Interna skripta za program

Ekološkog poljodjelstva

Pod pojmom ekološke, organske ili biološke poljoprivrede u široj

javnosti uglavnom se misli na proizvodnju ‘zdrave hrane’ tj na

poljoprivrednu proizvodnju bez upotrebe agrokemikalija (mineralnih

gnojiva, pesticida, hormona i sl.)

1. Konvencionalna poljoprivreda

Osnovni cilj konvencionalne ili klasične poljoprivredne proizvodnje je

maksimiziranje prinosa po jedinici poljoprivredne površine. Ključ

uspjeha konvencionalne (intenzivne) poljoprivrede leži u specijalizaciji

proizvodnje koja uz primjenu mehanizacije, mineralnih gnojiva,

koncentrata, novokreiranih sorti i pasmina te ogromnih količina

energije, uspijeva postići vrlo visoke prinose.

Posljedica ovakvog pristupa, ogleda se u sve izraženijem iscrpljivanju

neobnovljivih prirodnih resursa kao i opasnim ekološkim problemima,

kao što su onečišćenje i degradacija tla, vode, zraka, te smanjenje

biološke raznolikosti.

Osnovne karakteristike konvencionalne poljoprivrede su:

- upotreba agrokemikalija (kemijskih sredstava)

- usko specijalizirani posjedi

- visoka proizvodnja organske mase po hektaru

- visoki troškovi inputa (mehanizacija, gorivo, zaštitna sredstva)

Konvencionalna poljoprivreda postala je tehnološkom proizvodnjom u

kontroliranim uvjetima, neovisna o nekim osnovnim biološkim

procesima.

- problem klimatskih prilila tj neprilika rješava se u osvijetljenim i

zagrijanim staklenicima

- tlo nepovoljnih osobina zamjenjuje se drugim supstratima ili

samo vodom, uz upotrebu hranjivih otopina

Promjene doživljava i stočarska proizvodnja

- za životinje se koristi uzgoj u potpuno kontroliranim uvjetima

(kao npr kavezni uzgoj brojlera)

- koriste se hormoni i antibiotici

Konvencionalni uzgoj pojavio se prvo u razvijenim zemljama (Danska,

Njemačka, Nizozemska). Njezin nagli razvoj naziva se još i zelena

revolucija.

Ključnu ulogu u povećanju produktivnosti ima razvoj znanosti.

Fiziologija, ishrana bilja, agrokemija i fertilizacija, znanosti su koje

istražuju fizikalne, kemijske, fiziološke i biokemijske procese koji u

interakciji biljke i tla kao supstrata, utječu na usvajanje hranjivih tvari,

njihovo premještanje i raspodjelu u biljci, ugradnju u njezinu živu tvar,

odnosno formiranje prinosa i kvalitete.

Rast je povezan sa tvorbom organske tvari, odnosno biološkog i

poljoprivrednog prinosa. Biološki prinos je prinos organske tvari, dok je

poljoprivredni prinos, prinos dijelova zbog kojih se biljke/životinje

uzgajaju.

Antagonisti prinosa su bolesti (patogeni, korovi), stresni faktori (loša

fizikalna i kemijska svojstva tla, onečišćenje zraka i vode, zračenja i sl),

žetva, skladištenje, ekonomski uvjeti.

Poljoprivreda kao onečišćivač

Uz industriju i promet, konvencionalna poljoprivredna proizvodnja

najveći je onečišćivač okoliša, posebno ako se agrokemikalije koriste

bez kontrole. Nažalost od spomenutih je onečišćivača razlikuje je jedna

bitna činjenica: poljoprivreda je istovremeno izvor onečišćenja ali i

njegova žrtva.

Do onečišćenja okoliša dolazi uslijed proizvodnje i intenzivne upotrebe

mineralnih gnojiva, pesticida, veterinarskih preparata i hormona, rada

strojeva, primjene teške mehanizacije i sl.

Osim izravnih onečišćenja okoliša, konvencionalna poljoprivreda je

uzrok i drugim ekološkim degradacijama, kao što je smanjena biološka

raznolikost, gubitak biljnih i životinjskih vrsta, erozije tla i gubitka

humusa, salinizacije tla, eutrofikacije voda, desikacije i dr. Danas je

očito da je ovakav način proizvodnje doveo do niza negativnih, kako

ekoloških, tako i socijalnih i gospodarskih posljedica koje se pokušavaju

spriječiti ili određenim mjerama popraviti.

Dio agro zahvata rizično je za okoliš zbog emisije u zrak: NH3, N2, CH4

(metan), SO2, CO2 (ugljični dioksid), te emisije u vodu: NO3+, NH4+,

K+, HPO42-, SO42- te zbog ostataka pesticida akumuliranih u biljkama

ili isprani u podzemne vode.

Razgradnja ozonskog omotača i globalno zatopljenje tj porast

prosječne temperature na površini Zemlje (15C) izazvano prirodnim ili

antropološkim djelovanjem, posljedica su onečišćenja atmosfere.

Povećana koncentracija plinova, pogotovo ugljičnog dioksida i metana

dovodi do tzv efekta staklenika u atmosferi. Efekt staklenika je prirodni

proces koji omogućava život na Zemlji. To je proces 'zarobljavanje'

topline u atmosferi, a uzrokuju ga vodena para i staklenički plinovi

(ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, freoni, ozon i sumporov

dioksid). To su plinovi koji reflektiraju dio Zemljinog zračenja (hlađenja)

nazad prema Zemljinoj površini te zadržavaju temperaturu i osigurava

povoljne životne uvijete. No povećanjem količine tih plinova u Zemljinoj

atmosferi dolazi do povećanja povrata zračenja i 'premalog' hlađenja

Zemlje te podizanja prosječne temperature na Zemljinoj površini. To

dovodi do ekstremnih ekoloških promjena - povišenje temperature

Zemljine površine, zagrijavanje oceana, promjene staništa biljaka i

životinja, češće prirodne katastrofe, otapanje polarnog leda. To

posljedično utječe i na poljoprivredu – plodno tlo se pretvara u pustinju,

smanjuje se prinos, dolazi do problema opskrbe hranom, pojavljuju se

nove bolesti, učestaliji su napadi štetnika i insekata.

Procesi koji uzrokuju efekt staklenika su:

- proizvodni procesi

- izgaranje energenata

- uništavanje šuma

Posljedice globalnog zatopljenja su porast razine mora, poplave i suše

(3/4 svjeta), toplotni udari, širenje tropskih bolesti ljudi, biljaka i

životinja, smanjenje kvalitete hrane, smanjenje kvalitete i količine pitke

vode.

Postojeće stanje na Zemlji izazvano je od strane 1/3 svijeta u kojem živi

20% bogatog pučanstva i koristi 86% svjetskih prirodnih bogatstava, a

najveće posljedice trpi 2/3 svijeta u kojem živi 80% siromašnog

pučanstva.

Iz tih su razloga na svjetskoj razini donesene smjernice za oporavak u

vidu Protokola iz Kyota ('97). Cilj Protokola je smanjiti emisiju

stakleničkih plinova i tako spriječiti globalno zagrijavanje, razvijene

zemlje moraju platiti i osigurati novije tehnologije nerazvijenim

zemljama da bi se spriječile daljnje promjene klime. Protokol predviđa

kvote proizvodnje CO2, na takav načina da neke razvijene zemlje mogu

kupovati kvote od nerazvijenih zemalja, kako ne bi usporile svoj razvoj.

U veljači 2005 godine ratificiran je od strane 141 države svijeta.

Antropogena degradacija i opadanje plodnosti tla

Konvencionalna poljoprivredna proizvodnja, tretirajući tlo isključivo kao

supstrat koji snabdijeva biljke hranjivima i drži ih uspravno, zanemarila

je stvarnu ulogu i značenje tla. Rezultat je smanjena plodnost tj gubitak

humusa i humusnog sloja, gubitak strukture tla, smanjenje efektivne

dubine tla, onečišćenje tla pesticidima, teškim metalima i drugim

nepoželjnim tvarima. Degradaciju fizilalnih osobina tla uzrokuje

zbijanje tla teškim strojevima, što dovodi do narušavanja strukture tla i

nepovoljnih vodo-zračnih odnosa. Naročito ozbiljan i teško rješiv

problem predstavlja drastično smanjenje razine humusa, te

onečišćenje teškim metalima. Naročitu opasnost predstavlja i

prisustnost kadmija i bakra u tlu jer su oni dokazani izazivači raka i

uzroci genetskih promjena kod ljudi, životinja i biljaka. Ti metali

naravno ne dolaze isključivo iz poljoprivrede već i iz industrije i

prometa. S obzirom da još ne postoji tehnologija koja bi teške metale

odstranila iz tla, ona 'do daljnjega' ostaju onečišćena.

Erozija, gubitak površinskog, humusnog sloja tla uslijed vjetra i oborina

problem je koji poprima zabrinjavajuću dimenziju. Analize govore kako

su polja za prošlih 40 godina izgubila preko 20cm humusnog tla, što je

oko 5mm godišnje. O dimenzijama katastrofe govori brojka da je za

nastanak 1mm humusnog sloja pedogenetskim procesima potrebno

više tisuća godina. Slikovito rečeno pod našim nogama doslovno raste

pustinja.

Osim erozije, problem danas predstavlja i zakiseljavanje tla, a koje

dolazi prvenstveno uslijed upotrebe mineralnih gnojiva, gubitka

humusa, te kiselih kiša, a kojima onda opet pridonosi i sama

poljoprivreda. Mnoga tla danas nisu samo zakiseljena, već su i

zasoljena (salinizacija). Do salinizacije dolazi uslijed učestalog

navodnjavanja (voda za navodnjavanje najčešće sadrži velike količine

soli).Intenzivno navodnjavanje, te melioracije, kojima se krči raslinje

koje regulira razinu podzemne vode rezultira i tzv desikacijom tj

sniženjem razine podzemne vode. Desikacija je, uz kisele kiše, uzrok

umiranju mnogih šuma i ostalog raslinja.

Negativne kemijske i fizikalne promjene u tlu, dovele su do pada

populacije organizama u tlu, posebice mikroorganizama, neophodnih

za procese mineralizacije u tlu.

Onečišćenje voda, vodenih sustava, te tla i zraka

Jedan od najvećih problema današnjice je prijetnja opskrbi pitkom

vodom u budućnosti, jer u uvjetima intenzivne poljoprivrede dolazi do

zagađenja voda teškim metalima, nitratima, nitritima, fosfatima,

pesticidima i policikličkim aromatskim ugljikovodicima. Pretpostavlja se

da danas više od 20% pitke vode u EU sadrži više ostataka

agrokemikalija nego li je to propisima dozvoljeno.

Naročito velik problem predstavlja ispiranje dušika u podzemne vode.

On se u tlo najčešće unosi putem mineralnih gnojiva i kiselim kišama.

U područjima EU s visokom stočarskom proizvodnjom (Danska,

Nizozemska, Belgija) ovome pridonosi i životinjski gnoj. Zbog prevelike

koncentracije stoke nema dovoljno zemlje gdje bi se mogao deponirati

njihov gnoj. Kako izvoz nije isplativ, gnoj se gomila, spaljuje ili

zakopava, te dospijeva do podzemnih voda , jezera i mora gdje

uzrokuje ozbiljna zagađenja, pomor riba i ostale faune i flore, te sve

učestalije cvjetanje mora.

Prevelika koncentracija stoke te intenzivna upotreba pesticida i fosilnih

goriva pri proizvodnji, pridonosi i onečišćenju zraka, odnosno kiselim

kišama i razaranju ozonskog omotača.

Još nedovoljno istražen ali veliki problem predstavlja i ispiranje fosfora

u podzemne vode. Podaci govore, da zbog prekomjerne upotrebe

fosfornih gnojiva, na nekim mjestima, tlo koje inače vrlo 'rado' veže

fosfor, i teško ga kasnije otpušta, postalo toliko prezasićeno fosforom,

da ga više ne može apsorbirati uslijed čega dolazi do ispiranja fosfora u

podzemnu vodu.

Eutrofikacija tj povećanje koncentracije mineralnih tvari u površinskim

vodama, do koje dolazi uslijed ispiranja mineralnih tvari prvenstveno s

poljoprivrednih površina, postaje sve izraženiji problem. Neprirodna

koncentracija mineralnih tvari u površinskim vodama uzrokuje

poremetnju mnogih bioloških procesa, te sprečava normalan razvoj, a

nerijetko i uništava floru i faunu vodenih sustava. U zadnje vrijeme

naročito je zabrinjavajuća postala i eutrofikacija mora što se očituje u

njegovom 'cvjetanju'. Računa se da u ovom zagađenju poljoprivreda

sudjeluje s preko 50%, odnosno više negoli industrija, promet i

stanovništvo zajedno.

Smanjena bioraznolikost

Opstanak preko 50% biljnih i životinjskih vrsta u EU je ozbiljno

ugroženo. Ovome je između ostalog također pridonijela

konvencionalna poljoprivreda. Upotreba pesticida, isušivanje,

navodnjavanje, uništavanje terasa, živica, šikara i dr, samo su neki od

postupaka kojima je konvencionalna poljoprivreda pomogla, ovaj

ionako već uznapredovali proces. Osim toga, u utrci za rodnijim

sortama i pasminama, iz uzgoja su potpuno izbačene mnoge lokalne

sorte i pasmine, od kojih je većina danas posve iščezla. Ovo je samo

povećalo ovisnost proizvođača prema industriji.

Nisu ugrožene samo pojedine biljne i životinjske vrste, već se nestala i

mnoga njihova staništa – biotopi. Takvi ekosustavi ne samo da su

značajni zbog ljepote i bogatstva flore i faune, već imaju izuzetno

značenje i za funkcioniranje sveukupnog eko sustava.

Energetska djelotvornost konvencionalne poljoprivrede

S obzirom da poljoprivreda počiva na uzgoju biljaka, koje za svoj razvoj

troše prvenstveno sunčevu energiju, trebala biti čisti proizvođač

energije, današnja situacija je takva da poljoprivredna proizvodnja troši

više energije, negoli je daje u svojim proizvodima. Do ovoga dolazi

uslijed velike potrošnje fosilne energije. Energija se troši na samom

gospodarstvu (rad poljoprivrednih strojeva) ali i neizravno (pri

proizvodnji mineralnih gnojiva, pesticida, stočnih koncentrata, strojeva,

ambalaže itd).

Sunce je nepresušni izvor energije i pokretač života na Zemlji. Kako su

zelene biljke jedini organizmi koji koji sunčevu energiju mogu pretvoriti

u bjelančevine, masti, ulja, zelenu masu drvo i ostale oblike energije,

to bi upravo poljoprivredna proizvodnja trebala biti ona koje 'ni iz čega'

stvara energiju potrebnu za opstanak svih živih bića na Zemlji. No

stvarnost je nažalost suprotna.

Gospodarska djelotvornost konvencionalne poljoprivrede

Problemi prekomjerne proizvodnje (hiperprodukcije) i viškova

hrane

Premda se do nedavno uspjeh poljoprivrede mjerio količinom njezinih

proizvoda i forsirala masovna proizvodnja danas je situacija drugačija.

Danas se na svjetskom a poglavito na tržištu EU-a nalazi previše

proizvoda koji se nemaju kome prodati. U EU svaka država članica

proizvođačima je obvezatna otkupiti osnovne poljoprivredne proizvode

po zagarantiranoj cijeni. Uslijed ovoga dolazi do golemih izdataka i

gomilanja zaliha poljoprivrednih proizvoda, čije je skladištenje izuzetno

skupo i rezultira bacanjem hrane. Pretpostavlja se da se u EU baci

godišnje gotovo 20% poljoprivrednih proizvoda. Ukoliko EU želi prodati

ove proizvode na svjetsko tržište, koje također 'pliva' u viškovima,

mora ih dati po cijenama koje su znatno niže od cijena unutar tržišta

EU.

Situacija u kojoj je država dužna otkupiti poljoprivredne proizvode po

zagarantiranim cijenama, skladištiti ih odnosno jeftino ih prodavati na

svjetskom tržištu doslovno guši budžet EU-a. Tri su osnovna

mehanizma kojima se spomenuti problemi nastoje riješiti.

1. Kvote

To je ograničenje proizvodnje pojedinih poljoprivrednih proizvoda.

Takvim se zakonima pojedinim potrošačima propisuje dozvoljena

količina/uzgojna površina određenog proizvoda (mlijeko, pšenica,

šećerna repa…) vote se dodjeljuju samo onima koji su da dana

stupanja na snagu istog zakona proizvodile određene proizvode. Onima

koji ih do tada nisu proizvodili njihova se proizvodnja zabranjuje.

Osim kvota, u vezi proizvodnje postoje i ograničenja koja se odnose na

propise kojima se određuje koje sorte pojedinih kultura je dozvoljeno

uzgajati u pojedinim regijama.

2. Potpora za neproizvodnju

Kako bi smanjila odnosno zaustavila rast poljoprivredne proizvodnje, u

EU je donesen i zakon kojim se stimulira neproizvodnja. Konkretno to

znaći da svaki poljoprivrednik koji potpiše ugovor kojim se obvezuje

prestati s proizvodnjom (obično na 5 godina), bude novčano nagrađen.

3. Sniženje cijena poljoprivrednih proizvoda

Cijene poljoprivrednih proizvoda drastično padaju svakim danom, pa

poljoprivrednici iz godine u godinu moraj proizvoditi sve više da bi

zaradili jednako.

Mada se govori kako se poljoprivredna proizvodnja u EU želi smanjiti ne

samo zbog gospodarskih već i zbog ekoloških razloga, spomenute

mjere jako loše djeluju na okoliš. Naime zbog oraničenja proizvodnje i

pada cijena, poljoprivrednici su, kako bi opstali, natjerani da svake

godine postižu sve veće prinose po hektaru. To je često jedino moguće

uz upotrebu hibridnog sjemena, primjenu pesticida i umjetnog gnojiva,

navodnjavanja itd.

Odnos ulaganja i dobiti, te financijski rezultati konvencionalne

poljoprivredne proizvodnje

Prekomjerna proizvodnja samo je dio gospodarskih problema s kojima

se susreće konvencionalna poljoprivreda EU. Veliki problem

predstavljaju ekološki i socijalni troškovi. Oni nisu vidljivi na prvi pogled

i odnose se na štete uzrokovanje onečišćenjem tla, zraka i vode.

Socijalni se troškovi odnose na troškove skladištenja proizvodnih

viškova, troškove njihovog skladištenja, troškove pročišćavanja vode,

povišene zdravstvene troškove itd.

Proizvođači sve teže izlaze na kraj sa financijskim problemima. Jedan

od osnovnih razloga za ovo je što su poljoprivredni proizvodi potplaćeni

te izuzetno jeftini u usporedbi sa industrijskim proizvodima i uslugama.

Još je važniji problem što proizvođači i od ove ionako niske cijene

dobivaju tek jedan manji dio. Ta brojka iznosi svega 20 % od cijene

koju plaća potrošač.

Kroz ovakvu politiku brzim se izračunima može doći do zaključka kako

je profitabilnije novac položiti u banku, dizati kamatu i ne raditi ništa

nego uložiti u poljoprivrednu proizvodnu i mukotrpno raditi.

Loša gospodarska situacija za poljoprivrednog proizvođača uzrokovana

je time što je većinu djelatnosti koje su u prošlosti bile sastavni dio

svakog gospodarstva preuzela industrija i ostale specijalizirane

ustanove. Ovo se u prvom redu odnosi na preradu poljoprivrednih

proizvoda, proizvodnju sjemena, rasplodne stoke, marketing i

distribuciju, financije itd. samo je još primarna proizvodnja, a koja

ujedno donosi i najmanju dobit ostala u sklopu poljoprivrednih

gospodarstava.

Smanjena kakvoća poljoprivrednih proizvoda

Uze sve navedeno hrana koju jedemo bezukusna je i nekvalitetna.

Potrošače brinu i količine rezidua pesticida, nitrata, teških metala,

veterinarskih preparata i drugih nepoželjnih tvari koje se nalaze u

poljoprivrednim proizvodima.

Socijalno politički aspekti konvencionalne poljoprivrede

Poljoprivreda je jedno od najčastijih ali i najtežih zanimanja. Ona je

usprkos tome gotovo u svim društvima bila zapostavljana, a često i

omalovažavana kao manje vrijedno zanimanje. Od nekadašnje tradicije

i kulture sela, te važnosti poljoprivrednog zanimanja, nije ostalo gotovo

ništa. Države EU koje su do nedavno obilato stimulirale proizvođače na

što veću proizvodnju putem subvencija za umjetna gnojiva, pesticide,

sjeme, gorivo, krčenje živica i štošta drugo, danas ovim istim

proizvođačima zagorčavaju život brojnim propisima i ograničenjima

kojima je glavni zadatak zaustaviti prekomjernu proizvodnju i izdatak iz

EU budžeta.

