�

Robert Rezić

Rođen u Požegi 2. srpnja �972. u obitelji hercegovačkih doseljenika. Široku dušu slavonsku vraća korijenima u Široki Brijeg, đe se počinje školat. Završio osnovnu običnu, osnovnu muzičku i srednju Elektrotehničku u Širokom Brijegu, a Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Zaposlen. Piše od devetnaeste godine, objavljuje putem radio valova, web portala, začetnik je SMS Haiku poezije za području zapadne Hercegovine. Voli crno vino i krmeće nogice u kupusu, a od slatkiša Schwarzwald torte.

Nino Raspudić

Rođen u Mostaru 3. studenog �975. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu. Maturirao u Trevisu (Italija). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu �999. godine diplomirao filozofiju i talijanski jezik i književnost, a 2004. godine i magistrirao radnjom «‘Slaba misao’ i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi». Znanstveni novak na katedri za talijansku književnost od 2000. godine. Bavi se suvremenom talijanskom književnošću u horizontu postmodernog mišljenja. Prevodi s talijanskog jezika književnost i teoriju (Eco, Ammaniti, Vattimo, Pareyson i dr.), objavljuje književnu kritiku i esejistiku. U pripremi mu je knjiga «‘Slaba misao’ i jaki pisci: Postmoderna i talijanska književnost.».

ŽELJ

KO B

ARI

ŠIĆ

ROBE

RT R

EZIĆ

NIN

O R

ASP

UD

IĆ

Željko Barišić - Biografija ili Kako je bilo dosad

Tko je mogao zamisliti prije, hm, gotovo se bojim pomisliti koliko godina, kada su mi mliječni zubi ispadali, a trajni počeli nicati, a ja se bojao zubara više nego ‘škripara’ iz Rakitskih priča, da ću jednoga dana postati baš zubar. Ali, kad sam puno kasnije shvatio da matematika nije moje najjače područje, nekako se nametnulo da bi u medicini mogao naći spas. Razlog tomu bila je njena tradicija u široj obitelji. Pa sam onda razmišljajući o tome odlučio da to bude baš stomatologija. Vrag bi ga znao zašto je to bilo tako (možda ponajprije zbog love), ali, bilo kako bilo, ja sam poput vojnika u nekoj žestokoj akciji potamanio sve te ispite (mislim da ih je bilo 52) i tako postao Dr. Danas, gledajući unatrag, nije mi žao zbog toga, jer mogu pristojni živjeti i pisati, pogotovo u onim dosadnim trenucima kada nema pacijenata ili su vijesti na webu samo ‘kiseli krastavci’. Onda se primim tipkovnice i za tili čas počmu frcati rečenice. Poput iverice kad cijepaš drva. Pa nastane kakva pjesma, priča, kolumna... Jednom mi se čak omaklo da sam cijeli roman napisao. Pa ga zatim i objavio. Zove se ‘Bilo jednom u Zagrebu’. Tamo je jedan lik koji se zove Ćiva, besciljno luta Zagrebom, nema baš love i sve u svemu tipičan je predstavnik Hercegovačke studentske populacije s početka devedesetih. Još ga na kraju pokupe na ulici i završi na bojištu. A, uskoro bi mogla izići i zbirka priča koja bi se mogla zvati; ‘Pasije popodne u Jurassic Parku’. Tako mi je naime predložio jeadan moj prika s kojim često izađem. Hm, čini mi se nije loš naslov. Napisao sam ja još jedan roman, i to o kick-boxingu, ali imam još raditi na njemu. Pa kad izađe, doznat ćete. A, objavljivao sam u mnogim tiskovinama; moji prvi radovi u sad već legendarnim zagrebačkim Godinama (u kojima su pisali i neki od vodećih imena današnje HR književnosti), zatim Vijencu, Zarezu, onda u mostarskim Motrštima (priču za koji sam dobio nagradu matice Hrvatske Mostar), sarajevskom Životu (kojeg je nekad davno uređivao i Meša Selimović), riječkom RE-u, nekim slovenskim novinama... Tko bi se svega sjetio. Kažu da vrijeme blijedi sjećanja. Ima nešto u tome. I naravno, moje kolumne na Poskoku i Pincomu. Ima bi ja još puno toga za ispričat, ali evo ne mogu; stig’o mi je pacijent, moram ić’ radit. Jedino, ako baš hoćete možete mi čestitati 39.-i rođendan, sad 23.08. Aj, bok!

uneredio: tomislav ćavargrafički uneredila: antonia zeljkosuradnici: danijela kožul, marko marijanović, ivan šušnjar, ivana bago, željko barišić, nikola galić, goran bogdanfotografije: jerko maras, antonia zeljko, tomislav ćavar, mario zovko, andrea karačić

ŽIRI za metar knjiga:

3

O fanzinuEvo nas i ove godine braćo i sestre. Priče su stizale sa svih strana, iz Dubrovnika, Duvna, Ljubuškog, Širokog Brijega, Travnika, Neuma, Zadra, ali nažalost, nijedna kratka priča nije stigla s područja posuške općine. Ali, to nas ne smije obeshrabriti, moramo i dalje pokušavati potaknuti stvaralaštvo na prostorima naše male, ali velike Hercegovine. Ni ove godine nismo lektorirali, cenzurirali, prepravljali, peglali, samo smo tu i tamo koje č, š, ž, ć, đ stavili. Autori radova su potpisani imenima i prezimenima, a oni koji su to tražili, pseudonimima. U žiriju su četiri čistokrvna Hercegovca stasala na hercegovačkom kamenu, navikla na hercegovačku priču i mentalitet, od najstarijeg prema najmlađem: dr.stom. Željko Barišić, dipl.inž. Robert Rezić, i prof. talijanskog jezika i književnosti i filozifije, mr.sc. Nino Raspudić. Nagrada je i ove godine metar knjiga raznih boja, tako da se neće moći uklopiti uz novi ormar ili tepih, nego će služiti samo za čitanje.

O festivaluEvo me krećem, neću ostati i ove godine u Ljubuškom, probudiše me kreativne trube iz zimskog sna. Sviraju i galame trube ajde, ajde West Herzegowina Fest, kreni u Posušje. Ove godine suša, trava blijeda, poskok iza svakog kamena vreba, skinuo košulju pa sunča šare. Ma nije me strah poskoka odo u Posušje popiti kreativne vode što se nakupljala godinu dana u zemlji hercegovačkoj. Ajmo iz Nahije starim puteljcima do Bekije, pa priko Ilijinog brda, gdje još odzvanjaju lomovi bikovskih rogova. Pakuj sve, ajmo, žongleri, gutači vatre, filmaši, muzikanti, ajmo, u pitko nam Posušje, tamo suše nema, tamo kreativna voda iz svakog kamena vrije. U ranu zoru ćemo u grad ući da osluhnemo zvuk alata starih klesara što su klesali posuške kuće i kamen od živca pretvarali u kocku. Prepustite se dobroj vibraciji grada i neka nas sve kreativna Ričina ponese, a nebo nad Posušjem blagoslov dadne.

Tomislav Ćavar

4

Retrovizor: WHF No. 3.Nakon uspjeha koji je postignut na širokobriješkom bazenu karavana WHFesta odlučila je nesebično taj kolač podijeliti s drugim općinama slične sudbine. Dok se u većim gradovima mladi ljudi mogu kulturno uzdizati ili spuštati na raznorazne načine i kad god im to odgovara, u našim krajevima osuđeni su na duga ljeta obilježena uglavnom nogometnim turnirima i proslavama svetaca zaštitnika, a zime ne treba ni spominjati jer odmah padaaaam u laganu depru. Da to neće uvijek biti tako i da se stanje sporo, al ipak mijenja dokaz je upravo WHF. Iako su sebi napravili najviše posla, organizatori su htjeli pod bilo koju cijenu pokazati mladima u tim uspavanim krajevima da je došao njihov vakat i da se sad trebaju pokrenuti i raditi ono što najbolje znaju; pisati, svirati, smišljati scenarije, snimati filmove... U Ljubuškom se već u prvoj večeri pokazao bogat rezultat napornog rada mladih koji su poziv da sudjeluju na festivalu shvatili ozbiljno. Nastupilo je 6 hip-hop skupina iz cijele Hercegovine a najglasnije ovacije publike izazvao je nastup Odiuma - domaćih na tom terenu, koji se svake godine uredno pojavljuju na festivalu i mogu nam slobodno poslužiti kao primjer upornih mladih ljudi koji stvarno žele postići svoj cilj - raditi kvalitetnu glazbu. Dok se na glavnoj pozornici festivala odvijao službeni program, veliki prostor ljubuškog sportskog centra upotpunio se i drugim aktivnostima: break i drugi danceri izvodili su svoje točke, grafiteri su pokazivali osnove svog zanata svima koje je to zanimalo, a skupina mladih zagrebačkih glumaca se ujedinila s domaćima te osmislila radionice za najmlađu publiku festivala. Nakon tako uspješne prve večeri, očekivao se još veći broj posjetitelja no nažalost ćudljiva priroda nije to dopustila. Dok se sve spremalo za nastavak zabave oblaci sumnjivih namjera kružili su iznad naših glava i malo po malo počeo je veliki pljusak koji nije ni prestao do slijedećeg dana. Pokislih lica, svi su pretrčavali ispod bijelih suncobrana do svojih šatora. A šta ćeš protiv prirode se ne može. Slijedeći dan hrabro sunce opet se pojavilo i program se nastavio. Zbog izgubljenog vremena, program se morao pozbiti u jedan dan i sve je počelo u popodnevnim satima. Mislim da je i za druge kao i za mene bio novi doživljaj vidjeti nastupe rock i ostalih benova u po’ bijela dana – kao nekad kad su se mladi skupljali i nastupali iz nekih drugih razloga (da se bore protiv nepovoljnih političkih odluka, rata..), ali ipak ne toliko drukčijih od naših jer i mi se na ovaj način borimo protiv nekog nevidljivog neprijatelja koji želi usporiti i zaustaviti kulturni razvoj mladih ljudi iz ovih krajeva. Nažalost taj nevidljivi neprijatelj smo najčešće sami sebi jer dopuštamo da nas obuzme stanje pasivnosti i nerada na svom talentu kojeg ovdje zasigurno ima. Na zadnjoj večeri festivala nastupilo je �3 bendova i predstavljeni su filmovi dvadesetak autora, a naš glazbeni žiri u sastavu Ivan Galić Ivećko, Goran Bogdan i Nikola Galić nagradio je bend «Maglu» iz Mostara u rock konkurenciji, a u hip-hop konkurenciji domaću grupu Odium. Filmski žiri: Ivo Čolak, Igor Knezović i Ivan Šušnjar odlučili su da digitalna video kamera, nagrada za najbolji film, treba pripasti Tomislavu Ćavaru i Nikici Klobučaru za film «Enter». Žiri istaknutih književnika (Edo Popović, Rujana Jeger, Dorta Jagić i Marko Tomaš) odlučio je da je najbolja kratka priča festivalskog fanzina bude «Violina» autora Nine Prlića, a nagrađen je s «Metrom knjiga». Iako su nas pratile mnoge poteškoće, od tehničkih do vremenskih nepogoda,

5

za koje se uvijek naš voditelj Goran Bogdan na početku uredno ispriča, festival je zasigurno imao velik uspjeh. Taj se uspjeh najbolje vidi iz rezultata koji su postignuti za vrijeme trajanja i nakon festivala. Mnogi umjetnici ostvarili su zajedničku suradnju, pomogli jedni drugima u usavršavanju svojih vještina i na kraju krajeva konačno su se sastali na nekom neutralnom prostoru gdje su mogli pokazati što znaju. Ove godine festivalska karavana putuje na drugu stranu - u Posušje, gdje se također očekuje velika posjećenost i naravno zanimljiv program za koji moramo biti zahvalni mladim umjetnicima koji se prijavljuju, jer njihovi radovi kreiraju program i od njih zavisi hoće li publika otići zadovoljna a ne od organizatora kojima je jedini cilj da se uspostavi kvalitetna komunikacija mladih na ovom području i da se na njoj mogu graditi temelji za buduće generacije.

Danijela Kožul - Daca

6

Ivana, možeš li nam kao povjesničarka umjetnosti iz Posušja reći nešto o umjetničkoj sceni u Posušju, trenutnom stanju, mogućnostima razvitka, umjetnicima koji djeluju, njihovim dosezima, i o mogućnosti otvaranja neke likovne galerije u kojoj bi bili zastupljeni mladi autori??

