DIANA GABALDON

TUĐINKASerijal Tuđinka - knjiga prva

U sjećanje na moju majku,Jacqueline Sykes Gabaldon,

koja me naučila čitati.

Ljudi neprestano nestaju. Pitajte bilo kojeg policajca. Ili, još bolje,pitajte novinara. Nestanci su novinarima svakodnevna hrana.Mlade djevojke pobjegnu od kuće. Mala se djeca udalje od roditelja

i oni ih više nikad ne vide. Kućanice dođu na izmak snaga, uzmunovac za namirnice i odvezu se taksijem na kolodvor. Međunarodnifinancijeri promijene ime i nestanu obavijeni dimom uvoznih cigara.Mnoge od nestalih osoba naposljetku se ipak pronađe, mrtve ili

žive. Na kraju krajeva, nestanci se mogu objasniti.Obično.

Prvi dio

Inverness, 1945.

1.Novi početak

Nije to bilo baš vjerojatno mjesto za nestanak, barem ne na prvipogled. Pansion gospođe Baird bio je poput tisuća drugih prenoćištas doručkom u škotskom gorju 1945. godine; čist i miran, sizblijedjelim cvjetnim tapetama, blistavim podovima i bojlerom nanovčić u kupaonici. Sama gospođa Baird bila je debeljuškasta itolerantna žena, pa se nije bunila što je Frank njezinu malu primaćusobu, oblijepljenu tapetama s uzorkom ružinih grančica, ispuniodesecima knjiga i referata s kojima je uvijek putovao.Gospođu Baird srela sam u predsoblju dok sam izlazila. Zaustavila

me spustivši punašnu šaku na moju ruku i potapšala me po kosi.“Joj meni, gospođo Randall, ne možete tak izaći! Dajte da vam

popravim ovaj pramen. Evo! Sad je već bolje. Znate, jedna mojarođakinja rekla mi je da je isprobala novu vrstu trajne. Ispadaprekrasno i drži kao san; možda biste i vi idući put trebali isprobati tuvrstu.”Nisam joj imala srca reći da je neurednost moje kovrčave svijetlo-

smeđe kose prirodna mana, a ne posljedica propusta proizvođačatrajni. Njezini uredni umjetni uvojci nisu patili od takvih nastranosti.“Hoću, probat ću je, gospođo Baird”, slagala sam. “Baš sam krenula

u selo da se nađem s Frankom. Vratit ćemo se na čaj.” Šmugnulasam kroz vrata i udaljila se puteljkom prije no što je ona stigla otkritijoš koji nedostatak u mojoj neurednoj vanjštini. Nakon što sam četirigodine provela radeći kao medicinska sestra u kraljevskoj vojsci,sada sam uživala u bijegu od odora i oskudnog racioniranja, stalnonoseći lagane pamučne haljine jarkih boja, potpuno neprikladne zanaporne šetnje po vrijesku.Nisam tako planirala od početka. Više sam maštala o tome da

ujutro spavam dokasno, i da provodim duga, dokona popodneva ukrevetu s Frankom, ne spavajući. Ali nije nam bilo lako zadržatiodgovarajuće raspoloženje romantične dokolice dok gospođa Bairdneumorno usisava prašinu pred vratima naše sobe.

“To je zacijelo najprljaviji sag u čitavom škotskom gorju”, primijetioje Frank dok smo jutros ležali u krevetu i slušali žestoko zujanjeusisavača na hodniku.“Prljav je gotovo kao i misli naše gazdarice”, složila sam se. “Možda

smo ipak trebali otići u Brighton.” Odlučili smo provesti praznike uškotskom gorju prije no što Frank preuzme mjesto profesora povijestiu Oxfordu, zato što je Škotska bila nešto manje pogođena fizičkimužasima rata nego preostali dio Britanije, pa je bila manje sklonagrozničavom poratnom veselju koje je zahvatilo popularnija izletničkaodredišta.I premda to nismo spomenuli, vjerujem da smo oboje smatrali kako

je to simbolično mjesto za obnovu našeg braka; vjenčali smo se iproveli dvodnevni medeni mjesec u škotskom gorju neposredno prijeizbijanja rata prije sedam godina. Mirno utočište u kojem ćemo seponovo zbližiti, mislili smo, ne shvaćajući da je, dok su golf i ribolovnajpopularniji škotski sportovi pod vedrim nebom, ogovaranjenajpopularniji sport pod krovom. A kad kiša pada tako često kao štoje to slučaj u Škotskoj, ljudi provode mnogo vremena pod krovom.“Kamo si krenuo?” upitala sam Franka kad je gurnuo noge iz

kreveta.“Ne bih htio razočarati našu dobru staru gazdaricu”, odgovorio je.

Sjedeći na rubu prastarog kreveta, stao ga je nježno drmusati gore-dolje, proizvodeći ritmičko škripanje koje je paralo uši. Usisavanje nahodniku naglo je prestalo. Nakon minutu-dvije drmusanja, Frank jeteatralno zastenjao i srušio se na leđa uz prosvjedno trzanje opruga,a ja sam se bespomoćno zahihotala zagnjurivši glavu u jastuk kakone bih prekinula grobnu tišinu u hodniku.Frank je podigao obrve. “Ti bi trebala ekstatično ječati a ne hihotati

se”, opomenuo me šaptom. “Inače će gospođa Baird još pomisliti danisam dobar ljubavnik.”“Ako očekuješ ekstatično ječanje, morat ćeš se malo više potruditi”,

odgovorila sam. “Dvije minute ne zaslužuju ništa više od hihota.”“Bezobraznice! Zar si zaboravila da sam ja ovamo došao na

odmor?”“Ljenjivče! Ako se malo više ne potrudiš, nikad nećeš dodati novu

granu na svoje obiteljsko stablo.”

Frankova strast prema genealogiji bila je još jedan razlog zaštosmo odlučili otići u škotsko gorje. Prema jednom prljavom komadupapira koji je vukao sa sobom amo-tamo, jedan njegov dosadnipredak imao je neke veze s ovim krajem sredinom osamnaestog - ilimožda sedamnaestog? - stoljeća.“Ako završim kao suha grana bez djece na svom obiteljskom

stablu, to će nedvojbeno biti krivica naše neumorne domaćice uhodniku. Na kraju krajeva, u braku smo već gotovo osam godina.Mali Frank junior bit će posve zakonito dijete, čak ako ga i nezačnemo pred svjedocima.”“Ako ga ikad začnemo”, malodušno sam odvratila. Tjedan dana

prije odlaska u ovo gorsko utočište doživjeli smo još jednorazočaranje.“Uza sav ovaj okrepljujući svježi zrak i zdravu prehranu? Kako

bismo ovdje mogli zakazati?” Jučer smo večerali prženog sleđa.Ručali smo usoljenog sleđa. A oštar miris koji se sada širio stubamasnažno je nagovještavao da ćemo danas doručkovati dimljenogsleđa.“Ako ne razmišljaš o ponovnoj izvedbi za dobrobit gospođe Baird”,

predložila sam mu, “bit će bolje da se odjeneš. Zar nemaš zakazansastanak sa župnikom u deset sati?” Velečasni doktor ReginaldWakefield, vikar lokalne župe, obećao je donijeti neke jako zanimljivematične knjige Franku na uvid, da se i ne spominje sjajna mogućnostda je možda otkrio neke pljesnive vojne depeše u kojima sespominje onaj Frankov zloglasni predak.“Podsjeti me, kako se ono zvao onaj tvoj daleki predak?” upitala

sam. “Onaj koji se vrzmao ovim krajevima u doba jednog odustanaka? Ne mogu se sjetiti je li se zvao Willy ili Walter?”“Zapravo se zvao Jonathan.” Frank je mirno prihvaćao moj

posvemašnji nedostatak zanimanja za povijest njegove obitelji, aliuvijek je ostajao na oprezu, spreman upotrijebiti i najmanji znak mogzanimanja kao izliku da me upozna sa svim činjenicama koje jedosad prikupio o ranim Randallima i njihovim vezama. Dok jezakopčavao košulju, u očima mu se pojavio grozničav sjaj fanatičnogpredavača.Jonathan Wolverton Randall - Wolverton po majčinu ujaku, vitezu

nižeg reda iz Sussexa - bio je poznat po prilično slikovitu nadimku

‘Crni Jack’, koji je dobio u vojsci, vjerojatno u vrijeme kad je biostacioniran u ovom kraju. Skljokala sam se na krevet licem nadolje iodglumila hrkanje. Ne obazirući se na mene, Frank je nastavio svojeučeno izlaganje.“Kupio je vojni čin sredinom tridesetih godina - tridesetih godina

osamnaestog stoljeća - i služio kao satnik draguna. A sudeći poonim starim pismima što mi ih je poslala teta May, prilično se dobrosnašao u vojsci. To je dobar izbor zanimanja za drugog sina, znaš;njegov mlađi brat također je slijedio obiteljsku tradiciju i postaokapelan, ali o njemu još nisam mnogo toga otkrio. U svakom slučaju,Jacka Randalla pohvalio je sam vojvoda od Sandringhama, zanjegove aktivnosti prije i tijekom drugog jakobitskog ustanka ‘45.godine, znaš”, naglasio je za dobrobit neznalica u publici, naime zamene. “Znaš, Zgodni princ Charlie i to društvo?”“Nisam baš sigurna da Škoti shvaćaju kako su tu bitku izgubili”,

prekinula sam ga pridigavši se na krevetu i pokušavajući ukrotitikosu. “Sinoć sam jasno čula da nas je pipničar u pabu nazvaoSasima.”“Pa, zašto ne bi?” mirno je odvratio Frank. “Na kraju krajeva,

Škotima to naprosto znači ‘Englez’ ili u najgorem slučaju ‘tuđinac’, ami smo i jedno i drugo.”“Znam što ta riječ znači. Ali nije mi se svidio ton kojim ju je izrekao.”Frank je stao prekapati po ladici komode tražeći remen. “Samo se

uzrujao zato što sam mu rekao da mu svijetlo pivo ne valja. Objasniosam mu kako pravo gorsko pivo zahtijeva da se u bačvu doda staračizma, a da se završni proizvod procijedi kroz iznošeno donje rublje.”“E pa, to objašnjava visinu računa.”“Malo sam pažljivije odabrao riječi, ali samo zato što u gelskom ne

postoji riječ za gaće.”Zaintrigirana, posegnula sam za svojim gaćicama. “Kako to? Zar

stari Kelti nisu nosili donje rublje?”Frank se nacerio. “Zar nikad nisi čula onu staru pjesmu o tome što

Škoti nose ispod kilta?”“Vjerojatno ne nose duge gaće”, suho sam odvratila. “Dok se ti

budeš družio s vikarom, ja ću možda potražiti nekog mještanina ukiltu da ga to upitam.”

“Samo pazi da te ne uhite, Claire. To se nimalo ne bi svidjelodekanu koledža St. Gile.”Pokazalo se da se nijedan mještanin u kiltu ne vrzma mjesnim

trgom niti kupuje u okolnim dućanima. Ali zato je ondje bilo mnogodrugih ljudi, uglavnom kućanica nalik na gospođu Baird, koje suobavljale dnevnu kupovinu. Bile su to brbljave žene skloneogovaranju, a njihove krupne figure u šarenim haljinama ispunjavalesu dućane ugodnom toplinom, štiteći ih od hladnoće maglovita jutra.Budući da se ja još uvijek nisam morala brinuti o vlastitom

kućanstvu, nisam mnogo toga morala kupiti, pa sam uživalavrludajući između novopopunjenih polica, iz čista užitka što opetvidim mnoštvo stvari u trgovinama. Mnogo smo vremena proveli uracioniranju, snalazeći se bez tako običnih stvari kao što su sapun ijaja, a još dulje bez sitnih životnih luksuza poput kolonjske vodiceL’Heure Bleu.Pogled mi je zapeo za izlog ispunjen kućanskim potrepštinama -

izvezenim stolnjacima i navlakama za čajnike, vrčevima i čašama,hrpom vrlo lijepih limenih posuda za pite i kompletom od tri vaze.Ja nikad nisam posjedovala vazu. Dakako, ratne sam godine

provela u odjelu za medicinske sestre, prvo u bolnici Pembroke, azatim u poljskoj bolnici u Francuskoj. Ali čak i prije toga, nigdje senismo zadržali dovoljno dugo da bismo imali razloga kupiti takvustvar. Da sam posjedovala takvu vazu, pomislila sam, stric Lambispunio bi je komadićima lončarije mnogo prije no što bih ja stiglastaviti u nju kiticu tratinčica.Quentin Lambert Beauchamp. “Q” za studente arheologije i

prijatelje. Doktor Beauchamp za učene krugove u kojima se kretao,kojima je predavao i pripadao svim svojim bićem. Ali za mene jeuvijek bio stric Lamb.Jedini brat mog oca i u to doba moj jedini živući rođak, postao mi je

staratelj kad mi je bilo pet godina, nakon što su mi roditelji poginuli uautomobilskoj nesreći. On se u to doba baš spremao otputovati naBliski istok, ali odgodio je pripreme da organizira sprovod, rasprodaimovinu mojih roditelja i upiše me u prikladan djevojački internat. Kojisam ja glatko odbila pohađati.Suočen s nužnošću da moje bucmaste prste odvoji od kvake na

automobilskim vratima i da me protiv moje volje odvuče do školskih

stuba, stric Lamb, koji je mrzio bilo kakve osobne konflikte,rezignirano je uzdahnuo, slegnuo ramenima, odustao od svojeodluke i bacio moj tek kupljeni slamnati šeširić kroz prozor.“Prokleta stvar”, promrmljao je gledajući u retrovizoru kako se

šeširić veselo kotrlja u daljini, dok smo bučno jurili niz kolni prilaz.“Ionako sam uvijek mrzio šešire na ženama.” Spustio je pogled namene i žestoko se namrštio.“Jedno neka ti bude jasno”, rekao mi je groznim glasom. “Ne smiješ

se igrati mojim figuricama iz perzijske grobnice kao da su lutkice.Sve drugo smiješ, ali to ne. Jasno?”Zadovoljno sam kimnula glavom. A onda sam otputovala s njim na

Bliski istok, u Južnu Ameriku i na desetke drugih arheološkihnalazišta diljem svijeta. Naučila sam čitati i pisati iz njegovih skica zanovinske članke, iskapati poljske zahode, prokuhavati vodu iobavljati mnoštvo drugih stvari koje ne priliče mladoj dami iz ugledneobitelji - sve dok nisam upoznala zgodnog, tamnokosog povjesničarakoji se došao posavjetovati sa stricem Lambom o nekoj stvari izfrancuske filozofije u vezi s egipatskim vjerskim običajima.Čak i nakon vjenčanja, Frank i ja živjeli smo nomadskim životom

mladih visokoškolskih nastavnika, podijeljenim između konferencijana kontinentu i privremenih stanova, sve dok izbijanje rata njega nijeodvuklo na obuku za časnike u obavještajnoj jedinici MI-6, a menena obuku za medicinske sestre. Premda smo bili u braku već gotovoosam godina, nova kuća u Oxfordu trebala nam je postati prvi pravidom.Čvrsto stegnuvši torbicu pod rukom, umarširala sam u dućan i

kupila vaze.Našla sam se s Frankom na križanju Ulice High i Gereside Roada,

pa smo zajedno krenuli Geresideom. Kad je vidio što sam kupila,Frank je podigao obrve.“Vaze?” Nasmiješio se. “Baš lijepo! Možda mi sad više nećeš

stavljati cvjetove u knjige.”“Nisu to cvjetovi nego uzorci. Uostalom, ti si mi predložio da se

počnem baviti botanikom”, podsjetila sam ga. “Kako bih se imalačime baviti, sada kad više ne radim kao medicinska sestra.”“Istina”, dobroćudno je kimnuo. “Ali tada još nisam shvaćao da će

mi komadići biljaka padati u krilo svaki put kad otvorim neki priručnik.

Kako se zove ona grozna drobljiva biljka koju si mi stavila uTuscuma i Banksa?”“Sedmolist. Dobar je protiv hemoroida.”“Spremaš se za moju skoru starost, je li? Baš lijepo od tebe,

Claire.”Otvorili smo dvorišna vrata smijući se, a Frank je stao u stranu da

me propusti do uskih prednjih stuba.Iznenada me uhvatio za ruku. “Pazi! Nemoj stati u ovo!”Oprezno sam zaobišla veliku crvenkasto-smeđu mrlju na gornjoj

stubi.“Baš čudno!” rekla sam. “Gospođa Baird čisti stube svakog jutra;

vidjela sam je. Što misliš, što bi to moglo biti?”Frank se sagnuo nad mrlju i oprezno je onjušio.“Na prvi pogled, rekao bih da je krv.”“Krv?” Povukla sam se prema ulaznim vratima. “Čija?” Nervozno

sam pogledala u kuću. “Misliš da se nešto dogodilo gospođi Baird?”Nisam mogla zamisliti da bi naša besprijekorna gazdarica dopustilada joj se na pragu suši krvava mrlja ako se nije dogodila kakvakatastrofa, pa sam se načas zapitala ne skriva li se možda u kućineki ubojica, koji se upravo u ovom trenutku sprema skočiti na nas skrikom od kojeg se ledi krv u žilama.Frank je odmahnuo glavom. Propeo se na nožne prste i pogledao

preko živice u susjedni vrt.“Ne vjerujem. Ista takva mrlja nalazi se i na pragu Collinsovih.”“Doista?” Prišla sam mu bliže, i da pogledam preko živice i da se

osjetim sigurnijom. Nisam baš vjerovala u to da bi se neki serijskiubojica skrivao u škotskom gorju, ali s druge strane, ne bih rekla datakvi tipovi biraju poprišta za zločine po logičkim kriterijima. “To jeprilično... neugodno”, primijetila sam. U susjednoj kući nisu se vidjeliznakovi života. “Što misliš, što se dogodilo?”Frank se zamišljeno namrštio, a onda se u bljesku nadahnuća

lupnuo rukom po hlačama.“Mislim da znam! Pričekaj me časak.” Pohitao je prema dvorišnim

vratima i otrčao cestom, ostavljajući me samu na kućnom pragu.Ubrzo se vratio, sav ozaren zbog potvrde svojih slutnji.“Da, to je to, mora biti. Isto je sa svakom kućom u ulici.”

“Što? Posjetio ju je manijakalni ubojica?” upitala sam pomalonapetim glasom, još uvijek uzrujana što me tako naglo ostavio samus velikom krvavom mrljom.Frank se nasmijao. “Ne, obavljeno je obredno žrtvovanje.

Fascinantno!” Spustio se na ruke i koljena u travu i sa zanimanjemstao proučavati mrlju.To jedva da mi je zvučalo bolje od manijakalnog ubojice. Čučnula

sam do njega i namrštila se od smrada. Bilo je prerano za muhe, alinekoliko krupnih gorskih mušica sporo je oblijetalo mrlju.“Kako to misliš, ‘obredno žrtvovanje’?” upitala sam ga. “Gospođa

Baird redovito odlazi u crkvu, a i svi njezini susjedi. Nije ovo Druidovbrijeg, znaš.”Ustao je i otresao vlati trave s hlača. “To je sve što znaš, draga

moja”, rekao je. “Ne postoji ni jedan kraj na svijetu s više starogpraznovjerja i magije od škotskog gorja. Može gospođa Baird odlazitiu crkvu koliko god hoće, ali ona ipak vjeruje u Stari narod, a i svinjezini susjedi.” Vrhom ulaštene cipele pokazao je mrlju. “To je krvcrnog pijetla”, objasnio je sa zadovoljnim izrazom na licu. “Vidiš, ovosu nove kuće. Montažne.”Hladno sam ga pogledala. “Ako misliš da mi to išta govori, grdno se

varaš. Kakve veze ima starost ovih kuća? I, za Boga miloga, kamosu svi otišli?”“Vjerojatno u pab. Hajde da provjerimo, može?” Uhvatio me pod

ruku, pa smo izašli kroz dvorišna vrata i krenuli niz Gereside Road.“U starim danima”, objasnio je dok smo hodali, “što baš i nije tako

davno, kad bi ljudi gradili kuću, imali su običaj da nešto ubiju izakopaju pod temelje, kako bi udobrovoljili lokalne zemne duhove.Znaš onu izreku: ‘U temelje će ugraditi prvorođeno dijete, anajmlađeg će sina zakopati pod dvorišna vrata’. To je vjerovanjestaro poput bregova.”Zadrhtala sam čuvši citat. “U tom slučaju, valjda je jako moderno i

prosvijetljeno umjesto toga zaklati kokoš. Misliš reći da pod ovimkućama nije ništa pokopano jer su prilično nove, pa su stanariodlučili ispraviti propust?”“Da, točno to.” Frank me potapšao po ramenu kao da je zadovoljan

mojim napretkom. “Ako je vjerovati vikaru, mnogi mještani smatrajuda je do rata došlo djelomice i zato što su se ljudi udaljili od svojih

korijena i propustili poduzeti potrebne mjere opreza, kao što jeprimjerice zakapanje žrtava pod temelje, to jest, paljenje ribljih kostina ognjištu - osim koljaka, dakako”, veselo je dodao rastresenimglasom. “Nikad ne smiješ zapaliti kosti koljaka - jesi li to znala? -inače više nikad nećeš nijednog uhvatiti. Uvijek mu umjesto togazakopaj kosti.”“Imat ću to na umu”, odvratila sam. “Samo mi još reci što da učinim

ako nikad više ne želim vidjeti sleđa, pa ću to smjesta učiniti.”Zavrtio je glavom i utonuo u jedan od svojih napadaja prisjećanja,

kratki trenutak školničke strasti, kad bi izgubio dodir s okolnimsvijetom i potpuno se predao crpljenju znanja iz svih raspoloživihizvora.“Ne znam kako je sa sleđom”, odsutno je odvratio. “Ali što se

miševa tiče, moraš naokolo objesiti hrpu majčinih suzica - znaš ono:Ako ne želiš da miš te gnjavi, majčine suzice u kuću stavi’. Ali, što setiče zakopavanja tijela pod temelje - odatle potječu mnogi lokalniduhovi. Znaš Mountgerald, onu veliku kuću na kraju Ulice High? Tukuću salijeće jedan duh, bivši zidar kojeg su ubili i zakopali podtemelje. Negdje u osamnaestom stoljeću, što zapravo i nije takodavno”, zamišljeno je dodao.“Priča kaže da je vlasnik kuće prvo dao sagraditi jedan zid, a zatim

su s njegova vrha bacili kameni blok na jednog od zidara -pretpostavljam da su odabrali nekog neugodnog tipa - i zakopali ga upodrumu, a ostatak kuće sagradili su preko njega. On salijećepodrum u kojem je pokopan, osim na godišnjicu svoje smrti i na četiriStara dana.”“Stara dana?”“To su drevni blagdani”, odgovorio je, još uvijek zadubljen u svoje

mentalne bilješke. “Hogmanay, odnosno Nova godina, Ivanje,Beltane i Svi sveti. Koliko znamo, i druidi i narod pokala i rani Pikti,svi su oni održavali svetkovine ljeta i vatre. U svakom slučaju, za tihsvetih dana duhovi slobodno lutaju, čineći dobro ili zlo, što im je većdraže.” Zamišljeno je protrljao bradu. “Približava se Beltane - uskoroće proljetna ravnodnevica. Bolje pripazi kad idući put budeš prolazilacrkvenim dvorištem.” Uto sam mu u očima ugledala bljesak i shvatilada je izašao iz transa.Nasmijala sam se. “Ima li ovdje mnogo duhova?”

Slegnuo je ramenima. “Ne znam. Kako bi bilo da zapitamo vikarakad ga idući put sretnemo?”Na to nismo morali dugo čekati. Našli smo ga u mjesnom pabu,

gdje je zajedno s većinom mještana proslavljao blagoslivljanje kućapijući svijetli lager.Izgleda da mu je bilo prilično neugodno što smo ga zatekli u činu

podržavanja poganskih običaja, da tako kažem, ali pokušao jeumanjiti važnost tog događaja opisujući ga kao lokalni običaj spovijesnom notom, poput nošenja odjeće u zelenim tonovima.“To je zapravo prilično zanimljivo, znate”, povjerio nam se, a ja sam

prepoznala, uzdahnuvši u sebi, pjev znanstvenika, što je jednakokarakterističan zvuk kao i glasanje drozda. Frank se smjestaodazvao pozivu srodne duše i upustio u ljubavni ples akademije, pasu njih dvojica ubrzo do grla zaglibili u raspravu o arhetipovima iparalelama između drevnih praznovjerja i modernih religija. Slegnulasam ramenima, probila se kroz gomilu ljudi do šanka i vratila se s pojednim velikim razvodnjenim brendijem u svakoj ruci.Iz iskustva sam znala koliko je teško odvući Frankovu pažnju od

takvih rasprava, pa sam ga jednostavno uhvatila za ruku, stisnulamu prste oko drška čaše i ostavila ga da se sam snalazi.Zatekla sam gospođu Baird kako na dubokoj klupi pokraj prozora

pije kriglu piva u društvu postarijeg muškarca kojeg mi je predstavilakao gospodina Crooka.“Ovo je gospodin kojeg sam vam spomenula, gospođo Randall”,

rekla mi je dok su joj oči blistale od alkohola i društva. “Onaj koji serazumije u sve vrste biljaka.”“Gospođu Randall jako zanimaju biljčice”, povjerila se svom

prijatelju, koji je nagnuo glavu s mješavinom pristojnosti i nagluhosti.“Preša ih u knjigama.”“Ma nemojte?” Gospodin Crook je sa zanimanjem podigao čupavu

obrvu. “Ja imam neke preše - hoću reći, prave preše - za prešanjebiljaka i sličnih stvari. Darovao mi ih je nećak kad je došao sfakulteta na praznike. Budući da ih je kupio, nisam mu imao srca rećida meni takve stvarčice ne trebaju. Biljke treba objesiti, znate, ili ihmožda osušiti na kaminu i onda zamotati u komadić gaze ili staviti ulonac, ali nemam pojma zašto bi ih čovjek prešao.”

“Pa, možda da ih može gledati”, ljubazno je predložila gospođaBaird. “Gospođa Randall izradila je neke prekrasne komadiće odsljezovih cvjetova i ljubičica. Mogli biste ih uramiti i objesiti na zid.”“Mmmphm.” Izborano lice gospodina Crooka kao da je priznavalo

dvojbenu mogućnost te sugestije. “Pa, ako vam moje preše ikakomogu poslužiti, gospođo, ja ću vam ih rado dati. Nisam ih htio baciti,ali moram priznati da meni ne trebaju.”Uvjerila sam gospodina Crooka da bi mi njegove preše dobro došle,

a da bi mi bilo još draže kad bi mi pokazao gdje rastu neke odovdašnjih rjeđih biljaka. Načas me oštro pogledao i nagnuo glavu ustranu poput postarije vjetruše, ali onda je valjda zaključio da se nešalim, pa smo se dogovorili da me sutradan ujutro povede u obilazaklokalnog biljnog svijeta. Znala sam da Frank namjerava provesti ciodan u Invernessu kako bi pogledao neke dokumente u gradskojvijećnici, pa mi je bilo drago što sam našla izliku da ne pođem s njim.Ako mene pitate, svi su dokumenti isti.Ubrzo nakon toga Frank se oprostio s vikarom, pa smo krenuli u

pansion u društvu gospođe Baird. Ja sam se ustručavala spomenutipijetlovu krv na kućnom pragu, ali Frank nije patio od sličnihinhibicija, pa se stao znatiželjno raspitivati o pozadini tog običaja.“Pretpostavljam da je prilično star?” upitao je mlateći šibom raslinje

uz cestu. Bijela loboda i petoprsta već su bile procvale, a vidjela samda su pupoljci žutilovke nabrekli; procvjetat će za tjedan dana.“O, da.” Gospođa Baird gegala se oštrim tempom, ne zahtijevajući

od naših mlađih udova da uspore korak. “Stariji od pamtivijeka,gospodine Randall. Stariji čak i od doba divova.”“Od doba divova?” upitala sam.“Da. Fionna i njegovih ratnika, znate.”“To su likovi iz keltskih narodnih priča”, sa zanimanjem mi je

objasnio Frank. “Junaci, znaš. Vjerojatno imaju nordijske korijene. Uovim krajevima osjeća se snažan nordijski utjecaj, sve do zapadneobale. Imena nekih mjesta uopće nisu keltska nego nordijska, znaš.”Zakolutala sam očima očekujući još jedan napadaj, ali gospođa

Baird ljubazno se nasmiješila i ohrabrila ga rekavši kako je to istina,jer ona je bila na sjeveru i vidjela Kamen dva brata, a taj je kamennordijskog podrijetla, zar ne?

“Nordijci su posjetili tu obalu na stotine puta otprilike između 500. i1500. godine naše ere”, objasnio je Frank i sneno se zagledaoprema obzoru, kao da u vjetrom nošenim oblacima prepoznajeoblike brodova sa zmajevom glavom. “Vikinzi, znaš. A oni su sasobom donijeli mnoštvo mitova. Ovaj je kraj plodno tlo za mitove.Čini se da stvari ovdje lako puste korijenje.”To sam mu spremno povjerovala. Približavao se sumrak i spremala

se oluja. Na zlokobnoj svjetlosti ispod oblaka, čak su i posvemoderne kuće uz cestu izgledale jednako drevno i zlokobno kao iizbrazdani piktski kamen koji je stajao tridesetak metara dalje,stražareći na križanju koje obilježava već tisuću godina. Pomislilasam da je ovakvu noć najpametnije provesti u kući, iza čvrstozatvorenih prozorskih kapaka.Ali, umjesto da ostane u ugodnoj sobi gospođe Baird i da se zabavi

stereoptikonskim slikama luke u Perthu, Frank je odlučio otići nadogovoreni šeri s gospodinom Bainbridgeom, odvjetnikom koji sezanimao za lokalne povijesne dokumente. Sjetivši se prethodnogsusreta s gospodinom Bainbridgeom, ja sam odlučila ostati upansionu i pogledati slike pertske luke.“Pokušaj se vratiti prije oluje”, rekla sam Franku i poljubila ga na

odlasku. “I pozdravi gospodina Bainbridgea.”“Hm, hoću. Naravno, hoću.” Oprezno izbjegavši moj pogled, Frank

je navukao ogrtač, dohvatio kišobran sa stalka pokraj vrata i izašao.Zatvorila sam za njim vrata, ali ostavila sam ih otključana kako bi

mogao ući kad se vrati. Otišla sam natrag u sobu, pretpostavljajućida će se Frank pretvarati da nema ženu - što će gospodinBainbridge spremno prihvatiti. A nisam ga mogla previše kriviti zbogtoga.Kad smo jučer popodne posjetili gospodina Bainbridgea, isprva je

sve dobro išlo. Ja sam bila rezervirana, pristojna, inteligentna isamozatajna, lijepo i neupadljivo odjevena - baš onakva kakva bimorala biti savršena žena sveučilišnog profesora. Sve dok nijeposlužen čaj.Podigla sam desnu ruku i potišteno pogledala mjehur od opekline

koji mi se protezao dlanom ispod sva četiri prsta. Na kraju krajeva,nisam ja kriva što se gospodin Bainbridge, udovac, mora zadovoljitijeftinim limenim čajnikom umjesto pravim porculanskim. Niti zato što

me, trudeći se da bude pristojan, zamolio da natočim čaj u šalice. Ani zato što je čajnik koji mi je dodao imao oštećenu navlaku, pa jedotrajali i do usijanja crveni držak došao u izravan doticaj s mojomrukom kad sam ga podigla.Ne, zaključila sam. Ispuštanje čajnika bila je posve normalna

reakcija. A to što je čajnik pao gospodinu Bainbridgeu u krilo bio jepuki slučaj; nekamo je morao pasti. Tek je moja reakcija - uzviknulasam “U vražju mater!” nadjačavši bolni krik gospodina Bainbridgea -nagnala Franka da me prijekorno pogleda preko čajnih kolačića.Nakon što se oporavio od prvog šoka, gospodin Bainbridge bio je

posve galantan. Stao je petljati oko moje ruke, ne obazirući se naFrankove pokušaje da se ispriča zbog moje nepristojnosti,objašnjavajući mu da sam gotovo dvije godine provela u poljskojbolnici. “Bojim se da je moja žena usvojila izvjestan broj, ovaj, sočnihizraza od Amera i drugih”, objasnio je s nervoznim smiješkom.“Istina”, odvratila sam stežući zube dok sam umatala ruku u vodom

natopljen ubrus. “Muškarci se katkad vrlo sočno izražavaju kad imvadite komadiće šrapnela iz tijela.”Gospodin Bainbridge obzirno je pokušao skrenuti razgovor na

neutralne povijesne teme, rekavši da su ga oduvijek zanimalevarijacije u izrazima koji su se u raznim razdobljima smatraliprofanim. Uzmite primjerice psovku “Gorblimey”, što je odnedavnoiskvareni oblik izraza “Neka me Bog oslijepi”.“Da, naravno”, odvratio je Frank, sa zahvalnošću prihvaćajući

promjenu teme. “Hvala ti, Claire, ja neću šećer. A što je s ‘Gadzook’?‘Gad’ očito znači ‘Bog’, ali što znači ‘zook’...”“Pa, znate”, ubacio je odvjetnik, “katkad mi se čini da bi to zapravo

moglo biti iskrivljeno od jedne stare škotske riječi - ‘yeuk’, što znači‘svrbež’. To bi imalo smisla, zar ne?”Frank je kimnuo glavom, dopustivši da mu jedan pramen

neakademski padne na čelo. Makinalno ga je zagladio na tjeme.“Cijela ta evolucija profanih izraza vrlo je zanimljiva stvar”, odvratioje.“Da, a još uvijek se zbiva”, dodala sam i oprezno hvataljkama

podigla kockicu šećera.“Da?” ljubazno je odvratio gospodin Bainbridge. “Jeste li čuli neke

zanimljive varijacije za svojih, ovaj, ratnih godina?”

“O, da”, odgovorila sam. “Najviše mi se svidjela psovka koju samčula od jednog Amera. Zvao se Williamson i mislim da je bio iz NewYorka. Izgovorio bi je svaki put kad bih ga presvlačila.”“A kako glasi? ““‘Sveti Isuse Roosevelte Kriste’”, odgovorila sam i precizno ubacila

kockicu šećera u Frankovu šalicu čaja.Nakon mirnog i nimalo neugodnog druženja s gospođom Baird,

otišla sam na kat da se dotjeram prije no što se Frank vrati. Znalasam da on ne može podnijeti više od dvije čašice šerija, pa sam gaočekivala uskoro.Uto je zapuhao vjetar, a zrak u spavaćoj sobi postao je oštar od

elektriciteta. Kad sam provukla četku kroz kosu, kovrče su mizapucketale od statike i skvrčile se u čvorove i bijesno zapetljale.Zaključila sam da će mi kosa morati preživjeti današnju večer bezstotinu poteza četkom. Po ovakvom vremenu zadovoljit ću sepranjem zuba. Pramenovi kose čvrsto su mi se slijepili uz obraze itvrdoglavo se držali za njih kad sam ih pokušala ponovo izravnati.Vrč za vodu bio je prazan; Frank je potrošio svu vodu uređujući se

za sastanak s gospodinom Bainbridgeom, a ja se nisam potrudila daga ponovo napunim vodom iz slavine u kupaonici. Uzela sam bočicuparfema L’Heure Bleu i natočila obilnu lokvu na dlan. Brzo sam gaprotrljala rukama prije no što miris ishlapi i hitro nanijela tekućinu nakosu, a zatim sam izlila jednu kap na četku i začešljala uvojke izaušiju.Tako. Sada je malo bolje, pomislila sam, okrećući glavu lijevo-

desno kako bih u zamrljanom zrcalu provjerila rezultate. Vlaga jerastjerala statični elektricitet iz kose, pa su mi gusti, sjajni uvojci sadalebdjeli oko lica. A isparavanje alkohola ostavilo je vrlo ugodan miris.Franku će se to svidjeti, pomislila sam. L’Heure Bleu bio mu jenajdraža kolonjska vodica.Iznenada je negdje u blizini sijevnula munja. Ubrzo zatim začuo se

udar groma, a sva su se svjetla pogasila. Tiho sam opsovala i stalaopipavati oko sebe tražeći ladice.Negdje sam bila vidjela svijeće i šibice; kratki je spoj u škotskom

gorju tako česta pojava da su u svim pansionskim i hotelskimsobama svijeće neophodan pribor. Viđala sam ih čak i unajelegantnijim hotelima, gdje su bile namirisane kozjom krvi i

utaknute u svijećnjake od brušenog mliječnog stakla sa svjetlucavimprivjescima.Svijeće gospođe Baird bile su praktičnije - obične bijele parafinke -

ali bilo ih je mnogo, a uz to i tri kutije šibica. Nisam bila sklonaizbirljivosti u ovakvom trenutku.Na svjetlu sljedeće munje utaknula sam svijeću u plavi keramički

svijećnjak na toaletnom stoliću, a onda sam obišla sobu i upalilaostale svijeće, sve dok čitavu sobu nije obasjao blag, lelujav sjaj.Vrlo romantično, pomislila sam, i donekle pribrana, isključila prekidačkako iznenadni povratak struje ne bi pokvario ugođaj u nekomneprikladnom trenutku.Svijeće nisu izgorjele više od centimetar-dva kad su se vrata

otvorila, a Frank je uletio u sobu. Doslovce je uletio, jer zapuh koji gaje slijedio uza stube, ugasio je tri svijeće.Vrata iza njega zatvorila su se s treskom koji je ugasio još dvije

svijeće, a on je zaškiljio u iznenadnom mraku i provukao prste krozraskuštranu kosu. Ustala sam da ponovo zapalim svijeće i blago gaprekorila zbog tako naglog ulaska. Tek kad sam zapalila sve svijeće iokrenula se da ga upitam je li mu piće prijalo, primijetila sam da jeprilično blijed i uznemiren.“Što ti je?” upitala sam ga. “Jesi li vidio duha?”“Pa, znaš”, odgovorio je, “uopće nisam siguran da nisam.”

Rastreseno je dohvatio moju četku za kosu i podigao je da sepočešlja. Kad mu je iznenadni dašak L’Heure Bleua dopro donosnica, namrštio se i spustio četku, zadovoljivši se svojim džepnimčešljem.Bacila sam pogled kroz prozor. Vani su se brijestovi povijali

naprijed-natrag poput mlatova. Jedan oslobođeni prozorski kapakklopotao je negdje na drugoj strani kuće, pa mi je sinulo da bismomožda morali zatvoriti naše prozorske kapke, premda je bilo priličnozanimljivo promatrati vanjske događaje.“Čini mi se da je malo previše vjetrovito za duhove”, rekla sam.

“Nisu li njima draže mirne, maglovite večeri na groblju?”Frank se pomalo pokunjeno nasmijao. “Valjda sam još pod dojmom

Bainbridgeovih priča, a popio sam i malo više šerija no što samnamjeravao. Vjerojatno nije ništa.”

Sada sam postala znatiželjna. “Što si to zapravo vidio?” upitala samga i sjela ispred toaletnog stolića. Malo sam podigla obrvu i pokazalaprema boci viskija, a Frank je smjesta otišao da nam natoči piće.“Pa, zapravo samo jednog čovjeka”, započeo je, natočivši jedan

prst viskija u svoju i dva u moju čašu. “Stajao je na cesti predkućom.”“Misliš, pred ovom kućom?” Nasmijala sam se. “Onda nema sumnje

da je duh. Ne mogu zamisliti da bi neko živo biće stajalo vani u noćipoput ove.”Frank je nagnuo vrč nad čašu, a kad je shvatio da je prazan,

prijekorno me pogledao.“Nemoj mene gledati”, odvratila sam. “Ti si potrošio svu vodu. Ali

nemam ništa protiv toga da ga popijem čistog.” Srknula sam iz čašeda potvrdim svoje riječi.Činilo se da je Frank u napasti da otrči do kupaonice po vodu, ali

onda je odustao i nastavio s pričom, srčući oprezno kao da mu je učaši otrov, a ne najbolji Glandfiddichov viski od ječmenog slada.“Da, stajao je uz ogradu vrta na ovoj strani kuće. Pomislio sam...”

Pokolebao se i spustio pogled na čašu. “Učinilo mi se da promatratvoj prozor.”“Moj prozor? Baš čudno!” Nisam mogla suzbiti blagi drhtaj, pa sam

otišla na drugu stranu sobe da zatvorim prozorske kapke, premda sečinilo da je prekasno za to. Frank me slijedio preko sobe još uvijekgovoreći.“Da, i ja sam te mogao vidjeti. Četkala si kosu i malo opsovala jer ti

se nakostriješila.”“U tom slučaju, taj se tip vjerojatno dobro nasmijao”, zlovoljno sam

odvratila. Frank je odmahnuo glavom, ali se nasmiješio, i pogladiome po kosi.“Ne, nije se nasmijao. Zapravo, učinilo mi se da je iz nekog razloga

jako nesretan. Nisam mu mogao dobro vidjeti lice; zaključio sam topo načinu kako je stajao. Prišao sam mu odostraga, a kad se nijepomaknuo, pristojno sam ga upitao mogu li mu kako pomoći.Pretvarao se da me nije čuo, pa sam pomislio da možda doista i nije,uza svu buku vjetra. Ponovio sam pitanje i ispružio ruku da gapotapšem po ramenu kako bih mu privukao pažnju, znaš. Ali prije no

što sam ga stigao dodirnuti, on se iznenada okrenuo, prošao pokrajmene i udaljio se ulicom.”“To zvuči malo nepristojno, ali ne i sablasno”, primijetila sam i ispila

čašu do dna. “Kako je izgledao?”“Krupan momak”, odgovorio je Frank namrštivši se od prisjećanja. “I

Škot, u potpunoj gorštačkoj odori, sve do kožnate torbice iprekrasnog broša s likom jelena u trku na ogrtaču od pleda. Htio samga pitati gdje ga je nabavio, ali otišao je prije no što sam stigao.”Prišla sam stoliću i natočila si još jedno piće. “Pa, to u ovom kraju

zacijelo i nije baš tako neobičan izgled? Tu i tamo sretala sam takoodjevene muškarce u selu.”“Neee...” Činilo se da Frank nije uvjeren u to. “Nije mi njegova

odjeća bila čudna. Ali kad je prošao pokraj mene, mogao bih sezakleti da je bio dovoljno blizu da mi se očeše o rukav, ali nije. To mezaintrigiralo, pa sam se okrenuo da ga promatram dok odlazi. Otišaoje niz Gereside Road, ali kad je već stigao gotovo do ugla...odjednom je nestao. U tom trenutku osjetio sam žmarce nizkralježnicu.”“Možda ti je nešto drugo načas odvuklo pažnju, a on je samo

zakoračio u sjenu”, predložila sam. “Na tom je uglu mnogo drveća.”“Mogao bih se zakleti da ni trenutka nisam skinuo pogled s njega”,

promrmljao je Frank, a onda je iznenada podigao pogled. “Znam!Sad sam se sjetio zašto mi je tako čudno izgledao, premda to tadanisam shvatio.”“Zašto?” Već mi je pomalo dozlogrdio taj duh; htjela sam prijeći na

zanimljivije stvari, kao što je krevet.“Puhao je vraški jak vjetar, ali njegova odjeća - kilt i ogrtač od pleda,

znaš - uopće se nije njihala, osim u ritmu hoda.”Zgledali smo se. “Pa”, napokon sam rekla, “to je doista malo

jezivo.”Frank je slegnuo ramenima i iznenada se osmjehnuo kao da sve to

odbacuje. “Barem ću imati što pričati vikaru kad ga sljedeći putvidim. Možda je to neki glasoviti lokalni duh, pa će mi vikar ispričatinjegovu groznu priču.” Bacio je pogled na sat. “Ali mislim da je sadavrijeme za krevet.”“I ja bih rekla”, promrmljala sam.

Gledala sam u zrcalu kako skida košulju i poseže za vješalicom.Usred raskopčavanja, iznenada je zastao.“Jesi li njegovala mnogo Škota, Claire?” naglo me upitao. “U

poljskoj bolnici, ili u Pembrokeu?”“Naravno”, odgovorila sam pomalo zbunjeno. “Kroz poljsku bolnicu

kod Amiensa prošao je priličan broj Seaforthsa i Camerona, a maloposlije, nakon Caena, imali smo mnogo Gordona. Dragi momci,većina njih. Općenito su vrlo stoički prihvaćali stvari, ali groznekukavice kad su morali primati injekcije.” Prisjetila sam se jednog odnjih i nasmiješila se.“Imali smo jednog - prilično naprasitog, zapravo - gajdaša iz Treće

jedinice Seaforthsa koji nije mogao podnijeti ubod igle, osobito ne ukuk. Satima bi trpio grozne bolove prije no što bi dopustio da mu itkopriđe s iglom, a čak nas je i tada pokušavao nagovoriti da mudademo injekciju u ruku, premda smo mu je trebale dati u mišić.”Nasmijala sam se prisjetivši se poručnika Chisholma. “‘Ako većmoram ležati na trbuhu s golom guzicom’, rekao mi je, ‘želim da curabude poda mnom, a ne iza mene s iglom.’”Frank se osmjehnuo, ali pomalo nelagodno, kako je često činio kad

bih mu pripovijedala manje delikatne ratne priče. “Ne brini”, stalasam ga uvjeravati vidjevši mu izraz lica. “Neću tu priču pripovijedati ufakultetskoj zbornici.”Osmijeh mu se nato razvedrio. Prišao je toaletnom stoliću i poljubio

me u tjeme.“Ne brini”, rekao mi je. “Svi će te profesori obožavati, ma kakve da

im priče budeš pričala. Mmmm. Kosa ti prekrasno miriše.”“Znači, sviđa ti se?” Spustio je dlanove preko mojih ramena i

uhvatio mi dojke preko tanke spavaćice. U zrcalu sam vidjela kakonaslanja bradu na moje tjeme.“Sviđa mi se sve na tebi”, promuklo je odgovorio. “Prekrasno

izgledaš na svjetlosti svijeća, znaš. Oči su ti poput šerija u kristalnojčaši, a koža ti sja poput slonovače. Uz svijeće izgledaš kao pravavještica. Možda bih trebao trajno iskopčati struju.”“Onda bi nam bilo teško čitati u krevetu”, odvratila sam, a srce mi je

brže zakucalo.“U krevetu se mogu raditi i bolje stvari”, promrmljao je.

“Doista?” odvratila sam. Ustala sam i okrenula se da ga zagrlim okovrata. “Kao na primjer?”Malo poslije, dok smo ležali čvrsto zagrljeni iza zatvorenih

prozorskih kapaka, podigla sam glavu s njegova ramena i upitala ga:“Zašto si me ono pitao? O tome jesam li njegovala kojeg Škota -sigurno znaš da jesam; kroz te bolnice prolaze sve vrstemuškaraca.”Pomaknuo se i nježno me pomilovao po leđima.“Mmm. Oh, ništa važno. Kad sam vidio onog tipa vani, palo mi je na

pamet da je možda” - zastao je i malo stegnuo šaku - “ovaj, znaš, daje to možda neki tvoj bivši pacijent... možda je čuo da si odsjelaovdje, pa te došao vidjeti... tako nešto.”“U tom slučaju”, praktično sam odvratila, “zašto ne bi ušao i zamolio

da me vidi?”“Pa”, odgovorio je Frank vrlo nehajnim tonom, “možda nije htio

nabasati na mene.”Pridigla sam se na lakat i zabuljila se u njega. Bili smo ostavili jednu

upaljenu svijeću, pa sam ga dovoljno dobro vidjela. Okrenuo je glavui zagledao se, tobože posve nehajno, u kromolitografiju Zgodnogprinca Charlieja, kojom je gospođa Baird ukrasila zid naše sobe.Uhvatila sam ga za bradu i okrenula mu glavu prema sebi.

Razrogačio je oči glumeći iznenađenje.“Želiš li reći”, upitala sam ga, “da smo ja i taj čovjek kojeg si vani

vidio, u nekakvoj, nekakvoj...” Zastala sam tražeći pravu riječ.“Vezi?” uslužno mi je predložio.“Romantičnoj vezi?” dovršila sam.“Ne, ne, dakako da ne mislim”, neuvjerljivo je odgovorio. Skinuo mi

je ruke s lica i pokušao me poljubiti, ali sada je na mene došao redda okrenem glavu u stranu, pa se zadovoljio time da me opet spustina krevet pokraj sebe.“Samo...” počeo je. “Pa, znaš, Claire, to je trajalo šest godina. A

vidjeli smo se samo triput, posljednji put samo na jedan dan. Ne bibilo neobično kad bi... hoću reći, svi znaju da su liječnici i medicinskesestre za vrijeme hitnih intervencija pod velikim stresom, i... pa...samo hoću reći... imao bih razumijevanja, znaš, ako se išta, ovaj,spontano...”

Prekinula sam tu tiradu naglo se oslobodivši iz njegova zagrljaja iskočivši iz kreveta.“Želiš reći da sam ti bila nevjerna?” upitala sam. “To misliš? Jer ako

je tako, možeš smjesta napustiti ovu sobu. I čitavu kuću! Kako sesamo usuđuješ takvo što i nagovijestiti?” Kiptjela sam od bijesa, aFrank se uspravio i ispružio ruku da me pokuša smiriti.“Nemoj me dirati!” obrecnula sam se. “Samo mi reci ovo - misliš li ti

doista, samo zato što je jedan čudan čovjek slučajno gledao usmjeru mog prozora, da sam imala ljubavnu aferu s nekim od svojihpacijenata?”Frank je ustao iz kreveta i zagrlio me. Ostala sam skamenjena kao

Lotova žena, ali on je ustrajao, milujući mi kosu i masirajući miramena onako kako je znao da volim.“Ne, ne mislim ništa slično”, odgovorio je čvrstim glasom i privukao

me, pa sam se malo opustila, premda ne toliko da ga zagrlim okovrata.Nakon duge stanke, promrmljao mi je u kosu: “Ne, ja znam da ti

nikad ne bi učinila takvo što. Samo sam htio reći da, čak kad bi toikad i učinila... Claire, za mene to ništa ne bi promijenilo. Ja te jakovolim. Ništa što bi ti ikad mogla učiniti ne bi me natjeralo daprestanem.” Uhvatio mi je lice rukama - bio je samo desetcentimetara viši od mene, pa me bez problema mogao pogledati uoči - i nježno upitao: “Opraštaš mi?” Njegov dah, s jedva osjetnomprimjesom Glenfiddicha, grijao mi je lice, a njegove su me usnemamile, uznemirujuće blizu mojima.Vani je još jedna munja označila nagli svršetak oluje, a onda je po

krovnim crepovima stala bučno pljuštati kiša.Polako sam ga zagrlila oko struka.“Milosrđe po naravi ne trpi sile”, izrecitirala sam. “S nebesa ono rosi

kao blaga kiša...”1

Frank se nasmijao i podigao pogled. Mnoštvo vlažnih mrlja nastropu nije obećavalo da ćemo cijelu noć prespavati na suhom.“Ako je ovo primjer tvog milosrđa”, rekao je, “ne bih volio vidjeti

kakva si kad se osvećuješ.” Kao da odgovara na njegove riječi, utoje prasnuo grom, pa smo se oboje nasmijali i ponovo opustili.Tek poslije, slušajući Frankovo pravilno duboko disanje pokraj sebe,

počela sam si postavljati neka pitanja. Kao što sam rekla, ne postoje

nikakvi dokazi u prilog mojoj nevjeri. Mojoj nevjeri. Ali kao što je onrekao, šest godina nije malo.

2.Uspravni kamenovi

Gospodin Crook došao je po mene sutradan ujutro točno u sedamsati, kako smo se i dogovorili.“Da stignemo vidjeti rosu na zlatici, ha, curo?” rekao je namignuvši

mi starački galantno. Motocikl kojim je došao da nas odveze uprirodu bio je otprilike isto toliko star koliko i on. S obje strane tegoleme mašine ležale su čvrsto svezane biljne preše, poput branikana tegljaču. Dokono smo lutali kroz tihu prirodu, koja se u usporedbis tutnjavom motocikla gospodina Crooka činila još tišom, iznenadasvedena na muk. Otkrila sam da starac doista mnogo zna olokalnom bilju. Ne samo o tome gdje ga se može naći, nego i onjegovoj upotrebi u medicini i o tome kako ga treba pripremati.Požalila sam što nisam ponijela sa sobom bilježnicu da sve tozapišem, ali dok sam slagala uzorke u teške biljne preše, pažljivosam slušala njegov napukli starački glas i trudila se zapamtiti sve štomi govori.Zaustavili smo se da pojedemo zapakiranu užinu u podnožju

čudnog brijega s ravnim vrhom. Bio je zelen poput većine svojihsusjeda, a imao je i iste izbočene stijene i litice, ali je imao i jednurazliku: dobro utabanu stazu koja se uspinjala jednom njegovomstranom i naglo nestajala iza granitne stijene.“Čega ima tamo gore?” upitala sam pokazujući sendvičem od

šunke vrh brijega. “Ne izgleda mi baš kao zgodno mjesto za piknik.”“Ah.” Gospodin Crook bacio je pogled prema brijegu. “To je Craigh

na Dun, curo. Namjeravao sam vam ga pokazati poslije užine.”“Doista? Je li to neko osobito mjesto?”“O, da”, odgovorio je, ali nije želio podrobnije objasniti; samo mi je

rekao da ću vidjeti kad stignemo.Gajila sam izvjesne dvojbe oko njegove sposobnosti da se uspne

tako strmom stazom, ali one su se raspršile kad sam ustanovila daga slijedim teško dišući. Naposljetku je gospodin Crook ispružiokvrgavu ruku i povukao me na vrh.“Evo ga.” Zamahnuo je rukom s nekom vrstom posjedničke geste.

“Pa to je kameno svetište”, oduševljeno sam uzviknula. “Minijaturnokameno svetište.”Zbog rata, prošlo je već nekoliko godina otkako sam posljednji put

posjetila Salisburyjsku nizinu, ali Frank i ja posjetili smo Stonehengeubrzo nakon vjenčanja. Poput svih drugih posjetitelja koji suzadivljeno lutali između golemih uspravnih kamenih blokova, zinulismo od čuda pred Kamenim oltarom (“na kojem su drevni druidskisvećenici prinosili grozne ljudske žrtve”, zvonkim je glasom objasniokoknijevski vodič talijanskim turistima iz dupkom punog autobusa,koji su svi odreda marljivo fotografirali prilično neugledan kameniblok).Iz iste one strasti za točnošću koja je Franka tjerala da popravlja

kravatu na vješalici kako bi vrhovi visjeli precizno poravnati, čak smoobišli obod kruga, brzo prevalivši razdaljinu između rupa Z i rupa Y,brojeći nadvratnike u Krugu Sarsen, vanjskom krugu čudovišnihkamenih blokova.Tri sata poslije, točno smo znali koliko rupa ima u krugu Y i Z

(pedeset i devet, ako vas zanima, mene nije), ali svrha cijelegrađevine ostala nam je jednako zagonetna kao i desecimaamaterskih i profesionalnih arheologa koji u posljednjih petsto godinahrle na ovo mjesto.Dakako, nije nedostajalo mnijenja. Život među znanstvenicima

naučio me da, kad je riječ o profesionalnom napredovanju, dobrosročeno mnijenje obično vrijedi više od loše sročene činjenice.Hram. Groblje. Astronomski opservatorij. Stratište (odatle

neprikladno nazvano “Kamen za klanje”, koji leži na boku, napolauronjen u svoju rupu). Tržnica pod vedrim nebom. Ta mi se teorijasvidjela; zamišljala sam kako kućanice iz megalita šeću izmeđunadvratnika s košarama u ruci, kritički procjenjujući glazuru nanajnovijoj pošiljci vrčeva od crvene gline i skeptično slušaju tvrdnjepekara iz kamenog doba i prodavača lopata od jelenjih kostiju ijantarnih perli.Sve što sam mogla suprotstaviti toj hipotezi bila je prisutnost trupala

ispod Kamenog oltara i kremiranih ostataka u rupama Z. Osim ako tonisu ostaci zlosretnih trgovaca optuženih za varanje mušterija, činilomi se da bi sahranjivanje ljudi na tržnici bio pomalo nehigijenskipostupak.

U minijaturnom kamenom svetištu na vrhu ovog brijega nisu sevidjeli tragovi sahranjivanja. Kad kažem “minijaturnom”, time mislimreći da je krug uspravnih kamenova ovdje manji nego uStonehengeu; ali svaki je kamen još uvijek bio velik, dvaput viši odmene.Od jednog turističkog vodiča u Stonehengeu čula sam da se takvi

kameni krugovi mogu naći diljem Britanije i Europe - neki suuščuvaniji od drugih, neki se neznatno razlikuju po položaju i obliku,a podrijetlo i svrha svih nepoznati su.Gospodin Crook stajao je s dobroćudnim smiješkom na licu dok

sam ja vrludala među kamenovima, zastajkujući tu i tamo da ihnježno dodirnem, kao da bi moj dodir mogao ostaviti otisak naveličanstvenim blokovima.Neki od uspravnih kamenih blokova bili su prošarani prugama

zagasite boje. Drugi su bili posuti mrljama tinjca koji je veselosvjetlucao na jutarnjem suncu. Svi su se znatno razlikovali oddomaćih stijena koje su posvuda naokolo virile iz žbunja. Tko god daje sagradio ove kamene krugove, i s kojom god namjerom, smatraoih je dovoljno važnima da odlomi, oblikuje i preveze posebnekamene blokove za podizanje svog svetišta. Da ih oblikuje - kako?Da ih preveze - kako, i s koje nezamislive daljine?“Moj muž bio bi oduševljen”, rekla sam gospodinu Crooku kad sam

zastala da mu zahvalim što mi je pokazao ovo mjesto i biljke.“Dovest ću ga poslije da ih pogleda.” Koščati starac galantno mi jeponudio ruku na vrhu staze. Prihvatila sam je, zaključivši nakonjednog pogleda niz strmi spust da je, unatoč starosti, on vjerojatnosigurniji na nogama od mene.Popodne sam krenula cestom do sela da se nađem s Frankom u

vikarijatu. Dok sam prolazila pokraj raštrkanih seoskih kuća, sužitkom sam udisala gustu gorsku mješavinu vrijeska, kadulje ižutilovke, tu i tamo začinjenu dimom iz dimnjaka i daškom prženogsmuđa. Selo se ugnijezdilo u maloj udolini podno jedne od onihvisokih litica koje tako strmo izranjaju iz gorskih pustopoljina. Kućepokraj puta bile su vrlo lijepe. Poratno blagostanje proširilo se i donovih fasada, pa je čak i velika gospodska kuća, zacijelo barem stogodina stara, imala jarkožuti ukras oko dotrajalih prozorskih okvira.

Vrata mi je otvorila vikarova domaćica, visoka i žilava žena s triniske umjetnih bisera oko vrata. Kad sam se predstavila, pozvala meda uđem i odvela dugim i uskim mračnim hodnikom, krcatimgrafikama u sepiji koje su prikazivale ljude što su svojedobno moždabili slavni ili voljeni rođaci sadašnjeg vikara, ali po onome što sam upolumraku mogla razabrati od njihovih lica, mogli su isto tako biti ičlanovi kraljevske obitelji.Za razliku od hodnika, vikarova soba kupala se u zasljepljujućoj

svjetlosti koja je ulazila kroz goleme prozore što su se na jednomzidu protezali gotovo od stropa do poda. Štafelaj pokraj kamina, nakojem je stajala napola dovršena uljena slika crnih litica navečernjem nebu, otkrivao je razlog za te prozore, koji su zacijelododani dugo nakon što je kuća sagrađena. Frank i niski,debeljuškasti čovjek sa svećeničkim ovratnikom, udobno su sezadubili u gomilu papira razbacanih po pisaćem stolu uz udaljeniji zidsobe. Frank jedva da je podigao pogled kako bi me pozdravio, alivikar je uljudno prekinuo objašnjenja, a oblo mu se lice ozarilo oddruželjubive radosti dok je požurio preko sobe da mi stisne ruku.“Gospođo Randall!” srdačno je rekao i zatresao mi ruku. “Baš mi je

drago što vas opet vidim. Stigli ste baš na vrijeme da čujete novosti!”“Novosti?” Bacivši pogled na izlizani požutjeli papir na stolu,

zaključila sam da su se spomenute novosti vjerojatno dogodilenegdje oko 1750. godine. Dakle, nije baš postojala potreba da sezaustavi tiskanje današnjih novina.“Da, novosti. Pokušavamo doznati nešto više o jednom pretku

vašeg muža, Jacku Randallu, na temelju vojnih depeša iz onogvremena.” Vikar mi se unio u lice i progovorio kutom usta poputgangstera iz američkih filmova. “Ja sam, ovaj, ‘posudio’ originalnedepeše iz arhiva lokalnog povijesnog društva. Hoćete li biti takodobri da to nikome ne kažete?”Veselo sam se složila da ne odam njegovu opasnu tajnu i osvrnula

se oko sebe tražeći neki udobni stolac na koji bih mogla sjesti dasaslušam vijesti o najnovijim otkrićima iz osamnaestog stoljeća.Fotelja najbliža prozoru učinila mi se prikladnom, ali kad samposegnula da je okrenem prema stolu, shvatila sam da je većzauzeta. Jedan dječačić sa žbunom sjajne crne kose ležao jesklupčan u dubini fotelje i čvrsto spavao.

“Roger!” Kad je prišao da mi pomogne, vikar se iznenadio jednakokao i ja. Dječak se prenuo iz sna i hitro uspravio razrogačivši oči bojemahovine.“Što ti ovdje radiš, vragolane mali?” nježno ga je prekorio vikar.

“Opet si zaspao čitajući stripove?” Skupio je jarko obojene stranice idodao ih dječaku. “Hajde sada, Roger, ja imam posla sRandallovima. Oh, čekaj, zaboravio sam te predstaviti - gospođoRandall, ovo je moj sin Roger.”To me malčice iznenadilo jer se velečasni Wakefield doimao kao

zakleti neženja. Ipak, pristojno sam prihvatila ispruženu ruku i toploje zatresla, oduprijevši se iskušenju da otarem izvjesnu preostaluljepljivost o suknju.Velečasni Wakefield je s ljubavlju odveo dječaka do kuhinje.“Roger je zapravo sin moje nećakinje”, povjerio mi se. “Ali oca su

mu srušili iznad La Manchea, a majka mu je poginula u Blitzu, pasam ga posvojio.”“Baš lijepo od vas”, promrmljala sam sjetivši se strica Lamba. I on

je poginuo u Blitzu, kad je bomba pogodila auditorij Britanskogmuzeja u kom je držao predavanje. Poznajući ga, smatrala sam daje njegov osnovni osjećaj vjerojatno bio olakšanje što bomba nijepogodila perzijske antikvitete u susjednoj sobi.“Nije to ništa!” Vikar je nelagodno odmahnuo rukom. “Lijepo je imati

malo mladosti u kući. A sad, molim vas, sjednite.”Frank je progovorio prije no što sam uspjela spustiti torbicu. “Imali

smo nevjerojatnu sreću, Claire”, oduševljeno mi je rekao prelistavšigomilu otrcanih papira. “Vikar je pronašao čitavu hrpu vojnih depešau kojima se spominje Jonathan Randall.”“Pa, čini se da je za dobar dio svoje slave sam zaslužan”, primijetio

je vikar uzimajući nekoliko papira iz Frankove ruke. “Bio jezapovjednik garnizona u Fort Williamu otprilike četiri godine, ali činise da je dobar dio vremena proveo napastujući škotsku provincijuiznad granice po nalogu krune. U ovoj hrpi” - oprezno je odvojio hrpupapira i položio je na stol - “nalaze se izvještaji o pritužbama raznihobitelji i zemljoposjednika, koji se žale na sve od miješanjagarnizonskih vojnika s njihovim sluškinjama do krađe konja, da i nespominjem raznorazne slučajeve nespecificiranih ‘uvreda’.”

To me razveselilo. “Dakle, ti imaš u obitelji pravog pravcatogkonjokradicu?” upitala sam Franka.Frank je neuznemireno slegnuo ramenima. “Bio je što je bio, ja tu

ništa ne mogu. Želim samo doznati nešto više o njemu. Takve žalbeu ono doba nisu baš bile neuobičajene; Englezi općenito, a osobitovojnici, nisu baš bili bogzna kako omiljeni u škotskom gorju. Ne,nešto je drugo čudno s tim žalbama; izgleda da one nikad nisuurodile nikakvim plodom, čak ni one ozbiljne.”Ne mogavši dulje ostati na miru, vikar mu je upao u riječ. “Točno

tako. Doduše, časnici se u ono doba nisu morali ponašati u skladu smodernim standardima; u sitnijim stvarima mogli su raditi što god suhtjeli. Ali evo što je čudno. Te se žalbe nisu provjerile i odbacile,nego se jednostavno više nisu spominjale. Znate što ja mislim,Randall? Bit će da je vaš predak imao zaštitnika. Nekoga tko ga jemogao štititi od kazne pretpostavljenih.”Frank se počešao po glavi i zaškiljio u poruke. “Možda imate pravo.

Ali to je morao biti netko vrlo moćan. Netko na visokom položaju uvojnoj hijerarhiji, ili možda neki pripadnik plemstva.”“Da, a možda...” Vikarove teorije prekinuo je ulazak domaćice,

gospođe Graham.“Donijela sam vam nešto za popiti, gospodo”, objavila je i bez

oklijevanja spustila poslužavnik s čajem nasred stola, s kojeg je vikaru posljednji čas sklonio svoje dragocjene poruke. Gospođa Grahampogledala me mudrim očima, primjećujući moj nemir i malo staklastpogled.“Donijela sam samo dvije šalice jer sam pomislila da bi mi se

gospođa Randall možda voljela pridružiti u kuhinji. Imam komadić...”Ne čekajući da dovrši misao, žustro sam skočila na noge. Kad smoizašle kroz mimokretna vrata koja su vodila u kuhinju, začula samkako iza mojih leđa ponovo počinju teorije.Čaj je bio zelenkast, vruć i mirisan; komadići listova okretali su se u

tekućini.“Mmm”, rekla sam spuštajući šalicu, “odavno nisam kušala Ulong.”Gospođa Graham kimnula je glavom, blistajući zbog mog

zadovoljstva njezinim čajem. Očito se potrudila; stavila je podmetačeod rukom izrađene čipke ispod jajolikih šalica i ponudila mi gustovrhnje s pogačicama.

“Da, za vrijeme rata nisam ga mogla nabaviti, znate. Ali, najbolji sučajevi kao stvoreni za gatanje. Bilo mi je grozno s onim Earl Greyom.Listovi se tako brzo raspadnu da je iz njih teško išta pročitati.”“Oh, vi se bavite gatanjem iz čajnih listova?” upitala sam s blagim

interesom. Nitko ne bi mogao biti udaljeniji od uobičajene slike ogatari od gospođe Graham, s njezinom kratkom, sijedom trajnom ikratkom ogrlicom, triput omotanom oko vrata. Vidjela sam kako segutljaj čaja spušta dugim, žilavim vratom i nestaje ispod sjajnih perli.“Pa jasno da se bavim gatanjem, draga moja. Točno onako kako

me baka naučila, a njezina baka nju. Popijte čaj da pogledam talog.”Dugo je šutjela, povremeno naginjući šalicu ili je polako okrećući

među mršavim dlanovima kako bi je pogledala iz drugog kuta.Zatim ju je pažljivo odložila, kao da se boji da bi joj se mogla

rasprsnuti u lice. Bore s obje strane usta produbile su se, a obrve sujoj se zbunjeno skupile.“Pa”, napokon je rekla, “ovo je jedna od najčudnijih šalica koje sam

ikad vidjela.”“Da?” Još uvijek sam se zabavljala, ali počela sam biti znatiželjna.

“Hoću li na putovanju preko mora upoznati visokog, tamnokosogstranca?”“Možda.” Gospođa Graham nije previdjela ironičan ton u mom

glasu, pa se malo osmjehnula i odvratila na isti način. “A možda inećete. To je čudno s vašom šalicom, draga moja. Sve je u njojproturječno. Tu je jedan svinuti list koji znači putovanje, ali na njemuleži smrvljeni list koji znači ostanak. A nedvojbeno, ima tu i stranaca,i to nekoliko. Ako sam ispravno protumačila listove, jedan vam je odnjih muž.”Moje je veselje ponešto splasnulo. Nakon šest godina odvojenog

života i šest mjeseci zajedništva, moj mi je muž u izvjesnom smisludoista još uvijek bio stranac, premda nisam shvaćala kako se tomože vidjeti iz listova čaja.Gospođa Graham još uvijek se mrštila. “Dajte da vam pogledam

dlan, dijete”, rekla je.Ruka koja mi je pridržavala dlan bila je koščata ali iznenađujuće

topla, a iz uredno razdijeljene sijede kose koja mi se nagnula naddlan širio se miris lavandine vodice. Prilično mi je dugo zurila u dlan,tu i tamo prateći neku od linija prstom, kao da slijedi zemljovid čiji

putovi svi odreda nestaju pod valovima na pijesku i u napuštenimpustopoljinama.“Dakle, što je?” upitala sam trudeći se da zadržim nehajan ton. “Ili

me možda čeka previše strašna sudbina da mi je odate?”Gospođa Graham zbunjeno je podigla pogled i zamišljeno mi se

zagledala u oči, ali nije mi ispustila ruku. Zatresla je glavom i stisnulausne.“Oh, ne, draga moja. S dlana ne možete pročitati sudbinu nego

samo njezino sjeme.” Zamišljeno je nagnula ptičju glavu u stranu.“Crte na dlanu s vremenom se mijenjaju, znate. Jednoga bi danamogle biti prilično drukčije nego što su sada.”“Nisam to znala. Mislila sam da ostanu iste od rođenja.”

Obuzdavala sam se da ne istrgnem ruku. U čemu je onda smisaogatanja iz dlana? Nisam željela biti nepristojna, ali ovo me gatanjemalo uznemirilo, osobito nakon čitanja čajnih listova. GospođaGraham neočekivano se nasmiješila i sklopila mi šaku.“Crte na dlanu pokazuju tko ste, draga moja. Zato se mijenjaju, ili bi

se barem trebale mijenjati. Nekim ljudima ostanu iste; onima koji sudovoljno nesretni da se ne mijenjaju, ali takvih nema mnogo.”Stegnula mi je šaku i potapšala me po njoj. “Ne vjerujem da ste vijedna od njih. Za nekoga tako mladog, vaš dlan pokazuje mnogopromjena. Dakako, to je vjerojatno zbog rata”, dodala je, kao zasebe.Opet me obuzela znatiželja, pa sam dragovoljno raširila prste.“Pa što onda moj dlan govori o meni?”Gospođa Graham se namrštila, ali nije mi ponovo uhvatila ruku.“To vam ne mogu reći. A to je čudno, jer ruke su uglavnom slične.

Doduše, ne kažem da vrijedi ono ‘ako ste vidjeli jednu, vidjeli ste ihsve’, ali često je doista tako - postoje uzorci, znate.” Iznenada seneobično zarazno osmjehnula i otkrila vrlo bijele, očito umjetne zube.“Gatare tako rade, znate. Ja to radim svake godine na crkvenoj

gozbi - ili sam barem radila prije rata, a pretpostavljam da ću sadaopet početi. Ali neka djevojka uđe u šator - a ja je dočekam sturbanom na glavi i paunovim perjem koje sam posudila odgospodina Donaldsona, i u ‘odori orijentalnog sjaja’ - to je vikarovjutarnji ogrtač, žut kao sunce i ukrašen slikama paunova - u svakomslučaju, dobro je odmjerim dok se pretvaram da joj gledam u dlan, i

vidim da nosi duboko dekoltiranu bluzu, jeftin parfem i naušnice doramena. Ne treba mi kristalna kugla da joj kažem kako će nagodinupostati majka.” Zastala je, a sive su joj oči vragolasto zasjale. “Aliako vidite da na ruci koju držite nema prstena, pristojno je prvoproreći da će se uskoro udati.”Nasmijala sam se, a ona mi se pridružila. “Znači, vi im uopće ne

gledate u dlanove?” upitala sam. “Osim da provjerite imaju li prsten?”Gospođa Graham izgledala je iznenađeno. “Oh, naravno da

gledam. Hoću vam samo reći da znam što ću vidjeti i prije no štopogledam. Najčešće.” Kimnula je glavom prema mom ispruženomdlanu. “Ali ovakav uzorak još nisam vidjela. Imate krupan palac” -nagnula se i lagano ga dodirnula - “to se neće jako promijeniti. Toznači da imate čvrstu volju i da se ne date lako prevariti.” Namignulami je. “Ali pretpostavljam da vam je to i muž mogao reći. A i ovo.”Pokazala je mesnati jastučić ispod palca.“Što je to?”“To se zove Venerin brijeg.” Čvrsto je stisnula tanke usne, premda

su joj se kutovi neodoljivo okrenuli nagore. “Kod muškarca to značida voli djevojke. Kod žene je to malo drukčije. Da budem pristojna,nešto ću vam proreći: nije baš vjerojatno da će vam muž pobjeći izkreveta.” Nato se iznenađujuće grleno i nepristojno zahihotala, a jasam se malčice zacrvenjela.Postarija domaćica opet mi se zadubila u dlan, potkrepljujući tu i

tamo svoje tvrdnje ispruženim prstom. “Imate vrlo duboku linijuživota, što znači da vas zdravlje dobro služi, a tako će vjerojatno iostati. Linija je isprekidana, što znači da vam se život značajnopromijenio - pa, to vrijedi za sve nas, zar ne? Ali vaša je maloisprekidanija od onih koje obično vidim, sva je u komadićima. E sad,linija braka vam se dijeli” - opet je zatresla glavom - “što nijeneobično, znači da ćete se dvaput udati...”Moja reakcija bila je neznatna i smjesta sam je suzbila, ali gospođa

Graham je osjetila trzaj moje ruke i brzo podigla pogled. Zaključilasam da je ona vjerojatno prilično vješta gatara. Zatresla jesjedokosom glavom da me utješi.“Ne, ne, djevojko! To ne znači da će se vašem dragom mužu nešto

dogoditi. Samo, kad bi se dogodilo” - neznatnim stiskom rukenaglasila je posljednje riječi - “vi ne biste venuli i protratili ostatak

života tugujući. To samo znači da spadate u onu vrstu žena kojeznaju pronaći novu ljubav ako im se prva izjalovi.”Kratkovidno mi je zaškiljila u dlan i nježno povukla kratkim,

neravnim noktom po dubokoj liniji braka. “Ali kod većine ljudi bračnaje linija isprekidana - a vaša se dijeli.” Podigla je pogled i nestašnomi se osmjehnula. “Niste valjda potajna bigamistkinja, ha?”Zatresla sam glavom i nasmijala se. “Nisam. Kako bih našla

vremena?” Okrenula sam šaku i pokazala joj vanjski rub dlana. “Čulasam da se po sitnim borama na ovoj strani dlana može znati kolikoćete djece imati?” Ponadala sam se da mi glas zvuči nehajno. Rubdlana bio mi je beznadno gladak.Gospođa Graham je na tu ideju prezirno odmahnula glavom. “Pih!

Nakon što jedanput ili dvaput rodite, možda ćete tu dobiti bore. Alivjerojatnije ćete ih dobiti na licu. To unaprijed ništa ne dokazuje.”“Doista?” Čuvši njezine riječi, obuzelo me glupavo olakšanje. Baš

sam je htjela zapitati znače li štogod duboke linije na dnu zapešća(možda sklonost samoubojstvu?), ali uto je u kuhinju ušao velečasniWakefield s praznim šalicama i prekinuo nas. Odložio je šalice napovršinu za sušenje pokraj sudopera i počeo bučno i nespretnoprekapati po kuhinjskom ormariću, očito s nadom da će mu netkopomoći.Gospođa Graham skočila je na noge da zaštiti svetost svoje

kuhinje. Spretno je odgurnula velečasnog i počela stavljati šalice naposlužavnik za radnu sobu, a on me povukao u stranu da joj nesmetamo.“Kako bi bilo da dođete u radnu sobu i popijete još jednu šalicu čaja

sa mnom i mužem, gospođo Randall? Upravo smo došli do sjajnogotkrića.”Unatoč izvanjskoj smirenosti, vidjela sam da blista od zadovoljstva

zbog otkrića, poput dječarca koji skriva žabu u džepu. Očito, nije mibilo druge nego da pođem s njim i da pročitam račun za pranje rubljasatnika Jonathana Randalla, njegovu potvrdu za popravak čizama ilineki drugi dokument sličnog stupnja zanimljivosti.Frank se toliko zadubio u rasprostrte papire da je jedva podigao

pogled kad sam ušla u radnu sobu. Teška je srca predao papire uvikarovu debeljuškastu ruku, a onda mu je stao iza leđa kako bi virio

preko njegova ramena, kao da ne može podnijeti pomisao da makarna trenutak izgubi dokumente iz vida.“Da?” pristojno sam zapitala pokazavši prstom prema komadićima

zamrljana papira. “Mmmm, da, vrlo zanimljivo.” Zapravo, zakučastirukopis bio je tako izblijedio i cifrast da se jedva činilo vrijednim trudada ga se pokuša pročitati. Na vrhu jednog papira, bolje uščuvanogod drugih, nalazio se nekakav grb.“Vojvoda od... Sandringhama, je li?” upitala sam zagledavši se u

grb sa slikom leoparda koji leži i otisnutim slovima ispod njega,čitljivijim od rukopisa.“Točno tako”, rekao je vikar i još jače zasjao. “Ta titula više ne

postoji, znate.”Premda to nisam znala, inteligentno sam kimnula glavom, jer mi

povjesničari u groznici otkrića nisu bili nepoznati. Najčešće jedovoljno povremeno kimnuti glavom i u odgovarajućim intervalimareći: “Ma nemojte?” ili: “Jako zanimljivo!”.Zatim su se Frank i vikar s oklijevanjem pogledali, a onda je vikaru

pripala čast da me obavijesti o otkriću. Izgleda da su svi ti razbacanipapiri govorili da je Frankov predak, zloglasni Crni Jack Randall, bione samo galantan vojnik u službi krune nego i povjerljivi - i tajni -agent vojvode od Sandringhama.“Gotovo agent provokator, ne mislite li tako, doktore Randall?” Vikar

je velikodušno predao štafetnu palicu Franku, a ovaj ju je zahvalnoprihvatio.“Točno tako. Dakako, sve je vrlo oprezno sročeno...” Kratkim je

kažiprstom nježno okrenuo listove papira.“Ma nemoj?” rekla sam.“Ali iz ovih se dokumenata čini da je Jonathan Randall dobio

zadaću da potiče jakobitske osjećaje, ako postoje, među članovimaistaknutih škotskih obitelji u ovom kraju, s ciljem da izmami na vidjelosve baronete i poglavare klanova koji možda potajno ga je takveosjećaje. Ali to je čudno. Nije li Sandringham i sam bio pod sumnjomda je jakobit?” Frank se okrenuo vikaru s upitnim izrazom lica, avikarova glatka, ćelava glava namrštila se u identičan izraz.“Da, mislim da imate pravo. Ali čekajte, hajde da provjerimo u

Cameronu.” - Odjurio je do polica s knjigama, krcatih svescima

uvezanim u korice od teleće kože. - “On sigurno spominjeSandringhama.”“Jako zanimljivo”, promrmljala sam i dopustila da mi pažnja odluta

na veliku plutenu ploču koja je prekrivala jedan zid sobe od poda dostropa.Ploča je bila prekrivena zapanjujućim mnoštvom stvari, uglavnom

raznim papirima, računima za plin, pismima, obavijestima vijećabiskupije, stranicama ispalim iz romana, bilješkama napisanimvikarovim rukopisom, ali i sitnim stvarčicama kao što su ključevi,čepovi boca i nečim što je nalikovalo na dijelove automobila,pričvršćenim na čavliće i uzice.Dokono sam pregledavala to mnoštvo, slušajući s pola uha

raspravu koja mi se vodila iza leđa (vikar i Frank došli su dozaključka da je vojvoda od Sandringhama vjerojatno doista biojakobit). Pažnju mi je privukla genealoška karta koja je osobitobrižljivo bila prikvačena za jedan kut ploče. Vrh karte bio je krcatimenima i datumima iz ranog sedamnaestog stoljeća, ali pogled mi jezapeo za ime napisano na dnu: Roger W. (MacKenzie) Wakefield.“Oprostite”, rekla sam prekidajući završno prštanje rasprave o tome

drži li leopard na vojvodinu grbu u šapi ljiljan ili možda šafran? “Je liovo rodoslovno stablo vašeg sina?”“Ovaj, da, da, jest.” Rastresen, vikar mi je žurno prišao i opet

zablistao. Pažljivo je skinuo kartu sa zida i rasprostro je na stolispred mene.“Vidite, nisam želio da Roger zaboravi svoju obitelj”, objasnio mi je.

“To je prilično stara obitelj, seže unatrag sve do sedamnaestogstoljeća.” Svojim se debeljuškastim prstom gotovo s poštovanjemspustio stablom.“Budući da Roger živi ovdje, dao sam mu svoje prezime jer mi se

činilo da je tako prikladnije, ali nisam želio da zaboravi svojepodrijetlo.” Namrštio se kao da se ispričava. “Bojim se da se jagenealoški gledano ne mogu baš hvaliti svojom obitelji. Sve samivikari i kapelani, tu i tamo pokoji prodavač knjiga radi raznolikosti, amože se slijediti unatrag samo do 1762. ili tu negdje. Prilično traljavoknjigovodstvo, znate”, rekao mi je, žalosno vrteći glavom nadravnodušnošću svojih predaka.

Već je bilo kasno kad smo napokon napustili vikarov dom, nakonšto je on obećao da će odmah sutra ujutro fotokopirati pisma u selu.Frank je većinu puta do pansiona proveo veselo brbljajući ošpijunima i jakobitima, ali naposljetku je ipak primijetio moju šutnju.“Što ti je, ljubavi?” upitao je i nježno me uhvatio za ruku. “Nije ti

dobro?” dodao je s mješavinom zabrinutosti i nade.“Ne, dobro mi je. Samo sam razmišljala...” Pokolebala sam se, jer o

toj smo temi već raspravljali. “Razmišljala sam o Rogeru.”“O Rogeru?”Nestrpljivo sam uzdahnula. “Bože dragi, Frank! Ti si katkad tako...

zaboravljiv. O Rogeru, sinu velečasnog Wakefielda.”“Ah, da, naravno”, rastreseno je odvratio. “Dražesno dijete. Što je s

njim?”“Pa... samo sam htjela reći da sada ima mnogo djece poput njega...

Siročadi, znaš.”Oštro me pogledao i zatresao glavom.“Ne, Claire. Doista bih volio, ali već sam ti rekao što mislim o

posvojenju. Stvar je u tome... da se ne bih dobro osjećao s djetetomkoje nije... no, koje nije moja krv. To je bez sumnje smiješno isebično, ali ja tako osjećam. Možda ću s vremenom promijeniti stav,ali zasad.. Nekoliko smo koraka prevalili u napetoj tišini, a onda jeFrank iznenada stao i uhvatio me za ruke.“Claire”, rekao mi je promuklim glasom. “Ja želim naše dijete! Ti si

mi najvažnija osoba na svijetu. Iznad svega drugog, htio bih da tibudeš sretna, ali želim te... no, želim te zadržati za sebe. Bojim seda bih tuđe dijete, s kojim ne bismo imali pravi odnos, doživljavaokao uljeza i da bih mu to zamjerao. Ali kad bih ti mogao darovatidijete, vidjeti ga kako raste u tebi i kako se rađa... tada bih osjećaoda je ono više... produžetak tebe, možda. I mene. Pravi dio obitelji.”Molećivo je razrogačio oči.“Da, u redu. Shvaćam.” Bila sam spremna odustati od te teme - za

sada - pa sam se okrenula da krenem dalje, ali Frank me zaustavio izagrlio.“Claire, volim te”, rekao mi je neodoljivo nježnim glasom, pa sam

spustila glavu na njegovu jaknu i osjetila njegove tople i snažne rukeoko sebe.

“I ja volim tebe.” Načas smo stajali u zagrljaju, blago se njišući navjetru, a onda se Frank iznenada odmaknuo i nasmiješio mi se.“Osim toga”, nježno je rekao, maknuvši pramenove koje mi je vjetar

nanio na lice, “još se nismo predali, zar ne?”Uzvratila sam mu osmijeh. “Nismo.”Uhvatio me za ruku i udobno je smjestio pod svoj lakat, pa smo

krenuli prema svojoj unajmljenoj sobi.“Što misliš o još jednom pokušaju?”“Da, zašto da ne.” Ruku pod ruku, odšetali smo natrag na Gereside

Road. Pogled na Baragh Mohr, piktski kamen na uglu pokraj ceste,podsjetio me na drevne stvari.“Zaboravila sam ti reći!” uzviknula sam. “Željela bih ti pokazati nešto

uzbudljivo.” Frank me pogledao, privukao bliže i stisnuo mi ruku.“I ja tebi”, odvratio je. “Kako bi bilo da mi ti svoju stvar pokažeš

sutra?”Ali, kako se pokazalo, sutradan ujutro imali smo drugog posla.

Posve sam bila smetnula s uma da smo isplanirali otići nacjelodnevni izlet do Great Glena na jezeru Loch Ness.Čekao nas je dug put, pa smo krenuli prije svitanja. Nakon žurnog

odlaska do automobila koji nas je čekao u ledenoj zori, bilo mi jeugodno opustiti se ispod pokrivača i osjetiti kako mi se toplina vraćau ruke i stopala. A s toplinom me uhvatio i vrlo ugodan drijemež, pasam slatko zaspala spustivši glavo na Frankovo rame. Posljednječega se sjećam silueta je vozačeve glave, obrubljena crvenom crtomna pozadini jutarnjeg neba.Kad smo stigli već je prošlo devet, a vodič kojeg je Frank bio

nazvao čekao nas je na rubu Locha s malim skifom za jedrenje.“Ako vam odgovara, gospodine, mislio sam da kratko odjedrimo

preko jezera do dvorca Urquhart. Tamo možemo nešto prezalogajiti,a onda krenuti dalje.” Vodič, mali čovjek mrka izgleda, u iznošenojpamučnoj košulji i hlačama od kepera, pažljivo je odložio izletničkukošaru pod sjedalo i ispružio žuljevitu ruku da mi pomogne ući učamac.Dan je bio prekrasan. Propupalo zelenilo na strmim obalama

nejasno se odražavalo na nemirnoj površini jezera. Unatoč mrku licu,naš vodič bio je upućen i govorljiv čovjek; pokazivao nam je otoke,dvorce i ruševine koje su okruživale dugo i usko jezero.

“A evo i dvorca Urquhart.” Pokazao je prstom prema glatkomkamenom zidu koji se jedva nazirao kroz drveće. “Ili onoga što je odnjega ostalo. Proklele su ga vještice Glena, pa je trpio jednu nesrećuza drugom.”Zatim nam je ispripovijedao priču o Mary Grant, kćeri gospodara

dvorca Urquhart, i o njezinu ljubavniku, Donaldu Donnu, pjesniku isinu MacDonalda iz Bohuntina. Djevojčin otac zabranio im je da seviđaju zato što je prigovarao običaju onog drugog da “posuđuje”stoku na koju bi naišao (naš nas je vodič uvjeravao da se krađastoke u škotskom gorju smatra posve časnim zanimanjem), ali oni suse ipak sastajali. Djevojčin je otac to doznao, pa je namamioDonalda na lažni randevu i uhitio ga. Kad je osuđen na smrt, mladićje zamolio da ga ne objese kao kradljivca nego da mu odrube glavukao džentlmenu. Molba mu je uslišana, pa je odveden na stratištestalno ponavljajući: “Vrag će izvući lorda Granta iz njegovih cipela, aDonald Donn neće biti obješen.” I nije bio. Legenda kaže da jenjegova odrubljena glava, kad se otkotrljala s bloka, progovorila:“Mary, podigni mi glavu.”Zadrhtala sam, a Frank me zagrlio. “Sačuvan je dio jedne njegove

pjesme”, rekao mi je tihim glasom. “Pjesme Donalda Donna. Evokako glasi:Sutra na brijegu odrubit će mi glavu.Zar tjerat ćete Mary, moju slatku draguda očima nježnim promatra tu stravu?”Uhvatila sam ga za ruku i blago je stegnula.Dok nam je vodič pripovijedao priču za pričom o izdajama,

umorstvima i nasilju, učinilo mi se da loch zaslužuje svoj zlokobanugled.“A što je s čudovištem?” upitala sam vireći preko ruba čamca u

mutne dubine jezera. Činilo mi se da je čudovište posve prikladno zaovakav kraj.Naš je vodič slegnuo ramenima i pljunuo u vodu.“Istina, ovo je prilično čudno jezero. Nedvojbeno, postoje priče o

nekom starom i zlom stvorenju koje je nekoć živjelo u njegovimdubinama. Ljudi su mu prinosili žrtve - katkad krave, a katkad čak imalu djecu, koju bi spustili na vodu u košarama od pruća.” Ponovo jepljunuo. “A neki tvrde da ovo jezero zapravo i nema dna - da u

sredini ima rupu koja je dublja od ičega u Škotskoj. S druge strane” -bore oko vodičevih očiju produbile su se - “prije nekoliko godinaovamo je došla jedna obitelj iz Lancashirea. Uletjeli su u policijskupostaju u Invermoristonu vičući da su vidjeli čudovište kako izlazi izvode i skriva se u gustišu. Tvrdili su da je čudovište grozno, da mu ječitavo tijelo obraslo crvenom dlakom i da ima strašne rogove naglavi. Rekli su da mu je krv kapala iz usta dok je nešto žvakalo.”Podigao je ruku da preduhitri moj užasnuti uzvik.“Poslali su jednog policajca da provjeri o čemu je riječ. Kad se

vratio, rekao je: ‘Pa, zanemarimo li kapanje krvi, to je vrlo točanopis’” - zastao je radi boljeg efekta - “‘jedne vrlo lijepe gorske kravekoja preživa u bujadi.’”Nakon što smo preplovili pola jezera, izašli smo na obalu da

pojedemo kasni ručak. Ondje nas je čekao automobil kojim smo sevratili kroz Glen. Usput nismo vidjeli ništa zlokobno osim jednecrvene lisice koja je stajala na cesti s nekom sitnom životinjicom kojajoj je beživotno visjela iz usta i koja je uplašeno podigla pogled kadsmo izjurili iz zavoja. Skočila je s ceste i odjurila obalom, hitro poputsjene.Kad smo se napokon dovukli stazom do pansiona gospođe Baird,

već je bilo vrlo kasno, i zagrljeni smo stajali pred pragom dok jeFrank tražio ključ, još uvijek se smijući današnjim događajima.Tek kad smo se počeli svlačiti za krevet, sjetila sam se spomenuti

ono minijaturno kameno svetište na Craigh na Dunu. Frankov umorsmjesta je nestao.“Doista? I ti znaš gdje je? To je sjajno, Claire!” Sav se ozario i stao

prekapati po svom koferu.“Što tražiš?”“Ovo”, odgovorio je i izvukao budilicu.“Zašto?” zapanjeno sam ga upitala.“Zato što želim ustati na vrijeme da ih vidim.”“Koga?”“Vještice.”“Vještice? A tko ti je rekao da tamo ima vještica?”“Vikar”, odgovorio je, očito uživajući u šali. “A njegova je domaćica

jedna od njih.”

Sjetivši se ponosne gospođe Graham, prezirno sam frknula. “Nebudi smiješan!”“No dobro, to zapravo nisu vještice. Vještica ima diljem Škotske

stotinama godina - spaljivali su ih na lomačama do dugo uosamnaesto stoljeće - ali ovo su društvo navodno druidi ili takonešto. Ne vjerujem da je to zapravo okupljalište vještica - ne mislimda je riječ o štovanju vraga. Ali vikar mi je rekao da jedno lokalnodruštvo još uvijek obavlja obrede na dane starih svetkovina sunca.Vidiš, on si zbog svog položaja ne može dopustiti prevelik interes zatakve stvari, ali previše je znatiželjan da bi ih posve zanemario. Nijemi mogao reći gdje se te svečanosti odvijaju, ali ako u blizini postojikameni krug, onda se zacijelo održavaju ondje.” Protrljao je ruke odočekivanja. “Kakva sreća!”Kad čovjek jedanput ustane prije svitanja da ode u pustolovinu, to

je zabavno. Kad to učini dvaput u roku od dva dana, to već miriše namazohizam.A ovoga puta nije nas čekao ni lijepi, topli automobil s pokrivačima i

termosicama. Pospano sam teturala uz brijeg iza Franka, spotičućise o korijenje i udarajući nožnim palcima o kamenje. Jutro je bilohladno i maglovito, pa sam gurnula ruke dublje u džepove veste.Još jedan posljednji napor preko vrha brijega i kameno svetište bilo

je pred nama; kamenovi jedva da su se vidjeli na mutnom svjetluprije svitanja. Zadivljen prizorom, Frank je ostao nepomično stajati, aja sam zadihano sjela na prikladnu stijenu.“Prekrasno”, promrmljao je. Tiho se prišuljao vanjskom rubu kruga,

a onda je njegova sjenovita figura nestala u dubljim sjenamakamenova. Doista su bili prekrasni, i prokleto jezoviti. Zadrhtala sam,i to ne samo zbog studeni. Tko god da je sagradio ovaj kameni krug,ako je htio izazvati divljenje, dobro je obavio svoj posao.Frank se začas vratio. “Još nema nikoga”, iznenada mi je šapnuo

iza leđa, pa sam se trgnula. “Hodi, pronašao sam mjesto s kojegćemo moći promatrati događaje.”Svjetlost je sada dolazila s istoka, samo naznaka blijedosive boje

na obzoru, ali dovoljno jaka da ne posrćem dok me Frank vodio krozprolaz u grmlju johe koji je pronašao blizu vrha staze. U unutrašnjostiskupine grmova nalazila se mala čistina, tek toliko velika da možemostajati rame uz rame. Ali jasno smo vidjeli stazu, a i unutrašnjost

kamenog kruga od kojeg nas nije dijelilo više od šest metara. Ne prviput, zapitala sam se kakav je točno posao Frank obavljao u ratu.Očito je mnogo znao o bešumnom kretanju po mraku.Budući da mi se spavalo, najradije bih se bila sklupčala pod neki

udobni grm i vratila na spavanje. Ali za to nije bilo dovoljno mjesta,pa sam ostala stajati i viriti niz strmu stazu očekujući dolazak druida.Počela su mi se kočiti leđa i boljele su me noge, ali nismo moralidugo čekati; zraka svjetlosti na istoku postala je blijedoružičasta, pasam procijenila da nas od zore dijeli manje od pola sata.Prva figura kretala se gotovo jednako tiho kao i Frank. Začula sam

samo jedva čujni šum kad je stopalima pomaknula kamenčiće navrhu brijega, a onda je u moj vidokrug polako ušla uredna sijedakosa. Gospođa Graham. Znači, istina je. Vikarova domaćica bila jerazumno odjevena, u suknju od tvida i vuneni kaput, a pod rukom jenosila zavežljaj. Krećući se tiho poput duha, nestala je iza jednog oduspravnih kamenova.Nakon toga stazom su stale brzo pristizati druge figure, po jedna,

dvije ili tri, s prigušenim hihotom i šaptom koji se brzo stišao kad suse primakle krugu.Nekoliko sam ih prepoznala. Bila je tu gospođa Buchanan,

upraviteljica seoske pošte, plavokosa žena s novom trajnom iz kojese širio jak miris parfema Evening in Paris. Suspregnula sam smijeh.Tako dakle izgleda suvremeni druid!Pojavilo se ukupno petnaest figura, sve same žene, u rasponu

starosti od gospođe Graham, koja je prevalila šezdesetu, do jednemlade žene koja je tek zakoračila u dvadesete; prije dva dana vidjelasam je kako gura dječja kolica pred dućanima. Sve su bile odjeveneza hod po nezgodnom terenu i sve su pod rukom nosile zavežljaje. Sminimumom ćaskanja, nestale su iza kamenova i grmlja, a onda suse ponovo pojavile odjevene u posve bijelu odjeću, praznih šaka igolih ruku. Kad se jedna od njih očešala o našu skupinu grmova,osjetila sam miris sapuna za pranje rublja i shvatila da su odjevene ukrevetne plahte, koje su zaogrnule oko tijela i svezale na ramenu.Okupile su se izvan kruga kamenova, u redoslijedu od najstarije do

najmlađe, i stale iščekivati u tišini. Svjetlost na istoku postala jesnažnija.

Kad je sunce provirilo nad obzorom, kolona žena pokrenula se ipolako zaputila između dva kamena. Voditeljica ih je odvela ravno usredište kruga, a onda ih vodila stalno naokolo. Kretale su se polakoi graciozno poput labudova u kružnoj procesiji.Zatim je voditeljica odjednom stala, podigla ruke i zakoračila u

središte kruga. Ispružila je ruke prema paru najistočnijih kamenova izazvala visokim glasom. Ne preglasno, ali dovoljno da joj se glasčuje diljem kruga. Nepomična magla upila je njezine riječi i podarilaim odjek, pa se činilo kao da dolaze sa svih strana, iz samihkamenova.Što god da je rekla, plesačice su to ponovile. Jer to je ono što su

sada postale. Ne dodirujući se, ispružile su ruke jedna prema drugoj,njihale su se i krivudale, još uvijek se krećući u krugu. A onda sekrug iznenada prepolovio. Sedam plesačica krenulo je u smjerukazaljke na satu, još uvijek se krećući u krugu, a ostale u suprotnomsmjeru. Zatim su se dva polukruga stala mimoilaziti sve većombrzinom, oblikujući na trenutke puni krug, a na trenutke dvored.Voditeljica je nepomično stajala u sredini i stalno ponavljala onajvisoki zaziv na davno izumrlom jeziku.Čovjek bi pomislio da će skupina žena u krevetnim plahtama što

paradira u krugovima na vrhu brijega, mnoge od njih bile su debele ine baš okretne, izgledati smiješno, a možda su tako doista iizgledale. Ali meni se od zvuka njihovih zaziva nakostriješila kosa naglavi.Zatim su se sve u istom času zaustavile i okrenule prema

izlazećem suncu, stojeći u dva polukruga. Između dijelova kruga kojisu oblikovale, jasno se razabirala staza. Sunce se diglo iznadobzora, a zraka svjetlosti probila se između istočnih kamenova,zarivši se poput noža među dvije polovice kruga i obasjavši velikirascijepljeni kamen na drugoj strani kamenog svetišta.Plesačice su načas ostale nepomično stajati s obje strane zrake

svjetlosti. A onda je gospođa Graham nešto rekla, na istom onomčudnom jeziku, ali ovoga puta normalnim glasom. Zavrtjela se iuspravnih leđa krenula stazom svjetlosti dok joj je sijeda kosablistala na suncu, a plesačice su bez riječi krenule za njom. Jednapo jedna, prošle su kroz procjep u glavnom kamenu i nestale u tišini.

Frank i ja ostali smo čučati u grmlju johe sve dok žene, koje su sesada smijale i normalno ćaskale, nisu pokupile svoju odjeću i uskupini se zaputile niz brijeg da popiju kavu u vikarijatu.“Bože dragi!” Protegnula sam se pokušavajući istjerati ukočenost iz

nogu i leđa. “Ovo je bilo dojmljivo, zar ne?”“Prekrasno!” oduševljeno je odvratio Frank. “Ne bih to propustio ni

za što na svijetu.” Izvukao se iz grmlja poput zmije i ostavio me dase sama iskobeljam dok je on pretraživao unutrašnjost kruga,spustivši nos do zemlje poput lovačkog psa.“Što to tražiš?” upitala sam ga. Ušla sam u krug pomalo oklijevajući,

ali u međuvremenu se već posve razdanilo, pa su kamenovi, premdajoš uvijek impresivni, izgubili velik dio one mračne zlokobnosti kojusu imali u svitanje.“Oznake”, odgovorio je pužući na rukama i koljenima i napeto

promatrajući nisku travu. “Kako su znale gdje moraju stati i kojimputem krenuti?”“Dobro pitanje. Ja ništa ne vidim.” Ali kad sam bacila pogled na tlo,

u podnožju jednog od visokih kamenova ugledala sam zanimljivubiljku. Je li to potočnica? Ne, vjerojatno nije, tamnoplavi cvjetovi ovebiljke imali su narančasto središte. Zaintrigirana, krenula sam premanjoj, ali uto je Frank, koji je imao oštriji sluh od mene, skočio nanoge, zgrabio me za ruku i žurno odvukao iz kruga, trenutak prije nošto je u njega, s druge strane, ušla jedna od jutrošnjih plesačica.Bila je to gospođica Grant, niska i debeljuškasta žena koja je, u

skladu sa svojom figurom, vodila slastičarnicu u Ulici High u selu.Kratkovidno je zaškiljila naokolo a onda gurnula ruke u džepovetražeći naočale. Kad ih je nataknula na nos, prošetala se krugom,napokon nabasala na izgubljenu ukosnicu po koju se očito bilavratila i stavila je na mjesto u svojoj gustoj, sjajnoj kosi. Nijeostavljala dojam da joj se žuri natrag na posao. Umjesto da krene,sjela je na jedan kamen, prijateljski naslonila leđa na jedan odkamenih divova i bez žurbe zapalila cigaretu.Frank je pokraj mene tiho uzdahnuo od očajanja. “Pa”, rezignirano

je rekao, “bit će bolje da krenemo. Čini se da bi ona tamo moglasjediti cijelo jutro. A ja ionako nisam primijetio nikakve oznake.”“Možda bismo se mogli vratiti poslije”, predložila sam, još uvijek

znatiželjna u vezi s onom čudnom biljkom s plavim cvjetovima.

“Da, u redu.” Ali Frank je u međuvremenu očito izgubio zanimanjeza sam krug; sada su ga zaokupljale pojedinosti ceremonije. Prisilasku s brijega, neumorno me ispitivao i tjerao da se što točnijeprisjetim riječi zaziva i redoslijeda plesova.“Nordijski”, napokon je zadovoljno zaključio. “Gotovo sam siguran

da su osnovne riječi iz drevnog nordijskog. Ali ples?” Zamišljeno jezavrtio glavom. “Ne, ples je mnogo stariji. Što ne znači da ne postojevikinški kružni plesovi”, dodao je strogo podižući obrve, kao da samja nagovijestila da ne postoje. “Ali to premještanje s dvoredom, toje... no, to je poput... pa, neki obrasci na grnčariji naroda pokalapokazuju dosta sličan uzorak, ali s druge strane... hm.”Opet je upao u jedan od onih svojih školničkih zanosa, pa bi s

vremena na vrijeme promrmljao nešto sebi u bradu. Izašao je iztransa tek kad se nadomak podnožju brijega neočekivano spotaknuoo neku prepreku. Raširio je ruke i iznenađeno uzviknuo, a noge sumu odletjele u zrak, pa se nezgrapno otkotrljao niz nekolikoposljednjih metara staze i zaustavio u skupini šumskih krasuljica.Pojurila sam za njim, ali kad sam stigla u podnožje, on se već

uspravljao pokraj ustreptalih stabljika.“Jesi li dobro?” upitala sam ga, premda sam vidjela da jest. “Mislim

da jesam.” Ošamućeno je vratio na tjeme tamne pramenove koji sumu pali na čelo. “Na što sam se to spotaknuo?”“Na ovo.” Podigla sam konzervu sardina, koju je odbacio neki

prijašnji posjetilac. “Jedna od opasnosti civilizacije.”“Ah.” Uzeo mi je konzervu iz ruke i zavirio u nju, a onda je bacio

preko ramena. “Šteta što je prazna. Ovaj me izlet prilično iscrpio.Kako bi bilo da pogledamo što nam gospođa Baird može ponuditi zakasni doručak?”“U redu”, odvratila sam poravnavajući mu posljednje pramenove

kose. “S druge strane, mogli bismo umjesto toga pojesti rani ručak.”Pogledi su nam se susreli.“Ah”, opet je rekao, ovoga puta posve drugačijim glasom. Polako

me pomilovao po ruci i vratu, a onda me prstom nježno stao draškatipo uhu. “Mogli bismo.”“Ako nisi previše gladan”, dodala sam. Drugu mi je ruku spustio na

leđa i nježno me privukao sebi, milujući me prstima sve niže i niže.

Malo je otvorio usta i stao vrlo blago disati niz ovratnik moje haljine,škakljajući mi dahom vrh dojki.Oprezno me spustio na travu, pa mi se učinilo da mu paperjasti

cvjetovi krasuljica lebde oko glave. Nagnuo se i nježno me poljubio,a onda me nastavio ljubiti dok mi je otkopčavao haljinu, jedno dugmeza drugim, izazivajući me, zastajući da gurne ruku pod haljinu ipoigra se s ukrućenim vrhovima mojih dojki. Napokon mi jeraskopčao haljinu do struka.“Ah”, opet je rekao, ponovo drugačijim glasom. “Poput bijelog

baršuna.” Glas mu je sada bio promukao, a pramen kose opet mu jepao na čelo, ali ovoga puta nije ga pokušao vratiti na tjeme.Otkopčao mi je grudnjak iskusnim trzajem palca i sagnuo se da oda

vješto poštovanje mojim dojkama. Zatim se povukao i objema mirukama obujmio dojke, polako spuštajući dlanove prema sredini, svedok se nisu sreli između uzdignutih humaka. Ne zastajkujući, opet ihje nježno povukao van, slijedeći rub grudnog koša do leđa. A ondaopet gore, pa dolje i naokolo, sve dok nisam zastenjala i okrenulamu se. Poljubio me u usta i privukao sebi sve dok nam se bokovinisu čvrsto spojili, a onda je spustio glavu i stao mi polako grickatirub ušne školjke.Ruka kojom mi je milovao leđa spuštala se sve niže i niže, a onda

je odjednom iznenađeno zastala i provjerila još jedanput. Podigao jeglavu i pogledao me sa smiješkom.“A što je ovo?” upitao je, oponašajući seoskog policajca. “Ili bih

možda trebao pitati što ovo nije?”“Samo sam spremna”, dostojanstveno sam odgovorila. “Medicinske

sestre naučene su predvidjeti razne slučajeve.”“Doista, Claire”, promrmljao je kliznuvši rukom pod suknju pa uz

bedro do meke, nezaštićene topline među mojim nogama, “ti sinajgroznije praktična osoba koju znam.”Dok sam navečer sjedila u sobi na stolcu s velikom knjigom u krilu,

Frank mi je prišao s leđa.“Što radiš?” upitao me i nježno mi spustio ruke na ramena.“Tražim onu biljku”, odgovorila sam gurnuvši prst između dva lista

knjige da ne zaboravim gdje sam stala. “Onu koju sam vidjela ukamenom krugu. Pogledaj...” Otvorila sam knjigu. “Mogla bi biti izroda campanulacea, gentianacea, palamonicea ili boraniacea - meni

se čini da je najvjerojatnije potočnica - ali možda je čak i varijantaove biljke, anemone patens.” Pokazala sam mu ilustraciju u boji kojaje prikazivala sasu. “Ne vjerujem da je to bilo koja vrsta gorčice, jerlatice joj zapravo nisu zaobljene, ali...”“Zašto se onda ne vratiš na brijeg i ubereš je?” predložio mi je.

“Možda bi ti gospodin Crook pristao posuditi onu svoju prastarumotorčinu, ili... ne, imam bolju ideju. Posudi automobil gospođeBaird, tako ćeš biti sigurnija. Od ceste do podnožja brijega kratak jeput.”“A onda još oko tisuću metara uzbrdo”, odvratila sam. “Zašto te ta

biljka tako zanima?” Okrenula sam se da ga pogledam. Sobnasvjetiljka obrubila mu je lice tankom zlatnom crtom, pa je izgledaopoput sveca na nekoj srednjovjekovnoj rezbariji.“Ne zanima mene ta biljka. Ali ako već namjeravaš otići gore, volio

bih da usput pogledaš vanjski obod kamenog kruga.”“U redu”, poslušno sam odvratila. “A što da tražim?”“Tragove vatre”, odgovorio je. “U svim tekstovima o Beltaneu koje

znam, u obredima se uvijek spominje vatra, a ipak, žene koje smojutros vidjeli nisu je upotrijebile. Pitam se jesu li je možda zapalilesinoć, a onda se ujutro vratile da otplešu svoj ples. Doduše,povijesno gledano, te su vatre navodno palili pastiri. Nisam primijetiotragove vatre u unutrašnjosti kruga”, dodao je, “ali otišli smo prije nošto sam se sjetio provjeriti vanjski dio.”“U redu”, ponovo sam rekla i zijevnula. Rano ustajanje dva dana

zaredom uzelo je danak. Zaklopila sam knjigu i ustala. “Pod uvjetomda ne moram ustati prije devet.”Ali kad sam napokon ušla u kameni krug, već je bilo gotovo

jedanaest sati. Bila sam mokra do kože jer je padala sitna kiša anisam se sjetila ponijeti kabanicu. Na brzinu sam pretražila vanjskidio kruga, ali ako je ondje ikad gorjela vatra, netko se potrudioukloniti sve tragove.Biljku sam lakše pronašla. Nalazila se na mjestu koje sam

zapamtila, u blizini najvišeg kamena. Odrezala sam nekolikocvjetova sa stabljika i privremeno ih pohranila u rupčić, s namjeromda se prikladno pobrinem za njih kad se vratim do malog automobilagospođe Baird u kojem sam ostavila teške biljne preše.

Najviši kamen u krugu bio je raskoljen; u sredini je imao okomitupukotinu koja ga je razdvajala na dva golema komada. Čudno, dvasu dijela na neki način bila odvojena. Premda su se sučeljenepovršine očito podudarale, bile su međusobno udaljene otprilike tričetvrt metra.Odnekuda iz blizine dopirao je zvuk duboka zujanja. Pomislila sam

da se u nekoj dubljoj pukotini kamena nalazi košnica, pa sampoložila ruku na kamen kako bih se nagnula u pukotinu.U tom trenutku kamen je vrisnuo.Odskočila sam kao opečena, tako brzo da sam se spotaknula o

kratku travu i s treskom pala na stražnjicu. Zabuljila sam se u kamenznojeći se.Nikad prije nisam čula da je neki živi stvor proizveo takav zvuk.

Nemoguće ga je opisati, može se samo reći da takav krik ne bisteočekivali od kamena. Bio je jeziv.Zatim su i drugi kamenovi počeli vikati. Začula sam zvukove bitke,

krikove umirućih ljudi i uplašenih konja.Snažno sam zatresla glavom da razbistrim misli, ali buka nije

prestala. Nesigurno sam ustala i oteturala do ruba kruga. Zvukovi sudopirali sa svih strana, od čega su me zaboljeli zubi i zavrtjelo mi seu glavi. Počelo mi se mutiti pred očima.Ne mogu sa sigurnošću reći jesam li se namjerno vratila do

pukotine u glavnom kamenu ili je to bila posljedica slučaja,nasumičnog teturanja kroz maglu buke.Jednom prilikom, kad sam putovala noću, zaspala sam na

suvozačevu sjedalu automobila u pokretu, uljuljkana bukom kretanjau iluziju potpunog bestežinskog stanja. Vozač je prebrzo izletio namost i izgubio nadzor nad vozilom, pa su me blještava svjetla imučan osjećaj da padam velikom brzinom prenuli iz sna o lebdjenju.Taj grubi prelazak u stvarnost najviše je što se mogu približiti opisuosjećaja koji sam tada iskusila, premda je i on još uvijek daleko odistine.Mogla bih reći da mi se vidokrug suzio u mračnu točku i onda

potpuno nestao, ne ostavljajući za sobom tamu nego jarku prazninu.Mogla bih reći da sam imala osjećaj da se vrtim ili da sam seizvrnula. I sve bi to bilo točno, a ipak ništa od toga ne bi moglo

opisati onaj osjećaj potpunog prekida koji me u tom času obuzeo,kao da sam se svom snagom sudarila s nečim što ne postoji.Istina je da se ništa nije ni pomaknulo ni promijenilo. Činilo se da se

ništa nije dogodilo, a ipak me obuzeo osjećaj elementarnog užasa,tako snažan da više nisam znala ni tko sam ni što sam, ni gdje senalazim. Bila sam u središtu kaosa i nikakva mi tjelesna ni duhovnasnaga nije mogla pomoći da mu se oduprem.Ne mogu tvrditi da sam pala u nesvijest, ali izvjesno vrijeme posve

sigurno nisam bila svjesna sebe. “Probudila” sam se, ako je to pravariječ, kad sam se spotaknula o jedan kamen nedaleko od podnožjabrijega. Napola sam se otklizala niz posljednjih metar-dva obronka izaustavila se u gustom busenju u podnožju.Obuzela me mučnina i vrtoglavica, pa sam otpuzala do šumarka

mladih hrastova i naslonila se na jedno stablo da se priberem. Izblizine je dopirala zbunjujuća vika koja me podsjetila na zvukove štosam ih čula i osjetila u kamenom krugu, ali ovoj je vici nedostajalaona primjesa neljudskog nasilja. Ovo su bili normalni zvukovi ljudskeborbe, pa sam se okrenula prema njima.

3.Čovjek u šumi

Kad sam ih ugledala, bili su prilično daleko od mene. Dva ili trimuškarca u kiltovima trčala su malim proplankom koliko ih nogenose. Začula sam praskanje u daljini i zaključila da je riječ opucnjima.Kad je za zvukovima pucnjave uslijedila pojava pet-šest muškaraca

u crvenim kaputima i hlačama do koljena, koji su mahali mušketama,bila sam posve sigurna da još uvijek haluciniram. Trepnula sam irazrogačila oči. Podigla sam šaku pred oči i ispružila dva prsta.Toliko sam ih i vidjela, jasno i razgovijetno. Vid mi nije bio zamućen.Oprezno sam onjušila. Osjetila sam jedak miris proljetnog drveća iblag dašak djeteline pokraj stopala. Znači da nemam ni olfaktivnihpriviđenja.Opipala sam glavu. Nigdje me nije boljela. Vjerojatno nemam

potres mozga. Puls mi je bio malo ubrzan, ali ravnomjeran.Zvukovi u daljini naglo su se promijenili. Začula sam topot kopita, a

onda je u mom smjeru dojurilo nekoliko konja koje su jahali Škoti ukiltovima, vičući na gelskom. Okretnost kojom sam im se sklonila sputa, činilo se, dokazivala je da nemam tjelesnih ozljeda, kakvo godda mi je duševno stanje.A onda, kad je jedan od crvenih kaputa, kojeg je oborio na tlo Škot

u bijegu, ustao i teatralno zaprijetio šakom za odmičućim konjima,sinulo mi je. Pa jasno. Ovo je film! Zavrtjela sam glavom čudeći sekoliko mi je trebalo da to shvatim. Ovdje se snima nekakvakostimirana drama, to je sve. Nedvojbeno, jedna od onih priča ozgodnom princu u vrijesku.No krasno! Bez obzira na umjetničku vrijednost projekta, filmska

ekipa neće mi biti zahvalna ako joj u kadar unesem notu povijesneneautentičnosti. Dvostruko brže povukla sam se u šumu, snamjerom da obiđem proplanak u širokom luku i da izbijem na cestukod mjesta gdje sam parkirala auto. Ali kretanje se pokazalo težimno što sam očekivala. Šuma je bila mlada, puna grmlja koje mi je

zapinjalo za odjeću. Morala sam oprezno napredovati između tankihmladih stabala, oslobađajući usput suknju iz trnovitog grmlja.Da je bio zmija, bila bih nagazila na njega. Tako je tiho stajao među

mladim stablima, gotovo kao da je jedno od njih, da ga nisam niprimijetila prije no što je naglo ispružio ruku i zgrabio me zanadlakticu.Dlanom druge ruke prekrio mi je usta i natraške me odvukao u

hrastov šumarak, dok sam se panično otimala. Učinilo mi se da mojotimač, tko god bio, nije mnogo viši od mene, ali da ima prilično jakepodlaktice. Zapahnuo me blagi cvjetni miris, nalik na lavandinuvodicu, a i nešto oštrije, pomiješano s jakim vonjem muškog znoja.Međutim, dok su se grane koje smo u prolasku svijali hitro vraćale namjesto, primijetila sam nešto poznato u vezi sa šakom i podlakticomkoja me je stezala oko struka.Zatresla sam glavom i oslobodila se stiska na ustima.“Frank! Što to izvodiš, za Boga miloga?” povikala sam, razapeta

između olakšanja što sam ga ovdje zatekla i razdraženosti zbognjegove neslane šale. Još uvijek sam bila uznemirena zbogdoživljaja među kamenovima, pa nisam bila raspoložena za grubeigre.Spustio je ruke, ali već dok sam se okretala prema njemu, shvatila

sam da nešto nije u redu. Ne samo zbog nepoznate kolonjskevodice, nego i zbog nečega suptilnijeg. Ukipila sam se i osjetila dami se kosa diže na glavi.“Vi niste Frank”, prošaptala sam.“Nisam”, složio se promatrajući me s velikim zanimanjem. “Premda

imam jednog bratića koji se tako zove. Ali sumnjam da ste mezamijenili s njim, madam. Nismo si baš previše slični.”Kako god da mu izgleda bratić, on sam mogao je biti Frankov brat.

Imao je isto vitko i mršavo tijelo i lijepo oblikovane kosti, iste oštrecrte lica, ravne obrve i široke svijetlosmeđe oči, istu tamnu kosu,začešljanu ravno na tjeme.Ali ovaj čovjek imao je dugu kosu, povezanu kožnatom vrpcom. A

njegova je ciganska koža imala tamnu boju koja je svjedočila omjesecima - ne, o godinama - izloženosti suncu, a ne onu blaguzlaćanu boju koju je Frank dobio za naših praznika u Škotskoj.

“Tko ste vi?” uznemireno sam ga upitala. Premda je Frank imaomnoštvo rođaka i veza, vjerovala sam da poznajem cijeli britanskiogranak njegove obitelji, a među njima sigurno ne postoji nitko tkoizgleda kao ovaj čovjek. Osim toga, Frank bi mi zacijelo spomenuoda u škotskom gorju ima bliskog rođaka. Ne samo da bi gaspomenuo, nego bi inzistirao na tome da ga posjetimo, oboružaniuobičajenom zbirkom genealoških karata i bilježnica, znatiželjni dadoznamo i najmanju pojedinost o glasovitom Crnom Jacku Randallu.Čuvši moje pitanje, stranac je podigao obrve.“Tko sam ja? Ja bih vas trebao pitati tko ste vi, madam, i to s

mnogo više opravdanja.” Polako me odmjerio od glave do pete,prešavši s nekom vrstom nepristojna divljenja preko moje tankepamučne suknje, prekrivene grančicama božura, i zadržavši pogleds neobično podsmješljivim izrazom lica na mojim nogama. Taj mi jepogled bio posve neshvatljiv, ali zbog njega me obuzela krajnjanervoza, pa sam ustuknula korak ili dva i udarila leđima u drvo.Napokon me prestao odmjeravati i okrenuo se u stranu. Kao da

sam bila prikovana njegovim pogledom, izdahnula sam solakšanjem, do tog trenutka nesvjesna da zadržavam dah.Okrenuo se da podigne svoj kaput, koji je ležao prebačen preko

najniže grane obližnjeg hrasta. Otro je nekoliko razbacanih listova snjega i počeo ga navlačiti.Mora da sam glasno dahnula, jer on je ponovo podigao pogled.

Kaput je bio tamnocrvene boje, s dugim frakom i bez ovratnika, a naprsima je imao petlje za zakopčavanje. Svijetložuti opšav nazasukanim rukavima bio je dobrih petnaest centimetara dug, a sjedne epolete svjetlucao je mali spiralni zlatni gajtan. Bila je touniforma draguna, časnička odora. U tom mi je trenutku sinulo - pajasno, on je glumac, član filmske ekipe koju sam vidjela na drugomkraju šume. Doduše, kratka sablja koju je opasivao izgledala mi jerealističnijom od bilo kojeg komada rekvizita što sam ga ikad vidjela.Stisnula sam se uz stablo iza sebe, shvativši da mi njegova

čvrstoća pruža osjećaj sigurnosti. Obrambeno sam prekrižila ruke naprsima.“Tko ste vi, dovraga?” ponovo sam ga upitala. Glas mi je ovoga

puta zazvučao kao graktanje u kojem sam čak i ja osjetila strah.

Nastavio je bez žurbe zakopčavati petlje na prsima kaputa,ignorirajući moje pitanje kao da ga nije ni čuo. Tek kad je završio,opet je skrenuo pažnju na mene, a onda mi se podrugljivo naklonio ipoložio ruku na srce.“Madam, ja sam gospodin Jonathan Randall, satnik osme konjičke

jedinice u vojsci Njegova veličanstva. Stojim vam na usluzi, madam.”Potrčala sam. Dah mi je parao grudi dok sam se probijala kroz

gusto granje hrastova i joha, ne obazirući se na grmlje, koprive,kamenje, otpale grane i sve ostalo što mi se našlo na putu. Začulasam uzvik iza sebe, ali obuzela me prevelika panika da bih moglaodrediti odakle dolazi.Bezglavo sam bježala, dok su me grančice greble po licu i rukama,

a gležnjevi bi mi se svinuli kad bih stala u rupu ili se spotakla okamen. Nisam mogla suvislo misliti, htjela sam samo pobjeći odnjega.Osjetila sam snažan udarac u donji dio leđa i pala potrbuške koliko

sam duga i široka, s treskom koji mi je izbacio sav zrak iz pluća.Grube ruke okrenule su me na leđa, a onda se satnik JonathanRandall uspravio iznad mene na koljena. Teško je disao i izgubiosablju u potjeri. Bio je raskuštran, prljav i potpuno ozlovoljen.“Dovraga, zašto bježite od mene?” htio je znati. Gust pramen

tamnosmeđe kose pao mu je na čelo i svinuo se, pa je još jezovitijesličio Franku.Sagnuo se i uhvatio mi ruke. Još uvijek zadihana, stala sam se

otimati, ali postigla sam samo to da ga povučem na sebe.Izgubio je ravnotežu i pao čitavom dužinom tijela na mene, još

jedanput me pritisnuvši na tlo. Začudo, to je imalo za posljedicu da jenjegova zlovolja nestala.“Oh, tako ćemo, je li?” upitao me s hihotom. “Pa, vrlo bih vas rado

poslušao, curo, ali izabrali ste prilično nezgodan trenutak.” Njegovatežina pritisnula mi je bokove uz tlo, a jedan mi se kamenčić bolnozario u leđa. Promeškoljila sam se da ga pomaknem. On je čvrstopritisnuo bokove na moje i rukama mi prikovao ramena za tlo. Zinulasam od bijesa.“Što to...?” počela sam, ali on se sagnuo i prekinuo moj prosvjed

poljupcem. Gurnuo mi je jezik u usta i istražio unutrašnjost s drskomprisnošću, lutajući jezikom naokolo i uranjajući dublje, povlačeći se i

ponovo napredujući. A onda se povukao, isto tako naglo kao što je ipočeo.Potapšao me po obrazu. “Baš lijepo, curo. Možda poslije, kad

budem imao vremena da vam se posve posvetim.”U međuvremenu sam povratila dah, pa sam to iskoristila. Povikala

sam mu ravno u uho, a on se trznuo kao da sam mu gurnula žicu uušnu školjku. Iskoristila sam tu kretnju da podignem koljeno i udarimga u nebranjenu stranu tijela, odbacivši ga na obližnji humak lišća.Nezgrapno sam ustala, a on se spretno dokotrljao do mene.

Grozničavo sam se osvrnula oko sebe tražeći izlaz, ali bili smo usamom podnožju jedne od onih strmih litica koje tako naglo izranjajuiz zemlje u škotskom gorju. Zarobio me na mjestu gdje se stijenapovlači i oblikuje kamenu šupljinu. Onemogućio mi je izlaz iz udubineraširivši ruke i poduprijevši ih na zidove stijene, a na zgodnomtamnoputom licu pojavio se izraz bijesa i znatiželje.“S kim ste došli ovamo?” htio je znati. “S tim Frankom, tko god on

bio? U mojoj satniji nema nikoga s tim imenom. Ili je to možda nekičovjek koji živi u blizini?”Stegnula sam šake i stisnula zube. Što god ovaj šaljivac smjerao,

nisam to imala namjeru podnositi.“Nemam pojma o čemu govorite i molim vas da me smjesta

pustite!” rekla sam najboljim glasom medicinske sestre. Takav je tonobično dobro djelovao na neposlušne bolničke čuvare i mladestažiste, ali čini se da je satnika Randalla samo zabavio. Odlučnosam suzbijala osjećaje straha i dezorijentiranosti koji su mi mahalikrilima ispod rebara poput jata uspaničenih kokoši.Polako je zavrtio glavom i još me jedanput podrobno odmjerio.“Još ne, curo. Pitam se zašto bi zaboga zalutala kurva u potkošulji

nosila cipele?” rekao je razgovornim tonom. “I to prilično kvalitetne”,dodao je bacivši pogled na moje obične smeđe mokasine.“Kurva?” povikala sam.Ponovo me pogledao u lice zanemarivši moje pitanje, a onda mi je

naglo prišao i uhvatio me za bradu. Zgrabila sam ga za zapešće ipokušala mu odgurnuti ruku.“Ne dirajte me!” Prsti su mu bili kao od čelika. Ne osvrćući se na

moje pokušaje da se oslobodim, okrenuo mi je lice s jedne strane nadrugu, pa ga je osvijetlilo sve slabije popodnevno sunce.

“Imaš kožu kao prava dama, kunem se”, promrmljao je sebi ubradu, a onda se nagnuo i omirisao me. “I francuski miomiris u kosi.”Zatim me ispustio, a ja sam ogorčeno protrljala bradu, kao da želimizbrisati dodir koji sam još uvijek osjećala na sebi.“Sve ostalo mogao ti je kupiti tvoj pokrovitelj”, razmišljao je naglas,

“ali ti se i izražavaš kao dama.”“Baš vam hvala!” obrecnula sam se. “Mičite mi se s puta! Čeka me

muž. Ako se ne vratim za deset minuta, doći će po mene.”“Oh, muž?” Njegov ironično zadivljen pogled malo je oslabio, ali nije

posve nestao. “A kako ti se muž preziva, molit ću lijepo? Gdje je? Izašto dopušta da mu žena sama luta opustjelim šumama u ovakooskudnoj odjeći?”Do ovog sam trenutka uspješno suzbijala dio svog mozga koji se

grozničavo naprezao da pronađe smisao u cijelom ovom popodnevu,ali sada se uspio probiti na površinu dovoljno dugo da mi kaže, makoliko da mi se njegove pretpostavke činile apsurdnima, da ću sisamo natovariti na vrat nove neprilike ako ovom čovjeku kažem dami se muž preziva Randall, baš kao i on. Zato sam mu prezirnoodbila odgovoriti i zakoračila da ga obiđem, ali on mi je jednommišićavom rukom zapriječio prolaz i ispružio drugu ruku da meuhvati.Iznenada sam začula fijuk iznad naših glava, a odmah zatim

ugledala sam nejasnu kretnju i začula tupi udarac. Satnik Randallnašao se na tlu pokraj mojih nogu, ispod ispletene mase koja jeizgledala kao zavežljaj starih kariranih krpa. Jedna se smeđa šaka,nalik na stijenu, uzdigla iz te mase i obrušila velikom snagom.Sudeći po prasku koji je uslijedio, šaka je snažno udarila u nekokoščato ispupčenje, a satnikove noge, koje su se dosad otimale,iznenada su se smirile.Shvatila sam da buljim u par oštrih crnih očiju. Vretenasta ruka koja

me na neko vrijeme oslobodila satnikove neželjene pažnje, privila seuz moju poput priljepka.“A tko ste, dovraga, vi?” zapanjeno sam upitala. Moj spasitelj, ako

ga tako mogu nazvati, bio je nekoliko centimetara niži od mene imršav, ali gole ruke koje su virile iz poderane košulje bile sumišićave, a cijelo mu je tijelo ostavljalo dojam kao da je sazdano od

nekog otpornog materijala poput, primjerice, krevetnih opruga. A nijebio ni lijep, s kozičavom kožom, niskim čelom i uskom čeljusti.“Ovuda.” Povukao me za ruku. Osupnuta događajima, poslušno

sam krenula za njim.Moj novi drug brzo se probijao kroz gusto granje johe, a onda je

naglo skrenuo iza velike stijene, pa smo iznenada izbili na stazu.Prekomjerno obrasla grmljem johe i vrijeskom, staza je bila takovijugava da ni u jednom trenutku nisam mogla vidjeti više od dvametra pred sobom, ali to je ipak nedvojbeno bila staza, koja seuspinjala strmim obronkom prema vrhu brijega.Tek kad smo stali oprezno birati put na drugoj strani brijega, skupila

sam dovoljno daha i pribranosti da upitam svog druga kamo idemo.Nije mi odgovorio, pa sam glasnije ponovila: “Dovraga, kamoidemo?”Na moje nemalo iznenađenje, skočio je na mene s grčem na licu i

gurnuo me sa staze. Kad sam zaustila da prosvjedujem, stavio mi jeruku na usta, povukao me na tlo i legao na mene.Ne valjda opet, pomislila sam i počela se očajnički koprcati ne bih li

se oslobodila stiska, a onda sam začula glasove koje je on čuo prijemene i smjesta se umirila. Dopirali su s raznih strana, praćenizvukovima koraka i gacanja po blatu. Glasovi su bili engleski, okotoga nije bilo dvojbe. Stala sam se žestoko otimati da oslobodimusta. Ugrizla sam ruku svog otimača i dobila tek toliko vremena daosjetim miris usoljenog smuđa na njegovim prstima, a onda menešto udarilo po tjemenu i sve je utonulo u mrak.Iz tmine noćne magle iznenada je izronila kamena seljačka koliba s

čvrsto zatvorenim prozorskim kapcima, tako da su prozori propuštalisamo crtu svjetlosti. Nisam imala pojma koliko sam dugo bila unesvijesti, pa nisam mogla procijeniti koliko je ova kuća daleko odCraigh na Duna i grada Invernessa. Sjedila sam na konju ispredsvog otmičara, ruku zavezanih za jabučicu sedla. Nismo jahalicestom, pa smo još uvijek napredovali prilično sporo.Budući da nisam osjećala simptome potresa mozga, ni ikakve

druge posljedice udarca u glavu osim boli u tjemenu, zaključila samda nisam bila dugo u nesvijesti. Moj otimač bio je šutljiv čovjek; nasva moja pitanja, zahtjeve i zajedljive komentare odgovarao je onimkarakterističnim škotskim odgovorom za sve prigode, koji se najbolje

može grafički predočiti kao “mmmmphm”. Da su me mučile ikakvedvojbe oko njegove nacionalnosti, taj bi zvuk sam po sebi biodovoljan da ih odagna.Dok se naš konj spoticao o kamenje i grmlje kleke, oči su mi se

postupno privikle na sve slabiju vanjsku svjetlost, pa sam doživjelašok kad sam iz gotovo potpune vanjske tame zakoračila na svjetlostu unutrašnjosti, koja mi se učinila blještavom. Kad sam se oporavilaod zaslijepljenosti, shvatila sam da je prostorija, jedina u kolibi,zapravo osvijetljena samo svjetlošću s vatre, s nekoliko svijeća i suljanice koja mi se učinila opasno staromodnom.“Koga si nam to doveo, Murtagh?”Čovjek s kozičavim licem uhvatio me za ruku i gurnuo na svjetlost

vatre, pa sam zatreptala.“Sudeći po govoru, Saskinju, Dougal.” U sobi se nalazilo nekoliko

muškaraca. Svi su se zabuljili u mene, neki sa znatiželjom, a neki sonim dobro poznatim cerekom. Haljina mi se tijekom popodnevnihdogađaja poderala na nekoliko mjesta, pa sam žurno pokušalapopraviti nastalu štetu. Spustivši pogled, kroz jedno sam poderanomjesto jasno ugledala oblinu dojke, a bila sam sigurna da je moguvidjeti i svi okupljeni muškarci. Zaključivši da bi pokušaj da spojimpoderane rubove samo privukao još veću pažnju na taj prizor,nasumično sam odabrala jednog od prisutnih muškaraca i smjelo muse zagledala u oči, nadajući se da ću tako ili muškarcima ili sebiodvući pažnju s poderanog mjesta.“Eh, bilo da je Saskinja ili nije, zgodna je”, rekao je jedan debeli i

masni tip koji je sjedio pokraj vatre. Ne potrudivši se da odloži komadkruha koji je držao u ruci, ustao je i prišao mi. Nadlanicom mi jepodigao bradu i odmaknuo kosu s lica. Nekoliko mrvica kruha palomi je u izrez haljine. Ostali muškarci okupili su se oko mene, pa samse našla okružena gomilom karirane odjeće, brada i brkova. Svi susnažno zaudarali na znoj i alkohol. Tek sam tada primijetila da su sviodjeveni u kiltove - što je prilično neobično, čak i za ovaj dio Škotske.Jesam li ja to nabasala na neki sastanak društva klanova ili moždana okupljanje bivših pripadnika neke vojne regimente?“Dođi ovamo, curo”, pozvao me krupni tamnobradi muškarac koji je

ostao sjediti za stolom do prozora. Po zapovjedničkom držanju,zaključila sam da je on vođa ove družine. Murtagh me gurnuo

naprijed, a ostali su se nevoljko razmaknuli, kao da mu priznajuotmičarska prava.Tamnobradi muškarac pažljivo me odmjerio, bezizražajna lica.

Dobro izgleda, pomislila sam, a nije ni neprijateljski raspoložen. Aliizmeđu obrva pojavile su mu se bore; nije to bilo lice koje bi čovjekhtio naljutiti.“Kako se zoveš, curo?” Za tako krupnog čovjeka, imao je prilično

visok glas, a ne duboki bas kakav bih očekivala iz njegova snažnogprsnog koša.“Claire... Claire Beauchamp”, odgovorila sam, odlučivši u hipu da

upotrijebim svoje djevojačko prezime. Ako za mene namjeravajutražiti otkupninu, nisam im željela pomoći odajući im prezime koje biih dovelo do Franka. Osim toga, nisam bila sigurna želim li da oviljudi grube vanjštine doznaju tko sam ja, prije no što ja doznam tkosu oni. “I što mislite, što...” Tamnobradi se čovjek nije osvrnuo namoje pitanje, čime je ustanovio način ponašanja koji će mi vrlo brzododijati.“Beauchamp?” Njegove su se guste obrve podigle, a njegova se

družina iznenađeno uskomešala. “To je francusko prezime, zar ne?”Prezime je izgovorio pravilnim francuskim, premda sam ja

upotrijebila uobičajeni engleski izgovor “Beecham”.“Da, točno”, odgovorila sam s priličnim iznenađenjem.“Gdje si je našao?” upitao je Murtagha, koji se krijepio iz kožnate

čuture.Crnomanjasti mali čovjek slegnuo je ramenima. “U podnožju Craigh

na Duna. Svađala se s jednim satnikom draguna kojeg slučajnopoznajem”, dodao je i znakovito podigao obrve. “Čini se da suraspravljali o tome je li ona kurva ili nije.”Dougal me još jedanput pažljivo odmjerio, upijajući svaku

pojedinost moje cicane pamučne haljine i cipela.“Shvaćam. A kakvo je stanovište dama zauzela u toj raspravi?”

zanimao se, sarkastično naglasivši riječ “dama”, što mi se baš i nijesvidjelo. Primijetila sam da mu je škotski naglasak, premda ne takoizražen kao u čovjeka po imenu Murtagh, još uvijek prilično jak.Murtagh je izgledao gotovo kao da se zabavlja; barem mu se jedan

kut usta podigao. “Ona je tvrdila da nije. Činilo se da je sam satnikneodlučan oko toga, ali sklon da to pitanje stavi na test.”

“To bismo i mi mogli učiniti.” Crnobradi debeljko prišao mi jecerekajući se, s rukama zataknutim za pojas. Hitro sam se povuklašto sam više mogla, što s obzirom na veličinu kolibe nije bilo nipribližno dovoljno daleko.“Sad je dosta, Rupert.” Dougal me još uvijek srdito promatrao, ali iz

glasa mu je izbijao autoritet, pa se Rupert zaustavio s komičnomgrimasom, odglumivši razočaranje.“Nisam baš ljubitelj silovanja, a za to sad ionako nemamo

vremena.” Sa zadovoljstvom sam dočekala taj načelni stav, kolikogod da mu je dvojbena bila moralna osnova, ali ostala sam malonervozna s obzirom na neskrivene izraze požude na licimanekolicine drugih muškaraca. Osjećala sam se apsurdno, kao dasam izašla u javnost u donjem rublju. Premda nisam imala pojma nitko su ovi gorštački razbojnici ni što smjeraju, izgledali su mi vraškiopasni. Ugrizla sam se za jezik da obuzdam izvjestan broj manje-više nepromišljenih primjedaba koje su mi prostrujale glavom.“Što ti kažeš, Murtagh?” zapitao je Dougal mog otmičara. “Izgleda

da joj se Rupert baš ne sviđa, ha?”“To nije dokaz”, usprotivio se niski, proćelavi čovjek. “Nije joj

ponudio srebrnjake. Ne možeš očekivati da će bilo koja žena poći sRupertom bez oveće naknade - unaprijed”, dodao je, izazvavši međusvojim drugovima provalu veselja. Ali Dougal je naglom gestomutišao galamu i pokazao glavom prema vratima. Još uvijek secerekajući, proćelavi čovjek poslušno je šmugnuo van u tamu.Murtagh se nije pridružio smijehu. Namršteno me pogledao i

zatresao glavom, pa mu se zanjihao pramen kose na čelu.“Ne”, napokon je rekao. “Nemam pojma što bi ona mogla biti - ili tko

- ali okladio bih se u svoju najbolju košulju da nije kurva.” Ponadalasam se da mu košulja koju ima na sebi nije najbolja, jer jedva da jezgledala vrijedna klađenja.“Pa, ti to sigurno znaš, Murtagh, ti si ih dovoljno vidio”, podrugljivo

mu je odvratio Rupert, ali Dougal ga je grubo utišao.“O tome ćemo razmišljati poslije”, otresito je rekao. “Noćas nas

čeka dug put, a prvo moramo pomoći Jamieju; on u ovakvom stanjune može jahati.”Ja sam se povukla u sjenu pokraj ognjišta, nadajući se da to nitko

neće primijetiti. Prije no što me uveo u kolibu, čovjek po imenu

Murtagh odvezao mi je ruke. Možda bih mogla pobjeći dok su onizaokupljeni drugim stvarima. Pažnja prisutnih muškaraca sada seusmjerila na mladića koji je sjedio zgrbljen na stolcu u kutu. Za cijelovrijeme mog pojavljivanja i ispitivanja jedva da je podigao pogled;imao je spuštenu glavu. stišćući jednom rukom suprotno rame iblago se njihao naprijed-natrag od boli.Dougal mu je nježno odgurnuo ruku s ramena, a jedan od

muškaraca povukao mu je karirani ogrtač i otkrio zakrvavljenuprljavu košulju. Jedan niski čovjek s bujnim brkovima stao je izamladića s nožem u ruci. uhvatio mu košulju za ovratnik i prerezao jepreko prsa i niz rukav, pa je otpala s ramena.Ispustila sam glasan uzdah, kao i nekolicina muškaraca. Na vrhu

ranjenog ramena nalazila se duboka, nazupčana brazda, a nizmladićeva prsa tekla je krv. Ali više me šokirao prizor same ramenekosti. Imao je grozno ispupčenje na ramenu, a ruka mu je visjela podnemogućim kutom.Dougal je zastenjao. “Uh! Jadnik je iščašio rame.” Nato je mladić

prvi put podigao pogled. Imao je snažno i dobroćudno lice, premdaiskrivljeno od boli i obraslo kratkom crvenkastom bradom.“Kad me kugla iz muškete izbacila iz sedla, pao sam na ispruženu

ruku. Tresnuo sam cijelom težinom tijela na nju i - pras! - iščašila se.”“Točno tako.” Brkonja, koji je bio Škot, a sudeći po naglasku i

obrazovan čovjek, opipao mu je rame, a mladić se namrštio od boli.“Rana nije problem. Kugla je prošla ravno kroz rame. Rana je čista -krv slobodno teče.” Dohvatio je zavežljaj prljave tkanine sa stola iupotrijebio ga da zaustavi krvarenje. “Ali ne znam što da učinim siščašenjem. Trebat će nam ranarnik da vrati zglob na mjesto. Takone možeš jahati, zar ne, Jamie, momče?”Kugla iz muškete? zbunjeno sam pomislila. Ranarnik?Mladić je zatresao glavom, blijeda lica. “Boli me i kad sjedim. Ne bih

mogao jahati.” Čvrsto je zažmirio i snažno zarinuo zube u donjuusnu.“Pa ne možemo ga ostaviti, ne?” nestrpljivo je rekao Murtagh.

“Crveni kaputi nisu baš vješti u traganju po mraku, ali prije ili poslijedoći će ovamo, bez obzira na zatvorene prozorske kapke. A s tomrupetinom na ramenu, Jamie teško može proći kao nedužni seljak.”

“Ne brini”, kratko je rekao Dougal. “Nemam ga namjeru ostaviti.”Brkonja je uzdahnuo. “Onda nema pomoći. Morat ćemo mu pokušativratiti zglob na mjesto. Murtagh, ti i Rupert ga pridržite, a ja ćupokušati.”Suosjećajno sam gledala kako brkonja hvata mladićevu ruku za

zapešće i lakat i silom je povlači nagore. Kut je bio posve pogrešan;mora da je prouzročio strašnu bol. Niz mladićevo lice slijevao seznoj, ali nije ispustio ni glasa, samo je malo zastenjao. Iznenada seskljokao naprijed i samo ga je stisak čovjeka koji ga je pridržavao,spriječio da ne padne na pod.Jedan od muškaraca izvukao je čep iz kožnate čuture i prislonio mu

grlić na usta. Smrad sirove rakije dopro je do mjesta gdje samstajala. Mladić je počeo kašljati i napinjati se, ali ipak je uspio otpitigutljaj, dok mu je jantarna tekućina kapala na ostatke košulje.“Jesi li spreman za još jedan pokušaj, momče?” upitao ga je

ćelavac. “Ili bi možda Rupert trebao pokušati”, predložio je okrećućise debelom crnobradom grubijanu.Odazvavši se na poziv, Rupert je svinuo ruke u laktovima kao da se

sprema za bacanje kamena s ramena i uhvatio mladića za zapešće,očito s namjerom da snažnim trzajem vrati zglob na mjesto, što jezahvat, bilo mi je jasno, koji će mladiću vjerojatno razvaliti ruku poputčačkalice.“Da se niste usudili!” Sve misli na bijeg povukle su se pred

profesionalnim zgražanjem. Zakoračila sam naprijed, ne obazirući sena zapanjene poglede muškaraca oko mene.“Kako to misliš?” obrecnuo se ćelavac, očito iznerviran mojom

upadicom.“Slomit ćete mu ruku ako je tako povučete”, odvratila sam isto tako

osornim tonom. “Mičite mi se s puta, molim!” Laktom sam odgurnulaRuperta i uhvatila pacijenta za zapešće. On je izgledao jednakoiznenađeno kao i svi ostali, ali nije se opirao. Koža mu je bila vrlotopla, ali zaključila sam da nema groznicu.“Da bi se kost nadlaktice vratila u zglob, morate je uhvatiti pod

ispravnim kutom”, objasnila sam i zastenjavši podigla mladićevozapešće i gurnula mu lakat prema tijelu. Bio je krupan momak; rukamu je bila teška poput olova.

“Ovo je najgori dio”, upozorila sam svog pacijenta i uhvatila ga zalakat, spremajući se da naglo povučem ruku nagore i prema unutra.Usta su mu zatitrala, premda se to baš ne bi moglo nazvati

osmijehom. “Ne može me boljeti mnogo više nego sada. Nastavite.”Sada sam se i ja već oznojila. Namještanje iščašenog zglobanaporan je posao i u najboljim okolnostima. A kad se taj zahvatizvodi na krupnom čovjeku koji je iščašio zglob prije nekoliko sati pasu mišići već natekli i pritišću mu zglob, to zahtijeva svu snagu kojusam imala. Nalazili smo se opasno blizu ognjišta i ponadala sam seda se nećemo oboje prevrnuti u vatru ako se zglob vrati na mjesto strzajem.Iznenada se začuo nježan škljocaj u ramenu i zglob se vratio na

svoje mjesto. Pacijent je izgledao zadivljeno. S nevjericom je opipaorame.“Više me ne boli!” Na licu mu se pojavio širok osmijeh olakšanja i

radosti, a prisutni su muškarci počeli vikati i pljeskati.“Još će vas boljeti!” Bila sam sva znojna od napora, ali

samodopadno zadovoljna ishodom zahvata. “Boljet će vas jošnekoliko dana. Dva-tri dana ne smijete istezati zglob; kad se njimebudete služili, isprva to činite vrlo polako. Ako osjetite bol, smjestaprekinite. I svakodnevno ga omatajte toplim oblozima.”Dok sam svom pacijentu davala taj savjet, koji je on slušao s

poštovanjem, postala sam svjesna da me drugi muškarci promatrajus izrazima lica u rasponu od čuđenja do neskrivene sumnjičavosti.“Ja sam medicinska sestra, znate”, objasnila sam im pomalo

obrambenim tonom.Dougal i Rupert blijedo su se pogledali, a zatim me Dougal ponovo

pogledao u oči.“Ne znam kakva ste sestra”, rekao je podižući obrve, “ali čini se da

ste vješti u liječenju. Možete li mu zaustaviti krvarenje, toliko damože sjediti na konju?”“Mogu mu previti ranu, da”, odgovorila sam prilično strogim glasom.

“Ako imate nešto za previjanje. Ali kako to mislite, ‘kakva sestra’? Izašto mislite da bih vam htjela pomoći?”Nisu mi odgovorili. Dougal se okrenuo ženi koja se skutrila u kutu

prostorije i rekao joj nešto na jeziku koji sam nejasno prepoznala kaogelski. Okružena svim tim muškarcima, prije ju nisam primijetila.

Neobično je odjevena, pomislila sam. Nosila je čudnu, podrapanusuknju i bluzu s dugim rukavima, napola prekrivenu nekom vrstomsteznika ili prsluka. Sve je na njoj bilo prilično grubo, uključujući i lice.Ali, osvrćući se oko sebe, shvatila sam da ova kuća ne samo danema električne struje, nego nema ni vodovoda, što je kakva-takvaisprika za prljavštinu.Žena se hitro naklonila, a onda je sitnim koracima odjurila pokraj

Ruperta i Murtagha i počela prekapati po šarenoj drvenoj škrinjipokraj ognjišta. Napokon je izvukla hrpu izgužvanih krpa.“Ne, to neće biti dobro”, rekla sam, polako ih opipavši. “Ranu prvo

treba dezinficirati, a onda omotati čistom krpom, ako nematesteriliziranih gaza.”Svi oko mene podigli su obrve. “Dezinficirati?” oprezno je upitao

niski čovjek.“Da, dezinficirati”, strogo sam odgovorila, pomislivši da je pomalo

priprost, unatoč obrazovanom naglasku. “Ranu treba očistiti inamazati otopinom da uništi bacile i pospješi ozdravljenje.”“Kakvom otopinom?”“Recimo jodom”, odgovorila sam. Vidjevši da nitko ne shvaća o

čemu govorim, pokušala sam ponovo. “Nekim antiseptikom?Razvodnjenim karbolom?” predložila sam. “Ili čak alkoholom?”Ugledala sam izraze olakšanja. Napokon sam izgovorila riječ koju suprepoznali. Murtagh mi je tutnuo kožnatu čuturu u ruke. Uzdahnulasam s nestrpljenjem. Znala sam da su ljudi u škotskom gorjuprimitivni, ali ovo čovjek gotovo da ne povjeruje.“Gledajte”, rekla sam što sam strpljivije mogla. “Zašto ga

jednostavno ne odvedete u grad? Ne može biti daleko, a sigurnasam da tamo postoji liječnik koji bi se mogao pobrinuti za njega.”Žena se zablenula u mene. “Koji grad?”Ne obazirući se na ovu raspravu, krupni čovjek Dougal malo je

odmaknuo zavjesu s prozora i oprezno provirio u tamu, a zatim jepustio zavjesu da ponovo padne na mjesto i tiho otišao do vrata. Kadje izašao u noć, muškarci su zašutjeli.Trenutak poslije, vratio se dovodeći sa sobom onog ćelavca i

hladan, oštar miris borovine. Odgovarajući na upitne pogledemuškaraca, zatresao je glavom.

“Ne, nema nikoga u blizini. Odmah ćemo krenuti, dok je jošsigurno.” Zatim je pogledao mene, pa je na trenutak zastao i zamisliose, a onda je donio odluku i iznenada kimnuo glavom prema meni,“Povest ćemo je sa sobom”, rekao je, a onda prekopao po gomili

krpa na stolu i uzeo jednu poderanu krpu, koja je izgledala poputrupca koji e vidio i bolje dane.Kamo god da su namjeravali krenuti, činilo se da brkonja nije sklon

tome da me povede.“A zašto da je naprosto ne ostavimo ovdje?”Dougal mu je dobacio nestrpljiv pogled, ali prepustio je Murtaghu

da objasni. “Gdje god da su crveni kaputi sada, stići će ovamo dozore, a do nje još nije dugo ostalo, kad se sve uzme u obzir. Ako jeova žena engleski špijun, ne možemo riskirati da je ostavimo ovdjepa da im kaže kamo smo krenuli. A ako nije u dobrim odnosima snjima” - pogledao me kao da baš nije uvjeren u to - “ne možemo jeostaviti ovdje samu u podsuknji.” Zatim je upro prstom u moju suknjui malo se razvedrio. “Kad smo već kod toga, mogli bismo štogodzaraditi ako zatražimo otkupninu za nju. Istina, oskudno je odjevena,ali odjeća joj je kvalitetna.”“Osim toga”, prekinuo ga je Dougal, “mogla bi nam dobro doći na

putu, izgleda da se pomalo razumije u liječenje. Ali sada za tonemamo vremena. Bojim se da ćeš morati krenuti bez ‘dezinfekcije’,Jamie”, rekao je mlađem čovjeku potapšavši ga po leđima. “Možeš lijahati s jednom rukom?”“Mogu.”“Odlično!” Zatim je meni dobacio masnu krpu. “Evo ti ovo”, rekao je.

“Požuri s previjanjem. Odmah ćemo krenuti.” Zatim se obratiočovjeku s licem lasice i debeljku po imenu Rupert: “Vas dvojica,dovedite konje.”S gađenjem sam okrenula krpu.“Ne mogu upotrijebiti ovu krpu”, usprotivila sam se. “Prljava je.”Krupni čovjek stiskao mi je rame prije no što sam se snašla, a

njegove su se tamne oči našle nekoliko centimetara od mojih. “Učinito”, rekao mi je.Zatim me odgurnuo, žurno otišao do vrata i izašao za dvojicom

svojih pomoćnika. Prilično uzdrmana, posvetila sam se zadaći da štobolje previjem ranu od metka. Medicinska naobrazba nije mi

dopuštala da upotrijebim prljavi rubac, pa sam potražila neštoprikladnije, pokušavajući tako suzbiti zbunjenost i strah. Nakonkratke i neuspješne potrage po hrpi krpa, napokon sam odlučilaupotrijebiti trake umjetne svile koje sam poderala s obruba svogkombinea. Premda to ni izdaleka nije bio sterilan materijal, bio jedaleko najčišći koji mi je bio na raspolaganju.Platno na košulji mog pacijenta bilo je staro i iznošeno, ali još uvijek

iznenađujuće čvrsto. Malo se napregnuvši, rasparala sam ostatakrukava i napravila od njega improviziranu petlju, a zatim sam seodmaknula da provjerim rezultate improviziranog terenskogprevijanja i udarila leđima ravno u krupnog čovjeka koji se tiho vratiou kolibu da provjeri što radim.S odobravanjem je pogledao rezultat. “Dobar posao, curo! Hajde

sada, spremni smo.”Tutnuo je kovanicu ženi u ruku i odvukao me iz kolibe. Jamie je

sporijim korakom krenuo za nama, još uvijek pomalo blijed. Kad jeustao s niskog stolca, shvatila sam da je visok čovjek, nekolikocentimetara viši od Dougala, koji je i sam bio prilično visok.Crnobradi Rupert i Murtagh čekali su nas vani sa šest konja i tiho

im u mraku mrmljali smirujuće riječi na gelskom. Nije bilo mjesečine,ali metalni dijelovi konjske orme srebrnasto su se bljeskali nasvjetlosti zvijezda. Podigla sam pogled prema nebu i gotovo zinulaod čuda; nikad prije nisam vidjela noćno nebo tako načičkanosjajnim zvijezdama. Osvrćući se po okolnoj šumi, shvatila sam zaštoje tako. Budući da u blizini nema grada koji bi zastro nebo svjetlošću,zvijezde su vladale noćnim nebom.A onda sam se ukipila, osjetivši mnogo jaču hladnoću no što je

noćna studen opravdavala. Nema svjetlosti grada. “Koji grad?” bilame upitala ona žena u kolibi. Nedostatak svjetlosti isprva me nijeuznemirio jer sam se tijekom ratnih godina navikla na zamračenja izračne napade. Ali rat je završio, pa bi se svjetla Invernessa moralavidjeti s udaljenosti od nekoliko milja.Muškarci su bili samo bezoblične mrlje u mraku. Palo mi je na

pamet da se pokušam odšuljati u šumarak, ali kao da mi čita misli,Dougal me zgrabio za lakat i povukao prema konjima.“Jamie, uzjaši! Cura će jahati s tobom.” Stisnuo me za lakat. “Ako

Jamie ne bude mogao držati uzde jednom rukom, drži ih ti, ali

potrudi se da nam ostaneš blizu. Pokušaš li štogod, prerezat ću tigrkljan. Jasno?”Grlo mi je bilo previše suho da mu odgovorim, pa sam kimnula

glavom. Nije to rekao osobito prijetećim tonom, ali vjerovala sam musvaku riječ. Nisam bila u iskušenju da “štogod” pokušam jer nisamimala pojma što bih uopće mogla pokušati. Nisam znala ni gdje senalazim ni tko su moji pratioci, ni zašto odlaze u takvoj žurbi ni kamosmo krenuli, ali nije mi preostalo ništa drugo nego da pođem s njima.Brinula sam se zbog Franka, koji me zacijelo odavno traži, ali činilose da ovo nije dobar trenutak da ga spomenem.Dougal je zacijelo osjetio da sam kimnula glavom jer mi je ispustio

ruku i iznenada se sagnuo pokraj mene. Stajala sam glupavo zurećiu njega dok nije prosiktao: “Stopalo, curo! Daj mi stopalo! Lijevostopalo”, zgađeno je dodao. Žurno sam maknula desno stopalo iznjegove ruke i stavila lijevo. Neznatno zastenjavši, podigao me nasedlo ispred Jamieja, koji me zdravom rukom privio sebi.Unatoč nelagodnoj situaciji, bila sam zahvalna na toplini mladog

Škota. Snažno je vonjao na dim, krv i neopranu muškost, ali hladninoćni zrak tako me ujedao kroz tanku haljinu da sam bila sretna štose mogu nasloniti na njega.Uz tiho zveckanje uzda, krenuli smo u zvjezdanu noć. Muškarci

nisu razgovarali, vladala je oprezna budnost. Čim smo izbili nastazu, konji su prešli u kas, a ja sam se previše neudobno drmusalada bih željela razgovarati, čak i pod pretpostavkom da me itko želislušati.Činilo se da moj suputnik nema velikih problema, unatoč tome što

se nije mogao služiti desnom rukom. Osjećala sam njegova bedraiza sebe, koja su se povremeno pomicala i stezala vodeći konja.Čvrsto sam se držala za rub kratkog sedla kako ne bih pala; ja samveć jahala na konju, ali nisam bila ni izdaleka tako vješt jahač kao tajJamie.Nakon izvjesnog vremena stigli smo do križanja, gdje smo na

trenutak zastali dok su se onaj ćelavac i vođa skupine dogovaralitihim glasom. Jamie je prebacio uzde konju preko vrata i pustio ih dapadnu do vrhova iznikle trave, a onda se počeo vrpoljiti i okretati izamene.

“Oprezno!” rekla sam mu. “Nemojte se tako okretati jer će vamotpasti zavoji! Što pokušavate učiniti?”“Pokušavam skinuti ogrtač da vas njime zaogrnem”, odgovorio je.

“Drhtite. Ali ne mogu ga skinuti jednom rukom. Možete li mi uhvatitikopču broša?”Nakon dosta povlačenja i nezgrapna premještanja, uspjeli smo

osloboditi ogrtač. Jamie je iznenađujuće spretnim zamahom izvukaoogrtač i pričekao da mu padne oko ramena poput šala. Zatim jestavio krajeve ogrtača oko mojih ramena i gurnuo ih pod rub sedla,tako da smo oboje bili toplo ogrnuti.“Evo!” rekao je. “Ne bi bilo dobro da se smrznete prije no što

stignemo.”“Hvala”, rekla sam, zahvalna na zaštiti od hladnoće. “Ali kamo

idemo?”Nisam mu mogla vidjeti lice, koje je bilo iza i iznad mene. Načas je

ušutio prije no što mi je odgovorio.Napokon se kratko nasmijao. “Iskreno rečeno, curo, ne znam.

Pretpostavljam da ćemo oboje doznati kad stignemo, ha?”Nešto mi se učinilo poznato u krajoliku kojim smo sada prolazili.

Činilo mi se da prepoznajem oblik velikih stijena ispred nas, nalik napijetlov rep.“Pa to je stijena Cocknammon!” uzviknula sam.“Da, valjda”, odvratio je moj pratilac, koga to otkriće nije uzbudilo.“Nisu li Englezi svojedobno ovdje postavljali zasjede?” upitala sam,

pokušavajući se prisjetiti svih onih dosadnih dijelova lokalne povijestis kojima me Frank proteklog tjedna satima pokušavao zabaviti. “Akoje u blizini engleska patrola...” Zastala sam. Ako se u blizini nalaziengleska patrola, možda griješim što na to privlačim pažnju. A ipak,u slučaju zasjede, ja se ni po čemu ne bih razlikovala od svogpratioca, budući da smo oboje zaogrnuti istim ogrtačem. Sjetila samse satnika Jonathana Randalla i nehotice zadrhtala. Sve što samvidjela nakon prolaska kroz onaj procjep u kamenu upućivalo je napotpuno iracionalan zaključak da je čovjek kojeg sam srela u šumizapravo Frankov daleki predak. Tvrdoglavo sam se opirala tomzaključku, ali nisam bila u stanju pronaći neko drugo objašnjenje kojebi se slagalo s činjenicama.

Isprva sam pomislila da je sve to samo neuobičajeno jasan san, aliRandallov bezobrazno intiman i puten poljubac raspršio je taj dojam.A ni Murtaghov udarac po glavi nije bio san, bol na tjemenu bila jejednako jaka kao i trenje bedara o sedlo, koje nije nimalo nalikovalona san. A nije ni krv. Istina, za mene je krv postala dovoljnouobičajena pojava da sam je već i prije sanjala. Ali još nikad nisamsanjala miris krvi, taj topli, crvenkastosmeđi vonj koji sam još uvijekmogla nanjušiti na čovjeku iza sebe.“Tsk”, coknuo je moj suputnik konju i natjerao ga da priđe uz bok

konju predvodnika skupine, a onda se u mrklom mraku upustio u tihirazgovor na gelskom. Konji su usporili do hoda.Na vođin znak, Jamie, Murtagh i onaj niski ćelavac otišli su na

začelje, a druga dvojica pojurila su naprijed i odgalopirala do stijene,koja je ležala s desne strane, četvrt milje ispred nas. Umeđuvremenu je izašao polumjesec, pa je svjetlost bila dovoljno jakada obasja lišće sljeza pokraj ceste, ali u mračnim udubinama stijenemoglo se skrivati bilo što.Čim su figure u galopu projahale pokraj stijene, iz udubine je

bljesnula vatra iz muškete. Odmah iza svojih leđa začula sam krik odkojeg mi se sledila krv u žilama, a naš konj pojurio je kao da ga jebocnuo oštar štap. Iznenada smo jurili kroz vrijesak prema stijeni, aMurtagh i onaj drugi čovjek jurili su pokraj nas; noćni zrak parali sukrikovi i urlici od kojih se diže kosa na glavi.Uhvatila sam se za jabučicu sedla kao da mi o tome ovisi život.

Jamie je odjednom potjerao konja do velikog klekovog grma, zgrabiome oko struka i grubo bacio u grm, a zatim je oštro okrenuo konja iodjurio, obilazeći stijenu prema južnoj strani. Vidjela sam ga kako sejako naginje u sedlu dok je konj nestajao u sjeni stijene. Kad se konjponovo pojavio, sedlo je bilo prazno.Pročelja stijene bila su prošarana sjenama; čula sam uzvike i

povremene pucnjeve iz mušketa, ali nisam mogla razabrati jesu likretnje koje vidim kretnje muškaraca ili samo sjene kržljavih hrastovakoji su rasli iz pukotina u stijenama.S izvjesnim sam se naporom izvukla iz grmlja, mičući komadiće

klekova trnja sa suknje i iz kose. Liznula sam jednu ogrebotinu naruci i zapitala se što sada da učinim. Mogla bih pričekati da sukobkod stijene završi. Ako Škoti pobijede ili barem prežive,

pretpostavljam da će se vratiti po mene. A ako ne pobijede, moglabih prići Englezima. Ali oni bi lako mogli zaključiti da sam se udružilasa Škotima kad putujem s njima. Nisam imala pojma s kakvom bihse namjerom udružila s njima, ali iz ponašanja muškaraca u kolibibilo je posve očito da namjeravaju učiniti nešto čemu bi se Englezisnažno protivili.Možda bi mi bilo najpametnije da se držim podalje od obiju strana u

sukobu. Na kraju krajeva, sada kad znam gdje se nalazim, postojeizgledi da se vratim u grad ili selo koje znam, pa makar morala čitavput prevaliti pješice. Odlučno sam krenula prema cesti, spotičući seo mnogobrojno granitno kamenje koje je virilo iz zemlje, tenezakonite potomke stijene Cocknammon.Hod na mjesečini bio je varljiv. Mogla sam vidjeti svaku pojedinost

na tlu, ali nisam imala osjećaj za dubinu pa su mi ravno bilje inazubljeno kamenje izgledali jednako visoki, što me tjeralo daprevisoko podižem stopala pokušavajući prekoračiti nepostojećeprepreke i da udaram nožnim prstima o kamenje. Hodala sam štosam brže mogla, osluškujući ide li tkogod za mnom.Kad sam došla do ceste, buka bitke već se stišala. Shvatila sam da

je sama cesta previše osvijetljena, ali ako želim naći put do grada,moram poći njome. Nisam imala osjećaj smjera u mraku, a Frank menikad nije uspio naučiti orijentaciju prema zvijezdama. Kad sampomislila na Franka, gotovo sam zaplakala, pa sam pokušalaodagnati misli o njemu, nastojeći pronaći neki smisao upopodnevnim događajima.Premda se to činilo nezamislivim, sve je navodilo na zaključak da

sam se našla na mjestu gdje još uvijek vladaju običaji i odnosikasnog osamnaestog stoljeća. Da nije bilo ozljeda mladića kojeg suzvali Jamie, pomislila bih da je cijela stvar neka vrsta pretjeranekostimirane zabave. Ali sudeći po tragovima, njegovu je ranu doistaizazvalo nešto vrlo nalik na kuglu iz muškete. A ni ponašanjemuškaraca u kolibi nije nimalo nalikovalo na glumu. Izgledali suozbiljno, a njihovi bodeži i mačevi bili su stvarni.Je li ovo možda neka zabačena enklava, gdje seljani s vremena na

vrijeme uprizoruju dijelove svoje povijesti? Čula sam da se takvestvari rade u Njemačkoj, ali nikad u Škotskoj. Nikad nisi čula ni za

glumce koji jedni na druge pucaju iz mušketa, zar ne? podrugljivo mije odvratio neugodno racionalan dio mog mozga.Osvrnula sam se prema stijeni da provjerim gdje se nalazim, a

zatim sam pogledala nebo ispred sebe i krv mi se sledila u žilama.Ondje nije bilo ničega osim mekanih iglica borova, nepronično crnihpred rasutim zvijezdama. Gdje su svjetla Invernessa? Ako je stijenaiza mene doista Cocknammon, a znala sam da jest, onda Invernessmora ležati manje od tri milje jugoistočno. Iz ove udaljenosti, moralabih vidjeti odsjaj gradskih svjetala na nebu. Ako je grad doista ovdje.Uzrujano sam zadrhtala i uhvatila se za laktove da se zaštitim od

studeni. Čak ako načas i prihvatim posve nevjerojatnu pretpostavkuda se nalazim u nekom drugom vremenu, Inverness na svomsadašnjem položaju leži već šesto godina. Ovdje je. Ali izgleda danema svjetala. U ovim okolnostima, to snažno nagovještava da ugradu nema električne struje. Što je još jedan dokaz, ako mi uopćetrebaju ikakvi dokazi. Ali dokaz za što, točno?Jedna je sjena iskoračila iz mraka ispred mene, tako blizu da sam

se gotovo sudarila s njom. Suspregnula sam krik i okrenula se dapotrčim, ali krupna šaka uhvatila me za ruku i spriječila moj bijeg.“Ne brinite, curo. Ja sam.”“Toga sam se i bojala”, bijesno sam odvratila, premda sam zapravo

osjetila olakšanje kad sam shvatila da preda mnom stoji Jamie.Njega se nisam bojala toliko koliko ostalih muškaraca, premda jeizgledao jednako opasno. Ipak, mlad je, čak mlađi od mene,procijenila sam. A nije mi bilo lako bojati se čovjeka koji mi jenedavno bio pacijent.“Nadam se da niste zloupotrebljavali rame”, rekla sam mu

prijekornim glasom bolničke nadzornice. Ako mi pođe za rukom danametnem dovoljno autoritativan ton, možda ga uspijem nagovoritida me pusti.“Ona mala čarka nije mu pomogla”, priznao je masirajući rame

drugom rukom.U tom trenutku pomaknuo se na komadić osvijetljen mjesečinom,

pa sam mu na prsima ugledala veliku krvavu mrlju na košulji. Odmahsam pomislila da krvari iz arterije, ali u tom slučaju, kako je mogućeda još uvijek stoji na nogama?

“Ozlijeđeni ste!” uzviknula sam. “Je li vam se otvorila rana naramenu ili je to nova rana? Sjednite da pogledam!” Gurnula sam gaprema skupini kamenja, usput brzo ponavljajući u mislima proceduruza hitne intervencije na terenu. Nisam imala pribor kod sebe, ništaosim odjeće. Posegnula sam za ostacima svog kombinea,namjeravajući ga upotrijebiti da zaustavim krvarenje, ali Jamie senasmijao.“Ne, ne obazirite se na to, curo. To nije moja krv. Barem većina

nije”, rekao je, oprezno odvajajući natopljenu tkaninu od tijela.Gutnula sam slinu, osjećajući da me hvata lagana mučnina. “Oh”,

odvratila sam slabašnim glasom.“Dougal i ostali čekaju nas pokraj ceste. Hajdemo!” Uhvatio me za

ruku, manje iz galantnosti, a više kako bi me natjerao da ga slijedim.Odlučila sam riskirati i ukopala se na mjestu.“Ne! Ne idem s vama!”Zaustavio se, iznenađen mojim protivljenjem. “Da, idete.” Izgleda

da ga moj otpor nije uznemirio; zapravo, činilo se da ga neznatnozabavlja što se protivim ponovnoj otmici.“A što ako neću? Hoćete li mi prerezati grkljan?” upitala sam,

ustrajavajući na toj temi. Razmislio je o alternativama i mirnoodgovorio:“Ne, neću. Ne izgledate mi teški. Ako ne želite hodati, podići ću vas

i prebaciti preko ramena. Želite li da to učinim?” Zakoračio je premameni, a ja sam žurno ustuknula. Nisam ni najmanje sumnjala da bi todoista i učinio, unatoč rani.“Ne! Ne smijete to učiniti, opet ćete ozlijediti rame.”Nisam mu mogla vidjeti crte lica, ali spazila sam bljesak zuba na

mjesečini i shvatila da se smiješi.“Pa onda, budući da ne želite da se ozlijedim, pretpostavljam da to

znači da ćete poći sa mnom?” S mukom sam tražila neki odgovor, alinisam ga uspjela smisliti na vrijeme. On me opet zgrabio za ruku, pasmo krenuli prema cesti.Jamie me čvrsto držao za ruku i potezao me nagore kad bih se

spotaknula o neki kamen ili biljku. On sam hodao je kao da jebodljikava vrijes popločena cesta usred bijela dana. Nema sumnje,gorko sam pomislila, njegovim žilama teče mačja krv. Kako mi sesamo uspio prišuljati u mraku!

Kao što je Jamie i pretpostavio, ostali muškarci čekali su nas skonjima u blizini; činilo se da nisu pretrpjeli gubitke ni zadobiliozljede, jer su svi bili na broju. Uspentrala sam se na konja bezvelike ceremonije i ponovo ljosnula u sedlo. Nehotice sam udarilaglavom u Jamiejevo rame, a on je glasno uzdahnuo.Pokušala sam nasrtljivo službenim tonom prikriti ogorčenje što sam

ponovo uhvaćena i kajanje što sam ga povrijedila.“Tako vam i treba, kad jurcate naokolo i skačete po grmlju i

stijenama. Lijepo sam vam rekla da ne pomičete taj zglob; sada steosim modrica vjerojatno zaradili i istegnuće mišića.”Činilo se da ga moje zanovijetanje zabavlja. “Pa nisam baš imao

velikog izbora. Da nisam pomaknuo rame, nikad više ne bihpomaknuo ništa drugo. Mogu i jednoruk izaći na kraj s jednimcrvenim kaputom - možda čak i s dvojicom”, dodao je pomalohvalisavim tonom, “ali ne i s trojicom.”“Osim toga”, rekao je povukavši me na krvlju natopljenu košulju,

“možete mi opet srediti rame kad stignemo na odredište.”“Tako vi mislite”, odvratila sam hladnim glasom, odmičući se od

ljepljive tkanine. On je coknuo konju pa smo opet krenuli. Muškarcisu nakon bitke bili jako dobro raspoloženi, stalno su zbijali šale ismijali se. Neprestance su hvalili moju omanju ulogu u osujećenjuzasjede i ispijali zdravice iz čutura koje je nekolicina njih nosila sasobom.I meni su ponudili nešto od sadržaja čutura, ali odbila sam govoreći

da mi je i u trijeznom stanju dovoljno teško ostati u sedlu. Iz njihovarazgovora zaključila sam da nas je dočekala manja patrola oddesetak engleskih vojnika, naoružanih mušketama i sabljama.Netko je dodao čuturu Jamieju. Dok je pio, osjetila sam miris vrućeg

alkohola, nalik na paljevinu. Uopće nisam bila žedna, ali slab mirismeda podsjetio me da već izvjesno vrijeme umirem od gladi.Želudac mi je neugodno glasno zakrčao, prosvjedujući što gazanemarujem.“Hej, Jamie, momče, jesi li gladan?” povikao je Rupert pogrešno

zaključivši o izvoru buke. “Ili si možda ponio sa sobom gajde?”“Rekao bih da sam dovoljno gladan da pojedem cijele gajde”,

odvratio je Jamie, galantno preuzevši krivnju na sebe. Trenutakposlije, pred ustima mi se ponovo našla ruka s čuturom.

“Bolje otpijte malo”, šapnuo mi je. “To vam neće napuniti želudac,ali pomoći će vam da zaboravite na glad.”I na nekoliko drugih stvari, ponadala sam se. Nagnula sam čuturu i

otpila gutljaj.Moj suputnik imao je pravo; rakija mi je zapalila toplu vatricu u

želucu, koja je ugodno gorjela prikrivajući grčeve gladi. Nekolikomilja prevalili smo bez događaja, naizmjence držeći uzde i čuturu. Aliu blizini jedne ruševne seljačke kolibe disanje mog suputnikapostupno se pretvorilo u nepravilno dahtanje, a naša krhkaravnoteža, koja se do sada sastojala od ritmičnog klatarenja,iznenada je postala mnogo nepostojanija. To me zbunilo; ako janisam pijana, izgledalo mi je prilično nevjerojatno da on jest.“Stanite! U pomoć!” povikala sam. “Past će!” Prisjetila sam se

svoga posljednjeg pada i nisam ga baš bila sklona ponoviti.Mračne su se figure uskomešale i okružile nas, zbrkano mrmljajući.

Jamie je naglavačke skliznuo s konja kao vreća kamenja. Srećom,sletio je u nečije ruke. Kad sam sjahala, ostali muškarci već su sišlisa svojih konja i polegli ga na polje.“Diše”, rekao je jedan od njih.“Pa, to je od velike pomoći”, obrecnula sam se i stala mu

grozničavo tražiti puls u mraku. Napokon sam ga pronašla; bio je brzali prilično jak. Kad sam mu položila ruku na prsa i uho na usta,mogla sam osjetiti pravilno dizanje i spuštanje prsa i nešto manjedahtanja. Uspravila sam se.“Mislim da se samo onesvijestio”, rekla sam. “Stavite mu bisage

pod noge. Ako netko ima vode, neka je donese.” Iznenađeno samshvatila da su me smjesta poslušali. Očito, ovaj im je mladić važan.Zastenjao je i otvorio oči, koje su na svjetlosti zvijezda izgledale kaocrne rupe. Lice mu je na slaboj svjetlosti nalikovalo na lubanju, sčvrsto zategnutom kožom na iskošenim kostima oko očnih duplji.“Dobro mi je”, rekao je i pokušao se uspraviti. “Samo me uhvatila

mala vrtoglavica.” Stavila sam mu ruku na prsa i gurnula ga natragna tlo.“Lezite mirno”, naredila sam mu. Obavila sam hitar pregled

opipavajući ga, a zatim sam se uspravila na koljena i okrenula sesagnutoj figuri za koju sam po veličini pretpostavila da pripada vođiskupine, Dougalu.

“Rana od metka opet je prokrvarila, a idiot je zaradio i ubod nožem.Mislim da mu stanje nije ozbiljno, ali izgubio je prilično mnogo krvi.Košulja mu je posve natopljena, ali ne znam koliko je od te krvinjegovo. Treba mu mir i tišina, morali bismo se ovdje ulogoriti baremdo jutra.” Čovjek je odmahnuo glavom.“Ne. Vojnici iz garnizona ne bi se usudili poći ovako daleko, ali još

uvijek moramo paziti na Stražu. Ostalo nam je još dobrih petnaestmilja.” Tamna glava nagnula se unatrag da prouči položaj zvijezda.“Trebat će nam najmanje pet sati, a najvjerojatnije sedam. Možemo

stati da mu zaustavite krvarenje i ponovo previjete ranu, ali nemnogo dulje od toga.”Dala sam se na posao, mrmljajući sebi u bradu. Dougal je tihim

glasom poslao jednu mračnu figuru da stražari pokraj konja uz cestu,a ostali su se muškarci na trenutak opustili, pijući iz čutura ičavrljajući tihim glasovima. Čovjek s licem nalik na tvora, Murtagh,pomogao mi je, parajući platno u vrpce, donoseći još vode i pridižućipacijenta da mu svežem zavoje, budući da sam Jamieju strogozabranila da se pomiče, unatoč mumljanju da mu je savršeno dobro.“Nije vam dobro, a nije ni čudo”, obrecnula sam se na njega, dajući

oduška strahu i uzrujanosti. “Kakav idiot dopusti da ga izbodu nožema ne zastane se da se pobrine za ranu? Zar niste primijetili da jakokrvarite? Uza sve jurcanje po prirodi cijele noći, sve te tuče i borbe ipadanje s konja, imate sreće što ste još živi... mirujte, prokletabudalo!” Vrpce od umjetne svile i platna koje sam upotrebljavala bilesu izluđujuće neuhvatljive u mraku. Nisam ih mogla uhvatiti, stalnosu mi izmicale, poput riba koje bježe u dubinu s podrugljivimodbljeskom bijelih trbuha. Unatoč studeni, na vratu mi je izbio znoj.Napokon sam uspjela svezati jedan vrh trake i posegnula za drugim,koji mi je uporno izmicao iza pacijentovih leđa. “Vrati se ovamo, ti...oh, prokleti gade!” Jamie se bio pomaknuo pa se prvi vrh opetodvezao.“Isuse Kriste!” rekao je debeljko po imenu Rupert. “Nikad u životu

nisam čuo da jedna žena ovako psuje.”“Znači da nikad nisi upoznao moju tetu Grisel”, odvratio mu je drugi

glas, našto se zaorio smijeh.“Tvoj bi te muž trebao istući”, strogo mi je rekao drugi glas iz mraka

pod jednim drvetom. “Sveti Pavao kaže: Neka žena šuti i...”

“Dovraga, gledajte svoja posla!” zarežala sam dok mi je znoj curioiza ušiju. “A isto može učiniti i sveti Pavao.” Rukavom sam obrisalačelo. “Okrenite ga na lijevi bok. A vi”, obratila sam se pacijentu, “akopomaknete još samo jedan jedini mišić dok vas pokušavam previti,zadavit ću vas.”“Oh, u redu”, odvratio je Jamie krotkim glasom.Prejako sam povukla posljednju traku, pa se čitav zavoj odmotao.“Goni se u vražju mater!” povikala sam i bijesno udarila šakom o tlo.

Nastupio je trenutak šokirane tišine, a onda su, dok sam opipavalatražeći razvezane vrhove zavoja, uslijedili novi komentari mogneženstvenog rječnika.“Možda bismo je trebali poslati u opatiju Svete Ane, Dougal”,

predložila je jedna od mračnih figura koja je čučala pokraj ceste.“Nisam nijednom čuo Jamieja da psuje otkako smo otišli s obale, aon je prije znao tako psovati da bi posramio i mornara. Mora da ječetveromjesečni boravak u opatiji urodilo plodom. Ti više ni imeBožje ne izgovaraš uzalud, zar ne, momče?”“Ne bi ni ti da si morao obaviti pokoru ležeći u veljači poslije ponoći

tri sata na kamenom podu kapelice, samo u košulji”, odgovorio jemoj pacijent.Svi su se nasmijali, a on je nastavio: “Pokora je trajala samo dva

sata, ali trebao mi je još sat vremena da ustanem s poda. Mislio samda mi je... ovaj, mislio sam da sam se smrznuo do kosti, ali pokazalose da sam se samo ukočio.”Očito se bolje osjećao. Nasmiješila sam se protiv volje, ali ipak sam

mu odgovorila strogim glasom: “Šutite ili ću vas ozlijediti.” Oprezno jedodirnuo zavoje, pa sam ga lupnula po ruci.“Oh, prijetite, je li?” drsko me upitao. “I to nakon što sam vam dao

da pijete iz moje čuture!”Čutura je obišla čitav krug. Dougal je čučnuo pokraj mene i oprezno

prinio čuturu pacijentovim usnama. Zrakom se raširio oštar, pečenmiris sirovog viskija. Stavila sam ruku na čuturu, ne dopuštajući damoj pacijent pije iz nje.“Nema više žestokih pića”, rekla sam. “Njemu treba čaj ili u

najgorem slučaju voda, a ne alkohol.”Ne obazirući se na moje riječi, Dougal je oslobodio čuturu iz moje

ruke i nalio pozamašnu količinu vruće tekućine mom pacijentu u grlo,

što je ovoga natjeralo da zakašlje. Dougal je pričekavši da mladić natlu povrati dah, a onda je ponovo nagnuo čuturu.“Prestanite s tim!” Opet sam posegnula za viskijem. “Želite li ga

tako napiti da više ne može ustati?”Grubo me odgurnuo laktom.“Žestoka mala kuja, zar ne?” rekao je moj pacijent veselim glasom.“Gledaj svoja posla, ženo”, rekao mi je Dougal. “Noćas nas čeka

dug put, a trebat će mu sva snaga koju mu piće može dati.”Čim sam završila previjanje, pacijent se pokušao uspraviti u sjedeći

položaj. Gurnula sam ga natrag na tlo i stavila mu koljeno na prsa,da ga ondje zadržim. “Ne smijete se pomicati”, strogo sam mu rekla.Zgrabila sam Dougala za rub kilta i grubo ga povukla, natjeravši gada opet čučne pokraj mene.“Pogledajte ovo”, naredila sam mu najboljim glasom medicinske

sestre. Tutnula sam mu promočenu masu odbačene košulje u ruku,a on ju je ispustio s uzvikom gađenja.Uhvatila sam ga za ruku i položila je na pacijentovo rame. “A sada

pogledajte ovo. Nekakva oštrica probila mu je trapezni mišić.”“Bajuneta”, uslužno je dometnuo pacijent.“Bajuneta”, uzviknula sam. “Zašto mi to niste prije rekli?”Htio je slegnuti ramenima, ali se usred pokreta ukipio i malo

zastenjao od boli.“Osjetio sam kako mi se zariva u rame, ali nisam shvatio koliko je

loše; nije me baš jako zaboljelo.”“Boli li vas sad?”“Boli”, kratko je odgovorio.“Baš dobro”, odgovorila sam, posve izgubivši živce. “Tako vam i

treba. Možda će vas to naučiti da ne jurcate naokolo, otimate mladežene, u-ubijate ljude i...” Shvatila sam da se nalazim smiješno blizusuza, pa sam zastala boreći se da ih suspregnem.Dougal je izgubio strpljenje zbog ovog razgovora. “Možeš li sjediti u

sedlu, momče?”“Nikamo on ne može”, srdito sam se usprotivila. “Morao bi biti u

bolnici! A posve sigurno ne može...”Kao i obično, Dougal se nije obazirao na moje prosvjede.“Možeš li jahati?” ponovo je upitao.“Mogu, ako mi skineš ovu curu s vrata i ako mi dadeš čistu košulju.”

4.Stižem u dvorac

Ostatak putovanja protekao je bez događaja, ako se petnaestmilja dugo noćno jahanje negostoljubivom prirodom, često bezpomoći staza, na konju s ranjenim čovjekom, u društvu do zubanaoružanih muškaraca u kiltovima, može nazvati putovanjem bezdogađaja. Ali barem nas nisu zaskočili drumski razbojnici, nisu nasnapale divlje zvijeri, a nije ni padala kiša. Mjereno standardima nakoje sam se počela navikavati, putovanje je bilo prilično dosadno.Kad su prve kose pruge jutarnje svjetlosti obasjale maglovitu

pustopoljinu, pred sobom sam ugledala naše odredište, velikomračno kameno zdanje, okruženo sivim svjetlom.Okolina više nije bila tiha i pusta. Nekoliko grubo odjevenih ljudi išlo

je prema dvorcu. Sklanjali su se s uske staze kako bi propustili konjeu kasu i glupavo zurili u moju odjeću, koju su očito smatralinesvakidašnjom.Kao što se moglo i očekivati, magla je bila gusta, ali bilo je dovoljno

svijetlo da vidim kameni most, koji se nadvio nad mali potok što jetekao ispred dvorca i skretao prema jezeru koje se nejasno ljeskaločetvrt milje dalje.Sam dvorac bio je niska i masivna građevina, bez svih onih

slikovitih kula na nazubljenim bedemima. Više je podsjećao nagolemu utvrđenu kuću s debelim kamenim zidovima i visokim, uskimprozorima. Iz mnogobrojnih cjevastih dimnjaka nad tankimcrepovima krova sukljao je dim, pridonoseći općem dojmu sivila.Vratima zaštićeni ulaz u dvorac bio je dovoljno širok da kroz njega

usporedo prođu dvoja kola. To mogu sa sigurnošću tvrditi, jer kadsmo prelazili most, upravo to se i dogodilo. Jedna kola koja su vuklivolovi bila su krcata bačvama, a druga sijenom. Naša mala povorkanahrupila je na most, nestrpljivo iščekujući da kola dovrše mukotrpniulazak.Kad su se naši konji zaputili po klizavom kamenju vlažnog dvorišta,

odvažila sam se postaviti pitanje. Svom pratitelju nisam uputila niriječi otkako sam mu žurno previla ranu pokraj staze. A i on je šutio,

samo bi povremeno zastenjao od nelagode kad bi ga trznuonespretan korak konja.“Gdje smo?” upitala sam kreštavim glasom, promuklim od studeni i

neupotrebe.“U utvrdi Leoch”, kratko je odgovorio.Dvorac Leoch. No, sad bar znam gdje sam. Kad sam ga posljednji

put vidjela, dvorac Leoch bio je slikovita ruševina, tridesetak miljaudaljena od Bargrennana. Sada je izgledao mnogo slikovitije, štozbog svinja koje su rovale po tlu podno zidina, a što zbogsveprisutnog smrada otvorene kanalizacije. Počela sam prihvaćatinemoguću pomisao da se najvjerojatnije nalazim negdje uosamnaestom stoljeću.Bila sam sigurna da takva prljavština i kaos ne postoje nigdje u

Škotskoj u 1945. godini, bez obzira na kratere od bombi. Anedvojbeno smo u Škotskoj; govor ljudi u dvorištu nije ostavljaonikakve dvojbe oko toga.“Hej, Dougal!” povikao je odrpani konjušar pritrčavši da zgrabi ular

predvodnikova konja. “Uranio si, čovječe; nismo ti se nadali prijeSkupa!”Vođa naše male skupine skočio je s konja i prepustio uzde prljavom

mladiću.“Da, dogodile su nam se neke stvari, i loše i dobre. Idem vidjeti

brata. Hoćeš li pozvati gospođu Fitz da nahrani momke? Treba imdoručak i odmor.”Pozvao je Murtagha i Ruperta da mu se pridruže, pa su zajedno

nestali u prolazu sa šiljastim svodom.Mi ostali sjahali smo s konja i desetak minuta stajali u vlažnom

dvorištu isparavajući se i čekajući da se gospođa Fitz, tko god bila,udostoji pojaviti. Okružilo nas je mnoštvo znatiželjne djece,nagađajući tko sam i odakle bih mogla biti. Taman kad su odvažnijadjeca skupila dovoljno hrabrosti da me povuku za suknju, u dvorišteje dojurila jedna krupna, zdepasta dama u odjeći od tamnog platna igrube vune i otjerala ih.“Willy, dragi moj!” povikala je. “Baš mi je drago što te vidim. I

Neddie!” Dala je malom proćelavom čovjeku tako srdačan poljubacdobrodošlice da ga je umalo oborila na tlo. “Pretpostavljam da bivam dobro došao doručak. Mnogo je toga u kuhinji, uđite i pojedite

nešto.” Kad se okrenula Jamieju i meni, ustuknula je kao da ju jeujela zmija. Pogledala me je zinuvši od čuda, a onda se okrenulaJamieju da joj objasni to priviđenje.“Claire”, odvratio je Jamie i sitno kimnuo glavom u mom smjeru. “A

ovo je gospođa FitzGibbons”, dodao je kimnuvši glavom u drugomsmjeru. “Murtagh ju je jučer našao, a Dougal je rekao da je moramopovesti sa sobom”, dodao je kako bi objasnio da nema smislaokrivljavati njega.Gospođa FitzGibbons zatvorila je usta i iskusnim me pogledom

odmjerila od glave do pete, a onda je valjda zaključila da izgledamprilično bezazleno, unatoč neobičnoj i skandaloznoj vanjštini, jer mise nasmiješila - ljubazno, premda joj je nedostajalo nekoliko zuba - iuhvatila me pod ruku.“No onda, Claire. Dobro nam došla. Hodite sa mnom pa ćemo vam

naći nešto malo... mmm.” Zavrtjela je glavom pogledavši moju kratkusuknju i neprikladne cipele.Odlučno me odvodila kad sam se sjetila svog pacijenta.“Oh, pričekajte, molim vas! Zaboravila sam na Jamieja!”Gospođa FitzGibbons bila je iznenađena. “Pa, Jamie se sam može

brinuti o sebi. On zna gdje može naći hranu, a netko će mu pronaćikrevet.”“Ali on je ozlijeđen. Jučer ga je pogodila kugla iz muškete, a sinoć

je zadobio ranu od noža. Previla sam mu ranu kako bi mogao jahati,ali nije bilo vremena da je prikladno očistim. Moram se pobrinuti zanju prije no što se inficira.”“Inficira?”“Da, znate, da se upali, s gnojem, naticanjem i groznicom.”“Ah, da, znam što mislite. Ali, hoćete li reći da znate što treba učiniti

protiv toga? Jeste li vi vračara? Beaton?”“Nešto slično.” Nisam imala pojma što je Beaton, a nisam osjećala

ni osobitu želju da se upuštam u objašnjavanje svojih medicinskihkvalifikacija, stojeći na hladnoj kisici koja je počela sipiti. Činilo se dagospođa FitzGibbons dijeli moje mišljenje; pozvala je natrag Jamieja,koji se udaljavao u suprotnom smjeru, a onda je i njega uhvatila podruku i odvukla nas u dvorac.Nakon dugog hoda kroz hladne, uske hodnike, slabo osvijetljene

uskim prozorima, ušli smo u jednu prilično veliku sobu s krevetom,

nekoliko stolaca i, što je najvažnije, zapaljenom vatrom na ognjištu.Privremeno sam zanemarila svog pacijenta kako bih ugrijala ruke.

Gospođa FitzGibbons, vjerojatno otporna na studen, posjela jeJamieja na stolac pokraj vatre i pažljivo mu skinula ostatak poderanekošulje, nadomještajući je toplim pokrivačem s kreveta. Coknula jevidjevši njegovo natučeno i natečeno rame i opipala moje nespretnosvezane zavoje.Okrenula sam se od vatre. “Mislim da ranu trebati oprati, a onda je

očistiti otopinom za... za sprečavanje groznice.”Gospođa FitzGibbons bila bi hvale vrijedna medicinska sestra.“Što vam treba?” jednostavno me upitala.Dobro sam razmislila. Čime su, za ime Boga, ljudi sprečavali

groznicu prije pojave antibiotika? I koje bi mi od malog broja tihsmjesa mogle biti dostupne u primitivnom škotskom dvorcu odmahnakon svitanja?“Češnjak!” pobjedonosno sam odgovorila. “Češnjak i lijeska, ako je

imate. A trebat će mi i nekoliko čistih krpa i kotlić kipuće vode.”“No dobro, mislim da to imamo, a možda i malo gaveza. Kako bi

bilo s trunkom čaja od konopljuše ili kamilice? Čini se da je momakproživio napornu noć.”Momak se zapravo ljuljao od iscrpljenosti, preumoran da bi

prosvjedovao što razgovaramo o njemu kao da je neživa stvar.Gospođa FitzGibbons ubrzo se vratila s punom pregačom glavica

češnjaka, vrećicama osušena bilja i rasparanim trakama starogplatna. S jedne mesnate ruke visio joj je mali željezni kotlić, a držalaje veliki demižon vode kao da je guščje paperje.“A sad, draga moja, što da ja učinim?” veselo me upitala. Dala sam

joj da prokuha vodu i oguli režnjeve češnjaka, dok sam ja pregledalasadržaj paketa s biljem. Tu je bila lijeska koju sam zatražila,konopljuša i gavez za čaj, i još nešto za što sam nesigurnopretpostavila da je kora trešnjina drva.“Lijek protiv boli”, zadovoljno sam promrmljala, sjetivši se što mi je

gospodin Crook rekao o upotrebi kore i lišća koje smo pronašli.“Dobro, to će nam trebati.”Ubacila sam nekoliko režanja oguljena češnjaka i nešto lijeske u

kipuću vodu, a onda sam dodala u mješavinu nekoliko traka tkanine.Konopljuša, gavez i trešnjina kora namakali su se u kotliću vrele

vode pokraj vatre. Pripreme su me malo smirile. Ako već nisamsigurna gdje se ni zašto nalazim, barem znam što da radim u idućihčetvrt sata.“Hvala vam... ah, gospođo FitzGibbons”, rekla sam s poštovanjem.

“Dalje mogu i sama, ako vas čekaju drugi poslovi.” Golema se damanasmijala, pa su joj se zatresle dojke.“Ah, curo! Čekaju me drugi poslovi. Poslat ću vam juhe. Ako vam

zatreba još nešto, pozovite me.” Zatim se začudnom brzinomodgegala do vrata i nestala za svojim poslom.Skinula sam zavoje što sam opreznije mogla, ali viskozni materijal

prilijepio se za kožu. Popustio je uz blago pucketanje osušene krvi, ana rubovima rane pojavile su se svježe kapljice. Ispričala sam se štosam mu nanijela bol, premda se on nije ni pomaknuo ni ispustioglasa.Blago se nasmiješio, možda čak s primjesom očijukanja. “Ne

brinite, curo. Pretrpio sam i veće bolove u životu, a ljudi koji su mi ihzadali nisu bili ni približno tako zgodni kao što ste vi.” Kad se nagnuonaprijed da mu očistim ranu uvarkom od prokuhana češnjaka,pokrivač mu je spuznuo s ramena.Bez obzira na to je li to mislio kao kompliment ili jednostavno kao

činjenicu, odmah sam shvatila da je doista bio i mnogo težeozlijeđen. Gornji dio leđa bio mu je prekriven mrežom bijelih linija.Netko ga je divljački izbičevao, i to ne jedanput. Na nekim mjestima,gdje su se masnice ukrštale, bilo je malih linija srebrnastogizbrazdanog tkiva, a na mjestima gdje je nekoliko udaraca pogodiloisto mjesto, oderavši kožu i izdubivši mišić ispod nje, nepravilnihmrlja.Dakako, kao medicinska sestra u ratu vidjela sam najrazličitije rane

i ozljede, ali u ovim je ožiljcima bilo nečega šokantno brutalnog.Mora da sam glasno uzdahnula kad sam ih ugledala, jer on seokrenuo i spazio da buljim u njih. Slegnuo je zdravim ramenom.“Crveni kaputi. Bičevali su me dvaput u tjedan dana. Vjerojatno bi to

učinili i dvaput u istom danu, da se nisu bojali da će me ubiti. Nijebaš užitak bičevati mrtvog čovjeka.”Trudila sam se da mi glas bude miran dok sam mu čistila ranu

spužvom. “Ne mogu vjerovati da bi netko učinio takvo što radiužitka.”

“Ne? Trebali ste ga vidjeti.”“Koga?”“Britanskog satnika koji mi je oderao leđa. Možda baš nije uživao,

ali bio je vrlo zadovoljan sobom. Više od mene”, suho je dodao.“Zove se Randall.”“Randall!” Nisam mogla prikriti šok u glasu. Hladne plave oči

zabuljile su se u moje.“Poznajete ga?” Glas mu je iznenada postao sumnjičav.“Ne, ne! Poznavala sam jednu obitelj koja se tako zove, prije

mnogo, ovaj, mnogo vremena.” Od nervoze sam ispustila natopljenukrpu.“Kvragu, sad ću je opet morati prokuhati.” Podigla sam je s poda i

žurno otišla do ognjišta, pokušavajući radom prikriti nervozu. Je limoguće da je taj satnik Randall onaj Frankov predak, vojnikbesprijekorne prošlosti, galantan na bojnom polju, dobitnik pohvalaod vojvoda? A ako je tako, je li moguće da je netko tko je u rodu smojim slatkim nježnim Frankom sposoban unakaziti leđa ovogčovjeka ovako groznim brazgotinama?Stojeći uz vatru, ubacila sam još nekoliko šaka lijeske i češnjaka u

vodu i stavila još nekoliko krpa na namakanje. Kad mi se učinilo daopet mogu kontrolirati glas i izraz lica, vratila sam se do Jamieja saspužvom u ruci.“Zašto su vas bičevali?” naglo sam ga upitala.Teško da bi se to moglo nazvati taktičnim pitanjem, ali žarko sam

željela znati odgovor, a bila sam preumorna da ga pažljivijeformuliram.On je uzdahnuo i s nelagodom pomaknuo rame koje sam mu

čistila. I on je bio umoran, a ja sam mu nedvojbeno nanosila bol, makoliko sam se trudila biti nježna.“Prvi put zbog bijega, a drugi put zbog krađe - tako je barem pisalo

u optužnici.”“Od koga ste bježali?”“Od Engleza”, odgovorio je, ironično podigavši obrve. “Ako ste me

htjeli pitati odakle, iz Fort Williama.”“Pretpostavljala sam da su Englezi”, odvratila sam jednako suhim

glasom. “A što ste uopće radili u Fort Williamu?”

Slobodnom je rukom protrljao čelo. “Ah, to. Mislim da je to biloometanje pravde.”“Ometanje pravde, bijeg i krađa. Čini se da ste prilično opasan tip”,

rekla sam vedrim glasom, nadajući se da će mu to odvući misli odonoga što radim.Uspjela sam barem malo; jedan kut širokih usta podigao se, a

tamnoplavo oko pogledalo me preko ramena.“Oh, to je točno”, odgovorio je. “Pitam se osjećate li se sigurno u

sobi sa mnom, budući da ste Engleskinja.”“Pa, trenutačno izgledate prilično bezopasno.” To je bilo posve

netočno; bez košulje, pun ožiljaka i poprskan krvlju, neobrijanihobraza i crvenih očnih kapaka od dugotrajna noćnog putovanja,izgledao je prilično opasno. A bez obzira na umor, činio se posvesposobnim da izazove nove nevolje, pojavi li se potreba.Nasmijao se iznenađujuće dubokim i zaraznim glasom.“Bezopasan sam poput mirne golubice”, složio se. “Previše sam

gladan da bih predstavljao opasnost ikome osim doručku. Ali ako mikoja zalutala ječmena pogača dođe na dohvat ruke, ne odgovaramza posljedice. Ooh!”“Oprostite”, promrmljala sam. “Rana od uboda duboka je i prljava.”“Ništa strašno.” Ali problijedio je ispod bakrenastih čekinja.

Pokušala sam ga ponovo uvući u razgovor.“Što znači ometanje pravde?” nehajno sam ga upitala. “Moram reći

da mi to baš ne zvuči kao bogzna kakav zločin.”Dok sam mu čistila dublje dijelove rane, duboko je uzdahnuo i

čvrsto se zagledao u izrezbarenu visoku nogu kreveta.“Oh, pretpostavljam da je to sve ono što Englezi kažu da jest. U

mom slučaju, to znači da sam branio svoju obitelj i imovinu i da samu tom pokušaju umalo poginuo.” Stisnuo je usnice kao da nenamjerava reći više od toga, ali trenutak poslije nastavio je, kao dase trudi usredotočiti na bilo što osim svog ramena.“Bilo je to prije gotovo četiri godine. Englezi su ubirali porez na

imanjima u okolici Fort Williama - hranu za garnizon, konje zatransport i slično. Ne bih rekao da je to mnogima bilo drago, alivećina je davala koliko je mogla. Male skupine vojnika svraćale bi sčasnikom i jednim ili dvama kolima, skupljajući hranu i druge stvari.

A jednog dana u listopadu, taj vaš satnik Randall svratio je na L...” -brzo se zaustavio i kratko me pogledao - "... na naše imanje.”Ne dižući pogled s posla, ohrabrujuće sam mu kimnula glavom.“Nismo očekivali da će doći tako daleko. Naše je imanje prilično

udaljeno od Forta i do njega nije lako doći. Ali ipak su došli.”Načas je zatvorio oči. “Moj otac nije bio kod kuće - otišao je do

susjedne farme na pogreb. A ja sam bio u polju s većinommuškaraca, jer se približavalo vrijeme žetve. Tako je moja sestraostala sama u kući s dvije ili tri sluškinje, pa su sve odjurile na kat dase sakriju pod pokrivače kad su vidjele crvene kapute. Mislile su daje vojnike poslao sam vrag - i neću reći da su bile u krivu.”Spustila sam krpu. Najgori dio posla bio je obavljen, sada nam je

trebala samo nekakva mast za obloge - u nedostatku joda ipenicilina, to je najbolje što sam mogla učiniti protiv infekcije - i dobričvrsti zavoji. Još uvijek zatvorenih očiju, činilo se da mladić to nijeprimijetio.“Vratio sam se kući sa stražnje strane, namjeravajući uzeti komad

ulara iz štale, a onda sam začuo viku i sestrine krikove u kući.”“Oh?” pokušala sam da mi glas bude što tiši i nenametljiviji. Žarko

sam željela doznati nešto više o tom satniku Randallu; dosadašnjapriča nije učinila mnogo da odagna moj početni dojam o njemu.“Ušao sam kroz kuhinju i zatekao dvojicu vojnika kako prekapaju po

smočnici i pune vreće brašnom i slaninom. Jednoga sam udario uglavu a drugoga izbacio kroz prozor zajedno s vrećom. Zatim samuletio u dnevnu sobu i zatekao crvene kapute sa svojom sestrom,Jenny. Njena je haljina bila malo poderana, a jedan od vojnika imaoje ogrebotinu na licu.”Otvorio je oči i sumorno se nasmiješio. “Nisam zastao da

postavljam pitanja. Počeo sam se hrvati s njima i nije mi išlo previšeloše jer su bila samo dvojica, kad je u sobu ušao Randall.”Randall je prekinuo tučnjavu prislonivši pištolj uz Jennynu glavu.

Jamie se morao predati, pa su ga dvojica vojnika brzo uhvatila isvezala, a Randall mu se šarmantno nasmiješio i rekao: “Gle, gle!Ovdje imamo dvije naprasite divlje mačke, zar ne? Pretpostavljamda će ti robija popraviti raspoloženje, a ako ne, pa, upoznat ćeš bič sdevet repova. A za druge mačke postoje drugi lijekovi, zar ne, slatkamoja mačkice?” Jamie je zastao i stisnuo zube. “Do tog trenutka

držao je Jennynu ruku iza njezinih leđa, ali onda ju je ispustio kako bijoj gurnuo dlan pod haljinu i uhvatio je za dojku.” Prisjećajući se togprizora, neočekivano se nasmiješio. “A Jenny mu je nagazilastopalo”, nastavio je, “i snažno ga udarila laktom u želudac. A kad sezgrčio i zakašljao, okrenula se i odalamila ga koljenom u jaja.”Veselo je zaroktao.“Randall je ispustio pištolj, a Jenny se sagnula da ga dohvati, ali

jedan od draguna koji su me držali, uspio ga je dohvatiti prije nje.”U međuvremenu sam završila s previjanjem rane i tiho stala iza

njega, s rukom na njegovom zdravom ramenu. Činilo mi se važnimda ispriča priču dokraja, a bojala sam se da će prekinuti ako gapodsjetim na svoju prisutnost.“Kad je došao do daha, Randall je naredio dvojici vojnika da nas

oboje odvuku u dvorište. Skinuli su mi košulju i svezali me za rudokola, a Randall me stao tući po leđima tupim dijelom sablje. Bio jeizvan sebe od bijesa, ali malo ošamućen, moglo bi se reći. Malo meozlijedio, ali nije to mogao dugo raditi.”Kratkotrajna navala radosti sada je nestala, a rame mu se pod

mojim dlanom ukrutilo od napetosti. “Kad me prestao tući, okrenuose prema Jenny - nju je držao jedan od draguna - i upitao je želi lividjeti još ili bi radije pošla s njim u kuću i ponudila mu boljuzabavu?” Rame mu se trznulo od napetosti.“Nisam se mogao mnogo kretati, ali povikao sam joj da nisam

ozlijeđen - i nisam bio previše - i neka ne ide s njim, čak ni ako mipred njenim očima prerežu grkljan.Držali su je iza mojih leđa pa nisam mogao vidjeti što se događa, ali

sudeći po zvuku, pljunula mu je u lice. Mora da je to učinila, jer onme odmah zatim zgrabio za kosu, povukao mi glavu i gurnuo nožpod grlo.‘U iskušenju sam da poslušam vaš prijedlog’, procijedio je kroza

zube i zario mi vršak noža u kožu, dovoljno da poteče krv.Vidio sam bodež blizu lica”, rekao je Jamie, “i kapi svoje krvi u

prašini pod kolima.” Govorio je sanjivim glasom, pa sam shvatila daje od umora i bola zapao u neku vrstu hipnotičkog stanja. Možda ječak zaboravio da sam prisutna.“Zaustio sam da pozovem sestru, da joj kažem kako bih radije umro

nego dopustio da se ona osramoti s takvim smećem. Ali Randall je

maknuo bodež s mojeg grla i gurnuo mi oštricu među zube pa nisammogao govoriti.” Protrljao je usta kao da još uvijek osjeća gorak okusčelika. Ušutio je i zabuljio se preda se.“I što se onda dogodilo?” Znala sam da ne bih smjela govoriti, ali

nisam se mogla obuzdati.Stresao se poput čovjeka koji se budi iz sna i krupnom se šakom

umorno protrljao po vratu.“Otišla je s njim”, naglo je odgovorio. “Vjerovala je da bi me inače

ubio, a možda je imala pravo. Ne znam što se poslije toga dogodilo.Jedan od draguna udario me kundakom muškete u glavu. Kad samse osvijestio, shvatio sam da ležim svezanih ruku i nogu u kolima skokošima i drmusam se cestom prema Fort Williamu.”“Shvaćam”, tiho sam rekla. “Žao mi je. Zacijelo ste se grozno

osjećali.”Iznenada se nasmiješio, a koprena umora nestala mu je s lica. “O,

da. Kokoši nisu baš bogzna kakvo društvo, osobito ako putovanjedugo traje.” Shvativši da sam završila previjanje, lagano se uhvatioza rame i zatreptao.“Nemojte dirati rame!” uznemireno sam odvratila. “Ne smijete ga

pomicati. Zapravo”, bacila sam pogled prema stolu da se uvjerimkako mi je ostalo još nekoliko suhih traka tkanine, “svezat ću vam turuku za bok. Ne mičite se!”Više nije govorio. Pod rukama sam osjetila da se malčice opustio

kad je shvatio da ga neće boljeti. Obuzeo me čudnovat osjećajprisnosti s tim nepoznatim mladim Škotom, djelomice zbog groznepriče koju mi je upravo ispripovijedao, pomislila sam, a djelomicezbog dugog zajedničkog jahanja kroz mrak, koje smo proveli stisnutijedno uz drugo u snenoj tišini. Ako ne računam svog muža, u životunisam spavala s mnogo muškaraca, ali već sam i prije primijetila daspavati s nekim, doista spavati, stvara taj osjećaj prisnosti, kao dasnovi izlijeću iz vas i miješaju se s njegovima, pa vas oboje zaogrćuplaštem nesvjesnog znanja. To je neka vrsta atavizma, pomislilasam. U starijim, primitivnijim vremenima (poput ovih? zapitao medrugi dio mog mozga), spavati u nazočnosti druge osobe bio je činpovjerenja. A ako je povjerenje bilo obostrano, jednostavan činspavanja mogao vas je zbližiti više i od tjelesnog sjedinjenja.

Kad sam mu svezala ruku, pomogla sam mu da odjene grubuplatnenu košulju, polako je navlačeći preko njegova ozlijeđenogramena. Ustao je da je jednom rukom tutne u kilt i osmjehnuo mi se.“Hvala vam, Claire. Imate vješte ruke.” Ispružio je ruku kao da će mi

dodirnuti lice, ali onda se, izgleda, predomislio, pa mu je rukazadrhtala i pala uz bok. Činilo se da je i njega načas obuzeo onajčudnovati osjećaj prisnosti. Žurno sam skrenula pogled u stranu iodmahnula rukom kao da želim reći da to nije ništa.Pogled mi je odlutao po sobi. Primijetila sam kamin crn od dima,

uske neostakljene prozore i namještaj od masivne hrastovine. Nijebilo sagova. Ni sjajnih mjedenih kugla na dugoj nozi kreveta.Sve je to zapravo izgledalo kao dvorac iz osamnaestog stoljeća. Ali

što je s Frankom? Premda mu je čovjek kojeg sam srela u šumi bioneugodno sličan, Jamiejev opis satnika Randalla posve serazlikovao od svega što sam znala o svom nježnom i miroljubivommužu. Ali s druge strane, ako je taj opis točan - a počinjala sampriznavati, čak i samoj sebi, da bi mogao biti - on bi zapravo mogaobiti bilo kakav. Čovjek kojeg sam poznavala samo iz genealoškihkarata ne mora po ponašanju nužno sličiti svom potomku.Ali trenutačno me najviše brinuo sam Frank. Ako se ja doista

nalazim u osamnaestom stoljeću, gdje je onda on? Što će učiniti kadse ne vratim u pansion gospođe Baird? Hoću li ga ikada više vidjeti?Razmišljanje o Franku bila je kap koja je prelila čašu. Od trenutkakad sam zakoračila u onaj procjep u kamenu i kad je obični životprestao postojati, doživjela sam napad, prijetnje, otmicu imaltretiranje. Nisam pošteno spavala ni jela više od dvadeset i četirisata. Pokušala sam se obuzdati, ali usne su mi zadrhtale, a na očisu mi i protiv volje navrle suze.Okrenula sam se vatri da sakrijem lice, ali bilo je prekasno. Jamie

me uhvatio za ruku i blagim glasom zapitao što mi je. Moj zlatnibračni prsten bljesnuo je na svjetlosti vatre, pa sam počela ozbiljnošmrcati.“Oh, nije... nije mi ništa, doista. Samo... moj... moj muž... ne

znam...”“Jeste li vi udovica, curo?” upitao me tako suosjećajnim i brižnim

glasom da sam posve izgubila kontrolu.

“Ne... da... hoću reći, ne znam... da, pretpostavljam da jesam!”Svladali su me osjećaji i umor, pa sam posrnula, pala na njega ihisterično zajecala.Jamie se pokazao osjećajnom dušom. Umjesto da pozove pomoć ili

da se zbunjeno povuče, sjeo je, zdravom me rukom čvrsto posjeosebi u krilo i stao me nježno ljuljati, mrmljajući mi tiho na uho gelskeriječi i milujući mi kosu. Gorko sam plakala, dajući načas oduškastrahu i posvemašnjoj zbunjenosti, ali s vremenom sam se maloutišala, dok me Jamie milovao po vratu i leđima, nudeći mi utjehu nasvojim širokim i toplim grudima. Moji su jecaji popustili, počela samse smirivati i umorno spustila glavu na njegovo rame. Nije čudo štotako vješto postupa s konjima, iscrpljeno sam pomislila, osjećajućikako mi njegovi prsti nježno miluju glavu iza ušiju i slušajući njegovesmirujuće nerazumljive riječi. Da sam konj, dopustila bih mu daodjaše na meni bilo kamo.Nažalost, ta apsurdna misao koincidirala je s iznenadnom

spoznajom da on, na kraju krajeva, ipak nije posve iscrpljen.Zapravo, ta nam je činjenica oboma postala neugodno očita. Ustalasam s njegova krila, nakašljala se i otrla oči rukavom.“Tako mi je žao... hoću reći, hvala vam na... ali ja...” promucala sam

odmičući se od njega zažarena lica. I on je malčice pocrvenio, ali nijese zbunio. Uhvatio me za ruku i povukao natrag k sebi. Pazeći dame ne dodirne ni za koje drugo mjesto, podigao mi je bradu i prisiliome da ga pogledam u oči.“Mene se ne morate bojati”, rekao mi je blagim glasom. “Niti ikoga

drugoga ovdje, dok sam ja s vama.” Spustio je ruku i okrenuo seprema vatri.“Treba vam nešto vruće, curo”, trijezno je dodao, “a morate nešto i

pojesti. Malo hrane u želucu pomoći će vam više od ičega.”Gledajući ga kako jednom rukom pokušava natočiti gustu juhu,drhtavo sam se nasmijala i prišla da mu pomognem. Imao je pravo,hrana mi je doista pomogla. Srkali smo juhu i jeli kruh u druželjubivojtišini, sa sve ugodnijim osjećajem topline i ispunjenosti u želucu.Napokon je ustao i podigao pokrivač s poda. Bacio ga je na krevet i

pokazao mi prema njemu. “Odspavajte malo, Claire. Iscrpljeni ste, aubrzo će netko vjerojatno htjeti porazgovarati s vama.”

Bio je to zloslutan podsjetnik na opasan položaj u kojem sam senašla, ali bila sam previše umorna da bih se pretjerano zabrinula.Nisam se previše protivila krevetu, zapravo nikad nisam vidjela ništaprivlačnije, a Jamie me uvjerio da će on pronaći krevet negdjedrugdje. Srušila sam se na hrpu pokrivača i zaspala prije no što je onstigao do vrata.

5.Poglavar klana MacKenzie

Probudila sam se u stanju posvemašnje zbunjenosti, nejasnosvjesna da nešto iz temelja nije u redu, ali ne mogavši se sjetiti što.Zapravo, spavala sam tako čvrsto da se u prvi mah nisam moglasjetiti ni tko sam, a kamoli gdje se nalazim. Bila sam topla, a sobaoko mene bila je jako hladna. Pokušala sam se zavući natrag ugnijezdo od pokrivača, ali glas koji me probudio nije prestajaozanovijetati.“Hajde, curo! Hajde sada, morate ustati!” govorio mi je taj duboki i

vedro nasrtljivi glas, nalik na lavež ovčarskog psa. Nevoljko samotvorila jedno oko, dovoljno da ugledam planinu od grubog smeđegsukna.Gospođa FitzGibbons! Pogled na nju sa šokom me posve razbudio,

a sjećanje mi se vratilo. Znači, ipak je istina.Ogrnuvši se dekom da se zaštitim od hladnoće, izvukla sam se iz

kreveta i prišla vatri što sam brže mogla. Gospođa FitzGibbonsčekala me sa spremnom šalicom vruće guste juhe. Dok sam srkalaiz šalice, osjećajući se kao da sam preživjela neko velikobombardiranje, ona je rasprostrta hrpu odjeće na krevet. Bila je tuduga žućkasta platnena košulja s tankim čipkastim obrubom,podsuknja od finog pamuka, dvije suknje u smeđim tonovima iizblijedjeli prsluk, žut poput limuna. Komplet su upotpunjavalevunene čarape sa smeđim prugama i žute papuče.Ne obazirući se na moje prosvjede, gospođa FitzGibbons hitro me

izvukla iz neprikladne odjeće i nadgledala moje odijevanje od golekože nadalje, a zatim se odmaknula i zadovoljno proučila svojih rukudjelo.“Žuta boja dobro vam stoji, curo; tako sam i mislila. Pristaje vam uz

smeđu kosu i ističe vam zlatno u očima. Ali čekajte, dobro bi vamdošla vrpca.” Izvrnula je džep kao da je vreća od jute i izvuklapregršt vrpca i komadiće nakita.Bila sam previše zapanjena da bih se opirala, pa sam joj dopustila

da mi uredi frizuru povezujući pramenove svijetložutom vrpcom,

cokćući zbog neženstvenosti frizure koja mi je sezala do ramena.“Bože, draga moja, što ste mislili kad ste tako kratko odrezali kosu?

Jeste li se htjeli prerušiti? Čula sam da neke cure tako postupe daprikriju svoj spol dok putuju i da se zaštite od onih prokletih crvenihkaputa. U krasnom vremenu živimo, kažem ja, kad cure ne mogusigurno putovati cestama.” Nastavila je, povremeno mi zaglađujućikosu, popravljajući pramen ovdje i uređujući uvojak ondje, sve dokme napokon nije dotjerala na svoje zadovoljstvo.“E pa, ovo je već prilično dobro. Sada imate tek toliko vremena da

nešto prezalogajite, a onda vas moram odvesti k njemu.”“K njemu?” odvratila sam. Nije mi se svidjelo kako to zvuči. O kome

god da je govorila, on će mi zacijelo postaviti neka neugodna pitanja.“Pa, k MacKenzieju, naravno. Kome drugome?”Pa jasno, kome drugome? Nejasno sam se prisjetila da dvorac

Leoch leži nasred oblasti klana MacKenzie. Očito, poglavar klana jošuvijek je MacKenzie. Počela sam shvaćati zašto je naša malaskupina jahala cijelu noć kako bi stigla u dvorac; ako vas progonekraljevi ljudi, ovdje ste potpuno sigurni. Nijedan engleski časnik strunkom soli u glavi ne bi se usudio odvesti svoje ljude tako dubokou oblast klanova. Kad bi to učinio, riskirao bi da pokraj prvogšumarka upadne u zasjedu. A do vrata dvorca uspjela bi se probitisamo mnogobrojna vojska. Pokušala sam se sjetiti je li engleskavojska ikad dospjela ovako daleko, a onda sam iznenada shvatila daje krajnja sudbina dvorca manje važna od moje bliske budućnosti.Premda nisam imala teka za zobenu kašu i ječmene pogače koje

mi je gospođa FitzGibbons donijela za doručak, ipak sam namrvilakomadiće pogače u kašu i pretvarala se da jedem kako bih dobilamalo vremena za razmišljanje. Kad se gospođa Fitz vratila da meodvede MacKenzieju, već sam skovala okvirni plan.Poglavar klana primio me u prostoriji na vrhu kamenih stuba. Bila je

to okrugla soba u kuli, s mnogobrojnim slikama i tapiserijama nazaobljenim zidovima. Premda mi se i ostatak dvorca činio priličnougodnim, ova je soba bila luksuzno opremljena, krcata namještajem,načičkana ukrasima i zagrijana vatrom s ognjišta i svijećama, štitećiod kišice koja je vani padala. Vanjski zidovi dvorca imali su samovisoke uske prozore, prikladne za obranu od napada, a unutarnji su

nedavno bili opremljeni širokim dvokrilnim prozorima koji supropuštali svu dnevnu svjetlost.Čim sam ušla, pažnju mi je privukla golema metalna krletka, vješto

izrađena da pristaje uza zaobljeni zid od poda do stropa, ispunjenadesecima malih ptica: zebama, strnadicama, sjenicama i raznimvrstama malih pjevica. Kad sam joj prišla bliže, vidik mi se ispuniodebelim, glatkim tijelima i očima koje su sjale poput dragulja nabaršunasto zelenoj podlozi. Ptice su skakutale krošnjama hrastova,brijestova i kestena. Brižljivo njegovano drveće raslo je iz lišćemobloženih tegla na podu krletke. Stanovnici krletke jurcali su iskakutali za svojim poslom, a njihov živahni pjev pratio je lepet krila išum lišća.“Marljiva mala stvorenja, zar ne?” rekao je dubok, ugodan glas iza

mojih leđa. Okrenula sam se s osmijehom koji mi se istog časazaledio na licu.Poput svog brata Dougala, Colum MacKenzie imao je široka

ramena i visoko čelo, ali ona vitalna sila koja je Dougalu davalaprijeteći izraz, kod njega je bila smekšana u nešto prijaznije, premdane i manje životno. Colum je bio tamniji, oči su mu bile sive poputgoluba a ne poput lijeske. Stvarao je isti intenzivan dojam, kao davam stoji malo bliže no što bi vam bilo posve ugodno. Ali nelagodakoja me sada obuzela proizlazila je iz činjenice da su njegova lijepooblikovana glava i dugi torzo završavali šokantno kratkim iiskrivljenim nogama. Čovjek koji bi trebao biti viši od sto osamdesetcentimetara, jedva mi je dosezao do ramena.Taktično je zadržao pogled na pticama, kako bi mi omogućio nužno

potreban trenutak da povratim kontrolu nad izrazom lica. Dakako,zacijelo je naviknut na reakcije ljudi koji ga prvi put sretnu. Dok samse osvrtala po sobi, zapitala sam se koliko često uopće sreće noveljude. Ova je prostorija očito bila utočište, okruženje što ga je stvoriočovjek kojem je vanjski svijet nedobrodošao - ili nedostupan.“Dobro došli, gospođo”, pozdravio me i neznatno mi se naklonio.

“Ja se zovem Colum ban Campbell MacKenzie i gospodar sam ovogdvorca. Moj brat kaže da vas je, ovaj, sreo prilično daleko odavde.”“Ako baš hoćete znati, oteo me je”, odvratila sam. Premda sam

željela da razgovor bude srdačan, još sam više željela da napustim

dvorac i vratim se na brijeg s krugom uspravnih kamenova. Što godda mi se dogodilo, odgovor leži ondje - ako igdje.Poglavarove smeđe obrve malo su se podigle, a njegove lijepo

oblikovane usne svinule su se u osmijeh.“Pa, možda je tako”, složio se. “Dougal je katkad pomalo...

nestrpljiv.”“Nije važno”, odmahnula sam rukom u znak da dobrodušno

odbacujem cijelu stvar. “Spremna sam priznati da je možda došlo donesporazuma. Ali bila bih vam vrlo zahvalna kad biste mi omogućilida se vratim na... mjesto gdje me je našao.”“Mm.” Još uvijek podignutih obrva, Colum mi je rukom pokazao

stolac. Kad sam s oklijevanjem sjela, kimnuo je glavom sluzi, koji jesmjesta izašao.“Poslao sam slugu po okrepu, gospođo... Beauchamp, zar ne? Ako

sam dobro shvatio, kad su vas moj brat i njegovi ljudi našli, bili ste...ovaj, kako se čini, u nevolji.” Spazila sam da suspreže smiješak, pasam se zapitala što su mu rekli o mojoj navodnoj golotinji.Duboko sam uzdahnula. Došao je trenutak da iznesem objašnjenje

koje sam bila pripremila. Razmišljajući o tome, sjetila sam se da mije Frank pričao o tečaju o izdržavanju ispitivanja koji je slušao načasničkoj obuci. Koliko sam se mogla sjetiti, osnovno je načelo da seispitanik što je moguće više drži istine i da promijeni samo onepojedinosti koje moraju ostati tajna. Tako postoje manji izgledi,objasnio je predavač, da se zapetlja u neznatnijim aspektima svojeizmišljene priče. Pa, da vidimo koliko taj savjet vrijedi.“Točno. Bila sam napadnuta, znate.”Kimnuo je glavom, a lice mu se ozarilo od zanimanja. “Da? A tko

vas je napao?”Reci istinu! “Engleski vojnici. Da budem točnija, čovjek po imenu

Randall.”Čuvši to ime, iznenada je promijenio izraz lica. Premda je i dalje

izgledao zainteresiran, u crtama njegovih usta pojavio se većiintenzitet, a bore oko njih produbile su se. Očito, to mu je imepoznato. Malo se zavalio na stolcu, spojio vrške prstiju i pažljivo mepogledao preko njih.“Da?” rekao je. “Ispričajte mi nešto više o tome.”

I tako sam mu, Bog mi pomogao, ispričala više. Vrlo sam mupodrobno opisala sukob Škota i Randallovih ljudi, jer taj je dio pričemogao provjeriti kod Dougala. Ispripovijedala sam mu osnovnečinjenice o svom razgovoru s Randallom, budući da nisam znalakoliki je dio tog razgovora onaj čovjek, Murtagh, načuo.Pažljivo me slušao, sa zanimanjem kimajući glavom.“Shvaćam”, rekao je. “Ali kako ste uopće dospjeli onamo? To je

mjesto prilično udaljeno od ceste za Inverness - pretpostavljam daste odande namjeravali otploviti brodom?” Kimnula sam glavom iduboko udahnula.Sada sam silom prilika ušla u oblast izmišljanja. Požalila sam što

nisam pažljivije slušala Frankove priče o drumskim razbojnicima, alimorat ću učiniti najbolje što mogu. Ja sam udovica iz Oxfordshirea,odgovorila sam (što je, samo po sebi, istina), krenula sam sa slugomu posjet dalekim rođacima u Francuskoj (činilo mi se da je to sigurnaudaljenost). Napali su nas drumski razbojnici, a mog su slugu ili ubiliili je pobjegao. Ja sam na konju odjurila u šumu, ali razbojnici su meipak dostigli prilično daleko od ceste. Uspjela sam im pobjeći, alimorala sam ostaviti svog konja i sve svoje stvari na njemu. Lutajućišumom, nabasala sam na satnika Randalla i njegove ljude.Malo sam se zavalila na stolcu, zadovoljna svojom pričom. Bila je

jednostavna, kratka i istinita u svim pojedinostima koje se moguprovjeriti. Columovo lice nije pokazivalo ništa više od pristojnepažnje. Zaustio je da me nešto zapita, ali uto se začuo tihi šum svrata. Ondje je stajao muškarac, jedan od onih koje sam primijetila udvorištu kad smo stigli. U ruci je držao malu kožnatu kutiju.Poglavar klana MacKenzie pristojno se ispričao i ostavio me da

proučavam ptice, uvjerivši me da će se začas vratiti kako bismonastavili ovaj vrlo zanimljivi razgovor.Čim su se vrata za njim zalupila, odjurila sam do polica s knjigama i

stala prelaziti prstima po hrptovima svezaka s kožnim koricama. Naovoj polici bilo je možda dvadesetak knjiga, a na suprotnom ih jezidu bilo još. Hitro sam stala otvarati prve stranice svakog sveska. Unekoliko knjiga nije bio naveden datum objavljivanja, a one koje suga imale, bile su datirane između 1720. i 1742. Colum MacKenzieočito je volio luksuz, ali ostatak sobe nije baš ostavljao dojam da se

zanima za antikvitete. Svesci su bili novi, nije bilo znakova oštećenjani svinutih stranica.Posve odbacivši uobičajene skrupule, stala sam besramno

prekapati po ladicama pisaćeg stola od maslinova drva, osluškujućida čujem približavanje koraka.U srednjoj ladici našla sam ono što sam, pretpostavljam, i tražila -

jedno napola dovršeno pismo, napisano kitnjastim rukopisom.Čitanje mi je otežao neobičan pravopis i potpuni nedostatakinterpunkcije. Papir je bio nov i čist, a tinta posve crna. Bez obzira nanečitljivost, datum na vrhu papira zapeo mi je za oko kao da jenapisan plamenim slovima: 20. travnja 1743.Kad se Colum malo poslije vratio, zatekao je svoju gošću kako sjedi

pokraj prozora, s rukama dolično sklopljenim u krilu. Sjela sam zatošto me noge više nisu htjele držati, a ruke sam sklopila kako bihprikrila drhtavicu koja mi je otežala da vratim pismo na mjesto odaklesam ga bila uzela.Sa sobom je donio pladanj s okrepom; vrčeve piva i svježe zobene

kolače posute medom. Štedljivo sam gricnula jedan od njih; želudacmi se previše uskomešao da bi mi dopustio ikakav apetit.Nakon što se kratko ispričao zbog odsutnosti, Colum je suosjećajno

saslušao ostatak moje priče o tužnoj nesreći, a onda se zavalio ustolcu, znatiželjno me odmjerio i upitao: “Ali kako to, gospođoBeauchamp, da su vas ljudi mog brata pronašli kako lutate naokolo upodsuknji? Drumski razbojnici ne bi vas napastovali, jer bi vasvjerojatno htjeli zadržati radi otkupnine. A čak ako i uzmem u obzirsve što sam čuo o satniku Randallu, iznenadilo bi me da časnikengleske vojske ima običaj silovati zalutale putnice.”“Da?” obrecnula sam se. “Ma što da ste čuli o njemu, uvjeravam

vas da je on posve sposoban za to.” Kad sam planirala što ću mureći, zaboravila sam razmisliti o tome što da mu kažem o svojojodjeći i zapitala sam se u kojem je trenutku našeg susreta Murtaghopazio satnika i mene.“No dobro”, odvratio je Colum. “Pretpostavljam da je to moguće.

Nesumnjivo, tog čovjeka doista bije loš glas.”“Moguće?” upitala sam. “Zašto to kažete? Zar mi ne vjerujete?” Na

licu poglavara klana MacKenzie vidjela sam sitnu ali očiglednusumnjičavost.

“Nisam rekao da vam ne vjerujem, gospođo”, mirno je odgovorio.“Ali ja nisam poglavar ovako velikog klana već više od dvadesetgodina, a da ne znam kako čovjek ne treba u cijelosti progutati bašsvaku priču koju čuje.”“Pa, ako mi ne vjerujete, što onda, dovraga, mislite, tko sam?”

upitala sam.Trepnuo je, pogođen mojom psovkom, a zatim mu se na oštre crte

lica vratila prisebnost.“To ćemo tek vidjeti”, odgovorio je. “U međuvremenu, gospođo,

smatrajte se dobrodošlom gošćom u dvorcu Leoch.” Podigao je rukuu znak da me pristojno otpušta, a stalno prisutni sluga pokraj vrataprišao mi je, očigledno s namjerom da me otprati do mojih odaja.Colum sljedeće riječi nije rekao, ali kao da jest. Dok sam odlazila,

visjele su u zraku iza mojih leđa isto tako jasno kao da ih jeizgovorio:“Dok ne doznam tko ste doista.”

Drugi dio

Dvorac Leoch

6.Columova dvorana

Dječarac kojeg je gospođa FitzGibbons zvala “mladi Alec” došaoje da me odvede na večeru, koja se održavala u dugoj i uskojprostoriji sa stolovima uzduž svakog zida. Sudionike je posluživalaneprestana struja slugu koji su s punim rukama poslužavnika,drvenih pladnjeva i vrčeva ulazili kroz nadsvođene prolaze nasvakom kraju. Kroz visoke i uske prozore ulazile su zrake kasnednevne svjetlosti ranog ljeta, a na zidnim postoljima ispod prozorastajale su baklje koje će se upaliti kad ta svjetlost nestane.Na zidovima između prozora visjeli su stjegovi i tartani, a prostirke

od pleda i grbovi svih vrsta šarali su kamenje bojama. Za razliku odšarenila na zidovima, ljudi koji su se okupili na večeri uglavnom subili odjeveni u odjeću praktičnih sivih i smeđih boja ili u lovačkekiltove od svijetlosmeđeg i zelenog pleda, što su neupadljivi tonoviprikladni za skrivanje u vrijesku.Dok me mladi Alec vodio do čela prostorije, osjećala sam

znatiželjne poglede na leđima, ali većina sudionika večere pristojnoje zadržala pogled na svom tanjuru. Za večerom je vladala opuštenaatmosfera; ljudi su se ponašali neformalno, sami su uzimali hranu sponuđenih pladnjeva ili su s drvenim tanjurima odlazili do golemaognjišta na drugom kraju prostorije, gdje su dva dječaka okretalaovcu na ražnju. Četrdesetak ljudi sjedilo je za večerom, a posluživaloih je njih desetak. Zrak je bio pun žamora, a razgovaralo seuglavnom na gelskom.Colum je već sjedio za stolom na čelu prostorije, a kratke su mu

noge bile skrivene ispod izbrazdanog stola od hrastovine. Kad meugledao, pristojno mi je kimnuo glavom i dao znak da sjednem snjegove lijeve strane, pokraj zgodne debeljuškaste crvenokose ženekoju mi je predstavio kao svoju ženu Letitiju.“A ovo je moj sin Hamish”, rekao je spustivši ruku na rame zgodnog

riđokosog momka od svojih sedam ili osam godina, koji je podigaopogled s ponuđenog pladnja tek toliko da me pozdravi kratkimkimanjem glave.

Sa zanimanjem sam ga pogledala. Nije se mnogo razlikovao oddrugih muških članova obitelji MacKenzie koje sam dosad upoznala,imao je iste široke i ravne jagodične kosti i iste duboko usađene oči.Zapravo, zanemarimo li razliku u boji kose, mogao je biti manjaverzija svog strica Dougala, koji je sjedio do njega. Dvije tinejdžericepokraj Dougala, koje su se počele smijuljiti i gurkati kad mi ih jepredstavio, bile su njegove kćeri Margaret i Eleonor.Dougal mi se kratko i prijateljski nasmiješio, a onda je zgrabio

pladanj ispred jedne od svojih kćeri i gurnuo ga preda me.“Gdje su ti manire, curo?” obrecnuo se. “Prvo gosti!”S priličnim oklijevanjem prihvatila sam veliku rožnatu žlicu koju su

mi dali. Nisam bila sigurna kakvu će mi hranu ponuditi, pa samosjetila izvjesno olakšanje kad sam shvatila da na pladnju leži redpriprostih i dobro mi poznatih dimljenih sleđeva.Nikad još nisam pokušala jesti sleđa žlicom, ali nisam vidjela ništa

što bi sličilo vilici, a onda sam se nejasno prisjetila da će proći jošmnogo godina prije no što vilice uđu u opću upotrebu.Sudeći po ponašanju sudionika večere za drugim stolovima, kad bi

se žlica pokazala nepraktičnom, za rezanje mesa i odstranjivanjekostiju koristio bi se uvijek praktičan bodež. Budući da nisam imalabodež, odlučila sam oprezno žvakati. Kad sam se nagnula dauzmem sleđa s pladnja, na sebi sam osjetila prijekoran pogledtamnoplavih očiju mladog Hamisha.“Niste se pomolili”, rekao mi je ozbiljnim glasom, a sitno mu se lice

namrštilo. Očito, smatrao me nesavjesnom, ako ne i posveizopačenom divljakušom.“Ovaj, možda bi ti bio tako dobar da se pomoliš umjesto mene?”

predložila sam mu.Dječak je iznenađeno razrogačio tamnoplave oči, ali nakon trenutka

razmišljanja, kimnuo je glavom i ne gubeći vrijeme sklopio dlanove.Prije no što je pognuo glavu, pogledao je oko stola kako bi se uvjerioda su svi zauzeli prikladno pobožan stav, a kad se uvjerio da jesu,izrecitirao je:“Neki imaju mesa al ne i tekaA neki teka al ne i mesa.Kod nas mesa dosta imaA i tek je dobar svima

Pa sad svatko reći možeHvala ti, dragi Bože. Amen.”Podigavši pogled sa svojih pobožno sklopljenih dlanova, uhvatila

sam Columov pogled i nasmiješila mu se u znak priznanjahladnokrvnosti njegova potomka, a on je suspregnuo osmijeh iozbiljno kimnuo sinu.“Lijepo rečeno, momče! Hoćeš li sada poslati kruh oko stola?”Zatim su se svi za stolom posvetili jelu, a razgovor se ograničio na

povremene zahtjeve za još hrane. Ja sam ustanovila da nemamteka, djelomice zbog šoka od situacije u kojoj sam se zatekla, adjelomice zato što zapravo ne volim sleđa. Ali ovčetina je bila priličnodobra a kruh odličan, svjež i hrskav, s velikim grumenjem svježeg,nesoljenog maslaca.“Nadam se da se gospodin MacTavish osjeća bolje”, rekla sam,

kratko prekinuvši jelo da dođem do daha. “Nisam ga primijetila kadsam ušla.”“MacTavish?” Letitijine delikatne obrve podigle su se iznad okruglih

plavih očiju. Osjetila sam, više nego vidjela, da je Dougal pokrajmene podigao pogled.“Mladi Jamie”, kratko je objasnio, a onda se ponovo usredotočio na

ovčju kost koju je držao u rukama.“Jamie?” Letitijino oblo lice zabrinuto se namrštilo. “Zašto? Zar s

momkom nešto nije u redu?”“Samo ogrebotina, draga”, umirio ju je Colum, a onda je pogledao

brata preko stola. “A gdje je on sada, Dougal?” Možda mi se to samoučinilo, ali u njegovim tamnim očima kao da sam spazila tračaksumnje.Njegov brat slegnuo je ramenima ne podigavši pogled s tanjura.

“Poslao sam ga u staju da pomogne starom Alecu s konjima. Kad sesve uzme u obzir, činilo mi se da je to najbolje mjesto za njega.”Podigao je glavu i pogledao brata u oči. “Jesi li ti imao neku druguideju?”Činilo se da je Colum u dvojbi. “U staju? No da... Vjeruješ li mu

toliko?”Dougal je nemarno obrisao rukom usta i dohvatio komad kruha. “Na

tebi je da kažeš, Colum, ako se ne slažeš s mojim zapovijedima.”

Colum je načas stisnuo usne, ali prije no što se vratio jelu, samo jerekao: “Ne, pretpostavljam da će on tamo dobro poslužiti.”Ja baš nisam bila uvjerena da je staja prikladno mjesto za pacijenta

ranjenog iz puške, ali svoj stav nisam bila spremna iznijeti u ovomdruštvu. Odlučila sam da ću ujutro potražiti mladića kako bih seuvjerila da je u danim okolnostima prikladno zbrinut.Odbila sam puding i ispričala se da sam umorna, što nije bila laž.

Bila sam tako iscrpljena da sam jedva čula Columov odgovor: “U tomslučaju, želim vam laku noć, gospođo Beauchamp. Ujutro ću poslatinekoga da vas dovede u dvoranu.”Vidjevši kako nesigurno hodam mračnim hodnikom, jedna mi je

sluškinja ljubazno osvijetlila put do mojih odaja, a onda je svojomsvijećom dodirnula svijeću na stolu, pa je blaga treperava svjetlostosvijetlila masivne kamene zidove, stvorivši načas dojam da senalazim u grobnici. Kad je sluškinja otišla, razgrnula sam izvezenuzavjesu na prozoru, pa je ulazak hladnog zraka raspršio taj dojam.Pokušala sam razmisliti o svemu što mi se dogodilo, ali duh mi jeodbijao sve osim sna. Zavukla sam se pod pokrivače, ugasila svijećui zaspala gledajući kako se mjesec polako diže nebom.Ujutro me opet došla probuditi golema gospođa FitzGibbons,

donijevši sa sobom sve moguće toaletne potrepštine koje su u onodoba stajale na raspolaganju škotskoj dami visoka roda: olovnečešljeve za potamnjivanje obrva i trepavica, posude s usitnjenimkorijenjem perunike i rižinim puderom, pa čak i štapić nečega za štosam pretpostavila da je kajal, premda ga nikad prije nisam vidjela, ifrancusko crvenilo u delikatnoj, porculanskoj posudi s poklopcemukrašenoj redom pozlaćenih labudova.Usto mi je donijela prugastu zelenu suknju, prsluk od svile i žute

končane čarape, za razliku od vunenih koje mi je dala jučer. Što godda se trebalo dogoditi u dvorani, činilo se da je to događaj odizvjesne važnosti. Pala sam u iskušenje da iz čistog inata inzistiramotići u svojoj odjeći, ali kad sam se sjetila kako je debeli Rupertreagirao kad me vidio u kombineu, predomislila sam se.Osim toga, Colum mi se prilično svidio, premda je izgleda odlučio

da me u doglednoj budućnosti zadrži ovdje. E pa, to ćemo još vidjeti,pomislila sam dok sam petljala s crvenilom kako sam znala i umjela.

