^ekaj malo, rekao si: Nisam vi{e hrvatski intelektualac?

$Page 1: ^ekaj malo, rekao si: Nisam vi{e hrvatski intelektualac?$
"Ko ste Vi, gospodine..." – Buden?Intelektualac sam, najopćenitije govoreći, određenije –publicist. Nekada sam bio iz Zagreba, sada dolazim iz Bečau Beograd. Nisam više hrvatski intelektualac, ali ne bihmogao reći da sam austrijski, nego sam neka vrsta moder-nog, postmodernog ili kako god netko želi... mobilnogintelektualca opće upotrebe.

Prevodilac sam Frojda, to mi se često zabo-ravlja, a to je na neki način ključno, da sam ja hrvatskiprevodilac Frojda i da sam frilenser od početka do kraja;bio sam u upravnom odboru hrvatskog Fonda za otvorenodruštvo, nisam više, prije deset godina sam otišao uAustriju. Ključnu ulogu u mom intelektualnom, teorij-skom stasanju odigrali su Slovenci, na prvom mijestu Sla-voj Žižek, slovenska lakanovska škola, općenito Slovenci.U kulturno-intelektualnom smislu Slovenija je mojadežela, razumije se – samo u tom smislu, ni u kom dru-gom.

Intelektualci iz drugih sredina koji žive uAustriji uglavnom su emigranti koji težište stavljaju nasvoja područja. Meni se to događa, a ja nastojim ne pri-hvatiti taj identitet. Nisam na privremenom intelektual-nom radu na Zapadu, ono što je austrijski ali i evropskipolitički, kulturni, i ideološki problem doživljavamneposredno kao moj problem. O tome intenzivno u zad-nje vrijeme pišem i u tome sudjelujem. U ovom trenutkusam u intenzivnijem smislu bečki intelektualac negozagrebački zbog puke činjenice da ja više objavljujem uBeču nego u Zagrebu i da sam više javno artikuliran uaustrijskom političkom problemu nego u hrvatskom.

To nije samo moj problem. Postoji u zapad-noj Evropi cijeli sloj imigranata, stranaca, zovite ih kakogod hoćete, koji ne pripadaju evropskom demosu, ne pri-padaju evropskom političkom narodu. U jednoj diskusijiu Austriji rekao sam da tražim politička prava ali neaustrijska, ne u smislu da hoću austrijsko državljanstvo dabih mogao postati pripadnik austrijskog političkog dru-

BUDENOVE TRAKEBORIS BUDENPitanja postavljali Snežana Ristić i Radonja Leposavić

štva i imati pravo glasa, nego tražim takvo riješe-nje problema koji će dovesti u pitanje austrijskunacionalnu državu. Ja nisam neprijatelj hrvat-ske nacionalne države, ja sam neprijateljaustrijske nacionalne države i, konzekventno,razumije se, srpske nacionalne države. U tom jesmislu moje oduševljenje 5. oktobrom ograni-čeno.

Čekaj malo, rekao si: "Nisam više hrvatski intelektualac"?Nisam nacionalni intelektualac. To je bitno. Uonom smislu u kojem intelektualnost u suvre-menom svijetu sebe oslobađa vezanosti, fiksira-nosti za nacionalni politički element, za nacio-nalno političko društvo, u tom smislu ja tonisam. Ili, projektivno, radim sve da ne budem.

Što se tiče naših intelektualacakoji su u najvećoj mjeri bili uvijek ne samonacionalno svijesni nego su bili sama artikula-cija nacionalne ideje, volje, političke voljenacije, prije samih političara, i konačno arti-kulacija onog što je najvažnije, i to je ključnauloga koju su odigrali, ne u smislu u kojem sudefinirali nacionalne ideologije, nego u smi-slu u kojem su definirali što je to realno, što jeto normalno i što je to poželjno. U onom smi-slu u kojem su tvrdili, kako je to u sasvim kon-kretnom hrvatskom slučaju riječ, da Hrvatskačineći zločine nad srpskom manjinom uHrvatskoj ne čini nikakve bitno strašnije zlo-čine od onih koje su činili saveznici bombar-dirajući Drezden na kraju Drugog svetskog ra-ta i ubijajući stotine hiljada nevinih ljudi,dakle – da radi nešto potpuno normalno irealno. Riječ je o Stanku Lasiću, velikom, pri-znatom, demokratskom uzoru, uzoritomhrvatskom intelektualcu kome nitko ne može

pripisati nikakvu nacionalističku euforiju, ajoš manje stvaranje ili konkretizaciju nekakvenacionalističke ideologije. Ono što je on ra-dio, naprotiv, jeste objašnjavanje, artikulacijatakozvane normalnosti, definicija šta je torealno. Tako je mnogima bilo realno da jeubijanje ili streljanje tisuća muslimana u Sre-brenici obrambeni čin, mnogima je bilosasvim realno da se Srbija brani u Vukovaru,odnosno Dubrovniku, kao što je i mnogima uHrvatskoj bilo realno i normalno i nipoštonacionalistički da je jedina šansa da Hrvatskabude slobodna demokratska zemlja u tome danestane srpske manjine iz Hrvatske. To je bilonormalno, i to se dogodilo. Masa hrvatskihintelektualaca koja pojedinačno ipak reagira,reagira prekasno i ne reagira osporavanjemrealnosti i normalnosti takvih zbivanja. Pri-marni smisao nije bio stvaranje nacionalistič-kih ideologija, dapače, mislim da najveći kriv-ci, u intelektualnom smislu, za sve zlo kojenam se dogodilo nisu nacionalistički intelek-tualci nego intelektualci koji su definirali štoje normalno i realno u našim prilikama. Onikoji su diskurzivno stvorili ono što smo mislilida je stvarnost.

Sintagma nacionalni intelektualackod nas je notorna činjenica. Ljudi misle da jepotpuno normalno da u Srbiji srpska nacional-na kultura bude hegemonijalna. Još nisu uspo-stavili distancu prema vlastitom nacionalnomidentitetu tako da ga vide ograničeng, da ga videkao partikularnu vrijednost, da ga vide, naposli-jetku, kao nešto prolazno, kao nešto zamijenjivonečim drugim. Oni su primitivni naivni esenci-jalisti (smeh) u filozofskom smislu. Naši intelek-tualci.

76

Reč no. 60/5 decembar 2000.

Budući da "nacionalni" intelektualac (više) nisi, osećaš li sebliskim tzv. jugonostalgičarima?Ja sam jugonostalgičar u sasvim određenom smi-slu. Mislim da je političko iskustvo bivše Jugosla-vije formativno iskustvo za buduće generacije.One probleme kakve smo imali u bivšoj Jugoslavi-ji imaćemo u slijedećem procesu koji je na dnev-nom redu ovog trenutka u velikom globalnompolitičkom procesu, a to je ujedinjenje Evrope.Raznih formi političkih riješenja kakve smo sma-trali isključivo komunističkim morat ćemo seponovo prisjetiti u našoj političkoj budućnosti.Za mene jugonostalgija nije puka vezanost za pro-šlost, niti puki rad žalovanja – kako bi to rekaoFrojd, u kojem se opraštam prizivajući slike boljeprošlosti definitivno i konačno opraštajući se odnje ulazeći u ovaj život, ne, nego je u mjeri u kojojse kritički reflektira to iskustvo bivše Jugoslavijekao odlična popudbina za budući politički rad, zabudući politički život. To je suvremeno iskustvo.Zaoštreno rečeno – bivša Jugoslavija ima punoviše veze sa budućom Evropom no što ove našemale države i ovaj trenutak u kojem živimo, ovatragikomična nakupina hendikepiranih nacio-nalnih država, odnosno okupacijskih zona i pro-tektorata na ovim prostorima, ima veze sa suvre-menim svijetom.

Aktivno si učestvovao u polemikama koje su se vodile povo-dom prošlogodišnje vojne intervencije; čitan si i rado viđen uBeogradu, a prošle godine je časopis R.E.Č. objavio prevodtvog teksta "Saving Private Havel".Svi smo na neki način znali da se jedan dio srpskeili beogradske javnosti, intelektualnosti ili de-mokratskih snaga prošle godine nalazio u nekojvrsti nemoguće situacije, nemoguće odluke.Tada sam već mislio da to nije nužno da bude tako

zato što lojaliteti, kako su postojali u to vreme,nisu za mene bili zatvoreni horizont. Lojaliteti, sjedne strane, demokratskim vrijednostima u sva-kom smislu dakle, od demokratske revolucije1789. do danas, i s druge strane lojalnosti, i tu seza mene postavlja pitanje lojalnosti, komu,čemu? Naciji, istini. Šta je bila ta druga strana, tadruga strana te dileme? Zašto je na koncu bilotako teško biti protiv svoje nacije? Zašto ne?Mislim da za mene, iz mog ličnog iskustva, to ni ukojem trenutku nije bilo teško. Dakle, biti protivsvoje nacije za mene nije nemoguća situacija aliostalo je pitanje argumentacije, artikulacije toga,nečega što je bilo s onu stranu dileme. Ja sammislio da sam osetio u celoj toj intervenciji jednutemeljnu slabu točku. Ta temeljna slaba točka jebila točka nepostojanja političke opcije. Dakle,zbijalo se nešto što je imalo svoju logiku i moglo sepričati kako i zašto se desila ta intervencija, mog-lo se govoriti o povredi suverenosti, o obranisuverenosti itd. Međutim, primjetio sam, kakona Nettajmu tako općenito i u cijeloj javnosti, dasâm politički sadržaj tog zbivanja niukoliko nijeosvješten a ponajmanje kritički osvješten. Odno-sno, primjetio sam da je bilo sasvim eksplicitnorečeno da je cilj intervencije obnavljanje autono-mije Kosova kakva je ona bila od Ustava 1974. Tomi se učinilo fantastično smiješno budući, dakle,da najveća svijetska sila, jedina koja je ostala, satih 17 ili koliko ih je već bilo, država uključenih uNATO, dakle demokartskih država svijeta, bom-bardiraju jednu postkomunističku zemlju da biobnovili komunistički status quo. Apsurdno aliistinito. Komunističko postignuće je Ustav '74.Oni su imali potpuno jedan eklektički političkicilj. Činjenica da nikome na Zapadu nije biloosvješteno da je zapravo Klinton faktički ništa