Pozdrav,

pisanje o umjetničkoj sceni u Posušju bi značilo pisanje u žanru science fiction-a. Dakle, takvo nešto u Posušju ne postoji niti je ikad postojalo. Postoji ili je postojala nekolicina slikara amatera, od kojih se po posvećenosti pozivu isticao pokojni Bruno Bago i bilo bi zanimljivo istražiti malo više o njemu, npr. zašto se počeo baviti time, kakva je bila percepcija njega kao lokalnog umjetnika i njegovih radova u lokalnoj sredini, kakav je značaj u njoj imao itd. pa bi i rezultati takvog malog istraživanja bili zanimljiviji kao etnološka ili sociološka studija - cijelo pitanje postojanja ili nepostojanja ne samo umjetničke već bilo kakve scene u Posušju je nužno zanimljivije gledano iz tog društveno-političko-kulturološkog aspekta jer se, zbog odsutnosti onog što se naziva ‘urbano’ u nekom mjestu ne može ni govoriti o bilo kakvoj sceni, pa se drugačije o toj problematici ne može ni pisati. Drugo je pitanje je li mjestu poput Posušja bilo kakva scena uopće potrebna. Pokojni Darko Ćurdo je bio jedan od rijetkih afirmiranih i profesionalnih umjetnika iz Posušja - glumac i grafičar, koji je uz to i razvio svoju umjetničku karijeru i osobnost, ali on nikad nije ni radio u Posušju pa to opet nema veze sa željenom temom. U Posušju žive Martina Tomić i Zdenko Galić, koji su oboje diplomirali na širokobrijeskoj Akademiji, ali trenutno, iz zaokupljenosti prije svega obiteljskim i egzistencijalnim pitanjima, ne mogu još uvijek raditi ništa na planu kreiranja vlastitih umjetničkih identiteta ili karijere, a kamoli kakve scene, što je ionako međusobno uvjetovano. Bilo bi zanimljivo s njima napraviti intervjue za fanzin, jer oni su ti čija bi potencijalna misija mogla biti stvaranje ako ne scene, ali barem nekakvog talasanja i angažmana u tom smislu, npr. pokušaja lobiranja za galerijski prostor. Pored njih ne vidim nikog kome bi to bilo u interesu, a rijetko koga ko bi takve sadržaje i koristio. Oprostite zbog dugačkog maila, ali zapravo me prilično uznemirio način postavljanja ove teme o umjetničkoj sceni u Posušju, kao da se podrazumijeva da se ima o čemu pisati ili kao da se, u fanzinu koji bi trebao biti afirmativan glede zapadno-hercegovacke kulture uopće, trebamo pretvarati i zavaravati da se ima o čemu pisati. Znam da niste mislili da je to sad stvarno neka scena i znam da ste računali prvenstveno na male korake i probleme, ali budući da ja tu ne vidim da se apsolutno išta događa, takav tekst ne bi imao nikakva smisla. O svojoj očitoj frustriranosti ali i, s druge strane, zapravo potpunoj rezignaciji naspram raznih aspekata života u Posušju, o nepostojanju stvari o kojima govorimo i potrebe za njima, kao i o ovim ljudima koje sam gore spomenula: Bruno Bago, Darko Ćurdo, intervjui sa Zdenkom i Martinom, itd. bih mogla pisati, ali definitivno ne na moru i ne s rokom od � poslijepodneva jer mi je to nemoguće, pa, ako vas interesira nešto od stvari ili ljudi koje sam navela, možemo razmišljati o tome za sljedeću godinu.

Ivana Bago

7

Izvan sebe – Pustolovine Fantastičnog Dvojca

“Recimo da jesam”, odgovorio je Consuelo na pitanje da li je ikad vidio nešto slično crno-bijeloj žirafi sa krilima i divovskim kljovama koje su toliko velike da imaju svoj zasebni mozak i po jedno oko da bi još bolje prepoznale što to zapravo trebaju gristi; “mislim da je jučer takvo nešto prošlo kroz ovu sobu”. “Zanimljivo..hmm..nadasve zanimljivo, da..hm..”, mrmljao je viši inspektor od dvojice koja su vodila ovo ispitivanje. Onaj drugi je bio malo niži, ali ne previše, mogao je proći kao jednako visok sa malo višim potpeticama. “Kažeš kroz ovu sobu?” priupitao je, više sebi u bradu nego što je pustio glas. “Baš tu gdje vi sad stojite. Trebalo mi je 2 sata da očistim tragove. Sve je mirisalo na cirkus nakon što životinje odrade svoje točke pa se povuku u svoje kaveze i tamo obave nuždu. Mislite da je to.. ta stvar.. imala nešto s ovim?“. Ovo zadnje pitanje kao da je prenulo višeg inspektora iz nekog dubokog razmišljanja, što se i vidjelo po njegovom odgovoru: “khmm ahhuk bhrar s hovim?, khm khm, oprostite, nešto kao da mi je zapelo u grlu, mogu li možda dobiti čašu vode?” Vratimo se na početak, prije točno 2 dana, nekoliko sati i trideset minuta, u obiteljskoj kući Consuelove ljubavnice Anabelle izbio je požar koji je istina odmah ugašen, ali je privukao nepotrebnu pažnju na jednu drugu stvar. Naime, kuća je bila potpuno promašenog dizajna i više je ličila na nekakvu šupu s polukosim krovom koji je najviši na rubovima i kosina se spušta prema sredini. Sve stvari po kući i sav namještaj kao da su pomno odabirani od strane nekoga tko je tražio takve stvari cijeli svoj život da bi se imao čemu smijati kada prestanu reprize Dadilje i Roseanne. Neugodnost koju je zbog toga pretrpjela Anabella bila je mjerljiva samo u megakilovatneonima. Dakle, nije bila mjerljiva. Daljnjom istragom utvrđeno je da su ljudi koji su vidjeli tu kuću bili toliko pod dojmom da više nisu mogli nastaviti raditi na slučaju. Tako da su u sred noći probudili višeg inspektora Marinka i koji centimetar nižeg inspektora Ferdu iz blaženog sna. Ferdo je upravo bio sanjao njemu omiljene žablje krakove u umaku od sira, a Marinko, pa recimo samo da baš to i nije sanjao. Naravno, sve je bilo otežano i zbog toga što nisu smjeli dozvoliti da inspektori uđu u kuću, jer bi i oni naravno ostali zatečeni. Zbog toga su inspektori i došli kod Anabellinog ljubavnika, Consuela. Pokušavao ih je Consuelo uvjeriti da je i kod njega bio pokušaj paljenja kuće, ali inspektore to nije zanimalo. “Izvolite”, rekao je Consuelo nudeći višem inspektoru Marinku čašu vode, te dodao: “zar ne mislite da je u svemu ovome nešto čudno?”. Inspektor se nije dao smesti. Kratkim pokretom ruke pokazao je inspektoru Ferdi da preuzme razgovor barem dok on ne popije svoju vodu. Ferdo je spremno uskočio: „možete li nam reći gdje ste bili u noći sa subote na nedjelju?, naime vidio sam da imate potrganu kartu od koncerta Mateo-a Misha Blacksmitha; možete li mi reći kako je bilo?“. „Odlično“, oduševljeno je odgovorio Consuelo. Ovih dana je naime bilo jako teško naći nekoga tko voli dobru pjesmu a kamoli nekoga tko se sakrio u plastu sijena u nekoj drugoj državi, „stvarno zna čovjek napraviti štimung, a i bilo je žena da ti oči ispadnu“, pojasnio je svoju ushićenost Consuelo. Ferdo je još kraćom gestom od one Marinkove pokazao višem inspektoru da je sto posto siguran da Consuelo nije mogao zapaliti Anabellin stan i da će kad tad njegova omiljena astrologinja iz „Nationalea“ pogoditi što će mu se dogoditi taj dan, jer je siguran da ima nešto u tome. Osim toga danas se osjećao jako siguran u sebe, i jedva je čekao da mu završi smjena pa da ode uplatiti TV Bingo. Plaće su im, iako dosta visoke, redovno kasnile, i jednostavno čovjek se okrene toj nekoj nadi da se može na brzinu obogatiti. Ali i da se uspije obogatiti, ne bi se ostavio ovog posla, jer je siguran da bi mu bilo dosadno bez suradnje s Marinkom. Marinko je samo kimnuo glavom da pokaže da je sve shvatio. Pogledali su se. „Nemojte nigdje otići, možda

8

Sjaj i bijeda velegrada

On sjedi sam u svojoj sobi požutjelih zidova, s najlonom na prozorima, praznom kantom za smeće kraj uzglavlja kreveta, odmah pokraj smrdljivog psa. On sjedi i drži u ruci gitaru. Ukrao ju je nekom dječaku koji se vraćao iz glazbene škole. On sjedi i pokušava stvoriti melodiju. U staroj, oronuloj zgradi, okruženoj istim takvim zgradama, između kojih se nalazi ista takva ulica puna smeća i koraka ljudi koji se vuku kroz život, baš kao i on, dok u svojoj sobi prvi put u životu drži gitaru i proizvodi prve akorde. Sedamnaest ili sedamdeset pet blokova dalje, u žutoj zgradi, savršeno čistoj i urednoj, okruženoj istim takvim zgradama, osiguranim, i s portirom na vratima, u liftu stoji uplakani dječak i nervozno vrti ključeve. Lift staje, a on istrčava, otključava stan, ulazi i kreće po telefon, da nazove majku i kaže joj da su mu ukrali gitaru. Hoda po sobi s telefonom, sobi sa mirisom osvježivača zraka, ispunjenoj Mark&Spencer namještajem, skupim slikama po zidovima i sitnicama po policama koje zapravo nemaju nikakvu funkciju osim da izgledaju dobro. A nekoliko tisuća metara iznad, Ona lebdi i gleda treperavo svjetlo i stravičnu tamu , osluškuje očajničke krikove i svirku policijske sirene, te opernu pjevačicu iz središnje opere. Osjeti miris skupih parfema i javnih zahoda, osjeti ushićenje maturanta koji za osamnaesti rođendan dobiva automobil, i beznađe šesnaestogodišnjakinje koja stoji na kolodvoru i pristaje na ono najgora da bi zaradila sa samo jedan šut, koji će trajati do sutra... Podiže pogled prema nebu, dan je na izmaku, nebo je prepuno dima, a nigdje nema ptica, niti drugog živog stvora osim nje, samo je Ona tu, a u njoj sav sjaj i bijeda velegrada ispod nje.

Luna Lovegood

vas još budemo trebali“ rekli su u glas viši i niži inspektor Consuelu, te napustili prostoriju. „Misliš li da je lagao za onu zvijer koja liči na crno-bijelu žirafu sa krilima i kljovama toliko velikima da imaju svoj zasebni mozak i po jedno oko da bi još bolje vidjele što to trebaju gristi?“, upitao je Marinko. „Ne mogu sigurno reći, jer i Anabella tvrdi da ju je vidjela, a i nešto čudno mi se dogodilo danas u automobilu“, odgovorio je Ferdo, te nastavio: „danas dok sam se vozio prema stanici, učinilo mi se da mi netko pokušava nešto reći. Stišao sam radio, i čuo jako tiho nešto poput: vuuuuu, baaaaaa, kssssss, puuuf, tiiiiii siiiiii nar eduuuuu. U prvi mah mi se nije činilo čudno, ali već mah 2 i mah 3 su mi bili potpuno tupi, i znao sam o čemu se radi. Morao sam u trgovinu po nove žilete za svoj Zhylette. Tamo me zaskočila prodavačica i pitala da li želim novine kao i obično. Odgovorio sam potvrdno iako nikad prije nisam nogom kročio u tu trgovinu. Dala mi je primjerak Slobodnog Jutra u kojem sam vidio sliku nečega nalik na divovsku crno-bijelu žirafu kako leti iznad krovova.” Marinko je otprilike negdje kod “tvrdi da ju je vidjela” odlutao i dalje nije slušao što ovaj govori. Škripa kočnica ga je ipak prenula iz dubokog razmišljanja. Ferdo je naglo zakočio i izbezumljeno buljio prema obližnjoj kući. Marinko je uporno gledao u njega i tako pokušavao dokučiti što to ovaj zapravo radi. “Pogledaj gore!”, poviknuo je Ferdo. Pogled prema gore bio je u najmanju ruku strašan. Inspektori su izašli iz automobila blijedi kao krpe, pogledavajući u čudu prvo negdje prema nebu, pa onda jedan u drugoga. Prolazili su ih trnci. Na vrhu trošnog krova najviše kuće u susjedstvu, potpuno mirno, stajala je crno-bijela žirafa sa krilima i divovskim kljovama koje su toliko velike da imaju svoj zasebni mozak i po jedno oko da bi još bolje vidjele što to zapravo trebaju gristi. “Imate li cigaretu?”, upitala je žirafa dvojicu inspektora. “Naravno”, viknuo je Ferdo, i krenuo prema naprijed otvarajući kutiju, “slobodno se posluži”. Crno-bijela žirafa je prihvatila ponuđenu cigaretu, zahvalila se i rekla da se zove Mirjana. Njena priča počinje ovako: “Imate li cigaretu?”, upitala je žirafa dvojicu inspektora. “Naravno”, viknuo je Ferdo, i krenuo prema naprijed otvarajući kutiju, “slobodno se posluži”. Crno-bijela žirafa je prihvatila ponuđenu cigaretu i zahvalila se riječima: “Hvala. Ja se zovem Mirjana. Znam zašto me tražite, ali moram reći da ja nisam ona koju biste trebali držati osumnjičenom, jer sam u to vrijeme bila kod...” Tada se začuo pucanj. Nedugo nakon njega i tupi udarac nečega velikog o pločnik. ...I Mirjanina priča je završila. Inspektori su se pogledavali u čudu, dok je beživotno tijelo crno-bijele žirafe koja se zove Mirjana ležalo nepomično na pločniku, a rupa od metka koja joj je stajala posredlica naglašavala njenu osobnost. Inspektori nisu bili naoružani, ali su nakon ovoga postali jako zbunjeni. Naravno, ubojstvo životinje, kakva god ona bila ipak ne spada u njihovu nadležnost. KRAJ