Dougal je rekao da se mladić kojem sam previla rane nalazi u staji,zar ne? A pretpostavljam da se ondje nalazi i neki konj kojim bihmogla odjahati. Odlučila sam potražiti Jamieja MacTavisha odmahnakon završetka događaja u dvorani.Pokazalo se da je to ista ona dvorana u kojoj sam jučer večerala,

ali sada je izgledala potpuno drugačije. Stolovi, klupe i stolci sada subili odgurnuti do zidova, a glavni je stol bio sklonjen. Na njegovumjestu sada je stajao veliki stolac od tamnog izrezbarenog drva,prekriven kariranom tamnozelenom i crnom tkaninom s blagimcrvenim i bijelim gornjim uzorkom; zaključila sam da je to vjerojatnotartan klana MacKenzie. Zidovi su sada bili ukrašeni grančicamabožikovine, a kamene ploče posute svježim rogozom.Jedan mladi gajdaš puhao je u male gajde iza praznog stolca,

sopćući i hripajući, a iza njega je stajala grupica ljudi. Pretpostavilasam da su to intimni članovi Columova osoblja: čovjek uska lica ukariranim hlačama od tartana i širokoj košulji, koji se naslonio na zid,proćelavi niski čovjek u kaputu od finog brokata, očito nekakav pisar,budući da je sjedio za malim stolom s tintarnicom, perima i papirom,dva mišićava muškarca u kiltovima koji su se držali kao stražari, amalo po strani, najkrupniji muškarac kojeg sam ikad vidjela.Zadivljeno sam se zabuljila u tog diva. Kovrčava crna kosa padala

mu je na čelo gotovo do čupavih obrva, a jednako bujne dlakeprekrivale su mu goleme podlaktice, otkrivene zasukanim rukavimakošulje. Za razliku od većine muškaraca koje sam vidjela, činilo seda taj div ne nosi nikakvo oružje, osim malog noža zadjenutog u vrhčarape. Kratak držak noža jedva se nazirao u guštari crnih kovrčavihdlaka koje su mu prekrivale noge iznad šarenih dokoljenki. Širokikožnati pojas opasao je struk koji mora da je bio širok jedan metar,ali s njega nije visio ni bodež ni mač. Unatoč krupnom stasu, imao jedobroćudan izraz na licu i činilo se da zbija šale s čovjekom uskalica, koji je pokraj svoga golemog sugovornika izgledao poputmarionete.Uto je gajdaš iznenada zasvirao. Prvo se podrignuo, a onda je

uslijedio grozomorno visok pisak, koji se nakon izvjesnog vremenaspustio do nečega nalik na melodiju.U dvorani se nalazilo tridesetak ili četrdesetak ljudi, a svi su bili

malo bolje odjeveni i dotjerani od sudionika sinoćnje večere. Sve su

se glave okrenule prema donjem kraju dvorane, na kojem se,pričekavši prvo da glazba uzme maha, pojavio Colum, a nekolikokoraka iza njega i njegov brat Dougal.Oba brata MacKenzie očito su bila svečano odjevena, u

tamnozelene kiltove i dobro skrojene kapute - Columov je bioblijedozelen a Dougalov crvenosmeđ - obojica su nosila tkaninuprebačenu preko prsa i na jednom ramenu pričvršćenu velikim,draguljima optočenim brošem. Columova brižljivo nauljena crna kosadanas nije bila svezana, padala mu je na ramena i kovrčala se.Dougalova kosa još uvijek je bila svezana na zatiljku u perčin koji segotovo slagao s crvenosmeđim satenom njegova kaputa.Colum je polako hodao dužinom sobe, kimajući glavom i smiješeći

se ljudima s obje strane. Pogledavši na drugu stranu dvorane,ugledala sam još jedan nadsvođeni prolaz nedaleko od njegovastolca. Očito je mogao ući u dvoranu kroz ta vrata, umjesto krozvrata s druge strane dvorane. Znači da je to paradiranje njegovihiskrivljenih nogu i nezgrapno geganje dugim putem do stolca bilonamjerno. A namjeran je bio i kontrast s visokim, uspravnim mlađimbratom, koji se nije osvrtao ni lijevo ni desno, nego je slijedio Columado drvenog stolca i stao odmah iza njega.Colum je sjeo i načas pričekao, a onda podigao ruku. Zavijanje

gajda stišalo se do žalosnog cviljenja, a onda je otpočelo “vijećanje”.Ubrzo mi je postalo jasno da je ovo redovita prigoda, za koje

gospodar dvorca Leoch dijeli pravdu svojim podanicima i seljacima,slušajući slučajeve i rješavajući sporove. Postojao je dnevni red.Proćelavi pisar prozivao je imena, a ljudi bi istupili kad bi došao redna njih.Neki su slučajevi izneseni na engleskom, ali većina rasprava

održana je na gelskom. Ja sam u međuvremenu već primijetila da tajjezik uključuje mnogo kolutanja očima i lupanja nogom o tlo zanaglasak, što je otežavalo prosudbu ozbiljnosti pojedinih slučajevana temelju ponašanja sudionika.Baš kad sam zaključila da jedan čovjek, tip u odjeći prilično

izjedenoj moljcima, s golemom kožnatom torbicom izrađenom odčitavog jazavca, optužuje svog susjeda za ništa manje negoumorstvo, trovanje i krađu žene, Colum je podigao obrve i rekaonešto kratko na gelskom, našto su i tužitelj i optuženi prasnuli u

smijeh. Otirući oči, tužitelj je naposljetku kimnuo glavom i pružio rukusvom protivniku, a pisar je marljivo pisao, dok je pero strugalo popapiru poput mišjih šapa.Ja sam bila peta na dnevnom redu, što je redni broj, zaključila sam,

koji je brižljivo odabran da okupljenom mnoštvu pokaže važnostmoje nazočnosti u dvorcu.Kako bi mi se izašlo u susret, moj je slučaj iznesen na engleskom.“Gospođo Beauchamp, hoćete li pristupiti?” pozvao je pisar.Mesnata ruka gospođe FitzGibbons nepotrebno me gurnula, pa

sam posrćući izašla u prazan prostor ispred Columa i prilično senezgrapno naklonila, onako kako sam vidjela da čine ostale žene.Cipele koje sam dobila nisu bile prilagođene za lijevo i desnostopalo, jer obje su bile samo pravokutnici uobličene kože, što mi jeotežalo graciozno manevriranje. Kad mi je Colum ukazao čast iustao sa stolca, nastalo je zainteresirano komešanje. Ponudio mi jeruku, koju sam prihvatila kako ne bih pala ravno na lice.Kad sam se nakon naklona uspravila, proklinjući u sebi cipele,

shvatila sam da buljim ravno u Dougalova prsa. Kao čovjek koji mezarobio, očito je imao dužnost iznijeti formalnu zamolbu da me seprihvati - ili zatoči, ako tako hoćete. S nemalim zanimanjem čekalasam da vidim kako su braća odlučila objasniti tko sam.“Gospodine”, započeo je Dougal formalno se naklonivši bratu,

“molimo vas da pokažete strpljenje i milosrđe prema dami kojoj jepotrebna pomoć i sigurno utočište. Ovo je gospođa ClaireBeauchamp, engleska dama iz Oxforda, koju su napali drumskirazbojnici i kukavički joj ubili slugu. Pobjegla je u šumu u vašojoblasti, gdje smo je pronašli i spasili ja i moji ljudi. Molimo vas daovoj dami pružite sklonište u dvorcu Leoch sve dok se” - uto jezastao, a na usnama mu je zatitrao ciničan osmijeh - “njeziniengleski rođaci ne upoznaju s njezinim položajem i dok se nepoduzmu sve potrebne mjere za njezin siguran odlazak.”Nije mi promaklo kako je naglasio riječ “engleski”, a sigurna sam da

nije ni drugima u dvorani. Dakle, podnosit će me, ali sa sumnjom. Daje rekao “francuski”, smatrali bi me prijateljskom ili u najgoremslučaju, neutralnom smetnjom. Pobjeći iz ovog dvorca možda će bititeže no što sam mislila.

Colum mi se dobrohotno naklonio i ponudio mi neograničenogostoprimstvo u svom skromnom domu ili tako nešto, a ja sam muse ponovo naklonila, ovog puta s malo većim uspjehom, i vratila se umnoštvo, ispraćena manje-više prijateljskim pogledima.Svi slučajevi do tog trenutka bili su zanimljivi samo onima kojih su

se neposredno ticali, a promatrači su tiho razgovarali čekajući dadođe red na njih. Moju je pojavu dočekao žamor zanimanja inagađanja, a kako sam vjerovala, i odobravanja.Ali sad se gomila u dvorani uzbuđeno uskomešala. U prazan

prostor istupio je jedan zdepasti čovjek, vukući za ruku mladudjevojku od svojih šesnaest godina, ljepuškasta, nadurena lica iduge, plave kose svezane na zatiljku plavom vrpcom. Djevojka jeposrnula u prazan prostor i ostala stajati dok je čovjek iza njezinihleđa stao prosvjedovati na gelskom, mašući rukama i povremenopokazujući na nju kako bi nešto ilustrirao ili je optužio. Dok jegovorio, u gomili se začuo tihi žamor.Gospođa FitzGibbons, čije se krupno tijelo odmaralo na čvrstom

stolcu, sa zanimanjem se nagnula preda se. Nagnula sam senaprijed i šapnula joj na uho: “Što je učinila?”Krupna dama odgovorila mi je ne mičući usne i ne skidajući pogled

s akcije. “Otac je optužuje za nedolično ponašanje, za nepriličneveze s mladim muškarcima, protiv njegovih zapovijedi”, promrmljalaje nagnuvši se natrag. “Zahtijeva da je MacKenzie kazni zbogneposluha.”“Kazni? Kako?” šapnula sam što sam tiše mogla.“Pst!”U sredini dvorane, sva je pažnja bila usmjerena na Columa, koji je

gledao djevojku i njezina oca. Prvo je pogledao jedno pa ondadrugo, a onda je progovorio. Namrštio se i oštro udario šakama poručkama svog stolca. Kroz gomilu je prostrujao drhtaj.“Donio je odluku”, nepotrebno mi je šapnula gospođa FitzGibbons.

A bilo je jasno i kakvu je odluku donio; onaj div prvi se put pomaknuoi stao polako skidati kožnati remen, a dva stražara uhvatila suuplašenu djevojku za ruke i okrenula je leđima prema Columu i ocu.Djevojka je zaplakala, ali nije molila za milost. Gomila je sve topromatrala s napetom pažnjom, kakvu ljudi obično pokazuju kadpromatraju javna smaknuća ili prometne nesreće. A onda se iz

stražnjeg dijela dvorane iznenada začuo gelski glas, jasan iznadžamora i vrpoljenja.Glave su se okrenule da pronađu govornika. Gospođa FitzGibbons

istegnula se i propela na vrške prstiju kako bi ga vidjela. Ja nisamimala pojma što je čovjek rekao, ali učinilo mi se da prepoznajemduboki ali blagi glas i oštro gutanje suglasnika na kraju riječi.Zatim se gomila razdvojila, a u prazni je prostor istupio Jamie

MacTavish. S poštovanjem je kimnuo MacKenzieju, a onda je opetprogovorio. Što god da je rekao, činilo se da njegove riječi izazivajuizvjestan prijepor. Colum, Dougal, mali pisar i djevojčin otac počeli suvijećati.“Što se događa?” tiho sam upitala gospođu FitzGibbons. Moj

pacijent izgledao je mnogo bolje no kad sam ga posljednji putvidjela, premda mi se činilo da je još uvijek pomalo blijed. Negdje jebio pronašao čistu košulju, čiji je desni rukav bio prazan, savijen igurnut za pojas kilta.Gospođa Fitz pratila je zbivanja s velikim zanimanjem.“Ponudio se da preuzme djevojčinu kaznu”, rastreseno mi je

odgovorila, vireći preko promatrača ispred nas.“Što? Ali on je ozlijeđen! Neće mu valjda dopustiti da učini takvo

što!” rekla sam što sam tiše mogla usred žamora gomile.Gospođa Fitz odmahnula je glavom. “Ne znam, curo. Upravo

raspravljaju o tome. Vidite, dopušteno je da se čovjek iz njezinaklana ponudi umjesto nje, ali momak nije član MacKenziejeva klana.““Nije?” To me iznenadilo, budući da sam naivno pretpostavila da su

svi muškarci koji su me uhvatili iz dvorca Leoch.“Naravno da nije”, nestrpljivo je odgovorila gospođa Fitz. “Zar ne

vidite kakav tartan nosi?”Naravno da sam ga vidjela, sada kad mi je na njega skrenula

pažnju. Jamie je također nosio lovački tartan u zelenim nijansama,ali boje su bile drukčije od odjeće ostalih nazočnih ljudi. Njegovazelena boja bila je tamnija, gotovo smeđa, s blagim plavim prugama.Izgleda da je naposljetku Dougalov argument odnio prevagu.

Vijećanje je završilo, a gomila se u iščekivanju stišala. Dva stražarapustila su djevojku, pa je otrčala natrag u gomilu, a Jamie je zauzeonjezino mjesto između stražara. Užasnuto sam gledala kako gahvataju za ruke, ali on je nešto rekao muškarcu koji je držao remen,

pa su se dva stražara povukla. Začudo, na licu mu se načas pojavioširok, drzak osmijeh. A još čudnije, div mu je uzvratio kratkimosmijehom.“Što je rekao?” upitala sam svoju prevoditeljicu.“Izabrao je šake umjesto remena. Žene ne mogu izabrati šake, ali

muškarci mogu.”“Šake?” Ali nisam je imala vremena dalje ispitivati. Krvnik je

teatralno zamahnuo rukom i udario Jamieja šakom u trbuh. Jamie sepognuo i glasno uzdahnuo. Krvnik je pričekao da se Jamie uspravi, aonda mu je prišao bliže i zadao mu niz snažnih udaraca u rebra iruke. Jamie se nije pokušavao braniti, samo se premještao da zadržiravnotežu i ostane na nogama.Sljedeći udarac primio je u lice. Zatreptala sam i nehotice zatvorila

oči kad mu se glava trznula unatrag. Krvnik se nije žurio sa sljedećimudarcem, pazeći da ne obori svoju žrtvu na tlo i da joj ne zadapreviše udaraca u isto mjesto. Svoj je posao obavljao stručno;namjera mu je bila da izazove nesnosan bol, ali da pritom neonesposobi niti osakati žrtvu. Jamieju je jedno oko nateklo i zatvorilose. Teško je disao, ali inače nije izgledao previše loše.Ja sam sve to promatrala sa strepnjom jer sam se bojala da mu

jedan od udaraca ponovo ne ozlijedi ranjeno rame. Moji zavoji jošuvijek su se držali, ali neće još dugo ostati na mjestu pod ovakvimtretmanom. Koliko će dugo ovo trajati? Osim pljuskanja mesa umeso i povremenog tihog stenjanja, u dvorani je vladao muk.“Mali Angus prekinut će kad ga raskrvari”, šapnula mi je gospođa

Fitz, odgovarajući na pitanje koje joj nisam postavila. “Običnoprekine kad slomi nos.”“To je barbarski”, bijesno sam prosiktala, a nekoliko me obližnjih

ljudi prijekorno pogledalo.Izgleda da je krvnik zaključio da kazna traje dovoljno dugo.

Odmaknuo se i zadao snažan udarac, a Jamie je zateturao i pao nakoljena. Dva stražara požurila su da ga podignu na noge, a kad jepodigao glavu, spazila sam da mu iz izudaranih usta teče krv.Gomilom je prostrujao žamor olakšanja, a krvnik se povukao,zadovoljan svojim poslom.Jedan stražar uhvatio je Jamieja za ruku i pridržao ga, a Jamie je

zatresao glavom da je razbistri. Djevojka je u međuvremenu nestala.

Jamie je podigao glavu i pogledao krvnika koji se nadvio nad njim,ravno u oči. Začudo, opet se nasmiješio, koliko mu je to uopće bilomoguće. Krvave su se usne pomaknule.“Hvala”, rekao je većem čovjeku s izvjesnim naporom, a onda mu

se naklonio i okrenuo da ode. Pozornost gomile prešla je naMacKenzieja i sljedeći slučaj.Spazila sam da Jamie izlazi kroz vrata na drugoj strani dvorane. On

me sada više zanimao od događaja u dvorani, pa sam kratkopozdravila gospođu FitzGibbons i progurala se kroz dvoranu za njim.Našla sam ga u malom bočnom dvorištu, kako se naslanja na

bunar i briše usta rubom košulje.“Evo, uzmite ovo”, rekla sam i ponudila mu rupčić iz svog džepa.“Unh.” Prihvatio ga je ispustivši glas koji sam shvatila kao zahvalu.

U međuvremenu je izašlo bljedunjavo i slabašno sunce, pa sam gana svjetlosti pažljivo pogledala. Činilo se da su mu najgore ozljedenapukla usna i natečeno oko, premda je na čeljustima i vratu imaomrlje koje će se uskoro pretvoriti u tamne modrice.“Imate li posjekotine i u usnoj šupljini?”“Aha.” Prignuo se, pa sam mu povukla bradu i nježno izvrnula donju

usnu da pogledam usnu šupljinu. Na sjajnom obrazu imao je dubokuposjekotinu iz koje je tekla krv, a u ružičastom mesu s unutrašnjestrane usne, nekoliko sitnih zareza. Krv pomiješana sa slinomispunila je usta i potekla van.“Vode”, rekao je s izvjesnim naporom, brišući kapljice krvi koje su

mu potekle niz bradu.“Dobro.” Srećom, na ogradi bunara bila je kanta vode s rožnatom

šalicom. Isplahnuo je usta i nekoliko puta ispljunuo, a ondapoškropio vodom preostali dio lica.“Zašto ste to učinili?” znatiželjno sam ga upitala.“Što?” odvratio je uspravljajući se i otirući lice o rukav. Oprezno je

opipao rasječenu usnu i malo trepnuo.“Zašto ste se ponudili da preuzmete djevojčinu kaznu. Poznajete li

je?” Kolebala sam se da ga to upitam, ali doista sam željela znati štose krije iza te kavalirske geste.“Znam tko je, ali nikad nisam s njom razgovarao.”“Pa zašto ste onda to učinili?”Slegnuo je ramenima, što ga je natjeralo da trepne.

“Za curu je sramota da bude pretučena u dvorani. Meni je to lakše.”“Lakše?” s nevjericom sam ponovila gledajući njegovo unakaženo

lice. Slobodnom rukom oprezno je opipavao natučena rebra, alipodigao je pogled i nasmiješio mi se jednim kutom usta.“Da. Ona je vrlo mlada. Bila bi osramoćena pred svima koje zna i

trebalo bi joj mnogo vremena da to preboli. Dobio sam batine, alinisam jako ozlijeđen, oporavit ću se za dan-dva.”“Ali zašto vi?” upitala sam. Pogledao me kao da mu se to čini

čudnim pitanjem.“A zašto ne?” odvratio je.Zašto ne? htjela sam reći. Zato što je ne poznajete, zato što vam

ništa ne znači. Zato što ste već bili ozlijeđeni. Zato što zahtijevaveliku hrabrost stati pred gomilu i dopustiti da vas netko izudara policu, ma kakav motiv imali.“Pa, kugla iz muškete kroz trapezius mogla bi se smatrati dobrim

razlogom”, suho sam odvratila.Činilo se da se zabavlja. Prstom je opipao mjesto koje sam

spomenula.“Trapezius, ha? Nisam znao da se to tako zove.”“Oh, ovdje si, momče. Vidim da si već našao vidaricu, pa me

možda nećeš trebati.” Gospođa FitzGibbons dogegala se kroz uskiulaz u dvorište, malčice se stišćući. Nosila je pladanj s nekolikočaša, velikom zdjelom i čistim platnenim ručnikom.“Samo sam mu dala malo vode”, rekla sam. “Mislim da nije jako

ozlijeđen, ali ne znam kako mu možemo pomoći, osim da muoperemo lice.”“Oh, nešto se uvijek može učiniti”, dobroćudno je odvratila gospođa

Fitz. “Daj da ti vidim to oko, momče.” Jamie je poslušno sjeo naogradu bunara i okrenuo lice prema njoj. Debeljuškasti prsti nježnosu pritisnuli ljubičastu oteklinu, ostavljajući za sobom bjelinu koja jebrzo nestajala.“Još uvijek krvariš ispod kože. Što znači da će ti pijavice pomoći.”

Podigla je poklopac sa zdjele i otkrila nekoliko malih ljigavihstvorenja, dugih pet-šest centimetra, u tekućini bolesna izgleda.Izvukla je dvije pijavice, pa mu je jednu pritisnula na kožu ispodčeone kosti a drugu ispod oka.

“Vidite”, rekla mi je, “kad se oteklina jedanput pojavi, pijavice vamviše ne mogu pomoći. Ali kad imate ovakvu oteklinu, koja teknastaje, znači da krv teče ispod kože, pa je pijavice mogu isisati.”Gledala sam, zadivljena i puna gađenja. “Zar vas to ne boli?”

upitala sam Jamieja. Odmahnuo je glavom, a pijavice su se opscenozanjihale.“Ne. Samo je malo hladno”, odgovorila je gospođa Fitz, zaposlena

svojim čašama i bocama.“Mnogi ljudi krivo upotrebljavaju pijavice”, objasnila mi je. “One

katkad mogu biti od velike pomoći, ali morate znati kako da ihupotrijebite. Kad ih stavite na staru oteklinu, samo isišu zdravu krv, aoteklini to ne pomaže. Osim toga, morate paziti da ih ne stavitepreviše odjedanput, jer ćete inače oslabiti pacijenta koji je jakobolestan ili je već izgubio krv.”S poštovanjem sam je slušala, upijajući sve te informacije, premda

sam se iskreno nadala da nikad neću morati postupiti u skladu snjima.“A sad, momče, isplahni usta ovime. Očistit će ti posjekotine i

ublažiti bol. To je čaj od vrbine kore”, usput mi je objasnila, “strunkom usitnjenog korijena perunike.” Kimnula sam glavom,prisjetivši se jednog davnog predavanja iz botanike da vrbina korasadrži salicilnu kiselinu, što je aktivni sastojak aspirina.“Zar vrbina kora ne povećava izglede za krvarenje?” upitala sam, a

ona je s odobravanjem kimnula.“Da. Katkad se to dogodi. Zato nakon nje morate upotrijebiti dobru

pregršt trave svetog Ivana namočene u octu; ona zaustavljakrvarenje, ali mora se ubrati za punog mjeseca i također usitniti.”Jamie je poslušno isprao usta oštrom otopinom, a oči su mu seovlažile od jačine aromatičnog octa.Pijavice su sada već bile pune krvi, četiri puta deblje od prvobitne

veličine. Tamna smežurana koža sada im je bila izdužena i sjajna, pasu izgledale poput glatkih oblutaka. Jedna pijavica iznenada jeotpala i odbila se od tla pokraj mojih stopala. Unatoč debljini,gospođa Fitz lako se prignula, spretno je podigla i ubacila natrag uzdjelu. Delikatno je uhvatila drugu pijavicu odmah iza čeljusti i nježnoje povukla, pa joj se glava izdužila.

“Ne smijete ih prejako povući, curo”, objasnila mi je. “Katkad serasprsnu.” Na tu sam pomisao protiv volje zadrhtala. “Ali ako sugotovo pune, katkad se lako mogu skinuti. Ako ne, samo ih pustite iotpast će same.” Ova se pijavica doista lako pustila, ostavljajućikapljice krvi na mjestu koje je držala. Obrisala sam sićušnu ranukutom ručnika namočenog u octenu otopinu. Na moje iznenađenje,pijavice su poslužile svrsi, oteklina se znatno smanjila, a Jamiejevose oko sada barem djelomice otvorilo, premda mu je kapak još uvijekbio natečen. Gospođa Fitz kritički ga je pregledala i odlučila da neupotrijebi još jednu pijavicu.“Jedno je sigurno, momče, sutra ćeš jadno izgledati”, rekla je vrteći

glavom, “ali barem ćeš vidjeti na to oko. Sad ti treba komad sirovogmesa na oku i malo goveđe juhe s pivom u želucu, za snagu. Svratimalo kasnije u kuhinju da ti dadem malo mesa.” Podigla je pladanj inačas zastala.“Ono što si učinio bilo je dobro smišljeno, momče. Laoghaire mi je

unuka, znaš, i na tome sam ti zahvalna. Premda će biti bolje da ti sesama zahvali, ako se zna pristojno ponašati.” Potapšala je Jamiejapo obrazima i odgegala se teškim koracima.Pažljivo sam ga pregledala; arhaični medicinski postupak pokazao

se iznenađujuće učinkovitim. Oko je još uvijek bilo poneštonatečeno, ali samo malo potamnjelo, a posjekotina na usni sada jebila čista crta bez krvi, samo neznatno tamnija od okolnog tkiva.“Kako se osjećate?” upitala sam ga.“Dobro.” Mora da sam ga sumnjičavo pogledala, jer se osmjehnuo,

još uvijek oprezno pomičući usne. “To su samo modrice, znate.Izgleda da vam opet moram zahvaliti, pomogli ste mi triput u tri dana.Vjerojatno mislite da sam prilično nespretan.”Dodirnula sam mu ljubičastu mrlju na čeljusti. “Ne mislim da ste

nespretni. Možda samo malo nesmotreni.” Uto sam čula komešanjena ulazu u dvorište; blijesak žutog i plavog. Djevojka Laoghairesramežljivo je zastala kad me ugledala.“Mislim da vam se netko želi obratiti nasamo”, rekla sam Jamieju.

“Idem ja sad. Zavoje na ramenu možemo skinuti sutra. Potražit ćuvas tada.”“U redu. Još jedanput, hvala.” Blago mi je stisnuo ruku na rastanku.

Dok sam odlazila, znatiželjno sam pogledala djevojku. Izbliza je bila

još ljepša, imala je svijetloplave oči i kožu poput ružinih latica. Sva jeblistala gledajući Jamieja. Izašla sam iz dvorišta pitajući se je linjegova galantna gesta doista tako nesebična, kao što sam u prvimah pretpostavila.Sutradan ujutro probudilo me cvrkutanje ptica u dvorištu i čavrljanje

ljudi u dvorcu. Odjenula sam se i zaputila vjetrovitim hodnicima dodvorane, koja je u međuvremenu ponovo zadobila normalan izgledblagovaonice. Iz golemih kotlova dijelila se zobena kaša, zajedno sječmenim pogačama pečenim na ognjištu i namazanim melasom.Miris hrane koja se pušila bio je dovoljno jak da mi povratisamopouzdanje. Još uvijek sam bila uznemirena i zbunjena, ali toplidoručak dovoljno me okrijepio da se upustim u malo istraživanje.Kad sam našla gospođu FitzGibbons, s rukama do lakata u tijestu,

rekla sam joj da želim potražiti Jamieja kako bih mu skinula zavoje iprovjerila stanje rane od metka, a ona je golemom pobrašnjenomrukom pozvala jednog od svojih sitnih pomoćnika.“Mladi Alec, potrči i potraži Jamieja, novog konjušara. Reci mu da

pođe s tobom kako bismo mu pregledali rame. Bit ćemo u biljnomvrtu.” Oštrim pucnjem prsta poslala je momka trkom po mogpacijenta.Prepuštajući miješenje tijesta pomoćnici, gospođa Fitz oprala je

ruke i okrenula se meni.“Trebat će vremena prije no što dođu. Biste li htjeli pogledati biljni

vrt? Čini se da ponešto znate o bilju, pa ako hoćete, mogli biste tamopomoći kad nađete vremena.”Biljni vrt, dragocjeni izvor lijekova i začina, nalazio se u unutrašnjem

dvorištu, dovoljno velikom da propusti sunčevu svjetlost, ali zidomzaštićenom od proljetnih vjetrova. Na zapadu je bio omeđen grmljemružmarina, na jugu kamilicom, na sjeveru redom rumenike, a naistoku zidom dvorca, koji ga je dodatno štitio od stalnih vjetrova.Prepoznala sam zeleno lišće kasnog šafrana i mekano lišćefrancuske kiselice koja raste iz bogate tamne zemlje, a gospođa Fitzpokazala mi je naprstak, tušt, betoniku i još nekoliko biljaka kojenisam prepoznala.Kasno proljeće vrijeme je sadnje. Gospođa Fitz nosila je košaru

krcatu lukovicama češnjaka, koji će sazreti u ljeto. Debeljuškastadama dodala mi je košaru i štap za sadnju. Izgleda da sam dovoljno

dugo ljenčarila; dok mi Colum ne pronađe neki posao, gospođa Fitzuvijek može zaposliti besposlene ruke.“Evo, draga. Zasadite ih ovdje na južnoj strani, uz majčinu dušicu i

naprstak.” Pokazala mi je kako da razlomim lukovice u pojedinačnekomade, a da ne oštetim grubu ljusku i kako da ih zasadim. Bio je toprilično jednostavan posao; trebalo je samo gurnuti svaki češanj uzemlju s tupom stranom nadolje i zakopati ga otprilike četiricentimetra ispod površine. Ustala je i otresla skute široke haljine.“Zadržite nekoliko lukovica”, posavjetovala me. “Razdvojite ih i

zasadite svaki češanj posebno, tu i tamo po čitavom vrtu. Češnjakdrži sitne kukce podalje od drugih biljaka, a isto čine luk i stolisnik. Iotkinite uvele glave nevena, ali zadržite ih, one su korisne.”Raštrkani diljem dvorišta, mnogobrojni neveni cvjetali su zlaćanim

cvatom. Uto se vratio momčić kojeg je gospođa Fitz bila poslala poJamieja, sav zadihan od trka, i obavijestio nas da pacijent odbijaostaviti posao.“On kaže da ga rana ne boli tako jako da bi mu trebao liječnik”,

zadihano nam je rekao, “ali zahvaljuje vam na brizi.” Čuvši tu, ne bašposve umirujuću poruku, gospođa Fitz slegnula je ramenima.“No dobro. Ako ne želi, ne želi. Ali, ako hoćete, možete svratiti do

obora oko podneva, curo. Jamie možda ne želi prekinuti posao radipregleda, ali ako ja poznajem mlade muškarce, prekinut će ga radijela. Mladi Alec doći će oko podneva da vas odvede do obora.”Ostavljajući me da zasadim ostatak češnjaka, gospođa Fitz otplovilaje poput galije, a mladi Alec otklatario se za njom.Zadovoljno sam radila cijelo prijepodne, sadeći češnjak, otkidajući

uvele cvjetove, odstranjujući korov i vodeći beskonačni rat svakogvrtlara s puževima, puževima balavcima i sličnim štetočinama. Aliovdje se ta borba vodila golim rukama, bez pomoći kemikalija. Tolikosam se zadubila u posao, da nisam ni primijetila ponovni dolazakmladog Aleca sve dok se nije pristojno nakašljao da mi privučepažnju. Nije bio od onih koji mnogo govore; jedva je pričekao daustanem i očistim suknju prije no što je otišao kroz dvorišna vrata.Obor do kojeg me odveo bio je na travnjaku, prilično daleko od

staja. Obližnjom livadom veselo su trčkarala tri mlada konja, a jednamlada smeđa kobila čista izgleda, s laganim pokrivačem prebačenimpreko hrpta, stajala je sputanih nogu uz ogradu obora.

Prilično sumnjičavo gledala je Jamieja, koji joj se oprezno primicaos boka. Položio joj je slobodnu ruku na leđa i obratio joj se nježnimglasom, spreman da se odmakne ako se kobila usprotivi. Kobila jezakolutala očima i zanjištala, ali nije se pomaknula. Još uvijek jojmrmljajući, Jamie se polaganim kretnjama nagnuo nad pokrivač ipolako joj se naslonio na leđa. Kobila se malo propela ipromeškoljila, ali Jamie je bio uporan, podižući trunčicu glas.Kobila je u tom trenutku podigla pogled i spazila mene i dječaka.

Osjetivši opasnost, propela se i zanjištala, a onda se okrenula premanama i odbacila Jamieja na ogradu. Ržući i ritajući se, kopitima jeudarila putilo. Jamie se otkotrljao pod ogradu da se skloni od kopita,a onda je bolno ustao, psujući na gelskom, i okrenuo se da vidi štomu je to pokvarilo posao.Kad me ugledao, bijesne psovke istog su se časa pretvorile u riječi

uljudne dobrodošlice, premda mi je bilo jasno da nisam stigla unajboljem trenutku. Pokazalo se da gospođa Fitz doista poznajemlade muškarce; njezina brižljivo pripremljena košara s ručkommnogo je pridonijela da Jamie povrati dobro raspoloženje.“Ah, daj se već jednom smiri, vražja zvijeri”, rekao je kobili, koja je

još uvijek njištala i propinjala se na konopcu. Zatim je prijateljskipotapšao mladog Aleca i poslao ga natrag u dvorac, podigao s tlapokrivač koji je spao s kobile, otresao s njega prašinu i galantno garasprostro na tlo da sjednem.Taktično izbjegavajući svaki spomen nezgode s kobilom, natočila

sam pivo i ponudila mu kruh i sir.Jeo je s velikom koncentracijom, što me podsjetilo da preksinoć nije

došao u blagovaonicu.“Zaspao sam”, odgovorio je kad sam ga zapitala o tome. “Nakon

što sam vas ostavio u dvorcu, zaspao sam i nisam se budio sve dojučer ujutro. Jučer sam nakon vijećanja malo radio, a onda sam sjeona plast sijena da se malo odmorim prije večere.” Nasmijao se. “Kadsam se jutros probudio, još uvijek sam bio tamo, a konj mi je grickaouho.”Zaključila sam da mu je odmor pomogao; modrice od jučerašnjih

udaraca potamnjele su, ali okolna je koža imala dobru, zdravu boju,a on je očito imao dobar apetit.

Gledala sam ga kako pobire posljednje ostatke obroka i navlaženimvrhom prsta brižljivo skuplja otpale mrvice s košulje i stavlja ih uusta.“Imate dobar apetit”, rekla sam mu kroza smijeh. “Čini mi se da

biste jeli i travu kad ne biste imali ništa drugo.”“Već sam je jeo”, ozbiljno je odgovorio. “Nema loš okus, ali nije baš

zasitna.”To me zapanjilo, a onda sam zaključila da me zacijelo provocira.

“Kada?” upitala sam ga.“Pretprošle zime. Živio sam u vrlo teškim uvjetima - znate, u šumi -

s... s nekolicinom momaka. Odlazili smo preko granice. Nismo imalisreće više od tjedan dana, a nije nam ostalo hrane vrijednespomena. S vremena na vrijeme nabavili bismo malo zobene kaše izkoliba malih poljodjelaca, ali ti su ljudi i sami toliko siromašni damalokad imaju višak hrane. Doduše, uvijek nađu nešto za stranca,ali dvadeset stranaca ipak je malo previše, čak i uz gorštačkugostoljubivost.”Iznenada se nasmiješio. “Znate li... ne, vjerojatno ne znate. Htio

sam vas pitati znate li kako se poljodjelci mole prije jela?”“Ne znam. Kako?”Zatresao je glavom da makne pramen kose s očiju i izrecitirao:“Hitro, hitro, svi za stolNapunite tanjur golBože, daj da u nas staneSvako zrno ove hrane.”Ubrao je jednu dugu vlat trave, vješto je izvukao iz ovojnice i polako

zavrtio među dlanovima, pa su labave sjemenke odletjele sastabljike.“Bila je kasna zima, a srećom i blaga, inače ne bismo preživjeli.

Obično bismo uspjeli uloviti nekoliko zečeva - katkad bismo ih pojelisirove, ako nismo mogli riskirati da zapalimo vatru -a s vremena navrijeme i pokoju srnu, ali u vrijeme o kojem govorim već danimanismo pronašli divljač.”Zagrizao je vlat trave pravilnim bijelim zubima, a ja sam ubrala

stapku i gricnula vršak. Bila je slatka i kiselkasta, ali samo je dva-tricentimetra vlati bilo dovoljno mekano za jelo; jedva da je bilahranjiva.

Jamie je odbacio napola pojedenu vlat trave, ubrao drugu i nastavios pričom.“Nekoliko dana prije pao je lagan snijeg; samo se ljuska zadržala

pod drvećem, a blato posvuda drugdje. Tražio sam gube, znate, onevelike narančaste gljive koje katkad rastu nisko na drveću - i probionogom koru snijega da dođem do trave, koja je rasla nanezaštićenom mjestu između drveća; pretpostavljam da se tamokatkad probilo malo sunčeve svjetlosti. Takve komade običnopronađu jeleni, pa ostružu snijeg i pojedu travu do korijena. Ali ovajkomad još nisu našli, pa sam zaključio da, ako oni tako mogupreživjeti zimu, zašto ne bih i ja? Bio sam tako gladan da bih skuhaovlastite cipele i pojeo ih, da mi nisu trebale za hodanje, pa sam pojeotravu, sve do korijenja, baš kao jeleni.”“Kako dugo niste jeli?” upitala sam, istodobno zadivljena i

zgrožena.“Tri dana bez ičega, a tjedan dana bez više od drammacha - pregršt

zobi i malo mlijeka. Da”, rekao je i zamišljeno se zagledao u vlattrave, “zimska je trava gruba i gorka - nije kao ova - ali ja na to nisamobraćao pažnju.” Iznenada mi se nasmiješio.“A nisam obratio veliku pažnju ni na to da jelen ima četiri želuca, a

ja samo jedan. Spopali su me grozni grčevi, a još sam danima imaovjetrove. Poslije mi je jedan od starijih ljudi objasnio da travu trebaskuhati u kipućoj vodi ako je čovjek već želi jesti, ali ja to tada nisamznao. Ionako mi to ne bi bilo važno, jer sam bio previše gladan dabih mogao čekati.” S mukom se uspravio, a zatim prignuo da mipomogne ustati.“Bit će najbolje da se vratim na posao. Hvala vam na hrani, curo.”

Dodao mi je košaru i krenuo prema staji za konje, dok mu je kosasvjetlucala na sunčevoj svjetlosti kao zbirka zlatnih i bakrenihkovanica.Polako sam krenula prema dvorcu, razmišljajući o muškarcima koji

žive u hladnom blatu i jedu travu. Tek kad sam stigla u dvorište, palomi je na pamet da sam mu zaboravila pogledati rame.

7.Ormar Davieja Beatona

Kad sam se vratila u dvorac, s iznenađenjem sam otkrila da mepred vratima čeka jedan od Columovih stražara u kiltu. Gospodar bibio zahvalan, rekao mi je, kad bih mu se pridružila u njegovimodajama.Veliki prozori u vlastelinovu privatnom utočištu bili su otvoreni, a

kroz krošnje zatočena drveća puhao je vjetar, proizvodeći šum koji jestvarao privid da se drveće nalazi pod vedrim nebom.Sam vlastelin pisao je za stolom kad sam ušla, ali odmah je prestao

i ustao da me pozdravi. Nakon što se kratko raspitao o mom zdravljui udobnosti, odveo me do krletki uza zid na drugoj strani prostorije,pa smo zadivljeno promatrali njihove sićušne stanovnike kakocvrkuću i skakuću u krošnjama, uzbuđeni vjetrom.“I Dougal i gospođa Fitz kažu mi da ste prilično vješta iscjeliteljica”,

primijetio je razgovornim tonom i gurnuo prst kroz mrežu kaveza.Jedna sitna siva strnadica, naizgled posve navikla na takavpostupak, obrušila se s krošnje i vješto mu sletjela na prst, stisnuvšiga sitnim kandžama i malo raširivši krila kako bi zadržala ravnotežu,a Colum ju je nježno pomilovao po glavi žuljevitim kažiprstom drugeruke. Začudila sam se primijetivši zadebljalu kožu oko njegova noktajer mi se nije činilo vjerojatnim da on obavlja kakav fizički posao.Slegnula sam ramenima. “Nije baš potrebna neka velika vještina da

se previju površinske rane.”Osmjehnuo se. “Možda, ali potrebna je velika vještina da se to učini

u mrklom mraku pokraj ceste, hm? A gospođa Fitz kaže mi da ste sepobrinuli za slomljeni prst jednog od momčića i da ste jutros previlioparenu ruku jednoj sluškinji iz kuhinje.”“Ni to baš nije teško”, odgovorila sam, pitajući se kamo smjera. Dao

je znak jednom od svojih slugu, a ovaj je hitro iz ladice pisaćeg stolaizvadio malu zdjelu. Colum je skinuo poklopac sa zdjelice i počeobacati sjemenke kroz mrežu kaveza. Male ptice sletjele su s granja istale poskakivati po tlu poput loptica za kriket, a pridružio im se ijedan vrabac.

“Niste u rodu s klanom Beaton, je li?” upitao me. Sjetila sam sepitanja koje mi je gospođa FitzGibbons postavila za našeg prvogsusreta: Jeste li vi vračara? Beaton?“Nisam. Kakve veze ima klan Beaton s liječničkim vještinama?”

Colum me iznenađeno pogledao. “Niste čuli za njih? Iscjelitelji izklana Beaton glasoviti su širom škotskog gorja. Mnogi su od njihputujući iscjelitelji. Zapravo, jedan je Beaton neko vrijeme boravioovdje.““Više nije tu? Što je bilo s njim?” upitala sam.“Umro je”, odgovorio je Colum bez okolišanja. “Obolio je od

groznice i umro u roku od tjedan dana. A mi otada nemamoiscjelitelja, ako ne računamo gospođu Fitz.”“Ona mi se čini vrlo sposobnom”, odvratila sam prisjetivši se kako

se vješto pobrinula za ozljede mladog Jamieja. A to me nagnalo dapomislim na njihov uzrok, pa me obuzeo val ogorčenja premaColumu. Ogorčenja, ali i opreza. Podsjetila sam sebe da je onljudima u svojoj oblasti i zakon i porota i sudac - pa je očito naviknutda stvari budu po njegovoj volji.Kimnuo je glavom, i dalje promatrajući ptice. Bacio je ostatak

sjemenja, dajući posljednju pregršt jednoj zakašnjeloj maloj plavo-sivoj pjevici.“O, da. Ona je vrlo vješta u takvim stvarima, ali ona ima više nego

dovoljno drugog posla, jer se brine za čitav dvorac i svakoga unjemu - uključujući i mene”, dodao je i iznenada se šarmantnonasmiješio.“A budući da vi trenutačno nemate baš mnogo toga da ispunite

vrijeme”, iznenada je rekao, iskorištavajući smiješak koji sam muuzvratila, “pitao sam se biste li htjeli pogledati stvari koje je DavieBeaton ostavio za sobom? Možda biste vi znali upotrijebiti neke odnjegovih lijekova i sličnih stvari.”“Pa... pretpostavljam da bih mogla. Zašto ne?” Zapravo mi je već

pomalo dojadilo stalno kruženje između vrta, velike smočnice ikuhinje. Željela sam vidjeti što je pokojni gospodin Beaton smatraovrijednim posjedom.“Angus i ja mogli bismo odvesti gospođu dolje”, s poštovanjem je

predložio sluga.

“Nemoj se truditi, John”, odgovorio je Colum s pristojnom gestomodbijanja. “Sam ću ih pokazati gospođi Beauchamp.”Silazio je stubama polako i očito bolno. Isto tako očito, nije želio

pomoć, pa mu je nisam ni ponudila.Kao što se pokazalo, ambulanta pokojnog Beatona nalazila se u

udaljenom zakutku dvorca, skrivena ispod kuhinjskih prostorija, ublizini groblja na kojem je sada počivao njezin pokojni vlasnik. Tuusku i mračnu prostoriju na vanjskom zidu ukrašavao je samo jedanod onih malih, uskih prozora, smješten visoko, tako da je ravnaploha sunčeve svjetlosti parala zrak i razdvajala tamu visokog svodaod gušće tame donjeg dijela.Vireći preko Columa u mračne udubine prostorije, razabrala sam

visoki ormar s desetak sitnih ladica, svaka s natpisom napisanimvitičastim pismom. Na policama iznad tezge na kojoj je, sudeći poostacima mrlja i skorene žbuke koji su ondje počivali, pokojni Beatonočito običavao spravljati lijekove, ležale su uredno složene zdjele,kutije i bočice svih oblika i veličina.Colum je ušao u prostoriju ispred mene. Svojim ulaskom uznemirio

je svjetlucava zrnca prašine koja su se uskovitlala u traku svjetlostipoput one podignute otvaranjem neke grobnice. Načas je zastao ipričekao da mu se oči priviknu na polumrak, a onda je polako krenuonaprijed, osvrćući se oko sebe. Stekla sam dojam da je sada moždaprvi put u ovoj prostoriji.Gledajući ga kako hoda i zastajkuje u uskoj sobi, rekla sam mu:

“Znate, masaža bi vam pomogla. Da ublaži bol, hoću reći.” Spazilasam bljesak u njegovim sivim očima i načas poželjela da nisamprogovorila, ali iskra je gotovo istog časa nestala, a zamijenio ju jeuobičajeni izraz pristojne pažnje.“To bi morala biti snažna masaža”, dodala sam. “Osobito pri dnu

kralježnice.”“Znam”, odgovorio je. “Angus Mohr masira me navečer.” Zastao je i

dohvatio jednu bočicu. “Izgleda da ipak ponešto znate o liječenju.”“Ponešto”, oprezna sam odgovorila, nadajući se da ne namjerava

testirati moje znanje pitanjima o upotrebi zbirke lijekova. Na bočicikoju je držao u ruci pisalo je PURLES OVIS. Tko zna što to znači!Srećom, vratio je bočicu na mjesto i veselo povukao prstom poprašini na velikoj škrinji pokraj zida.

“Ovdje nitko nije bio već izvjesno vrijeme”, rekao je. “Reći ćugospođi Fitz neka pošalje jednu od svojih curica da malo počisti,dobro?” Otvorila sam vrata ormarića i kihnula od oblaka prašine kojise digao iz njega. “To možda ne bi bilo loše”, složila sam se. Nadonjoj polici ormarića ležala je debela knjiga u plavim kožnatimkoricama. Kad sam je podigla, ispod nje sam ugledala manji svezak,u jeftinim crnim platnenim koricama, s prilično ofucanim rubovima.Pokazalo se da je ta druga knjiga Beatonov dnevnik, u koji je on

uredno unosio imena svojih pacijenata, sve pojedinosti o njihovimbolestima i tijek propisanog liječenja. Metodičan čovjek, sodobravanjem sam pomislila. Jedna je bilješka glasila: drugi veljače,A. D. 1741. Sarah Graham Mackenzie, ozlijedila palac na vretenukoje se vrtjelo. Nanošenje prokuhane mente, a zatim smjesa odstolisnika, zemnog škriljevca i mišjeg uha, pomiješana s bazom odfine gline. Škriljevac? Mišje uho? Nedvojbeno, neke od biljaka napolicama.“Je li Sarah MacKenzie izliječila palac?” upitala sam Columa

zatvarajući knjigu.“Sarah?” zamišljeno je rekao. “Ne, mislim da nije.”“Zbilja? Pitam se što se dogodilo”, rekla sam. “Možda bih joj ga

poslije mogla pregledati.”Odmahnuo je glavom. Učinilo mi se da na njegovim punim,

povijenim usnama zapažam trag mračnog zadovoljstva.“Zašto ne?” upitala sam. “Je li otišla iz dvorca?”“Moglo bi se i tako reći.” Zadovoljstvo je sada bilo očito. “Umrla je.”Zabuljila sam se u njega, a on je krenuo prašnjavim kamenim

podom prema vratima.“Možemo se samo nadati da ćete vi imati više uspjeha u liječenju

od pokojnog Davieja Beatona, gospođo Beauchamp”, rekao je.Zastao je na vratima, okrenuo se i podrugljivo me pogledao, a traksvjetlosti obasjao ga je poput reflektora.“Teško biste ga mogli imati manje”, dodao je i nestao u mraku.Lutala sam amo-tamo malom uskom prostorijom i pogledala sve.

Većina je toga najvjerojatnije smeće, ali možda ima i nekolikoupotrebljivih stvari koje bi vrijedilo sačuvati. Kad sam otvorila jednuod malih ladica u apotekarskom ormaru, zapahnuo me miriskamfora. E pa, bez sumnje, to može poslužiti. Zatvorila sam ladicu i

obrisala prašnjave prste o suknju. Možda bih trebala pričekati davesele pomoćnice gospođe Fitz očiste prostoriju, prije no štonastavim istraživanje.Provirila sam u hodnik. Bio je pust. Nije bilo ni zvukova. Ali nisam

bila tako naivna da zaključim kako u blizini nema nikoga. Bilo zbognaređenja, bilo zbog taktičnosti, oni su to obavljali prilično suptilno,ali znala sam da me promatraju. Kad bih se zaputila u vrt, netko biuvijek pošao sa mnom. Kad bih se uspinjala stubama do svoje sobe,spazila bih nekoga kako nemarno pogledava iz podnožja da vidikojim ću smjerom nastaviti. A kad smo bili ujahali u dvorište dvorca,nije mi promaklo da naoružani stražari stoje ispod nadstrešnice kakobi se sklonili od kiše. Ne, oni mi posve sigurno neće dopustiti dasamo tako odem odavde, a pogotovo me neće opskrbiti prijevoznimsredstvom.Uzdahnula sam. Barem sam u ovom trenutku sama. A žarko sam

željela biti sama, barem nakratko.Već sam u nekoliko navrata pokušala razmisliti o svemu što mi se

dogodilo otkako sam zakoračila kroz procjep u onom uspravnomkamenu. Ali stvari su se ovdje odvijale takvom brzinom da sam jedvauhvatila trenutak za sebe kad nisam spavala.Ali, sada sam izgleda dobila taj trenutak. Odmaknula sam prašnjavi

kovčeg od zida, sjela na njega i naslonila se na kameni zid. Bio jevrlo tvrd. Okrenula sam se i prislonila dlanove na kamen,razmišljajući o kamenom krugu i pokušavajući se sjetiti svake sitnepojedinosti onoga što mi se dogodilo.Vrisak kamenova bio je posljednje čega sam se doista sjećala. A

čak ni u to nisam bila posve sigurna. Vrisak se nastavio cijelovrijeme. Moguće je, pomislila sam, da taj zvuk zapravo nije izvirao izsamih kamenova, nego iz onoga... u što sam zakoračila.Predstavljaju li ti kamenovi neku vrstu vrata? I kamo vode? Naprostone postoje riječi da se to opiše. Pukotina kroz vrijeme, pretpostavilasam, jer očito, postojala sam tada, a postojim i sada, a jedina vezasu kamenovi.I zvukovi. Bili su jaki, ali razmišljajući o njima s male distance,

pomislila sam da su bili vrlo slični zvukovima bitke. Poljska bolnica ukojoj sam radila bila je triput granatirana. Premda su znali da ih tankizidovi privremenih građevina ne mogu zaštititi, svi liječnici, sestre i

dežurni časnici odjurili bi u njih na prvi zvuk uzbune, kako bi semeđusobno hrabrili. Kad čujete zujanje granata iznad glave ieksplozije bombi u blizini, nije lako biti hrabar. A strah što sam gatada iskusila bio je vrlo sličan onome što sam osjetila prošavši krozprocjep u kamenu.Sada sam shvatila da se ipak sjećam nekih pojedinosti o samom

putovanju kroz kamen. Vrlo sitnih pojedinosti. Sjetila sam se osjećajatjelesne borbe, kao da sam upala u neku vrstu struje. Da, svjesnosam se borila protiv te struje, što god da je bila. A sjetila sam se daje u njoj bilo i slika. Zapravo ne slika, više nečega poput nedovršenihmisli. Neke od njih bile su grozne, pa sam im se opirala dok sam...no, dok sam “prolazila”. Jesam li se borila da dođem do drugih? Bilasam neznatno svjesna da se pokušavam dočepati nekakve površine.Jesam li zapravo odlučila doći u ovo određeno vrijeme, zato što mi jeono nudilo neku vrstu skloništa od vrtložnog vira?Zavrtjela sam glavom. Neću naći odgovore razmišljajući o tome.

Ništa nije jasno, osim da ću se morati vratiti do uspravnih kamenova.“Gospođo?” Tihi škotski glas s vrata natjerao me da podignem

pogled. U hodniku su stidljivo stajale dvije djevojke od svojihšesnaest ili sedamnaest godina, u gruboj odjeći, s klompama nanogama i suknenim rupcima na glavi. Ona koja je progovorila držalaje četku i nekoliko složenih krpa, a njezina prijateljica držala je kantuiz koje se dizala para. Cure gospođe Fitz došle su očistiti ambulantu.“Nećemo vam smetati, gospođo?” zabrinuto je upitala jedna od njih.“Ne, ne”, razuvjerila sam ih. “Ionako sam namjeravala otići.”“Propustili ste podnevni obrok”, obavijestila me druga. “Ali gospođa

Fitz rekla nam je da vam kažemo da vas u kuhinji čeka nešto za jelo,kad god poželite onamo otići.”Bacila sam pogled kroz prozor na dnu hodnika. Sunce je već

malčice prešlo zenit, a ja sam postala svjesna sve jačeg probadanjau želucu od gladi. Nasmiješila sam se djevojkama.“Tako ću i učiniti. Hvala.”Ponovo sam odnijela Jamieju ručak u polje, bojeći se da inače neće

ništa jesti do večere. Dok sam sjedila u travi i gledala ga kako jede,upitala sam ga zašto je živio u divljini, krao stoku i odlazio upljačkaške pohode preko granice. U međuvremenu sam vidjeladovoljno ljudi iz obližnjeg sela i dovoljno stanovnika dvorca da znam

kako je Jamie boljeg roda i mnogo bolje naobrazbe od većine njih. Asudeći po njegovu kratkom opisu obiteljskog imanja, činilo mi sevjerojatnim da potječe iz prilično imućne obitelji. Zašto je tako dalekood kuće?“Ja sam bjegunac od zakona”, odgovorio je, iznenađen što mi to

nije poznato. “Englezi nude nagradu od deset funti sterlinga za mojuglavu. Što je manje nego za drumske razbojnike”, prezirno je dodao,“ali malo više nego za džepare.”“Samo zbog ometanja pravde?” upitala sam s nevjericom. Deset

funti sterlinga ovdje je pola godišnje zarade na maloj farmi; nisammogla zamisliti da ijedan odbjegli zatvorenik toliko vrijedi engleskimvlastima.“O, ne. Zbog umorstva.” Zagrcnula sam se komadom kruha i

krastavca. Jamie me uslužno tapšao po leđima sve dok nisamuspjela ponovo progovoriti.“K-koga ste u-ubili?” upitala sam suznih očiju.Slegnuo je ramenima. “E pa, to je malo neobično. Zapravo nisam

počinio ubojstvo zbog kojeg me traže. Doduše, usput sam ubionekoliko drugih crvenih kaputa, pa pretpostavljam da to nijenepravedno.”Zastao je i promeškoljio se kao da se češe o neki nevidljivi zid. Tu

njegovu gestu već sam primijetila prvog jutra u dvorcu, kad sam gaprevijala i spazila ožiljke na njegovim leđima.“To je bilo u Fort Williamu. Nakon drugog bičevanja, dan-dva bio

sam gotovo nepokretan, a onda sam dobio groznicu. Ali kad samopet mogao stajati na nogama, neki... prijatelji skovali su plan kakoda me izvuku iz logora, a najbolje je da se sada ne upuštam u tokako su to mislili izvesti. U svakom slučaju, nakon što smo većpobjegli, došlo je do nekakve čarke u kojoj je ustrijeljen jedanengleski bojnik - nekim slučajem, bio je to upravo čovjek koji me prviput bičevao. Ali nisam ga ja ustrijelio, nisam mu ništa osobnozamjerao, a ionako sam bio previše slab za išta osim sjedenja nakonju.” Stisnuo je široka usta. “Premda, da je to bio satnik Randall,vjerojatno bih se ipak potrudio.” Ponovo se promeškoljio, počešavšileđa preko grube lanene košulje i slegnuo ramenima.“I to je sve. To je jedan od razloga zašto se ne udaljavam od

dvorca. Male su šanse da ću nabasati na englesku patrolu ovako

duboko u škotskom gorju, ali oni prilično često prelaze granicu. A tuje i Straža, premda ni oni ne prilaze dvorcu. Colum ima vlastite ljudepri ruci, pa mu njihove usluge ne trebaju.” Osmjehnuo se i provukaoprste kroz podrezanu kosu, koja mu je ostala stršiti poput ježevihbodlji.“Ja baš nisam neprimjetan, znate. Ne vjerujem da u samom dvorcu

ima doušnika, ali u okolici sigurno postoji nekoliko ljudi koji ne biimali ništa protiv toga da obavijeste Engleze gdje se nalazim i zaradekoji novčić, kad bi znali da sam tražen.” Osmjehnuo se. “Vjerojatnoste već pogodili da se zapravo ne prezivam MacTavish?”“Zna li to i Colum?”“Da sam bjegunac? O, da, Colum to zna. A vjerojatno i većina ljudi

u ovom dijelu gorja; događaji u Fort Williamu svojedobno su podigliprilično prašine, a novosti ovdje brzo putuju. Ali oni ne znaju da setraži James MacTavish, pod pretpostavkom da me ne vidi nitko tkozna kako se zapravo prezivam.” Kosa mu je još uvijek apsurdnostršila, pa me iznenada obuzela želja da je poravnam, ali sam seobuzdala.“Zašto ste podrezali kosu?” iznenada sam ga upitala, a onda sam

se zacrvenjela. “Oprostite, to me se nimalo ne tiče. Samo sam sepitala, budući da većina muškaraca koje sam ovdje vidjela nosi dugukosu...”Poravnao je zašiljene pramenove s malo posramljenim izrazom

lica.“I ja sam imao dugu kosu. Sada je kratka jer su mi redovnici morali

obrijati tjeme, a otada je prošlo tek nekoliko mjeseci.” Spustio jeglavu da mi pokaže tjeme.“Vidite, na tjemenu?” Pod prstima sam osjetila, a kad sam mu

odmaknula gustu kosu u stranu, i ugledala, petnaest centimetaradug ožiljak nedavno zacijeljenog ozlijeđenog tkiva, još uvijek ružičasti malo ispupčen. Oprezno sam povukla prstom po čitavoj dužini.Rana je uredno zarasla; tko god da ju je zašio, dobro je obavio svojposao; takva se rana zacijelo stalno otvarala i krvarila.“Muče li vas glavobolje?” upitala sam profesionalnim tonom.

Uspravio se i zagladio kosu preko ožiljka. Kimnuo je glavom.“Katkad, premda više nisu tako jake kao prije. Bio sam slijep oko

mjesec dana nakon što se to dogodilo, a glava me cijelo vrijeme

strašno boljela. Glavobolje su počele popuštati kad mi se vratio vid.”Nekoliko je puta trepnuo kao da testira vid.“Ako sam jako umoran, katkad mi se malo zamuti pred očima”,

objasnio je. “Stvari postanu nejasne oko rubova.”“Pravo je čudo što vas to nije ubilo”, rekla sam. “Mora da imate

tvrdu lubanju.”“To je istina. Ako je vjerovati mojoj sestri, prilično sam tvrdoglav.”

Oboje smo se nasmijali.“Kako se to dogodilo?” upitala sam. Namrštio se, a na licu mu se

pojavio izraz nesigurnosti.“To je dobro pitanje”, polako je odgovorio. “Ne sjećam se ničega u

vezi s tim. Bio sam dolje u blizini prolaza Carryarick s nekolikomomaka s Loch Laggana. Posljednje čega se sjećam je kako sepenjem uz brijeg kroz rijetko grmlje; sjećam se da sam nabo ruku nagrm božikovine i pomislio da kapljice krvi izgledaju baš kao bobice. Asljedeće čega se sjećam, probudio sam se u Francuskoj, u opatijiSvete Anne de Beaupré. U glavi mi je bubnjalo, a netko koga nisammogao vidjeti davao mi je neko hladno piće.”Počešao se po tjemenu kao da ga još uvijek boli.“Katkad mi se učini da se prisjećam nekih pojedinosti - kvrge na

glavi, ljuljanja naprijed-natrag, slatkog uljastog okusa na usnama,ljudi kako mi nešto govore - ali nisam siguran je li se išta od togadoista dogodilo. Znam da su mi redovnici dali opijum, pa sam gotovostalno sanjao.” Pritisnuo je prstima zatvorene oči.“Stalno sam sanjao jedan te isti san. Sanjao sam da mi u glavi raste

korijenje drveća, velike kvrgave stvari, kako rastu i debljaju se, kakomi se probijaju kroz oči i zarivaju u grlo da me uguše. To je tako išlobez kraja i konca; korijenje se svijalo, kovrčalo i postajalo sve veće.Na kraju je postalo dovoljno veliko da mi probije lubanju, pa sam seprobudio uz zvuk lomljave kostiju.” Namrštio se. “Bila je to neka vrstazvonkog pucketanja, nalik na zvuk pucnjeva pod vodom.”“Uh!”Iznenada nas je prekrila sjena, a jedna debela čizma naglo je

lupnula Jamieja u rebra.“Lijeno mlado kopile”, rekao je pridošlica bez ljutnje u glasu. “Dok

se ti prežderavaš, konji slobodno trče. Kad namjeravaš ukrotiti onuždrebicu, ha, momče?”

“Neću je brže ukrotiti ako skapam od gladi, Alec”, odgovorio jeJamie. “U međuvremenu, gricni malo, ima dovoljno.” Dodao jekomad sira u ruke kvrgave od artritisa. Trajno svinuti prsti polako suse zatvorili oko sira, a njihov je vlasnik sjeo na travu.Jamie mi je neočekivano pristojnim manirama predstavio

posjetitelja, Aleca McMahona MacKenzieja, glavnog konjušaradvorca Leoch.Glavni konjušar, debeljuškasti čovjek u kožnatim hlačama i gruboj

košulji, izgledao mi je dovoljno autoritativno da smiri inajneposlušnijeg pastuha. Smjesta mi je pao na pamet citat: “Okopoput Marsa, da prijeti i zapovijeda.”2 A doista je imao samo jednooko, drugo mu je bilo prekriveno crnim povezom. Kao da želenadoknaditi taj gubitak, iznad nosa su mu rasle guste obrve s dugimsijedim dlakama poput ticala kukca, koje su se prijeteći njihale izsmeđih čuperaka.Nakon što mi je kimnuo glavom, Stari Alec (tako ga je Jamie zvao,

bez sumnje da ga razlikuje od Mladog Aleca koji mi je bio vodič) višese nije obazirao na mene, usmjerivši umjesto toga pažnju na hranu itri mlada konja koji su mahali repovima na livadi ispod nas. Ja samizgubila zanimanje za razgovor tijekom duge rasprave o podrijetlunekolicine nedvojbeno rasnih konja koji nisu bili nazočni,pojedinostima o rezultatima rasploda cijele staje u posljednjihnekoliko godina i brojnim neshvatljivim primjedbama o tjelesnimosobinama konja, o njihovim stražnjim nogama, hrptovima,ramenima i drugim dijelovima anatomije. Budući da su jedini dijelovitijela koje sam ja primjećivala na konjima bili nos, rep i uši, te misuptilnosti nisu ništa govorile.Spustila sam se na laktove i pustila da me grije toplo proljetno

sunce. Dan je bio neobično miran, davao je osjećaj da stvari idu tihosvojim tokom, ne obazirući se na gungulu i metež ljudskih poslova.Možda je to bio onaj mir što ga čovjek uvijek osjeti pod vedrimnebom, ako se dovoljno udalji od kuća i brbljanja. A možda je to bilaposljedica rada u vrtu, onog tihog osjećaja zadovoljstva koji obuzmečovjeka u doticaju sa stvarima koje rastu, zadovoljstva što impomaže da napreduju. A možda samo olakšanje što sam napokonnašla nekakav posao, što više ne moram klipsati po dvorcu s

osjećajem da nisam na svom mjestu, upadljiva kao mrlja tinte napapiru.Premda nisam sudjelovala u razgovoru o konjima, ovdje se uopće

nisam osjećala kao da nisam na svom mjestu. Stari Alec ponašao sekao da sam dio krajolika, a Jamie je povremeno skretao pogled umom smjeru, ali me i on postupno zanemario kad je razgovor prešaona klizeće ritmove gelskog jezika, što je siguran znak da je Škotemocionalno vezan za temu razgovora. Budući da nisam ništarazumjela, zvuk razgovora smirivao me kao da slušam zujanje pčelau cvjetovima vrijeska. Neobično zadovoljna i snena, istjerala sam izglave sve misli o Columovim sumnjičenjima, o situaciji u kojoj samse zatekla i o drugim neugodnim stvarima. “Dosta je svakom danuzla njegova”, sneno sam pomislila, izvukavši taj biblijski citat iznekog zakutka sjećanja.3Probudila sam se nešto poslije, možda zbog studeni od oblaka koji

je prolazio nebom ili zbog promjene u tonu razgovora muškaraca.Oni su u međuvremenu ponovo prešli na engleski, a razgovor jesada bio ozbiljan; to više nije bilo ono neobvezno čavrljanje ljudiopsjednutih konjima.“Do Skupa je ostalo još samo tjedan dana, momče”, rekao je Alec.

“Jesi li odlučio što ćeš učiniti?”Jamie je duboko uzdahnuo. “Ne, Alec, nisam. Katkad mislim jedno,

a katkad drugo. Istina, ovdje se dobro osjećam radeći sa životinjamai s tobom.” Negdje u glasu mladog čovjeka nazirao se smiješak kojije nestao kad je nastavio. “A Colum mi je obećao da... no, to tisigurno nije poznato. Ali da poljubim željezo, promijenim ime uMacKenzie i da se odreknem svega što mi pripada po rođenju? Ne,to ne mogu izabrati.”“Tvrdoglav si poput oca”, primijetio je Alec, ali u riječima mu se i

protiv volje osjećao ton odobravanja. “Katkad me podsjećaš nanjega, premda si visok i bjeloput poput ljudi tvoje majke.”“Poznavao si mog oca?” sa zanimanjem ga je upitao Jamie.“Oh, površno. A ponešto sam i čuo o njemu. Ja sam bio u Leochu

prije no što su se tvoji roditelji vjenčali, znaš. A kad slušaš Dougala iColuma kako govore o Crnom Brianu, pomislio bi da je bio sam vrag,ako ne i gori. A tvoja majka da je Djevica Marija, koju je on odvukaona loše mjesto.”

Jamie se nasmijao. “A ja sam poput njega, je li?”“Jesi, jesi, momče. Da, posve mi je jasno zašto si sebi zabio u

glavu da budeš Columov čovjek. Ali postoje razlozi i za drugi smjer,ne? Recimo, ako dođe do toga da se borimo na strani Stuarta, kaošto priželjkuje Dougal. Ako izabereš pravu stranu u tom sukobu,momče, dobit ćeš natrag svu svoju zemlju, pa i više, ma što Dougalučinio.”Jamie je odgovorio na način koji sam počela zvati “škotskim

mumljanjem”, onim neodređenim grlenim glasom koji bi mogaoznačiti gotovo sve. A činilo se da taj zvuk sada nagovještavaizvjesnu sumnju u vjerojatnost tog željenog ishoda.“Da”, odvratio je. “A što ako Dougal ne dobije ono što želi? Ili ako

se zaratimo s kućom Stuart?”I Alec je sada ispustio onaj grleni zvuk. “Onda ostani ovdje, momče.

Budi glavni konjušar umjesto mene, ja neću još dugo, a nisam vidioboljega od tebe s konjima.”Jamie je skromnim gunđanjem zahvalio na komplimentu.

“MacKenzieji su i tvoj rod”, nastavio je stariji čovjek, ne obazirući sena upadicu. “Nije riječ o tome da ćeš se odreći svoje krvi. A morašrazmisliti i o drugim stvarima” - u glasu mu se pojavio pomalopodrugljiv ton - “kao što je možda gospođica Laoghaire?”Odvratio mu je još jedan zvuk mumljanja, no ovaj je označavao

nelagodu i nijekanje.“Hej, momče, ni jedan mladić neće dopustiti da ga pretuku kako bi

zaštitio djevojku do koje mu nije stalo. A ti znaš da njoj otac nećedopustiti da se uda za nekoga izvan klana.”“Ona je vrlo mlada, Alec”, obrambeno je odgovorio Jamie. “Sažalio

sam se nad njom, to je sve.” Ovoga je puta Alec proizveo škotskomumljanje, grleno frktanje puno prezirne nevjerice.“Te priče možeš prodavati stajskim vratima, momče; ona nemaju

mozga pa će ti povjerovati. Ali čak ako te Laoghaire ne zanima - avjeruj mi, mogao bi proći i gore - bio bi u boljem položaju za ženidbukad bi imao malo novca i budućnost, što bi ostvario kad bi postaoglavni konjušar. Tada bi mogao birati koju ćeš curu uzeti - ako jednaod njih prije toga ne odabere tebe!” Alec je veselo šmrknuo, napolakašljući, kao čovjek koji se malokad smije. “Muhe oko zdjele medane bi bile ništa u usporedbi s tim, momče! Sad si bez novca i imena,

a cure ipak uzdišu za tobom - to sam vidio rođenim očima!” Jošjedanput je šmrknuo. “Čak ni ova Saskinja ne može se držati podaljeod tebe, a tek je postala udovica!”Zaključila sam da je došao trenutak da se i službeno probudim,

kako bih prekinula razgovor koji je obećavao pretvoriti se u niz sveneugodnijih primjedaba na moj račun. Uspravila sam se rastežući se,zijevajući i napadno trljajući oči kako bih izbjegla da pogledamgovornike.“Mmmm. Izgleda da sam zaspala”, rekla sam i pogledala ih, ljupko

zatreptavši očima. Jamie se zacrvenio oko ušiju i s pretjeranomrevnošću posvetio skupljanju ostataka iz izletničke košare, a StariAlec zabuljio se u mene kao da me je tek sad primijetio.“Zanimaju vas konji, curo?” htio je znati. U ovim okolnostima, jedva

da sam mu mogla odgovoriti ne. Složila sam se da su konji vrlozanimljive životinje, našto sam dobila iscrpno predavanje o ždrebicikoja je sada mirno i sneno stajala u oboru i povremeno mahnularepom da otjera muhu.“Možete ih doći gledati kad god hoćete, curo”, zaključio je Alec,

“samo im nemojte preblizu prići da ih ne uznemirite. Oni morajuraditi, znate.” Ovo je očito bio znak da odem, ali nisam se dalasmesti, imajući na umu zašto sam došla ovamo.“Da, idući ću put pripaziti”, obećala sam. “Ali prije no što se vratim u

dvorac, htjela bih pregledati Jamiejevo rame i promijeniti mu zavoje.”Alec je polako kimnuo glavom, ali na moje iznenađenje, Jamie je

odbio da ga pregledam i zaputio se natrag u obor.“Ah, neka to još malo pričeka, curo”, rekao mi je skrenuvši pogled u

stranu. “Danas me još čeka mnogo posla; možda poslije, nakonvečere, ha?” To mi se učinilo vrlo čudnim jer mu se prije nije žurilovratiti na posao, ali nisam ga mogla prisiliti da prihvati moju pomoćako ne želi. Slegnuvši ramenima, pristala sam da se vidimo nakonvečere i krenula natrag u dvorac.Penjući se uz brijeg, razmišljala sam o obliku ožiljka na Jemiejevoj

glavi. Nije to bila ravna crta kakvu bi napravio engleski široki mač.Ožiljak je bio zakrivljen, kao da ga je napravila svijena oštrica.Možda ga je izazvala oštrica kakvu ima sjekira iz Lochabera? Ali,koliko ja znam, tu ubojitu sjekiru nekoć su nosili - ne, ispravila samse, sada je nose - samo pripadnici klanova.

Tek mi je tada palo na pamet da se, za jednog mladog čovjeka ubijegu, s nepoznatim neprijateljima, Jamie začudno mnogopovjerava strancu.Ostavila sam izletničku košaru u kuhinji i vratila se u ambulantu

pokojnog Beatona, koja je nakon posjeta marljivih pomoćnicagospođe Fitz blistala od čistoće. Čak se i desetak staklenih bočica uzidnom ormariću sjajilo na mutnom svjetlu koje je ulazilo kroz prozor.Zidni ormarić činio mi se dobrim mjestom da započnem inventuru

biljaka i medikamenata koji su već pri ruci. Sinoć, prije no što mesvladao san, nekoliko sam trenutaka prelistavala knjigu u plavimkožnatim koricama koju sam bila uzela iz ambulante. Pokazalo se daje to Vodič i priručnik za liječnike, zbirka recepata za liječenjeraznoraznih tegoba i bolesti, čiji su sastojci sada očito ležali predamnom.Knjiga je bila podijeljena na nekoliko odjeljaka: “Kitičice, vomitivi i

elektuariji”, “Pastile i tablete”, “Razni melemi i njihova blagotvornasvojstva”, “Sokovi od trava i melase”, a tu je bio i pozamašanodjeljak sa zlokobnim naslovom “Sredstva za čišćenje”.Kad sam pročitala nekoliko recepata, postalo mi je jasno zašto je

pokojni Davie Beaton bio tako neuspješan u liječenju pacijenata. “Zaliječenje glavobolje”, pisalo je u jednom receptu, “uzeti grudicukonjske balege, pažljivo je osušiti i razmrviti u prah, a onda rastopitiu vrućem pivu i popiti”. “Za liječenje grčeva kod djece, staviti petpijavica iza ušiju”. A nekoliko stranica dalje: “Mješavine od korijenjarosopasa vrlo su dobre za liječenje žutice”. Zaklopila sam knjigu,čudeći se velikom broju Beatonovih pacijenata koji su, sudeći popedantno vođenom dnevniku, ne samo preživjeli propisani tretman,nego se čak i oporavili od originalnih bolesti.U prvom redu ormarića ležala je velika smeđa staklena zdjela s

nekoliko grudica sumnjiva izgleda. S obzirom na Beatonove recepte,bila sam prilično sigurna da znam o kakvim je grudicama riječ. Kadsam je okrenula, pobjedonosno sam pročitala rukom napisan natpis:KONJSKA BALEGA. Zaključivši da se takva supstanca vjerojatno nepoboljšava stajanjem, s veseljem sam odložila zdjelu ne otvorivši je.Daljnja istraga otkrila je da je PURLES OVIS latinizirana verzija

slične supstance, ovog puta ovčje. Shvativši da MIŠJE UHO također

nije biljnog nego životinjskog podrijetla, s malim sam drhtajemodgurnula u stranu bočicu sitnih ružičastih osušenih ušiju.Zapitala sam se što su “mokrice”, koje su se činile važnim

sastojkom velikog broja lijekova, pa sam sa zadovoljstvom ugledalačistu začepljenu bočicu s tim imenom na etiketi. Bočica je bila napolaispunjena nečim što je nalikovalo na male sive tablete, ne veće odšest milimetara u promjeru i tako savršeno okrugle da me zadivilaBeatonova vještina spravljanja lijekova. Prinijela sam bočicu očimačudeći se njezinoj lakoći. Zatim sam na svakoj “tableti” ugledala finepruge i mikroskopske nožice sklopljene u središnji pregib. Žurno samodložila bočicu otirući ruku o pregaču i dodala još jednu bilješkupopisu koji sam sastavljala u glavi. Za “mokrice”, čitaj “babure, uši”.U Beatonovim zdjelama bilo je nekoliko manje-više neškodljivih

supstanci, a neke su sadržavale osušeno bilje ili ekstrakte koji bidoista mogli pomoći. Pronašla sam nešto praha od korijena perunikei aromatičnog octa kojim je gospođa Fitz premazala ozljede JamiejaMacTavisha. A i trubaljiku, pelin, ružmarin i nešto s natpisomSMRDLJIVI ARAG. Oprezno sam otvorila bočicu, ali pokazalo se dane sadrži ništa drugo no nježne vrške jelinih grančica, a iz otvorenebočice zapahnuo me ugodan miris balzama. Ostavila sam bočicuotvorenom i odložila je na stol da aromatizira zrak u maloj mračnojprostoriji dok nastavljam inventuru.Zanemarila sam bočice s osušenim puževima, bočicu s natpisom

ULJE GLISTA - činilo se da se u njoj nalazi upravo to - bočicu snatpisom VINUM MILLEPEDATUM - stonoge, smrvljene u komadićei umočene u vino - i bočicu s natpisom PRAH EGIPATSKIH MUMIJA- prah neodređena izgleda koji vjerojatnije potječe iz muljevite obalenekog potoka nego iz grobnice nekog faraona; GOLUBINJA KRV,mravlja jajašca, brojne osušene žabe brižljivo stavljene u mahovinu, iLJUDSKA LUBANJA, USITNJENA. Upitala sam se kome jepripadala.Potrošila sam dobar dio popodneva pregledavajući zidni ormarić i

ormar s mnogobrojnim ladicama. Kad sam završila, pred vratimaambulante ležala je velika hrpa boca, kutija i ploška koje sampredvidjela za bacanje, a u zidni ormarić vratila sam mnogo manjuzbirku stvari koje bi mi mogle dobro doći.

Neko sam vrijeme razmišljala na koju hrpu da stavim veliki zavežljajpaučine. I Beatonov vodič i mutna sjećanja na narodnu medicinugovorili su mi da je paučina učinkovita u previjanju rana. Premdasam bila sklona smatrati takvu uporabu krajnje nehigijenskom,iskustvo s lanenim zavojima uz cestu govorilo mi je da ne bi bilo lošeimati nešto za previjanje, što ne samo da je ljepljivo nego i upijatekućinu. Naposljetku sam vratila zavežljaj s paučinom u zidniormarić i odlučila provjeriti postoji li možda način da je steriliziram.Prokuhavanje ne dolazi u obzir, pomislila sam. Možda bi je paraočistila a da joj ne oduzme ljepljivost?Zamišljeno sam otrla prste o pregaču. Sad sam već pregledala

gotovo sve - osim drvene škrinje pokraj zida. Podigla sam poklopac iustuknula pred smradom koji je izišao iz nje.Škrinja je bila skladište instrumenata kirurške strane Beatonova

posla. Unutra su ležale mnogobrojne pile, noževi i dlijeta zlokobnaizgleda, koji su mi se činili prikladnijim za građevinski posao nego zaupotrebu na delikatnoj ljudskoj koži. Smrad je, izgleda, proizlazio izčinjenice da Davie Beaton nije vidio osobit razlog da svojeinstrumente poslije upotrebe opere. Kad sam na nekim oštricamaspazila tamne mrlje, namrštila sam se od nelagode i s treskomzaklopila škrinju.Odvukla sam škrinju do vrata, s namjerom da zamolim gospođu

Fitz da prokuha instrumente i podijeli ih tesarima u dvorcu, ako ihovdje ima.Uto sam primijetila kretnju iza leđa, na vrijeme da izbjegnem sudar

s osobom koja je upravo ušla. Okrenula sam se i ugledala dvojicumladih ljudi; jedan od njih pridržavao je drugog, koji je poskakivao najednoj nozi. Ozlijeđena noga bila mu je neuredno omotana gomilomkrpa i zamrljana svježom krvi.Osvrnula sam se oko sebe. U nedostatku bolje mogućnosti,

pokazala sam na škrinju. “Sjednite”, rekla sam. Očito, novi liječnikdvorca Leoch počeo je ordinirati.

8.Večernja zabava

Legla sam u krevet posve iscrpljena. Začudo, prekapanje poostavštini pokojnog Beatona pružilo mi je popriličan užitak, aliječenje onih nekoliko pacijenata, ma koliko da sam skromnasredstva imala pri ruci, vratilo mi je osjećaj prisebnosti i korisnosti.Dodirivanje mesa i kostiju, opipavanje bila, pregledavanje jezika iočnih jabučica, sva ta dobro poznata rutina mnogo je pridonijela daodagnam osjećaj šuplje panike koji me nije napuštao otkako sampala kroz procjep u kamenu. Koliko god da je čudna situacija u kojojsam se zatekla i koliko god da sam se osjećala izgubljeno, iz nekogme razloga tješila spoznaja da su ovo zapravo samo ljudi. Toplokrvnii dlakavi, sa srcima koja kucaju i s plućima koja čujno dišu. Neki odnjih smrdljivi, prljavi i puni ušiju, ali to za mene nije predstavljalonikakvu novost. Ovdašnji uvjeti sigurno nisu nimalo gori od uvjeta upoljskoj bolnici, a ozljede su zasad smirujuće sitne. Veliko jezadovoljstvo opet biti u stanju odagnati bol, namjestiti iščašeni zglob,popraviti nastalu štetu. Preuzimanje odgovornosti za dobro drugihublažilo je osjećaj da sam žrtva hirova i neshvatljive sudbine koja meovamo dovela, pa sam bila zahvalna Columu što mi je predložio dase latim tog posla.Colum MacKenzie. No, to je čudan čovjek! Kulturan, izuzetno

pristojan i promišljen, s rezerviranošću koja kao da skriva čeličnuvolju. Čelik se mnogo bolje mogao vidjeti u njegovu bratu Dougalu.Taj je čovjek rođeni ratnik! A ipak, kad biste ih vidjeli zajedno, bilo jesavršeno jasno tko je od njih dvojice jači. Bez obzira na zakržljalenoge i sve ostalo, poglavar je očito bio Colum.Toulouse-Lautrecov sindrom. Nikad prije nisam vidjela nekoga s

tom bolešću, premda sam znala njezin opis. Bila je to degenerativnabolest kostiju i vezivnog tkiva, nazvana po svojoj najpoznatijoj žrtvi(koja se u ovom trenutku još nije ni rodila, podsjetila sam sebe).Premda boležljivi, oboljeli često izgledaju normalno sve do ranogpuberteta, kad im duge kosti u nogama počnu popuštati i iskrivljavatise pod teretom tijela koje moraju nositi.

Blijeda koža počinje se prijevremeno borati, što je još jedan vanjskisimptom loše cirkulacije, svojstvene toj bolesti. A i suhoća i izraženootvrdnjavanje prstiju na rukama i nogama koje sam primijetila. Što senoge više svijaju i iskrivljavaju, kralježnica je pod većim pritiskom, pase često i sama iskrivi, što kod oboljelog izaziva veliku nelagodu. Uglavi sam ponovila opis iz udžbenika, dokono poravnavajući prstimauvojke u kosi. Mali broj bijelih krvnih zrnaca, povećana sklonostinfekcijama i ranom razvoju artritisa. Zbog slabe cirkulacije idegeneracije vezivnog tkiva, svi su oboljeli jalovi, a često iimpotentni.Iznenada sam zastala i sjetila se Hamisha. Moj sin, bio mi je rekao

Colum, ponosno predstavljajući dječaka. Hm, pomislila sam. Značida možda nije impotentan. A možda ipak jest. Ali Letitia ima priličnusreću što su toliki muškarci iz klana MacKenzie međusobno takoslični.Iz tih me zanimljivih razmišljanja prenulo iznenadno kucanje. Pred

vratima je stajao jedan od sveprisutnih dječačića, donoseći poziv odColuma. U dvorani se treba održati pjevanje, pa ako želim doći dolje,MacKenzie bi bio počašćen mojom nazočnošću.U svjetlu nedavnih nagađanja, željela sam ponovo vidjeti Columa. I

tako sam, s kratkim pogledom u zrcalo i uzaludnim pokušajem dapopravim frizuru, zatvorila vrata za sobom i pošla za svojim vodičemvijugavim hladnim hodnicima.Dvorana je navečer drukčije izgledala, prilično svečana s borovim

bakljama koje su pucketale uzduž zidova, poskakujući povremeno splavim plamenom terpentina. Golemi kamin s mnogobrojnimražnjima i kotlovima, smanjio je aktivnost nakon grozničavostivečere; na ognjištu je sada gorjela samo jedna vatra, podržavana sdvije goleme klade koje su polako gorjele, a ražnji su bili složeni udimnjak s mnogo udubina.Stolovi i klupe još uvijek su bili ovdje, ali odgurnuti malo u stranu da

bi napravili prazan prostor pokraj ognjišta; očito, to je trebalo bitisredište zabave, jer na jednoj je strani stajao Columov velikiizrezbareni stolac. Colum je sjedio na njemu, s toplim ogrtačemprebačenim preko nogu i stolićem s bocom i peharima na dohvatruke.

Vidjevši me kako oklijevam pod lukom, pozvao me prijateljskomgestom i pokazao mi obližnju klupu.“Veseli me što ste došli, gospođo Claire”, rekao je ugodno

neformalnim tonom. “Gwyllyn će biti sretan što ima nove uši za svojupjesmu, premda ga svi mi uvijek rado slušamo.” PoglavarMacKenzieja izgleda prilično umorno, pomislila sam; široka su mu seramena malo spustila, a prerane bore na licu sada su bile dubokourezane.Promrmljala sam nešto nevažno i osvrnula se po dvorani. Ljudi su

počeli pristizati, a neki su i izlazili; stajali su u malim skupinama ičavrljali, postupno zauzimajući mjesta na klupama uza zidove.“Oprostite?” Okrenula sam se propustivši Columove riječi u sve

većoj buci, i spazila da pokazuje bocu od blijedozelenog kristala,prekrasnu stvarčicu u obliku zvona. Viđena izvana, tekućina u njojizgledala je zeleno poput morskih dubina, ali kad se natoči, pokazalose da ima prekrasnu blijedoružičastu boju i odličnu aromu. Ukus jeposve opravdavao očekivanja, pa sam blaženo sklopila oči puštajućida mi bijele pare škakljaju stražnji dio nepca, prije no što bih nevoljkoprogutala svaki gutljaj tog nektara.“Dobro je, zar ne?” Osjetila sam primjesu zabavljenosti u Columovu

dubokom glasu, pa sam otvorila oči i ugledala ga kako mi sesmješka s odobravanjem.Zaustila sam da mu odgovorim, a onda sam shvatila da je delikatno

blagi okus vina varljiv; bilo je dovoljno jako da izazove blagu paralizuglasnica.“Od... odlično”, uspjela sam odgovoriti.Colum je kimnuo glavom. “Istina. To je rajnsko vino, znate. Nije vam

poznato?” Odmahnula sam glavom, a on je nagnuo bocu nad mojpehar i napunio ga sjajnom ružičastom tekućinom. Svoj je vrč držaoza držak, okrećući ga pred licem kako bi plamen vatre osvijetliosadržaj s primjesom skrletne boje.“Ali znate prepoznati dobro vino”, rekao je, nagnuvši čašu da uživa

u bogatom voćnom mirisu. “Ali to je valjda prirodno, budući da vamje obitelj francuska. Ili bih trebao reći, napola francuska”, ispravio ses kratkim smiješkom. “Iz kojeg dijela Francuske je vaša obitelj?”Načas sam oklijevala, a onda sam se sjetila da se moram držati

istine što je moguće više i odgovorila: “To mi nisu bliski rođaci, ali oni

su podrijetlom sa sjevera, iz blizine Compiegnea.” Malo me zapanjilokad sam shvatila da moji rođaci u ovom trenutku doista i žive u bliziniCompiegnea. Drži se istine, doista!“Ah! Ali vi nikad niste bili tamo?”Odmahnula sam glavom i nagnula čašu. Zatvorila sam oči i duboko

udahnula miris vina.“Nisam”, odgovorila sam još uvijek zatvorenih očiju. “A nisam ni

upoznala svoje tamošnje rođake.” Otvorila sam oči i spazila da meColum pažljivo promatra. “Kao što sam vam već rekla.”Kimnuo je glavom, nimalo zbunjen. “Istina.” Imao je prekrasne

svijetlosive oči i guste crne trepavice. Pomislila sam da je ColumMacKenzie vrlo privlačan muškarac, barem od struka nagore.Skrenula sam pogled prema grupi koja je sjedila najbliže vatri iugledala njegovu ženu Letitiju u društvu nekoliko dama, kakoživahno razgovara s Dougalom MacKenziejem. I on je vrlo privlačanmuškarac, a usto i čitav.Ponovo sam pogledala Columa i spazila da rastreseno gleda jednu

od zidnih tapiserija.“A kao što sam vam također već rekla”, dodala sam vraćajući ga iz

njegove trenutačne odsutnosti, “voljela bih čim prije krenuti uFrancusku.”“I to je istina”, pristojno je odvratio i podigao bocu, s obrvama

uzdignutim u znak pitanja. Držala sam pehar mirno, pokazujućipolovicu kako bih mu dala do znanja da želim još samo malo, ali onje krhku udubinu mog pehara napunio još jedanput gotovo do vrha.“A kao što sam ja rekao vama, gospođo Beauchamp”, rekao je,

netremice gledajući vino u uzdignutoj čaši, “mislim da se moratepomiriti s tim da ćete još neko vrijeme ostati ovdje, dok se ne obavesve potrebne pripreme da možete sigurno otputovati. Na krajukrajeva, nema razloga za žurbu. Tek je proljeće i još nas mjesecidijele od jesenskih oluja koje čine riskantnim prelazak kanala.”Istodobno je podigao i pogled i bocu, odmjerivši me lukavimpogledom.“Ali ako biste mi rekli kako se vaši rođaci u Francuskoj zovu, možda

bih im prije toga mogao poslati poruku - da se pripreme za vašdolazak, ha?”

Nakon tog blefa, nije mi preostalo ništa drugo nego da promrmljamnešto u stilu “da, možda poslije” i ispričam se, pod izlikom da moramotići u zahod prije početka pjevanja. Colum je dobio ovu rundu, alinije i meč.Moja izlika nije bila posve izmišljena. Lutajući zamračenim

hodnicima dvorca, trebalo mi je izvjesno vrijeme da nađem mjestokoje sam tražila. Oprezno se vraćajući, još uvijek s čašom vina uruci, uspjela sam pronaći osvijetljeni nadsvođeni ulaz u dvoranu, alikad sam ušla, shvatila sam da sam ušla kroz niži ulaz i da se sadanalazim na suprotnoj strani dvorane od Columa. S obzirom naokolnosti, to mi je posve odgovaralo, pa sam neprimjetno ušetala udugačku prostoriju, trudeći se da se stopim s grupicama ljudi doksam se hodajući uz jedan zid probijala prema klupama.Bacivši pogled prema suprotnom kraju dvorane, ugledala sam

mršavog čovjeka koji, sudeći po maloj harfi koju je držao u ruci, morada je bio bard Gwyllyn. Na Columov znak, jedan sluga žurno mu jedonio stolac, a on je sjeo i nastavio ugađati harfu, lagano prebirućipo žicama, s uhom u blizini instrumenta. Colum je natočio još jednučašu vina iz svoje boce, i još jedanput mahnuvši rukom, poslao jebardu po sluzi.“Oh, poslao je po svoje gajde, i po svoju zdjelu, i po svoja tri

guslača”, podcjenjivački sam zapjevala sebi u bradu, izmamivšičudan pogled djevojke Laoghaire. Ona je sjedila ispod tapiserije kojaje prikazivala lovca sa šest dugih mrkih pasa, u hirovitu lovu najednog jedinog zeca.“Pomalo pretjerano, zar ne mislite?” rekla sam joj veselo mahnuvši

rukom prema tapiseriji, a onda sam se skljokala na klupu do nje.“Oh! Da”, oprezno je odgovorila i malo se odmaknula od mene.

Pokušala sam je uvući u prijateljski razgovor, ali ona mi je uglavnomodgovarala jednosložnim riječima, crveneći se i trzajući kad bih joj seobratila, pa sam ubrzo odustala. Pažnju mi je privukao prizor nakraju prostorije.Kad je ugodio harfu na svoje zadovoljstvo, Gwyllyn je izvukao iz

kaputa tri drvene frule različitih oblika i odložio ih na pokrajnji stolićda mu budu pri ruci.Iznenada sam primijetila da Laoghaire ne dijeli moje zanimanje za

barda i njegove instrumente. Malo se ukočila i zirkala mi preko

ramena prema nižem nadsvođenom ulazu, istodobno se naslanjajućinatrag u sjenu ispod tapiserije, kako bi ostala neprimijećena.Slijedeći smjer njezina pogleda, spazila sam kako u dvoranu ulazi

visoka, riđokosa figura Jamieja MacTavisha.“Ah! Galantni junak! Sviđa vam se, zar ne?” upitala sam djevojku do

sebe. Ona je žestoko zatresla glavom, ali njezini jako zacrvenjeliobrazi bili su dovoljan odgovor.“Pa, da vidimo što se može učiniti, dobro?” predložila sam,

osjećajući se srdačno i velikodušno. Ustala sam i stala vedro mahatine bih li privukla Jamiejevu pažnju.Kad je primijetio da mu mašem, mladi se čovjek sa smiješkom

probio kroz gomilu. Nisam znala kako je završio njihov susret udvorištu, ali učinilo mi se da je djevojku pozdravio toplo, premdapomalo formalno. Meni se naklonio neznatno opuštenije; nakonprisilne intimnosti našeg dosadašnjeg odnosa, jedva da me mogaotretirati kao stranca.Nekoliko pokusnih nota s drugog kraja dvorane signaliziralo je skori

početak zabave, pa smo žurno zauzeli mjesta. Jamie se smjestioizmeđu mene i Laoghaire.Gwyllyn nije bogzna kako izgledao; bio je krhke građe i dlakav kao

miš, ali kad je počeo pjevati, zaboravili ste na njegovu figuru. Onavam je služila samo kao žarište, kao mjesto na kojem vam počivapogled dok uši uživaju. Počeo je nekom jednostavnom pjesmom nagelskom, sa snažnim skladnim rimama na kraju stihova, praćenimsamo lakim dodirom žica harfe, tako da je svaka dodirnuta žicasvojom vibracijom prenosila odjek riječi od jednog stiha do drugog.Glas mu je također bio varljivo običan. Isprva ste pomislili da nijebogzna kakav - ugodan, ali ne baš jako snažan. A onda biste otkrilida prolazi ravno kroz vas i da je svaki slog kristalno jasan, bezobzira na to razumijete li ga ili ne, i da vam snažno odjekuje u glavi.Pjesma je pozdravljena toplim pljeskom, a pjevač je odmah

započeo drugu, ovoga puta na velškom, pomislila sam. Meni jezvučala poput nekog vrlo melodioznog grgljanja, ali činilo se da jeljudi oko mene prate bez problema; nedvojbeno, već su je čuli.Kad je bard kratko zastao da ponovno ugodi svoj instrument, tiho

sam upitala Jamieja: “Je li Gwyllyn već dugo u dvorcu?” A onda sam

se prisjetila nečega i dodala: “Ah, ali vi to ne znate, zar ne?Zaboravila sam da ste i sami ovdje tek odnedavno.”“Ja sam već bio ovdje”, odgovorio je Jamie okrenuvši se prema

meni. “Proveo sam u Leochu godinu dana kad mi je bilo okošesnaest, a Gwyllyn je tada bio ovdje. Vidite, Colum voli njegovuglazbu. Dobro mu plaća da ostane ovdje. Mora to činiti, jer Velšaninbi bio dobrodošao uz ognjište svakog vlastelina kojeg odabere.”“Ja vas se sjećam iz tog vremena”, rekla je Laoghaire, još uvijek

rumenih obraza, ali odlučna da se uključi u razgovor. Jamie jeokrenuo glavu da je posluša, još uvijek se blago smješkajući.“Doista? Tada niste mogli biti stariji od sedam ili osam godina. Ne

vjerujem da biste me zapamtili jer tada nisam bogzna kakoizgledao.” Zatim se pristojno okrenuo meni i upitao: “Znači, vi znatevelški?““Ali ipak vas se sjećam”, odvratila je Laoghaire ne odustajući. “Bili

ste... eh, ovaj... sjećate li se vi mene?” Rukama je nervoznopopravljala nabore na suknji. Primijetila sam da grize nokte.Uto je Jamiejevu pažnju privukla grupa ljudi koji su se na drugoj

strani prostorije prepirali oko nečega na gelskom.“Ah?” rekao je. “Ne, ne vjerujem. Ipak”, dodao je sa smiješkom,

iznenada se okrećući njoj. “To nije vjerojatno. Mladac od šesnaestgodina previše je obuzet sobom da bi obraćao preveliku pažnju naono što on vidi kao šmrkavu dječicu.”Pretpostavljala sam da je tom primjedbom želio pokuditi sebe a ne

svoju sugovornicu, ali učinak nije bio onakav kakvom se on nadao.Pomislila sam da je možda trenutak za kratku stanku, kako biLaoghaire povratila pribranost, pa sam žurno umetnula: “Ne, jauopće ne znam velški. Znate li vi o čemu je pjevao?”“O, da.” I Jamie se upustio u naizgled doslovan prepjev pjesme na

engleski. Po svemu sudeći, bila je to stara balada o momku koji sezaljubio u mladu djevojku (a o čemu bi drugom bila?), ali smatrao jeda je ne zaslužuje zato što je siromašan, pa je otišao na more da seobogati. Doživio je brodolom, sreo zmije koje su ga napale i morskesirene koje su ga očarale, proživio mnogobrojne pustolovine i uspiose obogatiti. Kad se napokon vratio kući, ustanovio je da se mladadjevojka udala za njegova najboljeg prijatelja, koji je, premda neštosiromašniji, bio i malo razboritiji.

“A što biste vi učinili?” upitala sam, pomalo ga zadirkujući. “Biste liodbili djevojku ako nemate novac ili biste se oženili s njom i poslalinovac k vragu?” Učinilo mi se da to pitanje zanima i Laoghaire, jer senagnula da čuje Jamiejev odgovor, pretvarajući se da je jako zanimamelodija na fruli koju je Gwyllyn započeo svirati.“Ja?” Činilo se da to pitanje zabavlja Jamieja. “Pa, budući da

nemam novca, a slabi su izgledi da ću ga ikad imati, pretpostavljamda bih se smatrao sretnikom kad bih našao curu koja bi se pristalaudati za mene bez novca.” Zatresao je glavom i nasmiješio se.“Nisam baš lud za morskim zmijama.”Htio je još nešto dodati, ali Laoghaire ga je zaustavila stidljivo

spustivši dlan na njegovu ruku. Smjesta se zacrvenjela i povuklaruku kao da se opekla.“Pst!” rekla je. “Hoću reći, Gwyllyn će sada pripovijedati. Zar ga ne

želite čuti?”“O, da.” Jamie se s očekivanjem nagnuo naprijed, a onda je shvatio

da mi zastire pogled, pa je stao inzistirati da mu sjednem s drugestrane, premještajući Laoghaire dalje od sebe. Spazivši da djevojkanije baš oduševljena takvim aranžmanom, pokušala samprosvjedovati da mi je dobro tu gdje jesam, ali Jamie nije htiopopustiti.“Ne, odavde ćete bolje vidjeti i čuti. A ako bude pripovijedao na

gelskom, moći ću vam šaptati na uho što govori.”Dok je bard svirao, svaki dio njegove izvedbe dočekan je toplim

pljeskom, premda su ljudi za vrijeme svirke tiho čavrljali, proizvodećidubok žamor ispod visokih i slatkih zvukova harfe. Ali sada jedvorana utonula u tišinu punu iščekivanja. Gwyllyn je govoriojednako razgovijetnim glasom kao što je i pjevao, a svaka se riječjasno čula na drugom kraju visoke, vjetrovite dvorane.“Bilo je vrijeme, prije dvjesto godina...” počeo je na engleskom, a

mene je iznenada obuzeo osjećaj da mi je sve to odnekud poznato.Zvučao je baš kao i naš vodič na Loch Nessu, dok je pričao legendeo Velikom Glenu.Ali on nije pripovijedao o duhovima i junacima, nego o vilenjacima.“U blizini Dundreggana živio je klan vilenjaka”, počeo je. “A tamošnji

je brijeg dobio ime po zmaju koji je na njemu živio, kojeg je Fionnubio i pokopao na mjestu gdje je umro, pa je brijeg tako nazvan. A

nakon smrti Fionna i njegovih ratnika, vilenjaci koji su došli živjeti nabrijeg poželjeli su da njihovu djecu doje ljudske majke, jer ljudi imajunešto što vilenjaci nemaju, a oni su se nadali da će to s majčinimmlijekom prijeći na njihovu djecu.”“E sad, one noći kad mu je žena rodila prvog sina, Ewan

MacDonald iz Dundreggana nalazio se vani u mraku i brinuo zasvoje životinje. Noćni vjetar zapuhao je pokraj njega, a on je unjegovu dahu začuo uzdisaje svoje žene. Uzdahnula je kao što jeuzdahnula prije no što se dijete rodilo. Kad ju je čuo, EwanMacDonald okrenuo se i bacio nož u vjetar u ime svetog trojstva. Anjegova je žena sigurno sletjela na tlo pokraj njega.”Svršetak priče dočekan je s nekom vrstom kolektivnog uzdaha.

Ubrzo su uslijedile priče o lukavstvu i dovitljivosti vilenjaka, te druge,o njihovoj interakciji sa svijetom ljudi. Neke je priče pripovijedao nagelskom a neke na engleskom - izgleda da je jezik birao po načelukoji jezik najbolje odgovara ritmu riječi, jer sve te priče ne samo dasu bile lijepe po svom sadržaju, nego i po načinu pripovijedanja. Kaošto je i obećao, Jamie mi je tihim glasom prevodio priče na gelskom,takvom brzinom i lakoćom da sam pomislila kako mora da ih je većmnogo puta čuo.Osobito me se dojmila priča o čovjeku koji se kasno navečer

zatekao na vilinskom brijegu i začuo ženski glas kako “tužno ižalobno” pjeva iz samih stijena brijega. Kad je pažljivije poslušao,razabrao je riječi:“Ja sam žena gospodara Balnaina,Opet su me oteli vilenjaci.”I tako je čovjek pohitao do kuće Balnain i ustanovio da je vlasnik

otišao, a da su njegova žena i beba nestale. Pohitao je potražitisvećenika i doveo ga natrag do vilinskog brijega. Svećenik jeblagoslovio stijene brijega i poškropio ih svetom vodom. Noć jeiznenada postala mračnija, a onda se začula buka nalik nagrmljavinu. Zatim je iz oblaka izronio mjesec i osvijetlio Balnainovusuprugu, koja je iscrpljena ležala na travi s djetetom u naručju. Bilaje umorna, kao da je doputovala izdaleka, ali nije mogla reći ni gdjeje bila ni kako je onamo dospjela.I drugi u dvorani htjeli su ispripovijedati priče, pa je Gwyllyn sjeo na

stolac i srkao vino dok su se ljudi izmjenjivali pokraj ognjišta,

pripovijedajući priče koje su dvoranu držale u zanosu.Neke od njih jedva da sam čula jer sam i sama bila zanesena, ali

vlastitim mislima, koje su hitale na sve strane, pod utjecajem vina,glazbe i legendi o vilenjacima.“Bilo je doba, prije dvjesto godina...”U gorštačkim pričama uvijek je riječ o dvjesto godina, začula sam u

glavi glas velečasnog Wakefielda. Ista stvar kao i ona svima poznatafraza: “Bilo jednom davno”, znate.A u tim se pričama uvijek spominju i žene zarobljene u stijenama

vilinskih bregova, koje putuju na udaljena mjesta i vraćaju seiscrpljene, ne znajući ni gdje su bile ni kako su onamo dospjele.Osjetila sam da mi se dižu dlačice na podlakticama, kao od

hladnoće, pa sam s nelagodom protrljala ruke. Dvjesto godina. Iz1945. u 1743. godinu; da, to je otprilike to. I žene koje putuju krozstijene. Je li uvijek riječ o ženama, iznenada sam se zapitala.Još mi je nešto palo na pamet. Te se žene naposljetku uvijek uspiju

vratiti. Uz pomoć svete vode, čarolije ili noža, one se uvijek uspijuvratiti. Znači da je povratak možda, samo možda, ipak moguć.Moram se vratiti do uspravnih kamenova na Craigh na Dunu.Obuzimalo me sve veće uzbuđenje od kojeg mi je malo pozlilo, pasam dohvatila pehar s vinom da se smirim.“Pazite!” Moji pipkajući prsti dotaknuli su rub gotovo punog

kristalnog pehara koji sam neoprezno bila odložila na klupu pokrajsebe. Jamie je hitro ispružio dugu ruku preko mog krila, u posljednjičas spašavajući pehar od katastrofe. Podigao je čašu, nježnopridržavajući držak s dva velika prsta, i stao je pomicati lijevo-desnopod nosom, a onda mi ju je vratio s uzdignutim obrvama.“Rajnsko vino”, uslužno sam objasnila.“Da, znam”, odvratio je, još uvijek sa zbunjenim izrazom lica.

“Columovo, zar ne?”“Točno. Biste li ga željeli kušati? Vrlo je ukusno.” Ponudila sam mu

čašu, malčice nesigurno. Načas je oklijevao, a onda je prihvatio čašui srknuo.“Da, dobro je”, rekao je vraćajući mi pehar. “A i dvostruko jače od

običnog. Colum ga pije navečer jer ga bole noge. Koliko ste gapopili?” upitao je pažljivo me gledajući.

“Dvije... ne, tri čaše”, odgovorila sam s izvjesnim dostojanstvom.“Želite li reći da sam pijana?”“Ne”, odgovorio je još uvijek uzdignutih obrva. “Čini mi se da niste.

Većina ljudi koji piju Columovo vino nakon druge čaše završi ispodstola.” Ponovo mi je uzeo pehar iz ruke.“Ipak”, uvjereno je dodao, “mislim da je bolje da ga prestanete piti,

inače se nećete moći uspeti stubama.” Nagnuo je čašu i polako jesam ispio, a onda je dodao prazan pehar Laoghaire i ne pogledavšije.“Odnesi ovo natrag, hoćeš li, curo?” rekao je nehajnim glasom.

“Već je kasno, mislim da ću otpratiti gospođu Beauchamp do njezinihodaja.” Zatim me uhvatio pod ruku i usmjerio prema nadsvođenomulazu, ostavljajući djevojku da bulji za nama s izrazom lica zbogkojeg sam bila sretna što pogledi ne mogu ubijati.Jamie me slijedio stubama do mojih odaja i, donekle na moje

iznenađenje, ušao u sobu iza mene. Iznenađenje je nestalo kad jezatvorio vrata i skinuo košulju. Bila sam zaboravila na zavoje, kojesam već dva dana namjeravala skinuti.“Bit će mi drago da ovo skinem”, rekao je trljajući zaštitni sloj od

platna i umjetnog vlakna pod rukom. “Struže me već dva dana.““Onda sam iznenađena što ih već niste sami skinuli”, odvratila sam

posežući da odvežem čvorove.“Bojao sam se, nakon što ste me pokudili stavivši prve”, rekao je

drsko se cerekajući. “Mislio sam da ćete mi isprašiti tur ako ihskinem.““Sada ću vam isprašiti tur ako ne sjednete i ne smirite se”, rekla

sam glumeći strogost. Stavila sam obje ruke na njegovo zdravorame i malčice ga nesigurno spustila na stolac u spavaćoj sobi.Zatim sam skinula trake koje su mu pridržavale ruku i pažljivo

opipala zglob ramena. Bio je malo natečen i poplavio, ali srećomnisam otkrila znakove napukla mišića.“Ako ste ih se htjeli riješiti, zašto mi niste dopustili da vam ih skinem

jučer popodne?” Njegovo ponašanje kod obora već me tada zbunilo,a sada još više, kad sam ugledala mrlje crvene kože na mjestimagdje su mu grubi rubovi lanenih zavoja natrljali kožu gotovo do krvi.Oprezno sam odstranila zavoje, ali ispod njih je sve bilo u redu.

Pogledao me postrance, a onda pomalo pokunjeno oborio pogled.“Pa... nisam želio skinuti košulju pred Alecom.”“Sramežljivi ste, je li?” suho sam upitala, natjeravši ga da podigne

ruke kako bih iskušala zglob. Malo je zatreptao na kretnju, alinasmiješio se na primjedbu.“Da jesam, ne bih sada sjedio polugol u vašim odajama, zar ne?

Ne, to je zbog ožiljaka na leđima.” Ugledavši moju uzdignutu obrvu,nastavio je s objašnjenjem. “Alec zna tko sam ja - hoću reći, zna dasu me bičevali, ali nije vidio ožiljke. A znati takvo što nije isto kao ividjeti vlastitim očima.” Probao je pomaknuti ozlijeđeno rame,gledajući u stranu. Namrštio se prema podu. “To je - možda menećete razumjeti. Ali kad znate da je čovjek pretrpio neku ozljedu, toje samo jedna od stvari koje znate o njemu, i to ne pravi velikurazliku u tome kako ga gledate. Alec zna da sam bio bičevan, kaošto zna da imam riđu kosu, i to nije važno za način kako se premameni ophodi.” Uto je podigao pogled, tražeći neki znak da gashvaćam.“Ali kada to vidite svojim očima, to je kao...” - zastao je tražeći riječi

- “to je malo... osobno, možda to želim reći. Mislim da... kad bi onvidio ožiljke, ne bi me mogao vidjeti a da ne pomisli na moja leđa. Aja bih znao da on razmišlja o tome, pa bih se i sam prisjetio, i...”Prekinuo je i slegnuo ramenima.“Nisam to baš bogzna kako objasnio, zar ne? U svakom slučaju,

pretpostavljam da sam previše osjetljiv na to. Na kraju krajeva, samih ne mogu vidjeti, možda i ne izgledaju tako loše kao što mislim.”Već sam vidjela ozlijeđene ljude kako hodaju ulicom na štakama, iljude kako ih mimoilaze skrećući pogled u stranu, pa sam smatralada to uopće nije loše objasnio.“Nemate ništa protiv da vam ja vidim leđa?”“Ne, nemam”, odgovorio je pomalo iznenađenim glasom, a onda je

načas zastao da razmisli o tome. “Valjda zato... vi imate dara da midate do znanja da vam je žao, a da me ne navedete da se osjećamkao jadnik kojeg valja žaliti.”Strpljivo je sjedio, ne mičući se, dok sam ga ja obišla i pogledala

mu leđa. Ne znam koliko je vjerovao da mu leđa loše izgledaju, aliizgledala su prilično loše. Čak i na svjetlosti svijeća, a i nakon štosam mu ih već jedanput vidjela, zgrozila sam se. Prije sam mu

pogledala samo jedno rame. Ožiljci su mu prekrivali čitava leđa odramena do struka. Mnogi su izblijedjeli u tanke bijele linije, ali najgorisu oblikovali debele srebrne brazde preko glatkih mišića. S izvjesnimsam žaljenjem pomislila da su mu leđa prije zacijelo prilično lijepoizgledala. Imao je bijelu i svježu kožu, a linije kostiju i mišića jošuvijek su bile pravilne i elegantne, ramena ravna i široka, akralježnica glatka i ravna brazda urezana duboko između stupacaoblih mišića koji su se uzdizali s obje njezine strane.Ali Jamie je imao pravo. Pogledavši te okrutne ozljede, nisam

mogla da ne ugledam u glavi sliku procesa koji ih je izazvao.Pokušala sam ne zamišljati njegove mišićave ruke uzdignute,raširene i svezane, zasijecanje užeta u zapešća, bakrenastu glavučvrsto stisnutu uz stup u agoniji, ali njegove su ozljede dovodile teslike previše lako u glavu. Je li vikao dok su ga bičevali? Žurno samotjerala tu misao iz glave. Naravno, i ja sam čula priče koje suprocurile iz poratne Njemačke, o grozotama mnogo gorim od ovih, alion je imao pravo; čuti nije isto što i vidjeti.Protiv svoje volje ispružila sam ruku, kao da ga mogu izliječiti

dodirom i izbrisati ozljede prstima. Dok sam opipavala ožiljke, jedanpo jedan, kao da mu pokazujem opseg ozljeda koje nije mogaovidjeti, duboko je uzdahnuo, ali nije se pomaknuo. Na kraju sam muu tišini položila ruke na ramena, tražeći riječi.Shvaćajući stvari koje nisam mogla izgovoriti, uhvatio me za ruku i

lagano je stisnuo.“Ima i gorih stvari, curo”, tiho je rekao, a onda mi je pustio ruku i

čarolija je nestala.“Osjećam da dobro zacjeljuje”, rekao je pokušavajući pogledati

ozljedu na ramenu. “Ne boli me jako.”“To je dobro”, odvratila sam, nakašljavši se da pročistim grlo od

neke prepreke koja se ondje smjestila. “Doista dobro zacjeljuje,izrasla je lijepa krasta, a uopće nema curenja. Samo je redovnočistite i u iduća dva-tri dana nemojte se služiti tom rukom više no štomorate.” Potapšala sam ga po neozlijeđenom ramenu, da mu damznak da smo gotovi. Navukao je košulju bez pomoći i tutnuo dugiskut u kilt.Nastupio je nelagodan trenutak kad je zastao pokraj vrata, tražeći

nešto da kaže kao pozdrav. Naposljetku me pozvao da sutradan

svratim u staju, da vidim novorođeno ždrijebe. Obećala sam mu daću doći, pa smo si poželjeli laku noć, u isti mah. Nasmijali smo se inepotrebno kimnuli glavom jedno drugom dok sam zatvarala vrata.Odmah sam otišla u krevet i zaspala omamljena vinom. Sanjala samnemirne snove kojih se ujutro više nisam mogla sjetiti.Sutradan, nakon što sam provela naporno prijepodne

pregledavajući nove pacijente i prekapajući po smočnici u potrazi zabiljem kojim bih mogla popuniti apotekarski ormar, bilježeći - pomalosvečano - pojedinosti u crnu knjigu Davieja Beatona, napustila samsvoju skučeno ordinaciju u potrazi za svježim zrakom i gibanjem.Budući da u tom trenutku nikoga nije bilo u blizini, iskoristila sam

priliku da istražim gornje katove dvorca, da zavirim u prazneprostorije i pogledam vijugave stube, izrađujući u glavi zemljoviddvorca. Bio je to, blago rečeno, vrlo nepravilan zemljovid. Tijekomgodina ovdje-ondje dograđivani su dijelovi, sve dok nije postaloteško reći je li ikad postojao izvorni plan. Na ovom katu, primjerice,postojalo je udubljenje u zidu pokraj stuba, koje očito nije imalonikakvu drugu funkciju nego da popuni prazan prostor, premalen dabi bio čitava soba.Udubljenje je bilo djelomice skriveno visećom zavjesom od

prugastog platna i prošla bih pokraj njega ne zaustavivši se da mibijeli odsjaj iznutra nije privukao pažnju. Zastala sam pokraj ulaza izavirila unutra da vidim što je to bilo. Bio je to rukav Jamiejevekošulje oko djevojčinih leđa dok ju je privlačio sebi da je poljubi.Sjedila mu je u krilu, a njezina plava kosa uhvatila je sunčevusvjetlost koja se probijala kroz uski prozor, odražavajući je kaopovršinu potoka s pastrvama u jarko jutro.Zastala sam, nesigurna što da učinim. Nisam ih željela uhoditi, ali

bojala sam se da će im zvuk mojih koraka na kamenom poduhodnika privući pažnju. Dok sam oklijevala, Jamie se oslobodio izzagrljaja i podigao pogled. Pogled mu je susreo moj, a lice mu setrznulo, od alarma do prepoznavanja. Podigavši obrvu i pomaloironično slegnuvši ramenima, čvršće je posjeo djevojku na koljeno inagnuo se da nastavi posao, a i ja sam slegnula ramenima i otišlana vršcima prstiju. To me se ne tiče. Ali nisam sumnjala u to da biColum i djevojčin otac ovo “druženje” smatrali vrlo nepriličnim. Ako

ne bude pažljivije birao mjesta za sastanke, sljedeću bi kaznu lakomogao izazvati vlastitom krivicom.Kad sam ga navečer srela s Alecom za večerom, sjela sam za dugi

stol nasuprot njima. Jamie me prilično ljubazno pozdravio, ali sizrazom opreza u očima. Stari Alec pozdravio me svojim uobičajenimmumljanjem. Kao što mi je objasnio kod obora, žene po prirodi ne gaje divljenje prema konjima, pa je zato s njima teško razgovarati.“Kako ide kroćenje kobile?” upitala sam kako bih prekinula marljivo

žvakanje s druge strane stola.“Prilično dobro”, oprezno je odgovorio Jamie.Pogledala sam ga preko tanjura prokuhane bijele repe. “Čini mi se

da su vam usta malo natečena, Jamie. Je li vas udario konj?”zločesto sam upitala.“Da”, odgovorio je i zaškiljio. “Zamahnuo je glavom kad nisam

pazio.” Rekao je to mirnim glasom, ali ispod stola sam osjetilanjegovo veliko stopalo na svome. Lagano me pritisnuo, ali prijetnja jebila jasna.“Baš šteta, te ždrebice znaju biti opasne”, rekla sam nedužnim

glasom.Pritisak se pojačao kad je Alec rekao: “Ždrebica? Ti sad ne radiš sa

ždrebicama, zar ne, dječače?” Pokušala sam mu odgurnuti nogudrugim stopalom, a kad je to zakazalo, snažno sam ga udarila ugležanj. Naglo se trznuo.“Što ti je?” upitao ga je Alec.“Ugrizao sam se za jezik”, promrmljao je Jamie i bijesno me

pogledao prekrivši rukom usta.“Baš si nespretnjaković! Ali što se drugo može očekivati od glupana

koji se ne može držati podalje od konja kad...” Alec je nastaviogovoriti nekoliko minuta, nadugačko i naširoko optužujući svogpomoćnika za nespretnost, glupost i opću nesposobnost. Jamie,vjerojatno najmanje nespretna osoba koju sam ikad upoznala, zacijele je te tirade mirno jeo pognute glave, premda su mu se obrazizažarili. Ja sam do kraja obroka smjerno zadržala pogled na svomtanjuru.Odbivši drugu porciju variva, Jamie je naglo napustio stol i prekinuo

Alecovu tiradu. Stari konjušar i ja žvakali smo nekoliko minuta utišini. Obrisavši tanjur posljednjim komadićem kruha, starac je strpao

kruh u usta, zavalio se na stolcu i podrugljivo me odmjerio plavimokom.“Ne biste smjeli izazivati momka, znate”, rekao mi je razgovornim

tonom. “Ako djevojčin otac ili Colum doznaju za to, mladi Jamiemogao bi zaraditi malo više od masnice pod okom.”“Možda ženu?” upitala sam gledajući ga ravno u oko. Polako je

kimnuo glavom.“Može biti. A to nije žena kakva njemu treba.”“Nije?” Sjetila sam se Alecove primjedbe kod obora, pa me ta

tvrdnja pomalo iznenadila.“Ne, njemu treba žena, a ne djevojka. A Laoghaire će biti djevojka i

kad navrši pedeset godina.” Na mrkim starim ustima pojavilo senešto nalik na osmijeh. “Vi možda mislite da sam ja cijeli životproveo u stajama, ali i ja sam nekoć imao ženu. Pravu ženu, tako davrlo dobro znam razliku.” Plavo oko bljesnulo je kad je ustao. “Aznate i vi, curo.”Naglo sam ispružila ruku da ga zaustavim. “Kako ste znali...?”

započela sam. Stari Alec prezirno je frknuo.“Ja možda imam samo jedno oko, ali to ne znači da sam slijep.”

Udaljio se mumljajući, uz škripu cipela. Otišla sam do stuba i popelase do svojih odaja, razmišljajući što mi je, ako je išta, stari konjušarželio reći svojom posljednjom primjedbom.

9.Skup

Život mi je počeo dobivati neki oblik, ako već ne i formalnu rutinu.Ustajala sam u zoru s ostalim stanovnicima dvorca, doručkovala uvelikoj dvorani, a onda sam, ako mi gospođa Fitz nije našla nekogpacijenta za pregled, išla raditi u velike vrtove dvorca. Ondje jeredovito radilo nekoliko žena, a pomagala im je skupina momakarazličitog uzrasta, koji su dolazili i odlazili, prevozeći smeće, alat ihrpe gnojiva. Najčešće bih ondje ostala raditi cio dan, a katkad bihotišla u kuhinju da pripremim ubrane plodove za jelo ili za čuvanje,osim ako zbog neke hitne medicinske intervencije nisam morala otićiu “zabušavaonicu”, kako sam počela zvati prostoriju strave i užasapokojnog Davieja Beatona.Povremeno bih se odazvala Alecovu pozivu i posjetila staje ili obor,

gdje sam uživala gledajući kako konji skidaju svoj dlakavi zimskiogrtač i postaju snažni i sjajni s proljetnom travom.Katkad bih navečer otišla u krevet odmah poslije večere, iscrpljena

dnevnim poslovima. U drugim prigodama, kad mi se oči ne bisklapale od umora, pridružila bih se okupljenom mnoštvu u dvoranida slušam večernju zabavu priča i pjesama ili glazbu harfa ili gajda.Velški bard Gwyllyn posve me očarao; mogla sam ga slušati satima,premda najčešće nisam razumjela ni jednu njegovu riječ.Stanovnici dvorca postupno su se navikavali na moju nazočnost, a i

ja na njihovu, pa su neke od žena počele izvoditi stidljive uvertire uprijateljstvo i uključivati me u razgovore. Očito su bile vrlo znatiželjneu vezi sa mnom, ali ja sam na njihova kolebljiva pitanja odgovaralavarijacijama priče koju sam ispripovijedala Columu, pa su se ubrzopomirile s činjenicom da više od toga vjerojatno neće doznati. Alionda su otkrile da ponešto znam o medicini i liječenju, pa su sepočele još više zanimati za mene i ispitivati me o zdravstvenimproblemima svoje djece, muževa i životinja, najčešće ne pravećiveliku razliku između posljednjeg dvoga po stupnju važnosti.Osim uobičajenih tema i ogovaranja, mnogo se razgovaralo o

predstojećem skupu, koji je Stari Alec spomenuo kod obora.

Zaključila sam da je riječ o prilično važnom događaju, a u to sampostajala sve uvjerenija po obimnim pripremama. U velike kuhinjskeprostorije neprestance su pristizale gomile hrane, a u spremištuklaonice visjelo je više od dvadeset oderanih životinjskih trupala,okruženih mirisnim dimom koji je odbijao muhe. Bačve pivadopremale su se kolima i odvlačile u podrum dvorca, iz seoskogmlina donijete su vreće finog brašna za kuhanje, a košare trešanja imarelica svakodnevno su se ubirale u voćnjacima, odmah izvanzidova dvorca.Kad me nekoliko mladih žena iz dvorca pozvalo na jednu od tih

ekspedicija ubiranja voća, spremno sam prihvatila njihov poziv,željna da izađem iz zlokobnih sjena kamenih zidova.U voćnjaku je bilo lijepo. Uživala sam lutajući po hladnoj sumaglici

škotskog jutra, dodirujući prstima vlažne listove voćaka u potrazi zajarkim trešnjama i glatkim, debelim marelicama i oprezno ih stišćućida prosudim koliko su zrele. Ubirale smo samo najbolje plodove islagale ih na sočne hrpe u košarama, jedući usput koliko smo moglei noseći ostatak da se iz njih naprave voćni kolači i pite. Golemepolice u smočnici sada su bile gotovo popunjene kolačima, bocamalikera, šunkama i probranim delikatesama.“Koliko ljudi obično dođe na skup?” upitala sam Magdalenu, jednu

od djevojaka s kojima sam se sprijateljila.Zamišljeno je namrštila prćast, pjegavi nos. “Nisam sigurna.

Posljednji veliki skup u dvorcu Leoch, kad je umro stari Jacob aColum postao vlastelin, održan je prije više od dvadeset godina, atada je došlo, oh, oko dvjesto muškaraca. Ova godina bila je plodna,pa će ih sada možda doći više. Ljudi imaju malo više novca, pa ćemnogi dovesti žene i djecu.”Gosti su već počeli pristizati u dvorac, premda sam čula da službeni

dio skupa, polaganje prisege, lov na vepra i igre, neće početi jošnekoliko dana. Važniji od Columovih vazala i seljaka zakupnikasmješteni su u sam dvorac, a siromašniji vojnici i seljaci podigli sulogor na neobrađenom polju ispod potoka koji se ulijevao u jezerokod dvorca. Putujući lončari, Cigani i prodavači sitne robe napravilisu neku vrstu improviziranog sajma u blizini mosta, a stanovnicidvorca i obližnjeg sela počeli su navečer, nakon završetka dnevnih

poslova, odlaziti onamo da kupe komade alata, odjeće i nakita, dagledaju žonglere i slušaju najnovije tračeve.Ja sam pomno pratila sve dolaske i odlaske i odlučila redovito

odlaziti u staje i obor. Ondje je sada bilo mnogo konja, jer su i konjiposjetitelja bili smješteni u staje dvorca. Bila sam uvjerena da ćuusred zbrke i meteža skupa lako pronaći priliku za bijeg.Geillis Duncan upoznala sam prigodom jednog branja voća u

voćnjaku. Našavši malu skupinu muhara ispod korijenja johe,krenula sam u potragu da nađem još. Skrletni klobuci rasli su umalim skupinama od pet-šest gljiva, ali u ovom dijelu voćnjaka bilo jenekoliko skupina razbacanih u visokoj travi. Glasovi žena koje subrale voće oslabjeli su kad sam se udaljila prema rubu voćnjaka,saginjući se ili se spuštajući na ruke i koljena kako bih ubrala krhkestabljike.“Te su gljive otrovne”, upozorio me glas iza leđa. Uspravila sam se

iz prignutog položaja u kojem sam brala skupinu muhara i bolnoudarila glavom o granu bora pod kojim su rasle.Kad mi se razbistrilo pred očima, shvatila sam da grohotan smijeh

dolazi od visoke svjetlopute i plavokose mlade žene, možda nekolikogodina starije od mene, s najljepšim zelenim očima što sam ih ikadvidjela.“Oprostite što vam se smijem”, rekla je silazeći u udubinu u kojoj

sam stajala, a na obrazima su joj se pojavile jamice. “Ne mogu sipomoći.”“Pretpostavljam da sam smiješno izgledala”, prilično sam

mrzovoljno odvratila, trljajući bolno mjesto na tjemenu. “I hvala naupozorenju, ali ja znam da su te gljive otrovne.”“Ma nemojte? A koga ste onda naumili otrovati? Možda muža?

Recite mi ako vam pođe za rukom, pa da ja pokušam na svom.”Imala je zarazan osmijeh, pa sam shvatila da se i sama smješkam.Objasnila sam joj da se od osušenih gljiva, premda su im sirovi

klobuci otrovni, može napraviti prah koji vrlo djelotvorno zaustavljakrvarenje, ako se nanese na ranu. Tako je barem tvrdila gospođaFitz, a ja sam bila sklonija vjerovati njoj nego Liječničkom vodičuDavieja Beatona.“Zamisli to!” rekla je još uvijek se smješkajući. “A znate li da se ovim

cvijećem” - sagnula se i ubrala pregršt sitnih plavih cvjetova s

listovima u obliku srca - “može izazvati krvarenje?”“Ne”, iznenađeno sam odgovorila. “Zašto bi itko želio izazvati

krvarenje?”Dobacila mi je pogled s malom dozom podsmijeha. “Da se riješite

neželjenog djeteta, mislim reći. Izaziva krvarenje, ali samo ako seupotrijebi u ranoj fazi trudnoće. Ako se uzme prekasno, može ubiti imajku i dijete.”“Čini se da vi o tome mnogo znate”, odvratila sam, još uvijek srdita

što sam ispala smiješna.“Nešto malo. Djevojke iz sela povremeno mi dolaze s takvim

problemima, a katkad i udate žene. Ljudi kažu da sam vještica”,rekla je i razrogačila oči glumeći zapanjenost. Nasmiješila se. “Alimoj je muž pokrajinski sudac, pa se to ne usude reći previše glasno.”“Onaj mladić kojeg ste doveli sa sobom”, nastavila je kimajući s

odobravanjem, “zbog njega je kupljeno nekoliko ljubavnih napitaka.Je li on vaš?”“Moj?” zapanjeno sam upitala. “Tko? Mislite na, ovaj, Jamieja?”Činilo se da se mlada žena zabavlja. Sjela je na jednu otpalu granu

i stala dokono omatati uvojak svijetle kose oko kažiprsta.“O, da. Mnoge bi se djevojke zadovoljile takvom kosom i očima, ma

koliko se novca nudilo za njegovu glavu i ma koliko da je siromašan.Naravno, njihovi bi očevi možda imali drugačije mišljenje.”“E sad, što se mene tiče”, dodala je gledajući u daljinu, “ja sam

praktična osoba. Udala sam se za čovjeka koji ima dobru kuću,izvjesnu ušteđevinu i dobar položaj. Doduše, nema kose, a oči munisam ni primijetila, ali me ne gnjavi mnogo.” Podigla je košaru kojuje nosila da je pogledam. U njoj su ležala četiri gomoljasta korijena.“Sljezov korijen”, objasnila mi je. “Mog muža katkad muče vjetrovi.

Prdi kao vol.”Smatrala sam da je najbolje prekinuti ovaj smjer razgovora prije no

što izmakne kontroli. “Nisam se predstavila”, rekla sam i ispružilaruku kako bih joj pomogla ustati s grane. “Zovem se Claire. ClaireBeauchamp.”Moju ruku prihvatila je tanka ruka s dugim, tankim prstima, premda

sam primijetila da su joj vrhovi prstiju zamrljani, vjerojatno od sokovabiljaka i bobica koje su ležale u košari pokraj sljezova korijenja.

“Znam ja tko ste”, odvratila je. “Otkako ste stigli u dvorac, cijelo selobruji od priča o vama. Ja se zovem Geillis, Geillis Duncan.” Zavirilaje u moju košaru. “Ako tražite balgan-buachrach, mogu vam pokazatigdje najbolje uspijeva.”Prihvatila sam ponudu, pa smo neko vrijeme lutale malim

udolinama u blizini voćnjaka, čeprkajući pod istrunulim granama ipužući oko rubova blistavih jezeraca, gdje su obilno rasle sitne gljives klobukom. Pokazalo se da je Geillis dobro upućena u lokalno bilje injegovu medicinsku upotrebu, premda je spomenula i neke postupkekoje sam ja, blago rečeno, smatrala dvojbenima. Primjerice, činilo mise vrlo nevjerojatnim da bi crveni štavalj mogao izazvati rastbradavica na nosovima suparnika, i nisam baš bila uvjerena dašumska betonika može pretvoriti žabe u golubove. Geillis mi je sveto objašnjavala s nestašnim osmijehom na licu, koji je nagovještavaoda testira moje znanje ili možda lokalne sumnje u moje vještičjesposobnosti.Kad sam se sama vratila u voćnjak, srela sam Magdalenu. Kosa joj

se počela oslobađati ispod rupca a oči su joj bile razrogačene odbrige.“Oh, tu ste”, rekla je s uzdahom olakšanja. “Već smo krenule natrag

u dvorac kad sam primijetila da vas nema.”“Baš lijepo od vas što ste se vratili po mene”, odvratila sam i

podigla košaru bobica koju sam bila ostavila u travi. “Ali, ja i samaznam put.”Zavrtjela je glavom. “Uza sve te lutalice i ljude što su došli na skup,

trebali biste se paziti, draga moja, kad hodate sami po šumi. Columje izričito naredio...” Naglo je zašutjela i prekrila dlanom usta.“Pa, to je razumljivo, pretpostavljam”, odvratila sam. “Na kraju

krajeva, on ima samo moju riječ o tome tko sam i kako sam dospjelaovamo.” Podlegla sam znatiželji i upitala: “A što on misli, tko sam?”Ali djevojka je uspjela samo odmahnuti glavom.“Vi ste Engleskinja”, bilo je sve što je uspjela reći.Sutradan se nisam vratila u voćnjak, ne zato što sam dobila

zapovijed da ostanem u dvorcu, nego zato što je među stanovnicimadvorca iznenada izbila zaraza trovanja hranom koja je zahtijevalamoju liječničku intervenciju. Pomogla sam oboljelima što sam boljeznala i umjela, a onda sam odlučila pronaći izvor zaraze.

Pokazalo se da je to pokvareno goveđe truplo u klaonici. Sutradansam otišla u klaonicu da glavnom radniku kažem što mislim onjegovim metodama čuvanja mesa, kad su se iza mene naglootvorila vrata, zapahnuvši me oblakom gustog dima.Okrenula sam se suznih očiju i kroz oblake dima od hrastovine

ugledala Dougala MacKenzieja.“Sad se više ne bavite samo liječenjem, nego nadgledate i klanje

životinja, je li, gospođo?” podrugljivo me upitao. “Uskoro ćeteupravljati čitavim dvorcem, pa će gospođa Fitz morati potražiti drugiposao.““Nemam nikakvu želju da upravljam vašim prljavim dvorcem”,

obrecnula sam se i otrla rupčićem suzne oči, ostavivši na njemutragove drvenog ugljena. “Želim ga samo što prije napustiti.”Još uvijek se smješkajući, pristojno je kimnuo glavom. “Pa, tu vam

želju možda mogu ispuniti, gospođo”, odvratio je. “Baremprivremeno.”Spustila sam rupčić i zagledala se u njega. “Kako to mislite?”Nakašljao se i rastjerao rukom dim koji je sada išao u njegovu

smjeru. Izvukao me iz kolibe i okrenuo se prema stajama.“Jučer ste Columu rekli da vam trebaju bukvica i neke druge biljke?““Da, kako bih spravila lijekove za one koji su se otrovali hranom. I

što onda?” htjela sam znati, još uvijek sumnjičava.Dobroćudno je slegnuo ramenima. “Samo to da odvodim tri konja

seoskom kovaču na potkivanje. Sučeva žena pomalo se razumije ubilje, pa ima rezerve pri ruci. Ona sigurno ima biljke koje vamtrebaju. A ako vam odgovara, rado ću vas povesti sa sobom dosela.”“Sučeva žena? Gospođa Duncan?” Odmah sam se razvedrila.

Nisam mogla odoljeti prilici da pobjegnem iz dvorca, makar nakratko.Hitro sam obrisala lice i zadjenula prljavi rupčić za pojas.

“Hajdemo”, rekla sam.Premda je dan bio tmuran i oblačan, uživala sam u kratkom jahanju

do sela Cranesmuir. Dougal je bio dobro raspoložen; čitavim jeputem brbljao i zbijao dobroćudne šale.Prvo smo svratili do kovača, gdje je ostavio tri konja, a onda me

posjeo na svog konja, iza sebe, pa smo odjahali glavnom ulicom doDuncanove kuće, istaknute trokatnice napola u drvu, čija su dva

donja kata imala staklene prozore s olovnim okvirima i oknima uobliku romba, u vodenim tonovima ljubičaste i zelene boje.Geilie nas je oduševljeno dočekala, sretna što je na tako tmuran

dan dobila društvo.“Sjajno!” uzviknula je. “Baš sam tražila izliku da odem u smočnicu i

sredim neke stvari. Anne!”Jedna niska sredovječna sluškinja s licem nalik na zimsku jabuku

provirila je kroz vrata koja dotad nisam primijetila, jer su bila skrivenaiza izbočine dimnjaka.“Odvedi gospođu Claire u smočnicu”, naredila joj je Geilie, “a onda

nam donesi kantu vode s izvora. Pazi, s izvora, a ne s bunara natrgu!” Zatim se obratila Dougalu. “Pripremila sam onaj tonik koji samobećala vašem bratu. Biste li na trenutak došli sa mnom u kuhinju?”Slijedila sam sluškinjinu stražnjicu u obliku bundeve uskim drvenim

stubama i neočekivano se našla u dugom, prozračnom potkrovlju. Zarazliku od ostatka kuće, ova je soba imala dvokrilne prozore, koji susada bili zatvoreni zbog kiše, ali još uvijek su davali mnogo višesvjetlosti od pomodno polumračne sobe u prizemlju.Geilie je očito znala svoj posao s biljkama. Soba je bila opremljena

dugim okvirima za sušenje, mrežom od gaze, kukama iznad malogognjišta za sušenje na toplini i otvorenim policama na zidovima, srupama za zrak. Prostor je bio ispunjen ugodnim, oštrim mirisomsušenog bosiljka, ružmarina i lavande. Uzduž jednog zida protezaose iznenađujuće moderan pult, a na njemu je bila izložena začudnovelika zbirka besprijekorno čistih mužara, batića, zdjela za miješanjei žlica.Prošlo je izvjesno vrijeme prije no što se pojavila Geilie, zažarenih

obraza od penjanja stubama, ali smješkajući se u očekivanju dugogpopodneva mrvljenja bilja i ogovaranja.Počela je padati lagana kišica; kapljice su padale na duga

prozorska okna, ali na ognjištu smočnice gorjela je mala vatra, pa jeu prostoriji bilo vrlo ugodno. Uživala sam u Geilienu društvu; njezinzajedljivi i cinični svjetonazor predstavljao je osvježavajući kontrastdobroćudnim i šutljivim ženama u dvorcu. Za ženu iz malog sela,očito je bila dobro obrazovana.Osim toga, znala je svaki skandal koji se zbio u dvorcu i selu u

posljednjih deset godina i ispripovijedala mi bezbroj zabavnih priča.

Začudo, nije me mnogo ispitivala o meni. Zaključila sam da to moždanije njezin stil; ono što želi znati o meni, doznat će od drugih.Već sam neko vrijeme bila svjesna buke koja je dopirala s ceste, ali

pripisala sam je seljanima koji se vraćaju s nedjeljne mise; crkva jebila pokraj bunara na kraju ulice. Glavna ulica vodila je od crkve dotrga, a onda se lepezasto širila u splet sićušnih uličica i staza.Zapravo, putem do kovačnice zabavljala sam se zamišljajući pogled

iz zraka na selo kao crtež kostura podlaktice i šake. Glavna ulica bilaje palčana kost, na kojoj su stajali dućani, radionice i domoviimućnijih seljana. Ulica Svete Margarete, uža ulica koja je išlaparalelno s Glavnom, opremljena kovačnicom, štavionicom kože imanje otmjenim obrtima i radionicama, bila je lakatna kost. Seoskitrg (koji, kao i svi seoski trgovi što sam ih ikad vidjela, nije imao oblikkvadrata nego nepravilnog pravokutnika) oblikovao je zapešće inadlanicu ruke, a nekoliko uličica sa seoskim kućama tvorilo ječlanke na prstima.Kao što i priliči kući pokrajinskog suca, Duncanova kuća bila je na

trgu, ne samo zbog statusa nego i zbog praktičnosti; trg je mogaoposlužiti za one sudske slučajeve za koje je, zbog javnog interesa ilipravne nužnosti, radna soba Arthura Duncana bila premalena. Akako mi je Dougal objasnio, to je bilo zgodno za stup srama, sitnudrvenu napravu na malom kamenom postolju, u produžetku drvenogkolca koji je - s osjećajem za ekonomičnost - služio kao stup zabičevanje, stup za svibanjski ples, stijeg i putilo za konje, zavisno odpotrebe.Galama vani sada je postala mnogo bučnija i žešća nego se činilo

prikladnim za ljude koji se mirno vraćaju iz crkve kući na ručak.Geilie je s uzvikom nestrpljenja odložila zdjele i silovito otvorilaprozor da vidi što izaziva takvu galamu.Kad sam joj se pridružila na prozoru, ugledala sam mnoštvo ljudi u

odjeći za crkvu: u haljinama, dugim košuljama, kaputima i ženskimkapama. Predvodio ih je otac Bain, svećenik koji je služio i selu idvorcu. Za sobom je vukao dječaka od dvanaestak godina, po čijimsam odrpanim uskim hlačama od tartana i smrdljivoj košulji zaključilada je šegrt u štavionici. Svećenik je držao dječaka za šiju, što munije bilo lako jer je dječak bio nešto viši od svoga gnjevnog vodiča.

Gomila ih je slijedila na maloj udaljenosti, brujeći primjedbamaneodobravanja poput olujnog oblaka nakon sijevanja munje.Dok smo ih ja i Geilie promatrale s prozora na katu, otac Bain i

dječak nestali su ispod nas i ušli u kuću. Gomila je ostala predvratima, mrmljajući i naguravajući se. Nekoliko odvažnijih dušanalaktilo se na prozorske daske i pokušalo proviriti unutra.Geilie je s treskom zatvorila prozor, ušutkavši načas žamor

očekivanja ispod nas.“Najvjerojatnije je riječ o krađi”, lakonski mi je objasnila vraćajući se

stolu s biljem. “S momcima iz štavionice obično je tako.”“Što će mu se dogoditi?” znatiželjno sam upitala. Slegnula je

ramenima, mrveći prstima osušeni ružmarin u mužar.“Rekla bih da to zavisi od toga muče li Arthura jutros probavne

smetnje. Ako je dobro doručkovao, dječak se možda izvuče sbičevanjem. Ali ako kojim slučajem pati od zatvora ili nadutosti -dječak će najvjerojatnije ostati bez uha ili šake.”To me zgrozilo, ali nisam se usudila izravno uplesti u stvar. Bila sam

tuđinka i još k tome Engleskinja, i premda sam očekivala da će memještani kao stanovnicu dvorca tretirati s izvjesnim poštovanjem, većsam bila primijetila da se mnogi od njih križaju kad me vide uprolazu. Moje uplitanje lako bi moglo uvaliti momka u još većunevolju.“Zar ne možete nešto učiniti?” upitala sam Geilie. “Hoću reći,

razgovarati s mužem i zamoliti ga da bude, ovaj, milosrdan?”Geilie je iznenađeno podigla pogled s posla. Očito, pomisao da se

miješa u muževe poslove nikad joj nije pala na pamet.“Što se vas tiče što će se njemu dogoditi?” upitala je, ali znatiželjno,

bez neprijateljstva.“Naravno da me se tiče!” odgovorila sam. “To je samo dječak. Što

god da je učinio, ne zaslužuje da ostane sakat do kraja života.”Podigla je svijetle obrve, očito smatrajući taj razlog neuvjerljivim. Ali

ipak je slegnula ramenima i dodala mi mužar i batić.“Sve da zadovoljim prijateljicu”, rekla je zakolutavši očima. Na

brzinu je pregledala police i odabrala bocu zelenkaste tekućine, nakojoj je urednim rukopisom pisalo: EKSTRAKT PEPERMINTA.“Idem dati Arthuru dozu, a usput ću provjeriti može li se štogod

učiniti za dječaka. Doduše, možda je već prekasno”, upozorila me.

“A ako onaj prištavi svećenik ima svoje prste u tome, tražit ćenajstrožu moguću kaznu. Ipak, pokušat ću. Vi nastavite usitnjavatiružmarin, za to treba dosta vremena.”Kad je otišla, uzela sam batić i stala automatski tucati i mrviti biljku,

ne obraćajući veliku pažnju na rezultat. Zatvoreni prozor blokirao jezvuk kiše i gomile u prizemlju; ta su se dva zvuka pomiješala umekani, lupkajući šapat prijetnje. Kao i svako školsko dijete, i ja samčitala Dickensa. A i starije pisce, koji su opisivali nemilosrdnu pravduovih vremena, što su je trpjeli svi prekršitelji, bez obzira na dob iokolnosti. Ali jedno je čitati opise vješanja i sakaćenja djece izugodne razdaljine od sto ili dvjesto godina, a nešto posve drugomirno sjediti i mrviti bilje samo nekoliko metara od takva događaja.Mogu li se prisiliti da se izravno umiješam, ako dječaka osude na

strogu kaznu? Otišla sam do prozora s mužarom u ruci i provirilavan. Gomila se u međuvremenu povećala, kako su trgovci idomaćice, privučeni skupom, došli Glavnom ulicom da pogledaju štose događa. Pridošlice su prilazili mnoštvu, a promatrači su imuzbuđeno prenosili pojedinosti, a onda su se stopili s gomilom, pa sejoš znatiželjnih lica okrenulo prema vratima kuće.Gledajući odozgo taj skup koji je strpljivo stajao na kišici očekujući

presudu, iznenada sam jasno shvatila jednu stvar. Kao i mnogi drugi,i ja sam bila užasnuta izvješćima koja su procurila iz poratneNjemačke: pričama o deportacijama i masovnim ubojstvima, okoncentracijskim logorima i spaljivanjima. I kao mnogi drugi, temnogi u idućim godinama, postavila sam si pitanje: kako su ljudimogli dopustiti da se to dogodi? Oni su to morali znati sigurno suvidjeli dolaske i odlaske kamiona, ograde i dim? Kako su moglistajati po strani i ne učiniti ništa? E pa, sada znam.U ovom slučaju, ulog nije ni bio život ili smrt. A činjenica da sam

bila pod Columovom zaštitom vjerojatno bi spriječila eventualni fizičkinapad na mene. Ali ruke su mi zadrhtale na porculanskoj zdjeli kadsam pomislila da izađem i da se sama i bespomoćna suočim sruljom poštenih i kreposnih građana, željnih da ublaže dosadu životauzbuđenjem kažnjavanja i krvi.Ljudi su društvena bića iz nužde. Još od vremena prvih stanovnika

pećine, ljudi - bezdlaki, slabi i bespomoćni, osim po lukavosti -preživjeli su zahvaljujući životu u skupinama, znajući, kao što su

mnoga druga stvorenja otkrila, da brojnost pruža zaštitu. A taspoznaja, koju nose u kostima, leži iza nasilja rulje. Jer stati izvangrupe, a kamoli suprotstaviti joj se, u bezbrojnim je tisućljećimaznačilo smrt za one koji su se to usudili učiniti. Suprotstavljanje grupizahtijeva nešto više od obične hrabrosti, nešto što se protivi ljudskimnagonima. A ja sam se pobojala da tu kvalitetu nemam i posramilase svoga straha.Činilo mi se da je prošlo beskrajno mnogo vremena prije no što je

Geilie otvorila vrata i ušla, kao i uvijek mirna i neuznemirena lica,držeći u ruci mali štapić drvenog ugljena.“Morat ćemo ga filtrirati nakon što ga prokuhamo”, primijetila je

nadovezujući se na naš prethodni razgovor. “Mislim da je najbolje daga procijedimo kroz drveni ugljen u muslinu.”“Geilie, nemojte me mučiti”, nestrpljivo sam odvratila “Što je bilo s

momkom iz štavionice?”“Ah, to.” S nestrpljenjem je slegnula ramenima, ali na rubovima

usana zatitrao joj je nestašan osmijeh. Zatim je odbacila fasadu inasmijala se.“Trebali ste me vidjeti”, rekla je hihoćući. “Bila sam jako dobra, to

vam sama kažem. Puna supružničke brižnosti i ženske blagosti, sprimjesom majčinskog milosrđa. ‘Oh, Arthure’”, odglumila je, “‘da jenaš brak bio blagoslovljen’ - za to nema mnogo izgleda, ako semene pita” - dodala je, odbacujući načas masku brižnosti i kimnulaglavom prema policama s biljem - ‘“kako bi se ti osjećao, dragi moj,kad bi tvoj rođeni sin tako prošao? Momka je na krađu nedvojbenoprimorala glad. Oh, Arthure, zar ne možeš u srcu naći blagosti - ti,koji si utjelovljenje pravednosti?’” Skljokala se na stolac, smijući se ilagano se lupkajući dlanom po nozi. “Baš šteta što ovdje ne postojimjesto za glumce!”Uto se zvuk gomile vani promijenio, pa sam zanemarila Geiliena

hvalisanja i prišla prozoru da vidim što se događa.Gomila se razdvojila da propusti momka iz štavionice, koji je izašao

polako hodajući između svećenika i suca. Sav nadut od silnogmilosrđa, Arthur Duncan kimao je glavom i klanjao se važnijimčlanovima skupa. S druge strane, otac Bain podsjećao je, više odičega, na nadureni krumpir, a smeđe lice namrštilo mu se odogorčenja.

Mala procesija produžila je do središta trga, gdje ih je dočekaoseoski ključar, John MacRae. U odjeći kakva i priliči njegovoj službi,u ozbiljnim elegantnim tamnim hlačama, kaputu i zelenom šeširu odbaršuna (koji je privremeno skinuo i brižno sklonio pod frak kaputada ga zaštiti od kiše). On nije bio seoski tamničar, kao što sam u prvimah pretpostavila, premda je u nuždi obavljao i tu dužnost.Prvenstveno je obavljao dužnosti redarstvenika, carinika, a kad bi sepojavila potreba, i krvnika; naziv njegove službe potjecao je oddrvene kutlače s drškom nalik na ključ, koja mu je visjela o pojasu ikojom je imao pravo uzeti izvjestan postotak iz svake vreće žita kojase četvrtkom prodavala na tržnici: bila je to plaća za njegovu službu.Sve sam te činjenice doznala od njega. Došao je u dvorac samo

nekoliko dana prije da vidi ne bih li mu mogla izliječiti tvrdoglavi prištna palcu. Probola sam mu prišt sterilnom iglom i namazala ga mašćujablanova pupoljka, a usput sam otkrila da je MacRae stidljiv i učtivčovjek ugodna osmijeha.Ali sada na njemu nije bilo ni traga tom osmijehu; lice mu je bilo

prikladno smrknuto. Što je razumljivo, pomislila sam, nitko ne želividjeti krvnika koji se smješka.Prekršitelj je doveden do postolja u središtu trga. Bio je blijed i

uplašen, ali nije se ni pomaknuo kad je Arthur Duncan, opunomoćenisudac Cranesmuira, dostojanstveno uspravio debeljuškasto tijelo ispremio se obznaniti kaznu.“Glupan je već priznao kad sam ja stigla”, rekla mi je Geilie na uho,

a onda je znatiželjno provirila preko mog ramena. “Tako da nisammogla ishoditi oslobađajuću presudu. Doduše, izvukla sam ga snajlakšom mogućom kaznom. Provest će samo sat vremena nastupu, s jednim pribijenim uhom.”“Sa samo jednim pribijenim uhom? Pribijenim na što?”“Pa, o stup, dakako.” Znatiželjno me pogledala, a onda je opet

skrenula pogled na izvršenje blage kazne koju je svojom milosrdnomintervencijom uspjela ishoditi.Ljudi su se tako natiskali oko stupa da se prekršitelj jedva mogao

vidjeti, ali gomila se malo odmaknula kako bi dala krvniku dovoljnoprostora da pribije momku uho na stup. Blijed i sitan u raljama stupa,tresući se od straha, dječak je zatvorio oba oka i više ih nije otvarao.

Kad mu je čavao probio uho, ispustio je visok i slabašan krik, kojisam čula kroz zatvoreni prozor, pa sam i sama malo zadrhtala.Kao i većina promatrača na trgu, ja i Geilie vratile smo se svom

poslu, premda nisam mogla a da s vremena na vrijeme ne podignempogled. Nekoliko besposlenih prolaznika zaustavilo se da se rugažrtvi i baci na njega grude blata, a s vremena na vrijeme moglo sevidjeti trjeznijeg građanina kako nalazi slobodan trenutak u dnevnimposlovima da se posveti moralnom poboljšanju delinkventa snekoliko dobro odabranih riječi prijekora i savjeta.Do zalaska sunca kasnog proljeća još uvijek je ostalo sat vremena.

Dok smo pile čaj u dnevnoj sobi u prizemlju, lupanje na vratimanajavilo je dolazak posjetitelja. Dan je bio tako tmuran od kiše da sejedva mogao odrediti položaj sunca. Ali kuća Duncanovih dičila sesatom, veličanstvenom napravom s pločama od orahovine,mjedenim klatnima i licem ukrašenim zborom kerubina, a taj jeuređaj pokazivao pola sedam.Služavka je otvorila vrata dnevne sobe i bez velike ceremonije

rekla: “Ovamo.” Jamie MacTavish makinalno je sagnuo glavu dok jeulazio, a riđa mu je kosa od kiše poprimila boju stare bronce. Na sebije imao postariji, neugledni kaput da se zaštiti od kiše, a pod rukomje nosio ogrtač za jahanje od teškog zelenog baršuna.Kad sam ustala i upoznala ga s Geilie, pozdravio ju je kimanjem

glave.“Gospođo Duncan, gospođo Beauchamp.” Pokazao je rukom

prema prozoru. “Vidim da ste danas popodne imali nešto posla.”“Je li momak još uvijek na stupu?” upitala sam vireći kroz prozor.

Kroz iskrivljenje treperavih prozorskih okana dnevne sobe, oddječaka se vidjela samo tamna mrlja. “Mora da je mokar do kože.”“Jest.” Jamie je raširio ogrtač i pridržao mi ga. “A Colum je pomislio

da biste i vi mogli pokisnuti. Imao sam nekog posla u selu, pa meposlao po vas s ogrtačem. Da se ogrnete i odjašete sa mnom udvorac.”“Baš lijepo od njega”, rastreseno sam odgovorila, još uvijek misleći

na momka iz štavionice.“Koliko dugo mora tamo ostati?” upitala sam Geilie. Kad me blijedo

pogledala, nestrpljivo sam dodala: “Momak na stupu”.

“Ah, on”, odvratila je i malčice se namrštila zbog spominjanja takobeznačajne teme. “Rekla sam vam, jedan sat. Ključar ga je većtrebao osloboditi.”“I jest”, uvjerio ju je Jamie. “Vidio sam ga kad sam prelazio travnjak.

Samo što momak još uvijek nije smogao hrabrosti da razdere uho.”Zinula sam od čuda. “Želite reći da mu čavao neće biti izvučen iz

uha? Mora se osloboditi sam?”“O, da”, odvratio je Jamie vedro nehajnim tonom. “Momak je još

uvijek malo nervozan, ali vjerujem da će ubrzo donijeti odluku. Vanije vlažno, a i pada mrak. I mi bismo morali krenuti, inače ćemozakasniti na večeru.” Naklonio se Geilie i okrenuo se da krene.“Pričekajte načas”, rekla mi je Geilie. “Budući da vas kući vodi tako

krupan i snažan momak, dat ću vam kutiju osušenog močvarnogkupusa i drugog ljekovitog bilja koju sam obećala poslati gospođiFitzGibbons. Možda bi gospodin MacTavish bio tako ljubazan da jojje odnese?”Kad je Jamie pristao, poslala je slugu po kutiju u svoju radnu sobu

na katu, dajući mu golem ključ od kovanog željeza da njime otključavrata. Kad je sluga otišao, sjela je za mali radni stol u kutu i stalanešto pisati. Kad se sluga vratio s kutijom, ovelikom drvenomškrinjom s mjedenim kolutovima, već je završila s pisanjem poruke.Žurno ju je posula pijeskom i preklopila, zapečatila je kapljicomvoska iz svijeće i gurnula mi je u ruku.“Evo”, rekla je. “Ovo je račun. Hoćete li ga dati Dougalu? On

obavlja isplate i slične stvari. Nemojte ga dati nikome drugom jer miinače neće platiti tjednima.”“Da, naravno.”Srdačno me zagrlila i otpratila do vrata dajući mi usput savjete kako

da se zaštitim od hladnoće.Dok je Jamie vezao škrinju za sedlo na konju, ja sam stajala pod

strehom kuće. Kiša je sada jače padala, pa se sa streha slijevalaneravna plahta vode.Pogledala sam Jamiejeva široka leđa i mišićave nadlaktice dok je

bez vidljiva napora podizao tešku škrinju. Zatim sam bacila pogledprema postolju, gdje je momak iz štavionice, unatoč ohrabrivanjuponovo okupljene gomile, još uvijek stajao s uhom čvrsto pribijenimza stup. Premda ovo nije bila zgodna mlada djevojka sjajne plave

kose, Jamiejevi prijašnji postupci u Columovoj dvorani pravde navelisu me na pomisao da on nije potpuno ravnodušan premamladićevim nevoljama.“Ovaj, gospodine MacTavish?” nesigurno sam ga pozvala, ali nije

se osvrnuo. Njegovo zgodno lice nije promijenilo izraz, široka su muusta ostala opuštena, a plave oči usredotočene na zatezanjeremena.“Jamie?” ponovo sam pozvala, ovog puta malo glasnije, a on je

istog časa podigao pogled. Dakle, on se zapravo ne prezivaMacTavish. Upitala sam se kako se zapravo zove.“Da?” rekao je.“Prilično ste, ovaj, krupni, zar ne?” Kimnuo je glavom s malim

osmijehom, očito se pitajući što smjeram.“Dovoljno sam krupan za većinu stvari”, odgovorio je.Ohrabrena njegovom reakcijom, nehajno sam mu prišla, kako me

ne bi čuo ni jedan od promatrača s trga.“A imate i prilično snažne prste?” upitala sam.Stegnuo je jednu šaku, a osmijeh mu se raširio. “Da, istina je. Želite

li možda da vam zdrobim nekoliko kestena?” Pogledao me lukavo iveselo.Bacila sam pogled prema grupici promatrača na trgu iza njegovih

leđa.“Zapravo bih više voljela da izvučete jedan iz vatre.” Podigla sam

pogled i srela se s upitnim pogledom plavih očiju. “Možete li toučiniti?”Načas je stajao gledajući me i još uvijek se smješkajući, a onda je

slegnuo ramenima. “Mogu, ako je čavao dovoljno dug da gauhvatim. A možete li vi odvući pažnju promatrača? Oni baš ne bi bilioduševljeni miješanjem sa strane, pogotovo kad je riječ o strancu.”Dosad mi nije palo na pamet da bi ga moja molba mogla dovesti u

opasnost, pa sam se pokolebala, ali činilo se da je on spremanpokušati, bez obzira na opasnost.“Pa, kad bismo oboje otišli da pogledamo momka izbliza i kad bih

se ja zgrozila prizorom i onesvijestila, mislite li...?”“Zato što niste navikli gledati krv?” Nasmiješio se i podrugljivo

podigao jednu obrvu. “Da, to bi moglo proći. A bilo bi još bolje kadbiste pali s postolja.”

Meni se zapravo malčice gadilo pogledati, ali pokazalo se da prizornije tako strašan kao što sam se pribojavala. Uho je bilo čvrstopribijeno za gornju spojnicu, blizu ruba, a iz pribijenog uha virilo ječitavih pet centimetara širokog čavla bez glavice. Gotovo da i nijebilo krvi, a po mladićevu licu bilo je jasno da, premda je uplašen i trpibol, ne trpi jako. Uzevši u obzir sveukupno stanje škotskogpravosuđa, učinilo mi se da je Geilie možda ipak imala pravo kad jerekla da se mladić izvukao s prilično blagom kaznom, premda to nijenimalo promijenilo moje mišljenje o njegovu barbarizmu.Jamie se nehajno probio kroz vanjski krug gomile promatrača.

Prijekorno je zatresao glavom prema dječaku.“Onda, momče”, rekao je coknuvši jezikom. “Baš si se uvalio u

gadnu nevolju, zar ne?” Pod izlikom da želi pobliže pogledati uho,spustio je svoju krupnu, čvrstu šaku na drveni rub stupa. “Oh,momče”, prijekorno je rekao, “ne možeš još dugo ostati ovdje naovako ružnom vremenu. Jedan mali trzaj glavom i sve će biti gotovo.Evo, da ti pomognem?” Ispružio je ruku kao da želi uhvatiti momkaza kosu i osloboditi mu glavu, ali momak je uplašeno kriknuo.Prepoznavši znak da počnem, koraknula sam unatrag, pazeći da

snažno nagazim na nožne prste ženi iza sebe, a ona je vrisnula odbola kad su joj se pete mojih čizama zabole u rist stopala.“Oprostite”, uzdahnula sam. “Vrti mi se... vrti mi se u glavi. Molim

vas...” Okrenula sam se od stupa i udaljila dva-tri koraka, vještoteturajući i hvatajući se za rukave okolnih ljudi. Rub postolja bio jeudaljen samo petnaest centimetara; čvrsto sam se uhvatila za krhkudjevojku koju sam odabrala za taj posao i srušila se naglavce prekoruba, povukavši je za sobom.Zakotrljale smo se po mokroj travi u kolopletu suknji i cike. Kad sam

joj napokon ispustila bluzu, opustila sam se u dramatično raširenuhrpu, dok mi je kiša kapala na glavu okrenutu prema nebu.Zapravo sam doista ostala malčice bez daha od udarca - djevojka

je ležala na meni - i borila sam se da dođem do zraka, slušajućižamor zabrinutih glasova okupljenih oko mene. Zasula su menagađanja, prijedlozi i šokirani povici, gušći od kišnih kapi s neba, alionda su me dvije poznate ruke uspravile u sjedeći položaj. Kad samotvorila oči, ugledala sam par jako zabrinutih plavih očiju. Jedvaprimjetni trzaj očnih kapaka dao mi je do znanja da je zadatak

uspješno obavljen, a onda sam ugledala momka iz štavionice kako srupčićem na uhu brzo trči u suprotnom smjeru, neprimijećen odgomile koja se okrenula da promatra novu senzaciju.Isti oni seljani koji su ne tako davno zahtijevali momkovu krv, sada

su prema meni bili utjelovljenje dobrote. Brižljivo su me podigli iodveli natrag u Duncanovu kuću, gdje su me ponudili čajem, rakijom,toplim pokrivačima i naklonošću. Dopustili su mi da odem tek kad jeJamie jasno rekao da moramo krenuti, a zatim me podigao s kauča ikrenuo prema vratima, ne obazirući se na prosvjede domaćina.Kad me još jedanput posjeo preda se na konja i primio mog konja

za uzde, pokušala sam mu zahvaliti na pomoći.“Nije to ništa, curo”, odvratio je odbijajući moje zahvale.“Ali to je za vas bio rizik”, ustrajala sam. “Kad sam vas zamolila da

to učinite, nisam shvatila da vas time izlažem opasnosti.”“Ah”, neodređeno je odvratio, a trenutak poslije dodao je s

primjesom veselja u glasu: “Ne mislite valjda da sam manje hrabarod jedne sitne Saskinje?”Kad je na cestu počeo padati mrak, natjerao je konje u kas. Nismo

mnogo razgovarali ostatak puta kući. Kad smo stigli do dvorca,ostavio me pred vratima rekavši mi pomalo podrugljivim glasom:“Laku noć, Saskinjo!” Ali ja sam stekla dojam da je time započeloprijateljstvo koje je malo čvršće od zajedničkog ogovaranja podstablima jabuke.

10.Polaganje zakletve

U sljedeća dva dana nastala je velika strka, dolasci, odlasci ipripreme svih vrsta. Posjećenost moje ambulante naglo je opala;oboljeli od trovanja hranom opet su se dobro osjećali, a činilo se dasu svi ostali daleko prezaposleni da bi se stigli razboljeti. Osim malepošasti iverja u prstima među dječacima koji su nosili drva za ogrjev islične epidemije opeklina među djevojkama iz kuhinje, nije bilo ninovih nezgoda.I ja sam bila uzbuđena. Ovo je večer koju sam čekala. Gospođa

FitzGibbons rekla mi je da će svi borci iz klana MacKenzie večerasdoći u dvoranu da polože zakletvu vjernosti Columu. A dok se unutrabude odvijala tako važna svečanost, nitko neće paziti na staje.Tijekom sati pomaganja u kuhinji i voćnjacima, uspjela sam staviti

na stranu dovoljno hrane za nekoliko dana, kako sam vjerovala.Nisam imala čuturu za vodu, ali pronašla sam zamjenu, jednu oddebljih staklenki iz ambulante. Zahvaljujući Columu, imala samčvrste čizme i topao ogrtač. A imat ću i pristojnog konja; popodnesam posjetila staje i odlučila kojeg ću uzeti. Nisam imala novca, alimoji su mi pacijenti dali pregršt sitnih drangulija, vrpce i komadićerezbarija i nakita. Ako se pokaže neophodnim, moći ću ih zamijenitiza ono što bi mi moglo zatrebati.Nije mi bilo drago što ću zloupotrijebiti Columovo gostoprimstvo i

prijateljstvo stanovnika dvorca, otišavši bez riječi ili poruke oproštaja,ali na kraju krajeva, što bih im uopće mogla reći? Izvjesno samvrijeme razmišljala o tom problemu, ali naposljetku sam zaključila daje najbolje jednostavno otići. Ionako nisam imala papir za pisanje, anisam se htjela izlagati riziku da ga pokušam uzeti iz Columovihodaja.Sat nakon sumraka, oprezno sam otišla do staja, naćulivši uši ne

bih li opazila bilo kakav znak prisutnosti ljudi, ali činilo se da su sviveć otišli u dvoranu da se pripreme za svečanost. Vrata su bilazatvorena, ali otvorila su se kad sam ih malo gurnula, nečujno seokrenuvši unutra na kožnatim šarkama.

Zrak u staji bio je topao i živ od blagog komešanja konja koji su seodmarali. Kako bi rekao stric Lamb, staja je bila mračna kaounutrašnjost pogrebnikova šešira. Onih nekoliko prozora bili su samouski prorezi, premaleni da propuste slabašnu svjetlost zvijezda.Otišla sam do glavnog dijela staje ispruženih ruku, dok mi je slamašuštala pod nogama.Oprezno sam opipavala ispred sebe, tražeći rub pregratka da me

vodi. Ruke su mi nalazile samo prazan zrak, ali sam potkoljenicamaudarila o tvrdu prepreku koja je ležala na tlu, pa sam pala naglavce,s oštrim uzvikom koji je odjeknuo u kosim krovnim gredama starekamene zgrade.Prepreka se otkotrljala s psovkom iznenađenja i čvrsto me zgrabila

za ruke. Našla sam se zatočena uz krupno tijelo muškarca čiji mi jedah škakljao uho.“Tko je to?” dahnula sam i trznula se unatrag. “I što radite ovdje?”

Čuvši moj glas, nevidljivi napadač olabavio je stisak.“To bih ja vas mogao pitati, Saskinjo”, rekao je dubok i blag glas

Jamieja MacTavisha, pa sam osjetila olakšanje i malo se opustila.Zatim se on pomaknuo u slami i uspravio u sjedeći položaj.“Doduše, pretpostavljam da mogu pogoditi”, suho je dodao. “Što

mislite, kako biste daleko dospjeli, curo, u mračnoj noći na konjukojeg ne poznajete, dok vas pola MacKenziejeva klana progoni odjutra?”To me razdražilo, iz više razloga.“Nitko me ne bi progonio. Svi su u dvorani. Bila bih jako iznenađena

kad bi ujutro svaki peti bio dovoljno trijezan da stoji a kamoli dajaše.”Nasmijao se i ustao, a onda ispružio ruku da i meni pomogne ustati.

Otresao mi je slamu s leđa haljine, nešto snažnije no što samsmatrala neophodnim.“To je dobar zaključak, Saskinjo”, rekao je, kao da je malo

iznenađen što sam sposobna razmišljati. “Ili bi bio da Colum nijepostavio stražare oko čitavog dvorca i raštrkane po šumi. Teško dabi on ostavio dvorac bez zaštite dok se u njemu nalaze svi borci izklana. Istina, kamen ne gori tako dobro kao drvo..Pretpostavila sam da aludira na glasoviti masakr u Glencoeu, kad

je izvjesni John Campbell, po zapovijedima vlade, mačem zaklao

trideset i osam članova klana MacDonald i zapalio kuću u kojoj ih jeostavio. Brzo sam računala. To se dogodilo prije samo pedesetakgodina; dovoljno nedavno da opravda sve obrambene mjere koje biColum mogao poduzeti.“U svakom slučaju, jedva da ste mogli izabrati goru noć za pokušaj

bijega”, nastavio je MacTavish, kao da je potpuno nesvjestančinjenice da sam pokušala pobjeći; brinuo ga je samo razlog zaštomoj bijeg ne bi uspio, što mi se učinilo pomalo čudnim. “Akozanemarimo stražare i činjenicu da je svaki dobar konjanik iz okoliceovdje, cesta do dvorca bit će krcata ljudima koji dolaze na tynchal iigre.”“Tynchal?”“Lov. Obično na jelena, ovoga puta možda na divlju svinju; jedan od

momaka iz staje rekao je Starom Alecu da je u istočnoj šumi vidiokrupnog vepra.” Spustio je svoju veliku šaku na moja leđa i okrenuome prema jedva vidljivom pravokutniku otvorenih vrata.“Idemo”, rekao je. “Odvest ću vas natrag u dvorac.”Odmaknula sam se od njega. “Ne morate se truditi”, nezahvalno

sam odvratila. “Znam i sama naći put.”Prilično me čvrsto uhvatio za lakat. “Ne sumnjam. Ali bolje da ne

naiđete sami na nekog od Columovih stražara.”“A zašto ne?” obrecnula sam se. “Ne činim ništa loše. Ne postoji

zakon koji zabranjuje šetnju oko dvorca, zar ne?”“Ne. Ne vjerujem da bi vam oni naudili”, odvratio je, zamišljeno

zirkajući u sjene. “Ali ne bi bilo neobično da neki stražar ponesebocu da mu pravi društvo na straži. Piće može biti ugodno društvo,ali ne potiče pristojno ponašanje kad ti neka sitna, slatka cura priđesama u mraku.”“I na vas sam naišla sama u mraku”, podsjetila sam ga s izvjesnom

smjelošću. “A ja nisam ni osobito sitna ni jako slatka, barem ne uovom trenutku.”“Istina, ali ja sam spavao, nisam bio pijan”, kratko je odgovorio. “A

zanemarimo li pitanje vašeg ponašanja, prilično ste sitniji od većineColumovih stražara.”Odustala sam od tog jalovog natezanja i pokušala drugi pristup. “A

zašto ste spavali u staji?” upitala sam ga. “Zar ne možete nigdje naćikrevet?” Sada smo već dospjeli do vanjskog dijela kuhinjskih vrtova,

pa sam mu na slabom svjetlu mogla vidjeti lice. Imao je napet izrazlica, provjeravajući kamene nadsvođene ulaze pokraj kojih smoprolazili, ali na moje je riječi oštro skrenuo pogled.“Mogu”, rekao je. Još uvijek me držeći za lakat, nastavio je hodati,

ali trenutak poslije dodao je: “Mislio sam da će biti pametnije ako sedržim po strani.”“Zato što ne želite položiti zakletvu Columu MacKenzieju?”

pokušala sam pogoditi. “I ne želite izazvati galamu zbog toga?”Pogledao me kao da ga moje riječi zabavljaju. “Tako nešto”, priznao

je.Jedna od bočnih vrata bila su otvorena, a fenjer smješten na vrhu

kamene izbočine bacao je žuti sjaj na stazu. Već smo gotovodospjeli do tog mjesta kad me jedna ruka iznenada uhvatila s leđa inaglo podigla.Pokušala sam se oduprijeti, ali čovjek koji me je uhvatio imao je

debele rukavice i, kao što je rekao Jamie, bio je mnogo krupniji odmene.Sudeći po zvukovima, činilo se da i sam Jamie ima manje

probleme. Stenjanje i prigušeno psovanje naglo je prestalo streskom i sočnim gelskim uzvikom.Borba u mraku je prestala, a onda se začuo smijeh meni

nepoznatog muškarca.“Za ime Božje, pa to je onaj mladi Columov nećak. Kasniš na

polaganje zakletve, je li, momče? A koga to vodiš sa sobom?”“To je neka cura”, odvratio je čovjek koji me držao. “Sudeći po

težini, slatka i sočna.” Maknuo mi je ruku s usta i snažno me stisnuona drugom mjestu. Vrisnula sam od ogorčenja, posegnula prekoramena, uhvatila ga za nos i cimnula. Čovjek me ispustio na tlo skratkom kletvom, manje formalnom od onih koje su se trebale dati udvorani. Odmaknula sam se od snažnog zadaha rakije, osjetivšiiznenadnu navalu zahvalnosti zbog Jamiejeve nazočnosti. Možda jeipak pametno postupio što me pratio.Ali činilo se da on ne misli tako. Neuspješno se pokušao osloboditi

iz čvrstog stiska dvojice naoružanih stražara koji su ga bili dohvatili.U njihovim postupcima nije bilo neprijateljstva, ali ipak su ga čvrstodržali. Zatim su odlučno krenuli prema otvorenim vratima, vukućisvog zarobljenika sa sobom.

“Ne, prvo mi dopustite da se odem presvući, ljudi”, stao jeprosvjedovati. “Nisam prikladno odjeven za polaganje zakletve.”Taj njegov elegantni pokušaj bijega osujetila je iznenadna pojava

Ruperta, koji je izletio kroz uska vrata kao čep iz boce, sjajnoodjeven u košulju i kaput sa zlatnim vrpcama.“Ne brini se ti za to, momče”, rekao je odmjeravajući Jamieja

blistavim očima. “Mi ćemo te prikladno odjenuti - unutra.” Kimnuo jeglavom prema vratima, a Jamie je pod prisilom nestao unutra.Mesnata ruka stisnula mi je lakat, pa nisam imala drugog izboranego da ga slijedim.Činilo se da je Rupert odlično raspoložen, kao i drugi muškarci koje

sam vidjela unutar zidina dvorca. Možda šezdeset ili sedamdesetmuškaraca, svi odjeveni u svoju najbolju odjeću, nakićenu bodežima,sabljama, pištoljima i kožnatim kesama, šetalo se dvorištem okoulaza u Veliku dvoranu. Rupert je pokazao prema vratima u zidu, astražari su odvukli Jamieja u malu osvijetljenu prostoriju koja je očitoslužila kao skladište; svakakve stvarčice ležale su na stolovima ipolicama kojima je bila opremljena.Rupert je kritički odmjerio Jamieja, gledajući komadiće slame u

njegovoj kosi i mrlje na košulji. Vidjela sam kako mu je pogled zasjaokad je ugledao komadiće slame u mojoj kosi, a onda mu se na licupojavio ciničan osmijeh.“Nije čudo što kasniš, momče”, rekao je i lupnuo Jamieja u rebra.

“Nimalo te ne krivim.”“Willie!” pozvao je jednog čovjeka u dvorištu. “Treba nam nešto

odjeće. Nešto prikladno za vlastelinova nećaka. Pobrini se za to,čovječe, i požuri!”Jamie je stisnutih usta pogledao muškarce koji su ga okruživali.

Šestorica pripadnika klana, svi neobuzdano raspoloženi, uočekivanju polaganja zakletva, sjajući od divljeg ponosaMacKenzieja. Njihovom je raspoloženju očito pomogla obilnakonzumacija iz bačve piva koju sam vidjela u dvorištu. Jamiejevo jeoko zaiskrilo prema meni, a izraz lica još uvijek mu je bio tmuran.Sve je ovo tvoja krivica, kao da mi je govorilo njegovo lice.Dakako, mogao je reći da ne želi položiti zakletvu Columu i krenuti

natrag prema svom toplom krevetu u staji. To jest, ako je želio da gagadno pretuku ili da mu prerežu grkljan. Podigao je obrvu prema

meni, slegnuo ramenima i prilično se elegantno pokorio Willieju, kojije dojurio s hrpom snježnobijelog platna u naručju i četkom za kosu uruci. Na vrhu hrpe ležao je šešir od plavog baršuna, ukrašenmetalnom značkom koja je držala grančicu božikovine. Podigla samšešir da ga pogledam, dok se Jamie mučio da navuče čistu košulju iočetka kosu, obuzdavajući žestinu.Značka je bila okrugla i iznenađujuće fina. Pokazivala je pet

vulkana u sredini, koji su izbacivali vrlo realistične pare. A na rubu jebilo geslo: Luceo non Uro.“Sjajim, ne izgaram”, prevela sam naglas.“Da, curo, to je geslo MacKenziejeva klana”, rekao je Willie kimajući

mi s odobravanjem. Uzeo mi je šešir i tutnuo ga Jamieju u ruke, aonda odjurio potražiti još odjeće.“Ovaj... žao mi je”, rekla sam Jamieju tihim glasom, koristeći se

Williejevom odsutnošću da mu se primaknem bliže. “Nisamnamjeravala...”Jamie, koji je s neodobravanjem gledao značku, pogledao me

odozgo, a tmurna crta na njegovim ustima se opustila.“Ah, ne brinite se zbog mene, Saskinjo. Do toga je moralo doći prije

ili poslije.” Skinuo je značku sa šešira i gorko joj se nasmiješio,važući je u ruci.“Znate li kako glasi moje geslo, curo?” upitao me. “Hoću reći, geslo

mog klana?”“Ne znam”, iznenađeno sam odgovorila. “Kako?”Bacio je značku u zrak, uhvatio je i spretno spustio u kožnatu kesu.

Pogledao je prilično mračno prema otvorenom nadsvođenomprolazu, gdje su se članovi klana MacKenzie okupljali u nepravilnevrste.“Je suis prest”, odgovorio je na iznenađujuće dobrom francuskom.

Pogledao je unatrag i ugledao Ruperta i još jednog članaMackenzieja kojeg nisam poznavala, kako se odlučno približavaju,lica zažarenih od oduševljenja i alkohola. Rupert je nosio velikikomad tkanine s MacKenziejevim tartanom.Bez oklijevanja, drugi je čovjek posegnuo za kopčom na Jamiejevu

kiltu.“Bit će bolje da sad odete, Saskinjo”, kratko me posavjetovao

Jamie. “Ovo nije mjesto za žene.”

“Vidim”, suho sam odgovorila i za nagradu dobila poluosmijeh, doksu mu kukovi bili omotani u novi kilt, a stari strgnut pristojno ispodnjega. Rupert i njegov prijatelj čvrsto su ga uhvatili za ruke i odvuklido nadsvođenog prolaza.Okrenula sam se bez oklijevanja i zaputila natrag prema stubama

koje vode na galeriju za muzičare, pažljivo izbjegavajući pogledsvakog pripadnika klana kojeg sam usput srela. Kad sam se našlaiza ugla, zastala sam i priljubila se uza zid kako bih ostalaneprimijećena. Časak sam pričekala, dok hodnik nije bio privremenopust, a onda jurnula kroz vrata galerije i brzo ih zatvorila za sobom,prije no što netko dođe iza ugla i primijeti kamo ulazim. Stube su bileslabo osvijetljene od svjetla odozgo, pa sam bez problema hodala podotrajalim pločama. Dok sam se penjala prema buci i svjetlosti,mislila sam na onaj posljednji kratki razgovor.“Je suis prest.” Spreman sam. Ponadala sam se da je to točno.Galerija je bila osvijetljena bakljama od borovine, blještavi

plamenovi dizali su se ravno uvis u zidnim udubljenjima, okruženicrnim obrisima koje su njihovi prethodnici ostavili na zidovima. Kadsam se pojavila ispod tapiserija u stražnjem dijelu galerije, nekolikose lica okrenulo da me pogleda, trepćući očima; činilo se da su svežene iz dvorca ovdje. Prepoznala sam djevojku Laoghaire,Magdalenu i još nekoliko žena koje sam upoznala u kuhinjskimprostorijama, i dakako, debelu figuru gospođe FitzGibbons, napočasnom mjestu pokraj ograde.Ugledavši me, prijateljski me pozvala, a žene su se stisnule kako bi

me pustile da prođem. Kad sam došla naprijed, mogla sam vidjetičitavu dvoranu ispod nas.Zidovi su bili okićeni grančicama imele, tise i božikovine, a miris

zimzelenog drveća dizao se do galerije, pomiješan s dimom vatri ijakim vonjem muškaraca. Bilo ih je na desetke, dolazili su i odlazili,stajali i razgovarali u malim skupinama raštrkanim diljem dvorane,svi odjeveni u neku verziju tartana klana, pa makar samo pleda ilišešira nošenog iznad obične radne košulje i iznošenih hlača. Samiuzorci na tkanini jako su se razlikovali, ali boje su im uglavnom bileiste - tamnozelene i bijele.Većina muškaraca bila je odjevena kao i Jamie, u kilt, ogrtač od

pleda, šešir i - u većini slučajeva - značku. Načas sam ga ugledala

kako stoji pokraj zida, još uvijek natmurena lica. Rupert je nestao umnoštvu, ali Jamieju je sa svake strane stajao po jedan kršniMacKenzie; to su očito bili stražari.Zbrka u dvorani postupno je postajala organizirana, kako su

stanovnici dvorca gurali i vodili pridošlice na mjesto kod donjeg krajadvorane.Ovo je očito posebna večer; uz onog momka koji svira gajde u

dvorani, sada su bila još dva gajdaša, a držanje i gajde s bjelokostijednoga od njih davali su do znanja da je on glavni gajdaš. Taj ječovjek kimnuo glavom drugoj dvojici pa je dvoranu ubrzo ispuniladivlja i bučna glazba gajda. Ova verzija bila je mnogo manja odvelikih sjevernjačkih gajda koje se koriste u borbi, no stvarala je vrloučinkovitu buku.Gajdaši su iznad žamora izveli triler od kojeg su sve prisutne prošli

srsi. Žene oko mene uskomešale su se, a ja sam se sjetila stihova izpjesme “Maggie Lauder”:“Gajdaš Rab moje je imePonosim se jako njimeKad zasviram u svoje dudeCure plešu kao lude.”Žene oko mene nisu baš poludjele, ali nesumnjivo su bile očarane.

Često bi zadivljeno nešto promrmljale, naginjući se preko ogradebalkona i pokazujući ovog ili onog čovjeka koji se šetao dvoranom usvečanoj odori. Jedna djevojka spazila je Jamieja i s prigušenimuzvikom pozvala prijateljice da ga pogledaju. Njegova pojavaizazvala je značajno došaptavanje i mrmljanje.Djelomice je to bilo divljenje njegovu lijepom izgledu, ali više

nagađanje o njegovoj prisutnosti na polaganju zakletve. Primijetilasam da Laoghaire blista poput svijeće gledajući ga, pa sam se sjetilaonoga što je Stari Alec rekao kod obora - Znaš da joj otac nećedopustiti da se uda za nekoga izvan klana. A Jamie je još k tomeColumov nećak, ne? Unatoč svemu tome, momak je dobra prilika.Dakako, ako zanemarimo sitnicu da je odmetnik od zakona.Uto je glazba gajda dosegnula užareni vrhunac i naglo prestala. U

potpunom muku u dvorani, Colum MacKenzie izašao je kroz gornjinadsvođeni prolaz i odlučnim korakom krenuo prema malom postoljukoje je bilo podignuto na čelu prostorije. Nije se trudio prikriti

invalidnost, ali nije se njome ni razmetao. Izgledao je veličanstveno uažurno plavom kaputu s bogatim zlatnim ukrasima, srebrnomdugmadi i crvenim svilenim manšetama koje su se protezale gotovodo laktova. Tartanski kilt od fine vune visio mu je preko koljena ipokrivao veći dio nogu u kockastim čarapama. Na glavi je imao plavišešir, ali srebrna značka imala je na sebi maslačak a ne božikovinu.Čitava dvorana zadržala je dah kad se pojavio. Što god drugo da jebio, Colum MacKenzie bio je i pravi šoumen.Okrenuo se prema okupljenim članovima klana, podigao ruke i

pozdravio ih zvonkim uzvikom:“Tulach Ard!”“Tulach Ard!” gromoglasno su odgovorili članovi klana. Žena pokraj

mene se tresla.Uslijedio je kratak govor na gelskom, popraćen povremenim

uzvicima odobravanja, a onda je počelo polaganje zakletva.Columovom postolju prvi je prišao Dougal MacKenzie. Stojeći na

malom podiju, Colum je bio dovoljno visok da se sretne s bratomlicem u lice. Dougal je bio raskošno odjeven, ali u običan kestenastibaršun bez zlatnih vrpca, kako ne bi odvraćao pažnju od Columoveveličanstvenosti.Dougal je teatralno isukao bodež i kleknuo, uhvativši bodež za

oštricu. Nije govorio tako snažnim glasom kao Colum, ali je bilodovoljno glasno da svaka riječ odzvoni čitavom dvoranom.“Zaklinjem vam se na vjernost križem našega gospodina Isusa

Krista i svetim željezom što ga držim u ruci i svečano se obvezujemna odanost imenu klana MacKenzie. Ako ikad podignem ruku navas, neka mi ovo sveto željezo probije srce.”Zatim je spustio mač, poljubio ga na spoju oštrice i drška i vratio u

korice. Još uvijek klečeći, ispružio je sklopljene ruke prema Columu,koji ih je uhvatio i prinio usnama, u znak da prihvaća ponuđenuzakletvu. Zatim je povukao Dougala na noge.Colum se okrenuo da podigne srebrni pehar s tartanom prekrivenog

stola iza sebe. Objema rukama podigao je teški kalež s ručkama iispio gutljaj iz njega, a onda ga je ponudio Dougalu. Dougal je ispioobilan gutljaj i vratio kalež Columu, a zatim se posljednji put nakloniopoglavaru klana MacKenzie i odmaknuo u stranu, kako bi napraviomjesta za sljedećeg čovjeka u redu.

Isti ritual stalno se ponavljao, od prisege do ceremonijalnogispijanja. Dok sam gledala mnoštvo muškaraca u redu, ponovo meobuzelo divljenje prema Columovoj sposobnosti. Pokušala samizračunati koliko će alkohola ispiti do kraja večeri, ako nakon svakezakletve popije jedan gutljaj, a onda sam ugledala Jamieja kako sepribližava čelu kolone.Dougal, koji je nakon polaganja zakletve zauzeo mjesto iza

Columa, primijetio je Jamieja prije Columa, koji je bio zaokupljennekim drugim. Primijetila sam da se iznenađeno trgnuo. Prišao jebratu i nešto mu šapnuo. Colum je zadržao pogled na čovjeku ispredsebe, ali vidjela sam da se malo ukočio. I on je bio iznenađen i, kakose činilo, ne baš oduševljen.Kako je svečanost odmicala, uzbuđenje u dvorani, od početka

veliko, sve je više raslo. Kad bi Jamie sada odbio položiti zakletvu,pomislila sam, krajnje uzbuđeni članovi klana rastrgali bi ga nakomadiće. Stalno sam otirala dlanove o haljinu, znojeći se odosjećaja krivice što sam ga dovela u ovako opasnu situaciju.Jamie je izgledao mirno. Premda je u dvorani bilo vruće, nije se

znojio. Strpljivo je čekao u redu, kao da nije svjestan da je okruženstotinom do zuba naoružanih ljudi, koji bi mu smjesta zamjeriliuvredu klana MacKenzie i njegova poglavara. Je suis prest, doista.Ili je možda naposljetku odlučio poslušati Alecov savjet?Zarivala sam nokte u dlanove čekajući da dođe red na njega.Elegantno je kleknuo na jedno koljeno i duboko se naklonio

Columu. Ali umjesto da isuče mač kako bi položio zakletvu, ustao je ipogledao Columa u oči. Kad je uspravno stajao, bio je za glavu višiod većine muškaraca u dvorani, a sada je bio nekoliko centimetaraviši od Columa na postolju. Bacila sam pogled prema Laoghaire.Problijedjela je kad je Jamie ustao, a vidjela sam da i ona grčevitosteže šake.Sve su oči u dvorani bile uprte u njega, ali on je progovorio kao da

je nasamo s Columom. Glas mu je bio dubok kao Columov, pa sesvaka riječ jasno čula.“Colum MacKenzie, dolazim vam kao rođak i saveznik. Ne dajem

vam zakletvu, jer svoju sam zakletvu dao imenu koje nosim.” Izgomile se začulo duboko prijeteće režanje, ali ne obazirući se na to,Jamie je nastavio: “Ali slobodno vam dajem ono što imam; svoju

pomoć i svoju dobru volju, ako se ikad pokaže potreba za njima.Dajem vam svoju poslušnost, kao sunarodnjak i kaozemljoposjednik, i smatram da me ova zakletva obvezuje sve dok senalazim na području klana MacKenzie.”Zašutio je i ostao stajati, visok i uspravan, s rukama opuštenim uz

bokove. Sad je red na Columu, pomislila sam. Samo jedna njegovariječ, samo jedan znak, i ujutro će ispirati Jamiejevu krv sa zidovadvorane.Colum se načas nije pomaknuo, a onda se nasmiješio i ispružio

ruke. Nakon trenutka kolebanja, Jamie je polako položio ruke naColumove dlanove.“Počašćeni smo vašom ponudom prijateljstva i dobre volje”, jasnim

je glasom rekao Colum. “Prihvaćamo vašu odanost i smatramo vassaveznikom klana MacKenzie.”Kad je Colum otpio gutljaj iz pehara i ponudio ga Jamieju, nastalo je

popuštanje napetosti u dvorani i gotovo čujan uzdah olakšanja nagaleriji. Mladi čovjek s osmijehom je prihvatio pehar. Ali umjesto daotpije uobičajeni ceremonijalni mali gutljaj, pažljivo je podigao gotovopunu posudu, nagnuo je i stao piti. Dok su mu se snažni mišići navratu nastavljali micati, među promatračima se začuo uzdah,mješavina poštovanja i razgaljenosti. Uskoro će morati zastati daudahne, pomislila sam, ali to se nije dogodilo. Ispio je tekućinu izteške čaše do posljednje kapi, a zatim ju je spustio, snažno udahnuoi vratio je Columu.“A ja sam počašćen”, rekao je malo promuklim glasom, “što sam

saveznik klana s tako profinjenim ukusom za viski.”Nato se dvoranom prolomio smijeh, a Jamie je krenuo prema

nadsvođenom prolazu, zastajkujući usput da bi se rukovao s ljudimakoji su mu čestitali i tapšali ga po leđima. Očito, Colum nije bio jediničlan porodice MacKenzie sa smislom za teatralnost.Vrućina na galeriji gušila me, a od dima koji se dizao zaboljela me

glava prije no što je Colum s nekoliko, pretpostavljam, uzbudljivihriječi napokon završio svečanost polaganja zakletva. Šest peharaalkohola nije ga uzdrmalo i njegov snažni glas još uvijek je odjekivaodvoranom. Unatoč stajanju, večeras ga barem neće boljeti noge,pomislila sam.

Uto su zasvirale gajde, a s mjesta ispod mene zaorio se oduševljeniuzvik, pa se svečani prizor pretvorio u sve jači val razuzdane vike.Još jači uzvik dočekao je bačvice piva i rakije koje su se pojavile nastalcima, zajedno s pladnjevima vrućih zobenih kolača, kuhanihovčjih iznutrica i mesa. Gospođa Fitz, koja je zacijelo organiziralaovaj dio svečanosti, opasno se nagnula preko ograde balkona,pozorno prateći ponašanje posluge, uglavnom mladića koji su bilipremladi da bi sudjelovali u polaganju zakletva.“A gdje su fazani?” promrmljala je sebi u bradu, promatrajući pojavu

pladnjeva. “A gdje su nadjevene jegulje? Neka Mungo Grant ide kvragu! Ako su mu zagorjele jegulje, oderat ću mu kožu.” Napokon jedonijela odluku, pa se okrenula i počela probijati prema stražnjemdijelu galerije, očito ne htijući prepustiti organizaciju nečega takovažnog kao što je gozba neiskusnim rukama Munga Granta.Iskoristivši priliku, stala sam se probijati iza nje, koristeći se velikom

brazdom koju je ostavljala iza sebe u gomili. Druge žene, očitozahvalne što su dobile razlog da odu, pridružile su mi se uegzodusu.U podnožju stubišta, gospođa Fitz se okrenula i žestoko frknula

ugledavši krdo žena iza sebe.“Vi mlade cure odmah da ste otišle u svoje sobe”, zapovjedila je.

“Kad već niste ostale na galeriji, gdje ste bile sigurne i skrivene odpogleda, najbolje će biti da se brzo vratite u svoje sobe. Ali bezzadržavanja u hodnicima i virenja iza uglova. Nema ovdje nijednogmuškarca koji već nije pripit, a za sat vremena svi će biti pijani kaozemlja. Mlade cure nemaju večeras ovdje što tražiti.”Zatim je otvorila vrata i oprezno provirila u hodnik. Kad se uvjerila

da je sve u redu, potjerala je žene kroz vrata, jednu po jednu, i žurnoih poslala u njihove spavaće sobe na gornjim katovima.“Treba li vam pomoć?” upitala sam prišavši joj. “Hoću reći, u

kuhinji?”Zavrtjela je glavom i nasmiješila se na moju ponudu. “Ne, nema

potrebe, curo. Pođite sad s ostalima, ni vi niste ništa sigurniji.”Prijateljski me gurnula u polumračni hodnik.Sjetivši se susreta sa stražarima u dvorištu, bila sam sklona

poslušati njezin savjet. Muškarci u dvorani bančili su, plesali i pili, ne

razmišljajući o obuzdavanju ili samokontroli. Složila sam se, ženeovdje nemaju što tražiti.Ali pronaći put do svoje sobe posve je druga stvar. Nalazila sam se

u dijelu dvorca koji nisam poznavala i premda sam znala da je gornjikat povezan natkrivenim prolazom s hodnikom što vodi do mojesobe, nisam mogla pronaći ništa što bi makar i nalikovalo na stube.Kad sam skrenula za ugao, nabasala sam na grupu pripadnika

klana. Bili su to muškarci koje nisam poznavala, pridošlice izvanjskih područja klana, nenavikli na pristojno ophođenje stanovnikadvorca. Ili sam barem tako zaključila kad je jedan od njih, koji jeizgleda tražio zahod, odustao od potrage i odlučio obaviti nuždu ukutu hodnika kad sam nabasala na njih.Odustala sam od stuba i smjesta se okrenula, s namjerom da se

vratim putem kojim sam došla. Ali nekoliko je ruku posegnulo da mezaustavi, pa sam se našla stisnuta uza zid hodnika, okruženabradatim gorštacima s rakijom u dahu i silovanjem u mislima.Ne vidjevši svrhu u predigri, čovjek ispred mene zgrabio me oko

struka i gurnuo mi drugu ruku pod prsluk haljine. Naslonio se namene i bradom mi protrljao uho. “Kako bi bilo da udijeliš sladakpoljubac hrabrim momcima iz MacKenziejeva klana? Tulach Ard!”“Erin go bragh”, odvratila sam grubim glasom i odgurnula ga svom

snagom. Nesiguran od pića, zateturao je unatrag i zabio se ujednoga od svojih drugova, a ja sam se sagnula u stranu i dala ubijeg, odbacujući usput nezgrapne cipele.Kad se ispred mene pojavila još jedna sjena, pokolebala sam se.

Ali, činilo se da je ispred mene samo jedna sjena, a iza mene ih jebilo barem deset, i unatoč teretu pića, brzo su me sustizali. Potrčalasam naprijed, s namjerom da zaobiđem muškarca pred sobom. Alion mi je hitro prepriječio put, pa sam se zaustavila, tako naglo dasam mu morala položiti ruke na prsa kako se ne bih zabila u njega.Bio je to Dougal MacKenzie.“Kog vraga...” počeo je, a onda je ugledao muškarce iza mojih leđa.

Gurnuo me iza sebe i zarežao nešto prema mojim progoniteljima nagelskom. Oni su stali prosvjedovati na istom jeziku, ali nakon kratkarazgovora koji je nalikovao na režanje vukova, odustali su i otišli upotragu za boljom zabavom.

“Hvala”, rekla sam, malo ošamućena. “Hvala vam. Idem ja sad. Nebih smjela biti ovdje.” Dougal me pogledao, uhvatio za ruku iokrenuo prema sebi. Kosa mu je bila raščupana; očito je sudjelovaou pijančevanju u dvorani.“Imaš pravo, curo”, odvratio je. “Ne bi smjela biti ovdje. Ali budući

da jesi, mala, morat ćeš platiti kaznu”, promrmljao je, a oči su muzasjale u polumraku. A onda me, bez upozorenja, privukao sebi ipoljubio, tako silovito da mi je ozlijedio usne i prisilio me da ihrazmaknem. Jezik mu je palucnuo o moj; osjetila sam jak okusviskija u njegovu dahu. Čvrsto mi je stegnuo stražnjicu i stisnuo meuza se, pa sam preko slojeva suknja i podsuknja osjetila ukrućeniorgan ispod njegova kilta.Ispustio me isto tako naglo kao što me i uhvatio. Nepravilno dišući,

glavom mi je pokazao niz hodnik. Pramen riđe kose pao mu je načelo, pa ga je zagladio natrag na tjeme.“Idi sad, curo”, rekao mi je, “prije no što platiš veću cijenu.”Otišla sam, bosonoga.S obzirom na sinoćnja događanja, očekivala sam da će većina

stanovnika dvorca ujutro ostati dokasno u krevetu i možda se dovućiu prizemlje da se okrijepi vrčem piva kad sunce već bude visoko -dakako, pod pretpostavkom da uopće odluče izaći iz soba. Alipokazalo se da su gorštački Škoti iz klana MacKenzie čvršći soj nošto sam pretpostavljala, jer je dvorac brujao poput košnice mnogoprije svitanja. Grubi glasovi dozivali su uzduž i poprijeko hodnika,oklopi su zveckali a čizme lupale dok su se muškarci pripremali zalov na vepra.Jutro je bilo hladno i maglovito, ali kad sam na putu za dvoranu

srela Ruperta u dvorištu, on me stao uvjeravati da su ovo najboljemoguće vremenske prilike za lov na vepra.“Veprovi imaju tako debelu kožu da im hladnoća ne predstavlja

problem”, objasnio mi je, žustro bruseći vrh koplja na brusu koji jepokretao nogom, “a u tako gustoj magli osjećaju se sigurni - zato štone mogu vidjeti približavanje ljudi, znate.”Obuzdala sam se da ne odvratim kako to znači da ni lovci ne mogu

vidjeti vepra sve dok se ne nađu pokraj njega.Kad su se kroz maglu počele probijati krvavocrvene i zlatne

sunčeve zrake, u prednjem dvorištu okupila se grupa lovaca, s

kapljicama vlage na odjeći i oduševljenim sjajem u očima. Laknulomi je kad sam shvatila da žene ne sudjeluju u lovu i da sezadovoljavaju nuđenjem ječmenih pogača i piva iz bačve junacimana odlasku. Gledajući za mnoštvom muškaraca koji su odlazili premaistočnoj šumi, svi do zuba naoružani kopljima, sjekirama, lukovima,tobolcima punim strijela i bodežima, bilo mi je pomalo žao vepra.Sat vremena poslije, kad su me hitno pozvali na rub šume da

previjem rane muškarcima koji su, pretpostavljala sam, neočekivanonabasali na zvijer u magli, to se raspoloženje pretvorilo u zadivljenopoštovanje.“U vražju mater!” uzviknula sam ugledavši razjapljenu, nazupčanu

posjekotinu koja se protezala od koljena do gležnja. “To je učiniovepar? Zar su mu zubi od nehrđajućeg čelika?”“Molim?” Ranjeni muškarac bio je blijed od šoka i previše potresen

da mi odgovori, ali jedan od momaka koji su mi pomagali dobacio mije začuđen pogled.“Nije važno”, odvratila sam i čvrsto omotala ozlijeđenu potkoljenicu

zavojem. “Odnesite ga u dvorac, pa ćemo reći gospođi Fitz neka mudade vruću gustu juhu i plahte. Moram mu zašiti ranu, a ovdjenemam potreban pribor.”S brežuljka u magli još uvijek su dopirali ritmički povici goniča.

Iznenada se visoko iznad magle i drveća zaorio bolan krik, a jedaniznenađeni fazan izletio je iz obližnjeg skrovišta sa zastrašujućim le-petanjem krila.“Blagi Bože na nebesima, što je sad?” Zagrabila sam pregršt zavoja

prepustivši pacijenta svojim pomoćnicima i potrčala prema šumi.Magla je ispod granja bila gušća pa nisam mogla vidjeti više od

metar-dva ispred sebe, ali uzbuđeni uzvici i pucketanje granja vodilisu me u pravom smjeru.Projurio je pokraj mene odostrag. Slušajući napregnute uzvike,

nisam ga čula, a nisam ga ni vidjela sve dok nije prošao. Mračnamasa kretala se nevjerojatnom brzinom, a apsurdno tanki raskoljenipapci bili su gotovo nečujni na raskvašenom lišću.Iznenadna pojava te prikaze toliko me zapanjila da se u prvi mah

nisam ni sjetila uplašiti. Ostala sam buljiti kroz maglu u mjesto gdjeje čekinjasto crno stvorenje nestalo. Tek kad sam podigla ruku dazagladim vlažne pramenove kose koji su mi se kovrčali oko obraza,

na ruci sam ugledala prugu crvenih mrlja. Spustivši pogled, ugledalasam istu takvu prugu na suknji. Zvijer je ranjena. Je li ono možda bioveprov urlik?Nisam baš bila uvjerena u to, znala sam raspoznati zvuk smrtnog

ranjavanja. A zvijer je projurila pokraj mene u punoj brzini. Dubokosam uzdahnula i krenula u zid magle da potražim ranjenogmuškarca.Našla sam ga u podnožju male padine, okružena ljudima u

kiltovima. Pokrili su ga ogrtačima od pleda da ga ugriju, ali pokrivačna nogama zlokobno je potamnio od vlage. Na padini kojom seotkotrljao ostala je široka blatnjava brazda, a na mjestu gdje je sreovepra hrpa blatnjava lišća i komad zemlje. Kleknula sam do njega,podigla ogrtač s njegovih nogu i dala se na posao.Tek što sam počela, uzvici okolnih muškaraca natjerali su me da se

okrenem, pa sam ugledala onaj obris iz noćne more kako sepojavljuje iz drveća, opet nečujno.Ovog puta imala sam dovoljno vremena da spazim držak noža u

boku zvijeri, možda djelo čovjeka koji je ležao na tlu preda mnom. Iopaku žućkastu kljovu, zamrljanu crvenilom, poput ludih malih očiju.Jednako zapanjeni kao i ja, muškarci oko mene posegnuli su za

oružjem. Jedan visoki muškarac, brži od ostalih, zgrabio je koplje izruke svog skamenjenog druga i zakoračio na proplanak.Bio je to Dougal MacKenzie. Hodao je gotovo nehajno, noseći

koplje nisko iznad tla, držeći ga s obje ruke, kao da se spremaiskopati grudu zemlje. Krenuo je prema zvijeri obraćajući joj se tihimglasom, mrmljajući joj nešto na gelskom, kao da je želi namamiti izskloništa krošnji pod kojima je stajala.Prvi napad bio je iznenadan poput eksplozije. Zvijer je projurila tako

blizu nas da je njezin prolazak izazvao lepršanje smeđeg lovačkogtartana. Odmah se okrenula i vratila, samo mrlja mišićava bijesa.Dougal je skočio u stranu poput borca s bikovima i zamahnuo premanjoj kopljem. Natrag, naprijed i ponovo. Sve je to manje podsjećalona žestoku borbu a više na ples; oba su protivnika bila snažna, alitako hitra da je izgledalo kao da lebde iznad tla.Sve je završilo za minutu ili dvije, premda se činilo da je trajalo

mnogo dulje. Izmaknuvši se oštrim kljovama, Dougal je podigao vrhkratkog debelog koplja i zario ga ravno u nakošena pleća zvijeri.

Začuo se udarac koplja i prodorno skvičanje od kojeg su mi se diglesve dlačice na podlakticama. Sitne svinjske oči stale su se micatilijevo-desno, grozničavo tražeći svog suparnika, a mekani papciudarili su o tlo izbacujući debele grude vlažne zemlje.Skvičanje je naglo prestalo i načas je zavladao muk. Onda se

začulo obično svinjsko roktanje i veprov se trup smirio.Dougal nije pričekao da zvijer krepa. Obišao je životinju koja se

divlje trzala i vratio do ozlijeđenog čovjeka. Spustio se na koljena istavio ruku ispod ranjenikovih ramena, preuzevši mjesto čovjeka kojiga je počeo pridržavati. Tanki mlaz krvi pošpricao mu je visokejagodične kosti, a osušene kapljice zamrsile su mu kosu na jednojstrani glave.“Miruj, Geordie”, rekao je ranjenom čovjeku, a njegov inače grubi

glas iznenada je postao blag. “Miruj. Ubio sam vepra, čovječe. Sveje u redu.”“Dougal? Jesi li to ti, čovječe?” Ranjeni čovjek okrenuo je glavu

prema Dougalu i s naporom otvorio oči.Dok sam mu hitno provjeravala puls i znakove života, s

iznenađenjem sam slušala Dougalov glas. Žestoki i nemilosrdniDougal obraćao se čovjeku tihim glasom i govorio mu utješne riječi,čvrsto ga privivši uza se i milujući mu raskuštranu kosu.Spustila sam se na pete i ponovo posegnula prema hrpi odjeće na

tlu pokraj sebe. Iz najmanje dvadeset centimetara duge, dubokerane koja se protezala stegnom od međunožja, postojano je curilakrv. Ali nije šikljala, što znači da bedrena arterija nije presječena i dapostoje dobri izgledi da se krvarenje zaustavi.Ali krvarenje iz želuca nije se moglo zaustaviti, na mjestu gdje su

oštre kljove podjednako rasparale kožu, mišiće, opnu želuca icrijeva. Ondje nisu bile presječene velike žile, ali kroz nazubljenuposjekotinu na koži jasno sam vidjela da su probijena crijeva. Takveabdominalne rane često su kobne, čak i s modernim operacijskimdvoranama, kirurškim koncima i svim dostupnim antibioticima.Sadržaj probijenih crijeva izlijevao se u šupljine tijela, kontaminirajućičitavo područje i činio infekciju neizbježnom. A bez ičega što bi mumoglo pomoći, osim glavica češnjaka i cvjetova stolisnika...I Dougal je pogledao groznu ranu, a onda mene. Usne su mu se

pomakle, nečujno oblikujući riječi preko ranjenikove glave: “Može li

preživjeti?”Šutke sam odmahnula glavom. Pridržavajući Geordieja, Dougal je

načas zastao, a onda je ispružio ruku i odvezao zavoj koji sam muna brzinu bila svezala oko stegna. Pogledao me kao da me izazivada se usprotivim, ali ja sam samo kratko kimnula glavom. Mogla samzaustaviti krvarenje i dopustiti da ga odnesu natrag u dvorac, pa daondje leži u sve većoj agoniji i možda još danima trpi boli, sve dokmu se rana na trbuhu ne zagnoji, a infekcija se napokon dovoljnoproširi da ga ubije. Ono što mu je Dougal omogućio bila je, možda,bolja smrt - da umre na otvorenom, dok mu krv iz srca mrlja isto onolišće koje je zamrljala krv zvijeri koja ga je ubila. Otpuzala sam povlažnom lišću do Geordiejeve glave i prihvatila pola njezine težine nasvoj dlan.“Uskoro će vam biti bolje”, rekla sam mu mirnim glasom, onako

kako su me naučili. “Bol će uskoro popustiti.”“Da, već mi je... bolje. Više ne osjećam nogu... a ni ruke... Dougal...

jesi li ovdje? Jesi li ovdje, čovječe?” Slijepo je ispružio obamrle ruke.Dougal ih je čvrsto stisnuo, nagnuo se i promrmljao mu nešto nauho.Geordie se iznenada svinuo u leđima i zario pete duboko u

blatnjavu zemlju; tijelo mu se žestoko protivilo onome što mu je duhveć počeo prihvaćati. S vremena na vrijeme duboko je uzdahnuo,kao čovjek koji krvari nasmrt pa traži zrak, gladan kisika koji munedostaje.U šumi je bilo vrlo tiho. Ptice nisu pjevale u magli, a ljudi koji su

strpljivo čučali u sjeni krošnji bili su isto tako tihi kao i okolno drveće.Nagnuti nad tijelom u agoniji, Dougal i ja mrmljali smo ranjenomčovjeku riječi utjehe, dijeleći neugodnu, bolnu i neizbježnu zadaću damu pomognemo umrijeti.Vratili smo se u dvorac u tišini. Ja sam hodala pokraj mrtvog tijela

koje je ležalo na improviziranoj nosiljci od jelova granja. Iza nas, naistoj takvoj nosiljci, ležalo je tijelo njegova protivnika. Dougal je samhodao na čelu.Ušavši u glavno dvorište, ugledala sam punašnu nisku figuru oca

Baina, seoskog svećenika, kako zakašnjelo hita da pomogne palomčlanu svoje pastve.

Kad sam se okrenula prema stubama koje vode u ambulantu,Dougal je zastao i uhvatio me za ruku. Nosači nosiljke sGeordiejevim pokrivenim tijelom produžili su prema kapelici,ostavljajući nas u praznom hodniku. Držeći me za zapešće, Dougalme napeto pogledao.“Vi ste već gledali ljude kako umiru”, rekao mi je bezizražajnim

glasom. “Nasilnom smrću.” Nije to bilo pitanje nego gotovo optužba.“Mnogo njih”, odvratila sam jednako bezizražajnim glasom, a onda

sam istrgla ruku iz njegova stiska i otišla se pozabaviti svojimživućim pacijentima.Ma koliko grozna bila, Geordiejeva smrt samo je nakratko pokvarila

raspoloženje na svečanosti. Istog popodneva u kapelici dvorcaodržana je raskošna misa zadušnica, a sutradan ujutro počele suigre.Od kojih ja nisam mnogo vidjela jer sam bila zaokupljena viđanjem

rana sudionika, tako da o autentičnim igrama škotskih gorštaka sasigurnošću mogu reći samo to da su prilično grube. Previla sam ranujednom nespretnjakoviću koji se uspio posjeći pokušavajući plesatimeđu mačevima, namjestila slomljenu nogu nesretniku koji se našaona putu neoprezno bačenog kladiva i škrto dijelila ricinusovo ulje isirup potočarke mnoštvu djece koja su se prejela slatkiša. Krajempopodneva, bila sam već gotovo posve iscrpljena.Popela sam se na stol u ambulanti i gurnula glavu kroz uski prozor

da udahnem malo zraka. Galama, smijeh i glazba s polja na kojemsu se održavale igre prestali su. Dobro. Znači da neće biti novihpacijenata, barem do sutra. Što je ono Rupert rekao da sada slijedi?Natjecanje u streličarstvu? Hram. Provjerila sam zalihu zavoja iumorno zatvorila za sobom vrata ambulante.Izašla sam iz dvorca i zaputila se prema stajama. Obuzela me

potreba za društvom koje nije ljudsko, koje ne govori i ne krvari. Anadala sam se da ću možda sresti i Jamieja, kako god da se preziva,i dobiti priliku da mu se još jedanput pokušam ispričati zbogpolaganja zakletve. Istina, uspio se izvući, ali očito, da je bilo ponjegovu, uopće ne bi ni bio ondje. A što se tiče govorkanja o našojnavodnoj ljubavnoj vezi koje Rupert sada možda širi, o tome nisamhtjela razmišljati.

A nisam željela razmišljati ni o svojoj situaciji. Ali morat ću, prije iliposlije. Nakon što se moj pokušaj bijega na početku skupa takospektakularno izjalovio, pitala sam se bi li mi izgledi bili bolji nasvršetku. Istina, tada će većina konja odlaziti, zajedno s gostima. Alijoš uvijek će mi ostati na raspolaganju dovoljan broj konja iz dvorca.S malo sreće, nestanak jednog od njih pripisat će se nasumičnojkrađi; sajmom i igrama vrzmalo se dosta sumnjivih tipova. A u strciodlazaka, možda prođe izvjesno vrijeme prije no što itko shvati dame nema.Hodala sam uz ogradu obora, razmišljajući kojim bih putem mogla

pobjeći. Problem je bio u tome što sam imala samo nejasnupredodžbu o tome gdje se nalazim u odnosu na mjesto na koje samhtjela otići. A budući da me, zahvaljujući liječenju ozlijeđenih naigrama, sada poznaje gotovo svaki pripadnik klana MacKenzieodavde do granice, neću moći nikoga pitati za put.Iznenada sam se zapitala je li Jamie obavijestio Columa ili Dougala

o mom neuspješnom pokušaju bijega one večeri kad su se polagalezakletve. Ni jedan od njih nije mi to spomenuo, pa sam zaključila dato možda ipak nije učinio.U oboru nije bilo konja. Otvorila sam vrata ograde, a srce mi je

poskočilo kad sam ugledala i Jamieja i Dougala kako sjede jedan dodrugoga na bali sijena. Izgledali su jednako iznenađeni mojompojavom kao i ja njihovom, ali galantno su ustali i ponudili mi dasjednem.“Oprostite”, odvratila sam povlačeći se prema vratima. “Nisam vas

htjela prekinuti.”“Ne, curo”, odvratio je Dougal. “Ono što sam upravo govorio

Jamieju tiče se i vas.”Kratko sam pogledala Jamieja, a on je uzvratio jedva vidljivim

kimanjem glave. Dakle, nije rekao Dougalu o mom pokušaju bijega.Sjela sam, pomalo oprezna zbog Dougala, prisjetivši se one male

scene u hodniku u noći polaganja zakletvi, premda je on poslije nijespomenuo ni jednom riječju ni gestom.“Za dva dana krećem na put”, naglo mi je rekao. “Odlučio sam

povesti vas dvoje sa sobom.”“Kamo nas vodite?” iznenađeno sam upitala, osjetivši da mi srce

brže kuca.

“U obilazak MacKenziejeve zemlje. Budući da Colum ne putuje, jamoram obići seljake i vazale koji nisu mogli doći na skup. I usputobaviti pokoji poslić ovdje-ondje...” Odmahnuo je rukom, odbacujućiih kao trivijalne.“Ali što ću vam ja?” htjela sam znati. “Hoću reći, što ćemo vam mi?”Malo je razmislio. “Pa, Jamie je vješt s konjima. A što se tiče vas,

Colum smatra da bi bilo pametno odvesti vas do Fort Williama.Tamošnji zapovjednik mogao bi vam... pomoći da pronađete svojuobitelj u Francuskoj.” Ili bi mogao pomoći tebi, pomislila sam, dadoznaš tko sam. A tko zna što mi još prešućuješ? Dougal mepažljivo promatrao da vidi kako ću reagirati na vijest.“U redu”, mirno sam odgovorila. “To mi zvuči kao dobra ideja.”

Izvana sam ostala mirna, ali u sebi sam se obradovala. Kakve lisreće! Sada više ne moram pokušavati pobjeći iz dvorca. Dougal ćeme većinu puta odvesti sam. A vjerovala sam da od Fort Williamabez većih teškoća mogu sama naći put. Do Craigh na Duna i dokruga uspravnih kamenova. A onda, uz malo sreće, i natrag kući.

Treći dio

Na putu

11.Razgovori s odvjetnikom

Izjahali smo kroz vrata dvorca Leoch dva dana poslije, neposrednoprije zore. Konji su oprezno koračali preko kamenitog mosta ugrupicama po dva, tri ili četiri, ispraćeni povicima za sretan put igakanjem divljih patki na jezeru. S vremena na vrijeme bacila bihpogled preko ramena, sve dok obris dvorca nije napokon nestao izazavjese svjetlucave magle. Pomisao da nikad više neću vidjeti toturobno kameno zdanje i njegove stanovnike ispunila me neobičnimosjećajem žaljenja.Bat konjskih kopita potmulo je odjekivao u magli. Glasovi su se

čudno širili vlažnim zrakom, pa se dozivanje s jednog kraja dugepovorke katkad lako moglo čuti na drugom, a onda bi se zvukoviobližnjeg razgovora pretvorili u isprekidano mrmljanje. Činilo se kaoda jašemo kroz izmaglicu nastanjenu duhovima. Bestjelesni glasovilebdjeli su zrakom, čas dolazeći iz daljine, a onda iz začudne blizine.Ja sam jahala u sredini povorke; s jedne mi je strane jahao vojnik

kojem nisam znala ime, a s druge Ned Gowan, sitni pisar kojeg samvidjela kako radi u Columovoj dvorani. Kad smo na putu zapodjenulirazgovor, shvatila sam da je on više od običnog pisara.Ned Gowan bio je odvjetnik. Rodio se, odrastao i školovao u

Edinburghu, a točno je tako i izgledao. Bio je to sitan, postariji čovjekurednih i preciznih navika, u kaputu od kvalitetnog sukna, finimvunenim dokoljenkama, platnenoj košulji s malim nagovještajemčipke na rukavima i hlačama od materijala koji je bio dobro pogođenkompromis između zahtijeva putovanja i statusa njegova poziva.Sliku su upotpunjavale male uske naočale sa zlatnim okvirima, lijepavrpca za kosu i dvorogi šešir od plavog pusta. Tako je savršenoutjelovljivao pravnika da ga nisam mogla pogledati a da se nenasmiješim.Jahao je pokraj mene na mirnoj kobili, s dvije goleme izlizane

kožnate torbe prebačene preko sedla. Objasnio mi je da u jednojnosi pribor svog poziva: tintarnicu, pera i papir.

“A što nosite u onoj?” upitala sam ga pogledavši drugu torbu. Prvaje bila dupkom puna, a druga se činila gotovo praznom.“Ta je predviđena za zakupnine poglavaru”, odgovorio je odvjetnik

potapšavši praznu torbu.“Znači da on očekuje prilično?” upitala sam, a gospodin Gowan

dobroćudno je slegnuo ramenima.“Ne baš previše, draga moja. Ali većina zakupnina bit će isplaćena

u penijima i drugim sitnim kovanicama. A one, nažalost, zauzimajuviše prostora od vrednijih kovanica.” Na odvjetnikovim tankimusnama zatitrao je osmijeh. “Osim toga, još uvijek je lakše nositigomile bakra i srebra nego glavninu poglavareva dohotka.”Okrenuo se i bacio prodoran pogled preko ramena na dvoja kola

koja su vukle mazge na začelju povorke.“Vreće žita i hrpe repe barem imaju prednost da se ne kreću.

Nemam ništa protiv peradi, ako je prikladno svezana i stavljena ukrletke. A ni protiv koza, premda su one nezgodne zbog svojihsvežderskih navika. Jedna mi je lani pojela rupčić, premda morampriznati da je krivica moja, jer sam dopustio da mi tkanina viri izdžepa kaputa.” Zatim je odlučno izravnao tanke usne. “Ali ove samgodine izdao jasne zapovijedi. Nećemo prihvaćati žive svinje.”Pretpostavila sam da nužnost zaštite bisaga gospodina Gowana i

dvojih kola objašnjava prisutnost dvadesetak ljudi koji su sačinjavalipreostali dio skupine za ubiranje zakupnine. Svi su bili naoružani ijahali na konjima, a s nama je išao i izvjestan broj natovarenihživotinja, koje, pretpostavila sam, prenose hranu za našu skupinu.Između pozdrava i uzvika, gospođa Fitz rekla mi je da ćemo imatioskudan ili nikakav smještaj i da ćemo često morati prenoćitilogorujući uz cestu.Silno me zanimalo što je to navelo čovjeka s očiglednim

kvalifikacijama gospodina Gowana da preuzme službu u udaljenomškotskom gorju, daleko od blagodati civiliziranog života na koji jezacijelo naviknut.“Pa, što se toga tiče”, odgovorio je kad sam ga upitala, “kad sam

bio mlad, imao sam malu firmu u Edinburghu. S čipkastimzavjesama na prozorima i sjajnom mjedenom pločicom s mojimimenom pokraj vrata. Ali dozlogrdilo mi je iz dana u dan pisati

oporuke, sastavljati ugovore i gledati ista lica na ulici. I tako samotišao”, jednostavno je rekao.Kupio je konja i nešto namirnica i krenuo na put, ne znajući ni kamo

je pošao ni što će učiniti kad tamo stigne.“Vidite”, rekao mi je brišući nos rupčićem s monogramom, “moram

priznati da gajim sklonost prema pustolovinama. A budući da me nidruštveni položaj ni obiteljsko podrijetlo nisu predodredili za životdrumskog razbojnika ili pomorca, što su najpustolovnija zanimanjakoja sam u ono vrijeme mogao zamisliti, odlučio sam da umjestotoga odem u škotsko gorje. Vjerovao sam da ću s vremenom moždauspjeti nagovoriti poglavara nekog klana da... pa, da mu na nekinačin služim.”A tijekom svojih putovanja, doista je naišao na takvog poglavara.“Jacoba MacKenzieja”, rekao je prisjećajući ga se s naklonim

osmijehom. “Bio je to gadan stari riđokosi lupež.” Kimnuo je premariđoj kosi Jamieja MacTavisha koja je blistala u magli na čelupovorke. “Njegov mu je unuk vrlo sličan, znate. Jacob i ja upoznalismo se preko pištolja, jer me on u tom trenutku pljačkao. Budući danisam baš imao bogzna kakav izbor, rado sam mu predao konja itorbe. Ali mislim da se malo iznenadio kad sam ga zamolio dapođem s njim, pješice ako je neophodno.”“Jacob MacKenzie?” upitala sam. “Columov i Dougalov otac?”Postariji odvjetnik kimnuo je glavom. “Da. Dakako, on u to vrijeme

još nije bio predvodnik klana. To je postao tek nekoliko godinaposlije... čemu sam i ja malčice pridonio”, skromno je dodao. “Stvaritada nisu bile tako... civilizirane”, nostalgično je rekao.“Doista?” učtivo sam odvratila. “A Colum vas je... dobio u nasljeđe,

da tako kažem?”“Tako nekako”, odgovorio je gospodin Gowan. “Nastala je mala

zbrka kad je Jacob umro, znate. Nedvojbeno, nasljednik Leocha bioje Colum, ali on...” Zastao je i bacio pogled ispred i iza sebe kako bise uvjerio da nas nitko ne može čuti. Ali onaj vojnik bio je odjahaonaprijed da se pridruži nekolicini svojih drugova, a od vozača kolaiza nas dijelilo nas je dobre četiri dužine konja.“Colum je bio normalan čovjek otprilike do svoje osamnaeste

godine”, nastavio je odvjetnik priču, “i sve je govorilo da će postatidobar vođa. Uzeo je Letitiju za ženu kao dio savezništva s

Cameronima - ja sam sastavio bračni ugovor”, usput je dodao, “aliubrzo nakon vjenčanja doživio je gadan pad tijekom jednog napada.Slomio je bedrenu kost, koja nije dobro zacijeljela.”Kimnula sam glavom. Pa jasno, tako je moralo biti.“A onda je prebrzo ustao iz kreveta”, nastavio je gospodin Gowan s

osmijehom, “pa je pao niza stube i slomio drugu nogu. Ostao je ukrevetu gotovo godinu dana, ali ubrzo je postalo jasno da ćeposljedice biti trajne. A na nesreću, Jacob je upravo tada umro.”Mali čovjek zastao je da sredi misli. Ponovo je pogledao preda se,

kao da nekoga traži, a kad ga nije našao, zavalio se u sedlu.“U to vrijeme također je nastala zbrka oko vjenčanja njegove

sestre”, rekao je. “A Dougal... pa, bojim se da se Dougal u toj aferinije baš iskazao. Inače je tada mogao postati poglavar, vidite, alismatralo se da on za to još nije dovoljno mudar.” Zatresao je glavom.“Oh, oko toga je nastala velika gungula. Okupili su se bratići, stričevii vazali, održan je veliki skup da se ta stvar riješi.”“Ali naposljetku su ipak izabrali Columa”, rekla sam, ponovo

zadivljena snagom ličnosti Columa MacKenzieja. Bacivši pogled naostarjelog malog čovjeka koji je jahao pokraj mene, pomislila samkako je Colum bio sretne ruke i u izboru saveznika.“Jesu, ali samo zato što su braća odlučno stala jedan uz drugoga.

Nitko nije sumnjao u Columovu hrabrost znate, niti u njegovumudrost, samo u njegove tjelesne sposobnosti. Bilo je jasno da onnikad više neće moći povesti ljude u borbu. Ali zato je tu bio Dougal,zdrav i čitav, premda malo nepromišljen i nagao. Stao je iza bratovastolca i zakleo se da će slijediti Columovu riječ i da će biti njegovenoge i ruke, s mačem na bojnom polju. I tako je pao prijedlog daColum postane poglavar, što bi u normalnim okolnostima i postao, ada Dougal postane ratni poglavar i predvodi klan u vrijeme borbi. Bilaje to situacija ne bez presedana”, precizno je dodao.Skromnost kojom je rekao “pao je prijedlog...” jasno je davala do

znanja odakle je taj prijedlog potekao.“A čiji ste vi čovjek?” upitala sam. “Columov ili Dougalov?”“Moja je dužnost da zastupam klan MacKenzie kao cjelinu”,

promišljeno je odgovorio. “Ali formalno gledano, položio samzakletvu Columu.”

Formalno gledano, malo sutra, pomislila sam. Vidjela sampolaganje zakletvi, premda se nisam mogla sjetiti male odvjetnikoveprilike među tolikim muškarcima. Nitko tko je prisustvovao tojceremoniji nije mogao ostati ravnodušan, čak ni rođeni odvjetnik. Akoliko god da su mu kosti stare i koliko god da je do grla ogrezao upravo, ovaj mali odvjetnik na riđoj kobili po vlastitu priznanju imadušu romantika.“On vas zacijelo smatra velikom pomoći”, diplomatski sam rekla.“Oh, tu i tamo malo mu pomognem”, odvratio je. “Nekom sitnicom.

A i drugima. Zatreba li vam kakav savjet, draga moja”, dodao jeveselo sjajeći, “nemojte se ustezati da zatražite moju pomoć.Uvjeravam vas, možete računati na moju diskreciju.” Staromodno senaklonio u sedlu.“Kao što i Colum MacKenzie može računati na vašu odanost?”

upitala sam podigavši obrve. Sitne smeđe oči pogledale su me bezokolišanja, a iz njihovih blijedih dubina provirivali su i lukavost ihumor.“No dobro”, odvratio je bez isprike. “Vrijedilo je pokušati.”“Valjda”, rekla sam, više zabavljena nego razljućena. “Ali ja

uvjeravam vas, gospodine Gowan, da mi vaša diskrecija nijepotrebna, barem ne u ovom trenutku.” Njegov je stil zarazan,pomislila sam čuvši vlastite riječi. Zvučim baš kao i on.“Ja sam engleska dama”, dodala sam čvrstim glasom, “to je sve.

Colum trati svoje vrijeme - a i vaše - pokušavajući izvući iz menetajne koje ne postoje.” Ili tajne koje postoje ali se ne mogu izreći,pomislila sam. Možda je diskrecija gospodina Gowana bezgranična,ali ne i njegova sposobnost vjerovanja.“Nije vas valjda poslao na ovo putovanje samo zato da izvučete iz

mene opasna priznanja, je li?” upitala sam, iznenada pogođena tommišlju.“O, ne.” Gospodin Gowan kratko se nasmijao na tu ideju. “Doista

nije, draga moja. Ja imam važnu funkciju, vodim knjigovodstvo iizdajem potvrde za Dougala, a obavljam i male pravne usluge kojemogu zatrebati pripadnicima klana u udaljenijim područjima. A bojimse da čak ni u ovoj poodmakloj dobi nisam posve prerastao želju datražim pustolovine. Stvari su sada mnogo mirnije nego prije” -

uzdahnuo je, možda sa žaljenjem - “ali uvijek postoji mogućnost davas netko opljačka na putu ili da vas napadne u blizini granice.”Potapšao je drugu torbu na sedlu. “Ova torba nije posve prazna,

znate.” Dovoljno je otvorio preklopac torbe da ugledam dva pištoljasa sjajnim izrezbarenim dršcima, sigurno smještena u dvije omčekoje su ih držale na lakom dohvatu.Zatim me odmjerio upijajući svaku pojedinost moje vanjštine i

odjeće.“I vi biste trebali nositi oružje, draga moja”, rekao mi je blago

prijekornim tonom. “Premda pretpostavljam da Dougal smatra kakoto ne bi bilo prikladno... još. Porazgovarat ću s njim o tome”, obećaomi je.Ostatak dana proveli smo u ugodnom razgovoru, gubeći se u

njegovim sjećanjima na dobra stara vremena, kad su muškarci jošuvijek bili muškarci i kad poguban korov civilizacije nije tako jakodivljao na veličanstvenom licu škotskog gorja.Navečer smo na jednom proplanku pokraj ceste podigli logor. Ja

sam sa sobom bila ponijela pokrivač, zamotan i svezan iza sedla, pasam se spremila provesti svoju prvu noć izvan dvorca s njim. Ali kadsam se udaljila od vatre i zaputila do mjesta iza drveća, bila samsvjesna pogleda koji me slijede. Sloboda ima jasne granice čak i podvedrim nebom, pomislila sam.Do prve postaje na putu stigli smo u podne drugog dana. Bila je to

samo skupina od tri-četiri kolibe, smještena podno malog brežuljkanedaleko od ceste. Iz jedne od koliba iznijet je stolac za Dougala, ajedna debela daska - promišljeno ponijeta u kolima - postavljena jepreko druga dva stolca da gospodinu Gowanu služi kao pisaći stol.On je iz stražnjeg džepa svog kaputa izvukao golemi četverokut

uštirkanog platna i uredno ga položio na panj, koji je privremeno biooslobođen svoje uobičajene funkcije mjesta za cijepanje drva. Zatimje sjeo na njega i stao izvlačiti tintarnicu, knjigu poslovanja i knjigupotvrda, jednako staloženo kao da se još uvijek nalazi u svom uredus čipkastim zavjesama u Edinburghu.Jedan po jedan, pojavili su se ljudi iz obližnjih imanja, da obave svoj

godišnji posao s poglavarovim predstavnikom. Vladala je opuštenaatmosfera, mnogo neformalnija nego prilikom događanja u dvoranidvorca Leoch. Svaki je čovjek došao s posla na polju ili u staji,

privukao slobodan stolac i sjeo pokraj Dougala u prividnoj jednakosti,objašnjavajući, žaleći se ili samo ćaskajući.Neki su došli u društvu jednog ili dvojice kršnih sinova, koji su

donijeli vreće žita ili vune. Na kraju svakog razgovora, neumorni NedGowan napisao bi potvrdu o plaćanju godišnjeg poreza, urednozabilježio transakciju u svoju knjigu poslovanja i dao znak prstomjednom od goniča, koji bi poslušno odnio danak u kola. Nešto rjeđe,mala hrpa kovanica nestala bi u dubinama njegove kožnate torbe, sjedva čujnim zveckanjem. Za to vrijeme, vojnici bi se odmarali ispoddrveća ili otišli u šumu na uzbrdici - u lov, pretpostavljala sam.U sljedećih nekoliko dana ponavljale su se varijacije tog prizora. Tu

i tamo pozvali bi me u kolibu na jabukovaču ili mlijeko, a sve bi ženenagrnule u jednu malu sobu da porazgovaraju sa mnom. Katkad biskupina grubih koliba bila dovoljno velika da u njoj bude taverna iličak i gostionica, koju bi Dougal pretvorio u svoj stožer za taj dan.S vremena na vrijeme, porez je uključivao konja, ovcu ili neku

drugu životinju. Njih bismo obično s nekim u susjedstvu zamijenili zanešto što se može lakše nositi, a ako je Jamie rekao da je konjdovoljno dobar za staje u dvorcu, privezali bismo ga na svojkonopac.Pitala sam se kakva je Jamiejeva uloga u grupi. Premda se on očito

dobro razumio u konje, razumjela se i većina ljudi u grupi, uključujućii samog Dougala. Uzimajući u obzir i to da su ljudi malokad plaćalikonjima, a da konji obično nisu bili bogzna kakvog podrijetla, pitalasam se zašto su smatrali neophodnim da povedu sa sobomstručnjaka. Tek tjedan dana nakon polaska, u jednom selu čije imenisam mogla izgovoriti, doznala sam pravi razlog zašto je Dougalpoveo Jamieja.Premda maleno, selo je bilo dovoljno veliko da ima tavernu s dva-tri

stola i nekoliko klimavih stolaca. Dougal je u njoj primao ljude iubirao porez. A nakon prilično neprobavljivog ručka koji se sastojaood slane govedine i repe, održao je suđenje, plaćajući pivo seljacimazakupnicima i poljodjelcima koji su se zadržali nakon transakcije, inekolicini mještana koji su dolutali u tavernu nakon što su zgotovilisvoj dnevni posao, da bleje u strance i čuju vijesti koje smo nosili.Ja sam tiho sjedila na klupi u kutu, srčući ustajalo pivo i uživajući u

odmoru od jahanja. Nisam obraćala veliku pažnju na Dougalov

govor, koji je stalno prelazio s engleskog na gelski, a uključivao jesve, od sitnih tračeva i farmerskih tema, do naizgled vulgarnih šala ibeskrajnih priča.Dokono sam se pitala koliko će nam dugo trebati da stignemo do

Fort Williama ako nastavimo ovakvim tempom. I kako da se najboljeodvojim od Škota iz dvorca Leoch kad stignemo, a da se nezapetljam s Englezima iz vojnog garnizona. Zadubljena u misli,nisam ni primijetila da već neko vrijeme govori samo Dougal, kao dadrži nekakav govor. Ostali su ga napeto slušali, s povremenimkratkim uzvicima i upadicama. Kako sam postupno ponovo postalasvjesna svoje okoline, shvatila sam da on vješto vodi publiku douzbudljivog vrhunca u vezi s nečim.Osvrnula sam se oko sebe. Debeli Rupert i mali odvjetnik, Ned

Gowan sjedili su uza zid iza Dougala i napeto slušali, a na klupipokraj njih ležali su zaboravljeni vrčevi piva. Namršteno gledajućisvoj vrč, Jamie se nagnuo naprijed i nalaktio na stol. Što god da jeDougal govorio, činilo se da Jamie za to ne haje.Bez upozorenja, Dougal je ustao, uhvatio Jamieja za ovratnik i

povukao ga. Košulja je bila stara, a i loše zašivena, pa ju je bezproblema rasparao po šavovima. Potpuno iznenađen, Jamie seukipio i zaškiljio. Spazila sam da mu se čeljust ukočila, ali nije sepomaknuo dok je Dougal razmicao poderane krpe tkanine da pokaženjegova leđa promatračima.Svi su glasno uzdahnuli kad su ugledali ožiljke na Jamiejevim

leđima, a onda su uzbuđeno i ogorčeno zabrujali. Ja sam otvorilausta, a onda sam začula riječ “Saskinja”, izgovorenu bez lijepihnamjera, pa sam ih opet zatvorila.S licem poput kamena, Jamie je ustao i odmaknuo se od male

grupe ljudi koja ga je okruživala. Oprezno je skinuo razderanukošulju i zamotao je u loptu. Jedna postarija sitna žena, koja mu jedosezala do laktova, zatresla je glavom i stala ga veselo tapšati poleđima, govoreći mu, pretpostavila sam, utješne primjedbe nagelskom. Ako je moja pretpostavka bila točna, očito nisu imaleučinak kojem se nadala.On je škrto odgovorio na nekoliko pitanja prisutnih ljudi. Dvije ili tri

mlade djevojke koje su ušle da uzmu večernje pivo svojih obitelji

stajale su zajedno pokraj daljeg zida, i međusobno se napetodošaptavale, često pogledavajući izbuljenih očiju preko sobe.Dobacivši Dougalu pogled koji bi starijeg čovjeka morao pretvoriti u

kamen, Jamie je odbacio razderanu košulju u kut ognjišta i napustioprostoriju u tri duga koraka, ne obazirući se na suosjećajnomrmljanje gomile.Lišena spektakla, njihova pažnja ponovo se usmjerila na Dougala.

Nisam razumjela većinu komentara, ali oni djelići koje sam uspjelashvatiti bili su intonirani jako protuengleski. Ja sam bila raspetaizmeđu želje da izađem za Jamiejem i da ostanem neprimjetnosjediti na svom mjestu, ali sumnjala sam da Jamie želi društvo, pasam se skutrila u kutu i pognula glavu, proučavajući blijedi, mutniodraz svog lica na površini vrča.Zveckanje metala natjeralo me da podignem pogled. Jedan od

muškaraca, kršni poljodjelac u uskim kožnatim hlačama, bacio jenekoliko kovanica na stol pred Dougala, i činilo se da i sam držigovor. Zatim je zastao i zataknuo palčeve za pojas kao da izazivaostale da nešto poduzmu. Nakon trenutka neizvjesnosti, jedna ilidvije hrabre duše slijedile su njegov primjer, pa onda još nekolicina,izvlačeći bakrene novčiće iz kesa i kožnatih torbica. Dougal im jesrdačno zahvalio i dao znak gostioničaru da posluži još jednu rundupiva. Primijetila sam da odvjetnik Ned Gowan uredno sprema novepriloge u drugu torbu, ne u onu u koju je spremao najamninunamijenjenu Columovim škrinjama, pa sam shvatila što je zacijelosvrha Dougalove male predstave.Kao i svi drugi poslovni pothvati, pobune zahtijevaju kapital.

Okupljanje i prehranjivanje vojske zahtijeva zlato, a i uzdržavanjenjezinih vođa. A ono malo čega sam se sjećala o Zgodnom princuCharlieju, mladom pretendentu na prijestolje, jedan dio podrškedobio je iz Francuske, ali dio financija za njegov neuspješni ustanakdošao je iz plitkih i izlizanih džepova ljudi kojima je želio vladati.Znači da su Colum ili Dougal, ili obojica, jakobiti; poklonici mladogpretendenta i suparnika zakonitog nositelja engleskog prijestolja,Georgea II.Kad je napokon i posljednji od prisutnih seljaka i poljodjelaca otišao

na večeru, Dougal je ustao i protegnuo se s izrazom umjerenazadovoljstva na licu, poput mačke koja je uspjela popiti barem

mlijeko, ako već ne i vrhnje. Odvagnuo je manju kesu, a onda jebacio natrag Nedu Gowanu na čuvanje.“Da, nije loše”, primijetio je. “Od ovako malog mjesta ne može se

mnogo očekivati. Ali ako skupimo još ovoliko, i to će biti pristojnasvota.”“Pristojna baš nije riječ koju bih ja upotrijebila”, odvratila sam,

ukočeno ustajući s mjesta odakle sam gledala događanja.Dougal se okrenuo kao da me tek sad primijetio.“Ne biste?” upitao je, a usta su mu se svinula od zabavljenosti. “A

zašto ne? Imate li što protiv toga da lojalni podanici skupljaju sitnedoprinose za potporu svom suverenu?”“Ništa”, odgovorila sam uzvrativši mu pogled. “Ma koji to suveren

bio. Ali ne sviđaju mi se vaše metode prikupljanja.”Dougal me pažljivo proučavao, kao da će mu moj izraz lica nešto

reći. “Ma koji to suveren bio?” tiho je ponovio. “Mislio sam da negovorite gelski.”“I ne govorim”, kratko sam odgovorila. “Ali imam pamet s kojom

sam se rodila i dva uha koja mi dobro služe. I kako god da se nagelskom kaže ‘živio kralj George’, čisto sumnjam da se kaže ‘BraghStuart’.”Zabacio je glavu i nasmijao se. “Imate pravo”, složio se. “Reći ću

vam kako se na gelskom kaže ‘vaš lenski gospodar i vladar’, ali tonije prikladna riječ za usne jedne dame, pa čak i ako je Saskinja.”Sagnuo se da pokupi izgužvanu košulju iz pepela na ognjištu i

otresao s nje najgore komadiće čađe.“Ako vam se moje metode ne sviđaju, možda biste ih željeli

popraviti”, predložio je, gurnuvši mi upropaštenu košulju u ruke.“Posudite iglu od domaćice i pokrpajte je.”“Pokrpajte je sami!” Vratila sam mu košulju i okrenula se da odem.

“Kako vam drago”, ljubazno je odvratio Dougal iza mojih leđa. “Akoje vi ne želite pokrpati, neka si je onda Jamie pokrpa sam.”Zastala sam, a onda sam se s oklijevanjem okrenula i ispružila

ruku.“U redu”, počela sam, ali prekinula me krupna ruka koja mi se

vinula preko ramena i istrgnula košulju Dougalu iz ruku. Pogledavšinas oboje jednako mračno, Jamie je tutnuo košulju pod mišicu iizašao iz prostorije isto tako nečujno kao što je i ušao u nju.

Našli smo smještaj za noć u kolibi jednog seljaka. Točnije rečeno, jasam ga našla. Muškarci su spavali pod vedrim nebom, na stogovimasjena, na kolima i na komadima bujadi. U obranu mog spola ilistatusa poluzatočenika, dali su mi slamaricu na podu kolibe, u bliziniognjišta.Premda mi je slamarica izgledala neusporedivo bolje od jednog

kreveta u kojem je spavala cijela obitelj od šest članova, pomalo samzavidjela muškarcima na tome što spavaju pod vedrim nebom. Vatruna ognjištu nisu ugasili, samo su je prigušili za noć, a zrak u kolibibio je zagušljiv, pun topline, mirisa i zvukova vrpoljenja, prevrtanja,stenjanja, hrkanja, znojenja i prđenja svojih stanovnika.Nakon izvjesnog vremena, izgubila sam svaku nadu da ću moći

zaspati u tako zagušljivoj atmosferi. Ustala sam i tiho se iskrala izkolibe, uzevši pokrivač sa sobom. U usporedbi sa zrakom uprenatrpanoj kolibi, zrak vani bio je tako svjež da sam se naslonilana kameni zid i stala halapljivo uvlačiti u pluća velike količine ugodnesvježine.Jedan je stražar sjedio tiho i budno pod drvetom pokraj staze.

Kratko me pogledao, a onda je valjda zaključio da neću dalekodospjeti u donjoj košulji, pa se ponovo posvetio rezuckanju malogpredmeta koji je držao u rukama. Na sjajnoj mjesečini, oštricanjegova sitnog sgian dhua svjetlucala se u sjenama ispod krošnje.Obišla sam kolibu i uspela se na brežuljak iza nje, pazeći da ne

nagazim na neko od sklupčanih tijela u travi. Pronašla sam ugodnozaklonjeno mjesto između dva velika kamena i napravila udobnognijezdo za sebe od hrpe trave i pokrivača. Ispružila sam se na tlo izagledala se u puni mjesec koji je sporo putovao nebom.Upravo sam tako gledala dizanje mjeseca kroz prozor dvorca

Leoch one prve noći kao Columov nevoljki gost, što znači da je odmog nesretnog prolaska kroz krug uspravnih kamenova prošlomjesec dana. Sada sam barem vjerovala da znam zašto sukamenovi ondje postavljeni.Vjerojatno sami nisu imali nikakvo osobito značenje, nego su služili

samo kao oznake. Baš kao znak koji upozorava na odron kamenja ublizini ruba stijene, i uspravni kamenovi postavljeni su s namjeromda označe opasno mjesto. Mjesto na kojem... što? Na kojem je koravremena tanka? Na kojem se nalazi neka vrste otvorenih vrata?