Poljoprivrednike danas optužuju i potrošači za nestanak lijepih

krajobraza, onečišćenje vode, tla i zraka, nestanak i smanjenje biljnih i

životinjskih vrsta. Poljoprivrednici EU danas nemaju niti jednog

saveznika u društvu. Poljoprivrednici prosvjednuju, no kako čine tek

oko 6% od ukupnog stanovništva EU, nemaju ozbiljnu političku snagu i

rijetko kada postižu željeni cilj.

2. Ekološko poljodjelstvo

Što je ekološko poljodjelstvo ili eko poljoprivreda?!

Hrvatska je jedna od nekoliko zemalja u svijetu u kojoj eko

poljoprivreda nije značajnije zaživjela. Razlog tome je činjenica da još

uvijek oskudijevamo i osnovnim znanjima i informacijama. Ljudima je

za početak potrebno objasniti da li je eko poljoprivreda samo mit ili

znanost i praksa utemeljena na čvrstim znanstvenim i praktičnim

dokazima.

Pod ekološkom, organskom ili biološkom poljoprivredom u široj se

javnosti misli na tzv proizvodnju 'zdrave hrane' tj poljoprivrednu

proizvodnju bez primjene agrokemikalija – mineralnih gnojiva,

pesticida, hormona i sl. Koncept eko poljoprivrede malo je širi od

spomenutog, pa nije bit samo u izostavljanju agrokemikalija, već u

sveukupnom gospodarenju kojim je moguće to postići.

Kompleksnije bismo eko poljoprivredu mogli definirati kao sustav

poljoprivredne proizvodnje koji nastoji maksimalno iskoristiti

potencijale određenog eko sustava, odnosno gospodarstva,

stimulirajući, jačajući i harmonizirajući biološke procese pojedinih

njegovih dijelova. Idealno eko gospodarstvo je mješovitog tipa, s

biljnom i stočarskom proizvodnjom, koje je organizirano na način da

predstavlja harmoničnu cjelinu koja zadovoljava većinu potreba iz

vlastitih izvora, te minimalizira 'uvoz' sa strane tj izvan samog

gospodarstva.

Važno je napomenuti da sam smisao eko poljoprivrede nije u negiranju

i odbacivanju pozitivnih dostignuća konvencionalne poljoprivrede, već

u iznalaženju ekoloških rješenja tamo gdje je to potrebno. Eko

poljoprivreda nije povratak na staro, povratak na poljoprivredu naših

djedova. Dapače, ekološka poljoprivreda je dio suvremene

poljoprivredne proizvodnje, trgovine i agronomske znanosti te se

upravo i temelji na njenim najnovijim spoznajama i dostignućima.

Osnovna načela eko poljoprivrede:

1. Harmonizirano i pravilno gospodarenje po pitanju gnojidbe,

plodoreda, raznolikosti, izbora kultura sorti i pasmina, obrade tla,

te jačanju otpornosti spram bolesti i štetnika. Pri tome se

naročito pokušavaju potaknuti aktivnosti bioloških procesa

unutar samog gospodarstva, u kojima sudjeluju mikroorganizmi,

te biljni i životinjski svijet.

2. Briga za pravilno uzdržavanje tla, očuvanje i povećanje njegove

plodnosti i biološke aktivnosti, sadržaja organske tvari i hranjiva,

te poboljšanju strukture tla i borbi protiv erozije.

3. Gospodarenje koje isključuje ili samo iznimno dopušta upotrebu

agrokemikalija - mineralnih gnojiva, sintetičkih sredstava za

zaštitu bilja, sintetičkih regulatora rasta, hormona i sl

4. Očuvanje raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta u prirodi, kao i

očuvanju ostalih prirodnih bogatstava i pejzažne raznolikosti.

5. Proizvodnja kvalitetnijih i zdravijih namirnica.

6. Postizanje zadovoljavajućeg ekonomskog uspjeha

poljoprivrednog gospodarstva i smanjenje njegove ovisnosti o

industriji i njezinim proizvodima.

7. Smanjenje i minimalizirane utroška energije tj fosilnih goriva i

ostalih ne obnavljajućih resursa u prirodi (plin, nafta, treset…)

8. Podizanje socijalnog, gospodarskog i intelektualnog položaja

seljaka

9. Razvijanje zdravih socijalnih i bratskih impulsa među ljudima.

10. Njegovanje razumijevanja za prirodu, njezinih ritmova i

zakona. Očuvanje i suradnja s prirodom, njegovanje estetike i

smisla za dobro i lijepo

11. stvaranje spona za novi, drugačiji odnos između čovjeka i

prirode

Završna definicija koja se nameće glasi:

Eko poljoprivreda je sustav poljoprivrednog gospodarenja koji teži

etički prihvatljivoj, ekološki čistoj, socijalno pravednoj i gospodarski

isplativoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Razvoj eko poljoprivrede

Oko naziva ovakve vrste proizvodnje postoji zbrka.

Biološka poljoprivreda

Ovo je uz 'organska poljoprivreda' najčešći naziv za ekološku

poljoprivredu. Kako riječ biološka označuje nešto u vezi sa živim

organizmima, biljkama, životinjama, mikroorganizmima i dr to bi se za

svu poljoprivrednu proizvodnju moglo reći da je biološka. Ne postoji

priroda koja proizvodi nežive tvari. No međutim termin biološka

poljoprivreda korišten je od samih početaka razvoja ekološke

poljoprivrede, te se tim izrazom htjelo ukazati na značenje i važnost

očuvanja živih organizama u poljoprivredi i aktivaciju bioloških procesa,

a o čemu je, za razliku od konvencionalne, ovakva vrst poljoprivrede,

oduvijek poklanjala najveću pozornost. Stoga gledajući na biološku

poljoprivredu, kao tip poljoprivredne proizvodnje u kojoj se u najvećoj

mogućoj mjeri nastoje aktivirati biološki procesi, respektirati zakone

prirode, ovaj naziv čini opravdanim

Organska poljoprivreda

Sa nazivom organska slično je kao i sa nazivom biološka. Htjelo se

zapravo ukazati i označiti da se radi o vrsti poljoprivredne proizvodnje

u kojoj umjesto neorganskih i neživih materijala (mineralna gnojiva,

pesticidi i dr), upotrebljavamo i radimo s onim što proističe iz žive

prirode s onim živim, organskim (stajski gnoj, biljni ekstrakti itd). ovaj

izraz nije u potpunosti ispravan jer se i u 'organskoj poljoprivredi' za

gnojidbu ponekad upotrebljavaju i neki mineralni materijali poput

vapnenca, dolomita, gnajsa, bazalta itd. terminom organska

poljoprivreda također se želi ukazati na činjenicu da se pri ovakvom

gospodarenju, poljoprivredno gospodarstvo treba zaokružiti u jednu

zatvorenu cjelinu, glede regulacije kruženja organske tvari, hranjiva i

energije.

Alternativna poljoprivreda

Prirodna (naturalna) poljoprivreda

Samoodrživa poljoprivreda

Integralno gospodarenje i ekološki prihvatljiva poljoprivredna

proizvodnja

Poljoprivreda bez agrokemikalija

Agroekologija

Tradicionalna poljoprivreda

Svi ovi nazivi upućuju na zbrku i nedosljednost. U duhu našeg ali i

mnogih drugih jezika nema posve pravilnog i odgovarajućeg izraza za

ono što označavamo ekološkom poljoprivredom. Svaki od ovih naziva

ima prednosti i mane i niti jedan nije posve zadovoljavajući. No sa

željom da se što jače naglasi gorući problem današnjice – problem

onečišćenja okoliša i usprkos činjenici da je poljoprivreda jedna od

djelatnosti koja uzrokuje ekološke probleme, kao univerzalan i

sveobuhvatan izraz za ovakvu vrstu poljoprivrede u svijetu se danas

najčešće upotrebljava i prihvaća termin ekološka poljoprivreda

Smjerovi ekološke poljoprivrede

Počeci ekološke poljoprivrede datiraju još s početka ovog stoljeća. Veće

je u to doba bilo ljudi koji su u tadašnjem razvoju poljoprivrede, a

naročito u njezinoj kemizaciji, vidjeli opasnost koja prijeti samoj zemlji,

te naraštajima koji nadolaze.

Danas se većina slaže da korijeni ekološke poljoprivrede proizlaze iz

biološko dinamičke poljoprivrede, najstarije poznatog oblika ekološke

poljoprivrede. Nešto kasnije, nakon tog pravca, osnovani su i ostali

pravci ekološke poljoprivrede.

Tridesetih godina u Americi je osnovana organizacija 'The Soil

Conservation Service' čiji je osnovni cilj bio zaustaviti daljnju

degradaciju tla.

1943. godine u Velikoj Britaniji osnovan je pokret organske

poljoprivrede. Ovaj pokret i pripadajuća mu organizacija 'The Soil

Association' i danas predstavlja osnovu ekološke poljoprivrede na

britanskim otocima i zemljama pod njihovim utjecajem.

Osim spomenutih postoje još i brojne škole širom svijeta koje su dale

važan doprinos razvoju ekološke poljoprivrede. Iako svaka škola ima

svoju specifičnost ono što je svima zajedničko su izostavljanje

agrokemikalija, širok plodored, gnojidba organskim gnojivima, jačanje

bioloških procesa agro–eko sustava itd.

Danas ekološka poljoprivreda postoji kao međunarodni pokret čemu je

doprinijelo osnivanje Svjetske organizacije za ekološku poljoprivredu

IFOAM (Intrnational Organization, of Organic Agriculture Movements).

Osnovan je 1972. s ciljem ujedinjenja ljudi s raznih krajeva svijeta da

unaprijede ekološku poljoprivredu kao ekološki, socijalno i gospodarski

zdravu metodu poljoprivredne proizvodnje, koja ujedno minimalizira

onečišćenje okoliša i iskorištenje neobnavljajućih prirodnih resursa.

IFOAM danas okuplja oko 600 organizacija iz 85 zemalja svijeta.

Unatoč svemu još uvijek je velik broj onih koji otežavaju razvoj

ekološke poljoprivrede i istu smatraju utopijom. No i te se barijere

polako ali sigurno ruše. Ovome je u mnogome pridonijela i svjetska

organizacija za poljoprivredu i hranu pri UN-u FAO koja u ovakvom

načinu proizvodnje vidi jedan od najboljih načina za izlaz iz krize u kojoj

se današnja poljoprivreda nalazi.

Ekološka poljoprivreda i zdrava hrana

Proizvodi li ekološka poljoprivreda 'zdravu hranu'? Sam izraz 'zdrava

hrana' je neprimjeren iz razloga što su jedno primarni poljoprivredni

proizvodi (voće, povrće, žitarice i dr), a drugo hrana t proizvodi koje

dobivamo njihovom preradom (kruh, ulje, marmelada i dr). Uloga

poljoprivredne proizvodnje je proizvodnja namirnica tj primarnog

proizvoda.

Suvremena ekološka poljoprivreda nešto je mnogo šire od proizvodnje

hrane. Njome se želi smanjiti onečišćenje okoliša, stvoriti nove

socijalne i gospodarske odnose, te doći do novog odnosa i

razumijevanja između čovjeka i prirode.

Ako rasprave oko naziva prepustimo akademskim raspravama ostat će

činjenica da većina ljudi smatra da su proizvodi proizvedeni u ekološkoj

poljoprivredi zdraviji od onih proizvedenih konvencionalnom

poljoprivredom. Nažalost kad bismo bili u mogućnosti danas usporediti

najbolji uzorak nekog eko proizvoda sa uzorkom proizvedenim

tradicionalnom poljoprivredom od prije sto godina, zasigurno bi uzorak

od prije sto godina sadržavao daleko manje onečišćenja te bi s tog

stanovišta bio zdraviji od eko proizvoda. Razlog tome je da prije sto

godina gotovo da nije bilo agrokemikalija, globalna onečišćenja bila su

gotovo zanemariva. Danas nažalost nema kutka na Zemlji koji nije

zahvaćen izravnim ili neizravnim globalnim onečišćenjima, a koja su

prvenstveno rezultat industrijske i poljoprivredne proizvodnje te

prometa. Primjer za to su sjeverni i južni pol, gdje pesticidi zasigurno

nikad nisu korišteni ali su njihovi ostaci nađeni u masnom tkivu

pingvina, te možemo zaključiti kako su do tamo dospjeli putem

isparavanja s onih mjesta na kojima su intenzivno korišteni. U hrvatskoj

je sičan primjer sa Gorskim kotarom. Često se ističe kako je Gorski

kotar idealno područje za eko proizvodnju jer tamo nema nikakvih

onečišćenja. Nažalost ovakva područja, unatoč tome što nemaju

intenzivnu industriju i poljoprivredu, ipak ne možemo zvati ekološki

čistim zonama. Naime većina vjetrova koji dolaze iz Italije donose

toksične proizvode talijanske industrije, a zbog specifičnih zračnih

vrtloga i depresija zaustavljaju se upravo na području Gorskog kotara.

Razmatrajući ova dva primjera pitanje 'zdrave hrane' poprima jednu

vrlo zabrinjavajuću dimenziju. Činjenica da više nigdje na svijetu nije

moguće proizvesti 'zdravu hranu', može nam pomoći da se osvijestimo

prije negoli dođe do još ozbiljnijih katastrofa.

Kakvoća

Kakvoća današnjih prehrambenih proizvoda slabija je nego prije. Kako

bi se stanje bezukusnosti i bezmirisnosti popravilo hrani se često

dodaju umjetne arome, konzervansi, boje i ostali poboljšivači okusa i

izgleda.

Odgovoriti što je kakvoća nekog poljoprivrednog proizvoda nije

jednostavno. Kakvoća prehrambenih proizvoda mijenja se tijekom

vremena kao posljedica: poljoprivredne prakse, poremećenih ekoloških

uvjeta i onečišćenja prirode, uloga i zahtjeva prerađivačke industrije,

zahtjeva potrošača.

Kako je cijena poljoprivrednih proizvoda preniska, glavni cilj većine

proizvođača, je proizvesti što veće količine, ne obraćajući pri tome

previše pozornosti na onečišćenje okoliša i ostale negativne popratne

pojave takve proizvodnje. Stoga ne iznenađuje činjenica da je za

većinu proizvođača, prinos, osnovno, a često i jedino mjerilo kakvoće.

Prerađivačka industrija pod pojmom kakvoće podrazumijeva nešto

sasvim drugo, kao što su količina suhe tvari, šećera i sl. Za trgovce je

kakvoća određena njegovim skladišnim sposobnostima.

Postoje standardi kojima se određuje kakvoća prehrambenih proizvoda,

a prvenstveno su orijentirani na vanjske značajke proizvoda (čistoća,

kalibraža, uniformiranost itd), što služi pojednostavljenju procedure

prilikom međunarodne trgovine i transporta.

U skladu s idejama ekološke poljoprivrede pojam kakvoće određen je s

više, a ne jednim čimbenikom. Ne ocjenjuje se samo konačni proizvod

već i načina na koji je on proizveden, a što ide daleko dalje od običnog

koncepta kakvoće.

Za poljoprivrednu proizvodnju kažemo da je 'zdrava' ukoliko:

- proizvodi dovoljne količine hrane visoke prehrambene

vrijednosti, koja je u stanju na pravilan način podržavati

čovjekove fizičke i duhovne sposobnosti.

- Pridonosi održanju dugotrajne plodnosti tla

- Ne djeluje destruktivno na staništa i organizme u prirodi

- Ne onečišćuje zrak, vodu i tlo

- Stimulira rad ljudi i pridonosi njihovom socijalnm i gospodarskom

blagostaju

Među čimbenicima koji određuju kakvoću poljoprivrednih proizvoda

svakako su:

- agrotehničke mjere (primjena mineralnih gnojiva i pesticida)

- položaj, tip tla i klimatske prilike

- osobine, sorte i pasmine

- način i vrijeme berbe i dr

tek prožimanjem svih ovih čimbenika dolazi do stvaranja ukupne

kakvoće nekog proizvoda.

Usporedba kakvoće konvencionalnih i eko proizvoda

Vanjski izgled

Ovo je najčešće mjerilo kakvoće nekog proizvoda. Mjeri se veličina,

masa, boja, oblik, oštećenja uzrokovana bolestima ili štetnicima.,

postotak upotrebljivih dijelova itd. Premda ekološki proizvodi po svojoj

krupnoći i postotku oštećenja obično zaostaju za konvencionalnima, oni

obično iaju intenzivniju boju.

Ostale organoleptičke značajke u načelu se dijele na:

- osjetilne parametre - oni su određeni okusom i teksturom

- mjerljive parametre – količina hlapljivih tvari, deformacije

prilikom kuhanja itd

Višekratnim mjerenjima mnogih od ovih parametara, potvrđeno je da

eko proizvodi daju daleko bolje rezultate, negoli konvencionalni

proizvodi.

Količina suhe tvari

Eko proizvodi obično sadrže veće količine suhe tvari, nego proizvodi iz

konvencionalnog uzgoja. Ti rezultati toliko su vidljivi da eko proizvođači

bez obzira na manji prihod, čak i da je njihov proizvod jednako plaćen

kao i konvencionalni, na kraju imaju jednak financijski uspjeh. Dakako

pri tome eko proizvod sadrži više vitamina te ima bolju skladišnu

sposobnost.

Tehnološka kakvoća

Ovdje prvenstveno ubrajamo:

- skladišnu sposobnost – oslobađanje ugljičnog dioksida,

enzimatska i mikrobiološka aktivnost, gubitak suhe tvari,

otpornost spram truljenja, skupljanje itd

- prikladnost za preradu - kod pojedinih proizvoda mjeri se

količina poželjnih tvari

Istraživanja pokazuju kako eko hrana ima bolju skladišnu sposobnost,

zbog manje količine vode, te slabije enzimatske i mikrobiološke

aktivnosti.

Prehrambena (biološka) kakvoća

Kada govorimo o hranjivim tvarima nekog proizvoda razlikujemo:

- sadržaj poželjnih tvari – vitamina, šećera, mineralnih tvari,

bjelančevina, celuloze, ulja…

- sadržaj nepoželjnih tvari – nitrata, rezidua, pesticida i

veterinarskih preparata, teških metala, prirodnih toksina, aditiva,

hormona, stimulatora rasta, patogena, radioaktivnosti…

Sadrža bjelančevina

Kod bjelančevina dolazi do malog nesuglasja. Naime, razlikujemo prave

bjelančevine i sirove bjelančevine. Sirove bjelančevine su svi spojevi

koji sadrže dušik, ali uistinu nisu bjelančevine (ak, amidi, peptidi). Ove

supstance nemaju nikakvu hranjivu vrijednost i ljudski ih organizam ne

može iskoristiti. Prave bjelančevine, kako im i ime govori, istinski su

hranjive supstance koje sudjeluju u izgradnji našeg tijela. Iz tih razloga

potrebno je analizirati sadržaj i jednih i drugih.

Sadržaj sirovih bjelančevina se drastično povisuje dodatkom mineralnih

gnojiva. Njihovim se dodatkom povisuje i sadržaj neesencijalnih

aminokiselima (onih koje ljudski organizam može sam sintetizirati), a

na uštrb esencijalnih (koje organizam ne može sam sintetizirati).

Sadržaj nitrata

Nitrati u hrani i vodi predstavljaju veliku opasnost za zdravlje ljudi.

Nitrati se naime pri procesu probave, pod određenim uvjetima mogu

pretvoriti u nitrite. Oni oksidiraju željezo u hemoglobinu, te tako

onemogućuju normalnu opskrbu krvi kisikom. Lisnato povrće naročito

je sklono skladištenju nitrata, koji su posebno su opasni kod dojenčadi.

Osim ovakvog djelovanja, u prisutnosti velikih količina nitrata dolazi i

do formiranja kancerogenih nitrozamina. Proizvodi ekološke

poljoprivrede, u pravilu, gotovo uvijek, sadrže manje količine nitrata

negoli oni iz konvencionalne poljoprivrede. Izuzetak su uvjeti smanjene

svjetlosti (staklenici zimi), kada i eko proizvodi neizbježno sadrže veće

količine nitrata.

Ostaci teških metala i pesticida

Poljoprivredni proizvodi koji su potpuno čisti od ostataka pesticida, bilo

iz ekološke ili konvencionalne proizvodnje, danas gotovo da ne postoje.

S obzirom da se u ekološkoj proizvodnji pesticidi ne upotrebljavaju, do

onečišćenja može doći samo uslijed neizravnog onečišćenja (vjetar,

kiša itd. Unatoč svim neizravnim onečišćenjima većina analiza

pokazuje da 97% eko proizvoda ne sadrži mjerljive ostatke pesticida,

za razliku od konvencionalnih kod kojih je ta brojka 60%. Rezultati

analiza pokazuju i da u prosjeku više od 6% konvencionalnih proizvoda

sadrži veće količine ostataka pesticida nego što je to dozvoljeno.

Što se tiče teških metala, eko proizvodi također daju bolje rezultate,

sadržavajući gotovo uvijek manje količine ostataka teških metala,

negoli konvencionalni proizvodi. To ne iznenađuje, s obzirom da teški

metali u proizvode konvencionalne poljoprivrede dolaze iz tla koje se

tretira mineralnim gnojivima i pesticidima. Agrokemikalije, ovisno o

kategoriji, sadrže znatne količine teških metala (1 tona fosfornog

gnojiva, može sadržavati i do 200g kadmija, kancerogenog i

mutagenog elementa).

