Potreba današnjeg svijeta ili iluzija

D i p l o m s k a r a d n j a

Sarajevo listopad 2010.

I L I J A M A R K O V I Ć

1

„U ovo naše vrijeme, kada se Nebo

obraća zemlji, ljudi osjećaju

i veliku potrebu za nadnaravnim.

Oni ţele upoznati poruke Neba,

naslutiti tajne zagrobnoga ţivota,

spoznati prisustvo Sotone i moć anĎela…“

(M. Glavurtić, Satana)

2

Uvod

U vrijeme kad je „dim Sotone ušao u Crkvu kao kroz neku pukotinu―, kako kaţe

papa Pavao VI., pravo je vrijeme više govoriti o stvarnosti i djelovanju Sotone. Mnogi

ljudi se zavaravaju i ne vjeruju u postojanje zla, odnosno Zloga ili Sotone. Lakše se

sloţiti s ljudima oko pitanja o postojanju Boga, jer su oni tako ĉesto iskusili Njegovu

blizinu u svom ţivotu kroz vjeru koju nose u sebi. No, manje je onih koji će priznati

postojanje zlih sila, sila tame kako ih Isus naziva. Ĉesto je shvaćanje meĊu ljudima da

zli duhovi, demoni, postoje samo u horor-filmovima. Zašto ĉovjek mora nešto vidjeti da

bi vjerovao da to „nešto nadnaravno― zaista postoji? Odgovor na ovo pitanje nije lako

naći. Nije li po nekoj prirodnoj logici i zakonu prirode da sve što nas u svijetu okruţuje

ima svoju suprotnost: lijepo – ruţno, toplo – hladno, ljubav – mrţnja, prijatelj –

neprijatelj, dobro – zlo...? Ako dakle postoji dobro, a Bog je sama dobrota i ljubav (usp.

1 Iv 4,8), ne slijedi li zakljuĉak da onda mora postojati i zlo, ne kao poĉelo jer bi smo

otišli u dualistiĉko shvaćanje svijeta, nego kao nastala stvarnost, kao suprotnost dobru, i

netko tko je slika ili predstavnik zla? No, ako i traţimo vidljive dokaze djelovanja Zloga

zar ih onda ne moţemo naći i u današnjim ratovima, nepravdama, mrţnjama…?

Svjedoci smo da se danas priliĉno malo u društvu pa i u Crkvi, govori o

demonima i zlim silama, njihovoj egzistenciji i djelovanju. Ovim radom, kojeg sam

najviše temeljio na iskazima i svjedoĉenju dugogodišnjeg rimskog egzorciste patera

Gabriela Amortha, koja je zapisao u svojoj knjizi „Izvješća rimskog egzorciste―, ţelim

svima nama podsvijestiti ono što je apostol Petar rekao: „Otrijeznite se! Bdijte!

Protivnik vaš, Ċavao, kao riĉući lav obilazi traţeći koga da proţdre. Oprite mu se ĉvrsti

u vjeri!― (1 Pt 5,8).

Svi smo pozvani boriti se protiv zla i grijeha, boriti se protiv Zloga na svom

ţivotnom bojištu, ali kako se boriti protiv neprijatelja, kako ga poraziti ako ne znamo

njegovu ratnu strategiju, ako ne znamo na što je sve neprijatelj spreman kako bi nas

porazio, ako ne poznajemo podruĉja njegova djelovanja, oruţje kojim se sluţi? Zato,

ovim radom ţelim da bolje upoznamo svog Neprijatelja, Oca laţi i prijevare, taktiku

njegove igre zavaravanja, oruţje kojim napada svakog ĉovjeka, kako bi mu se mogli što

uspješnije oduprijeti i odgovoriti na pitanje: Jesu li egzorcizam i govor o postojanju

demona potreba današnjeg svijeta i poslanja Crkve ili samo jedna velika iluzija?

3

„Nije nam se boriti protiv krvi i mesa

nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti,

protiv upravljača ovoga mračnog svijeta,

protiv zlih duhova“.

Ef 6,12

4

I. DEMONOLOGIJA

1. POJAM I PREDODŢBE O DEMONIMA

Vjera u postojanje demona zajedniĉka je cijelom starom svijetu: od podruĉja

Mezopotamije, preko grĉke i rimske kulture pa sve do biblijsko-ţidovskog svijeta. Rijeĉ

demon dolazi od grĉke imenice daimon (dai,mwn) što je preuzela kasnije i Septuaginta.

Rijeĉ Sotona dolazi iz hebrejskog jezika ( – satan; grĉ. Σατανᾶς), a znaĉi suparnik,

klevetnik. Stari zavjet je ovu rijeĉ koristio općenito za suparnike. Tek Knjiga o Jobu

(1,6) rijeĉ Sotona koristi kako bi oznaĉila poglavicu palih anĊela. Septuagintin prijevod

rijeĉi sotona glasi diabolos, a oznaĉuje takoĊer „suparnika― i „razbacivaĉa― (od grĉkog

glagola diaba,llo). U Starom zavjetu rijeĉ sotona se pojavljuje ĉetiri puta kao osobno

ime (Job 1,6,12; 2,1; Zah 3,1), dok se u ostalim sluĉajevima koristi 24 puta. U Novom

zavjetu se rijeĉ sotona (diabolos) javlja 53 puta.1

1.1. Mezopotamija

Sumerska i akadska literatura, koja donosi mezopotamsku demonologiju, je vrlo

stara i imala je velik utjecaj na starozavjetne Ţidove, a preko Kaldejaca je ušla prvo u

svijet helenske kulture i religije, a zatim i u Europu. Obiĉaji, kakvi su vladali u

Mezopotamiji, su sve nevolje i zla koja su pogaĊala ĉovjeka pripisivali utjecaju

demona. Što se tiĉe broja demona, mezopotamska demonologija skoro da ne pozna

njihov broj. Što se tiĉe njihovog djelovanja jedni su djelovali samostalno dok su drugi

djelovali u skupinama. Samostalnog demona su nazivali utukku. Demoni, koji su

djelovali u skupinama djelovali su na taj naĉin da bi jedan napao glavu, drugi vrat, treći

prsa, ĉetvrti ruke… Postojali su demoni koji su izazivali noćne more, drugi su bili

povezani sa smrću dok su treći bili u sluţbi boga podzemlja gdje će doći svi mrtvi.

Posebna skupina demona, u mezopotamskoj demonologiji, predstavlja skupina onih koji

su imali zastrašujući izgled koji je bio kombinacija ljudskih i ţivotinjskih obiljeţja. Ti

su demoni obiĉno noću posjećivali groblja te samotna i napuštena mjesta. TakoĊer,

1 Usp. E. V. PETERSDORFF, Demoni, vještice i spiritisti: sve o postojanju i djelovanju mračnih sila,

Verbum, Split, 2003., 45-53.

5

mezopotamska demonologija spominje i „dobre― demone od kojih se traţila pomoć u

borbi protiv zlih demona. Najĉešća njihova uloga je bila ĉuvanje hramova i palaĉa, što

moţemo vidjeti i u mezopotamskoj, ali i u drugim arhitekturama.

1.2. Stari zavjet i Ţidovstvo

Starozavjetno shvaćanje i gledanje na svijet nije se posebno razlikovalo od

razmišljanja naroda i kultura koje su okruţivala Ţidove. Ipak, kada Stari zavjet govori o

demonima, to ĉini s velikom opreznošću. Stoga ih i ne spominje tako ĉesto što bi se

moglo razumjeti kao preventivno djelovanje u oĉuvanju Boţje transcendencije. Susret

ĉovjeka sa Đavlom nalazimo već na prvim stranicama Biblije. Knjiga Postanka cijelo

svoje treće poglavlje posvećuje temi ĉovjekovog pada u grijeh. Taj ĉovjekov pad

povezan je s djelovanjem „stare zmije2―, tj. Ċavla koji iz zavisti napastuje prvoga

čovjeka i uspijeva na taj način poljuljati povjerenje prema Stvoritelju i nagovoriti

čovjeka da krivo upotrijebi svoju slobodu i prekrši zapovijed Boţju.3 Ovim padom prvih

ljudi obiljeţena je povijest cijelog ĉovjeĉanstva te su njegove posljedice, gubljenje

milosti izvorne svetosti, strah od Boga i narušen sklad unutar ĉovjeka, prešle s prvog

Adama i Eve i na sve današnje Adame i Eve. Grijehom prvih ljudi ušla je smrt na vrata

ĉovjekove povijesti kako je to i Pavao izrekao u Rim 5,12: Zbog toga, kao što po

jednom Čovjeku uĎe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve

ljude prijeĎe smrt. Ovu istinu da je svaki ĉovjek okaljan grijehom prvih ljudi posebno

istiĉe II. vatikanski sabor kada kaţe: To što doznajemo po Boţanskoj objavi slaţe se i sa

samim iskustvom. Ako, naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i

uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne hoteći

često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i duţno usmjerenje prema

svojemu posljednjemu cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim

stvorenjima.4 Stariji starozavjetni tekstovi spominju skupine demona koje jedva

pokazuju neki individualitet. Iz njihovih opisa teško je bilo razlikovati kada se radi o

demonima, a kada o ţivotinjama. Ipak, prijelaz izmeĊu demonskog i ţivotinjskog

2 Govoreći o zmiji Knjiga Postanka istiĉe da je ona Boţji stvor „kao i sva ostala zvjerad― (Post 3,1), ali s

druge strane da je obdarena znanjem koje nadilazi ĉovjekovo. Ona je zavidna ĉovjekovoj sreći (usp. Mudr

2,24) i neprijatelj je ljudske prirode. Tu zmiju, zavodnicu (Post 3,13; Rim 7,11; Otk 12,9; 20,8 sl.) i „lašca

od poĉetka― (Iv 8,44) Knjiga Mudrosti (2,24) će nazvati imenom: Ċavao. (Usp. X. LÉON-DUFOUR, Rječnik

biblijske teologije, KS, Zagreb 1993, 1226. 3 M. BOLOBANIĆ, Kako prepoznati zamke Zloga, Zadar 2006, 29.

4 GS 13.

6

starozavjetnim piscima nije bio stran jer su ĉesto susretali „demoniziranje― ţivotinja (Iz

13,21-22; 34,14; Jer 50,39; Ps 72,9;74,14). Osim skupina demona Stari zavjet spominje

i neke pojedinaĉne kao što je Lilit (Iz 34,14), koji je izvorno sumerski demon oluje, a u

kasnijoj puĉkoj etimologiji je postao demon noći. Posebno mjesto u Starom zavjetu ima

i Azazel (usp. Lev 16,8.10.26) koji je prikazan kao demon pustinje. Ţidovi su imali

obiĉaj da za vrijeme obreda pomirenja izdvoje jednog jarca, na kojeg bi svećenik na

simboliĉan naĉin, polaganjem ruku, prenio grijehe naroda. Tog bi jarca zatim odveli u

pustinju gdje bi on uginuo. Tobijina knjiga spominje zloduha Asmodeja koji je pobio

sedam muţeva za koje je Sara bila pošla (usp. Tob 3,8.17; 6,8s.15s;8,2s).