Premda graditelji tih krugova vjerojatno nisu znali što zapravoobilježavaju. Za njih je to možda bilo mjesto grozomorne tajne imoćne magije; mjesto na kojem ljudi nestaju bez upozorenja. Ili semožda pojavljuju niotkuda.To je zanimljiva misao. Što bi se dogodilo, zapitala sam se, da je

netko bio prisutan na Craigh na Dunu kad sam se ja iznenadapojavila niotkuda? Pretpostavila sam da to ovisi o vremenskomrazdoblju u koje čovjek doputuje. Da me neki seljak zatekao u takvimokolnostima u ovom vremenu, vjerojatno bi pomislio da sam vješticaili vila. S obzirom na reputaciju tog brežuljka, vjerojatnije bi pomislioda sam vila.A može lako biti da je taj brežuljak upravo tako i stekao svoju

reputaciju, pomislila sam. Ako su ljudi tijekom godina iznenadanestajali, ili se isto tako naglo pojavljivali niotkuda na određenommjestu, ono bi s dobrim razlogom postalo poznato po čarolijama.Gurnula sam stopalo ispod pokrivača i stala micati nožnim

palčevima na mjesečini. Sa svojih sto šezdeset sedam centimetara,bila sam prilično visoka žena za ova vremena, jednako visoka kao imnogi muškarci. Dakle, budući da me nisu mogli zamijeniti zapripadnicu naroda vilenjaka, vjerojatno bi zaključili da sam vještica ilinekakav zloduh. Na temelju ono malo stvari koje sam znala osadašnjim metodama postupanja s takvim prikazama, mogla samsamo biti zahvalna što nitko nije bio prisutan kad sam se pojavila.Dokono sam se zapitala što bi se dogodilo kad bi cijela stvar

funkcionirala u obrnutom smjeru. Kad bi netko nestao iz ovogvremena i pojavio se u mom? Na kraju krajeva, upravo sam to isama namjeravala učiniti, ako je to uopće moguće izvesti. Kako bineki Škot iz modernih vremena, primjerice upraviteljica pošte,gospođa Buchanan, reagirao kad bi se netko poput, recimo,Murtagha, iznenada pojavio pred njom?Zaključila sam da bi ona najvjerojatnije pobjegla i pozvala policiju. A

možda ne bi ništa učinila, nego bi samo prijateljima i susjedimaispripovijedala priču o nevjerojatnoj stvari koja joj se neki dandogodila...A kako bi to bilo za došljaka? Pa, uz malo opreza i sreće, možda bi

se uspio uklopiti u novo vrijeme a da ne privuče preveliku pažnju. Nakraju krajeva, ja uspijevam proći kao normalan stanovnik ovog

vremena i mjesta, premda moj izgled i jezik izazivaju mnogosumnjičavosti.Ali što ako bi se raseljena osoba previše razlikovala od drugih ili

ako bi stala pričati na sav glas što joj se dogodilo? Ako bi se nekiupadljivi stranac našao u primitivnim vremenima, vjerojatno bi gajednostavno ubili na licu mjesta, bez mnogo pitanja. A ako bi senašao u prosvjetljenijim vremenima, ako ga ne bi mogli smiriti,vjerojatno bi ga proglasili luđakom i otpremili u duševnu bolnicu.Lako je moguće da se takve stvari događaju od pamtivijeka,

pomislila sam. Čak i kad bi se nestanak dogodio pred svjedocima,ne bi bilo nikakvih dokaza, ničega što bi posvjedočilo o tome što sedogodilo, jer bi jedina osoba koja zna odgovor nestala. A što se tičenestalog čovjeka, on bi na drugom kraju putovanja vjerojatno držaojezik za zubima.Zadubljena u misli, nisam čula tihe glasove i zvuk koraka u travi, pa

sam se prilično uplašila začuvši nečiji glas samo metar-dva dalekood mene.“Vrag neka te nosi, Dougale MacKenzie”, rekao je glas. “Bez obzira

na to što smo rođaci, ovo ti nisam dugovao.” Glas je bio tih, ali napetod gnjeva.“Nisi?” pomalo je zabavljeno odvratio drugi glas. “Čini mi se da se

sjećam izvjesne zakletve na vjernost. Mislim da je glasila: ‘Sve dokse nalazim na području klana MacKenzie.’” Začuo se blag udarac,kao da netko udara nogom o zemlju obraslu travom. “A ovo jestpodručje klana MacKenzie, momče.”“Zakleo sam se Columu a ne tebi.” Dakle, bio je to mladi Jamie

MacTavish; nije bilo teško pogoditi zašto se uzrujao.“To je jedno te isto, momče, i ti to znaš.” Začuo se lagani zvuk, kao

pljuska u obraz. “Zakleo si se na odanost poglavaru klana, a izvanLeocha, ja sam Columova glava i ruke, isto kao i noge.”“Nikad nisam vidio bolji primjer za to da desnica ne zna što radi

ljevica”, uslijedio je brzi odgovor. Unatoč gorčini, u glasu se osjećaladuhovitost čovjeka koji uživa u prepirci. “Što misliš, kako će desnicareagirati kad dozna da ljevica prikuplja zlato za Stuarte?”Nastupila je kratka stanka prije no što je Dougal odgovorio:

“MacKenzieji, MacBeolaini i MacVinichi, svi su oni slobodni ljudi.Nitko ih ne može prisiliti da daju nešto protiv svoje volje, niti ih

zaustaviti. A tko zna? Na kraju bi se moglo pokazati da će Columdati više za princa Charlesa Edwarda nego svi ostali zajedno.”“Moglo bi”, složio se dublji glas. “A sutra bi moglo kišiti nagore

umjesto nadolje. Što ne znači da ću čekati na vrhu stuba držeći malukantu okrenutu naopačke.”“Ne? Kad bi Stuart došao na prijestolje, ti bi od toga imao više

koristi nego ja, momče. A od Engleza ne možeš očekivati ništa osimomče. Ako ti nije stalo do tog tvog ludog vrata...”“Moj je vrat moja briga”, žestoko ga je prekinuo Jamie. “A i moja

leđa.”“Ne dok putuješ sa mnom, momče dragi”, odvratio je njegov ujak

podrugljivim glasom. “Ako želiš čuti što ti Horrocks ima reći, postupatćeš kako ti se kaže. I to bi ti bilo najpametnije; možda si vješt siglom, ali imaš samo jednu čistu košulju.”Uto sam začula meškoljenje, kao da netko ustaje s kamena i tihim

koracima odlazi po travi. Ali udaljava se samo jedan par nogu,pomislila sam. Uspravila sam se u sjedeći položaj što sam tišemogla i oprezno provirila preko vrha jednog od kamenova koji su mezaklanjali.Jamie je još uvijek sjedio pogrbljen na kamenu nekoliko koraka

dalje; obgrlio je koljena laktovima i spustio bradu na sklopljene šake.Gotovo mi je bio okrenut leđima. Ne želeći mu smetati, počela samse polako povlačiti, ali on je uto iznenada progovorio.“Znam da ste tu”, rekao je. “Izađite, ako želite.” Sudeći po boji

glasa, bilo mu je posve svejedno hoću li ga poslušati. Ustala sam ikrenula prema njemu, a onda sam shvatila da sam u podsuknji.Zaključivši da on ima dovoljno briga, a da bi se još i crvenio zbogmoje golotinje, taktično sam se ogrnula pokrivačem prije no što sammu prišla.Sjela sam do njega, naslonila se na kamen i pomalo plaho ga

pogledala. Nakon što me pozdravio kratkim kimanjem glave, nije seobazirao na mene, potpuno zadubljen u neugodne misli, sudeći pomrštenju. Jednim je stopalom nemirno lupkao po kamenu na kojemje sjedio, a prste je čvrsto isprepleo, a onda ih je rastegnuo tako jakoda se začulo sitno pucketanje nekoliko zglobova.To me pucketanje podsjetilo na satnika Mansona, časnika za

opskrbu u bolnici u kojoj sam radila. On je sve nestašice, zakašnjele

dostave i beskrajni idiotizam vojne birokracije prihvaćao kao svojupokoru. U normalnim okolnostima bio je blag i ljubazan čovjek, alikad bi frustracije postale prevelike, nakratko bi se povukao u svojured, zatvorio vrata i stao svom snagom udarati šakom u zid.Posjetitelji u predsoblju zadivljeno bi gledali kako se savitljivi drvenizid trese od siline njegovih udaraca. Nekoliko trenutaka poslije,satnik Manson ponovo bi se pojavio, ozlijeđenih šaka ali opet miran ispreman da se suoči s najnovijom krizom. Kad su ga naposljetkupremjestili u drugu jedinicu, zid u njegovu uredu imao je na desetkerupa veličine šake.Gledajući mladića na kamenu kako pokušava iščašiti prste, odmah

sam pomislila na satnika kako se suočava s nekim nerješivimproblemom opskrbe.“Morate nešto udariti”, rekla sam mu.“Molim?” Iznenađeno je podigao pogled, kao da je zaboravio da

sam u blizini.“Udarite nešto”, savjetovala sam mu. “Osjetit ćete se bolje.”Zaustio je da nešto kaže, ali onda je ustao s kamena, odlučnim

korakom krenuo prema stablu trešnje čvrsta izgleda i snažno gaudario. Izgleda da mu je to pružilo izvjesno olakšanje, pa je jošnekoliko puta udario deblo koje se treslo, uzrokujući da mu na glavupadne gusta kiša svijetloružičastih latica.Trenutak poslije vratio se sišući izgrebene zglobove šake.“Hvala”, rekao mi je s ironičnim osmijehom. “Možda ću noćas ipak

moći zaspati.”“Jeste li ozlijedili šaku?” Ustala sam da mu pregledam šaku, ali on

je odmahnuo glavom i pažljivo protrljao zglobove dlanom druge ruke.“Ne, nije to ništa.”Načas smo stajali u nelagodnoj tišini. Nisam mu htjela ništa reći o

razgovoru koji sam načula, a ni o ostalim večerašnjim događajima.Napokon sam prekinula tišinu i rekla: “Nisam znala da ste ljevak.”“Ljevak? Oh, mislite krivoruk. Da, uvijek sam bio. Učitelj bi mi

katkad svezao lijevu ruku za pojas na leđima, kako bi me prisilio dapišem drugom rukom.”“Možete li? Mislim reći, pisati drugom rukom?”Kimnuo je glavom i ponovo primaknuo šaku ustima. “Mogu. Premda

me od toga zaboli glava.”

“Služite li se lijevom rukom i u borbi?” upitala sam ga, želeći muskrenuti misli. “Držite li njome mač, hoću reći?” Trenutno nije imaooružje, osim bodeža i sgian dhua, ali kao i većina ljudi u našoj grupi,danju je obično nosio i mač i pištolje.“Ne, mačem se dobro služim objema rukama. Ljevoruki je

mačevalac u nepovoljnom položaju, znate, s malim mačem, jer jeokrenut protivniku lijevom stranom, a na toj strani mu je srce, vidite?”Previše nervozan da ostane na miru, počeo je koračati travnatim

proplankom i izvoditi ilustrativne kretnje zamišljenim mačem. “Kad seborite teškim mačem, to nije važno”, rekao je. Ispružio je obje rukeravno naprijed, spojenih šaka, i zamahnuo njima u elegantnomvodoravnom luku. “On se obično drži objema rukama”, objasnio je.“A ako ste dovoljno blizu protivniku da se koristite samo jednom

rukom, nije previše važno kojom se služite, jer zamahujete odozgo igađate protivnika u rame. Ne u glavu”, dodao je poučnim tonom, “jeroštrica lako može skliznuti. Ali ako ga ubodete točno u čvor” -zasjekao je rubom šake spoj vrata i ramena - “mrtav je. Pa čak akoubod i nije precizan, čovjek se ipak tog dana više neće boriti - avjerojatno nikad više.”Spustio je lijevu ruku na pojas i izvukao bodež kretnjom kao da

izlijeva vodu iz čaše.“E sad, ako se istovremeno borite i mačem i bodežom”, nastavio je,

“a nemate štit da zaštitite ruku u kojoj držite bodež, onda je bolje daokrenete protivniku desnu stranu, s malim mačem u toj ruci, izarinete mu bodež odozdo ako ste mu blizu. Ali ako je ruka u kojojdržite bodež dobro zaklonjena, možete mu prići s bilo koje stane iokrenuti se” - sagnuo se i okrenuo da mi pokaže - “da zadržiteprotivnikovu oštricu podalje od sebe - i koristite se bodežom samoako izgubite mač ili ruku u kojoj ga držite.”Spustio se nisko i zamahnuo oštricom nagore, izvevši elegantan,

ubojit ubod koji se zaustavio dva-tri centimetra od mojih prsa.Nagonski sam ustuknula, a on se smjesta uspravio i gurnuo bodež ukorice, s osmijehom isprike.“Oprostite. Pravim se važan. Nisam vas htio uplašiti.”“Vrlo ste vješti”, iskreno sam mu rekla. “Tko vas je naučio kako se

boriti?” upitala sam. “Pretpostavljam da je to bio neki ljevak.”

“Da, bio je to ljevoruki borac. Najbolji kojeg sam ikad vidio.” Kiselose osmjehnuo. “Dougal MacKenzie.”U međuvremenu, većina latica trešnje već mu je pala s glave; samo

se nekoliko ružičastih komada još uvijek držalo za ramena, pa samispružila ruku da ih otresem. Spazila sam da mu je šav košuljepokrpan uredno, premda ne i elegantno. Čak je i rasporeno mjestobilo zašiveno.“Hoće li on to opet učiniti?” naglo sam ga upitala, ne mogavši se

suzdržati.Zastao je prije no što je odgovorio, ali nije se pretvarao da ne

razumije pitanje.“O, da”, napokon je rekao. “On tako dobiva ono što hoće, znate.”“A vi ćete mu to dopustiti? Da vas tako iskorištava?”Pogledao je mimo mene, prema taverni u podnožju, gdje je jedno

svjetlo još uvijek sjalo kroz pukotine između dasaka, a lice mu jeostalo glatko i bezizražajno poput zida.“Zasad.”Nastavili smo obilaziti područje, prevaljujući ne više od nekoliko

milja na dan, često zastajući na nekom križanju ili u kolibi, kako biDougal obavio svoj posao, gdje bi se nekoliko seljaka okupilo svrećama žita ili vrećicama brižljivo skupljena novca. Ned Gowanhitrim je perom bilježio sve te transakcije u poslovne knjige i vadiosve potrebne potvrde iz torbe s mnoštvom pergamenata i papira.A kad bismo došli u neki zaselak ili selo koji su bili dovoljno veliki da

imaju tavernu ili gostionicu, Dougal bi još jedanput obavio svojposao, plaćao ljudima pića, pripovijedao im priče, držao govore, anaposljetku, ako bi procijenio da su izgledi dobri, prisilio Jamieja daustane i pokaže okupljenim ljudima ožiljke. I još nekoliko kovanicabilo bi dodano u drugu torbu, novčarku namijenjenu pretendentovudvoru u Francuskoj.Ja sam nastojala pratiti razvoj događaja i izaći prije no što bi

situacija dosegla vrhunac; nikad nisam voljela javna razapinjanja nakriž. Dok je početna reakcija na Jamiejeve ožiljke bilo užasnutosažaljenje, popraćeno bujicom psovki na račun engleske vojske ikralja Georgea, često se mogla osjetiti neznatna primjesa prezirakoju sam čak i ja primjećivala. U jednoj sam prigodi čula nekogčovjeka kako tiho govori svom prijatelju na engleskom: “Grozan

prizor, zar ne? Kriste, radije bih se udavio u lokvi vlastite krvi negodopustio da me tako unakazi neki bljedunjavi Sas.”Jamie, koji je otpočetka bio ljutit i jadan, svakim je danom postajao

sve nesretniji. Čim bi mogao, opet bi navukao košulju, izbjegavajućipitanja i izraze sućuti i potražio neku izliku da napusti skup,izbjegavajući nas, sve dok sljedećeg jutra ne bismo zajahali.Slomio se nekoliko dana poslije, u malom selu po imenu Tunnaig.

Tog puta, Dougal je još uvijek poticao okupljeno mnoštvo s rukom naJamiejevu golom ramenu, kada je jedan od promatrača, neki mladineotesanac duge prljave smeđe kose, dobacio neku osobnuprimjedbu Jamieju. Nisam uspjela razabrati što mu je rekao, aliučinak je bio trenutačan. Jamie se oslobodio iz Dougalova stiska iudarcem u želudac oborio momka na tlo.Ja sam u međuvremenu polako naučila sastaviti nekoliko gelskih

riječi, premda se ni u kom slučaju ne bi moglo reći da već razumijemtaj jezik. Ali primijetila sam da često mogu pogoditi što se govori postavu govornika, bez obzira na to razumijem li riječi ili ne.“Ustani i reci to još jedanput.” To zvuči jednako u svakom školskom

dvorištu, u svakoj gostionici i u svakoj ulici na svijetu.A isto tako i: “Imaš pravo, momče.” Ili: “Dohvatite ga, momci.”Jamie je nestao pod lavinom prljave radne odjeće, a radni se stol s

treskom prevrnuo pod težinom smeđokosog tipa i dvojice njegovihprijatelja. Nedužni promatrači povukli su se do zidova taverne ipripremili se da uživaju u predstavi, a ja sam se uplašeno primaklaNedu i Murtaghu, uznemireno gledajući zadihanu gomilu udova. Uspletu ruku i nogu povremeno bih spazila bljesak riđe kose.“Zar mu nećete pomoći?” promrmljala sam kutom usta Murtaghu,

koji je izgledao iznenađen mojim pitanjem.“Ne, zašto?”“Ako mu zatreba pomoć, reći će nam”, dodao je Ned s moje druge

strane, mirno gledajući tučnjavu.“Kako vi kažete”, nesigurno sam popustila.Nisam baš bila sigurna da će Jamie biti u stanju išta reći ako mu

zatreba pomoć, jer u tom ga je trenutku davio debeljuškasti momak uzelenom. Osobno sam smatrala da će Dougal uskoro izgubitiizvrstan izložak, ali on nije izgledao zabrinut. Zapravo, činilo se danijedan od promatrača nije nimalo zabrinut zbog tučnjave pred našim

nogama. Palo je nekoliko oklada, ali je prevladavala atmosfera tihoguživanja u zabavi.Sa zadovoljstvom sam primijetila da je Rupert nehajno prepriječio

put dvojici muškaraca koji su izgleda razmišljali da se umiješaju. Kadsu prišli korak bliže tučnjavi, on im je rastreseno stao na put, dok muje ruka lagano počivala na bodežu. Oni su se povukli, zaključivši daje bolje da se ne miješaju.Izgleda da su svi smatrali kako je tri na jednog razuman omjer

snaga, što je možda bilo točno, ako uzmemo u obzir da je taj jedanbio prilično krupan i vješt borac, očigledno obuzet mahnitim gnjevom.Sukob je postao ravnopravniji kad se debeljko u zelenom naglo

povukao iz borbe zakrvavljena nosa, što je bila posljedica vještoodmjerenog udarca laktom.Tučnjava je potrajala još nekoliko minuta, ali kad je drugi borac pao

na bok i otkotrljao se pod stol, pridržavajući se za međunožje istenjući, ishod je postajao sve očitiji. Jamie i njegov prvobitniprotivnik još uvijek su se žestoko mlatili na podu, a oni koji su sekladili na Jamieja već su počeli prikupljati dobitke. Podlaktica nadušniku i gadan udarac u bubreg uvjerili su smeđokosog tipa da jeuzmak bolja polovica hrabrosti.Sve većem popisu gelskih riječi u glavi dodala sam prijevod izraza:

“Dosta mi je, predajem se”.Ispraćen uzvicima okupljenog mnoštva, Jamie je polako ustao s

tijela posljednjeg preostalog protivnika. Zadihano kimajući glavom uznak zahvale, oteturao je do jedne od klupa koje su još uvijek stajalei skljokao se na nju, znojan i zakrvavljen, i prihvatio vrč piva odgostioničara. Ispio ga je i spustio na klupu, a onda se nagnuonaprijed, sav zadihan, nalaktivši se na koljena i prkosno pokazujućiožiljke na leđima.Ovoga puta nije se žurio da ponovo odjene košulju; unatoč svježini

u gostionici, ostao je gol do pasa i odjenuo košulju tek kad je došlovrijeme da izađe i potraži smještaj za noć. Zbor glasova spoštovanjem mu je zaželio laku noć. Unatoč bolnim ogrebotinama,posjekotinama i raznim natučenim mjestima, već danima nijeizgledao tako opušteno.“Jedna oderana potkoljenica, jedna rasječena obrva, jedna napukla

usna, okrvavljeni nos, šest natučenih zglobova na prstima, jedan

iščašeni palac i dva rasklimana zuba. I toliko modrica da ih nemamvolje brojiti.” S uzdahom sam završila inventuru. “Kako se osjećate?”Nalazili smo se sami u maloj sjenici iza gostionice, u koju sam gaodvela da mu pružim prvu pomoć.“Dobro”, odgovorio je cerekajući se. Htio je ustati, ali je usred

pokreta zastao i namrštio se. “No dobro. Možda me malo bolerebra.”“Pa naravno da vas bole. Puni ste modrica - opet. Zašto to radite?

Za Boga miloga, što mislite, od čega ste sazdani? Od željeza?”razdraženo sam ga upitala.Nestašno se nasmiješio i dodirnuo natečeni nos.“Ne. Ali volio bih da jesam.”Ponovo sam uzdahnula i oprezno mu opipala rebra.“Mislim da vam rebra nisu slomljena nego samo natučena. Ali ipak

ću ih previti, za svaki slučaj. Ustanite, podignite košulju i ispružiteruke u stranu.” Počela sam parati u trake stari šal koji sam dobila odgostioničarove žene. Poluglasno mrmljajući o gipsu i sličnimblagodatima civilizacije, napravila sam improvizirani zavoj, čvrsto muga omotala oko rebara i pričvrstila ga prstenastim brošem s njegovaogrtača od pleda.“Ne mogu disati”, požalio se.“Ako budete disali, boljet će vas. Nemojte se micati. Tko vas je

naučio da se tako tučete? I to vas je naučio Dougal?”“Ne.” Kad sam mu stala nanositi ocat na posječenu obrvu, trgnuo

se i trepnuo. “Otac.”“Doista? A što vam je otac bio, lokalni prvak u boksu?”“Što je to boks? Ne, otac mi je bio farmer. A usto je uzgajao i

konje.” Uzdahnuo je kad sam mu stala nanositi ocat na oguljenupodlakticu.“Kad sam imao devet ili deset godina, otac mi je rekao kako misli

da ću biti krupan poput ljudi iz majčine obitelji, pa ću se moratinaučiti tući.” Sad je lakše disao, pa je ispružio ruku kako bih munanijela mast nevena na zglobove šake.“Ako postaneš krupan’, rekao mi je, ‘polovica ljudi koje sretneš bojat

će te se, a druga će polovica željeti provjeriti koliko si doista snažan.Sruši jednoga na tlo’, rekao je, ‘pa će te ostali pustiti na miru. Alinauči to obaviti brzo i čisto, inače ćeš se tući cijeli život.’ A onda bi

me odveo u staju i srušio na sijeno, sve dok nisam naučio kako damu uzvratim. Joj! Ovo peče.”“Ogrebotine od noktiju neugodne su”, rekla sam, žurno mu čisteći

vrat. “Osobito ako se čovjek ne pere redovito. A ne vjerujem da seonaj tip s masnom kosom pere jedanput na godinu. ‘Brzo i čisto’ nisubaš riječi kojima bih ja opisala ono što ste večeras učinili, ali bilo jedojmljivo. Vaš bi otac bio ponosan na vas.”Rekla sam to s izvjesnom dozom sarkazma i s iznenađenjem

opazila kako mu sjenka prelazi licem.“Moj je otac mrtav”, bezizražajno je rekao.“Žao mi je.” Dovršila sam čišćenje rana i rekla mu blagim glasom:

“Ali doista to mislim. On bi bio ponosan na vas.”Nije odgovorio, ali slabašno mi se osmjehnuo. Iznenada je izgledao

vrlo mlado, pa sam se zapitala koliko mu je točno godina. Već samzaustila da ga to zapitam, kad je oštar kašalj iza nas najavioposjetitelja u sjenici.Bio je to onaj žilavi čovječuljak po imenu Murtagh. S izvjesnom

dozom zabavljenosti pogledao je zavoje na Jamiejevim rebrima ihitnuo malu mekanu kožnatu kesu kroz zrak. Jamie je ispružio ruku ilako je uhvatio krupnom šakom, uz mali zvuk zveckanja.“Što je to?” upitao je.Murtagh je podigao tanku obrvu. “Tvoj dio zarade od oklada, što

drugo?”Jamie je odmahnuo glavom i zamahnuo da baci kesu natrag.“Ja se nisam kladio.”Murtagh je podigao ruku da ga zaustavi. “Ti si obavio posao. Ti si

trenutačno vrlo popularan momak, barem kod onih koji su se kladilina tebe.”“Ali ne i kod Dougala, pretpostavljam”, dobacila sam.Premda je Murtagh spadao u onu vrstu muškaraca koji uvijek

izgledaju pomalo iznenađeni kad otkriju da i žene mogu govoriti,pristojno je kimnuo glavom.“Istina. Ali mislim da te to ne bi trebalo zabrinjavati”, rekao je

Jamieju.“Ne bi?” Dva su se čovjeka pogledala, razmijenivši poruku koju

nisam shvatila. Jamie je blago izdahnuo kroza zube i polako kimnuoglavom samom sebi.

“Kada?” upitao je.“Za tjedan dana. Možda deset. U okolici Lag Cruimea. Znaš to

mjesto?”Jamie je ponovo kimnuo glavom, sa zadovoljnim izrazom na licu,

kakav nisam vidjela već izvjesno vrijeme. “Znam.”Pogledala sam jednog pa drugog. Obojica su imala nepristupačan i

zagonetan izraz na licu. Znači, Murtagh je nešto otkrio. Možda neštou vezi s tajanstvenim Horrocksom? Slegnula sam ramenima. Kojigod da je razlog, činilo se da su Jamiejevi dani pokazivanja ozljedazavršili.“Pretpostavljam da Dougal umjesto toga uvijek može zaplesati

step”, rekla sam.“Molim?” Zagonetni pogledi pretvorili su se u zbunjene.“Nije važno. Želim vam laku noć.” Uzela sam kutiju s lijekovima i

otišla potražiti mjesto za počinak.

12.Zapovjednik garnizona

Primicali smo se Fort Williamu, pa sam počela ozbiljno razmišljatio tome kakav bi mi plan akcije trebao biti kad stignemo onamo.Sve ovisi o tome, zaključila sam, kako će reagirati zapovjednik

garnizona. Ako povjeruje da sam krhka žena u nevolji, možda midodijeli privremenu pratnju do obale i mog tobožnjeg ukrcavanja nabrod za Francusku.Ali kad me vidi u društvu MacKenzieja, možda postane sumnjičav.

Ipak, očito je da nisam Škotkinja; on sigurno neće pomisliti da samnekakav špijun. To su očito vjerovali Colum i Dougal - da sam jaengleski špijun.To me nagnalo da se zapitam što bih to trebala špijunirati. Valjda

nedomoljubne aktivnosti, pretpostavila sam, a prikupljanje novca zaprinca Charlesa Edwarda Stuarta, pretendenta na prijestolje,svakako spada u tu kategoriju.Ali, ako je tako, zašto mi je onda Dougal dopuštao da sve to

gledam? Posve me je lako mogao poslati van prije tog dijela posla.Naravno, rekla sam sebi, na tim se sastancima uglavnom govorilo nagelskom.Ali možda je stvar upravo u tome. Prisjetila sam se neobičnog sjaja

u Dougalovim očima kad mi je rekao: “Mislio sam da ne govoritegelski.” Možda me htio staviti na kušnju kako bi se uvjerio da doistane govorim taj jezik. Jer nije baš vjerojatno da bi netko poslao uškotsko gorje engleskog špijuna koji ne bi bio u stanju razgovarati sviše od polovice ljudi.Ali ne, čini se da razgovor koji sam čula između Jamieja i Dougala

pokazuje da je Dougal doista jakobit, premda Colum to očito nije -još.U glavi mi je počelo brujati od tih pretpostavki, pa sam sa

zadovoljstvom shvatila da se približavamo jednom prilično velikomselu. Što je također značilo da ćemo u njemu vjerojatno naći nekudobru gostionicu u kojoj će nam poslužiti pristojnu večeru.

Mjerena standardima na koje sam se počela navikavati, gostionicase pokazala prostranom. A imala je i krevet u zasebnoj sobi, premdaje očito bio predviđen za patuljke - i to pune buha. U nekoliko manjihgostionica, spavala sam na klupi u zajedničkoj prostoriji, okruženahrkanjem i sjenama pogrbljenih muškaraca pod ogrtačima od pleda.Bez obzira na sve to, obično bih odmah zaspala, iscrpljena od dana

provedenog u sedlu i od večeri Dougalova politiziranja. Ali prve noćikoju sam prespavala u gostionici, ostala sam budna dobrih polasata, diveći se neobičnoj raznolikosti zvukova koje može proizvestidišni aparat muškaraca. S tim se ne može mjeriti ni puna spavaonicamedicinskih sestara.Slušajući taj zbor glasova, shvatila sam da muškarci u bolničkim

odjelima malokad doista hrču. Istina, oni teško dišu. Sopću,povremeno zastenju, a katkad zajecaju ili poviču u snu. Ali ništa odtoga ne može se usporediti s ovim zdravim hrkanjem. Možda je tozato što bolesni ili ranjeni ljudi ne mogu dovoljno duboko zaspati dabi proizveli takve zvukove.A ako je to točno, onda su moji suputnici vrlo zdravi ljudi. Barem

tako izgledaju, s nehajno raširenim udovima i opuštenim licima nasvjetlu vatre s ognjišta. Dok sam ih gledala kako posve opuštenospavaju na tvrdim daskama, shvatila sam da time zadovoljavajupotrebu koja je jednako snažna kao i potreba kojom pristupajuvečeri. Neshvatljivo utješena kakofonijom njihovih glasova, povuklasam putni ogrtač preko ramena i zaspala.U usporedbi s tim, u raskošnoj samoći sitne i smrdljive sobice u

potkrovlju, osjećala sam se prilično osamljena. Iako sam skinulaplahte i izudarala madrac da otjeram neželjene sustanare, nakon štosam ugasila svijeću, soba je postala tako tiha i mračna da nisammogla zaspati.Začula sam nekoliko slabih zvukova iz zajedničke prostorije dva

kata ispod, i kratkotrajni nalet buke i kretanja, ali to je samo pojačaloosjećaj osamljenosti. Od trenutka kad sam stigla u dvorac, ovo jebilo prvi put da su me ostavili potpuno samu i nisam bila nimalosigurna da mi se to sviđa.S nelagodom sam lebdjela na rubu sna, a onda sam začula

zlokobnu škripu podnih dasaka u hodniku. Uljez je koračao sporo inesigurno, kao da zastajkuje na putu, odabirući za svoj sljedeći

korak dasku koja mu najbolje izgleda. Naglo sam se uspravila ipotražila rukama svijeću i kutiju kremena pokraj kreveta.Opipavajući u mraku, rukom sam udarila o kutiju kremena i s

neznatnim je treskom srušila na pod. Ukipila sam se, a koraci predvratima utihnuli su.Zatim sam začula tiho struganje po vratima, kao da netko traži

zasun. Znala sam da vrata nisu zaključana; premda su na sebi imalapotporanj za polugu, nisam uspjela naći polugu prije no što samlegla. Istrgla sam svijeću iz svijećnjaka i ustala iz kreveta što samtiše mogla, stežući u ruci teški svijećnjak.Vrata su malo zaškripala i otvorila se. Kapci na jedinom prozoru u

sobi bili su čvrsto zatvoreni kako bi me zaštitili od vremenskih prilika iod svjetlosti. Unatoč tome, nejasno sam razabrala tamni obris navratima kad su se otvorila. Obris se povećavao, a onda se, na mojeiznenađenje, smanjio i nestao kad su se vrata opet zatvorila. Sve seponovo utišalo.Ostala sam stajati stisnuta uza zid, činilo se jako dugo, zadržavajući

dah i pokušavajući čuti nešto osim lupanja svog srca. Napokon sampolako krenula prema vratima, oprezno se krećući postrance uza zidsobe, pretpostavljajući da su podne daske ondje zacijelo čvršće.Polako sam spuštala stopalo sa svakim korakom i postupno seoslanjala na njega punom težinom, a onda bih zastala i golim nožnimprstima opipala pukotinu između dviju dasaka, prije no što bihoprezno spustila drugo stopalo.Kad sam stigla do vrata, zastala sam i prislonila uho uz tanku

drvenu ploču, oslanjajući se rukama o okvir vrata, spremna naiznenadni upad u sobu. Učinilo mi se da čujem tihi šum, ali nisambila sigurna. Jesu li to samo zvukovi iz prizemlja ili prigušeno disanjenekoga tko stoji s druge strane vrata?Malo mi je pozlilo od neprestanog dotoka adrenalina. Napokon sam

se umorila od te besmislice, pa sam čvrsto stisnula svijećnjak u ruci,naglo otvorila vrata i izjurila u hodnik.Kažem “izjurila”, a zapravo sam napravila dva koraka, nagazila na

nešto mekano i pala na pod u hodniku koliko sam duga i široka,oderavši usput kožu s članaka i prilično jako udarivši glavom o neštotvrdo.

Uspravila sam se u sjedeći položaj i objema se rukama uhvatila začelo, posve ravnodušna prema činjenici da bih u sljedećem trenutkumogla biti ubijena.Osoba na koju sam nagazila prilično je zadihano opsovala. Kroz

izmaglicu boli, bila sam nejasno svjesna da je čovjek ustao (poveličini i zadahu znoja pretpostavila sam da je moj posjetiteljmuškarac) i da pipajući traži kvaku prozora na zidu iznad nas.Nagli ulet svježeg zraka natjerao me da trepnem i zatvorim oči. Kad

sam ih opet otvorila, hodnik je bio dovoljno osvijetljen noćnim nebomda vidim uljeza.“Što vi ovdje radite?” prijekorno sam upitala.U istom trenu Jamie me podjednako prijekornim tonom upitao:

“Koliko kila imate, Saskinjo?”Još uvijek sam bila pomalo zbunjena, pa sam mu čak i odgovorila:

“Pedeset i sedam.” A onda sam se sjetila upitati: “Zašto pitate?”“Gotovo ste mi razmrskali jetru”, odgovorio je, oprezno opipavajući

ugroženo područje, “Da i ne spominjem da ste me nasmrt prepali.”Pružio mi je ruku i podigao me na noge. “Jeste li vi dobro?”“Nisam, ozlijedila sam glavu.” Protrljala sam ozlijeđeno mjesto i

omamljeno pogledala prazan hodnik. “O što sam se udarila?”nezgrapno sam zapitala.“O moju glavu”, prilično mrzovoljno odgovorio je Jamie.“Pravo vam budi”, grubo sam mu rekla. “Zašto ste se tako šuljali

pred mojim vratima?”Razdraženo me pogledao.“Nisam se ‘šuljao’, za Boga miloga. Spavao sam - ili sam barem

pokušavao spavati.” Protrljao je kvrgu koja mu je, izgleda, izbijala nasljepoočnici.“Spavali ste? Ovdje?” S prenapuhanom zadivljenošću pogledala

sam gore-dolje po hladnom, praznom i prljavom hodniku. “Vi birateprilično čudna mjesta za spavanje. Prvo staja, a sada ovo.”“Možda će vas zanimati da je mala skupina engleskih draguna

svratila u točionicu u prizemlju”, obavijestio me hladnim glasom.“Malo su pripiti i prilično se razuzdano zabavljaju s dvije žene izgrada. Budući da je njih pet, a cure su samo dvije, učinilo mi se daneki od vojnika razmišljaju o tome da se popnu u potrazi za... ovaj,partnericama. Pretpostavio sam da vam takva pažnja ne bi baš

godila.” Prebacio je ogrtač preko ramena i okrenuo se premastubištu. “Ako sam se prevario, ispričavam se. Nisam htio prekidativaš počinak. Laku noć.”“Čekajte malo.” Nato je zastao, ali nije se okrenuo, pa sam ga

morala obići. Pogledao me pristojno ali suzdržano.“Hvala vam”, rekla sam mu. “To je baš lijepo od vas. Zao mi je što

sam nagazila na vas.”Nasmiješio se, a lice mu se iz odbojne maske promijenilo u

uobičajeni izraz dobrog raspoloženja.“Nikakva šteta nije učinjena, Saskinjo”, odvratio je. “Čim mi

glavobolja popusti a napuklo rebro zaraste, bit ću kao nov.”Okrenuo se i otvorio vrata moje sobe, koja su se nakon mog žurnog

izlaska bila zatvorila, zahvaljujući činjenici da je gostionica izgledabila izgrađena bez pomoći olovnice. U čitavoj građevini nije bilo nijedne ravne crte.“Vratite se u krevet”, predložio mi je. “Ja ću ostati ovdje.”Pogledala sam u pod. Osim što su bile grube i hladne, daske od

hrastovine bile su pune ispljuvaka, mrlja i drugih oblika prljavštine okojima nisam htjela ni razmišljati. Oznaka na nadvratnikuobavještavala je da je gostionica izgrađena 1732. godine, a to jeočito bio i posljednji put kad je pod očišćen.“Ne možete spavati ovdje”, rekla sam. “Uđite, pod u sobi nije tako

loš.”Ukipio se, s rukom na okviru vrata.“Da spavam u sobi s vama?” Činilo se da je istinski šokiran. “Ne bih

to mogao! To bi vam upropastilo ugled!”Shvatila sam da on to ozbiljno misli. Već sam se počela smijati, a

onda sam taktično odglumila napadaj kašlja. Uzimajući u obzirzahtjeve putovanja, prenapučenost u gostionicama, primitivnost ipotpuni nedostatak sanitarnih čvorova, bila sam osuđena na takavstupanj tjelesne intimnosti s muškarcima, uključujući i Jamieja, da mise takvo čistunstvo činilo smiješnim.“Vi ste već spavali u istoj sobi sa mnom”, podsjetila sam ga kad

sam se oporavila od napadaja smijeha. “S još dvadeset drugihmuškaraca.”Malo se zagrcnuo. “To uopće nije isto! Hoću reći, ono je bila posve

javna prostorija, a...” Uto mu je sinula grozna misao, pa je zastao.

“Ne vjerujete valjda da sam pomislio kako mi predlažete neštonedolično?” uznemireno me upitao. “Uvjeravam vas, ja...”“Ne, ne. To mi uopće nije palo na pamet”, žurno sam ga uvjerila da

se nisam uvrijedila.Shvatila sam da ga ne mogu nagovoriti da spava u sobi, pa sam

stala inzistirati da barem uzme pokrivače iz sobe kako bi na njihmogao leći. Nevoljko je pristao, ali tek nakon opetovanih uvjeravanjada meni ionako ne trebaju, jer da kao i obično namjeravam spavatipokrivena svojim debelim putnim ogrtačem.Stojeći pokraj njegove improvizirane postelje, pokušala sam mu

ponovo zahvaliti prije povratka u svoje smrdljivo sklonište, ali on jeljubazno odmahnuo rukom.“Ja to nisam učinio iz posve nesebičnih razloga, znate”, objasnio je.

“Htio sam i sam ostati neprimijećen.”Posve sam smetnula s uma činjenicu da on ima vlastite razloge da

se drži podalje od engleskih vojnika. Ali nije mi promakla ni činjenicada bi on to mnogo bolje postigao, da i ne spominjemo udobnost, daje otišao spavati u toplu i prozračnu staju, a ne pred vrata moje sobe.“Ali ako se netko popne ovamo”, usprotivila sam se, “naći će vas.”Ispružio je dugu ruku kroz prozor da zatvori kapak koji se njihao.

Hodnik je utonuo u mrak, a Jamie se pretvorio u bezobličnu mrlju.“Neće mi vidjeti lice”, istaknuo je. “A s obzirom na njihovo stanje, ni

moje im ime ne bi mnogo značilo, čak i kad bih im ga rekao, što nenamjeravam.”“Istina”, neuvjereno sam odvratila. “Ali zar se oni neće pitati što

radite ovdje u mraku?” Premda mu nisam mogla vidjeti lice, po glasusam zaključila da se smješka.“Ma kakvi, Saskinjo. Pomislit će da čekam na red.”Nasmijala sam se i ušla u sobu. Sklupčala sam se na krevetu i

zaspala, čudeći se duhu koji je u stanju zbijati tako grube šale, aužasava ga pomisao da spava u istoj prostoriji sa mnom.Kad sam se probudila, Jamieja više nije bilo. Sišla sam na doručak i

u podnožju stubišta srela Dougala, koji me čekao.“Jedite brzo, curo”, rekao mi je. “Vi i ja idemo u Brockton.”Više od toga nije mi htio reći, ali učinilo mi se da je malo uznemiren.

Brzo sam pojela doručak, pa smo uskoro kasali kroz maglovito rano

jutro. Okolno grmlje bilo je krcato zaposlenim pticama, a zrak jeobećavao topao dan.“S kime ćemo se naći?” upitala sam ga. “Bolje mi recite, jer ako mi

ne kažete, bit ću iznenađena, a ako mi kažete, dovoljno saminteligentna da odglumim iznenađenje.”Dougal me zamišljeno pogledao, ali onda je zaključio da imam

pravo.“Sa zapovjednikom garnizona u Fort Williamu”, odgovorio je.Ta me vijest malo uzdrmala. Za ovo nisam bila posve spremna.

Mislila sam da mi je ostalo još tri dana prije no što stignemo u Fort.“Ali nismo ni blizu Fort Williamu”, uzviknula sam.“Mmmphm.”Očito, zapovjednik garnizona energičan je čovjek. Nije se

zadovoljavao time da ostane kod kuće i brine se za garnizon, negoje sa skupinom draguna obilazio pokrajinu. Vojnici koji su sinoćsvratili u gostionicu bili su dio njegove pratnje i rekli su Dougalu dase zapovjednik trenutačno nalazi u gostionici u Brocktonu.To mi je zadalo problem, pa sam preostali dio putovanja šutjela i

razmišljala što da učinim. Računala sam s tim da ću se u FortWilliamu moći udaljiti od Dougala, a vjerovala sam da je Fort udaljendan jahanja od Craigh na Duna. Čak i nepripremljena zalogorovanje, bez hrane i drugih potrepština, vjerovala sam da turazdaljinu mogu prevaliti sama, i da sama mogu naći put do krugakamenova. A što će se tada dogoditi - no, to mogu doznati samo akoodem onamo.Ali ovaj razvoj događaja poremetio mi je planove. Ako sada

pobjegnem od Dougala, što bih mogla učiniti, od brežuljka me dijelečetiri dana jahanja, a ne jedan. A nisam imala dovoljno povjerenja usvoj osjećaj za orijentaciju, a kamoli u svoju izdržljivost, da riskiramsama pješačiti po divljim liticama i pustopoljinama. Napornoputovanje u proteklih tjedan dana ispunilo me opreznim poštovanjemprema nazubljenim stijenama i prekrasnim potočićima škotskoggorja, da i ne spominjemo povremene susrete s divljim životinjama.Nisam baš osobito žudjela da se u nekoj napuštenoj udolini sretnemlicem u lice s nekim veprom.U Brockton smo stigli sredinom prijepodneva. Magla se u

međuvremenu raspršila, a danje bio dovoljno sunčan da me ispuni

optimizmom. Na kraju krajeva, možda neće biti tako teško uvjeritizapovjednika garnizona da mi dodijeli malu pratnju do brežuljka.Ubrzo mi je postalo jasno zašto je zapovjednik za svoj privremeni

stožer izabrao baš Brockton. Selo je bilo dovoljno veliko da ima dvijetaverne, a jedna od njih bila je golema dvokatnica sa stajom. Sjahalismo pred njom i predali konje konjušaru, koji je hodao tako sporimkorakom kao da se ukočio. Jedva da je stigao do vrata staje utrenutku kad smo ja i Dougal ušli u gostionicu a on naručio pića odvlasnika. Ja sam ostala u prizemlju, gledajući pladanj priličnopljesnivih kolačića, a Dougal se uspeo stubama do zapovjednikovaskloništa. Osjetila sam se pomalo čudno gledajući ga kako odlazi. Utočionici su sjedila trojica ili četvorica engleskih vojnika koji su meodmjeravali i tiho čavrljali. Nakon mjesec dana provedenih međuŠkotima iz klana MacKenzie, prisutnost engleskih draguna ispunilame neshvatljivom nervozom. Rekla sam sebi da je to smiješno. Nakraju krajeva, to su moji zemljaci, premda iz drugog vremena.Pa ipak, shvatila sam da mi nedostaje ugodno društvo gospodina

Gowana i prisna Jamiejeva neposrednost, ma kako da se onzapravo zove. Obuzelo me prilično žaljenje što se jutros nisam stiglaoprostiti sa svima prije odlaska. Uto sam iza leđa začula Dougalovglas kako me doziva sa stuba. Stajao je na vrhu stubišta i pozivaome da se popnem.Izgleda nešto smrknutije nego inače, pomislila sam kad se bez riječi

odmaknuo u stranu i dao mi znak da uđem u sobu. Zapovjednikgarnizona stajao je pokraj otvorenog prozora, pa je njegova mršava iuspravna figura bila tek mračan obris. Kad me ugledao, kratko senasmijao.“Da, to sam i mislio. Po Mackenziejevu opisu, bio sam siguran da

ste to vi.” Iza mene zatvorila su se vrata, pa sam ostala sama u sobisa satnikom Jonathanom Randallom iz osme jedinice dragunaNjegova veličanstva.Ovog puta imao je na sebi čistu crveno-žućkastosmeđu odoru s

čipkom ukrašenim rukavima i uredno nakovrčanu i napudranuvlasulju. Ali lice mu je još uvijek bilo isto - Frankovo lice. Dah mi jezastao u grlu. Ali ovog sam puta zapazila sitnu crtu okrutnosti okonjegovih usta i tračak arogancije u držanju ramena. Ipak, prijateljskimi se nasmiješio i ponudio da sjednem.

Soba je bila jednostavno namještena, imala je samo pisaći stol sastolcem, dugački stol od jelovine i još nekoliko stolaca. SatnikRandall dao je znak mladom poručniku koji je stajao u stavu mirnopokraj vrata, a ovaj je nespretno napunio vrč piva i spustio ga predame.Satnik je dao znak poručniku da se vrati na mjesto i natočio sebi

pivo, a onda se elegantno zavalio na stolac s druge strane stola.“U redu”, rekao mi je ljubaznim glasom. “Kako bi bilo da mi sada

kažete tko ste i kako ste došli ovamo?”Budući da nisam imala drugog izbora, ponovila sam priču koju sam

ispripovijedala Columu, izostavivši samo netaktične opaske osatnikovu ponašanju, koje je on ionako već znao. Nisam znala štomu je Dougal rekao, a nisam željela da me uhvati u neznanju.Satnik je cijeli moj recital saslušao s uljudnim ali sumnjičavim

izrazom na licu. Pomislila sam da se barem ne trudi skritisumnjičavost kao Colum. Zamišljeno se zavalio na stolcu.“Kažete Oxfordshire? Koliko ja znam, u Oxfordshireu nema

Beauchampa.”“A odakle biste vi to znali?” obrecnula sam se. “Vi ste iz Sussexa.”Iznenađeno je razrogačio oči. Najradije bih se bila ugrizla za jezik.“Mogu li vas zapitati kako to znate?” upitao je.“Ovaj, po vašem glasu”, žurno sam odgovorila. “Da, po naglasku.

Očito ste iz Sussexa.”Njegove su elegantne tamne obrve gotovo dodirnule kovrče na

vlasulji.“Ni moji učitelji ni moji roditelji ne bi baš bili oduševljeni kad bi

doznali da moj naglasak tako jasno odaje mjesto mog rođenja,madam”, suho je rekao. “Jer oni su uložili velika sredstva i trud da gaizbrišu. Ali, budući da ste takav stručnjak za lokalna narječja” -okrenuo se čovjeku koji je stajao pokraj zida - “bez sumnje ćete lakoidentificirati rodni kraj mog poručnika. Poručnice Hawkins, biste li bilitako dobri i izrecitirali nam nešto? Bilo što”, dodao je ugledavšizbunjenost na poručnikovu licu. “Možda neku popularnu pjesmu?”Poručnik, mlad čovjek priglupa, punašna lica i širokih ramena,

grozničavo se osvrnuo po sobi u potrazi za nadahnućem, a onda jezauzeo stav mirno i stao recitirati:Sisata Meg rublje mi prala,

nije se žurila da mi ga vrati.Sav izvan sebe, čvrsto odlučihda čekanje dugo skupo mi plati.“Ovaj, to će biti dovoljno, poručnice, hvala vam.” Randall je

napravio kretnju kao da ga otpušta, a poručnik se vratio k zidu,obliven znojem.“Onda?” Randall me pogledao s upitnim izrazom na licu.“Ovaj, Cheshire”, pokušala sam pogoditi.“Blizu. Lancashire.” Pažljivo me pogledao, a zatim je sklopio ruke

na leđima, otišao do prozora i pogledao u dvorište. Zapitala sam seprovjerava li možda je li Dougal doveo koga sa sobom.Iznenada se okrenuo i neočekivano me zapitao: “Parlez-vous

français?”“Trčs bien”, hitro sam odvratila. “Pa što onda?”Nagnuo je glavu u stranu i pažljivo me pogledao.“Neka me vrag nosi ako ste vi Francuskinja”, rekao je, kao da

razgovara sam sa sobom. “Pretpostavljam da to nije nemoguće, alinikad nisam upoznao nekog Francuza koji bi bio u stanju razlikovatiEngleza iz Londona od Engleza iz Cornwalla.”Zakucao je lijepo manikiranim prstima po drvenom stolu. “Kako

glasi vaše djevojačko prezime, gospođo Beauchamp?”“Gledajte, satnice”, rekla sam smiješeći se što sam umilnije mogla,

“koliko god da mi je zabavno igrati igru pogađanja s vama, doista bihvoljela završiti ovaj preliminarni razgovor i organizirati nastavak svogputovanja. Već sam izgubila dosta vremena i...”“Neozbiljno ponašanje neće vam pomoći, madam”, prekinuo me i

zaškiljio. Osjetila sam tračak slabosti u koljenima kad sam shvatilada sam taj izraz viđala na Frankovu licu kad bi nečim bionezadovoljan, pa sam spustila šake na bedra da se priberem.“Nemam čemu pomagati”, odvratila sam, što sam smjelije mogla.

“Ne postavljam nikakve zahtjeve ni vama ni garnizonu, a što se togatiče, ni MacKenziejima. Tražim samo da mi se dopusti nastavitiputovanje u miru. I ne shvaćam zašto biste se vi tome protivili.”Zabuljio se u mene i razdraženo stisnuo usne.“Oh, ne shvaćate? Stavite se načas u moj položaj, madam, pa će

vam možda postati jasnije zašto se tome protivim. Prije mjesecdana, ja sam sa svojim ljudima bio u žestokoj potjeri za nekim

neidentificiranim škotskom razbojnicima, koji su ukrali malo krdostoke s posjeda pokraj granice, kad...”“Ah, znači, to su radili?” uzviknula sam i neuvjerljivo dodala: “Pitala

sam se o tome.”Satnik Randall duboko je uzdahnuo, a onda odlučio da ipak ne

kaže ono što je namjeravao i nastavio priču.“Usred te zakonite potjere”, nastavio je smirenim glasom, “nabasao

sam na polugolu Engleskinju - na mjestu gdje jedna Engleskinjanema što tražiti, čak ako ima prikladnu pratnju - koja nije htjelaodgovarati na moja pitanja, fizički me napala..“Vi ste mene napali prvi”, bijesno sam odvratila.“Njezin me suučesnik kukavički zaskočio i onesvijestio, a ona je

zatim pobjegla, očito uz nečiju pomoć. Sa svojim sam ljudima vrlotemeljito pretražio okolno područje i uvjeravam vas, madam, nismonašli ni traga vašem ubijenom sluzi ni vašoj opljačkanoj prtljazi, a nivašoj odbačenoj haljini - ni najmanjeg znaka da u vašoj priči ima izrnce istine!”“Da?” odvratila sam prilično slabim glasom.“Da. Nadalje, nema nikakvih izvješća o razbojničkim aktivnostima

na tom području u posljednja četiri mjeseca. A sada se vi, madam,pojavljujete u društvu ratnog poglavara klana MacKenzie, koji mikaže da je njegov brat Colum uvjeren da ste vi špijun i da vjerojatnoradite za mene!”“Pa, to nije točno, zar ne?” razumno sam rekla. “Barem to znate.”“Da, to znam”, odgovorio je pretjerano strpljivim tonom. “Ali ne

znam tko ste vi zapravo, dovraga! Ali namjeravam to doznati,madam, u to možete biti sigurni. Ja sam zapovjednik ovoggarnizona. U tom svojstvu, imam ovlasti da poduzmem određenekorake kako bih zaštitio ovo područje od izdajica, špijuna i svihdrugih osoba čije ponašanje smatram sumnjivim. A ja sam, madam,potpuno spreman poduzeti te korake.”“A kakvi bi to koraci mogli biti?” upitala sam. Doista sam željela

znati, premda pretpostavljam da mu je ton moga glasa zacijelozazvučao prilično izazovno.Randall je ustao i načas me zamišljeno pogledao, a zatim je obišao

stol i ispružio ruku da mi pomogne ustati.

“Poručnice Hawkins”, rekao je, još uvijek buljeći u mene, “načas ćemi trebati vaša pomoć.”Mladić pokraj zida izgledao je vrlo nemirno, ali plaho nam je prišao.“Stanite iza ove dame, molim vas, poručnice”, rekao je Randall kao

da se dosađuje. “I čvrsto je uhvatite za oba lakta.”Zatim je zamahnuo i udario me u trbuh.Nisam viknula samo zato što sam ostala bez daha. Skljokala sam

se na pod i zgrčila se, naprežući se da uvučem zrak u pluća. Šok jebio mnogo snažniji od same boli koja me prožela, zajedno s valomvrtoglavice i mučnine. Premda sam u životu svašta doživjela, još menitko nikad nije namjerno udario.Satnik je čučnuo preda me. Vlasulja mu se malo nakrivila, ali osim

toga i izvjesnog sjaja u očima, nije pokazivao promjenu oduobičajene kontrolirane elegancije.“Nadam se da niste u drugom stanju, madam”, rekao je

razgovornim tonom, “jer ako jeste, nećete dugo biti.”Kad su mi se prvi dašci kisika s mukom probili u grlo, počela sam

ispuštati prilično čudan zvuk pištanja. Okrenula sam se na ruke ikoljena i nesigurno se pokušala uhvatiti za rub stola. Poručnik jenervozno pogledao satnika, a onda se sagnuo i pomogao mi daustanem.Pred očima su mi se širili valovi crnila. Skljokala sam se na stolac i

zatvorila oči.“Pogledajte me.” Glas mu je bio tako lagan i miran kao da mi

namjerava ponuditi šalicu čaja. Otvorila sam oči i pogledala ga krozlaganu izmaglicu. Rukama se podbočio o bokove elegantnoskrojenih hlača.“Želite li mi sada štogod reći, madam?” htio je znati.“Nakrivila vam se vlasulja”, odgovorila sam i opet sklopila oči.

13.Najavljuje se vjenčanje

Sjedila sam u točionici u prizemlju, buljeći u čašu mlijeka i borećise s valovima mučnine.Nakon što mi je punašni mladi kaplar pomogao da siđem, Dougal

me jedanput pogledao u lice, a onda me odlučno zaobišao, popeo sestubama i ušao u Randallovu sobu. Premda je gostionica imaladebele i čvrste podove i vrata, ipak sam mogla čuti povišene glasovena katu.Podigla sam čašu, ali ruke su mi se još uvijek previše tresle da bih

mogla popiti mlijeko.Postupno sam se oporavljala od tjelesnih posljedica udarca, ali ne i

od šoka. Premda sam znala da mi taj čovjek nije muž, sličnostizmeđu njih dvojice bila je tako velika, a moje navike takoukorijenjene, da sam mu bila napola sklona vjerovati, pa sam mu seobratila kao što bih se obratila Franku, očekujući zauzvrat baremuljudnost, ako već ne i simpatiju. To što je on svojim divljačkimnapadom potpuno izigrao te osjećaje, sada mi je izazivalo mučninu.Mučninu, ali i strah. Vidjela sam mu oči kad je čučnuo preda me. U

njihovim dubinama nešto se pokrenulo, samo na trenutak. Nestalo jeistog časa, ali znala sam da to više nikad ne želim vidjeti.Iz tih me razmišljanja prenuo zvuk otvaranja vrata na katu. Začula

sam bat teških koraka, a onda sam ugledala Dougala i satnikaRandalla odmah iza njega. Hodao je tako blizu iza Dougalovih leđada se činilo kao da ga progoni, pa je morao naglo stati kad jeDougal, ugledavši me, iznenada zastao u podnožju stuba.Dougal je bijesno pogledao satnika Randalla preko ramena, a onda

je hitro prišao mjestu gdje sam sjedila, bacio mali novčić na stol kakobi platio i bez riječi me povukao na noge. Izgurao me kroz vrata prijeno što sam stigla primijetiti više od neobičnog pogleda nagađanja iznatiželje na licu časnika crvenih kaputa.Sjeli smo na konje i krenuli prije no što sam stigla omotati skute

široke suknje oko nogu, pa se tkanina zatalasala oko mene poputpadobrana koji se spušta na tlo. Dougal je šutio, ali konji kao da su

osjetili žurbu, pa smo gotovo galopirali kad smo stigli na glavnucestu. U blizini križanja označenog piktskim križem, Dougal je naglozategnuo uzde i zaustavio konja. Sjahao je, uhvatio uzde oba konja ilabavo ih privezao za mlado drvo. Zatim je i meni pomogao dasjašem, dajući mi znak da ga slijedim i naglo nestao u grmlju.Slijedila sam njegov zanjihani kilt uzbrdo, saginjući se da izbjegnem

udarac kad bi se neka od grana koje je gurao u stranu, naglo vratilana mjesto nad mojom glavom. Brežuljak je bio obrastao hrastovima ipatuljastim jelama. Mogla sam čuti sjenice u guštari s lijeve strane, amalo dalje i jato šojki kako se glasaju hraneći se. Trava je imalasvježu zelenu boju ranog proljeća; iz stijena je nicalo busenje čvrstograslinja i odijevalo krznom tlo pod hrastovima. Dakako, pod borovimanije ništa raslo; ispod njih je ležao nekoliko centimetara duboki slojiglica, nudeći zaštitu sićušnim puzavim stvorenjima koja su seskrivala od sunčeve svjetlosti i grabežljivaca.Od oštrih mirisa zaboljelo me grlo. Već sam se i prije uspinjala

takvim obroncima i udisala iste proljetne mirise. Ali tada je mirisborova i trave bio pomiješan sa smradom benzinskih isparavanja sceste u podnožju, a umjesto glasanja šojki čuli su se glasovi dnevnihizletnika. Kad sam posljednji put hodala ovakvom stazom, tlo nijebilo krcato sljezovim cvjetovima i ljubičicama nego papirima odsendviča i opušcima cigareta. Omoti od sendviča razumna su cijena,pretpostavljala sam, za takve blagodati civilizacije kao što suantibiotici i telefoni, ali u ovom času, bila sam spremna odabratiljubičice.Ispod samog vrha brijega, Dougal je iznenada skrenuo u stranu i

nestao pod gustim raslinjem žutilovke. Probijajući se za njim sizvjesnom mukom, našla sam ga kako sjedi na ravnom kamenu uzrub malog jezerca. Iza njega se krivio izlizani kameni blok, snejasnom i neodređeno ljudskom figurom uklesanom na zamrljanojpovršini. Mora da je to jezero nekog sveca, shvatila sam. Takvi malihramovi, posvećeni ovom ili onom svecu mogu se naći posvuda uškotskom gorju, a često leže na ovako nepristupačnim mjestima,premda su se čak i ovdje s granja oskoruše koje je visjelo iznadvode, vijorili komadići rasparane tkanine; bili su to zavjeti posjetiteljakoji su molili sveca, možda za zdravlje ili sigurno putovanje.

Dougal je pozdravio moj dolazak kimanjem glave. Prekrižio se,pognuo glavu i zagrabio vodu spojenim dlanovima. Voda je imalačudnu tamnu boju i još gori miris - ovo je vjerojatno sumporni izvor,pomislila sam. Ali dan je bio vruć a ja žedna, pa sam se povela zaDougalovim primjerom. Voda je bila malčice gorka ali hladna, i neneukusna. Malo sam popila, a onda se poškropila po licu. Put je bioprašnjav.Podigla sam pogled dok mi je voda kapala s lica i shvatila da me

Dougal gleda s vrlo čudnim izrazom na licu. Nešto između znatiželjei proračunatosti, pomislila sam.“Dugo penjanje za jedno piće, zar ne?” upitala sam vedrim glasom.

Imali smo boce s vodom na konjima, a sumnjala sam u to da Dougalnamjerava moliti zaštitnika izvora za siguran povratak natrag ugostionicu. Stvarao je dojam čovjeka koji vjeruje u svjetovnijemetode.“Koliko dobro poznajete satnika?” naglo me upitao.“Ne tako dobro kao vi”, oštro sam odgovorila. “Prije današnjeg

susreta srela sam ga samo jedanput, a i to je bilo slučajno. Nismo sebaš složili.”Začudo, Dougalovo strogo lice malo se razvedrilo.“Pa”, priznao je, “ne mogu reći da mi je taj čovjek drag.” Zabubnjao

je prstima po kamenu izvora i zamislio se. “Ali neki imaju dobromišljenje o njemu”, rekao je odmjeravajući me. “Hrabar vojnik i dobarborac, po onome što čujem.”Podigla sam obrve. “Budući da nisam engleski general, nisam baš

zadivljena.” Nasmijao se i otkrio začudno bijele zube. Njegov smijehuznemirio je tri vrane gakuše u krošnji iznad naših glava, koje suodlepršale, pune graktavih žalbi.“Jeste li vi engleski ili francuski špijun?” upitao me, još jedanput

naglo promijenivši temu. Ali sada je za promjenu barem bio izravan.“Naravno da nisam”, uvrijeđeno sam odgovorila. “Ja sam samo

Claire Beauchamp i ništa više.” Namočila sam rupčić u vodu iobrisala njime vrat. Sitne osvježavajuće kapljice zakotrljale su mi sepo leđima ispod sivog serža putne haljine. Pritisnula sam vlažnutkaninu na prsa i proizvela sličan učinak.Dok sam izvodila to nasumično pranje, Dougal me nekoliko minuta

šutke i napeto promatrao.

“Vi ste vidjeli Jamiejeva leđa”, iznenada mi je rekao.“Teško da sam to mogla izbjeći”, odvratila sam pomalo hladnim

glasom, odustavši od pokušaja da pogodim kamo smjera s timnepovezanim pitanjima. Vjerojatno će mi reći kad bude spreman.“Mislite me pitati jesam li znala da mu je to učinio Randall? Ili to ni

sami niste znali?”“Da, ja sam to dobro znao”, odgovorio je, mirno me procjenjujući.

“Ali nisam bio siguran znate li i vi.”Slegnula sam ramenima, nagovještavajući da ga se ono što ja

znam ili ne znam nimalo ne tiče.“Ja sam bio tamo, znate”, nehajno je rekao.“Gdje?”“U Fort Williamu. Imao sam nekog posla u garnizonu. Tamošnji

činovnik znao je da smo Jamie i ja u rodu, pa me obavijestio kad suga uhitili. Otišao sam vidjeti može li se što učiniti za njega.”“Očito, niste baš imali uspjeha”, zajedljivo sam odvratila.Dougal je slegnuo ramenima. “Nažalost, nisam. Da je zapovjednik

garnizona bio narednik, kao što obično jest, mogao sam spasitiJamieja barem od drugog bičevanja, ali novi zapovjednik bio jeRandall. On me nije poznavao i nije ga baš zanimalo što imam reći.U ono vrijeme mislio sam da on samo želi od Jamieja učiniti primjer,kako bi svima otpočetka pokazao da od njega ne očekuju blagost.”Potapšao je kratki mač za pojasom. “Kad zapovijedate ljudima, to jepohvalno načelo. Najprije morate steći njihovo poštovanje. A ako tone možete, utjerajte im strah u kosti.”Prisjetivši se izraza na licu Randallova kaplara, zaključila sam da

znam koji je put satnik odabrao.Dougalove duboko usađene oči gledale su me sa zanimanjem.“Vi ste znali da mu je to učinio Randall. Je li vam to Jamie rekao?”“Ispričao mi je nešto malo o tome”, oprezno sam odgovorila.“Mora da ima dobro mišljenje o vama”, zamišljeno je rekao Dougal.

“Inače ni s kim ne priča o tome.”“Nije teško shvatiti zašto”, isprovocirano sam odvratila. Još uvijek

sam zadržavala dah svaki put kad bismo stigli u novu tavernu iligostionicu, sve dok ne bi postalo jasno da se društvo smirilo i da ćeprovesti večer u opijanju i ogovaranju uz vatru. Dougal je očito znaoo čemu razmišljam, pa mi se podrugljivo nasmiješio.

“Pa, meni nije morao reći, zar ne? Budući da sam ja to već znao.”Dokono je provukao ruku kroz čudnu tamnu vodu, izmamivšisumporna isparavanja.“Ne znam kako je u Oxfordshireu”, rekao je, naglasivši riječi tako

sarkastično da sam se malo promeškoljila, “ali ovdje nije običajprisiljavati dame da gledaju bičevanja. Jeste li vi ikad vidjeli koje?”“Nisam, a nemam ni neku osobitu želju da ga vidim”, oštro sam

odvratila. “Ali mogu zamisliti što je potrebno da se naprave onakverane kakve Jamie ima na leđima.”Dougal je zatresao glavom i poprskao vodom iz jezera jednu čudnu

šojku koja nam se približila.“E pa, žao mi je što vam to moram reći, ali tu griješite, curo. Svaka

čast zamišljanju, ali to se ne može usporediti s prizorom momkakojem razderu kožu na leđima. To je vrlo gadna stvar - cilj je da sečovjeka slomi, što najčešće i uspije.”“Ali Jamie se nije slomio”, odvratila sam malo oštrijim tonom no što

sam namjeravala. Jamie mi je bio pacijent, a donekle i prijatelj.Nisam osjećala nikakvu želju da raspravljam o njegovu životopisu sDougalom, premda bih, ako biste me baš natjerali, priznala izvjesnumorbidnu znatiželju. Nikad nisam upoznala nekoga otvorenijeg iistodobno zagonetnijeg od visokog mladog Jamieja MacTavisha.Dougal se kratko nasmijao i provukao vlažnu šaku kroz kosu da je

obriše, zagladivši pramenove koji su se oslobodili tijekom našegbijega iz taverne - jer tako sam ja doživljavala naš odlazak.“Pa, Jamie nije ništa manje tvrdoglav od ostalih članova svoje

obitelji - svi su oni poput kamena, a on je najgori.” Premda je topriznao preko volje, u glasu mu se nedvojbeno osjećalo poštovanje.“Je li vam rekao da su ga bičevali zato što je pokušao pobjeći?”“Jest.”“Da, popeo se preko zida utvrde čim je pao mrak, istog dana kad su

ga draguni doveli. To se ondje prilično često događalo, jer smještajzatvorenika nije bio baš najbolji, pa su Englezi svake noći slaliophodnje oko zidova. Garnizonski činovnik rekao mi je da je Jamiepružio žestok otpor, sudeći po tome kako je izgledao kad su gadoveli natrag, ali bio je sam protiv šestorice, a sva su šestorica imalamuškete, pa borba nije dugo trajala. Proveo je noć u lancima, a

sutradan ujutro odmah su ga odveli do stupa za bičevanje.” Nato jezastao, valjda zato da provjeri hoću li se onesvijestiti ili povratiti.“Bičevanje se održavalo odmah poslije smotre, kako bi svatko

započeo dan s prikladnim načinom razmišljanja. Tog dana trebalo jebičevati trojicu, a Jamie je bio posljednji na redu.”“Vi ste to vidjeli?”“O, da. I mogu vam reći, curo, gledati bičevanje nije baš ugodno. Ja

srećom nikad nisam bio bičevan, ali pretpostavljam da ni to baš nijeugodno. A najneugodnije od svega vjerojatno je gledati kako bičujunekoga drugog, dok sami očekujete isto.”“Ne sumnjam”, promrmljala sam.Dougal je kimnuo glavom. “Jamie je izgledao prilično sumorno, ali

nije ni trepnuo, čak ni dok je slušao krikove i druge zvukove - znate lida se pucanje kože može čuti?”“Uh!”“To sam i ja pomislio, curo”, rekao je namrštivši se od prisjećanja.

“Krv i modrice da i ne spominjem. Fuj!” Pljunuo je, pazeći daizbjegne jezero i okolne stijene. “Kad sam to vidio, okrenuo mi seželudac, a ja nisam nimalo gadljiv čovjek.”Zatim je nastavio svoju groznu priču.“Kad je došao red na njega, Jamie je prišao stupu - neke ljude treba

odvući, ali ne i njega - i ispružio ruke kako bi mu kaplar skinuookove. Kaplar ga je uhvatio za ruku da ga odvuče na mjesto, aliJamie ga se otresao i povukao se korak natrag. Već sam gotovopomislio da će pobjeći, ali on je samo skinuo košulju. Bila je nanekim mjestima poderana i prljava poput otirača, ali on ju je pažljivosložio, kao da mu je to najbolja nedjeljna košulja, i odložio je na tlo.Zatim je otišao do stupa čvrstim korakom kao vojnik i ispružio rukeda ga okuju.”Dougal je zadivljeno zavrtio glavom. Zrake sunčeve svjetlosti koje

su se probijale kroz lišće oskoruše bacale su mu šarene sjene nalice, pa je izgledao kao da ga gledam kroz čipkasti ubrus.Nasmiješila sam se na tu pomisao, a on je zauzvrat kimnuo glavom,misleći da se smiješim njegovoj priči.“Da, curo, takva je hrabrost neobično rijetka. I da znate, nije to bilo

neznanje; on je upravo vidio bičevanje dvojice muškaraca, pa jeznao je što ga čeka. Ali zaključio je da tu nema pomoći. Hrabrost u

borbi nije Škotu ništa strano, znate, ali malo je ljudi u stanjuhladnokrvno se suočiti sa strahom. A njemu je tada bilo samodevetnaest godina”, dodao je Dougal, kao da se toga naknadnosjetio.“Mora da vam je to bilo prilično mučno gledati”, ironično sam rekla.

“Čudim se da vam nije pozlilo.”Premda je shvatio ironiju, nije se obazreo na nju. “Umalo i jest,

curo”, odgovorio je i podigao tamne obrve. “Prvi udarac izmamio jekrv, a minutu poslije momkova su leđa bila puna modrica. Ali nije nivikao ni molio za milost, niti se okretao u stranu da bi se spasio.Čvrsto je prislonio čelo na stup i mirno stajao. Dakako, zadrhtao bikad bi ga bič pogodio, ali ništa više od toga. Sumnjam da bih ja tomogao”, priznao je, “a nema ih mnogo koji bi mogli. Onesvijestio sena pola bičevanja, pa su ga polili vodom iz kante i dovršili posao.”“Doista grozno”, primijetila sam. “Zašto mi sve to pričate?”“Još nisam završio.” Dougal je izvukao bodež iz pojasa i počeo

vrškom oštrice čistiti nokte. Bio je uredan čovjek, unatoč teškoćamaodržavanja higijene na putovanju.“Jamie je ležao na užadi, a krv mu je tekla i mrljala kilt. Nisam

mislio da se onesvijestio, samo je bio previše slab da stoji. Ali upravou tom trenutku u dvorište je sišao satnik Randall. Ne znam zašto nijebio prisutan od početka; možda ga je zadržao neki posao. U svakomslučaju, Jamie ga je vidio kako dolazi, i bio je dovoljno pribran dasklopi oči i pusti da mu glava padne na prsa kao da je u nesvijesti.”Dougal se namrštio i srdito usredotočio na jednu tvrdoglavu

zanokticu.“Satnik se jako razljutio kad je shvatio da su već bičevali Jamieja;

izgleda da je to želio vidjeti svojim očima. Ali više se nije moglomnogo učiniti. A onda mu je palo na pamet da se raspita o tomekako je Jamie uopće pobjegao.”Dougal je podigao bodež tražeći oštećenja na oštrici, a onda je

počeo oštriti nož o kamen na kojem je sjedio. “Nekoliko se vojnikatreslo od straha prije no što je završio - taj čovjek zna s riječima, tomu se mora priznati.”“Istina”, odvratila sam suhim glasom.Dougal je ritmički strugao oštricu bodeža o kamen. Svako malo,

kad bi oštrica prešla preko neravnine na stijeni, iz metala bi frcnula

sitna iskra.“Pokazalo se da je Jamie imao komad kruha i komadić sira kad su

ga uhvatili - ponio ih je sa sobom preko zida. Kad je to čuo, satnik senačas zamislio i osmjehnuo; bio je to osmijeh kakav ne bih voliovidjeti ni na licu svoje bake. Rekao je da je krađa ozbiljan prekršajkoji mora biti kažnjen i na licu mjesta osudio Jamieja na još stotinuudaraca bičem.”Zatreptala sam i protiv volje. “To bi ga ubilo!”Dougal je kimnuo glavom. “Da, to je rekao i garnizonski liječnik.

Rekao je da mu savjest ne da je da dopusti takvu stvar; da sezatvoreniku mora dati tjedan dana da se oporavi prije no što opetbude bičevan.”“No, baš humano od njega”, rekla sam. “Kakva vražja savjest! A što

je na to rekao satnik Randall?”“Nije baš bio sretan, ali naposljetku se pomirio s tim. Nakon toga je

narednik, koji je znao prepoznati pravu nesvjesticu, odvezaoJamieja. Momak je malo zateturao, ali ostao je na nogama, anekoliko ga je prisutnih muškaraca pozdravilo, što baš nije oduševilosatnika. A nije ga oduševilo ni kad je narednik podigao košulju s tla idodao je Jamieju, premda su svi okupljeni bili dirnuti tom gestom.”Dougal je okretao oštricu, kritički je promotrivši, a onda je spustio

nož na koljeno i pogledao me u oči.“Znate, curo, prilično je lako biti hrabar sjedeći s čašom piva u toploj

taverni. Nije baš tako lako čučati na hladnom polju dok vam kugle izmušketa fijuču oko glave, a vrijesak vas škaklja po stražnjici. A još jeteže kad stojite licem u lice s neprijateljem, a niz noge vam teče krv.”“Pretpostavljam da nije”, odvratila sam. Unatoč svemu, obuzela me

slabost, pa sam gurnula ruke u vodu i pustila da mi tamna tekućinahladi zapešća.“Ja sam istog tjedna otišao do Randalla”, rekao je Dougal, kao da

se želi opravdati. “Dosta smo dugo razgovarali i ja sam mu ponudiokompenzaciju...”“Oh, doista sam zadivljena”, promrmljala sam, ali sam odustala kad

me bijesno pogledao. “Ne, doista tako mislim. To je bilo lijepo od vas.Ali pretpostavljam da je Randall odbio vašu ponudu?”“Da, odbio ju je. A još uvijek mi nije jasno zašto, jer sve u svemu,

nisam upoznao mnogo engleskih časnika koji pokazuju prevelike

skrupule kad je riječ o novcu i kad im se osladi odjeća kakvu jesatnik nosio.”“Možda on ima - druge izvore prihoda”, predložila sam.“Zapravo, ima”, potvrdio je Dougal, ali me oštro pogledao. “Ipak... ”

zastao je oklijevajući, a onda je nastavio, ali sporije.“Nakon toga vratio sam se da budem s Jamiejem kad ponovno

dođe red na njega, premda u tom trenutku nisam mogao mnogoučiniti za jadnog momka.”Drugi put Jamie je bio jedini zatvorenik kojeg su bičevali. Stražari

su mu skinuli košulju prije no što su ga izveli u hladno listopadskojutro, odmah nakon svitanja.“Mogao sam vidjeti da je momak nasmrt preplašen”, rekao je

Dougal. “premda je hodao bez pomoći i nije dopuštao stražarima daga dotaknu. Vidio sam da se trese, podjednako od hladnoće kao i odnervoze, i da mu se koža na rukama i prsima jako naježila, ali liceoznojilo.”Nekoliko minuta poslije, Randall je izašao noseći bič pod mišicom.

Olovne kuglice na vrhovima švigala blago su zveckale dok je hodao.Hladno je pogledao Jamieja, a zatim dao znak naredniku da gaokrene kako bi mu pogledao leđa.Dougal se namrštio. “Bio je to grozan prizor - rane su još uvijek bile

otvorene, tek napola zarasle i potamnjele, a ostatak leđa bio mu ježut od masnica. Već i sama pomisao da bič dotakne ta izranjavanaleđa natjerala me da trepnem, a i većinu onih koji su ih vidjeli.”“Randall se okrenuo naredniku i rekao. ‘Dobar posao, narednice

Wilkes! Da vidimo mogu li i ja to obaviti jednako dobro.’ Zatim jeprilično formalno pozvao garnizonskog doktora i natjerao ga daslužbeno potvrdi da je Jamie dovoljno zdrav za bičevanje.”“Jeste li ikad vidjeli mačku kako se igra s malim mišem?” upitao je

Dougal. “Tako je to izgledalo. Randall se šetao oko momka idobacivao mu razne primjedbe, nijednu koju bi se moglo nazvatiugodnom. A Jamie je stajao poput hrastova drveta, ništa negovoreći, i nije skrenuo pogled sa stupa. Uopće nije pogledaoRandalla. Vidio sam da momak stišće laktove uz tijelo pokušavajućizaustaviti drhtanje, a vidio sam da i Randall to primjećuje.”“Randall je stisnuo usta i rekao: ‘Mislio sam da je ovo onaj mladi

momak koji je prije samo tjedan dana vikao da se ne boji umrijeti.

Čovjek koji se ne boji umrijeti sigurno se ne boji pretrpjeti nekolikoudaraca bičem?’ Zatim je drškom biča bocnuo Jamieja u trbuh.”“Nato je Jamie pogledao Randalla ravno u oči i rekao mu: ‘Ne, ali

bojim se da ću se smrznuti prije no što prestanete pričati.’”Dougal je uzdahnuo. “No, to je bio sjajan odgovor, ali vraški

nepromišljen. E sad, bičevanje nikad nije lijep prizor, ali ima načinada se učini još gorim; primjerice, kad udarate postrance da izazoveteduboke rane, ili kad koraknete naprijed i snažno udarite pobubrezima.” Zatresao je glavom. “Jako gadno!”Namrštio je nos i pažljivo odabrao riječi.“Randallovo lice bilo je napeto - pretpostavljam da je to prava riječ -

i nekako ozareno, kao lice muškarca koji gleda djevojku koja mu sesviđa, ako znate što hoću reći. Kao da radi Jamieju nešto mnogogore nego što mu živom dere kožu. Nakon petnaest udaraca,momku se slijevala krv niz noge, a niz obraze su mu tekle suzepomiješane sa znojem.”Malo sam se zanjihala i oslonila o stijenu.“Pa”, naglo je rekao Dougal spazivši izraz na mom licu, “reći ću

samo to da je preživio. Kad mu je kaplar odvezao ruke, umalo jepao, ali kaplar i narednik uhvatili su ga za ruke i pomogli mu dapovrati ravnotežu. Tresao se gore nego ikad, od šoka i hladnoće, aliglavu je držao uspravno, a oči su mu sjale - to sam mogao vidjeti sudaljenosti od šest metara. Dok su mu pomagali da siđe s podija,ostavljao je krvave otiske stopala za sobom i netremice gledaoRandalla - kao da je pogled u Randalla jedino što ga drži nanogama. Randallovo lice bilo je gotovo jednako blijedo kao iJamiejevo, a pogled ukršten s momkovim - kao da će obojica pastiako skrenu pogled u stranu.” I Dougal je sada nepomično zuriopreda se, kao da još uvijek gleda taj jezoviti prizor.Na malom proplanku sve je bilo tiho osim slabog šuma vjetra u

krošnji oskoruše. Sklopila sam oči i neko vrijeme slušala šum vjetra.“Zašto?” napokon sam upitala, još uvijek sklopljenih očiju. “Zašto

ste mi sve to ispričali?”Kad sam otvorila oči, shvatila sam da me Dougal napeto promatra.

Ponovo sam gurnula ruku u jezero i namočila sljepoočnice svježomvodom.

“Smatrao sam da bi to moglo poslužiti kao ilustracija njegovakaraktera”, odgovorio je.“Randallova?” Kratko i neveselo sam se nasmijala. “Hvala lijepa, ne

treba mi nikakva daljnja ilustracija njegova karaktera.”“Randallova”, složio se Dougal, “Ali i Jamiejeva.”Pogledala sam ga, odjednom s nelagodom.“Vidite, dobri satnik dao mi je naredbe”, objasnio je, sarkastično

naglasivši posljednju riječ.“Kakve naredbe?” upitala sam, sve razdraženija.“Da u ponedjeljak, 18. lipnja, dovedem podanicu engleske krune,

izvjesnu Claire Beauchamp, u Fort William. Na ispitivanje.”Mora da sam izgledala istinski šokirana, jer je skočio na noge i

prišao mi.“Gurnite glavu među koljena, curo”, naložio je pritišćući mi stražnji

dio vrata, “dok nesvjestica ne prođe.”“Znam što treba učiniti”, razdraženo sam odvratila, ali sam ga

poslušala. Sklopila sam oči, osjetivši da mi krv, koja se bila povukla,ponovo počinje kolati sljepoočnicama. Osjećaj vlage i hladnoće nalicu i ušima počeo se povlačiti, premda su mi ruke još uvijek bileledene. Usredotočila sam se na pravilno disanje; jedan-dva-tri-četiriunutra, jedan-dva van, jedan-dva-tri-četiri unutra...Napokon sam podigla glavu, osjećajući da sam povratila manje-više

sve svoje sposobnosti. Dougal se vratio na kamen uz jezero i staostrpljivo čekati, motreći me kako bi bio siguran da neću pasti ujezero.“Postoji jedan način da se izvučete”, naglo mi je rekao. “Jedini za

koji znam.”“Povedite me prema njemu”, odvratila sam s neuvjerljivim

pokušajem osmijeha.“No dobro.” Pomaknuo se naprijed i nagnuo prema meni da mi

objasni. “Randall vas ima pravo ispitati jer ste podanica engleskekrune. Dakle, to je ono što moramo promijeniti.”Zbunjeno sam se zabuljila u njega. “Kako to mislite? I vi ste podanik

engleske krune. Kako bi se to moglo promijeniti?”“Škotski i engleski zakoni vrlo su slični”, odvratio je, “ali nisu isti.

Engleski časnik ne može privesti osobu iz Škotske, osim ako imačvrste dokaze da je počinjen zločin, ili barem razloge za ozbiljnu

sumnju. A čak ako ima razloge za sumnju, ne može odstranitiškotskog podanika s područja klana, bez odobrenja poglavara.“Vidim da ste razgovarali s Nedom Gowanom”, rekla sam, osjetivši

da me ponovo hvata lagana nesvjestica.Kimnuo je glavom. “Jesam. Pretpostavljao sam da bi moglo doći do

ovoga, znate. A on mi je potvrdio ono što sam i sam mislio: postojisamo jedan zakonit način da vas odbijem predati Randallu, a to je davas pretvorim u Škotkinju.”“U Škotkinju?” ponovila sam, a nesvjesticu je ubrzano počela

zamjenjivati grozna slutnja.Potvrdile su je Dougalove sljedeće riječi.“Točno”, odgovorio je i kimnuo glavom vidjevši moj izraz lica.

“Morate se udati za Škota. Za mladog Jamieja.”“To ne dolazi u obzir!”“Pa”, zamišljeno je rekao, “pretpostavljam da biste se mogli udati i

za Ruperta. On je udovac, a uzeo je u zakup malu farmu. Ali on jedosta stariji, a...”“Ne želim se udati ni za Ruperta! To je... najapsurdnija...” Riječi su

me izdale, pa sam razdraženo skočila na noge i ushodala se malimproplankom, gazeći po otpalim bobicama oskoruše.“Jamie je dobar momak”, argumentirao je Dougal, još uvijek sjedeći

na stijeni. “Istina, trenutačno nema bogzna kakvu imovinu, ali imadobro srce. Ne bi bio grub prema vama. A dobar je borac i imaopravdane razloge da mrzi Randalla. Ako se udate za njega, on ćese boriti do posljednjeg daha da vas zaštiti.”“Ali... ali ja se ne mogu udati ni za koga”, lanula sam.Dougal me oštro pogledao. “A zašto ne, curo? Je li vam suprug još

uvijek živ?”“Nije. Samo... to je smiješno! Takve se stvari jednostavno ne

događaju!”Kad sam rekla da mi suprug nije živ, Dougal se opustio. Pogledao

je prema suncu i ustao.“Bit će bolje da krenemo, curo. Moramo obaviti nekoliko stvari.

Moramo sastaviti poseban ugovor”, promrmljao je, kao da razgovarasam sa sobom. “Ali to može obaviti Ned.”Još uvijek mrmljajući sebi u bradu, uhvatio me za ruku. Istrgnula

sam je.

“Ni za koga se ja neću udati”, odlučno sam odvratila.Neuznemiren mojim odgovorom, Dougal je samo podigao obrve.“Želite li da vas odvedem Randallu?”“Ne želim!” Uto mi je nešto palo na pamet. “Znači, barem mi

vjerujete da nisam engleski špijun?”“Sada vam vjerujem”, odgovorio je naglasivši prvu riječ.“Zašto sada a ne prije?”Pokazao je glavom prema izlizanoj figuri uklesanoj u stijenu pokraj

jezera. Mora da je bila stotinama godina stara, mnogo starija čak i oddivovske oskoruše koja je štitila jezero od sunca i bacala bijelecvjetove na crnu vodu.“Ovo je jezero svetog Niniana. Popili ste vodu iz jezera prije no što

sam vas to upitao.”Sada sam već bila posve zbunjena.“Kakve to ima veze?”Izgledao je iznenađeno, a onda su mu se usta iskrivila u osmijeh.

“Niste znali? Ljudi ovo jezero zovu i lažljivčevim jezerom. Voda smrdipoput isparavanja iz pakla. Svakome tko izgovori laž nakon što jepopio vodu iz jezera, izgorjet će želudac.”“Shvaćam”, procijedila sam kroza zube. “E pa, moj želudac posve

je netaknut. Dakle, možete mi vjerovati na riječ kad vam kažem danisam špijun, ni engleski ni francuski. A možete mi vjerovati jošnešto, Dougale MacKenzie! Ne namjeravam se udati ni za koga!”Ali Dougal me više nije slušao. Zapravo, već je otišao u grmlje koje

je okruživalo jezero. Samo je jedna zatresena hrastova granaobilježavala mjesto kamo je nestao. Kipteći od bijesa, pošla sam zanjim.Dok smo se vraćali u gostionicu, još uvijek sam prilično

negodovala, pa mi je Dougal napokon savjetovao da čuvam dah zahlađenje zobene kaše, nakon čega smo jahali u tišini.Kad smo stigli do gostionice, bacila sam uzde na tlo i odmarširala

stubama u utočište svoje sobe.Cijela mi je ta ideja bila ne samo skandalozna nego i nezamisliva.

Ushodala sam se uskom sobom, sve se više osjećajući poputštakora u klopci. Zašto, dovraga, nisam smogla hrabrosti dapobjegnem od Škota prije, bez obzira na rizik?

Sjela sam na krevet i pokušala hladno razmisliti. S Dougalovagledišta, ideja nedvojbeno ima smisla. Kad bi me otvoreno odbiopredati Randallu, a da ne navede nikakav razlog, satnik bi me lakomogao pokušati ugrabiti silom. A vjerovao meni Dougal ili ne, on serazumljivo ne bi želio upustiti u okršaj s mnoštvom engleskihdraguna samo zbog mene.A, kad hladno razmislim, ideja ima smisla i s mog gledišta. Kad bih

se udala za jednoga od njih, pretpostavljam da me Škoti više ne bistalno nadgledali i pazili na mene, a to bi mi olakšalo bijeg kad za todođe vrijeme. A kad bih se udala za Jamieja - pa, očito, njemu sesviđam. A on poznaje škotsko gorje kao dlan vlastite ruke. On bi memogao odvesti do Craigh na Duna ili barem u bližu okolicu. Da,udaja je možda najbolji način da ostvarim svoje planove.To je bio hladnokrvni način gledanja na stvari. Ali krv mi ni izdaleka

nije bila hladna. Kiptjela sam od bijesa i razdraženosti i nisam moglamirno stajati, pa sam hodala sobom bijesno tražeći izlaz. Bilo kakavizlaz. Nakon što sam sat vremena provela u takvu raspoloženju, bilasam sva zajapurena u licu, a u glavi mi je lupalo. Ustala sam, otvorilakapke na prozoru i gurnula glavu na svježi povjetarac.Uto sam začula odlučno kucanje na vratima. Kad sam uvukla glavu,

u sobu je ušao Dougal. Nosio je snop krutih papira poputposlužavnika, a za njim su ušli Rupert i besprijekorni Ned Gowan,štiteći mu leđa poput kraljevih dostojanstvenika.“Uđite, molim vas”, uljudno sam ih pozvala.Kao i obično, Dougal se nije obazirao na mene; maknuo je kahlicu s

mjesta na kojem je počivala, na stolu, i bez velike ceremonije raširiopapire po gruboj površini od hrastovine.“Sve smo riješili”, ponosno mi je rekao, poput čovjeka koji je

uspješno obavio neku složenu zadaću. “Ned je sastavio svepotrebne dokumente. Nitko kao odvjetnik - sve dok ga čovjek ima nasvojoj strani, ha, Ned?”Očito dobro raspoloženi, muškarci su se nasmijali.“To zapravo i nije tako komplicirano, znate”, skromno je odvratio

Ned. “To je jednostavan ugovor.” Posjednički je prelistao papirekažiprstom, a onda zastao i namrštio se na iznenadnu pomisao.“Vi nemate nikakvih posjeda u Francuskoj, zar ne?” zapitao je

gledajući me zabrinuto preko uskih naočala koje su mu služile za

čitanje i pisanje. Kad sam zanijekala, opustio se i složio papire uuredan snop.“Onda smo sve riješili. Samo se još morate potpisati ovdje na dnu,

a Dougal i Rupert kao svjedoci.”Spustio je na stol tintarnicu koju je donio sa sobom i svečano mi

pružio čisto pero koje je izvukao iz džepa.“A što je to?” upitala sam. Bilo je to retoričko pitanje, jer na gornjem

je papiru razgovijetnim krasopisom pisalo BRAČNI UGOVOR. Slovasu bila pet centimetara visoka i jako crna na papiru.Spazivši moje kolebanje, Dougal je suspregnuo uzdah nestrpljenja.“Dobro vi znate što je to”, kratko je odgovorio. “A ako u

međuvremenu niste smislili bolju ideju kako da ne padnete Randalluu ruke, potpisat ćete. Nemamo mnogo vremena.”Nisam imala nikakvih boljih ideja u ovom trenutku, unatoč tome što

sam provela sat vremena razbijajući glavu nad tim problemom.Doista mi je počelo izgledati da je ova nezamisliva alternativanajbolje što mogu učiniti, koliko god joj se protivila.“Ali ja se ne želim udati!” tvrdoglavo sam odvratila, a onda mi je

sinulo da nisam jedina osoba čije je mišljenje važno. Prisjetila samse plavokose djevojke koju sam vidjela kako se ljubi s Jamiejem usobici dvorca.“Možda me Jamie ne želi uzeti za ženu!” rekla sam. “Što je s tim?”

Dougal je tu mogućnost odbacio kao nebitnu.“Jamie je vojnik, učinit će kako mu se kaže. A i vi”, dodao je oštrim

tonom, “dakako, osim ako vam nije miliji engleski zatvor.”Bijesno sam ga pogledala, teško dišući. Bila sam uzrujana još od

naglog odlaska iz Randallova ureda, a razdraženost mi se sadaznatno pojačala, budući da sam bila suočena s izborom crno nabijelom.“Želim razgovarati s njim”, naglo sam rekla, a Dougal je podigao

obrve.“S Jamiejem? Zašto?”“Zašto? Zato što me prisiljavate da se udam za njega, a koliko

vidim, niste ga o tome čak ni obavijestili!”Premda je to očito smatrao beznačajnom pojedinosti, Dougal je

naposljetku ipak pristao na moj zahtjev, pa je u pratnji svojihpomoćnika otišao po Jamieja u točionicu u prizemlju.

Uskoro se pojavio Jamie, sa zapanjenim izrazom na licu.“Jeste li znali da Dougal želi da se vjenčamo?” otvoreno sam ga

upitala.Lice mu se razvedrilo. “O, da. To sam znao.”“Ali mladić poput vas sigurno...” rekla sam. “Hoću reći, zar nema

nikoga drugog tko vas, ovaj, zanima?” Blijedo me pogledao, a ondaje shvatio što ga pitam.“Oh, želite znati jesam li nekome obećan? Ne, nisam ja baš bogzna

kakav ulov za djevojke.” A onda je, kao da se uplašio da bi menjegove riječi mogle uvrijediti, žurno dodao: “Htio sam reći danemam bogzna kakvu imovinu i da živim samo od vojničke plaće.”Protrljao je bradu i nesigurno me pogledao. “A tu je i manji problem,

jer je za mnom raspisana tjeralica. Nijedan otac ne bi volio udati kćerza čovjeka koji bi svakog časa mogao biti uhićen i obješen. Jeste limislili na to?”Odmahnula sam rukom u znak da odmetništvo smatram sitnicom u

usporedbi s cijelom tom čudovišnom idejom. Pokušala samposljednji put.“Smeta li vam to što nisam djevica?” Načas je oklijevao.“Ne, ne smeta mi”, polako je odgovorio, “ako vama ne smeta to što

ja jesam.” Kad sam zinula od čuda, nasmiješio se i krenuo premavratima.“Pretpostavljam da barem jedno od nas mora znati što radi”, rekao

je, a zatim izašao i tiho zatvorio vrata za sobom. Očito, razdobljeudvaranja time je završilo.Potpisavši dokumente, oprezno sam sišla strmim stubama i otišla

do šanka u točionici.“Viski”, rekla sam starom smežuranom stvorenju iza šanka, a on se

slinavo zabuljio u mene, ali kad mu je Dougal kimnuo glavom, daomi je bocu i čašu. Čaša je bila debela i zelenkasta, malo zamrljana is napuklim rubom, ali na vrhu je imala otvor, a to mi je u ovomtrenutku bilo jedino važno.Nakon prvog žestokog efekta, piće mi je podarilo izvjesnu umjetnu

smirenost. Sve mi se činilo udaljenim i s osobitim sam intenzitetomprimjećivala pojedinosti svog okruženja: malo zamrljano zrcalo iznadšanka koje je bacalo šarene sjene na vlasnika i njegovu odjeću,svinuti držak kutlače s bakrenim dijelom koja je visjela na obližnjem

zidu, zeleni trbuh muhe koja se s naporom kretala rubom ljepljivelokvice na stolu. S izvjesnim osjećajem bliskosti, čašom sam jegurnula izvan opasnosti.Postupno sam postajala svjesna povišenih glasova iza zatvorenih

vrata na drugom kraju prostorije, kamo je Dougal otišao nakonzavršetka posla sa mnom, pretpostavljam da utanači pojedinosti sdrugom strankom iz ugovora. Sudeći po zvukovima, sazadovoljstvom sam zaključila da je moj budući mladoženja priličnouznemiren, unatoč tome što prije nije imao prigovora. Možda me nijehtio uvrijediti.“Ne daj se, momče!” promrmljala sam i otpila još jedan gutljaj.Nakon izvjesnog vremena, postala sam mutno svjesna da mi neka

ruka širi prste i uzima zelenkastu čašu iz ruke. Druga me ruka čvrstouhvatila za lakat.“Kriste, pijana je ko letva”, začula sam jedan glas u blizini. Učinio mi

se neugodno hrapavim, kao da je njegov vlasnik pojeo brusni papir.Na tu sam se misao malo zahihotala.“Šutite, gospođo!” rekao mi je neugodno hrapavi glas. Zatim se

njegov vlasnik okrenuo da se obrati nekom drugom, pa je glaspostao tiši. “Pijana je ko zemlja i krešti ko papiga - što očekujete...”Drugi ga je glas prekinuo, ali nisam razabrala što je rekao; riječi su

bile mutne i nerazgovijetne. Ali bio je to ugodniji glas, dubok i nekakopun sigurnosti. Primaknula sam se bliže i uspjela razabrati nekolikoriječi. Pokušala sam izoštriti pogled, ali pažnja mi je ponovo odlutala.Muha je opet upala u onu lokvicu i beznadno se koprcala u sredini.

Osvjetljavala ju je zraka svjetlosti koja je ulazila kroz prljavi prozor,svjetlucajući poput iskre na napregnutom zelenom trbuhu. Pogled mise zalijepio za to sićušno mjesto, koje kao da je pulsiralo dok semuha koprcala i mučila.“Sestrice... nema ti špaša”, rekla sam joj, a onda se iskra ugasila.

14.Održava se vjenčanje

Kad sam se probudila, ugledala sam niske stropne grede iznadsebe i osjetila da mi je debeli pokrivač uredno stavljen pod bradu.Učinilo mi se da imam na sebi samo košulju, pa sam se počelauspravljati da potražim odjeću, ali na pola puta zaključila sam da mije pametnije odustati, pa sam se vrlo oprezno i polako spustilanatrag na krevet, zatvorila oči i uhvatila se za glavu, kako mi se ne biotkotrljala s jastuka i pala na pod.Probudila sam se nešto poslije, kad su se otvorila vrata sobe.

Oprezno sam otvorila jedno oko. Lelujavi obris izoštrio se u mrkuMurtaghovu figuru, koja je s neodobravanjem buljila u mene spodnožja kreveta. Zatvorila sam oko. Začula sam prigušeno škotskomumljanje, koje je, pretpostavljam, izražavalo čuđenje i zgražanje,ali kad sam ponovo otvorila oči, Murtagha više nije bilo.Baš kad sam opet počela zahvalno tonuti u san, vrata su se

otvorila, ovoga puta da bi otkrila sredovječnu ženu koja je donijelavrč i lavor. Pretpostavila sam da je to gostioničareva žena. Veselo jeuletjela u sobu i otvorila kapke na prozorima, s treskom koji mi jeodjeknuo u glavi poput sudara tenkova. Napredujući prema krevetupoput divizije Panzera, istrgla mi je pokrivač iz slabog stiska iodbacila ga u stranu, ostavljajući me otkrivenu i drhtavu.“Hajde sada, draga moja”, rekla mi je. “Moramo vas pripremiti.”

Gurnula mi je krupnu podlakticu pod leđa i uspravila me u sjedećipoložaj. Jednom sam se rukom uhvatila za glavu, a drugom za trbuh.“Pripremiti?” upitala sam, osjećajući kao da su mi usta puna

istrunule mahovine.Žena mi je počela žustro umivati lice. “Pa da”, odgovorila je. “Ne

želite valjda propustiti vlastito vjenčanje, zar ne?”“Želim”, odgovorila sam, ali ona mi je bez velike ceremonije skinula

košulju, ne osvrćući se na moje riječi i odvela me u sredinu sobekako bi ondje obavila daljnje intimne zahvate.Uskoro sam sjedila na krevetu potpuno odjevena, ošamućena i

ratoborna, ali zahvaljujući čaši porta koju mi je dala, barem sam bila

u stanju funkcionirati. Oprezno sam srkala drugu čašu, dok mi je onas mukom raščešljavala zapetljanu kosu.Kad su se vrata još jedanput s treskom otvorila, trgnula sam se i

prolila porto. Kvragu, ovome nema kraja, nesretno sam pomislila.Ovoga puta u sobu su ušla dvojica posjetitelja, Murtagh i NedGowan, sa sličnim izrazima neodobravanja na licu. Izmijenila sambijesne poglede s Nedom, a Murtagh je polako obišao krevet, kakobi me promotrio sa svih strana. Zatim se vratio do Neda i promrmljaonešto previše tihim glasom da bih mogla čuti što je rekao. Dobaciomi je još jedan pogled pun očaja, a onda su obojica izašli i zatvorilivrata za sobom.Gostioničareva žena napokon mi je uspjela urediti frizuru na svoje

zadovoljstvo; začešljala mi je kosu unatrag i podigla je u čvor natjemenu. Straga su mi kovrče slobodno visjele, a ispred ušiju su bilisvinuti pramenovi. Činilo mi se da će mi od jako začešljane kosepuknuti koža na tjemenu, ali kad sam se pogledala u zrcalu koje mije žena gurnula u ruku, shvatila sam da izgledam doista zgodno, pasam se počela osjećati zericu ljudskije i čak se uspjela prisiliti da jojzahvalim na trudu. Ostavila mi je zrcalo i otišla, primijetivši kako jesreća vjenčati se u ljeto, zar ne, jer imat ću mnogo cvijeća u kosi.“Mi koji se spremamo umrijeti”, rekla sam svom odrazu u zrcalu i

salutirala poput gladijatora, a onda sam se srušila na krevet, prekrilalice mokrom krpom i ponovo zaspala.Usnula sam prilično lijep san, nešto u vezi s travnatim poljanama i

poljskim cvijećem, a onda sam shvatila da je ono što sam smatralazaigranim povjetarcem u rukavima zapravo ne baš nježan par ruku.Naglo sam se uspravila i naslijepo mahnula rukama.Kad sam otvorila oči, shvatila sam da moja sobica sada nalikuje na

postaju podzemne željeznice, ispunjena licima od zida do zida: bilisu tu Ned Gowan, Murtagh, gostioničar, njegova žena i jedanštrkljasti mladić - gostioničarev sin, kako se pokazalo - s punimrukama raznoraznog cvijeća, što je objasnilo mirise u mom snu. Tuje također bila i jedna mlada žena s okruglom košarom od pruća,koja mi se prijateljski smješkala, otkrivajući nedostatak nekolikoprilično važnih zuba.Pokazalo se da je ta osoba seoska švelja, zadužena da ukloni

nedostatke moje odjeće prilagođavajući haljinu, koju je gostioničar

na brzinu posudio od jednog poznanika u mjestu. Ned je držaohaljinu; visjela mu je s jedne ruke poput kakve mrtve životinje. Kadsu je rasprostrli na krevet, pokazalo se da je to duboko dekoltiranahaljina od teškog satena kremaste boje, s odijeljenim gornjim dijelomkoji se zakopčavao s desecima sitnih tkaninom prekrivenih dugmeta,a svaki je imao izvezen zlatni ljiljan. Dekolte i široki rukavi bili subogato opšiveni čipkastom vrpcom, a isto tako i izvezena suknja od,poput čokolade smeđeg baršuna. Gostioničar je bio gotovo skriveniza podsuknja koje je držao u rukama, a oštri su mu se zalisci jedvavidjeli iznad pjenušavih slojeva tkanine.Kad sam pogledala mrlju od vina na svojoj suknji od smeđeg serža,

taština je pobijedila. Ako se već moram udati, ne želim to učinitiizgledajući kao kakva seoska sluškinja.Nakon kratkotrajne grozničave aktivnosti, dok sam ja stajala poput

krojačke lutke a svi drugi trčali naokolo, uzimajući i noseći razneodjevne predmete, kritizirajući moj izgled i spotičući se jedni o druge,završni je proizvod napokon bio spreman, upotpunjen bijelimastrama, žutim ružama u kosi i mahnitim lupanjem srca podčipkastom haljinom. Haljina nije bila baš savršena, a i poprilično jezaudarala na prethodnu vlasnicu, ali saten je bio težak i priličnodojmljivo šuštao mi je oko nogu, prekrivajući mnogobrojne slojevepodsuknji. Smatrala sam da izgledam prilično otmjeno i ljupko.“Ne možete me prisiliti da se udam, znate”, prijeteći sam prosiktala

Murtaghu u leđa dok sam ga slijedila u prizemlje, ali oboje smo znalida su to samo prazne prijetnje. Ako sam ikad imala dovoljno snažankarakter da se usprotivim Dougalu i okušam sreću s Englezima, ta jesnaga nestala s viskijem.Dougal, Ned i ostali čekali su u glavnoj točionici u prizemlju,

ispijajući pića i opušteno ćaskajući s nekolicinom mještana koji,izgleda, danas popodne nisu imali pametnijeg posla nego da sesmucaju naokolo i opijaju.Kad me spazio kako polako silazim, Dougal je naglo zastao u

govoru, a onda su i ostali zašutjeli, pa sam odlebdjela niza stubeokružena vrlo ugodnim oblakom zadivljenog strahopoštovanja.Dougal me svojim duboko usađenim očima polako odmjerio od glavedo pete, a onda me ponovo pogledao u lice i kimnuo mi glavom, neizustivši ni jedan prigovor.

Iz ovog ili onog razloga, prošlo je mnogo vremena otkako me nekimuškarac tako pogledao, pa sam mu uzvratila prilično ljupkimklimanjem glave.Nakon trenutka tišine, i ostali muškarci u točionici počeli su mi

glasno izražavati svoje divljenje, pa si je čak i Murtagh dopustiomalen osmijeh, pozdravljajući rezultate svojih napora zadovoljnimkimanjem. A tko je tebe proglasio modnim urednikom, mrzovoljnosam pomislila, premda sam morala priznati da njemu mogu zahvalitišto se neću udati u haljini od sivog serža.Udati. O, Bože! Privremeno osokoljena vinom i kremastom čipkom,

načas sam uspjela istjerati iz glave važnost događaja. Ta svježaspoznaja pogodila me poput šake u želudac, pa sam se pridržala zaogradu.Ali, pogledavši mnoštvo ljudi oko sebe, spazila sam ijedan upadljiv

nedostatak. Mog mladoženje nije bilo nigdje na vidiku. Ohrabrenamišlju da je možda uspio pobjeći kroz prozor i da se sada već nalazinekoliko milja daleko odavde, prihvatila sam još jednu čašu vina izgostioničarevih ruku i izašla za Dougalom iz gostionice.Ned i Rupert otišli su po konje, a Murtagh je nekamo nestao,

možda potražiti Jamieja.Dougal me držao za ruku, tobože da me pridrži ako se spotaknem u

satenskom cipelama, ali zapravo da spriječi eventualni pokušajbijega u posljednji čas.Mjeren škotskim standardima, danje bio “topao”, što znači da magla

nije bila dovoljno gusta da bi se mogla proglasiti kišicom, ali nije bilani daleko od toga. A onda su se iznenada otvorila vrata gostionice isunce je granulo u liku Jamesa MacTavisha. Možda sam ja bilaelegantna nevjesta, ali mladoženja je naprosto blistao. Zinula samod čuda.Škotski gorštak u punoj odori dojmljiv je prizor - svaki gorštak, ma

koliko star, ružan ili mrzovoljan bio. A kad vam se u blizini nađevisok, uspravan i nimalo ružan mladi gorštak, to naprosto oduzimadah.Gusta crvenkastozlatna, uredno počešljana sjajna kosa, padala mu

je na ovratnik lijepe košulje od tankog lanenog platna s opšivom naprsima, zvonastim rukavima i čipkastim naborima na zapešću, koji

su odgovarali kaskadama uškrobljene čipke na prsima, s ukrasnomiglom od rubina.Briljantni grimizno-crni tartan buktio je među umjerenijim zelenim i

bijelim bojama MaeKenziejeva klana. S desnog mu se ramenaspuštala graciozno nabrana usplamtjela vuna, pričvršćena okruglimsrebrnim brošem, u struku stegnuta srebrom posutim pojasom zamač, a onda se nastavljala spuštati preko lijepih potkoljenica uvunenim dokoljenkama i završavala malo iznad crnih kožnatihčizama sa srebrnim kopčama. Komplet su upotpunjavali mač, bodeži škotska torbica od jazavčeve kože.Mnogo viši od sto osamdeset centimetara, širokih ramena i

prekrasnih crta lica, nije nimalo podsjećao na onog neurednogkonjušara na kojeg sam se bila naviknula - i toga je bio svjestan.Ispruživši nogu poput dvorjanina, izveo je besprijekorno graciozannaklon i promrmljao: “Vaš sam sluga, madam”, a oči su mu zasjaleod nestašluka.“Oh”, odvratila sam slabašnim glasom.Malokad sam doživjela da smrknuti Dougal ostane bez riječi.

Podigao je guste obrve, sav crven u licu, pa mi se učinilo da je nasvoj način jednako iznenađen tom prikazom kao i ja.“Jesi li ti pri sebi, momče?” napokon je rekao. “Što ako te netko

vidi?”Jamie je pogledao starijeg čovjeka i podrugljivo podigao obrvu.

“Molim, ujače?” odvratio je. “Uvrede? I to na dan mog vjenčanja? Pane želiš valjda da osramotim svoju ženu, zar ne? Osim toga”, dodaoje sa zlobnim osmijehom, “teško mi je vjerovati da bi vjenčanje bilolegalno ako se ne oženim pod svojim pravim imenom. A ti želiš dasve bude legalno, zar ne?”Dougal se s vidljivim naporom ponovo pribrao. “Ako si završio,

Jamie, mogli bismo krenuti”, odvratio je.Ali činilo se da Jamie nije završio. Ne obazirući se na Dougalov

bijes, izvukao je kratku nisku bijelih bisera iz kožnate torbice, prišaomi i zakopčao mi ogrlicu oko vrata. Spustivši pogled, shvatila sam daje to niska sitnih nejednakih bisera, tih nepravilno oblikovanihproizvoda slatkovodnih školjki, pomiješanih sa sitnim probušenimzlatnim kuglicama, s kojih su visjeli manji biseri.

“To su samo škotski biseri”, rekao je kao da se ispričava, “ali dobrovam stoje.” Načas je zadržao prste na mom vratu.“Ti su biseri pripadali tvojoj majci!” rekao mu je Dougal, mrko

gledajući ogrlicu.“Točno”, odgovorio je Jamie. “A sada pripadaju mojoj ženi. Hoćemo

li?”Kamo god da smo krenuli, bilo je to prilično udaljeno od sela. Bili

smo pomalo mrzovoljni svatovi; zaručnici su bili okruženi ostalima,poput zatvorenika koje sprovode u neki udaljeni zatvor. Jedinirazgovor bila je prigušena Jamiejeva isprika što je zakasnio,objašnjavajući da su iskrsnule neke teškoće u nalaženju čiste košuljei kaputa, dovoljno velikog da mu pristaje.“Mislim da ovaj kaput pripada sinu lokalnog vlastelina”, rekao je

pljesnuvši se po čipkastim naborima. “Bojim se da je pomalo kičast.”Sjahali smo i ostavili konje u podnožju jednog brežuljka. Pješačka

staza vodila je uzbrdo kroz vrijesak.“Jesi li obavio sve pripreme?” čula sam kako Dougal tihim glasom

pita Ruperta dok su vezali životinje.“O, da.” U Rupertovoj crnoj bradi zabljesnuli su zubi. “Nije baš bilo

lako uvjeriti svećenika, ali pokazali smo mu posebno dopuštenje.”Potapšao je kožnatu torbicu, koja je milozvučno zazveckala, što mije dalo naslutiti o kakvom posebnom dopuštenju govori.Kroz kišicu i maglu, ugledala sam kapelicu kako strši iz vrijeska.

Obuzela me posvemašnja nevjerica kad sam ugledala okrugli krov inekoliko malih prozora s oknima, koje sam posljednji put vidjelaonoga sjajnog sunčanog jutra kad sam se udala za Franka Randalla.“Ne!” uzviknula sam. “Ne ovdje! Ne mogu!”“Pst, pst! Ne brinite, curo, ne brinite. Sve će biti u redu.” Dougal mi

je spustio svoju krupnu šapu na rame i stao ispuštati smirujućeškotske glasove, kao da se obraća nekom jogunastom konju.“Prirodno je biti malo nervozan”, rekao je, obraćajući se svima, ičvrstom me rukom gurnuo uzbrdo. Cipele su mi tonule u vlažni slojotpalog lišća.Jamie i Dougal hodali su mi s obiju strana, dovoljno blizu da

onemoguće bijeg. Njihove visoke figure u pledu išle su mi na živce,pa me počeo obuzimati sve jači osjećaj histerije. Za dvjesto godina,manje-više, udat ću se u istoj ovoj kapelici, a tada će me šarmirati

njezina slikovita starost. Sada je škripala od mladosti, njezine gredejoš uvijek nisu zadobile šarm, a ja sam se trebala udati zadvadesettrogodišnjeg škotskog katoličkog djevca za kojim jeraspisana tjeralica i čija...Okrenula sam se Jamieju u iznenadnoj panici. “Ne mogu se udati

za vas! Ja čak ne znam kako vam glasi prezime!”Pogledao me i podigao crvenkastu obrvu. “Oh, prezivam se Fraser.

James Alexander Malcolm MacKenzie Fraser”, odgovorio jesvečanim glasom, polako i razgovijetno izgovarajući svaku riječ.Potpuno smetena, odvratila sam: “Claire Elizabeth Beauchamp”, i

pružila mu ruku kao kakva budala. On je to izgleda shvatio kaomolbu za podrškom, pa me uhvatio za ruku i čvrsto je gurnuo sebipod lakat. Tako sputana da ne mogu pobjeći, cupkala sam uzbrdo nasvoje vjenčanje.Rupert i Murtagh čekali su nas u kapelici, pazeći na zatočenog

svećenika, mršavog mladog popa s crvenim nosom i razumljivouplašenim izrazom na licu. Rupert je velikim nožem dokono guliogrančicu vrbe. Premda je prilikom ulaska u crkvu odložio pištolje srožnatim dršcima, oni su mu ležali nadohvat ruke na krstionici.I ostali muškarci odložili su oružje, kao što i priliči u Božjoj kući,

ostavljajući na stražnjoj klupi začudno veliku hrpu smrtonosnihnaprava. Samo je Jamie zadržao nož i mač, valjda ih smatrajućisvečanim dijelom svoje odore.Zatim smo kleknuli pred drveni oltar, a Murtagh i Dougal zauzeli su

mjesta kao svjedoci, pa je svečanost počela.Katolički obred vjenčanja u posljednjih se dvjesto godina očito nije

promijenio; riječi koje su me povezale s mladim riđokosim strancemkoji je stajao pokraj mene, bile su uglavnom one iste koje suposvetile moju udaju za Franka. Osjećala sam se poput hladne,prazne ljuske, a riječi koje je mladi svećenik zamuckujući izgovarao,odjekivale su mi u praznoj trbušnoj šupljini.Kad je došao trenutak da položimo zavjete, automatski sam ustala,

gledajući s nekom vrstom obamrle zadivljenosti kako moji hladni prstinestaju u krupnim šakama mog mladoženje. Prsti su mu bili jednakohladni kao i moji, pa sam prvi put pomislila da je, unatoč izvanjskommiru, i on možda jednako nervozan kao i ja.

Dosad sam ga izbjegavala pogledati, ali sada sam podigla pogled iotkrila da bulji u mene. Lice mu je bilo blijedo i posve bezizražajno;imao je isti izraz lica kao i onda kad sam mu previjala ranjeno rame.Pokušala sam mu se nasmiješiti, ali kutovi usana samo su minesigurno zatitrali. Pritisak njegovih prstiju na mojima pojačao se.Imala sam dojam da pridržavamo jedno drugo i da ćemo se obojesrušiti ako ijedno od nas izvuče ruku ili skrene pogled u stranu.Začudo, taj me je osjećaj malo utješio. U što god da smo se uvalili,bili smo dvoje.“Uzimam tebe, Claire, za ženu...” Glas mu se nije tresao, ali ruka

jest. Čvršće sam ga uhvatila. Naši ukočeni prsti isprepleli su se kaoploče u škripcu. “... da te volim, poštujem i štitim... i u dobru i u zlu...”Njegove riječi kao da su dolazile iz daleka. Sva mi je krv napustilaglavu. Kruti prsluk haljine paklenski me stezao, a ipak sam osjećalakako mi se hladan znoj slijeva ispod satena pod rukama. Ponadalasam se da neću pasti u nesvijest.Visoko na zidu iznad svetišta nalazio se mali prozor od obojenog

stakla s grubom slikom Ivana Krstitelja u medvjeđem krznu. Zelene iplave sjenke plovile su mi po rukavima, što me podsjetilo natočionicu u taverni, pa sam žarko poželjela piće.Kad je došao red na mene, malo sam zamucala, što me

razbjesnilo. “U-uzimam tebe, James...” Ukrutila sam kralježnicu.Jamie je svoje zavjete uspio izgovoriti prilično uvjerljivim glasom, pa ija mogu pokušati isto. “... da te ljubim i poštujem do kraja života”,nastavila sam nešto čvršćim glasom.“Dok smrt nas ne rastavi.” Riječi su odjeknule tihom kapelicom sa

zastrašujućom konačnošću. Sve je bilo mirno, kao na kakvojfotografiji. Zatim je svećenik zatražio prsten.Uto sam spazila iznenadno razdraženo komešanje i načas ugledala

Murtaghovo zbunjeno lice. Tek što mi je sinulo da se netko zaboraviopobrinuti za prstenje, Jamie mi je ispustio ruku i skinuo prsten sasvoga prsta.Ja sam na lijevoj ruci još uvijek nosila Frankov prsten. Činilo mi se

da su mi prsti desne ruke smrznuti, blijedi i ukočeni u krugu plavesvjetlosti, a onda mi je veliki metalni kolut spuznuo s četvrtog prsta iostao labavo visjeti; bio bi posve skliznuo s njega da mi Jamie nijesklopio prste i još jedanput stegnuo šaku.

Uto je svećenik još nešto promrmljao, a onda se Jamie sagnuo dame poljubi. Bilo je očito da mi namjerava samo kratko iceremonijalno dodirnuti usne, ali usta su mu bila tako mekana i toplada sam mu se nagonski primaknula, nejasno svjesna usklikaoduševljenja i ohrabrenja prisutnih Škota, ne primjećujući ništa osimtoplog čvrstog tijela koje me zagrlilo. Kao da sam u utočištu.Razdvojili smo se, oboje malo sigurniji, i nervozno se nasmiješili.

Spazila sam kako Dougal izvlači Jamiejev bodež iz korica i zapitalase zašto. Još uvijek me gledajući u oči, Jamie je ispružio desnu rukui okrenuo dlan nagore. Dahnula sam kad je vrh bodeža dubokozarezao njegovo zapešće i ostavio za sobom tamnu crtu krvi. Nisamstigla maknuti ruku koju je Dougal zgrabio, a onda sam osjetilagorući rez oštrice noža. Zatim je Dougal hitro pritisnuo moje zapešćeuz Jamiejevo i svezao ih trakom bijelog platna.Mora da sam se malo zanjihala, jer me Jamie slobodnom lijevom

rukom zgrabio za lakat.“Izdržite još malo, curo”, ohrabrio me tihim glasom. “Ovo neće još

dugo trajati. Ponavljajte za mnom.” Zatim je održao kratak govor nagelskom, dvije-tri rečenice. Riječi mi nisu ništa značile, ali poslušnosam ih ponovila za Jamiejem, zapinjući o skliske samoglasnike. Kadsu nam razvezali platnenu traku i obrisali rane, ceremonija jezavršila.Dok smo se spuštali pješačkom stazom, zavladalo je opće

olakšanje i oduševljenje. Mogla je to biti bilo koja svadbena povorka,premda malobrojna i sastavljena isključivo od muškaraca, ako neračunamo mladenku.Već smo gotovo stigli do podnožja kad su me svladali glad, ostaci

mamurluka i opći stres današnjeg dana. Kad sam se osvijestila,shvatila sam da ležim na vlažnom lišću, s glavom u krilu svog novogmuža. Odložio je mokru krpu kojom mi je brisao lice.“Je li bilo tako strašno?” Nasmiješio mi se, ali u očima sam mu

ugledala bojažljiv izraz koji me prilično dirnuo, unatoč svemu.Nesigurno sam mu uzvratila smiješak.“Nije to zbog vas”, stala sam ga uvjeravati. “Samo... Mislim da

nisam ništa jela od jučer ujutro - a bojim se da sam prilično popila.”Usne su mu se trznule. “Tako mi kažu. Pa, tu vam mogu pomoći.

Kao što sam vam već rekao, ne mogu baš mnogo ponuditi svojoj

supruzi, ali obećavam da ću vas hraniti.” Nasmiješio se i sramežljivomi kažiprstom odmaknuo zalutali uvojak s lica.Počela sam se uspravljati i namrštila se osjetivši malo peckanje u

jednom zapešću. Već sam bila zaboravila onaj posljednji djelićceremonije. Posjekotina se otvorila, nedvojbeno zbog pada. Uzelasam krpu iz Jamiejeve ruke i nespretno je omotala oko zapešća.“Mislio sam da ste se možda zbog toga onesvijestili”, rekao je

pogledavši mi zapešće. “Trebao sam vas upozoriti na to, ali nisamshvatio da to ne očekujete dok vam nisam vidio izraz na licu.”“Što je to zapravo bilo?” upitala sam pokušavajući svezati krpu.“To je pomalo poganski običaj, ali u ovim je krajevima, uz uvriježenu

ceremoniju uobičajeno položiti i zavjet u krvi. Neki svećenici to nedopuštaju, ali pretpostavljam da se ovaj nije usudio ničemuprigovoriti. Izgledao je gotovo isto tako uplašen kao i ja”, odgovorioje s osmijehom.“Zavjet u krvi? A što znače riječi?”Jamie je uhvatio moju desnu ruku i nježno gurnuo posljednji

komadić improviziranog zavoja.“Kad to kažete na engleskome, rimuje se. Evo kako glasi:‘Ti krv si moje krvi, meso moga mesaOd iste smo tvari sazdani nas dvoje.Nek’ se naša tijela pretvore u jedno,Neka naše duše zauvijek se spoje.’”Slegnuo je ramenima. “Slično kao i obični zavjeti, samo malo...

primitivnije.”Spustila sam pogled na svoje zamotano zapešće. “Da, moglo bi se

reci.Osvrnula sam se oko sebe; bili smo sami na stazi, pod jednom

topolom. Otpalo okruglasto lišće ležalo je na tlu i sjajilo od vlagepoput zahrđalih kovanica. Osim zvuka povremenog kapanja sdrveća, bilo je vrlo tiho.“A gdje su ostali? Jesu li se vratili u gostionicu?”Jamie se namrštio. “Nisu. Otjerao sam ih odavde kako bih se

mogao pobrinuti za vas, ali čekaju nas malo dalje.” Pokazao mi jebradom, onako kako to rade ljudi sa sela. “Neće nas ostaviti samesve dok brak ne postane služben.”“Zar već nije?” zbunjeno sam ga upitala. “Vjenčali smo se, zar ne?”

Činilo se da mu je nelagodno, okrenuo se u stranu i stao pažljivootresati mrtvo lišće s kilta.“Mmmphm. Da, nema sumnje, vjenčali smo se. Ali brak nije

pravovaljan dok se ne konzumira.” Lagano, snažno crvenilo probilose iz čipkastih nabora.“Mmmphm”, odvratila sam. “Hajdemo nešto pojesti.”

15.Otkrića u bračnom krevetu

U gostionici nas je dočekala skromna svadbena gozba, uključujućivino, svježi kruh i pečenu govedinu.Kad sam krenula na kat da se osvježim prije jela, Dougal me

uhvatio za ruku.“Ne želim nikakve dvojbe oko toga da je brak konzumiran”, strogo

mi je naložio tihim glasom. “Ne smije biti nikakve dvojbe oko toga daje bračna zajednica legalna, nikakva manevarskog prostora zaponištenje, inače svi stavljamo glave na kocku.”“Čini mi se da vi ionako stavljate glave na kocku”, uvrijeđeno sam

primijetila. “Osobito moju.”Dougal me oštro potapšao po stražnjici.“Ne brinite vi za to; vi samo obavite svoj dio posla.” Kritički me

odmjerio, kao da procjenjuje jesam li sposobna prikladno odigratisvoju ulogu.“Ja sam poznavao Jamiejeva oca. Ako mu Jamie imalo sliči, nećete

imati nikakvih problema. Ah, Jamie, momče!” Pohitao je prekoprostorije, do mjesta gdje je Jamie ušao nakon što je odveo konje ustaju. Sudeći po izrazu Jamiejeva lica, i on je primao zapovijedi.Kako se, za ime Božje, to dogodilo, upitala sam se malo poslije.

Prije šest tjedana, nedužno sam brala poljsko cvijeće u škotskimbrdima, namjeravajući ga odnijeti kući svom mužu. A sada samzatvorena u sobi seoske gostionice i čekam posve drugačijeg muža,čovjeka kojeg jedva da i poznajem, sa strogim zapovijedima dakonzumiramo naš prisilni brak, po cijenu života i slobode.Sjedila sam na krevetu u svom posuđenom ruhu, ukočena i

prestravljena, a onda sam začula slab zvuk naglog otvaranja izatvaranja teških vrata.Jamie se leđima naslonio na vrata i pogledao me, a atmosfera

obostrane nelagode dodatno se produbila. Napokon je prekinuotišinu.“Ne morate me se bojati.” Zapravo nisam vjerovala da će me

dodirnuti dok ga sama ne pozovem - ako ga uopće pozovem - ali

ostaje činjenica da ću ga morati pozvati da učini mnogo više od toga,i to uskoro.Sumnjičavo sam ga pogledala. Pretpostavljam da bi mi sve ovo bilo

teže kad bih ga smatrala neprivlačnim, ali istina je upravo suprotna.Ali ja više od osam godina nisam spavala ni s jednim muškarcem,osim s Frankom. I ne samo to. Po vlastitu priznanju, ovaj je mladićposve neiskusan. Ja još nikada nikome nisam oduzela nevinost. Čakako i zanemarimo moje prigovore cijeloj toj stvari i razmotrimosituaciju s posve praktičnog gledišta, kako da, za ime Božje, uopćepočnemo? Ako nastavimo ovim tempom, za tri ili četiri dana jošuvijek ćemo stajati i gledati se.Nakašljala sam se i potapšala krevet pokraj sebe.“Ovaj, biste li željeli sjesti?”“Da.” Prešao je sobu poput velike mačke, ali umjesto da sjedne na

krevet, primaknuo je stolac i sjeo mi sučelice. Nesigurno me uhvatioza ruke. Imao je krupne i vrlo tople šake i nadlanice blago obraslecrvenkastim dlačicama. Osjetila sam lagani šok kad me dodirnuo isjetila se jednog stiha iz Starog zavjeta: “E, ali moj je brat Ezavrunjav, dok sam ja bez dlaka.”4 Frank je imao duge i tanke ruke,gotovo bez dlaka i po izgledu prilično aristokratske. Uvijek sam muvoljela gledati ruke kad je držao predavanja.“Pričajte mi o svom mužu”, rekao je Jamie kao da mi čita misli. To

me toliko šokiralo da sam gotovo istrgnula ruke iz njegova stiska.“Što?”“Gledajte, curo. Ovdje ćemo ostati zajedno tri-četiri dana. Ne mislim

tvrditi da sve znam, ali dobar dio života proveo sam na farmi, i osimako se ljudi jako ne razlikuju od drugih životinja, neće nam baš dugotrebati da obavimo ono što moramo. Imamo malo vremena dapopričamo i prevladamo obostrani strah.” Ova otvorena procjenanaše situacije malo me opustila.“Vi me se bojite?” Nije mi tako izgledao. Ali možda je nervozan.

Premda nije plašljivi šesnaestogodišnjak, ovo mu je ipak prvi put.Pogledao me u oči i nasmiješio se.“Da. Vjerojatno sam uplašeniji od vas. Zato vas držim za ruke, kako

bih spriječio svoje da se tresu.” Nisam mu to povjerovala, ali ipaksam mu zahvalno stisnula ruke.

“To nije loša ideja. Čini se da nam je lakše razgovarati dok sedodirujemo. Ali zašto ste me pitali o mužu?” Pomalo bijesno, zapitalasam se ne želi li on možda da mu pričam o svom seksualnom životus Frankom, kako bi doznao što očekujem od njega.“Pa, pretpostavljam da mislite na njega. U danim okolnostima,

teško bi moglo biti drukčije. Ne bih želio da ikad pomislite kako samnom ne možete razgovarati o njemu. Premda sam vam sada jamuž - vrlo je čudan osjećaj to reći - ne smijete ga zaboraviti, nesmijete to čak ni pokušati. Ako ste ga voljeli, zacijelo je bio dobarčovjek.”“Da... bio je.” Glas mi je zadrhtao. Jamie mi je palčevima pomilovao

nadlanice.“Onda ću dati sve od sebe da odam počast njegovu duhu, služeći

njegovoj ženi.” Primaknuo mi je ruke usnama i svečano ih poljubio.Nakašljala sam se. “To su vrlo galantne riječi, Jamie.”Iznenada se nasmiješio. “Da. Smislio sam ih dok je Dougal u

prizemlju držao zdravicu.”Duboko sam uzdahnula. “Htjela bih vam postaviti nekoliko pitanja”,

rekla sam.Oborio je pogled i pokušao prikriti osmijeh. “To sam i očekivao”,

odvratio je. “S obzirom na okolnosti, pretpostavljam da imate pravona izvjesnu dozu znatiželje. Što biste htjeli znati?” Iznenada jepodigao pogled, a plave su mu oči nestašno zaiskrile na svjetlostilampe. “Zašto sam još uvijek djevac?”“Eh, mislim da je to više-manje vaša stvar”, promrmljala sam.

Iznenada mi je postalo prilično vruće, pa sam izvukla jednu ruku iznjegova stiska i potražila rupčić. Dok sam prekapala po džepuhaljine, pod prstima sam osjetila nešto tvrdo.“Oh, zaboravila sam. Još uvijek imam vaš prsten.” Izvukla sam

prsten i vratila mu ga. Bio je to težak zlatni kolut s ovalnim rubinom.Ali umjesto da ga natakne na prst, Jamie ga je spremio u kožnatutorbicu.“To je bio vjenčani prsten mog oca”, objasnio je. “Obično ga ne

nosim, ali... no, danas sam vam htio iskazati poštovanje i izgledatišto bolje.” Malo se zacrvenio zbog tog priznanja, pa se usredotočiona zatvaranje torbice.

“Iskazali ste mi veliku čast”, odvratila sam, smješkajući se i protivvolje. Smatrala sam da je dodavanje prstena s rubinom njegovojveličanstvenoj sjajnoj odori bilo posve suvišno, ali dirnuo me razlogzašto je to učinio.“Potrudit ću se da što prije nabavim prsten koji će vam pristajati”,

obećao je.“To nije važno”, odvratila sam s malom nelagodom. Na kraju

krajeva, ubrzo sam namjeravala otići.“Ovaj, imam jedno važno pitanje”, rekla sam vraćajući se na

prethodnu temu. “Ako nemate ništa protiv da mi odgovorite. Zaštoste me pristali uzeti za ženu?”“Ah.” Ispustio mi je ruke i malo se odmaknuo. Prije odgovora, načas

je zastao i poravnao vunenu tkaninu na bedrima, pa sam mu podnaborima teške tkanine ugledala dugu crtu napetih mišića.“Pa, kao prvo, nedostajali bi mi razgovori s vama”, odgovorio je sa

smiješkom.“Ne, ozbiljno vas pitam”, ustrajala sam. “Zašto?”Nato se uozbiljio. “Prije no što vam odgovorim, Claire, htio bih vas

nešto zamoliti”, polako je rekao.“Što to?”“Da budete iskreni.”Mora da sam se nelagodno trgnula, jer on je spustio ruke na

koljena i nagnuo se prema meni ozbiljna lica.“Znam da ima stvari koje mi ne želite reći, Claire. A možda i stvari

koje mi ne možete reći.”Nemaš pojma koliko si u pravu, pomislila sam.“Neću vas prisiljavati, ikad, da mi kažete stvari koje se tiču samo

vas”, nastavio je ozbiljnim glasom i spustio pogled na svoje ruke,koje je sada pritisnuo dlanom o dlan.“Ima stvari koje ni ja ne mogu reći vama, barem za sada. A ne bih

želio tražiti od vas ništa što mi ne možete dati. Ali zamolio bih vasjednu stvar - kad mi nešto kažete, neka to bude istina. A ja vamobećavam isto. U ovom trenutku nemamo ništa osim... osimmeđusobnog poštovanja, možda. A ja vjerujem da to poštovanjemože podnijeti tajne, ali ne i laži.” Ispružio je ruke s dlanovimaokrenutim nagore, kao da me poziva. Na njegovu sam zapešću

ugledala tamnu brazgotinu od zavjeta u krvi i lagano položila svojedlanove na njegove.“Da, slažem se. Obećavam da ću biti iskrena.” Nježno je sklopio

prste oko mojih šaka.“I ja vama obećavam isto.” Duboko je uzdahnuo. “E sad, pitali ste

me zašto sam vas uzeo za ženu?”“Malo sam znatiželjna”, odvratila sam.Nasmiješio se, pa mu se i na širokim ustima pojavio humor koji mu

je virio iz očiju. “Ne mogu reći da vas krivim. Učinio sam to iznekoliko razloga. Jedan od tih razloga - ili možda dva - zasad vamne mogu reći, premda s vremenom hoću. Ali pretpostavljam da jeosnovni razlog onaj isti zbog kojeg ste se vi pristali udati za mene;da vas sačuvam od ruku Jacka Randalla.”Malo sam zadrhtala sjetivši se satnika, a Jamie mi je stisnuo ruke.“Sada ste doista sigurni”, rekao mi je čvrstim glasom. “Imate moje

ime i obitelj, moj klan, a i zaštitu mog tijela ako je potrebno. Taj vasčovjek više neće dirnuti dok sam ja živ.”“Hvala”, odvratila sam. Gledajući njegovo snažno, mlado i odlučno

lice širokih kostiju i čvrste čeljusti, prvi sam put pomislila da jeDougalov apsurdni plan možda ipak bio razuman.Zaštitu mog tijela. Ta me se fraza naročito dojmila dok sam gledala

odlučno držanje širokih ramena i prisjetila se njegovih silovitih ielegantnih kretnji mačem, kad se “pravio važan” na mjesečini. On toozbiljno misli i, bez obzira na svoju mladost, zna što govori, a ima iožiljke da to dokaže. Nije bio nimalo stariji od mnogih pilota i običnihvojnika koje sam njegovala u ratu, a znao je cijenu takvih riječijednako dobro kao i oni. Zavjet koji mi je dao nije bio romantičan,nego otvoreno obećanje da će me štititi po cijenu vlastite sigurnosti.Ponadala sam se da mu mogu ponuditi nešto zauzvrat.“To je vrlo galantno od vas”, iskreno sam mu rekla. “Ali je li vrijedno,

no, ženidbe?”“Jest”, odgovorio je i kimnuo glavom, a onda se opet nasmiješio,

ovoga puta pomalo turobno. “Ja vrlo dobro poznajem tog čovjeka.Ne bih mu ni psa povjerio na čuvanje kad bih to mogao spriječiti, akamoli bespomoćnu ženu.”“Baš laskavo”, ironično sam primijetila. Nasmijao se, a onda je

ustao i otišao do stola pokraj prozora. Netko je stavio buket poljskog

cvijeća u čašu za viski - možda gazdarica - a iza nje je stajala boca svinom i dvije čaše.Jamie je natočio vino u čaše i vratio se do kreveta. Dodao mi je

jednu čašu i sjeo na svoje mjesto.“Ovo vino nije baš tako dobro kao vino iz Columove privatne

kolekcije”, rekao je s osmijehom, “ali nije ni tako loše.” Podigao ječašu i nazdravio tihim glasom: “Za gospođu Fraser.” Osjetila sam dame opet obuzima snažan napadaj panike. Odlučno sam ga suzbila ipodigla čašu.“Za iskrenost”, odvratila sam, a onda smo oboje otpili gutljaj.“Pa, to je jedan razlog”, rekla sam spustivši čašu. “Možete li mi

otkriti još koji?”Zagledao se u svoju čašu. “Možda vas samo želim odvesti u

krevet”, odgovorio je i naglo podigao pogled. “Je li vam to palo napamet?”Ako me želio dovesti u nepriliku, uspio je, ali odlučila sam da mu to

ne pokažem.“Pa, želite li?” smjelo sam ga upitala.“Iskreno rečeno, da, želim.” Plave su me oči mirno promatrale

preko ruba čaše.“Niste se zbog toga morali oženiti sa mnom”, usprotivila sam se.Izgledao je iskreno zapanjen. “Ne mislite valjda da bih vas uzeo a

da vam ne ponudim brak!”“Mnogi bi muškarci tako postupili”, odgovorila sam, zabavljena

njegovom nedužnošću.Zinuo je od čuda i načas ostao bez riječi. Kad se pribrao, pažljivo

birajući riječi, dostojanstveno je odgovorio: “Možda je to preuzetnoreći, ali volio bih vjerovati da ja nisam poput ‘mnogih muškaraca’ i dase ne ponašam na najgori mogući način.”Njegove su me riječi prilično dirnule, pa sam ga stala uvjeravati da

njegovo dosadašnje ponašanje smatram galantnim i džentlmenskim iispričala mu se zbog sumnji koje sam možda nehotice imala u vezi snjegovim motivima.Na toj smo nesigurnoj diplomatskoj noti zastali, a on je napunio

prazne čaše.Neko smo vrijeme pijuckali vino u tišini, kao da nas je oboje

obuzela sramežljivost nakon iskrenosti posljednjeg dijela razgovora.

Dakle, ipak postoji nešto što mu ja mogu ponuditi. Iskreno rečeno,ne mogu tvrditi da mi to već nije palo na pamet, čak i prije no štosmo se zatekli u ovoj apsurdnoj situaciji. Jamie je vrlo privlačanmladić. A nisam zaboravila ni onaj trenutak, ubrzo nakon što samstigla u dvorac, kad sam mu sjela u krilo i...Nagnula sam čašu i popila vino dokraja, a onda sam ponovo

potapšala krevet do sebe.“Sjednite do mene”, rekla sam mu. “I...” pokušala sam se sjetiti

neke neutralne teme kako bih ublažila nelagodu tjelesne bliskosti, “iispričajte mi nešto o svojoj obitelji. Gdje ste odrasli?”Krevet je osjetno potonuo pod njegovom težinom, pa sam se

oslonila da ne padnem na njega. Sjeo mi je tako blizu da je rukavomkošulje dodirnuo moju ruku, koja je opušteno počivala na bedru.Neusiljeno ju je uhvatio kad je sjeo, pa smo se naslonili na zid, negledajući ruke, ali isto tako svjesni svoje veze kao da su nas prikovalizajedno.“E sad, gdje da počnem?” Podigao je svoja prilično krupna stopala

na stolac i prekrižio noge na gležnjevima, a ja sam s izvjesnomdozom zabavljenosti prepoznala trenutak kad škotski gorštak načaszastaje prije no što počne razglabati o složenim obiteljskim iklanskim odnosima, koji tvore pozadinu gotovo svakog važnijegdogađaja u škotskom gorju. Frank i ja smo jedne večeri u seoskompabu zadivljeno slušali razgovor dvojice starih ekscentrika, koji suodgovornost za nedavno uništenje jedne prastare staje slijediliunatrag zamršenog datiranja lokalnih svađa, koliko sam ja moglashvatiti, sve do 1790. godine. S onom vrstom manjeg šoka na kojisam se počela navikavati, sada sam shvatila da ta svađa, čije sampodrijetlo tada smatrala skrivenim u maglama vremena, u ovomtrenutku još nije ni započela. Suzbila sam zbrku koju mi je izazvala uglavi ta spoznaja i prisilila se da obratim pozornost na Jamiejeveriječi.“Dakako, moj otac bio je Fraser, mlađi polubrat sadašnjeg

gospodara Lovata. Ali majka mi je bila MacKenzie. Vi znate da suDougal i Colum moji ujaci?” Kimnula sam glavom. Unatoč razlici uboji kose, sličnost je bila prilično velika. Široke kosti lica i dug, ravannos, zašiljen poput noža, očito je naslijedio od MacKenzieja.

“No da, moja im je majka bila sestra, a osim nje imali su još dvijesestre. Teta Janet sada je pokojna, kao i moja majka, ali teta Jocastaudala se za jednog Rupertova bratića i živi na obali Loch Eileana.Teta Janet imala je šestero djece, četiri dječaka i dvije djevojčice,teta Jocasta ima troje, sve djevojke, Dougal ima četiri kćeri, Columsamo malog Hamisha, a moji roditelji mene i moju sestru, kojoj sudali ime po teti Janet. Ali mi je uvijek zovemo Jenny.”“I Rupert je MacKenzie?” upitala sam, naprežući se da zadržim sve

te podatke u glavi.“Da, on je...” Jamie je načas zastao da razmisli. “On je Dougalov,

Columov i Jocastin bratić, što znači da je meni bratić u drugomkoljenu. Rupertov otac i moj djed Jacob bili su braća, a...”“Čekajte malo, nemojmo se vraćati u prošlost više no što moramo,

jer će mi se inače sve beznadno pomiješati u glavi. Još nismo nidošli do Frasera, a već sam zaboravila kako vam se zovu bratići isestrične.”Protrljao je bradu računajući. “Hm. Situacija je malo zamršenija sa

strane Fraserovih, zato što se moj djed Simon triput ženio, pa je mojotac imao dvije grupe polubraće i polusestara. Recimo samo da sastrane Frasera imam šest stričeva i tri tete koji su još uvijek živi, dasad ne spominjemo sve bratiće i sestrične.”“Slažem se.” Sagnula sam se i opet nam napunila čaše.Pokazalo se da se područja klanova Fraser i MacKenzie dodiruju

izvjesnom dužinom uz unutarnje granice, od morske obale pa uzdonji rub Loch Nessa, a kao što to obično biva, ta zajednička granicabila je posve nesigurna linija, neucrtana u zemljovide, i pomicala senaprijed-natrag, zavisno od vremena, okolnosti i savezništva. Uz tugranicu, na južnom kraju područja klana Fraser, ležalo je maloimanje Broch Tuarach, vlasništvo Jamiejeva oca Briana Frasera.“To je prilično plodan komad zemlje koji omogućuje pristojan ribolov

i ima dobru šumu za lov. Na njemu je šezdesetak seljaka-zakupnika ijedno seoce koje se zove Broch Mordha. A i vlastelinska kuća,dakako - ona je moderna”, dodao je s izvjesnim ponosom. “Staribroch sada služi za držanje životinja i žita.”“Dougal i Colum nisu baš bili oduševljeni što im se sestra udaje za

jednog Frasera, pa su zahtijevali da ona ne bude zakupnik naFraserovoj zemlji, nego da živi na slobodnom imanju. I tako je

Lallybroch - tako ga zovu ljudi koji na njemu žive - postao vlasništvomog oca, ali s klauzulom u ugovoru koja kaže da zemlja može prijećisamo na potomke moje majke, Ellen. Ako ona umre bez djece,zemlja će se nakon očeve smrti vratiti u vlasništvo lorda Lovata, bezobzira na to ima li moj otac djece s nekom drugom ženom. Ali on senije ponovo oženio, a budući da sam ja sin svoje majke, Lallybrochje moj, koliko god to vrijedilo.”“Niste li mi jučer rekli da nemate nikakvo vlasništvo?” Srknula sam

vino, koje mi se činilo prilično dobrim: što sam ga više pila, sve mi jeviše godilo, pa sam pomislila da bi mi bilo pametnije da ga ubrzoprestanem piti.Jamie je oštro odmahnuo glavom. “Bez sumnje, Lallybroch je moj.

Ali ja od toga trenutačno nemam velike koristi jer ne mogu otićionamo”, rekao je kao da se ispričava. “Postoji jedan omanji problem:za mnom je raspisana tjeralica.”Nakon što je Jamie pobjegao iz Fort Williama, Dougal ga je odveo u

svoju kuću, Beannachd (što znači “blagoslovljena”, objasnio je), daondje zaliječi rane i oporavi se od groznice koju su one izazvale. Azatim je otišao u Francusku i proveo dvije godine u francuskoj vojsci,boreći se u okolici španjolske granice.“Proveli ste dvije godine u francuskoj vojsci i uspjeli ostati djevac?”

s nevjericom sam lanula. U ratu sam njegovala mnogo Francuza, aprilično sam sumnjala u to da se galski stav prema ženama bitnopromijenio u posljednjih dvjesto godina.Jamie me postrance pogledao, a jedan mu se kut usana trznuo.“Da ste vidjeli kakve bludnice opslužuju francusku vojsku, Saskinjo,

čudili biste se što uopće imam hrabrosti dotaknuti ženu, a kamoliotići s njom u krevet.”Zagrcnula sam se, ispljunula vino i zakašljala, sve dok nije osjetio

potrebu da me pljesne po leđima. Kad sam se pribrala, zadihana icrvena u licu, zamolila sam ga da nastavi.Vratio se u Škotsku prije otprilike godinu dana i proveo šest mjeseci

sam ili sa skupinom “slomljenih ljudi”, muškaraca bez klana,životareći u šumi od danas do sutra i kradući stoku iz pograničnihpodručja.“A onda me netko udario u glavu nekom vrstom sjekire”, rekao je i

slegnuo ramenima. “Moram vjerovati Dougalu o onome što se

događalo u sljedeća dva mjeseca, jer sam nisam mnogo togaprimjećivao.”Dougal se u vrijeme napada nalazio na obližnjem posjedu, pa su ga

Jamiejevi prijatelji pozvali, a on je uspio nekako prebaciti nećaka uFrancusku.“Zašto baš u Francusku?” upitala sam. “Sigurno je grozno riskirao

što vas je poslao na tako dug put.”“Više bi riskirao da me ostavio u Škotskoj. Čitavo područje obilazile

su engleske patrole - vidite, ja i moji drugovi bili smo prilično aktivni uokolici. Pretpostavljam da Dougal nije htio da me Englezi nađu bezsvijesti u kolibi nekog seljaka.”“Ili u njegovoj kući?” dodala sam pomalo cinično.“Mislim da bi me on odveo svojoj kući da nije bilo dviju stvari”,

odgovorio je Jamie. “Kao prvo, on je u to vrijeme na svom imanjuimao jednog engleskog gosta. A kao drugo, ja sam tada jako lošeizgledao. Dougal je vjerojatno mislio da ću ionako umrijeti, pa meposlao u jednu opatiju.”Koliko sam shvatila, opatija Svete Anne de Beaupré, na francuskoj

obali, bila je dom negdašnjeg Alexandera Frasera, a sada opata togutočišta učenja i molitve.“On i Dougal nisu baš u najboljim odnosima”, objasnio je Jamie, “ali

Dougal je shvatio da se za mene ovdje ne može mnogo učiniti, i akomi se može ikako pomoći, moći će se ondje.”To se pokazalo točnim. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi i

liječničkom umijeću dvojice redovnika, Jamie je na njezi Braćesvetog Dominika preživio i postupno se oporavio.“Kad sam se oporavio, vratio sam se u Škotsku”, objasnio je.

“Dougal me dočekao na obali sa svojim ljudima, pa smo krenuli napodručje klana MacKenzie, a onda smo, ovaj, sreli vas.”“Satnik Randall tvrdi da ste krali stoku”, rekla sam.Jamie se nasmiješio, neuznemiren optužbom. “Pa, Dougal nije

čovjek koji propušta priliku da usput štogod zaradi”, primijetio je.“Nabasali smo na jedno lijepo krdo stoke koje je paslo travu, anikoga u blizini. I tako...” Slegnuo je ramenima, kao da fatalističkiprihvaća neizbježne životne činjenice.Očito, ja sam se pojavila na kraju sukoba Dougalovih ljudi i

Randallovih draguna. Kad je spazio da im se Englezi približavaju,

Dougal je polovicu svojih ljudi poslao sa stokom u gustiš, a ostali suse Škoti skrili u šumarak mladog drveća i spremili se da dočekajuEngleze u zasjedi.“I to nam je uspjelo”, s odobravanjem je rekao Jamie. “Iznenadili

smo ih i projahali ravno kroz njih vičući. Naravno, oni su nas slijedili,pa smo im upriličili uzbudljivu potjeru po bregovima, preko potočića,stijena i sličnih prepreka, a za to vrijeme Dougalovi ljudi prelazili sugranicu s kravama. Naposljetku smo im uspjeli pobjeći i skloniti sena farmu gdje sam vas prvi put vidio, da tamo pričekamo mrak.”“Shvaćam”, rekla sam. “Ali zašto ste se uopće vratili u Škotsku?

Čini se da biste u Francuskoj bili mnogo sigurniji.”Zaustio je da odgovori, ali onda se predomislio i srknuo vino.

Izgleda da smo došli do ruba njegova područja tajnosti.“To je duga priča, Saskinjo”, odvratio je izbjegavajući temu. “To ću

vam ispričati drugom prilikom. Ali što je s vama? Kako bi bilo da miispričate nešto o svojoj obitelji? Naravno, ako smatrate da možete”,žurno je dodao.Kratko sam razmislila i zaključila da neću bogzna što riskirati ako

mu ispričam ponešto o svojim roditeljima i stricu Lambu. Dakako,profesija strica Lamba imala je izvjesnih prednosti. Proučavateljistarina jednako su nezanimljivi u osamnaestom kao i u dvadesetomstoljeću.I tako sam mu ispričala ponešto o tome, ispuštajući samo nevažne

pojedinosti kao što su automobili, zrakoplovi i, dakako, rat. Jamie mepažljivo slušao i tu i tamo postavio pokoje pitanje. Izrazio mi je sućutzbog smrti roditelja i pokazao zanimanje za strica Lamba i njegovaotkrića.“A onda sam upoznala Franka”, završila sam i zastala, nesigurna

koliko mu toga mogu reći a da ne prijeđem na opasan teren.Srećom, Jamie me spasio.“Bit će bolje da sada ne govorite o njemu”, odvratio je s

razumijevanjem. Kimnula sam glavom, a pred očima mi se malozamutilo. Jamie mi je ispustio ruku, zagrlio me oko vrata i nježnospustio moju glavu na svoje rame.“U redu je”, rekao je nježno me milujući po kosi. “Jeste li umorni,

curo? Želite li da vas pustim odspavati?”

Došla sam u iskušenje da odgovorim potvrdno, ali onda samzaključila da bi to bilo i nepravedno i kukavički. Nakašljala sam se,uspravila i odmahnula glavom.“Ne”, odgovorila sam i duboko uzdahnula. Osjetila sam slab miris

sapuna i vina. “Nisam umorna. Recite mi - recite mi kakve ste igreigrali kao dječak?”U sobi se nalazila debela dvanaestosatna svijeća s tamnim

kolutovima koji su označavali sate. Razgovarali smo kroz tri koluta,ispuštajući ruke samo da natočimo vino, da ustanemo ili odemo uzahod iza zavjese u kutu. Vrativši se s jednog od tih izleta, Jamie jezijevnuo i počešao se.“Prilično je kasno”, rekla sam i također ustala. “Možda bismo trebali

poći u krevet.”“U redu”, rekao je i protrljao se po vratu. “U krevet? Ili na

spavanje?” Upitno je podigao obrvu, a kutovi usta su mu zatitrali.Iskreno rečeno, tako sam se ugodno osjećala u njegovu društvu da

sam gotovo zaboravila zašto smo zapravo tu. Kad mi je postavio topitanje, iznenada me obuzela lagana panika. “Pa...” odgovorila samslabašnim glasom.“U svakom slučaju, ne namjeravate spavati u haljini, zar ne?” upitao

me na svoj uobičajeno praktičan način.“Pa, ne, pretpostavljam da ne.” Zapravo, sve se tako brzo odvijalo

da se uopće nisam sjetila spavaćice - koju ionako nisam imala.Dosad sam spavala ili u podsuknji ili bez ičega, zavisno od vremena.Jamie nije ponio sa sobom ništa osim odjeće koju je imao na sebi,

pa je, očito, mogao leći ili u košulji ili bez ičega, što bi cijelu situacijunaglo dovelo do vrhunca.“Dođite onda ovamo da vam pomognem, s čipkom i ostalim.”Kad me počeo svlačiti, ruke su mu malo zadrhtale, ali izgubio je dio

smetenosti hrvajući se s desecima kukica koje su mi pridržavalegornji dio haljine.“Ha!” pobjedonosno je rekao kad je oslobodio i posljednju sponu,

pa smo se oboje nasmijali.“Daj da ja sad svučem tebe”, rekla sam, zaključivši da više nema

smisla odugovlačiti. Raskopčala sam mu košulju i zavukla ruke podnju, gurnula ih preko njegovih ramena i polako mu ih spustila naprsa. Osjetila sam elastične dlačice i blago uzdignuće oko bradavica.

Jamie je nepomično stajao, jedva dišući, a ja sam čučnula da muraskopčam pojas na struku.Ako se već mora dogoditi, bolje da se dogodi sada, pomislila sam,

pa sam polako povukla ruke uz njegova čvrsta mršava stegna izavukla ih pod kilt. Premda sam sada već jako dobro znala štovećina Škota nosi ispod kilta - ništa - ipak me obuzeo šok kad sampod prstima osjetila samo Jamieja.On se u tom trenutku uspravio i spustio glavu da me poljubi. Bio je

to dug poljubac, a ruke su mu odlutale nadolje i pronašle kopču mojesuknje. Pala je na pod u velikom valu uštirkanog praćakanja,ostavljajući me u podsuknji.“Gdje si naučio ovako ljubiti?” upitala sam ga, ostavši pomalo bez

daha. Nasmiješio se i ponovo me privinuo uza se.“Rekao sam ti da sam djevac, a ne da sam redovnik”, odgovorio je i

ponovo me poljubio. “Ako mi zatreba pomoć, pitat ću te.”Kad me čvrsto zagrlio, shvatila sam da je više nego spreman za

ono što slijedi. A onda sam s izvjesnim iznenađenjem shvatila dasam i ja spremna. Zapravo, bilo zbog kasnog sata, vina, Jamiejeveprivlačnosti ili samo zbog duge apstinencije, obuzela me prilično jakaželja.Izvukla sam mu košulju iz pojasa i pomilovala ga po grudima,

kružeći palčevima oko bradavica. Ukrutile su se u sekundi, a on meiznenada čvrsto stisnuo.“Uh!” izustila sam ostavši bez daha, pa je olabavio stisak i ispričao

se.“Ne, ne brini, poljubi me ponovo.” Poslušao me i prebacio mi vrpce

podsuknje preko ramena. Malo se odmaknuo od mene, uhvatio midojke i stao trljati bradavice kao što sam ja prije trljala njegove. Jasam stala petljati s kopčom koja mu je pridržavala kilt. Njegovi su miprsti pomogli i jezičac se oslobodio.Iznenada me podigao u naručje i sjeo na krevet sa mnom u krilu, a

zatim je progovorio pomalo promuklim glasom.“Reci mi ako budem previše grub ili ako želiš da prestanem. U bilo

kojem trenutku prije no što uđem u tebe, jer ne vjerujem da ću nakontoga moći prestati.”Umjesto odgovora, položila sam mu ruke na leđa, povukla ga na

sebe i odvela ga do skliske pukotine među nogama.

“Sveti Bože!” rekao je James Fraser, koji nikad nije spominjaoGospodinovo ime uzalud.“Nemoj sada stati!” odvratila sam.Dok smo poslije ležali u zagrljaju, činilo se prirodnim da spusti moju

glavu na svoja prsa. Dobro smo se slagali i većina je naših inhibicijanestala u zajedničkom uzbuđenju i novosti međusobnog istraživanja.“Je li bilo onako kako si zamišljao?” znatiželjno sam ga upitala, a onse zahihotao, proizvevši duboko brujanje pod mojim uhom.“Otprilike. Mislio sam... ne, nije važno.”“Ne, reci mi. Što si mislio?”“Neću; smijat ćeš mi se.”“Obećavam ti da neću. Reci mi.” Pomilovao me po kosi i zadjenuo

mi uvojak za uho.“No dobro. Nisam znao da ljudi to rade okrenuti licem u lice. Mislio

sam da to rade odostraga, poput konja, znaš.”Morala sam se napregnuti da održim obećanje, ali uspjela sam

suspregnuti smijeh.“Znam da to zvuči glupo”, rekao je obrambenim tonom. “Samo...

znaš kako si čovjek u mladosti zabije neke stvari u glavu, pa ih seposlije više ne može riješiti?”“Zar nikad nisi vidio ljude kako vode ljubav?” To me iznenadilo, jer u

nekim sam seljačkim kolibama vidjela kako čitava obitelj spava uistoj sobi. Naravno, Jamiejevi roditelji nisu bili obični seljaci, ali ipak,zacijelo nema mnogo škotske djece koja se nikad nisu probudila iotkrila da im roditelji vode ljubav u blizini.“Naravno da jesam, ali obično ispod pokrivača, znaš. Nisam ništa

mogao razabrati, osim da je muškarac na vrhu. To sam znao.”“Da, to sam primijetila.”“Jesam li te previše pritisnuo?” upitao je pomalo zabrinutim glasom.“Ne previše. Ali, ozbiljno, to si mislio?” Nisam se nasmijala, ali

nisam mogla obuzdati široki smiješak. Jamie je malo porumenio izaušiju.“Da. Jedanput sam vidio kako muškarac uzima ženu pod vedrim

nebom. Ali to je... pa, to je bilo silovanje, a on ju je uzeo odostraga.To me se dojmilo i, kao što sam rekao, urezalo mi se u sjećanje.”I dalje me držao u zagrljaju, opet se koristeći tehnikama za

smirivanje konja. Ali postupno je prešao na odlučnije istraživanje.

“Htio bih te nešto pitati”, rekao je i pomilovao me po cijeloj dužinileđa.“Što?”“Je li ti se svidjelo?” upitao je pomalo sramežljivo.“Da, svidjelo mi se”, iskreno sam odgovorila.“Tako sam i mislio, premda mi je Murtagh rekao da većina žena ne

mari za te stvari i da bih trebao svršiti što prije.”“Što Murtagh zna o tome?” ogorčeno sam odvratila. “Što se većine

žena tiče, što polaganije, to bolje.” Jamie se opet zahihotao.“Pa, ti to vjerojatno znaš bolje od Murtagha. Sinoć su mi Murtagh,

Rupert i Ned udijelili priličan broj savjeta o tim stvarima. Ali dobar diotih savjeta zvučao mi je prilično nevjerojatno, pa sam zaključio da ćemi biti najbolje da se oslonim na vlastitu pamet.”“Dosad te nije iznevjerila”, odvratila sam vrteći jednu od njegovih

dlačica oko prsta. “Kakve su ti još mudre savjete dali?” Koža mu jebila crvenkastozlatna na svjetlosti svijeće; iznenađeno sam shvatilada se sada još jače zacrvenjela od nelagode.“Većinu toga ne bih mogao ponoviti. A kao što sam rekao, ionako je

većina tih savjeta vjerojatno pogrešna. Vidio sam mnogo vrstaživotinja kako se pare, a većina je to uspješno obavila bez ikakvihsavjeta, pa pretpostavljam da to mogu i ljudi.”Zabavljala me pomisao da netko o seksualnim tehnikama uči

gledajući životinje u staji ili u šumi, a ne slušajući priče prijatelja usportskim svlačionicama ili čitajući pornografske časopise.“Koje si životinje vidio kako se pare?”“Oh, sve moguće. Naša farma leži pokraj šume, znaš, pa sam

dosta vremena provodio u šumi, loveći ili tražeći odlutale krave. Vidiosam konje i krave, dakako, svinje, kokoši, golubove, pse, mačke,jelene, vjeverice, zečeve, veprove... ah, da, a jedanput čak i zmije.”“Zmije!?”“Da, zmije. Jesi li znala da zmije imaju dvije kite? Mislim reći,

mužjaci.”“Ne, to prvi put čujem. Jesi li siguran u to?”“Da. I obje su zašiljene, ovako.” Razmaknuo je drugi i treći prst da

mi pokaže.“Mora da je to grozno neugodno za ženke”, rekla sam hihoćući se.

“Pa, meni se činilo da ženka uživa”, odvratio je Jamie. “Baremkoliko sam ja mogao zaključiti; zmije baš nemaju izražajna lica.”Zagnjurila sam lice u njegova prsa i zacičala od veselja. Njegov

ugodni mošusni miris miješao se s grubim mirisom platnene košulje.“Skini košulju”, rekla sam uspravivši se i povlačeći skut tog

odjevnog predmeta.“Zašto?” zapitao je, ali se uspravio i poslušao me, a ja sam kleknula

pred njega i zadivljeno se zagledala u njegovo golo tijelo.“Zato što te želim pogledati”, odgovorila sam. Bio je prekrasno

građen, s elegantnim dugim kostima i ravnim mišićima, koji su seglatko spuštali ispod zaobljenih prsa i ramena prema malimudubinama trbuha i stegna. Podigao je obrve.“Pa onda, pošteno je pošteno. Svuci i ti svoju košulju.” Pomogao mi

je da se izvučem iz izgužvane podsuknje, gurajući mi je prekobokova. Kad ju je skinuo, uhvatio me za struk i stao napetoproučavati. Postalo mi je gotovo neugodno dok me gledao.“Zar nikad prije nisi vidio golu ženu?” upitala sam ga.“Jesam, ali ne iz ovakve blizine.” Na licu mu se pojavio širok

osmijeh. “I ne svoju ženu.” Objema me je rukama pomilovao pobokovima. “Imaš dobre, široke bokove; pretpostavljam da ćeš bitidobra rodilja.”“Što!” Uvrijeđeno sam se odmaknula, ali me on privukao i srušio se

na krevet sa mnom na sebi. Čvrsto me držao sve dok se nisamprestala opirati, a onda me malo podigao da me poljubi.“Znam da je jedanput dovoljno da brak bude legalan, ali...”

Sramežljivo je zastao.“Želiš to opet učiniti?”“Bi li ti jako smetalo?”Ni ovog puta nisam se nasmijala, ali sam osjetila kako mi se rebra

napinju od suzdržavanja.“Ne”, odgovorila sam ozbiljnim glasom, “ne bi mi smetalo.”“Jesi li gladan?” upitala sam ga nešto poslije.“Kao vuk.” Spustio je glavu i nježno mi gricnuo dojku, a onda je

podigao pogled i nasmiješio se. “I ne samo hrane.” Otkotrljao se doruba kreveta. “Pretpostavljam da u kuhinji ima hladne govedine ikruha, a vjerojatno i vina. Idem nam donijeti večeru.”

"Ne, nemoj ustajati. Ja ću.” Iskočila sam iz kreveta i krenula premavratima, prebacujući šal preko košulje da se zaštitim od hladnoće uhodniku.“Čekaj, Claire!” doviknuo mi je Jamie. “Bolje pusti mene...” Alija

sam već otvorila vrata.Moju pojavu na vratima dočekali su prostački veseli uzvici

petnaestak muškaraca koji su sjedili oko ognjišta u dnevnoj sobi uprizemlju, pili, jeli i kockali se. Načas sam zapanjeno ostala stajati uzogradu, dok je petnaest nacerenih lica svjetlucalo iz vatromosvijetljenih sjena.“Hej, curo!” povikao je Rupert, jedan od njih. “Još uvijek možete

hodati! Znači li to da Jamie ne obavlja svoju dužnost prema vama?”Rupertovu šalu dočekale su salve smijeha i još prostije primjedbe o

Jamiejevoj muškosti.“Ako Jamie više ne može, rado ću preuzeti njegovo mjesto!”

ponudio se jedan niski tamnokosi mladić.“Ne, ne, on ne valja, uzmite mene, curo!” povikao je drugi.“Ne želi ona nikoga od vas”, povikao je Murtagh, glasom bučnim od

pijanstva. “Nakon Jamieja, može je zadovoljiti samo nešto ovakvo.”Zamahnuo je velikom ovčjom kosti iznad glave, a prostorija sezatresla od smijeha.Pobjegla sam natrag u sobu, zalupila vrata za sobom i ostala stajati

leđima naslonjena na njih i bijesno zuriti u Jamieja, koji je ležao golna krevetu i tresao se od smijeha.“Pokušao sam te upozoriti”, rekao je gušeći se od smijeha. “Trebala

bi si vidjeti lice!”“Što točno ti muškarci rade tamo dolje?” prosiktala sam.Jamie je vješto ustao s naše bračne postelje, kleknuo na pod i stao

prekapati po hrpi odbačene odjeće. “Oni su svjedoci”, kratko jeodgovorio. “Dougal ne želi riskirati poništenje ovog braka.” Uspraviose s kiltom u rukama, a onda ga je omotao oko bokova i nacerio mise. “Bojim se da ti je ugled nepovratno uništen, Saskinjo.”Krenuo je prema vratima, gol do pasa. “Nemoj izlaziti!” rekla sam

mu u iznenadnoj panici. S rukom na bravi, okrenuo se da me umiriosmijehom. “Ne brini, curo. Kad već moraju biti svjedoci, neka baremnešto vide. Osim toga, ne namjeravam sljedeća tri dana skapavatiod gladi samo zato što se bojim malo zadirkivanja.”

Kad je izašao iz sobe i ostavio odškrinuta vrata, dočekao ga jeprostački pljesak. Mogla sam čuti kako odlazi u kuhinju, praćenbučnim čestitkama, bestidnim pitanjima i savjetima.“Kako ti je bilo prvi put, Jamie?” zagrmio je Rupert lako

prepoznatljivim hrapavim glasom. “Jesi li krvario?”“Ja nisam, ali ako ne začepiš gubicu, lopužo stara, ti ćeš”, začula

sam jedak škotski odgovor. Jamiejevu šalu dočekale su salvesmijeha, a zadirkivanje se nastavilo, prateći ga dolje do kuhinje inatrag uza stube.Lica crvena poput vatre u prizemlju, odškrinula sam vrata da Jamie

uđe u sobu s punim rukama hrane i pića. Ušao je postrance,ispraćen završnom navalom veselja iz prizemlja. Prekinula sam jeodlučnim treskom vrata i stavila na njih gredu.“Donio sam toliko hrane da neko vrijeme ne moramo izlaziti”, rekao

je Jamie odlažući posuđe na stol i pažljivo izbjegavajući moj pogled.“Hoćeš li prezalogajiti?”Ispružila sam ruku pokraj njega i dohvatila bocu vina. “Još ne. Prvo

mi treba piće.”Unatoč nezgrapnim kretnjama, vodio je ljubav prožet nekom

snažnom žudnjom koja je iz mene izmamila reakciju. Nisam muželjela držati predavanja ni nametati svoje iskustvo, pa sam mudopustila da radi što želi, dajući mu samo povremeno pokoji savjet,primjerice, da bi se mogao osloniti na svoje laktove a ne na mojaprsa.Premda je još uvijek bio previše gladan i nespretan da bi bio

nježan, vodio je ljubav s nekom vrstom neumorne radosti, koja menavela na pomisao da je muška nevinost prilično podcijenjena roba.Ali pokazivao je brigu za moju udobnost, što me istodobno radovalo iživciralo.U jednom trenutku našeg trećeg susreta, čvrsto sam ga stisnula i

kriknula, a on se istog časa zapanjeno povukao i ispričao.“Oprosti”, rekao mi je. “Nisam te htio povrijediti.”“I nisi.” Umorno sam se protegnula, osjećajući se prekrasno i

pospano.“Jesi li sigurna?” upitao je, provjeravajući je li me ozlijedio.

Iznenada mi je sinulo da su mu Murtagh i Rupert zaboravili datinekoliko važnijih savjeta tijekom njegova žurnog obrazovanja.

“Događa li se to svaki put?” zadivljeno je upitao kad sam muobjasnila. Pomalo sam se osjećala kao žena iz Batha ili nekajapanska gejša. Nikad mi nije palo na pamet da ću jednog danapostati učiteljica ljubavnih vještina, ali morala sam priznati da tauloga ima i dobrih strana.“Ne, ne svaki put”, vedro sam odgovorila. “Samo ako je muškarac

dobar ljubavnik.”“Oh.” Malčice se zarumenio oko ušiju. Malo me uznemirilo kad sam

mu na licu, umjesto iskrenog zanimanja, ugledala izraz sve većeodlučnosti.“Hoćeš li mi idući put reći što da učinim?” upitao me.“Ne moraš učiniti ništa posebno”, stala sam ga uvjeravati. “Samo

nemoj žuriti i obraćaj pažnju na to što radiš. Ali zašto čekati? Jošuvijek si spreman.”To ga je iznenadilo. “Ti ne moraš čekati? Ja to ne mogu učiniti

odmah nakon što sam...”“Pa, kod žena je to drukčije.”“Da, primijetio sam”, promrmljao je.Pomilovao me po zapešću palcem i kažiprstom. “Samo... ti si tako

krhka; bojim se da te ne ozlijedim.”“Nećeš me ozlijediti”, nestrpljivo sam odgovorila. “A čak i kad bi me

ozlijedio, ne bih ti to zamjerila.” Na licu sam mu ugledala zbunjenost inerazumijevanje, pa sam mu odlučila pokazati što mislim.“Što to radiš?” šokirano me upitao.“Upravo ono što vidiš. Samo budi miran!” Nakon nekoliko trenutaka,

počela sam upotrebljavati zube, stišćući ga sve jače i jače, sve doknije ispustio oštar uzdah. Zastala sam.“Jesam li te ozlijedila?” upitala sam.“Jesi. Malo”, odgovorio je kao da se guši.“Želiš li da prekinem?”“Ne!”Nastavila sam s hotimičnom grubošću, sve dok se nije naglo zgrčio

i zaječao kao da sam mu iščupala srce. Srušio se na leđa, drhteći iteško dišući. Zatvorenih očiju, promrmljao je nešto na gelskom.“Što si rekao?”“Da sam pomislio da će mi srce pući”, odgovorio je otvorivši oči.

Samozadovoljno sam se osmjehnula. “Oh, Murtagh i društvo nisu tini o tome ništa rekli, je li?”“Jesu, rekli su mi. To je bila jedna od stvari koje im nisam

povjerovao.”Nasmijala sam se. “U tom slučaju, možda je bolje da mi ne kažeš

što su ti još rekli. Nego, je li ti sada jasno zašto sam ti rekla da mi nesmeta ako si grub?”“Shvaćam.” Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. “Bi li se i ti

jednako osjećala kad bih ja to učinio tebi?”“Pa, znaš”, odgovorila sam, “zapravo ne znam.” Davala sam sve od

sebe da ne mislim na Franka, smatrajući da u bračnom krevetunema mjesta za više od dvoje ljudi, ma kako da su u njega dospjeli.Jamie je bio posve različit muškarac od Franka, i tjelesno i duhovno,ali zapravo postoji ograničen broj načina da se dva tijela spoje, a mijoš nismo dosegli onu točku intimnosti kad ljubavni čin postanebeskrajno raznolik. Neki pokreti neizbježno su se ponavljali, ali jošnam je ostalo nekoliko neistraženih područja.Jamie je podigao obrve glumeći zabrinutost. “Oh, znači da postoji

nešto što ti ne znaš? Pa, onda ćemo to morati otkriti zajedno, zarne? Čim prikupim malo snage.” Opet je zatvorio oči. “Negdje idućegtjedna.”Probudila sam se prije zore, sva uzdrhtala i ukočena od straha.

Nisam se mogla sjetiti sna koji me probudio, ali naglo izranjanje ustvarnost bilo je jednako strašno. Prepuštajući se užicimanovopronađene intime, sinoć sam nakratko uspjela zaboraviti nasvoju situaciju. Sada sam bila sama, ležeći pokraj usnulog stranca skojim mi je život bio neraskidivo povezan, izgubljena na mjestupunom nevidljivih prijetnji.Mora da sam ispustila neki uzvik uznemirenosti, jer je uslijedilo

iznenadno mreškanje posteljine, a onda je stranac u mom krevetutako naglo sletio na pod da mi je zastalo srce, poput fazana kojipolijeće. Ostao je nepomično čučati pokraj vrata sobe, jedva vidljivna svjetlosti prije zore.Pažljivo je oslušnuo na vratima, a onda hitro provjerio čitavu sobu,

nečujno klizeći od vrata do prozora, pa zatim do kreveta.Po položaju njegove ruke zaključila sam da drži nekakvo oružje,

premda u mraku nisam mogla razabrati kakvo. Kad se uvjerio da

nam ne prijeti nikakva opasnost, sjeo je na krevet do mene i vrationož, ili ono što je već držao u ruci, u korice iznad daske na uzglavljukreveta.“Jesi li dobro?” šapnuo je i dodirnuo mi prstima vlažan obraz.

“Jesam. Usnula sam noćnu moru. Što to, zaboga...” Htjela samzapitati što ga je to nagnalo da tako naglo iskoči iz kreveta.Pomilovao me po goloj ruci toplom, krupnom šakom i prekinuo me.

“Nije ni čudo, smrzavaš se.” Gurnuo me na nedavno ispražnjenotoplo mjesto pod gomilom pokrivača. “To je moja krivica”, promrmljaoje. “Povukao sam sve pokrivače na sebe. Bojim se da nisamnaviknut dijeliti krevet.” Legao je do mene i udobno omotaopokrivače oko nas. Trenutak poslije, opet je ispružio ruku i dodirnuomi lice.“Jesam li ja kriv?” tiho me upitao. “Ne možeš me podnijeti?” Kratko

sam se nasmijala, više kao da štucam nego kao da jecam. “Ne, nisiti kriv.” Potražila sam mu ruku u mraku da je stisnem i umirim ga.Pod prstima sam osjetila splet pokrivača i toplog mesa, ali onda sammu napokon našla ruku. Ležali smo jedno do drugoga promatrajućigrede na niskom krovu.“A što bi učinio kad bih ti rekla da te ne mogu podnijeti?” iznenada

sam ga upitala. “Što bi uopće mogao učiniti?” Krevet je zaškripaokad je slegnuo ramenima.“Vjerojatno bih rekao Dougalu da želiš poništenje braka zato što

nije konzumiran.”Ovoga puta nisam prikrila smijeh. “Da nije konzumiran! Uza sve te

svjedoke?”U sobi je postalo dovoljno svijetlo da mu razaznam osmijeh na licu

kad se okrenuo prema meni. “Pa, bez obzira na svjedoke, samo ti ija možemo to sigurno tvrditi, zar ne? A ja bih radije podnio sramotunego da budem u braku s nekim tko me mrzi.”Okrenula sam se prema njemu. “Ja te ne mrzim.”“Ni ja ne mrzim tebe. A mnogi sretni brakovi započeli su s manje od

toga.” Nježno me okrenuo od sebe i privinuo mi se uz leđa, pa smoležali kao u košarici. Spustio mi je ruku na dojku, ne zato da meuzbudi ni da mi se nametne, nego zato što se činilo da joj je ondjemjesto.

“Nemoj se bojati”, šapnuo mi je u kosu. “Sada smo dvoje.” Prvi putnakon mnogo dana, prožeo me osjećaj topline, smirenosti isigurnosti. Tek kad sam počela tonuti u san, uz prve zrake jutarnjesvjetlosti, sjetila sam se noža iznad glave i zapitala se kakva bi toprijetnja nagnala čovjeka da spava u bračnom krevetu oprezan inaoružan?

16.Jednog lijepog dana

Naša teško izborena prisnost kao da je isparila s rosom; ujutro jemeđu nama zavladala prilično nelagodna atmosfera. Nakon što smopojeli doručak u sobi, uglavnom u tišini, popeli smo se na malibrežuljak iza gostionice, razmjenjujući s vremena na vrijeme priličnousiljene pristojnosti.Kad smo stigli na vrh, ja sam sjela na jednu otpalu granu da se

odmorim, a Jamie je sjeo na tlo metar-dva dalje i naslonio se nastablo mladog bora. Neka ptica bila je aktivna iza mene;pretpostavila sam da je riječ o zelenčici ili možda o drozdu. Slušalasam njezino sporo šuškanje, promatrala promicanje pahuljastihoblačića nebom i razmišljala o situaciji.Ne mogavši više podnijeti šutnju, Jamie je iznenada progovorio.

“Nadam se...” počeo je, a onda zastao i zacrvenio se. Premda mi sečinilo da bih se zapravo ja trebala crvenjeti, bilo mi je prilično dragošto je barem jedno od nas to u stanju učiniti.“Što?” upitala sam, nastojeći ga ohrabriti.Još uvijek crven u licu, odmahnuo je glavom. “Nije važno.”“Reci mi.” Ispružila sam nogu i nesigurno ga lupnula u stopalo.

“Iskrenost, sjećaš se?” To baš nije bilo pravedno, ali nisam višemogla podnijeti nervozno nakašljavanje i žmirkanje.Zagrlio se oko koljena i malo se zaljuljao unatrag, ali pogledao me

ravno u oči.“Htio sam ti reći”, odvratio je tihim glasom, “kako se nadam da je

muškarac koji je imao čast prvi s tobom leći u krevet bio isto takodarežljiv prema tebi kao što si ti bila prema meni.” Sramežljivo senasmiješio. “Ali kad bolje razmislim, to baš ne zvuči dobro. Htio samreći... pa, samo sam ti htio zahvaliti.”“Darežljivost nema nikakve veze s tim!” obrecnula sam se, a onda

oborila pogled i stala energično otirati nepostojeću mrlju na haljini.Krupna čizma ušla mi je u vidokrug i lupnula me u gležanj.“Iskrenost, zar ne?” ponovio je. Podigla sam pogled i ugledala širok

osmijeh i podrugljivo podignute obrve.

“Pa”, rekla sam braneći se, “barem nije imala nakon prvog puta.”Nasmijao se, a ja sam užasnuto shvatila da ipak nisam imuna nacrvenjenje.Uto mi je hladna sjena prekrila zažareno lice, a onda su dvije

krupne šake čvrsto uhvatile moje i povukle me na noge. Jamie jesjeo na moje mjesto na otpaloj grani i potapšao se po krilu.“Sjedni”, rekao mi je.Nevoljko sam ga poslušala, gledajući u stranu. Naslonio me na prsa

i zagrlio oko struka, pa sam na leđima osjetila ravnomjerno lupanjenjegova srca.“E sad”, rekao je. “Ako još nismo u stanju s lakoćom razgovarati a

da se ne dodirujemo, još ćemo se neko vrijeme morati dodirivati.Kad se opet navikneš na mene, reci mi.” Naslonio se na deblo, takoda nas je prekrila sjena hrasta, i čvrsto me držao ne govoreći, samopolako dišući, pa sam osjećala dizanje i spuštanje njegovih grudi injegov dah na svojoj kosi.“U redu”, rekla sam trenutak poslije.“Dobro.” Olabavio je stisak i okrenuo me sebi. Iz blizine, vidjela sam

mu bakrenaste čekinje na bradi i grlu i prešla prstima po njima. Bilesu poput pliša na starinskoj sofi, istodobno krute i meke.“Oprosti, ali jutros se nisam mogao obrijati”, rekao je. “Dougal mi je

dao britvu jučer prije vjenčanja, ali poslije ju je opet uzeo - kako sinakon prve bračne noći ne bih mogao prerezati grkljan,pretpostavljam.” Nasmiješio mi se, a ja sam mu uzvratila.Spominjanje Dougala podsjetilo me na naš sinoćnji razgovor.“Pitala sam se...” počela sam. “Sinoć si mi rekao da te Dougal sa

svojim ljudima dočekao na obali kad si se vratio iz Francuske. Zaštosi pošao s njim, a ne kući ili na zemlju Frasera? Hoću reći, s obziromna to kako se Dougal ponio prema tebi...” Pokolebala sam se iušutjela.“Oh”, rekao je i premjestio nogu kako bi ravnomjernije rasporedio

teret mog tijela. Gotovo sam mogla osjetiti kako razmišlja. Prilično jebrzo donio odluku.“Pa, pretpostavljam da bi to trebala znati.” Namrštio se. “Već sam ti

rekao zašto sam bjegunac od zakona. Pa, nakon što sam napustiotvrđavu, izvjesno vrijeme... nisam mnogo mario... ni za što. Otprilikeu to doba umro mi je otac, a moja sestra...” Ponovo je zastao.

Osjetivši da se u njemu odvija nekakva borba, okrenula sam se daga pogledam. Neka snažna emocija pomračila mu je inače vedrolice.“Dougal mi je rekao”, polako je nastavio, “Dougal mi je rekao... da

je moja sestra zanijela. S Randallom.”“Oh, Bože!”Pogledao me iskosa, a onda skrenuo pogled u stranu. Oči su mu

zasjale poput safira, pa je jedanput ili dvaput žurno trepnuo.“Nisam... nisam se mogao prisiliti da se vratim”, rekao je tihim

glasom. “Da je opet vidim, nakon toga. Osim toga” - uzdahnuo je istisnuo zube - “Dougal mi je rekao da se ona... nakon što se dijeterodilo... naravno, drukčije nije ni mogla, bila je sama... kvragu, jasam je ostavio samu! Dougal mi je rekao da se spetljala s jednimdrugim engleskim vojnikom, s nekim iz garnizona, ali nije znao skim.”Teško je gutnuo i nastavio čvršćim glasom. “Slao sam joj novac,

koliko sam mogao, naravno... ali nisam se mogao... pa, nisam semogao prisiliti da joj napišem pismo. Što bih joj uopće mogao reći?”Slegnuo je ramenima.“U svakom slučaju, nakon nekog vremena dojadilo mi je da se

borim u francuskoj vojsci. A stric Alex obavijestio me da je čuo zajednog engleskog dezertera po imenu Horrocks, koji je pobjegao izvojske i stupio u službu Francisa MacLeana iz Dunwearyja. Jednogdana bio je pijan i izbrbljao da je bio stacioniran u garnizonu u FortWilliamu kad sam ja pobjegao. I da je vidio tko je tog dana ustrijelioonog narednika.”“Znači, on bi mogao posvjedočiti da to nisi bio ti!” Činilo mi se da je

to dobra vijest, pa sam mu to i rekla. Kimnuo je glavom.“Pa, da. Doduše, riječ jednog dezertera vjerojatno ne vrijedi baš

mnogo. Ali i to je nešto. Barem bih doznao tko je ubojica. I premda...pa, premda nisam mogao zamisliti da se vratim u Lallybroch, ne bibilo loše da se mogu kretati Škotskom a da ne riskiram vješanje.”“Da, to ne bi bilo loše”, suho sam odvratila. “Ali kako se u sve to

uklapaju MacKenzieji?”Uslijedila je izvjesna količina zamršene analize obiteljskih odnosa i

klanskih savezništava, ali kad se dim raspršio, činilo se da je FrancisMacLean u izvjesnom rodu s MacKenziejima, pa je obavijestio

Columa o Horrocksu, a Colum je poslao Dougala da uspostavikontakt s Jamiejem.“I tako se Dougal zatekao u mojoj blizini kad sam bio ranjen”,

završio je Jamie. Zastao je i zaškiljio prema suncu. “Poslije sam sepitao, znaš, je li možda on to učinio.”“Je li te udario sjekirom? Tvoj rođeni ujak? Zašto, zaboga?”Namrštio se kao da procjenjuje koliko mi smije reći, a onda je

slegnuo ramenima.“Ne znam koliko ti je toga poznato o klanu MacKenzie”, rekao je,

“premda ne mogu zamisliti da si provela nekoliko dana jašući udruštvu starog Neda Gowana a da nisi ponešto čula o toj temi. On otome ne može dugo šutjeti.”Na to sam odgovorila osmijehom, a on je kimnuo glavom. “No, ti si i

sama vidjela Columa. Svakom je jasno da on neće dočekati starost.A malom Hamishu jedva je osam godina i ne može postati poglavarklana barem još deset godina. I što bi se dogodilo da Colum umreprije no što je Hamish spreman preuzeti njegovo mjesto?” Pogledaome kao da me potiče na odgovor.“Pa, u tom slučaju, pretpostavljam da bi Dougal postao poglavar”,

polako sam odgovorila. “Barem dok Hamish ne postane dovoljnostar.”“Da, to je istina.” Jamie je kimnuo glavom. “Ali Dougal nije čovjek

poput Columa, a ima nekih u klanu koji ga ne bi baš rado slijedili -ako postoji alternativa.”“Shvaćam”, polako sam odvratila. “A ta alternativa si ti.”Pažljivo sam ga odmjerila i nisam mogla izbjeći zaključak da to nije

nemoguće. Jamie je unuk starog Jacoba, MacKenzie po krvi,premda samo po majčinoj liniji. Krupan je, pristao i dobro građen,očito inteligentan, a naslijedio je porodični dar da predvodi ljude.Borio se u Francuskoj i dokazao sposobnost da predvodi, što jevažna činjenica. Čak ni tjeralica raspisana za njim ne bi morala bitinepremostiva prepreka - ako postane poglavar.Englezi ionako imaju dovoljno problema u škotskom gorju, što zbog

neprestanih malih pobuna, a što zbog pljački u pograničnompodručju i međusobno zaraćenih klanova, pa ne bi željeli riskirativeliku pobunu, optuživši vođu moćnog klana za umorstvo - kojenjegovi podanici uopće ne bi smatrali umorstvom.

Jedna je stvar objesiti nekog beznačajnog pripadnika Fraserovaklana, a nešto posve drugo napasti dvorac Leoch i odvući vođuklana MacKenzie pred lice engleske pravde.“Želiš li ti postati poglavar ako Colum umre?” Na kraju krajeva, to je

bio način da riješi svoje probleme, premda pretpostavljam da i taj putnosi sa sobom mnoštvo velikih prepreka.Jamie se kratko nasmiješio na tu pomisao. “Ne. Čak i kad bih

vjerovao da na to imam pravo - u što ne vjerujem - to bi podijeliloklan na one koji bi slijedili Dougala i one koji bi možda slijedili mene,a ja ne želim vlast po cijenu krvi drugih ljudi. Ali Dougal i Colum nemogu biti sigurni u to, zar ne? Oni bi mogli zaključiti da je bolje ubitime nego preuzeti takav rizik.”Namrštila sam obrve razmišljajući o svemu tome. “Ali ti bi sigurno

mogao reći Dougalu i Columu da ne namjeravaš... oh.” Pogledalasam ga s priličnim poštovanjem. “Ti si to već učinio. Na polaganjuzakletve.”Već sam i prije zaključila da se dobro izvukao iz tako opasne

situacije, ali tek sam sada shvatila koliko je opasna zapravo bila.Pripadnici klana svakako su željeli da on položi zakletvu, isto takosigurno kao što Colum nije. Položiti takvu zakletvu značilo biproglasiti se članom klana MacKenzie, a to znači i potencijalnimkandidatom za njihova vođu. Da se usprotivio, riskirao bi otvorenonasilje i smrt, a da se složio, riskirao bi to isto - premda privatnije.Shvativši opasnost, mudro je odlučio da ne dođe na svečanost. A

kad sam ga ja, svojim traljavim pokušajem bijega, gurnula ravnonatrag na rub ponora, zakoračio je sigurno i mirno na vrlo tanko uže iprešao na drugu stranu. Doista, Je suis prest.Pročitavši mi misli s lica, kimnuo je glavom.“Točno. Da sam te večeri položio zakletvu, vrlo vjerojatno ne bih

doživio jutro.”Ta me misao malo uzdrmala, a i spoznaja da sam ga ja nehotice

dovela u takvu opasnost. Nož iznad kreveta sada mi je izgledao kaorazumna mjera opreza. Zapitala sam koliko je noći prespavao uLeochu s oružjem pri ruci, očekujući da mu smrt dođe u posjet.“Ja uvijek spavam s oružjem, Saskinjo”, odgovorio je, premda mu

ništa nisam rekla. “Ako ne računam boravak u samostanu, noćassam prvi put nakon nekoliko mjeseci spavao bez bodeža u ruci.”

Nasmiješio se; očito se prisjetio što je noćas držao u ruci umjestobodeža.“Kako si dovraga znao o čemu razmišljam?” htjela sam znati, ne

osvrćući se na njegov smiješak. Dobroćudno je zatresao glavom.“Ti bi bila vrlo loš špijun, Saskinjo. Sve o čemu razmišljaš vidi ti se

na licu, jasno kao dan. Pogledala si moj bodež, a onda si sezacrvenjela.” Nagnuo je riđu glavu u stranu i procjenjivački mepogledao. “Sinoć sam te zamolio za iskrenost, ali to zapravo nije bilonužno. Ti ionako ne znaš lagati.”“Što i nije tako loše, budući da nisam dobra u tome”, primijetila sam

s izvjesnom gorčinom. “Mogu li iz toga zaključiti kako barem ti nemisliš da sam špijun?”Nije mi odgovorio. Bacio je pogled preko mog ramena prema

gostionici, a tijelo mu se iznenada napelo kao struna. Načas samzbunjeno pogledala, ali onda sam i ja začula zvuk koji mu je privukaopažnju. Topot kopita i zveckanje orme. Velika skupina ljudi nakonjima cestom se približavala gostionici.Jamie je oprezno otišao do grmlja i čučnuo iza njega, na mjestu s

kojeg se dobro vidjela cesta. Ja sam podigla skute i otpuzala za njimšto sam tiše mogla.Cesta je oštro zavijala iza jedne stijene, a zatim blaže skretala u

dolinu u kojoj je ležala gostionica. Jutarnji povjetarac donio je do naszvukove skupine koja se približavala, ali prošlo je minutu-dvije prijeno što se nos prvog konja pojavio pred našim očima.Grupa se sastojala od dvadeset do trideset ljudi, većinom odjevenih

u kožnate hlače i tartan, ali raznih boja i uzoraka. Svi bez iznimke bilisu dobro naoružani. Svaki konj nosio je barem jednu mušketuprivezanu za sedlo, a vidjelo se mnoštvo pištolja, bodeža i mačeva,ne računajući oružje koje su eventualno skrivali u prostranimbisagama četiriju tovarnih konja. Šestorica su vodila sa sobom po jošjednog nenatovarenog i neosedlanog konja.Unatoč svom tom oružju, činilo se da su muškarci opušteni; čavrljali

su i smijali se jašući u grupicama, premda bi se pokoja glava svremena na vrijeme podigla i pogledala okoliš. Kad je pogled jednogčovjeka prešao preko mjesta na kom smo se ja i Jamie skrivali,morala sam obuzdati poriv da se sagnem; činilo mi se da tako

prodoran pogled mora primijetiti neki nasumični pokret ili odbljesaksunčeve svjetlosti na Jamiejevoj kosi.Kad sam to pomislila, pogledala sam Jamieja i otkrila da je i njemu

isto palo na pamet; prebacio je komad ogrtača preko glave i ramena,pa ga je zagasiti lovački uzorak učinio dijelom grmlja. Kad je iposljednji muškarac skrenuo u dvorište gostionice, Jamie je odbaciopled i dao mi znak da ga slijedim stazom koja je vodila uzbrdo izanaših leđa.“Znaš li tko su?” zadihano sam ga upitala dok sam išla za njim

uzbrdo u vrijesak.“O, da.” Jamie se uspinjao strmom stazom poput planinske koze,

ne gubeći ni dah ni ravnotežu. Kad je pogledao iza sebe i primijetioda se ja penjem s mukom, zastao je i ispružio ruku da mi pomogne.“To je Straža”, rekao je kimnuvši glavom prema gostionici. “Ovdje

smo na sigurnom, ali mislio sam da će biti bolje da se još maloudaljimo.”Ja sam već čula za glasovitu Crnu stražu, tu paklenu policiju koja

održava red u škotskom gorju, a čula sam da postoje i druge straže ida svaka patrolira svojim područjem, skuplja “pretplatu” od klijenataza čuvanje stoke i posjeda. Klijenti koji bi kasnili s plaćanjem lako suse jednog jutra mogli probuditi i otkriti da im je tijekom noći nestalastoka, a nitko nije znao kamo - pogotovo ne ljudi iz straže. Iznenadame obuzeo nerazuman strah.“Ne traže valjda tebe?”To ga je zapanjilo. Osvrnuo se kao da očekuje da će ugledati

muškarce kako se penju uzbrdo u potjeri, ali nikoga nije vidio, pa mepogledao sa smiješkom olakšanja i stavio mi ruku oko struka da mipomogne u usponu.“Ne, ne vjerujem. Deset funti sterlinga nije dovoljno visoka nagrada

da bi me progonila ovakva skupina. A da su znali da sam ugostionici, ne bi svi zajedno ovako polako prišli vratima.” Odlučno jeodmahnuo glavom. “Ne, da nekoga love, poslali bi nekoga da čuvastražnju stranu i prozore prije no što bi došli na prednja vrata.Vjerojatno su samo svratili na piće.”Nastavili smo se uspinjati, nastavljajući i nakon točke gdje je

utabana staza postupno nestala u grmlju kleke i vrijeska. Sada smobili okruženi liticama, a granitne stijene bile su više od Jamiejeve

glave, što me neugodno podsjetilo na uspravne kamenove Craigh naDuna.Zatim smo se našli na vrhu malog brežuljka. Okruživali su nas

zapanjujuće strmi obronci stijena i zelenila. Ja sam na većini mjestau škotskom gorju imala osjećaj da sam okružena drvećem, stijenamaili planinama, ali ovdje smo bili izloženi naletima hladnog vjetra izrakama sunca koje kao da je izašlo u čast našeg neortodoksnogvjenčanja.Obuzeo me vrtoglav osjećaj slobode što se nalazim izvan domašaja

Dougalova utjecaja i klaustrofobičnog društva tolikih muškaraca, pasam došla u iskušenje da pokušam nagovoriti Jamieja nekapobjegne i povede me sa sobom, ali prevladao je zdrav razum.Nijedno od nas nije imalo novca ni hrane, osim ono malo užine kojuje on nosio u kožnatoj torbici. Kad se ne bismo vratili u gostionicu dozalaska sunca, ostali bi sigurno krenuli u potragu. Jamie se očitocijeli dan mogao penjati na planine a da se ne oznoji niti zadiše, ali janisam bila u tako dobroj kondiciji. Primijetivši moje zarumenjelo lice,odveo me do jedne stijene i sjeo do mene, zadovoljno promatrajućibrežuljke dok je čekao da povratim dah. Ovdje smo nedvojbeno bilisigurni.Sjetivši se Straže, nagonski sam uhvatila Jamieja za ruku.“Jako mi je drago da ne vrijediš mnogo”, rekla sam mu.Kratko me pogledao i protrljao nos, koji je počeo poprimati crvenu

boju.“To bi se moglo shvatiti na nekoliko načina, Saskinjo”, rekao je, “ali

u ovim okolnostima, hvala.”“Ja bih trebala zahvaliti tebi”, odvratila sam, “zato što si me uzeo za

ženu. Moram reći da sam radije ovdje nego u Fort Williamu.”“Zahvaljujem na komplimentu, moja damo”, rekao je i malo se

naklonio. “I ja sam radije ovdje. A kad si već zahvaljujemo”, dodaoje, “i ja bih tebi trebao zahvaliti što si se udala za mene.”“No, pa...” Opet sam se zacrvenjela.“I ne samo zbog toga, Saskinjo”, nastavio je, a osmijeh mu se

raširio. “Premda i zbog toga, bez sumnje. Ali mislim da si mi spasilaživot, barem kad je riječ o MacKenziejima.”“O čemu govoriš?”

“Jedna je stvar biti napola MacKenzie”, objasnio je. “A nešto jeposve drugo biti napola MacKenzie i oženiti se Engleskinjom. Nemavelikih izgleda da će jedna Saskinja ikad postati gospodarica dvorcaLeoch, što god pripadnici klana inače mislili o meni. Zato je Dougalizabrao mene da se oženim tobom, znaš.”Podigao je jednu obrvu, crvenkastozlatnu na jutarnjem suncu.

“Nadam se da ti Rupert ne bi bio draži?”“Ne, ne bi”, odlučno sam odgovorila.Nasmijao se i ustao, otirući borove iglice s kilta.“Pa, majka mi je rekla da će neka cura jednog lijepog dana izabrati

mene.” Ispružio je ruku i pomogao mi ustati.“Odgovorio sam joj da je po mom mišljenju muškarac taj koji bira”,

dodao je.“A što ti je ona na to rekla?” upitala sam.“Zakolutala je očima i rekla: ‘Otkrit ćeš sam, lijepi moj mali pjetliću,

otkrit ćeš sam.’” Nasmijao se. “I jesam.”Podigao je pogled prema mjestu gdje su se žućkaste zrake sunca

sada probijale kroz borove iglice.“Osim toga, dan je doista lijep. Hodi, Saskinjo. Odvest ću te na

pecanje.”Nastavili smo se penjati. Jamie je ovoga puta krenuo na sjever,

preko neravnih stijena pa kroz otvor, na vrh lišćem prekrivene maleudoline, okružene stijenama, s potokom koji se bučno slijevao udesecima sitnih vodopada među stijenama i sunovraćao u kanjon uniz potočića i jezeraca.Gurnuli smo noge u vodu, premještali se iz sjene na sunce, pa opet

u sjenu a kad bi nam postalo previše vruće, razgovarali o raznimstvarima a ni o čemu posebno, oboje svjesni i najmanjeg pokretaonog drugog, oboje zadovoljni time što čekamo trenutak kad ćejedan pogled slučajno potrajati i kad će se jedan dodir pretvoriti unešto više.Iznad jednog sjenama prošaranog jezerca, Jamie mi je pokazao

kako se mami pastrva. Čučnuo je da izbjegne nisko granje iznadglave, raširio ruke da zadrži ravnotežu i pognute glave krenuo na rubstijene koja se nadvijala nad jezerce. Na pola puta do ruba, opreznose okrenuo na stijeni i ispružio ruku pozivajući me da ga slijedim.

Ja sam već prije bila zavrnula skute kako bih mogla hodati ponegostoljubivom terenu, pa sam spremno krenula za njim. Legli smoobraz uz obraz, ispružili se na hladnoj stijeni i zagledali u vodu doknam je vrbino granje češkalo leđa.“Treba samo izabrati dobro mjesto i pričekati.” Gurnuo je jednu ruku

u vodu, polako, da ne poremeti površinu, i ostavio je da leži napješčanom dnu, malo izvan ruba sjene koju je izbočena stijenabacala na vodu. Znalački je svinuo duge prste prema dlanu, pa supod vodom izgledali kao da se skladno njišu naprijed-natrag poputvlati vodene trave, premda sam po mirovanju mišića na njegovojpodlaktici znala da uopće ne pomiče ruku. Naglo je svinuo ruku nadpovršinom vodom, pa je izgledala iščašeno, kao onda kad sam gaupoznala, prije malo više od mjesec dana. Bože dragi, zar je otadaprošlo samo mjesec dana?Poznajemo se mjesec dana, a u braku smo samo jedan dan.

Povezani smo zavjetima i krvlju. A i prijateljstvom. Ponadala sam seda ga neću previše povrijediti kad dođe vrijeme da ga napustim. Solakšanjem sam shvatila da u ovom trenutku ne moram o tomerazmišljati. Craigh na Duna je daleko, a trenutačno ne postojenikakvi izgledi da pobjegnem od Dougala.“Evo je”, rekao je Jamie tihim glasom, jedva čujno; već mi je prije

objasnio da pastrve imaju oštar sluh.S mog gledišta, pastrva je bila jedva malo više od komešanja vode

nad šarenim pijeskom. U dubokoj sjeni koju je stijena bacala navodu, nije se vidjelo ono izdajničko ljeskanje ribljih ljuski. Šare su semicale nad šarama, pokretane zamasima prozirnih peraja, koje su sevidjele samo zbog kretanja. Male ribice koje su se bile okupile okoJamiejeve ruke i znatiželjno mu grickale dlačice na zapešćima,odjurile su u sjajno jezero.Jamie je polako svinuo jedan prst, gotovo neprimjetno. Znala sam

da ga je pomaknuo samo zbog promjene položaja u odnosu naostale prste. Zatim je polako svinuo još jedan prst. A onda, nakonduge, duge stanke, još jedan.Jedva sam se usudila disati, a srce mi je lupalo o stijenu brže od

disanja ribe. Jamie je lijeno raširilo prste, jedan po jedan, pa su ležalirašireni, a onda je opet započeo polagano hipnotičko njihanje,

jednim prstom, pa još jednim, pa još jednim, blago mreškajući vodupoput ruba riblje peraje.Kao da je privučena tim sporim pozivanjem, pastrva se primakla,

oprezno otvarajući usta i škrge u ritmu disanja, pa joj je koža naškrgama titrala poput otkucaja srca. Ružičasta sluznica načas bi sepojavila, a onda bi opet nestala.Usta su se otvorila i uvukla vodu. Većina pastrvina tijela sada je bila

dalje od stijene, lebdeći bez težine u vodi, još uvijek u sjeni. Ugledalasam jedno oko kako se pomiče naprijed-natrag i prazno gleda uneodređenom smjeru.Još dva-tri centimetra, a onda se ustreptala koža koja pokriva škrge

našla odmah do varljivih prstiju koji su je pozivali sebi. Shvatila samda objema šakama stežem rub stijene i čvrsto pritišćem obraz uzgranit, kao da ću tako biti neprimjetnija.Uslijedila je iznenadna eksplozija kretnji. Sve se odigralo tako brzo

da nisam uspjela vidjeti što se zapravo dogodilo. Voda je jakozapljusnula i pala na stijenu dva centimetra od mog lica, a Jamie sezakotrljao stijenom iznad mene. Uslijedio je snažan pljusak, a ondaje riba poletjela u zrak i pala na lišćem prekrivenu obalu.Jamie je jurnuo u plitki dio pokrajnjeg jezerca, prskajući naokolo da

zgrabi svoj plijen prije no što se zapanjena riba uspije otkoprcati uutočište vode. Uhvatio ju je za rep i smjesta je usmrtio vještimudarcem o stijenu, a onda dogacao natrag da mi je pokaže.“Velika je”, ponosno mi je rekao i pokazao ribu dugu dobrih trideset

i pet centimetara. “Čeka nas dobar doručak.” Nasmiješio mi se,mokar do bedara, s raskuštranom kosom na licu i mokrom košuljompunom otpalog lišća. “Rekao sam ti da nećeš ostati gladna.”Zatim je umotao pastrvu u nekoliko slojeva čičkova lišća i hladnog

mulja, a onda je isplahnuo prste u hladnoj vodi potoka, uzverao sena stijenu i dodao mi uredan smotuljak.“Možda je to neobičan vjenčani dar”, rekao je kimnuvši glavom

prema pastrvi, “ali kako bi rekao Ned Gowan, nije bez presedana.”“Netko je svojoj nevjesti već darovao ribu?” vedro sam upitala.Skinuo je čarape i stavio ih na stijenu da se suše na suncu.

Zamigoljio je dugim, golim nožnim prstima uživajući u toplini.“U jednoj staroj ljubavnoj pjesmi. Potječe sa škotskih otoka. Želiš li

je čuti?”

“Da, naravno. Na engleskom, ako može”, dodala sam.“O, da. Budući da nisam bogzna kakav pjevač, izrecitirat ću ti je.”

Odmaknuo je kosu s očiju i stao recitirati:Ti, kćeri kralja što dvore sjajne imaU noći uoči našeg vjenčanjaAko u Duntulmu još živ čovjek budemDonijet ću ti, draga, sve što srce sanja.Stotinu jazavaca što na obalama živeSto smeđih vidri, što u potocima se skrivajuSto srebrnih pastn’a što jezercima plivaju...I tako dalje, kroz opširan popis flore i faune otoka. Dok sam ga

slušala, imala sam dovoljno vremena da razmislim o čudnovatostičinjenice da sjedim na stijeni pokraj škotskog jezerca, s krupnommrtvom ribom u krilu i slušam gelske ljubavne pjesme. A što je joščudnije, da jako uživam u tome.Kad je završio, odložila sam pastrvu na koljena i zapljeskala.“Jako mi se sviđa. Osobito onaj stih ‘donijet ću ti, draga, sve što

srce sanja’. Izgleda da je pjesnik bio vrlo strastven ljubavnik.”Jamie je sklopio oči na suncu i nasmijao se. “Pretpostavljam da bih

ja mogao dodati stih: ‘radi tebe ću skočit u jezerce’.”Oboje smo se nasmijali, a onda smo zašutjeli i neko vrijeme uživali

u toplom suncu ranog ljeta. Oko nas je bilo vrlo mirno, čuo se samošum protjecanja vode iza našeg mirnog jezerca. Jamiejevo disanjese smirilo. Bila sam veoma svjesna polaganog dizanja i spuštanjanjegovih grudi i sporog kucanja bila u njegovu vratu. Na samomkraju grla imao je maleni ožiljak u obliku trokuta.Osjetila sam da se među nas opet polako uvlače stidljivost i

suzdržanost, pa sam mu čvrsto stegnula ruku, nadajući se da će nasdodirivanje opet opustiti, kao što je već jedanput učinilo. Zagrlio me,ali to mi je samo skrenulo pažnju na čvrste linije njegova tijela ispodtanke košulje. Odmaknula sam se pod izlikom da berem ružičastecvjetove čapljika koje su rasle iz pukotine u stijeni.“Čapljika je dobra protiv glavobolje”, objasnila sam i zataknula

cvjetove za pojas.“Očito, to te muči”, odvratio je nagnuvši glavu i napregnuto me

pogledavši. “Ne mislim na glavobolju nego na Franka. Misliš na

njega, pa te muči kad te dodirnem, jer ne možeš istodobno misliti naobojicu. Jesam li u pravu?”“Vrlo si pronicav”, iznenađeno sam odvratila, a on se nasmiješio, ali

nije se pomaknuo da me opet dodirne.“Nije to tako teško dokučiti, curo. Kad smo se vjenčali, znao sam da

ćeš često misliti na njega, ovako ili onako.”U ovom trenutku nisam htjela misliti na Franka, ali Jamie je imao

pravo, nisam si mogla pomoći.“Jesam li mu jako sličan?” iznenada me upitao.“Nisi.”Zapravo, bilo bi teško zamisliti dvojicu muškaraca koji se više

razlikuju. Frank je bio mršav, vitak i crnokos, a Jamie krupan, snažani svjetlokos, poput crvenkaste sunčeve zrake. Premda su obojicaimala čvrstu građu sportaša, Frank je nalikovao na tenisača, a Jamieje imao tijelo ratnika, oblikovano - i unakaženo - ožiljcima čistefizičke nesreće. Frank je bio jedva deset centimetara viši od mojihsto šezdeset i sedam. A kad bih stala licem u lice s Jamiejem, moglabih gurnuti nos u malu udubinu na sredini njegovih prsa, a on bi mimogao spustiti bradu na tjeme.A njih dvojica nisu se razlikovala samo tjelesno. Kao prvo, Frank je

bio petnaest godina stariji, što vjerojatno objašnjava barem nekerazlike između Frankove urbane rezerviranosti i Jamiejeve iskrenostii otvorenosti. Frank je bio uglađen i sofisticiran muškarac, brižljiv ivješt ljubavnik. Neiskusan i nesklon pretvaranju, Jamie mi jejednostavno davao čitavog sebe, bez ostatka. A silovita reakcija kojuje to izazvalo u meni posve me zbunila.Jamie je gledao moju unutarnju borbu, ne bez razumijevanja.

“Dakle, čini se da mogu birati između dviju stvari”, rekao je. “Da tepustim da zbog toga budeš mrzovoljna ili...”Sagnuo se i nježno me poljubio. Ja sam u životu poljubila nekoliko

muškaraca, osobito za ratnih godina, kad su flertovi i brze afere bililakomisleni pratioci smrti i nesigurnosti. Ali Jamie je bio nešto drugo.Njegova velika nježnost ni u kom slučaju nije bila posljedicanesigurnosti, nego više pokazatelj svijesti o svojoj snazi isuzdržavanju; izazov i provokacija koji su bili još izuzetniji zbognedostatka zahtjeva. Ta mi je nježnost govorila: Tvoj sam. Ako meželiš...

Željela sam ga, pa su mi se usta sama od sebe otvorila podnjegovim poljupcem, prihvaćajući svim srcem i obećanje i izazov.Nakon dugog poljupca, podigao je glavu i osmjehnuo mi se.“... ili da ti pomognem da ne misliš na to”, dovršio je.Spustio je moju glavu na svoje rame, pomilovao me po kosi i

zataknuo mi odbjegle kovrče iza uha.“Ne znam može li ti to pomoći”, tiho mi je rekao, “ali nešto ću ti reći:

spoznaja da te mogu zadovoljiti - da te moje tijelo može uzbuditi - zamene je dar i čudo. Nisam to očekivao - prije.”Duboko sam udahnula prije odgovora. “Da”, rekla sam. “To mi

pomaže. Čini mi se.”Ponovo smo zašutjeli. Učinilo mi se da dugo šutimo. Naposljetku se

Jamie odmaknuo i pogledao me sa smiješkom.“Već sam ti rekao da nemam ni novac ni posjede, zar ne?” Kimnula

sam glavom, pitajući se kamo smjera.“Trebao sam te prije upozoriti da ćemo vjerojatno završiti spavajući

u stogovima sijena, bez ičega, osim piva od vrijeska i drammacha zajelo.”“To mi nije važno”, odvratila sam.Ne skidajući pogled s mene, pokazao je glavom prema otvoru

među drvećem.“U blizini nema stoga sijena, ali tamo je livada puna svježe paprati.

Ako želiš malo vježbati, tek toliko da naučiš...”Malo poslije, milovala sam mu leđa, mokra od znoja i soka

zdrobljene paprati.“Ako mi opet zahvališ, opalit ću ti šamar”, rekla sam mu.Umjesto odgovora, začula sam lagano hrkanje. Paprat koja nam je

visjela iznad glava češala mu je lice, a po ruci mu je hodao jedanznatiželjni mrav, pa su mu se dugi prsti trzali u snu.Maknula sam mu mrava s ruke, naslonila se na lakat i zagledala se

u njega. Sa zatvorenim očima, imao je duge i guste trepavice. Aliimale su čudnu boju, tamno bakrenastu na vrhovima, a svijetlu,gotovo plavu, na dnu.Čvrsta linija njegovih usta opustila se u snu. Usta su zadržala blago

veseli zavoj u kutu, a donja mu se usna sada opustila u puniji zavoj,koji je izgledao istodobno senzualno i nedužno.“Kvragu”, tiho sam promrmljala.

Već sam se neko vrijeme opirala tom osjećaju. Čak i prije sklapanjaovoga smiješnog braka, bila sam veoma svjesna da me Jamieprivlači. To mi se već dogodilo u životu, kao što se nedvojbenodogodi gotovo svakome. Iznenadna osjetljivost na prisutnost i izglednekog muškarca - ili žene, pretpostavljam. Potreba da ga slijedimočima, da aranžiram male “slučajne” susrete i da ga gledam doknesvjestan obavlja svoj posao, istančana osjetljivost na sitnepojedinosti njegova tijela - na lopatice ispod košulje, na kvrgave kostizapešća i na mekano mjesto ispod čeljusti gdje se počinju pojavljivatiprve bodlje brade.Zaljubljenost. Bila je to uobičajena pojava među medicinskim

sestrama i doktorima, među medicinskim sestrama i pacijentima isvim drugim grupama ljudi koji su na duga razdoblja bačeni umeđusobno društvo.Neki su joj se prepuštali, pa su kratke i intenzivne afere bile česta

pojava. Ako su imali sreće, afere su se bez posljedica iscrpile zanekoliko mjeseci. A ako nisu... no. Slijedile bi trudnoće i rastavebrakova, a tu i tamo i pokoji slučaj veneričnih bolesti. Zaljubljenost jeopasna stvar.I ja sam je osjetila nekoliko puta, ali sam bila dovoljno razborita da

joj se ne prepustim. A kao i uvijek, privlačnost bi se nakon nekogvremena smanjila, pa bi dotični muškarac izgubio zlatnu auru iponovo zauzeo uobičajeno mjesto u mom životu, bez posljedica pomene, njega ili Franka.A sada... sada sam se morala prepustiti. A sam Bog zna kakve bi to

nevolje moglo prouzročiti. Ali sada više nema povratka.Opušteno je ležao na trbuhu. Sunce mu je bljeskalo na crvenoj kosi

i osvjetljavalo sićušne crvene dlačice koje su mu rasle uz kralježnicu,spuštajući se do crvenkastozlatnih malja koje su mu prekrivalestražnjicu i bedra i produbljivale se u gustiš blago bakrenastih kovrčakoje su mu virile između raširenih nogu.Uspravila sam se u sjedeći položaj, diveći se njegovim dugim

nogama, s malom crtom mišića koja je stvarala udubinu na bedru, odboka do koljena, i drugom koja se širila od koljena do dugih,elegantnih stopala. Imao je glatke i ružičaste tabane, malosmežurane od hodanja bez cipela.

Prsti su me zasvrbjeli od želje da ga pomilujem po rubu lijepogmalog uha i oštro zakrivljenih čeljusti. Pa, pomislila sam, prepustilasam se, a vrijeme za suzdržavanje odavno je prošlo. Ništa što bihsada mogla učiniti ne može pogoršati situaciju ni jednom od nas.Ispružila sam ruku i nježno ga dodirnula.Spavao je veoma lagano. S naglom kretnjom od koje sam se

trgnula, okrenuo se na leđa i nalaktio se kao da će skočiti na noge.Kad me ugledao, opustio se i nasmiješio.“Madam, uhvatili ste me u nezgodnom položaju.”Za čovjeka koji leži ispružen na polju paprati i nema ništa na sebi

osim nekoliko šarenih mrlja sunčeve svjetlosti, izveo je vrlo uvjerljivdvorski naklon, pa sam se nasmijala. Osmijeh mu se zadržao nalicu, ali se promijenio kad me pogledao, ležeći nag u paprati. Glasmu je iznenada postao promukao.“Zapravo, madam, imate me na milost i nemilost.”“Doista?” tiho sam rekla.Nije se pomaknuo kad sam još jedanput ispružila ruku i polako mu

je povukla niz obraz i vrat, preko sjajne kosine ramena i dalje. Nijese pomaknuo, ali sklopio je oči.“Dragi sveti Bože”, rekao je.Oštro je udahnuo.“Ne brini”, rekla sam mu. “Ne mora biti grubo.”“Hvala Bogu na sitnim milostima.”“Miruj.”Zarinuo je prste duboko u rahlu zemlju, ali me poslušao.“Molim te”, rekao je nakon nekog vremena. Podigla sam pogled i

shvatila da je otvorio oči.“Ne”, rekla sam s užitkom. Opet je sklopio oči.“Ovo ćeš mi platiti”, rekao je malo poslije. Na ravnom hrptu nosa

pojavile su mu se sitne kapljice znoja.“Doista?” upitala sam. “Što ćeš učiniti?”Pritisnuo je dlanove o zemlju, pa su mu se na podlakticama izbočile

tetive. Progovorio je s naporom, kao da čvrsto steže zube.“Ne znam, ali... tako mi Krista i svete Agneze... nešto ću... ne-što ću

smisliti! Bože! Molim te!”“U redu”, rekla sam i pustila ga.

Ispustila sam tihi krik kad je legao na mene i pritisnuo me napaprat.“Sad si ti na redu”, rekao mi je s velikim zadovoljstvom.U zalazak sunca vratili smo se u gostionicu, zastavši na vrhu

brijega kako bismo se uvjerili da konji pripadnika Straže više nisu udvorištu. Činilo se kao da nam gostionica želi dobrodošlicu; krozmale prozore i pukotine na zidu već je izbijala svjetlost. A posljednjesvjetlo sunca sjalo je iza nas, pa je sve na brežuljku imalo dvostrukusjenu. Sa smirajem dana počeo je puhati povjetarac, a treperavolišće drveća činilo je da mnogobrojne sjenke plešu na travi. Lakosam mogla zamisliti da na brežuljcima ima vila koje plešu s timsjenama, vrludajući između tankih stabala da se stope s dubinamašume.“Ni Dougal se još nije vratio”, primijetila sam dok smo silazili. U

malom oboru gostionice nije bilo krupnog uškopljenog vranca kojegje on obično jahao. Nedostajalo je još nekoliko konja, uključujući ikonja Neda Gowana.“Ne, on se ne bi trebao vratiti barem još jedan dan, možda i dva.”

Jamie mi je pružio ruku, pa smo polako sišli s brijega, zaobilazećimnogobrojne stijene koje su izvirivale iz kratke trave.“Kamo je otišao?” Zaokupljena strkom nedavnih događaja, nisam

se prije sjetila zapitati - pa čak ni primijetiti da ga nema.Jamie me prebacio preko ograde stražnjeg dvorišta gostionice.“Da obavi svoj posao s lokalnim seljacima. Ima još dan-dva

vremena prije no što bi te morao odvesti u tvrđavu, znaš.” Umirujućemi je stisnuo ruku. “Randall neće biti oduševljen kad mu Dougalsaopći da te ne može dobiti, a Dougal se nakon toga radije ne bizadržavao u okolici.”“Razborito”, odvratila sam. “A i lijepo od njega što nas je ostavio

ovdje da se... ovaj... da se bolje upoznamo.”Jamie je frknuo. “Nije to dobrota. To je jedan od uvjeta koje sam mu

postavio da te uzmem za ženu. Rekao sam mu da ću se oženiti akobaš moram, ali neka sam proklet ako ću konzumirati brak u grmlju,dok me dvadeset članova klana gleda i nudi mi savjete.”Zaustavila sam se i zabuljila u njega. Znači, zato su onako vikali.“Jedan od uvjeta?” polako sam upitala. “A koji su drugi?”

U međuvremenu se previše smračilo da bih mu mogla vidjeti lice,ali učinilo mi se da izgleda posramljeno.“Samo još dva”, napokon je odgovorio.“A kako glase?”“Pa”, rekao je i s nelagodom odbacio kamenčić s puta, “zahtijevao

sam da se propisno vjenčamo, u crkvi i sa svećenikom, a ne dasamo potpišemo ugovor. A što se tiče drugog uvjeta - zatražio samda ti pronađe prikladnu vjenčanicu.” Govorio je tako tiho da sam gajedva čula i pogledavao u stranu da izbjegne moj pogled.“Znao sam... da se ti ne želiš udati. Želio sam da ti to bude što je

moguće ugodnije. Mislio sam da ćeš se tako osjećati malo manje...pa, želio sam da imaš pristojnu haljinu, to je sve.”Zaustila sam da nešto kažem, ali on se okrenuo prema gostionici.“Dođi, Saskinjo”, rekao mi je mrkim glasom. “Gladan sam.”Cijena koju smo morali platiti za jelo bilo je društvo, što je postalo

očito čim smo se pojavili na vratima glavne prostorije. Dočekali sunas s bučnim bodrenjem i žurno nas posjeli za stol, gdje je obilnavečera već bila u tijeku.Budući da sam sada već bila donekle spremna, nisam im zamjerila

grube šale i prostačke primjedbe na naš račun. Jedanput zapromjenu, zadovoljila sam se time da budem skromna isamozatajna, skutrivši se u kutu i ostavljajući Jamieja da odgovarana grube provokacije i prostačka nagađanja o tome što smo cijelidan radili.“Spavali smo”, odgovorio je Jamie na jedno od pitanja. “Noćas

nisam ni oka sklopio.” Ta primjedba dočekana je salvama smijehakoje su postale još jače kad je povjerljivim tonom dodao: “Ona hrče,znate.”Ja sam ga poslušno ćušnula, a on me privio uza se i zvučno

poljubio, našto su svi zapljeskali.Nakon večere održan je ples uz pratnju gazdine violine. Ja nikad

nisam bila bogzna kakva plesačica, jer sam sklona tome da se ustresnim situacijama spotičem o vlastita stopala, pa ni sada nisamočekivala da ću biti bolja, s dugom haljinom i nezgrapnom obućomna sebi. Ali na svoje iznenađenje, kad sam izula klompe, otkrila samda plešem bez teškoća i s velikim užitkom.

Budući da je bilo malo žena, vlasnikova žena i ja podigle smosuknje i bez prestanka plesale živahne škotske plesove, sve dok senisam umorno naslonila na klupu, sva zajapurena i zadihana.Muškarci su bili neumorni; vrtjeli su se naokolo poput ogrtača od

pleda, sami ili jedni s drugima. Napokon su svi stali uza zid,gledajući, bodreći i plješćući, kad me Jamie uhvatio za ruke i poveokroz nešto brzo i mahnito, zvano Pijetao sa sjevera.Namjerno završivši u blizini stuba, posljednji put smo se zavrtjeli s

njegovim rukama oko mog struka. Tu smo napravili stanku, a on jeodržao kratak govor, na mješavini gelskoga i engleskoga, koji jedočekan još jednim pljeskom, osobito kad je posegnuo u svojukožnatu torbicu i dobacio gazdi kesicu od mekane kože, nalažući muda poslužuje viski sve dok postoji potražnja. Shvatila sam da je tajnovac dio oklade od njegova bijega iz Tunnaiga, vjerojatno savnovac što ga ima na svijetu. Zaključila sam da ga nije mogao boljepotrošiti.Popeli smo se na kat, ispraćeni grubim povicima dobrih želja, a

onda je jedan glas, jači od drugih, zazvao Jamieja po imenu.Okrenula sam se i ugledala Rupertovo široko lice, rumenije no

inače, iznad čupave crne brade, kako se cereka odozdo.“Sve ti je uzalud, Rupert”, odazvao se Jamie. “Ona je moja.”“Trati vrijeme na tebe, momče”, odvratio je Rupert, otirući lice

rukavom. “Bacit će te na pod za sat vremena. Mladi momci nisuizdržljivi”, doviknuo je meni. “Poželiš li momka koji ne trati vrijeme naspavanje, curo, slobodno mi reci. U međuvremenu...” Zavitlao jenešto prema gore.Mala crna torbica zvecnula je na podu pred mojim nogama.“Svadbeni dar”, doviknuo je. “S čestitkama ljudi iz Straže Shimi

Bogil.”“Ha?” Jamie se sagnuo da je pokupi.“Nismo svi proveli dan ljenčareći na travnatim obalama, momče”,

rekao je prijekornim glasom i prostački zakolutao očima prema meni.“Taj je novac zarađen s mukom.”“O, da”, odvratio je Jamie cerekajući se. “Na kocki ili na kartama?”“I na jednom i na drugom.” U crnoj bradi pojavio se vragolast cerek.

“Oderao sam ih do gole kože, momče. Do gole kože!”

Jamie je zaustio da nešto kaže, ali Rupert je podigao širok ismežuran dlan.“Ne, momče, nema potrebe da mi zahvaljuješ. Samo je dobro sredi

u moje ime, ha?”Dotakla sam prstima usne i poslala mu poljubac. Uhvativši se za

glavu kao da je pogođen, zateturao je unatrag s usklikom i oteturaou točionicu, vijugajući kao da je pijan, što nije bio.Nakon galame u prizemlju, soba mi se učinila utočištem mira i

tišine. Još uvijek se tiho smijući za sebe, Jamie se ispružio na krevetda dođe do daha.Ja sam olabavila gornji dio haljine, koji me neugodno stezao, i sjela

da počešljam kosu koja se zakovrčala od plesa.“Imaš prekrasnu kosu”, rekao mi je Jamie gledajući me.“Što? Ovo?” Zbunjeno sam pokazala rukom svoje kovrče, koje su

se, kao i obično, mogle opisati kao neuredne.Nasmijao se. “Pa, sviđa mi se i ostatak”, odvratio je s namjerno

ozbiljnim izrazom na licu, “ali da, na to sam mislio.”“Ali tako je... kovrčava”, rekla sam i malo pocrvenjela.“Da, naravno.” Izgledao je iznenađeno. “Čuo sam kad je jedna od

Dougalovih kćeri rekla prijateljici da bi trebala tri sata s vrućimviklerima da sebi napravi takvu frizuru. Rekla je da bi ti najradijeiskopala oči zato što imaš takvu frizuru a da ne moraš ni prstommrdnuti za to.” Pridigao se i nježno mi izravnao jednu kovrču, takoda mi je dosezala gotovo do dojki. “I moja sestra Jenny ima kovrčavukosu, ali ne tako kovrčavu kao ti.”“Je li tvoja sestra riđokosa poput tebe?” upitala sam pokušavajući

zamisliti kako bi mogla izgledati tajanstvena Jenny. Imala sam dojamda Jamie često misli na nju.Odmahnuo je glavom, još uvijek mi prstima vrteći kovrče. “Ne.

Jenny ima crnu kosu. Crnu kao noć. Ja sam riđokos na majku, aJenny je na oca. Zvali su ga Brian Dhu, Crni Brian, zbog kose ibrade.”“Čula sam da satnika Randalla zovu Crni Jack”, odvažila sam se

reći, a Jamie se kiselo nasmijao.“O, da. Ali to je aluzija na njegovu dušu, a ne na kosu.” Oštrije me

pogledao.

“Nisi zabrinuta zbog njega, je li, curo? Ne bi trebala biti.” Pustio mije kosu i posesivno mi stegnuo ramena.“Ja ozbiljno mislim, znaš”, rekao mi je tihim glasom. “Ja ću te štititi.

Od njega. A i od svakoga drugog. Do posljednje kapi krvi, moduinne. ”“Mo duinne?” upitala sam, malo uznemirena intenzitetom njegovih

riječi. Nije mi se sviđala ideja da zbog mene prolijeva krv, niposljednju ni prvu kap.“To znači ‘moja smeđokosa’.” Prinio je usnama jednu moju kovrču i

nasmiješio se s izrazom u očima koji je nagnao svaku kap moje krvida pojuri kroz žile. “Mo duinne”, ponovio je tihim glasom. “Čeznuosam da ti to kažem.”“Uvijek sam smatrala da je smeđa boja prilično dosadna”, odvratila

sam praktičnim tonom, pokušavajući malo usporiti razvoj događaja.Stalno mi se činilo da me vuku mnogo brže no što sam namjeravala.Još uvijek se smješkajući, Jamie je zatresao glavom.“Ne bih se složio, Saskinjo. Uopće nije dosadna.” Objema rukama

uhvatio je gomilu moje kose i raširio je. “Kosa ti je poput vode kojase mreška preko kamenja u potočiću. Tamna na valovitim mjestima,s malo srebrne boje na površini, gdje je dotiče sunčeva svjetlost.”Nervozna i pomalo zadihana, odmaknula sam se da podignem češaljkoji mi je pao na pod. Kad sam se uspravila, shvatila sam da meJamie netremice promatra.“Već sam ti rekao da te neću pitati ništa što mi ne želiš reći”, rekao

je. “I neću, ali sam izvlačim zaključke. Colum smatra da si ti moždaengleski špijun, ali ne može shvatiti zašto onda ne znaš gelski.Dougal misli da si vjerojatno francuski špijun i da možda tražišpodršku za kralja Jamesa. Ali u tom slučaju, on ne može shvatitizašto si sama.”“A što je s tobom?” upitala sam, grubo povlačeći jedan tvrdoglavi

zapetljani pramen. “Što ti misliš?”Procjenjivački je nagnuo glavu u stranu i pažljivo me odmjerio.“Sudeći po tvom izgledu, mogla bi biti Francuskinja. Imaš onaj

izgled s finim kostima koji imaju neke od dama iz Angevina. AliFrancuskinje obično imaju žućkasto lice, a ti imaš kožu poput opala.”Polako je povukao prstom po zavijutku moje ključne kosti, a ja samosjetila da mi se koža žari pod njegovim dodirom.

Povukao je prst do mog lica, od sljepoočice do obraza, i vratio miuvojke iza uha. Bila sam mirna dok je istraživao, pokušavajući se nepomaknuti dok je prolazio rukom stražnjom stranom mog vrata inježno palcem mi pomilovao ušnu školjku.“Imaš zlatne oči! Takve sam oči već jedanput vidio - na leopardu.”

Odmahnuo je glavom. “Ne, curo. Mogla bi biti Francuskinja, ali nisi.”“Kako znaš?”“Dosta sam razgovarao s tobom i slušao te kako govoriš. Dougal

vjeruje da si Francuskinja zato što dobro govoriš francuski - vrlodobro.”“Hvala”, sarkastično sam odvratila. “A to dokazuje da nisam

Francuskinja?”Nasmiješio se i čvršće mi stegnuo stražnju stranu vrata.

“Vousparlez tres bien - ali ne tako dobro kao ja”, dodao je naengleskom i iznenada me pustio. “Nakon odlaska iz Leocha, proveosam godinu dana u Francuskoj, a onda još dvije godine u vojsci.Znam prepoznati nekoga kome je francuski materinji jezik. A tebinije.” Polako je zavrtio glavom.“Jesi li Španjolka? Možda, ali zašto? Španjolska nije zainteresirana

za škotsko gorje. Njemica? Sigurno ne.” Slegnuo je ramenima. “Tkogod bila, Englezi će to htjeti doznati. Oni ne mogu dopustiti da im senepoznati ljudi slobodno kreću naokolo, ne dok su klanovi nemirni, aprinc Charlie samo čeka da doplovi iz Francuske. A njihove metodeispitivanja nisu baš nježne. Ja to dobro znam.”“A kako onda znaš da nisam engleski špijun? Dougal tako misli, i

sam si to rekao.”“To nije nemoguće, premda je i tvoj engleski prilično čudan. Ali ako

si doista engleski špijun, zašto bi onda pristala da se udaš za mene,umjesto da odeš svojim ljudima? To je drugi razlog zašto te Dougalnatjerao da se udaš za mene - htio je sinoć vidjeti hoćeš li pobjećikad dođe do toga.”“A ja nisam pobjegla. I što to dokazuje?”Nasmijao se i ponovo legao na krevet, stavivši ruku preko očiju da

se zaštiti od svjetlosti svjetiljke.“Vrag me odnio ako znam, Saskinjo. Vrag me odnio ako znam. Ne

mogu naći nijedno razumno objašnjenje za tebe. Koliko ja znam,

mogla bi biti jedna od vilenjaka” - postrance me pogledao pod rukom- “ne, pretpostavljam da ne bi. Previsoka si.”“Ako ne znaš tko sam, zar se ne bojiš da ću te ubiti dok spavaš?”Nije mi odgovorio, ali podigao je ruku s očiju, a osmijeh mu se

raširio po licu. Oči mora da je naslijedio od Frasera, pomislila sam.Nisu duboko usađene kao u MacKenzieja, a leže pod čudnim kutom,pa im visoke jagodične kosti daju izgled kao da su gotovo kose.Ne trudeći se da podigne glavu, raskopčao je košulju, raširio je i

ogolio prsa do pojasa, a onda je izvukao bodež iz korica i bacio gaprema meni. Pao je na daske pred mojim stopalima.Ponovno je stavio ruku preko očiju i zabacio glavu unatrag,

pokazujući mi mjesto odmah ispod čeljusti, gdje su tamne čekinje tekiznikle brade naglo prestajale.“Ravno gore, odmah iznad prsnog koša”, predložio mi je. “To je

brzo i čisto, premda zahtijeva malo snage. Lakše je prerezati grkljan,ali to je vrlo neuredno.”Sagnula sam se da podignem bodež.“To bi i zaslužio”, primijetila sam. “Umišljeno kopile.”Smiješak, vidljiv pod pregibom ruke, raširio se.“Saskinjo?”Zastala sam, još uvijek držeći bodež u ruci.“Što je?”“Umro bih sretan.”

17.Susrećemo prosjaka

Sutradan ujutro ostali smo spavati dokasno; sunce je već bilovisoko kad smo napustili gostionicu i ovog puta krenuli na jug.Većine konja nije bilo u oboru, a činilo se da ni jedan od muškaracaiz naše grupe nije u blizini. Naglas sam se zapitala kamo su otišli.Jamie se nacerio. “To ti ne mogu sa sigurnošću reći, ali mogu

pogađati. Straža je jučer otišla ovim putem” - pokazao je na zapad -“pa bih rekao da je Rupert s ostalima otišao na onu stranu.” Pokazaoje na istok.“Stoka”, objasnio je vidjevši da još ne shvaćam. “Seljaci zakupnici i

vazali plaćaju Straži da pazi na stoku i da im je vrati ako je netkoukrade. Ali Straža je odjahala na zapad, prema Lag Criumeu, pa susva krda na istoku ostala nezaštićena - barem na izvjesno vrijeme.Taj put vodi na Grantovu zemlju, a Rupert je jedan od najboljihkradljivaca stoke koje sam ikad vidio. Životinje ga slijede kamo godda ih povede a da pritom jedva zamuču. A budući da ovdje višenema zabave, najvjerojatnije ga je uhvatio nemir.”Činilo se da je i sam Jamie nemiran, pa je nametnuo brzi ritam. Put

je bio prilično lagan jer je kroz vrijesak vodila jelenja staza, pa samga slijedila bez teškoća. Nakon kratkog vremena, izbili smo napustopoljinu, gdje smo mogli hodati rame uz rame.“Što je s Horrocksom?” iznenada sam ga upitala. Kad je bio

spomenuo grad Lag Cruime, sjetila sam se tog engleskog dezertera injegovih mogućih vijesti. “Trebao bi se s njim naći u Lag Cruimeu,zar ne?”Kimnuo je glavom. “Da. Ali i Randall i Straža krenuli su na tu stranu,

pa sada ne mogu otići onamo. Previše je opasno.”“Ne bi li tko mogao otići umjesto tebe? Ili ni u koga nemaš dovoljno

povjerenja?”Pogledao me i nasmiješio se. “Pa, mogao bih poslati tebe. A budući

da me sinoć nisi ubila, pretpostavljam da ti mogu vjerovati. Ali bojimse da ti ne bi mogla otići u Lag Cruime sama. Ne, ako bude nužno,

poslat ću Murtagha. Ali možda uspijem organizirati nešto drugo -vidjet ćemo.”“Vjeruješ Murtaghu?” znatiželjno sam upitala. Ja nisam baš gajila

pretjerano prijateljske osjećaje prema tom kosmatom čovječuljku,zato što je on bio više-manje odgovoran za moju sadašnju nevolju,jer me oteo, ali između njega i Jamieja očito je postojala neka vrstaprijateljstva.“O, da.” Jamie me iznenađeno pogledao. “Poznajem Murtagha cijeli

život - on je bratić u drugom koljenu mog oca, mislim. Njegov mi jeotac bio...”“Hoćeš reći da je on Fraser”, brzo sam ga prekinula. “Mislila sam da

je on MacKenzie. Bio je s Dougalom kad sam te upoznala.”Jamie je kimnuo. “Da. Kad sam se odlučio vratiti iz Francuske,

poslao sam Murtaghu poruku i zamolio ga da me dočeka na obali.”Ironično se nasmiješio. “Vidiš, nisam bio siguran je li me Dougal prijepokušao ubiti. A nije mi se baš svidjela ideja da budem sam snekoliko MacKenzieja, za svaki slučaj. Nisam želio skončati uvalovima pokraj otoka Skye, ako su to naumili.”“Shvaćam. Znači, Dougal nije jedini koji vjeruje u svjedoke.”Kimnuo je glavom. “Svjedoci su vrlo korisna stvar.”Drugom stranom pustopoljine protezao se greben nepravilnih

stijena, udubljenih i izbušenih napredovanjem i povlačenjem davnonestalih glečera. Dublje rupe ispunjavala je kišnica; ta gorska jezercaokruživalo je gusto raslinje čička, vratića i medunike, a njihovicvjetovi odražavali su se na mirnoj površini vode.Ta jalova jezerca bez riba načičkala su krajolik i predstavljala klopke

za neoprezne putnike, koji su se u mraku lako mogli spotaknuti ipasti u jedno od njih i biti prisiljeni da provedu vlažnu i neugodnu noćusred močvara. Sjeli smo pokraj jednog jezeraca da doručkujemokruh i sir.Na ovom jezercu barem je bilo ptica; lastavice su se spuštale nisko

nad površinu da popiju vodu, a zviždovke i škurci zabijali su dugekljunove u blatnu zemlju na obalama tražeći insekte.Bacala sam pticama mrvice kruha u mulj. Jedan škurak sumnjičavo

je pogledao obližnju mrvicu, ali dok se on premišljao, pred kljun muje hitro sletjela lastavica i pobjegla s plijenom. Škurak senakostriješio i vratio marljivom kopanju.

Jamie me upozorio na jednu zviždovku, koja je dozivala i vuklanaoko slomljeno krilo u blizini.“Gnijezdo joj je negdje u blizini”, rekla sam.“Tamo.” Morao mi ga je nekoliko puta pokazati prije no što sam ga

napokon spazila; plitka udubina, na prilično otvorenom mjestu, ali sčetiri šarena jaja, tako slična lišćem prošaranoj obali da sam, kadsam trepnula, opet izgubila mjesto.Jamie je podigao jedan štap sa zemlje i nježno začeprkao po

gnijezdu, gurnuvši jedno jaje s mjesta. Uzbuđena majka zviždovkaizjurila je gotovo pred njega. Spustio se na pete, posve nepomičan,puštajući pticu da jurca amo-tamo i vrišti. Zatim ju je munjevitomkretnjom uhvatio, a ona se iznenada smirila.Obratio joj se na gelskom, tihim glasom nalik na siktanje, i stao je

milovati jednim prstom po mekanom, šarenom perju. Ptica mu sešćućurila u ruci, posve nepomična, čak su joj se i odbljesci zamrznuliu okruglim crnim očima.Jamie ju je nježno spustio na tlo, ali ptica nije otišla dok joj nije

rekao još nekoliko riječi i polako mahnuo rukom naprijed-natrag izanje. Ptica se malo trznula i odjurila u travu. Jamie ju je gledao kakoodlazi, a onda se posve nesvjesno prekrižio.“Zašto si to učinio?” znatiželjno sam ga upitala.“Što?” Načas se zbunio, kao da je zaboravio na mene.“Pitala sam se zašto si se prekrižio kad je ptica odletjela.”Slegnuo je ramenima, pomalo posramljeno.“Ah, to je stara priča, to je sve. O tome zašto zviždovke kriče i trče

oko gnijezda tako jadikujući.” Pokazao je rukom prema drugoj stranijezerca, gdje je jedna druga zviždovka radila upravo to. Nekoliko juje trenutaka rastreseno promatrao.“Zviždovke imaju duše mladih majki koje umru kod porođaja”, rekao

je i sramežljivo me postrance pogledao. “Priča kaže da one kriče itrče oko svojih gnijezda zato što ne mogu vjerovati da će semladunčad sigurno izleći, uvijek tuguju za izgubljenim mladuncem -ili traže ptića kojeg su ostavile.” Čučnuo je pokraj gnijezda i gurnuoovalno jaje štapom, pomičući ga malo-pomalo, sve dok se zašiljenivrh jajeta nije okrenuo prema sredini, kao i kod ostalih jaja. Ostao ječučati, čak i nakon što je pomaknuo jaje, držeći štap na bedrima ibuljeći preko mirne vode jezerca.

“Pretpostavljam da je to samo navika”, rekao je. “To sam prvi putučinio kad sam bio mnogo mlađi, nakon što sam prvi put čuo tupriču. Dakako, čak ni tada nisam doista vjerovao da zviždovke imajudušu, ali, znaš, samo malo poštovanja...” Pogledao me i iznenada senasmiješio. “Učinio sam to već toliko puta da to više i neprimjećujem. U Škotskoj ima mnogo zviždovki, znaš.” Ustao je ibacio štap. “Hajdemo sada, želio bih ti pokazati jedno mjesto blizuvrha onog brežuljka.” Uhvatio me ispod lakta da me izvuče izudubine, pa smo se zaputili uz kosinu.Čula sam što je rekao zviždovki prije no što ju je pustio da ode.

Premda sam znala samo nekoliko riječi gelskoga, taj sam staripozdrav dovoljno puta čula da bih ga zapamtila. “Neka te Bog prati,majko”, bio joj je rekao.Mlada majka koja je umrla pri porodu. I dijete koje je ostavila za

sobom. Dodirnula sam mu ruku, a on me pogledao.“Koliko si godina tada imao?” upitala sam ga.Malo se osmjehnuo. “Osam”, odgovorio je. “Još sam bio dijete.”Zašutio je i poveo me uzbrdo. Sada smo bili na obroncima obraslim

vrijeskom. Odmah iza njih, krajolik se naglo mijenjao; iz zemlje su sedizale goleme granitne stijene, okružene skupinama platana i tisa.Prešli smo vrh brijega i ostavili iza sebe zviždovke da kriče pokrajjezeraca.Postajalo je vruće, i nakon sat vremena probijanja kroz gustiš -

premda se uglavnom probijao Jamie - bila sam spremna za odmor.U podnožju jedne od granitnih stijena pronašli smo mjesto u sjeni.

Pomalo me podsjećalo na ono mjesto gdje sam prvi put ugledalaMurtagha - i napustila društvo satnika Randalla. Ipak, ovdje je bilougodno. Jamie mi je rekao da smo sami, zbog stalnog ptičjeg pjevasvuda naokolo. Kad bi nam se itko približio, većina ptica prestala bipjevati, premda bi šojke i čavke uznemireno dozivale.“Uvijek se skrivaj u šumi, Saskinjo”, savjetovao mi je. “Ako se sama

previše ne krećeš, ptice će ti u većini slučajeva reći je li tkogod ublizini.”Kad je ponovo spustio pogled nakon pokazivanja kreštave šojke u

krošnji iznad nas, pogledi su nam se sreli. Sjedili smo kao da smo seukipili, na rastojanju ruke, ali ne dodirujući se i jedva dišući. Nakonnekog vremena, dosadili smo šojki, pa je otišla. Jamie je prvi

skrenuo pogled, s gotovo neprimjetnim drhtajem, kao da mu jehladno.Iz plijesni podno paprati izvirivali su bijeli klobuci dlakavih gljiva.

Razmišljajući o svojim sljedećim riječima, Jamie je grubimkažiprstom ubrao jednu gljivu sa stabljike i povukao prstom postapčici. Kad bi pažljivo govorio, kao što je sada bio slučaj, riječi bimu gotovo izgubile onaj slabi škotski naglasak koji mu je običnoobilježavao govor.“Ne bih htio... to jest... nisam namjeravao ustvrditi...” Iznenada je

podigao pogled i nasmiješio se s bespomoćnom gestom. “Ne bih tehtio uvrijediti ako zvučim kao da mislim da imaš veliko iskustvo smuškarcima, to je sve. Ali bilo bi glupo pretvarati se da ti o timstvarima ne znaš više od mene. Htio sam te pitati, je li to...uobičajeno? Ovo što je između nas, kad te dodirnem, kad ti... legnešsa mnom? Je li između muškaraca i žena uvijek tako?”Unatoč njegovim teškoćama, točno sam znala što misli. Gledao me

ravno u oči čekajući da mu odgovorim. Poželjela sam skrenutipogled, ali nisam mogla.“Često je slično tome”, odgovorila sam, a onda sam morala stati i

nakašljati se. “Ali ne. To nije... uobičajeno. Nemam pojma zašto, alinije. Ovo je... drukčije.”Malo se opustio, kao da sam potvrdila nešto što ga je mučilo.“Mislio sam da možda nije. Nikad prije nisam spavao sa ženom,

ali... položio sam ruke na nekoliko njih.” Sramežljivo se nasmiješio izatresao glavom. “Nije bilo isto. Hoću reći, ja sam već grlio i ljubiožene, i... no.” Odmahnuo je rukom, odbacujući ovo i. “Bilo je vrlougodno. Srce mi je počelo jače kucati, počeo sam teško disati i sveto. Ali to nije bilo nimalo slično onome kad tebe zagrlim i poljubim.”Učinilo mi se da mu oči poprimaju boju jezera i neba i postajujednako nedokučive kao i to dvoje.Ispružio je ruku i dodirnuo mi donju usnu, jedva očešavši rub.

“Počne isto, ali onda, trenutak poslije”, rekao je tihim glasom,“iznenada osjetim kao da mi u rukama gori živi plamen.” Dodir mu jepostao čvršći, povukao je prstom po mojim usnama i pomilovao mibradu. “I samo želim da se bacim u njega i da izgorim.”Pomislila sam da mu kažem kako mi njegov dodir pali kožu i puni

žile vatrom. Ali već sam bila zapaljena i sjala sam kao ugarak.

Sklopila sam oči i osjećala kako mi njegov plamteći dodir prelazi naobraz i sljepoočicu, uho i vrat, i zadrhtala sam kad mi je spustio rukena struk i privio me uza se.Činilo se da Jamie točno zna kamo idemo. Naposljetku se

zaustavio u podnožju jedne velike stijene, visoke nekih pet metara,pune ispupčenja i nazubljenih pukotina. Vratić i šipak rasli su upukotinama i mahali krhkim žutim zastavicama na stijenama. Uhvatiome za ruku i glavom pokazao pročelje stijene ispred nas.“Vidiš li one stube ondje, Saskinjo? Misliš li da se možeš njima

popeti?” Zapravo su to bile jedva primjetne izbočine u kamenu, kojesu se strmo dizale pročeljem stijene. Neke su bile prave izbočine, adruge samo uporišta za lišaj. Nisam bila sigurna jesu li nastaleprirodnim putem ili uz ljudsku pomoć, ali vjerovala sam da se mogupopeti njima, čak i u dugoj haljini s čvrsto stegnutim prslukom.Tu i tamo poskliznula sam se ili uplašila, a Jamie me povremeno

gurnuo odostraga, ali naposljetku sam se uspjela popeti na vrhstijene i pogledala oko sebe. Vidik je bio spektakularan. Na istoku sedizala tamna glavnina planine, a daleko dolje na jugu obronci su sespuštali prema širokoj, jalovoj pustopoljini. Vrh stijene spuštao se sasvih strana prema sredini i oblikovao plitak tanjur, a u sredini togtanjura ležao je potamnjeli krug, pun čađavih ostataka izgorjelašiblja. Znači da nismo bili prvi posjetitelji.“Je li ti ovo mjesto poznato?” upitala sam ga. Jamie je stajao malo

po strani, promatrajući me i uživajući u mom oduševljenju. Nehajnoje slegnuo ramenima.“O, da. Ja poznajem većinu mjesta u ovom dijelu gorja. Hodi

ovamo, ovdje ima jedno mjesto na koje možeš sjesti i vidjeti cestukako prolazi pokraj brežuljka.” Odavde se vidjela i gostionica, koja sezbog daljine smanjila od lutkine kuće u dječju kockicu. Nekolikoprivezanih konja stajalo je zajedno pokraj drveća uz cestu; odavdesu izgledali poput sićušnih smeđih i crnih mrlja.Na vrhu stijene nije raslo drveće, pa su mi leđa bila vruća od sunca.

