Sveučilište u Zadru

Odjel za Aarheologiju

SOLIN U RANOM SREDNJEM VIJEKU

seminarski rad iz kolegija

Nacionalna arheologija

Mentor: Studentice:

Jure Šućur, prof. Tena Festini

Dobrila Kalebota

Zadar, 25. travnja 2011.

SADRŽAJ:

1. Uvod.......................................................................................................................3

2. Putalj......................................................................................................................4

3. Crkva Sv. Petra i Mojsija u Šupljoj crkvi..........................................................7

4. Gradina..................................................................................................................9

5. Gospin Otok – crkva Sv. Stjepana....................................................................12

6. Starohrvatske nekropole....................................................................................14

6.1 Mravinci - Glavičine.........................................................................................14

6.2 Majdan...............................................................................................................15

7. Zaključak............................................................................................................17

8. Literatura............................................................................................................18

2

1. Uvod

Srednjovjekovni Solin je izravni nasljednik antičke Salone, koja se u 3. stoljeću

uzdigla do onodobnog velegrada. Ona nestaje dolaskom Slavena, pred kojima starosjedioci

napuštaju svoj grad i sele u današnji Split, tj. u Dioklecijanovu palaču, te na obližnje otoke.

Došavši u ove krajeve, Hrvati traže prikladno zemljište u kojem će uspostaviti društvenu

zajednicu te upravo to i pronalaze u salonitanskom ageru gdje se očituje jako antičko

kulturno nasljeđe kao i baština kršćanske zajednice. U iduća dva stoljeća Hrvati će se

oblikovati kao zajednica u kojem će se istaknuti tri najvažnija centra: Nin, Knin, Solin.1

O ovome razdoblju nam govore brojni pisani povijesni izvori, od kojih bi bilo

najvažnije izdvojiti Tomu Arhiđakona, tj. djelo Historia salonitana maior, koje je po svoj

prilici nastalo u 16. stoljeću, kombinacijom Tomina rukopisa i još nekih pisanih vrela, a

koje je svojevrsna kronika Splita i Solina; Gotski rat historičara i kroničara Prokopija iz

Cezareje iz prve polovice 6. st, u kojem je opisano ratovanje cara Justinijana protiv

istočnih Gota na istočnoj obali Jadrana; dopisivanje pape Grgura Velikog sa salonitanskim

nadbiskupima te De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta.2

Osim pisanih vrela, veoma su važni arheološki ostaci koji nam svjedoče o vremenu

kada započinje ulazak Hrvatske u krug civiliziranih zemalja ranosrednjovjekovne Europe.

Oni se napose uočavaju u procesu kristijanizacije, koji će obilježiti čitavo 9. i 10. st. Stoga

će zadaća ovog rada i biti pregled materijalnih dobara toga vremena, u cilju boljeg

razumijevanja procesa koji su zahvaćali solinsko područje na početku srednjega vijeka.3

1 Rapanić Ž., 1996., 7-8.2 Rapanić Ž., 1996., 6-7.3 Burić T., 2001.,159.

3

2. Putalj

Počeci srednjeg vijeka na Putalju se mogu pratiti u arheološkom materijalu tek od

9. stoljeća, kada na ruševinama starokršćanskog kompleksa nastaje starohrvatsko groblje.

Ukopavanje u tome groblju je očito prekinuto kada se za kneza Mislava pristupilo izgradnji

predromaničke crkve, datirane približno u razdoblje od 835. do 843. godine.4 Crkva Sv.

Jurja, kako se zvala, nije sačuvana u svom izvornom obliku iz 9. stoljeća, tako da o njezinu

prvobitnom izgledu možemo samo nagađati. Ona je kasnije prekrivena srednjovjekovnim

grobovima, a njezini zidovi i temelji zidova su se koristili kao grobna arhitektura. Današnji

izgled crkva dobiva tek 1927. godine, kada se društvo Bihać, s don Franom Bulićem na

