Ildefonso Falcones

Fátimin dlan

Ildefonso Falcones

Fátimin dlann

Sa španjolskog prevela

AnkA kAtušIć BAlen

naslov izvornikaLa mano de FátimaCopyright: © 2009, Ildefonso Falconesde SierraCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2011.

urednikZoran Maljković

nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb

za nakladnika Bojan Vidmar

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Ilustracija na naslovnici Shutterstock

LektorJakov Lovrić

tisakRadin print d.o.o., Zagreb, ožujak 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978­953­14­0899­8CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 761536.

Ildefonso Falcones

Fátimin dlann

Sa španjolskog prevela

AnkA kAtušIć BAlen

Mojoj djeci,Ildefonsu, Alejandru, Joseu Mariji i Guillermu.

Ako se musliman bori ili je u zoni poganskoj, ne mora biti drukčiji od onih koji ga okružju. U tim okolnosti­ma musliman može odlučiti – ili biti prisiljen – njima sličan postati, pod uvjetom da njegovo držanje ima kakav vjerski cilj, primjerice pridobiti ih, doznati taj­ne pa ih prenijeti muslimanima, izbjeći štetu ili izvući kakvu korist.

Ahmad ibn Tajmija (1263. – 1328.), slavni arapski jurist

1. U IME ALAHA

... napokon, u stalnoj, svakodnevnoj borbi protiv nepri­jatelja, hladnoće, vrućine i gladi, a u nedostatku stre­ljiva i opreme, uz nove štete i smrti – dok ne vidjesmo neprijatelje, sav taj ratoborni narod, naoružan i dobar znalac mjesta, uz svu pomoć Berbera i Turaka, pora­žen, predan, iz svoje zemlje otjeran, lišen svojih kuća i dobara, vezani muškarci i žene, a djeca zarobljena, na dražbi prodana ili preseljeni daleko od rodne gru­de... Sumnjiva je to pobjeda tako opasnih posljedica da se katkad ne zna je li Bog htio kazniti nas ili ne­prijatelje...

Diego Hurtado de Mendoza, Rat u Granadi, I. knjiga

1.

Juviles, Alpujarras, Kraljevina Granada. Nedjelja, 12. prosinca 1568.

Zvono je pozivalo na jutarnju pjevanu misu u deset sati i prekinulo le­deno ozračje koje je obavijalo to malo selo, smješteno na jednoj od

brojnih gorskih kosa Sierra Nevade. Metalni su se odjeci zvona gubili u ponoru kao da se žele raspuknuti na obroncima Contraviesa, planinskoga lanca koji s južne strane zatvara plodnu dolinu kroz koju teku rijeke Gua­dalfeo, Adra i Andarax, obogaćene bezbrojnim pritocima koji se spuštaju sa snježnih vrhunaca. A iza Contraviese, zemlje Alpujarrasa prostiru se do Sredozemnoga mora. Ispod plašljivoga zimskog sunca, dvjestotinjak muškaraca, žena i djece – uglavnom su se vukli, gotovo svi šutke – upute se prema crkvi i okupe ispred vrata.

Hram, od žućkastosmeđega kamena i bez ikakvih vanjskih ukrasa, sasto­jao se od samo jednoga jednostavnog pravokutnog objekta. S jedne strane uzdizao se čvrsti toranj sa zvonikom. Uz zgradu je trg odakle puca pogled na splet zaravanaka koji se spuštaju u dolinu iz Sierra Nevade. S trga, u smjeru planinskoga lanca, počinjale su uske uličice obrubljene mnoštvom kuća oličenih usitnjenim škriljevcem: prizemnice ili jednokatnice, s posve malenim vratima i prozorima, ravnih krovova i okruglih dimnjaka s gljiva­stim pokrovima na njima. Paprike, smokve i grožđe sušili su se na suncu. Ulice su krivudale uz planinske proplanke, tako da su ravni krovovi donjih kuća dosezali temelje gornjih, kao da se penju jedna na drugu.

Na trgu ispred vrata crkve, skupina djece i starokršćana od njih dvade­setak koliko ih je bilo u selu gledala je staricu koja se popela na vrh stuba oslonjenih na kameno hramsko pročelje. Žena je drhtala. Cvokotalo joj je i ono malo zuba koji još nisu poispadali. Mauri su prišli crkvi ne pogledavši svoju sestru po vjeri koja se tamo uzverala u zoru. Grčevito se držala za posljednju prečku, bez ogrtača na zimskoj hladnoći. Zvonila su zvona, a jedno je dijete upiralo prstom u ženu koja je drhtala na zvonjavu pokuša­vajući održati ravnotežu. Šutnju je prekinuo smijeh.

12 n Ildefonso Falcones

– Vještica! – čulo se u općem grohotu. Kamenje je pogodilo tijelo te starice, a podnožje stubišta prekrili su

ispljuvci. Zvonjava je prestala; kršćani koji su još bili vani žurno uđu u crkvu. Dva

koraka od oltara i sučelice vjernicima, crnomanjasta i preplanula ljudina klečao je bez ogrtača, s konopom oko vrata, prekriženih ruku: u svakoj je ruci držao upaljenu svijeću.

Taj je čovjek prije nekoliko dana starici na stubištu dao košulju svoje bo­lesne žene da je opere na vrutku čija voda navodno ima iscjeliteljsku moć. U tome prirodnome vrutku, skrivenome među stijenama i gustim raslinjem neprohodne gore, nikada nisu prali rublje. Don Martín, seoski župnik, za­tekao je ženu dok je prala tu jedinu košulju i zaključio da su to vradžbine. Kazna je uskoro došla: starica je morala provesti nedjeljno jutro na stubištu, izvrgnuta javnome ruglu. Prostodušni Maur koji je zatražio čaroliju bio je osuđen činiti pokoru dok kleči na misi pa su ga tako tada svi mogli vidjeti.

Nakon ulaska u hram, muškarci su se odvojili od žena, a one su sa svo­jim kćerima zauzele prve redove. Pokornik je klečao unezvijerena pogle­da. Sve su ga poznavale: bio je dobar čovjek, obrađivao je zemlju i držao nekoliko krava. Htio je samo pomoći bolesnoj ženi! Muškarci su se malo­pomalo smjestili iza žena. A kad su svi zauzeli mjesta, oltaru priđu župnik don Martín, nadarbenik don Salvador i crkvenjak Andrés. Don Martín, trbušast, bjelkasta tena i ružičastih obraza, u svilenoj, zlatom izvezenoj misnici, sjeo je nasuprot vjernicima. Sa svake strane stanu nadarbenik i crkvenjak. Netko je zatvorio crkvena vrata; prestao je propuh, a plamičci svjetiljke više nisu treperili. Bljesne boja mudejarskoga crkvenoga stropa ukrašenog četvorinastim udubinama, nadmećući se s trijeznim i tugaljivim oltarskim naslonima.