Vitamini i minerali

Očekivano, brojne studije pokazuju kako je sadržaj vitamina i minerala

u eko proizvodima viši nego u konvencionalnim.

Nakon gnojidbe mineralnim gnojivima biljka je zbog pojačane

koncentracije mineralnih iona oko korijenove kape, prisiljena uzimati

otopljena hranjiva iz mineralnih gnojiva. Ovime se remeti njihova

ravnoteža u samoj biljci.

Zanimljivo je to da iako voće konzumiramo zbog velikog sadržaja

vitamina i minerala, standardi za kakvoću ne ravnaju se prema

sadržaju istih kod određenih vrsta voća, već isključivo prema vanjskim

karakteristikama.

U krupnim poljoprivrednim proizvodima, danas uglavnom jedemo vodu

u kojoj su često otopljene i agrokemikalije. U krupnim je plodovima

naime samo povećan volumen stanica, dok njihov broj ostaje isti.

Ekološka poljoprivreda kao čuvar prirodnih bogatstava

Poljoprivreda nije samo proizvođač industrijskih sirovima i namirnica

potrebnih za opstanak ljudi, životinja i mikroorganizama. Pored ovoga,

poljoprivredni proizvodi proizvode i mnogočega drugog. To se međutim

često puta zaboravlja, s obzirom da većina ovih proizvoda nema

izravne ekonomske vrijednosti.

Zbog širokog plodoreda, prisustva stoke, živih ograda, zaštitnih

pojaseva, protiv erozije i vjetra, te cjelokupnog načina gospodarenja,

ekološka poljoprivreda se odlikuje raznolikošću biljnih i životinjskih

vrsta koje se izmjenjuju na poljima tijekom godišnjih doba. Stoga

ekološka poljoprivrda proizvodi oku i drugim osjetilima, ugodnu

atmosferu. Ovo je ujedno i razlog što se neka eko gospodarstva osim

poljoprivredne proizvodnje bave i eko turizmom.

Slično je i sa genetskom erozijom tj gubitkom sorti i pasmina. Koristeći

veći broj i oslanjajući se na lokalne sorte i pasmine, kad god je to

opravdano, ekološka poljoprivreda obogaćuje poljoprivrednu

proizvodnju genetskim materijalom, te za razliku od konvencionalne

sprečava genetsku eroziju.

Osim krajobraza, poljoprivreda 'proizvodi' i pitku vodu. Površinska i

podzemna voda je naime u zadnje vrijeme uslijed ispiranja nitrata te

pesticida i teških metala iz konvencionalne poljoprivrede itekako

ugrožena. U ekološkoj proizvodnji ovakvi su problemi gotovo

zanemarivi.

Slično je i sa humusom. Ovo 'crno zlato' itekako je ugroženo

postupcima konvencionalne poljoprivrede. Velike su površine na kojima

se u zadnjih 50 godina sadržaj humusa smanjio i za 50%. No o humusu

se često puta ne vodi dovoljno računa. Kako je jedna od osnovnih

zadaća ekološke poljoprivrede pravilno uzdržavanje plodnosti tla, to se

stvaranju humusa i sprečavanju njegova gubitka neodgovornom

prizvodnjom, u ekološkoj poljoprivredi pridaje izuzetno značenje.

Ekološka proizvodnja ne samo da štedi sirovine, već štedi i energiju.

Eko proizvodnja u prosjeku troši 50-60% manje energije nego

konvencionalna, a što u današnje vrijeme energetske i ekološke krize

igra itekako važnu ulogu.

3. Ekologija

Predmet istraživanja i značaj ekologije

U tijeku svoje duge povijesti koja traje već više od 3,5 milijarde

godina, život se razvio u velikom broju različitih oblika. Procjenjuje se

da danas na Zemlji živi između 10 i 30 miliona različitih vrsta

organizama koji svoje životne aktivnosti ostvaruju na najrazličitije

moguće načine.

Iako je raznovrsnost različitih oblika života gotovo nevjerojatna, bez

obzira radi li se o bakteriji, gljivi, hrastu, mravu ili čovjeku, sva živa

bića imaju sljedeće značajke.

- sva se živa bića rađaju, razmnožavaju i umiru – reprodukcija

- sva živa bića energiju neophodnu za svoje životne aktivnosti

dobivaju na račun hrane koju na različite načine razgrađuju u

svojim tijelima – metabolizam

- sva živa bića imaju sposobnost da reagiraju na nadražaje iz

sredine koja ih okružuje – senzibilitet

- sva živa bića imaju sposobnost da s na različite načine kreću u

prostoru – pokretljivost

- sva živa bića imaju sposobnost da se prilagođavaju uvjetima

vanjske sredine – prilagodljivost

- sva živa bića imaju sposobnost da evoluiraju tijekom vremena –

promjenljivost

Osim toga sva živa bića izgrađena su na isti način. Osnovna građevna

jedinica svakog živog bića je stanica. Stanice su udružene u tkiva, tkiva

u organe, organi u organske sustave a oni pak u organizam.

Značajno je naglasiti da organizmi u prirodi ne žive izolirano kao

pojedinačne jedinke usamljene i nezavisne od svega što ih okružuje.

Naprotiv, da bi jedan organizam mogao preživjeti, a to znači da bi

mogao rasti i razvijati se, kretati se i odgovarati na podražaje iz

vanjske sredine, te se na kraju krajeva razmnožavati, on mora živjeti u

vrlo složenom prostoru u kojem uvijek ima:

- drugih jedinki koje pripadaju istoj vrsti

- drugih jedinki koje pripadaju različitim vrstama bijaka, životinja,

gljiva i mikroorganizama

- Određene količine različitih oblika nežive materije

- Određene količine različitih oblika energije

U tijeku svojeg života svaki organizam u prostoru u kojem živi

neprekidno stupa u različite vrste odnosa sa drugim organizmima. Od

prirode tih odnosa ovisi hoće li konkretni organizam uspjeti ostvariti

sve svoje životne aktivnosti.

Osim toga, da bi mogao preživjeti, svaki organizam mora biti

prilagođen uvjetima sredine koju naseljava. Od stupnjeva njegove

prilagođenosti ovisi i uspješnost ostvarivanja njegovih životnih

aktivnosti.

Život svakog organizma odvija se u veoma složenom prostoru u kome

on neprekidno stupa u različite odnose sa ostalim organizmima koji

žive zajedno sa njim, a njegova uspješnost zavisi od stupnja njegove

prilagođenosti.

Da bi mogli opstati u vremenu, organizmi se udružuju u populacije a

populacije u biocenoze koje u zajednici sa vanjskom sredinom formiraju

ekosisteme. Tu se proces ne završava. Ekosistemi sa sličnim sastavom

i osobinama udružuju se u još složenije sisteme biosferu, koja

predstavlja najviši nivo jedinstva živog i neživog na Zemlji.

Ekologija je biološka disciplina koja izučava uzajamne odnose između

organizama i njihovog okoliša, a o tim odnosima ovisi održavanje

jedinki i populacija vrsta, kao i njihovih zajednica u prirodi, njihova

raspodjela i gustoća na pojedinim dijelovima staništa, te način života

pod danim uvjetima u okolišu.

Ekologija NIJE znanost o zagađenju okoliša, nije znanost o zaštiti

okoliša, nije znanost o pravilnom gospodarenju prirodnim resursima.

Ekologija nam pruža informacije koje nam omogućavaju bolje

razumijevanje svijeta oko nas. Poznavanje ekoloških principa pomaže

nam u poboljšanju okoliša, pravilnom upravljanju prirodnim resursima i

u zaštiti ljudskog zdravlja.

Naziv ekologija dolazi od grčke riječi oikos što znači dom i riječi logos

što znači nauka/znanost.

Termin ekologije u znanost je uveo njemački zoolog Hekel 1866.

godine, no utemeljiteljem ekologije ipak se smatra Darvin čiji radovi o

prirodnoj selekciji i borbi za opstanak imaju pravi ekološki karakter.

Ekologija je izuzetno složena znanost. U odnosu na probleme i objekte

kojima se bavi, dijeli se na velik broj posebnih znanstvenih disciplina.

Danas ekologija predstavlja jednu od najznačajnijih prirodnih znanosti

koja dolazi u centar pažnje zbog toga što je čovjek svojim negativnim

djelovanjem narušio prostor u kojem se odvija život na našoj planeti. U

mnogim dijelovima svijeta ugrožen je opstanak velikog broja biljnih i

životinjskih vrsta, a stupanj zagađenosti je toliko visok da je i opstanak

samog čovjeka doveden u pitanje.

Prostor u kojem se odvija život naziva se ekosistem. U svakom

ekosistemu ostvareno je neraskidivo jedinstvo različitih vrsta živih bića,

različitih oblika nežive materije i različitih oblika energije. Ekosistemi

nisu slučajni skupovi spomenutog. Ekosistemi predstavljaju najviše

nivoe organizacije života na Zemlji koji funkcioniraju po složenim

ekološkim zakonima i principima.. Oni posjeduju čitav niz posebnih

strukturnih i funkcionalnih osobina po kojima se jasno razlikuju od

ostalih prirodnih sistema.

Strukturne osobine ekosistema

Svaki ekosistem u sebi sadrži manji ili veći broj različitih elemenata koji

se mogu grupirati u dvije osnovne grupe.

- anorganska i organska materija i različiti klimatski faktori –

stanište ili biotop

- živa bića koja sudjeluju u izgradnji ekosistema – životna

zajednica ili biocenoza

Biotop

Tijelo svakog živog bića izgrađeno je od istih onih kemijskih elemenata

koji se nalaze u neživoj prirodi. Također, gotovo svi životni procesi

ovise od kemijskih reakcija iz vanjske sredine. Zbog toga, od vrste i

količine nežive materije na staništu u mnogome ovisi kakve će osobine

imati i sam ekosistem.

Pored nežive materije i klimatske prilike, uključujući i različite oblike

energije (sunčevo zračenje, svjetlosti, toplina, vjetar…) na staništu, u

velikoj mjeri određuju koje će vrste živih bića moćiući u izgradnju

biocenoze, odnosno ekosistema.

Životna zajednica ili biocenoza

Na različitim mjestima u zavisnosti od klimatskih prilika i osobina

nežive prirode tj osobina staništa, formirane su različite životne

zajednice koje su izgrađene od najrazličitijih vrsta biljaka, životinja,

gljiva i mikroorganizama. Što su razlike u osobinama staništa veće, to

su i sastav i priroda biocenoze različitiji.

Bez obzira na osobine staništa i broj različitih vrsta biljaka, životinja i

gljiva koje ulaze u izgradnju biocenoze, svi članovi životne zajednice su

prema načinu ishrane uvijek grupirani u tri osnovne funkcionalne

grupe:

- proizvođače – samostalno proizvode hranu koju koriste za svoje

životne funkcije

- potrošače – organizmi koji za svoju ishranu korist gotove

organske materije biljaka i drugih živih bića

- razlagače – organizmi koji za svoju hranu koriste uginule

organizme ili njihove odbačene djelove.

Ove tri grupe u prirodi ne mogu funkcionirati jedne bez drugih. Pa tako

da bi biocenoza mogla funkcionirati mora biti izgrađena od

predstavnika sve tri grupe organizama, koji isključivo zajedničkim

radom stvaraju uvjete za život i opstanak biocenoze kao cjeline.

Funkcionalne osobine ekosistema

U svakom ekosistemu između živih bića i njihove nežive sredine

uspostavljene su mnogobrojne veze i odnosi kroz koje se ostvaruju

osnovni ekološki procesi bez kojih život ne bi bio moguć. Najznačajniji

odnosi su odnosi ishrane. Različite grupe organizama, kako sm

spomenuli, hrane se na različite načine, ali su povezani tako da jedni

bez drugih ne mogu živjeti. U procesima ishrane dolazi do stalnog

kruženja materije između biljaka, životinja i gljiva. Sva živa bića u

ekosistemu za svoje životne potrebe, koriste ono što se nalazi u

njihovom staništu. Mnogi procesi u prirodi imaju kružni tijek. Stalna

razmjena elemenata između zraka, zemlje, vode i živih bića u

ekosistemima odvija se u biokemijskim procesima.

Svim živim bićima za rast, razmnožavanje, kretanje i sve ostale životne

procese neophodna je energija. Izvor energije je Sunce. Sunčevu

energiju koriste zelene biljke da bi u procesu fotosinteze stvorile hranu

koju u daljnjim odnosima ishrane koriste svi ostali organizmi u

ekosistemu.

Razgradnjom hrane u metaboličkim procesima oslobađa se određena

količina energije koja se jednim dijelom pretvara toplinu koja napušta

ekosistem. Dakle energija u obliku sunčevog zračenja ulazi u

ekosistem, a izlazi u obliku topline. Ovaj značajan ekološki proces

naziva se protok i transformacija energije u ekosistemu.

Pored kruženja materije i protoka energije, svaki ekosistem ima još

dvije značajne funkcionalne osobine. Svaki ekosistem posjeduje fine

mehanizme samoregulacije koji mu omogućavaju da u dugom

vremenskom periodu, bez obzira na utjecaje iz okruženja, do izvjesne

mjere održi nepromijenjen stav svoje biocenoze. S druge strane svaki

ekosistem ima sposobnost i da se razvija, odnosno povećava broj

članova svoje biocenoze i da 'usuglašava' odnose i procese koji u

njemu vladaju. Na kraju ekosistemi se nalaze i u stalnom procesu

evolucije. U prirodi se stalno dešava da u toku dugog vremena dolazi

do razvoja biocenoze i biotopa i prirodnog prelaska jednog ekosistema

u drugi.

Odnosi ishrane, kruženje materije , biokemijski ciklusi, proticanje

energije, samoregulacija rasprostiranje i razvoj i evolucija predstavljaju

bitne i uvijek prisutne funkcionalne osobine svakog ekosistema, bez

obzira na kojem dijelu planete se on nalazi.

Ekološki faktori

Svako živo biće na staništu na koje živi izloženo je djelovanju različitih

oblika nežive materije, klime kao i djelovanju pojedinih članova

biocenoze. Svi oni zajedno predstavljaju faktore vanjske sredine koji

djeluju na živo biće i određuju uvijete života na njegovom staništu. Ti

faktori vanjske sredine nazivaju se ekološki faktori.

Dio ekoloških faktora koji djeluju na jedno živo biće u ekosistemu dolazi

iz vanjske nežive prirode. To su abiotički faktori (anorganska i organska

materija). Nasuprot njima postoje i biotički faktori koji dolaze od strane

drugih živih bića, proizvođača, potrošača i razlagača iz životne

zajednice.

U jednom ekosistemu svi ekološki faktori djeluju cjelovito. To znači da

na isto živo biće na staništu, u istom trenutku djeluju i abiotički i

biotički faktori. Osim što ekološki faktori utječu na sva živa bića, onu

utječu i jedn na druge, mijenjajući se u manjoj ili većoj mjeri. To znači

da su ekološki faktori međusobno uvjetovani (veće Sunčevo zračenje -

veća temperatura - povećano isparavanje vode - povećana oblačnost -

smanjenje količine Sunčeve svjetlosti).

Ekološki faktori su promjenljivi u prostoru i vremenu. Jedan te isti

faktor na različitim mjestima i u različito vrijeme ima različit

karakteristike (temperatura u južnim i sjevernim predjelima ima

različite vrijednosti)

Abiotički faktori

Veoma su složeni i različiti. Mogu se podijeliti na tri velike grupe:

orografske, edafske i klimatske. U širem smislu u ove se faktore mogu

uključiti i povijesni faktori.

Orografski faktori obuhvaćaju osobine reljefa. Tu spadaju nadmorska

visina, nagib terena i okrenutost prema određenoj strani svijeta. Oni

ne djeluju direktno na živa bića. Oni mijenjaju klimatske karakteristike

na staništu, pa im to daj velik značaj.

Edafski faktori određuju osnovne karakteristike zemljišta. Obuhvaćaju:

fizičke, kemijske i biološke karakteristike zemljišta kao i osobine stijen

na kojima se zemlja formira.

Zemljište je površinski dio litosfere koji je pod utjecajem biosfere,

atmosfere i hidrosfere, stekao jedinstveno kvalitativno svojstvo –

plodnost tj sposobnost da snabdijeva biljke vodom, mineralnim

supstancama i kisikom. Zemljište je lijepo rečeno i neobičan biološki

laboratorij u kojoj se neprekidno rađaju, žive i umiru bezbrojne

populacije organizama, koje utječu na stvaranje, razvoj i plodnost

samog zemljišta. Tako zemljište predstavlja stanište za milione

različitih vrsta biljaka, životinja i gljiva.

Zemljišta svojim karakteristikama bitno određuju strukturne i

funkcionalne osobine čitavog ekosistema. Od sastava i strukture

zemljišta zavisi koliki će bit nivo složenosti fitocenoze, a preko nje i

čitave biocenoze.

Svojim fizičkim kemijskim i biološkim sastavom zemljište određuje i

intenzitet metabolizma ekosistema. O plodnosti zemljišta zavisi koliko

će zelene biljke proizvesti organske materije koje će na raspolaganju

imati ostali članovi ekosistema. S druge strane od aktivnosti živih bića

u zemljištu direktno zavisi kojom brzinom i u kojim količinama će se

odvijati proces razgradnje organske materije. Na taj način zemljište

igra jednu od ključnih uloga u kruženju materije u ekosistemu.

Klimatski faktori

Određuju osnovne karakteristike klime neke oblasti. Klima kao skup

vremenskih pojava i procesa koji karakteriziraju srednje dugoročno

stanje atmosfere iznad neke oblasti suštinski utječe na živa bića i

biocenoze. Može se reći da je opći karakter živog svijeta u nekoj oblasti

rezultat dugogodišnjeg djelovanja klimatskih prilika

Izuzetno veliki broj različitih klimatskih elemenata sudjeluje u

formiranju klime nekog područja. Osnovni klimatski elementi su:

- Sunčevo zračenje i svjetlost

- Zemljino izlučivanje

- Dužina trajanja Sunčevog sjaja

- Horizontalna vidljivost

- Temperatura zraka

- Temperatura gornjih slojeva zemljišta

- Vlažnost zraka

- Vlažnost gornjih slojeva zemljišta

- Tlak zraka

- Isparavanje

- Oblačnost

- Količina padalina

- količina i gustoća snježnog pokrivača

- Pravac i brzina vjetra

Prema direktnom utjecaju na život živih bića u konkretnim

ekosistemima, kao najznačajniji klimatski faktori, izdvajaju se: Sunčevo

zračenje i svjetlost, temperatura, vlaga i vjetar.

Biotički faktori

Dijele se na tri osnovne grupe: međusobne utjecaje između

organizama, utjecaj čovjeka i utjecaje živih bića na vanjsku neživu

sredinu.

Međusobni utjecaji između organizama predstavljaju najsloženije

odnose koji vladaju u ekosistemu. Odnosi ishrane između članova

biocenoze predstavljaju jedan od osnovnih i najvažnijih tipova odnosa

koji vladaju u ekosistemu. Kroz taj se odnos ostvaruje kruženje

materije.

Suvremeni utjecaj čovjeka na biljni i životinjski svijet, kao i na prirodu u

cjelini na Zemlji stvarno je velik Zbog toga se djelovanje čovjeka na

ostali živi i neživi svijet u prirodi izdvaja kao poseban antropogeni

ekološki faktor.

Utjecaj živih bića na vanjsku sredinu je stalan i u nekim slučajevima

ima veoma velik značaj. Sav kisik i najveći dio ugljik dioksida u

atmosferi i vodi stvorili su živi organizmi – proizvođači, potrošači i

razlagači (naslage stijena, nafte i plinova nastale su pod djelovanjem

živih bića)

Voda i vlažnost

Voda je jedan od najinteresantnijih pojava u prirodi. Iako je voda jedna

od najjednostavnijih tvari, neophodan je preduvjet života. Život je

nastao u vodi i u njoj se razvijao milijardama godina. I pored mnogih

složenih prilagodbi na život na kopnu, život ne može opstati tamo gdje

nema makar i minimalna količina vode.

Značaj vode za život organizama je ogroman. Voda je osnovni građevni

element živih bića. Tijela najvećeg broja organizama sastavljena su od

80-95% vode. Voda je savršeno otapalo u kojem se rastapaju

mineralne tvari, plinovi, kisik i ugljik dioksid. Zbog toga što predstavlja

idealnu sredinu za odvijanje kemijskih reakcija na kojima počiva život,

voda čini oko 85%stanične citoplazme. Voda održava strukturu

organizma. U svakoj stanici voda vrši stalni pritisak na stanične

membrane i stjenke. Tako utječe na formiranje oblika i strukture

stanica, a samim tim i na održavanje strukture tkiva, organa i čitavog

organizma. Voda je najvažnija komponenta za proizvodnju hrane.

