Frederik Forsajt Obmanjiva

Hladni je rat trajao etrdeset godina. Slubeno ga je dobio Zapad. Ipak je to imalo i svoju cijenu. Ovu knjigu posveujem svima onima koji su svoj ivot proveli u sjeni. Ali, dragi moji, to su bili dani!

Prolog

U ljeto 1983. tadanji je ef SIS-a*( Secret Intelligence Service. U ovom su prijevodu, zbog razumljivih razloga, sve kratice dane u originalu. Op. pr.), britanske Tajne obavjetajne slube odobrio, usprkos protivljenju u vlastitim redovima, otvaranje novog odjela.

Otpor je potekao uglavnom od ve vrsto ukorijenjenih odjela, jer su skoro svi oni imali, po svim stranama svijeta, svoja teritorijalna lena, dok je novi odjel trebao imati iroku jurisdikciju koja bi prelazila mnoge tradicionalne granice.

Sila koja je vodila njegovu stvaranju imala je dva izvora. Jedan je od njih bio uskipjelo raspoloenje u Westminsteru i Whitehallu, a napose u konzervativnoj vladi, raspoloenje koje je uslijedilo poslije Ianjskog uspjeha u Falklandskom ratu. Usprkos vojnoj pobjedi, iza te su epizode ipak zaostale one spetljane, gdjekad pae i pogrdne rasprave na temu Kako je mogue da su nas argentinske snage generala Galtierija mogle tako iznenaditi iskrcavanjem u Port Stanleyju?

Ta se meuodjelna rasprava gnojila tako preko godinu dana, pa se neizbjeno svela na optube i protuoptube na nivou mismovamreklineniste. Lord Carrington, ministar vanjskih poslova, osjetio se pozvanim podnijeti ostavku. Nekoliko godina kasnije slina e kavga zahvatiti i Ameriku, a nakon unitenja aviona Pan Americana kraj Lockerbieja, pri emu e jedna agencija tvrditi da je poslala upozorenje, a druga da ga nikad nije primila.

Drugi je poticaj bilo dolazak Jurija V. Andropova na prijestolje moi, na mjesto generalnog sekretara komunistike partije Sovjetskoga Saveza. Andropov je petnaest godina bio predsjednik KGBa i favorizirao je svoju staru agenciju. Njegova je vladavina izazvala pravi polet sve agresivnije pijunae i provoenja aktivnih mjera protiv Zapada, sve dakako u reiji KGBa. Bilo je poznato da Jurij Andropov visoko cijeni, meu aktivnim mjerama, Iansiranje dezinformacija to jest irenje maloduja i demoralizacije pomou lai, utjecajnih agenata, osobnoga blaenja i sijanja, podmetnutim neistinama, nesloge meu Saveznicima.

Gospoa Thatcher, koja je ba tada zaradila od Sovjeta dodijeljeni naslov eljezne lady, prihvatila je gledite da se ta igra moe igrati i u dvoje, te je dala naslutiti da ne bi problijedila na pomisao da bi i britanska obavjetajna sluba mogla Sovjetima prirediti malu uzvratnu utakmicu.

Novi je odjel dobio pompozni naslov Obmanjivanje, dezinformiranje i psiholoki rat. Razumije se da je taj naslov smjesta bio skraen na Ode i Psi, pa onda i samo na Opsi.

Bio je imenovan i novi odjelni predstojnik. Ba kao to su ovjeka zaduena za opremu nazvali Komorom, ovjeka na elu Pravne slube Advokatom, tako je i novoj glavi Opsija neki kantinski mudrija prikrpio nadimak Obmanjivaa.

Gledajui unatrag, a dragocjena sposobnost za to je mnogo rairenija od sposobnosti gledanja unaprijed, efa bi se agencije, sir Arthura, moglo doista pokuditi a to e se kasnije i dogoditi, zbog njegova izbora, jer za glavu odjela nije postavio stoernoga karijerista navikla na oprez, to se i trai od valjanog javnog slubenika, nego biveg agenta terenca, spuknuta iz Istononjemakog odjela.

Taj ovjek je bio Sam McCready, i odjel je vodio punih sedam godina. No nita dobro ne traje vjeno. Koncem proljea 1990. u srcu se Whitehalla odrao sljedei razgovor...

U predvorju se ureda, s uvjebanim smijekom na licu, iza svog pisaeg stola digao mladi suradnik.

Dobro vam jutro, sir Mark. Stalni me dotajnik zamolio da vas smjesta uvedem.

Otvorio je vrata privatnoga ureda Stalnoga dotajnika Ureda za Commonwealth i inozemstvo, pa kroz njih uveo gosta, i za njim ih zatvorio. Stalni dotajnik sir Robert Inglis je ustao i pozdravio ga smijekom dobrodolice.

Mark, stara kuko, kako mi je drago to te vidim. Teko da bi ovjek mogao postati, pa makar i sasvim nedavno,

efom SISa da prethodno nije razvio izvjesnu dozu opreza prema takvim izljevima topline, napose kad je rije o razmjerno stranom ovjeku koji se prema tebi oito kani odnositi kao brat po krvi. Sir Mark je stisnuo zube i duevno se pripremio za teak razgovor.

Kad su sjeli, najvii javni slubenik Foreign Officea otvorio je izgrebanu, crvenu arhivsku kutiju na svojemu stolu, pa izvukao konati fascikl, upadljiv zbog crvenog dijagonalnog kria napetog od ugla do ugla.

Obiao si svoje Postaje i sad e mi, ne dvojim, iznijeti svoje dojmove? rekao je.

Naravno, Roberte kad doemo do toga. Iza strogo povjerljivog dosjea slijedila je crvena knjiga u mekim

koricama, povezana plastinim, crnim spiralnim uvezom. Proitao sam, otpoeo je sir Robert Inglis, tvoj prijedlog SIS

u devedesetim, a u vezi s posljednjim spiskom elja obavjetajnog koordinatora. ini se da si mu vrlo temeljito udovoljio svim eljama.

Hvala, Roberte, rekao je sir Mark. Mogu li onda raunati na podrku Foreign Officea?

Diplomatov bi smijeak na kakvom amerikom kvizu pokupio sve nagrade.

Dragi moj Mark, s onim bitnim u tvom prijedlogu nema ba nikakvih problema. Ali ima tu i nekoliko detalja koje bih volio s tobom malo proeljati.

Dakle tu smo, pomislio je ef SISa. Mogu li, recimo, pretpostaviti, da je te dodatne postaje u

inozemstvu, a koje ti predlae, odobrilo ministarstvo financija, te da su potrebna sredstva ve provercana u neiji proraun?

Obojica su dobro znala da proraunska sredstva za rad Tajne obavjetajne slube ne dolaze iskljuivo iz Foreign Officea. Iz njegova prorauna dolazi, zapravo, tek mali njihov dio. Stvarne trokove Tajne

slube koja se, za razliku od amerike CIAe, pravi manjom od bubice, dijele zapravo sva vladina ministarstva. Oni su rasporeeni itavim dijapazonom, ne zaobilazei ak ni skoro nevjerojatno Ministarstvo zemljoradnje, ribarstva i prehrane vjerojatno s obrazloenjem da bi i ono jednoga dana moglo poeljeti da dozna koliko bakalara IsIanani vade iz Sjevernog AtIantika.

Ba zato to proraun SISa svoja sredstva crpi tako iroko i skriva to tako duboko, Foreign Office ga i ne moe pritisnuti prijetnjom da e mu, ako mu ne izae u susret, skresati budet. Sir Mark je klimnuo glavom.

Tu nee biti problema. Koordinator i ja samo se vidjeli s Riznicom, objasnili im svoje stavove prethodno raiene s Uredom kabineta, pa su nam poslali pare, sve strpano u proraune za istraivanje i razvoj najmanje sumnjivih ministarstava.

Sjajno, ozario se stalni dotajnik, moda od srca, a moda i ne. Daj da se onda okrenemo neemu to spada u moj djelokrug. Ne znam kako ti stoji s kadrovima, ali mi bismo mogli imati problema s ljudima, jer e doi do proirenja slube zbog kraja hladnoga rata i osloboenja srednje i istone Evrope. Zna to mislim?

Sir Marku je to bilo sasvim jasno. Oit slom komunizma, koji se odigrao u protekle dvije godine, mijenjao je diplomatsku kartu svijeta, i to brzo. Diplomatska je sluba vrebala na nove prilike po itavoj srednjoj Evropi i Balkanu, nadajui se ak i miniambasadama u Litvi, Estoniji i Letoniji, u sluaju da se ove izbore za neovisnost od Moskve. On je, govorei o irenju diplomatske slube dok hladni rat lei u mrtvanici, zapravo elio zaobilazno rei da se s poloajem kolega u Tajnoj slubi dogodilo ba obratno. Sir Mark nije padao na te fore.

Ba kao i vama, ni nama ne preostaje nego da vrbujemo nove ljude. No ako to novaenje naas i zaboravimo, ostaje nam ipak obuka koja traje est mjeseci do asa kad u Century House uvedemo novog ovjeka i poaljemo iskusnog agenta na slubu u inozemstvu.

Diplomat je zaboravio na smijeak i gorljivo se nagnuo prema sugovorniku.

Dragi moj Mark, ba je to krv i meso onoga o emu sam s tobom htio razgovarati. O dodjeli mjesta u naim ambasadama, i kome ih dati.

Sir Mark se nacerio u sebi. Taj gad udara ravno u muda. Ako Foreign Office Tajnu slubu i nije mogao pritegnuti s proraunske strane, uvijek mu je ostajao jedan as na kojeg je mogao zaigrati. Veina obavjetajnih agenata u inozemstvu svoj posao obavlja pod okriljem ambasade. Zbog toga diplomatska sluba postaje njihovim domainom. Tko ne dobije posao kao kamuflau, toga ne mogu ni poslati.

I kako ti openito gleda na budunost, Roberte? upitao je dotajnika..

U budunosti mi, bojim se, naprosto neemo moi ponuditi posao nekima od tvojih... slikovitijih slubenika. Onima koji su oito demaskirani. Mjesto operativca s posjetnicom. U doba hladnog rata to je bilo prihvatljivo, u novoj e Evropi to biti ive kurje oi. Doivjet e ih kao uvredu. Siguran sam da ti je to jasno.

Obojica su znala da se agenti u inozemstvu dijele u tri kategorije. Ilegalni agenti nisu zaklonjeni ambasadom, i oni se sir Roberta Inglisa i ne tiu. A oni koji slue u ambasadi su ili deklarirani ili nedeklarirani.

Deklarirani obavjetajac, ili operativac s posjetnicom, jest onaj ija je funkcija iroko poznata. U prolosti su takvi operirali u ambasadi, milina Boja. Kroz itav komunistiki i trei svijet, disidenti, nezadovoljnici i svi ostali koji bi to samo poeljeli, znali su kome da dou i izliju pred njim sve svoje jade, kao pred ocem ispovjednikom. To je vodilo do bogate etve informacija i pribavilo nekoliko spektakularnih prebjega.

A stariji je diplomat sad zapravo htio rei da diplomacija takve vie ne eli, i da za njih nee ostaviti mjesta. On je bio odan ideji odravanja lijepe tradicije smirivanja svakoga tko nije roen kao Britanac.

Shvatio sam te, Roberte, i to jako dobro, ali ja ne mogu, a niti to elim, poeti svoj mandat efa SIS-a istkom starih agenata koji su nas sluili tako dugo, tako dugo i tako vjerno.

Nai im onda neko drugo mjesto, predloio mu je sir Robert. Srednja i Juna Amerika, Afrika...

A ne mogu im ni rei da se pakuju za Burundi, bar dok ne budu zreli za penziju.

Onda kancelarijski posao. Tu kod kue. Misli na takozvane neatraktivne poslove? rekao je ef.

Veina ih to ne bi prihvatila. Onda se moraju javiti za prijevremenu mirovinu,

odgovorio je diplomat glatko. Potom se opet nagnuo prema sugovorniku. Mark, mili moj, o ovome nema pogaanja. Budi siguran da u stvar predati Petorici mudraca, i pobrinuti se da i sam budem jedan od njih. Mogli bismo pristati na sasvim pristojnu otpremninu, ali...

Petorica mudraca su bili stalni dotajnici ministarstva kabineta, ministarstva vanjskih poslova, ministarstva unutranjih poslova, ministarstva obrane i ministarstva financija. Ta su petorica zajedno raspolagala silnom moi u vladinim kuloarima. Oni su, izmeu ostalog postavljali ili preporuivali premijeru da ih postavi, to je skoro isto, efa SIS-a i generalnog direktora Slube sigurnosti i M.1.5. Sir Mark je zbog toga bio duboko nesretan, ali je i sam jako dobro shvaao realnost moi. Morat e popustiti.

Onda dobro, ali e mi trebati smjernice o postupku. Time je zapravo elio rei da e mu, radi njegova poloaja meu

vlastitim ljudima, trebati nekakva via naredba. Sir Robert Inglis je bio irokogrudan mogao si je to i priutiti.