Crkvenjak, visok mršav mladić u crnom, tamnoput kao većina vjernika, otvorio je knjigu i hripavo se nakašljao.

– Francisco Alguacil – pročitao je. – Prisutan. Crkvenjak je provjerio odakle dopire odgovor i nešto zapisao u knjigu. – José Almer. – Prisutan. Opet pribilješka. »Milagros García, María Ambroz…« Prozivka i odgo­

vor »prisutan« koji je, kako je Andrés prelistavao, bivao sve sličniji roktanju. Crkvenjak je i dalje motrio lica i zapisivao.

Fátimin dlan n 13

– Marcos Núñez.– Prisutan. – Izostao si s mise prošlu nedjelju – reče crkvenjak. – Bio sam… – Čovjek je pokušavao objasniti, ali riječi su mu zapinjale.

Prebacio se na arapski dok je mahao dokumentom. – Približi se – zapovjedi mu Andrés. Marcos Núñez se među prisutnima provukao do oltara. – Bio sam u Ugíjaru – opravdao se i dao dokument crkvenjaku. Andrés je letimično pogledao i dao župniku koji je temeljito pročitao,

provjerio potpis i kimnuo s grimasom: opat kanoničke crkve u Ugíjaru po­tvrđuje da je 5. prosinca 1568. novokršćanin Marcos Núñez iz Juvilesa bio na svečanoj misi u tome selu.

Crkvenjak se gotovo neprimjetno nasmiješi i zapiše u knjigu pa nastavi beskrajni popis novokršćana – muslimana koje je kralj prisilio pokrstiti se i prigrliti kršćanstvo – a svake su ih nedjelje prozivali. Neki se nisu javili pa je njihova odsutnost bila pomno registrirana. Za razliku od Marcosa Núñeza i ispričnice iz Ugíjara, dvije se žene nisu mogle opravdati zašto prošle nedjelje nisu bile na misi. Opravdavale su se užurbano. Andrés pogleda župnika. Prva se smotala čim ju je don Martín ušutkao zapovjedničkom kretnjom ruke; druga se izvlačila da je u nedjelju bila bolesna.

– Pitajte moga muža! – ciknula je dok je uznemirenim pogledom tražila muža u stražnjim redovima. – On će vam…

– Tiho, vražja ulizice! Don Martín je tim povikom ušutkao Maurku koja je sagnula glavu. Cr­

kvenjak zapiše ime: obje će platiti globu u iznosu od pola reala. Nakon dugoga je prebrojavanja don Martín počeo misu, ali je rekao cr­

kvenjaku neka pokajnik još digne ruke u kojima drži velike voštanice. – U ime Oca, i Sina i Sveto… Obred se nastavio, iako je malo tko razumio riječi, a nisu mogli pratiti

ludi ritam i stalnu viku kojom ih je svećenik kudio tijekom homilije. – Zar mislite da će vas voda izvorska izliječiti od bolesti? – Don Martín

pokaže čovjeka koji je klečao; kažiprst mu je drhtao, a lice mu se naboralo. – To vam je pokora. Samo vas Krist može izbaviti bijede i oskudice kojima kažnjava vašu raskalašenost, vaša svetogrđa i vaše bogohulno ponašanje!

Uglavnom nisu znali španjolski. Neki su se sa Španjolcima sporazumi­jevali na aljamiadu, mješavini arapskog i španjolskog, ali svi su na španjol­skome morali znati Očenaš, Zdravomariju, Vjerovanje, Zdravokraljice i

14 n Ildefonso Falcones

Zapovijedi. Maurska djeca zahvaljujući crkvenjakovoj poduci, muškarci i žene učili su to na vjeronauku četvrtkom i subotom na koji moraju ići pod prijetnjom globe i jer neće moći sklopiti brak.

Samo kad bi dokazali da znaju napamet molitve, bili su pošteđeni vje­ronauka.

Neki su tijekom mise molili. Djeca su gledala crkvenjaka pa molila gla­sno, gotovo vičući kao što su ih naučili roditelji, jer su se tako mogli rugati nadarbeniku i njegovu kretanju pa kriomice zavapiti Alahu Akbar. Mnogi su to šaptali sklopljenih očiju, uzdišući.

– O, Milosrdni! Oslobodi me mana mojih i poroka… – čulo se u redo­vima ljudi čim se don Salvador malo udaljio. Nije se previše maknuo, kao da se boji da će mu prkositi zazivajući muslimanske bogove u kršćanskome hramu tijekom glavne mise.

– Svevišnji! Vodi moći Svojom… – zavapi mlad Maur udaljen nekoliko redova, u žamoru dječjih Očenaša.

Don Salvador okrenuo se u zanosu. – Mirotvorče! U svoju me slavu primi… – preklinjao je drugi sa suprot­

ne strane. Nadarbenik je pocrvenio od gnjeva. – Oh, Milostivi! – ustrajao je treći. Iznenada se, nakon kršćanske molitve, opet razlijegao svećenikov hra­

pavi glas. – Hvaljeno ime Njegovo – čulo se iz jednog od posljednjih redova. Većina je Maura bila nepomična, postojana i ukočena; neki su izdržali po­

gled don Salvadora, ali je većina ponikla očima. Tko se usudio hvaliti ime Ala­hovo? Nadarbenik se progurao kroz redove, ali nije mogao uočiti svetogrdnika.

Usred mise, dok je don Martín sjedio i gledao, crkvenjak i nadarbenik, prvi s knjigom, a drugi s košarom, čekali su darove župljana: zveckave nov­čiće zvane blanke, kruh, jaja, lan… Samo su siromasi bili pošteđeni daća; u slučaju najbogatijih, ne učiniti to u one tri nedjelje povlačilo je globu. Andrés je podrobno bilježio tko što daje.

Kad se oglasio »smrtić«, kako su zvali zvono koje naviješta posvećenje, Mauri su nevoljko kleknuli usred tih dokaza starokršćanske pobožnosti. Smrtić je zacilinkao u trenutku kad je svećenik, leđima okrenut župljanima, dizao hostiju. Orio se i kad je, još okrenut leđima, digao kalež. Svećenik se spremao izreći riječi Sakramenta kad se iznenada, ozlovoljen mrmljanjem u crkvi, bijesno okrenuo prema vjernicima.

