Engleska XVI-XVIII stoljeće

Engleska XVI-XVIII st.Genealoška tabela

- Henri VII 1485.-1509. - Henri VIII 1509-1547.- Edvard VI 1547-1553.- Meri Tjudor 1553-1558.- Elizabeta 1558-1603.

- Džems I 1603-1625.- Čarls I 1625-1649.- (Kromvel 1653-1658.) - Čarls II 1660-1685.- Džems II 1685-1688.- Viljem III Oranski i Marija 1689-1702.

- Kraljica Ana 1702-1714.- Džordž I 1714-1727. - Džordž II 1727-1760.- Džordž III 1760-1820.

1

Engleska XVI-XVIII st.

- Obje ruže iz grbova zaraćenih porodica Henri VII je spojio u jedan

cvijet, koji je postao grb dinastije Tjudora. Pomoću bračnih

pripremio je i buduće saveznike u inostranstvu. preko svoje djece

se orodio sa kraljevskim kućama Španije i Škotske.

- Henri VII imao je za cilj da sebi i svojim potomcima osigura

engleski prijesto i uspostavi red u zemlji. Natojao je da ojača stajaću

vojsku, koju su sačinjavali najvećim dijelom najamnici. Posvetio je

veliku pažnju osiguranja finansija i nakupio je čitavo bogatstvo.

- Nametao je istovremeno ograničenja velikašima, zabranio im da

mogu držati najamnike. Iz kraljevskog savjeta je isključio sve

velikaše koji mu nisu bili po volji. Većinu u savjetu više nisu

predstavljali plemići nego ljudi građanskog porijekla. Reformisao je

sudstvo. Osnovao je sud nazvan Sud dvorane zvijezda, kojem su

podlijegali i najviši plemići.

- Srednja klasa je bila uz Henrija jer je u njemu vidjela garanciju

svojih interesa. Iz redova tih ljudi Henri je stvarao tzv. Tudorsko

plemstvo.

- Henri VIII 1509-1547

- Prestolonasljednik Artur je ubzo umro, tako da je prijesto naslijedio

njegov mlađi brat Henri, koji je sa 18 godina kao Henri VIII postao

kralj Engleske. Nakon tri mjeseca oženio se svojom snahom

Katarinom Aragonskom.

- Henri VIII je uživao u pomorstvu i razumio se u brodove i potrebe

mornarice. Nabavio je više brodova, opremio ih topovima, što je

predstavljalo novi način ratovanja na pučini.

- Raskid sa Rimom- povod- zaljubio se u dvorsku damu Anu Bolen,

želeći da se razvede od Katarine i njome oženi. Budući da je

Katarina bila u rodbinskim vezama sa španskim kaljem Karlom V,

papa je odbio da prizna razvod. To je imalo za posljedicu sukob

između Londona i Rima, koji se završio otcjepljenjem engleske crkve

od pape.

2

- Godine 1529. Henri je sazvao tzv. parlament reformacije, koji je

zasjedao sedam godina i do 1536. izglasao 137 statuta, od kojih je

najvažniji bio onaj kojim se kralj proglašavao poglavarem engleske

crkve umjesto pape.

- Engleska crkva je došla u zavisan položaj od kralja i parlamenta.

Henri je poduzeo i napade na monaške redove, koji su bili

nepopularni. Između 1536-1539. kaluđeri su razvlašteni imovine,

koja je postala kraljevo vlasništvo. Oduzetu zemlju Henri je

prodavao na licitacijama, obrazujući novi sloj zemljoposjedničke

klase.

- Henri je napustio Anu koju je optužio za blud i ona je uskoro bila

pogubljena.

Tek šesta supruga je nadživjela Henrija. Iz 6 njegovih brakova

preživjelo je troje djece, koja su nakon njegove smrti redom vladali:

Edvard VI 1547-1553., Meri Tjudor 1553-1558 i Elizabeta (1558-

1603.

- Edvard VI je bio maloljetan kada je postao kralj i umjesto njega su

vladali njegovi namjesnici, dva moćna velikaša, čiji je cilj bio da

prošire protestantski utjecaj u zemlji i steknu što više crkvenih

bogatstava u zemlji.

- Henrijeva kćerka iz braka sa Katarinom Aragonskom Meri je bila

vaspitana u katoličkom duhu. Željela je da Englesku vrati u krilo

katoličke crkve. U svom vjerskom fanatizmu ona je potpisala smrtnu

presudu za spaljivanje tri stotine osoba. Bila je vrlo nepopularna i

zbog braka sa španskim princem, koji je postao španski kralj Filip II.

Međutim Meri je uskoro umrla.

- Nakon njene smrti na vlast je došla Elizabeta I (1558-1603).

Vladavina te kraljice značila je polaganje temelja savremene

Engleske.

- Elizabeta je dobila je najviše obrazovanje, čitala je grčki i latinski

u originalu, govorila francuski i italijanski. Kao i njen otac uživala

je u lijepom društvu, luksuzu i zabavi. Bila je lijepog izgleda,

prodornih očiju koje su odavale odlučnost i inteligenciju. Imala 25

3

godina kada je postala kraljica Engleske. Imala je bogato iskustvo

života na dvoru, gdje je bila upućena u sve spletke. Ona se

okružila sposobnim saradnicima a i sama je bila sposoban

državnik. Učestvovala je u rješavanju niza različitih društvenih

pitanja- ekonomiju, unutrašnju i spoljnu politiku, vojsku,

mornaricu, crkvu, pravosuđe...

- Njen lični utjecaj u cijeloj Engleskoj je bio veliki pa se njenim

imenom obilježava druga polovina XVI stoljeća kao elizabetinsko

doba.

- Jedan od prvih zadataka koji je ona poduzela odnosio se na

sređivanje kraljevske blagajne jer su joj prethodnici ostavili

ogomne dugove. Kad je ona umrla njen nasljednik je primio

stabilne finansije. Druga njena velika briga je bila kako da sačuva

samostalnost i odbrani zemlju od tradicionalnih protivnika Španije

i Francuske.

- Francuska je ugrožavala Englesku na taj način što je podupirala

škotsku kraljevsku porodicu u njenim pretenzijama da se

domogne engleske krune. Pretendent na engleski prijesto je bila

škotska kraljica Meri Stjuart, kćerka Henrija VIII čije su pristalice

tvrdile da Elizabeta vlada nezakonito. Bila je vaspitana u

katoličkom duhu i nastojala je da se Engleska vrati u krilo rimske

crkve. Bila je to čudesno lijepa i privlačna žena, san mnogih

muškaraca. Ipak se udala za svog rođaka a iz ovog braka je

rođen Džems Stjuart, budući nasljednik kraljice Elizabete. Budući

da se ponašala nedolično njen ljubomorni muž je ubio njenog

ljubavnika. Meri je zatim našla novog ljubavnika i sa njim

organizovala ubistvo muža a zatim se udala za ubicu. Zbog toga

razvrata u kraljevskom domu narod je bio ogorčen.

Nezadovoljnici su digli pobunu i zatvorili Meri u Edinburšku

tvrđavu. Zbog saučesništva u ubistvu muža bila je primorana da

se odrekne prijestolja. Uspjela je da pobjegne i da utočište nađe

kod svoje rođane Elizabete koja joj je pružila gostoprimstvo ali joj

je ograničila slobodu kretanja. Dodijelila joj je jedan zamak i sluge

4

da u njemu živi daleko od Londona. Uprkos tome, meri je

neprestano kovala zavjere kako bi preotela prijesto od Elizabete.

Te zavjere su donekle potpomagale Španija i Francuska, a u tome

su posebno aktivni bili jezuitski svećenici. Elizabeta je uspijevala

da spriječi sve njene zavjere u kojima su mnogi izgubili živote.

Međutim Elizabeta je i dalje štedila njen život i na kraju poslije

skoro 20 godina održano joj je suđenje zbog izdaje. Elizabeta se i

tada kolebala da potpiše smrtnu presudu i to je učinila tek na

zahtjev parlamenta 1587. Meri se na gubilištu držala

dostojanstveno a svoju krunu je zavještala španskom kralju.

Elizabetu je naslijedio Džems I (1603-25) iz škotske porodice Stuart.

Džems I (1603.-1625.) Kraljica Elizabeta, koja se nije udavala,

odredila je sebi za nasljednika svog nećaka Džemsa Stjuarta,

škotskog kralja. Njegova vladavina obilježena je ozbiljnom krizom

engleskog društva. Nagomilale su se nepravde i velike nejednakosti.

Neki slojevi društva bili su pogođeni više od ostalih, a to su bili

nadničari na selu, sitni zemljoposjednici i male zanatlije. Na drugoj

strani brojni slojevi srednje klase stekli su veliko blago. To je ovdje

ljude podsticalo da se zanimaju za politiku i da traže uticajnije

mjesto u državnim poslovima, nego što im je to obezbjeđivalo

ustrojstvo tjudorskog društva.

- Ono čega se Džejms još više bojao nego katoličke stranke bili su

puritanci, koji su po ugledu na škotsku crkvu, željeli da ukinu

hijerarhiju anglikanske crkve. Kralj je shvatao da crkvena hijerarhija

predstavlja stub društvene hijerarhije i da je glavni saveznik

privilegovanih klasa. Jedna korisna odluka ipak je donijeta na tom

skupu episkopa, a to je da se priredi autorizovana verzija Svetog

pisma na engleskom jeziku. Ona je objavljena 1611. godine i

predstavlja važan datum u historiji engleske kulture. Oni anglikanski

svećenici koji su bili i dalje uporni u svom opredjeljenju za

prezbiterijansku organizaciju (bez episkopa) bili su otpušteni iz

službe.

5

- Na ekonomskom polju kralj Džejms je također došao u sukob sa

utjecajnim građanima.

- Zbog toga je izazvao mnoga nezadovoljstva protiv sebe. On je

teret poreza rasporedio na poslovne ljude i stalno ga povećavao.

Pošto su potrebe državne uprave stalno rasle sa porastom

aparata, rasle su i potrebe za većim prihodima državne blagajne,

koja je bila nedovoljna da podmiri velike izdatke. Kralj je tražio od

parlamenta da mu izglasa nove poreze, ali je parlament započeo

diskusiju i o drugim javnim poslovima. Kralj nije htio dozvoliti da

se iko miješa u njegovu nadležnost, te je raspustio parlament i

punih deset godina jr vladao ne sazivajući poslanike. Tako je

ovaj visoko obrazovani, ali ne i mudri, vladar ostavio svom sinu u

nasljeđe sukob sa parlamentom.

Kao i njegov otac i Čarls I 1625-1649. nije znao da nađe

zajednički jezik sa parlamentom. Bio je to visoko obrazovan čovjek i

ljubitelj umjetnosti. Davao je ogromne sume novca za kupovinu

umjetničkih djela i za podsticaj umjetničkog stvaralaštva. Time se

zamjerao puritancima koji su na umjetnost gledali kao na

lakomislenu djelatnost od koje nema koristi. Drugi razlog Čarlsove

nepopularnosti bila je njegova supruga, katolkinja, francuska

princeza. Puritanci su znali da se u dvoru održavaju katoličke mise,

te su strahovali da se katolički utjecaj ne povrati.

- Čarls se zanosio ambicijom da vlada kao apsolutni kralj, pa je kao

i on došao u sukob sa parlamentom. Zbog toga je odlučio da

parlament ne saziva (od 1629-1640). U međuvremenu je ubirao

prihode na svoju ruku i povećavao nezadovoljstvo protiv

sebe.Čarls se sukobio i sa svojim Škotima oko crkve. Želio je da

im nametne molitvenike sastavljene u Londonu i da ih potčini

anglikanskoj crkvi.

- Da Čarls nije došao u sukob sa Škotima, možda bi još dugo

vladao ne sazivajući parlament, jer nije bilo zakona koji bi

zahtijevao od kralja da ga saziva u određeno vrijeme. Međutim,

6

Čarls je sad bio primoran da sazove parlament zbog toga što mu

je trebalo mnogo novca za rat sa Škotima. (Bishops War)

- Čarls je 1640. sazvao „kratki parlament“, tako nazvan po tome što

ga je kralj vrlo brzo raspustio, kad je shvatio da mu poslanici neće

odobriti povišenje poreza prije nego što budu stavljene na dnevni

red brojne peticije koje su bile upućene parlamentu sa raznih strana.

- Škotska pobjeda na sjeveru primorala je Čarlsa da iste godine

opet sazove parlament, koji je poznat pod nazivom „dugi

parlament“. Za englesku historiju taj parlament ima najveći

značaj. Novi saziv parlamenta prvo je odlučio da se parlament

neće rasturati, osim po vlastitoj odluci i da će zasjedati bar

jednom u tri godine. Parlament je oduzeo Čarlsu I i njegove

glavne oslonce, a to su bili Sud dvorane zvjezda i pravo da

razrezuje nove poreze.

- Pošto je vidio da će parlament ograničiti kraljevsku vlast, Čarls

odluči da se obračuna sa najutjecajnijim ljudima u parlamentu i

da predstavničko tijelo opet potčini sebi. Želio je da se oružanom

borbom obračuna sa parlamentom Tako je 1642. godine počeo

građanski rat koji je trajao desetak godina na teritoriji Engleske,

Irske i Škotske, i koji je podijelio engleske građane u dva tabora.

- U početku su pristalice kralja više uspjeha nego parlament.

Stanje se izmijenilo u korist parlamenta kad je vođstvo povjereno

Oliveru Kromvelu. On je 1645. dobio zadatak da reorganizuje i

učvrsti armiju, on je započeo formiranje nove uzorne armije (New

Model Army). Ono što je do tada postigao u svojoj jedinici htio je

prenijeti na cijelu vojsku. Njegovi vojnici imali su nadimak

„gvozdeni“ a udarnu snagu davao im je njihov čvrst moral.

Kromvel je prvi moderni vojskovođa koji je shvatio značaj

moralnog lika borca. Nastojao je da njeguje drugarske odnose

između vojnika i oficira i da u svoje redove prima samo ubjeđene

borce; ali je zahtijevao gvozdenu disciplinu. Vojsku je redovno

plaćao. Kromvel je postigao nekoliko značajnijih pobjeda nad

kraljevskom vojskom u srednjoj Engleskoj.

7

- Iako su Kromvelove pobjede bile ubjedljive, rojalisti su okupljali

nove snage za nastavak borbe. Kralju su se pridružile Škotska i

Irska, dvije zemlje u kojima je vladalo izrazito neraspoloženje

prema Engleskoj.

- Poslije ubjedljivih Kromvelovih pobjeda prezbiterijanci su

otvoreno zastupali pomirljivu politiku prema kralju. Kromvel se

odlučio na brzu akciju. Uveo je svoje naoružane ljude u parlament

i izbacio odavde sto i četrdeset poslanika prezbiterijanaca i sa

svega šezdeset preostalih independenata nastavio je sa radom.

- Zbog toga što je radio u nepunom sastavu ovaj parlament se

zove „krnji parlament“. Potom je Kromvelova vojska okružila

kraljevo uporište i zarobila i samog kralja. Čarls je izveden pred

sud koji ga je okrivio zbog nedjela prema narodu. Suđenje je

trajalo pet dana, poslije čega je objavljeno da se kralj Čarls I

osuđuje na smrt zbog toga što je tiranin, izdajica, ubica i

neprijatelj naroda. Kazna javnog pogubljenja izvršena je januara

1649. godine pred velikom masom okupljenog svijeta.

- Engleska je proglašena republikom koja je dobila naziv

„Commonwealth“. Mlada republika bila je opsjednuta unutrašnjim

i spoljnim opasnostima. Ultra lijevi leveleri zahtijevali su korjenite

promjene, ali se Kromvel drastično obračunao sa njima. Škotska i

Irska proglasile su princa od Velsa kraljem Čarlsom II. Kromvel se

lično stavio na čelo trupa koje su prešle u Irsku da uguše pobunu.

Njegov tamošnji boravak zabilježen je krvavim slovima u analima

Irske.

- Odlučna Kromvelova pobjeda primorala je pretendenta da po

drugi put emigrira u Francusku.

- Kromvel je postepeno zaveo ličnu diktaturu. Jedan mu je

parlament čak ponudio kraljevsku krunu, koju je on odbio. Godine

1653. proglasio se Lordom protektorom i u tom zvanju je vladao

sve do svoje smrti 1658. U privatnom životu, Kromvel je bio

čovjek blage naravi i ispravnog karaktera. U politici je bio

samodržac i nije poštovao parlament, ali je u svakodnevnoj

8

praksi ispoljavao veliku toleranciju. Dozvoljavao je slobodu

ispovijedanja svih oblika protestantske religije. Dozvolio je

Jevrejima, koje je Edvard I prognao, da se nasele u Engleskoj.