Smjesta emo ti ih poslati, odgovorio je. Pozvat u ostale Mudrace na razgovor, pa emo postaviti nova pravila za novi splet okolnosti, i zato ti predlaem da, prema novim pravilima koja e dobiti, pokrene obradu onoga to pravnici zovu egzemplarnim sluajem, i tako stvori primjer iz prakse.

Egzemplarni sluaj? Primjer iz prakse? Ma o emu ti to? upitao je sir Mark.

O presedanu, dragi moj Mark. O samo jednom presedanu koji bi onda djelovao na itavu grupu.

O grenom jarcu? To je nelijepa rije. Jer teko da moemo rtvom nazvati

nekoga koga prije vremena poaljemo u velikodunu mirovinu. Izaberi jednoga agenta ije e rani odlazak ostali prihvatiti bez gunanja, pozovi ga na razgovor i tako stvori svoj presedan.

Jednoga agenta? Ima li pritom koga na pameti?

Sir Robert je skupio dlanove u iljak i zapiljio se u strop. Mislim, ovaj, da bi za to bio prikladan Sam McCready

predloio bih njega. Naravno. Obmanjivaa. Sve od njegova nedavnog iskazivanja

ustre, iako neodobrene, inicijative prije tri mjeseca na Karibima, sir Mark je bio svjestan toga da Foreign Office u Samu McCreadyju vidi Dingiskana putenog s Ianca. to je zapravo udno. Za takvog... zguvanog momka.

Sir Marka su prevezli preko Temze i vratili ga u njegovu centralu, Century House, u duboko kontemplativnom raspoloenju. Bilo mu je jasno da vii javni slubenik u Foreign Officeu odlazak Sama McCreadyja nije samo predloio ve da je to bezuvjetno zatraio. S Markova pak gledita, on jedva da je i mogao izabrati tei zahtjev.

Godine 1983, kad je Sam McCready bio izabran za glavu Opsi odjela, sir Mark je bio zamjenik kontrolora, McCreadyjev suvremenik, i po rangu samo za stepenicu vii. Njemu se taj muiavi agent, koji nije zarezivao nikoga i nita, a kojega je sir Arthur postavio na to novo mjesto, bio vrlo svidio, ali se on, napokon, svidio i skoro svima ostalima.

Nedugo poslije toga sir Marka su bili poslali na tri godine na Daleki istok teno je govorio mandarinski, a kad se 1986. vratio, promovirali su ga u efova zamjenika. Sir Arthur je otiao u mirovinu, i novi je ef uskoio u jo vrue sedlo. A njega je prolog sijenja naslijedio sir Mark.

Prije nego to je krenuo za Kinu, sir Mark je, ba kao i svi ostali, spekulirao da Sam McCready nee biti duga vijeka. Obmanjiva je bar je tako o tome sudila tradicijska mudrost bio dijamant isuvie kvrgav a da bi se lako uklopio u unutranju kunu politiku Century Housea.

Kao prvo, tog dotepenca koji je elio djelovati na njihovim ljubomorno uvanim teritorijima nijedan od regionalnih odjela nije ba obasipao ljubaznostima. Oekivale su se svae oko mea, kakve bi mogao razrijeiti samo bogomdani diplomat, dok je McCready, ma koliki inae bili njegovi drugi talenti, od toga bio daleko kao nebo od zemlje. A kao drugo, pomalo rogobatni Sam teko da se mogao

uklopiti u svijet besprijekorno skrojenih viih slubenika, uglavnom proizvoda britanskih ekskluzivnih javnih kola.

Sir Mark je meutim, vrativi se, na svoje iznenaenje otkrio da Samu McCreadyu cvjetaju sve poslovine rue. inilo se da je kod svojih ljudi uspio stei zavidnu i totalnu lojalnost, te i od najtvrdokornijih teritorijalnih efova izvui, i to bez i najmanje uvrede, najraznovrsnije ustupke.

On je znao govoriti atrom drugih terenskih agenata, pa bi od njih, kad bi se vratili kui na odmor i doli na razgovor, znao skupiti itavu enciklopediju informacija, meu njima i mnotvo takvih koje mu nikad ne bi otkrili da su mu, drei se osnovnog pravila konspiracije, priali samo ono to je trebao znati.

Znalo se da on zna popiti pivo s tehnikim osobljem, s ljudima uljevitih ruku na kakvo drugarstvo vii slubenici nisu mogli ba uvijek raunati pa od njih ponekad dobiti i vrpcu sa snimljenim telefonskim razgovorom, tue pismo ili lanu putnicu*( Hrvatska rije za internacionalizam paso je putnica nakaradnu je putovnicu oito smislio neki umiljeni neznalica, koji mora mrcvariti jezik kad sluajno ne moe ljude. Ako nekoga smeta homonim, prisjetimo ga da nije jedini u jeziku pa ne znan zato bi samo tu smetao. Op. pr.), dok su druge odjelne glave i dalje samo ispisivale formulare.

Sve to, kao i druge iritantne slabosti, recimo sklonost traenju rupa u pravilima i nestajanju kad mu se svidi, teko da su mogle privoljeti establiment da se u nj zaljubi. Pa ipak, odgovor na pitanje to ga je to sauvalo na njegovu mjestu bio je sasvim jednostavan, on je isporuivao robu, on je dobavljao traeni proizvod, on je vodio pogon koji je izazivao stalno obnavljanje KGB-ove zalihe pilula protiv gastritisa, i tako je on opstao... sve do sada.

Sir Mark je uzdahnuo, iziao iz svog Jaguara u podzemnoj garai Century Housea, pa se odvezao dizalom do svog ureda na najviem katu. Trenutno nije trebao uiniti ba nita. Sir Robert Inglis e odrati sastanak s kolegama pa donijeti novi pravilnik, smjernice koji e omoguiti nevoljnom efu da kae, teka srca no iskreno. Ne preostaje mi drugo.

Dok iz Foreign Officea stignu te smjernice, a zapravo diktat, trebalo je, meutim, priekati sve do poetka lipnja, to je dopustilo sir Marku da u svoj ured pozove svoja dva zamjenika.

Ovo je zajebano do daske, rekao je Basil Gray. Moe mu lupiti kontru?

Ovaj put ne, odgovorio je ef. Inglis je u to vrsto zagrizao a, kao to vidite, uz njega su i preostala etvorica mudraca.

Dokument to ga je bio dao dvojici svojih zamjenika da ga temeljito proue bio je pravi uzor jasnoe i neoborive logike. On je najprije ukazao na injenicu da e 3. listopada Istona Njemaka, neko najilavija i najefikasnija istonoevropska i komunistika drava, doslovce prestati postojati. U istonom, Berlinu vie nee biti ambasade, Zid je ve i sada farsa, dok se SSD, zastraujua tajna policija, ve bezglavo povlai, a sovjetske snage naputaju zemlju. Podruje koje je nekad zahtijevalo veliki angaman londonskog SIS-a, sad e se pretvoriti u mrtvi, a moda i nikakvi rukavac.

Osim toga, nastavljao je dokument, u ehoslovakoj vlast preuzima onaj fini gospodin Vaclav Havel, pa e agenti njihove pijunske slube, takozvanog StB-a, uskoro moi samo predavat vjeronauk. Ako tome pribrojimo jo i slom komunistike vlasti u Poljskoj, Maarskoj i Rumunjskoj, kao i njezin oito skori raspad u Bugarskoj, onda nam mora, bar u najopenitijim crtama, biti jasno to slijedi.

Pa mislim, uzdahnuo je Timothy Edwards, mora se priznati da u Istonoj Evropi vie nismo angairani kao to smo bili, i da tu imamo viak radne snage. Sasvim su u pravu.

Ba lijepo od tebe to se slae, rekao je ef. Basila je Greya bio promaknuo on osobno, i to je bilo prvo to

je uinio kad su ga u sijenju postavili za efa. Timothyja Edwardsa je zatekao. Znao je da ga Edwards upravo oajniki eli naslijediti nakon tri godine ba kao to je znao da nema ni najblae namjere da ga u tom smislu preporui. Ne zato to bi Edwards bio glup. Daleko od toga bio je upravo briljantan, ali...

Oni, meutim, nisu spomenuli druge opasnosti, progunao je Gray. Ni rijei o meunarodnom terorizmu, usponu narkokartela, privatnim vojskama ba kao ni jedne rijei o proliferaciji.

Ba tu tezu, da se izvori opasnosti u svijetu mijenjaju a ne smanjuju, sir Mark je bio izloio i u svojoj studiji SIS u devedesetim godinama, a koju je sir Robert Inglis proitao i oito odobrio. Na vrhu

je svega bila proliferacija diktatori, od kojih neki i sumanuto neuravnoteeni, koji skupljaju silne orune arsenale i to ne samo ratne vikove, kao u staro doba, nego i visoku tehnologiju i najmoderniju opremu, rakete, kemijske i bakterioloke bojne glave, pa si osiguravaju ak i pristup nuklearnoj tehnologiji. Dokument to ga je sad imao pred sobom podmuklo je preskoio sva ta pitanja.

I to sad biva? upitao je Timothy Edwards. to biva? odgovorio je ef blago. Predviamo seobe

puanstva, naega puanstva. Koje se iz Istone Evrope vraa u domovinsku bazu.

Pritom je mislio da se stari ratnici hladnoga rata, veterani koji su vodili operacije, provodili aktivne mjere, vodili mree domorodakih agenata iz ambasada istono od eljezne zavjese, da se svi oni vraaju kui na bijeli hljeb. Na njihovo e mjesto, naravno, doi drugi, no bit e to mlai ljudi za ije se pravo zanimanje nee ni znati, i koji e se neopaeno umijeati meu osoblje ambasade, da ne bi uvrijedili tek iznikle demokracije iza Berlinskoga zida. Novaenje e se, dakako, nastaviti ef mora voditi svoju slubu. Pritom, meutim, ostaje problem veterana. Kamo s njima? Na koje je pitanje postojao samo jedan odgovor, na pIandovanje.

Morat emo napraviti presedan, rekao je sir Mark. Jedan presedan, koji e otvoriti put glatkom umirovljenju svih ostalih.

Mislite na nekog odreenog? upitao je Gray. Sir Robert Inglis misli. Sam McCready. Basil Gray se zapiljio u nj preko stola i pritom razjapio usta. efe, pa ne moete znogirati Sama. Nitko njega ne nogira, odgovorio je sir Mark. Njegove su

rijei bile samo jeka Inglisova glasa. Jer teko da moemo rtvom nazvati nekoga koga prije vremena poaljemo u velikodunu mirovinu.

Upitao se koliko je ruku stiskalo onih trideset rimskih srebrnjaka.

To je, dakako, alosno, zato to svi mi volimo Sama, rekao je Edwards. Ali ef mora misliti na slubu koju vodi.

Ba tako. Hvala ti, Timothy, rekao je sir Mark. I dok je sjedio tako, sad je po prvi put shvatio zato nee

preporuiti Timothyja Edwardsa da ga jednog dana naslijedi. On sam

kao ef ini to to se mora naprosto zato to se mora, ali e to uiniti s gnuanjem. A Edwards e to uiniti radi napredovanja u karijeri.

Morat emo mu ponuditi tri razliita posla, upozorio ga je Gray. Moda izabere koji od njih.

Gray se u dui iskreno nadao da e se dogoditi ba to. Mogue, progunao je sir Mark. to ste to imali na umu, efe? upitao je Edwards. Sir Mark je otvorio fascikl, a to to je bilo u njemu, bilo je plod

sastanka sa efom personalnog. Na raspolaganju nam stoji mjesto Zapovjednika kole za

obuku, Ravnatelja upravnoknjigovodstvenog sektora i Ravnatelja sredinjeg arhiva.

Edwards se tanuno nasmijeio, i pomislio To bi moralo upaliti. Dva tjedna potom subjekt je svih tih konferencija kruio svojim

uredom dok je Denis Gaunt, njegov zamjenik, smrknuto zurio u list pred sobom.

Daj, Sam, pa nije sve ni tako loe, rekao je. Hoe da ostane. Ti samo mijenja posao.

Netko me eli najuriti, odgovorio je McCready odrjeito. London je tog ljeta malaksavao pod toplinskim valom. Prozor je

bio otvoren i obojica su svukla sakoe. Gaunt je bio u elegantnom plavom modelu iz Turnbull Assera, McCready je bio u konfekcijskom sakou iz Viyelle, ve vunastom od preestoga pranja. Osim toga se bio i krivo zakopao, tako da mu je odijelo visjelo nahero. Na pauzi za gablec, pomislio je Gaunt, neka e tajnica opaziti pogreku pa je ispraviti uz mnogo coktanja. ini se da cure po Century Houseu jedva ekaju da Samu McCreadyju naprave nekakvu uslugu.

Gaunta je to zbunjivalo, ta pria s McCreadyjem i damama. Ta je pria, zapravo, zbunjivala sve redom. On, Denis Gaunt, sa svoja je 183 centimetra od efa bio vii za dva palca. Bio je plavokos, pristao i neoenjen, a u odnosu s damama, nipoto stidljiva ljubiica.

ef njegova odjela bio je srednje visine, srednjega stasa i prorijeene smee kose, obino raupane, a odjea mu je uvijek bila kao da je u njoj spavao. Znao je da je McCready pred nekoliko godina obudovio, da se nije ponovno oenio, jer mu je oito bilo drae da ivi sam u svom staniu u Kensingtonu.