Fátimin dlan n 15

– Pseta! – vikne. Psovka je poprskala slinom svetu čašu. – Kakvo je to mrmljanje? Umuknite, heretici! Kleknite kao što je red da primite Krista, Boga jedinoga! Ti! – Upro je kažiprstom u starca u trećem redu. – Ustani! Ne klanjaj se svomu lažnom Bogu. Gledajte! Gledajte kada se daje presveti Sakrament!

Prostrijelio je pogledom još dvojicu Maura i nastavio. Tada muškarci i žene šutke odu jesti »kolač«. Mnogi su zadržali zaslinjenu pšeničnu hosti­ju u ustima da je pljunu kod kuće; svi su Mauri, bez iznimke, ispirali grlo kako bi se oslobodili tih ostataka.

Izlazili su iz crkve nakon blagoslova »idite u miru«; jedni, kršćani, primali su je pobožno, a većina se sprdala i pogrešno se križala, šutke potvrđujući Božje jedinstvo i rugajući se Trojstvu koje moraju zazivati i učiniti znak križa. Mauri su se žurno vratili kući pljunuti kolač. Malobrojni kršćani iz sela okupili su se na vratima crkve pa čavrljali ne osvrćući se na uvrede svoje djece starici koja je naposljetku pala sa stuba i bila na tlu, šćućurena i ukočena, pomodrjelih usana, teško dišući. U hramu su župnik i suradnici produljili kaznu pokorniku i stalno ga korili dok su predmete bogoslužja nosili s oltara u sakristiju.

2.

Istina, Mauri su digli bunu, ali su ih starokršćani na­tjerali u očaj svojom bahatošću, krađama i drskošću kojom su zagospodarili njihovim ženama. Svećenici su se ponašali na isti način. Jedno se maursko selo potužilo nadbiskupu na svoga pastira pa je provjeren motiv žalbe. Premjestite ga, molili su župljani… ina­če, neka ga ožene, jer nam sva djeca imaju oči koje su modre kao njegove.

Francés de Álava, španjolski veleposlanik u Francuskoj, Filipu II., 1568.

Juviles, glavno mjesto okruga taa, obuhvaćao je dvadesetak sela na vrleti­ma gorske kose Sierra Nevade. Jednu su četvrtinu marjala* navodnjavali,

a ostatak nisu. Uzgajaju pšenicu i ječam, imaju više od četiri tisuće marjala vinograda, maslina, smokava, kestena i oraha, a osobito murvi kojima se hrani dudov svilac, glavni izvor bogatstva toga kraja, iako svila Juvilesa nije uživala ugled kao svile drugih alpujaraških taa.

Na tim su vrhuncima, više od tisuću metara iznad mora, radišni i strpljivi Mauri obrađivali i vrletna zemljišta na kojima uspijevaju žitarice. Gorski su proplanci, gdje nema stijena, bili prošarani malenim voćnjacima na skrovi­tim mjestima. Toga dana, dok je Sunce bilo u zenitu, u Juviles se iz jedno­ga od tih voćnjaka na zaravni vraćao Hernando Ruiz, četrnaestogodišnjak kestenjaste kose, znatno svjetlije kože nego što je tamna maslinastozelena put njegovih sunarodnjaka. Crte njegova lica bile su slične ostalim Mauri­ma jakih obrva, iako su se isticale krupne modre oči. Bio je srednjeg rasta, mršav, hitar i žilav.

Upravo je pobrao posljednje masline sa staroga kvrgavog stabla otpornog na planinsku hladnoću, uz zaštićeni zaravanak gdje će posijati pšenicu. Sve * Mjera za površinu, 1 marjal = 441,75 m², tj. 5,25 ari.

Fátimin dlan n 17

je radio ručno. Uspentrao se na drvo, ali ga nije stresao ni mlatio masline koje još imaju ljubičast ton. Sunce je zgrijalo hladni zrak iz Sierra Nevade. Rado bi ondje ostao oplijeviti korov pa tek onda ići na drugi zaravanak gdje kukavni Hamid vjerojatno obrađuje svoju škrtu zemljicu. Na zaravancima, kad bi njih dvojica radili sami ili prelazili Sierru u potrazi za ljekovitim travama od kojih je čovjek spravljao lijekove, zvao ga je Hamid umjesto Francisco, kako je kršten. Većina Maura ima dva imena: kršćansko i mu­slimansko za zajednicu. Hernando je bio jednostavno Hernando, iako su mu se u selu često rugali i vrijeđali ga da je »Nazarenac«.

Nagonski, dječak uspori kad se sjetio svoga nadimka. On nije Nazare­nac! Opalio je nogom imaginarni kamen i nastavio prema kući, izvan sela, gdje su našli dovoljno mjesta za strehu za šest mula s kojima se očuh vukao stazama Alpujarrasa. Vieja, sedma mula, bila je njegova miljenica.

Prije otprilike godinu dana majka je držala potrebnim objasniti razlog nadimka. Jednoga dana, u zoru, pomagao je očuhu Brahimu – José za kr­šćane – staviti ham na mule. Obavio je posao pa se rastao od Vieje nježno je potapšavši po vratu kada ga šamar po desnom uhu odbaci na tlo, neko­liko koraka dalje.

– Nazarenče vražji! – zaurlao je Brahim naprasito. Dječak strese glavu da živne, a ruku prinese uhu. Iza očuha je majka pokunjena nestala u kući. – Loše si stavio kolan ovoj životinji! – drekne čovjek i pokaže jednu mulu. – Hoćeš da se putem ozlijedi i da ne može raditi? Ti si beskoristan Naza­renac. – Pljune ga. – Kopile kršćansko.

Hernando je jedva pobjegao od očuhovih nogu pa se sakrio u kut, u slamu, spustivši glavu na koljena. Čim je zvonjava teglećega stada najavila Brahima, Aiša, njegova majka, opet se pojavi na štaglju i pođe prema nje­mu s limunadom u ruci.

– Boli te? – pitala ga je pa se prignula i pomilovala ga po glavi. – Zašto me svi zovu Nazarencem, majko? – jecao je dižući glavu s kolje­

na. Aiša je sklopila oči vidjevši da mu je lice u suzama. Htjela ih je osušiti milovanjem, ali je Hernando okrenuo glavu. – Zašto? – ustrajao je.

