E L A P E R O C I

/

D J E C O , L A K U N O Ć

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

UREDNIK ANA KULUŠIĆ

Naslov originala

ZA LAHKO NOC

Prevela sa slovenskoga

RUŽA LUCIJA PETELINOVA

Ilustracije

DANICA RUSJAN

E L A PEROCI

DJECO, LAKU NOĆ

Treće, prošireno izdanje

IZDAVAČKO KNJIŽARSKO PODU2EĆE

ili 1 a (I o s IZAGREB 1975

i

Tisak: OOUR Tiskara, mehanografija i galanterija NISP-a »Vjesnik«, Zagreb — 1975.

1

STARA KUCA BR. 3

Naš je grad iz dana u dan sve ljepši. Popravljene su ceste, zasađeni parkovi i u njima postavljene klupe za stare ljude, a ljuljačke za djecu. Sagrađeno je mnogo no­vih kuća, a sve ostale nanovo su ok rečene. Odlučeno je da se posve stare kuće sruše.

Takva stara kuća stoji i u Žutoj ulici. Nedavno su morali stanari iseliti iz nje pa je ostala prazna i tiha. Zaudarala je po vlazi i nitko se nije nadao da bi se jed­nom u njoj mogli ponovo naseliti ljudi.

Došla su djeca da je razgledaju.— Kako će je srušiti? — pitala je Rutiea.,— Otvorit će najprije krov i svu će opeku i crepove

lijepo složiti u vrtu. Trebat će im kad budu gradili novu kuću — objasnio je Veljko.

— Pogledajmo ima li još štogod u kući! — javio se netko i svi jurnuše u vežu i dalje stubama. Razišli su se po kući, zvali jedan drugoga i slušali kako njihov glas odjekuje u praznim sobama. Na peći u kuhinji našla je Rutiea veliku bijelu mačku. Žmirkala je prema suncu i lijeno se protezala.

— Zar si ostala sama? — zapita je.— Mijaaau! ... — odgovori mačka.— Od sada ćeš biti naša mačka — odlučila je Rutiea.

Mačka je zatvorila oči i prela.

5

Drugi nisu ništa našli, samo gole zidove.U gradskom su uredu tada izdali radnicima nalog:— Idile u Žutu ulicu i potražite kuću br. 3. To je

stara, gola, posve napuštena kuća koju ćete srušiti.Popeli se radnici na kamion i odvezli se. Vozeći se,

prešli su pet raskršća, zatim su krenuli nalijevo a kraj cvjetnog vrta nadesno te ušli u Žutu ulicu. Budući da se u toj ulici rijetko kada pojavljuje automobil, djeca se svakom povesele. Sada su bila na okupu u staroj kući. Požurila su k prozorima. Kamion se zaustavio pred kućom. Radnici su je promatrali i nisu mogli vjerovati da se radi o staroj napuštenoj kući.

— To nije stara kuća. Pogledajte koliko ima u njoj djece!

Odvezli su se dalje i čitavim gradom tražili drugu Žutu ulicu i drugu kuću br. 3, ali nisu našli ni ulicu ni kuću.

Djeca u staroj kući sjela su u kuhinji oko mačke i stala razgovarati o najljepšim stvarima. Kad su čula da ih roditelji zovu na ručak, dogovorila su se da će se po­podne opet ovdje sastati a isto tako i idućih dana. Stara kuća bit će njihova. Tako je i bilo, i nikada se nisu ljepše igrali. Uredili su stan. Dječaci su iz podruma i s tavana roditeljskih kuća dovukli stare sanduke i od njih na­pravili stolove i stolčiće, klupice, sjedalice i ormariće. Svatko je dobio svoj ormarić i u nj spremio ono što mu je bilo najmilije. Srebrne i zlatne papiriće, staklene ku­glice, slike što su ih izrezali iz časopisa u boji, zanimljive knjižice, mala pa i napuknuta ogledalca, bočice za lije­kove, zdjelice za vodene boje, komadićke školske krede, stare čavle, komad lanca, kladivo, praćku i revolver. Bu­

6

dući da su ormarići imali mnogo pretinaca, mogla su djeca sve te stvarčice lijepo spremiti.

Djevojčice su pokazale svu svoju spretnost izrezu- jući male prostirke iz papira. Kutije od konzervi pretva­rale su u vaze. Donijele su cvijeća i čitava se kuća po­mladila. I prozore su ukrasile cvijećem.

Gradski ured je po drugi put slao radnike u Žutu ulicu. Dali su im nacrt našega grada da ga ponesu sa so­bom i naredili im ovako:

— Staru kuću br. 3 u Žutoj ulici srušite još danas! Taj posao ne mažemo više odgađati!

Radnici su se dovezli, prošli dvaput ulicom gore-do- lje, nekoliko se puta zaustavili pred kućom br. 3 a onda rekli:

— To nije stara kuća. Niti je pusta, niti prazna. Na svim se prozorima nalazi cvijeće!

Odvezli su se dalje i čitav dan tražili u gradu drugu Žutu ulicu i drugu staru kuću br. 3, ali nisu našli ni ulicu ni kuću.

Djeca su uredila i vrt. Posijala su peršin i mrkvicu a i malo kamilice, da bude pri ruci za slučaj bolesti, pa crvenu rotkvicu i vrtne jagode. Vrt su lijepo ogradila.

Kad je bilo sve gotovo, pričvrstili su na kućna vrata popis stanara.

Ovdje stanuju:RUTICAVELJKOBOBŠAŠATIT

TANATONKANANASKOKDJEČAČIĆ

I BIJELA MAČKA.

7

Roditeljima je jedva us­pjelo odvratiti djecu od to­ga da u kući br. 3 i spavaju.

Bijela mačka obećala je djeci vjernost. Po čitave no­ći hodala je oko kuće i ni­koga nije pustila preko praga.

njaku naložila vatru i pristavila lončić za lipov čaj. Svih je deset mališana sjelo za veliki stol. Pili su gorki čaj, ali je ipak bio najslađi.

Pred kućom se zaustavio kamion s radnicima. Bilo je to već treći put. Djeca su skočila do prozora i dovik- nula im:

— Zdravo! Zdravo!Radnici su odzdravili. Bob im je na cesti prišao i za­

molio ih:— Molim, da li biste nam htjeli dovesti malo bije­

loga pijeska? Željeli bismo njime posuti stazice u našem vrtu.

— Dovest ćemo vam ga — obećali su, ali su se me­đusobno čudili: — Već su nas oni iz ureda po treći put poslali ovamo da srušimo staru kuću br. 3 u Žutoj ulici. Kad tamo, to nije stara kuća. Ona se iz dana u dan pomlađuje. Iz dimnjaka se puši, na prozorima cvate cvi­jeće, kroz prozore gledaju djeca, oko kuće se nalazi li­jepo obrađen vrt i na pragu sjedi bijela mačka.

Vratili su se u gradski ured i po treći put saopćili da je kuća br. 3 u čitavoj Žutoj ulici najsrdačnija. Pred­sjednik odjeljenja za građevinarstvo potražio je popis starih gradskih kuća koje su određene da se sruše i u tom popisu staru kuću br. 3 precrtao.

9

NEDJELJA

Nedjeljom mama i tata ostaju kod kuće. Ali ostalih dana ima mnogo više nego nedjelja. Trnka i Tonka su to na prste prebrojile: ponedjeljak, utorak, srijeda .. .

Jednom su tako silno poželjele da uskoro dođe ne­djelja, te su se usred noći probudile.

— Tinka, hoće li sutra biti nedjelja? — zapitala je Tonka.

— Jest, sutra će biti nedjelja — odgovorila je Tinka.— Danas je petak. Brojimo! — rekoše.— Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, ne­

djelja. Da, sutra će biti nedjelja.Odahnule su. Do ušiju su se pokrile bijelim pokriva­

čem te ponovo slatko zaspale.Sutra će biti nedjelja. Mami se nikuda neće žuriti.

Dok bude odijevala Tinku i Tonku, one će poskakivati na krevetu, zatim će potrčati sobom pa jedna drugu lo­viti i smijat će se sve tri. Mama će im u šalice naliti slatke kave i kruh namazati maslacom.

A tata? Čekat će ih već da pođu s njim u šetnju. Poći će i bakica i svezat će na glavu zeleni rubac. Dok oni budu šetali, mama će kod kuće pokupiti prljave halji­nice i oprati ah a i spremiti ručak. Poslije podne bit će svi zajedno kod kuće i pjevat će, prelistavati knjige sa slikama i bit će u sobi lijepo jer će kreveti biti uređeni a i vaza na ormariću puna cvijeća.

Tinka i Tonika su se naspavale. Bacile su pokrivač sa sebe, Tonka je otvorila prozorske kapke i tada joj se sunce prosulo kosom i košuljicom i obasjalo sve kutiće u sobi. Tinka otvori kuhinjska vrata te uzvikne: —

10

Tata! ... Mama! ... — ali gle, nigdje ih nema. Bakica loži vatru u peći i veli:

— Već su otišli.— Kamo!? — uzviknu Tinka i Tonka.— A kamo nego na posao — reče bakica.— Ta nedjelja je!— Zar zbilja? — začudi se bakica. — To nije mo­

guće, ta jučer je bio petak.— Ali danas je nedjelja. Slušaj: ponedjeljak, uto­

rak, srijeda, četvrtak, petak, nedjelja! — nabrojile su Tinka i Tonka.

— Gle, gle, onda je doista nedjelja. Tata i mama su se zabunili, a i ja sam mislila da će tek sutra biti ne­djelja.

— A što sada? — zapitale su djevojčice.— Odmah ću vam dati zajutrak, a onda požurite k

mami i tati u ured i kažite im da je nedjelja — odgovo­rila je bakica.

To su i učinile. Požurile su u grad. Usput su srele mnogo učenika.

— Kamo idete? — pitale su ih.— U školu — odgovorili su.— Ta danas je nedjelja! — uzviknule su djevojčice.— Nedjelja! — poveselili su se učenici, okrenuli se

i požurili kući.Kod mljekarnice srele su Tinka i Tonka Juricu koji

se baš spremao da kolicima odveze mlijeko na tržnicu.— Danas je nedjelja — rekoše mu djevojčice i Jurica

je sav sretan odvezao kolica natrag u dvorište, stao zvi- žditi veselu nedjeljnu pjesmicu i pošao kupiti ulaznicu za cirkus.

11

Zatim su djevojčice naišle na mladu frizerku koja je upravo otvarala salon kako bi mušterije mogle ulaziti na češljanje i šišanje.

— Danas je nedjelja — rekle su Trnka i Tonka.— O, nedjelja! — uskliknula je frizerka. Smjesta je

skinula bijeli ogrtač, pred ogledalom se lijepo počešljala, malo namirisala i zatim požurila u Tivoli da se prošeće.

Srele su i posmonošu. Nosio je veliku torbu punu pi­sama. Trnka i Tonka zapitale su ga ima li koje pismo za njih, ali nije bilo ništa. Zatim su mu rekle da je nedje­lja i pismonoša se vratio s torbom na poštu. Silno se obradovao neočekivanom dolasku nedjelje.

Onda su još i trgovcima objasnile da je nedjelja pa su svi pozatvarali trgovine i pošli kući.

U uredu su našle oca. Pred njim se nalazila hrpa spisa. Tinka i Tonka smele su ga baš kad je rješavao je­dan težak račun.

— Po što ste došle? — pitao ih je.— Pođi kući i igraj se s nama. Danas je nedjelja —

rekle su djevojčice i otac je u tren oka pospremio spise, ostavio račun nedovršen, zaključao pretince svog pisa­ćeg stola i onda su zajedno požurili još po mamu.

— To je zbilja zgodno što je danas nedjelja — go­vorio je otac. — Tko će se tome više poveseliti nego naša mama.

Mamu su našli u knjižnici. Stajala je na visokim ljes- tvama i tražila neku knjigu na polici visoko pod stro­pom.

— Jeste li došli po knjige? — pitala ih je mama.— Došli smo po tebe! — doviknula joj je Tinka.

12

— Da pođeš s nama kući! — nadglasala ju je Tanka.— Zato što je danas nedjelja — dodao je tata.Mama je žustro sišla s ljesitava, zatvorila knjižnicu i

njih četvero je krenulo kući.Na raskršću je stajao milicioner. Tonka je potrčala

k njemu i zapitala ga:— Kako to da nemate bijele rukavice? Ta danas je

nedjelja!— Nedjelja? — začudi se milicioner. — Danas je

radni dan. Sutra će biti nedjelja.Tanki se pridružila i Tinka pa su obje stale brojiti

na prste:— Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, ne­

djelja.— A gdje li je ostala subota? — zapita milicioner.— Subota? — Oh, kako su se Tinka i Tonika tužno

pogledale.— A što će se sada dogoditi? — rekle su žalosno. —

Svima smo kazale da je danas nedjelja i svi su pošli kući: đaci, Jurica, frizerka, pismonoša, trgovci, tata, mama ...

— Morat ću napraviti reda — rekao je milicioner. Biio je vrlo zabrinut. — No, sada samo idite lijepo kući, pa i tata i mama nelka idu. Sve drugo saznat ćete na vri­jeme.

Tinka i Tonka su milicionera lijepo pozdravile i pu­tem kući veselo čavrljale:

— Svejedno je nedjelja, pa makar i bila subota! Tata i mama bit će kod kuće!

Kod kuće su pomogle mami pospremiti kuhinju i sobu, stol su prekrile čistim stolnjakom i kad su otvo­

13

rile knjigu sa slikama i namjeravale čitati, javio se spi­ker na radiju.

— Građani, građanke i draga djeco! Kako su se Tin- ka i Tonka zabunile te čitavim gradom širile vijest da je danas nedjelja, nastala je zbrka. Svi svetkujete nedjelju, dok je zapravo tek subota. Ali to nije najveća nesreća. Najveća je neprilika u tome što bi sutra svi mislili da je već ponedjeljak i tako bi zbrka bivala iz dana u dan sve veća. Stoga objavljujemo da je danas subota kako je to označeno u kalendaru. Budući da ste već svi kod kuće, svetkujte, ali nemojte zaboraviti da će sutra biti nedjelja i tek prekosutra ponedjeljak. Poštujte kalendar!

Tako su se stvorile dvije nedjelje, premda je jedna od njih bila subota. Djeca su bila sretna. Pila su čaj, grickala kekse i prelistavala knjige sa slikama.

TISUĆU PUTA LIJEPA

Usred doline stajala je kućica i na njezinu se dvori­štu kočoperila kokoš, najbjelja među bijelim kokošima. Gospodarica je tvrdila da još nije vidjela ljepše. Voljela je s njom razgovarati i ponekad bi je pogladila po le­đima. Kokoš bi svakog dana snijela jaje i svakog je dana čekala da joj gospodarica kaže da je najljepša. Bila je već uvjerena da svojom ljepotom nadmašuje i mačku i psa. Svakog jutra kljunom je raščešljavala svoje perje i pazila da se ne zaprlja.

— Ja sam najljepša, ja sam najljepša! — javljala se

14

ffsvojim kokodakanjem.

— Što ti se perje sjaji! — ulagivala joj se mačka.

Pas je volio zarežati na nju pa bi onda preplašena skočila na ogradu. Kad su pas i mačka bili sami, doga­đalo se da bi svak iz svoga zakutka uzdahnuo:

— Što je bijela kokoš sretna! Ona je miljenica naše gospodarice.

Ali iznenada se sve pre- okrenulo. Jednoga proljet­

nog jutra gospodarici se rodila kći i nitko se više nije osvrtao na bijelu kokoš.

Sretna majka uzela je djevojčicu na ruke i rekla joj:— Tisuću si puta lijepa!Kad je sunce obasjalo dolinu, stao je vjetar šaptati

travama i cvijeću u polju i pticama u šumarku:— Rodila se Tisućuputalijepa.— Rodila se Tisućuputalijepa — ponavljale su trave,

ponavljalo je cvijeće, lelujajući se na vjetru.— Povijaju je u bijele pelene — šaputao je vjetar.— U bijele pelene ... — ponavljale su trave i cvi­

jeće.— Dživ, dživ, u bijele pelene ... — cvrkutale su ptice

i spuštale se s visina. Jedna je sjela na prozor kad je u kućici zaplakalo novorođenče. — Dživ, dživ ... — za­cvrkutala je ptica i odletjela.

15

Kokoš se digla iz gnijezda i zapitala:— Ko, ko, ko, ko! Tko se to rodio?— Naša je gospodarica dobila kćerku — saopćili su

joj vrapci.— Je li lijepa? — zapitala je kokoš.— Tisuću puta lijepa, tisuću puta lijepa! — odgovo­

rili su joj vrapci.Kokoš je visoko podigla glavu, raširila krila i užas-

nula se:— Je li ljepša od mene? Ljepša od mene?— Dakako, dakako, dakako! — odgovarali su vrapci

tako žustro i glasno da se kokoš uvrijeđena sakrila u ko- košinjac.

Gospodarica je nosila svoju kćerčicu na rukama, s vremena na vrijeme lagano pomilovala njezine nježne obraze i položila je zatim na mekani jastuk u košaru. Onda je brzo oprala pelene i dok ih je u vrtu prostirala da se osuše, čuo se njezin glas:

— Vjetriću, vjetriću, osuši mi pelene da mogu dijete poviti.

I gle, vjetar je pelene osušio još prije nego što je sunce zašlo. Majka je pelene pokupila i povila dijete. Kad je dolinu prekrio večernji mralk, dijete je zaspalo a vjetar je kroz šumarak šaputao:

— Tisućuputalijepa spava.— Spava ... spava ... — ponavljalo je cvijeće pa

onda i ono pozaspalo.Ali nije zaspala bijela kokoš u kokošinjcu. Zvala je:— Dođite, crne misli!Zatvorila je oči da bude sve još crnje, te stala razmi­

šljati o gospodarici koja joj čitavog dana nije kazala

16

nijednu lijepu riječ, samo je ujutro uzela jaje i požurila natrag svome djetetu.

— Učinjena mi je nepravda! — uzdahnula je kokoš i svojim kokodakanjem iznijela je najcrnju misao:

— Osvetit ću se!Te noći nije više otvorila oči, zaspala je.Prije nego što je ujutro sunce osušilo rosu na travi,

dijete se u košari probudilo. Majka je već bila uza nj. Promatrala je kako kćerčica otvara oči i kako se pro­teže.

— Tek sada, kad imam tebe, znam kako je lijepa naša dolina. Tu ćeš rasti, dijete moje. Brinut ću se za tebe danju i noću.

Prolazili su dani i dijete je raslo. Sunce je sjalo sve toplije i toplije i majka je pjevala. Kakoš se, međutim, ljutila jer se nitko nije obazirao na njezinu ljepotu.

Jednog je dana gospodarica iznijela svoju kćerku iz kuće. Pozvala je psa, mačku i bijelu kokoš. Sjela je s dje­tetom u naručju na klupu pred kućom. Mačka se stisla uz njezine noge, pas je veselo mahao repom, kokoš je pružala vrat i kokodakala te pažljivo promatrala kćer svoje gospodarice.

— Sasvim je nalik drugoj djeci! Sasvim je nalik dru­goj djeci! — zakreštala je.

— Što se toliko kočoperiš? — rekla joj je gospoda­rica. Zatim se obratila svima troma pa još i vrapcima ako ih i nije bila pozvala:

— Dugo bijasmo sami. Voljeli smo se i nismo imali našto da se potužimo. Dobila sam kćer. Zavolite je i vi.2 Djeco, laku noć 17

Svi su se vrapci javili: — Dživ, dživ! — Mačka reče: — Mijau! — a pas: — Hov! — jedino se kokoš nije ogla­sila. Crna je misao kljuckala u njezinoj glavi.

Tada je vjetar preko doline stao ćarlijati i šaputati:— Tisučuputalijepa, dobar dan! ...Kad je kokoš to čula, zalepršala je krilima i skočila

gospodarici na rame.— Iskljuvat ću djevojčici oko pa nitko više neće ka­

zati da je lijepa! — zakokodače. Ali baš je toga trena dijete protrljalo oči jer je sunce jako bliještalo. Tako je kokoš umjesto u oko kljucnula u prstić. Dijete je zapla- kalo. Pas je zalajao, mačka zamijaukala, vrapci zacvr- kuitali i svi su navalili na kokoš i protjerali je od kuće. Osim toga, pas joj je iščupao rep. Operušana i ružna te vičući — kokodak! — pobjegla je u svijet i nije se više vratila.

Tisučuputalijepa je rasla kao ružin pupoljak na li- jehi obasjanoj suncem.

KUCICA OD KOCAKA

Usred livade stajala je kućica od kocaka. U njoj je stanovala Jelka. Za sunčana vremena sjedjela bi pred kućicom i slušala kako ptice pjevaju, a za kišovitih dana šetala bi sobama koje nikad nisu bile dosadne. Sve su bile ukrašene slikama.

U prvoj sobi nalazila se na kocki usred zida slika bijele kokoši. Kad se Jelka nalazila u toj sobi, čula je kako kokoš kokodače:

18

— Kokoda, kokoda! Doći će budalina!Jelka joj odgovori:— Neće doći, neće!U drugoj sobi bila je naslikana crna mačka. Govorila

je Jelki:— Predem, predem... Kad napredem do tri niti, ja

ću tebe ostaviti!— Ostani sa mnom! — zamolila ju je Jelka.U trećoj sobi bio je preko čitavog zida naslikan dim­

njačar. Neprestano se smijao i govorio:— Bijelom je kredom zapisano u dimnjaku da će

se srušiti.— Što će se srušiti? Zar dimnjak? Ta on čvrsto stoji!

— smijala se Jelka.No dan bijaše kišovit i susjedov pas se otkinuo

s lanca. Bila je to već odavno njegova namjera. Dao se u trk preko dvorišta i preskakivao ograde. Iz čiste rado­sti što je slobodan, zaletio se u kućicu od kocaka. Čuo je kako se ruši, ali se nije zaustavio.

Kućica se srušila sve do temelja i Jelka ostade bez krova nad glavom. Žalosna je stajala usred hrpe kocaka. Kiša ju je kvasila a vjetar joj prodirao do kosti.

— Morat ću ponovo sagraditi kućicu! — reče Jelka.— Da se bar nađe tko bi mi pomogao!

Tada se javila bijela kokoš:— Kokoda, kokoda! Ta rekla sam da je susjedov pas

budalina!Sišla je s kocke i dala joj zlatno jaje:— Uzmi! Kad ogladniš, razbij ga.Jelka se kokoši zahvalila. Tada je s druge kocke sišla

crna mačka. Njezine su se zelene oči prijazno sjajile:

19

— Isprela sam svijetlu nit. Uzmi je! Pođeš li na put, uzmi je sa sobom i usput je odmataj, onda na povratku nećeš zalutati — rekla joj je, a zatim otrčala mokrom travom u šumu. Jelka nije stigla ni da joj zahvali.

Dimnjačar je također stao na noge.— Jelka, dajem ti dugme. Dimnjačarevo dugme do­

nosi sreću. Moraš ga prišiti na haljinicu. Dok to ne uči­niš, nemoj graditi kućicu, da ti se ponovo ne sruši.

— Hvala! — reče Jelka i uzme dugme, a dimnjačar se kao i prije smješkao sa slike.

Jelka je još uvijek stajala na kiši. Darove je spremila u džep i tražila iglu da na svoju haljinicu prišije dugme. Dugo je tražila, sve je kocke premetnula, a iglu nije našla.

— Poći ću krojačici — pomislila je i krenula na put. Čitavim putem odmatala je nit, kako ne bi na povratku zalutala.

Stigla je do prvog sela i raspitala se za krojačicu.— U nas je nema — rekoše joj. — Tamo daleko, u

selu na podnožju brijega, naći ćeš je. Ali morat ćeš proći tri tamne šume.

Išla je pravcem što su joj ga pokazali. Kroiz prvu je šumu prošla sretno, ali ju je u drugoj zatekla noć. Jelka se obradovala kad se pomolio sjajni mjesec.

— Tako lijepo svijetli da posve dobro vidim put. Samo ću malo sjesti jer sam strahovito gladna.

Jelka izvadi iz džepa zlatno jaje i razbije ga o kamen. Silno se začudi, videći da ima sada dva manja jajeta. Jedno je obično bijelo jaje, a drugo i opet zlatno. Bijelo jaje pojela je s užitkom, dok je zlatno jaje blistalo kao zvijezda pa je sve unaokolo bilo svijetlo. Kad je Jelka

20

I

htjela nastaviti put, pogledao je mjesec posve izbliza nje­zino lice i rekao joj:

— Dobro da sam te našao. Umoran sam. De svijetli noćas ti kad imaš tako divnu svjetiljku!