Škotima je omogućio da uživaju sva prava kao i Englezi i da ne

budu više smatrani strancima. Osim toga, Kromvel je zaveo

važne novine u administraciji, ustanovio je obavezno vođenje

matičnih knjiga i mogućnost sklapanja građanskog braka itd. On

je proširio pravo glasa na nove slojeve građanstva koje je do tada

bilo bez tog prava. Živo se zanimao za pitanja prosvjete.

- Restauracija monarhije izvršena je 1660. godine. Tad je na

engleski prijesto stupio Čarls II (Charles 1660-1685). Čarls II imao je

trideset godina kada je postao kralj. Za sobom je imao teška

iskustva iz godina koje je proveo u izgnanstvu na francuskom dvoru.

On i njegovi dvorjani bili su željni sjaja i raskoši. Odmah su požurili

da zemlju vrate nekadašnjim rojalističkim principima; nasuprot

puritanske skromnosti i suzdržanosti, na dvoru su raskalašenost i

luksuz postali pravilo. Pozorišta su ponovo otvorena. Konfiskovana

imovina stjuartskih pristalica vraćena je njihovim vlasnicima.

Svećenici puritanci otpušteni su iz službe. A tijelo Kromvelovo

izvađeno je iz groba i podignuto na vješala.

- Pošto ga je parlament doveo na vlast, Čarls II je vodio računa da sa

njim bude u dobrim odnosima. Uvažavao je sve one odredbe koje je

njegov otac pod pritiskom potpisao. Sazivao je parlament jednom u

tri godine; nije skupljao porez bez ovlašćenja; nije ugrožavao

slobodu ni imovinu svojih podanika.

- Kralj Čarls nije imao snage da se otvoreno sukobi sa

parlamentom. Zato je namjeravao da nadmudri parlament

lukavstvom. Sklopio je tajni sporazum sa svojim rođakom i

zaštitnikom francuskim kraljem Lujem XIV. Novac koji parlament

nije bio voljan da izglasa kralju, dobio je ovaj tajno od Luja XIV.

Trebalo je za uzvrat da pomogne Francuskoj u ratu.

- Međutim, taj se rat završio porazom, a dobiveni novac je

potrošen, tako da se Čarls našao bespomoćan naspram

9

parlamenta. Zbog toga je morao da popusti i da donese zakon

kojim je katolicima zabranjena služba u državnoj upravi. Ovim je

kraljev brat Džems, budući da je bio katolik, isključen iz

nasljedstva.

- U narodu se počelo govoriti da je i sam kralj katolik i da u njegovoj

službi rade mnogi prikriveni katolici. Nastale su godine

razračunavanja u samoj vladajućoj klasi, oformile su se u

parlamentu grupe vigovaca i torijevaca (Whig-Tory), koje su

narednih stoljeća stvorile dvopartijski sistem vlasti. Čarls je

uspijevao da uprkos mnogim teškoćama sačuva prijesto za svog

brata, jer sam on nije imao zakonitih nasljednika.

Džems II (1685.-1688.) je vodio otvorenu prokatoličku politiku, koja

je bila vrlo loše primljena u narodu. Postavljao je katolike na visoke

položaje u društvenoj upravi i vojsci, što je bilo protivno zakonu.

Strah od povratka katoličke vlasti bio je veliki u ovim godinama

velike katoličke ofanzive protiv protestantizma u cijeloj zapadnoj

Evropi. Ta pokret, poznat pod nazivom “katolička reakcija“ bio je

predvođen redom isusovaca, odnosno, jezuita. Džems je bio u

savezu sa njima, što je bilo poznato i vrlo nepopularno u Engleskoj.

- Tri godine je Džems uspio da se održi na prijestolu u uslovima

neprijateljstva i sukoba sa parlamentom i većinom naroda. A onda

su vodeći ljudi parlamenta stupili u pregovore sa Džemsovom

kćerkom i zetom. Između Džemsove kćerke Meri i njenog muža

holandskog princa Viljema Oranskog, s jedne strane i engleskog

parlamenta, s druge strane, sklopljen je sporazum o preuzimanju

prijestola. Parlamentu je bilo važno što su Meri i Viljem protestanti.

(Viljem je bio Džemsov daleki rođak, i u isto vrijeme zet.)

- Godine 1688. Viljemova vojska se iskrcala na Ostrvo i krenula put

Londona. U međuvremenu veći broj kraljevskih komandanata prešao

je na Viljemovu stranu. Džems se uplašio i zajedno sa kraljicom i

prijestolonasljednikom napustio zemlju i sklonio se u Francusku.

Upražnjeni prijesto zakonski je pripao njegovoj najstarijoj kćerki i

njenom mužu. Njih dvoje su proglašeni zajedničkim vladarima

10

Engleske, pošto su prethodno bez opiranja potpisali sporazum sa

parlamentom, kome su se obavezali, obnarodujući „deklaraciju

prava“ (Bill of Rights). Ovim sporazumom krupno građanstvo je

osiguralo sebi kontrolu vlasti. Kralj je postao potčinjen parlamentu,

odnosno, krupnom kapitalu koji je bio najmoćnija sila engleskog

društva. - Kralj je izgubio kontrolu nad vojskom i nad sudovima,

pravo da donosi zakone ili da ih ukida i pravo da raspolaže državnim

budžetom.

Predviđeno je da se parlament saziva svake tri godine, tom prilikom

je također predviđeno da se provedu izbori za narodne poslanike.

Ovim se htjelo spriječiti da kralj vlada duže vremena pomoću jednog

istog saziva parlamenta. Po deklaraciji koja je potpisana, parlament

je dobio pravo da diskutira i odlučuje o svim poslovima od interesa

za zemlju. Potvrđena je sloboda vjeroispovijesti svih varijanti

protestantizma (razne sekte zvane jednim imenom

„nonconformists“ – što znači oni koji se ne potčinjavaju zvaničnoj

crkvi).

Katolicima i članovima protestantskih crkvi i dalje je bilo nemoguće

da zauzimaju položaj u javnoj upravi i vojsci. Ovo su samo neke od

tačaka koje je Viljem potpisao prilikom stupanja na prijesto. Budući

da je parlament ovim postigao veliku pobjedu bez krvoprolića, ova

miroljubiva revolucija poznata je u historiji pod nazivom „slavna

revolucija“ (Glorious Revolution).

Viljem je pristao na sve ove uslove, samo da bi dobio odriješene

ruke u spoljnoj politici. Kao vladajući knez Nizozemske Viljem je želio

da se obračuna sa Francuzima, koji su bili najveći neprijatelji u ono

vrijeme. On se spremao da je napadne i onemogući njene

ekspanzionističke težnje, jer je ona htjela da prigrabi teritorije

španske imperije u opadanju, a jedna od njenih teritorija je bila

Nizozemska.

KRALJICA ANA (1702.-1714.)

- Meri i Viljem Oranski rano su umrli, a za njima je na prijesto stupila

Merina mlađa sestra Ana. Ova kraljica i njen suprug bili su vrlo

11

prosječni ljudi. Glavnu riječ za vrijeme Anine vladavine vodio je

istaknuti političar, jedan predak Vinstona Čerčila, Džon Čerčil,

vojvoda od Marlboroa (Chrurchill Duke of Marlborough), muž

kraljičine omiljene dvorkinje. On je bio istaknuti vojskovođa i

predvodio je engleske trupe u borbama koje su vođene na

Kontinentu.

- Početkom 18. st. vodio se rat u Evropi u kome je uzela učešća i

Engleska. Formalni povod ovom ratu bila je borba za špansko

naslijeđe; naime poslije smrti jednog od španskih kraljeva, trebalo je

da prijesto naslijedi francuski kralj, kao najbliži rođak. To je

Francuskoj trebalo da donese još veću prevlast u zapadnoj Evropi,

što nije išlo u račun Englezima. Zato su Englezi godinama

učestvovali u ratu koji se vodio oko španskog naslijeđa. U tim

borbama proslavio se vojvoda od Marlboroa. Mir u Utrehtu, 1713.,

učinio je kraj neprijateljstvima. Po ugovoru odlučeno je da na

španski prijesto stupi unuk francuskog kralja Luja (Louisa) XIV, ali je

ugovor također utvrdio da nasljednik španskog prijestola ne može

biti u isto vrijeme i kralj Francuske. Na taj način osujećeno je

ujedinjenje Španije i Francuske, što bi dinastiji Burbona donijelo

nečuvenu moć. Mirom u Utrehtu Englezi su dobili od Francuske

velike teritorije u Sjevernoj Americi: Njufaundland, Novu Škotsku i

oblast oko ušća rijeke Hadzon. U Evropi, Engleskoj je pripao

Gibraltar i ostrvo Minorka iz grupe ostrva u Sredozemnom moru,

istočno od Španije. U kasnijim stoljećima ova mjesta služila su kao

uporišta britanske kolonijalne ekspanzije.

- Za vrijeme vladavine kraljice Ane glavni događaj bilo je ujedinjenje

Engleske i Škotske 1707. godine. Ranije je postojala unija između

ove dvije zemlje, koja je nastupila poslije smrti Elizabete, kad je

škotski kralj Džejms postao kralj obje zemlje.

Međutim, Engleska i Škotska nastavile su da postoje kao dvije

nezavisne države koje su imale zajedničkog vladara. Pri tom su

odnosi između dvaju kraljevstava bili prilično zategnuti. Međutim,

uprkos škotskom nacionalizmu, interesi obje strane nametali su

12

potrebu za čvršćom vezom, koja bi oboma donijela velike

ekonomske koristi. Zbog toga je moralo doći do čvršćeg povezivanja

između ove dvije zemlje uprkos njihovim starim neprijateljstvima.

Oba parlamenta odlučila su da se izvrši ujedinjenje pod zajedničkim

imenom Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije (The United Kingdom

of Great Britain).

- Jedinstven parlament imao je sjedište u Vestminsteru. U donjem

domu Škoti su dobili 45 mjesta, a u gornjem domu 16. Škotska je

zadržala pravo da sačuva svoju prezbiterijansku crkvu, a također je

sačuvala svoj sistem pravosuđa. Ako je u političkom životu Škotska

izgubila, ona je ujedinjenjem na drugoj strani mnogo dobila. Sve

carinske prepreke su ukinute. Preduzimljivi i vrlo radini Škoti dobili

su pravo da slobodno dolaze u Englesku ili da odlaze u Ameriku, te

je škotska privreda veoma oživjela poslije unije. Sa svoje strane

Engleska se oslobodila stalnog ratovanja i nepotrebnih izdataka

zbog neprijateljstva sa Škotskom.

Dinastija Hannover

Poslije smrti kraljice Ane, koja nije imala direktnog nasljednika,

na prijesto je stupila jedna pobočna grana kraljevske loze i osnovala

dinastiju Hanovera, koja i danas vlada Velikom Britanijom (usvojivši

kasnije ime dinastije Vindzor). Kao Džordž I. Poslije njega smjenjivala

su se još tri vladara istog imena, tako da je period između 1714. i

1811. označen kao džordžijansko doba

DŽORDŽ I. (1714.-1727.)

Novi kralj imao je 44 godine kada je prvi put ugledao svoju novu

domovinu. Sa njim je doputovao i njegov odrasli sin. Kralj Džordž I.

nije znao engleski jezik niti ga je ikad naučio. On nije bio oduševljen

Engleskom; svi njegovi interesi bili su vezani za grad Hanover u

Njemačkoj, gdje je ostavio sve ono što ga je do tada zanimalo. U

London je doveo veliku pratnju svojih njemačkih prijatelja, kojima je

izdašno dijelio poklone. Za državne brige Velike Britanije nije mario,

što ga nije moglo učiniti popularnim. Međutim, parlament mu je

davao podršku iz straha da se Stjuartovci ne povrate na prijesto, a

13

sa njima katolički utjecaj. Parlamentu je upravo odgovaralo to što se

kralj ne miješa u državne poslove. To je ovoj ustanovi kao izbornom

tijelu dalo mogućnost da suvereno vlada zemljom.

- Vigovci, koji su bili na vlasti za sve vrijeme, donijeli su nov zakon

kojim se saziv parlamenta produžava od tri na sedam godina

(ovo je važilo do 1911.). Istaknuti vođa vigovaca bio je ministar

Volpol (Walpole) koji je dvadeset i jednu godinu bio na čelu

političkog života zemlje. Volpol je unio poslovni duh u parlament.

Njegova glavna briga bila je kako da unaprijedi ekonomiju i da

podstakne privredu. Spoljnu politiku prepustio je drugima. Kaže

se da je Volpol udario temelje engleskom privrednom napretku u

18. vijeku.

DŽORDŽ II. (1727.-1760.)

Za vrijeme slijedećeg kralja Džordža II., Volpolov uticaj nije

slabio, već naprotiv on je više postajao nadmoćan. Obje

parlamentarne stranke, vigovska i torijevska, bile su vrlo aktivne, s

tim što je vigovska partija zadržala i dalje vodstvo. Iako su obje

stranke bile zastupnici interesa kapitalističke klase, a u objema

strankama najutjecajniji ljudi pripadali su aristokratiji, njihovi interesi

bili su dovoljno različiti da ih po svim pitanjima spoljne i unutrašnje

politike podijele u dvije grupe koje su se neprestano sporile.

Torijevci su bili nasljednici „kavaljera“ iz doba građanskog rata.

Njihova parola bila je vjernost kralju i anglikanskoj crkvi. U spoljnoj

politici torijevci su željeli da se izbjegnu ratovi u Evropi; oni su bili

pristalice zatvaranja Engleske u njene ostrvske okvire. Bojali su se

ratova zato što bi tad jačao utjecaj vojske. Oni su se također bojali

da bi za vrijeme rata neki od generala mogao zadobiti suviše veliku

vlast. Širenje imperije nije bilo od osobitog interesa za

zemljoposjednički kapital, koji je bio uglavnom zastupljen u

torijevskoj partiji.

- Nasuprot torijevcima, vigovci su bili nasljednici puritanaca. Glavnu

podršku vigovcima davali su bankari, trgovci i manufakturisti. Za

njih je širenje engleske imperije bio jedan od uslova njihovog

14

prosperiteta; zato su se vigovci zalagali za osvajačke ratove i

zadobijanje novih tržišta. Vigovci su u pitanjima religije tražili

jednaka prava za pripadnike svih protestantskih sektora

(nonconformists).

- Za vrijeme Džordža I. i Džordža II. (1714.-1760.) vigovci su

neprestano bili na vlasti. U to vrijeme engleski parlamentarni sistem

dobio je svoj današnji oblik ne kao ishod jedne unaprijed smišljene

podjele vlasti, već kao rezultat praktičnog razvoja odnosa između

kralja i parlamenta. Prvo je došao vladar koji nije znao engleski jezik,

a poslije njegov sin, koji, mada je govorio engleski, nije imao želje

da predsjedava kabinetu ministara. Umjesto kralja, kabinetom

ministara predsjedavao je mininistar predsjednik, ili današnjom

terminologijom rečeno – predsjednik vlade.

Predsjednik kabineta obavljao je poslove izvršne vlasti i izvještavao

vladara o mjerama koje vlada preduzima i odlukama koje donosi.

Tokom vremena uloga predsjednika vlade postala je vrlo velika, on

je dobio pravo da bira i smjenjuje ministre u vladi. U ovo doba

nastao je običaj da predsjednik uvodi u svoj kabinet ministre iz one

partije koja ima većinu u parlamentu.

- Torijevci zadugo nisu uspjeli da dobiju većinu u parlamentu zbog

toga što su davali podršku pristalicama dinastije Stjuart, što ih je

učinilo nepopularnim. Pristalice Stjuarta zvali su se jakobiti po

imenu pretendenta Džemsa, odnosno Jakoba (Jacob). U dva maha

jakobiti su pokušali da pomoću oružane borbe svrgnu hanoverce

sa engleskog prijestola. Oba pokušaja su propala. Prvi ustanak

jakobita odigrao se 1715. godine, kada se princ Džejms iskrcao u

Škotskoj i proglasio kraljem pod imenom Džems III. Njemu su se

pridružile neke grofovije u sjevernoj Engleskoj. Ustanak je vrlo

brzo savladan, pošto je vlada imala na raspolaganju cjelokupnu

vojsku.

- Drugi pokušaj stjuartovaca da preotmu prijesto bio je mnogo

opasniji jer je zadesio Englesku usred ratnih operacija na

kontinentu. Mladi pretendent, sin prethodnog, došao je među

15

Škote i odmah stekao popularnost. Iz milošte su ga nazvali

Bonnie Prince Charlie. Ovaj dvadesetogodišnji mladić bio je

veoma lijepe spoljašnosti, muževan, otvoren, velikodušan. Došao

je iz Francuske sa pratnjom od svega sedmerice, imao je vrlo

malo novca i oružja. Međutim, Čarls je ubrzo okupio oko sebe

škotske plemenske glavare koji nisu bili zadovoljni ujedinjenjem

sa Engleskom. Kao i svi brđani, Škoti su bili privrženi svojim

tradicijama i nepovjerljivi prema novinama koje su im nametali

njihovi južni susjedi. Oni su s pravom predviđali da će u

budućnosti njihovo plemensko uređenje biti srušeno.