čelu, zauzelo za njezin popravak.5

Izbor lokacije za gradnju crkve nije slučajan. Očito je kultni objekt tu postojao i u

kasnoj antici, a karakter nalaza je takav da se da naslutiti kako su sakralni sadržaji postojali

i u ranorimskom razdoblju, kao i u željeznom dobu.6

Najstarija građevina na lokalitetu Putalj je četvrtasti starorimski bunar te velika

rimska cisterna, a posebnu pozornost privlači manji pravokutni objekt, čiji su temeljni

ostaci otkriveni ispod današnje crkve. Taj je objekt građen crvenkastom žbukom, nasuprot

svih drugih istovremenih građevina koje redom imaju bijelu žbuku. Druga faza izgradnje je

sačuvana u minimalnim ostacima i moguće ju je prepoznati u velikoj trapezastoj građevini

ispod današnje crkve. Uz jugoistočni ugao tog objekta je dozidan manji aneks, čiji su

temeljni ostaci razoreni ranosrednjovjekovnim ukopima. Unutar sklopa je također

uklopljen i odvodni kanal. Cijeli se taj kompleks datira u kasnoantičko vrijeme i pripisuje

se starokršćanskoj crkvi i njenim pratećim objektima. Treću fazu izgradnje predstavljaju

ostaci predromaničkih adaptacija i dogradnji. IzmMeđu nekoliko cjelovitih ili

rekonstruiranih pilastara, dva pokazuju kako se u biti radi o ugaonim pilastrima ograde oko

beme ili sholae cantorum. Ukrašeni su s dvostrano, a na druge dvije strane imaju žljebove

za umetanje pluteja. Iz pregleda tih ostataka je očito kako se radi samo o obnovljenoj

starokršćanskoj crkvi. Pri tome je sa zapada i jugoistoka pridodan i aneks koji je flankirao

crkvu. Osnovicu toga novog sklopa predstavlja i zid koji je vjerojatno činio neku vrstu

hodnika, na koji su se nadovezivale male prostorije, vjerojatno profane namjene, za

opsluživanje crkve i njezinih dostojanstvenika.7

4 Piteša A., 1992., 102.5 Piteša A., 1992., 103.6 Burić T., 2001., 158.7 Burić T., 2001., 163-168.

4

Crkva se spominje i u različitim povijesnim spisima, iz kojih saznajemo kako ju je

podigao knez Mislav u prvoj polovici 9. st. i obdario je posjedima u Lažanama i Tugarima

u Poljacima, te desetinom posjeda sa svoga dvorca. Ta isprava nije sačuvana, ali za nju

znamo iz Trpimirove darovnice, kojom on istu crkvu poklanja splitskom nadbiskupu Petru,

potvrđujući time Mislavov dar. Trpimirovu je darovnicu zanijekao biskup Aldefred, tvrdeći

kako je crkva dana na samo privremeno korištenje splitskom nadbiskupu. Zbog toga 12.

rujna 892. godine Trpimirov sin Muncimir ponovno daruje posjed splitskoj crkvi, kao

potvrdu odluka svojih prethodnika.8

O izgledu nekadašnje crkve govore i brojni ulomci kamene arhitekture. Namještaj

je gotovo u potpunosti izgrađen od prokoneškog mramora, što upućuje na činjenicu da su

za izradbu korišteni antički sarkofazi. Svega tri otkrivena ulomka, i to oni masivniji, su od

vapnenca. Većina kamene arhitekture je otkrivena kao spolia u grobovima ranog srednjeg

vijeka, a većim je dijelom ugrađena u zidove kasnosrednjovjekovne i novovjekovne crkve.

Nalazi se sastoje od ulomaka pluteja, pilastara, stupova i kapitela, arhitrava i lukova

trabeacije te se po njima mogu rekonstruirati neki elementi interijera crkve. Vjerojatno je

pred oltarom postojala ograda svetišta, koja je dijelila prezbiterij od naosa. Ona nije bila

koncipirana kao jednostavni poprečni cancellus pred oltarom, nego je omeđivala prostor

koji je ulazio i u središte objekta, a možda je bila i u funkciji ograde oko kultnog mjesta u

sklopu nekadašnje memorije sa starokršćanskom grobnicom. Definiran je i jedan prolaz

kroz tu ogradu. 9

Repertoar ukrasnih motiva je raznovrstan, pravilne ritmičke raščlambe i stilsko-

kronološki jedinstven.10 Prisutna je kombinacija standardne pleterne skulpture s onom koju

je srednji prut širi od vanjskih prutova.11 Stilsko-kronološki se ta ornamentika može

smjestiti u prvu polovicu 9. stoljeća, što je sukladno dokumentima koji govore o gradnji

crkve.12 Najviše analogija se pronalazi u Akvileji (Maksencijeva bazilika), koja je u 9. st.

bila u istoj političkoj i kulturnoj cjelini kao i salonitansko područje. Ostale analogije su

većinom iz priobalnih gradova Hrvatske, dok ih na kopnu skoro uopće nema.13

8 Piteša A., 1992., 102.9 Burić T., 2001., 182-183.10 Piteša A., 1992., 104.11 Jurković M., 1992., 27.12 Piteša A., 1992., 105.13 Burić T., 2001., 192.