Zelene biljke u procesu fotosinteze od vode i ugljik dioksida proizvode

organsku materiju, koja predstavlja hranu za ostale organizme na

Zemlji.

Dinamika promjene količine i agregatnog stanja vode na staništu

naziva se vodni režim staništa, koji u kopnenim ekosistemima možemo

podijeliti na vodni režim zraka i vodni režim tla.

Voda u zraku potječe od isparene vode sa površine Zemlje. Isparavanje

vode može biti fizički proces (evaporacija), kada uslijed visoke

temperature voda iz tekućeg prelazi u plinovito agregatno stanje.

Pored evaporacije voda iz tekućeg može prijeći u plinovito stanje i u

procesu transpiracije koja predstavlja fiziološki proces isparavanja

vode iz biljke. Ukupna količina fizički i fiziološki isparene vode naziva se

evapotranspiracija.

Količina vode u zraku (vlažnost) ovisi o temperaturi, parcijalnom tlaku

vodene pare u zraku, tlaku zraka, površini vode koja isparava, pravcu i

brzini vjetra.

Povećana temperatura dovodi do povećanog isparavanja. Povećan

parcijalni tlak vodene pare u zraku dovodi do smanjenog isparavanja.

Povećan tlak zraka dovodi do smanjenog isparavanja. Povećana

površina s koje voda isparava dovodi do povećanog isparavanja.

Povećana brzina vjetra dovodi do povećanog isparavanja.

Voda u tlu

Potječe od atmosferske vode tj od padalina. Koje se stvaraju na zemlji

(rosa, inje, poledica) ili padalina koje padaju iz oblaka (kiša, snijeg,

led). Kada voda dospije do tla dolazi do njezinog upijanja. U slučaju da

se zemljište nalazi na nagnutom terenu, jednim dijelom (ponekad

značajnim), voda otječe na niže predjele. Dio vode koji je zemljište

upilo se procjeđuje i odlazi u podzemne kanale i formira sistem

podzemnih voda. Drugi dio ispari , dok treći dio upiju biljke korijenjem.

Preostali dio vode ostaje u tlu (sile molekularnog privlačenja).

Količina vode tlu ovisi o više faktora. Najznačajniji su količina padalina,

nagib terena, razvijenost biljnog pokrivača i fizičko kemijske

karkteristike samog zemljišta.

4. Živo tlo

Tekstura — građevni materijal tla

Naše tlo je nastalo procesima tisućljetnog raspadanja prastijena

(matičnog supstrata), a koje se odigravalo pod utjecajem vode, topline,

svjetla i zraka. Dakako, osim ovih vanjskih čimbenika, važan utjecaj na

stvaranje tla imali su i živi organizmi koji u njemu žive.

Ovisno o vrsti stijena i intezitetu ovih procesa, raspadanje matičnog

supstrata je teklo do stupnja većih ili manjih čestica, tj. kamenja,

šljunka, pijeska, praha, ili gline. Ovako nastale čestice različite su

veličine i svojstava i one čine »građevni materijal tla«, tzv. teksturu.

Osim ove osnovne podjele čestica, također postoji i još detaljnija

podjela unutar svake ove skupine lako da se npr. kada je riječ o glini,

ponekad govori i o finoj, gruboj (teškoj), ili vrlo gruboj glini.

Vrsta čestica Promjer (mm)

stijene više od 20 mm

šljunak 20-2 mm

pijesak 2-0.06 mm

prah 0.06-0.002 mm

glina > 0.002 mm

Svako tlo se sastoji od mješavine ovih čestica koji čine tzv.

teksturu tla. Izuzetak je jedino pijesak, koji može postojati u čistom

stanju, bez primjesa gline, praha i drugih čestica. Međutim, ovo je

rijetkost, te takva »tla« nalazimo samo uz morske obale, u pustinjama,

i si.

S obzirom na to koliki je udio pojedinih od ovih čestica u nekom tlu.

govorimo o:

a) teškim, odnosno pretežno glinovitim tlima koja sadrže 4 0% i više

glinaslih čestica;

b) ilovači koja sadrži otprilike jednake količine gline i pijeska.

c) pjeskovitim tlima koja sadrže svega 10% ili manje gline.

Osnovne značajke gline, ilovače i pjeskovitih tala

GLINA PJESKOVITATLA

slabo ocjeđivanje vode dobro ocjeđivanje vode

slaba prozračnost, zbitosl dobra prozračnost, prhkost

ljepljivost nije ljepljiv

sporo i slabo zagrijavanje brzo i dobro zagrijavanje

dobra opskrbljenost hranivima slaba opskrbljenost

hranivima

slaba biološka aktivnost dobra biološka

aktivnost

otežana obrada lagana obrada

nije podložna eroziji umjerena vodena erozija

obično trajni travnjaci obično šume

Dakako, pošto je svako tlo mješavina ovih čestica, postoje i detaljnije

polpodjele svake od ovih kategorija tla. Tako se npr. ilovača može

podijeliti na »glinastu ilovaču« koja sadrži 28-35% gline i »pjeskovitu

ilovaču« s 15-18% gline. Tla koja su idealna za poljoprivrednu

proizvodnju, po svojim su značajkama između glinaslih i pjeskovitih,

odnosno nagi nj u malo na stranu pjeskovitih (tzv. pjeskovile ilovače).

Budući da mnogi procesi ovise o sadržaju i značajkama teksturnih

čestica u tlu, od izuzetne je važnosti znati kakvo je tlo s kojim radimo.

Tako npr. S obzirom da je površina glinenih čestica daleko veća negoli

pijeska, ona mogu biti i do 1000 puta kemijski aktivnija od pijeska.

Stoga glinasta tla u pravilu sadrže više hraniva (minerala), negoli

pjeskovila ili ilovasta. Izuzetno je važno znati kako odrediti kojoj skupini

pripada naše tlo. Ovo će kasnije olakšali i pomoći ispravnom

gospodarenju glede gnojidbe, plođoreda, obrade i drugih agro-

tehničkih zahvata.

Osim mineralnih čestica, svako tlo još sadrži i organsku tvar, te zrak i

vodu. Ovi elementi su u različitim vrstama tla zastupljeni u različitim

omjerima. Ipak, općenito uzevši, mogli bismo reći da se tlo sastoji od

dva osnovna dijela — čvrstog (krutog) kojeg sačinjava organska tvar i

minerali, te poroznog dijela koji je ispunjen vodom i zrakom. U

idealnom tlu, minerali su zastupljeni sa 45%, organska tvar s 5%, a

zrak i voda sa po 2 5% od ukupnog volumena tla.

Ukoliko tlo ne sadrži podjednak odnos vode i zraka, već previše zraka,

a premalo vode, bit će »preprozračno«, i suho, te neće moći zadržavati

dovoljno vode. Isto tako, vrijedi i obratno — ukoliko tlo sadrži previše

vode, ona će ispuniti i pore za zrak, koji će se usljed toga istisnuti iz tla.

Struktura tla

Komadići tla, tj. pijesak, glina i ostale čestice, međusobno su povezani

u veće ili manje nakupine, grudice. Način na koji je ovo povezivanje

obavljeno, nazivamo strukturom tla. Najbolje je kada tlo ima mrvičastu

strukturu (promjera 1-4 mm), tj. kada nalikuje spužvi sitnih pora (sl

21). Dakako, osim mrvičastih nakupina, dobroj strukturi tla u znatnoj

mjeri pridonose hodnici nastali rastom korijenja, te radom gujavica i

ostalih životinjica tla.

Pore koje nastaju prilikom formiranja mrvičastih nakupina tla,

ispunjene su zrakom i vodom, te su ujedno i prostor za prolaz i rast

korijenja. Manje pore obično su ispunjene vodom, a veće pore zrakom.

Idealno, ovaj omjer bi trebao biti 1:1, ali je to u u praksi, na mnogim

tlima gotovo nemoguće postići.

Struktura tla, dakako, u mnogome ovisi i o samoj teksturi, tj.

»građevnom materijalu« tla. Ovaj odnos ćemo najbolje shvatili ako ga

usporedimo s kućom. Kao što je kuća načinjena od cigli, crijepova,

vrata, prozora i dr., tako je i struktura načinjena od teksturnih

elementa koji su povezani u veće nakupine, i čine strukturu tla.

Dva su osnovna načina pomoću kojih se čestice tla međusobno

povezuju i stvaraju strukturne agregate. Prvi je uzrokovan privlačnom

silom površina čestica gline, i čestica ilovače. Ova privlačna sila može

se slikovito usporediti s magnetizmom, te je naročito izražena kada se

na površinama gline i ilovače nalazi kalcij. Mrvičavost tla uzrokovana

»magnetizmom« kalcija veoma je stabilna, i ne dade se lako uništiti.

Osim kalcija, slično svojstvo imaju i aluminij, te natrij koji se također

mogu nalaziti na površinama glinastih i ilovastih čestica. No mrvičavost

tla koja nastaje usljed djelovanja aluminija i natrija, nije stabilna i lako

se uništi. Osim ovim »magnetima«, čestice tla se mogu zajedno

povezivati u veće nakupine i »ljepilom«. Ovo »ljepilo« može biti

načinjeno od željeznih, ili aluminijevih hidroksida koji prekrivaju čestice

gline i ilovače, te celuloznih estera, sluzi, guma i smola koji nastaju

prilikom razgradnje organske tvari. No veoma važno »ljepilo« u tlu je i

ono načinjeno od ljepljivih micelija gljivica tla.

Sažimljući izneseno, možemo reći da je dobra struktura tla rezultat tri

procesa:

a) nakupljanja manjih čestica tla u veće grudice (obično usljed

djelovanja kalcija i željeznih ili aluminijevih hidroksida);

b) sljepljivanja usljed djelovanja živih organizama koji svojim micelijem

»lijepe« tlo, te sljepljivanja sluzima, gumama i smolama koje potiču iz

humusa.

c) stvaranja većih pora, pukotina i hodnika, a koji nastaju usljed rasta

korijena i aktivnosti životinja u tlu.

Ipak, mnogi se slažu da je od svih čimbenika koji utječu na stvaranje

dobre strukture tla ipak najvažniji humus. Čak i sasvim male količine

humusa u tlu povoljno utječu na stvaranje dobre strukture. Nažalost,

prisustvo i važnost humusa se sve do nedavno potpuno

omalovažavalo, te se vjerovalo da se dobra struktura može postići i

strojnom obradom, poglavito frezama. Sipkost i dobra struktura koja je

rezultat jesenskog oranja, i kasnijeg izmrzavanja brazde, kao i ona

nastala radom freze, za razliku od dobre strukture uzrokovane

prisustvom humusa, nije dugotrajna i prolaznog je karaktera. Osim

humusa, dobroj strukturi pridonose i biljke s jakim i razgranatim

korijenjem (npr. lueerna, djeteline, lan, kukuruz i dr.).

Što potiče, u što sprečava stvaranje dobre strukture tla:

DOBRA STRUKTURA LOSA STRUKTURA

humus izravna sunčeva

svjetlost

biljke sa snažnihm korijenom jaka kiša

kalcij (vapno) zbijanje (oruđem,

kotačima itd.)

toplina, prozračnost, vlaga

prisustvo različitih teksturnih čestica pretežno samo

jedna vrsta teksturnih čestica

Dobroj strukturi pridonosi i vezivanje gline s humusom, u tzv. glineno-

humusni kompleks. Štoviše, mnogi su mišljenja da je ovo

najdragocjeniji proizvod u tlu. Organizmi koji najviše pridonose

vezivanju gline i humusa u ovaj izuzetno stabilni agregat jesu gujavice.

Gujavice naime u svojem probavnom traktu posjeduju specijalne

žlijezde u kojima se skuplja kalcij iz hrane koju su probavile. Za vrijeme

probave, gujavice ovaj kalcij izlučuju po potrebi, te sljepljuju čestice

gline i humusa. Za kraj recimo da se tla dobre strukture lakše

obraduju, te pri tom zahtijevaju manje sile. U praksi, to znači da se na

tlima dobre strukture, može raditi lakšim traktorima. Ukratko, tla dobre

strukture pružaju »ugodan ambijent« za razvoj korijenovog sustava, te

organizama tla.

Organska tvar tla

Organski dio tla je ono stvarno živo u njemu. Organsku tvar tla, kao što

i samo ime govori, čine organizmi tla, odnosno, njihovi neživi ostaci, te

je organska tvar tla smjesa:

— manjih i većih životinjica koje žive u tlu;

— podzemnih dijelova živih biljaka (korijena, gomolja, podanaka i dr.);

— biljnih i životinjskih ostataka različitog stupnja razgradnje;

— živih i uginulih mikroorganizama, te brojnih proizvoda njihove

sinteze.

Ukratko, možemo reći da se organska tvar tla sastoji od 8 5% humusa,

10% podzemnih biljnih ostataka, te živih organizama tla (alge, gljivice,

bakterije, Aktynomicete, kišne gliste, i ostala fauna.

Organska tvar ima neprocjenjivu vrijednost i značenje za rast biljaka,

pošto ona utječe na:

— fizikalna svojstva tla, tj. njegovu strukturu (o dobroj strukturi, kao

što je već istaknuto u mnogome ovisi mogućnost i lakoća obrade,

rahlost, te sadržaj zraka i vode, brzina zagrijavanja itd.);

— kemijska svojstva tla, tj. opskrbljenost hranivima, formiranje

organomineralnog kompleksa itd.;

— biološka svojstva tla, opskrbljujući organizme tla energijom

(ugljikom), stimulira rast korijena, klijanje sjemena itd.

Stvaranje humusa izuzetno je zanimljiv i dinamičan proces. Ni dan

danas zapravo nije posve jasno kako nastaje humus. Jedni naime tvrde

da humus nastaje samo iz spojeva koji sadrže obilje hemiceluloze i

lignina, dakle teško razgradivih ugljikovih spojeva. U praksi bi ovo

značilo da se zaoravanjem slame koja sadrži više lignina, stvara daleko

više humusa negoli zaoravanjem zelenih, sočnih biljaka, koje praktički

ne sadrže nimalo lignina.

Drugi su međutim mišljenja da se humus stvara od odumrlih tijela

mikroorganizama, a ne lignina.

U literaturi često puta možemo naići i na nedosljednost glede pojmova

»humus« i »organska tvar«. Naime, nije sva organska tvar ujedno i

pravi humus. Stoga je u poljoprivrednoj praksi dobro razlikovati tri tipa

organske tvari u tlu. Ovo će nam ujedno pomoći da dobijemo bolju

orijentaciju o procesima u tlu. poglavito o tome kako se pojedina

gnojiva razgrađuju i oslobađaju hraniva, odnosno, koliko ova pridonose

stvaranju stabilnijih oblika humusa. Stabilni oblici humusa istina nisu

bogati hranivima, ali su značajni za strukturu tla.

Zato razlikujemo:

a) tzv. mladu (svježu) organsku tvar, koju čine neraspadnuti i j o š

uvijek raspoznatljivi ostaci prethodne kulture, slama, komadići gnoja

itd. Ova tvar je bogata spojevima koji se lako razgrađuju na

jednostavnije,

stvarajući pri tom biljci izravno pristupačna hraniva.

b) organsku tvar koja je u stadiju prijelaza iz mlade u staru, tzv.

Aktivni humus. Naime, nakon nekoliko mjeseci do godine dana, a što

ovisi o tipu tla, klimi i dr.; mlada organska tvar se raspada do stupnja

na kojem ishodišni materijal više nije prepoznatljiv. No ovo ne znači

daje proces razgradnje posve prestao. Naprotiv, ovi ostaci podliježu

daljnoj razgradnji, pri čemu se još uvijek oslobađa značajna količina

hranjiva. Međutim, ovako oslobođene količine hranjiva su znatno manje

negoli pri razgradnji mlade organske tvari. Ovaj prelazili materijal je

sada već moguće nazivali i aktivnim humusom, a ne više samo

»mladom« organskom tvari.

c) trajni humus, koji nastaje nakon razgradnje svih lako i srednje

razgradivih spojeva organske tvari. Budući da je daljnja razgradnja

ovog materijala posve beznačajna (godišnje se razgrađuje samo 2 - 3%

mase, pa je zato i nazvan trajnim ili slabinim), trajni humus ne

oslobađa biljna hranjiva, već pridonosi boljoj strukturi tla, njegovoj

sposobnosti upijanja vode, prikladnosti za obradu, te općenito služi kao

dugoročni »depozit« na »računu tla«.

Ova podjela je samo provizorna, pošto pod utjecajem dinamičkih

procesa u tlu jedan tip organske tvari neprekidno prelazi u drtigi i ove

granice nisu sasvim jasno određene.

Kako brzo će se organska tvar razgraditi na jednostavnije, biljci

pristupačne spojeve, ovisno je ponajprije o prisustvu zraka i

temperaturi u tlu. Ova razgradnja je najveća pri temperaturi tla od 25

do 30°C, dok pri temperaturi ispod 10° C potpuno prestaje. Organski

ostaci (uglavnom biljni materijal i uginule životinje) pod utjecajem rada

mikroorganizama i ostalih organizama tla, prvo se raspadaju do sasvim

jednostavnih spojeva. Jedan dio ovih iskoristit će biljke, dio će se isprati

u podzemnu vodu ili otići u zrak, a samo jedan dio iskoristiti za

izgradnju humusa.

Neživa organska tvar (većinom ostaci mikroorganizama, biljaka,

životinja i njihovih izlučevina) podložna je procesu raspadanja. Ostaci

uginulih životinja, koji su bogati dušikom, obično prvo počinju

razgradnjom iznutra, te za kratko gube svoj početni oblik i raspadnu se

na sitnije komadiće. Ovaj proces, koji je uglavnom povezan s

razgradnjom bjelančevina, nazivamo još i autolizom.

Suprotno je međutim s organskom tvari bogatom ugljikohidratima

(slama, drvo, lišće i si.). Ovi se raspadaju izvana, i to usljed »napada«

životinjica tla i mikroorganizama. Mikroorganizmi obično stupaju u

akciju nakon što je materijal već djelomično »usitnjen« od strane

ostalih, krupnijih organizama tla. (životinje tla, grizući organski

materijal, inače znatno pridonose njegovom usitnjavanju, a time i

povećanju dostupne površine za napad mikroorganizama).

Također je zanimljivo da mikrobiološku razgradnju prvo započinju

gljivice, a tek kasnije im se pridružuju aktinomicele i bakterije. Ove

naime ne mogu razgrađivati složenije spojeve, već samo one

jednostavnije strukture, npr. šećere). Ova dva, suprotna tipa

razgradnje organske tvari, one bogate dušikom, i one bogate ugljikom,

ujedno ukazuju na suprotnost i različitu prirodu i sudbinu dušika i

ugljika u tlu.

Humusa u pravilu ima više u teškim tlima, budući da je u pjeskovitim,

usljed obilja kisika obično »sagorio«. Osim toga, pijesak sadrži manje

hraniva i zbog činjenice što su hraniva u njemu podložnija ispiranju u

dublje slojeve, ali i zbog sporijeg »otapanja« i otpuštanja hraniva

(prvenstveno P i K) od strane

krupnih mineralnih čestica pijeska. S druge pak strane, humus teških

tala može usljed manjka kisika i viška vode, ostati »nesagoren«, te se

pretvoriti u treset.

Nažalost, premda je humus, odnosno organska tvar tla jedan od

najvažnijih čimbenika plodnosti svakog tla, njoj se, a naročito danas u

eri mineralnih gnojiva, ne pridaje uvijek zasluženo značenje.

Živi organizmi tla

Svako plodno tlo obiluje organizmima. Kao što je vidljivo na slici 24, od

ukupne mase ovih organizama na plodnom pašnjačkom tlu:

40% čine bakterije i aktinomicete

Bakterije su važne za razgradnju organske tvari, te fiksaciju dušika iz

zraka. Aktinomicete se odlikuju sposobnošću razgrađivanja teško

razgradivih spojeva, a koje ne može razgraditi niti jedna druga skupina

organizama (npr. dlake, čekinje). Aktinomicete tlu također daju »miris

šumske zemlje«.

40 % alge i gljivice

Za razliku od ostalih organizama tla, alge mogu obavljati fotosintezu,

te same proizvoditi potreban im šećer

(ugljik). Gljivice žive većinom u kiselim tlima, te su specijalizirane za

razgradnju biljnog materijala, naro- čito onog bogatog ligninom.

12% gujavice

Ovi organizmi od izuzetnog su značenja za svako tlo. Oni usitnjuju

organsku materiju, luče kalcij, te tako sljepljuju čestice gline i humusa

u stabilni tzv. glineno-huniusni kompleks. Ovaj je proizvod vidljiv i u

obliku nakupina, nepravilnih mrvica koje gujavice iznose na površinu

tla. U dobrim tlima na kvadratnom metru tla dubine 30 cm, može se

naći preko stotinu gujavica.

3% sitne životinjice (mezotauna)

Među ovima su najpoznatije nematode, grinje, neke skupine insekata i

dr. Njihova uloga je raznovrsna, ali uvijek povezana s razgradnjom

organske materije.