by Ivan Duraković

9

Marijanov trag u pijesku

Dosta mi je svega. Napokon sam odlučio. Ne raspoznajem više dobro i zlo. Nekad je to bilo lako. Kad sam bio dijete. Tad je sve bilo mnogo lakše. Vjerovao sam da je svijet savršeno uređen. Da svi zlikovci uvijek dobiju ono što zaslužuju, a svi dobri ljudi žive sretno do kraja života. Tek sam kasnije shvatio da ne postoje dobri i loši ljudi već samo ljudi, koji donose dobre ili loše odluke. Prije otprilike nešto više od sedamnaest godina i moji su roditelji donijeli jednu lošu odluku. Samo što oni o tome još nemaju pojma.Kao srednji od trojice sinova uvijek sam bio izrazito neproblematičan, miran, povučen, solidan u učenju i vladanju i svim tim glupostima. Ili bar tako kažu. Kaže tko? Moji roditelji. Moji divni normalni roditelji i ostali članovi uže i šire obitelji. Uostalom, kao da bih i smio biti nešto drugo, kraj brata odlikaša, tate liječnika i mame kućanice. I da, još jednog šmrkavca koji tek uči slova i boji se mraka. Divni preduvjeti za mentalni psihofizički razvoj, zar ne? No to nije tema ovog, hm, izlaganja. Zapravo, što je tema? O čemu da vam pričam? O proteklih sedamnaest godina mog života, s tim da se prve tri ne sjećam pa bi to bilo... ali nije važno jer mi se ne da pripovijedati. Ne želim se osvrtati, nikad nisam bio od onih koji se osvrću. Muka mi je od gledanja unatrag, ne sviđa mi se posebno ništa od onoga što vidim, ništa nije uzbudljivo, zanimljivo i inspirativno. Vidim samo želje i snove koji lebde negdje na granici između stvarnosti i mašte, i ne pokreću se. Ali, sad je svejedno, ionako sam odustao od njih. Moji stripovi i skice su svi spakirani u crvenoj fascikli, moje ploče Stonesa uredno složene u kutiji pokraj Talkinovih knjiga, a Fender je na stalku, pokidao sam sve žice i ne želim da ih itko ponovno stavlja. I ne želim da itko dira išta od toga. Sve ostalo možete spaliti, uključujući i mene. To su zapravo jedine stvari do kojih mi je istinski stalo. Moji stripovi su ja, dijelovi mene na papiru. Sve moje misli, strahove i nade sam utkao u njih i oni su najbolji dio mene. Oni su jedina stvar kojom se ponosim. Nekad me samo crtanje stripova i činilo sretnim, ali to više nije slučaj. Previše je toga u meni da bih mogao sve izliječiti crtežima. Vjerujte, pokušao sam. Jednostavno, nije više zabavno kao nekad. Postajali su sve više lažni i napuhani i zgadili su mi se. Posljednjih nekoliko sam spalio. Ne želim iza sebe ostaviti takvo smeće. Bilo je prilično teško, proteklih nekoliko godina. Osjećao sam se čudno, izolirano od svijeta koji me okružuje, postajao sam sve više svjestan da je ono što vidimo sve, da ne postoji nikakav savršeni, skriveni svijet iza toga, da nema duše u tom čudovištu, jer je i iznutra jednako čudovišan. Znate, nije lako hodati školskim hodnikom i osjećati... Osjećati se kao zločinac sa trideset godina robije iza sebe. Nitko me ne pozdravlja, nitko me ne gleda u oči, nitko i ne razgovara sa mnom osim kad je kontrolni iz matematike. Jednostavno, za njih sam ja nešto što im nije potrebno u životu i što žele izbjegavati u svakom mogućem trenutku. I to se iz dana u dan ponavlja, gledaju me kao da sam nešto odvratno na njihovim potplatima, samo zato što sam drukčiji, što volim crnu boju i Talkinove knjige, i nisam baš pretjerano lud za nogometom, zapravo mi je dosadan i isprazan, što je pravi grijeh ako živite u ovakvoj sredini. Znate što bih volio? Da u sred grada naprave onaj stup srama, kao u gotici, i da me zavežu za taj stup i da svi oni prođu i popljuju me, i gađaju me kamenjem, i govore mi što god im je na srcu. Da mi kažu zašto me mrze, da napokon istresu sve iz sebe, da uživaju mlateći me, udarajući po meni svojim prljavim rukama, sve dok ne iskrvarim... I onda me nakon tjedan dana odvežu i sve je gotovo. Nitko mi nema što reći, jer su sve već rekli, nitko me ne gleda, nikom više nije zanimljiva moja izopačenost. To bi baš bilo korisno, taj stup srama, a ne da neprestano grade nekakve križeve na svakom koraku, a svi se poslije mise idu napiti. Mislim, pijem i ja, ali barem ne idem u crkvu, i ne pijem zato da bi me netko vidio. Zapravo, najradije pijem kad sam sam, jer tad najbolje crtam. Ima nešto u tom piću... A i ona stalno pije. Svaki vikend, napije se, penje po stolovima, pleše na glazbu koja nema ni melodije ni ritma... I sve to mi nekim čudom uopće ne smeta. Ali opet, nema koristi, neprestano bježi i na sve načine mi pokazuje da joj ne značim ama baš ništa. Sad ću je bar riješiti neugodnosti. Učinit ću to. Mnogo sam razmišljao o tome kako to napraviti. I odlučio sam se na tablete. Brzo i sigurno, bez buke i nereda. Obući ću svoju najdražu odjeću, i crne starke i ne želim da me presvlačite. Ne želim da itko prčka po meni, a i na to mjesto bih htio otići u onome u čemu se najbolje osjećam. Ponovno napominjem, crvenu fasciklu, gitaru, ploče i knjige ne dirajte, ne pomičite, ostavite to nekim idućim generacijama jer ja želim da tako bude. Možda vam se ovi zahtjevi čine čudnima, no ipak mi je sedamnaest i ne treba očekivati ništa normalno, da ovo radim sa trideset pet, vjerojatno bih se drukčije postavio. Ali sad ne. Ne razbijajte glavu pitajući se zašto sam odlučio to učiniti. Razlozi nisu važni, ne vama, nikad nisu ni bili, pa zašto da sad budu, učinio sam to da popunim statistiku, netko je morao. Netko uvijek mora biti zadnji. Netko mora imati deformirano lice, netko mora biti kreten, netko mora voljeti stare i

�0

Iz perspektive jednog mrava

Na jednoj livadi, među vlatima trave, pokraj zamućene lokve, u malom zemljanom mravinjaku živjelo puno mravi. Svi su imali svoje dužnosti koje su nastojali sto bolje obavljati u želji za osiguranjem kvalitetnog života u njihovoj zajednici. Jedan od njih, koji je bio zadužen za skupljanje hrane, je cijeli život odrastao s osjećajem kako postoji nešto izvan njihove utvrde i pravila koja u njoj vrijede. Pokušavao je taj osjećaj objasniti nekome od mravi koji su s njim radili, ali ga nitko nije slušao. Svi su bili previše zaokupljeni svojim poslom. I tako je mrav u ljetnoj noći punog mjeseca odlučio zaobići lokvu ispred mravinjaka i zaputiti se livadom prema nečem većem. Pogledavši zadnji put svoj mravinjak, pomislio je:»Do jutra će svi vidjeti da me nema.» Nije mu bilo toliko zao sto sve ostavlja, samo se pitao hoće li ikomu nedostajati. Obuzeo ga je neki čudan spoj raznih osjećaja, uz nijansu samosažaljenja. Svejedno je odlučio krenuti. Trebalo mu je dosta vremena da zaobiđe lokvu jer joj nije vidio kraj, ali se sjećao kako su stariji znali govoriti kako su je nekada zaobilazili. Ponosan sto ju je uspio ostaviti iza sebe, odlučio se nagraditi mrvicom čokolade koju je našao tog dana i potajno zadržao. Usput je odspavao nekoliko sati i nastavio dalje. Prsti su mu bili vlažni od rose i osjećao je onu hladnoću prije svitanja, kada i za najtoplijih noći svatko poželi imati nekakav pokrivač uz sebe, bio on od pamuka, vune ili novina. Ali mrav nije imao ništa, samo vlažne niti trave. Hodao je i hodao, iako nije znao kamo ide. Dosta je prošlo, sunce je već počelo slati svoje zrake na zemlju, a njegova lokva i mravinjak su bili daleko, daleko iza njega.( Ili se to samo njemu činilo?) Osjetio je nostalgiju za domom, ali i još jacu zelju za otkrićem nečeg, bilo čega, nečeg novog i većeg. Iz razmišljanja ga prene dosta iritantno zujanje iznad glave. Bilo ga je strah pogledati, pa je nevoljko nabrzinu samo bacio pogled i ugledao veliku zelenkastu muhu, onu istu koja ga je gnjavila još dok je bio vrlo mlad mrav. Postavljala mu je svakakva dosadna pitanja, kao kamo ide, zašto nije u mravinjaku, sviđa li se ona njemu, ali nije obraćao pozornost, pa se, nakon mnogo zalijetanja u njega, i ona ohladila. Iako mu je bila dosadna, bez nje se osjećao usamljen, ali sama pomisao na to da će vidjeti nešto sto drugi mravi iz njegovog mravinjaka nisu, da će dodirnuti nešto novo, veliko i strano, mu je stvarala nekakvu toplinu oko srca i davala mu snagu da ide dalje. I tako je mrav nastavio svoj put, pa je došla još jedna noć, pa dan, pa nekoliko provalija i nekoliko uzbrdica, začuđenih promatrača, ali i prirodnih neprijatelja, sve dok jednom nije primijetio kako trava vise

nije tako gusta. Pomislio je da se približava kraju svijeta. Skupio je mnogo snage, provirio iza zadnje travke i ugledao toliko mnogo bijelog kamenja, da im nije mogao vidjeti kraj. Izgledalo je kao nekakva kamenita pustinja o kakvoj je samo slušao. Pognute glave i zgrčenih nožica, mrav je nastavio svoj put. Jedno jutro je podignuo glavu i ugledao nekakvu modrinu ispred sebe, koja se dizala, spuštala i kretala na sve strane. Bio je već toliko umoran i nije bio siguran hoće li uspjeti doći do toga, sto god ono bilo, ali je vjerovao kako je to njegovo veliko otkriće. Vrijeme je prolazilo, a on je crpio posljednje atome snage iz svog malog ispaćenog tjelešca. Osjećao je ogromnu žeđ, a oko njega je bio samo suhi kamen, iz kojeg se sirila neizdrživa toplina, čak je i njegov modrina postala nekakva bezbojna i neprivlačna. Približio se još malo i shvatio da je to voda. «Voda!», pomislio je. Pokušao se napiti, ali je imala nekakav bljutav, njemu dosad nepoznat okus. Shvatio je da je to kraj njegovog putovanja. Prošao je toliki put, toliko prepreka, trave, roj pčela, pa čak i udvaranje jedne muhe, da bi na kraju došao do lokve koja ne izgleda ništa veća od one njegove i koja ima grozan okus. Pomislio je kako u svijetu nema ništa drugo, ništa veće nego tamo gdje je živio i poželio se vratiti, iako je bio preumoran za povratak. Na njegovu sreću, naišla je njegova prijateljica muha i , vidjevši ga onako utučenog, ponudila mu prijevoz. Mrav se sretno vratio svom mravinjaku i lokvi pokraj njega, te je svima ispričao kako je pao, izgubio svijest i kako se ničeg ne sjeća. A ona lokva čudnog okusa je bio ocean, samo je mrav bio premalen da ga vidi.

Andrea Karačić

bolesne. Netko mora izvršiti samoubojstvo sa sedamnaest. Zašto to ne bih bio ja? Ne doživljavajte ovo kao oproštajno pismo, jer nije. Pismo treba biti nekome upućeno, a ovo nije nikome. Ovo je tek trag u pijesku kojeg ostavlja leš kojeg vuče ubojica pustinjom. Baš to. Trag će stajati do prvog povjetarca, a onda će potpuno nestati. Samo će ga ubojica vidjeti ako se bude vraćao istim putem, a mislim da hoće. Razumijete što hoću reći, zar ne? Ako i ne razumijete, svejedno mi je., jer kad budete ovo čitali, ja ću biti daleko, daleko, dalje nego što možete zamisliti. Ali, ipak, učinite mi jednu uslugu, ako vidite trag, polijte ga vodom, da potraje što dulje i da ga što više ljudi vidi, možda baš ubojica, razumijete? Sad kad je sve tako kristalno jasno, vrijeme je da dovršim. Nema smisla da odgađam taj trenutak pišući besmislice, nikad nisam bio kukavica, uvijek sam se suočavao s onim što me čeka, bez posustajanja. Samo, htio bih imati zadnje riječi, znate, kao sve velike face. Htio bih reći nešto. Ili možda samo ovo: Ovaj svijet je divno mjesto, no za mene je to ipak više no što mogu ponijeti. Skidam teret sa svojih leđa i prepuštam ga vama, nosite ga uzdignute glave, onako kako ja nikad nisam znao.Luna Lovegood

��

Iz perspektive jednog mrava

Na jednoj livadi, među vlatima trave, pokraj zamućene lokve, u malom zemljanom mravinjaku živjelo puno mravi. Svi su imali svoje dužnosti koje su nastojali sto bolje obavljati u želji za osiguranjem kvalitetnog života u njihovoj zajednici. Jedan od njih, koji je bio zadužen za skupljanje hrane, je cijeli život odrastao s osjećajem kako postoji nešto izvan njihove utvrde i pravila koja u njoj vrijede. Pokušavao je taj osjećaj objasniti nekome od mravi koji su s njim radili, ali ga nitko nije slušao. Svi su bili previše zaokupljeni svojim poslom. I tako je mrav u ljetnoj noći punog mjeseca odlučio zaobići lokvu ispred mravinjaka i zaputiti se livadom prema nečem većem. Pogledavši zadnji put svoj mravinjak, pomislio je:»Do jutra će svi vidjeti da me nema.» Nije mu bilo toliko zao sto sve ostavlja, samo se pitao hoće li ikomu nedostajati. Obuzeo ga je neki čudan spoj raznih osjećaja, uz nijansu samosažaljenja. Svejedno je odlučio krenuti. Trebalo mu je dosta vremena da zaobiđe lokvu jer joj nije vidio kraj, ali se sjećao kako su stariji znali govoriti kako su je nekada zaobilazili. Ponosan sto ju je uspio ostaviti iza sebe, odlučio se nagraditi mrvicom čokolade koju je našao tog dana i potajno zadržao. Usput je odspavao nekoliko sati i nastavio dalje. Prsti su mu bili vlažni od rose i osjećao je onu hladnoću prije svitanja, kada i za najtoplijih noći svatko poželi imati nekakav pokrivač uz sebe, bio on od pamuka, vune ili novina. Ali mrav nije imao ništa, samo vlažne niti trave. Hodao je i hodao, iako nije znao kamo ide. Dosta je prošlo, sunce je već počelo slati svoje zrake na zemlju, a njegova lokva i mravinjak su bili daleko, daleko iza njega.( Ili se to samo njemu činilo?) Osjetio je nostalgiju za domom, ali i još jacu zelju za otkrićem nečeg, bilo čega, nečeg novog i većeg. Iz razmišljanja ga prene dosta iritantno zujanje iznad glave. Bilo ga je strah pogledati, pa je nevoljko nabrzinu samo bacio pogled i ugledao veliku zelenkastu muhu, onu istu koja ga je gnjavila još dok je bio vrlo mlad mrav. Postavljala mu je svakakva dosadna pitanja, kao kamo ide, zašto nije u mravinjaku, sviđa li se ona njemu, ali nije obraćao pozornost, pa se, nakon mnogo zalijetanja u njega, i ona ohladila. Iako mu je bila dosadna, bez nje se osjećao usamljen, ali sama pomisao na to da će vidjeti nešto sto drugi mravi iz njegovog mravinjaka nisu, da će dodirnuti nešto novo, veliko i strano, mu je stvarala nekakvu toplinu oko srca i davala mu snagu da ide dalje. I tako je mrav nastavio svoj put, pa je došla još jedna noć, pa dan, pa nekoliko provalija i nekoliko uzbrdica, začuđenih promatrača, ali i prirodnih neprijatelja, sve dok jednom nije primijetio kako trava vise