77

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

drugo nego titoistički komunistički voluntarist utom trenutku i da nikakvu drugu političku logikunema, to je dakle bilo za mene ishodište. Mojaporuka je bila da je Zapad, odnosno NATO,doduše vojni i materijalni div ali da je to politič-ki patuljak koji nema nikakvu viziju budućeg svi-jeta, štoviše nema nikakvu logiku kojom bi mogaorješavati tekuće političke, aktualne probleme unašem svijetu. Mislim da je problem bivše Jugo-slavije, odnosno razlog zbog kojeg se bivša Jugo-slavija raspala i te kako akutalan problem, odno-sno da su taj problem – način raspada, razloziraspada – nešto što ima više veze s našom buduć-nošću nego s našom prošlošću. Ta ideja je zamene već početak nekakvog alternativnog mišlje-nja. To znači da se problemi koje susrećemorazumijevaju u ključu u kojem on ima veze sbudućnošću a ne s prošlošću. Zašto? Zato što nasonda u tom trenutku diraju izravno u točke našeodgovornosti za ono što činimo, za naše djelova-nje, a ne u ono za što ne možemo biti odgovorni,a to je ono što su radile prošle generacije, onidrugi. Dakle, mislim da je već to na neki načinalternativni moment.

Čini se da ti sve ovo vreme u stvari tragaš za alternativnimnačinima promišljanja političke stvarnosti?Pitanje alternativnog mišljenja, alternativnogreflektiranja zbivanja zapravo je duboko i teškopitanje. Zašto? Zato što u suvremenom svijetufaktički alternative nema. I cijela ova priča kojaje tako žalosno, sa Srbijom i sa bombardira-njem, osramotila ostatke ostataka evropske i svi-jetske ljevice koja je mislila da je zaštita srpskesuverenosti ujedno i pozicija ljevice, odnosnonešto što ima smisla još braniti, da je to mogućarealna alternativa ovome drugome, samo je

pokazala do koje mjere je ta tzv. ljevica izgubilabilo kakvu vezu sa realnošću. U suvremenomsvijetu tvrdi se da jedva ima ideologije. Tvrdi setakođer da je i povjest nešto što je završeno i dauglavnom onom što postoji, dakle postojeće,jeste po sebi nešto bez alternative, suvremenikako politički tako i ekonomski oblici.

U čemu se, po tvom mišljenju, ogleda nesvodiva specifičnostjugoslovenskog političkog podneblja?Čini se – to je možda moja temeljna teza – danacija kao politički subjekt na ovim prostorima,i to se dokazalo poslijednjih deset godina, nisusebe političke uspostavile u onom smislu u kojemnisu uspostavile svoju političku odgovornostprema ljudskim pravima, prema vladavini zako-na, prema temeljnim demokratskim načelimasuvremenog svijeta. I u tom smislu one ne posto-je kao suvremene nacije.

Na ovim prostorima još se nijeuspjelo sprovesti ono na čemu počiva ideja suve-rene demokratske nacije: razlika između tako-zvanog liberalnog nacionalizma i njegovih tota-litarističkih devijacija. Ovdje se pokazalo u svimpojedinačnim slučajevima – hrvatskom, srp-skom... da takozvani koncept liberalne svijesnenacije koja vodi računa o ljudskim pravima, ko-ja demokraciju ima kao prvo osnovno načelo isvrhu svog političkog djelovanja, nije ostvarila.To je ostalo kao neka vrsta utopije, otprilike kaokomunizam u SFRJ. Gradimo nacionalne drža-ve stalno ponavljajući tezu da je nacija jediniokvir demokracije, ali nikako da se demokraci-jom taj okvir ispuni. Tako smo imali socijalizamtvrdeći da je klasno društvo u nestajanju, da seide ka slobodi, ka izjednačavanju materijalnog iduhovnog rada što je sve bilo kontrafaktički, ali

78


mi smo uporno tvrdili da je to tako. Na isti načinsada tvrdimo da je nacija temelj demokracije.Gdje je to ona temelj demokracije – nek minetko pokaže u ovoj Jugoslaviji gdje je ona to bi-la! Gdje su široke narodne mase dotične nacijeustale, ne protiv Slobodana Miloševića, negoprotiv zločina Slobodana Miloševića? Gdje suustale protiv zločina Franje Tuđmana? Gdje surekle: nećemo trpiti zločince u naše ime?Nigdje te narodne mase nisu ustale i srušile terežime, koliko znam.

Iz tog rakursa: kako danas misliti sam raspad Jugoslavije?Teorija o raspadu Jugoslavije ima veliki broj iovdje ću podsjetiti na onu mog kolege DejanaJovića iz Zagreba koji je napisao knjigu koja ćeuskoro izaći na engleskom, koji ima jednu takvutezu koja ponovo tumači raspad Jugoslavije kaoposljedicu komunističke ideologije. Teza izgle-da otprilike ovako: Jugoslavija nije država koja jesrušena, Jugoslavija nije država koja se raspalautjecajem vanjskog faktora, nije država koja jepokleknula pred erupcijom nacionalizma negoje država koja je odumrla. Odumrla je zato što jebila zasnovana na antietatističkoj ideologiji,odnosno ideologiji samoupravljanja. Za razlikuod ostalih država u suvremenom svijetu, jugo-slavenska država je građena tako da je sama sebeprisiljavala na odumiranje, odnosno sama je se-bi oduzimala ono što državnoj moći pripada.Jović je uzeo jedan od možda najzgodnijih pri-mjera, početkom '91, kao što se svi sjećate,postoje vojska i policija u Jugoslaviji, a kada seuvozi oružje u Hrvatsku, šta rade vojska i polici-ja? Snimaju film o tome. Dakle, to je nešto što jeapsolutno nezamislivo u normalnim državamagdje je valjda funkcija vojske i policije da sprije-

či zločin. Ovdje se komunistička vojska i policijaponaša kao medijski faktor. Odnosno, oni dak-le idu s kamerama i pokušavaju, pazite, prekosvog filma utjecati na svijest masa. Pretvaraju seu neku vrstu propagandne mašinerije ako hoće-te u pozitivnom smislu, ali ne obavljaju svojufunkciju. Teza Jovića, naravno, ima jednu pote-škoću. Da, u redu, Jugoslavija je bila zasnovanana ideji samoupravljanja, odnosno odumiranjadržave, ona je bila zasnovana na komunističkojideologiji ali ostaje pitanje – da nije bilo te ide-ologije, na čemu bi ta država trebala biti zasno-vana? Jović pokušava odgovoriti da bi trebalabiti zasnovana na jugoslavenstvu. Jugoslaven-stvu. Zašto? Istraživanja su tada već pokazivalada, što je jedan veoma zanimljiv proces, krajem80-ih raste nacionalizam u bivšoj Jugoslaviji aliza pravo čudo paralelno raste i jugoslavenstvo.Tako da se predviđalo da bi popis '91. mogaopokazati u Jugoslaviji čak četvrtinu stanovništvakoja se mogla deklarirati kao Jugoslaveni. Posto-ji ona teza o ekonomskim razlozima raspada.Jugoslavija se raspada kada dinar postaje kon-vertibilan, kada velika inflacija od 25.000% uaprilu '91. pada na 0,2% i kada pod uvjetimakonvertibilnog dinara devizne rezerve rastu zanekih 1,5 milijardu dolara. Pri čemu su najvećiproblemi, manje-više u tom trenutku, što se tičebudućnosti, osigurani, odnosno rešeni krediti-ma. Dakle, Jugoslavija se raspada s jedne stranejer je bila u tom trenutku naprednija, po svimparametrima, od svih istočnih zemalja, imala jenajlabaviji oblik komunizma, komunističkediktature, i bila je u uzlaznoj putanji ekonom-skoj, u fazi opće demokratizacije. Ostaje pitanjezašto se to zbiva? Teza je Jovićeva da je problemu tome što je Jugoslavija bila zasnovana isključi-

79


vo na komunističkoj ideologiji. Ponavljam pita-nje – na čemu drugome?

Jer kad '90. napokon u Jugoslavijudolazi demokracija, ona se pojavljuje bez ika-kvog koncepta, bez novog koncepta solidarnostimeđu jugoslavenskim nacijama koji je bio u sta-nju zamjeniti proleterski internacionalizam.Jović u svojoj ideji misli da je Jugoslavija imalajednu jedinu šansu – da raste broj Jugoslavena. Ida se stvara nešto što je jugoslavenska kultura.Ali to proturječi samim temeljima AVNOJ-a,odnosno onome na čemu je Jugoslavija zasnova-na.

Zar Jugoslavija nije stvorena 1918?Ne, nije, tada je osnovana Kraljevina Srba,Hrvata i Slovenaca što je bitna razlika. Ajmo dokraja apsurd dotjerati. Osniva se država koja sene zove u skladu sa svojom ideološkom namje-rom. Osniva se država koja se zove država Srba,Hrvata i Slovenaca a njena ideološka namjera jeJugoslavija, odnosno jugoslavenstvo, odnosnojugoslavenska nacija. Onoga trenutka kada onapostaje Jugoslavija njena ideološka namjera jedruga: samostalne nacije. Dakle, to je ta mjenakoja se dogodila ali faktički u tih 70 godina nijepostignut nacionalni supstrat, odnosno Jugo-slaveni nisu stvoreni. Jović misli da je to takopotrajalo još 10-15 godina onda bi broj Jugosla-vena rastao sa 25, 30, 40 i jednoga dana bismoimali tzv. jugoslavensku naciju.