Pa ipak je morao postojati netko, razmiljao je Gaunt, tko mu redi stan, isti ga i pere rublje. Vjerojatno kakva domaica. Ipak ga to nitko nije nikada pitao, niti je on to ikad ikome rekao.

Svakako bi trebao prihvatiti jedan od tih poslova, rekao je Gaunt. Time bi im izmakao tlo pod nogama.

Denis, odgovorio je McCready blago, ja nisam uitelj, ja nisam knjigovoa, a nisam ni posrani knjiniar. Natjerat u te gadove da me makar sasluaju.

To bi moglo promijeniti situaciju, sloio se Gaunt. Komisija se ne mora nuno sloiti s odlukom.

Sasluavanje je stranaka u Century Houseu poelo, kao i uvijek, u ponedjeljak ujutro, i odravalo se u konferencijskoj dvorani, kat ispod efove sobe.

Predsjedavao je zamjenik efa Timothy Edwards, besprijekorno odjeven kao i uvijek u crno Bladesovo odijelo s kolekom kravatom. Njemu su slijeva i zdesna sjedili kontrolor tuzemnih operacija i kontrolor zapadne polutke. Na jednom je kraju prostorije sjedio ravnatelj personalnog, a do njega mladi iz arhive, pred kojim je bila velika hrpa fascikala.

Sam McCready je uao zadnji i sjeo na stolac nasuprot stolu. U pedeset i prvoj godini ivota jo je bio vitak i io. to se ostaloga tie, bio je od onih koji uglavnom prolaze nezapaeno.

Zbog toga je u svoje doba i bio tako dobar, tako prokleto dobar. Zbog toga, ali i zbog onoga u glavi.

Pravila su im svima bila poznata. Ako otkloni tri neprivlana posla, imaju pravo zatraiti od tebe odlazak u prijevremenu mirovinu. Ali dotini ima pravo zatraiti da ga sasluaju, moe pokuati ishoditi iznimku.

Sam McCready je doveo, da bi govorio u njegovo ime, Denisa Gaunta, deset godina mlaega od sebe, a kojeg je prije pet godina uzvisio do Broja dva, odmah ispod sebe. Raunao je da e Denis, sa svojim blistavim smijekom i kravatom s koleda, s njima znati bolje nego on.

Svi ljudi u prostoriji dobro su se poznavali i bili na ti, to je vrijedilo ak i za arhivara. Tradicija Century Housea, moda ba zato to je to bio tako zatvoren svijet, bila je da svatko svakome govori ti,

od ega je bio izuzet samo ef kojeg su u lice zvali sir ili efe, a iza lea gazda i jo kojekako.

Vrata su se zatvorila i Edwards je kaljucanjem zatraio tiinu. No dobro. Sastali smo se ovdje da prouimo Samovu molbu

da se odstupi od naredbe Glavnog ureda, no koja nipoto nije i alba na postupak. Slaete se?

Svi su se sloili. Tako je utvreno da se Sam McCready ni na to ne ali, jer su se pravila strogo potovala.

Denis, pretpostavljam da e ti govoriti u Samovo ime? Da, Timothy. SIS je u njegovu sadanjem obliku utemeljio jedan admiral, sir

Mansfieid Cumming, pa su stoga mnoge kune tradicije iako ne i familijariziranje nosile daleku pomorsku aromu. A jedna je od njih glasila da ovjek na sasluavanje moe dovesti kolegu da govori u njegovo ime.

Izjava je ravnatelja personalnog bila kratka i nije okoliala. Uprava je izrazila elju da Sama McCreadyja s Opsija prebaci na novu dunost. On nije prihvatio nijednu od tri ponuene. to se svodi na izbor prijevremene mirovine. McCready sad moli, ako ve ne moe nastaviti posao kao glava Opsija, da ga vrate na teren ili bar u odjel koji se bavi terenskim operacijama. No nijedno takvo mjesto nije slobodno. Sve je dakle jasno.

Na to je ustao Denis Gaunt. ujte, pravila su nam svima poznata. Ali svi znamo i kako

stoje stvari. Istina jest da je Sam zamolio da ga ne prebacujete u kolu za obuku, u knjigovodstvo ili arhiv. Zato to je on operativac i po instinktu i po obuci, i to jedan od najboljih, ako ne i najbolji.

O tome nema spora, promrmljao je inspektor zapadne polutke. Edwards ga je prostrijelio pogledom upozorenja.

A bit je svega, glasio je Gauntov prijedlog, da Sluba, ako to samo eli, vjerojatno Samu moe nai posao u Rusiji, Istonoj Evropi, Sjevernoj Americi, Francuskoj, Njemakoj, Italiji, i ja predlaem da se to Sluba i potrudi uiniti, zato to...

Priao je arhivaru i uzeo fascikl. Zato to mu preostaju jo samo etiri godine da se u pedeset

petoj povue u punu mirovinu...

Ponuena mu je obilna otpremnina, presjekao ga je Edwards, mogli bismo rei ak i vrlo velikoduna.

Zato to je, nastavio je Gaunt, on sluio godinama, i to vjerno, prolazei kroz neugodne, a gdjekad i krajnje opasne situacije. Nije tu rije o novcu, nego o tome je li se Sluba spremna malo potruditi za jednoga od svojih.

On, dakako, nije imao ni pojma o razgovoru to se prolog mjeseca odigrao izmeu sir Marka, odjelnoga efa, i sir Roberta Inglisa u Foreign Officeu.

Volio bih da razmotrimo nekoliko sluajeva to ih je Sam rijeio u proteklih est godina. Poevi od ovog...

ovjek o kojemu je bila rije zurio je ravnoduno sa svojeg stolca u dnu sobe. Nitko od nazonih nije mogao ni slutiti koliki se bijes i oaj kriju iza vjetrom iibanog lica.

Timothy Edwards je pogledao na runi sat. Nadao se da se taj sluaj moe rijeiti za jedan dan. Sad je u to poeo sumnjati.

Mislim da se svi sjeamo tog sluaja, rekao je Gaunt. Prie o pokojnom sovjetskom generalu Jevgeniju Pankratinu...

Ponos i krajnje predrasude

Glava prva

Svibanj 1983. Ruski je pukovnik iz sjene istupio polako i oprezno, iako je

vidio znak i prepoznao ga. Svi susreti sa svojim britanskim kontrolorom bili su opasni i trebalo ih je, koliko je to mogue, izbjegavati. Ali je ovaj bio zatraio sam. Jer je elio neto rei, neto zatraiti, neto to nije mogao povjeriti poruci kakve je ostavljao u mrtvom potanskom sanduiu. Olabavljeni oluk na krovu barake uz prugu zamlatarao je i zakripao na zapuhu vjetra pred zoru. Pukovnik se okrenuo, ustanovio to je to proizvelo zvuk, pa se opet zapiljio u krpicu mraka kraj okretnog postroja za lokomotive.

Sam? zazvao je tiho.

Ali je sve to budno motrio i Sam McCready. On je tu bio ve itav sat vremena, tu u mraku naputenog ranirnog kolodvora u vanjskom predgrau Istonog Berlina. Rusa je ve vidio, ili, bolje rei, uo kako dolazi, no ipak je i dalje ekao, eda bi se uvjerio gibaju li se jo pokoje noge kroz prainu i utu. Bez obzira koliko to puta ovjek ponovno uinio, ona vornata kugla na dnu eluca nikada ne nestaje.

U dogovoreni sat, uvjerivi se da su sami i bez neeljena drutva, Sam je noktom palca frknuo ibicu, tako da je samo kratko pIanula i zamrla. Rus je to opazio pa izronio iza stare barake za odravanje lokomotiva.

Obojica su imala razloga da se dre tmine, jer je jedan bio pijun, a drugi izdajica.

McCready je iziao iz tame, tako da ga Rus vidi, pa zastao na trenutak da bi se vidjelo kako je i on sam, pa tek onda nastavio.

Jevgenij. Dragi moj, koliko je vremena prolo. Na pet koraka vidjeli su se sasvim jasno, pa utvrdili da se ne

radi o zamjeniku, da nema podvale. A to je uvijek bila opasnost koja je prijetila pri susretu licem u lice. Rusa su mogli i uhvatiti, slomiti ga na presluanju, pa tako omoguiti KGBu ili istononjemakom SSD-u da sad postavi klopku najviem britanskom obavjetajcu. A netko je mogao i uhvatiti Rusovu poruku, pa je tako i on mogao upasti ravno u zamku, nakon ega bi slijedila duga mrana no presluavanja i napokon metak u potiljak. Majka Rusija nije imala milosti prema svojoj izdajniki nastrojenoj eliti.

McCready ga nije zagrlio, pa ak se ni rukovao. Nekom je to inventaru potrebno ljudski dodir, smirenje to ga donosi kontakt. Jevgenij Pankratin, pukovnik Crvene armije, pridijeljen GSFG-u, bio je, meutim, od onih hladnih uznosit, zatvoren, arogantno samouvjeren.

Njega su najprije zamijetili u Moskvi 1980 a uinio je to otrooki atae u britanskom veleposIanstvu. Diplomatska dunost, uljudan, banaIan razgovor, i onda nenadana pogana opaska na raun vlastitoga drutva. Diplomat se niim nije odao, i nije rekao nita. Ali je zapamtio i izvijestio. Mogui kandidat. Dva mjeseca kasnije uslijedio je prvi oprezni pokuaj. Pukovnik Pankratin se nije niim obavezao, ali to nije ni odluno odbio. to mu je pribavilo pozitivne

poene. Onda su ga premjestili u Potsdam, u ono to su u NATO-u zvali Group Soviet Forces Germany, Sovjetske snage u Njemakoj, ili GSFG, u armiju od 22 divizije, s ukupno 330 000 ljudi, koja je istone Nijemce drala u kmetstvu, marionetu Honeckera na vlasti, istone Berlinane u strahu i NATO u stanju spremnosti na razorni proboj preko srednjonjemake ravnice.

Tad je sluaj preuzeo McCready bio je to njegov teren. Godine 1981. osobno je pristupio Pankratinu i tako ga regrutirao. Bez puno prie, bez izljeva najdubljih osjeaja, koje bi trebalo sluati uz izraze odobravanja... Naprosto izravan novani zahtjev.

Ljudi domovinu svojih otaca izdaju zbog mnogih razloga zbog povrijeenosti, ideologije, zato to ih je zaobilo promaknue, zbog mrnje prema samo jednom rukovodiocu, zato to se stide svojih bizarnih spolnih sklonosti, zbog straha da e ih osramoene poslati kui. Kod Rusa je razlog obino duboka razoaranost korupcijom, ili su to lai i nepotizam to ga vide oko sebe. Pankratin je, meutim, bio pravi plaenik on je naprosto elio novac. Jednog e se dana izvui iz svega toga, bio mu je rekao, no kad se to dogodi, eli biti bogat. A ovaj je istonoberlinski susret u zoru zakazao zato da bi povisio ulog.

Pankratin je posegnuo pod kini ogrta pa izvadio debelu smeu kuvertu i pruio je McCreadyju. Dok je McCready skrivao zamotak pod radniku vjetrovku, pukovnik mu je bez emocija opisao to je u njemu. Imena, mjesta, vremenski raspored, stupanj spremnosti pojedinih divizija, operativne naredbe, pokreti, razmjetaj, modernizacija naoruanja. Pri tome je, naravno, kljuno bilo ono to je Pankratin znao rei o SS20, stranom sovjetskom projektilu srednjega dometa na pokretnoj Iansirnoj rampi, od kojih je svaki imao tri nezavisno navoene nuklearne bojne glave naciljane na britanske i evropske gradove. Prema Pankratinu, ti su se projektili selili u ume ake i Turingije, blie granici, pa su sad svojim dometom opisivale luk od Osla preko Dublina sve do Palerma. A na Zapadu su goleme mase potenih no naivnih ljudi pole za socijalistikim parolama traei od svojih vlada da se, u znak dobre volje i miroljubivosti, same lie obrane.

To, naravno, kota, rekao je Rus. Naravno.

Dvjesto tisua funti sterlinga. Dogovoreno. Nita, dakako, nije bilo dogovoreno, ali je

McCready znao da e njegova vlada ve negdje nai taj novac. To nije sve. Koliko sam shvatio, ve sam odreen za

promaknue. U generalbojnika i premjetaj. Vraam se u Moskvu. estitam. A u kojem to svojstvu, Jevgenij? Pankratin je zastao da bi to to kae bolje sjelo. Doravnatelj, PIanska komisija oruanih snaga, Ministarstvo

obrane. McCready je bio duboko dojmljen. Imati svog ovjeka u srcu

Frunzeove 19, u Moskvi to se ni sa im nije dalo usporediti. A kad se izvuem, elim imati svoju stambenu zgradu. U

Kaliforniji. Dokumenti na moje ime. Moda u Santa Barbari. uo sam da je tamo ba lijepo.

I jest, sloio se McCready. A ne bi radije ivio u Britaniji? Mi bismo te pazili.

Ne, hou malo sunca. Kalifornijskog i milijun amerikih dolara na svom raunu.