Jelka mu htjede reći da joj se žuri, ali se mjesec već bio sakrio iza oblaka. Tako joj nije preostalo drugo nego da i dalje sjedi a zlatno je jaje svijetlilo.

Kad je izašlo sunce, mogla je Jelka nastaviti put. Sretno je prošla i kroz treću šumu te u selu na podno­žju brijega našla krojačicu. Krojačka joj je vrlo rado prišila dugme na haljinicu. U znak zahvalnosti poklonila joj je Jelka ostatak svijetle niti.

Na povratku je bio put mnogo kraći. Koračala je uza svijetlu mit te stigla već u predvečerje na svoju livadu gdje su ležale kocke. Odmah je počela graditi kućicu. Usred posla prestrašila se psećeg laveža.

— Put me doveo k tebi! — lajao je pas. — Bio sam se otkinuo s lanca, ali u šumi sam osjetio čežnju za kućom i čovjekom. Ugledao sam svijetlu nit i pošao njezinim tragom. Tako sam došao do tebe. Srušio sam ti kučiću, a sada ću ti pomoći sagraditi novu. Ako ti je po volji, ostat ću kod tebe i vjerno te čuvati.

Uskoro su sagradili kućicu. Sve je bilo kao prije, samo se crna mačka nije vratila. Možda zato što pred kućom sjedi pas. Jelka još uvijek vjeruje da će se jednog dana pojaviti. Zlatno jaje stavila je na vrh krova kako bi mačka već izdaleka ugledala svoj dom.

22

TKO CE SE IGRATI SA MNOM?

U Maloj ulici čuje se od jutra do večeri žamor. U toj ulici djeca trče, loptaju se ili igraju vojnika; poneke su djevojčice gospođe i voze ulicom gore-dolje kolica s lut­kama.

U tu ulicu nikada ne skrene automobil, čak se i bici­klist rijetko pojavi. Tu se nalaze kućice s vrtovima. Dje­ca kroz prozor razgovaraju sa svojim mamicama i mame vide što njihova djeca na ulici rade.

Među tom djecom živi posve malena djevojčica Toč­kica. Svakog jutra dolazi sa stoličicom, postavi je na­sred ulice, sjedne i gleda kako se djeca igraju. Dogodi li se što smiješno, smije se u sav glas. Kad se djeca po- tuku, ona potrči svojoj mami i dovikne joj:

— Gledaj, mama, potukli su se!— Nije to ništa strašno — reče joj mama i Točkica

se vrati na ulicu.Sva djeca iz te ulice već pohađaju školu, a Točkica još

ne zna koliko joj je godina, ne zna kako treba da razgo­varaju gospođe, na romobilu je još nespretna, kad se igraju rata, ne shvaća kako se valja sakriti od neprija­telja, loptu nikada ne uhvati, a ne zna se ni igrati »lo- vice«. Nitko nije rekao da se s njom neće igrati, ali se ipak s njom nitko ne igra.

Događaju se i neobične stvari.Mama primijeti da se Točkica na stoličici dosađuje.

Skokne u vrt, otkine lijepu crvenu ružu i donese je Toč­kici. Točkica se ruži obraduje.

— Ružica! — veli i pomiriše je. — Miriše ... — Za­tim je promatra. Naiđe visok dječak.

23

— Pokaži mi ružu — reče dječak i Točkica je dade., ali on produži put kidajući s ruže laticu po laticu.

— Uzeo mi je ružicu ... — ražalosti se Točkica. Pra­znih ruku i dalje sjedi na stoličici.

Mama sve vidi i donese joj lončiće i lopaticu.— Mijesi kolače — reče joj.— I za tebe ću napraviti jedan! — obeća joj Točkica.

I Točkica mijesi kolače. Priđu joj Tonček i Trnka. Brzo porazdijele lončiće, uzmu joj i lopaticu i vele:

— Točkice, makni se! Treba nam puno mjesta, umijesit ćemo mnogo kolača.

Točkica izdaleka gleda kako Tonček i Tinka mijese kolače od pijeska. Ali brzo im je to dosadilo. Lončiće su otkotrljali ulicom i oni zazveče: — pinka-ponka-pinka — a lopaticu su dječak i djevojčica ostavili u pijesku. Točkica žurno hvata lončiće, potraži i lopaticu pa otiđe mami.

— Mama, igraj se sa mnom! — zamoli je.— Nemam vremena. Kuham ručak — odvrati mama.

Točkica dugo šuti. Polako odlazi u vrt, uzme romobil i poveze se na ulicu. Ulica je prazna. Djeca su otišla u školu. Točkica se vozi mimo kuća i vrtova. Doveze se do Velike ulice gdje jure automobili. Ali Pazi, pas iz Male ulice, zove Točkicu:

— Hov, hov, kamo ideš?— Nitko se ne igra sa mnom — reče Točkica. —

Gtiću ću daleko, u Tivoli. Tamo je park i u njemu mnogo djece, više nego u Maloj ulici — i već se odvezla Veli­kom ulicom, među automobile i bicikle.

Pazi gleda za Točkicom i laje, a onda pojuri za njom.

24

— Hov, hov, hov, poći ću s tobom ako već moraš ići! — reče i vjerno trči uz Točkicu koja se vozi među auto­mobilima. Svi je prestižu i pravo je čudo što je nitko ne obori.

Stižu do tramvajske pruge. Neko vrijeme vozi Toč­kica lijepo uz tračnicu, ali joj onda romobil iznenada sklizne između tračnica. Točkica padne, no brzo se digne, ali je romobil zapeo o tračnicu i ona ga ne može mak­nuti. Pazi se vrti oko nje i gleda na prugu kojom se pri­bližava tramvaj. Tramvaj zvoni, zvoni, ali sve uzalud. Točkica i Pazi stoje i dalje na pruzi. Pazi stupi hrabro pred Točkicu i laje na tramvaj koji je već posve blizu. Tramvaj stane, kondukter siđe, silaze i putnici i svi se sjate oko Točkice i Pazija. — što se dogodilo? — za­pitkuju. Dođe miliciomer i uspostavi red. Putnici se vra­ćaju u tramvaj, a milicioner izvuče romobil iz tračnice i stavi ga na pločnik.

— Pločnikom vozi, dijete! — reče Točkici, a Paziju zaprijeti: — Pazi na nju! — Bit će mu poslije vrlo žao što nije zapitao Točkicu kako joj je ime i što je nije od­veo kući.

Točkica vozi sada pločnikom i Pazi trči uz nju. Njima se sada više ne žuri. Izlozi su puni najdivnijih stvari. U svakom je izlogu nešto drugo. Igračke, bomboni, mede­njaci, crvene i plave cipelice, lopte, bojice, šareni papir. A tamo, gle, drveni konj! Mnoštvo ljudi gleda izlog. Toč­kica uhvati jednu gospođu za ruku i zamoli je:

— Dignite me, molim, htjela bih bolje vidjeti.Gospođa je digne na ruke i pokazuje joj još i druge

izloge. Točkica joj se odmah svidjela.— A kako to da sama hodaš gradom? — zapita je.

25

— Nisam sama. Pazi me prati. Idemo u Tivoli jer se kod kuće nitko ne igra sa mnom — kaže joj Točkica.

Gospođa je spusti, popravi joj kosu na čelu i ode. Ali poslije će joj biti žao što nije zapitala Točkicu kako joj je ime i što je nije odvela kući.

Točkica i Pazi stigoše na Okrugli trg. Usred trga svira dječji duhački orkestar a visoko preko trga razapet je natpis: »Velike trke — pozvana sva djeca!«. Točkica ne zna pročitati natpis, ali vidi mnoštvo djece u bijelim i crvenim odijelcima. Voze se romobilima oko trga. Gle­daoci u parku dovikuju im: — Vo-zi! Vo-zi!

— Vidiš, Pazi, ovdje ću se moći igrati — poveseli se Točkica.

— Hov, hov! — zala je Pazi i Točkica se poveze ro- mobilom među natjecatelje. Ali gle, jedan je dječak za­ustavi i reče:

— Premalena si još. Stani malo u stranu i gledaj.Točkica se makne i potuži:— I ovdje se neće sa mnom igrati. Vele da sam pre­

malena. /— Hov, hov! — odgovori Pazi, uhvati je za suknjicu

i povuče za sobom.— Pođimo u Tivoli! Tamo se igraju i mala djeca.Samo još Lijepom ulicom pa preko željezničke pruge

i gle, stigli su u Tivoli.— Tko će se igrati sa mnom? — pita Točkica i traži

djecu. Ali sunce zalazi i djeca žure kući. Točkica i Pazi trče do igrališta — ali igralište je prazno. Svi su otišli. Sve ljuljačke miruju, vrtuljci stoje, klupe su osamljene, cvijeće se na lijehama zatvara.

— Tko će se igrati sa mnom? — zapita nježan glasić.

26

— Jesam li to ja pitala? — začudi se Točkica.— Hov, hov! — zalaje Pazi. — Ti nisi ništa pitala.Potraže tko je to još željan igre i nađu u pijesku ma­

lenu drvenu lutku.— Lutkice! — usklikne Točkica. — Hoćeš li se igrati

sa mnom?— Hoću. Najviše volim igru »Blistavu vodu sad gle­

dajte svi!«— Trebalo bi da nas bude više — reće Točkica i po­

mogne Lutki iz pijeska. — Igrat će se i Pazi s nama.— Blistavu vodu sad gledajte svi! — izgovori sve

troje kad iznenada Točkici u krilo skoči vjeverica s ve­likim kitnjastim repom a Lutki sjedne na glavu bijela grlica.

— Sad će nas biti dovoljno! — poveseli se Točkica. I grlica mora sjesti u krug. Točkica, međutim, trči s rup­čićem oko kruga:

Blistavu vodu sad gledajte svi!Zvrče, za neposluh platit ćeš ti!

Tako se oni igraju i uopće ne primjećuju da je sunce zašlo.

— Pospana sam — zaplače Lutka. —Hoću u krevet!— U krevet? — sjeti se Točkica svog kreveta i mame.— Pazi, moramo kući!— Hov, hov! ... Kući!Krenu prema gradu. Točkica, vjeverica i grlica na ro-

mobilu — vjeverica straga, grlica sprijeda na ručki —

27

dok Pazi vjerno trči uz njih i nosi u zubima pospanu Lutku.

Na Tivoli pada noć, u gradu se pale svjetla.

Radio javlja već po treći put:— Nestala je najmanja djevojčica iz Male ulice. Ime

joj je Točkica i vozi se romobilom. Nestao je i pas Pazi. Sretne li ih tkogod, neka ih dovede u milicijsku stanicu!

Kako je sada žao onome milicioneru koji je sreo Toč­kicu na tramvajskoj pruzi, što je nije pitao kako joj je ime i što je nije odveo kući. — Samo da joj se nije dogo­dila kakva nesreća! — pomisli zabrinuto.

Gospoda, koja je poslijepodne digla Točkicu na ruke kako bi djevojčica bolje vidjela izlog, također je slušala radio. Tvrdila je da neće moći čitave noći sklopiti oči, ne nađu li Točkicu.

U Maloj udici bili su svi pred kućama. Kako je djeci bilo žao Točkice!

— Jadne li Točkice! Nismo se htjeli s njom igrati! — govorila su djeca i trčala na sve strane da je nađu. Zvala su: — Točkice! ...

A njezina je majka govorila:— Nadam se da će se moja Točkica vratiti — i oti-

rala suze. — Mogao bi je Pazi dovesti kući.

Kraj željezničke pruge oprostile su se vjeverica i gr­lica. Točkica je obadvjema obećala da će češće doći u Ti­voli kako bi se s njima igrala.

Osvijetljenim ulicama vozi se Točkica kući.

28

— Točkica! Naša Točkica! — zovu je djeca. — Naš Pazi! —• zovu psa.

— Glavno da su došli! — odahne mama i odahnu svi u Maloj' ulici. Lutka se probudi i pozdravi: — Dobro veče!

— Ovo je drvena Lutka. Igrat će se sa mnom.— Igrat ćemo se i mi s tobom! — viču djeca. Točkica

je sada najslavnija djevojčica u Maloj ulici.Uzbudljive događaje toga dana treba da svi dobro

prospavaju.

SNJEGOVIĆ

Djed je raskićeno novogodišnje drvce bacio u drvar­nicu i otišao. Jela je ostala ležati kraj klade, vrlo jadno. Nitko nije više mario za nju.

Navečer je u drvarnicu zavirio mjesec, osvijetlio jelu i blizu vrha otkrio snjegovića. Djeca su s jele bila skinula sve, jedino su njega ostavila. Mjesec je tako dugo svije­tlio u snjegovićeve oči dok se nije snjegović čestito razljutio:

— Ako su me djeca odbacila, onda me bar ti, mje- seče, ostavi na miru. Htio bih zaspati.

Sklopio je oči, ali je mjesec i dalje gledao u drvar­nicu. Snjegović nije mogao zaspati, ponovo je otvorio oči i kad je vidio da mu se mjesec smije, malo je manj­kalo da mu isplazi jezik. Pogled mu zapeo na dugmeti-

29

cima što su blistala na njegovu trbuhu i kao da se malo razveselio. Samosvjesno pogleda u svijetlo mjesečevo lice:

— Protjerao si mi san, ali ništa zato. Prebrojit ću dugmeta na svome kaputu, čini mi se da su dragocjena jer tako lijepo blistaju. Jedan, dva, tri — jedan, dva tri. Posve je sigurno da su tri. Možda će to biti dovoljno, ali ako ne bude, dao bih još i svoju kapu. Dakako, ti ne mo­žeš znati o čemu ja već od Nove godine danomice raz­mišljam.

Mjesec se uozbiljio. Volio bi saznati što li može raz­mišljati ovakav snjegović od pamuka. Još mu je svjetlije pogledao u oči, znajući da je ponekad dovoljno da kome samo u oči pogledaš, pa da ti je jasno o čemu razmišlja;

snjegović se, međutim, nije više ni osvrnuo na mjesec. Razmišljao je:

— Nikada neću zaboraviti ono posljednje veće uoči Nove godine, toliko je bilo lijepo. Kad su pripalili svijeće na jeli, usta su mi se jednostavno sama otvorila, ta stajao sam usred najdivnijih staklenih kuglica koje su se nji­hale na zelenim grančicama. Trgnuo sam se tek kad je crnokosa djevojčica prstićem pokazala na mene i klik- nula: »Gledajte, snjegović!« Zatvorio sam usta i uspravio se. Gledali su me neko vrijeme, ali je djevojčica na do­njoj grani jele otkrila moga brata, radosno kliknula i svi su se osvrnuli onamo. Razgledavali su sve redom i veselili se. Sitna svjetla s novogodišnjog drvca odsij evala su u njihovim očima.

Mama je pazila da se srebrne vrpce ne zapale te gdje­gdje još i štogod popravila. Onda je prišla darovima: »Pogledajmo što je donio Djed Mraz!« Uzela je u ruke bijeli zavežljaj sa crvenom vrpcom: »Ovo je za bakicu!« Bakica se nasmiješila i sjela s darom u naslonjač. Odmo­tala je papir i našla u njemu vunene čarape. Pogledala je sve oko sebe i rekla: »Neće mi više zepsti noge.« Mama je uzela drugi zavežljaj: »To je za djeda.« Djed je primio dar i rekao: »Ta nije bilo potrebno.« Ali čitavo mu je lice prekrio smiješak, kad je u papiru našao lijepu crnu lulu.

»Za tatu«, rekla je mama i dala mu veliku kranjsku kobasicu. Tata se nasmijao: »Još danas ćeš je skuhati!«

Crnokosa djevojčica, koja je prije prstićem pokazi­vala na mene, nije sada progovorila ni riječi. Samo je gledala što je dobio prvi, pa drugi, pa treći i lice joj se

31

rumenjelo kao jabuka. Tada ju je mama pozvala i rekla: »Ovo je za tebe.« Dala joj je veliku kutiju i poljubac. »Hvala«, zahvalila se djevojčica tihim glasom. Sjela je jednostavno na pod i otvorila kutiju. »Aj, aj, aj!« javljala se sve glasnijim uzvicima, pljeskala rukama i smijala se. Zaplesala je oko kutije. »Ja sam dobila lutku, ja sam do­bila lutku!...« pjevuckala je. Zatim ju je svima pokazi­vala. Lutka je bila lijepa, imala je velike oči, crvene usne, svijetlu kosu i crvenu haljinicu. Djevojčica je usred sobe s njom plesala, svi su je gledali i bili sretni.

Tada je tata sa stola uzeo posljednji dar i rekao: »Za našu mamu!« Dobila je veliki vuneni rubac. Sakrila je u nj svoje lice: »Kako sam sretna!«

Poraz dijelili su tako sve darove i djevojčica je po­tražila sebi mjesto u majčinu krilu, tata je položio ruku u majčinu ruku, djed je približio svoj stolac bakičinom naslonjaču i svi su tiho promatrali kako dogorijevaju svijeće na novogodišnjoj jeli. I ja sam bio sretan.

Nisam znao da imaju još nekoga u kući. Mama je iznenada skinula svoju djevojčicu s krila i zapitala: »A što je s našom bebom? Uopće se ne javlja.« Približila Se košari u kutu, koju sam tek tada primijetio, i uskliknula: »O, gle ti nje! Bdije, bacaka se i gleda u svjetlo s novogo­dišnje jele!« Dovezla je košaru na kotačima do jele i tek tada sam vidio da u košari leži dijete. Pružalo je mami ruke i smješkalo se. »Ništa još me shvaćaš, premalena si«, reče joj mama. Zatim su vratili košaru s bebom opet iu kut, svatko je uzeo svoj dar, mama je pogasila svijeće i rekla: »Pođimo, čaj je pripremljen!« Otišli su u kuhinju i bilo mi je žao što su ugasili svjetlo. Lijepo je veče prošlo. Dugo se moje oči nisu mogle priviknuti na tamu. Gledao

32

sam u kut, gdje je stajala košara. Beba je malo zastenjala, tok toliko da sam je čuo, a onda je stala zvati: »Le, le, le . . .« No, budući da joj se nitko nije odazvao, ona je zaplakala. Kako sam ise premještao s noge na nogu, grana se zanjihala i kuglice zazveckale. Morao sam mirovati, a dijete je tako plakale da me zaboljelo srce. Malo po malo umirilo se i zaspalo. Čuo sam kako ravnomjerno diše. Posve tiho zazvao sam svog brata na donjoj grani i pi­tao ga:

»Jesi li vidio djevojčicu u košari?«»Jesam«, odgovorio mi je on pospano.»Što veliš na to da se za nju nije našao nikakav

poklon?«»Misle da još ništa ne shvaća«, rekao je i glasno zi-

jevnuo.»Molim te, nemoj još zaspati. Moraš mi pomoći. Kaži

mi kako da obrađujem djevojčicu u košari!?«Brat je prestao zijevati. »Da, kako?« zapitao je.»Ja bih joj u košaru nasuo najljepše snježne pahu­

ljice da se s njima igra«, rekao sam.»Ništa neće biti od pahuljica. One bi se rastopile i

smočile dijete«, odgovorio mi je brat i bio je u pravu.»Oko nas visi sijaset igračaka i slatkiša. Dajmo joj

čokoladni roščić«, predložio sam.»Koješta! Takvo dijete pije samo mlijeko. Od čoko­

lade bi umrlo«, upozorio me brat i sigurno je opet bio u pravu. Stariji je od mene i jednom je stajao u trgovini na polici. Tamo je čuo sve što su ljudi pričali.

»Znaš li što? Upitat ću je što bi htjela imati!« Tada mi se brat nasmijao: »Kako da ti kaže kad još me zna govoriti. Dok djeca leže u takvoj košari, ne govore, samo3 Djeco, laku noć 33

guču. No sada moramo i nas dvojica zaspati, možda će nam sutra sinuti koja pametna misao.« Ponovo je zijev- nuo i valjda je uskoro i zaspao. Ja sam, međutim, gledao kroz prozor u nebo; milijun zvijezda bilo je razasuto po nebeskom svodu; poželio sam da se posve malena zvije­zda otkine i padne meni u ruke. To bi sigurno bio naj­ljepši poklon za dijete u košari. Gledao sam zvijezde, brojio ih, ali nisam ih mogao prebrojiti, svladao me san.

Probudio sam se tek ujutro, kad je majka došla da nahrani dijete. Držala je djevojčicu na krilu i govorila: »Ti si naša sreća!« Gledala ju je i gledala, ali na novogo­dišnji poklon nije se ni sada sjetila.

Zatim sam svakog dana slušao kako guče dijete u košari, gledao sam kako se igra svojim prstićima i kako se smije kada tkogod prilazi košari. Mislio sam na po­klon, ali mi ništa nije palo na um. Svaku noć sam gledao u nebo i čekao da se otkine zvijezda pa da je uhvatim za dijete, ali uvijek bih prije toga zaspao.

Moji su razgovori s bratom prestali jer se crnokosa djevojčica htjela s njim igrati. Dali su joj ga. Otrčala je s njim u kuhinju pa valjda nije ni čuo kad sam mu do­viknuo: »Do viđenja!«

I sada sam ovdje, još uvijek vezan uz granu. Kuda god pogledam, vidim poslagana drva, a kroz prozor mi mje­sec sja ravno u oči! Mjesečina je, doduše, sada prijaznija, ali tajanstvena i ja bivam sve lakši, toliko lagan da bih najradije skočio, ali ne mogu nikamo. Privezan sam.

Mjesec se smješkao dok je snjegović pružao svoje malene ruke htijući nešto dohvatiti; nešto ga je tjeralo dalje, a nije se mogao maknuti s mjesta.

34

I gle, iz tamnoga kuta dotrčao mišić, zapiljio se u snjegovića, a snjegović stao promatrati njega. A onda, kao da se miš iznenada nečemu dosjetio, eno ga, već je kraj snjegovića. Samo trenutak i već ga je oslobodio pregrizavši vrpcu kojom je bio privezan za grančicu. Od­mah nakon toga miš je iščeznuo u onom istom tamnom kutu odakle se bio pojavio, a snjegović se skotrljao s jele na pod. Prije nego što se posve osvijestio, nešto ga je di­glo na noge i potjeralo dalje preko hrpe cjepanica na prozor, kroz prozor na vrt. Divno se ljeskao njegov šeši­rić od srebrna papira i kao dragulji blistala su dugmeta na njegovu kaputiću. Stupao je velikim koracima i bio posve lagan. Išao je vrtnim puteljkom, prekrivenim tan­kim slojem snijega i mogao je gaziti do koljena, njego­vim stopama ni traga, jer se snježnih pahuljica jedva do­ticao. Stigao je oko kućnog ugla do širom otvorenih vrata trijema. Povuklo ga je nešto u trijem i stubištem koje se kupalo u sjaju mjesečine pa mu se pričinjalo posve bijelo. Posljednja je stepenica bila u sjeni. Snjegović je zastao da se ogleda, ali tada se mjeseca sakrio i ostavio kuću u tami. Snjegovića je napuštala snaga. Sve je više i više osjećao kalko su mu glava, ruke i noge od pamuka. Nije se više mogao ni maknuti. Sav izmoren zaspao je.Ujutro su ga djeca našla baš kad je otvarao oči.

— Gledajte, snjegović s novogodiš- njeg drvca! — uskliknula je djevojčica, digla ga visoko i poskakivala. U sobi je snjegovića ovako s visoka spustila u košaru ma-

35

loj djevojčici. — Aj, aj, aj! — oglasilo se dijete i priti- snulo snjegovića na svoje nježno lice. On se osjećao to­liko sretnim da je zauvijek zaboravio kako je htio maloj djevojčici nešto pokloniti.

MOJA CRTANKA

Budući da sam crtala po stolu, po klupi, po zidu i po podu, skupio je tata iz svih pretinaca svoga pisaćeg stola hrpu papira, složio ga list po list i načinio mi od njih svezak.

— Evo ti crtanke — rekao mije. — Kad je budeš po­punila crtežima — dobit ćeš drugu. Samo da te više ne vidim kako crtaš po stolu i po podu!

Crtanka je bila velika, a ja tako malena da sam je je­dva jedvice digla i stavila na stol. Primakla sam stoli- čicu i sjela.

Prvi list u crtanki bio je najljepši. Bio je sasvim gla­dak i bijel. Na tom sam listu nacrtala svoju Maricu. Kako je list bio velik, nacrtala sam joj veliku glavu, tako ve­liku da je ostalo mjesta još samo za noge. Zato što joj nisam nacrtala ruke i haljinu, rekla je mama da crtež ništa ne vrijedi. A bila je to ipak najljepša lutka.