Da li je taj raspad Jugoslavije, da lije to što se dogodilo nešto što je isključivo stvarkomunističke prošlosti ili ima veze sa budućno-šću. Ispričaću vam jednu anegdotu. Naime, pro-šle godine sam bio na jednom skupu u Blajburgua tema skupa je bila – Uključenje Slovenije u

Evropsku uniju. Sudjelovali su ne političarinego teoretičari politike, političkih nauka izSlovenije i iz Austrije i htjeli su zapravo proma-trati kako se operacionalizira skoro uključenjeSlovenije u Evropsku uniju. Na kraju skupajedan Austrijanac je postavio slovenskoj delega-ciji pitanje: "Vi imate, za razliku od nas, dugo-godišnje iskustvo života u jednoj višenacionalnojzajednici. Na osnovu tog iskustva, što biste vi na-ma koji nemamo to iskustvo mogli poručiti? Štobismo mi trebali u budućem ujedinjenju Evropeučiniti?" Na što su Slovenci rekli: "Odmah pre-kinuti svako proširenje na istok jer što više razli-ka, to je veći problem". Dakle, taj tolerantnimultikulturni evropski stav koji je zapravo punbenevolentnosti i želje da se ubuduće tolerantnorazličiti identiteti ujedinjuju odašilje dakle tuporuku i hoće da mu se ta poruka potvrdi a dobi-va natrag rasistički stav. Kulturrasistički stav, toje jedan termin koji se ovdje još ne rabi ali znamoda je odnos Srba prema Albancima rasizam, da jeodnos Hrvata prema Srbima rasizam, da jeodnos Slovenaca prema Balkanu rasizam i da jerasizam taj koji je motivacija i sam ideološkimedij unutar kojeg se delegiraju ideje kao što je iova konkretna ideja, pri čemu Slovenci idu daljeu tom trenutku. U istom dahu su rekli – minećemo pristati na ono što traži Joška Fišer, aJoška Fišer je u to vrijeme u Berlinu kao privatnaosoba održao predavanje o federalizaciji evrop-ske unije, odnosno ideji da bi evropska unija ubudućnosti trebala biti zasnovana kao federacija.Odmah su, naravno, svi skočili, a Slovenci su utom trenutku rekli da tako nešto ne mogu pri-hvatiti jer to je parola jedan čovek – jedan glas ato je nešto protiv čega su nastupili na samompočetku jugoslavenske krize, odnosno da neće

80


prihvatiti trenutno aktuelnu ideju političkogujedinjenja Evrope koja kaže da će veće nacije,kao što su Nemačka, Engleska, Francuska, imatina primer jedan glas, a manje nacije će biti gru-pirane pa će npr. Slovenija, Moldova, Litva,Estonija imati po jedan glas, drugim rečima Slo-venci ne vide razloga da idu ispod onoga sto suimali u bivšoj Jugoslaviji gde su, kao što znamo,bez obzira na veličinu, nacije imale jedan glas.Dapače, i pokrajine su imale jedan glas. Dakle,taj moment iskustva raspada očigledno ima punoviše veze sa našom u ovom trenutku i srpskomodnosno jugoslavenskom budućnošću nego sazajedničkom prošlošću kao komunizmom.Odnosno pitanja s kojima se suočila Jugoslavija'90/91. u trenutku svoje demokratizacije jesupitanja koja Evropska unija još sebi nije realnopostavila a koja je očekuju, odnosno očekuju jeodgovori na ta pitanja.

Postoje, međutim, naznake da se određene političke snage umnogim evropskim zemljama na razne načine približavajuslovenačkom pogledu na stvari?Desni internacionalizam je na dnevnom redu uzapadnoj Evropi. Rasisti svih zapadnoevropskihzemalja stvaraju forme svog udruživanja na višerazina od pukog desničarskog ekstremizma.Slučaj Hajder je samo bio znak novih neslućenihmogućnosti konzervativnih evropskih snaga štoće se pokazati tek u u budućnosti. Razumjevanjeu Evropi među tim takozvanim desnim kon-zervativnim – ja upotrebljavam termin – međurasističkim evropskim snagama koje su aktivanfaktor. Bez obzira na to da li je riječ o terorizmu,političkom ekstremizmu, oblicima konzervativ-nih kulturnih projekata i kulturnih identiteta.U zadnje vrijeme je to ideja Kršćansko-demo-

kratske unije u Njemačkoj o takozvanoj vodećojulozi njemačke kulture u Njemačkoj, u drugimparametrima, jer kod nas je tako nešto razumlji-vo. Kada biste rekli nekome u Hrvatskoj da jemožda problematično to da u Hrvatskoj vodećakultura bude hrvatska on bi vas smatrao luđa-kom, u Njemačkoj se u najmanju ruku diskutirao tome, postavlja se pitanje da li je u Njemačkoju redu da njemačka kultura bude vodeća kultu-ra. I o tome se vodi otvorena diskusija. Kod nasje to notorna činjenica. Svako bi proglasio pato-loškom činjenicom nekog ko bi tvrdio da nijenužno da u Hrvatskoj nije nužno da vodeća kul-tura bude hrvatska, odnosno u Srbiji srpska.Forme suvremenog evropskog rasizma kod nasse uopće ne prepoznaju kao rasističke, kod nassu one dio svakidašnjice, dio demokracije, diodnevne normalnosti, a tek treba napraviti koraki prepoznavati u njima rasistički element.

U biti, danas je svaki rasizam kul-tur-rasizam. To je skraćenica. Rasizam je starouvjerenje da između rasnih identiteta dolazi donapetosti, danas taj biološki element ne igranikakvu ulogu, danas je pojam kulture, kultur-nog identiteta to što određuje. Naturalizacijukoju je pojam biološkog identiteta imao danas jepreuzela kultura. Ako hoćete, Balkan, pojamBalkana kao negativnog elementa rasistički jepojam.

Dobro, uzmimo da si pokazao da je odnos Srba prema Alban-cima kulturrasizam, da je to i odnos Hrvata prema Srbima, daje kulturrasizam odnos Slovenaca prema Balkanu i Evroplja-na prema Rusima... i da je kulturrasizam u osnovi konceptamoderne evropske nacionalne države. Ali nisi nam rekao štamisliš da treba da se radi sa tim (jedanaesta teza...)? Kakoprotiv kulturrasizma?

81


Najviše što u borbi protiv rasizma može postićisuvremena, zapadna liberalna demokracija jesttakozvana tolerancija, dakle ono što je svrha i ciljideologije multikulturalizma. Naravno, svatkoće kod nas reći, pa što fali tome, u krajevima ukojima smo se do jučer klali, ostvarena toleran-cija među pripadnicima različitih kulturnihodnosno etničkih identiteta izgleda kao raj. Idoista, tolerancija, pragmatički gledano, izgle-da vrijedna naših težnji. Ona je uostalom sastav-ni dio demokracije, pa se na neki način i podra-zumijeva. Problem je međutim u tome što namse ta tolerancija danas ukazuje kao neka vrstautopijske projekcije. Jednoga dana, u budućno-sti, ako budemo ovdje na Balkanu dobri i poslu-šni, ako ćemo se ponašati onako kako nam kažuna Zapadu da se moramo ponašati, dakle akoćemo strpljivo i marljivo graditi demokraciju,pravnu državu, poštivati ljudska prava, stvaratislobodne medije i neovisnu kritičku javnost,demokratsku političku kulturu, realizirati slo-bodno tržište i slobodan protok roba i kapitala umjeri u kojoj to od nas očekuje suvremeni glo-balni kapitalizam i ako ćemo u tom smislu sva-koga dana u svakom pogledu sve više napredova-ti, čeka nas na koncu ugodan i bezbrižan život uuzajamnoj toleranciji i poštovanju svih mogućihrazlika. Super, samo zločinac bi mogao biti pro-tiv ove perspektive. Pa ipak, postavljam pitanjekako to da nam se tolerancija ukazuje iz još naiz-gled nedostupne budućnosti kad se ja još sjećamte tolerancije kao sastavnog dijela realnosti u ko-joj sam živio. Pa eto, ja sam u Beogradu u jednojkasarni, u jednoj jedinici, u jednoj te istoj pro-storiji proveo godinu dana s pripadnicima raz-ličitih nacija, kultura, religija i nismo se biliklali međusobno. Naravno da nije bilo idealno,

naravno da smo se svađali i pričali ružne vicevejedni o drugima, a ponajviše svi o BosancimaMuji i Hasi, naravno da su nad nama bdjeli iKOS i SDB i Partija i Savez socijalističke omla-dine i hrpa sitnih špicla i doušnika, balkanskihšpijuna i špijunčića, i nismo imali slobodne iz-bore i slobodno tržište, ali toleranciju smoimali. Kao što smo imali i tradiciju tolerancijekoja se mjeri stoljećima. A imali smo je ne zatošto je ona imanentni dio našeg kulturnog iden-titeta, nego zato što su bili ostvareni ideološki ipolitički uvjeti za tu toleranciju, svejedno koji ikakvi oni bili, osmanlijski, austrougarski ilititoističko komunistički. Danas nam se ta tole-rancija prodaje kao jedinstveno kulturno dobrozapadne demokracije koje se postiže kulturnimunapređivanjem, a ne političkom borbom. Zatoje i tako razumljivo zašto ta tolerancija nijefunkcionirala kad je trebalo zaustaviti bombar-diranje Vukovara, opsadu Sarajeva, protjeriva-nje Srba iz bivše Krajine, ukratko kad je trebalospriječiti krvavo rasulo bivše Jugoslavije. Sjeti-mo se samo onog besprimjernog cinizma kojimse Zapad odnosio prema ratu u Jugoslaviji – azašto se ti primitivni Balkanci međusobno koljuumjesto da kao mi žive u miru i međusobnojtoleranciji? Taj prezir prema povijesnoj stvar-nosti i ljudima uopće, ta odvratna elitističkamizantropija istog je karaktera kao i ono slavnopitanje kojim je aristokracija komentirala vijesto narodnim masama koje su gladne kruha: Azašto ne jedu kolače? Samo što je klasnu para-digmu zamijenila kulturna. Dakle, prva stvar jene pristati na tu priču, ne prihvatiti uloguevropskog kulturnog debila kojeg treba podvrg-nuti specijalnom odgoju da bi naposljetku ipakbio primljen u društvo normalnih. Uzroci rata

82


u bivšoj Jugoslaviji su politički, a ne kulturni.Stoga je kritika kulturalizacije naše postjugosla-venske ali i evropske političke stvarnosti jediniizlaz iz ove ponižavajuće situacije, ponižavajućene samo za nas nego i za Evropu.