Stan moemo srediti, rekao je McCready i milijun dolara. Ako je proizvod pravi.

Ne stan, Same. itavu zgradu stanova. Da ivim od stanarine.

Jevgenij, ti od mene trai izmeu pet i osam milijuna amerikih dolara. Nisam ba siguran da moji imaju toliko. ak i za tvoj proizvod.

Busovi su zubi bljesnuli kratkim smijekom ispod vojnikoga brka.

Kad se naem u Moskvi, proizvod koji ti donesem nadii e i tvoje najlue snove. Pa e stvoriti taj novac.

Daj, Jevgenij, da prvo priekamo na tvoje promaknue. Onda emo razgovarati o stambenoj zgradi u Kaliforniji.

Rastali su se poslije pet minuta, Rus da bi se vratio, u odori, svom pisaem stolu u Potsdamu, a Englez da bi kliznuo kroz Zid do stadiona u Zapadnom Berlinu. Njega e na kontrolnom punktu Charlie temeljito pretraiti. Smea omotnica e prijei preko Zida drugom,

sigurnijom ali sporijom rutom. Tek kad omotnica opet bude kod njega u Zapadnom, vratit e se avionom u London.

Listopad 1983. Bruno Morenz je pokucao na vrata i uao odazvavi se na

ovijalni Herein. Njegov je ef bio sam u sobi, u svom vanom okretnom konom naslonjau i za svojim vanim pisaim stolom. Sad je u alici od kotanog porcuIana odmjereno mijeao svoju prvu dananju pravu kavu, koju je preda nj poloila brina Fraulein Keppel, uredna usidjelica koja se skrbila za sve njegove legitimne potrebe.

Ba kao i Morenz, i Herr Direktor je pripadao narataju koji se jo sjeao konca rata i poratnih godina kad su se Nijemci morali zadovoljiti kavom od cikorijina ekstrakta, i kad su do prave kave mogli doi samo ameriki okupatori i gdjekad koji Britanac. Ali vie nije bilo tako. Dieter Aust je svakog jutra uivao u svojoj kolumbijskoj kavi. Kojom nije ponudio i Morenza.

Obojica su ve pregurala pedesetu, ali je tu prestajala svaka slinost. Aust je bio nizak, punaak, lijepo i oian i odjeven i bio je predstojnik itavog klnskog ureda. Morenz je bio vii, kran, ve pomalo prosijed. Ali je zato hodao pogrbljeno i pomalo se gegao, bio je nezgrapan i neuredan u odijelu od tvida. On je, osim toga, bio civilni slubenik nieg do srednjeg ranga, koji nikad ne bi ni pomiljao na mjesto Direktora, niti poelio vlastiti vani ured s Fraulein Keppel, koja bi mu svakoga dana, prije nego to se prihvati posla, u alici od kotanog porcuIana donosila kolumbijsku kavu.

Prizor u kojem vidimo efa kako u svoj ured na razgovor poziva sitnog slubenika tog se jutra vjerojatno odigravao u mnogim uredima po itavoj Njemakoj, ali profesionalno podruje te dvojice teko da se moglo ponoviti na mnogo drugih mjesta.

Ba kao ni razgovor koji je uslijedio. A to zato to je Dieter Aust bio glava klnske podrunice Zapadnonjemake tajne obavjetajne slube, skraeno BND-a. *( Bundesnachrichtendienst. Op.pr.)

Glavni se stoer BND-a zapravo bio smjestio u objektu pozamano debelih zidova odmah kraj seoceta Pullach, desetak kilometara juno od Mnchena, na rijeci Isaru u junoj Bavarskoj, to moda moe izgledati udno izabrano, ako znamo da je glavni grad savezne republike od 1949. bio Bonn, stotine milja dalje na Rajni. Iza

toga stoje povijesni razlozi. Njemaku pijunsku slubu postavili su zapravo Amerikanci, kako bi suzbili nastojanja novog neprijatelja, Sovjetskog Saveza. Za glavu su nove slube postavili Reinharda Gehlena, negdanjeg ratnog efa njemake pijunae, i ta je organizacija u poetku bila znana naprosto kao Gehlen Org. Amerikanci su eljeli da on djeluje ba iz njihove okupacijske zone, a to je sluajno bila ba Bavarska i jug.

Gradonaelnik Klna Konrad Adenauer u to je doba bio prilino nepoznat politiar. Kad su Saveznici 1949. osnovali Saveznu Republiku Njemaku, Adenauer je, kao njezin prvi kancelar, za glavni grad izabrao skoro nevjerojatni Bonn, oko dvadeset pet kilometara Rajnom od Klna. Skoro su sve savezne ustanove bile poticane da se presele tu, ali je Gehlen izdrao pritisak, pa je tako novoimenovana BND ostala u Pullachu, gdje tako stoji do dananjega dana. Ipak BND ima svoje filijale u svim Landovima, to jest pokrajinskim glavnim gradovima savezne republike, i jedna je od najvanijih ba ta u Klnu. To je zato to je Kln, iako nije glavni grad Sjeverne Rajne Vestfalije, nego je to Dilsseldorf, ipak najblii Bonnu, a on je, kao glavni grad republike, ivano sredite dravne uprave. On je osim toga i pun stranaca, a BND je, za razliku od sestrinske agencije, kontrapijunae, takozvanog BfV-a, silno zainteresiran za inozemnu pijunau.

Morenz je prihvatio Austov poziv i sjeo pa se upitao u emu je to ako jest pogrijeio. Odgovor je glasio ni u emu.

Dragi moj Morenz, ne kanim ii oko kere pa na mala vrata. Aust je njeno obrisao usta istom platnenom maramicom. Sljedei tjedan na kolega Dorn odlazi u mirovinu. To vam je, naravno, poznato. Njegove e dunosti preuzeti njegov nasljednik. On je, meutim, mnogo mlai, upoznaje se s dunostima, pazite to vam velim. Meu njima je, meutim, i jedna za koju bi trebao ovjek zrelijih godina, i ja bih volio da je preuzmete ba vi.

Morenz je klimnuo glavom kao da ga je shvatio. A nije. Aust je skupio punake prste u piramidu i zagledao se kroz prozor, pa smotao crte lica u izraz aljenja zbog slabosti svojih blinjih. Paljivo je birao rijei.

Ova zemlja stalno prima goste, strane uglednike koji, na kraju dana ispunjena pregovorima i slubenim sastancima, osjeaju

potrebu da se malo rastresu... zabave. Razumije se da naa razna ministarstva rado organiziraju posjete otmjenim restoranima, koncertima, operi i baletu. Pratite me?

Morenz je klimnuo glavom. Sve jasno kao pekmez. Meu njima naalost imamo i takvih, obino iz arapskih ili

afrikih zemalja, ponekad i iz Evrope, koji nam sasvim odluno daju znati da bi im vie odgovaralo ensko drutvo. Plaeno ensko drutvo.

Callgirle, rekao je Morenz. Jednom rijeju, da. Mislim, umjesto da vane inozemne

goste dovodimo u situaciju da se moraju raspitivati kod hotelskih portira i taksista, ili loviti robu po crveno osvijetljenim izlozima Horn Strassea, ili se izlagati opasnostima po barovima i nonim klubovima, nama je drae naprosto im predloiti da nazovu izvjesni telefonski broj. Vjerujte mi, dragi moj Morenz, da se to tako radi u svim prijestolnicama svijeta. Mi u tome nismo nikakva iznimka.

Mi drimo callgirle? upitao je Morenz. Aust je ostao okiran.

Drimo? Naravno, ne. Mi ih ne drimo. Mi ih ne plaamo. To ine klijenti. A niti, to moram posebno naglasiti, iskoritavamo ita od materijala do kojega doemo, a koji bi se mogao ticati navika ponekog od uglednika koji nam je doao u goste. Takozvanu medenu klopku. Nae su ustavne odredbe i pravila sasvim jasni i ne smiju se kriti. Medene klopke preputamo Rusima i... njunuo je, Francuzima.

Dohvatio je sa stola tri tanka fascikla pa ih pruio Morenzu. Tu su tri djevojke. Razni fiziki tipovi. Molim vas da to

preuzmete zato to ste zreli, oenjeni mukarac. Samo ih drite na oku, oinski ih nadgledajte. Pobrinite se da redovito odlaze na preglede, i da se dotjeruju. Vodite rauna jesu li nekamo otputovale, da nisu bolesne, ili na odmoru. Jednom rijeju, jesu li raspoloive.

I sad najhitnije, na kraju. Povremeno bi vas mogao telefonski nazvati Herr Jakobsen. Nita zato ako mu je glas na telefonu svaki put drukiji uvijek e to biti Herr Jakobsen. U skladu s posjetiteljevim ukusom, a s kojim e vas upoznati Jakobsen, izabrat ete jednu od njih tri, utvrditi vrijeme posjeta, pobrinuti se da u tom trenutku bude

slobodna, pa e vas onda Jakobsen opet nazvati da vas upita za mjesto i vrijeme, a to e on prenijeti posjetitelju. Poslije toga sve preputamo callgirli i klijentu. Nije to zapravo nikakav teak posao. Nee vam smetati pri obavljanju drugih dunosti.

Morenz se nesigurno digao na noge, s fasciklima u ruci. Ma super, pomislio je odlazei iz ureda. Trideset godina vjernoga rada za Slubu, pet godina do mirovine, i sad moram biti dadilja droljama za strance koji bi rado s nekim u slami proveli no.

Studeni 1983.

Sam McCready je sjedio u zamraenoj sobi, duboko na donjem katu podruma Century Housea u Londonu, stoera Britanske Tajne obavjetajne slube ili SIS-a ili, kako je novine krivo zovu, M.l.6, interno zvane naprosto Tvrtka. Gledao je u mirkavi ekran na kojem se skupljena snaga ili dio nje Sovjetskoga Saveza beskonano valjala preko Crvenoga trga. U SSSR-u vole svake godine na tom trgu odrati dvije goleme parade jednu Prvoga svibnja, a drugu na dan proslave Velike oktobarske socijalistike revolucije. Potonja se odrava 7. studenog, a danas je osmi. Kamera se otklonila od tenkova i njihove grmljavine, pa zavenkala nizom lica na Lenjinovu mauzoleju.

Uspori, rekao je McCready. Tehniar kraj njega preao je rukom preko komandi pa se venkanje usporilo. Zli imperij, kako e ga predsjednik Reagan kasnije nazvati, bio je sliniji gerijatriji. Na studenom vjetru ovjeena su se ostarjela lica skoro izgubila u ovratnicima kaputa, zavrnutima tako da im gornji rubovi seu sve do sivih graanskih eira ili krznenih ubki.

Sam generalni sekretar ak ni nije bio tu. Jurij V. Andropov, predsjednik KGB-a od 1963. do 1978 koji je preuzeo vlast koncem 1982 nakon i predugo odgaane smrti Leonida Brenjeva, sad je i sam umirao na rate u klinici Politbiroa u Kuncevu. U javnosti se nije pojavio sve od kolovoza, a nikad se vie nee ni pojaviti.

Ali je zato na tribini bio ernjenko koji e za nekoliko mjeseci naslijediti Andropova, i to s Gromikom, Kirilenkom, Tihonovim i Suslovim, partijskim teoretiarom riblje spljotene glave. Ustinov, ministar obrane, bio je umotan u svoj maralski mundir okien s toliko

medalja da bi mu ve i one same dostajale kao zaklon od vjetra od brade do pojasa. Malo je tu bilo ljudi dovoljno mladih za ozbiljan posao meu njima su bili Griin, moskovski partijski ef, te Romanov, gazda Lenjingrada. Sasvim po strani bio je i najmlai meu njima, jo u vanjskom krugu, mukarac nabijene grae, neki Gorbaov.

Kamera se podigla pa izotrila na grupici asnika iza marala Ustinova.

ekaj malo, rekao je McCready. Slika se sledila. Daj mi ovoga, treeg slijeva. Moe pojaati? Malo primaknuti?

Tehniar je preletio preko pulta pa izotrio oprezno i fino. Grupa se asnika sve vie primicala. Neki su ispali iz kadra. Onaj na kojeg je McCready pokazao otiao je previe udesno. Tehniar je odvrtio tri-etiri sliice unatrag, dok ga nije dobio u strogi centar, pa mu se nastavio primicati. asnik je bio napola zaklonjen generalom Strategijskih raketnih snaga, ali je imao brk, neuobiajen meu sovjetskim asnicima, i to je bila jo jedna potvrda. Epolete su mu na injelu govorile Generalbojnik.

Crnoga mi vraga, proaptao je McCready. Uspio je, i on je tu. Okrenuo se ravnodunom tehniaru. Jimmy, kako da dovraga nabavimo stambenu zgradu u Kaliforniji?

Mislim da, dragi moj Sam, najkrai odgovor, rekao mu je Timothy Edwards dva dana kasnije, glasi nikako. Jer ne moemo. Ja znam da je to gadno, ali ja sam to protjerao i kroz efa i one koji dre ruku na kesi, i odgovor glasi da je on za nas preteak.

Ali proizvod je neprocjenjiv, usprotivio se McCready. Taj ovjek vie nije ni zlato. On je gromada iste platine.