Nezadovoljnici su zbog toga rado pristali uz mladog pretendenta.

U tom trenutku okolnosti su Čarlsu išle na ruku. Engleske trupe

bile su zauzete ratovanjem u Flandriji. Čarls je očekivao skoru

pomoć iz Francuske, zato odluči da učini jedan brzi prodor iz

Škotske do Londona i da smijeni tadašnjeg kralja. Škoti su bez

teškoća došli do središta Engleske. Međutim, englesko

stanovništvo nije im se htjelo usput pridružiti. Ostojala je velika

razlika u shvatanjima imućnih engleskih farmera i građana i ovih

ratobornih gorštaka. Englezi su Škote smatrali siledžijama i

avanturistima. Prisustvo Škota ujedinilo je Engleze kojima je

očuvanje mira bilo u interesu jer su se samo u miru mogli

nesmetano bogatiti. Promjenom na prijestolu engleska građanska

klasa mogla je samo izgubiti, a ne dobiti. Zato Čarls nije dobio

podršku u Engleskoj.

- Romantična avantura „lijepog princa Čarlija“ neslavno se završila.

Škotske vođe oklijevale su da nastave marš prema Londonu, kad su

doznale da su se kraljeve trupe vratile iz Flandrije i da se spremaju

na okršaj. U međuvremenu Londonom je vladala panika, koja se

pokazala neosnovanom jer se princ Čarli povukao natrag u Škotsku.

Za njim su pohitali Englezi.

- U proljeće 1746. godine vojvoda od Kamberlanda do nogu je

potukao škotske ustanike i nastavio da ih progoni. Svirepo se

obračunavao sa izdvojenim grupacijama Čarlijeve vojske. Spasili su

16

se samo oni koje je domaće stanovništvo uspjelo sakriti. Tako se

spasio i princ Čarli čija je glava bila ucjenjena na veliku sumu

zlatnika. Siromašni brđani nisu ga htjeli izdati, već su mu pomogli da

se prebaci u Francusku. Borbu Škotske u 18. vijeku obradio je Valter

Skot u svojim romanima.

DŽORDŽ III (1760.-1820.)

Bio je veoma zainteresiran za javne poslove i živo je učestvovao u

političkom životu zemlje. Na vlasti su sad bili torijevci, poslije četiri

decenije neprekidne vlasti vigovaca u prvoj polovini stoljeća. Kralj je

koristio nesuglasice među članovima obje političke partije i učvrstio

je svoju vlast preko grupe političara koji su bili lično njemu

privrženi.Na čelu parlamenta nalazio se od 1757. Viljem Pit, stariji,

političar koji je odigrao i u spoljnoj i u unutrašnjoj politici izuzetno

važnu ulogu u svom vremenu. On je uspješno vodio britansku

imperijalnu strategiju. Poveo je Englesku u savez sa Pruskom i

stupio u evropski imperijalistički obračun između država poznat pod

nazivom Sedmogodišnji rat.

Takoreći sve evropske velike države učestvovale su u

Sedmogodišnjem ratu, svrstavajući se prema svojim interesima u

dva tabora: Na jednoj strani bile su Pruska, Velika Britanija i

Portugalija, a na drugoj strani Austrija, Francuska, Rusija, Švedska,

Poljska i većina njemačkih kneževina. Cilj Velike Britanije u ovom

ratu bio je da suzbije francusku prevlast na moru. Pokazalo se da je

britanska flota nadmoćna. Uopće iz cijelog rata Britanija je izvukla

najveću korist. Dobila je bivše francuske kolonije u Americi: Kanadu i

Luizijanu, dolinu rijeke Ohaja, predjele istočno od rijeke Misisipi.

Priznati su joj, osim toga, svi njeni posjedi u Indiji, oko kojih je vodila

žestoke oružane borbe sa Francuzima. Na taj način mirom u Parizu

1763. Velika Britanija potvrđena se kao velika kolonijalna sila.

Henri VII

Kada je 1485. Henri VII došao na vlast, zemlja je bila zasićena

dinastičkim borbama i spremna da prihvati novog vladara koji se

17

činio mudrim i energičnim. Pošto je bio u srodstvu sa Lankasterima,

dao je obećanje da će se oženiti princezom iz suprotnog tabora, iz

dinastije Jork. Obje ruže iz grbova zaraćenih porodica Henri VII je

spojio u jedan cvijet, koji je postao grb dinastije Tjudora. Pomoću

braćnih priprenio je i buduće saveznike u inostranstvu. preko svoje

djece se orodio sa kraljevskim kućama Španije i Škotske.

- Henri VII je sve svoje sposobnosti usmjerio u dva pravca: da sebi i

svojim potomcima osigura engleski prijesto i uspostavi red u zemlji.

Natojao je da ojača stajaću vojsku, koju su sačinjavali najvećim

dijelom najamnici. Posvetio je veliku pažnju osiguranja finansija i

nakupio je čitavo bogatstvo.

- Dok je jačao svoje oružane snage Henri je istovremeno nametao

ograničenja velikašima. Prvo im je zabranio da oni mogu držati

najamnike. Iz kraljevskog savjeta je isključio sve velikaše koji mu

nisu bili po volji. Većinu u savjetu više nisu predstavljali plemići

nego ljudi građanskog porijekla.

- Henri je bio i reformator sudstva. Osnovao je sud nazvan Sud

dvorane zvijezda, kojem su podlijegali i najviši plemići. Novi sud je

bio popularan jer je ispravljao greške drugih sudova. Srednja klasa

je bila uz Henrija jer je u njemu vidjela garanciju svojih interesa. Iz

redova tih ljudi Henri je stvarao tzv. Tudorsko plemstvo. Pred kraj

života Henrije izgubio mnogo od svoje popularnosti. Tokom vremena

postao je isuviše samovoljan vladar.

- Prestolonasljednik Artur je ubzo umro, tako da je prijesto naslijedio

njegov mlađi brat Henri, koji je sa 18 godina kao Henri VIII postao

kralj Engleske. Nakon tri mjeseca oženio se svojom snahom

Katarinom Aragonskom.

Henri je uživao u pomorstvu i razumio se u brodove i potrebe

mornarice. Nabavio je više brodova, opremio ih topovima, što je

predstavljalo novi način ratovanja na pučini.

- Vladao je zemljom preko svojih vjernih kancelara. Bili su to ljudi

građanskog porijekla, koji su obavljali poslove u duhu kraljevih

naredbi. Zaljubio se u dvorsku damu Anu Bolen, želeći da se razvede

18

od Katarine i njome oženi. Budući da je Katarina bila u rodbinskim

vezama sa španskim kaljem Karlom V, papa je odbio da prizna

razvod. To je imalo za posljedicu sukob između Londona i Rima, koji

se završio otcjepljenjem engleske crkve od pape.

- Godine 1529. Henri je sazvao tzv. parlament reformacije, koji je

zasjedao sedam godina i do 1536. izglasao 137 statuta, od kojih je

najvažniji bio onaj kojim se kralj proglašavao poglavarem engleske

crkve umjesto pape. Engleska crkva je došla u zavisan položaj od

kralja i parlamenta.

- Henri je poduzeo i napade na monaške redove, koji su bili

nepopularni. Između 1536-1539. kaluđeri su razvlašteni imovine,

koja je postala kraljevo vlasništvo. Oduzetu zemlju Henri je

prodavao na licitacijama, obrazujući novi sloj zemljoposjedničke

klase.

- Henri je napustio Anu koju je optužio za blud i ona je uskoro bila

pogubljena. Tek šesta supruga je nadživjela Henrija. Iz 6 njegovih

brakova preživjelo je troje djece, koja su nakon njegove smrti redom

vladali, Edvard VI 1547-1553., Meri Tjudor 1553-1558 i Elizabeta

(1558-1603.

- Edvard VI je bio maloljetan kada je postao kralj i umjesto njega su

vladali njegovi namjesnici, dva moćna velikaša, čiji je cilj bio da

prošire protestantski utjecaj u zemlji i steknu što više crkvenih

bogatstava u zemlji.

- Henrijeva kćerka iz braka sa Katarinom Aragonskom Meri je bila

vaspitana u katoličkom duhu. Željela je da Englesku vrati u krilo

katoličke crkve. U svom vjerskom fanatizmu ona je potpisala smrtnu

presudu za spaljivanje tri stotine osoba. Bila je vrlo nepopularna i

zbog braka sa španskim princem, koji je postao španski kralj Filip II.

Međutim Meri je uskoro umrla.

- Nakon njene smrti na vlast je došla Elizabeta I (1558-1603).

Vladavina te kraljice značila je polaganje temelja savremene

Engleske. Elizabeta je bila kćerka Henrija VIII sa Anom Bolen koju je

pogubio. Ona, kojoj je tada bilo samo tri godine, isključena je iz

19

nasljedstva, a kasnije joj je otac ipak vratio ta prava i vaspitao je na

svom dvoru. Dobila je najviše obrazovanje, čitala je grčki i latinski u

originalu, govorila francuski i italijanski. Kao i njen otac uživala je u

lijepom društvu, luksuzu i zabavi. Bila je lijepog izgleda, prodornih

očiju koje su odavale odlučnost i inteligenciju.

- Elizabeta je imala 25 godina kada je postala kraljica Engleske.

Imala je bogato iskustvo života na dvoru, gdje je bila upućena u sve

spletke. Mnogi su željeli da je iskoriste za svoje političke planove, ali

je ona uspijevala da izbjegne zamke koje su joj pripremane. Njena

razboritost i lukavstvo su joj pribavili autoritet među plemstvom.

Ona se okružila sposobnim saradnicima a i sama je bila sposoban

državnik. Učestvovala je u rješavanju niza različitih društvenih

pitanja- ekonomiju, unutrašnju i spoljnu politiku, vojsku, mornaricu,

crkvu, pravosuđe...

- Njen lični utjecaj u cijeloj Engleskoj je bio veliki pa se njenim

imenom obilježava druga polovina XVI stoljeća kao elizabetinsko

doba. Zbog svoje čudne prirode ostala je usamljena, nesposobna da

voli. U tjelesnim zadovoljstvima je uživala kao i njen otac, javno je

mijenjala ljubavnike ali se nikada nije udala. Svoje brojne strane

prosce i njihove diplomate je je zavaravala i davala nadu u svoj

pristanak uživajući u toj diplomatskoj igri.

Jedan od prvih zadataka koji je ona poduzela odnosio se na

sređivanje kraljevske blagajne jer su joj prethodnici ostavili

ogomne dugove. Kad je ona umrla njen nasljednik je primio stabilne

finansije. Druga njjena velika briga je bila kako da sačuva

samostalnost i odbrani zemlju od tradicionalnih protivnika Španije i

Francuske. Francuska je ugrožavala Englesku na taj način što je

podupirala škotsku kraljevsku porodicu u njenim pretenzijama da se

domogne engleske krune. Pretendent na engleski prijesto je bila

škotska kraljica Meri Stjuart, kćerka Henrija VIII čije su pristalice

tvrdile da Elizabeta vlada nezakonito. Bila je vaspitana u katoličkom

duhu i nastojala je da se Engleska vrati u krilo rimske crkve.

20

Bila je to čudesno lijepa i privlačna žena, san mnogih muškaraca.

Ipak se udala za svog rođaka a iz ovog braka je rođen Džems

Stjuart, budući nasljednik kraljice Elizabete. Budući da se ponašala

nedolično njen ljubomorni muž je ubio njenog ljubavnika. Meri je

zatim našla novog ljubavnika i sa njim organizovala ubistvo muža a

zatim ser udala za ubicu. Zbog toga razvrata u kraljevskom domu

narod je bio ogorčen. Nezadovoljnici su digli pobunu i zatvorili Meri u

Edinburšku tvrđavu. Zbog saučesništva u ubistvu muža bila je

primorana da se odrekne prijestolja. Uspjela je da pobjegne i da

utočište nađe kod svoje rođane Elizabete koja joj je pružila

gostoprimstvo ali joj je ograničila slobodu kretanja. Dodijelila joj je

jedan zamak i sluge da u njemu živi daleko od Londona. Uprkos

tome, meri je neprestano kovala zavjere kako bi preotela prijesto od

Elizabete. Te zavjere su donekle potpomagale Španija i Francuska, a

u tome su posebno aktivni bili jezuitski svećenici. Elizabeta je

uspijevala da sprijeći sve njene zavjere u kojima su mnogi izgubili

živote. Međutim Elizabeta je i dalje štedila njen život i na kraju

poslije skoro 20 godina održano joj je suđenje zbog izdaje. Elizabeta

se i tada kolebala da potpiše smrtnu presudu i to je učinila tek na

zahtjev parlamenta 1587. Meri se je na gubilištu držala

dostojanstveno a svoju krunu je zavještala španskom kralju. Sudbina

ove lijepe kraljice i njen tragični kraj su bili nadahnuće za brojne

književna djela među kojima se ističu tragedije od Alfijerija i od

Šilera.

Snažno je porasla ekonomska, a posebno pomorska moć zemlje;

potreba izvoza vune i tekstila uvjetovala je tzv. prvobitnu

akumulaciju ili ograđivanje (veleposjednici su zamjenom, kupnjom

ili silom još od kraja XV st. uzimali općinsku zemlju i seljačke

oranice i pretvarali ih u pašnjake, što je ujedno s jedne strane

stvaralo klasu najamnika bezemljaša, a s druge omogućilo razvitak

naprednijih oblika poljoprivrede na veleposjedima); osnivala su se

trg. društva s nizom povlastica; započela je kolonizacija preko-

morskih krajeva; konačno je bila pokorena Irska i suzbijena je

21

španska invazija (1588), a kulturni je život bio obilježen procvatom

renesanse. Elizabetu je naslijedio Džems I (1603-25) iz škotske

porodice Stuart. Renesansa

U Engleskoj renesansa je značila otkrivanje novih kontinenata,

proučavanje klasika i popularizaciju »nove nauke« Grčki i latinski

uzori su davali povoda za stvaranje novih književnih vrsta. Javljao se

sonet, pastorala, epika, roman i drama. Dostigla je puni procvat za

vrijeme kraljice Elizabete koja je bila simbol preporoda.

Sir Th. Wajat (1503? -1542) i Henri Howard Sari (1517?1547) su

učinili engleski jezik prikladnim instrumentom za modernu poeziju.

Iz Italije su prenijeli sonet i njegove omiljene teme.

U drugoj polovini XVI stoljeća Sir Filip Sidni (1554-1586) je

nastavio njihovo djelo i udario temelje pastirskom romanu

(»Arcadia«) koji je uzor stila i psihološke analize. Njegovo glavno

djelo je bnio roman »Astrophel i Stella«, rukovet soneta u kojima je

opjevao svoju nesretnu ljubav prema Ledi Rič.

U ovom dvoraninu, diplomati i velikom vojniku spajale su se

viteške vrline i prefinjenost renesansne kulture. Bio je vatreni

pristalica poezije i znao je da je brani od moralističkih napada

puritanaca. napada u čuvenoj raspravi (»Odbrana poezije«).

Edmund Spenser (1552-1599) je imao iste ambicije kao i

pripadnici francuske Plejade- da stvori nacionalnu književnost koja bi

bila dostojan takmac antike i talijanske književnosti. Taj cilj je

dostigao već sa svojim »Pastirskim kalendarom«. iz 1579. Djelo je

bilo pozdravljeno kao pobjeda engleske književnosti. Ova zbirka od

12 ekloga od kojih je svaka posvećena jednom mjesecu u godini.

Spenser je veliki pažnju posvetio svom alegorijskom spjevu

»Vilinska kraljica«, gdje junaci simboliziraju kreposti u borbi s

tamnim silama zla. Ovo djelo se trebalo sastojati iz 12 knjiga ali je

ostalo nedovršeno. Svaka od knjiga je trebala da bude posvećena

jednoj vrlini: svetosti, čednosti, prijateljstvu, pravičnosti, lijepom

ponašanju...

22

U isto vrijeme Shakespeare piše svoje mladenačke narativne

poeme »Venus i Adonis« i »Otmica Lukrecije«, koje zaostaju za

briljantnim spjevom »Hero i Leander« Ch. Marloa. Od lirskih

pjesnika ističe se još M. Drayton (1563- 1631) svojim sonetima, koje

nadmašuju jedino Shakespeareovi.