Najvjerojatnije da ovaj demon potjeĉe iz staroiranske ili perzijske mitologije. Njega se

moglo otjerati dimom spaljenoga ribljeg srca i jetre što je Tobija i uĉinio (Tob 6,17; 8,1-

3). U ţidovskom narodu su teške bolesti i velike nevolje ĉesto povezivane s

djelovanjem demona, tj. da su posljedica ĉovjekova grijeha i otpada od Boga (Hab 3,5;

Ps 91,5s). Knjiga o Jobu (Job 1,6-12; 2,1-7) opisuje Jobove patnje i kušnje Satana

(Sotone) kako bi odvratio pravednog Joba od Boţjeg puta. Knjiga Ljetopisa (Ljet 21,2)

spominje Satanovo negativno djelovanje, kako on Izraela navodi na zlo i grijeh. U

Knjizi Mudrosti nalazimo uzrok smrti prvih ljudi – Ċavlova zavist (Mudr 2,23-24). Ipak,

starozavjetno shvaćanje demona i demonskoga dobilo je svoj konaĉni oblik neposredno

prije Novoga zavjeta. „Demoni zavode ljude i navode ih da ĉine zlo, da štuju idole, da

prolijevaju krv… ţele naškoditi ljudima, ĉak ih mogu posve uzeti pod svoju vlast―.5

1.3. Novi zavjet

Novi zavjet priliĉno ĉesto koristi pojam demona, ĉak 72 puta u imeniĉnoj,

glagolskoj i pridjevskoj verziji. On je preuzeo starozavjetne predodţbe i poglede na

demone i zlo iz Starog zavjeta. Redovito mjesto prebivanja demona u Pismu je pustinja

i napušteni krajevi (usp. Mt 12,43; Lk 8,29; 11,24 …). Jednako ĉesto kao pojam demon

tako se i pojmovi Sotona (satanas - 36 puta) i Ċavao (diabolos -34 puta) spominju

relativno ĉesto. Sinoptici Sotonu predstavljaju kao onog koji ţeli kušnjom odvratiti

Isusa od njegova poslanja i zadaća otkupljenja palog ĉovjeka (usp. Mk 1,13; Mt 4,1-11;

Lk 4,1-13).

Neosporna je ĉinjenica da je Isus ĉinio ĉudesa koja su najĉešće bila usmjerena ka

5 M. TOMIĆ, „Biblijski govor o demonima, opsjednutosti i izljeĉenjima―, u: Vjesnik Đakovačke i

Srijemske biskupije 5/2007., 388.

7

pojedincu kojem je trebala pomoć. Tako posebno mjesto u evanĊeljima zauzimaju opisi

Isusovih ozdravljenja. No, isto tako, evanĊelja donose nekoliko dogaĊaja u kojima Isus

nastupa kao egzorcista istjerujući zle duhove i ozdravljajući opsjednute: u sinagogi u

Kafarnaumu (Mk 1,21-28), opsjednuti iz Gerase (Mk 5,1-20), opsjednuti djeĉak (Mk

9,14-29)…6 Svim ovim novozavjetnim izvještajima zajedniĉke su sljedeće

karakteristike, kako navodi M. Tomić u svom ĉlanku:

opis situacije i, u danom sluĉaju, stanja u kojem se nalazi opsjednuti

susret izmeĊu egzorcista i opsjednutoga koji ima demona (uoĉljivo

sukobljavanje)

pokušaj otpora demona

egzorcizam kulminira u nareĊenju demonu da napusti opsjednutoga

utvrĊuje se da je demon napustio opsjednutoga

dokaz da je demon izišao

reakcija svjedoka (divljenje).7

Isusovim egzorcizmima se na slikovit naĉin htjelo pokazati kako na jednom

podruĉju ne mogu istovremeno opstati dvije vlasti. Tamo gdje nastupa Boţje

kraljevstvo nema mjesta Sotoni i njegovoj vlasti - Bog i demoni ne mogu biti u istoj

osobi i na istom prostoru. EvanĊelja predstavljaju Isusa kao uspješnog egzorcistu.

Njegovo se istjerivanje demona ĉesto povezuje s izvješćima o ozdravljenjima ĉime

postaje znak spasenja i dolaska Boţjeg kraljevstva: „Ali ako ja prstom Boţjim izgonim

Ċavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Boţje!― (Lk 11,20). Sv. Ivan će grešno stanje

ĉovjeĉanstva nazvati grijehom svijeta (Iv 1,29) ĉime je nastojao oznaĉiti utjecaj Zloga

na pojedince i zajednice a ĉiji korijen leţi u ĉovjekovom grijehu. Istu misao produbljuje

i II. vatikanski sabor rijeĉima: Svu ljudsku povijest proţimlje teška borba protiv moći

mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve

do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione

uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Boţje milosti moţe postići svoje nutarnje

jedinstvo.8

6 Ovdje su samo neki glavni primjeri, bez njihovih dubleta ili paralelnih mjesta.

7 M. TOMIĆ, Biblijski govor…, 390.

8 GS 37.

8

1.4. Učiteljstvo Crkve

Gotovo da nema ni jednog znaĉajnijeg crkvenog oca koji se nije bavio i pisao na

temu egzistencije i djelovanja demona. Već u najranijim simbolima vjere nalazimo

izriĉaje u kojima se tvrdi da je Bog stvorio i vidljiva i nevidljiva bića. Taj nauk,

potvrĊen od Nicejsko-carigradskog sabora (325.), zatim od onoga u Toledu ĉitao se u

ispovijestima vjere koje su sluţile u slavlju krštenja. Kasnije je on ušao u euharistijsku

molitvu Jakova u Jeruzalemu, sv. Bazilija u Maloj Aziji i Aleksandriji, a isti nauk

nalazimo i kod grĉkih otaca poput Ireneja, Atanazija (u djelu Expositio fidei), te kod

zapadnih otaca Grgura iz Elvire, sv. Augustina, Fulgencija i brojnih drugih.9 Već je

krajem drugog stoljeća biskup Sarda, Meliton, napisao djelo u kojem govori o stvarnosti

demona. Općenito govoreći, oci karakteriziraju Ċavla i demone kao najveće neprijatelje

ĉovjeka. Oni su krivi za nered i nemire u svijetu, za bolesti i praznovjerja, pa ĉak i za

progone kršćana.

Što se tiĉe razloga otpada palih anĊela, oci najĉešće istiĉu grijeh oholosti i

neposluha koji su izvori svih drugih grijeha – pali anĊeli su htjeli biti kao Bog kao što su

to i prvi ljudi htjeli (v. Post 3,5).

Jedan od prvih kršćanskih teologa i apologeta koji je raspravljao problemu Zla u

teološkim terminima je bio Justin, muĉenik (roĊen oko 100., a muĉeništvo podnio

izmeĊu 163. i 167. godine od strane Rimljana). On je jasno naglašavao prisutnost

demonskog djelovanja u svijetu. Krist i kršćani su, prema njemu, upleteni u jednu trajnu

bitku s Ċavlom i demonima. TakoĊer nauĉava otpad anĊela od Boga koji su se okrenuli i

protiv ĉovjeka-slike Boţje. Isto tako, Justin istiĉe da je Sotona stvoren od Boga, tako da

je i on samo stvorenje, podloţno Boţjoj moći. Iako sustavno ne govori o izvoru, naravi i

grijehu Ċavla, Justin istiĉe da je Sotona ista ona zmija koja je napastovala praroditelje

Adama i Evu u Edenu, Isusa u pustinji i da je on onaj zmaj kojeg donosi Knjiga

Otkrivenja (12,7-9). Glavni cilj Ċavla je da ga ljudi prihvate kao Boga.10

Irenej, biskup Liona, (140. – 202.) u svom djelu Adversus haereses izmeĊu

ostalog govori o temi Ċavla za kojeg kaţe da je stvoren takoĊer kao anĊeo se odmetnuo

od Boga. Zato on i jest odmetnik i varalica svijeta i ĉovjeka. Đavlova moć je ograniĉena

Boţjom svemoći. On nas ne moţe prisiliti da griješimo. Sotona je izgubio milost anĊela

9 Usp. G. AMORTH, Egzorcisti i psihijatri…, 83.

10 Usp. P. ERNETTI , Kateheza Sotone, Jelsa 2004., 39-42.

9

zbog grijeha zavisti jer je htio biti kao Bog.11

MeĊu imenima crkvenih otaca ovdje svakako treba istaknuti Tacijana, Antuna

pustinjaka, Euzebija, Ireneja, Tertulijana i Augustina. Euzebije je u svom djelu De

Trinitate osudio sve one koji su nauĉavali da pali anĊeli postoje iz vlastitog prapoĉela-

dualistiĉko gledanje, te one koji uĉe da je Bog stvorio zlo a s njim i anĊele koji su

posjedovali grešnu narav. U petoj knjizi svoga djela Contra haereses Irenej nauĉava da

je pali anĊeo otpao od Boga zbog svoje oholosti i zavisti.12

Sliĉno nauĉava i istiĉe sv.

Augustin u djelu De civitate Dei nazivajući demone nevjernim anĊelima.13

Za njega je

Ċavao poglavica bezboţnika i otac laţi, koji je na ĉelu mističnog tijela Ďavla.14

Zanimljivo tumaĉenje demona donosi Tertulijan koji kaţe da je Ċavao bio anĊeo koji je

zbog seksualne poţude otpao od Boga.15

Isto tako, Tertulijan naglašava da je Ċavao već od poĉetka vremena ţelio srušiti

Boţji plan spasenja i otkupljenja ĉovjeka. Ipak, Ċavlovim se robom postaje svojevoljno

i slobodno budući da on nema utjecaja na ĉovjekovu volju, stoga je i ne moţe prisiliti na

grijeh i otpad od Boga.16

Pitanje egzistencije demona, uĉiteljstvo Crkve nije nikada strogo i sustavno

definiralo jer je za njega to ĉinjenica koja svoje temelje ima u Svetom pismu i u

dogaĊajima vezanim za Kristov ţivot koji se i sam susretao s demonima i istjerivao ih.17

Bilo je takoĊer rasprava na temu demonske stvarnosti i egzistencije istih i na crkvenim

saborima: Sabor u Bragi /Portugal/ (551. – 561.), Ĉetvrti lateranski (1215.), Drugi

lionski (1274.), Firentinski (1431.- 1447.; DH 1347–1349), Tridentski (DH 1521), Prvi

vatikanski (1869. – 1870.; konstitucija Dei filius) te Drugi vatikanski (1962. – 1965.;

AG 3, 9, 14; DH 11; GS 2, 13, 22, 37; LG 5, 16, 17, 35, 48-50, 63, 69; SC 6; AG 3, 9).

Ĉetvrti lateranski sabor (1215.) je definirao da je Bog stvoritelj i vidljivog i nevidljivog

svijeta, što je bilo upućeno protiv nauĉavanja Albigenza, Katara i Valdenza. Sabor je

istaknuo: Đavle naime i druge demone Bog je stvorio po naravi kao dobre, a oni su

postali zli po sebi. Čovjek je pak sagriješio na poticaj Ďavla.18

Na Drugom vatikanskom

11 Isto, 42-45.

12 Usp. Contra haereses, XXIV poglavlje, br. 1-4.

13 Usp. De civitate Dei, XI, 9.

14 Isto, XI, 33.

15 Usp. O molitvi, u: Bibliothek der Kirchenväter, (KB), Kempten-München 1912., svezak I., br. 22., 265.

16 Usp. O pozivu na čistoću, u: BKV, svezak I. br. 8., 184.

17 Usp. Mt 4,1-11; 7,28-34; 9,32-34; 11,14-23; 12,22-30; Mk 1,12-13.23-27; 3,20-27; Lk 4,1-13.31-37; Iv

12,13; 14,30. 18

DENZINGER-HÜNERMANN, Zbirka saţetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoreĎu, Đakovo,

2002., br. 800., 224-225.