Sjedili smo jedno do drugoga, a noge su nam visjele preko rubastijene, i drugarski podijelili jednu bocu piva koju je Jamie mudroizvukao iz bunara u dvorištu gostionice kad smo odlazili.Ovdje nije bilo drveća, ali su tu i tamo rasle manje biljke, one koje

su uspjele naći oslonac u opasnim pukotinama i pustiti korijenje u

rijetkoj zemlji, hrabro dižući glavice prema vrućem proljetnom suncu.Zaklonjena u zavjetrini izbočene stijene pokraj moje ruke, rasla jemala skupina tratinčica, pa sam ispružila ruku da uberem jednu.Začula sam slabo zujanje, a onda je tratinčica skočila sa stabljike i

sletjela mi na koljeno. Glupavo sam se zabuljila, ne mogavši naćismisla u tom bizarnom ponašanju. Jamie je mnogo brže shvatio štose događa, pa se bacio na tlo i priljubio uz stijenu.“Lezi!” rekao mi je, zgrabio me krupnom šakom za ruku i hitro

povukao na tlo pokraj sebe. Kad sam pala na spužvastu mahovinu,iznad glave sam ugledala držak strijele koja se još uvijek tresla,zabijena u pukotinu izbočene stijene.Ne usuđujući se ni pogledati oko sebe, ukipila sam se i pokušala se

još jače priljubiti uz tlo. Jamie je nepomično ležao pokraj mene, takomiran kao da je i sam od kamena. Čak su ptice i kukci prestalipjevati, pa je zrak visio bez daha u iščekivanju. Iznenada se Jamiepočeo smijati.Uspravio se u sjedeći položaj, uhvatio strijelu i pažljivo je izvukao iz

kamena. Spazila sam da je ukrašena raskoljenim perjem djetlića iomotana centimetar širokom plavom trakom ispod perja.Jamie je odložio strijelu, stavio dlanove oko usta i izveo

nevjerojatno dobru imitaciju zova zelenog djetlića, a onda je spustioruke i pričekao. Kad je trenutak poslije začuo odgovor iz šumarkaispod nas, na licu mu se pojavio širok osmijeh.“Tvoj prijatelj?” pokušala sam pogoditi. Kimnuo je glavom, pomno

motreći usku stazu uz pročelje stijene.“Hugh Munro, osim ako netko drugi nije počeo praviti strijele u

njegovu stilu.”Pričekali smo još trenutak, ali nitko se nije pojavio na stazi ispod

nas.“Ah”, tiho je rekao Jamie i okrenuo se, upravo na vrijeme da se

suoči s glavom koja je polako izvirila iznad ruba stijene iza nas.Na došljakovu licu iznenada se pojavio vedar osmijeh koji je otkrio

krive zube. Podsjetio me na lice izrezano u bundevi dok je blistao odzadovoljstva što nas je iznenadio. I sama glava imala je oblikbundeve, a taj je dojam pojačavala preplanula narančastosmeđakoža, koja nije okruživala samo lice nego i okruglo, ćelavo tjeme. Alimalo bi se koja bundeva mogla pohvaliti tako bujnom bradom i tako

jarko plavim očima. Zdepaste šake s prljavim noktima čvrsto su seuhvatile za rub stijene ispod čovjekove brade i hitro podigle preostalidio ove bundeve iz Noći vještica pred naše oči.Tijelo je prilično odgovaralo glavi, stvarajući snažan dojam da pred

nama stoji vilenjak iz Noći vještica. Imao je vrlo široka ramena, aligrbava i iskrivljena, a jedno je bilo prilično više od drugoga. Činilo seda mu je i jedna noga malo kraća od druge, pa je hodao poskakujućii vukući nogu.Munro, ako je to doista bio Jamiejev prijatelj, bio je odjeven u nešto

što je izgledalo poput mnogobrojnih slojeva krpa, a kroz raspore togbezobličnog odjevnog predmeta provirivala je izblijedjela crvenkastatkanina nečega što je nekoć možda bila ženska košulja.Nije nosio kožnatu torbicu za pojasom - koji ionako nije bio više od

izlizana užeta s kojeg su visjele dvije krznene strvine, glavomnadolje. Umjesto toga, na prsima mu je visio debeli kožnati novčanik,iznenađujuće kvalitetan, ako se uzme u obzir ostatak njegoveodjeće. S remena na novčaniku visjela je zbirka raznih metalnihstvarčica: vjerski medaljoni, vojni ukrasi, dugmad sa stare uniforme,kako se činilo, izlizani novčići, probušeni i prišiveni, i tri-četiri mutnasiva četvrtasta komadića metala s kriptičnim oznakama urezanim napovršini.Dok je to stvorenje okretno preskakivalo izbočine na stijeni, Jamie

je ustao, pa su se dvojica muškaraca srdačno zagrlili i grubopotapšali po leđima, na onaj neobičan način kako se muškarciobično pozdravljaju.“A što je s kućom Munro?” upitao je Jamie kad se napokon

odmaknuo od starog druga i pogledao ga.Munro je kimnuo glavom, ispustio neobičan blebetavi zvuk i

zacerekao se. A onda je podigao obrve, kimnuo u mom smjeru izdepastim rukama izveo neobično gracioznu upitnu gestu.“To je moja žena”, odgovorio je Jamie i malo se zacrvenio, s

mješavinom stidljivosti i ponosa. “U braku smo tek dva dana.”Čuvši tu informaciju, Munro se još jače osmjehnuo i izveo osobito

složen i graciozan naklon, koji je uključivao hitro dodirivanje glave,srca i usana i završio u gotovo vodoravnom položaju na tlu predmojim stopalima. Nakon što je izveo taj zapanjujući manevar, skočio

je na noge graciozno poput akrobata i opet potapšao Jamieja, ovogaputa izgleda da mu čestita.Zatim je počeo izvoditi izvanredan balet ruku, pokazujući prvo sebe,

pa onda dolje prema šumi, pa onda mene, pa opet sebe, izvodećitakav niz gesti i kretnji da sam mu jedva uspijevala slijediti letećeruke. Već sam vidjela govor gluhonijemih ljudi, ali nikad izveden takohitro i graciozno.“Doista?” upitao je Jamie. Sada je na njega došao red da obaspe

drugog čovjeka čestitkama. Nikakvo čudo da muškarci ne osjećajupovršinsku bol, pomislila sam. To proizlazi iz te navike da seneprestance međusobno udaraju.“I on se oženio”, objasnio je Jamie okrećući se meni. “Prije šest

mjeseci, s jednom udovicom - no dobro, s jednom debelomudovicom”, ispravio se nakon Munroove napadne geste, “koja imašestero djece, u selu Dubhlairnu.”“Baš lijepo”, uljudno sam odvratila. “Izgleda da će se napokon

dobro prehranjivati.” Pokazala sam na zečeve koji su mu visjeli spojasa.Munro je smjesta odvezao jednog zeca i dodao mi ga, s takvim

blistavim izrazom dobre volje na licu, da sam osjećala obvezu da gaprihvatim, uzvraćajući mu smiješak i nadajući se da na sebi nemabuhe.“Vjenčani dar”, rekao je Jamie. “Mnogo ti hvala, Munro. Moraš nam

dopustiti da ti uzvratimo uslugu.” Nato je izvukao jednu od boca pivaiz mahovine i dodao mu je.Time smo završili s pristojnostima, pa smo sjeli da drugarski

podijelimo treću bocu. Jamie i Munro nastavili su razmjenjivatinovosti i tračeve, a razgovor se nije činio otežan činjenicom da samojedan od njih može doista govoriti.Ja nisam previše sudjelovala u razgovoru jer nisam mogla čitati

Munroove znakove rukama, premda se Jamie svojski trudio da meuključi prevodeći i objašnjavajući.U jednom trenutku, Jamie je naglo kvrcnuo palcem po četvrtastim

komadićima olova koji su ukrašavali Munroov pojas.“Dobio si službeni status, je li?” upitao je. “Ili se time služiš samo

kad je ulov slab?” Munro je trznuo glavom i kimnuo poput lutke kojaiskače iz kutije.

“Što je to?” znatiželjno sam upitala.“To je gaberlunzie.”“Oh, pa jasno”, odvratila sam. “Oprosti što sam pitala.”“Gaberlunzie je dozvola za prosjačenje, Saskinjo”, objasnio mi je

Jamie. “Vrijedi unutar granica jedne župe, i to samo jedan dan utjednu, kad je prosjačenje dopušteno. Svaka župa ima svoj dan, takoda prosjaci iz jedne župe ne mogu previše iskorištavati milosrđedruge.”“Vidim da je to prilično fleksibilan sustav”, rekla sam gledajući

Munroovu zalihu od četiri olovna pečata.“No dobro, Munro je poseban slučaj, vidiš. Njega su zarobili Turci

na moru, pa je mnogo godina proveo kao galijot, a onda još nekolikokao rob u Alžiru. Tamo je izgubio jezik.”“Odrezali su mu ga?” Obuzela me blaga mučnina.Izgleda da ta pomisao nije uznemirila Jamieja, ali, s druge strane,

on je očito već izvjesno vrijeme poznavao Munroa.“O, da. I slomili su mu nogu. I leđa, Munro? Ne”, ispravio se nakon

niza Munroovih znakova, “leđa je slomio slučajno, kad je skočio sazida u Aleksandriji. Ali stopala su mu unakazili Turci.”Činilo se da i Jamie i Munro umiru od želje da mi ispričaju sve o

tom događaju, premda ja to zapravo nisam željela znati. “U redu”,rezignirano sam rekla. “Što mu se dogodilo sa stopalima?”S nečim gotovo nalik na ponos, Munro je skinuo izlizane cokule i

dokoljenke i otkrio široka, iskrivljena stopala sa zadebljanom iogrubjelom kožom na kojoj su se sjajne bijele mrlje izmjenjivale supaljenim crvenim područjima.“Kipuće ulje”, objasnio je Jamie. “Tako oni prisiljavaju zarobljene

kršćane da prijeđu na muslimansku vjeru.”“Zvuči kao vrlo učinkovito sredstvo uvjeravanja”, odvratila sam. “I to

je razlog zašto mu nekoliko župa dopušta da prosi? Kao naknadu zastrahote koje je pretrpio u ime kršćanstva?”“Da, točno tako”. Jamie je očito bio zadovoljan što tako brzo

shvaćam. I Munro je izrazio zadovoljstvo još jednim dubokimmuslimanskim naklonom, za kojim je slijedio niz vrlo izražajnih alineprofinjenih kretnji ruku kojima je, pretpostavila sam, hvalio i mojfizički izgled.

“Hvala ti, čovječe. Da, vjerujem da će mi ona osvjetlati obraz.”Spazivši da sam podigla obrve, Jamie je taktično okrenuo Munroa odmene, tako da više nisam mogla vidjeti njegove leteće prste. “E sad,reci mi što se događa u okolnim selima?”Dvojica muškaraca primakli su se jedan drugom i nastavili svoj

nesimetrični razgovor s povećanim intenzitetom. Budući da seJamiejev udio u razgovoru uglavnom svodio na gunđanje i uzvikezanimanja, nisam mogla mnogo toga razumjeti pa sam se umjestotoga posvetila istraživanju čudnih malih biljaka koje su rasle napovršini stijene oko nas.Već sam skupila pun džep vidaca i metvica kad su oni završili

razgovor a Munro ustao da krene. Još mi se jedanput naklonio ipotapšao Jamieja po leđima, a onda se odgegao do ruba stijene inestao isto tako brzo kao što bi jedan od zečeva koje je ulovionestao u svojoj rupi.“Imaš vrlo zanimljive prijatelje”, rekla sam Jamieju.“O, da. Hugh je drag momak. Lani sam lovio s njim i još nekoliko

ljudi. Sada kad je službeno prosjak, osamostalio se, ali zbog svogposla stalno se kreće po župama, pa zna sve što se događa unutargranica Ardagha i Chesthilla.”“Uključujući i to gdje se nalazi Horrocks?” pokušala sam pogoditi.Jamie je kimnuo glavom. “Da. Prenijet će mu poruku da želim

promijeniti mjesto sastanka.”“Čime ćeš prilično dobro prevariti Dougala”, primijetila sam. “Ako bi

mu palo na pamet da te ucjenjuje zbog Horrocksa.”Kimnuo je glavom, a u kutu usana pojavio mu se osmijeh.“Da, i to.”Kad smo se vratili u gostionicu, opet je bilo blizu večere, ali ovoga

puta Dougalov veliki vranac i petorica njegovih drugova stajali su udvorištu i zadovoljno žvakali sijeno.Sam Dougal bio je unutra, ispirući iz grla kiselim pivom prašinu od

putovanja. Kimnuo mi je glavom, a onda se okrenuo i prišao svomnećaku. Ali umjesto da mu nešto kaže, samo je stao pred Jamieja,nagnuo glavu u stranu i upitno se zagledao u njega.“Ah, pa jasno”, napokon je rekao, zadovoljnim glasom čovjeka koji

je upravo riješio neki težak problem. “Sad sam shvatio na koga mepodsjećaš, momče.” Zatim se okrenuo meni.

“Jeste li ikad vidjeli jelena na kraju sezone parenja, curo?”povjerljivo me upitao. “Jadna životinja nije ni jela ni spavala nekolikotjedana, jer ne smije gubiti vrijeme, mora se boriti s drugim jelenima iopsluživati srne. Jeleni su na kraju sezone kost i koža. Oči su imduboko uronjene u duplje, a jedini dio tijela koji im se ne trese odumora...”Posljednje riječi izgubile su se u salvama smijeha, a Jamie me

povukao prema stubama. Nismo sišli na večeru.Mnogo poslije, na rubu sna, osjetila sam Jamiejevu ruku oko struka

i njegov topli dah na vratu.“Popusti li ikad? Želja za tobom?” Ispružio je ruku i pomilovao mi

dojku. “Čak i onda kad tek izađem iz tebe, želim te tako jako da mesve steže u grudima, a prsti me bole od želje da te opet dodirnem.”U mraku mi je spustio dlan na lice i palcem pomilovao lukove obrva.“Kad te uhvatim rukama i osjetim da ovako drhtiš, čekajući da teuzmem... Bože, želim te zadovoljavati dok ne uzvikneš poda mnom iotvoriš mi se. A kad svršim, osjećam se kao da sam ti dao svojudušu zajedno sa svojom kitom.”Popeo se na mene, a ja sam raširila noge uz mali bolni trzaj. Tiho

se nasmijao. “Da, i mene malo boli. Želiš li da prestanem?” Umjestoodgovora, zagrlila sam ga nogama i privukla bliže.“Bi li prestao kad bih te zamolila?” upitala sam.“Ne. Ne bih mogao.”Oboje smo se nasmijali i stali se polako pomicati istražujući usnama

i prstima u mraku.“Sad mi je jasno zašto crkva kaže da je to sakrament”, sneno je

rekao Jamie.“Ovo?” iznenađeno sam upitala. “Zašto?”“Ili barem da je sveto”, odgovorio je. “Kad sam u tebi, osjećam se

kao sam Bog.”Tako sam se jako nasmijala da je gotovo ispao iz mene. Zastao je i

uhvatio me za ramena da me smiri.“Što ti je tako smiješno?”“Nije baš lako zamisliti Boga da ovo radi.”Jamie se ponovo pokrenuo. “Pa, ako me Bog napravio na svoju

sliku i priliku, onda valjda i on ima kitu.” I on se nasmijao, ponovo

gubeći ritam. “Premda me ti baš ne podsjećaš na blagoslovljenudjevicu, Saskinjo.”Tresli smo se od smijeha u zagrljaju, sve dok se nismo razdvojili i

otkotrljali jedno od drugoga.Kad se oporavio od smijeha, Jamie me pljesnuo po boku. “Digni se

na koljena, Saskinjo.”“Zašto?”“Kad već ne želiš da budem duhovan u tim stvarima, morat ćeš

podnijeti moju životinjsku stranu. Uzet ću te kao zvijer.” Ugrizao meza vrat. “Želiš li da budem konj, medvjed ili pas?”“Želim da budeš jež.”“Jež? A kako to točno jež vodi ljubav?” htio je znati.Ne, pomislila sam, neću to reći. Ni slučajno. Ali ipak sam rekla.

“Vrlo oprezno”, odgovorila sam i bespomoćno se zahihotala. Dakle,sada barem znam koliko je star taj vic, pomislila sam.Jamie se stropoštao na krevet i zgrčio, sopćući od smijeha.

Naposljetku se okrenuo i uspravio na koljena, tražeći kutiju kremenana stolu. Zatim je zapalio stijenj svijeće, a plamen se razgorio izanjega i obasjao ga crvenom jantarnom svjetlošću u mraku.Zatim se opet s cerekom bacio na podnožje kreveta, a ja sam se

još uvijek tresla od grčevita hihotanja. Nadlanicom je protrljao lice inapravio hinjeno strogi izraz lica.“U redu, ženo. Vidim da je došlo vrijeme kad moram nametnuti svoj

autoritet kao tvoj muž.”“Oh, moraš li?”“Moram.” Bacio se prema meni, zgrabio mi stegna i raširio ih. Ja

sam jauknula i pokušala se iskobeljati prema uzglavlju kreveta.“Ne, nemoj!”“Zašto ne?” Ležeći cijelom dužinom tijela između mojih nogu,

zaškiljio je prema meni. Nastavio mi je čvrsto držati stegna,sprečavajući moje napore da ih skupim.“Reci mi, Saskinjo. Zašto to ne želiš?”Protrljao je obrazom jedno od mojih stegana, pa mi je njegova oštra

mlada brada zastrugala nježnu kožu. “Budi iskrena. Zašto ne?”Zatim mi je strugnuo drugo stegno, a ja sam se stala ritati i žestokomigoljiti ne bih li se oslobodila, ali bez uspjeha.

Zagnjurila sam lice u jastuk, koji je bio svjež pod mojim zažarenimobrazima. “Pa, ako baš moraš znati”, promrmljala sam, “ne mislim...pa, bojim se da ne... hoću reći, miris...” Posramljeno sam zašutjela.Osjetila sam iznenadnu kretnju među nogama kad se Jamiepomaknuo nagore. Uhvatio me za bokove, spustio lice na mojastegna i stao se smijati sve dok mu nisu potekle suze.“Isuse Bože, Saskinjo”, napokon je rekao, frkčući od smijeha, “zar

ne znaš prvu stvar koju moraš učiniti kad se upoznaješ s novimkonjem?”“Ne znam”, zbunjeno sam odgovorila.Podigao je jednu ruku i otkrio mali čuperak boje cimeta pod

pazuhom. “Nekoliko puta protrljaš životinji nos svojim pazuhom, daje navikneš na svoj miris, da te se više ne boji.” Pridigao se nalaktove i pogledao me preko trbuha i dojki.“Tako si ti trebala postupiti sa mnom, Saskinjo. Prvo si mi trebala

protrljati lice između svojih nogu. Da me pripitomiš.”“Da te pripitomim!?”Spustio je lice i polako ga protrljao naprijed-natrag, ržući i dašćući

poput konja. Sagnula sam se i udarila ga u rebra, s jednakimučinkom kao da sam udarila zid od opeka. Napokon mi je ponovoizravnao stegna i podigao pogled.“E sad”, rekao je tonom koji ne trpi protivljenje, “lezi mirno!”Osjećala sam se izloženo, oskvrnjeno, bespomoćno - i kao da ću

se raspasti. Osjećala sam Jamiejev dah na koži, naizmjence topao ihladan.“Molim te”, rekla sam, ne znajući želim li ga zamoliti da prestane ili

da nastavi. Ali to ionako nije bilo važno, jer on nije namjeravaoprestati.Svijest mi se raspala u nekoliko malih odvojenih osjeta: osjećala

sam grubost platnenog jastuka, ispupčenja izvezenih cvjetova, uljastismrad svjetiljke pomiješan s poznatim mirisom pečene govedine ipiva i još slabijim daškom svježine iz uvenula cvijeća u vazi, hladnodrvo zida na lijevoj nozi i čvrste ruke na bokovima. Svi su se ti osjetipod mojim sklopljenim kapcima uskomešali i sjedinili u sjajno suncekoje se nadimalo i skupljalo i napokon eksplodiralo, s nečujnimpraskom koji me ostavio u toploj i pulsirajućoj tami.

Nejasno, kao iz velike daljine, začula sam Jamieja kako seuspravlja.“No, to je već malo bolje”, rekao je zadihano. “Čovjek se mora malo

potruditi ako želi da mu se ti posve podaš, zar ne?” Krevet jezaškripao dok se premještao. Osjetila sam da mi pokušava još jačeraširiti koljena.“Nadam se da nisi tako mrtva kao što izgledaš?” rekao mi je njegov

glas iz veće blizine. Svinula sam se u luk i ispustila nerazgovijetanuzvik, dok je on odlučno razdvajao iznimno osjetljivu kožu mojihbedara u novom nasrtaju.“Isuse Kriste”, rekla sam i začula slabašan hihot pokraj uha.“Rekao sam ti samo da se osjećam kao Bog, Saskinjo”, promrmljao

je. “Nisam rekao da to i jesam.”A poslije, kad je svjetlost izlazećeg sunca progutala sjaj svjetiljke,

probudila sam se iz nejasna sna i začula Jamieja kako me tihimglasom opet pita: “Popusti li ikad, Claire? Želja?”Opet sam spustila glavu na njegovo rame. “Ne znam, Jamie. Doista

ne znam.”

18.Pljačkaši na stijenama

Što je rekao satnik Randall?” upitala sam.Dougal je jahao s jedne moje strane a Jamie s druge; uska staza

jedva je bila dovoljno široka da se tri konja kreću usporedo. Svremena na vrijeme, jedan ili oba moja pratioca morala su zaostati iliodjahati naprijed kako bi izbjegli da se zapletu u raslinje iznad našihglava, koje je prijetilo da će ponovo prekriti grubu stazu.Dougal me pogledao, a onda je opet skrenuo pogled na stazu kako

bi zaobišao veliki kamen. Na licu mu se pojavio zločesti osmijeh.“Nije baš bio sretan”, odgovorio je pomno birajući riječi. “Premda

nisam siguran da bih vam trebao prenijeti njegove točne riječi;vjerojatno i vaša tolerancija prostačkog govora ima granice, gospođoFraser.”Zanemarila sam podrugljivo spominjanje moje nove titule i

nagovještaj uvrede, ali spazila sam da se Jamie ukrutio u sedlu.“Ja... ovaj... pretpostavljam da on oko toga ne misli ništa poduzeti?”

upitala sam. Unatoč Jamiejevim uvjeravanjima u suprotno, stalnosam zamišljala dragune u skrletnim odorama kako izlijeću iz grmlja,kolju Škote i odvlače me u Randallovu jazbinu na ispitivanje. Imalasam neugodan osjećaj da je Randallova predodžba ispitivanja, blagorečeno, kreativna.“Ne vjerujem”, odgovorio je Dougal nehajnim glasom. “Ima on većih

briga od jedne odlutale Saskinje, ma koliko zgodna bila.” Podigao jeobrvu i napola mi se naklonio, kao da mi se želi ispričatikomplimentom. “A nije toliko glup da rasrdi Columa i otme njegovunećakinju”, dodao je praktičnijim tonom.Nećakinja. Unatoč toplu vremenu, osjetila sam kako mi srsi silaze

kralježnicom. Nećakinja poglavara klana MacKenzie. Da i nespominjemo da sam nećakinja ratnog poglavara klana koji takononšalantno jaše pokraj mene. A pretpostavljam da sam, po drugojliniji, sada u rodu i s lordom Lovatom, poglavarom klana Fraser, a i snadstojnikom moćne francuske opatije i tko zna s koliko još drugih

Frasera. Možda je Jonathan Randall doista zaključio da me ne vrijedigoniti. Što je, na kraju krajeva, i bila svrha ovog smiješnog vjenčanja.Kriomice sam pogledala Jamieja, koji je sada jahao ispred mene.

Držao se uspravno poput stabla mlade johe, a kosa mu je blistala nasuncu poput ulaštene metalne kacige.Dougal je slijedio moj pogled.“Mogli ste i gore proći, zar ne?” upitao me, ironično podigavši

obrvu.Dvije noći poslije, ulogorili smo se na pustopoljini pokraj jedne od

onih neobičnih granitnih stijena koje su izdubili glečeri. Cio smo danputovali i na brzinu pojeli samo jedan obrok u sedlu, pa su svi bilizadovoljni što mogu stati i pojesti kuhanu večeru. Isprva sampokušala pomoći u spravljanju večere, ali šutljivi pripadnik klana kojije očito bio zadužen za kuhanje, manje-više uljudno odbio je mojupomoć.Jedan od muškaraca jutros je ubio jelena, a porcija pečenog

svježeg mesa sa zeljem, lukom i svime drugim što je mogao naći,bila je odlična večera. Okrijepljeni njome, svi smo se zadovoljnoispružili oko vatre, slušajući priče i pjesme. Začudo, mali Murtagh,koji je malokad otvarao usta da nešto kaže, imao je prekrasan tenor.Premda ga nije bilo lako nagovoriti da zapjeva, trud se isplatio.Primakla sam se Jamieju, pokušavajući pronaći udobno mjesto za

sjedenje na tvrdom granitu. Ulogorili smo se na rubu stjenoviteizbočine, gdje nam je široki greben crvenkastog granita pružaoprirodno ognjište, a visoke stijene iza nas bile su dobro mjesto daskrijemo konje. Kad sam zapitala zašto ne spavamo na mekanojtravi močvara, gdje bi nam bilo udobnije, Ned Gowan mi je objasnioda se nalazimo u blizini južne granice područja MacKenzieja. Dakle,u blizini područja klanova Grant i Chisholm.“Dougalovi izviđači kažu da nema znakova da je netko u blizini”,

rekao je stojeći na krupnom kamenu da i sam pogleda zalazaksunca, “ali nikad se ne zna. Bolje biti siguran nego požaliti, znate.”Kad je Murtagh prestao pjevati, Rupert je počeo pričati priče.

Premda mu je nedostajala Gwyllynova profinjenost s riječima, imaoje neiscrpnu zalihu priča o vilama, duhovima i tannasgima ilizlodusima, te o drugim žiteljima škotskog gorja, kao što suvodenkonji. Koliko sam uspjela shvatiti, ta stvorenja nastanjuju

gotovo sve vode, a osobito su uobičajena na gazovima i prijelazimarijeka, iako uglavnom žive u dubinama jezera.“Na istočnoj strani Loch Garvea postoji jedno mjesto koje se nikad

ne zaledi, znate”, rekao je prelazeći pogledom preko svakoga uskupini, kako bi bio siguran da ga svi slušaju. “Voda je tamo uvijekcrna, čak i kad se ostatak jezera potpuno zaledi, jer to je dimnjakvodenkonja.““Poput toliko drugih iz njegove vrste, vodenkonj iz Loch Garvea

ugrabio je jednu mladu djevojku koja je došla na obalu po vodu iodnio je u dubine jezera da mu bude žena. Jao si ga svakoj djevi, ašto se toga tiče, i svakom muškarcu, koji sretne lijepog konja naobali jezera i poželi ga zajahati, jer tko ga jedanput zajaše, više snjega ne može sići, a konj će zagaziti u vodu, pretvoriti se u ribu iotplivati kući, s nesretnim jahačem čvrsto zaglavljenim na njegovimleđima.”“E sad, ispod valova, vodenkonj ima zube poput ribe”, rekao je

Rupert oponašajući dlanom vijugavo plivanje ribe, “pa se hranipuževima, vodenom travom i hladnim, mokrim stvarima. Krv mu jehladna poput vode, a ne treba mu vatra, znate, ali ljudska je ženamalo toplija od toga.” Nato me besramno pogledao i namignuo mi,na radost svih prisutnih.“I tako je žena vodenkonja u svom novom domu ispod valova bila

žalosna, promrzla i gladna, jer nije baš voljela za večeru jesti puževei vodenu travu. A budući da je vodenkonj dobrodušno stvorenje,otišao je do obale jezera, u blizinu čovjeka koji je bio na glasu posvom graditeljskom umijeću. A kad je taj čovjek sišao do rijeke iugledao lijepog zlatnog konja sa srebrnim uzdama kako blista nasuncu, nije mogao odoljeti želji da ne zgrabi uzde i zajaše ga.”“Jasna stvar, konj ga je odveo ravno u vodu i u dubine svoga

hladnog ribljeg doma. A onda mu je rekao, ako želi biti slobodan, damu mora izgraditi dobro ognjište s dimnjakom, kako bi njegova ženamogla grijati ruke i pržiti ribu na vatri.”Ja sam držala glavu na Jamiejevu ramenu, ugodno pospana i

veseleći se odlasku u krevet, čak i ako je to samo deka na granitnojstijeni, a onda sam iznenada osjetila kako se Jamiejevo tijelonapinje. Stavio mi je ruku na vrat i upozorio me da ostanem mirna.Osvrnuvši se po logoru, nisam primijetila ništa čudno, ali sam osjetila

napetost u zraku koja se kao kakvom bežičnom telegrafijomprenosila s muškarca na muškarca.Pogledavši Ruperta, spazila sam da je kratko kimnuo glavom kad je

uhvatio Dougalov pogled, a onda je mirno nastavio priču.“I tako, budući da nije imao velikog izbora, graditelj je učinio kako

mu je bilo rečeno. A vodenkonj je održao riječ i vratio ga na obalu ublizini njegove kuće. Ženi vodenkonja otada je bilo toplo, bila jesretna i imala mnoštvo riba koje je pržila za večeru. A voda naistočnom kraju Loch Garvea nikad se ne zaledi zato što vrelina izdimnjaka vodenkonja rastapa led.”Rupert je sjedio na stijeni s moje lijeve strane. Dok je govorio,

nehajno se sagnuo kao da će se počešati po nozi. Bez i najmanjegzastoja u kretnjama, dohvatio je nož koji mu je ležao na tlu pokrajstopala i vješto ga premjestio u krilo, gdje mu je ležao skrivenizmeđu nabora kilta.Ja sam se primaknula Jamieju i povukla mu glavu kao da me je

obuzima ljubavna strast. “Što se događa?” šapnula sam mu na uho.Uhvatio mi je ušnu školjku zubima i šapnuo: “Konji su uznemireni.

Netko je u blizini.”Jedan je muškarac ustao i odšetao do ruba stijene kako bi ispraznio

mjehur. Kad se vratio, sjeo je na drugo mjesto, pokraj jednog odgoniča. Zatim je drugi muškarac ustao, zavirio u lonac i uzeokomadić mesa. Dok je Rupert i dalje govorio, po čitavom je logorunastalo nehajno kretanje i premještanje.Dok me Jamiejeva ruka snažno stezala, pažljivo sam gledala i

napokon shvatila da se muškarci primiču svom oružju. Svi su onispavali s bodežima, ali mačeve, pištolje i okrugle kožnate štitovezvane targe, uglavnom su ostavljali u malim, urednim hrpama narubu logora. Jamiejeva dva pištolja ležala su na tlu zajedno snjegovim mačem, samo metar-dva dalje.Mogla sam vidjeti kako odsjaj vatre pleše na ukrašenoj oštrici.

Pištolji mu nisu bili ništa više od uobičajenih “kubura” s rožnatimdršcima kakve je imala većina muškaraca, ali sablja i dvosjekliškotski mač bili su nešto posebno. Jamie mi ih je ponosno pokazaoza jednog od naših predaha, s ljubavlju okrećući u rukama sjajneoštrice.

Dvosjekli mač bio je zamotan u deku; mogla sam vidjeti golemidržak u obliku slova T, pripremljen za bitku pažljivim brušenjem. Kadsam ga pokušala podići, malne sam ga ispustila. Jamie mi je rekaoda teži gotovo osam kila.Ako je dvosjekli mač izgledao mrko i ubojito, sablja je bila

prekrasna. Dvije trećine težine većeg oružja, bila je to smrtonosna,sjajna stvar, s islamskim ukrasom koji se vijugavo dizao oštricom odplavog čelika, do spiralnog drška sa štitom za šaku, ocakljenogcrvenom i plavom bojom. Vidjela sam kako je Jamie upotrebljava uzaigranoj vježbi, prvo u desnoj ruci s jednim od vojnika, a poslije ulijevoj s Dougalom. Sjajno je izgledao u tim uvjetima, hitrih i sigurnihkretnji, s gracioznošću koja je bila još dojmljivija zbog njegoveveličine. Ali usta su mi se osušila pri pomisli da vidim tu vještinuupotrijebljenu u pravoj borbi.Nagnuo se prema meni, nježno me poljubio ispod ruba brade i

iskoristio priliku da me malo pomakne, okrenuvši me prema jednojod hrpa nepravilnih stijena.“Mislim da će ubrzo početi”, promrmljao je dok me marljivo ljubio.

“Vidiš li onaj mali prolaz u stijenama?” Spazila sam prolaz niži odmetra, napravljen kad su dvije velika stijene pale jedna na drugu.Uhvatio me za glavu i stao me nježno milovati. “Kad ti kažem da

kreneš, uđi unutra i ostani tamo. Imaš li bodež?”Bio je inzistirao da zadržim bodež koji mi je dobacio one večeri u

gostionici, unatoč tome što nisam imala ni vještine ni sklonosti da gaupotrijebim. A Dougal je imao pravo, kad treba nametnuti svoju volju,Jamie je vrlo tvrdoglav.To je imalo za posljedicu da mi je bodež ležao u jednom dubokom

džepu haljine. Nakon što sam provela jedan dan neugodno svjesnanjegove težine na bedru, gotovo sam zaboravila da ga imam.Zaigrano mi je spustio ruku niz nogu kako bi provjerio je li bodež jošuvijek ondje.Zatim je podigao glavu, kao mačka koja njuška povjetarac.

Podigavši pogled, mogla sam vidjeti da baca pogled premaMurtaghu, a onda dolje prema meni. Mali čovjek nije dao nikakavvanjski znak, ali je ustao i temeljito se protegnuo. Kad je opet sjeo,nalazio se korak-dva bliže meni.

Jedan je konj nervozno zarzao iza nas. Kao da je to bio signal,napadači su vičući jurnuli na stijene. Nisu to bili Englezi, kao što samse pribojavala, a ni razbojnici. Bili su to škotski gorštaci, vikali supoput narikača. Pripadnici Grantova klana, pretpostavila sam. IliCampbellova.Krenula sam prema stijenama na rukama i koljenima. Udarila sam

glavom o stijenu i ogulila koljena, ali uspjela sam se ugurati u maluudubinu. Dok mi je srce divljački lupalo, pipajući sam potražila bodežu džepu i gotovo se ubola. Nisam imala pojma što da učinim s timdugačkim oštrim nožem, ali osjetila sam se malo bolje što ga imam.Imao je mjesečev kamen na dršku, i bilo je utješno osjetiti maloispupčenje na dlanu; barem sam bila sigurna da držim pravi kraj umraku.Borba je bila tako kaotična da isprva nisam imala pojma što se

događa. Mala čistina bila je puna tjelesa koja su vikala, pomicala senaprijed-natrag, kotrljala po tlu i trčala amo-tamo. Srećom, mojeutočište ležalo je po strani od središta sukoba, pa trenutačno nisambila u opasnosti. Osvrnula sam se oko sebe i ugledala malu figurukako čuči u blizini, stisnuta uz moju stijenu u sjeni. Čvršće samstegnula bodež, ali gotovo sam odmah shvatila da je to Murtagh.Dakle, u tome je bio smisao onog Jamiejeva pogleda. Naredio je

Murtaghu da pripazi na mene. Samog Jamieja nisam mogla nigdjevidjeti. Većina borbe odvijala se na stijenama i u sjenama u blizinikola.Dakako, kola i konji zacijelo su i cilj napada. Napadači su bili dobro

organizirana skupina, dobro naoružani i pristojno uhranjeni, kolikosam mogla vidjeti na svjetlu sve slabije vatre. Ako su to pripadniciGrantova klana, možda žele odštetu ili osvetu za stoku koju su imRupert i njegovi prijatelji ukrali prije nekoliko dana. Suočen srezultatima te improvizirane pljačke, Dougal se malo iznervirao - nezbog same pljačke, nego zato što će nam stoka usporiti kretanje. Aligotovo se odmah uspio riješiti stoke, prodavši je na maloj tržnici ujednom selu.Uskoro je postalo jasno da napadačima nije baš stalo do toga da

nanesu ozljede našoj skupini, htjeli su se samo dočepati kola i konja.Jedan ili dvojica uspjeli su u tome. Sagnula sam se do tla kad je

jedan neosedlani konj preskočio vatru i nestao u mraku pustopoljine,dok mu se čovjek držao za grivu i vrištao.Još dvojica ili trojica pobjegla su pješice s vrećama Columova žita,

dok su ih MacKenzieji gonili izvikujući gelske kletve. Sudeći pozvukovima, učinilo mi se da napad postupno gubi intenzitet. A ondase velika skupina muškaraca teturajući pojavila na svjetlosti vatre iborba se opet rasplamsala.Činilo se da je to ozbiljna borba; takav je dojam ostavljalo

svjetlucanje oštrica i činjenica da su sudionici mnogo stenjali, ali nisuvikali. Napokon sam uspjela razabrati što se događa. Jamie i Dougalborili su se leđa o leđa u središtu sukoba. Svaki je držao sablju ulijevoj ruci a bodež u desnoj, a koliko sam ja mogla spaziti, obojicasu se svojim oružjem dobro koristila.Okruživala su ih četvorica muškaraca - ili petorica; nisam ih mogla

izbrojiti u tami - naoružani kratkim mačevima, premda je jedan odnjih za pojasom imao sablju, a barem su dvojica nosila pištolje kojenisu izvukli.Zacijelo žele Dougala ili Jamieja, a možda i obojicu. Po mogućnosti

žive. Da bi zatražili otkupninu, pretpostavila sam. To bi objasnilozašto se koriste malim mačevima koji samo ranjavaju, a nesmrtonosnijim teškim mačevima ili pištoljima.Dougala i Jamieja nisu mučili takvi problemi, pa su obavljali posao

odlučno i učinkovito. Boreći se leđima o leđa, formirali su puni krugprijetnje, a svaki je pokrivao slabiju stranu drugoga. Kad je Dougalsilovito zamahnuo bodežom nagore, pomislila sam da “slabijastrana” možda i nije najsretniji izraz.Čitav taj metež komešanja, stenjanja i psovanja glavinjao je prema

meni. Povukla sam se koliko sam mogla, ali udubina jedva da je bilapola metra duboka. Krajičkom oka spazila sam kretnju. Murtagh jeodlučio preuzeti aktivniju ulogu u cijelom tom poslu.Tek što sam uspjela skrenuti užasnuti pogled s Jamieja, spazila

sam da je mali pripadnik klana ležernom kretnjom izvukao dotadneupotrijebljeni pištolj. Pažljivo je provjerio mehanizam za okidanje,otro pištolj o rukav, položio ga na nadlakticu i stao čekati.I čekati. Ja sam se tresla od straha za Jamieja, koji je u

međuvremenu odustao od finesa i sada divljački mahao s jedne nadrugu stranu, nemilosrdno udarajući dvojicu muškaraca koji su se

borili s njim. Zašto, dovraga, Murtagh ne zapuca, bijesno sampomislila. A onda sam shvatila zašto. Obojica se nalaze na linijivatre. Nejasno sam se prisjetila da kremeni pištolji katkad nisu bašnajprecizniji.Minutu poslije, kad je jedan od Dougalovih protivnika neočekivano

skočio i uhvatio ga za zapešće, ta se pretpostavka pokazala točnom.Oštrica je zasjekla Dougalovu podlakticu po dužini i on je pao najedno koljeno. Osjetivši ujakov pad, Jamie je spustio mač i brzo sepovukao dva koraka, tako da je sada stajao leđima uz pročeljestijene. Dougal je čučnuo na jednu stranu, unutar dohvata zaštitesvoje jedine oštrice. A to je također dovelo napadače bočno do mogskrovišta i Murtaghova pištolja.Iz blizine, prasak pištolja odjeknuo je neočekivano snažno.

Iznenadio je napadače, osobito onoga koji je bio pogođen. Čovjek jenačas ostao nepomično stajati i zbunjeno zatresao glavom, a ondaje vrlo polako sjeo na tlo, mlitavo pao unatrag i otkotrljao se niz blagunizbrdicu u slabu žeravicu vatre.Iskoristivši iznenađenje, Jamie je napadaču izbio mač iz ruke.

Dougal je opet ustao, a Jamie se maknuo u stranu da mu dadedovoljno prostora za vitlanje mačem. Jedan od napadača odustao jeod borbe i otrčao nizbrdo, da izvuče svog ranjenog suborca iz vrućegpepela. Ali još uvijek su ostala trojica napadača, a Dougal je bioranjen. Dok je mahao mačem, mogla sam vidjeti tamne kapljice kakoškrope pročelje stijene.Sada su mi se već dovoljno primakli da sam mogla vidjeti

Jamiejevo lice, mirno i usredotočeno, zadubljeno u žar borbe.Iznenada mu je Dougal nešto doviknuo, pa je Jamie načas skrenuopogled sa svog protivnika i pogledao dolje. Pogledavši iza leđaupravo na vrijeme da izbjegne ubod, nagnuo se u stranu i bacio svojmač.Njegov je protivnik s velikim iznenađenjem pogledao mač koji mu je

virio iz noge i zbunjeno dodirnuo oštricu, a onda je uhvatio ipovukao. Po lakoći kojom ga je izvukao, zaključila sam da rana nijeduboka. Čovjek je još uvijek izgledao malo iznenađeno, podigavšipogled kao da želi zapitati o svrsi ovog neuobičajenog postupka.Zatim je zaurlao, ispustio mač i pobjegao, teško hramajući.

Iznenađeni bukom, druga dvojica napadača pogledali su prijeko, a

onda se okrenuli i pobjegli za njim. Jamie ih je slijedio brzo poputlavine. U međuvremenu je uspio izvući veliki dvosjekli mač izzamotane deke, pa je njime ubojito mahao držeći ga s obje ruke.Murtagh mu je davao podršku, izvikujući psovke na gelskom imašući mačem i ponovo napunjenim pištoljem.Nakon toga stvari su se završile prilično brzo; prošlo je oko četvrt

sata prije no što su se MacKenzieji okupili da procijene nastalu štetu.Nisu pretrpjeli veliku štetu; izgubili su dva konja i tri vreće žita.

Goniči, koji su spavali s tovarom, spriječili su daljnje pljačkanjenatkrivenih kola, a vojnici su uspjeli odbiti potencijalne konjokradice.Činilo se da je najveći gubitak jedan od muškaraca.Kad smo shvatili da ga nema, prvo sam pomislila da je ranjen ili da

je poginuo u okršaju, ali temeljita potraga okolice nije ga otkrila.“Oteli su ga”, rekao je Dougal. “Kvragu, otkupnina će me stajati

dohotka za cijeli mjesec.”“Mogli smo i gore proći, Dougal”, odvratio je Jamie brišući lice

rukavom. “Zamisli što bi Colum rekao da su oteli tebe!”“A da su oteli tebe, momče, pustio bih da te zadrže pa bi mogao

promijeniti ime u Grant”, uzvratio mu je Dougal, a raspoloženje uskupini značajno se poboljšalo.Ja sam izvukla malu kutiju s medicinskim priborom koju sam bila

ponijela sa sobom i svrstala ranjenike po ozbiljnosti ozljeda. Sazadovoljstvom sam ustanovila da nitko nije doista teško ranjen.Najteža je vjerojatno bila rana na Dougalovoj ruci.Oči Neda Gowana bile su sjajne i žarke od uzbuđenja. Očito je bio

tako opijen borbom da je jedva primijetio da mu je jedan lošenaciljani držak noža izbio zub, ali ostalo mu je dovoljno pribranostida ga pažljivo pridrži jezikom.“Za svaki slučaj, znate”, objasnio je i ispljunuo ga na dlan. Korijen

nije bio slomljen a rupa je blago krvarila, pa sam riskirala i čvrstogurnula zub natrag na mjesto. Mali je čovjek prilično problijedio, alinije ispustio ni glasa. Doduše, zahvalno je isprao usta viskijem dadezinficira ranu, i halapljivo ga progutao.Dougalovu ranu odmah sam povezala improviziranim zavojem i sa

zadovoljstvom ustanovila da je krvarenje gotovo prestalo kad sam gaopet odvezala. Rana od uboda bila je čista ali duboka. Na rubovimarazjapljene posjekotine koja je ulazila barem tri centimetra duboko u

mišić, vidio se tanak sloj žute masnoće. Hvala Bogu, ni jedna glavnažila nije bila prerezana, ali posjekotina će se morati zašiti.Pokazalo se da je jedina dostupna čvrsta stvar igla nalik na tanko

šilo, koju su goniči upotrebljavali za krpanje orme. Sumnjičavo samje pogledala, ali Dougal je ispružio ruku i skrenuo pogled u stranu.“Krv mi u načelu ne smeta”, objasnio je, “ali ne volim gledati

vlastitu.” Sjedio je na stijeni dok sam ja radila, tako jako stežući zubeda su mu podrhtavali mišići na čeljusti. Premda je u međuvremenuzahladilo, na njegovu visokom čelu pojavili su se grašci znoja. Ujednom trenutku pristojno me zamolio da načas prekinem, a onda seokrenuo u stranu i uredno povratio iza stijene, pa je opet spustioruku na koljeno.Srećom, jedan vlasnik taverne platio je rentu za posljednje

tromjesečje malom bačvicom viskija, što nam je sada dobro došlo.Viskijem sam dezinficirala neke od otvorenih rana, a onda samsvojim pacijentima prepustila da si sami odrede dozu. Kad samzavršila s poslom, i sama sam prihvatila čašu. Sa zadovoljstvomsam je iskapila i zahvalno legla na svoju deku. Mjesec se spuštao, aja sam drhtala, napola od događaja a napola od hladnoće. Bio jeprekrasan osjećaj kad je Jamie legao do mene i čvrsto me zagrliosvojim krupnim, toplim tijelom.“Misliš li da će se vratiti?” upitala sam ga. Zatresao je glavom.“Ne, to su bili Malcolm Grant i njegova dva sina - ja sam ubo u nogu

starijeg”, odgovorio je. “Sada su već vjerojatno kod kuće i leže usvojim krevetima.” Pomilovao me po kosi i dodao blažim glasom:“Večeras si obavila sjajan posao, curo. Bio sam ponosan na tebe.”Okrenula sam se i zagrlila ga oko vrata.“Ne tako ponosan kao ja. Prekrasno si se držao, Jamie. Nikad

nisam vidjela ništa slično.”Prezirno je šmrknuo, ali mi se učinilo da je ipak zadovoljan.“To je obična pljačka, Saskinjo. Ja se u takvim čarkama borim od

svoje četrnaeste godine. To je samo zabava; drukčije je kad se borišs nekim tko te doista želi ubiti.”“Zabava?” ponovila sam slabašnim glasom. “Da, baš.”Čvršće me zagrlio i stao milovati, a jednu je ruku spustio niže i

počeo mi zadizati suknju. Očito, uzbuđenje borbe pretvorilo se udrugu vrstu uzbuđenja.

“Jamie! Ne ovdje!” rekla sam izvukavši se iz zagrljaja i spustivšisuknju.“Jesi li umorna, Saskinjo?” zabrinuto me upitao. “Ne brini, neće

dugo trajati.” Sad su se obje njegove ruke dale na posao, gužvajućitešku tkaninu sprijeda.“Ne!” odgovorila sam, i predobro svjesna dvadesetorice muškaraca

koji su ležali nekoliko koraka dalje. “Nisam umorna, samo...”Dahnula sam kad je njegova ruka pronašla put između mojih nogu.“Bože”, rekao je. “Skliska ti je kao vodena trava.”“Jamie!” oštro sam mu šapnula. “Dvadesetorica muškaraca spavaju

odmah do nas!”“Ako ne prestaneš govoriti, još dugo nećeš spavati.” Zavalio se na

mene i prikliještio me na stijenu. Gurnuo mi je koljeno među bedra ipočeo se nježno pomicati naprijed-natrag. Protiv volje, počela samširiti noge. Dvadeset i sedam godina pristojnog ponašanja ne možese mjeriti s nekoliko tisuća godina nagona. Moj se duh moždaprotivio da me Jamie uzme na goloj stijeni, pokraj nekoliko usnulihvojnika, ali moje se tijelo očito smatralo ratnim plijenom i bilo jenestrpljivo da što prije dovrši formalnosti predaje. Kad me poljubio, uustima sam osjetila njegov sladak i nemiran jezik.“Jamie”, dahnula sam. On je odgurnuo kilt u stranu i pritisnuo mi

šaku na svoju muškost.“Majko Božja”, rekla sam, zadivljena i protiv svoje volje, a moj

osjećaj za pristojnost još je malo popustio.“Muškarci poslije bitke dobiju groznu erekciju. Ti me želiš, zar ne?”

rekao je i malčice se odmaknuo da me pogleda. Uza sve dostupnedokaze, činilo mi se besmislenim poricati. Bio je krut kao mjedeništap na mojim razgolićenim bedrima.“Ovaj... da... ali...”Čvrsto me uhvatio za ramena objema rukama.“Budi tiho, Saskinjo”, rekao mi je zapovjednim tonom. “Neće dugo

trajati.”Doista nije dugo trajalo. Nakon prvog snažnog prodora počela sam

svršavati u dugim i snažnim grčevima. Čvrsto sam mu zarinula prsteu leđa i više ga nisam puštala, grizući tkaninu njegove košulje daprigušim eventualno stenjanje. Nakon što je manje od desetak putaušao u mene, osjetila sam da mu se testisi stežu i ukrućuju uz tijelo,

a onda me ispunila topla plima njegova sjemena. Polako se spustiona bok i zadrhtao.U ušima mi je još uvijek snažno udaralo, u ritmu sve slabijeg pulsa

među nogama. Jamiejeva teška šaka opušteno mi je ležala nadojkama. Okrenula sam se i nejasno ugledala figuru stražara, koji senaslonio na stijenu s druge strane vatre. Taktično je okrenuo glavu ustranu. S blagim šokom shvatila sam da mi uopće nije neugodno.Nejasno sam se zapitala hoće li mi biti neugodno ujutro, a onda samutonula u san.Ujutro su se svi ponašali kao i obično, premda su se kretali malo

ukočenije od posljedica borbe i spavanja na stijenama. Svi su bilidobro raspoloženi, čak i oni koji su zadobili manje ozljede.Dobro raspoloženje cijele grupe još se više popravilo kad je Dougal

objavio da ćemo putovati samo do šumarka koji se mogao vidjeti sruba stjenovite uzvisine na kojoj smo se nalazili. Ondje ćemo datikonjima vodu i hranu i odmoriti se. Zapitala sam se hoće li tapromjena plana imati posljedice po Jamiejevu nakanu da se sastanes onim zagonetnim Horrocksom, ali činilo se da njega ta objava nijeuznemirila.Dan je bio oblačan ali ne i kišovit, a zrak topao. Kad smo podigli

novi logor, nahranili konje i ponovo pregledali sve ozlijeđene,svakom je ostavljeno na volju da radi što hoće, da spava u travi, loviili peca, ili da samo proteže noge nakon nekoliko dana provedenih usedlu.Dok sam sjedila pod drvetom i razgovarala s Jamiejem i Nedom

Gowanom, došao je jedan od vojnika i bacio nešto Jamieju u krilo.Bio je to bodež s mjesečevim kamenom na dršku.“Je li ovo tvoj bodež, momče?” upitao je vojnik. “Našao sam ga

jutros na stijenama.”“Mora da sam ga ispustila usred svega onog uzbuđenja”, rekla

sam. “Nije važno, ionako se ne znam njime služiti. Da sam gapokušala upotrijebiti, vjerojatno bih se ozlijedila.”Ned je prijekorno pogledao Jamieja preko svojih uskih naočala.

“Dao si joj nož, a nisi je naučio kako da se njime služi?”“Nije bilo vremena, u ovim okolnostima”, branio se Jamie. “Ali Ned

ima pravo, Saskinjo. Moraš se naučiti njime služiti. Kao što si se

sinoć sama mogla uvjeriti, nikad ne znaš što se može dogoditi naputu.”I tako me odvukao na središte proplanka i započeo lekciju. Vidjevši

aktivnost, nekoliko MacKenziejevih ljudi došlo je pogledati što sedogađa i ostalo da ponudi savjete. U tren oka, imala sam pet-šestinstruktora; svi su mi davali savjete o baratanju nožem. Nakon duljeprijateljske rasprave, složili su se da je Rupert vjerojatno najbolji urukovanju bodežima, pa je on preuzeo ulogu učitelja.Pronašao je prihvatljivo ravno mjesto, bez stijena i borovih češera,

na kojem će mi pokazati umijeće baratanja nožem.“Gledajte, curo”, rekao mi je. Držao je nož u ravnoteži na srednjem

prstu, oko tri centimetra ispod drška. “Trebate ga držati na točkiravnoteže, da vam ugodno sjedi u ruci.” Pokušala sam sa svojimnožem. Kad mi je ugodno sjedio u ruci, pokazao mi je razliku izmeđuzamaha odozgo i uboda odozdo.“Najčešće se koristi ubod odozdo, a zamah odozgo dobar je samo

kad napadate velikom silinom.” Upitno me pogledao a onda zatresaoglavom.“Ne, vi ste visoki za ženu, ali čak ni vi ne biste mogli dosegnuti do

stražnjeg dijela vrata; ne biste imali snage da mu zarinete bodež,osim ako on sjedi. Bit će bolje da se držite uboda odozdo.” Podigaoje košulju i otkrio vrlo dlakavi trbuh, koji se blistao od znoja.“E sad”, nastavio je, pokazavši središte, odmah ispod ključne kosti,

“ako ubijate licem u lice, ovo je mjesto u koje trebate ciljati. Naciljajteravno naprijed i zarinite bodež što jače možete. Nož će se zariti usrce i ubiti za minutu-dvije. Jedini je problem da izbjegnete ključnukost; ona leži niže no što mislite, a ako vam vrh noža zapne uhrskavici, jedva da ćete ozlijediti svoju žrtvu, a ostat ćete bez noža injemu na milost i nemilost. Murtagh! Ti si mršav; dođi ovamo dapokažemo curi kako se napada s leđa.” Okrenuvši nevoljnogMurtagha oko osi, podigao mu je prljavu košulju, otkrivši kvrgavukralježnicu i izbočena rebra. Gurnuo je zdepasti kažiprst ispoddonjeg rebra na desnoj strani tijela, a Murtagh je iznenađeno ciknuo.“To je mjesto na leđima - s obje strane. Vidite, sa svim rebrima i

sličnim, vrlo je teško pogoditi išta vitalno kad zarinete nož u leđa.Ako možete pogoditi između rebara, to je jedno, ali to je teže no što

izgleda. Ali ovdje, ispod donjeg rebra, zarinete nož nagore u bubreg.Zarinite ga ravno gore i on će pasti kao kamen.”Zatim me namjestio da pokušam ubadanje iz različitih položaja i

stavova. Kad se umorio, svi su prisutni muškarci naizmjencepreuzimali ulogu žrtve, očito smatrajući smiješnim moje pokušaje.Poslušno su lijegali na travu ili mi okretali leđa kako bih ih moglanapasti iz zasjede, ili su skakali na mene s leđa, ili se pretvarali dame dave da ih mogu ubosti u želudac.Promatrači su me bučno bodrili, a Rupert mi je strogo zabranio da

se povlačim u posljednji čas.“Zamahnite kao da ozbiljno mislite, curo”, rekao mi je. “Ne možete

se povući ako je ozbiljno. A ako se ijedan od ovih mlitavaca ne možena vrijeme maknuti s puta, zaslužuje sve što ga snađe.”Isprva sam bila plašljiva i krajnje nespretna, ali Rupert je bio dobar

učitelj, vrlo strpljiv i dobar u demonstriranju pokreta, uvijek iznova.Kad je stao iza mene i stavio mi ruke oko struka, zakolutao je očimahineći raskalašenost, ali ponašao se posve profesionalno kad meuhvatio za zapešća da mi pokaže kako treba zasjeci neprijateljapreko očiju.Dougal je sjedio ispod drveta, viđajući ranjenu ruku i dobacujući

podrugljive primjedbe tijekom vježbe. Međutim, on je bio taj koji jepredložio da upotrijebimo lutku.“Nađite joj nešto u što može zarinuti bodež”, predložio je kad sam

se malo uvježbala u zamahivanju i ubadanju. “Prvi put to je uvijekšok.”“Dougal ima pravo”, složio se Jamie. “Odmori se načas, Saskinjo,

dok ne nađem nešto prikladno.”Zatim je s dvojicom vojnika otišao do kola. Mogla sam ih vidjeti

kako gestikuliraju priljubljenih glava i izvlače neke stvarčice iztovarnog prostora kola. Ostavši posve bez daha, srušila sam se poddrvo pokraj Dougala.Dougal mi je kimnuo glavom sa sitnim osmijehom na licu. Kao i

većina muškaraca, tijekom putovanja nije se gnjavio s brijanjem, pasu mu usta bila uokvirena gustom tamnosmeđom bradom koja mu jenaglašavala punu donju usnu.“Kako ide?” upitao me, ne misleći time na moju vještinu s malim

nožem.

“Prilično dobro”, umorno sam odgovorila, ne misleći na noževe.Dougalov pogled odlutao je prema Jamieju, koji je bio zaposlennečim pokraj kola.“Čini se da mu brak godi”, primijetio je.“Dobro mu čini, u ovim okolnostima”, složila sam se pomalo

hladnim glasom. Usne su mu zatitrale zbog mog tona.“I vama, curo. Čini se da je to bio dobar aranžman za sve.”“Osobito za vas i vašeg brata. A kad već spominjem Columa, što

mislite, kako će on reagirati kad dozna?”Osmijeh mu se raširio. “Colum? Mislim da će on biti sretan što

može poželjeti dobrodošlicu u obitelj takvoj nećakinji.”Lutka je u međuvremenu bila spremna, pa sam se vratila vježbanju.

Pokazalo se da je to vreća vune, velika otprilike kao muškarčevtorzo, omotana komadom užetom pričvršćene štavljene bikove kože.Na njoj sam trebala vježbati ubadanje, prvo kad je bila svezana nadeblo u visini muškarca, a onda kad je bila bačena ili zakotrljanapokraj mene.Jamie mi nije bio spomenuo da su između vreće s vunom i kože

umetnuli nekoliko komada drva; da igraju ulogu kostiju, kako mi jeposlije objasnio.Prvih nekoliko uboda izvela sam bez posljedica, premda mi je

trebalo nekoliko pokušaja da probijem bikovu kožu. Bilo je teže nošto je izgledalo. Obavijestili su me da je isto i s kožom na trbuhumuškarca. U sljedećem pokušaju, pokušala sam izravan udaracodozgo i udarila nožem u jedan od komada drva.Načas mi se učinilo da mi je ruka iznenada otpala s ramena. Bol od

udarca prostrujao mi je kroz ruku sve do ramena, a bodež mi jeispao iz obamrlih prstiju. Ruka ispod lakta posve mi je utrnula, alizlokobno brujenje upozorilo me da tako neće dugo ostati.“Isuse Roosevelte Kriste”, rekla sam. Uhvatila sam se za lakat

slušajući smijeh prisutnih muškaraca. Zatim me Jamie uhvatio zarame i malo ga izmasirao, pritišćući mi tetivu na stražnjem dijelulakta, i gurajući palac u udubinu na dnu mog zapešća, pa mi sepočeo vraćati osjet.“U redu”, procijedila sam kroza zube i oprezno svinula desnu ruku.

“Što čovjek mora učiniti kad pogodi kost i izgubi nož? Postoji li i za toneka standardna procedura?”

“O, da”, s cerekom je odgovorio Rupert. “Izvucite pištolj lijevomrukom i upucajte gada.” To je izazvalo nove salve smijeha, na kojese nisam obazirala.“U redu”, rekla sam prilično mirno i pokazala dugi pištolj s drškom

nalik na pandžu, koji je Jamie nosio na lijevom boku. “Hoćeš li mionda pokazati kako se puni pištolj i puca iz njega?”“Neću”, odgovorio je Jamie čvrstim glasom.To me malo naljutilo. “Zašto ne?”“Zato što si ti žena, Saskinjo.”Osjetila sam da mi se lice crveni. “Ma nemoj?” sarkastično sam

odvratila. “Hoćeš reći da su žene preglupe da bi shvatile kakofunkcionira pištolj?”Mirno me pogledao, a usta su mu se malo iskrivila dok je razmišljao

o raznim mogućim odgovorima.“U iskušenju sam da ti dopustim da pokušaš”, napokon je

odgovorio. “To i zaslužuješ.”Uto je Rupert coknuo jezikom, iživciran oboma. “Ne budi glup,

Jamie. A što se tebe tiče, curo”, okrenuo se meni, “nije stvar u tomeda su žene previše glupe, premda neke od njih to nedvojbeno jesu,nego u tome da nisu dovoljno krupne.”“Molim?” Glupavo sam se zabuljila u njega. Jamie je prezirno

frknuo i izvukao pištolj iz navlake. Kad sam ga ugledala iz blizine,učinio mi se golem; čitavih četrdeset i pet centimetara dug komadposrebrenog oružja, od vrha kundaka do grla cijevi.“Pogledaj”, rekao je držeći ga preda mnom. “Uhvatiš ga ovdje i

nasloniš na podlakticu, a nišaniš ovdje. Kad povučeš otponac, ritnese poput mazge. Ja sam gotovo trideset centimetara viši od tebe idvadeset pet kila teži, a osim toga znam što radim, a ipak i meniostane gadna opeklina kad zapucam. Tebe bi trzaj možda srušio naleđa, ako te ne bi zahvatio po licu.” Zatim je okrenuo pištolj oko prstai gurnuo ga natrag u navlaku.“Dao bih ti da se sama uvjeriš”, rekao je podižući obrvu, “ali draža si

mi sa svim zubima. Imaš lijep osmijeh, Saskinjo, premda si pomalotežak karakter.”Pomalo posramljena tom epizodom, bez gunđanja sam prihvatila

prosudbu muškaraca da je čak i lakši mali mač pretežak da bih njimemogla uspješno rukovati. Sitni sgian dhu, nož koji se nosi u čarapi,

smatrao se prihvatljivim, pa su mi dali jedan, poput igle oštar komadcrnog željeza opasna izgleda, dugačak oko osam centimetara, skratkim drškom. Muškarci su me kritički promatrali dok samuvježbavala izvlačenje noža iz skrovišta, sve dok nisam bila u stanjunaglo podići skut suknje, izvući nož iz čarape i uspraviti se izprikladnog čučnja u jednom neprekinutom pokretu, držeći na krajunož pod rukom, spremna da protivniku prerežem grkljan.Kad sam napokon svladala osnove baratanja nožem, dopustili su

mi da sjednem na ručak. Svi su mi čestitali - s jednom iznimkom.Murtagh je sumnjičavo vrtio glavom.“Ja još uvijek mislim da je otrov jedino oružje prikladno za ženu.”“Možda”, odvratio je Dougal, “ali otrov ima svojih nedostataka u

borbi licem u lice.”

19.Vodenkonj

Sutradan navečer podigli smo logor na obalama iznad LochNessa. Obuzeo me čudan osjećaj kad sam opet ugledala to mjesto;toliko se malo toga promijenilo. Ili bih možda trebala reći, toliko će semalo toga promijeniti. Ariši i johe bili su zeleniji, jer je sada bilasredina ljeta, a ne kasno proljeće. Umjesto krhkih ružičastih i bijelihboja svibanjskih cvjetova i ljubičica, sada su me okruživale toplijezlatne i žute boje borovica i žutilovki. Nebo iznad nas bilo je tamnijeplavo, ali jezero je bilo isto; ravna plavo-crna površina koja hvata izarobljava odraze s okolnih obala, kao boje prigušene pod dimljenimstaklom.Čak sam ugledala i nekoliko jedrilica daleko na jezeru. Ali kad se

jedna od njih približila, shvatila sam da je to zapravo okrugli čamac suštavljenom kožom na okviru od pruća, nalik na grubu poloviculjuske, a ne onaj elegantni drveni oblik na koji sam bila naviknuta.I ovdje se osjećao isti onaj jedak miris koji okružuje sve vodene

mase; oštra mješavina osebujnog zelenila, istrunulog lišća, svježevode, mrtvih riba i toplog blata. Ali iznad svega, bio je tu onaj osjećajpritajene čudnovatosti. Činilo se da ga osjećaju i ljudi i konji, pa jelogor utihnuo.Našavši udobno mjesto za svoju i Jamiejevu posteljinu, spustila

sam se na obalu jezera da se umijem i operem ruke prije večere.Obala se oštro spuštala sve dok se nije razbila u zbrku velikih

kamenih blokova koji su oblikovali neku vrstu nepravilnog lukobrana.Na dnu obale, daleko od prizora i zvukova logora, bilo je vrlo mirno,pa sam sjela pod jedno drvo da uživam u trenutku osame. Nakonžurnog vjenčanja s Jamiejem, barem sam uspjela postići da me višeneprekidno ne prate.Dokono sam ubirala grozdove krilata sjemenja s niske grane i

bacala ih u jezero, a onda sam primijetila da sitni valovi koji serazbijaju o stijene postaju snažniji, kao da ih pokreće vjetar s pučine.Uto je ni tri metra od mene na površinu izronila velika plosnata

glava. Vidjela sam kako se voda žuboreći povlači s ljuska koje se

protežu vijugavim vratom. Voda se uzburkala svuda naokolo, a tu itamo vidjelo se kretanje tamnog golemog tijela ispod površinejezera, premda je sama glava ostala prilično nepomična.I sama sam ostala prilično nepomična. Začudo, nisam se uplašila.

Osjetila sam neko daleko srodstvo s tim stvorenjem koje je jošudaljenije od svog vremena nego ja, s ravnim očima starim poputeocenskog mora, zamućenim od mutnih dubina njegova smanjenogutočišta. Prožela me prisnost pomiješana s osjećajem nestvarnosti.Glatka koža bila je ravnomjerno tamnoplava, a ispod čeljusti sjajnose prelijevala živopisna zelena crta. A čudne oči bez zjenica imale sutamnu i sjajnu jantarnu boju. Tako prekrasno.I tako različito od manje replike u boji blata koju sam vidjela na

diorami na petom katu Britanskog muzeja. Ali oblik je bio nepogrešiv.Živi stvorovi počinju gubiti boju s posljednjim dahom, a mekana,elastična koža i gipki mišići istrunu u roku od nekoliko tjedana. Alikosti katkad ostanu, kao vjerni podsjetnici na prijašnji oblik,posljednje blijedo svjedočanstvo onoga što je bilo.Pokrivene nozdrve iznenada su se otvorile s čudnim siktanjem;

stvorenje je načas zastalo, a onda opet zaronilo, ostavivši za sobomzapljuskivanje ustalasane vode kao jedino svjedočanstvo svogprolaska.Bila sam ustala kad je stvorenje izronilo. I zacijelo sam mu se

nesvjesno približila kako bih ga bolje vidjela, jer sam sada shvatilada stojim na jednoj od stijena koje strše iz vode i gledam kako valovipostupno nestaju a površina jezera opet postaje glatka.Ostala sam tako načas stajati gledajući u pučinu neshvatljivog

jezera. “Zbogom”, napokon sam rekla praznoj vodi. Zadrhtala sam iokrenula se prema obali.Na vrhu obale stajao je jedan čovjek. Trgnula sam se, a onda

prepoznala jednog od goniča iz naše grupe. Prisjetila sam se da muje ime Peter. Držao je kantu u ruci, što je odavalo razlog njegovenazočnosti. Već sam zaustila da ga zapitam je li vidio zvijer, ali kadsam mu se približila, izraz njegova lica bio je više nego dovoljanodgovor. Lice mu je bilo bljeđe od tratinčica koje su rasle pokrajnjegovih nogu, a sitne kapljice znoja tekle su mu u bradu. Iskolačioje oči poput uplašenog konja, a ruke su mu se tako tresle da mu jekanta lupkala o nogu.

“Sve je u redu”, rekla sam kad sam mu prišla. “Stvorenje je otišlo.”Umjesto da ga smiri, ta je tvrdnja samo pojačala njegovi!

uznemirenost. Ispustio je kantu, pao preda me na koljena i prekrižiose.“Smi-smilujte mi se, gospo”, promucao je i, na moju veliku

nelagodu, spustio glavu na rub moje suknje.“Nemojte biti smiješni”, rekla sam mu pomalo strogim glasom.

“Ustanite.” Blago sam ga gurnula nožnim prstom, ali on je samozadrhtao i ostao ležati, priljubljen uz tlo poput kakve plosnate gljive.“Ustanite”, ponovila sam. “Glupi čovječe, to je samo...” Zastala sam ipokušala razmisliti. Vjerojatno ga neću umiriti ako mu kažem latinskoime stvorenja.“To je samo malo čudovište”, napokon sam rekla, a onda sam ga

uhvatila za ruku i povukla na noge. Ja sam mu morala napuniti kantuvodom, jer on (ne posve nerazumno) nije htio prići rubu jezera.Slijedio me natrag u logor na opreznom rastojanju, a onda smjestaodjurio da se pobrine za mazge, dobacujući mi usput zabrinutepoglede preko ramena.Činilo mi se da on nije u stanju spomenuti stvorenje ikome drugom,

pa sam smatrala da bih i ja morala šutjeti. Dougal, Jamie i Nedobrazovani su ljudi, ali svi su ostali nepismeni gorštaci iz zabačenihgora i udolina MacKenziejeve zemlje. Hrabri borci i neustrašiviratnici, ali jednako praznovjerni kao i svaki primitivni urođenik, odAfrike do Bliskog istoka.I tako sam bez riječi pojela večeru i otišla u krevet, cijelo vrijeme

svjesna opreznog pogleda goniča Petera.

20.Pusti proplanci

Dva dana nakon napada, opet smo krenuli na sjever. Približavaose susret s Horrocksom, pa se Jamie povremeno doimaorastreseno, možda razmišljajući o tome kakvu će važnost imatinovosti engleskog dezertera.Više nisam vidjela Hugha Munroa, ali noćas sam se probudila

usred noći i otkrila da Jamie nije na pokrivaču pokraj mene.Pokušala sam ostati budna i pričekati da se vrati, ali sam zaspalakad se mjesec počeo spuštati. Jamie je ujutro čvrsto spavao pokrajmene, a na mojem pokrivaču ležao je mali zavežljaj, umotan u tanaklist papira, pričvršćen perom iz djetlićeva repa, probijenim kroz list.Pažljivo sam ga odmotala i ugledala veliki komad grubog jantara.Jedna površina jantara bila je izravnata i izglačana, i kroz taj seprozor vidjela tamna figura sićušnog vilinog konjica, zauvijekzamrznutog u letu.Izravnala sam list papira. Na zaprljanoj bijeloj površini nalazila se

poruka, napisana malim i iznenađujuće elegantnim slovima.“Što to piše?” upitala sam Jamieja, gledajući čudne znakove i slova.

“Mislim da je na gelskom.”Pridigao se na jedan lakat, žmirkajući u papir.“Nije to gelski nego latinski”, odvratio je. “Prije no što su ga zarobili

Turci, Munro je bio učitelj. To su stihovi iz jedne Katulove pjesme.”... di mi basia mille, diende centum,dien mille altera, dien secunda centum.Blago rumenilo oblilo mu je usne školjke kad je preveo:Daj mi tisuću cjelova, pa onda sto,zatim drugih tisuću, pa opet sto,zatim opet novih tisuću, pa onda sto.5“Pa, to je malo učenije od uobičajenih poruka u kolačiću”, vedro

sam primijetila.“Što?” zapanjeno je upitao Jamie.“Nije važno”, žurno sam odvratila. “Je li Munro pronašao

Horrocksa?”

“O, da. Sve je dogovoreno. Naći ćemo se na jednom malom mjestuu gorju koje znam, milju ili dvije iznad Lag Cruimea. Za četiri dana,ako u međuvremenu ništa ne pođe po zlu.”Od pomisli da bi nešto moglo poći po zlu uhvatila me lagana

nervoza.“Jesi li siguran da ti ne prijeti nikakva opasnost? Hoću reći, vjeruješ

li Horrocksu?”Jamie se uspravio u sjedeći položaj, protrljao snene oči i zatreptao.“Engleskom dezerteru? Bože dragi, naravno da mu ne vjerujem.

Vjerojatno bi me prodao Randallu ni okom ne trepnuvši, ali ni on nemože otići Englezima. Oni vješaju dezertere. Ne, ne vjerujem mu.Zato sam i pošao na ovo putovanje s Dougalom, umjesto da sampotražim Horrocksa. Ako mi taj čovjek nešto sprema, barem neću bitisam.”“Oh.” S obzirom na odnose između Jamieja i njegova dva ujaka,

Dougalova nazočnost nije mi baš ulijevala veliku sigurnost.“Pa, ako ti tako misliš”, nesigurno sam rekla. “Barem ne vjerujem da

bi Dougal iskoristio priliku da te ustrijeli.”“On me već jedanput ustrijelio”, veselo je odvratio Jamie

zakapčajući košulju. “Ti bi to trebala znati, ti si mi previla ranu.”Ispustila sam češalj kojim sam se bila češljala.“Dougal! Mislila sam da su ti to učinili Englezi!”“Englezi su pucali u mene”, ispravio me. “A zapravo ne bih smio

reći da me ustrijelio Dougal, vjerojatno je to bio Rupert - on je najboljistrijelac među Dougalovim ljudima. Ne, dok smo bježali od Engleza,shvatio sam da se nalazimo blizu granice Fraserove zemlje, pa sampomislio da bih ondje mogao okušati sreću. I tako sam podbo konja iskrenuo nalijevo, oko Dougala i ostalih. Doduše, pucalo se svudanaokolo, ali kugla koja me pogodila došla je odostraga. A u tom sutrenutku iza mene bili Dougal, Rupert i Murtagh. Svi su Englezi biliispred nas - zapravo, kad sam pao s konja, otkotrljao sam se nizbrdoi gotovo im završio u krilu.” Nagnuo se nad kantu koju sam biladonijela i poprskao lice hladnom vodom. Zatresao je glavom daistjera vodu iz očiju, a onda je trepnuo i nasmiješio mi se, s blistavimkapljicama na gustim trepavicama i obrvama.“Kad je došlo do toga, Dougal se morao žestoko boriti ne bi li me

oslobodio. Ja sam ležao na tlu prilično onesposobljen, a on je stajao

nada mnom i jednom me rukom povlačio za pojas da me podigne, adrugom držao mač i borio se s jednim dragunom koji je smatrao dazna koji je najbolji lijek za moje boljke. Dougal ga je ubio i podigaome na svog konja.” Zatresao je glavom. “Tada mi je sve bilo malomutno, mogao sam razmišljati samo o tome kako je teško konju dokse pokušava popeti uzbrdo noseći teret od dvjesto kila.”Zbunjeno sam zastala.“Ali... da je htio, Dougal te tada mogao ubiti.”Jamie je zatresao glavom i izvukao britvu koju je bio posudio od

Dougala. Malo je pomaknuo kantu kako bi vidio svoj odraz napovršini vode, navukao na lice onaj mučenički izraz kakav muškarciimaju kad se briju i počeo strugati obraze.“Nije, ne pred svojim ljudima. Osim toga, Dougal i Colum nisu me

nužno željeli mrtvog - osobito ne Dougal.”“Ali...” Opet mi se zavrtjelo u glavi, kao i uvijek kad bih se morala

suočiti s komplikacijama škotskih obiteljskih odnosa.Jamie je zabacio glavu i izbočio bradu kako bi dosegnuo neobrijani

komadić kože ispod čeljusti, pa je nastavio malo prigušenim glasom.“Zbog Lallybrocha”, objasnio je, tražeći preostale dlačice lijevom

rukom. “Lallybroch ne samo da je plodan komad zemlje, nego ležiispred planinskog prolaza, znaš. To je jedini dobar prolaz u škotskogorje u rasponu od deset milja sa svake strane. Ako opet izbijepobuna, taj bi komad zemlje vrijedilo kontrolirati. A ako bih ja umroprije no što se oženim, zemlja bi vjerojatno pripala Fraserima.”Protrljao je vrat i nasmiješio se. “Ne, za braću MacKenzie ja sam

priličan problem. Sjedne strane, predstavljam prijetnju da mladiHamish ne postane poglavar klana, pa me žele mrtvog. S drugestrane, ako ostanem živ i ako dođe do rata, oni bi me željeli na svojojstrani - a i moje imanje - a ne s Fraserima. Zato su mi spremnipomoći da se sastanem s Horrocksom, shvaćaš. Ja ne mogu mnogoučiniti s Lallybrochom dok sam odmetnik od zakona, premda tazemlja još uvijek pripada meni.”Pokupila sam pokrivače, vrteći glavom u čudu nad intrigantnim - i

opasnim - okolnostima kroz koje je Jamie, naoko, tako nehajnoprolazio. A onda mi je iznenada sinulo da sada više nije uključensamo Jamie. Podigla sam pogled.

“Rekao si da bi zemlja pripala Fraserima kad bi ti umro bez žene”,nastavila sam. “Ali ti sada imaš ženu. Pa tko će onda...”“Točno”, rekao je potvrđujući mi s iskrivljenim osmijehom. Jutarnje

sunce osvijetlilo mu je kosu zlatnim i bakrenim plamenovima.“Ako me sada ubiju, Saskinjo, Lallybroch će pripasti tebi.”Kad se magla raspršila, otkrila je prekrasno sunčano jutro. Ptice su

bile zaposlene u vrijesku, a cesta je ovdje bila neuobičajeno široka ipomalo prašnjava pod konjskim kopitima.Dok smo se uspinjali na vrh malog brežuljka, Jamie je jahao odmah

iza mene. Pokazao mi je glavom na desnu stranu.“Vidiš onaj mali proplanak tamo dolje?”“Vidim.” Bila je to mala zelena mješavina borova, hrastova i jasika,

prilično udaljena od ceste.“Tamo se nalazi jedan izvor s jezerom, pod drvećem, i glatka trava.

Vrlo lijepo mjestašce.”Zbunjeno sam ga pogledala.“Nije li malo prerano za ručak?”“Nisam to mislio.” Prije nekoliko dana slučajno sam otkrila da Jamie

nikad nije svladao vještinu namigivanja. Umjesto toga, ozbiljno jetrepnuo, poput velike crvene sove.“A što si točno mislio?” upitala sam. Moj sumnjičavi pogled susreo

se s nedužnim plavim očima, nalik na dječje.“Samo sam se pitao kako bi izgledala... na travi... pod krošnjama

drveća... uz vodu... sa suknjom podignutom do ušiju.”“Ovaj...” odvratila sam.“Reći ću Dougalu da idemo po vodu.” Pohitao je naprijed i ubrzo se

vratio s čuturama s drugih konja. Dok smo se spuštali niz obronak,začula sam kako nam Rupert iza leđa dovikuje nešto na gelskom, alinisam shvatila što.Ja sam prva stigla do proplanka. Sjahala sam, legla na travu i

sklopila oči na blještavom suncu. Trenutak poslije, Jamie jezaustavio konja pokraj mene i hitro sjahao. Dlanom je pljesnuo svogkonja i otjerao ga dalje od nas, dok su mu se uzde njihale, da pase smojim konjem, a onda je pao na koljena u travu. Ispružila sam ruke ipovukla ga na sebe.Dan je bio topao, ispunjen mirisima trave i cvijeća. A i Jamie je

mirisao na svježe ubranu vlat trave, oštro i slatko.

“Morat ćemo požuriti”, rekla sam mu. “Ostali će se pitati zašto namtoliko treba da donesemo vodu.”“Neće se oni ništa pitati”, odvratio je Jamie, razvezujući mi vrpce na

haljini s uvježbanom lakoćom. “Sve im je jasno.”“Kako to misliš?”“Zar nisi čula što nam je Rupert doviknuo na odlasku?”“Čula sam da je nešto rekao, ali nisam shvatila što.” Moj se gelski u

međuvremenu toliko popravio da sam mogla razumjeti češće riječi,ali razgovor je još uvijek bio daleko od mene.“Dobro. To ionako nije bilo za tvoje uši.” Obnažio mi je dojke,

zagnjurio glavu među njih i stao ih nježno sisati i grickati, sve dokviše nisam mogla izdržati pa sam skliznula pod njega i podigla skutehaljine da nam ne smetaju. Nakon onog žestokog i primitivnogsjedinjenja na stijenama, bila me obuzela velika stidljivost, pa nisamhtjela pristati da vodimo ljubav u blizini logora, a šume su bilepreviše guste da bismo se bez opasnosti mogli previše udaljiti.Oboje smo osjećali blagu i ugodnu napetost apstinencije, pa smo sesada, na sigurnoj udaljenosti od znatiželjnih očiju i ušiju, sjedinili stakvom žestinom da su mi usne i prsti utrnuli od navale krvi.Oboje smo se približavali orgazmu kad se Jamie iznenada ukipio.

Otvorila sam oči, ali njegovo mi je lice bilo previše mračno na suncuda bih mu mogla razabrati izraz. Spazila sam da mu je nešto crnopritisnuto uz glavu. Kad su mi se oči privikle na blještavu svjetlost,shvatila sam da je to cijev muškete.“Ustaj, pohotni gade!” Cijev se oštro pomaknula i strugnula Jamieja

po sljepoočnici. Jamie je vrlo polako ustao, a na ogrebotini mu sepojavila kapljica krvi, tamna na blijedom licu.Bila su dvojica. Sudeći po odrpanim ostacima njihovih uniformi, bili

su to dezerteri iz britanske vojske. Obojica su bili naoružanimušketom i pištoljem i izgledali vrlo zadovoljni onime što im je slučajdonio u ruke. Jamie je stajao s podignutim rukama, cijev mušketebila mu je pritisnuta o prsa, a lice pažljivo bezizražajno.“Trebao si pričekati da svrši, Harry”, rekao je jedan od muškaraca i

široko se nacerio, otkrivši pokvarene zube. “Nije zdravo takoprekinuti usred posla.”Njegov drug bocnuo je Jamieja mušketom u prsa.

“Baš me briga za njegovo zdravlje. A neće ni njega još dugo brinuti.Mislim da ću i ja kušati malo ovoga”, rekao je i kratko kimnuo premameni, “i neću svršavati drugi po redu, pogotovo nakon škotskogkurvinog sina kao što je ovaj.”Škrbavi se tip nacerio. “Kvragu, ja nisam tako izbirljiv. Ubij ga onda i

prijeđi na posao.”Harry, zdepast muškarac razrokih očiju, načas se zamislio i

zamišljeno me odmjerio. Ja sam još uvijek sjedila na travi, skupivšikoljena i čvrsto stisnuvši skute haljine oko gležnjeva. Pokušala samzakopčati prsluk haljine, ali dobar dio poprsja još uvijek mi je bioizložen. Napokon se niski čovjek nasmijao i pozvao svog druga.“Ne, neka gleda. Dođi ovamo, Arnolde, i drži ga na nišanu.” Još

uvijek sa širokim cerekom na licu, Arnold ga je poslušao. Harry jeodložio mušketu i pojas s pištoljem pripremajući se.Pritišćući skute nadolje, postala sam svjesna tvrdog predmeta u

desnom džepu. Bio je to bodež koji mi je Jamie dao. Mogu li seprisiliti da ga upotrijebim? Gledajući Harryjevo prištavo i nacerenolice, zaključila sam da mogu, nedvojbeno mogu.Ali morat ću pričekati do posljednjeg mogućeg trenutka, a nisam

bila sigurna da će se Jamie moći tako dugo obuzdavati. Na licu sammu vidjela vidjeti snažnu želju da ubije; razmišljanje o posljedicamauskoro više neće biti dovoljno da ga zadrži.Nisam se usudila pokazati previše na svom licu, pa sam zaškiljila i

zabuljila se u njega što sam prodornije mogla, pokušavajući mu datiznak da ostane na mjestu. Iskočile su mu žile na vratu a tamna krvsunula u lice, ali spazila sam jedva primjetno kimanje glavom u znakda shvaća moju poruku.Kad me Harry pritisnuo na tlo i pokušao mi podignuti skute haljine,

stala sam se otimati, više da primaknem ruku bodežu nego dapružim stvaran otpor. Harry me snažno ošamario i naredio mi damirujem. Obrazi su mi se zažarili a oči zasuzile, ali uspjela samdohvatiti bodež, zaklonjen naborima suknje.Legla sam na leđa, teško dišući. Usredotočila sam se na svoj cilj i

pokušala istjerati sve druge misli iz glave. Morat ću mu zarinuti nož uleđa; bio mi je preblizu da bih mu pokušala prerezati grkljan.Gurnuo mi je prljave prste među stegna trudeći se da ih raširi. U

glavi sam ugledala Rupertov zdepasti prst kako ubada Murtagha u

rebra i začula njegov glas: “Ovamo curo, nagore ispod donjeg rebra,blizu kralježnice. Zarinite nož snažno nagore u bubreg i srušit će sekao kamen.”Gotovo je došao trenutak da krenem u akciju; osjećala sam

Harryjev odvratno topao i smrdljiv dah na licu dok je petljao međumojim golim nogama, usredotočen na svoj cilj.“Dobro gledaj, dečko, da vidiš kako se to radi”, dahnuo je. “Tvoja će

drolja zastenjati da želi još, prije no što...”Naglo sam ga zagrlila lijevom rukom oko vrata kako bih ga zadržala

uza se, visoko podigla ruku s nožem i zamahnula što sam jačemogla. Rukom mi je prostrujao tako snažan šok od udarca da samgotovo ispustila bodež. Harry je kriknuo i propeo se kao da želipobjeći. Budući da nisam mogla vidjeti kamo ciljam, pogodila sam gaprevisoko pa mu je nož kliznuo niz jedno rebro.Sada više nisam mogla odustati. Srećom, noge mi više nisu bile

sputane skutima haljine, pa sam ih čvrsto obavila oko Harryjevihznojnih bokova, zadržavajući ga uza se nekoliko dragocjenih sekundikoliko mi je trebalo za još jedan pokušaj, a zatim sam očajničkomsnagom još jedanput zarinula nož i ovoga puta pogodila u pravomjesto.Rupert je imao pravo. Kao u kakvoj jezivoj parodiji ljubavnog čina,

Harry se propeo i srušio bez glasa na mene kao vreća, dok mu je krvšikljala iz rane na leđima u sve slabijim mlazovima.Spektakl na tlu načas je zaokupio Arnoldovu pažnju, što je

bijesnom Škotu kojeg je držao na nišanu dalo više nego dovoljnovremena. Kad sam se dovoljno pribrala da se pokušam izmigoljitiispod Harryjeva mrtvog tijela, Arnold se već pridružio svom drugu usmrti. Sgian dhu što ga je Jamie nosio u dokoljenki, vješto mu jeprerezao grkljan od uha do uha.Jamie je kleknuo do mene i izvukao me ispod mrtvog tijela. Tresući

se od uzbuđenja i šoka, zagrlili smo se i nekoliko minuta nismogovorili.Još uvijek bez riječi, Jamie me podigao u naručje i odnio dalje od

dva tijela, do travnatog mjesta iza grmlja jasike.Spustio me na tlo i nezgrapno se srušio do mene kao da su mu

koljena iznenada popustila. Obuzeo me osjećaj hladne izolacije, kaoda mi zimski vjetar puše kroz kosti, pa sam ispružila ruke prema

njemu. Podigao je glavu s koljena i zbunjeno se zabuljio u mene, kaoda me nikad prije nije vidio. Kad sam mu položila ruke na ramena,snažno me privinuo na grudi i ispustio glas na pola puta izmeđustenjanja i jecanja.Grubim smo se kretnjama uzeli u napetoj i neodgodivoj tišini i svršili

za nekoliko časaka, obuzeti porivom koji nisam shvaćala, premdasam znala da mu se moramo pokoriti jer ćemo inače zauvijek izgubitijedno drugo. Nije to bio čin ljubavi, nego nužde, kao da smo znali danijedno od nas ne može preživjeti samo. Naša snaga ležala je usjedinjenju, utopili smo sjećanje na smrt i jedva izbjegnuto silovanjeu plimi osjeta.Ostali smo ležati u travi, zagrljeni, raščupani i zamrljani krvlju,

tresući se na suncu. Jamie je nešto promrmljao, tako tihim glasomda sam razabrala samo riječ “oprosti”.“Nisi ti kriv”, odvratila sam i pomilovala ga po kosi. “Sve je u redu,

oboje smo dobro.” Obuzeo me osjećaj nestvarnosti, kao da je sveovo samo san, i nejasno sam prepoznala simptome odgođena šoka.“Nisam to mislio”, promrmljao je. “Ne to. Ja jesam kriv... Tako je

glupo doći ovamo bez odgovarajućih mjera opreza. I dopustiti dabudeš... Ali nisam to mislio. Mislio sam... Oprosti što sam te maloprije iskoristio. Što sam te onako uzeo, tako brzo nakon... kao kakvaživotinja. Oprosti, Claire... ne znam što... nisam si mogao pomoći,ali... Bože, tako si hladna, mo duinne, ruke su ti hladne kao led. Dođiovamo, daj da te zagrijem.”I to je posljedica šoka, smeteno sam pomislila. Čudno kako se to

nekim ljudima očituje u govoru, a drugi se samo tresu u tišini. Poputmene. Pritisnula sam mu usta na svoje rame da ga ušutkam.“Sve je u redu”, ponavljala sam. “Sve je u redu.”Iznenada nas je prekrila sjena, pa smo se oboje trgnuli, a onda smo

ugledali Dougala kako stoji iznad nas prekriženih ruku i mrko nasgleda. Pristojno je skrenuo pogled u stranu dok sam ja žurnozakopčavala vrpce na haljini i namrštio se na Jamieja.“Slušaj, momče, nema ništa loše u tome da se čovjek prepusti

užicima sa svojom ženom, ali ostaviti nas žedne više od sat vremenai biti tako obuzet da uopće ne čuješ da dolazim - takvo će teponašanje jednog dana uvaliti u nevolje, momče. Netko bi ti semogao prišuljati s leđa a da ti ne bi ni...”

Stala sam se histerično valjati po travi, a Dougal je zastao usredtirade i zapanjeno se zabuljio u mene. Jamie se zacrvenio kao rak,odveo Dougala na drugu stranu grmlja jasike i prigušenim muglasom objasnio što se dogodilo. Ja sam se nastavila takoneobuzdano smijati i grcati da sam naposljetku morala gurnuti rupčiću usta kako bih prigušila buku. Iznenadno oslobađanje emocija,pomiješano s Dougalovim riječima, prizvalo mi je u sjećanje slikuJamiejeva lica kad su ga uhvatili na djelu, da tako kažem, a ta mi seslika u ovom rastrojenom stanju činila neodoljivo smiješnom. Smijalasam se i ječala sve dok me nije zaboljelo čitavo tijelo. Napokon samse uspravila u sjedeći položaj i ugledala Jamieja i Dougala kakostoje nada mnom s identičnim izrazom neodobravanja na licu. Jamieme je povukao na noge i poveo do mjesta gdje su nas ostali čekali skonjima, a ja sam još uvijek štucala i povremeno frktala.Osim stalne sklonosti da se histerično smijem bez razloga, činilo se

da naš susret s dezerterima nije ostavio posljedice na mene, premdabih postala vrlo oprezna kad bi trebalo napustiti logor. Dougal meuvjeravao da razbojnici zapravo nisu tako česta pojava na cestama uškotskom gorju, i to samo zato što na njima nema mnogo putnikakoje bi vrijedilo opljačkati, ali ustanovila sam da se nervozno trzamna svaki zvuk iz šume i da se žurno vraćam s rutinskih poslova kaošto je odlazak po drva i vodu, jedva čekajući da ugledam i začujemMacKenziejeve ljude. Također sam našla novootkrivenu sigurnostslušajući ih kako hrču oko mene noću i izgubila svaki stid zbogdiskretnih meškoljenja ispod naših pokrivača.Kada je poslije nekoliko dana došlo vrijeme za susret s

Horrocksom, još uvijek sam se bojala ostati sama.“Da ostanem ovdje?” s nevjericom sam upitala. “Ne! Idem s tobom.”“Ne možeš”, strpljivo je ponovio Jamie. “Većina naših ljudi otići će s

Nedom da uberu zakupnine u Lag Cruimeu, kao što se i očekuje, aDougal i nekolicina drugih poći će sa mnom na sastanak, za slučajda me Horrocks pokuša prevariti. Ali tebe nitko ne smije vidjeti ublizini Lag Cruimea jer bi u okolici mogli biti Randallovi ljudi, a ne bime začudilo ako bi te on pokušao silom oteti. A što se tiče sastankas Horrocksom, nemam pojma što bi se moglo dogoditi. Ne, u bliziniokuke na cesti nalazi se jedan mali šumarak - gust je i travnat, a ublizini je voda. Ondje ćeš biti sigurna dok se ne vratim.”

“Ne”, tvrdoglavo sam odvratila. “Idem s tobom.” Ponos mi nijedopuštao da mu priznam da se bojim ostati daleko od njega. Alinisam mu se skanjivala reći da se bojim za njega.“I sam si rekao da ne znaš što će se dogoditi s Horrocksom”,

dokazivala sam. “Ne želim te ovdje čekati cio dan pitajući se što sedogađa. Daj da idem s tobom”, nagovarala sam ga. “Obećavam ti daću se tijekom sastanka držati po strani. Ali ne želim ostati ovdjesama cio dan ne znajući što se događa.”Jamie je nestrpljivo uzdahnuo, ali više se nije prepirao. Ali kad smo

došli do šumarka, nagnuo se, dohvatio uzde mog konja i prisilio meda skrenem s ceste na travu. Zatim je sjahao i svezao uzde obakonja za grmlje. Ne obazirući se na moje glasno negodovanje,nestao je u šumi. Ja sam tvrdoglavo odbila sjahati. Ne može meprisiliti da ostanem, pomislila sam.Napokon se pojavio na cesti. Ostali su već otišli, ali oprezan zbog

našeg posljednjeg iskustva s napuštenim proplancima, Jamie nijehtio otići prije no što temeljito pretraži šumarak. Metodično ga jepročešljao šibajući visoku travu štapom. Kad se vratio, odvezao jekonje i sjeo u sedlo.“Nema nikoga”, rekao je. “Odjaši duboko u šumu, Claire, i sakrij

sebe i konja. Vratit ću se po tebe čim završim. Ne mogu reći kako ćedugo sve trajati, ali sigurno ću se vratiti do sumraka.”“Ne! Idem s tobom.” Nisam mogla podnijeti pomisao da se

preznojavam u šumi ne znajući što se događa. Mnogo bih se radijeizložila neposrednoj opasnosti nego da ga satima tjeskobno čekam ipitam se što se događa. Sama.Jamie je suzbio nestrpljenje da krene i uhvatio me za ramena.“Nisi li mi se obvezala na poslušnost?” upitao je i blago me

protresao.“Jesam, ali...” Ali samo zato što sam morala, htjela sam reći, ali on

je već vodio mog konja prema šumi.“Bit će vrlo opasno i ne želim da ti budeš ondje, Claire. Ja ću biti

zauzet, a ako dođe do toga, ne mogu se istodobno boriti i štititi te.”Ugledavši moj buntovni pogled, otvorio je bisage i stao prekopavatipo njima.“Što tražiš?”“Konopac. Ako me ne želiš poslušati, svezat ću te za drvo.”

“Ne bi se usudio!”“Da, bih!” Očito, mislio je ozbiljno. Mrzovoljno sam odustala od

prepirke i s oklijevanjem zaustavila konja. Jamie se nagnuo da meovlaš poljubi u obraz i okrenuo se da pođe.“Čuvaj se, Saskinjo. Imaš bodež? Dobro. Vratit ću se čim budem

mogao. Oh, samo još jedna stvar.”“Što?” zlovoljno sam upitala.“Ako napustiš šumarak prije no što se vratim po tebe, izmlatit ću te

po goloj stražnjici pojasom za mač. Ne bi ti bilo ugodno tako hodaticijelim putem do Bargrennana. Zapamti”, rekao je i nježno meuštipnuo za obraz, “ja ne prijetim uprazno.” Znala sam da govoriistinu. Polako sam odjahala do šumarka, a onda sam se osvrnula iugledala ga kako se žurno udaljava, jako pognut nad sedlom kao daje srastao s konjem, a ogrtač od pleda vijori se za njim.Pod krošnjama drveća bilo je svježe; i ja i konj uzdahnuli smo od

olakšanja kad smo ušli u sjenu. Bio je to jedan od onih rijetkihškotskih dana kad sunce žeže s blijeda prozirnog neba, raspršujućijutarnju sumaglicu do osam sati. Šumarak je odzvanjao ptičjimpjevom; skupina sjenica tražila je hranu u hrastovu gaju s moje lijevestrane, a u blizini sam mogla čuti pjev neke ptice za koju sampretpostavila da je drozd.Ja sam oduvijek bila strastvena amaterska proučavateljica ptica.

Ako već moram ostati zarobljena ovdje dok onaj moj nepodnošljivi,dominirajući, tvrdoglavi magarac od muža ne odluči završiti sriskiranjem svog glupog vrata, iskoristit ću to vrijeme za promatranjeptica.Sputala sam konju noge i ostavila ga da pase u gustoj travi na rubu

šumarka, znajući da neće daleko otići. Travnjak je naglo prestajaonekoliko metara od drveća, gdje ga je prekidao nadirući vrijesak.Bio je to proplanak s mješovitim crnogoričnim stablima i mladim

hrastovima, savršen za promatranje ptica. Lunjala sam po njemu, jošuvijek bijesna na Jamieja, ali postupno sam se smirila osluškujućiprepoznatljive zvukove muholovke i grubo cvrkutanje drozda.Proplanak je na drugoj strani prestajao prilično naglo, na rubu male

provalije. Probijala sam se kroz grmlje, a ptičji pjev zaglušilo ježuborenje vode. Našla sam se na ivici malog potočića; bio je to strmistjenoviti kanjon s vodopadima koji su skakali nazubljenim zidovima i

pljuštali u smeđe i srebrno jezero u podnožju. Sjela sam na rubkanjona i prebacila noge da se njišu iznad vode, uživajući u toplinisunca na licu.Jedna mi je vrana projurila iznad glave, a slijedio ju je par

crvenrepki. Vranino krupno crno tijelo letjelo je zrakom u cik-cak liniji,pokušavajući izbjeći sitne bombardere. Nasmiješila sam se gledajućisitne roditelje kako bijesno progone vranu amo-tamo, i pitala se leteli vrane doista, kad ih nitko ne goni, u pravoj liniji. Kad bi nastavilaletjeti u pravoj liniji, ova bi vrana dospjela ravno do...Zastala sam u šoku.Bila sam tako usredotočena na prepirku s Jamiejem da mi do ovog

trenutka nije palo na pamet da se situacija koju sam uzaludpokušavala ostvariti dva mjeseca, napokon pojavila. Bila sam sama.I znala sam gdje se nalazim.Kad sam pogledala preko potočića, zaslijepilo me žarko jutarnje

sunce koje se probijalo kroz krošnje crvenih jasenova na drugojobali. Dakle, to je istok. Srce mi je snažnije zakucalo. To je istok, aLag Cruime leži ravno iza mene. Lag Cruime je četiri milje sjevernood Fort Williama. A Fort William leži ne više od tri milje zapadno odbrežuljka Craigh na Dun.I tako, prvi put otkako sam srela Murtagha, otprilike sam znala gdje

se nalazim - ne više od sedam milja od tog vražjeg brežuljka injegova prokletog kamenog kruga. Sedam milja - možda - od kuće. Iod Franka.Krenula sam natrag u šumarak, ali onda sam se predomislila.

Nisam se usudila krenuti cestom. Ovako blizu Fort Williamu inekolicini malih okolnih sela, previše bih riskirala da nekog sretnem.A nisam mogla poći na konju strmim potočićem. Zapravo, nisam bašbila sigurna da to mogu učiniti i pješice; stjenoviti zidovi bili su nanekim mjestima okomiti, uranjajući ravno u pjenušavu vodu potoka,bez pravog mjesta za hodanje, osim vrhova razbacanog kamenjakoje vire iz brze struje.Ali to je bio daleko najizravniji put u smjeru kojim sam htjela krenuti.

A nisam se usudila poći previše zaobilaznim putem, jer bih se ugustom raslinju mogla lako izgubiti i možda bi me Jamie i Dougalsustigli na povratku.

Kad sam pomislila na Jamieja, osjetila sam iznenadno probadanjeu želucu. Bože, kako to mogu učiniti? Ostaviti ga bez riječiobjašnjenja ili isprike? Nestati bez traga, nakon svega što je učinioza mene?S tom mišlju napokon sam odlučila ostaviti konja. Tako će barem

misliti da ga nisam napustila svojom voljom; možda će pomisliti dasu me ubile divlje zvijeri - dodirnula sam bodež u džepu - ili da su meoteli razbojnici. A kad ne nađe ni traga od mene, naposljetku će mezaboraviti i opet se oženiti. Možda s dražesnom mladom Loaghaire,kad se vrati u Leoch.Koliko god bilo smiješno, shvatila sam da me misao da Jamie dijeli

krevet s Laoghaire uznemirava jednako kao i misao da ga napustim.Proklela sam samu sebe zbog idiotizma, ali nisam si mogla pomoći ada ne zamišljam djevojčino slatko okruglo lice, rumeno od strasti, iJamiejeve krupne šake kako prolaze kroz njezinu plavu kosu...Olabavila sam stisak zubi i odlučno obrisala suze s obraza. Sada

nemam ni vremena ni energije za takve besmislene misli. Moramkrenuti, i to odmah, dok još mogu. Bolja mi se prilika vjerojatno nećepružiti. Ponadala sam se da će me Jamie zaboraviti. Znala sam da janjega neću nikad zaboraviti. Ali sada ga moram istjerati iz glave,inače se neću moći usredotočiti na posao koji me čeka, a on je sampo sebi dovoljno težak.Oprezno sam sišla strmom obalom do ruba vode. Hitra struja

potoka posve je zaglušila pjev ptica u šumarku. Put je bio grub, aliovdje je barem bilo mjesta za hodanje uz rub vode. Obala je bilamuljevita i prošarana stijenama, ali moglo se njome proći. Shvatilasam da ću malo dalje morati zakoračiti u vodu i opasno skakati skamena na kamen, održavajući ravnotežu iznad bujice, sve dokobala ne postane dovoljno široka da opet izađem iz vode.Mukotrpno sam odabirala put, pokušavajući procijeniti koliko

vremena imam na raspolaganju. Jamie mi je rekao samo to da će sevratiti prije zalaska sunca. Do Lag Cruimea su tri ili četiri milje, ali janisam znala kakve su ceste ni koliko će dugo potrajati susret sHorrocksom. Ako se on uopće pojavi. Ali pojavit će se, usprotivilasam se samoj sebi. Tako je rekao Hugh Munro, a koliko god biobizarna i groteskna figura, Jamie ga očito smatra pouzdanim izvorominformacija.

Stopalo mi je skliznulo na prvom kamenu u potoku, pa sam pala uledenu vodu koja mi je sezala do koljena i namočila suknju. Vratilasam se na obalu, podigla suknju što sam više mogla i skinula cipele ičarape. Stavila sam ih u džep koji sam napravila od zakvačenesuknje i opet stala na kamen.Ustanovila sam da, ako kvrčim nožne prste, mogu koračati od

kamena do kamena a da se ne poskliznem. Ali nabori suknjeotežavali su mi pogled na to kamo ću zakoračiti, pa sam nekolikoputa skliznula u vodu. Noge su mi ozeble, a stopala se umrtvila, pami je postalo teže da ih kvrčim.Srećom, obala je opet postala šira, pa sam zahvalno stala u topao i

ljepljiv mulj. Nakon kratkih razdoblja manje-više ugodna šljapkanja imnogo duljih razdoblja opasnog skakutanja s kamena na kamen,preko ledenih brzaca, s olakšanjem sam shvatila da me to previšezaokuplja da bih mogla misliti na Jamieja.Nakon nekog vremena razradila sam rutinu. Zakorači, skvrči prste,

zastani, pogledaj oko sebe, i tako dalje. Mora da sam postalapretjerano samouvjerena, ili možda samo umorna, jer postala samneoprezna i podcijenila cilj. Stopalo mi je bespomoćno skliznulo nizbližu stranu muljem prekrivena kamena. Žestoko sam zamahnularukama i pokušala se vratiti na prethodni kamen, ali više nisammogla povratiti ravnotežu. U suknjama, gornjem dijelu haljine i sbodežom, zaronila sam u vodu.I nastavila tonuti. Sam potok bio je većim dijelom dubok samo pola

metra, ali postojala su razbacana duboka jezerca, u kojima je hitrariječna struja napravila duboke udubine u stijenama. Kamen na komsam izgubila ravnotežu nalazio se na rubu jednog takvog jezerca, ikad sam pala u vodu, i sama sam potonula kao kamen.Šok od ledene vode koja mi je jurnula u nosnice i usta tako me

ošamutio da uopće nisam kriknula. Srebrnasti mjehurići izjurili su izgornjeg dijela haljine i projurili mi pokraj lica prema površini vode.Pamučna tkanina gotovo se smjesta promočila, a pritisak ledenevode paralizirao mi je disanje.Smjesta sam se počela boriti da isplivam na površinu, ali težina

odjeće vukla me na dno. Stala sam grozničavo razvezivati vrpcegornjeg dijela haljine, ali nije bilo nade da ću uspjeti sve skinuti prijeno što se utopim. Dok sam mahnito udarala nogama kako bih

zadržala zapletene nabore dalje od sebe, kroz glavu mi je prostrujalonekoliko žestokih i ne baš pohvalnih primjedaba o krojačima, ženskojmodi i gluposti dugih haljina.Voda je bila kristalno bistra. Prsti su mi ogrebli površinu kamena i

kliznuli u mračne dubine, skliske od sočivica i algi. Skliska ti je kaovodena trava, to je Jamie rekao o mojoj...Ta mi je misao odagnala paniku. Iznenada sam shvatila da se ne

smijem iscrpljivati pokušajima da izronim na površinu. Jezercesigurno nije dublje od dva-tri metra; moram se opustiti dok nepotonem do dna, a onda se odgurnuti stopalima prema površini. Smalo sreće, to će mi omogućiti da izronim i udahnem, a ako i nakontoga ponovo potonem, mogla bih nastaviti odskakivati od dna svedok se ne nađem dovoljno blizu ruba da se uhvatim za neki kamen.Tonula sam nepodnošljivo polako. Budući da se više nisam borila

da izronim, suknje su se podigle oko mene i nadule, plutajući mi predlicem. Odgurnula sam ih rukama; lice mi mora ostati slobodno. Kadsam napokon stopalima dotaknula ravno dno jezerca, osjetila sampritisak u plućima, a pred očima su mi se pojavile tamne mrlje.Pričekala sam da mi se koljena malo svinu, a onda sam pritisnulasuknje dolje i svom se snagom odgurnula prema površini.Uspjela sam izroniti, premda na jedvite jade. Glava mi je izronila iz

vode na samom vrhuncu skoka, pa sam imala dovoljno vremena tekza najkraći udah koji spašava život, prije no što se voda opetzatvorila nada mnom. Ali to je bilo dovoljno. Znala sam da to mogujoš jedanput učiniti. Stisnula sam ruke uz tijelo kako bih brže tonula.Još jedanput, Beauchamp, pomislila sam. Skupi snagu, svini koljenai skoči!Podigla sam ruke iznad glave i pojurila prema površini. Kad sam

prošli put izronila, bila sam spazila bljesak crvene boje. Mora da je tooskoruša koja visi iznad vode. Možda bih se mogla uhvatiti za granu.Kad sam opet izronila, nešto me uhvatilo za ispruženu ruku. Nešto

čvrsto, toplo i utješno tvrdo. Nečija ruka.Kašljući i pišteći, slijepo sam se uhvatila za nju drugom rukom,

previše sretna što sam se uspjela spasiti, da bih osjetila žaljenjezbog neuspješnog bijega. Moja sreća trajala je do trenutka kad sammaknula kosu s očiju i ugledala bucmasto i uplašeno lankeširsko licekaplara Hawkinsa.

21.Neugodan susret

Pažljivo sam skinula traku još uvijek vlažne vodene trave s rukavai položila je na sredinu stolne bugačice. A onda sam shvatila da ublizini leži stalak za tintarnice, pa sam podigla biljku i umočila je utintu, upotrebljavajući rezultat da na debelom papiru bugačicenaslikam zanimljive uzorke. Potpuno se posvetivši tom poslu,dovršila sam svoje remek-djelo s psovkom, oprezno ga posulapijeskom i osušila, a onda ga izložila na kosinu pretinca.Zatim sam se odmaknula korak natrag da se divim rezultatu i

osvrnula se oko sebe, tražeći neku drugu razbibrigu koja bi miskrenula misli od skorašnjeg dolaska satnika Randalla.Nije loše za satnikov privatni ured, pomislila sam gledajući sliku na

zidu, srebrni pribor na pisaćem stolu i debeli sag na podu. Ponovosam stala na sag, kako bi kapanje s moje haljine bilo učinkovitije.Vanjska mi se odjeća uglavnom osušila za jahanja do Fort Williama,ali donji slojevi podsuknja još uvijek su bili mokri.Otvorila sam mali ormarić iza pisaćeg stola i ugledala satnikovu

rezervnu vlasulju, uredno složenu na jedan od dva stalka odlijevanog željeza. Ispred stalka ležala su dva uredno poredanasparena ogledala sa srebrnastom pozadinom, vojne četke i češalj odkornjačina oklopa. Odnijela sam stalak s vlasuljom na pisaći stol inježno isula na vlasulju preostali sadržaj posude s pijeskom, a ondasam je vratila u ormarić.Kad je satnik ušao, sjedila sam za pisaćim stolom s češljem u ruci i

proučavala svoj odraz u ogledalu. Jednim je pogledom obuhvatiomoju raskuštranu kosu, prekopani ormarić i izobličenu bugačicu.Ne trepnuvši, primaknuo je stolac preko puta mene i opušteno sjeo

prebacivši jednu nogu u čizmi preko koljena druge. U jednojodnjegovanoj, aristokratskoj ruci držao je jahaći bič. Pogledala sampleteni vrh biča, crn i skrletan, koji se polagano njihao iznad saga.“To i nije tako loša ideja”, rekao je, gledajući kako mi pogled slijedi

njihanje biča. “Ali kad bih imao nekoliko trenutaka da se priberem,vjerojatno bih smislio nešto bolje.”

“Ne sumnjam u to”, odvratila sam, maknuvši gust pramen kose sočiju. “Ali ne smijete bičevati žene, zar ne?”“Samo u nekim okolnostima”, pristojno je odgovorio. “Koje vaša

situacija ne zadovoljava - još. Ali bičevanje je prilično javna stvar.Mislio sam da bismo se prvo mogli upoznati privatno.” Dohvatio jebrušenu bocu za vino s bifea iza sebe.Neko vrijeme pijuckali smo claret u tišini, gledajući se preko čaša.“Zaboravio sam vam čestitati na vjenčanju”, iznenada je rekao.

“Oprostite mi na neuglađenosti.”“Ne brinite se zbog toga”, milostivo sam odvratila. “Sigurna sam da

će vam obitelj mog muža biti vrlo zahvalna što ste mi ponudiligostoprimstvo.”“Oh, nekako sumnjam u to”, rekao je i privlačno se osmjehnuo. “Ali

s druge strane, nisam ih imao namjeru obavijestiti da ste ovdje.”“Zašto mislite da oni to ne znaju?” upitala sam ga. Unatoč prijašnjoj

odluci da se ponašam drsko, počela sam se osjećati prilično šuplje.Bacila sam kratak pogled kroz prozor, no on se nalazio na krivojstrani zgrade, pa nisam mogla vidjeti sunce. Ali svjetlost je bila žuta.Možda je sredina popodneva? Koliko će još vremena proteći prije nošto Jamie otkrije mog napuštenog konja? I koliko nakon toga, prijeno što ga moj trag dovede do potoka - i odmah se izgubi? Nestatibez traga ima i svoje nedostatke. Zapravo, osim ako Randall neodluči obavijestiti Dougala gdje se nalazim, nema načina da Škotidoznaju kamo sam nestala.“Kad bi oni to znali, vjerojatno bi me već posjetili”, odvratio je satnik

i podigao jednu elegantno oblikovanu obrvu. “Uzmemo li u obzirkakvim me sve imenima Dougal MacKenzie počastio za našegposljednjeg susreta, baš ne vjerujem da me smatra prikladnimdruštvom za svoju rođakinju. A čini se da vas članovi MacKenziejevaklana smatraju tako vrijednom da bi vas radije prihvatili kao jednu odsvojih, nego dopustili da mi padnete u ruke. Ne mogu zamisliti da bioni dopustili da čamite ovdje u zatočeništvu.”Pogledao me s neodobravanjem, upijajući svaku pojedinost moje

mokre odjeće, raskuštrane kose i općenito neuredne vanjštine.“Neka sam proklet ako znam što oni žele od vas”, primijetio je. “A

ako ste im tako vrijedni, zašto su vam, dovraga, dopustili da lutatenaokolo sami? Mislio sam da se čak i barbari bolje brinu za svoje

žene.” U očima mu se pojavila iznenadna iskra. “Ili ste možda odlučilipobjeći?” Zaintrigiran tom novom mogućnošću, zavalio se na stolac.“Je li vam prva bračna noć bila teža kušnja no što ste očekivali?”

zanimao se. “Moram priznati da sam ostao malo zatečen kad samčuo da ste radije odlučili otići u krevet s jednim od tih dlakavihpolugolih divljaka nego da još malo porazgovarate sa mnom. Togovori u prilog velikoj predanosti dužnosti, madam. Moram čestitativašem poslodavcu, ma tko on bio, na sposobnosti da vas nadahnena nju. Ali”, još se malo zavalio na stolcu, držeći čašu clareta nakoljenu, “bojim se da još uvijek moram inzistirati na imenu vašegposlodavca. Ako ste doista pobjegli MacKenziejima, najvjerojatnija jepretpostavka da ste francuski agent. Ali čiji?”Napregnuto se zabuljio u mene, poput zmije koja pokušava opčiniti

pticu. Ali ja sam u međuvremenu popila dovoljno clareta da ispunimonu šupljinu u sebi, pa sam mu uzvratila pogled.“Oh”, odvratila sam s pretjeranom pristojnošću. “Nisam znala da i ja

sudjelujem u ovom razgovoru. Prilično vam je dobro išlo i bez mene.Molim vas, nastavite!”Uglađena linija njegovih usta malo se napela, a duboka bora u

njihovu kutu produbila, ali nije rekao ništa. Odložio je čašu, ustao iotišao do ormarića, skinuo vlasulju i odložio je na prazni stalak. Kadje na drugoj vlasulji ugledao tamna zrnca pijeska, primijetila sam daje načas zastao, ali nije primjetno promijenio izraz lica.Kosa mu je pod vlasuljom bila tamna i gusta, lijepo oblikovana i

sjajna. A i uznemirujuće poznata, premda mu je sezala do ramena ibila svezana plavom svilenom vrpcom. Skinuo je vrpcu, podigaočešalj sa stola i počešljao kosu koja mu se pod vlasuljom bilapriljubila uz tjeme, a onda je s izvjesnom pažnjom ponovo svezaovrpcu. Ja sam uslužno podigla zrcalo kako bi mogao prosuditiučinak. Napadnom gestom uzeo mi je zrcalo iz ruke, vratio ga namjesto i gotovo s treskom zatvorio vrata ormarića.Nisam mogla procijeniti je li tu odgodu smislio kako bi me iznervirao

- u tom je slučaju uspio - ili naprosto nije mogao odlučiti što sljedećeučiniti.Napetost je malo popustila kad je ušao posilni, noseći poslužavnik s

priborom za čaj. Još uvijek bez riječi, Randall je natočio čaj i ponudiomi šalicu, pa smo neko vrijeme pijuckali.

“Nemojte mi reći”, napokon sam progovorila. “Dajte da pokušampogoditi. Ovo je novi oblik uvjeravanja koji ste smislili - da mučite mojmjehur. Posluživat ćete mi pića sve dok vam ne obećam da ću vamsve priznati u zamjenu za pet minuta na kahlici.”To ga je toliko iznenadilo da se iskreno nasmijao. Smijeh mu je

posve preobrazio lice, pa sam bez problema mogla shvatiti zašto seu donjoj lijevoj ladici njegova pisaćeg stola nalazi toliko namirisanihpisama napisanih ženskim rukopisom. Kad je dopustio da mu fasadanapukne, smijao se bez sustezanja. Kad je prestao, ponovo sezagledao u mene s malim smiješkom koji mu je ostao na usnama.“Što god bili, gospođo, barem imate smisla za humor”, primijetio je i

potegnuo traku za zvono pokraj vrata. Kad je posilni opet ušao,naredio mu je da me odvede u zahod.“Ali pripazi da ti usput ne pobjegne, Thompsone”, dodao je

otvarajući mi vrata s podrugljivim naklonom.Malaksalo sam se naslonila na vrata zahoda u koji me posilni

odveo. Osjetila sam olakšanje što nisam u Randallovoj prisutnosti,ali kratkotrajno. I na temelju priča koje sam o njemu čula i na temeljuosobnog iskustva, imala sam dovoljno prilika da izvučem zaključke onjegovu pravom karakteru. Ali mučili su me oni prokleti odbljesciFranka koji su se stalno probijali kroz njegovu blistavu i bezobzirnuvanjštinu. Pogriješila sam što sam ga nasmijala, pomislila sam.Ne obazirući se na smrad, sjela sam na dasku i usredotočila se na

sadašnji problem. Nije mi se činilo vjerojatnim da bih mogla pobjeći.Zanemarimo li budnog Thompsona, Randallov se ured nalazi uzgradi koja je gotovo u samom središtu utvrde. I premda samautvrda zapravo nije mnogo više od kamene ograde, zidovi su trimetra visoki, a dvostruka vrata dobro su čuvana.Pomislila sam da bih mogla odglumiti da sam bolesna i ostati u

ovom utočištu, ali tu sam ideju odbacila - ne samo zbog neugodnaokruženja. Neugodna je istina glasila da nema mnogo smisla otezatiako za to nemam razloga, a nisam ih imala. Nitko ne zna gdje senalazim, a Randall to ne namjerava nikome reći. On me ima u svojojvlasti i može me zadržati koliko god želi. Još jedanput sam požalilašto sam ga nasmijala. Sadist sa smislom za humor osobito jeopasan.

Grozničavo sam se pokušala prisjetiti nečega korisnog što moždaznam o satniku i uhvatila se za jedno ime koje sam napola čula inepažljivo zapamtila. Ponadala sam se da sam ga dobro zapamtila.Bila je to jadna karta za igru, jedina koju sam imala. Duboko samudahnula, žurno izdahnula i izašla iz svog utočišta.Kad sam se vratila u ured, dodala sam malo šećera u šalicu čaja i

pažljivo promiješala. A onda mlijeko. Rastegnula sam tu ceremonijušto sam dulje mogla, a onda više nisam mogla odgađati pogled naRandalla. On je opušteno sjedio u svojoj omiljenoj pozi i elegantnodržao šalicu čaja u zraku, kako bi me mogao bolje promatrati.“Dakle?” rekla sam. “Ne morate se brinuti da ćete mi pokvariti apetit

jer ga nemam. Što namjeravate učiniti sa mnom?”Osmjehnuo se i pažljivo srknuo vrući čaj prije no što je odgovorio.“Ništa.”“Doista?” Iznenađeno sam podigla obrve. “Zar vas je mašta

izdala?”“Ne bih rekao”, odvratio je, pristojno kao i uvijek, a onda me nimalo

pristojno još jedanput odmjerio od glave do pete.“Ne”, rekao je zadržavši pogled na rubu prsluka moje haljine, gdje

je utaknuti rupčić ostavio gornji dio mojih dojki vidljivim, “ma kolikobih vam volio održati prijeko potrebnu lekciju o dobrim manirama,bojim se da ću to zadovoljstvo morati odgoditi na neodređenovrijeme. Poslat ću vas sa sljedećom poštanskom pošiljkom uEdinburgh. A ne bih volio da stignete onamo s vidljivim oštećenjima;moji nadređeni mogli bi to smatrati neuviđavnim od mene.”“Edinburgh?” Nisam mogla prikriti iznenađenje.“Da. Pretpostavljam da ste čuli za Tolbooth?”Doista sam čula za njega. Bio je to jedan od najpoznatijih i

najozloglašenijih zatvora tog vremena, glasovit po prljavštini,kriminalu, bolesti i mraku. Velik broj tamošnjih zatvorenika umro jene dočekavši suđenje. S mukom sam gutnula i s gutljajem slatkogčaja na silu progutala gorku žuč koja mi se podigla u grlu.Randall je zadovoljno srknuo čaj.“Ondje će vam biti prilično ugodno. Na kraju krajeva, čini se da vi

volite izvjesnu prljavštinu i vlagu u svom okruženju.” Prijekorno jepogledao vlažni rub moje podsuknje, koji je virio ispod haljine.“Nakon dvorca Leoch, ondje biste se trebali osjećati kao kod kuće.”

Prilično sam sumnjala u to da se u Tolboothu servira tako dobrahrana kao što je ona koja se jede za Columovim stolom. Azanemarimo li opća pitanja udobnosti, nisam smjela - jednostavnonisam smjela -dopustiti Randallu da me pošalje u Edinburgh. Ako meikad zatvore u Tolbooth, nikad se više neću vratiti u kameni krug.Došao je trenutak da odigram svoju kartu. Sad ili nikad. Podigla

sam šalicu.“Kako vam drago”, odvratila sam mirnim glasom. “A što mislite, što

će na to reći vojvoda od Sandringhama?”Ispustio je šalicu vrućeg čaja u krilo hlača od jelenje kože i napravio

nekoliko zvukova koji su me jako razveselili.“Tsk”, prijekorno sam rekla.Ponovo je sjeo na stolac i bijesno me pogledao. Šalica je ležala na

boku, a zeleni sag upijao je njezin smećkasti sadržaj, ali Randall nijeposegnuo za trakom za zvono. Na šiji mu je iskočio mali mišić.Ja sam u međuvremenu otvorila gornju lijevu ladicu njegova

pisaćeg stola i pokraj emajlirane burmutice pronašla hrpuuškrobljenih rupčića. Izvukla sam jedan i dodala mu ga.“Nadam se da vam neće ostati mrlja”, umilno sam mu rekla.“Ne”, rekao je, netremice me gledajući i ne obazirući se na rupčić.

“Ne, to nije moguće.”“A zašto nije?” upitala sam ga hinjeno nehajnim tonom, pitajući se o

čemu govori.“Zato što bih ja o tome bio obaviješten. Ako radite za

Sandringhama, zašto biste se onda, dovraga, ponašali na takoprokleto smiješan način?”“Možda vojvoda testira vašu odanost”, nasumce sam predložila,

spremna da skočim na noge ako bude potrebno. Stisnuo je šake nabokovima, a odbačeni jahaći bič bio je i previše blizu dohvata naobližnjem stolu.Šmrknuo je na taj prijedlog.“A možda vi testirate moju lakovjernost. Ili moje strpljenje. Obje su

stvari, madam, na vrlo niskom stupnju.” Zamišljeno je zaškiljio, pasam se spremila na brzi bijeg.Naglo je skočio na mene, a ja sam odskočila u stranu, dohvatila

čajnik i bacila ga na njega. Izmaknuo mu se, a čajnik je udario o

vrata s pristojnim treskom. Posilni, koji mora da je stajao odmah predvratima, zapanjeno je provirio u sobu.Teško dišući, satnik mu je nestrpljivo dao znak da uđe.“Uhvati je”, grubo mu je naredio i otišao do stola. Počela sam

duboko disati, i u nadi da ću se smiriti i zato što nisam vjerovala dato mogu učiniti u tako kratkom roku.Ali umjesto da me udari, on je samo otvorio donju desnu ladicu

stola, koju nisam imala vremena istražiti, i izvukao dugački komadtankog užeta.“Kakav to džentlmen drži uže u ladici pisaćeg stola?” ogorčeno sam

upitala.“Džentlmen koji je spreman na sve, madam”, promrmljao je i čvrsto

mi svezao zapešća iza leđa.“Izlazi!” nestrpljivo je rekao posilnom i oštro kimnuo glavom prema

vratima. “I ma što da čuješ, ne vraćaj se!”Te su riječi zazvučale prilično zloslutno, a kad je još jedanput

posegnuo u ladicu moji su se strahovi pokazali posve opravdanima.Ima nečeg obeshrabrujućeg u vezi s nožem. Muškarci koji su

neustrašivi u borbi licem u lice povući će se pred golom oštricom. Jasam se povukla sve dok mi se svezane ruke nisu sudarile sa zidomokrečenim u bijelo. Oštar sjajni vršak noža spustio mi se među dojkei pritisnuo me.“A sad ćete mi reći sve što znate o vojvodi od Sandringhama”,

uljudno je rekao, a oštrica se još malo zarila i napravila udubinu utkanini moje haljine. “Uzmite si vremena koliko god hoćete, dragamoja. Meni se nimalo ne žuri.” Začuo se sitan zvuk paranja kad jevršak noža probio tkaninu. Osjetila sam sićušni vršak ravno iznadsrca, hladan poput straha.Randall je stao polako povlačiti nož u polukrugu ispod moje dojke.

Bijela je košulja zalepetala, gruba se vunena tkanina oslobodila iotpala, a dojka mi je provirila iz košulje. Randall je izgleda do togtrenutka zadržavao dah, jer sada je izdahnuo i pogledao me ravno uoči.Odmaknula sam se u stranu, ali nisam imala mnogo manevarskog

prostora. Našla sam se pritisnuta o pisaći stol, hvatajući se svezanimrukama za rub. Ako mi se dovoljno približi, pomislila sam, možda bihmogla leći na leđa i nogama mu izbiti nož iz ruke. Sumnjala sam da

me namjerava ubiti, sigurno ne prije no što dozna što točno znam onjegovu odnosu s vojvodom, ali iz nekog razloga, taj mi zaključaknije pružio veliku utjehu.Nasmiješio se. Osmijeh mu je bio obeshrabrujuće nalik na Frankov,

onaj dražesni osmijeh kojim je Frank šarmirao studente i rastapao inajokorjelije činovnike u koledžu. U drugim bih okolnostima moždasmatrala da je ovaj čovjek šarmantan, ali u ovom trenutku... ne.Brzom mi je kretnjom gurnuo koljeno među noge i pritisnuo ramena.

Nisam mogla održati ravnotežu, pa sam nezgrapno pala na stol iglasno kriknula pritisnuvši svezana zapešća. On mi se silom uguraomeđu noge, tražeći jednom rukom rub moje suknje da je podigne,dok mi je drugom čvrsto držao dojku, milovao je i štipao. Stala samse grozničavo otimati, ali smetala mi je suknja. Randall me uhvatioza stopalo i povukao ruku uz moju nogu, podižući mi usput vlažnupodsuknju i suknju i zabacivši ih iznad mog struka, a onda je spustioruku na svoje jahaće hlače.Pomalo podsjeća na dezertera Harryja, bijesno sam pomislila. Za

Boga miloga, na što je to britanska vojska spala? Veličanstvenatradicija? Nema od nje ni traga ni glasa!Nije baš bilo vjerojatno da će moja vika privući pažnju

dobronamjernih ljudi usred britanskog garnizona, ali ja sam ipaknapunila pluća i pokušala, više kao pro forma prosvjed nego ištadrugo. Očekivala sam da će me Randall zauzvrat ošamariti iliprodrmati da me ušutka, ali, neočekivano, to mu se izgleda svidjelo.“Samo naprijed, dušo, viči”, promrmljao je zaposlen svojim

rasporkom na hlačama. “Ako budeš vikala, uživat ću još više.”Pogledala sam ga ravno u oči i obrecnula se savršeno jasno i

grozno neprikladno: “Nosi se!”Jedan pramen tamne kose mu se oslobodio i razbludno pao na

čelo. Bio je toliko sličan svom dalekom praunuku da me obuzeogrozan poriv da raširim noge i podam mu se. Ali onda mi je divljačkistisnuo dojku i taj je poriv smjesta nestao.Bila sam strašno bijesna, zgrožena, ponižena i ogorčena, ali

začudo ne i jako uplašena. A onda sam osjetila grube kretnje nanogama i iznenada shvatila zašto. On u tome ne može uživati ako jane vičem - a možda čak ni tada.

“Oh, tako ćemo, je li?” rekla sam i smjesta za nagradu dobilašamar. Čvrsto sam stisnula usta i okrenula glavu u stranu, kako nebih došla u iskušenje da mu dobacim još koju nepromišljenuprimjedbu. Bilo ovo silovanje ili ne, shvatila sam da mi od njegovanestabilnog karaktera prijeti velika opasnost. Skrenula sam pogled sRandalla i iznenada ugledala kretnju na prozoru.“Bio bih vam zahvalan da maknete ruke s moje žene”, progovorio je

hladan, miran glas. Još uvijek mi držeći ruku na dojci, Randall seukipio. Na okviru prozora čučao je Jamie, naslanjajući veliki pištolj smjedenim drškom preko nadlaktice.Randall je načas ostao nepomično stajati, kao da ne može vjerovati

vlastitim ušima. Dok je polako okretao glavu prema prozoru, desnamu je ruka, skrivena od Jamiejeva pogleda, ispustila moju dojku ikrišom kliznula prema nožu na pisaćem stolu pokraj moje glave.“Što ste rekli?” s nevjericom je upitao. Dok je šakom stezao nož,

dovoljno se okrenuo da vidi tko je to progovorio i načas se opetukipio, a onda nasmijao.“Bože dragi, pa to je mladi škotski divljak! Mislio sam da sam vas se

riješio jedanput zauvijek! Jesu li vam se leđa naposljetku ipakoporavila? A kažete da je ovo vaša žena? Ukusna droljica, baš kao ivaša sestra.”Randall je sada okrenuo ruku, još uvijek djelomice skrivenu tijelom,

i uperio mi oštricu na grlo. Preko njegova ramena mogla sam vidjetiJamieja kako čuči na prozoru, napet poput mačke koja se sprema naskok. Cijev pištolja nije mu zadrhtala, a ni on nije promijenio izrazlica. Jedini znak njegovih emocija bilo je tamno rumenilo na grlu;ovratnik mu je bio otkopčan, a mali ožiljak na vratu proplamsao jegrimiznom bojom.Gotovo usput, Randall je polako podigao nož kako bi ga Jamie

mogao vidjeti, vrškom mi dodirujući grlo. Napola se okrenuo premaJamieju.“Možda bi bilo bolje da bacite taj pištolj ovamo - osim ako vam nije

dojadio bračni život. Dakako, ako biste radije postali udovac...”Netremice su se gledali u oči, poput zagrljenih ljubavnika - ni jedanod njih nije se pomaknuo dugu minutu. Naposljetku se Jamiejevotijelo opustilo iz napetosti kao da se sprema na skok. Izdahnuo je u

dugom dahu rezignacije i bacio pištolj u sobu. Pao je na pod sazveketom i odsklizao se gotovo do Randallovih nogu.Randall se hitro sagnuo i podigao ga. Čim mi je maknuo nož s grla,

pokušala sam se uspraviti, ali on je spustio šaku na moje grudi igurnuo me natrag u ležeći položaj. Pridržavajući me jednom rukom,drugom je naciljao u Jamieja. Pretpostavila sam da odbačeni nožleži negdje na podu blizu mojih stopala. Da barem imam gipkijenožne prste... bodež koji mi je ležao u džepu bio mi je jednakonedostupan kao da se nalazi na Marsu.Smiješak nije napuštao Randallovo lice još od trenutka kad se

Jamie pojavio. Sad se rastegnuo i otkrio zašiljene pseće zube.“No, to je već bolje.” Šaka koja mi je pritiskala grudi napustila ih je i

vratila se nabreklom rasporku na njegovim jahaćim hlačama. “Bašsam bio usred posla kad ste stigli, dragi moj prijatelju. Oprostit ćetemi ako ga dovršim prije no što se posvetim vama.”Crvenilo je posve prekrilo Jamiejevo lice, ali ostao je stajati potpuno

nepomično, dok mu je pištolj bio naciljan u trbuh. Kad je Randallzavršio manevriranje, Jamie se bacio na otvorenu cijev pištolja, a jasam pokušala viknuti ne bih li ga zaustavila, ali usta su mi se osušilaod užasa. Zglobovi Randallove ruke pobijeljeli su kad je pritisnuootponac.Oroz je škljocnuo o praznu komoru, a Jamiejeva šaka zarila se u

Randallov trbuh. Kad je njegova druga šaka pogodila časnikov nos,začuo se tup hrskavi zvuk, a tanki mlaz krvi štrcnuo je na mojukošulju. Randall je zakolutao očima i skljokao se na pod poputkamena.Jamie se smjesta našao iza mene, uspravio me na noge i stao mi

odvezivati uže sa zapešća.“Ušao si ovamo na blef s praznim pištoljem?” histerično sam

graknula.“Da sam imao napunjen pištolj, odmah bih ga ustrijelio, zar ne?”

siknuo je Jamie.Uto se začuo bat koraka koji dolaze niz hodnik prema uredu. Jamie

mi je odvezao uže i podigao me na prozorsku dasku. Prozor je ležaodva i pol metra iznad tla, ali koraci su već gotovo stigli do vrata.Skočili smo zajedno.

Prizemljila sam se s treskom od kojeg su mi zadrhtale kosti izakotrljala se tlom u zbrci suknji i podsuknji. Jamie me hitro podigaona noge i prislonio na zid zgrade. Začuli smo bat koraka iza uglazgrade, a zatim ugledali šestoricu vojnika, ali oni nisu pogledali unašem smjeru.Čim su se dovoljno udaljili, Jamie me zgrabio za ruku i povukao

prema drugom uglu zgrade. Postrance smo se kretali uza zid izaustavili se pred samim uglom. Sada sam mogla vidjeti gdje senalazimo. Otprilike šest metara dalje nalazile su se ljestve koje suvodile do uskog nogostupa što se protezao unutrašnjom stranomvanjskih zidina utvrde. Kimnuo je glavom prema njemu; to nam je biocilj.Primaknuo mi je glavu i šapnuo: “Kad začuješ prasak, potrči koliko

te noge nose i popni se uz one ljestve. Ja ću te slijediti.”Kimnula sam glavom. Srce mi je mahnito lupalo; kad sam spustila

pogled, shvatila sam da mi je jedna dojka još uvijek gola, ali u ovomtrenutku nisam mogla mnogo učiniti u vezi s tim. Podigla sam skutesuknje i spremila se da potrčim.Uto se s druge strane zgrade začuo snažan prasak, kao da je

eksplodirala granata. Jamie me gurnuo i ja sam potrčala što sambrže mogla. Skočila sam na ljestve, uhvatila se za njih i počela seuspinjati; osjetila sam kako se drvo trznulo i zatreslo kad je Jamieskočio na ljestve ispod mene.Kad sam se popela do vrha i okrenula, mogla sam vidjeti čitavu

utvrdu iz ptičje perspektive. Iz male zgrade pokraj stražnjeg zidasukljao je crni dim, a ljudi su iz svih smjerova trčali prema njoj.Jamie se pojavio pokraj mene. “Ovuda.” Pognuto je potrčao

nogostupom, a ja sam ga slijedila. Zastali smo pokraj postolja zastijeg na zidu. Zastava nam je žestoko lepršala iznad glava, a uže zadizanje ritmički je udaralo o motku. Jamie je provirio preko zida kaoda nešto traži.Okrenula sam se i pogledala logor. Ljudi su okružili malu zgradu,

trčali naokolo i vikali. Malo dalje, na jednoj sam strani spazila maludrvenu platformu, visoku metar ili metar i pol, do koje su vodilestube. U sredini je stajao težak drveni stup s prečkom, a s ruku togkriža njihale su se lisičine od užeta.

Jamie je iznenada zvižduknuo, pa sam pogledala preko zida iugledala Ruperta kako jaše na konju i za sobom vodi Jamiejevakonja. Podigao je pogled prema izvoru zvižduka i doveo konje dozida ispod nas.Jamie je prerezao konopac s motke za zastavu, a teški crveno-plavi

nabori zastave splasnuli su, skliznuli s motke i s fijukom se prizemljilipokraj mene. Jamie je hitro omotao vrh užeta oko jednog potpornja ibacio ostatak preko zida.“Hodi!” rekao mi je. “Čvrsto se uhvati za uže objema rukama i

podupri se stopalima o zid! Kreni!” Krenula sam, podupirući sestopalima i lagano otpuštajući uže; tanki mi je konopac klizio u šaci izažario je. Pala sam na tlo pokraj konja i žurno ga zajahala. Jamie jesletio u sedlo trenutak poslije, pa smo krenuli u galopu.Usporili smo milju ili dvije od logora, kad je postalo očito da nas

nitko ne slijedi. Nakon kratkog savjetovanja, Dougal je zaključio da jenajbolje krenuti prema granici Mackintosheve zemlje, jer to jenajbliže sigurno područje klana.“Do večeras bismo mogli stići u Doonesbury, a tamo ćemo

vjerojatno biti sigurni. Sutra će se pronijeti glas o nama, ali prijećićemo granicu prije no što stigne do tamo.” Već je bila polovicapopodneva; krenuli smo brzim tempom, a naš konj s dvostrukimteretom malo je zaostajao za ostalima. Pretpostavila sam da mojkonj još uvijek sretno pase travu u šumarku i čeka da ga odvede kućionaj tko bude imao dovoljno sreće da ga nađe.“Kako si me pronašao?” upitala sam. Od reakcije na događaje

počela sam se tresti, pa sam obavila ruke oko tijela da zaustavimdrhtavicu. Odjeća mi se potpuno osušila, ali sam osjećala hladnoćudo kosti.“Zaključio sam da je ipak bolje da te ne ostavim samu, pa sam

poslao jednog čovjeka natrag da ostane s tobom. Nije te vidio kakoodlaziš, ali vidio te kako prelaziš gaz u društvu s engleskimvojnicima”, odgovorio je Jamie hladnim glasom, zbog kojeg ga nisammogla kriviti. Zubi su mi počeli cvokotati.“Izne-nenađena sam š-što nisi po-pomislio da sam engleski špijun i

o-ostavio me tamo.”“Dougal je htio da te ostavimo. Ali čovjek koji te vidio s vojnicima

rekao je da si se otimala. Morao sam otići i uvjeriti se, barem to.”

Pogledao me ne mijenjajući izraz lica.“Imaš sreće, Saskinjo, što sam u onoj sobi vidio to što sam vidio.

Sada barem Dougal mora priznati da nisi povezana s Englezima.”“Do-dougal, ha? A što je s tobom? Š-što ti misliš?” htjela sam znati.Nije mi odgovorio, samo je kratko frknuo. Naposljetku mi se ipak

smilovao, trzajem skinuvši ogrtač od pleda sa sebe i prebacivši gapreko mog ramena, ali nije htio staviti ruku oko mene ni dodirnuti meviše no što je neophodno. Jahao je u turobnoj tišini, bijesno trzajućiuzdama, nimalo nalik na njegove uobičajene elegantne kretnje.I sama uzrujana i uznemirena, nisam bila raspoložena za njegovu

ćudljivost.“Pa, što je onda? Što ti je?” nestrpljivo sam ga upitala. “Za Boga

miloga, nemoj se duriti.” Rekla sam to nešto oštrijim glasom no štosam namjeravala, pa sam osjetila da se još malo ukrućuje. Iznenadaje okrenuo glavu konja u stranu i zaustavio ga pokraj ceste. Prije nošto sam shvatila što se događa, sjahao je i spustio me sa sedla.Nezgrapno sam sletjela na tlo, zateturavši da zadržim ravnotežu kadsu mi stopala udarila o zemlju.Dougal i ostali zastali su kad su vidjeli da smo stali. Jamie im je

kratkom, oštrom gestom dao znak da nastave dalje, a Dougal mu jeodmahnuo da shvaća. “Nemoj se predugo zadržati”, doviknuo je, pasu opet krenuli.Jamie je pričekao dok nisu dovoljno odmaknuli da nas više ne

mogu čuti. Zatim me grubo okrenuo prema sebi. Očito je bio bijesan,na rubu eksplozije. Osjetila sam da i mene hvata bijes. Odakle mupravo da tako postupa sa mnom?“Duriti!” rekao je. “Duriti, rekla si? Upotrebljavam svu samokontrolu

koju imam da te ne prodrmam dok ti ne poispadaju zubi, a ti mikažeš da se ne durim!”“Što ti je, za ime Boga?” bijesno sam upitala. Pokušala sam se

osloboditi iz njegova stiska, ali njegovi su mi se prsti žarili unadlaktice poput zubaca na klopci za životinje.“Što mi je? Reći ću ti što mi je, kad me već pitaš!” procijedio je

kroza zube. “Umoran sam od toga da stalno dokazujem kako ti nisiengleski špijun. Umoran sam od toga da stalno pazim na tebe, bojećise kakvu ćeš glupost učiniti u sljedećem trenutku. A jako sam

umoran od toga da me ljudi pokušavaju prisiliti da gledam kako tesiluju! To mi ne predstavlja nikakav užitak!”“Misliš da sam ja uživala?” povikala sam. “Želiš li mi reći da je to

moja krivica?!” Nato me malo prodrmao.“Da, to je tvoja krivica. Da si jutros ostala tamo gdje sam ti naredio,

ovo se ne bi dogodilo! Ali ne, ti me ne želiš slušati, jer ja sam ti samomuž, pa zašto da se osvrćeš na mene? Kvragu, radiš sve što tipadne na pamet, i prije no što se snađem, nađem te kako ležiš naleđima s podignutom suknjom, a među nogama ti je najgore smeće uzemlji, na rubu da te uzme pred mojim očima!” Njegov škotskinaglasak, obično jedva primjetan, svake je sekunde postajao svejači, što je nepogrešiv znak da je uznemiren i nije mi trebao dodatnipokazatelj.U tom smo se trenutku već skoro dodirivali nosovima vičući jedno

drugom u lice. Jamie je bio sav zajapuren od bijesa, a ja sam osjetilada mi je krv sunula u lice.“To je tvoja krivica, zato što me stalno ignoriraš i sumnjičiš! Rekla

sam ti istinu o tome tko sam! I rekla sam ti da nema opasnosti akopođem s tobom, ali slušaš li ti mene? Ne! Ja sam samo žena, pazašto da se obazireš na ono što ti govorim? Žene moraju postupatikako im se kaže, slijediti naređenja i krotko sjediti skrštenih ruku,čekajući da se njihovi muškarci vrate i da im kažu što da rade!”Nesposoban da se kontrolira, opet me zatresao.“Da si me poslušala, sada ne bismo morali bježati, sa stotinu

crvenih kaputa za petama! Bože, ženo, ne znam trebam li te zadavitiili baciti te na tlo i ubiti boga u tebi, ali, Isusa mi, nešto ti želimučiniti.”Uto sam učinila odlučan pokušaj da ga udarim nogom u jaja.

Izmaknuo se i gurnuo mi koljeno među noge, čime je učinkovitospriječio sve sljedeće pokušaje.“Pokušaj to još jedanput pa ću te tako ošamariti da će ti zazvoniti u

ušima”, zarežao je.“Ti si divljak i budala”, dahnula sam, nastojeći osloboditi ramena iz

njegova stiska. “Misliš li da sam namjerno dopustila Englezima dame uhvate?”“Da, mislim da si to namjerno učinila, da mi se osvetiš za ono što ti

se dogodilo na proplanku!”

Zinula sam od čuda.“Na proplanku? S engleskim dezerterima?”“Da! Ti smatraš da sam te tamo trebao zaštititi, i imaš pravo. Ali

nisam mogao; morala si to učiniti sama, i sada mi se osvećuješ takoda namjerno dovodiš sebe, moju ženu, u ruke čovjeka koji je proliomoju krv.”“Tvoju ženu! Tvoju ženu! Tebi uopće nije stalo do mene! Ja sam

samo tvoje vlasništvo; to ti je važno samo zato što smatraš da samtvoje vlasništvo, a ne možeš podnijeti da netko uzme nešto štopripada tebi!”“Da, ti si moje vlasništvo”, zaurlao je i zario mi prste u ramena

poput šiljaka. “I da, ti si moja žena, sviđalo se to tebi ili ne.”“E pa, ne sviđa mi se! Nimalo mi se ne sviđa! Ali ni to nije važno,

zar ne? Sve dok sam tu da ti grijem krevet, tebe nije briga što jamislim ili kako se osjećam! Za tebe je žena samo to - netko u kogaćeš gurnuti kitu kad te spopadne želja!”Nato je mrtvački problijedio i počeo me žestoko tresti. Glava mi se

snažno trznula, a zubi zacvokotali, od čega sam se bolno ugrizla zajezik.“Pusti me!” povikala sam. “Pusti me, gade pohotni!” Namjerno sam

upotrijebila izraz kojim se dezerter Harry poslužio na proplanku,pokušavajući ga povrijediti. Ispustio me i odmaknuo se jedan korak,zažarena pogleda.“Kujo prostačka! Nećeš tako razgovarati sa mnom!”“Razgovarat ću kako god želim! Ne možeš mi ti govoriti što da

radim!”“Čini se da ne mogu! Učinit ćeš što hoćeš, ma koga time povrijedila,

zar ne? Ti sebična, svojeglava...”“Povrijedila sam tvoj vražji ponos!” povikala sam. “Ja sam nas oboje

spasila na onom proplanku, a ti to ne možeš podnijeti, zar ne? Samosi stajao tamo! Da nisam imala nož, sada bismo oboje bili mrtvi!”Dok nisam izrekla te riječi, uopće nisam bila svjesna da se ljutim na

njega zato što me nije uspio zaštititi od engleskih dezertera. Da sambila u trezvenijem raspoloženju, tako nešto uopće mi ne bi palo napamet. Bila bih mu rekla da to nije njegova krivica. Puka je sreća štosam imala nož, bila bih mu rekla. Ali sada sam shvatila da sam, bilo

to racionalno ili ne, nekako osjećala da mu je bila dužnost zaštititi mei da me iznevjerio. Možda zato što je on očito tako osjećao.Stajao je i bijesno me gledao, dašćući od emocija. Kad je opet

progovorio, glas mu je bio tih i promukao od strasti.“Jesi li vidjela onaj stup u dvorištu utvrde?” Kratko sam kimnula

glavom.“E pa, mene su svezali za taj stup, kao životinju, i bičevali do krvi!

Te ću ožiljke nositi do smrti. A da danas popodne nisam imao vraškusreću, to bi bilo najmanje što bi mi se dogodilo. Vjerojatno bi me prvobičevali a onda objesili.” Glasno je gutnuo pljuvačku i nastavio.“I premda sam to znao, ni trenutka nisam oklijevao da odem na to

mjesto za tobom, iako sam mislio da je Dougal možda u pravu! Aznaš li odakle mi pištolj koji sam upotrijebio?” Obamrlo samodmahnula glavom, osjećajući da mi bijes počinje jenjavati. “Ubiosam jednog stražara pokraj zida. On je pucao na mene, zato jepištolj bio prazan. Promašio je, a ja sam ga ubio bodežom i ostaviobodež da mu viri iz prsnog koša kad sam začuo tvoj krik. Ubio bihdeset ljudi da dođem do tebe, Claire.” Glas mu je napukao.“A kad si kriknula, krenuo sam prema tebi, naoružan samo praznim

pištoljem i svojim dvjema rukama.” Sada je govorio malo mirnije, alipogled mu je još uvijek bio divlji od boli i bijesa. Ja sam šutjela.Uznemirena užasom svog susreta s Randallom, uopće nisamshvatila kakva mu je očajnička hrabrost trebala da dođe za mnom uutvrdu.Iznenada se okrenuo od mene i objesio ramena.“Imaš pravo”, rekao je tihim glasom. “Da, imaš pravo.” Bijes mu je

iznenada nestao iz glasa, a zamijenio ga je ton kakav nikad prijenisam čula, čak ni kad je trpio krajnje tjelesne boli.“Povrijeđen mi je ponos. A ponos je gotovo sve što mi je ostalo.”

Naslonio je podlaktice na hrapavu koru borova stabla i pustio da muglava iscrpljeno padne na njih. Govorio je tako tihim glasom da samga jedva čula.“Razdireš mi dušu, Claire.”Nešto vrlo slično događalo se i s mojom dušom. Nesigurno sam mu

prišla s leđa. Nije se pomaknuo, čak ni kad sam ga zagrlila okostruka. Naslonila sam obraz na njegova pogrbljena leđa. Drhtao je, akošulja mu je bila vlažna, promočena znojem od siline strasti.

“Žao mi je”, jednostavno sam rekla. “Molim te, oprosti mi.” Okrenuose i čvrsto me zagrlio. Osjetila sam da mu drhtavica postupnopopušta.“Opraštam ti, curo”, napokon mi je promrmljao u kosu. Zatim me

pustio i pogledao, trijezno i formalno.“I meni je žao”, rekao je. “Zamolit ću te da mi oprostiš na mojim

riječima, rekao sam više no što sam mislio. Hoćeš li i ti oprostitimeni?” Nakon njegovih posljednjih riječi, jedva sam smatrala da muimam što oprostiti, ali kimnula sam glavom i stisnula mu ruke.“Opraštam ti.”U opuštenijoj tišini, opet smo zajahali konja. Pred nama se protezao

dug komad ravne ceste i ja sam daleko naprijed spazila mali oblakprašine koji su Dougal i ostali ostavljali za sobom.Jamie je opet bio sa mnom; pridržavao me jednom rukom dok smo

jahali, pa sam se osjećala sigurnije. Ali nejasan osjećajpovrijeđenosti i distance nije nestao; još uvijek nismo zaliječili sverane. Oprostili smo jedno drugom, ali riječi koje smo izgovorilizadržale su se u sjećanju i nisu bile zaboravljene.

22.Razračunavanje

Stigli smo u Doonesbury dobrano poslije mraka. Srećom, bilo je toprilično veliko mjesto, s postajom za kočiju i gostionicom. Dok jeplaćao gostioničaru, Dougal je načas zažmirio od muke; trebalo jeizdvojiti priličan broj dodatnih srebrnjaka da bi se osiguralagostioničareva šutnja o našoj nazočnosti.Ali srebrnjaci su nam također osigurali obilnu večeru i mnogo piva.

Unatoč hrani, večera je protekla u sumornoj atmosferi, uglavnom utišini. Sjedeći u poderanoj haljini, skromno pokrivenoj Jamiejevomkošuljom, očito sam bila u nemilosti. Svi osim Jamieja ponašali su sekao da sam nevidljiva, a čak ni on nije učinio mnogo više nego da svremena na vrijeme gurne kruh i meso u mom smjeru. Osjetila samolakšanje kad smo napokon otišli u sobu na katu, premda je bilamala i skučena.S uzdahom sam se skljokala na krevet, ne obazirući se na stanje

posteljine.“Mrtva sam umorna. Ovo je bio naporan dan.”“Da, to je točno.” Jamie je otkopčao ovratnik i manšete i otpasao

remen za mač, ali nije se pokrenuo da se razodjene dalje. Izvukao jeremen iz korica i udvostručio ga, zamišljeno svijajući kožu.“Dođi u krevet, Jamie. Što čekaš?”Prišao je krevetu i zastao, blago njišući pojas naprijed-natrag.“Pa, curo, bojim se da večeras moramo riješiti još jednu stvar prije

spavanja.” Osjetila sam iznenadan ubod strepnje.“Što to?”Nije mi odmah odgovorio. Namjerno nije sjeo na krevet do mene;

umjesto toga primaknuo je stolac i sjeo na njega, sučelice meni.“Shvaćaš li ti, Claire, da smo svi mi danas popodne mogli biti

ubijeni?” upitao me tihim glasom.Posramljeno sam oborila pogled na poplun.“Da, shvaćam. To je moja krivica. Žao mi je.”“Dakle shvaćaš”, rekao je. “A znaš li što bi se dogodilo da je netko

od nas učinio takvu stvar i doveo ostale u opasnost? Vjerojatno bi ga

bičevali ili bi mu odsjekli uši, a možda bi ga i ubili na licu mjesta.”Problijedjela sam.“Ne, nisam to znala.”“Ja znam da ti još nisi posve upoznala naše običaje, i to ti je neka

isprika. Ali ja sam ti rekao da ostaneš skrivena. Da si me poslušala,do ovoga ne bi došlo. Sad će nas Englezi posvuda tražiti, pa ćemose morati skrivati danju i putovati noću.”Zastao je. “A što se tiče satnika Randalla... e pa, to je već nešto

drugo.”“Jako mi je žao, Jamie”, rekla sam. Jamie je na moju ispriku

odmahnuo rukom.“Eh, da si time povrijedila samo mene, ne bih to više nikad

spomenuo. Iako, kad već razgovaramo o tome”, dobacio mi je oštarpogled, “reći ću ti da me je gotovo ubilo kad sam vidio tu životinju srukama na tebi.” Skrenuo je pogled na vatru, smrknuta lica, kao da usebi ponovo proživljava današnje događaje.Pomislila sam da mu ispričam o Randallovim... teškoćama, ali

bojala sam se da bi to učinilo više štete nego koristi. Očajnički samga željela zagrliti i zamoliti da mi oprosti, ali nisam ga se usudiladodirnuti. Nakon dugog trenutka tišine, uzdahnuo je, ustao iremenom se lagano lupnuo o bedra.“Dobro onda”, rekao je. “Najbolje da to obavimo. Napravila si veliku

štetu ne poslušavši moje naredbe i zbog toga ću te kazniti, Claire.Sjećaš li se što sam ti rekao kad sam te jutros ostavio?” Dobro samse toga sjećala, pa sam žurno skočila preko kreveta i naslonila seleđima na zid.“Što želiš reći?”“Znaš ti dobro što želim reći”, odgovorio je čvrstim glasom. “Klekni

pokraj kreveta i podigni suknju, curo.”“Neću to učiniti!” Čvrsto sam objema rukama uhvatila visoku nogu

kreveta i povukla se još dublje u kut.Jamie me načas škiljeći gledao, razmišljajući što da učini. Sinulo mi

je da je dobrih dvadesetak kila teži od mene i da ga ništa nesprečava da mi učini što god poželi. Ali naposljetku se ipak odlučioza razgovor a ne za akciju, pa je pažljivo odložio remen i dopuzaopreko kreveta do mene.“Slušaj, Claire...” počeo je.

“Rekla sam ti da mi je žao!” planula sam. “A to sam ozbiljno mislila.Nikad više neću učiniti nešto slično!”“U tome i jest stvar”, polako je odvratio. “Ti bi to mogla opet učiniti.

A to je zato što ne shvaćaš stvari dovoljno ozbiljno. Mislim da tidolaziš s mjesta gdje su stvari lakše. U tvom svijetu, zanemaritizapovijedi i uzeti stvari u svoje ruke nije pitanje života i smrti. Unajgorem slučaju, time možeš nekoga dovesti u neugodnu situacijuili naljutiti, ali to vjerojatno nikoga neće ubiti.” Gledala sam kakoprstima nabire smećkasti pled kilta i sređuje misli.“Neugodna je istina da na mjestima i u vremenima kao što je ovo,

sitna djela mogu imati vrlo ozbiljne posljedice - osobito za čovjekapoput mene.” Vidio je da sam na rubu suza i potapšao me poramenu.“Ja znam da ti nikad ne bi namjerno dovela u opasnost ni mene ni

bilo koga drugog. Ali lako bi to mogla učiniti nenamjerno, kao što siučinila danas, zato što mi još uvijek ne vjeruješ kad ti kažem da sustvari opasne. Ti si navikla razmišljati vlastitom glavom, i znam”,postrance me pogledao, “da nisi naviknuta da ti muškarac govori štoda radiš. Ali moraš to naučiti, za dobro svih nas.”“U redu”, polako sam odvratila. “Shvaćam. Dakako, imaš pravo. U

redu, odsad ću slušati tvoje zapovijedi, čak ako se i ne slažem snjima.““Dobro.” Ustao je i dohvatio remen. “A sad, ustani s kreveta da to

obavimo.”Zinula sam od šoka.“Što! Pa rekla sam ti da ću te odsad slušati!”S očajanjem je uzdahnuo i opet sjeo na stolac. Mirno me pogledao.“Slušaj me sad. Kažeš mi da razumiješ i ja ti vjerujem. Ali razlika je

razumjeti nešto i doista to znati duboko u sebi.” Nevoljko samkimnula glavom.“U redu. E sad, moram te kazniti, i to iz dva razloga: prvo, zato da

to doista shvatiš.” Iznenada se nasmiješio. “Iz osobnog ti iskustvamogu reći da dobre batine natjeraju čovjeka da razmotri stvari uozbiljnijem svjetlu.” Čvršće sam stisnula nogu kreveta.“A drugi je razlog ovaj”, nastavio je. “Moram to učiniti zbog ostalih.

Sigurno si primijetila kako su se svi večeras držali.” Doista sam to

primijetila. Za večerom mi je bilo tako neugodno da sam osjetilaolakšanje kad sam pobjegla u sobu.“Postoji nešto što se zove pravda, Claire. Svima si nanijela

nepravdu i za to moraš biti kažnjena.” Duboko je uzdahnuo. “Ja samti muž, pa je moja dužnost da to učinim. A to ću i učiniti.”Snažno sam se protivila tom prijedlogu, i to iz nekoliko razloga. Što

god da je u ovoj situaciji pravedno - a morala sam priznati da jeJamie barem djelomice u pravu - pomisao da me itko tuče, iz bilokojeg razloga, duboko je vrijeđala moj osjećaj samopoštovanja.Osjećala sam duboku izdaju što mi muškarac kojeg sam smatrala

prijateljem namjerava učiniti takvo što. A moj nagon samoodržanjabio je užasnut mišlju da se prepustim na milost i nemilost nekometko rukuje dvosjeklim mačem od osam kila kao da je metlica zamuhe.“Neću ti dopustiti da me istučeš”, rekla sam odlučnim glasom,

čvrsto stežući nogu kreveta.“Oh, nećeš?” Podigao je crvenkastožute obrve. “E pa, moram ti

reći, curo, ne vjerujem da ti o tome odlučuješ. Sviđalo se to tebi iline, ti si mi žena. Kad bih ti poželio slomiti ruku ili hraniti te samokruhom i vodom, ili ne puštati te danima iz sobe - a nemoj misliti dame ne dovodiš u iskušenje - mogao bih to učiniti, a kamoli da tiugrijem stražnjicu.”“Vikat ću!”“Vjerojatno. Ako ne prije, onda sigurno kad te počnem tući. Ti imaš

dobra pluća, pa očekujem da će te čuti sve do najbliže farme.”Odbojno se nacerio i prešao preko kreveta po mene.S izvjesnim mi je teškoćama raširio prste i snažno me povukao na

rub kreveta. Ja sam ga udarila nogom u cjevanicu, ali nisam imalacipele pa ga nisam ozlijedila. Malo je zastenjao i uspio me poleći nakrevet, licem nadolje, i svinuti mi ruke da me zadrži u tom položaju.“Učinit ću to, Claire! Ako se ne budeš opirala, smatrat ću da je

račun podmiren s dvanaest udaraca.”“A ako se budem opirala?” upitala sam drhtavim glasom. Dohvatio

je remen i lupnuo njime o svoju nogu s gadnim pljeskom.“Onda ću ti staviti koljeno na leđa i tući te dok me ruka ne zaboli, a

upozoravam te, ti ćeš se umoriti mnogo prije mene.”

Odmakla sam se od kreveta i okrenula se da ga pogledam u lice,stegnutih šaka.“Barbarine! Sadistu!” bijesno sam prosiktala. “Ti ovo činiš radi

vlastitog užitka! Nikad ti to neću oprostiti!” Jamie je zastao i svinuoremen.“Ne znam što je to sadist”, odgovorio mi je mirnim glasom. “A ako ti

ja oprostim za ovo popodne, vjerujem da ćeš i ti oprostiti meni, čimbudeš opet u stanju sjediti.”“A što se tiče užitka...” Usne su mu zatitrale. “Rekao sam da te

moram kazniti. Nisam rekao da u tome neću uživati.”Pozvao me prstom.“Dođi ovamo.”Sutradan ujutro oklijevala sam napustiti sklonište naše sobe, pa

sam se vrzmala po sobi vežući i razvezujući vrpce na haljini ičetkajući kosu. Nisam progovorila ni riječi s Jamiejem od sinoć, alion je primijetio da oklijevam i ohrabrio me da izađem s njim nadoručak.“Ne moraš strahovati od susreta s ostalima, Claire. Vjerojatno će te

malo zadirkivati, ali neće biti ništa strašno. Glavu gore!” Kvrcnuo meispod brade, a ja sam ga ugrizla za ruku, oštro ali ne i duboko.“Ooh!” Povukao je prste. “Pazi se, curo; ne znaš gdje su mi prsti

bili.” Ostavio me hihoćući se i otišao na doručak.Nije čudo da je dobro raspoložen, ogorčeno sam pomislila. Ako je

sinoć htio osvetu, dobio ju je.Provela sam vrlo neugodnu noć. Moj kolebljivi pristanak trajao je

točno do prvog bolnog udarca kožnatog remena po mesu. Uslijedilaje kratka i žestoka borba, koja je Jamieju ostavila krvav nos, tridražesne brazgotine na obrazu i velik ugriz na zapešću. Kao što semoglo i očekivati, ja sam završila napola umotana u masni poplun skoljenom na leđima, istučena gotovo do smrti.Pokazalo se da je Jamie bio u pravu, prokleta mu bila crna škotska

duša. Muškarci su me pozdravili suzdržano ali prijateljski; sinoćnjeneprijateljstvo i prezir nestali su bez traga.Dok sam stavljala jaja na tanjur, prišao mi je Dougal i očinski me

zagrlio oko ramena.“Nadam se da Jamie sinoć nije bio previše grub prema vama, curo.

Blago rečeno, zvučalo je kao da vas kolje.”

Jako sam se zarumenjela i okrenula se kako me ne bi vidio. NakonJamiejevih neugodnih primjedaba, čvrsto sam odlučila držati jezik zazubima tijekom cijelog iskušenja. Ali, kad je došlo do toga, izazvalabih samu Sfingu da drži jezik za zubima dok je Jamie Fraser mlatiremenom.Dougal se okrenuo Jamieju, koji je za stolom jeo kruh i sir. “Hej,

Jamie, nisi baš morao napola ubiti curu. I nježan podsjetnik bio bidovoljan.” Ilustrirao je svoje riječi čvrsto me pljesnuvši po stražnjici, aja sam se trgla od boli i mrko ga pogledala.“Žuljevi na guzici nikad nikog nisu ubili”, dobacio je Murtagh s

punim ustima kruha.“Istina”, odvratio je Ned. “Sjednite ovamo, curo!”“Radije ću stajati, hvala”, dostojanstveno sam odvratila, našto su svi

prasnuli u smijeh. Jamie se zadubio u rezanje komada sira, pažljivoizbjegavajući moj pogled.Tijekom dana još su me malo dobroćudno zadirkivali, a svaki od

muškaraca našao je neku izliku da me s hinjenom sućuti potapše postražnjici, ali sve u svemu, bilo je podnošljivo, pa sam i protiv voljepočela vjerovati da je Jamie možda imao pravo, premda me jošuvijek spopadala želja da ga zadavim.Budući da sjedenje nije dolazilo u obzir, tijekom prijepodneva

obavljala sam sitne poslove kao što je šivanje i prišivanje dugmadi,što sam mogla obaviti stojeći uz prozor, pod izlikom da mi za šivanjetreba svjetlost. Ručak sam pojela stojeći, a onda smo svi otišli usvoje sobe da se odmorimo. Dougal je odlučio da pričekamo domraka prije no što krenemo prema sljedećoj postaji na našemputovanju, Bargrennanu. Jamie me slijedio u našu sobu, ali ja sammu zalupila vrata pred nosom. Neka opet spava na podu.Sinoć je bio prilično taktičan; odmah nakon obavljena posla opet je

stavio remen i bez riječi izašao iz sobe. Vratio se sat vremenaposlije, kad sam već ugasila svjetlo i legla u krevet, ali imao jedovoljno pameti da ne legne u krevet do mene. Zagledao se u tamugdje sam ja nepomično ležala, a onda je duboko uzdahnuo, umotaose u svoj ogrtač i legao na pod pokraj vrata.Bila sam previše bijesna, uznemirena i tjelesno ozlijeđena da bih

mogla zaspati, pa sam veći dio noći ležala budna, naizmjence

razmišljajući o onome što mi je Jamie rekao i želeći ustati i udariti ganogom u neko osjetljivo mjesto.Da sam mogla biti objektivna, za što nisam bila raspoložena,

možda bih priznala sebi da je imao pravo kad je rekao da neshvaćam stvari dovoljno ozbiljno. Ali nije imao pravo kad je rekao dasu stvari manje opasne u mom vremenu - ma gdje ono bilo. Zapravo,pomislila sam, istina je vjerojatnije upravo suprotna.Na razne načine, ovo mi je doba još uvijek izgledalo nestvarno, kao

da gledam kakav kazališni komad ili natjecanje za najljepšu haljinu.U usporedbi s prizorima mehaniziranog masovnog ratovanja iz mogvremena, svi sitni i žestoki sukobi što sam ih ovdje vidjela - nekolikoljudi naoružanih mačevima i mušketama - izgledali su mi više slikovitinego prijeteći.Mučile su me proporcije. Čovjek ubijen mušketom isto je tako mrtav

kao i čovjek ubijen granatom. Riječ je samo o tome da granata ubijana bezličan način, uništavajući desetke ljudi, dok iz muškete pucajedan čovjek koji gleda u oči onoga kojeg ubija. A meni je to višenalikovalo na umorstvo nego na ratovanje. Koliko ljudi treba poginutida bi se to moglo nazvati ratom? Možda toliko da ne moraju doistavidjeti jedan drugoga? A ipak, za Dougala, Jamieja, Ruperta i Nedaovo je očigledno rat - ili barem ozbiljan posao. Čak je i mali Murtagh,s licem štakora, imao razloga za nasilje, osim prirodnih sklonosti.A koji su to razlozi? Da bi vladao jedan kralj umjesto drugoga?

Hanoveri i Stuarti? Za mene su to bila samo imena s karte na ziduškolske učionice. Kako se to može usporediti s nezamislivim zlomHitlerova Reicha? Pretpostavljam da se ti vladari razlikuju za one kojižive pod njihovom vlašću, premda se meni te razlike čine trivijalnima.Ali kad se pravo da čovjek živi onako kako želi, smatralo trivijalnim?Je li pravo da čovjek sam odabere svoju sudbinu manje vrijedno odpotrebe da se izbjegne veće zlo? Razdraženo sam se promeškoljilau krevetu i oprezno protrljala bolnu stražnjicu. Zapiljila sam se uJamieja, koji je ležao sklupčan pokraj vrata. Disanje mu je biloravnomjerno ali plitko; možda ni on ne može zaspati. Ponadala samse da je .tako.Isprva sam bila sklona gledati na cijelu svoju neobičnu i nesretnu

pustolovinu kao na melodramu; takve se stvari naprosto ne događajuu stvarnom životu. Doživjela sam mnogo šokova otkako sam

zakoračila kroz onaj procjep u kamenu, ali najgori od njih dogodio mise danas popodne.Jack Randall, toliko sličan Franku, a ipak tako strašno različit od

njega. Kad mi je spustio ruku na dojku, to je iznenada stvorilo vezuizmeđu mog prijašnjeg života i života koji sam sada vodila i spojilomoje odvojene stvarnosti s praskom, poput udara groma. A tu je iJamie: njegovo lice, ukočeno od straha na prozoru Randallove sobe,izobličeno bijesom pokraj ceste, ukočeno od boli zbog mojih uvreda.Jamie. Bez dvojbe, Jamie je stvaran, stvarniji no što mi je ikad itko

bio, stvarniji čak i od Franka i života što sam ga vodila u 1945.godini. Jamie, nježni ljubavnik i dvolični gad.Možda je u tome dio problema. Jamie mi je tako potpuno

ispunjavao osjetila da mi se svijet oko njega činio gotovo nevažnim.Ali nisam si više mogla dopustiti da zanemarujem taj svijet. Moja gaje nesmotrenost danas popodne umalo ubila, a želudac mi seokrenuo na pomisao da ga izgubim. Iznenada sam se uspravila nakrevetu, s namjerom da ga odem probuditi i kažem mu neka legne ukrevet pokraj mene. Ali kad sam svom svojom težinom sjela narezultate njegovih djela, isto sam se tako naglo predomislila i bijesnose spustila natrag na trbuh.Nakon što sam tako provela noć, razapeta između napadaja bijesa i

filozofskih razmatranja, bila sam posve iscrpljena. Spavala samcijelo popodne i pospano se odvukla na laganu večeru kad meRupert probudio upravo prije mraka.Dougal mi je kupio novog konja, nedvojbeno se zgrčivši zbog

troška. Bila je to dobra kobila, premda neskladno građena, blagapogleda i kratke, čekinjaste grive, pa sam joj smjesta dala imeDikica.Nisam računala s učincima dugotrajnog jahanja nakon jakog

premlaćivanja. Sumnjičavo sam pogledala kruto sedlo na Dikičinimleđima, iznenada shvativši što me čeka. A onda je debeli ogrtač paopreko sedla, a Murtaghovo sjajno crno štakorsko oko zavjerenički mije namignulo s druge strane kobile. Odlučila sam patiti udostojanstvenoj tišini i sjela u sedlo, turobno stisnuvši zube.Činilo se da među muškarcima postoji neizrečena zavjera

galantnosti; naizmjence su se u čestim intervalima zaustavljali daisprazne mjehur, što mi je omogućavalo da na nekoliko minuta

sjašem i kriomice protrljam svoju bolnu pozadinu. S vremena navrijeme, netko bi predložio da zastanemo zbog pića, što jezahtijevalo da i ja stanem, budući da je Dikica nosila boce s vodom.Drmusali smo se nekoliko sati na taj način, ali bol se postupno

pogoršavao, pa sam se neprestance premještala u sedlu. Napokonsam poslala dostojanstvenu patnju dovraga i zaključila da naprostomoram sjahati.“Stoj!” rekla sam Dikici i naglo sjahala. Dok sam se pretvarala da

pregledavam njezino prednje lijevo kopito, polako su nas okružiliostali konji.“Bojim se da je imala kamen u potkovi”, slagala sam. “Izvukla sam

ga, ali radije bih malo hodala s njom, ne želim da počne hramati.”“Ne, to ne smijemo dopustiti”, složio se Dougal. “U redu, hodajte

malo s njom, ali netko mora ostati s vama. Ovo nije baš prometnacesta i ne možemo vas ostaviti samu.” Jamie je smjesta sjahao.“Ja ću ostati s njom”, tiho je rekao.“Dobro. Nemojte se predugo zadržavati, moramo stići u Bargrennan

prije zore. Nađimo se kod znaka Crvenog vepra, gostioničar nam jeprijatelj.” Dao je znak ostalima da krenu za njim, pa su nastavilioštrim kasom i ostavili nas u prašini.Nekoliko mučnih sati u sedlu nije mi popravilo raspoloženje. Neka

Jamie pješaci sa mnom. Neka sam prokleta ako budem razgovaralas tim sadističkim, nasilnim divljakom.Na svjetlu polumjeseca koji se dizao nebom, nije mi izgledao

bogzna kako nasilno, ali sam zatomila osjećaje i nastavila hramati,pažljivo izbjegavajući njegov pogled.Moji zloupotrijebljeni mišići isprva su prosvjedovali zbog vježbe na

koju nisu bili navikli, ali nakon otprilike pola sata počela sam semnogo lakše kretati.“Sutra ćeš se osjećati mnogo bolje”, nehajno je primijetio Jamie.

“Premda nećeš moći sjediti bez nelagode do preksutra.”“A po čemu si ti takav stručnjak?” planula sam. “Često tučeš ljude?”“Pa, ne baš”, odgovorio je, neuznemiren mojim tonom. “Ovo mi je

prvi put da sam nekoga istukao. Ali zato imam veliko iskustvo sdruge strane.”“Ti?” Zinula sam od čuda. Nisam mogla zamisliti da itko podiže

remen na ovu visoku masu mišića i tetiva.

Kad mi je vidio izraz lica, nasmijao se. “Kad sam bio malo manji,Saskinjo. Ne mogu se ni sjetiti koliko sam puta dobio remenom postražnjici između svoje osme i trinaeste godine. Tada sam prerastaooca, pa mu je postalo nezgrapno da me naprći preko ograde.”“Otac te tukao?”“Da, najčešće on. Naravno, tukao me i učitelj u školi, a tu i tamo i

Dougal ili neki drugi ujak, zavisno od toga gdje sam bio i što samučinio.”Unatoč odluci da ga ignoriram, to me zainteresiralo.“A što si obično učinio?”Opet se nasmijao na mirnom noćnom zraku, tihim ali zaraznim

smijehom.“Pa, ne sjećam se svih slučajeva. Ali rekao bih da sam najčešće i

zaslužio batine. Ne vjerujem da me tata ikad istukao bez razloga,blago rečeno.” Minutu je zamišljeno hodao bez riječi.“Hm. Da vidimo. Jedanput sam dobio batine zato što sam

kamenjem gađao kokoši, jedanput zato što sam jahao na kravama ipreviše ih iscrpio za mužnju, a jedanput zato što sam pojeo savdžem s kolača a njih ostavio. Ah, da, jedanput zato što nisamzatvorio vrata staje pa su konji izašli, jedanput zato što sam zapaliogolubinjak - to je bio nesretan slučaj, nisam to namjerno učinio - ajedanput zato što sam izgubio školske udžbenike - to sam učinionamjerno...” Zastao je i slegnuo ramenima kad sam se protiv voljenasmijala.“Uobičajene stvari. Ali najčešće zato što sam nešto rekao kad sam

trebao šutjeti.”Frknuo je sjetivši se nečega. “Jedanput je moja sestra Jenny razbila

vrč. Toliko se razljutila kad sam je zadirkivao da je izgubila živce ibacila ga na mene. Kad je tata došao, zahtijevao je da mu kažemotko je razbio vrč, a ona se previše uplašila da bi priznala, pa mesamo pogledala, razrogačenih i uplašenih očiju - oči su joj plave kaoi meni, ali ljepše, obrubljene crnim trepavicama.” Opet je slegnuoramenima. “I tako sam rekao ocu da sam ga ja razbio.”“Jako plemenito!” sarkastično sam odvratila. “Sestra ti je zacijelo

bila zahvalna.”“No da, možda bi i bila. Samo što je otac cijelo vrijeme stajao s

druge strane otvorenih vrata, pa je vidio što se doista dogodilo. Tako

da je nju išibao zato što je izgubila živce i bacila vrč, a mene jeišibao dvaput; jedanput zato što sam je zadirkivao, a drugi put zatošto sam lagao.”“To nije pravedno!” ogorčeno sam rekla.“Moj otac nije uvijek bio nježan, ali obično je bio pravedan”, mirno je

odvratio Jamie. “Rekao je da je istina istina i da ljudi moraju preuzetiodgovornost za svoja djela, što je točno.” Postrance me pogledao.“Ali rekao mi je da je velikodušno od mene što sam preuzeo krivicu

na sebe, i premda me mora kazniti, mogu odabrati želim li da meišiba ili da odem u krevet bez večere.” Skrušeno se nasmijao izavrtio glavom. “Tata me prilično dobro poznavao. Odabrao samšibanje bez razmišljanja.”“Ti si prava izjelica, Jamie”, rekla sam.“Istina”, nasmijao se bez ogorčenja, “uvijek sam i bio. A i ti si,

žderonjo”, rekao je svom konju. “Strpi se malo, dok ne stanemo naodmor.” Povukao je uzde i odmaknuo znatiželjnu njušku svog konjaod primamljivog busenja trave uz cestu.“Da, moj je otac bio pravdan”, nastavio je, “i obziran u vezi s tim,

premda ja u ono doba to sigurno nisam znao cijeniti. Ako bih učiniokakvu psinu, nije me puštao da čekam na batine nego bi me odmahkaznio - ili čim bi za nju doznao. Uvijek se pobrinuo da znam zaštodobivam batine, a ako sam se htio braniti, uvijek bi me saslušao.”Dakle, to mi pokušavaš reći, pomislila sam. Neodoljivi spletkaru!Sumnjala sam da će me šarmom uspjeti odvratiti od čvrste namjereda mu prvom prilikom iskopam oči, ali samo neka izvoli pokušati.“Jesi li se ikad uspio opravdati?” upitala sam ga.“Nisam. U većini slučajeva, sve je bilo jasno, a optuženik je sam

sebe osudio. Ali katkad bih uspio malo ublažiti kaznu.” Protrljao jenos.“Jedanput sam mu rekao da je premlaćivanje sina najneciviliziraniji

način nametanja svoje volje. Odgovorio mi je da imam otprilike istotoliko razuma kao i stup pokraj kojeg stojim, a vjerojatno i manje.Rekao mi je da je poštovanje roditelja jedan od kamena temeljacaciviliziranog ponašanja i dok to ne naučim, bolje mi je da senaviknem gledati svoje nožne prste dok mi jedan od mojihbarbarskih roditelja praši tur.”

Ovog puta nasmijala sam se zajedno s njim. Na cesti je vladao mir,ona vrsta potpune tišine koja vas okruži kad ste miljama daleko odbilo koga drugog. Takvu je tišinu teško naći u mom mnogoljudnijemvremenu, kad ljudi šire svoj utjecaj pomoću strojeva, pa pojedinacmože napraviti isto toliko buke kao i čitava gomila ljudi. Ovdje sujedini zvukovi bili šum biljaka, povremeni kreštavi zov noćne ptice imekani mukli odjeci konjskih kopita.Sada sam već malo lakše hodala jer su mi se zgrčeni mišići počeli

opuštati od vježbe. A dok sam slušala Jamiejeve šaljive i skromnepriče, i moja je ljutnja malo popustila.“Naravno, nimalo nisam volio dobivati batine, ali ako sam mogao

birati, više sam ih volio dobivati od tate nego od učitelja. U učionicibismo ih najčešće dobili remenom po dlanu, a ne po stražnjici. Otacje govorio da ne bih mogao obaviti nikakav posao kad bi me išibaopo ruci, a ako me išiba po stražnjici, barem neću pasti u iskušenje dasjedim i ljenčarim.”“Obično bismo svake godine dobili novog učitelja. Učitelji nisu dugo

ostajali - najčešće bi postali farmeri ili se preselili u bogatije krajeve.Tako su slabo plaćeni da su uglavnom mršavi i gladni. Imao samjednog učitelja koji je bio tako debeo da nisam mogao povjerovati daje doista učitelj, izgledao mi je kao prerušeni svećenik.” Prisjetilasam se debeljuškastog malog oca Baina i kimnula glavom u znakslaganja.“Jednog se osobito dobro sjećam, jer nas je tjerao da stanemo pred

razred s ispruženim rukama, a onda bi nam nadugačko i naširokodržao predavanja o našim manama prije no što bi nas počeokažnjavati, a i između udaraca. Stajao bih s ispruženom rukom, punkajanja, moleći se da prestane propovijedati i prijeđe na posao, prijeno što izgubim hrabrost i počnem plakati.”“Pretpostavljam da mu je to i bila namjera”, rekla sam, i protiv volje

suosjećajući s njim.“O, da”, odvratio je bez oklijevanja. “Ali trebalo mi je izvjesno

vrijeme da to shvatim. A kad sam napokon shvatio, obično nisammogao držati jezik za zubima.” Uzdahnuo je.“I što se dogodilo?” Sada sam već gotovo zaboravila na bijes.“Pa, jednog dana natjerao me da ustanem - često me tukao zato

što nisam mogao dobro pisati desnom rukom pa sam stalno pisao

lijevom. Lupio me triput - trebalo mu je gotovo pet minuta da toobavi, tom gadu - pa me stao vrijeđati da sam glupi, lijeni i tvrdoglavimladi nesposobnjaković prije no što me opet udario. U ruci mi ježestoko gorjelo, jer to mi je bila druga kazna tog dana, a bio samuplašen jer sam znao da ću dobiti grozne batine kad se vratim kući -to je bilo pravilo; ako bih dobio batine u školi, opet bih ih dobio čimbih se vratio kući, jer otac je smatrao da je školovanje važno - no,izgubio sam živce.” Kao da želi zaštititi osjetljivi dlan, lijevom jerukom nesvjesno stegnuo uzdu.Zastao je i pogledao me. “Ja malokad gubim živce, Saskinjo, i

obično to požalim.” A to je, pomislila sam, najbliže isprici koju ćudobiti.“Jesi li i tada požalio?”“Pa, stegnuo sam šake i bijesno ga pogledao - bio je visok i mršav

tip, možda dvadeset godina star, premda je meni izgledao stariji - aonda sam mu rekao: ‘Ne bojim vas se i nećete me natjerati dazaplačem, ma koliko me jako udarili!’ On je nato duboko udahnuo ipolako izdahnuo. Pretpostavljam da sam pogriješio što sam mu torekao dok je još uvijek držao remen u ruci.”“Nemoj mi reći”, odvratila sam. “Pokušao ti je dokazati da nisi u

pravu.”“O da, pokušao je.” Jamie je kimnuo glavom, a lice mu je bilo u

mraku pod oblačnim nebom. U glasu mu se osjećalo izvjesnoturobno zadovoljstvo.“Znači da nije uspio?”Zatresao je čupavom glavom. “Nije. Ili me barem nije uspio natjerati

da zaplačem. Ali svakako me natjerao da požalim što nisam držaojezik za zubima.”Načas je zastao i okrenuo lice prema meni. Oblaci su se na

trenutak razdvojili, a svjetlost mu je dotakla rubove čeljusti i obraza,pa je izgledao pozlaćeno, kao jedan od Donatellovih arhanđela.“Kad ti je Dougal opisivao moj karakter, prije no što smo se vjenčali,

je li ti kojim slučajem spomenuo da sam katkad pomalo tvrdoglav?”Kose oči sijevnule su, sličnije Luciferu nego Mihaelu.Nasmijala sam se. “Blago rečeno. Ako se dobro sjećam, rekao je

da su Fraseri tvrdoglavi kao stijene, a ti da si najgori od svih.Zapravo”, dodala sam pomalo suho, “to sam i sama primijetila.”

Nasmiješio se i skrenuo konja da zaobiđe duboku lokvu na cesti,vodeći moga na uzdi iza sebe.“Mmph, ne mislim tvrditi da Dougal nije u pravu”, rekao je kad je

zaobišao lokvu. “Ali ako sam tvrdoglav, to sam naslijedio od oca. I onje bio takav, pa smo se povremeno zapletali u prepirke iz kojih senismo mogli izvući bez upotrebe sile. Obično bi završile tako da samse ja morao naprćiti preko ograde.”Iznenada je ispružio ruku i zgrabio uzde mog konja. “Hej, hej! Mir!

Stad, mo dhu!” Manje uplašen, njegov se konj samo trgnuo inervozno zabacio glavu.“Što je?” Unatoč tome što su dijelovi ceste i okolnog polja bili

osvijetljeni mjesečinom, nisam mogla vidjeti ništa. Pred nama je bioborov šumarak, a činilo se da konji nisu skloni da mu se primaknu.“Ne znam. Ostani ovdje i budi tiha. Zajaši svog konja i uhvati uzde

moga. Ako ti doviknem, pusti uzde i bježi”, odgovorio je Jamie tihim inehajnim glasom, smirujući i mene i konje. Svom je konjupromrmljao “Sguir!” i pljusnuo ga po vratu da ga natjera bližemojemu, a onda je s rukom na bodežu nestao u vrijesku.Napela sam oči i uši ne bih li razabrala što to još uvijek uznemirava

konje. Vrpoljili su se i udarali nogama o tlo, razdraženo trzajućiušima i repovima. Oblaci su se sada već razbili i plovili na noćnomvjetru, ostavljajući samo raspršene tragove na licu sjajnogpolumjeseca. Unatoč mjesečini, nisam mogla ništa vidjeti na cestiispred sebe, a ni u prijetećem šumarku.Činilo se da je ovo previše kasan sat i nezanimljiva cesta za

drumske razbojnike, koji su u škotskom gorju ionako rijetki; ovdje jepremalo putnika da bi se isplatilo postavljati zasjede.Šumarak je bio mračan, ali ne i miran. Borovi su tiho šumjeli, a

milijuni iglica njihali se na vjetru. Borovi su drevno drveće i izgledajujezovito u polumraku. Golosjemenjače, nositelji češera, rasipačikrilatih plodova, mnogo stariji i čvršći od hrastova i jasika s mekanimlišćem i krhkim granama. Prikladan dom za Rupertove duhove izloduhe.Samo se ti možeš uplašiti drveća, zlovoljno sam pomislila. Ali gdje

je Jamie?Uto me jedna ruka zgrabila za stegna i natjerala da jauknem kao

uplašeni šišmiš, što je prirodna posljedica pokušaja da čovjek krikne

dok mu je srce u ustima. S nerazumnim bijesom osobe obuzeteiracionalnim strahom, udarila sam ga nogom u prsa.“Nemoj mi se tako prikradati!”“Tiho”, rekao je. “Hodi sa mnom.” Povukao me sa sedla bez velike

ceremonije, spustio na tlo i žurno sapeo konje, koji su uznemirenorzali iza naših leđa dok me odvodio u visoku travu.“Što je?” prosiktala sam, posrćući preko korijenja i stijena.“Tiho. Nemoj govoriti. Spusti pogled i gledaj moja stopala. Slijedi

moje korake i stani kad te dodirnem.”Polako i manje-više tiho, otišli smo do ruba borova šumarka. Pod

drvećem bilo je mračno, samo mrvice svjetlosti padale su na pokroviglica pod našim stopalima. Čak ni Jamie nije mogao nečujno hodatipo takvoj podlozi, ali šum suhih iglica pod našim nogama gubio se ušumu zelenih iglica iznad nas.Zatim smo naišli na pukotinu u pokrovu, na mjestu gdje se granitna

masa dizala sa šumskog tla. Ovdje me Jamie gurnuo pred sebe,vodeći moje ruke i stopala uz mrvljivu kosinu jednog humka. Na vrhuje bilo dovoljno mjesta da legnemo na trbuh jedno do drugoga.Jamie je primaknuo usta mom uhu, jedva dišući. “Pogledaj na desnustranu, deset metara ispred nas. Na čistini. Vidiš li ih?”Čim sam ih ugledala, mogla sam ih i čuti. Bio je to mali čopor

vukova, možda osam ili deset životinja. Nisu zavijali. Plijen je ležao usjeni, samo mračna mrlja s uzdignutom nogom, tankom poput štapa,koja je vibrirala pod udarcima zuba koji su otkidali meso s trupla.Čulo se samo povremeno tiho režanje ili cviljenje kad bi koja odraslaživotinja odgurnula mladunče od zalogaja, i zadovoljni šumovijedenja, žvakanja i pucketanja kostiju.Kad su mi se oči bolje privikle na taj prizor, obasjan komadićima

mjesečine, uspjela sam razabrati nekoliko kudravih prilika koje susite i mirne ležale pod drvećem. Tu i tamo zablistali bi komadići sivogkrzna, a vukovi koji su još uvijek stajali pokraj trupla, gurali su se ikopali tražeći mekše meso koje su njihovi prethodnici previdjeli.Iznenada se jedna glava žutih očiju uspravila u traku svjetlosti i

naćulila uši. Ispustila je tihi glas upozorenja, nešto između cviljenja irežanja, a onda se pod drvećem iznenada sve prestalo pomicati.Žute oči kao da su se zapiljile u moje. U izgledu životinje nije bilo ni

straha ni znatiželje, samo oprezno prepoznavanje. Jamie mi je

položio ruku na leđa kako bi me upozorio da se ne mičem, premdanisam osjećala želju da pobjegnem. Činilo mi se da bih satima moglagledati tu vučicu u oči - bila sam sigurna da je riječ o ženki, premdane znam zašto - ali onda je ona jedanput naćulila uši kao da meotpušta i opet se nagnula nad svoj obrok.Ostali smo ih gledati još nekoliko minuta, mirne na isprekidanim

zrakama svjetlosti. Napokon mi je Jamie dodirnuo ruku u znak da jevrijeme da odemo.Dok smo se vraćali kroz travu na cestu, zadržao je ruku na mojoj

kako bi me pridržavao. Bilo je to prvi put otkako me spasio iz FortWilliama da sam mu dopustila da me dodirne. Još uvijek poddojmom prizora s vukovima, nismo mnogo govorili, ali opet smo sepočeli osjećati ugodno u međusobnom društvu.Dok smo hodali, razmišljajući o pričama koje mi je ispripovijedao,

nisam mogla da ne cijenim posao koji je obavio. Uspio mi je prenijetiporuku bez ijedne riječi objašnjenja ili isprike. Pravedno sam tekaznio, govorila mi je ta poruka, onako kako su me naučili. A biosam milostiv koliko sam mogao. Nisam te mogao poštedjeti boli iponiženja, ali zauzvrat ti darujem priče o svojim bolima iponiženjima, kako bi lakše mogla podnijeti svoje.“Jesi li im to jako zamjerao?” naglo sam ga upitala. “To što su te

tukli, hoću reći. Jesi li lako prelazio preko toga?”Lagano mi je stisnuo ruku, a onda ju je ispustio.“Najčešće bih zaboravio na to čim bi bilo gotovo. Osim posljednji

put; za to mi je trebalo vremena.”“Zašto?”“Pa... kao prvo, tada sam već imao šesnaest godina i bio odrastao

čovjek... ili sam barem tako vjerovao. A kao drugo, vraški meboljelo.”“Ne moraš mi to ispričati ako ne želiš”, rekla sam mu osjetivši da

oklijeva. “Je li to bolna priča?”“Ni približno tako bolna kao same batine”, rekao je kroza smijeh.

“Ne, nemam ništa protiv toga da ti je ispričam. Ali to je duga priča.”“Još je dug put do Bargrennana.”“Istina. No dobro. Sjećaš se da sam ti rekao kako sam kao

šesnaestogodišnjak proveo godinu dana u dvorcu Leoch? Bio je todogovor između Columa i mog oca - kako bih se upoznao s ljudima

iz majčina klana. Dvije sam godine živio kod Dougala, a onda samna godinu dana otišao u dvorac, da naučim manire, latinski i sličnestvari.”“Oh. Pitala sam se kako to da si bio tamo.”“Da, tako je to bilo. Bio sam krupan za svoje godine, ili barem visok,

a već sam tada bio dobar mačevalac i bolji konjanik od većine.”“A i jako skroman”, dodala sam.“Ne baš jako. Drzak kao sam vrag, brži na jeziku nego sada.”“Da čovjek ne povjeruje”, ironično sam odvratila.“Točno tako, Saskinjo. Otkrio sam da imam sposobnost nasmijavati

ljude, pa sam se često šalio, ne mareći mnogo ni što govorim nikome. Katkad sam bio okrutan prema drugim momcima, premda mito nije bila namjera, ali naprosto nisam mogao odoljeti da se neizbrbljam kad bi mi pala na pamet kakva duhovita primjedba.”Podigao je pogled prema nebu kako bi procijenio koliko je sati.

Sada kad se mjesec spustio, bilo je još mračnije. Prepoznala samOrion kako pluta iznad obzora i taj me poznati prizor na neki načinutješio.“I tako sam jednog dana prekardašio. Bio sam u društvu s

nekolicinom drugih momaka, išli smo hodnikom, kad sam na drugomkraju ugledao gospođu FitzGibbons. Nosila je veliku košaru, velikugotovo poput nje, i njihala se naprijed-natrag u hodu. Znaš kako onasada izgleda, a ni onda nije bila mnogo mršavija.” S nelagodom jeprotrljao nos.“No, rekao sam nekoliko nepristojnih stvari o njezinu izgledu.

Duhovitih, ali vrlo nepristojnih. To je prilično zabavilo moje drugove.Nisam shvatio da me i ona čula.”Sjetila sam se goleme dame iz dvorca Leoch. Uvijek je bila dobro

raspoložena, ali nisam vjerovala da je ona vrsta osobe koju se moževrijeđati bez posljedica.“I što je učinila?”“Ništa - tada. Nisam shvatio da me čula sve dok sutradan nije došla

na skup u dvorani i ispričala Columu sve o tome.”“Oh, Bože!” Znala sam koliko Colum cijeni gospođu Fitz, pa nisam

vjerovala da bi on olako prešao preko bilo kakve nepristojnostiprema njoj. “Što se dogodilo?”“Isto što se dogodilo i Laoghaire - umalo.” Zahihotao se.

“Ali ja sam postao vrlo hrabar, pa sam ustao i rekao da odabirempremlaćivanje šakama. Trudio sam se da ostanem vrlo miran i dasve to prihvatim kao odrastao čovjek, premda mi je srce lupalo kaokovačev čekić, a kad sam pogledao Angusove ruke, malo mi jepozlilo. Izgledale su kao stijene, i to velike. Nekoliko se ljudi udvorani nasmijalo; tada još nisam bio ovako visok, a imao sam upolamanju kilažu. Mali Angus mogao mi je jednim udarcem odrubitiglavu.”“U svakom slučaju, Colum i Dougal namrštili su se, premda sam

stekao dojam da su zapravo zadovoljni što imam dovoljno hrabrostida odaberem šake. A onda je Colum rekao ne, ako se već ponašamkao dijete, bit ću i kažnjen kao dijete. Dao je znak glavom i prije nošto sam se stigao pomaknuti, Angus me pred čitavom dvoranomprebacio preko koljena, podigao mi kilt i namlatio me svojimremenom.”“Oh, Jamie!”“Mmmphm. Vjerojatno si primijetila da Angus obavlja svoj posao

vrlo profesionalno? Zadao mi je petnaest udaraca, a još i danastočno pamtim kamo je svaki sletio.” Zadrhtao je od sjećanja. “Nosiosam ožiljke još tjedan dana.”Odlomio je nekoliko grančica s borovim iglicama s najbližeg drveta i

raširio ih poput lepeze između palca i ostalih prstiju. Miris terpentinaiznenada je postao oštriji.“Pa, nisu mi dopustili da tiho odem i viđam rane u samoći. Kad je

Angus završio sa mnom, Dougal me uhvatio za kožu na vratu iodvukao me na drugi kraj dvorane. A onda su me prisilili da sevratim čitavim putem na koljenima, preko kamena. Morao samkleknuti pred Columovim sjedalom i zamoliti gospođu Fitz zaoproštaj, pa onda i Columa, a zatim se ispričati svima u dvorani zbognepristojnosti. Na kraju sam morao zahvaliti Angusu na šibanju.Umalo sam se ugušio dok sam mu zahvaljivao, ali on je bio vrlomilostiv, sagnuo se i pomogao mi da ustanem. Zatim su me posjelina stolac pokraj Columa i prisilili da ostanem sjediti do krajavijećanja.”Obrambeno se zgrbio. “Bio je to najgori sat u mom životu. Lice mi je

gorjelo, a i stražnjica, koljena su mi bila oguljena, a nisam mogaonikamo pogledati osim u svoja stopala, ali najgore od svega bilo je to

što mi se grozno pišalo. Umalo sam svisnuo od muke; radije bih biopristao da mi se mjehur rasprsne nego da se nakon svega predsvima još i upišam u gaće, ali malo je nedostajalo. Oznojio sam sedo kože.”Suspregnula sam smijeh. “Zar nisi mogao reći Columu u čemu je

stvar?” upitala sam.“On je savršeno dobro znao u čemu je stvar, a i svi drugi u dvorani,

po tome kako sam se meškoljio na stolcu. Ljudi su se kladili hoću liizdržati ili ne.” Slegnuo je ramenima.“Da sam ga zamolio, Colum bi mi dopustio da odem. Ali... no, ja

nisam htio popustiti.” Plaho se nasmiješio, pa su mu zubi bljesnuli natamnom licu. “Odlučio sam da ću radije umrijeti nego da ga zamolim,a umalo sam doista i umro. Kad mi je Colum napokon rekao damogu ići, uspio sam izaći iz dvorane, ali nisam stigao dalje odnajbližih vrata. Skočio sam iza zida i ispustio potoke, mislio sam danikad neću prestati.”“Dakle”, prezirno je raširio šake i ispustio hrpu borovih iglica, “sada

znaš najgoru stvar koja mi se ikad dogodila.”Nisam si mogla pomoći, smijala sam se dok nisam morala sjesti

pokraj ceste. Jamie je strpljivo čekao minutu, a onda kleknuo domene.“Zašto se smiješ?” htio je znati. “To nije nimalo smiješno.” Ali i sam

se smješkao.Još uvijek se smijući, zatresla sam glavom. “Ne, nije. To je grozna

priča. Samo... Mogu te zamisliti kako tvrdoglavo sjediš, sa stisnutimzubima, a iz ušiju ti suklja para.”Jamie je frknuo, ali se i sam malo nasmijao. “Da. Nije baš lako imati

šesnaest godina, zar ne?”“Znači, pomogao si onoj djevojci Laoghaire zato što si se sažalio

nad njom”, rekla sam kad sam se uspjela smiriti. “Zato što si znaokako je to.”To ga je iznenadilo. “Pa da, to sam i rekao. Mnogo je lakše podnijeti

da te izudaraju u glavu kad imaš dvadeset tri godine nego da tiispraše tur u javnosti kad imaš šesnaest. Najviše boli povrijeđenponos, a u toj ga je dobi lako povrijediti.”“Pitala sam se zašto si to učinio. Nikad nisam vidjela da se netko

smješka očekujući da ga udare u glavu.”

“Poslije se više nisam mogao smješkati.”“Mmh.” Kimnula sam glavom u znak slaganja. “Mislila sam...”

počela sam, a onda zastala od nelagode.“Što si mislila? Oh, misliš na mene i Laoghaire”, rekao je,

pogađajući moju misao. “Ti, Alec i svi drugi, uključujući i Laoghaire.Jednako bih postupio i da je ružna.” Lupnuo me laktom u rebra.“Premda nisam očekivao da ćeš mi to povjerovati.”“Pa, vidjela sam vas zajedno u onoj pokrajnjoj sobici”, branila sam

se. “Netko te očito naučio kako da se ljubiš.”Jamie je posramljeno strugnuo stopalima po prašini i stidljivo

spustio glavu. “Pa, Saskinjo, nisam ja bolji od većine muškaraca.Katkad pokušam, ali ne uspije mi uvijek. Znaš ono mjesto u svetomPavlu gdje on kaže da je bolje oženiti se nego izgarati?6 Pa, ja samtada prilično izgarao.”Ponovo sam se nasmijala, lakomisleno, kao da mi je i samoj

šesnaest godina. “I tako si se oženio sa mnom”, stala sam gazadirkivati, “kako bi izbjegao mogućnost grijeha?”“Da. Zato je brak dobar, pretvara u sakrament stvari koje bi čovjek

inače morao ispovijedati.”Opet sam se skljokala na tlo.“Oh, Jamie, volim te!”Sada je na njega došao red da se nasmije. Svinuo se u struku a

onda sjeo na put, pjeneći se od smijeha. Sopćući i gušeći se, polakoje pao na leđa u visoku travu.“Što ti je, za ime Boga?” htjela sam znati, buljeći u njega. Napokon

se uspravio i obrisao suze iz očiju. Dašćući je zatresao glavom.“Murtagh je imao pravo o ženama. Saskinjo, riskirao sam život za

tebe, počinio krađu, palež, fizički napad i ubojstvo. A ti si mezauzvrat nazvala pogrdnim imenima, izvrijeđala moju muškost,udarila me nogom u jaja i izgrebla mi lice. A onda te premlatimgotovo nasmrt i ispripovijedam ti o najsramotnijoj stvari koja mi seikad dogodila, a ti mi kažeš da me voliš.” Spustio je glavu na koljenai još se malo smijao. Napokon je ustao, otro oči jednom rukom ipružio mi drugu.“Ne ponašaš se baš razborito, Saskinjo, ali jako si mi draga.

Hajdemo.”

Postajalo je kasno - ili rano, ovisno o gledanju - pa smo moralijahati ako smo željeli stići u Bargrennan prije zore. U međuvremenusam se već dovoljno oporavila da mogu sjediti u sedlu, premda mestražnjica još uvijek boljela.Neko smo vrijeme jahali u ugodnoj tišini. Prepuštena svojim

mislima, prvi sam put podrobno razmislila o tome što bi se dogodiloako i kad bih se uspjela dokopati onoga kruga uspravnih kamenova.Premda sam se za Jamieja udala pod prisilom i zavisila o njemu ponuždi, nisam mogla poricati da mi je postao vrlo drag.Ali možda je mnogo važnije ono što on osjeća prema meni. Isprva

su nas povezale okolnosti, a onda prijateljstvo i napokon začudnoduboka tjelesna strast, ali on mi čak ni usput nije rekao ništa osvojim osjećajima. A ipak...Zbog mene je stavio život na kocku. Ali to je možda učinio zbog

bračnih zavjeta; rekao je da će me štititi do posljednje kapi krvi, a jasam vjerovala da je to ozbiljno mislio.Jače su me dirnuli događaji u posljednja dvadeset i četiri sata, kad

mi je iznenada počeo otkrivati svoje osjećaje i svoj intimni život, bezuljepšavanja. Ako on doista gaji tako jake osjećaje prema meni kaošto sam pretpostavljala, kako bi se osjećao kad bih iznenadanestala? Ostaci tjelesne nelagode povukli su se dok sam se hrvala stim neugodnim mislima.Bili smo tri milje daleko od Bargrennana kad je Jamie iznenada

prekinuo tišinu.“Nisam ti ispričao kako mi je umro otac”, naglo je rekao.“Dougal mi je rekao da je umro od kapi - od apopleksije, hoću reći”,

osupnuto sam odvratila. Pretpostavila sam da je Jamie, i samzadubljen u misli, počeo razmišljati o svom ocu zbog našegprethodnog razgovora, ali nisam mogla zamisliti što ga je dovelo bašna ovu temu.“To je točno. Ali to... on...” Zastao je da razmisli o svojim riječima, a

onda slegnuo ramenima i odbacio oprez. Duboko je uzdahnuo ipustio sve iz sebe. “Ti to moraš znati. To ima veze sa... stvarima.”Cesta je sada bila dovoljno široka da jašemo jedno uz drugo, uzuvjet da dobro pazimo na kamene izbočine; moja izlika Dougalu nijebila slučajno odabrana.

“To se dogodilo u utvrdi u kojoj smo jučer bili”, rekao je Jamieobilazeći neravninu na cesti. “Kamo su me Randall i njegovi ljudiodveli iz Lallybrocha. Gdje su me bičevali. Dva dana poslije prvogbičevanja, Randall je naredio da me dovedu u njegov ured - dvavojnika došla su po mene u ćeliju i dovela me u njegovu sobu - istuonu sobu u kojoj sam našao tebe; zato sam znao kamo trebam ići.”“Kad su me izveli iz ćelije, sreli smo mog oca u dvorištu. On je bio

doznao kamo su me odveli, pa je došao vidjeti može li me nekakoizvući - ili se barem svojim očima uvjeriti da mi je dobro.”Jamie je blago zario petu konju u rebra, tjerajući ga da krene dalje,

tiho coknuvši jezikom. Još uvijek nije bilo ni traga dnevnoj svjetlosti,ali izgled noći se promijenio. Do zore nije ostalo više od satvremena.“Dok ga nisam vidio, nisam shvatio koliko sam osamljen - ni koliko

uplašen. Vojnici nam nisu dopustiti ni trenutak nasamo, ali barem sumi dopustili da ga pozdravim.” Gutnuo je slinu i nastavio.“Rekao sam mu da mi je žao - zbog Jenny, mislim reći, i cijele te

žalosne zbrke. Ali on mi je rekao da šutim i čvrsto me zagrlio. Upitaome jesam li jako ozlijeđen - znao je za bičevanje - a ja sam muodgovorio da ću se oporaviti. Vojnici su u tom trenutku rekli damoram ići, a on mi je čvrsto stisnuo ruku i rekao mi da se nezaboravim moliti. Rekao mi je da će ostati uz mene, ma što sedogodilo, i da moram samo držati glavu gore i pokušati se ne brinuti.Poljubio me u obraz, a onda su me vojnici odveli. To je bio posljednjiput da sam ga vidio.”Govorio je mirnim, ali malo promuklim glasom. Osjetila sam da me

steže u grlu. Dodirnula bih ga da sam mogla, ali cesta se suzilaprolazeći kroz malu guduru, pa sam načas morala jahati iza njega.Kad sam mu se opet vratila uz bok, već se pribrao.“I tako sam otišao vidjeti satnika Randalla”, rekao je i duboko

uzdahnuo. “Poslao je vojnike van pa smo ostali sami, i ponudio mida sjednem. Rekao mi je da mu je moj otac ponudio jamčevinu dame pusti, ali da je moja optužba ozbiljna, i da me ne može pustiti bezpisanog odobrenja vojvode od Argylla, u čijem se području nalazimo.Pretpostavljam da se moj otac zaputio da vidi vojvodu od Argylla.”“U međuvremenu, nastavio je Randall, tu je stvar ovog drugog

bičevanja na koje sam osuđen.” Načas je stao, kao da nije siguran

kako da nastavi.“Njegovo mi je ponašanje bilo... čudno. Bio je vrlo srdačan, ali s

nečim ispod površine što nisam shvaćao. Stalno me gledao, kao daočekuje da ću nešto učiniti, premda sam mirno sjedio.”“Napola mi se ispričao, rekavši kako su naši odnosi dosad bili

mučni i kako bi volio da su okolnosti bile drugačije, i tako dalje.”Jamie je zavrtio glavom. “Nisam mogao shvatiti o čemu govori; prijedva dana dao je sve od sebe da me izudara do smrti. Ali kad jenapokon prešao na stvar, bio je posve jasan.”“Dakle, što je htio?” upitala sam. Jamie me kratko pogledao, a onda

svrnuo pogled u stranu. Nisam mu vidjela lice u mraku, ali učinilo mise da izgleda posramljen.“Mene”, kratko je odgovorio.Tako sam se žestoko trgnula da je konj zabacio glavu i prijekorno

zarzao. Jamie je opet slegnuo ramenima.“Bio je posve jasan oko toga. Ako bih mu... dao svoje tijelo, otkazao

bi drugo bičevanje. Ako ne... poželjet ću da se nisam rodio, rekaoje.”Obuzela me mučnina.“Ja sam već nešto slično zaželio”, rekao je s tračkom humora.

“Želudac me bolio kao da sam pojeo slomljeno staklo, a da nisamsjedio, koljena bi mi popustila.”“Ali što...” Glas mi je bio promukao, pa sam se nakašljala i počela

ponovo. “Ali što si učinio?”Uzdahnuo je. “Pa, neću ti lagati, Saskinjo, razmišljao sam da

pristanem. Leđa su me još uvijek tako boljela od prvog bičevanja dasam jedva mogao podnijeti košulju, a osjetio bih vrtoglavicu kad godbih ustao. Pomisao da to još jedanput proživim - da budem svezan ida bespomoćno čekam sljedeći udarac biča...” Nehotice je zadrhtao.“Nisam zapravo znao kako bi bilo da mu se podam”, gorko je rekao,

“ali vjerovao sam da bi barem bilo manje bolno. Ljudi su tu i tamoumrli od bičevanja, Saskinjo, a po njegovu izrazu lica, činilo mi se daje odlučio da ja budem jedan od njih, ako tako izaberem.” Opet jeuzdahnuo.“Ali... pa, još uvijek sam osjećao očev poljubac na obrazu. Pomislio

sam što bi on rekao na to i... no, kratko rečeno, nisam to mogaoučiniti. Nisam se zaustavio da razmislim kako bi moj otac primio

vijest o mojoj smrti.” Šmrknuo je, kao da u tome vidi nešto pomalozabavno. “Osim toga, taj mi je čovjek već silovao sestru - neka samproklet ako mu dopustim da siluje i mene.”Meni se to nije činilo zabavnim. Vidjela sam Jacka Randalla u

novom i još odbojnijem svjetlu. Jamie se protrljao po vratu i spustioruku na jabučicu sedla.“I tako sam skupio ono malo hrabrosti što mi je ostalo i rekao ne.

Rekao sam to glasno, i dodao sva pogrdna imena kojih sam semogao sjetiti, sve punim plućima.”Namrštio se. “Bojao sam se da ću se predomisliti ako bolje

razmislim; htio sam biti siguran da se više ne mogu predomisliti.Premda ne vjerujem”, zamišljeno je dodao, “da čovjek može odbititakvu ponudu na taktičan način.”“Ne”, suho sam se složila. “Ne vjerujem da bi on bio zadovoljan, ma

što da si mu rekao.”“I nije bio. Ošamario me nadlanicom preko usta da me ušutka. Pao

sam na pod - još uvijek sam bio slab - a on je stao iznad mene izabuljio se u mene. Nisam bio tako glup da pokušam ustati, pa samostao ležati dok nije pozvao vojnike da me odvedu natrag u ćeliju.”Zavrtio je glavom. “Uopće nije promijenio izraz lica kad sam odlazio,samo je rekao: ‘Vidimo se u petak’, kao da smo dogovorili poslovnisastanak ili nešto slično.”Vojnici nisu odveli Jamieja natrag u ćeliju koju je bio dijelio s još

trojicom zatočenika. Umjesto toga, stavili su ga da sam čeka petak umaloj prostoriji, u kojoj nije bilo ničega da mu odvraća misli, osimsvakodnevnog posjeta garnizonskog liječnika koji mu je dolaziopreviti leđa.“Nije to bio bogzna kakav liječnik”, rekao je Jamie, “ali ponašao se

prijateljski. Kad je došao drugi put, osim guščje masti i drvenogugljena, donio mi je i malu Bibliju koja je pripadala jednom pokojnomzatvoreniku. Rekao mi je kako vjeruje da sam katolik, i bez obzira nato nalazim li utjehu u riječi Božjoj ili ne, barem ću moći usporeditisvoje nevolje s Jobovim.” Nasmijao se.“Začudo, to mi je doista pružilo utjehu. I naš Gospodin morao je

izdržati bičevanje; a mogao sam razmišljati i o tome da mene baremneće poslije raspeti na križu. S druge strane”, razumno je rekao,

“naš Gospodin nije morao slušati nepristojne prijedloge PoncijaPilata.”Jamie je zadržao malu Bibliju. Prekopao je po bisagama i dao mi da

je pogledam. Bio je to izlizan, kožnati svezak, dugačak oko petnaestcentimetara, tiskan na tako tankom papiru da se tisak vidio kroz listpapira. Na prvoj stranici bilo je napisano ALEXANDER WILLIAMRODERICK MACGREGOR, 1733. Tinta je bila izblijedjela izamrljana, a korice nabubrene kao da se knjiga u više navratanamočila.Sa zanimanjem sam okrenula malu knjigu. Iako je bila malena,

mora da mu nije bilo lako nositi je sa sobom, kroz sva putovanja isve pustolovine u posljednje četiri godine.“Nisam nikad vidjela da je čitaš.” Vratila sam je.“Ne, ne čuvam je zato”, rekao je. Pospremio ju je, milujući usput

palcem rub izlizanih korica. Rastreseno je potapšao bisage.“Alex MacGregor ostavio je dug koji jednog dana namjeravam

naplatiti.”“Bilo kako bilo”, rekao je vraćajući se na svoju priču, “napokon je

došao petak, a ja nisam bio siguran je li mi drago ili žao što ga vidim.Čekanje i strah su u neku ruku bili gori nego bol koju sam očekivao.Ali kad je bol došao...” Tada je izveo onu svoju neobičnu gestu,napola slegnuvši ramenima i spuštajući košulju na leđima. “Pa,vidjela si ožiljke. Znaš kako je to bilo.”“Samo zato što mi je Dougal to ispričao. On mi je rekao da je bio

tamo.”Jamie je kimnuo glavom. “Da, bio je. A bio je i moj otac, premda to

onda nisam znao. Tada nisam razmišljao mnogo ni o čemu drugomosim o svojim problemima.”“Oh”, polako sam rekla. “I tvoj otac...”“Mmm. Tada se to dogodilo. Neki od nazočnih ljudi poslije su mi

rekli kako su na polovici bičevanja mislili da sam mrtav, papretpostavljam da je to pomislio i moj otac.” Zastao je, a kad jenastavio, glas mu je bio promukao. “Dougal mi je rekao da je mojotac ispustio tihi krik i uhvatio se za glavu kad sam pao. A onda sesrušio na tlo poput kamena. I više nikad nije ustao.”Ptice su se kretale po vrijesku, ćurličući i glasajući se u još uvijek

tamnim krošnjama drveća. Jamiejeva glava bila je pognuta, pa mu

još uvijek nisam mogla vidjeti lice.“Nisam znao da je mrtav”, tiho je rekao. “Rekli su mi tek nakon

mjesec dana - kad su zaključili da sam već dovoljno jak da topodnesem. Tako ga nisam pokopao kao što bi sin trebao učiniti. Inikad nisam vidio njegov grob - zato što se bojim otići kući.”“Jamie” rekla sam. “Oh, dragi moj Jamie.”Nakon tišine koja se činila duga, rekla sam: “Ali ti nisi odgovoran -

ne možeš biti. Jamie, ti nisi mogao ništa učiniti ni promijeniti.”“Nisam?” upitao je. “Ne, možda nisam, ali pitam se bi li se to

dogodilo da sam drugačije odabrao. Ali ta mi spoznaja ne pružaveliko olakšanje - osjećam se kao da sam ga ubio vlastitim rukama.”“Jamie...” opet sam rekla i bespomoćno zastala. Kratko je jahao u

tišini, a onda se uspravio i još jedanput izravnao ramena.“To još nikome nisam ispričao”, naglo je rekao. “Ali mislio sam da ti

sada moraš znati - to o Randallu, mislim reći. Imaš pravo znati štoleži između njega i mene.”Što leži između njega i mene. Život jednog dobrog čovjeka, čast

jedne djevojke i neprilična požuda koja nalazi oduška u krvi i strahu.A, pretpostavila sam s grčem u želucu, sada postoji još jedan teretna vagi. Ja. Prvi put, počela sam shvaćati što je Jamie osjećao dokje čučao na prozorskoj dasci Randallove sobe s praznim pištoljem uruci. I počela sam mu opraštati ono što mi je učinio.Kao da mi čita misli, ne pogledavši me, rekao je: “Shvaćaš li... hoću

reći, možeš li možda razumjeti zašto sam smatrao da te moramkazniti?”Pričekala sam časak prije odgovora. Bez dvojbe, razumjela sam, ali

nije riječ samo o tome.“Razumijem”, rekla sam. “I što se toga tiče, opraštam ti. Ali ne

mogu ti oprostiti”, dodala sam, a glas mi se i protiv volje malopodigao, “što si uživao u tome!”Nagnuo se naprijed, uhvativši se za jabučicu sedla i dugo smijao.

Uživao je u otpuštanju napetosti prije no što je napokon zabacioglavu i okrenuo se meni. Nebo je sada bilo primjetno svjetlije, pasam mu mogla vidjeti lice, prošarano iscrpljenošću, napetošću iveseljem. Ogrebotine na obrazu bile su tamne na slabom svjetlu.“Uživao! Saskinjo”, rekao je hvatajući zrak, “nemaš pojma koliko

sam uživao. Bila si tako... Bože, izgledala si dražesno. Bio sam tako

bijesan, a ti si se tako žestoko opirala. Nije mi bilo drago što temoram ozlijediti, ali istodobno sam želio to učiniti... Isuse...” rekao jei zastao da obriše nos. “Da, jesam, uživao sam.”“Kad smo već kod toga”, dodao je, “trebala bi mi odati priznanje što

sam pokazao suzdržljivost.”Opet me počeo hvatati bijes. Mogla sam osjetiti kako mi se obrazi

žare na hladnom zraku zore.“Suzdržljivost, je li? Imala sam dojam da si pokazao snagu svoje

lijeve ruke. Umalo me nisi osakatio, umišljeni škotski gade!”“Da sam te htio osakatiti, Saskinjo, ti bi to znala”, suho je odgovorio.

“Mislio sam na ono poslije. Spavao sam na podu, ako se sjećaš.”Pažljivo sam ga pogledala, dišući kroz nos. “Oh, to je znači biloobuzdavanje, je li?”“Pa, nisam te htio povaliti u tom stanju, ma koliko sam to žarko

želio. A želio sam”, dodao je i opet se nasmijao. “Groznoobuzdavanje mojih prirodnih poriva.”“Povaliti me?” ponovila sam, zbunjena tim izrazom.“Jedva da bih to nazvao ‘vođenjem ljubavi’, u tim okolnostima. A ti?““Kako god to nazvao”, staloženo sam odvratila, “dobro je što nisi

pokušao, jer bi ti sada nedostajalo nekoliko važnih dijelovaanatomije.““To mi je palo na pamet.”“A ako misliš da zaslužuješ čestitke zato što si se obuzdao da ne

počiniš silovanje, povrh fizičkog napada..Počela sam se gušiti odbijesa.Otprilike pola milje jahali smo u tišini. Zatim je Jamie teško

uzdahnuo. “Vidim da nisam smio započinjati razgovor o toj temi.Zapravo sam te htio zamoliti za dopuštenje da opet dijelim krevet stobom, kad stignemo u Bargrennan.” Stidljivo je zastao. “Na podu jedosta hladno.”Jahala sam dobrih pet minuta prije no što sam progovorila. Kad

sam odlučila što da mu kažem, zauzdala sam konja i okrenula gapostrance, kako bih prisilila Jamieja da stane. Bargrennan je već biona vidiku; na svjetlosti zore nazirali su se krovovi kuća.Dovela sam svog konja usporedo s njegovim, tako da nisam bila

više od tridesetak centimetara udaljena od Jamieja. Gledala sam gau oči oko minutu prije no što sam odgovorila.

“Hoćeš li mi ukazati čast da podijeliš krevet sa mnom, gospodarumoj?” upitala sam ga pristojnim glasom.Očito nešto sumnjajući, načas se zamislio, a onda je isto tako

formalno kimnuo glavom. “Hoću. Hvala.” Već je podigao uzde dakrene kad sam ga zaustavila.“Samo još jedna stvar, gospodaru”, rekla sam, još uvijek pristojnim

glasom.“Da?”Izvukla sam ruku iz skrivenog džepa na suknji i prislonila mu na

prsa oštricu noža koja je zabljesnula na svjetlosti zore.“Ako još jedanput digneš ruku na mene, James Fraser”, procijedila

sam kroza zube, “iščupat ću ti srce i ispržiti ga za doručak!”Nastala je duga tišina, koju je remetilo samo vrpoljenje konja i

zveckanje orme. Zatim je Jamie podigao ruku i okrenuo dlan nagore.“Daj mi ga.” Vidjevši da oklijevam, nestrpljivo je dodao: “Neću ga

upotrijebiti na tebi. Daj mi ga!”Uhvatio je bodež za oštricu i uspravio ga tako da je svjetlost

izlazećeg sunca obasjala mjesečev kamen na dršku. Držeći bodežkao raspelo, stao je recitirati nešto na gelskom. Prepoznala samriječi s polaganja prisege u Columovoj dvorani, ali Jamie mi ih je ipakpreveo na engleski.“Križem svog Gospodina Isusa i svetim željezom koje držim u ruci,

zaklinjem ti se na vjernost i obećavam ti odanost. Ako ikad dignemruku na tebe u pobuni ili gnjevu, neka mi ovo sveto željezo probodesrce.” Poljubio je bodež na spoju drška i oštrice i vratio mi ga.“Ja ne prijetim uprazno, Saskinjo”, rekao je podigavši jednu obrvu,

“i ne dajem lakoumne zavjete. Možemo li sada otići u krevet?”

23.Povratak u Leoch

Dougal nas je čekao kod znaka Crvenog vepra, nestrpljivo sešećući amo-tamo dvorištem.“Ah, stigli ste?” rekao je, gledajući s odobravanjem kako bez

pomoći i gotovo bez posrtanja silazim s konja. “Hrabra cura - desetmilja bez cmizdrenja. Idite sada u krevet, zaslužili ste odmor. Jamie ija odvest ćemo konje u staju.” Potapšao me, vrlo nježno, postražnjici otpuštajući me. Sa zadovoljstvom sam ga poslušala.Zaspala sam čim mi je glava dodirnula jastuk.Nisam se pomaknula kad se Jamie uvukao u krevet do mene, ali

iznenada sam se probudila kasno popodne, uvjerena da samzaboravila nešto važno.“Horrocks!” iznenada sam rekla i hitro se uspravila na krevetu.“Ha?” Prenut iz duboka sna, Jamie je postrance skočio iz kreveta i

sletio na pod u čučnju, s rukom na bodežu koji je ostavio na hrpiodjeće. “Što?” upitao je, hitro se osvrćući po sobi. “Što je?”Obuzdala sam hihot kad sam ga vidjela kako čuči gol na podu, a

riđa mu kosa strši poput pera.“Izgledaš kao mrzovoljni jež”, rekla sam mu.Prijekorno me pogledao i uspravio se, vraćajući bodež na stolac s

odjećom.“Nisi mogla pričekati da se probudim da mi to kažeš?” upitao me.

“Smatrala si da će biti učinkovitije ako me probudiš iz duboka snavičući mi na uho da izgledam kao mrzovoljni jež?”“Nisam to rekla”, objasnila sam. “Odjedanput sam se sjetila da sam

te zaboravila upitati o Horrocksu. Jesi li ga našao?”Sjeo je na krevet i zagnjurio glavu u ruke. Snažno je protrljao lice,

kao da želi probuditi cirkulaciju.“O, da”, odgovorio je kroz prste prigušenim glasom. “Da, našao

sam ga.”Po boji njegova glasa shvatila sam da dezerterove informacije nisu

dobre.

“Zar ti na kraju nije htio ništa reći?” suosjećajno sam upitala. To jeoduvijek bila mogućnost, premda je Jamie otišao spreman da seodvoji ne samo od svog novca i omanje svote što su mu je daliDougal i Colum, nego i od očeva prstena ako bude neophodno.Spustio se na krevet do mene i zabuljio u strop.“Ne”, odgovorio je. “Ne, rekao mi je. I to po razumnoj cijeni.”Pridigla sam se na lakat da ga pogledam u lice.“Pa onda?” htjela sam znati. “Tko je ustrijelio narednika?”Pogledao me, pomalo tmurno.“Randall”, odgovorio je i sklopio oči.“Randall?” zbunjeno sam ponovila. “Ali zašto?”“Ne znam”, odgovorio je, još uvijek zatvorenih očiju. “Možda bih

mogao pogoditi, ali to baš i nije važno. Nema šanse da to idokažem.”S tim sam se morala složiti. Skljokala sam se na krevet do njega i

zabuljila se u crne hrastove grede na niskom stropu.“Pa što ti onda preostaje?” upitala sam. “Da odeš u Francusku? Ili

možda” - sinula mi je sjajna ideja - “ili možda u Ameriku? Možda bi tidobro krenulo u novom svijetu.”“Da odem preko oceana?” Malo je zadrhtao. “Ne. Ne, ne bih to

mogao učiniti.”“Pa što ćeš onda?” htjela sam znati, okrenuvši glavu da ga

pogledam. Otvorio je jedno oko, dovoljno da mi uputi ogorčenipogled.“Mislio sam da bih za početak mogao odspavati još sat vremena”,

rekao je, “ali izgleda da ne mogu.” Rezignirano se uspravio u sjedećipoložaj i naslonio na zid. Bila sam previše umorna da raspremimkrevet prije spavanja i sada sam pokraj njegova koljena ugledalajednu crnu mrlju sumnjiva izgleda. Oprezno sam je promatrala dok jegovorio.“Imaš pravo”, rekao je. “Mogli bismo otići u Francusku.” Trgnula

sam se; načas sam bila zaboravila da sam, što god on odlučio, sadai ja uključena u tu odluku.“Ali tamo nema baš mnogo toga za mene”, rekao je i lijeno se

počešao po stegnu. “Samo da budem vojnik, a to nije život za tebe.Ili da odem u Rim i da se priključim dvoru kralja Jamesa. To bi semoglo izvesti, imam neke stričeve i bratiće Frasere koji su njegovi

pristaše; oni bi mi pomogli. Nisam baš oduševljen politikom, a niprinčevima, ali da, to je jedna mogućnost. Ali radije bih se prvopokušao opravdati u Škotskoj. Kad bi mi to pošlo za rukom, unajgorem bih slučaju završio kao mali poljodjelac na zemlji Frasera,a u najboljem slučaju mogao bih se vratiti u Lallybroch.” Lice mu sesmrknulo pa sam shvatila da razmišlja o sestri. “Što se mene tiče”,dodao je tihim glasom, “ja se radije ne bih vraćao, ali sada više nijeriječ samo o meni.”Pogledao me sa smiješkom i nježno mi promrsio kosu. “Katkad

zaboravim da sada moram misliti i na tebe, Saskinjo”, dodao je.Obuzela me snažna nelagoda. Zapravo, osjetila sam se kao

izdajica. On je sada kovao planove koji će utjecati na cijeli njegovživot, uzimajući pritom u obzir moju udobnost i sigurnost, a ja samdavala sve od sebe da pobjegnem od njega i usput ga dovela uveliku opasnost. Ništa od toga nisam namjeravala, ali to je ipakčinjenica. A čak mi je i sada palo na pamet da bih ga trebalaodgovoriti od toga da ode u Francusku jer bi me to udaljilo od mogcilja: od kamenog kruga.“Postoji li način da ostaneš u Škotskoj?” upitala sam skrećući

pogled u stranu. Učinilo mi se da se ona crna mrlja na poplunupomaknula, ali nisam bila sigurna u to. Zapiljila sam se u nju.Jamiejeva ruka odlutala mi je pod kosu i počela mi dokono milovati

vrat.“Da”, zamišljeno je odgovorio. “Možda ipak postoji. Zato me Dougal

i dočekao pred gostionicom; htio mi je prenijeti neke novosti.”“Da? Kakve novosti?” Okrenula sam se da ga opet pogledam, pa

mi se uho našlo nadohvat njegovim prstima, a on me počeo laganomilovati oko njega, od čega sam poželjela svinuti leđa i zaprestipoput mačke. Ali obuzdala sam taj poriv kako bih doznala štonamjerava poduzeti.“Colum je poslao glasnika”, rekao je. “Glasnik nije očekivao da će

nas ovdje naći, ali slučajno je sreo Dougala na cesti. Dougal sesmjesta mora vratiti u Leoch i prepustiti Nedu Gowanu da prikupipreostalu rentu. Dougal mi je predložio da ja i ti pođemo s njim.”“Da se vratimo u Leoch?” To mi nije zvučalo tako loše kao odlazak

u Francusku, ali nije bilo ni mnogo bolje. “Zašto?”

“Uskoro očekuju gosta, jednog engleskog plemenitaša koji je većposlovao s Columom. On je utjecajan čovjek, i možda bi ga se moglouvjeriti da mi pomogne. Nije mi bilo suđeno, a nisam ni osuđen zaumorstvo. Možda bi on mogao ishoditi da se optužba odbaci ili dadobijem oprost.” Gorko se nasmiješio. “Nije baš uobičajeno tražitioprost za nešto što čovjek nije učinio, ali i to je bolje nego bitiobješen.”“Da, to je istina.” Shvatila sam da se ona mrlja doista pomiče.

Zatreptala sam i pokušala se usredotočiti na nju. “A kako se tajengleski plemenitaš zove?”“Vojvoda od Sandringhama.”Naglo sam se uspravila.“Što je, Saskinjo?” uznemireno me upitao Jamie.Pokazala sam drhtavim prstom onu mrlju, koja se sada polako ali

odlučno uspinjala njegovom nogom.“Što je ovo?” upitala sam.Jamie je pogledao mrlju i nehajno je odbacio vrhom prsta.“Oh, to? To je samo stjenica, Saskinjo. Ništa...”Zastao je usred rečenice jer sam ja naglo ustala. Čim je spomenuo

stjenicu, skočila sam iz kreveta i naslonila se leđima na zid, da sešto je moguće više udaljim od gnijezda gamadi koje sam većzamišljala u krevetu.Jamie me zadivljeno pogledao.“Što si mi ono maloprije rekla?” upitao je. “Da izgledam kao

mrzovoljni jež?” Nagnuo je glavu u stranu i znatiželjno me odmjerio.“Mmm”, rekao je i zagladio rukom kosu. “Ti si više nego mrzovoljna.Ti si čupavo malo stvorenje kad se probudiš, to je sigurno.”Zakotrljao se prema meni i pružio mi ruku.“Hodi ovamo, mala moja mlječiko! Nećemo krenuti odavde prije

zalaska sunca. A ako već ne mislimo spavati...”Naposljetku smo ipak još malo odspavali, spokojno isprepleteni na

podu, ležeći na tvrdom krevetu napravljenom od mog ogrtača iJamiejeva kilta. Ali na njemu barem nije bilo stjenica.Dobro je što smo odspavali dok smo imali priliku. Dougal se želio

vratiti u Leoch prije dolaska vojvode od Sandringhama, pa jenametnuo brz tempo i nemilosrdan raspored. Putujući beznatkrivenih kola, kretali smo se mnogo brže, unatoč lošim cestama.

Ali Dougal nas je stalno tjerao dalje, dopuštajući nam samo vrlokratke odmore.Kad smo opet projahali kroz vrata dvorca Leoch, bili smo gotovo

jednako prljavi kao i onda kad smo prvi put stigli u njega, anedvojbeno i jednako umorni.Kad sam u dvorištu sjahala s konja, morala sam se uhvatiti za

stremen da ne padnem. Jamie me prvo pridržao za lakat, a kad jeshvatio da ne mogu stajati, podigao me u naručje i odnio kroznatkriveni prolaz, prepuštajući konje konjušarima i momcima iz staje.“Jesi li gladna, Saskinjo?” upitao me zastavši u hodniku. Kuhinjske

prostorije bile su na jednoj strani, a spavaće sobe na drugoj.Zastenjala sam, boreći se da zadržim otvorene oči. Doista sam bilagladna, ali sam znala da bi mi glava pala u tanjur juhe kad bihpokušala jesti a da prije toga ne odspavam.Uto sam spazila kretanje na jednoj strani hodnika. Omamljeno sam

otvorila oči i ugledala golemo tijelo gospođe FitzGibbons kako namse približava, s izrazom nevjerice na licu.“Što je jadnoj maloj?” upitala je Jamieja. “Je li doživjela nekakvu

nezgodu?”“Nije, samo se udala za mene”, odvratio je. “Ako to želite nazvati

nezgodom, samo izvolite.” Odmaknuo se u stranu da se probije krozsve veću gomilu kuhinjskih pomoćnica, konjušara, vrtlara, vojnika iraznih drugih stanovnika dvorca, koji su se znatiželjno okupili okonas, privučeni glasnim pitanjima gospođe Fitz.Donio je odluku i skrenuo nadesno, prema stubama, dajući usput

nepovezane odgovore na pitanja koja su pljuštala sa svih strana.Trepćući poput sove na njegovim grudima, nisam mogla učiniti višeod kimanja glavom okolnim čestitarima, premda je većina licaizgledala ne samo znatiželjno nego i prijateljski.Kad smo skrenuli za ugao, ugledala sam lice koje je izgledalo

mnogo više prijateljski nastrojeno od ostalih. Bilo je to lice djevojkeLaoghaire. Kad je začula Jamiejev glas, sva se ozarila i zablistala, alikad je ugledala što nosi u naručju, razrogačila je oči i zinula od čuda.Ali nije nas stigla ništa upitati, jer su se komešanje i žamor oko nas

naglo prekinuli. I Jamie je zastao. Podigla sam glavu i ugledalaColuma, čije je zapanjeno lice sada bilo u ravnini s mojim.“Što...” počeo je.

“Vjenčali su se”, objasnila je gospođa Fitz ozarena lica. “Baš slatko!Možete ih blagosloviti, gospodine, a ja ću im pripremiti sobu.” Zatimse okrenula i pošla prema stubama, ostavljajući za sobom velikiprolaz u gomili, kroz koji sam sada mogla vidjeti mrtvački blijedo licedjevojke Laoghaire.Zatim su se Colum i Jamie upustili u razgovor, pa su se pitanja i

objašnjenja sudarala u zraku između njih. Ja sam se malo razbudila,premda bi bilo pretjerano reći da sam se posve pribrala.“Pa”, zaključio je Colum, ne baš oduševljeno, “ako ste se vjenčali,

vjenčali ste se. Morat ću porazgovarati s Dougalom i NedomGowanom - treba riješiti neka pravna pitanja. Po uvjetima iz ugovorao mirazu tvoje majke, sada kad si se oženio, imaš pravo na nekestvari.”Osjetila sam da se Jamie malo uspravlja.“Kad već to spominješ”, nehajno je odvratio, “vjerujem da je točno.

A jedna stvar na koju imam pravo jest udio u tromjesečnim rentamas MacKenziejeve zemlje. Dougal je donio sve što je dosad prikupio.Možda bi mu mogao reći da odvoji moj dio kad završi obračun? Asada me ispričaj, ujače, žena mi je umorna.” Premjestio me u boljipoložaj u naručju i krenuo prema stubama.Još uvijek sam osjećala slabost u nogama, pa sam oteturala preko

sobe i zahvalno se srušila na veliki krevet s baldahinom koji nam jeočito omogućio naš novi bračni status. Krevet je bio mekan iprivlačan, a -zahvaljujući uvijek budnoj gospođi Fitz - i čist. Zapitalasam se vrijedi li truda da ustanem i umijem se, a onda sam podleglapotrebi da spavam.Baš kad sam zaključila da bi me samo Gabrijelova truba mogla

prisiliti da ustanem iz kreveta, shvatila sam da Jamie, koji ne samoda se umio i oprao ruke nego se još i počešljao, odlazi premavratima.“Zar nećeš odspavati?” dozvala sam ga. Mislila sam da je umoran

barem koliko i ja, premda ga stražnjica od jahanja vjerojatno manjeboli.“Uskoro, Saskinjo. Ali prvo moram obaviti jedan poslić.” Izašao je i

ostavio me da buljim u vrata od hrastovine s vrlo neugodnimosjećajem u trbušnoj šupljini. Prisjetila sam se izraza radosnogiščekivanja na Laoghairinu licu kad je skrenula iza ugla i začula

Jamiejev glas, i izraza bijesnog šoka koji ga je zamijenio kad meugledala u njegovu naručju. Prisjetila sam se kako je načas stegnuozglobove kad ju je ugledao i žarko poželjela da sam mu u tomtrenutku vidjela izraz lica. Zaključila sam da je sada vjerojatno otišao,umoran ali umiven i počešljan, potražiti djevojku i saopćiti joj novostio našem vjenčanju. A da sam mu vidjela lice, barem bih imala nekupredodžbu o tome što joj namjerava reći.Zaokupljena događajima u proteklih mjesec dana, posve sam

zaboravila na djevojku - i na to što bi ona mogla značiti Jamieju ili štobi on mogao značiti njoj. Doduše, sjetila sam je se kad se prvi putpostavilo pitanje našeg naglog vjenčanja, ali Jamie tada nije ničimpokazao da ona za njega predstavlja prepreku.Ali, dakako, možda njoj otac ne bi dopustio da se uda za bjegunca

od zakona - i ako je Jamieju trebala žena da se dočepa svog dijelaMacKenziejeve rente... pa, u tom slučaju jedna bi mu žena poslužilaisto tako dobro kao i druga, a on bi nedvojbeno uzeo ono što možedobiti. Vjerovala sam da ga sada već dovoljno dobro poznajem daznam kako je on vrlo praktičan čovjek - kakav i mora biti, budući daje nekoliko posljednjih godina proveo u bijegu. Na njegovu odluku nebi utjecali osjećaji ili privlačnost rumenih obraza i kose bojerastaljenog zlata. Ali to još ne znači da ti osjećaji i ta privlačnost nepostoje.Na kraju krajeva, ne treba zaboraviti ni onu malu scenu koju sam

vidjela u pokrajnjoj sobici, kad je Jamie posjeo djevojku na koljeno istrastveno je ljubio (ja sam već grlio žene, začula sam njegov glas uglavi, srce mi je jače kucalo i teško sam disao...). Uto sam postalasvjesna da stežem šake i gužvam pokrivač, pa sam ga ispustila iotrla ruke o košulju, shvativši usput koliko su prljave, potamnjele oddva dana držanja uzda, bez odmora da ih operem.Zaboravljajući na umor, ustala sam i otišla do lavora. Malo me

iznenadilo kad sam shvatila da mi se sjećanje na Jamieja kako ljubiLaoghaire nimalo ne sviđa. A sjećala sam se i kako je toprokomentirao - Bolje je oženiti se nego izgarati, a ja sam tada jakoizgarao. I sama sam pomalo izgarala; oblilo me snažno rumenilo kadsam se sjetila učinka Jamiejevih poljubaca na mojim usnama.Gorjela sam, doista.

Poprskala sam se vodom i nakašljala, pokušavajući odagnati tajosjećaj. Strogo sam se podsjetila da nemam pravo očekivatiJamiejevu naklonost. I ja sam se za njega udala iz nužde. A on jeimao svoje razloge da me uzme za ženu, od kojih je jedan bilaiskreno priznata želja da izgubi nevinost.Drugi je razlog očito bio taj da mu je trebala žena kako bi mogao

dobiti svoj prihod, a nije mogao nagovoriti ženu svoje vrste da seuda za njega. Što je mnogo manje laskav razlog od prvoga, premdanimalo plemenitiji.Sada sam se već potpuno razbudila. Polako sam skinula prljavu

putnu odjeću i odjenula čistu košulju, koju su mi, kao i lavor i vrč,donijele pomoćnice gospođe Fitz. Bilo mi je posve neshvatljivo kakoje gospođa Fitz uspjela naći smještaj za dvoje mladenaca u kratkomroku između Jamiejeve neočekivane objave Columu i trenutka kadsmo se uspeli stubama, pa sam zaključila da bi se ona posve dobrosnašla u ulozi menadžerice hotela Waldorf-Astoria ili londonskogRitza.Ta su me razmišljanja iznenada ispunila osjećajima osamljenosti i

čežnje za vlastitim svijetom kakve već danima nisam osjetila. Što jaovdje radim? upitala sam se po tisućiti put. Ovdje, u ovom čudnomkraju, beskrajno daleko od svega što mi je poznato, od doma, muža iprijatelja, izgubljena i sama među ovim divljacima? U posljednjihnekoliko tjedana s Jamiejem počela sam se osjećati sigurno, a namahove čak i sretno. Ali sada mi je postalo jasno da je ta srećavjerojatno iluzija, čak i ako osjećaj sigurnosti nije.Nisam nimalo sumnjala da će se on pokoravati onome što je

smatrao svojim dužnostima i da će me nastaviti štititi od svih prijetnjikoje bi se mogle pojaviti. Ali sada, kad smo se vratili iz nestvarneizolacije dana provedenih u divljim brdima i na prašnjavim cestama,u prljavim gostionicama i na mirisnim stogovima sijena, Jamiezacijelo osjeća privlačnu snagu svojih starih veza isto tako snažnokao i ja. Premda smo se u mjesec dana nakon vjenčanja priličnozbližili, osjetila sam da ta bliskost puca pod pritiskom nekolikoposljednjih dana i pomislila da bi se sada, kad smo se vratilisvakodnevnom životu u dvorcu Leoch, mogla posve raspasti.Prislonila sam glavu na kameni okvir dvokrilnog prozora i pogledala

u dvorište. Ugledala sam Aleca McMahona i dvojicu njegovih stajskih

momaka kako na drugom kraju dvorišta timare naše konje. Prikladnonahranjene i napojene prvi put u dva dana, životinje su zračile odzadovoljstva dok su im marljive ruke četkale sjajne bokovesnopovima sijena i čistile prljavštinu sa skočnih zglobova i kičica.Jedan konjušar odveo je moju debelu malu Dikicu, koja ga je sretnoslijedila, na zasluženi odmor u staju.A s njom, pomislila sam, odlaze i nade da ću uskoro pobjeći i vratiti

se u svoje vrijeme. Oh, Frank! Sklopila sam oči i pustila da mi jednasuza klizne niz nos. A onda sam razrogačila oči i pogledala dvorište,trepnula i čvrsto ih zatvorila, grozničavo se pokušavajući sjetitiFrankova lica. Ali u prvi mah nisam ugledala svog ljubljenog mužanego njegova pretka, Jacka Randalla, s podrugljivim osmijehom napunim usnama. Bježeći od te slike, u duhu sam odmah prizvala slikuJamieja, lica ispunjena strahom i bijesom, onako kako sam ga vidjelana prozoru Randallova privatnog ureda. Koliko god se naprezala,nisam mogla ponovo prizvati Frankovu sliku u sjećanje s bilo kakvomsigurnošću.Iznenada me obuzela hladnoća od panike, pa sam stegnula ruke

iznad lakata. A što ako naposljetku ipak uspijem pobjeći i nađem putdo onog kruga kamenova, pomislila sam. Što tada? Ponadala samse da bi Jamie uskoro pronašao utjehu - možda s Laoghaire. Već mei prije mučilo pitanje kako bi on reagirao na moj nestanak, ali osimonog kratkog trenutka žaljenja na obali potoka, dosad mi nije palo napamet da se zapitam kako bih se ja osjećala bez njega.Rastreseno sam vezivala i opet razvezivala uzicu ovratnika na

košulji. Ako namjeravam otići, a ja to doista namjeravam, ne činim nijednom od nas uslugu dopuštajući da naša veza očvrsne. Ne smijemmu dopustiti da se zaljubi u mene.Ako mu takvo što uopće pada ne pamet, pomislila sam, sjetivši se

još jedanput Laoghaire i razgovora s Columom. Ako se oženio samnom tako hladnokrvno kako se činilo, možda su njegovi osjećajisigurniji od mojih.Zbog umora, gladi, razočaranja i nesigurnosti, u međuvremenu sam

se već uspjela dovesti u stanje takve zbunjenosti i jada da višenisam mogla ni spavati ni mirno sjediti. Umjesto toga, nesretno samhodala po sobi, nasumce podižući predmete i vraćajući ih na mjesto.