Već u XV st. postoje dramatizacije dijelova biblijske historije

(mystry play ili miracle plays). Kasniji moraliteti (moralities) iznose

vještije sastavljenu fabulu (»Everyman«), dok »interludes« uvode u

dramu komični element. Pod utjecajem rimske komedije (Plaut) i

tragedije (Seneka) razvija se, s druge strane, učena univerzitetska

drama, kojoj su glavni predstavnici Džon Lili (1544-1606), Robert

Grin (1558-1592) i G. Pili (1558-1597).

Th. Kid (1557?-1595?) u »Španskoj tragediji« (1592) spaja sve te

elemente u jednu cjelinu. Prvi je veliki dramatičar i neposredni

preteča Shakespearea Kristofer Marlo (1564-1593) sa svojim

tragedijama neobuzdane strasti i bezgranične ambicije

»Tamburlaine«, »Jevrej s Malte«Njegovo remek djelo Tragična priča

o Dr. Faustu« inspirisano je starom njemačkom legendom. Njegovo

pozorište je bilo neposredna preteča Šekspirovog.

W. Shakespeare (1564-1616), najveći dramatičar svih vremena,

svojim »kraljevskim dramama«, posebno tetralogijom: »Richard II«,

dva dijela »Henry IV« i »Henry V«, i komedijama (»San Ivanjske

noći«, »Mletački trgovac«, »Na Tri kralja«, »Kako vam drago«) bilježi

vrhunac engl. narodne drame, a njegove tragedije »Hamlet«,

»Othello«, »Kralj Lear«, »Macbeth« stoje na prvom mjestu svjetske

dramske umjetnosti. Izvan tih dramskih vrsta stoje tzv. »mračne

komedije« (»Troilus i Cressida«, »Mjera za mjeru« i romantične igre

»Zimska priča«.

Engleska filozofija

Prvi istaknutiji predstavnik engleske novovjekovne filozofije, koji

je i jedan od utemeljitelja engleske proze, bio je Francis Bacon

(1561- 1626). U središtu njegove pažnje bio je problem metode,

23

kritika skolastičke logike i pokušaj osnivanja nove induktivne

metode.

Likovne umjetnosti

Renesansa i klasicizam

Renesansa u Engleskoj se javlja u XVI st. pod utjecajem talijanskih

dekoratera, koji rade na dvorcu Hampton Court (Giovanni da

Maiano). Nakon prekida s Rimom talijanski umjetnici napuštaju

Englesku, u kojoj počinju prevladavati flamanski i njemački utjecaji.

Krajem XVI st. odlaze engleski umjetnici u Italiju radi proučavanja

antičkih spomenika. Već potkraj vlade Elizabete I prodiru u

englesku arhitekturu ideje A. Palladija, čija djela i teze ostaju

graditeljima uzorom do sredine XVIII st. (paladijanizam).

Dok na kontinentu u tom razdoblju prevladava barok, graditelj

Inigo Jones (1573-1652) primjenjuje oblike talijanske renesansne

arhitekture u svojim brojnim realizacijama u Londonu (pročelje

Somerset Housea, Queen's House, Banqueting House). Elementi

baroka dolaze samo diskretno u dekoraciji.

Kiparstvo je nakon faze kasne gotike u stagnaciji. U XVI st. javlja

se renesansna plastika kojoj su predstavnici doseljeni talijanski

kipari i dekorateri; među njima se ističe Pietro Torrigiano, koji radi

nadgrobne spomenike vladara za Westminstersku opatiju (Henri III).

Pojedini gotovi nadgrobni spomenici naručju se iz Liegea, a

nadgrobne ploče iz Holandije.

Slikarstvo se nakon rascjepa s Rimom i pod pritiskom

protestanata odriče sakralnih tema, a jednako i renesansnih tema iz

»paganske« antike. Razvija se u prvom redu portret, koji postaje

vrlo tražena vrsta slike na dvoru, kod aristokratije a poslije i kod

obogaćenoga građanstva. Isprva su glavni portretisti stranci, a

njihov je prvi istaknuti predstavnik Hans Holbein ml., koji radi u

Engleskoj 1526-28. i 1532-43, portretirajući Henrija VIII, njegove

24

žene i članove dvora. Za vladavine Elizabete I zaposlen je kao

portretist Anthonis Mor. Realistički način te dvojice umjetnika

pokušava slijediti nekoliko engleskih slikara, ali vrijednije rezultate

postižu samo u portretnoj minijaturi. U doba Elizabete I glavni

majstor minijature je Nicholas Hilliard (1547-1619), čiji se radovi

odlikuju pronicavim karakteriziranjem lika i bogatstvom boja.

Poslije reformacije nastaju posebni oblici anglikanske crkvene

muzike koje izgrađuju Ch. Tye (oko 1500-1573), Th. Tallis (oko

1505-1585), R. White (oko 1535-1574) i posebno W. Byrd (1543 -

1623), najjača ličnost engleske muzike tzv. elizabetinskog doba. S

vladavinom Elizabete I (1558) započelo je zlatno doba engl. muzike

što traje otprilike do 1625. Muziči život je smješten u Londonu gdje

djeluju svi znatniji kompozitori, teoretičari, graditelji instrumenata;

razvija se i notna štampa. Svjetovna se muzika u to doba njeguje

daleko više od duhovne. Dolazi do procvata kasnorenesansnih

vokalnih vrsta: engleskih madrigala.

25

Engleska u XVII stoljeću

Vladavina kraljice Elizabete značila je polaganje temelja sa-

vremene Engleske. Snažno je porasla ekonomska, posebno

pomorska moć zemlje; potreba izvoza vune i tekstila uvjetovala je

prvobitnu akumulaciju ili ograđivanje (veleposjednici su zamjenom,

kupnjom ili silom još od kraja XV st. uzimali općinsku zemlju i

seljačke oranice i pretvarali ih u pašnjake, što je ujedno s jedne

strane stvaralo klasu najamnika bezemljaša, a s druge omogućilo

razvitak naprednijih oblika poljoprivrede na veleposjedima); osnivala

su se trgovačka društva s nizom povlastica; započela je kolonizacija

prekomorskih krajeva; konačno je bila pokorena Irska i suzbijena je

španska invazija (1588), a kulturni život bio je obilježen procvatom

renesanse. Elizabetu je naslijedio Džems I (1603-25) iz škotska

porodice Stuart pa je tako Škotska bila ujedinjena s Engleskom.

DŽEMS I (1603.-1625.)

Kraljica Elizabeta, koja se nije udavala, odredila je sebi za

nasljednika svog nećaka Džemsa Stjuarta, škotskog kralja. On je bio

šesti vladar tog imena u Škotskoj, a stupio je na engleski prijesto

kao Džems I (James I). Njegova vladavina obilježena je ozbiljnom

krizom engleskog društva, koja se ispoljila još pred kraj Elizabetine

vladavine. Ono je moralo platiti za svoj procvat tokom 16. stoljeća.

Nagomilale su se nepravde i velike nejednakosti. Neki slojevi

društva bili su pogođeni više od ostalih, a to su bili nadničari na selu,

sitni zemljoposjednici i male zanatlije. Na drugoj strani brojni slojevi

srednje klase stekli su veliko blago. To je ovdje ljude podsticalo da

se zanimaju za politiku i da traže uticajnije mjesto u državnim

poslovima, nego što im je to obezbjeđivalo ustrojstvo tjudorskog

društva. Tjudori su bili podigli ulogu i značaj vladarske ličnosti na

najviši stepen. To su mogli postići zahvaljujući propasti feudalnog

sistema za vrijeme ratova crvene i bijele ruže; Tjudori su stvorili

26

nacionalno osjećanje i centraliziranu vlast, ali oni nisu stigli da novoj

građanskoj klasi obezbijede onaj politički utjecaj koji joj je pripadao.

Zbog toga je vladavina prvog Stjuarta bila ispunjena prikrivenim

sukobima između predstavnika građanstva i predstavnika apsolutne

monarhije.

Njihov sukob se ispoljavao u svim oblastima života, jer su to bila dva

svijeta sa različitim životnim filozofijama koje su se međusobno

isključivale. Bogati građani čiji je životni cilj bio rad i poslovni uspjeh

nisu imali nikakvih simpatija za dvorski život i dokone zabave

dvorjana. Zbog toga su oni počeli mrziti i sve one oblike kulture koji

su bili vezani za aristokratske mecene i njihove luksuzne zabave.

Otuda puritanska predrasuda protiv umjetnosti.

Novi vladar pokazao je malo vladarske vještine u poslovima sa

parlamentom i sa puritancima, koji su ovdje bili znatno zastupljeni.

U međuvremenu katolička stranka spremala se da ubije kralja i

njegove saradnike. Međutim, zavjera je otkrivena; neko je

obavijestio vlasti da su u podrumima parlamenta postavljeni sanduci

sa barutom kojim su zavjerenici namjeravali da izvrše višestruko

političko ubistvo. (5. novembar se i danas slavi kao uspomena na

otkrivenu zavjeru – Gunpowder plot).

Ono čega se Džejms još više bojao nego katoličke stranke bili su

puritanci, koji su po ugledu na škotsku crkvu, željeli da ukinu

hijerarhiju anglikanske crkve. Kralj je shvatao da crkvena hijerarhija

predstavlja stub društvene hijerarhije i da je glavni saveznik

privilegovanih klasa. Zbog toga se odlučno suprotstavio

puritanskom zahtjevu da se ukine zvanje episkopa. U jednom govoru

pred episkopima Džejms je rekao: „Ako ne bude episkopa, neće biti

ni kralja!“

Jedna korisna odluka ipak je donijeta na tom skupu episkopa, a to je

da se priredi autorizovana verzija Svetog pisma na engleskom

jeziku. Ona je objavljena 1611. godine i predstavlja važan datum u

historiji engleske kulture, jer je jezik ovog prijevoda postao uzor

27

književnog jezika koji je utjecao i na široke slojeve naroda i na

književnike.

Oni anglikanski svećenici koji su bili idalje uporni u svom

opredjeljenju za prezbiterijansku organizaciju (bez episkopa) bili su

otpušteni iz službe. Nezadovoljnici zbog progona puritanaca

iseljavali su se u malim grupama u Sjevernu Ameriku, čime počinju

migracije iz Velike Britanije u američke kolonije.

Na ekonomskom polju kralj Džejms je također došao u sukob sa

utjecajnim građanima. Još za vrijeme kraljice Elizabete bilo je

nezadovoljstava među predstavnicima trgovačkog kapitala. Kraljica

je davala monopole (na izvoz, uvoz i proizvodnju pojedinih vrsta

robe) svojim štićenicima, uglavnom pripadnicima visokog plemstva.

Međutim, Elizabeta je znala da popusti kad treba i da se ponovo

zadobije povjerenje londonskih trgovaca. Zato do otvorenog sukoba

nije ni došlo. Njen nasljednik, međutim, imao je ambiciju da vlada

kao savršeni apsolutista. Zbog toga je izazvao mnoga

nezadovoljstva protiv sebe. On je teret poreza rasporedio na

poslovne ljude i stalno ga povećavao. Pošto su potrebe državne

uprave stalno rasle sa porastom aparata, rasle su i potrebe za većim

prihodima državne blagajne, koja je bila nedovoljna da podmiri

velike izdatke. Kralj je tražio od parlamenta da mu izglasa nove

poreze, ali je parlament započeo diskusiju i o drugim javnim

poslovima. Kralj nije htio dozvoliti da se iko miješa u njegovu

nadležnost, te je raspustio parlament i punih deset godina je vladao

ne sazivajući poslanike.

Tako je ovaj visoko obrazovani, ali ne i mudri, vladar ostavio svom

sinu u nasljeđe sukob sa parlamentom. Ti sukobi su se vodili oko

stalnih zahtjeva krune za povećanjem poreza, kraljevog nastojanja

da provede apsolutističku vlast i pitanja crkve.

ČARLS I (1625.-1649.)

28

Kao i njegov otac i Čarls (Charles) nije znao da nađe zajednički

jezik sa parlamentom. Bio je to visoko obrazovan čovjek i ljubitelj

umjetnosti. Davao je ogromne sume novca za kupovinu umjetničkih

djela i za podsticaj umjetničkog stvaralaštva. Time se zamjerao

puritancima koji su na umjetnost gledali kao na lakomislenu

djelatnost od koje nema koristi. (Budući poslovni ljudi, puritanci su

cijenili samo ono što je bilo korisno i unosno).

Drugi razlog Čarlsove nepopularnosti bila je njegova supruga,

katolkinja, francuska princeza. Puritanci su znali da se u dvoru

održavaju katoličke mise, te su strahovali da se katolički utjecaj ne

povrati.

Kao i njegov otac i Čarls se zanosio ambicijom da vlada kao

apsolutni kralj, pa je kao i on došao u sukob sa parlamentom. Zbog

toga je odlučio da parlament ne saziva (od 1629-1640). U

međuvremenu kralj je ubirao prihode na svoju ruku i povećavao

nezadovoljstvo protiv sebe.

Čarls se sukobio i sa svojim Škotima oko crkve. Želio je da im

nametne molitvenike sastavljene u Londonu i da ih potčini

anglikanskoj crkvi. Za škotski narod koji je bio vezan za svoj borbeni

puritanski oblik reformacije, potčinjavanje engleskoj crkvi bilo je

neprihvatljivo., pa se se Škoti digli na oružje da brane svoju vjeru.

Da Čarls nije došao u sukob sa Škotima, možda bi još dugo vladao

ne sazivajući parlament, jer nije bilo zakona koji bi zahtijevao od

kralja da ga saziva u određeno vrijeme. Međutim, Čarls je sad bio

primoran da sazove parlament zbog toga što mu je trebalo mnogo

novca za rat sa Škotima. (Bishops War)

Godine 1640. Čarls je sazvao „kratki parlament“, tako nazvan po

tome što ga je kralj vrlo brzo raspustio, kad je shvatio da mu

poslanici neće odobriti povišenje poreza prije nego što budu

stavljene na dnevni red brojne peticije koje su bile upućene

parlamentu sa raznih strana.

Škotska pobjeda na sjeveru primorala je Čarlsa da iste godine opet

sazove parlament, koji je poznat pod nazivom „dugi parlament“. Za

29

englesku historiju taj parlament ima najveći značaj. Novi saziv

parlamenta prvo je odlučio da se parlament neće rasturati, osim po

vlastitoj odluci i da će zasjedati bar jednom u tri godine. Parlament

je oduzeo Čarlsu I i njegove glavne oslonce, a to su bili Sud dvorane

zvjezda i pravo da razrezuje nove poreze. Potom je parlament lišio

slobode dva kraljeva ozloglašena savjetnika, jedan je bio

arhiepiskop, a drugi vojskovođa. Obojici je suđeno i obojica su

pogubljeni, uz veliko odobravanje londonske mase koja ih je mrzila

zbog njihove samovolje.

Pošto je vidio da će parlament ograničiti kraljevsku vlast, Čarls

odluči da se obračuna sa najutjecajnijim ljudima u parlamentu i da

predstavničko tijelo opet potčini sebi. Uputio je naoružane ljude u

parlament s naredbom za hapšenje petorice poslanika. Ali su ovi na

vrijeme bili obavješteni o kraljevim namjerama, te su se sklonili.

Nekoliko dana poslije ovog neuspjelog udara, kralj je otišao u grad

Jork i tamo pozvao pod kraljevsku zastavu sve svoje pristalice. Želio

je da se oružanom borbom obračuna sa parlamentom Tako je 1642.

godine počeo građanski rat koji je trajao desetak godina na teritoriji

Engleske, Irske i Škotske, i koji je podijelio britanske građane u dva

tabora.

Kralju su ostali vjerni oni krajevi koji nisu bili zahvaćeni trgovačkim

prosperitetom i gdje su se još zadržali stari patrijarhalni i feudalni

odnosi, a to su bile zabačene pokrajine na sjeveru i zapadu

Engleske. Uz kralja su također ostali građani iz sjedišta episkopija u

kojima je anglikanska crkva bila moćna. Nasuprot njima, za

parlament su se opredijelile sve one oblasti koje su bile gušće

naseljene i bogatije, kao i pristanišni gradovi sa živom trgovinom.

London, kao glavni privredni centar zemlje, od početka je bio na

strani parlamenta. Savezništvo gradova donijelo je parlamentarnoj

stranci ekonomsku nadmoć.

U početku su pristalice kralja imale prednost zato što su na njegovu

stranu stali plemići i oficiri, vični vojničkom zanatu. Zbog toga je

kralj u prvim borbama imao više uspjeha nego parlament. Stanje se

30

izmijenilo u korist parlamenta kad je vođstvo povjereno Oliveru

Kromvelu. Prije građanskog rata on je bio srednji zemljoposjednik,

međutim, u toku revolucionarnih godina je ispoljio veliku vojničku

sposobnost i izbio je na čelo vojske kao jedan od nekoliko

revolucionarnih generala. Uspjesi koje je izvojevao u borbama sa

rojalistima donijeli su mu popularnost. Sam on bio je ubjeđeni

puritanac i oduševljeni borac za stvar parlamenta. Kada mu je 1645.

godine povjeren zadatak da reorganizuje i učvrsti armiju, on je

započeo formiranje nove uzorne armije (New Model Army). Ono što

je do tada postigao u svojoj jedinici htio je prenijeti na cijelu vojsku.