10

saboru oci su, pozivajući se na rijeĉi apostola Pavla u Ef 6,10-12 ţeljeli upozoriti

vjernike da bdiju i da se ne daju nadvladati od zlih sila, nego da se naoruţaju snagom

Boţjom za borbu protiv Zloga. Ovim problemom su se bavili i veliki pape kroz povijest

Crkve, poput Leona Velikog (440.-461.) i Inocenta VIII. (1484.-1492).

Danas postoje tri razliĉita gledišta s obzirom na postojanje demona:19

Nijekanje njihove opstojnosti. MeĊu kršćanima, ovo je ĉesto utemeljeno na

pretpostavci da, samo ono što je relevantno za „suvremenog ĉovjeka―, moţe biti

teološka istina. Demoni nisu vaţni, pa stoga nemaju mjesta u valjanim teološkim

izjavama. Draţ koju pokazuje opsjednuti nad „suvremenim ĉovjekom― dovoljna

je za diskvalificiranje ovoga shvaćanja.

Drugo gledište je skromnije i „agnostičkije“ s obzirom na postojanje

zloduha i njihovu inteligenciju. Neki egzegete tvrde da su demoni, primjerice,

objektivna stvarnost, a koji nisu ĉisti proizvodi imaginacije. Oni vjeruju da bi

takva stvarnost mogla biti neki osobni duh. Ĉešće, meĊutim, vjeruju da demoni

simboliziraju osobni element koji odvraća ĉovjeka od Boga.

Treće gledište podrţava tradicionalno kršćansko vjerovanje u postojanje

demona. To su duhovi otuĊeni od Boga i ĉovjekovi neprijatelji. Oni su

vrhovništva i nadljudske vlasti koje postoje i djeluju u svijetu.

1.4.1. Demonologija pape Ivana Pavla II.

Pontifikat pape Ivana Pavla II. bio je obiljeţen promišljanjem o brojnim temama

s razliĉitih podruĉja pa tako nije ni nedostajao papin govor o pitanju demona. Ovu

problematiku papa je obraĊivao i raspravljao 14 puta od 31. oţujka 1985. do 4. rujna

1988. godine. Neke od njih donosi i benediktinac Pellegrino Ernetti u svojoj knjizi

Kateheza Sotone, a ja ću predstaviti kratko samo neke dijelove.

Dana 13. oţujka 1985. Papa je objelodanio apostolsko pismo Parati semper

(Uvijek spremni) prigodom meĊunarodne godine mladosti u kojoj posebno istiĉe: Ne

treba se bojati imenovati prvog uzročnika zla: Zloga. Taktika koju je on upotrebljavao i

upotrebljava sastoji se u tom da se ne otkiva, da zlo, koje je on ucijepio još od početka,

primi svoj razvoj od samoga čovjeka … da uvijek sve više potaje grijehom „strukture“ i

19 Usp. J. NAVOVE, „Diavolo/esorcismo― u: Nuovo Dizionario di Spiritualità, a cura di Stefano De Fioers

e Tullo Goffi, Edizione Paoline, Cinsello Balsamo (Milano), 19892, 416.

11

da sve manje dopusti identificirati se s „osobnim“ grijehom“…20

Dana 23. srpnja 198. u svom govoru Stvoritelj anĎela, slobodnih bića, Papa

govori o slobodnom opredjeljenju palih anĊela protiv Boga i istiĉe: S obzirom na ovo

treba reći da su takoĎer čisti duhovi bili podloţeni jednoj kušnji moralnog značenja.

Bio je to presudni izbor koji se prije svega odnosio na samoga Boga… Dobri su izabrali

Boga kao vrhovno i definitivno Dobro, spoznatog u svjetlu intelekta prosvijetljenog

Objavom… Drugi su naprotiv okrenuli leĎa Bogu protiv spoznate istine koja je

označavala da je u Njemu potpuno i definitivno Dobro. Opredijelili su se protiv Objave

Boţjeg otajstva, protiv Njegove milosti koja ih je činila dionicima Trojstva i vječnog

prijateljstva s Bogom… Sotona, buntovan duh, hoće svoje kraljevstvo, ne ono Boţje i

postaje prvi „protivnik“ Stvoritelja, protivnik Providnosti, antagonist ljubazne mudrosti

Boţje.21

Dana 13. kolovoza 1986. u govoru o Padu buntovnih anĎela Papa istiĉe da se

„pad― anĊela sastoji u slobodnom izboru onih stvorenih duhova, koji su radikalno i

neopozivo odbacili Boga i Njegovo kraljevstvo, uzurpirajući Njegova vrhovna prava i

pokušavajući potkopati ekonomiju spasenja…22

Dana 24. svibnja 1987. Papa je posjetio svetište sv. Mihaela arkanĊela na Monte

San Angelo, u provinciji Foggia, gdje je uz govor o vaţnosti arkanĊela Mihaela, Boţjeg

borca protiv zla rekao da borba protiv demona, koja obiljeţuje lik arkanĎela Mihaela je

aktualna takoĎer i danas, jer je demon i sada ţiv i djeluje u svijetu.23

2. TKO JE SOTONA?

U današnjim razgovorima ĉesto moţemo ĉuti pitanja: Kako uz Boga, koji je

sama ljubav, dobrota i savršenstvo, moţe postojati jedno opreĉno, negativno biće –

Sotona? Je li Bog stvorio Sotonu? Odakle Sotona? Odgovore na ova pitanja treba traţiti

u Knjizi Otkrivenja u kojoj sveti Ivan opisuje rat anĊela protiv Zmaja i konaĉnu pobjedu

Jaganjĉevu, tj. Kristovu. Taj tekst istiĉe da Sotona nije jaĉi od Boga, jer Sotona nije

Bog, nego biće stvoreno od Boga:

20 P. ERNETTI, Kateheza…, 67-68.

21 Isto, 69-71.

22 Isto, 71.

23 Isto, 74.

12

I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anĎeli zarate se sa Zmajem. Zmaj

uĎe u rat i anĎeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu.

Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija - imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega

svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anĎeli njegovi.

I začujem glas na nebu silan: "Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga

našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tuţitelj braće naše koji ih je

dan i noć optuţivao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju

Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili ţivota svoga - sve do

smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer

Đavao siĎe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena!"

Ipak, djelovanje Sotone je priliĉno jako, utjecajno i razorno. Zašto? Njegovo

djelovanje potjeĉe od mrţnje prema Bogu i prema svemu što je Boţje. Sotona ţeli

ĉovjeka privući k sebi, navodeći ga na grijeh, na traţenje slobode od svih moralnih

zakona. Snaga kojom Sotona djeluje potjeĉe od samog poĉetka stvaranja kada je poput

svih drugih anĊela dobio moć djelovati. On je prikazan kao crveni zmaj sa sedam glava

i deset rogova i sedam kruna (usp. Otk 13). Sveti Pavao naziva Ċavla bogom ovoga

svijeta (2 Kor 4,4), a Prva Petrova poslanica opisuje ga kao riĉućeg lava koji traţi ţrtve

koje će proţdrijeti (usp. 1 Pt 5,8). Četvrti lateranski sabor, 1215. godine, opisao je

Sotonu kao biće koje je stvorio Bog kao anĊela, sa slobodom i voljom i koji se po svojoj

slobodi s nekim ostalim anĊelima opredijelio za zlo i postao protivnik Boţji. Dakle, Bog

nije stvorio Sotonu i zle duhove, nego su oni sami, pobunivši se protiv Boga, posve

svjesno i slobodno postali zli. Papa Pavao VI. definira Sotonu kao aktivnu moć, ţivo

duhovno biće, koje kvari i koje je pokvareno. Sotona je majstor prerušavanja i

prikrivanja ĉime nastoji skriti svoj identitet. U toj ĉinjenici leţi neshvatljivost Zloga:

jedinstven u svojoj biti, ali ipak mnogostruk u svojoj pojavnosti.24

Danas se Sotona

zamišlja na razliĉite naĉine, od onih sasvim jednostavnih slika do krajnje okultnih. Neki

ga zamišljaju kao biće s repom i rogovima, drugi u liku jarca, zmije, crne maĉke ili

zmaja. Ĉesto se koriste i razni simboli koji oznaĉavaju Sotonu, a to su najĉešće

pentagram, kriţ okrenut naopaĉke, broj 666, Neronov kriţ i brojni drugi. Kao što nitko

nikad nije vidio lice vjetru, a ipak ga se prepoznaje po šuštanju lišća ili podignutoj

prašini dok prolazi, tako se i Zloga moţe nazirati iza povijesnih dogaĎaja. A sigurnost

24 Usp. G. GOZZELINO, Tko je uistinu Sotona?, CUS, Split, 1996., 12.

13

dolazi jedino od autoriteta kojim raspolaţe Isus kao konačna Boţja Riječ.25

Ipak, na

temelju Objave znamo da je Sotona već osuĊen (Iv 12,31) i da on nema nikakve vlasti

nad Kristom. No, Sotoni je dano još neko vrijeme da zavodi ljude. Njemu je i podloţan

u zlu cijeli svijet zato i jest on knez ovoga svijeta (1 Iv 5,19). Brojni sabori kroz povijest

Crkve su naglašavali da nijekati postojanje Sotone i njegovog djelovanja u svijetu, znaĉi

nijekati Krista i njegovo spasiteljsko djelovanje koje se u Crkvi nastavlja kroz povijest.

Oni koji nijeĉu postojanje Sotone i zlih sila stoje, moţda i nesvjesno, na strani Sotone i

ĉine mu veliku uslugu, jer on to i ţeli – uvjeriti ĉovjeka da on ne postoji.

2.1. Oţivljavanje satanizma

Ova je tema u današnje vrijeme dosta atraktivna i samim tim opširna, no ja ću

ovdje nastojati dati kratak pregled glavnih smjerova u kojima se danas moţe vidjeti

novooţivljeni kult Sotone.

U današnjem svijetu moţemo slobodno reći kako je Sotona „u modi―, poĉevši od

knjiţevnosti i filma preko glazbe do tiska, a sekte koje štuju kult Sotone sve se više

razvijaju. Neke od najbrojnijih takvih sekti su: Savez engleskih vještica, na ĉijem je ĉelu

Alex Sanders (1926. – 1988.), zatim jedan pravac koji ima naglašene sadistiĉko-

orgijske crne magije ĉiji je glavni predstavnik Ordo Templis Orientis na ĉijem je ĉelu

Aleister Crowley, zatim Crkva konačnog suda u Engleskoj, Sotonina Crkva Antona

Szandora LaVeya (1968.) u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama, te Crkveni red pasje

krvi koji ima dosta pristaša na podruĉju Italije. Povezano uz Italiju i grad Torino je sve

veća i ţivlja praksa crnih misa koje su nastale iz erotsko-bogohulnog ismijavanje

katoliĉke mise. Crne mise su nastale u XVII. stoljeću na dvoru francuskog kralja Luja

XIV., a za njih se zauzimao i Marquis de Sade. TakoĊer, treba spomenuti i Charlesa

Mansona koji je osnovao Final Church. Sebe je istovremeno smatrao i Sotonom i

Kristom. Utjecaj Sotone u svijetu takoĊer je vidljiv kroz razliĉita ĉaranja, vradţbine,

spiritizam, proklinjanja, ali i u (rock) glazbi (Black Sabbath, Hell‟s Angels, Rolling

Stones…).