5% krupnije životinje (makroiauna)

Ovdje ubrajamo pauke, stonoge, mrave, puževe, krtice itd. Uloga im je

slična kao i kod manjih organizama.

Ukratko, svaki od ovih organizama ima određenu zadaću u tlu, a od

kojih su najvažnije:

— usitnjavanje mlade organske tvari, usljed čega se ujedno povećava i

površina dostupna »napadu« mikroorganizama;

— daljnja razgradnja (mineralizacija) organske tvari;

— pretvorba organskih spojeva u humusne;

— miješanje, transport i povezivanje organskog i mineralnog dijela tla;

— transport mikroorganizama u tlu;

— stvaranje i održavanje pora tla, a što je značajno za opskrbu vodom i

kisikom;

— skladištenje minerala (hraniva).

Dakako, treba naglasili da se organizmi tla ne hrane samo mrtvom

organskom materijom, već budući da su neki od njih i predatori, to i

između njih samih postoji snažna borba za opstanak.

Organizmi tla osim što razgrađuju organsku materiju i izgrađuju

humus, istovremeno izlučuju i ugljični dioksid, organske kiseline i druge

spojeve koji »nagrizaju« minerale tla, te tako oslobađaju hraniva ne

samo iz humusa već i mineralnog dijela tla.

Plodnost tla

Tlo je životna zajednica i izvor hranjiva za biljke. Veliki dio hranjiva

biljke crpe iz tla, a ostatkom se hrane iz atmosfere. Zdravlje i vitalnost

biljaka velikim dijelom ovise o zdravom tlu. Život u tlu je intenzivniji i

snažniji što je veći broj organizama, što je više različitih vrsta i što je

veći njihov međusobni antagonizam. Njihov zajednički učinak je

razlaganje različitih komponenata organskoga i mineralnoga sastava, a

očituje se u stvaranju povoljnoga stanja između krute, tekuće i

plinovite faze tla neophodne za rast i razvitak biljaka.

Tijela mikroorganizama i ostaci njihove aktivnosti sljepljuju se s

česticama organsko-mineralnog dijela tla i tvore mrvičastu strukturu

tla. Osnovni preduvjet uspješnom djelovanju mikroorganizama u tlu

dovoljna je količina organske i mineralne tvari: vode, zraka i topline.

Aerobne bakterije (djeluju uz dovoljne količine zraka) svojom

aktivnošću stvaraju povoljne uvjete za razvitak i rast. Zemljišni je

prekrivač također bitan preduvjet za mikrobiološku aktivnost tla. Služi i

kao zaštita od svjetlosti koju većina bakterija ne podnosi te protiv

isušivanja tla i za zadržavanje topline. Zaštićuje i od erozije te ispiranja

tla.

Analiza tla

Analiza tla daje stanje opskrbljenosti hranjivima ispitivanjem tla na

oranicama, u voćnjacima i povrtnjacima. Samo kemijskom kontrolom

tla možemo saznati kakvo je ono doista pa je analiza tla nužna za

suvremenu poljoprivredu.

U pravilu možemo povećati prinose ukoliko smanjimo kiselost tla jer

biljke na kiselijim tlima otežano dolaze do hranjiva zbog veće

koncentracije iona vodika, aluminija i mangana. Zbog toga se obavlja

kalcifikacija tla na različite načine, a s ciljem ubrzavanja rastvaranja

organske tvari, suzbijanja razvitka štetnih gljivica u tlu, poboljšanja

strukture i drugog. Uzimanje uzoraka obavlja se poslije skidanja usjeva

i prije bilo kakve gnojidbe.

Za izradu pedološke analize uzimaju se uzorci tla s terena na kojem se

planira uzgajati ratarska, povrtlarska ili voćarska kultura i to prema

standardnoj metodi. Ispitivanje se obavlja u ovlaštenom laboratoriju

zbog određivanja bioloških, kemijskih i fizikalnih svojstava tla.

Primjerice, za praktičnu uporabu nužni su podaci o veličini mineralnih

čestica (tzv. tekstura tla), vrijednost aktualnog aciditeta, tj. kiselosti tla

(pH) koji nam daje siguran uvid u kisela, odnosno lužnata svojstva tla,

sadržaj topivoga (biljci pristupačnoga) fiziološkoga aktivnog fosfora i

kalija izraženog u miligramima na 100 grama tla te postotni sadržaj

humusa u tlu. Samo se na temelju cjelovite analize može izraditi

program poboljšanja svojstava tla. Bez analize najčešća je pogreška

neprimjerena gnojidba koja šteti biljci i tlu, smanjuje se urod, a

povećavaju troškovi.

Kiselost tla je izuzetno velik problem, ne samo za uzgoj biljaka jer u

kiseloj sredini dolazi do redukcije nitrata i nitrita, koji štetno djeluju na

zdravlje čovjeka.

Točna analiza tla ovisi o uzimanju uzoraka na određenoj parceli.

Uobičajeno je da se kod uzorkovanja velikih poljoprivrednih površina

uzimanje uzoraka obavlja po putanji zamišljenog slova W koje pokriva

cijelu površinu. Uzorke ne bi trebalo uzimati u područjima blizu živice,

ispod drveća ili uz zgrade. Tlo gdje se uzimaju uzorci ne smiju biti u

depresijama, uz rub parcele ili tamo gdje je neravnomjerno razbacano

umjetno gnojivo.

Uzimanje uzoraka može biti dijagonalno ili cik-cak. Uzorci se uzimaju

na različitim dubinama, ovisno za koju se kulturu radi kemijska analiza.

Za ratarske dubine uzimaju se uzorci do 30 cm dubine, a za

višegodišnje kulture od 0 do 30 i od 30 do 60 cm dubine (dvije dubine).

Uzorci se uzimaju u vrećicu. Iskopa se jama tako da se lopatom može

zarezati sloj debljine 2 do 4 cm, dubine 0 do 30 cm, izvadi se te se

nožem skine zemlja sa svake strane lopate, tako da po sredini lopate

ostane sloj zemlje širine 3 do 5 cm. Taj se sloj zemlje stavlja u vrećicu,

a kada se uzme dovoljan broj uzoraka zemlja se dobro pomiješa, a

zatim se izdvoji jedan kilogram zemlje za analizu tla. Na isti se način

uzima i uzorak sloja iz dubine od 30 do 60 cm.

Nadoknađivanje mineralnih tvari uklonjenih iz tla

U ekološkoj poljoprivredi, ovisno o težini i strukturi tla, u površinskom

kompostiranju u jednom hektaru dodaje se 1500-2000 kg organskoga

gnojiva i to ne svake, nego svake druge ili treće godine, ovisno o

mikrobiološkoj aktivnosti tla.

U plodnom tlu dobre mikrobiološke aktivnosti količina dušika koji

vezuju mikroorganizmi iz zraka daleko prelaze stvarne potrebe biljke

za njezin razvitak i redovitu plodnost.

Većina aluvijalnih tala, nastala trošenjem mineralnih stijena, dostatno

su opskrbljena potrebnim količinama kalija za rast i rodnost biljaka.

Većina tala ima dovoljne količine fosfora, zbog čega ga nije potrebno

posebno unositi. Ukoliko u tlu ipak nedostaju potrebne količine,

nadoknađuju se unošenjem fino mljevenih sirovih fosfata, koji nisu

prethodno kemijski prerađeni i koje obilno koriste mikroorganizmi tla.

5. Plodored

Uz gnojidbu jedan od najstarijih i najvažnijih zahvata u poljoprivredi, a

o kojem se piše još iz rimskog doba.

Plodored je prostorni slijed izmjene poljoprivrednih kultura. Ovo u

praksi znači da će kultura koju na nekoj njivi uzgajamo ove godine,

sljedeće godine biti na drugoj njivi.

Nemoguće je organizirati uspješno eko gospodarstvo samo dvije do tri

vrste poljoprivrednih kultura. No međutim uvođenjem pesticida i

umjetnih gnojiva u praksu, omogućilo je da se poljoprivreda znatno

osamostali od zakona plodoreda. Naime bolesti, štetnike i korove koji

su nekada bili kontrolirani prvenstveno plodoredom, od tada je bilo

moguće kontrolirati i kemijom. No ovakvo razmišljanje i praksa doveli

su do novih problema kao što su novi štetnici i korovi ili otpornih vrsta

bolesti, štetnika i korova, do smanjenja humusa, pojačane erozije te

ostalih ekoloških problema.

Prednost plodoreda je i u tome što poljoprivrednu proizvodnju

obogaćuje raznolikošću vrsta. Poznato je naime, da prisutnost više

biljaka na jednom mjestu, odnosno biljnih zajednica rezultira višim

stupnjem iskoristivosti glede hranjiva, topline, vode svjetla i dr.

Nedostatak širokog plodoreda jesu povišeni izdaci za mehanizaciju ali i

zahtjev za većom umiješanosti i znanjem. S druge pak strane uzgoj

više kultura na nekom gospodarstvu omogućuje bolju manipulaciju i

raspored radnog vremena, te izbjegavanje sezonske zaposlenosti.

Plodored ima višeznačnu vrijednost, a njegove osnovne zadaće sastoje

se u:

- održavanju plodnosti tla, tj doprinosu njegovoj strukturi, sadržaju

dušika, humusa i dr.

- imobilizaciji teško topivih hranjiva i njihovom usisavanju iz nižih

slojeva tla.

- Regulaciji bolesti, štetnika i korova

- Smanjenju gubitka hranjiva ispiranjem

- Sprečavanju i minimaliziranju erozije

- Smanjenju rizika od financijskog neuspjeha

Ukoliko se ne poštuju pravila plodoreda i ista se kultura uzgaja na istoj

parceli tijekom više godina, dolazi do pojave koju nazivamo

premorenost tla. Ona se očituje u sve slabijem napredovanju kulture,

njenim prinosima, te enormnoj pojavi stalno istih bolesti, štetnika i

korova.

Osnovni uzrok leži u nemogućnosti odnosno iscrpljenosti tla da biljci

stalno nanovo osigurava istu dinamiku hranjiva, te održava razinu

humusa.

Nemaju sve kulture podjednaka svojstva u pogledu iscrpljivanja tla.

Razlikujemo one koji troše velike količine hranjiva i razgrađuju humus,

one koje ga izgrađuju i neutralne.

Osim intenziteta kojim biljke troše hranjiva do premorenosti tla može

doći i uslijed trovanja. Ovakvo trovanje obično uzrokuju izlučevine

korijenja prethodne kulture iste ili neke druge vrste. Naime korijen

svake biljke luči organske kiseline, koline, marazamine, antibiotike i

druge tvari koje mogu na biljku, koja će kasnije izniknuti na tom mjestu

djelovati izuzetno negativno. Najčešće se radi o tome da ove supstance

blokiraju rad pojedinih korisnih mikroorganizama u tlu, uslijed čega

može doći do intenzivnog razvoja biljnih bolesti i štetnika.

Drugi je načina da ove supstance djeluju izravno na rast biljaka,

inhibirajući ih.

Tolerantne i netolerantne kulture na ponovni uzgoj na istom mjestu

TOLERANTNE KULTURE NETOLERANTNE KULTURE MINIMALNI ODMOR (godina za

(Mogu uzastopce doći više

puta na isto mjesto)

(Ne podnose uzastopni uzgoj

na istom mjestu)

netolerantne kulture)

RAŽ SUNCOKRET 7-8

KUKURUZ LAN 7-8

PROSO CRVENA DJETELINA 6-7

KRUMPIR (ako nema zaraze

nematodama)

KRUMPIR (ako postoji zaraze

nematodama)

2-4

BIJELA DJETELINA ŠEĆERNA I STOČNA REPA 5-6

GRAHORICA KUPUSNJAČE 5-6

VEĆINA TRAVA GRAŠAK 5-6

ŽUTA LUPINA ZOB 4-5

SOJA ULJANA REPICA 4-5

SERADELA PŠENICA 2-3

BILJKE ZA ZELENU GNOJIDBU JEČAM 2-3

MRKVA 3-4

LUCERNA 5

Osim ovih podataka značajno je i to koje su kulture prethodile dotičnoj i

koje će je slijediti.

Iako su ovo idealni podaci za obnovu tla u povrtnjaku dovoljne su tri

godine. Stoga je najbolje parcelu podijeliti u četiri dijela. Jedan dio na

koji dolaze vrste za stalni uzgoj i tri dijela namijenjena rotaciji. Usjevi

se mogu, nakon sto se, nakon tri godine vrate na početnu poziciju,

mogu rotirati unutar tog dijela.

Lisnato povrće i biljke koje vole slično tlo: brokula, prokulice, kupus,

cvjetača, kelj, koraba, rotkvice

Mahunarke i salatno bilje: plosnate mahune, okrugle mahune, bob,

celer korjenaš endivija, zelena salata, luk i ljutika, zeleni grašak, blitva

Korjenasto povrće i biljke koje vole slično tlo: cikla, mrkva, cikorija,

pastrnjak, krumpir, koraba, repa, poriluk, špinat, lisnati celer

Trogodišnji plan rotacije

1. GODINA KORJENASTO

POVRĆE

MAHUNARKE I

SALATNO BILJE

LISNATO

POVRĆE

2. GODINA MAHUNARKE I

SALATNO BILJE

LISNATO

POVRĆE

KORJENASTO

POVRĆE

3. GODINA LISNATO

POVRĆE

KORJENASTO

POVRĆE

MAHUNARKE I

SALATNO BILJE

Isto tako postoje biljke koje se ne podnose baš najbolje pa, još uvijek

nedovoljno razjašnjenim mehanizmima, jedna drugoj koče razvoj.

Osim samog plodoreda bitno je obratiti pozornosti i na to dali neke

kulture 'pristaju' nekom gospodarstvu. To ponajprije ovisi o vrsti tla,

njegovoj plodnosti, kiselosti, strukturi, klimatskim uvjetima

Nadalje treba obratiti pozornost i na to kako će kulture koje će se

uzgajati djelovati na dugoročnu plodnost tla, njegovu strukturu,

opskrbljenost hranjivima pogotovo dušikom, razinu humusa,

sprečavanje erozije, zakorovljenost, te pojavu bolesti i štetnika.

TIP TLA PRIKLADNE KULTURE

VRLO LAGANA I PJESKOVITA TLA RAŽ, LUPINE, MRKVA, GRAHORICE

LAGANA DO SREDNJE TEŠKA TLA JEČAM, ŠEĆERNA REPA, KRUMPIR, GRAŠAK,

POVRĆE, TRAVNO DJETELINSKE SMJESE

LAGANA VAPNENA TLA SVE KAO I GORE OSIM KRUMPIRA

ILOVAČE SREDNJE TEŽINE GOTOVO SVE KULTURE

TEŠKA GLINA PŠENICA, ZOB, GRAH, TRAJNI TRAVNJACI

MOČVARNA I MULJEVITA TLA PŠENICA, KRUMPIR, ŠEĆERNA REPA, POVRĆE

HELJDA

MOČVARNA TLA ZOB, REPE, DJETELINSKO TRAVNE SMJESE

KISELA TLA ZOB, RAŽ, KRUMPIR

Uza sve ovo treba napomenuti i još neka zlatna pravila glede

plodoreda kojih se drži velik broj eko proizvođača u EU.

1. kulture s dubokim korijenjem treba uzgajati nakon onih sa plitkim

korijenovim sustavom, kako bi se održavala povoljna struktura

tla, njegova prozračnost i ocjeditost

2. izmjenjivati kulture koje koje proizvode malu i veliku biomasu

korijena. One sa velikom biomasom korijena opskrbljuju

organizme tla, pogotovo gujavice sa hranom. U ovom pogledu

djetelinsko travne smjese su od naročite vrijednosti.

3. izmjenjivanje kultura koje na sebe vežu dušik iz atmosfere s

onima koje nemaju ovo svojstvo i koje ga jako troše. Na ovaj će

način biti moguće pokriti velik dio potrebe za dušikom.

4. gdje god i kad je to god moguće treba primjenjivati predsjetvu,

naknadnu sjetvu, međusjetvu i zelen gnojidbu, kako bi tlo stalno

bilo pod zelenim pokrivačem. Ovime sprečavamo zakorovljenost,

stvaranje pokorice, poboljšavamo strukturu tla, te u jesensko

doba, sprečavamo ispiranje hranjiva u dublje slojeve tla i eroziju

5. kulture koje spro niču i koje su stga osjetljive na korove, treba

uzgajati nakon onih koje sprečavaju razvoj korova (npr. Lucerna,

djetelinsko travne smjese, kulture za zelenu gnojidbu,

konoplja…)

6. izmjenjivati lisnate i korjenaste kulture te žitarice kako bi se

smanjila zakorovljenost

7. gdje postoji opasnost od zaraze određenim biljnim bolestimaili

štetnicima, treba izbjegavati sjetvu/sadnju kultura koje su na njih

osjetljive. Pri ovome pomaže poštivanje pravila o minimalnom

broju godina nakon kojih neka kultura može ponovno doći na isto

mjesto.

8. upotrebljavati smjesu kultura, odnosno različitih sorti iste kulture,

kako bi se povećala genetska i ostala raznolikost. Pri ovim

smjesama treba paziti na poteškoće oko berbe ili žetve. Različite

kulture ili sorte moraju dozrijevati u isto vrijeme i omogućavati

mehaniziranu berbu ili žetvu.

9. izmjenjivati proljetne i jesenske, jare ili ozime kulture

Plodored je najlakše i najbolje organizirati na mješovitim

gospodarstvima, čija polja nisu raštrkana već u jednoj cjelini, iako se i

na specijaliziranim i raštrkanim gospodarstvima može uspostaviti

kompromis.

U plodoredu postoje tzv dobre i loše kulture, odnosno postoji

plodoredna vrijednost kulture. Npr djetelinsko travne smjese, lucerna i

ostale mahunarke odlične su prethodnice većini drugih kultura. One

naime obogaćuju tlo dušikom i humusom, popravljaju njegovu

strukturu i smanjuju zakorovljenost. Nakon toga naročito dobro

uspijeva krumpir ili pšenica, koje sljedećim kulturama ostavljaju znatno

manje hranjiva i humusa te slabiju strukturu. Dobra strana krumpira je

što parcelu ostavlja čistom od korova. S obzirom da se krumpir

redovito gnoji , dio će gnojiva, koji se još nije mineralizirao, biti na

raspolaganju kulturama koje ga slijede.

Kako sastaviti prikladan plodored često puta je prava zagonetka, pa

većini eko poljoprivrednika treba najmanje nekoliko godina, pa čak i

desetljeće prije negoli slože pravi plodored za svoje gospodarstvo.

6. Hotel za kukce

Svaki organski vrt dom je jednog velikog broja organizama koji imaju

važnu ulogu u uspostavljanjeu prirodne ravnoteže. Smatra se da se u

prosječnom vrtu može naći oko 2 000 različitih vrsta kukaca, od kojih

vrlo malen broj nanosi štetu biljkama koje uzgajamo radi hrane.

Korisni insekti uništavaju većinu štetnih insekata i pružaju prirodnu

ravnotežu u vrtovima. Stara stabla i grmovi koji su pogodni za

nastambu korisnih insekata u vrtovima su većinom nestali, pa su stoga

korisni insekti ugroženi.

Želite li u svome vrtu povećati prinose, hoteli za insekte su pogodni za

bubamare, divlje pčele, bumbare i ostale korisne insekte. Hotel im

pruža utočište, te tako doprinosi prirodnoj ravnoteži među insektima...

Određene vrste životinja prozvane su nametnicima jer za preživljavanje

koriste iste one bilje koji kultiviraju i uzgajaju ljudi. Ljudi se u našem

društvenom sustavu od malena uče idejama o vlasništvu, ali toga u

prirodi nema. Nitko nema ekskluzivno pravo na cvijet, drvo ili komad

zemlje. Kako ljudi teško prihvaćaju ideju da ‘netko drugi’ pojede plod

njihovog rada došlo je do klasifikacije nametnika i korova. Te su

pojmove još više pogurale velike korporacije koje se bave

proizvodnjom zaštitnih sredstava za bilje odnosno za konvencionalnu

poljoprivredu.

Ta, ‘zaštitna sredstva’ osiguravaju dobru zaradu i ubijaju sve na vrtu – i

korisno i nekorisno, te dugoročno čine smrt za biosustav oko nas.

Čovjek se je, sa uzgojem monokultura, u potpunosti odmaknuo od

prirode i povezanosti sa zemljom i biljkama koje uzgaja. Čim je

momokultura zasijana, uz nju se javlja njezin nametnik, koji ima

nepregledne površine za hranjenje i razmnožavanje. Njihovi prirodni

neprijatelji uglavnom nemaju osnove za život ili ih se ubija

zaprašivanjem istih onih nametnika. I tu počinje zatvoreni krug

uništenja. Prskanje nametnika otrovom, tu opstaju najotporniji, rade se

jači otrovi, no nametnika se nikako ne može riješiti jer uvijek opstaju

oni naj izdržljiviji i najotporniji. Ovog su itekako svjesni oni koji uzgajaju

hranu na kojoj se vrše ovakvi postupci, pa ju najčešće niti ne jedu.