nije tako gusta. Pomislio je da se približava kraju svijeta. Skupio je mnogo snage, provirio iza zadnje travke i ugledao toliko mnogo bijelog kamenja, da im nije mogao vidjeti kraj. Izgledalo je kao nekakva kamenita pustinja o kakvoj je samo slušao. Pognute glave i zgrčenih nožica, mrav je nastavio svoj put. Jedno jutro je podignuo glavu i ugledao nekakvu modrinu ispred sebe, koja se dizala, spuštala i kretala na sve strane. Bio je već toliko umoran i nije bio siguran hoće li uspjeti doći do toga, sto god ono bilo, ali je vjerovao kako je to njegovo veliko otkriće. Vrijeme je prolazilo, a on je crpio posljednje atome snage iz svog malog ispaćenog tjelešca. Osjećao je ogromnu žeđ, a oko njega je bio samo suhi kamen, iz kojeg se sirila neizdrživa toplina, čak je i njegov modrina postala nekakva bezbojna i neprivlačna. Približio se još malo i shvatio da je to voda. «Voda!», pomislio je. Pokušao se napiti, ali je imala nekakav bljutav, njemu dosad nepoznat okus. Shvatio je da je to kraj njegovog putovanja. Prošao je toliki put, toliko prepreka, trave, roj pčela, pa čak i udvaranje jedne muhe, da bi na kraju došao do lokve koja ne izgleda ništa veća od one njegove i koja ima grozan okus. Pomislio je kako u svijetu nema ništa drugo, ništa veće nego tamo gdje je živio i poželio se vratiti, iako je bio preumoran za povratak. Na njegovu sreću, naišla je njegova prijateljica muha i , vidjevši ga onako utučenog, ponudila mu prijevoz. Mrav se sretno vratio svom mravinjaku i lokvi pokraj njega, te je svima ispričao kako je pao, izgubio svijest i kako se ničeg ne sjeća. A ona lokva čudnog okusa je bio ocean, samo je mrav bio premalen da ga vidi.

Andrea Karačić

bolesne. Netko mora izvršiti samoubojstvo sa sedamnaest. Zašto to ne bih bio ja? Ne doživljavajte ovo kao oproštajno pismo, jer nije. Pismo treba biti nekome upućeno, a ovo nije nikome. Ovo je tek trag u pijesku kojeg ostavlja leš kojeg vuče ubojica pustinjom. Baš to. Trag će stajati do prvog povjetarca, a onda će potpuno nestati. Samo će ga ubojica vidjeti ako se bude vraćao istim putem, a mislim da hoće. Razumijete što hoću reći, zar ne? Ako i ne razumijete, svejedno mi je., jer kad budete ovo čitali, ja ću biti daleko, daleko, dalje nego što možete zamisliti. Ali, ipak, učinite mi jednu uslugu, ako vidite trag, polijte ga vodom, da potraje što dulje i da ga što više ljudi vidi, možda baš ubojica, razumijete? Sad kad je sve tako kristalno jasno, vrijeme je da dovršim. Nema smisla da odgađam taj trenutak pišući besmislice, nikad nisam bio kukavica, uvijek sam se suočavao s onim što me čeka, bez posustajanja. Samo, htio bih imati zadnje riječi, znate, kao sve velike face. Htio bih reći nešto. Ili možda samo ovo: Ovaj svijet je divno mjesto, no za mene je to ipak više no što mogu ponijeti. Skidam teret sa svojih leđa i prepuštam ga vama, nosite ga uzdignute glave, onako kako ja nikad nisam znao.Luna Lovegood

�2

MELODIJA ŽIVOTAO poezijiO poeziji

Pokušavajući otkriti što sam ja (tko si? nikad ne znaš), trebao bih otkriti tko su pjesnici.Čuditi se u svijetu svima je zadaća. Biti drugačiji, svi žele. Čudim se, a isti sam. No, pomalo me muče svi stihovi koje u zadnje vrijeme siluju bjelinu knjiga. Ni na jednom listu ne mogu vidjeti iskreni krik trenutka. Sve je nakićeno riječima tako vješto složenim kako bi nas svojom glatkoćom privukla. Ponekad nasmijala. Gdje je tu ona oštrica poezije za koju i ne treba toliko slova? Gdje je tu ona radost Voćaka, jad Siromaha i ljubav Barbara? Gdje su tu Od mesa duše? Ni jedna Ines se ne okreće radi pjesme. Pjesma bi trebala živjeti tiho. Tiho ne nastaje, ali njezin krik šuti. I, onda, tko sam? Nemam ni ružičastih riječi niti svjetala Pariza. Nemam ni riječi od dvadeset slova, ni strano ime u pjesmi.

Kako ću biti pjesnik?

Berislav Jurić

LJUBAV

Zaigra mi srceu njedrima mojim,al’ da ga smirimne znam kako, jer volim.

Iskočiti mi hoće ono,ljubav da rasplamsa se,al’ mi je još potrebnoživim dalje borim se borim.

Ljubav je čudesna,neopisiva, dražesnai iskrena.

Ma ljubav je sve u meni probudila, sludila, zavoljela i srce mi na put povela…

Ana Vukoja

Melodija života

Ne znam svirati instrument, a možda i znam,tko zna.

Kažu da treba imati ritam i osjećaj, ali ja to imam.

U čemu je onda problem?

Život je ponekad nepredvidiv, baš kao i glazba.

Možeš improvizirati u nedogled, sve dok kojimslučajem ne pukne žica na sviralu.

To se može pokrpati, ali životna melodija se popravljasamo ako mi to zaista želimo.

Nedostaje nam ono nešto ključno, kada nam svi osjećajiisplivaju na površinu, poput vala koji se neprestano bori da se uzdigne iznad pučine. Ali se vraća opetpo nove pothvate, jer to je i bit valova.

Zavidim im na tome jer se neprestano bore i ne odustaju!Oni imaju svoju melodiju koja im pomaže: stvara im ritam.Možda je tajna u visini-odnosno kolika je nebeska granica uopće?

Mi ljudska bića uvijek imamo nekakve granice.

To nas usporava i nestaje melodije, koja je tako bitna u životu!

Ana Vukoja

LJUBAVDjeviDjevi

Pred galijom u suton,Jedno lice trepće.Plahim velom razvedruje noć.Dodirom Majke,Kami Gradske pokreće,Na Vječnu ljubav,Što brzo će doć.

I kad vali oplahnu njedra,Grada što ziba se u pučini Rajskoj.I kad Vlaho digne svoju snažnu pest.Jedno će lice nježnije od bedra,Pojavit se u halji; sniježnoj, Gradskoj,Baciti buket za ljubav i šest.

I ...smirite vjetri ushite svoje,Ne budite hridi,I suzbijte od srdžbe osti.Jedan svjetionik ljubeći sinje more,Izranja tihi škoj,Što raduje se mladoj Gospi... Maro Jović

�3

Odsanjano

Sanjaš li vrijemeumorni moj čovječeKakve su ti oči kada

nije proljeće?Baciš li sve danekoji ti nisu milii pamtiš li kakvismo nekad bili?

Više ne znam što rećiPonekad znaš, umiru

Na usnama riječi i šute…Sjetim se, sjetim semokrih dana, kada

lupa na svačija srca neka tama!I mislim, kako godine cure

ko pijesak, tren mokar, tren suhživot, tren smiješan a već gorak!

Onda opet,stopala pamte najbolje od svih

koliko koraka pametnih,a koliko pogrešnih?!Kako još uvijek boli,

ni sama ne znam zaštoni zbog čega, otisak dlanatek i nema više ničega…

Mila Primorac

�4

@@@

Lovci u mutnom

Ne prođe ni minuta a da se ne sjeti... koliko je toga propustila strahujući za kvalitetu svog života nad potpuno neopravdanim sitnicama. Sad, kad je prijetnja bila ozbiljna, nije znala kamo će s rukama. Počelo je skrivenim pozivima na mobitel: nepoznati počinitelj ju je uvjeravao da je njen dragi preljubnik. Besmislene duge svađe, gubitak povjerenja - zatresen brod (bolje rečeno: brod u oluji!). Prestaje odgovarati na pozive upućene inkognito (i nepoznat glas koji se čuje nakon što se ogule svi slojevi zvona s mobitela!).Nastavilo se mailom. Šest mailova od nepoznatog/e tvrde da je vara i navode imena svih „sumnjivih“ ženskih osoba s kojima su se preljubi dogodili. Skoro umire od tuge. Mijenja adresu. Tad nepoznati/a provaljuje na mail adresu njene ljubavi, da bi joj od tamo slao/la zle mailove „za ime i na račun optuženog“. Postaneš očajan nakon nekog vremena. Prestaneš se čak i pitati tko te toliko mrzi da ti želi slomiti vezu i vjeru u druge ljude.Sunčano jutro, nada u zraku - a ona se samo pita hoće li ikad prestati.

Saša Begović

Krevet

‘’Ima, znate, sretnih ljudi. Ujutro doručkuju u avionu, o podne ručaju u vlaku, navečer večeraju na brodu. Noću spavaju u kamionima, koji se voze, voze, voze...’’Stolice, Eugene Ionesco Kao što čovjek se vraća svjetioniku, u centar svog svijeta, pa zamisli da se podigne mirna duž površine usnulog mora, paralelno s morem, na visinu svjetionika, pa čovjek iz starog drvenog čamca uputi svoj pogled ka vrhu svjetionika; od mora, svjetionika i pogleda čovjekovog, stvori se pravougli trougao. Ugao depresije, koji se rađa i nestaje na vrhu svjetionika, stvoren od zamišljene duži površine mora i pogleda čovjekovog, svakim zamahom njegovog vesla je veći, kao i vrijeme koje nam, tak-tak, bježi i gomila se iza nas. Tako i ja osjetim, i kad stojim, umoren od veslanja, u svom čamcu, uprtog pogleda ka vrhu svog svjetionika, da more tone u sebe, a ugao depresije širi čeljust kao da zijeva.

ZASTOR

Fahrudin Kujundžić

�5

O MOJIM KUĆAMA

Ja sam kuća u Veneciji, izvijena u sjenama umirućeg sunca. Kuća sam, kuća. Ja sam – kuće. Zatim sam kuća u Nepalu s oštrim plavičastim vrhovima leda, kuća sam u Izraelu prašnjava os sunca, i crvena američka kuća. Ja sam ljubičasta kuću negdje na jugo – zapadu, kuća u Zombiji u kojoj zavijaju lavovi i trče hijene...Ja se često selim iz jedne kuće u drugu. Selim se i selit ću se. Možda je nezamislivo ali ja imam beskrajno mnogo kuća. One su sve. Nema ništa sem nih. A zapravo, ja ustvari ne pripadam nijednoj kući. Jer ja sam ništa, rastrzana sam na sitne pra – komadiće. Nekad sam još nosila šibicu, nekad sam se još trudila da zapalim nevoljene kuće. Nisam uspjela – one su neuništive. Nekad je, kažu, po nečemu pala prašina (prije toga je prasnulo) i nastale su moje kuće. Ne znam šta je prije bilo. Ja sam postala kuće, mimo svoje volje. Ja nikad nisam tražila, nisam nikad psegnula za milijardama kuća. Htjela sam ostati nerascjepkana.Možda sam ja sama stvorila svoje kuće, iz ništavila, iz praznine? Žao mi je i drago što ne pronalazim puteve do mnogih kuća, možda će neke ostati neistražene, možda će se po njima lijepiti prašina i muhe istezazi svoje nožice, možda će same trunuti u prašini. O kako bih voljela da mi stave metalnu pseću ogrlicu iz nekog second – hand shopa i pokažu mi u koju da uđem, šta da budem, gdje da ostanem. Ali, znam kad bi se to desilo ja bih rastrgala svoju ogrlicu i sebe, ja bih se ugušila gledajući u zidove koji se zgušnjavaju, u zidove svoje sobe. Opet će, izgleda doći. Osjećam da dolazi veliki val da me uzme, ponese. Neću znam ništa, znat ću sve, u okrilju dobrog vala. Već vidim; sjene će se kradom prišunjati i pjevajući ući u moje oči, opet. Da, one će otjerati zrikavce i leptire. Vrijeme vam je, ljudi, da se selite! I zurit će moje oči – da, uskoro ću uskratiti svoju poslušnost i navući strpljenje koje se više ne cijeni. Ne stidim se. Pa, znam, ni ta kuća nije potpuno moja, moje ruke i noge više neće da plešu kad začuju nečujno lupanje ruku od ruku...