25 Usp. Isto, 10.

14

2.2. Sotonsko djelovanje u svijetu

Kada govorimo o Sotoni i njegovom djelovanju u svijetu, bitno je navesti i

razlikovati vrste i naĉine njegovog djelovanja. Uobiĉajeno sotonsko djelovanje je da on

navodi svakog ĉovjeka na grijeh, na zlo, na pobunu protiv Boţjeg zakona. Ovakvog

naĉina sotonskog djelovanja, tj. iskušavanja nije pošteĊen niti jedan ĉovjek na Zemlji,

ĉak je i sam Isus prihvatio u potpunosti ljudsku narav dopuštajući da ga Sotona iskušava

(kušnja u pustinji i Getsemanskom vrtu). Ipak, mnogo neobiĉniji naĉini sotonskog

djelovanja su oni nesvakidašnji, koje Bog dopušta samo u posebnim sluĉajevima i to

samo odreĊenim ljudima (proroci, sveci, mistici...). Prema G. Amorthu, ovo

nesvakidašnje sotonsko djelovanje moţemo podijeliti u šest razliĉitih vrsta:26

2.2.1. Izvanjsko uznemiravanje

Izvanjsko uznemiravanje su fenomeni koje su doţivljavali brojni sveci poput

Ivana od Kriţa i ţupnika Arškog. Bili su izvanjski, fiziĉki napastovani od zlih duhova

(šibanje, biĉevanje). Za osloboĊenje od ovakvog naĉina djelovanja Sotone i zlih duhova

nije potreban obred egzorcizma. U ovom sluĉaju pomaţu prije svega molitve upućenih

osoba, tj. onih koji su profesionalno upućeni u ovo podruĉje (egzorcisti, karizmatici...).

2.2.2. Sotonska mučenja

Postoje i tjelesna oštećenja i bolesti u većoj ili manjoj mjeri, ali koja kod ĉovjeka

ne doseţu stupanj opsjednuća. Primjer sotonskog muĉenja nalazimo u Svetom pismu na

više mjesta, a ja ću se samo kratko zaustaviti na starozavjetnom liku, proroku Jobu (Job

1 – 3). Job, pravedni sluga Boţji, ţivio je radosno, nije oskudijevao i nad njegovom je

kućom bdjela Boţja ruka i blagoslivljala njega, njegov rad i obitelj. MeĊutim, Sotona

dolazi k Bogu i govori da će ga Job iznevjeriti, da će se okrenuti od Njega ako mu bude

dirao u materijalna dobra, zatim njegovu djecu i, naposljetku, u njegovo zdravlje. Bog

dopušta Sotoni da iskuša Joba znajući da će Job ostati vjeran. Job je primio sve te

kušnje i nije se usprotivio Bogu, nego je ponizno rekao: „Gospod dao, Gospod oduzeo!―

Job je ostao vjeran svom Bogu, kako u zdravlju tako i u bolesti, kako u obilju tako i u

bijedi i siromaštvu (usp. Job 1 – 2). Apostol Pavao nije bio opsjednut, ali ga je muĉilo

26 Usp. G. AMORTH, Izvješća rimskog egzorcista, UPT, Đakovo, 2002., 26-30.

15

zlo dijaboliĉnog karaktera (usp. 2 Kor 12,7). Sluĉajevi pravog sotonskog opsjednuća su

veoma rijetki. Dijagnosticiranje i lijeĉenje osobe od sotonskog muĉenja nije ništa

jednostavnije niti vremenski kraće od dijagnosticiranja i lijeĉenja opsjednute osobe. Ove

dvije vrste sotonskog djelovanja razlikuju se po svojoj teţini, ali i po teškoćama koje se

javljaju prilikom dijagnosticiranja i lijeĉenja.

2.2.3. Sotonske prisilne misli

Ovim se oznaĉavaju misli koje se iznenada javljaju, a katkad su trajne. Ĉesto su

racionalno neshvatljive i apsurdne, i tih se misli ţrtva ne moţe sama osloboditi,

potrebna joj je struĉna pomoć. Ţrtva se osjeća oĉajno, potišteno, „zgaţeno― i ĉesto

pomišlja na samoubojstvo.

2.2.4. Sotonska „hranjenja“

Pojam „hranjenja― se koristi za predmete i kuće, dok se za ĉovjeka koristi pojam

„opsjednuće―. Dakle, sotonsko hranjenje nije ništa drugo nego opsjednuće pojedinih

predmeta ili kuća, tj. oĉito djelovanje zlih sila u kući - levitacija predmeta, ĉudni

zvukovi i drugo.

2.2.5. Opsjednutost Ďavlom

Najgori i krajnji oblik djelovanja Sotone jest opsjednutost neke osobe. Ovdje

Sotona dobiva vlast nad ljudskim tijelom, ali NE i dušom, te prisiljava ĉovjeka da

govori i djeluje po njegovoj volji. Opsjednuta osoba se ponaša i djeluje na naĉin koji joj

do tada nije bio svojstven (psuje, proklinje, naglašeno agresivna...). Ovaj se oblik

sotonskog djelovanja najviše oĉituje u izvanrednim, nadnaravnim sposobnostima koje

posjeduje opsjednuta osoba. Najĉešće su to: govor novim nepoznatim jezicima za koje

se zna da opsjednuti nije bio u dodiru i da ih nije mogao nauĉiti, posjedovanje

nadljudske snage, poznavanje i pronicanje tajni, sposobnost levitacije, pomicanja

predmeta, zatim nepodnošenje svetih predmeta (kriţa, svete vode...) i liturgijske odjeće

(posebno štole). Iz tijela opsjednute osobe ili iz okolnih predmeta mogu izlaziti i

ispadati ĉavli, kamenĉići, insekti pa ĉak i truleţ i crvi. Jedna od ĉestih sposobnosti

opsjednutih jest da mogu utjecati na stvari i predmete oko sebe tako da one poĉnu

letjeti, okretati se i micati, otvarati i zatvarati... Jako naglašen simptom opsjednutosti

16

neke osobe jest protivljenje i nepodnošenje blizine svećenika, crkve i svetohraništa. Ovo

su samo neki simptomi koje pokazuje opsjednuta osoba. Dakako da je širok spektar

sotonskih opsjednuća u kojim se sluĉajevi meĊusobno razlikuju po svojim simptomima,

stupnju opsjednuća te fiziĉkog i psihiĉkog stanja opsjednute osobe. O ovom će obliku

sotonskog djelovanja biti još govora u poglavlju o obredu egzorcizma.

2.2.6. Podčinjenost Ďavlu

Pod ovim se izrazom misli na čovjekov osobni svojevoljni čin kojim netko sklapa

ugovor s Ďavlom. Poznato je i sklapanje saveza sa Sotonom u krvi. Uţasne i ogavne

scene dogaĎaju se u tzv. crnim misama.27

Crkveni pisci su u govoru o ugovorima s

Ċavlom razlikovali izričite i prešutne ugovore, pactum expressum i pactum tacitum.

Osim sv. Augustina i Tome Akvinskog o ugovorima s Ċavlom su raspravljali i Albert

Veliki, sv. Bonaventura, te pape: Aleksandar IV., Ivan XXII., Benedikt XII., Eugen IV.,

Inocent VIII. i Grgur XV. Jaen Bodin, jedan od osnivaĉa politiĉke filozofije, veliki

demonolog i pravnik, istiĉe da su pakleni ugovori ĉesto verbalno sklopljeni i svjesno

naĉinjeni. Jer se rob demona ne postaje bez svjesnog i slobodnog pristanka. Ne rijetko

je da se ovi ugovori javljaju prilikom obreda egzorcizma, ukoliko je naravno došlo do

njihova sklapanja.28

Sv. Alfons Liguori, u III. knjizi Teologije, uĉi kako se raskidaju te

bezboţne veze s demonima:

1. Treba se odreći svakog formalnog ili prešutnog ugovora s demonima.

2. Sve knjige, spise, talismane, koji su u vezi s crnim umijećem, treba uništiti i

potpuno spaliti.

3. Ako pisani ugovor posjeduje osoba spremna na pokajanje, treba da ga se spali,

ali ako se smatra da je ugovor u rukama demona nije potrebno traţiti njegovo

vraćanje, sve dok se ne poništi činom iskrenog ispaštanja i čvrstom odlukom

pokajnika da se popravi.29

27 M. BOLOBANIĆ, Kako prepoznati zamke Zloga, Zadar, 2006., 60.

28 Usp. M. GLAVURTIĆ, Satana: Uvod u demonologiju, Beograd, 1978., 173-174.

29 Isto, 174.

17

2.3. „Kateheze Sotone“: Što se „sviĎa“, a što „ne sviĎa“ Luciferu

(iz nekih egzorcizama)30

Rijeĉi koje ću ovdje donijeti su snimljene za vrijeme izvoĊenja egzorcizama, a

objavljene u literaturi koju sam koristio. Iznesene su samo neke stvari koje bi svima

nama mogle biti na razmišljanje i poticaj.

Što se „sviĎa― Luciferu prema nekim egzorcizmima:

- pričest na ruku: tako mogu gaziti Vašeg Boga, onoga kojega sam ja ubio…

- svećenici obučeni poput gradskih pometača: mogu ih tako prerušene odvesti u

gostionice, u potrazi za nemoralom…

- nemoralno odijevanje i muških i ţenskih…

- televizija: Ah, televizija…. to je moj aparat pomoću kojeg razaram duše i

obitelji, pridobivam svećenike, redovnike i redovnice i odvraćam ih od

molitve…

- diskoteke: To su moje zlatne palaĉe kamo privlaĉim najbolje nade društva

uništavajući njihove duše i tijela…

- razvod braka: ja sam to izmislio i to je moje vlasništvo, jedno od mojih

najinteligentnijih otkrića. Tako uništavam obitelj i društvo jer ja nudim ĉovjeku

samo uţivanje, a ne zabrane kao onaj Ĉovjek na kriţu.

- pobačaj i ubojstvo nevinih: To je bilo moje najljepše i najukusnije otkriće.

Ubijati nevine umjesto ĉovjekoubojica…

- droga: Ona je najslaĊa hrana koju dajem mladima kako bi ih uĉinio ludima i

podvrgao ih k sebi, da budu moji sluţbenici…

- biskupi i svećenici koji niječu moje postojanje i djelovanje u svijetu: Oni mi

se posebno sviĊaju, a ima ih mnogo. Oni nijeĉu onoga svoga Boga koji je došao

da me uništi… Svi ti teolozi su moje sluge jer po njima unosim zbrku i pomutnju

u narod i vodim ih u svoje kraljevstvo mrţnje, beznaĊa i oĉaja.

Što se „ ne sviĎa― Luciferu:

- ispovijed … kojeg li glupog iznašašća. Koliko mi zla zadaje… ĉini da trpim…

- gozba na kojoj blagujete Tijelo i Krv onog Raspetoga … tu se nalazim

razoruţan, nemam snage za borbu. Oni koji blaguju na toj Gozbi veoma su

30 Usp. P. ERNETTI, nav. dj., 149-161.

18

snaţni protiv mene i mojih zavoĊenja…

- klanjanje „komadu Kruha“ (Euharistijsko klanjanje): … koliko me

razbješnjuju one osobe koje sate i sate provode pred tim komadićem kruha…

- mrzim krunicu: To je pokvareno i trulo oruĊe one Ţene … To je izum krivih

kršćana koji ne ţele mene slušati nego slijede tu Ţenu, moju neprijateljicu…

koliko mi samo boli uzrokuje ta krunica…

- Marijina ukazanja su najveće zlo ovog vremena za mene. Ona me progoni i

uzima mi iz ruku tolike duše.