Uto su se otvorila vrata, a onda je s propuhom koji je poremetiokrhku ravnotežu češlja što sam ga držala na vrhu prstiju, u sobuušao Jamie, pomalo crven u licu i neobično uzbuđen.“Oh, budna si”, rekao je, očito iznenađen i uznemiren što me našao

u takvom stanju.“Jesam”, odvratila sam grubim glasom. “Jesi li se nadao da ću

spavati pa da joj se možeš vratiti?”Načas je skupio obrve, a onda ih upitno podigao. “Kome? Misliš na

Laoghaire?”Kad sam začula kako izgovara njezino ime onim nehajnim i

melodioznim gorštačkim izgovorom - L’heer - iznenada me spopaoiracionalan bijes.“Oh, dakle bio si s njom!” obrecnula sam se.Jamie je izgledao zbunjeno i oprezno, a i malo iznerviran. “Jesam”,

odgovorio je. “Sreo sam je kod stuba kad sam izašao. Jesi li dobro,Saskinjo? Sve u svemu, izgledaš pomalo zabrinuto.” Procjenjivačkime odmjerio. Podigla sam zrcalo i shvatila da imam tamnepodočnjake i da mi kosa strši oko glave poput guste grive, pa samga s treskom odložila.“Ne, savršeno sam dobro”, rekla sam nastojeći se obuzdati. “Onda,

kako je Laoghaire?” nehajno sam upitala.“Oh, ona je vrlo dobro”, odvratio je, a onda se naslonio na vrata,

prekrižio ruke i znatiželjno me pogledao. “Rekao bih da je maloiznenađena što smo se vjenčali.”“Baš fino”, rekla sam i duboko uzdahnula, a onda sam podigla

pogled i shvatila da mi se Jamie smješka.“Nemoj mi reći da si zabrinuta zbog te cure, Saskinjo?” lukavo me

upitao. “Ona ti nije ništa - a ni meni”, dodao je.“Ma nemoj? Ona se nije htjela - ili nije mogla - udati za tebe, a s

nekim si se morao oženiti, pa si uzeo mene kad ti se pružila prilika.Ne krivim te zbog toga” - doista ga nisam previše krivila - “ali ja...”Prešao je sobu u dva koraka i prekinuo me uhvativši me za ruke.

Uhvatio me za bradu i podigao mi glavu kako bi me prisilio da gapogledam.“Claire”, rekao mi je mirnim glasom, “reći ću ti zašto sam te uzeo za

ženu kad za to dođe vrijeme - a možda i neću. Zamolio sam te dabudeš iskrena prema meni, a obećao sam ti da ću ja zauzvrat biti

iskren prema tebi. A i sada ću biti iskren. Ta djevojka ne može odmene očekivati ništa osim pristojnosti.” Malo mi je stisnuo bradu. “Ato joj namjeravam dati.” Ispustio mi je bradu i nježno me potapšaoispod nje. “Čuješ li me, Saskinjo?”“Da, čujem te!” Odmakla sam bradu s trzajem i uvrijeđeno je

protrljala. “I ne sumnjam da ćeš biti vrlo pristojan prema njoj. Ali idućiput navuci zavjesu na pokrajnju sobicu - jer ja to ne želim gledati.”Naglo je podigao bakrenaste obrve i malo se zarumenio u licu.“Hoćeš reći da te varam?” s nevjericom je upitao. “U Leochu smo

manje od sat vremena, sav sam znojan i prašnjav od dvodnevnogjahanja i tako umoran da mi klecaju koljena, a ti misliš da samodmah otišao zavesti šesnaestogodišnju djevojku?” Zapanjeno jezavrtio glavom. “Ne znam želiš li mi čestitati na muževnosti ili meoptužiti za nemoral, Saskinjo, ali ni jedna od te dvije mogućnosti mise baš ne sviđa. Murtagh me upozorio da su žene nerazumne, aliIsuse Bože!” Provukao je krupnu šaku kroz kosu, pa su mu kratkevlasi ostale neuredno stršati.“Naravno da ne mislim reći da si je otišao zavesti”, odvratila sam,

naprežući se da govorim što mirnijim glasom. “Samo sam htjelareći...” Palo mi je na pamet da je Frank takve situacije rješavaomnogo elegantnije no što je meni sada polazilo za rukom, a ipaksam i tada bila ljutita na njega. Vjerojatno ne postoji dobar način dačovjek takvo što nagovijesti svom partneru.“Samo sam htjela reći... shvaćam da si se oženio sa mnom iz

vlastitih razloga - a ti su razlozi tvoja stvar”, žurno sam dodala, “i daja ne polažem nikakvo pravo na tebe. Savršeno si slobodan da seponašaš kako god hoćeš. Ako te... ako te privlači neka druga žena...hoću reći... ja ti neću stajati na putu”, neuvjerljivo sam dovršila,osjetivši da mi se obrazi žare a uši gore.Kad sam podigla pogled, shvatila sam da su se i Jamieju vidno

zažarile uši, a i cijelo lice. Učinilo mi se da su mu se malo zažarilečak i oči, zakrvavljene od nedostatka sna.“Kako to misliš, da ne polažeš nikakvo pravo na mene!” uzviknuo

je. “A što je s našim bračnim zavjetima, curo? Jesu li to samo prazneriječi u crkvi?” Tako je snažno lupio krupnom šakom o komodu da sezatresao porculanski vrč. “Nikakvo pravo”, promrmljao je sebi u

bradu. “Slobodan sam da se ponašam kako god hoću. I ti mi nećešstajati na putu!?”Sagnuo se i izuo čizme, a onda ih je zgrabio i bacio svom snagom

u zid, jednu za drugom. Zatreptala sam kad je svaka udarila ukameni zid i pala na pod. Skinuo je ogrtač od pleda i nemarno gabacio iza sebe, a onda mi je naglo prišao i bijesno me pogledao.“Dakle, ti ne polažeš nikakva prava na mene, Saskinjo? Daješ mi

slobodu da potražim zadovoljstvo gdje god mi se sviđa, je li tako?Dakle?” htio je znati.“Pa, ovaj, da”, odgovorila sam, povukavši se korak natrag i protiv

svoje volje. “To sam htjela reći.” Kad me zgrabio za ruke, shvatilasam da mu je unutrašnje sagorijevanje zahvatilo i ruke. Oznojenidlanovi bili su mu tako vreli da sam se nehotice trgnula.“Pa, ako ti ne polažeš nikakvo pravo na mene, Saskinjo”, rekao je,

“ja polažem pravo na tebe! Dođi ovamo!” Uhvatio me za glavu ispustio usne na moje. U njegovu poljupcu nije bilo ničega ni nježnogni nezahtjevnog, pa sam se stala opirati i pokušala se odmaknuti.On se sagnuo, uhvatio me pod koljena i podigao u naručje, ne

osvrćući se na moje opiranje. Nisam ni shvatila koliko je prokletosnažan.“Pusti me!” rekla sam mu. “Što to radiš?”“Pa, rekao bih da je to prilično očito, Saskinjo”, procijedio je kroza

zube. Spustio je glavu, probadajući me jasnim pogledom poputvrelog željeza. “Ali ako ti baš moram objasniti”, rekao je,“namjeravam te odnijeti u krevet. Smjesta. I zadržati te u njemu svedok ne shvatiš kakvo pravo polažem na tebe.” Ušutkao je mojeprosvjede još jednim hotimice grubim poljupcem.“Ne želim spavati s tobom!” rekla sam mu kad mi je napokon

oslobodio usta.“Nemam namjeru spavati”, odgovorio mi je mirnim glasom. “Još

ne.” Došao je do kreveta i pažljivo me spustio na pokrivač ukrašenuzorcima ruža.“Ti prokleto dobro znaš što mislim reći!” Okrenula sam se na trbuh,

namjeravajući pobjeći s druge strane kreveta, ali me zaustaviočvrstim stiskom na ramenu i opet okrenuo sebi. “Ne želim voditiljubav s tobom!”

“Nisam te pitao što želiš, Saskinjo”, odgovorio je opasno tihimglasom. “Kao što sam ti već dovoljno puta rekao, ti si mi žena.Možda se nisi željela udati za mene, ali ipak si to učinila. A ako tonisi primijetila, tvoj dio bračnih zavjeta uključuje i riječ ‘slušati’. Ti simi žena, i ako te poželim, ženo, uzet ću te, a ti se nosi k vragu!”Govorio je sve glasnije, pa je sada gotovo vikao.Uspravila sam se na koljena, stisnula šake na bokovima i uzvratila

mu vikanjem. Sav jad što sam ga u proteklih sat vremenazatomljivala u sebi sada je dosegao eksploziju, pa sam mu bezzadrške sasula sve u lice.“Neka sam prokleta ako ću ja uzeti tebe, svinjo nasilnička! Misliš da

mi možeš naređivati da odem s tobom u krevet? Da me možešiskoristiti kao kurvu kad god ti se svidi? E pa, ne možeš, gade jebeni!Ako to učiniš, nisi nimalo bolji od onog svog satnika Randalla!”Načas me bijesno gledao, a onda je naglo stao u stranu. “Odlazi

onda”, rekao je trznuvši glavom prema vratima. “Ako tako misliš omeni, idi! Neću te zaustavljati.”Na trenutak sam ga gledala s oklijevanjem. Čvrsto je stisnuo zube

od bijesa i nadvio se nada me poput kolosa s Rodosa. Sada jenjegovo raspoloženje bilo na čvrstoj uzdi, premda je bio jednako ljutitkao i u onom trenutku kad smo stajali pokraj ceste za Doonesbury.Ali ozbiljno je to mislio. Ako odlučim otići, neće me zaustaviti.Podigla sam bradu i stisnula zube isto tako čvrsto kao i on. “Ne”,

rekla sam. “Ne. Ja ne bježim od problema. I ne bojim te se.”Zagledao se u žilu koja mi je mahnito lupala u grlu.“Da, to vidim”, odvratio je. Zabuljio se u mene, a izraz lica mu se

nehotice postupno smekšao. Oprezno je sjeo na krevet, pazeći dami ne sjedne preblizu, pa sam i ja ponovo oprezno sjela. Nekoliko jeputa duboko uzdahnuo prije no što je progovorio, a lice mu je polakoopet poprimilo prirodnu crvenkastobrončanu boju.“Ni ja ne bježim od problema, Saskinjo”, mrzovoljno mi je rekao. “A

sad mi reci što znači riječ ‘jebati’?”Mora da mi se iznenađenje vidjelo na licu, jer je iznervirano rekao:

“Ako me već moraš nazivati pogrdnim imenima, neka bude! Ali nevolim kad me se naziva imenima na koje ne mogu odgovoriti. Ponačinu kako si je rekla, znam da je to vrlo prosta riječ, ali što znači?”

Iznenađena, pomalo sam se uzdrmano nasmijala. “To... to znači...ono što si mi namjeravao učiniti.”Podigao je jednu obrvu, kao da je uvrijeđeno zabavljen. “Oh, prcati?

Dakle, imao sam pravo, to je doista vrlo prosta riječ. A što znači riječ‘sadist’? To si mi rekla neki dan.”Suspregnula sam smijeh. “To je, ovaj, to je osoba koja postiže

seksualno zadovoljenje kad nekoga ozlijedi.” Zarumenjela sam se,ali nisam mogla spriječiti da mi kutovi usta malo zatitraju.Jamie je kratko frknuo. “Pa, to baš i nije neki kompliment”, rekao je,

“ali ne mogu ti zamjeriti na zapažanjima.” Duboko je uzdahnuo inaslonio se, opustivši šake. Zatim je polako raširio prste, položiodlanove na noge i pogledao me ravno u oči.“Pa što je onda? Zašto ovo radiš? Zbog djevojke? O njoj sam ti

rekao čistu istinu. Ali nije tu riječ o dokazivanju. Riječ je o tomevjeruješ li ti meni ili ne. Vjeruješ li mi?”“Da, vjerujem ti”, nevoljko sam priznala. “Ali ne radi se o tome. Ili

barem ne samo o tome”, dodala sam, trudeći se da budem iskrena.“To je... pretpostavljam da me pogodilo otkriće da si se oženio samnom kako bi se dočepao novca.” Spustila sam pogled i stalapovlačiti prstom po rubu uzorka na pokrivaču. “Znam da se nemampravo žaliti - i ja sam se udala za tebe iz sebičnih razloga, ali” -ugrizla sam se za usnu da smirim glas - “ali i ja imam svoj ponos,znaš.”Pogledala sam ga postrance i shvatila da bulji u mene s izrazom

potpune zbunjenosti na licu.“Kako bih se dočepao novca?” zbunjeno je upitao.“Da, kako bi se dočepao novca!” planula sam, bijesna što glumi da

ne shvaća. “Kad smo se vratili, jedva si dočekao da obavijestišColuma da si se oženio i da želiš svoj dio MacKenziejeve rente!”Još je trenutak buljio u mene, postupno otvarajući usta kao da će

nešto reći. Umjesto toga, počeo je polako tresti glavom naprijed-natrag, a onda se nasmijao. Da budem točnija, zabacio je glavu iprasnuo u smijeh, a zatim je zagnjurio glavu u ruke i nastavio sehisterično smijati. Ja sam se ogorčeno bacila natrag na jastuk. Jakosmiješno!Još uvijek tresući glavom i na mahove sopćući, ustao je i uhvatio se

za kopču pojasa. Nehotice sam se trgnula, a on je to primijetio.

Još uvijek crven u licu od mješavine bijesa i smijeha, dobacio mi jerazdražen pogled. “Ne, ne namjeravam te tući”, suho mi je rekao.“Dao sam ti riječ da to više neću učiniti - premda nisam očekivao daću to tako brzo požaliti.” Odložio je pojas i uhvatio kožnatu vrećicupričvršćenu za nj.“Moj dio MacKenziejeve rente iznosi oko dvadeset funti svaka tri

mjeseca, Saskinjo”, rekao je prekapajući po stvarčicama u torbici odjazavčeve kože. “Škotskih funti, a ne engleskih. Što je otprilike cijenapola krave.”“To je... to je sve?” glupavo sam upitala. “Ali...”“To je sve”, potvrdio je. “I to je sve što ću ikad dobiti od

MacKenzieja. Vjerojatno si već shvatila da je Dougal škrtac, a Columje još dvaput škrtiji. Ali rekao bih da čak i kraljevska svota oddvadeset funti svaka tri mjeseca jedva vrijedi sklapanja braka”,sarkastično je dodao, odmjeravajući me.“A ja tu svotu ionako ne bih odmah tražio”, dodao je vadeći mali

paket umotan u papir, “ali želio sam nešto kupiti. To je poslić koji samotišao obaviti, a Laoghaire sam susreo slučajno.”“A što si to toliko želio kupiti?” sumnjičavo sam ga upitala.Uzdahnuo je i načas se kolebao, a onda mi je bacio paketić u krilo.“Vjenčani prsten, Saskinjo”, odgovorio je. “Dobio sam ga od oružara

Ewena. On takve stvarčice izrađuje u slobodno vrijeme.”“Oh”, odvratila sam slabim glasom.“Hajde”, rekao mi je trenutak poslije. “Otvori ga. Tvoj je.”Obrisi malog paketa zamutili su mi se pred očima. Trepnula sam i

šmrknula, ali nisam se pomaknula da ga otvorim. “Žao mi je”, reklasam.“I treba ti biti žao, Saskinjo”, odvratio je, ali u glasu mu više nije bilo

ljutnje. Uzeo mi je paketić iz krila i poderao omot, otkrivši širokisrebrni kolut, ukrašen prepletenom gravurom u stilu škotskog gorja,s delikatnim, malim jakobitskim čičkovim cvijetom u sredini svakepetlje.To je sve što sam uspjela vidjeti prije no što mi se opet zamaglilo

pred očima.Shvatila sam da mi gura rupčić u ruku i dala sve od sebe da njime

zaustavim suze. “Pre... prekrasan je”, rekla sam nakašljavši se iobrisavši oči.

“Hoćeš li ga nositi, Claire?” Sada je govorio blagim glasom, aspominjanje mog imena, uglavnom rezervirano za formalne prigode iiskazivanje nježnosti, gotovo me opet natjeralo u plač.“Ne moraš to učiniti”, rekao je i ozbiljno me pogledao preko

udubljenog dlana. “Uvjeti našeg bračnog ugovora zadovoljeni su -naš je brak legalan. Više ti ne prijeti nikakva opasnost, može teugroziti samo uhidbeni nalog, a čak ni on dok si u Leochu. Ako želiš,možemo živjeti odvojeno - ako si mi to htjela reći svim onimglupostima o Laoghaire. Ako to doista želiš, ne moraš imati ništa samnom.” Ostao je nepomično sjediti, držeći sićušni kolut u blizini srcai čekajući.Dakle, sada je on meni dao izbor koji sam ja na početku dala

njemu. Morala sam se udati za njega silom prilika, ali ako ga odlučimodbiti, više se nije želio nametati. A naravno, imala sam i alternativu:da prihvatim prsten i sve što uz njega ide.Sunce je zalazilo. Posljednje zrake svjetlosti sjale su kroz plavo

staklo vrča za vino koji je stajao na stolu i bacale briljantnetamnoplave pruge na zid. Osjećala sam se isto tako krhko i sjajnokao i staklo, kao da ću se raspasti na dodir i rasuti se na pod ublistavim krhotinama. Ako sam željela poštedjeti Jamiejeve ili svojeosjećaje, činilo se da sam dobrano zakasnila.Nisam mogla govoriti, pa sam podigla desnu ruku prema njemu, a

prsti su mi drhtali. Hladan i sjajan prsten kliznuo mi je niz prst izaustavio se na njegovu kraju - dobro mi je pristajao. Jamie me joštrenutak držao za ruku i gledao je, a onda ju je iznenada čvrsto prinioustima. Podignuo je glavu, pa sam mu načas ugledala lice, divlje ipuno žudnje, a onda me grubom kretnjom posjeo u krilo.Čvrsto me zagrlio, bez riječi. Osjetila sam mu kucanje bila u grlu,

snažno kao i moje. Uhvatio me za gola ramena i malo me odmaknuood sebe, pa sam mu odozdo pogledala lice. Ruke su mu bile krupnei vrlo tople, pa sam osjetila malu vrtoglavicu.“Želim te, Claire”, rekao je, govoreći kao da se guši, a onda je

zastao, kao da nije siguran što sljedeće da kaže. “Želim te tako jakoda jedva mogu disati. Hoćeš li...” Gutnuo je i nakašljao se. “Želiš li i timene?”Glas mi se u međuvremenu vratio, škripav i drhtav, ali upotrebljiv.“Da”, odgovorila sam. “Želim te.”

“Mislim...” počeo je, a onda zastao. Nespretno je otkopčao kopčukilta, ali onda me pogledao i stegnuo šake na bokovima. Govorio je snaporom, obuzdavajući neki tako snažan poriv da su mu se od njegatresle ruke. “Neću... ne mogu... Claire, ne mogu biti nježan.”Ostavio mi je tek toliko vremena da jedanput kimnem glavom u

znak shvaćanja ili pristanka, a onda me spustio na krevet i pritisnuosvom svojom težinom.Nije zastao da se svuče do kraja, pa sam osjetila miris prašine s

ceste na njegovoj košulji i okus sunca i znoja od putovanja na koži.Raširio mi je ruke i uhvatio me za zapešća. Rukom sam ogrebla zid iosjetila zvuk sitnog komadića vjenčanog prstena na kamenu. Jedanprsten na svakoj ruci, jedan srebrni a jedan zlatni. I sitni metal,iznenada težak poput bračnih veza, kao da su ti prstenovi mali okovikojima sam prikovana za krevet, zauvijek raspeta između dvajupolova, zatočena na osamljenoj stijeni kao Prometej, dok mipodijeljena ljubav kida srce poput ptice grabljivice.Koljenom mi je raširio stegna i ušao u mene kretnjom od koje sam

dahnula. Ispustio je glas poput stenjanja i stisnuo me jače.“Moja si, mo duinne”, tiho mi je rekao, prodirući duboko u mene.

“Samo moja, sada i zauvijek. Moja si, sviđalo se to tebi ili ne.” Kad jeprodro još dublje, pomaknula sam se pod njegovim stiskom iudahnula, slabašno jeknuvši.“Da, namjeravam te grubo uzeti, Saskinjo moja”, šapnuo je. “Želim

da budeš moja i dušom i tijelom.” Malo sam se opirala kad mepritisnuo i stao prodirati u mene čvrstim i neumoljivim kretnjama kojesu mi ispunjavale utrobu. “Namjeravam te natjerati da me zoveš‘gospodaru’, Saskinjo.” Tihim mi je glasom obećavao osvetu za svemuke koje je proživio u posljednjih nekoliko minuta. “Namjeravam teučiniti svojom.”Zadrhtala sam i zastenjala, a tijelo mi se skvrčilo od grčeva pod

njegovim tijelom koje je nasrtalo i prodiralo u mene. Kretnje su sebezobzirno nastavile, minutama i minutama, silovite kretnje koje sume dovodile na granicu užitka i boli. Osjećala sam da se rastvaram,kao da postojim samo u točki prodora, silom odvedena na rubpotpune predaje.“Nemoj!” dahnula sam. “Prestani, molim te, zadaješ mi bol!” Graške

znoja kotrljale su mu se licem i padale na jastuk i moje dojke. Tijela

su nam se sada sudarala, pljeskajući od udaraca koji su brzoprelazili granicu boli. Stegna su me zaboljela od stalnih sudara ičinilo mi se da će mi zapešća popucati, ali njegov je stisak bioneumoljiv.“Da, moli me za milost, Saskinjo. Ali nećeš je dobiti, još ne.” Dah

mu je postao vruć i brz, ali nije pokazivao znakove umora. Osjetilasam da mi se čitavo tijelo grči. Pokušala sam suzbiti taj osjećaj, pasam podigla noge da ga zagrlim.Osjećala sam svaku silovitu kretnju duboko u utrobi i zgrčila se,

premda su mi se bokovi izdajnički dizali da mu požele dobrodošlicu.Osjetivši moju reakciju, udvostručio je silinu napada i pritisnuo miramena da me zadrži pod sobom.Moja reakcija nije imala ni početka ni kraja, bio je to samo jedan

kontinuirani drhtaj koji se sa svakom njegovom kretnjom primicaovrhuncu. Prodirao je u mene kao da mi stalno postavlja pitanje kojezahtijeva odgovor. Ponovo mi je izravnao noge i odveo me prekogranice boli i predaje, u oblast čistih osjeta.“Da!” viknula sam. “Oh, Bože, Jamie, da.” Zgrabio me za kosu i

grubo mi zabacio glavu da ga pogledam u oči, blistave odneobuzdana trijumfa.“Da, Saskinjo”, rekao je, odgovarajući više na moje kretnje nego na

moje riječi. “Ukrotit ću ja tebe!” Stao mi je gnječiti i milovati dojke, aonda su mu ruke skliznule niz moje bokove. Sada je svom svojomtežinom ležao na meni, privijao se uza me i podizao me kako biprodro još dublje. Vrisnula sam, a on mi je prekrio usta svojima. Nijeto bio poljubac nego još jedan nasrtaj. Prisilio me da otvorim usta,povrijedio mi usnice i ostrugao mi lice oštrim čekinjama brade. Zatimje stao prodirati još silovitije i brže, kao da mi želi pokoriti dušu, kaošto mi je pokorio tijelo. Ili u tijelu ili u duši, negdje je uspio zapalitiiskru i izmamiti iz pepela predaje žestoku reakciju strasti i želje.Propinjala sam se da dočekam svaku njegovu kretnju. Ugrizla sammu usnu i osjetila krv.Osjetila sam njegove zube na svom vratu i zarila mu nokte u leđa.

Ogrebla sam ga od šije do stražnjice, natjeravši ga da se i sampropne i vrisne. Obuzeti očajničkom potrebom, ranjavali smo se,grizli i grebli, nastojeći izmamiti krv, svatko od nas pokušavajućiuvući ono drugo u sebe, razdirući tijela u žarkoj želji da postanemo

jedno. Zatim se moj krik pomiješao s njegovim, pa smo se u tomposljednjem trenutku rastvaranja i sjedinjenja napokon izgubili jednou drugome.Polako sam dolazila k sebi, napola ležeći na Jamiejevim prsima,

dok su nam bedra oznojenih tijela još uvijek bila slijepljena. On jeteško disao, zatvorenih očiju. Pod uhom sam čula kako mu kucasrce; onim neprirodno sporim i snažnim ritmom koji slijedi nakonorgazma.Osjetio je da sam budna i privukao me bliže, kao da još trenutak

želi sačuvati ono jedinstvo što smo ga bili dosegli u posljednjimtrenucima svog opasnog sjedinjenja. Stisnula sam se uz njega izagrlila ga.Tada je otvorio oči i uzdahnuo, a kad su nam se pogledi sreli, velika

su mu se usta iskrivila u mali osmijeh. Upitno sam podigla obrvu.“O, da, Saskinjo”, skrušeno je odgovorio. “Ja sam tvoj gospodar... a

ti si moj. Izgleda da ne mogu posjedovati tvoju dušu a da ne izgubimsvoju.” Okrenuo me na bok i sklupčao se oko mene. Soba se hladilana večernjem povjetarcu s prozora, pa nas je pokrio poplunom. Vrlosi bistar, momče, sneno sam pomislila. Frank to nikad nije uspioshvatiti. Zaspala sam dok su me njegove ruke čvrsto grlile, a njegovmi topli dah grijao uho.Kad sam se sutradan ujutro probudila, osjećala sam slabost i bol u

svakom mišiću. Odvukla sam se do zahoda, a onda do lavora.Utroba me boljela i osjećala sam kao da je poput tučenog maslaca.Kao da me netko premlatio tupim predmetom, pomislila sam, a ondami je sinulo da to zapravo i nije daleko od istine. Spomenuti tupipredmet bio je izložen kad sam se vratila u krevet i sada je izgledaorazmjerno bezopasno. Njegov se vlasnik probudio kad sam sjela donjega i dobacio mi pogled koji je opasno nalikovao na muškusamodopadnost.“Izgledaš kao da si naporno jahala, Saskinjo”, rekao je i nježno mi

opipao modricu na unutrašnjoj strani bedra. “Malo te boli od sedla, jeli?”Zaškiljila sam i prstom opipala duboki ožiljak od ugriza na njegovu

ramenu.“Ni ti baš ne izgledaš najbolje, momče.”

“Ah, pa”, rekao je s jakim škotskim naglaskom, “ako čovjek legne ukrevet s goropadnicom, mora računati s tim da če ga ona ugristi.”Uhvatio me za vrat i povukao sebi. “Hodi ovamo, goropadnice. Ugrizime opet!”“Oh, ne, ne dolazi u obzir”, odvratila sam i odmakla se. “Ne mogu,

sve me boli.”Ali James Fraser nije čovjek koji prihvaća ne kao odgovor.“Bit ću vrlo nježan”, stao me mamiti i neumoljivo me povlačio pod

pokrivač. Doista je bio nježan, kao što samo krupni muškarci mogubiti. Grlio me nježno kao da grli prepeličino jaje, udvarao mi se saskromnom strpljivošću u kojoj sam prepoznala ispriku - i s nježnomustrajnošću za koju sam znala da je nastavak lekcije koju je sinoćtako brutalno započeo. Bit će nježan, ali neće biti odbijen.Zadrhtao mi je u rukama kad je svršio, tresući se od napora da se

ne pomakne, da me ne ozlijedi svojim kretnjama, dopuštajući da gatrenutak skrši, kao što se i dogodilo.Poslije, dok smo ležali još uvijek sjedinjeni, opipao je izblijedjele

modrice koje su mi njegovi prsti ostavili na ramenima prije dva danapokraj ceste.“Žao mi je zbog ovih modrica, mo duinne”, rekao je i nježno poljubio

svaku od njih. “Bio sam u neuobičajenom raspoloženju kad sam ti ihzadao, ali to nije isprika. Sramota je ozlijediti ženu, bez obzira na toje li čovjek bijesan ili nije. Neću to više nikada učiniti.”Ironično sam se nasmijala. “Ispričavaš mi se zbog ovih modrica? A

što je s ostalima? Puna sam modrica od glave do pete!”“Da?” Odmaknuo se od mene da me pregleda i prosudi. “Pa, za

ove sam ti se već ispričao”, dodirnuo mi je modrice na ramenima, “aove”, lagano me lupnuo po stražnjici, “ove si zaslužila. Neću reći dami je žao zbog njih jer to ne bi bila istina.”“A što se ovih tiče”, rekao je milujući mi bedra, “ni zbog njih ti se

neću ispričati. Njih si mi već naplatila u cijelosti.” Protrljao je rame inamrštio se. “Raskrvarila si me na barem dva mjesta, Saskinjo, aleđa me bole kao sam vrag.”“Pa, kad ideš u krevet s goropadnicom...” rekla sam sa smiješkom.

“Za to ti se neću ispričati.” Nasmijao se i povukao me na sebe.“Nisam ni rekao da tražim ispriku, zar ne? Ako se ne varam, rekao

sam: ‘Ugrizi me opet!’”

Četvrti dio

Dašak sumpora

24.Palac mene svrbi sad7

Uzbuđenje što smo ga izazvali svojim dolaskom i objavomvjenčanja gotovo smjesta zasjenio je događaj veće važnosti.Sutradan smo sjedili za večerom u velikoj dvorani, prihvaćajući

zdravice i dobre želje.“Buidheachas, mo caraid.” Jamie se elegantno naklonio

posljednjem čestitaru i sjeo, ispraćen sve slabijim pljeskom. Drvenaklupa zatresla se pod njegovom težinom, a on je načas zatvorio oči.“Je li ti polako dosta?” šapnula sam mu. On je podnio glavni teret

zdravica, ispijajući čašu na svaku zdravicu u našu čast, a ja sam sezasad uspjela izvući odgovarajući na nerazumljive gelske zdravicesamo simboličnim srkanjem i vedrim osmjesima.Otvorio je oči i pogledao me, a onda se i sam nasmiješio.“Želiš znati jesam li pijan? Nisam, mogao bih ovo piti cijelu večer.”“Gotovo da jesi”, odvratila sam pogledavši gomilu praznih vinskih

boca i kamenih vrčeva za pivo na stolu ispred njega. “Već je priličnokasno.” Svijeće na Columovu stolu dogorijevale su u svijećnjacima, aotopljeni vosak stvarao je zlatan sjaj i bacao nepravilne šare sjena ijarkog svjetla na braću MacKenzie, dok su se naginjali jedan premadrugome i tiho razgovarali. Izgledali su kao da bi se mogli pridružitiizrezbarenim glavama patuljaka na rubu golemog ognjišta, pa samse zapitala koliko je tih karikiranih figura doista izrađeno po uzoru napokroviteljske crte prijašnjih poglavara klana MacKenzie - možda ihje izradio neki rezbar sa smislom za humor... ili sa snažnom vezom sobitelji.Jamie se malčice protegnuo i namrštio od blage nelagode.“S druge strane”, rekao je, “svakog časa prsnut će mi mjehur.

Vraćam se odmah.” Oslonio se dlanovima o klupu, ustao, žustro jeprekoračio i izašao iz dvorane kroz niži nadsvođeni prolaz.Okrenula sam se prema Geillis Duncan, koja mi je sjedila s druge

strane i skromno srkala pivo iz srebrnog pehara. Kao što i priličioblasnom sucu, njezin muž Arthur sjedio je s Columom za susjednim

stolom, ali Geilie je zahtijevala da sjedi do mene, rekavši da ne želicijelu večer slušati zamorne muške razgovore.Arthurove duboko usađene oči bile su napola zatvorene, s plavim

kesicama i klonule od vina i umora. Jako se naslanjao na podlaktice,obješena lica, ne obazirući se na razgovor MacKenziejevih pokrajsebe. Dok je svjetlost bacala reljefne, oštro crte na vlastelina injegova brata, Arthura Duncana samo je činila debelim i bolesnim.“Muž vam ne izgleda dobro”, primijetila sam. “Jesu li mu se

pogoršali želučani problemi?” Imao je prilično zbunjujuće simptome;smatrala sam da nema ni čir ni rak - ne s toliko mesa na kostima -možda samo kronični gastritis, kao što je uporno tvrdila Geilie.Bacila je vrlo kratak pogled na svog supruga, a onda se ponovo

okrenula meni i slegnula ramenima.“Oh, nije mu tako loše”, odgovorila je. “Ili mu barem nije gore. Ali

što je s vašim mužem?”“Kako to mislite?” oprezno sam odvratila.Prisno me lupnula u rebra prilično šiljastim laktom, a ja sam shvatila

da i pred njom leži popriličan broj praznih boca.“Pa, što kažete? Izgleda li jednako lijepo bez košulje kao što

izgleda u njoj?”“Ovaj...” Kolebala sam se što da joj odgovorim kad je ona iskrivila

vrat prema ulazu.“A vi ste tvrdili da vam do njega uopće nije stalo! Lukavo. Polovica

djevojaka u dvorcu najradije bi vam iščupala kosu - da sam navašem mjestu, pazila bih što jedem.”“Što jedem?” Zbunjeno sam spustila pogled na drveni pladanj pred

sobom, na kojem više nije bilo ničega osim nekoliko mrlja masti iostatka kuhanog luka.“Otrov”, dramatično mi je prosiktala na uho, zapahnuvši me

alkoholnim parama.“Gluposti”, odvratila sam prilično hladno i odmaknula se od nje.

“Nitko me ne bi htio otrovati samo zato što... pa, zato što...” Malosam se zaplitala u govoru, pa mi je palo na pamet da sam i ja popilamalo više no što sam svjesna.“Doista, Geilie. Ovaj brak... nisam ga planirala, znate da ga nisam

željela!” Nisam lagala. “To je bila samo... neka vrsta... neophodnog

poslovnog dogovora”, rekla sam, nadajući se da svjetlost svijećaskriva rumenilo na mom licu.“Ha”, cinično je odvratila. “Ja dobro znam kako izgleda cura koja je

sretna u krevetu.” Bacila je pogled prema nadsvođenom prolazu krozkoji je Jamie izašao. “I neka sam prokleta ako vjerujem da su oneugrize na momkovu vratu napravile mušice.” Podigla je jednusrebrnu obrvu prema meni. “Ako je to bio poslovni dogovor, rekla bihda ste sklopili dobar posao.”Ponovo se nagnula prema meni.“Je li istina?” šapnula je. “Ono o palčevima?”“O palčevima? Za Boga miloga, Geilie, o čemu trabunjate?”Pogledala me preko svog malog, ravnog nosa, namrštivši se od

koncentracije. Pogled njezinih lijepih sivih očiju bio je maloneusredotočen, pa sam se ponadala da neće pasti pod stol.“Nemojte mi reći da ne znate! To svatko zna! Po muškarčevim

palčevima može se odrediti dužina njegove kite. I po nožnimpalčevima, naravno”, polako je dodala, “ali njih je teže vidjeti, zbogcipela i svega ostaloga. A vaš bi mali lisac”, kimnula je premanadsvođenom prolazu na kojem se upravo pojavio Jamie, “mogaoobujmiti prilično veliku bućicu tim svojim šakama. A i prilično velikustražnjicu, hm?” dodala je i opet me gurnula laktom.“Geillis Duncan, hoćete li... začepiti!” prosiktala sam zažarena lica.

“Netko bi vas mogao čuti!”“Oh, nitko tko...” počela je, ali je onda zastala i zabuljila se. Jamie je

prošao pokraj našeg stola kao da nas ne vidi. Lice mu je bilo blijedo,a usne stisnute, kao da mora obaviti neku neugodnu dužnost.“Koji mu je vrag?” upitala je Geilie. “Izgleda kao Arthur nakon što

pojede sirovo zelje.”“Ne znam.” Odgurnula sam klupu unatrag, nesigurna što da učinim.

Jamie je krenuo prema Columovu stolu. Bih li ga trebala slijediti?Očito, nešto se dogodilo.Geilie je ponovo pogledala donji kraj dvorane, a onda me iznenada

povukla za rukav i pokazala mi prstom u smjeru iz kojeg je Jamieupravo došao.Jedan je čovjek stajao malo ispred nadsvođenog prolaza,

nesiguran gotovo kao i ja. Odjeća mu je bila blatnjava i prašnjava;

očito je neki putnik. Glasnik. A kakvu god da je poruku donio, prenioju je Jamieju, koji se upravo naginjao da je došapne Columu na uho.Ne, ne Columu nego Dougalu. Riđokosa glava duboko se sagnula

između dviju tamnih glava, a široke crte triju zgodnih lica postale susablasno slične na umirućoj svjetlosti svijeća. Dok sam ih gledala,shvatila sam da nisu toliko slični zbog zajedničkog nasljeđa kostiju itetiva, nego zbog izraza šokirane žalosti koji im je sada biozajednički.Geilie me stisnula za podlakticu.“Loše vijesti”, nepotrebno je rekla.“Dvadeset četiri godine”, rekla sam. “Čini se mnogo vremena da

čovjek bude u braku.”“Istina”, složio se Jamie. Topli vjetar mreškao je krošnje iznad nas i

nanosio mi kosu s ramena na lice. “Dulje no što ja živim.”Pogledala sam ga dok se naslanjao na ogradu obora, elegantno

mršav i pun čvrstih kostiju. Bio je tako sposoban i samouvjeren dasam bila sklona zaboraviti koliko je mlad.“Ipak”, rekao je, odbacivši slamčicu na izgaženo blato u oboru, “ne

vjerujem da je Dougal proveo više od tri godine s njom. Uglavnom jeboravio ovdje, znaš, u dvorcu - ili je obavljao Columov posao negdjena području klana.”Dougalova žena, Maura, umrla je na njihovu posjedu Beannachdu.

Iznenadna groznica. Dougal je napustio dvorac u zoru, u društvuNeda Gowana i glasnika koji mu je sinoć donio vijest, da organizirapogreb i pobrine se za ženino vlasništvo.“Znači, to nije bio prisan brak?” znatiželjno sam upitala.Jamie je slegnuo ramenima.“Prisan kao i većina brakova, pretpostavljam. Ona je bila

zaokupljena djecom i vođenjem domaćinstva, pa sumnjam da joj jeDougal jako nedostajao, premda se činilo da joj je drago kad bi se onvratio kući.”“Da, ti si neko vrijeme živio s njima, zar ne?” Zamišljeno sam za-

šutjela i zapitala se zamišlja li Jamie tako bračni život, da supružnicižive odvojeno i samo se povremeno sastanu kako bi napravili djecu.A ipak, po onome što mi je rekao o svojim roditeljima, njihov je brakbio prisan i pun ljubavi.

“S mojim je roditeljima bilo drugačije, znaš”, rekao je s onomsvojom sablasnom sposobnošću da mi čita misli. “Dougalov brak bioje dogovoren, kao i Columov, više pitanje zemlje i poslova negouzajamne sklonosti supružnika. Ali moji roditelji - no, oni su se uzeliiz ljubavi, protiv volje svojih obitelji, tako da smo bili... ne bašodsječeni, ali više prepušteni samima sebi na Lallybrochu. Mojiroditelji nisu ga često napuštali da bi posjetili rođake ili obavili nekiposao, pa mislim da su se više okrenuli jedno drugom no što muž ižena obično čine.”Položio je ruku na donji dio mojih leđa i privukao me bliže. Sagnuo

se i dodirnuo usnama vrh mog uha.“I naš je brak dogovoren”, tiho je rekao. “Ipak, nadam se da...

možda, jednog dana...” Zbunjeno je zašutio, s iskrivljenim osmijehomi gestom odbacivanja.Nisam htjela ohrabrivati takva razmišljanja, pa sam mu se

osmjehnula što sam neutralnije mogla i okrenula se prema oboru.Mogla sam ga osjetiti pokraj sebe; nisam ga baš dodirivala, a on jekrupnim šakama držao gornju prečku ograde. I ja sam uhvatilaogradu, kako ga ne bih primila za ruku. Više od svega željela sammu se okrenuti i ponuditi mu utjehu, uvjeriti ga tijelom i riječima da jeono što postoji među nama više od poslovnog dogovora. Zaustavilame je istinitost te misli.Ono što je među nama, bio mi je rekao. Kad legnem s tobom, kad

me dodirneš. Ne, to nije nimalo uobičajeno. A nije ni običnazaluđenost, kao što sam isprva vjerovala. Ništa ne bi moglo bitimanje obično.Ali ostaje činjenica da me zavjeti, odanost i zakoni vežu za drugog

čovjeka. A i ljubav.Ne mogu, jednostavno mu ne mogu reći što osjećam za njega. Kad

bih mu to rekla i onda otišla, kao što moram, to bi bio vrhunacokrutnosti. A ne mogu mu ni lagati.“Claire.” Mogla sam osjetiti da se okrenuo prema meni i da me

gleda. Nisam mu odgovorila, ali sam podigla glavu kad se sagnuo dame poljubi. Ni na taj mu način ne mogu lagati, a i nisam. Na krajukrajeva, nejasno sam pomislila, obećala sam mu iskrenost.Prekinulo nas je glasno nakašljavanje s druge strane ograde. Jamie

se iznenađeno okrenuo prema izvoru zvuka i instinktivno me gurnuo

iza sebe. Zatim se zaustavio i nasmiješio, ugledavši Starog AlecaMcMahona kako stoji u prljavim hlačama od tartana i podrugljivo nasgleda jarkoplavim okom.Starac je držao u rukama škare za škopljenje grozna izgleda, pa ih

je podigao s ironičnim pozdravom.“Namjeravao sam ih upotrijebiti na Mahometu”, primijetio je. “Ali

možda bi ovdje bile korisnije, ha?” Škljocnuo je debelim oštricama,kao da poziva. “Da sam na tvom mjestu, usredotočio bih se naposao, a ne na svoju kitu, momče.”“Nemoj se s time ni šaliti, čovječe”, odvratio je Jamie i nacerio se.

“Jesi li me što trebao?”Alecova obrva, nalik na dlakavu gusjenicu, zatitrala je.“Nisam, odakle ti takva ideja? Namjeravao sam uškopiti

punokrvnog dvogodišnjaka sam-samcat, samo radi zabave.” Kratkose nasmijao vlastitoj šali, a onda je škarama pokazao dvorac.“Krenite sada, curo! Dobit ćete ga natrag na večeri - ma koliko tada

bude vrijedio.”Kad da nema povjerenja u značenje ove posljednje primjedbe,

Jamie je ispružio dugu ruku i spretno mu uzeo škare.“Osjećat ću se sigurnije ako ih ja držim”, rekao je Alecu i podigao

obrvu. “Idi sada, Saskinjo. Potražit ću te kad završim sve Alecoveposlove.”Poljubio me u obraz i šapnuo mi na uho: “Dođi u staju. Kad sunce

bude u zenitu.”Staje dvorca Leoch bile su bolje građene od mnogih seoskih kuća

koje sam vidjela na putovanju s Dougalom. Podovi i zidovi bili su odkamena, a jedini otvori bili su uski prozori na jednom kraju, vrata nadrugom i uski prorezi na debelom slamnatom krovu, predviđeni dapropuštaju sove koje su sprečavale množenje miševa u sijenu. Alipropuštali su mnogo zraka i dovoljno svjetlosti da staje ne budu umraku nego u ugodnom polumraku.U sjeniku ispod krova bilo je još svjetlije. Zrake svjetlosti pravile su

žute pruge na nagomilanom sijenu i osvjetljavale čestice prašinekoje su se kovitlale poput kiše zlatnog praha. Kroz pukotine su ulazilizapuši toplog zraka, donoseći miris ljubičine, turskog karanfila ičešnjaka iz vanjskih vrtova, a odozdo se dizao ugodan vonj konja.

Jamie se promeškoljio pod mojom rukom i uspravio, pa mu je glavaizronila iz sjene na jarku svjetlost poput upaljene svijeće.“Što je?” sneno sam ga upitala i okrenula glavu u smjeru njegova

pogleda.“Mali Hamish”, tiho je odgovorio, gledajući s ruba sjenika staju

ispod nas. “Pretpostavljam da je došao po svog ponija.”Nezgrapno sam se okrenula na trbuh pokraj njega i povukla nabore

košulje preko sebe zbog skromnosti, što je bila šašava ideja, budućida mi nitko odozdo nije mogao vidjeti ništa osim vrha glave.Columov sin Hamish polako je hodao prolazom između pregradaka.

Zastajao je pokraj pojedinih pregradaka, ali nije se obazirao naznatiželjne kestenaste i riđe glave koje su izvirivale da ga pogledaju.Očito, nešto je tražio, ali to nije bio njegov debeli smeđi poni, koji jemirno žvakao sijeno u pregratku pokraj ulaznih vrata.“Bože dragi, pa on traži Donasa!” Jamie je zgrabio kilt i žurno ga

omotao oko sebe, a onda se prebacio preko ruba sjenika. Ne trudećise oko ljestava, objesio se rukama i skočio na tlo. Lagano seprizemljio na slamom prekriveni kameni pod, ali dovoljno glasno dase Hamish okrene i iznenađeno dahne.Kad je shvatio tko stoji pred njim, njegovo se malo pjegavo lice

donekle opustilo, ali plave oči ostale su oprezne.“Trebaš pomoć, rođače?” ljubaznim ga je glasom upitao Jamie.

Prišao je bliže pregradcima za konje i naslonio se na jedan stup,tako da je sada stajao između Hamisha i pregratka kojem je dječakbio prilazio.Hamish je oklijevao, ali onda se uspravio i isturio sitnu bradu.“Jahat ću Donasa”, rekao je trudeći se da zvuči odlučno, što mu

baš nije uspjelo.Donas - što znači “demon”, a to ni u kom slučaju nije zamišljeno

kao kompliment - bio je sam u pregratku na drugoj strani staje, zasvaki slučaj odvojen praznim pregratkom od najbližih susjednihkonja. Bio je to golem i divlji riđi pastuh kojeg nitko nije mogao jahati,a samo su mu se Stari Alec i Jamie usudili prići. Iz njegova semračnog pregratka začulo razdraženo njištanje. Iznenada je izvirilagolema bakrenasta glava, a veliki žuti zubi škljocnuli su kad je konjneuspješno pokušao ugristi golo rame koje mu se tako izazovnonudilo.

Znajući da ga pastuh ne može doseći, Jamie se nije pomaknuo.Hamish je odskočio i ciknuo, očito tako uplašen iznenadnompojavom čudovišne svjetlucave glave s kolutavim, krvlju podlivenimočima i raširenim nozdrvama da je ostao bez riječi.“Mislim da nećeš”, odvratio je Jamie blagim glasom. Spustio je ruku

na rame svog sitnog rođaka i udaljio ga od konja, koji je prosvjednoudario ogradu svog pregratka. Kad su ubojita kopita udarila o drvo,Hamish se zatresao kao i daske pregratka.Jamie je okrenuo dječaka sebi i pogledao ga odozgo, s rukama na

kiltom prekrivenim bokovima.“E sad”, obratio mu se strogim glasom. “O čemu je ovdje riječ?

Zašto želiš jahati Donasa?”Hamish je čvrsto stisnuo zube, ali Jamiejevo je lice bilo i

ohrabrujuće i strogo. Nježno je lupnuo dječaka po ramenu i izmamiomu sićušan osmijeh na lice.“Hajde, duinne”, tiho je rekao Jamie. “Znaš da nikome neću reći.

Jesi li učinio kakvu glupost?”Dječakovu bijelu put oblilo je blago rumenilo.“Nisam. Barem... Nisam. No dobro, možda malu glupost.”Nakon još malo ohrabrivanja, počeo je pričati, prvo nevoljko, a onda

sve brže i brže.Dok je jučer jahao svog ponija s nekolicinom dječaka, nekoliko

starijih momaka počelo se natjecati tko će sa svojim konjempreskočiti višu prepreku. Zavidan i zadivljen, Hamish je zaboravio naoprez i pokleknuo pred željom da se pravi važan, pa je pokušaonatjerati svog malog debelog ponija da preskoči kameni zid. Aliponiju je nedostajala i vještina i motivacija, pa se ukopao ispredograde i odbacio mladog Hamisha preko glave. Hamish je odletiopreko ograde i sramotno sletio na koprive s druge strane. Opečen ikoprivama i podrugljivim smijehom svojih drugova, čvrsto je odlučioda će danas jahati “pravog konja”, kako je rekao.“Kad bih se pojavio na Donasu, ne bi mi se smijali”, rekao je,

zamišljajući prizor s mračnim užitkom.“Ne, ne bi”, složio se Jamie. “Bili bi previše zaposleni skupljanjem

tvojih ostataka.”Zagledao se u svog rođaka i polako zavrtio glavom. “Nešto ću ti

reći, momče. Ako želiš biti dobar jahač, moraš imati i hrabrosti i

pameti. Ti imaš hrabrosti, ali još uvijek ti nedostaje malčice pameti.”Utješno je stavio ruku oko Hamisheva ramena i odveo ga do krajastaje.“Hodi sa mnom, momče. Pomozi mi da nabacam sijeno, pa ću te

onda upoznati s Cobharom. Imaš pravo, ako si doista spreman,treba ti bolji konj, ali ne moraš se ubiti kako bi to dokazao.”Usput je bacio pogled prema sjeniku, podigao obrve i bespomoćno

slegnuo ramenima. Ja sam se nasmiješila i dala mu znak rukom danastavi, da je sve u redu. Jamie je izvukao jabuku iz košare pokrajvrata, a onda je uzeo vile iz kuta i odveo Hamisha natrag do jednogod središnjih pregradaka.“Evo ga, rođače”, rekao je i tiho zazviždao kroza zube, a jedan

uškopljeni konj široka čela gurnuo je glavu iz pregratka i zapuhaokroz nozdrve. Krupne oči bile su tamne i blage, a uši malo nagnutenaprijed, što mu je davalo izgled prijateljskog opreza.“E sad, Cobhar, ciamar a tha thu?” Jamie ga je čvrsto potapšao po

glatkom vratu i počešao mu nakrivljene uši.“Dođi ovamo”, rekao je pozivajući svog malog rođaka rukom. “Tako

je, stani do mene. Dovoljno blizu da te može onjušiti. Konji te voleonjušiti.”“Znam.” Hamishov visoki glas bio je pun prezira. Jedva je dosezao

konju do njuške, ali je podigao ruku i potapšao ga. Nije se pomaknuokad se velika glava spustila i zainteresirano ga onjušila oko uha,mrseći mu kosu.“Daj mi jabuku”, rekao je Hamish Jamieju, a Jamie ga je poslušao.

Mekane baršunaste usne elegantno su ubrale plod s Hamishevadlana i ubacile ga među goleme kutnjake, pa je nestala uz sočnohrskanje. Jamie je gledao s odobravanjem.“Da, vas dvojica dobro ćete se slagati. Hajde, sprijateljite se, dok ja

nahranim ostale, a onda ga možeš izvesti na jahanje.”“Sam?” s nadom je upitao Hamish. Cobhar, što znači “pjena”, bio je

dobroćudan riđan, ali ipak zdrav i živahan, 140 centimetara visok,daleko od smeđeg ponija.“Dvaput oko obora dok te ja gledam, a ako ne padneš i ako mu ne

ozlijediš usta, možeš odjahati sam. Ali nemoj ga zajahati dok ti ja nekažem.” Dugi se hrbat svinuo i zasjao u toplom polumraku staje, a

Jamie je vilama zagrabio sijeno s hrpe u kutu i odnio ga do jednogpregratka.Zatim se uspravio i nasmiješio svom rođaku. “Budi dobar i dodaj mi

jednu jabuku.” Naslonio je vile na pregradak i zagrizao ponuđenuvoćku. Njih dvojica druželjubivo su stajali jedan do drugoga i jeli,naslanjajući se na zid staje. Kad je pojeo jabuku, Jamie je daoogrizak riđanu koji je gurnuo njušku i opet dohvatio vile. Polakožvačući, Hamish ga je slijedio prolazom.“Čuo sam da je moj otac nekoć bio dobar jahač”, nesigurno je rekao

Hamish. “Dok je... dok je još mogao jahati.”Jamie je kratko pogledao svog rođaka, ali dovršio je bacanje sijena

u riđanov pregradak prije no što je odgovorio. A kad je to učinio,odgovorio je na misao, a ne na riječi.“Ja ga nikad nisam vidio kako jaše, ali nešto ću ti reći, momče.

Nadam se da mi nikad neće zatrebati toliko hrabrosti koliko je Columima.”Vidjela sam da je Hamish pogledao ožiljke na Jamiejevim leđima,

ali nije ništa rekao. Nakon što je pojeo drugu jabuku, činilo se da sumu misli prešle na drugu temu.“Rupert kaže da si se morao oženiti”, rekao je punim ustima.“Želio sam se oženiti”, ispravio ga je Jamie i ponovo naslonio vile

na zid.“Oh. Pa... dobro”, odvratio je Hamish nesigurnim glasom, kao da ga

je ta nova ideja zbunila. “Samo sam se pitao... imaš li što protivtoga?”“Protiv čega?” Shvativši da bi razgovor mogao potrajati, Jamie je

sjeo na balu sijena.Hamishova stopala nisu dosezala do poda, inače bi ih možda

povukao po tlu. Umjesto toga, lagano je lupnuo petama o čvrstonagomilano sijeno.“Protiv toga što si oženjen”, rekao je, buljeći u svog rođaka. “Hoću

reći, smeta li ti što svake večeri moraš leći u krevet sa ženom?”“Ne”, odgovorio je Jamie. “Ne, to je zapravo vrlo ugodno.”Činilo se da Hamish nije baš uvjeren u to.“Ne vjerujem da bi se to meni jako svidjelo. Ali, s druge strane, sve

djevojke koje znam mršave su kao štapovi i mirišu na uvarak odječma. Gospa Claire - hoću reći, tvoja gospa”, žurno je dodao, kao

da želi izbjeći zabunu, “čini mi se da bi s njom bilo ugodnije spavati.Hoću reći, mekano.”Jamie je kimnuo glavom. “Da, to je istina. A i dobro miriše”, dodao

je. Čak i na slabom svjetlu, spazila sam da mu se trza mali mišić ukutu usta i znala sam da se ne usuđuje podići pogled prema sjeniku.Zavladala je duga tišina.“Po čemu to čovjek zna?” upitao je Hamish.“Što?”“Koja je prava žena da se njome oženi”, nestrpljivo je objasnio

dječak.“Aha.” Jamie se naslonio na kameni zid i podigao ruke na tjeme.“I ja sam to jednom upitao svog tatu”, rekao je. “Odgovorio mi je da

čovjek to naprosto zna. A ako nije siguran, to znači da nije sreopravu curu.”“Mmmphm.” Sudeći po izrazu na sitnom, pjegavom licu, Hamish

nije bio posve zadovoljan tim objašnjenjem. Naslonio se na zid,svjesno oponašajući Jamieja. Noge u dokoljenkama virile su mupreko ruba bale. Premda je bio sitan, njegova čvrsta građanagovještavala je da će se jednog dana moći mjeriti sa svojimrođakom. Imali su gotovo identično držanje ravnih ramena i nakošenipoložaj solidne, elegantne glave.“Gdje su ti cipele?” prijekorno ga je upitao Jamie. “Nisi ih valjda

opet ostavio na livadi? Ako si ih opet izgubio, dobit ćeš batine odmajke.”Hamish je slegnuo ramenima, kao da je to prazna prijetnja. Očito,

imao je važnije stvari na pameti.“John...” počeo je, namrštivši crvenkaste obrve od razmišljanja.

“John kaže...”“Koji John?” prekinuo ga je Jamie. “John iz staje, John iz kuhinje ili

John Cameron?”“John iz staje.” Hamish je odmahnuo rukom, ne dajući se zbuniti.

“On je rekao, ovaj, o ženidbi...”“Da?” ohrabrio ga je Jamie i taktično okrenuo glavu u stranu.

Podigao je pogled i susreo se s mojim, dok sam virila preko ruba.Nasmiješila sam mu se, a on se ugrizao za usnu kako se ne bi i samnasmiješio.

Hamish je duboko udahnuo i brzo izdahnuo, a onda je staoizbacivati riječi poput pucnjeva iz zračnice. “Rekao je da muškaracmora opsluživati gospu kao pastuh kobilu, ali ja mu to nisampovjerovao. Je li to točno?”Snažno sam se ugrizla za prst kako se ne bih naglas nasmijala.

Jamie je bio u nezgodnijem položaju, pa je zario prste u mesnati dionoge i zarumenio se jednako jako kao i Hamish. Dok su rame uzrame sjedili na bali sijena, podsjećali su me na dvije rajčice naseoskoj izložbi povrća.“Ovaj, da... pa, na neki način...” odgovorio je kao da se guši, ali ipak

se uspio svladati.“Da”, rekao je. “Da, mora.”Hamish je užasnuto pogledao tridesetak centimetara dug spolni

organ uškopljenog riđana koji se odmarao u obližnjem pregratku, aonda je sumnjičavo spustio pogled na svoje krilo. Gurnula samtkaninu u usta što sam dublje mogla.“Ali postoje neke razlike, znaš”, nastavio je Jamie. Rumenilo mu se

počelo povlačiti s lica, premda su mu se usta još uvijek prijetećitrzala. “Kao prvo... nježnije je.”“Znači, ne moraš ih gristi za vrat?” upitao je Hamish s ozbiljnim i

napetim izrazom na licu, kao da pravi bilješke. “Kako bi ostalemirne?”“Ovaj... ne. Barem ne obično.” Upotrebljavajući nemalu snagu volje,

Jamie se hrabro suočio s odgovornostima prosvjećivanja.“Postoji još jedna razlika”, dodao je, pazeći da mu pogled ne odluta

prema sjeniku. “Ljudi to mogu raditi licem u lice, a ne samoodostraga. Kako je gospi draže.”“Gospi?” Činilo se da Hamish sumnja u to. “Mislim da bih ja to ipak

radije radio odostraga. Ne bih volio da me itko gleda dok to radim. Jeli teško”, zanimalo ga je, “je li teško suspregnuti smijeh?”Kad sam navečer legla u krevet, još uvijek sam razmišljala o

Jamieju i Hamishu. Pokrila sam se debelim poplunom, sa smiješkomna licu. Kroz prozor je ulazio hladan zrak, pa sam jedva čekala da sezavučem pod poplun i privinem uz Jamiejevo toplo tijelo. On je biootporan na hladnoću kao da ima u sebi malu peć. Koža mu je uvijekbila topla, katkad gotovo vruća, kao da se rasplamsa u dodiru smojim hladnim rukama.

Ja sam u dvorcu još uvijek bila strankinja i tuđinka, ali više ne igost. Sada kad sam postala jedna od njih, udane su se ženeophodile prijateljskije sa mnom, ali mlađe djevojke kao da su misnažno zamjerale što sam odstranila mladog samca iz optjecaja.Zapravo, primjećujući velik broj hladnih pogleda i komentara izaleđa, počela sam se pitati koliko je točno djevojaka Jamie MacTavishza vrijeme svog kratkog boravka u dvorcu odveo u onu pokrajnjusobicu.Dakako, Jamie je u međuvremenu odbacio prezime MacTavish.

Većina stanovnika dvorca ionako je oduvijek znala njegovo pravoprezime, pa bila ja engleski špijun ili ne, sada sam to silom prilikaznala i ja. I tako je javno postao Fraser, a i ja. Pozdravljali su me kaogospođu Fraser u sobi iznad kuhinjskih prostorija u kojoj su udanežene šivale i zibale svoju djecu, razmjenjivale detalje majčinskihpriča i s iskrenim zanimanjem prosuđivale debljinu mog struka.Zbog prijašnjih neuspjeha da zatrudnim, kad sam se pristala udati

za Jamieja, nije mi palo na pamet da bih mogla ostati u drugomstanju, pa sam sada s izvjesnim strahom dočekala mjesečnicu. Sadasam osjećala olakšanje, bez one žalosti koja je prije pratila početakmjesečnice. Život mi je u ovom trenutku bio dovoljno zamršen i beztoga. A premda je i Jamie tvrdio da osjeća olakšanje, učinilo mi seda on možda osjeća i malo žaljenja. Očinstvo je luksuz koji si čovjeku njegovu položaju jedva može dopustiti.Uto je Jamie otvorio vrata i ušao u sobu, još uvijek trljajući glavu

platnenim ručnikom; kapljice vode iz mokre kose padale su mu nakošulju.“Gdje si bio?” začuđeno sam ga upitala. Premda je dvorac Leoch u

usporedbi s kućama u selu i na malim imanjima bio luksuzno mjesto,nije se mogao pohvaliti nikakvim pogodnostima za kupanje osimbakrenog lavora u kojem je Colum namakao bolna stopala i maloveće kade koju su upotrebljavale dame koje su smatrale daprivatnost vrijedi truda da ih napune vodom. Sve se drugo pranjeobavljalo ili djelomično, s vrčem i lavorom, ili izvan dvorca, ili ujezeru, ili u maloj prostoriji s kamenim podom iza vrtova, gdje sumlade žene stajale gole i puštale da ih prijateljice polijevaju kantamavode.

“U jezeru”, odgovorio je i uredno prebacio vlažni ručnik prekoprozorske daske. “Netko je ostavio odškrinuta vrata Cobharovapregratka”, objasnio je tmurnim glasom, “a i vrata staje, pa je Cobharotišao na malo kupanje u sumrak.”“Oh, znači zato nisi došao na večeru”, odvratila sam. “Ali konji ne

vole plivati, zar ne?”Jamie je odmahnuo glavom i provukao prste kroz kosu da je osuši.“Ne, ne vole. Ali oni su kao i ljudi, znaš, svaki je različit. A Cobhar

voli mladu vodenu travu. Dok ju je grickao na obali pojavio se čoporpasa iz sela i natjerao ga da skoči u jezero. Morao sam ih otjerati iskočiti u vodu za njim. Čekaj da dohvatim malog Hamisha”, rekao jes mračnom odlučnošću, “naučit ću ga kako se vrata ostavljajuodškrinuta.”“Hoćeš li ga tužiti Columu?” upitala sam, osjetivši nalet suosjećanja

prema počinitelju.Jamie je odmahnuo glavom i gurnuo ruku u kožnatu torbicu.

Izvukao je žemlju i komad sira, koje je očito usput ukrao iz kuhinje.“Neću”, odgovorio je. “Colum je prilično strog prema Hamishu. Kad

bi doznao da je dječak bio tako nemaran, zabranio bi mu da jašesljedećih mjesec dana - što Hamish ionako ne bi mogao nakonbatina koje bi dobio. Bože, umirem od gladi.” Halapljivo je zagrizaopecivo, razbacujući usput mrvice.“Nemoj s tim ulaziti u krevet”, rekla sam kliznuvši pod pokrivač. “Što

onda namjeravaš učiniti s Hamishom?”Progutao je ostatak žemljice i nasmiješio se. “Ne brini. Sutra ću ga

prije večere odvući do jezera i baciti u vodu. Kad se izvuče na obalu iosuši, večera će već biti gotova.” Pojeo je sir u tri zalogaja i beznelagode polizao prste. “Neka on ode u krevet mokar i gladan, pa davidimo kako mu se to sviđa”, mračno je zaključio.S nadom je zavirio u ladicu u koju bih katkad stavila jabuke ili druge

komadiće hrane. Ali večeras u njoj nije bilo ničega, pa ju je suzdahom zatvorio.“Valjda ću preživjeti do doručka”, rezignirano je zaključio, a onda se

brzo svukao i uvukao u krevet do mene, drhteći od hladnoće.Premda su mu udovi bili hladni od plivanja u ledenom jezeru, tijelomu je još uvijek bilo blaženo toplo.

“Mm, baš je dobro maziti se s tobom”, promrmljao je, izvodeći onošto sam pretpostavila da je maženje. “Danas drukčije mirišeš. Jesi liiskapala biljke?”“Nisam”, iznenađeno sam odgovorila. “Mislila sam da si to ti - miris,

hoću reći.” Bio je to oštar biljni miris, ne neugodan, ali nepoznat.“Ja mirišem na ribu”, odgovorio je onjušivši svoju nadlanicu. “I na

mokrog konja. Ne”, nagnuo mi se bliže i pomirisao. “Ne, to nisi ni ti,ali je negdje u blizini.”Izvukao se iz kreveta i provjerio pod pokrivačem. Našli smo izvor

mirisa pod mojim jastukom.“Za ime Božje, što...” Uzela sam svežanj i smjesta ga ispustila. “Joj!

Ima trnje!”Bio je to mali svežanj biljaka ubranih s korijenjem i svezanih

komadićem crnog konca. Premda su biljke već uvenule, iz klonulališća još uvijek se širio oštar miris. U buketu je bio samo jedan cvijet,zgnječeni jaglac, na čiju sam trnovitu stabljiku ubola palac.Dok sam sisala ozlijeđeni prst, drugom sam rukom opreznije

okrenula svežanj. Jamie je načas ostao nepomično stajati i buljiti unjega, a onda ga je naglo podigao, otišao do otvorenog prozora ibacio ga u noć. Zatim se vratio do kreveta, energično skupio na dlanmrvice zemlje koje su otpale s korijenja biljaka i bacio ih kroz prozorza svežnjem. S treskom je zatvorio prozor i vratio se do krevetaotirući dlanove.“Bacio sam ga”, nepotrebno mi je rekao i opet legao u krevet. “Vrati

se u krevet, Saskinjo.”“Što je to bilo?” upitala sam liježući do njega.“Šala, pretpostavljam”, odgovorio je. “Doduše neslana, ali ipak

samo šala.” Oslonio se na lakat, puhnuo u svijeću i ugasio je. “Hodi kmeni, mo duinne. Hladno mi je.”Unatoč neugodnom uroku, dobro sam spavala, osjećajući se

sigurnom zbog dvostruke zaštite zakračunatih vrata i Jamiejevihruku. Pred zoru sam usnula travnate livade pune leptira. Žuti, smeđi,bijeli i narančasti leptiri kružili su oko mene poput jesenskog lišća,slijetali mi na glavu i ramena, klizili niz moje tijelo poput kišnih kapi,škakljajući me sićušnim nožicama po koži, a njihova baršunastakrilca lupkala su poput slabih odjeka mog srca.

Kad sam polako izronila na javu, shvatila sam da su nožice leptirana mom trbuhu zapravo vlasi Jamiejeve meke riđe kose, a da jeleptir zarobljen među mojim stegnima zapravo Jamiejev jezik.“Mmm”, rekla sam nešto poslije. “Meni je bilo lijepo, ali što je s

tobom?”“Ako nastaviš u ovom stilu, treba mi još oko tri četvrt minute”,

odgovorio je sa smiješkom i odgurnuo mi ruku. “Ali radije se ne bihžurio - ja sam po naravi spor i oprezan čovjek, znaš. Mogu li vaszamoliti da mi se večeras pridružite, gospođo?”“Možeš”, odgovorila sam. Stavila sam ruke pod glavu i izazovno se

zagledala u njega poluzatvorenim očima. “Ako mi želiš reći da sitoliko iscrpljen da to ne možeš obaviti više nego jedanput na dan.”Pažljivo me pogledao sjedeći na rubu kreveta. Ugledala sam

iznenadni bljesak bjeline kad je skočio na mene i pritisnuo meduboko u perinu.“E pa”, rekao mi je zagnjurivši lice u moju raskuštranu kosu, “ne

možeš reći da te nisam upozorio.”Nakon dvije i pol minute, zastenjao je i otvorio oči. Žestoko je

objema rukama protrljao lice i glavu, pa su mu kraći pramenovi ostalistršiti poput pera, a onda je prigušeno opsovao na gelskom,mrzovoljno ustao iz kreveta i počeo se odijevati, drhteći od hladnoćena svježem jutarnjem zraku.“Zar ne bi mogao reći Alecu da si bolestan i vratiti se u krevet?"

upitala sam ga s nadom.Nasmijao se i sagnuo da me poljubi, a onda je stao tražiti čarape

pod krevetom. “Rekao bih mu kad bih mogao, Saskinjo. Ali sumnjamda bi on išta prihvatio kao ispriku, osim velikih boginja, kuge ili teškihtjelesnih povreda. Osim u slučaju da krvarim, Stari Alec došao biovamo u tren oka i odvukao me sa samrtne postelje da mupomognem očistiti konje od crva.”Gledala sam njegove elegantne duge listove kad je uredno

povukao čarapu i svinuo joj vrh. “Teške tjelesne povrede’, ha?Možda bih ti mogla pomoći u tome”, mračno sam mu rekla.Zastenjao je i posegnuo za drugom čarapom. “Pazi kamo odapinješ

svoje vilinske strelice, Saskinjo.” Pokušao mi je lascivno namignuti.ali je uspio samo zaškiljiti. “Ako me previše izmučiš, neću ti biti ni odkakve koristi.”

Podigla sam obrvu i vratila se pod tople pokrivače. “Ne brini.Obećavam ti da neću gađati iznad koljena.”Potapšao me po jednom od oblijih ispupčenja i krenuo prema

stajama, pjevajući usput prilično glasno pjesmu “Duboko u vrijesku”.Refren je sa stubišta doplovio natrag do mene:“Na vrhu brijega Bendekee, duboko u vrijeskuU krilu mi je sjedila djevojka voljenaDok Ijubih je strasno, ubode me bumbarU nezgodno mjesto, visoko iznad koljena.”Zaključila sam da ima pravo kad kaže da nema sluha.Ponovo sam utonula u polusan, ali ubrzo sam se razbudila i sišla

na doručak. Većina stanovnika dvorca već je doručkovala i otišla zasvojim poslom, a oni koji su još uvijek bili u dvorani pozdravili su meprilično ljubazno. Ni na jednom licu nisam primijetila pogled sa straneni izraz prikrivenog neprijateljstva, kao da se pita kako je djelovalanjegova mala neslana šala. Ali ipak sam gledala lica.Prijepodne sam provela sama u vrtu i okolnim poljima s košarom i

štapom za kopanje. Počele su mi nestajati neke od najtraženijihljekovitih biljaka. Ljudi iz sela obično su se obraćali za pomoć GeillisDuncan, ali u posljednje vrijeme nekoliko pacijenata iz sela počelose pojavljivati u mom dispanzeru, pa se promet nadrilijekovimapovećao. Možda Geillis zbog muževe bolesti nije imala vremena zasvoje redovne mušterije.Drugi dio popodneva provela sam u dispanzeru. Nisam imala

mnogo pacijenata; samo jedan slučaj upornog ekcema, jedan slučajiščašenog palca i jednog dječaka iz kuhinje koji si je prolio lonacvruće juhe na nogu. Nakon što sam nanijela mast srebrnog lista iplave perunike, namjestila i povezala palac, posvetila sam seusitnjavanju jedne biljke s vrlo prikladnim imenom “konj matičnjak”, ujednom od manjih mužara pokojnog Beatona.Bio je to dosadan posao, ali prikladan za ovakvo lijeno

poslijepodne. Vrijeme je bilo lijepo, a kad bih se popela na stol daprovirim kroz prozor, vidjela bih kako se plave sjene izdužuju podbrijestovima na zapadu.Unutra su blistale brižljivo poredane staklene boce te uredne hrpe

zavoja i obloga u zidnim ormarićima pokraj njih. Ormarić s lijekovimabio je temeljito očišćen i dezinficiran i sada je sadržavao obilje

mrtvog lišća, korijenja i gljiva, uredno zapakiranih u pamučne gaze.Duboko sam udahnula, uvlačeći oštre i pikantne mirise svog utočištai zadovoljno izdahnula.Uto sam prestala mrviti biljku i odložila batić. Sa šokom sam

shvatila da sam sretna. Unatoč bezbrojnim opasnostima ovdašnjegživota, unatoč neugodnom uroku i neprekidnoj sitnoj boli zbog togašto mi je nedostajao Frank, shvatila sam da zapravo nisam nesretna.Upravo suprotno.Istog časa obuzeo me osjećaj stida i nelojalnosti. Kako mogu biti

sretna kad je Frank zacijelo izvan sebe od brige? Podpretpostavkom da vrijeme teče bez mene - a nisam vidjela zašto nebi - zacijelo me nema već gotovo četiri mjeseca. Zamislila samFranka kako pretražuje škotsko gorje, naziva policiju i čeka nekiznak, neku poruku od mene. Mora da je već izgubio svaku nadu pasada još samo čeka vijest da su pronašli moje mrtvo tijelo.Odložila sam mužar i ushodala se uskom prostorijom, otirući ruke o

pregaču u grču krivnje i žaljenja. Trebala sam prije pobjeći. Trebalasam se više potruditi da se vratim u svoje vrijeme. Ali to sam iučinila, podsjetila sam sebe. Pokušala sam pobjeći u nekolikonavrata. I pogledajte što se dogodilo.Da, pogledajte. Udala sam se za škotskog bjegunca od zakona,

oboje nas progoni sadistički satnik draguna, a živim okruženamnoštvom barbara koji bi ubili Jamieja ni okom ne trepnuvši, kad bizaključili da on predstavlja prijetnju njihovom dragocjenomnasljeđivanju klana. A najgore je od svega to što sam sretna.Sjela sam i bespomoćno se zabuljila u mnoštvo posuda i boca.

Otkako sam se vratila u Leoch, živjela sam od danas do sutra,hotimice potiskujući sva sjećanja na svoj prijašnji život. Duboko usebi, znala sam da moram donijeti nekakvu odluku, ali samodugovlačila i odgađala ono što je nužno iz dana u dan, iz sata u sat,zakapajući nesigurnost u Jamiejevu ugodnom društvu - i u njegovuzagrljaju.Iznenada sam u hodniku začula štropot i psovanje, pa sam žurno

ustala i krenula prema vratima, taman na vrijeme da vidim Jamiejakako teturajući ulazi, podržavan zgrbljenom prilikom Starog AlecaMcMahona sjedne strane i iskrenim ali slabašnim naporima jednogod stajskih momaka s druge. Skljokao se na stolac s ispruženom

lijevom nogom i pogledao je bolno se namrštivši. Učinilo mi se da seviše mršti od razdraženosti nego od bola, pa sam relativnonezabrinuto kleknula da pogledam ozlijeđeno stopalo.“Blago istegnuće”, rekla sam nakon površnog pregleda. “Što se

dogodilo?”“Pao sam”, kratko je odgovorio.“S ograde?” podrugljivo sam ga upitala.“Ne, s Donasa.”“Jahao si Donasa?” s nevjericom sam upitala. “U tom slučaju, imaš

sreće što si prošao samo s istegnutim gležnjem.” Uzela sam komadzavoja i počela mu omatati zglob.“Nije baš bilo tako strašno”, razborito je rekao Stari Alec. “Zapravo,

momče, neko si se vrijeme držao prilično dobro.”“Znam “, obrecnuo se Jamie i zaškrgutao zubima kad sam stegnula

zavoj. “Ubola ga je pčela.”Alecove su se čupave obrve podigle. “Oh, to se dogodilo? Životinja

se ponašala kao da je pogođena vilinskim sulicama”, povjerio semeni. “Skočila je u zrak sa sve četiri noge, a kad je pala na tlo,posve je pomahnitala - jurila je čitavim oborom kao bumbarposudom. A ovaj je momčić uspio ostati u sedlu”, rekao je pokazujućiglavom Jamieja, koji je zauzvrat izmislio novu psovku, “sve dok tajveliki žuti vrag nije preskočio ogradu.”“Preskočio je ogradu? A gdje je sad?” upitala sam ustajući i brišući

ruke.“Na pola puta do pakla, pretpostavljam”, odgovorio je Jamie

spuštajući stopalo na tlo i oprezno se oslanjajući na njega čitavomtežinom tijela. “I neka mu je sa srećom.” Zatreptao je i ponovo sjeo.“Sumnjam da će vrag imati velike koristi od napola ukroćenog

pastuha”, primijetio je Alec. “Vrag se i sam može pretvoriti u konjakad mu to zatreba.”“Možda Donas zapravo i jest vrag”, veselo sam predložila.“Siguran sam u to”, odvratio je Jamie, još uvijek mrzovoljnim

glasom, ali već mu se počelo vraćati uobičajeno dobro raspoloženje.“Ali vrag se obično pretvara u crnog pastuha, zar ne?”“O, da”, složio se Alec. “U velikog crnog pastuha koji juri brže no što

momak stigne odvesti djevojku u krevet.”Pogledao je Jamieja s veselim cerekom i ustao da krene.

“A kad već spominjem krevet”, rekao mu je i namignuo meni. “Sutrane moraš doći u staju. Ostani u krevetu, momče i... ovaj... odmorise.”“Zašto svi pretpostavljaju”, upitala sam gledajući za okorjelim starim

konjušarom, “da nas dvoje ni o čemu drugom ne razmišljamo nego otome kako da odemo u krevet?”Jamie se pridržao za stol i ponovo se pokušao osloniti na stopalo.“Kao prvo, zato što smo u braku manje od mjesec dana”, primijetio

je. “A kao drugo...” Podigao je pogled i nasmiješio se, vrteći glavom.“Već sam ti rekao, Saskinjo. Sve o čemu razmišljaš vidi ti se na licu.”“Kvragu”, odvratila sam.Osim kratkog posjeta dispanzeru, sutrašnje dopodne provela sam

udovoljavajući prilično zahtjevnim potrebama svog jedinog pacijenta.“Trebao bi se odmarati”, prijekorno sam mu rekla u jednom

trenutku. “Pa, to i činim. No, moj se gležanj odmara. Vidiš?”Ispružio je u zrak dugu goljenicu bez čarape i zatresao naprijed-

natrag koščatim, mršavim stopalom. Naglo ju je prestao njihati iprigušeno jauknuo. Spustio ju je i stao nježno masirati još uvijeknatečeni gležanj.“Tako ti i treba”, rekla sam i spustila nogu s kreveta. “Hajde sada.

Već si se usmrdio u krevetu. Treba ti svježi zrak.”Uspravio se, a kosa mu je pala na lice.“Nisi li rekla da bih se trebao odmarati?”“Možeš se odmarati na svježem zraku. Ustani. Pospremit ću

krevet.” Žaleći se na moju bezosjećajnost i nedostatak obzira zaozbiljno ozlijeđena čovjeka, odjenuo se i ostao sjediti dovoljno dugoda mu povežem ozlijeđeni gležanj, a no onda je prevladala urođenaživahnost.“Vani je malo vlažno”, rekao je, bacivši pogled kroz prozor. Slaba se

kišica odlučila uozbiljiti i prerasla u jak pljusak. “Hajdemo na krov.““Na krov? Oh, pa jasno. Ne mogu zamisliti bolji lijek za istegnuti

gležanj nego penjanje uz šest nizova stuba.”“Pet. Osim toga, imam štap.” S pobjedonosnom žustrinom izvukao

je iza vrata dotični štap, ostarjeli glogov kolac.“Gdje si ga nabavio?” upitala sam i pregledala ga. Izbliza je

izgledao još oštećenije, devedeset centimetara izbrazdanog tvrdogdrva, otvrdnulog od starosti poput dijamanta.

“Posudio mi ga je Alec. On ga upotrebljava na mazgama, lupka ihnjime između očiju kako bi im privukao pažnju.”“Zvuči vrlo učinkovito”, odvratila sam gledajući izgrebeno drvo.

“Moram ga jednom isprobati. Na tebi.”Napokon smo stigli na malo, zaklonjeno mjesto, baš ispod

nadstrešnice krova s crepovima. Niski parapet ograđivao je ovu maluosmatračnicu.“Oh, prekrasno je!” Unatoč pljusku, s krova se pružao veličanstven

pogled; mogli smo vidjeti široku srebrnu površinu jezera i visokegrebene iza njega, kako se tiskaju u jednoličnom sivilu neba, poputnazubljenih crnih šaka.Jamie se naslonio na parapet, premještajući težinu s ozlijeđenog

gležnja.“Istina. Kad sam prije živio u dvorcu, običavao sam katkad doći

ovamo.”Pokazao je preko jezera, koje se mreškalo na kiši.“Vidiš onaj klanac tamo, između ona dva grebena?”“U planinama? Da.”“To je put u Lallybroch. Kad bi me obuzela nostalgija, katkad bih

došao ovamo i gledao u tom smjeru. Zamišljao bih da prelijećem tajprijevoj poput vrane, i izgled brežuljaka i polja, u nizini s druge straneplanine, i vlastelinsku kuću na kraju doline.”Nježno sam mu dodirnula ruku.“Želiš li se vratiti, Jamie?”Okrenuo je glavu i nasmiješio mi se.“Pa, razmišljam o tome. Zapravo nisam siguran da to želim, ali

mislim da bismo morali otići. Ne znam što ćemo ondje zateći,Saskinjo. Ali... da. Sada sam oženjen. Ti si gospodarica BrochTuaracha. Bez obzira na to što sam odmetnik od zakona, moram sevratiti, barem toliko dugo da sredim stvari.”Na pomisao da napustim Leoch i njegove spletke, obuzela me

mješavina olakšanja i straha.“Kad krećemo?”Namrštio se i zabubnjao prstima po parapetu. Kamen je bio taman i

sklizak od kiše.“Pa, mislim da moramo pričekati vojvodin dolazak. Možda on

pristane učiniti Columu uslugu i preuzeti moj slučaj. Ako me ne može

osloboditi optužbi, možda mi može ishoditi oprost. Tada bi bilomnogo manje opasno otići u Lallybroch, vidiš.”“Pa da, ali...” Oštro me pogledao kad sam nesigurno zastala.“Što je, Saskinjo?Duboko sam uzdahnula. “Jamie... ako ti nešto kažem, hoćeš li mi

obećati da me nećeš pitati kako to znam?”Uhvatio me za obje ruke i pogledao me u lice. Kosa mu je bila

mokra od kiše, a kapi su mu se spuštale niz obraze. Nasmiješio mise.“Rekao sam ti da te neću pitati ništa što mi ne želiš reći. Da,

obećavam.”“Sjednimo! Ne bi smio dugo stajati na tom stopalu.”Otišli smo do zida gdje su viseći crepovi krova od škriljevca

zaklanjali mali suhi komad popločene terase i udobno se smjestili,naslonivši se na zid.“U redu, Saskinjo”, rekao je Jamie. “Što je?”“Vojvoda od Sandringhama”, rekla sam i ugrizla se za usnicu.

“Jamie, nemoj mu vjerovati. Ja ne znam sve o njemu, ali znam - danešto s njim nije u redu.”“Ti to znaš?” Izgledao je iznenađeno.Sada je došao red na mene da se zabuljim.“Misliš reći da ti već znaš sve o njemu? Jesi li ga upoznao?”

Osjetila sam olakšanje. Možda su tajanstvene veze Sandringhama ijakobitske stvari mnogo poznatije no što su Frank i vikarpretpostavljali.“O, da. On je došao ovamo u posjet, kad sam imao šesnaest

godina. Prije no što sam... otišao.”“A zašto si otišao?” Obuzela me znatiželja, a iznenada sam se

prisjetila onoga što mi je Geillis Duncan rekla kad smo se prvi putsrele u šumi. O čudnoj glasini da je Jamie pravi otac Columova sinaHamisha. Znala sam da to nije točno, da ne može biti točno - ali lakoje moguće da sam ja jedina osoba u dvorcu koja to zna. Takva jesumnja mogla lako dovesti do Dougalova pokušaja da oduzmeJamieju život - ako je to doista bio smisao napada u Carryaricku.“To nije bilo zbog... gospe Letitije, zar ne?” upitala sam pomalo

nesigurno.

“Letitije?” Bio je tako očito iznenađen i zapanjen da se u meni neštoiznenada opustilo, nešto što nisam ni znala da je bilo zgrčeno.Zapravo nisam povjerovala Geilinim nagađanjima, ali ipak...“Što te, za ime Boga, navodi da spomeneš Letitiju?” znatiželjno je

upitao Jamie. “Proveo sam u dvorcu godinu dana i razgovarao snjom možda jedanput, ako se dobro sjećam. Pozvala me u svojeodaje da mi održi bukvicu zato što sam poveo igru shintyja kroz njenvrt ruža.”Kad sam mu ispričala što mi je Geilie rekla, nasmijao se, a dah mu

je bio zamagljen na hladnom kišnom zraku.“Bože”, rekao je, “kao da bih se usudio!”“Ne misliš da je Colum sumnjao u takvo što, zar ne?” upitala sam

ga.Odlučno je zatresao glavom.“Ne, ne mislim, Saskinjo. Da je on gajio takve sumnje, ja ne bih

doživio ni sedamnaesti rođendan, a kamoli duboku starost oddvadeset i tri godine.”To se manje-više slagalo s mojim dojmom o Columu, ali ipak sam

odahnula. Jamiejev izraz lica postao je zamišljen, a plave očiiznenada su postale udaljene.“Ali kad bolje razmislim, ja zapravo ne znam je li Colum znao zašto

sam tada tako naglo napustio dvorac. A ako Geillis Duncan širi takveglasine - ta žena je smutljivka, Saskinjo, brbljivica i svadljivica, akoveć ne i vještica, kako ljudi misle - pa, onda se moram pobrinuti daon to dozna.”Podigao je pogled na plahtu vode koja se slijevala s nadstrešnice.“Možda je najbolje da se vratimo u sobu, Saskinjo. Vani postaje

pomalo vlažno.”Sišli smo drugim putem, prešavši krov do vanjskog stubišta koje se

spuštalo do kuhinjskih vrtova, gdje sam htjela ubrati malo boražine,ako mi pljusak dopusti. Sklonili smo se pod zid dvorca, a jedno odizbočenih prozorskih okana skretalo je kišu iznad nas.“Zašto ti treba boražina, Saskinjo?” sa zanimanjem me upitao

Jamie, gledajući raštrkane trsove i biljke koje je kiša povila dozemlje.“Kad je zelena, ni za što. Prvo se treba osušiti, a onda...”

Uto me prekinuo jak lavež i vika s druge strane vrtnog zida.Potrčala sam po pljusku do zida, a Jamie me hramajući slijedio.Stazom je trčao seoski svećenik, otac Bain, prskajući nogama vodu

u lokvama, a slijedio ga je čopor lajavih pasa. Sputan obimnomsutanom, svećenik se spotaknuo i pao, a voda i blato prskali suposvuda oko njega. Psi su ga začas sustigli, režeći i škljocajućizubima.Nejasno sam ugledala kako ogrtač od pleda pokraj mene preskače

zid, a onda se Jamie našao među njima, mašući štapom oko sebe ivičući na gelskom, dodajući svoj glas općoj galami. Povici i psovkenisu mnogo pomogli, ali štap je bio djelotvorniji. Začuli su se oštrijauci kad je štap pogodio dlakavu kožu, pa se čopor postupnopovukao i naposljetku odjurio u smjeru sela.Jamie je maknuo kosu s očiju, teško dišući.“Gadni su poput vukova”, rekao je. “Već sam upozorio Columa na

taj čopor. Oni su prije dva dana otjerali Cobhara u jezero. Najbolje bibilo da ih dade ustrijeliti prije no što nekoga ubiju.” Pogledao me doksam klečala pokraj svećenika i pregledavala ga. Kišne kapi padalesu mi s vrhova kose i mogla sam osjetiti kako mi se šal natapa.“Još nisu nikoga ubili”, rekla sam. “Osim nekoliko tragova zubi, s

njim je sve u redu.”Sutana oca Baina bila je s jedne strane poderana, pokazujući veliku

površinu bijelih stegana bez dlaka, s gadnom posjekotinom inekoliko biljega od ugriza iz kojih je počela curiti krv. Blijed kao kredaod šoka, svećenik je s mukom pokušavao stati na noge; očito nijebio previše ozlijeđen.“Ako pođete sa mnom u ambulantu, očistit ću vam te posjekotine”,

ponudila sam mu, susprežući osmijeh zbog prizora koji je debeli malisvećenik predstavljao, dok mu je sutana lamatala oko prugastihčarapa.I u najboljim trenucima, lice oca Baina sličilo je stegnutoj šaci. Ta je

sličnost o ovom trenutku bila još izraženija zbog crvene mrlje kojamu je isprugala čeljusti i naglašavala okomite bore između obraza iusta. Bijesno me pogledao kao da sam mu predložila da učini nekujavnu nepristojnost.A izgleda da jesam, jer su njegove sljedeće riječi bile: “Što, da Božji

čovjek pokaže intimne dijelove tijela ženi? Pa, reći ću vam, madam,

nemam pojma kakve se nemoralne stvari rade u krugovima u kojimase vi krećete, ali moram vam reći da se takvo što ovdje nećetolerirati - sve dok se ja brinem za duše u ovoj župi!” Rekavši to,okrenuo se i odmarširao, prilično jako šepajući i neuspješnopokušavajući držati poderanu stranu svoje halje.“Kako hoćete”, doviknula sam za njim. “Ako mi ne dopustite da vam

očistim ranu, zagnojit će se!”Svećenik nije odgovorio, nego je zgrbio okrugla ramena i

odskakutao vrtnim stubištem stubu po stubu, poput pingvina kojiskakuće po ledu.“Taj čovjek baš ne voli žene, zar ne?” rekla sam Jamieju.“S obzirom na njegovo zanimanje, pretpostavljam da je tako i bolje”,

odgovorio je. “Hajdemo jesti.”Poslije ručka, poslala sam svog pacijenta u krevet da se odmori -

ovog puta samog, unatoč njegovim prosvjedima - i sišla uambulantu. Čini se da mi je jaka kiša olakšala posao; ljudi su radijeostajali na sigurnom kod kuće nego da prelaze preko stopalaplugovima ili padaju s krovova.Vrijeme mi je ugodno prolazilo, ažurirala sam bilješke u knjizi

Davieja Beatona. Ali baš kad sam dovršila, jedan mi je posjetiteljzamračio vrata.Doslovce ih je zamračio je njegovo tijelo ispunilo okvir vrata od

jedne do druge strane. Žmirkajući u polutami, razabrala sam figuruAleca McMahona, umotanog u izvanredan kostim kaputa, šalova ikomadića konjskih pokrivala.Hodao je sporo, što me podsjetilo na moj prvi posjet ambulanti s

Columom, i dalo mi naslutiti što ga muči.“Reumatizam, zar ne?” suosjećajno sam upitala, a on je ukočeno

sjeo na moj jedini stolac i prigušeno zastenjao.“Da. Vlaga mi se nastani u kostima”, rekao je. “Možete li mi ikako

pomoći?” Položio je krupne, koščate ruke na stol i opustio prste.Šake su se otvorile polako poput noćnog cvijeća i otkrile žuljevitedlanove. Uzela sam jednu od kvrgavih šaka u ruke i stala je nježnookretati amo-tamo, izravnavajući prste i masirajući žuljevite dlanove.Naborano staro lice njihova vlasnika načas se zgrčilo, a onda seopustilo kad je prvo bockanje prošlo.

“Kao drvo”, rekla sam. “Dobar gutljaj viskija i duboka masažanajbolje je što vam mogu preporučiti. Čaj od vratića samo će vamdjelomice pomoći.”Nasmijao se, a šal mu je skliznuo s ramena.“Viski, ha? Dvojio sam, curo, ali vidim da imate svojstva dobrog

liječnika.” Iz stražnjeg dijela svog medicinskog ormarića izvukla samsmeđu bocu bez etikete koja je sadržavala moju zalihu tekućine izLeochove destilerije. Gurnula sam je pred njega na stol, zajedno srožnatom čašom.“Popijte”, rekla sam, “a onda se svucite koliko smatrate da je

pristojno i ležite na stol, a ja ću zapaliti vatru da vam bude toplo.”Njegove plave oči pogledale su bocu s poštovanjem, a kvrgava

ruka polako ju je uhvatila za grlić.“Bolje i sami gucnite, curo”, posavjetovao mi je. “Čeka vas težak

posao.”Kad sam čvrsto uhvatila njegovo lijevo rame da ga opustim,

zastenjao je s mješavinom boli i zadovoljstva, a zatim sam gurnularuku ispod njega i zarotirala čitavu stranu torza.“Nekoć mi je žena masirala leđa”, primijetio je, “zbog lumbaga. Ali

ovo je još bolje. Imate snažne ruke, curo. Bili biste dobar konjušar.”“Shvatit ću to kao kompliment”, suho sam odvratila i nasula još

malo zagrijane smjese ulja i biljne masti na dlan, a onda je utrljala unjegova široka bijela leđa. Na mjestu gdje su zasukani rukavi košuljeprestajali, oštra linija dijelila je ogrubjelu i potamnjelu smeđu kožu narukama od mliječnobijele boje na ramenima i leđima.“Izgleda da ste i vi nekoć bili svjetloput momak”, primijetila sam.

“Koža na leđima bijela vam je poput moje.”Tijelo pod mojim rukama zatreslo se od dubokog hihota.“Tko bi to sad rekao, zar ne? Da, jedanput kad sam pomagao kobili

da se oždrijebi, Ellen MacKenzie vidjela me bez košulje i rekla mi daizgledam kao da mi je dobri Bog nasadio krivu glavu na tijelo - trebaomi je staviti vrećicu mliječnog pudinga na ramena, a ne lice kao saslike na oltaru.”Pretpostavila sam da govori o slikama u kamenoj pregradi u

kapelici, koje su prikazivale izvjestan broj vrlo neprivlačnih demona,zaokupljenih mučenjem grešnika.

“Čini se da je Ellen MacKenzie bila prilično slobodoumna”,primijetila sam. Bila sam prilično znatiželjna u vezi s Jamiejevommajkom. Iz sitnih stvari koje bi tu i tamo spomenuo, dobila sam nekupredodžbu o njegovu ocu Brianu, ali majku nikad nije spominjao, pao njoj nisam znala ništa, osim da je umrla mlada, pri porodu.“Oh, Ellen je imala pogan jezik, a bila je svojeglava.” Odvezala sam

mu podvezice hlača, zasukala hlačnice da mi ne smetaju i počelamasirati mišićave listove nogu. “Ali bila je dovoljno draga da joj nitkoto previše ne zamjeri, osim braće. A ona se baš nije mnogo osvrtalana Columovo i Dougalovo mišljenje.”“Mm. Tako sam čula. Pobjegla je, zar ne?” Pritisnula sam palčeve u

tetive iznad koljena, a on je ispustio glas koji bi se kod svakogamanje dostojanstvenog morao označiti kao cviljenje.“O, da. Ellen je bila najstarija od šestero djece MacKenziejevih -

bila je godinu-dvije starija od Columa i miljenica starog Jacoba. Zatose tako dugo nije udala; ne zbog Johna Camerona, Malcolma Grantaili bilo koga drugog s kim je mogla otići, nego zato što je otac je nijehtio prisiljavati protiv njezine volje.”Ali nakon smrti starog Jacoba, Colum nije imao toliko razumijevanja

za sestrine hirove. Morao se očajnički boriti da konsolidira nesigurnuvlast u klanu, pa je pokušavao sklopiti savez s Munroom na sjeveruili s Grantom na jugu. Oba su klana imala mlade poglavare koji bi bilikorisni šogori. Mlada Jocasta, koja je imala samo petnaest godina,poslušno je pristala da se uda za Johna Camerona i otišla na sjever.Ali Ellen, umalo da bude usidjelica u dobi od dvadeset i dvije godine,bila je mnogo manje kooperativna.“Pretpostavljam da je oštro odbila prošnju Malcolma Granta, sudeći

po njegovu ponašanju prije dva tjedna”, primijetila sam.Stari se Alec nasmijao, a smijeh mu se pretvorio u zadovoljno

stenjanje kad sam pojačala stisak.“Da. Ne znam što mu je točno rekla, ali pretpostavljam da mu se to

nije svidjelo. Upoznali su se na velikom skupu, znate. Navečer suotišli u vrt ruža, a svi su čekali da vide hoće li pristati da se uda zanjega. Već se počeo spuštati mrak, a svi su još uvijek čekali. Još seviše smračilo, sve su svjetiljke upaljene i počelo je pjevanje, a odEllen ili Malcolma Granta još uvijek ni traga.”

“Bože! To mora da je bio dug razgovor.” Nanijela sam mu još jedansloj masti između lopatica, a on je zastenjao uživajući u toplini.“Tako je izgledalo. Ali vrijeme je prolazilo, a oni se nisu vraćali, pa

se Colum počeo bojati da je Grant pobjegao s njom, da ju je odveona silu, znate. I činilo se da tako mora biti, jer su ubrzo ustanovili daje vrt ruža prazan. A kad je poslao po mene u staju, to je postalosigurno - rekao sam mu da su Grantovi ljudi uzeli svoje konje ibijesno odjahali bez riječi oproštaja.”Osamnaestogodišnji Dougal bio je tako bijesan da je smjesta sjeo

na konja i krenuo u potjeru za Malcolmom Grantom, a da nijepričekao ni posavjetovao se s Columom.“Kad je Colum čuo da je Dougal otišao za Grantom, poslao je mene

i još nekoliko ljudi navrat-nanos za njim, jer on je dobro poznavaoDougalovu ćud, a nije želio da njegov novi šogor bude zaklan nacesti prije no što službeno objavi zaruke u crkvi. Jer on jepretpostavljao da je Malcolm Grant, kad mu nije uspjelo da jenagovori na udaju, zacijelo odveo Ellen sa sobom, s namjerom da jojse nametne i tako je prisili na udaju.”Alec je zamišljeno zastao. “Dakako, sve što je Dougal mogao vidjeti

bila je uvreda. Ali, da budem iskren, ja nisam vjerovao da je Columtako uznemiren zbog toga, bez obzira na uvredu. On bi time riješiosvoj problem - a Grant bi se vjerojatno morao oženiti s Ellen bezmiraza, a usto i platiti odštetu Columu.”Alec je cinično frknuo. “Colum nije čovjek koji propušta prilike. On je

brz i bezobziran.” Alecovo ledenoplavo oko pogledalo me prekopogrbljena ramena. “Ne bi bilo loše da to zapamtite, curo.”“Nije baš vjerojatno da ću to zaboraviti”, uvjerila sam ga, pomalo

mračnim glasom. Prisjetila sam se Jamiejeve priče o tome kako gaje Colum dao kazniti i zapitala se koliko je u tome bilo osvete zapobunu njegove majke.Ipak, Colum nije stigao iskoristiti priliku da uda sestru za poglavara

klana Grant. Nešto prije zore, Dougal je pronašao Malcolma Granta,koji se sa svojim sljedbenicima ulogorio pokraj glavne ceste. Spavaoje ispod klekova grma, umotan u ogrtač od pleda.A kad su nešto poslije Alec i ostali dojurili cestom, zaustavio ih je

prizor Dougala MacKenzieja i Malcolma Granta. Obojica su bili golido struka i obilježeni ožiljcima bitke, mahali su i posrtali cestom gore-

dolje, i još uvijek izmjenjivali nasumične udarce kad god bi se našlijedan drugome nadohvat ruke. Grantovi pratioci sjedili su na ogradiuz cestu poput reda sova i okretali glave sjedne na drugu stranu,kako se sve slabija bitka odvijala gore-dolje na vlažnoj zori.“Obojica su soptali poput iscrpljenih konja, a para im se na hladnoći

dizala s tijela. Grantu je natekao nos; bio je dvaput veći od normalneveličine, Dougal je jedva mogao vidjeti na oba oka, a obojici je krvkapala na prsa i ondje se sušila.”Kad su se pojavili Columovi ljudi, svi Grantovi vazali skočili su na

noge i posegli za mačevima. Taj bi susret vjerojatno završio gadnimkrvoprolićem da neki oštrooki momak među MacKenziejima nijeprimijetio da Ellen MacKenzie nije među Grantovima.“Pa, nakon što su zalili Malcolma Granta vodom i smirili ga, uspio

im je ispričati ono što Dougal nije stigao čuti - da je Ellen s njimprovela jedva četvrt sata u vrtu ruža. Nije htio reći što su jednodrugom rekli, ali što god to bilo, on se tako uvrijedio da je odlučioodmah otići, a da ne pokaže lice u dvorani. Ostavio ju je u vrtu i višeje nije vidio. Rekao je da nikad više ne želi čuti da netko spomeneime Ellen MacKenzie u njegovoj prisutnosti, a onda je sjeo na svogkonja - još uvijek pomalo nesiguran - i odjahao. I nikad više nije bioprijatelj nikome u klanu MacKenzie.”Sa zanimanjem sam ga slušala. “A gdje je cijelo to vrijeme bila

Ellen?”Stari se Alec nasmijao, što je zazvučalo poput škripe šarka na

stajskim vratima.“Preko brežuljaka, daleko. Ali to nisu otkrili još neko vrijeme.

Okrenuli smo se i odjurili kući, gdje smo doznali da se Ellen jošuvijek nije vratila, a Colum je stajao blijeda lica u vrtu i oslanjao sena Angusa Mhora.”Uslijedilo je još zabune, jer su sobe u dvorcu, zbog gostiju, bile

pune. A i sve sobe u potkrovlju i svi sobičci, sve kuhinje i svi zahodi.Činilo se nemogućim ustanoviti tko još od ljudi u dvorcu moždanedostaje, ali Colum je pozvao sve sluge i temeljito ih ispitao o svimimenima na popisu pozvanih, pitajući koga su prethodne večerividjeli, gdje i kada. I napokon se jedna sluškinja iz kuhinje sjetila daje vidjela čovjeka u stražnjem hodniku, neposredno prije no što jeposlužena večera.

Primijetila ga je samo zato što je bio zgodan, visok i snažan, reklaje, s kosom poput crne foke i očima poput mačke. Zadivljeno ga jegledala u hodniku i vidjela da se nalazi s nekim kod vanjskih vrata -sa ženom odjevenom u crno od glave do pete, i umotanom u ogrtačs kapuljačom.“Što je to foka?” upitala sam.Alecovo oko postrance me pogledalo i naboralo se u kutovima.“Vi u Engleskoj zovete ih tuljanima. Još prilično dugo nakon toga,

čak i kad su već znali istinu, ljudi u selu pripovijedali su jedni drugimapriču o tome da je Ellen MacKenzie odvedena na more, da živi međutuljanima. Znate li da foke skidaju svoju kožu kad dođu na obalu ihodaju kao ljudi? A ako pronađete tuljanovu kožu i sakrijete je, on -ili ona”, dodao je pravedno, “ne može se vratiti u more, nego moraostati s vama na kopnu. Smatra se korisnim tako uzeti tuljanovuženu, jer one vrlo dobro kuhaju, i vrlo su predane majke.”“Ipak”, razborito je dodao, “Colum nije bio sklon povjerovati da mu

je sestra pobjegla s tuljanom, a to je i rekao. Pa je pozvao gostedolje, jednog po jednog, i sve ih pitao znaju li čovjeka koji odgovaratom opisu. Napokon su doznali da se zove Brian, ali nitko nije znaoiz kojeg je klana i kako se preziva. Sudjelovao je u igrama, ali tamosu ga zvali samo Brian Dhu.”I tako je ta stvar neko vrijeme stajala na mjestu, jer istražitelji nisu

imali pojma u kojem smjeru da tragaju. Ipak, čak i najbolji bjeguncimoraju se s vremena na vrijeme zaustaviti u nekoj seoskoj kućici izamoliti šaku soli i vrč mlijeka. I naposljetku je vijest o paru došla uLeoch, jer Ellen MacKenzie nije bila djevojka obična izgleda.“Imala je kosu poput vatre”, rekao je Alec snenim glasom, uživajući

u toplini ulja na leđima. “I oči poput Columa - sive i obrubljene crnimtrepavicama - vrlo lijepe, ali prostrijelile bi vas poput munje. Visokažena, čak viša od vas. I tako lijepa da bi vas oči zaboljele kad bisteje vidjeli.”“Poslije sam čuo da su se upoznali na skupu. Jedanput su se

pogledali i na licu mjesta zaključili da za njih ne može postojati nitkodrugi. I tako su skovali plan i pobjegli, pred nosom ColumuMacKenzieju i tristo gostiju.”Iznenada se nasmijao, prisjećajući se. “Dougal ih je napokon

našao, živjeli su u kućici jednog poljodjelca na rubu područja

Frasera. Zaključili su da je jedini način da uspiju ostati zajedno da seskriju dok Ellen ne zatrudni i postane dovoljno krupna da ne budenikakve dvojbe tko je djetetov otac. Tada bi Colum morao blagoslovitinjihov brak, sviđalo mu se to ili ne - a nije mu se sviđalo.”Alec se nacerio. “Dok ste putovali s njim, jeste li imali priliku vidjeti

ožiljak na Dougalovim prsima?”Vidjela sam ga; tanka bijela linija koja se protezala od ramena do

rebara i prelazila preko srca.“Je li mu to Brian učinio?” upitala sam.“Nije on nego Ellen”, odgovorio je i zacerekao se vidjevši moj izraz

lica. “Kako bi ga spriječila da prereže Brianu grkljan, što jenamjeravao učiniti. Da sam na vašem mjestu, ne bih to spominjaoDougalu.”“Ne, mislim da neću.”Srećom, njihov je plan uspio. Kad ih je Dougal pronašao, Ellen je

već bila u šestom mjesecu trudnoće.“Oko svega toga nastala je velika strka i razmijenjeno je mnogo

ružnih pisama između Leocha i Beaulyja, ali naposljetku su sepomirili, pa su Ellen i Brian preuzeli kuću u Lallybrochu, tjedan danaprije rođenja djeteta. Vjenčali su se pred kućnim pragom”, dodao jekao naknadnu misao, “kako bi je on mogao prenijeti preko praga kaoženu. Poslije je tvrdio da je gotovo dobio bruh kad ju je podigao unaručje.“Govorite kao da ih dobro poznajete”, rekla sam. Dovršila sam

masažu i obrisala ručnikom mast s ruku.“Oh, pomalo”, rekao je Alec, pospan od topline. Kapak njegova

jedinog oka spustio se, a crte njegova starog lica opustile su se odizraza blage nelagode koji mu je inače davao tako srdit izgled.“Dakako, Ellen sam dobro poznavao. Briana sam upoznao

godinama poslije, kad je doveo svog momka da ostane - dobro smose složili. Bio je spretan s konjima.” Glas mu je odlutao, a kapak sezatvorio.Prebacila sam pokrivač preko starčeva iscrpljenog tijela i odšuljala

se na prstima, ostavljajući ga da sniva pokraj vatre.Ostavivši Aleca, otišla sam u našu sobu i otkrila da i Jamie spava.

Postoji ograničen broj aktivnosti pogodnih za zabavu pod krovom zatmurnog i kišnog dana i, pod pretpostavkom da ne želim probuditi

Jamieja ili mu se pridružiti u spavanju, čini se da mi preostaje samočitanje ili pletenje. Uzevši u obzir svoje ispodprosječne sposobnosti uovoj drugoj djelatnosti, odlučila sam posuditi knjigu iz Columoveknjižnice.U skladu s neobičnim arhitektonskim načelima kojima su se

rukovodili graditelji Leocha - a koja se temelje na općoj nesnošljivostiprema ravnim crtama - stubište do Columovih odaja dvaput jeskretalo udesno, a na svakom skretanju postojalo je malo odmorište.Na drugom odmorištu obično je stajao sluga, spreman da obaviposlove ili pomogne poglavaru, ali danas ga nije bilo. Začula samglasove odozgo i pomislila da je sluga možda s Columom. Zastalasam pred vratima kolebajući se.“Uvijek sam znao da si budala, Dougal, ali nisam mislio da si baš

tako glup.” Od mladosti naviknut na društvo tutora i nenaviknut naodlaženje među borce i obične ljude, Columov glas u normalnimokolnostima nije imao onaj jaki škotski naglasak koji je obilježavaoDougalov govor. Ali sada je njegov kultivirani naglasak malopopustio, pa se dva glasa gotovo nisu mogla razlikovati, obaispunjena bijesom. “Takvo bi se ponašanje moglo očekivati od tebekad si bio u dvadesetima, ali, za Boga miloga, čovječe, sada imaščetrdeset i pet godina!”“Pa, ti o tim stvarima ne znaš baš bogzna što, zar ne?” podrugljivo

je odvratio Dougal.“Ne”, zarežao je Colum. “I premda nisam baš često imao razloga

zahvaljivati Gospodu, možda je ipak bio bolji prema meni no što sammislio. Dovoljno sam često čuo uzrečicu da muškarčev mozakprestaje raditi kad mu se kita digne, a sad bih mogao povjerovati daje to istina.” Začula se glasna škripa kad su noge stolca gurnutenatrag po kamenom podu. “Ako braća MacKenzie imaju jednu kitu ijedan mozak, onda sam sretan onim što sam ja dobio.”Zaključila sam da bi treći sudionik u ovom razgovoru nedvojbeno

bio nepoželjan, pa sam se tiho udaljila od vrata i okrenula da pođemstubama.Šum suknje na prvom odmorištu natjerao me da stanem. Nisam

željela da me zateknu kako prisluškujem pred poglavarevom radnomsobom, pa sam se opet okrenula vratima. Odmorište je ovdje biloširoko, a jedan zid bio je prekriven tapiserijom gotovo od poda do

stropa. Doduše, vidjela bi mi se stopala, ali tu se ništa ne možeučiniti.Pritajivši se iza zidnog saga poput štakora, čula sam kako se koraci

odozdo usporavaju prilazeći vratima i zaustavljaju na daljoj straniodmorišta, kad je neviđeni posjetitelj shvatio, kao i ja prije njega,privatnu prirodu razgovora između braće.“Ne”, rekao je Colum, sada mirnijim glasom. “Ne, naravno da ne. Ta

je žena vještica, ili blizu tome.”“Da, ali...” Dougalov odgovor prekinuo je nestrpljivi glas njegova

brata.“Rekao sam ti da ću se pobrinuti za to, čovječe. Ništa se ti ne brini,

mali moj brate. Pobrinut ću se da dobije ono što zaslužuje.” UColumov glas ušuljala se primjesa nehotične naklonosti.“Kažem ti, čovječe, napisao sam vojvodi da ima moje dopuštenje

da lovi u oblasti iznad Erlicka - on žarko želi otići tamo u lov najelene. Namjeravam poslati Jamieja s njim; vojvoda možda još uvijekgaji izvjesne osjećaje prema momku...”Dougal ga je prekinuo rekavši nešto na gelskom, očito neku

prostačku primjedbu, jer se Colum nasmijao i odvratio: “Ne, mislimda je Jamie dovoljno star da se sam brine o sebi. A ako se vojvodaodluči založiti za njega kod Njegova kraljevskog veličanstva, to jemomku najbolja prilika za oprost. Ako hoćeš, reći ću njegovoj milostida i ti želiš poći s njima. Pomozi Jamieju koliko možeš, a nećešsmetati dok ja budem sređivao stvari ovdje.”Uto se na drugoj strani odmorišta začuo prigušeni tresak, pa sam

odlučila riskirati i provirila. Bila je to djevojka Laoghaire, jednakoblijeda kao i ožbukani zid iza nje. U ruci je držala poslužavnik sbocom; kositrena čaša pala je s poslužavnika na sag i proizvela zvukkoji sam čula.“Što je to?” progovorio je Colum u radnoj sobi, iznenada oštrim

glasom. Laoghaire je odložila poslužavnik na stol pokraj vrata,gotovo prevrnuvši bocu u žurbi, a onda se okrenula i hitro pobjegla.Začula sam Dougalove korake kako se približavaju vratima i

shvatila da neću uspjeti pobjeći niza stube prije no što me otkrije.Ostalo mi je tek toliko vremena da se iskobeljam iz svog skrovišta ipokupim čašu prije no što su se vrata otvorila.

“Oh, to ste vi”, rekao je Dougal malo iznenađenim glasom. “Je li toposlala gospođa Fitz za Columovo upaljeno grlo?”“Da”, spremno sam odgovorila. “Ona kaže da se nada kako će mu

odmah biti bolje.”“I bit će.” Sporijim korakom, Colum se pojavio na otvorenim vratima

i nasmiješio mi se. “Zahvalite gospođi Fitz što mi je to poslala. Ihvala vama što ste mi donijeli. Hoćete li načas sjesti dok popijem?”Razgovor koji sam načula imao je za posljedicu da sam zaboravila

zašto sam zapravo došla, ali sada sam se sjetila da samnamjeravala posuditi knjigu. Dougal se ispričao, a ja sam polakopošla za Columom u njegovu knjižnicu, gdje mi je ponudio dapogledam knjige na policama.Colum je još uvijek bio crven u licu; svađa s bratom još mu je bila

svježa u mislima, ali odgovorio je na moja pitanja o knjigama dobroodglumivši svoju uobičajenu smirenost. Samo sjaj u očima i izvjesnanapetost u držanju otkrivali su o čemu zapravo misli.Prelistavajući jedan roman, pronašla sam nekoliko biljnih listova

zanimljiva izgleda i odložila ih.Colum je otišao do kaveza s pticama, nedvojbeno s namjerom da

se, kao i obično, smiri gledajući prekrasna mala stvorenja kakoskakuću po granama zaokupljena svojim poslovima, svako od njihsvijet za sebe.Uto su mi pažnju privukli krici u dvorištu. S ove visine, vidjela su se

polja iza dvorca sve do jezera. Mala grupa konjanika jurila je okojedne strane jezera, oduševljeno vičući na pljusku.Kad su prišli bliže, shvatila sam da to nisu odrasli ljudi nego dječaci,

uglavnom tinejdžeri, ali tu i tamo s pokojim mlađim momkom naponiju, koji je s naporom nastojao slijediti tempo svojih starijihdrugova. Zapitala sam seje li među njima Hamish, a onda samugledala poznatu jarku kosu kako divlje sjaji s Cobharova hrpta usredini grupe.Skupina je jurila prema dvorcu i jednom od bezbrojnih kamenih

zidova koji su razdvajali jedan vrt od drugoga. Jedan, dva, tri, četiri,stariji dječaci preskočili su zid na svojim konjima s nehajnomlakoćom koju im je dalo iskustvo.Bez sumnje, samo sam si umislila da je riđan načas zastao, jer

Cobhar je slijedio ostale konje s očitom žudnjom. Prišao je ogradi,

spremio se na skok i odrazio.Činilo se da je to učinio baš kao i ostali, a ipak se nešto dogodilo.

Možda se jahač načas pokolebao i prejako povukao uzde, ili moždanije posve čvrsto sjedio u sedlu. Cobharova prednja kopita udarila suo zid nekoliko centimetara ispod vrha, a konj se zajedno s jahačemprevrnuo preko zida u najspektakularnijem pogibeljnom luku koji samikad vidjela.“Oh!”Privučen mojim uzvikom, Colum je okrenuo glavu prema prozoru,

na vrijeme da vidi kako Cobhar gadno slijeće na bok i pritišćeHamishovu sitnu priliku pod sobom. Premda sakat, Colum se brzonašao pokraj mene i nagnuo kroz prozor, prije no što je konj počeo smukom ustajati.Vjetar i kiša ulazili su kroz prozor i namakali Columov baršunasti

kaput. Zabrinuto gledajući preko njegova ramena, vidjela sammnoštvo momaka kako se naguravaju, tiskaju i pokušavaju pomoći.Činilo se da je prošlo mnogo vremena prije no što se mnoštvorazdvojilo, a onda smo ugledali sitnu, čvrstu priliku kako posrćućiizlazi iz stiska i drži se za trbuh. Odmahivao je glavom odbijajućimnogobrojne ponude za pomoć i odlučno oteturao do zida, a ondase nagnuo preko njega i žestoko povratio. Zatim je skliznuo niza zid,sjeo na mokru travu raširenih nogu i podigao glavu prema kiši. Kadsam spazila da plazi jezik kako bi uhvatio kapi kiše, spustila samruku na Columovo rame.“Nije mu ništa”, rekla sam. “Samo je ostao bez daha.”Colum je zatvorio oči i uzdahnuo, a tijelo mu se iznenada opustilo.

Suosjećajno sam ga gledala.“Volite ga kao da vam je rođeni sin, zar ne?” upitala sam ga.Sive oči iznenada su me prodorno pogledale s izvanrednim izrazom

uznemirenosti. Načas se u radnoj sobi nije čuo nikakav zvuk osimotkucavanja staklenog sata na polici. A onda se jedna sjajna kapljicaotkotrljala niz Columov nos i ostala visjeti na vrhu. Nehotice samispružila ruku da je obrišem svojim rupčićem, a napetost na njegovulicu nestala je.“Da”, jednostavno je odgovorio.Naposljetku sam Jamieju ispričala samo onaj dio o Columovu planu

da ga pošalje u lov s vojvodom. Sada sam već bila uvjerena da

Jamie prema Laoghaire ne osjeća ništa više od kavalirskogprijateljstva, ali nisam znala što bi učinio kad bi doznao da ju jenjegov ujak zaveo i ostavio u drugom stanju. Budući da mi se činiloda Colum u toj hitnoj stvari ne namjerava zatražiti ushfge GeilieDuncan, zapitala sam se hoće li se djevojka udati za Dougala ili ćejoj Colum naći drugog.muža, prije no što trudnoća postane očita. Usvakom slučaju, ako Jamie i Dougal budu danima zatvoreni zajednou lovačkom domu, smatrala sam da je bolje da djevojčina sjena nebude s njima.“Hm”, zamišljeno je rekao. “Vrijedi pokušati. Ljudi se prilično zbliže

dok zajedno love i poslije piju viski uz logorsku vatru.” Dovršio jevezanje moje haljine na leđima i sagnuo se da me kratko poljubi urame.“Ne bih te volio ostaviti, Saskinjo, ali možda je tako najbolje.”“Ne brini se ti za mene”, odvratila sam. Do tog trenutka nisam

shvaćala da bi me njegov odlazak ostavio samu u dvorcu i ta memisao prilično uznemirila. Ipak, ako mu to može pomoći, čvrsto samodlučila da se potrudim.“Jesi li spreman za večeru?” upitala sam. Zadržao je ruka na mom

struku, pa sam mu se okrenula.“Hm”, rekao je nakon kratke tišine. “Ne bih imao ništa protiv toga da

ostanem gladan.”“E pa, ja bih”, odvratila sam. “Morat ćeš se strpjeti.”Za večerom sam pogledala ljude oko stola i u dvorani. Većinu lica

sada sam već poznavala, a neka od njih intimno. Baš šarolikodruštvo, zaključila sam. Frank bi bio zadivljen - toliko različitihfizionomija.Pomisao na Franka bila je kao diranje upaljenog zuba; bila sam

sklona odgurnuti je u stranu. Ali doći će vrijeme kad to više nećumoći odlagati, pa sam se prisilila vratiti na njega, pažljivo ga uvlačećiu misli, ocrtavajući mislima duge ravne lukove njegovih obrva, kaošto sam ih nekoć ocrtavala prstima. Nije važno što sam iznenadaosjetila bockanje u prstima, prisjećajući se grubljih i gušćih obrva itamnoplavih očiju ispod njih.Žurno sam se okrenula prema najbližem licu, kako bih otjerala iz

glave te uznemirujuće misli. Slučaj je htio da to bude Murtaghovo

lice. No, on barem ne sliči ni jednom od muškaraca koji mi salijećumisli.Nizak i sitno građen, ali žilav poput gibona, s dugim rukama koje su

podcrtavale sličnost s majmunima, imao je nisko čelo i usku čeljustkoja me iz nekog razloga podsjetila na pećinske ljude i slike ranihljudi iz nekih Frankovih knjiga. Ali ne na neandertalce. Na Pikte. Da,tako je. U tom malom gorštaku bilo je nečega vrlo izdržljivog što mepodsjećalo na odlomljene i uobličene kamene blokove, već i sadastare, koji neumoljivo stražare na križanjima i grobljima.Ta me ideja zabavila, pa sam pogledala ostale ljude za večerom, s

namjerom da identificiram etničke tipove. Onaj čovjek blizu ognjišta,primjerice, koji se zove John Cameron, on je Norman, ako sam ikadvidjela Normana - a nisam. Imao je visoke jagodične kosti i visoko,usko čelo, dugu gornju usnu i tamnu put svojstvenu Galima.Tu i tamo pokoji plavokosi Saksonac... ah, Laoghaire je savršen

primjer. Svjetloputa, plavooka i samo malčice debeljuškasta...potisnula sam to bezobzirno zapažanje. Živahno je čavrljala sprijateljicama za jednim od daljih stolova, pazeći da ne pogleda nimene ni Jamieja.Okrenula sam se prema najbližem stolu s druge strane, za kojim je

sjedio Dougal MacKenzie, jedanput za promjenu daleko od Columa.Taj je čovjek vražji Viking! Sa svojom impresivnom visinom i onimširokim i ravnim jagodičnim kostima. Lako sam mogla zamisliti kakozapovijeda brodom sa zmajskom glavom i kako mu duboko usađeneoči blistaju od pohlepe i požude, dok kroz maglu promatra neko selona stjenovitoj obali.Jedna krupna šaka sa zapešćem blago pokrivenim bakrenastim

dlakama posegnula je pokraj mene da uzme malu štrucu zobenogkruha s pladnja. Još jedan Nordijac, Jamie. Podsjetio me na pričešto ih je gospođa Baird pripovijedala o rasi divova koja je nekoćhodala Škotskom i ostavila svoje duge kosti u sjevernoj zemlji.Kao i obično, vodio se općenit razgovor, male grupe mrmljale su

između zalogaja. Ali iznenada sam začula kako netko za obližnjimstolom izgovara poznato ime. Sandringham. Učinilo mi se da je glasMurtaghov, pa sam se okrenula da provjerim. Sjedio je do NedaGowana i marljivo žvakao.

“Sandringham?” zamišljeno je rekao Ned. “Ah, dobri stari Willlie,lovac na guzice.”“Što?!” rekao je jedan od mlađih vojnika, zagrcnuvši se pivom.“Naš vrli vojvoda voli dječake”, objasnio mu je Ned. “Ili sam barem

tako čuo.”“Mmm”, složio se Rupert punih usta, a onda je progutao zalogaj i

dodao: “Ako me sjećanje ne vara, kad je posljednji put posjetio ovekrajeve, svidio mu se naš mladi Jamie. Kad je to bilo, Dougal?Trideset osme? Trideset devete?”“Trideset sedme”, odgovorio je Dougal iz susjednog stola. Pogledao

je nećaka i zaškiljio. “Jamie, ti si bio prilično zgodan momak kaošesnaestogodišnjak.”“Jesam”, kimnuo je Jamie žvačući. “A i brz.”Kad je smijeh zamro, Dougal je stao zadirkivati Jamieja.“Nisam znao da si mu se svidio, Jamie, momče. Znam nekoliko njih

koji su žrtvovali stražnjicu u zamjenu za zemlju i položaj.”“Primijetit ćeš da ja nemam ni jedno ni drugo”, sa smiješkom je

odgovorio Jamie i izazvao nove salve smijeha.“Što? Nisi bio ni blizu?” upitao ga je Rupert glasno mljackajući.“Iskreno rečeno, bio sam malo bliže no što bih volio.”“Ah, a koliko bi blizu volio biti, ha, momče?” doviknuo je jedan, meni

nepoznat visoki muškarac smeđe brade koji je sjedio nešto dalje zastolom. Njegovo je pitanje izazvalo novi val smijeha i prostačkihprimjedaba. Neuznemiren zadirkivanjem, Jamie se mirno nasmiješioi uzeo još jednu štrucu kruha.“Jesi li zato tako naglo otišao iz dvorca i vratio se ocu?” upitao ga je

Rupert.“Da.”“Trebao si mi reći kakve probleme imaš, Jamie, momče”, dodao je

Dougal hineći brigu. Jamie je tiho zamumljao iz dubine grla.“A da sam ti rekao, lupežu stari, ti bi mi jedne večeri natočio malo

makova soka u pivo i ostavio me u krevetu Njegove milosti kao malidar.”Stol je zagrmio od smijeha, a Jamie se izmaknuo glavici luka koju je

Dougal bacio na njega.Rupert je pogledao Jamieja i zaškiljio. “Ako se ne varam, momče,

malo prije no što si otišao, vidio sam te kako ideš u vojvodinu sobu

odmah poslije sumraka. Jesi li siguran da si nam sve rekao?” Jamieje zgrabio drugu glavicu luka i bacio je na njega. Promašila je cilj iotkotrljala se u košarice od pruća.“Jesam”, odgovorio je Jamie kroza smijeh. “Još uvijek sam djevac,

barem u tom smislu. Ali ako ne možeš zaspati a da ne doznaš sve otome, Rupert, reći ću ti, i to rado.”Usred uzvika “Pričaj! Pričaj!” polako si je natočio pivo u vrč i zavalio

se na stolcu, zauzevši klasičnu pozu pripovjedača. Mogla sam vidjetikako se Colum za glavnim stolom naginje naprijed kako bi bolje čuo,a isto su učinili i konjušari i borci za našim stolom.“Pa”, počeo je Jamie, “Ned je točno rekao; doista sam se svidio

Njegovoj milosti, premda, nevinašce kakvo sam sa šesnaest godinabio...” Prekinulo ga je nekoliko ciničnih primjedaba, pa je nastaviopovišenim glasom. “Kao što sam rekao, budući da sam u takvimstvarima bio nevinašce, nisam imao pojma što on smjera, premda mise činio pomalo čudnim, način na koji me uvijek rado tapšao kaokakvog psića i uvijek ga je jako zanimalo što to imam u torbici.” (“Iliispod nje”, dobacio je jedan pijani glas.)“A još mi je čudnije izgledalo”, nastavio je Jamie, “kad me zatekao

kako se perem u rijeci i ponudio se da mi opere leđa. Kad mi jeoprao leđa i nastavio dalje, postao sam malčice nervozan, a kad mije gurnuo ruku pod kilt, počeo sam shvaćati. Možda sam bionevinašce, ali nisam baš bio potpuna budala, znate.”“Iz te sam se situacije izvukao skočivši u vodu s kiltom na sebi i

otplivavši na drugu stranu; Njegova milost nije htjela riskirati daupropasti svoju skupocjenu odjeću u blatu i vodi. U svakom slučaju,nakon toga jako sam pazio da ne ostanem nasamo s njim. Jedanputili dvaput uhvatio me u dvorišnim vrtovima, ali uvijek sam mu uspiopobjeći bez težih posljedica od poljupca u uho. Jedini drugi loštrenutak bio je kad je nasrnuo na mene u staji.”“U mojoj staji?” Stari Alec izgledao je užasnuto. Napola je ustao i

povikao preko prostorije prema glavnom stolu. “Colum, pobrini se dataj čovjek ne prilazi staji! Bio on vojvoda ili ne, ne želim da mi plašikonje! A ni da mi maltretira dječake!” dodao je, kao da se toganaknadno sjetio.Neuznemiren prekidom, Jamie je nastavio priču. Dougalove dvije

maloljetne kćeri napeto su ga slušale, malo otvorenih usta.

“Bio sam u pregratku za konja, znate, pa nisam baš imao mnogoprostora za manevriranje. Bio sam se naprćio” - to je izazvalo jošnekoliko prostačkih primjedaba - “preko jasla, kažem, i pobirao ljuskes poda, kad sam začuo šum iza sebe. Nisam se ni stigao uspraviti, anetko mi je već prebacio kilt preko struka i nešto me tvrdo pritisnutoo stražnjicu.”Mahnuo je rukom da utiša graju prije no što je nastavio. “Nije mi se

baš svidjela ideja da me neko siluje u pregratku za konje, ali nisamznao kako da se izvučem. Već sam stisnuo zube i ponadao se dame neće previše boljeti, kad je konj - onaj veliki crni uškopljeni konj,Ned, kojeg si ti nabavio u Brockleburyju - znaš, onaj kojeg je Columprodao Breadalbinu - no, taj se konj uznemirio zbog buke koju jeNjegova milost stvarala. E sad, većina konja voli kad im se govori, ani taj nije bio drukčiji, ali on je gajio osobitu averziju prema vrlovisokim glasovima; nisam ga mogao odvesti u dvorište kad bi ondjebila mala djeca, jer bi ga njihovo cičanje uznemirilo, pa bi počeonjištati i lupati nogama o tlo.”“Kao što se možda sjećate, Njegova milost ima prilično visok glas, a

u toj mu je prilici bio još malo viši nego obično, jer se malčiceuzbudio. A kao što sam rekao, konju se to nije svidjelo - a nije nimeni, moram priznati - pa je počeo lupati nogama o tlo i njištati, aonda se okrenuo i prignječio Njegovu milost uza zid pregratka. Čimme vojvoda ispustio, skočio sam u jasle i provukao se s druge stranekonja, ostavljajući Njegovu milost da se izvlači kako zna i umije.”Jamie je zastao da udahne i srkne pivo. Sada ga je već slušala

čitava prostorija; sva su se lica okrenula prema njemu i sjala nasvjetlosti baklji. Tu i tamo moglo se vidjeti pokoje namršteno licezbog otkrića o jednom od najmoćnijih plemića engleske krune, aliprevladavala je reakcija neobuzdanog užitka u skandalu. Zaključilasam da vojvoda nije osobito popularan u dvorcu Leoch.“Budući da sam mu izmakao za dlaku, moglo bi se reći, Njegova

milost odlučila je da će me imati, kud puklo da puklo. I tako jesutradan obavijestio poglavara klana MacKenzie da se njegovosobni sluga razbolio i zamolio ga da mu posudi mene da ga perem iodijevam.” Na opće veselje, Colum je nato prekrio lice glumećiočajanje, a Jamie je kimnuo Rupertu.

“Zato si me vidio kako odlazim navečer u sobu Njegove milosti.Moglo bi se reći da sam slijedio zapovijedi.”“Trebao si mi reći, Jamie”, doviknuo mu je Colum i prijekorno ga

pogledao. “Da sam znao, ne bih te tjerao da ideš.”Jamie je slegnuo ramenima i nasmiješio se. “Spriječila me urođena

skromnost, ujače. Osim toga, znao sam da pokušavaš sklopiti posaos tim čovjekom, pa sam smatrao da bi ti otežalo pregovore kad bimorao reći Njegovoj milosti da drži ruke podalje od guzice tvognećaka.““Baš lijepo od tebe, Jamie”, suho je odvratio Colum. “I tako si se

žrtvovao za moje interese, je li?”Jamie je podigao vrč u hinjenoj zdravici. “Tvoji su mi interesi uvijek

na prvom mjestu, ujače”, odgovorio je. Unatoč šaljivu tonu, učinilo mise da je u njegovim riječima velika doza istine, koju je i Columprimijetio.Jamie je iskapio vrč i odložio ga. “Ali, ne”, rekao je brišući usta, “u

tom slučaju nisam smatrao da obiteljska dužnost zahtijeva baš tolikužrtvu od mene. Otišao sam u vojvodinu sobu zato što si mi ti takorekao, ali to je sve.”“Hoćeš reći da si izašao iz nje netaknuta šupka?” Rupert baš nije

izgledao uvjereno.Jamie se nasmiješio. “Točno tako. Vidiš, čim sam čuo što moram

učiniti, otišao sam gospođi Fitz i rekao joj da mi hitno treba dozasmokvina sirupa. Kad mi ga je dala, vidio sam kamo je odložilabočicu, pa sam se malo poslije potiho vratio i popio sve.”Svi u prostoriji prasnuli su u smijeh, uključujući i gospođu Fitz, koja

se toliko zarumenjela da sam pomislila da će je udariti kap. Svečanose digla sa svojeg mjesta, odgegala se oko stola i dobroćudnoćušnula Jamieja po ušima.“Znači, to se dogodilo s mojim purgativom, mladi lopove!” Podbočila

je ruke na bokove i zavrtjela glavom, a zelene su joj se naušnicezanjihale poput vilinih konjica. “A to je bio najbolji sirup koji sam ikadspravila!““Oh, bio je vrlo učinkovit”, rekao je Jamie golemoj dami smijući se.

“To ti vjerujem! Kad samo pomislim što ti je tolika količina purgativaučinila crijevima, momče, nadam se da je vrijedilo. Vjerojatnodanima nisi mogao doći k sebi.”

Jamie je zatresao glavom, još uvijek se smijući.“Nisam, ali s druge strane, nisam bio osobito dobar ni za ono što je

Njegova milost namjeravala. Nimalo mi nije zamjerio kad sam gazamolio da odem. Ali znao sam da se ne mogu tako dvaput izvući.Čim su grčevi popustili, uzeo sam konja iz staje i pobjegao. Trebalomi je mnogo vremena da stignem kući, jer sam morao stati svakihdesetak minuta, ali uspio sam stići do sutrašnje večere.”Nato je Dougal dao znak da mu dodaju novi vrč piva, a onda ga je

proslijedio stolom do Jamieja.“Da, tvoj mi je otac poručio kako vjeruje da si zasad naučio dovoljno

o životu u dvorcu”, rekao je, skrušeno se smješkajući. “U ono vrijemenisam posve shvatio ton njegova pisma.”“Pa, nadam se da ste opet pripremili smokvin sirup, gospođo Fitz”,

prekinuo ih je Rupert i prijateljski lupnuo gospođu Fitz u rebra.“Njegova milost vjerojatno će stići za dan-dva. Ili ti možda računašna to da će te ovoga puta zaštititi tvoja nova žena, Jamie?” Pohotnomi se nacerio. “Po svemu sudeći, ti ćeš morati štititi nju. Čujem davojvodin sluga ne dijeli njegove sklonosti, premda je jednakopoduzetan.”Jamie je odgurnuo klupu, ustao i povukao me na noge. Zagrlio me

oko vrata i nasmiješio se Rupertu.“Pa, u tom slučaju, pretpostavljam da ćemo se nas dvoje morati

boriti leđa uz leđa.”Rupert je užasnuto razrogačio oči.“Leđa uz leđa!?” uzviknuo je. “Znao sam da smo ti nešto zaboravili

reći prije ženidbe, momče! Nije ni čudo što joj još nisi uspio napravitibebu!”Jamie me čvršće stisnuo oko ramena i okrenuo me prema

nadsvođenom prolazu, a onda smo se dali u bijeg, ispraćenisalvama smijeha i prostačkim savjetima.Kad smo izašli iz dvorane i našli se u mračnom hodniku, Jamie se

naslonio na kameni zid i sagnuo se do struka. Nesposobna dastojim, ja sam se skljokala na tlo pred njegovim stopalima i stala sebespomoćno hihotati.“Nisi mu rekla, zar ne?” napokon je uspio dahnuti Jamie.Zatresla sam glavom. “Ne, naravno da nisam.” Još uvijek hripajući,

uhvatila sam ga za ruku, a on me povukao na noge. Pala sam mu na

prsa.“Daj da vidim jesam li dobro shvatio.” Uhvatio mi je glavu rukama i

spustio čelo na moje. Lice mu je bilo tako blizu da su mu se očizamutile u jedan veliki plavi krug, a njegov vrući dah bio je na mojojbradi.“Licem u lice. Je li tako?” Napadaj smijeha jenjavao je, a zamijenilo

ga je nešto jednako moćno. Jezikom sam mu dodirnula usne, dok sumi ruke bile zaposlene niže.“Lica nisu osobito važna. Ali počinješ shvaćati.”Sutradan, bila sam u ambulanti i strpljivo slušala postariju gospođu

iz sela, koja je bila u izvjesnom srodstvu s kuharicom za juhe. Dok jeona prilično rječito opisivala sve pojedinosti borbe svoje snahe smorbidnom upalom grla, koja je teoretski imala neke veze snjezinom sadašnjom grloboljom, premda ja tu vezu trenutačno nisammogla vidjeti, na vrata je pala sjena i prekinula staričin katalogsimptoma.Iznenađeno sam podigla pogled i ugledala Jamieja kako ulijeće u

ambulantu, a slijedi ga Stari Alec; obojica su izgledali zabrinuto iuzbuđeno. Jamie mi je bez velike ceremonije uzeo improviziranušpatulu iz ruke, povukao me na noge i uhvatio za obje ruke.“Što..počela sam, ali prekinuo me Alec, koji je buljio preko

Jamiejeva ramena u moje šake, koje mu je Jamie pokazivao.“Da, to je u redu, ali ruke, čovječe? Ima li ona dovoljno duge ruke?”“Pogledaj.” Jamie je uhvatio jednu od mojih šaka i istegnuo mi ruku,

mjereći je uz svoju.“Pa”, rekao je Alec, sumnjičavo je gledajući, “mogla bi poslužiti. Da,

mogla bi.”“Biste li bili tako ljubazni da mi kažete što to radite?” stala sam se

raspitivati, ali prije no što sam stigla dovršiti, dvojica muškaracaodvukla su me niza stube, ostavljajući moju ostarjelu pacijenticu dazbunjeno zijeva za nama.Nekoliko trenutaka poslije, sumnjičavo sam gledala u sjajne, smeđe

stražnje noge kobile, koje su ležale nekih petnaestak centimetara odmog lica. Problem su mi objasnili na putu do staje. Jamie jeobjašnjavao, a Stari Alec ubacivao je primjedbe, psovke i uzvike.Losgann, u normalnim okolnostima dobra kobila za okot i cijenjeni

član Columove staje, imala je probleme. To sam i sama vidjela;

kobila je ležala na boku i povremeno podizala sjajne slabine, agolemo joj se tijelo grčilo. Spustivši se na ruke i noge s njezinestražnje strane, vidjela sam da joj se sa svakim grčem trudova usnevagine malo otvaraju, ali ništa više od toga. Na otvoru nije bilonikakvih znakova sićušnih kopita ni osjetljivog vlažnog nosa.Ždrijebe, koje je kasnilo, očito je ležalo postrance ili naopačke. Alecje mislio da leži postrance, a Jamie da leži naopačke, pa su načaszastali da se prepiru oko toga, sve dok ih ja nisam nestrpljivoprekinula i zapitala što očekuju od mene, bez obzira na to kako stvarstoji.Jamie me pogledao kao da sam maloumna. “Da okreneš ždrijebe,

naravno”, strpljivo mi je odgovorio. “Da mu okreneš prednje nogekako bi moglo izaći.”“Oh, i to je sve?” Pogledala sam kobilu. Losgann, čije elegantno

ime zapravo znači “žaba”, imala je delikatne kosti za konja, ali sve usvemu, prokleto velike.“Misliš reći, da gurnem ruke unutra?” Kradomice sam pogledala

svoju ruku. Vjerojatno bi stala - otvor je bio dovoljno velik - ali štozatim?Oba muškarca očito su imala prevelike ruke za taj posao. A

Roderick, stajski momak, koji je obično bio prisiljen pomagati utakvim delikatnim situacijama, bio je, dakako, onemogućen zato štosam mu na desnu ruku stavila udlagu i zavoj - bio je slomio ruku prijedva dana. Willie, drugi stajski momak, ipak je otišao po njega, dapomogne savjetom i ohrabrenjem. Sada je stigao, a na sebi nijeimao ništa osim para iznošenih hlača, pa su mu se tanka prsabjelasala u polumračnoj staji.“To je težak posao”, sumnjičavo je rekao kad su ga upoznali sa

situacijom i idejom da ja preuzmem njegovo mjesto. “Varljiv, znate.Za to vam treba vještina, ali i malo snage.”“Ne brini”, odvratio je Jamie sigurnim glasom. “Claire je mnogo

snažnija od tebe, jadni mršavko! Samo joj reci što da učini i kako daopipava, pa će okrenuti ždrijebe za tren oka.”Cijenila sam Jamiejevo povjerenje u mene, ali sama nisam bila ni

približno tako hladnokrvna. Govoreći sebi da to nije ništa gore odoperacije abdomena, vratila sam se u pregradak da se presvučem iz

haljine u hlače i u grubu košulju od jute, i da namažem ruku doramena masnim sapunom od loja.“Pa, na posao”, promrmljala sam sebi u bradu i gurnula ruku u

kobilu.Unutra je bilo vrlo malo prostora za manevriranje i isprva nisam

znala što to osjećam pod prstima. Ali sklopila sam oči da se boljekoncentriram i stala pažljivo opipavati. Osjetila sam glatke površine igrbave djeliće. Glatki su dijelovi tijelo, a grbavi djelići noge ili glava.Tražila sam noge - prednje noge, da budem točnija. Postupno samstekla osjećaj i shvatila da moram biti potpuno nepomična kad dođegrč; zapanjujuće snažni mišići maternice stisnuli bi mi šaku i rukupoput škripca, bolno mi meljući kosti sve dok grč ne bi popustio idopustio mi da nastavim opipavati.Napokon sam nevještim prstima napipala nešto što sam sigurno

prepoznala.“Imam mu prste u nosu!” pobjedonosno sam uzviknula. “Našla sam

mu glavu!”“Dobro, curo, dobro! Nemojte je ispustiti!” Alec je zabrinuto čučao

pokraj mene i umirujuče tapšao kobilu kad bi došao novi grč.Stisnula sam zube i oslonila se čelom o sjajnu trticu dok mi jezapešće bilo snažno stisnuto. Ali grč je popustio, a ja sam zadržalastisak. Oprezno opipavajući nagore, pronašla sam luk očne duplje,obrve i mali hrbat svinutog uha. Pričekala sam da prođe još jedangrč, a onda sam slijedila krivinu vrata do ramena.“Glava mu je okrenuta unatrag na ramenu”, izvijestila sam. “Barem

je ona okrenuta u pravom smjeru.”“Dobro.” Klečeći kod kobiline glave, Jamie joj je blago pomilovao

znojni kestenastosmeđi vrat. “Noge su mu vjerojatno svinute ispodprsa. Možeš li mu dohvatiti koljeno?”I tako sam nastavila opipavati, petljajući s rukom do ramena u toploj

tami kobile, podnoseći strašnu silinu trudova i zahvalno dočekujućinjihovo popuštanje, boreći se da naslijepo pronađem cilj. Bio je toprokleto težak posao, gotovo kao da se sama porađam.Napokon sam uspjela uhvatiti kopito; osjetila sam zaobljenu

površinu i oštar rub još neupotrijebljene krivulje. Slijedeći čestoproturječne savjete svojih zabrinutih savjetnika, naizmjencepovlačeći i gurajući, polako sam okretala nezgrapno tijelo ždrebeta,

povlačeći jedno stopalo a gurajući drugo, znojeći se i stenjućizajedno s kobilom.A onda je odjednom sve profunkcioniralo. Grč je popustio i sve je u

istom času glatko sjelo na svoje mjesto. Nepomično sam pričekalasljedeći grč. Kad je došao, mali vlažni nos iznenada je provirio,gurajući mi ruku iz utrobe. Sićušne nozdrve načas su se raširile, kaoda ih zanima ovaj novi osjećaj, a onda je nos opet nestao.“Izaći će sa sljedećim grčem!” Alec je gotovo plesao od

oduševljenja, poskakujući artritičnim tijelom gore-dolje u sijenu.“Hajde, Losgann! Hajde, slatka moja mala žabice!”Kao da mu odgovara, kobila se zgrčila i zastenjala. Stražnje noge

oštro su joj se svinule, a onda je ždrijebe koščatih nogu i velikih ušijuskliznulo na čisto sijeno.Sjela sam na sijeno i budalasto se zacerekala. Bila sam prekrivena

sapunom, sluzi i krvlju, i posve iscrpljena. Čitavo me tijelo boljelo isnažno zaudaralo na manje ugodne dijelove kobile. Uhvatila meeuforija.Sjedila sam gledajući kako Willie i jednoruki Roderick nježno brišu

novorođeno stvorenje vlatima slame. I radosno sam uzviknula sostalima kad se Losgann okrenula i polizala ga, nježno ga gurkajućinosom da stane na velike, klimave noge.“Vraški dobar posao, curo! Vraški dobar posao!” Izvan sebe od

sreće, Alec mi je čestitao i zatresao ruku, obrisanu od sluzi, a ondaje iznenada shvatio da se ljuljam na nogama i da izgledam grozno,pa se okrenuo i zalajao na jednog od momaka da mi donese malovode. Zatim mi je stao iza leđa i spustio žuljevite stare ruke na mojaramena. Sa zapanjujuće vještim i nježnim dodirom, stao mi jepritiskati i trljati ramena, smanjujući mi napetost u ramenima iopuštajući čvorove u vratu.“Evo, curo”, napokon je rekao. “Težak posao, ne?” Nasmiješio mi

se, a onda pogledao ždrijebe blistajući od obožavanja.“Lijepi moj momčiću”, tepao mu je. “Tko je moj lijepi momak?”Jamie mi je pomogao da se očistim i presvučem. Prsti su mi se tako

ukočili da nisam mogla zakopčati dugmad na gornjem dijelu haljine.Znala sam da će mi čitava ruka ujutro poplavjeti od modrica, aliosjećala sam potpunu smirenost i zadovoljstvo.

Činilo mi se da kiša neće nikad prestati, pa kad je napokonosvanuo vedar i lijep dan, zaškiljila sam na dnevnoj svjetlosti poputkrtice koja je upravo izašla iz zemlje.“Imaš tako tanku kožu da ti se može vidjeti kolanje krvi u žilama”,

rekao je Jamie povlačeći prstom po tragu sunčeve zrake na momtrbuhu. “Mogao bih ti slijediti vene od ruke do srca.” Nježno jepovukao prstom od zapešća do lakta, pa onda unutarnjom stranomnadlaktice i preko obronka ključne kosti.“To je vena subclavia”, primijetila sam gledajući niz nos putanju

njegova prsta.“Doista? Oh, da, zato što leži ispod ključne kosti. Reci mi još

štogod.” Polako je spuštao prst. “Volim slušati latinska imena stvari;nisam ni sanjao da će biti tako ugodno voditi ljubav s liječnicom.”“To je areola”, rekla sam mu ukočenim glasom, “i ti to znaš, jer sam

ti rekla prošlog tjedna.”“Istina, jesi”, promrmljao je. “A tu je još jedna, zamisli to.” Riđokosa

glava sagnula se da zamijeni prst jezikom, a onda je otputovala niže.“Umbilicus”, rekla sam i lagano dahnula.“Mhm”, odvratio je, a prislonjene usne raširile su se u osmijeh na

mojoj prozirnoj koži. “A što je ovo?”“Reci ti meni”, odgovorila sam i stisnula mu glavu. Ali on nije mogao

govoriti.Poslije sam ljenčarila na stolcu u ambulanti, sneno se kupajući u

sjećanjima na buđenje u krevetu punom sunčevih zraka, s plahtamakoje su se nabrale poput zasljepljujući bijelih sprudova pijeska naplaži. Jednu sam ruku držala na dojki i dokono se igrala sbradavicom, uživajući u osjećaju da mi se ukrutila pod dlanom ispodtanke pamučne tkanine haljine.“Uživaš?”Kad sam začula sarkastičan glas s vrata, tako sam se brzo

uspravila da sam glavom udarila u policu.“Oh, Geilie, to si ti”, rekla sam prilično zlovoljno. “Tko drugi? Što ti

radiš ovdje?”Ušuljala se u ambulantu kao da se kreće na kotačićima. Znala sam

da ima stopala jer sam ih vidjela, ali nisam mogla dokučiti kamo ihstavi kad hoda.

“Donijela sam gospođi Fitz još malo španjolskog šafrana; željela ihje prije no što vojvoda stigne.”“Još mješavina?” upitala sam, a dobro mi se raspoloženje počelo

vraćati. “Ako taj čovjek pojede i polovicu jela koja mu ona priprema,morat će ga otkotrljati kući.”“To bi mogli učiniti i bez toga. Čula sam da je on niski debeljko.”

Zatim je napustila temu vojvode i njegova tjelesnog izgleda i zapitalame bih li joj se htjela pridružiti na ekspediciji do obližnjih brežuljaka.“Treba mi malo mahovine”, objasnila je. Elegantno je mahnula

dugim gipkim rukama naprijed-natrag. “Od nje se može napravitiprekrasan losion za ruke, ako je skuhaš u mlijeku i dodaš malo ovčjevune.”Podigla sam pogled prema uskom prozoru, gdje su se čestice

prašine kovitlale na zlatnom svjetlu. Povjetarac je unosio slabašanmiris dozrela voća i svježe pokošene slame.“Zašto ne?”Čekajući da skupim svoje košare i boce, Geilie se šetala

ambulantom, nasumce podižući i spuštajući stvari. Zastala je kodmalog stola, podigla predmet koji je na njemu ležao i namrštila se.“Što je ovo?”Prekinula sam pripreme i prišla joj. U ruci je držala mali svežanj

suhog bilja, svezan trima zapletenim koncima; crnim, bijelim icrvenim.“Jamie kaže da je to urok.”“Ima pravo. Gdje si ga našla?”Ispričala sam joj kako sam u svom krevetu našla mali svežanj.“Sutradan sam ga našla pod prozorom, kamo ga je Jamie bacio.

Namjeravala sam ti ga donijeti i pitati te znaš li išta o tome, ali ondasam zaboravila na njega.”Zamišljeno je kucnula noktom po prednjim zubima i zavrtjela

glavom.“Ne, ne mogu reći da znam. Ali možda postoji način da doznamo

tko ti ga je ostavio.”“Doista?”“Da. Dođi k meni sutra ujutro, pa ću ti reći.”Više od toga nije mi željela reći. Okrenula se zanjihavši zeleni

ogrtač i ostavila me da je slijedim ako hoću.

Odvela me dobrano uz obronke, tjerajući konja u galop kad je cestato dopuštala, a hodajući kad nije. Sat jahanja od sela, zaustavila se ublizini malog potoka, okruženog vrbama.Pregazile smo potok i zaputile se na brežuljke, skupljajući biljke

kasnog ljeta koje su se još uvijek držale, dozrele bobice rane jeseni iplosnate žute gljive koje su rasle na deblu drveća na malimsjenovitim proplancima.Geilie je nestala u grmlju iznad mene, a ja sam zastala da ogulim

malo jasenove kore za svoju košaru. Okrugle kapljice osušenogbiljnog soka na tankoj kori drveća izgledale su poput smrznutih kapljikrvi, a tamna grimizna boja sjala je od zarobljenog svjetla.Jedan me zvuk prenuo iz sanjarenja, pa sam pogledala uzbrdo, u

smjeru iz kojeg je došao.Začula sam ga još jedanput, visok, kmečeći krik. Činilo se da dolazi

odozgo, iz stjenovitog udubljenja blizu vrha brijega. Odložila samkošaru na tlo i počela se uspinjati.“Geilie!” viknula sam. “Dođi ovamo! Netko je ostavio bebu!”Došla je uzbrdo stružući i mrmljajući psovke, dok se probijala kroz

zapetljano grmlje na obronku. Bijelo lice bilo joj je rumeno i zlovoljno,a kosa puna grančica.“Što, zaboga...” počela je, a onda mi je hitro prišla. “Isuse Kriste!

Spusti je.” Hitro mi je uzela bebu iz ruku i vratila je na mjesto s kojegsam je podigla, u malu udubinu u stijeni. Glatka, poput zdjeleoblikovana šupljina bila je manje od metar široka. Na jednoj straniležala je plitka drvena zdjela, napola ispunjena svježim mlijekom, aispod bebinih nogu bio je mali buket poljskog cvijeća, povezancrvenom uzicom.“Ali beba je bolesna!” usprotivila sam se i opet koraknula prema

djetetu. “Tko bi ostavio bolesno dijete ovdje samo?”Beba je očito bila jako bolesna; napaćeno malo lice bilo je

zelenkasto, s tamnim kolutima ispod očiju, a male šake slabašno sumahale pod dekom. Dijete mi je mlitavo ležalo u rukama kad sam gabila podigla; zapitala sam se ima li snage da plače.“Njegovi roditelji”, kratko je odgovorila Geilie i uhvatila me za ruku.

“Ostavi je. Hajdemo odavde.”“Njegovi roditelji?” ogorčeno sam rekla. “Ali...”

“To je podmetnuto dijete”, nestrpljivo je rekla. “Ostavi ga i dođi.Smjesta!”Povukla me za sobom i skrenula natrag u nisko grmlje.

Prosvjedujući, slijedila sam je niz obronak sve dok, bez daha irumene u licu, nismo stigle u podnožje, gdje sam je prisilila da stane.“Što to radiš?” htjela sam znati. “Ne možemo samo tako ostaviti

bolesno dijete pod vedrim nebom. I kako to misliš, to je podmetnutodijete?”“Podmetnuto dijete”, nestrpljivo je rekla. “Valjda znaš što je

podmetnuto dijete? Kad vile ukradu ljudsko dijete, ostave na njegovumjestu jedno svoje. Znaš da je podmetnuto po tome što cijelovrijeme plače i meškolji se, a ne raste niti napreduje.”“Naravno da znam što je podmetnuto dijete”, odvratila sam. “Ali ti

valjda ne vjeruješ u te gluposti, zar ne?”Iznenada mi je dobacila čudan pogled, pun oprezne sumnjičavosti.

A onda su se crte njezina lica opustile u uobičajeni izraz vedrogcinizma.“Ne, ne vjerujem”, priznala je. “Ali vjeruju ovdašnji ljudi.” Nervozno

je pogledala uzbrdo, ali više se ništa nije čulo iz stjenovitogudubljenja. “Njezini su roditelji vjerojatno negdje u blizini. Hajdemo!”Nevoljko sam joj dopustila da me odvuče u smjeru sela.“Zašto su je ostavili tamo gore?” upitala sam, sjedajući na stijenu da

skinem čarape prije no što prijeđem mali potok. “Zar se nadaju da ćedoći vilenjaci i izliječiti je?” Dijete mi još uvijek nije dalo mira; činilo seda je jako bolesno. Nisam znala što mu je, ali možda bih mu moglapomoći.Možda bih mogla ostaviti Geilie u selu i vratiti se po dijete. Ali to bi

moralo biti uskoro; bacila sam pogled prema istočnom nebu, gdje suse mekani sivi kišni oblaci brzo mračili u purpurni sumrak. Nazapadu se još uvijek vidio ružičasti sjaj, ali nije ostalo više od polasata svjetla.Geilie je prebacila ručku košare od vrbova pruća preko vrata,

podigla skute haljine i zakoračila u potok, zadrhtavši od hladne vode.“Ne”, odgovorila je. “Ili točnije, da. To je jedan od vilinskih bregova i

tamo je opasno spavati. Ako tamo ostaviš podmetnuto dijete prekonoći, doći će vilenjaci i uzeti ga natrag, a ostavit će ljudsko dijetekoje su ukrali umjesto njega.”

“Ali neće, jer to nije podmetnuto dijete”, rekla sam, uvlačeći zrakkad sam dodirnula vodu od otopljenog snijega. “To je samo bolesnodijete. Vjerojatno neće preživjeti noć na otvorenom!”“Neće”, kratko je odgovorila. “Umrijet će prije jutra. I od sveg se

srca nadam da nas nitko nije vidio u njegovoj blizini.”Naglo sam zastala usred navlačenja cipela.“Umrijet će! Geilie, vraćam se po njega. Ne mogu ga tamo ostaviti.”

Okrenula sam se i krenula natrag preko potoka.Geilie me uhvatila s leđa i oborila me ravno na lice u plitku vodu.

Posrćući i dašćući, uspjela sam se podići na koljena, prskajući voduna sve strane. Geilie je stajala do listova u potoku, namočenih skuta,i bijesno me gledala odozgo.“Prokleta tvrdoglava engleska glupačo!” viknula je. “Ne možeš ništa

učiniti! Čuješ li me! Ništa! To dijete kao da je već mrtvo! Neću mirnostajati i dopustiti da riskiraš svoj i moj život zbog neke idiotske ideje!”Frkčući i gunđajući bez daha, sagnula se i uhvatila me objemašakama pod ruke i povukla me na noge.“Claire”, rekla mi je ozbiljnim glasom i zatresla mi ruke. “Slušaj me!

Ako se približimo djetetu a ono umre - a vjeruj mi, umrijet će, većsam ih vidjela u tom stanju - njezini će roditelji okriviti tebe. Zar nevidiš opasnost? Zar ne znaš što se o tebi govori u selu?”Stajala sam drhteći na hladnom povjetarcu sumraka, rastrgana

između njezine očigledne panike zbog mene i pomisli nabespomoćno dijete koje polako umire u mraku, s poljskim cvijećempod nogama.“Ne”, odvratila sam i odmakla mokru kosu s lica. “Geilie, ne, ne

mogu. Obećavam ti, bit ću oprezna, ali moram se vratiti.” Oslobodilasam se iz njezina stiska i krenula prema drugoj obali, spotičući se ipljuskajući vodu, nesigurno gazeći po mračnom potoku.Iza sebe sam začula prigušeni uzvik ogorčenja, a onda grozničavo

pljuskanje u suprotnom smjeru. Pa, barem me više neće usporavati!Mrak se brzo spuštao, a ja sam se probijala kroz grmlje i raslinje što

sam brže mogla. Nisam bila sigurna hoću li moći pronaći pravi brijegako mrak padne prije no što do njega dođem; u okolini je bilonekoliko bregova, a svi su bili podjednako visoki. A, bez obzira navile, misao da ovuda lutam sama po mraku, nije mi baš bila ugodna.

Kako se vratiti u dvorac s bolesnim djetetom, bilo je pitanje kojim ćuse pozabaviti kad za to dođe vrijeme.Napokon sam pronašla pravi brežuljak, spazivši šumarak mladih

tisa u podnožju, koji sam zapamtila. Sada je već bio mrkli mrak. Nijebilo mjesečine, pa sam se često spoticala i posrtala. Šumarak je biogust, tise su tiho razgovarale na večernjem povjetarcu, scvokotanjem i škripom i šuštavim uzdasima.Ovo je vražje mjesto doista ukleto, pomislila sam probijajući se

između tankih stabala i slušajući razgovor lišća iznad glave. Ne bihse iznenadila kad bih iza sljedećeg drveta ugledala duha.Ali, ipak sam se iznenadila. Zapravo, nasmrt sam se preplašila kad

je sjenovita figura izronila iz tame i zgrabila me. Ispustila samprodoran vrisak i pokušala je udariti.“Isuse Kriste”, rekla sam. “Što ti radiš ovdje?” Kratko sam ga

zagrlila, osjećajući olakšanje što ga vidim, unatoč tome što meuplašio.Uhvatio me za ruku i okrenuo se da me odvede iz šume.“Došao sam po tebe”, rekao mi je tihim glasom. “Pošao sam da te

tražim jer je počeo padati mrak, pa sam u blizini potoka Svetog Ivanasreo Geillis Duncan. Ona mi je rekla gdje se nalaziš.”“Ali beba...” počela sam i okrenula se natrag prema brijegu.“Dijete je mrtvo”, kratko je odgovorio i povukao me natrag. “Prvo

sam otišao gore da vidim.”Nakon toga slijedila sam ga bez opiranja. Osjećala sam

uznemirenost zbog smrti djeteta, ali i olakšanje zato što senaposljetku ipak neću morati sama suočiti s penjanjem do vilinskogvrha ni s dugim putem natrag. Uznemirena šaputanjem mračnogdrveća, nisam progovorila sve dok opet nismo prešli preko potoka.Još uvijek sam bila mokra od prethodnog uranjanja, pa samzakoračila u potok ne skinuvši čarape. Jamie, koji se nije bionamočio, ostao je suh skočivši poput skakača u dalj s obale nakamen koji je virio iz sredine potoka, a onda na drugu obalu.“Imaš li ti ikakvu ideju koliko je opasno biti sam vani u ovakvoj noći,

Saskinjo?” upitao me. Činilo se da nije ljutit, samo znatiželjan.“Ne... hoću reći, da. Oprosti ako sam te zabrinula. Ali nisam mogla

ostaviti dijete, jednostavno nisam.”

“Da, znam.” Kratko me zagrlio. “Imaš dobro srce, Saskinjo. Alinemaš pojma s čime ovdje imaš posla.”“S vilama, hm?” Bila sam umorna i uznemirena zbog cijelog

događaja, ali prikrila sam to neozbiljnošću. “Ne bojim sepraznovjerja.” Odjedanput mi je nešto palo na pamet. “Vjeruješ li ti uvile, u podmetnutu djecu i u sve te stvari?”Kratko je oklijevao prije no što mi je odgovorio.“Ne. Ne, ja ne vjerujem u takve stvari, ali ipak, neka sam proklet

ako bih volio provesti noć na vilinskom brijegu. Ali ja sam obrazovančovjek, Saskinjo. Imao sam njemačkog skrbnika u Dougalovoj kući,dobrog skrbnika, koji me podučavao latinski i grčki i slične predmete,a poslije, kad sam navršio osamnaest godina i otišao u Francusku -pa, učio sam povijest i filozofiju, i shvatio da na svijetu postoji mnogoviše od proplanaka, pustopoljina i vodenkonja u jezerima. Ali oviljudi...” Mahnuo je rukom, obuhvaćajući tamu iza nas.“Oni se nikad nisu udaljili ni dan hoda od svog rodnog mjesta, osim

kad bi odlazili na značajne događaje kao što je okupljanje klana, a tose dogodi možda dvaput u životu. Oni žive među proplancima ijezerima, a o svijetu ne znaju ništa više od onoga što im kaže otacBain nedjeljom u crkvi. I iz starih priča.”Odmaknuo je granu johe, a ja sam zakoračila pod nju. Sada smo

izbili na jelenju stazu kojom smo Geilie i ja došle, pa me ohrabrio tajsvježi dokaz da Jamie zna pronaći put, čak i u mraku. Pošto smo seudaljili od vilinskog brijega, govorio je normalnim glasom, samopovremeno zastajući kako bi odmaknuo u stranu neko zapletenoraslinje na putu.“U Gwyllynovim rukama, te priče nisu ništa više od zabave, kada

sjediš u dvorani i piješ rajnsko vino.” Hodao je cestom ispred mene,a njegov glas dopirao je natrag do mene, blag i izražajan na svježemnoćnom zraku.“Ali ovdje, pa čak i u selu - ne, to je nešto drugo. Ljudi žive u skladu

s tim pričama. Pretpostavljam da u nekima od njih ima i zrnce istine.”Pomislila sam na jantarne oči vodenkonja i zapitala se koje su još

priče istinite.“A druge... no”, nastavio je tišim glasom, pa sam se morala

napregnuti kako bih ga čula. “Roditeljima onog djeteta možda će biti

malo lakše ako vjeruju da je umrlo podmetnuto dijete i da njihovodijete, zdravo i dobro, zauvijek živi s vilama.”Uto smo stigli do konja i u roku od pola sata svjetla dvorca Leoch

zasjala su kroz mrak da nas pozdrave. Nisam nikad pomislila da ćutu tmurnu građevinu smatrati predziđem civilizacije, ali u ovomtrenutku ta su mi svjetla izgledala kao svjetionici prosvijetljenosti.Tek kad smo prišli bliže, shvatila sam da je dojam osvijetljenosti

stvarao niz lanterni na parapetu.“Nešto se dogodilo”, rekla sam okrećući se Jamieju. Vidjevši ga prvi

put na svjetlosti, shvatila sam da ne nosi svoju uobičajenu iznošenukošulju i prljavi kilt. Na svjetlosti lanterni sjalo se snježnobijelo platno,a njegov najbolji - njegov jedini - kaput od baršuna ležao mu je prekosedla.“Da”, kimnuo je glavom. “Zato sam i došao po tebe. Napokon je

stigao vojvoda.”Vojvoda me prilično iznenadio. Nisam baš bila sigurna što da

očekujem, ali posve sigurno nisam očekivala otvorenog, srdačnogdžentlmena rumena lica kojeg sam upoznala u dvorani Leocha. Imaoje ugodno, iskreno, preplanulo lice i svijetloplave oči koje su stalnomalo škiljile, kao da gledaju odlijetanje jarebice prema suncu.Načas sam se zapitala nije li možda onaj prijašnji komad

teatralnosti u vezi s vojvodom bio malo pretjeran. Ali gledajući podvorani, primijetila sam da svaki dječak mlađi od osamnaest godinaima pomalo oprezan izraz na licu, i da drži oči usredotočene navojvodu, dok se ovaj smijao i živahno razgovarao s Columom iDougalom. Znači, nije to bilo samo pretjerivanje, dobili suupozorenje.Kad su me predstavili vojvodi, morala sam se napregnuti da

zadržim ozbiljan izraz lica. Bio je krupan čovjek, pristao i solidan,spadao je u onu vrstu ljudi koje često vidite kako strasno iznosesvoje stavove u pabovima, i pobjeđuju protivnike snagom svog glasai upornošću. Dakako, Jamiejeva me priča upozorila, ali fizički dojambio je tako neodoljiv da sam se morala ugristi za unutrašnju stranuobraza kako se ne bih javno obrukala kad se vojvoda nagnuo niskonad moju ruku i rekao mi glasom premorena miša: “Baš je dražesnosresti zemljakinju u ovom udaljenom kraju, gospođo.”

Umorni od putovanja, vojvoda i njegovi pratioci rano su otišli naspavanje. Ali sutradan navečer, poslije večere, bilo je glazbe irazgovora, a Jamie i ja pridružili smo se Columu, Dougalu i vojvodi.Columovo rajnsko vino razvezalo je Sandringhamov jezik pa jemnogo govorio, podjednako raspredajući o strahotama putovanjaškotskim gorjem i ljepotama krajolika. Uljudno smo ga slušali, a jasam pokušavala izbjeći Jamiejev pogled dok nam je vojvoda visokimglasom pripovijedao o svojim neprilikama.“Izvan Stirlinga slomila nam se osovina kotača, pa smo morali

čekati tri dana - i to na pljusku, da znate - prije no što je moj pješakdoveo kovača da popravi vražju stvar. A ni pola dana poslije, upalismo u najveću rupčagu koju sam ikad vidio i opet slomili vražju stvar!A onda je jednom konju otpala potkova, pa smo morali ispraznitikočiju i nastaviti pješice - po blatu - vodeći šepavo kljuse. A onda...”Dok se priča nastavljala, od jedne nezgode do druge, obuzimala mesve veća potreba da se hihoćem i pokušala sam je utopiti u vinu - štoje vjerojatno bila pogreška.“Ali kakva divljač, MacKenzie, kakva divljač!” uzviknuo je vojvoda u

jednom trenutku i ushićeno zakolutao očima. “Da čovjek ne povjerujesvojim očima. Nije ni čudo što priređujete ovakve večere.” Nježno sepotapšao po velikom, solidnom trbuhu. “Kunem vam se, žrtvovao bihočnjak za priliku da ustrijelim jelena kakvog smo vidjeli prije dvadana. Veličanstvena životinja, naprosto veličanstvena! Skočila je izgrmlja ravno pred kočiju, draga moja”, povjerio mi se. “Konji su setako preplašili da smo umalo sletjeli s ceste - opet!”Colum je uzeo zvonoliku bocu i upitno podigao tamnu obrvu. Kad je

natočio vino u ispružene čaše, rekao je: “Pa, možda bismo mogliorganizirati lov za vas, Vaša milosti. Moj je nećak vrstan lovac.”Oštro je ispod obrva pogledao Jamieja, a ovaj mu je odgovorio jedvaprimjetnim kimanjem.Colum je odložio bocu, zavalio se na stolac i nehajno rekao: “Da,

tako ćemo učiniti. Možda početkom sljedećeg tjedna. Za prepelice jejoš prerano, ali lov na jelena bit će dobar.” Nagnuo se na stranu napodstavljenom stolcu i okrenuo se Dougalu. “Ako želite poći nasjever, moj brat mogao bi vam se pridružiti i pokazati vam krajeve okojima smo razgovarali.”

“Odlično, odlično!” oduševljeno je odvratio vojvoda i potapšaoJamieja po nozi. Spazila sam da se Jamieju napinju mišići, ali nije sepomaknuo. Mirno se nasmiješio, a vojvoda je zadržao ruku časakpredugo. A onda je primijetio da ga gledam, pa mi se veselonasmiješio, kao da želi reći: “Vrijedi pokušati, zar ne?” I protiv svojevolje, uzvratila sam mu osmijeh. Na moje veliko iznenađenje,poprilično mi se svidio.Zbog uzbuđenja koje je zavladalo oko vojvodina dolaska, posve

sam smetnula s uma Geilinu ponudu da mi pomogne pronaći osobukoja mi je podmetnula urok. A nakon neugodne epizode spodmetnutim djetetom na vilinskom brijegu, nisam baš bila sigurnaželim li poslušati išta što mi ona predloži.Ali naposljetku je znatiželja nadvladala sumnjičavost. Kad je dva

dana poslije Colum zamolio Jamieja da ode u selo i dovedeDuncanove na banket u čast vojvodi, pošla sam s njim.I tako smo se Jamie i ja u četvrtak zatekli u dnevnoj sobi

Duncanovih, gdje nas je sudac zabavljao, prijateljski ali pomalonezgrapno, čekajući da njegova žena dovrši odijevanje na katu.Premda se uglavnom oporavio od napadaja gastritisa, još uvijek jeizgledao prilično loše. Kao i mnogim debelim ljudima koji prebrzosmršave, sva mu se debljina povukla s lica, umjesto s trbuha. Trbuhmu je još uvijek virio ispod kratkog kaputića od zelene svile, dok muse koža na licu objesila.Predložila sam da skoknem na kat i pomognem Geilie s frizurom ili

nečim drugim. Donijela sam joj novu vrpcu. Pretpostavivši da bi mimogla zatrebati isprika da nasamo porazgovaram s Geilie, sa sobomsam ponijela mali paket. Pokazavši ga kao ispriku, izašla sam izsobe i krenula uza stube prije no što je Arthur stigao prosvjedovati.Geilie me spremno dočekala.“Hodi sa mnom”, rekla mi je. “Ovo ćemo obaviti u mojoj privatnoj

sobi. Neće predugo trajati, ali moramo požuriti.”Slijedila sam je uskim, vijugavim stubama. Stube su bile nejednake

visine, a neke od njih bile su tako visoke da sam morala podići skutehaljine kako se ne bih spotaknula. Zaključila sam da su tesarisedamnaestog stoljeća imali ili pogrešne metode mjerenja ili dobarsmisao za humor.

Geilieno privatno svetište nalazilo se u potkrovlju, u jednoj odudaljenih prostorija iznad odaja za služinčad. Vrata soba bila suzaključana, a otvarala su se golemim ključem koji je Geilie izvukla izdžepa pregače; mora da je bio najmanje petnaest centimetara dug,sa širokom izrezbarenom glavom ukrašenom uzorkom vinove loze icvijeća. Zacijelo je težio gotovo pola kile; kad bi se uhvatio za cijev,mogao bi poslužiti kao oružje. I brava i šarke bili su dobro nauljeni,pa su se debela vrata bešumno otvorila.Soba je bila malena, skučena zbog tavanskih prozora sa zabatima

koji su se protezali pročeljem kuće. Svaki centimetar zida bio jeispunjen policama s vrčevima, bocama, ploškama, bočicama ipeharima. Sa stropnih greda uredno su visjele hrpe lišća koje sesušilo, pažljivo povezano raznobojnim koncima, i strugale mi se oglavu mirisnom prašinom dok smo prolazili ispod njih.Ali to nije bilo ni slično čistom, poslovnom redu sobe za bilje na katu

ispod. Soba je bila krcata stvarima, gotovo pretrpana, i mračnaunatoč tavanskim prozorima.Na jednoj su polici ležale knjige, uglavnom stare i izlizane, bez

natpisa na hrptovima. Znatiželjno sam povukla prstom preko redakožnatih svezaka. Korice su većinom bile izrađene od teleće kože,ali dva-tri sveska bila su uvezana u nešto drugo, nešto mekano alineugodno uljasto na dodir, a po svemu sudeći, jedan je svezak biouvezan u riblju kožu. Izvukla sam ga i oprezno otvorila. Tekst je bionapisan rukom, na mješavini arhaičnog francuskog i još arhaičnijeglatinskog, ali uspjela sam pročitati naslov: L’Grimoire d’le Comte St.Germain.Zatvorila sam knjigu i vratila je na policu s osjećajem blagog šoka.

Grimoire. Priručnik magije. Osjetila sam Geilien oštar pogled nasvom tjemenu, a kad sam se okrenula, otkrila sam da me gleda smješavinom nestašnosti i opreznog nagađanja. Što ću učiniti sadakad znam?“Znači da to nisu samo prazne priče?” upitala sam je sa smiješkom.

“Ti si doista vještica.” Zapitala sam se koliko daleko to ide i vjeruje liona doista u to, ili su to samo vanjski znakovi razrađene opsjenekojom se služi da ublaži dosadu svog braka s Arthurom. Takođersam se zapitala kakvu točno magiju prakticira - ili vjeruje daprakticira.

“Oh, bijelu”, odgovorila je s osmijehom. “Definitivno bijelu magiju.”Pokunjeno sam pomislila da Jamie zacijelo ima pravo u vezi s

mojim licem - čini se da svatko na njemu može pročitati što mislim.“Baš dobro”, rekla sam. “Jer ja doista nisam osoba za ponoćne

plesove oko lomače i za jahanje na metli, ljubljenje vragovestražnjice da ne spominjem.”Geilie je zabacila kosu i veselo se nasmijala.“Ti nikome ne ljubiš guzicu, to i sama vidim”, odvratila je. “A ni ja.

Premda, kad bih u svom krevetu imala slatkog vatrenog vraga poputtvojeg, ne mogu tvrditi da naposljetku ne bih došla i do toga.”“To me podsjeća...” počela sam, ali ona se već okrenula i započela

s pripremama, mrmljajući nešto sebi u bradu.Provjerivši prvo jesu li vrata zaključana, otišla je do prozora sa

zabatom i stala prekapati po škrinji ugrađenoj u prozorsku dasku.Izvukla je veliku plitku tavu i visoku bijelu svijeću utaknutu ukeramički svijećnjak. Zatim je izvukla iznošeni ogrtač i rasprostrla gana pod kao zaštitu od prašine i iverja.“Što zapravo namjeravaš učiniti, Geilie?” upitala sam je, sumnjičavo

promatrajući pripreme. Na prvi pogled, nisam vidjela neku velikuprijetnju u tavi, svijeći i ogrtaču, ali, s druge strane, ja sam, blagorečeno, novajlija u magiji.“Zazivanje”, odgovorila je i okrenula kutove ogrtača tako da leže

usporedo s podnim daskama.“A koga namjeravaš zazvati?” upitala sam. Ili što, pomislila sam.

Ustala je i zabacila kosu na tjeme, a fina skliska kosa olabavila se izkopči. Mrmljajući, izvukla je ukosnice i oslobodila kosu da padne uravnu, sjajnu zavjesu boje vrhnja.“Oh, duhove, sablasti, prikaze. Bilo koga tko ti može pomoći”,

odgovorila je. “Obred u svim slučajevima započinje na isti način. Aliza svaku stvar koriste se različite biljke i riječi. Sada želimo prizvatiprikazu - da vidimo tko ti je podmetnuo urok. A onda možemookrenuti urok protiv njega.”“No, ovaj...” Premda nisam osjećala veliku želju za osvetom, ipak

sam bila znatiželjna - da vidim kako izgleda zazivanje, a i da doznamtko mi je podmetnuo urok.Geilie je spustila tavu na sredinu ogrtača i napunila je vodom iz

vrča, usput mi objašnjavajući: “Može se upotrijebiti bilo kakva

posuda, pod uvjetom da je dovoljno velika da proizvede dobar odraz,premda grimoire kaže da je najbolje upotrijebiti srebrni lavor. Zaneke vrste zazivanja mogu poslužiti čak i jezerce ili lokva vode vani,ali moraju biti negdje na osami. Za to su potrebni prostor i tišina.”Hitro je obišla prozore i navukla na njih teške tamne zavjese, pa je

soba ostala u gotovo potpunom mraku. Jedva sam mogla vidjetinjezinu mršavu figuru kako se kreće amo-tamo u mraku, sve dok nijeupalila svijeću. Lelujavi plamen osvijetlio joj je lice dok ga je nosilanatrag na ogrtač, bacajući joj šiljaste sjene pod veliki nos i oštrubradu.Zatim je odložila svijeću pokraj tave s vodom na meni suprotnoj

strani i vrlo pažljivo napunila tavu do vrha, tako da se voda malonadula iznad ruba, ali se zahvaljujući površinskoj napetosti nije izlila.Kad sam se nagnula nad tavu, shvatila sam da površina vodeproizvodi odličan odraz, mnogo bolji od svih ogledala u dvorcu. Kaoda mi opet čita misli, Geilie mi je objasnila da je voda u tavi, osim štoje korisna za zazivanje duhova, odlična i za uređivanje frizure.“Nemoj udariti u nju jer ćeš se namočiti”, savjetovala mi je i upalila

svijeću mršteći se od koncentracije. Nešto u vezi s praktičnim tonomte primjedbe, toliko prozaične usred svih tih nadnaravnih priprema,podsjetilo me na nekoga, pa sam podigla pogled na mršavu blijedufiguru koja se elegantno naginjala nad spremnicu za kresivo, nemogavši se u prvi mah sjetiti na koga. Pa jasno! Premda se nitko nebi mogao više razlikovati od one zapuštene figure s druge stranečajnika u radnoj sobi velečasnog Wakefielda, Geilie je govorila posveistim tonom kao gospođa Graham.Možda je to bilo zbog sličnosti u stavu, zbog pragmatizma koji

okultno smatra samo zbirkom fenomena, poput vremenskih prilika,nečim čemu treba pristupiti s poštovanjem i oprezom, dakako - kaošto bi čovjek pazio kad upotrebljava oštar kuhinjski nož - ali svakakoničim od čega treba zazirati ili čega se treba bojati.A možda je to bilo zbog mirisa lavandine vodice. Geiliena široka,

valovita odjeća uvijek je mirisala na esencije koje je destilirala: naneven, kamilicu, lovorov list, nar, metvicu ili mažuran. Ali danas se iznabora njezine bijele haljine širio miris lavande, isti onaj miris koji jeprožimao praktičnu plavu pamučnu odjeću gospođe Graham i širiose iz nabora na njezinu koščatom grudnom košu.

Premda su i Geiliene dojke podržavale iste takve kosti, to se uopćenije moglo vidjeti, unatoč dubokom izrezu na njezinoj haljini. Sadasam prvi put vidjela Geilie Duncan en déshabillé8; obično je nosilajednostavne haljine od debele tkanine, zakopčane do grla, kakve suprikladne za sučevu ženu. Iznenadila me raskošna bujnost koju samsada ugledala, kremasto obilje gotovo iste boje kao i haljina koju jenosila, pa sam mogla malo bolje shvatiti zašto je čovjek poputArthura Duncana uzeo za ženu djevojku bez novca i obitelji. Pogledmi je nehotice odlutao do uredno etiketiranih vrčeva uza zid, tražećisalitru.9Geilie je uzela tri vrča s police i iz svakog od njih izlila malu količinu

u zdjelu sitnog metalnog žeravnika, a onda je plamenom svijećeupalila sloj ugljena ispod žeravnika i puhnula da potakne plamičakkoji se pojavio. Kad se iskra rasplamsala, zrakom se počeo širitimirisni dim.Zrak u potkrovlju bio je tako miran da se sivkasti dim dizao ravno

uvis ne raspršujući se, oblikujući stup koji me podsjetio na visokubijelu svijeću. Geilie je sjela između dva stupa poput kakvesvećenice u hramu i elegantno podvinula noge.“Mislim da će ovo dobro poslužiti.” Energično je otrla mrvice

ružmarina s prstiju i zadovoljno se osvrnula oko sebe. Crne zavjeses mističnim simbolima sprečavale su ulazak nametljivih zrakasunčeve svjetlosti i ostavile svijeću kao jedini izravan izvor svjetlosti.Plamen se odražavao i odbijao na mirnoj površini vode u tavi, koja jeblistala kao da je i ona izvor a ne odraz svjetlosti.“Što sad?” upitala sam.Geiliene krupne sive oči blistale su kao i voda, ispunjene

očekivanjem. Mahnula je rukama nad površinom vode, a onda ihsklopila među nogama.“Samo sjedi načas tiho”, rekla mi je. “Osluškuj otkucaje svog srca.

Čuješ li ih? Diši polako, sporo i duboko.” Unatoč živahnom izrazulica, govorila je mirnim i polaganim glasom koji se jasno razlikovaood njezina uobičajenog živahnog govora.Poslušala sam je, osjećajući kako mi se otkucaji srca usporavaju

kad mi se disanje umirilo u jednolik ritam. Prepoznala sam mirisružmarina u dimu, ali u preostale dvije biljke nisam bila sigurna;možda naprstak ili petoprsta? Prije sam vjerovala da purpurni

cvjetovi pripadaju ponoćnici, ali to sigurno nije točno. Što god dajesu, činilo se da se sporost mog disanja ne može pripisati samoGeilienoj moći sugestije. Osjećala sam se kao da mi neka težinapritiska grudni koš i usporava disanje a da se ne moram svjesnotruditi.Sama Geilie sjedila je savršeno mirno i gledala me ne trepćući.

Zatim je kimnula glavom, a ja sam poslušno spustila pogled na mirnupovršinu vode.Počela je govoriti jednoličnim razgovornim tonom koji me podsjetio

na glas kojim je gospođa Graham u krugu kamenova zazivala sunce.Riječi koje je izgovarala nisu bile engleske, a ipak nisu bile ni posve

neengleske. Bio je to neki čudan jezik, ali imala sam dojam da bih gamorala prepoznati, kao da su riječi izgovarane ispod razine mogsluha.Uto sam osjetila da mi ruke počinju obamirati i htjela sam ih

pomaknuti iz sklopljena položaja u krilu, ali nisam mogla. Geilie jenastavila govoriti mekim i uvjerljivim, jednoličnim glasom. Sada samznala da razumijem što govori, ali još uvijek nisam mogla prizvatiriječi na površinu svijesti.Nejasno sam shvatila da sam hipnotizirana ili pod utjecajem neke

droge, a moj je duh zauzeo posljednje uporište na rubu svjesnihmisli, opirući se privlačnoj sili miomirisnog dima. Mogla sam vidjetisvoj odraz u vodi; zjenice su mi se skupile u točke, a oči razrogačilekao u sove koju je zaslijepila sunčeva svjetlost. Mojim sve slabijimmislima prostrujala je riječ “opijum”.“Tko si ti?” Nisam bila sigurna tko je od nas dvije postavio to

pitanje, ali osjetila sam da mi se grlo miče kad sam odgovorila:“Claire.”“Tko te poslao ovamo?”“Sama sam došla.”“Zašto?”“To ne mogu reći.”“A zašto ne?”“Zato što mi nitko neće povjerovati.”Glas u mojoj glavi postao je još mirniji, prijateljski, varljiv.“Ja ću ti povjerovati. Vjeruj mi. Tko si ti?”“Claire.”

Uto je iznenadni štropot razbio čaroliju. Geilie se lecnula i udarilakoljenom u lavor, raspršivši odraz na površini vode.“Geilie? Draga?” progovorio je glas s druge strane vrata, kolebljivim

a ipak zapovjedničkim tonom. “Moramo krenuti, draga. Konji suspremni, a ti još nisi odjevena.”Promrmljavši nešto nepristojno sebi u bradu, Geilie je ustala i

otvorila prozor. Svježi zrak zapahnuo mi je lice i natjerao me datrepnem, djelomice mi rastjeravši maglu u glavi.Geilie se nadvila nada me i upitno me pogledala, a onda se

prignula i pomogla mi da ustanem.“Hajde, onda”, rekla mi je. “Malo ti se vrti u glavi, zar ne? Katkad to

tako djeluje na ljude. Bit će najbolje da legneš na krevet dok se jaodijevam.”Ispružila sam se na pokrivač u njezinoj spavaćoj sobi na katu ispod,

sklopila oči i stala osluškivati sitne šumove koje je Geilie proizvodilau svojoj privatnoj sobi, pitajući se što je, kog vraga, pokušala učiniti.Očito, to nije imalo nikakve veze s urokom i njegovim pošiljateljem,nego s mojim identitetom. Dok mi se oštrina postupno vraćala umisli, palo mi je na pamet da je Geilie možda Columov špijun. Sobzirom na svoj položaj, ona zna sve poslove i tajne u pokrajini. Atko bi osim Columa želio doznati odakle sam došla?Što bi se dogodilo, zapitala sam se, da Arthur nije prekinuo

seansu? Bih li začula, negdje u mirisnoj magli, uobičajenu zapovijedhipnotizera: “Kad se probudiš, više se ničega nećeš sjećati.” Ali jasam se svega sjećala i postavljala sebi pitanja.Nisam dobila priliku da ta pitanja postavim Geilie. Vrata su se naglo

otvorila i u spavaću je sobu ušao Arthur Duncan. Otišao je do vrataprivatne sobe, još jedanput pokucao i ušao.Iz sobe se začuo mali zapanjeni krik, a onda je nastala mrtvačka

tišina.Arthur Duncan ponovo se pojavio na vratima, razrogačenih očiju i

ukočena pogleda, tako blijeda lica da sam pomislila da je moždapretrpio neku vrstu udara. Skočila sam na noge i hitro krenula premanjemu dok se oslanjao na okvir vrata.Ali prije no što sam stigla do njega, odgurnuo se od vrata i malo

glavinjajući izašao iz sobe, kao da me ne primjećuje.Pokucala sam na vrata Geiliene sobe.

“Geilie! Je li sve u redu?”“Da, naravno”, odgovorila je savršeno prisebnim glasom nakon

trenutka tišine. “Začas ću izaći.”Kad smo napokon sišli u prizemlje, zatekli smo Arthura, koji se u

međuvremenu izgleda malčice oporavio od šoka, kako pijucka brendis Jamiejem. Izgledao je pomalo rastreseno, kao da razmišlja onečemu, ali dočekao je ženu udijelivši joj mali kompliment za izgleda onda poslao slugu po konje.Kad smo stigli u dvorac, banket je upravo počinjao. Pokrajinski

sudac i njegova žena odvedeni su do počasnih mjesta za glavnimstolom. Nešto niži u hijerarhiji, Jamie i ja sjeli smo za stol sRupertom i Nedom Gowanom.Gospođa Fitz nadmašila je samu sebe. Blistala je od zadovoljstva

dok su prštali komplimenti o hrani, piću i ostalim stvarima koje jepripremila.Hrana je doista bila odlična. Nikad prije nisam kušala pečenu

prepelicu punjenu medenim kestenima, pa sam uzimala treći komadkad me Ned Gowan, gledajući moj apetit s izvjesnom dozomzabavljenosti, zapitao jesam li već kušala odojka.Komešanje na drugoj strani dvorane prekinulo je moj odgovor.

Colum se digao od stola i krenuo prema meni, a slijedio ga je stariAlec McMahon.“Vidim da vašim talentima nema kraja, gospođo Fraser”, rekao mi je

Colum i malčice se naklonio, sa širokim osmijehom na privlačnomlicu.“Od previjanja rana i liječenja bolesnih do asistencije kod

ždrijebljenja. Kako izgleda, uskoro ćemo vas moliti da oživljavatemrtvace.” Na to je nastao opći hihot, premda sam primijetila da jedanili dva gosta nervozno gledaju prema ocu Bainu, koji je u kutudvorane neprekidno trpao pečenu ovčetinu u želudac.“U svakom slučaju”, nastavio je Colum, gurnuvši ruku u džep

kaputa, “morate mi dopustiti da vam darujem mali znak svogpoštovanja.” Dodao mi je malenu drvenu kutiju s izrezbarenim grbomMacKenzieja na poklopcu. Očito nisam shvatila koliko je Losgannvrijedna kobila, pa sam u sebi zahvalila dobrim duhovima kojinadgledaju takve događaje, što ništa nije pošlo po zlu.

“Besmislica”, rekla sam i pokušala mu vratiti kutiju. “Nisam učinilaništa naročito. Cista je sreća što imam male ruke.”“Ipak”, odlučno je odvratio Colum. “Ako vam je tako draže,

smatrajte to malim svadbenim darom, ali želim da ga uzmete.”Kad mi je Jamie kimnuo glavom, s oklijevanjem sam prihvatila kutiju

i otvorila je. U njoj je ležala prekrasna krunica od ahata. Svaka perlana sebi je imala zamršenu rezbariju, a raspelo je bilo ukrašenosrebrom.“Prekrasna je”, iskreno sam rekla. I doista je bila, premda nisam

imala pojma što da s njom počnem. Iako sam nominalno bila katolik,odgojio me posvemašnji agnostik, ujak Lamb, pa sam imala posvenejasnu predodžbu o značenju krunice. Ipak, toplo sam zahvalilaColumu i dala krunicu Jamieju da mi je čuva u svojoj kožnatoj torbici.Naklonila sam se Columu, sa zadovoljstvom shvativši da sam to u

stanju učiniti a da ne padnem na glavu. Colum je taman zaustio danešto kaže i pristojno ode od stola, kad ga je prekinuo iznenadnitresak iza mojih leđa. Osvrnula sam se, ali nisam mogla vidjeti ništaosim leđa i glava ljudi koji su skakali s klupa i okupljali se oko onogašto je uzrokovalo komešanje. Colum se s mukom probio oko stola,tjerajući gomilu u stranu nestrpljivim mahanjem ruke. Kad su mu seljudi s poštovanjem maknuli s puta, na podu sam ugledala oblufiguru Arthura Duncana. Grčevito je mlatarao udovima i odguravaoruke onih koje su mu htjeli pomoći. Njegova se žena probila krozgomilu koja je žamorila, spustila se na pod pokraj njega, ineuspješno mu pokušala staviti glavu u svoje krilo. Bolesnik je upropete o pod i svinuo se, krkljajući i gušeći se.Podigavši pogled, Geilie je tjeskobno pogledala po gomili kao da

nekoga traži. Pretpostavivši da traži mene, krenula sam putemnajmanjeg otpora, sagnula se pod stol i otpuzala do nje na rukama inogama.Kad sam stigla, zgrabila sam glavu njezina supruga i pokušala mu

otvoriti usta. Na temelju zvukova koje je ispuštao, pomislila sam dase zagrcnuo komadom hrane, koji mu je možda još uvijek zaglavljenu dišnom otvoru.Ali čeljusti su mu bile stisnute i krute, a usne plave i zamrljane

zapjenjenom pljuvačkom koja nije nagovještavala da se guši. Ali nije

bilo dvojbe da se guši; njegova debeljuškasta prsa uzalud su senadimala boreći se za dah.“Brzo, okrenite ga na bok”, rekla sam. Nekoliko ruku smjesta se

ispružilo da pomogne i teško tijelo hitro je okrenuto, tako da suširoka leđa prekrivena crnim seržom bila okrenuta prema meni.Snažno sam mu zabila donji dio dlana među lopatice i stala gaudarati s tupom, muklom bukom. Golema leđa malo bi zadrhtalanakon svakog udarca, ali nije bilo odgovarajućeg trzaja kao da jeprepreka iznenada otpuštena.Zgrabila sam ga za debela ramena i opet ga okrenula na leđa.

Geilie se nagnula blizu licu s izbuljenim očima i dozivala ga poimenu, masirajući mu isprugano grlo. Zjenice su mu se sada posveizvrnule, a pete počele usporavati ritam bubnjanja. Ruke, zgrčene odnapora, iznenada su se raširile, i udarile u lice jednog zabrinutogpromatrača koji je čučao.Prskavi glasovi iznenada su prestali, a krupno se tijelo opustilo i

ostalo ležati na kamenim pločama, nepomično poput vreće ječma.Grozničavo sam opipala puls najednom opuštenom zapešću,primijetivši krajičkom oka da i Geilie traži puls, povlačeći gorezaobljenu, obrijanu čeljust i čvrsto pritišćući vrške prstiju na kožu podprijevojem brade u potrazi za žilom kucavicom.Obje potrage bile su uzaludne. Srce Arthura Duncana, već

opterećeno nužnošću da toliko godina pumpa krv kroz to masivnotijelo, odustalo je od borbe.Pokušala sam sve tehnike oživljavanja koje sam znala, premda mi

je već bilo jasno da je sve uzalud: dizanje ruku, masažu prsa, pa čaki disanje usta na usta, koliko god bilo neugodno, ali sve je to daloočekivane rezultate. Arthur Duncan više se nije mogao spasiti.Umorno sam se uspravila i odmaknula korak unatrag, kad je otac

Bain, bijesno me pogledavši, hitro kleknuo do suca i žurno mu počeodavati posljednju pomast. Osjećala sam bol u leđima i rukama, ineobičnu obamrlost na licu. Graja oko mene učinila mi se neobičnoudaljenom, kao da me od gomile u dvorani odvaja zavjesa. Sklopilasam oči i protrljala rukom usne koje su me peckale, pokušavajući snjih obrisati okus smrti.Unatoč sučevoj smrti i formalnostima sprovoda i pokopa, vojvodin

lov na jelena nije bio odgođen više od tjedan dana.

Spoznaja da će Jamie uskoro otići duboko me deprimirala;iznenada sam shvatila koliko me svakog dana raduje pomisao da ćuga poslije posla vidjeti na večeri, kako mi srce poskoči od radostisvaki put kad ga neočekivano sretnem tijekom dana, i koliko ovisim onjegovu društvu i njegovoj solidnoj, smirujućoj nazočnosti međusloženostima života u dvorcu. A da budem posve iskrena, i kolikovolim osjetiti toplinu njegova snažnog glatkog tijela u krevetu svakevečeri i njegove poljupce dok me raščupan i nasmijan budi ujutro.Pomisao na njegovu odsutnost bila je mučna.Čvrsto me zagrlio, a ja sam mu spustila glavu pod bradu.“Nedostajat ćeš mi, Jamie”, nježno sam mu rekla.Čvršće me zagrlio i pokajnički se nasmijao.“I ti meni, Saskinjo. Da budem iskren, nisam to očekivao - ali boljet

će me da te ostavim.” Nježno me pomilovao po leđima, slijedećiprstima ispupčenja kralježnice.“Jamie... čuvat ćeš se?”Osjetila sam duboki zvuk zabavljenosti u njegovim prsima kad mi je

odgovorio.“Vojvode ili Donasa?” Jako me zabrinjavalo što je odlučio odjahati

na Donasu u lov na jelene. Zamišljala sam tu golemu riđu zvijer kakoiz čiste obijesti skače sa stijene ili baca Jamieja pod svojasmrtonosna kopita.“I jednog i drugog”, suho sam odgovorila. “Ako te Donas zbaci sa

sebe i slomiš nogu, bit ćeš na milost i nemilost vojvodi.”“Istina. Ali i Dougal će biti s nama.”Frknula sam. “On će ti slomiti drugu nogu.”Nasmijao se i spustio glavu da me poljubi.“Čuvat ću se, mo duinne. Hoćeš li i ti meni obećati isto?”“Hoću”, iskreno sam odgovorila. “Misliš na onoga tko je ostavio

urok?”Njegovo je kratkotrajno veselje sada nestalo.“Možda. Kad bih mislio da si u opasnosti, ne bih te ostavljao. Ali

ipak... Ah, da. I drži se podalje od Geillis Duncan.”“Što? Zašto?” Malo sam se odmaknula da ga pogledam. Večer je

bila mračna pa mu nisam mogla vidjeti lice, ali glas mu je bio posveozbiljan.

“Ta je žena na glasu kao vještica, a priče o njoj... pa, prilično su sepogoršale otkako joj je umro muž. Ne želim da budeš u njezinojblizini, Saskinjo.”“Vjeruješ li ti ozbiljno da je ona vještica?” upitala sam ga. Čvrsto me

uhvatio za stražnjicu i privukao me bliže. Zagrlila sam ga oko struka,uživajući u osjećaju njegova glatkog, čvrstog tijela.“Ne”, napokon je odgovorio. “Ali ne prijeti tebi opasnost od onoga

što ja mislim. Hoćeš li mi obećati?”“U redu.” Iskreno rečeno, nisam osjećala veliki otpor da mu to

obećam; nakon incidenata s podmetnutim djetetom i zazivanjaduhova, nisam osjećala veliku želju da posjetim Geilie. Uhvatila samustima Jamiejevu bradavicu i nježno je kvrcnula jezikom. Ispustio jesitan glas iz dubine grla i privukao me bliže.“Raširi noge”, šapnuo mi je. “Želim biti siguran da me nećeš

zaboraviti dok me ne bude.”Nešto poslije, probudila sam se osjećajući studen. Sneno sam

pipala oko sebe tražeći ogrtač, ali ga nisam mogla naći. Odjednomse našao na meni sam od sebe. Iznenađeno sam se pridigla na lakatda pogledam.“Oprosti”, rekao je Jamie. “Nisam te htio probuditi, curo.”“Što radiš? Zašto si budan?” Pogledala sam ga preko ramena. Još

uvijek je bilo mračno, ali oči su mi se tako priviknule na mrak da samspazila malo zbunjen izraz na njegovu licu. Sjedio je na stolcu pokrajkreveta potpuno budan, zaogrnut ogrtačem od pleda da se ugrije.“Samo... pa, sanjao sam da si se izgubila i da te ne mogu naći. To

me probudilo i... pa, htio sam te pogledati, to je sve. Da te zadržim umislima, da te se sjećam dok me ne bude. Gurnuo sam ogrtač ustranu; žao mi je što ti je bilo hladno.”“Nije važno.” Noć je bila hladna i vrlo tiha, kao da smo nas dvoje

jedine dvije duše na svijetu. “Dođi u krevet! Mora da je i tebi hladno.”Legao je u krevet i privio mi se uz leđa. Stao me milovati od vrata

do ramena, od struka do boka, prateći linije mojih leđa i obline mogtijela.“Mo duinne”, nježno mi je rekao. “Doduše, sada bih ti morao reći

mo airgeadach, moja srebrnokosa. Kosa ti je prošarana srebrom, akoža baršunasto bijela. Calman geal. Bijela golubica.”

Pritisnula sam bokove uz njega pozivajući ga i s uzdahom sesmjestila uza nj kad me ispunila njegova solidna čvrstoća. Držao mena svojim prsima i kretao se sa mnom, polako, duboko. Kad sammalo dahnula, olabavio je stisak.“Oprosti”, promrmljao je. “Nisam te htio ozlijediti. Ali želim biti u tebi,

ostati u tebi, duboko. Želim ostaviti osjećaj na mene duboko u tebisvojim sjemenom. Želim te grliti do zore i otići dok budeš spavala,osjećajući toplinu tvojih oblina na rukama.”Čvrsto sam se privila uz njega.“Nećeš me ozlijediti.”Nakon Jamiejeva odlaska, bezvoljno sam se vukla po dvorcu.

Primala sam pacijente u ambulanti, radila u vrtu što sam više mogla ipokušavala prekratiti vrijeme listajući knjige u Columovoj knjižnici, alivrijeme me ipak teško pritiskalo.Bila sam sama gotovo dva tjedna kad sam u hodniku pred kuhinjom

srela djevojku Laoghaire. Od onog dana kad sam je vidjela naodmorištu pred Columovom radnom sobom, tu i tamo sam jekradomice promatrala. Izgledala je prilično svježe, ali u njoj seosjećala napetost koju nije bilo teško shvatiti. Doimala se rasijano ićudljivo - nije ni čudo, jadna djevojka, suosjećajno sam pomislila.Danas je međutim izgledala pomalo uzbuđeno.“Gospođo Fraser!” rekla mi je. “Imam poruku za vas.” Zatim me

obavijestila kako je udovica Duncan javila da je bolesna i zamolilame da je dođem pregledati.Kolebala sam se, sjećajući se Jamiejeve zabrane, ali dvije sile,

suosjećanje i dosada, bile su dovoljno jake da u roku od sat vremenasvežem remenom kutiju s lijekovima za stražnju stranu sedla izaputim se prema selu.Kad sam stigla, kuća Duncanovih učinila mi se zapuštenom, a

dojam nereda protezao se i u unutrašnjost. Kad sam zakucala navrata, nitko mi nije odgovorio, a kad sam ih otvorila, otkrila sam dasu predsoblje i dnevna soba puni razbacanih knjiga i prljavih čaša,da su prostirači nakrivljeni, a namještaj prekriven debelim slojemprašine. Dozvala sam, ali sluškinje se nisu pojavile, a kuhinja sepokazala jednako praznom i neurednom kao i ostatak kuće.Sve uznemirenija, popela sam se na kat. Spavaća soba u prednjem

dijelu također je bila prazna, ali onda sam začula slab zvuk koraka iz

velike smočnice na drugoj strani odmorišta.Otvorila sam vrata i zatekla Geilie kako sjedi na udobnom stolcu, s

nogama ispruženim na stoliću. Pila je; na stoliću je ležala čaša iboca za vino, a soba je zaudarala na brendi.Lecnula se kad me ugledala, ali je s mukom ustala i nasmiješila mi

se. Pogled joj je malo neusredotočen, pomislila sam, ali inačeizgleda dobro.“Što je?” upitala sam. “Zar nisi bolesna?”Začuđeno se zabuljila u mene. “Bolesna? Ja? Nisam. Sve su

sluškinje otišle i u kući nema hrane, ali zato ima mnogo brendija.Hoćeš li čašicu?” Opet se okrenula prema boci. Zgrabila sam je zarukav.“Zar me nisi pozvala?”“Ne.” Zabuljila se u mene razrogačenih očiju.“Pa zašto onda...” Moje pitanje prekinula je buka izvana. Buka koja

je dolazila iz daleka, štropot i žamor. Takvu sam buku već čula, izove sobe, i dlanovi su mi se oznojili od pomisli da se suočim s ruljomkoja je proizvodi.Obrisala sam ruke skutima haljine. Buka se primicala, nije bilo ni

potrebe ni vremena za pitanja.

25.Ne dopusti vještici da živi!10

Odrpano odjevena ramena ispred mene pomakla su se u tami igrubo me gurnula preko neke vrste praga. Laktom sam udarila odrvo, s treskom od kojeg su mi utrnule kosti, i naglavce pala u crnismrad, koji je bio živ i micao se nevidljivim oblicima. Vrisnula sam istala mahati rukama i nogama, pokušavajući se obraniti od spletabezbrojnih sićušnih nogu koje su me greble i od napada nečegakrupnijeg, što je jauknulo i zadalo mi jak udarac u stegno.Uspjela sam se otkotrljati u stranu, premda samo nekoliko desetaka

centimetara, a onda sam udarila o zemljani zid, od čega me mlazprašine zasuo po glavi. Stisnula sam se uza zid što sam više mogla ipokušala suspregnuti glasno disanje kako bih čula stvorenje koje jebilo zarobljeno u toj smrdljivoj rupi sa mnom. Što god to bilo, bilo jekrupno i teško je disalo, ali nije stenjalo. Možda svinja?“Tko je to?” začula sam glas iz mrklog mraka, uplašen ali prkosno

glasan. “Jesi li to ti, Claire?”“Geilie?” Dahnula sam i ispružila ruke u mraku, a onda sam

dotaknula njezine također ispružene ruke. Čvrsto smo se zagrlile ipolako se zanjihale naprijed-natrag u mraku.“Ima li ovdje još koga osim nas?” oprezno sam upitala osvrćući se

oko sebe. Premda su mi se oči već privikle na mrak, nisam spazilabogzna što. Vidjela sam slabe zrake svjetlosti koje su dolazileodnekud odozgo, ali mračne sjene ovdje dolje bile su visoke doramena; jedva sam mogla razabrati Geilieno lice, u ravnini s mojim isamo nekoliko centimetara udaljeno.Geilie se malo nesigurno nasmijala. “Nekoliko miševa i drugih

glodavaca, rekla bih. I smrad koji bi ošamutio i tvora.”“Primijetila sam smrad. Gdje smo, za Boga miloga?”“U rupi za lopove. Makni se u stranu!”Začula sam struganje iznad glave i iznenada ugledala trak

svjetlosti. Stisnula sam se uza zid, jedva na vrijeme da izbjegnemmlaz blata i prašine koji se u kaskadama sručio kroz mali otvor nakrovu naše tamnice. Za tom poplavom uslijedio je jedan sitni tresak,

a Geilie se prignula i podigla nešto s poda. Otvor iznad nas nije sezatvorio, pa sam uspjela razabrati da u ruci drži mali komad kruha,pljesniv i uprljan raznoraznim smećem. Oprezno ga je očistilanaborom suknje.“Večera”, rekla je. “Jesi li gladna?”Otvor na stropu ostao je otvoren i prazan, osim povremenog

projektila koji bi bacio prolaznik. Ulazila je kišica, a i oštar vjetar. Biloje hladno, vlažno i potpuno jadno. Ova je rupa posve prikladna zazlotvore kojima je namijenjena, pomislila sam. Za lopove, skitnice,bogohulnike, preljubnike... i za žene koje su osumnjičene da suvještice.Geilie i ja stisnule smo se uz jedan zid da se zagrijemo. Nismo

mnogo govorile. Malo se toga imalo reći, i vrlo malo što je ijedna odnas mogla učiniti za sebe, osim da smiri dušu u tišini.Kad je počela padati noć, otvor na stropu postupno je postajao

mračniji, sve dok nije bio posve crn.“Što misliš, kako nas dugo namjeravaju držati ovdje?”Geilie se pomaknula i ispružila noge tako da joj je mali pravokutnik

na stropu osvijetlio prugasto platno suknje. Izvorno svježe ružičasta ibijela, sada je bila dobrano potrošena.“Ne predugo”, odgovorila je. “Pričekat će crkvene istražitelje. Arthur

je prošlog mjeseca poslao pismo da dogovori njihov dolazak.Dogovorio je drugi tjedan u listopadu. Trebali bi stići svakog časa.”Protrljala je ruke da ih ugrije, a onda ih je spustila na mali

četverokut svjetlosti koji joj je osvjetljavao koljena.“Pričaj mi o istražiteljima”, rekla sam. “Što će se točno dogoditi?”“To ti ne mogu točno reći. Nikad nisam vidjela suđenje vješticama,

premda sam čula za njih, dakako.” Načas je zastala da razmisli. “Onisu pozvani zbog nekih zemljišnih sporova pa ne očekuju da će suditivješticama. Što znači da barem neće donijeti šilo za vještice.”“Što?”“Vještice ne osjećaju bol”, objasnila je Geilie. “Niti krvare kad ih se

ubode.” Šilo za vještice opremljeno je raznim klinovima, šiljcima idrugim šiljastim dodacima i namijenjeno testiranju tog stanja.Nejasno sam se prisjetila da sam neke od tih stvari pročitala uFrankovim knjigama, ali mislila sam da je takva praksa bilauvriježena u sedamnaestom stoljeću, a ne u ovom. S druge strane,

gorko sam pomislila, ne može se baš reći da je Cranesmuir vrelocivilizacije.“U tom slučaju, nije dobro što ga neće donijeti”, odvratila sam,

premda me malo zgrozila pomisao da me opetovano ubadaju. “Tajbismo test prošle bez problema. Ili barem ja”, zajedljivo sam dodala.“Kad bi ga iskušali na tebi, pretpostavljam da bi umjesto krvi poteklaledena voda.”“Ne bih bila tako sigurna”, zamišljeno je odvratila Geilie, ne osvrćući

se na uvredu. “Čula sam da postoje šila s posebnim šiljcima - kojasu tako napravljena da se povuku kad ih se pritisne na meso, paizgleda kao da ne mogu probosti kožu.”“Ali zašto? Zašto bi htjeli lažno dokazati da je netko vještica?”Sunce je sada već bilo nisko, ali popodnevna svjetlost bila je

dovoljno jaka da preplavi našu jamu slabim sjajem. Geilienoelegantno ovalno lice pokazivalo je samo žaljenje zbog mojenaivnosti.“Još uvijek ne shvaćaš, zar ne?” upitala je. “Oni su nas odlučili ubiti.

I nije im previše važno kako glasi optužba ni što govore dokazi.Gorjet ćemo u svakom slučaju.”Sinoćnji napad rulje i bijedno okruženje u kojem smo se našle

previše su me šokirali da bih učinila išta više od toga da se stisnemuz Geilie i čekam jutro. Ali s dolaskom svjetlosti, ostaci mog duhapočeli su se buditi.“Zašto, Geilie?” upitala sam, osjećajući da mi ponestaje daha.

“Znaš li?” Zrak u rupi smrdio je od truleži, prljavštine i vlažne zemlje ičinilo mi se kao da će se nepropusni zemljani zidovi urušiti na menepoput zidova loše iskopane grobnice.Osjetila sam, više nego vidjela, da je slegnula ramenima; u

međuvremenu se trak svjetlosti odozgo pomaknuo sa suncem pa jesada osvjetljavao zid naše tamnice, ostavljajući nas u hladnoći imraku.“Ako te to imalo tješi”, odvratila je suhim glasom, “ne vjerujem da su

mještani namjeravali odvesti i tebe. To je stvar između mene iColuma - ti si imala peh da budeš sa mnom kad su oni došli. Da sibila s Columom, vjerojatno bi bila sigurna, bez obzira na to što siSaskinja.”

Izraz “Saskinja”, izrečen na uobičajen prezriv način, iznenada je umeni probudio očajničku čežnju za čovjekom koji me tako zvao odmilja. Stavila sam ruke oko tijela da suzbijem osjećaj paničneosamljenosti koji je prijetio da će me progutati.“Zašto si došla u moju kuću?” znatiželjno me upitala Geilie.“Mislila sam da si me pozvala. Jedna od djevojaka iz dvorca

prenijela mi je poruku - rekla je da je od tebe.”“Aha”, zamišljeno je odvratila. “To je bila Laoghaire, zar ne?”Sjela sam na tlo i naslonila se na zemljani zid, unatoč tome što mi

se gadila blatna i smrdljiva površina. Osjetivši moju kretnju, Geilie mise primakla. Bile mi prijateljice ili neprijateljice, bile smo jedini izvortopline u ovoj rupi, pa smo se silom prilika privijale jedna uz drugu.“Kako znaš da je to bila Laoghaire?” upitala sam drhteći.“Zato što ti je ona stavila urok u krevet”, odgovorila je Geilie.

“Odmah sam ti rekla da ti neke djevojke zamjeraju što si im otelaonog riđokosog momka. Valjda je vjerovala da bi opet imala šansu snjim ako te ukloni s puta.”To me tako zapanjilo da mi je trebao časak da opet nađem glas.“Ali to je nemoguće!”Premda promukao od hladnoće i žeđi, Geilien glas zadržao je

metalni prizvuk.“To bi bilo jasno svakome tko je vidio kako te taj momak gleda. Ali

pretpostavljam da je ona previše neiskusna da to shvati. Naučit ćenakon što nekoliko puta ode u krevet s muškarcem, ali sada to jošne zna.”“Nisam to mislila!” prasnula sam. “Ne želi ona Jamieja. Ona nosi

dijete Dougala MacKenzieja.”“Što?” Geilie je zarila prste u meso moje ruke, načas iskreno

šokirana. “Odakle ti ta ideja?”Ispričala sam joj o tome kako sam vidjela Laoghaire na stubama

ispred Columove radne sobe i o zaključcima koje sam iz toga izvela.Geilie je frknula.“Pah! Pobjegla je zato što je čula da Colum i Dougal razgovaraju o

meni - vjerojatno je pomislila da je Colum čuo kako me posjetila radiuroka. On bi je zbog toga dao izbičevati do krvi; on ne dopuštanikakvo poigravanje s takvim vještinama.”“Ti si joj dala urok?” zaprepašteno sam upitala.

Geilie se oštro odmaknula od mene.“Nisam joj ga dala nego prodala.”Zabuljila sam se u nju, pokušavajući joj uhvatiti pogled u sve gušćoj

tami.“Postoji razlika?”“Naravno da postoji”, nestrpljivo je odgovorila. “To je poslovna stvar,

to je sve. A ja ne odajem tajne svojih klijenata. Osim toga, nije mirekla kome je namijenjen. I nemoj zaboraviti da sam te pokušalaupozoriti.”“Baš ti hvala”, rekla sam s izvjesnom dozom sarkazma. “Ali...”

Mozak mi je ključao trudeći se da presloži moje ideje u svjetlu novihinformacija. “Ali, ako mi je ona podmetnula urok u krevet, to znači daje željela Jamieja. To bi objasnilo zašto me poslala u tvoju kuću. Ališto je s Dougalom?”Geilie je načas oklijevala, a onda kao da je došla do nekog

zaključka.“Ta djevojka nosi Dougalovo dijete isto toliko koliko i ti.”“Kako možeš biti tako sigurna?”Potražila mi je ruke u tami, a kad ih je našla, povukla ih je i položila

na ispupčenje ispod svoje haljine.“Zato što ga nosim ja”, jednostavno je rekla.“Dakle, ne Laoghaire”, odvratila sam. “Nego ti.”“Ja.” Rekla je to posve jednostavno, bez svojih uobičajenih

prenemaganja. “Kako je ono Colum rekao - ‘Pobrinut ću se da dobiješto zaslužuje’? Pa, pretpostavljam da on ovako zamišlja prikladnorješenje problema.”Dugo sam šutjela razmišljajući o svemu.“Geilie”, rekla sam. “Oni želučani problemi tvog muža...”Uzdahnula je. “Bijeli arsen”, odgovorila je. “Mislila sam da će ga

ubiti prije no što mi trudnoća postane vidljiva, ali on se držao dulje nošto sam vjerovala da je moguće.”Prisjetila sam se mješavine užasnutosti i shvaćanja na licu Arthura

Duncana kad je izjurio iz ženine sobe posljednjeg dana svog života.“Shvaćam”, rekla sam. “Nije shvatio da si trudna sve dok te na dan

vojvodina banketa nije vidio napola razodjevenu. A kad je otkrio...Pretpostavljam da je znao da dijete ne može biti njegovo?”Iz drugog kuta rupe začuo se slabašan smijeh.

“Skupo sam platila salitru, ali vrijedila je svakog novčića.”Malo sam zadrhtala, skutrena uza zid.“Ali morala si riskirati da ga ubiješ u javnosti, na banketu. Inače bi

te pred svima optužio kao preljubnicu - i trovačicu. Ili misliš da nijeshvatio da ga truješ arsenom?”“Oh, Arthur je to znao - ali nikad ne bi priznao - čak ni samome

sebi. Ali znao je. Sjedili bismo za večerom, a ja bih ga zapitala:‘Hoćeš li još malo juhe od bakalara, dragi?’ Ili: ‘Hoćeš li popiti malopiva iz moje čaše?’ A on bi me pogledao onim svojim očima nalik nakuhana jaja i odgovorio da neće, da baš nema apetit. A onda biodgurnuo tanjur. Poslije bih ga čula kako kradomice u kuhinji brzojede stojeći uz škrinju, misleći da mu ne prijeti nikakva opasnost jernije uzeo hranu iz moje ruke.”Govorila je laganim i veselim glasom, kao da prepričava neku

sočnu glasinu. Ponovno sam zadrhtala i odmakla se od tog stvorenjas kojim sam dijelila tamu.“Nije pogodio da se otrov nalazi u toniku koji je uzimao. Nije htio

uzimati lijekove koje bih mu ja pripremila, nego je naručivao posebantonik iz Londona - vraški skup.” Glas joj je bio pun ogorčenja zbogtakve rasipnosti. “Taj je tonik ionako sadržavao arsen, pa nije osjetionikakvu razliku u okusu kad sam ga dodala malo više.”Ljudi tvrde da je taština neiskorjenjiva slabost ubojica; pomislila

sam da je to istina, jer mi je Geilie ponosno nastavila pričati o svojimpostignućima, ne obazirući se na našu situaciju.“Bilo je pomalo riskantno ubiti ga pred svim tim ljudima, ali morala

sam na brzinu nešto poduzeti.” A arsen ga nije mogao ubiti nabrzinu. Sjetila sam se sučevih tvrdih plavih usana i utrnulosti vlastitihkad sam ga dodirnula. Brz i smrtonosan otrov.A ja sam mislila da Dougal priznaje aferu s Laoghaire. Ali u tom

slučaju ništa ga ne bi sprečavalo da tu djevojku uzme za ženu,premda Colum to možda ne bi odobravao. Bio je udovac, i slobodan.Ali izvanbračna afera sa sučevom ženom? To je za sve uključene

bila posve druga stvar. Prisjetila sam se da su kazne za preljub uovo vrijeme ozbiljne. Colum bi teško mogao izgladiti aferu takveveličine, ali nisam mogla zamisliti da bi osudio brata na javnobičevanje ili progonstvo. A Geilie je mogla lako zaključiti da jeumorstvo razumna alternativa tome da bude žigosana po licu vrelim

željezom i bačena u tamnicu na nekoliko godina, da dvanaest satidnevno usitnjava konoplju.I tako je ona poduzela svoje mjere opreza, a Colum svoje. A ja sam

se našla u sredini.“Ali dijete?” upitala sam. “Sigurno...”Začula sam turoban hihot u tami. “Nezgode se događaju, draga

moja. I najboljima od nas. A kad se to već dogodilo...” Osjetila sam,više nego vidjela, da je slegnula ramenima. “Namjeravala sam seriješiti djeteta, ali onda sam pomislila da postoji način da prisilimDougala da me uzme za ženu, kad Arthur bude mrtav.”Obuzela me grozna slutnja.“Ali Dougalova je žena tada još uvijek bila živa. Geillis, jesi li...?”Haljina joj je zašuštala kad je odmahnula glavom. Načas sam

ugledala slabašan odsjaj u njezinoj kosi.“Namjeravala sam”, odgovorila je. “Ali Bog mi je uštedio trud.

Pomalo sam vjerovala da je to znak, znaš. I sve bi možda dobroprošlo da nije bilo Columa MacKenzieja.”Uhvatila sam se za laktove da se zaštitim od hladnoće. Sada sam

govorila samo zato da zaboravim hladnoću.“Je li ti bilo stalo do Dougala ili si samo željela njegov položaj i

novac?”“Oh, imala sam ja dovoljno novca”, odvratila je s primjesom

zadovoljstva u glasu. “Znala sam gdje Arthur drži ključ za sve svojedokumente i račune, znaš. A on je imao lijep rukopis, to mu morampriznati - prilično sam mu lako krivotvorila potpis. U posljednje dvijegodine uspjela sam preusmjeriti gotovo deset tisuća funti.”“Ali za što?” upitala sam, posve zbunjena.“Za Škotsku.”“Što?” Načas sam pomislila da je nisam dobro čula, a onda sam

zaključila da je jedna od nas možda malčice neuravnotežena. Asudeći po dokazima, to nisam bila ja.“Kako to misliš, za Škotsku?” oprezno sam upitala i malo se

odmaknula od nje. Nisam bila sigurna koliko je točno nestabilna;možda joj je trudnoća pomračila um.“Ne moraš me se bojati, nisam luda.” Cinična zabavljenost u

njezinu glasu natjerala me da se zacrvenim, zahvalna što sjedimo umraku.

“Oh, nisi?” uvrijeđeno sam odvratila. “Po vlastitu priznanju, počinilasi prevaru, krađu i ubojstvo. Možda je milostivo smatrati te ludom, jerako nisi...”“Nisam ni luda ni pokvarena”, odlučno je rekla. “Ja sam domoljub.”Napokon sam shvatila. Ispustila sam dah koji sam zadržavala, u

očekivanju manijakalnog napada.“Jakobit”, rekla sam. “Bože dragi, ti si vražji jakobit!”Imala sam pravo. A to je štošta objašnjavalo. Zašto je Dougal, koji

je obično bio ogledalo bratovih stavova, pokazivao takvu inicijativu uprikupljanju novca za Kuću Stuart. I zašto je Geillis Duncan, takodobro opremljena da odvede bilo kojeg muškarca pred oltar, izabraladva tako različita čovjeka kao što su Arthur Duncan i DougalMacKenzie. Jednoga je izabrala zbog novca i položaja, a drugogazbog moći da utječe na javno mnijenje.“Colum bi bio bolji”, nastavila je. “Žalosno! Njegova je nesreća

ujedno i moja. Njega sam trebala imati, on je jedini muškarac koji mije dorastao. Zajedno smo mogli... pa, tu nema pomoći. On je jediničovjek kojeg sam željela i jedini kojeg nisam mogla dotaknuti svojimoružjem.”“Pa si umjesto toga odabrala Dougala.”“O, da”, zamišljeno je odvratila. “Dougal je snažan i prilično

utjecajan čovjek. Prilično imućan. Čovjek koji osluškuje glas naroda.Ali on zapravo nije više od nogu Columa MacKenzieja” - kratko senasmijala - “i njegove kite. Colum je taj koji ima snagu. Gotovo istotako veliku kao i ja.”Njezin hvalisavi ton počeo mi je ići na živce.“Koliko ja mogu vidjeti, Colum ima nekoliko sitnica koje ti nemaš.

Kao što je na primjer suosjećajnost.”“Ah, da. ‘Milosrdno i blago srce’, je li?” ironično je rekla. “Mnogo mu

je dobra to donijelo. Smrt mu sjedi na ramenima, to se vidi na prvipogled. Možda će živjeti još dvije godine poslije Hogmanaya, ali nemnogo dulje od toga.”“A koliko ćeš ti još živjeti?” upitala sam.Ironiju je usmjerila na sebe, ali jasni glas ostao joj je čvrst.“Vjerojatno nešto kraće. Ali to nije važno. Uspjela sam mnogo

postići u vremenu koje mi je stajalo na raspolaganju; deset tisućafunti otišlo je u Francusku, a čitava oblast priklonila se princu

Charlesu. Kad izbije ustanak, znat ću da sam mu i ja pridonijela. Akoga doživim.”Sada je stajala ispod otvora na stropu. Oči su mi se u

međuvremenu dovoljno privikle na mrak da je vidim kao blijedu sjenuu tami, kao kakvog prijevremenog i nemirnog duha. Naglo seokrenula prema meni.“Kako god prošlo suđenje, ja nimalo ne žalim, Claire.”“Žalim samo što imam jedan život da ga dam domovini?” ironično

sam upitala.“Lijepo rečeno”, odvratila je.“Zar ne?”Zašutjele smo kad se još više smračilo. Mrak u rupi činio se

opipljivom silom, pritišćući me hladno i snažno u prsa i puneći mipluća mirisom smrti. Naposljetku sam se sklupčala što sam višemogla, obavila ruke oko koljena, odustala od prepirke i pala unemiran drijemež između hladnoće i panike.“Znači, ti tog čovjeka voliš?” iznenada me upitala Geilie.Zapanjeno sam podigla glavu s koljena. Nisam imala pojma koliko

je sati; jedna zvijezda slabašno je sjala na nebu, ali nije osvjetljavalarupu.“Koga, Jamieja?”“A koga drugog?” odvratila je suhim glasom. “Njegovo ime zazivaš

u snu.”“Nisam toga bila svjesna.”“Onda, voliš li ga?” Hladnoća je izazivala u meni neku vrstu

smrtonosne pospanosti, ali Geilien oštar glas malo me izvukao izomamljenosti.Zagrlila sam se oko koljena i počela se malo njihati naprijed-natrag.

Svjetlost iz otvora na stropu oslabjela je i pretvorila se u blagu tamurane večeri. Istražitelji će stići otprilike za jedan dan. Sada jeprekasno za okolišanje, sa sobom ili s bilo kim drugim. Premda mi jejoš uvijek bilo teško priznati samoj sebi da sam u ozbiljnoj opasnostida umrem, počela sam shvaćati poriv koji tjera osuđenike da seispovijedaju uoči izvršenja kazne.“Hoću reći, voliš li ga doista”, ustrajala je Geilie. “Ne samo želiš li

otići u krevet s njim; znam da to želiš, a i on. Svi oni to žele. Ali, volišli ga?”

Volim li ga? Ne samo tjelesno? U rupi je vladala anonimnostmračne ispovjedaonice, a duša na pragu smrti nema vremena zalaži.“Da”, odgovorila sam i spustila glavu na koljena.U rupi je zavladala tišina. Još sam jedanput potonula na rub sna, a

onda sam opet začula Geilien glas, kao da govori samoj sebi.“Dakle, to je moguće”, zamišljeno je rekla.Istražitelji su stigli sutradan. Iz vlažne rupe za lopove, mogle smo

čuti komešanje zbog njihova dolaska; uzvike mještana i bat konjskihkopita po kamenu Ulice High. Buka je oslabjela kad je procesijaodmakla ulicom prema udaljenom trgu.“Stigli su”, rekla je Geilie slušajući uzbuđenje iznad naših glava.Refleksno smo se uhvatile za ruke, zaboravivši u strahu na

međusobno neprijateljstvo.“Pa”, rekla sam, trudeći se da mi glas zvuči hrabro, “bolje da

izgorimo na lomači nego da se smrznemo.”Kako se pokazalo, nastavile smo se smrzavati. Vrata naše tamnice

naglo su se otvorila tek sutradan u podne, kad su nas izvukli iz rupe iodveli na suđenje.Suđenje se održavalo na trgu, ispred Duncanove kuće, nedvojbeno

zato da se udovolji velikom broju promatrača. Vidjela sam kako jeGeilie kratko pogledala gore, u prozore svoje sobe s oknima u oblikuromba, a onda je bezizražajna lica spustila pogled.Dvojica crkvenih istražitelja sjedila su na podstavljenim stolcima za

stolom na trgu. Jedan od njih bio je neuobičajeno visok i mršav, adrugi nizak i debeo, što me neodoljivo podsjetilo na likove izameričkog stripa koji sam jedanput vidjela. Budući da nisam znalakako se zovu, visokog sam u sebi krstila Mutt, a niskog Jeff.Većina mještana bila je tu. Gledajući naokolo, spazila sam velik broj

svojih pacijenata. Ali stanovnici dvorca očito nisu bili ovdje.John MacRae, ključar sela Cranesmuir, pročitao je optužnicu protiv

Geillis Duncan i Claire Fraser, obje optužene pred crkvenim sudomda su vještice.“Optužene su da su prouzročile smrt Arthura Duncana pomoću crne

magije”, pročitao je MacRae čvrstim i odlučnim glasom. “I da suprouzročile smrt nerođenog djeteta Janet Robinson, potonuće

čamca Thomasa MacKenzieja, te da su na mjesto Cranesmuirposlale tešku crijevnu bolest...”I tako se to nastavilo još neko vrijeme. Očito, Colum nije ništa

prepustio slučaju.Nakon čitanja optužnice, pozvani su svjedoci. Većinom su to bili

seljani koje nisam poznavala, a među njima nije bilo nijednog odmojih pacijenata, na čemu sam bila zahvalna.Premda su iskazi većine svjedoka bili naprosto smiješni, a ostali

svjedoci očito bili plaćeni za svoje usluge, neki su zvučali kao dagovore istinu, kao na primjer Janet Robinson, koju je pred sucedoveo otac, blijedu i drhtavu, s ljubičastom masnicom na obrazu,kako bi priznala da je zanijela s oženjenim muškarcem i da se uzpomoć Geillis Duncan htjela riješiti djeteta.“Dala mi je napitak da ga popijem i rekla mi čarobnu formulu da je

triput izgovorim kad se mjesec bude penjao”, promrmljala jedjevojka, bacajući uplašene poglede prema Geilie i svom ocu,nesigurna s koje joj strane prijeti veća opasnost. “Rekla mi je da ćemi se nakon toga mjesečnice vratiti.”“I jesu li se vratile?” sa zanimanjem je upitao Jeff.“Ne odmah, časni suče”, odgovorila je djevojka i nervozno

odmahnula glavom. “Ali ponovo sam uzela napitak kad je mjesec biou opadanju, i onda su opet počele.”“Počele?! Cura je gotovo umrla od krvarenja!” umiješala se jedna

postarija gospođa, očito djevojčina majka. “Priznala mi je istinu samozato što je mislila da umire.” Gospođa Robinson bila je više negospremna da se upusti u sve neugodne pojedinosti, pa su je sizvjesnim teškoćama ušutkali kako bi prešli na sljedeće svjedoke.Činilo se da nitko nema ništa osobito reći o meni, osim neodređene

optužbe da očito moram imati neke veze sa smrću Arthura Duncana,budući da sam bila nazočna i da sam ga dodirivala prije no što jeumro. Počela sam vjerovati da je Geilie imala pravo kad je rekla daja nisam Columova meta. A ako je tako, pomislila sam da ću semožda ipak izvući. Ili sam barem tako mislila dok se nije pojavilažena s brijega.Kad je ta mršava i pogrbljena žena sa žutim šalom izašla pred

suce, shvatila sam da smo u ozbiljnoj nevolji. Ona nije živjela u selu,

nikad je prije nisam vidjela. Bila je bosonoga, a stopala su joj bilaprljava od prašnjave ceste kojom je došla ovamo.“Imate li kakvu optužbu protiv koje od ovih žena?” upitao ju je visoki

mršavi sudac.Premda je bila uplašena i nije se usudila podići pogled da pogleda

suce u oči, žena je kratko kimnula glavom, a gomila se utišala kakobi je čula.Progovorila je tihim glasom, pa ju je Mutt morao zamoliti da ponovi

ono što je rekla.Ona i njezin muž imali su boležljivo dijete, rođeno zdravo, ali onda

je postalo slabašno i kržljavo. Napokon su došli do zaključka da suim dijete podmetnule vile, pa su ga ostavili na vilinskom vrhu brijegaCroich Gorm. Držeći stražu kako bi uzeli svoje pravo dijete čim gavile vrate, ugledali su dvije ovdje prisutne gospođe kako dolaze navilinski vrh, podižu dijete sa zemlje i govore mu čudne čarobne riječi.Žena je stala kršiti ruke i sakrila ih pod pregaču.“Stražarili smo cijelu noć, gosponi. A čim je pao mrak, pojavio se

veliki demon, golema crna figura koja se nečujno kretala kroz mrak isagnula se nad mjestom gdje smo ostavili dijete.”Gomilom se prolomio zadivljeni žamor, a ja sam osjetila da mi se

vlasi na tjemenu malo uspravljaju, premda sam znala da je “velikidemon” o kojem žena govori zapravo Jamie, koji je došao provjeritije li dijete još uvijek živo. Pripremila sam se, znajući što slijedi.“A kad je svanulo, moj muž i ja otišli smo pogledati. I pronašli smo

podmetnuto dijete, mrtvo na brežuljku, a našem djetencetu ni traga.”Nato je briznula u plač i prekrila pregačom lice da sakrije suze.Kao da je majka podmetnutog djeteta bila neki znak, gomila se

razdvojila i pred suce je istupio gonič Peter. Kad sam ga ugledala,zastenjala sam u sebi. Dok je žena govorila, shvatila sam da seraspoloženje gomile okreće protiv mene; sada još samo treba daovaj čovjek ispriča sucima priču o vodenkonju.Uživajući u trenutku slave, gonič se uspravio i melodramatično

pokazao na mene.“S pravom ovu ženu smatrate vješticom, gospodo! Rođenim sam

očima vidio kako poziva vodenkonja iz zlog jezera da mu prenesesvoje zapovijedi! Bilo je to veliko i strašno stvorenje, gospodo, visoko

poput borova stabla, s vratom poput velike plave zmije, s očimavelikim poput jabuka i pogledom od kojeg se čovjeku sledi duša.”Izgleda da je njegovo svjedočenje impresioniralo suce, pa su se

nekoliko minuta došaptavali, a Peter me prkosno gledao, kao da migovori: “To si i zaslužila!”Napokon je debeli sudac prekinuo raspravu i zapovjedničkom

gestom pozvao Johna MacRaea, koji je stajao sa strane, spremanda uskoči ako se pojave neprilike.“Ključaru!” rekao je sudac. Okrenuo se i pokazao goniča.“Odvedite ovog čovjeka i zavežite ga za stup srama zbog pijanstva

u javnosti. Ovo je ozbiljno suđenje, ne možemo dopustiti da pijanackojem se priviđaju vodenkonji, kad popije previše viskija, svojimbezvrijednim optužbama oduzima vrijeme istražiteljima!”Gonič Peter bio je tako zapanjen da se nije opirao kad mu je ključar

prišao čvrstim korakom i uhvatio ga za ruku. Razjapio je usta ibijesno pogledao u mom smjeru dok ga je ključar odvodio. Nisammogla odoljeti a da ga ne pozdravim sitnim mahanjem prstiju.Ali nakon tog kratkog popuštanja napetosti, stvari su se počele brzo

pogoršavati. Uslijedila je procesija djevojaka i žena koje su sezaklinjale da im je Geillis Duncan prodala uroke i čarobne napitke usvrhu izazivanja bolesti, rješavanja neželjenog djeteta i bacanjaljubavnih čari na muškarce. Sve su se bez iznimke zaklele da su tiuroci postigli željeni učinak - što je zavidan uspjeh za liječnika općeprakse, cinično sam pomislila. Premda nitko nije tvrdio da i japostižem takve rezultate, nekoliko ih je reklo - istinito - da su mečesto viđale kako miješam lijekove i usitnjavam lišće u sobi s biljemgospođe Duncan.Ali sve to možda još uvijek ne bi bilo kobno, jer se pojavio jednak

broj ljudi koji su tvrdili da sam ih izliječila a da pritom nisamupotrijebila ništa osim običnih lijekova, bez ikakvih čarolija, uroka ilidrugih sljeparija. Ako se uzme u obzir moć javnog mnijenja, tim jeljudima trebalo hrabrosti da dođu svjedočiti meni u prilog, na čemusam im bila zahvalna.Noge su me boljele od dugog stajanja; dok su suci sjedili u

relativnoj udobnosti, za zatočenike nisu bili predviđeni stolci. Ali kadse pojavio sljedeći svjedok, posve sam zaboravila na umor.

S osjećajem za dramu koji je bio ravan Columovu, otac Bain otvorioje vrata crkve i izašao na trg, jako šepajući i podupirući se hrastovimštapom. Polako je došao do sredine trga i naklonio se sucima, aonda se okrenuo prema gomili i pogledao je, sve dok je svojimčeličnim pogledom nije utišao do neznatnog, uznemirenogmrmljanja. Kad je progovorio, njegov ih je glas ošinuo poput udarcabiča.“Ovo je presuda vama, mještani Cranesmuira! ‘Kuga pred njim ide,

groznica ga ustopice prati.’11 Da, dopustili ste da vas odmame s putapravednosti! Posijali ste vjetar, pa sada žanjete oluju!”Trgnula sam se, malo uplašena tim neočekivanim darom za

retoriku. Ili je možda otac Bain sposoban za takve govorničke uzletesamo u krizi. Snažan glas nastavio je grmjeti.“Kuga će doći među vas; ako se ne očistite od grijeha, umrijet ćete!

U svoju ste sredinu prihvatili babilonsku bludnicu” - po bijesnompogledu koji mi je dobacio zaključila sam da govori o meni - “prodaliste dušu neprijatelju, u svoja ste njedra prihvatili englesku guju, pasada trpite osvetu svemogućeg Boga. ‘Da te izbavi od preljubnice iod tuđinke koja laska riječima. Jer kuća joj tone u smrt i njezini putovivode mrtvima.’12 Pokajte se, ljudi, prije no što bude prekasno!Padnite na koljena, kažem vam, i molite Boga da vam oprosti!Istjerajte englesku drolju i odreknite se pogodbe sa Sotoninimslugama!” Zgrabio je krunicu s pojasa i zamahnuo krupnim drvenimraspelom u mom smjeru.Koliko god da je sve ovo bilo zabavno, primijetila sam da Mutt

postaje prilično nemiran. Možda zbog profesionalne zavisti?“Ovaj, presvijetli”, rekao je i malo se naklonio ocu Bainu, “možete li

svoje optužbe potkrijepiti kakvim dokazima?”“Itekako.” Nakon početne eksplozije govorničkog umijeća, mali je

svećenik sada progovorio mirnijim glasom. Prijeteći je uperio kažiprstu mene, pa sam se morala potruditi da ne ustuknem.“U utorak oko podneva, prije dva tjedna, sreo sam ovu ženu u

vrtovima dvorca Leoch. Služeći se nadnaravnim moćima, poslala ječopor pasa na mene, takvih da sam pao bježeći od njih, u smrtnojopasnosti. Budući da sam bio teško ranjen u nogu, htio sam otići odnje. Ova me žena svojom grešnošću pokušala namamiti u svoje

privatne prostorije, a kad sam se uspio othrvati njezinim lukavstvima,bacila je na mene prokletstvo.”“Kakve grozne gluposti!” ogorčeno sam odvratila. “To je

najsmješnije pretjerivanje koje sam ikad čula!”Otac Bain skrenuo je pogled, mračan i sjajan kao da je u groznici, s

istražitelja i zabuljio se u mene.“Ženo, poričeš li da si mi rekla ove riječi: ‘Dođite sa mnom,

svećenice, inače će vam se rana zatrovati i zagnojiti’?”“Možda sam doista i rekla nešto u tom smislu, ali malo tišim

glasom”, priznala sam.Svećenik je pobjedonosno stisnuo zube i razgrnuo skute sutane.

Stegno mu je okruživao zavoj zamrljan sasušenom krvlju i vlažan odžućkastog gnoja. Blijeda koža noge nadula mu se iznad i ispodzavoja, a iz skrivene rane širile su se zlokobne crvene pruge.“Isuse Kriste, čovječe!” rekla sam, šokirana prizorom. “Dobili ste

trovanje krvi. Morate se liječiti, i to odmah, inače ćete umrijeti!”Iz gomile se začuo tihi žamor šoka. Čak su i Mutt i Jeff izgledali

pomalo zapanjeno.Otac Bain polako je zavrtio glavom.“Čujete li ovo?” upitao je. “Drskost ove žene ne poznaje granice.

Pred sudištem same crkve, ona proklinje mene, božjeg čovjeka, nasmrt!”Uzbuđeni žamor gomile postao je glasniji. Otac Bain ponovo je

progovorio, podigavši malo glas kako bi ga nadjačao.“Ostavljam vas, gospodo, sa sudom vlastitih osjetila i sa zapovijedi

Gospoda - ‘Ne dopusti vještici da živi!’”Dramatičan iskaz oca Baina prekinuo je daljnja svjedočenja.

Pretpostavljam da nitko nije bio spreman pokušati nadmašiti njegovuizvedbu. Suci su proglasili kratku stanku, a iz gostionice su imdonesena pića. Takve blagodati nisu predviđene za optužene.Skupila sam snagu i probala povući svoje okove. Kožnato remenje

malo je škripnulo, ali nije popustilo ni centimetra. Pokušavajućiobuzdati paniku, cinično sam pomislila da je ovo zacijelo trenutakkad bi pristali mladi junak morao dojahati kroz gomilu, rastjeratimještane udarcima i podići obeshrabrenu junakinju u sedlo.Ali moj pristali mladi junak sada se nalazi negdje u šumi, loče pivo s

ostarjelim homoseksualcem plemenita roda i ubija nedužne jelene.

Nije baš vjerojatno, pomislila sam škrgućući zubima, da će se Jamievratiti na vrijeme, barem da pokupi moj pepeo za svečani pokop,prije no što ga razbacaju na sve strane.Zaokupljena sve većim strahovima, isprva nisam čula bat kopita.

Tek kad su mi blagi žamor gomile i okretanje glava privukli pažnju,začula sam ritmički bat, koji je odzvanjao kamenom popločenomUlicom High.Iznenađeni se žamor pojačao, a redovi gomile počeli razmicati kako

bi propustili jahača kojeg još uvijek nisam mogla vidjeti. Unatočprijašnjem očajavanju, osjetila sam slabašnu iskru nelogične nade.Je li se možda Jamie ranije vratio? Možda mu se vojvoda previšegrubo nametao ili nije bilo dovoljno jelena. Kako god bilo, propelasam se na vrške prstiju da vidim lice jahača koji se približavao.Redovi gomile nevoljko su se razdvojili kad je konj, snažan riđan,

gurao njušku između njihovih ramena. Pred zapanjenim pogledimasvih prisutnih - uključujući i mene - s konja je žustro sjahala mršavafigura Neda Gowana.Jeff je s izvjesnom dozom zapanjenosti odmjerio mršavu, uredno

odjevenu figuru koja se našla pred njim.“A tko ste vi, gospodine?” nevoljko je upitao pristojnim tonom, što je

nedvojbeno bila posljedica cipela sa srebrnim kopčama i kaputa odbaršuna - raditi za poglavara klana MacKenzie ima svojih prednosti.“Zovem se Edward Gowan, vaše gospodstvo”, odgovorio je

pridošlica razgovijetnim glasom. “Po zanimanju sam odvjetnik.”Mutt se pogrbio i malo promeškoljio; dali su mu stolac bez naslona,

pa je njegov dugi torzo nedvojbeno osjećao umor. Zapiljila sam se unjega i poželjela mu da dobije diskus herniju. Ako su me već odlučilispaliti na lomači zato što imam nadnaravne moći, pomislila sam,barem da od toga bude neke koristi.“Odvjetnik?” zagrmio je. “Pa, što vas dovodi ovamo?”Sijeda vlasulja Neda Gowana nagnula se u vrlo precizan formalni

naklon.“Došao sam ponuditi svoje skromne usluge gospođi Fraser, vaše

gospodstvo, vrlo milostivoj dami, koju iz osobnog iskustva znam kaovrsnog znalca i dobru i blagotvornu u obavljanju iscjeliteljskihvještina.”