Aida Herceg

�6

Poskok je najveća i najopasnija europska otrovnica. Nije agresivan i ako se uznemiruje počinje siktati i pokušava pobjeći. Ali, kada je priklješten on grize. Prvi simtomi trovanja su bol i oticanje ugriženog predjela. Otrov se vrlo brzo širi. Poskokov zub može bitri dugačak i � cm, pa otrov može biti unesen u mišić što ubrzava razvoj trovanja. Ukoliko se ne ukaže pravovremena pomoć, ugriz je smrtonosan. Smatra se da su hercegovački poskoci najopasniji, naročito posuški; oni uopće ne sikću, oni odmah grizu. Ponekad i bez pravog povoda. U principu oni su lijeni, pa recimo ako popred njega prođe kakvo domaće ajvanče, kao što je krava, koju muze neka priprosta žena i koje svojim mlijekom hrani hrpetinu djece, taj poskok nekako to prepozna, i čak neće ni da se osvrne, pa i ako ga kojim slučajem svojim papkom pritisne. On se učtivo makne u kakvu hladovinu i čeka kakvog gmaza ili nekog glodavca. Tu zna ostati cijelo ljeto i prezimiti zimu, i tek ponekad se osvrne na tekuće događaje u našem svijetu. Rekoh, prilično su nezainteresirani i oni svojim šarenilom, mužjaci sivom kožom prošaranom crnim šarama koje nerijetko prave različite fantastične oblike poput rombova, trokutova, krugova i sl., a ženke svojom smeđom kožom sa crvenim šarama, čine tek dio kolorita našeg šarenog svijeta. Međutim, oni su naročito opasni za stoku sitnog zuba kao što su političari. Pa kad se primjetilo da ta vrsta neandertalaca sumanuto tumara našim krajem, oni su se nekim čudom preobrazili u ljudska bića i počeli hodati okolo kao bilo tko. U prvo vrijeme bili su se uklopili u opće sivilo koje je dugo vladalo ovim predjelima, ali to je bio samo privid; oni su samo snimali situaciju. U to vrijeme nisu grizli. Bilo je to kao što znamo vrijeme vizija i ekstaza, pa su i oni bili pomalo zatečeni time. Mislilo se da će sva ta naša flora i fauna procvjetati kao nikada do tada, ali ubrzo se uvidjelo da slabo itko išta zalijeva i od cvijetanja ni c. Međutim, ti sitnozubi glodavci su svakim danom sve više i više brstili za sebe. U jednom trenutku primjetilo se da ni na granama nema više lišća i da se ni poskoci ne mogu više skrivati i oni su, legenda kaže, krenuli u svijet. Sve više i više su se počeli pokazivati i moglo ih se posvuda vidjeti. Naročito na posuškim ulicama, po kafićima, na misama, na svadbama, a na tribinama lokalnog nogometnog kluba da se i ne govori. U jednom trenutku su se toliko namnožili da su svoju navijačku skupinu nazvali, a kako drugačije nego POSKOCI. Nije trebalo puno vremena da se za nju čuje okolo, a dalo se primjetit da ta sitnozuba stoka sve više i više pogledava prema njima, u pravcu tribina i pokušava im se dodvoriti. Međutim, oni na to nikada nisu pristajali, samo su uporno i bezrezervno navijali i ujedali na svaku nepravdu. Rekoh, više to nisu plahe životinjice, već pravi fajteri, a to možete vidjeti samo ako otvorite njihov sajt, koji se zove, a kako drugačije nego www.poskok.info i tamo ćete saznati sve šta vas pod milim bogom zanima o toj fantastičnoj preobrazbi. Ako samo malo pogledamo malo unatrag vidjet ćemo zašto je to tako; decenijama, ako ne i stotinama godina u našem Hercegovačkom kraju vladala žabokrečina i u toj su se močvari, neki će reći i dolini suza, samo najveći gmazovi znali održati, debljati i hraniti svoje potomke, dok su sva ostala božija stvorenja jedva mogla preživljavati. Bila je to bijedna sadnja duhana, rad u polju, čuvanje stoke i u modernije vrijeme odlazak u inozemstvo na PRIVREMENI rad, kako su im ti krupni gmazovi znali tepati. Plus su sve ostale plašili tim nekim velikim Stambolskim, Bečkim, Beogradskim ili Zagrebačkim gmazom koji je; reka to i to, naredio to i to i uvijek tako, ali se na kraju ispostavilo da je to samo za njih bilo dobro i da samo oni imaju pravo dobro živjeti. Džaba što su ranije neki reptili, zebre ili vukovi manje ili više upozoravali na to, bili bi odmah zatučeni, zatvarani, prognani ili u najmnaju ruku prešućeni i tako je to bilo do dana današnjeg. Pogotovo u vrijeme crvenih gmazova koji su nadaleko bili poznati po tom svojem crvenilu prošaranom šarama u obliku petokraka, srpova, čekića i sl. Danas se namnožila neka nova vrsta s crveno bijelim kockicama i oni su posebno pohlepni; jedu sve što im padne pod ruku. Znaju tako progutati kakav stančić, poslovni prostor, ako ne i čitavu zgradu. Neki su u stanju i čitavu tvornicu odjednom hapnuti. Oni crveni gmazovi znali su dopustiti ostalim životinjicama nešto od tog općeg močvarnog blaga. Jedino, bili su malo nervozni ako ih budiš u nezgodnu uru, tako što si pjevao razne nepoćudne pjesmice, ako ti se iz usta otimao samoglasnik U, ili si naprosto bio toliko živahan da su ti morali malo podrezati rep, međutim, ove kockaste to ništa ne brane; mo’š arlaukat pored njih kol’ko ‘oćeš. Možeš, recimo, pored U koristiti i sve ostale samoglasnike, biti živahan i divlji, dapače, to je preporučljivo, ali najbitnije je da im ne diraš ta stečena bogatstva, koja su oni namjenili svojem podmlatku, jer i oni imaju isto tako tu urođenu glad za grabljenjem svega i svačega. Pa su tako ti veliki gmazovi, i sva njihova potčinjena sitnozuba stoka izazvala Poskoke kojih sad već ima nebrojeno i njihova reakcija je bila primjerena. Oni su prvi glasno i jasno rekli NE. NE tim stalnim nepravdama, lopovlucima, javašluku, kurvaluku, korumpiranosti, prijevarama, glupostima, siromaštvu, potlačenosti, bijedi i sl. Normalno, veliki gmazovi se u prvi mah nisu ni osvrtali, ležali su u hladovini, povremeno bi napudrali nos nečim bijelim, da ne bi osjetili taj smrad koji se okolo širio i mislili su da im nitko ništa ne može. Međutim, Poskoci su kao

POSKOCI

�7

marljive i dobre životinje svojim upornim radom, svojim zalaganjem za opće dobro, svojom nesebičnošću, čak i opasnošću za vlastitu egzistenciju sebe i svojih obitelji uporno ukazivali na sve to loše, da danas imamo posve drugu situaciju. Danas je, što je i prirodno, svakoga strah od Poskokovog ugriza, koji ipak nije smrtonosan, on je samo upozoravajući. On ukazuje, on savjetuje, skreće pažnju. Njegov ugriz je ustvari ljekovit i ako se samo malo bolje pogleda taj ‘otrov’ na dužu stazu ozdravljuje organizam. On ogranizam iznova čini zdravim, boljim, dugovječnijim. Da nije bilo tog ljekovitog ugriza i dalje bi čamili u posvemašnjoj čamotinji neinformiranosti, gluposti, zatucanosti, priprostosti. Poskok je tom svojom preobrazbom očistio močvaru, raščistio naplavine i trulež koja se nakupljala svo vrijeme, pomogao drugim životinjama da prodišu punim plućima. Možemo reći da je stanje u močvari sad kud i kamo bolje, ali daleko je to još od onih očišćenih močvarnih predjela kakve možemo vidjeti u drugim krajevima. Ali, ne brinemo se mi; Poskoci se nikad ne predaju i možemo biti sigurni da će se njihova borba nastaviti zauvijek. Uvijek se negdje rađa i stasa neki novi Poskok. Ako ga nema recimo u Posušju, u Viru ga sigurno ima. Ili u Rakitnu. Ti su još i najzajebaniji. On te snimi odma kad poviriš gori iznad Oluje i čeka. Ako si u redu, slobodan si kao ptica, ali ako voliš da mutiš tu bistru vodu, e, najebo si. Zato, ako si dobar, prijatelju, ono što je Poskokovo to je i tvoje, ali ako nisi dobar budi siguran da te oštro Poskokovo oko gleda i njegov zub se blista na suncu, spreman da te dohvati.

dr. Željko Barišić

�8

Duvanjska Unda kad je svadba završila Jedinica mila moja otišla Nije da i suza nije kanula Grišin dušu a zora skoro svanula Grla su nan bila onemoćala Glave tražili kroz povećala Velin ja njemu Prvi si, a bome i jedini mi zet Sad si ti meni svet, sve za pet Zato iđemo ti i ja sutra u čet Niz Naiju sve do Mostara pa nazad do Bekije Pa ako se šta uvati... vragu malo! bar za rakije Vidin ja zetu milo nije Vrpolji se, neka muka ga bije Ajde zete gukni Je li vino bilo jako Je li zadovoljan bija svako Meso pečeno Namiru isičeno Sve šta triba reć Je li rečeno... A Mara lukavo od stola šmugne Pa reče Ma nije... i stidi se, crveni Mi bi u Amerike Vidili mi u strike slike Rado bi rabotat druge... prilike! Vidija san cara, kralja i maršala A i tamo mora da je neka budala Zato, sine, pogled u visine More teć Mississipi pun Blatine Cili New York zidan od slanine Al nema doma bez smija i vedrine Auuu! zaboli me iston ćiverica Gledan Maru, radi već metlica Ma kud već reda praviš, velju Ona se lecnu: A i mlinovi već melju! Slušaj der sad sine Kako san se protiv troskota i zumbula borija Sadijo, niza, duvan riza Denjke slaga, škiju sušija A danas viču: Prva be, loj nosa! Šejtanu! Ne vridi to ni zrna prosa!

Kad se trava krila Radila je žila Švercalo, prodavalo Noć je bila mila Sve lastve, klanci i ograde Momu vrancu bile su ko ledina Sto financa nebi uvatilo mene u galopu A okolo... Pogledan Maru, gunđa i mete Da šta sad sad uvu uru dite davin A ja zatvorin oči Pomilujen mu ispletenu grivu A okolo... Misečina! Vidija san cara, kralja i maršala A i tamo mora da je neka budala Zato, sine, pogled u visine More teć Mississipi pun Blatine Cili New York zidan od slanine Al nema doma bez smija i vedrine Uto pivac zadrnda A brte i zet se malo promrda Nije zame, priča, ta sudbina Neznan kupit, prodat, konje vodat čije-ćete nikad nije moje I sve jezikon plete Čudin se i slušan Zinija dvi čiste prvi puta Pa pušćan I raskolači oči, zgrabi zobnicu Tamo u amerike sve je ko u kočnicu Šverca nema, ima reda Čela nema, a ima meda Pojata nema jer konje jašu indijanci Auto ima svako i ne tribaju in opanci Nti! Mislin se usebi Dernek je u glavi sinko tebi Ni duvan tamo više nije u modi Niko to ne suši Nije zdravo da se u amerike puši Kad ponesoše ga vile, odleti! I avijuna tamo ima Ko unas kola Da poleti

�9

I baci onu šarenu zobnicu uvijare I gledamo nas dva tu silu, te pare Leti, imperija, oblake dira i dum! Vrcon na Marinu kočku aterira Piliće uznervira Bećari jedni! E sad vas đava lipi odnija Da vas odnija! Skviči Mara te nas metlon Po glavi oprašiva Biž! Uz cerlik, glava se spašava! Povlačenje, bižanija, kapitulacija Od marine metle pade naša avijacija U iston pravcu ja i zet, zet i ja A bojin se, svako svojin puton udara Ma belaji ga Samo nek je misečine Vidija san cara, kralja i maršala A i tamo mora da je neka budala Zato, sine, pogled u visine More teć Mississipi pun Blatine Cili New York zidan od slanine Al nema doma bez smija i vedrine

Ante Alerić

20

Priča o zmajevima

Svi zmajevi misle da su strašno pametni. Jer su zmajevi, naravno. Sjede (ako zmajevi uopće mogu sjediti) poredani u krug. Ja nisam zmaj. Ja sam izrod, čudovište. Prilazim i tiho sjedam kraj njih. Očekujem mrke poglede. Ali me uopće ne gledaju. Jer zmajevi su ponosni, i zmajevi znaju da preziru. Ja ih mrzim jer su površni, iako znam da tako nevalja, da nije lijepo, da to znači da ni ja nisam tako poseban, ali i dalje ih mrzim, onakve, sa njihovim dugačkim nabranim nosevima. Zmajevi imaju još jednu karakteristiku; strašno su samopouzdani. Kada govore, vjeruješ da zmajevi znaju sve. Zmajevi hodaju po zemlji koja cvokoće od njihovih teških koraka, ali zmajeve se lako može zamisliti kako stoje na vrhovima najviših kula, kako se izležavaju na oblacima, lijeno se rastežući i pijuckajući neki izvrsni koktel. Ja nisam zmaj – ja se bojim svega, pa i vlastite sjene. Kada govorim, nikada ne osjećam da me zmajevi razumiju, pa govorim sve zbrkanije, sve nerazumljivije, sve više zamuckujući, što čini njihove noseve izuzetno nabranim. Danas je dan u kojem mladi zmajevi zvanično pristupaju društvu. Dan je Velikih kolutova. Zmajevi više nisu onakvi kakvi su bili prije nekoliko stotina godina. Današnji su samo sjena nekadašnjih. Gotovo nijedan zmaj danas ne umije bljuvati vatru. Većina ih uspjeva napraviti samo dimne kolutove, koje zatim otpuhuju visoko u nebo. Sjedimo oko vatre; ja zmaj, i zmajevi, koji znaju da nisam zmaj, tj. ja ne – zmaj (što znam i nije mi nimalo krivo). Nije mi nimalo krivo, kažem ja sebi, krišom vježbajući nabiranje nosa. Nije mi krivo, NIJE mi krivo, Nijeee miiii kriiiivvvoooo NIJE NIJE MIII KRIVOOOO!A onda sjednem i plačem, i dalje potajice, plačem tiho i kratko. Ostatak suza potisnem. Dok je majka bila živa, nije mi dala da prestanem plakati kada jednom počnem. Sine, govorila bi, sine, plači, isplači se, stvorit će ti se velika kvrga na sredini tijela. Zar želiš umrijeti (pokušavala me je uplašiti). Kad su drugi zmajevi vidjeli da plačem, proglasili su me sramotom zmajskog roda, i odveli poglavici, Velikom Zmaju, da ovaj odluči šta će se desiti sa mnom. Veliki Zmaj je jedini znao bljuvati vatru u našem selu. Veliki zmaj me je pogledao (učinilo mi se, da mi se nasmiješio, i čak namignuo) i rekao; ‘’ostavite ga, svijetu treba različitih stvorenja’’. Mislim da im je bilo krivo što mi nije određeno linčovanje, progon, ili barem što na mene nije bačena velika kletva. Oni pametniji su smatrali da smatraju da mi kletva nije potrebna jer mi je najveće prokletstvo što sam takav, kakav jesam. Sjedimo oko vatre i počinje ceremonija. Inače, u Zmajogradu je jako puno ceremonija. Zmajevi i zmajice već stvaraju u sebi, kovitlaju prema van plavičaste dimove. Trude se da naprave što veće, što okruglastije (mjesecima prije ceremonije zmajevi su uvježbavali pravljenje dimova). I tad shvatim da mogu. Da i ja mogu praviti dimove. Znam da mogu. Jer ja mogu biti zmaj. Kao što oni ne mogu biti ja. Osjećam dim u plućima, narasta poput velike krošnje, gomila se. Drugi zmajevi već odmahuju glavama. Vruće mi je – znam da mi daju još samo par sekundi. U meni narasta dim poput lopte, poput oblaka, poput vulkana. Vulkana! Shvatio sam i pustio iz sebe sve ono što me je sažizalo, što me je gušilo - još uvijek vidim njihove razrogačene oči, strah, vjerujte mi strah i zaprepaštenje u njihovim očima, vidim posve glatke noseve dok moja vatra leti posvuda, paleći krilca jadnim bubama, zahvaćajući stabla, vidim kako mi se majka smiješi, vidim njene oči koje vjeruju u mene, vidim njenu tugu kako konačno splašnjava, shvaćam kako svaka majka želi da joj dijete bude zmaj najnabranijeg nosa, zmaj koji nikada neće plakati. Neću im odati svoju tajnu. Postao sam onaj koji jesam.