- magareća poslušnost čovjeku u bijelom (Papi): ono što me najviše uništava je

magareća poslušnost onom ĉovjeku u bijelom…. taj ĉovjek me oduvijek progoni

… uništava moje kraljevstvo na zemlji… Uĉinit ću da umre, da bude ubijen ….

ah, kojeg li bijednika….

- strogi kontemplativni redovi: velike mi brige zadaju oni koji napuštaju svijet i

zatvaraju se u ĉetiri zida ţrtvujući sve što imaju svome Bogu… Oni su moji

najstrašniji i najopremljeniji neprijatelji jer grabe mi duše iz ruku obaju spolova,

svih klasa i poloţaja…

2.4. Odakle utjecaj Sotone u čovjekovom ţivotu?

M. Bolobanić u svom djelu navodi da temeljni uzrok koji muči neku osobu, a

koji se poslije transformira i umnaţa mnoge poteškoće, ima svoj temeljni uzrok koji se

moţe nalaziti u:

obiteljskom stablu

duševnim ranama

osobnim grijesima

sotonskim praksama.31

2.4.1. Obiteljsko stablo

Iako znamo da će svatko od nas pred Bogom odgovarati samo za svoja djela i

grijehe ipak ne treba izgubiti iz pameti i tekst iz Izl 34,6-7:

31 M. BOLOBANIĆ, Kako prepoznati …, 87.

19

Bog milosrdan i milostiv, spor na srdţbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje

milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekaţnjena ne ostavlja

nego kaţnjava opačinu otaca na djeci - čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena.

Iz donesenog teksta moţemo zakljuĉiti da ako su preci ĉinili za ţivota zlo, ta

prokletstvo na neki naĉin prelazi i na potomke, jer smo meĊusobno povezani poput

karika u lancu. U takva zla se posebno ubrajaju ubojstvo ili samoubojstvo, ĉlanstvo u

zloĉinaĉkim partijama, ako je netko od predaka ţivot posvetio Bogu pa pogazio zavjete

ili otpao od Crkve, preljub, bludniĉenje, kockanje, ovisnost o alkoholu i dr. Posebno

teški su sluĉajevi gdje su se preci bavili magijskim i okultnim radnjama. Dakle, postoji

duhovno naslijeĊe koje primamo od svojih predaka, a koje moţe biti dobro i zlo i kao

takvo moţe utjecati i na ţivot potomaka.

2.4.2. Duševne rane

U tzv. duševne rane se ubrajaju traume koje ĉovjek proţivljava već od svog

zaĉeća. Posebno je osjetljivo razdoblje izmeĊu treće i ĉetvrte godine ţivota. Ljudski duh

je isti i u trenutku zaĉeća i poslije. Bolobanić istiĉe da kad osoba doţivi tešku traumu za

vrijeme svoga djetinjstva, njezina duša takoĊer biva pogoĊena. Osoba postaje

emocionalno bolesna. Njome ĉesto dominiraju osjećaji odbaĉenosti, krivnje, manje

vrijednosti ili straha. Ova stanja su ĉesta podloga brojnim psihosomatskim oboljenjima,

alergijama i migrenama. Treba reći da je netoĉno da emocionalne rane, koje ima neka

osoba, nemaju svoj uzrok u utjecaju Zloga jer su one nastale kao posljedica tuĊeg

grijeha nad osobom koja je ranjena. Duševne rane su dublje što je povezanost i krvno

srodstvo s osobom koja nam ih je nanijela bliţe tj, jaĉe (brat, otac, majka…). Ove rane

osoba moţe dobiti i u kasnijem razdoblju ţivota ali one nisu istog intenziteta kao one

zadobivene u djetinjstvu. Ĉest problem s osobama koje imaju duševne rane jest u tome

što prije nego li doĊu do svećenika, posjete brojne okultne prakse.

20

2.4.3. Osobni grijesi

Sotonin utjecaj na ĉovjekov ţivot je najoĉitiji kroz osobne grijehe. Osobni

grijesi uključuju svjesnu i svojevoljnu odluku neke osobe protiv Boga.32

Brojne su

klasifikacije grijehe prema moralistima, ali najĉešće su one po kojima razlikujemo

grijehe prema Bogu, bliţnjima i prema sebi, te grijesi mišlju, rijeĉju, propustom i

djelom. Svaki grijeh predstavlja odvraćanja od Boga, protivljenje Njegovoj volji i

okretanje Sotoni. Grijeh, kao bolest duha, lako se širi u ĉovjeku pa zbog ne obolijeva

samo duša, nego moţe i tijelo stradati. Današnji ĉovjek se nalazi u posebno teškoj i

izazovnoj situaciji jer ga okruţuje relativizirani, desakralizirani, demoralizirani i

potrošaĉki svijet. Ĉovjek ne prihvaća autoritet Boga nad sobom, ţeli sam „biti svoj

gospodar―, ali jednako tako ţeli biti i gospodar ţivota, ne samo svoga, nego i tuĊega.

Posebno treba ovdje istaknuti grijehe na podruĉju seksualnosti kojim se mlade zavarava

izjavama kako je to sve „normalno― u tijeku psihofiziĉkog sazrijevanja ĉovjeka. Svaki

grijeh treba ispovjediti, odreći se njega, utjecati se neizmjernom Boţjem milosrĊu jer je

On „milosrdan i milostiv― (Ps 103,8; 145,8).

2.4.4. Sotonske prakse

Sotonske okultne prakse se u posljednje vrijeme sve više prouĉavaju, ali naţalost

i prakticiraju. Treba reći da je Sotona majstor prerušavanja i varanja tako da lako

obmane ĉovjeka i odalji ga od Boga. Stoga je i širok spektar sotonskih praksi i rituala te

stoga za njih trebalo odvojiti više vremena i prostora.

2.5. Kako se boriti protiv ovih zala ili Zloga?

Odmah na poĉetku treba reći da je Sotona jaĉi i mudriji od ĉovjeka, te da ga

ĉovjek ne moţe svojim snagama pobijediti. Ali je zato Bog neizmjerno jaĉi od Sotone. I

tu je, zapravo, jedina mogućnosti i jedini izlaz čovjeku iz začaranoga kruga zla. Samo je

Boţanska sila sposobna pobijediti ga, jedino je Boţansko svjetlo Duha Svetoga,

sposobno razotkriti njegove spletke i njegovo rovarenje. On nam ništa ne moţe nauditi

32 Isto, 92.

21

ako se tijesno poveţemo s Gospodinom. Moramo čvrsto vjerovati da Boţjom milošću

moţemo uvijek Sotonu pobijediti. Bog je naša pomoć i naše uporište.33

Egzorcizmi su

po Obredniku potrebni samo u sluĉaju pravog sotonskog opsjednuća. Za druge

sluĉajeve dovoljna su uobiĉajena sredstva milosti poput milostinje, molitve, svetih

otajstava, pokore, ţrtve te stalna okrenutost k Bogu, Djevici Mariji i svecima. Iz

EvanĊelja moţemo jasno vidjeti da je Isusova sluţba i poslanje naglašeno iscjeliteljska:

A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju:

"Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?" Isus im odgovori: "PoĎite

i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se

čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago

onom tko se ne sablazni o mene"(Mt 11,2-6).

Kad Isus uĎe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: "Kako to da ga mi ne mogosmo

izagnati?" Odgovori im: "Ovaj se rod ničim drugim ne moţe izagnati osim

molitvom i postom" (Mk 9,28-29).

Istu je zadaću i poslanje Isus predao svojim uĉenicima, a po njima i cijeloj Crkvi:

Idite! Evo, šaljem vas kao janjce meĎu vukove … i dade i vlast nad nečistim

dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć (usp. Lk 10,3-8).

Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime! (Lk 10,17).

Sveto Pismo nam u više navrata i na više mjesta spominje anĊele koje nam je

Bog poslao da nas štite i ĉuvaju. TakoĊer spominje podjelu anĊela u devet korova:

Vlasti, Moći, Prijestolja, Kneţevi, Sile, AnĊeli, ArkanĊeli, Kerubini i Serafini. Osim

toga što svako ima svog „anĊela ĉuvara― koji ga ĉuva, ĉovjek je pozvan i ĉuvati sam

sebe, ĉuvati se grijeha i otpada od milosti Boţje.

33 Isto, 134.

22

3. PODJELE I VRSTE DEMONA

3.1. Demoni prema Alphonsu de Spini

Sudbine - demoni koji mijenjaju sudbine

Poltergeist – demoni koji uzrokuju dosaĊivanje

Marširajuće horde – demoni koji donose rat

Familiari – duhovi koji pomaţu vješticama

Noćne more – demoni koji ometaju spavanje kroz noćne more

Demoni naĉinjeni od ljudskog sjemena

Prerušeni demoni

Demoni koji napadaju i iskušavaju svece

Demoni koji potiĉu na vraĉanje

3.2. Demoni prema feudalnom modelu:

Kraljevi: Lucifer, Belzebul, Asmodej, Aštarot, Beelfagor, Mefistofel, Adramelek,

Lilit…

Knezovi: Pan, Pluton, Arioh, Bafomet, Abraksas, Iblis…

Vojvode: Negral, Pazoos (Pazuzu)

Markizi: Furkuz Gazrel, Balan, Flaur, Kateš, Abigor…

Grofovi: Keber, Amon, Haivas, Nuber…

Baruni: Haront, Azazel, Behemoth…

Vitezovi: Belial, Erlik, Pahad, Nibas, Andras…

3.3. Povezanost demona sa Sedam glavnih grijeha po Peteru Binsfieldu:

Lucifer – grijeh ponosa

Mammon – grijeh neumjerenosti

Asmodej – grijeh poţude

Sotana – grijeh srdţbe

Belzebub (Belzebul) – grijeh neumjerenosti u jelu i piću

Levijatan – grijeh zavisti

Belphegor – ispraznost i grijeh lijenosti.

23

3.4. Demoni prema Mihovilu Pselu:34

ognjeni demoni

zraĉni demoni

zemaljski demoni

vodeni demoni

podzemni demoni

demoni koji izbjegavaju svjetlo

3.5. Guazzova klasifikacija demona:35

Demoni viših sfera zraka, koji nikad ne dolaze u dodir s ljudima.

Demoni niţih sfera zraka, koji su odgovorni za nevrijeme.

Demoni zemlje, koji borave u poljima, spiljama i šumama.

Demoni vode, koji su ţenski demoni, i uništavaju vodene ţivotinje.

Demoni ispod površine zemlje, koji ĉuvaju skrivena blaga, uzrokuju potrese i

razaranja kuća.

Demoni noći, koji su crni i zli. Ovi demoni izbjegavaju danje svjetlo.

3.6. Michaelis-ova klasifikacija demona:36

Prva hijerarhija - ukljuĉuje anĊele koji su bili serafini, kerubini i vlasti:

Belzebub je bio prvak (vladar) serafina, odmah ispod Lucifera. Belzebub,

skupa sa Luciferom i Levijatanom, su bila prva tri anĊela pala anĊela. On

kuša ljude sa ohološću (ponos) i suprotnost je sv. Franji.