Za biovrtlare, nametnici nisu neprijatelji koje treba pod svaku cijenu

potamaniti, dapače, to ni u kojem slučaju nije poželjno. Sve je u prirodi

povezano i opstanak jedne vrste ovisi o opstanku drugih. Ako samo

jednu kariku maknemo iz lanca to može imati razorni utjecaj na cijeli

sustav. Ako npr uništimo sve biljne uši, uginut će i sve bubamare jer se

one njima hrane.

U vrtu su nam svakako potrebni i kukci oprašivači, jer bez njih naše

povrće i voće neće dati plod, koliko ih god mi pazili mazili.

U samoj suštini, u prirodi ne postoje stvari koje su korisne ili nekorisne.

Sve su one dio života na zemlji i sve međusobno ovise jedne o

drugima.

Glavni zadatak biovrtlara u biovrtu napraviti takvu okolinu u kojoj će

sve biti u ravnoteži i nitko neće prosperirati. Da, treba imati na oku

‘nametnike’, životinje koje nam uništavaju biljke koje mi uzgajamo, ali

ne na način da ih trujemo kao nepoželjne goste u vrtu, nego da u vrt

dovedemo i naše saveznike, prirodne neprijatelje nametnika. Na

prostorima gdje se čovjek nije umješao postoji 1/3 štetnih, 1/3 korisnih

i 1/3 neutralnih kukaca. To znači da je uspostavljena prirodna

ravnoteža. Najbolji načina borbe protiv nametnika je uzgajati biljke u

dobrim uvjetima rasta, kako bismo tako jednostavno, bez puno truda,

bez upotrebe kemikalija i bez panike iskoristili prirodnu ravnotežu i

osigurali dovoljno hrane za sve.

Prirodu treba početi gledati sa aspekta suradnje, trebamo postati

svjesni da smo mi njezin dio a ne njezini vlasnici.

Suradnici u vrtu:

BUBAMARE ili božje ovčice su vrsta kukaca koje zajednički spadaju u

obitelj Coccinellidae. Ovo je vjerojatno najpoznatija vrsta kukaca,

svatko zna prepoznati bubamaru. Ipak, unutar te obitelji postoji puno

različitih vrsta (samo u srednjoj Europi 80 vrsta – sedmotočkasta,

dvotočkasta, azijska, japanska...)

Svojim jarkim bojama bubamare jasno daju upozorenje predatorima da

bolje da ih ne love. Kad je bubamara u opasnosti brani se tzv.

refleksnim krvarenjem, tj. ispušta krv (hemolimfu) iz nožnih zglobova.

Ta "krv” sadrži vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija većinu ptica

i mrava.

Bubamara

Bubamara i lisne uši

Većina bubamara, i odrasli kukci i ličinke, se hrane lisnim ušima, stoga

su poželjan kukac u svakom vrtu. Tek poneke vrste u Južnoj Africi su

biljožderi. Žive na lišću biljaka i drveća, a zimi se zavlače pod suhu

koru drveća i slična skloništa, čak i u hladna mjesta u kućama,

prezimljuju u skupinama. Pare se na proljeće i u ljeti,a ovisno o vrsti

mogu izleći od 3-300 jajašca. Jajašca u jako slična jajašcima

krumpirove zlatice, samo malo manja i bljeđa. Jajašca odlažu na

poleđinu listova u blizini kolonija lisnih ušiju, a za 5-8 dana izležu se

ličinke koje se također hrane ušima, a proždrljivije su od odraslih

kukaca, odnosno puno više jedu. Ličinke za 10-15 dana mogu pojesti

350-400 biljnih ušiju. Nakon toga se zakukulje, na način da se pričvrste

za lice lista ili peteljku. Taj stadij traje nekoliko dana, nakon toga se iz

kukuljice izvlače odrasli kukci. Lisne se uši kreću vrlo polagano i ne

mogu se braniti tako da bubamarama nisu potrebne nikakve

sposobnosti da ih ulove. 

Jajašca bubamare

Ličinka bubamare

Radi svojih karakteristika kao supomagača u vrtu u borbi protiv

nametnika, za svakog vrtlara/icu vrlo je važno da zna prepoznati sve

faze rasta bubamara, da ih može zaštititi.

Najčešća bubamara u Europi je sedmotočkasta bubamara. Ličinka te

bubamare karakteristična je po pretežno sivoj boji, tek sa strane ima

dvaput po dva para narančastih točaka.

Odnedavno su u Europi osnovane farme za uzgoj bubamara kako bi se

vrtlare potaknulo da umjesto kemijskih sredstva u borbi protiv

nametnika koriste njih.

Da biste privukli bubamare u vrt, potrebno je tokom proljeća i ljeta

saditi biljke koje ih privlače, poput  bijele lobode ,

cinije, gaillardie, kamilice i sl., a preko zime osigurati dobre uvjete da

im pomognete u prezimljavanju.

Bubamare prezimljavaju na mjestima gdje nema opasnosti od

mrazeva, ispod biljnih ostataka, ispod kore ili zemlje, u busenima trave.

Preporuča se u hotel za kukce dodati šupljikave elemente kako bi se

tamo mogle sakriti preko zime. A ako gradite kućice isključivo za

bubamare, preporučljivo je da okvir kućice bude crvene boje, jer

crvena boja jako privlači bubamare.

Više informacija i identifikaciji na

http://www.austinbug.com/coccinellidae.html

DIVLJE PČELE ili solitarne su samice, tj ne roje se. Ne žive u društvima

u košnici, nemaju maticu, nego sve rade same. Vrijedni su oprašivači

voćnjaka i izlježu se se u rano proljeće, kad voćke kreću s cvatnjom

(već pri temperaturi od 8-10 stupnja), i u prirodi se mogu vidjeti od

ožujka do lipnja.

Manje su od pčela medarica i miroljubive su – ne bodu. Tijelo im je

prekriveno gustim dlakama, pogotovo na trbuhu, i upravo tu skupljaju

pelud koji prenose onda u gnijezda gdje spremaju hranu za svoje

potomstvo, a na taj način istodobno oprašuju i voćke.

Tijekom 10-12 tjedana života ženke aktivno skupljaju pelud i polažu

jajašca u razne šupljine i pukotine – polažu jedno po jedno jajašce

skupa s skupljenim peludom kao hranom za potomstvo i pregrađuju

tako komoru po komoru u šupljinama. Zovu se još i pčele zidarice, jer

svoja gnijezda kamo odlažu jajašca pregrađuju i zatvaraju

blatom. Nakon toga ugibaju, a iduće se generacije opet izliježe na

proljeće. Stoga je bitno hotel za solitarne pčele postaviti na jesen ili u

rano proljeće, kako bi pukotine za odlaganje jajašca bila u blizini

voćnjaka dok želite da se nastane u vašem vrtu.

Idealna kombinacija za privlačenje solitarnih pčela je kombinacija

barske trstike, bambusa, izbušenih drvenih blokova, siporeks blokova i

šupljikave cigle. Optimalni promjer rupa koje možete napraviti

bušilicom je 8-12 mm (izbušite rupe promjera i 8, i 10 i 12 mm), a

dužina tunela 10-12 cm. Preporučljivo je da pozadina tj kraj ostane

zatvoren – dakle ne bušite elemente skroz do kraja (ili ako režete

trstiku ili bambusove štapove pazite da kraj bude prirodno zatvoren

koljencem). Solitarna pčela leti u radijusu od 200-250 metara od

gnijezda, pa ako imate veći voćnjak predvidite i više nastambi za

solitarne pčele.

 

Učinkovitost pri oprašivanju voćaka jedne ženke solitarne pčele  može

se usporediti sa učinkovitošću 120 letačica pčele medarice, pa je

solitarna pčela svakako poželjna u svakom voćnjaku.

Za hektar komercijalnoga voćnjaka za oprašivanje treba 500 samica ili

tri košnice medonosnih pčela s oko 60.000 radilica.

One jer ne skupljaju zalihe hrane u svojim nastambama, su primorane

na nižim temperaturama ići u potragu za hranom. To je kukac prisutan

u oprašivanju flore iz davnina.

Odgovarajući ‘smještaj’ Solitarna pčela

BUMBARI – Bumbari su zadružni kukci, koji se kao oprašivači vrlo

uspješno koriste za oprašivanje zatvorenih nasada. U staklenicima su

se bumbari pokazali kao nezamjenjiv oprašivač bolji i od pčela.

Bumbari su jedini kukci koji mogu regulirati svoju vlastitu temperaturu.

Lete do 18 sati dnevno, za razliku od domaće pčele koja leti do 14

sati. Oni su manje osjetljivi na hladnoću, stoga ranije započinju

oprašivanje od pčela.

Svake jeseni, s prvim hladnoćama, oplođene kraljice traže mjesto za

hibernaciju u sigurnosti. Ako vam se dogodi da u hrpi lišća pronađete

živu, ali usnulu kraljicu, pustite je spavati u miru. Prerano probuđena,

sigurno će umrijeti od hladnoće. Nježno je pokrijte lišćem i pričekajte

par mjeseci do prvih toplijih dana.

U proljeće, kada zatopli i prestanu mrazovi, kraljica se budi iz dugog

sna i kreće osnovati koloniju. Prvo će potražiti odgovarajuće mjesto za

izgradnju gnijezda. Postoji preko dvjesto vrsta bumbara, pa stoga

mjesta osnutka kolonije zaista variraju, iako se najviše vrsta gnijezdi u

zemlji. Najčešće će se raditi o nekoj napuštenoj mišjoj rupi ili o

mračnom prostoru ispod kakvog kamena. Nakon što pronađe

odgovarajući prostor po svome ukusu, obložit će ga suhom travom i

mahovinom, a potom krenuti skupljati polen i nektar da bi mogla

nahraniti svoje mlade.

Jednako su efektivni i sistematični kao i pčele. Cvijeće obično

pretražuju odozdo prema gore tako da izbjegnu ponovo posjećivanje

istoga cvijeta. Bumbari se vode po mirisu - pun cvijet miriše snažnije

nego prazan. Puno su veći od drugih insekata koji oprašuju cvijeće, što

im omogućava da po jednom letu posjete više biljaka i više cvjetova po

minuti, obično dvadeset do trideset. Radi svoje veličine ostvaruju i bolji

kontakt sa tučkom i prašnicima. Bumbarima se na zadnjim nogama

nalaze vrećice za polen. Klima ima puno manji utjecaj na bumbare

nego na druge oprašivače. Bumbari ostaju aktivni i kada je

temperatura samo 5°C i kada je svjetlo vrlo slabo. Čak niti kiša ili vjetar

nemaju velik utjecaj na njihove aktivnosti. Takav širok spektar

djelovanja omogućava im njihova građa i prilagodbe. Bumbari spadaju

u malobrojne kukce koji su u stanju kontrolirati svoju tjelesnu

temperaturu. To čine tako da tresu svoje letne mišiće proizvodeći

toplinu, a njihovi čupavi kaputi, koji služe kao izolator, im pomažu u

tome. Te prilagodbe omogućavaju im život u hladnijim podnebljima i

na velikim visinama.

Bumbar

UHOLAŽE, štrige ili škarice korisne su jer reguliraju brojnost štetnih

kukaca. Po danu se uglavnom skrivaju, a po noći se hrane najčešće

trulim biljnim plodovima, biljnim ušima, grinjama i jajima leptira.

Budući da voli mračna i vlažna staništa, gdje se skriva tijekom dana, na

stabla u voćnjaku ili vrtu trebamo postaviti staništa gdje će uholaža

obitavati.

Uholaža

Budući da voli mračna i vlažna staništa, gdje se skriva tijekom dana, na

stabla u voćnjaku ili vrtu trebamo postaviti staništa gdje će uholaža

obitavati. To može biti: Obrnuto postavljena glinena lončanica

ispunjena suhim sijenom ili slamom. Na donji, široki dio stavit ćemo

dvije drvene križasto postavljene letvice. Povezat ćemo ih konopom ili

žicom, provući kroz lončanicu da sijeno ili slama ne bi ispadalo van i

objesiti o granu u voćnjaku. Jedna od drvenih letvica treba dodirivati

granu stabla, da bi se uholaža lakše kretala i mogla doći do svoje

kućice.

ZLATOOKA ili Mrežokrilka oslobađa biljke od biljnih uši. Obitavaju u

živicama, odakle polijeću u povrtnjak ili voćnjak. Tijekom hladnog

zimskog razdoblja za zimsku zaštitu potrebna su im staništa, primjerice

složena drva.

Zlatooka

Osim navedenih saveznici u vrtu su ježevi, žabe, sljepići koji se hrane

puževima, sjenice koje u doma gnježđenja pojedu ogromne količine

gusjenica, šišmiši koji se hrane nočnim štetnicima, krtice jedu velike

količine crva pod zemljom i rahle zemlju, rovčice pojedu velike količine

kukacai puževa, pauci se hrane brojnim nametnicima...

Postupak izrade hotela za kukce:

1. Izrada drvene konstrukcije sa krovom za što se mogu iskoristiti

palete, drvene kutije ili kašete. Prilikom postavljanja neka dno

bude malo odignuto od tla kako bi se od ispod mogli zavlačiti

kukci čije je stanište vlažno tlo.

2. Priprema materijala koji će poslužiti kao skrovište kukcima.

3. Električnom bušilicom izbušite rupe od 3 do 10 mm pod kosim

kutom tako da se vlaga ne može zadržavati. Varirajte s dubinom

rupa, ali nemojte do kraja izbušiti rupe kako bi se izbjeglo

stvaranje propuha.

4. Pripremljeni materijal složite na police.

Primjeri hotela za kukce

Imajte na umu:

Hotel za insekte postavlja se na visinu od 1,5 – 2 m od tla. Važno je

odabrati mjesto zaštićeno od vjetra i vremenskih neprilika. Ulazi bi

trebao biti okrenut prema jugoistoku. Tako postavljen hotel može biti

vani cijelu godinu. Stavite ga u blizini biljaka koje imaju nektar, jer će

insekti tako imati osiguranu hranu. Hotel uzimajte u rukavicama, a ne

golim rukama, kako ne bi do insekata dolazio miris ljudi.

7. Umjetnost gnojidbe

Uz obradu i plodored, gnojidba je uvijek bila najvažniji poljoprivredni

zahvat. Poznata je još iz Egipta gdje je već bio cijenjen životinjski gnoj,

a određenu vrstu gnojidbe predstavljalo je i poplavljivanje njiva

riječnim muljem Nila.

Gnojidbom se nastoje postići dva cilja.

1. Osigurati hranu za biljke koje uzgajamo

2. Povisiti razinu humusa za osiguravanje dugotrajne plodnosti tla

S obzirom da je jako teško postići oboje odjednom, gnojidba

predstavlja pravu umjetnost, pri kojom istovremeno nastojimo

zadovoljiti oba dva cilja.

Kako se hrane biljke?

Kemijski elementi, uključujući i one koji se nalaze u tlu, posjeduju

izvjestan električni naboj. Uslijed ovog naboja dolazi do stvaranja

privlačnih sila među elementima, odnosno njihovog gibanja. Kalcij,

magnezij, kalij, natrij željezo, cink, bakar te većina ostalih mikro

elemenata, ima pozitivan električni naboj, dok su dušik fosfor i sumpor

nabijeni negativno.

Elementi sa negativnim električnim nabojem stvaraju u tlu kiseline, a

oni sa pozitivnim nabojem lužine. No osim kemijskih elemenata

električni naboj imaju i čestice tla. Svojim nabojem naročito se ističe

glina, koja je isto kao i pijesak, te ilovaste čestice, nabijena negativno.

Budući da je glina građena od mnoštva sitnih kristala, uslijed čega ima

i značajno veću površinu nego pijesak, ona je izrazito kemijski aktivna.

Osim gline, snažan električni naboj ima i humus.

Pojednostavljeno rečeno, negativno nabijena glina i humus svojom

silom privlače, poput magneta, pozitivno nabijene elemente (kalcij

(Ca), magnezij (Mg), kalij (K), natrij (Na), željezo (Fe), cink (Zn), i bakar

(Cu)). Oni ostaju vezani na glini i humusu sve ok ih od tamo ne uzme

odnosno ne privuče neka jača sila. Među ove, između ostalog ubrajamo

i korijenove dlačice preko kojih hranjiva i minerali ulaze u biljku.

Međutim korijenove dlačice nisu nabijene snažnim negativnim

nabojem, nego se na njihovoj površini nalaze pozitivno nabijeni ioni

vodika. O tome kako dolazi do prijelaza pozitivno nabijenih minerala

gline i humusa na korijenove dlačice, odnosno njihove razmjene sa

ionima vodika, postoji nekoliko kompliciranih teorija. Ono što je

zajedničko svakoj od teorija je vjerovanje kako pri spomenutom

procesu ključnu ulogu igra kalcij, te nešto slabiju magneziji i kalij. Da bi

se prijelaz hranjiva omogućio, ova tri elementa moraju biti prisutna u

dovoljnoj količini i određenom međusobnom omjeru (80%Ca, 16%Mg, i

3%K, te 1% ostali elementi).

Priroda dušika, fosfora i kalija

Dušik

Uz fosfor i kalij osnovno je biljno hranjivo. Ovaj izuzetno pokretljive

element nalazi se u stalnoj izmjeni, neprestano prelazeći iz jednog

kemijskog oblika u drugi (Steiner ga je usporedio sa ljudskom dušom –

stalno teži nečem novom, ni u čemu se ne može potpuno zadovoljiti).

U ekološkoj poljoprivredi osnovni izvor dušika su leguminozne biljke tj

mahunarke. Te biljke naime, žive u simbiozi sa Rhizobium bakterijama,

koje imaju sposobnost vezivanja dušika iz zraka (fiksacija). Ove

bakterije žive na korijenju leguminoza, gdje stvaraju specijalne sitne

kvržice, u kojima se pohranjuje dušik. Postoji više vrsta Rhizobium

bakterija i gotovo svaka mahunarka ima svoju vlastitu.

Način vezanja atmosferskog dušika od strane leguminoza uz pomoć

Rhizobium bakterija nazivamo i simbiotskim (zajednica dvaju

organizama od koje oboje imaju koristi) vezivanjem dušika. Postoje i

druge mikroorganizmi koji mogu vezati dušik, no oni žive slobodno pa

njihovo vezanje nazivamo ne simbiotskim vezanjem dušika.

Simbiotskim putem moguće je vezati 30 do 550 kg dušika po hektaru.

Fiksacija dušika

Osim leguminoza, sljedeći važan izvor dušika u ekološkoj poljoprivredi

jesu i organska gnojiva (gnoj i raznovrsni biljni materijal). Nešto dušika

u svaki agro-eko sustav ulazi i putem oborina. Ove količine nisu uvijek

posve zanemarive, naročito u područjima gdje je koncentracija

dušikovih spojeva u zraku povišena uslijed industrije, prometa ili

intenzivne stočarske proizvodnje (Nizozemska i Belgija – količina N koji

se unosi u tlo oborinama godišnje iznosi preko 250kg N/ha). Kiša koja

pada prilikom olujnog nevremena sadrži veće količine dušika, jer

prilikom sijevanja dolazi do pretvorbe atmosferskog dušika u nitratni

oblik, koji kasnije otopljen u kiši odlazi u tlo.

Na ekološkim gospodarstvima pretpostavlja se da je gubitak dušika, do

kojeg dolazi uslijed hlapljenja podjednak količini dušika koji ulazi u tlo

oborinama i fiksacijom.

Ukoliko je na gospodarstvu veća proizvodnja i potrebe za dušikom su

veće, vrši se bakterizacija sjemena djetelinsko travne smjese (ljepilo

(štirka), Rhizobium inokulat, fino samljeven vapnenac (kreda), sušenje

na sjenovitom mjestu, sjetva).

Način unošenja i iznošenja dušika iz tla

UNOS IZNOS

Simbiotska i ne simbiotska

fiksacija N

Prodajom poljoprivrednih

proizvoda

Organskom gnojidbom (životinjski

gnoj, zelena gnojidba)

Denitrifikacijskim procesima

Oborinama (kišom i snijegom) Ispiranjem u dublje slojeve tla

Depozicijom čestica prašine i tla Erozijom

Poplavama i navodnjavanjem Spaljivanjem raslinja i organskog

otpada

Mineralnim gnojivima (NE EKO) Hlapljenjem amonijaka iz

životinjskih ekskreta

Dušik koji u tlo dospijeva biljnim i životinjskim ostacima i proizvodima,

zajedno sa mikroorganizmima tla sačinjava organsku tvar tla. Dio se

veže na glinu i oblikuje organsko mineralni kompleks dok dio prelazi u

amonijak, nitrite i na kraju nitrate. To je proces nitrifikacije.

Nitrati mogu imati sljedeće sudbine:

1. Biti iskorišteni od strane biljnog korijenja

2. Služe za ponovnu ugradnju u tijela mikroorganizamai tako opet

postaju dio organske materije tla. Ovim se načinom dušik

pretvara u organski oblik koji je biljci nepristupačan. Proces se

naziva mobilizacija.