Njegovi vojnici imali su nadimak „gvozdeni“ a udarnu snagu davao

im je njihov čvrst moral. Kromvel je prvi moderni vojskovođa koji je

shvatio značaj moralnog lika borca. Nastojao je da njeguje

drugarske odnose između vojnika i oficira i da u svoje redove prima

samo ubjeđene borce; ali je zahtijevao gvozdenu disciplinu. Vojsku

je redovno plaćao. Kromvel je postigao nekoliko značajnijih pobjeda

nad kraljevskom vojskom u srednjoj Engleskoj. To je uplašilo neke

članove parlamenta koji su do tada učestvovali u borbi protiv kralja.

Bili su to predstavnici krupnog građanstva; njihova stranka nazivala

se „prezbiterijanskom“, prema protestantskoj sekti sa čijim načelima

su se identifikovali. Najveći broj parlamentaraca ostao je uz

Kromvela, a oni su sebe nazivali „independentima“. Na krajnjoj

ljevici tadašnjeg revolucionarnog pokreta nalazili su se takozvani

„leveleri“, pristalice radikalnih društvenih promjena. Kromvel je

ugušio jednu pobunu levelera zato što je sam bio pristalica srednjeg

kursa i nije se slagao sa njihovim nastojanjem da svrgnu

kapitalistički poredak u zemlji.

Iako su Kromvelove pobjede bile ubjedljive, rojalisti su okupljali nove

snage za nastavak borbe. Kralju su se pridružile Škotska i Irska,

dvije zemlje u kojima je vladalo izrazito neraspoloženje prema

Engleskoj. Ovdje su bili još živi ne samo feudalni već i rodovski oblici

društvenog uređenja. Škote i Irce bilo je lako privući na kraljevu

31

stranu, jer oni nisu razumijevali suštinu tekuće borbe. Znali su samo

za mržnju protiv Engleske.

Poslije ubjedljivih Kromvelovih pobjeda prezbiterijanci su otvoreno

zastupali pomirljivu politiku prema kralju. Kromvel se odlučio na

brzu akciju. Uveo je svoje naoružane ljude u parlament i izbacio

odavde sto i četrdeset poslanika prezbiterijanaca i sa svega

šezdeset preostalih independenata nastavio je sa radom.

Zbog toga što je radio u nepunom sastavu ovaj parlament se zove

„krnji parlament“. Potom je Kromvelova vojska okružila kraljevo

uporište i zarobila i samog kralja. Čarls je izveden pred sud koji ga je

okrivio zbog nedjela prema narodu. Suđenje je trajalo pet dana,

poslije čega je objavljeno da se kralj Čarls I osuđuje na smrt zbog

toga što je tiranin, izdajica, ubica i neprijatelj naroda. Kazna javnog

pogubljenja izvršena je januara 1649. godine pred velikom masom

okupljenog svijeta. Ovaj događaj prilično je uzdrmao pozicije

independenata, jer je rojalistički mit bio živ u narodu; „kraljeubistvo“

je pokolobalo jedan dio Kromvelovih pristalica.

REPUBLIKA

Engleska je proglašena republikom koja je dobila naziv

„Commonwealth“. Mlada republika bila je opsjednuta unutrašnjim i

spoljnim opasnostima. Ultra lijevi leveleri zahtijevali su korjenite

promjene, ali se Kromvel drastično obračunao sa njima. Škotska i

Irska proglasile su princa od Velsa kraljem Čarlsom II. Kromvel se

lično stavio na čelo trupa koje su prešle u Irsku da uguše pobunu.

Njegov tamošnji boravak zabilježen je krvavim slovima u analima

Irske. Kromvel je irski narod smatrao polubarbarskim i heretičkim,

zato što je ostao vjeran katoličanstvu. Engleska kaznena ekspedicija

nikoga nije poštedjela noža i plamena. Iz Irske je Kromvel pošao na

Škotsku, gdje ga je čekao na čelu vojske mladi Čarls II.

Odlučna Kromvelova pobjeda primorala je pretendenta da po drugi

put emigrira u Francusku.

32

U parlamentu stvari nisu išle glatko. Poslanici su se bojali prevelike

vlasti koju je zadobila armija. Kromvel je intervenisao u parlamentu i

sazivao svoje pristalice; pa ipak je stalno iskrsavalo pitanje

smanjenja vlasti armije. Iako nije čeznuo za apsolutnom vlašću,

Kromvel je postepeno zaveo ličnu diktaturu. Jedan mu je parlament

čak ponudio kraljevsku krunu, koju je on odbio. Godine 1653.

proglasio se Lordom protektorom i u tom zvanju je vladao sve do

svoje smrti 1658. Njegov savjet sačinjavali su vojni rukovodioci, a

vojska je bila glavni oslonac njegove vlasti.

Vojska je samovoljno nametala narodu puritanske mjere, tako

je ukinuto pozorište, zabranjene su proslave 1. maja, i sve druge

svetkovine, zatim, kocka, piće, borba pjetlova, pa čak i psovke.

Puritanci su silom htjeli da natjeraju narod na svoje pticipe, željeli su

da budu sudije svima, i sputavali su ličnu slobodu u ime Božjeg

zakona. To je u priličnoj mjeri doprinijelo da stvar revolucije izgubi

privlačnost u očima široke mase naroda.

Kromvel je u engleskoj historiji ostao kao jedna izuzetna i neobična

figura. On je nesumnjivo posjedovao sposobnost da upravlja ljudima

i vojnički dar. Ali on nije imao određeni politički program niti je

gledao daleko u budućnost. Probleme je rješavao pragmatistički.

Sve što je činio bilo je sa dubokim uvjerenjem da postupa po želji

Božijoj; bio je ubjeđen da ga je sami Bog poslao engleskom narodu.

Vrijeme i okolnosti u kojima je živio učinile su ga diktatorom, pa čak

i surovim despotom u Irskoj. Međutim, u privatnom životu, Kromvel

je bio čovjek blage naravi i ispravnog karaktera. U politici je bio

samodržac i nije poštovao parlament, ali je u svakodnevnoj praksi

ispoljavao veliku toleranciju. Dozvoljavao je slobodu ispovijedanja

svih oblika protestantske religije. Dozvolio je Jevrejima, koje je

Edvard I prognao, da se nasele u Engleskoj. Škotima je omogućio da

uživaju sva prava kao i Englezi i da ne budu više smatrani

strancima. Osim toga, Kromvel je zaveo važne novine u

administraciji, ustanovio je obavezno vođenje matičnih knjiga,

ustanovio je mogućnost sklapanja građanskog braka itd. On je

33

proširio pravo glasa na nove slojeve građanstva koje je do tada bilo

bez tog prava. Živo se zanimao za pitanja prosvjete.

Zanimljivo je da je za sve vrijeme ovih burnih godina revolucije

Engleska prosperirala, usprkos neprestanom ratovanju i neredima.

To je, razumije se, bilo moguće zbog samog načina tadašnjeg

ratovanja. Civilno stanovništvo bilo je po strani od borbi. Dok su

zaraćene vojske ratovale, dotle su poslovni ljudi nastavljali da se

bave svojim poslovima.

RESTAURACIJA

Restauracija monarhije izvršena je 1660. godine. Tad je na

engleski prijesto stupio Čarls II (Charles 1660.-1685.). Pozvao ga je

general Monk, najbolji Kromvelov vojskovođa, zbog toga što je

poslije Kromvelove smrti bilo nastupilo nesređeno stanje. Kromvelov

sin, koga je ovaj naimenovao sebi za nasljednika, bio je nesposoban

da vodi državu. On štaviše nije htio ni da se primi dužnosti, jer ga

javni poslovi nisu zanimali. Nesređeno stanje je prekinuto tako što je

pozvan kraljević Čarls iz izgnanstva da preuzme vlast. On je to i

učinio uz odobravanje jednog većeg dijela građanstva, koje je bilo

zasićeno strogošću republikanaca. Narodne mase bile su zbunjene i

nisu se suprotstavile ukidanju republike.

ČARLS II (1660.-1685.)

Čarls II imao je trideset godina kada je postao kralj. Za sobom je

imao teška iskustva iz godina koje je proveo u izgnanstvu na

francuskom dvoru. On i njegovi dvorjani bili su željni sjaja i raskoši.

Odmah su požurili da zemlju vrate nekadašnjim rojalističkim

principima; nasuprot puritanske skromnosti i suzdržanosti, na dvoru

su raskalašenost i luksuz postali pravilo. Pozorišta su ponovo

otvorena. Konfiskovana imovina stjuartskih pristalica vraćena je

njihovim vlasnicima. Svećenici puritanci otpušteni su iz službe. A

tijelo Kromvelovo izvađeno je iz groba i podignuto na vješala.

34

Međutim, kraljeva odmazda prema puritancima nije bila masovna.

Poraz puritanaca bio je potpun i oni su se povukli iz javnog života.

Na njihovo mjesto na čelo društva izbila je aristokracija združena sa

bogatim građanstvom, koje je svoje interese vidjelo u ustavnoj

monarhiji.

Pošto ga je parlament doveo na vlast, Čarls II je vodio računa da sa

njim bude u dobrim odnosima. Uvažavao je sve one odredbe koje je

njegov otac pod pritiskom potpisao. Sazivao je parlament jednom u

tri godine; nije skupljao porez bez ovlašćenja; nije ugrožavao

slobodu ni imovinu svojih podanika.

Bezbrižno raspoloženje restauracije prekinule su dvije elementarne

nesreće.

Godine 1665. izbila je epidemija kuge velikih razmjera. Živi su jedva

stizali da sahrane mrtve, tako velika smrtnost kosila je Engleskom.

Tek što se narod oporavio od ove strašne epidemije, desio se požar

Londona, 1666. godine. Vatra se širila gradom puna tri dana i gutala

ulicu za ulicom. Izgorjelo je osamdeset osam crkava i dvije trećine

grada. Poslije požara trgovina je skoro potpuno zamrla. U zemlji se

počelo govoriti da su nesreće došle kao kazna Božija zbog

pokvarenosti i podmitljivosti engleskog društva.

Kralj Čarls nije imao snage da se otvoreno sukobi sa

parlamentom. Zato je namjeravao da nadmudri parlament

lukavstvom. Sklopio je tajni sporazum sa svojim rođakom i

zaštitnikom francuskim kraljem Lujem XIV, koji je u to vrijeme

podigao ugled Francuske iznad svih zapadnoevropskih država.

Novac koji parlament nije bio voljan da izglasa kralju, dobio je ovaj

tajno od Luja XIV. Trebalo je za uzvrat da pomogne Francuskoj u

ratu. Međutim, taj se rat završio porazom, a dobiveni novac je

potrošen, tako da se Čarls našao bespomoćan naspram parlamenta.

Zbog toga je morao da popusti i da donese zakon kojim je katolicima

zabranjena služba u državnoj upravi. Ovim je kraljev brat Džems,

budući da je bio katolik, isključen iz nasljedstva.

35

U narodu se počelo govoriti da je i sam kralj katolik i da u njegovoj

službi rade mnogi prikriveni katolici. Nastale su godine

razračunavanja u samoj vladajućoj klasi, oformile su se u

parlamentu grupe vigovaca i torijevaca (Whig-Tory), koje su

narednih stoljeća stvorile dvopartijski sistem vlasti. Čarls je

uspijevao da uprkos mnogim teškoćama sačuva prijesto za svog

brata, jer sam on nije imao zakonitih nasljednika.

DŽEMS II (1685.-1688.)

Džems II (James) je vodio otvorenu prokatoličku politiku, koja

je bila vrlo loše primljena u narodu. Postavljao je katolike na visoke

položaje u društvenoj upravi i vojsci, što je bilo protivno zakonu.

Strah od povratka katoličke vlasti bio je veliki u ovim godinama

velike katoličke ofanzive protiv protestantizma u cijeloj zapadnoj

Evropi. Ta pokret, poznat pod nazivom “katolička reakcija“ bio je

predvođen redom isusovaca, odnosno, jezuita. Džems je bio u

savezu sa njima, što je bilo poznato i vrlo nepopularno u Engleskoj.

Upravo tih godina pristizale s u Englesku mase protestantskih

izbjeglica koje su ovamo dolazile da se spase od progona kod kuće.

Kako je u Francuskoj nastao nov val progona hugenota i ovi su

zatražili azil u Engleskoj. Bilo ih je oko 50.000-60.000, većinom

zanatlija. Njihovo stradanje još više je širio strah od katoličke

reakcije među Englezima.

Tri godine je Džems uspio da se održi na prijestolu u uslovima

neprijateljstva i sukoba sa parlamentom i većinom naroda. A onda

su vodeći ljudi parlamenta stupili u pregovore sa Džemsovom

kćerkom i zetom. Između Džemsove kćerke Meri i njenog muža

holandskog princa Viljema Oranskog, s jedne strane i engleskog

parlamenta, s druge strane, sklopljen je sporazum o preuzimanju

prijestola. Parlamentu je bilo važno što su Meri i Viljem protestanti.

(Viljem je bio Džemsov daleki rođak, i u isto vrijeme zet.)

SLAVNA REVOLUCIJA

36

Godine 1688. Viljemova vojska se iskrcala na Ostrvo i krenula put

Londona. U međuvremenu veći broj kraljevskih komandanata prešao

je na Viljemovu stranu. Džems se uplašio i zajedno sa kraljicom i

prijestolonasljednikom napustio zemlju i sklonio se u Francusku.

Upražnjeni prijesto zakonski je pripao njegovoj najstarijoj kćerki i

njenom mužu. Njih dvoje su proglašeni zajedničkim vladarima

Engleske, pošto su prethodno bez opiranja potpisali sporazum sa

parlamentom, kome su se obavezali, obnarodujući „deklaraciju

prava“ (Bill of Rights). Ovim sporazumom krupno građanstvo je

osigurao sebi kontrolu vlasti. Kralj je postao potčinjen parlamentu,

odnosno, krupnom kapitalu koji je bio najmoćnija sila engleskog

društva. Kralj je izgubio kontrolu nad vojskom i nad sudovima, pravo

da donosi zakone ili da ih ukida i pravo da raspolaže državnim

budžetom.

Predviđeno je da se parlament saziva svake tri godine, tom prilikom

je također predviđeno da se provedu izbori za narodne poslanike.

Ovim se htjelo spriječiti da kralj vlada duže vremena pomoću jednog

istog saziva parlamenta. Po deklaraciji koja je potpisana, parlament

je dobio pravo da diskutira i odlučuje o svim poslovima od interesa

za zemlju. Potvrđena je sloboda vjeroispovijesti svih varijanti

protestantizma (razne sekte zvane jednim imenom

„nonconformists“ – što znači oni koji se ne potčinjavaju zvaničnoj

crkvi).

Katolicima i članovima protestantskih crkvi i dalje je bilo nemoguće

da zauzimaju položaj u javnoj upravi i vojsci. Ovo su samo neke od

tačaka koje je Viljem potpisao prilikom stupanja na prijesto. Budući

da je parlament ovim postigao veliku pobjedu bez krvoprolića, ova

miroljubiva revolucija poznata je u historiji pod nazivom „slavna

revolucija“ (Glorious Revolution).

Viljem je pristao na sve ove uslove, samo da bi dobio odriješene

ruke u spoljnoj politici. Kao vladajući knez Nizozemske Viljem je želio

da se obračuna sa Francuzima, koji su bili najveći neprijatelji u ono

37

vrijeme. On se spremao da je napadne i onemogući njene

ekspanzionističke težnje, jer je ona htjela da prigrabi teritorije

španske imperije u opadanju, a jedna od njenih teritorija je bila

Nizozemska. Zbog spomenutog razloga, Viljem je preduzeo dva

ratna sukoba protiv Luja XIV. On je također vodio borbu i sa

francuskim štićenikom, svojim tastom, svrgnutim kraljem Džemsom

II. Uz Džemsa je pristala Irska koja ga je podržavala zbog toga što je

bio katolik. Međutim, Džems je doživio veliki poraz na rijeci Bojn

1690. (Boyne). I Škotska je bila privržena Stjuartima, međutim i

ovdje je Viljem pobijedio stjuartske pristalice.

POČETAK IMPERIJALIZMA

Koloniziranje Sjeverne Amerike, trajalo je tokom cijelog 17. vijeka, a

nije se zaustavilo ni kasnije. Politički i vjerski razlozi podsticali su

mnoge građanske porodice da napuste domovinu i da traže veću

slobodu u Novom svijetu. Prenosili su sobom svoj način života i

organizaciju. Većinom su to bili ljudi srednje klase, navikli na uporan

rad i puni preduzimljivosti. U puritanskoj religiji bio je sadržan

prodoran duh koji je udario temelje Nove Engleske

Okolnosti pod kojima su oni morali živjeti nisu bile nimalo povoljne.