34 Usp. M. PSEL, O demonima, Verbum, Split, 1995., 16.

35 Francesco Maria Guazzo je naĉinio ovu klasifikaciju demona temeljeći se na djelu Mihovila Psela. Ovo

je tiskano u njegovoj knjizi Compendium Maleficarum 1608. godine. 36

Godine 1613 Sebastien Michaelis je napisao knjigu Admirable History u koju je ukljuĉio klasifikaciju

demona, koju mu je prenio demon Berith kada je vršio egzorcizama nad ĉasnom sestrom. Barem ovako

tvrdi autor. Ova klasifikacija se temelji na Pseudo-Dionizijevim hijerarhijama, prema grijesima na koje

Ċavao navodi, i ukljuĉuje demonske neprijatelje koji su bili kušani, ali nisu podlegli napasti. Treba

zamijetiti da su imena mnogih demona izrazito francuska imena ili imena koja nisu poznata u drugim

kategorijama. Sv. Ivan Krstitelj i sv. Ivan EvanĊelist su dva sv. Ivana o kojima govori Michaelis. Drugi

sveci se spominju samo po imenu i nije jasno o kome se radi, npr. o kojem Franji je rijeĉ (Asiškom?).

24

Levijatan je takoĊer bio prvak (vladar, princ) serafina koji ljude navodi da

se odijele od Crkve drţeći ili nauĉavajući hereze. Suprotnost je sv. Petru.

Asmodej je takoĊer bio prvak serafina i nastavlja biti prvak. On navodi ljude

na lakoumnost, raskalašenost, bludniĉenje. Suprotnost je sv. Ivanu

Krstitelju.

Berith je bio prvak kerubina. On navodi ljude na samoubojstvo, svaĊu,

prepirku i blasfemiju. Suprotnost je sv. Barnabi.

Astaroth je bio prvak vlasti koji navodi ljude na lijenost. Suprotnost je sv.

Bartolomeju.

Verrine je takoĊer bio prvak vlasti, odmah ispod Astarotha. Navodi ljude da budu

nestrpljivi i suprotnost je sv. Dominiku.

Gressil je bio treći princa vlasti koji navodi ljude na neĉistoću i suprotnost je sv.

Bernardu.

Sonneillon je bio ĉetvrti princ vlasti, koji navodi ljude na mrţnju. Suprotnost je sv.

Stjepanu.

Druga hijerarhija - ukljuĉuje prijestolja, gospodstva i vlasti:

Carreau je bio princ prijestolja. On navodi ljude na tvrdoću srca i suprotnost je sv.

Vinku i Vinku Ferrer.

Carnivean je takoĊer bio princa prijestolja. On navodi ljude bestidnost i da se ne

srame i suprotnost je sv. Ivanu evanĊelisti.

Oeillet je bio princa gospodstva. On navodi ljude da prekinu zavjet siromaštva i

suprotnost je sv. Martinu.

Rosier je drugi u redu prijestolja. On navodi ljude na seksualnu neĉistoću i

suprotnost je sv. Baziliju.

Verrier je bio princ vlasti. On navodi ljude da prekrše zavjet poslušnosti i

suprotnost je sv. Bernardu.

Treća hijerarhija - ukljuĉuje kreposti, arkanĊele i anĊele:

Belias je bio princ kreposti. On navodi ljude na aroganciju i ţene da budu

umišljene, da odgajaju svoju djecu da budu raspušteni, kao i da „traĉaju― za

vrijeme mise. Njemu je suprotnost sv. Franjo Paulski.

Olivier je bio princ arkanĊela. On navodi na okrutnost i da ĉovjek nema milosti

prema siromašnima. Suprotnost mu je sv. Lovro.

Iuvart je bio princ anĊela.

25

3.7. Barett-ova klasifikacija demona:37

Belzebub: princ idololatrije

Pythius: princ laţljivaca i laţnih duhova

Belial: princ nosioca nepravde i pronalazaĉa zlih stvari

Asmodej: princ podlih osveta

Sotona: princ vještica i ĉarobnjaka

Merihem: princ kuge i duhova koji prouzrokuju kugu

Abaddon: princ moći rata i razaranja

Astaroth: princ inkvizitora i osuĊenika

Mammon: princ napasnika i zavodnika

3.8. Klasifikacija demona po mjesecima:38

Belial – Sijeĉanj.

Levijatan – Veljaĉa.

Sotona – Oţujak.

Belphegor – Travanj.

Lucifer – Svibanj.

Berith – Lipanj.

Belzebub – Srpanj.

Astaroth – Kolovoz.

Thammuz – Rujan.

Baal – Listopad.

Asmodej – Studeni.

Moloch – Prosinac.

Zanimljive podatke donosi Hans Benedikter u svojoj knjizi Hexen und Zauberer in

Tirol gdje na samom poĉetku prvog poglavlja iznosi zanimljive podatke. Naime, on

37 Francis Barrett je u svojoj knjizi The magus (1801.) donio ovu klasifikaciju demona, smatrajući ih

prvacima (prinĉevima) pojedinih zlih ponašanja, osoba ili stvari. 38

Tijekom 16. stoljeća, vjerovalo se da svaki demon ima posebnu snagu u odreĊenom mjesecu u godini

da izvrši svoje poslanje. U tom smislu, on i njegovi pomagaĉi radili su bolje i uĉinkovitije za vrijeme tog

mjeseca. Ĉini se da ova klasifikacija demona ima više astrološke implikacije nego li vjerske.

26

raspravljajući o veliĉini „sotonske vojske― govori da postoji preko sedam milijuna

demona i više od 72 kneza-demona koji su pod vlašću i zapovijedanju Sotone. On se

poziva na izvještaje i dokumente inkvizitora i lovaca na vještice (Hexenjäger) srednjega

vijeka koji su smatrali da postoji 6666 sotonskih legija, a svaka se od njih sastoji od

6666 demona. Ukupno bi dakle, matematiĉki gledano, toĉan broj demona iznosio 44

435 556 i na vrhu ove ogromne sotonske piramide je sam Sotona ili Belzebub/Belzebul.

Ali, isto tako autor istiĉe da su se pogledi i shvaćanja Sotone i njegove moći i vlasti

mijenjali kroz stoljeća tako da su gore izneseni podaci samo simboliĉne brojke bez

posebne utemeljenosti.39

39 Usp. H. BENEDIKTER, Hexen und Zauberer in Tirol, Verlansanstalt Athesia – Bozen, 2000., 19-20.

27

II. KRISTOLOGIJA – KRIST, SREDIŠTE SVEMIRA

Krist je središte svemira što svjedoĉi i apostol Pavao u Kol 1,15-20. Po Njemu je

stvoreno sve na nebu (anĊeli) i na zemlji (vidljivi svijet s ĉovjekom kao krunom Boţjeg

stvaranja). Sveto Pismo nam govori o Boţjem kraljevstvu, ali i o sotonskom kraljevstvu

(Lk 11,20), govori nam o Boţjoj moći, ali i o vlastima Tame (Lk 22,53); o Boţjoj, ali i

o Ċavolskoj djeci (1Iv 3,10). Kristovo djelo spasenja i otkupljenja ĉovjeka nije moguće

razumjeti u cijelosti ako se pri tom ne uzme i razorno djelo Sotone.

Bog se nije i nikada neće odreći svojih stvorenja. Sotona i pali anĊeli su i nakon

otpada od Boga zadrţali svoju moć i poloţaj, iako ih zlorabe. Sveti Augustin kaţe da

„nitko od nas ne bi ostao ţiv, kad bi Bog dao Sotoni odriješene ruke―. Budući da nas

Sotona ne moţe ubiti, on nas pokušava nagovoriti na grijeh i pobunu protiv Boga. Krist

je svojim dolaskom na svijet oslobodio ĉovjeka od ropstva grijeha i Sotone

uspostavljajući Boţje kraljevstvo i utemeljujući svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće

moći nadvladati, nikada: Uistinu Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina

JedinoroĎenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima ţivot vječni.

(Iv 3,16)

IzmeĊu prvog utjelovljenja-roĊenja, i drugog Kristova dolaska na svijet

(paruzija) Sotona neumorno ţeli pridobiti za sebe što više ljudi. To je oĉajniĉka borba,

jer je Sotona već pobijeĊen kako ĉitamo u Knjizi Otkrivenja:

I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anĎeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uĎe u rat

i anĎeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je

Zmaj veliki, stara Zmija – imenom Ďavao, Sotona, zavodnik cijeloga svijeta.

Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anĎeli njegovi (Otk 12,7-9).

Kada Sveto Pismo govori o demonima, ono govori o njima kao o duhovnim

bićima kojima su dani volja, sloboda, razum i neovisnost. Ĉetvrti lateranski koncil kaţe

da Đavao (Sotona) i drugi zli duhovi bili su po naravi stvoreni od Boga, ali su svojim

grijehom postali zli. Dakle, Bog nije stvorio zlo, nego je grijeh uzrokovao zlo. Isus je

svojim uĉenjem i velikom otkupiteljskom ţrtvom na kriţu istrgao palog ĉovjeka iz

pandţi Sotone.

28

Isus je svojim apostolima dao moć nad zlim duhovima, a naposljetku je daje

svima onima koji vjeruju u Njega: Vratiše se sedamdesetdvojica radosni govoreći:

Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime (Lk 10,17).

Drugi vatikanski sabor podsjetio je nauk Crkve: Krist nas je svojom smrću

oslobodio Sotone.40

Raspet i uskrsnuli Isus pobijedio je Sotonu.41

Ali Bog je poslao u

svijet svoga Sina, kako bi ljude spasio sila tame i demona.42

Ljudi svih vremena, jezika i religija pozvani su na borbu protiv zla, a na poseban

su naĉin na to pozvani današnji Kristovi sljedbenici i uĉenici. Nema sumnje da je u

nekim povijesnim razdobljima moć i djelovanje Sotone i zlih duhova bila više, a u

drugim manje oĉitija, barem na nekoj općoj razini.

Blagopokojni papa Ivan Pavao II. u svom je govoru, kojeg je odrţao 24. svibnja

1987., prilikom posjeta rimskoj crkvi svetog arkanĊela Mihaela, rekao: Ta borba protiv

demona, koju vodi arkanĎeo Mihael, aktualna je i danas, jer demoni djeluju i ţive u

svijetu. Uistinu, nisu zla u svijetu – nered u društvu, zbunjenost čovjeka, njegova

unutarnja rastrganost – samo posljedica istočnog grijeha, već i učinak uznemirujućih i

mračnih Sotoninih djela.43

Konaĉno prokletstvo Sotone i drugih zlih duhova još nije uslijedilo kako nam

govori Knjiga Otkrivenja:

I vidjeh anĎela: siĎe s neba s ključevima Bezdana i s velikim okovima u ruci.

Zgrabi Zmaja, staru Zmiju, to jest Ďavla, Sotonu, i okova ga za tisuću godina... A

kad se navrši tisuću godina, Sotona će iz svoga zatvora biti pušten: izići će

zavesti narode sa četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i skupit ih u boj (Otk 10,1-

3.7-8).

40 SC 6.

41 GS 2.

42 AG 1,3.

43Preuzeto s internet stranice: http://www.molitve.info/index.php/Izvjesaa-rimskog-egzorcista/Page-

2.html - 12.04.2007.