3. Pod utjecajem bakterija i nizom kemijskih reakcija dušik ponovno

prelazi u plinoviti oblik i odlazi u atmosferu. Ovaj je proces

naglašen u teškim tlima gdje nedostaje zraka i ima višak vode. S

obzirom da se na ovaj način dragocjeni dušik gubi iz tla, ovaj je

proces – denitrifikacija nepoželjan.

4. Ispiranje u donje slojeve tla, kasnije u podzemne vode. Ispiranje

je naročito naglašeno u pjeskovitim tlima nakon dugog kišnog

perioda i odsustvu vegetacije koja bi nače iskoristila dio ovih

nitrata.

Dušik iz organske materije prvo mora mineralizirati da bi ga korijenove

dlačice mogle apsorbirati. Proces mineralizacije najviše ovisi o

temperaturi tla i nešto manje o prisutnosti zraka, pa količina dušika

pristupačnog biljci ovisi također o tim čimbenicima. U tlima u kojima je

mineralizacija usporena (teška tla) u periodu kad biljke traže više

dušika nego se to mineralizacijom može osigurati, potrebno je obaviti

dodatnu gnojidbu lako razgradivim organskim gnojivima.

Dušik se u organskim gnojivima može nalaziti u različitim oblicima:

- mineralni oblik (većinom amonijak)

- lako razgradiv organski dušik

- teško razgradiv organski dušik

Mineralnim oblicima dušika naročito je bogata gnojovka i gnojnica.

Dušik u mineralnim oblicima predstavlja biljci odmah pristupačno

hranjivo.

Organski dušik koji se lako razgrađuje, nije odmah pristupačan biljci,

nego treba proći proces mineralizacije. On predstavlja količinu

organskog dušika koji će se razgraditi u tijeku prve godine nakon

gnojidbe.

Organski dušik, vezan na složenije organske spojeve, ostaje

nerazgrađen i poslije godinu dana nakon gnojidbe, te se razgrađuje tek

u drugoj, odnosno godinama koje slijede.

Različiti oblici dušika u gnojivima. Postotni omjeri.

GNOJIVO Mineralni N Lako razgradiv

organski N

Teško razgradiv

organski N

Goveđi gnoj sa

slamom

20 35 45

Kokošji gnoj

(60% suhe

tvari)

45 37 18

Pileći gnoj

(60% suhe

tvari)

45 35 20

Goveđa

gnojovka

50 25 25

Svinjska

gnojovka

50 33 17

Gnojovka tovne

teladi

80 9 11

Kokošja

gnojovka (15%

suhe tvari)

70 20 10

Goveđa

gnojnica

94 3 3

Iz tablice proizlazi da je kulture koje zahtijevaju jako puno dušika

(kukuruz, krumpir, kupusnjače, pšenica…), najbolje gnojiti onim

gnojivima koja su bogata mineralnim oblicima dušika tj. lako

pristupačnim hranjivima. U teoriji je ovo sve ispravno no gnojidba lako

razgradivim dušikom izaziva i neke neželjene posljedice – prebujan rast

i rahlost tkiva, što dovodi do pojačane osjetljivosti na bolesti i štetnike.

Gnojidba ovakvim gnojivima ne doprinosi akumulaciji humusa u tlu, a

proizvodi su slabe kakvoće i loše skladišne sposobnosti. Stoga se kod

gnojidbe organskim gnojivima koja su bogata mineralnim oblicima

dušika, preporuča radije obaviti češću gnojidbu manjim količinama

nego obrnuto.

Biljke rijetko kada mogu iskoristiti više od 50% dušika koji se doda

gnojidbom. Ostatak dušika se veže na organsku tvar tla, ispere u

podzemnu vodu ili ishlapi u zrak. Stoga je od izuzetne važnosti odrediti

pravi trenutak za gnojidbu kako bi se gubitak sveo na minimum.

Fosfor

Za razliku od dušika koji je jako mobilan, fosfor (P) je izuzetno teško

pokrenuti na 'akciju' i prevesti ga iz jednog kemijskog spoja u drugi.

Slikovito govoreći, fosfor je izuzetno lijene prirode, te mu je 'najdraže'

kad je neaktivan. U živim ga bićima nalazimo najčešće u materijalima u

koji daju čvrstoću i snagu (kosti, školjke, sjemenke). U tlu je fosfor

prisutan u netopivim organskim i mineralnim spojevima. Organska tvar

sadrži 20-60% sveukupnog fosfora u tlu, a do gubitka fosfora dolazi

uglavnom uslijed erozije.

U pogledu fosfora, glavni zadatak eko poljoprivrede, je ovaj izrazito

nepokretan element, stalno poticati na akciju i to tako da prelazi iz

teško topivih oblika u lakše topive, vežući se pri tome na organsku tvar

tla. Fosfor se naime rado veže na glinu, u lužnatim tlima na kalcij, a u

kiselim tlima na željezo i aluminij. Fosfor je i slabo topiv u vodi. Ove

dvije činjenice razlog su zašto je fosfor biljci teško pristupačan.

Biljka fosfor može koristiti na sljedeće načine:

1. Otopljenog u vodi (pasivno)

2. Iskorištavanjem P uslijed kisele sredine oko korijenovih dlačica.

Ovo je naročito izraženo kod biljaka iz porodice križarica (kelj,

kupus, repa goruščićca…)

3. Iskorištavanjem fosfora uslijed otapanja uzrokovano aktivnošću

enzima koju provode mikroorganizmi

4. Aktivnim uzimanjem fosfora putem korijenovih dlačica

5. Simbiotskim uzimanjem fosfora putem simbioza sa gljivicama

(mikoriza)

Gnojidba fosforom u ekološkoj poljoprivredi sastoji se u:

- stimuliranju svih aktivnih mjera koje jačaju životnost te kemijsku

i biološku aktivnost tla i formiranje mikorize

- gnojidbom organskim gnojivima bogatim fosforom

- povremenim dodavanjem mljevenih fosfata i bazične šljake

Praksa pokazuje da na eko gospodarstvima, uslijed aktivacije

dinamičkih procesa u tlu dolazi do njegovog povišenja u tlu. Među ovim

procesima naročito se ističe stvaranje mikorize, a koja biljno korijenje

opskrbljuje fosforom i onda kada se čini da njega uopće nema u tlu.

Biljke inficirane mikoriznim gljivicama, pokazuju veću rezistentnost

spram bolesti i štetnika, te su otpornije na sušu. Mikorizi pogoduju tla

bogata humusom, a osjetljiva je na mineralna gnojiva i pesticide.

Tla na eko gospodarstvima sadrže sadrže i do desetak puta više

gljivica nego tla na konvencionalnim gospodarstvima. Postotak biljaka

inficiranih mikorizom daleko je veći u ekološkoj poljoprivredi (50%),

negoli pri konvencionalnoj (12%). Kao i kod dušika i bakterija

Rhizobium, tako je i mikoriza aktivna jedino u tlima koja su siromašna

fosforom. Na tlima bogatim fosforom, odnosno onima gnojenim

fosfornim minerelnim gnojivima, infekcija i razvoj mikorize je

zanemariva ili posve izostaje.

Prije negoli se u tlu u znatnijoj mjeri akriviraju dinamički procesi, poput

infekcije mikorizom, fosfor je u eko gospodarstvo moguće u većim

količinama dodati u putem samljevenih fosfata. Njih je najbolje dodati

gnoju još za vrijeme njegov fermentacije, a ne izravno na golo tlo.

Ukoliko se samljeveni fosfati ipak dodaju na tlo bolje ih je posuti po

vegetaciji nego izravno unositi u tlo. Visok sadržaj fosfora nalazimo u

ribljem brašnu i koštanom brašnu, koje je ukoliko je to gospodarski

isplativno poželjno dodati u gnoj životinjskog porijekla.

Kod upotrebe sirovih fosfata pozornost treba obratiti na, najčešće,

znatan sadržaj teških metala. Između njih sa svojom se škodljivošću

naročito ističe kadmij (poglavito onih fosfata porijeklom iz senegala,

Tunisa, i Toga). Treba naročito obratiti pozornost prilikom kupovine jer

oni jeftiniji su obično i bogatiji teškim metalima. Jednom kada uđu u tlo

teški metali tamo ostaju zauvijek jer još uvijek ne postoji

zadovoljavajuća tehnika odstranjivanja iz tla.

Pored teških metala, sirovi fosfati često puta sadrže i veće količine

fluora, također nepoželjnog elementa u tlu.

Kalij

Uz dušik i fosfor najvažniji element u ishrani biljaka. Po svojoj je prirodi

između dušika i fosfora. U kiselim i pjeskovitim tlima prilično je

pokretan, te se lako ispire. U lužnatim i glinastim tlima sklon je

vezivanju na mineralni dio tla prilikom čega se izmjenjuje s ionima

vodika, amonijaka i kalcija. Lako se topi u vodi. Na pjeskovitim tlima

koja isu bogata glinom, kalij se nema na što vezati pa uslijed pojačane

gnojidbe kalijem nerijetko dolazi do njegovog ispiranja u dublje slojeve

tla.

Osim kalija koji je otopljen u vodi tla, biljka može iskorištavati kalij

biokemijskim i drugim načinima. Ostaci pri preradi šećerne repe sadrže

velike količine organskog kalija, to ujedno predstavlja jeftin i odličan

izvor kalija. Kalijem je izuzetno bogat urin životinja te sirutka. Obje se

tvorevine na našim gospodarstvima bacaju.

U ekološkoj poljoprivredi kalij je interventno moguće dodavati u obliku

patent kalija, samljevenih stijena bogatih kalijem, odnosno drvenog

pepela.

Tvorbe bogate kalijem koja se upotrebljavaju u eko proizvodnji

VRSTA GNOJA PRIKLADAN ZA KOLIČINE kg/Ha VRIJEME GNOJIDBE NAPOMENA

Patent kalij Sve vrste tla 200-400 Ljeto/jesen Lako topivi K ne

previše i ne

prečesto

Silikatne stijene Sve vrste tla 500-2000 jesen Sporo topivi K, nije

za brze

intervencije

Drveni pepeo Sve vrste tla 500-1000 Jesen/proljeće Organski izvor K,

sadrži i kalcij

Granitni prah Sve vrste tla 500-2000 jesen Sporo topivi kalij

Zeleni pijesak -

Glaukonit

Kisela ili

neutralna tla

500-2000 jesen Sporo topivi kalij

Kalcij (vapno)

Vapno je tvorba koja se, količinski gledano, u eko gospodarstvima

kupuje više negoli ijedno drugo. Kalcij u tlu ima vrlo važnu ulogu, kako

kao biogeni element tako i kao element koji regulira fizikalne, kemijske

i biološke procese tla. Važan je budući da:

- smanjuje kiselost tla i tako omogućuje rast biljaka koje inače u

kiselom tlu ne bi opstale

- povećava dostupnost nekih drugih hranjiva, odnosno smanjuje

mobilnost hranjiva koja u većim količinama štetno djeluju na

plodnost tla i rast biljaka

- popravlja strukturu tla, djeluje kao magnet za čestice gline i

humusa. On popravlja strukturu i tako da neutralizira topive

kiseline te stvara spojeve koji pridonose stabilnoj strukturi.

- Potiče razgradnju organske tvari, pri čemu dolazi do oslobađanja

biljnih hranjiva.

Kalcij nedostaje mnogim našim tlima, bilo zbog njihove prirodne

osiromašenosti kalcijem bilo zbog njegovog gubitka iz tla. On se

gubi iznošenjem poljoprivrednih proizvoda i erozijom, ali značajan je

gubitak ispiranjem u niže slojeve tla.

Danas, uslijed upotrebe mineralnih gnojiva, te utjecaja kiselih kiša,

tlo se jako zakiseljava. Voda koja ulazi u tlo putem oborina ima

izuzetno kiselu reakciju i negativno djeluje na kiselost tla

(nepoželjan proces – otapa aluminij, mangan i željezo koji postaju

toksični za biljku, smanjuje se pristupačnost fosfata, potiče razgoj

organskih kiselina, te kvari strukturu tla). Gnojidba kalcijem, tzv

kalcifikacija, predstavlja važan agro-tehnički zahvat.

Kako često i u kojim količinama dodavati vapno, ovisi o vrsti tla,

kulturama, stupnju ispiranja kalcija u donje djelove tla, što ovisi o

teksturi, oborinama i količini dušika u tlu. Ipak prije svake

kalcifikacije potrebno je napraviti analizu tla i provjeriti stvarno

stanje vapna u tlu.

U ekološkoj se poljoprivredi preporuča upotreba vapna u 50-70%

manjim količinama od onih koje se inače primjenjuju. Dva su razloga

za ovakvu praksu.

1. Eko gospodarstva ne upotrebljavaju mineralna gnojiva koja sama

po sebi zakiseljavaju tlo

2. Redovna upotreba organskog gnoja i aeracija tlau zantnoj mjeri

korigiraju kiselost tla.

Kiselost tla na eko gospodarstvima nešto je veća nego na

konvencionalnim gospodarstvima. Vapno ubrzava sagorijevanje

organske tvari tla – humusa. Uslijed ovoga dolazi do snažnog

oslobađanja hranjiva. To dobro djeluje na ishranu bilja ali istovremeno

smanjuje humus u tlu i tako i sveukupnu plodnost tla. Suvišak vapna

može uzrokovati manjak nekih mikro elemenata kao što su mangan,

bor, bakar i željezo.

Postoje različiti izvori koji se koriste za kalcifikaciju tla. Razlikuju se

prema stupnju usitnjenosti i mekoći. Što je kalcij sitniji i mekši to će

brže djelovati. Osim različitih oblika vapna, u ekološkom se

poljodjelstvu kalcij unosi i gnojidbom tzv kalcificiranim algama,

tvorivom nalik koraljima. Ovaj oblik gnojidbe kalcijem znatno je skuplji

od svih ostalih gnojiva. Unatoč tome primjenjuju ga mnogi eko

proizvođači, jer je takav kalcij prošao 'proces života'i njegovo je

djelovanje drugačije. Takve alge osim kalcija sadrže i obilje

aminokiselina te hormona rasta.

Na tlima u kojima osim kalcija nedostaje i magnezij umjesto vapna

bolje je upotrijebiti dolomit (1-2t/Ha). Na pješčanim tlima, vlažnog

podneblja, preporuča se i dodatak samljevenog bazalta i ostalih

tamnih stijena.

na eko gospodarstvima bolje je gnojiti manjim količinama kalcija češće.

Zbog opasnosti od gubitka dušika nije ga preporučljivo dodavati u

gnojiva organskog porijekla.

Vrste gnojiva i njihovo značenje

ŽIVOTINJSKI GNOJ KRUTI GNOJ – izmet sa steljom i urinom

GNOJOVKA – polu tekući gnoj od izmeta urina i vode

GNOJNICA - tekuće gnojivo od urina i vode

BILJNI GNOJ Biljni ostaci –lišće, slama, trava, korovi, piljevina,

kora, kukuruzovina, grančice – za izravnu gnojidbu

izradu kompost ili malčiranje tla.

KOMERCIJALNA ORGANSKA GNOJIVA ŽIVOTINJSKI OTPAD – dlaka, čekinje, perje, sušena

krv, koštano brašno, papci, kopita, rogovi

ŽIVOTINJSKI GNOJ - guano, dehidrirani kokošji gnoj

KOMERCIJALNI KOMPOSTI

ORGANSKI OSTACI INDUSTRIJSKE PRERADE

SPORO TOPIVI MINERALI Gnojiva koja se pod utjecajem topline, vode i zraka

te rada mikro organizama sporo tope te tako

otpuštaju hranjiva. Upotrebljavaju se za

oplemenjivanje gnoja ili komposta i za izravno

unošenje u tlo.

Osim spomenutih postoje i umjetna gnojiva koja se dobivaju složenim

industrijskim procesima, a koja zbog brojnih negativnih učinaka, u eko

poljoprivredi ne upotrebljavamo.

Gnojiva životinjskog porijekla

1. Kruti gnoj

Pod krutim gnojem podrazumijevamo izmet s primjesama stelje i

eventualno urina. Ovaj tip gnoja još se naziva i stajskim gnojem. U

iznimnim slučajevima, a sa svrhom smanjenog gubitka hranjiva, stajski

gnoj se može i dehidrirati (obično pileći).

U 'simbiozi' slame i ekskremenata, slama upija i skladišti tekuće

ekskremente dok oni zajedno sa izmetom, koji je bogat mikro

organizmima i dušičnim spojevima potiču razgradnju stelje.

Većina eko gospodarstava dizajnirana je tako da se kruti gnoj skuplja i

odvaja od tekućeg. Kruti gnoj se slaže na hrpe i miješa sa zemljom (sloj

gnoja, sloj zemlje), te se tako vrši postupak zrenja.

2. Gnojovka

Gnojovka ili polu tekuće gnojivo smjesa je izmeta, urina i manjih ili

većih količina vode. Ta 'smjesa' istječe kroz rešetkaste podove staja, te

se skupljaju u bazen gdje se i skladište. Ovakav sustav ne zahtjeva

slamu, pa samim time zahtjeva i manju radnu snagu i brigu oko gnoja.

Taj je proces još i više odvojio stočarku od biljne proizvodnje.

Gnojovka, iako jednostavna za rukovanje ima nekoliko nedostataka:

- smrad

- veliki gubitak hranjiva tijekom aplikacije

- oštećenje strukture tla, dijela flore i faune

- promjena botaničkog sastava travnjaka

- odbijanje paše na takvim pašnjacima

Gnojovkom se rukuje uz pomoć mješalice, crpke i cisterne za tekuće

gnojivo. Obično se primjenjuje na travnjacima.

3. Gnojnica

U najvećoj je mjeri zapravo urin koji otječe od krutih dijelova gnoja za

vrijeme njegovog skladištenja, već u staji. Gnojnica često puta sadrži i

manje količine vode koja potječe od pranja staje. Budući da se i više od

jedne trećine ukupnog dušika i kalija kojeg životinje izluče, nalazi u

urinu, to ovo gnojivo predstavlja itekako važan izvor hranjiva. Eko ali i

svi ostali poljoprivrednici bi trebali znati da je svaka litra prikupljenog

tekućeg gnoja dragocjena jer sadrži u 1m3 oko 5kg dušika, 2kg fosfora,

i 7kg kalija.

Gnojnicu nikad ne bi trebalo upotrebljavati ne provrelu. Što je gnojnica

više provrela to ju je moguće upotrebljavati kasnije u proljeće. Prevrela

gnojnica posve izgubi neugodan miris. Gnojnicom je najbolje gnojiti

žitna strništa, te brzo rastuće kulture npr za zelenu gnojidbu.

8. Kompostiranje

Gotovo da i nema literature o eko poljoprivredi koja ne spominje

kompost i gnojidbu kompostom. No sam naziv kompost često je izvor

mnogih nesporazuma i zabluda. Naročito je nejasna granica između

gnoja i komposta te kada gnoj životinjskog porijekla nazivamo i

kompostom i obrnuto.

Kompost nazivamo uredno složenu hrpu organskog i djelomično

anorganskog materijala, koja manje ili više kontrolirano od strane

čovjeka prolazi kroz stupnjevitu razgradnju na jednostavnije dijelove

koji se ponovno složenim procesima transformiraju u novu tvar –

humus.

Kompost obično označava gnojiva nastala od smjese pretežito biljnih

ostataka – lišće, slama, trava, grančice… i kojima su eventualno

primiješane manje količine gnoja životinjskog porijekla. Ovo bi moglo

zvučati da je komposti izvor gnoja na gospodarstvima koja nemaju

stoke odnosno pri hortikulturnoj proizvodnji, no kompostom ponekad

nazivamo i gnoj životinjskog porijekla i to onaj koji prolazi proces

kompostiranja jednako kao i biljni ostaci. Kako bi se uočila razlika

između 'biljnog kompota' i 'životinjskog komposta' potrebno je ovaj

drugi nazivati kompostiranim gnojem.

Većina eko poljoprivrednika kompostira gnoj životinjskog porijekla. To

znači da se gnoj uredno slaže na hrpe visine i širine oko 1,5-2m, koje

na poprečnom presjeku imaju najčešće izgled trapeza. U ovako

složenim hrpama uz obilje zraka odvija se proces zrenja gnoja, kojeg

nazivamo i procesom kompostiranja.

Kompostiranje je umjetnosti miješanja različitih gnojidbenih tvorevina u

skladnu cjelinu, te praćenje i usmjeravanje bioloških procesa koji se

unutra odvijaju, a pod kojima se izvorni, sirovi sadržaj pretvara u

humus. U tom procesu organski materijal se u kontroliranim uvjetima

raspada pod utjecajem mikroorganizama, pri čemu dolazi do

stabilizacije organske materije u humusne spojeve. Proces

kompostiranja je prirodan proces za čije što efikasnije odvijanje, čovjek

nastoji kreirati što povoljnije uvjete. Pravilno usmjereni i od čovjeka

kontrolirani, prirodni procesi samo pojačavaju svoju snagu i efikasnost.