Aida Herceg

2�

Da je snage, pa umrijeti u letuZamišljen i dalek, na stijeni koju je oduvijek nazivao svojom, stajao je Galeb umorom sklopljenih krila. Pogled u plavi beskraj rađao je u njemu crni beskraj tuge. Nekad je i on bio dio tog beskraja i nekad je taj beskraj njegov let činio beskrajnijim onima koji su, prikovani nemoćnošću svojih snova, bili čvrsto na tlu. Umirila se snaga u njegovim krilima i njegovo perje nije prkosilo sjaju sunca, nego ga je upijalo i njime hranilo klonulog letača. Sjećao se vremena kad su oštrice njegovih krila rezale nebo, kad ga je osvajanje visina ispunjavalo snagom. Vjetar u njegovom licu i zrake sunca prema kojima je letio, rađale su sreću bez kraja, sreću veću i od visina koje je osvajao. Stapao se s nebom. Osjećao je kako je i on dio neba i vjerovao je kako je sam Bog stvorio za njega prostor na tom nebu. Sam sebi se često činio hrabrim i važnim, vjerujući kako nosi nebo na svojim leđima i kako ga širi svojim krilima. Let je bio njegov život. Skupljenih krila kao da nije ni postojao. Cijelog svog života, otkad ga je otac naučio letjeti uz brižne oči majke, nastojao je što manje vremena provesti na tlu. Ponekad je znao letjeti i u noći. Dok su drugi bezbrižno snivali, on je uživao u svojoj sjeni nad morem koju je stvarao raspričani mjesec. Neiskvarena pohlepa za visinama, snažnija čak i od volje za životom, davala mu je snagu, pa nije poznavao umor. Često je bježao letom. Udaljavao se od buke, neželjenih koraka ljudi i znatiželjnih očiju. Dok je letio, oči koje je osjećao na sebi, hrabrile su njegova krila i budile u njemu čudan osjećaj želje da se vine još više. U letu se nije bojao tuđih pogleda. Na zemlji ga je bilo strah da oči ne otkriju njegove strahove. Posve nemoćan, gledao je sad kako neki novi galebovi, neka nova krila, radosno pjevaju zrakom. Gledao je radost života koja je bila i u njegovim krilima, radost koju je i on nekad poznavao, a sad je samo nemoćna tuga. Nije bio bijesan. Znao je da visina jednog dana mora spasti s njegovih krila, kao što je spalo umorno perje. Bilo mu je teško jer neće više osjetiti vjetar u krilima, sunce u očima ni visinu u sebi. Svi svjetovi koje je u njemu rađao let, pretvorili su se sad u svijet tuge. A vjerovao je da je taj svijet onih koji nikada ne osjete visine. Preponosan za suze, gledao je prkosno nebo. Sunce je sjalo isto, more je pjevalo istu pjesmu. Možda su mirisi bili snažniji… Ili mu se to činilo zbog istine da je kraj blizu. A onda je sve prestalo… Neće još biti dugo zaljubljen u svijet. Čeka ga smrt i nova divljenja koja je ona donosila. Vjerovao je da, kad se uđe u iza života, pred oči dolaze jače boje, jači mirisi i neki novi vjetrovi. Nije žalio što umire. Žalio je jer se smrt tako čvrsto veže za zemlju. S tla tek vidiš koliko si sitan, kako je svijet veliko mjesto izgubljenih tragača. Trebalo bi se umirati što bliže nebu, među oblacima i oštricama sunca. Pričao je s onima koji najradosnije umiru. Leptirima je lakše jer ih u smrt vodi zalazak sunca. Gledali su u sumrak i čekali da tama uđe u njihove oči, a onda bi s mrakom na njihova krila padala smrt. Umiru mašući krilima, stresajući smrt sa šarenila. On je morao žmiriti jer mu je tuga činila blještavijim sunce. Tišinu u sebi nije mogao naći jer su cvrči divljali kao i onda kad su pozdravljali njegov prvi let. Nijedan miris više nije mogao osjetiti, a pluća su jecala žedna zraka visine. S njom se budio, sanjao, o njoj pjevao, a sada ne može umrijeti s njom. Sad, kad bi mu ona olakšala smrt, morao ju je gledati sa zemlje koja je bila za one nehrabre za snove. Zatvorio je oči. Udahnuo tugu kojom se znojila njegova stijena. Raširio je krila i još jednom zaželio visine. Gledao je kako sja snaga sunca na njegovim krilima, kako vjetar tiho šapće Zbogom. Pjesma cvrčaka postala je nalik smijehu, a more se blistalo kao kad u najcrnju noć uđe svjetlo. Želio je kriknuti, no uzdah je prekrio njegova usta. Boljele su sunčane oštrice. Želio se vinuti još više. Želio je zagrliti nebo po zadnji put. Otvorio je oči i zadnji put pogledao visine. Na stijeni, koju je oduvijek nazivao svojom, umro je Galeb raširenih krila.

Berislav Jurić

22

Pepeljara puna misli

‘’...lešinom našom bijednom da hranimo istu glistu, trunući skupa...’’Stolice, Eugene Ionesco

Negdje u Rahmanjinovom koncertu za klavir, broj tri, iz d-mola, Allegro ma non tanto; stade autobus na stanicu, zadnje nedjeljne noći u oktobru. Brkati vozač u basu najavi pauzu od sat vremena. Putnik navuče kaput i izađe na stanicu da udovolji potrebi za cigarom; dok debela konobarica u staničnom bifeu donosi kafu vozaču koji gleda u sat iznad njih: 2:55. Putnik neće stići ni zapaliti cigaru a već će ga san prevariti, pa će prespavati čitavu pauzu na hladnoj staničnoj klupi ispred bifea. Probudit će ga vozač u 2:54, minutu prije nego je zaspao; poražen od sata koji ne postoji, putnik će se s vozačem vratit u autobus; negdje u koncertu iz d-mola, Allegro ma non tanto.

ZASTOR

Fahrudin Kujundžić

Najgluplji razgovor na svijetu

Danas za ručkom, mirno sam gledala u svoj tanjur do vrha ispunjen nekom splačinom koju sam već imala na repertoaru kad mi je sestra iznenada rekla: „‘Ajd pogodi koju osobu zamišljam!“ (ona ima osam godina i znam da zamišlja mene. Tako je to s osmogodišnjakinjama, prilično su predvidljive. Osim, dakako, vrlo čudesnih odgovora o svojoj budućnosti: “Ja ću biti fotografkinja ili konobarica ili za što god treba ići u školu samo tri godine. Ja nikako neću na fakultet, tamo se mora puno učiti i onda mama viče na tebe zašto ne učiš.”) Ajde, igramo se. „Ima smeđu kosu, i smeđe očiiii... I glupa je i dosadna... I nosi naočale kad uči...“ -„Zašto sam ja glupa?“ (dosadna, to još mogu razumjeti - tko li je to tko joj stalno visi za vratom s presvlačenjem iz pidžame i pranjem zubi, i tri obroka dnevno kad mame nema? Odgovor je očit.) -„Pa kakva si kad si jučer pala na usmenom? “- protupitanje na moje pitanje. Na to sam zašutjela. Eto kakav sustav vrijednosti vlada u našoj obitelji.

Da, jučer sam pala na ispitu.

Saša Begović

23

Karlova priča…da promrmlja Karlo – opet ista priča, odoh ja vani dok se vi odrasli ne dogovorite. I uzalud je majka vikala da ponese kišobran na ovu neveru od noći, Karlo je već gackao po ulicama natmurenog Zagreba. Karlo je vrlo povučen mladić. Velika društva mu nisu nešto odgovarala, volio je ne uzmicati pred tihim razmišljanjem, tako da glasnoću svog svijeta nije htio gušiti previše bučnom masom. Svoje slobodne trenutke provodio bi najviše uz računalo igrajući razne igrice koje su bile ratnog sadržaja. Zvukove znojnih boraca pojačao bi do ne baš malih granica, uživajući se tako u imaginarni svijet računala. Kiša je i dalje neumorno tlapkala sivim ukošenim ulicama. Izgledale su poput namrštenih orlova, koje samo čekaju trenutak da se bace na tebe i zgrabe te kao najlakši i najjeftiniji plijen. Tek je jedna noćna dama s kišobranom u ruci, onako skromno odjevena u najkraću vestu i majicu sa poluotvorenim dekolteom, ispod koje se vjerojatno slučajno vidljivo nazirao tamni grudnjak, bivala podbočena o izlog poznate firme slatkiša. Dan je gubio bitku s noći. Karlo je onako naočit uronio svoju glavu na kojoj se isticala zadignuta plava kosa prorjeđena gelom, u revere svog starog kaputa. Njegov vitak stas stvarao je na asfaltu jezovito veliku sjenu koja ga je non- stop pratila u ovoj gluhoj zagrebačkoj noći. Karlo, Karlo- začuje se vrisak iz jedne od hladnih napuštenih ulica. Bilo je to neharmonično titranje nimalo ugodnog prizvuka, koje je stvaralo dodatnu notu stravičnosti već i onako kaotičnom ambijentu. Karlo se naglo trgne, okrene glavu u lijevu stranu, pokušavajući poput kakvog noćnog šišmiša otkrit odakle dolazi zvuk. Mariela, o pa Mariela što radiš tu tako kasno u ovo gluho kišno doba- iznenađeno izusti Karlo, raširenih zjenica koje su se isticale na svjetlu jednog od fenjera. No Mariela nije bila tako usamljena. Iza njenih lijepo građenih leđa, s kojih su se cijedile kapi kiše, u polutami su se trojica visokih, robusnih mladića. Izgledali su dosta traljavo. Neuredno duge kose, kratke ruke koje su jedva dosezale kukove starih odrpanih hlača, odavale su duhovnu hladnoću ovo troje grmalja. Mariela, otkad te nisam vidio, pa kako si?- započne razgovor Karlo gutajući knedlu koja mu se stvorila gledajući ono troje njenih prijatelja. Dobro sam Karlo, nedavno sam našla posao u obližnjem dućanu, pa sad se više ne moram brinuti oko džeparca koji će mi ostaviti moji roditelji koje ionako teško mogu uhvatit doma. Karlo je osjetio u njenom glasu zadrhtavanje glasnica koje su davale ne strah, već određenu gorčinu nečim, ali čim, bockalo ga je pitanje?! No na odgovor nije morao dugo čekati, tijek situacije radio je svoje. Dođi s nama Karlo, imamo ti nešto pokazati, dođi- reče

24

Mariela okrećući se svojim tajnovitim prijateljima namigivajući prvo jednim, pa potom drugim okom. Sve mi ovo ne miriše na dobro- u bradu promrmlja Karlo pitajući se zašto mu nije predstavila svoje prijatelje. Nakon određenog konzultiranja Mariele s prijateljima, ili što li je to već bilo, jedan od onih nesimpatičnih golijata izvadi smotuljak sumnjivog sadržaja. Otvori ga, kad ono same tablete. Mariela što radiš to, pa jesi li normalna?- gromoglasno usklikne Karlo hvatajući se za glavu kroz koju je rapidno kolala nevjerica.Krv mu je ubrzano protutnjala tijelom, srce se spustilo u pete, a glas utrnuo. Hajde s nama, neće ti ništa biti- reće Mariela. Ma kakvi, to nisi ti, ona moja stara školska prijateljica, Mariela to nigdje ne vodi. Mariela se naljuti, a njena ljutnja je zamjetno dirnula i onu trojicu bezimenih. Što si ti umišljaš, tko si ti da mi kazuješ što ću radit, ti si se razbacivao svojim ugođenim djetinjstvom dok smo mi bili prepušteni ulici?!- vrištala je Mariela ulicama zagrebačke kišne noći. Krikovi su se stapali s rominjanjem neumornih kapi koje su nesmetano padale na tvrdi izlizani asfalt. No strah u Karlovim očima se nije uspio otopiti. Karlo smogne snage i kaže Marieli: Mariela to nije razlog da se odaš zlu, možda sam ja imao stvarno bolje djetinjstvo od tvoga, no to je prošlost, još se možeš izvuć, kani se ovoga svega i novi put je pred tobom? Pokušavajući iz petnih žila okrenuti prijateljicu iz slijepe ulice očaja jedan od trojice njezinih prijatelja zavuče ruku u duboki džep svijetle kožne jakne…Karla uhvati panika, noge počnu klecati, a pretpostavka što bi mogao izvući jedan od njenih grmalja dovela ga je u razmišljanje o bijegu. No odjednom, tako iznenada kao poželjni gost u pravom trenutku, pojavi se ona manikir dama, skromno kratke suknje i velikog dekoltea. Sasvim mirno priđe onom nabrušenom bezimenjaku i pita ga ima li vatre? On se zbuni, vjerojatno su njegovi ciljevi stavljanja ruke u džep bili nešto dublji, no… vrijeme je donosilo nešto drugo. Prebaci ruku u drugi džep, izvadi upaljač i uputi pitanje: a gdje vam je cigar? Dama spontano, upravo odišući u tonu svog odijevanja, zavuče ruku u svoj mali džepić i izvuče hladnu metalnu značku. Odjednom tamna noć poprimi totalno drukčiji ambijent. Oglasi se parajući zvuk policijske sirene. Plava rotirajuća svjetla razlijevala su se ulicom događaja. Kiša je smanjila svoj ritam. Lica Mariele, Karla i bezimenog trojca postala su skamenjena. A lijepa djevojka koja je glumila javnu damu vješto je baratala lisičinama. Karlo je začuđujuće odlutalog pogleda pratio Marielino zatvaranje u kombi zagrebačke policije. Ona je i dalje neumorno vikala da joj je on namjestio, na što se Karlo približio hladnim željeznim šipkama i rekao joj: Mariela, ma što ti mislila ja ti nisam namjestio, sudbina ovog događaja nije u mojim rukama, svatko veze svoju nit a pogriješiti nije sramotno, bolje je nekad i pretrpjeti, a nagrada će sama doći po sebi. To su bile zadnje Karlove riječi svojoj prijateljici. Vozilo se gubilo polako u zaglušujućoj noći plesa usamljenih kapljica. Za vozilom i modra rotacijska svijetla. Karlo se vratio doma. Ista priča. Otac za računalom, majka je kod susjede. Ostali su samo kiša, Karlo i razmišljanje. Ha, rekao bi i javna dama, no ona je dokaz da predrasude trebamo odbacit. Mariela i jesti i nije bila kriva. Bila je žrtva života. Neshvaćena od strane roditelja, nedovoljno još jaka da se opre zlim strastima. Nekad je teško donijeti odluku o stvarima koje odlučuju u životnim koracima, ali dok su koraci još mali i nedorečeni, ne treba oblačiti cipele koje žuljaju. Ples na rubu je dozvoljen, ali na podiju koji je već iskušan…