Nesporno, odgovorio mu je Edwards glatko. On je od njega bio itavo desetljee mlai, pucao je na visoko i raspolagao prilinim privatnim imetkom. Tek iziao iz tridesetih, a ve je Pomonik efa. Veina je njegovih vrnjaka sretna ako moe voditi inozemnu postaju, ushiena ako upravlja odjelom, i ezne da se uspne do ranga kontrolora. A Edwards je jo samo kat ispod najvieg.

Ali, sluaj, rekao je, ef je bio u Washingtonu. Spomenuo je tog tvoga, isto za sluaj da bude promaknut, i nai roaci dobivaju njegov proizvod otkako si ga doveo, i uvijek su mu se

jako veselili, i ini mi se da bi ga i sad rado preuzeli, kao i pare i sve ostalo.

On je udljiv i osjetljiv. On mene poznaje. Moda ne bude htio raditi ni za koga drugog.

No daj, Sam. Ti e prvi priznati da je on plaenik. On e poi za novcem. A mi emo ipak dobiti proizvod. Molim te, pobrini se za urednu primopredaju.

Zastao je i bljesnuo svojim najneodoljivijim smijekom. Usput reeno, ef bi te rado vidio. Sutra ujutro, u deset.

Vjerujem da ne krim pravila ako velim da mu je na umu nova zadaa. Stepenica vie, Sam. Pogledajmo istini u oi, ponekad sve ispadne najbolje. Pankratin se vratio u Moskvu, zbog ega e tee doi do njega a Istonu si Njemaku pokrivao strano dugo vremena. Amerika rodbina je spremna preuzeti posao, a tebe e promaknuti, to si debelo zasluio. Moda dobije odjel.

Ja sam operativac, rekao je McCready. A da prije poslua to bi ti to ef htio rei? predloio mu

je Edwards. Dvadeset etiri sata kasnije Sam McCready je postao glavom

Odea i Psija. A CIA je preuzela generala Jevgenija Pankratina komuniciranje, voenje i plaanje.

Kolovoz 1985.

Tog je ljeta u Klnu bilo vrue. Oni koji su to mogli, poslali su enu i djecu na jezera, u brda, u ume ili ak vile na Mediteranu, da bi im se kasnije i sami pridruili. Bruno Morenz nije imao vikendicu. On je na svom poslu i dalje bio postojani kositreni vojnik. Plaa mu nije bila velika, a bilo je malo vjerojatno da e mu ikad i narasti, budui da su ga od mirovine u pedeset petoj dijelile jo samo tri godine, pa je daljnje promaknue bilo krajnje nevjerojatno.

Sjedio je na otvorenoj terasi kafia pa iz visoke ae pijuckao toeno pivo, pri emu je razlabavio kravatu, a sako prebacio preko naslona stolice. Nitko ga u prolazu nije ni pogledao. Ve je bio odbacio zimski tvid u korist pamunog odijela koje je, ako je to mogue, bilo jo bezoblinije. Sjedio je zgrbljen nad svojim pivom, pa

bi povremeno protjerao ruku kroz gustu sijedu kosu sve dok je tako nije sasvim raupao. On je bio ovjek nimalo tat na svoj vanjski izgled, jer u suprotnom bi, zacijelo, protjerao ealj kroz kosu, obrijao se malo bolje, glatko uz kou, namirisao se kakvom pristojnom kolonjskom vodom jer je, napokon, bio u gradu koji ju je izmislio te kupio elegantno, dobro skrojeno odijelo. Osim toga bi i bacio koulju s pomalo iskrzanom manetom i ispravio ramena. Tada bi ispao prava autoritativna pojava! Ali on nije patio od osobne tatine.

Ali je zato imao svoje snove. Ili bolje, nekad ih je imao. Jednom, i to davno. Ali mu se oni nisu ispunili. U pedeset drugoj godini ivota, oenjen, i kao otac dvoje odrasle djece, Bruno Morenz je sumorno motrio prolaznike na ulici. Patio je, a da to ni sam nije znao, od onog to Nijemci zovu Torschulsspanik. Ta rije u drugim jezicima ne postoji, a znai Panika pred zatvaranjem vrata.

Iza fasade krupnog srdanog mukarca, koji je poteno radio svoj posao, na kraju mjeseca podizao skromnu plau i svake se veeri vraao kui, u zagrljaj obitelji, krio se duboko nesretni Bruno Morenz.

Bio je okovan u braku bez ljubavi, zakovan za svoju enu Irmtraut, enu upravo volovski glupu i s figurom poveeg krumpira, a koja je, kad su godine iscurile, ak prestala i jadikovati nad njegovom malom plaom i promaknuima koja ne dolaze. O njegovu je poslu znala samo da radi za nekakvu dravnu agenciju koja se bavi javnim slubama, a od njezina je znanja manje bilo samo njezino zanimanje. Ako je i bio tako zaputen, ako su mu manete i bile iskrzane i odijelo kao vrea, krivac je tome bila djelimice i Irmtraut koju je i to prestalo zanimati. Njihov je stani u bezlinoj ulici u Porzu drala manjevie u redu, a veera e mu biti na stolu deset minuta nakon to stigne kui, napol skorena ako zakasni.

Njegova ki Ute okrenula je lea obim roditeljima praktiki im je zavrila kolu, pa se zagrijala za kojekakve ljeviarske ideje pa je on, sve zbog Utina politiziranja, morao u uredu proi pravo reetanje, a danas je ivjela kao ilegalni stanar u Dusseldorfu s nekakvim hipicima koji su samo nabijali po gitari iako Bruno nikad nije uspio otkriti kojim hipicima. Njegov sin Lutz je jo bio kod kue, vjeno otromboljen pred televizorom. Bio je to pristali junoa koji je pao na svakom ispitu na kojem se dosad pojavio, pa je grdio i naobrazbu i

svijet koji je po njoj cijenio ovjeka, i sada se, umjesto da ui, poeo iati i odijevati kao punk, to je bio njegov osobni protest protiv drutva, ali se pritom jako uvao da ne prihvati nijedan posao koje mu je to drutvo bilo spremno ponuditi.

Bruno je pokuao recimo, vjerovao je da je zaista pokuao. Uinio je sve to je mogao, takav kakav jest. Radio je marljivo, plaao poreze, izdravao obitelj kako je najbolje znao i umio, i malo vidio od ivota. A za tri godine, za samo trideset est mjeseci, oni e ga poslati u mirovinu. U uredu e se odrati mala sveanost, Aust e odrati govor, potom e kucnuti ae iskriava vina i ode on. U to? Imat e tada svoju mirovinu i uteevinu od svog drugog posla koje je, pod najrazliitijim pseudonimima, briljivo pohranio na mnotvo malih do srednjih rauna diljem Njemake, i tu e se nai dovoljno, zapravo vie no to bi itko pomislio, ili naslutio, dovoljno da si kupi mjesto u starakom domu, a prije uini ono to zaista eli...

Iza svoje prijazne fasade, Bruno Morenz je bio i vrlo tajnovit ovjek. On nikad ni Austu niti ikome u Slubi nije rekao ba nita o tom svom drugom poslu jer je to i tako bilo strogo zabranjeno, pa bi ga zbog toga odmah najurili s posla. A Irmtraut nije nikada priao ni o kakvom svom poslu, a niti o svojim tajnim uteevinama. Ali nije to bilo njegov stvarni problem bar kako je on na to gledao.

Njegov je pravi problem bio to je elio biti slobodan. elio je ponovno poeti ivot, a onda mu se, kao na mig, ukazalo i kako. A to zato to se Bruno Morenz, dobrano ve u srednjim godinama, bio zaljubio. Od repa do glave, do grla i preko grla. A najljepe je u svemu bilo da se Renate, prekrasna, ljupka, mlada Renate, u nj zaljubila koliko i on u nju.

I tu, u tom kafiu, tog ljetnog popodneva, Bruno je napokon donio odluku. Uinit e to rei e joj sve. Rei e joj da kani napustiti Irmtraut, koja nee oskudijevati ni u emu, i prijevremeno se povui u mirovinu, i napustiti taj posao i povesti je sa sobom u novi ivot sa sobom, u kuici iz snova, u kojoj e zajedno ivjeti na njegovom zaviajnom sjeveru uz obalu.

Pravi je problem Bruna Morenza bio, iako on to nije vidio, da nije samo kroio prema estokoj krizi srednjih godina, nego da je u

njoj ve bio preko gue. A budui da on to nije vidio, i budui da mu je pretvaranje bilo profesija, onda to nije vidio ni nitko drugi.

Renate Heimendorf je imala dvadeset est godina, bila je visoka metar i sedamdeset, i bila je skladno graena brineta. Kad joj je bilo osamnaest godina, postala je ljubavnicom i igrakom bogatog poslovnog ovjeka triput starijeg od sebe, i ta je veza potrajala pet godina. Kad se ovaj sruio mrtav od sranog udara, vjerojatno izazvanog pretjerivanjem u jelu, pilu, cigarama i Renate, otkrilo se da se prilino bezobzirno zaboravio pobrinuti za nju u svojoj oporuci, a osvetoljubivoj udovici, dakako, nije bilo ni u primisli da to ispravlja.

Djevojka je ipak uspjela temeljito opljakati njihovo skupo namjeteno ljubavno gnijezdo, pa se prodajom tih stvari, skupa s nakitom i sitnicama koje joj je dao kroz sve te godine, skupila sasvim lijepa okrugla suma.

Ipak joj to nije bilo dovoljno da se povue to joj nije bilo dovoljno da nastavi sa ivotom na koji se ve bila navikla, a kojega se nije kanila odrei za volju nekakvog tajnikog mjesta i bijedne plaice, i tako se odluila upustiti u poslove. Vjeta u izmamljivanju svojevrsnog uzbuenja iz predebelih, sredovjenih mukaraca bez kondicije, otkrila je da zapravo postoji samo jedan posao kojim se moe baviti.

Tako je dugorono iznajmila stan u mirnom i uglednom Hahnwaldu, predgrau Klna, staloenom i punom zelenila. Kue su bile od solidne pune opeke ili kamena, gdjekad preureene u stanove poput onog u kojem je sad ivjela i radila. Bila je to kamena trokatnica, s po jednim stanom na katu. Njezin je bio u prizemlju. Nakon to se uselila, obavila je neke pregradnje.

Stan je imao dnevnu sobu, kuhinju, kupaonicu, dvije spavaonice, predvorje i hodnik. Dnevna je soba bila lijevo od predvorja, a kuhinja je bila kraj njega. Iza njih, s lijeve strane hodnika koji je iza predvorja skretao udesno, bila je jedna spavaonica i kupaonica. Vea je spavaonica bila na kraju hodnika, tako da je kupaonica bila izmeu dvije spavaonice. Malo prije one vee, stajao je dva metra iroki ugraeni ormar, koji je uzeo neto od prostora kupaonice.

Ona je spavala u manjoj spavaonici, dok joj je vea, na kraju hodnika, bila zapravo radna soba. Osim to je preuredila ormare, potrudila se i zvuno izolirati glavnu spavaonicu, i to komadima pluta kojima je obloila unutranje zidove, a koje je poslije prikrila dekoracijama i papirnim tapetima, a isto tako i dvostrukim staklima na prozorima i debelim tapecirom s unutranje strane vrata. Iz sobe nisu mogli prodrijeti zvukovi koji bi uznemirili ili alarmirali susjede, to se zapravo i htjelo postii. Tu sobu, s njezinim neobinim dekorom i opremom, Renate je uvijek drala zakljuanu.

U ormaru u hodniku stajala je samo normalna zimska odjea, a i nekoliko kinih ogrtaa. U drugim ormarima u radnoj sobi krila se bogata zbirka egzotinog rublja, kao i itav niz haljina koje su predstavljale sve od kolarke, sobarice, nevjeste i konobarice, pa do dadilje, bolniarke, odgojiteljice, uiteljice, stjuardese, policajke, nacistike Bundmadchen, uvarice konclogora i voe pIaninki a uz to su tu bili i uobiajena kona i plastina oprema, kao i visoke izme, kape i maske.

U kredencu je bila manja zbirka odjee za muterije koje sa sobom nisu donijele nita, primjerice odjea izviaa, kolarca i rimskoga roba. U kut su bili zgurani klupa za muenje i klade, dok su u krinji bili lanci, lisiine, remenje i bievi potrebni za scene vezivanja i kanjavanja.

Renate je bila dobra kurva ili bar uspjena. Mnoge su joj muterije navraale redovno. Budui da je u njoj bilo neto glumako a to svaka kurva mora imati Renate je mogla savreno uvjerljivo ui u muterijinu matariju. Pa ipak bi dio njezine svijesti uvijek ostajao odvojen od toga, pa bi promatrao, zapaao, prezirao. Nita je od itavog tog posla nije diralo njezin je privatni ukus, u svakom sluaju, bio sasvim drukiji.

Bila je u toj igri ve tri godine i za dvije se kanila povui iz posla, pa se jo jednom oistiti na zaista temeljit nain, i na raun svog kapitala raskono poivjeti negdje daleko.