Ovo kreiranje uvjeta i praćenje procesa kompostiranja koju obavlja

čovjek, ujedno je i jedna od najvažnijih razlika između kompostiranja i

ostalih procesa raspadanja u prirodi.

Svrha kompostiranja je sirovi organski materijal koji lako podliježe

nekontroliranom raspadu, prevesti u stabilnije humusne spojeve, te pri

tome izbjeći neugodan smrad, uništiti sjeme korova i patogene

organizme.

Premda kompostiranje može teći i uz minimalan pristup zraka –

anaerobno kompostiranje, u praksi se većinom primjenjuje

kompostiranje koje se odvija uz prisustvo zraka – aerobno

kompostiranje.

Aerobno kompostiranje je obično popraćeno visokom temperaturom,

protječe bez neugodnih mirisa i mnogo je brže od anaerobnog.

Anaerobno kompostiranje karakterizira izrazito niska temperatura,

širenje neugodnih mirisa i nakupljanje mušica, te općenito, ovaj tip

kompostiranja traje znatno duže od aerobnog.

I jedan i drugi proces imaju svoje nedostatke i prednosti.

Jedna od glavnih prednosti anaerobnog procesa je u malom gubitku

hranjiva, pogotovo dušika, u činjenici da ovaj proces ne traži gotovo

nikakvu intervenciju čovjeka, već teče polako i 'tvrdoglavo' ne

obazirući se previše na vanjske uvijete i svijet oko sebe.

Pri aerobnom postupku postiže se znatno viša temperatura, a što je

najvažniji čimbenik 'dezinficiranja' komposta i uništenja biljnih bolesti,

sjemena korova i ostalih nepoželjnih supstanci.

Što se temperature tiče kompost možemo podijeliti na onaj koji je

prošao kroz visoku tmperaturu 60C i više, i koji nazivamo termofilnim,

te kompost kod kojeg temperatura nije veća od 45C što još nazivamo i

mezofilnim kompostom.

Postavlja se pitanje zašto je uopće organske ostatke, pogotovo

organski gnoj, bolje kompostirati nego u unijeti u tlo u svježem stanju

odnosno nakon što je jedno vrijeme ležao razasut po dvorištu?! Prije

svega, gnojidbom svježim , odnosno nekompostiranim gnojem ne

postižu se ni približno slični učinci kao unošenjem komposta, štoviše

ovakva gnojidba može imati negativnih posljedica. Sirovi gnoj ili stariji

gnoj koji je nepravilno dozrio, budući da nisu prošli kroz proces

aerobne fermentacije ('dezinfekcije' visokom temperaturom), i dalje

sadrže supstance i organizme koji stimuliraju pojavu štetnika i korova.

Primjena ovakvog gnoja dovodi do kiselosti tla, izlaska hranjiva

(pogotovo dušika), stvaranja toksičnih supstanci za biljke i blokatora

rasta, pojačane proizvodnje toksičnih među produkata, antibiotika itd.

dakako znatni su i gubici hranjiva iz sirovog, odnosno nepripremljenog

gnoja. Do ovih dolazi uslijed intenzivnog hlapljenja dušika, a čemu

pogoduje neravnomjerna površina s mnogo rupa tj nepovoljan odnos

površine nasuprot volumena kao i pomanjkanje zaštitnog pokrivača.

Sve spomenute neželjene posljedice možemo izbjeći kompostiranjem

gnoja. Gubici hranjiva u kompostiranom gnoju svedeni su na minimum,

te on obiluje glavnim hranjivima i mikro elementima koji su neophodni

za pravilan rast biljaka. Kompostirani gnoj bogat je i vitaminima,

pogotovo onima B kompleksa, antibioticima i stimulatorima rasta –

hormonima. Kompostirani gnoj privlači i aktivira rad faune tla, a budući

da sadrži gumaste i sluzaste tvari, te ljepljivi micelij gljiva a njegove

organske supstance povisuju povisuju sposobnost zadržavanja vode u

tlu. Sve ovo djeluje vrlo povoljno na dugoročnu plodnost, obradu i

ostale značajke tla. Zbog tamnije boje, tla gnojena kompostiranim

gnojem se brže zagrijavaju. Kompostirani gnoj je također izvor energije

za mikroorganizme, a štiti tlo i od mogućih povremenih prekomjernih

koncentracija mineralnih soli te raznih toksičnih supstanci. Kako

kompostirani gnoj sadrži i mnoge predatorske organizme, no na taj

način neizravno pridonosi regulaciji bolesti i štetnika. Kompostirani

gnoj ima za oko 50% manji volumen od svježeg gnoja, a što znatno

olakšava transport i aplikaciju.

Što se događa unutar kompostne hrpe?

U svemu što nas okružuje živi mnogo mikroorganizama. U gnoju, kao i

u ostalim tvarima koje smo uredno složili u kompostnu hrpu, žive

milijuni mikroorganizama. Oni počinju s 'napadom' na kompostnu

masu, a uslijed čega započinje njezina razgradnja. Složeni organski

spojevi rastavljaju se na manje i jednostavnije. Dušikom bogati spojevi

raspadaju se do amonijaka i elementarnog dušika koji odlaze u zrak, a

ugljikovi spojevi razgrađuju se do plinovitog ugljičnog dioksida. I u

jednom i u drugom slučaju, postoji čitav niz međuspojeva. Nakon što

ova razgradnja dođe do 'nulte točke', započinju novi procesi u kojima

se ove jednostavne supstance ponovno pretvaraju u složenije, a što na

kraju kulminira formiranjem humusnih spojeva. Jasno da će se prema

svojoj prirodi neke tvari lakše, a neke teže razgrađivati. Tako će se

kompostna hrpa koja je sačinjena većinom od sočnih zelenih biljnih

dijelova lakše raspasti nego ona koja u osnovi ima piljevinu, kožu ili

kosti. Slamnati i ostali srodni materijali, po brzini razgradnje, biti će

između zelenog i drvno-koštanog.

Već nakon nekoliko dana temperatura u kompostnoj hrpi se povisuje s

temperature okoliša na 45-50C. Povećanje se nastavlja i idućih dana,

tako da nakon 5-10 dana dosiže svoj vrhunac, 60-65C ili više. Do

ovakvih visokih povećanja temperature dolazi zbog viška energije koju

oslobađaju bakterije. Ovaj se proces nastavlja sve do trenutka kada je

većina lako raspadljivih spojeva razgrađena od strane bakterija, nakon

čega se njihova aktivnost znatno smanjuje.

Temperatura nije jednaka u svim dijelovima hrpe, te da su vanjski

slojevi obično nešto hladniji. Važno je istaknuti da je temperaturu

moguće povisiti i prevrtanjem gnoja. Svako prevrtanje dovodi obilje

novog kisika i povisuje temperaturu, no istovremeno uzrokuje i gubitak

dušika , pa se prevrtanje kompostne hrpe ne preporučuje osim kada je

to zaista neophodno. Dinamika temperature može se dobro pratiti i

kontrolirati specijalnim toplomjerima za kompost, ali je u ovu svrhu

moguće je upotrijebiti i 2-3 štapa koje je potrebno zabiti na različite

dubine komposta. Povremenim vađenjem ovih štapova i

provjeravanjem njihove topline dobit ćemo približnu sliku što se

događa s temperaturom u hrpi. Kada se temperatura povisi iznad 50C,

dio štapa koji se nalazio u kompostu biti će toliko vruć da ga neće biti

moguće držati golom rukom. Dobar je znak ako se štap k tome i 'dimi',

jer to ukazuje na ispravnu vlažnost. Ako je gnoj prekriven plastičnim

folijama i starim tepisima tada se u ovoj fazi kompostiranja, na njihovoj

donjoj strani sakupljaju kapi vode. Ovo se ne smije kasnije pojavljivati

te zrak koji isparava mora biti posve suh.

9. Kontrola štetnika, bolesti i korova

Sredstva za zaštitu bilja nazivaju se pesticidi. Taj pojam uključuje i

sredstva za suzbijanje nametnika na ljudima, domaći i korisnim

životinjama. Pesticide dijelimo na one koji suzbijaju nametnike

životinjskog porijekla (zoocide), te one koji suzbijaju nametnike biljnog

porijekla (fitocide).

Zoocide još dijelimo na:

1. insekticide – sredstva za suzbijanje insekata, a koji mogu bit

biljnog ili organsko – sintetičkog prijekla

2. akarcide – sredstva za suzbijanje grinja

3. nematocide – sredstva za suzbijanje nematoda

4. limatocide - sredstva za suzbijanje puževa

5. rodenticide – sredstva za suzbijanje glodavaca

6. karvicide – sredstva za odbijanje od napada ptica

Fitocide dijelimo na:

1. fungicide – sredstva za suzbijanje gljivica

2. herbicide – sredstva za suzbijanje korova

Do prije stotinjak godina, bolesti i štetnici nisu predstavljali ozbiljniji

problem u poljoprivredi. Ako je postojala potreba za prskanjem to se

izvodilo raznim insekticidima biljnog ili eventualno mineralnog

porijekla.

Prva generacija 'pravih' pesticida za temelj je imala teške metale (živa,

bakar, olovo, arsen), mineralna ulja i sumpor. Sve ove kemikalije bile

su još uvijek proizvod anorganske kemije (kemije neživih spojeva) i

nisu bile prirodi strane supstance.

Druga generacija pesticida započela je kemijskom sintezom novih

organskih supstanci (organo - sintetički pesticidi). Tada se u prirodi

pojavljuju, prirodi posve strane i nepoznate supstance. Reakcije i

sudbinu ovih supstanci nemoguće je sasvim kontrolirati i predvidjeti.

Treća generacija pesticida naziva se još i bio pesticidi. Premda riječ bio

daje naznaku da bi se možda moglo raditi o pesticidima za bio ili eko

poljoprivredu, ovdje riječ bio označava proizvode, produkte genetskih

manipulacija mikroorganizama, koje (uz rijetke iznimke) u eko

poljoprivredi obično ne koristimo.

Bez upotrebe pesticida nemoguće je zamisliti konvencionalnu

poljoprivrednu proizvodnju. Ona svoj napredak i može zahvaliti upravo

pesticidima. U konvencionalnoj poljoprivredi pesticidi se koriste u svim

fazama proizvodnje, počevši od zaštite sjemena i sjetve, prilikom

pripreme tla, pa sve do skladištenja poljoprivrednih proizvoda.

Kemijska metoda zaštite bilja ima čitav niz negativnih popratnih

pojava:

A. Toksično djelovanje na ljude, biljke i životinje

Pesticidi su 'krivci' za mnoge slučajeve trovanja ljudi kemijskim

sredstvima, a brojna su trovanja i kod životinja, te štete na

poljoprivrednim kulturama.

Osim direktnih trovanja (udisanjem, kroz usta, kroz kožu,

konzumacijom tretiranih biljaka) pesticidi su opasni jer imaju

sposobnost nakupljanja u tkivu ljudi i životinja (pogotovo u masnom

tkivu – razgradnja te prelazak u majčino mlijeko, jetri i bubrezima)

B. Onečišćenje okoliša te poremetnja prirodne ravnoteže

Prilikom ili nakon aplikacije, pesticidi ne dolaze u dodir samo sa

tretiranim biljkama, već i vodom, zrakom, tlom životinjama i čovjekom.

Nažalost većina pesticida ne djeluje samo na organizme protiv kojih ih

koristimo, već i na mnoge druge, uključujući i nametnike protiv kojih ih

ne koristimo, korisne insekte, grinje, pauke, ribe, ptice, pčele, mikorize,

divljač…to je ujedno i jedan od najvećih problema kod upotrebe

pesticida.

C. Nerazgradivost pesticida

Pesticidi koji uđu u eko sustav podliježu procesu razgradnje neki se

pesticidi odlikuju izuzetnom postojanošću tj imaju dugi životni vijek u

prirodi. Ovo je nepoželjno jer djeluju i nakon što su obavili svoju zadaću

koju im je čovjek namijenio, trujući pri tome i dalje sve oko sebe. Jedan

od najozloglašenijih je DDT, pesticid čije ostatke u tlu i hrani iako se ne

koristi već 30ak godina, nalazimo još i danas.

D. Pojava otpornosti

Česta upotreba novih, selektivnijih pesticida pojačala je otpornost

bolesti i štetnika spram pesticida. Korištenje određenog pesticida kroz

određeno vrijeme, dovodi do toga da on 'prestane djelovati' tj.

nametnici postaju otporni na njegovo djelovanje. Ponovnim uvođenjem

novog pesticida, ovaj se proces ubrzava i pojačava, budući da

malobrojne preživjele jedinke, brzo stvaraju potomstvo koje je

'preslika' roditelja i otporni su na novi pesticid

E. Kontrola ostataka pesticida u hrani

Mjerenje i praćenje onečišćenja okoliša pesticidima težak je, skup i

delikatan posao, kojim je moguće obuhvatiti samo određene segmente

prirode.

Naročito velik problem predstavlja kontrola pesticida u hrani. U praski

je skupo i gotovo nemoguće kontrolirati svu hranu na tržištu, pa se

testiranja vrše na slučajno izabranom uzorku koji iznosi 0,1% od

ukupne hrane.

Problemi postoje i zbog neujednačenog mišljenja oko tolerance

(dozvoljene količine pesticida u hrani) i karence (vremena potrebnog

za razgradnju pesticida nakon tretmana)

F. Problemi u svezi zaštite voda, pčela i ljudi, te uništenja

ambalaže i deponija pesticida

Ljudi koji dolaze u doticaj sa pesticidima, najprije moraju biti upoznati

sa opasnostima koje donosi rad s njim a, te mjerama zaštite koje je

neophodno poduzeti. Ovom se problemu ne dodaje dovoljno velika

pažnja pa je to ujedno i razlog najvećeg broja trovanja. Osim ljudi

potrebno je paziti da ne dođe do trovanja voda ili pčela. U praksi je

nemoguće izbjeći otrovanje pčela za vrijeme aplikacije pesticida, a i

nakon toga dok sakupljaju tretirani polen i nektar. Premda je prije

svakog tretiranja zakonom obvezatno obavijestiti sve pčelare u krugu

od 5km, kako bi ovi za to vrijeme mogli zatvoriti ili premjestiti pčele na

neko drugo mjesto, ovo se u praksi rijetko kada provodi.

Sličan i teško rješiv problem predstavlja uništenje ambalaže pesticida,

te deponiranje otpadnih tvari i nusproizvoda koji nastaju prilikom

proizvodnje pesticida, kao i samih pesticida koji više nisu za upotrebu.

Premda i za ovo pitanje postoje zakonski propisi, njihovo uništenje

odnosno deponiranje uglavnom se odvija 'na divlje'.

Što koristiti umjesto pesticida?!

Uz ovo pitanje veže se i pitanje kako smanjiti potrebu za korištenjem

pesticida?! Nit vodilja u ekološkoj poljoprivredi je 'bolje spriječiti nego

liječiti', pa naglasak nije na metodama liječenja već na preventivnim

mjerama tj onima koje sprečavaju ili smanjuju napade bolesti i

štetnika.

Plodored i higijena

Rezultati mnogih istraživanja, te iskustva iz prakse, pokazuju da je

dobro organiziranim plodoredom, kada je riječ o ratarstvu, moguće

izbjeći oko 70% problema sa bolestima i štetnicima. Osim plodoreda,

od izuzetne je važnosti provoditi i ostale mjere higijene tla, a što

uključuje i brigu o uklanjanju ili spaljivanju ostataka zaraženih kultura,

a čime izbjegavamo da one postanu novi izvor zaraze.

B. Gnojidba i izgradnja humusa

Neuravnotežena, naročito prejaka gnojidba, koja uzrokuje bujan rast

biljaka, pridonosi razvoju bolesti i štetnika. Rahlo tkivo previše gnojenih

biljaka, bogato aminokiselinama, koje još nisu prešle u bjelančevine,

predstavlja idealan medij za parazite do prevelike gnojidbe može doći i

uslijed upotrebe nedovoljno zrelog krutog gnoja, gnojovke i gnojnice.

Na kontrolu štetnika i bolesti znatno utječe i sadržaj humusa u tlu. Ovo

je također dokazano znanstveno i u praksi. Kulture koje rastu na tlu

bogatom humusom, jednostavno ne pate od značajnijih napada biljnih

bolesti ili štetnika. Ovo se objašnjava prisustvom mnogih korisnih

predatorskih organizama u humusu. Oni su kao i svi, da bi opstali na

životu, u stalnoj potrazi za hranom, a koja se većinom sastoji od biljnih

nametnika (bolesti i štetnici).

Budući da su u 'živim tlima', kao što je humus, aktivni i ostali dinamički

procesi, za pretpostaviti je da i oni doprinose kontroli štetnika i bolesti.

Tu je najpoznatiji primjer djelovanja mikorize, koja biljke opskrbljuje

dodatnim elementima te ih brani od napada patogena. Zbog svega

ovoga, na tlima koja sadrže više od 3% humusa, biljne bolesti i štetnici,

u pravilu ne predstavljaju ozbiljniji problem.

Otporne sorte

Navodi se često kako je najbolji oblik zaštite bilja je upotreba sorti koje

su otporne na štetnike i bolesti. No ovo traži dodatno objašnjenje.

Novostvorene sorte svakako je potrebno pozdraviti, no one su većinom

rezultat genetskih manipulacija, koje s jedne strane skrivaju velike

mogućnosti ali i zabrinjavajuće rezultate.

Nove se sorte često 'preko noći' uvode u praksu, bez prevelikog

razmišljanja. Obično se pokaže da novostvorena sorta i nije baš tako

idealna. Primjer za to je 'zlatni delicious' u svijetu najraširenija sorta

jabuke. Pored mnogih dobrih osobina znatni su i njezini nedostaci.

Izuzetno je osjetljiva na bolesti. Iako je on postao standard za

visokorodne sorte, njegov visok urod moguće je postići jedino uz

primjenu vrlo intenzivne zaštite pesticidima. To podrazumijeva gotovo

dvostruko češće prskanje što može značiti i do 20 prskanja godišnje.

Slično je i sa novostvorenim žitaricama, kratke stabljike, koje budući da

se nalaze znatno bliže tlu oboljevaju znatno više negoli sorte koje su

izdignute sa tla.

Većina novonastalih sorata uz visoku rodnost odlikuje se i otpornošću

na bolesti i štetnike. Ta je otpornost 'stvorena' tako da je u njima

povišen sadržaj 'prirodnih pesticida'. Pod ovim se misli na kemijske

spojeve koji se prirodno nalaze u biljkama. Budući da neki od njih služe

biljkama za obranu od bolesti i štetnika pa su ovi spojevi i nazvani

prirodnim pesticidima. Postojanje 'prirodnih pesticida' u hrani

tolerantno je do određene količine no štetno je kada su te količine

pojačane, gotovo jednako kao i sintetički pesticidi.

Treba napomenuti da je otpornost često puta stvorena na štetu ostalih

ne manje važnih značajki.

Održavanje raznovrsnosti i biološka zaštita bilja

Upravo održavanje raznovrsnosti, prisustva više vrsta i individua, kako

mikroorganizama, tako i biljaka te životinja, jedna je od najboljih

garancija za ispravno funkcioniranje svakog eko sustava, pa se u eko

poljoprivredi, e eko zaštiti bilja izuzetan značaj pridaje upravo tome. U

eko sustavu koji ne oskudijeva biljnim i životinjskim vrtama, štetnici i

bolesti rijetko se pojavljuju, budući da je njihova pojava i razvoj

onemogućeno uslijed učinkovitih antagonizama.

Na osnovi rada i učinka predatorskih i parazitskih organizama,

razvijena je i tzv biološka zaštita bilja, metoda pri kojoj jedan živi

organizam suzbijamo uz pomoć drugog živog organizma. Ovu metodu

koristimo i u ekološkoj zaštiti bilja, a zahvaljujući dobroj 'infrastrukturi'

(živice, grmlje, divlje bilje, biotop…), korisne organizme koji su

učinkoviti u ovakvom suzbijanju, ne moramo kupovati u dućanu, već ih

imamo, besplatno, na samom gospodarstvu.

Među mnogim eko i konvencionalnim poljoprivrednicima postala je

'moda' kupovanja korisnih organizama. Na ovaj način poljoprivrednici

umjesto pesticida, kupuju 'bube' te tako ponovno postaju ovisni o

industriji.

Biljne izlučevine, kako iznad tla, tako i u tlu, te mnogi spojevi nastali

razgradnjom organske tvari djeluju kao pesticidi. Što je veća

raznovrsnost, veće je i bogatstvo spomenutim izlučevinama. Mnogi

poljoprivrednici prakticiraju združenu sjetvu, a što zbog izmiješanih

mirisa bilja dezorijentira nametnike. Pored ovoga na eko

gospodarstvima, nije rijetkost vidjeti i eko koridore, smjese ljekovitog i

divljeg bilja koje služi kao stanište mnogim korisnim organizmima, te

neke rubne biljke, koje se siju ili sade uz redove parcela, a koje svojim

izlučevinama pridonose boljem razvoju glavne kulture.