Aiša duboko uzdahne, kimne i sjedne na slamu. – Dobro, dovoljno si odrastao – žalostivo je popustila, kao da je to što

će učiniti velik napor. – Moraš znati, prije četrnaest godina, godinu više nego što ti sad imaš, silovao me župnik u selu gdje sam živjela, Ajerquía Almeria… – Hernando se trgnuo i prigušio jecanje. – Da, sine. Vikala sam i otimala se, kao što zapovijeda naš zakon, ali tada sam bila nemoćna

18 n Ildefonso Falcones

u odnosu na toga snažnog bludnika. Prišao mi je daleko od sela, u polju, usred bijela dana. Sjalo je sunce – žalostivo se prisjećala. – Bila sam dijete! – iznenada je vrisnula. – Strgao mi je košulju. Povalio me i…

Tada se vratila u stvarnost i susrela sa sinovim očima, razrogačenim i uprtim u nju.

– Ti si plod te uvrede – promrsi. – Zato… zato te zovu Nazarenac. Jer ti je otac župnik, kršćanin. Ja sam kriva…

Majka i sin dugo su se gledali. Suze su mu tekle, ali ovaj put zbog druk­čije boli. Aiša se borila s plačem sve dok nije uvidjela da ga je nemoguće suzbiti. Tada je ispustila čašu limunade i pružila ruke prema sinu koji se sklonio u zagrljaj.

Iako je mlada Aiša vikom spasila čast, čim je trudnoća otkrivena, njezin otac, skromni maurski mazgar, znajući da ne može izbjeći sramotu, potra­žio je način da joj barem ne svjedoči. Rješenje mu je bio Brahim, mlad i stasit mazgar iz Juvilesa. Često ga je susretao na putu i predložio mu brak sa svojom kćeri za dvije mule umjesto miraza: jednu za djevojče, a druga za biće koje nosi u utrobi. Brahim se nećkao, ali bio je mlad, siromašan i trebale su mu životinje. A tko zna hoće li se to dijete uopće roditi? Možda neće preživjeti prve mjesece… U tim su zaostalim krajevima mnoga djeca umirala u najranijoj dobi.

Iako mu se gadilo da je djevojčicu silovao kršćanski svećenik, Brahim se složio i doveo je u Juviles.

Unatoč Brahimovoj želji, Hernando se ipak rodio, modrih očiju župni­ka koji je silovao njegovu majku. Preživio je i dojenačku dob. Okolnosti o njegovu podrijetlu išle su od uha do uha. Selo se smilovalo silovanoj dje­vojci, ali to se nije odnosilo na nezakoniti plod silovanja. Taj je prijezir ja­čao jer su se oko dječaka svojski trudili don Martín i Andrés, pružali mu više nego kršćanskoj djeci, kao da to svećeničko kopile žele spasiti utjecaja Muhamedovih sljedbenika.

Polusmiješak uz koji je Hernando majci dao masline nju nije zavarao. Njež­no ga je milovala po glavi, kao uvijek kad je osjećala njegovu žalost, a on joj se prepustio u nazočnosti dvojice polubraće i dviju polusestara: rijetke su bile prigode kad mu je majka mogla dokazati ljubav, svaki put u odsutno­sti očuha. Brahim se odmah pridružio odbitku maurske zajednice; mržnja prema Nazarencu modrih očiju, ljubimcu kršćanskoga svećenstva, jačala je dok mu je Aiša rađala zakonitu djecu. S devet su ga godina otpremili

Fátimin dlan n 19

mulama u štagalj, a u kući je jeo samo kad je očuh bio vani. Aiša je morala popustiti muževoj želji i veza majke i sina odvijala se u istančanim kret­njama, nabijenim značenjem.

Jelo su pripremili, a polubraća i polusestre čekali su ga. Čak je najmlađi, četverogodišnji Musa, pred njim imao smrknuto lice.

– U ime Boga, premilostivog i premilosrdnog – izmolio je Hernando i sjeo na pod.

Oponašali su ga mali Musa i tri godine stariji Aquil i počeli prstima, ravno iz lonca, vaditi komade hrane koju je pripremila majka: janjetinu s artičokama u ulju, metvici i korijandru, šafranu i octu.

Hernando pogleda majku koja ih je mjerkala oslonjena uza zid uredne sobice koja im je služila kao kuhinja, blagovaonica i kao privremena spa­vaonica polubraće i polusestara. Njegove polusestre Raissa i Zahara stajale su uz nju i čekale da muškarci pojedu pa da i one objeduju. Smazao je malo janjetine i smješkao se majci.

Nakon janjetine s artičokama, Zahara, njegova jedanaestogodišnja po­lusestra, na plitici je donijela suho grožđe, ali ih Hernando nije stigao pri­nijeti ustima: prigušena, daleka zvonjava prisilila ga je da uspravi glavu. Polubraća su zapazila kretnju i prestali jesti, gledajući njegovo držanje; njih dvojica nisu mogli tako predvidjeti dolazak mazga.

– Vieja! – ciknuo je mali Musa kada su svi razabrali mazgino glasanje. Hernando je stisnuo usne pa se okrenuo prema majci. To je Viejin topot,

kao da mu mama potvrđuje pogledom. Pokušao se smješkati, ali to je samo bila tužna grimasa, slična Aišinoj: Brahim je došao kući.

– Hvaljen Bog! – reče, dovrši obrok i s dosadom ustane. Vieja, suha i mršava, puna rana na hrptu, a bez remenja, vani ga je str­

pljivo čekala. – Dođi, Vieja – zapovjedi Hernando i ode s njom u štagalj. Neujednačeni ga je topot kopita pratio dok je išao uz kuću. U štaglju baci

nešto slame pred mazgu i nježno joj pomiluje vrat. – Kako je bilo na putu? – šapnuo je dok je gledao novu ozljedu koju prije

odlaska nije imala. Neko ju je vrijeme gledao kako jede i potrčao uzbrdo. Očuh ga nestr­

pljivo čeka, daleko od puta koji ide iz Ugíjara. Dugo je trčao poljem kako ne bi susreo nijednoga kršćanina. Izbjegavao je zasijane površine ili kakvo drugo mjesto gdje bi netko mogao raditi i u to doba. Gotovo bez daha sti­gao je na liticu koja se rušila u ponor. Odatle je uočio Brahimov lik. Bio

20 n Ildefonso Falcones

je to visok i jak bradonja, imao je zelenu kapu široka oboda i modri plašt do ispod struka pa mu se vidjela nabrana suknjica koja pokriva pola be­dra; golonog, u cipelama s kožnim remenjem. Kad su početkom godine na snagu stupili novi zakoni, Brahim je, kao svi Mauri Kraljevine Granade, to ruho trebao zamijeniti kršćanskom nošnjom. Za pojasom mu, usprkos zabranama, sja svinut bodež.

Iza Maura, jedna iza druge – jer za dvije nije bilo mjesta na uskome vr­letnom izbojku – bilo je šest preopterećenih mula. U zidu klanca nazirali su se ulazi u špilje.