A tog se popodneva na vratima zaulo zvonce. Bila je ustala kasno, i jo je bila u neglieju i kunom ogrtau. Namrtila se, muterija bi dola samo kad je naruena. Pogled kroz pijunku na ulaznim vratima otkrio je, kao pogled u akvarij sa zlatnom ribicom,

raupanu prosijedu kosu Bruna Morenza, njezina zatitnika iz Ministarstva vanjskih poslova. Uzdahnula je, na svoje lijepo lice stavila blistavi smijeak ekstatine dobrodolice, i otvorila vrata.

Bruno, ljubaviiiii...

* * *

Dva dana kasnije Timothy Edwards je izveo Sama McCreadyja na ruak u Brooks Club na londonskom St Jamessu. Od nekoliko gentlemanskih klubova, kojih je Edwards bio lan, Brookss mu je, kad je rije o ruku, bio najdrai. Tu su uvijek postojali dobri izgledi da moe naletjeti na Roberta Armstronga, vladina tajnika, i s njim izmijeniti nekoliko rijei, a za nj se cijenilo da je vjerojatno najutjecajniji ovjek u Engleskoj, a pouzdano znalo da je predsjednik Petorice mudraca, ljudi koji e jednoga dana odabrati novog efa SIS i podnijeti ga Margaret Thatcher na odobrenje.

I ba je za kavom u knjinici, pod portretima regentskih gizdelina iz arheolokog drutva Dilettanti, Edwards napokon preao na konkretno.

Kao to sam ti ve rekao dolje, Sam, svi se tome jako vesele, ali zaista, zaista jako. Ali Sam, sad nastupa nova era. Era u kojoj bi lajtmotiv lako mogla postati fraza sve po knjizi. A onaj stari stil, traenje rupa i pregledavanje kroz prste morao bi biti, kako da kaem... suzbijen?

Suzbijen je ba prava rije, sloio se Sam. Odlino. A sad, listanjem se kroz dosjee otkrilo da ti jo

dri, doputam isto na ad hoc bazi, jo neto inventara koji je zapravo izgubio i svrhu i smisao. Stare prijatelje, vjerojatno. Nema problema, ukoliko nisu na osjetljivom poloaju... i ako Firma ba ne bi imala prevelikih problema ako ih otkriju njihove gazde...

Kao recimo? upitao je McCready. U tome je bila ta nevolja s izvjetajima oni ostaju, tu u dosjeu. im nekom plati da ti neto obavi, nastaje izvjetaj o plaanju. Edwards se najednom okanio okolianja.

Poltergeist. Sam, nije mi jasno kako smo mogli to tako dugo previati. Poltergeist je redoviti nametenik BND-a. Bit e vraga i

sotone ako Pullach ikad otkrije da je u fuu radio za tebe. To je apsolutno protiv svih pravila. Mi nikad, ponavljam nikad ne angairamo slubenike prijateljskih agencija. To je daleko u outu. Skini nam ga s vrata, Sam. Obustavi mu isplatu. Smjesta.

On je kolega, odgovorio je McCready. Skupa smo ve cijelu vjenost. Otkad su zidali Berlinski zid. Onda nam je bio dobar, radio je za nas opasne poslove, kad su nam trebali takvi ljudi.

Bili smo uhvaeni na prepad, nismo imali nikoga, ili ih bar nismo imali dovoljno, ljudi koji bi mogli tako lako prelaziti preko. Sam, o ovom nema pogaanja.

Ja mu vjerujem. On vjeruje meni. On me ne bi ostavio na cjedilu. Tako se neto ne kupuje. To traje godinama. Mali honorar je neznatna cijena.

Edwards je ustao, izvadio rupi iz rukava i s usana obrisao porto.

Skini nam ga s vrata, Sam. Bojim se da u to morati izrei kao naredbu. Poltergeist otpada.

* * *

Na kraju tjedna bojnica Ljudmila Vanavskaja je uzdahnula, protegnula se i zavalila u stolici. Bila je umorna. Bila je to duga plovidba. Dohvatila je kutiju sovjetskog Maribora, pa opazila punu pepeljaru i pritisnula zvonce na stolu.

Iz predsoblja je ureda doao mladi desetnik. Nije mu se obratila, ve samo vrkom prsta pokazala na pepeljaru. On ju je urno maknuo, iziao iz ureda i za nekoliko se asaka vratio s istom. Klimnula je glavom. On je iziao jo jednom i za sobom zatvorio vrata.

Nije bilo razgovora, nije bilo klepetanja. Bojnica Vanavskaja je djelovala na ljude. Nekad davno, neki su mladi bikonje iznad besprijekorno izglaane vojne koulje i tijesne zelene suknje znali opaziti sjajnu, kratko podianu plavu kosu, pa okuati sreu. Nema teorije. U dvadeset i petoj se udala za pukovnika, to je bio potez u interesu karijere, pa se tri godine potom od njega i razvela. Njegova je karijera zapela, njezina uzletjela. U trideset i petoj godini ivota nije vie nosila odoru, ve samo strogo, po mjeri krojeno odijelo ugljeno

sivkaste boje, a ispod njega bijelu bluzu i na vratu lepravu leptir kravatu.

Neki su jo i sad mislili da je dobra za prevrnuti sve dok ih ne bi zahvatio plotun tih ledenih plavih oiju. Bojnica je Vanavskaja u KGB-u, a ne u nekakvoj organizaciji liberala, uivala glas fanatika. Fanatika rastjelovljenog.

A njezin se fanatizam odnosio na posao i izdajice. Bila je potpuno odana stvari komunizma, ideoloki ista od svake dvojbe, i bila se sasvim posvetila svom samoinicijativnom proganjanju izdajica. Mrzila ih je hladnom strau. Uspjela je izmudrijati premjetaj iz Druge glavne direkcije, gdje su mete bili poneki buntovni pjesnik ili radnik koji se previe ali, premjetaj iz Druge u Treu direkciju, zvanu i Direkcijom oruanih snaga. Ovdje su izdajice, ako ih ima, bile viega ranga i mnogo opasnije.

Taj premjetaj u Treu direkciju, a koji joj je namjestio njen suprug i pukovnik u zadnje dane njihova braka, kad joj se jo oajno trudio ugoditi, doveo ju je do ove anonimne uredske zgrade uz Sadovaju Spaskaju, moskovsku krunu ulicu a isto tako i do ovog stola i dosjea to je sad leao otvoren pred njom.

U taj su dosje uloene dvije godine rada, iako ga je morala utiskivati izmeu ostalih zaduenja, i tek su joj tada oni gore poeli vjerovati. Dvije godine provjeravanja i kontrolnog provjeravanja, moljakanja drugih odjela da surauju, dvije godine u stalnoj borbi sa smotanou onih jebivjetara iz Vojske, koji uvijek jedan drugom dre tangu dvije godine koreliranja sitnih mrvica informacija, i to tako sve dok se nije poela pojavljivati slika.

Posao i vokacija bojnice Ljudmile Vanavskaje bili su pronalaenje krivinaa, subverzivaca i, povremeno, stopostotnih izdajica u kopnenoj vojsci, mornarici i ratnom zrakoplovstvu. Gubitak dragocjene dravne imovine zbog kriminalnog nemara bio je zaista gadost, nedostatak strasti u voenju afganistanskoga rata bio je gori, no dosje je na njezinu stolu priao sasvim drukiju priu. Bila je uvjerena da negdje iz vojske namjerno cure informacije. A taj od koga cure bio je visoko, prokleto visoko.

Na najviem papiru fascikla pred njom leao je popis od osam imena. Pet ih je ve bilo prekrieno. Uz dva su bili upitnici. Ali joj se

pogled stalno vraao na osmo. Podigla je slualicu i rekla broj, pa su je spojili s tajnikom generala aljapina, efa Tree direkcije.

Izvolite, drugarice bojnice. Razgovor u etiri oka? Bez ikoga? Jasno... Problem je samo to je drug general na Dalekom istoku... Do utorka nita. Onda dobro, znai u utorak.

Bojnica Vanavskaja je spustila slualicu i namrtila se. etiri dana. No dobro, ako je ekala dvije godine, moe priekati jo i ta etiri dana.

Mislim da sam uspio sve dovesti na svoje mjesto, rekao je Bruno Renati, s upravo djejom radou, sljedeeg, nedjeljnog jutra. Imam dovoljno za potpunu kupovinu i jo mi ostaje malo za dekoriranje i opremanje. To je krasan mali bar.

Bili su u krevetu njezine privatne spavaonice bila je to milost koju mu je povremeno ukazivala, zato to je on mrzio njezinu radnu spavaonicu ba kao i njezin posao.

Priaj mi opet, zagugutala je ona. Volim sluati o tome. On se iroko nasmijeio. Vidio ga je samo jednom, ali je smjesta

na nj pao, i to potpuno. Bilo je to ba ono to je oduvijek elio, i ba na mjestu o kakvom je sanjao, kraj otvorene puine gdje je zrak, zbog britkih vjetrova sa sjevera, stalno svje i krepak. Zimi je, naravno, studeno, ali zato postoji centralno grijanje koje e moda trebati popraviti.

OK. Bar se zove Lantern Bar, a cimer mu je stari brodski fenjer. Stoji na otvorenom gatu, ba na lukoj obali Bremerhavena. S gornjih se prozora vidi more sve do otoka Mellum ako sve poe dobro, mogli bismo ljeti uzeti jedrilicu, pa do njega i odjedriti.

A tu je i staromodni mesingani bar, mi emo stajati iza njega i posluivati pie a gore lijep i uredan stani. Ne velik kao tvoj, ali udoban, ili e bar biti kad ga popravimo. Ve sam se dogovorio za cijenu platio kaparu. Sve e biti gotovo koncem rujna. A onda te vadim iz svega ovog.

Ona se jedva suzdrala da ne prasne u glasan smijeh. Ne mogu doekati, ljubavi. Bit e nam prekrasno... Hoe jo

jednom pokuati? Moda ti ovaj put uspije.

Da je Renate bila drukija osoba, ona bi tog starijeg mukarca ostavila na fin nain, objasnila mu kako ne eli da je itko vadi iz svega ovog, najmanje pak radi nekakvog sumornog i vjetrom metenog gata u Bremerhavenu. Ipak ju je silno zabavljalo da mu produuje iluziju, eda bi mu jad na kraju bio to vei.

Jedan sat nakon onog razgovora u Klnu, crna limuzina marke Jaguar sila je s autoceste M3 i potraila mirnije hampshirske putove, nedaleko sela Dummer. Bio je to osobni automobil Timothyja Edwardsa, a za voIanom je bio njegov ofer iz Slube. Otraga je bio Sam McCready, kojeg su pozvali i otrgli od uobiajenih nedjeljnih radosti u njegovu stanu u Abingdon Villasu, u Zapadnom Londonu, a to je uinio telefonski apel efova pomonika.

alim, Sam, ali nema alternative. Vrlo je hitno. Kad je stigao poziv, on je ba uivao u dugoj, dubokoj i vruoj

kupki, dok je glazbena linija svirala Vivaldija, a nedjeljne su novine bile velianstveno rasute po itavom podu dnevne sobe. Imao je taman vremena da na sebe nabaci sportsku koulju, samtaste hlae i jaknu, i ve je na vratima bio John, nakon to je iz voznoga parka digao Jaguara.

Limuzina je zavila na poljunani prostor ispred pozamane georgijanske ladanjske kue i zaustavila se. John je obiao auto da otvori stranja desna vrata, ali ga je McCready prestigao. Nije volio da oko njega skakuu.

Rekli su mi, gospodine, da vam poruim da su iza kue na terasi, rekao je John.

McCready je preao pogledom preko kuerine. Timothy Edwards se prije deset godina oenio vojvodinom keri, a vojvoda je bio dovoljno uviavan da ve na poetku srednjih godina otegne papke i svojim dvama potomcima, novom vojvodi i lady Margaret, ostavi pozamano imanje. Nju je dopalo oko tri milijuna funti. McCready je procijenio da je otprilike polovica toga bila uloena u taj prvoklasni primjerak hampshirskih nekretnina. Obiao je kuu i stigao do terase pod kolonadama sa stranje strane.

Tu je bila grupa od etiri pletene lealjke. Tri su bile zauzete. Malo je podalje bio bijeli stoli od lijevanog eljeza, postavljen za

troje. Lady Margaret e oito ostati u kui. i nee ruati. Nee ni on. Dvojica su mukaraca ustala iz pletenih naslonjaa.

O, Sam, rekao je Edwards, drago mi je to si uspio doi.

Sad si ga nasrao, pomislio je McCready. A to sam drugo i mogao?

Edwards je pogledao McCreadyja i upitao se, i to ne po prvi put, zato je taj krajnje nadareni kolega silom htio doi u hampshirsku ladanjsku kuu odjeven kao da je ovaj as vrtlario, pa makar i ne mislio ostati dugo. Sam je Edwards bio u blistavim sportskim cipelama, smeim hlaama izglaanim otro kao britva, i u jakni preko svilene koulje i vratne marame.