Na drugom listu nacrtala sam našu kuću. Počela sam s praonicom i drvarnicom. Mama pere, a djed cijepa drva. U kuhinji bakica kuha i kroz prozor izlazi para. U sobi tata uči. Iznad kuhinje stanuju Marijana, Nataša i njihov pas, a iznad naše sobe stanuju Andrija i mačkica. Na vrhu su tavan i krov.

36

Za ručkom, kad smo se svi okupili oko stola, poka­zala sam taj crtež svojoj obitelji. Mislila sam da je nešto izvanredno što imam crtanku i što sam nacrtala našu kuću. Razgledavali su crtež sa svih strana i smijali se. Rekli su mi da i dalje crtam.

Budući da je bakica toga dana kuhala valjuške, rekla sam da ću nacrtati još i valjušalk i čitavoga posuti šeće­rom. Valjušaka sam se najela, ali sam ih zaboravila na­crtati jer sam s mamom i sestricom otišla u šetnju.

Dozvolili su mi da vozim sestricu u kolicima, ali samo po pločniku. Jako sam morala paziti da mi kolica ne skli- znu na kolnik. Ulica je lijepa, glatka i široka. Sama, bez kolica, nisam smjela na nju.

Navečer, baš prije večere, nacrtala sam šetnju. Auto­mobili jure pločnikom, a djeca trče širokim kolnikom i hvataju se. Kolnikom vozim i ja svoju sestricu a mama me gleda s prozora.

Kad me tata spremao u krevet, rekao mi je da ću se morati pridržavati prometnih pravila, iako je kolnik ši­rok a pločnici uski.

Odmah sam sklopila oči, želeći da što lijepo sanjam.Zatim je bila nedjelja. S tetom sam otišla u cirkus.

Bio je to veliki cirkus a navalilo je u nj toliko gledalaca da nisam ništa vidjela, neprestano sam se bojala da me ne zgaze. Teta me uzela na krilo. Sjedjele smo sasvim straga, ispod platnena krova, na rasklimanoj klupi. A baš se nama približila golema zebra i tresla svoje škljo- cave vilice nad mojom glavom. Strahovito sam se upla­šila, ali onda sam vidjela da to nije prava zebra nego su to dva muškarca prekrivena prugastom tkaninom. No, u kavezu je urlao pravi lav i njegov mu je krotilac davao

37

kocke šećera. Konji su bili lijepi i hodali su na dvije noge, ali je još ljepša bila plesačica na užetu. Visoko, vi­soko ispod krova bilo je napeto uže i po njemu je ple­sačica poskakivala s kišobranom u ruci. Taj je kišobran bio suncobran svijetlomodre boje.

0 toj sam plesačici dugo razmišljala. I nacrtala sam je. Mama me poslije pitala zašto sam joj nacrtala dva suncobrana. Zato što je prvi suncobran loše nacrtan, od­govorila sam joj.

U mojoj crtanki ima sve više i više crteža. Sve što sam vidjela i čula, nacrtala sam. Ponešto sam i izmislila. Izmi­slila sam, eto, da moj tata jaše na bijelom konju. To je bilo vrlo lijepo, pa sam nacrtala još i sebe na jednom konju. Jahali smo preko zadružnih livada i trava je dopi­rala konjima do koljena. U travi su se njihale ivančice.

Slijedeće nedjelje pošla sam s ocem na prave livade. Vozili smo se biciklom i nabrala sam veliku kitu ivan­čica. Htjela sam ubrati još nekoliko cvjetića kad primi- jetih da nam se približava žena u žutoj haljini. Razgo­varala je glasno sama sa sobom i hodala oko nas. — Jest, jest, pa ja saan to kazala. Bit će tako i nikako drugačije — ponavljala je. Uhvatila sam oca za ruku i otišli smo. Zapitala sam ga što je toj ženi. — Malo je smušena — rekao mi je, a ja sam se uplašila. Nisam je mogla ni nacrtati.

Sada mislim da nije bila smušena nego je, možda, iz dosade razgovarala sama sa sobom. Kad sam sjedjela pred kućom na svojoj stoličici, ta je žena došla k meni sa željom da je nacrtam. Nacrtala sam je i obojila žutom bojom. Zamolila me da joj dam taj crtež za uspomenu. Otkinula sam list iz crtanke i dala joj ga. Spremila ga je

38

u torbicu i otišla. I opet je govorila: — Jest, jest, bit će tako i nikako drugačije! — I bilo je zaista tako. Svi koje sam jedinom nacrtala, došli su. Zamolili su me da im dam crteže za uspomenu. Došla je i plesačica iz cirkusa. Za­hvalila mi je na crtežu i poklonila mi zečića od plastike. Došao je i milicioner. Rekla sam mu da njega nikad ni­sam nacrtala, ali on je želio da mu poklonim onaj crtež s automobilima koji jure pločnikom, a djeca trče i hva­taju se usred kolnika. Sreo je već dosta djece koja tako­đer žele takvu promjenu saobraćajnog reda i možda će se moći štogod učiniti.

Došli su i Marijana, Nataša i Andrija. Zamolili su me za crtež naše kuće. Budući da sam imala samo jedan cr­tež, razdijelila sam ga i tako je svaki odnio svoj stan.

Došlo ih je još mnogo; dobro da nisam nacrtala i cir­kuskog lava! I svakome sam iz crtanke otkinula list. Preostala mi je samo slika moje Marice. Nju je tata sta­vio u okvir pa sam je objesila u kuhinju u svoj kutić. Od moje crtanke ostale su samo korice.

Jučer me tata upisao u školu. Kupio mi je bilježnicu, čitanku a i novu crtanku.

MACA PAPUČARICA

U Malom selu malene su kuće i u svakoj kući djeca. Odjevena su u šarene košuljice i obuvena u crvene i plave papuče. Sve su kuće u tom selu bijele, svi krovovi crveni, svi prozori imaju zelene kapke, sva su dvorišta pome­tena i cesta je glatka. Sve je u najljepšem redu samo su

39

djeca neuredna. Navečer, kad legnu u krevet, nikada ne pospreme papuče. Slijedećeg jutra traže ih pod stolom, na stubama, u kolicima, među drvima, u džepu očeva ka­puta; poslije dugotrajnog traženja jednu papuču nađu u kuhinji, drugu u sobi.

No, jednoga jutra, kad se već u svakoj kući Maloga sela kuhao zajutrak, mali je Janko uzalud tražio svoje papuče. — Mama, gdje su moje papuče? — pitao je.

— Ako ih navečer nisi pospremio, odnijela ih je Maca — odgovorila je mama.

— Mama, gdje su moje papuče? — zvala je Špelca u susjednoj kući.

— Ako ih navečer nisi pospremila, odnijela ih je Maca — reče joj mama.

— Mama, gdje su moje papuče? — pitao je Tine u trećoj kući.

— Odnijela ti je Maca papuče, zato što ih nikada ne pospremiš — odgovori mu mama.

— Mama, gdje su moje papuče? — pitala je Tonka i mama je odgovorila: — Maca ih je odnijela.

Čitavim je selom mirisala kava i djeca su bila gladna. Sjela su bosa za stol. Napila se tople kave a onda je Janko stao na kućni prag i viknuo preko ceste:

— Špelca, dođi k meni!Špelca je odmah dotrčala do praga svoje kuće i odgo­

vorila:— Voljela bih doći, ali ne mogu. Maca mije odnijela

papuče. Dođi ti k meni!— Ne mogu — rekao je Janko. — I meni je Maca

odnijela papuče.— Tine! — zvali su Janko i Špelca — dođi k nama!

40

Time se pojavio na pragu i odgovorio: — Maca mi je odnijela papuče.

Na kućni prag došla je i Tonka. I njoj je Maca odni­jela papuče. U svakoj su se kući otvarala vrata i sva su djeca dolazila — bosa na prag. — Maca nam je odnijela papuče! —dovikivala su jedna drugima. Poskakivala su s noge na nogu jer im je bilo hladno. Kasnije, kad je zasjalo sunce, bilo je djeci toplo. Bosi i u šarenim košu­ljicama sastali su se na cesti. Pitali su se: — Kamo je Maca odnijela naše papuče?

— Potražimo Macin dom! — savjetovao je Jurica. I pošli su.

Skrenuli su sa ceste i hodajući rosnom travom stigli do šume. Koračali su mahovinom, slušali pjevanje ptica i pretraživali grmiće kako bi otkrili Macin dom.

Usred šume naišli su na bijelu kućicu sa crvenim kro­vom. Prozori bijahu puni cvijeća a ma vratima se nalazio natpis: Maca papučarica.

Čula je Maca djecu i otvorila vrata.— Draga djeco, što želite?

— Papuče — zamolila sudjeca.

Tada ih je pozvala u kućicu.U kućici su se nalazile police i na policama crvene i plave papučice. I kakav je u kućici vladao red! 'Djeca su zašutjela.

— Neka svatko uzme svoje papuče — rekla je Maca papu­čarica.

41

Ali to nije bilo lako. Papuče su bile bez ikakvih mrlja i sve lijepo zakrpane, a otkinuta dugmeta ponovo priši­vena. Djeca su svoje papuče jedva jedvice prepoznala.

Bobek,najmanji među njima, nije svoje papuče uopće našao. Sva su djeca bila već obuvena, dok ih je on još uvijek tražio.

— Ne nađeš li svoje papučice, morat ćeš kući bosih nogu — reče mu Maca papučarica. Bobeka su noge zeble i samo što nije zaplakao. Njegove su papučice bile pode­rane, a na polici nije bilo poderanih papučica.

Djeca su već odlazila, a Bdbeku su se noge sve više smrzavale. Maca papučarica mu reče: — Bos ćeš kući.

— NaMadit ću se — odgovorio je Bobek i Maci se sažalio.

— Najneuredniji si, ali i najmanji, mogao bi se zaista nahladiti pođeš li bos — rekla mu je Maca i donijela pa­pučice. Bile su zakrpane i čiste.

— Kad zapadne snijeg, sašit ću ti nove — obećala mu je. Čula su to i ostala djeca. Okrenula su se i molila:

— I meni! I meni!Maca papučarica mahnula im je i rekla: — Sašit ću

i vama! — S prozora svoje kućice gledala je kako djeca u šarenim košuljicama i crvenim i plavim papučicama žure kući. Posljednji je trčao Bobek.

Danas pada snijeg i Maca papučarica šije papuče za djecu iz Malog sela. Podstavit će ih zečjim krznom da budu toplije.

Tko zna hoće li ih djeca spremiti prije no što legnu u krevet?

MOJ KIŠOBRAN MOŽE BITI BALON

Kraj potoka se širi livada. Na njoj je otvoren malen, žuti kišobran. To je Jelkin šator. Jelka skače oko šatora i lopta se sasvim novom crvenom loptom. Zbog nje su djed i bakica, mama, tata i teta u velikoj brizi.

— Pazi na loptu! — rekli su Jelki kad ju je ponijela na livadu.

— La, la, la, la! — pjevala je Jelka, bacala loptu vi­soko u zrak i hvatala je. Zatim je bacila loptu tako vi­soko da je više nije mogla uhvatiti. Lopta je pala u potok i voda je odnijela.

S prozora kuće gledali su djed, bakica, mama, tata i teta. — Jelko, gdje ti je lopta? — pitali su. — Pala mi je u vodu — odgovorila je Jelka i sjela pod svoj šator. Djed, bakica, tata i teta zaprijetili su kažiprstom: — Nisi pa-

43

žila na loptu! — Jelka je uhvatila svoj šator za kukastu ručku i sakrila pod njim glavu. Zatvorila je oči kako ne bi vidjela ljuta lica što su gledala iz kuće.

Iza spuštenih kapaka bila je posve sama, jedino je svoj žuti kišobran čvrsto držala za ručku.

— Moj kišobran može biti balon! — šaptala je.Kišobran se napeo i još jače izbočio. Dizao se, a Jelka

je čvrsto zatvorila oči. Dobro je čula kako su se dolje za­čudili: — Kamo ideš? — Požurili su na cestu i vidjeli kako napeti žuti kišobran nosi Jelku među bijele oblake.

— Otišla je i ne pitavši — rekao je otac.Jelka je otvorila oči tek nad gradom. Velike ljubljan­

ske kuće pričinjale su joj se posve malene. Između kuća vidjela je četverokutna dvorišta. Na jednom su se dvori­štu nalazile visoko naslagane cjepanice, tako visoko da ih je moglo obasjavati sunce. I tamo, na vrhu naslaganih drva, sjedjela je mačka i sunčala se. Tu i tamo među kućama i ulicama nalazila se pokoja zelena krpa livade. Usred jedne takve livadice stajao je drven konjić i dje­čačić je na njemu jezdio u izmišljenu zemlju. Cestama su se vozile kutijice, to je vjerojatno bio tramvaj. Uz kuće vrvjele su crne točke — to su bili Ljubljančani. S jed­noga krova sletjeli su bijeli golubovi, digli se do Jelke i kružili oko nje. Zvala ih je: — Golubići!

Zatim su se opet spustili na krov, a Jelka je jedrila dalje. Obletjela je Ljubljanski grad i domahnuJa djeci koja su se tamo igrala. Kako su se djeca začudila videći je da plovi zrakom! Popela su se na klupu i ogradu da je bolje vide. Pružala su ruke prema njoj i zvala je, a Jelka je usmjerila svoj balon prema neboderu.

44

Tamo su ljudi na terasi pili crnu kavu. Ugledavši je, svi su se digli sa stolica. Bili su oduševljeni. Jelka sa žu­tim kišobranom lebdi u zraku! Bilo je to lijepo vidjeti. I sunce je sjalo pa je još više ukrasilo prizor.

Otplovila je prema Tivoliju. Polako se spuštala na zemlju i pristala na cvjetnoj lijehi. Kad gle, to nije bio Tivoli i to nije bilo cvijeće. Bila je to Zemlja šešira i na lijehama su rasli šeširi. Kako su to bili divni šeširi! Svaki je bio drugačiji a rasli su na dugačkim stapkama. Vjetar ih je njihao.

Jelka je zatvorila kišobran i stala razgledavati tu ne­običnu zemlju. Mislila je da je sama, ali ubrzo je našla djecu. Sva su bila iz njene ulice. Silno se obradovala tom susretu. Bili su to redom Miškeci, Čenče, Točkice, Ivice i Jurice.

Kod kuće joj ne dozvoljavaju da se igra s Miškom jer se on voli tući. Sa Čenčom se ne smije igrati jer ima ospice, sa Točkicom također jer kašlje, a Ivica i Jurica ne igraju se s djevojčicama.

— Hoćeš li ostati kod nas? — pitali su je.— Silno vas volim — rekla je Jelka i djeca su joj

stala pokazivati Zemlju šešira.— Ovi su šeširi pravo čudo! — pripovijedao je Mi­

ško. — Možeš otkinuti koji god želiš i koliko hoćeš a ka­kvim se pokriješ, takav si. Pogledaj!

Svatko je otkinuo po jedan šešir i njime se pokrio. Miško je sa crvenim šeširom bio kapetan putničkog broda »Patka«, Čenčo je s bijelim šeširom bio plesačica, Točkica s plavim gospođica, Ivica sa šarenim šofer, a Jurica sa zelenim šeširom — pilot. Ostali Miškeci, Čenče, Točkice, Ivice i Jurice bili su nešto drugo.

45

Jedan među njima stavio je na glavu takav šešir da je istog trena postao Svevid. Njegov pogled otkrivao je što se sakriva u grmlju, dizao se preko kuća i prodirao kroz kuće, a dopirao je i do riba u vodi. Tada se Jelka sjetila svoje lopte.

— Molim te, Svevide, potraži mi loptu!Svevid ju je odmah našao. Nalazila se u potoku na

drugoj strani Zemlje šešira. Zapela je o kamenje. Svi su trčali za Svevidom. Svevid je posuvratio nogavice, sko­čio u vodu i vratio se s Jelkinom loptom. Zatim su se lop­tali i svatko je htio da baci loptu što više.

Na ikraju im je to dosadilo.— Otkini sebi jedan šešir! — rekli su Jelki.— Nije mi potreban kad imam kišobran. Ali mojim

bi rođacima dobro došli —odgovorila je Jelka i otkinuta nekoliko šešira. Privezala ih je za kišobran i otvorila ga. Kišobran se napeo te odnio Jelku, loptu i šešire kući.

Svi njezini stajali su još uvijek na cesti i gledali u nebo očekujući da se Jelka vrati. Bili su ljuti. Tata je točno smislio kako će je prekoriti što im je zadala toliko briga.

Jelka se spustila na cestu. — Zašto me tako gledate? —pozdravila ih je. — Evo lopte! — Spremila ju je u ba- kičin džep.

Mama je prva htjela nešto reći, ali ju je Jelka predu­hitrila i dda joj najljepši šešir. Kad ga je mama stavila na glavu, silno se obradovala: — Gle, pa ja sam najljepša mama u Ljubljani!

Jelka je darivala sve redom. Djed je sa šeširom na glavi stao u stav mirno i rekao: — Ipak sam dočekao da postanem general!

46

Bakica je skinula rubac i pokrila glavu šeširom. — Malo sam se pomladila — reče. — Ugodan je to osjećaj.

Tata je zamišljeno stavio šešir na glavu i rekao: — Posve sam neočekivano već ove godine diplomirao i po- stao profesor.

Teško je riječima opisati kako se teta radovala šeširu. Us'kliknula je: — Pogledajte! Postala sam filmska glu­mica i moja će slika biti na prvoj stranici našeg najve­ćeg časopisa.

Jelki je preostao još samo jedan šeširić. Dala ga je maloj djevojčici, tako malenoj da je do sada ni primi­jetili nisu. To je Anka, Jelkina jedina i najmilija sestrica.

Anka je stavila šeširić na glavu i rekla: — Ja sam zlatna ribica.

Tako je svatko dobio dar i svi su se potpuno promi­jenili. Pitali su Jelku:

— Zar ti nemaš šešira?— Nije mi potreban. Imam kišobran i moj kišobran

može biti balon.

JA IMAM TI NEMAŠ

Ne pitajte me! Ta ja ništa nemam! Mogu vam samo ispričati priču o djeci koja su morala u bolnicu. Je li tko od vas već bio u bolnici? Još ne? Tim bolje. Ali se ipak događa da netko od vas opasno oboli. U bolnici imaju za takav slučaj sve pripremljeno, imaju dječji odjel — to znači: jednu, dvije ili tri sobe s dječjim krevetima.

47

U takvom su odjelu bila djeca bolesna od šarlaha. Dovezli su ih jedno za drugim i to većim dijelom iz Lju­bljane. Nekoliko puta na dan mjerili su im temperaturu i davali injekcije, a sestre su po čitave noći bdjele uz njih.

Kad su najteže preboljeli, obećao im je liječnik da će za nekoliko dana ići kući. Tome su se poveselili i u sobi za bolesnike postalo je ugodno. Djeca su bila iz dana u dan zdravija i glasnija, a navečer su međusobno pri­povijedala priče. Svako je dijete prije spavanja još sa­svim tiho razgovaralo sa svojom ptičicom naslikanom iznad kreveta. U bolnici su, čini se, mislili na sve. Djeca vole igračke, ali ne smiju ponijeti svoje od kuće. No da bi ipak svako dijete imalo nešto svoje, svoju igračku, po­zvali su slikara da iznad svakog kreveta naslika lijepu ptičicu. — Djeca vole ptičice. One će im navečer pjevati uspavanke, a ujutro budnice.

I baš je bilo tako. Istina, dok ih je mučila bolest, djeca su se tek s vremena na vrijeme osvrnula na ptičicu iznad kreveta, ali kad im je bilo bolje, stala bi se tiho s njom razgovarati.

Djeca su se već toliko oporavila da su počela rado jesti. Kako im je jelo išlo u slast, postajala su sve jača i jednog im se dana učinilo da bi mogla brda valjati. Kako su morala ležati u krevetu, nisu mogla svoju snagu po­kazati jedno drugom. Uhvatila su se zato ukoštac samo riječima. 0, kako su se nadmetala!

Ivan izvali: — Tako sam snažan da bih mogao tebe, Bobe, s tvojim krevetom iznijeti na cestu!

— Oh, oh! — odbrusi mu Bob. — To nije ništa. Mo­žeš sjesti na stol, pa ću i stol i tebe dići lijevom rukom!

48

— Jadnici ste obojica — javio se Miro. — Brbljate koješta. Jači sam od vas obojice zajedno. Kod kuće vjež­bam svakog jutra utezima od po sto kilograma.

Joško je bio zaista bijedan, iscrpljen od bolesti, je­dino su mu se oči sjajile. Nije se mogao ponositi svojom snagom, ali je ipak želio da ih nadmaši. Malo se pridig- nuo na jastuk i doviknuo svima:

— Ja imam kod kuće velikog psa vučjaka, a vi ga ne­mate! Svi ćete me se bojati kad ga budem vodio sa sobom!

— 0, samo ti imaj vučjaka! Ja imam vespu; ja imam televizor, a ja dvogled kojim s našeg potkrovlja vidim cijelu Ljubljanu! — nadglasavali su jedan drugoga.

To je potaklo i djevojčice koje su do tada šut jele.— Ja imam već plesnu haljinu i udjenem je kad idem

na koncert — javila se Marica.— Tko od vas već ima vlastitu sobu s krevetom, ra­

dioni i ormarom za knjige? Ta znam da nema nitko! — vikala je Daša i od uzbuđenja joj planuše obrazi.

— Oho, imamo! Ja imam svoj krevet, telefon i papigu!Nadimali su se kao žabe u bari, jedino je Tinka u

kutu šutjela. Znala je da nije jaka, i da nema ništa čime bi se mogla osobito pohvaliti. Zar da im kaže kako kod kuće ima lutku od krpa i kolijevku za nju? Da im kaže kako ima lijepu bijelu mačku? Ne, to je premalo i neza­nimljivo. Nije ih više htjela ni slušati. — Zaspat ću da mi brže prođe noć — mislila je u sebi. — Možda će me sutra posjetiti mama.

Kao da su čuli njezine misli, svi su se osvrnuli na nju i odmah uvidjeli da nije spremna na borbu riječima i da se neće braniti. Lako će se pred njom isprsiti.4 Djeco, Jaku noć 49

— Trnka, zašto šutiš? — zapitao ju je Bob.— Ta već i sami odviše vičete. Htjela bih spavati —

odgovorila je.— Šutiš zato što si sirota! — oglasi se Joško, ali

ona nato nije rekla ni riječi.— Dokaži da nisi sirota! — još je i dalje izazivao.— Što da dokaže? — nasmijale su se djevojčice.— Ta ona nosi majčine cipele, hi, hi, hi, hi hi! Vi­

djela sam je kad je na tržnici prodavala borovnice.— Nema novaca, a ja ga imam koliko hoću! — vikala

je Marica. — Hoćeš li dinar?Tinka je šutke okrenula lice u jastuk i u suzama

zaspala.— Ostavimo je — rekla su djeca. — Ta ona se ne

može mjeriti s nama.Umorni od puste samohvale mirno su pozaspali kao

da su doživjeli lijep i sretan dan.Ujutro ih je probudila sestra da im izmjeri tempe­

raturu. Mirno su kucala njihova srca.Odmah zatim ušli su u sobu liječnici na jutarnji pre­

gled. Zastali su pred svakim krevetom, pogledali na zid, čudno zašutjeli, značajno se pogledali i otišli. I djeca su se pogledala i ništa nisu shvatila. Ali onda su se osvr­nula na zid iznad sebe i gle — sve su ptičice bile iznad Tinkina kreveta, dok je na zidu iznad njihovih uzglavlja bilo ptičjim nožicama napisano: hvališa, hvališa, hvališa, hvališa, hvališa.

Pocrvenjeli su od stida, a Tinki je odlanulo. Pružena joj je zadovoljština, ali joj je teško kad vidi kako su nje­zini drugovi zbunjeni. Tada raširi ruke i sve ptičice do-

50

lete k njoj. Ona ih redom vrati nad dječje krevete i opet je sve kao i prije.

Liječnici su se vratili, pogledali na zid i zatim od srca rado pregledali djecu.

— Laku noć, djeco! — poželjeli su im te otišli u su­sjednu sobu.

Djeca su zamolila Trnku da im štogod priča i ona im je pričala o svojoj lutki od krpa i o bijeloj mački.

MALENO KAO MALI PRST

Bijaše topla zima kad je u isti mah sniježilo i kišilo i čitav grad bio u vodi, pa su djeca morala ostati kod kuće da ne pokisnu.