Kad je naposljetku opazio očuha, Hernando stane. Pojačao se strah koji uvijek pred njim osjeća. Kako će ga primiti? Prošli ga je put pljusnuo zato što je zakasnio, iako mu je žurno potrčao u susret.

– Zašto si stao? – drekne Maur. Ubrza nekoliko koraka koji ih razdvajaju, nagonski šćućuren kad je pro­

lazio uz njega. Nije ga poštedio svoje šaketine. Posrtao je do prve mule pa stao na ulaz špilje nakon što se bočno provukao između stijene i mula; šutke je unosio robu koju je očuh skidao sa životinja.

– Ulje za Juana – reče i preda zemljani ćup. – Aisar! – vikne i musliman­sko ime uvidjevši da se posinak ne snalazi. – A ovo za Farisa. – Hernando je robu slagao u špilji dok se trudio zapamtiti imena vlasnika.

Kad je dopola olakšao mule, Brahim krene u Juviles. Dječak je ostao na ulazu u špilju i gledao prostor ispod sebe do planinskoga lanca Contravi­esa. Nije se dugo zadržao: taj je krajolik znao napamet. Uđe u špilju njuš­kati robu koju su upravo skrili i još više onu koju tu drže otprije. Stotine alpujaraških špilja postale su skladišta gdje Mauri skrivaju svoju imovinu. Vlasnici će prije mraka doći po stvari koje ih zanimaju. Svako je putova­nje jednako. Prije dolaska u Juviles, bez obzira na to odakle dolazi, očuh je puštao Vieju zapovjedivši joj da ode kući. »Alpujarras poznaje bolje nego itko. Cijeli sam život tu, ali me više puta izvukla iz teških situacija«, često je raspredao mazgar. Bio je to znak: Vieja je sama došla u Juviles. Hernan­do je smjesta pošao očuhu u špilje. Tu su ostavili pola robe i tako izbjega­vali visoke poreze koje je očuh morao platiti pa bi mu raspolovili zaradu. A isto tako i kupci u toj ili u drugim sličnim špiljama. Hrpa robe prolazila je Hernandu kroz ruke prije dolaska u Juviles. Bezbroj zakupnika dese­tine i prvih plodova ili stražari koji ubiru kazne i globe, često su ulazili u maurske kuće i plijenili sve što bi našli u njima, iako im je vrijednost bila veća nego dug. Onda nisu podastirali račune o ishodu dražbi, a Mauri su

Fátimin dlan n 21

tako gubili imovinu. Zajednica je uputila bezbroj žalbi mirovnom sucu u Ugíjaru, biskupu, pa i koregidoru Granade, od kralja postavljenomu sucu, ali uzalud. Kršćanski su ih poreznici i dalje nekažnjeno okradali. Zato su svi prigrlili postupak koji je smislio Brahim.

Leđima naslonjen na špiljsku stijenku, Hernando je sjedio, slomio suhu grančicu i rastreseno se igrao iverjem; mora dugo čekati. Gledao je hrpu robe i uvidio potrebu tih podvala: da to ne rade, kršćani bi ih osudili na krajnje siro­maštvo. Surađivao je i u utaji desetine stada koza i ovaca. Iako ga je zajednica odbacila, izabrali su ga za pomoćnika. »Nazarenac – reče jedan stari Maur – zna pisati, čitati i računati.« Živa istina: crkvenjak Andrés oduvijek se trsio da mu dade obrazovanje, a Hernando je dokazao da je dobar đak. Nužno je toč­no računati pa zakupniku koji bi banuo na proljeće podvaliti desetine stada.

Poreznik je zahtijevao da životinje prođu, jedna za drugom, uskom sta­zom od trupaca. Svaka deseta životinja za Crkvu. Ali Mauri su tvrdili da stada po trideset ili manje životinja ne podliježu desetini i da se primjere­na cijena mora svesti na samo nekoliko maravedija. A u danom trenutku, složno bi stvorili stada po trideset ili manje. To je lukavstvo zahtijevalo dobru računicu da se stado opet okupi.

Ali Hernando je skupo platio te varke. Dečko je silovito bacio na zid grančice koje je držao u ruci. Nijednom nije pogodio kamen i pale su na tlo… Sjetio se dana kad su odlučili stati podvali na kraj.

– Mnogi od nas znaju računati – usprotivio se jedan Maur kad su ponu­dili Hernandu da poreznika prevesla za desetinu stada. – Možda ne tako dobro kao Nazarenac, ali…

– Svi oni, pa i ti, imate koze ili ovce, to može izazvati sumnjičavost! – uporno će starac koji je predložio dječaka. – Ni Brahim ni Nazarenac ne­maju stado.

– A ako nas oda? – upao je treći. – Često je sa župnicima. Vladala je šutnja. – Budite bez brige, ja vam jamčim – reče Brahim. Iste je noći Brahim utrčao posinku u štagalj dok je dovršavao rad oko mula. – Ženo! – zaurla mazgar. Hernando se začudi. Očuh je nekoliko koraka od njega. U čemu je pogri­

ješio? Zašto zove majku? Aiša se pojavi na vratima konjušnice i žurno krene prema njima, brišući ruke o krpu koju je vezala kao pregaču. Prije nego što je stigla zucnuti, Brahim se okrenuo i pljusnuo Aišu koja je zateturala.

Tanki joj mlaz krvi poteče iz kuta usnica.

22 n Ildefonso Falcones

– Vidiš ti to? – mrmljao je Hernandu. – Sto takvih primit će tvoja majka ako se popovima izlaneš o varkama u špiljama ili sa stokom.

Hernando je cijelo popodne ostao u špilji dok nije, malo prije sutona, stigao posljednji Maur. Mogao je naposljetku sići u selo i skrbiti za mule, mora im njegovati rane i nadzirati stanje. U skrovitom kutku staja gdje je spavao, našao je zdjelu kaše i limunadu pa ih slistio. Sredi životinje i žurno ode iz štaglja.

Pljunuo je prolazeći ispred malenih drvenih kućnih vrata. Polubraća su se unutra smijali. Očuhov je gromki glas nadjačao galamu. Raissa ga je vi­djela kroz prozor te mu uputila kratkotrajan smiješak. Samo bi mu se ona katkada smilovala, iako su ti škrti dokazi ljubavi, kao i Aišini, bili Brahimu skriveni. Hernando ubrza i potrči prema Hamidovoj kući.

Maur, suh i naboran udovac, preplanuo i šepav na lijevu nogu, stanovao je u kućerku koji je vječito popravljao bez previše uspjeha. Nije znao koliko mu je godina, ali Hernandu se činilo da je među najstarijima u selu. Iako su vrata bila otvorena, Hernando je triput pokucao.