Maro Jović

25

Priča samo za odrasle

Ovo je moje osobno putovanje, put od saznanja do otkrića. Potraga za onim što oduvijek nedostaje, za onim što nisam upoznala što ću tek možda upoznati i pronaći ono nešto prije nego ono netragom nestane! Sve priče koje ste do sada pročitali su bile bajke za malu djecu, priče sretnog završetka koje završe na početku priče. Prije mnogo godina iz pera gospodina Andersena izašla je vila veličine palca, dotična gospođica Palčica! Prikazana kao bespomoćna i sićušna vila, rođena u cvijetu zaštićena od svega i svih, nitko nije ni slutio kolika se snaga i um krije u tom sitnom stvorenju. Dane je provodila u samoći uvjerena da nikada neće pronaći muškarca svoje veličine i sebi ravna partnera. To je sve i za što su je pripremali, budući život kućanice, a njene vilinske moći bijahu zaboravljene. Ali i o mnogočem drugom je ona razmišljala! O dalekim prostranstvima, novim još neotkrivenim stvarima, nekim drugim svjetovima… Ipak nakon dugo vremena sreća joj se osmjehnula! Upoznala je princa Corneliusa, mladića tek nešto većeg od palca za kojeg se namjeravala udati… Onda joj je planove pokvarila jedna žaba, kako to i inače bude. Nije ni bitno što se dalje događalo na kraju bajke sve je sretno završilo i udala se Palčica za Corneliusa. I doista su sretno živjeli, ali samo neko vrijeme! Zaluđeni prvobitnom zaljubljenošću, prevelikom srećom što su se riješili svih prepreka nisu ni primijetili koliko su različiti i koliko oni nisu jedno za drugo! Ubrzo su počele prve trzavice, a Palčica je počela uviđati da brak na brzaka ne može donijeti ništa dobra! Zaljubljenost je popuštala, a problemi uznapredovali jer o mnogočemu malci prije braka nisu razgovarali. Još izgubljeni u svojoj duši, ne poznajući dovoljno sebe same i svoje želje, ne znajući kojim putem sami krenuti, krenuli su zajedno putem braka misleći da će im to donijeti mir i odgovore na pitanja. Ništa im nije donio osim nemira, mnogo glasnih svađa i lupanja vratima! Brak im je bio katastrofa! Različite želje samo su stvarale sve veći jaz između njih, sve rjeđe su se mogli složiti i oko običnih sitnica. Palčica je htjela učiti, raditi, biti neovisna jer je bila svjesna svojih mogućnosti i želja. A Cornelius je htio od Palčice stvoriti pokornu ženicu, da krasi dom pun djece i priglupu da napravi bilo što bez njega. Za djecu nije bila spremna. Društvo i vrijeme je bilo kakvo jest i Cornelius ga nipošto nije htio mijenjati, a nije ni znao što Palčica može! Sve češće je izbivao iz dvorca provodeći vrijeme po krčmama i vraćao se kasno noću…pa u rano jutro…onda je došlo vrijeme kad danima nije dolazio doma jer mu Palčica nije htjela otključati vrata. Jaz među njima je bio prevelik, a tišina nepremostiva! Palčica je htjela razvod! Cornelius bijesan i još prepun alkohola proglasio ju je vješticom i bacio svoju nekad ljubljenu vilu pred razularenu svjetinu ne bi li spasio svoj ugled od zlih jezika i rogova koje bi mu prišili zbog odbjegle žene! Masa je urlala: “Spalite vješticu, ne dajte da pobjegne!“ prepametna da bi bila smaknuta od priglupe mase umakla im je, a pri bijegu joj je pomogao nitko drugi doli žaba! Palčica je žarko htjela pobjeći daleko od svih koje je do tada poznavala! Otići u neki neotkriveni svijet, u neko drugo vrijeme i tamo pronaći svoju srodnu dušu! I pobjegla je Palčica u svoj Vilinski svijet! Svijet kojem je oduvijek i pripadala! U novom čarobnom svijetu je prvi put doista bila sretna i mogla je ispuniti sve svoje snove. S drugim vilama je naučila mnogo toga o čemu je ranije mogla samo sanjati. Naučila je putovati kroz vrijeme, mijenjati stvarnost i utjecati na mnoge okolnosti oko sebe. Shvatila je da može promijeniti svijet, ako ne cijeli onda barem svoj! Napokon je živjela kako je htjela. Bijegom iz nekog prošlog vremena stekla je hrabrost za oslobođenje mnogih okova koji su joj okivali um i vilinsku dušu. Na svojim kasnijim putovanjima srela je i upoznala mnoge ljude. Jedno biće joj se posebno urezalo u srce! Drugačiji od svih, viši od svih, a opet tako običan čovjek sa snažnom željom da napokon postane slobodan i pobjegne iz okova malog grada Montovna! Mjesta koje je gušilo njegovu preveliku dušu i hrabro srce željno nečeg novog što bi ga učinilo sretnim! (Zapravo, samo je tražio ljubav)! U njemu je prepoznala sebe… on je bio onaj pravi…Bio je to Veli Jože! Čekala je Palčica Jožu jer je vjerovala u njega i znala da će on slijediti put svojih snova sve dok se jednog dana nije pojavio pred njenim vratima!On je bio sve što je ona tražila, čovjek koji joj je bio ravan po mislima,željama i djelima, samo ne po visini! On je bio čovjek zbog kojeg je htjela narasti i prestati biti mala djetinjasta vila. I Jože je duboko u srcu znao da je sreo svoju ljubav,svoju družicu! I bila je velika u njegovim očima, veća od jednog običnog diva! Izgovorivši jednu od mnogih čarolija koje je do tada naučila, Palčica je narasla dovoljno da jednog dana postane prikladna družica svom malom divu! Iako se nakon toga riješio problem visine mnogo je vremena prošlo dok se sve ostalo nije poklopilo…Onda su došle zaruke pa vjenčanje (ono pravo kao iz filmova na plaži u zalazak sunca u bijelom…). Ovaj put je sve doista bilo sretno i bez prevelikih problema…gotovo savršeno!

Marijana Vukoja

26

MRZIM LJETO

...Ležim u krevetu.Znojim se kao svinja. Vruće je. Bez sunca. Oblačno nebo, ali sparina pritišće. Ubojito je vruće. Mozak mi se ponaša kao rastopljena neprepoznatljiva masa. Odbija normalno reagirati. Oči su mi koncentrični krugovi, onako, kao kod likova u crtanim filmovima. Spiralno se okreću. Sklapam ih. U svojoj masti vizualiziram pivo. Jedno bi mi zasigurno dobro došlo. Pivo i cigareta. Leđa su mi zalijepljena za krevet. Ne mogu se pomaknuti. Niti želim, doduše. A, i da mogu, nikakve koristi, jer je hladnjak ionako prazan, a cigaretu nisam vidio još od žutih dana. Prozor je poluotvoren, više kao moralna potpora, nego neka velika pomoć u hlađenju. Čujem kroz njega pjesmu, i zvuk kamenja. Rukom prebacano, sitno kamenje. Razmišljam kako svaki kamen ima svoju svrhu. Ako ne sam, onda u cjelini, u velikoj masi, usudim se reći skupu. Kao i čovjek. Volio bih vidjeti, samo koji sam po redu, od silnih pisaca koji su usporedili čovjeka s kamenom. Kašalj. Naravno, ne moj. Ne bih imao snage niti zakašljati. Suh, kašalj pušača s plućima izbušenim poput južnjačke zastave. Krevet se natapa slanom, suzolikom tekućinom. Znoj sada kaplje i po parketu. Stvara ružne lokvice. Zvuk kamenja prestaje. Na scenu stupaju radnici. Razgovaraju, uzimajući istodobno odmor uz cigarete. Možda imaju i pivo. Ustati, i zamoliti ih? Čak ponudim i neki impuls, pokušaj pokušaja podizanja svoga paraliziranog tijela sa kreveta, ali sljepljena leda se ne pomaknu. Malo se čak i zabrinem. Što ako zauvijek ostanem ovako. Ako na kraju ostanu samo kosti, paučina, i žute jastučnice. Tko će me naći? Tko će plakati za mnom? Vjerojatno mnogi, jer po mom dosadašnjem pogrebnom iskustvu, i oni koji su pokojnika voljeli, i koji su ga mrzili, i koji su ga razumjeli, i koji nisu, svi odreda plaču, bez obzira što im u životu predstavljao, i što im on bio. Preplavio me napadaj panike. U sobi prijeti poplava. Razina vode raste svakim trenom. Dosegla je polovinu visine mog kreveta. Padaju mi na pamet neki važni i neki posve nevažni ljudi. Tko bi od njih plakao na mom sprovodu? Računam na majku i oca, te na brata. Pravi prijatelji ne bi plakali, isto kao što ne bih ni ja njima. To je odluka koju smo zajedno donijeli dok smo još bili mladi, poletni, sretni i pametni. Sad smo već sve izgubili. Prepustili smo se malodušju, propali u životu. Nismo iskoristili pružene šanse. Postavljam si jedan jednostavan matematički problem. Ako moje tijelo gubi ovolike količine vode, u ovako malo vremena, a ta voda raste do nivoa na kome sam zarobljen, kao muha u mreži pauka gusara. Pitanje je od čega ću umrijeti, s obzirom da je smrt konstanta; hoću li umrijeti od posljedica dehidracije stanica, sto je najizglednije, i jedan bi moj prisilni kolega, vječni kladioničarski gubitnik dao koeficijent �,45,od gladi(treći dan bez hrane),na sto je kvota �,80,ili ću se utopiti u vlastitom znoju, kao pile sto se peče u vlastitom soku. Kvota na to bila bi po prilici 4,00.To bi značilo da na uloženih �0 nečega, na soluciju br.� dobijete �4,5,na soluciju smrti od gladi �8,00,a za zadnju opciju dobitak bi vam ispao 40,00. Zadatak u ovom trenutku ne mogu riješiti, štoviše, vise se i ne sjećam kako glasi. Znoj mi upada u oči. Peče. U kontaktu sa sluzi iz očiju, pretvara se u beton. Zaključava mi očne kapke. Inače, nemam pojma jeste li znali da su mišici kapaka najaktivniji mišići u ljudskom tijelu. Neprestano su u pokretu. Pokušavam otvoriti oči. Čujem, i osjećam kako kapilare na sljepoočnicama pucaju. Sitne kapljice krvi stvaraju se na mjestima pucanja, i miješaju se sa znojem. To jako peče......Zagrobni život nije ono sto očekujete. Nema tunela, nema svijetla, na kraju krajeva nema ni Boga. Ništa. Osim NJE. Ali, ako su nju protumačili kako Boga, zajebali su se. Ja je zovem vilom. Iako joj vile ni po čemu nisu blizu. Po ljepoti i ljupkosti pogotovo. Smirujućim, gotovo hipnotizerskim glasom objašnjava mi da sam mrtav, da ću uskoro odletjeti negdje, te da ću tamo dobiti daljnje upute. Osjećam tešku bol nakon sto ona nestaje. To je takozvani proces odvajanja. U desnoj ruci držim cigaretu, u lijevoj pivo. Smiješim se. Povučem dim, s užitkom ga ispustim, te otpijem gutljaj... Smrt nije onakva kavu su vam najavljivali. Na neki nepoznat način, vaša duša biva teleportirana tamo. Tamo je ustvari velika dolina, sa hrpom ljudi na sebi. Definirao bih to kao čistilište. Ljudima ovdje ne gledate u oči. Ne znojite se. Doduše, putem sam ostao bez piva i cigarete, ali ovdje je čak i lijepo. Moja mi vila govori kako sam u pravu, da je ovo neka vrsta čistilišta, gdje se pročišćene duše šalju na reinkarniranje, a prljave grešničke mogu tu ostati vječno. Ona mi čita misli. Ona je savršenstvo. Prvi put u životu zaljubio sam se poslije smrti. Okreće mi leda i odlazi. Njena sjena ljepša je od svih žena. Njezina silueta ljepša je od bilo čega sto postoji na ovom prolaznom svijetu. Prije nego je uopće upitam hoćemo li se vidjeti, ona kratko odgovara, možda. Odlazi. Stojim u masi i razmišljam. Lakše je razmišljati kada se ne znojiš. Da sam se kladio na vlastitu smrt, dobio bih tek �4,5 nečega....