— Mama, kad će doći -ujak?— Za jedan sat.— Mama, što će nam donijeti?— Meda.— Hoće li nam donijeti mnogo meda?— Pun lonac.Tako su zapitkivali i mama im je strpljivo odgova­

rala. Nema na svijetu djeteta koje ne bi voljelo ujaka iz daleke zemlje. Lijepo je u toj dalekoj zemlji. Zelene su tamo livade i crvene ruže i šareni leptiri. Ševe pjevaju i pčele skupljaju med u cvijeću. Ima li što slađe od meda? Ne, nema. A ujak je pisao da ima pčelinjak ukra­šen slikama i pčele koje mu svake godine nakupe velik lonac meda.

— Ujak ima veliki lonac meda.

51

— Ujak ima veći lonac meda.— Ujak ima najveći lonac meda.— Je li taj lonac velik kao vedro?— Velik je kao bure.

— Ne mogu ga dići ni trojica.— Hoj, i taj je lonac pun meda!Djeca su obliznula prste i stisnuvši se jedno k drugom

potiho govorila: — Ujak voli djecu. Donijet će nam lo­nac meda.

Zatim su s prozora gledala čekajući. Prisluškivala su. Hoće li se dovesti vlakom? Ili avionom? Ili vespom? Ili jednostavno biciklom? Možda pješice? Tiho! Netko

52

dolazi! Jedam, dva, jedan dva, tri, četiri . .. Prošao je mimo, a prozorsko se staklo od dječjeg disanja zama­glilo.

— Mama, kako ćemo ujaka prepoznati?— Visok je i mršav.— Ovako? — pitala su djeca i prstom nacrtala ujaka

na zamagljenom staklu. Nacrtala su mu dugačke noge i dugačke ruke te kao grašak sitnu glavu.

— Ima li brkove?— Da, dugačke crne brkove.Nacrtala su mu i brkove, dugačke, predugačke.Onda su djeca sjela na klupu ispod prozora, svako na

svoje pete i zapjevala:

Mi imamo ujaka, ujak ima brkove!

— Hoooj! ... — kliknuo je nacrtani mužić s prozora da je staklo zazveckalo, a onda je sa stakla zakoračio na cestu. Pošao je na izložbu dječjih crteža svojim prijate­ljima i ostavio djecu da krate sebi vrijeme kako mogu i znaju.

Vrijeme se produživalo i produživalo, rasprelo se po čitavoj kuhinji i kuhinju proširilo te je četvoro djece u njoj bilo nalik na četiri malene točkice. Zidni sat se od zadovoljstva ugojio. Svi su ga gledali i slušali. Njegovo njihalo od mjedi ljuljalo se amo-tamo, amo-tamo, jedna­komjerno, bez ikakve nestrpljivosti:

— Tika-taka, tika-taka, tika-taka.Djeci su se sklapale oči, od dosade suzanijemjela i ni­

jedna se riječ nije više čula iz njihovih usta.

53

— Sad ćete upoznati vrijeme! — tiktakao je sat.— To su sekunde i minute i sati i dani. Oni mogu

proći brzo kao strijela ili traju čitavu vječnost. Čekate ujaka s medom? To će trajati čitavu vječnost. Slušajte moju pjesmu. Tko god čeka, mora je slušati.

— Tika-taka, tika-taka, tika-taka!— Što budete nestrpljivi je željeli da ujaik dođe, to

će duža biti moja pjesma: — Tika-taka, tika-taka, tika- -taka . . .

Kuhinja je postajala sve veća i veća. Vrijeme ju je raširilo i produžilo u beskraj, dok su djeca postajala sve manja i manja, te naposljetku nalikovala još samo toč­kicama. Najmanja točkica, koja se zvala Amka i koja je u tom beskraju gotovo nestala, u posljednji, sasvim po­sljednji tren, zazove: — Mama, mama!

— Evo me! Operite se! — rekla je mama, donijela ve­lik lavor s toplom vodom i postavila ga na stolac.

Istog trena nestalo je beskraja. Uz mamion smiješak postale su točkice opet velika djeca i kuhinjski su se zidovi približili jedan drugome, te je postalo toplo i do­maće. Zamirisalo je na vruću kavu i svježi kruh. Uz ma­minu riječ razvezao se i djeci jezik.

— Dajte meni sapun! — viknula je Anka. Odmah su joj ga dali, jer i u ovoj kući svi slušaju najmlađeg koji ima najjači glas. Onda su svi lijepo redom oprali ruke i lice, a mama ih je preodjenula i počešljala. Gledajući ih poredane na klupi kako upravo sjaje od čistoće, bila je sva razdragana: — Lijepu djecu imam. Već je vri­jeme da dođe ujak i da ih upozna.

Uzela je iz ormara veliku mrežu, brzo je napela od zida do zida, strpala u nju svu djecu i mrežu zanjihala.

54

Radila je uvijek tako kad je željela mir i da se odmah ne zaprljaju.

Pripasala je čistu pregaču i na trenutak stala pred zrcalo. — Mislim da neće moj brat primijetiti kako sam ostarjela — bacila je upitni pogled u zrcalo (da bude jasno: ujak što ga čekamo mamin je brat). Kad je sav posao završila, sjela je na sanduk za drva. Svi su osluški­vali korake na cesti i čekali.

— Tika-taka, tika-taka, tika-taka .. .Sat na zidu opet je zapjevao svoju pjesmu. Ali pje­

smu nije ni završio kad su se u veži oglasili sitni koraci, a onda je pokucalo tiho, posve tiho. U sobu je ušao ujak. Bio je to ujak malen kao mali prst i nosio je sa sobom lončić meda.

— Osladite se — rekao je djeci. Bio je umoran, ta imao je za sobom dugačak put i zaspao je za stolom još prije nego što ga je mama poslužila kavom i kruhom.

Anka je držala u ruci lončić s medom. Umočila je prstić u nj i obliznula ga pa je za njezinu braću ostala samo jedna kap meda.

Te su večeri djeca zaspala sa spoznajom u srcu — da je ono što očekujemo s velikim veseljem, s velikom nadom i velikim poštovanjem ponekad maleno kao mali prst.

55

U GRADSKOJ KROJAČNICI

U našoj ulici živjela je djevojčica, a ime joj je 'bilo Lijepa. Dok je još pohađala školu, bila je sitna i malena, a lanjske je godine toliko narasla, da joj je haljina po­stala i prekratka i pretijesna. Neko ju je vrijeme još no­sila jer joj mama nije mogla kupiti novu. Ali uskoro je više nije mogla odjenuti, stala se na njoj naprosto ras­padati.

Mama joj je poklonila svoju svečanu haljinu.— Uskoro ćeš biti tako visoka kao ja — rekla je

kćeri. — Nosi moju haljinu.Lijepa se maminoj haljini obradovala. Odjenula ju

je i otrčala među djecu.— čiju to haljinu nosiš? — zapitala su je.— Maminu, jer sam svoju prerasla — odgovorila je

Lijepa.— Hi, hi, hi! — smijala su se djeca — maminu ha­

ljinu nosiš!Lijepa se rastužila. Nije se više igrala. Pogledala je

svoje dugačke noge, dugačke ruke i preširoku haljinu. Ostavila je djecu te od onda danomice besposleno sje- djela kraj prozora, ne znajući što bi zapravo htjela.

S prozora je vidjela na cesti lijepo odjevene ljude. Nijedna djevojka nije nosila majčinu haljinu.

— I ja bih voljela imati vlastitu haljinu! — željela je. Promatrala je ljude i ubrzo primijetila da odjeća ne pristaje svakom čovjeku jednako lijepo. Ali vjerojatno nisu to svi primjećivali. Jedni su išli mrka pogleda i svoj teški život nisu znali sakriti, dok su drugi išli ponosito i dobro raspoloženi. I baš je ovima odjeća pristajala.

56

— Izabrali su odjeću kakva im najbolje pristaje — rekla je Lijepa glasno.

— 0 čemu razmišljaš? — zapita je majka.— Čini mi se da bih znala ljudima izabirati odjeću.— Što će to ljudima! Svoje želje imaju — reče

majka.Lijepa, međutim, posudi od nje torbicu, metne u nju

čist rupčić i pođe u grad. Ušla je u prvu prodavaonicu odjeće. Prijazno su je upitali što želi.

— Voljela bih odjenuti najljepšu haljinu koju imate u prodaji — rekla im je. — Odmah su izabrali naljepše haljine jer je svaki kupac imao pravo da haljinu isproba. Ne bude li je kupio danas, kupit će je sutra.

Pokazali su joj zavjesama zastrti kutić. Tamo se na­lazilo -veliko zrcalo i pred njim je Lijepa isprobala sve haljine, ali ni s jednom nije bila zadovoljna.

— To je stoga što nemam novaca da neku kupim — pomislila je. Odjenula je svoju preveliku haljinu, zahva­lila se prodavačima i otišla.

Ali je ipak ušla i u drugu i treću prodavaonicu. Pred zrcalom je odijevala šarene haljine i nije više mislila na to da nisu njene. Kad je odjenula haljinu od plave prozirne tkanine, bila je njezina slika u.zrcalu toliko dražesna da je prema njoj ispružila ruku. I gle, slika je izašla iz zrcala. Djevojčice su se uhvatile za ruke i smje­škale se jedna drugoj.

— Sretna sam — izgovorile su u isti čas.— Zovem se Lijepa — predstavila se prva.— Ja sam Slika iz zrcala — kazala je druga. — Ovdje

sam namještena. Gledam kako ženama pristaju haljine

57

što su ih sašile gradske krojačice. Koju ćeš haljinu ku­piti?

— Nijednu — odvratila je Lijepa. — Nemam novaca.— A ... već shvaćam. Želiš li razgledati našu kroja-

čnicu?— Vrlo rado! — uskliknula je Lijepa, uzela majčinu

torbu i pošla sa Slikom iz zrcala dugačkim hodnikom koji je vodio u krojačnicu. Krojačnica je bila prostrana dvorana u koju je kroz prozore sijalo sunce. Šivaći su strojevi tiho zujali, a uz njih su sjedjele žene i mekano šareno tkanje bježalo je ispod njihovih ruku. Ljubazno su pogledale Lijepu i Sliku iz zrcala, a onda opet porav­navale tkaninu, prikopčavale je i nabirale. Na kraju dvo­rane stajao je dugačak, dugačak stol. Na njemu su kro­jačice krojile. U rukama su držale velike nožice i drvene trokute.

— Divno je ovdje kod vas — rekla je Lijepa.— O, imamo mnogo posla! — dodala je Slika iz zr­

cala.U jednom kutu te dvorane sjedjela su tri dječaka

oko košare. Košara bijaše puna blistavih dugmeta i dje­čaci su iz nje birali dugme po dugme i prišivali ih na go­tove haljine.

— O! — uskliknula je Lijepa, ugledavši šarena dug­meta. Silno su joj se sviđala.

Slika iz zrcala pokuca na pokrajna vrata.— Predstavit ću ti našeg crtača — rekla je Lijepoj.Ušle su u sobu krcatu crtežima na papiru. Usred hrpe

papira sjedio je za stolom crtač, lijep mladić. Obradovao se posjetu.

58

— U dobar čas dolazite! Već čitav sat sjedim pred praznim listom papira i ne mogu se više dosjetiti nijed­noj novoj haljini.

Djevojčice su razgledavale divne crteže haljina što ih je nacrtao mladić i razgovarale:

— Ja bih voljela ovakvu haljinu — i — meni bi draža bila ovakva.

Crtač ih je gledao i mislio: — Veoma su nalik jedna drugoj, ali morao bih ipak nacrtati svakoj drugačiju ha­ljinu. Lijepa će, naime, ostati takva kakva jest, dok će se Slika iz zrcala promijeniti. Ona se mijenja svakog dana po deset puta, a i više. Nitko ne bi vjerovao koliko je njezin život šarolik. Slika iz zrcala je slika svih nas i toliko je nalik svakome od nas, te niko i ne misli da ona ima svoj život. Kad se ljudi u zrcalu ogledaju, misle samo na sebe. No sada nemani vremena razmišljati o ži­votu. Ja ću jednostavno nacrtati dvije različite haljine, pitat ću ih samo kakvu će tkaninu izabrati. Rekao im je:

— Crtat ću baš za vas dvije. Kažite mi od kakve će tkanine biti vaše haljine?

— Istina je — rekla je Slika iz zrcala. — Potrebno mi je radno odijelo od izdržljive tkanine i boje koja će biti u skladu sa sjajem zrcala.

— U redu — odgovorio je crtač. — Boju ćemo iza­brati kasnije.

Zatim je pogledao Lijepu, želeći saznati i njezinu želju. Ona mu reče:

— Željela bih imati sretnu haljinu.— Kakva bi to morala biti haljina? —čudio se crtač.— Može biti najjednostavnija, ali mora biti sašivena

upravo za mene, ne smije biti ni prevelika, ni premalena,

59

a bijele boje. Takvu haljinu želim, ali pusta je to želja, jer ja nemam novaca da je kupim. U maminoj torbici imam samo rupčić.

Otvorila je torbicu i pokazala bijeli, izglačani rupčić.Crtač je razastro rupčić na stolu.— Iz rupčića ću ti napraviti haljinu — rekao je.— Ta odviše je malen! — uskliknula je Lijepa i nije

mu mogla vjerovati.— Pomnožimo li ga sa šesnaest, dobijemo četiri me­

tra bijeloga platna, a iz toga mogu krojačice skrojiti naj­ljepšu haljinu.

Tako je i učinio. Nacrtao je najjednostavniju i naj­ljepšu haljinu, u kojoj će se Lijepa osjećati sretnom. Krojačicama je ponio crtež, rupčić i proračun na kojemu je rupčić pomnožio sa šesnaest.

Kad su joj haljinu sašili i kad joj je jedan od trojice dječaka prišio još i lijepo crveno dugme na pojas, Li­jepa se oprostila. Na rastanku je obećala da će u novoj haljini prošetati šetalištem uz park i da će svakome, tko je bude pitao, kazati da su joj haljinu sašili u gradskoj krojačnici. Krojačice su se ponadale velikom broju na­rudžbi, ta tko bi mogao ljepše pokazati haljinu nego što će to učiniti Lijepa.

Slika iz zrcala poljubila ju je i rekla: — Viđat ćemo se često i budem li vidjela da se ti smiješ, smijat ću se i ja od sveg srca.

Crtač je Lijepoj stisnuo ruku i nije je se mogao na­gledati. Kod kuće su Lijepa i njezina mama pokušale pomnožiti rupčiće, ali im to nije uspjelo. Crtač u kro­jačnici, međutim, sve češće po čitave sate nije mogao

60

nacrtati nešto lijepo. Potražio je stoga Lijepu i njome se oženio. Lijepa mu je od tada naređivala:

— Djeca moraju imati odijelca u kojima se mogu zaprljati koliko ih volja, djevojčice treba da budu usvo­jim haljinama sretne, dječaci odlučni i hrabri, kućanice moraju imati čiste haljine, muškarci udobna odijela, ba­kica mora biti toplo odjevena, a žalosni ljudi tako da zaborave na žalost. Boju neka izaberu sami. Ne budu li sposobni da to učine, ja ću im pomoći.

Ljudi su dolazili ik Lijepoj po savjet, a crtač se rado­vao što ima tako lijepu i pametnu ženu.

PRVI APRIL

Čitav mjesec čekala su djeca prvi april.— Što god budemo govorili, sve će nam ljudi vje­

rovati, i što god budemo poželjeli, sve će nam ispuniti.Da, uvjerena su bila da je prvi april takav dan, ta u

aprilu se događa čak i to da istovremeno pada kiša i šija sunce.

Izmišljali su kako bi se međusobno, a i svoje rodi­telje i učitelje iznenadili, ali dogodilo se nešto, što nitko nije očekivao.

Noć između trideset prvog marta i prvog aprila bila je neizrecivo duga. Ta već je dosta rano svanjivalo, ali se nitko nije probudio. Svi su satovi tajanstveno šutjeli, pa čak se s tornja ništa nije oglasilo, nije ni radio zapo­čeo svojim programom.

61

Kad je sunce obasjalo već svaki krevet, ipak su otvo­rili oči. Malo su se protegli pa se pod pokrivačem ponov­no skvrčili te s osjećajem ugodnosti uzdahnuli.

— Mromm, što sam se naspavao! — rekao je otac.— I ja sam se odmorila — nadovezala je majka.— Što ti se snilo? — pitala su djeca jedno drugo, a

onda su stala pričati gluposti i smijala se.— Jesi li sinoć navila budilicu? — zapita otac majku.

— Čini mi se da bi već morala zvoniti.Digne se da pogleda koliko je sati, ali gle, sat je bez

kazaljki.— Tko se to igrao budilicom? Pokvarena je! Nema

kazaljki!Potraži svoj ručni sat, ali ni na njemu nema kazaljki.— Što li to znači? —čudi se otac. — Netko je i moj

sat pokvario.Sad je već i mama potražila svoj sat, ali na njemu ta­

kođer nema kazaljki. Svi se čude, a otac postaje ne­strpljiv.

— Zar zaista neću saznati koliko je sati?Za tren oka svi su se digli, jer je dan svakako zani­

mljivo započeo.Mama je otišla da spremi zajutrak, djeca su otrčala

susjedima da bi saznala koliko je sati, a otac je otvorio radio baš onog trena kad se najavljivač ispričavao da uslijed tehničkog kvara na satu ne može najaviti točno vrijeme.

— No, to zaista više ne shvaćam — zagunđao je otac, a kad su se djeca vratila, javljajući da i u susjeda na satu nema kazaljki, on i mama su jednostavno zanije­mjeli.

62

Događalo se tako po čitavom gradu. Svi su satovi bili bez kazaljki.

— Smijemo li ostati kod kuće? — pitala isu djeca, ali mama je savjetovala da pođu u školu. Možda učitelj ima sat i već ih čeka.

— Tata i ja također idemo na posao.Tako su pošli od kuće, ne znajući da li se žure ili idu

polako, jedino im se pričinjalo da je već jako kasno.Na ulici su pitali prolaznike znadu li koliko je sati,

ali nitko nije znao. Gotovo su svi išli polako, razgleda­vali izloge, skupljali se i pripovijedali o neobičnom do­gađaju sa satovima.

Ponegdje je dotrčalo još nekoliko ljudi iz kuća. Uzne­mireni, osvrtali su se kao bez glave.

Što da čovjek radi ako ne zna koliko je sati?Malo po malo smirili su se i oni, videći da su njihovi

znanci na ulici sasvim dobro raspoloženi. Pridružili su im se i svima se pričinjalo da imaju još mnogo vremena.

Najsavjesnija su bila djeca. Požurila su u školu. Mo­žda učitelj zna koliko je sati.

Stigli su u razred, ali su još dugo čekali učitelja. A kad je došao, upitao ih je:

— Draga djeco, znate li koliko je sati?Budući da to nitko nije znao, poslao ih je kući.— Kako mogu znati koliko da traje jedan školski

sat? Pođite kući!Na stubištu ih susretne nastavnica pjevanja.— Ne zaboravite —doviknula im je. — Danas u šest

sati navečer imate pjevački nastup. Nemojte zakasniti i neka dođu s vama i roditelji!

63

— Doći ćemo . .. doći ćemo! — odgovarala su djeca i žurila van.

Bio je prvi dan mjeseca aprila. Sijalo je sunce, a isto vremeno padala i kiša; međutim, to nikome nije smetalo. Svi su bili dobro raspoloženi. Djeca su povela kolo na­sred ulice, ta nije prijetila nikakva prometna opasnost. Automobili, tramvaj i trolejbus vozili su tako polako kao da sanjaju.

Možda građani još nikada u svom životu nisu bili tako sretni. Zamislite, nikamo im se nije žurilo! Nije se moglo znati hoće li stići u ured, u radionicu ili u tvor­nicu prekasno ili prerano. Ako ne znaš koliko je sati, svakako je svejedno hoćeš li svoj posao završiti danas ili sutra.

Neki su dućani bili otvoreni, neki zatvoreni.Tako su se ljudi divno smirili. Nije im se žurilo ni

na doručak, ni na ručak. Poći će već kad budu gladni. Isto tako mislile su domaćice. Pričekale su da se svi uku­ćani vrate kući i tek kad su ogladnjeli, počele su kuhati. Dotle su gledale kroz prozor, a neke su pošle i u šetnju.

Teta Francika je namjeravala putovati vlakom u Novo Mesto. Kad je stigla na kolodvor, bio je i tamo ugo­dan mir.

— Kad će poći vlak za Novo Mesto? — pitala je prometnika.

— Kad se bude vratio onaj iz Primorja — odgovorio joj je.

— Danas voze vlakovi samo u jednom pravcu i to tek onda, kad se prethodni vlak vrati.

64

Teta Francika je još dugo čekala, ali dočekala je i bilo je posve ugodno. Oko nje se skupilo veselo društvo putnika kojima se nikamo nije žurilo.

Prometnici, skretničari i kondukteri šetali su se pe­ronom i kolosijecima, a šef stanice postavio je stolić i stolicu pred prvi kolosijek i tamo pio kavu i jeo roš­čiće. Bilo bi šteta sjedjeti u uredu kad je vani bio tako divan dan.

U tekstilnoj tvornici izmjeriše koliko su metara sukna natkali i bili su zadovoljni.

— Dosta je — rekoše.Javila se sirena i radnici su pošli kući. Ulice su se

također malo po malo praznile. Ljudi su odlazili na ručak.

Poslije ručka ispružili su se na ležailjike i odmarali se.Sunce je zalazilo. Bit će uskoro šest sati. A u šest

sati je pjevački nastup u glazbenoj školi. Oprali su djecu i svečano se odjenuli. Pogledavali su na sunce i jedan drugome govorili: — Doći ćemo na vrijeme.

Kad su stigla sva djeca, nastavnica ih je lijepo raz­vrstala po pozornici te s vremena na vrijeme pogledala dvoranom da vidi jesu li sva mjesta već zauzeta. Dvo­rana se napunila.

Djeci je dala još posljednje upute, između ostalog da se ne osvrću na gledaoce u dvorani, da ne istežu vra­tove i ne traže tatu i mamu ili možda još i braću i sestre. Gledati moraju samo u nju kako bi svi istovremeno za­pjevali.

Ali Tonkini su roditelji sa sestricom sjedjeli u prvom redu, tako blizu da ih je Tonka odmah i nehotice mo-5 Djeco, laku noć 65

rala vidjeti, čim bi pogledala nastavnicu. Stoga je obo­rila pogled i u zbunjenosti se sva zacrvenjela.

— Da bar već počnemo pjevati! — poželjela je, a nastavnica je nestrpljivo pogledavala na svoj sat, zabo­ravljajući svaki put iznova da nema kazaljki.

Koliko još manjka do šest? Jedna minuta ili dvije?Spasila ju je Marica. Dotrčala je i pružila joj svoj

celuloidni sat, na kojemu su kazaljke bile nacrtane. Po­kazivale su točno šest sati.

Nastavnici je odlanulo. Pogledala je još jedanput svoje učenike. I Tonika je tada podigla glavu i gledala samo nastavnicu, dok joj je sestrica iz dvorane domahi- vala i zvala je.

Zapjevali su. Sve je sretno prošlo.Poslije nastupa zahvaljivali su roditelji nastavnici na

trudu, a onda su pošli s djecom u šetnju. Iako se već smrkavalo, nisu tjerali djecu kući na spavanje. Ionako nisu znali koliko je sati, pa je onda svejedno idu li spa­vati malo ranije ili malo kasnije.

No, još nitko ne zna tko je satovima skinuo kazaljke. Kako bilo da bilo, tko ih je god skinuo, učinio je dobro djelo, pa makar to vrijedilo samo prvog aprila. Svi su se odmorili i navečer šetajući duboko udisali svježi zrak.

Sat iz radio-stanice odnesen je na popravak uraru a urar ga je udesio prema Maričinom satu, koji je poka­zivao točno šest. Onda je preuzeo na popravak još i sve druge satove u gradu, pa i našu budilicu. Imao je cijele godine dovoljno posla.

66

TELEFON

Jesenji vjetar kidao je lišće sa stabala, meo ceste i zadirkivao djecu. Puhao im je u leđa, u obraze i mrsio im kosu. Tako je dugo puhao u njih dok ih nije otpuhao sa ceste.

Pobjegla su u zavjetrinu u vrtu. Sjela su na klupu pod jabuku i stisla se jedno uz drugo. Prvi je sjeo naj­stariji dječak, a posljednji najmlađi. Uz najmlađeg dje­čaka sjedila je rumena jabuka.

Najstarijem dječaku bilo je ime Oto. On je odlučio:— Igrajmo se telefona!— Da, igrajmo se telefona! — prihvatili su složno.Promislio je, a onda šapnuo Borisu na uho:— Medvjed u medvjeda, medvjed je kruške jeo.Boris nije dobro shvatio, ali kako je shvatio tako je

šapnuo Marinki:— Medvjed uz

medvjeda, med­vjed je valjuške jeo.