5

Ono što je također važno spomenuti kada se govori o srednjovjekovnom Putalju su

svakako ostaci grobišta nađeni oko same crkve i u njoj te u neposrednoj okolici. Poznate su

četiri nekropole s ovog područja: Gajine, koje se datiraju od 9. do 11. st., Orišine iz 11. st.,

groblje do crkve sv. Jurja od Putalja iz 9. i 11. do 15. st. i kasnosrednjovjekovno groblje

oko crkve Gospe od Hladnih.14

Burić smatra da bi nekropole ranijih faza odgovarale pojedinim okolnim zaseocima,

a od 11. stoljeća se javlja centralizacija nekropola oko crkava, te groblje sv. Jurja preuzima

funkciju ostalih ukopišta.15

Starohrvatsko groblje na području sv. Juraj od Putalja iz razdoblja 9. stoljeća dalo

je ukupno osam grobova, koji se mogu pripisati poganskom horizontu, ili pak prijelazu na

kršćanski način pokapanja. Grobovi su obične rake ukopane u zemlju, često i u sloj

zdravice, te je oko njih djelomično raspoređeno amorfno kamenje manjih dimenzija.

Pokojnici su položeni u ispruženom položaju, a ukopi su jednokratni. Od priloga koji su

nađeni u 50% grobova važno je izdvojiti nakit od bronce i srebra. Tu se posebno izdvaja

par grozdolikih naušnica nađenih s još jednom naušnicom karantanskih odlika. Tu su

također i jednojagodne naušnice i prstenje. Od posebnog je značaja nalaz jednog

keramičkog lonca koji se može jedini sa sigurnošću utvrditi kao istinski grobni prilog.

Terminus ante quem za ove grobove je izgradnja starokršćanske crkve kneza Mislava.16

3. Crkva Sv. Petra i Mojsija u Šupljoj crkvi

Šuplja crkva je naziv lokaliteta koji se nalazi na desnoj obali Jadra sjeveroistočno

od Gospina otoka. Tako se obično naziva lokalitet iz kojeg strše ostaci zidova te sam taj

14 Piteša A., 1992., 103.15 Piteša A., 1992., 103.16 Burić T., 2001., 151-157.

6

naziv upućuje na postojanje starina. Prva probna iskapanja su započela 1927. godine i

odmah su dala rezultate: otkriveni su ostaci zida, no nije se znalo koja se crkva tu nalazila.

Don Lovre Katić na temelju dokumenata iz 1397. godine u kojem se spominje crkva sv.

Mojsija kao sjeverna granica posjeda splitske crkve zaključuje da se tu nalazila istoimena

crkva, a kasniji nalazi crkvenog namještaja to će i potvrditi.17

Najstariji dokument u kojem se spominje sv. Mojsije jest darovnica iz 1077. godine

kojom vojvoda Stjepan stupajući u samostan sv. Stjepana u Splitu poklanja samostanu

neke zemlje u prisustvu kralja Zvonimira.18

Crkva sv. Mojsija se spominje i u ispravama hrvatsko-ugarskih kraljeva u kojem se

potvrđuju prava splitske nadbiskupije nad nekim posjedima. To su redom: isprava kralja

Kolomana iz 1103. g., Gejze II. iz 1158. g., i Stjepana III. iz 1163. godine. Crkva se

spominje i na crkvenom saboru u Splitu 1185. godine, a prava na crkvu splitskoj biskupiji

potvrđuju i papa Celestin III. 1192. godine te kralj Andrija II. 1198. godine.19

Na temelju ovih tragova društvo „Bihać“ je odlučilo izvesti sistematsko istraživanje

na lokalitetu Šuplja crkva u proljeće 1931. godine. Pronađeni su ostaci najveće

starohrvatske bazilike na području Solina. Izgrađena je na ostacima starokršćanske

cemeterijalne bazilike, a koristila je i antičke spolije poput kapitela i sarkofaga s natpisom

koji je pronađen u predvorju.