Naša budućnost je dakle – globalna?Nisam povijesničar i ne mogu sva ta bijela pra-zna mjesta ispuniti ali mogu vam odgovoriti naneka pitanja. Kada me pitate šta je Zapad, pita-te me da li je Vatikan Zapad? Zapad znači da jeVatikan isključen iz onoga što se zove političkodruštvo zato što Zapad znači sekularizaciju pa jeVatikan jedna mala država a u suvremenimevropskim demokracijama zapada ne postojidržavna crkva osim u Hrvatskoj zbog specijal-nog ugovora sa Vatikanom. A kada kaže da onivode svaki svoju različitu politiku, za Srbe je tobilo u martu prošle godine najmanje bitno jersu dobili zajedničku politiku Zapada u veomakonkretnom, jedinstvenom obliku bombi.Zapad i te kako može voditi zajedničku politi-ku, kao što svi znate. Kao što je Srbija protivujedinjenog Zapada izgubila rat.

U planu proširenja Evropske uni-je je i Turska. Evropska unija u svom konkret-nom političkom planu ima uključenje ne samoMuslimana u Bosni, nego ogromne, vojno sna-žne muslimanske sile koja će postati njen dio paće budući srpski vojnici u zajedničkim evrop-skim jedinica za hitnu intervenciju vježbatizajedno sa turskim, poljskim i engleskim vojni-cima. To vam je perspektiva. A par Bosanaca štoće tu biti, to manje-više nije bitno.

U ovom trenutku kada govorimo oMuslimanima bilo bi fer iz ove situacije na pri-mjer shvatiti i da je kurdski problem srpski pro-

blem, ako možete shvatiti da je to buduće pita-nje. Turska demokracija je naše zajedničkopitanje. A o nekakvim državama, o musliman-skim enklavama čemu govoriti kada ćete imatidržavetinu i to daleko moćniju od svih naszajedno na bivšem Balkanu kao vojnu silu, eko-nomsku silu, turističku silu u ovom trenutku.Kulturnu i u svakom drugom pogledu, nogo-metnu... (smeh)

Šta u toj varijanti biva sa tzv. suverenitetom?Tu nema nikakvih iluzija budući da je suvere-nost luksuz onih koji si to mogu priuštiti. Naci-je na bivšim jugoslavenskim prostorima si to nemogu dopustiti. To je konkretno hrvatski slučaj.Franjo Tuđman vjeruje u suverenost, on iskre-no i dosljedno vjeruje u suverenost i sam se suo-čava pragmatički sa granicama svoje suverenosti,odnosno odriče se te suverenosti da bi postigaokonkretno, da bi rešio ratni zaplet. On je uspiopobosti barjak hrvatski na hrvatske granice i to jebio njegov projekt. Pri tome je on u ekonom-skom, političkom smislu napustio svaki sadržajte ideje suverenosti. To se već i prije znalo da jeamerički ambasador taj koji odlučuje o tome štose u Hrvatskoj zbiva. Potpuno je jasno da Hrvat-ska nije članica NATO-a, odnosno Hrvatska ni-je u NATO-u, ali NATO je u Hrvatskoj, kao štosvi znate. Dakle, prošle godine nije bilo nikakveriječi o tome da li će i kako će se Hrvatska odno-siti prema NATO intervenciji, američki oficirisu se ušetali u kontrolu leta i preuzeli komandu.Zar je bilo ikakve druge mogućnosti? Hrvatskimediji su slobodni neovisni mediji u vlasništvuVAC-a, uglavnom svi, i u tome se ni u čemu nerazlikuju od austrijskih medija koji su svi u vla-sništvu VAC-a i od većine ogromnih jakih

83


medijskih kuća u Evropi, a to je nešto što je samopitanje vremena dok mi ovdje razgovaramo, to jeproces koji se odvija, pa će i ovdje mediji bitipretpostavljam u vlasništvu ne znam koga. Kaošto u zagrebački Globus dolazi iz Njemačke netkotko određuje politiku, što ima pozitivne stranejer oni neće dopuštati šovinistička divljanja kak-va su sebi neovisni mediji u Hrvatskoj dopuštali.Jedan od efekata. Ali, ako to ne znate banke sukupljene, "Telekom" je Njemački Telekom,"Rade Končar" je "Siemens", "Tesla" je "Erik-son", pri čemu nitko ne zna da li je itko od njihišta platio i koliko, odnosno u najmanju ruku nezna se koliko je ko dobio za to što je to privatizi-rano, odnosno mi ne znamo da li je "Siemens"platio deset maraka za "Rade Končar" ili nije, aliznamo da je "Dojče telekom" 100 miliona dola-ra uplatio na račun HDZ-a u irskoj banci.Dakle, to su nekakvi elementi sa kojima je pot-puno apsurdno i smiješno govoriti o suvereno-sti. Trenutak iskrene autentične ljubavi premaSrbiji nastaje u trenutku kada Koštunica kaže:"Neću izručiti Miloševića", na što Hrvati shva-ćaju da to što oni sebi ne mogu dopustiti Srbimogu, i da su opet na koncu ostali šonje i kuka-vice, i da su opet Srbi glavni kitovi na sceni. I toje definitivni hrvatski poraz i sramota onih štosu izlazili pred Koštunicu – doslovno šaka jadaih se skupila da bi protestirala, a ostali šute jerznaju da su izgubili, da su potrošili cijelu priču.

Pobjeda hrvatske demokracije načelu sa Račanom i nije ništa drugo nego na nekinačin priznanje realnosti odnosno konačnopokapanje iluzija suverene države. Ovdje jepostojala do 5. oktobra ta ideja o srpskoj suvere-nosti koja očigledno nije imala nikakve šanse.Dakle, manje-više bićemo veoma bliski u bu-

dućnosti. Svi ćemo biti zajedno u nečijim tuđimrukama, što je potpuno normalni i legitimniproces globalnog kapitalizma u kojem se zna daširoke mase pauperiziranih, proleteriziranedjece, maloljetnika zapravo, jesu ono što proiz-vodi konfekciju zapadne Evrope. Dakle, azijskadjeca za bakšiš oblače Evropu. To je nešto s čimese živi i to je pitanje nepostojanja oblika solidar-nosti, ne izmedju Srba i Hrvata nego faktičkipitanje nepostojanja... Dakle, činjenica je da jei Srbija u ovom trenutku dio i te priče a ta jepriča nešto, po mome sudu, što će biti punozanimljivije i nešto gdje ćemo se, u pričama i upokušaju odgovora na pitanja, moći puno prije ipuno intenzivnije zbližiti, odnosno smislenorazići, no na razini Srbi, Hrvati, Slovenci i dru-gi jer su to očigledno potrošene priče.

Zar se ne bojiš (pitanje je psihološko-pragmatsko) da će seovdašnji koljači još više raspojasati definišući se simptomomnečeg evropskog i modernog, a da će se oni koji se protiv njihbore pasivizirati pred saznanjem da je istočište zla tamo odak-le su dosad dobijali pomoć za tu borbu?Najveće ishodište zla je u vlastitoj gluposti,neznanju i umišljenosti, a ne u Evropi, Balka-nu, Americi ili Vatikanu. Htjeti razumjeti gdjeje vlastito mjesto u svijetu, shvatiti sebe izvanlokalnih okolnosti, kao dio općih procesa, doži-vljavati svoju sudbinu kao nešto što dijelimo sdrugim ljudima, sredinama, kulturama, čija ri-ječ i stav o nama vrijedi za nas barem jednako kaoi naš stav o njima, drugima, o tomu se radi. Akad je o koljačima riječ, ne vidim zašto bismotrebali uvažavati njihove stavove. Zar su oni,koljači, ti koji će nam i danas, nakon što su nasjednom već klali, još uvijek određivati horizontmogućeg, determinirati naš odnos prema istini

84


u kojoj živimo? Odlučno odbijam svaku obzir-nost prema koljačima. Njima je mjesto najprijepred sudom, a onda, ako već ne pred streljačkimstrojem, bar na doživotnim robijama. Njihovposao je da tucaju kamenje, a ne da kroje našubudućnost.

Uostalom, naš problem nije ni biou raspojasanim koljačima nego u našim nika-kvim antikoljačima. Zapravo, pitanje je gdje suti antikoljači, postoje li oni uopće. Kao da jehrvatska opozicija dobila zadnje izbore na nekojantikoljačkoj platformi, kao da je 5. oktobra uSrbiji pobijedio neki antikoljački front. Nitkose tu na našim prostorima još nije otvorenosuprotstavio snagama šovinizma i rasizma kojesu imale i i dalje imaju podršku širokih narod-nih masa. Tko se ovdje u Srbiji suprotstaviootvoreno, politički, sveprisutnom šovinizmuprema Albancima. Pa ovdje još vlada uvjerenjeda bi onaj tko bi javno izašao s tezom da su iAlbanci ljudi, jednako vrijedni kao i Srbi, bioistog trena politički mrtav. Gdje su te demon-stracije na kojima se zastupa potreba bilo kojevrste političke solidarnosti s Albancima. A sviznamo da je problem Kosova bez toga nerješiv ida nema izlaza dok neki Srbi i neki Albanci neprepoznaju neki svoj zajednički politički interesi dok ne postave sebi neki zajednički političkicilj. To treba reći upravo sada kada Zapad nekri-tički aplaudira srpskoj demokraciji, kao što jeaplaudirao hrvatskoj prije par mjeseci. A tetakozvane hrvatske demokratske mase ni u jed-nom trenutku nisu prepoznale kao svoj demo-kratski interes na primjer povratak srpskihizbjeglica u Hrvatsku. Jest, oni su bili protivTuđmana, ali ne i protiv njegovih političkih ivojnih postignuća, koliko god ti bili nedemo-

kratski odnosno čak zločinački. Te takozvanedemokratske mase ne samo da nisu u stanjusame zahtjevati kažnjavanje svojih zločinacanego takve zahtjeve doživljavaju kao ultimativnoponiženje.