Marinka je ša­pnula Anki:

— Medvjed je medvjedu uske pojeo.

Anka Tončeku:— Medvjed je

medvjeda pojeo,Tonček rume­

noj jabuci:

— A ja ću tebe pojesti.Jabuka se prestrašila, otkotrljala se s klupe, pobje­

gla kroz vrt, a djeca sva za njom, jer ju je svatko od njih želio pojesti.

OGRADA U CVIJEĆU

U našem su predgrađu kuće okružene vrtovima a vr­tovi međusobno odijeljeni tankom žičanom ogradom. Mreža je tako tanka da je u zelenilu i ne primijetiš dok nisi sasvim kraj nje.

Po vrtovima se igraju djeca i kad već toliko narastu da obilaze čitav vrt, susreću se s djecom iz susjednog vrta. Htjela bi k njima, ali pred žičanom ogradom se moraju zaustaviti. Budući da u mreži nema tako velike rupe da se kroz nj u mogu provući na drugu stranu, a na vrhu mreža završava oštrim bodljikama pa se preko nje ne mogu penjati, donose djeca svoje igračke i s ove i s one strane do mreže. Tako se igraju kraj mreže iz dana u dan i toliko se vole da me primjećuju da među njima postoji ikakva ograda.

Kroz rupe u mreži izmjenjuju igračke, kruh i trešnje.Kad odlaze u školu, ostaje Anka, koja je najmlađa,

sama u vrtu. Brižljivo zatvaraju vrata da ne bi otišla na cestu.

Anka bere tratinčice da od njih napravi vjenčić. Bila je još tako malena da je tog dana prvi put stigla do ograde. Ugledala je djevojčicu u crvenim hlačicama

68

kako joj se približava. Obje se rukama uhvate za žicu i gledaju se posve izbliza.

— Hoćeš li se igrati sa mnom ? — upita Anka.— Hoću. Pričekaj, donijet ću lončiće — reče djevoj­

čica u crvenim hlačicama.— I ja ću donijeti.Donijele su do mreže lončiće, lopaticom ih napunile

zemljom i pijeskom te pekle pogačice.Kad su pogačice bile pečene, nudile su jedna drugu

i kroz mrežu ih mijenjale.Onda su zaista ogladnjele i otrčale svaka svojoj mami

po užinu.Djevojčica u crvenim hlačicama dobila je kruščić

s maslacem a Anka trešnje. Vratile su se i Anka je po­željela kruh s maslacem, a djevojčica iz susjednog vrta trešnje.

Kroz mrežu su mijenjale kruh za trešnje pa sad jedu slasno kao još nikada.

Kazale su jedna drugoj kako je kojoj ime i tako smo saznali da je djevojčica iz sujednog vrta Marica.

Sada je Anka svakog jutra zove i onda se po čitav dan uz mrežu igraju. Ako Marice nema, Anka se prstima uhvati za mrežu, popne uz nju i viče: — Marice, Ma­rice! ... — a nitko joj ne odgovara.

Marice nema. Anka zašuti, sjedne na stoličicu i gleda kroz mrežu susjedni vrt. Što ga dulje gleda, čini joj se ljepšim.

Cvjetići na ukrasnom grmlju otvaraju se i mirišu. A kako je trava nježna! Takve trave u svom vrtu nikada nema. I gle, tamo kraj drvarnice njiše se ljuljačka i po­ziva je.

69

Čitavo prijepodne sjedi Anka na stoličici i gleda su­sjedni vrt.

— Mama, smijem li ići Marici u vrt? — pita kod ru­čka mamu. Sve do večeri ponavlja to pitanje i mama joj obeća da će smjeti, ali joj naposljetku ipak kaže da ostane kod kuće.

No Anka ne prestaje moliti. Čak se i usred noći pro-

— Smijem li ići Marici u vrt?

— Ići ćeš — napokon joj odgovori mama. Drugo jutro bila je nedjelja. Sva su djeca bila već rano u vrtu. Brala su tratinčice i pravila vjenčiće. Zaustavila su se uz ogradu i zvala Maricu.

— Znaš, doći ću danas k tebi — kaže joj Anka.

— Ali kako, kad je me­đu nama ograda?

— Dođi, dođi sada odmah, dođite svi! — pozove ih Marica.

Ograda je visoka, na vrhu je zaštićena bodljikavom žicom, zarđala je i hladna i ne dopušta djeci da preskaču s busena na busen, da se posjećuju i još više zavole.

Anka je zarđalu bodljiku na ogradi okitila vjenčićem tratinčica. Drugu bodljiku okitila je Marica, treću je ukrasila Marijana, četvrtu Nataša, petu Andrija, šestu

budi i pita:

70

Tadej, a i Jelka je ukrasila jednu bodljiku i ograda je po­stala ljepša.

Čitavu su mrežu ukrasili tratinčicama i zelenim listi­ćima. Ali djeca još uvijek nisu mogla u susjedov vrt. Od cvijeća i trave isplela su ljestvice za Anku. Njoj je mama obećala da će danas smjeti u susjedni vrt. Neka ide prva.

Anka se penje, penje i ljestvice su izdržale. Anka sti­gne do vrha. Sada moraju brže isplesti još jedne ljestvice kako bi se mogla s vrha ograde spustiti do Marice.

Pletu, pletu, a dotle Andrija nikom pridržava Anku da ne padne s ograde.

Ljestvice su dovršene i Anka se spusti u Maričin vrt.Djeca gledaju kako Anka i Marica trče po susjednom

vrtu. I dok gledaju, popne se uz ljestvice od cvijeća i trave i Andrija. Ljestvice izdrže.

Popne se sada i Marijana, a iza nje polako sva djeca. Ljestvice su izdržale.

Ali nitko nije primijetio kako se stara, zarđala, cvi­jećem okićena ograda nagiba i dok su se djeca penjala preko nje, sve više i više saginje prema tlu. Posve tiho legla je u travu.

Zar zbog toga što bijaše već tako stara?Ili stoga što nije više htjela djeci zabranjivati da trče

ovamo-onamo i da se još više vole?Bilo kako mu drago.Njihov vrt je sada velik. Prostire se od njihove do su­

sjedne kuće.A na pragu susjedne kuće zastao je djed, zasjenio oči

rukama i začudio se:— Kako je velik vaš vrt!

71

Pošao je i potražio ogradu. Kad ju je našao u travi, zaprijetio je djeci:

— Što ste učinili, nevaljalci!?— Ništa, ama baš ništa — odgovarala su djeca.On djeci, dakako, nije vjerovao, ali je posve zabora­

vio da se ljuti. Svijet mu se ovako činio širim i pri­jaznijim.

Djeca su sada sretna, a i ogradi, okićenoj cvijećem, posve je lijepo u mekanoj travi.

NAŠ AUTO

Stanujem na livadi daleko od grada i mnogo nas je. Naše su kućice kao cvjetovi u zelenilu. Jedna je žuta, druga crvena, treća bijela, četvrta plava, pa opet žuta, crvena i bijela.

Čitav dan gledaju kućice bijelu cestu koja ide uz rulb livade i vodi u grad. Cestom jure automobili u gotovo neprekidnom redu.

Automobile pratimo pogledom i mi djeca. Ponekad ih gledamo s prozora, a ponekad posjedamo u travu pred kućom i pričinja nam se kao da se i mi vozimo dok gle­damo kako odmiču. Samo što se mi nikamo ne odvezemo.

Ujutro i u podne nekoliko se djece iz našeg naselja, međutim, zaista odveze. Odvezu se trolejbusom do škole.

Ostajemo sami s bakicom jer roditelji već vrlo rano odlaze na posao.

72

Bakicu imamo jednu jedinu a to je mama naše mame. Sva djeca iz susjedstva dolaze k nama, bakica pazi na sve i voli nas.

Budući da djeca donose sa sobom i igračke, imamo uvijek mnogo igračaka. Kad nam one dosade, idemo na travnjak i tamo beremo cvijeće. Tada bakica neprestano ponavlja:

— Nitko od vas ne smije na cestu! Još ste nespretni i mogao bi auto koga pogaziti. Da mi niste pošli na cestu!

Ona bi najviše voljela povesti svu djecu za ruku, ali to nije moguće.

Međutim, mi stalno želimo poći na cestu. Odvesti se trolejbusom ili ići pješice, hodati sasvim uz rub ceste. Željeli bismo u grad da sebi štogod kupimo.

Meni tata iz grada donosi žemlju, mama bombone, đaci nam donose šarene papiriće, ali nitko se ne sjeti da nam donese gumu za žvakanje.

Željeli bismo kupiti gumu za žvakanje. Novac imamo. Uštedjeli smo ga.

Svi znadu da želimo gumu za žvakanje, ali nitko da nam ispuni tu želju. Mama veli da neće ni da nas vidi kako žvačemo gurnu, jer je to ružno. Tata veli da je to prljavo; đaci, međutim, na sve to šute, ali kad se vraćaju kući, svi putem žvaču.

Bakica nas tješi:— Kad pođem u grad, ja ću vam je donijeti.— Hoćemo li smjeti s tobom u grad? — pitamo je.

Bakica na to ne odgovara. Voljela bi nas povesti, ali ne vidi i ne čuje više dobro. Kako onda može bez opasnosti povesti djecu prometnom cestom do grada? Nije ni sama

73

na cesti sigurna. Stoga svoj polazak u grad stalno odgađa.

— Bakice, a što ti želiš?— Auto — odgovori nam oma.Štedjela je dinar po dinar i sada ima upravo toliko

novaca koliko joj je potrebno da kupi auto. Ispunit će joj se davna želja.

Hoće li to biti uskoro ?Možda već sutra.Neki su đaci, naime, odjenuli milicionersko odijelo i

navukli bijele rukavice. Dobili su to u školi, gdje su i naučili sve o prometu i prometnim znacima. Odsad će omi mlađu djecu pratiti preko ceste i ako bude potrebno, zaustavit će sve automobile kako bi djeca, starice i star- čići bezopasno prešli cestu.

— Kad se vratiš iz škole, odvedi i nas u grad — za­molim svoga brata. Njime se silno ponosim, jer on će smjeti zaustavljati automobile, a i djeca će ga držati za ruku kad budu prelazila cestu.

— Da, odvest ću vas u grad — obeća nam.Navečer dugo ne mogu zaspati. Neka najprije zaspi

moj brat đak — prometni milicioner.Kad on zaspi, ja se dignem, navučem njegove bijele

rukavice i stavim kapu. Morao bih još odjenuti hlače i kaputić, ali mogao bi se brat probuditi.

Rukavice i kapu položio sam lijepo natrag na nji­hovo mjesto, legao i zaspao. Slijedećeg dana pošao je moj brat zaista s nama. Bakica je odjenula svoju naj­ljepšu haljinu i na glavu svezala svileni rubac. Mi smo bili oprani i počešljani. U ruci smo stiskali novac kojim smo željeli kupiti gumu za žvakanje.

74

Neko vrijeme vozimo se trolejbusom, zatim idemo gradom pješice.

Kad hoćemo prijeći cestu, moj brat zaustavlja bici­kle i automobile. Zaustavio je čak i jedan trolejbus. Ce­stu smo prelazili bez opasnosti.

Moj brat je zaista prometni milicioner. Isprsio sam se kako bih uz njega i ja bio važan.

Ušli srno u trgovinu i kupili gumu za žvakanje. Bila je u lijepom svilenom papiru. Od­mah smo je odmotali i stali žva- kati.

Okružili smo bakicu. Žvakali smo i gledal u nju.

— Hoćeš li kupiti auto? — za­pitam je.

— Hoću! — veli i svi idemo s njom drugoj prodavačici.

— Molim jedan auto — reče bakica. — S ključićem kojim ću ga naviti, kako bi dugo vozio.

— Crveni ili plavi? — pita pro­davačica.

— Molim crveni — veli bakica i pogleda nas.

Prodavačica je auto zamotala u papir i svezala pake­tić plavom vrpcom. Mislila je da će ga bakica pokloniti kojemu od nas, ali bakica ga je pažljivo spremila u tor­bicu. Potrčali smo za njom na cestu i žvakali gumu za žvakanje.

75

Na cesti nas je čekao naš prometni milicioner. I njemu smo kupili gumu za žvakanje. Rekao je da smo divni dečki. Onda nas je sa sigurnošću vodio preko ceste, a biciklisti i šoferi zaustavljali su vozila na njegov znak. Zaustavio je i autobus. Bili smo potpuno zaštićeni usred velikoga gradskog prometa.

Sada smo opet kod kuće.Žvačemo gumu za žvakanje i gledamo kako bakica

oprezno odmotava auto koji je kupila u gradu.Ključićem ga navija i stavlja na glatki pod. Auto vozi,

zaokreće, kruži a mi svi sjedamo na pod i vozimo se njime.

Na podu nacrtamo cestu, postavljamo prometne zna­kove, a đak — prometni milicioner nam pomaže.

Bakica sjedi u naslonjaču, ljulja se i smješka.Navečer joj auto s- ključićem vraćamo, ali znamo da

ćemo ga sutra opet dobiti. Bakica je neizrecivo dobra. Nikada ne kaže da je to samo njezin auto.

— To je naš auto! — rekla je bakica.Ali jednoga dana imat ćemo pravi veliki auto i vozit

ćemo bakicu svakoga dana u grad. Možda će nas na ras­kršću zaustaviti đak — prometni milicioner? Pričekat ćemo da djeca sigurno prijeđu cestu, a onda veselo vo­ziti dalje i žvakati gumu za žvakanje.

Na našoj će se livadi tada, uz kućice poput cvjetova, pojaviti još jedan cvijet. Bit će to najmanji cvijet — ga­raža za naš auto.

76

UZALUDNE RIJECI

Mama je pospremala.Zar je to neobično?Nije. Ali mama je ipak razmišljala o nečemu ne­

običnom.Svaki put kad je pospremala, udarila bi o policu u

kutu s koje su drsko kao nestašci virile igračke.No to nije bilo više ni nalik igračkama. Sve samo pu­

sti neki kotači i štapovi, slomljeni reketi, probušen vr- čić, automobili bez kotača, drveni željeznički vagoni koji još nisu do kraja smrvljeni.

O, što bi voljela sve to baciti u peć!Polovicu, ne, dvije bi trećine ove ropotarije spalila.Ali usred ropotarije leži u kolijevci medo, baš toliko

velik da ga djeca mogu poviti u pelene i odjenuti mu ko­šuljicu koju su sami nosili kad bijahu tako maleni.

Kad se toga sjeti, mama postaje ganuta. Kako je To- mica bio dražesno dijete! A košuljica koja je sada upravo za medu, bila je Tomici gotovo i prevelika. Kako je onda slatko spavao u njezinu krilu.

Tako je mama u živom sjećanju ispružila ruku da dohvati medu i da ga na časak uzme u naručje.

Istog trena kroz kuhinjska vrata banuo je Tomica i zaletio se ravno polici. Polovicu je ropotarije odjednom prevrnuo na pod i nešto tražio.

— Zar ne vidiš da metem? Opet si mi donio blato u kuhinju! Pogledaj, svaka tvoja stopa ostavlja trag na podu. I osim toga — sva ta tvoja ropotarija! Sve ću spaliti!

77

— Mama, strpi se, ja samo tražim svrdlo. Sjeti se da je danas posljednji dan praznika — zamolio ju je Tomica.

— Aha — sjetila se mama. — Zaista, danas je po­sljednji dan školskih praznika. Odmah pozovi Andriju i Maricu.

— Ali sada nemam vremena. Nisam još našao svrdlo.— Nemoj ga tražiti. Rekla sam ti da ih pozoveš

— mama je neumoljiva.Kad su se djeca skupila, ona im reče:— Danas je posljednji dan školskih praznika. Go­

tovo je s igrom. Pospremite svoju ropotariju. Bar dvije trećine treba baciti. Spalit ću to, inače neće kod nas ni­kad biti reda. Veliki ste već, đaci ste. Mogli biste već misliti na ozbiljnije stvari. Uzmite knjige u ruke.

Takav završetak školskih praznika bio je svečan, a i mama sa svojim govorom bila je svečana.

— Metlu i lopaticu za smeće ostavit ću vam ovdje jer će vam biti potrebni. Idem na vrt da poberem rajčice.

Kad biste vi, dragi čitaoci, bili na mjestu te djece, svi biste poslije mamina odlaska odjurili, zar ne?

Andrija, Tomica i Marica su, međutim, ostali.Zar zato što vole pospremati?Ne.Uvijek kada im mama naredi: — Pospremite! — onda

oba dječaka čekaju na Maricu.To što će ona sad učiniti, bit će divno.

Jedan, dva i tri! Dalje i ne broji,polica naglavce prazna stoji,pred njom hrpa stvari, ajme, ljudi moji!

78

— Ajme! — uzdahne sve troje.— Tu je moja patkica!— Evo ga — moj revolver!— Gle, moj Tin!(Takvo su ime toj lutki dali da joj mogu reći: naša

mala Tin, ili opet: naš mali Tin, već prema tome kako iziskuje igra.)

Obrisu prašinu sa svoje najmilije igračke. Kakva sreća! Nikad je više ne bi našli da nije Marica okrenula policu naglavce.

— Brzo — veli Marica i oba dječaka odmah znaju što treba činiti.

Policu postave ponovo na noge i gurnu u njezin kut. Slažu igračke i kad u njoj više nema mjesta, postavljaju ih još i na nju, pa sve unaokolo po podu i na klupu: li­mene kutije, slomljen reket, mačku bez repa, kocke, be­zbroj svrdla i kotača, kladiva, pušaka, kolijevku s me­dvjedićem, zbirku dugmadi ... i da vam ne bude dosa­dno, dragi čitaoci, nabrajajte dalje sami!

Nabrajajte tako dugo, dok osim police ne bude puna i klupa i još mnogo toga ležalo na podu.

Nabrojte sve što volite.Tako. Dosta.Danas je posljednji dan školskih praznika i djeca su

pospremila igračke. Nijednu nisu odbacila, jer će još sve zatrebati.

Metlu, koju im je majka ostavila, polože na stol i objese preko nje stolnjak. To je sada zastor za kazalište lutaka. Nastupit će mali Tin.

79

Djeca se sakriju iza zastora i samo čekaju da dođe mama. Već je čuju. Na hodniku čisti cipele. Blatne su jer je hodala po vrtu.

Mama je uvijek bila njihov jedini gledalac a to će sigurno biti i ubuduće.

Bila je zahvalan gledalac. S malim Timom ili malom Tin (već prema prilici) znala je plakati i smijati se a poslije svake predstave oduševljeno je pljeskala.

Evo je, baš je ušla sa zdjelom punom rajčica.Zastor se otvorio i mali ju je Tin pozdravio.— Marna, dobro veće! Slušaj, školsko zvonce već

zvoni i zove nas (zvone olovkama po lopatici za smeće). Pospremili smo igračke. Ali vjeruj svom najmlađem sinu Tinu koji te od sveg srca voli, da se ni s jednom igrač­kom nismo mogli rastati, pa ni sa slomljenim reketom, ni s probušenim novčićem. Sve to bit će nam potrebno i za vrijeme školske godine. Obavili smo svoj posao te­melj i to i sada smo gladni. S veselj em bismo jeli salatu od rajčica.

Predstava, koja je zapravo bila samo pozdrav mami, bila je time završena.

Mama je znala da su sve njezine riječi u pogledu igra­čaka uzaludne.

Djeca se sa svojim igračkama neće rastati, iako se vesele početku nastave. I prema tome, u njezinoj kuhinji nikada neće biti reda.

Tako je i najbolje, tiho je priznala u sebi.

80

PLAVO I CRVENO

Za ljetne žege ljudi su otirali znoj sa čela. Tražili su hladovinu i željeli da zapuše vjetar. Pili su vodu i njome se polijevali, ali sve to nije mnogo pomoglo. Mi­slili su da čitavim svijetom vlada takva vrućina. I već su se pobojali za djecu koja su otišla na more. Tek tamo mora da je vruće!

Ali djeci je kraj mora bilo ugodno. Dobro more bilo je plavo kao nebo, prostrano i bez kraja. Činilo im se da se razlilo preko čitava svijeta. Gledajući sa spruda u daljinu tražili su kopno, ali ga nisu. mogli ni naslutiti. Nije ga bilo. Zasjenili su oči, kako bi ga možda ipak ugle­dali, ali samo je lahor pomilovao njihove obraze i sitan morski val oprao im noge. Od radosti su zatapkali. Na­došao je još drugi i treći val. More je milovalo i hladilo njihove noge, donosilo im školjke, rakove i zvjezdače. Djeca su ih hvatala i zagazila u vodu do pojasa, do ra­mena, do brade, a dalje ne, jer još nisu znala plivati. Igrala su se u vodi čitav dan.

Djevojka, koja ih je čuvala, donijela im je velikog bi­jelog labuda od plastike. Dobro ga je napuhala i pa­žljivo začepila rupicu. Zatim ga je spustila u vodu i la­bud je zaplivao ispruživši svoj lijepi vrat. Njegov se cr­veni kljun sjajio kao ruža. Sva su djeca sjela na njegova leđa i zaplovila morem. Svjež ga je povjetarac tjerao sve dalje i dalje, a sitni, svjetlucavi valovi žurili su za njim. Labud bijaše ponosan što je tako lijep i tako jak i svako dijete, koje je plovilo na njemu, bilo je presretno.

Labud bi se svaki put pravodobno okrenuo i vratio dijete bezopasno do obale.6 Djeco, laku noć 81

E, sada je bio red na dječaku iz Pariza. Bio je iz na­ših krajeva a zvali su ga tako jer mu je put bila posve svijetla, na suncu nije nimalo crnio, čak mu je i kosa bila svijetla, a oči plave. Bio je nježan i lagan.

Budući da je bio tako lagan, labud je s njime plivao brže nego s drugom djecom. Dječak ga je milovao i šap- tao mu u uho najslađe riječi:

— Ti si najljepši labud. Sav si plave boje. I tvoj je kljun plav kao more. Volim sve što je plavo. Ti si i naj­brži labud.

Nitko ga do sada još nije tako milovao, nitko mu nije tako lijepo govorio, stoga je labud širio i širio svoja krila, te više letio nego plivao morem, a dječak ga zarlio oko vrata i šaptao mu:

— Plivaj, plivaj, labuđe moj!I more je bilo dobro prema njima. Nijedan im val nije

zapljusnuo oči. More ih je vodom prskalo i hladilo. Pli­vali su dugo i dalćko, tako daleko da više nisu mogli vi­djeti obalu s koje su se bili otisnuli. Okretao se labud, ali posvuda bijaše samo more i nebo iznad njega, i boja mora bila je plavi ja nego boja neba.

Dječak je bio sretan. Već je dugo želio da bude plavo sve što vidi. Vrlo je volio plavu boju i zatvarao oči pred svakom stvari crvene boje, zatvarao ih je čak pred cr­venim ružama i onda tvrdio da su plave. Njegova mu je mama ispunila želju i zasadila čitav vrt plavim cvijećem, pa je tako uvijek gledao plavo cvijeće i plavo nebo.

Ali sada, u plavetnilu^što ga je okruživalo, između mora i neba, nije mislio na mamu. Bio je samo sretan.

82

Već je i sunce prebrodilo veliki dio svoga dnevnog puta, stalo je tonuti pa su na toj strani i nebo i more zarudjeli.

Dječak je zatvorio oči i uzdahnuo:— Kako je more plavo i kako je nebo plavo! . . .Obradovao se labud večernjem rumenilu. Zaplivao je

u pravcu sunčeva zalaska. Možda će još prije no što se smrkne dostići kopno.

Nakon što je večernje rumenilo zamutilo dječaku njegovu plavu sreću, ponovno je otvorio oči, kako bi usprkos rujnom sjaju zapada i sebe i labuda uvjerio da je sve oko njih plavo.

I tada gle, baš odonud gdje je sunce tonulo u more, plivao im je u susret bijeli labud. Bio je od plastike i visoko je ispružio vrat, širio krila i na svojim leđima nosio tamnoputu djevojčicu crne kose i crnih očiju. Dje­čak i djevojčica silno su se obradovali jedno drugome.

— Što volim more ... — reče djevojčica.— Zato što je tako plavo — reče dječak.— Zato što se navečer nebo nad njim tako rumeni

— doda djevojčica.Tada iz dječakovih plavih očiju bijesnu gnjev. Iz dje-

vojčičine kose istrgne crvenu vrpcu i baci je u more.Djevojčica se grčevito uhvatila za vrat svoga labuda

i gledala za crpcom koja je tonula u more. Mislila je da je dječak zloban. Dakako, ona nije mogla shvatiti njegov gnjev.