Crkva je imala tri broda koja su međusobno bila podijeljena s pet stupova. Srednji

brod je završavao kvadratnom apsidom, a bočni brodovi polukružnim apsidama. U svakoj

apsidi se nalazio oltar, a nad onim središnjim se dizao kvadratni ciborij. Prezbiterij je bio

odijeljen oltarnom pregradom u cijeloj širini bazilike koja je imala tri ulaza s tri zabata

tako da je svaki brod imao poseban ulaz u prezbiterij. Crkva je sa zapadne strane imala uži

narteks, a u njezinu sklopu je bio zvonik na pročelju, što je i inače karakteristika hrvatskih

predromaničkih crkava. Na južnoj strani se nalazilo stubište.

Najznačajniji nalaz je zabat oltarne pregrade sa sačuvanim posvetnim natpisom:

SANCITISSIME PETRE SVSCIPE MVNVS A RE(V)ERNDO MOYSES FAM (VLO) T(VO),

u značenju: „Presveti Petre primi dar časnog Mojsije sluge tvoga“. Osim zabata

pronađena su i četiri fragmenta pluteja s prikazima ljudskog lika. Na jednom fragmentu je

17 Piteša A., 1992., 144.18 Piteša A., 1992., 145.19 Piteša A., 1992., 146.

7

prikazana glava Krista sa aureolom, drugi fragment je glava bradata muškarca s velikim

badematim očima, na trećem fragmentu je sačuvan gornji dio glave i natpis S MOISE(S), a

na četvrtom fragmentu je prikaz nogu nekog lika i donji rub haljine s naborima. 20

Ova crkva je najbolji primjer hrvatske rane romanike i datirana je oko polovice

sredine 11. stoljeća, a vjerojatno ju je podigao hrvatski vladar. Nestankom hrvatske

narodne dinastije bazilika je postala dobro splitske nadbiskupije. Po tlocrtnoj dispoziciji

kao i po kamenoj plastici najsličnija joj je zadarska crkva sv. Nediljice. 21

4. Gradina

Kompleks nazvan Gradina nalazi se desno istočno od solinske ceste koja vodi za

Klis, na desnoj obali rijeke Jadro. Istočni zid Kaštela leži na istočnim zidinama rimske

20 Piteša A., 1992., 147- 149.21 Piteša A., 1992., 145.

8

Salone.22 F. Bulić i Lj. Karaman smatraju da je utvrda nastala u 14. stoljeću, tj. da ju je

1349. godine izgradio splitski nadbiskup Ugolino di Mala Branca, da zaštiti svoje posijede

od pljački gospodara Klisa, Šubića. Međutim, A. Piteša smatra kako je Gradina nastala u

16. stoljeću te da su je podigli Turci zbog lakšeg opsjedanja Klisa.23

Sama Gradina je utvrda trapezoidnog oblika s četiri kule u kutovima. Zatvara

površinu od 1262 metra kvadratna. U njezinu sjeveroistočnom dijelu pronađeni su ostaci

crkve neobična tlocrta.24

Kada je Frane Grubić 1909. godine htio na svome polju zasaditi lozu, naišao je na

ostatke iz rimskog i srednjovjekovnog doba te o svome pronalasku obavijestio društvo

Bihać. Rečeno društvo vršilo je nakon toga nekoliko kampanja istraživanja. Prva kampanja

je trajala od 1909. do 1911. g., druga etapa je tekla od studenog 1923. do 1925. g., a treća

od 1925. do 1927. g. U ovoj etapi je otkopana i cijela crkva te je utvrđen njezin oblik i

građevne faze.25

Crkva u Gradini je građevina centralnog tipa u obliku nepravilna kvadrata. Na

istočnoj je strani svetište s tri apside. Središnja apsida, ona najveća, dijelom se nalazi na

ostacima neke starije rimske zgrade. Svojim volumenom izlazi izvan mase istočnog zida

crkve, a lateralne apside su uklopljene u širinu zida. Najveća apsida ima pet polukružnih

niša, a iste takve niše nalaze se i u sjevernom zidu crkve, a pretpostavka je da su bile i u