Klima Nove Engleske surova je, a zemljište mršavo i na kamenitoj

podlozi. Šuma se spuštala do same obale Atlantskog okeana i

morala je biti krčena pedalj po pedalj. Starosjedioci, Indijanci, nisu

dobrovoljno ustupali svoju zemlju; krvave su borbe vođene između

kolonista i njih. Čeličeni mnogim iskušenjima ovi prvi iseljenici

postali su tako čvrsti da su nametali doseljenicima iz drugih zemalja

i svoj jezik i svoje običaje i svoja shvatanja. Uticaj prvih doseljenika i

njihove tradicije osjeća se u Americi do dana današnjeg.

U Engleskoj nisu pravljene smetnje onima koji su željeli da se isele.

Njih su pomagali vjerski jednomišljenici. Došavši u novu domovinu

puritanci su osnovali društvo koje je potpuno bilo podređeno

crkvenoj vlasti. Političko pravo imali su samo članovi puritanske

38

crkve. Iako su pobjegli od vjerske netrpeljivosti, puritanci su i sami

bili vjerski netrpeljivi; ko se nije slagao sa njihovom varijantom

protestantizma, morao je tražiti sebi hljeba van Nove Engleske.

Iseljenici su se ljubomorno držali svoje samouprave. Još tada se

moglo slutiti da će doći do raskida između metropole i kolonije. Na

jugu Kontinenta bila je druga engleska kolonija, Virdžinija, osnovana

još za vlade kraljice Elizabete. Godine 1664. Engleska je pripojila

zemlje između Nove Engleske i Virdžinije na jugu, a grad koji se tada

nazivao Novi Amsterdam, nazvan je Novi Jork – Njujork (New York).

Tako su sjevernoameričke zemlje na obali Atlantskog okeana došle

pod upravu engleske krune. Usljed prirodnih prepreka (planina)

prvim nasljednicima bio je preprečen put do središta Kontinenta

gdje su se nalazila velika prostranstva vrlo plodne crnice. Tamo su

tek slijedeće generacije prodrle u svom polaganom nadiranju u

pravcu zapada.

Jedna sekta protestanata po nazivu „kvekeri“ (Queker) dobili su

kraljevu saglasnost da mogu osnovati svoju koloniju, zapadno od

postojeće teritorije. Toj oblasti dat je naziv Pensilvanija, po imenu

vođe kvekera Viljema Pena (Penn). Kvekeri su se odlikovali

čovječnijim stavom prema Indijncima, koje su smatrali također

svojim bližnjima, dok su ih pobožni puritanci bez grižnje savjesti

istrebljivali. Kvekeri su kasnije bili pobornici za ukidanje crnačkog

ropstva u Americi.

Sloboda od feudalnog nasljeđa i drugih oblika sputavanja lične

slobode privlačila je iz Evrope sve one koji su zbog nekih razloga bili

nezadovoljni u svojoj domovini. Izgled na brzo bogaćenje također je

privlačio odvažne ljude da naseljavaju novi kontinent. Tako su se u

američkim kolonijama našli mnogi Nizozemci, Šveđani, Nijemci,

Francuzi, Škoti i drugi. Vremenom oni su se neosjetno pretapali i

prihvatali jezik većine kolonista – Engleza. Najborbeniji element bili

su krajišnici, to su bili siromašni odvažni ljudi nemirna duha. Oni su

stalno pomjerali granicu kolonije prema središtu Kontinenta. Ovi

39

osvajači Divljeg zapada bili su odani demokratskom principu, a u

isto vrijeme sumnjičavi prema vlasti. Njihov zakon ležao je u pušci.

Godine 1700. američke kolonije imale su oko četvrt miliona

stanovnika i predstavljale su važno tržište za gotovu robu iz

metropole, a isto tako i njenog snabdjevača sirovinama.

Prodiranje na Istok i osnivanje „naseobina u Indiji“ počinje sa

osnivanjem Istočno-indijske kompanije 1600. godine. Tadašnji

trgovci i vlasnici trgovačke flote nisu mogli računati na bezbjednu

plovidbu morima, te su svoje brodove morali naoružavati.

Sukobljavali su se sa konkurentima iz Portugala, Francuske i

Nozozemske. Pomorska vještina je napredovala, a također i

brodogradilišna. U stjuartsko doba Istočno-indijska kompanija imala

je trideset velikih brodova koji su plovili oko Afrike, pored Rta dobre

nade. Pored toga imali su veliki broj manjih lađa. Poslije restauracije

monarhije, trgovina sa istokom snabdjevala je Englesku čajem i

kafom, porculanom i svilom. Ove robe bile su ranije privilegija samo

najbogatijih. U ovo vrijeme, međutim, čaj i kafa prodiru u narod, a

također i porculan iz Kine. To je utjecalo na stvaranje novih navika u

načinu života Engleza.

Mada kralj nije ništa preduzimao da zaštiti interese engleskih

trgovaca na dalekim plovidbama, on je zahtijevao ogromne dobiti na

ime monopolskih taksa.

Irska je kolonizirana od strane Engleza tokom više stotina godina.

Tjudorski vladari započeli su u 16. vijeku politiku pokopavanja Irske

posredstvom domaćeg plemstva. Englezi su podmićivali irske

plemiće, davali im titule, dijelili i zemlju, koja je po irskom običajnom

pravu, bila svojima cijelog plemena. Elizabeta je provodila

neposredniju politiku potčinjavanja podstičući englesku kolonizaciju

na ovom ostrvu. Novi zemljoposjednici derali su kožu domaćem

stanovništvu. Gladne godine, konfiskacija, progoni, desetkovali su

stanovništvo. U znak otpora prema engleskom osvajanju, Irci su za

vrijeme reformacije ostali vjerni Rimu. Za vrijeme puritanske

revolucije nastalo je najteže iskušenje za Irsku, gdje je izbio ustanak

40

za oslobođenje. Englezi su preduzeli kaznene mjere i izvršili pravi

pokolj stanovništva. Kromvel je lično predvodio englesku vojsku i

naređivao da se stanovništvo surovo kažnjava. Borba se vodila do

istrebljenja. Stanovništvo koje je 1641. godine brojalo 1.500.000

opalo je za deset godina na 850.000. Irski seljaci protjerani su na

zapad ostrva, a mnogi su odvučeni u Ameriku da rade na

plantažama. Viši slojevi irskog društva prebjegli su u Evropu. Irska je

postala jeftin izvor radne snage i sirovine. Njen poljoprivredni i

industrijski razvoj svjesno je kočen.

Nada Iraca da će poslije Kromvelove smrti povratiti staro stanje, nije

se ostvarila. Štaviše, sjeverni dio ostrva, pokrajina Alster, postala je

pretežno protestantska jer su ovdje naseljavani engleski veterani iz

ratova. Posljedice politike upotrebe grube sile stvorile su trajni otpor

Iraca prema Englezima, koji se osjeća i danas.

Godine 1690. odigrala se značajna bitka na rijeci Bojn (Boyne)

između Engleza i Iraca. Ove druge su podržavali Francuzi, a

predvodio ih je svrgnuti kralj Džems II, kome je bio oduzet engleski

prijesto zato što je katolik. U toj bici Irci su konačno poraženi.

Uslijedili su novi progoni stanovništva i katoličkog svećenstva. U

slijedećem stoljeću zaostalost i siromaštvo Irske primoravali su

narod da se masovno iseljava, i to pretežno u američke kolonije.

UMJETNOSTI U XVII st.

Preporod je zahvatio englesku umjetnost sa zakašnjenjem u

odnosu na Italiju, odakle je ovaj pokret zračio kroz Evropu. Poslije

Italije putevima renesanse krenuli su slikari Francuske, Njemačke,

Flandrije; ali u Engleskoj slikarstvo renesanse nije dalo velika

domaća djela. U 16. st. na dvoru Henrija VIII stvarao je njemački

slikar Holbajn (Hans Holbein, mlađi). Čuveni su Holbajnovi portreti

samog Henrija VIII i ser Tomasa Mora, koji je bio slikarev lični

prijatelj. U 17. st. proslavio se dvorski slikar, Flamanac, Van Dajk

(Anthonis van Dyck) kome dugujemo čuveni portret „Čarls I u lovu“.

U arhitekturi su Italijani također bili učitelji neimarima Evrope.

41

U Englesku je renesansni stil stigao tek u 17. vijeku, a do tog

vremena, dvorovi, crkva i koledži zidani su u stilu takozvane visoke

gotike. Pa čak i kada je u 18. st. gotski stil potisnut, on u Engleskoj

nije potpuno napušten, i kao što ćemo vidjeti, ponovo je oživljen u

doba romantizma koja se oduševljavalo srednjovjekovljem. Začetak

engleskog klasicizma bio je arhitekt Inigo Džons (Inigo Jones, 1572.-

1652.), koji je ostao uzorom svojim sljedbenicima. Najveći engleski

arhitekta doba preporoda bio je čuveni Kristofer Ren (Christopher

Wren, 1632.-1723.), pravi predstavnik renesansne univerzalnosti –

studirao je anatomiju, fiziku, matematiku i astronomiju. Poslije

velikog londonskog požara 1666. godine, Ren je naimenovan članom

kraljevske komisije za obnovu prijestolnice. Projektirao je katedralu

sv. Pavla, na mjestu ranije gotske crkve koja je izgorjela. Uzori su

mu bili crkva sv. Petra u Rimu i dvorac Luvr u Parizu. Pored crkve sv.

Pavla, Ren je podigao pedeset i dvije crkve u samom Londonu i još

nekoliko znamenitih javnih građevina u Londonu, Oksfordu i

Kembridžu. Renov mlađi savremenik, Džon Vanbru (Vanbrugh,

1664.-1726.), bio je arhitekta i dramatičar, (Vanbruove komedije

zauzimaju izvjesno mjesto u književnosti restauracije). Među

njegovim ostvarenjima najpoznatiji je dvorac Blenem (Blenheim

Palace) u Oksfrodšajeru. Ovaj veličanstveni dvor sagrađen je za

Džona Čerčila, vojvodu od Malboroa u doba kraljice Ane. U ovom

dvorcu rodio se i ser Vinston Čerčil.

Kao što je poznato, Engleska je dala ogroman doprinos svjetskoj

literaturi u ovom periodu, na čelu sa Šekspirom i Miltonom, svojim

najvećim pjesnicima.

B. Jonson (1572-1637) najbolji je u »komediji humora« (»Volpone«,

»Alkemičar«, »Mučaljiva žena«), po kojoj zaslužuje ime engleskog

Molierea. Ostali su važniji pisci ove bogate dramske epohe: F.

Beaumont (1584-1616) i J. Fletcher (1579-1625), koji su u zajednici

ili pojedinačno ostavili oko 50 drama, među kojima se ističe živahna

burleska (»Vitez užarenog tučka«) zatim G. Chapman (1559-1634),

prvi prevodilac Homera na engleski, koji u svojim tragedijama

42

obrađuje teme iz franc. historije; Th. Middleton (1570-1627), pisac

satiričkih drama (»Igra šaha«, u kojoj se javlja Markantun Dominis

kao »debeli biskup«); Ph. Massinger (15831648), čija se komedija

»Novi način plaćanja starih dugova« zadržala trajno na repertoaru

engl. pozornica do današnjega dana; Th. Heywood (umro oko 1650)

u »Žena ubijena ljubeznošću« dao je građansku verziju »Othella«;

Th. Dekker (1572-1632), slikar londonskih zanatskih krugova u

komedijama »Obućarov blagdan« i »Stari Fortunat«; J. Webster

(1580?- 1625?) u tragediji »Bijeli vrag« ostavio je impozantan lik

kurtizane, baziran na historijskoj ličnosti (Vittoria Accoramboni). Niz

elizabetanskih dramatičara zaključuju John Ford (1586?-oko 1640) i

J. Shirley (1596-1666).

Nakon Chaucera i Shakespearea javlja se u XVII st. treći veliki

engleski pjesnik Milton (1608-1674), puritanac, pristaša Cromwella

u borbi protiv kralja, pisac religioznog eposa »Izgubljeni raj«. Od

njegovih spisa u prozi ističu se »Areopagitica«, pisan u obranu

slobode štampe. Potkraj života dao je oduška svome negodovanju

prema restauraciji monarhije u drami »Samson Agonistes«.

U isto vrijeme filozof Th. Hobbes (1588-1679) u sažetu stilu iznosi

teoriju o apsolutnoj vladavini kao obrani od »nemani« anarhije

(»Leviathan«), a liječnik Sir Th. Browne (1605 -1682) u pjesničkoj

prozi pokušava izmiriti kršćanstvo s mladom medicinskom naukom

(»Religio Medici«).

Ponovno uspostavljanje monarhije za Charlesa II (1660) znači

preokret u engl. političkom životu i u književnosti. Puritanstvo i

dalje živi kao anahronizam u »Hodočasnikovo putovanje« što ga je

1678. napisao J. Bunyan (1628-1688), propovjednik iz Bedforda. Ali

pravi izraz vremena treba tražiti u polit. liberalizmu filozofa J.

Lockea (1632-1704). Buržoazija sve više jača, osniva se akademija

znanosti (Royal Society, 1662). To je doba proze, zdravog razuma i

logičkog reda. Dominantna je pojava u književnosti J. Dryden (1631-

1700), satiričar, dramatičar i kritičar. U novoj drami, koja ima malo

veze s elizabetanskom, on se povodi za Francuzima, prepravljajući

43

čak i Shakespearea prema pseudoklas. pravilima (»Sve za ljubav«).

Oplođena Moliereom, komedija cvate. W. Wycherley (I640-1716),

Sir J. Vanbrugh (1664-1726), G. Farquhar (1677-1707) i osobito W.

Congreve (1670 -1729) ostavili su djela trajne vrijednosti.

Congreveovo djelo »Takav je svijet« smatra se najboljom engl. ko-

medijom. Od tragičkih pjesnika spomena je vrijedan samo Th.

Otway (1652-1685). Njegova se drama »Spasena Venecija« održala

do danas na pozornici. Uz Drydena se kao satiričar ističe S. Butler

(1612 - 1680), koji u spjevu »Hudibras« izvrgava ruglu puritance. Iz

toga doba potječe i čuveni dnevnik »Diary«, što ga je ostavio S.

Penys (1633-1703).

44

Velika Britanija u XVIII st.

Kraljica Ana. Dinastija Hanover, Džordž I., Džordž II. Metodisti.

Džordž III. Sedmogodišnji rat. Prva faza industrijske revolucije

Filozofija i umjetnost. Slikarstvo.

KRALJICA ANA (1702.-1714.)

Meri i Viljem Oranski rano su umrli, a za njima je na prijesto stupila

Merina mlađa sestra Ana. Ova kraljica i njen suprug bili su vrlo

prosječni ljudi. Glavnu riječ za vrijeme Anine vladavine vodio je

istaknuti političar, jedan predak Vinstona Čerčila, Džon Čerčil,

vojvoda od Marlbora (Chrurchill Duke of Marlborough), muž kraljičine

omiljene dvorkinje.

On je bio istaknuti vojskovođa i predvodio je engleske trupe u

borbama koje su vođene na Kontinentu.

Početkom 18. vijeka vodio se rat u Evropi u kome je uzela učešća i

Engleska. Formalni povod ovom ratu bila je borba za špansko

naslijeđe; naime poslije smrti jednog od španskih kraljeva, trebalo je

da prijesto naslijedi francuski kralj, kao najbliži rođak. To je

Francuskoj trebalo da donese još veću prevlast u zapadnoj Evropi,

što nije išlo u račun Englezima. Zato su Englezi godinama

učestvovali u ratu koji se vodio oko španskog naslijeđa. U tim

borbama proslavio se vojvoda od Marloboroa. Mir u Utrehtu, 1713.,

učinio je kraj neprijateljstvima. Po ugovoru odlučeno je da na

španski prijesto stupi unuk francuskog kralja Luja (Louisa) XIV, ali je

ugovor također utvrdio da nasljednik španskog prijestola ne može

biti u isto vrijeme i kralj Francuske. Na taj način osujećeno je

ujedinjenje Španije i Francuske, što bi dinastiji Burbona donijelo

nečuvenu moć.

Mirom u Utrehtu Englezi su dobili od Francuske velike teritorije u

Sjevernoj Americi: Njufaundland, Novu Škotsku i oblast oko ušća

rijeke Hadzon. U Evropi, Engleskoj je pripao Gibraltar i ostrvo

Minorka iz grupe ostrva u Sredozemnom moru, istočno od Španije. U

45

kasnijim stoljećima ova mjesta služila su kao uporišta britanske

kolonijalne ekspanzije.