Nikola Bačić

27

Antipriča koja je nastajala predugo

Maloprije sam započela petu stranicu SF priče. Moje SF priče. Nisam htjela nastaviti. Činila se glupom. Možda neki drugi dan. Jednu sam priču dovršila. I ona mi kaže da je dobra. I meni se sviđa. Naravno, ne mislim da je savršena, ali sasvim pristojna. Može proći s pristojnom trojkom. Ali ipak neću dati nikom da je čita. Možda bi one mogle imati tu čast, ali ne još. Malo poslije. Nisam baš produktivna zadnjih godina. Ili jednostavno starim. No ipak nisam toliko stara. Ne čitam. U tome je stvar. Premalo čitam. I dosadno mi je. Neke su mi knjige strašno dosadne. Ubitačne. Totalno. I ovo čudo koje upravo pišem je dosadno. Oni bi mi to rekli. Ili se možda ne bi usudili reći. Ona sigurno bi. Uvijek kaže nešto. Čak i kad je nešto potpuno savršeno ona će reći da nešto nije u redu. Uvijek će to reći. Svaki prokleti put. Zašto ne može dopustiti da stvari nekad budu savršene. Ne, ne, ne bi ona to meni napravila. Svima drugim da. Ali meni ne. Trebala bih vjerovati da je to zbog toga što želi da dostignem savršenstvo, ali nekako nemam snage za to. Jednostavnije mi je vjerovati ono što uistinu mislim. A što uistinu mislim? Pojma nemam. Samo osjećaj koji se pojavi svaki put kad me podsjeti na razmjere moje nesavršenosti, reći ću vam nešto, nije nimalo ugodan. Nimalo. Ali kako joj to pokazati? Pokušala sam, vjerujte, ili bar mislim da jesam. Ali nije mi uspjelo. Ona i dalje priča o mojoj nesavršenosti. I ne bi mi to toliko smetalo, da to ne moram slušati svaki Božji dan. Sad mi to manje smeta. Razvila sam neku vrstu oklopa protiv tih njenih riječi. I nekad uistinu upali. Nekad me stvarno nije briga. Baš kao što ona kaže, „šta te briga, jednom se živi“. Ne znam zašto mi je sad to palo na pamet, možda zbog njega. Još uvijek nemam hrabrosti to napraviti. Možda zato što je takav. On je bio potpuno drukčiji. Da, napravila sam to, zanemarila sve, rekla jednom se živi i potrčala. I znate što mi se dogodilo? Pala sam. Ma sve je to glupost. Znate što, sutra moram tamo. Ne znam kako ću preživjeti kad vidim sve njih. Nije da ih mrzim ili tako nešto, već jednostavno volim ih NE gledati, NE pričati s njima i slične gluposti na koje ste prisiljeni ako ste s nekim u istoj prostoriji. Svi su tako... dosadni i plitki i lažni i ne volim ih baš pretjerano. Ja volim ljude s kojima mogu biti a da ne zahtijevaju od mene da pričam ako mi se ne priča, ili da sudjelujem ako mi se ne sudjeluje. Doduše, nije da mene baš netko posebno traži, ali eto... oni čine da se osjećam glupom ako ne sudjelujem. A ne volim se osjećati glupom. Ustvari, ponekad i ja sama onda počnem vjerovati da sam glupa. A zapravo nisam. Zapravo mislim da sam previše pametna ali to nekad, zapravo u većini slučajeva, ne dolazi do izražaja. Možda zato što ponekad prebrzo reagiram, a to je glupo. Ne znam što će biti od svega toga. Ne bih voljela da se na kraju završi ni na čemu. Bilo bi jako lijepo da bude ono što želim i onoliko koliko je meni dovoljno. Ali, kao što je on rekao, ne bude sve uvijek onako kako želimo.Tako nekako. Pitam se je li se pomirio. Ja se nekako s tim još nisam pomirila. Ali mislim da uskoro hoću. To je kao i sve u životu. Treba vremena. Znate što sam maloprije slušala? Stih koji kaže Sjeti se da smo svi savršeni, jer Bog ne čini pogreške. Kako to zvuči? Pa ja sigurno znam da mu se potkrala jedna. Ali, ako sve gledam na način baš je to trebalo biti onda On uistinu nije pogriješio. I evo sad, četiri ili pet mjeseci poslije početka, vrijeme je da ova parada završi. Sad, što da vam kažem. Svi ste vi ljudi, pa i ja sam, iako je ponekad u to teško povjerovati. Ha. Grešaka u mom životu je bezbroj, ali vrijeme je ruta u jednom smjeru, pa se bolje i ne obazirati na njih.

Luna Lovegood

28

Daleka Obala„A ja sam želio da budem sa njom, da zavirim malo u njezine sne, da zauvijek zaspem, da je zauvijek ljubim, i da nikad ne odem od nje.“ Daleka Obala. Ma koliko zahtjevan inače bio moj glazbeni ukus, ma koliko im uvredljivo prosti i plitki tekstovi bili, Daleka Obala je uvijek znala put do mene - do trenutka u kojem se baš tada nalazim i do emocije kojom sam tog trena obavijena. I ovi stihovi, u interpretaciji Marijana Bana (iako nisu njihovi) pali su mi na pamet baš u trenutku u kojem sam uspavljivala svog najdražeg tihim pričanjem (on to neće priznati, ali pričala sam sebi, jer mu je trebalo oko deset sekundi nakon što se srušio u dolinu između mog vrata i ramena, da opušteno zaspi) Moja oduvijek najdraža pjesma Daleke obale nije bila „Di si ti“ ili „Osamdesete“, ili „Ruzinavi brod“. Ili legendardna „Morska vila“ koja nam je obilježila djetinjstvo sredinom devedesetih, onda kad smo se prvi put nesretno ili sretno zacopavali (nekako nisam materijal za morsku vilu. Bilo kakvu vilu). Da mi sad predložite “Četrnaest palmi”, vjerojatno biste me još i uvrijedili. Ja sam oduvijek voljela pjesmu, koja se zove, mislim, „Jesenje kiše“, s ubojito istinitim refrenom koji glasi: „Poljubi me, iako znam da nisam ni snažan ni mlad, poljubi me, kao nikada dosad.“ (i ostatak je jednako jednostavan: „Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moje zime, nisu ovo moje kiše, u meni su kiše tiše...“). Čula sam je u autobusu koji me, s hrpom drugih nadobudnih klinaca i klinki, vozio na maturalac, i odvozio daleko od moje tadašnje simpatije (vraćajući se u prošlost, ne mogu se sjetiti jesam li za tog ili nekog drugog mulca vjerovala da je moja „samo jednom se ljubi“ priča, i da ću, ako je sad ne ostvarim, biti nesretna u ljubavi čitav svoj život...). Baš te su mi riječi bile potrebne, možda me ta pjesma više nego išta naučila da ma kakvi bili (a sjećam se koliko sam se lošom onda smatrala, koliko ružnom, koliko jadnom i ništavnom!) - mladi, stari, jadni, ružni, siromašni - trebamo ljubav, trebamo poljubac, trebamo once - in - a - lifetime ljubav. Zato sam se i rasplakala, cmoljila sam nad činjenicom da svijet nije pravedan i da ljubav, bar onu once - in - a - lifetime, nikad neću imati. Ne znam zašto sam se sjetila tog trenutka, u nekom drugom trenutku u kojem je ljubav, i to ona za sva vremena (bahata sam, sigurna, gotovo umišljena, zar ne? Ne pitajte me kako znam da je ovo “ona” ljubav - jednostavno znam!), postojala i za mene, i to toliko blizu da joj bliže nikad nisam prišla, a ne vjerujem da bih i mogla. Ležala sam u njegovu zagrljaju, slušala ga kako diše (svjesna sam ofucanosti ovog klišeja, ali stvarno sam slušala, i to pozorno). Zabavljala sam se usklađujući svoj ritam disanja s njegovim (nisam uspjela, pitanje je obujma pluća). Ležala sam mirno u njegovu zagrljaju posve budna, razmišljajući, dok je on spokojno spavao (rekao mi je neki dan kako mu, nakon tog jednog puta kako smo zaspali zajedno, svaku noć nedostajem u zagrljaju, i svako se jutro budi lutajući pogledom po krevetu i sobi, gledajući kamo sam otišla dok je spavao). Čini se da je jedna od “kvaka” kod ljubavi da će ona doći tek kad si spreman za nju, tek kad je možeš podnijeti i nositi se s njom. Sve ostalo jednostavno nije ljubav - nesretna ili neuzvraćena ljubav također ne bi smjele biti ljubav po mojoj (novoj) definiciji. Iako se tada, dok sam odlazila na maturalac, i ta neuzvraćena i tada potpuno neosviještena ljubavna priča, činila kao jedina ljubav koja je moguća na ovom planetu i u ovom životu. Misao o relativnosti prostrijelila mi mozak, ostavljajući prazninu. Ne želeći razmišljati o tome, u glavi vrtim slike nas kao u nekoj romantičnoj komediji. I to me neočekivalo šokiralo: mislila sam da mi romantika nije jača strana i da ću zauvijek htjeti ubiti osobu koja mi na javnom mjestu pokloni ružu. Dopusti mi da revidiram to svoje mišljenje, mili (kao što sam, uostalom, bila prisiljena i revidirati svoje mišljenje o muškom rodu, polagano i neprisiljeno, postupno; kako sam te upoznavala, polako sam shvaćala da je generalizacija

29

Sbila blagonaklona u tvom slučaju, zaobišla te u širokom luku) - sad bih dala svo hladno i vatreno oružje koje posjedujem (niz bi se zaustavio na setu kuhinjskih noževa i priručnih sredstava za oduzimanje života, znaš da nemam povijest nasilnosti) za to da te vidim (ako bi u tom slučaju i držao kakav cvijet, to ti se ne bi pripisivalo u otegotne okolnosti). Nedostaješ mi. I još uvijek se pitam kako je moguće da netko poput mene, koga bi okorjeliji šovinisti nazvali prijetnjom za ulogu žene - majke, kućanice i kuhinjskog multipraktika, više ne želi karijeru, putovanja i slavu, nego samo biti u blizini druge polovice sebe. Promjena se dogodila tako nenadano i bila je toliko duboko zakopana u moju glavu da sam je osvijestila tek nedavno: želim njegovu djecu. I to ne za nekih tri do pet godina kad oboje „narastemo veliki“ i budemo spremni za to. Želim to sad. Vjerojatno bih se trebala sramiti toga (feministice, na noževe) i nastojati to skriti, ali izbija mi iz svake pore vražji majčinski instinkt kao lava iz vulkana, osjećam da sam hormonima zarazila ne samo njega već i čitavu okolinu u kojoj se krećem, kao da se nalazim u oblaku u koji uvlačim koga god sretnem (a sasvim nesvjesno). Neka narodna izreka (tajlandska? Finska?) glasi: „Život ti nikada ne donese više nego što možeš podnijeti.“ Sad istražujem spoznaju mogu li podnijeti ovu razdvojenost, mogu li podnijeti činjenicu da znam da je negdje daleko od mene, a da ne mogu učiniti ništa osim biti udaljeni glas sa telefona koji pokušava zvučati kao da tješi ili kao da zna što radi. Osjećam se lažno: ne znam hoće li sve biti dobro i hoćemo li uspjeti. Kao da oboje sjedimo na svom kraju divovske stolice za ljuljanje i pokušavamo održati ravnotežu. A sve je lakše kad sjedimo na njoj jedno kraj drugoga. Odjednom, on je postao moja udaljena (daleka) obala - postao je mjesto više nego osoba. Postao je voćnjak na Mjesecu za koji svakodnevno samoj sebi tvrdim da je potpuno dostupan.

Saša Begović

SELOTEJP

Dobro veče gospodo! I takoreći dame! Predivna noć, zar ne? Zahvaljujem na Vašem dolasku, jer noćas očito niste imali kamo! Bolje je i besplatno pjesnika čuti, nego nijeme zidove svojih soba slušati. Dobro veče, s pogrešnim pratiocima profinjene dame! Htjeli biste priču za WH Fest? E, pa evo Vam priče!

Uđoh jučer u atelje s namjerom da slikom promijenim svijet… ali kakve ironije Bože dragi. Papir ne imah, a ni selotejp! Htjedoh kistovima i mišlju pomiriti vjere, željama svemira zamiješah boje… al’ ne imah selotejpa da proslavim ime Tvoje. Napustih grobnicu četiri zida i vratih se stvarnosti. Svijetu bez mašte. U tom trenutku kao lopta bačena, pred očima mojim stajaše scena užasa. Svjedočih blagosovu il’ proklestvu, još ne znam…

Na orahovu stablu, kao na raskriljenim nečastivim krilima, nasukali su se oblaci putnici. Poput kitova u mrežama mržnje jecali su i veličanstvenošću nemoćno prijetili. Vjetar ih je kao nebeske odmetnike ili tek slučajno u svojoj silovitosti i drskosti bacio u krošnje orahova stabla. Ustrašen prišao sam. Šapnuli su nešto od čega nesta grobne tame moje duše. Nešto iza čega je samo njihova obećana riječ mogla stajati. Popeh se na stoljetnog gorostasa, sa kojeg tek shvatih koliko sam mali čovjek… i razvukoh krošnje uronjene u mekoću pamučnih tijela. - «Kamo god želiš» - rekoše- «Kamo god…»Krili su bol dok izvlačio sam vitke, razjapljene grane iz njihovih srca, grudi, usana… Mada je odnekud duboko, kao iz zemljina grotla, dopirala bol. Prokletstvo vječnosti. - «Kamo god», ponoviše.- «Kamo god…»Htjedoh otići do njenih hodnika, al’ sjetih se, prstima njenim Da li na krv protiče. Krenusmo transcendentnim putevima. Putevima želje. Putevima svile. Pred sobom imao sam slobodu, cijeli svijet. Nasmijah se mudro i za sobom, sada već daleko, ostavih sjećanja na papir i selotejp.

Drago Palavra

30