južnom zidu, koji nije sačuvan. Apsida ima duboke temelje od pravilno klesanih blokova

do visine pločnika, a dalje se nastavlja zid od manjih i nepravilnijih blokova. U gradnji su

se koristile i rimske spolie.26

Centralni prostor crkve čini osam stupova poredanih u obliku oktogona, a okružuju

ih četiri stupa koji čine kvadrat. Jerko Marasović je analizom arhitektonskih ostataka,

proračunom stabiliteta i osvrtom na istraživanja načinio rekonstrukciju crkve. On smatra

kako su stupovi u centralnom prostoru bili povezanim lukovima te da su nosili tambur s

kupolom. Nadalje, pritisak kupole se prenosio na zidove crkve sistemom svodova između

tambura i zida, gdje su postavljena četiri stupa koji su imali ulogu rasterećenja krovne

22 Piteša A., 1992., 131.23 Piteša A., 1992., 135.24 Piteša A., 1992., 131.25 Piteša A., 1992., 131.26 Piteša A., 1992., 131-132.

9

građe. Na taj način se dobiva konstrukcija prodora tambura kroz križni svod. Sličan

primjer crkve je i Sv. Sofija u Istambulu.27

Ispred crkve, uz njeno zapadno pročelje, otkopani su zidovi pravokutnog tlocrta

koji nisu povezani izravno s crkvom, već su kasnija nadogradnja. Taj prostor je služio za

pokapanje, čemu i svjedoče grobovi tamo pronađeni, kao i oni uokolo crkve. U grobovima

nije bilo priloga te su bili jednostavno sazidani. Posebno se ističe jedan grob odmah do

ulaznih vrata, pokriven ravnom kamenom pločom. L. Katić međutim misli kako taj grob

nije starohrvatski, već turski, što bi se poklapalo s njegovom tezom kako je crkva u 12. st.

pretvorena u džamiju.28

Kameni ostaci crkve se mogu grubo podijeliti u ostatke stupova, ostatke

pojedinačnih kapitela, pilastara i kamenih pragova.

Svi su stupovi crkve iz rimskog perioda, što se može vidjeti po njihovoj

neujednačenoj visini, koja se razriješila postavljanjem na baze različite visine. Samo su dva

stupa nađena u samoj građevini, od kojih je jedan, prelomljen na dva komada, sačuvan u

punoj visini, a od drugog je sačuvana samo polovica. Ostali stupovi su se nakon nekog

vremena našli u Arheološkom muzeju u Splitu.29

Među ostacima crkve nađena su i četiri kapitela, koji se svi datiraju u 11. st.

Kapiteli vjerojatno pripadaju kasnoantičkom tipu, čiji oblik opet preuzima rana romanika,

što se može vidjeti u degeneriranom antičkom ukrasu, koji se sastoji od plitko urezanog

motiva akantusova lišća. Samo jedan kapitel ima reljefno izveden ukras listova. Posebna je

vrsta jedan pločastog oblika, dvostrano obrađen. Na jednoj strani je motiv grančice s

listovima koji su krajnje pojednostavljeni, a čine ih tri paralelne linije. Na drugoj strani je

prikazan križ koji izlazi iz grančice na dnu lista.30

Važan je i fragment glavice pilastra, podijeljen u dva polja. Donje je polje prazno, a

u gornjem je krajnje stiliziran prikaz palmine grane s viticama i listićima.31

27 Piteša A., 1992., 135.28 Piteša A., 1992., 133.29 Piteša A., 1992., 132.30 Piteša A., 1992., 132-133.31 Piteša A., 1992., 132.? Piteša A., 1992., 133-134.

10

Još je važno spomenuti nekoliko ulomaka kamenog praga s različitim motivima i

datacijama. To su ukrasi troprutastih pletenica, vegetabilnih motiva loze, prepleta i

troprutastih osmica, upotrebljavani u širokom razdoblju od 8. do 12. stoljeća.32

Svi fragmenti upućuju na nevještog klesara, u fazi kada pletena skulptura polako

nestaje, a još se zadržava u svojem degradiranom obliku u ruralnim cjelinama.33

Na temelju svih iznesenih činjenica, nastanak crkve se može datirati u 6. st., u doba

cara Justinijana. U ranom srednjem vijeku, u 11. st., je obnovljena i pridodan joj je

pravokutni narteks sa starohrvatskim namještajem. Najvjerojatnije je stradala za provale