Za vrijeme vladavine kraljice Ane glavni događaj bilo je ujedinjenje

Engleske i Škotske 1707. godine. Ranije je postojala unija između

ove dvije zemlje, koja je nastupila poslije smrti Elizabete, kad je

škotski kralj Džejms postao kralj obje zemlje.

Međutim, Engleska i Škotska nastavile su da postoje kao dvije

nezavisne države koje su imale zajedničkog vladara. Pri tom su

odnosi između dvaju kraljevstava bili prilično zategnuti. Međutim,

uprkos škotskom nacionalizmu, interesi obje strane nametali su

potrebu za čvršćom vezom, koja bi oboma donijela velike

ekonomske koristi. Zbog toga je moralo doći do čvršćeg povezivanja

između ove dvije zemlje uprkos njihovim starim neprijateljstvima.

Oba parlamenta odlučila su da se izvrši ujedinjenje pod zajedničkim

imenom Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije (The United Kingdom

of Great Britain). Jedinstven parlament imao je sjedište u

Vestminsteru. U donjem domu Škoti su dobili 45 mjesta, a u gornjem

domu 16. Škotska je zadržala pravo da sačuva svoju

prezbiterijansku crkvu, a također je sačuvala svoj sistem pravosuđa.

Ako je u političkom životu Škotska izgubila, ona je ujedinjenjem na

drugoj strani mnogo dobila. Sve carinske prepreke su ukinute.

Preduzimljivi i vrlo radini Škoti dobili su pravo da slobodno dolaze u

Englesku ili da odlaze u Ameriku, te je škotska privreda veoma

oživjela poslije unije. Sa svoje strane Engleska se oslobodila stalnog

ratovanja i nepotrebnih izdataka zbog neprijateljstva sa Škotskom.

DINASTIJA HANOVER (Hannover)

Poslije smrti kraljice Ane, koja nije imala direktnog nasljednika, na

prijesto je stupila jedna pobočna grana kraljevske loze i osnovala

dinastiju Hanovera, koja i danas vlada Velikom Britanijom (usvojivši

kasnije ime dinastije Vindzor). Prvi kralj iz ove porodice bio je

njemački knez Georg, koji je stupio na prijesto Ujedinjene kraljevine

46

kao Džordž I. Poslije njega smjenjivala su se još tri vladara istog

imena, tako da je period između 1714. i 1811. označen kao

džordžijansko doba (Georgian period).

DŽORDŽ I. (1714.-1727.)

Novi kralj imao je 44 godine kada je prvi put ugledao svoju novu

domovinu. Sa njim je doputovao i njegov odrasli sin. Kralj Džordž I.

nije znao engleski jezik niti ga je ikad naučio. On nije bio oduševljen

Engleskom; svi njegovi interesi bili su vezani za grad Hanover u

Njemačkoj, gdje je ostavio sve ono što ga je do tada zanimalo. U

London je doveo veliku pratnju svojih njemačkih prijatelja, kojima je

izdašno dijelio poklone. Za državne brige Velike Britanije nije mario,

što ga nije moglo učiniti popularnim. Međutim, parlament mu je

davao podršku iz straha da se Stjuartovci ne povrate na prijesto, a

sa njima katolički utjecaj. Parlamentu je upravo odgovaralo to što se

kralj ne miješa u državne poslove. To je ovoj ustanovi kao izbornom

tijelu dalo mogućnost da suvereno vlada zemljom.

Vigovci, koji su bili na vlasti za sve vrijeme, donijeli su nov zakon

kojim se saziv parlamenta produžuje od tri na sedam godina (ovo je

važilo do 1911.). Istaknuti vođa vigovaca bio je ministar Volpol

(Walpole) koji je dvadeset i jednu godinu bio na čelu političkog

života zemlje. Bio je to čovjek starog roda ali skromne prošlosti, sin

„skvajera“, seoskog vlastelina, sa velikim iskustvom u poslovima na

svom imanju. Volpol je unio poslovni duh u parlament. Njegova

glavna briga bila je kako da unaprijedi ekonomiju i da podstakne

privredu. Spoljnu politiku prepustio je drugima. Kaže se da je Volpol

udario temelje engleskom privrednom napretku u 18. vijeku.

DŽORDŽ II. (1727.-1760.)

Za vrijeme slijedećeg kralja Džordža II., Volpolov uticaj nije slabio,

već naprotiv on je više postajao nadmoćan. Obje parlamentarne

47

stranke, vigovska i torijevska, bile su vrlo aktivne, s tim što je

vigovska partija zadržala i dalje vodstvo. Iako su obje stranke bile

zastupnici interesa kapitalističke klase, a u objema strankama

najutjecajniji ljudi pripadali su aristokratiji, njihovi interesi bili su

dovoljno različiti da ih po svim pitanjima spoljne i unutrašnje politike

podijele u dvije grupe koje su se neprestano sporile. Torijevci su bili

nasljednici „kavaljera“ iz doba građanskog rata. Njihova parola bila

je vjernost kralju i anglikanskoj crkvi. U spoljnoj politici torijevci su

željeli da se izbjegnu ratovi u Evropi; oni su bili pristalice zatvaranja

Engleske u njene ostrvske okvire. Bojali su se ratova zato što bi tad

jačao utjecaj vojske. Oni su se također bojali da bi za vrijeme rata

neki od generala mogao zadobiti suviše veliku vlast. Širenje imperije

nije bilo od osobitog interesa za zemljoposjednički kapital, koji je bio

uglavnom zastupljen u torijevskoj partiji.

Nasuprot torijevcima, vigovci su bili nasljednici puritanaca. Glavnu

podršku vigovcima davali su bankari, trgovci i manufakturisti. Za

njih je širenje engleske imperije bio jedan od uslova njihovog

prosperiteta; zato su se vigovci zalagali za osvajačke ratove i

zadobijanje novih tržišta. Vigovci su u pitanjima religije tražili

jednaka prava za pripadnike svih protestantskih sektora

(nonconformists).

Za vrijeme Džordža I. i Džordža II. (1714.-1760.) vigovci su

neprestano bili na vlasti. U to vrijeme engleski parlamentarni sistem

dobio je svoj današnji oblik ne kao ishod jedne unaprijed smišljene

podjele vlasti, već kao rezultat praktičnog razvoja odnosa između

kralja i parlamenta. Prvo je došao vladar koji nije znao engleski jezik,

a poslije njegov sin, koji, mada je govorio engleski, nije imao želje

da predsjedava kabinetu ministara. Umjesto kralja, kabinetom

ministara predsjedavao je mininistar predsjednik, ili današnjom

terminologijom rečeno – predsjednik vlade (Prime minister).

Predsjednik kabineta obavljao je poslove izvršne vlasti i izvještavao

vladara o mjerama koje vlada preduzima i odlukama koje donosi.

Tokom vremena uloga predsjednika vlade postala je vrlo velika, on

48

je dobio pravo da bira i smjenjuje ministre u vladi. U ovo doba

nastao je običaj da predsjednik uvodi u svoj kabinet ministre iz one

partije koja ima većinu u parlamentu.

Torijevci zadugo nisu uspjeli da dobiju većinu u parlamentu zbog

toga što su davali podršku pristalicama dinastije Stjuart, što ih je

učinilo nepopularnim. Pristalice Stjuarta zvali su se jakobiti po imenu

pretendenta Džejmsa, odnosno Jakoba (Jacob). U dva maha jakobiti

su pokušali da pomoću oružane borbe svrgnu hanoverce sa

engleskog prijestola. Oba pokušaja su propala. Prvi ustanak jakobita

odigrao se 1715. godine, kada se princ Džejms iskrcao u Škotskoj i

proglasio kraljem pod imenom Džejms III. Njemu su se pridružile

neke grofovije u sjevernoj Engleskoj. Ustanak je vrlo brzo savladan,

pošto je vlada imala na raspolaganju cjelokupnu vojsku. Drugi

pokušaj stjuartovaca da preotmu prijesto bio je mnogo opasniji jer je

zadesio Englesku usred ratnih operacija na kontinentu. Mladi

pretendent, sin prethodnog, došao je među Škote i odmah stekao

popularnost. Iz milošte su ga nazvali Bonnie Prince Charlie. Ovaj

dvadesetogodišnji mladić bio je veoma lijepe spoljašnosti, muževan,

otvoren, velikodušan. Došao je iz Francuske sa pratnjom od svega

sedmerice, imao je vrlo malo novca i oružja. No, Čarls je ubrzo

okupio oko sebe škotske plemenske glavare koji nisu bili zadovoljni

ujedinjenjem sa Engleskom. Kao i svi brđani, Škoti su bili privrženi

svojim tradicijama i nepovjerljivi prema novinama koje su im

nametali njihovi južni susjedi. Oni su s pravom predviđali da će u

budućnosti njihovo plemensko uređenje biti srušeno. Nezadovoljnici

su zbog toga rado pristali uz mladog pretendenta. U tom trenutku

okolnosti su Čarlsu išle na ruku. Engleske trupe bile su zauzete

ratovanjem u Flandriji. Čarls je očekivao skoru pomoć iz Francuske,

zato odluči da učini jedan brzi prodor iz Škotske do Londona i da

smijeni tadašnjeg kralja. Škoti su bez teškoća došli do središta

Engleske. Međutim, englesko stanovništvo nije im se htjelo usput

pridružiti. Ostojala je velika razlika u shvatanjima imućnih engleskih

farmera i građana i ovih ratobornih gorštaka. Englezi su Škote

49

smatrali siledžijama i avanturistima. Prisustvo Škota ujedinilo je

Engleze kojima je očuvanje mira bilo u interesu jer su se samo u

miru mogli nesmetano bogatiti. Promjenom na prijestolu engleska

građanska klasa mogla je samo izgubiti, a ne dobiti. Zato Čarls nije

dobio podršku u Engleskoj.

Romantična avantura „lijepog princa Čarlija“ neslavno se završila.

Škotske vođe oklijevale su da nastave marš prema Londonu, kad su

doznale da su se kraljeve trupe vratile iz Flandrije i da se spremaju

na okršaj. U međuvremenu Londonom je vladala panika, koja se

pokazala neosnovanom jer se princ Čarli povukao natrag u Škotsku.

Za njim su pohitali Englezi.

U proljeće 1746. godine vojvoda od Kamberlanda do nogu je

potukao škotske ustanike i nastavio da ih progoni. Svirepo se

obračunavao sa izdvojenim grupacijama Čarlijeve vojske. Spasili su

se samo oni koje je domaće stanovništvo uspjelo sakriti. Tako se

spasio i princ Čarli čija je glava bila ucjenjena na veliku sumu

zlatnika. Siromašni brđani nisu ga htjeli izdati, već su mu pomogli da

se prebaci u Francusku. Borbu Škotske u 18. vijeku obradio je Valter

Skot u svojim romanima.

METODISTI

Anglikanska crkva u 18. vijeku izgubila je svako obilježje

reformisane crkve. Njena organizacija nije bila ništa manje

korumpirana nego što je bila rimska crkva uoči reformacije.

Anglikanski svećenici bili su ogrezli u svjetovne poroke. Episkopi su

bili u rodbinskom srodstvu sa aristokracijom za čije su se interese

vezivali. Pomoću uticajnih veza na dvoru dijelila su se visoka

crkvena zvanja ljudima čiji lik nije odgovarao idealu svećenika. Ovi

su se zabavljali lovom i raznim drugim svjetovnim zabavama. Često

je isto lice vuklo prihode od nekoliko parohija. Veliki broj svećenika

nije uopće odlazio u svoje parohije. Primali su velike prihode koje su

50

trošili u Londonu sa svojim društvom, a za službu u svojoj parohiji

unajmili bi kakvog skromnog zamjenika (vicar).

Sa svoje strane, protestantske sekte bile su izgubile svoj religijski

žar ranijih vremena. Ni zvanična crkva ni sekte nisu se posebno

brinule za širenje vjerskog učenja među narodom. Odsustvo vjere

seoske i gradske sirotinje bilo je široko rasprostranjeno iz prostog

neznanja. Osobito u novim gradovima, gdje je broj stanovništva

rastao, stanje je bilo zabrinjavajuće za crkvu.

U prvoj polovini 18. vijeka pojavio se jedan pokret za preporod

anglikanske crkve. Na čelu tog pokreta bila je grupa studenata

teologije iz Oksforda. Vodeće ličnosti ovog pokreta bili su braća

Džon i Čarls Vezlej (Wesley). Naziv metodisti dat im je sa

potsmijehom zbog metodičnosti sa kojom su provodili čvrstu

disciplinu u ličnom životu. Punih trideset i tri godine, Džon Vezlej

propovijedao je kršćanstvo engleskom puku. Braća se nisu odvojili

od zvanične crkve, ali ih je sama crkva osuđivala, osjećajući prijekor

u njihovoj aktivnosti. Metodizam se nevjerovatno brzo širio, naročito

među radnicima. Vezlejovo učenje postalo je religija eksploatisanih.

Za patnju i gorčinu života obespravljeni proletarijat je nalazio utjehu

u učenju o nagradi na „drugom svijetu“. Metodisti su učili siromaha

da se miri sa svojom sudbinom i da svoju neimaštinu shvati kao

iskušenje koje mu Bog šalje, upravo zato što ga voli. Sa ovakvim

učenjem Vezlej je skretao pažnju radnika sa socijalnih pitanja. Velike

mase su se skupljale pod otvorenim nebom da slušaju Vezlijeve

propovijedi koje su ih budile iz učmalosti i ulijevale im neke nade,

makar na onom „drugom svijetu“. Džon Vezlej je održao oko

četrdeset hiljada propovijedi kojima je prisustvovao ogroman broj

pristalica. Njegov brat Čarls pisao je i komponirao muziku za

pobožne himne. Njihova aktivnost ispunjavala je prazninu u

duhovnom životu najnižih slojeva društva.

Metodisti su, kao i mnogi drugi pokreti za reformu kršćanske crkve

prije njih, postavili sebi za cilj visoke moralne ideale. U ličnom životu

metodisti su bili skromni, požrtvovani, uzdržljivi u jelu. Alkoholna

51

pića nisu trošili. Odbacivali su sve što je ličilo na površnu zabavu, pa

su zato osuđivali umjetnost i pozorište.

Mada je Vezlej bio svećenik anglikanske crkve, neprijateljstvo

svećenstva bilo je sve ogorčenije prema metodistima. Vezlijevi

sljedbenici bili su primorani da se odvoje od anglikanske crkve i da

osnuju posebnu sektu. Njihov utjecaj u tom i u sljedećem stoljeću

bio je vrlo značajan. Metodisti su na političkom polju djelovali

antirevolucionarno, učeći radnike da trpe nevolje svog života u

teškim godinama početkom industrijske revolucije. S druge strane,

vaspitavajući radnike u duhu samopomoći, metodizam je sadržavao

klicu klasne organizacije. Kroz demokratske diskusije u svojim

vjerskim društvima metodisti su učili radnike da vode poslove od

zajedničkog interesa. Učili su ih kako se treba klasno organizirati. Iz

tog razloga su metodisti bili nerado viđeni, a često i proganjani.

DŽORDŽ III (1760.-1820.)

Bio je veoma zainteresiran za javne poslove i živo je učestvovao u

političkom životu zemlje. Na vlasti su sad bili torijevci, poslije četiri

decenije neprekidne vlasti vigovaca u prvoj polovini stoljeća. Kralj je

koristio nesuglasice među članovima obje političke partije i učvrstio

je svoju vlast preko grupe političara koji su bili lično njemu privrženi.

Na čelu parlamenta nalazio se od 1757. Viljem Pit, stariji, političar

koji je odigrao i u spoljnoj i u unutrašnjoj politici izuzetno važnu

ulogu u svom vremenu. On je uspješno vodio britansku imperijalnu

strategiju. Poveo je Englesku u savez sa Pruskom i stupio u evropski

imperijalistički obračun između država poznat pod nazivom

Sedmogodišnji rat.

SEDMOGODIŠNJI RAT (1756.-1763.)

Takoreći sve evropske velike države učestvovale su u

Sedmogodišnjem ratu, svrstavajući se prema svojim interesima u

52

dva tabora: Na jednoj strani bile su Pruska, Velika Britanija i

Portugalija, a na drugoj strani Austrija, Francuska, Rusija, Švedska,

Poljska i većina njemačkih kneževina. Cilj Velike Britanije u ovom

ratu bio je da suzbije francusku prevlast na moru. Pokazalo se da je

britanska flota nadmoćna. Uopće iz cijelog rata Britanija je izvukla

najveću korist. Dobila je bivše francuske kolonije u Americi: Kanadu i

Luizijanu, dolinu rijeke Ohaja, predjele istočno od rijeke Misisipi.