Naposljetku nije taj sveprisutnikulturrasizam odnosno šovinizam koji je mobi-lizirao naše koljače to što nas tako radikalno raz-likuje od Evrope. Pa u Njemačkoj već godinamatraje jedan nepriznati rat, rasistički pogromprotiv imigranata, protiv hendikepiranih i lje-vičara u kojima je broj mrtvih već prešao stoti-nu. Tu nisu ubrojeni oni crnci ili punkeri kojesu nacisti na smrt pretukli nakon što su popilipar piva, jer to su onda, pravno gledano, učinilipijanci, a ne nacisti. Ali zato u toj istoj Nje-mačkoj nema demonstracija nacista bez protu-demonstracija njihovih protivnika, nema kolja-ča bez antikoljača i to je ono što nas razlikuje odEvrope. To treba reći danas u Srbiji u kojoj jošvlada sramotni srpski antigermanizam, kao nekavrsta srpske, endemske slaboumnosti. Jest, uNjemačkoj ima rasizma i nacizma napretek, alidva tri njemačka punkera imaju više antirasi-stičke i antifašističke svijesti nego cjelokupnademokratska opozicija Srbije na čelu s Koštuni-com.

Ako istoriju raspada Jugoslavije razumeš kao riznicu pitanja iproblema buduće Evrope, kakve su šanse za opstanak takve,ujedinjene Evrope?Kao što se bivša Jugoslavija nije raspala zbogsudbine, nego zbog politike, tako i Evropu nečeka nikakva jugoslavenska sudbina, nego neja-sna politička budućnost, koja ima mnogo togazajedničkoga s pitanjima na kojima se raspalaJugoslavija. Riječ je o još neizvjesnom modelu

85


demokratske zajednice sastavljene od političkihnaroda koji su već organizirani u nacionalnedržave. To je uostalom bio i slučaj s bivšomJugoslavijom. Ta zemlja nije bila zasnovana nina kakvom zajedničkom etničkom ili kulturno-povijesnom identitetu, nego je bila rezultantapovijesne kontingencije i tada vladajuće komu-nističke ideologije, na prvom mjestu ideje pro-leterskog internacionalizma. Na temelju te ide-je, kojoj se danas mnogi svisoka smiju iako je jošnisu u stanju zamijeniti ičim boljim, djelovala jekonkretna forma političke solidarnosti međunarodima bivše Jugoslavije. Svi smo mi osim to-ga sudjelovali u jednom globalnom, epohalnomprojektu, bili smo dio svijeta i svijet je bio dionaše političke stvarnosti. Ideologija pobjedono-sne liberalne demokracije, odnosno današnjegglobalnog kapitalizma nije međutim ponudilanikakvu solidnu zamjenu za proleterski inter-nacionalizam, nikakvu platformu političke soli-darnosti, osim jednako utopijske formule tako-zvanog slobodnog tržišta. I što je na kraju jedanSlovenac imao zajedničko s jednim Makedon-cem, odnosno Albanac sa Srbinom? Ništa!Ostalo je slučaj, odnosno posljedica sasvim kon-kretnih političkih odluka. Ništa se nije moralodogoditi kao što se je dogodilo, nitko nije moraoizgubiti ni vlas s glave, a kamoli život. Već danasnitko razuman nije u stanju objasniti što smotim ratovima postigli? Samo to da se s desetgodina zakašnjenja, puno siromašniji i nemoć-niji uključimo u političke projekte ujedinjenjaEvrope koji su još tada, prije izbijanja rata,ionako bili naša jedina realna šansa.

Kako inače definišeš vlastitu ideološko-političku poziciju?Kako bi to bilo lijepo kad bih jednoznačno mo-

gao odgovoriti na ovo pitanje, kao što je to nekadbilo moguće. Ideologija kao kompaktni set sta-vova o svijetu odnosno načela praktičnog djelo-vanja danas više ne postoji. Ni liberalizam, kaojedina, pobjednička ideologija, ne vidi više sebekao ideologiju. U Hrvatskoj su svi liberali. Inacionalisti i socijaldemokrati i pozicija i opozi-cija i svi misle da im je mjesto u samoj sredinidruštva dok je sve ostalo ekstremizam. Nedavnosam, zajedno s još nekoliko ljudi, zbog potpisi-vanja jedne peticije protiv novog ministra kul-ture u Hrvatskoj proglašen lijevim teroristom.Od ljudi kojima su zadnjih deset godina podnosom promaršile čitave falange ustaša, a da niriječi nisu rekli o desnom terorizmu. Za hrvat-sku liberalnu građansku elitu potpisati jednupeticiju protiv socijaldemokratskog ministrateroristički je akt, ali ubijati srpsku djecu usredZagreba je nešto je zbog čega se nimalo nisuuzrujali. Nikakvu hajku nisu pokrenuli protivprononsiranih ubojica, dapače, još ih trpe naslobodi. Kakvog smisla ima onda govoriti o lije-vom i desnom pod tim okolnostima. Slično vri-jedi i za Srbiju. Kako bih mogao reći da sam lje-vičar u zemlji u kojoj kao ljevičari važe MirjanaMarković ili Ljubiša Ristić i u kojoj je takozvanaljevica proteklih desetak godina osiguravalapolitičku infrastrukturu najgorim koljačima. Tipojmovi kod nas nemaju smisla i uopće mislimda pojam lijevog u današnjim okolnostima nemože više imati ništa zajedničkog s nacijomodnosno s politikom unutar okvira nacionalnihdržava. Ne može se više biti srpski, hrvatski ilinjemački ljevičar. Ta priča je jednom zauvijekokončana. Moje ideološko i političko mjestonalazi se u još nedefiniranom prostoru transna-cionalnih intelektualnih i političkih komunika-

86


cija, gdje se danas generira senzibilitet za svepri-sutnu društvenu nepravdu kao i kritička svijest oglobalnim hegemonijalnim odnosima.

Kakvu je ulogu u artikulaciji tvoje političke, ali i kulturnepozicije, odigrao Arkzin (kao projekat u širem smislu reči)?Arkzin je bilo glasilo antiratne kampanje Hrvat-ske u početku, koje se onda osamostalilo i bilo jeu jednom dobrom dijelu, u početku 90-ih, uzFeral Tribune, jedno od ta dva projekta koji su, nebez ponosa to kažem, sačuvali na neki način časti identitet intelektualnosti ali u svakom slučaju ujednom širem smislu i moralnosti, odnosnočasti. I danas, kada izgleda da se ovde zaključujeto razdoblje, mislim da je to iskustvo važno.Problem koji sam imao onda imam i danas, a toje problem kako o tome što se zbiva misliti dru-gačije? Kako ne biti puki eklektik?

Arkzin više ne postoji u onom smi-slu u kojem je postojao a ni ja više nisam članArkzina. Moguće je ispričati tu priču subjektivno,moj put kao individuuma kroz Arkzin. Ne mislimda je sudbina Arkzina nekakva specifična priča.Arkzinu se dogodilo ono što se u pravilu takvimprojektima događa. Alternativnim, marginal-nim, osviještenim, političko kulturnim projek-tima, uvjetno rečeno, otpora. Arkzin je proizišaoiz hrvatske antiratne kampanje i bio je bastradnimodel veze između novinarskog profesionali-zma, tvrde teorije i političkog antimilitaristič-kog, antinacionalističkog civilno-društvenogaktivizma. On nije bio nikakav profesionalnimedij, ali vrijednost Arkzina je u tome što niko ninije insistirao da to bude profesionalni medij.Imao je svoju kulminaciju i točku razlaza, raspa-da u kojoj su postojale dvije mogućnosti takođene tipično arkzinovske nego dvije tipične

mogućnosti: ili u pravcu takozvanog news–mag-azina, profesionaliziranog medijskog projektakakvi već postoje, ili u pravcu kulturološkogartističkog projekta. U tom trenutku sam opti-rao za artistički projekt jer nikad nisam imaoviziju novinarskog profesionalizma – to menikad nije fasciniralo niti sam se poistovećivao stime, i time sam unapred potpisao svoju smrtnuosudu. Dalji razvoj u pravcu dizajna, onoga štose zove prepres studio, u smislu artističkog kon-cepta isključivao je mene. Jedino što sam u bitimogao raditi i što znam raditi je pisati i govoriti.Dizajn nije najbolji medij za pisanje i govore-nje. Pisanje i govorenje treba svakako dizajn,dizajn treba pisanje i govorenje ali jedno drugonužno ne prodaje. U ovom trenutku Arkzin jedoživio tipičnu sudbinu ne samo hrvatskih, nesamo balkanaskih, nego općih evropskih i svjet-skih političkih trendova – žrtva je kulturalizaci-je. Počeo je kao politički svjestan da bi završiokao kulturno artistički projekt. Usput da kažem,čitav otpor Hajderu u Austriji je počeo na istinačin, kao politički osviješteni projekt da bizavršio kao kulturno artistički projekt. Svjedociotpora su umjetnička dela, nažalost, a ne sruše-na vlada.