Tatara 1242. godine.34

Još ostaje je pitanje kome je bila posvećena crkva u Gradini. Bulić ju je poistovjetio

s crkvom Sv. Petra u kojoj je okrunjen kralj Dmitar Zvonimir. Međutim, otkrićem na

lokalitetu „Šuplja crkva“ postalo je očito da Bulić nije imao pravo.35 Po novijim

mišljenjima, od kojih treba istaknuti ono Željka Rapanića, crkva je bila posvećena

Bogorodici, koja se u Saloni štovala od 6. st. Nakon što je crkva uništena, štovanje se seli u

crkvu na Otoku, koja je ujedno danas i najstarije svetište Bogorodice u Hrvatskoj.36

5. Gospin Otok – crkva Sv. Stjepana

32 Piteša A., 1992., 133-134.33 Piteša A., 1992., 134.34 Piteša A., 1992., 135.35 Piteša A., 1992., 134.36 Rapanić Ž., 1996., 22-23.

11

Gospin otok se nalazi na rijeci Jadro jugoistočno od ceste koja vodi za Klis i u

unutrašnjost, a u antičko i ranosrednjovjekovno doba južnom stranom je prolazila

komunikacija iz Trogira za Split i Stobreč. Godine 1896. prilikom iskopavanja temelja za

zvonik nove crkve, jer je starija izgorjeila u požaru, naišlo se na zidove starohrvatske

crkve. Dvije godine kasnije, Frane Bulić započinje s iskopavanjima i ubrzo nailazi na

ispisane kamene ulomke, a kasnije će utvrditi da je riječ o sarkofagu kraljice Jelene.

Sarkofag se nalazio u maloj trobrodnoj bazilici.

Brodovi crkve su međusobno odvojeni s tri para četverokutnih pilona, čiji raspored

ne odgovara razmještaju lezena kojima je crkva bila raščlanjena s vanjske strane. To je

ujedno još jedna od karakteristika predromaničke arhitekture. Bazilika se nalazila u pravcu

istok- zapad. Na istoku se nalazila polukružna apsida koja je s vanjske strane imala

četverokutan oblik. Do ulaza u baziliku je bio narteks nad kojim se nadvijao atrij u čijem

se sjevernom dijelu nalazio sarkofag.37

Na cijeloj površini je pronađeno mnogo rimskih predmeta: nadgrobnih natpisa,

reljefa, kamenih ulomaka, keramike. Revizijska istraživanja provedena 1972. godine su

razjasnila postojanje crkava sv. Marije i sv. Stjepana, kako se do tada i smatralo. Naime,

nad antičkim ostacima sagrađena je u desetom stoljeću trobrodna bazilika s atrijem. Crkva

je postojala i u vrijeme kroničara Tome Arhiđakona koji ju je točno opisao potvrdivši da se

u njoj čuvaju kraljevski grobovi.38

Najznačajniji nalaz i jedan od najvrednijih epigrafskih spomenika jest natpis na

sarkofagu kraljice Jelene. Pronađen je razlomljen na devedeset dijelova. Bulić je sastavio

76 dijelova, a ostalih 14 se sastavilo u deset ulomaka koji se nikako nisu mogli uklopiti u

tekst. Natpis je pisan elegijskim distihom koji se upotrebljava u doba kraljeva do 11. st.39

Postoji više interpretacija teksta a jedna od varijanta je: „U ovom grobu počiva

Helena, žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana. Vladala je kraljevstvom. Osmog dana

prije oktobarskih ida ovdje je u miru pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodinova,

indikcije četvrte, petoga mjesečeva kruga, sedamnaeste epakte, petog sunčeva kruga koji

se poklapa sa šestim. Ona je za života bila kraljica postade i majkom siročadi i zaštitnicom

udovica. Čovječe, koji gledaš, reci : Bože smiluj se njenoj duši.“ 40

37 Piteša A., 1992., 121-122.38 Piteša A., 1992., 128.39 Rapanić Ž., 1994., 26.40 Rapanić Ž., 1994., 28.

12

Natpis je važan jer otkriva obiteljsku vezu između dva kralja, Mihajla Krešimira i

Stjepana I. Držislava, a također je točno određen datum smrti kraljice što je za to vrijeme

prava rijetkost.