Lijepo rečeno, s odobravanjem sam pomislila. Neka i naša stranaodmah zada udarac. Pogledavši preko trga, mogla sam vidjeti da seGeiliena usta svijaju u smiješak, napola s poštovanjem a napola sprezirom. Iako Ned Gowan ne bi bio svačiji izbor princa na bijelomkonju, u ovom trenutku nisam baš bila sklona izbirljivosti. Prihvatit ćusvakoga tko me je spreman braniti.Naklonivši se sucima, a onda ne manje formalno i meni, gospodin

Gowan uspravio se jače no obično, zataknuo oba palca u pojashlača i pripremio se svom romantičnošću svoga ostarjelog,galantnog srca za borbu, koristeći se omiljenim oružjem pravnika,nepodnošljivom dosadom.A dosadan je nedvojbeno bio. Sa smrtonosnom preciznošću

automa-tiziranog stroja za mljevenje mesa, aranžirao je svaku točkuoptužnice na dasku svog pomnog ispitivanja i bezobzirno jesasjeckao na komadiće oštricom zakonskih odredbi i klinompresedana.Bila je to plemenita predstava. Govorio je. I govorio. A onda je još

malo govorio, povremeno zastajkujući s poštovanjem kao da dobivainstrukcije s klupe, ali zapravo samo zato da dođe do daha prijenovog napadaja govorljivosti.Budući da mi je život visio o koncu a budućnost potpuno ovisila o

rječitosti tog mršavog malog čovjeka, očekivalo bi se da pažljivoslušam svaku njegovu riječ. Umjesto toga, shvatila sam da groznozijevam, nesposobna da pokrijem otvorena usta, i da se bolnopremještam s noge na nogu, žarko želeći da me smjesta spale i takozavrše ovo mučenje.Činilo se da gomila osjeća uglavnom isto. Dok je jutrošnje veliko

uzbuđenje polako blijedjelo u dosadu, uredan mali glas gospodinaGowana nastavljao je dalje i dalje. Ljudi su počeli odlaziti, iznenadase prisjećajući da moraju pomusti životinje i pomesti podove,uvjereni da se ništa zanimljivo ne može dogoditi dok taj ubitačni glasjednolično nastavlja govoriti.Kad je Ned Gowan napokon dovršio svoju inicijalnu obranu, sve se

smirilo, a zdepasti sudac kojem sam nadjenula ime Jeff objavio je daće sud nastaviti zasjedanje sutra ujutro.Nakon što su Ned Gowan, Jeff i ključar John MacRae održali kratko

savjetovanje tihim glasovima, dvojica kršnih mještana odveli su me u

gostionicu. Bacajući pogled preko ramena, vidjela sam da Geilieodvode u suprotnom smjeru. Hodala je uspravljenih leđa, odbijajućida požuri i da, što se toga tiče, prizna svoje okruženje na bilo kojinačin.U mračnoj stražnjoj sobi gostionice, napokon su mi skinuli okove i

donijeli svijeću. Zatim je stigao Ned Gowan, donoseći bocu piva itanjur mesa i kruha.“Imamo samo nekoliko minuta vremena, draga moja, za to sam se

teško izborio, pa me pažljivo slušajte.” Mali čovjek urotnički mi senagnuo bliže na treperavoj svjetlosti svijeće. Oči su mu bile sjajne i,osim male neurednosti njegove vlasulje, nije ostavljao dojamiscrpljenosti ili umora.“Gospodine Gowan, jako mi je drago što vas vidim”, iskreno sam

mu rekla.“Da, da, draga moja, ali sada nemamo vremena za to”, odvratio je.

Potapšao me po ruci prijateljski ali mehanički.“Uspio sam ih natjerati da vaš slučaj razmatraju odvojeno od

slučaja gospođe Duncan, a to bi vam moglo pomoći. Kako se čini,vas nisu ni namjeravali uhititi, ali ipak su vas odveli zbog veze s tomvje... ovaj, s gospođom Duncan.”“Ipak”, brzo je nastavio, “u izvjesnoj ste opasnosti i ne namjeravam

to skrivati od vas. U selu trenutačno vlada mišljenje koje vam nijebaš sklono. Što vas je nagnalo”, htio je znati s nekarakterističnomžestinom, “da dirate ono dijete?”Zaustila sam da odgovorim, ali on je nestrpljivo odmahnuo rukom.“No, to sada nije važno. Moramo igrati na činjenicu da ste

Engleskinja - što znači da ne poznajete običaje, a ne da ste stranac -i što više odugovlačiti stvari. Vidite, vrijeme je na našoj strani, jernajgora od tih suđenja zbivaju se u klimi histerije, kad se čvrstoćadokaza zanemaruje u cilju zadovoljavanja krvožednosti.”Krvožednost. Ta je riječ potpuno opisivala osjećaj koji sam dobivala

gledajući lica u gomili. Tu i tamo vidjela sam neke izraze sumnje isuosjećanja, ali malo bi se tko suprotstavio gomili, a u Cranesmuiruje prilično nedostajalo takvih ličnosti. Ili ne, ispravila sam se, ipakpostoji jedan - ovaj suhi, mali edinburški odvjetnik, čvrst poput starečizme kojoj tako snažno sliči.

“Što više budemo odugovlačili”, nastavio je gospodin Gowanpraktičnim glasom, “to će manje itko biti sklon žurnoj akciji. I zato ćesutra vaša zadaća biti samo to da šutite”, rekao je s rukama nakoljenima. “Ja ću govoriti, i molim se Bogu da će to imati nekiučinak.”“To mi zvuči kao prilično dobar plan”, odvratila sam i umorno se

pokušala nasmiješiti. Bacila sam pogled prema prednjim vratimagostionice, odakle su se začuli glasovi. Vidjevši moj pogled,gospodin Gowan kimnuo je glavom.“Da, ubrzo vas moram napustiti. Nagovorio sam ih da ovdje

provedete noć.” Sumnjičavo se osvrnuo oko sebe. U maloj prostorijiuz gostionicu, koja je uglavnom služila za odlaganje otpadaka irezervnih dijelova, bilo je hladno i mračno, ali neusporedivo boljenego u rupi za lopove.Otvorila su se vrata i pojavila silueta gostioničara, koji se zagledao

u mrak pokraj blijedog treperavog plamena svijeće. GospodinGowan ustao je da krene, ali ja sam ga uhvatila za rukav. Moralasam znati jednu stvar.“Gospodine Gowan - je li vas Colum poslao da mi pomognete?”

Oklijevao je s odgovorom, ali zanemarimo li ograničenja njegoveprofesije, bio je besprijekorno pošten čovjek.“Nije”, iskreno mi je odgovorio. Na njegovim usahlim obrazima

gotovo se pojavio izraz nelagode kad je dodao: “Došao sam... povlastitoj volji.” Nabio je šešir na glavu i okrenuo se prema vratim,kratko mi poželjevši laku noć, a onda je izašao u svjetlost i žamorgostionice.Bilo je malo priprema za moj smještaj. Na jednoj od velikih bačvi

ležali su samo mali vrč vina i štruca kruha - ovog puta čista - a na tlupokraj bačve i jedan složeni pokrivač.Ogrnula sam se pokrivačem i sjela na jednu od manjih bačvi da

večeram, razmišljajući dok sam žvakala skromni obrok.Dakle, gospodina Gowana nije poslao Colum. Je li on uopće znao

da odvjetnik namjerava doći? A možda je Colum svima zabranioodlazak u selo, bojeći se da bude upleten u progon vještica. Selomsu se proširili opipljivi valovi straha i histerije i osjećala sam kakozapljuskuju zidove mog krhkog skloništa.

Iz misli me prenula provala galame iz obližnje točionice. Možda jeto bila samo moja straža i njihovo društvo. Ali kad se čovjek nađe narubu smrti, čak je ijedan dodatni sat života razlog za zahvalnost.Umotala sam se u pokrivač, povukla ga preko glave da ne čujemgalamu iz gostionice i potrudila se iz petnih žila da ne osjećam ništaosim zahvalnosti.Nakon jako nemirne noći, probudili su me ubrzo nakon svitanja i

odveli natrag na trg, premda suci nisu stigli još sat vremena.Dobro raspoloženi, debeli i punih želudaca, prionuli su na posao.

Jeff se okrenuo Johnu MacRaeu, koji se vratio na svoje mjesto izaoptuženih.“Samo na temelju podastrtih dokaza nismo u stanju utvrditi krivicu.”

Iz ponovo okupljene gomile, koja je donijela vlastite zaključke, začulase provala bijesa, ali nju je smirio Mutt, koji je okrenuo par očijupoput svrdla prema mladim radnicima u prednjem redu i utišaonjihov lavež, kao da je polio pse hladnom vodom. Kad je ponovouveden red, opet je okrenuo svoje uglasto lice prema ključaru.“Molim vas, odvedite zatvorenice do jezera.” Nato se začuo

zadovoljni zvuk očekivanja koji je oživio sve moje najgore sumnje.John MacRae uhvatio me za ruku, a drugom je uhvatio Geilie, danas povede, ali imao je mnogo pomoćnika. Ruke su me žestokograbile za suknju, štipale me i gurale dok su me vukli. Neki idiot imaoje bubanj i nesuvislo je bubnjao. Gomila je pjevušila u grubom ritmuna udaranje bubnja, nešto što nisam mogla razabrati međupovremenim krikovima i uzvicima. Nisam baš bila uvjerena da bihvoljela znati što govore.Procesija se slijevala livadom do obale jezera, gdje se mali drveni

mol protezao na vodi. Odvukli su nas do njegova kraja, gdje sudvojica sudaca zauzeli svoj položaj, svaki s jedne strane mola. Jeffse okrenuo gomili koja je čekala na obali.“Donesite užad!” Nastalo je opći žamor i osvrtanje, dok netko nije

žurno dotrčao s komadom užeta. MacRae ga je uzeo i prišao mi spriličnim oklijevanjem. Ali kradomice je pogledao istražitelje, što muje izgleda očvrsnulo odlučnost.“Molim vas, budite tako dobri i skinite cipele, gospođo”, naredio je.“Kvrag... zašto?” htjela sam znati i prekrižila ruke.

Trepnuo je, očito nespreman na otpor, ali jedan od sudacapreduhitrio je njegov odgovor.“To je pravilna procedura za kušnju vodom. Osumnjičenoj vještici

svezat će se desni palac konopcem za lijevi nožni palac. Isto tako,lijevi palac na ruci vezat će se za desni palac na nozi. A onda...”Bacio je rječit pogled na vodu jezera. Ribari su stajali bosonogi ublatu uz obalu, s hlačama zasukanim iznad koljena i svezanimuzicama. Znakovito mi se nacerivši, jedan od njih podigao jekamenčić s tla i bacio ga preko čeličnosive površine. Jedanput seodbio i potonuo.“Kad uđe u vodu”, ubacio je mali sudac, “vještica će plutati, jer

čistoća vode odbija njezinu pokvarenu osobu. Nedužna će ženapotonuti.”“Znači, mogu birati između toga da budem osuđena kao vještica, ili

da me proglasite nedužnom ali da se utopim, zar ne?” obrecnulasam se. “Ne, hvala!” Čvršće sam obujmila laktove, pokušavajućiumiriti drhtavicu koja kao da je postala trajna osobina mog tijela.Niski sudac naduo se poput ugrožene žabe.“Nećete govoriti pred ovim sudom bez dopuštenja, ženo! Usuđujete

se odbiti zakonitu istragu?”“Usuđujem li se odbiti da me utopite? Jasno da se usuđujem!”

Prekasno sam krajičkom oka spazila Geilie, koja je grozničavo treslaglavom, tako da joj se svijetla kosa vrtjela oko nje.Sudac se okrenuo MacRaeu.“Svucite je i udarite je u stražnjicu!” glatko je rekao.Kroz izmaglicu nevjerice, začula sam kolektivni uzdah šokirane

strave - zapravo, užitak očekivanja. I shvatila sam što mržnjazapravo znači. Ne njihova. Moja.Nisu se potrudili da me odvedu natrag na seoski trg. Što se mene

sada ticalo, malo sam toga mogla izgubiti, pa im nisam olakšavala.Grube ruke gurkale su me naprijed, povlačeći me za krajeve bluze i

gornjeg dijela haljine.“Pusti me na miru, prokleta budalo!” povikala sam i udarila nogom

jednog nasilnika u mjesto koje će ga najviše boljeti. Zgurio se izastenjao, ali njegovo savijeno tijelo brzo se izgubilo u uzavrelojerupciji vikanja, pljuvanja i bijesnih lica. Još me je šaka hvatalo zaruke i tjeralo teturajući dalje, napola me dižući preko tijela koja su

pala na tlo u sudaru gurajući me zajednički kroz pukotine, premaleneda bih kroz njih prošla hodajući.Netko me udario u trbuh, pa sam izgubila dah. U ovom trenutku

gornji dio haljine bio mi je gotovo u prnjama, pa mi ostatak nisusvukli s većim teškoćama. Nikad nisam patila od sramežljivosti, alistojeći napola gola pred tom gomilom nacerenih zlobnika, s otiscimaznojnih dlanova na golim dojkama, osjetila sam mržnju i poniženjekakve nisam mogla ni zamisliti.John MacRae svezao mi je ruke s prednje strane, namatajući mi

pleteno uže oko zapešća i ostavljajući dužinu od nekoliko stopa.Imao je dovoljno pristojnosti da izgleda posramljeno dok je to činio,ali nije htio podići pogled i pogledati me u oči, pa je bilo jasno da nemogu očekivati ni pomoć ni popustljivost iz tog smjera; bio je namilosti i nemilosti gomile, jednako kao i ja.Geilie je bila u blizini, nedvojbeno slično tretirana; krajičkom oka

spazila sam njezinu platinastu kosu, koja se zavijorila naiznenadnom povjetarcu. Ruke su mi se istegle visoko iznad glavekad je konopac bačen preko grane krupnog hrasta i čvrsto stegnut.Stisnula sam zube i čvrsto se držala svog bijesa; to mi je bilo jedinosredstvo kojim sam se mogla boriti protiv straha. Gomila promatračabila je ispunjena ozračjem očekivanja i bez daha, prekidanimpovremenim uzbuđenim žamorom ili uzvicima.“Daj joj, John!” viknuo je jedan. “Prijeđi na stvar!”John MacRae, osjetljiv na teatarske odgovornosti svoje profesije,

zastao je, držeći bič u ravnini sa strukom, i prešao pogledom prekogomile. Zakoračio je naprijed i nježno popravio moj položaj, tako dasam stajala licem okrenuta deblu drveta, gotovo dodirujući grubukoru. Zatim se povukao dva koraka, podigao bič i pustio ga dapadne.Šok je bio gori od boli. Zapravo, tek nakon nekoliko udaraca

shvatila sam da ključar čini sve što može da me poštedi. Ipak, jedanili dva udarca bili su dovoljno jaki da probiju kožu; osjećala sam oštrobockanje nakon svakog udarca.Oči su mi bile čvrsto sklopljene, obraz čvrsto pritisnut na drvo,

nastojeći iz petnih žila da budem negdje drugdje. Ali iznenada samzačula nešto što me smjesta vratilo u sadašnjost.“Claire!”

Osjetila sam da mi se konopac na zapešćima malo olabavio,dovoljno da se trznem i posve okrenem licem prema gomili. Mojiznenadni bijeg zbunio je ključara, koji je zamahnuo bičem uprazno izateturao naprijed izgubivši ravnotežu pa udario glavom u granu. Toje imalo vrlo dobar učinak na rulju, koja ga je počela vrijeđati i rugatimu se.Kosa mi je prekrivala oči, slijepljena za lice znojem, suzama i

prljavštinom zatočenja. Zatresla sam glavom da bih je oslobodila, iuspjela iskosa baciti pogled koji je potvrdio ono što su mi uši čule.Bezobzirno se koristeći svojom veličinom i mišićavošću, lica poput

groma, Jamie se probijao kroz gomilu koja se povlačila.Osjećala sam se vrlo slično generalu MacAuliffeu kod Bastognea,

kad je na pučini spazio Pattonovu treću armiju. Unatoč groznojopasnosti u kojoj smo se nalazile ja i Geilie, a sada i Jamie, nikadnisam bila sretnija što nekoga vidim.“Vještičin muškarac!“ “To joj je muž!“ “Smrdljivi Fraser!” i slični

epiteti čuli su se među općenitijim pogrdama upućenim meni i Geilie.“Uhvatite i njega! Spalite ih! Spalite ih sve!” Histerija gomile, koja jezbog ključarove nezgode načas popustila, opet se stala dizati premagrozničavom vrhuncu.Usporen tijelima ključarovih pomoćnika koji su se objesili o njega,

Jamie je posve stao. Sa svake ruke visio mu je jedan čovjek; boriose da na silu rukom dohvati pojas. Misleći da poseže za nožem,jedan ga je muškarac snažno udario u želudac.Jamie se malo prignuo, a onda se opet uspravio i lupio laktom u

nos čovjeka koji ga je udario. Kad je uspio privremeno osloboditijednu ruku, nije se obazirao na mahnite udarce čovjeka s drugestrane. Gurnuo je ruku u kožnatu torbicu, a onda izvukao i bacionekakav predmet. Njegov uzvik stigao je do mene kad mu jepredmet izletio iz ruke.“Claire! Ne miči se!”Nemam baš kamo krenuti, omamljeno sam pomislila. Ugledala sam

tamnu mrlju koja mi je letjela ravno u lice i već sam se htjela trznutiunatrag, ali sam se na vrijeme zaustavila. Mrlja me pogodila u lice sbolnim štropotom, a crne perle spustile su mi se na ramena kad mi jekrunica od crnog jantara, bačena u stilu južnoameričke bole, urednopala oko vrata. Ili ne baš posve uredno, jer jedna mi je niska zapela

za desno uho. Zatresla sam glavom, dok su mi oči suzile od udarca,i jantar je pao na mjesto, a raspelo mi se elegantno zanjihalo izmeđugolih dojki.Lica u prvom redu buljila su u njega s izrazom zgrožene

opčinjenosti. Njihova iznenadna tišina utjecala je na one iza njih, pase uzbuđena galama stišala. Jamiejev glas, obično blag čak i kad jebio bijesan, odjeknuo je u tišini. Sada u njemu nije bilo blagosti.“Oslobodite joj ruke!”Ljudi koji su mu se objesili o ruke otpali su, a valovi gomile razdvojili

su se pred njim dok je koračao naprijed. Ključar ga je gledao kakoprilazi, stojeći ukipljen i razjapljenih usta.“Rekao sam da joj oslobodite ruke! Smjesta!” Kao da ga je

apokaliptična vizija riđokose smrti kako mu prilazi prenula iz transa,ključar se zatresao i žurno potražio bodež. Presječeni konopacolabavio se sa snažnim trzajem i ruke su mi pale poput vreća,zaboljevši me od otpuštanja napetosti. Zateturala sam i bila bih palada me snažna i poznata ruka nije uhvatila za lakat i pridržala. Zatimmi se lice našlo na Jamiejevim grudima i ništa mi više nije bilovažno.Možda sam na nekoliko minuta izgubila svijest ili sam osjetila takvo

olakšanje da mi se to samo učinilo. Jamie me čvrsto uhvatio okostruka da me pridrži i prebacio svoj ogrtač od pleda preko mene,skrivajući me barem od buljenja seljana. Svuda naokolo začula sezbrka glasova, ali to više nije bila sluđena i zlurada krvožednost rulje.Kroz zbrku se prolomio Muttov - ili možda Jeffov - glas.“Tko ste vi? Kako se usuđujete upletati u istragu ovog suda?”Mogla sam osjetiti, više nego vidjeti, kako se gomila tiska naprijed.

Jamie je bio krupan i naoružan, ali bio je sam. Stisnula sam se uznjega ispod nabora ogrtača od pleda. Njegova se desna rukastegnula oko mene, ali je lijeva posegnula za koricama na boku.Srebrnastoplava oštrica prijeteći je siknula kad je napola izašla izkorica, a ljudi u prednjem redu gomile naglo su stali.Suci se nisu dali tako lako pokolebati. Vireći iz svog skrovišta,

spazila sam da Jeff bijesno gleda Jamieja. Činilo se da je Mutta ovaiznenadna upadica više zabavila nego iznervirala.“Zar se usuđujete izvlačiti oružje na božju pravdu?” obrecnuo se

debeljuškasti mali sudac.

S bljeskom čelika, Jamie je posve izvukao mač i zario mu vršak uzemlju, ostavljajući držak da se trese od siline udarca.“Izvlačim ga u obranu ove žene i istine”, rekao je. “Ako je itko ovdje

protiv tih dviju stvari, odgovarat će meni, a onda Bogu, tim redom.”Kao da ne može vjerovati u ono što vidi, sudac je jedanput ili

dvaput trepnuo, a onda još jedanput krenuo u napad.“Nemate pravo miješati se u rad ovog suda, gospodine! Zahtijevam

da odmah predate zatvorenicu. Vašim ćemo se ponašanjem smjestapozabaviti!”Jamie je mirno pogledao suce. Osjećala sam kako mu srce lupa

pod mojim obrazom dok sam se privijala uz njega, ali ruke su mu bilesavršeno mirne; jedna je počivala na dršku mača, druga na bodežuza pojasom.“Što se toga tiče, zavjetovao sam se pred božjim oltarom da ću

štititi ovu ženu. Ako mi želite reći da je vaš autoritet veći od autoritetasvemogućeg Boga, moram vas obavijestiti da ne dijelim vašemišljenje.”Uslijedila je tišina koja je tu i tamo bila prekinuta posramljenim

hihotanjem i nervoznim smijehom. Premda simpatija gomile nijeprešla na našu stranu, zamah koji nas je nosio prema katastrofi ipakje bio slomljen.Jamie me uhvatio za rame i okrenuo. Nisam mogla podnijeti da se

suočim s gomilom, ali sam smatrala da nemam izbora. Podigla samglavu koliko sam mogla i usredotočila pogled na mali čamac nasredini jezera iza gomile. Buljila sam u njega sve dok mi oči nisupočele suziti.Jamie je odmaknuo ogrtač, pridržavajući ga oko mene, ali puštajući

da padne dovoljno da mi se vide vrat i ramena. Dodirnuo je jantarnukrunicu i pustio je da se blago zanjiše naprijed-natrag.“Crni jantar opržit će kožu vještice, zar ne?” odlučno je upitao suce.

“A vjerujem da će to još jače učiniti križ našeg Gospodina. Alipogledajte!” Gurnuo je jedan prst pod perle i podigao raspelo. Kožaispod raspela bila mi je snježno bijela, prljava od zatočeništva alineozlijeđena, pa se u gomili začuo dahtaj i žamor.Čista hrabrost, ledena prisebnost duha i osjećaj za teatralnost.

Colum MacKenzie imao je pravo što se pribojavao Jamiejevihambicija. A ako uzmem u obzir njegov strah da ću odati tajnu o tome

tko je Hamishov pravi otac ili ono što sam vjerovala da o tome znam,mogla sam shvatiti i ono što je meni učinio. Shvatiti, ali ne i oprostiti.Raspoloženje nesigurne gomile sada se mijenjalo amo-tamo.

Prijašnja krvožednost je jenjavala, ali još uvijek nas je moglazapljusnuti poput velikog vala i razbiti nas. Mutt i Jeff neodlučno suse pogledali; uzdrmani razvojem događaja, načas su bili izgubilinadzor nad situacijom.Geillis Duncan iskoristila je tu stanku i istupila. Ne znam je li za nju

u tom trenutku postojala nada ili ne. Kako god bilo, ona je sadaprkosno zabacila svijetlu kosu preko jednog ramena i odbacila svojživot.“Ova žena nije vještica”, jednostavno je rekla. “Ali ja jesam.”Koliko god da je Jamiejeva predstava bila dobra, s ovim se nije

mogla mjeriti. Nastala je galama koja je posve zaglušila pitanja iuzvike sudaca.Kao i uvijek, nisam imala pojma što ona misli i osjeća; visoko bijelo

čelo bilo joj je jasno, a krupne zelene oči sjale su kao da se zabavlja.Stajala je uspravno u odrpanoj odjeći, prekrivena prljavštinom, ipogledala svoje tužitelje. Progovorila je kad se galama malo smirila,ali nije se udostojala podići glas, pa ih je prisilila da se stišaju kako bije mogli čuti.“Ja, Geillis Duncan, priznajem da sam vještica i ljubavnica Sotone.”

Ovo je izazvalo još jedan uzvik gomile, pa je još jedanput, savršenostrpljivo, pričekala da se stišaju.“Po nalogu svog gospodara, priznajem da sam ubila svog muža,

Arthura Duncana, koristeći se vještičjim umijećem.” Nato jepogledala u stranu i uhvatila moj pogled, a na usnama joj se pojavionagovještaj osmijeha. Pogled joj se zaustavio na ženi u žutom šalu,ali nije se smekšao. “Iz čiste zlobe, bacila sam čari na podmetnutodijete da umre, kako bi ljudsko dijete koje je zamijenjeno ostalo svilama.” Zatim se okrenula i uprla prst u mene.“Iskoristila sam neznanje Claire Fraser za svoje svrhe. Ali ona nije

sudjelovala u mojim radnjama, niti je o njima išta znala, niti služimom Gospodaru.”Gomila je opet zažamorila, ljudi su se naguravali i gurali sve bliže

da bolje vide. Geilie je ispružila obje ruke prema njima i okrenula imdlanove.

“Ne približavajte se!” Jasan glas prasnuo je poput biča, s jednakimučinkom. Dignula je glavu prema nebu i ukipila se kao da neštoosluškuje.“Slušajte!” rekla je. “Poslušajte vjetar njegova dolaska! Čuvajte se,

mještani Cranesmuira! Jer moj Gospodar stiže na krilima vjetra!”Spustila je glavu i ispustila visok i jezovit pobjednički krik. Krupnezelene oči bile su usredotočene i izbuljene kao u transu.Doista je počeo puhati vjetar; mogla sam vidjeti olujne oblake kako

se kotrljaju nebom na drugoj strani jezera. Ljudi su se počeliuznemireno osvrtati, a nekoliko se duša povuklo sa stražnjeg krajagomile.Geilie se počela vrtjeti oko sebe dok joj je kosa vijorila na vjetru, s

rukama elegantno uzdignutim iznad glave, poput plesačice nasvibanjskom plesu. Gledala sam je sa šokom i nevjericom.Dok se vrtjela, kosa joj je skrivala lice. Ali u jednom okretaju, trznula

je glavom i zabacila svijetlu kosu na stranu, pa sam spazila da gledau mene. Maska transa načas joj je nestala s lica, a ustima jeoblikovala jednu riječ. Zatim ju je okretanje opet odvelo premagomili, pa je ponovno počela jezovito vrištati.Riječ je glasila: “Bježi!”Iznenada se prestala vrtjeti, zgrabila ostatke svog korzeta s izrazom

poludjela oduševljenja na licu i strgnula ga sa sebe. Dovoljno ga jeolabavila da otkrije gomili tajnu koju sam ja doznala dok sam sestiskala uz nju na hladnoći prljave rupe za lopove. Tajnu koju jeArthur Duncan otkrio sat vremena prije smrti. Tajnu zbog koje jeumro. Prnje njezine olabavljene haljine otpale su i otkrile ispupčenitrbuh u šestom mjesecu trudnoće.Ja sam još uvijek nepomično buljila u nju, ali Jamie se nije dao

smesti. Držeći mač u jednoj ruci, uhvatio me drugom i bacio se ugomilu, gurajući ljude s puta laktovima, koljenima i drškom mača,probijajući se prema obali jezera. Ispustio je prodoran zvižduk krozazube.Gomila je bila toliko obuzeta spektaklom pod hrastom da je isprva

malo ljudi shvatilo što se događa. A onda, kad su pojedinci počelivikati i hvatati nas, na tvrdoj zemlji iznad obale začuo se zvuk kopitau galopu.

Donas još uvijek nije mnogo mario za ljude, a bio je potpunospreman da im to i pokaže. Ugrizao je prvu ruku koja je posegnulaza njegovim uzdama, a čovjek je pao na tlo urlajući od boli i krvareći.Donas se propeo, zanjištao i zamahnuo nogama kroz zrak, pa jenekolicina hrabrijih duša koje su ga još uvijek htjele zaustaviti,iznenada izgubila interes.Jamie me jednom neprekinutom kretnjom prebacio preko sedla kao

vreću brašna i skočio iza mene. Oslobađajući put pred sobomžestokim zamasima mača, usmjerio je Donasa kroz natiskanugomilu koja se povlačila. Ljudi su padali pred navalom zubi, kopita ioštrice mača, a mi smo ubrzali, ostavljajući za sobom jezero, selo iLeoch. Ostavši bez daha od udarca, s mukom sam pokušavalaprogovoriti, vrisnuti Jamieju.Naime nisam se bila ukipila zbog otkrića Geiliene trudnoće. Nešto

drugo sledilo me do kostiju. Dok se Geilie vrtjela sa širokoispruženim rukama, ugledala sam ono isto što je ona vidjela nameni, kad su mi skinuli odjeću. Znak na ruci kakav sam i ja imala.Ovdje, u ovom vremenu, to je bio znak čarolija, znak magusa.Maleni, neugledan ožiljak od cijepljenja protiv velikih boginja.Kiša je pljuštala po vodi, ublažavajući mi bol na natečenom licu i na

ozljedama od užeta na zapešćima. Zagrabila sam vodu iz potoka ipolako je srknula, sa zahvalnošću osjećajući kako mi hladnatekućina teče niz grlo.Jamie je na nekoliko minuta nestao. Vratio se s punim rukama

oblog tamnozelenog lišća, žvačući nešto. Ispljunuo je grudicuprožvakanog zelenila na dlan, stavio drugi svežanj lišća u usta iokrenuo me od sebe. Nježno mi je utrljao prožvakano lišće na leđa ipeckanje se znatno ublažilo.“Što je to?” upitala sam, ulažući napor da se kontroliram. Još uvijek

sam bila potresena i hunjkava, ali bespomoćne suze počele sujenjavati.“Potočarka”, odgovorio je malo prigušenim glasom zbog lišća u

ustima. Ispljunuo ga je i nanio mi ga na leđa. “Nisi ti jedina kojanešto zna o ljekovitim travama, Saskinjo”, dodao je malorazgovjetnijim glasom.“Kakav... kakav okus ima?” upitala sam, gutajući jecaje.

“Prilično gadan”, lakonski je odgovorio. Dovršio je nanošenje inježno mi opet prekrio ramena ogrtačem.“Neće ti...” započeo je a onda zastao. “Hoću reći, posjekotine ti nisu

duboke. Mislim da... da ti neće ostati ožiljci.” Premda je to rekaogrubim glasom, dodir mu je bio nježan, što me ponovo nagnalo naplač.“Žao mi je”, promrmljala sam, brišući nos u kut ogrtača. “Ne znam...

ne znam što mi je. Ne znam zašto ne mogu prestati plakati.”Slegnuo je ramenima. “Ne vjerujem da te itko prije pokušao

namjerno ozlijediti, Saskinjo”, rekao je. “Vjerojatno ne plačeš samood boli nego i od šoka.” Zastao je i uhvatio rub ogrtača.“I ja sam tako reagirao, curo”, rekao je praktičnim glasom. “Povratio

sam poslije bičevanja, i plakao dok su mi čistili rane. Zatim sam setresao.” Pažljivo mi je obrisao lice ogrtačem, a zatim mi stavio rukupod bradu i podigao mi glavu da ga pogledam u lice.“A kad sam se prestao tresti, Saskinjo”, tiho je rekao, “zahvaljivao

sam Bogu što osjećam bol, jer to znači da sam još uvijek živ.” Pustiome i kimnuo glavom. “Reci mi kad dođeš do te točke, curo, jer htiobih ti reći dvije-tri stvari.”Ustao je i otišao do potoka, da u hladnoj vodi opere krvlju

natopljenu maramicu.“Kako to da si se vratio?” upitala sam ga kad mi je ponovo prišao.

Uspjela sam prestati plakati, ali još uvijek sam se tresla, pa sam sejače ogrnula ogrtačem.“Zahvaljujući Alecu MacMahonu”, odvratio je s osmijehom. “Zamolio

sam ga da pripazi na tebe dok me ne bude. Kad su seljani ugrabilitebe i gospođu Duncan, jahao je cijelu noć i cijeli sljedeći dan da menađe. A onda sam ja jahao kao sam vrag u povratku. Bože, Donas jedobar konj.” S odobravanjem je podigao pogled prema Donasu, kojije stajao svezan za drvo na vrhu obale, a mokra mu je dlaka sjalapoput bakra.“Moram ga premjestiti”, zamišljeno je rekao. “Ne vjerujem da će nas

itko slijediti, ali nismo baš daleko od Cranesmuira. Jesi li sada ustanju hodati?”S izvjesnim sam ga naporom slijedila uz strmu kosinu. Kamenčići

su mi se kotrljali pod stopalima, a paprat i trnje hvatali za košulju.Blizu vrha kosine bio je šumarak mladih joha, tako gusto načičkanih

da su se niže grane međusobno isprepletale i oblikovale zeleni kroviznad paprati. Jamie je gurnuo grane dovoljno daleko da puzećiuđem u uski prostor, a onda je ispred ulaza pažljivo ponovno složioslomljenu paprat. Odmaknuo se korak natrag i kritički pogledaoskrovište, a zatim sa zadovoljstvom kimnuo glavom.“Da, ovo je dobro. Ovdje te nitko neće pronaći.” Pošao je, a onda

se opet okrenuo meni. “Ako možeš, pokušaj odspavati i nemoj sebrinuti ako se odmah ne vratim. Na povratku ću malo loviti; nemamohrane, a nisam želio privlačiti pažnju zaustavljajući se na nekomimanju. Navuci tartan preko glave. Neka ti prekrije košulju, jer bjelinase daleko vidi.”Hrana mi se činila nevažnom; činilo mi se da više nikad neću jesti.

Ali spavanje je bilo nešto drugo. Još uvijek su me boljela leđa i ruke,a rane od užeta na zapešćima još uvijek su bile svježe. Osjećalasam rane i masnice po čitavom tijelu; ali iscrpljena od straha, bolovai umora, zaspala sam gotovo odmah, dok se jedak miris papratidizao oko mene poput tamjana.Kad sam se probudila, nešto me zgrabilo za stopalo. Uplašeno sam

se uspravila i udarila glavom u elastično granje iznad sebe. Zasuome val lišća i pruća, pa sam stala divlje mahati rukama kako bihrasplela kosu iz raspucanih grančica. Izgrebena, raskuštrana iiznervirana, ispuzala sam iz skrovišta i ugledala Jamieja kako čuči ublizini i veselo promatra moj izlazak. Sunce na zalasku spustilo seispod ruba potoka, ostavljajući stjenoviti kanjon u sjeni. Mirispečenog mesa širio se s male vatre između kamenja blizu potoka,gdje su se dva zeca pekla na improviziranom ražnju od zašiljenihzelenih štapova.Jamie mi je pružio ruku da mi pomogne sići kosinom. Ja sam je

ponosno odbila i dostojanstveno se spustila sama, spotaknuvši sesamo jedanput o rub ogrtača koji se vukao po tlu. Više nisamosjećala mučninu, pa sam se halapljivo bacila na meso.“Poslije večere otići ćemo u šumu, Saskinjo”, rekao je Jamie i

otkinuo komad zeca. “Ne želim spavati pokraj potoka; zbog bukevode ne mogu čuti dolazi li tko.”Nismo mnogo razgovarali dok smo jeli, oboje potišteni zbog

jutrošnjih užasnih događaja i sjećanja na ono što smo ostavili zasobom. Mene je prožela duboka tuga, jer nisam izgubila samo priliku

da doznam nešto više o razlozima svoje nazočnosti ovdje, nego iprijateljicu. Jedinu prijateljicu. Često sam dvojila oko Geilienihmotiva, ali nisam nimalo dvojila da mi je jutros spasila život. Znajućida je u bezizglednom položaju, učinila je sve što je bilo u njenoj moćine bi li mi pružila priliku da pobjegnem. Gotovo nevidljiva na dnevnojsvjetlosti, vatra je postala sjajnija dok je mrak padao na potok.Pogledala sam u plamen i ugledala hrskavu kožu i potamnjele kostizečeva na ražnju. Jedna kapljica krvi pala je u vatru sa slomljenekosti, zašištala i nestala. Iznenada mi je komad mesa zapeo u grlu.Žurno sam odložila meso, okrenula se u stranu i povratila.Još uvijek ne razgovarajući mnogo, otišli smo od potoka i pronašli

udobno mjesto pokraj jednog proplanka u šumi. Okruživali su nasvaloviti brežuljci, ali Jamie je odabrao visoko mjesto, s dobrimpogledom na cestu koja vodi iz sela. Sumrak je načas pojačao sveboje krajolika, osvjetljavajući zemlju draguljima; sjajni smaragd ugrmlju vrijeska, dražesni sjenoviti ametist među korijenjem vrijeska iplamteći rubini crvenih bobica na načičkanim oskorušama nabregovima. Bobice oskoruše štite od vještičjih čarolija. U daljini, obrisdvorca Leoch još uvijek se vidio u podnožju Ben Adena. Brzo jeizblijedio kad je svjetlost nestala.Jamie je zapalio vatru na zaklonjenom mjestu i sjeo uz nju. Kiša se

pretvorila u blagu kišicu koja je zamaglila zrak i ukrasila mi trepaviceduginim bojama kad sam pogledala u plamen.Jamie je dugo sjedio buljeći u vatru. Napokon me pogledao, s

rukama oko koljena.“Rekao sam ti da te nikad neću ispitivati o stvarima koje mi ne želiš

reći. Ni sada te ne bih pitao, ali moram, i radi tvoje i radi mojesigurnosti.” Nesigurno je zastao.“Claire, ako prije nisi bila iskrena prema meni, budi sada, jer ja

moram znati istinu. Claire, jesi li ti vještica?”Zabuljila sam se u njega. “Vještica? Nije... nije moguće da me to

ozbiljno pitaš?” Pomislila sam da se zacijelo šali, ali mislio jeozbiljno.Uhvatio me za ramena, čvrsto stisnuo i zabuljio mi se u oči kao da

će me tako natjerati da mu odgovorim.“Moram te to pitati, Claire! A ti mi moraš odgovoriti!”

“Što ako jesam?” upitala sam kroz suhe usne. “Da si vjerovao dasam vještica, bi li se borio za mene?”“Otišao bih s tobom na lomaču”, odgovorio je divljim glasom. “A ako

moram, i u pakao. Ali, neka se Isus Krist smiluje mojoj i tvojoj duši,reci mi istinu!”Napetost cijele situacije napokon me dostigla. Otrgla sam se iz

njegova stiska i potrčala proplankom. Ne daleko, samo do rubadrveća; nisam mogla podnijeti da ostanem na otvorenom prostoru.Uhvatila sam se zajedno stablo, zagrlila ga i čvrsto zarila prste ukoru. Pritisnula sam lice na deblo i počela se histerično smijati.Jamiejevo blijedo i šokirano lice provirilo je s druge strane drveta.

Nejasno svjesna da moj smijeh zacijelo zvuči kao kokodakanje,uložila sam veliki napor i prestala. Teško dišući, načas sam sezagledala u njega.“Da”, rekla sam povlačeći se, još uvijek zadihana od neobuzdana

smijeha. “Da, ja sam vještica! Ti to ne možeš drukčije shvatiti.Premda nikad nisam preboljela velike boginje, mogu proći kroz sobupunu umirućih ljudi a da se ne zarazim. Mogu njegovati bolesne,udisati njihov dah i dodirivati im tijela a da ne obolim. Ne mogu dobitini koleru ni tetanus ni difteriju. A ti moraš misliti da je to čarolija zatošto nikad nisi čuo za cijepljenje, a ne postoji drugi način da to sebiobjasniš.““Stvari koje znam...” Prestala sam se povlačiti i stala na mjestu,

teško dišući, pokušavajući se kontrolirati. “Znam za JonathanaRandalla zato što sam čula priče o njemu. Znam kad se rodio i znamkad će umrijeti, znam što je učinio i što će učiniti, znam zaSandringhama zato... zato što mi je Frank pričao o njemu. A on jeznao za Randalla zato što... zato što... o, Bože!” Obuzela memučnina, pa sam sklopila oči kako ne bih morala gledati kako mi sezvijezde vrte iznad glave.“A Colum... on vjeruje da sam vještica zato što sam shvatila da mu

Hamish nije sin. Ja znam da on... ne može imati djece. Ali on jemislio da... da ja znam tko je Hamishov pravi otac... ja sam pomislilada si to možda ti, ali onda sam shvatila da to nije moguće i...”Govorila sam sve brže i brže, pokušavajući zvukom vlastita glasaodagnati vrtoglavicu.

“Sve što sam ti ikad rekla o sebi istina je”, rekla sam, mahnitokimajući glavom kao da pokušavam i samu sebe uvjeriti u to. “Sve.Nemam ni rođaka ni prošlosti, zato što se još nisam rodila.”“Znaš li kad sam se rodila?” upitala sam podigavši pogled, svjesna

da mi je kosa raskuštrana a oči razrogačene, ali ne mareći za to.“Dvadeseti listopada, godine gospodnje tisuću devetsto osamnaeste.Čuješ li me?” Sada sam već vikala, a on je polako kimnuo glavom.“Čujem te”, tiho je odgovorio.“Da, čuješ me!” viknula sam. “I misliš da sam potpuno luda. Zar ne?

Priznaj! To ti misliš. Moraš tako misliti, nema drugog načina da sebiobjasniš mene. Ne možeš mi vjerovati, ne možeš se usuditi da mivjeruješ. Oh, Jamie...” Osjetila sam da mi se lice počinje grčiti. Cijeloovo vrijeme provela sam skrivajući istinu, znajući da je nikome nemogu reći, a sada sam shvatila da je mogu reći Jamieju, svomvoljenom suprugu, čovjeku kojem vjerujem više nego ikome, a da mini on neće - da mi ne može povjerovati.“To su bili kamenovi - vilinski brijeg. Uspravni kamenovi. Merlinovi

kamenovi. Odatle sam došla.” Teško dišući, napola jecajući, svakesam sekunde postajala sve smušenija. “Jednom, ali zapravo je todvjesto godina. Priče uvijek govore o dvjesto godina... Ali u pričama,ljudi se uvijek uspiju vratiti. A ja to nisam mogla.” Okrenula sam se ustranu, glavinjajući, tražeći podršku. Strovalila sam se na stijenu,pogrbila ramena i zagnjurila lice u ruke. U šumarku je nastala dugatišina. Potrajala je dovoljno dugo da male ptice povrate hrabrost iopet počnu pjevati, dozivajući se tankim i visokim cvrkutanjem doksu lovile posljednje insekte ljeta.Napokon sam podigla pogled, pomislivši da je Jamie možda

naprosto ustao i otišao, shrvan mojim otkrićima. Ali on je još uvijekbio pokraj mene, još uvijek je sjedio s rukama oko koljena, pognuteglave kao da razmišlja.Dlake na njegovim rukama sjale su, krute kao bakrene žice na

svjetlosti vatre. Shvatila sam da stoje uspravno, poput oštrih dlakapsa. On me se boji.“Jamie”, rekla sam mu, osjećajući da će mi srce pući od potpune

osamljenosti. “Oh, Jamie.”Sjela sam i sklupčala se u loptu, pokušavajući se omotati oko srži

svoje boli. Ništa više nije bilo važno, pa sam jecala iz srca.

Stavio je ruke na moja ramena i uspravio me, dovoljno da bih muvidjela lice. Kroz koprenu suza, na licu sam mu ugledala izraz kakavje imao u borbi, izraz borbe koja je prešla točku napetosti i pretvorilase u hladnu sigurnost.“Vjerujem ti”, rekao mi je čvrstim glasom. “Ništa ne razumijem - još

ne - ali vjerujem ti. Claire, ja ti vjerujem! Slušaj me! Postoji istinaizmeđu nas, između tebe i mene, i što god da mi kažeš, ja ću tipovjerovati.” Blago me prodrmao.“Nije važno o čemu govoriš. Važno je da si mi to rekla, a to je za

sada dovoljno. Opusti se, mo duinne. Spusti glavu i odmori se.Ostatak priče ispričat ćeš mi poslije. A ja ću ti vjerovati.”Još uvijek sam jecala, nesposobna da shvatim što mi govori.

Opirala sam se i pokušavala se otrgnuti od njega, ali on me podigaou naručje, čvrsto me privio uza se i gurnuo mi glavu u nabore svogogrtača, stalno ponavljajući: “Vjerujem ti.”Iz čiste iznemoglosti, napokon sam se dovoljno smirila da

podignem pogled i da mu kažem: “Ali ne možeš mi vjerovati.”Nasmiješio se. Usta su mu malo zadrhtala, ali ipak se nasmiješio.“Nemoj mi govoriti što ne mogu učiniti, Saskinjo.” Načas je zastao,

a onda me znatiželjno upitao: “Koliko imaš godina? Nikad mi nijepalo na pamet da te to zapitam.”Pitanje mi se učinilo tako besmislenim da sam načas morala

razmisliti.“Dvadeset sedam... ili možda dvadeset osam”, dodala sam. To ga

je malo zbunilo. S dvadeset osam godina, žene u ovom vremenuobično su na pragu srednjih godina.“Oh”, rekao je i duboko uzdahnuo. “Mislio sam da si mojih godina -

ili mlađa.”Nije se micao, a onda je spustio pogled i blijedo se nasmiješio.

“Sretan ti rođendan, Saskinjo”, rekao je.To me posve iznenadilo. Kratko sam se zabuljila u njega. “Što?”

napokon sam uspjela upitati.“Poželio sam ti sretan rođendan. Danas je dvadeseti listopada.”“Doista?” glupavo sam upitala. “Izgubila sam osjećaj za vrijeme.”

Opet sam se počela tresti, od hladnoće i šoka, a i od siline svojihriječi. Privukao me sebi i zagrlio. Spustio mi je glavu na svoja prsa ikrupnim me šakama lagano milovao po kosi. Opet sam počela

plakati, ovoga puta od olakšanja. U mom stanju uznemirenosti činilomi se logičnim da će, ako zna moju pravu dob i još uvijek me želi,sve biti u redu.Zatim me Jamie podigao u naručje i pažljivo odnio do vatre, gdje je

bio odložio sedlo. Sjeo je, naslonio se na sedlo, i držao me uzagrljaju, lagano i blizu.Nakon duge šutnje, napokon je progovorio.“U redu. Ispričaj mi sada.”I tako sam mu ispričala. Ispričala sam mu sve, isprekidano ali

suvislo. Bila sam omamljena od iscrpljenosti, ali zadovoljna poputzeca koji je uspio pobjeći lisici i pronašao privremeno sklonište podotpalom granom. Nije to spas, ali barem je odgoda. I ispričala sammu o Franku.“Frank”, tiho je rekao. “Znači da on ipak nije mrtav.”“Još se nije ni rodio.” Osjetila sam još jedan mali val histerije u

utrobi, ali uspjela sam ga suzbiti. “A nisam ni ja.”Pomilovao me je po leđima i tapšao me dok nisam zašutjela,

ispuštajući one svoje sitne gelske zvukove mrmljanja.“Kad sam te izbavio iz Randallovih šapa u Fort Williamu”, iznenada

je rekao, “pokušavala si se vratiti. Vratiti do kamenova. I... vratiti seFranku. Zato si napustila šumarak.”“Da.”“A ja sam te zbog toga istukao.” Glas mu je bio tih od žaljenja.“Ti to nisi mogao znati. A ja ti nisam mogla reći.” Počela me

obuzimati jaka pospanost.“Ne, pretpostavljam da nisi.” Povukao je ogrtač jače oko mene i

nježno mi ga skupio oko ramena. “Spavaj sada, mo duinne. Ja samuz tebe, nitko te neće ozlijediti.”Zagnjurila sam glavu u toplu udubinu njegova ramena i dopustila

svom umornom duhu da potone kroz slojeve ništavila. Prisilila samse da izronim na površinu tek toliko da ga upitam: “Vjeruješ li midoista, Jamie?”Uzdahnuo je i žalosno se nasmiješio.“Da, vjerujem ti, Saskinjo. Ali bilo bi mi mnogo lakše da si obična

vještica.”Spavala sam kao zaklana i probudila se neko vrijeme poslije

svitanja s groznom glavoboljom i ukočenošću u svakom mišiću.

Jamie je imao nekoliko šaka zobi u maloj kesi u svojoj kožnatojtorbici, pa me natjerao da pojedem drammach - zob pomiješanu shladnom vodom. Hrana mi je zastajala u grlu, ali prisilila sam se daje gutam.Jamie je bio strpljiv i nježan sa mnom, ali je malo govorio. Poslije

doručka, brzo je raspremio mali logor i osedlao Donasa.Otupjela od šoka zbog nedavnih događaja, nisam ga čak ni pitala

kamo idemo. Jašući iza njega, zadovoljila sam se time da odmaramglavu na širokoj kosini njegovih leđa, osjećajući kako me kretanjekonja uljuljkuje u trans bez misli.Spustili smo se s brežuljaka u blizini Loch Madocha, idući kroz

svježu jutarnju maglu do ruba mirne sive površine. Divlje patkepočele su se dizati iz trstike u nepravilnim jatima, kružeći okomočvara, gačući i budeći kasne spavače ispod sebe. Za razliku odnjih, jedno disciplinirano jato gusaka proletjelo je iznad nas, suzvicima čemera i tuge.Siva magla digla se drugog dana oko podneva, a slabo sunce

osvijetlilo je livade pune žute kleke i žutilovke. Nekoliko milja izajezera, izbili smo na usku cestu i krenuli na sjeverozapad. Taj nas jeput odveo opet uzbrdo, na blage brežuljke koji su postupno ustupilimjesto granitnim hridinama i liticama. Usput nismo sreli mnogoputnika, a kad god bismo začuli topot kopita ispred sebe, opreznobismo skrenuli u grmlje pokraj staze.Vegetacija se pretvorila u borovu šumu. Duboko sam disala,

uživajući u oštrom, smolastom zraku, premda je prema sumrakupostajalo svježe. Zaustavili smo se da prenoćimo na maloj čistiniudaljenoj od staze. Skupili smo hrpu borovih iglica i pokrivača, nalikna gnijezdo, stisnuli se jedno uz drugo da nam bude toplo i pokrili seJamiejevim ogrtačem od pleda i pokrivačem.Jamie me probudio u neko doba noći, pa smo vodili ljubav, polako i

nježno, bez riječi. Gledala sam svjetlucanje zvijezda kroz rešetkucrnih grana iznad naših glava, i opet zaspala dok je Jamiejevougodno toplo tijelo još uvijek ležalo na meni.Jamie je ujutro izgledao vedrije, ili barem mirnije, kao da je donio

neku tešku odluku. Obećao mi je vrući čaj za večeru, što je bila malautjeha na hladnom zraku. Pospano sam pošla za njim natrag nastazu, otresajući borove iglice i sićušne paukove sa suknje. Uska

staza pretvorila se tijekom dopodneva u jedva vidljivi trag koji jevodio kroz suhu travu i krivudao oko većih stijena.Pospano sam uživala u sve toplijem suncu, pa nisam obraćala

veliku pažnju na okolinu, a onda sam iznenada ugledala poznatuformaciju stijena i prenula se iz obamrlosti. Znala sam gdje senalazimo. I zašto.“Jamie!”Okrenuo se na moj uzvik.“Nisi znala?” znatiželjno me upitao.“Da idemo ovamo? Ne, naravno da nisam.” Obuzela me lagana

mučnina. Brežuljak Craig na Dun nije bio udaljen više od jedne milje;kroz posljednje ostatke jutarnje magle mogla sam vidjeti njegovgrbavi obris.S mukom sam gutnula. Gotovo šest mjeseci trudila sam se doći do

ovog mjesta. A sada, kad sam napokon bila ovdje, poželjela sam dasam bilo gdje drugdje. Uspravni kamenovi na vrhu brijega nisu semogli vidjeti iz podnožja, ali učinilo mi se da zrače nekim suptilnimužasom koji me pokušava doseći.Dobrano ispod vrha, tlo je postalo previše nesigurno za Donasa.

Sjahali smo, svezali ga za niski bor i nastavili pješice.Dahtala sam i znojila se kad smo došli do granitne izbočine; Jamie

nije pokazivao znakove umora, osim blagog crvenila koje mu sedizalo iza košulje na šiji. Bilo je tiho ovdje iznad borova, ali krozpukotine stijena blago je zavijao uporan vjetar. Lastavice su projurilepokraj izbočine i naglo se uzdigle na zračnim strujama u lovu nainsekte, spuštajući se poput bombardera za obrušavanje, s raširenimtankim krilima.Jamie me uhvatio za ruku da me povuče posljednji korak na široku

ravnu izbočinu podno raskoljene stijene. Nije ju ispustio, nego mepovukao sebi i pažljivo pogledao, kao da se trudi zapamtiti moje crtelica. “Zašto...?” zadihano sam počela.“To je tvoje mjesto”, rekao mi je grubim glasom. “Zar ne?”“Da.” Buljila sam u kameni krug kao da sam hipnotizirana. “Izgleda

isto.”Jamie me slijedio u krug. Uhvativši me za ruku, čvrsto je

odmarširao do raskoljenog kamena.“Je li to ta stijena?” htio je znati.

“Da.” Pokušala sam se odmaknuti. “Pazi! Nemoj joj prići preblizu.”Pogledao je prvo mene pa onda stijenu, očito skeptičan. A možda jena to imao i pravo. Iznenada me obuzela sumnja u istinitost vlastitepriče.“Ja... ja ne znam ništa o njoj... Možda se... što god to bilo, zatvorilo

za mnom. Možda djeluje samo u određeno doba godine. Kad samposljednji put prošla kroz njega, bilo je blizu Beltana.”Jamie je pogledao preko ramena u sunce, plosnati disk koji je visio

iza tanke zavjese oblaka na sredini neba.“Sada je gotovo Samhain”, rekao je. “Večer Svih svetih. Čini se

prikladno, zar ne?” Unatoč šali, nehotice je zadrhtao. “Što si učinilakad si... prošla skroz?”Pokušala sam se sjetiti. Obuzela me ledena hladnoća, pa sam

gurnula ruke pod pazuha.“Hodala sam oko kruga i gledala razne stvari. Doduše, nasumce,

bez ikakva obrasca. A onda sam prišla raskoljenom kamenu i začulazujanje, kao da su pčele...”Uto sam ponovo začula isti zvuk. Ustuknula sam kao da sam

začula čegrtanje zmije.“Još uvijek je ovdje!” Panično sam se povukla i zagrlila Jamieja, ali

on me blijeda lica odlučno odgurnuo i opet okrenuo prema stijeni.“A što se onda dogodilo?” Jak vjetar bio mi je oštar u uhu, ali njegov

glas bio je još oštriji.“Spustila sam ruku na kamen.”“Učini to, onda.” Gurnuo me bliže kamenu, a kad nisam odgovorila,

zgrabio me za zapešće i čvrsto mi spustio ruku na šarenu površinu.Kaos je posegnuo i povukao me u sebe.Sunce mi se napokon prestalo vrtjeti u očima, a vrisak mi je

izblijedio u ušima. Čula sam još jedan uporan zvuk, Jamieja kako medoziva.Bilo mi je previše mučno da se uspravim ili otvorim oči, ali slabašno

sam mahnula rukom da mu dam do znanja da sam još uvijek živa.“Dobro mi je”, rekla sam.“Je li ti doista dobro? O, Bože, Claire!” Zatim me privio na grudi i

čvrsto stegnuo. “Isuse, Claire! Već sam pomislio da si sigurno mrtva.Po... počela si od... odlaziti, nekako. Imala si grozan izraz na licu,

kao da si nasmrt uplašena. Ja... ja sam te povukao od kamena. Jasam te zaustavio. Nisam to smio učiniti - oprosti mi, curo.”Sada sam već dovoljno otvorila oči da mogu vidjeti iznad sebe

njegovo šokirano i uplašeno lice.“Sve je u redu.” Još uvijek sam govorila s mukom, osjećajući se

tromo i dezorijentirano, ali stvari su postajale jasnije. Pokušala samse nasmiješiti, ali nisam osjetila ništa više od trzaja.“Sada barem... znamo... da još uvijek djeluje.”“Oh, Bože! Da, djeluje.” Pogledao je kamen sa strahom i mržnjom.Otišao je od mene da namoči rupčić u lokvu kišnice u jednom

udubljenju u stijeni. Ovlažio mi je lice, još uvijek mrmljajući isprike itješeći me. Napokon sam skupila dovoljno snage da se pridignem.“Ipak mi nisi vjerovao, zar ne?” Koliko god bila omamljena, osjećala

sam se pobjedonosno. “Ali istina je.”“Da, istina je.” Sjeo je do mene i nekoliko minuta buljio u kamen. Ja

sam protrljala lice mokrom krpom, još uvijek osjećajući slabost ivrtoglavicu. Jamie je iznenada skočio na noge, otišao do kamena ipritisnuo dlan na nj.Ništa se nije dogodilo. Nakon nekoliko minuta slegnuo je ramenima

i vratio se do mene.“Možda djeluje samo na žene”, nerazgovijetno sam rekla. “U

legendama se uvijek govori o ženama. Ili možda djeluje samo namene.”“Pa, na mene ne djeluje”, odvratio je. “Ali bolje budimo sigurni.”“Jamie! Pazi se!” povikala sam, ali bezuspješno. Odmarširao je do

kamena i opet ga pljusnuo, bacio se na njega, prošao kroz procjep iopet natrag, ali on je ostao samo kameni monolit. Što se mene tiče,zadrhtala sam pri pomisli da se još jedanput približim tim vratimaludila.A ipak. A ipak, kad sam ovoga puta počela ulaziti u oblast kaosa,

pomislila sam na Franka. I osjetila ga, u to sam bila sigurna. Negdjeu praznini ugledala sam sićušni trag svjetlosti, a on je bio u njemu.Bila sam sigurna u to. A bila sam sigurna i u to da sam vidjela jošjednu točku svjetlosti, koja je sada još uvijek sjedila do mene i buljilau kamen, obraza sjajnih od znoja unatoč svježini dana.Naposljetku se okrenuo prema meni i uhvatio me za obje ruke.

Prinio ih je usnama i svaku poljubio.

“Moja damo”, rekao mi je nježnim glasom. “Moja... Claire. Nemasmisla čekati, sada te moram napustiti.”Usne su mi bile previše obamrle da bih govorila, ali kao i obično,

izraz na mom licu mora da je bilo lako pročitati.“Claire”, rekao je ozbiljno, “na drugoj strani te... te stvari... leži tvoje

vlastito doba. Tamo imaš dom, svoje mjesto. Stvari na koje sinavikla. I... i Franka.”“Da”, rekla sam. “I Franka.”Jamie me uhvatio za ramena, povukao na noge i nježno me

prodrmao u smjernoj molbi.“Na ovoj strani nema ničega za tebe, curo! Ničega osim nasilja i

opasnosti. Idi!” Okrenuo me prema kamenom krugu i lagano gurnuo.Ja sam se okrenula prema njemu i uhvatila ga za ruke.“Zar ovdje doista nema ničega za mene, Jamie?” Gledala sam ga

ravno u oči, ne dopuštajući mu da se okrene od mene.Nježno se izvukao iz mog stiska ne odgovorivši i povukao se,

pretvorivši se iznenada u lik iz drugog vremena, prikazan na reljefukako stoji pred bregovima u magli, a život na njegovu licu pretvoriose u igru sjena na kamenu, kao da je spljošten pod slojevima boje,umjetnikovo prisjećanje na zaboravljena mjesta i strasti pretvorene uprašinu.Pogledala sam ga u oči, pune boli i čežnje; opet se pretvorio u

čovjeka od krvi i mesa, stvarnog i neposrednog, u ljubavnika, umuža, u muškarca.Tjeskoba koju sam osjećala mora da mi se odražavala na licu, jer

on je oklijevao, a onda se okrenuo prema istoku i pokazao nizobronak. “Vidiš li iza onog malog hrastovog šumarka dolje? Otprilikena pola puta.”Ugledala sam šumarak, i vidjela sam što mi pokazuje, napola

uništenu poljodjelčevu kolibu, napuštenu na ukletom brijegu.“Otići ću u tu kuću i ostat ću tamo do večeri. Da budem siguran - da

budem siguran da nisi u opasnosti.” Pogledao me, ali nije sepomaknuo da me dodirne. Sklopio je oči, kao da više ne možepodnijeti da me gleda.“Zbogom”, rekao je i okrenuo se da pođe.Gledala sam ga, omamljena, a onda sam se sjetila. Postoji nešto

što mu moram reći. Dozvala sam ga.

“Jamie!”Zaustavio se i načas ostao nepomično stajati, boreći se da zadobije

kontrolu nad izrazom lica. Kad se okrenuo prema meni, lice mu jebilo blijedo i napeto, a usne bez krvi.“Da?”“Ima nešto... hoću reći, moram ti nešto reći prije... prije nego što

odem.”Nakratko je zatvorio oči, učinilo mi se da se zaljuljao, ali možda mu

je to samo vjetar zanjihao kilt.“To nije potrebno”, rekao je. “Ne. Idi samo, curo. Ne smiješ se

zadržavati. Idi.” Krenuo je da ode, ali ja sam ga zgrabila za rukave.“Jamie, slušaj me! Moraš!” Bespomoćno je zatresao glavom i

podigao ruku kao da će me odgurnuti.“Claire... ne. Ne mogu.” Vjetar mu je ovlažio oči.“Moram ti reći nešto o ustanku”, žurno sam rekla i zatresla mu ruku.

“Jamie, slušaj. Princ Charlie - njegova vojska. Colum je u pravu!Čuješ me? Colum je u pravu, a ne Dougal.”“Ha? Kako to misliš, curo?” Sada me pozorno slušao. Otro je

rukavima lice i pogledao me budnim i jasnim očima. Vjetar mi jezavijao u ušima.“Princ Charlie. Doći će do ustanka, Dougal ima pravo u vezi s tim,

ali neće uspjeti. Vojska princa Charlieja neko će vrijeme imatiuspjeha, ali završit će pokoljem. Kod Cullodena, tamo će svezavršiti. Kla... klanovi...” U glavi sam vidjela kamenove klanova, sivekamenove koji će ležati razbacani po polju, svaki kamen s imenomklana kojem su pripadali zaklani muškarci koji leže ispod njega.Udahnula sam i uhvatila ga za ruku kako bih se smirila. Ruka mu jebila hladna kao da pripada lešu. Zadrhtala sam i sklopila oči da seusredotočim na ono što sam mu govorila.“Gorštaci - svi klanovi koji stanu na stranu princa Charlieja - bit će

uništeni. Stotine i stotine pripadnika klanova umrijet će kodCullodena, a oni koji prežive bit će lovljeni i ubijeni. Klanovi će bitiuništeni... i više se nikad neće oporaviti. Ne u tvoje vrijeme - čak ni umoje.”Otvorila sam oči i shvatila da bulji u mene, bezizražajna lica.“Jamie, nemoj se upletati u to!” stala sam ga preklinjati. “Ne daj

svojim ljudima da se umiješaju u to, ali za ime Boga... Jamie, ako...”

Prekinula sam. Htjela sam reći: “Jamie, ako me voliš.” Ali nisammogla. Izgubit ću ga zauvijek, pa ako mu do sada nisam moglagovoriti o ljubavi, ne mogu to ni sada.“Nemoj otići u Francusku”, rekla sam mu tiho. “Otiđi u Ameriku, u

Španjolsku ili u Italiju. Ali, radi onih koji te vole, Jamie, nemoj kročitinogom na polje kod Cullodena.”I dalje je buljio u mene, pa sam se zapitala je li me uopće čuo.“Jamie? Jesi li me čuo? Jesi li shvatio?”Trenutak poslije, omamljeno je kimnuo glavom.“Da”, tiho je odgovorio, tako tiho da sam ga jedva čula kroz

zavijanje vjetra. “Da, čuo sam te.” Ispustio mi je ruku.“Neka te Bog čuva... mo duinne.”Spustio se s izbočine i zaputio niz strmi obronak, oslanjajući se

stopalima na busenje trave, hvatajući se za grane kako bi održaoravnotežu, ne osvrćući se. Gledala sam za njim sve dok nije nestaou hrastovu šumarku, hodajući polako, poput ranjena čovjeka, kojizna da ne smije stati, ali osjeća da mu životna snaga polako otječekroz prste kojima stišće ranu.Koljena su mi klecala. Polako sam sjela na granitnu izbočinu i

prekrižila noge, gledajući lastavice. U podnožju, jedva sam moglavidjeti krov kolibe u kojoj se sada nalazila moja prošlost. Iza menedizao se raskoljeni kamen. I moja budućnost.Ostala sam nepomično sjediti cijelo popodne. Pokušala sam

istjerati sve osjećaje iz glave i upotrijebiti razum. Jamie jenedvojbeno imao razum na svojoj strani kad je rekao da se moramvratiti: kući, sigurnosti i Franku, pa čak i svim onim sitnimblagodatima svakodnevnog života koje su mi s vremena na vrijemejako nedostajale, poput vrućih kupki i vodovoda, da ne spominjemveće razloge kao što je odgovarajuća medicinska skrb i udobnostputovanja.A ipak, premda bih spremno priznala neugodnosti i prave opasnosti

ovog mjesta, također bih morala priznati da sam uživala u mnogimnjegovim vidovima. Putovanja su ovdje doista neudobna, ali zatonema onih golemih betonskih površina koje prekrivaju krajolik, anema ni bučnih, smrdljivih automobila - što su izumi koji donoserazne opasnosti, podsjetila sam se. Život je ovdje mnogojednostavniji, a takvi su i ljudi. Ne manje inteligentni, ali zato mnogo

neposredniji - uz nekoliko časnih iznimaka kao što je Colum banCampbell MacKenzie, tmurno sam pomislila.Zahvaljujući poslu strica Lamba, živjela sam u mnogim mjestima, a

mnoga su bila surovija i mnogo oskudnija od ovog mjesta. Lako samse navikavala na loše uvjete i “civilizacija” mi zapravo nijenedostajala kad sam bila daleko od nje, premda sam se isto takolako navikavala na takve udobnosti kao što su električni štednjaci ibojleri. Zadrhtala sam na hladnom vjetru i stisnula ruke oko tijela doksam buljila u kamen.Činilo se da mi razum ne pomaže mnogo. Okrenula sam se

osjećajima i, zgrbivši se pred tom zadaćom, počela rekonstruiratipojedinosti svojih brakova: prvo s Frankom, a onda s Jamiejem.Jedini ishod toga bio je da sam ostala uzrujana i uplakana, a suze sumi ostavljale ledene tragove na licu.Pa, ako mi ni razum ni osjećaji ne mogu pomoći, može li mi pomoći

dužnost? Dala sam Franku bračne zavjete, svim svojim srcem. A istesam zavjete dala i Jamieju, s namjerom da ih prekršim čim mi se zato pruži prilika. A koje od njih ću sad prekršiti? Ostala sam sjediti dokse sunce spuštalo nebom, a lastavice nestale u svojim gnijezdima.Kad je kroz crne borove grane zasjala večernja zvijezda, zaključila

sam da mi razum u ovoj situaciji ne može pomoći. Morat ću seosloniti o nešto drugo, premda nisam sigurna o što. Okrenula sam seprema raskoljenom kamenu i učinila jedan korak, pa onda još jedan,i još jedan. Zatim sam stala, okrenula se i pokušala poći u drugomsmjeru. Jedan korak, pa još jedan, pa onda još jedan, i prije no štosam shvatila da sam donijela odluku, prevalila sam pola puta nizobronak, čvrsto se držeći za busenje trave, skližući se i padajućipreko granitnog kamenja.Kad sam stigla do kolibe, jedva dišući od straha da je Jamie već

otišao, smirila sam se kad sam ugledala svezanog Donasa kakopase travu u blizini. Podigao je glavu i smrknuto me pogledao.Polako sam prišla vratima i otvorila ih.Jamie je spavao na uskoj klupi od hrastovine u prednjoj sobi. Kao i

obično, spavao je ležeći na leđima, s rukama prekriženim na trbuhu is malo otvorenim ustima. Posljednje zrake dnevne svjetlosti sprozora iza mene pretvorile su mu lice u metalnu masku; srebrni

tragovi osušenih suza blistali su na zlatnoj koži, a bakrenaste čekinjebrade tupo su sjale.Načas sam ostala stajati i gledati ga, ispunjena neizrecivom

nježnošću. Prišla sam mu što sam mogla tiše, legla do njega naklupu i privila se uz njegovo tijelo, a on se okrenuo prema meni usnu, kao što je često činio, privukao mi leđa uz svoja prsa i gurnuoobraz u moju kosu. U polusnu, podigao je ruku da makne moju kosusa svog nosa; osjetila sam iznenadni trzaj kad je shvatio da ležimpokraj njega, a onda smo izgubili ravnotežu i pali na pod, Jamie nameni.Nisam ni najmanje sumnjala da je on čovjek od krvi i mesa. Gurnula

sam koljeno u njegov trbuh i zastenjala.“Silazi! Ne mogu disati!”Umjesto toga, on je pogoršao moje stanje bez daha, temeljito me

ljubeći. Privremeno sam zanemarila nedostatak kisika u plućima,kako bih se usredotočila na važnije stvari.Dugo smo ostali ležati u zagrljaju ne progovorivši. Napokon je

Jamie promrmljao, s ustima zagnjurenim u moju kosu: “Zašto?”Poljubila sam ga u vlažne i slankaste obraze. Na rebrima sam

osjećala lupanje njegova srca i nisam željela ništa drugo nego daostanemo tako zauvijek ležati, ne pomičući se, ne vodeći ljubav,samo udišući isti zrak.“Drukčije nisam mogla”, odgovorila sam i pomalo uzdrmano se

nasmijala. “Ne znaš kako je malo nedostajalo. Vruće kupke gotovosu odnijele pobjedu.” Zatim sam zaplakala i počela se lagano tresti,zato što je izbor bio tako svjež, i zato što se moj užitak u čovjekukojeg sam držala u rukama miješao s groznom žalošću za čovjekomkojeg nikad više neću vidjeti.Jamie me čvrsto zagrlio i pritisnuo svom svojom težinom kao da me

želi zaštititi, spasiti od toga da me povuče vrisak i privlačna snagakamenog kruga. Napokon sam ostala bez suza, pa sam ležalaiscrpljena, glave spuštene na prsa koja su me tješila. Umeđuvremenu se prilično smračilo, ali Jamie me još uvijek grlio,mrmljajući mi nježne riječi, kao da se obraća djetetu koje se bojimraka. Stisnuli smo se jedno uz drugo, ne želeći se pomaknuti čakni toliko da upalimo vatru ili svijeću.

Napokon je Jamie ustao i pomogao meni da ustanem, pa me odniodo klupe i sjeo na nju držeći me u krilu. Vrata kolibe još uvijek su bilaotvorena, i mogli smo vidjeti kako zvijezde počinju sjati nad dolinomispod nas.“Znaš li da svjetlosti tih zvijezda treba tisuće i tisuće godina da dođe

do nas?” sneno sam ga upitala. “Zapravo, neke od zvijezda kojevidimo možda više i ne postoje, ali mi to ne znamo jer još uvijekvidimo njihovu svjetlost.”“Doista?” odvratio je milujući mi leđa. “Nisam to znao.”Mora da sam zaspala s glavom na njegovu ramenu, ali nakratko

sam se probudila kad me nježno spustio na improvizirani krevet odpokrivača sa sedla na podu. Legao je do mene i opet me privio uzase.“Spusti glavu, curo”, šapnuo mi je. “Ujutro te vodim kući.”Ustali smo neposredno prije svitanja i već se spuštali niz brijeg kad

je sunce izašlo, nestrpljivi da što prije napustimo Craigh na Dun.“Kamo idemo, Jamie?” upitala sam ga, radosna što mogu

razmišljati o budućnosti koja uključuje i njega, iako sam iza sebeostavljala posljednju priliku da se vratim čovjeku koji me jednomvolio. Ili bih možda trebala reći, koji će me jednom voljeti?Jamie je zaustavio konja i bacio pogled preko ramena. Odavde se

nije mogao vidjeti zlokobni kameni krug, ali iza nas se dizaostjenoviti obronak kao da je nepristupačan, načičkan ispupčenimkamenjem i grmljem kleke. Obris trošne kolibe odavde je izgledaokao još jedan greben, kao koščati zglob koji strši iz granitne šakebrijega.“Volio bih da sam se mogao boriti s njim za tebe”, naglo je rekao i

opet me pogledao. Plave oči bile su tamne i iskrene.Nasmiješila sam mu se, dirnuta njegovim riječima.“To nije tvoja borba nego moja. A ti si ionako pobijedio.” Ispružila

sam ruku, a on ju je stisnuo.“Da, ali nisam to htio reći. Da sam ga pobijedio u borbi, ti ne bi

morala osjećati žaljenje.” Zastao je oklijevajući. “Ako ikad...”“To je sada prošlost”, odvratila sam čvrstim glasom. “Jučer sam

razmotrila sve mogućnosti i još uvijek sam ovdje.”“Hvala Bogu”, rekao je i nasmiješio se. “I neka ti Bog pomogne.” A

onda je dodao: “Premda nikad neću shvatiti zašto.”

Stavila sam mu ruke oko struka i čvrsto se uhvatila dok se konjklizajući spuštao posljednjim strmim obronkom.“Kvragu, zato što ne mogu živjeti bez tebe, Jamie Fraser, i to je to”,

odgovorila sam. “A sad, kamo me to vodiš?”Jamie se okrenuo u sedlu i pogledao uz obronak.“Kad smo se jučer uspinjali uza brijeg, cijeli sam se dan molio”, tiho

je rekao. “Nisam se molio da ostaneš jer nisam vjerovao da bi to biloispravno. Molio sam se da smognem dovoljno snage da te pustim daodeš.” Zavrtio je glavom, još uvijek odsutno gledajući uzbrdo.“Rekao sam: ‘Bože, ako nikad u životu nisam imao hrabrosti, daj mi

je sada. Daj mi dovoljno hrabrosti da ne padnem na koljena ipočnem je preklinjati da ostane.’” Skrenuo je pogled s kolibe i načasme pogledao.“To je najteža stvar koju sam ikad učinio, Saskinjo.” Okrenuo se

naprijed i skrenuo konja prema istoku. Jutro je bilo neuobičajenovedro, a rano sunce pozlatilo je sve oko nas, stvorivši tanku crtuvatre uz rub uzda, na zavijutku konjskog vrata i širokoj plohiJamiejeva lica i ramena.“Pretpostavljam da bih sada mogao učiniti i drugu najtežu stvar.”

Blago je podbo konja i coknuo jezikom. “Idemo kući, Saskinjo. ULally-broch.”

Peti dio

Lallybroch

26.Vlastelinov povratak

Isprva smo bili tako sretni što smo zajedno i daleko od Leocha, danismo mnogo razgovarali. Donas nas je bez napora mogao nositipreko ravne pustopoljine, a ja sam jahala s rukama oko Jamiejevastruka, uživajući u micanju njegovih suncem ugrijanih mišića podobrazom. Kakvi god da nas problemi čekaju - a znala sam da ih jemnogo - zajedno smo. Zauvijek. I to je dovoljno.Kad se prvi šok od sreće smekšao u sjaju druženja, ponovno smo

počeli razgovarati. Isprva o krajoliku kojim smo prolazili. A onda,oprezno, o meni i o tome odakle sam došla. Moji opisi modernogživota fascinirali su Jamieja, premda sam vidjela da mu većina pričazvuči poput bajki. Naročito su mu se svidjeli opisi automobila,tenkova i aviona, pa me tjerao da ih uvijek iznova opisujem, sa što jemoguće više pojedinosti. Prešutnim sporazumom, izbjegavali smospomenuti Franka.Kad smo odmaknuli dalje, razgovor se vratio na sadašnje vrijeme;

na Columa i dvorac, a onda na lov na jelene i vojvodu.“On je prilično simpatičan tip”, primijetio je Jamie. Kad smo došli na

grublji teren, sjahao je i nastavio hodajući uz konja, što nam jeolakšalo razgovor.“I ja sam stekla takav dojam”, odgovorila sam. “Ali...”“Znam, znam, čovjek se ne može previše pouzdati u vanjski

dojam”, složio se. “Ipak, dobro smo se slagali. Navečer smo zajednosjedili uz vatru u lovačkom logoru i razgovarali. On je mnogopametniji no što izgleda i svjestan je kakav dojam stvara svojimglasom; rekao bih da se time koristi kako bi pomalo izigravao budalu,dok mu mozak cijelo vrijeme radi.”“Mmm. Toga se i bojim. Jesi li mu... rekao?”Slegnuo je ramenima. “Nešto malo. Naravno, on mi otprije zna ime,

iz vremena u dvorcu.”Nasmijala sam se prisjetivši se njegovih priča o tom vremenu.

“Jeste li se, ovaj, prisjećali starih vremena?”

Nasmiješio se, a jesenski povjetarac mrsio mu je kosu oko lica.“Oh, samo kratko. U jednom trenutku zapitao me patim li još uvijekod želučanih tegoba. Zadržao sam ozbiljan izraz na licu i odgovoriomu da u pravilu ne patim, ali da upravo sada možda osjećam malogrčenje. Nasmijao se i odvratio kako se nada da to ne smeta mojojprekrasnoj ženi.”I ja sam se nasmijala. U ovom trenutku nije mi se činilo presudnim

pitanjem što bi vojvoda mogao učiniti ili ne učiniti. Pa ipak, jednogabi dana mogao biti koristan.“Ispričao sam mu nešto malo o svojoj situaciji”, nastavio je Jamie.

“Da sam bjegunac od zakona i da nisam kriv za ono za što meoptužuju, ali da sam imao vrlo malo prilike da to dokažem. Činilo mise da suosjeća sa mnom, ali nisam baš bio sklon da mu ispričamsve pojedinosti - a kamoli činjenicu da je za mnom raspisanatjeralica. Nisam još bio odlučio da mu se povjerim u vezi s ostalim,kad... pa, kad je stari Alec dojurio u logor kao da ga progoni samvrag, pa smo Murtagh i ja otišli na isti način.”To me podsjetilo. “A gdje je Murtagh?” upitala sam ga. “Je li se

vratio s tobom u Leoch?” Nadala sam se da mali gorštak nije imaoproblema ni s Columom ni sa stanovnicima Cranesmuira.“Krenuo je sa mnom, ali njegov se konj nije mogao mjeriti s

Donasom. Da, dobar si ti momak, Donas, mo buidheag.” Potapšao jeDonasov svjetlucavi vrat, a riđan je zanjištao i nakostriješio grivu.Jamie me pogledao i nasmiješio se.“Ne brini ti za Murtagha. Ta se živahna ptičica zna brinuti za sebe.““Živahna ptičica? Murtagh?” Taj mi se izraz činio prilično

neprimjerenim. “Mislim da ga nikad nisam vidjela da se smiješi. Jesili ga ti vidio?”“O, da. Barem dvaput.”“Kako ga dugo poznaješ?”“Dvadeset tri godine. On mi je krsni kum.”“Oh. E pa, to objašnjava neke stvari. Ne vjerujem da bi se on toliko

trudio radi mene.”Jamie me potapšao po nozi. “Naravno da bi. Ti mu se sviđaš.”“To ću ti vjerovati na riječ.”Time smo se približili temi nedavnih događaja, pa sam duboko

uzdahnula i upitala ga nešto što sam već dugo htjela znati.

“Jamie?”“Da?”“Geillis Duncan. Hoće li je... hoće li je doista spaliti na lomači?”

Podigao je pogled, malo se namrštio i kimnuo glavom. “Vjerojatno.Ali tek nakon što rodi. To te muči?”“To je jedna stvar. Jamie, pogledaj ovo!” Pokušala sam zasukati

veliki rukav, ali nisam uspjela, pa sam povukla ovratnik košulje prekoramena i pokazala mu ožiljak od cijepljenja.“Bože na nebesima”, polako je rekao kad sam mu objasnila. Oštro

me pogledao. “Znači, zato... Je li ona iz tvog vremena?”Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Mogu reći samo to da je

vjerojatno rođena poslije 1920. godine, jer te je godine započelaopća vakcinacija.” Bacila sam pogled preko ramena, ali niski oblaciskrivali su grebene koji su nas sada razdvajali od Leocha.“Pretpostavljam da nikad neću doznati... sada.”Jamie je uhvatio Donasove uzde i skrenuo u borov šumarak uz

obalu malog potoka. Uhvatio me oko struka i spustio na tlo.“Ne tuguj za njom”, rekao mi je čvrstim glasom i zagrlio me. “Ona je

pokvarena žena. Možda nije vještica, ali zato je ubojica. Ubila jemuža, zar ne?”“Da”, odgovorila sam i zadrhtala prisjetivši se zacakljenih očiju

Arthura Duncana.“Premda ja još uvijek ne shvaćam zašto ga je morala ubiti”, rekao je

i zbunjeno zavrtio glavom. “Imao je novac, dobar položaj. A nevjerujem da ju je tukao.”Pogledala sam ga s ogorčenjem i čuđenjem.“Je li to tvoja definicija dobrog muža?”“Pa... da”, odgovorio je mršteći se. “Što bi još mogla željeti?”“Što još?” Bila sam toliko zgranuta njegovim riječima da sam se

načas zabuljila u njega, a onda sam sjela u travu i prasnula u smijeh.“Što ti je smiješno? Mislio sam da govorimo o umorstvu.” Doduše,

nasmiješio se i on i zagrlio me jednom rukom.“Samo sam pomislila”, odvratila sam još uvijek malo dašćući, “ako

je dobar muž po tvojoj definiciji muškarac s novcem i položajem, kojine tuče svoju ženu... što si onda ti?”“Aha”, rekao je i nasmiješio se. “Pa, Saskinjo, ja nikad nisam tvrdio

da sam dobar muž. A nisi ni ti. Mislim da si me nazvala ‘sadistom’, i

udijelila mi još nekoliko komplimenata koje neću ponoviti zbogpristojnosti. Ali ne i dobrim mužem.”“Dobro. Znači da te neću morati otrovati cijanidom.”“Cijanidom?” Znatiželjno me pogledao. “Što je to?”“To je otrov koji je ubio Arthura Duncana. Prokleto brz i jak. Prilično

je rasprostranjen u mom vremenu, ali ne i u ovom.” Zamišljeno samliznula usne.“Okusila sam ga na njegovim usnama, i samo taj sitni djelić bio je

dovoljan da mi od njega utrne čitavo lice. Kao što si vidio, djelujegotovo odmah. Trebalo mi je već tada biti jasno - to o Geilie, hoćureći. Pretpostavljam da ga je napravila od razmrvljenih košticabreskve ili trešnje, premda je to zacijelo bio vraški težak posao.”“Je li ti rekla zašto ga je ubila?”Uzdahnula sam i protrljala stopala. U borbi kod jezera izgubila sam

cipele, a stopala mi nisu bila tako tvrda kao Jamiejeva, pa sam bilasklona skupljati trnje i čičke.“To i još mnogo više. Ako u bisagama imaš išta za jelo, kako bi bilo

da to izvadiš, pa ću ti ispripovijedati sve o tome.”Sutradan smo ušli u dolinu Broch Tuaracha. Dok smo se spuštali s

brežuljaka, u daljini sam spazila osamljenog jahača, koji se kretaootprilike u našem smjeru. Bila je to prva osoba koju sam vidjelaotkako smo napustili Cranesmuir.Čovjek koji nam se približavao bio je debeo i dobro odjeven, sa

snježnobijelim krutim ovratnikom koji mu je bio na vratu iznaddebelog kaputa od sivog serža, čiji su mu dugi skuti prekrivali sveosim nekoliko centimetara hlača.Na putovanju smo proveli veći dio tjedna, spavajući na otvorenom,

perući se u hladnoj, svježoj vodi potoka i prilično se dobro hranećizečevima i ribama koje je Jamie uspijevao uloviti i jestivim biljkama ibobicama koje sam ja uspijevala pronaći. Zajedničkim naporima,hranili smo se bolje nego u dvorcu, svježije i svakako raznolikije,premda pomalo nepredvidivo.Ali ako je život na otvorenom pogodovao našoj prehrani, izgled je

bio druga priča. Napravila sam žurnu inventuru našeg izgleda dok jedžentlmen na konju oklijevao. Zatim se namrštio, promijenio smjer ipolako dokasao prema nama da istraži.

Jamie, koji je inzistirao da većinu puta pješaci kako bi štedio konja,izgledao je prilično jadno. Duge čarape bile su mu do koljenazamrljane crvenkastom zemljom, rezervna košulja podrapana trnjem,a obrazi i čeljusti prekriveni tjedan dana starom, oštrom bradom.U posljednjih mjesec dana kosa mu je narasla gotovo do ramena.

Obično skupljena u rep ili svezana uzicom oko glave, sada jeslobodno padala, gusta i raskuštrana, a neuredni bakrenasti uvojcibili su puni sitnih komadića lišća i grančica. S licem koje je poprimilotamnocrveno brončanu boju, čizmama napuklim od hodanja,bodežom i mačem zataknutim za pojas, izgledao je kao pravi divljigorštak.A ni ja nisam izgledala mnogo bolje. Skromno prekrivena valovima

Jamiejeve najbolje košulje i ostacima svoje, bosonoga i zaogrnutaJamiejevim ogrtačem od pleda, izgledala sam kao prava odrpanka.Zahvaljujući vlažnoj magli, bez ikakvih spona u obliku češlja ili četke,kosa mi je stršala na sve strane. I meni je kosa narasla tijekomboravka u dvorcu, pa mi je sada plovila u oblacima i kovrčama okoramena i padala na oči kad god bi nam vjetar puhao s leđa, kao štoje sada bio slučaj.Maknula sam odlutale pramenove s očiju i promatrala oprezni

dolazak džentlmena u sivom. Kad ga je spazio, Jamie je zaustaviokonja i pričekao da nam priđe dovoljno blizu prije no što jeprogovorio.“To je Jock Graham”, rekao mi je, “s obližnjeg imanja Murch

Nardagh.”Čovjek je zaustavio konja nekoliko metara od nas i oprezno nas

promotrio. Njegove oči, s debelim kesicama, nabrale su se isumnjičavo počivale na Jamieju, a onda su se iznenada razrogačile.“Lallybroch?” s nevjericom je upitao.Jamie je dobroćudno kimnuo glavom, a onda je s posve

neutemeljenim posjedničkim ponosom spustio ruku na moje stegno idodao: “I njegova gospođa.”Jock Graham otvorio je usta nekoliko centimetara, a onda ih je s

izrazom zbunjena poštovanja žurno zatvorio.“Ah... moja... gospo”, rekao je, sa zakašnjenjem podigao šešir i

naklonio mi se. “Znači, idete kući?” upitao je, trudeći se da mi ne bulji

u noge, koje su ispod proreza na košulji bile gole do koljena izaprljane sokom od bazge.“Da.” Jamie je bacio pogled preko ramena, prema prolazu u

brežuljku, za koji mi je rekao da vodi u Broch Tuarach. “Jeste limožda u posljednje vrijeme bili tamo, Jock?”Graham je odlijepio pogled od mene i pogledao Jamieja. “Molim?

O, da. Da, bio sam. Svi su dobro. Pretpostavljam da će im biti dragokad vas vide. Sretan put, Fraser.” Zatim je žurno podbo konja urebra, okrenuo se i zaputio prema izlazu iz doline.Dok smo ga gledali kako odlazi, stotinjak metara dalje iznenada je

zastao. Okrenuo se u sedlu, uspravio se na stremenima i staviodlanove oko usta kako bi nam nešto doviknuo. Nošen vjetrom, donas je došao slab ali razgovijetan zvuk.“Dobro došli kući!”Zatim je nestao preko prijevoja.Broch Tuarach znači “toranj okrenut na sjever”. S obronka obližnjeg

brda, toranj po kojem je mali posjed dobio ime, nije bio ništa više nojoš jedan kameni humak, vrlo sličan onima koji leže u podnožjubrežuljaka kojima smo putovali.Spustili smo se uskim, stjenovitim prolazom između dviju litica,

zaobilazeći izbočene stijene. Zatim je staza postala lakša, blaže sespuštala kroz polja s raštrkanim kolibama, a onda smo napokondospjeli do male vijugave staze koja je vodila do kuće.Kuća je bila veća no što sam očekivala; zgodna gospodska

dvokatnica od bijelog okrečenog kamena. Prozori su bili uokvireniprirodno sivim kamenom, a na visokom krovu s crepovima ležalo jenekoliko dimnjaka. Nekoliko manjih okrečenih kuća načičkalo se okoglavne kuće, poput pilića oko kokoši. Stari kameni broch, smještenna maloj uzvisini prema kraju kuće, bio je otprilike petnaest metaravisok, a na vrhu je imao čunjasti krov, poput vještičina šešira,okružen s tri reda uskih proreza za strijelce.Prišavši bliže, iznenada smo začuli grozan štropot iz jedne od

vanjskih kuća, pa se Donas uplašio i propeo. Budući da nisam bašbila vična jahanju, smjesta sam pala i nespretno sletjela naprašnjavu stazu. S osjećajem za relativnu važnost stvari, Jamie jeskočio da uhvati ispuštene uzde konja, a mene je ostavio da sepobrinem sama za sebe.

Kad sam napokon ustala, psi su već gotovo stigli do mene, lajući irežeći. Mom uspaničenom pogledu činilo se da ih ima baremdvanaest i da svi imaju oštre iskežene zube. Začula sam Jamiejevuzvik.“Bran! Luke! Sheas!”Psi su se klizeći zaustavili nekoliko koraka od mene, zbunjeni, a

zatim stali hodati u krug i nesigurno režati, sve dok Jamie nije opetprogovorio.“Sheas, mo maise! Stanite, mali divljaci!” Poslušali su ga, a krupniji

pas upitno je mahnuo repom, prvo jedanput, pa onda još dvaput.“Claire! Dođi ovamo i preuzmi konja. On im neće dopustiti da mu se

približe, a oni žele mene. Hodaj polako, neće ti ništa.” Govorio jenehajnim tonom, da dodatno ne uznemiri ni pse ni konja. Ja nisambila tako mirna, ali oprezno sam mu prišla. Kad sam preuzela uzde,Donas je trznuo glavom i zakolutao očima, ali nisam bilaraspoložena podnositi njegovu zlovolju, pa sam čvrsto povukla uzdenadolje i zgrabila oglav.Donasove debele baršunaste usne povukle su se sa zuba, ali ja

sam grublje trznula uzde, primakla lice velikom zlatnom oku koje mebijesno gledalo i uzvratila mu bijesnim pogledom.“Da se nisi usudio!” upozorila sam ga. “Inače ćeš završiti kao hrana

za pse, a ja neću ni prstom mrdnuti da te spasim.”Jamie je u međuvremenu počeo polako prilaziti psima s ispruženom

rukom i stisnutom šakom. Ono što mi se u prvi mah učinilo velikimčoporom, zapravo se sastojalo od samo četiri psa: od malogsmećkastog terijera štakoraša, dva pjegava ovčara s ogrlicom ijednog golemog crno-smeđeg čudovišta koje bi bez suvišnih pitanjamoglo proći kao baskervilski pas.To je slinavo stvorenje ispružilo vrat, deblji od mog struka, i nježno

onjušilo ispružene zglobove Jamiejeve šake. Rep, debeo poputbrodskog konopca, sa sve je većim oduševljenjem stao udaratinaprijed-natrag. Zatim je pas zabacio golemu glavu i radosnozalajao, a onda skočio na svog gospodara i srušio ga ravno nastazu.“Prizor u kojem se Odisej vraća iz Trojanskog rata, a njegov ga

vjerni pas prepoznaje”, rekla sam Donasu, koji je kratkim frktanjem

dao svoje mišljenje i o Homeru i o nedostojanstvenom izljevuemocija koji se odvijao na stazi.Jamie se smijao, mrsio psima dlaku i povlačio ih za uši, a oni su mu

svi u isti mah pokušavali liznuti lice. Napokon ih je uspio dovoljnoodgurnuti od sebe da ustane, mučeći se da ostane na nogama prednjihovim izljevima oduševljenja.“Pa, barem je nekome drago što me vidi”, rekao je i sa smiješkom

potapšao glavu jedne životinje. “Ovo je Luke...” pokazao je terijera,“a ovo su Elphin i Mars. Oni su braća i lijepi ovčari. O ovo”, nježno jespustio ruku na golemu crnu glavu koja je odmah počela zahvalnosliniti, “ovo je Bran.”“Vjerovat ću ti na riječ”, odvratila sam i oprezno im pružila šaku da

me onjuše. “Koje je on pasmine?”“Jelenski pas.” Povukao je psa za uzdignute uši i izrecitirao:“Tako je Fingal odabrao svoje pse:S okom poput gloginje, uhom poput lista,Prsima poput konjskih, stražnjim šapama poput srpa,I s repom daleko od glave.”“Ako su to potrebne kvalifikacije, onda imaš pravo”, odvratila sam

odmjeravajući Brana. “Da mu je rep samo malo udaljeniji od glave,mogao bi ga zajahati.”“I jesam, kad sam bio mali - ali ne Brana nego njegova djeda

Nairna.” Još je jedanput potapšao psa, a onda se uspravio ipogledao prema kući. Uhvatio je uzde tvrdoglavog Donasa i okrenuoga nizbrdo.“Prizor u kojem se Odisej vraća kući prerušen u prosjaka...”

izrecitirao je na grčkome, očito čuvši moju prijašnju primjedbu. “Asada”, rekao je i pomalo turobno popravio ovratnik, “pretpostavljamda je došlo vrijeme da se suočim s Penelopom i njezinim proscima.”Kad smo stigli do dvostrukih ulaznih vrata, dok su mu psi dahtali za

petama, Jamie se pokolebao.“Da zakucamo?” nervozno sam ga upitala, a on me zapanjeno

pogledao.“To je moj dom”, odgovorio je i otvorio vrata.Poveo me kroz kuću, ne obazirući se na nekoliko zapanjenih slugu

koje smo usput sreli, kroz predsoblje i malu blagovaonicu, u dnevnusobu. U njoj se isticalo široko ognjište s ulaštenim okvirom. Na

sunčevoj svjetlosti kasnog popodneva ovdje-ondje svjetlucali sukomadi srebra i stakla. U prvi sam mah pomislila da u sobi nemanikoga, a onda sam u kutu pokraj ognjišta opazila nejasnu kretnju.Bila je niža no što sam pretpostavljala. S bratom poput Jamieja,

očekivala sam da će biti barem moje visine, možda čak i viša, aližena pokraj vatre jedva da je imala 150 centimetara. Okrenutaleđima, posegnula je za nečim na polici porculanskog ormarića, akrajevi vrpce na haljini spuznuli su joj gotovo do poda.Jamie se ukipio kad ju je vidio.“Jenny”, rekao je.Žena se okrenula, pa sam na njezinu bijelom licu uspjela vidjeti

obrve crne poput pera za tintu i široke plave oči, prije no što sebacila bratu oko vrata.“Jamie!” Premda je bila sitno građena, zanjihao se kad se bacila na

njega. Ruke su mu refleksno krenule oko njezinih ramena i načaszastale u zraku, kad mu je zagnjurila lice u košulju, a onda je jednuruku nježno spustio na stražnju stranu njezina vrata. Na licu sam muugledala takvu mješavinu nesigurnosti i čeznutljive radosti da sam seosjetila gotovo kao uljez.Zatim se čvršće privila uz njega i promrmljala mu nešto na gelskom.

Jamiejevo se lice zgrčilo od šoka. Zgrabio ju je za ruke, odmaknuood sebe i pogledao odozgo.Imali su vrlo slična lica, iste čudno iskošene tamnoplave oči, iste

široke jagodične kosti i isti tanki, trunčicu predug, ravni nos. AliJamie je imao svijetlu kosu, a ona crnu, valovitu i kovrčavu, svezanuna tjemenu zelenom vrpcom.Bila je prekrasna, s pravilnim crtama lica i glatkom bijelom kožom.

Također je očigledno bila u poodmakloj trudnoći.Jamiejeve usne postale su bijele. “Jenny”, šapnuo je vrteći glavom.

“Oh, Jenny. Mo cridh.”Uto je njezinu pažnju odvukla pojava malog djeteta na vratima, pa

se odmakla od brata ne primjećujući njegovu neurednu vanjštinu.Uhvatila je malog dječaka za ruku i uvela ga u sobu, mrmljajući muriječi ohrabrenja. On se malo povukao, gurnuo palac u usta kako bise sigurnije osjećao i pogledao strance preko skuta majčine haljine.Jer ona mu je očito bila majka. Imao je istu bujnu, kovrčavu crnu

kosu i ista široka ramena, premda mu lice nije bilo nalik na njezino.

“Ovo je mali Jamie”, rekla je i ponosno pogledala momčića. “A ovoje tvoj ujak Jamie, mo cridh. Po njemu si dobio ime.”“Po meni? Dala si mu ime po meni?” Jamie je izgledao kao boksač

koji je upravo primio snažan udarac u trbuh. Stao se povlačiti predmajkom i djetetom sve dok se nije sudario sa stolcem i stropoštao nanjega kao da mu je sva snaga napustila noge. Zagnjurio je lice uruke.U tom trenutku njegova je sestra shvatila da nešto nije u redu.

Nesigurno mu je dodirnula rame.“Jamie? Što ti je, dragi? Jesi li bolestan?”Kad ju je pogledao, primijetila sam da su mu oči pune suza.“Jesi li to baš morala učiniti, Jenny? Zar ne misliš da sam dovoljno

patio zbog onoga što se dogodilo - zbog onoga što sam dopustio dase dogodi - pa si Randallovu kopiletu dala moje ime, da me podsjećana sramotu do kraja života?”Jennyno lice, inače blijedo, izgubilo je sve tragove boje.“Randallovu kopiletu?” zbunjeno je ponovila. “Misliš na Johna

Randalla? Britanskog satnika?”“Da, mislim na britanskog satnika. Na koga bih drugoga mislio, za

ime Božje! Pretpostavljam da ga se još uvijek sjećaš?” Jamie se umeđuvremenu dovoljno pribrao da postane sarkastičan.Jenny se pažljivo zagledala u brata i sumnjičavo podigla jednu

obrvu.“Jesi li posve pošandrcao, čovječe?” upitala ga je. “Ili si možda

usput previše popio?”“Nisam se smio vratiti”, promrmljao je. Ustao je i pokušao proći

pokraj nje a da je ne dodirne, ali Jenny se nije dala smesti. Zgrabilaga je za ruku.“Ispravi me ako griješim, brate”, polako mu je rekla, “ali imam

snažan dojam da mi želiš reći kako sam bila drolja satnika Randalla,pa se pitam jesu li ti vrane popile mozak?”“Vrane, je li?” Jamie joj se okrenuo s ustima iskrivljenim od gorčine.

“Volio bih da je tako; radije bih ležao u grobu nego da vidim sestru utakvom stanju.” Zgrabio ju je za ramena, malo protresao i uzviknuo:“Zašto, Jenny, zašto? Da se daš upropastiti za mene bila je dovoljnasramota da me ubije. Ali ovo...” Spustio je ruke i s gestom očajanja

pokazao njezin ispupčeni trbuh, koji se optužujuće nadimao ispodlagane izvezene haljine.Naglo se okrenuo prema vratima. Jedna starija žena, koja je

znatiželjno slušala razgovor dok joj se dječak privijao za skute,uznemireno se povukla.“Nisam trebao dolaziti. Idem ja sad.”“Nikamo ti ne ideš, Jamie Fraser”, oštrim je glasom odvratila

njegova sestra. “Ne prije no što me poslušaš. Sjedni, pa ću ti ispričatinekoliko stvari o satniku Randallu, kad već želiš znati.”“Ne želim znati! Ne želim to slušati!” Vidjevši da mu prilazi, naglo je

otišao do prozora koji gleda u dvorište. Jenny je pošla za njim,govoreći: “Jamie...” ali on ju je grubo odgurnuo.“Ne! Ništa mi nemoj govoriti! Kažem ti da to ne mogu podnijeti!”“Ma nemoj reći?” Jenny se zagledala u brata, koji je stajao pokraj

prozora s raširenim nogama i s rukama na prozorskoj dasci,tvrdoglavo joj okrećući leđa. Ugrizla se za usnu, a onda joj se na licupojavio proračunat izraz. Munjevito se sagnula i gurnula ruku podnjegov kilt, hitro poput zmije koja napada.Jamie je šokirano kriknuo i naglo se uspravio. Pokušao se okrenuti,

a onda se ukipio, jer ga je ona izgleda jače stisnula.“Postoje razumni muškarci i poslušne zvijeri”, obratila se meni s

vragolastim osmijehom. “S drugima ništa ne možete postići ako ih neuhvatite za jaja. E sad, ili ćeš me saslušati na civiliziran način”, reklaje bratu, “ili ću još malo pojačati stisak. Ha?”Sav crven u licu, Jamie je nepomično stajao i teško disao kroz

stisnute zube. “Slušat ću”, rekao je, “a onda ću ti slomiti taj tvoj malivrat, Janet! Pusti me!”Čim ga je poslušala, okrenuo se prema njoj.“Kog vraga misliš da radiš?” oštro ju je upitao. “Pokušavaš me

poniziti pred mojom ženom?” Ali Jenny se nije dala smesti njegovimogorčenjem. Zanjihala se na petama i podrugljivo pogledala svogbrata i mene.“Pa, ako ti je ovo žena, vjerojatno bolje poznaje tvoja jaja nego ja.

Ja ih nisam vidjela otkako si dovoljno odrastao da se sam pereš. Umeđuvremenu su malo porasla, ne?”Jamiejevo lice prošlo je kroz nekoliko uznemirujućih preobrazbi,

dok su se diktati civiliziranog ponašanja borili s primitivnim porivima

mlađeg brata da opali sestru po glavi. Naposljetku je pobijedilaciviliziranost, pa je, sa svim preostalim dostojanstvom, procijediokroza zube: “Pusti ti moja jaja na miru! A onda mi ispričaj o Randallu,jer se očito nećeš smiriti dok mi to ne kažeš. Reci mi zašto nisiposlušala moje naredbe i umjesto toga odlučila osramotiti svojuporodicu i sebe.”Jenny je stavila ruke na bokove i uspravila se koliko je mogla,

spremna za borbu. Premda je teže od njega gubila živce,nedvojbeno ih je ipak gubila.“Oh, nisam poslušala tvoje naredbe, je li? To te muči, Jamie, zar

ne? Ti uvijek sve najbolje znaš, a svima nama najpametnije je da teslušamo, inače ćemo sigurno nagrabusiti.” Bijesno se stresla. “Dasam te onoga dana poslušala, Englezi bi te ubili u dvorištu, oca biobjesili ili zatvorili zbog ubojstva Randalla, a imanje bi pripalobritanskoj kruni. Da i ne spominjemo što bi se dogodilo meni. Ja bihostala bez doma i obitelji, pa bih morala prositi po sporednimcestama da preživim.”Jamie sada više uopće nije bio blijed nego crven od bijesa.“Da, i zato si se radije prodala nego da moraš prositi! Prije bih se

ugušio u lokvi vlastite krvi i dopustio da otac i zemlja odu k vragu, i tito dobro znaš!”“Da, znam!” s očajanjem je odvratila njegova sestra. “Ti si prava

budala, Jamie. Uvijek si to i bio!”“Slušaj tko mi govori! Nije ti dovoljno što si uništila moj i svoj ugled,

nego moraš nastaviti sa skandalom i mahati svojom sramotom predcijelim susjedstvom!”“Nećeš tako sa mnom razgovarati, James Fraser, makar si mi brat!

Kako to misliš, ‘svojom sramotom’? Budalo velika, ti...”“Kako to mislim? Kad hodaš naokolo napuhana poput lude žabe?”

Prezirnom je kretnjom oponašao njezin trbuh.Jenny se povukla korak natrag, zamahnula i ošamarila ga iz sve

snage. Šamar mu je odbacio glavu unatrag i ostavio bijeli trag odprstiju na obrazima. Polako se uhvatio za obraz i zabuljio u sestru.Oči su joj opasno sjale, a prsa se nadimala. Kroz stisnute zubeprovalila joj je bujica riječi.“Ja sam žaba, je li? Kukavice smrdljiva - nemaš hrabrosti nego da

me ostaviš ovdje, u uvjerenju da si mrtav ili u zatvoru, bez ikakvih

poruka dan za danom, a onda se jednog lijepog dana ušećeš u mojudnevnu sobu - i to ni manje ni više nego sa ženom - govoreći mi dasam žaba, drolja i...”“Nisam ti rekao da si drolja, ali trebao sam! Kako možeš...”Unatoč razlici u visini, brat i sestra gotovo da su se dodirivali

nosovima, sikčuči jedno na drugo u pokušaju da im se glasovi nečuju u čitavoj staroj gospodskoj kući. Sudeći po pogledima raznihzainteresiranih ljudi koji su diskretno provirivali iz kuhinje, hodnika ikroz prozor, taj im je trud bio uzaludan. Jedno je bilo sigurno,gospodar Broch Tuaracha vratio se kući na zanimljiv način.Zaključila sam da je najbolje ostaviti ih da se svađaju nasamo, pa

sam tiho izašla u hodnik, nezgrapno kimnula glavom postarijoj ženi iotišla u dvorište. Sjela sam na klupu u maloj sjenici i sa zanimanjempogledala oko sebe.Pokraj sjenice nalazio se mali, zidom ograđeni vrt, u kojem su

cvjetale posljednje ljetne ruže. Iza njega bio je “golubarnik”, kako gaje Jamie nazvao, ili sam barem tako pretpostavila, gledajući različitegolubove koji su ulazili i izlazili kroz mnogobrojne otvore na vrhu tegrađevine, lepećući krilima.Znala sam da negdje postoje štagalj i spremište za silažu, zacijelo

na drugoj strani kuće, pokraj hambara, kokošinjca, povrtnjaka ineupotrebljavane kapelice, što je još uvijek ostavljalo neobjašnjenommalu kamenu kućicu s ove strane kuće. S te je strane puhao laganijesenski povjetarac, pa sam duboko udahnula i bila nagrađenabogatim mirisom hmelja i kvasca. Znači, to je pivovara, u kojoj seizrađuje pivo za imanje.Cesta iza dvorišnih vrata vodila je na mali brežuljak i preko njega.

Kad sam pogledala prema brežuljku, na vrhu se pojavila grupicaljudi, samo siluete na večernjem svjetlu. Učinilo mi se da su načaszastali kao da će se razići. Tako je i bilo; samo se jedan čovjekzaputio nizbrdo prema kući, a ostali su krenuli poljima prema skupinikoliba u daljini.Kad je čovjek sišao s brežuljka, shvatila sam da jako šepa, a kad je

ušao kroz dvorišna vrata, razlog za to postao je očit. Nije imao desnunogu ispod koljena, a umjesto nje nosio je drvenu nogu.Unatoč šepanju, kretao se mladenački. Kad je prišao sjenici,

shvatila sam da je još uvijek u dvadesetima. Bio je visok gotovo kao

Jamie, ali mnogo užih ramena, gotovo previše mršav.Zastao je na ulazu u sjenicu, snažno se oslonio na drvenu ogradu i

sa zanimanjem me pogledao. Na visoko čelo padala mu je gustasmeđa kosa, a duboko usađene smeđe oči imale su strpljiv idobroćudan izraz.Dok sam čekala u dvorištu, glasovi Jamieja i njegove sestre postali

su jači. Prozori kuće bili su otvoreni zbog toplog vremena, pa sam izsjenice dobro čula njihovu prepirku, premda nisam mogla razabratisve riječi.“Nametljiva, znatiželjna droljo!” začula sam Jamiejev zvonki glas na

blagom večernjem zraku.“Zar nemaš pristojnosti...” Odgovor njegove sestre izgubio se u

iznenadnom povjetarcu.Pridošlica je lagano pokazao glavom prema kući.“Ah, Jamie se vratio kući?”Kimnula sam glavom, nesigurna trebam li se predstaviti. Ali

pokazalo se da to nije važno, jer mladi se čovjek nasmiješio inaklonio mi se.“Ja sam Ian Murray, Jennyn muž. A pretpostavljam da ste vi... ah...”“Saskinja koju je Jamie uzeo za ženu”, dovršila sam umjesto njega.

“Zovem se Claire. Jeste li to znali?” upitala sam ga kad se nasmijao.Misli su mi jurile glavom: Jennyn muž?“O, da. Rekao nam je Joe Orr, koji je to čuo od jednog kotlokrpe iz

Ardraigha. U škotskom gorju ništa ne može dugo ostati tajnom. Toste sigurno već shvatili, iako ste u braku tek mjesec dana. Jenny seveć tjednima pita kakvi ste.”“Droljo!” viknuo je Jamie u kući. I ne trepnuvši, Jennyn me muž

nastavio promatrati s prijateljskom znatiželjom.“Zgodna ste cura”, rekao je, otvoreno me odmjeravajući. “Volite li

Jamieja?”“Pa... da. Da, volim ga”, odgovorila sam pomalo osupnuto. Premda

sam se počela privikavati na izravnost većine škotskih gorštaka, ipakbi me s vremena na vrijeme zatekla.Napućio je usne i kimnuo glavom kao da je zadovoljan mojim

odgovorom, a onda sjeo na klupu pokraj mene.“Bit će bolje da ih još nekoliko minuta ostavimo same”, rekao je

pokazavši prema kući, gdje je prepirka u međuvremenu prešla na

gelski, naizgled posve nezabrinut u vezi s njezinim uzrokom. “Kad ihuhvati bijes, Fraseri ništa ne čuju. Kad se umore od vikanja, katkadim možete reći nešto razumno, ali ne prije toga.”“Da, primijetila sam”, suho sam odvratila, a on se nasmijao.“Dakle, dovoljno ste dugo u braku da biste to otkrili, ha? Čuli smo

kako je Dougal natjerao Jamieja da vas uzme za ženu”, rekao je,ignorirajući prepirku i koncentrirajući se na mene. “Ali Jenny kaže datreba više od Dougala MacKenzieja da natjera Jamieja da učininešto što ne želi. Dakako, sad kad vas vidim, jasno mi je zašto je toučinio.” Podigao je obrve kao da me poziva da ponudim još kojeobjašnjenje, ali je bio dovoljno pristojan da ga ne iznuđuje.“Pretpostavljam da Jamie ima svoje razloge”, rekla sam. Pažnja mi

je bila podijeljena između mog sugovornika i prepirke u kući. “Neželim... hoću reći, nadam se...” Ian je ispravno protumačio mojeoklijevanje i moj pogled prema prozorima dnevne sobe.“Oh, pretpostavljam da vi imate neke veze s tim. Ali Jenny bi se

iskalila na njemu čak i da vas nema. Ona jako voli Jamieja, znate, ijako se brinula kad ga nije bilo, naročito nakon što im je otac takonaglo umro. To vam je poznato?” Smeđe oči pogledale su me oštro ipažljivo, kao da pokušavaju procijeniti dubinu povjerenja izmeđumene i Jamieja.“Da, Jamie mi je rekao.”“Aha.” Kimnuo je glavom prema kući. “Osim toga, dakako, ona je u

drugom stanju.”“Da, i to sam primijetila”, odvratila sam.“To baš nije lako previdjeti, zar ne?” sa smiješkom je odvratio Ian, a

onda smo se oboje nasmijali. “Trudnoća je čini nervoznom”, objasnioje, “a ne mogu je kriviti zbog toga. Ali trebao bi hrabriji čovjek odmene da se suprotstavi ženi u devetom mjesecu trudnoće.” Nagnuose natrag i ispružio drvenu nogu.“Izgubio sam nogu u Daumieru s Fergusom nic Leodhasom”,

objasnio je. “Topovska sačma. Boli me malo potkraj dana.” Protrljaoje kožu iznad kožnate spone koja je spajala batrljak s drvenimprodužetkom.“Jeste li je pokušali mazati s gileadskim balzamom?” upitala sam.

“A možda bi vam pomogli i vodeni papar i kuhana rutvica.”

“Nisam pokušao s vodenim paprom”, zainteresirano je odvratio.“Pitat ću Jenny zna li ga pripraviti.”“Oh, ja ću vam ga rado pripraviti”, ponudila sam jer mi se svidio.

Ponovo sam pogledala prema kući. “Ako ostanemo dovoljno dugo”,nesigurno sam dodala. Još smo malo čavrljali, oboje jednim uhomslušajući sukob s druge strane prozora, sve dok se Ian nije nagnuonaprijed, pažljivo namjestio umjetnu nogu i ustao.“Mislim da bismo sada trebali ući. Ako ijedno od njih prestane vikati

dovoljno dugo da čuje što drugo govori, povrijedit će jedno drugomosjećaje.”“Nadam se da neće povrijediti ništa drugo.” Ian se zahihotao. “Oh,

ne vjerujem da bi je Jamie udario. On je naviknut na to da strpljivopodnosi provokacije. A što se tiče Jenny, ona bi ga mogla ošamariti,ali ništa više od toga.”“To je već učinila.”“Pa, pištolji su pod ključem, a noževi u kuhinji, svi osim noža koji

Jamie nosi sa sobom. A ne vjerujem da će joj on dopustiti da mu sedovoljno približi da mu uzme bodež. Ne, oni su sigurni.” Zastao je navratima. “Doduše, što se vas i mene tiče...” Ozbiljno mi je namignuo.“To je već drugo pitanje.”Kad smo ušli u kuću, sluškinje su se trgnule i nervozno razbježale

ugledavši Iana. Ali domaćica se još uvijek vrzmala pred vratimadnevne sobe, držeći Jamiejeva imenjaka na širokim grudima ifascinirano upijajući scenu koja se unutra odvijala. Bila je takokoncentrirana da je, kad joj se Ian obratio, poskočila kao da ju jenetko ubo iglom, pa položila ruku na ustreptalo srce.Ian joj je pristojno kimnuo, uzeo dječačića iz naručja i odveo me u

dnevnu sobu. Ušli smo i zastali da promotrimo prizor. Još uvijeknakostriješeni i bijesni poput dviju gnjevnih mačaka, brat i sestrazastali su da uhvate dah.Kad je spazio majku, mali Jamie počeo se koprcati i ritati kako bi ga

Ian spustio, a kad se našao na podu, otrčao je do majke poputdresirana goluba. “Mama!” povikao je. “Gore! Jamie gore!” Ona seokrenula i podigla ga, položivši ga na rame kao oružje.“Možeš li svom ujaku reći koliko ti je godina, dušo?” upitala ga je,

spustivši glas do gukanja - pod kojim je zvuk sudarenog čelika ostaovrlo primjetan. Dječak ga je čuo; okrenuo se i zagnjurio lice u

majčino rame. Ona ga je mehanički potapšala po leđima, još uvijekbijesno gledajući brata.“Budući da ti on ne želi reći, reći ću ti ja. Prošlog kolovoza navršio

je dvije godine. A ako si dovoljno bistar da možeš računati - u štonisam posve sigurna - shvatit ćeš da je začet šest mjeseci nakon štosam posljednji put vidjela onog tvog Randalla, što je bilo u našemstražnjem dvorištu, kad je mlatio sabljom na mrtvo ime mog brata.”“Ma nemoj mi reći?” Jamie je mrko pogledao sestru. “Ja sam čuo

malo drugačiju priču. Svi znaju da si ga primila u krevet; i to nejedanput, nego kao ljubavnika. Ovo je dijete njegovo”, prezirno jekimnuo glavom prema svom imenjaku, koji se pod majčinom bradomokrenuo da pogleda tog krupnog i bučnog stranca. “Vjerujem ti kadkažeš da to novo kopile koje nosiš nije njegovo, jer Randall je doovog ožujka bio u Francuskoj. Što znači da nisi samo drolja, nego sijoš k tome i neizbirljiva drolja. Tko ti je zasadio to posljednje vražjesjeme?”Visoki mladi čovjek do mene pokajnički se nakašljao, razbijajući

napetost u sobi.“Ja”, blago je odgovorio. “A i ono.” Napredujući kruto na drvenoj

nozi, uzeo je dječačića iz naručja svoje bijesne žene i smjestio ga napregib svoje ruke. “Neki kažu da mi je sličan.”Zapravo, viđena jedno uz drugo, lica muškarca i dječaka bila su

gotovo identična, ako zanemarimo okrugle obraze jednog i slomljeninos drugog. Imali su isto visoko čelo i iste tanke usne. Iste rijetkeobrve svijale su se nad istim duboko usađenim bistrim smeđimočima. Jamie se zabuljio u njih dvojicu kao da ga je netko udario ukriža vrećom pijeska, a onda je zatvorio usta i jedanput gutnuo, očitopojma nemajući što da sada učini.“Ian”, rekao je slabim glasom. “Dakle, vi ste u braku?”“O, da”, vedro mu je odgovorio šogor. “Inače to ne bi bilo u redu,

zar ne?”“Shvaćam”, promrmljao je Jamie. Nakašljao se i kimnuo svom

novootkrivenom šogoru. “Lijepo od tebe, Ian. Što si uzeo Jenny zaženu, hoću reći. Vrlo lijepo.”Osjetivši da Jamieju u ovom trenutku možda treba moralna potpora,

prišla sam mu i dodirnula mu ruku. Njegova sestra znatiželjno mepogledala, ali nije ništa rekla. Jamie me pogledao kao da je zapanjen

što me vidi pokraj sebe, kao da je zaboravio da postojim. A nije ničudo ako jest, pomislila sam. Ali činilo se da mu je taj predah pružiobarem malo olakšanje, pa je ispružio ruku da me povuče naprijed.“Moja žena”, rekao je prilično naglo. Kimnuo je prema Jenny i Ianu.

“Moja sestra i, ovaj...” Zašutio je dok smo Ian i ja razmjenjivalipristojne osmijehe.Jenny se nije dala smesti društvenim konvencijama.“Kako to misliš, lijepo od njega što me uzeo za ženu?” htjela je

znati, ne obazirući se na upoznavanje. “Kao da ne znam!” Ian ju jeupitno pogledao, a ona je s prezirom mahnula rukom prema Jamieju.“On misli reći da je lijepo od tebe što si me uzeo za ženu kad samveć bila u drugom stanju!” Šmrknula je tako jako da bi se dvaputveća žena time mogla ponositi. “Pametnjaković!”“U drugom stanju?” Ian je izgledao zbunjeno, a Jamie se nagnuo

naprijed i grubo zgrabio sestru za nadlakticu.“Zar mu nisi rekla za Randalla?” upitao je istinski šokiranim glasom.

“Jenny, kako si mogla?”Samo činjenica da ju je Ian držao za drugu ruku spriječila je Jenny

da skoči na brata. Ian ju je čvrstom kretnjom povukao iza sebe, aonda se okrenuo i stavio joj malog Jamieja u ruke, prisilivši je dauhvati dijete kako ne bi palo. Zatim joj je položio ruku na rame itaktično je odveo na sigurnu udaljenost.“To baš nije tema za razgovor u dnevnoj sobi”, prijekorno je rekao

Jamieju tihim glasom, “ali možda će te zanimati da ti je sestra biladjevica prve bračne noći. Na kraju krajeva, ja sam bio u položaju dato ustanovim.”Jennyn bijes sada se gotovo podjednako usmjerio na brata i muža.“Kako se usuđuješ reći takvu stvar dok sam ja prisutna, Ian

Murray?” planula je. “A i dok nisam! Naša se prva bračna noć ne tičenikoga osim nas - a sigurno se ne tiče njega! Samo još nedostaje damu pokažeš plahte s našeg bračnog kreveta!”“Pa kad bih mu ih pokazao, to bi ga ušutkalo, zar ne?” smirujućim je

glasom odvratio Ian. “Hajde sad, mo dhu, ne smiješ se živcirati, tonije dobro za bebu. A vika uznemirava i malog Jamieja.” Posegnuoje rukom prema svom sinu koji je cmizdrio, još uvijek nesiguranzahtijeva li situacija suze. Ian mi je kimnuo glavom i pokazao očimaprema Jamieju.

Na taj znak, uhvatila sam Jamieja za ruku i odvukla ga do fotelje uneutralnom kutu, a Ian je na isti način smjestio Jenny na sofu i čvrstoje uhvatio za rame, kako bi je zadržao na mjestu.“E sad.” Unatoč skromnom nastupu, Ian Murray posjedovao je

neporeciv autoritet. Držeći ruku na Jamiejevu ramenu, osjetila samda napetost u njemu počinje popuštati.Soba me pomalo podsjećala na boksački ring, s borcima koji se

pod smirujućim rukama trenera nemirno vrpolje u kutovima,očekujući znak da krenu u akciju.Ian je kimnuo svom šogoru i nasmiješio se. “Jamie. Drago mi je što

te vidim, čovječe. Drago nam je što si se vratio kući i doveo sasobom ženu. Nije li tako, mi dhu?” upitao je svoju ženu, primjetno jojstegnuvši rame prstima.Ali Jenny nije bila tip osobe koju se na išta može prisiliti. Napućila je

usne u napetu tanku crtu kao da oblikuje pečat, a onda ih opustila iizgovorila jednu riječ.“Ovisi”, rekla je i opet čvrsto stisnula usne.Jamie je protrljao lice rukom i podigao glavu, spreman za sljedeću

rundu.“Vidio sam kako si otišla u kuću s Randallom”, tvrdoglavo je rekao.

“A po onome što mi je poslije rekao... odakle bi on znao da imašmadež na dojki?”Jenny je oštro frknula. “Pamtiš li još uvijek sve što se tog dana

dogodilo ili ti je satnik sabljom izbio sjećanja iz glave?”“Naravno da pamtim! Nije baš vjerojatno da ću ikad zaboraviti!”“Onda se možda sjećaš i toga da sam ga u jednom trenutku prilično

jako udarila koljenom među noge?”Jamie je umorno spustio ramena. “Da, sjećam se.”Jenny se pobjedonosno nasmiješila.“No onda. Kad bi tvoja žena - barem bi mi mogao reći kako se

zove, Jamie, ti nemaš nikakve manire - u svakom slučaju, kad bi onatako udarila tebe - što dobrano zaslužuješ, mogla bih dodati - misliš lida bi poslije samo nekoliko minuta bio u stanju obaviti svoje bračnedužnosti?”Jamie, koji je već zaustio da nešto kaže, naglo je zatvorio usta i na

jedan se dugi trenutak zabuljio u sestru, a onda mu je jedan kut ustamalčice zatitrao.

“Ovisi”, odgovorio je, a usta su mu opet zatitrala. Dosad je sjediopogrbljen na stolcu, ali sada se zavalio u njemu i pogledao sestrunepovjerljivim pogledom mlađeg brata koji sluša sestrine bajkeosjećajući da je prestar da bi ga zabavile, premda i protiv svoje voljejoš uvijek napola vjeruje u njih.“Doista?” rekao je.Jenny se okrenula Ianu. “Donesi plahte, Ian!” naredila mu je.Jamie je podigao obje ruke kao da se predaje. “Ne. Nije potrebno,

vjerujem ti. Samo, po tome kako se Randall poslije ponašao..Milostiva u pobjedi, Jenny se naslonila na pregib Ianove ruke i

opustila, a njezin se sin privio uz nju, koliko mu je to njezin ispupčenitrbuh dopuštao.“Pa, nakon svega što je rekao u dvorištu, jedva da je pred svojim

ljudima mogao priznati da je nesposoban, zar ne? Morao sepretvarati da je obavio stvar, ne? A moram reći da je bio vrlo grub”,priznala je. “Doista me udario i razderao mi haljinu. Zapravo, gotovome onesvijestio pokušavajući, a kad sam se pribrala i opet pokrilagolotinju, Englezi su već otišli i odveli te sa sobom.”Jamie je duboko uzdahnuo i načas zatvorio oči. Široke su mu šake

počivale na koljenima, pa sam uhvatila jednu od njih i nježno jestisnula. Prihvatio je moju ruku, otvorio oči i zahvalno mi senasmiješio, a onda se opet okrenuo sestri.“U redu”, rekao je. “Ali želim znati jednu stvar, Jenny. Kad si pošla s

njim, jesi li znala da te neće ozlijediti?”Jenny je načas šutjela, ali pogled joj je mirno počivao na bratovu

licu. Napokon se malo osmjehnula i zatresla glavom.Podigla je ruku da zaustavi Jamiejev prosvjed i upitno podigla duge

obrve u elegantan luk. “Ako je tvoj život prikladna cijena za mojučast, reci mi onda zašto moja čast ne bi bila prikladna cijena za tvojživot?” Namrštila je obrve, identične onima koje su resile lice njezinabrata. “Želiš li mi reći da te ja ne volim isto tako jako kao i ti mene?Jer ako mi to želiš reći, Jamie Fraser, odmah ti kažem, to nije istina.”Jamie, koji je već bio otvorio usta da nešto kaže, ostao je zatečen

njezinim zaključkom i naglo ih zatvorio. Njegova sestra iskoristila jeprednost.“Jer ja te doista volim, premda si tvrdoglava, tupa, maloumna

budala. I ne želim vidjeti da ležiš mrtav na cesti pred mojim nogama

samo zato što si previše tvrdoglav da jedanput u životu začepišgubicu!”Dva para plavih očiju bijesno su se pogledala, a iskre su frcale na

sve strane. Jamie je dostojanstveno progutao uvredu i napregnuo seda pronađe racionalan odgovor, kao da pokušava donijeti nekakvuodluku. Naposljetku je slegnuo ramenima i prihvatio poraz.“No dobro, žao mi je”, rekao je. “Pogriješio sam. Molim te, oprosti

mi.”Brat i sestra ostali su sjediti i gledati se. Kakav god da je oproštaj

Jamie očekivao od nje, nije ga dobio. Pažljivo ga je promotrila iugrizla se za usnu, ali nije ništa rekla. Napokon je izgubio strpljenje.“Pa rekao sam da mi je žao! Što još hoćeš?” htio je znati. “Želiš li

da padnem na koljena pred tobom? Učinit ću to ako moram, ali recimi!”Još uvijek grizući usnu, Jenny je polako odmahnula glavom.“Ne”, napokon je progovorila, “ne želim da klečiš u vlastitoj kući. Ali

ustani!”Ustao je, a Jenny je spustila dijete na sofu i prišla mu preko sobe.“Skini košulju!” naredila mu je.“Neću!”Naglo mu je izvukla rub košulje iz kilta i posegnula za dugmadi. Ako

joj se nije želio suprotstaviti silom, očito ju je morao poslušati ilidopustiti da mu ona skine košulju. Sa svim preostalimdostojanstvom, odmaknuo se od nje, stisnuo usne i skinuo dotičnikomad odjeće.Jenny ga je obišla i pogledala mu leđa, zadržavajući na licu pažljivo

bezizražajan izraz, kakav sam vidjela na Jamieju kad bi skrivao nekusnažnu emociju, a onda je kimnula glavom kao da se uvjerila u neštošto je već dugo slutila.“Pa, čini se da si svoju glupost skupo platio”, rekla je, nježno mu

opipavajući najgore ožiljke.“Čini se da je boljelo.”“I jest.”“Jesi li plakao?”Nehotice je stisnuo šake na bokovima. “Jesam!”Jenny ga je opet obišla i stala pred njega. Podigla je šiljastu bradu i

pogledala ga širokim i sjajnim kosim očima. “I ja sam”, tiho mu je

rekla. “Svakog dana otkako su te odveli.”Dva lica širokih jagodica još jedanput su postala jedno drugom

ogledalo, ali sada sam na njima ugledala takav izraz da sam ustala itiho izašla kroz kuhinjska vrata, kako bih ih ostavila nasamo. Kad suse vrata za mnom zanjihala, ugledala sam Jamieja kako hvata sestruza ruke i promuklim joj glasom nešto govori na gelskom. Ona mu jezakoračila u zagrljaj, a divlja, jarka kosa spustila se na tamnu.

27.Posljednji razlog

Za večerom smo jeli kao vukovi, a onda se povukli u veliku,prozračnu spavaću sobu i zaspali kao klade. Kad smo ujutro ustali,sunce je već bilo visoko, ali nebo su prekrivali oblaci. Znala sam daje već kasno po zvukovima u kući, kao da ljudi vedro hodajuobavljajući svoje poslove, i po primamljivim mirisima koji su dopiralina kat.Poslije doručka, muškarci su se pripremili za izlazak, da obiđu

seljake zakupnike, provjere ograde, poprave kola i općenito, dauživaju. Kad su zastali u hodniku da odjenu kapute, Ian je na stoluispod ogledala spazio Jennynu veliku košaru.“Da donesem nešto jabuka iz voćnjaka, Jenny? Da ti ne moraš

daleko hodati.”“Dobra ideja”, odvratio je Jamie i procjenjivački pogledao sestrin

veliki trbuh. “Samo bi još trebalo da se porodi na cesti.”“Samo ti pazi da ne dobiješ po gubici, Jamie Fraser”, obrecnula se

Jenny, mirno pomažući Ianu da navuče kaput. “Budi jedanput zapromjenu koristan i povedi ovog malog gnjavatora sa sobom.Gospođa Crook je u praonici, pa ga možeš ostaviti kod nje.”Pomaknula je nogu da otjera malog Jamieja, koji ju je povlačio zaskute i monotono pjevušio: “Digni me, digni me.”Njegov ujak poslušno je zgrabio malog gnjavatora oko struka i

odnio ga kroz vrata, okrenutog naopačke. Dječak je vrištao odužitka. “Ah”, zadovoljno je uzdahnula Jenny, sagnuvši se do ogledalas pozlaćenim okvirom, da provjeri kako izgleda. Liznula je prst ipopravila obrve, a onda dokraja zakopčala dugmad na vratu. “Lijepoje kad se možeš odjenuti a da te netko ne drži za skute ili grli okokoljena. Katkad jedva mogu otići sama na zahod ili izgovoriti jednurečenicu a da ne budem prekinuta.”Obrazi su joj se malo zajapurili, a tamna joj je kosa sjala zbog plave

svilene haljine. Ian joj se nasmiješio, a njegove tople smeđe očizasjale su zbog njezina rascvjetanog izgleda.

“Pa, možda ćeš naći vremena da popričaš s Claire”, predložio je.Podigao je obrvu u mom smjeru. “Pretpostavljam da je ona dovoljnopristojna da te sluša, ali, pobogu, samo joj nemoj recitirati neku odsvojih pjesama, jer će biti na kočiji za London prije no što se Jamie ija vratimo.”Neuznemirena podbadanjem, Jenny mu je pucnula prstima pod

nosom.“To me baš ne brine, čovječe. Sljedeća kočija stiže tek u travnju, a

pretpostavljam da će se Claire do tada već naviknuti na nas. Krenisad, Jamie te čeka.”Kad su muškarci otišli svojim poslom, Jenny i ja provele smo dan u

dnevnoj sobi, ona krpajući, a ja namatajući odmotane komadićepređe i razvrstavajući komade obojene svile.Izvana prijateljski nastrojene, oprezno smo obigravale jedna oko

druge u razgovoru, međusobno se promatrajući krajičkom oka.Jamiejeva sestra i Jamiejeva žena; on je bio neizrečena središnjatočka oko koje su kružile naše misli.Zajedničko djetinjstvo zauvijek ih je povezivalo, poput osnove i

potke jedne tkanine, ali uzorci tkanja u međuvremenu su olabavili,zbog odsutnosti i sumnjičenja, a onda i zbog braka. Ianova je nit bilaprisutna od početka, a moja je bila nova. Kako će se sve te napetostiuklopiti u novi uzorak, jedna nit nasuprot drugoj?Nehajno smo razgovarale, ali neizgovorene riječi jasno su se

razabirale pod površinom.“Ti sama vodiš kućanstvo otkako vam je majka umrla?”“O, da. Od svoje desete godine.”Ja sam se brinula za njega i voljela ga otkako je bio dječak. Što ćeš

ti učiniti s čovjekom kojeg sam ja pomogla odgojiti?“Jamie kaže da si ti vrlo darovita liječnica.”“Pobrinula sam mu se za rame kad smo se upoznali.”Da, ja sam sposobna i dobra. Brinut ću se za njega.“Čula sam da ste se vjenčali na brzinu.”Jesi li se udala za mog brata radi zemlje i novca?“Istina, vjenčali smo se na brzinu. Tek sam poslije doznala

Jamiejevo pravo prezime.”Tada još nisam znala da je on vlasnik ovog imanja, pa sam se

mogla udati za njega samo zbog njega samog.

I tako se to nastavilo cijelo prijepodne, kroz lagani objed ipopodnevne sate, dok smo čavrljale, razmjenjivale sitne informacije,stavove, male i nesigurne šale i procjenjivale jedna drugu. Nije lakoprocijeniti ženu koja vodi veliko kućanstvo od svoje desete godine iupravlja imanjem od očeve smrti i bratova nestanka. Pitala sam sešto ona misli o meni, ali činilo se da je ona jednako sposobna skrivatimisli kad to želi, kao i njezin brat.Kad je sat na kaminu počeo otkucavati pet, Jenny je zijevnula i

protegnula se, a komad odjeće što ga je bila krpala kliznuo joj je nizzaobljeni trbuh i pao na pod.Nespretno je posegnula za njim, ali ja sam se spustila na koljena

pokraj nje.“Ne, ja ću.”“Hvala ti... Claire.” Prvi put me oslovila po imenu i to je popratila

sramežljivim smiješkom, a ja sam joj ga uzvratila.Prije no što smo stigle nastaviti razgovor, prekinuo nas je dolazak

domaćice, gospođe Crook, koja je svojim dugim nosom provirila udnevnu sobu i zabrinuto nas upitala jesmo li vidjele malog gospodinaJamieja.Jenny je s uzdahom odložila tkaninu koju je krpala.“Opet je nestao, je li? Ne brini, Lizzie. Vjerojatno je otišao sa svojim

tatom ili s ujakom Jamiejem. Idemo provjeriti, hoćemo li, Claire? Nebi mi škodilo malo svježeg zraka prije večere.”S naporom je ustala i pritisnula rukama križa. Zastenjala je i suho

mi se osmjehnula.“Još otprilike tri tjedna. Jedva čekam.”Dok smo se polako šetale dvorištem, Jenny mi je pokazala pivovaru

i kapelicu, objasnila mi povijest imanja i otkrila kada su razni dijelovisagrađeni.Približivši se uglu golubinjaka, začule smo glasove iz sjenice.“Tamo je, mali nevaljalac!” rekla mi je Jenny. “Čekaj samo da ga

dohvatim!”“Pričekaj malo.” Prepoznavši dublji glas koji je razgovarao s

dječačićem, uhvatila sam je za ruku.“Ne brini, čovječe”, govorio je Jamiejev glas. “Naučit ćeš. Nije baš

lako, zar ne, kad ti kita ne viri van više od pupka?”

Provirila sam iza ugla i ugledala ga kako sjedi na mesarskom panjui razgovara sa svojim imenjakom, koji se muški mučio s naborimasvoje košulje.“Što to radiš s dječakom?” oprezno sam ga upitala.“Podučavam mladog Jamesa finom umijeću da ne piša na svoja

stopala”, objasnio je. “Čini se da je to najmanje što njegov ujak možeučiniti za njega.”Podigla sam jednu obrvu. “Lako je govoriti. Čini se da je najmanje

što njegov ujak može učiniti za njega da mu to i pokaže.”Nacerio se. “Pa, već smo imali nekoliko praktičnih demonstracija.

Ali posljednji put doživjeli smo malu nezgodu.” Razmijenio jeoptužujući pogled sa svojim nećakom. “Nemoj mene gledati”, rekaoje dječaku. “Sam si kriv. Rekao sam ti da se ne pomičeš.”Nato se Jenny suho nakašljala i pogledala brata i sina na isti način.

Manji Jamie uzvratio je povukavši prednji dio košulje preko glave, aliveći Jamie, bestidan, vedro se nasmiješio i ustao, otresajući prašinus hlača. Spustio je ruku na pokrivenu glavu svog nećaka i okrenuodječačića prema kući.“‘Sve ima svoje doba’”, izrecitirao je, ‘“i svaki posao pod nebom

svoje vrijeme.’13 Prvo radimo, mali James, a onda se peremo. Aonda je - hvala Bogu - vrijeme za večeru.”Nakon što je obavio najnužnije poslove, Jamie je sutradan popodne

uzeo vremena da mi pokaže kuću. Izgrađena 1702. godine, kuća jebila doista moderna za svoje doba; imala je takve novotarije kao štosu kaljeve peći za grijanje i velika pećnica od opeke ugrađena u zidkuhinje, pa se kruh više nije morao peći na pepelu ognjišta. Zidovihodnika u prizemlju, na stubištu i u dnevnoj sobi bili su ukrašenislikama. Neke od njih prikazivale su pastoralni krajolik ili studijuživotinje, ali većina je prikazivala članove obitelji i njihove rođake.Zastala sam pred slikom Jenny kao mlade djevojke. Sjedila je na

zidu vrta, a iza nje je bila loza s crvenim listovima. Ispred nje na zidubile su poredane ptice; lastavice, drozdovi, ševe, pa čak i jedanfazan, sve su se naguravale i postrance pomicale kako bi zauzelešto bolji položaj pred svojom nasmijanom gospodaricom. Ta se slikaposve razlikovala od ostalih, na kojima je ovaj ili onaj predak uformalnoj pozi bijesno gledao iz okvira, kao da ga guši ovratnik.

“Tu je sliku naslikala moja majka”, rekao mi je Jamie, primjećujućida me slika zanima. “Ona je naslikala nekoliko slika koje vise nastubištu, ali ovdje su samo dvije njezine. Njoj se uvijek najvišesviđala upravo ova slika.” Krupan, tup prst nježno je dodirnuopovršinu platna, prateći crtu loze s crvenim lišćem. “To su bileJennyne pripitomljene ptice. Kad god bi tko našao pticu sa šepavomnogom ili slomljenim krilom, donio bi je sa sobom, a ona bi je u rokuod nekoliko dana izliječila, pa bi joj jela iz ruke. Ova me uvijekpodsjećala na Iana.” Prstom je pokucao po fazanu koji je raširio krilada zadrži ravnotežu i buljio u svoju gospodaricu tamnim očima,punim obožavanja.“Baš si grozan, Jamie”, rekla sam smijući se. “Postoji li koja slika

tebe?”“O, da.” Odveo me do slike pokraj prozora na suprotnom zidu.Dva riđokosa dječaka odjevena u tartan sjedila su pokraj jednog

golemog lovačkog psa i ozbiljno buljila iz okvira. To su zacijeloBranov djed Nairn, Jamie i njegov stariji brat Willie, koji je u dobi odjedanaest godina umro od velikih boginja. Jamie nije mogao bitistariji od dvije godine kad je slika nastala, pomislila sam; stajao jemeđu koljenima svog starijeg brata, a jedna mu je ruka počivala naglavi psa.Jamie mi je bio pričao o Willieju tijekom putovanja iz Leocha, jedne

večeri uz vatru na dnu zabačene udoline. Sjećala sam se malezmije, izrezbarene iz palisandrovine, koju je izvukao iz kožnatetorbice da mi je pokaže.“Tu mi je zmiju Willie darovao za peti rođendan”, bio mi je rekao,

nježno milujući prstom vijugave oblike. Bila je to komična mala zmija,tijelo joj se umjetnički svijalo, a glava joj je bila okrenuta unatrag, daviri preko onoga što bi joj bilo rame, kad bi zmije imale ramena.Jamie mi je dodao mali drveni predmet, a ja sam ga znatiželjno

okrenula.“Što je to urezano na dnu? S-a-w-n-y. Sawny?”“To sam ja”, odgovorio je Jamie spuštajući glavu kao da mu je malo

neugodno. “To je nadimak od milja, skraćeno od mog drugog imena,Alexander. Tako me Willie zvao.”Lica na slici bila su vrlo slična; sva djeca u obitelji Fraser imala su

onaj otvoreni izgled, kao da vas izazivaju da ih smatrate manje

vrijednim no što oni sami sebe smatraju. Ali Jamie je na ovomportretu imao oble obraze i prćasti nos dječaka, dok su snažne kostinjegova brata već počele nagovještavati muškarca, što nikad nijepostao.“Jesi li ga jako volio?” nježno sam ga upitala i uhvatila za ruku.

Kimnuo je glavom i skrenuo pogled na plamen ognjišta.“O, da”, odgovorio je sa slabašnim smiješkom. “On je bio pet

godina stariji od mene. Mislio sam da je Bog, ili barem Krist. Slijediosam ga posvuda, kad god bi mi to dopustio.”Okrenuo se i otišao do polica s knjigama. Željela sam ga na

trenutak ostaviti samog, pa sam ostala stajati, gledajući kroz prozor.S ove strane kuće, u daljini sam nejasno kroz kišu mogla vidjeti

obris stjenovitog brežuljka s travnatim vrhom. Podsjetio me na onajvilinski brijeg na kojem sam zakoračila kroz procijep u kamenu iizašla na drugom kraju zečje rupe. Prije samo šest mjeseci, premdami se činilo da je otada prošlo mnogo vremena.Jamie mi je prišao i stao pokraj prozora. Rastreseno buljeći u jaku

kišu, rekao je: “Postojao je još jedan razlog. Glavni.”“Razlog?” glupavo sam upitala.“Zašto sam se oženio tobom.”“A to je?” Ne znam kakav sam odgovor očekivala, možda neko

novo otkriće o zamršenim aferama njegove obitelji. Ono što je rekaopredstavljalo je veći šok, na neki način.“Zato što sam te želio.” Okrenuo se od prozora i pogledao me u oči.

“Više no što sam ikada u životu išta želio”, dodao je tihim glasom.Osupnuto sam se zabuljila u njega. Što god da sam očekivala, ovo

nisam. Vidjevši moj izraz lica s otvorenim ustima, polako je nastavio.“Kad sam zapitao tatu po čemu čovjek zna koja je prava žena,odgovorio mi je da, kad dođe vrijeme, neću imati nikakve dvojbe. Inisam ih imao. Kad sam se probudio u mraku ispod onog drveta nacesti za Leoch, a ti si mi sjedila na prsima i proklinjala me što krvarimna smrt, rekao sam sebi: ‘Jamie Fraser, premda ne možeš vidjetikako izgleda, i premda je teška kao dobar tovarni konj, ovo je tažena.’”Jurnula sam prema njemu, a on je ustuknuo i brzo nastavio: “Rekao

sam sebi: ‘Previla te dvaput u dva sata, momče, a s obzirom na tokakav je život među MacKenziejima, možeš se baš i oženiti nekim

tko zna zašiti ranu i namjestiti slomljene kosti.’ I rekao sam sebi:‘Jamie, momče, ako tako uživaš kad ti ona dodiruje ključnu kost,zamisli kako bi tek uživao kad bi te dodirivala malo niže...’”Obišao je stolac. “Dakako, to je možda bila samo posljedica

činjenice da sam proveo četiri mjeseca u samostanu, bez ženskogdruštva, ali ono zajedničko jahanje kroz mrak” - zastao je i teatralnouzdahnuo, spretno izbjegavši moj pokušaj da ga zgrabim za rukav -“s tom prekrasnom širokom stražnjicom ukliještenom među mojimstegnima” - izbjegao je udarac u lijevo uho, koraknuo u stranu istavio niski stolić među nas - “i s tom tvrdom glavom koja me udarau prsa” - mali metalni ukras odbio mu se od glave i sa zveketom paona pod - “rekao sam sebi...”Sada se već tako jako smijao da je između fraza dahtao. “Jamie...

rekao sam sebi... premda je ona Saskinja... s jezikom poput zmije...s takvom stražnjicom... je li uopće važno ako ima lice poput ovce?”Spretno sam ga saplela i sletjela mu na trbuh s oba koljena kad je

pao na pod s treskom od kojeg se zatresla čitava kuća.“Želiš mi reći da si se oženio sa mnom iz ljubavi?” htjela sam znati.

Podigao je obrve i s mukom pokušao udahnuti.“Nisam li... baš to... upravo rekao?”Jednom me rukom zagrlio oko ramena, a drugu mi je zavukao pod

suknju i stao me nemilosrdno štipati po onom dijelu tijela koji jeupravo hvalio.U tom je trenutku u sobu ušla Jenny, vrativši se po svoju košaru s

vezom, a onda je zastala i pogledala brata s izvjesnom dozomzabavljenosti. “Što to radiš, Jamie, momče?” upitala ga je podigavšijednu obrvu.“Vodim ljubav sa svojom ženom”, odgovorio je, ostavši bez daha od

hihotanja i hrvanja.“Pa, mogao si naći i prikladnije mjesto za to”, odvratila je podižući i

drugu obrvu. “Na ovom podu zarinut će ti se iverje u stražnjicu.”Ako je Lallybroch bio mirno mjesto, bio je također i zaposleno.

Činilo se da sve na njemu smjesta oživi čim pijevac zakukuriče, pase farma stane okretati i zujati kao kakav složeni satni mehanizam,sve do zalaska sunca, kad zupčanici i kotačići koji je pokreću, jedanpo jedan počnu otpadati, odlazeći u mrak da potraže večeru i krevet,

da bi se kao kakvom čarolijom ujutro ponovo pojavili na svommjestu.Činilo mi se da su svaki pojedini muškarac, žena i dijete tako nužni

za funkcioniranje farme da nisam mogla shvatiti kako se ovihposljednjih nekoliko godina uspjela održati bez svog gospodara.Sada nije samo Jamie imao pune ruke posla, nego i ja. Prvi sam putshvatila krute škotske stavove o ljenčarenju, stavove koje sam prije -ili poslije, kako se uzme - smatrala običnim hirom. Kao da lijenostnije samo karakterni nedostatak, nego i prkošenje prirodnom poretkustvari.Dakako, bilo je trenutaka, onih malih djelića vremena koji uvijek

prebrzo prođu, kad se čini da je sve stalo i da je postojanje postiglosavršenu ravnotežu, poput trenutka prelaska iz mraka u svjetlost,kad vas okružuje oboje i nijedno.Upravo sam uživala u jednom takvom trenutku jedne večeri, drugog

ili trećeg dana nakon što smo došli na farmu. Sjedila sam na ogradiiza kuće i promatrala kako žutosmeđa polja prema rubu litica izabrocha i splet drveća na drugoj strani prijevoja, postaju sve tamnijina biserastom sjaju neba. Dok su se njihove duge sjene rastvarale usumraku, i bliski i daleki objekti izgledali su jednako udaljeni.Zrak je bio svjež od nagovještaja nadolazećeg mraza, pa sam

pomislila kako uskoro moram otići u kuću, premda nisam još htjelanapustiti mirnu ljepotu mjesta. Nisam bila svjesna da mi Jamieprilazi, sve dok nije prebacio teške nabore svog ogrtača preko mojihramena. Nisam ni shvatila koliko je zapravo hladno sve dok nisamosjetila toplinu debele vune.Jamie me zagrlio ispod ogrtača, pa sam se naslonila na njega malo

drhteći.“Vidio sam iz kuće da drhtiš”, rekao je i uhvatio me za ruke. “Ako ne

budeš pazila, prehladit ćeš se.”“A što je s tobom?” Okrenula sam se da ga pogledam. Unatoč sve

većoj hladnoći, izgledao je posve opušteno samo u košulji i kiltu, atek se po neznatnom crvenilu na njegovu nosu moglo zaključiti daovo više nije blaga proljetna večer.“Ah, ja sam naviknut na to. Škoti nisu tako slabokrvni kao vi južnjaci

s plavim nosovima.” Sa smiješkom mi je podigao bradu i poljubio meu nos, a ja sam ga uhvatila za uši i usmjerila njegove poljupce niže.

Kad me napokon pustio, tjelesne su nam se temperatureizjednačile. Topla krv šumjela mi je u ušima kad sam se uspravila,održavajući ravnotežu na prečki ograde. Povjetarac mi je puhao uleda, nanoseći mi pramenove kose na lice. Jamie mi je podigao kosus ramena i prstima raširio kovrčave uvojke, pa je zalazeće suncezasjalo kroz njih.“S takvim svjetlom iza leđa, izgledaš kao da imaš auru”, tiho mi je

rekao. “Kao anđeo sa zlatom krunom.”“I ti”, tiho sam odgovorila, povlačeći prstom po liniji njegove brade;

kratke su mu dlačice svjetlucale na jantarnoj svjetlosti. “Zašto mi tonisi prije rekao?”Znao je o čemu govorim. Podigao je jednu obrvu i nasmiješio se.

Jednu polovicu lica obasjavalo mu je sjajno sunce, a druga je bila usjeni.“Pa, znao sam da se ne želiš udati za mene. Nisam osjećao

potrebu da te opterećujem ili da pravim budalu od sebe time da ti tokažem, kad je bilo očito da ćeš poći sa mnom u krevet samo zbogzavjeta koje radije ne bi dala.” Preduhitrivši moje prosvjede,nasmiješio se, a zubi su mu zablistali u sjeni. “Barem prvi put. I jaimam svoj ponos, ženo.”Ispružila sam ruku i privukla ga bliže, tako da mi je stajao među

nogama dok sam sjedila na ogradi. Osjetivši blagu hladnoću njegovekože, obavila sam ga nogama oko bokova i zaogrnula stranamasvog ogrtača. Čvrsto me zagrlio pod zaštitom tkanine, pritišćući miobraze na zaprljanu lanenu košulju.“Ljubavi moja”, šapnuo mi je. “Oh, ljubavi moja. Jako te želim.”“To baš nije isto, zar ne?” odvratila sam. “Voljeti i željeti, hoću reći.”Nasmijao se, malo promuklim glasom. “Prokleto je blizu, Saskinjo,

barem za mene.” Osjetila sam snagu njegove želje, tvrdu i žestoku.Iznenada se odmaknuo, sagnuo i podigao me s ograde.“Kamo idemo?” Udaljavali smo se od kuće, prema skupini koliba u

sjeni brestova šumarka.“Potražiti neki plast sijena.”

28.Poljupci i muške gaće

Postupno sam pronašla svoje mjesto u vođenju imanja. Budući daJenny više nije mogla odlaziti u dugu šetnju do koliba zakupnika, jasam taj posao preuzela na sebe, katkad u društvu nekog momka izstaje, a katkad s Jamiejem ili Ianom. Sa sobom sam nosila hranu ilijekove, pa sam njegovala bolesne što sam bolje mogla i davala imprijedloge u vezi s poboljšanjem zdravlja i higijene, koje su oniprimali s različitim stupnjevima uljudnosti.Na samom Lallybrochu, vrzmala sam se po kući i okolnom

zemljištu, trudeći se da budem korisna gdje god sam mogla biti,najviše u vrtovima. Osim prekrasnog malog ukrasnog vrta, imanje jeimalo i mali biljni vrt i golemi kuhinjski vrt ili povrtnjak u kojem su raslirepa, kupus i razne vrste bućica.Nadoknađujući izgubljeno vrijeme, Jamie je bio posvuda: u radnoj

sobi s poslovnim knjigama, na poljima sa seljacima ili u konjskoj stajis Ianom. Činilo mi se da u tome ima još nečega osim dužnosti iliinteresa. Znao je da uskoro moramo otići, pa je želio postaviti stvarina put koji će se nastaviti kad ga ne bude, sve dok se ne vratimo zastalno.Premda sam znala da ćemo morati otići, okružena mirnom kućom i

zemljištem Lallybrocha, te vedrim društvom Jenny, Iana i malogJamieja, osjećala sam se kao da sam napokon došla kući.Jednog jutra poslije doručka, Jamie je ustao od stola i rekao da će

otići do kraja doline, kako bi pogledao konja kojeg je Martin Mackodlučio prodati.Jenny se okrenula od ormara za posuđe i namrštila obrve.“Misliš li da je to sigurno, Jamie? Engleske patrole obilaze čitavu

pokrajinu u posljednjih mjesec dana.”Jamie je slegnuo ramenima i uzeo kaput sa stolca na koji ga je bio

odložio.“Bit ću oprezan.”“Oh, Jamie”, rekao je Ian ušavši s naramkom drva za ognjište. “Htio

sam te pitati - bi li jutros mogao svratiti do mlina? Jock mi je jučer

došao reći da nešto nije u redu s kolom. Ja sam ga na brzinupogledao, ali Jock i ja nismo ga mogli pomaknuti. Izgleda da se svanjske strane zalijepilo malo smeća, ali to leži dobrano ispodpovršine vode.”Lupnuo je drvenom nogom i nasmiješio mi se.“Hvala Bogu, još uvijek mogu hodati i jahati, ali ne mogu plivati.

Samo pljuskam po vodi i vrtim se ukrug poput mravolovca.”Jamie se nasmiješio šogorovu opisu i ponovo odložio kaput na

stolac.“Nema problema, Ian, ako te mogu poštedjeti od toga da provedeš

dopodne u ledenoj vodi mlina. Da, otići ću.” Zatim se okrenuo meni.“Hoćeš li prošetati sa mnom, Saskinjo? Jutro je lijepo, a možeš

ponijeti sa sobom svoju košaricu.” Bacio je ironičan pogled nagolemu košaru od vrbova pruća kojom sam se služila za skupljanjebilja. “Idem promijeniti košulju. Bit ću začas s tobom.” Otišao je dostuba i vješto otrčao na kat, preskačući po tri stube odjedanput.Ian i ja razmijenili smo osmijehe. Ako je Ian osjećao ikakvo žaljenje

zbog toga što su mu takve majstorije sada preteške, bilo je skrivenoispod zadovoljstva Jamiejevom živahnošću.“Drago mi je što se vratio”, rekao je.“Voljela bih da možemo ostati”, odvratila sam sa žaljenjem.Ianove blage sive oči ispunile su se uznemirenošću. “Valjda ne

morate već otići?”Odmahnula sam glavom. “Ne, još ne. Ali morat ćemo otići mnogo

prije prvog snijega.” Jamie je zaključio da će nam biti najpametnijeda odemo u Beauly, sjedište klana Fraser. Možda bi mu njegov djed,lord Lovet, mogao pomoći. Ako ne može, barem nam možeorganizirati odlazak u Francusku.Ian je smireno kimnuo glavom. “Dobro, ali do tada vam ostaje još

nekoliko tjedana.”Bilo je prekrasno, vedro jesensko jutro, zrak je bio poput

jabukovače, a nebo toliko plavo da bi se čovjek u njemu mogaoutopiti. Hodali smo polako, kako bih ja usput mogla potražiti kasnoprocvjetale cvjetove šipka i češljuge, i nehajno čavrljali.“Sljedećeg je tjedna dan kad seljaci plaćaju zakupninu”, primijetio je

Jamie. “Hoće li ti nova haljina do tada biti gotova?”“Pretpostavljam. Zašto? Je li to svečana prigoda?”

Nasmiješio se i uzeo mi košaru iz ruke da se mogu sagnuti i ubratistabljiku vratića.“Oh, na neki način. Nije to ništa slično Columovim velikim

svečanostima, dakako, ali svi seljaci s Lallybrocha doći će da platezakupninu - i da upoznaju novu gospodaricu.”“Pretpostavljam da su iznenađeni što si se oženio Engleskinjom.”“Vjerojatno je nekoliko očeva razočarano. Prije no što su me uhitili i

odveli u Fort William, udvarao sam se jednoj ili dvjema curama uokolici.”“Je li ti žao što se nisi oženio lokalnom curom?” koketno sam ga

upitala.“Ako misliš da ću na to pitanje odgovoriti potvrdno dok ti stojiš

pokraj mene s nožem za podrezivanje u ruci”, odgovorio je, “nisi baštako pametna kako sam mislio.”Odbacila sam nož, koji sam bila ponijela sa sobom da njime kopam,

raširila ruke i stala čekajući. Kad me napokon ispustio iz zagrljaja,sagnula sam se da podignem nož i rekla zadirkujući ga: “Nikad minije bilo jasno kako ti je uspjelo tako dugo ostati djevac. Zar su svedjevojke u Lallybrochu ružne?”“Nisu”, odgovorio je i žmirkajući pogledao u jutarnje sunce.

“Najveću krivicu za to snosi moj otac. On i ja katkad smo se navečeršetali poljima i razgovarali o raznim stvarima. A kad sam postaodovoljno star da bi takve stvari postale moguće, rekao mi je da jemuškarac odgovoran za svako sjeme koje posije i da mu je dužnostda se pobrine za ženu i da je zaštiti. A ako to nisam spreman učiniti,nemam prava opteretiti ženu posljedicama svojih djela.”Osvrnuo se i pogledao prema kući. I prema grobovima svojih

roditelja na malom obiteljskom groblju nedaleko od podnožja brocha.“Rekao mi je da je najveća sreća u muškarčevu životu ako može

leći u krevet sa ženom koju voli”, tiho je rekao i nasmiješio mi se; očisu mu bile plave kao i nebo iznad naših glava. “I imao je pravo.”Lagano sam mu dlanom dodirnula lice i pomilovala njegov široki

obraz do brade.“Ali stavio ti je prilično težak teret na pleća, ako je očekivao da ćeš

tako dugo čekati da se oženiš”, rekla sam.Jamie se nasmiješio, a kilt mu je zalelujao oko koljena na svježem

jesenskom povjetarcu.

“Pa, crkva nas uči da je samozadovoljavanje grijeh, ali otac mi jerekao da će pristojan čovjek, ako već mora birati između zloupotrebesebe ili neke žene, možda odlučiti da žrtvuje sebe.”Nasmijala sam se, a onda zavrtjela glavom i rekla: “Ne. Ne, to te

neću ni pitati. Ali ostao si djevac.”“Samo zahvaljujući božjoj milosti i svom ocu, Saskinjo. Nakon što

sam napunio četrnaest godina, ili tu negdje, ne vjerujem da sammnogo razmišljao i o čemu drugom osim o curama. Ali onda su meposlali kod Dougala u Beannachd.”“Zar tamo nije bilo djevojaka?” upitala sam. “Mislila sam da Dougal

ima nekoliko kćeri.”“Da, ima. Četiri. Dvije mlađe kćeri nisu baš bile bogzna kakve

ljepotice, ali najstarija je bila vrlo zgodna. Bila je godinu-dvije starijaod mene i zvala se Molly. Činilo se da nije baš polaskana mojompažnjom. Obično sam buljio u nju preko stola za večerom, a ona bime pogledala svisoka i upitala me imam li možda hunjavicu? Jer akoje imam, trebao bih otići u krevet, a ako ne, bila bi mi vrlo zahvalnakad bih zatvorio usta, jer nije joj baš ugodno gledati moje manduledok jede.”“Počinjem shvaćati zašto si ostao djevac”, rekla sam i podigla skute

haljine kako bih se popela uz nogostup ograde. “Ali nisu valjda svesestre bile takve.”“Nisu”, zamišljeno je odgovorio i pružio mi ruku dok smo hodali po

nogostupu. “Ne, nisu. Mollyna mlađa sestra, Tabitha, bila je maloljubaznija prema meni.” Nasmiješio se prisjećajući se.“Tibby je prva djevojka koju sam poljubio. Ili bih možda morao reći

da je ona prva djevojka koja je poljubila mene. Pomogao sam joj daodnese dvije kante mlijeka iz staje u mljekarnicu, razmišljajući cijelovrijeme kako da je odvedem iza vrata, gdje mi ne može pobjeći, i daje tamo poljubim. Ali imao sam pune ruke, pa je ona morala otvoritivrata kako bih ušao. Tako sam ja završio iza vrata, a Tib mi je prišla,uhvatila me za oba uha i poljubila. A ja sam prolio mlijeko”, dodao je.“Zvuči kao nezaboravno prvo iskustvo”, rekla sam smijući se.“Ne vjerujem da je njoj to bilo prvo iskustvo”, odvratio je sa

smiješkom. “Ona je o tim stvarima znala mnogo više od mene. Alinismo mogli mnogo vježbati; dan-dva poslije, njezina nas je majka

uhvatila u smočnici. Samo me prijekorno pogledala i rekla Tibby dapostavi stol za večeru, ali mora da je rekla Dougalu o tome.”Ako je Dougal Mackenzie tako burno reagirao na uvredu časti svoje

sestre, mogla sam samo zamisliti što je učinio da bi zaštitio častsvoje kćeri.“Drhtim od pomisli”, rekla sam smješkajući se.“I ja”, odvratio je Jamie i zadrhtao. Stidljivo me postrance pogledao.“Ti znaš da se mladići katkad ujutro probude sa... pa, sa...”

Zacrvenio se.“Da, znam”, odgovorila sam. “Pa čak i starci od dvadeset tri godine.

Zar misliš da ja to ne primjećujem? Dovoljno si mi puta na to skretaopažnju.”“Mmmphm. Pa, jutro nakon što nas je Tibbyna majka zatekla u

smočnici, probudio sam se u zoru. Sanjao sam je - Tibby, hoću reći,ne njezinu majku - pa me nije iznenadilo kad sam na kiti osjetionečiju ruku. Ali iznenadilo me što to nije bila moja ruka.”“Nije valjda bila Tibbyna?”“Ne, nije bila Tibbyna. Bila je to ruka njezina oca.”“Dougalova? Što je, pobogu...”“E pa, ja sam razrogačio oči, a on mi se vrlo dobroćudno

nasmiješio. A onda je sjeo na krevet pa smo lijepo porazgovarali,kao ujak i nećak, kao poočim i posinak. Rekao mi je koliko mu jedrago što sam došao k njemu, jer on nema sinova, i sve to. I kakosam cijeloj njegovoj obitelji jako drag, i tako to. I kako bi mrzio mislitida bih ja mogao iskoristiti lijepe i nedužne osjećaje što ih njegovekćeri ga je prema meni, ali kako je njemu, dakako, jako drago što mimože vjerovati kao rođenom sinu.”“A cijelo vrijeme dok je govorio i dok sam ja ležao, u jednoj je ruci

držao bodež a u drugoj moja nježna mlada jaja. I tako sam jaodgovarao: ‘da, ujače’ i ‘ne, ujače’, a kad je otišao, zavukao sam sepod pokrivač i sanjao o svinjama. I nisam poljubio ni jednu djevojkusve do svoje šesnaeste godine, kad sam otišao u Leoch.”Pogledao me sa smiješkom. Kosa mu je bila povezana kožnatom

vrpcom, ali kraći pramenovi stršali su mu na tjemenu kao i obično,sjajeći se u riđoj i zlatnoj boji na čistom svježem zraku. Koža mu jeza našeg putovanja iz Leocha i Craigh na Duna potamnjela do

zlatnobrončane boje, pa je izgledao kao jesenski list koji se veselovrti na vjetru.“A kako je s tobom, lijepa moja Saskinjo?” upitao me sa smiješkom.

“Jesu li tebi momci dahtali za vratom ili si bila stidljiva i čedna?”“Malo manje od tebe”, oprezno sam odgovorila. “Imala sam osam

godina.”“Sram te bilo! A tko je bio sretni momak?”“Sin našeg prevoditelja. To je bilo u Egiptu. On je tada imao devet

godina.”“Oh, pa onda te se ne može kriviti. Zaveo te stariji muškarac. A još

k tome i vražji poganin.”Uto smo u podnožju brežuljka ugledali mlin. Bio je lijep kao slika;

tamnocrveni trsovi blistali su pokraj žutog ožbukanog zida, aprozorski kapci, uredni unatoč dotrajaloj zelenoj boji, bili su otvorenida prihvate dnevnu svjetlost. Voda je veselo tekla kanalom podnepomičnim kotačem mlina. U kanalu je čak bilo i patki, a nekolikokržulja i batoglavica zastalo je da se odmori na putu za jug.“Pogledaj!” rekla sam zastavši na vrhu brijega i spustivši mu dlan

na ruku da ga zaustavim. “Nije li prekrasan?”“Bio bi još ljepši kad bi se vrtjelo kolo”, praktično je odvratio, a onda

me pogledao i nasmiješio se.“Da, Saskinjo, ovo je lijepo mjesto. Ovdje sam se kao dječak kupao

- iza okuke potoka leži široko jezero.”Kad smo još malo sišli obronkom, kroz vrbe koje su zaklanjale vidik,

ugledala sam jezerce. A i dječake. Bila su četvorica, zabavljali su se,prskali vodu i vikali, svi goli kao od majke rođeni.“Brrr”, rekla sam gledajući ih. Vrijeme je bilo lijepo za jesenski dan,

ali zrak je bio dovoljno hladan da budem sretna što sam ponijela šal.“Krv mi se zaledi samo kad ih pogledam.”“Da?” rekao je Jamie. “Daj onda da te zagrijem.”Bacivši pogled na dječake u potoku, koraknuo je natrag u sjenu

golema kestenovog drveta. Zagrlio me oko struka i povukao me zasobom u sjenu.“Ti nisi prva cura koju sam poljubio, ali kunem ti se da ćeš biti

posljednja”, nježno mi je rekao i spustio glavu prema momuzdignutom licu.

Nakon što je mlinar izašao iz svoje jazbine i na brzinu se upoznaosa mnom, ja sam se povukla na obalu jezerca, a Jamie je jošnekoliko minuta ostao slušati objašnjenje problema. Kad se mlinarvratio u mlin da pokuša iznutra okrenuti kolo, Jamie se na trenutakzabuljio u mračne dubine jezerca, pune korova, a onda jerezignirano slegnuo ramenima i počeo se svlačiti.“Nema mi druge”, rekao mi je. “Ian ima pravo, nešto se zaplelo u

kolo pod vodom u kanalu. Morat ću zaroniti i...” Kad je vidio da samzadrhtala, zastao je i okrenuo se prema mjestu na obali gdje samsjedila s košarom.“Što ti je?” htio je znati. “Zar nikad nisi vidjela muškarca u gaćama?”“Ne... ne u takvim!” uspjela sam reći grcajući od smijeha.

Predviđajući mogućnost ronjenja, ispod kilta je nosio nevjerojatnostare kratke gaće, izvorno izrađene od crvenog flanela, a sadapokrpane mnogobrojnim i raznobojnim zakrpama. Očigledno, gaćesu izvorno pripadale nekome s desetak centimetara širim strukom odJamieja, pa su mu labavo visjele s bokova, a nabori su mu se naravnom trbuhu objesili u obliku slova V.“Jesu li te gaće pripadale tvom djedu?” upitala sam, neuspješno

pokušavajući obuzdati hihotanje. “Ili baki?”“Pripadale su mom ocu”, hladno mi je odgovorio i prijekorno me

pogledao. “Nisi valjda očekivala da ću plivati gol-golcat pred svojomženom i seljacima?”S priličnom dozom dostojanstvenosti, jednom je rukom skupio višak

materijala i zagazio u jezerce. Ushodao se kroz vodu pokraj kolakako bi se orijentirao, a onda je duboko udahnuo, skočio i zaronio.Posljednje što sam od njega vidjela bio je napuhani stražnji diocrvenih flanelskih gaća. Kad god bi mokra glava sa slijepljenomkosom izronila na površinu da udahne zrak, mlinar bi se nagnuo krozprozor, viknuo s ohrabrenjem i rekao mu smjer.Uz obalu jezerca rasla je gusta vodena trava. Tražila sam svojim

štapom za kopanje sljezov korijen i malu gomoljastu končaru s finimlistovima. Napola sam napunila košaru kad sam začula pristojno na-kašljavanje iza leđa.Bila je to jedna doista stara žena, ili je barem tako izgledala.

Oslanjala se o glogov štap, a na sebi je imala odjeću koju mora da je

nosila već dvadeset godina, pa je sada bila daleko prevelika zanjezino smežurano tijelo.“Dobro vam jutro”, rekla je kimajući glavom poput kalema za konac.

Glavu joj je prekrivao uškrobljeni bijeli rubac, skrivajući većinu kose,ali nekoliko joj je sijedih čuperaka provirivalo uz obraze koji sunalikovali na osušene jabuke.“Dobro jutro”, odvratila sam i počela se uspravljati, ali ona mi je

prišla i s iznenađujućom elegancijom sjela do mene. Ponadala samse da će moći opet ustati.“Ja sam...” počela sam, ali starica me smjesta prekinula.“Dakako, vi ste nova gospođa. Ja sam gospođa MacNab - ali

budući da su i sve moje snahe također gospođe MacNab, menezovu baka MacNab.” Ispružila je mršavu ruku, povukla moju košarusebi i zavirila u nju.“Sljezov korijen - on je dobar protiv kašlja. Ali nemojte upotrijebiti

ovu biljku, curo.” Dodirnula je mali smećkasti gomolj. “Izgleda kaokorijen ljiljana, ali nije.”“A što je to?” upitala sam.“Gujin jezik. Ako ga pojedete, curo, valjat ćete se po sobi koliko ste

dugi i široki.” Izvukla je gomolj iz košare i bacila ga u jezerce spljuskom, a onda je podigla košaru u krilo i stručno prekopala popreostalom bilju. Gledala sam je s mješavinom zabavljenosti irazdraženosti. Kad je napokon bila zadovoljna, vratila mi je košaru.“Pa, za jednu Saskinju, niste baš glupi”, primijetila je. “Barem znate

razliku između betonike i bijele lobode.” Bacila je pogled premapovršini jezerca, na kojoj se nakratko pojavila Jamiejeva glava,glatka poput tuljanove, a onda opet zaronila pod mlin. “Vidim da vasnjegovo gospodstvo nije uzelo za ženu samo zbog zgodna lica.”“Hvala”, odgovorila sam, odlučivši da to shvatim kao kompliment.

Staričine oči, oštre poput igala, zapiljile su mi se u trbuh.“Još niste u drugom stanju?” upitala je. “Pomoći će vam listovi

maline. Namočite pregršt tih listova sa šipkom i popijte to dok jemjesec u rastu, između četvrti i punog mjeseca. A onda, kad mjesecbude u opadanju, između punog mjeseca i polumjeseca, uzmitemalo žutikovine da pročistite utrobu.”“Oh”, rekla sam. “Pa...”

“Htjela sam njegovo gospodstvo zamoliti za malu uslugu”, nastavilaje stara gospođa. “Ali vidim da je on trenutačno zauzet, pa ću rećivama.”“U redu”, složila sam se slabašnim glasom, ionako ne znajući kako

da je zaustavim.“Riječ je o mom unuku”, rekla je i zabuljila se u mene sitnim očima,

malenim i sjajnim poput pikula. “Naime, o mom unuku Rabbieju;ukupno ih imam šesnaest, a trojica se zovu Robert, ali jedan je Bob,drugi Rob, a najmlađega zovemo Rabbie.”“Čestitam”, uljudno sam odvratila.“Htjela bih da ga njegovo gospodstvo uzme za stajskog momka”,

nastavila je.“Pa, ne mogu reći...”“Riječ je o njegovu ocu, znate”, rekla je i povjerljivo se nagnula

naprijed. “Ne mislim tvrditi da ima išta loše u tome da čovjek budemalo strog; često kažem da čovjek pokvari dijete ako ne upotrebljavaštap, a sam Bog zna da dječake treba tući, inače ih ne bi napraviotako vragolastima. Ali kad stvar dođe do toga da se dječaka baca naognjište i da na licu ima modrice velike poput moje šake, a samozato što je uzeo komad hljeba od ječma s pladnja, onda...”“Mislite reći da otac tuče Rabbieja”, prekinula sam je.Zadovoljna mojom oštroumnošću, stara gospođa kimnula je

glavom. “Nego što! Nisam li to i rekla?” Podigla je ruku. “E sad, ja seu normalnim okolnostima ne bih miješala. To je njegov sin, pa nekaga odgaja kako smatra da je najbolje... ali Rabbie je moj miljenik. Inije on kriv što mu je otac pijandura, koliko god da je sramota što tomora reći njegova vlastita majka.”Opominjući, ispružila je prst poput štapa. “Ne mislim tvrditi da i

Ronaldov otac s vremena na vrijeme nije popio malo previše. Ali onnikad nije podigao ruku na mene ili djecu - barem ne nakon što je tojedanput učinio”, zamišljeno je dodala. Iznenada mi je namignula, asitni su joj obrazi postali okrugli i čvrsti poput ljetnih jabuka, pa sammogla zamisliti kakva je živahna i privlačna djevojka nekoć moralabiti.“Jedanput me udario”, povjerila mi se, “a ja sam zgrabila tavu s

vatre i odalamila ga po glavi.” Zaljuljala se naprijed-natrag smijući se.“Već sam pomislila da sam ga sigurno ubila, pa sam počela

zapomagati i spustila glavu u krilo pitajući se što sada da radim,udovica koja mora prehraniti dva djeteta? Ali došao je k sebi”, reklaje praktično, “i nikad više nije podigao ruku ni na mene ni na djecu.Rodila sam ih trinaestero, znate”, ponosno je dodala. “I odgojiladesetero.”“Čestitam”, rekla sam, a to sam ozbiljno mislila.“Lišće maline”, rekla je i povjerljivo mi položila ruku na koljeno.

“Poslušajte me, lišće maline sigurno će vam pomoći. A ako nepomogne, dođite me vidjeti, pa ću vam pripremiti piće od pupavice isjemenja bu-ćice s razmućenim sirovim jajetom. To će povući sjemevašeg muškarca ravno u maternicu, znate, pa ćete do Uskrsa bitidebeli kao bundeva.” Nakašljala sam se i malo se zarumenjela ulicu. “Mmmphm. A vi želite da Jamie... hoću reći, njegovogospodstvo... da uzme vašeg unuka u svoju kuću kao stajskogmomka, kako biste dječaka maknuli od oca?““Da, upravo tako. E sad, mali je Rabbie marljiv radnik, pa njegovo

gospodstvo neće biti...”Usred živahna razgovora, lice stare gospođe odjednom se

zamrznulo. Okrenula sam se i pogledala preko ramena, a onda samse i sama zamrznula. Crveni kaputi! Šestorica draguna na konjimapolako su se spuštali s brijega prema mlinu.Sa zavidnom pribranošću, gospođa MacNab ustala je i sjela na

Jamiejevu odbačenu odjeću, uspjevši svojom raširenom suknjomprekriti svaki komad.Uto se na jezercu začuo pljusak i eksplozivan udisaj kad je Jamie

ponovo izronio na površinu. Nisam se usudila doviknuti ni pokrenutise, bojeći se da ću time usmjeriti pažnju draguna na jezerce, aliiznenadna mrtvačka tišina iza mojih leđa rekla mi je da ih je Jamiespazio. Tišinu je prekinula samo jedna riječ s površine vode,izrečena tihim ali iskrenim glasom.“Merde”14, rekao je.Stara gospođa i ja ostale smo nepomično sjediti, kamenih lica,

gledajući vojnike kako silaze s brijega. U posljednjem trenutku, kadsu već skretali zadnjom okukom na stazi do mlina, starica mi se hitrookrenula i stavila ispruženi prst na usahle usne kako bi mi dala doznanja da ne smijem govoriti jer će vojnici inače shvatiti da sam

Engleskinja. Nisam imala vremena ni da kimnem glavom a blatna suse kopita već zaustavila nekoliko koraka od nas.“Dobro jutro, moje dame”, obratio nam se vođa skupine. Imao je čin

kaplara, ali sam s olakšanjem uočila da to nije kaplar Hawkins. Hitrosam pogledala sve vojnike i shvatila da ni jednog od njih nisamvidjela u Fort Williamu, pa sam za nijansu olabavila stisak na ručkikošarice.“Spazili smo mlin s vrha brijega”, rekao nam je dragun, “pa smo

pomislili da bismo mogli kupiti vreću brašna?” Neodređeno senaklonio, nesiguran kojoj od nas da se obrati.Gospođa MacNab odgovorila mu je ledenim ali pristojnim glasom.“Dobro jutro”, rekla je i kimnula glavom. “Ako ste došli po brašno,

bojim se da vas moram razočarati. Mlinsko kolo ne radi. Možda kadidući put budete prolazili ovim putem.”“Da? A što nije u redu?” Kaplar, nizak i mlad čovjek svježeg tena,

izgledao je zainteresirano. Otišao je do ruba jezera da pogleda kolo.Mlinar, koji je provirio kroz prozor da obavijesti Jamieja otrenutačnom stanju kamenog kola, ugledao ga je i hitro uvukao glavunatrag, izvan pogleda.Kaplar je pozvao jednog od svojih ljudi, a onda se popeo na kosinu

i nešto pokazao rukom vojniku, koji se poslušno sagnuo da bi mukaplar mogao stati na ramena. Zatim je kaplar podigao ruke i uspiodohvatiti rub krova objema rukama, pa se uzverao na slamnati krov.Kad se uspravio, jedva je mogao dosegnuti rub velikog kola. Uhvatioga je objema rukama i zanjihao, a onda se sagnuo i kroz prozordoviknuo mlinaru neka pokuša okrenuti kolo rukom.Morala sam se naprezati da ne pogledam dno kanala. Nisam

dovoljno znala o funkcioniranju mlinskih kola da bih mogla bitisigurna, ali bojala sam se da bi, ako kolo iznenada popusti, moglosamljeti sve što se nađe u blizini njegovih podvodnih dijelova. Očito,moj strah nije bio besmislen, jer se gospođa MacNab oštro obratilajednom od vojnika koji su stajali pokraj nas.“Trebali biste pozvati svog pretpostavljenog dolje, momče. Na ovaj

način neće pomoći ni mlinu ni sebi. Ne biste se smjeli petljati u stvarikoje ne razumijete.”“Oh, nemate razloga za brigu, gospođo”, nehajno je odvratio vojnik.

“Otac kaplara Silversa vlasnik je mlina u Hampshireu. Ono što kaplar

ne zna o mlinovima stalo bi u moju cipelu.”Gospođa MacNab i ja uznemireno smo se pogledale. Nakon što se

još nekoliko puta uspentrao gore-dolje i probno zaljuljati kolo, kaplarje sišao s krova i prišao mjestu gdje smo mi sjedile. Vidljivo oznojen,obrisao je zarumenjeno lice velikom, prljavom maramicom prije nošto nam se obratio.“Odozgo ne mogu pokrenuti kolo, a čini se da ona budala od

mlinara ne razumije ni riječi engleskog.” Bacio je kratak pogled načvrsti štap gospođe MacNab, a onda se okrenuo meni. “Možda bimlada dama mogla otići u mlin i prevoditi što mu govorim?”Gospođa MacNab zaštitnički je ispružila ruku i uhvatila me za

rukav.“Morat ćete oprostiti mojoj snahi, gospodine”, rekla je. “Ona je malo

udarena u glavu, otkako joj se posljednje dijete rodilo mrtvo. Jadnacura već više od godinu dana nije progovorila ni jednu jedinu riječ. Aja je ne smijem ostaviti samu ni minute, jer će se od žalosti baciti uvodu.”Dala sam sve od sebe da izgledam maloumno, što u mom

sadašnjem stanju nije iziskivalo veliki napor.Kaplar je izgledao zbunjeno. “Oh”, rekao je. “Pa...” Odšetao je do

ruba jezerca i namršteno se zagledao u vodu, baš kao i Jamie prijesat vremena, a očito iz istog razloga.“Nema tu pomoći, Collins”, rekao je starom vojniku. “Morat ću

zaroniti da vidim što drži kolo.” Zatim je svukao skrletni kaput i staootkopčavati manšete na košulji, a ja i gospođa MacNab užasnutosmo se pogledale. Ispod mlina možda postoji dovoljno zraka dačovjek preživi, ali sigurno ne i dovoljno mjesta da se uspješnosakrije.Već sam počela razmišljati, s ne baš mnogo optimizma, o

mogućnosti da uvjerljivo odglumim epileptički napadaj, kad je velikokolo iznenada zaškripalo iznad nas. S groznom bukom, veliki je luknaglo načinio polovicu okreta i načas zastao, a onda se počeoravnomjerno okretati, veselo izlijevajući svojim lopaticama jarkepotočiće vode u kanal.Kaplar se prestao svlačiti i zadivljeno pogledao luk kola.“Pogledaj ovo, Collins! Pitam se zašto se kolo zaglavilo?”

Kao odgovor na njegovo pitanje, u tom se času pojavilo nešto navrhu kola, viseći s jedne od lopatica, a s mokrih crvenih naborakapala je voda. Kad je lopatica opet pogodila struju i zapjenušalavodu u kanalu, predmet se oslobodio i na površinu jezercaveličanstveno su izronile gaće Jamiejeva oca.Postariji vojnik izvukao ih je štapom i oprezno pokazao svom

zapovjedniku, koji ih je s priličnim gađenjem uzeo s vrha štapa.“Hm”, rekao je i kritičkim okom odmjerio odjevni predmet. “Pitam se

odakle je ovo došlo? Mora da je zapelo za osovinu. Čudno da takvasitnica može izazvati tako velike probleme, zar ne, Collins?”“Da, gospodine”, odgovorio je vojnik pristojnim glasom, premda je

bilo očito da ga funkcioniranje škotskog mlina ne zanima previše.Nakon što je jedanput ili dvaput okrenuo komad tkanine, kaplar je

slegnuo ramenima i obrisao njime prašinu s ruku.“Pristojan komad flanela”, rekao je, cijedeći natopljenu tkaninu.

“Dobro će nam doći za laštenje konjske opreme. Kao kakav suvenir,ha, Collins?” Zatim se uljudno naklonio gospođi MacNab i meni ikrenuo prema svom konju.Tek što su draguni prešli vrh brijega i nestali s vidika, prskanje na

površini jezerca označilo je izranjanje lokalnog vodenog duha.Bio je blijed kao smrt, s plavičastom nijansom, poput mramora iz

Cararre, a zubi su mu tako cvokotali da sam jedva razumjela prveriječi koje je izgovorio, a koje su ionako bile na gelskom.Gospođa MacNab razumjela ih je bez problema i zinula od čuda. Ali

brzo je zatvorila usta i duboko se naklonila gospodaru. Kad ju jeugledao, zastao je u napredovanju na obalu, dok mu se voda jošuvijek blago mreškala oko bokova. Duboko je udahnuo, stisnuo zubeda zaustavi cvokotanje i skinuo vlat vodene trave s ramena.“Gospođo MacNab”, rekao je i naklonio se postarijoj zakupnici.“Gospodine”, odvratila je gospođa MacNab i još jedanput se

naklonila. “Lijep dan, zar ne?”“Ma-malo prohladan”, odvratio je Jamie i kratko me pogledao, a ja

sam bespomoćno slegnula ramenima.“Drago nam je što ste se vratili kući, gospodine. Ja i moji momci

nadamo se da ćete se uskoro vratiti za stalno.”“I ja se nadam, gospođo MacNab”, uljudno je odvratio Jamie i

dobacio mi bijesan pogled. Ja sam se blijedo osmjehnula.

Ne obazirući se na tu međuigru, stara je gospođa sklopila koščateruke u krilu i dostojanstveno opet sjela.“Željela bih vaše gospodstvo zamoliti za malu uslugu”, počela je, “u

vezi s...”“Bako MacNab”, prekinuo ju je Jamie i prijeteći napravio pola

koraka u vodi, “učinit ću sve što želite. Pod uvjetom da mi dodatekošulju prije no što mi neki dijelovi otpadnu od hladnoće.”

29.Još iskrenosti

Navečer, nakon što bi stol bio raspremljen poslije večere, običnobismo ostali sjediti u dnevnoj sobi s Ianom i Jenny, druželjubivorazgovarajući o raznim stvarima ili slušajući Jennyne priče.Ali večeras je došao red na mene, pa sam držala Jenny i Iana u

napetosti pripovijedajući im o gospođi MacNab i crvenim kaputima.“Sam Bog zna da dječake treba tući, inače ih ne bi napravio tako

vragolastima.” Moje oponašanje bake MacNab izazvalo jeurnebesan smijeh.“Bože, to je istina”, rekla je Jenny kroza smijeh, brišući suze s očiju.

“A ona to dobro zna. Koliko ona ima sinova, Ian, osam?”Ian je kimnuo glavom. “Da, barem toliko. Ne mogu se ni sjetiti kako

se svi zovu. Kad smo Jamie i ja bili mlađi, uvijek nam se činilo da ihima barem nekoliko u blizini da odemo s njima u lov, ribolov ili naplivanje.”“Vi ste zajedno odrasli?” upitala sam ih, a Jamie i Ian urotnički su

se zacerekali.“O, da, mi se dobro poznajemo”, odgovorio je Jamie i nasmijao se.

“Ianov otac bio je upravitelj Lallybrocha, kao što je Ian sada. U svojojlakomislenoj mladosti, često sam stajao rame uz rame s gospodinomMurrayjem, objašnjavajući svome ili njegovu ocu da izgled vara, ili,ako to ne bi urodilo plodom, zašto okolnosti mijenjaju stvari.”“A, ako to ne bi urodilo plodom”, dodao je Ian, “često sam se

naginjao preko ograde uz gospodina Frasera, slušajući njegovejauke i čekajući da dođe red na mene.”“Nije istina!” ogorčeno je odvratio Jamie. “Ja nikad nisam jaukao.”“Nazovi to kako hoćeš, Jamie”, rekao je njegov prijatelj, “ali bilo je

jako glasno.”“Obojicu vas se moglo čuti miljama daleko”, ubacila se Jenny, “I to

ne samo jauke. Kad bi se Jamie stao prepirati, moglo ga se čuti svedo ograde.”“Da, ti si trebao postati odvjetnik, Jamie. Ali ne znam zašto sam

uvijek prepuštao tebi da govoriš”, dodao je Ian, vrteći glavom. “Ti bi

nas uvijek uvalio u još goru nevolju od one u kojoj smo na početkubili.”Jamie se opet nasmijao. “Misliš na broch?”“Da.” Ian se okrenuo meni i pokazao na zapad, gdje se prastari

kameni toranj dizao na brijegu iza kuće.“To je bila jedna od Jamiejevih boljih prepirki”, rekao je kolutajući

očima. “Rekao je Brianu da je upotreba sile u cilju nametanja vlastitagledišta neciviliziran postupak. Tjelesno kažnjavanje barbarski je čin,rekao je, a i staromodan. Tući nekoga samo zato što je počinio djelos čijim se im... implikacijama - da, to je riječ koju je upotrijebio - sčijim se implikacijama ne slažeš, nije konstruktivan načinkažnjavanja...”Sad smo se već svi smijali.“Je li Brian sve to slušao?” upitala sam.“O, da”, potvrdio je Ian. “Ja sam samo stajao pokraj Jamieja,

kimajući glavom kad god bi on zastao da uzme dah. A kad mu jenapokon ponestalo riječi, njegov se otac samo malo nakašljao irekao: ‘Shvaćam’. Zatim se okrenuo i načas zagledao kroz prozor,njišući remen i kimajući glavom kao da razmišlja. A nas smo dvojicastajali rame uz rame, kako se Jamie izrazio, i znojili se. Naposljetkuse Brian okrenuo i rekao nam da ga slijedimo do staja.”“Zatim je svakom od nas dao metlu, četku i kantu, i pokazao nam

prema brochu”, nastavio je Jamie. “Rekao je da sam ga uvjerio usvoje gledište, pa nas je odlučio kazniti na ‘konstruktivniji’ način.”Ian je polako zakolutao očima, podižući pogled kao da slijedi grubo

kamenje brocha.“Taj je toranj dvadeset metara visok”, rekao mi je, “a ima promjer

deset metara i tri kata.” Duboko je uzdahnuo. “Pomeli smo ga odvrha do dna”, nastavio je, “i oribali od dna do vrha. Trebalo nam jepet dana, a još i dan-danas mogu osjetiti okus istrunule zobeneslame kad se nakašljem.”“A trećeg si me dana pokušao ubiti”, dodao je Jamie, “zato što sam

nas uvalio u to.” Oprezno je dodirnuo glavu. “Imao sam gadnuposjekotinu na uhu, na mjestu kamo si me pogodio metlom.”“Oh, pa”, veselo je rekao Ian, “ti si mi tada po drugi put slomio nos,

pa smo bili kvit.”

“Možeš biti siguran da ni jedan Murray ništa ne zaboravlja”, odvratioje Jamie vrteći glavom.“Da vidimo”, rekla sam brojeći prstima. “Prema tebi, Fraseri su

tvrdoglavi, Campbelli podmukli, MacKenzieji su šarmantni ali podli, aGrahami glupi. A koje je razlikovno obilježje Murrayja?”“Možeš računati na njih u borbi”, odgovorili su Jamie i Ian kao jedan

i prasnuli u smijeh.“A to je istina”, dodao je Jamie kad se prestao smijati. “Čovjek se

samo može nadati da su na njegovoj strani.” A onda su obojica opetprasnuli u smijeh.Jenny je s neodobravanjem zavrtjela glavom prema mužu i bratu.“A još nismo ni kušali vino”, prokomentirala je, a onda odložila

tkaninu koju je šivala i s mukom ustala. “Hodi sa mnom, Claire;pogledat ćemo je li gospođa Crooke ispekla kolačiće da ih jedemouz porto.”Kad sam se četvrt sata poslije vraćala hodnikom s pladnjem

kolačića i portom, začula sam Ianov glas: “Dakle, ti nemaš ništaprotiv, Jamie?”“Protiv čega?”“Protiv toga što smo se vjenčali bez tvog dopuštenja - ja i Jenny,

hoću reći.”Jenny, koja je hodala ispred mene, iznenada je zastala pred

vratima dnevne sobe.Začulo se kratko frktanje s male sofe na kojoj je Jamie ležao,

ispruživši noge na jastučić. “Budući da vam nisam rekao gdje sam, avi niste znali kad ću se vratiti - i hoću li se uopće vratiti - jedva da vasmogu kriviti što niste čekali.”Mogla sam vidjeti Iana iz profila kako se naginje nad košaru s

cjepanicama.“Pa, nisam mislio da je to u redu, pogotovo zato što sam ja

invalid...”Začulo se još glasnije frktanje.“Jenny nije mogla odabrati boljeg muža, pa taman da si izgubio

obje noge i obje ruke”, hrapavim je glasom odvratio Jamie, a Ianovoblijedo lice malo se zarumenjelo od nelagode. Jamie se nakašljao :podigao noge s jastučića, naginjući se da pokupi trijesku za potpalukoja je ispala iz košare.

“Kako to da si se uopće pristao oženiti, s obzirom na svoje dvojbe?'upitao je, a jedna mu je strana usta zatitrala.“Bože dragi, čovječe”, prosvjedovao je Ian, “misliš li da sam imao

ikakvog izbora? Protiv jednog Frasera?” Zavrtio je glavom inasmiješio se prijatelju.“Jednog mi je dana prišla u polju, dok sam popravljao kola kojima je

kotač otpao s osovine. Ispuzao sam van, sav prekriven blatom, iugledao je kako stoji pokraj kola; izgledala je kao grm pun leptira.Odmjerila me od glave do pete—” zastao je i počešao se po glavi.“Pa, ne znam točno što je rekla, ali završila je s poljupcem, bezobzira na blato, i rekla mi: ‘Dobro onda, vjenčat ćemo se naMartinje.’” Raširio je ruke s komičnom rezignacijom. “Još uvijek samjoj objašnjavao zašto to ne možemo učiniti, a već sam stajao predsvećenikom i govorio: ‘Uzimam tebe, Jenny’... i davao još mnogodrugih nevjerojatnih zavjeta.”Jamie se zavalio na sofu i nasmijao.“Da, taj mi je osjećaj poznat”, rekao je. “Od toga se čovjeku zavrti u

glavi, zar ne?”Ian se nasmiješio, zaboravivši nelagodu. “Istina. A taj me osjećaj

još uvijek obuzme, znaš, kad iznenada ugledam Jenny kako stoji nabrijegu, obasjana suncem, ili kad drži malog Jamieja, nesvjesna daje gledam. Ugledam je i pomislim: ‘Bože moj, čovječe, nemoguće jeda je ona tvoja, ne doista.’” Zavrtio je glavom, a smeđa mu se kosazatresla na čelu. “A onda se ona okrene i nasmiješi mi se...” Podigaoje pogled i pogledao šogora, smješkajući se.“Ali ti to i sam znaš. Mogu vidjeti da je isto s tobom i Claire. Ona

je... nešto posebno, zar ne?”Jamie je kimnuo. Osmijeh mu nije nestao s lica, ali nekako se

promijenio.“Da”, tiho je odgovorio. “Da, ona je nešto posebno.”Uz porto i kekse, Jamie i Ian još su se malo prisjećali zajedničkog

dječaštva i svojih očeva. Ianov otac, William, umro je tek proljetos,ostavljajući Iana da sam vodi imanje.“Sjećaš se kad nas je tvoj otac zatekao kod potoka i natjerao nas

da odemo s njim do kovača da vidimo kako se popravlja kotač nakolima?”“Da. I nije mogao shvatiti zašto se stalno meškoljimo i vrpoljimo...”

“I stalno te zapitkivao trebaš li ići na zahod...”Obojica su se tako jako smijali da nisu mogli završiti priču, pa sam

pogledala Jenny.“Žapci”, kratko je objasnila. “Njih dvojica imali su svaki po pet-šest

žabaca u košulji.”“Oh, Bože!” rekao je Ian. “Kad ti je jedan dopuzao do vrata i skočio

ti iz košulje na peć, pomislio sam da ću umrijeti.”“Ne mogu shvatiti zašto mi otac u nekoliko navrata nije slomio vrat”,

odvratio je Jamie vrteći glavom. “Pravo je čudo što sam uopćeodrastao.”Ian je zamišljeno pogledao svog potomka, zaokupljena marljivim

slaganjem drvenih kockica pokraj ognjišta. “Ne znam baš kako ćemeni to poći za rukom, kad dođe vrijeme da moram istući sina. Onje... pa, on je tako malen.” Bespomoćno je pokazao upornu sitnufiguru, s nježnim vratom sagnutim nad svoju zadaću.Jamie je cinično pogledao svog imenjaka. “Daj mu malo vremena i

postat će isti takav vragolan kakvi smo bili ti i ja. Na kraju krajeva,pretpostavljam da sam čak i ja u jednom trenutku izgledao sitno inedužno.”“I jesi”, neočekivano je odvratila Jenny, donoseći kositrenu čašu

jabukovače svom mužu. Potapšala je brata po glavi. “Ti si bio vrloslatka beba, Jamie. Sjećam se kako sam stajala nad tvojomkolijevkom. Tada nisi mogao imati više od dvije godine i spavao si spalcem u ustima. Svi smo se složili da nikad nismo vidjeli zgodnijegmomčića. Imao si debele okrugle obraze i dražesne crvene kovrče.”Zgodni se momak malo zacrvenio u licu i iskapio jabukovaču jednim

gutljajem, izbjegavajući moj pogled.“Doduše, to nije dugo potrajalo”, dodala je Jenny i zlobno se

osmjehnula bratu. “Koliko ti je godina bilo kad si prvi put dobiobatine, Jamie? Sedam?”“Ne, osam”, odgovorio je Jamie bacajući još jednu veliku cjepanicu

na hrpu drva koja su tinjala. “Kriste, kako je to boljelo. Dvanaest jakihudaraca po guzici, a nije nimalo popustio od početka do kraja. Nikadnije popuštao.” Spustio se na pete i protrljao nos šakom. Obrazi sumu se zažarili, a oči zasjale od napora.“Kad je završio, otac je sjeo na jedan kamen i pričekao da se malo

priberem. A kad sam se prestao derati i smirio se do neke vrste

vlažnog šmrcanja, pozvao me k sebi. Sad kad mislim o tome, moguse sjetiti njegovih točnih riječi. Možda to možeš upotrijebiti namladom Jamieju, Ian, kad dođe vrijeme.” Jamie je sklopio očiprisjećajući se.“Stavio me među koljena, natjerao da ga pogledam u oči i rekao mi:

‘Ovo je prvi put, Jamie. Prije no što odrasteš, morat ću to ponoviti,možda i stotinu puta.’ Zatim se kratko nasmijao i dodao: ‘Mene jemoj otac istukao barem toliko puta, a ti si isto toliko tvrdoglav isvojeglav kao što sam ja bio.’‘Povremeno ću vjerojatno uživati u tome da ti isprašim tur’, rekao je,

‘zavisno od toga što si učinio da zaslužiš batine. Ali najčešće neću. Aipak ću to učiniti. I zato, zapamti, momče, ako ti glava smisli kakvunepodopštinu, to će platiti stražnjica.’ Zatim me zagrlio i rekao:‘Hrabar si ti dečko, Jamie. Idi sad u kuću da te majka utješi.’ Zaustiosam da mu odgovorim, ali on je hitro dodao: ‘Ne, ja znam da tebi netreba utjeha, ali treba njoj. Hajde sada.’ I tako sam otišao kući, amajka mi je dala krišku kruha s džemom.”Uto se Jenny iznenada nasmijala. “Upravo sam se sjetila”, rekla je.

“Tata je često pričao tu priču o tebi, Jamie, o tome kako ti je isprašiotur i što ti je rekao. A kad te poslije poslao kući, rekao je da si došaona pola puta do kuće, a onda si se odjednom zaustavio i pričekaoga.”“Kad je došao do tebe, pogledao si ga odozdo i rekao mu: ‘Htio bih

te nešto pitati, oče - jesi li ovoga puta uživao?’ A kad je odgovorio danije, kimnuo si glavom i rekao. ‘Dobro. Ni meni se baš nije svidjelo.’”Svi smo se nasmijali, a Jenny je pogledala brata i zavrtjela glavom:

“Tata je volio pripovijedati tu priču. Uvijek je tvrdio da ćeš ga ti jednogdana poslati u grob, Jamie.”Veselje je nestalo s Jamiejeva lica. Spustio je pogled na krupne

šake koje su mu počivale na koljenima.“Da”, tiho je odvratio. “Pa, na kraju sam to i učinio, zar ne?”Jenny i Ian uznemireno su se pogledali, a ja sam spustila pogled,

ne znajući što da kažem. Načas se nije čulo ništa osim pucketanjavatre.A onda je Jenny kratko pogledala Iana, odložila čašu i dodirnula

bratovo koljeno.“Jamie”, rekla je. “To nije tvoja krivica.”

Podigao je pogled i nasmiješio joj se, pomalo turobno.“Nije? A čija je onda?”Duboko je uzdahnula i odgovorila: “Moja.”“Što?” Zapanjeno se zabuljio u nju, ne shvaćajući.Jenny je nato problijedjela, malo više nego obično, ali ostala je

smirena.“To je najviše moja krivica. Ono... ono što se tebi dogodilo, Jamie. I

ocu.”Uhvatio joj je ruku i nježno je protrljao.“Ne govori gluposti, curo”, rekao je. “Učinila si ono što si morala jer

si me pokušala spasiti. Imaš pravo, da nisi pošla s Randallom, on bime tada vjerojatno ubio.”Jenny je zabrinuto namrštila obrve i zagledala se u bratu u lice.“Ne, ne žalim što sam odvela Randalla u kuću - pa čak i da je... no,

ne žalim. Ali nije stvar u tome.” Ponovo je duboko udahnula da skupihrabrost.“Kad smo ušli u kuću, odvela sam ga u svoju sobu na katu. Nisam...

nisam baš znala što da očekujem... nikad prije toga nisam... bila smuškarcem. Ali on je izgledao vrlo nervozno, sav se zajapurio kaoda ni sam nije siguran što da učini, što mi se učinilo čudnim. Gurnuome na krevet, a onda je samo stajao, trljajući se. Isprva sampomislila da sam ga doista ozlijedila koljenom, iako sam znala da gazapravo nisam prejako udarila.” Malo se zarumenjela i postrancepogledala Iana, a onda je žurno opet spustila pogled na krilo.“Sada znam da se pokušavao - pripremiti. Nisam mu htjela dati do

znanja da sam uplašena, pa sam se uspravila na krevetu i zabuljilase u njega. Izgleda da ga je to razljutilo, pa mi je naredio da seokrenem. Ali nisam ga htjela poslušati i nastavila sam buljiti u njega.”Lice joj je poprimilo boju jedne od ruža pred kućnim vratima. “On

se... otkopčao... a ja sam mu se... pa, nasmijala sam mu se.”“Što?” s nevjericom je rekao Jamie.“Nasmijala sam se. Hoću reći...” Pogledala je brata u oči s

izvjesnom dozom prkosa. “Ja dobro znam kako su muškarci građeni.Često sam te vidjela golog, a i Willieja i Iana. Ali on...” Na usnama jojse pojavio sitan osmijeh, unatoč očitim pokušajima da ga suzbije.“Izgledao je tako smiješno, sav crven u licu, trljajući se takogrozničavo, a ipak samo napola..

Ian je glasno dahnuo, a ona se ugrizla za usnu, ali je hrabronastavila.“Nije mu se svidjelo kad sam se nasmijala, i to sam mogla vidjeti,

pa sam se još malo nasmijala. Tada se bacio na mene i napola mistrgnuo haljinu. Ošamarila sam ga, a on me udario u bradu, dovoljnojako da ugledam sve zvijezde. Zatim je malo zastenjao, kao da mu jeto pružilo zadovoljstvo, i počeo se penjati na krevet k meni. Ostalomi je taman toliko prisebnosti da se ponovo nasmijem. S mukomsam se podigla na koljena i počela ga... počela ga izazivati. Reklasam mu kako znam da nije pravi muškarac i da ne može sa ženom...Ja...”Zatim je još jače spustila glavu, pa su joj tamni uvojci pali na

zažarene obraze. Nastavila je vrlo tihim glasom, gotovo šaptom.“Ja... raširila sam komade haljine i... izazovno mu pokazala dojke.

Rekla sam mu da znam da me se boji, zato što nije sposobandotaknuti ženu, nego se samo igrati sa životinjama i mladimmomcima...”“Jenny”, rekao je Jamie, bespomoćno vrteći glavom.Podigla je glavu da ga pogleda. “Pa, to sam mu rekla”, rekla je.

“Samo sam se toga mogla sjetiti. Vidjela sam da je izvan sebe, alitakođer mi je bilo očito da... da ne može. Zabuljila sam mu se uhlače i opet se nasmijala. A on mi je stisnuo grlo i počeo me daviti,pa sam udarila glavom o rub kreveta, a... a kad sam se probudila,njega više nije bilo, a ni tebe.”Kad je uhvatila Jamieja za ruke, njezine ljupke plave oči bile su

pune suza.“Jamie, možeš li mi oprostiti? Znam, da ga ja nisam razbjesnila, on

se ne bi ponio prema tebi onako kako se ponio, a onda otac...”“Oh, Jenny, draga, mo cridh, nemoj!” Kleknuo je pokraj nje i spustio

joj glavu na svoje rame. S njezine druge strane, Ian kao da sepretvorio u kamen.Jamie ju je nježno ljuljao dok je jecala. “Smiri se, golubice mala.

Ispravno si postupila, Jenny. Nisi ti kriva, a možda nisam ni ja.”Pomilovao ju je po leđima.“Slušaj me, mo cridh. On je došao ovamo da izazove nevolje, po

naređenjima. Isto bi se dogodilo i da je ovdje zatekao nekog drugog,ili da smo ti i ja drugačije postupili. Namjeravao je prouzročiti

neprilike, nahuškati ljude u pokrajini protiv Engleza, kako bi ostvariovlastite ciljeve - i ciljeve čovjeka koji ga je unajmio.”Jenny je prestala plakati. Uspravila se i začuđeno ga pogledala.“Nahuškati ljude protiv Engleza? Ali zašto?”Jamie je nestrpljivo odmahnuo rukom. “Da pronađe one koji bi stali

na stranu princa Charlesa, kad bi opet došlo do ustanka. Ali ja još neznam na čijoj je strani Randallov poslodavac - želi li on samo držatina oku one koji bi slijedili princa i možda im oteti vlasništvo, ili moždaon - Randallov poslodavac - i sam namjerava poći s princem, pa želida škotsko gorje bude nahuškano i spremno kad za to dođe vrijeme.Ne znam, ali to sada nije ni važno.” Maknuo je pramen kose sasestrina čela.“Važno je samo to da ti nisi ozlijeđena i da sam ja kod kuće. A

uskoro ću se vratiti za stalno, mo cridh, to ti obećavam.”Primakla je njegovu ruku usnama i poljubila je, a lice joj je zasjalo.

Zatim je izvukla rupčić iz džepa i obrisala nos. A onda je pogledalaIana, koji je još uvijek bio ukipljen do nje, s povrijeđenim i bijesnimizrazom u očima.Nježno mu je dodirnula rame.“Misliš da sam ti to trebala reći?”Ian ju je nastavio gledati ne pomaknuvši se. “Da”, tiho je odgovorio.

“Mislim da si mi trebala reći.”Odložila je rupčić u krilo i uhvatila ga objema rukama.“Ian, čovječe, nisam ti to rekla zato što nisam željela i tebe izgubiti.

Brat mi je otišao, a i otac. Nisam željela izgubiti i čovjeka svog srca.Jer ti si mi draži i od doma i obitelji, ljubavi moja.” Pogledala jeJamieja s iskrivljenim smiješkom. “A to nije malo.”Molećivo je pogledala Iana u oči. Mogla sam vidjeti kako mu se

ljubav i povrijeđeni ponos bore za prevlast na licu. Jamie je ustao idodirnuo mi rame, pa smo tiho izašli iz sobe, ostavljajući ih samepokraj umiruće vatre.Bila je vedra noć i kroz visoke dvokrilne prozore ulazila je jaka

mjesečina. Ja nisam mogla zaspati, a pomislila sam da svjetlost držii Jamieja budnim; premda je ležao posve mirno, po disanju samznala da ne spava. Okrenuo se na leđa i tiho se zahihotao.“Čemu se smiješ?” tiho sam ga upitala.

Okrenuo je glavu prema meni. “Oh, jesam li te probudio, Saskinjo?Oprosti! Samo sam se prisjećao nekih stvari.”“Nisam spavala.” Pomaknula sam se prema njemu. Krevet je očito

bio napravljen za dane kad je cijela obitelj spavala na jednojdivovskoj perini, koja mora da je sadržavala perje stotina gusaka, paje premještanje preko njezinih nabora nalikovalo na prelazak Alpabez kompasa. “Čega si se prisjećao?” upitala sam kad sam napokonuspjela prijeći na njegovu stranu.“Oh, uglavnom svog oca. Stvari koje mi je rekao.”Gurnuo je ruke pod glavu i zamišljeno se zabuljio u debele grede

na niskom stropu. “Čudno je to”, rekao je. “Dok je bio živ, nisam semnogo obazirao na njega. Ali nakon što je umro, stvari koje mi jerekao počele su imati mnogo veći utjecaj na mene.” Opet se kratkozahihotao. “Razmišljao sam o tome kako mi je posljednji put isprašiotur.”“I to ti je smiješno?” upitala sam. “Je li ti itko ikad rekao da imaš vrlo

čudan smisao za humor, Jamie?” Pokušala sam mu naći ruku podpokrivačem, a onda sam odustala i odgurnula pokrivač u stranu.Počeo mi je milovati leđa, a ja sam se privila uza nj i stala ispuštatitihe zadovoljne glasove.“Zar tebe tvoj ujak nije tukao kad si to zaslužila?” znatiželjno me

upitao. Na tu sam se pomisao prigušeno nasmijala.“Bože dragi, nije! Njega bi ta ideja užasnula. Ujak Lamb nije

vjerovao da djecu treba tući - smatrao je da s njima treba raspravljatikao s odraslim ljudima.” Jamie je grlenim škotskim mumljanjemizrazio prezir na tu šašavu ideju.“Nesumnjivo, to objašnjava mane u tvom karakteru”, rekao je i

potapšao me po stražnjici. “Nedovoljna disciplina u mladosti.”“Kakve mane u mom karakteru?” htjela sam znati. Mjesečina je bila

dovoljno jaka da mu na licu spazim smiješak.“Hoćeš da ih sve nabrojim?”“Ne.” Lupnula sam ga laktom u rebra. “Pričaj mi o svom ocu. Koliko

si tada imao godina?” upitala sam.“Oh, trinaest - možda četrnaest. Bio sam visok, mršav i pjegav. Ne

mogu se sjetiti zašto sam dobio batine; u to vrijeme češće samdobivao batine zbog nečega što sam rekao, nego zbog nečega štosam učinio. Sjećam se samo toga da smo obojica kiptjeli od bijesa.

To je bio jedan slučaj kad je uživao u tome da me istuče.” Povukaomi je glavu na rame i zagrlio me, a ja sam ga stala milovati poravnom trbuhu i igrati se njegovim pupkom.“Prestani s tim, škakljaš me. Želiš li čuti priču ili ne?”“Oh, želim je čuti. Što ćemo učiniti ako budemo imali djecu -

hoćemo li raspravljati s njima ili ćemo ih tući?” Srce mi je maloposkočilo na tu pomisao, premda nije bilo znakova da će to ikad bitiviše od akademskog pitanja. Uhvatio mi je ruku i zadržao je na svomtrbuhu.“Oh, to je jednostavno. Prvo ćeš ti raspravljati s njima, a onda ću ih

ja odvesti u dvorište i izmlatiti.”“Mislila sam da ti se djeca sviđaju.”“Sviđaju mi se. I ja sam se sviđao svom ocu, kad se nisam ponašao

kao idiot. A i volio me - dovoljno da me izmlati kao vola u kupusu kadgod bih se ponio kao idiot.”Okrenula sam se na trbuh. “No dobro. Ispričaj mi.”Jamie se pridigao da namjesti jastuke, a onda je opet legao na njih i

gurnuo ruke pod glavu.“Pa, kao i obično, poslao me do dvorišne ograde - uvijek bi me

natjerao da odem prvi, kako bih osjetio odgovarajuću mješavinustraha i kajanja dok ga čekam, objasnio je - ali tada je bio takobijesan da je odmah krenuo za mnom. Naprćio sam se i stao primatiudarce, stišćući zube, odlučan da ne ispustim ni glasa - neka samproklet ako mu pokažem koliko me boli. Zarinuo sam prste u drvoograde što sam jače mogao - dovoljno jako da u njoj napravim iverje- i osjećao sam da mi se lice crveni od zadržavanja daha.” Kao danadoknađuje propušteno, duboko je udahnuo i polako izdahnuo.“Obično bih znao kad će biti gotovo, ali ovoga puta nije prestao. To

je bilo sve što sam mogao učiniti zatvorenih usta; zastenjao bihnakon svakog udarca i osjetio da mi suze naviru na oči ma kolikotreptao, ali hvatao sam se za slamku.” Jamie je sada bio raskrivendo struka, pa mu se tijelo gotovo blistalo na mjesečini, prošaranosićušnim srebrnim dlačicama. Mogla sam mu osjetiti lupanje srcaodmah ispod ključne kosti, pravilno lupanje ispod moje šake.“Ne znam koliko je trajalo”, nastavio je. “Vjerojatno ne predugo, ali

meni se činilo da traje jako dugo. Napokon je kratko zastao i izderaose na mene. Bio je sav izvan sebe od bijesa, a i ja sam bio toliko

bijesan da sam isprva jedva mogao razumjeti što mi govori, ali ondasam napokon shvatio.”“Urlao je: ‘Proklet bio, Jamie! Zar ne možeš vikati? Ti si sada već

odrastao momak i ne namjeravam te više tući, ali prije no štoodustanem, želim izvući još jedan dobar krik iz tebe, momče, samoda mogu vjerovati kako sam napokon ostavio neki dojam na tebe!’”Jamie se nasmijao, poremetivši ravnomjerno kucanje svog srca.“To me toliko uzrujalo da sam se uspravio, okrenuo i povikao: ‘Pa

zašto to nisi odmah rekao, budalo stara! JOJ!”“Nisam se ni snašao a već sam ležao na tlu. U ušima mi je zvonilo,

a brada me boljela na mjestu u koje me udario. Stajao je nada mnomteško dišući, a kosa i brada su mu stršale. Ispružio je ruku ipomogao mi da ustanem.”“Zatim me potapšao po bradi i rekao, još uvijek teško dišući: ‘To ti je

zato što si svog oca nazvao budalom. Ja sam možda doista budala,ali to je nepristojno reći. Hodi sada, da se operemo prije večere.’Nikad me više nije udario. I dalje je vikao na mene, a i ja na njega,ali poslije toga odnosio se prema meni kao prema muškarcu.”Zadovoljno se nasmijao, a ja sam se nasmiješila u njegovo toplo

rame.“Voljela bih da sam upoznala tvog oca”, rekla sam. “A možda je

bolje da nisam”, dodala sam, iznenađena tom mišlju. “Možda mu nebi bilo drago što si se oženio Engleskinjom.”Jamie me čvršće zagrlio i povukao mi pokrivač preko golih ramena.

“On bi zaključio da sam napokon stekao malo razuma.” Pomilovaome po kosi. “Poštovao bi moj izbor, kakav god bio, a ti,” okrenuo jeglavu i nježno me poljubio u čelo, “ti bi mu se jako svidjela, mojaSaskinjo.” U tim sam riječima prepoznala pohvalu.

30.Razgovori uz ognjište

Kakav god razdor Jennyna ispovijed izazvala između nje i Iana,činilo se da je zaliječen. Sutra navečer, ostali smo kratko u dnevnojsobi poslije večere. Jamie i Ian pijuckali su vino od bazge u kutu irazgovarali o poslovima na farmi, a Jenny se napokon opustilaispruživši natečene gležnjeve na jastučić za klečanje. Ja sampokušala zapisati neke od recepata koje mi je ona diktirala prekoramena dok smo na brzinu prolazile kroz dnevne poslove, ispitujućije usput o pojedinostima.

Na jedan list papira stavila sam naslov:ZA LIJEČENJE PRIŠTEVA

Uzeti tri željezna čavla i staviti ih da se tjedandana namaču u gorkom pivu. Dodati šakuostrugane cedrovine i pustiti da se slegne.Kad strugotine potonu na dno, mješavina jespremna. Nanositi triput dnevno, počevši sprvim danom nakon mjesečeve četvrti.

Drugi list papira nosio je naslov:SVIJEĆE OD PČELINJEG VOSKA

Osušiti med iz saća i ukloniti mrtve pčele,koliko je moguće. Rastopiti saće malomkoličinom vode u velikom kotlu. Odstranipčele, krilca i drugu nečistoću s površine.Promijeniti vodu. Često miješati, a onda pustitida se slegne. Izliti vodu i zadržati je zaslađenje. Još dvaput pročistiti vodom.

Počela me boljeti ruka, a još nisam došla ni do izrade kalupa,sukanja stijenja i vješanja svijeća da se suše.“Jenny”, upitala sam, “koliko treba da se naprave svijeće, od

početka do kraja?”Jenny je spustila u krilo malu košulju koju je krpala i zamislila se.

“Pola dana za skupljanje saća, dva za sušenje meda - jedan ako jedan vruć - jedan dan za pročišćavanje voska, osim ako ga imamnogo ili ako je jako prljav - u tom slučaju dva dana. Pola dana zasukanje stijenja, jedan ili dva za izradu kalupa, pola dana da sevosak rastopi, nalije u kalupe i objesi na sušenje. Ukupno otpriliketjedan dana.”Slaba svjetlost lampe i prskavo pero bili su previše da se s njima

nosim nakon napornog radnog dana. Sjela sam do Jenny i sdivljenjem promatrala sitni komad odjeće koji je krpala gotovonevidljivim šavovima.Uto se njezin zaobljeni trbuh iznenada pomaknuo kad je njegov

stanovnik promijenio položaj. Zadivljeno sam se zagledala u njezintrbuh. Nikad nisam provela dulje vrijeme u blizini trudne žene, padosad nisam shvatila količinu aktivnosti u trbuhu.“Želiš li ga opipati?” ponudila mi je Jenny, shvativši da joj buljim u

trbuh.“Pa...” Uhvatila mi je ruku i čvrsto mi stisnula dlan na ispupčenje.“Točno tu. Pričekaj časak; uskoro će se opet ritnuti. Bebe ne vole

kad tako ležiš, znaš. Uhvati ih nemir pa se počnu vrpoljiti.”I doista, iznenađujuće živahna kretnja podigla mi je ruku za

nekoliko centimetara.“Bože dragi! Jak je!” rekla sam.“Da.” Jenny se ponosno potapšala po trbuhu. “Bit će zgodan poput

svog brata i tate.” Nasmiješila se preko sobe Ianu, čija je pažnjanačas odlutala s podataka o rasplodu konja, na njegovu ženu inerođeno dijete.“Čak i poput svog beskorisnog riđokosog ujaka”, dodala je

neznatno podigavši glas i lupnula me laktom u rebra.“Ha?” Jamie je rastreseno podigao pogled sa svojih računa. “Jesi li

mi nešto rekla?”“Pitam se je li mu pažnju privukla fraza ‘riđokos’ ili ‘beskoristan’?”

rekla mi je Jenny sotto voće15 i još jedanput me lupnula laktom.Jamieju je umiljato rekla: “Ništa važno, mo cridh! Baš smo

razgovarale o mogućnosti da bi nova beba mogla imati nesreću dasliči svom ujaku.”Spomenuti se ujak nacerio i prišao da sjedne na jastuk. Jenny je

prijateljski sklonila noge s jastuka, a onda ih spustila u Jamiejevo

krilo.“Izmasiraj mi noge!” zamolila ga je. “Ti to bolje radiš od Iana.”Poslušao ju je, a Jenny se zavalila na stolac i sklopila oči od

blaženstva. Spustila je sićušnu košuljicu na ispupčeni trbuh, koji se idalje nadimao kao da prosvjeduje. Jamie se ushićeno zabuljio ukretnje, baš kao i ja prije.“Zar ti to ne smeta?” upitao je. “Da ti se netko tako okreće u

trbuhu?”Jenny je otvorila oči i namrštila se gledajući dugo ispupčenje koje

joj se pojavilo na trbuhu.“Mmm. Katkad imam osjećaj da su mi od svih tih udaraca jetra

puna modrica. Ali osjećaj je najčešće ugodan. To je kao...”Nesigurno je zastala, a onda se nasmiješila bratu. “Teško je toopisati muškarcu, budući da vi nemate odgovarajuće dijelove.Pretpostavljam da ti ja jednako teško mogu opisati kakav je toosjećaj kad nosiš dijete, kao što ti meni možeš opisati kako je to kadte netko udari u jaja.”“Oh, to bih ti mogao opisati.” Naglo se svinuo u struku, uhvatio se

među noge, zakolutao očima i grozno zastenjao grlenim glasom.“Zar nije tako, Ian?” rekao je okrenuvši oči prema stolcu na kojem je

sjedio Ian smijući se, s drvenom nogom na okviru ognjišta.Jamiejeva sestra nježno je stavila stopalo na njegova prsa i gurnula

ga da se uspravi. “No dobro, šaljivče. U tom slučaju, drago mi je štoih nemam.”Jamie se uspravio i maknuo pramen kose s očiju. “Ne, ozbiljno”,

zainteresirano je rekao, “radi li se samo o tome da su dijelovidrugačiji? Bi li to mogla opisati Claire? Na kraju krajeva, ona je žena,premda još nije rodila.”Jenny mi je procjenjivački pogledala trbuh, a ja sam opet osjetila

onaj mali ubod.“Mmm, možda. Imaš osjećaj da ti je koža na čitavom tijelu tanka.

Osjećaš sve što te dodiruje, čak i trljanje odjeće koju nosiš, ne samona trbuhu, nego i na nogama, bokovima i grudima.” Ruke su jojnesvjesno krenule prema dojkama, gužvajući platnenu tkaninu podnabreklim oblinama. “Dojke su ti teške i pune... s vrlo osjetljivimbradavicama.” Mali, debeli prsti polako su kružili po dojkama. Spazilasam da joj se bradavice dižu pod tkaninom.

“I, dakako, krupna si i nespretna”, Jenny se skrušeno nasmiješila,trljajući mjesto na boku kojim se prije udarila o stol. “Zauzimaš višeprostora nego prije.”“Ali ovdje” - ruke su joj se zaštitnički podigle na vrh trbuha - “tu si

najosjetljivija, naravno.” Pomilovala je zaobljeno ispupčenje kao damiluje djetetovu a ne vlastitu kožu. Ianov pogled slijedio je njezineruke dok su se neprestance kretale od vrha do dna zaobljenogbrežuljka, stalno poravnavajući tkaninu.“Na početku trudnoće, to pomalo podsjeća na nadimanje u želucu”,

rekla je i nasmijala se, a zatim je nožnim palcem lupnula brata utrbuh. “Točno tu - kao da ti se mali mjehurići vrte po čitavom želucu.Ali poslije, kad osjetiš kretnje djeteta, to je kao da ti je riba zagrizlaudicu a onda otišla - hitro trzanje koje prestane tako brzo da poslijenisi sigurna jesi li ga uopće osjetila.” Kao da se ne slaže s timopisom, njezin nevidljivi drug pomaknuo se naprijed-natrag, pa joj setrbuh ispupčio na jednoj a onda na drugoj strani.“Pretpostavljam da si u tom trenutku već sigurna”, primijetio je

Jamie, zadivljeno gledajući kretanje.“O, da.” Položila je ruku na izbočinu, kao da želi smiriti bebu. “Znaš,

one satima spavaju. Ako dugo ne osjetiš kretnje, katkad se uplašišda je beba umrla. Onda je pokušaš probuditi” - oštro je pritisnulaprstima jednu stranu trbuha - “i sretna si kad se opet ritne. Ali ne radise samo o bebi. Pred kraj trudnoće, osjećaš se natečeno po čitavomtijelu. Ne bolno... samo da si tako zrela da bi se mogla rasprsnuti.Kao da te treba dodirnuti, vrlo lagano, svuda naokolo.” Jenny sadaviše nije gledala mene. Gledala je muža u oči, pa sam shvatila daviše nije svjesna ni mene ni brata. Između nje i Iana nastalo jeozračje intimnosti, kao da ona tu priču često priča, ali im još nijedosadila.Nastavila je tišim glasom, podigavši opet ruke na dojke, teške i

neodoljive pod laganom tkaninom haljine.“A otprilike u posljednjem mjesecu, počinje dolaziti mlijeko. Osjećaš

da se puniš, malo-pomalo, svaki put kad se dijete pokrene. A onda,odjedanput, sve postane kruto i zaobljeno.” Ponovo je položila rukena trbuh. “Tada nema boli, samo osjećaj kao da si bez daha, a ondate dojke počnu bockati kao da će prsnuti ako ih nitko ne posiše.”Zatvorila je oči i nagnula se unatrag, ritmički milujući golemi trbuh,

kao da zaziva čaroliju. Dok sam je gledala shvatila sam da je JanetFraser prava pravcata vještica.Zadimljeni zrak sobe kao da je ispunio trans; onaj osjećaj koji leži u

korijenu svake tjelesne želje, grozna neodgodiva potreba zasjedinjenjem i stvaranjem. Mogla sam prebrojati svaku dlačicu naJamiejevom tijelu a da ga nisam morala ni pogledati; znala sam dase svaka uspravila.Jenny je otvorila oči, tamne u sjeni, i nasmiješila se mužu,

polaganim, bogatim smiješkom beskrajnog obećanja.“A u kasnoj fazi trudnoće, kad se dijete već dosta kreće, katkad

imaš osjećaj kao da je tvoj muškarac u tebi, kao da je ušao duboko utebe i izlio svoje sjeme. A onda, kao da ti utroba počne podrhtavatidok je on još u tebi. S djetetom je slično, samo mnogo snažnije, pa tizatrese maternicu i ispuni te čitavu. Dijete je tada mirno, pa ti se činikao da si zapravo uzela svog muškarca u sebe.”Iznenada se okrenula meni i čarolije je nestalo. “Oni to katkad i

žele, znaš”, tiho mi je rekla, gledajući me u oči sa smiješkom. “Želese vratiti.”Nešto poslije, Jenny je ustala i krenula prema vratima, bacivši

preko ramena pogled koji je povukao Iana za njom, kao željezoprema sjeveru. Zastala je na vratima da ga pričeka i pogledala brata,koji je mirno sjedio pokraj ognjišta.“Pobrinut ćeš se za vatru, Jamie?” Protegnula se i svinula leđa u

luk, pa joj je zakrivljena kralježnica načas nalikovala na neobičnokrivudavu oblinu trbuha. Ian joj je zglobovima šake čvrsto pritisnuoleđa i spustio šaku do dna kralježnice, a ona je zastenjala. A onda suotišli.I ja sam se protegnula podigavši ruke u zrak, osjećajući ugodno

trzanje umornih mišića. Jamiejeve ruke spustile su se niz strane mogtijela i zaustavile na vrhu bokova. Naslonila sam se na njega ipovukla mu ruke na svoj trbuh, zamišljajući da leže na blagoj oblininerođenog djeteta.Kad sam okrenula glavu da ga poljubim, vidjela sam sitno tijelo

zgureno u kutu klupe.“Gle, zaboravili su malog Jamieja.” Dječačić je obično spavao u

krevetiću s kotačićima u sobi svojih roditelja. Večeras je zaspaopokraj vatre dok smo mi sjedili i razgovarali pijući vino, ali nitko se

nije sjetio da ga odnese gore u krevet. Moj Jamie okrenuo me sebi,mičući moju kosu sa svog nosa.“Jenny nikad ništa ne zaboravlja”, rekao je. “Pretpostavljam da ona

i Ian trenutačno ne žele društvo.” Ruke su mu otišle prema uzicamana leđima moje haljine. “Zasad će mu biti dobro i ovdje.”“A što ako se probudi?”Jamiejeve zaigrane ruke došle su do sada već olabavljenog ruba

gornjeg dijela haljine. Jamie je podigao obrvu i kimnuo glavomprema nećaku koji je ležao na klupi.“Ništa. Jednom će morati naučiti kako se to radi, zar ne? Ne želiš

valjda da bude isti onakav neznalica kakav je bio njegov ujak.” Bacioje nekoliko jastuka na pod pred ognjište i sagnuo se držeći me unaručju.Svjetlost vatre obasjala mu je srebrne ožiljke na leđima, pa se činilo

kao da mu metalna srž viri kroz pukotine na krhkoj koži. Doista jeizgledao kao čovjek od željeza, za što sam ga jednom i optužila.Slijedila sam prstom brazgotine od biča, jednu po jednu, a on jedrhtao pod mojim dodirom.“Misliš li da Jenny ima pravo?” upitala sam ga poslije. “Žele li se

muškarci doista vratiti u maternicu? Je li to razlog zašto vodite ljubavs nama?” Nasmijao se pomaknuvši mi dahom kosu pokraj uha.“To obično nije prva stvar na koju pomislim kad pođem s tobom u

krevet, Saskinjo. Daleko od toga. Ali s druge strane...” Nježno mi jeuhvatio dojke i stisnuo usne oko jedne bradavice. “Ne bih rekao ni daje Jenny posve u krivu. Katkad... da, katkad bi bilo dobro vratiti seunutra, na sigurno, i... biti jedno s majkom. A spoznaja da to nijemoguće, pretpostavljam, to je ono što nas nagoni da pravimo djecu.Ako se već sami ne možemo vratiti unutra, najbolje što možemoučiniti je da taj dragocjeni dar damo svojim sinovima, baremnakratko...” Iznenada se stresao, poput psa koji otresa vodu s krzna.“Ne obraćaj pažnju na mene, Saskinjo”, promrmljao je. “Postanem

vrlo sentimentalan kad popijem malo vina od bazge.”

31.Dan plaćanja zakupnine

Začulo se lagano kucanje na vratima, a onda je u sobu ušla Jenny,s plavim komadom odjeće prebačenim preko ruke i šeširom u ruci.Odmjerila je brata i kimnula glavom.“Da, košulja će ti pristajati. A donijela sam i tvoj najbolji kaput; malo

si se raširio u ramenima otkako sam te posljednji put vidjela.”Zamišljeno je nagnula glavu u stranu. “Danas si se lijepo dotjerao -barem od vrata nadolje. Sjedni tamo da ti uredim kosu.” Pokazala jestolac pokraj prozora.“Kosu? Što ne valja s mojom kosom?” htio je znati Jamie, dižući

ruku da provjeri. Narasla mu je gotovo do ramena, a po običaju ju jesvezao kožnatom vrpcom da mu ne pada na lice.Ne gubeći vrijeme na ćaskanje, sestra ga je gurnula na stolac,

strgnula mu vrpcu s glave i počela žustro češljati kosu četkom odkornjačina oklopa.“Što ne valja s tvojom kosom?” retorički je ponovila. “E pa, kao

prvo, puna je dikica.” Pažljivo je izvukla mali smeđi predmet iz kose iodložila ga na toaletni stolić. “I komadića hrastova lišća. Gdje si jučerbio - jesi li rovao po tlu pod drvećem, poput svinje? Kosa ti jezapetljanija od opranog užeta...”“Joj!”“Miruj, roy!” Mršteći se od koncentracije, dohvatila je češalj i stala

mu izravnavati kovrče, ostavljajući glatku i sjajnu masu kestenjaste,bakrenaste, cimetne i zlatne boje da se sjaji na jutarnjem suncu sprozora. Zatim ju je raširila i zavrtjela glavom.“Ne mogu shvatiti zašto dobri Bog trati takvu kosu na muškarca”,

prokomentirala je. “Na nekim mjestima izgleda poput jelenje dlake.”“Prekrasna je, zar ne?” složila sam se. “Pogledaj kako je na vrhu

izblijedjela od sunca, ima te ljupke plave pramenove.” Predmetnašeg divljenja mrko nas je pogledao.“Ako ne prestanete, obrijat ću glavu.” Prijeteći je posegnuo za

svojom britvom, koja je ležala na toaletnom stoliću. Njegova sestra,hitra unatoč golemu trbuhu, ispružila je ruku i lupnula ga četkom po

zapešću. Jamie je jauknuo, a onda još jedanput kad mu je Jennypovukla kosu unatrag.“Miruj!” naredila mu je i počela razdvajati kosu u tri debela

pramena. “Isplest ću ti pletenicu”, zadovoljno je najavila. “Nećudopustiti da odeš do svojih seljaka zakupnika izgledajući kao divljak.”Jamie je promrmljao nešto buntovno sebi u bradu, ali se pokorio

sestri. Vješto povlačeći slobodne pramenove amo-tamo, ona jesplela kosu u debelu urednu pletenicu, gurajući vrhove jednogpramena pod druge i čvrsto ih vežući koncem. Zatim je iz džepaizvukla plavu svilenu vrpcu i trijumfalno je svezala u mašnu.“Evo!” rekla je. “Lijepo, zar ne?” Upitno me pogledala, a ja sam

morala priznati da je tako. Čvrsto stegnuta kosa isticala mu je oblikglave i izražajne crte lica. Čist i uredan, u snježnobijeloj platnenojkošulji i sivim hlačama, izgledao je prekrasno.“Naročito mašna”, rekla sam, susprežući smijeh. “Iste je boje kao i

njegove oči.”Jamie je bijesno pogledao sestru.“Ne”, kratko je rekao. “Ne želim mašnu. Nismo ni u Francuskoj ni na

dvoru kralja Geordieja! Baš me briga ako ima boju Djevičina plašta -ne želim mašnu, Janet!”“No dobro, roy. Evo.” Razvezala je mašnu i odmaknula se da ga

pogleda.“Da, ovo ne izgleda loše”, zadovoljno je rekla, a zatim se

pronicavim plavim očima zagledala u mene.“Hm”, rekla je i stala zamišljeno lupkati stopalom.Budući da sam došla manje-više u dronjcima, bilo mi je neophodno

čim prije sašiti dvije nove haljine, jednu od grubog domaćeg platnaza svakodnevnu upotrebu i jednu svilenu za svečane prigode poputove, a kako sam ja bila vještija u šivanju rana nego u šivanju tkanine,pomogla sam oko rezanja i pribadanja, ali krojenje i šivanje moralasam prepustiti Jenny i gospođi Crook.Njih dvije odlično su obavile posao, pa mi je poput jaglaca žuta svila

prianjala uz tijelo poput rukavice. Duboki nabori spuštali su se sramena i padali iza u okomitim udubljenjima koja su se širila uraskošno nabranu suknju. Pomirivši se preko volje s mojim upornimodbijanjem da nosim korzete, umjesto toga dosjetljivo su pojačale

gornji dio haljine držačima od kitove kosti, koje su bezobzirnootrgnule s jednog starog korzeta.Jenny me polako odmjerila od stopala do glave i zadržala pogled

na kosi, a onda je s uzdahom dohvatila četku.“I ti”, rekla je.Izbjegavajući Jamiejev pogled, sjela sam zažarena lica, a Jenny mi

je oprezno odstranila sitne grančice i komadiće hrastova lišća izuvojaka, odlažući ih na toaletni stolić pokraj komadića koje je izvuklaiz bratove kose. Naposljetku me počešljala i utaknula mi ukosnice, aonda je iz džepa izvukla malu čipkastu kapu.“Evo ga”, rekla je kad mi ju je pričvrstila na hrpu uvojaka. “Izgledaš

vrlo ugledno, Claire.”To sam shvatila kao kompliment i promrmljala nešto zauzvrat.“A imaš li kakav nakit?” upitala me Jenny.Odmahnula sam glavom. “Ne, bojim se da nemam. Imala sam

samo bisernu ogrlicu koju mi je Jamie darovao na vjenčanju, aona...” U okolnostima našeg odlaska iz Leocha, ta mi je ogrlica bilaposljednja stvar na pameti.“Ah, da!” rekao je Jamie, kao da se iznenada nečega sjetio. Gurnuo

je ruku u kožnatu torbicu koja je ležala na toaletnom stoliću ipobjedonosno izvukao bisernu ogrlicu.“Gdje si je našao, zaboga?” začuđeno sam ga upitala.“Murtagh mi ju je donio rano jutros”, odgovorio je. “On se za vrijeme

suđenja vratio u Leoch i uzeo sve što je mogao ponijeti sa sobom -misleći da će nam zatrebati ako odemo. Prvo nas je tražio na cestiovamo, ali naravno, mi smo skrenuli s ceste... prvo na brijeg.”“Je li on još uvijek ovdje?”Jamie je stao iza mene da mi stavi ogrlicu oko vrata.“O, da. Dolje je, jede sve u kuhinji i gnjavi gospođu Crook.”Ako ne računam pjesme koje je otpjevao, žilavi mali čovjek

izgovorio je za cjelokupnog trajanja našeg poznanstva manje oddesetak riječi, pa mi je bilo nezamislivo da nekoga “gnjavi”. Mora dase u Lallybrochu osjeća kao kod kuće, pomislila sam.“Tko je Murtagh zapravo?” upitala sam. “Hoću reći, je li vam on

rod?”I Jamie i Jenny izgledali su iznenađeno.

“O, da”, odgovorila je Jenny i okrenula se bratu. “On je - što,Jamie? - stric očeva bratića u drugom koljenu?”“Nećak”, ispravio ju je Jamie. “Zar si zaboravila? Stari Leo imao je

dva sina, a...”Napadno sam prekrila uši dlanovima. Čini se da je ta gesta

podsjetila Jenny na nešto, jer je pljesnula dlanovima.“Naušnice!” rekla je. “Mislim da imam jedan par s biserima koji će

pristajati uz ogrlicu! Odmah ću ih donijeti.” Otišla je svojimuobičajenim lakim korakom.“Zašto te sestra zove Roy?” znatiželjno sam upitala Jamieja,

gledajući ga kako pred ogledalom veže maramu oko vrata. Na licu jeimao izraz čovjeka koji se bori sa smrtnim neprijateljem, uobičajenkod svih muškaraca koji vežu kravate, ali uspio mi se nasmiješiti.“Oh, to. To nije englesko ime Roy. To je gelski izraz od milja, po boji

moje kose. ‘Ruadh’ znači crven.” Morao mi je izgovoriti riječ slovo poslovo i ponoviti je nekoliko puta, prije no što sam uspjela zamijetitineku razliku.“Meni zvuči jednako, roy”, rekla sam vrteći glavom.Jamie je uzeo kožnatu torbicu vraćajući u nju raznorazne stvarčice

koje su mu bile ispale kad je izvlačio bisernu ogrlicu. Našavšizapetljanu uzicu za pecanje, okrenuo je torbicu i bacio sve stvari nahrpu i počeo ih razvrstavati, strpljivo razmatajući komadiće niti iužeta, otpale udice za pecanje, i čvrsto ih ponovo zarivati u komadčepa u koji su obično bile zataknute. Prišla sam krevetu i pregledalahrpu.“Nikad u životu nisam vidjela toliko smeća”, primijetila sam. “Ti si

prava pravcata lijenčina, Jamie.”“Nije to smeće”, uvrijeđeno je odvratio. “Sve te stvari služe svrsi.”“Pa, što se tiče uzice za pecanje i udica, u redu. A i omče za lov. A

ako nategnemo stvar, čak i sukije i kugle za pištolj - s vremena navrijeme doista nosiš pištolj. Priznajem i ovu malu zmiju koju si dobiood Willieja. Ali kamenje? I puževa kućica? I komad stakla? I...”Nagnula sam se bliže da pogledam tamnu, krznenu masu.“Što je ovo? Nije valjda... Kvragu, Jamie, zašto u kožnatoj torbici

nosiš osušenu nogu krtice?”“Protiv reumatizma, naravno.” Uzeo mi je predmet pred nosom i

gurnuo ga natrag u torbicu od jazavčeve kože.

“Oh, pa jasno”, odvratila sam i sa zanimanjem ga pogledala. Licemu se malo zarumenjelo od nelagode. “Mora da djeluje, kosti tinigdje ne škripe.” Zatim sam iz preostalog krša uzela malu Bibliju iprelistala je, dok je on vraćao u torbicu ostatak svoje dragocjeneopreme.“Alexander William Roderick MacGregor”, naglas sam pročitala ime

na prvoj stranici. “Rekao si da mu nešto duguješ, Jamie. Što si timemislio?”“Oh, to.” Sjeo je na krevet do mene, uzeo mi malu knjigu iz ruke i

nježno je prelistao.“Rekao sam ti da je pripadala zatvoreniku koji je umro u Fort

Williamu, zar ne?”“Da.”“Ja ga nisam upoznao; umro je mjesec dana prije mog dolaska. Ali

liječnik koji mi ju je dao pričao je o njemu dok mi je liječio leđa.Mislim da je osjećao potrebu da nekome ispriča tu priču, a nije jumogao ispričati nikome u garnizonu.” Spustio je knjigu na koljeno izatvorio je, a onda se zabuljio kroz prozor u vedru listopadskusunčevu svjetlost.Alex MacGregor, momak od otprilike osamnaest godina, bio je

uhićen zbog uobičajenog prijestupa krađe stoke. Bio je pristojan išutljiv momak, pa se činilo vjerojatnim da će odslužiti svoju kaznu ibiti pušten bez problema. Ali tjedan dana prije puštanja našli su gaobješenog u konjskoj staji.“Liječnik mi je rekao kako nema sumnje da se sam objesio.” Jamie

je pomilovao kožnate korice male knjige i povukao krupnim palcempreko hrpta. “Ni on sam nije baš rekao što misli. Ali rekao je da jesatnik Randall nasamo porazgovarao s momkom tjedan dana prijenjegove smrti.”Gutnula sam slinu, iznenada osjetivši hladnoću unatoč sunčevoj

svjetlosti.“A ti misliš...”“Ne”, odgovorio je blagim i sigurnim glasom. “Ne mislim nego znam,

a zna i liječnik. A pretpostavljam da je znao i narednik. Zato je iumro.” Spustio je ruke na koljena i zagledao se u svoje duge prste.Ruke su mu bile krupne, snažne i sposobne, ruke farmera, rukeratnika. Uzeo je malu Bibliju i pospremio je u kožnatu torbicu.

“Reći ću ti ovo, mo duinne. Ove će ruke jednoga dana ubiti JackaRandalla. A kad bude mrtav, poslat ću ovu knjigu majci Alexa Mac-Gregora, s porukom da je njezin sin osvećen.”Napetost u zraku razbila je iznenadna ponovna Jennyna pojava,

sada u blistavoj plavoj svili i vlastitoj čipkastoj kapici, držeći u ruciveliku kutiju iznošene crvene marokanske kože.“Jamie, stigli su Curranovi, Willie Murray i Jeffriejevi. Najbolje da

siđeš i doručkuješ s njima - izvadila sam svježe ječmene pogače iusoljenog smuđa, a gospođa Crook pravi svježe kolače s džemom.”“U redu. Claire, ti siđi kad budeš spremna.” Naglo je ustao i zadržao

se dovoljno dugo da me podigne za kratak ali temeljit poljubac, aonda je izašao. Koraci su mu štropotali dok je silazio prvim nizomstuba, a kad se približio prizemlju, na drugom su usporili dosmirenijeg tempa, prikladnog za gospodarev dolazak.Jenny se osmjehnula za njim a onda usmjerila pažnju na mene.

Odložila je kutiju na krevet i otvorila poklopac, otkrivajući neurednuhrpu nakita i drugih sitnica. Iznenadilo me kad sam ugledala tajnered; činilo mi se nevjerojatnim da uredna i metodična JennyMurray, čija željezna ruka besprijekorno vodi kućanstvo od jutra domraka, ostavlja stvari u takvom neredu.Promiješala je prstom hrpu sjajnih stvarčica, a onda podigla pogled

i nasmiješila mi se kao da mi čita misli.“Stalno sam mislila da jednog dana moram razvrstati ove stvari. Ali

kad sam bila mala, majka bi mi katkad dopustila da prekapam po tojkutiji, a to je bilo kao da nalazim čarobno blago - nikad nisam znalašto će mi se sljedeće naći u ruci. Valjda sam mislila da će čarolijanekako nestati ako sve uredno složim. Glupo, zar ne?”“Ne”, odvratila sam uzvraćajući joj osmijeh. “Ne, nije.”Polako smo prekapale po kutiji i podizale dragocjene sitnice četiriju

pokoljenja žena.“Ovo je pripadalo mojoj baki Fraser”, rekla je Jenny podigavši

srebrni broš u obliku izrezbarenog polumjeseca, s jednim jedinimmalim dijamantom koji je sjao iznad vrška poput zvijezde.“A ovo...” Izvukla je uski zlatni prsten s briljantima, okruženim

rubinom. “Ovo je moj vjenčani prsten. Ian je potrošio na njegapolovicu godišnje plaće, premda sam mu rekla da je to ludost.”Raznježeni izraz na njezinu licu nagovještavao je da Ian uopće nije

učinio ludost. Obrisala je dragi kamen o njedra haljine i još gajedanput s ljubavlju pogledala, a onda ga vratila u kutiju.“Bit ću sretna kad se beba rodi”, rekla je i s grimasom se potapšala

po trbuhu. “Prsti su mi ujutro tako natečeni da jedva mogu svezativrpce na haljini, a kamoli nositi prstenje.”Tada sam u dubini kutije ugledala čudni nemetalni sjaj i pokazala ga

prstom. “A što je ovo?”“Oh, to”, rekla je i opet gurnula ruku u kutiju. “Nikad ih nisam nosila,

ne odgovaraju mi. Ali ti bi ih mogla nositi - ti imaš visoku idostojanstvenu figuru, kao moja majka. Pripadale su njoj, znaš.”Bio je to par narukvica, izrađenih od veprovih kljova, gotovo

kružnih, ulaštenih da se sjaje poput bjelokosti, a krajevi su im bilipokriveni srebrnim kapicama, ukrašenim izrezbarenim cvjetnimuzorcima.“Bože, prekrasne su! Nikad nisam vidjela nešto tako... tako

prekrasno barbarsko.”To je razveselilo Jenny. “Da, doista su barbarske. Netko ih je

darovao mojoj majci na svadbi, ali nikad mi nije htjela reći tko. Mojotac katkad bi je zadirkivao o njezinu obožavatelju, ali ni njemu nijehtjela reći, samo bi se nasmiješila poput mačke koja je uz večerudobila mlijeko. Evo, probaj ih.”Bjelokost mi je bila hladna i teška na ruci. Nisam mogla odoljeti a

da ne pomilujem žutu površinu, hrapavu od starosti.“Da, dobro ti stoje”, zaključila je Jenny. “A dobro će ti pristajati uz

žutu haljinu. Evo ti naušnice - stavi ih, pa ćemo sići.”Murtagh je sjedio za stolom u kuhinji i halapljivo jeo komad

svinjskog buta s vrha svog bodeža. Prolazeći iza njega s pladnjem,gospođa Crook okretno se sagnula i spustila tri svježe, vrućeječmene pogače na njegov tanjur.Jenny se vrzmala amo-tamo, pripremajući i nadgledajući. Zastavši

u hodu, pogledala je preko Murtaghova ramena u njegov tanjur kojise brzo praznio.“Samo se nemoj suzdržavati, čovječe”, primijetila je. “Na kraju

krajeva, u pećnici je još jedna svinja.”“Zamjerate rođaku što jede, je li?” upitao je Murtagh ne prekidajući

žvakanje.