U početku smo tumačeni u koduizdaje nacionalne stvari. Bili smo slika neprija-telja, neobična slika, budući da nismo bili ozbi-ljan neprijatelj nego se na nas gledalo s visokatako da smo bili predmet sprdnje. Cijela kul-turna i intelektualna scena je od početka do kra-ja nastojala ne shvatiti nas ozbiljno i to je konze-kventno provela do danas. U početku nije bilopokušaja da se spozna tko smo i u kom smislusmo mi nekakvi ideološki neprijatelji. Bili smoisključeni elelment. Danas, međutim, sa

87


demokratskim promjenama, situacija se pro-mjenila, uznapredovala je i – što se tiče mene inekih od nas – danas je potpuno jasno tko smomi u Hrvatskoj: mi smo danas doslovno tako-zvani ljevičarski teroristi. To je termin koji jeprvi upotrijebio Slobodan Prosperov Novak,nekadašnji predsjednik hrvatskog Pena,komentirajući našu peticiju. Petoro nas uHrvatskoj je zahtjevalo ostavku ministra kultureVujića zbog izjave o takozvanim hrvatskim vje-šticama, odnosno ženama disidentkinjama kojesu bile napadane cijelo vrijeme u Hrvatskoj kaoizdajnice, izdajnice hrvatske nacionalne stvarijednako kao i mi. Njemu je u jednom intervjuuu Globusu postavljeno pitanje da li će ih pozvatida se vrate natrag, na šta je on rekao da mu to nepada na pamet, da hrvatska država u odnosu nate intelektualke nije ništa zgriješila, i da hrvat-ska država neće napraviti istu grešku koju jenapravila Francuska sa Lujom FerdinandomSelinom. Pogodila nas je ta usporedba budućida je Selin antisemit koji je surađivao otvorenoideološki potpuno predano sa Višijevskom vla-dom, sa nacifašizmom, mislili smo da je toskandalozno, napravili smo peticiju, zahtjev zaostavku na što je krenula hajka, kako je to većobično u Hrvatskoj, sa optužbom da se radi oataku lijevog terorizma na novu vlast. To nijebio samo Slobodan Prosperov Novak, nego je tasintagma ubačena u javnost. Slijedila je jednaanketa u novinama hrvatske intelektualne sceneu kojoj su svi koji su do sebe nešto držali podsvojim fotografijama osudili napad na ministraVujića i osudili atak lijevog terorizma. Čak iliberalni novinari, recimo riječkog Novog lista,politički komentatori, u sasvim serioznim poli-tičkim komentarima, upozoravali su da Hrvat-

ska danas stoji doslovno pred opasnošću lijevog terori-zma. Hrvatska javnost je u tolikoj meri derealizi-rana da nitko nije primjetio da pet potpisnikajedne peticije danas nastupa kao opasnosthrvatske države – dakle, prvi put smo postalidefinitivno detektirani kao konkretna terori-stička opasnost u jednoj zemlji, u situaciji, ujavnosti u kojoj deset godina vlada otvorenidesni teror, to treba doslovno shvatiti. Pod no-som te intelektualne hrvatske elite marširale sucrnokošuljaške falange krvavih ruku, a da nijednom od njih nije palo na pamet da prozborii jednu riječ o desnom terorizmu. Što se menetiče, intervenirao sam kratkim polemičkim tek-stom u Feral Tribunu, ali nemam namjere popra-vljati hrvatsku elitu. Ako ona mene želi isključi-ti u formi lijevog terorizma, prihvaćam tu for-mu (smeh). Ukazivati na kontrafaktičnost jekontraproduktivno. Osjećam se sve ugodnije usituaciji moga isključenja, a njihovo priznanje,odnosno inkluzija mi sve manje treba. U ovomtrenutku kao lijevi opasni terorist, čemu semogu naravno samo smijati, na neki načinnapuštam hrvatsku scenu.

A „Bastard”?Bastard je imao nekoliko svojih izdanja, ali uovom trenutku je sve skupa završilo. Ne postojiviše. Ja sam u ovom trenutku isključivo jedan odurednika bečkog časopisa Špringering, časopisa zasuvremenu umjetnost. Pišem o umjetnosti uonom smislu u kojem u jednom bečkom časopi-su o umjetnosti postoji interes za takav tip inte-lektualca kao što sam ja, politiziranog, socijalnosvijesnog, socijalno situiranog. U tom smislupišem o umjetnosti a ne kao umjetnički kritičar,nego kao politizirani kultur kritičar.

88


... i jedan od pokretača „editio Bulgarica”?Bulgarika je nagrada kojoj je doslovce kumovaoStanko Lasić izjavom da je u Hrvatskoj danassrpska književnost interesantna onoliko koliko iBugarska, i tu nagradu je prvi dobio Mileta Pro-danović. No još mu nije uručena zbog financij-skih poteškoća, što sve ima veze sa civilnim dru-štvom koje je bilo podržavano do demokratskihpromjena, a onog trenutka kad je demokracijapobjedila više nikome nije financijski toliko bit-no stalo da podrži suradnju ovih naroda budućiće oni sami surađivati iz vlastitog interesa. Samaizvedba te nagrade za koju se još nadam da ćeopstati nije dovršena. Srpska književnost se uHrvatskoj razumje i samo je pitanje vremena ka-da će se ne samo književnost nego svi oblici kul-turne komunikacije razvijati sami od sebe.Ključnu ulogu će odigrati mlade generacije,upravo one koje u Hrvatskoj na primer ne znajučitati ćirilicu, one će s jedne strane učiti tu ćiri-licu da bi mogle komunicirati, a s druge strane iSrbi će se, što je veoma razumljivo, u većoj mjerino do sada odricati tog pisma za volju bolje,brže, i financijski opravdanije komunikacije.Ne treba žaliti ni za ćirilicom ni za hrvatskomautentičnom latinicom koja ne zna ćirilicu.

Negirao si kohezionu ulogu (da li i postojanje?) bivšeg jugo-slovenskog kulturnog prostora, da bi onda učestvovao u pro-jektu "srpske" biblioteke u Hrvatskoj. Nije li to kontradiktor-no?Ja sam negirao odnosno kritizirao iluziju da jetaj zajednički jugoslavenski kulturni prostormogao odigrati ulogu kohezionog faktora upolitičkom smislu. Nikakva kulturna kohezionasila nije mogla nadoknaditi nedostatak političkekohezione sile. O tome je riječ, a ne o banalno-

sti postojanja kulturne komunikacije na bivšemjugoslavenskom prostoru. Ta kulturna komu-nikacija će se ionako uskoro obnoviti i oživjeti.To je logično. Ali ne treba očekivati da će to bit-no promijeniti političke prilike. A što se Bulgari-ce tiče, pa sama riječ kaže. To je poziv na kultur-no komuniciranje šire i bogatije od onog bivše-jugoslavenskog. Ja sam bio jugoslavenski patrio-ta taman toliko koliko sam i hrvatski, daklenimalo. U tezi Stanka Lasića, da će ga srpskaknjiževnost zanimati koliko i bugarska, prepo-znao sam kulturrasizam prije svega prema Buga-rima, a tek sekundarno prema Srbima. Osimtoga, zar nije zgodno da se družimo pod bugar-skim imenom?!

U jednom intervjuu, relativno davno, rekao si, otprilike – dane postoji niko u Hrvatskoj ko bi mogao da postavi suvislapitanja Deridi. Koja bi mu pitanja Ti postavio?Poanta je bila u tome da naša intelektualna sce-na, ne samo hrvatska nego, kako mi se čini i srp-ska, ima isključivo pasivno receptivni karakter uodnosu na suvremene teorije. Ne zato što nematalentiranih ljudi koji nisu u stanju informiratise o suvremenim svjetskim intelektualnim tren-dovima, nego zato što ti ljudi, naši filozofi, inte-lektualci ne reflektiraju relevantno svoju vlasti-tu povijesnu situaciju. Oni misle da se teorijanalazi u Parizu, odakle je treba avionom dopre-miti ovamo. Vjeruju da će im Derida teorijskiobjasniti njihovu nesretnu povijesnu praksu. Janaprotiv mislim da oni sami trebaju osmisliti tusvoju konkretnu povijesnu praksu. Derida nekdolazi samo onda ako će ga ovamo dovesti njegovvlastiti intelektualni interes. Onako kako suovamo u vrijeme Praxisa hodočastili ondašnji,kako se to lijepo kaže, velikani svjetske filozofske

89


misli. Ali praksisovci, bez obzira na to što mimislili danas o njihovim intelektualnim postig-nućima, nisu bili turistički agenti, a još manjeintelektualni podvodači kao mnogi naši intelek-tualci danas. Bili su normalna intelektualnadjeca svoga vremena sa stavovima i idejama kojesu u to vrijeme očigledno bili relevanti nameđunarodnoj sceni. I u tom smislu još uvijeksu nam svijetli uzor. Od ove dijagnoze izuzimamslovenske lakanovce, jer oni defintivno imajusvoj intelektualni identitet i svjetski prestiž,samo se često zaboravlja da njihovo rodno mje-sto nisu pariške stipendije, ni gostovanja velika-na, nego slovenska i jugoslavenska kulturnadruštvena i politička javnost u kojoj su oniosamdesetih bili intenzivno angažirani i koju suneposredno kritički reflektirali. Zato se danashodočasti u Ljubljanu, da se ondje nešto nauči.

A bivšim i sadašnjim krležolozima (ako ih ima) u Hrvatskoj?Krleža ih stvarno nije zaslužio. Priredili su mudrugi pogreb, sramotniji od prvoga kao i od sve-ga što se Krleži dogodilo za života. Krenuli su snjegovog živog djela odsijecati takozvane patolo-ške izrasline, boljševizam, jugoslavenstvo, ljevi-čarstvo, titoizam, ateizam, socijalni angažmanitd. S namjerom da spasu Krležu kao Hrvata. Daga mobiliziraju za svoje kulturrasističke projek-te. Što je primjerice učinio Flaker pretvarajućiKrležu u ideologa takozvanog europejstva kojese odvaja od Balkana. Riječ je o nečuvenomintelektualnom primitivizmu i tim krležolozimanemam namjere postavljati nikakva pitanja nitiišta diskutirati s njima. Prema njima osjećamsamo intenzivno intelektualno gađenje. Za raz-liku od hrvatske kulturne scene koja ih dubokopoštuje i koja se njima iskreno ponosi.