– Mir – odgovori Hamid tek nakon trećega kucanja. – Vidio sam kako se Brahim vraća u selo – dodao je kad je dječak prešao prag.

Dimljiva je uljanica osvjetljavala prostoriju koja je sav Hamidov dom, a unatoč oljuštenome zidu i curenju vode s ravnoga krova, bila je čista i ured­na, kao sve maurske. Peć se ugasila. Zazidali su jedini prozorčić kućerka kako se nadvoj ne bi srušio.

Dječak je kimnuo i sjeo na izlizani jastuk na podu do njega. – Jesi li se pomolio? Hernando je znao da će ga to pitati. Znao je i koje će biti sljedeće riječi:

»Večernja je molitva…«. – … jedina koju možemo donekle sigurno moliti – uvijek je ponavljao

Hamid. – Jer kršćani tada spavaju. Andrés ga je učio kršćanske molitve, računati, čitati i pisati. Siromah

Hamid, ugledni ulema u selu, bavio se muslimanskom vjerom i učenjem. Preuzeo je na sebe tu zadaću otkad su Mauri odbacili svećenikovo kopile kao da se nadmeće s kršćanskim crkvenjakom i cijelom zajednicom. Poti­cao ga je i da moli na zaravancima, daleko od indiskretnih pogleda ili su jednoglasno recitirali sure dok su u brdima tražili ljekovito bilje.

Još nije odgovorio Hamidu koji se digao. Stavi zasun na vrata. Tada su se svlačili šutke. Voda je bila u čistim posudama. Okrenuli su se u smjeru Meke prema kibli.

Fátimin dlan n 23

– Gospode Bože! – zavapi Hamid i stavi ruke u posudu. Triput ih je prao. Hernando je to popraćao molitvama i umivanjem u svojoj posudi. – Uz tvoju se pomoć čuvam prljavštine i zala prokletoga Sotone…

Onda su dolično prali tijelo: stidne dijelove, ruke, nos i lice, desnu ru­ku i lijevu ruku od vrha prstiju do lakta, glavu, uši. I noge do gležnjeva. Svako su pranje popraćali odgovarajućim molitvama, iako je na mahove Hamidov glas zamirao u gotovo nečujno mrmljanje. Bio je to ulemin znak da mu prepušta vođenje molitve; dječak se smješkao i obojica su nastavili ritual zagledani prema kibli.

– … Na dan Suda mi predaj… – naglas je molio dječak. Hamid je zažmirio, zadovoljno kimao pa se opet pridružio litaniji: – … moje pismo u desnici i meni na račun stavi… Nakon pranja krenuli su u noćnu molitvu, dva su se puta klanjali, sagnuli

se i dirnuli koljena rukom. – Hvaljen Bog… – počeli su moliti u isti mah. U trenutku prosternacije, kad su pali ničice i klečali na jedinom Hami­

dovu gunju, ispruženih ruku, dok su čelom i nosom dodirivali tkaninu, odjekne kucanje na vratima.

Zanijemjeli su, nepomični na gunju. Opet kucanje. Ovaj put jače. Hamid se okrenuo prema dječaku, osupnut, i susreo modre oči, blistave

na svjetlu voštanice. »Oprosti«, kao da kaže. On je odrastao, ali Hernando… – Hamide, otvori! – čulo se u noći. Hamid? Unatoč ozlijeđenoj nozi, Maur je skočio na vrata. Hamid! Ni­

jedan ga kršćanin tako ne zove. – Mir. Posjetitelj pogleda Hernanda. Još je klečao na gunju, u koji je zarinuo

nožne palce. – Mir – pozdravi ga neznanac, onizak crnomanjast čovjek, preplanuo i

znatno mlađi od Hamida. – Ovo je Hernando – predstavi ga Hamid. – Hernando, ovo je Ali iz

Órgive, muž moje sestre. Što te ovamo nosi u ovo doba? Daleko si od ku­će. – Umjesto odgovora, Ali je bradom pokazao na Hernanda. – Dečko je pouzdan – jamčio je Hamid. – Možeš provjeriti.

Tad Ali odmjeri Hernanda koji se osovio i kimnuo glavom. Hamid je zetu dao znak da sjedne pa je i sam sjeo na trošan jastuk.

– Daj svježe vode i grožđice – reče Hernandu.

24 n Ildefonso Falcones

– Potkraj godine mijenja se svijet – svečano će Ali, ne čekajući da dječak posluša narudžbu.

Zdjela s dvadesetak grožđica koju je Hernando položio uz dvojicu ljudi bila je rezultat seoskih milodara ulemi; on mu je katkada nosio od očuha, kojega nitko nije smatrao velikodušnim.

Hamid je kimnuo zetu u trenutku kad je Hernando sjeo na kut gunja. – Čuo sam – nadodao je. Hernando ih je znatiželjno gledao. Nije znao da Hamid ima rodbinu,

ali nije prvi put čuo te riječi: to je očuh neprekidno ponavljao, osobito na povratku iz Granade. Crkvenjak Andrés objasnio mu je da je to zbog stu­panja na snagu nove pragmatike temeljem koje se Mauri moraju odijevati kao kršćani i napustiti uporabu arapskog jezika.

– Već je ove godine propao pokušaj za Veliki četvrtak – nastavi Hamid – zašto bi sada bilo drukčije?

Hernando nakrivi glavu. Što to kaže Hamid? Kakav propali pokušaj? – Sad će uspjeti – reče Ali. – Tada je o buni brujao cijeli Alpujarras. Zato

ih je otkrio markiz de Mondéjar, a oni iz Albaicína su odustali. Hamid ga je poticao da nastavi. Hernando se nakostriješio čim je čuo

riječ »buna«. – U ovome je slučaju odlučeno da oni iz Alpujarrasa ne znaju što će se

dogoditi, sve do trenutka kada padne Granada. Dali su jasne upute Mau­rima iz Albaicína. Potajno je okupljen puk iz Vege, doline Lecrín i Órgi­va. Oženjeni su unovačili oženjene, neženje su povukli neženje, a udovci udovce. Više je od osam tisuća bilo spremno napasti Albaicín. Tek će tada javiti u Alpujarras. Vjeruju da regija može naoružati sto tisuća ljudi.

– Tko je ovaj put iza ustanka? – Sastaju se u kući voštara iz Albaicína, zovu ga Adelet. Sudjeluju oni

koje kršćani zovu Hernando Zaguer, stražar iz Cádiara, Diego López iz Mecine de Bombaróna, Miguel de Rojas iz Ugíjara i Farax ibn Farax, Ta­gari, Mofarrix, Alatar… S njima je dosta monfija… – nastavi Ali.