29

1. KRIST I SOTONA

Biblija ĉesto govori o Boţjem kraljevstvu, ali spominje i kraljevstvo Sotone

(usp. Mt 12,26; Lk 11,18). TakoĊer spominje sinove Boţje i sinove Sotone. Krist se

utjelovio kako bi ĉovjeka oslobodio od sotonskog ropstva i kako bi razorio Ċavolska

djela (1 Iv 3,8), ali i kako bi uspostavio Boţje kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Ivan u

svom evanĊelju Sotonu naziva ĉovjekoubojicom od poĉetka; on je neprijatelj, napasnik

i tuţitelj; po njemu su bol, zlo, patnja, grijeh i smrt ušli u svijet. Sam Isus ga naziva

„knezom ovoga svijeta― (Iv 14,30), a Pavao i 2 Kor 4,4 govori kao o „bogu ovoga

svijeta―.

Kada Biblija govori o Ďavolima, uvijek o njima govori kao o osobnim bićima,

obdarenima razumom, voljom, slobodom, poduzetnošću.44

Ovu ĉinjenicu potvrĊuje i

otaĉka teologija i crkveno uĉiteljstvo. Stoga, tko nijeĉe Sotonu, nijeĉe i grijeh te ne

moţe shvatiti Kristovo djelo otkupljenja.45

EvanĊelja stavljaju poseban naglasak na sukobe izmeĊu Krista i Sotone. TakoĊer

i u Dj 10,38 nalazimo Petrovo svjedoĉanstvo da je Isus prolazio zemljom „ĉineći dobro

i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao Ċavao―.

Jedan od „najduljih― Isusovih sukoba sa Sotonom bile su kušnje u pustinji, gdje

je Isus proveo ĉetrdeset dana i ĉetrdeset noći, posteći. Prva kušnja (Mt 4,3) vezana je

uz Isusovu fiziĉku iscrpljenost – „napokon ogladnje―. Sotona savjetuje Isusu da

kamenje pretvori u kruh i tako se najede i povrati snagu. No, Isus odgovara da nije

ĉovjeku potreban samo kruh za ţivot nego i rijeĉi Boţje (Mt 4,4). Budući da Sotona

nikad ne priznaje poraz on napastuje Isusa ponovno ţeleći Isusa navesti na grijeh taštine

(druga kušnja) – da skoĉi s jeruzalemskog hrama budući da Bog neće dopustiti da mu

se bilo što dogodi (Mt 4,6). Isus odgovara da ne treba iskušavati Boga što je Sotonu još

više razgnjevilo (Mt 4,7). Treća kušnja (Mt 4,8-10) predstavlja vrhunac. Sotona traţi

od Isusa da mu se pokloni a on će mu zauzvrat dati sva bogatstva svijeta. Današnji

ĉovjek se tako ĉesto klanja brojim modernim idolima: novcu, slavi, karijeri, uţitku… i

tako pada na rub ponora. Isus naglašava da se treba jedino Bogu klanjati i samo njemu

sluţiti (Mt 4,10).

44 M. BOLOBANIĆ, Kako prepoznati …, 36.

45 Isto.

30

Sva ova napastovanja Sotone imaju za cilj ĉovjeka udaljiti od Boga. Stari je

Adam pokleknuo pod Sotoninim obećanjem, ali Krist, kao novi Adam, je ostao poslušan

svome Ocu (usp. Rim 5,12-21). Ipak, sam je Isus rekao svojim uĉenicima da Knez

ovoga svijeta nema nikakve vlasti nad njim i koji će biti zbaĉen (usp. Iv 12,31).

2. ISUS I ZLI DUHOVI U EVANĐELJIMA

EvanĊelja nastoje posebno naglasiti boţansku Isusovu narav iznoseći ĉudesa

koja je ĉinio. Tu posebnu vaţnost ima Isusova superiornost i vlast nad zlim duhovima.

Cilj Isusova dolaska na zemlju jest uništiti djela Ċavolska što je potvrdio i sam Sotona

dok je Isus u Sinagogi uĉio, obratio mu se jedan opsjednuti viĉući iza glasa: Što ti imaš

s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Boţji! (Mk

1,24). Već prvo poglavlje Markovog evanĊelja na tri mjesta istiĉe ovu Isusovu moć: Mk

1,23-27; 1,33-34; 1,39. Matej takoĊer svjedoĉi da je Isus oslobaĊao ljude od djelovanja i

zarobljenosti zlih duhova: Mt 4,24; 8,16. Lukino evanĊelje daje sliĉne izvještaje: Lk

4,40-41; 6,18-19; 8,2.

U Kristovom djelovanju moţemo vrednovati i djelovanje Ċavla koje je

neodvojivo iz okvira Kristovog osloboditeljskog djelovanja. Izgoneći Ċavle, Krist

potvrĊuje da je za vas došlo kraljevstvo Boţje (Mt 12,28), koje je kraljevstvo svetosti,

pravednosti, ljubavi i mira.

Treba imati na umu neke vaţne pojedinosti koje se mogu zapaziti u Isusovim

susretima sa zlim duhovima: zloduh moţe ući u ĉovjeka (Iv 13,27 – primjer Jude),

poslije osloboĊenja zloduh se moţe vratiti s drugim još gorim zlim dusima (Mk 12,43-

45), moţe izvoditi takva djela koja će zavoditi narod (Dj 8,9 – primjer Šimuna

ĉarobnjaka).

Iako Novi zavjet Ċavla spominje oko 300 puta, ipak je posebno vaţno pet, strogo

evanĊeoskih dogaĊaja:

1) Isus naučava u Sinagogi u Kafarnaumu i svi su se divili njegovoj nauci, jer ih nije

uĉio kao pismoznanci, nego kao onaj koji ima vlast. U toj sinagogi je bio i jedan

opsjednuti koji se odmah usprotivio Isusu:

„I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uĎe on u sinagogu i poče naučavati.

Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao

31

pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim

duhom. On povika: "Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas

uništiš? Znam tko si: Svetac Boţji!" Isus mu zaprijeti: "Umukni i iziĎi iz njega!"

Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziĎe iz njega. Svi se

zaprepastiše te se zapitkivahu: "Što li je ovo? Nova li i snaţna nauka! Pa i

samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se“ (Mk 1,21-27; Lk 4,31-

37).

2) DogaĎaj o opsjednutom iz Gadare donose sva tri sinoptika. Donosim Markov

izvještaj:

Stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. Čim iziĎe iz laĎe, odmah mu iz

grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. Obitavalište je imao u

grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima jer je već često bio i

okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije

mogao ukrotiti. Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se

kamenjem. Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, a onda u sav glas

povika: "Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te

Bogom, ne muči me!" Jer Isus mu bijaše rekao: "IziĎi, duše nečisti, iz ovoga

čovjeka!" Isus ga nato upita: "Kako ti je ime?" Kaţe mu: "Legija mi je ime! Ima

nas mnogo!" I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja.

A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. Zaklinjahu ga dakle: "Pošalji nas

u ove svinje da u njih uĎemo!" I on im dopusti. Tada iziĎoše nečisti duhovi i

uĎoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u

moru. Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi poĎoše vidjeti što

se dogodilo. DoĎu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave

pameti - on koji ih je imao legiju. I prestraše se. A očevici im razlagahu kako je

to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. Tada ga stanu moliti da ode iz njihova

kraja. Kad je ulazio u laĎu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj.

No on mu ne dopusti, nego mu reče: "PoĎi kući k svojima pa im javi što ti je

učinio Gospodin, kako ti se smilovao." On ode i poče razglašavati po Dekapolu

što mu učini Isus. I svi su se divili. (Mk 5,1-20; Mt 8,28-34; Lk 8, 26-39).

32

3) Kćerka kananejske ţene (Mk 7,24-30; Mt 15,21-28):

Odande otiĎe u kraj tirski. I uĎe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se

nije mogao sakriti, nego odmah doču ţena koje kćerkica imaše duha nečistoga.

Ona doĎe i pade mu pred noge. A ţena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I

moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: "Pusti da se prije

nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će mu: "Da,

Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih." Reče joj: "Zbog te

riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh." I ode kući te naĎe dijete gdje leţi na

postelji, a zloduh je bio izišao.

4) Opsjednuti dječak (Mk 9,14-29; Mt 17,14-21; Lk 9,37-43):

Kada doĎoše k mnoštvu, pristupi mu čovjek, padne pred njim na koljena i reče:

"Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada

u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti."

A Isus odgovori: "O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas

podnositi! Dovedite mi ga ovamo!" I zaprijeti Isus zloduhu te on iziĎe iz njega. I

ozdravi dječak toga časa. Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše:

"Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?" Kaţe im: "Zbog vaše malovjernosti. Zaista,

kaţem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori:

'Premjesti se odavde onamo!', premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće."

5) Isus i Belzebul (Mk 3,20-30; Mt 12,22-30; Lk 11,14-23):

Tada mu donesoše opsjednuta, slijepa i nijema. I ozdravi ga te njemak progovori

i progleda. I sve ono mnoštvo zapanjeno govoraše: "Da ovo nije Sin Davidov?"

A farizeji čuvši to rekoše: "Ne moţe ovaj izgoniti Ďavle osim po Belzebulu,

poglavici Ďavolskom." A on, znajući njihove misli, reče im: "Svako kraljevstvo u

sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati.

Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen. Kako će dakle opstati kraljevstvo

njegovo? I ako ja po Belzebulu izgonim Ďavle, po kome ih sinovi vaši izgone?

Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja po Duhu Boţjem izgonim Ďavle, zbilja je

došlo k vama kraljevstvo Boţje. Ili kako bi tko mogao ući u kuću jakoga i

oplijeniti mu pokućstvo ako prije ne sveţe jakoga? Tada će mu kuću oplijeniti.

Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa."

33

III. EGZORCIZAM

1. EGZORCIZAM KROZ POVIJEST

Leonardo Boff piše: Prvotna Crkva, otačka i srednjovjekovna predaja,

suvremena kršćanska svijest, kako katolička, tako i protestantska, drţale su općenito

poznatom činjenicom postojanje svijeta nadljudskih bića, anĎelâ i demonâ.46

Povijest

egzorcizma moţemo promatrati kroz nekoliko povijesnih faza:

1.1 Egzorcizam za vrijeme Isusa Krista i apostola

EvanĊelja ĉesto donose sluĉajeve u kojima se Isus izravno suprotstavio Ċavlu.

Kristova nadmoć je snaţno istaknuta i priznata ĉak i od strane samih zlih duhova. Krist

je došao „uništiti djela Sotone― (1 Iv 3,8), došao je uništiti kraljevstvo Sotone i obnoviti

kraljevstvo Boţje (usp. Lk 11,20). Đavao, „knez ovoga svijeta― (Iv 14,30), „bog ovoga

svijeta― (2 Kor 4,4), osjećao se kao onaj „jaki― koji sigurno posjeduje svoj posjed –

ĉovjeka, ali Isus je jaĉi od njega. On ga je razoruţao, oduzeo mu vlast, pobijedio ga.

Vaţnost ove borbe izmeĊu Krista i Ċavla, odnosno zlih duhova, temeljna je kako bi

razumjeli Boţje djelo otkupljenja.47

Isus je svojim apostolima ostavio ne samo vlast,

nego i nalog da istjeruju zle duhove (Mt 10,8). Apostoli su ĉesto naglašavali stvarnost

postojanja Ċavla. Tako apostol Petar u svojoj poslanici kaţe: Otrijeznite se! Bdijte!