“Ja?” Jenny je stavila ruke na bokove. “Sačuvaj Bože! Na krajukrajeva, smazao si samo četiri tanjura. Gospođo Crook”, okrenula sekućedomaćici koja je odlazila, “kad završite s pogačama, skuhajteovom izgladnjelom čovjeku zdjelu zobene kaše da napuni želudac.Ne bi bilo dobro da nam se onesvijesti na pragu, znate.”Kad me Murtagh ugledao kako stojim na vratima, zagrcnuo se

komadom šunke.“Mmmphm”, pozdravio me nakon što ga je Jenny uslužno potapšala

po leđima.“I menije drago što vas vidim”, odvratila sam i sjela za stol sučelice

njemu. “I uzgred, hvala vam.”“Mmphm?” Pitanje je prigušila polovica pogače namazane medom.“Što ste mi donijeli stvari iz dvorca.”“Mmp.” Odbio je bilo kakvu potrebu zahvaljivanja kretnjom ruke koja

je završila hvatanjem tanjurića s maslacem.“Donio sam vam i komadiće bilja i slične stvarčice”, rekao je

kimnuvši glavom prema prozoru. “Vani su u dvorištu, u mojimbisagama.”“Donijeli ste mi kutiju s lijekovima? Odlično!” Bila sam oduševljena.

Neke od ljekovitih biljaka bile su rijetke, i trebalo mi je mnogovremena da ih nađem i propisno pripremim.“Ali kako vam je to uspjelo?” upitala sam ga. Nakon što sam se

oporavila od užasa suđenja, često sam se pitala kako su stanovnicidvorca primili moje iznenadno uhićenje i bijeg. “Nadam se da nisteimali nikakvih problema.”“Oh, ne.” Stavio je u usta još jedan golemi zalogaj i pričekao da mu

se polako spusti niz grlo prije no što je odgovorio.“Gospođa Fitz već ih je bila zapakirala u kutiju i spremila na stranu.

Znate, nisam bio siguran kako će me dočekati u dvorcu, pa sam prvootišao njoj.”“Pametno. Ne mogu zamisliti da bi vas se gospođa Fitz uplašila”,

složila sam se. Pogače su se blago pušile na hladnom zraku ibogovski su mirisale. Uzela sam jednu, a teške narukvice odveprovih kljova zvecnule su mi na zapešćima. Spazila sam da ihMurtagh gleda i namjestila ih tako da može vidjeti izrezbarenesrebrne kapice na vrhovima.

“Nisu li prekrasne?” upitala sam ga. “Jenny kaže da su pripadalenjezinoj majci.”Murtagh je spustio pogled na zdjelu zobene kaše koju mu je

gospođa Crook bez okolišanja gurnula pod nos.“Dobro vam stoje”, promrmljao je, a onda se naglo vratio na

prijašnju temu i rekao: “Ne, nije me se uplašila. Ja i GlennaFitzGibbons odavno se znamo.”“Oh, da ona nije vaša davno izgubljena draga?” stala sam ga

zadirkivati, uživajući u neprimjerenoj pomisli na njega i gospođu Fitzu ljubavnom zagrljaju.Murtagh je podigao pogled sa zobene kaše i hladno me odmjerio.“Ništa slično. Bio bih vam zahvalan da budete pristojni kad govorite

o njoj. Njezin muž bio je brat mog oca. I samo da znate, ona se jakoražalostila kad je čula što vam se dogodilo.”Posramljeno sam oborila pogled i uzela med da prikrijem nelagodu.

Kameni ćup bio je stavljen u lonac kipuće vode da se otopi sadržaj, ibio je ugodno topao na dodir.“Oprostite”, rekla sam mažući slatku zlatnu tekućinu na pogaču,

pazeći da je ne prolijem. “Znate, pitala sam se što je ona pomislilakad... kad su me...”“Isprva nisu shvatili da vas nema”, praktično je odgovorio mali

čovjek, ne obazirući se na moju ispriku. “Kad se niste pojavili navečeri, pomislili su da ste se možda zadržali na polju i otišli u krevetbez večere; vrata su vam bila zaključana. A sutradan, kad je nastalahalabuka zbog uhićenja gospođe Duncan, nitko se nije sjetio daprovjeri jeste li ondje. Kad su stigle vijesti, nitko nije spominjao vas,već samo nju, pa se, usred tog uzbuđenja, nitko nije sjetio da vaspotraži.”Zamišljeno sam kimnula glavom. Nakon Jamiejeva odlaska, većinu

sam vremena provodila u Columovoj knjižnici, pa nitko ne biprimijetio da me nema, osim onih koji bi došli na liječnički pregled.“A što je s Columom?” upitala sam. Bila sam prilično znatiželjna je li

on doista sve to isplanirao, kao što je Geilie vjerovala.Murtagh je slegnuo ramenima i pogledao na stol tražeći još hrane,

ali izgleda da nije vidio ništa što bi mu se svidjelo, pa se zavalio nastolcu i udobno prekrižio ruke preko mršavog trbuha.

“Čim je čuo što se događa u selu, naredio je da se zatvore vratadvorca i zabranio svima odlazak u selo, iz straha da i oni nastradajuu strci.” Zavalio se na naslon i znatiželjno me pogledao.“Gospođa Fitz sjetila se da vas potraži drugog dana. Rekla mi je da

je ispitala sve sluškinje jesu li vas vidjele. Nijedna nije, ali jedna oddjevojaka rekla je kako misli da ste možda otišli u selo - da ste semožda tamo sklonili u kuću.” Jedna od djevojaka, cinično sampomislila. Ona koja je prokleto dobro znala gdje se nalazim.Murtagh se malo podrignuo, ne trudeći se da priguši zvuk.“Čuo sam da je gospođa Fitz nakon toga pregledala čitav dvorac, a

kad se uvjerila da vas nema, natjerala je Columa da pošalje čovjekau selo. A kad su doznali što se dogodilo...” Murtaghovo mračno liceozario je blagi izraz zabavljenosti.“Nije mi ispričala sve pojedinosti, ali pretpostavljam da ga je

gnjavila više nego obično, tražeći da pošalje vojnike u selo da vasoslobode silom - i nije mu pomoglo dokazivanje da je za to većodavno prekasno, da je sada sve u rukama istražitelja, i tako dalje, itako dalje. Mora da je to bio sjajan prizor”, zamišljeno je dodao,“dvije takve volje u sukobu.““A izgleda da naposljetku ni jedna od njih nije ni nadvladala ni

popustila. S odvjetničkim darom za kompromise, Ned Gowanpronašao je srednji put i ponudio da sam ode na suđenje, ne kaovlastelinov predstavnik, nego kao nezavisni odvjetnik.”“Je li gospođi Fitz palo na pamet da sam ja možda doista vještica?”

znatiželjno sam upitala. Murtagh je kratko šmrknuo.“Još nisam upoznao ni jednu staru ženu koja vjeruje u vještice. A ni

mladu. Samo muškarci vjeruju da se žene služe urocima ičarolijama, a riječ je zapravo samo o ženskoj prirodi.”“Sad mi je malo jasnije zašto se nikad niste oženili”, odvratila sam.

“Doista?” Naglo je odgurnuo stolac, ustao i prebacio pled prekoramena.“Idem ja sad. Pozdravite vlastelina u moje ime”, rekao je Jenny,

koja se vratila iz predsoblja, gdje je bila pozdravljala seljake. “On sadsigurno ima posla.”Jenny mu je dodala veliku platnenu vreću, svezanu na vrhu u čvor,

koja je, činilo se, sadržavala dovoljno hrane za tjedan dana.

“Da imaš što prezalogajiti na putu kući”, rekla mu je sa smiješkom.“Barem će ti potrajati do prvog brežuljka.”Zataknuo je čvor vreće na sigurno mjesto za pojasom, kratko

kimnuo glavom i okrenuo se prema vratima.“Da”, odgovorio je. “A ako ne potraje, vidjet ćete kako se vrane

skupljaju na prvom obronku da mi oglođu kosti.”“To im neće mnogo pomoći”, cinično je odvratila Jenny,

odmjeravajući Murtaghovu mršavu figuru. “Vidjela sam i neke metles više mesa na sebi.”Murtaghovo lice ostalo je ozbiljno, ali u očima mu se ipak pojavila

sitna iskra.“Ma nemoj?” rekao je. “Pa, nešto ću ti reći, curo...” Razmjenjujući

prijateljske uvrede i uvjeravanja, glasovi su se udaljili hodnikompomiješavši se s bukom u predsoblju.Još sam časak ostala sjediti za stolom, rastreseno milujući toplu

bjelokost narukvica Ellen MacKenzie. Začuvši tresak vrata u daljini,prenula sam se i ustala da preuzmem ulogu gospodariceLallybrocha.I u normalnim okolnostima zaposleno mjesto, vlastelinova je kuća

na dan plaćanja zakupnine vrvjela od aktivnosti. Seljaci su dolazili iodlazili cio dan. Mnogi su ostali tek toliko da plate zakupninu, a nekisu se zadržali do večeri, lutali po imanju, posjećivali prijatelje i ispijalipića u dnevnoj sobi. Jenny, zračeći u plavoj svili, i gospođa Crook,ukočena u bijelom platnu, trčkarale su između kuhinje i dnevne sobe,nadgledajući dvije sluškinje, koje su teturale amo-tamo nosećigoleme pladnjeve zobenih i voćnih kolača, “drobljenaca” i drugihslastica.Nakon što me svečano predstavio seljacima okupljenim u

blagovaonici i dnevnoj sobi, Jamie se s Ianom povukao u svojuradnu sobu da prima seljake pojedinačno, da se s njima posavjetujeoko potreba proljetne sjetve, oko prodaje vune i žita, da zabilježiaktivnosti na imanju i da dogovori poslove u sljedeća tri mjeseca.Ja sam se vedro vrzmala naokolo, prilazila seljacima, pomagala

oko pića kad bi se pojavila potreba i povremeno se povlačila upozadinu, da promatram dolaske i odlaske.Sjetivši se Jamiejeva obećanja starici kod mlina, znatiželjno sam

očekivala dolazak Ronalda MacNaba.

Stigao je ubrzo nakon podneva, jašući visoku mazgu s krivimnogama, s malim dječakom, iza sebe koji se pridržavao za njegovpojas. Kradomice sam ih promatrala s vrata dnevne sobe, pitajući sekoliko je točna procjena njegove majke.Premda je izraz “teška pijanica” možda malo pretjeran, zaključila

sam da je opis bake MacNab uglavnom ispravan. Duga i masnakosa Ronalda MacNaba bila je nemarno povezana uzicom, aovratnik i manšete sivi od prljavštine. Premda je sigurno bio godinu-dvije mlađi od Jamieja, izgledao je najmanje petnaest godina starije.Kosti lica nisu mu se vidjele pod nadutim obrazima, a sitne sive očibile su mu tupe i zakrvavljene.Što se tiče dječaka, i on je izgledao zapušteno i prljavo. Još gore od

toga, ako se mene pita. Vukao se za ocem pogleda usmjerena u tlo,a kad god bi se Ronald okrenuo i oštro mu se obratio, dječak bi sezgrčio. Jamie, koji je izašao na vrata svoje radne sobe, također je toprimijetio. Spazila sam da se oštro pogledao s Jenny, a ona jeodmah otišla po novu bocu.Neprimjetno je kimnula glavom i dala mu bocu, a onda je čvrsto

uhvatila dječaka za ruku i odvukla ga u kuhinju govoreći: “Hodi samnom, momčiću! Mislim da još imamo nekoliko komadićadrobljenca. Ili bi možda radije pojeo komad voćne torte?”Jamie je pristojno kimnuo Ronaldu MacNabu i maknuo se u stranu

da ga propusti u radnu sobu. Kad je ispružio ruku da zatvori vrata,uhvatio je moj pogled i kimnuo glavom prema kuhinji. Ja sam muuzvratila i otišla za Jenny i mladim Rabbiejem.Zatekla sam ih u ugodnom razgovoru s gospođom Crook, koja je

grabila punč iz velikog kotla i stavljala ga u kristalnu zdjelu. Malopunča natočila je u drvenu čašu i ponudila ga momku, koji se prvopovukao i sumnjičavo je pogledao, a onda je ipak prihvatio čašu.Jenny je punila pladnjeve i nehajno čavrljala s momkom, koji joj jeodgovarao s jedva malo više od stenjanja, ali činilo se da sepoludivlje sitno stvorenje ipak pomalo opušta.“Košulja ti je malo zaprljana, momče”, primijetila je Jenny sagnuvši

se da mu okrene ovratnik. “Skini je, pa ću ti je malo oprati prije nošto kreneš.““Zaprljana” je bila daleko preblaga riječ, ali dječak se oprezno

povukao. Ali ja sam stajala iza njega, pa sam ga na Jennyn znak

zgrabila za ruke prije no što je stigao pobjeći.Počeo se ritati i tuliti, ali Jenny i gospođa Crook su ga okružile, pa

smo mu zajedničkim snagama uspjele skinuti prljavu košulju.“Ah”, oštro je dahnula Jenny. Jednom je rukom čvrsto držala

dječakovu glavu, pa su njegova mršava leđa bila posve ogoljena. Sobje strane kvrgave kralježnice leđa su mu bila puna krasta imasnica; neke su bile tek zaliječene, a neke tako stare da su muprekrivale ispupčena rebra poput blijedih sjena. Jenny je čvrstouhvatila dječaka za vrat i obratila mu se umirujućim riječima kad muje pustila glavu. Zatim je pogledala mene i pokazala mi glavomprema hodniku.“Bit će najbolje da mu ti kažeš.”Nesigurno sam zakucala na vrata radne sobe, držeći pladanj

zobenih kolača s medom kao izliku. Kad sam začula Jamiejevprigušeni poziv da uđem, otvorila sam vrata i ušla.Mora da je Jamieju bio dovoljan izraz mog lica dok sam posluživala

MacNaba, jer ga nisam morala zamoliti da porazgovaramo nasamo.Načas se zamišljeno zagledao u mene, a onda se opet okrenuosvom zakupniku.“Pa, Ronnie, mislim da smo o diobi žita sve rekli. Htio sam s tobom

porazgovarati o još jednoj stvari. Ako sam dobro shvatio, ti imašsposobnog sina po imenu Rabbie, a meni je potreban dječaknjegova uzrasta za ispomoć u staji. Bi li pristao na to?” Jamiejevidugi prsti igrali su se s guščjim perom na pisaćem stolu. Ian, koji jesjedio za manjim stolom sa strane, podbočio je bradu dlanovima i siskrenim se zanimanjem zabuljio u MacNaba.MacNab je ratoborno i mrko pogledao Jamieja. Učinilo mi se da

pokazuje razdraženu ozlojeđenost čovjeka koji nije pijan a volio bi dajest.“Ne, momak mi je potreban”, odbrusio je.“Mm.” Jamie se zavalio na stolcu i prekrižio ruke na prsima.

“Dakako, ja bih ti za njegove usluge platio.”MacNab je zastenjao i promeškoljio se na stolcu.“Moja je majka razgovarala s vama, ha? Rekao sam vam da ga ne

mogu pustiti, a to i mislim. On je moj sin i postupat ću s njim kakosmatram da je najbolje. A ja smatram da je najbolje da on ostanekod kuće.”

Jamie se zamišljeno zagledao u MacNaba, a onda je bez daljnjeprepirke skrenuo pogled natrag na poslovne knjige.Kasno popodne, kad su se seljaci stali okupljati u toplijim dijelovima

smočnice i dnevne sobe, kako bi se osvježili prije odlaska, s prozorasam spazila Jamieja kako polagano odlazi prema svinjcu, s rukomprijateljski prebačenom preko ramena zapuštenog MacNaba. Par jeskrenuo iza ugla kolibe, valjda da provjere nešto od poljoprivrednoginteresa, a minutu-dvije poslije ponovo se pojavio i krenuo natragprema kući.Jamie je još uvijek držao ruku na ramenu nižeg čovjeka, ali sada se

činilo da ga pridržava. MacNabovo lice bilo je obliveno znojem iimalo nezdravo sivu boju. Hodao je vrlo polako, kao da se ne možeposve uspraviti.“Dakle, dogovorili smo se”, začula sam vedar Jamiejev glas.

“Pretpostavljam da će tvojoj ženi biti drago što ima dodatan prihod,ha, Ronalde? Ah, evo i tvoje mazge - dobro izgleda, zar ne?”Moljcima izjedena mazga koja je donijela MacNabove na farmu,odgegala se iz dvorišta u kojem je uživala u gostoprimstvu imanja, astručak sijena još uvijek joj je virio iz kuta usta i nepravilno se trzaodok ga je žvakala.Jamie je rukom podupro MacNabovu nogu i pomogao mu da

zajaše, što je bila prijeko potrebna pomoć, kako se činilo. MacNabnije ništa rekao niti je odmahnuo kad mu je Jamie poželio sretan put;samo je ošamućeno kimnuo glavom i polako izjahao iz dvorišta, kaoda mu je pažnju privukla neka tajna nevolja.Jamie je ostao stajati naslonjen na ogradu, pristojno se opraštajući

s ostalim zakupnicima koji su odlazili kući, sve dok MacNabovaneuredna pojava nije došla do vrha brijega i nestala s vidika. Zatimse uspravio, gledajući niz cestu, a onda se okrenuo i zazviždao.Mala prilika u poderanoj ali čistoj košulji i zaprljanom kiltu izvukla seispod kola sa sijenom.“Pa, mladi Rabbie”, rekao je Jamie toplim glasom. “Izgleda da je

tvoj otac naposljetku ipak pristao da te ostavi ovdje kao stajskogmomka. Siguran sam da ćeš dobro raditi i da ćeš mu osvjetlatiobraz, ha?” Dječakove okrugle, zakrvavljene oči nijemo su zurile sprljavog lica. Nije se pomaknuo sve dok ga Jamie nije nježno uhvatioza rame i okrenuo prema koritima za konje.

“U kuhinji te čeka večera, momčiću. Ali prvo se malo operi;gospođa Crook sitničava je žena. Oh, Rabbie” - sagnuo se da neštodošapne momku - “operi uši, inače će ti ih ona istrljati. Meni ih jeistrljala jutros.” Stavio je prste iza ušiju i zanjihao ušima premadječaku s ozbiljnim izrazom na licu, a on se sramežljivo nasmiješio ipotrčao prema koritima za konje.“Drago mi je što ti je uspjelo”, rekla sam, hvatajući ga za ruku da

odemo u kuću na večeru. “S malim Rabbiejem MacNabom, hoćureći. Ali, kako si ga uspio nagovoriti?”Jamie je slegnuo ramenima. “Odveo sam Ronalda iza pivovare, a

onda sam mu zadao nekoliko udaraca šakom u mekane dijelovetijela i upitao ga želi li se radije odreći sina ili jetre.” Pogledao me inamrštio se.“Znam da to nije u redu, ali nisam znao što drugo da učinim. A

nisam to učinio samo zato što sam tako obećao dječakovoj baki.Jenny mi je rekla kako izgledaju momkova leđa.” Zastao je kao da sekoleba. “Nešto ću ti reći, Saskinjo. Mene bi moj otac izbičevao kadgod bi zaključio da to zaslužujem, mnogo češće no što sam jasmatrao potrebnim. Ali ja se nisam grčio od straha svaki put kad bimi on nešto rekao. A ne vjerujem da će se mladi Rabbie jednogdana, kad bude ležao u krevetu sa svojom ženom, tome moćismijati.”Zatim se čudno pogrbio, kao da je napola slegnuo ramenima, što je

gesta koju nisam vidjela mjesecima.“MacNab ima pravo, momak je njegov sin, pa može činiti s njim što

god mu je volja. A ja nisam gospodin Bog nego samo vlastelin, što jemalo niži položaj u hijerarhiji. Pa ipak...” Pogledao me s iskrivljenimsmiješkom.“Crta koja razdvaja pravdu od okrutnosti vraški je tanka, Saskinjo.

Mogu se samo nadati da sam ostao na pravoj strani.”Zagrlila sam ga oko struka.“Ispravno si postupio, Jamie.”“Misliš?”“Da.”Zagrljeni smo odšetali natrag do kuće. Na svjetlosti zalazećeg

sunca okrečene kuće na farmi zadobile su jantarni sjaj. Ali umjestoda uđemo unutra, Jamie me odveo na blagu uzvisinu iza kuće.

Ondje smo sjeli na gornju ogradu polja, odakle se moglo vidjetičitavo imanje.Spustila sam glavu na Jamiejevo rame i uzdahnula, a on mi je

uzvratio nježnim stiskom.“Ti si rođen za ovaj posao, Jamie, zar ne?”“Možda, Saskinjo.” Pogledao je preko polja i kuća, oranica i cesta, a

onda je spustio pogled. Na širokim ustima iznenada mu se pojaviosmiješak.“A ti, moja Saskinjo? Za što si ti rođena? Jesi li rođena da budeš

gospodarica imanja ili da spavaš pod vedrim nebom poput Cigana?Da budeš liječnica i žena profesora ili da budeš odmetnikovadragana?““Ja sam rođena za tebe”, jednostavno sam odgovorila i zagrlila ga.

“Znaš”, rekao je kad me napokon ispustio iz zagrljaja, “to mi nikadprije nisi rekla.”“Nisi ni ti meni.”“Jesam. Dan nakon što smo stigli u Lallybroch. Rekao sam ti da te

želim više od ičega na svijetu.”“A ja sam ti odgovorila da voljeti i željeti nije nužno ista stvar”,

usprotivila sam se.Nasmijao se. “Možda imaš pravo, Saskinjo.” Maknuo mi je pramen

kose s lica i poljubio me u čelo. “Želio sam te od trenutka kad sam teprvi put vidio - ali zavolio sam te kad si mi se rasplakala u zagrljaju idopustila mi da te utješim, prvi put u Leochu.”Sunce je zašlo za crne borove, a na nebu su se pojavile prve

večernje zvijezde. Bila je sredina mjeseca studenog pa je večernjizrak bio hladan, premda su dani još uvijek bili lijepi. Stojeći na drugojstrani ograde, Jamie je spustio glavu na moje čelo.“Prvo ti.”“Ne, prvo ti.”“Zašto?”“Zato što se bojim.”“Čega, moja Saskinjo?” Mrak se spuštao na polja, prekrivao zemlju

i dizao se ususret noći. Svjetlost novog mladog mjeseca obasjala muje lice i istaknula greben obrva i nosa.“Bojim se da, ako ti to jedanput kažem, nikad više neću moći

prestati.”

Pogledao je mjesečev srp koji se pojavio iznad obzora. “Gotovo jezima. Noći su duge, mo duinne.” Nagnuo se preko ograde i raširioruke. Zakoračila sam u njegov zagrljaj, osjećajući toplinu njegovatijela i kucanje njegova srca.“Volim te.”

32.Težak porod

Nekoliko dana poslije, dok sam na brežuljku iza kuće iskapalagomolj male skupine šupaljki koju sam ondje bila pronašla, začulasam korake kako mi se približavaju kroz travu, pa sam se okrenulaočekujući da ću vidjeti Jenny ili gospođu Crook kako me dolazepozvati na večeru. Ali umjesto toga, ugledala sam Jamieja, kosezašiljene od vlage nakon umivanja prije večere, još uvijek u košulji,svezanoj među nogama u čvor za rad u polju. Prišao mi je s leđa,zagrlio me i spustio mi bradu na rame, pa smo zajedno promatralikako sunce zalazi za borove, zaogrnute prekrasnim zlatnim ipurpurnim bojama. Krajolik oko nas tiho je uranjao u mrak, ali mismo ostali stajati, prožeti zadovoljstvom. Napokon, kad se većprilično smračilo, začula sam Jenny kako nas zove iz kuće podnobrijega.“Bolje da se vratimo”, rekla sam i nevoljko se pomakla.“Mmm.” Jamie se nije pomaknuo, nego je samo pojačao stisak, još

uvijek gledajući u sve gušći mrak, kao da pokušava zapamtiti svakikamen i svaku vlat trave.Okrenula sam mu se i zagrlila ga oko vrata.“Što je?” tiho sam ga upitala. “Moramo li uskoro otići?” Srce mi je

sišlo u pete od pomisli da napustim Lallybroch, ali sam znala da bibilo opasno predugo ostati; crveni kaputi mogli bi se svakog časaopet pojaviti, s mnogo pogubnijim ishodom.“Da, sutra ili najkasnije prekosutra. U Knockchoilumu ima Engleza;

to je dvadeset milja odavde, ali to je samo dva dana jahanja polijepom vremenu.” Počela sam silaziti s ograde, ali me Jamie uhvatioispod koljena i podigao u naručje.Na koži sam mu još uvijek mogla osjetiti vrelinu sunca i nanjušiti

topli prašnjavi miris slatke i zobene trave. Bio je pomagao sposljednjim dijelom žetve; njegov me miris podsjetio na večeru prijetjedan dana, kad sam shvatila da me Jenny, uvijek prijateljskiraspoložena i uljudna prema meni, napokon posve prihvatila kaočlana obitelji.

Žetva je naporan posao, pa bi Jamie i Ian često zadrijemali na krajuvečere. U jednoj prilici, otišla sam od stola po puding za desert, akad sam se vratila, otkrila sam da obojica duboko spavaju, a Jennyse tiho smije među ostacima večere. Ian se pogrbio na stolcu, sbradom na prsima, teško dišući, a Jamie je spustio glavu naprekrižene ruke na stolu i mirno hrkao, okružen tanjurima i mlincemza papar.Jenny mi je uzela puding iz ruke i poslužila nas dvije, vrteći glavom

zbog zaspalih muškaraca.“Toliko su zijevali da sam se zapitala što bi se dogodilo ako

prestanem govoriti, znaš”, rekla mi je. “Pa sam zašutjela i, jasnastvar, poslije dvije minute nisu znali za sebe, obojica.” Nježno jemaknula Ianu pramen kose s čela.“To je razlog zašto se ovdje u srpnju rađa tako malo beba”, rekla je i

vragolasto podigla obrvu. “U mjesecu studenom muškarci ne moguostati dovoljno dugo budni da ih začnu.” To je bilo točno, pa sam senasmijala. Jamie se promeškoljio i zahrkao do mene, a ja sam muspustila ruku na tjeme da ga umirim. Usne su mu se odmahrefleksno svinule u nježan osmijeh, a zatim opet opustile u snu.“Ovo je doista smiješno”, rekla je Jenny gledajući ga. “Nisam vidjela

da to radi još otkako je bio vrlo malen.”“Da radi što?”Pokazala je glavom. “Da se smješka u snu. Nekoć je to uvijek činio,

kad bi netko prišao kolijevci i potapšao ga. A čak i poslije, u dječjemkrevetiću. Katkad bismo ga mama i ja naizmjence milovale po glavida vidimo možemo li ga natjerati na osmijeh i uvijek bismo uspjele.”“To je doista čudno.” Napravila sam pokus i nježno ga pomilovala

po tjemenu i vratu. I doista, za nagradu sam odmah dobila neobičnosladak smiješak, koji se načas zadržao na licu, a onda su mu se crtelica opustile u prilično ozbiljan izraz kakav je imao kad je spavao.“Pitam se zašto to radi”, rekla sam zadivljeno ga gledajući, a Jenny

je slegnula ramenima i nasmiješila se.“Valjda zato što je sretan.”Ali sutradan nismo otišli. Usred noći, probudio me tihi razgovor u

sobi. Kad sam se okrenula, ugledala sam Iana kako se sa svijećomu ruci naginje nad krevet.

“Beba je na putu”, rekao mi je Jamie vidjevši da sam budna ipridigao se na krevetu. “Malo je uranila, Ian?”“To se nikad ne zna. Mali Jamie je kasnio. Bolje ranije nego kasnije,

pretpostavljam.” Ian se kratko i nervozno nasmiješio.“Saskinjo, znaš li ti pomoći oko poroda?” upitao je Jamie okrenuvši

se meni. “Ili da odem po primalju?” Nisam oklijevala s odgovorom.Odmahnula sam glavom. “Idi po primalju.” Tijekom obuke vidjela

sam samo tri poroda, a sva tri su bila izvedena u sterilnojoperacijskoj dvorani, s pacijenticama pod anestezijom i iza zastora,pa nisam vidjela ništa osim groteskno natečene međice i glave kojase iznenada pojavila.Kad je Jamie otišao po primalju, gospođu Martins, pošla sam za

Ianom uza stube.Jenny je sjedila na stolcu uz prozor i zavalila se na naslon. Na sebi

je imala staru spavaćicu. Bila je maknula posteljinu s kreveta irasprostrla postariji ogrtač preko perine, i sada je samo sjedila. Ičekala.Ian se nervozno vrzmao oko nje. Jenny se uspjela nasmiješiti, ali

rastresenim, zamišljenim osmijehom, kao da osluškuje neki zvuk udaljini, koji samo ona može čuti. Potpuno odjeven, Ian se nemirnovrzmao po sobi, podižući i odlažući stvari, sve dok mu Jenny nijenaložila da ode.“Siđi u prizemlje i probudi gospođu Crook, Ian”, rekla je i

nasmiješila mu se da ublaži zapovjedni ton. “Reci joj neka pripremistvari za gospođu Martins. Ona će znati što treba činiti.” Zatim jeoštro udahnula i položila obje ruke na nabrekli trbuh. Ja sam sezabuljila u nju i spazila kako joj trbuh iznenada postaje napet izaobljen. Jenny se ugrizla za usnu i nekoliko puta duboko udahnula,a onda se opustila. Trbuh joj je opet dobio normalan oblik, poputsuze koja malo visi, zaobljen na oba kraja.Ian joj je s oklijevanjem spustio ruke na ramena, a ona ih je prekrila

svojima i nasmiješila mu se.“A onda joj reci neka ti pripremi nešto za jelo, čovječe. Ti i Jamie

trebat ćete nešto pojesti. Kažu da drugo dijete stigne brže od prvoga.Kad vi završite s doručkom, možda ću i ja već biti spremna da neštoprezalogajim.”

Čvrsto joj je stisnuo ramena, poljubio je i promrmljao joj nešto nauho, a onda se okrenuo da ode. Na vratima je s oklijevanjem zastaoi opet je pogledao, ali ona mu je odlučno dala znak da ode.Činilo mi se da je prošlo mnogo vremena prije no što je Jamie

stigao s primaljom. Što su trudovi postajali jači, hvatala me sve većanervoza. Doista se tvrdi da drugo dijete obično stigne brže. Što akoovo odluči izaći prije dolaska gospođe Martins?Jenny je isprva nevezano čavrljala sa mnom, zastajući samo da se

malčice nagne naprijed i uhvati za trbuh kad bi se trudovi pojačali. Alibrzo je izgubila želju za razgovorom i zavalila se na naslon, šutke seodmarajući između sve bolnijih trudova. Nakon kontrakcije koja ju jenatjerala da se nagne gotovo do koljena, napokon je ustala izateturala.“Pomozi mi da malo hodam, Claire”, rekla mi je. Nisam bila sigurna

što činiti, pa sam je poslušala i čvrsto uhvatila za nadlakticu, kakobih joj pomogla da ostane na nogama. Nekoliko smo puta obišlesobu, zastajući kad bi se javila kontrakcija i nastavljajući kad bipopustila. Malo prije dolaska primalje, Jenny je prišla krevetu i legla.Gospođa Martins ostavljala je dojam da zna što radi. Bila je to

prilično visoka i mršava žena, širokih ramena i mišićavih nadlaktica,s onim dobroćudnim, prirodnim izrazom na licu koji ulijevapovjerenje. Dvije okomite bore između sijedih obrva, uvijek vidljive,produbile bi se kad bi se usredotočila.Ali kad je obavila pregled, bore su ostale plitke. Znači da je zasad

sve u redu. Gospođa Crook donijela je hrpu čistih, ispeglanih plahti,a gospođa Martins uzela je jednu od njih, još uvijek presavijenu, igurnula je pod Jenny. Kad se Jenny malčice pridigla, uznemirenosam ugledala tamnu mrlju krvi među njezinim bedrima.Spazivši izraz na mom licu, gospođa Martins kimnula je glavom da

me umiri.“Da. Porod je krvav prizor. To je u redu. Treba se zabrinuti samo

ako je krv jarko crvena i ako je iscuri mnogo odjedanput. Sve je uredu.”Sjele smo i stale čekati. Gospođa Martins obraćala se Jenny tihim i

utješnim glasom, masirajući joj križa i čvrsto ih pritišćući tijekomkontrakcije. Kad su trudovi postali učestaliji, Jenny je počela stiskati

usne i snažno šmrkati kroz nos. Često bi duboko i tiho zastenjalakad bi kontrakcija došla punom silinom.Kosa joj je sada već bila mokra od znoja, a lice jarkocrveno od

napora. Dok sam je gledala, postalo mi je jasno zašto se trudovi takozovu. Porađanje je vraški težak posao.U sljedeća dva sata, nije se činilo da je ostvarila neki napredak,

osim što su trudovi postali vidljivo jači. Isprva sposobna govoriti napitanja, Jenny je ubrzo prestala odgovarati i ležala teško dišućiposlije svake kontrakcije, a lice bi joj u roku od nekoliko sekundiizgubilo crvenilo.Kod sljedeće kontrakcije stisnula je usne, a kad je popustila,

pozvala me da joj priđem.“Ako dijete preživi...” zadihano je rekla, “i ako bude curica... neka se

zove Margaret. Reci Ianu... da je nazove Margaret Ellen.”“Da, naravno”, smirivala sam je. “Ali moći ćeš mu to i sama reći.

Ovo neće još dugo trajati.”Jenny je samo odlučno odmahnula glavom i stisnula zube kad je

došla sljedeća kontrakcija. Gospođa Martins uhvatila me za ruku iodvukla u stranu.“Ne obazirite se na to, curo”, rekla mi je praktičnim tonom. “Rodilje

u ovoj fazi uvijek misle da neće preživjeti.”“Oh”, odvratila sam s malim olakšanjem.“Doduše”, dodala je tišim glasom, “katkad doista ne prežive.”Čak i gospođa Martins počela je izgledati pomalo zabrinuto kad su

se trudovi nastavili bez vidljiva napretka. Jenny je bila posveiscrpljena; tijelo bi joj nakon svake kontrakcije omlitavjelo, čak bi izadrijemala, kao da u tim kratkim intervalima sna traži bijeg. A onda,kad bi je nemilosrdan stisak ponovo uhvatio, probudila bi senaprežući se i stenjući od napora, i okrenula se u stranu da zaštitikrutu izbočinu nerođenog djeteta.“Je li dijete možda... krivo okrenuto?” upitala sam tihim glasom,

osjećajući nelagodu što predlažem takvu stvar iskusnoj primalji, aličinilo se da moj prijedlog uopće nije uvrijedio gospođu Martins;njezine su se bore samo produbile kad je pogledala izmučenu ženu.Kad je sljedeća kontrakcija popustila, gospođa Martins podigla je

plahtu i Jennynu spavaćicu i hitro se dala na posao, pritišćući tu itamo brzim i vještim prstima golemi trbuh. Trebalo joj je nekoliko

pokušaja, budući da je pritiskanje naizgled izazivalo trudove, atijekom snažnih kontrakcija pregled je bio nemoguć.Napokon se zamišljeno povukla i stala rastreseno lupkati nogom

gledajući Jenny kako se grči tijekom još dviju kontrakcija, pogubnihza kralježnicu. Dok se trzala na plahti, jedan od napetih komadaplatna iznenada se raspuknuo na dva dijela.Kao da je to signal, gospođa Martins odlučno se nagnula naprijed i

pozvala me da joj priđem.“Malo je polegnite, curo”, naredila mi je, ne obazirući se na Jennyne

krikove. Pretpostavljam da je već čula mnogo takvih krikova.Nakon sljedeće kontrakcije, gospođa Martins dala se na posao.

Uhvatila je bebu kroz opuštene stjenke maternice i povukla je,pokušavajući je okrenuti; Jenny je kriknula i zgrabila me za ruke kadje počela još jedna kontrakcija.Gospođa Martins pokušala je još jedanput. Pa još jedanput. I još

jedanput. I dalje se trudeći da ne pritišće, Jenny se umarala dalekoiznad točke potpune iscrpljenosti, a tijelo joj se naprezalo prekogranice obične snage u pokušajima da natjera dijete u svijet.A onda je sve došlo na svoje mjesto. Nastupilo je iznenadno

neobično istjecanje tekućine, a bebino bezoblično tijelo okrenulo sepod rukama gospođe Martins. Oblik Jennyna trbuha u hipu sepromijenio i smjesta se stvorio dojam da sve počinje funkcionirati.“Sada stisni!” Jenny je poslušala, a gospođa Martins pala je na

koljena pokraj kreveta. Izgleda da je spazila neki znak napretka, jerje ustala i hitro uzela malu bočicu koju je odložila na stol kad jedošla. Izlila je malu količinu tekućine koja je bila nalik na ulje navrhove prstiju i počela nježno trljati između Jennynih nogu.Kad je došla sljedeća kontrakcija, Jenny je promuklo zaječala, pa je

gospođa Martins povukla ruku. Jenny se opustila i ostala nepomičnoležati, a primalja ju je nastavila nježno masirati, mrmljajući joj da jesve u redu, neka se odmori, a onda... neka pritisne!Tijekom sljedećeg truda, gospođa Martins položila je dlan na vrh

Jennyna trbuha i snažno pritisnula. Jenny je vrisnula, ali primalja jenastavila pritiskati sve dok kontrakcija nije oslabjela.“Sljedeći put pritisnite sa mnom”, rekla mi je primalja. “Dijete samo

što nije stiglo.”

Stavila sam ruke na Jennyn trbuh iznad ruku gospođe Martins. Nanjezin znak, sve tri smo pritisnule zajedno. Jenny je duboko,pobjednički zastenjala, a među nogama joj se iznenada pojavilasluzava loptica. Ispružila je noge na perini i još jednom senapregnula, a onda je Margaret Ellen Murray izletjela na svijet poputpodmazanog čepa.Malo poslije, nakon što sam vlažnom krpom obrisala Jennyno

nasmiješeno lice, uspravila sam se i pogledala kroz prozor. Bio jegotovo sumrak.“Dobro sam”, rekla je Jenny. “Posve dobro.” Široki osmijeh radosti

kojim je dočekala rođenje svoje kćeri, pretvorio se u mali i trajnismiješak dubokog zadovoljstva. Nesigurno je podigla ruku idodirnula mi rukav.“Idi reci Ianu”, rekla mi je. “On je sigurno zabrinut.”Mojim ciničnim očima nije se činilo tako. Prizor u radnoj sobi, kamo

su se Ian i Jamie bili povukli, snažno me podsjećao na preuranjenosvečarsko bančenje. Jedna prazna boca stajala je na ormaru zaposuđe, u društvu još nekoliko boca, a snažna alkoholna isparavanjaobavijala su sobu poput oblaka.Činilo se da ponosni otac nije pri svijesti. Glava mu je počivala na

vlastelinovu pisaćem stolu. Sam vlastelin još uvijek je bio pri svijesti,ali je treptao poput sove krmeljavim očima, naslonjen na zidnedaske.Šokirana tim prizorom, odmarširala sam do stola, zgrabila Iana za

rame i grubo ga protresla, ne obazirući se na Jamieja, koji se naglouspravio i rekao mi: “Saskinjo, čekaj...”Ian nije bio posve u nesvijesti. Nevoljko je podigao glavu i pogledao

me nepomičnim, ukočenim licem. Oči su mu bile bezbojne i molećiverupe, pa sam iznenada shvatila da misli kako sam ga došlaobavijestiti da je Jenny umrla.Olabavila sam stisak i nježno ga potapšala.“Jenny je dobro”, tiho sam mu rekla. “Dobio si kćer.”Opet je spustio glavu na ruke, a ja sam ga ostavila, dok su mu se

mršava ramena tresla, a Jamie ga tapšao po leđima.Nakon što su svi preživjeli ponovo oživljeni i očišćeni, obitelji

Murray i Fraser okupile su se na svečanoj večeri u Jennynoj sobi.Očišćena za pregled i umotana u malu plahtu, mala Margaret

predana je u ruke svog oca, a on je svog novog potomka prihvatio sizrazom blaženog divljenja.“Zdravo, mala Maggie”, šapnuo je dodirujući joj vrškom prsta

sićušni nosić.Kao da je upoznavanje nije impresioniralo, njegova kći zažmirila je

od koncentracije, ukočila se i pomokrila na očevu košulju.Za kratkotrajne provale smijeha i popravaka štete koju je prouzročio

taj nedostatak dobrih manira, mali Jamie uspio se osloboditi stiskagospođe Crook i skočio na Jennyn krevet. Ona je malo zastenjala odnelagode, ali je ispružila ruku da ga prihvati, dajući znak gospođiCrook da je sve u redu.“Moja mama!” izjavio je dječak zagnjurivši glavu u Jennyn bok.“Pa, čija bih bila?” razumno ga je upitala Jenny. “Sve je u redu,

momčiću!” Zagrlila ga je i poljubila u tjeme, a on se smireno opustio iprivio uz njezino tijelo. Jenny mu je nježno spustila glavu ipomilovala ga po kosi.“Spusti glavu, momče”, rekla mu je. “Ti bi već morao biti u krevetu.

Spusti glavu.” Umiren njezinom prisutnošću, dječak je gurnuo palacu usta i zaspao.Kad je došao Jamiejev red da uzme bebu u ruke, pokazao se

neočekivano vještim. Dlanom jedne ruke prihvatio je malu maljavulubanju kao tenisku lopticu. Činilo se da protiv volje predaje dijetenatrag Jenny, koja ga je privila na grudi i stala mu nježno pjevušiti.Kad smo Jamie i ja napokon otišli u svoju sobu, učinila nam se

tihom i praznom, u usporedbi s toplom obiteljskom scenom koju smoupravo ostavili za sobom: Ian je klečao pokraj kreveta svoje žene srukom na malom Jamieju, a Jenny je dojila novu bebu. Tek sam tadashvatila koliko sam zapravo umorna; od trenutka kad nas je Ianprobudio, prošla su gotovo dvadeset i četiri sata.Jamie je tiho zatvorio vrata sobe, bez riječi mi prišao iza leđa i

razvezao mi uzice na haljini, a onda me zagrlio, pa sam se zahvalnoopustila na njegovim grudima. Spustio je glavu i poljubio me, a jasam se okrenula i zagrlila ga oko vrata. Ne samo da sam bila jakoumorna, nego i jako raznježena i prilično rastužena.“Možda je tako najbolje”, polako je rekao Jamie, kao da razgovara

sam sa sobom.“O čemu govoriš?”

“O tome da si jalova.” Premda mi nije mogao vidjeti lice koje sammu zagnjurila u grudi, mora da je osjetio kako sam se ukočila.“Da, ja to već dugo znam. Rekla mi je Geillis Duncan, ubrzo nakon

što smo se vjenčali.” Nježno me pomilovao po leđima. “Isprva mi jebilo pomalo žao, ali onda sam došao do zaključka da je takonajbolje. S obzirom na to kakav život moramo voditi, bilo bi vrlonezgodno da ostaneš u drugom stanju. A sada” - malo je zadrhtao -“sad mi je drago zbog toga. Ne bih volio da se i ti moraš tako mučiti.”“Ja ne bih imala ništa protiv”, odvratila sam nakon duge stanke,

misleći na okruglu, maljavu glavicu i sićušne prstiće.“Ja bih.” Poljubio me u tjeme. “Vidio sam kako je Ian izgledao.

Svaki put kad bi Jenny kriknula, na licu bi mu se pojavio izraz kao damu netko dere kožu.” Grlila sam ga i milovala mu brazgotine naleđima. “Ja mogu podnijeti bol”, rekao mi je nježnim glasom, “ali nebih mogao podnijeti tvoju. Za to bi mi trebalo više snage no što jeimam.”

33.Straža

Jenny se brzo oporavila nakon Margaretina rođenja. Dan nakonporoda inzistirala je da siđe u prizemlje. Na zajedničko navaljivanjeIana i Jamieja, nevoljko je odustala od namjere da sama obavljakućne poslove, pa ih je samo nadgledala odmarajući sa na sofi udnevnoj sobi, dok je mala Margaret spavala u kolijevci pokraj nje.Ali nije se mogla pomiriti s besposlenim izležavanjem, pa je u roku

od dan-dva otišla u kuhinju, a onda i u stražnji vrt. Sjedila je na zidu,s bebom dobro umotanom u povoj, i pravila mi društvo dok samčupala suhe trsove i usput pazila na golemi kotao u kojem seprokuhavalo rublje kućanstva. Gospođa Crook i sluškinje već suizvadile čisto rublje da ga objese na sušenje, pa sam sada čekala dase voda dovoljno ohladi da je izlijem. Mali Jamie mi je “pomagao”,razvlačeći bilje i odbacujući komadiće drva na sve strane. Upozorilasam ga da se makne kad se previše približio kotlu, ali nije meposlušao, pa sam potrčala za njim. Srećom, kotao se već biodovoljno ohladio pa je voda bila mlačna. Rekla sam mu da stanepodalje od kotla, uz majku, a onda sam uhvatila kotao i nagnula gasa željeznog postolja koje ga je držalo da se ne prevrne.Kad su se valovi prljave voda počeli izlijevati iz kotla i pušiti na

hladnom zraku, odskočila sam u stranu. Čučeći pokraj mene napetama, mladi Jamie radosno je zapljeskao dlanovima po toplomraskvašenom tlu i poprskao me tamnim komadićima blata po čitavojhaljini.Njegova je majka sišla sa zida, uhvatila ga za ovratnik, uspravila i

oštro udarila po stražnjici.“Zar nemaš pameti, gille? Pogledaj se! Sad ćemo ti opet morati

oprati košulju! A pogledaj što si učinio haljini svoje tete, divljačemali!”“Nije važno”, stala sam prosvjedovati spazivši podrhtavanje

zlotvorove donje usne.“E pa, meni jest”, odvratila je Jenny oštro pogledavši svog potomka.

“Ispričaj se teti, momčiću, a onda idi u kuću da te gospođa Crook

malo opere.” Potapšala ga je po stražnjici, ovoga puta nježno, igurnula prema kući.Kad smo se okretale natrag gomili mokre odjeće, začule smo topot

kopita s ceste.“To se valjda Jamie vraća”, rekla sam. “Ali uranio je.”Jenny je odmahnula glavom i napeto se zagledala prema cesti.

“Nije to njegov konj.”Sudeći po tome kako se namrštila, Jenny nije prepoznala konja koji

se pojavio na vrhu brijega. Ali čovjek koji ga je jahao nije bio stranac.Ukočila se pokraj mene, a onda potrčala prema dvorišnim vratima,čvrsto držeći bebu objema rukama.“To je Ian!” doviknula mi je.Kad je sjahao s konja, spazila sam da je odrpan, prašnjav i s

masnicama na licu. Jedna mu je masnica na čelu natekla, a prekoobrve protezala se gadna posjekotina. Jenny ga je uhvatila pod rukukad je sjahao, i tek sam tada shvatila da nema svoju drvenu nogu.“Jamie”, dahnuo je. “Nabasali smo na Stražu u blizini mlina. Čekali

su nas. Znali su da dolazimo.”Osjetila sam grč u želucu. “Je li živ?”Kimnuo je glavom, boreći se da dođe do daha. “Živ je. A nije ni

ozlijeđen. Odveli su ga na zapad, prema Killinu.”Jenny mu je prstima opipala lice.“Jesi li teško ozlijeđen, čovječe?”Odmahnuo je glavom. “Nisam. Uzeli su mi konja i drvenu nogu;

nisu me morali ubiti kako bi me spriječili da ih slijedim.”Jenny je bacila pogled prema obzoru, gdje je sunce ležalo malo

iznad drveća. Procijenila sam da je otprilike četiri popodne. SlijedećiJennyn pogled, Ian je pogodio njezino sljedeće pitanje.“Sreli smo ih oko podneva. Trebalo mi je više od dva sata da

dođem do najbližeg mjesta s konjem.”Jenny je načas mirno stajala računajući u glavi, a onda je donijela

odluku i okrenula se prema meni.“Claire. Pomozi Ianu da ode u kuću, molim te. Ako mu treba

liječnička pomoć, obavi to što brže možeš. Ja ću dati bebu gospođiCrook i dovesti konje.”Otišla je prije no što je ijedno od nas stiglo pobuniti.

“Znači li to...” viknula sam. “Ali ona to ne može učiniti! Ne možeostaviti bebu!”Dok smo polako hodali stazom do kuće, Ian mi se jako oslanjao o

rame. Zavrtio je glavom.“Možda ne može. Ali ne vjerujem da namjerava dopustiti Englezima

da joj objese brata.”Kad smo stigli do mjesta gdje je Straža dočekala Iana i Jamieja u

zasjedi, već je padao mrak. Jenny je sjahala s konja i stalapretraživati grmlje poput malog terijera, mičući grane s puta imrmljajući sebi u bradu stvari koje su mi zvučale sumnjivo nalik naneke od sočnijih psovki njezina brata.“Istok”, napokon je rekla izašavši iz šumarka, izgrebena i prljava.

Otrla je lišće s haljine i preuzela uzde svog konja iz mojih nevještihruku. “Ne možemo ih slijediti po mraku, ali barem znamo u kojemćemo smjeru krenuti kad svane zora.”Podigle smo jednostavan logor, svezale konje i zapalile malu vatru.

Divila sam se vještini kojom je Jenny sve to obavila, a ona senasmiješila.“Kad su Jamie i Ian bili mladi, tjerala sam ih da mi pokazuju stvari.

Kako zapaliti vatru i penjati se po drveću - pa čak i kako oderati kožusa životinja. I kako slijediti nečije tragove.” Ponovo je bacila pogled usmjeru kojim je otišla Straža.“Ne brini, Claire.” Nasmiješila mi se i sjela pokraj vatre. “Dvadeset

konja ne mogu daleko odmaknuti kroz grmlje, ali dva mogu. Kakoizgleda, Straža će krenuti cestom za Eskadale. Možemo presjeći putpreko bregova i stići ih u blizini Midmainsa.”Vještim prstima povukla je gornji dio haljine. Zabuljila sam se u

čudu kad je raširila nabore tkanine, svukla gornji dio i obnažila grudi.Dojke su joj bile vrlo krupne i izgledale krute i nabrekle od mlijeka.Kao pravoj neznalici, nije mi palo na pamet da se zapitam što majkačini kad ne može dojiti.“Ne mogu dugo ostaviti bebu”, odgovorila je kao da mi čita misli i

namrštila se uhvativši jednu dojku odozdo. “Prsnut ću.” Reagirajućina dodir, iz nabrekle bradavice pošla je tanka crta rijetkog plavkastogmlijeka. Jenny je izvukla veliku maramicu iz džepa i tutnula je ispoddojke. Na tlu pokraj nje ležala je mala kositrena čaša koju je bilaizvukla iz bisaga. Pritisnula je rub čaše odmah ispod bradavice i

stala pažljivo trljati dojku između dva prsta, nježno je stišćući premabradavici. Mlijeko je počelo brže kapati, a onda su se aureolebradavice iznenada suzile i mlijeko je stalo štrcati u iznenađujućesnažnom tankom mlazu. “Nisam znala da se to može!” lanula sam,zadivljeno buljeći.Jenny je namjestila čašu da uhvati mlaz mlijeka i kimnula glavom.

“O, da. Mlijeko poteče kad beba počne sisati, ali kad jednom krene,beba mora samo gutati. Oh, sad mi je lakše.” Načas je s olakšanjemsklopila oči.Izlila je sadržaj čaše na tlo i primijetila: “Šteta je baciti ga, ali što

drugo uraditi s njim?” Zatim je uhvatila čašu drugom rukom, ponovoje namjestila i ponovila postupak s drugom dojkom.“To je gnjavaža”, rekla je podigavši pogled prema meni. Ja sam još

uvijek buljila. “Gotovo sve u vezi s djecom je gnjavaža. Ipak, nikadne bi odabrala da ih nemaš.”“Ne”, tiho sam odgovorila. “To ne bih odabrala.”Pogledala me preko vatre, blaga i zabrinuta lica.“Još nije došlo tvoje vrijeme”, rekla mi je. “Ali i ti ćeš jednoga dana

imati djecu.”Malo sam se drhtavo nasmijala. “Prvo moramo pronaći oca.”

Ispraznila je drugu čašu i počela zakopčavati haljinu.“Oh, naći ćemo ga. Sutra. Moramo, jer dulje od toga ne mogu ostati

daleko od male Margaret.”“A kad ga nađemo?” upitala sam. “Što onda?”Slegnula je ramenima i posegnula za zamotanim pokrivačima.“To ovisi o Jamieju. I o tome koliko im je dopustio da ga ozlijede.”Jenny je imala pravo; sutradan smo doista našle Stražu. Otišle smo

iz logora prije svitanja i zastajale tek toliko da ona istisne još malomlijeka iz dojki. Činilo se da je Jenny u stanju pronaći tragove i ondjegdje ih nema, pa sam je bez pitanja slijedila kroz vrlo šumovitopodručje. Brzo putovanje bilo je nemoguće kroz grmlje, ali ona meuvjeravala da smo krenule mnogo izravnijim putem od onoga kojimmoraju ići članovi Straže, koji su zbog svoje brojnosti vezani uzceste.Stigle smo ih oko podneva. Kad sam začula zveckanje orme i

nehajne glasove koje sam već jedanput čula, podigla sam ruku dazaustavim Jenny, koja je u tom trenutku bila iza mene.

“U potoku dolje je gaz”, šapnula mi je. “Izgleda da su se tamozaustavili da napoje konje.” Sjahala je, uzela oba para uzdi u ruke isvezala konje, a onda mi dala znak da je slijedim i otpuzala u grmljepoput zmije.Odvela me do male izbočine s povoljnim pogledom na gaz. Odavde

smo mogle vidjeti gotovo sve članove Straže. Uglavnom su sjahali imeđusobno čavrljali; neki su sjedili na tlu i jeli, a neki su odvodilikonje u grupama po dva ili tri do vode. Ali nismo mogle vidjetiJamieja.“Misliš li da su ga ubili?” panično sam šapnula. Dvaput sam

prebrojila sve muškarce kako bih bila sigurna da nikog nisamizostavila. Nabrojila sam dvadeset muškaraca i dvadeset šest konja,a koliko sam mogla zaključiti, svi su bili na vidiku. Ali nije bilo ni tragazatvoreniku, ni izdajničkog odsjaja sunčeve svjetlosti na riđoj kosi.“Sumnjam”, odgovorila je Jenny. “Ali postoji samo jedan način da

budemo sigurne.” Počela je puzati natraške s izbočine.“Koji?”“Da ih pitamo.”Cesta se suzila nakon gaza, postajući na drugoj strani tek malo više

od prašnjave staze kroz gusti šumarak borova i joha. Staza nije biladovoljno široka da dva člana Straže jašu jedan do drugoga. Morat ćejahati u koloni.Kad se i posljednji muškarac u koloni približio okuci, Jenny Murray

iznenada je iskoračila na stazu pred njega. Konj se propeo, a čovjekje opsovao i s mukom ga zauzdao. Kad je zaustio da je ogorčenozapita u čemu je smisao njezina ponašanja, ja sam izašla iz grmljaiza njegovih leđa i snažno ga odalamila iza uha jednom otpalomgranom.Konj se opet propeo, a čovjek je potpuno iznenađen izgubio

ravnotežu i pao na stazu. Udarac ga nije onesvijestio, samo ga jesrušio na tlo. Jenny je pomoću ovećeg kamena popravila tajnedostatak.Zgrabila je uzde konja i dala mi znak oštrim pokretom ruke.“Hodi!” šapnula je. “Makni ga s ceste prije no što primijete da ga

nema.”I tako je Robert MacDonald iz Straže Glen Elrivea, kad je došao k

svijesti, otkrio da je čvrsto svezan za stablo i da gleda u cijev pištolja

koji drži sestra njegova bivšeg zarobljenika, čeličnih očiju.“Što ste učinili s Jamiejem Fraserom?” upitala ga je.MacDonald je ošamućeno zatresao glavom, očito misleći da mu se

ona samo privida. Pokušaj da se pomakne raspršio je to uvjerenje,pa se, nakon što je izrekao neizbježnu količinu psovki i prijetnji,napokon pomirio s idejom kako je jedini način da se oslobodi, danam kaže ono što želimo znati.“Mrtav je”, mrzovoljno je odgovorio. A onda, kad je Jennyn prst

zlokobno stegnuo otponac, u iznenadnoj je panici dodao: “Nisam gaja ubio! Sam si je kriv!”Rekao nam je da je Jamie ležao prebačen preko konja, ruku

svezanih kožnatim remenom, iza jednog člana Straže koji je jahaoizmeđu dvojice drugih muškaraca. Činilo se da je poslušan, pa nisupoduzeli osobite mjere opreza kad su prelazili rijeku šest milja odmlina.“Prokleta budala bacila se s konja u duboku vodu”, rekao je

MacDonald i slegnuo ramenima, koliko su mu dopuštale obje rukesvezane iza leđa. “Zapucali smo na njega i sigurno ga pogodili, jerviše nije izronio. Ali odmah poslije gaza struja je jaka a voda duboka.Malo smo pretražili potok, ali nismo našli tijelo. Mora da ga je strujaodnijela nizvodno. A sad, za ime Boga, gospođe, odvežite me!”Nakon što Jenny ponovljenim prijetnjama nije izvukla daljnje

pojedinosti ni promjene u priči, zaključile smo da čovjek govori istinu.Odbivši da ga posve oslobodi, Jenny mu je samo olabavila remen,tako da se s vremenom može sam posve osloboditi. Zatim smopobjegle.“Misliš da je mrtav?” zadihano sam upitala kad smo stigle do

svezanog konja.“Ne. Jamie pliva kao riba, a može zadržati dah i po tri minute. Hodi.

Pretražit ćemo obalu rijeke.”Pretraživale smo obalu gore-dolje, spotičući se o stijenje, gacajući

po plićaku, grebući lica i ruke o vrbe, čije su grane ležale nisko nadjezercima.Napokon je Jenny trijumfalno viknula, a ja sam dogacala do nje,

nesigurno balansirajući na mahovinom obraslim stijenama koje suprekrivale dno potoka, na tom mjestu plitkog.

Jenny je držala kožnati remen u ruci, još uvijek nerazvezan. Najednoj strani bio je zamrljan krvlju.“Ovdje je uspio osloboditi ruke”, rekla je svijajući mali kolut između

prstiju, a zatim se osvrnula u smjeru odakle smo došle, uz spustnazubljenih spletenih stijena, dubokih jezeraca i zapjenjenih brzaca izatresla glavom.“Kako ti je to samo uspjelo, Jamie?” rekla je, napola za sebe.Nedaleko od staze, našle smo zgaženu travu, na mjestu gdje je

očito legao da se odmori. Na kori obližnje johe pronašla sam malusmećkastu mrlju.“Ozlijeđen je”, rekla sam.“Da, ali kreće se”, odgovorila je Jenny, hodajući uokolo i gledajući

tlo.“Jesi li vješta u slijeđenju tragova?” upitala sam je s nadom.“Nisam baš bogzna kakav lovac”, odgovorila je i krenula, a ja sam

krenula za njom. “Ali ako nisam u stanju slijediti tragove nečeg takovelikog kao što je Jamie Fraser kroz suhu paprat, onda nisam samoslijepa nego i gluha.”I doista, široki trag slomljene smeđe paprati vodio je uz obronak i

nestajao u gustom vrijesku. Kruženje oko te točke nije otkrilo daljnjetragove, niti je dozivanje dobilo odgovor.“Otišao je”, rekla je Jenny, sjevši na kladu i mašući rukom da se

ohladi. Učinilo mi se da je blijeda, pa sam shvatila da otimanjenaoružanih muškaraca i iznuđivanje informacija nisu poslovi za ženukoja je prije manje od tjedan dana rodila.“Jenny”, rekla sam joj, “moraš se vratiti. Osim toga, Jamie se

možda vratio u Lallybroch.”Odmahnula je glavom. “Ne, ne bi on to učinio. Što god MacDonald

tvrdio, oni neće tako lako odustati, ne kad ih čeka nagrada. Ako gajoš nisu uhvatili, to je samo zato što nisu mogli. Ali poslat će nekogada drži farmu na oku za svaki slučaj. Ne, ne bi on tamo otišao.”Povukla je ovratnik haljine. Premda je dan bio hladan, ona se laganoznojila, a na poprsju sam joj vidjela sve veće tamne mrlje od mlijeka.Kad je primijetila da je gledam, kimnula je glavom. “Da, uskoro ću

se morati vratiti. Gospođa Crook hrani bebu kozjim mlijekom izašećerenom vodom, ali beba ne može još dugo bez mene, a ni jabez nje. Ali nije mi drago što te moram ostaviti samu.”

Ni ja nisam bila baš oduševljena što moram tražiti po škotskomgorju čovjeka koji bi mogao biti bilo gdje, ali hrabro sam odgovorila.“Snaći ću se”, rekla sam. “Moglo bi biti gore. Barem je živ.““Istina.” Bacila je pogled prema suncu koje je bilo nisko nad

obzorom. “Ostat ću s tobom barem do jutra.”Navečer smo se zgurile oko vatre i nismo mnogo razgovarale.

Jenny je razmišljala o svojoj ostavljenoj bebi, a ja o tome kako danastavim bez njezine pomoći, bez pravog poznavanja zemljopisa igelskog jezika.Iznenada je Jenny naglo podigla glavu i osluhnula, pa sam se i ja

uspravila i počela osluškivati, ali nisam ništa čula. Uprla sam pogledu tamnu šumu koju je Jenny gledala, ali, hvala Bogu, u njoj nisamugledala svjetlucanje nečijih očiju.Kad sam se opet okrenula prema vatri, ugledala sam Murtagha

kako sjedi na drugoj strani i mirno grije ruke na plamenu. Na mojuzvik, Jenny se naglo okrenula i ispustila kratak smijeh iznenađenja.“Mogao sam vam prerezati grkljan prije no što pogledate u pravom

smjeru”, primijetio je mali čovjek.“Oh, ma nemoj mi reći?” Jenny je sjedila sa svinutim koljenima,

ruku spojenih oko gležnjeva. Munjevitom kretnjom, zavukla je rukupod haljinu i oštrica sgian dhua zabljesnula je na svjetlosti.“Nije loše”, složio se Murtagh i znalački kimnuo glavom. “Je li i naša

mala Saskinja tako vješta?”“Nije”, odgovorila je Jenny vraćajući nož u čarapu. “Tako da je

dobro što ćeš biti s njom. Pretpostavljam da te Ian poslao?”Mali čovjek kimnuo je glavom. “Da. Jeste li već našle Stražu?”

Ispripovijedale smo mu što smo dosad učinile. Kad je čuo da jeJamie pobjegao, mogla bih se zakleti da sam mu opazila trzaj mišićau kutu usana, ali bilo bi pretjerano reći da se nasmiješio.Napokon je Jenny ustala i zamotala svoj pokrivač.“Kamo si krenula?” iznenađeno sam je upitala.“Kući.” Kimnula je glavom prema Murtaghu. “Sada imaš njega, pa

više ne trebaš mene, a ima drugih koji me trebaju.”Murtagh je podigao pogled prema nebu. Mjesec u opadanju jedva

se vidio iza sloja oblaka, a blago škrapanje kiše šumjelo je ugranama borova iznad nas.“Kreni ujutro. Diže se vjetar. Nitko noćas neće daleko dospjeti.”

Jenny je zatresla glavom i stala gurati kosu pod maramu. “Znamput. A ako se noćas nitko neće kretati, nitko me neće presresti nacesti, zar ne?”Murtagh je rezignirano uzdahnuo. “Oprosti na izrazu, ali tvrdoglava

si kao i onaj vol od tvog brata. Koliko ja mogu vidjeti, nemaš mnogorazloga da se žuriš kući - sumnjam da će tvoj muž dovesti nekudrolju u krevet dok te nema.”“Ti ne vidiš dalje od vrha svog nosa, duinne, a to baš nije daleko”,

oštro mu je odgovorila Jenny. “A ako si tako dugo živio a da nisinaučio da ne možeš stajati između majke i gladnog djeteta, nemašdovoljno pameti ni da loviš svinje, a kamoli da nađeš čovjeka uvrijesku.”Murtagh je podigao ruke kao da se predaje. “Ma jasno, ti ćeš učiniti

po svome. Nisam znao da pokušavam urazumiti divlju krmaču.Pretpostavljam da ću za svoj trud dobiti nogom u dupe.”Jenny se iznenada nasmijala, a na obrazima su joj se pojavile

jamice. “Imaš pravo, nitkove stari.” Sagnula se i podigla teško sedlona koljena. “Pazi na moju dragu sestru i javi mi kad nađeš Jamieja.”Kad se okrenula da osedla konja, Murtagh je dodao: “Uzgred, kod

kuće ćeš zateći novu sluškinju.” »Zastala je i pogledala ga, a onda polako spustila sedlo na tlo.

“Koga, ako smijem znati?” upitala je.“Udovicu MacNab”, odgovorio je naglašavajući riječi.Jenny je načas ostala nepomično stajati, pa se ništa nije micalo

osim marame i ogrtača koji je lepršao na sve jačem vjetru.“Kako?” napokon je upitala.Murtagh se sagnuo da uzme sedlo. Podigao ga je i učvrstio kolan

jednim pokretom, bez vidljivog truda.“Požar”, odvratio je, povukavši posljednji put kožu stremena. “Kad

budeš prelazila visoko polje, pazi kuda ideš, jer pepeo će još uvijekbiti topao.”Spojio je dlanove da joj pomogne zajahati, ali ona je odmahnula

glavom, uhvatila uzde i dala mi znak da je slijedim.“Claire, otprati me do vrha brijega, molim te.”Kad smo se udaljile od vatre, zrak je postao hladan i težak. Haljina

mi se bila navlažila od sjedenja na zemlji pa mi se u hodu lijepila za

noge. Jenny je pognula glavu hodajući ususret vjetru, ali mogla samjoj vidjeti profil. Usne su joj bile blijede i ukočene od hladnoće.“Je li MacNab odao Jamieja Straži?” napokon sam je upitala, a ona

je polako kimnula glavom.“Da. A Ian je to vjerojatno doznao. Ili netko drugi, to sad nije važno.”Bio je kasni studeni i premda je dan Guya Fawkesa odavno prošao,

u glavi sam iznenada ugledala sliku lomače; plameni jezici dizali suse uz drvene zidove kolibe i zahvaćali slamnati krov poput jezikaDuha Svetog, a vatra u unutrašnjosti izvikivala je molitve za proklete.A u kolibi sam ugledala priliku čovjeka koji čuči u pepelu, na vlastituognjištu, spreman da se sruši u crnu prašinu kad hladni vjetarponovo zapuše i pomete kostur njegove kuće. Pravda i okrutnostkatkad su razdvojene tankom crtom.Shvativši da me Jenny gleda s upitnim izrazom na licu, kimnula

sam glavom. Barem u ovom slučaju, obje smo stajale na istoj stranite turobne i proizvoljne crte.Zastale smo na vrhu brijega. Murtagh je bio samo tamna mrlja

pokraj vatre u podnožju. Jenny je malo prekopala po džepu na bokuhaljine, a onda mi gurnula u ruku mekanu kožnatu torbicu.“Novac od prikupljenih zakupnina”, objasnila je. “Možda će ti

zatrebati.”Pokušala sam joj vratiti novac, tvrdeći da Jamie ne bi htio primiti

novac koji je potreban za održavanje imanja, ali Jenny nije htjela ničuti za to. Premda upola niža od brata, Janet Fraser bila mu je posveravna po tvrdoglavosti.Shvativši da sam poražena, odustala sam od prepirke i stavila

novac na sigurno mjesto, duboko u haljini. Na Jennyno inzistiranje,uzela sam i mali sgian dhu koji mi je tutnula u ruku.“To je Ianov nož, ali on ima još jedan”, rekla mi je. “Gurni ga u vrh

čarape i pričvrsti podvezicom. I nemoj ga vaditi, čak ni kad spavaš.”Načas je zastala kao da mi želi još nešto reći. I doista je željela.“Jamie mi je rekao da ti katkad možeš... predvidjeti stvari”, oprezno

je rekla. “A ako mi nešto kažeš, rekao mi je da te poslušam. Želiš limi... sada štogod reći?”Jamie i ja razgovarali smo o nužnosti da se Lallybroch i njegovi

stanovnici pripreme za strahote koje će uslijediti nakon ustanka. Alimislili smo da za to još ima vremena. A ja sada nisam imala

vremena, ili najviše nekoliko minuta, da svojoj dragoj novoj sestridadem dovoljno informacija, kako bi mogla zaštititi Lallybroch odnadolazeće oluje.Biti prorok vrlo je nezgodno zanimanje, pomislila sam, i ne prvi put

osjetila veliku simpatiju prema Jeremiji i njegovim jadikovkama. Ashvatila sam i zašto je Kasandra tako nepopularna. Ipak, nije bilopomoći. Stojeći na vrhu škotskog brijega, dok mi je noćni vjetarjesenske oluje mrsio kosu i njihao skute haljine kao plahtu kakvogduha, okrenula sam lice prema mračnom nebu i pripremila se zaproročanstvo.“Zasadi krumpire”, rekla sam.Jenny je malo zinula od čuda, a onda je zatvorila usta i žustro

kimnula glavom. “Krumpire. Dobro. Nema ih bliže od Edinburgha, aliposlat ću po njih. Koliko?”“Što više možeš. Krumpiri se trenutačno ne sade u škotskom gorju,

ali sadit će se. Krumpir je gomoljika pa se dugo drži, a i bolje rodinego žito. Zasadi što više zemlje usjevima koji se mogu pohraniti. Zadvije godine nastupit će velika glad. Ako imaš zemlju ili posjede kojinisu iskorišteni, prodaj ih za zlato. Bit će rata. I klanja. Muškarce ćeloviti, i ovdje i diljem škotskog gorja.” Načas sam razmislila. “Imate lina posjedu jamu za svećenika?”“Nemamo, izgrađen je mnogo poslije no što je Oliver Cromwell

došao na vlast.”“Onda je iskopaj, ili sagradi neko sigurno mjesto gdje se čovjek

može sakriti. Nadam se da Jamieju neće zatrebati”, s mukom samgutnula slinu na tu pomisao, “ali nekome bi mogla.”“U redu. Je li to sve?” Lice joj je bilo ozbiljno i napeto u polumraku.

Blagoslovila sam Jamieja zato što je imao dovoljno pameti da joj tokaže, a nju zato što vjeruje bratu. Nije me pitala ni zašto ni kako,samo je pažljivo pamtila sve što sam joj govorila. Znala sam da ćeslijediti moje hitre upute.“To je sve. Barem sve čega se mogu trenutačno sjetiti.” Pokušala

sam se nasmiješiti, ali taj se pokušaj čak i meni učinio neuvjerljivim.Njezin je bio bolji. Na oproštaju mi je kratko dodirnula obraz.“Neka te Bog čuva, Claire. Vidjet ćemo se opet - kad dovedeš mog

brata kući.”

Šesti dio

Potraga

34.Dougalova priča

Kakvi god da su nedostaci civilizacije, tmurno sam razmišljala,blagodati su joj neporecive. Uzmite, primjerice, telefon. Ili novine, štose toga tiče, koje su u ono doba bile popularne u gradskimsredištima poput Edinburgha ili čak Pertha, ali posve nepoznate udivljini škotskog gorja.Bez takvih metoda masovne komunikacije, vijesti su se širile od

osobe do osobe, brzinom čovjekova koraka. Ljudi bi naposljetkuuglavnom doznali ono što su morali znati, ali s odgodom od nekolikotjedana. Što je imalo za posljedicu da sam se, suočena s problemomda doznam gdje se Jamie točno nalazi, na malo toga mogla osloniti,osim na mogućnost da ga netko sretne i pošalje poruku u Lallybroch,što je proces koji bi mogao trajati tjednima. A zima je pred vratima,pa će putovanje u Beauly uskoro postati nemoguće. Sjedila sambacajući granje na vatru i razmišljajući o mogućnostima.Na koju je stranu Jamie mogao krenuti s mjesta svog bijega? Posve

sigurno nije krenuo natrag u Lallybroch i gotovo sigurno ne na sjever,na područje klana MacKenzie. Je li krenuo na jug, u pograničnopodručje, da se ondje opet nađe s Hughom Munroom ili s nekima odsvojih negdašnjih divljih drugova? Ne, najvjerojatnije je krenuo nasjeveroistok, prema Beaulyju. Ali ako ja to mogu zaključiti, mogu iljudi iz Straže.Murtagh se vratio iz sakupljanja drva za ogrjev i bacio pregršt

granja na tlo. Sjeo je na nabore svog ogrtača i prekrižio noge,umatajući se u preostali dio da se zaštiti od hladnoće. Bacio jepogled prema nebu, gdje je mjesec sjao iza oblaka koji su hitropromicali.“Neće još pasti snijeg”, rekao je mršteći se. “Možda još tjedan dana,

a možda i dva. Možda do tada već stignemo u Beauly.” Baš je lijepokad čovjek dobije potvrdu svojih zaključaka, pomislila sam.“Mislite da će biti tamo?”Mali gorštak slegnuo je ramenima i podigao ogrtač preko ramena.

“Tko zna? Neće mu biti lako putovati. Danju će se morati skrivati idržati se podalje od cesta. A nema konja.” Protrljao je neobrijanubradu. “Ne možemo ga naći. Bit će najbolje da mu dopustimo da onnađe nas.”“Kako? Da ispalimo signalne rakete?” sarkastično sam upitala.

Murtaghu se jedno mora priznati: kakvu god da sam neumjesnustvar rekla, mogla sam biti sigurna da će se on ponašati kao danisam rekla ništa.“Donio sam vam paketić s lijekovima”, rekao je i pokazao glavom

prema bisagama na tlu. “A imate dovoljno velik ugled u bliziniLallybrocha; bit ćete na glasu kao vidarica u većem dijelu obližnjegkraja.” Kimnuo je glavom za sebe. “Da, to će poslužiti.” I bez daljnjihobjašnjenja, legao je na tlo umotan u ogrtač i mrtav-hladan krenuona spavanje, ne obazirući se ni na vjetar u krošnjama drveća ni nalaganu kišicu, niti na mene.Uskoro sam doznala što je mislio. Putujući bez skrivanja - i polako -

glavnim cestama, zaustavljali smo se kod svakog malog seoskogposjeda, sela i zaselka na koje smo naišli. Ondje bi Murtagh brzoobišao lokalno stanovništvo, pokupio svakoga tko pati od nekebolesti ili ozljede i doveo ga meni na pregled, a budući da su liječniciu ovim krajevima bili rijetkost, uvijek bi pronašao nekoga kome jetrebala pomoć.Dok sam ja bila zaokupljena tonicima i mastima, on je nehajno

čavrljao s rođacima i prijateljima mog pacijenta, brinući se da opišerutu našeg putovanja u Beauly. Ako kojim slučajem u nekom mjestunije bilo pacijenata koji bi trebali pregled, ipak bismo se zaustavili daprenoćimo u nekoj u seoskoj kućici ili taverni. Na tim mjestima,Murtagh bi pjevao da zabavi naše domaćine i da nam plati večeru,tvrdoglavo odbijajući da platimo novcem koji sam nosila sa sobom,za slučaj da nam taj novac zatreba kad nađemo Jamieja.Po naravi nesklon razgovoru, naučio me neke od svojih pjesama,

da prekratimo vrijeme dok smo se vukli od mjesta do mjesta.“Imate prilično dobar glas”, primijetio je jednog dana, nakon

umjereno uspješnog pokušaja da otpjevam “Tužne udoline uz rijekuYarrow”. “Nije uvježban, ali je snažan i dovoljno uvjerljiv. Pokušajtejoš jedanput, pa večeras možete pjevati sa mnom. U Limraighupostoji mala taverna.”

“Doista mislite da će to upaliti?” upitala sam ga. “To što radimo,mislim reći.”Promeškoljio se u sedlu prije no što je odgovorio. Nije bio prirodan

jahač, uvijek je izgledao kao majmun uvježban da jaše konja, ali ipakbi na kraju dana sjahao s konja svjež kao rosa, a ja bih jedvauspijevala svezati svog konja prije no što bih oteturala na spavanje.“Oh, da”, napokon je odvratio. “Prije ili poslije. Imate sve više

pacijenata, zar ne?”Priznala sam da je to točno.“Znači da se glas o vašim vještinama širi”, rekao je da potkrijepi

svoju tvrdnju. “A to je upravo ono što želimo. Ali možda bismo moglipoboljšati stvar. Zato ćete večeras pjevati. A možda biste...” Zastaoje, kao da nije siguran treba li mi nešto predložiti.“Što je?”“Znate li što o gatanju?” oprezno me upitao. Shvatila sam zašto se

kolebao da me to zapita; vidio je grozničavost lova na vještice uCranesmuiru.Nasmiješila sam se. “Ponešto. Želite da pokušam?”“Da. Što više toga možemo ponuditi, više će nas ljudi doći vidjeti - a

poslije će pričati drugima. A vijesti o nama proširit će se, sve dok nedođu do Jamieja. I onda ćemo ga naći. Hoćete li pokušati?”Slegnula sam ramenima. “Ako nam to može pomoći, zašto ne?”I tako sam te večeri u Limraighu s priličnim uspjehom debitirala kao

pjevačica i gatara. Otkrila sam da je gospođa Graham imala pravo -sve što o ljudima morate znati, pročitat ćete im s lica a ne s dlanova.Naša se slava malo-pomalo proširila, sve dok sljedećeg tjedna ljudi

nisu istrčavali iz kuća da nas pozdrave kad smo ujahali u selo iobasipali nas penijima i malim darovima kad smo odlazili.“Znate, od ovoga bismo doista mogli nešto učiniti”, primijetila sam

jedne večeri spremajući dnevnu zaradu. “Šteta što nigdje u blizininema kazališta - mogli bismo izvesti pravu točku iz varijetea:Mađioničar Murtagh i njegova glamurozna pomoćnica Gladys.”Murtagh je moju primjedbu dočekao s uobičajenom ravnodušnom

šutnjom, ali to je bila istina; doista nam je prilično dobro išlo zajedno.Možda zato što nas je, unatoč velikim razlikama u karakteru,ujedinila zajednička misija.

Vrijeme je postajalo sve lošije a naš tempo sve sporiji, ali zasadnismo čuli ništa o Jamieju. Jedne večeri, izvan Belladruma, na jakompljusku, sreli smo skupinu pravih Cigana.S nevjericom sam zatreptala kad sam na čistini pokraj puta

ugledala skupinu šarenih kola. Izgledala je isto kao i logor ciganskihskupina koje svake godine dolaze u Hampstead Down.A i ljudi su izgledali isto; crnomanjasti, veseli, bučni i druželjubivi.

Čuvši zveckanje naše orme, jedna je žena provirila kroz prozor kola ikratko nas pogledala, a onda viknula, pa je tlo pod krošnjama drvećaiznenada oživjelo nasmiješenim smeđim licima.“Dajte da ja čuvam kesicu s novcem”, rekao mi je Murtagh ozbiljna

lica, gledajući jednog mladića kako nam prilazi vedro se šepireći, neosvrćući se na kišu koja mu je namakala šarenu košulju. “I neokrečite nikome leđa.”Bila sam oprezna, ali dočekali su nas srdačnim kretnjama i pozvali

da večeramo s njima. Večera je primamljivo mirisala - bila je to nekavrsta variva - pa sam spremno prihvatila poziv, ne obazirući se naMurtaghova zloguka nagađanja o pravoj prirodi ljudi koji nam nudevarivo s mesom.Slabo su govorili engleski, a još slabije gelski, pa smo se uglavnom

sporazumijevali rukama i mješavinom jezika koja je bila najbližafrancuskom. U kolima je bilo toplo i vladala je razgaljena atmosfera;muškarci, žene i djeca sjedili su gdje god su mogli naći mjesta i jeliravno iz zdjela, namačući komadiće kruha u obilno varivo. Bio je tonajbolji obrok koji sam pojela u posljednjih nekoliko tjedana, pa samse natrpala do grla. Poslije sam jedva smogla snage da zapjevam,ali trudila sam se koliko sam mogla, pjevušeći na težim mjestima iprepuštajući Murtaghu da obavi glavni dio posla.Cigani su naš nastup dočekali s oduševljenim pljeskom a onda su

nam uzvratili. Jedan je mladić otpjevao nekakvu tužnu žalopojku uzpratnju prastare violine. Njegovu izvedbu pratili su udarci defa, koji jes izvjesnom ozbiljnošću svirala djevojčica od svojih osam godina.Murtagh, inače oprezan kad se raspitivao u selima i na seoskim

imanjima koje smo posjetili, s Ciganima je bio posve iskren. Na mojeiznenađenje, otvoreno im je objasnio da tražimo krupnog čovjeka skosom poput vatre i očima poput ljetnog neba. Cigani su sepogledavali uzduž i poprijeko prolaza u kolima, ali svi su sa

žaljenjem zavrtjeli glavama. Ne, nisu ga vidjeli. Ali... I ovdje nam jenjihov vođa, onaj mladić u ljubičastoj košulji koji nam je poželiodobrodošlicu, pantomimom objasnio da će nam poslati glasnika akonaiđu na čovjeka kojeg tražimo.Naklonila sam se sa smiješkom, a Murtagh im je gestikulirajući

odgovorio da je za tu informaciju spreman platiti. Ovaj dio posladočekan je s osmijesima, ali i s pogledima nagađanja. Osjetila samolakšanje kad im je Murtagh rekao da ne možemo prenoćiti jermoramo krenuti i zahvalio im. Istresao je nekoliko kovanica izkožnate kese, pobrinuvši se da svi vide kako u njoj nema mnogobakrenih novčića. Nakon što smo ih podijelili kako bismo zahvalili navečeri, izašli smo, ispraćeni bučnim pozdravima, zahvalama i dobrimželjama - barem sam pretpostavila da to znače.Možda su nam zapravo obećavali da će poći za nama i prerezati

nam grkljan. Murtagh se ponašao kao da su nam upravo to i rekli, paje poveo konje u galopu do dvije milje udaljenog križanja, a ondaskrenuo u šumu na veliki obilazak prije no što se vratio na cestu.Pogledao je gore-dolje po cesti, praznoj na sve slabijoj kiši

sumraka.“Doista mislite da su nas slijedili?” znatiželjno sam ga upitala.“Ne znam, ali budući da je njih dvanaestero, a nas samo dvoje,

smatrao sam da je najbolje pretpostaviti da jesu.” Činilo se da je todobro rezoniranje, pa sam ga bez pitanja slijedila kroz još nekolikomanevara obilaženja, sve dok nismo stigli u Rossmoor, gdje smonašli sklonište u jednoj staji.Sutradan je pao snijeg. Nije dugo padao, tek toliko da prekrije tlo

bijelom bojom poput brašna na podu mlina, ali me ipak zabrinuo.Nije mi se sviđala pomisao da je Jamie sam i nezaštićen u vrijesku ida podnosi zimske vijavice samo u košulji i ogrtaču koje je imao nasebi kad ga je Straža uhvatila.Dva dana poslije, stigao je glasnik.Sunce je još uvijek bilo iznad obzora, ali u udolinama među

stijenama već je bila večer. Sjene ispod golih krošnji drveća bile sutako duboke da je jedva vidljiva staza postala gotovo nevidljiva.Bojala sam se da ću u sve gušćem mraku izgubiti glasnika, pa samhodala tako blizu iza njega da sam mu jedanput ili dvaput nagazilana rub ogrtača koji se vukao po tlu. Naposljetku je nestrpljivo

zastenjao, okrenuo se i gurnuo me ispred sebe, vodeći me krozmrak čvrsto me držeći za ramena.Činilo mi se da dugo hodamo. Odavno sam izgubila osjećaj koliko

smo puta skrenuli između visokih stijena i gustog suhog grmlja.Mogla sam se samo nadati da je Murtagh negdje iza nas i da nasbarem može čuti, ako već ne i vidjeti. Čovjek koji je došao u tavernupo mene, sredovječni Ciganin koji nije govorio engleski, smjesta jeodbio sa sobom povesti ikoga osim mene, uporno pokazujući prvoMurtagha a onda tlo, kako bi mu dao do znanja da on mora ostati.Večernja studen dolazila je brzo u ovo doba godine, pa mi je debeli

ogrtač jedva bio dovoljna zaštita od iznenadnih naleta ledenog vjetrakoji je puhao na nezaštićenim proplancima. Bila sam raspeta izmeđuočajanja zbog pomisli da Jamie leži nezaštićen u hladnim, vlažnimjesenskim noćima i uzbuđenja pri pomisli da ću ga opet vidjeti.Kralježnicom su mi prošli srsi koji nisu imali nikakve veze shladnoćom.Napokon me moj vodič zaustavio i s upozoravajućim stiskom

ramena, skrenuo sa staze i nestao. Čekala sam što sam strpljivijemogla, gurnuvši dlanove pod pazuha da se ugrijem. Bila samsigurna da će se moj vodič - ili netko drugi - vratiti; ako ni zbog čegadrugog, onda zato što mu nisam platila. Ipak, vjetar je šuštao krozgranje suhih kupina kao da prolazi duh nekog jelena koji još uvijekpanično bježi od svog lovca. Vlaga mi je kroz šavove ulazila u čizme;vodootporno vidrino ulje se istrošilo, a nisam imala priliku opet ihnamazati.Moj se vodič ponovo pojavio jednako naglo kao što je i nestao, pa

sam se ugrizla za jezik kako bih prigušila krik iznenađenja. Trzajemglave pozvao me da ga slijedim i maknuo u stranu granje mrtve johe,kako bih mogla proći.Ulaz u pećinu bio je uzak. Na izbočini stijene gorio je fenjer,

pretvarajući u sjenu visoku priliku koja se okrenula da me pozdravi.Jurnula sam prema njemu, ali shvatila sam da to nije Jamie i prije

no što sam ga dotakla. Razočaranje me pogodilo poput udarca uželudac, pa sam morala koraknuti unatrag i nekoliko puta gutnutislinu kako bih otjerala žuč koja mi se digla u grlu.Stisnula sam šake na bokovima i pritisnula ih o bedra, sve dok se

nisam dovoljno smirila da mogu govoriti.

“Prilično ste daleko od svog područja, zar ne?” rekla samiznenađujuće mirnim glasom.Dougal MacKenzie gledao je moje pokušaje da s mukom povratim

samokontrolu, ne bez simpatije na mračnom licu, a onda me uhvatiopod lakat i odveo dublje u pećinu. Na drugoj strani pećine ležalo jenekoliko hrpa zavežljaja, mnogo više no što jedan konj može nositi.Znači da nije sam. A što god da su on i njegovi ljudi nosili, bilo je tonešto što nije htio pokazati pred znatiželjnim pogledima gostioničarai konjušara.“Krijumčarenje, pretpostavljam?” upitala sam kimnuvši glavom

prema zavežljajima. A onda sam shvatila i odgovorila na vlastitopitanje. “Ne, zapravo ne krijumčarite - to je roba za princa Charlesa,hm?”Ne potrudivši se da mi odgovori, sjeo je na izbočenu stijenu preko

puta mene i spustio ruke na koljena.“Imam neke vijesti za vas”, naglo mi je rekao.Duboko sam uzdahnula, pripremajući se za najgore. Sudeći po

izrazu njegova lica, vijesti nisu bile dobre. Još jedanput samuzdahnula, s mukom gutnula i kimnula glavom.“Recite mi.”“Živ je”, rekao je, našto se otopio najveći komad leda u mom

želucu. Dougal je nagnuo glavu u stranu i napeto me promatrao. Davidi hoću li se onesvijestiti? nejasno sam se zapitala. Nije važno;nisam se onesvijestila.“Uhićen je prije dva tjedna u blizini Kiltorlityja”, rekao je Dougal, još

uvijek me promatrajući. “Nije on kriv; jednostavno nije imao sreće.Iza jednog zavoja na cesti našao se licem u lice sa šestoricomdraguna, a jedan ga je od njih prepoznao.”“Je li ozlijeđen?” Još uvijek sam govorila mirnim glasom, ali ruke su

mi se počele tresti. Stisnula sam ih uz noge da zaustavim drhtanje.Dougal je odmahnuo glavom. “Po onome što sam ja čuo, nije.”

Načas je zastao. “Nalazi se u zatvoru Wentworth”, nevoljko je dodao.“U Wentworthu”, mehanički sam ponovila. Zatvor Wentworth. Isprva

jedna od moćnih pograničnih utvrda, izgrađena negdje krajemšesnaestog stoljeća i dograđivana u intervalima u sljedećih stopedeset godina. Veliko kameno zdanje sada se protezalo na dvajutra zemlje, ograđeno metar debelim zidinama od granita. Ali čak i

granitne zidine imaju vrata, pomislila sam. Podigla sam pogled dapostavim pitanje, i vidjela da je na Dougalovu licu još uvijek izrazoklijevanja.“Što još?” htjela sam znati. Oči boje lješnjaka nepopustljivo su se

susrele s mojim pogledom.“Suđeno mu je prije tri dana”, rekao je. “Osuđen je na smrt

vješanjem.”Onaj komad leda vratio mi se u želudac s društvom. Sklopila sam

oči.“Kako dugo?” upitala sam. Vlastiti mi se glas učinio prilično udaljen,

pa sam ponovo otvorila oči i zatreptala da na treperavoj svjetlostisvjetiljke opet zadobijem fokus. Dougal je zavrtio glavom.“Ne znam. Ali ne dugo.”Počela sam malo lakše disati i uspjela raširiti šake.“Onda moramo požuriti”, rekla sam, još uvijek mirnim glasom.

“Koliko je ljudi s vama?”Umjesto da odgovori, Dougal je ustao i prišao mi. Sagnuo se,

uhvatio me za ruke i podigao na noge. Izraz suosjećanja vratio muse na lice, a duboka žalost u njegovim očima uplašila me više odsvega što je dosad rekao. Polako je zatresao glavom.“Ne, curo”, rekao je. “Ništa ne možemo učiniti.”Uspaničeno sam istrgnula ruke iz njegova stiska.“Možemo!” rekla sam. “Sigurno postoji nešto što možemo učiniti!

Rekli ste da je još uvijek živ!”“A rekao sam i ‘ne dugo’”, oštro je odvratio. “Momak je u zatvoru

Wentworth, a ne u rupi za lopove u Cranesmuiru! Možda ga objesedanas, možda sutra, a možda tek sljedećeg tjedna, koliko ja o tomeznam, ali nema nikakve šanse da desetorica muškaraca na silu uđuu zatvor Wentworth!”“Oh, nema?” Opet sam počela drhtati, ovoga puta od bijesa. “Vi to

ne možete znati - ne možete znati što se može učiniti! Samo neželite riskirati svoju kožu, ni svoju bijednu... zaradu!” Optužujući ga,mahnula sam rukom prema svežnjevima.Dougal me uhvatio za ruke kojima sam mahala i stao se hrvati sa

mnom. U groznici žalosti i bijesa, počela sam ga udarati po prsima.Ne obazirući se na udarce, čvrsto me privinuo uza se i zagrlio, držećime tako sve dok se nisam prestala otimati.

“Claire.” To je bilo prvi put otkako ga znam da me oslovio po imenu,što me još više uplašilo.“Claire”, ponovio je i olabavio stisak kako bih ga mogla pogledati,

“zar mislite da ja ne bih učinio sve što mogu da ga oslobodim, kadbih vjerovao da postoji i najmanja šansa za to? Kvragu, on mi jeposinak! Ali nema šanse - nikakve!” Blago me prodrmao da naglasisvoje riječi.“Jamie ne bi želio da se upustim u uzaludan pothvat i ugrozim

živote dobrih ljudi. Vi to znate isto tako dobro kao i ja.”Više nisam mogla suzbiti plač. Vruće suze potekle su mi ledenim

obrazima kad sam se odmaknula od njega i pokušala se osloboditinjegova stiska. Ali on me čvršće uhvatio i silom mi pokušao spustitiglavu na svoje rame.“Claire, draga moja”, rekao je blažim glasom. “Srce me boli za

momka - a i za vas. Pođite sa mnom. Odvest ću vas na sigurno.”Kad je osjetio da sam se ukočila, žurno je dodao: “U svoju kuću, neu Leoch.”“U svoju kuću?” polako sam ponovila, a u glavi mi se počela rađati

grozna sumnja.“Da”, odgovorio je. “Niste valjda mislili da ću vas odvesti u

Cranesmuir?” Kratko se osmjehnuo, a onda su se oštre crte njegovalica opet uozbiljile. “Ne. Odvest ću vas u Beannachd. Tamo ćete bitisigurni.”“Sigurna?” upitala sam. “Ili bespomoćna?” Začuvši ton mog glasa,

spustio je ruke.“Kako to mislite?” Ljubazni glas iznenada je postao hladan.I mene je prožela prilična hladnoća, pa sam čvršće stisnula ogrtač

kad sam se odmaknula od njega.“Spriječili ste Jamieja da se vrati kući, rekavši mu da je njegova

sestra rodila Randallovo dijete”, rekla sam, “kako biste vi i vašdragocjeni brat dobili priliku da ga namamite na svoju stranu. Alisada kad su ga uhvatili Englezi, izgubili ste sve šanse da kontroliratetu zemlju preko Jamieja.” Povukla sam se još jedan korak i progutalaslinu.“Vi ste sudjelovali u sastavljanju bračnog ugovora svoje sestre,

Jamiejeve majke. Vi ste inzistirali - vi i Colum - da Broch Tuarachmože voditi žena. A sada vjerujete da će, ako Jamie umre, Broch

Tuarach pripasti meni - ili vama, ako me uspijete zavesti ili natjeratida se udam za vas.”“Što?!” Glas mu je bio pun nevjerice. “Vi mislite... vi mislite da je sve

ovo nekakva zavjera? Sveta Agnezo! Mislite da vam lažem?”Odmahnula sam glavom, držeći se podalje od njega. Nimalo mu

nisam vjerovala.“Ne, vjerujem vam. Da Jamie nije u zatvoru, nikad mi se ne biste

usudili reći da jest. To je previše lako provjeriti. A ne mislim ni da stega izdali Englezima - čak ni vi to ne biste mogli učiniti vlastitoj krvi.Osim toga, kad bi vaši ljudi doznali da ste to učinili, oni bi se za trenoka okrenuli protiv vas. Tolerirali bi vam mnogo toga, ali ne i izdajuvlastitog rođaka.” Dok sam govorila, nečeg sam se sjetila.“Jeste li vi lani napali Jamieja pokraj granice?”Guste obrve iznenađeno su se podigle.“Ja? Ne! Našao sam ga gotovo mrtvog i spasio mu život! Zvuči li to

kao da sam mu htio nauditi?”Spustila sam ruku niz bedro pod ogrtačem, tražeći utješni držak

bodeža.“Ako to niste bili vi, tko je onda to učinio?”“Ne znam.” Njegovo zgodno lice oprezno me gledalo, ali ništa nije

skrivalo. “Bio je to jedan od trojice muškaraca - propalica, odmetnika- koji su tada lovili s Jamiejem. Svi su oni optuživali jedan drugoga inije bilo načina da se ustanovi tko govori istinu, ne tada.” Slegnuo jeramenima, a putni ogrtač spuznuo mu je s jednog širokog ramena.“Sada to više nije naročito važno, dvojica od njih su mrtva, a treći je

u zatvoru. Zatvoren je zbog neke druge stvari, ali to nije velikarazlika, ne mislite li?”“Ne, vjerojatno nije.” Na neki način, bilo je olakšanje znati da on nije

ubojica, ma što drugo bio. Nije imao razloga da mi sada laže; kolikoje on znao, bila sam potpuno bespomoćna. Dok smo sami, može meprisiliti da učinim što god hoće. Ili tako barem vjerojatno misli.Stisnula sam držak bodeža.Pećina je bila slabo osvijetljena, ali ja sam mu oprezno promatrala

lice i spazila kratki titraj neodlučnosti dok je razmišljao o svomsljedećem potezu. Zakoračio je prema meni i ispružio ruku, a kad jevidio da se povlačim, zaustavio se.

“Claire. Draga moja Claire”, progovorio je blagim glasom i nježnome pomilovao po ruci. Znači, odlučio je da me pokuša zavesti a neprisiliti.

“Znam zašto mi se obraćate tako hladno i zašto imate tako lošemišljenje o meni. Znate da izgaram od želje za vama, Claire. I to jeistina - želim vas od one večeri na skupu, kad sam poljubio vašeslatke usne.” Njegova dva prsta lagano su mi doticala rame i polakose primicala mom vratu. “Da sam bio slobodan čovjek kad vam jeRandall zaprijetio, oženio bih se vama na licu mjesta i poslao ostalek vragu.” Postupno mi se primicao, pritišćući me uz kameni zidpećine. Vršci prstiju pomakli su se prema mom grlu, uz rub sponamog ogrtača.Zacijelo je u tom trenutku ugledao izraz mog lica jer se zaustavio,

premda je ostavio ruku da lagano počiva na mom vratu, iznadubrzanog b'ila u grlu.“Ali bez obzira na to”, rekao je, “čak i s tim osjećajima - jer ja ih više

neću skrivati od vas - ne možete vjerovati da bih napustio Jamiejakad bi postojala i najmanja šansa da ga spasim! Meni je JamieFraser poput sina!”“Baš i nije”, odvratila sam. “Vi imate sina. Ili sada već možda

dvojicu?” Prsti na mom vratu načas su pojačali pritisak, a onda su seodmaknuli.“Kako to mislite?” Sada je posve odbacio pretvaranje i igru. Smeđe

oči napeto su me pogledale, a pune usne pretvorile su se u mrkucrtu u crvenosmeđoj bradi. Bio je vrlo krupan i stajao mi je vrlo blizu.Ali otišla sam predaleko da bih se sada povukla.“Mislim reći da znam tko je pravi Hamishov otac”, odgovorila sam.

To je napola i očekivao, pa je dobro kontrolirao lice, ali ja se nisamuzalud posljednjih mjesec dana bavila gatanjem. Oči su mu seraširile od sitnog trzaja šoka, a kutove usana ukrutila mu jeiznenadna i hitro zatomljena panika.Pun pogodak. Unatoč opasnosti, načas me obuzelo veliko

zadovoljstvo. Znači, imala sam pravo, a to je možda upravo oružjekakvo mi treba.“Doista?” rekao je tihim glasom.“Da”, odgovorila sam, “a mislim da to zna i Colum.”

To ga je načas zaustavilo. Smeđe su se oči suzile, pa sam senačas zapitala ima li oružje.“Mislim da je on neko vrijeme vjerovao da je to Jamie”, rekla sam

gledajući ga ravno u oči. “Zbog glasina. Koje ste zacijelo vi započeli,pričajući o tome Geillis Duncan. Zašto? Zato što je Colum postaosumnjičav prema Jamieju i počeo ispitivati Letitiju? Ona mu se ne bimogla dugo opirati. Ili je Geilie mislila da ste vi Letitijin ljubavnik, paste htjeli raspršiti njezine sumnje i rekli joj da je to Jamie? Ona jeljubomorna žena, ali sada više ne može imati nikakvih razloga davas štiti.”Dougal se okrutno nasmiješio. Led mu nije napuštao oči.“Ne, ne može”, složio se, još uvijek tihim glasom. “Vještica je

mrtva.”“Mrtva!” Mora da mi se šok isto tako jasno vidio na licu kao što mi

se čuo u glasu. Smiješak mu se raširio.“O, da”, odvratio je. “Spaljena. Ugurana s nogama naprijed u bačvu

katrana i posuta suhim tresetom. Svezana za kolac i zapaljena poputbaklje. Poslana je k vragu u plamenu, pod granjem oskoruše.”Isprva sam pomislila da me tim nemilosrdnim recitalom pokušava

zadiviti, ali sam se prevarila. Pomaknula sam se u stranu i spazilacrte žalosti urezane oko očiju kad mu je svjetlost pala na lice. Dakle,nije to bio katalog užasa, nego bičevanje samog sebe. U danimokolnostima, nisam osjećala sažaljenje prema njemu.“Dakle, bila vam je draga”, rekla sam hladnim glasom. “Mnogo joj je

dobra to donijelo. A i djetetu. Što ste s njim učinili?”Slegnuo je ramenima. “Smjestio sam ga u dobar dom. Zdravo

muško dijete, premda mu je majka bila vještica i preljubnica.”“A otac preljubnik i izdajnik”, obrecnula sam se. “Žena, ljubavnica,

nećak, brat - postoji li netko koga niste prevarili? Vi... vi...” Gušilasam se, smučilo mi se od prezira. “Ne znam zašto me toiznenađuje”, rekla sam, trudeći se da govorim mirnim glasom. “Akoniste odani svom kralju, pretpostavljam da nema razloga očekivati dabudete odani nećaku ili bratu.”Naglo je okrenuo glavu i bijesno me pogledao. Podigao je guste,

tamne obrve, istog oblika kao i Columove, kao i Jamiejeve, kao iHamishove. Duboko usađene oči, široke jagodične kosti, lijepo

oblikovana lubanja. Nasljeđe starog Jacoba MacKenzieja bilo jesnažno.Krupna šaka čvrsto mi je stisnula rame.“Moj brat? Mislite da bih izdao brata?” To ga je iz nekog razloga

pogodilo; lice mu je potamnjelo od bijesa.“Upravo ste priznali da ste ga izdali!” A onda sam shvatila istinu.“Obojica”, polako sam rekla. “To ste zajedno učinili, vi i Colum.

Zajedno, kao što ste uvijek sve činili.” Uhvatila sam ruku koja mi jeležala na ramenu i odgurnula je u stranu.“Colum ne bi mogao biti poglavar klana da vi niste bili spremni ići u

rat umjesto njega. On ne bi mogao održati jedinstvo klana, da vi neputujete za njega, da ne skupljate rentu i rješavate sporove. On nijemogao jahati, nije mogao putovati. A ni napraviti sina na kojeg bimogao prenijeti titulu. A vi s Maurom niste imali sina. Zakleli ste seda ćete mu biti ruke i noge” - sada me već obuzela lagana histerija -“pa zašto onda ne biste bili i njegova kita?”Dougal više nije bio bijesan; načas je stajao i zamišljeno me

gledao. Zaključivši da neću nikamo otići, sjeo je na jedan odzavežljaja i čekao da završim.“Dakle, Colum je to znao. Je li Letitia to spremno prihvatila?” Sada

sam već bila svjesna njihove nemilosrdnosti, pa ne bih smatrala dabi bilo ispod časti braće MacKenzie da je prisile.Dougal je kimnuo glavom. Njegov bijes posve je ispario.“O, da. Nije se protivila. Ja joj se nisam osobito sviđao, ali željela je

dijete - dovoljno jako da me primi u svoj krevet na tri mjeseca, kolikonam je trebalo da začnemo Hamisha. Prilično dosadan posao”,zamišljeno je dodao i ostrugao komad blata s pete na čizmi. “Radijebih povalio toplu zdjelu mliječnog pudinga.”“A jeste li to rekli Columu?” upitala sam ga. Začuvši jetkost u mom

glasu, podigao je pogled. Načas me mirno promatrao, a onda mu jelice ozario mali smiješak.“Ne”, tiho je rekao. “Ne, to mu nisam rekao.” Spustio je pogled na

svoje ruke i stao ih okretati kao da u crtama na dlanovima traži nekutajnu.“Rekao sam mu”, tiho je rekao ne gledajući me, “da je nježna i

slatka kao zrela breskva i da je sve što bi muškarac mogao poželjetiod žene.”

Naglo je stisnuo šake i pogledao me, a ona kratkotrajna sličnost sColumom opet je nestala pod podrugljivim pogledom DougalaMacKenzieja.“Nježna i slatka nisu baš riječi kojima bih opisao vas”, primijetio je.

“Ali da ste sve što bi muškarac mogao poželjeti...” Pogled dubokousađenih smeđih očiju polako se spuštao mojim tijelom, zadržavajućise na oblinama dojki i bokova koje su se vidjele kroz raskopčaniogrtač. Dok me gledao, jednu je ruku nesvjesno pomicao naprijed-natrag, lagano milujući mišiće na bedrima.“Tko zna?” rekao je, kao da govori sebi. “Možda bih mogao dobiti

još jednog sina, ovoga puta zakonitog. Istina” - pogledao je moj trbuhi procjenjivački nagnuo glavu - “s Jamiejem još niste zanijeli. Moždaste jalovi. Ali spreman sam riskirati. U svakom slučaju, imanje jevrijedno toga.”Iznenada je ustao i zakoračio prema meni.“Tko zna?” ponovno je rekao, vrlo blagim glasom. “Kad bih zaorao

tu zgodnu smeđokosu brazdu i svaki dan posadio sjeme duboko unju.. Napravio je još jedan korak prema meni, a onda su se sjene nazidu pećine iznenada pomaknule.“Pa, prokleto vam je dugo trebalo”, uvrijeđeno sam odvratila.Pogledao me sa šokom i nevjericom, a onda shvatio da gledam

prema otvoru pećine iza njegovih leđa.“Smatrao sam da je nepristojno prekidati”, rekao je Murtagh i ušao

u pećinu držeći dva napunjena kremena pištolja u rukama. Jedan jeuperio u Dougala, a drugim je gestikulirao.“Ako ne namjeravate prihvatiti ovu posljednju ponudu sada i ovdje,

predlažem da odete. A ako je namjeravate prihvatiti, onda ću jaotići.”“Nitko još neće otići”, kratko sam odvratila. “Sjednite”, rekla sam

Dougalu, koji je još uvijek stajao buljeći u Murtagha kao da gledautvaru.“Gdje je Rupert?” htio je znati kad mu se glas vratio.“Oh, Rupert.” Murtagh se zamišljeno počešao po bradi s cijevi

jednog pištolja. “U ovom trenutku već je vjerojatno stigao uBelladrum. Trebao bi se vratiti prije zore”, uslužno je dodao, “sbačvom ruma po koju misli da ste ga poslali. Ostatak vaših ljudi jošuvijek spava u Ouinbroughu.”

Dougal je imao pristojnosti da se nasmije, premda pomalomrzovoljno. Ponovo je sjeo s rukama na koljenima i pogledao menepa Murtagha, a onda opet mene. Nastao je kratki tajac.“Onda?” zapitao je Dougal. “Što ćemo sad?”Shvatila sam da je to prilično dobro pitanje. Iznenađena što sam

našla Dougala umjesto Jamieja, šokirana otkrićima i razbješnjenanjegovim kasnijim prijedlozima, nisam imala vremena razmisliti otome što bi trebalo učiniti. Srećom, Murtagh je bio prisebniji odmene. Na kraju krajeva, on nije bio zaokupljen odbijanjem razvratnihponuda.“Trebat će nam novac”, rekao je bez oklijevanja. “I ljudi.”

Procjenjivački je pogledao svežnjeve poslagane uza zid pećine.“Ne”, zamišljeno je rekao. “To je za kralja Jamesa. Ali uzet ćemo onošto imate kod sebe.” Male crne oči vratile su se na Dougala, a cijevjednog pištolja blago je pokazala u blizinu kožnate kese.Jedno se može priznati za život u škotskom gorju; izgleda da

čovjeku da je izvjestan fatalistički pristup. Dougal je s uzdahomzavukao ruku u kesu i bacio mi pred noge mali novčanik.“Dvadeset zlatnika i trideset i nešto šilinga”, rekao je, podižući jednu

obrvu u mom smjeru. “Uzmite ih i neka vam je sa srećom.”Vidjevši da ga sumnjičavo gledam, zatresao je glavom.“Ne, ozbiljno mislim. O meni možete misliti što god hoćete, ali

Jamie je ipak sin moje sestre. Ako ga možete osloboditi, neka vasBog prati. Ali ne možete”, uvjereno je dodao.Zatim je pogledao Murtagha, koji je još uvijek mirno držao pištolj.“A što se tiče ljudi, ne. Ako ti i ova cura namjeravate počiniti

samoubojstvo, ja vas u tome ne mogu spriječiti. Čak ću se ponuditida vas pokopam s Jamiejem sa svake njegove strane. Ali bez obzirana to što imate pištolje, nećete povesti moje ljude u pakao sasobom.” Prekrižio je ruke na grudima i naslonio se na zid pećine,mirno nas gledajući.Murtaghove ruke nisu skrenule s cilja. Ali oči su mu zaiskrile prema

meni. Želim li da puca?“Ponudit ću vam nešto”, rekla sam Dougalu.Dougal je podigao obrvu.“Vi ste trenutačno u malo boljem položaju od mene da se cjenkate”,

odvratio je. “Što nudite?”

“Dopustite mi da porazgovaram s vašim ljudima”, odgovorila sam.“Ako pristanu poći sa mnom po svojoj slobodnoj volji, pustite ih. Akone, otići ćemo kao što smo i došli - i vratit ćemo vam novčanik.”Jedna strana Dougalovih usta podigla se u iskrivljeni osmijeh.

Pažljivo me odmjerio, kao da procjenjuje moju sposobnostuvjeravanja i govorničko umijeće. Zatim je sjeo i spustio ruke nakoljena. Jedanput je kimnuo glavom.“Dogovoreno”, rekao je.Naposljetku smo napustili udolinu pećine s Dougalovim novčanikom

i petoricom ljudi, uz Murtagha i mene: s Rupertom, JohnomWhitlowom, Willyjem MacMurtryjem i dvojicom blizanaca, Rufusom iGeordiejem Coulterom. Rupertova odluka pridobila je druge; jošuvijek sam - s mračnim zadovoljstvom - mogla vidjeti u glavi izrazDougalova lica kad me njegov bucmasti, crnobradi zamjenikzamišljeno odmjerio, potapšao kubure za pojasom i rekao: “U redu,curo, zašto ne?”Zatvor Wentworth bio je udaljen trideset i pet milja. Pola sata vožnje

brzim automobilom po dobrim cestama. Dva dana naporna jahanjapo napola smrznutom blatu. Ne dugo. Dougalove riječi odjekivale sumi u ušima i držale me u sedlu još dugo nakon točke kad sam većmogla pasti s konja od umora.Naprezala sam tijelo do krajnjih granica da ostanem u sedlu za

dugih, napornih milja, ali duh mi je bio slobodan da se brine. Daskrenem misli od Jamieja, provodila sam vrijeme prisjećajući serazgovora s Dougalom u pećini.I posljednje stvari koju mi je rekao. Stojeći izvan male pećine,

čekajući da Rupert i njegovi drugovi dovedu konje koje su skrili naobronku pred udolinom, Dougal se naglo okrenuo meni.“Imam poruku za vas”, rekao mi je, “Od vještice.”“Od Geilie?” Malo bi bilo reći da sam bila zapanjena.U mraku mu nisam mogla razabrati izraz lica, ali vidjela sam da je

potvrdno kimnuo glavom.“Vidio sam je jedanput”, tiho je rekao, “kad sam došao po dijete.” U

drugačijim okolnostima možda bih malo i suosjećala s njim,zamišljajući kako se posljednji put oprašta od svoje ljubavnice, kojaje osuđena na lomaču, držeći njihovo dijete, sina kojeg nikad nećemoći priznati. Ali u ovim okolnostima, glas mi je bio leden.

“Što je rekla?”Zastao je. Nisam bila sigurna je li to samo zbog nesklonosti da

otkrije informaciju ili zato što želi biti siguran da će dobro prenijetiporuku. Učinilo mi se da je posrijedi ovo drugo, jer je opreznoprogovorio.“Rekla je da vam, ako vas ikad opet vidim, moram reći dvije stvari,

točno onako kako ih je ona rekla meni. Prva glasi: ‘Mislim da jemoguće, ali nisam sigurna.’ A druga - druga se sastoji samo odbrojeva. Natjerala me da ih ponovim kako bi bila sigurna da sam ihtočno zapamtio, jer moram vam ih reći u točno određenom slijedu.Brojevi su: jedan, devet, šest i sedam.” Visoka prilika upitno seokrenula prema meni.“Znači li vam to išta?”“Ne”, odgovorila sam i okrenula se prema svom konju. Ali dakako,

nešto mi je ipak značilo.“Mislim da je moguće.” To može značiti samo jednu stvar. Mislila je,

premda nije bila sigurna, da je moguće vratiti se, kroz krugkamenova, u svoje vrijeme. Ona to sama očito nije pokušala;umjesto toga odlučila je - na svoju štetu - ostati. Vjerojatno je imalasvoje razloge za to. Možda zbog Dougala?Što se tiče brojeva, vjerovala sam da znam što znače. Rekla mu je

znamenke jednu po jednu, zbog tajnovitosti koja joj je umeđuvremenu zacijelo već ušla u kosti, ali te su znamenke zapravobile dijelovi jednog broja. Jedan, devet, šest, sedam. Tisuću devetstošezdeset i sedma. Godina njezina odlaska u prošlost.Osjetila sam malo, znatiželjno uzbuđenje i duboku žalost. Baš šteta

što nisam primijetila ožiljak od vakcinacije na njezinoj ruci, sve doknije bilo prekasno! A ipak, da sam ga vidjela prije, bih li otišla u krugkamenova, možda uz njezinu pomoć, i ostavila Jamieja?Jamie. Pomisao na njega bila mi je olovni uteg u mislima, klatno

koje se polako njiše na kraju užeta. Pred nama se protezalabeskrajna i turobna cesta, katkad posve nestajući u smrznutimmočvarama ili otvorenim potezima vode koji su nekoć bili livade imočvare. Na ledenoj rosulji koja će se ubrzo pretvoriti u snijeg, stiglismo na svoje odredište nešto prije sumraka drugog dana.Pod oblačnim nebom dizala se crna građevina. Imala je oblik

divovske kocke, sa stranama od sto dvadeset metara i kulom na

svakom uglu. Mogla je primiti tristo zatvorenika, a k tome i četrdesetvojnika garnizona sa zapovjednicima, civilnog guvernera s njegovimosobljem i pedesetak kuhara, kurira, konjušara i drugih slugu,neophodnih za funkcioniranje takve ustanove. Zatvor Wentworth.Pogledala sam zlokobne zidine od zelenkastog granita iz Argylla,

šezdeset centimetara debele pri dnu. Tu i tamo, zidove su prekidalimali prozori. Iz nekoliko njih počela je treperiti svjetlost. Drugi, oni naćelijama zatvorenika, pretpostavila sam, ostali su u mraku. Gutnulasam slinu. Vidjevši golemu građevinu i njezine neprobojne zidove,monumentalna vrata i čuvare u crvenim odorama, počele su memučiti sumnje.“A što ako” - usta su mi bila suha, pa sam morala zastati da

obliznem usne - “što ako to ne možemo učiniti?”Murtagh je imao na licu isti izraz kao i uvijek: smrknut i ozbiljan, dok

mu je uska brada nestajala u prljavom ovratniku košulje. Nije gapromijenio kad se okrenuo prema meni.“Onda će nas Dougal pokopati zajedno s njim, svakog sjedne

njegove strane”, odgovorio je. “Hodite, čeka nas posao.”

Sedmi dio

Utočište

35.Zatvor Wentworth

Sir Fletcher Gordon bio je nizak i debeo čovjek; prugasti svileniprsluk prianjao mu je uz tijelo poput druge kože. Sjedeći naupraviteljevu stolcu s ovalnim naslonjačem, obješenih ramena iodebljala trbuha, podsjećao je na krupan but.Ćelava glava i ružičasti ten nisu baš pomagali da rasprše taj dojam,

premda malo koji but ima tako jarkoplave oči. Kažiprstom je polako ioprezno prelistao hrpu papira na pisaćem stolu.“Da, ovdje je”, rekao je nakon beskrajno duge stanke da pročita

dokument. “Fraser, James. Optužen za umorstvo. Osuđen na smrtvješanjem. E sad, gdje je nalog za smaknuće?” Ponovo je zastao ikratkovidno prelistao papire. Zarila sam prste duboko u torbicu odsatena, trudeći se mi lice ostane bezizražajno.“Ah, evo ga. Datum smaknuća: 23. prosinca. Da, još uvijek je kod

nas.”Gutnula sam pljuvačku i olabavila stisak na torbici, s mješavinom

oduševljenja i panike. Dakle, Jamie je još uvijek živ. Još dva dana. Inalazi se negdje u blizini, u istoj ovoj zgradi. Od te mi je spoznajeadrenalin jurnuo kroz žile, a ruke su mi zadrhtale.Nagnula sam se naprijed na stolcu za posjetitelje, trudeći se da

izgledam što privlačnije.“Mogu li ga vidjeti, sir Fletcher? Samo nakratko, u slučaju da... da

želi poslati poruku svojoj obitelji?”Predstavivši se kao engleska prijateljica obitelji Fraser, relativno

sam lako ishodila dopuštenje da uđem u Wentworth i u ured sirFletchera, civilnog upravitelja zatvora. Zatražiti da vidim Jamieja biloje riskantno; ako me on ugleda bez prethodnog upozorenja, neznajući moju izmišljenu priču, mogao bi me lako odati. A možda bihse i sama odala; uopće nisam bila sigurna da bih uspjela zadržatikrhku samokontrolu kad bih ga ugledala. Ali sljedeći je korak očitobio da ustanovim gdje se nalazi; izgledi da ga bez pomoći pronađemu ovom golemom kamenom labirintu bili su gotovo ravni nuli.

Sir Fletcher se zamišljeno namrštio. On je ovaj zahtjev obiteljskeprijateljice očito smatrao gnjavažom, ali nije bio bezosjećajan čovjek.Naposljetku je nevoljko zatresao glavom.“Ne, draga moja. Ne, bojim se da vam to ne mogu dopustiti.

Trenutačno smo prilično popunjeni, a nemam potrebne uvjete davam omogućim privatan razgovor. A on se u ovom trenutku nalaziu...” - ponovo je pogledao hrpu papira - “… u jednoj od velikih ćelija uzapadnom krilu, s još nekoliko osuđenika. Bilo bi krajnje opasno zavas da ga tamo posjetite - a i bilo gdje drugdje. On je opasanzatvorenik, shvaćate; ovdje vidim da ga držimo u okovima otkako jestigao.”Ponovo sam stisnula torbicu, ovog puta da ga ne udarim.Sir Fletcher je još jedanput zatresao glavom, a debela su mu se

prsa dizala i spuštala od teškog disanja. “Ne, da ste mu rod,možda...” Podigao je pogled i zatreptao. Čvrsto sam stisnula zube,odlučna da ne odam osjećaje. U ovim okolnostima, mala jerazdraženost svakako shvatljiva.“Ali možda, draga moja...” Iznenada kao da je dobio nadahnuće.

Nezgrapno je ustao i otišao do uniformiranog stražara koji je stajaopred unutarnjim vratima ureda. Nešto mu je promrmljao, a stražar jekimnuo glavom i nestao.Sir Fletcher se vratio do stola, zastavši usput da s vrha ormarića

uzme bocu vina i čaše. Prihvatila sam ponuđeni claret; sada mi jedoista trebao.Oboje smo već bili napola popili drugu čašu kad se vojnik vratio.

Umarširao je u ured bez kucanja, spustio drvenu kutiju na stol pokrajlakta sir Fletchera i okrenuo se da izađe. Spazila sam da mečeznutljivo pogledao i skromno oborila pogled. Na sebi sam imalahaljinu koju je Rupert posudio od jedne poznanice u obližnjemmjestu, a miris koji je prožimao tu haljinu i prikladnu torbicu, davao jeprilično dobru predodžbu o zanimanju dotične dame. Ponadala samse da vojnik nije prepoznao haljinu.Sir Fletcher je ispio čašu do dna, odložio je na stol i primaknuo

kutiju. Bila je to obična četvrtasta kutija od trešnjina drva s kliznimpoklopcem, na kojem je kredom bila ispisana jedna riječ. Uspjelasam je pročitati, čak i naopačke. Pisalo je: FRAYSER.

Sir Fletcher je otvorio kutiju i zavirio u nju, a onda ju je opet zatvorioi gurnuo prema meni.“Ovo su zatvorenikove osobne stvari”, objasnio je. “Obično ih nakon

smaknuća pošaljemo onome koga zatvorenik navede kao svognajbližeg rođaka. Ali ovaj zatvorenik nije želio ništa reći o svojojobitelji.” Zavrtio je glavom. “Očito, nisu u najboljim odnosima.Dakako, to nije neuobičajeno, ali u ovim je okolnostima vrijednožaljenja. Nije mi drago što vas to moram zamoliti, gospođoBeauchamp, ali budući da vi poznajete njegovu obitelj, mislio sam dabiste možda pristali odnijeti njegove stvari odgovarajućoj osobi?”Nisam imala povjerenja u svoj glas, pa sam samo kimnula glavom i

gurnula nos u čašu clareta.Sir Fletcher kao da je osjetio olakšanje, možda zato što se uspio

riješiti kutije, a možda zato što je pomislio da ću uskoro otići. Pomalosopćući, zavalio se na stolac i srdačno mi se nasmiješio.“Vrlo ljubazno od vas, gospođo Beauchamp. Znam da je to za

jednu osjećajnu mladu ženu zacijelo bolna obveza, i uvjeravam vas,vrlo sam vam zahvalan na tome.”“Ne-nema na čemu”, promucala sam. Uspjela sam ustati i uzeti

kutiju. Bila je dvadeset centimetara duga, petnaest široka i deset-dvanaest centimetara visoka. Malena, lagana kutija s ostacimačovjekova života.Znala sam što se nalazi u njoj. Tri uredno zamotane uzice za

pecanje, jedan čep s udicama, komad kremena i čelika, komadićslomljena stakla s rubovima otupjelim od nošenja, raznoraznikamenčići koji zanimljivo izgledaju ili stvaraju ugodan osjećaj podprstima, osušena šapa krtice, talisman protiv reumatizma. Jedanprimjerak Biblije - ili su mu možda dopustili da ga zadrži? Ponadalasam se da je tako. I jedna mala drvena zmija, izrezbarena iz drvatrešnje, s imenom SAWNY, urezanim na trbuhu.Zastala sam na vratima i uhvatila se prstima za okvir da se smirim.Sir Fletcher, koji me uljudno pratio do vrata, smjesta se našao

pokraj mene.“Gospođo Beauchamp! Hvata li vas nesvjestica, draga moja?

Straža, stolac!”Osjetila sam bockanje hladnog znoja na obrazima, ali uspjela sam

se nasmiješiti i odbila ponuđeni stolac. Više od svega željela sam

izaći - trebao mi je svjež zrak, i to u velikim količinama. I osama damogu zaplakati.“Ne, dobro mi je”, rekla sam, trudeći se da mi glas zvuči uvjerljivo.

“Samo što je ovdje... malo zagušljivo, možda. Ne, bit će mi posvedobro. Uostalom, vani me čeka sluga.”Prisilila sam se da se uspravim i nasmiješim, a onda mi je nešto

palo na pamet. Možda neće pomoći, ali ne može ni škoditi.“Oh, sir Fletcher...”Još uvijek zabrinut zbog mog izgleda, sir Flatcher se pretvorio u

oličenje galantnosti i pažnje.“Da, draga moja?”“Palo mi je na pamet... Bilo bi žalosno kad se mladi čovjek u

ovakvoj situaciji ne bi javio svojoj obitelji. Mislila sam... ako bi imželio napisati pismo - možda da se pomiri s njima? - ja bih ga radoodnijela njegovoj... njegovoj majci.”“Vi ste utjelovljenje brižnosti, draga moja.” Sada kad se činilo da se

ipak neću srušiti na njegov sag, sir Fletcheru se vratilo dobroraspoloženje. “Dakako. Raspitat ću se. Gdje ste odsjeli, draga moja?Ako zatvorenik odluči napisati pismo, ja ću vam ga poslati.”“Pa”, osmijeh mi je sada već bolje polazio za rukom, premda se

činilo kao da mi je zalijepljen za lice. “To je u ovom trenutku jošprilično neizvjesno. U mjestu imam nekoliko rođaka i bliskih prijatelja,pa osjećam obvezu da nakratko odsjednem kod svakoga od njih,kako nikoga ne bih uvrijedila, znate.” Uspjela sam se kratkonasmijati.“Ako to nije prevelik problem, možda bih mogla poslati slugu da se

raspita za pismo?”“Naravno, naravno. To bi bilo sjajno, draga moja. Sjajno!”Bacivši kratak pogled na bocu vina, uhvatio me pod ruku i otpratio

do vrata.“Je li vam sada bolje, curo?” Rupert je razgrnuo kosu koja mi je

zastrla lice kako bi me pogledao. “Izgledate kao loše osušenasvinjska polovica. Evo, popijte malo!”Odbila sam ponuđenu čuturu s viskijem, uspravila se i obrisala lice

vlažnom krpom koju mi je donio.“Ne, sad mi je dobro.” Kad me Murtagh, koji je glumio mog slugu,

bio otpratio iz zatvora, jedva smo se uspjeli udaljiti prije no što sam

sjahala s konja i povratila na snijeg. Ostala sam sjediti na tlu, plačućii stišćući Jamiejevu kutiju na grudima, sve dok me Murtagh nijepodigao, natjerao da zajašem i odveo do male gostionice u kojojnam je Rupert našao smještaj. Nalazili smo se u sobi na katu, iz kojese mogla vidjeti glavnina zatvora, koji se sada jedva nazirao u svegušćoj tami.“Dakle, je li mrtav?” Rupertovo široko lice, napola skriveno bradom,

sada je bilo mrko i ljubazno, bez uobičajenog lakrdijaškog izraza.Odmahnula sam glavom i duboko uzdahnula. “Još nije.”Kad sam ispričala što se dogodilo, Rupert se polako ushodao po

sobi, zamišljeno gurajući usne unutra i van. Murtagh je mirno sjedio,kao i obično, bez vidljivih znakova uznemirenosti na licu. Zaključilasam da bi on bio odličan igrač pokera.Rupert se vratio do kreveta i sjeo do mene s uzdahom.“Pa, još uvijek je živ, a to je najvažnije. Ali vrag me odnio ako znam

što bismo sada trebali učiniti. Nema načina da uđemo u to mjesto.”“Da, ima”, iznenada je odvratio Murtagh. “Zahvaljujući curinoj ideji s

pismom.”“Mmmphm. Ali samo jedan čovjek može ući. I to samo do

upraviteljeva ureda. Ali da, to je početak.” Rupert je izvukao bodež istao se vrškom oštrice dokono grepsti po bradi. “To je vraški velikomjesto za potragu.”“Ja znam gdje je”, rekla sam, osjetivši se bolje zbog planiranja i

zbog spoznaje da se moji drugovi ne predaju, ma koliko se našpothvat činio beznadnim. “Ili barem u kojem je krilu.”“Doista? Hmm.” Vratio je bodež u korice i ponovo se ushodao po

sobi, a onda se zaustavio i upitao me: “Koliko novca imate, curo?”Prekopala sam po džepu haljine. Imala sam Dougalovu kesu s

novcem, novac koji me Jenny prisilila uzeti i svoju bisernu ogrlicu.Rupert je odbio ogrlicu, ali je uzeo kesu i istresao kovanice na širokidlan.“To će biti dovoljno”, rekao je i zazveckao novčićima. Podigao je

pogled prema blizancima Coulter. “Vas dvojica, momci, i Willy -pođite sa mnom, a John i Murtagh neka ostanu ovdje s curom.”“Kamo idete?” upitala sam.Ubacio je novčiće u svoju kožnatu torbicu, ostavljajući jedan, koji je

zamišljeno bacio u zrak.

“Oh”, neodređeno je odgovorio. “Na drugom kraju ovog mjestaslučajno postoji još jedna gostionica. Zatvorski stražari zalaze u njukad nisu na dužnosti, jer ta je gostionica bliže zatvoru, a piće je penijeftinije.” Palcem je bacio novčić u zrak, okrenuo šaku i uhvatio gaizmeđu dva prsta.Gledajući ga, shvatila sam što smjera.“Doista?” upitala sam. “Mislite li da oni tamo kartaju?”“Ne bih znao, curo, ne bih znao”, odgovorio je. Još jedanput je

bacio novčić u zrak i uhvatio ga među dlanove, a onda ih je razdvojioi pokazao da nema ničega. Nasmiješio se, pa su mu se nasred crnebrade pojavili bijeli zubi.“Ali možemo otići i provjeriti, zar ne?” Pucnuo je prstima i novčić se

opet pojavio između njih.Sutradan, malo poslije jedan popodne, ponovo sam prošla ispod

šiljastih podiznih rešetaka koje su čuvale ulazna vrata zatvoraWentworth još otkako je krajem šesnaestog stoljeća izgrađen. Zatvorje u sljedećih dvjesto godina izgubio vrlo malo od svog zlokobnogkaraktera, pa sam opipala bodež u džepu kako bih se ohrabrila.Prema informacijama koje su Rupert i njegovi pomoćnici izvukli iz

zatvorskih čuvara za sinoćnjeg pohoda, sir Fletcher bi sada moraobiti posve zaokupljen svojim podnevnim obrokom. Doteturali su usobu nešto prije zore, crvenih očiju i zaudarajući po pivu. Sve što jeRupert odgovorio na moje pitanje bilo je: “Oh, curo, da čovjekpobijedi na kartama, za to je potrebna samo sreća. Ali da izgubi, zato je potrebna vještina.” A onda se sklupčao u kutu i zaspao,ostavljajući me da frustrirano hodam po sobi, kao što sam činilacijele noći.Ali probudio se sat poslije, bistra pogleda i čiste glave, i izložio nam

osnovne crte plana koji sam se upravo spremala provesti u djelo.“Sir Fletcher ne dopušta da mu išta pokvari objed”, rekao je.

“Svatko tko ga u to vrijeme želi vidjeti, mora pričekati dok on nezavrši s jelom i pićem. A običaj mu je da se nakon podnevnogobroka povuče u svoje odaje i malo odrijema.”Glumeći mog slugu, Murtagh je stigao četvrt sata prije i bio primljen

bez problema. Pretpostavljala sam da će ga stražari odvesti u uredsir Fletchera i reći mu neka pričeka. Dok bude čekao, trebao je

pretražiti ured i potražiti tlocrt zapadnog krila, a onda, za svaki slučaj,i ključeve ćelije.Zastala sam i podigla pogled prema nebu da procijenim koliko je

sati. Ako stignem prije no što sir Fletcher sjedne za stol, on bi memogao pozvati da mu se pridružim na ručku, što mi uopće ne biodgovaralo. Ali zatvorski čuvari koje je Rupert upoznao na kartanjuuvjeravali su ga da upravitelj nikad ne mijenja navike; zvono zaručak uvijek se oglasi točno u jedan, a juha se posluži pet minutaposlije toga.Na ulaznim vratima stajao je isti čuvar kao i jučer. Činilo se da je

iznenađen što me opet vidi, ali pristojno me pozdravio.“To je tako neugodno”, rekla sam mu. “Namjeravala sam sir

Fletcheru poslati mali dar po svom sluzi, kako bih mu zahvalila najučerašnjoj dobroti. Ali ustanovila sam da je taj šašavac odjahao beznjega, pa sam krenula za njim, nadajući se da ću ga dostići. Je li većstigao?” Pokazala sam mu mali paket i nasmiješila se, misleći da bimi jamice na obrazima pomogle. Budući da ih nisam imala,zadovoljila sam se sjajnim zubima.Izgleda da je to bilo dovoljno. Uveli su me u zatvor i odveli

hodnicima do upraviteljeva ureda. Premda je ovaj dio zatvora biopristojno namješten, nije ostavljao previše sumnje da je išta drugonego zatvor. Osjećao se zadah; zamislila sam da je to miris jada istraha, premda sam pretpostavljala da zapravo nije ništa više odsmrada teške prljavštine i nedostatka odvodnih cijevi.Čuvar mi je dopustio da hodam ispred njega i diskretno me slijedio,

pazeći da ne nagazi na rub mog ogrtača. To je bila sretna okolnost,jer kad sam skrenula za ugao prema uredu sir Fletchera, nekolikokoraka ispred njega, kroz otvorena vrata ureda ugledala samMurtagha kako odvlači tijelo onesviještenog stražara za golemi stol.Povukla sam se korak natrag i ispustila paket na kameni pod.

Začuo se zvuk lomljave stakla, a zagušljivi miris brendija od breskveispunio je zrak.“Oh, Bože”, rekla sam. “Što sam to učinila?”Čuvar je poslao po zatvorenika da očisti nered, a ja sam taktično

promrmljala nešto o tome kako ću pričekati sir Fletchera u njegovuprivatnom uredu, ušla unutra i žurno zatvorila vrata.

“Dovraga, što to radite?” obrecnula sam se. Neuznemiren mojimtonom, Murtagh je podigao pogled s tijela koje je vukao.“Sir Fletcher ne drži ključeve u svom uredu”, objasnio mi je tihim

glasom, “ali ovaj ih momčić ima.” Zatim je s čovjekova kaputaoslobodio veliki kolut s ključevima, pazeći da ne zazveckaju.Kleknula sam pokraj njega. “Oh, dobro izvedeno!” rekla sam i bacila

pogled na ispruženog vojnika, koji je barem još uvijek disao. “A što jes tlocrtom zatvora?”Murtagh je odmahnuo glavom. “Ni njega nema, ali ovaj mi je

momak nešto rekao dok smo čekali. Ćelije osuđenika nalaze se naistom katu kao i ovaj ured, usred zapadnog krila. Ali postoje tri ćelije,a više od toga nisam ga mogao pitati - ionako je već postao malosumnjičav.”“To će biti dovoljno - nadam se. U redu, dajte mi ključeve i izlazite.”“Ja? Curo, vi trebate otići, i to brzo.” Bacio je pogled prema vratima,

ali s druge strane nije se čuo nikakav zvuk.“Ne, to moram biti ja”, rekla sam i opet ispružila ruku. “Slušajte”,

nestrpljivo sam mu rekla, “ako vas zateknu kako lutate zatvorom shrpom ključeva, a onda pronađu ovog čuvara kako leži kao klada,oboje smo nagrabusili, jer kako ću im objasniti zašto nisam pozvalapomoć?” Zgrabila sam ključeve i s izvjesnim teškoćama gurnula ih udžep.Murtagh još uvijek nije bio uvjeren, ali je ustao.“A što ako vas uhvate?” htio je znati.“Past ću u nesvijest”, kratko sam odgovorila. “A kad dođem k sebi -

prije ili poslije - reći ću im da sam panično pobjegla kad sam vasvidjela kako ubijate čuvara i da pojma nisam imala kamo idem. I dasam zalutala tražeći pomoć.”Polako je kimnuo glavom. “Da, dobro.” Krenuo je prema vratima, a

onda zastao.“Ali zašto sam... oh.” Hitro je prišao stolu i počeo otvarati ladice,

prekapajući jednom rukom po sadržaju, a drugom bacajući stvari napod.“Da izgleda kao krađa”, objasnio je, a onda je ponovo prišao

vratima, odškrinuo ih i provirio u hodnik.“Ako želite da izgleda kao krađa, ne biste li trebali nešto uzeti?”

predložila sam, ogledavajući se po sobi kako bih našla neki mali

predmet koji bi se mogao ponijeti. Podigla sam emajliranu burmuticu.“Možda ovo?”Još uvijek vireći kroz odškrinuta vrata, nestrpljivo mi je dao znak da

vratim burmuticu na mjesto.“Ne, curo! Ako me uhvate s nečim što pripada sir Fletcheru, objesit

će me. Pokušaj krađe kažnjava se samo bičevanjem iliunakazivanjem.”“Oh.” Žurno sam vratila burmuticu na mjesto, prišla Murtaghu i

provirila preko njegovih ramena. Činilo se da u hodniku nemanikoga.“Ja idem prvi”, rekao je. “Ako koga sretnem, odvući ću ga sa

sobom. Izbrojite do trideset, a onda krenite. Naći ćemo se u šumarkusjeverno od zatvora.” Otvorio je vrata, a onda zastao i okrenuo se.“Ako vas uhvate, bacite ključeve.” Prije no što sam mu stigla

odgovoriti, šmugnuo je kroz vrata kao jegulja i udaljio se hodnikom,nečujno poput sjene.Činilo mi se kao da je prošla cijela vječnost prije no što sam uspjela

pronaći zapadno krilo, šuljajući se hodnicima starog dvorca,provirujući iza uglova i skrivajući se iza stupova. Ali usput sam srelasamo jednog čuvara i uspjela ga izbjeći hitro se povukavši iza ugla,stisnuvši se uza zid dok mi je srce grozničavo lupalo i pričekavši daprođe.Kad sam napokon stigla u zapadno krilo, nije bilo nikakve sumnje

da sam došla na pravo mjesto. U hodniku su bila troja velika vrata,svaka sa sitnim rešetkastim prozorčićem kroz koji se nije moglovidjeti bogzna što.“Eci, peci, pec”, promrmljala sam sebi u bradu i prišla vratima

srednje ćelije. Ključevi na kolutu bili su neoznačeni, ali različitihveličina. Očito, samo jedan od tri velika ključa pristajat će u bravukoja stoji preda mnom. I dakako, bio je to treći ključ. Kad je bravaškljocnula, duboko sam uzdahnula, otrla oznojene ruke o haljinu inaglo otvorila vrata.Grozničavo sam prelazila pogledom preko smrdljive mase

muškaraca u ćeliji, koračajući preko raširenih stopala i nogu, gurajućiu stranu tijela koja su mi se nepodnošljivo sporo micala s puta.Meškoljenje koje je izazvao moj iznenadni ulazak proširilo se; oni kojisu spavali na prašnjavom podu počeli su se pridizati, potaknuti

širenjem zapanjenog žamora. Neki su bili okovani za zid, pa su lancizastrugali i zazveckali u polutami kad su se pomaknuli. Zgrabila samjednog od muškaraca koji su stajali, smeđebradog gorštaka uodrpanom žuto-zelenom tartanu, s jezivo mršavim rukama. Englezinisu tratili mnogo hrane na zatvorenike.“James Fraser! Krupni riđokosi čovjek! Je li u ovoj ćeliji? Gdje je?”Smeđebradi gorštak, koji je već krenuo prema vratima s ostalim

neokovanim zatvorenicima, načas je zastao i pogledao me.Zatvorenici su u međuvremenu prihvatili ideju da su vrata ćelijeotvorena, pa su se u gomili slijevali kroz njih, naguravajući se,žmirkajući i mrmljajući.“Tko? Fraser? Oh, odveli su ga jutros.” Slegnuo je ramenima i

odgurnuo mi ruke pokušavajući me se osloboditi.Čvrsto sam ga uhvatila za pojas i zaustavila ga usred pokreta.

“Kamo? I tko ga je odveo?”“Ne znam kamo, ali odveo ga je neki satnik Randall - pravi

napudrani gad.” Zatim se nestrpljivim trzajem oslobodio iz mogstiska i odlučno krenuo prema vratima, kao da je to stvar o kojoj većdugo mašta.Randall. Ostala sam zapanjeno stajati ne obazirući se na viku

okovanih zatvorenika, dok su me ljudi u bijegu gurkali, a onda samse prenula i pokušala razmisliti. Geordie je promatrao dvorac odzore. Nitko ga u međuvremenu nije napustio, osim grupice ljudi izkuhinje koja je otišla po potrepštine, što znači da su Jamie i Randalljoš uvijek negdje u zatvoru.Randall je satnik, pa nitko u zatvorskom garnizonu, osim samog sir

Fletchera vjerojatno nema viši čin od njega. Mogao je zapovjeditiosoblju dvorca da mu nađe neko prikladno mjesto na kojem će domile volje moći mučiti zatvorenika.A bila sam sigurna da ga on želi mučiti. Čak ako je Jamie

naposljetku trebao biti obješen, čovjek kojeg sam vidjela u FortWilliamu po svojoj je naravi mačka. Teško može odoljeti prilici da sepoigra s ovim mišem, kao što ne može promijeniti svoju visinu ili bojuočiju.Duboko sam uzdahnula i odlučno istjerala iz glave sve misli o tome

što se u međuvremenu moglo dogoditi, a onda sam i ja izjurila krozvrata i svom snagom udarila u engleskog vojnika koji je trčao unutra.

Vojnik je posrnuo i zateturao sitnim koracima da održi ravnotežu. I jasam izgubila ravnotežu i snažno udarila glavom u okvir vrata, odčega mi je utrnula lijeva strana tijela. Uhvatila sam se za okvir vratada ne padnem i kroz zvonjavu u ušima začula Rupertov glas:Iznenađenje je na vašoj strani, curo! Iskoristite ga!Otvoreno je pitanje tko je doživio veće iznenađenje, omamljeno

sam pomislila i stala grozničavo opipavati haljinu tražeći džep sbodežom, proklinjući svoju glupost što ga nisam izvukla kad samušla u ćeliju.Engleski vojnik uspio je povratiti ravnotežu i zabuljio se u mene

zinuvši od čuda, ali osjetila sam da moj dragocjeni trenutakiznenađenja već prolazi, pa sam odustala od traženja džepa isagnula se da izvučem bodež iz čarape. Bez oklijevanja sam svomsnagom zamahnula nagore.Vrh oštrice zarinuo se vojniku koji je krenuo prema meni odmah

ispod brade, kad je posegnuo prema svom pojasu. Napola jepodigao ruke do grla i iznenađeno me pogledao, a onda je oteturaounatrag do zida i sporo kliznuo na pod dok ga je život napuštao. I onje zaboravio izvući oružje prije no što je došao provjeriti što sedogađa i taj je sitni propust platio životom. Meni je samo Božja milostpomogla da preživim svoju pogrešku i nisam si mogla priuštiti jošjednu. Prekoračila sam vojnikovo tijelo s osjećajem jake hladnoće,pazeći da ga ne pogledam.Jurnula sam putem kojim sam i došla i zaustavila se na okretištu

stuba. Ondje sam ugledala jedno mjesto pokraj zida na kojem ću bitiskrivena od pogleda iz oba smjera. Oslonila sam se o zid i načas seprepustila drhtavici i mučnini.Otrla sam oznojene ruke o haljinu i izvukla bodež iz skrivenog

džepa. Sada mi je to bilo jedino oružje, jer nisam imala ni vremena nihrabrosti da izvučem nož koji sam zarila u vojnika. Možda je tako ibolje, pomislila sam, trljajući prste o prsluk haljine; iz vojnika jeisteklo začudno malo krvi. Zgrčila sam se od pomisli na mlaz koji bištrcnuo da sam izvukla nož.Nož u ruci dao mi je sigurnost, pa sam oprezno provirila u hodnik.

Zatvorenici koje sam nehotice oslobodila, otišli su na lijevu stranu.Nisam imala pojma što namjeravaju učiniti, ali to će vjerojatno privućipažnju Engleza. Budući da nisam imala nikakva razloga da za

potragu odaberem jedan smjer a ne drugi, zaključila sam da jenajpametnije krenuti u suprotnom smjeru od strke koju će oniizazvati.Svjetlost s visokih uskih prozora padala je koso iza mene. Znači da

je ovo zapadna strana dvorca. Ne smijem si dopustiti da izgubimorijentaciju, jer Rupert je rekao da će me čekati pokraj južnih vrata.Stube. Prisilila sam svoj omamljeni duh da misli i pokušala zaključiti

gdje se nalazi mjesto koje tražim. Ako namjeravate nekoga mučiti,vjerojatno ćete odabrati neko skrovito mjesto koje ne propuštazvukove. Oba razloga navode na zaključak da će to najvjerojatnijebiti neka izolirana tamnica. A u dvorcu poput ovog, tamnice suobično smještene u podrumu, gdje tone zemlje ublažavaju svekrikove, a mrak skriva sve okrutnosti od očiju odgovornih osoba.Na kraju hodnika, zid je počeo zavijati; došla sam do jedne od

četiriju ugaonih kula - a sve kule imaju stube.Kad sam zašla za još jedan zavoj, ugledala sam spiralno stubište.

Stube u obliku klina spuštale su se u vrtoglavim nizovima koji suzavaravali oči i svijali gležnjeve. Nagli prelazak iz razmjerno dobroosvijetljenog hodnika u mračno stubište još mi je više otežaoprocjenu visine pojedinih stuba, pa sam se nekoliko puta okliznula,ogulivši zglobove na šaci i oderavši kožu na dlanovima, dok sam sehvatala za kamene zidove.Stubište je imalo jednu prednost. Kroz uski prozor, zahvaljujući

kojem stubište nije bilo u potpunom mraku, moglo se vidjeti glavnodvorište. Sada se barem mogu orijentirati. Grupica vojnika u crvenimodorama stajala je postrojena za smotru u urednim vrstama, ali,kako se činilo, ne zato da gleda izvršenje smrtne kazne nadškotskim pobunjenikom. U dvorištu su se nalazila mračna vješalazlokobna izgleda, ali na njima nije bilo nikoga. Kad sam ih ugledala,osjetila sam grč u želucu. Sutra ujutro! Ne obazirući se na oderanelaktove i natučene nožne prste, pohitala sam niza stube lupkajućicipelama.Haljina mi je zašuštala kad sam stigla na dno, pa sam zastala da

oslušnem. Ovdje je vladala potpuna tišina, ali ovaj dio dvorca baremse koristio; na zidnim su postoljima stajale zapaljene baklje, koje subacale treperavu crvenkastu svjetlost na granitne blokove. Svaka je

baklja stvarala krug svjetlosti koji je postupno slabio, sve dok nijezasvijetlio sljedeći. Pod svodovima hodnika kovitlao se sivi dim.Put je odavde vodio samo u jednom smjeru. Krenula sam, još uvijek

spremno držeći bodež u ruci. Bio je jezovit osjećaj tiho hitatihodnikom. Slične sam tamnice već vidjela kad sam s Frankomposjećivala povijesne dvorce na cjelodnevnim turističkim obilascima.Ali tada su masivni granitni blokovi bili osvijetljeni fluorescentnimsvjetiljkama koje su visjele s lukova šupljikavih stropova, pa nisuizgledali tako zlokobno. Sjećam se da su me male, vlažne prostorijeužasnule, čak i tada kad su bile izvan upotrebe već cijelo stoljeće.Kad sam vidjela debela vrata i zahrđale okove na zidu, ostatke starihgroznih običaja, vjerovala sam da mogu zamisliti muke ljudi koji subili zatočeni u tim groznim ćelijama. Sada sam se mogla samonasmijati svojoj naivnosti. Kao što je rekao Dougal, nekim stvarimamašta nije dorasla.Na prstima sam prolazila pokraj zakračunatih vrata, debelih sedam

centimetara, što je dovoljno da priguši svaki zvuk iznutra. Kod svakihsam se vrata sagnula do poda da provjerim vidi li se ispod njih trakasvjetlosti. Zatvorenici mogu trunuti u mraku, ali Randall mora vidjetišto radi. Pod je ovdje bio prekriven debelim slojem prašine, ljepljiv odprastare prljavštine, pa sam zaključila da se ovaj dio zatvoratrenutačno ne upotrebljava. Ali baklje navode na zaključak da jenetko ipak ovdje.Ispod četvrtih vrata u hodniku ugledala sam svjetlost koju sam

tražila. Klečeći, prislonila sam uho na pukotinu ispod vrata ioslušnula, ali nisam mogla čuti ništa osim pucketanja vatre.Vrata nisu bila zaključana. Odškrinula sam ih i oprezno provirila

unutra. Ugledala sam Jamieja kako skutren sjedi na podu pokrajjednog zida, s glavom među koljenima. Bio je sam.Prostorija je bila malena ali dobro osvijetljena; u prilično

jednostavnom žeravniku veselo je gorjela vatra. Za jednu tamnicu,bila je to neobično udobna prostorija. Kamene ploče bile su priličnočiste, a uz jedan zid stajao je mali poljski krevet. U prostoriji su senalazila još dva stolca i stol, prekriven brojnim predmetima,uključujući i veliku kositrenu čuturu i dvije čaše od roga. Budući dasam zamišljala tamnicu s vodom koja curi po zidovima i štakorimakoji trčkaraju naokolo, taj me prizor zapanjio, a onda mi je palo na

pamet da su garnizonski časnici možda namjestili ovo gnjezdašcekao utočište da ovamo dovode žensko društvo, koje su moglinagovoriti da ih posjeti u zatvoru. Očito je imalo prednost privatnostipred barakama.“Jamie!” tiho sam pozvala. Nije podigao glavu ni odgovorio, pa sam

zadrhtala od straha. Zastala sam tek toliko da zatvorim vrata, a ondasam mu brzo prišla i dotaknula mu rame.“Jamie!”Tada je podigao pogled. Lice mu je bilo mrtvački blijedo i

neobrijano, sjajno od hladnog znoja koji mu je već natopio kosu ikošulju. Čitava je prostorija zaudarala na strah i bljuvotine.“Claire!” rekao je promuklim glasom, kroz usnice raspucane od

suhoće. “Kako si...? Moraš odmah otići. On će se ubrzo vratiti.”“Ne budi smiješan!” Pokušala sam na brzinu procijeniti situaciju,

nadajući se da će mi koncentracija na posao odagnati osjećajgušenja i otopiti veliku santu leda u trbušnoj šupljini.Gležanj mu je bio okovan lancem za zid, ali inače nije bio sputan.

Ali kolut užeta u hrpi predmeta na stolu očito je bio upotrijebljen;Jamie je imao svježe modrice na zapešćima i laktovima.Njegovo me stanje zbunilo. Očito je bio omamljen, a svaki djelić

njegova tijela govorio je da trpi bol, ali nisam mogla primijetiti nikakvevidljive ozljede. Nije bilo ni krvi ni primjetnih rana. Spustila sam se nakoljena i pokušala redom iskušati sve ključeve sa svog koluta, ne bihli otključala okov oko njegova gležnja.“Što ti je učinio?” upitala sam ga tihim glasom, bojeći se da bi se

Randall mogao vratiti.Ne otvorivši oči, Jamie se zanjihao, pa su mu stotine sitnih kapljica

znoja zasvjetlucale na koži. Očito je bio na rubu nesvjestice, ali kadje začuo moj glas, načas je otvorio oči. Mičući se s krajnjimnaporom, lijevom je rukom podigao predmet koji mu je ležao u krilu.Bila je to njegova desna šaka, iznakažena gotovo doneprepoznatljivosti. Groteskno natečena, sada je nalikovala nanabreklu vreću, pokrivena crvenim i ljubičastim mrljama. Prsti su mustajali pod nemogućim kutovima. Kroz posjekotinu na srednjem prstuvirila je bijela krhotina kosti, a sitne kapljice krvi mrljale su zglobovena šaci, nabrekle u bezoblične jamice.

Ljudska šaka delikatno je čudo prirode, zamršeni sustav zglobova ikostiju koje poslužuje i nadzire mreža milijuna sićušnih živaca, vrloosjetljivih na dodir. Jedan jedini slomljeni prst dovoljan je da srušisnažnog čovjeka na koljena od nepodnošljive boli.“Naplatio mi je za svoj nos”, odgovorio je Jamie. “S kamatama.”

Načas sam ostala buljiti u njegovu šaku, a onda sam odvratila,glasom koji nisam prepoznala kao svoj: “Zbog toga ću ga ubiti.”Jamiejeva usta malčice su se trznula, a kroz masku boli i

omamljenosti, na silu se probio tračak humora. “Na tome bih ti biozahvalan, Saskinjo”, šapnuo je. Ponovo je zatvorio oči i spuznuoniza zid, previše iscrpljen da opet prosvjeduje zbog moje prisutnosti.Ponovo sam se posvetila okovu i sa zadovoljstvom shvatila da mi

se ruke više ne tresu. Strah je nestao, zamijenio ga je veličanstvenignjev.Dvaput sam isprobala svaki ključ na kolutu, ali još uvijek nisam

uspjela pronaći pravi. Kad sam počela još jedanput isprobavatinajvjerojatnije ključeve, ruke su mi se počele znojiti, pa su mi ključeviklizili kroz prste poput riba. Moje promrmljane psovke prenule suJamieja iz obamrlosti, pa je polako spustio glavu da pogleda štoradim.“Ne moraš naći ključ koji će otvoriti bravu”, rekao mi je, naslanjajući

se na zid kako bi ostao u uspravnom položaju. “Ako jedan od njihpristaje uz dužinu valjka, možeš otvoriti bravu snažnim udarcem uglavu ključa.”“Već si vidio ovakvu bravu?” Željela sam da ostane budan i da

govori, jer ako uspijemo pobjeći odavde, morat će hodati.“Ćelija u koju su me smjestili imala je istu takvu bravu na vratima.

Kad su me doveli ovamo, stavili su me u okove u velikoj ćeliji smnoštvom drugih zatvorenika. Pokraj mene bio je okovan jedan Iraciz Leinstera, čovjek po imenu Reilly - on mi je rekao da je ležao uvećini zatvora u Irskoj, pa je odlučio promijeniti okruženje i pokušatiu Škotskoj.” Jamie se trudio govoriti, jednako svjestan kao i ja da semora razbuditi. Uspio se slabašno nasmiješiti. “Ispričao mi je mnogotoga o bravama i sličnim stvarima i pokazao mi kako bismo se mogliosloboditi okova koje nosimo, kad bismo imali komad metala kojinismo imali.”

“Onda mi reci.” Počeo se jako znojiti od napora govorenja, aliučinilo mi se da je nešto pribraniji. Koncentracija na problem bravekao da mu je pomagala.Slijedeći njegove upute, našla sam prikladan ključ i gurnula ga u

bravu koliko sam mogla. Ako je vjerovati Reillyju, snažan udarac uvrh ključa nabit će drugi kraj na pridržak i osloboditi bravu. Osvrnulasam se oko sebe tražeći nešto čime bih mogla udariti ključ.“Upotrijebi onaj malj na stolu, Saskinjo”, rekao mi je Jamie.

Potaknuta mračnim prizvukom u njegovu glasu, skrenula sam pogleds njegova lica na stol, na kojem je ležao drveni malj srednje veličine.Ručka mu je bila omotana katranom namazanom špagom.“Je li ti time...” zaprepašteno sam počela.“Jest. Nasloni okov na zid, curo, prije no što ga udariš.”Oprezno sam uhvatila ručku i podigla malj. Nije bilo lako postaviti

željezni okov u pravilan položaj kako bi jednom stranom bio oslonjenna zid, jer to je zahtijevalo da Jamie stavi okovanu nogu pod drugu ipritisne koljeno na zid.Prva dva udarca bila su previše slaba i bojažljiva. Zaogrnuvši se

odlučnošću kao ogrtačem, svom sam snagom udarila u zaobljeni vrhključa. Malj je skliznuo s ključa i udario Jamieja u gležanj, postrance,ali snažno. Jamie se trgnuo, izgubio nesigurnu ravnotežu i pao,instinktivno ispruživši desnu ruku kako bi ublažio pad. Ispustio jeneljudski jauk kad mu se desna ruka svinula pod tijelom, a rameudarilo o pod.“Oh, kvragu”, umorno sam rekla. Jamie se onesvijestio, što mu

nisam mogla zamjeriti. Koristeći se njegovom trenutačnomnepomičnošću, okrenula sam mu gležanj kako bih dobro oslonilaokov i nemilosrdno udarila u vrh utaknutog ključa, ali bez vidljivaučinka. Obuzele su me mračne misli o irskim bravarima, kad su sevrata pokraj mene iznenada otvorila.Kao i Frankovo, Randallovo lice malokad je pokazivalo što misli,

nudeći umjesto toga ugodnu i neproničnu fasadu. Ali u ovom ga jetrenutku napustila uobičajena smirenost. Zastao je na vratima i zinuood čuda, pa se nije mnogo razlikovao od svog pratioca, vrlo krupnogčovjeka u prljavoj i odrpanoj uniformi, s niskim čelom, ravnim nosomi obješenim ispupčenim usnama, što je karakteristično za nekeoblike mentalne retardiranosti. Randallov pratilac nije promijenio

izraz lica kad je pogledao preko njegova ramena, ne pokazujućiosobito zanimanje ni za mene ni za onesviještenog čovjeka na podu.Kad se oporavio od šoka, Randall je ušao u prostoriju i sagnuo se

da isproba okov na Jamiejevu gležnju. “Vidim da ste oštetili kraljevovlasništvo, draga moja. Znate, to je prijestup kažnjiv po zakonu. Da ine spominjemo pokušaj da se opasnom zatvoreniku pomogne ubijegu.” U njegovim blijedim sivim očima pojavila se iskrazabavljenosti. “Morat ćemo smisliti nešto prikladno za vas. Umeđuvremenu...” Naglo me povukao na noge, svinuo mi ruke izaleđa i svezao mi maramom zapešća.Premda je otpor bio besmislen, svom sam mu snagom nagazila na

nožne prste, da barem djelomice dam oduška frustraciji.“Joj!” Okrenuo me i grubo odgurnuo od sebe, pa sam nogama

udarila u krevet i pala, napola legavši na grube pokrivače. Trljajućinatučeni nožni prst čizme platnenom maramicom, Randall meodmjerio s mračnim zadovoljstvom, a ja sam ga zauzvrat takobijesno pogledala da se kratko nasmijao.“Niste kukavica, to vam se mora priznati. Zapravo, kao da ste

stvoreni za njega”, kimnuo je glavom prema Jamieju, koji se počeomeškoljiti, “a bolji vam kompliment ne mogu dati.” Oprezno jeprstima protrljao vrat, na kojem se kroz otkopčani ovratnik košuljenazirala tamna modrica. “Kad sam ga odvezao, pokušao me ubitijednom rukom. A vraški mu je malo nedostajalo da i uspije. Šteta štonisam shvatio da je ljevoruk.”“Kako nerazumno od njega”, rekla sam.“Točno”, odvratio je Randall kimnuvši glavom. “Pretpostavljam da vi

ne biste bili tako nepristojni, zar ne? Ipak, za svaki slučaj...” Okrenuose svom krupnom pomoćniku, koji je obješenih ramena stajao navratima i čekao zapovijedi.“Marley”, rekao mu je, “dođi ovamo i provjeri ima li ova žena

oružje.” S izvjesnim je zadovoljstvom promatrao kako me njegovpomoćnik nespretno opipava, a onda nalazi i izvlači bodež.“Ne sviđa vam se Marley?” upitao me, gledajući kako pokušavam

izbjeći debele prste koji su me previše intimno opipavali. “Baš šteta,siguran sam da se vi njemu jako sviđate.”“Jadni Marley nema baš sreće sa ženama”, nastavio je satnik s

pakosnim sjajem u očima. “Nije li tako, Marley? Čak ni kurve ne žele

otići s njim u krevet.” Lukavo se zagledao u mene i proždrljivonasmiješio. “Kažu da je prevelik.” Podigao je obrvu kako bi smisaonjegovih riječi bio posve jasan.Marley, koji se tijekom pretrage prilično zadihao, zaustavio se i

obrisao nit sline s kuta usta, a ja sam se s gađenjem odmaknula odnjega što sam više mogla.Gledajući me, Randall je rekao: “Pretpostavljam da bi vas Marley

rado odveo u svoje odaje kad završimo razgovor. Dakako, poslije bimogao odlučiti hoće li svoju sreću podijeliti s prijateljima, ali to ovisi onjemu.”“Oh, vi to ne želite gledati?” sarkastično sam ga upitala.Randall se nasmijao, kao da se iskreno zabavlja.“Ja možda osobno imam ‘protuprirodne sklonosti’, kako se to

obično kaže, ali pretpostavljam da ste to već shvatili. Ali ipak moratepriznati da imam neke estetske principe.” Bacivši pogled premasvom golemom, pogrbljenom pomoćniku u prljavoj odjeći, s trbuhomispupčenim iznad pojasa, koji je svojim poput borovnice plavimobješenim usnama neprestance nešto žvakao i mumljao kao da tražikomadić hrane i nervozno petljao kratkim debelim prstima okomeđunožja zaprljanih hlača, Randall je lagano zadrhtao.“Ne”, rekao je. “Zanemarimo li vaš pogani jezik, vi ste vrlo zgodna

žena. Vidjeti vas s Marleyjem - ne, mislim da to ne bih volio gledati.Izgled na stranu, ali Marleyjeve navike nisu baš najbolje.”“Nisu ni vaše”, odvratila sam.“Može biti. U svakom slučaju, to više nije vaša briga.” Zastao je i

pogledao me. “Znate, ja bih još uvijek volio doznati tko ste vi. Očitoste jakobit, ali za koga radite? Za Marischala? Ili možda zaSeafortha? Budući da ste s Fraserima, najvjerojatnije za Lovata.”Nježno je lupnuo Jamieja vrhom očišćene čizme, ali Jamie se nijepomaknuo. Vidjela sam da mu se prsa pravilno dižu i spuštaju, pasam pomislila da je možda jednostavno iz nesvjestice utonuo u san.Pod očima je imao tamne kolobare koji su govorili da u posljednjevrijeme nije mnogo spavao.“Neki su mi ljudi čak tvrdili da ste vještica”, nastavio je satnik vedrim

glasom, ali cijelo me vrijeme pažljivo gledajući, kao da bih seiznenada mogla pretvoriti u sovu i odletjeti. “U Cranesmuiru je došlo

do nekih neprilika, zar ne? Netko je umro? Ali sve je to bez sumnjebesmisleno praznovjerje.”Zamišljeno me pogledao. “Mogli biste me nagovoriti da sklopimo

dogovor”, naglo je rekao i nagnuo se natrag, napola sjedeći na stolu,kao da me poziva.Gorko sam se nasmijala. “Ne bi se baš moglo reći da sam

trenutačno u položaju ili raspoloženju da se cjenkam. Što mi možeteponuditi?” Randall je pogledao Marleyja. Idiot je buljio u mene imrmljao nešto sebi u bradu.“Ako ništa drugo, izbor. Recite mi - i budite uvjerljivi - tko ste i tko

vas je poslao u Škotsku. Recite mi čime se bavite, kakve steinformacije poslali i kome. Ako mi to kažete, odvest ću vas sirFletcheru, umjesto da vas ostavim Marleyju.”Pažljivo sam izbjegavala pogledati Marleyja. Već sam primijetila da

ima trule škrbe, usađene u prištave desni. Pomisao da me ljubi, akamoli da me... Otjerala sam tu misao iz glave. Randall ima pravo, janisam kukavica. Ali nisam ni budala.“Ne možete me odvesti sir Fletcheru”, rekla sam mu. “Ja to znam

isto tako dobro kao i vi. Da me odvedete njemu i riskirate da muispričam o ovome?” Kimnula sam glavom, obuhvativši tom kretnjomudobnu malu prostoriju, ugodnu vatricu, krevet na kojem sam sjedilai Jamieja koji je ležao na tlu pred mojim nogama. “Bez obzira nasvoje eventualne slabosti, ne vjerujem da bi sir Fletcher dopustio,službeno, da njegovi časnici muče zatvorenike. Čak i engleskavojska mora imati neke standarde.”Randall je podigao obje obrve. “Mučenje? Oh, mislite na ovo.”

Nehajno je mahnuo prema Jamiejevoj šaci. “To je posljedicanesretnog slučaja. Pao je u ćeliji, pa su ga nagazili drugi zatvorenici.Te su ćelije prenatrpane, znate.” Podrugljivo se nasmiješio.Zašutjela sam. Možda bi sir Fletcher povjerovao da je povreda

Jamiejeve ruke posljedica nesretnog slučaja, a možda i ne bi, ali nijebaš vjerojatno da bi povjerovao ičemu što bih mu ja rekla, nakon štose ustanovi da sam engleski špijun.Randall me pažljivo promatrao kako mu ne bi promaknuo ni

najmanji znak da sam popustila. “Onda? Izbor je na vama.”Uzdahnula sam i zatvorila oči, umorna od pogleda na njega. Izbor

nije bio na meni, ali jedva da sam mu mogla reći zašto.

“To nije važno”, umorno sam odvratila. “Ionako vam ne mogu ništareći.”“Razmislite malo.” Ustao je, pažljivo prekoračio Jamiejevo

onesviješteno tijelo i izvukao ključ iz džepa. “Možda će mi nakratkozatrebati Marleyjeva pomoć, ali onda ću ga poslati natrag u njegoveodaje - a i vas s njim, ako ne namjeravate surađivati.” Sagnuo se,otključao okov i podigao nepomično tijelo sa zadivljujućom snagomza tako mršavog čovjeka. Mišići na nadlakticama nabrekli su mu podbijelom košuljom dok je nosio Jamieja, čija se glava objesila, nastolac u kutu. Pokazao je glavom prema obližnjoj kanti.“Probudi ga”, uljudno je zapovjedio šutljivom debeljku. Hladna voda

zapljusnula je zidove u kutu prostorije i skupila se u prljavu lokvu napodu. “Još jedanput”, naredio je Randall kad je pregledao Jamieja,koji je malo zastenjao i pomaknuo glavu na kamenom zidu. Poddrugim jakim mlazom trgnuo se i zakašljao.Randall mu je prišao, uhvatio ga za kosu, trznuo mu glavu unatrag i

zatresao je kao mokru životinju, tako da su kapljice smrdljive vodepoškropile zidove. Jamiejeve oči bile su samo tupe pukotine. Randallje s gađenjem ispustio Jamiejevu glavu, okrenuo se i obrisao ruku obokove hlača. Mora da je spazio Jamiejevu kretnju jer se počeookretati natrag, ali ne na vrijeme da izbjegne iznenadni skok krupnogŠkota.Jamiejeve ruke našle su se oko Randallova vrata. Budući da mu je

desna šaka bila neupotrebljiva, zgrabio je Randalla za desnozapešće zdravom lijevom šakom i povukao ga, stišćući mupodlakticom dušnik. Kad je Randall poprimio ljubičastu boju i počeose opuštati, Jamie je ispustio njegovu lijevu ruku i udario ga ububreg. Čak i ovako slab, udario ga je dovoljno snažno da mupopuste koljena.Nakon što je ispustio satnikovo mlitavo tijelo, Jamie se okrenuo da

se suoči s njegovim krupnim pomoćnikom, koji je do tog trenutkapromatrao zbivanja bez vidljivih znakova zanimanja na obješenu licu.Premda mu se izraz lica nije mnogo promijenio, on se ipakpomaknuo i zgrabio malj sa stola dok mu je Jamie prilazio, držeći uzdravoj lijevoj ruci jednu nogu stolca. Na licu Randallova pomoćnikapojavio se izvjestan tupi oprez kad su dva čovjeka polako počelakružiti jedan oko drugoga tražeći priliku za napad.

Budući da je bio bolje naoružan, Marley je pokušao prvi. Zamahnuoje maljem prema Jamiejevim rebrima. Jamie se hitro izmaknuo iprijeteći zamahnuo stolcem, prisilivši Randallova pomoćnika da sepovuče prema vratima. Marleyjev sljedeći pokušaj, ubojiti udaracodozgo, raskolio bi Jamiejevu lubanju da je pogodio cilj. Ali umjestoJamiejeve lubanje, raskolio se stolac, a jedna noga i sjedalo raspuklisu se pod pritiskom.Jamie je zatim nestrpljivom kretnjom razbio stolac o zid, tako da mu

je u ruci ostala samo omanja palica kojom je mogao lakše rukovati;šezdesetak centimetara drva s nazubljenim vrhom.U ćeliji, zagušljivoj od dima baklji, nije se čulo ništa osim dahtanja

dvojice muškaraca i povremenog muklog udarca drva u meso. Ja senisam usudila progovoriti da ne poremetim Jamiejevu krhkukoncentraciju, pa sam podigla noge na krevet i stisnula se uza zid,pokušavajući mu se maknuti s puta.Bilo mi je jasno da Jamie brzo gubi snagu - a sudeći po malom

smiješku, to je bilo jasno i Randallovu pomoćniku. Bilo je dovoljnonevjerojatno da Jamie uopće stoji, a kamoli da se bori. Bilo je očitoda borba ne može dugo potrajati; ako Jamie želi imati ikakvu priliku,mora što prije napasti. Izvodeći kratke i žestoke zamahe šiljastomnogom stolca, oprezno je krenuo prema Marleyju, satjeravšikrupnijeg čovjeka u kut, kako bi mu ograničio mogućnost zamaha.Instinktivno shvativši Jamiejevu namjeru, Randallov pomoćnikuzvratio je snažnim vodoravnim zamahom, misleći da će takonatjerati Jamieja na povlačenje.Ali umjesto da se povuče, Jamie je zakoračio naprijed, prihvativši

silinu udarca lijevom stranom tijela, i svom snagom udario palicomMarleyja u sljepoočicu. Ja sam napeto promatrala borbu, pa nisamobraćala pažnju na Randallovo tijelo, koje je ležalo na podu pokrajvrata. Ali kad je pomoćnik zateturao, zamagljenih očiju, začula samgrebanje čizama po kamenu i osjetila teško hrapavo disanje na uhu.“Dobra borba, Fraser.” Randallov glas bio je promukao od gušenja,

ali smiren kao i uvijek. “Ali stajala te nekoliko slomljenih rebara, zarne?”Jamie se sopćući naslonio na zid, još uvijek držeći palicu u ruci i

čvrsto stišćući lakat uz tijelo. Oborio je pogled na pod, mjerećirazdaljinu do Randalla.

“Nemoj ni pomišljati na to, Fraser!” Promukli glas bio je uljudan.“Ubit ću je prije no što napraviš dva koraka.” Tanka, hladna oštricanoža kliznula mi je pokraj uha i osjetila sam kako mi vršak nježnobocka kut čeljusti.Još uvijek oslonjen o zid, Jamie je načas bezizražajno gledao

prizor, a onda se iznenada bolno uspravio i zanjihao. Palica je palana pod i šuplje zazvečala. Vršak noža zarinuo mi se neznatno jače ukožu, ali Randall je ostao nepomičan dok je Jamie polako prelazionekoliko koraka do stola, usput se oprezno sagnuvši da dohvati ušpagu umotani malj. Uhvatio ga je između dva prsta i zanjihao predsobom, očito ne namjeravajući napasti.Malj je pao na stol ispred mene, a ručka se zavrtjela dovoljno

snažno da odnese tešku glavu gotovo do ruba i ostala ležati nahrastovini, tamna i teška, solidno domaće oruđe. U zbrci predmetana drugom kraju stola ležala je i jedna košara od rogozine punamalih čavala; možda su je ostavili tesari koji su uredili sobu. Jamiese zdravom rukom čvrsto uhvatio za rub stola, pa mu je svjetlostobrubila neozlijeđene ravne prste zlatnom bojom. Mogla sam samonagađati kakav je napor morao uložiti da polako sjedne na stolac ispusti obje ruke na izgrebenu drvenu površinu ispred sebe, nedalekood malja.Dok je s mukom prelazio sobu gledao je Randalla ravno u oči, a ni

sada nije skrenuo pogled. Kratko je kimnuo glavom u mom smjeru irekao ne pogledavši me: “Pustite je da ode.”Učinilo mi se da je držak noža zericu popustio: “Zašto?” znatiželjno

je upitao Randall, kao da se zabavlja.Činilo se da je Jamie sada posve pribran, unatoč blijedom licu i

znoju koji mu je tekao niz obraze poput suza, a da toga nije bio nisvjestan.“Ne možete držati nož na dvije osobe istodobno. Ako je ubijete ili

ispustite, ja ću ubiti vas”, rekao je blagim glasom, ali ispod škotskogakcenta osjećala se nesmiljena prijetnja.“A što me sprečava da vas ne ubijem oboje, jedno po jedno?”Izraz na Jamiejevu licu nazvala bih osmijehom, samo zato što sam

mu ugledala zube. “I da tako oduzmete krvniku posao? Ujutro vam toneće biti baš lako objasniti, zar ne?” Pokazao je glavom premaonesviještenom debeljku na podu. “Nemojte zaboraviti da me vaš

mali pomoćnik morao svezati užetom prije no što ste mi unakazilišaku.““I što onda?” Nož na mom uhu nije se pomaknuo.“Vaš vam pomoćnik još neko vrijeme neće moći pomagati.” To je

bila neporeciva istina; Randallov čudovišni pomoćnik ležao je u kutu,s licem prema podu, nepravilno i hroptavo hrčući. Vjerojatno jezadobio težak potres mozga, automatski sam pomislila, a možda iizljev krvi u mozak, ali bilo mi je svejedno hoće li mi umrijeti predočima.“Ne možete me svladati sami, bez obzira na to što se mogu koristiti

samo jednom rukom.” Procijenivši Randallovu veličinu i snagu,Jamie je polako zatresao glavom. “Ne, ja sam krupniji i uravnopravnoj sam borbi daleko bolji borac od vas. Da ne držite ovuženu, uzeo bih vam taj nožić iz ruke i zario vam ga u grlo. Vi to isami znate i to je razlog zašto je još niste ozlijedili.”“Ali ja je imam. Naravno, vi biste mogli otići. Nedaleko odavde

postoji izlaz. Dakako, time biste svoju ženu - rekli ste da vam je onažena, zar ne? - osudili na smrt.”Jamie je slegnuo ramenima. “A i sebe. Ne bih daleko dospio s

cijelim garnizonom za petama. Ja bih možda više volio da meustrijele na otvorenom nego da me objese u zatvoru, ali to sada nijevažno.” Napravio je bolnu grimasu i prestao disati. Kad je ponovnoudahnuo, uvlačio je zrak plitko i teško. Kakav god ga šok štitio odnajgore boli, izgleda da je popuštao.“Onda se čini da smo se našli u pat poziciji.” Randallov kultivirani

glas zvučao je nehajno. “Ili možda imate kakav prijedlog?”“Imam. Vi zapravo ne želite nju nego mene.” Hladan škotski glas

govorio je bez okolišanja. “Ako je pustite da ode, možete me imati.”Vršak noža malčice se pomaknuo i zarezao mi uho. Osjetila samubod i curenje tople krvi.“Možete učiniti sa mnom što god želite. Neću se opirati, ali ako

smatrate da je to potrebno, dopustit ću vam da me svežete. A sutraujutro neću o tome nikome ništa reći. Ali prvo se morate pobrinuti daona sigurno napusti zatvor.” Pogledala sam Jamiejevu unakaženuruku. Spazila sam da lokvica krvi ispod srednjeg prsta postaje sveveća, a onda sam sa šokom shvatila da Jamie namjerno pritišće prsto stol, zadajući si bol da ostane pri svijesti. Cjenkao se za moj život

koristeći se jedinom stvari koja mu je još preostala - samim sobom.A ako se sada onesvijesti, ta će jedina šansa propasti.Randall se u međuvremenu potpuno opustio. Rastreseno je spustio

oštricu noža na moje desno rame i zamislio se. Znao je da me ima usvojoj vlasti i da Jamie sutra ujutro treba biti obješen. Prije ili poslije,otkrili bi da ga nema i pretražili zatvor. Premda se među časnicima idžentlmenima može tolerirati izvjesna doza okrutnosti - bila samuvjerena da bi se ta tolerancija protegnula i na unakaženu šaku ilioderana leđa - nije baš vjerojatno da bi se Randallovim drugimsklonostima progledalo kroz prste. Bez obzira na to što ima statusosuđenika, ako bi Jamie sutra ujutro pod vješalama ustvrdio da ga jeRandall zloupotrijebio, njegove bi se tvrdnje provjerile. A ako biliječnički pregled pokazao da govori istinu, to bi za Randalla značilokraj karijere, a možda i života. Ali ako Jamie prisegne da će šutjeti...“Dajete mi riječ?”Na licu bijelom poput pergamenta, Jamiejeve su oči zasjale poput

plavkastih plamičaka šibice. Nakon trenutka tišine, polako je kimnuoglavom. “Ako mi vi date svoju.”Privlačnost žrtve koja mu se istodobno posve opire i posve

pokorava, bila je neodoljiva.“Dogovoreno.” Osjetila sam da mi oštrica noža napušta rame, a

onda sam začula šum vraćanja metala u korice. Randall me polakoobišao, a onda je obišao stol i usput uzeo malj. Podigao ga je u zraki ironično upitao: “Hoćete li mi dopustiti da provjerim vašu iskrenost?”“Hoću.” Jamiejev glas bio je jednako miran kao i njegove ruke,

ispružene i nepomične na stolu. Pokušala sam nešto reći, pobunitise, ali grlo mi se osušilo i zalijepilo.Randall se bez žurbe nagnuo pokraj Jamieja i polako izvadio mali

čavao iz košare od rogožine. Zatim je pažljivo namjestio vršak čavlana Jamiejevu desnu ruku, zamahnuo maljem i s četiri snažna udarcazabio čavao u stol. Slomljeni prsti trznuli su se i ispružili poput nožicapauka pribodenog na ploču zbirke kukaca.Jamie je zastenjao i razrogačio oči, bezizražajne od šoka. Randall

je pažljivo odložio malj, uhvatio Jamieja za bradu i podigao muglavu: “A sad me poljubi”, tiho je rekao i spustio glavu na Jamiejevausta, koja se nisu opirala.

Kad se uspravio, Randall je imao snen izraz na licu. Pogled mu jebio nježan i dalek, a duga usta iskrivljena u osmijeh. Ja sam jednomdavno voljela takav osmijeh, a sličan sneni pogled bacao me ustanje uzbuđenog iščekivanja. Sada mi se gadio. Osjetila sam da mise suze skupljaju u kutovima usta, premda uopće nisam bila svjesnada sam zaplakala. Randall je načas ostao stajati u transu i gledatiJamieja, a onda se prisjetio svog obećanja i opet izvukao nož izkorica.Oštricom noža nemarno je presjekao povez oko mojih zapešća, pa

mi je usput zasjekao kožu. Jedva sam imala vremena da protrljamruke kako bih oživjela cirkulaciju, prije no što me uhvatio pod lakat,natjerao da ustanem i gurnuo prema vratima.“Čekajte!” rekao je Jamie iza nas. Randall se nestrpljivo okrenuo.“Dopustit ćete mi da se oprostim?” Bila je to više tvrdnja nego

pitanje. Randall se načas kolebao, a onda je kimnuo glavom i gurnuome natrag prema nepomičnoj figuri za stolom.Jamie me neozlijeđenom rukom čvrsto zagrlio oko ramena, a ja

sam zagnjurila vlažno lice u njegovo rame.“Ne možeš”, šapnula sam mu. “Ne možeš. Neću ti to dopustiti.”Osjetila sam njegov topli dah na uhu. “Claire, mene će ujutro

objesiti. Nikome nije važno što će mi se u međuvremenu dogoditi.”Odmaknula sam se od njega i pogledala ga.“Meni je važno!” Jamiejeve napete usne iskrivile su se gotovo u

osmijeh. Podigao je drugu ruku i dodirnuo mi vlažni obraz.“Znam, mo duinne. I zato ćeš sada otići. Kako bih znao da postoji

netko kome je još uvijek stalo do mene.” Ponovno me zagrlio, nježnopoljubio i šapnuo mi na gelskom: “On će te pustiti da odeš zato štomisli da si bespomoćna. Ali ja znam da nisi.” Zatim me pustio idodao na engleskom: “Volim te. Idi sad.”Randall me otpratio kroz vrata, zatim je zastao. “Vraćam se

odmah”, rekao je Jamieju glasom čovjeka koji protiv volje napuštaljubavnika, od čega mi se smučilo.Jamie je bio samo crvenkasta silueta na svjetlosti baklje koja mu je

gorjela iza leđa. Gracioznom kretnjom glave pokazao je pribijenuruku. “Bit ću ovdje.”Crni Jack. Uobičajeno ime za nitkove i hulje u osamnaestom

stoljeću, nezaobilazan sastojak romantične književnosti, ime koje

priziva slike šarmantnih drumskih razbojnika, pristalih mačevalaca sperjanicom na šeširu. Stvarnost je sada hodala pokraj mene.Nikad ne zastanemo da razmislimo o tome što leži u podlozi

romanse. Tragedija i strava, preobražene vremenom. Dodajte malopripovjedačkog umijeća i - voila! - dobit ćete uzbudljivu romansu, odkoje čitateljima krv brže teče žilama, a djevojke uzdišu. Nedvojbeno,meni je krv brže tekla žilama, a nijedna djevojka nije uzdisala kaoJamie, dok je pridržavao svoju unakaženu ruku.“Ovuda!” Bile su to prve riječi koje je Randall izgovorio otkako smo

napustili ćeliju. Pokazao mi je usku udubinu u zidu, neosvijetljenubakljama. Izlaz koji je spomenuo Jamieju.U međuvremenu sam se dovoljno pribrala da mogu govoriti, pa sam

to i učinila. Povukla sam se korak natrag, na svjetlost baklje, jer samželjela da mi Randall zapamti lice.“Pitali ste me jesam li vještica, satnice”, rekla sam mu tihim i čvrstim

glasom. “Sad ću vam odgovoriti. Da, ja sam vještica. Vještica sam iproklinjem vas. Oženit ćete se, satnice, a žena će vam roditi dijete,ali nećete doživjeti da vidite svog prvog potomka. Proklinjem vasznanjem, Jack Randall - otkrit ću vam datum vaše smrti.”Lice mu je bilo u sjeni, ali po sjaju u očima znala sam da mi je

povjerovao. A zašto ne bi? Jer rekla sam mu istinu i to sam znala.Mogla sam vidjeti linije na Frankovoj genealoškoj karti kao da suucrtane u žbuku između kamenova zida, i imena navedena na njima.“Jonathan Wolverton Randall”, tiho sam rekla, čitajući s kamena.“Rođen 3. rujna 1705. Umro...” Grčevito je krenuo prema meni, ali nedovoljno brzo da me ušutka.Uska vrata u dnu niše naglo su se otvorila uz škripu šarka.

Očekivala sam da ću iza njih ugledati tamu, pa me zaslijepioodbljesak svjetlosti na snijegu. Randall me gurnuo u leđa i izbacionaglavce na snijeg, a potom su se vrata iza mene s treskomzatvorila.Ležala sam u nekoj vrsti jarka sa stražnje strane zatvora, a snježni

pokrivač oko mene pokrivao je nekakve hrpe - najvjerojatnije hrpezatvorskog otpada. Ispod nanosa snijega na koji sam pala ležalo jenešto tvrdo; možda drvo. Podigla sam pogled uz okomiti zid iznadsebe i ugledala pruge i žljebove koji su se spuštali niz kameni zid,

označavajući put smeća gurnutog kroz klizna vrata, dvanaest metaraiznad zemlje. To mora da su kuhinjske prostorije.Zakotrljala sam se, tražeći oslonac da ustanem, i našla se licem u

lice s parom širokih plavih očiju. Lice ispred mene bilo je gotovojednako plavo kao i oči, a i jednako tvrdo kao otpala grana za kojusam ga zamijenila. Nespretno sam ustala, gušeći se, i oteturala dozida zatvora.Spusti glavu i duboko diši, strogo sam rekla samoj sebi. Nećeš se

onesvijestiti, ti si već vidjela mrtvace, mnogo puta, nećeš seonesvijestiti... Bože, oči su mu plave poput... kvragu, nećeš seonesvijestiti!Napokon sam počela laganije disati, a i puls mi se smirio. Kad je

panika splasnula, grčevito sam otrla ruke o suknju i prisilila se daponovo pogledam patetičnu figuru. Ne znam je li me na to natjeralasamilost, znatiželja ili jednostavno šok. Kad sam ga pogledala bezprvobitnog šoka, na mrtvom čovjeku nije bilo ničega strašnog; nikad inema. Ma koliko način na koji čovjek umre bio ružan, užasna jesamo prisutnost ljudske duše koja pati; kad nje više nema, ostanesamo predmet.Ovaj plavooki neznanac bio je obješen. A on nije bio jedini

stanovnik jarka. Nisam se potrudila prekopati nanos, ali sada kadsam znala što u njemu leži, pod snijegom sam jasno razabiralaobrise smrznutih udova i blago zaobljenih glava. Ovdje je ležalobarem deset ljudskih tijela, čekajući da se snijeg otopi i olakša impokop ili da ih zvijeri iz obližnje šume uklone na okrutniji način.Ta me misao prenula iz zamišljenosti. Ne smijem gubiti vrijeme

meditirajući uz groblje, jer će inače još jedan par plavih očiju slijepozuriti u snijeg koji pada s neba.Moram pronaći Murtagha i Ruperta. Ova skrivena stražnja vrata

možda bi se mogla iskoristiti. Očito nisu ni utvrđena ni čuvana kaoglavna vrata i drugi ulazi u zatvor. Ali treba mi pomoć, i to brzo.Pogledala sam vrh jarka. Sunce je ležalo posve nisko, prekriveno

slojem oblaka malo iznad vrhova drveća. Zrak je bio težak od vlage.Istočno nebo prekrivali su gusti oblaci; snijeg će vjerojatno opetpadati prije mraka. Preostalo je možda još sat svjetlosti.Nisam se željela popeti strmim stjenovitim stranama ako baš ne

moram, pa sam krenula jarkom. Jarak se prilično brzo počeo

udaljavati od zatvora, i činilo se da vodi do rijeke; pretpostavila samda otjecanje otopljenog snijega odnosi zatvorski otpad. Došla samgotovo do ugla strmog zida kad sam začula slabi šum iza leđa.Naglo sam se okrenula. Šum je izazvalo padanje kamenčića s rubajarka, koji je gurnula noga krupnog sivog vuka.S gledišta vuka, kao alternativa tijelima pod snijegom, imala sam

neke poželjnije osobine. S jedne strane, mogla sam se kretati pa bime bilo teže uhvatiti, a mogla bih pružiti i otpor. S druge strane, bilasam spora, nespretna i, najvažnije od svega, nisam bila smrznuta,pa nije postojala opasnost da će na meni slomiti zub. A također sammirisala na svježu krv i bila primamljivo topla u ovom smrznutomotpadu. Da sam na njegovu mjestu, pomislila sam, ne bih oklijevala.Životinja je donijela odluku u istom trenutku kad sam ja došla dozaključka u vezi s našim budućim odnosima.Dok sam radila u bolnici Pembroke, upoznala sam jednog Amera

koji se zvao Charlie Marshall. Bio je to ugodan momak, prijateljskinastrojen kao i svi Ameri, i vrlo zabavan kad je govorio o svojojomiljenoj temi. A njegova su omiljena tema bili psi; Charlie je bionarednik u jedinici K-9. Kao i dvojicu njegovih pasa, raznijela ga jeprotupješačka mina u okolici jednoga malog sela u blizini Arlesa.Charlie je tugovao za svojim psima i često mi pričao o njima, kad bihsjedila s njim za vrijeme rijetkih slobodnih trenutaka u svojoj smjeni.Da prijeđem na stvar, jedanput mi je objasnio što treba ili ne treba

učiniti ako čovjeka napadne pas. Pomislila sam da je malo nategnutonazvati ovo jezovito stvorenje koje oprezno bira put niz stijene psom,ali nadala sam se da ipak dijeli nekoliko osnovnih karakternihosobina sa svojim krotkijim potomcima.“Zločesti pas”, rekla sam mu strogim glasom, buljeći u jednu

njegovu žutu očnu jabučicu. “Zapravo”, rekla sam, povlačeći se vrlopolako prema zidu zatvora, “ti si zbilja grozan pas.” (Govorite čvrstimi jakim glasom, začula sam u glavi Charliejev glas.) “Vjerojatnonajgori kojeg sam ikad vidjela”, rekla sam čvrstim i jakim glasom.Nastavila sam se povlačiti, tražeći rukom iza sebe kameni zid. Kadsam ga napokon osjetila pod prstima, počela sam se postrancepovlačiti prema desetak metara udaljenom uglu.Odvezala sam vrpce na vratu i počela petljati s brošem koji mi je

pridržavao ogrtač, još uvijek govoreći vuku čvrstim i jakim glasom što

mislim o njemu, njegovim precima i članovima njegove najužeobitelji. Činilo se da vuk sa zanimanjem sluša moje kritike; jezik muse njihao u psećem cereku. Hodao je polako. Dok mi se približavao,spazila da malo šepa i da je mršav i šugav. Možda ima problema slovom, pa ga je slabost nagnala da se hrani leševima na zatvorskomsmetlištu. Nadala sam se da je tako; što je slabiji, to bolje.Izvukla sam kožnate rukavice iz džepa ogrtača i navukla ih na ruke.

Zatim sam omotala debeli ogrtač nekoliko puta oko desnepodlaktice, blagoslivljajući debljinu baršuna. “Krenut će na grlo”,objasnio mi je Charlie, “osim ako im trener ne kaže drukčije. Stalnoga gledajte u oči; vidjet ćete kada odluči skočiti. To je vaš trenutak.”U zlim žutim očima mogla sam pročitati nekoliko stvari, uključujući

glad, znatiželju i nagađanje, ali još uvijek ne i odluku da skoči.“Odvratno stvorenje”, rekla sam mu, “da mi se nisi usudio skočiti na

grlo!” Imala sam druge planove. Omotala sam ogrtač u nekolikolabavih nabora oko desne ruke, ostavljajući da većina visi, ali sdovoljno debelom podstavom, nadajući se da ću spriječiti da zubizvijeri probiju kroz njega.Vuk je bio mršav, ali ne i malaksao. Procijenila sam da teži otprilike

četrdeset pet do pedeset kilograma manje od mene, ali ne tolikomanje da bi mi dalo bogzna kakvu prednost. Snaga je bez sumnjena strani životinje; na skliskoj kori snijega, četiri noge omogućujubolju ravnotežu nego dvije. Nadala sam se da će mi pomoćičinjenica što se leđima naslanjam na zid.Izvjestan osjećaj praznine iza leđa rekao mi je da sam stigla do

ugla. Vuk je bio udaljen nekih šest metara. Utabala sam dovoljnosnijega pod nogama da dobijem dobar oslonac i čekala.Nisam ni spazila kad je vuk skočio. Mogla bih se zakleti da sam ga

gledala ravno u oči, ali ako mu se odluka da skoči mogla pročitati uočima, za njom je uslijedila prebrza akcija da bih je primijetila.Instinkt, a ne misao, podigao mi je ruku kad je bjelkastosiva mrljanasrnula na mene.Zubi su se zarinuli u podstavu silinom koja mi je zgnječila ruku. Bio

je teži no što sam pretpostavljala; nisam bila pripremljena na njegovutežinu, pa mi se ruka otromboljila. Namjeravala sam odbaciti zvijer uzid i tako je možda omamiti. Umjesto toga, sama sam se pomakla kzidu i stisnula vuka bokom uz kameni zid. S mukom sam ga

pokušala omotati slobodnim dijelom ogrtača. Njegove su pandžepoderale ogrtač i ogreble me po stegnu. Žestoko sam ga udarilakoljenom u prsa i izmamila prigušeni jauk. Tek u tom trenutku samshvatila da povremene zvukove stenjanja proizvodim ja a ne vuk.Začudo, više uopće nisam osjećala strah, iako sam prije bila

užasnuta gledajući kako vuk vreba na mene. U glavi mi je bilo mjestasamo za jednu misao: ako ja ne ubijem njega, on će ubiti mene.Dakle, moram ga ubiti.U svakoj žestokoj fizičkoj borbi dođe trenutak kad se borac prepusti

bezobzirnoj upotrebi snage i tjelesnih zaliha, ne razmišljajući oposljedicama dok borba ne završi. Žene dođu do te točke kadrađaju, a muškarci u borbi.Kad dosegnete tu točku, izgubite svaki strah od boli ili ozljede. Život

vam u tom trenutku postane vrlo jednostavan; ili ćete učiniti ono štopokušavate, ili ćete umrijeti pokušavajući, i nije previše važno što ćese od toga dogoditi.Vidjela sam takvu borbu za vrijeme školovanja u bolničkim

odjelima, ali sama je nikad prije nisam doživjela. Sada sam svupažnju usmjerila na čeljust koja mi se zarila u podlakticu i nademona koji se koprcao pokušavajući me raskomadati.Uspjela sam udariti glavom zvijeri o zid, ali ne dovoljno snažno da

napravim mnogo štete. Brzo sam gubila snagu; da je vuk bio udobroj kondiciji, ne bih imala nikakvih izgleda. Ni ovako ih nisamimala, ali sam uzela ono što mi se nudilo. Pala sam na životinju,prikliještila je tijelom i izbacila joj iz pluća odvratno smrdljiv dah. Vukse gotovo odmah oporavio i počeo koprcati ispod mene, ali sekundaopuštanja omogućila mi je da oslobodim ruku i stegnem šaku ispodnjegove vlažne njuške.Silom ga opet uhvativši prstima za kutove usta, uspjela sam ih

zadržati podalje od režućih očnjaka. Vukova slina cijedila mi se nizruku. Ležala sam na njemu čitavom težinom. Ugao zatvorskog zidabio je pedesetak centimetara ispred mene. Moram nekako doći donjega a da ne ispustim tu furiju koja se koprca i bacaka poda mnom.Stružući stopalima o tlo i pritišćući vuka svom snagom, napredovala

sam centimetar po centimetar, naprežući se da zadržim njegoveočnjake podalje od svog grla. Nije mi trebalo više od nekoliko minutada prevalim tih pedesetak centimetara, ali mi se činilo da ležim ovdje

dobar dio svog života, zapletena u borbu sa zvijeri čije mi stražnjepandže grebu noge i pokušavaju zasjeci trbuh.Napokon sam mogla vidjeti oko ugla. Oštar rub kamena bio mi je

ravno pred licem. Sada je došao nezgodan dio. Moram izokrenutivučje tijelo kako bih mu mogla gurnuti obje ruke pod njušku; nikadneću smoći neophodnu snagu jednom rukom.Naglo sam se okrenula na bok, a vuk je odmah kliznuo na mali

slobodni prostor između mog tijela i zida. Prije no što je stigao statina noge, iz sve sam snage zamahnula koljenom. Vuk je zastenjaokad sam ga udarila koljenom u bok i stisnula, ma koliko nakratko,uza zid.Sada sam ga objema rukama držala ispod čeljusti. Zapravo, prsti

jedne ruke našli su mi se u njegovim ustima. Osjetila sam praskaviujed na zglobovima prstiju u rukavicama, ali sam ga zanemarilaneprestance gurajući kosmatu glavu unatrag, koristeći se uglom zidakao uporištem protiv tijela zvijeri. Činilo mi se da ću slomiti ruke, alito mi je bila jedina šansa.Nije se začuo nikakav zvuk, ali sam osjetila odjek kroz čitavo tijelo

kad je vrat puknuo. Napetost u udovima - i mjehuru - smjesta jepopustila. Nepodnošljivi pritisak u mojim rukama sada je nestao, pasam pala, mlitava poput umirućeg vuka. Pod obrazom sam moglaosjetiti kako se srce zvijeri steže; to je bio jedini dio njezina tijela kojije još uvijek bio sposoban za borbu na život i smrt. Ljepljivo krznozaudaralo je na amonijak i vlagu. Poželjela sam se odmaknuti, alinisam mogla.Koliko god čudno zvučalo, mislim da sam načas zaspala, s

obrazom na tijelu mrtve životinje. Otvorila sam oči i ugledalazelenkasti zid zatvora nekoliko centimetara ispred lica. No pomisaona ono što se odvija s druge strane tog zida, natjerala me daustanem.Oteturala sam niz jarak, s ogrtačem prebačenim preko jednog

ramena, spotičući se o kamenje skriveno pod snijegom i bolnoudarajući potkoljenicama o napola zakopane grane drveća. Zacijelosam podsvjesno znala da se vukovi obično kreću u čoporima, jer sene sjećam da me iznenadilo kad sam začula zavijanje u šumi, iznad iiza sebe. Ako sam išta osjetila, bio je to snažan bijes zbog onoga štomi je nalikovalo na urotu da me se osujeti i da mi se oduzme vrijeme.

Oprezno sam se okrenula da vidim odakle je došao zvuk. Sadasam već došla do čistine daleko od zatvora; ovdje nije bilo zida da sena njega naslonim, a ni oružja pri ruci. U borbi s prvim vukom više odsvega pomogla mi je sreća; nema nikakve šanse da ubijem još jednuživotinju golim rukama - a koliko ih još ima? U onom čoporu što samga ljetos vidjela kako se hrani na mjesečini, bilo je barem desetvukova. U sjećanju sam mogla čuti zvukove škljocanja njihovih zubai pucketanja slomljenih kostiju. Sada se postavljalo samo jedinopitanje: hoću li se uopće upustiti u borbu ili ću samo leći na snijeg ipredati se. Sve u svemu, ova me druga mogućnost jako privlačila.Ali Jamie je žrtvovao svoj život, i još mnogo više od toga, da me

izvuče iz zatvora. Dugovala sam mu barem pokušaj.Još jedanput sam polako skupila snagu i krenula dalje niz jarak.

Svjetlost je u međuvremenu oslabjela; jarak će uskoro utonuti umrak. Sumnjala sam da će mi to pomoći. Vukovi nedvojbeno vide umraku bolje od mene.Prvi lovac pojavio se na vrhu jarka na isti način kao i prijašnji;

kudrava figura stajala je nepomično i pažljivo. S izvjesnim samšokom shvatila da su dva vuka već u jarku iza mene, polakotrčkarajući, gotovo usklađenim koracima. U polumraku su imaligotovo istu boju kao i snijeg - prljavosivu - pa su bili gotovo nevidljivi,premda se nisu trudili da ostanu neopaženi.Zastala sam. Bijeg bi očito bio beskoristan. Sagnula sam se i

izvukla otpalu borovu granu iz snijega. Kora joj je bila crna od vlage iskliska čak i pod prstima u rukavicama. Stala sam vitlati granom okoglave i vikati. Životinje su zastale, ali nisu se povukle. Najbliži vukspustio je uši, kao da mi zamjera na galami.“Ne sviđa ti se?” vrisnula sam. “Baš mi je žao! Odlazi, jebeni gade!”

Podigla sam napola zakopani kamen s tla i bacila ga na njega.Promašila sam, ali zvijer se povukla u stranu. To me ohrabrilo, pasam počela grozničavo bacati projektile na vukove: kamenje, grane,grude snijega, sve što sam mogla uhvatiti jednom rukom. Vikala samzavijajući poput samih vukova, sve dok me od hladnog zraka nijezaboljelo grlo.U prvi mah, pomislila sam da je jedan od mojih projektila pogodio

metu. Najbliži vuk jauknuo je i zgrčio se. Druga strijela proletjela jedvadesetak centimetara pokraj mene. Nejasno sam spazila sitni trzaj

kad se zarila u prsa drugog vuka. Životinja je ostala na mjestu mrtva.Pogođen manje precizno, prvi vuk koprcao se i bacakao na snijegu;u sve gušćem mraku vidjela sam samo mrlju što se miče.Neko sam vrijeme ostala stajati i glupavo zuriti u njega, a onda sam

instinktivno pogledala prema vrhu jarka. Treći se vuk mudro povukaoi pobjegao natrag u šumu, iz koje se začulo isprekidano zavijanje.Još uvijek sam gledala u tamno drveće kad me jedna ruka uhvatila

za lakat. Dahnula sam, okrenula se i našla licem u lice sa strancem.Imao je slabu i usku čeljust, loše skrivenu šugavom bradom; doistaje bio stranac, ali ogrtač od pleda i bodež govorili su da je Škot.“Pomozite”, rekla sam i pala mu u naručje.

36.MacRannoch

Koliba je bila u mraku, a u kutu prostorije stajao je medvjed. Neželeći imati više ništa s divljim životinjama, panično sam ustuknula ileđima udarila u svog pratitelja. On me gurnuo ravno naprijed, uunutrašnjost kolibe. Dok sam teturala prema vatri, golema prilikaokrenula se prema meni, pa sam sa zakašnjenjem shvatila da je tosamo krupan čovjek u medvjeđem krznu.U ogrtaču od medvjeđeg krzna, da budem točnija, koji je na vratu

pridržavao posrebreni broš, velik poput dlana moje ruke, u obliku dvajelena u skoku, čija su svijena leđa i spojene glave oblikovali krug.Kopča je bila kratka, zašiljena lepeza, s vrhom u obliku repa jelena utrku.Sve sam te pojedinosti primijetila zato što mi je broš bio ravno pred

nosom. Podigla sam pogled i načas pomislila da sam se možda ipakprevarila; možda je ovo doista medvjed.Ali pretpostavljam da medvjedi ne nose broševe i nemaju oči poput

borovnica, male, okrugle, sjajne i tamnoplave. Bile su usađene udebele obraze čije je donje dijelove prekrivala crna brada prošaranasjedinama. Kosa slične boje valovito je padala na snažna ramena imiješala se s dlakom ogrtača koji je, unatoč svojoj sadašnjojupotrebi, još uvijek snažno zaudarao na bivšeg vlasnika.Pronicave male oči zasjale su nada mnom, procjenjujući zaprljanost

moje odjeće i njezinu izvorno dobru kvalitetu, uključujući i dvaprstena, jedan zlatni i jedan srebrni. Medvjedov pozdrav bio jeprikladno formuliran.“Izgleda da ste zapali u neke neprilike, gospođo”, rekao mi je

službenim tonom i naklonio mi se golemom glavom, još uvijekprošaranom snijegom koji se otapao. “Bismo li vam možda moglipomoći?”Kolebala sam se kako da mu odgovorim. Očajnički mi je trebala

pomoć ovog čovjeka, ali čim progovorim, shvatit će da samEngleskinja i postati sumnjičav. Preduhitrio me strijelac koji medoveo.

“Našao sam je nedaleko od Wentwortha”, lakonski je objasnio.“Kako se bori s vukovima. Engleskinja”, značajno je dodao, našto suse poput borovnice plave oči mog domaćina usredotočile na mene, au njihovim se dubinama moglo naslutiti prilično neugodnonagađanje. Uspravila sam se što sam više mogla, nastojeći da štobolje odglumim stav bolničke nadzornice.“Engleskinja po rođenju, Škotkinja po udaji”, rekla sam čvrstim

glasom. “Zovem se Claire Fraser. Muž mi je zatočen u Wentworthu.”“Shvaćam”, polako je odvratio medvjed. “E pa, ja se zovem

MacRannoch, a vi se trenutačno nalazite na mojoj zemlji. Po haljinikoju nosite vidim da ste žena iz ugledne obitelji. Kako to da ste se uovoj zimskoj noći zatekli sami u šumi Eldridge?”Uhvatila sam se za ovu mogućnost. Ovo je prilika da mu dokažem

da nisam neprijatelj, a i da nađem Ruperta i Murtagha.“Došla sam u Wentworth s nekoliko muškaraca iz muževa klana.

Budući da sam ja Engleskinja, vjerovali smo da će mi Englezidopustiti da uđem u zatvor, i da ću uspjeti naći neki način da... ovaj...da izbavim muža. Ali ja sam... napustila zatvor drugim putem. Doksam tražila prijatelje, napali su me vukovi... a ovaj me džentlmenljubazno spasio.” Pokušala sam se zahvalno nasmiješiti koščatomstrijelcu, koji je moj osmijeh dočekao nemilosrdnom šutnjom.“Očito ste sreli nekoga sa zubima”, složio se MacRannoch gledajući

velike raspore na mojoj haljini. Njegova se sumnjičavost privremenopovukla pred zahtjevima gostoljubivosti.“Jeste li ozlijeđeni? Ili ste samo malo izgrebeni? U svakom slučaju,

pretpostavljam da vam je hladno i da ste malčice potreseni. Sjednitepokraj vatre. Hector će vam donijeti nešto za jelo, pa mi ondamožete ispričati još štogod o svojim prijateljima.” Nogom je privukaogrubi tronožac, spustio svoju golemu ruku na moje rame i odlučnome posjeo na nj.Vatre u jamama ne daju mnogo svjetlosti, ali pružaju ugodnu

toplinu. Kad mi je smrznutim rukama ponovo počela kolati krv,nehotice sam zadrhtala. A kad sam ispila nekoliko gutljaja iz kožnatečuture koju mi je mrzovoljno dodao Hector, krv mi je počela kolati ižilama u tijelu.Objasnila sam svoju situaciju što sam bolje mogla, što nije bilo

bogzna kako dobro. MacRannoch je s osobitim sumnjičavošču

dočekao moj kratki opis izlaska iz Wentwortha i borbe s vukom golimrukama.“S obzirom na to da ste uspjeli ući u Wentworth, ne izgleda mi baš

vjerojatno da bi vam sir Fletcher dopustio da lutate po dvorcu. A davas je taj satnik Randall zatekao u podrumskoj tamnici, ne bi vassamo tako izbacio na stražnja vrata.”“On... imao je razloga da me pusti.”“A koji su to razlozi?” Plave oči neumoljivo su me gledale.Bila sam previše umorna za delikatnosti i okolišanja, pa sam

odustala od vrdanja i hrabro iznijela stvar.Činilo se da je MacRannoch samo napola uvjeren, ali još uvijek

nespreman da nešto poduzme.“Da, shvaćam vašu zabrinutost”, zamišljeno je rekao. “Ali situacija

možda i nije tako loša.”“Nije tako loša?” Ta me sramotna izjava natjerala da skočim na

noge.MacRannoch je mahnuo rukom kao da tjera mušice s medvjeđeg

krzna. “Hoću reći”, objasnio je, “ako se taj tip želi dočepati momkovestražnjice, onda ga vjerojatno neće previše ozlijediti. A, oprostite mina izrazu, gospođo” - podigao je čupavu obrvu - “razvaljeno dupemalokad nekoga ubije.” Pomirljivo je podigao dlanove, velike poputtanjura za juhu.“E sad, ne mislim tvrditi da će on u tome uživati, ali kažem da nije

vrijedno upuštati se u veliku svađu sa sir Fletcherom Gordonomsamo da bi momkova guzica ostala netaknuta. Moj je položaj ovdjenesiguran, znate, vrlo nesiguran.” Naduo je obraze i namrštio se.Ne prvi put, požalila sam što vještice ne postoje. Da sam vještica,

pretvorila bih ga u žabu na licu mjesta. U veliku, debelu krastaču.Zatomila sam bijes i pokušala ga još jedanput uvjeriti razumnim

argumentima.“Mislim da se njegova guzica više ne može spasiti. Trenutačno me

više brine njegov vrat. Englezi ga sutra ujutro namjeravaju objesiti.”MacRannoch je promrmljao nešto sebi u bradu i zanjihao se

naprijed-natrag poput medvjeda u premalom kavezu, a onda mi jenaglo prišao i unio mi se u lice. Da nisam bila tako umorna, bila bihustuknula. Umjesto toga, samo sam zatreptala.

“A ako vam pomognem, kakvo bi dobro iz toga nastalo?” zaurlao je.Zatim je nastavio hodati po sobi - dva koraka do jednog zida, paokret uz njihanje krznenog ogrtača, pa onda dva koraka do drugog - igovoriti u ritmu koraka, zastajkujući u govoru kod svakog okreta daudahne.“Ako posjetim sir Fletchera, što da mu kažem? Da među svojim

ljudima ima satnika koji se u slobodno vrijeme bavi mučenjemzatvorenika? A što da mu odgovorim kad me zapita odakle to znam?Da mi je jedna Saskinja koju su moji ljudi našli kako luta u mraku,rekla da taj čovjek nudi nepristojne prijedloge njezinu mužu,odmetniku od zakona za kojim je raspisana nagrada, i još k tomeosuđenom ubojici?Zastao je i udario šapom po krhkom stolu. “A što se tiče prijedloga

da svoje ljude odvedem na to mjesto! Ako - pazite, kažem ako - akobismo uopće uspjeli ući...”“Mogli biste ući...” prekinula sam ga. “Ja bih vam mogla pokazati

kako.”“Mmmphm. Možda. A čak i kad bismo uspjeli ući, što bi sir Fletcher

učinio kad bi otkrio da moji ljudi lutaju tvrđavom? Poslao bi sutraujutro satnika Randalla ovamo da sravni Eldrige Hali sa zemljom, etošto bi učinio!” Ponovno je zatresao glavom, pa su mu se crni uvojcizanjihali.“Ne, curo, ne vidim...”Uto ga je prekinulo naglo otvaranje vrata. U kolibu je ušao još jedan

strijelac, gurajući nožem ispred sebe Murtagha. MacRannoch jezastao i zabuljio se u čudu.“Što je sad?” htio je znati. “Čovjek bi pomislio da je danas prvi

svibanj, pa su svi momci i djevojke otišli brati cvijeće u šumu, a neda je ciča zima i da će uskoro pasti snijeg!”“Ovo je čovjek iz klana mog muža”, objasnila sam mu. “Kao što

sam vam već rekla...”Neuznemiren ne baš srdačnim dočekom, Murtagh se pažljivo

zagledao u spodobu u medvjeđoj koži, kao da mu u mislima skidadlake i godine.“Vi ste Marcus MacRannoch, zar ne?” upitao je, gotovo kao da ga

optužuje. “Ako se ne varam, vi ste prije izvjesnog vremena bili naskupu u dvorcu Leoch?

MacRannoch je izgledao zaprepašteno. “Prije izvjesnog vremena?To mora da je bilo prije trideset godina. Odakle to znate, čovječe?”Murtagh je zadovoljno kimnuo glavom. “Da, tako sam i mislio. I ja

sam bio na tom skupu. A dobro ga se sjećam, vjerojatno iz istograzloga kao i vi.”MacRannoch se zabuljio u mršavog čovječuljka, pokušavajući mu

oduzeti trideset godina s lica.“Da, sjećam vas se! Ne znam kako se zovete, ali sjećam vas se. Na

tynchalu ste sami samcati ubili ranjenog vepra bodežom. Bila je tovelika zvijer. Tako je! A MacKenzie vam je darovao kljove - bio je tolijep par, s gotovo potpunim dvostrukim zavojem. Prekrasan posao,čovječe!” Na Murtaghovim usahlim obrazima nakratko se pojavioizraz opasno nalik na samozadovoljstvo.Ja sam se trgnula, prisjetivši se prekrasnih barbarskih narukvica što

sam ih vidjela u Lallybrochu. Pripadale su mojoj majci, bila mi jerekla Jenny, dobila ih je na dar od jednog obožavatelja. S nevjericomsam se zabuljila u Murtagha. Čak i ako se uzme u obzir da je otadaprošlo trideset godina, Murtagh mi nije izgledao vjerojatnimkandidatom za nježnu strast.A čim sam pomislila na Ellen MacKenzie, sjetila sam se da u šavu

džepa još uvijek nosim njezinu bisernu ogrlicu, pa sam je zgrabila zaslobodan kraj i izvukla na svjetlost vatre.“Platit ću vam”, rekla sam MacRannochu. “Ne očekujem da vaši

ljudi stave život na kocku ni za što.”Krećući se mnogo brže no što sam smatrala mogućim,

MacRannoch mi je uzeo ogrlicu iz ruke i s nevjericom se zabuljio unju.“Odakle vam ova ogrlica, ženo?” htio je znati. “Jeste li rekli da se

prezivate Fraser?”“Da.” Iako sam bila umorna, uspravila sam se. “A ta je ogrlica moja.

Darovao mi ju je moj muž na dan našeg vjenčanja.”“Ma nemojte?” MacRannochov promukli glas iznenada se stišao.

Još uvijek držeći ogrlicu u ruci, okrenuo se Murtaghu.“Ellenin sin? Je li muž ove cure Ellenin sin?”“Jest”, odgovorio je Murtagh, bezizražajna lica kao i uvijek. “A on je

pljunuta majka, što biste shvatili čim biste ga vidjeli.”

MacRannoch se napokon sjetio da drži ogrlicu u šaci, pa je raširioprste i nježno pomilovao sjajne bisere.“Ja sam je darovao Ellen MacKenzie”, rekao je. “Kao vjenčani dar.

Htio sam joj to darovati ako se uda za mene, ali budući da jeodabrala drugog - pa, toliko sam zamišljao kako bi ta ogrlicaizgledala oko njezina lijepog vrata i rekao sam joj da je ne moguzamisliti nigdje drugdje. Pa sam je zamolio da je zadrži i da misli namene samo kad je nosi. Hm!” Uto se nečega prisjetio, pa je kratkofrknuo i oprezno mi vratio ogrlicu.“Dakle, sada je vaša. Pa, nosite je sa srećom, curo.”“Imala bih mnogo veće izglede da je nosim sa srećom”, odvratila

sam, trudeći da ne izgubim strpljenje zbog tih sentimentalnih izljeva,“kad biste mi pomogli da spasim muža.”Male ružičaste usne, koje su se smješkale mislima svog vlasnika,

iznenada su se stisnule.“Ah”, rekao je sir Marcus i počešao se po bradi. “Shvaćam. Ali kao

što sam vam već rekao, curo, ne vidim kako bi se to moglo izvesti.Ja kod kuće imam ženu i troje male djece. Da, spreman sam pomoćiElleninu sinu. Ali to što tražite nije malo.”Svladana iznenadnim naletom malaksalosti, s treskom sam se

skljokala na stolac i pustila da mi se ramena objese a glava klone.Očajanje me povuklo poput sidra. Zatvorila sam oči i povukla se uneko mračno mjesto u svojoj nutrini, na kojem nije bilo ničega osimbolne sive praznine i gdje Murtaghov glas, koji se još uvijek prepirao,nije bio jači od jedva čujnog režanja.Iz obamrlosti me prenuo zvuk mukanja stoke. Podigla sam pogled i

ugledala MacRannocha kako žurno izlazi iz kolibe. Kad je otvoriovrata, u prostoriju je uletio zimski zrak, ispunjen glasanjem stoke ivikanjem ljudi. Vrata su se s treskom zatvorila iza goleme dlakavefigure, a ja sam se okrenula Murtaghu da ga zapitam što bismo sadatrebali učiniti.Izraz njegova lica zaustavio me i ostavio bez riječi. Malokad sam na

njegovu licu vidjela išta drugo osim neke vrste strpljiva durenja, alisada je doslovce sjao od suspregnuta uzbuđenja.Uhvatila sam ga za ruku. “Što je? Recite mi brzo!”“Krave! One pripadaju MacRannochu!” To je bilo sve što je stigao

reći prije no što je MacRannoch uletio natrag u kolibu, gurajući pred

sobom jednog mršavog mladića.Gurnuvši ga posljednji put, doveo ga je ravno do ožbukanog zida

kolibe. MacRannoch je očito smatrao da je sučeljavanje učinkovitpostupak, pa se sada poslužio istom onom tehnikom unošenja u licekoju je prije upotrijebio na meni. Manje pribran ili manje umoran odmene, mladić se stisnuo uza zid koliko je mogao.MacRannoch je progovorio blagim i razumnim glasom. “Absalom,

čovječe, prije tri sata poslao sam te po četrdeset grla stoke. Rekaosam ti koliko je važno da ih nađeš, jer sprema se prokleto gadnasnježna mećava.” Zatim se ugodan glas počeo dizati. “A kad samzačuo mukanje krava, rekao sam sebi: Ah, Absalom je baš dobarmomak, pronašao je sva goveda, sada svi možemo krenuti kući i lećiuz vatru, a goveda će biti na sigurnom u staji.’”Zatim je krupna šaka zgrabila Absaloma za kaput, a tkanina kaputa

nabrala se oko debelih prstiju.“A onda sam izašao da ti čestitam na dobro obavljenu poslu i da

prebrojim životinje. I koliko sam grla izbrojio, Absalom, lijepi mojmomčiću?” Sada je već vikao iz sve snage. Premda mu glas nije bioosobito dubok, Marcus MacRannoch imao je pluća kao tri čovjekaprosječne veličine.“Petnaest!” povikao je i podigao nesretnog Absaloma na vrške

nožnih prstiju. “Od četrdeset životinja, našao si petnaest! A gdje suostale? Ha? Ostavio si ih vani da crknu od hladnoće!”Murtagh se u međuvremenu nečujno povukao u jedan mračni kut.

Ali ja sam ga gledala u lice, pa sam spazila iznenadnu iskru unjegovim očima kad je začuo posljednje riječi. Iznenada mi je postalojasno što mi je počeo govoriti i shvatila sam gdje se Rupert sadanalazi. Ili možda ne baš gdje se nalazi, ali barem čime se bavi. I umeni se probudila mala nada.Bio je mrkli mrak. Svjetla zatvora u podnožju brijega svjetlucala su

kroz snježne pahulje, slabašno poput svjetiljaka potonulog broda.Čekajući s dvojicom pratilaca pod krošnjama drveća, u glavi sam potisućiti put prelazila po popisu stvari koje bi mogle poći po zlu.Hoće li se MacRannoch držati svog dijela dogovora? Ako želi vratiti

svoju dragocjenu čistokrvnu gorštačku stoku, morat će. Hoće li musir Fletcher povjerovati i smjesta narediti pretraživanje podrumske

tamnice? Vjerojatno - baronet nije čovjek kojeg treba neozbiljnoshvatiti.Vidjela sam kako stoka nestaje pod stručnim vodstvom Ruperta i

njegovih ljudi. Jedna po jedna životinja odlazila je niz jarak koji vodido skrivenih vrata na stražnjoj strani zatvora. Ali hoće li uspjetinatjerati stoku kroz vrata, u koloni ili ne? I ako uspiju ući, što ćeučiniti kad se napola divlja stoka iznenada nađe zarobljena ukamenom hodniku osvijetljenom sjajnim bakljama? Pa, moždauspiju. Hodnik se ne razlikuje mnogo od staja s kamenim podovima,uključujući tu i baklje i vonj ljudi. Ako stignu dotle, plan bi mogaouspjeti. Kad se nađe suočen s invazijom, nije vjerojatno da ćeRandall pozvati pomoć, iz straha da njegove igrice ne buduotkrivene.A kad usmjere životinje na taj kaotični put, goniči bi trebali čim prije

pobjeći iz zatvora i brzo odjahati u oblast klana MacKenzie. Randallnije važan; što bi on uopće u tim okolnostima mogao poduzeti? Ališto ako buka prerano privuče garnizonske trupe? Ako je Dougaloklijevao da se upusti u izvlačenje svog nećaka iz Wentwortha,mogla sam zamisliti kako će biti bijesan ako dozna da je nekolikopripadnika MacKenziejeva klana uhićeno zato što je provalilo uzatvor. Ni za to nisam željela biti odgovorna, premda je Rupert bioviše nego spreman preuzeti taj rizik. Ugrizla sam se za palac ipokušala se utješiti misleći na tone čvrstog granita što razdvajajupodrumske tamnice od zatvorskih prostorija iznad njih i prigušuju svezvukove.Dakako, najviše me brinula mogućnost da sve ide po planu, a da

ipak bude prekasno. Bez obzira na krvnike, Randall bi mogao otićipredaleko. Iz priča koje sam čula od ratnih zarobljenika poslijepovratka iz zatočeništva, predobro sam znala da ništa nije lakšenego tvrditi da je zatvorenik umro “nesretnim slučajem” i ukloniti tijeloprije no što itko stigne postaviti službena pitanja. A ako bi se pitanja ipostavila a Randall bio otkriven, meni bi to bila slaba utjeha - a iJamieju.Odlučno sam odbijala razmišljati o mogućoj upotrebi svih onih

ružnih predmeta koje sam vidjela na stolu tamnice. Ali nisam moglaizbjeći da neprestance ne vidim vrške kosti smrskanog prsta koji jeJamie pritiskao o stol. Snažno sam protrljala zglobove prstiju o

kožnato sedlo i pokušala istjerati iz glave tu sliku. Osjetila samneznatno peckanje u šaci i skinula rukavicu da pogledam površinskuranu koju su mi ostavili vučji zubi. Nije izgledala loše; samo nekolikoogrebotina i jedan mali ubod na mjestu gdje je šiljati zub probiokožnatu rukavicu. Rastreseno sam liznula ranu. Nema velike koristiod toga da se uvjeravam kako sam učinila sve što sam mogla.Učinila sam jedino što sam mogla, ali ta mi spoznaja nije olakšalačekanje.Napokon smo začuli nejasnu, zbrkanu viku iz smjera zatvora.

Jedan od MacRannochovih ljudi spustio je ruku na uzde mog konja idao mi znak da se sklonim pod krošnje drveća. Snijeg je ispodisprepletenog granja šumarka slabije padao i na tlu ga je bilo mnogomanje, pa su tanke crte snijega na stjenovitoj i lišćem pokrivenojzemlji oštro i naglo počinjale. Premda snijeg u šumarku nije padaotako gusto, vidljivost je još uvijek bila tako slaba da su nekolikodesetaka centimetara udaljena stabla iznenadno iskrsavala predamnom, crna na ružičastoj svjetlosti, dok sam nemirno vodila konjamalom čistinom.Zahvaljujući debelom sloju snijega na tlu, začuli smo topot kopita

tek kad su konji već gotovo stigli do nas. Dvojica MacRannochovihljudi izvukla su pištolje i zauzdala konje blizu drveća, čekajući, ali jasam razabrala zlovoljno mukanje stoke i podbola svog konja izšumarka.Prepoznatljiv po svom šarcu i ogrtaču od medvjeđe kože, sir

Marcus MacRannoch uspinjao se obronkom na čelu skupine, asnijeg je pod kopitima njegova konja prštao u malim eksplozijama.Slijedilo ga je nekoliko ljudi, a sudeći po zvuku svi su bili dobroraspoloženi. Nekoliko njegovih ljudi jahalo je malo dalje iza njega,goneći pred sobom kaotično krdo stoke, vodeći kolonu uplašenihživotinja oko podnožja brijega, na zasluženi odmor uMacRannochove staje.MacRannoch je zaustavio konja pokraj mene, smijući se od srca.

“Moram vam zahvaliti na zabavnoj večeri, gospođo Fraser”,doviknuo mi je kroza snijeg. Njegove su se prijašnje sumnje sadaočito raspršile, jer me pozdravio posve srdačno. I obrve i brkovi bilisu mu prekriveni snijegom, pa je izgledao kao Djed Mraz poslijepijanke. Uhvatio je uzde mog konja i odveo ga natrag u malo mirniji

zrak šumarka. Dao je znak dvojici mojih pratilaca da se vrate upodnožje brijega i pomognu goničima sa stokom, a onda je sišao skonja i pomogao mi da sjašem, ne prestajući se smijati.“Trebali ste to vidjeti!” rekao mi je kroza smijeh, sav ozaren od

oduševljenja. “Sir Fletcher se zarumenio poput crvendaća kad samga prekinuo usred večere i počeo vikati da u svom dvorcu skrivamoje ukradeno vlasništvo. A kad smo sišli u podrum i začuli groznomukanje životinja, pomislio sam da će se upišati u gaće. On...”Nestrpljivo sam mu zatresla ruku.“Pustite sad gaće sir Fletchera! Jeste li pronašli mog muža?”MacRannoch se malo uozbiljio i rukavom otro oči. “O, da. Pronašli

smo ga.”“Je li dobro?” upitala sam mirnim glasom, premda sam željela

vikati.MacRannoch je kimnuo glavom prema drveću iza mene. Okrenula

sam se i ugledala konjanika koji se oprezno probijao kroz granje,noseći preko sedla ispred sebe krupnu figuru pod pokrivačem.Potrčala sam prema njemu, a MacRannoch je pošao za mnom iusput mi stao uslužno objašnjavati.“Nije mrtav. Barem nije bio kad smo ga našli. Ali jadnik je mnogo

pretrpio.”Podigla sam pokrivač s Jamiejeve glave i sa strahom ga pregledala

što sam bolje mogla dok se konj vrpoljio, uzbuđen od trka pohladnoći i dodatnog tereta. Spazila sam tamne modrice i pod prstimaosjetila komadiće zgrušane krvi u raščupanoj kosi, ali više od toganisam mogla ustanoviti na slaboj svjetlosti. Činilo mi se da mu uledenom vratu osjećam puls, ali nisam bila sigurna u to.MacRannoch me uhvatio za lakat i povukao u stranu. “Najbolje će

biti da ga što brže odvedemo u kuću, curo. Hodite sa mnom. Hectorće ga unijeti u kuću.”U glavnoj primaćoj sobi dvora Eldridge, doma obitelji MacRannoch,

Hector je spustio teret na sag ispred vatre. Uhvatio je jedan krajpokrivača i pažljivo ga odmotao, a mlitava, gola figura ispala je nasag s uzorkom ružičastih i žutih cvjetova, ponos i diku ladyAnnabelle MacRannoch.Lady Annabelle može služiti na čast što nije pokazala da primjećuje

kako krv curi na njezin skupi sag iz Aubussona. Pticolika figura u

ranim četrdesetima, ukrašena poput češljugara u sjajne žute svilenehaljine, oštro je zapljeskala rukama i žurno odaslala sluge u svimsmjerovima. Jedva da sam stigla skinuti ogrtač, a pokraj mog laktaveć su se pojavili pokrivači, platnene plahte, vruća voda i viski.“Bit će najbolje da ga okrenete na trbuh”, predložio mi je sir Marcus

dok je natakao viski u dvije velike čaše. “Leđa su mu izranjavana odbičevanja, pa mu je zacijelo jako bolno ležati na njima. Premda bašne izgleda kao da nešto osjeća”, dodao je promotrivši izblizaJamiejevo pepeljasto lice i zatvorene, plavičaste očne kapke. “Jesteli sigurni da je još uvijek živ?”“Jesam”, kratko sam odgovorila, nadajući se da sam u pravu. S

mukom sam pokušala okrenuti Jamieja. Nesvjestica kao da mu jeutrostručila težinu. MacRannoch mi je pomogao, pa smo ganamjestili na pokrivač, leđima okrenutog vatri.Nakon što sam žurnim pregledom ustanovila da je doista živ, da mu

ne nedostaje ni jedan dio tijela i da nije u neposrednoj opasnosti daumre od krvarenja, mogla sam si dopustiti manje žurnu inventurunastale štete.“Mogla bih poslati po liječnika”, predložila je lady Annabelle,

sumnjičavo gledajući nepomično tijelo pokraj ognjišta, “ali sumnjamda on može stići za manje od sat vremena. Vani pada gust snijeg.”Pomislila sam da je oklijevanje u njezinu glasu samo djelomiceprouzročeno snijegom. Liječnik bi bio još jedan riskantan svjedokprisutnosti odbjeglog osuđenika u njezinu domu.“Ne morate se truditi”, rastreseno sam odvratila. “Ja sam liječnica.”

Zanemarujući izraze nevjerice na licima supružnika MacRannoch,kleknula sam pokraj onoga što je ostalo od mog muža, pokrila ga ipočela mu oblagati ruke i noge krpama, natopljenim toplom vodom.Glavna mi je briga bila da ga ugrijem; krv mu je polako istjecala izrana na leđima, a time sam se mogla pozabaviti poslije.Lady Annabelle tiho se povukla u pozadinu i stala pozivati sluge,

požurivati ih i organizirati visokim glasom nalik na češljugarov. Njezinsuprug spustio se pokraj mene na bok i debelim prstima krupnihšaka počeo marljivo masirati Jamiejeva smrznuta stopala,povremeno zastajkujući da srkne viski.Stala sam podizati komadiće pokrivača i pregledavati ozljede.

Jamie je od potiljka do koljena bio pun sitnih pruga, izazvanih nečim

nalik na kočijaški bič, a masnice su se križale uredno poput mrežiceza šunku. Obuzeli su me mučnina i bijes kad sam ugledala uredanraspored rana koji je govorio o namjeri u svakom bolnom udarcu.Na ramenima je imao ozljede izazvane, s manje suzdržavanja,

nekim težim oružjem, možda štapom. Meso je na nekim mjestimabilo tako duboko zasječeno da mu se na jednoj lopatici vidio komadićgole kosti. Nježno sam pritiskala najgore rane debelim jastučićemlanenog platna i nastavila pregled.Na lijevoj strani tijela, na mjestu gdje je bio izudaran maljem,

nalazila se gadna zgnječena tamna oteklina, veća od šake sirMarcusa. Ovdje je bez sumnje bilo slomljenih rebara, ali i ona sumogla pričekati. Pažnju su mi privukle sivkastoplave mrlje na vratu iprsima, gdje mu je koža bila smežurana, crvena i posuta plikovima.Rubovi jedne takve mrlje bili su sprženi i okruženi bijelim pepelom.“Kvragu, čime je ovo izazvano?” Sir Marcus je u međuvremenu

dovršio masažu stopala, pa je sada s velikim zanimanjem gledaopreko mog ramena.“Vrućim žaračem”, odgovorio je slab i jedva čujan glas. Prošao je

trenutak prije no što sam shvatila da je to rekao Jamie. S mukom jepodigao glavu, pa sam shvatila zašto tako teško govori; donja mu jeusna bila žestoko ugrizena na jednoj strani i nadula se kao od ubodapčele.Sir Marcus je vrlo prisebno gurnuo ruku pod Jamiejev vrat i prinio

mu na usne čašu viskija. Kad ga je alkohol zapekao po izranjavanimustima, Jamie se trgnuo, ali ispio je čašu dokraja prije no što jeponovo spustio glavu. Pogledao me kosim očima, neznatnozamagljenim od boli i viskija, ali ipak iskričavim od zabavljenosti.“Krave?” upitao je. “Jesam li ja to doista čuo krave ili sam samosanjao?”“U tako kratkom roku nisam stigla ništa bolje organizirati”, odvratila

sam, ozarena od olakšanja što je živ i pri svijesti. Okrenula sam muglavu da pogledam veliku modricu na jagodičnoj kosti. “Groznoizgledaš. Kako se osjećaš?” upitala sam, natjerana dugogodišnjomnavikom.“Još sam živ.” S mukom se pridigao na lakat i kimnuo glavom da

prihvati drugu čašu viskija iz ruke sir Marcusa.

“Misliš da smiješ toliko popiti odjedanput?” upitala sam ga ipokušala mu pogledati zjenice da vidim ima li znakova potresamozga, ali on me osujetio sklopivši oči i nagnuvši glavu natrag.“Da”, odgovorio je i vratio praznu čašu sir Marcusu, koji je krenuo

prema boci.“To će za sada biti dovoljno, Marcus”, zapovjednim je cvrkutom

zaustavila svog supruga lady Annabelle, koja se ponovo pojavilapoput sunca na istoku. “Momku je sada potreban dobar, jak čaj, a neviski.” Čaj ju je uredno slijedio u srebrnoj posudi koju je nosilasluškinja, čiji izgled urođene nadmoći nije umanjila ni činjenica da jena sebi još uvijek imala spavaćicu.“Jako vruć čaj s mnogo šećera”, rekla sam.“I možda s trunkom viskija”, dodao je sir Marcus, a onda uzeo

čajnik, skinuo poklopac i dodao u čaj velikodušnu količinu viskija izboce. Jamie je zahvalno prihvatio šalicu koja se pušila, šutkenazdravio sir Marcusu i oprezno prinio vruću tekućinu ustima. Rukamu se jako tresla, pa sam je uhvatila i pomogla mu da prinese šalicuusnama.Uto je u prostoriju ušlo još nekoliko slugu s poljskim krevetom,

madracem, pokrivačima, zavojima, vrućom vodom i velikomdrvenom kutijom s kućnim lijekovima.“Smatrala sam da je najbolje da radimo ispred vatre”, šarmantnim

ptičjim glasom objasnila je lady Annabelle. “Ovdje ima više svjetlosti ito je daleko najtoplije mjesto u kući.”Na njezin znak, dvojica krupnih slugu uhvatila su po jedan kraj

pokrivača ispod Jamieja i glatko ga podigla, s Jamiejem u njemu, napoljski krevet koji je sada stajao ispred vatre. Treći sluga marljivo jerazgrnuo ugljen zapretan za noć i nahranio sve veći plamen, asluškinja koja je donijela čaj vještim je kretnjama zapalila voštanesvijeće u razgranatom svijećnjaku koji je stajao na ormaru zaposuđe. Unatoč ptičjoj pojavi, lady Annabelle očito je imala dušunarednika.“Da, sada kad je budan, što prije počnemo, to bolje”, složila sam se.

“Imate li možda kakvu ravnu dasku od šezdesetak centimetara, čvrstremen i, možda, male, ravne, plosnate štapiće, otprilike ove duljine?”upitala sam i raširila dlanove pokazujući dužinu od desetak

centimetara, a jedan od slugu nestao je u sjenama, poput duha, daudovolji mom zahtjevu.Čitava mi se kuća činila čarobnom, možda zbog kontrasta između

strašne studeni vani i raskošne topline unutra, a možda samo zbogolakšanja što nakon tolikih sati straha i brige napokon vidim Jamiejana sigurnom.Teški, tamni namještaj blistao je od ulaštenosti na svjetlosti svijeća,

srebrnina je sjala na ormaru za posuđe, a zbirka finog staklenog iporculanskog posuđa ukrašavala je policu iznad kamina, u bizarnomkontrastu s krvavom, zaprljanom figurom koja je ležala pred njim.Nitko nije postavljao nikakva pitanja. Bili smo gosti sir Marcusa, a

lady Annabelle ponašala se kao da joj ljudi svakodnevno svraćaju uponoć i krvare na sagu, pa mi je iznenada sinulo da se takav posjetmožda već dogodio.“Vrlo gadne rane”, rekao je sir Marcus, pregledavajući unakaženu

ruku stručnošću koju je stekao na bojnom polju. “A i nepodnošljivobolne, rekao bih. Ipak, neće vas ubiti, zar ne?” Zatim se uspravio ipovjerljivim se glasom obratio meni.“S obzirom na ono što ste mi rekli, očekivao sam da će rane biti

teže. Osim šake i rebara, nijedna kost nije slomljena, a ostalo će sezaliječiti. Rekao bih da ste možda imali sreće, momče.”“Valjda se i tako može reći. Ujutro su me trebali objesiti.” Nemirno je

pomaknuo glavu na jastuku kako bi pogledao sir Marcusa. “Jeste lito znali... gospodine?” dodao je, ugledavši izvezeni kaputić sirMarcusa, sa srebrnim grbom ušivenim između uzoraka golubova iruža.MacRannoch je odmahnuo rukom, kao da je to beznačajan detalj.“Pa, ako vas je namjeravao sačuvati u kakvom-takvom stanju za

krvnike, malo je pretjerao s vašim leđima”, primijetio je, zamjenjujućikomadić natopljenog platna svježim jastučićem.“Da. Malo je izgubio glavu kad je... kad je...” Jamie je s mukom

tražio riječi, a onda je odustao, okrenuo glavu prema vatri i zatvoriooči. “Bože, kako sam umoran”, rekao je.Ostavili smo ga da se odmara sve dok se nije pojavio sluga s

daščicama koje sam zatražila. Zatim sam mu oprezno podiglaunakaženu desnu ruku i primakla je svjetlosti svijeće da jepregledam.

Morat ću je namjestiti, čim prije. Ozlijeđeni mišići već su počelikvrčiti prste prema dlanu. Shvativši puni domašaj ozljeda, obuzelome beznađe. Ali ako želim da se ikad više služi tom rukom, morat ćuto pokušati.Dok sam pregledavala Jamiejevu ruku, lady Annabelle stajala mi je

iza leđa i sa zanimanjem promatrala pregled. Kad sam spustila ruku,koraknula je naprijed i otvorila malu kutiju s lijekovima.“Pretpostavljam da će vam trebati resnik i možda kora višnje. Ne

znam...” Nesigurno je pogledala Jamieja. “Možda pijavice?” Njezinanjegovana ruka lebdjela je iznad male posude s poklopcem, koja jebila ispunjena mutnom tekućinom.Zadrhtala sam i zatresla glavom. “Ne, mislim da mi pijavice zasad

neće trebati. Zapravo bi mi trebao... imate li kojim slučajem kakavopijat?” Kleknula sam pokraj nje da pogledam sadržaj kutije.“O, da!” Sigurnom je rukom izvukla malu zelenu bočicu. “Laudanum

cvijet”, pročitala je s etikete. “Hoće li to poslužiti?”“Savršeno.” Zahvalno sam uzela bočicu.“Dobro, dakle”, žustro sam rekla Jamieju i natočila malu količinu

tekućine u čašu, “morat ćeš se malo uspraviti da ovo popiješ. Zatimćeš zaspati i nećeš se brzo probuditi.” Zapravo, nisam bila posvesigurna smijem li mu dati laudanum nakon što je popio toliko viskija,ali alternativa - da mu operiram ruku dok je pri svijesti - bila jenezamisliva. Nagnula sam bocu da natočim još malo tinktureopijuma u čašu.Jamie me uhvatio zdravom rukom.“Ne želim nikakve lijekove”, rekao mi je čvrstim glasom. “Možda još

samo malo viskija” - nesigurno je zastao, dodirujući jezikom ugrizenuusnu - “i možda nešto da zagrizem.”Čuvši te riječi, sir Marcus je otišao do prekrasnog, sjajnog

Sheratonova pisaćeg stola i počeo nešto tražiti. Ubrzo se vratio skomadićem dotrajale kožnate trake. Kad sam je pažljivije pogledala,na debeloj sam koži spazila desetke polukružnih ureza i sa šokomshvatila da su to tragovi zuba.“Evo”, uslužno je rekao sir Marcus. “I meni je poslužila u St.

Simoneu; pomogla mi je da podnesem bol dok su mi vadili kuglu odmuškete iz noge.”

Otvorenih usta, gledala sam kako Jamie uzima kožnatu traku izahvalno kima glavom povlačeći palcem preko ureza. “Ne očekuješvaljda da ti namjestim devet slomljenih kostiju dok si pri svijesti?”polako sam rekla, zapanjena.“Očekujem”, kratko je odgovorio, a onda stavio traku među zube i

probao je zagristi. Zatim ju je pomaknuo naprijed-natrag, tražećinajbolji položaj.Teatralnost tog prizora posve me dotukla, pa me krhka kontrola koju

sam teško skupljala iznenada napustila.“Prestani izigravati vražjeg junaka!” povikala sam. “Svi znamo što si

pretrpio, ne moraš nam dokazivati koliko možeš podnijeti! Ili mislišda ćemo se svi raspasti ako ti ne budeš zapovijedao i neprestancesvima govorio što da rade? Dovraga, što ti misliš, tko si? JebeniJohn Wayne?”Nastao je neugodan tajac. Jamie se zabuljio u mene otvorenih usta,

a onda je napokon progovorio.“Claire”, blago mi je rekao, “od zatvora Wentworth dijeli nas možda

dvije milje. Ja bih sutra ujutro trebao biti obješen. Što god da sedogodilo sa satnikom Randallom, Englezi će uskoro primijetiti da menema.”Ugrizla sam se za usnicu. Znala sam da ima pravo. Moje nehotično

oslobađanje drugih zatvorenika možda će na neko vrijeme zamaglititu činjenicu, ali prije ili poslije, Englezi će provjeriti brojno stanjezatvorenika i krenuti u potragu. A upadljiva metoda koju samodabrala neminovno će ih vrlo brzo usmjeriti k dvoru Eldridge.“Ako budemo imali sreće”, nastavio je Jamie tihim glasom, “snijeg

će ih spriječiti da krenu u potragu dok mi ne odemo odavde. Akone...” Slegnuo je ramenima i skrenuo pogled prema ognjištu. “Claire,ne namjeravam dopustiti da me odvedu natrag. A da budem unesvijesti i bespomoćno ležim ovdje kad dođu, pa da se onda moždaopet probudim u ćeliji... Claire, ja to ne bih mogao podnijeti.”Osjetila sam da mi se na donjim trepavicama skupljaju suze. Nisam

htjela trepnuti i dopustiti da mi suze poteku niz obraze, pa sam buljilau Jamieja razrogačenih očiju.Toplina s ognjišta natjerala ga je da zatvori oči. Sjaj vatre davao je

njegovim blijedim obrazima lažan izgled zdravog rumenila. Moglasam vidjeti kako mu se dugi mišići u grlu pomiču dok guta.

“Nemoj plakati, Saskinjo”, rekao mi je tako tihim glasom da sam gajedva čula. Ispružio je zdravu ruku i potapšao me po nozi,pokušavajući me smiriti. “Mislim da smo ovdje prilično sigurni, curo.Kad bih vjerovao da će nas uhvatiti, ne bih protratio posljednje satedopuštajući ti da mi pokušavaš srediti ruku koja mi više neće trebati.Dovedi mi Murtagha. A onda mi daj da popijem piće, pa da toobavimo.”Zaokupljena liječničkim pripremama za stolom, nisam čula što je

Jamie rekao Murtaghu, ali sam vidjela kako se njihove dvije glavenačas primiču jedna drugoj, a onda je Murtaghova žilava ruka nježnododirnula uho mlađeg čovjeka - jedno od nekoliko preostalihneozlijeđenih mjesta.Murtagh je na oproštaju kratko kimnuo glavom i krenuo postrance

prema vratima. Poput štakora koji hita uz drvenu oplatu da ne budeprimijećen, pomislila sam. Sustigla sam ga u hodniku i zgrabila zaogrtač baš kad je htio izaći na prednja vrata.“Što vam je rekao?” oštro sam ga zapitala. “Kamo ste krenuli?”Žilavi tamnokosi čovječuljak načas je oklijevao, ali onda mi je

mirnim glasom odgovorio: “Rekao mi je da odem s mladimAbsalomom do Wentwortha i da tamo držim stražu. Ako vidim dacrveni kaputi kreću ovamo, moram se vratiti prije njih i sakriti vas injega, a onda odjahati s tri konja da odvučem pratnju od Dvora.Ovdje postoji podrum u kojem vas neće pronaći ako potraga ne budetemeljita.”“A ako ne bude vremena da se sakrijemo?” Netremice sam ga

gledala zahtijevajući odgovor.“Rekao mi je da ga u tom slučaju ubijem i povedem vas sa sobom”,

spremno je odgovorio. “Milom ili silom”, dodao je sa zlobnimcerekom i okrenuo se da krene.“Samo čas!” zaustavila sam ga oštrim glasom. “Imate li bodež

viška?”Njegove su se čupave obrve podigle, ali ruka mu je bez oklijevanja

krenula prema pojasu.“Treba vam bodež? Ovdje?” Pogledao je mirno i raskošno uređeno

predsoblje, ukrašeno slikom Adama na stropu i izrezbarenimdaskama na zidovima.