Rekao si, više puta: Zagreb je sve dalji...Ubikvitet je još jedino što mi je autentično bli-sko. Tajna domovine je zapravo u tome što seona može naći bilo gdje. Svako mjesto na ovomsvijetu je dovoljno dobro da posluži kao domo-vina. Upravo se zato danas tako dobro osjećam uBeogradu, puno bolje nego u Zagrebu. Beogradje za mene nešto što može biti svugdje, čas mepodsjeća na Bruklin, čas na Jerevan, čas na Kar-lovac, pa opet na Beč... Glavno je da me ne pod-sjeća na Srbe, da nije za mene nekakva prijestol-nica Srba. To je zadnje što me u tom Beograduzanima. A posebno mi je drago što sam došaodirektno iz Beča, pa se ovdje ne moram osjećatikao Hrvat.

Društva pijanih pesnika funkcionišu i u Hrvatskoj i u Srbiji,nacionalne književne veličine (Aralica i Ćosić) odigrale susvoje uloge u polupismenom narodu, a kritika njih se i poslesvih silnih demokratizacija na obe strane smatra ekscesom. Očemu se tu zapravo radi?Svaki narod koji se kao takav osjeća ima potrebuza svojim pjesnicima i to je donekle razumljivo.Nije međutim jasno zašto pjesnici koji se kaotakvi osjećaju imaju tako silnu potrebu za svojimnarodom. To više nije nimalo samorazumljivo.Kao nacionalni ideolozi, Ćosići i Aralice zapra-vo su bili i ostali amateri. Njihove nacionalneideologije bespomoćno su glupe i primitivne.Da nije bilo političke kataklizme nitko ih ne bini primijetio.

Zapravo mislim da je tu riječ ojednom kulturnom modelu koji definitivno kaotakav odumire. Kulturne potrebe novih gene-racija neće se više fiksirati na te i slične vrijedno-sti, što ipak ne znači da neće na svoj način bitiideološke.

90


Pripadaš generaciji "medijski osveštenih" intelektualaca.Stanovište svoje prve knjige u samom njenom uvodu opisuješkao "makluanovsko". Kakve su praktično-političke konse-kvence toga stanovišta?Ja inzistiram na tome da ne želim da budem žrt-va propagande zato što bi u tom trenutku pri-stao i na jednu propalu teoriju medija kaomanipulativnog sredstva. Mediji ne funkcioni-raju dakle u oba slučaja, u ideji da nekakav dik-tator ima pod kontrolom medije i onda drži,može manipulirati narodom i voditi politikuputem manipulacije, dakle modelirati stvar-nost, kao i u ideji da treba dovoljno podržatislobodne medije u Srbiji pa kada jednog danaoni budu slobodni, kada ispravne informacijepruže narodu tada će se u narodu promijenitisvijest o stvarnosti a posljedica promijene svije-sti će biti politička akcija pa će onda narod pro-mijeniti vlast. Kod Encensbergera imamo tuideju kontrajavnosti, protujavnosti i to je tzv.megafon model, gdje medij postoji kao mega-fon koji naravno samo treba biti dovoljno gla-san da svi čuju istinu pa će se onda nešto promi-jeniti. Već je tada 70-ih godina taj model kriti-ziran jer se pokazalo da ljudi bez konkretnepolitičke potrebe ne prepoznaju stvarnost.Ukoliko oni nemaju koncept političke akcije,da ne kažemo ideološku formu, oni ne moguprepoznati stvarnost. Mislim da je ovo najba-nalniji primijer – mogli ste prikazivati u jugo-slavenskom ratu koliko god hoćete leševa, ranaotvorenih, krvi, kostiju, glava, kokoši koje klju-caju mozak, sve ste mogli. To je bila jednaogromna hrpa tog materijala, međutim to nijefunkcioniralo. Funkcioniralo je kada se u jed-nom trenutku pojavljuje Trnopolje, kada semasa tog zbivanja i užasa prepoznaje kao faši-

zam. Ne govorimo o tome da li je ili nije. Negovorimo o cijeloj onoj priči izmedju ITN-a iLiving Marxism, o tome je l' to bio koncentracionilogor ili nije, govorim samo o tome da morapostojati simbolički model da bi bilo akcije.Dakle, ne količina informacija, ne količinaznanja itd. Po mome sudu to nije postojalo nitiu Srbiji, niti je postojalo u Hrvatskoj.

Ne, neke su informacije zatajene,ljudima su se servirale informacije recimo osrpskim zločinima a hrvatski su prešućivani,međutim ljudi su znali dovoljno, što se tičeinformacija imali su dovoljno informacija,zaboga pa to je bila atmosfera koja je bila dio sva-kidašnjeg života, šovinizam je l', pa nisam pri-mjetio da je hrvatski narod ustao protiv šovini-zma, da su skočili i rekli bez obzira na one viceve– vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegov-ci natrag – to je, dakle, bio vic, riječ je samo otome da nije usljedila nikada nikakva akcija kojabi spriječila tok zbivanja. Za razliku od Sloboda-na Miloševića, Franjo Tuđman je umro. On bimožda izgubio te izbore, možda i ne bi, nemaveze, ali je riječ o tome da nema žrtava propa-gande, jer je cijelo vreme postojala ta ideja da jesrpski narod žrtva Miloševićeve propagande.

Ukazuje li se to i tebi, suprotno standardnom poimanju stva-ri, Milošević kao žrtva manipulacije srpskog naroda?Ponovo bih insistirao na tome da olako pripisu-jemo veliku moć medijima i očekujemo da obaveposlove koji su poslovi političkih formi, politič-kih odluka i političkih organizacija – socijalnogsubstrata političkih promijena. Nema klase, štaima u Srbiji drugo, šta je bilo osim nacije. Nijebilo ništa drugo. Pa ne može nacija sama sebesmijeniti, kao ni u Hrvatskoj i drugde, nije bilo

91


nikakvog drugog koncepta. Nije bilo nikakvogsocijalnog agenta. Jedina ideja socijalnog agen-ta koja postoji na Zapadu jeste ideja tzv. civilnogdruštva i to je to prelijevanje Šorošovih para uinstitucije civilnog društva sa također idejommanipulabilnosti. Naime, civilno društvo kadapostane dovoljno jako, onda će uspjeti promije-niti političku situaciju i nadmašiti moć parla-menta, političkih partija i svega ostaloga. To jeideja gdje autentično civilno društvo raste izapravo obavlja posao nečega što je predstavnič-ka reprezentivna demokracija. Dakle, na nekinačin ukida samu ulogu parlamenta unutarpostojećeg sistema na onim točkama na kojimataj sistem ne može izaći sa sobom na kraj. I to jejedan teorijski sasvim jasan koncept, to je kon-cept habermasovski, je l', ideja jedne normativ-ne vizije komunikativne zajednice kao nekakavutopijski model koji stoji pred nama pa mi svidjelujemo kao da će to jednog dana biti stvar-nost. Dakle, u skladu sa projekcijom, utopij-skom projekcijom toga. Drugim riječima, kadacitiram to, onda insistiram na problemu a pro-blem je – znalo se dovoljno ali nema akcije.Nema ko napraviti to. Možemo ići dalje i poka-zati točno kako su zapravo srpske odnosno beo-gradske demonstracije svojedobno bile recipi-rane na Zapadu. Niko nije postavljao uopćepitanje konkretne političke moći masa studena-ta i ostalih koji su bili na ulicama nego su svipromatrali to isključivo u kulturalističkim kate-gorijama. Jednostavno, ono što je Wired američ-ki u to vrijeme napisao jeste da je to bila prvaInternet revolucija u svijetu, to su napisali. Touopće nije imalo veze s tim hoće li srušiti Milo-ševića, koji će to biti oblik. Ne, naprosto za Wiredsu u tom trenutku Srbi, što bi se reklo, krijesta

vala svjetske povijesti, medijski apsolutno ispredsvih i neposredno u vezi s Kalifornijom gdje utom trenutku nastaje po njihovoj ideji tzv. digi-talna nacija od Amerikanaca, gdje nestajusuprotnosti izmedju demokrata i republikanacai nastaje jedan novi socijalni supstrat budućeameričke demokracije a to je ta tzv. digital nations.A Srbi su bili taj evropski pandan buduće digi-talne nacije itd. I to dakle ne samo da Srbi nisubili nikakvi Balkanci koji se kolju nego su u tomtrenutku bili sam špic svijetske povijesti. Dakle,ovisi o tim ideološkim elementima, formama dali ćemo nešto prepoznati i u kojem smjeru. Pričemu ono što se neprestano ponavlja, nepresta-no se događa da se politička stvarnost u ime i uformi kulturnih kategorija jednostavno poti-skuje. Kao što cijela ideologija ljudskih pravakoja se zbiva kao argumentacija za intervencijujednostavno ne nalazi svoj politički konkretniizraz u nekoj konkretnoj političkoj formi.Dobro, OK, jesu, krše se ljudska prava ali kojućemo dati formu toga da se poštuju ljudska pra-va na Kosovu, pa se ona kao što znamo ne poštu-ju. Sada slabiji element plaća cijenu. Srpski, jeli? Kao što znamo, Kosovo postaje etnički čisto.Dakle, bombardira se zato da se spriječi etničkičisto Kosovo ali se onda ostvaruje etnički čistoKosovo. To je naravno poraz.