Priznati su joj, osim toga, svi njeni posjedi u Indiji, oko kojih je vodila

žestoke oružane borbe sa Francuzima. Na taj način mirom u Parizu

1763. Velika Britanija potvrđena se kao velika kolonijalna sila.

Sedmogodišnji rat bio je samo jedan u nizu oružanih sukoba između

takozvanih velikih sila. Ti sukobi nastavljali su se i slijedećeg

stoljeća, pa su se prodružili u 20. stoljeću. U 18. diplomatske igre i

oružane borbe vođene su najviše za teritorije evropskog kontinenta;

kasnije je poprište sukoba bila cijela zemljina kugla.

Industrijska revolucija

Nakon Utrehtskog mira 1713. ubrzan je uspon trgovine.

Politička moć je tada u rukama građanina ili plemića koji su

zainteresirani za poslove.

Merkantilistički sistem nema za cilj da ojaća državu, kao u

Francuskoj, nego da obogati vladajuću klasu. Politika i

zakonodavstvo su uređeni na najbolji način za njene interese.

Intenzivna trgovina pamukom koji se uvozi sa Istoka i iz

Amerike, izaziva ubrzanu trgovačku koncentraciju: trgovci-

manufakturisti postaju gospodari tržišta tekstila na račun zanatlija

rasutih po selima. Ponekad se mogu vidjeti radionice u kojima je,

prije mehanizacije, izvršena podjela rada. Vještin koju je stekao

radnik specijalizovan za jednu od operacija u industriji vune,

povećava i poboljšava njegovun proizvodnju za isto radno vrijeme.

To obara cijenju koštanja i dovodi do serijske proizvodnje. Jedna

mala fabrika igala sa deset radnika proizvodi 48.000 komada

53

dnevno, bez mašine, jer je svaki radnik specijalizovan u jednojn ili

dvije od 18 operacija iz kojih se satoji proizvodnja igle.

Drugi faktor razvoja vezan je za promjene na zemljoposjedu.

Uvećana potražnja poljoprivrednih proizvoda ne može se porediti sa

proizvodnjom vune iz XVII stoljeća. To podstiče sve one koji imaju

zemlju da joj se posvete. Obogaćeni trgovci vide tu dobar plasman i

i znak socijalnog ugleda pa kupuju zemlju.

Da bi se više proizvodilo, trebalo je poboljšati tehniku

obrađivanja. Tako nastaju prve eksperimentalne kulture pa i prvi

teorijski radovi.

Iz ovoga su proistekle važne posljedioce- Openfield sprječava

sopstvenika da mjenja kulture po svojoj volji, treba ograditi imanja

da bi se mogao primjeniti datium sjetve i način obrade, da bi se

mogla izvršiti selekcija stoke. Plemići uspjevaju da od parlamenta

dobiju dozvolu da ograde imanja, da manje parcele spoje u veće

cjeline, oni ograđuju čak i općinsku zemlju. Ovaj pokret se naročito

ubrzao u drugoj polovini XVIII stoljeća.

Seljak je često upropašten. Prilikom nove raspodjele on je

često dobio lošu zemlju, ne može da koristi općinsku zemlju, ne

može da se bori kvalitetom svojih proizvoda protiv velikih

posjednika. On često prodaje zemlju i pada na nivo poljoprivrednog

proletera. Bijeda nadničara koji su živjeli na općinskoj zemlji je još

više porasla.

Industrijska revolucija čija je suština u prihvatanju mašina,

rodila se u V. Britaniji. zato što je nakon niza ugovora otvorila sebi

veliko tršište. Da bi zadovoljila sve brojnije kupce morala je da

proizvodi brže i jeftinije. Imala je sirovine i radnu snagu, ono što joj

je bilo porebno je tehničko usavršavanje.

Svi pronalasci rađaju se iz ekonomske neravnoteže. U

tekstilnoj proizvodnji razboj predstavlja radni instrument sa mnogo

mana. Kako je neophodno da se ručni čunak provuče kroz konce

potke ograničena je širina komada na dimenzije radnikove ruke.

Godine 1733. Džon Kej je pronašao leteći čunak koji se pokreče

54

polugama. Sada se može povečati širina tkanine: PROIZVODNI

KAPACITET RADNIKA JE UDVOSTRUČEN. Godine 1738. Luis Pol a

zatim Đžems Vajat konstruišu mašinu za predenje.

Druga ekonomska neravnoteža se pokazuje u metalurgiji:

nedostatak goriva usljed širenja zemljoradnje i stočarstva na račun

šume prijeti da uništi britanske vlasnike topionica. Jedan od njih,

Darbi, uspijeva da vrši topljenje pomoću koksa, jer je sirovi ugalj

činio izlivene proizvode lomljivim.

Ovi izumi, koji su djelo prostih tehničara, imali su presudni

značaj. Izum letećek čunka nailazi na neprijateljstvo radnika. Tek

oko 1760. ulazi u opću upotrebu. Istovremeno je prihvaćeno

topljenje pomoću koksa. Pri kraju XVII stoljeća Francuz Deni Papen

je otkrio princip mašine na paru, ali ga nije eksploatisao. Početkom

XVIII stoljeća Saveri i Njukamen konstruisali su prvu mašinu na paru,

koja je trebala da crpi vodu iz rudarskih jama (1705). pumpe koje su

tada radile na paru nazvane su vatrene pumpe. Njihov korisni efekat

nije bio u srazmjeri sa količinom potrošenog goriva.

Proces koji je u Britaniji započeo, razvija se dalje i usavršava.

Ekonomski poremećaji doveli su do daljih pronalazaka. Leteći čunak

Džona Keja omogučio je tako brzu proizvodnju da dolazi do

nedostatka prediva. Tada su izumljene tri mašine za predenje koje

proizvode konac u istom ritmu: predilica Dženi, koju je izumio

Hargrivs 1765., teži da proizvodi vrlo tanak konac. Ove tri mašine

mogu se pokretati ručno ali i vodenom snagom. Proizvodnja konca

se tada toliko povečala da razboji nisu uspijevali da ga potroše.

Kartrajt stvara 1785. novi tip mehaničkog razboja, čiji će se koristan

rad potpuno pokazati tek kada razboj bude pokretala parna mašina.

Brz je i napredak motorne energije. Džems Vat koristi

istraživanja naučnika Bleka i pronalazi kondenzator, koji za 2 trećine

smanjuje potrošnju goriva. Do kraja XVIII stoljeća Britanija je

sačuvala monopol u izradi parnih mašina, koje jedino ona može da

proizvodi.

55

Poremećaji u ekonomskoj ravnoteži doveli su do napretka u

metalurgiji. Topljenje gvozdene rude vrši se pomoću koksa a ne

drva, tako da nastaje superprodukcija sirovog željeza koje se ne

prerađuje u kovano željezo. Topljeni čelik, pronalazak Hantsmena,

polako se probija. Poslije više pokušaja Onion i Kort pronalaze način

za prečišććavanje željeza (1783-1784). Britanija tada može da

proizvodi u velikim količinama željezničke šine za vagone u svojim

radionicama. Vilkinson gradi prvi željezni most preko rijeke Severn

1779. a potom prvi brod sa željeznom konstrukcijom.1787.

Tehnička revolucija je imala izuzetno značajne posljedice. Ona

je uslovila trostruku koncentraciju. Na finasijskom planu sve je češće

udruživanje kapitalista zbog visokih cijena mašina. Na planu

preduzeća, radna snaga se grupiše u fabrikama sa po nekolikop

stotina radnika. Ali, ta evolucija je dosta spora i još preovlađuje sitna

industrija.

Manje od šesnaestine ukupne količine platna proizvedeno je u

fabrikama, sve ostalo proizvode domaće zanatlije. Pošto su se prvo

smjestili u obalsti vodopada i šuma, fabrikanti se sele prema

ugljonosnim oblastima i plovnim putevima. Lenkšir postaje veliki

svjetski centar pamučne proizvodnje. Nortamberlend postaje

isključivo ugljarski. Britanija, koja je proizvodila 1700. 2,5 miliona

tona uglja, 1750. proizvodi 5, a 1800. 10 miliona. Da bi se ugalj

mogao transportovati, počeli su se probijati brojni kanali, a Jorkšir i

oblasti oko Kardifa pokriveni su visokim pećima i topionicama.

Filozofija

U historiji filozofije 18. stoljeće predstavlja pravu prekretnicu. Tad su

mnogi mislioci zapadne Evrope smjelo krenuli novim pravcima.

Doprinos engleskih teoretičara u raznim oblastima društvene

filozofije nije bio mali. Među mnogim imenima spomenut ćemo ona

čiji je utjecaj bio presudan, a to su bili Dejvid Hjum i Adam Smit.

56

Dejvid Hjum (David Hume, 1711.-1776.) bio je najznačajniji

britanski filozof ovog stoljeća, nastavljač empirijskog pravca u

filozofiji što su ga zacrtali renesansni filozofi Fransis Bekon (Francis

Bacon, 1561.-1626.) i Tomas Hobs (Hobbes, 1588.-1679.), a zatim

ga razvio Džon Lok (Locke, 1632.-1704.). Međutim, razmatranje

njihove filozofske misli suviše je složeno da bismo se mogli na njemu

zaustaviti.

Ekonomska teorija bliža je u historijskom pregledu. U ovoj oblasti

vodeće ime, ne samo u Britaniji, već u tadašnjem modernom svijetu

uopće, bio je Adam Smit (Smith, 1723.-1790.), profesor

univerziteta, čovjek velike erudicije. Pored drugih zapaženih radova

objavio je 1776. svoje kapitalno djelo „O bogatstvu naroda – An

Inquiry into the Nature and Couses of the Wealth of Nations“. Na

ovoj opsežnoj studiji Smit je radio dvadeset godina, ona predstavlja

djelo enciklopedijskog značaja i u njoj su obrađeni razni ekonomski

pojmovi i razvoj evropske ekonomije od propasti Rimskog carstva do

Smitovih dana. Nekoliko Smitovih misli bile su veoma smjele u

njegovo vrijeme i predstavljaju početak ekonomske nauke, bez

primjese teologije i moraliziranja. On je objavio da čovjek kao

ekonomsko biće radi prema zakonu ličnog interesa. Po njegovoj

ocjeni, koja je suprotna kršćanskom učenju, sebičnost ne treba

osuđivati, jer zbir pojedinačnih sebičnosti donosi cijeloj zajednici

opću korist. Upravo djelovanjem tog principa ljudi su unaprijedili

način proizvodnje, izvršili podjelu rada i stvorili kapital.

Za budući progres društva potrebno je da ekonomski zakoni

nesmetano djeluju. Smitov aksiom o „slobodnoj trgovini“ često se

naziva francuskim terminom „laissez-faire“ (lese fer). Po Smitu,

miješanje države i zakonodavca u pitanja privrede nije poželjno, ono

može biti samo štetno jer koči spontano djelovanje tržišnih zakona.

Smisao Smitovog insistiranja na slobodnoj ekonomiji postaje jasan

tek kad se pojavila njegova knjiga „O bogatstvu naroda“. U njegovo

doba ekonomsku ekspanziju Britanije svjesno je kočila država,

odnosno parlament sa svojim zakonima koji su štitili interese

57

veleposjednika, a ne interese industrije. Razne carine, monopoli,

uredbe – sve je išlo na ruku velikim zemljoposjednicima u čijim je

rukama bila koncentrirana politička vlast. Mladi industrijski kapital

vodio je tešku borbu da se oslobodi raznih državnih mjera koje su

gušile njegov spontani razvoj. Smitovo učenje o neograničenoj

privatnoj inicijativi bilo je teoretski uobličena težnja te nove

društvene klase, naspram privilegija onih koji su držali vlast u svojim

rukama. Kasnije su njegove slobodoumne misli iskrivljene od strane

onih kojima je koristio princip „slobodne trgovine“. Pozivajući se na

Smita, magnati industrije tražili su odriješene ruke u odnosu sa

radnicima u svojim preduzećima. Oni su u ime Smita branili

parlamentu da donosi radno zakonodavstvo, za koje su vjerovali da

će škoditi njihovim interesima.

Iz Smitovih spisa, međutim, možemo se uvjeriti da je on vodio

računa o interesima ne samo industrijalaca već i radnika.

Još je i Karl Marks smatrao da je najznačajnija teoretska postavka

Smitovog učenja ona koja se odnosi na ljudski rad kao na izvor svih

vrijednosti.

„Samo rad, koji nikad ne mijenja svoju vrijednost, jeste to jedino i

konačno mjerilo na osnovu koga se vrijednost svih roba može, ma

kad i ma gdje, procijeniti i uporediti. Rad je stvarna cijena; novac je

samo nominalna cijena.“

Umjetnost

Prva engleska slikarska škola koja je prevazišla lokalni značaj

pojavila se u 18. stoljeću. U to vrijeme prijestolnica likovnih

umjetnosti nije više bio Rim već Pariz. Vladajući stil još od 17.st. bio

je barok, koji se smatra završnom fazom renesanse. Barokna

umjetnost cvjetala je u mnogim državama Evrope i u svakoj se

razvijala na poseban način; zbog toga je teško dati jednu

općevažeću definiciju termina barok. Ono što se može reći to je da

barok predstavlja u izvjesnom smislu degeneraciju renesansne

umjetnosti.

58

Umjesto jednostavnosti pravih linija i čistih oblika, umjetnici baroka

se opredjeljuju za izvijene linije i kitnjaste ukrase. Izvjesno

prenaglašavanje savršenstva forme također je karakteristično za

barok.

U Britaniji uvjeti za razvoj umjetnosti ozbiljno su poremećeni pod

utjecajem puritanaca koji su bili sumnjičavi prema „dokoličarskim“

zadovoljstvima koje navodno pružaju umjetnici. Međutim, s

vremenom imućni građani, puritanci, ublažili su svoj stav i rado su

prihvatili portretiste od kojih su na prvom mjestu, zahtijevali sličnost

modelu. Meeđutim, portretisti su većinom bili stranci, kao Holbajn ili

Van Dajk i tek u 18. stoljeću domaći slikari dobijaju porudžbine da

portretiraju plemiće i bogate građane. Kolekcionari, pak, još uvijek

su najradije kupovali skupocjena djela stranih majstora.

Znajući da neće imati prođu na domaćem tržištu, mladi slikar Viljem

Hogart (Hogarth, 1697.-1764.), koji je bio uvjeren u vlastiti talenat,

odlučio je da stvori slikarski stil koji će odgovarati ukusu publike

vaspitane na puritanskim načelima. Naslikao je nekoliko ciklusa

slika, većinom grafike, sa sadržajem za koji je vjerovao da će

pobuditi zanimanje savremenika. Hogartov moralizatorski cilj

izražen je u naslovima tih ciklusa: „Život bludnice“, „Život

razvratnika“, „Ženidba po modi“, „Parlament i izbori“.

Zahvaljujući ovim serijama slika, Hogart je stekao veliku

popularnost. Njegov kritički humor i aktuelnost zaslužili su mu

mjesto rodonačelnika engleskog žanrslikarstva (od franc. genre;

žanr – slika prikazuje prizor iz svakodnevnog života). Ono što

zadivljuje u Hogartovom slikarstvu nije tema, već skladan spoj

literaranog sadržaja i izvrsne likovne obrade koja se temelji na

principima italijanskog slikarstva.

Prvi predsjednik Kraljevske umjetničke akademije (Royal Academy

of Art) bio je slikar Džošua Rejnolds (Jochua Reynolds, 1723.-1792.),

koji je podigao ugled svoje profesije u Engleskoj. Družio se sa

plemićima, glumcima, piscima; među ostalima prijatelji su mu bili dr.

Džonson i Oliver Goldsmit. Rejnolds je naslikao oko dvije hiljade

59

portreta u kojima je nastojao da zadovolji ukus svojih klijenata i

svoje vlastite nazore o umjetničkoj harmoniji. Njegovi modeli željeli

su da vide sebe uljepšanima – Rejnolds ih je zadovoljavao. Ali je on

sa svoje strane komponirao portrete kao slike u kojima se ogleda i

nešto više od sličnosti naslikane osobe; njega je interesirala

psihologija ličnosti koju je portretirao.

Pri svemu tome kod Rejnoldsa je vrlo uočljiv utjecaj tadašnje mode u

umjetnosti koja je nametala izvjesnu izvještačenost i usiljenu

otmjenost. Rejnoldsov mlađi kolega Tomas Geinsboro

(Gainsborough, 1727.-1788.) želio je da bude spontaniji, njega je

interesirao seoski pejzaž i rado je pravio slike sa temom iz prirode.

Međutim, on za njih nije nalazio kupce i morao je slikati

konvencionalne portrete gospode i dama u kitnjastim odjelima onog

vremena. Njegovi portreti odlikuju se profinjenom elegancijom.

60