Džep u kojem sam prije držala bodež sada je bio beznadnopoderan, pa sam uzela ponuđeni bodež i gurnula ga između prslukai suknje na leđima, kao što sam vidjela da rade Ciganke.“Nikad se ne zna, zar ne?” mirno sam odvratila.Kad sam dovršila pripreme, stala sam mu pregledavati rane što

sam nježnije mogla, procjenjujući štetu i odlučujući što moram učiniti.Jamie je oštro udahnuo kad sam mu dodirnula jedno osobito bolnomjesto, ali nije otvarao oči dok sam mu polako opipavala svakupojedinačnu kost i svaki članak prsta, pamteći položaj svakogprijeloma i iščašenja. “Oprosti”, promrmljala sam.Uhvatila sam mu i zdravu ruku, pa sam oprezno opipala svaki prst i

zdrave i ozlijeđene šake, praveći usporedbe. Bez pomoći rendgena iiskustva, morat ću se osloniti na vlastitu osjetljivost da pronađem iizravnam smrskane kosti.Prvi zglob bio je u redu, ali činilo mi se da je članak drugoga

napukao. Pritisnula sam jače, pokušavajući utvrditi dužinu i smjerprijeloma. Ozlijeđena šaka ostala mi je nepomična pod prstima, alizdrava je napravila sitan, nehotičan stisak.“Oprosti”, opet sam promrmljala.Jamie je odjednom izvukao zdravu ruka iz mog stiska i podigao se

na lakat. Ispljunuo je kožnatu traku i pogledao me s mješavinomzabavljenosti i očajanja.“Saskinjo”, rekao mi je, “ako se budeš ispričavala svaki put kad mi

zadaš bol, ovo će biti vrlo duga noć - a već je i sada dovoljno duga.”Mora da mi se na licu pojavio povrijeđen izraz, jer je ispružio ruku s

namjerom da me dodirne, a onda je usred kretnje zastao i zatreptaood boli. Ali zatomio je bol i rekao mi čvrstim glasom: “Znam da me neželiš ozlijediti. Ali nemaš mnogo izbora i nema razloga da zbog togaoboje patimo. Učini ono što moraš, a ja ću vikati ako budem morao.”Zatim je opet stavio kožnatu traku u usta, a onda je divlje iskesio

zube i polako zakolutao očima, pa je bio tako sličan nekakvomslaboumnom tigru, da nisam uspjela obuzdati napola histeričansmijeh.Kad sam ugledala zapanjene izraze na licima lady Annabelle i

slugu, koji su stajali iza Jamieja pa mu nisu mogli vidjeti lice, prekrilasam rukom usta i zacrvenjela se. Sir Marcus, koji ga je načas vidio

sa svog mjesta pokraj kreveta, nacerio se pod svojom šiljastombradom.“Osim toga”, rekao je Jamie još jedanput ispljunuvši kožnatu traku,

“ako se nakon ovoga ipak pojave Englezi, vjerojatno ću ih preklinjatida me odvedu natrag u zatvor.”Dohvatila sam kožnatu traku, gurnula mu je među zube i spustila

mu glavu na jastuk.“Baš si pravi klaun”, rekla sam mu. “Pametnjaković. Vražji junak.”

Ali njegova mi je reakcija olakšala muke, pa sam nastavila raditi svećim mirom. Premda sam i dalje primjećivala svaki njegov trzaj igrimasu, barem ih nisam tako bolno proživljavala.Udubila sam se u posao i usmjerila svu pažnju na vrške svojih

prstiju, procjenjujući svaku oštećenu točku i odlučujući kako danajbolje premjestim slomljene kosti u ispravan položaj. Srećom,palac je pretrpio najmanju štetu, imao je samo malu frakturu naprvom članku. To će zacijeliti bez problema. Drugi zglob četvrtogprsta posve je nestao; kad sam ga nježno okrenula palcem ikažiprstom, osjetila sam samo gnjecavo trljanje komadića kosti, aJamie je zastenjao. Tu se ništa ne može učiniti, osim imobiliziratizglob i nadati se najboljem.Najteže mi je bilo odlučiti što da učinim sa složenom frakturom

srednjeg prsta. Morat ću povući prst da ga izravnam, kako bi seispupčena kost povukla natrag kroz posječenu kožu. Već sam vidjelakako se to radi - pod općom anestezijom i uz pomoć rendgena.Odlučivanje o tome kako da rekonstruiram smrskanu i unakaženu

šaku dosad je bilo više medicinski nego zbiljski problem. Sada samse morala grubo suočiti s razlozima zbog kojih liječnici malokadoperiraju članove svoje obitelji. Da bi se mogli uspješno obaviti, nekimedicinski zahvati zahtijevaju izvjesnu dozu bešćutnosti;bezosjećajnost je neophodna da bi se pacijentu zadala bol u procesustvaranja uvjeta za ozdravljenje.Sir Marcus je u međuvremenu tiho primaknuo stolac krevetu. Kad

sam dovršila povezivanje, udobno se smjestio i uhvatio Jamieja zazdravu ruku.“Stišći koliko god hoćeš, momče”, rekao mu je.Bez ogrtača od medvjeđe kože i s uredno svezanim prosjedim

kovrčama, MacRannoch više nije izgledao kao strašni divljak iz

šume, nego kao pristojno odjeveni sredovječni čovjek s urednopodšišanom šiljastom bradom i vojničkim držanjem. Obuzetanervozom zbog onoga što sam se spremala pokušati, shvatila samda me njegova nazočnost smiruje i tješi.Duboko sam uzdahnula i zamolila Boga da mi podari

bezosjećajnost.Bio je to dugotrajan i mučan posao koji kida živce, premda ne

posve nezanimljiv. Neki dijelovi, kao što je namještanje udlaga nadva prsta s jednostavnim frakturama, išli su prilično lako. Drugi nisu.Jamie jest kriknuo - glasno - kad sam mu izravnala srednji prst,upotrebljavajući priličnu snagu da uvučem vrhove razmrskane kostipod kožu. Načas sam se pokolebala i izgubila hrabrost, ali sirMarcus me požurio tihim glasom: “Samo naprijed, curo!”Iznenada sam se sjetila nečega što mi je Jamie rekao one noći kad

se rodila Jennyna beba: Sam mogu podnijeti bol, ali ne bih mogaopodnijeti tvoju. Imao je pravo, to zahtijeva snagu; ponadala sam seda je oboje imamo dovoljno.Jamie je okrenuo lice u stranu, ali vidjela sam kako mu se mišići na

čeljusti stežu kad je jače zagrizao kožnatu traku. I sama sam stisnulazube i nastavila. Oštri vršak kosti polako se povukao pod kožu i prstse izravnao s mučnom nevoljkošću, a oboje smo ostali drhtati.Dok sam radila, počela sam zaboravljati na sve osim posla. Jamie

bi povremeno zastenjao, a dvaput smo morali napraviti kratakpredah kako bi povratio. Budući da je u zatvoru malo jeo, povraćaoje uglavnom viski. Ali najvećim dijelom, neprestance je tiho mrmljaonešto na gelskom i čvrsto pritiskao čelom koljena sir Marcusa. Zbogkožnate trake u ustima, nisam mogla razabrati psuje li ili se moli.Napokon je svih pet prstiju stajalo ravno, poput novih čavala, kruto

poput štapova u udlagama. Bojala sam se infekcije, osobito naslomljenom srednjem prstu, ali inače sam bila prilično sigurna da ćerane dobro zacijeliti. Srećom, samo je jedan zglob bio teško oštećen.Četvrti prst vjerojatno će mu ostati nepomičan, ali ostali će moždaponovo zadobiti normalne funkcije - s vremenom. Ništa nisam moglaučiniti s napuklim kostima šake ni s ranom od čavla, osim dananesem antiseptičku tekućinu i meki oblog i molim Boga da nedođe do infekcije tetanusom. Kad sam se odmaknula, svaki mi se ud

tresao od napora, a prsluk haljine bio mi je natopljen znojem odvreline vatre s ognjišta iza mojih leđa.Lady Annabelle odmah se našla do mene. Odvela me do stolca i

gurnula mi u drhtave ruke šalicu čaja s dodatkom viskija. Sir Marcus,asistent kakvog bi svaki kirurg mogao samo poželjeti, odvezao jeJamie -jevu ruku i protrljao je na mjestima gdje se remen dubokozasjekao u natečeno meso. Primijetila sam da je ruka starijegčovjeka pocrvenjela na mjestu gdje ju je Jamie stezao.Nisam bila svjesna da sam zadrijemala, ali iznenada sam se trgnula

i podigla glavu. Lady Annabelle nježno me uhvatila ispod lakta ipomogla mi da ustanem. “Hodite, draga. Posve ste iscrpljeni,moramo se pobrinuti i za vaše ozljede, a onda morate odspavati.”Odbila sam njezin prijedlog što sam pristojnije mogla. “Ne, ne

mogu. Moram dovršiti...” Zbunjeno sam zašutjela kad mi je sirMarcus vješto uzeo bocu s octom i krpu iz ruke.“Ja ću se pobrinuti za ostalo”, rekao je. “Imam izvjesnog iskustva s

previjanjem rana na bojnom polju, znate.” Zatim je odmaknuopokrivače i zadivljujuće žustrim i nježnim kretnjama počeo brisati krvs rana od biča. Uhvativši moj pogled, nasmiješio se, a brada mu seveselo nakrivila. “U svoje sam vrijeme očistio mnogo rana od biča”,rekao je. “A nekoliko sam ih i prouzročio. Ove su rane sitnica, curo,zacijeljet će za nekoliko dana.” Znala sam da ima pravo, pa samprišla uzglavlju poljskog kreveta. Jamie je bio budan i malo se mrštiozbog peckanja antiseptičke otopine na novim posjekotinama, alikapci su mu otežali a plave oči potamnjele od boli i umora.“Idi na spavanje, Saskinjo. I ja ću sada odspavati.”Nisam bila sigurna može li on zaspati, ali bilo mi je jasno da ja ne

mogu ostati budna, barem ne dugo. Njihala sam se od iscrpljenosti,a ogrebotine na nogama počele su me peckati i boljeti. Absalom miih je bio očistio u kolibi, ali trebalo ih je premazati mašću.Osjetivši nježan i uporan pritisak lady Annabelle na svom laktu,

umorno sam kimnula glavom i okrenula se.Kad smo došle do polovice stuba, sinulo mi je da sam zaboravila

reći sir Marcusu kako da previje posjekotine. Duboke rane naramenima morat će se svezati i obložiti, kako bi preko njih mogaonavući košulju kad nastavimo bijeg. Ali laganije ozljede od bičatrebat će ostaviti otvorene, kako bi se na njima mogle napraviti

kraste. Bacila sam kratak pogled u gostinjsku sobu koju mi je ladyAnnabelle pokazala, a onda sam se kratko ispričala i oteturalastubama natrag u primaću sobu.Zastala sam na vratima u sjeni, a lady Annabelle zaustavila se iza

mene. Jamiejeve oči bile su zatvorene, očito je zadrijemao podutjecajem viskija i umora. Pokrivači su ležali pokraj njega, nepotrebnizbog vrućine vatre. Sir Marcus je neoprezno položio ruku naJamiejeva gola križa dok je posezao preko kreveta da dohvati krpu.Učinak je bio šokantan. Jamiejeva leđa naglo su se svinula, mišići nastražnjici snažno su se stegnuli, a on je ispustio nehotičan prosvjednijauk, hitnuo se unatrag, unatoč slomljenim rebrima, i zabuljio u sirMarcusa zapanjenim zamagljenim očima. Sir Marcus se načasukipio, i sam zapanjen, a onda se prignuo, uhvatio Jamieja za ruku inježno ga opet spustio na krevet s licem nadolje. Oprezno jepovukao jednim prstom po Jamiejevoj koži, a zatim je protrljao prste,ostavljajući vidljiv sjaj od ulja na svjetlosti vatre.“Oh”, rekao je stari vojnik praktičnim tonom i povukao pokrivač do

Jamiejeva struka. Spazila sam da se Jamiejeva napeta ramena maloopuštaju pod zavojima.Sir Marcus je druželjubivo sjeo do Jamiejeve glave i natočio još

dvije čaše viskija. “Barem je bio dovoljno uviđavan da vas najprijemalo namaže”, primijetio je i pružio jednu čašu Jamieju. Jamie se smukom pridigao na lakat da je prihvati.“No, da. Ne vjerujem da je on to učinio radi moje udobnosti”, suho

je odvratio.Sir Marcus je otpio gutljaj iz čaše i zamišljeno mljacnuo usnama.

Načas se čulo samo pucketanje vatre, ali ni lady Annabelle ni janismo se pomakle da uđemo u sobu.“Ako vas to može utješiti”, iznenada je rekao sir Marcus, gledajući u

bocu s vinom, “on je mrtav.”“Jeste li sigurni?” Iz Jamiejeva glasa nije se moglo razaznati što

osjeća.“Ne vidim kako bi itko mogao preživjeti da ga pregazi trideset

životinja od po pola tone. Provirio je u hodnik da pogleda štouzrokuje buku, a kad je ugledao životinje, pokušao se povući natragu prostoriju, ali mu je rog jedne životinje zahvatio rukav i izvukao gau hodnik. Vidio sam kako pada pokraj zida. Sir Fletcher i ja ostali

smo stajati na stubama, gdje nas životinje nisu mogle dohvatiti.Dakako, sir Fletcher se vrlo uzrujao i poslao nekoliko ljudi po njega,ali uza sve bockanje rogova i guranje životinja, nisu mu se moglipribližiti. Tlo je tako podrhtavalo da su baklje popadale sa zidova.Kriste, čovječe, to ste trebali vidjeti!” Sir Marcus je zazviždaoprisjetivši se tog prizora i uhvatio bocu za grlić.“Jedno je sigurno, momče, vi imate sjajnu ženu!” Frknuo je, natočio

si još jednu čašu i otpio gutljaj, malo se zagrcnuvši jer se smijehpomiješao s viskijem.“U svakom slučaju”, nastavio je tapšući se po grudima, “kad smo

napokon izvukli stoku iz hodnika, od njega je ostala samo krvavakrpena lutka. Odnijeli su ga ljudi sir Fletchera, ali ako je u tomtrenutku još uvijek bio živ, nije još dugo ostao. Hoćete li još maloviskija, momče?”“Hoću, hvala.”Nastupila je kratka tišina, a onda je progovorio Jamie. “Ne, ne

mogu reći da me to bogzna kako tješi, ali hvala vam što ste mi rekli.”Sir Marcus ga je prodorno pogledao.“Mmphm. Nećete to moći zaboraviti”, naglo je rekao, “pa se

nemojte ni truditi. Ako možete, pustite da vam ta rana zacijeli poputostalih. Nemojte je previše dirati, pa će zacijeliti bez posljedica.”Zatim je stari ratnik podigao kvrgavu podlakticu, koja je bila gola jerje zasukao rukav dok mi je asistirao, i pokazao Jamieju zupčastiožiljak od posjekotine koji se protezao od lakta do zapešća. “Ožiljcivas ne moraju mučiti.”“No da, možda neki ožiljci.” Uto se Jamie očito nečega sjetio pa se

s mukom pokušao okrenuti na bok, a sir Marcus je uzviknuo i odložiočašu.“Polako, momče! Još ćete si rebrom probiti pluća!” Pomogao mu je

da se osloni na desni lakat i gurnuo mu pokrivač pod leđa.“Treba mi mali nož”, zadihano je rekao Jamie. “Oštar, ako vam je pri

ruci.” Ne postavljajući pitanja, sir Marcus je oteturao do blistavogormara za posuđe od francuske orahovine i stao bučno prekapati poladicama. Napokon je našao jedan nož za voće s bisernim drškom.Dao ga je Jamieju u zdravu lijevu ruku, a onda je zastenjavši sjeo iponovo dohvatio čašu.

“Smatrate da nemate dovoljno ožiljaka?” zapitao je. “Namjeravatedodati još koji?”“Samo jedan.” Oprezno balansirajući na jednom laktu, Jamie je

spustio bradu na prsa i nezgrapno naciljao poput britve oštrimnožem pod svoju lijevu bradavicu. Sir Marcus je hitro ispružio ruku,koja je malo drhtala, i zgrabio Jamieja za zapešće.“Dajte da vam pomognem, momče. Još ćete pasti na oštricu.”

Nakon kratkog kolebanja, Jamie mu je nevoljko predao nož, legaona podstavljeni pokrivač i pokazao mjesto na prsima, oko petcentimetara ispod bradavice.“Ovdje.” Sir Marcus je otišao do ormara za posuđe da uzme

svjetiljku i stavio je na stolac na kojem je dotad sjedio. S vrata nisammogla vidjeti što mu Jamie pokazuje; izgledalo je poput male crveneopekotine, otprilike kružnog oblika. Sir Marcus je otpio još jedanodmjeren gutljaj viskija, a onda je odložio čašu pokraj svjetiljke ipritisnuo vršak noža na Jamiejeva prsa. Mora da sam se nehoticepomaknula, jer me lady Annabelle uhvatila za rukav i tiho upozorilada mirujem. Vršak noža ušao je u prsa i naglo se okrenuo; brzomkretnjom kakvom čovjek izreže gnjilo mjesto na dozreloj breskvi.Jamie je zastenjao, a tanak mlaz krvi potekao mu je niz trbuh izaprljao pokrivač. Zatim se okrenuo na trbuh i pritisnuo ranjenomjesto o madrac.Sir Marcus je odložio nož za voće. “Čim budete u stanju, čovječe”,

savjetovao mu je, “odvedite ženu u krevet da vas utješi. Žene to volečiniti”, rekao je i nasmiješio se, pogledavši prema vratima u sjeni.“Bog će znati zašto.”“Dođite sad, draga”, tiho mi je rekla lady Annabelle. “Bolje da ga

malo ostavite samog.” Zaključivši da je sir Marcus u stanju sampreviti ranu, oteturala sam za njom uskim stubama u svoju sobu.Prenula sam se iz sna o beskrajnim spiralnim stubama koje su na

dnu skrivale nešto užasno. Leđa su mi se ukočila od umora i boljelesu me noge, ali podigla sam se na krevetu u posuđenoj spavaćici iopipala oko sebe, tražeći svijeću i kutiju šibica. Uznemiravalo me štosam tako daleko od Jamieja. Što ako me zatreba? Ili još gore, štoako se doista pojave Englezi dok je on dolje sam i nenaoružan?Pritisnula sam lice uz hladno prozorsko krilo smirio me postojani šumsnijega koji je padao na okna. Vjerojatno smo sigurni dok traje

mećava. Zagrnula sam se noćnim ogrtačem, uzela svijeću i bodež ikrenula prema stubama.U kući se nije čulo ništa osim pucketanja vatre. Jamie je spavao ili

je barem držao zatvorene oči, licem okrenut prema vatri. Trudeći seda ga ne probudim, sjela sam na sag pokraj ognjišta. Ovo je prvi putda smo sami nakon onih nekoliko očajničkih trenutaka u tamniciWentwortha, a činilo mi se da je otada prošlo mnogo godina. Pažljivosam pogledala Jamieja, kao da gledam stranca.Sve u svemu, nije tako loše izgledao, ali sam ipak bila zabrinuta.

Količina viskija koju je popio tijekom operacije bila bi dovoljna dauspava i teretnog konja, a unatoč povraćanju, dobar dio viskija očitomu je još uvijek bio u želucu.Jamie nije bio moj prvi junak u životu. U pravilu, muškarci su

prebrzo prolazili kroz poljsku bolnicu da bi ih medicinske sestre stiglebolje upoznati, ali s vremena na vrijeme vidjeli biste čovjeka kojipremalo govori ili se previše šali, ili se drži previše ukočeno da bi senjegovo ponašanje moglo objasniti boli i osamljenošću.A ja sam otprilike znala što mogu učiniti za njih. Ako je bilo dovoljno

vremena i ako su spadali u onu vrstu ljudi koji mnogo govore dazadrže mračne misli dalje od sebe, sjeli biste do njih i slušali ih. Akosu šutjeli, često biste ih dodirnuli u prolazu i čekali trenutaknepažnje, kad ih možete natjerati da progovore i držati ih za rukedok istjeruju svoje demone. Ako je za to bilo vremena. Ako nije,nakljukali biste ih morfijem i nadali se da će pronaći nekog drugog daih sasluša i prešli na pacijente s opipljivijim ranama.Prije ili poslije, Jamie će s nekim razgovarati. Za to ima dovoljno

vremena. Ali nadala sam se da to neću biti ja.Bio je raskriven do struka, pa sam se prignula da mu pogledam

leđa. Bio je to izvanredan prizor. Slaba debljina dlana razdvajala jemodre posjekotine, zadane preciznošću od koje zastaje dah. Morada je stajao mirno poput stražara dok ih je primao. Kratko sam mupogledala zapešća, ali nisam opazila nikakve tragove. Znači da jeodržao riječ i da se nije opirao. Nepomično je stajao za cijelogtrajanja mučenja, plaćajući dogovorenu otkupninu za moj život.Otrla sam suze rukavom, pomislivši da mi Jamie ne bi bio zahvalan

što cmizdrim nad njegovim ispruženim tijelom. Suknja mi je malozašuštala kad sam se premjestila. Jamie je začuo šum i otvorio oči,

ali činilo se da nije osobito uznemiren. Nasmiješio mi se, slabo iumorno, ali iskreno. Zaustila sam da mu nešto kažem i iznenadashvatila da ne znam što. Zahvala je bila nemoguća. Činilo mi sebesmislenim da ga zapitam kako se osjeća jer je bilo očito da seosjeća grozno. Još uvijek sam razmišljala što da mu kažem kad jeon progovorio.“Claire? Jesi li dobro, ljubavi?”“Jesam li ja dobro? Bože dragi, Jamie!” Osjetila sam peckanje suza

na očnim kapcima, pa sam snažno zatreptala i šmrknula. Jamie jepodigao zdravu ruku, polako kao da je sputana lancima, i pomilovaome po kosi. Povukao me sebi, ali ja sam se odmaknula, prvi putsvjesna da zacijelo izgledam grozno. Lice mi je bilo izgrebeno ipokriveno komadićima bjelike, a kosa ukrućena od mrlja raznoraznihnepoznatih tvari.“Hodi ovamo”, rekao mi je. “Želim te kratko zagrliti.”“Ali sva sam oblijepljena krvlju i bljuvotinama”, usprotivila sam se i

bezuspješno pokušala popraviti frizuru.Ispustio je slab hripav dah, najbliže smijehu što su mu slomljena

rebra dopuštala. “Majko Božja, Saskinjo, prekrivena si mojom krvlju imojim bljuvotinama. Hodi ovamo!”Osjetila sam utjehu kad me zagrlio oko ramena. Spustila sam glavu

na jastuk do njega, pa smo šutke sjedili pokraj vatre, crpeći jedno izdrugoga mir i snagu. Prstima mi je nježno dodirnuo sitnu ranu podbradom.“Mislio sam da te više nikad neću vidjeti, Saskinjo.” Glas mu je bio

dubok i pomalo promukao od viskija i vikanja. “Drago mi je što siovdje.”Uspravila sam se. “Da me nikad nećeš vidjeti? Zašto? Zar si mislio

da te neću izvući?”Nasmiješio mi se kutom usana. “Iskreno rečeno, ne, nisam

očekivao da ćeš me izvući. Ali bojao sam se da ćeš postatitvrdoglava i da nećeš htjeti otići ako ti to kažem.”“Da ću ja postati tvrdoglava?” ogorčeno sam odvratila. “Čuj tko mi

govori!”Nastala je malo neugodna stanka. Morala sam mu postaviti

nekoliko pitanja, neophodnih s medicinskog stanovišta, ali pomalo

osjetljivih s osobnog. Napokon sam se odlučila za pitanje: “Kako seosjećaš?”Oči su mu bile sklopljene, zasjenjene i upale na svjetlosti svijeća, ali

crte širokih leđa bile su napete pod zavojima. Ozlijeđena široka ustazatitrala su u izraz između smiješka i bolne grimase.“Ne znam, Saskinjo, još se nikad nisam tako osjećao. Kao da želim

učiniti razne stvari, sve odjednom, ali misli su mi u sukobu, a tijelo mise pretvorilo u izdajicu. Htio bih smjesta pobjeći odavde, što dalje išto brže mogu. Htio bih nekoga udariti. Bože, kako bih htio nekogaudariti! Htio bih spaliti zatvor Wentworth do temelja. Htio bih spavati.”“Kamen ne gori”, odvratila sam praktičnim tonom. “Možda je

najpametnije da pokušaš odspavati.”Zdravom je rukom potražio moju i našao je, pa su mu se usta malo

opustila, premda su mu oči ostale zatvorene.“Htio bih te čvrsto zagrliti i poljubiti, i nikad te više ne ispustiti. Htio

bih te odvesti u krevet i uzeti te kao kurvu, sve dok ne zaboravim dapostojim. Htio bih ti spustiti glavu u krilo i zaplakati poput djeteta.”Jedan mu se kut usta podigao, a plave oči malčice su se otvorile.“Nažalost”, dodao je, “ne mogu učiniti ništa osim ove posljednje

stvari a da se ne onesvijestim ili opet povratim.”“U tom slučaju, pretpostavljam da ćeš se morati zadovoljiti time, a

ostalo ostaviti za poslije”, odvratila sam i kratko se nasmijala.Zahtijevalo je malo premještanja, i gotovo da je opet povratio, ali

napokon sam sjedila na njegovu poljskom krevetu, s leđima uza zid,a njegova mi je ruka počivala na stegnu.“Što ti je ono sir Marcus izrezao iz prsa?” upitala sam. Kad nije

odgovorio, tiho sam dodala, “Neki žig?” Riđokosa glava malo sepomaknula u znak potvrde.“Pečat s njegovim inicijalima”, kratko se nasmijao. “Dovoljno je što

ću nositi tragove njegovih djela do kraja života i ne mislim mudopustiti da se potpiše na mene kao da sam neka vražja slika.”Ruka mu je opušteno ležala na mom stegnu, a disanje napokon

postalo lakše, kao da je zadrijemao. Bijeli zavoji na ruci izgledali susablasno na tamnom pokrivaču. Nježno sam povukla prstom poopeklini na ramenu koja je blago svjetlucala od aromatičnog ulja.“Jamie?”“Mmm?”

“Jesi li teško ozlijeđen?” Budan, bacio je pogled sa svoje ruke uzavojima i pogledao me u lice, a onda je zatvorio oči i počeo setresti. Uznemireno sam pomislila da sam prizvala nekonepodnošljivo sjećanje, a onda sam shvatila da se smije, tako jakoda su mu iz kutova očiju potekle suze.“Saskinjo”, napokon je rekao dašćući, “ostalo mi je možda desetak

četvornih centimetara kože koja nije natučena, opečena iliposječena. A ti me pitaš jesam li ozlijeđen?” Opet se počeo tresti, paje pusteni madrac zašuštao i zaškripio.“Htjela sam reći...” počela sam pomalo uvrijeđeno, ali on me

zaustavio, uhvativši me zdravom rukom za šaku i prinijevši jeusnama.“Znam što si htjela reći, Saskinjo”, rekao je i okrenuo glavu da me

pogleda. “Ne brini, tih deset centimetara nalaze se među mojimnogama.”Cijenila sam napor koji je trebao uložiti da se našali, koliko god da

mu je šala bila jadna. Lagano sam ga pljusnula preko usta. “Pijan si,James Fraser”, rekla sam i nakon kratke stanke dodala: “Desetcentimetara, ha?”“No dobro, možda dvanaest. O, Bože, Saskinjo, nemoj me tjerati da

se opet smijem, rebra mi to neće podnijeti.” Obrisala sam mu očinaborom suknje i dala da srkne vodu, pridržavajući mu koljenomglavu.“Uostalom, nisam na to mislila”, rekla sam.Uto se uozbiljio, opet me uhvatio za ruku i stegnuo je.“Znam”, odvratio je. “Ne moraš okolišati.” Oprezno je uzdahnuo i

trepnuo od boli. “Imao sam pravo, nije boljelo tako jako kaobičevanje.” Zatvorio je oči. “Ali mnogo sam manje uživao.” Jedan kutusana zatitrao mu je u kratkom bljesku humora. “Barem neko vrijemeneću patiti od začepljenja.” Trepnula sam, a on je zaškrgutao zubimai stao disati kratkim, piskavim uzdasima.“Oprosti, Saskinjo. Ja... nisam očekivao da će mi to toliko smetati. A

ono što si me pitala... to... to je u redu. Nisam ozlijeđen.”Uložila sam napor da zadržim čvrst i praktičan ton. “Ako ne želiš, ne

moraš mi pričati o tome. Ali ako ti to može olakšati muke..Zastalasam i nelagodno zašutjela.

“Ne želim.” Glas mu je iznenada postao gorak i naglašen. “Ne želimnikad više misliti o tome, ali ako si ne mislim prerezati grkljan, bojimse da nemam izbora. Ne, curo, ne želim ti o tome pričati imalo višeno što ti želiš slušati... ali mislim da ću morati sve to izbaciti iz sebeprije no što me uguši.” Riječi su sada izlazile u bujici gorčine.“Želio je da puzim i da ga preklinjem i, tako mi Boga, ja sam to i

učinio. Kao što sam ti jedanput rekao, Saskinjo, svakoga možešslomiti ako si spreman da ga dovoljno jako ozlijediš. E pa, on je biospreman. Natjerao me da puzim i preklinjem, a i na gore stvari odtoga, a prije no što je završio, natjerao me da žarko poželim umrijeti.”Dugo je šutke gledao u vatru, a onda je duboko uzdahnuo i

namrštio se od boli.“Volio bih da mi možeš olakšati muke, Saskinjo, doista bih volio, jer

trenutačno ne osjećam nikakvo olakšanje. Ali to nije otrovni trn, pada ga možeš čisto izvući ako nađeš odgovarajući stisak.” Njegova mije zdrava šaka počivala na koljenu. Ispružio je prste, rumene nasvjetlosti vatre, i raširio ih. “Nije to ni kao kad ti je nešto slomljeno.Kad bi to mogla izliječiti komadić po komadić, kao što si minamjestila kosti na šaci, rado bih podnio bol.” Skupio je prste ispustio šaku na moju nogu mršteći se.“To je... teško objasniti. To je... kao... mislim da je to kao da svatko

ima neko malo mjesto u sebi, možda, neko privatno mjesto o kojemnikome ne govori. To je kao neka mala utvrda, u kojoj stanujenajintimniji dio čovjekova života - možda je to duša, a možda samoonaj dio zbog kojeg si ono što jesi, a ne netko drugi.” Dok je govorio,jezikom je nesvjesno dodirivao usnu.“Taj dio sebe obično nikome ne pokazuješ, osim katkad osobi koju

jako voliš.” Ruka se opustila i stegnula mi koljeno. Opet je zatvoriooči da ih zaštiti od svjetlosti.“E pa, ja se osjećam kao... kao da je moja utvrda raznesena

barutom - i ništa od nje nije ostalo osim pepela i zadimljene zabatnegrede, a ono malo golo stvorenje koje je u njoj živjelo, sada je ostalonezaštićeno, pa cmizdri od straha i pokušava se sakriti pod vlat traveili komad lista... ali... ali to mu baš ne polazi za rukom.” Glas mu seslomio. Okrenuo je glavu i zagnjurio lice u moju suknju.Bespomoćna, nisam mogla ništa drugo nego da ga milujem po kosi.

Iznenada je podigao glavu, a lice mu se napelo kao da će puknutipo šavovima. “Ja sam se nekoliko puta u životu našao blizu smrti,Claire, ali nikad nisam želio umrijeti. A ovog puta jesam. Ja...” Glasmu se slomio; zašutio je i čvrsto mi stegnuo koljeno. Kad je opetprogovorio, glas mu je bio visok i neobično zadihan, kao da je dugotrčao.“Claire, hoćeš li... ja samo... Claire, zagrli me. Ako se opet počnem

tresti, neću više moći prestati. Claire, zagrli me!” Doista se počeožestoko tresti, a kad je drhtanje zahvatilo napukla rebra, zastenjaoje. Bojala sam se da ga ne ozlijedim, ali još sam se više bojala da gaostavim tako.Opkoračila sam ga i zagrlila oko ramena. Stisnula sam ga što sam

čvršće mogla i zanjihala ga naprijed-natrag, kao da će taj utješniritam prekinuti mučne grčeve. Jednom sam ga rukom uhvatila zavrat i zarila prste duboko u ispupčene mišiće, pokušavajući zaustavitigrčenje masiranjem dubokog žlijeba pri dnu lubanje. Drhtavica jenapokon popustila, pa je iscrpljeno spustio glavu na moje stegno.“Oprosti”, rekao je nakon minute šutnje normalnim glasom. “Nisam

htio tako izgubiti kontrolu. Istina je da sam jako ozlijeđen i jako pijan.Ne mogu se baš bogzna kako kontrolirati.” Kad vam jedan Škotprizna da je pijan, makar i u četiri oka, pomislila sam, znači da jedoista teško ozlijeđen.“Treba ti san”, tiho sam rekla, još uvijek mu masirajući vrat. “Hitno.”

Masirala sam ga prstima što sam bolje mogla, opuštajući ih ipritišćući kako mi je Stari Alec pokazao, pa sam ga naposljetkuuspjela dovoljno opustiti da utone u polusan.“Hladno mi je”, promrmljao je. Premda je gorjela dobra vatra, a na

krevetu bilo nekoliko pokrivača, prsti su mu na dodir bili hladni.“U šoku si”, rekla sam mu praktičnim tonom. “Izgubio si jako mnogo

krvi.” Osvrnula sam se oko sebe, ali bračni par MacRannoch i svisluge otišli su u krevet. Pretpostavljala sam da Murtagh još uvijekstražari na snijegu, pazeći na eventualnu potjeru iz Wentwortha.Odbacujući brige o tome je li to prikladno ili nije, ustala sam, skinulaspavaćicu i zavukla se pod pokrivače.Privinula sam se uz njega što sam nježnije mogla, da ga zagrijem

toplinom svog tijela, a on mi je zagnjurio lice u rame poput malogdječaka. Stala sam mu milovati kosu da ga smirim i masirati mu

izranjavane mišiće na leđima izbjegavajući ozlijeđena mjesta. “Spustiglavu, momče”, rekla sam mu, prisjetivši se kako je Jenny govorilasvom sinčiću.Jamie je malo progunđao, kao da se zabavlja.“Tako mi je majka govorila”, rekao je. “Kad sam bio dječak.”“Saskinjo?” rekao je trenutak poslije, lica zagnjurena u moje rame.“Hm?”“Tko je John Wayne, za Boga miloga?”“Ti”, odgovorila sam. “Spavaj sada.”

37.Bijeg

Ujutro je imao zdraviju boju, premda su mu modrice tijekom noćipotamnjele i prošarale dobar dio lica. Duboko je udahnuo, a ondazastenjao, ukrutio se i mnogo opreznije izdahnuo.“Kako se osjećaš?” Spustila sam mu dlan na čelo. Bilo je hladno i

vlažno. Ali hvala Bogu, nije imao groznicu.Namrštio se, još uvijek sklopljenih očiju. “Saskinjo, boli me svaka

koščica.” Ispružio je zdravu ruku. “Pomozi mi da ustanem; ukočiosam se kao puding.”Snijeg je prestao padati sredinom prijepodneva. Premda je nebo još

uvijek bilo sivo poput vune i prijetilo novim olujama, više nas jebrinula prijetnja od potjere iz Wentwortha, pa smo napustili dvorEldridge neposredno prije podneva, debelo odjeveni za loše vrijeme.Murtagh i Jamie načičkali su se oružjem ispod ogrtača. Ja nisamponijela ništa osim bodeža, a i njega sam dobro sakrila. Dođe li donajgorega, protiv svoje volje trebala sam glumiti otetu Engleskinju.“Ali vidjeli su me u zatvoru”, bila sam se usprotivila. “Sir Fletcher

već zna tko sam.”“Točno.” Murtagh, koji je pažljivo punio pištolje, uredno

rasprostrijevši čitav niz kugla, baruta, čepića, šipki, krpa i kesica naulašteni stol lady Annabelle, podigao je pogled i mračno se zapiljio umene. “Upravo u tome i jest stvar, curo. Ni u kom slučaju ne smijemodopustiti da završite u Wentworthu. Nikom neće koristiti akozaglavite u njemu zajedno s nama.”Gurnuo je kratku šipku u cijev kubure s izrezbarenim kundakom i

grubim i ekonomičnim kretnjama stao nabijati čepić. “Sir Fletcherneće osobno krenuti u potjeru, ne po ovakvom vremenu. A valjdavas ne poznaje baš svaki crveni kaput kojeg bismo usput moglisresti. Ako nas prepoznaju, recite im da smo vas silom poveli sasobom i uvjerite ih da nemate nikakve veze s dvojicom škotskihništarija kao što smo ja i onaj odrpanac.” Kimnuo je glavom premaJamieju, koji je oprezno balansirao na stolcu sa zdjelom mlijeka itoplog kruha u ruci.

Sir Marcus i ja previli smo Jamieju bokove i bedra platnenimzavojima što smo deblje mogli pod iznošenim hlačama i dugimčarapama, upotrijebivši tamne zavoje da prikriju eventualneizdajničke mrlje krvi. Lady Annabelle rasporila je jednu od muževihkošulja na leđima kako bi odgovarala širini Jamiejevih ramena idebljini zavoja na njima. Ali čak i tako, košulja se nije moglazakopčati, a vrhovi ljepljivih zavoja virili su mu na prsima. Jamie seodbio počešljati rekavši da ga čak i skalp boli, pa je izgledao divlje ineuredno, a šiljasti crveni pramenovi stršali su mu iznad natečenogljubičastog lica s jednim natečenim i zatvorenim okom.“Ako vas uhvate”, predložio je sir Marcus, “recite im da ste moja

gošća i da su vas oteli dok ste jahali okolicom imanja. Zahtijevajte davas dovedu u Eldridge kako bih vas ja identificirao. To bi ih trebalouvjeriti. Reći ćemo im da ste Annabellina prijateljica iz Londona.”“A onda ćemo vas skloniti na sigurno, prije no što vas sir Fletcher

dođe pozdraviti”, praktično je dodala Annabelle.Sir Marcus nam je ponudio pratnju Hectora i Absaloma, ali Murtagh

je istakao da bi to, ako naiđemo na engleske vojnike, jasnoumiješalo Eldridge. I tako smo krenuli samo nas troje, umotani protivhladnoće, cestom za Dingwall. Ja sam nosila debelu kesu s novcemi poruku gospodara Eldridgea. Jedno od toga, ili oboje, trebalo namje osigurati prelazak La Manchea.Putovanje po snijegu nije bilo lako. Tridesetak centimetara dubok,

varljivi snježni pokrivač skrivao je kamenje, rupe i druge prepreke,čineći kretanje konja skliskim i opasnim. Komadi snijega i blataskakali su u zrak pod svakim njihovim korakom i prskali ih po trbuhu igležnjevima, a oblaci pare od njihova disanja nestajali su naledenom zraku.Murtagh je jahao na čelu, slijedeći jedva vidljivu udubinu koja je

označavala cestu, a ja sam jahala pokraj Jamieja kako bih mu moglapomoći ako padne u nesvijest, premda je on, na vlastiti zahtjev, biosvezan za konja. Samo mu je lijeva ruka bila slobodna, počivajući napištolju svezanom za jabučicu sedla, skrivena ispod ogrtača.Prošli smo pokraj nekoliko razbacanih koliba. Dim se dizao iz

dimnjaka na slamnatim krovovima, ali činilo se da su se stanari injihove životinje sklonili unutra od studeni. Tu i tamo vidjeli bismo

pokojeg čovjeka kako ide od kolibe do šupe, noseći kante ili sijeno,ali cesta je uglavnom bila prazna.Dvije milje od Eldridgea, prošli smo kroz sjenu dvorca Wentworth,

velike mračne mase smještene na obronku brežuljka. Cesta je ovdjebila utabana; promet u dvorac i iz njega nije se prekidao čak ni ponevremenu.Tempirali smo prolazak u vrijeme ručka, nadajući se da će stražari

biti zaokupljeni slanim kolačima i pivom. Polako se krećući, prošlismo pokraj kratkog odvojka koji je vodio do glavnih vrata zatvora,samo grupica putnika koji imaju dovoljnu nesreću da putuju po lošemvremenu.Kad smo se udaljili od zatvora, kratko smo se zaustavili u malom

borovom šumarku da odmorimo konje. Murtagh se sagnuo da zaviripod šešir sa spuštenim obodom koji je skrivao Jamiejevu izdajničkukosu.“Jesi li dobro, momče? Ništa ne govoriš.”Jamie je podigao glavu. Bio je blijed, a kapi znoja curile su mu niz

vrat unatoč ledenom vjetru, ali uspio mu je podariti polovicusmiješka.“Držim se.”“Kako se osjećaš?” zabrinuto sam ga upitala. Sjedio je pogrbljen u

sedlu, nimalo nalik na svoje uobičajeno uspravno držanje. Podariomi je drugu polovicu smiješka.“Razmišljam o tome što me više boli - rebra, glava ili stražnjica. To

mi drži misli podalje od leđa.” Dobro je potegnuo iz čuture kojom gaje ljubazno opskrbio sir Marcus, stresao se i dodao je meni. Ovajviski bio je mnogo bolji od onoga sirovog alkohola što sam ga pila naputu za Leoch, ali jednako jak. Kad smo krenuli dalje, u želucu mi jeplamtjela mala vesela vatra.Dok su se konji s mukom uspinjali blagim obronkom, odbacujući

kopitima snijeg, spazila sam kako Murtagh naglo podiže glavu.Slijedeći smjer njegova pogleda, na vrhu obronka ugledala samčetvoricu crvenih kaputa na konjima.Više ih nismo mogli izbjeći. Već su nas vidjeli i niz obronak je

odjeknuo izazovni povik. Nismo imali kamo pobjeći. Morat ćemo ihpokušati prevariti. Ne pogledavši nas, Murtagh je podbo konja ikrenuo im u susret.

Skupinu je predvodio sredovječni kaplar u zimskom kaputu,profesionalni vojnik uspravna držanja. Pristojno mi se naklonio, aonda je usmjerio pozornost na Jamieja.“Gospodine, gospođo, oprostite. Dobili smo zapovijed da

zaustavimo sve prolaznike i da ih podrobno ispitamo o zatvorenicimakoji su nedavno pobjegli iz zatvora Wentworth.”O zatvorenicima! Znači da jučer nisam oslobodila samo Jamieja,

što mi je bilo drago čuti, iz više razloga. Kao prvo, to će donekleotežati potragu. Četvorica vojnika protiv nas troje, to je bio nešto boljiomjer no što smo mogli očekivati.Jamie nije odgovorio; još se jače pogrbio i pustio da mu se glava

zanjiše. Mogla sam mu vidjeti sjaj u očima pod obodom šešira, štoznači da nije bio u nesvijesti. Mora da ga ovi ljudi poznaju,prepoznali bi mu glas. Murtagh je potjerao konja i zaustavio seizmeđu mene i vojnika.“Da, kao što možete vidjeti, naš je gospodar malo bolestan,

gospodine”, rekao je i uslužno maknuo Jamieju pramen kose s čela.“Biste li mi možda mogli pokazati put za Ballagh? Nisam baš siguranda smo krenuli u pravom smjeru.”Nije mi bilo jasno što smjera sve dok mu nisam uhvatila pogled.

Bacio je hitar pogled unatrag i nadolje, a onda ga opet vratio navojnika, tako brzo da je vojnik vjerojatno mislio da ga cijelo vrijemepažljivo sluša. Je li Jamie u opasnosti da padne s konja?Pretvarajući se da namještam šešir, nehajno sam pogledala prekoramena u smjeru koji je Murtagh pokazao i gotovo se ukipila odšoka.Jamie je sjedio uspravno, pognuvši glavu da sakrije lice. Ali sa

stremena pod njegovim stopalom polako je kapala krv, stvarajući nasnijegu crvene rupice koje su se blago pušile.Pretvarajući se da je strašno glup, Murtagh je uspio odvući vojnike

na vrh brijega, kako bi mu pokazali da je cesta za Dingwall, koja sespuštala drugom stranom brijega, jedina cesta na vidiku. A ona vodikroz Ballagh pa onda ravno do obale, tri milje dalje.Žurno sam sjahala i grozničavim trzajem olabavila kolan svog

konja. Posrćući kroz snijeg, nabacala sam dovoljno snijega namjesto pod trbuhom Jamiejeva konja da prekrijem izdajničke mrlje.Kratak pogled pokazao mi je da su vojnici još uvijek zaokupljeni

raspravom s Murtaghom, premda je jedan od njih bacio pogled nizbrijeg prema nama, kao da se želi uvjeriti da se nismo udaljili. Veselosam mu mahnula rukom, a čim je vojnik skrenuo pogled, sagnulasam se i rasparala jednu od tri podsuknje koje sam imala na sebi.Odmaknula sam Jamiejev ogrtač u stranu i gurnula mu izgužvanikomad podsuknje pod bedro, ne obazirući se na njegov bolni uzvik.Ogrtač je pao na mjesto upravo na vrijeme da se hitro vratim dosvog konja i da me Murtagh i Englezi zateknu kako petljam skolanom kad su prišli.“Izgleda da se olabavio”, prostodušno sam objasnila najbližem

vojniku i zatreptala.“Oh? A zašto vi ne pomognete gospođi?” upitao je vojnik Jamieja.“Mom mužu nije dobro”, odvratila sam. “Mogu i sama, hvala.”Kaplar je izgledao zainteresirano. “Bolesni ste, ha? A što vam je?”

Podbo je konja naprijed i pažljivo pogledao Jamiejevo blijedo licepod spuštenim obodom šešira. “Moram reći, ne izgledate dobro.Skinite šešir, momče. Što vam je s licem?”Jamie je zapucao kroz ogrtač. Vojnik nije bio više od dva metra

udaljen od njega, pa se postrance prevrnuo sa sedla prije no što muje krvava mrlja na prsima narasla do veličine moje šake.Prije no što je kaplar pao na tlo, u Murtaghove obje ruke pojavili su

se pištolji. Jedan metak odlutao je u stranu jer je njegov konjodskočio zbog iznenadne buke i kretanja. Drugi je pogodio cilj,prostrijelivši nadlakticu drugog vojnika i ostavivši komadićerazderane tkanine da lepršaju s rukava koji se brzo crvenio. Alivojnik je uspio ostati u sedlu i drugom je rukom pokušao isukatisablju, kad je Murtagh posegnuo pod ogrtač da izvuče novo oružje.Jedan od dvojice preostalih vojnika okrenuo je konja, koji se

poskliznuo na snijegu, i podbo ga natrag prema zatvoru, valjda snamjerom da pozove pomoć.“Claire!” začula sam krik odozgo. Zapanjeno sam podigla pogled i

ugledala Jamieja kako maše prema odbjegloj figuri. “Zaustavi ga!”Imao je tek toliko vremena da mi dobaci drugi pištolj, a onda seokrenuo i izvukao mač da dočeka napad četvrtog vojnika.Moj konj bio je uvježban za borbu; začuvši buku, spustio je uši na

glavu, lupnuo kopitom o tlo i zaorao po snijegu, ali nije potrčao kad jezačuo pucnjeve; ostao je na mjestu dok sam gurala nogu u stremen.

Sretan što može ostaviti borbu za sobom, spremio se za trk čimsam ga zajahala pa smo brzo krenuli za odbjeglom figurom.Snijeg mi je otežavao kretanje gotovo isto toliko kao i vojniku ispred

mene, ali ja sam imala boljeg konja, a i prednost grube staze koju jevojnikov bijeg utabao na svježem snijegu. Polako sam ga sustizala,ali sam shvatila da to neće biti dovoljno. Ispred njega se nalaziouspon; ako skrenem udesno, možda ću se moći brže kretati poravnom tlu i dostići ga kad se bude spuštao s druge strane brežuljka.Trznula sam uzde i jako se nagnula da ostanem u sedlu kad se mojkonj nespretno otklizao u zavoju, ali onda je povratio ravnotežu ijurnuo naprijed.Nisam uspjela dostići vojnika, ali sam smanjila razdaljinu na

desetak metara. Da sam imala dovoljno vremena, vjerojatno bih gadostigla, ali taj luksuz nisam imala, zatvorski zid dizao se manje odmilje ispred nas. Još malo i vidjet će nas sa zidina.Zaustavila sam konja i sjahala. Bio on izvježban za bitku ili ne,

nisam znala kako bi moj konj reagirao kad bih ispalila metak snjegovih leđa. Čak i kad bi ostao potpuno nepomičan, nisamvjerovala da bih bila u stanju dobro nanišaniti. Kleknula sam nasnijeg, spustila lakat na koljeno i položila pištolj preko podlaktice,kako mi je Jamie pokazao. “Podupri se tu, nanišani tamo i potegniotponac ovdje.” Tako sam i učinila.Na svoje veliko iznenađenje, uspjela sam pogoditi konja u bijegu.

Počeo je kliziti, pao na jedno koljeno i zakotrljao se u pometnjisnijega i nogu. Ruka mi je utrnula od trzaja, pa sam ustala i protrljalaje gledajući palog vojnika.Bio je ozlijeđen. S mukom je pokušao ustati, a onda je pao natrag

na snijeg. Njegov konj, krvareći na ramenu, oteturao je u stranu, auzde su se njihale.Tek sam poslije shvatila što mi je u tom trenutku prolazilo kroz

glavu, ali dok sam mu prilazila, zaključila sam da mu ne mogudopustiti da živi. Zatvor je u blizini, a i druge patrole u okolici tražeodbjegle zatvorenike, pa bi ga jedna od njih sigurno uskoro pronašla.A ako bi tada još uvijek bio živ, ne samo da bi nas mogao opisati - pabi naša priča o taocu pala u vodu! - nego bi im mogao reći i u komsmo smjeru krenuli. Od obale nas još uvijek dijele tri milje, što je dvasata putovanja po ovako gustom snijegu. A kad stignemo, morat

ćemo potražiti brod. Jednostavno nisam mogla riskirati da ikomeispriča o nama.Kad sam mu prišla, s naporom se pridigao na laktove. Kad me

vidio, razrogačio je oči od iznenađenja, a onda se opustio. Shvatio jeda sam žena. Ne mora me se bojati.Iskusniji bi čovjek možda bio oprezniji, bez obzira na moj spol, ali

ovaj je vojnik još uvijek bio dječak. Nema više od šesnaest godina,pomislila sam s osjećajem mučnine i šoka. Pjegavi obrazi još uvijeksu mu bili dječački zaobljeni, premda su mu se iznad gornje usneveć nazirale slabašne malje.Otvorio je usta, ali je samo bolno zastenjao. Uhvatio se rukom za

jednu stranu tijela; spazila sam da mu se kroz košulju i kaput probijakrv. Znači da je zadobio unutrašnje povrede; mora da je konj pao nanjega.Možda će ionako umrijeti, pomislila sam. Ali na to nisam mogla

računati.Bodež u mojoj desnoj ruci bio je skriven pod ogrtačem. Lijevu sam

ruku spustila na njegovu glavu. Upravo sam tako dodirnula glavestotina muškaraca, tješeći ih, pregledavajući i smirujući, za ono što ihčeka. A svi bi me oni pogledali otprilike isto kao i ovaj dječak, snadom i povjerenjem.Nisam mu mogla prerezati grkljan. Spustila sam se do njega na

koljena i nježno mu okrenula glavu u stranu. Sve tehnike brzogubijanja koje mi je Rupert pokazao, pretpostavljale su da će žrtvapružati otpor. Ali on mi nije pružio otpor kad sam mu gurnula glavunaprijed što sam više mogla i zarila mu bodež u vrat ispod lubanje.Ostavila sam ga ležati lica zagnjurena u snijeg i otišla se pridružiti

ostalima.Ostavivši svoj nepokretni pokriveni teret na klupi u potpalublju,

Murtagh i ja otišli smo na palubu Cristabele da pogledamo olujnonebo.“Čini se da je vjetar povoljan i postojan”, rekla sam s nadom,

podigavši vlažan prst u zrak.Murtagh je sumorno pogledao niske oblake s crnim trbusima nad

lukom, čiji se snježni tovar rasipnički rastapao na hladnim morskimvalovima. “No da. Nadajmo se da će prelazak proći bez problema.Ako ne, vjerojatno ćemo na drugu obalu stići s lešom.”

Nakon pola sata, kad smo zaplovili uzburkanim vodama LaManchea, otkrila sam što je htio reći tom primjedbom.“Morska bolest?” s nevjericom sam ga upitala. “Ali Škoti ne pate od

morske bolesti!”“Onda zamislite da je riđokosi Hotentot”, razdraženo mi je

odgovorio. “Znam samo to da je pozelenio kao pokvarena riba i daće ispovraćati dušu. Hoćete li sići i pomoći mi da ga spriječim da sirebrima probije pluća?”“Kvragu”, rekla sam Murtaghu dok smo se za kratka predaha od

neugodnog posla u potpalublju, naginjali preko ograde da udahnemosvjež zrak, “ako je znao da pati od morske bolesti, zašto je, za Bogamiloga, inzistirao da otputujemo brodom?”Ubojiti pogled nije trepnuo. “Zato što vraški dobro zna da na kopnu

ne bismo imali nikakvih izgleda dok je on u ovakvom stanju, a nijehtio ostati u Eldridgeu jer se bojao da će natovariti MacRannochuEngleze na vrat.”“Znači, odlučio je da se radije potiho ubije na moru”, ogorčeno sam

odvratila.“Da, zato što vjeruje da tako neće povući nikoga drugog za sobom.

To je nesebično, vidite. Ali nije nimalo tiho”, dodao je okrenuvši seprema slažu, reagirajući na nepogrešive zvukove iz potpalublja.“Svaka ti čast”, rekla sam Jamieju sat ili dva poslije, mičući mu

vlažne pramenove s obraza i čela. “Mislim da ćeš ući u povijestmedicine kao prvi čovjek koji je umro od morske bolesti.”“Oh, baš dobro”, promumljao je s licem u neredu jastuka i

pokrivača. “Ne bih volio da sve ove muke budu uzaludne.” Naglo seokrenuo na bok. “Bože, evo ga opet!” Murtagh i ja hitro smo zauzelisvoje položaje. Pridržavati krupnog čovjeka dok povraća uz snažnegrčeve, nije posao za slabiće.Poslije napadaja još jedanput sam mu izmjerila puls i opipala

znojno čelo. Murtagh mi je pročitao izraz na licu i bez riječi pošao zamnom brodskim mostićem na gornju palubu. “Nije mu baš jakodobro, zar ne?” tiho me upitao.“Ne znam”, bespomoćno sam odgovorila i zatresla oznojenom

kosom na oštrom vjetru. “Iskreno rečeno, nikad nisam čula da jenetko umro od morske bolesti, ali on sada već povraća krv.” Rukemalog čovjeka stegnule su se na ogradi, a zglobovi su mu se izbočili

na suncem opaljenoj koži. “Ne znam je li si oštrim vrhovima rebaraozlijedio utrobu ili je od silnog povraćanja samo dobio upalu želuca.Ali u oba slučaja, to nije dobar znak. A puls mu je slab i nepravilan.To je napor za srce, znate.”“On ima srce poput lava”, odvratio je Murtagh tako tihim glasom da

isprva nisam bila sigurna jesam li ga dobro čula. Možda mu je samoslani vjetar natjerao suze na oči. Naglo se okrenuo prema meni. “Iglavu poput vola. Je li vam ostalo štogod od onog laudanuma ladyAnnabelle?”“Da, imam cijelu bočicu. Jamie ga odbija uzeti; kaže da želi ostati

budan. ““No, da. Za većinu ljudi, želje i stvarnost dvije su različite stvari, a

ne znam zašto bi on bio izuzetak. Hodite!”Zabrinuto sam ga slijedila u potpalublje. “Vjerojatno će povratiti.““Prepustite to meni. Uzmite bočicu i pomozite mi da ga uspravim.”Jamie je ionako već bio napola u nesvijesti, samo nepomičan teret

koji je prosvjedovao što ga silom uspravljamo i naslanjamo nabrodsku pregradu. “Umrijet ću”, rekao je slabim ali razgovijetnimglasom, “a što prije, to bolje. Odlazite i pustite me da umrem namiru.”Čvrsto ga uhvativši za jarku kosu, Murtagh mu je silom podigao

glavu i prinio čuturu na usta. “Popij ovo, lijepi moj mišiću, inače ću tislomiti vrat. I nemoj slučajno povratiti! Začepit ću ti nos i usta, paonda povrati na uši ako možeš.”Zajedničkim naporima, polako ali sigurno, premjestili smo tekućinu

iz čuture u želudac mladog gospodara Lallybrocha. Grcajući ikašljući, Jamie je hrabro popio koliko je mogao, prije no što jeklonuo, zadihan i zelen u licu, na brodsku pregradu. Žestokoštipajući Jamiejev nos, Murtagh je spriječio da mučnina dovede dopovraćanja, što je trik koji ne uspijeva uvijek, ali to je omogućilo dase opijat postupno nagomila u pacijentovu krvotoku. Kad smonapokon spustili mlitavo tijelo na krevet, odsjaji jarke kose, obrva itrepavica bili su jedine boje na jastuku.Malo poslije, Murtagh mi se pridružio na palubi. “Pogledajte”, rekla

sam mu i pokazala prstom. Slabe zrake zalazećeg sunca probijalesu se kroz oblake i osvjetljavale stijene francuske obale ispred nas.“Kapetan kaže da ćemo stići za tri do četiri sata.”

“I ni trenutka prerano”, odvratio je moj suputnik i maknuo s očijupramen smeđe kose. Kad se okrenuo prema meni, na ozbiljnom muse licu pojavilo nešto najbliže osmijehu što sam na njemu ikadvidjela.I tako smo napokon, hodajući za tijelom svog štićenika, koje je

ležalo na nosilima što su ih nosila dvojica krupnih redovnika, ušlikroz visoka dvorišna vrata opatije Svete Anne de Beaupré.

38.Opatija

Opatija je bila golema građevina podignuta u dvanaestomstoljeću, opasana zidinama da se zaštiti od zapljuskivanja olujnihvalova s mora i od nasrtaja osvajača s kopna. Sada, u mirnijimvremenima, dvorišna vrata bila su otvorena da omoguće lakšipromet s obližnjim selom, a male kamene ćelije u krilu za gosteublažene su dodatkom tapiserija i udobnog namještaja.Ustala sam s podstavljenog stolca u svojoj odaji, pitajući se kako da

pozdravim opata. Moram li kleknuti i poljubiti mu prsten ili se takopozdravlja samo papu? Naposljetku sam se odlučila za naklon punpoštovanja.Shvatila sam da je Jamie svoje kose mačje oči doista naslijedio od

strane Fraserove obitelji! A i čvrstu čeljust, premda je čeljust kojusam sada gledala djelomice prekrivala crna brada.Opat Alexander imao je i široka usta poput svog nećaka, premda se

on, čini se, nešto manje smiješio. Kose plave oči ostale su hladne iznatiželjne dok me pozdravljao ugodnim, toplim osmijehom. Bio jemnogo niži od Jamieja, otprilike moje visine, i debeljuškast. Premdaje nosio svećeničku halju, hodao je poput ratnika. Pomislila sam daje svojedobno vjerojatno bio oboje.“Dobro došli, ma ničce”, rekao mi je i naklonio se. Njegov me

pozdrav malo zbunio, ali uzvratila sam mu naklon.“Zahvalna sam vam na gostoprimstvu”, iskreno sam odvratila.

“Jeste li... jeste li vidjeli Jamieja?” Redovnici su ga bili odveli nakupanje, a ja sam smatrala da je bolje da im ne pomažem u tome.Opat je kimnuo. “O, da.” Kroz njegov kultivirani engleski probijao se

slabi škotski naglasak. “Vidio sam ga. Zadužio sam brata Ambroseada mu se pobrine za rane.” Mora da sam to primila sa sumnjičavimizrazom lica, jer je pomalo suhim glasom dodao: “Brat Ambrose vrloje sposoban.” Odmjerio me neskrivenim procjenjivačkim pogledomkoji me neugodno podsjetio na pogled njegova nećaka.“Murtagh mi kaže da ste vi i sami vješta liječnica.”“Jesam”, otvoreno sam odgovorila.

To mu je izmamilo iskreni osmijeh na lice. “Vidim da ne patite odgrijeha lažne skromnosti”, primijetio je.“Imam drugih grijeha”, odgovorila sam uzvrativši mu smiješak.“Kao i svi mi”, rekao je. “Siguran sam da brat Ambrose jedva čeka

da popriča s vama.”“Je li vam Murtagh rekao... što se dogodilo?” nesigurno sam

upitala.Široka su se usta skupila. “Jest. Sve što on o tome zna.” Pričekao

je, kao da očekuje od mene dodatna objašnjenja, ali ja sam šutjela.Premda je bilo očito da bi mi rado postavio pitanja, bio je dovoljno

pristojan da ne navaljuje. Umjesto toga, podigao je ruke u znakblagoslova i otpuštanja.“Dobro došli”, ponovio je. “Reći ću jednom bratu poslužitelju da vam

donese nešto za jelo.” Zatim me još jedanput odmjerio. “I nešto dase možete oprati.” Napravio je znak križa preko mene, da mepozdravi, ili možda da otjera moju prljavštinu, i otišao uz pokretesmeđe halje.Iznenada shvativši koliko sam umorna, skljokala sam se na krevet,

pitajući se hoću li moći ostati budna dovoljno dugo da nešto pojedemi da se operem. Još uvijek sam se pitala kad mi je glava pala najastuk.Usnula sam groznu noćnu moru. Sanjala sam da se Jamie nalazi s

druge strane čvrstog kamenog zida bez vrata. Čula sam ga kakoneprestance viče, ali nisam mogla doći do njega. Očajnički samlupala po zidu, ali šake su mi uranjale u zid kao da je napravljen odvode.“Joj!” Uspravila sam se na uskom poljskom krevetu i stegnula šaku

kojom sam očito udarala o tvrdi zid pokraj kreveta. Gurnula sambolnu ruku među stegna i zanjihala se naprijed-natrag, a onda samshvatila da vika nije prestala.Kad sam istrčala u hodnik, vika je iznenada prestala. Vrata

Jamiejeve sobe bila su otvorena, a treperava svjetlost svjetiljkeizlazila je u hodnik.Jedan redovnik kojeg još nisam vidjela bio je uz Jamieja i čvrsto ga

držao. Zavoji na Jamiejevim leđima bili su zaprljani svježom krvi, aruke su mu se tresle kao od studeni.

“Noćna mora”, objasnio je redovnik kad me ugledao na pragu.Prepustio je Jamieja u moje naručje i otišao do stola po krpu iposudu s vodom.Jamie je još uvijek drhtao, a lice mu je blistalo od znoja. Imao je

zatvorene oči i teško disao, hrapavo i grčevito. Redovnik je sjeo domene i počeo mu nježno brisati lice, mičući mu tešku vlažnu kosu sasljepoočica.“Vi ste zacijelo njegova žena”, rekao je. “Mislim da će mu začas biti

bolje.”Za minutu ili dvije drhtavica je doista počela popuštati. Jamie je s

uzdahom otvorio oči.“Dobro mi je”, rekao je. “Claire, sad mi je dobro. Ali, za Boga

miloga, riješi se tog smrada!”Tek sam tada postala svjesna mirisa u sobi - laganog, aromatičnog,

cvjetnog miomirisa, tako običnog da se dosad nisam ni osvrnula nanjega. Lavanda. Miris sapuna i toaletnih vodica. Posljednji sam gaput osjetila u tamnicama zatvora Wentworth, izvirao je iz odjeće iliosobe satnika Jonathana Randalla.Miris je dolazio iz male metalne posude napunjene aromatičnim

uljem, koja je bila na teškom, željeznom postolju s reljefom ruže ivisjela iznad plamena svijeće.Namjera mu je bila da umiri duh, ali učinci mu očito nisu bili u

skladu s namjerama. Jamie je sada lakše disao; sam se uspravio nakrevetu i prihvatio čašu vode koju mu je redovnik dodao. Ali lice muje još uvijek bilo blijedo, a kut usana nervozno se trzao.Dala sam znak glavom franjevcu da učini kako je Jamie rekao i

redovnik je hitro uhvatio vruću čašu ulja preklopljenim ručnikom iodnio je hodnikom.Jamie je duboko uzdahnuo od olakšanja, a onda se namrštio od

bola u rebrima.“Malo su ti se otvorile rane na leđima”, rekla sam mu i polako ga

okrenula da dođem do zavoja. “Ali ne previše.”“Znam. Mora da sam se u snu okrenuo na leđa.” Debeli sloj

smotanih pokrivača koji ga je trebao zadržati na boku, skliznuo je napod. Podigla sam ih i položila na krevet pokraj njega.“Vjerojatno sam zbog toga sanjao. Sanjao sam da me bičuju.”

Zadrhtao je i srknuo gutljaj vode, a onda mi dodao čašu. “Treba mi

nešto jače, ako je pri ruci.”Kao na znak, naš uslužni posjetitelj ušao je s vrčem vina u jednoj

ruci i ploškom makova sirupa u drugoj.“Alkohol ili opijum?” s osmijehom je upitao Jamieja podižući dvije

boce. “Možete birati na koji ćete se način obeznaniti.”“Ako može, popit ću vino. Dovoljno mi je snova za jednu noć”,

odgovorio je Jamie s iskrivljenim osmijehom. Polako je pio vino dokmi je franjevac pomagao da mu promijenim prljave zavoje i da munamažem rane svježom masti od nevena. Pošao je tek kad samponovo namjestila Jamieja za spavanje, čvrsto mu poduprijevši leđai podignuvši pokrivač.Prolazeći pokraj kreveta, sagnuo se nad Jamieja i napravio mu

znak križa nad glavom. “Dobro se odmorite”, rekao mu je.“Hvala vam, oče”, odgovorio je Jamie snenim glasom, očito već

napola spavajući. Shvativši da me vjerojatno neće trebati do jutra, narastanku sam mu dodirnula rame i izašla za posjetiteljem u hodnik.“Hvala vam”, rekla sam mu. “Vrlo sam vam zahvalna na pomoći.”Odbio je moje, zahvale uljudno odmahnuvši rukom.“Drago mi je što sam vam mogao pomoći”, odvratio je, a ja sam

primijetila da odlično govori engleski, doduše s blagim francuskimnaglaskom. “Začuo sam krikove dok sam prolazio krilom za gosteidući prema kapelici Svetog Gilesa.”Sjetivši se tih groznih promuklih uzvika, namrštila sam se i

ponadala da ih više neću čuti. Pogledala sam kroz prozor na krajuhodnika, ali kroz prozorske kapke nisam mogla vidjeti znakovesvitanja.“Prema kapelici?” iznenađeno sam upitala. “Mislila sam da se

zornice pjevaju u glavnoj crkvi. A za zornicu je zacijelo ionako maloprerano.” Franjevac se nasmiješio. Bio je prilično mlad, možda uranim tridesetima, ali svilenkasta smeđa kosa bila mu je prošaranasjedinama. Bila je kratka i uredno obrijana na tjemenu, a imao je ismeđu bradu, uredno podrezanu, tako da je samo doticala dubokospušteni ovratnik halje.“Za zornicu je doista vrlo rano”, složio se. “Krenuo sam u kapelicu

jer je u ovo doba na meni red da preuzmem neprekidnu adoracijupresvetog sakramenta.” Bacio je pogled u Jamiejevu sobu, gdje jesvijeća s oznakama za sate pokazivala pola tri.

“Jako kasnim”, rekao je. “Brat Bartolome sigurno želi u krevet.”Podigao je ruku i kratko me blagoslovio, a onda se okrenuo napetama sandala i izašao kroz vrata na kraju hodnika prije no što samse stigla sjetiti da ga zapitam kako se zove.Vratila sam se u sobu i sagnula da pogledam Jamieja. Opet je

spavao, lagano dišući, a čelo mu se nabralo u malu grimasu.Pažljivo sam ga pomilovala po kosi. Mrštenje je malo popustilo, aonda se vratilo. Uzdahnula sam i popravila mu pokrivač.Ujutro sam se osjećala mnogo bolje, ali Jamie je imao upale oči i

bio razdražljiv nakon isprekidana sna. Odlučno je odbio moj prijedlogda doručkuje zobenu kašu ili juhu i razdraženo se obrecnuo na menekad sam mu htjela pogledati zavoj na ruci.“Za Boga miloga, Claire, ostavi me na miru! Ne želim da me opet

diraš.”Istrgnuo je ruku iz mog stiska i namrgodio se. Bez riječi sam mu

okrenula leđa i otišla srediti posudice i paketiće s lijekovima na stoluuza zid. Poslagala sam ih u male skupine, razvrstavši ih po funkciji:nevenovu mast za zacjeljivanje rana i jablanov balzam zaublažavanje boli, koru vrbe, trešnje i kamilicu za čaj, a travu svetogIvana, češnjak i stolisnik za dezinfekciju.“Claire.” Okrenula sam se i shvatila da sjedi na krevetu i gleda me s

posramljenim smiješkom.“Oprosti mi, Saskinjo. Šarafi me u crijevima, a jutros sam jako loše

raspoložen. Ali nisam se smio obrecnuti na tebe. Hoćeš li mioprostiti?”Brzo sam mu prišla i lagano ga zagrlila.“Znaš da ti nemam što oprostiti. Ali kako to misliš da te šarafi u

crijevima?” Ne prvi put, zaključila sam da intimnost i romantika neidu ruku pod ruku.Namrštio se, malo zgrčio i uhvatio za trbuh. “Hoću reći da bih volio

da me malo ostaviš samog”, objasnio je. “Ako nemaš ništa protiv?”Žurno sam ga poslušala i otišla na doručak.Vraćajući se malo poslije iz blagovaonice, spazila sam mršavu

priliku u crnoj franjevačkoj halji kako hoda dvorištem prema klaustru,pa sam požurila da je sustignem.“Oče!” dozvala sam, a on se okrenuo i nasmiješio kad me ugledao.

“Dobro jutro”, pozdravio me. “Madam Fraser; je li tako? Kako vamje muž jutros?”“Bolje”, odgovorila sam, nadajući se da je to točno. “Htjela sam vam

još jedanput zahvaliti što ste mi sinoć pomogli. Otišli ste prije no štosam vas stigla zapitati kako se zovete.”Bistre svijetlosmeđe oči zaiskrile su kad je stavio ruku na srce i

naklonio mi se. “François Anselm Mericoeur dArmagnac, madam”,rekao je. “Ili sam barem tako kršten. Sada sam poznat samo kaootac Anselm.”“Anselm radosna srca?” upitala sam sa smiješkom, a on je slegnuo

ramenima, onom tipičnom galskom gestom koja se nije promijenilaveć stoljećima.“Trudim se”, rekao je i ironično trznuo ustima.“Ne želim vas zadržavati”, rekla sam pogledavši prema klaustru.

“Samo sam vam htjela zahvaliti na pomoći.”“Uopće me ne zadržavate, madam. Zapravo sam odugovlačio s

odlaskom na posao, grešno se prepuštajući dokolici.”“A čime se bavite?” zainteresirano sam upitala. On je u ovom

samostanu očito bio gost; njegova crna franjevačka odora se vrloupadljivo isticala među smeđim odorama benediktinaca. U opatiji jeboravilo nekoliko gostiju, ili mi je tako barem rekao brat Polydore,jedan od braće poslužitelja. Većinom su to bili učenjaci koji su došliproučavati djela skupljena u glasovitoj opatijskoj knjižnici, a izgledada je Anselm bio jedan od njih. Već nekoliko mjeseci radio je naprijevodu nekoliko Herodotovih djela.“Jeste li vidjeli knjižnicu?” upitao me. “Hodite onda”, pozvao me kad

sam odmahnula glavom. “Doista je impresivna, siguran sam da vašujak opat ne bi imao ništa protiv.”Bez oklijevanja sam pošla za njim, jer sam željela vidjeti knjižnicu, a

nisam se odmah htjela vratiti u izolaciju krila za goste.Knjižnica je bila prekrasna, s visokim krovom i dugim gotičkim

stupovima koji su se spajali u šiljaste lukove na neravnom stropu.Prostor između stupova ispunjavali su prozori koji su se protezali odpoda do stropa i propuštali u knjižnicu obilje svjetlosti. Većinaprozora imala je obično staklo, ali neki su bili oslikani naizgledjednostavnim vitrajima.

Prolazeći na prstima pokraj pognutih figura redovnika koji su čitali,zastala sam da se divim vitraju koji je prikazivao bijeg u Egipat.Neke od polica za knjige izgledale su kao i one na koje sam bila

naviknuta, knjige su stajale jedna do druge. Na drugim policamaknjige su bile polegnute da se zaštite prastare korice. Bila je tu čak ijedna ostakljena polica s nekoliko svitaka. Sve u svemu, u knjižnici jevladala atmosfera zatomljene radosti, kao da svi ti dragocjeni svescinečujno pjevaju između korica. Otišla sam iz knjižnice s osjećajemspokoja i polako se odšetala glavnim dvorištem s ocem Anselmom.Ponovo sam mu pokušala zahvaliti na sinoćnjoj pomoći, ali on je

odbio zahvale slegnuvši ramenima.“Nije to ništa, dijete moje. Nadam se da vam se muž danas bolje

osjeća?”“I ja se nadam”, odvratila sam. Ne želeći se zadržavati na toj temi,

upitala sam ga: “Što je zapravo neprekidna adoracija? Sinoć ste mirekli da ste tamo krenuli.”“Vi niste katolkinja?” iznenađeno me upitao. “Ah, da, zaboravio

sam, vi ste Engleskinja. Dakako, to znači da ste protestantkinja.”“Što se tiče vjere, nisam baš sigurna da sam i jedno od toga. Ali

tehnički gledano, pretpostavljam da sam katolkinja.”“Tehnički gledano?” Glatke obrve zapanjeno su se podigle.

Poučena iskustvom s ocem Bainom, nesigurno sam zastala, premdanisam stekla dojam da ovaj čovjek spada u onu vrstu svećenika kojibi mi pred nosom počeli mahati raspelom.“Pa”, odgovorila sam, sagnuvši se da uberem travku koja je rasla

između kamenih ploča, “krštena sam kao katolkinja. Ali roditelji su mipoginuli kad sam imala pet godina, pa sam otišla živjeti s ujakom. Aujak Lambert bio je...” Zastala sam, prisjećajući se ujakove neutaživežeđi za znanjem i onog njegova vedro objektivnog cinizma koji je svereligije smatrao samo još jednim obilježjem po kojem se mogurazvrstati kulture. “Pa, kad je riječ o religiji, pretpostavljam da je onbio sve i ništa”, zaključila sam. “Poznavao ih je sve, ali ni u jednu nijevjerovao, pa je posve zanemario moju vjersku naobrazbu. A moj...moj prvi muž bio je katolik, premda ne pretjerano revan, bojim se.Tako da pretpostavljam da sam zapravo poganka.”Bojažljivo sam ga pogledala, ali umjesto da ga moje priznanje

šokira, on se nasmijao od srca.

“Sve i ništa”, rekao je, oduševljen tom frazom. “To mi se baš sviđa!Ali što se vas tiče, bojim se da niste u pravu. Kad čovjek jedanputpostane član svete majke crkve, zauvijek je označen kao njezinodijete. Koliko god slabo poznavali svoju vjeru, u istoj ste mjeri katolikkao i sveti otac papa.” Bacio je pogled prema nebu. Bilo je oblačno,ali lišće na grmovima johe pokraj crkve mirno je visjelo.“Vjetar je oslabio. Baš sam krenuo u kratku šetnju da razbistrim

misli na svježem zraku. Kako bi bilo da mi se pridružite? Meni trebazrak i vježba, a možda bih tu prigodu mogao učiniti i duhovnoblagotvornom i usput vas prosvijetliti u vezi s obredom neprekidneadoracije.”“Tri muhe jednim udarcem, ha?” suho sam odvratila. Ali nisam

mogla odoljeti prilici da budem na svježem zraku, ako već ne i nasvjetlosti, pa sam bez velikog oklijevanja otišla po ogrtač,Anselm je bacio kratak pogled u kapelicu, gdje je jedan redovnik

pognuo glavu u molitvi, a onda me poveo pokraj tihog i mračnogulaza u kapelicu pa zatim kroz klaustar, do vanjskog ruba vrta.Kad više nije bilo mogućnosti da ometamo redovnike u kapelici,

rekao je: “To je vrlo jednostavna ideja. Sjećate se biblijske priče oGetsemanskom vrtu, u kojem je naš Gospodin proveo svojeposljednje sate prije suđenja i raspeća, a njegovi prijatelji, koji su mutrebali praviti društvo, svi su čvrsto pozaspali.”“Ah, da”, odvratila sam, odjednom shvativši. “A on je rekao: ‘Zar ne

možete bdjeti jedan sat?’ Znači, to vi radite - bdijete uz njega tajjedan sat - da nadoknadite propust.” Svidjela mi se ta ideja; mrak ukapelici odjednom mi se učinio nastanjenim i utješnim.“Oui, madame”, složio se. “Vrlo jednostavno, izmjenjujemo se u

bdijenju kako presveti sakrament na oltaru kapelice nikad ne bi ostaosam.”“Nije li vam naporno bdjeti?” znatiželjno sam ga upitala. “Uvijek

dežurate noću?”Kimnuo je glavom, a lagani povjetarac razbarušio mu je svilenkastu

smeđu kosu. Spazila sam da njegovoj tonzuri treba brijanje; kratkečekinjaste dlake pokrivale su je poput mahovine.“Svaki klanjatelj odabire vrijeme koje mu najbolje odgovara. A meni

najbolje odgovara dva sata ujutro.” Nesigurno me pogledao, kao dase pita kako ću primiti ono što mi želi reći.

“Za mene u tom trenutku...” Zastao je. “Vrijeme kao da stane. Svitjelesni sokovi, sva krv, žuč i pare od kojih je čovjek sazdan, u tomtrenutku kao da dođu u savršen sklad.” Nasmiješio se otkrivšineznatno nepravilne zube, jedini nedostatak u svojoj inače savršenojvanjštini.“Ili kao da posve stanu. Često se pitam je li taj trenutak jednak kao i

trenutak rođenja ili smrti. Znam da je drugačiji za svakog muškarca...a i za svaku ženu, pretpostavljam”, dodao je i uljudno mi se naklonio.“Ali u tom trenutku, u tom djeliću vremena, čini mi se da je sve

moguće. Čovjek spozna ograničenja svog života i shvati da su onazapravo ništavna. U tom trenutku kad vrijeme stoji, znate da bistemogli poduzeti svaki pothvat, obaviti ga i vratiti se sebi, te otkriti da jesve ostalo isto i da je svijet jednak kao i trenutak prije kad ste ganapustili. A to je kao da...” Zastao je kako bi pažljivo odabrao riječi.“Kao da, znajući da je sve moguće, iznenada shvatite da ništa nije

neophodno.”“Ali... što zapravo radite?” upitala sam. “Hoću reći, molite li se?”“Ja? Pa”, polako je rekao, “samo sjedim i gledam ga.” Lijepo

oblikovane usne rastegnule su se u širok osmijeh. “A on gledamene.”Kad sam se vratila u sobu, Jamie je sjedio na krevetu, a onda se

zaputio u kratku šetnju gore-dolje hodnikom, oslanjajući se na mojerame. Ali taj ga je napor ostavio blijedog i oznojenog, pa je bezprosvjeda legao u krevet kad sam mu podigla pokrivač.Ponudila sam mu malo juhe i mlijeka, ali on je umorno odmahnuo

glavom. “Nisam gladan, Saskinjo. Mislim da će mi opet pozliti akoišta pojedem.”Ne navaljujući, bez riječi sam odnijela juhu.Za večerom sam bila upornija i uspjela ga nagovoriti da pokuša

pojesti nekoliko žlica juhe. Prilično je pojeo, ali nije to uspio zadržatiu želucu.“Žao mi je, Saskinjo”, rekao mi je poslije. “Baš sam odvratan.”“Nije važno, Jamie. I nisi odvratan.” Odložila sam zdjelu pred vrata i

sjela do njega, sklonivši mu pramen raskuštrane kose s čela.“Ne brini. Možda sam te prebrzo prisilila na jelo. Želudac ti se još

uvijek nije oporavio od morske bolesti. Neka se odmara i oporavlja.”Sklopio je oči i uzdahnuo kad sam ga pomilovala.

“Bit će mi dobro”, rekao je ravnodušnim glasom. “Što si danasradila, Saskinjo?”Očito se osjećao nemirno i neudobno, ali malo se opustio kad sam

mu počela pripovijedati o svojim današnjim istraživanjima; o knjižnicii kapelici, o vinskoj preši i o biljnom vrtu u kojem sam napokonupoznala glasovitog brata Ambrosea.“On je sjajan tip”, oduševljeno sam rekla. “Ah, da, zaboravila sam

da si ga ti već upoznao.” Brat Ambrose bio je visok - viši čak i odJamieja - i vrlo mršav, s kiselim, klonulim licem poput psa jazavčara.I s deset dugih, tankih prstiju, a svaki od njih bio je jarko zelen.“Čini se da je on u stanju natjerati sve da raste”, rekla sam. “On

tamo ima sve uobičajene biljke i tako mali staklenik da se u njemu nemože ni uspraviti, s biljkama koje ne bi smjele rasti u ovo dobagodine ili u ovom dijelu svijeta, ili naprosto ne bi smjele rasti. Da i nespominjem uvezene začine i lijekove.”Spominjanje lijekova podsjetilo me na prethodnu večer, pa sam

pogledala kroz prozor. Zimski sumrak rano se spustio pa je vani većbio mrkli mrak, a svjetiljke redovnika koji su se brinuli za staje iposlove u dvorištu, njihale su se dok su prolazili.“Spušta se mrak. Hoćeš li moći zaspati? Brat Ambrose ima nekoliko

stvarčica koje bi ti mogle pomoći.”Premda su mu oči bile crvene od umora, odmahnuo je glavom.“Ne, Saskinjo, ne želim ništa. Ako zaspim... ne, mislim da ću malo

čitati.” Anselm mu je donio nekoliko filozofskih i povijesnih knjiga izknjižnice, pa je ispružio ruku da uzme primjerak Tacita sa stola.“Treba ti san, Jamie”, nježno sam mu rekla gledajući ga. Otvorio je

knjigu i naslonio se na jastuk, ali je nastavio buljiti preko ruba knjigeu zid.“Nisam ti ispričao što sam sanjao”, iznenada je rekao.“Rekao si mi da si sanjao da te bičuju.” Nije mi se svidio izraz

njegova lica, koje je pod modricama ionako već bilo blijedo, a sadase lagano sjajilo od znoja.“Točno. Mogao sam podići pogled i vidjeti kako mi se konopci

usijecaju u zapešća. Ruke su mi postale gotovo crne, a konopac mezastrugao po kosti svaki put kad bih se pomaknuo. Pritisnuo sam licena stup. A onda sam osjetio kako mi olovne kuglice na vrhovima bičakidaju kožu s ramena.

Udarci bičem nastavili su se još dugo nakon što su trebali prestati,pa sam shvatio da neće prestati. Vrhovi uzica kidali su mi malekomadiće mesa. Krv... krv mi je tekla niz leđa i namakala kilt. Bilo mije vrlo hladno.Kad sam opet podigao pogled, vidio sam da mi meso otpada s ruku

i da mi kosti prstiju stružu po drvu i ostavljaju duge, sirove brazde unjemu. Kosti ruke bile su mi ogoljene i samo su ih konopci držali dase ne raspadnu. Mislim da sam tada počeo vikati.Svaki put kad bi me udario, začuo bih čudno zveckanje. Nakon

nekog vremena shvatio sam što je to. Oderao mi je sve meso skostiju, pa su kuglice biča zveckale udarajući me po golim rebrima.Znao sam da sam mrtav, ali to mi nije bilo važno. Znao sam da ćeme on bičevati sve dok se ne počnem raspadati u komadiće, danikad neće prestati, i...”Krenula sam da ga zagrlim i prisilim da prestane, ali on je ipak

prestao. Zdravom je rukom stisnuo rub knjige i snažno se ugrizao zaraspucanu kožu donje usne.“Jamie, noćas ću ostati s tobom”, rekla sam mu. “Stavit ću

slamaricu na pod.”“Ne.” Bez obzira na malaksalost, ostao je nepokolebljivo tvrdoglav.

“Bit će bolje da budem sam. A sad mi se ne spava. Idi na večeru,Saskinjo. Ja ću... malo čitati.” Spustio je glavu nad stranicu knjige.Bespomoćno sam ga gledala oko minutu, a onda sam ga poslušala iotišla.Jamiejevo stanje sve me više zabrinjavalo. Mučnina nije prolazila,

gotovo ništa nije jeo, a i ono malo što bi pojeo, malokad bi zadržao uželucu. Postajao je sve bljeđi i bezvoljniji i nije pokazivao velikozanimanje ni za što. Danju je mnogo spavao, zato što je tako lošespavao noću. Pa ipak, ma koliko se bojao snova, nije mi dopuštaoda spavam u njegovoj sobi, kako svojim bdijenjem ne bi naškodiomom odmoru.Budući da se nisam željela vrzmati oko njega, čak ni kad bi mi to

dopustio, većinu sam vremena provodila u stakleniku i u štaglju sbratom Ambroseom, ili dokono lutajući zemljištem opatije urazgovoru s ocem Anselmom. On je iskoristio tu priliku da meoprezno uputi u katekizam i pokuša me upoznati s temeljima

katoličanstva, premda sam ga ja stalno uvjeravala da sam zapravoagnostik.“Ma chčre”, napokon mi je rekao, “sjećate li se što sam vam jučer

rekao o tome koje je uvjete neophodno zadovoljiti da bi se počiniogrijeh?”Kakve god sam moralne nedostatke imala, pamćenje mi je bilo

posve u redu.“Prvo, počinjeno djelo mora biti doista zlo, i drugo, mora biti

počinjeno slobodnom voljom”, izrecitirala sam kao papiga.“Mora biti počinjeno slobodnom voljom”, ponovio je. “A to je, ma

chčre, ujedno i uvjet za milost.” Stajali smo naslonjeni na ogradusamostanskog svinjca i gledali kako se nekoliko velikih svinja naslabom zimskom suncu stišće u hrpu. Anselm je okrenuo glavu ioslonio se na podlaktice koje je prekrižio na ogradi.“Ne vidim kako bih mogla svojevoljno dozvoliti da se dogodi milost”,

usprotivila sam se. “Milost je nedvojbeno nešto što čovjek ima ilinema. Hoću reći” - zastala sam, ne želeći biti gruba - “za vas je onajkomad kruha na oltaru kapelice Bog. Za mene je to običan komadkruha, ma koliko posuda u kojoj leži bila lijepa.”Nestrpljivo je uzdahnuo, a onda se uspravio i protegnuo.“Dok sam prolazio hodnikom idući na noćno bdijenje, primijetio sam

da vam muž ne spava dobro”, rekao je. “A to ima za posljedicu da nivi ne spavate dobro. Budući da ionako ne možete spavati, kako bibilo da noćas pođete sa mnom? Pridružite mi se u kapelici na satvremena.”Sumnjičavo sam ga pogledala. “Zašto?”Slegnuo je ramenima. “A zašto ne?”Bez problema sam se probudila za sastanak s Anselmom,

uglavnom zato što nisam ni spavala. A nije ni Jamie. Kad god bihprovirila u hodnik, iza napola otvorenih vrata njegove sobe ugledalabih treperenje svijeće, i čula šum okretanja stranica te povremenostenjanje od nelagode kad bi promijenio položaj.Nesposobna da se odmorim, nisam se ni potrudila svući, pa sam

bila spremna kad je kucanje na vratima najavilo dolazak ocaAnselma.U samostanu je vladala tišina kakva noću zavlada svim velikim

ustanovama, kad brzi puis dnevnih aktivnosti opadne, a srce nastavi

kucati, lakše i blaže, ali neprekinuto. Netko je uvijek budan i tihoprolazi hodnicima, drži stražu, brine se da stvari ostanu žive. A sadaje na mene došao red da se pridružim tom bdijenju.U kapelici je bio mrak, osim što je gorjela crvena oltarska svjetiljka i

nekoliko jasnih bijelih zavjetnih svijeća, čiji su se plamenovi dizaliravno u mirni zrak pred sjenovitim svetištima svetaca.Slijedila sam Anselma niz kratak središnji prolaz i naklonila se

poslije njega. U prednjem dijelu kapelice klečala je krhka figura brataBartolomea pognute glave. Nije se okrenuo na tihi zvuk našegulaska. Ostao je nepomično, pognut u adoraciji.Sam sakrament gotovo je zasjenjivala veličanstvena posuda u kojoj

je ležao. Golema monstranca sa zlatnim sunčevim zrakama koje suse širile gotovo trideset centimetara, spokojno je ležala na oltaru,čuvajući u svom središtu skroman komad kruha.Osjećajući se pomalo nezgrapno, sjela sam na mjesto koje mi je

otac Anselm pokazao, u blizini prednjeg dijela kapelice. Ukrašenabogatim rezbarijama anđela, cvjetova i demona, sjedala su sesklapala uz drvene naslonjače kako bi omogućila lakši ulazak iizlazak. Začula sam tiho škripanje sjedala iza sebe kad je Anselmsjeo na svoje mjesto.“Ali što da radim?” bila sam ga upitala kad smo se približili kapelici,

glasom prigušenim zbog poštovanja noći i tišine.“Ništa, ma chčre”, jednostavno mi je odgovorio. “Samo budite.”I tako sam sjedila osluškujući svoje disanje i sićušne šumove tog

tihog mjesta; jedva čujne zvukove koji su obično skriveni u drugimzvukovima. Škripanje kamena i drva. Šištanje nezasitnih plamičaka.Jedva čujno trčkaranje nekog sitnog stvorenja koje je zalutalo u domveličanstva.Spremno bih priznala ocu Anselmu da je to mirno mjesto. Unatoč

umoru i zabrinutosti za Jamieja, osjetila sam da se postupnoopuštam, da napetost mog duha nježno popušta, poput odvijanjaopruga sata. Začudo, unatoč kasnom satu i naporima što sam ihpreživjela posljednjih dana i tjedana, uopće mi se nije spavalo.Na kraju krajeva, pomislila sam, što su dani i tjedni u nazočnosti

vječnosti? A ovo je upravo to, za Anselma i Bartolomea, zaAmbrosea, za sve redovnike, uključujući i krupnog opataAlexandera.

Na neki način, bila je to utješna misao; ako imate sve vrijemesvijeta, događaji svakog pojedinog trenutka postanu vam manjevažni. Mogla sam shvatiti, možda, kako se čovjek može povući dapotraži malo olakšanja u kontemplaciji beskonačnog Bića, bez obzirana to kako zamišlja njegovu narav.Crvena svjetlost oltarske svjetiljke mirno je gorjela, odražavajući se

u glatkom zlatu. Plamenovi bijelih svijeća ispred kipova SvetogGilesa i Blažene Majke povremeno bi trepnuli i poskočili, kad biupaljeni stijenj proizveo neku nesavršenost, trenutačno prštanjevoska ili vlage. Ali crvena svjetiljka mirno je gorjela, bez nedoličnoglelujanja svjetlosti.Ako postoji vječnost, ili makar samo njezina ideja, možda Anselm

ima pravo, možda su doista sve stvari moguće. A sva ljubav? upitalasam se. Voljela sam Franka i još uvijek ga volim. A volim i Jamieja,više od vlastita života. Ali sputana ograničenjima vremena i mesa, nemogu ih zadržati obojicu. Možda u onostranosti? Postoji li mjestogdje vrijeme više ne postoji ili gdje prestaje postojati? Anselm vjerujeu to. Vjeruje u mjesto gdje su sve stvari moguće, a nijedna nijeneophodna.A postoji li ondje ljubav? Onkraj ograničenja vremena i mesa, je li

moguća sva ljubav? Je li neophodna?Moje misli kao da su pripadale ujaku Lambu. On je predstavljao

moju obitelj i sve što sam kao dijete znala o ljubavi. Čovjek koji minikad nije rekao da me voli, koji mi to nikad nije ni trebao reći, jersam znala da me voli, jednako sigurno kao što sam znala da živim.Jer ondje gdje je sva ljubav, riječi nisu potrebne. Ona je sve. Ona neumire. I ona je dovoljna.Posve nesvjesna protjecanja vremena, uplašila sam se kad sam

iznenada ugledala Anselma kako ulazi na mala vrata pokraj oltara.Zar ne sjedi iza mene? Okrenula sam se i vidjela jednog od mladihredovnika čije ime nisam znala, kako se klanja pokraj stražnjegulaza. Anselm se duboko naklonio pred oltarom, a onda mi jekimanjem glave pokazao prema vratima.“Otišli ste?” upitala sam ga kad smo izašli iz kapelice. “Ali mislila

sam da ne smijete ostaviti... ovaj... sakrament?”Anselm se spokojno nasmiješio. “Nisam ga ostavio, ma chčre. Vi

ste bili s njim.”

Suzbila sam poriv da mu kažem kako se ja ne računam. Na krajukrajeva, zaključila sam, ne postoji takva stvar kao što je “kvalificiraništovatelj”. Potrebno je samo da budete ljudsko biće, a vjerovala samda još uvijek jesam, premda sam to povremeno jedva osjećala.Jamiejeva svijeća još uvijek je gorjela kad sam prošla pokraj

njegovih vrata, i začula sam šum okretanja stranica. Bila bih sezaustavila, ali Anselm je produžio prema vratima moje sobe. Zastalasam da mu poželim laku noć i zahvalim što me odveo u kapelicu.“Bilo je... smirujuće”, rekla sam, s mukom tražeći pravu riječ.

Pogledao me i kimnuo glavom. “Oui, madame. Imate pravo.” A kadsam se okrenula da odem, dodao je: “Rekao sam vam da presvetisakrament nije ostao sam jer ste vi bili uz njega. Ali što je s vama,ma chčre? Jeste li vi bili sami?”Zastala sam i pogledala ga, prije no što sam mu odgovorila.“Ne”, rekla sam. “Nisam.”

39.Otkupnina za čovjekov život

Kao i obično, ujutro sam otišla pogledati kako je Jamieju, nadajućise da je uspio pojesti nešto za doručak. Kad sam stigla pred vratanjegove sobe, iz niše u zidu iskočio je Murtagh i prepriječio mi put.“Što je?” hitro sam ga upitala. “Što nije u redu?” Srce mi je jače

zakucalo, a dlanovi su mi se naglo oznojili.Mora da je moja panika bila očita, jer je Murtagh zatresao glavom

da me smiri. “Ne, dobro mu je.” Slegnuo je ramenima. “Ili mu baremnije gore nego prije.” Uhvatio me pod ruku i počeo odvlačiti natraghodnikom. S iznenadnim sam šokom shvatila da je ovo prvi put dame Murtagh namjerno dodirnuo; ruka na mom laktu bila je lagana isnažna poput pelikanova krila.“Što mu je?” htjela sam znati. Kao i obično, izborano lice malog

čovjeka ostalo je bezizražajno, ali kutovi nabranih očnih kapakatrznuli su se.“Ne želi vas još vidjeti”, odgovorio je.Zastala sam i istrgnula ruku iz njegova stiska.“Zašto ne?” upitala sam.Murtagh je oklijevao, kao da pažljivo bira riječi. “Pa, radi se samo o

tome... došao je do zaključka da je za vas najbolje da ga ostaviteovdje i odete u Škotsku. On...”Nisam čula ostatak onoga što mi je rekao jer sam se grubo probila

pokraj njega.Teška vrata zatvorila su se iza mene s blagim treskom. Jamie je

drijemao s licem zagnjurenim u jastuk. Bio je raskriven, odjevensamo u kratku halju novaka; zrak u sobi bio je ugodno topao odugljena u žeravniku, premda zadimljen.Žestoko se trgnuo kad sam ga dodirnula. Jako upale oči bile su mu

zacakljene od spavanja, a lice izmučeno od snova. Objema sam murukama uhvatila šaku, ali on ju je istrgnuo. Sklopio je oči s izrazomna granici očajanja i zagnjurio lice u jastuk.Trudeći se da ne pokažem nikakav znak uznemirenosti, tiho sam

privukla stolac krevetu i sjela pokraj Jamiejeve glave. “Neću te

dodirivati”, rekla sam mu, “ali moraš razgovarati sa mnom.” Čekalasam nekoliko minuta dok je on nepomično ležao, zaštitničkihpogrbljenih ramena. Napokon je uzdahnuo i pridigao se polaganim ibolnim kretnjama, prebacivši noge preko ruba poljskog kreveta.“Da”, rekao je, ne gledajući me. “Da, pretpostavljam da moram. Već

sam to morao učiniti... ali bio sam prevelika kukavica pa sam senadao da neću morati.” Govorio je gorkim glasom i držao pognutuglavu, a ruke je labavo sklopio oko koljena. “Prije nisam mislio dasam kukavica, ali jesam. Trebao sam natjerati Randalla da me ubije,ali nisam. Nisam imao razloga da živim, ali nisam imao ni dovoljnohrabrosti da umrem.” Spustio je glas i nastavio govoriti tako tiho dasam ga jedva mogla čuti. “I znao sam da te moram vidjeti jošjedanput, posljednji put... da ti kažem... ali... Claire, ljubavi moja...oh, ljubavi moja.”Uhvatio je jastuk s kreveta i zagrlio ga kao da traži zaštitu, zamjenu

za utjehu koju je mogao potražiti kod mene. Načas je spustio čelo nanjega, skupljajući snagu.“Kad si me ostavila u Wentworthu, Claire”, tiho je rekao, još uvijek

pognute glave, “dok sam slušao kako se tvoji koraci udaljavajukamenim pločama u hodniku, rekao sam sebi: sada ću misliti na nju.Sjećat ću je se; sjećat ću se dodira njezine kože, mirisa njezine kosei osjećaja njezinih usana na mojima. Mislit ću na nju dok se vrataopet ne otvore. A mislit ću na nju i sutra, kad budem stajao podvješalama, da mi dade snage na kraju. A između trenutka kad seotvore vrata i trenutka kad napustim ovo mjesto da umrem” - krupnesu mu se šake načas stisnule a onda opet opustile - “uopće nećumisliti”, tiho je dovršio.U maloj tamnici, zatvorio je oči i sjeo čekajući. Sve dok je mirno

sjedio, bol nije bila jaka, ali znao je da će se ubrzo pogoršati. Bojaose bola, premda se s tim osjećajem nosio već mnogo puta.Poznavao ga je, a i svoju reakciju na njega dovoljno dobro da sepomiri s trpljenjem, nadajući se samo da neće prebrzo premašitinjegovu snagu. I očekivanje tjelesnog oskvrnuća bilo je sada samopitanje blagog gađenja. Na svoj način, očajanje mu je poslužilo kaoanestezija.Prostorija nije imala prozora, pa nije mogao procijeniti koliko je sati.

Doveden je u tamnicu kasno popodne, ali nije se mogao pouzdati u

svoj osjećaj za vrijeme. Koliko je još sati ostalo do zore? Šest, osam,deset? Do svršetka svega. S mračnim je humorom pomislio da mu jeRandall barem napravio uslugu i učinio smrt dobrodošlom.Kad su se vrata otvorila, podigao je pogled očekujući - što? Čovjek

koji se naslanjao na drveni okvir vrata i gledao ga, bio je samočovjek, vitko građen, zgodan i pomalo raskuštran, s razderanomplatnenom košuljom i neurednom kosom.Trenutak poslije, Randall je bez riječi prešao sobu i stao pokraj

njega. Lagano mu je stavio ruku na vrat, a onda se sagnuo ioslobodio pribijenu ruku trzajem čavla, od kojeg se Jamie gotovoonesvijestio. Čaša brendija pojavila se pred njim, a čvrsta rukapodigla mu je glavu i pomogla mu da je popije.“A onda mi je podigao glavu i polizao kapi brendija s mojih usana.

Poželio sam se odmaknuti, ali dao sam mu riječ, pa sam ostaonepomično sjediti.”Randall je kratko držao Jamieja za glavu i prodorno ga gledao u

oči, a onda ga je pustio i sjeo na stol pokraj njega.“Prilično je dugo šutke sjedio njišući jednu nogu naprijed-natrag.

Nisam imao pojma što hoće, a nisam bio raspoložen da pogađam.Bio sam umoran i osjećao malu mučninu od bola u ruci, pa samnakon nekog vremena samo spustio glavu na ruke i okrenuo lice ustranu.” Duboko je uzdahnuo.“Trenutak poslije, osjetio sam njegovu ruku na glavi, ali nisam se

pomaknuo. Počeo me milovati po kosi, vrlo nježno, bez kraja. Nisamčuo ništa osim teškog disanja velikog momka i pucketanja vatre užeravniku. Mislim da sam... da sam načas zaspao.”Kad se probudio, Randall je stajao pred njim.“Osjećate li se malo bolje?” upitao ga je udaljenim, uljudnim tonom.Jamie je bez riječi kimnuo glavom i ustao. Randall ga je svukao,

pazeći na ozlijeđenu šaku, i odveo do kreveta.“Dao sam mu riječ da se neću opirati, ali nisam mu namjeravao ni

pomoći, pa sam samo stajao kao da sam napravljen od drveta.Odlučio sam da ću mu dopustiti da radi što mu je volja, ali da samneću sudjelovati u tome - da ću zadržati distancu prema njemu,barem u glavi.” Uto se Randall nasmiješio i zgrabio ga za desnuruku, dovoljno grubo da se Jamie skljoka na krevet, shrvanmučninom i vrtoglavicom od iznenadnog naleta bola. A onda je

Randall kleknuo pred njega i u nekoliko mučnih trenutaka pokazaomu da je distanca samo iluzija.“Kad je ustao, uzeo je nož i povukao mi ga po prsima, s jedne

strane na drugu. Nije duboko zarezao, ali rana je malo prokrvarila.Načas mi se zagledao u lice, a onda je ispružio prst i umočio ga ukrv.” Jamie je govorio nesigurnim glasom, s vremena na vrijemezastao bi i zamucao. “Polizao je moju krv sa svog prsta, sitnimtrzajima jezika, kao m-mačka koja se pere. Zatim se malo nasmiješio- vrlo ljubazno - i spustio mi glavu na prsa. Nisam bio vezan, alinisam se mogao pomaknuti. Samo sam... sjedio, dok je on jezikom...Zapravo me nije boljelo, ali bio je to vrlo čudan osjećaj. Nakon nekogvremena, ustao je i pažljivo se obrisao ručnikom.”Gledala sam Jamiejevu ruku. Budući da je lice okrenuo u stranu,

bio je to najbolji pokazatelj njegovih osjećaja. Grčevito je stezao rubkreveta dok je pričao.“Re... rekao mi je da... da sam jako ukusan. Posjekotina je u

međuvremenu gotovo prestala krvariti, ali on je uzeo ručnik i grubomi ga povukao po prsima kako bi opet otvorio ranu.” Zglobovi šakekojom je stezao rub kreveta sada su bili samo kvrge beskrvnihkostiju. “Zatim je raskopčao hlače i razmazao svježu krv po sebi, aonda je rekao da je sada na meni red.”Randall mu je poslije pridržao glavu i pomogao da povrati, a onda

mu je nježno obrisao lice vlažnom krpom i dao brendi da ispereprljavštinu iz usta. I tako je, naizmjence žestok i nježan, koristeći seboli kao oružjem, malo-pomalo slomio sve psihičke i fizičke barijere.Htjela sam zaustaviti Jamieja, reći mu da ne mora nastavljati, da ne

smije nastavljati, ali grubo sam se ugrizla za usnicu kako ne bihprogovorila i čvršće stisnula ruke kako ga ne bih dodirnula.Zatim mi je ispričao ostatak priče; o polaganim i proračunatim

udarcima bičem, pomiješanim s poljupcima. O šokantnoj boliopeklina, zadanih kako bi ga odvukle od ruba očajnički željenenesvjestice, da se suoči s daljnjim poniženjima. Povremenozastajkujući, katkad sa suzama u očima, ispričao mi je sve, mnogoviše no što sam mogla podnijeti, ali sam ga saslušala do kraja, tihapoput ispovjednika. Kratko me pogledao i skrenuo pogled u stranu.“Mogao bih podnijeti ozljede, ma koliko bile teške. Očekivao sam da

će me... zlostavljati i vjerovao da i to mogu podnijeti. Ali nisam

mogao... ja... on...” Zarila sam nokte duboko u dlanove boreći se dane progovorim. Neko se vrijeme nečujno tresao, a onda sam muopet začula glas, hrapav ali očajnički miran.“Nije me samo ozlijedio i zloupotrijebio. Vodio je ljubav sa mnom,

Claire. Ozlijedio me - jako - dok je to radio, ali za njega je to bio činljubavi. I uspio je iz mene izmamiti reakciju - neka mu je prokletaduša! Natjerao me da se uzbudim!” Stegnuo je šaku i udario u okvirkreveta s bespomoćnim bijesom, pa se čitav krevet zatresao.“Prvi... prvi put bio je vrlo pažljiv sa mnom. Upotrijebio je ulje i nije

se žurio... namazao mi je čitavo tijelo... nježno me dodirujući po svimdijelovima... Nisam se mogao oduprijeti njegovu dodiru, kao štonisam mogao zaustaviti krvarenje kad bi me posjekao.” Jamiejevglas bio je umoran i prožet očajanjem. Zatim je zastao je i pogledaome ravno u oči, prvi put otkako sam ušla u sobu.“Claire, nisam želio misliti na tebe. Nisam mogao podnijeti pomisao

da sam tamo gol i... u tom stanju... i sjetiti se da te volim. To bi bilosvetogrđe. Želio sam te izbrisati iz glave i samo... postojati, onolikokoliko moram. Ali on mi to nije htio dopustiti.” Obrazi su mu blistali,ali nije plakao.“Govorio je. Cijelo mi je vrijeme govorio. Djelomice su to bile

prijetnje, a djelomice ljubavne izjave, ali često je govorio o tebi.”“O meni?” Moj glas, tako dugo neupotrijebljen, izašao je iz

stegnutog grla gotovo poput kreštanja. Jamie je kimnuo glavom iopet spustio pogled na jastuk.“Da. On je grozno ljubomoran na tebe, znaš.”“Ne. Ne, nisam to znala.”Opet je kimnuo glavom. “O, da. Pitao me - dok me dirao - pitao me:

‘Čini li ti ona ovo? Može li te tvoja žena tako uz-uzbuditi?”’ Glas muje zadrhtao. “Nisam mu htio odgovoriti - nisam mogao. A onda mepitao kako bi se ti osjećala da me možeš vidjeti... da me možešvidjeti...” Grubo se ugrizao u usnu, načas nesposoban da nastavi.“Malo bi me ozlijedio, a onda bi prestao i milovao me dok se ne bih

uzbudio... a onda bi me žestoko ozlijedio i uzeo me usred zadavanjabola. A cijelo bi vrijeme govorio o tebi i nije mi dopuštao da tezaboravim. Borio sam se, u mislima... pokušavao sam mu seoduprijeti, zadržati duh odvojen od tijela, ali bol bi se probio, svaki

put, kroz sve barijere koje bih podigao. Trudio sam se, Claire - Bože,trudio sam se tako jako, ali...”Zagnjurio je glavu u ruke i grubo zario prste u sljepoočice, a onda je

naglo progovorio. “Sada znam zašto se mladi Alec MacGregorobjesio. I ja bih jednako postupio, kad ne bih znao da je to smrtnigrijeh. Ako me Randall prokleo u životu, neće me prokleti i na nebu.”Načas je zašutio, boreći se da zadobije samokontrolu. Automatskisam primijetila da je jastuk na njegovim koljenima pun vlažnih mrlja,pa sam poželjela ustati i promijeniti ga. Polako je zavrtio glavom, jošuvijek gledajući u stopala.“To... to je sada za mene povezano. Ne mogu pomisliti na tebe,

Claire, čak ni na to da te poljubim i da ti dodirnem ruku, a da mi sene vrati onaj osjećaj straha, bola i mučnine. Ležim ovdje osjećajućida ću bez tvog dodira umrijeti, ali kad me dodirneš, čini mi se kao daću povratiti od stida i gnušanja nad samim sobom. Sada te čak nemogu ni pogledati a da ne...” Čelo mu je počivalo na kvrgavimšakama, zglobove je čvrsto zario u očne šupljine. Žile na vratu oštrosu mu se izbočile od napora, a glas mu je bio napola prigušen.“Claire, želim da me napustiš. Vrati se u Škotsku, na Craigh na

Dun. Vrati se u svoje vrijeme, svom... mužu. Rekao sam Murtaghu,on će te odvesti onamo bez opasnosti.” Načas je šutio, a ja se nisampomaknula.Opet je podigao pogled s očajničkom hrabrošću i progovorio vrlo

jednostavnim riječima.“Ja ću te voljeti do kraja života, ali više ti ne mogu biti muž. A ne

želim ti biti ništa manje od toga.” Lice mu se počelo grčiti. “Claire,želim te tako jako da me bole sve kosti u tijelu, ali, neka mi Bogpomogne, ne usuđujem se dodirnuti te!”Krenula sam prema njemu, ali me zaustavio iznenadnom kretnjom

ruke. Napola se sagnuo, lica izobličena od unutrašnje borbe, a glasmu je bio zatomljen i zadihan.“Claire... molim te. Molim te, idi. Povratit ću, a ne želim da ti to

gledaš. Molim te.”Začula sam preklinjanje u njegovu glasu i znala da ga moram

poštedjeti barem tog poniženja. Ustala sam i prvi put u svomprofesionalnom životu, ostavila bolesnika bespomoćnog i samog.

Izašla sam iz njegove sobe i ošamućeno se naslonila na bijeli zid uhodniku, hladeći užarene obraze na tvrdim kamenim blokovima, neobazirući se na poglede Murtagha i brata Williama. Neka mi Bogpomogne, bio je rekao. Neka mi Bog pomogne, ne usuđujem sedodirnuti te.Uspravila sam se i osjetila da stojim sama. Pa, zašto ne? Sigurno,

uz mene ne stoji nitko drugi.U satu kad vrijeme počinje sporije teći, kleknula sam u središnjem

prolazu kapelice Svetog Gilesa. Anselm je bio ondje sam, suspravljenim elegantnim ramenima pod habitom. Nije se nipomaknuo ni osvrnuo, ali me zagrlila živa tišina kapelice.Načas sam ostala klečati, otvarajući se u tihoj tami, umirujući svoj

uznemireni duh. Tek kad sam osjetila da mi se srce usporava doritmova noći, sjela sam na stražnju klupu.Ukočeno sam sjedila, ne znajući ni formu ni obred, sve one

liturgijske protokole koji redovnicima olakšavaju uranjanje u dubinesvetog razgovora. Nisam znala kako da počnem. Napokon samrekla, nečujno, otvoreno: “Treba mi pomoć. Molim te!”A onda sam pustila da se tišina spusti oko mene u valovima, da me

zaogrne poput nabora ogrtača i zaštiti od hladnoće. Nastavila samčekati, kako mi je Anselm rekao, a minute su prolazile a da ih nisambila svjesna.U stražnjem dijelu kapelice stajao je maleni stol, pokriven platnenim

stolnjakom, a na njemu škropionica sa svetom vodom, Biblija i dvije-tri druge knjige za nadahnuće. Da ih upotrijebe štovatelji kad imtišina postane preteška, pretpostavila sam.Kad mi je tišina postala preteška, ustala sam, uzela Bibliju sa stola i

spustila je na naslon iznad klecala. Sigurno nisam prva osoba koja jeu vremenima nevolje i zbunjenosti potražila utočište u nasumičnomodgonetavanju knjiga. Svijeće su bacale dovoljno svjetlosti da mogučitati. Oprezno sam okretala tanke stranice i žmirkala nad recimafinih crnih slova."... i natjera ih u silan strah: udari ih šuljevima.”16 Pa jasno da ih je

natjerao u silan strah, pomislila sam. Što su, kog vraga, šuljevi?Pokušaj umjesto toga sa Psalmima.“A ja, crv sam, a ne čovjek... Kao voda razlih se, sve mi se kosti

rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim.” No

dobro, nestrpljivo sam pomislila, to je kompetentna dijagnoza, alipostoji li kakav lijek?“Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć!

Dušu moju istrgni maču; iz šapa pasa život moj.” Hm!Otvorila sam Knjigu o Jobu, Jamiejevu najdražu knjigu. Ako mi itko

može dati savjet koji će mi pomoći...“On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg

života.” Mmm, da, pomislila sam i okrenula stranicu.“Bolešću on ga kara na krevetu, kad mu se kosti tresu bez

prestanka. .. Kada mu tijelo gine naočigled i vide mu se kostiogoljele.” Točno tako, pomislila sam. Što je sljedeće?“Kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih.”

Ovo ne zvuči tako dobro, ali sljedeći me dio malo više ohrabrio. “Akose uza nj nađe tad anđeo, posrednik jedan između tisuću, dačovjeka na dužnost opomene, pa se sažali nad njim i pomoli: ‘Izbaviga da u jamu ne ide, za život njegov nađoh otkupninu.’ Neka mutijelo procvate mladošću, nek’ se vrati u dane mladenačke.” A što jeonda otkupnina za čovjekov život, i što će izbaviti moga dragog izpsećih šapa?Sklopila sam knjigu i oči. Riječi su mi se pobrkale u glavi, miješajući

se s mojom hitnom potrebom. Kad sam izgovorila Jamiejevo ime,obuzeo me snažan jad. A ipak sam osjetila i maleni komadić nečega,popuštanje napetosti, dok sam ponavljala: “O Bože, u tvoje rukepovjeravam dušu tvoga sluge Jamesa.”Pomislila sam da bi Jamieju možda bilo bolje da je mrtav. I sam je

rekao da želi umrijeti. Bila sam gotovo sigurna da će, ako gaostavim, kao što je zatražio od mene, uskoro umrijeti, ili odposljedica mučenja i bolesti, ili na vješalima ili u nekoj bitki. A nimalonisam sumnjala da on to i sam zna. Trebam li ga poslušati? Nekasam prokleta ako to učinim, rekla sam sebi. Neka sam prokleta akoto učinim, žestoko sam rekla zrakama sunca na oltaru i opet otvorilaknjigu.Prošlo je izvjesno vrijeme prije no što sam shvatila da moje molitve

više nisu monolog. Zapravo, to mi je postalo jasno tek kad samshvatila da sam upravo odgovorila na jedno pitanje, premda seuopće nisam sjećala da sam ga postavila. U transu besanog jada,

postavilo mi se jedno pitanje, nisam još bila sigurna kakvo, a ja sambez razmišljanja odgovorila: “Da, tako ću učiniti.”Naglo sam istjerala sve misli iz glave i stala osluškivati tišinu koja je

odzvanjala. A onda sam opreznije nečujno ponovila: “Da. Da, takoću učiniti.” Glavom su mi prostrujale riječi: Dva su uvjeta za grijeh:prvo, morate ga posve prigrliti... A to su i uvjeti za milost, začula samodjek Anselmova tihog glasa.Pojavio se osjećaj, ne iznenadan ali potpun, kao da mi je dan mali

nevidljivi predmet da ga držim u ruci. Dragocjen poput opala, gladakpoput žada, težak poput riječnog kamena, krhkiji od ptičjeg jajeta.Beskrajno miran, živ poput korijena stvaranja. Nije to bio dar negozavjet. Da na njega budno pazim, da ga nježno čuvam. Riječi su bileizgovorene i nestale su u sjenama lukova na krovu.Kleknula sam pred Prisutnosti i izašla iz kapelice, nimalo ne

sumnjajući, u vječnosti trenutka kad vrijeme stoji, da sam dobilaodgovor, premda nisam imala pojma kako taj odgovor glasi. Znalasam samo to da u rukama držim ljudsku dušu, premda nisam znalaje li to moja duša ili duša nekog drugog čovjeka.Kad sam se ujutro probudila da nastavim život u običnom vremenu i

ugledala brata laika kako stoji nada mnom i govori mi da Jamie goriu groznici, nije mi se činilo da je to odgovor na moje molitve.“Kako je dugo u tom stanju?” upitala sam, dodirujući mu iskusnom

rukom čelo i leđa, pazuho i prepone. Nije bilo ni traga znoju koji bidonio olakšanje, samo suha rastegnuta koža upornog prženja,plamena od vrućine. Bio je budan, ali otežalih kapaka i omamljen.Izvor groznice bio je očit. Smrskana desna šaka mu je natekla, agnoj neugodna zadaha natapao je zavoje. Od zapešća su seprotezale zloslutne crvene pruge. Prokleta infekcija, pomislila sam.Prljavo i gnojno trovanje krvi, opasno po život.“Našao sam ga u takvom stanju kad sam ga došao pogledati poslije

zornice”, odgovorio mi je brat poslužitelj koji je došao po mene. “Daosam mu vode, ali počeo je povraćati odmah poslije svitanja.”“Trebali ste smjesta doći po mene”, rekla sam mu. “Ali to sad nije

važno. Donesite mi vrelu vodu i listove maline, i dovedite brataPolydorea što brže možete.” Otišao je uvjerivši me da će se pobrinutida mi također donesu i doručak, ali ja sam odmahnula rukom na tajznak pažnje i posegnula za kositrenim vrčem vode.

Kad je brat Polydore stigao, već sam bila pokušala dati Jamieju dapopije vodu, ali on ju je smjesta žestoko povratio, pa sam mu jeumjesto toga nanosila izvana, natapajući plahte i labavo mu ihomatajući oko vrele kože.Istodobno sam mu stavila inficiranu šaku da se namače u tek

uzavreloj vodi, vreloj koliko je moguće podnijeti a da ne opeče kožu.U nedostatku lijekova na bazi sumpora i modernih antibiotika, jedinaje obrana od bakterijske infekcije vrućina. Pacijentovo je tijelo davalosve od sebe da je postigne visokom temperaturom, ali i sama tatemperatura predstavljala je ozbiljnu prijetnju jer je razarala mišiće ioštećivala moždane stanice. Trik se sastoji u tome da se postignedovoljna lokalna vrućina kako bi se uništila infekcija, a da se ostataktijela zadrži dovoljno hladnim da spriječi oštećenja i dovoljno vlažnimda nastavi normalno funkcionirati. A to je vražje žongliranje s triloptice, mračno sam pomislila.Sada više nije bilo važno ni Jamiejevo stanje duha ni njegova

tjelesna udobnost. Ovo je bespoštedna borba da ostane na životudok infekcija i groznica ne jenjaju, a sve je drugo sporedno.Sutradan popodne, počeo je halucinirati. Svezali smo ga za krevet

mekim krpama kako bismo ga spriječili da ne padne na pod.Naposljetku, u očajničkom pokušaju da mu snizim temperaturu,poslala sam jednoga brata laika da donese iz dvorišta veliku košarusnijega, koji smo naslagali oko Jamieja. To je prouzročilo žestoknapadaj drhtavice, koji ga je oslabio i iscrpio, ali mu je nakratko ipakuspio sniziti temperaturu.Na nesreću, postupak se trebao ponavljati svakih sat vremena, pa

je soba u sumrak nalikovala na močvaru, s mlakama otopljenogsnijega na podu, hrpama raskvašenih plahta koje su stršale međunjima i parom koja se dizala iz žeravnika u kutu, poput močvarnogplina. Brat Polydore i ja i sami smo bili mokri do kože, vlažni odznoja, ozebli od vode snijega i na izmaku snaga, unatoč pomoćiAnselma i braće laika. Bezuspješno smo iskušali sredstva protivgroznice kao što su pupavica, žutika, mačja metvica i izop. Čaj odvrbine kore mogao je pomoći zato što sadrži salicilnu kiselinu, alipacijent ga nije mogao popiti u dovoljnoj količini da mu pomogne.U jednom od sve rjeđih lucidnih intervala, Jamie me zamolio da ga

pustim umrijeti. Kao i prethodne noći, kratko sam mu odgovorila:

“Neka sam prokleta ako to učinim”, i nastavila svoj posao.Kad se sunce spustilo, začula sam komešanje ljudi koji se

približavaju hodnikom, a onda su se otvorila vrata i u sobu je ušaoopat, Jamiejev ujak Alex, u pratnji brata Anselma i još trojiceredovnika. Jedan od njih nosio je malu kutiju od cedrovine u ruci.Opat mi je prišao i kratko me blagoslovio, a onda me uhvatio zaruku.“Pomazat ćemo momka”, rekao mi je. “Nemojte se uplašiti.”Zatim se okrenuo krevetu, a ja sam uznemireno pogledala

Anselma, tražeći objašnjenje.“Sakrament posljednje pomasti”, tiho mi je objasnio, prišavši mi

kako svojim glasom ne bi uznemirio redovnike okupljene okokreveta.“Posljednja pomast! To je za ljude koji umiru!”“Šš.” Odveo me dalje od kreveta. “To bi se točnije moglo nazvati

bolesničkim pomazanjem, premda je najčešće doista rezervirano zaone kojima prijeti smrt.” Redovnici su nježno okrenuli Jamieja naleđa i brižno ga namjestili kako bi mogao ležati a da ga leđa štomanje bole.“Ovaj sakrament ima dvije svrhe”, promrmljao mi je Anselm na uho

dok su ostali nastavljali pripreme. “Prvo, zamišljen je kao sakramentozdravljenja; molimo se za oporavak bolesnika, ako je takva Božjavolja. Krizma, posvećeno ulje, simbol je života i ozdravljenja.”“A koja je druga svrha?” upitala sam, premda sam već znala

odgovor.Anselm je kimnuo glavom. “Ako nije Božja volja da se bolesnik

oporavi, tada mu dajemo oprost grijeha i preporučamo ga Bogu kakobi njegova duša otišla u miru.” Vidjevši da se grčim od protivljenja, supozorenjem mi je spustio dlan na ruku.“To je posljednja pomast Crkve. On ima pravo na nju, a i na spokoj

koji mu ona može donijeti.”Pripreme su bile dovršene. Jamie je ležao na leđima, s plahtom

skromno prebačenom preko prepona, s upaljenim svijećama uzuzglavlje i u dnu kreveta, koje su me neugodno podsjećale nasvijeće na grobu. Opat Alexander sjeo je na rub kreveta, praćenredovnikom koji je držao poslužavnik s pokrivenim ciborijem, dvijesrebrne bočice koje su sadržavale svetu vodu i ulje, i bijelu krpu

prebačenu preko obje podlaktice. Izgleda kao vražji kelner kojiposlužuje vino, ljutito sam pomislila. Cijela me procedura iznervirala.Obred je izveden na latinskom, blagim naizmjeničnim mrmljanjem,

smirujućim za uši, premda nisam razumjela smisao. Anselm mi ješaptom objasnio smisao nekih dijelova službe; drugi su bili jasnisami po sebi. Opat je u jednom trenutku rukom pozvao Polydorea,koji je koraknuo naprijed i stavio malu bočicu Jamieju pod nos. Morada je sadržavala amonijak ili neki drugi stimulans, jer Jamie setrgnuo i oštro okrenuo glavu u stranu, još uvijek zatvorenih očiju.“Zašto ga pokušavaju probuditi?” šapnula sam.“Ako je moguće, osoba treba biti pri svijesti kako bi se složila s

tvrdnjom da žali zbog grijeha koje je počinila za života. A i da joj opatdade presveti sakrament, ako ga bude u stanju primiti.”Opat je nježno pljesnuo Jamieja po obrazu, okrenuo mu glavu

prema bočici i obratio mu se tihim glasom. Govorio je blago, prešavšis latinskog na grubi škotski jezik njihove obitelji.“Jamie! Jamie, momče! To sam ja, Alex, momče. Ovdje sam s

tobom. Sada se moraš malo probuditi, samo kratko. Dat ću tiodrješenje, a onda presveti sakrament našeg Gospodina. Srkni sadasamo malo vode kako bi mi mogao odgovoriti kad budeš morao.”Redovnik po imenu Polydore prinio je pehar na Jamiejeva usta ipažljivo mu nalijevao vodu, kap po kap, sve dok suhi jezik i grlo višenisu mogli primati tekućinu. Oči su mu bile otvorene, još uvijekotežale od groznice, ali sada budne.Zatim je opat nastavio. Postavljao je pitanja na engleskom, ali tako

tihim glasom da sam ih jedva mogla čuti. “Odričeš li se Sotone i svihdjela njegovih?““Vjeruješ li u uskrsnuće našeg Gospodina Isusa Krista?” I tako

dalje. Jamie je hrapavim šaptom potvrdno odgovorio na svakopitanje.Kad je primio sakrament, s uzdahom se spustio natrag na krevet i

opet zatvorio oči. Mogla sam mu vidjeti rebra dok se usahli grudnikoš kretao s disanjem. Što od bolesti a što od groznice, grozno jeoslabio. Naizmjence uzimajući bočice svete vode i ulja, opat mu jenapravio znak križa na tijelu, pomazavši mu čelo, usne, nos, uši iočne kapke. A onda je redom napravio znak križa svetim uljem ušupljini grdnog koša iznad srca, na dlanu obiju ruka i na ristu oba

stopala. S beskrajnom je nježnošću podigao Jamiejevu ozlijeđenušaku i lagano nanio ulje na ranu, a onda ju je spustio natrag naJamiejeva prsa, pa je ostala ležati iznad plavičaste posjekotine odnoža.Pomazanje je bilo brzo i neizmjerno nježno, poput pera lak dodir

opatova hitrog palca. Racionalni dio mozga govorio mi je da je sve topraznovjerna magija, ali ljubav koju sam vidjela na licima redovnikadok su molili, duboko me potresla. Jamiejeve oči opet su bileotvorene, ali sada vrlo mirne. Prvi put otkako je napustio Lallybroch,lice mu je bilo spokojno.Obred je završio kratkom molitvom na latinskom. Opat je položio

ruku na Jamiejevo čelo i rekao na engleskom: “Bože, u Tvoje rukepredajemo dušu Tvog sluge Jamesa. Izliječi ga, molimo Te, ako jevolja Tvoja, i okrijepi mu dušu, da se može ispuniti milošću, i dauživa Tvoj mir kroz cijelu vječnost.”“Amen”, odgovorili su ostali redovnici. A i ja.Kad je pao mrak, pacijent je opet zapao u polusvijest. Kako mu je

snaga napuštala tijelo, sve što smo mogli učiniti za njega bilo je to daga probudimo, kako bi nekoliko puta srknuo vodu koja ga jeodržavala na životu. Usnice su mu bile raspucane i oguljene i višenije mogao govoriti, premda bi još uvijek otvorio ukočene oči kadbismo ga jako prodrmali. Više nas nije mogao prepoznati; ukočeno jezurio preda se, a onda bi postupno zatvorio oči okrenuvši glavu ustranu i zastenjavši.Stajala sam uz krevet i gledala ga, toliko iscrpljena od naporna

dana da sam osjećala samo neku vrstu tupog očajanja. BratPolydore nježno me dodirnuo i prenuo me iz omamljenosti.“Ne možete više ništa učiniti za njega”, rekao je i odlučno me odveo

od kreveta. “Morate se odmoriti.”“Ali...” počela sam a onda zastala, shvativši da ima pravo. Učinili

smo sve što smo mogli. Ili će groznica uskoro popustiti sama odsebe ili će Jamie umrijeti. Čak ni najsnažnije tijelo ne može podnositirazorno pustošenje visoke temperature više od dan ili dva, a Jamiejuje preostalo malo snage da prebrodi takvu opsadu.“Ja ću ostati s njim”, rekao je Polydore. “Idite u krevet. Poslat ću po

vas ako...” Nježno me gurnuo u smjeru moje sobe, ne dovršivširečenicu.

Ležala sam budna na svom poljskom krevetu, buljeći u stropnegrede. Oči su mi bile suhe i vruće, a u grlu sam osjećala bol kao da imene počinje hvatati groznica. Je li to odgovor na moju molitvu?Hoćemo li umrijeti zajedno?Napokon sam ustala i uzela vrč i lavor sa stola pokraj vrata.

Spustila sam tešku glinenu posudu nasred poda i pažljivo jenapunila, puštajući da voda nabuja preko zadebljanog ruba u drhtavimjehur.Vraćajući se u svoju sobu, usput sam bila svratila do smočnice

brata Ambrosea. Sada sam razvezala mali paketić bilja i usulanjegov sadržaj u žeravnik. Listovi smirne počeli su ispuštati mirisnidim, a mrvice kamfora zaplamsale su sićušnim plavim jezičcimameđu crvenim sjajem komadića ugljena.Stavila sam svijećnjak iza reflektirajuće površine vode, zauzela

mjesto pred njom i spremila se da zazovem duha.Kameni hodnik bio je hladan i mračan, u intervalima osvijetljen

slabim treperavim svjetlom uljanica koje su visjele sa stropa. Moja sesjena protezala ispred mene, pod mojim stopalima, dok samprolazila ispod svake od njih i produžavala se, sve dok se nije činiloda skače na glavu i nestaje u mraku preda mnom.Unatoč hladnoći, bila sam bosonoga, a na sebi sam imala samo

bijeli noćni ogrtač od grubog platna. Mali sloj topline obavijao me podogrtačem, ali hladnoća iz kamena širila mi se kroz stopala i noge.Jedanput sam blago zakucala i otvorila teška vrata ne čekajući

odgovor.Brat Roger sjedio je uz Jamiejev krevet pognute glave i molio se.

Drvena mu je krunica zazveckala kad je podigao pogled, ali usne sumu se još nekoliko sekundi nastavile nečujno micati da završeZdravomariju, prije no što me pozdravio.Prišao mi je kod vrata i obratio mi se tihim glasom, premda je bilo

jasno da ni vikanjem ne bi mogao uznemiriti nepomičnu figuru nakrevetu.“Nema promjene. Upravo sam promijenio vodu u kupki za šaku.”

Nekoliko kapljica vode blistalo je na stranama svježe napunjenogkositrenog kotlića na žeravniku.Kimnula sam glavom i zahvalno mu stisnula ruku. Nakon priviđenja

posljednjeg sata, njegova mi se ruka učinila neobično čvrstom,

toplom i nekako utješnom.“Ako nemate ništa protiv, željela bih ostati nasamo s njim.”“Naravno. Ja idem u kapelicu... ili da možda ipak ostanem u blizini,

u slučaju da...” Nesigurno je zastao.“Ne.” Pokušala sam se nasmiješiti da ga umirim. “Pođite u kapelicu.

Ili još bolje, pođite u krevet. Ja ne mogu spavati; ostat ću ovdje dojutra. Ako zatrebam pomoć, poslat ću po vas.”Još uvijek nesiguran, bacio je pogled prema krevetu iza sebe. Ali

bilo je vrlo kasno, a on je bio umoran; pod njegovim su se blagimsmeđim očima vidjele sjene.Teška vrata škripnula su na šarkama, a onda sam ostala sama s

Jamiejem. Sama, uplašena i vrlo, vrlo nesigurna u vezi s onim štosam naumila učiniti.Zastala sam kod podnožja kreveta i načas ga pogledala. Soba je

bila slabo osvijetljena sjajem iz žeravnika i dvjema golemim, gotovometar visokim svijećama na stolu do zida. Jamie je bio gol, a slabasvjetlost kao da je naglašavala usahlost koju je razorna groznicaostavila za sobom. Šarena masnica na rebrima nalikovala je nagljivu koja se širi.Čovjek na samrti zadobije blago zelenkastu boju. Isprva samo

nijansa na rubu čeljusti, ta se blijeda boja postupno širi licem iprsima, dok životna snaga počinje napuštati tijelo. Vidjela sam tomnogo puta. Nekoliko sam puta vidjela kako se to smrtonosnonapredovanje zaustavi i počne povlačiti, pa koža opet poprimi zdravuboju, a bolesnik preživi. Ali češće... snažno sam se stresla i skrenulapogled u stranu.Izvukla sam ruku iz nabora ogrtača i spustila na stol predmete koje

sam bila sakupila tijekom potajnog posjeta zamračenoj radionicibrata Ambrosea. Bočicu amonijakova alkohola. Paketić osušenelavande. Još jedan paketić valerijane. Malu metalnu kadionicu uobliku rastvorena cvijeta. Dvije grudice opijuma, slatkasta mirisa iljepljive od smole. I nož.Zrak u sobi bio je zagušljiv od dima iz žeravnika. Jedini prozor bio

je zastrt teškom tapiserijom sa slikom smaknuća svetog Sebastijana.Pogledala sam svečevo uvis okrenuto lice i strijelama izbodeni torzoi opet se začudila načinu razmišljanja čovjeka koji je izabrao tu slikuza bolesničku sobu.

Prilično loše izrađena tapiserija od teške svile i vune odbijala je sveosim najjačih naleta vjetra. Uhvatila sam je za donji rub i podigla,tjerajući dim od ugljena kroz kameni luk prozora. U sobu je ušaoosvježavajuće hladan i vlažan zrak i malo mi je usporio kuckanje usljepoočicama koje je započelo dok sam se prisjećala, buljeći uodraz u vodi.Začula sam slabo stenjanje iza sebe, a onda se Jamie pomaknuo

na propuhu. Dobro. Znači da nije u dubokoj nesvjestici.Pustila sam tapiseriju da opet prekrije prozor, a onda sam uzela

kadionicu. Zataknula sam jednu grudicu opijuma na šiljak i zapalila jejednom od tankih voštanih svijeća za svijećnjake. Stavila samkadionicu na stolić pokraj Jamiejeve glave, pazeći da ne udahnemkužno isparavanje.Nisam imala mnogo vremena. Moram brzo dovršiti pripreme, prije

no što ga dim opijuma previše omami da bi ga se moglo probuditi.Razvezala sam prednju stranu svog ogrtača i brzo namazala tijelo

punom šakom lavande i valerijane. Bio je to ugodan, aromatičanmiris, specifičan i vrlo poticajan. Miris koji mi je prizivao u sjećanjesjene čovjeka koji je upotrebljavao takav parfem, a i sjene čovjekaiza njega, sjene koje su evocirale nejasne slike sadašnjih užasa iizgubljene ljubavi. Miris koji je Jamieju zacijelo prizivao sjećanje nasate bola i gnjeva provedene u njegovim valovima. Energično samprotrljala ostatak mješavine dlanovima i bacila mirisne mrvice napod.Duboko sam udahnula skupljajući hrabrost, a onda sam uzela

bočicu amonijaka. Načas sam zastala pokraj kreveta s bočicom uruci i zagledala se u Jamiejevo ispijeno i neobrijano lice. U najboljemslučaju ostao mu je još dan života, a u najgorem samo nekoliko sati.“U redu, prokleti škotski gade”, rekla sam mu tihim glasom. “Da

vidimo koliko si doista tvrdoglav.” Podigla sam mu ozlijeđenu šaku skoje je kapala voda i maknula posudu za namakanje u stranu.Otvorila sam bočicu i zanjihala mu je pod nosom. Šmrknuo je i

pokušao okrenuti glavu u stranu, ali nije otvorio oči. Uhvatila sam gaza kosu na tjemenu kako bih ga spriječila da okrene glavu i opetprimakla bočicu njegovom licu. Polako je zavrtio glavom, okrećući jes jedne strane na drugu, poput vola probuđena iz drijemeža, imalčice otvorio oči.

“Još nismo gotovi, Fraser”, šapnula sam mu na uho, trudeći se dašto bolje oponašam ritam Randallovih progutanih suglasnika.Jamie je zastenjao i zgrbio se. Uhvatila sam ga za oba ramena i

grubo ga protresla. Koža mu je bila tako vruća da sam ga umaloispustila.“Probudi se, škotski gade! Još nismo gotovi!” Počeo se s naporom

pridizati na laktove, u žalosnom pokušaju da bude poslušan, koji mije gotovo slomio srce. Glavom je još uvijek tresao amo-tamo, aispucanim usnama neprekidno je mrmljao nešto što je zvučalo kao:“Molim vas, ne više.”Zatim ga je izdala snaga, pa se prevrnuo na bok i opet zagnjurio

lice u jastuk. Dim od opijuma počeo je ispunjavati sobu, pa samosjetila blagu vrtoglavicu.Stisnuvši zube, gurnula sam mu prste među guzove i obujmila

jednu zaobljenu polutku. Ispustio je visok drhtav vrisak i bolno seokrenuo u stranu, sklupčavši se u loptu i sklopivši ruke međunogama.Bila sam provela sat vremena u svojoj sobi, nagnuta nad površinu

vode, prizivajući sjećanja. Na Crnog Jacka Randalla i na njegovašest naraštaja udaljenog potomka Franka. Tako različiti, a ipak takozapanjujuće tjelesno slični.Razdiralo me sjećanje na Franka, na njegovo lice i glas, na njegove

manire, na način kako je vodio ljubav. Nakon što sam u krugukamenova odlučila ostati, pokušala sam ga izbrisati iz glave, ali on jeuvijek bio ondje, sjenovita figura u zakutcima mojih misli.Obuzela me mučnina zato što sam ga izdala, ali naposljetku sam

se pokušala natjerati da ispraznim glavu, kao što mi je Geiliepokazala, koncentrirajući se na plamen svijeće, udišući oštar biljnimiris i smirujući se, sve dok ga nisam uspjela prizvati iz sjena,ugledati crte njegova lica i opet osjetiti dodir njegove ruke a da nezaplačem.U sjenama sam ugledala još jednog čovjeka, istih ruku i istog lica.

Očiju ispunjenih plamenom svijeća, dozvala sam i njega. Slušalasam ga, gledala, zapažala sličnosti i razlike i gradila - što? Utvaru,masku, priviđenje, opsjenu. Lice u sjeni, glas nalik na šapat i brižandodir koji bih mogla upotrijebiti da prevarim duh u bunilu. A onda

sam napokon izašla iz svoje sobe, moleći se za dušu vještice GeillisDuncan.Jamie je sada ležao na leđima i malo se grčio od bolnih rana.

Ukočeno je buljio preda se, bez znaka prepoznavanja.Pomilovala sam ga na način koji sam dobro poznavala, po liniji

rebara, od prsnog koša do leđa, nježno kako bi Frank to učinio,grubo pritišćući ozlijeđena mjesta, onako kako sam znala da biučinio onaj drugi čovjek. Zatim sam se nagnula i liznula mu jezikomuho, kušajući i istražujući, i šapnula: “Odupri mi se! Uzvrati mi, prljavibijednice!”Napregnuo je mišiće i stisnuo zube, ali je nastavio buljiti u zrak.

Dakle, nemam izbora. Ipak ću morati upotrijebiti nož. Znala samkakav rizik time preuzimam, ali bolje da ga ubijem sama, pomislilasam, nego da sjedim skrštenih ruku i pustim ga da umre.Uzela sam nož sa stola i čvrsto ga povukla preko njegovih prsa,

uzduž tek zacijeljenog ožiljka. Dahnuo je od šoka i savio leđa.Zgrabila sam ručnik i žustro mu njime protrljala ranu. Prije no štosam se stigla predomisliti, prisilila sam se da mu prstima prijeđem poprsima, da skupim krv s rane i da mu njome žestoko protrljam usta.Pala mi je na pamet rečenica koju nisam morala izmisliti, jer sam je isama čula. Nagnula sam se nad njega i šapnula: “A sad me poljubi.”Uopće nisam bila spremna na ono što je uslijedilo. Skočio je s

kreveta i odbacio me preko pola sobe. Zateturala sam i pala na stol,zaljuljavši goleme svijećnjake. Sjene su jurnule i zanjihale se, kad suse svijeće naglo rasplamsale a onda ugasile.Snažno sam udarila leđima o rub stola, ali sam se na vrijeme pri-

brala da se izmaknem kad je nasrnuo na mene. Krenuo je za mnomnerazgovijetno režeći i ispružio ruke.Bio je i brži i snažniji no što sam očekivala, premda je glavinjao i

sudarao se sa stvarima. Načas me stjerao u kut između žeravnika istola. Začula sam kako hropće dok me pokušavao uhvatiti.Zamahnuo je lijevom rukom prema mom licu; da su mu snaga irefleksi bili i približno normalni, taj bi me udarac ubio. Umjesto toga,trznula sam se u stranu, a njegova me šaka okrznula po čelu, srušilana tlo i malo ošamutila.Otpuzala sam pod stol. Jurnuo je za mnom, izgubio ravnotežu i pao

na žeravnik, a užareno ugljevlje rasulo se po kamenom podu

prostorije. Zajaukao je kad je koljenom zdrobio jedan komad vrućegugljena, a ja sam zgrabila jastuk s kreveta i udarcima ugasilazadimljeno gnijezdo iskri na pokrivaču koji sam bila povukla zasobom. Zaokupljena time, nisam primijetila da mi prilazi, sve doknisam osjetila jak udarac u glavu i pala na pod koliko sam duga iširoka.Kad sam se uhvatila za okvir poljskog kreveta i pokušala se

uspraviti, krevet se prevrnuo. Načas sam ležala zaštićena iza njega,pokušavajući se pribrati. Čula sam kako me Jamie pokušava pronaćiu polumraku, hropćući između nesuvislih gelskih psovki. Iznenadame ugledao i bacio se preko kreveta, s ludim sjajem u očima naslabom svjetlu.Teško je podrobno opisati ono što se zatim dogodilo, ako ni zbog

čega drugog a ono zato što se sve ponovilo nekoliko puta, pa mi sepomiješalo u sjećanju. Čini mi se kao da su mi Jamiejeve užarenešake stisnule grlo samo jedanput, ali kao da je taj stisak beskonačnotrajao. Zapravo se to dogodilo desetak puta. Svaki sam se putuspjela osloboditi stiska i zbaciti ga sa sebe, kako bih se jošjedanput povukla, izbjegavajući i sagibajući se oko prevrnutognamještaja. A on bi me svaki put slijedio, čovjek kojeg je bijesodvukao s ruba smrti, psujući i dašćući, teturajući i divlje se njišući.Lišeni zaštite žeravnika, komadići ugljena brzo su se ugasili,

ostavljajući sobu u mrklom mraku, nastanjenu demonima. Naposljednjim treptajima svjetlosti, vidjela sam Jamieja kako čuči uzazid, ogrnut vatrom i pokriven krvlju, ukrućena spolovila naslijepljenim dlakama trbuha, ubojito plavih očiju na licu bijelom poputlubanje. Pomahnitali Viking. Poput nordijskih vragova koji bi pojurilisa svojih zmajevih brodova u maglu drevne škotske obale, daubijaju, pljačkaju i pale. Ljudi koji bi ubili posljednjim atomom snage.Koji bi upotrijebili posljednju snagu da siluju i zasade svoje nasilnosjeme u utrobe pokorenih žena. Sitna kadionica nije davala svjetla,ali nezdrav miris opijuma ispunio mi je pluća. Premda se ugljenugasio, vidjela sam svjetlost u tami; obojena svjetlost zaplesala mi jena rubovima vidnog polja.Sve sam se teže kretala; kao da se probijam kroz vodu do bedara,

progonjena čudovišnom ribom. Visoko sam dizala koljena, trčećiusporeno, dok mi je voda zapljuskivala lice.

Otresla sam taj san i shvatila da su mi lice i ruke doista vlažni. Neod suza nego od krvi, i od znoja zbog stvorenja iz noćne more skojim sam se hrvala u mraku.Znoj. Nečega sam se trebala sjetiti o znoju, ali sada to nisam bila u

stanju. Šaka se stegnula na mojoj nadlaktici i povukla se ostavivši mitanak sloj znoja na koži.Bez kraja i konca, majmun je gonio lasicu oko dudova stabla. Ali

nešto nije u redu, lasica goni mene, lasica s oštrim bijelim zubimakoji mi se zarivaju u podlakticu. Udarila sam je i zubi su me ispustili,ali pandže... bez kraja i konca, oko dudova grma...Demon me stjerao uza zid; osjetila sam kamen iza glave i pod

prstima dok sam opipavala oko sebe, i tijelo tvrdo poput kamenakako me čvrsto pritišće, koščato koljeno među mojima, kamen i kost,među mojim... nogama, još kamene tvrdoće... ah. Mekoća izmeđutvrdoće života, ugodna svježina u vrućini, ugoda usred prekra...Pali smo isprepleteni na pod i zakotrljali se, zapetljani u nabore

otpale tapiserije, pod naletima hladnog zraka s prozora. Magle ludilapočele su se povlačiti.Udarili smo o neki komad namještaja i ostali nepomično ležati. Ja-

miejeve šake ostale su na mojim dojkama, prsti su mu se bolnozabadali u meso. Osjetila sam kapanje vlage na licu, nisam znalajesu li to kapi znoja ili suza, pa sam otvorila oči da pogledam. Jamieme gledao odozgo, bezizražajna lica na svjetlosti mjesečine,raširenih očiju, neusredotočena pogleda. Ruke su mu se opustile.Jednim je prstom nježno milovao obris moje dojke, od dna do vrha,bez prestanka. Pomaknuo je ruku da mi uhvati dojku, raširivši prstepoput morske zvijezde, nježno poput djeteta koje siše.“M-majko?” rekao je. Osjetila sam da mi se kostriješe sve dlačice

na vratu. Govorio je visokim i čistim glasom dječaka. “Majko?”Obavio nas je hladan zrak, odnoseći nezdravi dim iz sobe, u

zapuhu snježnih pahuljica. Podigla sam ruku i stavila dlan na njegovhladni obraz.“Jamie, dragi”, rekla sam mu, šapćući kroz ozlijeđeno grlo. “Hajde,

hajde, spusti glavu, dijete.” Nato je maska zadrhtala i slomila se.Čvrsto sam privinula njegovo krupno tijelo uza se, pa smo se obojetresli od siline njegovih jecaja.

Imali smo priličnu sreću što nas je ujutro zatekao flegmatični bratWilliam. Omamljeno sam se probudila na zvuk otvaranja vrata, itrgnula se do pune svijesti kad sam ga začula kako se naglašenonakašljava, prije no što je svojim blagim jorkširskim otezanjem rekao:“Želim vam dobro jutro.”Težak teret koji mi je ležao na prsima bio je Jamie. Kosa mu se

osušila, a brončani pramenovi svijali su se na mojim dojkama poputlatica kineske krizanteme. Obraz pritisnut na moj grudni koš bio jetopao i malo ljepljiv od znoja, ali leđa i ruke, koje sam mogladodirnuti, bili su hladni poput mojih stegana, ohlađeni zimskimzrakom koji je puhao po nama.Dnevna svjetlost koja je ulazila kroz nezastrti prozor otkrivala je sav

opseg nereda u sobi, što sam sinoć samo nejasno shvatila.Razbijeni namještaj i glineno posuđe ležali su razbacani po sobi, apar golemih svijeća izgledao je poput otpalih klada usred spletarasparanih draperija i razbacanih pokrivača. Po strukturi ispupčenjakoja su mi se bolno zarivala u leđa, zaključila sam da zacijelo ležimna onoj nemarno izrađenoj tapiseriji svetog Sebastijana, ljudskogjastučića za igle; ako je to bilo točno, to nije predstavljalo velikgubitak za samostan.Brat William nepomično je stajao na pragu s vrčem i lavorom u

rukama. S velikom se preciznošću usredotočio na Jamiejevu lijevuobrvu i zapitao: “I kako se jutros osjećate?”Nastala je prilično duga stanka, tijekom koje je Jamie uviđavno

ostao na svom mjestu, skrivajući velik dio mog tijela od pogleda.Promuklim tonom čovjeka koji je upravo doživio otkrivenje, napokonje odgovorio: “Gladan sam.”“Oh, baš dobro”, rekao je brat William, još uvijek netremice

gledajući Jamiejevu obrvu. “Reći ću bratu Josephu.” Vrata su senečujno zatvorila za njim.“Lijepo od tebe što se nisi pomaknuo”, primijetila sam. “Ne bih

voljela biti odgovorna za nečiste misli brata Williama.”Plave su se oči napregnuto zabuljile u mene. “No da”, razborito je

odvratio, “pogled na moju stražnjicu neće pokvariti ničije svetezavjete; ne u njezinu sadašnjem stanju. Ali tvoja...” Zastao je da senakašlje.“Što je s mojom?” htjela sam znati.

Sjajna glava malo se pognula da mi utisne poljubac u rame. “Tvojabi zavela i biskupa”, odgovorio je“Mmmphm.” Smatrala sam da sam se i sama prilično izviještila u

škotskom mumljanju. “Kako god stvari stajale s tim, možda bi sesada mogao pomaknuti. Ne vjerujem da je čak i taktičnost brataWilliama beskrajna.”Jamie je s izvjesnim oprezom spustio glavu pokraj moje, položivši

je na nabor tapiserije, a onda me postrance pogledao. “Ne znamkoliko sam sinoćnjih događaja sanjao, a koliki su bili stvarni.” Rukamu je nesvjesno odlutala do ogrebotine na prsima. “Ali ako sepolovica onoga što mislim da se dogodilo uistinu dogodilo, sada bihmorao biti mrtav.““Nisi mrtav. Provjerila sam.” Zatim sam ga s izvjesnim oklijevanjem

upitala: “Bi li želio biti?”Polako se nasmiješio poluzatvorenih očiju. “Ne, Saskinjo, ne bih.”

Lice mu je bilo ispijeno i blijedo od bolesti i umora, ali spokojno; boreoko usta nestale su, a plave su oči bile bistre. “Ali želio ja to ili ne,prokleto sam blizu smrti. Mislim da sada ne umirem samo zato štosam gladan. Da sam na pragu smrti, ne bih bio gladan, ne misliš li?To bi bilo besmisleno.” Jedno mu se oko posve zatvorilo, ali drugo jeostalo napola otvoreno, usredotočeno na moje lice sa zagonetnimizrazom. “Ne možeš ustati?”Pažljivo je razmislio. “Možda bih opet uspio podići glavu kad bi mi o

tome ovisio život. Ali ustati? Ne.”Uzdahnula sam, iskobeljala se ispod njega i popravila posteljinu na

krevetu, a onda sam ga pokušala uspraviti. Uspio je ostati nanogama samo nekoliko sekundi, a onda je zakolutao očima i srušiose na krevet. Grozničavo sam mu stala opipavati vrat tražeći puls inašla ga odmah ispod trokutastog ožiljka na dnu vrata. Bio je spor ijak. Obična iscrpljenost. Nakon mjesec dana zatočeništva i tjedandana intenzivnih duševnih i tjelesnih šokova, gladi, ozljeda, bolesti ivisoke temperature, čak i njegovo snažno tijelo napokon je iscrpiozalihe.“Srce poput lava i glava poput vola”, rekla sam vrteći glavom. “Šteta

što nemaš i kožu poput nosoroga.” Dodirnula sam mu svježezakrvavljenu masnicu na ramenu.Otvorio je jedno oko. “Što je to nosorog?”

“Mislila sam da si u nesvijesti.”“Bio sam. Jesam. Grozno mi se vrti u glavi.”Pokrila sam ga dekom. “Sada ti treba jelo i odmor.”“A tebi odjeća”, odvratio je, a potom zatvorio oko i smjesta zaspao.

40.Oprost

Nisam se sjećala da sam otišla u krevet, ali zacijelo jesam, jer unjemu sam se probudila. Anselm je sjedio pokraj prozora i čitao.Naglo sam se uspravila.“Jamie?” graknula sam.“Spava”, odgovorio je i odložio knjigu. Bacio je pogled na svijeću s

oznakama za sate na stolu. “Kao i vi. Posljednjih trideset i šest satiproveli ste s anđelima, ma belle.” Napunio je čašu iz glinenog vrča iprinio mi je usnama. Nekoć bih pijenje vina u krevetu prije pranjazuba smatrala krajnjom dekadencijom, ali izveden u samostanu, udruštvu jednog franjevca u svećeničkoj halji, taj mi čin nekako nijeizgledao tako izopačeno. A vino mi je uspjelo isprati ljepljivost izusta.Gurnula sam noge iz kreveta, sjela na rub i zanjihala se, pa me

Anselm uhvatio za ruku i spustio natrag na jastuk. Iznenada mi seučinilo da ima četiri oka i više nosova i usta no što mu je potrebno.“Malo mi se vrti u glavi”, rekla sam i sklopila oči. Zatim sam otvorila

jedno oko. Malo bolje! Sada barem vidim samo jednog Anselma,premda malčice nejasno.Anselm se zabrinuto nagnuo nada me.“Želite li da pozovem brata Ambrosea ili brata Polydorea, madam?

Nažalost, ja nisam baš vješt u medicini.”“Ne, ništa mi ne treba. Samo sam se prenaglo uspravila.” Pokušala

sam ponovo, malo laganije. Ovog puta, soba i sve u njoj ostali surazmjerno mirni. Shvatila sam da sam prekrivena brojnim modricamai masnicama, koje prije nisam spazila zbog vrtoglavice. Pokušalasam se nakašljati i shvatila da me boli grlo. Namrštila sam se.“Doista, ma chčre, mislim da bi možda...” Anselm je stajao na

vratima, spreman da pođe po pomoć. Izgledao je priličnouznemireno. Posegnula sam za ogledalom na stolu, a onda sam sepredomislila. Zapravo nisam bila spremna vidjeti kako izgledam, pasam umjesto ogledala dohvatila vrč s vinom.

Anselm se polako vratio u sobu i stao gledajući me. Kad senapokon uvjerio da neću pasti u nesvijest, ponovo je sjeo. Polakosam srkala vino dok mi se u glavi bistrilo, pokušavajući se otrestiposljedica opijumom izazvanih snova. Znači, ipak smo živi. Oboje.Sanjala sam kaotične snove, pune nasilja i krvi. Stalno sam sanjala

da je Jamie mrtav ili da umire. A negdje u magli vidjela sam slikudječaka u snijegu; njegovo iznenađeno okruglo lice prekrilo jeJamiejevo lice puno modrica i ogrebotina. Katkad mi se činilo da sena Frankovu licu pojavljuju slabašni, rijetki brčići. Jasno se sjećamda sam ubila svu trojicu. Osjećala sam se kao da sam provela noćubadajući i koljući. Svaki me mišić bolio od tupe onemoćalosti.Anselm je još uvijek bio uz mene, strpljivo me gledajući, s rukama

na koljenima.“Nešto biste mogli učiniti za mene, oče”, rekla sam mu.Željan da mi pomogne, smjesta je ustao i posegnuo za vrčem.“Naravno. Želite li još vina?”Slabašno sam se nasmiješila.“Da, ali poslije. Sada bih htjela da me ispovjedite.”Moj ga je zahtjev zapanjio, ali hitro se zaogrnuo profesionalnom

pribranošću kao svećeničkom haljom.“Naravno, chčre madame, ako to želite. Ali zar ne bi bilo bolje da

pozovemo oca Gerarda? On je na glasu kao ispovjednik, a ja sam...”Slegnuo je ramenima u galskom stilu. “Dopušteno mi je ispovijedati,ali zapravo to malokad činim, jer ja sam samo običan učenjak.”“Hoću da me vi ispovjedite”, odvratila sam čvrstim glasom. “I to

odmah.”Rezignirano je uzdahnuo i otišao po stolu. Kad ju je namjestio oko

vrata tako da purpurna svila pada ravno dolje i svjetluca na crnojprednjoj strani svećeničke halje, sjeo je na stolac i kratko meblagoslovio, a onda se umirio i pričekao.I tako sam mu rekla. Sve. I tko sam i kako sam došla ovamo. O

Franku. O Jamieju. I o mladom engleskom dragunu blijeda, pjegavalica, koji je umro na snijegu.Nije promijenio izraz lica dok sam govorila, samo je razrogačio

ionako velike smeđe oči. Kad sam završila, jedanput ili dvaput jetrepnuo i otvorio usta kao da će nešto reći, a onda ih je opet zatvorioi zatresao glavom kao da želi razbistriti misli.

“Ne”, strpljivo sam mu rekla i ponovo se nakašljala, kreštavo poputžabe. “Ne halucinirate. Niti vam se pričinja. Shvaćate li sada zaštosam vam sve to htjela reći na ispovijedi?”Kimnuo je glavom, pomalo rastreseno.“Da. Da, svakako. Ako... ali, da. Dakako, ne želite da to ikome

kažem. A budući da ste mi sve to rekli na ispovijedi, očekujete da ćuvam povjerovati. Ali...” Počešao se po glavi i pogledao me, a na licumu se polako pojavio širok osmijeh.“Ali kako je to veličanstveno!” tiho je uskliknuo. “Kako neobično i

kako prekrasno!”“Ne bih baš rekla da je prekrasno”, suho sam odvratila, “ali slažem

se da je neobično.” Zakašljala sam i uzela još vina.“Ali to je... čudo”, rekao je, kao da razgovara sam sa sobom.“Ako inzistirate”, odvratila sam s uzdahom. “Ali ja bih htjela znati što

sada da učinim! Jesam li odgovorna za umorstvo? Ili za preljub? Uoba slučaja, oko toga se ne može bogzna što učiniti, ali ipak bihvoljela znati. A budući da sam ovdje, što bih trebala učiniti? Mogu li -hoću reći, smijem li - upotrijebiti ono što znam da... promijenimstvari? Premda zapravo ne znam je li to uopće moguće. Ali ako jest,imam li to pravo učiniti?”Zamišljeno se zanjihao na stolcu. Polako je spojio vrške kažiprsta i

zabuljio se u njih. Napokon je zavrtio glavom i nasmiješio se.“Ne znam, ma bonne amie. Morate shvatiti, ovo baš nije priča

kakvu čovjek očekuje čuti u ispovjedaonici. Moram razmisliti ipomoliti se. Da, svakako se moram pomoliti. Razmislit ću o vašojsituaciji za noćašnjeg bdijenja pred presvetim sakramentom, pa ćuvam sutra možda moći dati neki savjet.”Blagom kretnjom dao mi je znak da kleknem.“Ali za sada, dijete moje, dat ću vam oprost. Ma kakve grijehe

nosite na duši, morate vjerovati da će vam ih Bog oprostiti.”Jednu mi je ruku položio na čelo, a drugu podigao u znak

blagoslova. “Te absolvo, in nomine Patris, et Filii...”Zatim je ustao i povukao me na noge.“Hvala vam, oče”, odvratila sam. Kao nevjernica, iskoristila sam

ispovijed kako bih ga natjerala da me ozbiljno shvati, pa me maloiznenadilo kad sam shvatila da osjećam olakšanje tereta koji nosim u

duši. Ali možda se tako osjećam samo zato što sam nekome reklaistinu.Odbacujući moje zahvale odmahnuo je rukom. “Vidimo se sutra, ma

chčre madame. A u međuvremenu, ako možete, pokušajte se jošmalo odmoriti.”Uredno je zamotao stolu u četverokut i krenuo prema vratima. Na

pragu je zastao i okrenuo mi se sa smiješkom. Djetinjasto uzbuđenjeozarilo mu je oči.“A možda biste mi sutra...” rekao je. “Možda... možda biste mi mogli

ispričati kako je to?”Uzvratila sam mu smiješak.“Hoću, oče. Ispričat ću vam.”Kad je otišao, oteturala sam hodnikom da provjerim kako je Jamie.

Vidjela sam mnogo leševa u boljem stanju, ali prsa su mu se ritmičkidizala i spuštala, a ona zloslutna zelenkasta boja na koži povukla se.“Budio sam ga svakih nekoliko sati, tek toliko da proguta nekoliko

žlica juhe”, rekao mi je brat Roger tihim glasom i uhvatio me podruku. Kad je skrenuo pogled s pacijenta na mene i vidio kakoizgledam, primjetno se trgnuo. Vjerojatno sam se trebala počešljati.“Ovaj, biste li možda... i vi željeli malo juhe?”“Ne, hvala. Mislim... mislim da ću možda ipak još malo odspavati.”

Više nisam osjećala teret krivnje i depresije; udove mi je prožimalasnena i ugodna težina. Bila to posljedica ispovijedi ili vina; siznenađenjem sam shvatila da me pomisao na krevet i san raduje.Sagnula sam se da dodirnem Jamieja. Bio je topao, ali nije bilo

tragova groznice. Nježno sam ga pomilovala po glavi i poravnala muraskuštranu riđu kosu. Kut usana načas mu je zatitrao a onda seopet smirio. Ali zatitrao je, u to sam bila sigurna.Hladno i vlažno nebo ispunjavalo je obzor praznim sivilom koje se

stapalo sa sivom maglom na bregovima i blatnjavim pokrivačemprošlotjednog snijega, pa je opatija izgledala kao da je umotana ulopticu prljavog pamuka. Zimska tišina pritiskala je stanovnike čak i uklaustru.Pjevušenje tijekom sati klanjanja u kapelici bilo je prigušeno, kao da

debeli kameni zidovi upijaju sve zvukove i umataju vrevu dnevnihaktivnosti.

Jamie je spavao gotovo dva dana, budeći se samo da uzme malojuhe ili vina. Kad se napokon probudio, počeo se oporavljati na načinuobičajen za normalnog zdravog mladića, iznenada lišenog snage ineovisnosti koje inače uzima zdravo za gotovo. Drugim riječima,gotovo dvadeset i četiri sata uživao je u tetošenju, a onda jenaizmjence postajao neposlušan, nemiran, osjetljiv, razdražljiv,mušičav, svadljiv i krajnje mrzovoljan.Boljele su ga rane na leđima. Svrbjeli su ga ožiljci na nogama.

Dozlogrdilo mu je ležanje na trbuhu. U sobi mu je bilo prevruće.Boljela ga je šaka. Oči su ga tako pekle od dima iz žeravnika da nijemogao čitati. Dojadili su mu juha, mlijeko i vino. Želio je meso.Sa zadovoljstvom sam prepoznala simptome ozdravljenja, ali bila

sam ih spremna podnositi samo do određene točke. Provjetrila samsobu, promijenila mu posteljinu, namazala mu leđa mašću nevena iistrljala noge sokom od aloje, a onda sam pozvala brata poslužitelja inaručila još juhe.“Ne želim više jesti te splačine! Hoću pravu hranu!” Razdraženo je

odgurnuo poslužavnik i prolio juhu na ubrus pod zdjelom.Prekrižila sam ruke na prsima i zabuljila se u njega. Bahate plave

oči uzvratile su mi pogled. Bio je mršav poput pjetlića, a čeljust ijagodične kosti oštro su mu se ocrtavali pod kožom. Dobro seoporavljao, ali osjetljivim živcima u njegovu želucu trebat će malodulje da se oporave. Još uvijek nije mogao zadržati juhu i mlijeko.“Jest ćeš pravu hranu kad ti ja to dopustim”, obavijestila sam ga, “i

ni trenutka prije.”“Hoću je sad! Misliš da mi možeš naređivati što da jedem?”“Da, kvragu, mislim da mogu! Ako si zaboravio, ja sam ovdje

liječnik.”Gurnuo je noge iz kreveta, očito s namjerom da nešto poduzme.

Stavila sam mu ruku na prsa i gurnula ga natrag na krevet.“Tvoj je posao da ostaneš u krevetu i da jedanput u životu učiniš što

ti se kaže”, obrecnula sam se. “Još nisi spreman za ustajanje, a ni začvrstu hranu. Brat Roger kaže da si jutros opet povraćao.”“Neka brat Roger gleda svoja posla, a i ti”, procijedio je kroza zube i

opet se s mukom uspravio. Ispružio je ruku i uhvatio se za rub stola.Uspio je ustati s priličnim naporom, a onda se zanjihao na nogama.

“Vrati se u krevet! Srušit ćeš se!” Bio je grozno blijed, a čak i odmalog napora stajanja oblio ga je hladan znoj.“Neću pasti”, odvratio je. “A ako i padnem, to je moja stvar.”Sad sam već bila prilično bijesna.“Ma nemoj reći! A što misliš, tko ti je spasio taj tvoj bijedni život?

Jesi li to sam učinio?” Zgrabila sam ga za ruku da ga odvučemnatrag u krevet, ali on ju je istrgnuo iz mog stiska.“Nisam te molio da mi spašavaš život, zar ne? Rekao sam ti da me

ostaviš, je li tako? Ne shvaćam zašto si se uopće trudila da mispasiš život, ako me sada namjeravaš izgladnjivati do smrti - osimako u tome uživaš!”Ovo je već bilo malo previše.“Vražji nezahvalniče!”“Goropadnice!”Uspravila sam se što sam više mogla i prijeteći mu pokazala krevet.

Upotrebljavajući sav autoritet koji sam stekla kroz godine poslamedicinske sestre, rekla sam mu: “Smjesta se vraćaj u krevet,tvrdoglavi, svojeglavi, glupi...”“Škote”, sažeto je dovršio moju misao. Zakoračio je prema vratima i

bio bi pao da se nije uhvatio za stolac. S treskom se skljokao nastolac i zanjihao, pogleda malo neusredotočena od vrtoglavice.Stegnula sam šake i bijesno ga pogledala.“U redu”, rekla sam. “Kvragu, u redu! Naručit ću ti kruh i meso, a

kad povratiš po podu, možeš se spustiti na ruke i koljena i samočistiti bljuvotine! Ja nemam namjeru čistiti za tobom, a ako topokuša brat Roger, oderat ću mu kožu!”Odjurila sam u hodnik i zalupila za sobom vrata, trenutak prije no

što je porculanski lavor udario u njih s druge strane. Okrenula samse da potražim zainteresiranu publiku u hodniku, koju je nesumnjivoprivukla buka. Brat Roger i Murtagh stajali su jedan do drugoga ibuljili u moje zažareno lice i zadihana prsa. Roger je izgledaouznemireno, ali na Murtaghovu izboranom licu polako se pojavioosmijeh dok je slušao gelske psovke koje su dopirale s druge stranevrata.“Znači, bolje mu je”, zadovoljno je zaključio. Naslonila sam se na

zid hodnika i osjetila da se i meni na licu polako pojavljuje smiješak.“Da, bolje mu je”, odgovorila sam.

Vraćajući se u glavnu zgradu nakon prijepodneva provedenog ustakleniku, ugledala sam Anselma kako dolazi iz klaustra pokrajknjižnice. Lice mu se ozarilo kad me spazio, pa je požurio da mi sepridruži u dvorištu. Krenuli smo zajedno zemljištem opatije i upustilise u razgovor.“Vaš je problem nedvojbeno zanimljiv”, rekao mi je odlomivši

grančicu s grma pokraj zida. Kritički je pregledao kržljave zimskepupoljke na grančici, a onda je odbacio i pogledao u nebo. Kroz tankisloj oblaka probijalo se slabo sunce.“Toplije je, ali proljeće je još daleko”, primijetio je. “Ipak, šarani bi

danas trebali biti živahni - pođimo do ribnjaka.”Nimalo slični delikatno ukrašenim strukturama kakve sam

zamišljala, ribnjaci su bili jedva malo više od običnih, kamenomograđenih korita, prikladno smještenih pokraj kuhinjskih prostorija.Puni šarana, davali su neophodnu hranu petkom i u dane posta, kadje vrijeme bilo previše loše da dopusti lov na uobičajenije bakalare,sleđeve i morske listove na oceanu.Kao što je Anselm predvidio, ribe su bile živahne. Debela,

vretenasta tijela klizila su jedna pokraj drugih, a na bijelim krljuštimazrcalili su se oblaci iznad naših glava. Žustre kretnje riba povremenobi stvarale male valove koji su se razbijali o rubove njihova kamenogzatvora. Kad su naše sjene pale na vodu, šarani su se okrenuliprema nama kao igle kompasa prema sjeveru.“Kad vide ljude, očekuju hranu”, objasnio je Anselm. “Bio bi grijeh

da ih razočaramo. Samo čas, chčre madame.”Odjurio je u kuhinju i ubrzo se vratio s dvije štruce starog kruha.

Stojeći na rubu jezera, stali smo drobiti kruh i bacati mrvicenezasitnim ustima pod našim nogama.“Znate, vaša neobična situacija ima dva aspekta”, rekao mi je

Anselm, zaokupljen mrvljenjem kruha. Postrance me pogledao, a nalicu mu se iznenada pojavio osmijeh. Začuđeno je zavrtio glavom.“Znate, ja to još uvijek jedva mogu vjerovati. Kakvo čudo! Bog jedoista velikodušan prema meni što mi pokazuje takve stvari.”“Pa, baš lijepo”, odvratila sam pomalo suhim glasom. “Nisam baš

sigurna da je jednako velikodušan prema meni.”“Doista? Ja mislim da jest.” Čučnuo je i nastavio mrviti kruh.

“Istina”, dodao je, “ova vas je situacija dovela u nemalu osobnu

nepriliku...”“Može se i tako reći”, promrmljala sam.“Ali to isto tako možete shvatiti kao znak Božje milosti”, nastavio je

ne obazirući se na moju upadicu, a sjajne smeđe oči zamišljeno sume pogledale.“Klečeći pred presvetim sakramentom, zamolio sam Boga da me

prosvijetli”, nastavio je, “i dok sam sjedio u tišini kapelice, učinilo mise da vas vidim kao putnicu koja je doživjela brodolom. Vjerujem daje to dobra usporedba s vašom sadašnjom situacijom, zar ne?Zamislite takvu dušu, madam, iznenada izbačenu u stranu zemlju,lišenu prijatelja i poznatih situacija, bez sredstava osim onih koje jojta nova zemlja može pružiti. Takav je događaj istinska katastrofa, aipak može donijeti velike mogućnosti i blagoslove. Što ako sepokaže da je ta nova zemlja bogata? Čovjek može steći noveprijatelje, započeti novi život.”“Da, ali...” počela sam.“Dakle”, nastavio je autoritativnim glasom, podigavši prst da me

ušutka, “ako vas je Bog lišio prijašnjeg života, možda je to samo zatošto vas je odlučio blagosloviti novim, bogatijim i potpunijim životom.”“Oh, nema sumnje, život mi je ispunjen”, složila sam se. “Ali...”“E sad, što se tiče vaših brakova”, rekao je mršteći se, “sa

stanovišta kanonskog prava, tu nema problema. Oba su brakapravovaljana, oba posvećena crkvom. A strogo govoreći, vaš brak snašim mladim kavalirom prethodi vašem braku s gospodinomRandallom.”“Da, ‘strogo govoreći’”, složila sam se i napokon uspjela dovršiti

misao. “Ali ne u mom vremenu. Ne vjerujem da je kanonsko pravopredviđeno za takve slučajeve.”Anselm se nasmijao, a šiljasti vrh brade zatreperio mu je na

laganom povjetarcu.“Posve točno, ma chčre, posve točno. Samo sam htio reći da se

ono što ste učinili s ta dva čovjeka, gledajući sa strogo legalnogstanovišta, ne može smatrati ni grijehom ni zločinom. To su dvaaspekta vaše situacije koja sam maloprije spomenuo: ono što steučinili i ono što ćete učiniti.” Uhvatio me za ruku i povukao dasjednem do njega, pa su nam se oči našle u istoj razini.

“To su pitanja koja ste mi postavili nakon što sam vas ispovjedio,zar ne? Što ste učinili? I što da učinite?”“Da, točno. I vi tvrdite da nisam učinila ništa loše? Ali ja sam...”Što se tiče navike da drugima upada u riječ, zaključila sam da

Anselm nije nimalo bolji od Dougala MacKenzieja.“Ne, niste”, prekinuo me čvrstim glasom. “Znate, moguće je da

čovjek postupi posve u skladu s Božjim zakonom i sa savješću, a dase ipak susretne s teškoćama i tragedijom. Bolna je istina da jošuvijek ne znamo zašto le bon Dieu dopušta postojanje zla, alimoramo mu vjerovati na riječ kad u Bibliji kaže: ‘Stvorio sam dobro izlo.’ Što ima za posljedicu da katkad čak i dobri ljudi, osobito dobriljudi, mislim”, zamišljeno je dodao, “mogu zapasti u veliku zbunjenosti teškoće u životu. Uzmite na primjer onog mladića kojeg ste moraliubiti. Ne”, rekao je, podižuću ruku da spriječi moju upadicu, “nemojtese zavaravati. U danim okolnostima, vi ste ga morali ubiti. Čak iSveta majka crkva, koja naučava svetost života, priznaje potrebu dačovjek brani sebe i svoju obitelj. Ja sam vidio kako vam je mužizgledao” - pogledao je preko ramena prema krilu za goste - “panimalo ne sumnjam da ste morali odabrati put nasilja. A budući da jetako, nemate sebi što zamjeriti. Naravno, osjećate žaljenje i kajanjezbog tog djela, jer vi ste, madam, vrlo suosjećajna i emotivnaosoba.” Nježno me potapšao po ruci koja mi je počivala napodignutim koljenima.“Katkad naša najbolja djela imaju vrlo žalosne posljedice. A vi niste

mogli drugačije postupiti. Mi ne znamo kakav je plan Bog imao zatog mladića - možda je On htio da mu se mladić u tom trenutkupridruži na nebu. Ali vi niste Bog i postoje granice u onome štomožete očekivati od sebe.”Uto je oko ugla zapuhao hladan vjetar, pa sam malo zadrhtala i jače

se ogrnula šalom. Anselm je to primijetio i pokazao mi rukom premajezeru.“Voda je topla, madam. Biste li možda željeli namočiti noge?”“Topla?” S nevjericom sam se zabuljila u vodu. Prije to nisam

primijetila, ali u kutovima ribnjaka nije bilo komada razlomljenogleda, kao što ih je bilo na svetoj vodici u krstionici pred crkvom; malezelene biljke rasle su iz pukotina između kamenja koje je obrubljivalojezero i plutale na vodi.

Da mi pokaže, Anselm je izuo kožne sandale. Koliko god su mu licei glas bili kultivirani, imao je široke, čvrste šake i stopala poputnormandijskog seljaka. Podigao je skute svećeničke halje do koljenai umočio stopala u jezero. Šarani su hitro pobjegli, a onda su segotovo smjesta vratili da znatiželjno prouče uljeze.“Nadam se da ne grizu?” rekla sam, sumnjičavo gledajući mnoštvo

proždrljivih usta.“Ne, ne meso”, uvjerio me. “Zubi im nisu vrijedni spomena.”Izula sam sandale i oprezno gurnula stopala u vodu. Na moje

iznenađenje, voda je bila ugodno topla. Ne vruća, ali u ugodnomkontrastu s vlažnim, prohladnim zrakom.“Oh, baš je dobro!” S užitkom sam promeškoljila nožnim prstima,

izazvavši priličnu konsternaciju među šaranima.“U blizini opatije postoji nekoliko izvora mineralne vode”, objasnio

mi je Anselm. “Iz zemlje izvire vruća pjenušava voda koja je vrloljekovita.” Pokazao mi je drugi kraj ribnjaka, gdje sam spazila maliotvor u kamenju, napola skriven plutajućim vodenim biljem.“Mala količina vruće mineralne vode pumpa se ovamo s izvora. To

omogućuje kuharu da u svako doba godine ima živo meso na stolu.U normalnim uvjetima, zima bi za njih bila preoštra.”Neko smo vrijeme njihali stopalima u prisnoj tišini, a teška riblja

tijela jurcala su pokraj njih i povremeno se sudarala s njima siznenađujućom snagom. Sunce je ponovo izašlo, kupajući nasslabom ali osjetnom toplinom. Anselm je zatvorio oči i pustio da musvjetlost grije lice. Ne otvorivši ih, ponovo je progovorio.“Vaš prvi muž - je li mu ime Frank? - i njega, mislim, morate

prepustiti Bogu kao jednu od stvari oko kojih, nažalost, ništa nemožete učiniti.”“Ali nešto sam ipak mogla učiniti”, usprotivila sam se. “Mogla sam

se vratiti u svoje vrijeme - možda.”Otvorio je jedno oko i skeptično me pogledao.“Da, ‘možda’”, složio se. “A možda i niste. Ne morate si predbacivati

što ste oklijevali riskirati život.”“Nisam odustala zbog rizika”, odvratila sam i lupnula nožnim

prstima jednog krupnog crno-bijelog šarana. “Ili barem ne posve.Odustala sam... pa, djelomice zbog straha, ali uglavnom zato... zato

što nisam mogla ostaviti Jamieja.” Bespomoćno sam slegnularamenima. “Naprosto... naprosto nisam mogla.”Anselm se nasmiješio i otvorio oba oka.“Dobar brak jedan je od najdragocjenijih Božjih darova”, primijetio

je. “Ne možete sebe kriviti što ste imali dovoljno razuma daprepoznate taj dar. A uzmite u obzir...” Nagnuo je glavu u stranupoput smeđeg vrapca.“Vi ste već gotovo godinu dana odsutni iz svog svijeta. Koliko god

da vas je prvi muž volio, on se vjerojatno već počeo miriti s time davas je izgubio. Gubitak je sudbina svih ljudi, pa nam je za našedobro dana sposobnost da ga prebrodimo. On je možda već počeograditi novi život. Bi li bilo dobro da ostavite čovjeka kojem ste jakopotrebni i kojeg volite, čovjeka s kojim ste sjedinjeni svetim brakom,da biste se vratili i prekinuli novi život svog bivšeg muža? Apogotovo ako biste se vratili iz dužnosti, osjećajući da vam je srcedrugdje. Ne.” Odlučno je zatresao glavom.“Nijedan muškarac ne može služiti dvama gospodarima, pa to ne

može ni žena. E sad, da vam je ono jedini pravi brak, a ovo” -ponovo je pokazao glavom prema krilu za goste - “samo prolaznasklonost, vaša bi dužnost možda ležala drugdje. Ali vas ste dvojepovezani Bogom, pa mislim da biste trebali poštovati svoju dužnostprema mladom gospodinu.”“E sad, što se tiče drugog aspekta - što biste trebali učiniti. To

možda zahtijeva izvjesnu raspravu.” Izvukao je stopala iz vode iobrisao ih skutima halje.“Hajde da ovaj razgovor nastavimo u opatijskoj kuhinji. Možda

ondje uspijemo uvjeriti brata Eulogiusa da nam posluži neko toplopiće.”Bacila sam šaranima zalutali komadić kruha s tla i sagnula se da

obujem sandale.“Ne mogu vam reći kakvo je olakšanje razgovarati s nekim o tim

stvarima”, rekla sam. “A još uvijek ne mogu povjerovati da mi doistavjerujete.”Slegnuo je ramenima i galantno ispružio ruku da mi pomogne

ustati, kad sam prebacila grube remene sandala preko ristova.“Ma chčre, ja služim čovjeku koji je umnažao hljebove i ribe” - sa

smiješkom je kimnuo glavom prema površini jezera, još uvijek

namreškanoj od hranjenja šarana - “čovjeku koji je liječio bolesne ioživljavao mrtve. Zar da me zapanji to što je gospodar vječnostidoveo mladu ženu kroz zemaljske kamenove da ostvari svoju volju?”No, pomislila sam, to je ipak malo bolje od optužbi da sam

babilonska bludnica.Kuhinjske prostorije bile su tople i slične pećinama, a stropni svod

pocrnio je od stoljeća masnog dima. Rukama do lakata uronjenim ukorito s tijestom, brat Eulogius kimnuo je glavom Anselmu i nafrancuskom pozvao jednog od braće laika da nas posluži. Našli smomjesto u gužvi i sjeli s dva vrča piva i pladnjem s nekakvim vrućimkolačem. Previše zadubljena u misli da bi me zanimala hrana,gurnula sam pladanj pred Anselma.“Formulirat ću to ovako”, rekla sam mu, pažljivo birajući riječi. “Kad

bih znala da će grupu ljudi snaći neka nevolja, bih li imala obvezu daih pokušam izvući?”Anselmu je od vrućine u kuhinji počeo curiti nos, pa ga je

zamišljeno obrisao o rukav.“U načelu, da”, složio se. “Ali to ovisi o još nekoliko stvari - kakav

rizik time preuzimate i kakve su vam druge obveze? A i kakvi su vamizgledi na uspjeh?”“Nemam pojma. Ni o jednoj od tih stvari. Osim o obvezi, dakako -

hoću reći, tu je Jamie. Ali on je jedan od ljudi koji bi mogli nastradati.”Odlomio je komad pite koja se pušila i dao mi. Nisam se obazirala nanju, zagledana u vrč piva pred sobom. “Ona dvojica koju sam ubila”,rekla sam, “da ih nisam ubila, svaki od njih možda bi imao djecu. Onisu možda mogli učiniti” - napravila sam bespomoćnu gestu s vrčemu ruci - “tko zna što? Možda sam utjecala na budućnost... ne,sigurno sam utjecala na budućnost. A ne znam kako, što me jakoplaši.““Mhm.” Anselm je zamišljeno progunđao i mahnuo rukom bratu

laiku koji je prolazio, a ovaj je žurno prišao sa svježom pitom i jošpiva. Ponovo je napunio oba vrča prije no što je progovorio.“Ako ste oduzeli živote, također ste ih i spasili. Koliko bi bolesnih

ljudi umrlo da ih vi niste izliječili? I oni će utjecati na budućnost. A štoako jedan od njih počini kakav strašan zločin? Jeste li vi za toodgovorni? Jeste li trebali dopustiti da taj čovjek umre? Naravno da

niste.” Lupnuo je kositrenim vrčem o stol kako bi naglasio svojeriječi.“Kažete da se ne usudite išta učiniti jer se bojite da ćete time

utjecati na budućnost. To nije logično, madam. Svačija djela utječuna budućnost. Da ste ostali u svom vremenu, i tada bi vaša djelautjecala na budućnost, ništa manje nego sada. Još uvijek imate isteodgovornosti kakve biste i tada imali - koje svaki čovjek ima usvakom vremenu. Jedina je razlika u tome što vi možete točnijevidjeti posljedice svojih djela -a s druge strane, možda i ne možete.”Zavrtio je glavom i zagledao se u mene.“Nama su putovi Gospodnji skriveni, nesumnjivo s dobrim

razlogom. Imate pravo, ma chčre, crkveni zakoni nisu predviđeni zavašu situaciju i zato vam malo toga, osim vlastite savjesti i Božjeruke, može pokazati put. Ja vam ne mogu reći što biste trebaliučiniti.”“Imate slobodu izbora, kao i svi drugi ljudi na svijetu. A ja vjerujem

da je povijest rezultat svih tih izbora. Bog odabire neke pojedince dautječu na sudbine mnogih. Možda ste vi jedan od tih pojedinaca.Možda niste. Vi to ne možete znati. To vjerojatno ni jedna od nasnikad ne dozna.” Komično je zakolutao očima. “Ja katkad nisamsiguran ni zašto sam ja na ovom svijetu!” Nasmijala sam se, a i onse nasmiješio. Nagnuo se prema meni preko grubih dasaka stola inapeto me pogledao.“Vaše je poznavanje budućnosti sredstvo koje vam je dano, kao što

je brodolomcu možda dan nož ili uzica za pecanje. Nije senemoralno poslužiti tim sredstvom, sve dok to činite u skladu sBožjim zakonom, kako najbolje znate i umijete.”Zastao je, duboko udahnuo i snažno izdahnuo, pa su mu se

svilenkasti brkovi zatresli. Nasmiješio se.“A to je sve što vam ja mogu reći, ma chčre madame - ništa više no

što mogu reći bilo kojoj drugoj uznemirenoj duši koja zatraži mojsavjet: uzdajte su u Boga i molite Ga da vam pokaže put.”Gurnuo je svježu pitu preda me.“Ali što god odlučili učiniti, za to će vam trebati snaga. Zato

poslušajte još jedan mali savjet. Kad god niste sigurni što da učinite,pojedite štogod.”

Kad sam navečer ušla u Jamiejevu sobu, zatekla sam ga kakospava s glavom na podlakticama. Prazna zdjela mesne juhe stajalaje na poslužavniku, a nedirnuti tanjur kruha i mesa pokraj nje.Skrenula sam pogled s tanjura na nedužno usnulo lice, a onda opetpogledala tanjur. Dodirnula sam kruh. Prsti su mi ostavili udubinu navlažnoj površini. Još je svjež.Ostavila sam Jamieja da spava i otišla potražiti brata Rogera. Našla

sam ga u smočnici.“Je li jeo kruh i meso?” upitala sam ga bez okolišanja.U čupavoj bradi brata Rogera pojavio se osmijeh. “Jest.”“Je li ih uspio zadržati u želucu?”“Nije.”Sumnjičavo sam ga pogledala. “Nadam se da niste počistili za

njim?”To ga je razveselilo; okrugli obrazi zarumenjeli su mu se iznad

brade. “Mislite da bih se usudio? Ne, on je za svaki slučaj držaolavor pri ruci.”“Prokleti prepredeni Škot”, rekla sam, a onda sam se i protiv volje

nasmijala. Vratila sam se u Jamiejevu sobu i lagano ga poljubila učelo. Promeškoljio se, ali nije se probudio. Poslušavši savjet ocaAnselma, odnijela sam tanjur svježeg kruha i mesa u svoju sobukako bih večerala.Odlučila sam Jamieju dati vremena da se oporavi i od ljutnje i od

loše probave, pa sam sutrašnji dan uglavnom provela u svojoj sobi,čitajući knjigu o biljkama koju mi je nabavio brat Ambrose. Poslijeručka otišla sam provjeriti svog neposlušnog pacijenta. Ali umjestoJamieja u njegovoj sam sobi zatekla Murtagha, koji je sjedio nastolcu nagnutom na zid sa zbunjenim izrazom na licu.“Gdje je Jamie?” upitala sam ga i zbunjeno se osvrnula po sobi.Murtagh je pokazao prstom prema prozoru. Dan je bio hladan i

mračan, a svjetiljke upaljene. Prozor nije bio zastrt, pa je maliplamen u zdjelici podrhtavao na prohladnom propuhu.“Izašao je?” s nevjericom sam upitala. “Kamo? Zašto? I za Boga

miloga, što ima na sebi?” Jamie je posljednjih nekoliko danauglavnom proveo gol, jer soba je bila topla, a pritisak rana koje suzacjeljivale bolan. Kad bi izašao iz sobe na nužne kratke izlete, uz

pomoć brata Rogera, odjenuo bi redovničku halju, ali ona je sadaležala uredno složena na dnu kreveta.Murtagh je spustio stolac i odmjerio me poput sove.“Koliko je to pitanja? Četiri?” Podigao je ruku i ispružio kažiprst.“Prvo: da, izašao je.” Onda je ispružio srednji prst. “Drugo: kamo?

Vrag me odnio ako znam.” Zatim se četvrti prst pridružio svojimdrugovima. “Treće: zašto? Rekao je da je već umoran od toga dabude zatočen unutra.” Potom se nakratko zanjihao mali prst.“Četvrto. Vrag me odnio ako znam. Kad sam ga posljednji put vidio,nije imao ništa na sebi.”Zatim je spustio sva četiri prsta i ispružio palac.“Premda me to niste pitali, otišao je prije otprilike sat vremena.”Kiptjela sam od bijesa, ne znajući što da radim. A budući da čovjek

koji me razbjesnio nije bio prisutan, okomila sam se na Murtagha.“Zar ne znate da je vani jako hladno i da dolazi snijeg? Zašto ga

niste zaustavili? I kako to mislite, nije imao ništa na sebi?”Mali gorštak ostao je miran. “Da, znam. A pretpostavljam da i on to

zna, budući da nije slijep. A što se tiče zaustavljanja, pokušao sam.”Kimnuo je glavom prema halji na krevetu.“Kad mi je rekao da namjerava izaći, odgovorio sam mu da za to

nije sposoban i da ćete mi odrubiti glavu ako mu dopustim da ode.Zgrabio sam mu ogrtač i naslonio se leđima na vrata.”Zastao je, a onda dodao nešto posve nepovezano: “Ellen

MacKenzie imala je najslađi osmijeh koji sam ikad vidio; zagrijao bičovjeka do srži samo kad bi ga vidio.”“Pa ste dopustili njezinu tvrdoglavom sinu da izađe i smrzne se do

smrti”, nestrpljivo sam odvratila. “Kakve veze ima osmijeh njegovemajke s tim?”Murtagh se zamišljeno počešao po nosu. “Pa, kad sam mu rekao

da mu neću dopustiti da izađe, mladi Jamie samo me kratkopogledao, a onda mi se nasmiješio baš kao i njegova mama i izašaokroz prozor gol-golcat. Kad sam stigao do prozora, već je otišao.”Zakolutala sam očima prema nebu.“Pretpostavljam da bih vam trebao reći kamo je otišao”, nastavio je

Murtagh, “tako da se ne brigate za njega.”“Tako da se ne brigam za njega!” promrmljala sam grabeći krupnim

koracima prema staji. Bolje da se on ‘briga’ kad ga uhvatim!

Prema unutrašnjosti je vodila samo jedna glavna cesta. Jahala samnjome brzim tempom, gledajući usput okolna polja. Ovaj dioFrancuske bogato je farmersko područje, pa je većina šuma srećomposječena, tako da vukovi i medvjedi ovdje ne predstavljaju takvuopasnost kao dublje u unutrašnjosti.Pronašla sam ga jedva jednu milju iza dvorišnih vrata samostana.

Sjedio je najednom od drevnih rimskih miljokaza koji ukrašavajuceste.Noge su mu bile bose, ali na sebi je imao kratak kožnati kaputić i

tanke hlače, koje su, sudeći po mrljama, pripadale jednom odmomaka iz staje.Zaustavila sam konja i načas se zabuljila u njega naslanjajući se na

jabučicu sedla. “Nos ti je poplavio”, nehajno sam primijetila i spustilapogled. “A i stopala.”Nacerio se i obrisao nos nadlanicom.“A i jaja. Hoćeš mi ih ugrijati?” Bez obzira na hladnoću, očito je bio

dobro raspoložen. Sjahala sam i stala pred njega vrteći glavom.“Od toga nema nikakve koristi, zar ne?” upitala sam.“Od čega?” Protrljao je ruke o odrpane hlače.“Da se ljutim na tebe. Tebi je svejedno hoćeš li dobiti upalu pluća,

hoće li te pojesti medvjedi i hoćeš li me nasmrt preplašiti, zar ne?”“Pa, medvjedi me baš ne brinu. Oni zimi spavaju, znaš.”Uto sam izgubila živce i zamahnula rukom s namjerom da mu

razbijem glavu, ali on me je bez teškoća uhvatio za zapešće izaustavio, smijući mi se. Nakon trenutka uzaludnog hrvanja,odustala sam i nasmijala se.“Hoćeš li se sada vratiti?” upitala sam. “Ili želiš još štogod

dokazati?”Kimnuo je bradom i pokazao mi mjesto uz cestu. “Odvedi konja do

onog velikog hrasta i pričekaj me. Ja ću doći pješice. Sam.”Ugrizla sam se za usnu da suzbijem nekoliko primjedbi koje su mi

navrle na usta i popela se na konja. Sjahala sam kod hrasta ipogledala niz cestu. Ali trenutak poslije shvatila sam da ne mogupodnijeti da gledam njegov mukotrpan hod. Kad je prvi put pao,čvrsto sam stegnula uzde rukama u rukavicama, a onda sam muodlučno okrenula leđa i odlučila čekati.

Jedva smo se vratili u krilo za goste, ali ipak smo uspjeli, teturajućihodnikom, dok mi je ruku prebacio preko ramena da se osloni.Spazila sam brata Rogera kako zabrinuto viri u hodnik i poslala gada trkom donese zagrijanu tavu, a onda sam odvela svoj nezgrapniteret u sobu i bacila ga na krevet. Zastenjao je od pada, ali ostao jemirno ležati, zatvorenih očiju, pa sam počela skidati prljave krpe snjega.“U redu, a sada ulazi pod pokrivač!”Poslušno se zavukao pod pokrivač koji sam podigla. Žurno sam

gurnula ugrijanu tavu pod pokrivač na dnu kreveta i stala je pomicatiamo-tamo. Kad sam je maknula, Jamie je ispružio duge noge iopustio se s blaženim uzdahom kad su dosegnule zagrijano mjesto.Tiho sam obišla sobu, podižući odbačenu odjeću, popravljajući mali

nered na stolu, stavljajući novi ugljen u žeravnik i dodajući zericukorijena omana da poboljšam miris. Mislila sam da je zaspao, pasam se trgnula kad je progovorio iza mojih leđa.“Claire.”“Da?”“Volim te.”“Oh.” Bila sam malo iznenađena, ali nedvojbeno udobrovoljena. “I

ja volim tebe.”Uzdahnuo je i napola otvorio oči.“Randall”, rekao je. “To je želio pred kraj.” To me još više iznenadilo,

pa sam opreznim glasom odvratila:“Da?”“Da”, odgovorio je gledajući kroz otvoreni prozor. Snježni oblaci

ispunili su nebo dubokim, ravnomjernim sivilom.“Ja sam ležao na podu, a on je ležao do mene. U tom trenutku i on

je već bio gol, a obojica smo bili prekriveni krvlju - i drugim stvarima.Sjećam se da sam pokušao podići glavu; činilo se kao da mi se odosušene krvi obraz zalijepio za kameni pod.” Prisjetivši se toga,namrštio se, a u očima mu se pojavio rastresen pogled.“Tada sam se već prilično loše osjećao, toliko loše da me čak nije ni

previše boljelo - samo sam bio strašno umoran i sve mi je izgledaloudaljeno i ne previše stvarno.”“Ipak”, odvratila sam promuklim glasom, a on se kratko nasmiješio.

“Da, ipak. Malo sam se gubio, pretpostavljam da sam bio napola unesvijesti, pa ne znam koliko smo dugo obojica tako ležali, ali kadsam se probudio, shvatio sam da me grli i da se privija uza me.”Zastao je, kao da mu je teško nastaviti.“Do tog trenutka nisam mu se opirao. Ali bio sam tako umoran i

mislio sam da to ne bih mogao opet podnijeti... uglavnom, počeosam se odmicati od njega. Zapravo se nisam opirao, samo sam seodmicao. Držao je ruku oko mog vrata, pa mi se primaknuo izagnjurio lice u moje rame. Shvatio sam da plače. Načas nisammogao razabrati što mi govori, a onda sam čuo. ‘Volim te, volim te’,neprestance je ponavljao dok su mu suze i pljuvačka tekli niz mojaprsa.” Kratko je zadrhtao, od hladnoće ili od sjećanja. Duboko jeuzdahnuo, zakovitlavši oblak mirisnog dima pod stropom.“Ne znam zašto sam to učinio. Ali stavio sam ruke oko njega pa

smo načas mirno ležali. Kad je napokon prestao plakati, poljubio mei pomilovao. A onda mi je šapnuo: ‘Reci mi da me voliš.’” Zastao je islabašno se osmjehnuo.“Nisam to htio učiniti. Ne znam zašto. U tom trenutku bio bih mu

polizao čizme i nazvao ga kraljem Škotske da je to zatražio odmene. Ali to mu nisam htio reći. Ne sjećam se čak ni da sam tosvjesno odlučio, jednostavno - nisam mu to htio reći.” Uzdahnuo je, azdrava mu se ruka trznula i stisnula pokrivač.“Zatim me opet uzeo... žestoko. I stalno je ponavljao: ‘Reci da me

voliš, Alex. Reci da me voliš.’”“Oslovio te s Alex?” upala sam mu u riječ, ne mogavši se suzdržati.“Da. Sjećam se da sam se zapitao odakle on zna moje drugo ime.

Ali nije mi palo na pamet da se zapitam zašto ga je upotrijebio.”Slegnuo je ramenima.“U svakom slučaju, nisam se ni pokrenuo ni progovorio, a kad je

svršio, skočio je na noge kao da je poludio i počeo me udaratinečime - nisam vidio čime - psujući i vičući na mene, govoreći: ‘Znašda me voliš! Reci mi to! Ja znam da je to istina!’ Prekrio sam glavurukama da se zaštitim od udaraca, a mora da sam se ubrzoonesvijestio, jer bol u ramenima je posljednje čega se sjećam, osimnekakva sna o kravama koje muču. Kad sam se opet probudio, nanekoliko trenutaka, drmao sam se prebačen preko hrpta konja, aonda se opet ničega ne sjećam, sve dok se nisam osvijestio pokraj

ognjišta u Eldridgeu i vidio da me ti gledaš odozgo.” Ponovo jezatvorio oči. Govorio je sanjivim, gotovo nezabrinutim glasom.“Ja mislim... da sam mu to rekao... da bi me ubio.”Neki ljudi imaju noćne more o čudovištima. Ja sam sanjala tanke

crne grane na genealoškim kartama, s grozdovima datuma nasvakoj od njih. Linije poput zmija, sa smrću između zagrada njihovihralja. Opet sam začula Frankov glas: Postao je vojnik, što je dobarizbor zanimanja za drugog sina. Postojao je i treći brat koji je postaokapelan, ali o njemu ne znam mnogo... Ni ja nisam o njemu mnogoznala. Samo njegovo ime. Na karti su bila navedena tri sina; sinoviJosepha i Mary Randall. Vidjela sam ih mnogo puta; najstariji,William, drugi, Jonathan, i treći, Alexander.Jamie je ponovo progovorio i prenuo me iz misli.“Saskinjo?”“Da?”“Sjećaš li se one utvrde o kojoj sam ti pričao, one koju nosim u

sebi?”“Sjećam se.”Ne otvorivši oči, nasmiješio se i ispružio ruku prema meni.“Pa, već sam sagradio šupu, barem to. I krov, da se zaštitim od

kiše.”Otišla sam u krevet umorna ali spokojna, i počela si postavljati neka

pitanja. Jamie će se oporaviti. U trenucima kad to nije bilo sigurno,nisam razmišljala dalje od sljedećeg sata, sljedećeg obroka,sljedećeg davanja lijekova. Ali sada sam morala razmisliti i o tome.Opatija nam je pružala utočište, ali samo privremeno. Ma koliko

redovnici bili gostoljubivi, ovdje ne možemo ostati zauvijek. Škotska iEngleska daleko su preopasne; osim ako nam ne pomogne lordLovat - što u danim okolnostima nije baš vjerojatno. Naša budućnostmora ležati s ove strane La Manchea. S obzirom na sve što samznala o Jamiejevoj morskoj bolesti, shvaćala sam zašto se opire idejida odemo u Ameriku - svatko bi se uplašio tri mjeseca morskebolesti. I što nam onda preostaje?Najvjerojatnije Francuska. Oboje tečno govorimo francuski. Jamie

jednako dobro govori španjolski, njemački i talijanski, ali ja nisamtako blagoslovljena lingvističkim sposobnostima. Osim toga, obiteljFraser ima ovdje mnoštvo rođaka i poznanika: možda bismo mogli

otići na imanje nekoga od njih i mirno živjeti na selu. Ta me idejaprilično privlačila.Ali, kao i uvijek, tu je još bilo pitanje vremena. Sada je početak

1744. godine - Nova godina prošla je prije samo dva tjedna. Agodine 1745., Zgodni princ Charlie doplovit će iz Francuske uŠkotsku, kao mladi pretendent koji zahtijeva prijestolje svog oca. Ato će izazvati katastrofu, rat, krvoproliće i uništenje gorštačkihklanova, a time i svega što Jamie voli - a i ja.Od toga nas dijeli samo još godina dana. Jedna godina da se nešto

učini. Kakvi se koraci mogu poduzeti da se izbjegne katastrofa?Kako i kojim sredstvima? Nisam imala pojma, ali nisam nimalosumnjala što će se dogoditi ako ne poduzmem ništa.Mogu li se događaji promijeniti? Možda. Prsti su mi odlutali do lijeve

ruke i stali dokono milovati zlatni prsten na četvrtom prstu. Sjetilasam se onoga što sam rekla Jonathanu Randallu, plamteći od bijesai užasa u podrumskoj tamnici zatvora Wentworth.“Proklinjem vas satom vaše smrti”, bila sam mu rekla. A onda sam

mu rekla kada će umrijeti. Rekla sam mu datum što ga je Franklijepim crnim krasopisom zapisao na svoju genealošku kartu - 16.travnja 1745. Jonathan Randall trebao je poginuti u bitki kodCullodena, u pokolju koji su izazvali Englezi. Ali on nije tada umro.Umjesto toga, umro je nekoliko sati nakon što sam mu to rekla,zgažen pod kopitima moje osvete.A umro je kao samac bez djece. Ili sam barem tako vjerovala. Na

karti - na onoj prokletoj karti! - stajao je i datum njegova vjenčanja,negdje 1744. godine. A ubrzo nakon toga rodio mu se sin, Frankovpet naraštaja udaljeni predak. Ako je Jonathan Randall umro bezdjece, kako je onda moguće da se Frank uopće rodio? A ja na ruciipak još uvijek nosim njegov prsten. Frank je postojao, postojat će.Ta me misao tješila dok sam u mraku milovala prsten, kao da se unjemu skriva duh koji će mi dati kakav savjet.Nešto poslije, s prigušenim sam se vriskom prenula iz duboka sna.“Ššš. To sam samo ja.” Krupna šaka podigla se s mojih usta. Jedina

svijeća u sobi u međuvremenu je dogorjela, pa je soba bila u mrklommraku. Opipala sam oko sebe i udarila u nešto tvrdo.“Nisi smio ustati!” uzviknula sam, još uvijek omamljena od sna. Prsti

su mi skliznuli po njegovoj glatkoj i hladnoj koži. “Smrzavaš se!”

“Pa naravno da se smrzavam”, odvratio je pomalo uvrijeđeno.“Potpuno sam gol, a u hodniku je strašno hladno. Hoćeš li me pustitiu krevet?”Odmaknula sam se koliko sam mogla na uskom krevetu, a on je

legao gol i stisnuo se uz mene ne bi li se ugrijao. Teško je disao;zaključila sam da se trese podjednako zbog slabosti kao i zboghladnoće.“Bože, kako si topla.” Jače se privio uz mene i uzdahnuo. “Baš te je

dobro zagrliti, Saskinjo.”Nisam ga se potrudila zapitati što radi jer je to ubrzo postalo očito.

A nisam ga ni upitala je li siguran da je to u stanju. Ja baš nisam bilauvjerena u to, ali nisam to htjela reći naglas, bojeći se da se mojeproročanstvo ne ostvari. Okrenula sam mu se, pazeći da mu nedodirnem ozlijeđenu šaku.Uslijedio je onaj iznenadni, zapanjujući trenutak sjedinjenja, ona

čudnovato brza i klizava kretnja koju sam smjesta prepoznala. Jamieje duboko uzdahnuo od zadovoljstva, a možda i od olakšanja. Načassmo ostali nepomično ležati, kao da se bojimo da ćemo prekinutisvoju krhku vezu ako se pomaknemo. Jamie me polako milovaozdravom rukom u mraku, prstiju raširenih poput mačjih brkova,osjetljivih na vibracije. Ušao je u mene, jedanput, kao da mi postavljapitanje, a ja sam mu odgovorila istim jezikom.Počeli smo delikatnu igru polaganih kretnji, pokušavajući pronaći

ravnotežu između njegove želje i njegove slabosti, između boli i svevećeg tjelesnog užitka. U jednom sam trenutku u mraku pomislilakako moram reći Anselmu da postoji još jedan način da se zaustavivrijeme, ali onda sam zaključila da je možda ipak bolje da mu to nekažem, jer svećeniku je taj način nedostupan.Pridržavala sam Jamieja lakim dodirom ruke na leđima punim

ožiljaka. On je određivao ritam, ali menije prepustio da odredim silinukretnji. Oboje do kraja nismo ispustili nikakav glas osim disanja. Kadsam osjetila da gubi snagu, čvrsto sam ga uhvatila, povukla na sebei zanjihala bokovima da ga primim dublje u sebe i da ga natjeram dasvrši. “Sada”, blago sam mu rekla. “Dođi mi. Sada.” Čvrsto je stisnuočelo uz moje i predao mi se s drhtavim uzdahom.Ljudi viktorijanske epohe nazivali su orgazam “malom smrću”, a za

to su imali dobre razloge. Jamie je ležao tako onemoćao i težak da

bih pomislila kako je mrtav da na rebrima nisam osjećala sporokucanje njegova srca. Činilo mi se da je prošlo mnogo vremena prijeno što se pomaknuo i promrmljao mi nešto u rame.“Što si rekao?”Okrenuo je glavu pa su mu se usta sada našla odmah ispod mog

uha. Osjetila sam njegov topli dah na vratu. “Rekao sam da me uovom trenutku šaka uopće ne boli”, tiho je odgovorio.Zdravom mi je rukom nježno milovao lice i otirao znoj s obraza.

“Jesi li se bojala da neću moći?” upitao me.“Jesam”, odgovorila sam. “Smatrala sam da je za to još prerano.”Tiho se nasmijao u mraku. “Imala si pravo; gotovo sam se ubio. Da,

i ja sam se bojao. Ali bio sam se probudio s boli u ruci i više nisammogao zaspati. Prevrtao sam se u krevetu, osjećajući se osamljenimbez tebe. Što sam više mislio na tebe, to sam te više želio, i već samdošao do polovice hodnika prije no što sam se počeo brinuti o tomešto ću učiniti kad dođem ovamo. A jedanput sam pomislio...” Zastaoje i pomilovao mi obraze. “Pa, ja baš nisam najbolji čovjek, Saskinjo,ali možda ipak nisam kukavica.”Okrenula sam glavu da dočekam njegov poljubac. U želucu mu je

glasno zakrčalo.“Nemoj se smijati”, progunđao je. “To je tvoja krivica, jer me

izgladnjuješ. Pravo je čudo što sam uopće mogao, bez ičega osimgovedske juhe i piva u želucu.”“No dobro”, odvratila sam, još uvijek se smijući. “Neka ti bude.

Sutra možeš pojesti jaje za doručak.”“Ha”, rekao je tonom dubokog zadovoljstva. “Znao sam da ćeš me

nahraniti ako ti ponudim prikladan poticaj.”Zaspali smo zagrljeni, priljubljenih obraza.

41.Iz utrobe zemlje

Tijekom sljedeća dva tjedna Jamie se nastavio oporavljati, a jasam si nastavila postavljati pitanja. Nekih mi se dana činilo da bismomorali otići u Rim, gdje se nalazi pretendentov dvor, i učiniti... što? Udrugim prigodama, svim sam srcem željela samo da nađemo nekosigurno i izolirano mjesto gdje bismo mogli živjeti u miru.Bio je vedar i topao dan, a s ledenih siga koje su visjele s njuški

životinjskih kipova na olucima stalno je kapala voda, praveći duboke,nazupčane rupice u snijegu ispod nadstrešnica. Vrata Jamiejevesobe bila su odškrinuta, a prozor nezastrt, kako bi se prostorijaprovjetrila od ostataka dima i zadaha bolesti.Ne želeći ga probuditi, oprezno sam provirila ispod dovratnika, ali

njegov uski krevet bio je prazan. Sjedio je pokraj otvorenog prozora,napola okrenut od vrata, tako da mu nisam mogla vidjeti cijelo lice.Još uvijek je bio grozno mršav, ali ramena su mu bila široka i ravna

pod grubom tkaninom halje novaka, a elegancija i snaga vraćale sumu se u tijelo. Sjedio je mirno i nije drhtao; leđa su mu bilauspravljena, noge podvučene pod stolac, a obris tijela čvrst iskladan. Zdravom lijevom rukom uhvatio je desno zapešće i polakookretao šaku desne ruke na sunčevoj svjetlosti.Na stolu je ležala hrpica traka od tkanine. Skinuo je zavoje s

ozlijeđene ruke i pomno je pregledavao. Ostala sam nepomičnostajati na vratima. Odavde sam mogla jasno vidjeti šaku koju jeokretao naprijed-natrag i oprezno opipavao.Sa zadovoljstvom sam primijetila da se ožiljak od čavla na dlanu

posve smanjio i dobro zarastao; od njega je sada ostao samo maliružičasti čvorić oguljenog tkiva koji će postupno izblijedjeti. Alinadlanica nije izgledala tako dobro. Zahvaćena infekcijom, rana jeondje bila velika poput novčića od šest penija, još uvijek pokrivenakrastom i osjetljiva kao da je svježa.I na srednjem prstu vidio se nazubljeni rub ozlijeđenog ružičastog

tkiva. Počinjalo je na prvom članku prsta i protezalo se gotovo dogornjeg zgloba. Oslobođeni udlage, palac i kažiprst stajali su ravno,

ali mali prst bio je jako iskrivljen; prisjetila sam se da mu je taj prstbio slomljen na tri različita mjesta, a ja ih očito nisam uspjelanamjestiti kako treba. Četvrti prst stajao je pod čudnim kutom; maloje stršio kad bi Jamie položio dlan na stol kao što je sada učinio.Okrenuo je dlan nagore i oprezno pokušao svinuti prste. Ni jedan

od njih nije se mogao saviti više od tri ili četiri centimetra, a četvrtiprst nimalo. Kao što sam se pribojavala, drugi će mu članak na tomprstu vjerojatno ostati trajno ukočen.Okretao je šaku amo-tamo, a onda ju je podigao pred oči i zagledao

se u krute, iskrivljene prste i ružne ožiljke, nemilosrdno jasne nasunčevoj svjetlosti. Zatim je iznenada pognuo glavu, spustioozlijeđenu šaku na prsa i zaštitnički je pokrio zdravom rukom. Nijezajecao, ali su mu široka ramena lagano zadrhtala.“Jamie.” Hitro sam mu prišla, kleknula i nježno spustila dlan na

njegovo koljeno.“Jamie, žao mi je”, rekla sam mu. “Učinila sam sve što sam mogla.”Zapanjeno me pogledao, a guste bakrenaste trepavice

zasvjetlucale su od suza na sunčevoj svjetlosti, pa ih je žurnoobrisao nadlanicom.“Što?” rekao je i gutnuo slinu, očito zatečen mojom iznenadnom

pojavom. “Žao ti je? Zbog čega, Saskinjo?”“Zbog tvoje ruke.” Uhvatila sam ga za ruku, nježno povukla prstom

po iskrivljenim crtama prstiju i dodirnula udubljeni ožiljak nanadlanici.“Popravit će se”, stala sam ga uvjeravati zabrinutim glasom.

“Doista. Znam da ti se šaka sada čini kruta i neupotrebljiva, ali to jesamo zato što si tako dugo nosio udlagu, a kosti još uvijek nisuposve srasle. Mogu ti pokazati kako da ih vježbaš i masiraš. Vratit ćeti se velik dio osjeta, doista...”Zdravom me rukom uhvatio za obraz i zaustavio.“Hoćeš reći...?” započeo je, a onda je zastao i s nevjericom zavrtio

glavom. “Ti misliš...?” Ponovo je zastao a onda opet progovorio.“Saskinjo, ne misliš valjda da sam žalostan zbog jednog ukočenog

prsta i nekoliko ožiljaka?” Pomalo se iskrivljeno nasmiješio. “Ja sammožda tašt čovjek, ali nadam se da nisam baš toliko tašt.”“Ali ti...” počela sam. Uhvatio mi je obje ruke, ustao i povukao me

na noge. Ja sam podigla ruku i obrisala jednu suzu koja mu se

zakotrljala niz obraz. Mala mokra mrlja bila mi je topla na palcu.“Plakao sam od sreće, Saskinjo moja”, tiho mi je rekao i polako me

objema rukama uhvatio za lice. “Zahvaljivao sam Bogu što još uvijekimam obje ruke. Da te mogu grliti. Da ti mogu služiti i voljeti te.Zahvaljivao sam Bogu što sam još uvijek čitav, zahvaljujući tebi.”Izvukla sam ruke iz njegova stiska i stavila ih na njegove.“Ali zašto ih ne bi imao?” upitala sam. A onda sam se sjetila svih

onih mesarskih pila i noževa što sam ih vidjela među priboromDavieja Beatona u Leochu i shvatila. Shvatila sam ono što samposve smetnula s uma, kad sam se suočila s potrebom hitneintervencije. Da je u vremenima prije pojave antibiotika, uobičajenilijek - jedini lijek za ozlijeđeni i inficirani ekstremitet - bila amputacija.“Oh, Jamie”, rekla sam. Od te me pomisli obuzela slabost, pa sam

se skljokala na stolac.“Toga se uopće nisam sjetila”, rekla sam, još uvijek zapanjena.

“Doista mi to nikad nije palo na pamet.” Podigla sam pogled premanjemu. “Jamie, da mi je to palo na pamet, vjerojatno bih to i učinila.Da ti spasim život.”“Znači da... da se to tako ne radi... u tvom vremenu?”Odmahnula sam glavom. “Ne. Postoje lijekovi za zaustavljanje

infekcije. Tako da se toga nisam ni sjetila”, odgovorila sam čudeći se.“Jesi li ti?”Kimnuo je. “To sam očekivao. Zato sam te i molio da me pustiš

umrijeti. Mislio sam na to između napadaja nesvjestice i - samo utom jednom trenutku - pomislio da ne bih mogao podnijeti takavživot. Tako je Ian izgubio nogu, znaš.”“Nisam to znala. Doista?” To me zaprepastilo. “On mi je rekao daju

je izgubio od granate, ali nisam se sjetila da ga pitam opojedinostima.““Da, inficirala mu se rana od granate, pa su mu kirurzi odrezali

nogu da mu ne zatruje krv.” Načas je zašutio.“Sve u svemu, on se prilično dobro drži.” Zastao je i povukao

ukočeni četvrti prst. “Ali ja se sjećam kakav je bio prije. On se takodobro drži samo zbog Jenny. Ona ga... drži čitavog.” Plaho mi senasmiješio. “Kao i ti mene. Nije mi jasno zašto se žene uopće trudeoko nas.”“Žene to vole činiti”, nježno sam mu odgovorila.

Tiho se nasmijao i privukao me bliže. “Da. Bog će znati zašto.”Načas smo nepomično stajali u zagrljaju. Čelo mi je počivalo na

njegovim prsima, a ruke na njegovim leđima. Mogla sam osjetitipolagano i snažno kucanje njegova srca. Napokon se pomaknuo ipustio me.“Htio bih ti nešto pokazati”, rekao je. Okrenuo se, otvorio malu

ladicu u stolu, izvadio presavijeno pismo i dodao mi ga.Bilo je to pismo preporuke opata Alexandera, koje je preporučivalo

njegova nećaka, Jamesa Frasera, pažnji Chevaliera St. Georgea -također poznatog pod imenom “Njegovo veličanstvo kralj James odŠkotske” - kao vrsnog lingvista i prevoditelja.“Mogli bismo otići tamo”, rekao je Jamie gledajući kako spremam

pismo. “Uskoro ćemo morati nekamo otići. A ono što si mi rekla naCraigh na Dunu - to je istina, zar ne?”Duboko sam uzdahnula i kimnula glavom. “Da, to je istina.”Uzeo mi je pismo iz ruke i zamišljeno se njime lupnuo po koljenu.“Znači da ovo” - mahnuo je pismom - “nije posve bezopasno.”“Nije.”Bacio je pergament u ladicu i načas ostao sjediti buljeći u nju. Zatim

je podigao glavu, pogledao me tamnoplavim očima i stavio mi dlanna obraz.“Ono što sam ti rekao mislio sam ozbiljno, Claire”, tiho mi je rekao.

“Moj život pripada tebi. Na tebi je da odlučiš što učiniti i kamo ćemootići. U Francusku, u Italiju ili možda čak natrag u Škotsku. Moje srcepripada tebi od trenutka kad sam te prvi put vidio, a ti si držala mojudušu i moje tijelo ovim dvjema rukama, i čuvala ih. Poći ćemo kamoti kažeš.”Uto smo začuli lagano kucanje na vratima, pa smo se hitro

razdvojili, poput ljubavnika koji skrivaju vezu. Žurno sam popravilafrizuru, pomislivši da samostan nije baš najbolje utočište zaromansu, premda je odlično mjesto za oporavak.Jedan brat laik ušao je kad ga je Jamie pozvao i spustio velike

kožnate bisage na stol. “Ovo vam šalje MacRannoch iz dvoraEldridge”, rekao je sa smiješkom. “Za milostivu gospodaricu BrochTuaracha.” Zatim se naklonio i izašao, ostavljajući za sobom slabdah morske vode i hladnog zraka.

Otkopčala sam kožnate remene, znatiželjna da vidim što mi je toMacRenoch poslao. Unutra sam našla tri stvari: poruku bez adrese ipotpisa, paketić adresiran na Jamieja i uštavljenu vučju kožu koja jesnažno vonjala na kožarsko umijeće.U poruci je pisalo: “Jer sposobna je žena dragocjen biser, vredniji

od rubina.”Jamie je otvorio paketić. Držao je nešto maleno i svjetlucavo u ruci i

zbunjeno ogledavao vučju kožu.“Ovo je pomalo čudno. Sir Marcus ti je poslao vučje krzno,

Saskinjo, a meni narukvicu s biserima. Je li možda pomiješaoadrese?”Narukvica je bila prekrasna, jedan red krupnih nepravilnih bisera,

smještenih između svijenih zlatnih karika.“Nije”, odgovorila sam zadivljeno gledajući narukvicu. “Dobro je

adresirao stvari. Ova narukvica ide uz ogrlicu koju si mi dao navjenčanju. On ju je darovao tvojoj majci, jesi li to znao?”“Ne, nisam”, tiho je odgovorio dodirujući bisere. “Otac mi ju je dao

za moju buduću ženu, tko god ona bude” - na usnama mu je zatitraoosmijeh - “ali nije mi rekao kako ju je dobio.”Prisjetila sam se kako nam je sir Marcus pomogao one noći kad

smo mu tako nepristojno uletjeli u kuću i kakav je izraz lica imao kadsmo je sutradan napustili, a na Jamiejevu sam licu vidjela da se i onprisjeća baroneta koji mu je lako mogao biti otac. Uhvatio me za rukui zakopčao mi narukvicu na zapešće.“Ali ta narukvica nije za mene!” prosvjedovala sam.“Jest, za tebe je”, odgovorio je čvrstim glasom. “Sir Marcus ju je

poslao meni zato što je nepristojno da muškarac šalje nakit uglednoj,udanoj ženi. Ali očito ju je namijenio tebi.” Pogledao me i nasmiješiose. “Ja je ionako ne bih mogao staviti na zapešće, ma kolikosmršavio.”Okrenuo se smotanoj vučjoj koži i protresao je.“Ali zašto ti je MacRannoch poslao ovo?” Prebacio je čupavu vučju

kožu preko ramena, a ja sam ustuknula i ispustila oštar krik,ugledavši oprezno oderanu i uštavljenu vučju glavu, ukrašenu paromžutih staklenih očiju koje su me bijesno gledale s Jamiejeva lijevogramena.“Uh!” rekla sam. “Točno je tako izgledao kad je bio živ.”

Slijedeći smjer mog pogleda, Jamie je okrenuo glavu i iznenada senašao licem u lice s iskeženom glavom. Iznenađeno je uzviknuo,skinuo kožu sa sebe i odbacio je na drugu stranu sobe.“Isuse Bože”, rekao je i prekrižio se. Koža je ležala na podu,

zlokobno sjajeći na svjetlosti svijeća.“Kako to misliš, ‘kad je bio živ’, Saskinjo?” upitao je Jamie i pažljivo

me pogledao. “To ti je osobni prijatelj?”I tako sam mu ispripovijedala stvari koje mu prije nisam stigla reći;

o ovom i drugim vukovima, o Hectoru i snijegu, o kolibi smedvjedom, o prepirki sa sir Marcusom, o dolasku Murtagha, stoci idugom čekanju na brežuljku u ružičastoj magli snježne noći, kadsam čekala da doznam je li mrtav ili živ.Bez obzira na mršavost, prsa su mu bila široka, a ruke tople i

snažne. Pritisnuo je moje lice na svoje rame i njihao me dok samjecala. Prvo sam se pokušala kontrolirati, ali kad me jače zagrlio istao mi govoriti nježne riječi u kosu, odustala sam i zaplakala poputdjeteta, sve dok nisam posve malaksala od iscrpljenosti i grcanja.“Kad bolje razmislim, i ja imam jednu sitnicu za tebe, Saskinjo”,

rekao je i zagladio mi kosu. Šmrknula sam i obrisala nos o suknju,budući da nisam imala ništa drugo pri ruci.“Žao mi je što ti nemam što darovati”, rekla sam, gledajući kako

ustaje i počinje prekapati po zapletenoj posteljini. Vjerojatno tražirupčić, pomislila sam i opet šmrknula.“Ništa osim takvih sitnica kao što su moj život, moja muškost i moja

desna ruka?” suho me upitao. “I oni će mi biti dovoljni, mo duinne.”Uspravio se držeći halju novaka u jednoj ruci. “Svuci se!”Zinula sam od čuda. “Što?”“Svuci se, Saskinjo, i odjeni ovo.” Sa smiješkom mi je dodao halju.

“Ili možda želiš da ti prvo okrenem leđa?”Jače sam se ogrnula vunenom haljom i krenula za Jamiejem niz još

jedan red mračnih stuba. Ovo je bio treći i dosad najuži hodnik;fenjer koji je Jamie držao u ruci osvjetljavao je kamene blokovezidova, međusobno odvojene jedva pola metra. Dok smo se spuštalisve dublje i dublje uskim, crnim podzemnim hodnikom, imala samosjećaj kao da me guta zemlja.“Jesi li siguran da znaš kamo ideš?” upitala sam ga. Glas mi je

odjeknuo stubištem, ali neobično prigušeno, kao da govorim pod

vodom.“Nema baš mnogo prilika da skrenem u krivom smjeru, zar ne?”Stigli smo do još jednog okretišta, ali Jamie je imao pravo, put pred

nama vodio je samo u jednom smjeru - dolje.Ali na dnu ovog niza stuba došli smo do vrata. Pred njima je bilo

malo odmorište koje je, kako se činilo, bilo izdubljeno u tvrdoj straniplanine, i široka, niska vrata od hrastovih dasaka s mjedenimšarkama. Daske su bile sive od starosti, ali još uvijek čvrste, aodmorište očišćeno. Očito, ovaj se dio samostana još uvijekupotrebljavao. Je li to možda vinski podrum?Na postolju pokraj vrata stajala je baklja, napola dogorjela od

prethodne upotrebe. Jamie je zastao da je upali komadićem papira sobližnje hrpe, a onda otvorio nezaključana vrata i ušao, prignuvši sepod gornjom gredom, puštajući da ga slijedim.Isprva unutra nisam mogla razabrati ništa osim sjaja Jamiejeve

svjetiljke. Sve je bilo crno. Svjetiljka se nastavila njihati i udaljavati odmene. Ostala sam na mjestu i slijedila pogledom tračak svjetlosti.Jamie bi svakih metar-dva zastao pa onda opet nastavio, a iza njegabi se pojavio mali plamen i zasjao sitnim crvenim sjajem. Kad su mise oči polako privikle na mrak, shvatila sam da su plamenovizapravo red svjetiljki na kamenim stupovima koje sjaje u mrakupoput svjetionika.Nalazili smo se u pećini. Zbog neobičnog tamnog odsjaja iza

svjetiljki, isprva sam pomislila da je riječ o kristalnoj pećini. Ali kadsam zakoračila do prvog stupa i pogledala iza njega, ugledala samga.Bistro crno jezero. Prozirna voda svjetlucala je poput stakla iznad

finog crnog vulkanskog pijeska i proizvodila crvenkasti odsjaj nasvjetlosti fenjera. Zrak je bio topao i vlažan od pare koja sekondenzirala na hladnim zidovima pećine, protežući se niz rebrastestupove stijena.Vrelo. Slabi zadah sumpora ujedao mi je nozdrve. Znači, mineralno

vrelo. Sjetila sam se da je Anselm spomenuo da u blizini opatijepostoje izvori termalne vode, glasovite po svojim ljekovitim moćima.Jamie je stajao pokraj mene, gledajući preko široke površine crnog

jantara i rubina.“Vruća kupka”, ponosno je rekao. “Sviđa ti se?”

“Isuse Roosevelte Kriste”, odgovorila sam.“Znači, sviđa ti se”, rekao je, smješkajući se zbog uspjeha svog

iznenađenja. “Pa onda, uđi u vodu.”Odbacio je svoju halju i stajao sjajeći se u tami, prošaran crvenilom

svjetlucavih odsjaja vode. Svod pećine kao da je gutao svjetlostsvjetiljaka, tako da je njihov sjaj osvjetljavao samo nekoliko stopaprije no što bi ga progutao mrak.Malo se kolebajući, pustila sam da mi halja spuzne niz ruke.“Je li jako vruća?” upitala sam.“Prilično”, odgovorio je. “Ne brini, neće te opeći. Ali kad bi ostala u

vodi sat vremena, skuhala bi ti meso s kostiju poput mesa u juhi.”“Grozne li ideje”, rekla sam i odbacila ogrtač.Slijedeći Jamiejevu uspravnu, mršavu figuru, oprezno sam

zakoračila u vodu. Do nje su se spuštale stube uklesane u kamenu,a uže s uzlovima pričvršćeno uza zid, služilo je kao rukohvat.Voda mi se podigla preko bokova. Osjetila sam strujanje vrućine u

tijelu, a koža na trbuhu zadrhtala mi je od užitka. Na dnu stuba, stalasam na čisti crni pijesak, a površina vode dosezala mi je gotovo doramena, pa su mi dojke plutale na površini poput staklenih ribarskihplovki. Koža mi se zažarila od vrućine, a ispod teške kose na vratupočele su me bockati sitne kapljice znoja. Bio je to čisti užitak.Površina jezera bila je glatka i bez valova, ali voda nije bila mirna;

osjećala sam sitno komešanje struja koje se šire tijelom jezera poputživčanih impulsa. Pretpostavljam da je to, uz nevjerojatno umirujućuvrućinu, ono što mi je načas stvorilo iluziju da je jezero živo biće -toplo i gostoljubivo biće koje poseže da me zagrli i umiri. Anselm mije rekao da su izvori ljekoviti i nisam bila sklona posumnjati u to.Jamie mi je prišao s leđa; sićušni valići signalizirali su njegov

prolazak kroz vodu. Zagrlio me i uhvatio mi dojke, nježno nanosećivruću vodu na njihove gornje dijelove.“Sviđa li ti se, mo duinne?” Spustio je glavu i utisnuo mi poljubac u

rame.Naslonila sam se na njega i pustila da mi stopala otplutaju s dna.“Prekrasno je! Ovo je prvi put da mi je čitavo tijelo toplo još od

kolovoza.” Hodajući polako unatrag kroz vodu, povukao me, pa sumi noge plutale na uzbibanoj vodi iza nas, a čudesna toplina strujalami je kroz udove poput ruku koje me miluju.

Jamie se zaustavio, okrenuo me i nježno spustio na tvrdo drvo.Spazila sam daske u udubljenju stijene, jedva vidljive na mutnompodvodnom svjetlu. Jamie je sjeo na klupu do mene i ispružio rukena izbočenu stijenu iza nas.“Brat Ambrose doveo me ovamo neki dan da se malo namačem”,

rekao je. “Da mi malo omekša ožiljke. Ugodan osjećaj, zar ne?”“Više nego ugodan.” Voda je bila tako gusta da mi se činilo da bih

otplutala kad se ne bih pridržavala za klupu. Podigla sam pogledprema crnim sjenama na stropu pećine.“Ima li u ovoj pećini živih bića? Šišmiša? Ili riba?”Odmahnuo je glavom. “Nema ovdje nikoga osim duha izvora,

Saskinjo. Termalna voda izvire iz zemlje kroz onu usku pukotinuondje” - pokazao je prema dubokom crnilu u stražnjem dijelu pećine- “i istječe kroz desetke sitnih otvora u stijeni. Ali nema pravog otvorakoji vodi van, osim vrata u samostan.”“Ništa osim duha izvora?” veselo sam odvratila. “Čini se prilično

poganskim, a skriva se ispod samostana.”S užitkom se ispružio, pa su mu duge noge zalelujale pod

prozirnom površinom, poput vlati vodene biljke.“Pa, kako god ga nazvala, to se nalazi ovdje mnogo dulje od

samostana.”“Da, to mi je jasno.”Zidovi pećine bili su sazdani od glatke tamne vulkanske stijene,

gotovo poput crnog stakla, klizave od vlage izvora. Čitava prostorijanalikovala je na divovski mjehur, napola ispunjen čudesno živom alijalovom vodom. Učinilo mi se kao da ležimo zaštićeni u središtuzemlje nalik na maternicu i da ću, ako pritisnem uho uz stijenu,začuti beskrajno, polagano kucanje velikog srca.Dugo smo šutjeli, napola plutajući, napola sanjareći, povremeno se

dodirujući, nošeni nevidljivim strujama u pećini.Kad sam napokon progovorila, glas mi je zvučao tiho i omamljeno.“Donijela sam odluku.”“Da? Hoćemo li u Rim?” Jamiejev glas kao da je dolazio iz velike

daljine.“Da. A kad jednom stignemo tamo, ne znam...”“Nije važno. Učinit ćemo što možemo.” Ispružio je ruku prema meni,

tako polako da sam pomislila da me nikad neće dotaknuti.

Povukao me sebi, sve dok se osjetljivi vršci mojih dojki nisu očešalio njegova prsa. Voda nije bila samo topla nego i teška, gotovouljasta na dodir. Njegove su mi ruke skliznule niz leđa, obujmile mistražnjicu i podigle me.Zaprepastilo me kad je ušao u mene. Tijela su nam bila vruća i

skliska, plutali smo jedno uz drugo gotovo bez osjećaja dodirivanja ilipritiska, ali njegova prisutnost u meni bila je čvrsta i intimna, čvrstatočka u tom vodenom svijetu, kao pupčana vrpca u nasumičnomplutanju tekućine u maternici. Ispustila sam kratak uzvik iznenađenjakad je lagano nadiranje vruće vode popratilo njegov ulazak, a ondasam se s malim uzdahom zadovoljstva čvrsto smjestila na svoj čvrstioslonac.“Oh, to mi se sviđa”, zadivljeno je rekao.“Što?” upitala sam.“Taj uzdah koji si ispustila. Taj mali cijuk.”Nisam se mogla zacrvenjeti jer mi je koža već bila posve crvena.

Pustila sam da mi kosa prekrije lice a kovrče se opuste, vukući se popovršini vode.“Oprosti. Nisam htjela biti glasna.”Nasmijao se; njegov duboki smijeh zvonko je odjeknuo po

neravnom stropu pećine.“Rekao sam ti da mi se to sviđa. I to je istina. To je jedna od stvari

koje najviše volim kad te odvedem u krevet, Saskinjo, ti sitni glasovikoje ispuštaš.”Privukao me bliže, tako da mi je čelo počivalo na njegovu vratu.

Vlaga se odmah uvukla među nas, skliska poput sumporomzasićene vode. Malo je pomaknuo bokove, a ja sam udahnula snapola prigušenim dahtajem.“Da, takvi glasovi”, tiho je rekao. “Ili... ovakvi?”“Urk!” odvratila sam, a on se opet nasmijao, ali nije se prestao

pomicati.“O tome sam najviše razmišljao”, rekao je, polako me milujući po

leđima, zastajkujući, vijugajući i prelazeći preko ispupčenih bokova.“Dok sam noću ležao okovan u zatvoru, u prostoriji s desecimadrugih ljudi, i slušao ih kako hrču, prde i stenju. Razmišljao sam o timsitnim, nježnim glasovima koje ispuštaš dok vodimo ljubav i osjećaosam te pokraj sebe u mraku, kako dišeš polako, pa onda sve brže.

Mogao sam čuti onaj mali uzvik koji ispustiš kad uđem u tebe, kaoda se daješ na posao.”Disanje mi se nedvojbeno ubrzavalo. Plutajući na gustoj,

mineralima zasićenoj vodi, osjećala sam se laganom poput nauljenapera i jedino što me sprečavalo da ne otplutam bilo je držanje zazaobljene mišiće na Jamiejevim ramenima i ugodan, čvrst stisakkojim sam se malo niže pridržavala za njega.“A još je bolje”, glas mu je bio vruće mrmljanje na mojim ušima,

“kad uđem u tebe strastveno i željno, a ti zaječiš poda mnom inapregneš se kao da mi želiš pobjeći, premda znam da mi se trudišpribližiti, kao i ja tebi.”Njegove su me ruke nježno istraživale, polagano, kao da škakljaju

pastrvu, klizeći duboko u pukotinu između mojih guzova, pa ondaniže, opipavajući i milujući žuđeno ispupčenje u kojem smo sesjedinjavali. Zadrhtala sam i nehotice uzdahnula.“Ili kad uđem u tebe pun potrebe, a ti me dočekaš s uzdahom i tihim

mrmljanjem, poput košnice pčela na suncu i povedeš me sa sobom smalim jecajem.”“Jamie”, rekla sam mu promuklim glasom koji je odjeknuo na vodi.

“Jamie, molim te.”“Još ne, mo duinne.” Čvrsto me zagrlio oko struka, namjestio me,

usporio me i pritisnuo dok doista nisam zajecala.“Ne još. Imamo vremena. A želim još čuti da ovako stenješ. Da

stenješ i jecaš protiv svoje volje, zato što si ne možeš pomoći. Želimte natjerati da uzdišeš kao da će ti srce pući, da vičeš od želje i dami napokon zaplačeš u zagrljaju, pa ću znati da sam ti dobro služio.”Osjetila sam navalu trnaca među stegnima. Odletjeli su poput

strijele u dubine trbuha i olabavili mi zglobove, a ruke su mionemoćale i bespomoćno skliznule s njegovih ramena. Svinula samse u leđima i pritisnula čvrste obline klizavih dojki o njegova prsa.Zadrhtala sam u vrućoj tami; jedino me stisak Jamiejevih čvrstih rukuzadržavao od utapanja.Odmarala sam se oslonjena o njega, mlitava poput meduze. Nisam

znala - a ni marila - kakve glasove ispuštam, ali sam osjećala da nemogu suvislo govoriti. A onda se Jamie opet pokrenuo u tamnoj vodi,snažno poput morskog psa.

“Ne”, rekla sam mu. “Jamie, ne. Ne mogu to opet podnijeti.” Krv mije još uvijek pulsirala u vršcima prstiju i osjećala sam njegove kretnjeu sebi, poput prekrasnog mučenja.“Možeš, jer te volim”, odgovorio je prigušenim glasom u moju mokru

kosu. “I hoćeš, jer te želim. Ali ovoga puta, želim svršiti s tobom.”Čvrsto držeći moje bokove uza se, odveo me onkraj mene snagom

podvodne struje. Bezoblično sam se razbijala o njega, poput valovao stijenu, a on me dočekivao brutalnom snagom granita, moje sidrou tom uzburkanom kaosu.Nepostojana i nestalna poput vode oko nas, pridržavana samo

snagom njegovih ruku, ispustila sam mekan, pjenušav, napolazatomljeni krik, poput mornara koji tone pod valove. A onda samzačula Jamiejev krik, također bespomoćan, i znala sam da sam mudobro služila.Dok su nam se vlažna tijela isparavala, a udovi klecali od vina i

vrućine, s mukom smo se uspinjali iz utrobe svijeta. Na prvomodmorištu pala sam na koljena. Pokušavajući mi pomoći, Jamie jepao do mene u spletu halja i golih nogu. Bespomoćno se hihoćući,opijeni više ljubavlju nego vinom, nastavili smo se uspinjati drugimnizom stuba, rame uz rame, na rukama i koljenima, više si odmažućinego pomažući, nježno se sudarajući i odbijajući se jedno oddrugoga u uskom hodniku, sve dok na drugom okretištu nismo palijedno drugomu naručje.Ondje je drevni, izbočeni neostakljeni prozor gledao prema nebu, a

puni mjesec kupao nas je srebrnom svjetlošću. Ležali smoisprepleteni, puštajući da nam se vlažna tijela hlade na zimskomzraku, čekajući da nam ustreptala srca uspore ritam i da nam se dahvrati u zadihana tijela.Mjesec iznad nas bio je božični mjesec, tako krupan da je gotovo

ispunio okvir prozora. Nije mi se činilo nimalo čudnim što su plimemora i žene podvrgnute privlačnoj sili tog veličanstvenog nebeskogtijela, tako bliskog i tako impozantnog.Ali moje se plime više nisu kretale u skladu s njegovim čednim i

jalovim zapovijedima. Spoznaja o slobodi jurnula mi je kroz žilepoput upozorenja na opasnost.“I ja imam dar za tebe”, iznenada sam rekla. Jamie se okrenuo

prema meni i pomilovao me krupnom i sigurnom rukom po još uvijek

ravnom trbuhu.“Doista?” rekao je.A posvuda oko nas, svijet se ispunio novim mogućnostima.

ZahvaleŽeljela bih zahvaliti sljedećim osobama:Jackie Cantor, urednici par exellence, čiji je stalni entuzijazam

uvelike pridonio da ova knjiga bude ukoričena; Perryju Nortonu,agentu besprijekorne prosudbe, koji je rekao: “Ispripovijedaj tu pričuonako kako smatraš da je potrebno, a za skraćivanja ćemo sepobrinuti poslije”; mom mužu, Dougu Watkinsu, koji je, unatoč tomešto mi je povremeno stajao iza stolca i govorio: “Ako je pričasmještena u Škotsku, zašto onda nitko ne kaže: ‘Hoot, mon’”17,dobar dio vremena proveo tjerajući djecu riječima: “Mama piše! Nesmetajte joj!”; mojoj kćeri Lauri, zato što je ponosno obavijestilaprijateljicu: “Moja mama piše knjige”; mom sinu Samuelu koji je, kadsu ga pitali kako mu mama zarađuje za život, oprezno odgovorio:“Pa, ona mnogo vremena provodi buljeći u računalo”; mojoj kćeriJennifer, koja mi često kaže: “Makni se, mama. Sad je moj red zatipkanje!”; Jerryju O’Neillu, mom prvom čitatelju i glavnom pokloniku,i ostatku moje osobne četveročlane bande - Janet McConnaughy,Margaret J. Campbell, i Johnu L. Meyeru - koji čitaju sve štonapišem i tako me tjeraju da nastavim pisati; doktoru Gerryju Hoffu,zato što je provjerio sve medicinske pojedinosti i ljubazno miobjasnio kako se namješta iščašeno rame; T. Laurenceu Tuohyju, zapojedinosti o vojnoj povijesti i uniformama; Robertu Riffleu, zato štomi je objasnio razliku između betonike i kukovine, sastavio popis svihpoznatih vrsta potočnica na kugli zemaljskoj i potvrdio da topoledoista rastu u Škotskoj; Virginiji Kidd, zato što je pročitala ranedijelove rukopisa i poticala me da nastavim pisati; Alexu Krislovu,zato što je s ostalim operatorima sustava bio domaćin najčudesnijemelektronskom književnom domjenku i inkubatoru pisaca na svijetu,CompuServe Library Forumu, i brojnim članovima LitForuma - JohnuStitchu, Johnu Simpsonu, Johnu L. Myersu, Judsonu Jeromeu,Angeliji Dormán, Zilgiji Quafay i ostalima - zato što su mi pomoglioko škotskih narodnih pjesama i latinske ljubavne poezije i zato štosu se smijali (i plakali) na pravim mjestima.

Napomene[1] Shakespeare: “Mletački trgovac”, IV. čin, prvi prizor (preveo

Mate Maras).

[2] Shakespeare: Hamlet, treći čin, četvrti prizor; preveo PredragMavar.

[3] Matej, 6: 34.

[4] Knjiga postanka, 27,11.

[5] Prijevod: Ivana Zuppa-Bakša.

[6] 1 Kor. 7,9.

[7] Shakespeare: Macbeth, četvrti čin, prvi prizor: “Palac mene svrbisad, / Primiče se neki jad.” Preveo: Josip Tabak.

[8] Razodjeven (franc.).

[9] Saltpeper - narodno sredstvo za smanjivanje spolne želje kodmuškaraca.

[10] Izlazak, 22, 17.

[11] Habakuk, 3, 5.

[12] Mudre izreke, 2,16 i 2,18.

[13] Knjiga propovjednikova, 3,1.

[14] Sranje (franc.).

[15] Tihim glasom (tal.).

[16] 1 Samuel 5,6.

[17] “Gubi se, čovječe!” (škotski i sjevernoengleski izraz).

Table of ContentsPrvi dio, Inverness, 1945.

1. Novi početak2. Uspravni kamenovi3. Čovjek u šumi4. Stižem u dvorac5. Poglavar klana MacKenzie

Drugi dio, Dvorac Leoch6. Columova dvorana7. Ormar Davieja Beatona8. Večernja zabava9. Skup10. Polaganje zakletve

Treći dio, Na putu11. Razgovori s odvjetnikom12. Zapovjednik garnizona13. Najavljuje se vjenčanje14. Održava se vjenčanje15. Otkrića u bračnom krevetu16. Jednog lijepog dana17. Susrećemo prosjaka18. Pljačkaši na stijenama19. Vodenkonj20. Pusti proplanci21. Neugodan susret22. Razračunavanje23. Povratak u Leoch

Četvrti dio, Dašak sumpora24. Palac mene svrbi sad25. Ne dopusti vještici da živi!

Peti dio, Lallybroch26. Vlastelinov povratak27. Posljednji razlog28. Poljupci i muške gaće29. Još iskrenosti30. Razgovori uz ognjište31. Dan plaćanja zakupnine

32. Težak porod33. Straža

Šesti dio, Potraga34. Dougalova priča

Sedmi dio, Utočište35. Zatvor Wentworth36. MacRannoch37. Bijeg38. Opatija39. Otkupnina za čovjekov život40. Oprost41. Iz utrobe zemljeZahvaleNapomene