U međuvremenu sunce je zašlo. More i nebo ponovo su bili samo plavi i dječakove su plave oči postale blage i sretne.

83

— Volim samo plavu (boju — rekao je djevojčici, ali ona je šutjela, jer ga nije htjela razljutiti. Nadasve je voljela crvenu boju, ali radovala se i žutom cvijeću i ze­lenoj travi. Mama ju je uvijek odijevala u živahne razno­bojne haljinice. Voljela je i plavu boju.

Dječak je sada bio miran i tih i djevojčica ga je vo­ljela.

More je malo po malo tamnjelo. Labud s bijelim dje­čakom i labud s tamnom djevojčicom plivali su zajedno. Nad njima prostirao se plavi nebeski svod. Ovdje-ondje već je zasjala pokoja zvijezda, ali obalnih svjetala nije bilo još na vidiku.

Bili su tako osamljeni na prostranoj pučini, da uopće nisu više znali plivaju li naprijed. Pričinjalo im se da ih more ljuljuška uvijek na istome mjestu. Međutim, oba su labuda neumorno plivala i vjerovala da će stići do obale.

Ustrajnost im je pomogla. U daljini je zasvjetlueao roj svjetiljčica. Tamo je obala.

Sada su obojica plivala sve brže i brže. Dotle su dje­čak i djevojčica bili bez ikakvih briga. Oboje je brojilo zvijezde koje su padale i uza svaku štogod poželjelo.

Vjeruje se da se ispuni želja ako je zaželiš kad sleti zvijezda. Dječak je želio:

— Da mogu svakog ljeta na more, da se nagledam njegova plavetnila.

Djevojčica je imala više želja. Uza svaku zvijezdu po jednu:

— Da ovaj svijetli dječak bude stalno uza me. Da za večeru dobijem sladoled s tučenim slatkim vrhnjem. Da mi mama kupi bisernu ogrlicu. Da ujutro, kad se u moru

84

vidi svaki kamenčić, nađem veliku crvenu zvjezdaču za mamu.

— Približavamo li se mjestu gdje gosti na ljetova­nju plešu? — zapitala je zatim dječaka.

— Ne znam, ali čujem glazbu — odgovori joj on.— Hoćemo li plesati?— Ako tamo plešu, plesat ćemo i mi — obeća joj

dječak. Ništa ih nije uznemirivalo, što se nisu približa­vali poznatoj obali, nego posve nepoznatom kraju. Na svojim labudovima oboje se osjećalo posve sigurnim.

Zastali su ispod širokih bijelih stuba koje su vodile ravno do prostora za ples. Glazba je svirala i ljudi su ple­sali. Nad plesačima su se nizala svjetla kao biserne ogr­lice i ljuljuškala se na povjetarcu. Djeca su gledala ve­seli ples, a labudovi su jedva čekali da mališani požure stubama. Voljeli bi ih promatrati kako plešu. Nema sum­nje, bili bi sigurno naj dražesnij i par.

Ali gle, djeca su se posve smirila. Zagrlila su čvršće svoje labudove i zaspala. Bio je to sladak san. Tako slatko možeš spavati samo kad te na svojim leđima nosi labud, kad svira glazba i ljulja more.

Pred jutro, kad je glazba utihnula a ljudi se razišli, kad su se utrnula i svjetla i zvijezde i kad je malo po malo svanjivalo, oba su se labuda međusobno oprostila.

Već su se pojavile i prve sunčane zrake. Tada su se labudovi ogledali oko sebe i brzo je svaki labud našao svoj put. Izbjegavši opasnost, donio je svaki labud svoje dijete u njegovo ljetovalište. Takvom nježnošću mogla bi to učiniti još samo majka.

Kad se svijetli dječak iz Pariza poslije ljetovanja vra­tio kući, zamolio je svoju mamu da među plavo cvijeće

85

u vrtu zasadi i nekoliko crvenih cvjetova. Majka je to rado učinila i dječak je uz plavu zavolio i crvenu boju, a kad se god otvorio pupoljak crvena cvijeta, sjetio se djevojčice s mora i njezine crvene vrpce koju je bacio u morsku dubinu.

LAKU NOĆ

Bio je grad sa sivim kućama. U tom gradu živjela je Maja sa svojom lutkom koja zatvara i otvara oči. Sre­brnu joj je kosu počešljala u konjski rep, a oko vrata stavila joj ogrlicu nanizanu od crvenih dugmetića. Lutka je oči otvarala i zatvarala kad god je to Maja htjela. Ali jednog dana lutka joj je pala iz ruku i osli j ep jela.

Maja se strahovito prestrašila i svojim plačem do­zvala čitavu obitelj. Ukorili su je, pa joj je bilo još teže. Suzama je kvasila glavicu svoje slijepe lutke i glasno grcala, sve dok se nije oglasio tata i rekao:

— Smjesta prestani cmizdriti! Mama će ti odjenuti kišnu kabanicu i poći ćeš sa mnom. Odnijet ćemo lutku na popravak.

Maja je obrisala mokar nos i lagano položila lutku na stol.

— Ta kamo ćete poći? — javi se netko. — Zar ne vidite da lije kiša kao iz kabla?

Tata je šutio, a majka je Maju mirno dalje odijevala. Kad joj je već navukla čizmice i pokrila je kišnom kaba­nicom, otac se predomislio.

86

— Zapravo bi ti mogla poći s njom, ja imam hitan posao — rekao je mami, a mama je dobro znala da mu se neće po kiši na ulicu.

Nije ni njoj bilo do takve šetnje. Osim toga, već se poveselila kako će, kad tata i Maja odu, imati bar malo mira. Željela je čitati Andersenove priče. Tome se naj­više veselila. Ali Maji su obećali. . . zapravo, obećao joj je tata.

Maja čeka i stiska uza se slijepu lutku.Mama uzdahne, uzme kišobran i zaputi se s Majom

u kišu.Mokrom ulicom stigle su do prodavaonice igračaka.

Uđu i zapitaju može li se kod njih popraviti lutka. Bu­dući da u toj prodavaonici nisu imali popravljača lu­taka, one krenu dalje i svrate u još nekoliko prodava­onica.

Putem šute. Tako su strahovito pokisle, da kiša s njih potokom curi. U početku još zaobilaze lokve na ploč­niku, ali zatim zagaze u najveće. Maja stoga što je ve­seli, a mama jer je loše raspoložena.

Tako su se smočile sve do koljena.Pitale su još u posljednjoj prodavaonici igračaka u

toj ulici, znadu li popravljati lutke.— Popravlja ih frizerka na Novom trgu — rekli su

susretljivo.Prođu još dugačak put do Novog trga i šljapkaju po

lokvama. Što su lokve veće, to Maju više vesele.Stignu do frizerke. Maja ugleda red malih kabina,

odijeljenih plavim zavjesama, a u svakoj kabini sjedi lijepa žena. Gleda se u zrcalu pred sobom i čeka da dođe na red. Frizerka žuri i svaku lijepo počešlja. Ljubazno prihvati Maj inu lutku i odnese je u posljednju kabinu,

87

gdje na stolu i policama već sjede raznorazne lutke i gle­daju se u zrcalu. Maj inu lutku frizerka stavi uza zrcalo, tako da ga dodiruje rep kose.

— Za tri dana možeš doći po nju — veli frizerka Maji. — Opet će progledati.

Maja i mama joj zahvale i osjete u srcu olakšanje. Maja misli na to kako će njena lutka ponovno biti lijepa, a mami se čini čak zabavno, što su po kiši izašle iz kuće.

Vrativši se na ulicu zaokruže pogledom oko sebe. Či­tav je grad bio okupan i sav se sjajio u suncu. U lokvi­cama na cesti odražavale su se bijele maglice i plavo nebo.

Maja skine kišnu kabanicu, mama stisne kišobran pod ruku i tako krenu prema parku.

Parkom vijuga široka bijela staza, sa svake strane nižu se zelene klupe, a nad klupe naginju se žalosne vrbe. Sve zeleno lagano treperi i stresa sa sebe čiste kišne kapi. Omorike, borovi i ukrasno grmlje — sve se to razbujalo i udiše čisti zrak.

Maja i mama stigle su do bijelih stepenica. Čuvaju ih četiri psa koji bez jezika zijevaju prema nebu.

Ova pseća četvorka još nikada nije zalajala i svatko može slobodno stepenicama. Ljudi su na nju toliko na­vikli, te im se pričinja da se tu nalaze samo dva psa, a ima šetača koji ne vide ni ova dva i bezbrižno idu dalje svojim putem.

Maja i mama se zaustave jer Maja hoće da pse pre­broji i da svakog posebno pomiluje.

— Nikada nisu veseli. Nemaju jezika. Ali ja ih vo­lim — veli mami. Zatim se penju stepenicama do vrha.

88

Kad god bi išle ovim stepenicama, stigle bi na vrh do staze koja vodi u šumu. Danas je, međutim, nekaiko drugačije. Stepenice se, doduše, dižu, ali Maja i mama nikako da stignu do one staze pa ni do šume.

Napokon su se ipak našle na vrhu. Uhvatiše se za ruke jer, gle, pred njima se širi nepoznat grad.

Crveni stupici sikću kao jezičci iz zemlje. Usred njih nalaze se širom otvorena nadsvođena gradska vrata. Na svodu se vrti zlatna kugla.

Zakoračiše preko gradskog praga, kad ono zazvoni i zapjeva u zlatnoj kugli kao u starome satu. Zatim iznad grada još dugo odzvanja melodija i slušajući te zvuke obje obuzima ugodan osjećaj, čini im se čuju usklik:

— Dobro nam došle!I zaista su zvuci htjeli reći baš to. Na šarenim kući­

cama otvarali su se prozori i kroz prozore naginjala se djeca.

Maja primijeti da sve djevojčice imaju kosu počeš­ljanu u »konjski rep«.

Hodale su ulicama koje su bile popločene crvenim i modrim kockama, a na rubovima su rasle ruže.

Kućice su stajale kako im se prohtjelo: poneke u redu a poneke hrpimice i morale su paziti da jedna drugu ne sruše. Neke su se nagnule pa je u njima pokućstvo kli­zilo prema vratima ili prema prozorima.

Ali djecu, koja su stanovala u tom gradu, sve to nije smetalo. Ona su, naime, sama sagradila te kućice. Sa­gradila su ih od kocaka i još uvijek ih grade sebi za ra­zonodu. Grade kuće s vratima i prozorima ali i kuće bez vrata i prozora. Međutim, valja spomenuti da nikada ne

89

zaborave na prednjoj strani kuće naslikati sunce. Po­nekad naslikaju i više sunaca.

Pred kućom sa tri sunca Maja i mama se zaustave.Pozvone.Vrata im otvori medvjedić. O pregaču obriše šapu i

zapita:— Što želite, molim?— Željele bismo znati kamo smo stigle — reče

mama.— Stigle ste u Sunčani grad — objasni im medvjedić.— Imate li zbog njegova imena toliko sunaca na vra­

tima? — zapita ga Maja.— Obratno. Naš se grad zove Sunčani grad zbog toga

što imamo mnogo sunaca. Ovo sunce, najmanje od svih sunaca, je moja mama — tumačio je medvjedić; uto se netko javi iz kuće i zapita:

— S kim razgovaraš, medvjediću?— Došle su Maja i njezina mama — javi medvjedić

— a obje su mokre do koljena.Maja i mama već su zaboravile na svoje mokre cipele

i čarape i sada im je neugodno što medvjedić sve vidi.Stepenicama siđe te iziđe iz kuće slijepa srnica koja

je jednom imala lijepe oči, dok su se sada ispod njezina čela nalazile samo dvije malene duplje.

— Ako ste pokisle, onda treba da se osušite, kako ne biste navukle prehladu. Vaše čarape razastrijet ću na suncu. Neka nam medvjedić skuha čokoladu, a vas dvije ostat ćete kod mene da mi pripovijedate o leptirima i cvijeću, zar ne? — zamoli srnica.

Tako ljubazan poziv Maja i njezina mama nisu mogle odbiti, jedino što mama zapita:

90

— Jeste li vas dvoje sami kod kuće?— Jesmo! — odgovori medvjedić. — Naša je Špelca

otišla loviti ribu za večeru.Maja i mama morale su se izuti i medvjedić ih pokri

pokrivačem. Brzo je skuhao čokoladu i zatim je sve če­tvero sjedilo u kutu malene sobice koja je bila vrlo li­jepa, samo je malo stajala nakoso.

Razgovarali su i medvjedić je tvrdio da još nikada nije tako lijepo razgovarao. Danas, naime, sjedi prvi put u društvu prave mame. Dakako, i on ima mamu. Njegova je mama najmanje sunce među suncima njihove kuće. I svoj djeci u ovome gradu mama i tata su sunca.

— Ja imam i mamu i tatu — rekla je srnica. — Oboje zajedno su veliko sunce. Vrlo ih volim.

Srnica je bila lijepa, a medvjedić naj dobroćudni j i medvjedić i najbolji kuhar. Majina mama ga je hvalila i ispitkivala o juhi koja se najbrže skuha i o kolaču koji se najbrže ispeče.

Medvjedić je rado govorio o svome kuharskom umi­jeću i tako je slijepoj srnici jedva uspjelo da ih prekine u razgovoru pa da podsjeti Maju i njezinu mamu na svoju želju i njihovo obećanje.

— Pripovijedajte nešto o svijetu — molila je.— 0, svijet je vrlo šaren — rekla je mama. — Cvi­

jeće i leptiri najraznovrsnijih su boja, trava je zelena, a nebo plavo.

Srnica je šutjela, a mama nije znala dalje. Vrlo je te­ško slijepome opisivati svijet. Srnica sigurno ne može razlikovati crvenu boju od plave pa ni zelenu od naran­časte. Morala bi joj pripovijedati na neki drugi način.

91

— Znaš, na svijetu ima i mnogo vode. Voda teče u potočićima, onda u rijekama a na kraju se izlijeva u more. Voda je mokra i hladna.

— To znam — veli srnica. — Volim je piti.— Kad šetaš parkom, slušaš ptičice kako pjevaju,

njuhom osjećaš kako miriše cvijeće.— Jest! — veli srnica. — Jednom je cvijeće vrlo li­

jepo mirisalo. Potražila sam ga da ga uberem za Špelcu pa me ubo trn.

— Na svijetu ima i mnogo gradova s visokim ku­ćama, ali ljudi tamo ne mogu naći pravi mir. Već cijeli mjesec želim malo mira, kako bih mogla čitati priče, a mira nema ni u jednom kutu. Toliko nas ima u kući da jedan drugome smetamo.

— A nas dvoje smo sami i dosađujemo se. Djeca od­laze već ujutro i vraćaju se tek na ručak i na večeru. Mi, njihove igračke, ostajemo kod kuće, pospremamo i ku­hamo — ispričali su medvjedić i srnica.

Tada su se otvorila vrata trijema i netko je tako na­glo dojurio da je preskakivao svaku drugu stepenicu kako bi što prije bio na vrhu.

Bila je to Špelca s ribom.— Medvjediću, evo ti ribe! — uskliknula je a onda

pozdravila Maju i njezinu mamu. Obje su bile još bose i pokrivene pokrivačem kojim ih je bio pokrio medvje­dić.

— Vaše čarape i cipele su se osušile — sjetila se sr­nica i sve im donijela. Sada je trebalo otići kući, ali mama je voljela još ostati. Prije se nije usudila pitati srnicu kada je osli j ep jela, jer je nije htjela podsjetiti na ne­sreću, no sada je bila upravo ponukana da Špelci, med­

92

vjediću i srnici ispriča kako su ona i Maja danas odnijele frizerki na popravak lutku koja je znala otvarati i za­tvarati oči, ali je nesrećom oslijepjela.

Maja se prestrašila, videći kako srnica kraj medvje­dića dršće i kako želi nešto reći, ali ne može progovoriti jer joj uzbuđeno srce prejako kuca.

Mama je, međutim, pričala i pričala o svojoj Maji, pa o frizerki, o neugodnoj šetnji kroz kišu, o velikoj sreći što je uživaju ljudi koji mogu u miru čitati knjige a za kišnih dana snatriti i slušati kako voda žubori žljebo- vima,

Špelca je pristojno slušala, ali budući da je čitav dan lovila ribu, bila je sada i gladna i pospana.

Maja je to primijetila, ali joj je još više bilo žao sr- nice koja bijaše neizrecivo uzbuđena.

Uhvatila je stoga mamu pod ruku i davala joj zna­kove da zašuti, ali je mama nije shvatila.

Pričala je i pričala sve dok joj Maja nije u sav glas rekla:

— Mama, srnica bi htjela nešto reći!— Molim vas, uzmite me sa sobom. Možda bi fri­

zerka mogla i meni vratiti vid. Već sam zaboravila kako sjaji sunce i više ne znam kakav je medvjedić, moj naj­bolji prijatelj.

Mama i Maja su se zastidjele što nisu već prije same na to pomislile. Sada joj odmah obećaju da će je uzeti sa sobom.

Špelca se poveselila da će njezina srnica opet pro­gledati.

93

— Pođi s njima — reče joj — samo mi prije toga za­pjevaj uspavanku, kako to činiš svake večeri. Ne mogu zaspati bez tebe.

Pozvala je i medvjedića te mu naredila:— Povedi Maju i njezinu mamu u sobu s knjigama.

Mama neka izabere najljepšu knjigu, a Maja neka crta dok ne zaspim. Nakon toga mogu obje otići sa smicom.

No, tek što se medvjedić udaljio iz kuhinje, skočila je riba iz tave te otplivala kroz prozor prema nebu.

— Zdravo, zdravo! — viknula im je i svi su potrčali prozoru i nisu se mogli načuditi kako se sva prozirna i blistava dizala prema zvijezdama.

— Moram’plivati. Uvijek sam plivala vodom, ali već odavno želim da se pretvorim u zvijezdu. Nemoj biti ža­lostan, medvjediću!

Kad je to izgovorila, spustila je iz usta biser i med­vjedić ga je uhvatio.

— Nisam više gladna — šapnula je Špelca — samo sam pospana.

Srnica je Špelcu u krevetu lijepo pokrila i zapjevala joj uspavanku. Maja i mama su za to vrijeme u sobi pre­gledavale knjige.

— Ostavi me na miru — zamolila je mama Maju i Maja se povukla do prozora. Pod prozorom se nalazio malen park a usred parka stajao na postolju brončani Valvazor.* U rukama je držao knjigu a oko njega sti- snulo se grmlje, cvalo je i mirisalo.

Smrkavalo se. Valvazor je polako zatvorio knjigu i legao u travu među cvijeće.

* Valvazor, Ivan Vajkhard, slovenski učenjak i književnik

94

Maji su se stale sklapati oci pa je zaspala, ali se usred sna probudila. Osjetila je tjeskobu. Prišla je mami, uhvatila je za ruku i pitala:

— Zar ne, sada već sva djeca spavaju?— Sva.— Spava li i bakica?— I ona.— I djedica— Mhm! ...— A tata? Spava li i on?— I on spava.Zatim je Maja zasut jela i nije se više ni makla.Tada je mama digla glavu s knjige i pogledala svoju

kćer. Vidjela je Majine velike, preplašene oči i čula nje­zin šapat:

— Stigla je noć. A zašto nas dvije ne spavamo?— Odmah ćemo poći, samo još nešto nacrtaj — tje­

šila ju je mama i ponovno se zadubila u knjigu.Maja se povukla i crta. Kad je crtež bio gotov, zovne

mamu:— Mama, to si ti!— Gdje? — pita mama rastreseno.— Ovdje.— Jesam li ova mala djevojčica? — pita mama.— Ne. Ova je djevojčica moja sestra.— A gdje sam onda ja? Nacrtala si samo još kuću

i sunce.— Mama, ovo sunce si ti.Sada je mama zaklopila knjigu, privila Maju k sebi

i gotovo zaplakala od sreće što ima tako umiljatu dje­vojčicu.

95

— Skoknimo još samo po smiču, a onda ćemo požu­riti kući, tati, bakici i djedu. I nas dvije poći ćemo spa­vati.

Srnica je sjedjela kraj Špelce i pazila da se ne pro­budi. Medvjedić je bio u kuhinji i igrao se biserom što mu ga je dobacila riba. Mislio je kako je riba bila lijepa kad je plivala zrakom. Ništa se nije tužio što je ostao bez večere.

— Vrati mi se uskoro — rekao je srnici. — Nadam se da ću ti se svidjeti kad me budeš ugledala. Onda ćemo zajedno poći u šumu i tražiti jagode.

— Hoćemo — odgovorila je srnica — ali sada legni i ne igraj se više.

— Slušam te — rekao je medvjedić i utrnuo svjetlo.Da se srnica ne spotakne, morala ju je Maja nositi.

Privila ju je uza se kao popodne svoju lutku. Drugom se rukom držala za mamu i tako su žurile kući.

Kad su prolazile kroz gradska vrata, ponovo je u ku­gli na svodu zapjevalo i melodija se razlijegala nad gra­dićem u kojem su spavala djeca.

— Laku noć! — poželjele su svima i požurile niza ste­penice. Stupale su sve niže i niže i Sunčani grad je ostao visoko nad njima, dok se veliki grad nalazio duboko pod njima. Na tisuće sitnih svjetiljaka palilo se i gasilo u dolini. Iznad svih tih sveti!jaka digle su se tri zlatne ribe i otplivale.

— Zar bi noćas baš sve ribe htjele biti zvijezde? — pitala je Maja.

— Mora da su vrlo nemirne i ribnjak u parku zaci­jelo je premalen za njih — rekla je mama i čvršće ste­gla Maji ruku. Gledajući kako ribe, zlatne i nemirne li-

96

jeou nad parkom, pomislila je da bi jednog dana mogla i Maja kao ptičica odletjeti daleko od rodnoga kraja.

— Zar još nema kraja tim stepenicama? — uzdah­nula je neraspoložena. Bilo joj je sada žao što su se tako dugo zadržale.

Noć ih je sve jače i jače svladavala svojom moći. Spu­štala im se na oči, osjećale su kako im od njezina zagr­ljaja biva sve hladnije i hladnije. Srnica je spavala na Majinoj ruci.

Išle su mimo šutljivih pasa na podnožju stepenica, a u posljednji tren Maja ih se sjetila. Vratila se k njima i toplim im dlanom grijala leđa.

Kad se zatim vraćala mami, koja ju je čekala, sva su četiri šutljiva psa išla za njom. Otpratila su nju i njezinu mamu u grad.

— Što će nam ti psi? — pitala je mama. Maja se založila za njih:

— Jako ih volim. Neka idu s nama.Pred Maj inom kućom su se zaustavili i Maja im reče:— Ostanite ovdje. Tata i bakica me čekaju, ali ne

vole pse. Sutra ću vas odvesti kiparu da popravi svoju pogrešku i svakome od vas napravi iz bronze lijevan jezik.

Psi su je shvatili i čitave su je noći čekali.Tata, bakica i djed sjedjeli su u svojim naslonjačima

i bili su se od brige već sasvim ukočili, jer se Maja i mama i u kasne sate još nisu pojavile. Kad su napokon stigle, svi su s olakšanjem odahnuli.

Videći ih kako sjede u naslonjačima, Maja je usklik- nula:

— Gledaj, majčice, to su naša sunca!7 Djeco, laku noć 97

— I vas dvije ste sunce — odgovorio je tata. — Bez vas ne bih mogao živjeti.

Zatim su pošli spavati. Maja je stavila smiču na po­licu kraj zrcala, tako da ga se doticala bokom.

Tako je srnica čekala sutrašnji dan, kad će progledati i vratiti se svome medvjediću.

Kad je Maja šmugnula u krevet i kad ju je mama pokrila, obje su se sjetile slijepe lutke koja je znala tako lijepo otvarati i zatvarati oči.

— Što li radi sada? — zapitale su obje.— Sjedi pred zrcalom i čeka sutrašnji dan — reče

mama.— Laiku noć! — poželi Maja.— Laku noć! — odgovori mama.— Laku noć! — 'svima poželi tata.— Laku noć — požele i djed i bakica.

DJEVOJČICA OD PAPIRA

U prozoru škole crtanja bile su izložene kuće od pa­pira. Nacrtala i izrezala su ih djeca a sastavila i slijepila nastavnica. Širom su otvorili sve prozorčiće i sva vrata. Ponegdje su na zidove nacrtali cvijeće a ponegdje ptice. Neke su kuće bile bijele, druge žute i šarene. Stajale su u krugu kao brbljave žene na trgu. Sve su nosile na gla­vama šešire naj različiti j ih boja. Otvarale su i zatvarale oči te gledale s prozora škole crtanja.