Bulić je Jelenu smatrao kćeri kralja Tomislava, dok neki drugi autori imaju

mišljenje da je bila iz zadarske patricijske obitelji Madijevaca koji su zaslužni za

benediktinske samostane u Zadru. Sarkofag je najvjerojatnije stradao za provale Tatara

1242. godine koji su se, po pisanju Tome Arhiđakona, posebno okomili na grobove. 41

6. Starohrvatske nekropole

41 Piteša A., 1992., 125.

13

Nekropole su svrstane u posebnu skupinu jer nam donose podatke o naseljenosti i

životu na određenom području u doba doseljenja Hrvata. Grobovi nam govore o

demografskoj strukturi ljudi, o graditeljstvu, skulpturi, predmetima za svakodnevnu

uporabu, nakitu i sl., koji su u njima nađeni.42

6.1 Mravinci – Glavičine

Lokalitet Glavičine je mali brijeg na vrhu Mravinskog gaja, ispred sela Mravinaca,

istočno od Solina. S jugozapadne strane sela se izdiže kameni greben Sutikva, ispod kojeg

se po mišljenju Lovre Katića prostiralo srednjovjekovno naselje Prosik, koje je bilo dobro

splitskog nadbiskupa.43

Lokalitet je otkriven zahvaljujući težaku Stipi Bućanu, koji je u jesen 1937. godine

kopajući zemlju naišao na pet grobova te o nalazu obavijestio tajnika društva Bihać.

Članovi društva Ljubo Karaman, Cvito Fisković i Lovre Katić, s Karamanom na čelu,

pregledali su teren te ustvrdili da su grobovi starohrvatski. Istraživanjima su pristupili 4.

svibnja 1938. godine, a do 14. lipnja je otkopano 115 grobova. Površina otkopanog groblja

mjerila je 52 m u dužinu i 11 m u širinu. U siječnju sljedeće godine nekoliko desetaka

metara južno od već istraženog groblja nađeno je još petnaest grobova, od kojih je 9 bili

dječjih. Godine 1948., sto metara niže, otkopana su još četiri groba. Svi ti nalazi

zaokružuju broj grobova na 134.44

Groblje na Mravincima tipično je groblje na redove, s grobovima orijentiranim od

zapada prema istoku, s glavom koja gleda prema izlazećem suncu. Orijentacija grobova

odstupa s obzirom na promjene izlaska i zalaska sunca. Počeci pokapanja vjerojatno sežu u

9. – 10. stoljeće, a groblje je napušteno najkasnije u 11. stoljeću.45

Pokojnici su polegnuti u grob bez sanduka, u ispruženom položaju, na leđima, s

rukama uz tijelo. Grobna arhitektura se sastoji od komada nepravilnog kamenja,

postavljenog bez veziva u nepravilan pačetvorinasti oblik, koji se suzuje kod nogu i glave

pokojnika. Grobovi su prekrivani tanjim kamenim pločama. U svakoj grobnoj cjelini

nalazio se po jedan kostur, na dubini od 50 cm. U jedanaest grobova su bila dva kostura.

42 Rapanić Ž. 1996., 14.43 Piteša A., 1992., 156.44 Piteša A., 1992., 156.45 Piteša A., 1992., 156-157.

14

Dosta je grobova dječjih, a u nekim su slučajevima postavljeni na poklopnice grobova

odraslih osoba.46

U grobni inventar možemo svrstati 105 predmeta iz 55 grobova. 60Šezdeset je

grobova bilo bez priloga.47

Šezdeset i osam68 predmeta su naušnice, od kojih su veće bile pričvršćene na traku

oko glave ili upletene u kosu, rađene od bakra, bronce ili srebra. Parovi naušnica u

grobovima nisu uvijek bili jednaki, a muškarci su najčešće imali samo jednu naušnicu.

Većina naušnica su jednostavne karičice, njih 43. Dvije naušnice se svrstavaju u naušnice s

koljencima, 20 je naušnica s jednom jagodom, jedna karičica je s S-petljom, a dvije su

naušnice s četiri jagode, rađene od srebra.48

Dvadeset i šest 26 nalaza čini prstenje. Prsteni su se većinom nosili na desnoj ruci.