McCready mu je uzvratio pogled i zapitao se zato Edwards stalno gura rupi u lijevi rukav. Bila je to navika iz vojske, a potekla jo iz konjikih regimenti, zato to su na sveanim veerama konjaniki asnici nosili tajice tako pripijene uz tijelo, da bi rubac zguran u dep hlaa mogao u damama pobuditi misao da su na sebe stavile mrvicu previe parfema. Ali Edwards nije nikad bio u konjanitvu, pa niti i u jednoj drugoj regimenti. On je u Slubu doao s Oxforda.

Mislim da ne zna Chrisa Appleyarda, rekao je Edwards kad je visoki Amerikanac pruio ruku. Izgledao je tavljeno, kao pravi teksaki kravar. A zapravo je bio Bostonac. A taj je tavljeni izgled dobio od Camelsa koje je palio jednu na drugoj. Lice mu nije bilo prepIanulo, nego samo lagano zapeeno. Zato su i ruali vani, pomislio je Sam. Edwards nije elio da mu Canalettove slike pokrije nikotinom.

Mislim da ne, rekao je Applevard. Drago mi je to sam vas upoznao, Sam. Znam na kakvom ste glasu.

McCready je za nj znao tko je i po imenu i po fotografijama zamjenik ravnatelja, evropski odjel, CIA. ena, koja je sjedila u treoj stolici, nagnula se i pruila ruku.

Bok, Sam, kako si ovih dana? Claudia Stuart, jo u etrdesetim i jo ljepotica. Izdrala je

njegov pogled i zadrala mu ruku mrvicu due nego to je bilo potrebno.

Dobro, hvala, Claudia. Ba dobro. Njezine su oi rekle da mu ne vjeruje. Nijedna ena ne voli

vjerovati da se mukarac, kojemu je jednom ponudila da s njom podijeli postelju, ikad potpuno oporavio od tog doivljaja.

Prije podosta godina, u Berlinu, Claudia se bila ba jako zagrijala za Sama McCreadyja. Spoznaja da nije dola ni do ega zbunjivala ju je i ispunjala nemonim bijesom. Tada jo nije znala za Samovu enu May.

Claudia je radila za zapadnoberlinsku podrunicu CIA-e on je bio gost. Nikad joj nije rekao to tu radi. Kasnije je doznala da je vrbovao tadanjeg pukovnika Pankratina. Ba ga je ona kasnije i preuzela.

Edwardsu nije promakao govor njezina tijela. Upitao se to stoji iza toga, i ispravno pogodio odgovor. Nikad se nije prestao pitati to to ene nalaze na Samu. Bio je tako... zguvan. Prialo se da mu nekoliko djevojaka u Century Houseu rado ravna kravatu, zaiva dugmad, pa i vie od toga. Njemu je to bilo neobjanjivo.

ula sam za May, ao mi je, rekla je Claudia. Hvala, odgovorio je McCready. May, tako draga, puna

ljubavi i ljubljena. Njegova ena. Tri godine kako je umrla. May, koja je bdjela kroz sve te duge noi u onim prvim danima, koja je uvijek bila uza nj kad bi se preko eljezne zavjese vratio kui, May koja nikad nije nita pitala, i nikad se ni na to alila. A skleroza multipleks zna napredovati sporo i opako. U njezinu je sluaju bila brza. Nakon godine dana ve je bila u kolicima, a dvije godine potom otila. Od tada ivi sam u njihovu stanu u Kensingtonu. Hvala Bogu da im je sin bio na koledu, da su ga pozvali kui samo na sprovod. Tako nije vidio oev bol i oaj.

Onda se pojavio batler jer tu mora biti i nekakav batler, pomislio je McCready pa na posluavniku donio jo jednu visoku ampanjsku au. McCready je zadigao obrvu. Edwards je neto apnuo batleru u uho, i on se vratio s kriglom piva. McCready je otpio. Promatrali su ga. Lager. Buteljirano. Strana marka. Uzdahnuo je. Bilo bi mu drae gorko tamno pivo, na sobnoj temperaturi, puno mirisa kotskoga slada i kentskoga hmelja.

Sam, imamo problem, rekao je Appleyard. Claudia, ti mu reci.

Pankratin, rekla je Claudia. Sjea ga se? McCready je paljivo promatrao svoje pivo i kimnuo glavom. U Moskvi smo s njim radili uglavnom preko poruka. Na

sigurnoj udaljenosti. Jako malo kontakata. Fantastian proizvod, i basnoslovne pare. Ali skoro bez osobnih susreta, i sad nam je poslao poruku. Vrlo hitnu.

Uslijedila je tiina. McCready je podigao pogled i zagledao se u Claudiju.

Veli da se doepao neregistriranog primjerka ratne knjige sovjetske vojske. itav ratni raspored. Za itavo zapadno bojite. Nama to treba, Sam, treba nam kao kruh.

Onda je uzmite, rekao je Sam. Ovaj se put ne moe posluiti mrtvom potanskom krabicom.

Veli da je prevelika. Ne bi ula. Previe upadljivo. Predat e je samo nekom koga poznaje i kome vjeruje. On hoe tebe.

U Moskvi! Ne, u Istonoj Njemakoj. Uskoro kree na inspekcijski

obilazak. Potrajat e tjedan dana. Primopredaju bi volio izvriti daleko na jugu, u Turingiji, uz samu bavarsku granicu. Put e ga odvesti na jug i zapad kroz Cottbus, Dresden, KarlMarxStadt pa dalje do Gere i Erfurta. Onda se u srijedu uveer vraa u Berlin. Volio bi stvar predati u utorak ili u srijedu ujutro. Ne poznaje teren. elio bi to napraviti na kakvom proirenju. To mu jo jedino fali, ostalo je sve ispIanirao, kako e mugnuti i to obaviti.

Sam je gucnuo pivo i podigao pogled na Edwardsa. Timothy, jesi li im objasnio? Dotakao sam se, odgovorio je Edwards i okrenuo se

gostima. ujte, morao bih vam objasniti da Sam zapravo i ne moe poi. To sam ve rekao... To sam ve rekao efu, i on se slae. Sama je SSD ve ocrnila.

Claudia je zadigla obrvu. To znai, ako me jo jednom uhvate, da vie nee biti

komforne zamjene preko granice.

Oni e ga ispitati i strijeljati, dodao je Edwards nepotrebno. Applevard je zviznuo.

Deki, to je protiv pravila. Sigurno si im dobro ispraio buhe. Svatko radi kako najbolje zna i umije, rekao je Sam

tuno. No usput reeno, ako ja ne mogu poi, ima netko tko moe. Timothy i ja smo o njemu raspravljali proli tjedan u klubu.

Edwards se skoro zagrcnuo svojom aom Kruga. Poltergeist? Pankratin veli da e pristupiti samo onom koga

poznaje. On poznaje Poltergeista. Ne sjea se to sam ti priao, kako

mi je jednom davno pomogao? Jo onda, osamdeset prve, kad sam ga tek uveo, Poltergeist ga je morao tetoiti dok ja nisam doao. On mu je zapravo simpatian. On e ga i opet prepoznati, i pristupiti mu. On nije glup.

Edwards je poravnao svilu na vratu. Jako dobro, Sam. Samo jo jednom i to je zadnji put. Stvar je vrlo opasna, i ulog je visok. Hou da ga poteno

nagradite. Deset tisua funti. Odobreno, odgovorio je Applevard bez oklijevanja.

Izvadio je iz depa list papira. Tu su detalji koje mi je poslao Pankratin, a odnose se na uspostavljanje kontakta. Potrebna su dva alternativna mjesta. Prvo i rezervno. Moe li nam javiti u roku od dvadeset etiri sata koje si odmorite izabrao? Mi emo mu ih prenijeti.

Ja Poltergeista ne mogu prisiliti da poe, upozorio je McCready. On je slobodnjak, nije na plai.

Pokuaj, Sam, molim te, pokuaj, rekla je Claudia. Sam je ustao.

Usput reeno, taj utorak koji je to datum? Sutra tjedan dana, rekao je Appleyard. Jo osam dana. Isuse Kriste, rekao je McCready.

Glava druga

Sam McCready je veinu sutranjega dana, ponedjeljka, proveo zapiljen u specijalke i fotografije. Otiao je do starih prijatelja, koji su jo ostali u Istononjemakom odjelu i zamolio ih za nekoliko usluga. Oni su branili svoj teritorij, ali su mu ipak udovoljili on je za to imao ovlasti i nisu bili tako glupi da glavu Odea i Psija pitaju to mu je to na pameti.

Do sredine popodneva ve je imao dva mjesta koja bi mogla timati. Jedno je bilo zaklonjeno odmorite odmah kraj istononjemake autoceste broj sedam, koja vodi s istoka na zapad, usporedno s cestom E40. Manja cesta povezuje industrijski grad Jenu s pastoralnijim Weimarom, a potom i s razlivenim predgraima Erfurta. Prvo odmorite koje je izabrao bilo je odmah kraj Jene, sa zapadne strane. Drugo je bilo na istoj cesti, ali na pola puta izmeu Weimara i Erfurta, niti tri milje od sovjetske baze u Nohri.

Ako se u utorak ili srijedu ruski general, u svom inspekcijskom obilasku, nae igdje izmeu Jene i Erfurta, od oba e ga sastajalita dijeliti samo kratak put. U pet je sati McCready predloio svoj izbor Claudiji Stuart u amerikoj ambasadi na Grosvenor Squareu. U virginijski stoer CIA-e u Iangleyju, otila je ifrirana poruka, oni su to odobrili i proslijedili poruku Pankratinovu kontroloru u Moskvi. Informacija je zavrila u mrtvom potanskom sanduiu iza olabavljene cigle na Novodjevijem groblju, sutradan rano ujutro, a general Pankratin ju je pokupio na putu za svoje ministarstvo etiri sata kasnije.

U ponedjeljak, prije zalaska sunca, McCready je poslao ifriranu poruku glavi SIS-ove postaje u Bonnu, i on ju je proitao, unitio, digao slualicu i nazvao lokalni broj.

Bruno Morenz se te veeri kui vratio u sedam. Bio je usred veere kad se ena neega sjetila. Nazvao te zubar. Doktor Fischer.

Morenz je podigao glavu i zagledao se u ve slijepljeno meso i pred sobom. Uuuh.

Veli da bi ti morao pogledati plombu. Sutra. Da mu doe, i ako moe, u est u ordinaciju.

Zatim se vratila veernjem kvizu na televiziji, i sasvim mu se predala. Bruno se nadao da mu je poruku prenijela savreno tono. Njegov zubar nije bio doktor Fischer, i postojala su samo dva bara u kojima bi ga McCready elio sresti. Jedan su zvali ordinacija a drugi klinika. A est je znailo u podne, u pauzi za gablec.

U utorak ujutro McCready je rekao Denisu Gauntu da ga odveze na Heathrow, na avion koji e ga u Kln dovesti ba u vrijeme doruka.

Vraam se sutra uveer, rekao je. Daj mi malo pripazi na duan.

A u Klnu je, samo s torbom za spise, brzo proao kroz carinsku i pasoku kontrolu, uzeo taksi i ispao pred Operom malo iza jedanaest. etrdeset je minuta lutao trgom, pa se odetao Kreuzgasseom sve do urne pjeake trgovinske ulice Schildergasse. Zastao je pred mnogim izlozima, nakon ega bi se naglo okrenuo, uao u mnoge duane na prednja, a iziao na stranja vrata. U pet do dvanaest, kad se uvjerio da mu nije izrastao rep, skrenuo je u usku Krebsgasse i krenuo prema staromodnoj pivnici, napola u drvu, i sa zlatnim slovima u gotici. Zbog prozoria od zamraenog stakla unutranjost joj je bila mrana. Sjeo je u niu u najdubljem uglu, naruio krag rajnskoga piva i poekao. Pet minuta kasnije u stolicu nasuprot njemu uklizio je pozamaan lik Bruna Morenza.

Stari moj, dugo se nismo vidjeli, rekao je McCready. Morenz je klimnuo glavom i gucnuo pivo. Kojim dobrom, Sam? Sam mu je rekao. Potrajalo je deset minuta. Morenz je zavrtio

glavom. Sam, meni su pedeset i dvije. Jo malo pa penzija. Imam ja i

svoje pIanove. U stara je to vremena bilo drukije, uzbudljivo. A sada se, iskreno, tih guzana s druge strane ak pomalo i bojim.

Bojim ih se i ja, Bruno. No ja bih iao, kad bih mogao. Ali sam ocrnjen. Ti si ist. Brz posao ujutro prijeko, uveer natrag. ak ako prvi pokuaj i ne upali, vraa se sutra, sredinom popodneva. Nude deset tisua funti, gotovina.

Morenz se zapiljio u nj.

To je hrpa love. Sigurno ima i drugih koji bi je rado vidjeli. Zato ja?

On te poznaje. Ti mu se svia. Vidjet e da nisam ja, ali se nee povui. Nije mi drago to te moram na taj nain moliti, ali uini to radi mene. Ovo je zadnji put, kunem se. U ime dobrih starih vremena.

Bruno je ispio svoje pivo i ustao. Moram se vratiti... dobro, Sam. Tebi za ljubav. Za ljubav

dobrih starih vremena. Ali onda, kunem ti se, ja ispadam. Zauvijek. Ima moju rije, Bruno. Nikad vie. Vjeruj mi. Neu te

ostaviti na cjedilu. Dogovorili su sljedei sastanak, sljedei ponedjeljak u zoru.