Mimo prozora prolazili su ljudi i zaustavljali se. Do­bacivali su jedan drugome poglede i u sebi mislili: — Gle,

98

spretnih li mališana! Tako su lijepe kućice napravili i na taj način lijepo se zabavljaju, lijepo.

Kasno navečer, kad je čistačica utrnula svjetlo, ljudi su se razišli.

Ulica je utihnula i zaspala, budna je ostala samo uli­čna svjetiljka. Ali njezino je svjetlo bilo isuviše slaba­šno da bi kroz prozor škole crtanja mogla vidjeti kako se u jednoj od kućica nešto trglo.

Bila je to djevojčica od papira. Ispod šešira lepršala joj je kovrčasta kosa. Oči su joj gledale zaneseno i nešto je željela, ali sama nije znala što. To bi mogla saznati kad bi znala što je željela nastavnica kad joj je nacrtala oči.

Njezina su usta bila poluotvo­rena, pa je mogla govoriti. Mo­gla je i zapjevati, ali samo nježne i tihe pjesmice. Pjevala bi svake večeri, pjevala i svirala na glaso­viru. Najprije bi pošla i pogle­dala kroz svaki prozor? Možda je poželjela slušaoce? Mnogo slu- šalaca? Ali toga nije bila svjesna.

Nikoga nije bilo. Kućice od papira su spavale i djevojčičine su im melodije donosile sne. U snu su gledale cvijeće i ptičice na zidovima. Kada je otpjevala i odsvirala sve što je znala, zaspa­la je djevojčica odmah tamo na stolčiću kraj glasovira.

Novi je dan započeo maglenim jutrom. Došla je na­stavnica a za njom vesela i bučna djeca. Sjela su za sto­love i bojama slikala na velikim listovima.

Dječak je naslikao pastira s frulom, a njegov prijatelj čamac na brzoj vodi. Djevojčica je nacrtala breze i na klupi pod brezom mladića i djevojku. Njezina je prija­teljica naslikala djecu kako plešu kolo a netko je nasli­kao avion nad gradom.

Slike su djeca potpisala a opisala su i sadržaj slike.Napisala, su redom ovako: Pastir s frulom, Moj ča­

mac, Proljeće u brezovu gaju, Radost, Kad odrastem bit ću pilot.

Nastavnica je slike objesila na zid. Đaci su ih gledali i podsmjehivali se. Pohvalili su sliku Proljeće u brezovu gaju te u znak divljenja djevojčicu, koja je sliku nasli­kala, povukli za kosu, isplazili joj jezik, sakrili joj boje i torbicu i trčali s njom oko stola, sve dok ih nastavnica nije smirila i otpravila kući. Posljednji je dječak, nastav­nici iza leđa, ispod slike Proljeće u brezovu gaju pripisao riječ Ljubav.

Otišli su. Djevojčici od papira još je u ušima odjeki­vao njihov smijeh. Kad nije ništa više čula, prišla je pro- zorčiću i promatrala slike. I njoj se najviše sviđala slika Proljeće u brezovu gaju.

Zapjevala je pjesmu o proljeću, o vitkim brezama,0 mjesečevim zrakama te o mladiću i djevojci koji su se voljeli.

Pjevala je sve ljepše i ljepše, ali pričinjalo joj se da bi trebalo još ljepše, stoga je pjevala ponovo i ponovo. Pjevala je danju i noću, slušala su je djeca i nastavnica1 svi koji su prolazili mimo škole.

100

Nastavnica je svakim danom postajala tužnija. Bilo je to zbog pjesme. Djeca su to pogodila i zastrla prozore pred radoznalim ljudima.

Sjedjela su tiho i izrezivala košarice, slušale su pje­smu o proljeću i ljubavi, gledala nastavnicu koju su iz dana u dan sve više voljela i vidjela da joj niz obraze teku suze.

Spremila su se i otišla na vršcima prstiju. Ostavila su je samu. Bilo joj je tako baš po volji. Sada se mogla za­dubiti u svoje misli.

— Slušaj me — rekla je djevojčici od papira. — Ona djevojka o kojoj si pjevala bila sam ja, a onaj mladić bio je moj mladić. Sjedjeli smo pod brezama i voljeli se. Ali otišao je u svijet i ostavio me. Idi i potraži ga. Neka se vrati. Kud god budeš išla, pjevaj pjesmu o proljeću i bre­zama. Možda ćeš ga sresti i, čuje li tvoju pjesmu, on će se mene sjetiti.

Otvorila je prozor i djevojčica od papira otišla je kao da se otkinuo list s breze.

Nije daleko stigla, jer cesta bijaše blatna a vjetra koji bi mogao ponijeti djevojčicu, nije bilo. Zaustavila se pred vratima stare sive kuće. Dugo je tamo stajala i sti­skala se u kutu da je tko ne zgazi. Mimo nje hodale su najrazličiti je noge u naj različiti j im cipelama, sredinom ceste brujili su motori i automobili, a tik uz nju prošlo je nekoliko pasa. Mačka se htjela njome poigrati, već se la­gano šapicom dotakla njezine kose od papira, ali se pre­domislila te kao sjenka tiho iščezla kroz pritvorena vrata.

Navečer je djevojčica ostala sama. Svjetlo se kasno upalilo, ali se ipak upalilo i odmah je sve oko nje djelo­valo prijaznije.

101

Adi sinoćnja svjetiljka koja je svijetlila izdaleka i kroz prozor, bila je mnogo ljepša. Večeras je bezobzirna i tvrdo obrubljena sjenilom, a svijetli joj ravno u oči.

Kasno u noći, kad na cesti nema više života, stiže kući pjesnik. Otvarajući vrata, ugleda na tlu kraj zida dje- vojčicu od papira. Digne je i ponese tamnim stubištem i hodnikom u svoj stan.

Zapali svjetlo i stavi djevojčicu na stol. Sjedne i gleda je. Zbog njenih sanjalačkih očiju okrene je kako ne bi gledala u nj.

Uzme s ormara jabuku i odreže komad kruha, ali ne pojede ni tu skromnu večeru. Ukopa ruke u kosu i zami­sli se.

No, djevojčica od papira polako se okrene i opet ga gleda. Zapjeva mu pjesmu o brezama i ljubavi. Pjeva tako tiho da pjesnik glavu ne diže. Cimi mu se da ta pje­sma prati njegove misli.

Razmišlja o svojoj djevojci koja je ponekad ćudljiva, a ponekad iskrena, pa je tada uz nju sretan. Ali — zar nije danas pred njim zatvorila vrata i zastrla prozore?!

Pjesma o proljeću podsjeća ga na voćnjak u cvatu i na pčele, stoga priđe prozoru i zagleda se u zvijezde. Vidi kako se jedna otkinula i pada u onaj dio grada gdje sta­nuje njegova djevojka. — Slatko spavaj! — poželi joj, a onda sjedne i napiše pjesmu o pastiru s frulom.

Djevojčica od papira još uvijek pjeva i pjesnik je uvjeren da je pjesma, koju je napisao, tako dobra da se iz nje čuje pastirska frula.

— Jednom ću biti vrlo slavan i uvažen pjesnik — reče sam sebi i tada primijeti da ga djevojčica od papira gleda. Okrene je k zidu. I ljut što mu je pokvarila sne o

102

slavi, kvrcne je, te ona padne na nos. Tako je ostavi i ugasi svjetlo.

Rano ujutro dođe pjesnikova djevojka. U kosi donese rosu, ali pjesnik ne vidje kako je lijepa. Samo je htio znati:

— Zašto me sinoć nisi čekala?Djevojka mu rukom ljubazno zatvori usta i reče:— Nemoj ništa pitati. Pospremit ću ti sobu.Obriše prašinu sa stola i nađe djevojčicu od papira.

Pomogne joj da stane na noge i pogleda u njezine sanja- lačke oči.

—*- Hoćeš li mi je dati? — zapita pjesnik. On još i ne odgovori kad ona već pobjegne s djevojčicom od pa­pira stepenicama na cestu i dalje na kraj grada svome djedici u vrt.

Sjedio je djedica na suncu pod bazgovim grmom i grijao se. Gledao je kako mu trčeći dolazi unuka i dao joj mjesta na klupi.

Unuka stavi djevojčicu od papira na vrtnu ogradu i nabere potočnica. S kiticom cvijeća sjedne kraj djedice. Sjede oni tako, kad djevojčica od papira zapjeva pjesmu o brezama i ljubavi.

Djedica i unuka slušaju. Nešto se neobično događa: dolijeću ptice i sjedaju na bazgov grm, bazgo vi cvjetovi naginju se k ogradi i mirišu a modro proljetno nebo spu­stilo se nad vrt. Djedica i unuka uhvate se za ruke.

Tada doleti leptir i zapleše oko djevojčice od papira. Ona se okrene za njim, zaboravi na svoju pjesmu i utihne.

Ptice u grmu zalepršaju i odlete, cvjetovi se zanjišu, nebo se nad vrtom digne i raširi preko čitavoga grada, a

103

djevojka ispusti djedovu ruku, ostavi kiticu potočnica na klupi i ode.

Djedica osta u vrtu sam. Dohvati kiticu potočnica sa klupe i zagleda se u plave cvjetiće.

— Volim je. Čitavu godinu nije posjetila mene, starca. Ali je napokon ipak došla. Nitko ne razgovara sa mnom, nitko ne vodi brigu o tome jesam li veseo ili ža­lostan, ali ona mi se nasmiješi. Dok je bila još dijete u košari, uvijek mi se smješkala i pružala prema meni to­ple ručice, i oči je imala plave, sasvim plave.

Stisne potočnice na grudi i odnese ih u kuću.Dotle je djevojka išla i išla kao da je nešto zove. Uz

put je gledala izloge, ali u svakom je zagledala samo svoj lik u staklu. Susretala je mnogo ljudi i svi su se žurili u suprotnom pravcu. Sunce im je sjalo u leđa, a njoj u lice. U svakoj ju je ulici sunce ponovo pozdravilo i po­svuda je susretala ljude koji su dolazili iz pravca kamo se sama žurila. Poneki su joj pogledali u oči. Jesu li joj htjeli što reći?

— Ne zaustavljajte me! Zar ne vidite, htjela bih dalje.

Išla je i išla te stigla u sivu, staru, tihu ulicu. Tu je put bio gotovo posve slobodan. Umirila se i zaustavila pred vratima sive kuće.

Kraj prozora čekao je pjesnik.Tog jutra pošla sam u vrt. Proljetni povjetarac milo­

vao mi je obraze i ruke i kad sam bosih nogu zakoračila u hladnu travu, sva sam se pomladila. Duboko sam udah­nula i nešto očekivala. Kao da se mora dogoditi nešto značajno. Sve bi se kuće u našem predgrađu morale raz­

104

maknuti, morala bi se vratiti zelena livada iz dana našeg djetinjstva. Visoko prema nebu moralo bi porasti onih sedam tankih breza oko kojih smo kao djevojčice »bru­sile nožice«. Čujem: »Brusim, brusim nožice!« Lišće u brezama pjeva, a djevojački smijeh zvoni kao da zlat­nici padaju s breza.

Gazim kroz hladnu travu, ali trava nije iz dana moga djetinjstva i smijeh nije djevojački smijeh i breze nisu breze. To k meni hrle moja djeca u bijelim košuljicama.

— Dođi, dođi k nama! — zovu me. — Gle, tebe smo tražili, a našli djevojčicu od papira.

Hvataju mi se o suknju i vuku me kući. U sobi sje­dnemo na pod i na sredinu postavimo djevojčicu od pa­pira, kako bi nam zapjevala pjesmu o proljeću, o bre­zama i ljubavi. ,

Djevojčica pjeva, pjeva, a mi je slušamo, slušamo.Tada uđe moj najstariji sin. Uzme nam djevojčicu od

papira i odnese je na otvoren prozor među cvijeće. Digne svoju najmlađu sestricu na ruke i reče nam:

— Dođite, pripremio sam zajutrak.Zaista, tog sam jutra sve zaboravila. Nisam djecu ni

oprala ni počešljala. Sami su sebi natočili vode u umi­vaonik. Dignem se i sjednem s njima za stol. Kako su djeca pametna! Kad su gladna, hoće jesti, kad im je hla­dno, hoće da se ugriju, znadu da život ide dalje iz dana u dan i da se ne vraća.

— Mama! — zovne me sin, nudeći mi kruha i šalicu vruće kave. Htio mi je reći da neće nikada porasti mojih sedam tankih breza. Došlo je vrijeme za njihove breze. Zasadit će ih djeca na svojoj livadi i one će porasti vi­soko u nebo.

105

— Jao! — viknu djevojčice i otrče k prozoru.Proljetni povjetarac odnio je djevojčicu od papira

s prozora. Otplovila je kao cvjetna latica. Mahnuli smo joj i dugo gledali za njom. Čuli smo kako pjeva.

Vjetar ju je nosio nad gradom a ona nikada nije pje­vala tako lijepo.

Građani su otvarali prozore željni proljetnih mirisa. Vjetar im je donio pjesmu djevojčice i pozivao ih sa so­bom. Nisu se odupirali. Išli su za njim i za pjesmom.

U gomilama su odlazili iz grada na livade i u šume te čitavo proljeće proziv jeli u zelenilu.

Djevojčica od papira približavala se k svome cilju. Osjećala je to. Svojom je pjesmom probudila u ljudima čežnju i zacijelo ju je čuo i mladić nastavnice iz škole crtanja.

Nije se prevarila. Na rubu šume, na klupi pod bre­zom, sjedio je uz nastavnicu. Voljeli su se kao nekada. Nisu je primijetili kad je prolazila pokraj njih.

Otpjevala je svoju pjesmu a oči su joj bile još punije snova i još je jače nešto željela a sama nije znala što.

Išla je, išla. Vjetar joj je donosio proljetne mirise i pratili su je leptiri.

Preko prostrane mlade livade dolazio joj je u susret dječak od papira. Prošao je čitav svijet da bi je našao. Znao je, živi li on, mora negdje živjeti i ona. Bez nje bi njegov život bio bez ikakva smisla. Znao je da neće biti sretan dok je ne nađe.

I, kao što svakoga tko tražeći sreću luta svijetom put napokon dovede natrag u domaći kraj, tako se vra­tio i dječaik od papira.

Sreo ju je na domaćem pragu.

106

Djevojčica od papira sada je odjednom znala što želi. Posve sigurno je znala. Veselo se nasmijala i pružila mu ruku.

Odveo ju je u kućicu od papira. Zatvorili su za sobom vrata, s prozora su nam maknuli za oproštaj a onda su i prozor zastrli. U toj će kućici živjeti do kraja svojih dana.

Leptiri su odletjeli u susret suncu, vjetar nam miluje obraze i ruke, a kad su zvijezde jasne kao zvuk, djevoj­čica i dječak od papira sjede na pragu svoje kućice. Dje­vojčica pjeva i mi je slušamo. Da bi pjevala još ljepše, započinje pjesmu uvijek iznova.

OGLEDALCE

Djeca se svemu smiju: veseloj pjesmici, ptičici, slat- kojoj jabuci, lijepoj ruži, susjedovu Tinu koji je pao na nos; smiju se mami koja ih moli da budu bar pola sata mirni, kako bi mogla pročitati novine; da je ne vuku za rukav, da joj stalno ne pužu na koljena, ne viču na uho, ne uzimaju joj žlicu iz ruke, da idu u dvorište i mirno se igraju i da je neprestano ne zovu. Djeca joj se smiju.

Djeca se rado smiju.Više od ostalih voljela se smijati Ninica. Bila je naj-

bučnija i najživahnija, najviše se veselila životu. Tiko bi joj to mogao zamjeriti?

Ali su joj ipak zamjerili. Iznenada, bilo im je svega dosta i nitko joj se više nije odazivao smijehom. Svi su je gledali poprijeko pa i mama. Bilo je baš to ono naj­

107

strasnije. Mislili su da će svojom ozbiljnošću i nju uoz­biljiti. Ninici se stezalo srce kad je gledala njihova izdu­žena ozbiljna lica.

Bili su smiješni s tim svojim izduženim licima i Ni- nica im se smijala. Ali ne više tako srdačno kao nekada.

I nije mirovala, pa gledali je ne znam kako poprijeko. Nije mirovala ni kad su ručali. Ta ona nije mogla miro­vati. Rasle su joj ruke i noge i prerasla je već sve suk­njice i sve rukave, a nikog nije mogla ni u što uvjeriti. Jednostavno su htjeli da miruju. A Ninica nije znala kuda bi sa svojim dugačkim rukama i nogama.

Gledali je ma kako poprijeko, Ninica je pružala ruke i noge kao gorostas. Noge je položila na stol, a rukama se ispružila kroz prozor. Kad bi išla ulicom, koračala bi preko ograda, kraj vrtova i kuća, a rukama dodirivala krovove.

— Kako se ponašaš? — pitali su je, a oina je odgo­varala:

— Ta u našoj sam ulici i ovdje me svi poznaju.— Ti se nikada nećeš uozbiljiti — rekli su joj.Ponekad je poželjela da im kaže štogod veselo, ali su

oni zadržali izdužena, ozbiljna lica, kako Ninica ne bi ponovo postala nestašna.

Onda se jednoga dana nije više obazirala ni na koga. Zaista je zašutjela i u kući su svi odahnuli s olakšanjem.

Sjedila je mirno kraj svojih knjiga, ali nije gledala u njih. I nitko joj nije bio potreban. Gledala je kroz prozor.

Ponekad bi se sa svojim dugačkim nogama i rukama stisla u kut. Nitko nije gledao što ona tamo radi, pa ni mama. Bili su zadovoljni što je mirna.

108

Iz kuta bi šmugnula tu i tamo pokoja sunčana zraka. Ponekad bi ošinula mamu po nosu. Još ih je više skli- znulo kroz prozor na travu.

— Što radiš, Ninice? — pitali su je naposljetku, ali im ona nije odgovorila. Samo je nešto strpala u džep i otišla u vrt.

U vrtu je sjela na klupu pod rascvalu trešnju i odmah je šmugnulo nekoliko sunčanih odbijesaka među rascva- le trešnjine grane.

Sada je Ninica bila sama. Nitko je nije smetao. Opre­zno je pogledala u okruglo ogledalce što ga je držala u ruci i nasmiješila se samoj sebi. I smješkala se uvijek iznova u ogledalce, a ogledalce joj je prijazno odgova­ralo. Bila mu je zahvalna za svaki smiješak.

I gle, Ninica je ponovo išla našom ulicom, zviždu- kala je, a svojim dugačkim nogama stupala preko ograda pokraj kuća, jednom je rukom kuckala po krovovima, a drugu je držala u džepu i skrivala ogledalce.

GDJE SU STAZICE

Kad god bi majka pričala svojoj djeci, uvijek bi za­počela ovako:

— Bila je to velika šuma. — Onda bi malo pričekala a djeca su zapitkivala:

— Je li bila jako velika?— Jest, bila je tako velika šuma da joj nikada nisam

stigla na drugi kraj, a kad sam pogledala uvis, vidjela sam tek majušan komadić neba među vrhovima omo-

109

rika i bukava. A stabla šumskog drveća bila su tanka i ravna.

I nikada nije zaboravila napomenuti kako je sunce nad tim visokim drvećem bilo maleno. Ali ponekad bi je djeca ipak pitala:

— I kako je maleno bilo sunce tamo, nad visokim drvećem ?

— O, bilo je posve maleno i njegove su zrake bile tanke, tanane. Ponekad, kad sam bila radosna, hvatala sam te zrake i pričinjalo mi se da je čitav svijet moj.

— A zbog čega si bila radosna?— Zbog toga što je postajalo toplije i što me više

nisu zeble noge, pa i zbog toga što se onog dana moja prijateljica udala.

— Je li i u partizanima bilo svadbi?— Dakako, veselo bijaše kad se tko ženio. Izabrao bi

se miran dan, bez borbi i posve slobodan, kako bismo mogli u sav glas zapjevati te iz obližnjeg sela donijeti nešto više hrane. Nevjesta partizanskog mladoženje bila je moja prijateljica. Dok su drugi pjevali, a ona točila partizanima jabukovaču, ja sam hodala šumom te rukom lovila sunčane zrake. Ubrala sam nekoliko nježnih li­stova paprati za našu nevjestu. To je bila njezina vjen­čana kitica.

Navečer smo još dugo sjedjeli oko vatre. Gledala sam plamen i iskre, a nasuprot meni sjedjeli su nevjesta i mladoženja. Mladoženja je bio najhrabriji partizan u na­šoj četi. Uvijek mi se činilo da je crvena petokraka na njegovoj kapi izvanredno lijepa i veća nego petokrake na našim kapama. I treba da je njegova zvijezda naj­ljepša, uvijek sam mislila, on to i zaslužuje za svoju hra­

110

brost u borbama. Danas, međutim, znam da njegova zvi­jezda nije bila ni veća ni ljepša od naših zvijezda, samo je on bio velik i lijep i čuvao nas. Uz njega smo se osje­ćali zaštićeni kao njegova nevjesta na dan vjenčanja.

— Jesi li se ti ponekad bojala? — pitaju djeca mamu.— Bojala sam se uvijek na početku borbe, kad bi pa­

dale neprijateljske kugle, ali kad 'bi zapjevale još i naše puške, onda sam uz druge bila hrabra i ja.

Ali one noći poslije vjenčanja moje prijateljice do­šlo je mnogo fašista i planula je ljuta borba. Trajala je do jutra i u njoj je pao i naš hrabri partizan. Iskopali smo mu grob, položili ga u nj i pokrili rahlom zemljom. Njegova mlada žena položila je na grob svoju vjenčanu kitu paprati.

Tiho smo tugovali za njim. Vjetar je njihao vrhove visokih omorika i bukava a mi nismo čuli kako šumori mlado lišće, i nismo vidjeli sunce na nebu, bila je predu­boka naša tuga. Gledali smo mladu partizanovu ženu koja je, eto, kroz noć postala udovicom, kako luta po­gledom u daljinu, nijema od žalosti.

— Bila je tvoja prijateljica, zar ne? — pitala su djeca. — Hoće li nas kada posjetiti?

— Neće. I ona je u jednoj borbi izgubila život i ne znam gdje je njezin grob. Možda bih našla liticu na kojoj smo voljele sjedjeti i razgovarati. Možda još stoji koliba u kojoj smo spavale. No, nije se moglo uvijek prenoćiti u kolibi. Spavali smo i pod vedrim nebom, na grani omo­rike položenoj na tlo.

— A gdje smo spavali mi? — pitaju djeca.— Spavali ste u pupoljcima cvijeća i nisam vas još

poznavala.

111

— Kad si nas upoznala?— Nakon što sam propješačila još mnogim stazama

u toj velikoj šumi a ratu još nije bio kraj, srela sam va­šeg oca. Kad je završio rat, uskoro ste došli i vi. Naj­prije ti, koji si najstariji.

Dječak se sretan nasmiješio, jer sada je znao da je došao prvi i odmah je pitao:

— Gdje su one stazice?— Potražit ćemo ih —obećala im je mama i jednoga

ljetnog dana odveli su tata i mama svoju djecu u goru.Putem su se djeca čitavo vrijeme držala mame; ta bilo

je tako lijepo što je baš njihova mama bila partizanka.Dugo su već hodali šumom i djeca su sada mogla vi­

djeti kako je to velika šuma.— Ubrzajte korake — rekla im je mama. — Pred

nama je još dugačak put.Ali onda je uskoro uzdahnula i rekla:— Ne, ne mogu naći prave staze. Hodamo i hodamo,

a nikud ne stižemo.— Pođimo još samo malo dalje, možda ćemo ipak

nekamo stići — podsticala su je djeca.— Pa makar nikamo ne stigli, lijepo je hodati —

izrazio je tata svoje mišljenje. — Svakako je to ona šuma kojom si hodala?

— Jest. Ali htjela bih vam pokazati našu kolibu i drveni ležaj na kojem sam spavala, i pred kolibom onu liticu na kojoj sam sjedjela, kad sam imala malo slobo­dna vremena, sjedjela i razmišljala.

— Možda nema više kolibe — nagađala su djeca.— Morala bi još biti. Srušili je sigurno nisu, a bu­

kovo lišće nije je moglo prekriti — tvrdila je mama.

112

— Je li možda ovo ona litica? — pitali su je.— Ne znam. Bila je veća i ugodnija.— Ali to je ipak ona šuma kojom si hodala?— Svakako, to je ona šuma i svega se živo sjećam,

samo je staze prekrilo vrijeme i bukovo lišće, pa se gube i ne vode nikamo.

Hodali su pola dana. Brali su ciklame koje su rasle kraj litica, pogledom pratili ptice koje su lepršale visoko među vrhovima drveća, hvatali tanke sunčeve zrake iz­među stabala, kao što ih je jednom hvatala njihova mama, a onda je došlo već i vrijeme da se vrate kući.