Posebno su zanimljivi jedan prsten ukrašen filigranskom pletenicom i ispunjen nizom

iskucanih kuglica u sredini te jedan s krunom u koju je vjerojatno bio umetnut kamen ili

staklena pasta.49

Od preostalih nalaza su važni željezni nožić dug 6 cm koji je visio o pojasu; osam

okruglih aplika koje su sačinjavale pojas, ukrašene sa šest do osam iskucanih polukuglica i

probušene rupicama za pričvršćivanje, u grobu dječaka; glineni pršljen vretena u grobu

žene te ljuska jajeta u grobu dječaka koja se nalazila ispod donjeg dijela tijela.50

Antropološka analiza je obavljena na samo 27 lubanja:. 18 ih je pripadalo

muškarcima i 9 ženama te su sve pripadale odraslim osobama, od 30 do 65 godina starosti,

„slavenskog“ antropološkog tipa. Pokojnici nisu bili genetski povezani, ali su tvorili dosta

zatvorenu populacijsku skupinu.51

6.2 Majdan

U blizini izvora Jadra s desne strane, na lokalitetu Majdan, otkrivena je u jesen

1933. godine najbogatija starohrvatska nekropola solinskoga kraja te društvo Bihać

46 Piteša A., 1992., 156-157.47 Piteša A., 1992., 157.48 Piteša A., 1992., 157.49 Piteša A., 1992., 157.50 Piteša A., 1992., 157.51 Šarić A., 1992., 158.

15

započinje s kopanjem 1934. godine. Utvrđen je kontinuitet iz rimskog carskog vremena

preko starokršćanskog i ranosrednjovjekovnog horizonta.

Rub terase s južne je strane bio omeđen nizom polukružnih niša, a do stepenica

koje su vodile na gornju trasu nalazila se rimska latrina - nužnik. Ispred ostataka rimske

ville rusticae koja je s istočne strane omeđena zidom A prostirala se nekropola u dva sloja.

Groblje se prostiralo od zapada prema istoku. Pronađeno je 26 starohrvatskih grobova koji

su pripadali gornjem sloju siromašnijem prilozima.

Poredani su u pravilne redove u obliku nepravilnog pravokutnika suženih krajeva, a

izbočeni u srednjem dijelu. Datirano je u 9.-10. st. te pripada kršćanskom vremenu Hrvata

kada prestaju poganski običaji stavljanja glinenih posuda s hranom za popudbinu, oružja,

kresiva...

Od nakita su pronađene naušnice s filigranski izrađenom jagodom od čistog zlata,

dva para jednojagodnih naušnica od pozlaćenog srebra, naušnice od srebra i od bakra,

ogrlica s osam pozlaćenih privjesaka, prsten... Osim nakita pronađeni su i fragmenti

starohrvatskog crkvenog namještaja ukrašenog pleternom ornamentikom. Namještaj se

može datirati u drugu polovinu 11. st.

Naselje kojem je pripadalo ovo groblje vjerojatno je stradalo za provale Tatara u

13. st. kao i sarkofag kraljice Jelene.52

52 Piteša A.,1992., 152- 155.

16

7. Zaključak

Doba ranosrednjovjekovnog Solina završava kada su stvorene društvene i

gospodarske pretpostavke za formiranje staleške države. Velikašima je bio potreban vladar

koji im je mogao omogućiti što veću samostalnost, a oni sami se uzdižu do dinasta

europskog ranga. Tako na primjer na području Solina na vlast dolazi moćan rod Šubića.53

Umjesto jednog grada, na ovome se području razvija mnoštvo manjih gradova,

među kojima su i Trogir, Split i Klis. Sva ta zbivanja nas vode u doba razvijenog srednjeg

vijeka.

53 Rapanić Ž., 1996., 29.

17

8. Literatura

Burić, Tonči et al. (2001). Sv. Juraj od Putalja, Split, str. 151-169.

Gvozdanović, Vladimir (2006). Predromanička arhitektura u Hrvatskoj, Zagreb

Jurković, Miljenko et al. (1992). Od Nina do Knina (katalog izložbe), Zagreb

Marasović, Tomislav (1994). Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji, Split

Piteša, Ante et al. (1992). Starohrvatski Solin, Split

Rapanić, Željko (1987). Predromaničko doba u Dalmaciji, Split

Rapanić, Željko (1996). Solin u starohrvatsko doba, Zagreb

18