Bruno se vratio u svoj ured. McCready je priekao deset minuta, pa se odetao do stajalita taksija na Tunistrasse i uzeo taksi za Bonn. Ostatak je dana, kao i srijedu, proveo raspravljajui s bonskom postajom o svojim potrebama. Posla je bilo jako puno, a vremena ni izbliza toliko.

* * *

A dvije vremenske zone dalje, u Moskvi, bojnica Ljudmila Vanavskaja, odmah je nakon gableca obavila onaj razgovor s generalom aljapinom. On je sjedio za svojim stolom, smrknuti sibirski seljak obrijane glave, i iz njega su zraili mo i lukavstvo. Sjedio je i paljivo itao njezin dosje. Kad je bio gotov, gurnuo ga je prema njoj.

Samo indicije, rekao je. Volio je podreene tjerati da brane svoje tvrdnje. U dobra stara vremena, a general aljapin je u tom poslu bio jo od tada, to to je bilo pred njim bilo bi sasvim dovoljno. U Ljubljanki bi se uvijek nalo mjesta za jo jednog. Ali vremena su se promijenila i jo se mijenjaju.

Za sada, drue generale, priznala je Vanavskaja. Ali ih je zato puno. Ti su projektili SS20 u Istonoj Njemakoj od prije dvije godine Jenkiji su za njih doznali prebrzo.

U Istonoj Njemakoj sve vrvi od pijuna i izdajica. Amerikanci imaju satelite, RORSAT-e...

Pokreti flote Crvena zastava iz sjevernih luka. Ti gadovi iz NATOa uvijek doznaju...

aljapin se nasmijeio strasti mlade ene. On kod svojih ljudi nikad nije prezirao gorljivost zbog nje su, napokon, i bili tu.

Moda je negdje neto i procurilo, dopustio je on. Ili ak i na nekoliko mjesta. Nemar, brbljanje, i hrpa sitnih agenata. Ali vi mislite da je tu rije o jednom ovjeku...

Ovom. Nagnula se prema njemu i lupila po fotografiji na vrhu dosjea.

Zato? Zato on? Zato to je on uvijek bio na popritu. U blizini, ispravio ju je on. U blizini. Negdje okolo, u istoj armijskoj zoni. Uvijek

slobodan. General aljapin je opstao ve mnoge godine, a kanio ih je

preivjeti jo nekoliko. Prolog je oujka shvatio da e se prilike promijeniti. Poslije smrti ernjenka, jo jednog gerijatrijskog sluaja, Mihail Gorbaov je bio izabran brzo i jednoglasno. On je bio mlad i estok, i mogao je potrajati poprilino. On je elio reforme, i ve je poeo istiti partiju od najupadljivijih mrtvih naplavina.

aljapinu su pravila bila poznata. ak i generalni sekretar moe odjednom izazvati neprijateljstvo najvie jednog od tri stupa sovjetske drave. Ako se okomi na partijsku staru gardu, onda izmeu njega i vojske, kao i KGB-a, moraju cvjetati rue. Nagnuo se preko stola i upro zdepastim prstom u porumenjelu bojnicu.

Ja ne mogu, samo na temelju ovog, narediti uhienje visokog stoernog asnika u ministarstvu. Ne jo. Neto vrsto, treba mi neto vrsto, samo jedna mala mrva.

Dopustite da ga stavim pod nadzor, zaloila se Vanavskaja.

Pod neupadljiv nadzor. U redu, drue generale, pod neupadljiv nadzor. Onda se slaem, drugarice bojnice. Dat u vam ljude.

* * *

Samo nekoliko dana, Herr Direktor. Mali predah na raun godinjeg odmora. Volio bih na nekoliko dana odvesti enu i sina. To je vikend, pa jo ponedjeljak, utorak i srijeda.

Bilo je to u srijedu ujutro, a Dieter Aust je bio u velikodunom raspoloenju. Osim toga je, kao dobar dravni slubenik, znao da njegovi ljudi imaju prvo na ljetni godinji odmor. Uvijek ga je udilo to Morenz koristi tako malo godinjih odmora. Moda si ih nije mogao priutiti.

Dragi moj Morenz, nae su dunosti u Slubi teke i naporne. Zato je Sluba, kad je rije o odmorima, uvijek velikoduna. Pet dana nije nikakav problem. Moda bi bilo bolje da ste nas obavijestili malo ranije... ali da, sve je u redu, zamolit u Fraulein Keppel da prepravi rasporede.

Te veeri, kod kue, Bruno Morenz je rekao eni da ide pet dana na slubeni put.

Samo preko vikenda, i onda jo ponedjeljak, utorak i srijeda, rekao je. Herr Direktor Aust eli da ga pratim na putu.

Ba lijepo od njega, rekla je ona nosa zabijena u TV. Morenz je zapravo kanio provesti dugi, raspojasani i romantini

vikend s Renate, ponedjeljak posvetiti Samu McCreadyju i itav dan primanju uputa, pa u utorak pretrati preko granice u Istonu Njemaku. ak i ako bude morao, ekajui na drugi sastanak, prenoiti u Istonoj Njemakoj, ipak e se u srijedu vratiti na Zapad, pa moe voziti itavu no da se na vrijeme vrati kui i u etvrtak pojavi na poslu. A onda e predati zahtjev za mirovinu, odraditi jo rujan, pa prekinuti sa enom i otii s Renate u Bremerhaven. Sumnjao je da e to Irmtraut jako pogoditi ona je ve jedva i opaala njegovo postojanje.

* * *

U utorak je bojnica Vanavskaja pretrpjela prvi ozbiljni neuspjeh, izgovorila vrlo nedamski ekspletiv, pa tresnula slualicom. Njezina je nadzorna ekipa ve bila na svojemu mjestu, spremna za poetak slijeenja vojnoga cilja. Ipak je prije svega morala ugrubo znati kakve su njegove rutine i uobiajeno dnevno kretanje. Da to

otkrije, stupila je u vezu s jednim od nekoliko uhoda Tree direkcije KGB-a u GRU-u, vojnoj obavjetajnoj organizaciji.

Iako se KGB i njegov vojni analog GRD ljube kroz kami, ipak ba nema puno dilema glede toga tko je tu pas, a tko rep i tko kime mae. KGB je daleko moniji, i tu je svoju nadmo jo vie pojaao poslije poetka ezdesetih, kad je pukovnik GRU-a Oleg Penkovski otpjevao toliko sovjetskih vojnih tajni i tako stekao naslov najtetnijeg sovjetskog prebjega svih vremena. Poslije toga je Politbiro dopustio KGB-u da u GRU infiltrira desetke svojih ljudi, iako su oni nosili vojne odore i s vojnicima se druili i danju i nou, u srcu su od glave do pete bili kagebeovci. Pravi su agenti GRU-a znali koji su to, pa su ih ostracirali koliko je god to bilo mogue, to ba nije uvijek bilo lako.

Jako mi je ao, drugarice bojnice, rekao joj je mladi kagebeovac iz GRU-a preko telefona. Putni je nalog tu preda mnom. Va ovjek kree sutra u obilazak glavnih garnizona u Njemakoj. Da, tu je i njegov putni raspored.

Prije nego to je spustila slualicu, on joj ga je izdiktirao. Ona je na trenutak utonula u misli, a onda i sama podnijela zahtjev za posjet stoeru Tree direkcije u Istonom Berlinu. Dok se ratificirala sva papirologija, protekla su i dva dana. Na vojni aerodrom u Potsdamu krenut e u subotu ujutro.

* * *

Bruno se u petak potrudio zgotoviti poslove to je bre mogao, tako da moe to ranije pobjei iz ureda. Budui je znao da e, im se sredinom tjedna vrati, podnijeti molbu za umirovljenje, ispraznio je ak i neke ladice. Posljednji mu je posao bilo sreivanje malog uredskog sefa. Papiri koji su njemu prolazili kroz ruke bili su tako niske razine povjerljivosti da je u nj rijetko kada ita i stavljao. Ladice su se na njegovu stolu mogle zakljuati, vrata su se ureda uvijek zakljuavala preko noi, a itava je zgrada bila pod sigurnom straom. Pa ipak je probrao neke papire i spremio ih u blagajnu. A na njezinu dnu, ispod svih papira, leao je njegov slubeni automatski pitolj.

Walther PPK je bio neist. Nikad ga nije ni bio uzeo u ruke nakon obaveznog probnog pucanja na streljani u Pullachu prije mnogo godina. On je, meutim, bio tako pranjav, da je pomislio kako bi ga trebao oistiti prije nego to ga sljedei tjedan vrati. A pribor za ienje je drao kod kue u Porzu. i tako ga je u deset do pet stavio u boni dep svog sakoa od krepa i otiao.

U liftu, dok se sputao prema ploniku, pitolj ga je tako estoko lupao o bok, da ga je zataknuo za pojas i preko njega zakopao jaknu. Nasmijeio se na pomisao da e ga sad prvi put pokazati Renate. Moda mu onda povjeruje koliko je vaan njegov posao, iako to i nije bitno. Jer ga je voljela i tako i tako.

Prije nego to e se odvesti u Hahnwald, svratio je u kupovinu u centar grada malo dobre teletine, svjeeg povra, boca pravog francuskog klareta. Priredit e im finu malu kunu veericu volio je raditi u kuhinji. Na kraju je kupio i veliku kitu cvijea.

Svoj je Opel kadett parkirao kao i uvijek jedan ugao prije njezine ulice, a ostatak preao pjeice. Nije je nazvao telefonom iz automobila. Ovaj e je put iznenaditi. S cvijeem. Njoj e se to svidjeti. ak je, i kad se pribliio vei, kroz nju izila neka dama, tako da se nije morao najaviti ni zvoncem. Sve bolje i bolje, bit e to pravo iznenaenje. Imao je klju od njezina stana.

Uao je sasvim tiho da iznenaenje bude jo ljepe. U predsoblju je bilo tiho. Ve je otvorio usta da je zazove Renate, ljubavi, to sam ja... kad je zauo kako je prasnula u smijeh. Nasmijeio se. Sigurno gleda nekakvu komediju na televiziji. Zavirio je u dnevnu sobu. U njoj nije bilo nikoga. Ponovno se zauo smijeh, ovaj put s kraja hodnika, iza kupaonice. Najednom je shvatio da moda ima klijenta, i zaprepastio se nad vlastitom glupou. Nije nazvao da provjeri. A onda je shvatio da, ako je s klijentom u radnoj spavaoj sobi, ne bi nita uo, jer bi vrata bila zatvorena, a soba je dobro zvuno izolirana. Ve je htio zazvati i po drugi put, kad se nasmijao jo netko, i to mukarac. Morenz je iz predsoblja stupio u hodnik.

Vrata su radne spavaonice bila odkrinuta nekoliko centimetara, i procjep je bio napola zagraen velikim vratima ormara, koja su takoer bila otvorena, dok su kaputi bili prosuti po podu.

Kakva upina, rekao je muki glas. i on stvarno misli da e se za nj udati?

Ma ne zna on ni gdje mu je dupe, gdje mu je glava. Zatreskan je do uiju. Daj ga vidi.

Njezin glas. Morenz je spustio cvijee i robu iz duana pa krenuo hodnikom.

Bio je naprosto zbunjen. Polako je zatvorio vrata ormara da moe proi, pa vrkom cipele gurnuo vrata spavaonice.

Renate je sjedila na rubu kingsize kreveta s crnim plahtama i puila travu. Zrak je bio proet kanabisom. Na krevetu se bakario Morenzu sasvim nepoznat mukarac, vitak, mlad, miiav, u trapericama i konoj motociklistikoj jakni, i on i ona su opazili gibanje kraj vrata i sili s kreveta, mukarac jednim skokom, pa se doekao na noge iza Renate. Lice mu je bilo opako a plava kosa prljava. U privatnom je ivotu Renate voljela ono to zovu sirovinom, a ovaj, njezin stalni deko, bio je sirov da siroviji nije ni mogao biti.

Morenzov se pogled prikovao za video zapis to je treperio na televizoru s druge strane kreveta. Pri ljubovanju nitko sredovjean ne izgleda ba jako dostojanstveno, a jo manje kad ljubovanje samo bezuspjeno pokuava. A sad je Morenz na televizoru gledao svoj vlastiti lik, sa sve jaim osjeajem oaja i stida. Na filmu je s njim bila i Renate, i povremeno mu gledala preko lea i prema kameri pravila prezrive geste. Sad je bilo jasno to je izazvalo sav taj smijeh.

Renate je ispred njega bila skoro gola, ali se brzo pribrala od iznenaenja. Lice joj je rumeno od bijesa. Kad je progovorila, nije to uinila njemu poznatim glasom bilo je to krijestanje piljarice.

Koji ti kurac radi tu? Htio sam te iznenaditi, promrmljao je on. Aha, stvarno si me iznenadio do jaja. A sad odjebi. Vraaj se

kui svojoj posranoj vrei krumpira u Porzu. Morenz je duboko udahnuo. Eto to me najvie boli, rekao je. To to si mi mogla

rei. Nisi me trebal