— Bio je to lijep izlet — rekao je tata mami a djeca su se sjatila oko nje i ponovila:

— Bilo je lijepo, iako nismo našli one stazice.Ciklame koje su nabrali, stavili su u maminu bijelu

vazu na stolu.

BAKIČIN DAN

Bakičin dan je dan kad na b raj dama oko kuće sazrije grožđe. Čitavu je godinu bakica njegovala lozje. Obre- zivala ga i privezivala. Nema više djedice da to uradi.

Čitavu je godinu svojim unucima kuhala i prala i učila ih što je dobro a što ne valja.

— Ne smijete lagati — rekla im je bezbroj puta. — Voljeti morate oca i majku koji se brinu za vas.

Čitavu godinu pjevala je svojim unucima pjesmice i učila ih lijepo govoriti.

114

Čitavu godinu pripovijedala im je priče ili ih je čitala iz knjige. Tada je morala staviti naočale.

Ali nakon ljeta dolazi jesen i tada se približava ba- kičin dan. Grožđe na brajdama je zrilo, ali nije još bilo sazrelo.

Bakica je štapom tjerala vrapce i djecu koja su htjela pozobati još nezrelo grožđe. Ali i vrapci i djeca bili su brzi i uvijek bi joj pobjegli.

Stoga je stavila među brajde strašilo od slame s me­tlom u ruci, kako bi plašilo nezvane goste. I gle, to je pomoglo.

— No, sad će biti. Bit će uskoro — rekla je i izvjesila kroz prozorčić na potkrovlju crvenu zastavicu koja se može vidjeti izdaleka, jer kučića stoji visoko na brijegu.

Zastavica je zvala:— Dođite, dođite, grožđe je sazrelo. Dođite u nedje­

lju, bit će berba.Dakako da nije zvala riječima. Tek svojom crvenom

zastavicom, ali su oni, što ih je bakica svake godine po­zivala, sve razumjeli.

A pozvala je sve.Još je posebno pozvala sve unuke, sinove, zetove i

snahe ižbliza i izdaleka.Pozvala je prijatelje i susjede.Pozvala je sve dobre ljude s brda i iz doline.Pomeli su dvorište i iznijeli dugačak stol i klupu za

goste, U sobi ine bi bilo mjesta za sve.Pripremili su košare i ljestve za berbu.Tako su dočekali bakičin dan. Bila je upravo ne­

djelja.Nebo bijaše plavo bez i jednog oblačića. Sunce je

s puno ljubavi obasjavalo zemlju. Livade su se smireno

115

širile dolinom, a drveće je već ponegdje pokazivalo po­zlaćeno lišće.

Zrelo grožđe iz vinograda širilo je nadaleko svoj mi­ris. Osobito je lijepo mirisalo oko bakičine kuće.

Bakica je ušla u kuhinju, htjela naložiti peć i skuhati ručak. Ali došla je njezina kći i rekla:

— Bakice, ti samo sjedi. Kuhat ću danas ja.Htjela je bakica donijeti drva iz drvarnice, ali dotr­

čala su djeca i rekla:— Bakice, ti samo sjedi. Drva ćemo sami donijeti. Bakica je htjela donijeti vode iz bunara, ali došao je

sin. Zagrlio je i rekao:— Donijet ću vode za čitav dan.Htjela je bakica najmlađe unuče oprati i odjenuti,

ali došla je snaha i rekla:— Bakice, hvala, sama ću. Danas je tvoj dan. Dolazili su sinovi, kćeri i unuci izbliza i izdaleka. Sakupila se čitava velika obitelj i bakici je srce bilo

puno radosti.Unuci su se stisli uz nju. Ovjesili se za dugačku i ši­

roku suknju, hvatali je za ruke i zvali je:— Bakice, bakice, vidiš, došli smo!— Gledajte, tamo su ljestve — rekla im je. — Idite

i počnite brati. Slatko je.Podigli su košare, popeli se na ljestve i stali brati

zrelo grožđe. Smjeli su zobati do mile volje.Neko vrijeme su samo šutjeli, toliko su brzo jeli.— Kako je dobro! — govorili su zatim i veselili se

što su se popeli tako visoko.— Pogledajte gdje sam! — vikala je Anka.— Ja sam još više!

116

— Tako visoko kao ja nije nitko! — vikao je Stanko.Tik iznad njega nešto se pomaklo i prestrašilo ga.

Šušnulo je i progovorilo:— Ja sam najviše.Svi su se osvrnuli uvis i prepoznali hvalisavca:— O, strašilo od slame!— O, strašilo, motovilo!— Nikakvo motovilo! — usprotivilo se strašilo. —

Vjerno sam čuvao grožđe. Samo pogledajte, sve su braj- de netaknute. Vrapci nisu baš ništa pozobali.

— Aiko si zaista tako vjerno čuvao stražu, onda nam još kaži gdje su najslađi grozdovi? — pitao je Stanko.

— Na vrhu! Tamo su najslađi — odgovorilo mu je.Najslađe grožđe su poslagati u veliku košaru. Opre­

zno su ga polagali da se zrele jagode ne raspu i kad je košara bila puna, odnijeli su je bakici.

— Otkinuti smo najljepše i najslađe grozdiće. To je samo za tebe, bakice — rekli su joj. Košaru su postavili na stol i trkom se vratili u berbu.

Bakica je promatrala grožđe u košari i smješkala se.— Draga moja djeco — reče, a zatim donese iz kuće

dvanaest novih košarica što ih je isplela za svojih dva­naestoro unučadi.

Napunila je košarice grožđem iz košare i svaku je košaricu pokrila bijelim ubrusom.

— Ovo grožđe ponijet ćete sa sobom — govorila im je, iako je nisu čuli, jer su bili visoko u brajđama.

Kad su sve obrali, spustilo se s vrha brajde još i stra­šilo od slame. Pozvali su ga za stol i počastili ga grožđem i pečenim kestenima. Stavilo je metlu u kut. Vrlo mu je prijalo sve što su mu ponudili.

117

Vrapci su već dugo vrebali trenutak kad će strašilo od slame odložiti metlu. Tada su glasno zacvrkutali i stali tražiti razasute jagode. Tamo pod brajdama bilo ih je mnogo. Vrapcima su se pridružile i kokoši.

Tako su na bakičin dan svi zobali grožđe.Djeca su se vrtjela oko strašila od slame i s njim

razgovarala.— Ponesite grožđe i onima koji nisu mogli doći —

rekla im je bakica, ali nije znala tko će ponijeti teški koš. Tko je toliko snažan?

Naposljetku je koš ponijelo strašilo od slame jer je ono bilo najsnažnije i najviše.

— Potraži svu djecu na brdu i u dolini, koja vole zobati grožđe.

— Rado ću ih potražiti — reklo je strašilo te s lako­ćom ponijelo koš pun grožđa. Oko njega se skupilo mnogo djece i čavrljala su kao vrapci. Išla su s njim. Zagrlila se i pjevala putem, pa su ih tako već izdaleka čuli i dolazili im u susret.

Svakome, koga su sreli, dali su grozd. Dijelili su tako dugo, dok koš nije ostao prazan. Tada se strašilo od slame oprostilo od djece.

— Pogledajte — reklo im je. — Na onom brdašcu još nisu brali. Idem onamo čuvati grožđe. Do viđenja do­godine!

— Do viđenja, strašilo od slame! — dovikivala su mu djeca i dugo mu mahala, opraštajući se od njega.

S praznim košem unuci su se vratili u bakičin vrt. Tu su još malo sjedjeli i razgovarali s bakicom, a onda je sunce počelo zalaziti. Oni koji su došli izdaleka, morali su se s bakicom oprostiti i poći na put. Kad se smrklo,

118

oprostili su se i oni koji ne žive baš jako daleko. Bakica je gledala za njima i samo što joj nisu navrle suze ina oči.— Ne smijem plakati — rekla je samoj sebi. — Da­

nas je radostan dan.Daleko su već bili njezini unučici, a ona je još vi­

djela bijele ubruse na njihovim košaricama s grožđem.— Što si se tako snuždila, bakice? Ta nisi još sama.Istina, nije bila sama. Poneki su ostali do kasno u

noć. A onda je bakica otišla spavati. Ostavila je otvoren prozor, kako bi čula cvrčke i čegrtaljku koju je okretao vjetar. Proživjela je lijep dan i bila je zbog toga sretna.

Malo je zadrijemala, a tada se zaorila pjesma. Zapje­vali su momci s brda. Među njima bio je njezin najmlađi sin. Dobro je razabrala njegov glas.

Uz tu je pjesmu zaspala. Još ju je i u snu čula i sa­njala da stoji na visokim ljestvarna i bere grožđe. Pruža ga djedici a djedica ga polaže u košaru.

Oboje su bili sretni a čegrtaljka na kruški okretala se i okretala.

Prošla je noć a s njom i bakičin dan. Vratile se sva­kodnevne brige i posao. No, ma koliko bilo posla i ma kako glasno djeca vikala, bakica se uvijek smješkala. Ta njezin je ovogodišnji dan bio tako sunčan i pun radosti. I sva su njezina djeca i unuci zdravi.

A grožđe je bilo ove godine slatko kao rijetko kad.

119

ŽUTI JAGLAC

Naša Jelka je ponekad vrijedna a ponekad nestašna. Vrlo mnogo govori. Rekli smo da ćemo je staviti na po- licu umjesto radija ali ona se boji da s police ne padne. Možda ste našu Jelku kojom zgodom već i sreli. Ima če­tiri godine i ide u Trnovo po mlijeko. Prepoznat ćete je po crvenoj kantici, po crvenoj pregačici i crvenoj vrpci u kosi. Vrlo rado sluša priče. Čitam joj ih navečer, prije no što zaspi.

Sada ću vam ispričati zbog čega se onog jutra, kad se probudila, rasplakala.

Mama i tata su se navečer dogovorili da će poći u kino, a Jelku su stavili u krevet. Bila je zadovoljna, samo je molila da joj ostave upaljenu noćnu svjetiljku. Željela je još jednom pogledati slike u knjizi »Pepeljuga«. Kad je ostala sama, okretala je list po list i zastala kod slike gdje Pepeljuga leži u pepelu.

— Jadna Pepeljuga! — rekla je Jelka i utrnula svje­tlo. Bila je pospana. Knjiga je ostala ležati na pokrivaču i sva se sjajila. Kroz prozor je svijetlio mjesec i pred kućom je bilo svijetlo ikao usred bijela dana. Na crnoj zemlji ležale su bijele krpe snijega. S potoka je dolazila sićušna djevojčica preskačući hrpe snijega. Što se više približavala, to je više svjetlucala njezina haljinica. Kad je bila već posve blizu, moglo se vidjeti da u ruci nosi žuti jaglac. S posljednje snježne hrpe skočila je na knjigu koja je ležala na Jelkinu pokrivaču. Kroz prozor je ušla kao da na njemu uopće nema stakla. Bila je lijepa i srdačna. Jelka ju je odmah prepoznala.

— Ti si Pepeljuga — reče joj.

120

— A ti si Jelka, zar ne? — upita Pepeljuga.— Jesam. I sama sam kod kuće. Ne posve sama, tamo

u sobi spava bakica. Hoćeš li sa mnom u kuhinju? Tamo su mi sve igračke — reče Jelka, iziđe iz kreveta i pruži Pepeljugi ruku, kako bi lakše skočila na pod.

Otišle su u kuhinju i sjele za Jelkiin stolić. Pepeljuga je još uvijek držala u ruci jaglac i Jelka je zapita:

— Je li već proljeće?— Jest, već je proljeće i ovo je prvi jaglac koji je

izvirio iz zemlje. Tebi sam ga donijela — reče Pepeljuga.Jelka je brzo među igračkama potražila lončić, nalila

u nj vode i stavila jaglac u vodu.— Volim cvijeće — reče. Zatim potraži tatine papuče.— Preobuj se, tvoje su cipele mokre.Pepeljuga obuje papuče koje su bile tako velike da

su se njezine nožice u njima jedva vidjele. Reče:— Hvala, baš su tople.Zlatne Pepeljugine cipelice stavila je Jelka na peć da

se osuše.— Skuhat ću ti čaj — sjetila se i brzo pristavila na

svoj maleni štednjak lončić vode. Narezala je još malo mrkvice i rekla:

— Brzo će zakipjeti. Za to vrijeme možemo razgo­varati.

— Jest, možemo — složila se Pepeljuga.— Znaš, strašno mi je žao što moraš ležati u pepelu

— reče joj Jelka.— Ne, ne! Ja imam isto tako topao krevet kao ti.

Otkako me kraljević odveo u svoj dvorac, svi me vole i imam sve što mi srce poželi — objasni joj Pepeljuga.

121

— To ću kazati svojoj mami. Ona mi svaike večeri čita da ležiš u pepelu. Silno će se obradovati kad joj bu­dem ispričala da si sretna — poveselila se Jelka i još pitala:

— Smiješ 11 i plesati ?— Smijem. Kad smo kraljević i ja razdragani, oboje

zaplešemo i plešemo iz odaje u odaju.Jelka zaplješće i usklikne:— Kako je to lijepa priča! Znaš, ja znam još jednu

priču. Zove se »Crvenkapica«. Strašni vuk proguta Cr­venkapicu i bakicu i obje poslije izađu žive iz vučjeg že­luca. To je baš čudno. Da sam ja vuk i da progutam ba­kicu, onda ona ne bi više izašla iz mene!

— Zar bi ti pojela bakicu? — začudi se Pepeljuga.— Da sam vuk, pojela bih je — odgovori Jelka.— Zašto? Zar je ne voliš?— Volim je, ali uvijek me prekorava kad ne popijem

mlijeko.— Bakica je u pravu ako te prekorava kad nećeš po­

piti mlijeko — veli Pepeljuga a Jelka se ispravi:— No dobro, neću pojesti bakicu. Ali da je vuk ipak

proguta, ona ne bi mogla iz njegova trbuha.— Ako bi je lovac spasio, onda bi mogla izići — reče

Pepeljuga.— To nije moguće. Ta vuk nema u trbuhu kuću —

objasni Jelka.Pepeljuga se zamisli i onda kimne:— To je istina. Stoga neka vuk nikako ne proguta

bakicu!

122

— Prisluhnimo, je li čaj zakipio — sjeti se Jelka iznenada.

— Ništa ne čujem.— Jao, taj lonac ima rupu! Sva je voda iscurila! —

uzvikne Jelka.I budući da je Pepeljuga vrlo uljudna, ona reče:— Ništa, ništa zato. Nisam ni žedna ni gladna.— Jao, jao — ponovno zakuka Jelka. — Tvoje ci­

pelice! Postale su posve malene. Što će biti sada?— Dogodilo se to zbog toga što si ih postavila na

vruću peć — reče Pepeljuga. I sada se ljubazno na­smiješi:

— Neka budu tvoje. Igraj se s njima. A sada pođimo spavati. Umorna sam.

Jelka postavi cipelice na stolić uz lončić s jaglacem, zatim odu obje u sobu. Jelka legne u krevet a Pepeljuga je pokrije. Pepeljuga je postajala sve manja i manja dok na kraju nije bila sićušna kao slika u knjizi. Legla je na knjigu i odmah zaspala.

Kad se Jelka ujutro probudila, na pokrivaču je još uvijek ležala knjiga i u njoj naslikana Pepeljuga. Jelka se odmah sjetila jaglaca i zlatnih cipelica.

— Jaglac, jaglac! — usklikne i otvori kuhinjska vra­ta, a na stolu ni jaglaca ni zlatnih cipelica. Tada se Jelka rasplače i plačući reče mami:

— Pepeljuga mi je donijela žuti jaglac i zlatne cipe­lice, a sada ih nema.

Mama je zagrli i reče:

123

— Jadno moje dijete, pa to se tebi samo prisnilo. Sva si već zbunjena od pustih priča!

— Nisam! — zagrca Jelka i obriše suze.Mama joj odjene crvenu pregačicu, sveže crvenu

vrpcu u kosu i Jelka pođe sa crvenom kanticom u Tr­novo po mlijeko. Kad se vraćala s mlijekom, gle, tamo usred livade, gdje je sunce najjače sjalo i gdje nije više bilo snježnih hrpica, Jelka ugleda žutu zvjezdicu. Kad joj se približi, vidje da je to žuti jaglac. Ubere ga i donese mami:

— Mama, zaista je proljeće! Našla sam jaglac!

124

BILJEŠKA O PISCU

Slovenska književnica Ela Peroci rođena je u Sv. Križu nedaleko Rogaške Slatine.

Završila je učiteljsku školu u Ljubljani. Za vrijeme rata radila je kao tekstilna radnica u Kočevju. Poslije rata nekoliko je godina bila učiteljica, a zatim se počela baviti novinarskim radom. Surađivala je u omladinskim časopisima u Ljubljani. Sada radi na Radio-televiziji Ljubljana — u redakciji emisija za škole.

Priče za djecu Ele Peroci štampane su u više izda­nja, najviše kao slikovnice. Prevedene su na sve jugo­slavenske jezike, ma češki, slovački, mađarski, talijan­ski, njemački, poljski, francuski, litvanski i finski jezik.

125

(■

) \

\

li)

i

l

\

SADRŽAJ

Stara kuća br. 3......................................................................... 5Nedjelja..................................................................................... 10Tisuću puta lijepa.................................................................... 14Kućica od kocaka.....................................................................18Tko će se igrati sa mnom?................................................... 23Snjegović.................................................................................29Moja crtanka.............................................................................36Maca papučarica.......................................................................39Moj kišobran može biti balon.............................................. 43Ja imam a ti nemaš.................................................................. 41Maleno kao mali prst..............................................................51U gradskoj krojačnici........................................................... 56Prvi april....................................................................................61Telefon.....................................................................................67Ograda u cvijeću...................................................................... 68Naš auto...................................................................................72Uzaludne riječi...................................................................... 77Plavo i crveno........................................................................... 81Laku noć.................................................................................... 86Djevojčica od papira............................................................... 98Ogledalce ................................................................................ 101Gdje su stazice...................................................................... 109Bakičin dan..............................................................................114žuti jaglac................................................................................. 120

Bilješka o piscu.......................................................................... 125

127

D O S A D A I Z A Š L O U B I B L I O T E C I V J E V E R I C A

Anton Ingolič Dječak sa dva imena Anđelka Martić PirgoHerminia zur Miihlen Što pričaju Petrovi prijateljiFran Levstik Najdihojca N. Veretennikov Volođa Uljanov Johanna Spyri HeidiAngel Karalijčev U svijetu priča

Erich Kastner Don QuichotteNathaniel Hawthome Čudesna knjigaKornej Čukovski Doktor JojboliVladimir Colin BajkeKornej Cukovski BajkeMarija Majerova Robinzonka

Makedonski pisci djeci

Josip VandotKekec nad samotnimponoromCharles Perrault BajkeMato Lovrak Devetorica hrabrih

Krišan Čandar Preokrenuto drvoMihail Zoščenko Priče za djecuVVilliam Saroyan Tata, ti si lud

VVilliam Saroyan Mama, volim te

Perzijske bajke

Braća Grimm Bajke Milan Šega Čarobni ključićVesna Paran Tuga i radost šume Knjiga radosti Danko Oblak Modri prozori

Josip VandotKekec na vučjem tragu

Erich Kastner Emil i detektivi Lewis Carroll Alica u Zemlji čudesa Gabro Vidović Kurir sa Psunja Miroslav Hirtz Priče iz prirode Vojin Jelić Psiću, a kako je tebi imeGrigor Vitez Kad bi drveće hodalo Erich Kastner Tonček i Točkica Ivana Brlić-Mažuranić Priče iz davnine Gianni Rodari Čipolino Anđelka Martić Dječak i šumaKnjiga radosti II

Ivana Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Astrid Lindgren Razmo u skitnji Milivoj Matošec Tiki traži Neznanca Gianni Rodari Putovanje Plave strijeleMato Lovrak Zeleni otok Vjekoslav Majer žuna na telefonu Nusret Idrizović Mrav i aždaja France Bevk Mali buntovnik Braća Grimm Priče•Felix Salten BambiH. C. Andersen PričeH. C. Andersen BajkeLewis CarollAlica s onu stranu ogledala

Jens Sigsgaard Robin Hud

Vladimir Nazor Kurir Loda

Ferenc Molnar Junaci Pavlove ulice

Stevan Bulajić Nebeski mornar

Aleksa MikićPriča o malim borcimaOton župančičCicibanAleksandar Popović Tvrdoglave priče Mato Lovrak Vlak u snijegu Ezopove basne Karei Capek BajkeGabro Vidović Trojica iz Male ulice Branka Jurca Kućica kraj mora Marcel Ayme Priče mačke na grani Pavel Bažov Kameni cvijet Arkadij Gajdar Timur i njegova četa Milivoj Matošec Admiralov otok C. Collodi Pinokio Gianni Rodari Đelsomino u Zemlji lažljivaca

A. Volkov čarobnjak iz Oza

Slavko Kolar Na leđima delfina

W. M. Thackeray Ruža i prsten

Desanka Maksimovic Ptice na česmi France Bevk Crna braća J. Broszkievvicz Velika, veća i najveća Palma Katalinić Djetinjstvo Vjetra kapetanaA. R. van der Loeff-Basenau Lavine bjesne Aleksej Tolstoj Zlatni ključić Gabro Vidović Zatočenici Pernatog otokaErich Kastner 35. majTone Seliškar Družina Sinjega galeba Fran Levstik Pjesme za djecu Emest Thompson Seton Vinipeški vuk Ivan Cankar Moj život Grigor Vitez Gdje priče rastu

Branko Copić Sin Brkate četeVojin JelićHrabriji nego igračka

Ivan Kušan Domaća zadaća

Marcel AymeDruge priče mačke nagraniIvan Kušan Uzbuna na Zelenom vrhuGustav Krklec Majmun i naočale Ela Peroci Djeco, laku noć Gianni Rodari Telefonske priče Grigor Vitez Igra se nastavljaRatko Zvrko Grga Cvarak Erich Kastner čovječuljak G. Parca—M. Argilli Čavlićevi doživljaji Felix Salten Bambijeva djeca Mato Lovrak Družba Pere KvržiceStanislav Femenić Puž na ljetovanjuMilivoj Matošec Strah u Ulici lipa Eva Maria Aab Vjetropirka EvaNada Iveljić Konjić sa zlatnim sedlomVišnja Stahuljak Začarani putovi

Pjesme četiri vjetra(Izbor i prijevod Grigor Vitez)

Hans Peterson Matija i vjevericaHenry Winterfeld Djevojčica iz svemira Palma Katalinić Pričanje Cvrčka moreplovcaStjepan Jakševac Vesela godina Erich Kastner čovječuljak i Malena Erich Kastner Blizanke Jagoda Truhelka Zlatni danciZvonimir Balog Nevidljiva Iva Dragan Lukić Neboder C17M. Bjažić—Z. Furtinger Ništa bez BoženeSunčana Škrin jarić Kaktus bajkeIvan Kušan Koko i duhovi

Blanka Dovjak-Matković Neobična ulicaGianni Rodari Planeta ispunjenih željaMladen Kušec Dobar dan!

Viola Wahlstedt Aslak dječak sa Sjevera Anđelka Martić Vuk na Većinskoj cesti Mato Lovrak Neprijatelj br. 1 Dubravka Ugrešić Mali plamen Zlata Kolarić-Kišur Moja Zlatna dolina Ivan Kušan Koko u Parizu Milivoj Matošec Veliki skitač Zdenka Jušić-Seunik Kupi mi vilovita konjaAntoine de Saint- -Exupery Mali princ Vlatko Šarić MiškoSunčana Škrinjarić Dva smijeha Gabro Vidović BjelkanAstrid Lindgren Pipi Duga Čarapa Zvonimir Balog Ja magarac Gernet-Jagdfeljd Katja i krokodil Stanislav Femenić Krijesnice Mladen Kušec Volim te

Božena Loborec Četiri dječaka i jedan pas

Blanka Dovjak-Matkov Priče iz Dubrave

Luko Paljetak Miševi i mačke naglavačke

Drago Ivanišević Mali, ne maline Ivan Kušan Lažeš, Melita Sunčana Škrinjarić Zmaj od stakla

Mladen Kušec Plavi kaputić

Josip Barković Zeleni dječak Danko Oblak Zelena patrola Višnja Stahuljak Kućica sa crvenim šeširomNada Iveljić Dobro lice

Likovni urednik Irislav Meštrović

Tehnički urednik Marijan Basic

KorektoriMarija Molnar i Sefija Ibrahimpašić

*Izdavačko knjižarsko poduzeće

Mladost Zagreb Ilica 30

*

Za izdavača Branko Juričević