– Nimalo ne vjerujem tim banditima – prekinuo ga je Hamid. Tada Ali slegne ramenima. – Pa znaš – opravdavao ih je – da mnogi od njih moraju živjeti u brdima.

Nama ništa ne rade! Ti bi s njima bio da… – Ali nije htio gledati Hamidovu nemoćnu nogu. – Većina se odmetnula zbog nepravda kakve su tebi počinili.

Tu je rečenicu Ali ostavio visjeti u zraku čekajući reakciju svoga šurjaka. Ha­mid se nekoliko sekunda prepustio sjećanjima i skupio usne u znak pristanka.

Fátimin dlan n 25

– Kakva neprav… – izvali Hernando, ali ušuti jer je naglom kretnjom ruku Hamid primio njegovu upadicu.

– Da će se monfiji udružiti? – pitao je tada ulema. – Partal iz Narile, Nacoz iz Nigüelesa, Seniz iz Bérchula. – Hamid je

zamišljeno slušao, a Ali je ustrajao: – Sve je proučeno: Albaicín kod Grana­de spreman je za Novu godinu. Čim se dignu, osam tisuća izvan Granade popet će se… popet ćemo se na bedeme Alhambre i Generalifea. Imat će­mo sedamnaest ljestava koje izrađuju u Ugíjaru i Quéntaru. Vidio sam ih: od debele su užadi, jake i otporne, s čvrstim drvenim prečkama pa se lako popnu trojica u isti mah. Moramo se odjenuti »turski« kako bi kršćani mi­slili da smo primili pomoć Berberije ili sultana. Žene to rade. Granada nije spremna za obranu. Vratit ćemo je na dan kad se predala kraljevima Kastilje.

– A kada padne Granada? – Alžir će nam pomoći. Turci će nam pomoći. Obećali su. Španjolska

ne može podnijeti novi rat, ne može se boriti na više mjesta, a već bojuje u Flandriji, Indijama i protiv Berbera i Turaka. – Hamid pogleda strop. »Hvaljen budi Bog«, mrmljao je. – Proročanstva će se ostvariti, Hamide! – klikne Ali. – Ostvarit će se!

U sobi je vladao tajac, prekidan samo nepravilnim disanjem Hernanda koji je drhturio i neprekidno pogledavao jednoga pa drugog.

– Što hoćete da učinim? Što bih mogao učiniti? – pitao je iznenada Ha­mid. – Šepav sam…

– Kao izravan potomak dinastije Nasrí moraš biti u zauzeću Granade kao predstavnik naroda kojemu oduvijek pripada. A kojem i dalje mora pripadati. Tvoja je sestra spremna poći s tobom.

Prije nego što je Hernando opet pitao, Hamid se okrenuo prema njemu i pružio ruku do njegove podlaktice kretnjom koja moli strpljivost. Dječak se opet baci na gunj, ali goleme modre oči nije mogao skinuti sa skromnoga uleme. Potomak je nasrijskih kraljeva Granade!

3.

Hamid je ponudio Aliju da prenoći u njegovoj kući, ali ovaj odbio: znao je da ima samo jedan krevet pa kako ne bi uvrijedio domaćina, reče da

želi iskoristiti ovo putovanje za poslovni dogovor s jednim čovjekom iz Juvi­lesa koji ga čeka. Hamid je to prihvatio pa ga ispratio do vrata. Hernando je s gunja gledao formalni rastanak te dvojice. Ulema je čekao da zet nestane u noći. Na vrata je navukao zasun. Tada se okrenuo dječaku: bore koje su mu izbrazdale lice sada su se zategle, a oči, inače rijetko kada vedre, krijesile su se.

Hamid se trenutak zamišljeno zadržao uz vrata. Polako je došepao prema dječaku moleći ga šutke jednom kretnjom. Oni kratki hipovi dok je spuštao ruku Hernandu se učine beskrajnim. Naposljetku, Hamid sjedne i prosto­dušno mu se nasmiješi; pitanja su se rojila u dječakovoj glavi. »Nazaríes? Kakva buna? Što će učiniti Turci? A Alžirci? Zašto bi trebao biti monfí? Ima li Berbera u Alpujarrasu?« svela su se samo na jedno:

– Kako možeš biti takav siromah, a potomak si?… Ulema se smrknuo prije nego što je Hernando postavio pitanje. – Sve su mi oduzeli – suho je odgovorio. Dječak skrene pogled. – Žao mi je… – procijedi. – Još nedavno… – počne Hamid iznenadivši ga – već si se rodio kad je

nastupila važna upravna promjena u Granadi. Dotad smo mi Mauri slušali vrhovnoga vojnog zapovjednika, markiza de Mondéjara koji je predstavljao kralja, gospodara gotovo svih zemljišnih posjeda. Ali, legija dužnosnika i fiškala Vrhovnoga sudišta Granade svojatala je nadzor nad Maurima, pro­tiv markizova nazora, a kralj im je odobrio. Od toga su trenutka pisari i odvjetnici počeli izvlačiti iz zaborava stare parnice s Maurima.

Postojao je običaj da se svakom Mauru koji se bude utjecao vlasti opro­ste svi počinjeni prekršaji. Svi su bili na dobitku: Mauri su mirno naselili Alpujarras, a kralj je dobio težake koji plaćaju znatno više poreze nego da je zemljište u rukama kršćana. Sporazum nije bio po volji Vrhovnom kra­ljevskom sudištu.

Fátimin dlan n 27

Hamid uzme zrno grožđa iz zdjele na gunju. – Nećeš jedno? – ponudio ga je. Hernando je gubio strpljivost. Nije htio suho grožđe… Htio je odgovore,

neka govori! Ali kako ga ne bi naljutio, ispružio je ruku i šutke žvakao uz njega. – Pa dobro – proslijedi Hamid. – Pisari su, pod izgovorom da progone

monfije, ustrojili odrede vojnika koji su zapravo bili njihove sluge ili rod­bina… uz najbolje plaće u kraljevoj vojsci. Dobivali su više nego Nijemci iz f landrijskih četa! Nitko od tih umišljenih vezista nije imao petlje za okr­šaj s jednim jedinim monfijem. Umjesto da se mačem bore protiv bandita, papirima su ustali protiv mirnih Maura. Oni koji su se parničili, morali su platiti: puno je naših tada moralo pobjeći sa svojih ognjišta i pristupiti monfijima. A tek pohlepa službenika, koji nisu na tome ostali: počeli su provjeravati sve zemljišnoknjižne uloške Maura, a oni koji nisu mogli do­kumentirati, morali su platiti kralju ili napustiti rodnu grudu. Mnogi od nas nisu mogli to učiniti…

– Nisi imao te isprave? – upita Hernando opazivši da ulema zapinje. – Ne – žalosno je odgovorio. – Potječem iz dinastije Nazarí, posljednje

koja je vladala u Granadi. Moja obitelj, moj rod – Hamidov je ponos osu­pnuo Hernanda – bili su među najplemenitijim i najuglednijim u Granadi, a jedan me kukavni pisar, kršćanin, lišio zemljišnih posjeda i bogatstva.