Ono što se dogodilo jeste porazdemokracije koji danas, sa 5. oktobrom, izgledakao velika pobjeda demokracije nad komuni-zmom. Nju možemo shvatiti kao oblik kultura-lizacije odnosno shvaćanja političkih problemakao predominantno kulturnih fenomena. Što ijest bit teorije antitotalitarizma koja kaže da jeboljševička revolucija na primjer primena azi-jatskog modela despotizma protiv evropskog

92


modela demokracije itd. Pa je onda u tom smi-slu, ako hoćete, sa Miloševićem i pala Azija bezobzira na kontrafaktičnost te činjenice i na daljurasističku primjenu koju će to uskoro sa Kinezi-ma ovdje imati. Pri čemu – još jedan moment –u svom rasističkom odnosu prema AlbancimaSrbi nisu nikakva balkanska nacija nego moder-na evropska nacija. U Njemačkoj postoje, samošto to ljudi ne znaju, stotine mrtvih u rasističkimispadima skinsa odnosno desničara, pri čemu sedogađaju zločini kakvi u tzv. mirnodopskoj situ-aciji nisu zabilježeni u odnosu između Srba iAlbanaca. Dakle, imate od prije par dana slučajJozefa, šestogodišnjeg dječaka kojeg su na grad-skom bazenu uhvatili, mučili ga elektrošokovi-ma pred svima i onda ga udavili u tom bazenuproglasivši da je stradao nesretnim slučajem, pričemu je, naravno, cijelo to mjesto ili šutnjom iliaktivnošću sudjelovalo u tome. To je ogroman,to je fantastičan škandal. To postoji. Nedavnosam rekao da postoji intenzivan rasizam kao fak-tum i kao fenomen, ali postoji svaki puta kadaizađu rasisti izađu i konrarasisti. Svaki puta kadasu demonstracije skinsa onda su i kontrade-monstracije, tako da je to manje-više otvorenipolitički konflikt. Ali kada su hrvatski ideolozigovorili da su Srbi balkanski primitivni elementkoji spriječava hrvatsku naciju da ostvari svojutisućljetnu želju da bude autentični dio zapadneEvrope, onda oni nisu naprosto lagali ili varalijavnost nego su se ponašali onako kako će seEvropa morati ponašati u trenutku kada ćemorati definirati svoje granice. Kada će moratireći – ne, Rusi nisu Evropa. I ta odluka da Rusinisu Evropa jeste rasistička. Ona je kulturrasi-stička. Dakle, rasizam je element bez koga se nemože, bez koga se ne odvija politika na suvreme-

nom zapadu. Ponavljam još jedanput da je usvim našim nacijama taj element o kome uopćene govorimo, o tom rasističkom elementu neštošto nas je uvijek činilo tipično evropskim suvre-menim nacijama. I Hrvate i Srbe i Slovence urazličitim modalitetima, jer dok Hrvati premaSrbima, pretpostavljam, jesu rasisti, mislim daSrbi prema Hrvatima nisu.

Kako vidiš ulogu tzv. nevladinog sektora u Hrvatskoj danas?Vi ćete proći kroz istu fazu. Pokazalo se da suprojekti civilnog društva instrumentalni pro-jekti, to jest imali su političku funkciju. Trebalisu potpomoći dvije stvari, rušenje nacionalistič-kih kvazi ili konkretnih diktatura i trebali su osi-gurati ili potvrditi želju Zapada, odnosno fanta-zam da je on strašno aktivan na ovim prostorimai da čini nešto politički relevantno. To je ulogakoju je ta scena odigrala. Tipično za razvoj poli-tičkog projekta svakog civilnog društva bilo onošto je počelo sa Solidarnošću u Poljskoj, Mađar-skoj, cijeloj Istočnoj Evropi, da se u trenutkukonačne demokratizacije, pobjede liberalnedemokracije ono jednostavno se rasplinjuje unovoj institucionalizaciji. To je sudbina svih tihprojekata. Oni su završili, okončali svoju povi-jesnu ulogu, i idu sa scene. Nitko, a to znači uprvom redu Zapad nije uspio definirati radikal-nu političku ulogu civilnog društva u suvreme-nim zapadnim demokracijama premda postojeteorije, ideje – na primer Habermasova, zna seko sasvim točno tko zastupa teoriju ključne ulogecivilnog društva u produbljenju demokracije,realizacije demokracije, Rato Koen i tako dalje,to su poznate teorije samo je riječ o tome danačelno to ne funkcionira. Velika historijskauloga civilnog društva je sa postizanjem svoga

93


cilja okončana – nitko više srpsko civilno dru-štvo nakon 5. oktobra neće financirati sa tolikopara kao prije tog datuma, i to je svakome jasno.Međutim, ono što ostaje i što je vrijednost suiskustva i sve treba učiniti da ona budu reflekti-rana i budu uključena u budućnost. U mjeri ukojoj je to moguće, premda veoma skromno, taiskustva se ugrađuju i po mom sudu nedovoljno.Ugrađuje se personalno, mislim da su temekojima se bavimo ovdje sad u Beogradu, dio togiskustva, kao što je i priča o Arkzinu svakako upo-trebljiva u razmišljanju što su suvremeni medi-ji, koji je odnos politike i kulture u današnjemsvijetu, šta znači kulturalizacija, šta depolitiza-cija... Za razumjevanje naše pozicije u suvreme-nu svijetu ta iskustva su ključna.

Na koji način će se odvijati buduća kulturna razmena izmeđuSrbije i Hrvatske?Tu neće biti nikakvog problema. Tek kad sesretnu hrvatski i srpski nacionalisti, rasplamsatće se prava ljubav među našim kulturama. Pa tekoni mogu jedni druge odlično razumjeti, tek seoni mogu duboko uživjeti jedni u druge.Budućnost nam je u tom smislu ružičasta i evoveć bježim od nje. Ja sam samo nesporazum ineće dugo potrajati dok se to ne otkrije. Srbija,srpski narod, srpska kultura, srpska duhovnost,pogotovo ova nova pravoslavno klerikalna, tosmeće takozvane duhovne obnove, to me nezanima i ne želim imati ništa s tim. Do Srba mije stalo taman koliko i do Hrvata.

Ipak, Srbija posle Miloševića jeste nešto sasvim drugo. Je liona kao takva (naizgled: "normalna") postojala i ranije?Može se pronaći dovoljno ličnosti iz srpskepovijesti koje su bile autentični Evropljani i ko-

je su se borile protiv užasa osmanlijske ostavšti-ne istoka i azijatizma, oni su poslije u svom anti-komunizmu tvrdili da je titoizam boljševičkiazijatski princip koji uništava autentični evrop-ski identitet srpske građanske klase. To su ele-menti kojima su Srbi podijeljeni. Što se menetiče, antigermanizam je samo najiracionalnijioblik rasističkog simptoma kod Srba. Ključni itemeljni odnos koji ih je takođe deset godinaodređivao jeste odnos prema Albancima. I nesamo deset godina. To je ono što je onemoguća-valo i još onemogućuje Srbe da stvore bilo kojipolitički upotrebljiv projekt svog budućegodnosa sa Albancima. Oni to ne mogu jer suograničeni svojim rasizmom. Pri čemu to nemože niti takozvana međunarodna zajednica.Međunarodna zajednica ima jedno opravdanje– ona nije odavde. Međunarodna zajednica nemora živjeti sa Albancima i ne mora nitko očeki-vati od Amerikanca da uči albanski zato štoAmerikanac neće živjeti Prištini. Za Srbina kojibi da bi ostvario suživot morao učiti albanski toje otprilike kao prelazak Himalaja bosim noga-ma.

Približava li se i u Srbiji – po tvom mišljenju – "pravi" trenu-tak za ozbiljniju kritiku novih vlasti?Pitanje pravog vremena se ne postavlja zasubjekte koji nemaju političku moć, materijal-nu silu, nemaju ideološku, političku, vojnu isvaku drugu infrastrukturu iza sebe, pa da mogurazmišljati o pitanjima strategije i taktike. Pita-nje kritike, pravog trenutka za nju, u situaciji ukojoj se mi nalazimo potpuno je suvišno. Svakitrenutak je pravi trenutak, jer ukoliko bismouopće postavili takvo pitanje moglo bi nam sedogoditi kao što se događa generacijama, kom-

94


pletnim intelektualnim elitama da prožive dekadu katastrofe ne dočekavši pravo vreme za kritike.Dolazeći ponovo u trenutak da je moraju za slijedeću dekadu odlagati. Pravi trenutak kritike je usvakom trenutku.

Sa kakvim osećanjima danas sagledavaš sveukupni vlastiti intelektualni, etički i politički engagement tokom devedesetih?Naravno da sam nezadovoljan. Kad samo pomislim koliko sam toga morao a nisam zato što samglup, lijen, nedorečen, ružan, zao... nisam to uspio. Naravno da se sve moglo napraviti bolje no štose napravilo. Međutim, da ponovim onaj poznati refren je n'est regreter rien, dakle ne, nisam propu-stio ni jednu priliku da se uključim u hrvatski mainstream, nisam se osjetio zakinutim ni za kakvopolitičko priznanje posle pada Tuđmana, niti imam bilo kakav osjećaj resantimana prema Hrvat-skoj, kao ni želju da se vratim. Najvažnije mi je što živim puno bliže realnosti, što je realnost svije-sti o vlastitoj vrijednosti. Prisiljen sam na skromnost, ne mogu si umisliti sebe kao nešto važno. Nanjemačkom govornom području od skoro 90 milijuna ljudi, gde je kulturno i intelektualno trži-šte ispunjeno takvom brutalnom žestokom konkurencijom u kojoj velikani, ljudi koji se uspjevajupopeti na sam tron, sutra padaju u zaborav, i to je normalno. To je nešto što je realnost intelektu-alnosti. Ovdje su intelektualci precijenjeni, u svakom pogledu. Precjenjeni su po svom uticaju napolitiku, svojoj važnosti u izgradnji kulturnog identiteta, kulture uopće, mislim čak da su finacij-ski precijenjeni, da s obzirom na njihov učinak, na kvalitetu ideja žive predobro. Pogledajte sve teakademike... Pa to je sramota... Za mene bi bilo ispod časti da postanem član Hrvatske akademijeznanosti i umjetnosti. To bi za mene definitivno bila uvreda. Kao što bi bilo, što je potpuno neza-mislivo, da postanem član Hrvatskog PEN-a, pa nisam na to valjda spao. Član sam, odnosno sudi-onik, nisam nigdje nikakav član, sudionik sam stanovitih projekata koje imaju svoj početak, svojetrajanje i svoj kraj. Tipično ljudsko – kao rođenje, život i smrt. Što je potpuno normalno, u čemuse griješi, u čemu se stvara, u čemu postoji mogućnost kreativnosti... I u tom smislu osjećam seispunjenim. Naravno da se sve dâ napraviti bolje. Moj nedostatak ne da se ispuniti klasičnim pri-znanjima u našim okvirima.

95


Documents

^ekaj malo, rekao si: Nisam vi{e hrvatski intelektualac?