Hernando se strese. Hamid je zastao, uronjen u bolna sjećanja. Malo po­slije svladao se i nastavio, kao da želi na sav glas čuti povijest svoje nesreće.

– Kao nagradu za kapitulaciju, Bu Abdillahu kojega su kršćani zva­li Boabdil, Španjolci su dali feud Alpujarras kamo se povukao sa svojim dvorom. Među dvoranima bio je i moj otac, njegov bratić, ugledni ulema. Ali ti se opaki kraljevi nisu time zadovoljili: bez Boabdilova znanja, njemu iza leđa, opet preko opunomoćenika, oteli su zemljišne posjede koje su im malo prije toga dali te ih otjerali s njih. Gotovo svi muslimanski plemići i velikaši napustiše Španjolsku s »kraljem Chicom«; svi osim mog oca koji je odlučio ostati tu, sa svojima, s onima koji su potrebiti savjeta što ih je on davao kao ulema.

A kardinal Cisneros, protiv kapitulacije Granade koja jamči mudéjari­ma miran suživot u njihovoj vjeri, nagovorio je kralja na izgon svih onih mudéjara koji se nisu obratili na kršćanstvo. Gotovo svi morali su se obratiti. Nisu htjeli napustiti rodnu grudu gdje su odgojili svoju djecu! Škropili su ih blagoslovljenom vodom, na stotine odjednom. Mnogi su iz crkve izašli rekavši da im nije poškropila ni kap i da su i dalje muslimani. Kad sam se

28 n Ildefonso Falcones

rodio, prije pedeset godina… – Hernando se trgnuo. – Mislio si da sam stariji? – Dječak je sagnuo glavu. – Od nekih stvari starimo više nego od zuba vremena… Pa, tada smo mirno živjeli na zemlji koju je Boabdil izri­jekom ustupio; nisu nam osporavali vlasništvo, dok se zahuktavala vojska općinara i fiškala. Tada…

Hamid je ušutio. – Sve su ti uzeli – dovrši Hernando tugaljivim glasom. – Gotovo sve! – Ulema je uzeo iz zdjele još zrno grožđa. Hernando se

nagnuo prema njemu. – Gotovo sve! – ponovi žvačući grožđe. – Ali nas nisu mogli lišiti vjere, a to su najviše htjeli. Nisu mi uzeli ni…

Hamid se jedva digao. Pođe prema zidu kućerka. Tu je desnom nogom zakopao zemljani pod i vidio duguljastu ploču. Povuče je i sagne se kako bi digao u platno zamotan predmet. Hernandu nije morao reći što je: to je otkrio svijen, duguljast oblik omota.

Hamid je pomno odmotao sablju i pokazao je dečku. – Ovo. To mi nisu uzeli. Dok su stražari, pisari i tajnici maznuli svile­

no ruho, drago kamenje, životinje i žito, sakrio sam najveće blago obitelji. Ovaj je mač bio u Prorokovim rukama, mir i Božji blagoslov s njim! – sve­čano je izjavio. – Mom je ocu rekao njegov otac da je to jedan od mnogih koje je Muhamed dobio kao otkup od idolopoklonika koje je porobio kad je zauzeta Meka.

Iz zlatnoga su toka zveckali metali s arapskim natpisima. Hernando opet zadršće, a oči su mu se zakrijesile kao oči djeteta. Mač, vlasništvo Proroka! Hamid izvuče oštricu koja zablista u kolibi.

– Sudjelovat ćeš – obratio se maču – u osvajanju grada koji nismo ni smjeli izgubiti. Bit ćeš svjedokom da će se ispuniti naša proročanstva i da će u al­Andalusu opet vladati vjernici.

4.

Juviles, četvrtak, 24. prosinca 1568.

Glasine koje su već dva dana kolale selom potvrdili su monfiji koje su susreli na putu u Ugíjar.

– Svi borci moraju se okupiti u Ugíjaru – rekoše sa svojih konja stanov­nicima Juvilesa. – Počela je buna. Dobit ćemo svoju zemlju! Granada će opet biti muslimanska!

Ma kako da su tajnovito u Granadi, u Albaicínu, pokušavali dići bunu, nagovještaj da će »potkraj godine biti novi svijet« obišao je Sierru. Monfiji i stanovnici Alpujarrasa nisu čekali Novu godinu. Jedan je monfijski odred napao i okrutno ubio nekolicinu službenika koji su došli u Alpujarras na putu u Granadu za Božić, a po svom običaju, pljačkali su bezobzirno i ne­kažnjeno sela i majure. Drugi su se monfiji hvatali u koštac s malim odre­dima vojnika i, naposljetku, Mauri iz sela Cádiara složno su se pobunili, opljačkali crkvu i kršćanske kuće i sve zvjerski pobili.

Nakon monfijskoga napada, dok su se kršćani zatvorili u kućama, selo Juviles se zahuktalo: ljudi su se naoružali bodežima, noževima pa i pone­kim starim mačem ili nevaljanom puškom kremenjačom koje su ljubomor­no sakrili pred kršćanskim stražarima; žene su se opet zamatale u koprene i nosile šarene haljine od svile, lana ili vune, izvezene zlatom ili srebrom. Takve su izlazile na ulicu, ruke i noge tetovirale su kanom, u ruhu posve različitom nego kršćanke. Neke su marlotu imale do struka, a druge su no­sile dugu almalafu od glave do pete; ispod su tunike s ukrasnim obrubom, široke hlače, skupljene na listovima i debele čarape, nabrane na bedrima, idu od gležnja do koljena gdje se spajaju s hlačama. Na nogama cokule s remenjem ili lagane cipele. Cijelo je selo prštalo bojama: zelena, modra, žuta… Posvuda okićene žene, ali uvijek pokrivene glave: neke su samo skrivale kosu, a većina cijelo lice.

Hernando je od rana jutra pomagao Andrésu u crkvi. Pripremali su pol­noćku. Crkvenjak je poravnavao svoju predivnu, zlatom izvezenu misnicu, kad se silovito otvore vrata hrama i uđe skupina bučnih Maura.