Protivnik vaš, Ďavao, kao ričući lav, obilazi traţeći koga da proţdre. Oprite mu se čvrsti

u vjeri… (1 Pt 5,8-9a). Na budnost poziva Isus svoj uĉenike u Getsemanskom vrtu (Mt

26,41; Mk 14,38) i apostol Jakov u svojoj poslanici: Podloţite se dakle Bogu Oduprite

se Ďavlu i pobjeći će od vas (Jak 4,7). Apostol Pavao pišući zajednici kršćana u Efezu,

govori im s kim se imaju boriti, koga se ĉuvati: Nije nam se boriti protiv krvi i mesa,

nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv

zlih duhova po nebesima (Ef 6,12). Biblija nam govori o Ċavlu preko tisuću puta ĉime

ţeli naglasiti da Zlo nije nešto izvan ovoga svijeta i daleko od nas. Onaj tko ne vjeruje u

postojanje Ċavla, ne shvaća Kristovo djelo, zavarava vjernike i izlazi z okvira biblijskog

46 G. GOZZELINO, Tko je uistinu Sotona?, CUS, Split, 1996., 17.

47 Usp. G. AMORTH, Egzorcisti i psihijatri, Jelsa, 2005., 18.

34

i crkvenog nauĉavanja. Da su samo uĉenici imali od Isusa vlast istjerivati zle duhove,

nalazimo dokaz u Djelima apostolskim (19,13-17) gdje su Ţidovi-zaklinjaoci pokušali

istjerati zle duhove iz opsjednutih ĉak zazivajući Isusovo ime, ali nisu uspjeli:

Zato i neki Ţidovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa

nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao

propovijeda." To činjaše sedam sinova nekog Skeve, ţidovskoga velikog

svećenika. Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?" I

čovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjača ih te oni goli i izranjeni

pobjegoše iz one kuće. Doznaše to svi ţitelji efeški, Ţidovi i Grci, pa ih sve obuze

strah te se stade veličati ime Gospodina Isusa.

Apostoli su nastavili Kristovo poslanje posebno naglašavajući vaţnost borbe protiv

Zloga. Posebno se istiĉe apostol Petar koji opominje u svojoj poslanici (1 Pt 5,8-9):

Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, Ďavao, kao ričući lav obilazi traţeći koga

da proţdre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose

vaša braća po svijetu.

1.2 Prva tri stoljeća

Egzorcizmi su imali veliku apologetsku vaţnost. Sv. Justin piše: Krist je roĎen

po volji Očevoj na spasenje vjernika i na propast Ďavola. Vi se u to moţete uvjeriti po

onome što vidite svojim očima. U čitavom svemiru i u vašem gradu (Rimu) postoje

brojni opsjednuti koje drugi egzorcisti, čarobnjaci i vračari, nisu mogli izliječiti.

MeĎutim mnogi od nas kršćana, zapovijedajući njima u ime Isusa Krista, raspetoga pod

Poncijem Pilatom, mogli smo ih izliječiti izgoneći Ďavle koje su ljudi posjedovali.48

TakoĊer i Ciprijan istiĉe moć egzorcizama: DoĎi slušati svojim vlastitim ušima Ďavle,

doĎi vidjeti ih vlastitim očima u časovima u kojima, popuštajući pred našim

otklinjanjima, našim duhovnim bičevima i na mučenje naših riječi, oni napuštaju tjelesa

onih koja su zaposjeli.49

Prvi kršćani su bili uvjereni da je poganstvo djelo Ċavla.

Praksa egzorcizma se od prvih stoljeća razvijala u dva smjera: za osloboĊenje

opsjednutih i kao integrirajući dio krštenja. Jasan odjek ovog prijelaza imamo u formuli

krsnih obećanja (Odriĉete li se Sotone… Vjerujete li u Boga Oca…).

48 Apologia, VI, 5-6, u: G. AMORTH, Egzorcisti i psihijatri…, 19.

49 Protiv Demetrija, pogl. 15., u: G. AMORTH, Egzorcisti i psihijatri…, 20.

35

1.3 Od III. do VI. stoljeća

Ovo vrijeme predstavlja veliku evoluciju za cijelu Crkva pa i na podruĉju

egzorcizma. Poĉetak monaštva imao je velik utjecaj na egzorcistiĉku djelatnost. Prvi

monasi, kao Antun, Pahomije i Hilarije, ne povlaĉe se u pustinju kako bi pobjegli od

svijeta, nego kako bi se borili s Ċavlom, koji, po veoma dugoj tradiciji, rado boravi u

pustinjama. Glavni cilj monaha je bio borba protiv Ċavla. Oni su postali „borci na prvoj

liniji―, budući da su progoni kršćana prestali, a s njima i razdoblje muĉenika. Za vrijeme

cara Dioklecijana oko 300. godine, kada je bio posljednji progon kršćana, dolazi do

spajanja herojskog svjedoĉenja za Krista i borbe protiv Ċavla. Tako se u Rimu istiĉu

jedni od posljednjih muĉenika, Marcelin i Petar, koji je najstariji egzorcist mučenik

čije ime nam je poznato, izuzev apostole. Ipak, treba znati da su i u ovom vremenu

postojali laţni egzorcisti kao što su ranije postojali i laţni proroci. Rimski sinod, kojeg

je odrţao papa Silvestar, egzorciste je stavio meĊu niţe redove. Tako su egzorcisti

uvršteni u Sakrament Reda, kao jedan niţi red. Istoĉna Crkva je egzorcistat uvijek

smatrala karizmom, posebnom sposobnošću vjernika. Takva je disciplina kod njih i

danas: egzorcisti su oni koji imaju takvu osobnu karizmu. Godine 416. papa Inocent I.

je odredio da se egzorcizmi mogu vršiti samo po biskupovoj ovlasti dok je Istok

nastavio s karizmatskom slobodom, bez potrebe posebnih odredbi.

1.4 Od VI. do XII. stoljeća

U ovom periodu došlo je do punog razvoja prakse egzorcizama, kako na Istoku

tako i na Zapadu. Postojale su škole za egzorciste, koje su do danas nestale zbog

nekorištenja. Starijim i iskusnijim egzorcistima su pomagali oni mlaĊi, koji su tako

dobivali iskustva kako bi kasnije mogli naslijediti ove starije. Ovo je vrijeme brojnih

egzorcistiĉkih formula, razliĉitih provenijencija. Kao sluţbeno prihvaćene egzorcistiĉke

formule, po prvi puta imamo dokaz u formuli reĊenja egzorcista u Statuta Ecclesiae

Antiquae (Statuti Stare Crkve) iz VI. stoljeća.50

Spomena su vrijedni i egzorcistiĉki

formulari Alkuina (+804.) koji su poslije uvršteni u Galikanski Rimski Misal, a nakon

njega formule su uvrštene i u Obrednik iz 1614. Danas, kada svećenik biva imenovan

za egzorcistu prima jednu jedinu uputu: „SnaĊi se―. U ovom razdoblju dolazi i do

50 Usp. G. AMORTH, Egzorcisti i psihijatri…, 25.

36

razvoja egzorcistiĉkih formula. TakoĊer, ovo razdoblje je bilo puno zabluda, poput

manihejskog dualizma (osuĊenog na Praškoj sinodi 560. godine), Katara i Albigenza.

Na praksu egzorcizama se gledalo kao na integrirajući dio crkvenog pastorala.

1.5 Od XII. do XV. stoljeća

Ovo vrijeme sa sobom je donijelo brojne pozitivnosti poput prelijepih katedrala,

teokratskih papâ, „teoloških Suma“, ali i još veće negativnosti: hereze s

protuklerikalnim i protucrkvenim osporavanjima. Europom su harali brojni ratovi. Ţene

su do tada nazivane luckaste ţene, a sada postaju vještice. Njih se poĉinje progoniti i

spaljivati na lomaĉama. Sjetimo se sv. Ivane Arške, koja je smatrana vješticom iz

politiĉkih motiva, a koja je bez egzorciziranja spaljena na lomaĉi. Godine 1252. papa

Inocent IV. je dopustio muĉenje heretika, a 1326. godine papa Ivan XXII. je ovlastio

po prvi put Inkviziciju protiv vještica. Brojni ovakvi dogaĊaji vodili su padom moralnih

vrijednosti, širenju ratova, shizmama u Crkvi... koji su vodili ka jednom razornom

mentalitetu koji je prijetio cijelome svijetu.

1.6 Od XVI. do XVII. stoljeća

U ovom razdoblju egzorcizmi su ustupili mjesto progonstvima. Tamo gdje se ne

napada Ċavla i ne izbacuje po egzorcizmu, ljudi bivaju demonizirani i ubijani. Osjećala

se potreba reforme obrednika za egzorcizam, no nitko ništa nije na tom planu

poduzimao. Samo rijeĉi, a ne djela. Ipak, car Karlo V. je 9. srpnja 1548. godine izdao

edikt za obnovu obreda. „Lov na vještice― sve je više uzimao zamaha. Ipak, u

podruĉjima gdje se zadrţala praksa egzorciziranja nije bilo toliko kaţnjavanja smrću na

lomaĉi. U ovom periodu odrţan je i Tridentski sabor (1545.-1563.), no on se više

pozabavio izradi nauke o sakramentu sv. Reda, smatrajući egzorcistat kao jedan od niţih

redova.

1.7 Od XVIII. stoljeća do danas

Nerazumni i apsurdni „lov na vještice― je još nerazumnije i apsurdnije odjednom

prestao. Oĉekivalo se sada da će gonjenje vještica ponovno zamijeniti egzorcizmi, koje

je trebalo iz temelja obnoviti, no to se nije dogodilo. Reakcija na pretjeranosti iz

prošlosti dovela je do potpune nezainteresiranosti u odnosu na Ďavla i njegovo

37

djelovanje… Ranije se pretjerivalo u demoniziranju svega; reakcija je dovela do rasula

nauke o Ďavlu. Đavao je postao simbol, strašilo; najviše gledan kao emblem

apstraktnog pojma zla. Ali ne više kao osobno biće koje djeluje u dubini…51

Ipak, kao

što su uvijek ostale na snazi crkvene odredbe o imenovanju egzorcistâ od strane biskupa

i o Obredu koji treba koristiti za egzorcizam, tako se ne moţe nijekati postojanje

egzorcista i u ovom razdoblju. Danas je lik egzorciste od ljudi promatran kao nekog

ĉudnovatog bića, nešto izmeĊu vraĉa i luĊaka. Smatrani su kao oni koji u „sve vjeruju―.

Ljudi ih ponekad gledaju kao neka ĉudnovata bića, izmeĊu vraĉa i luĊaka. Stoga ih se

ĉesto boje i ne ţele s njima uopće doći u kontakt, a gdje onda zatraţiti savjet ili pomoć.

2. EGZORCIZAM DANAS

2.1. Današnje pojmovlje

Pojam egzorcizam u svom etimološkom smislu je nastao od pretkršćanskog

grĉkog glagola «e-porkizein» /heporkizein/ što znaĉi «dozivati demone». Taj je pojam u

kršćanstvu preoblikovan u «e-xorkizein» /heksorkizein/ (heksorkizein – naglašeni oblik

glagola horkizein – o`rkizein), koji je znaĉio «tjerati demone», istjerivati demone ili

prisega, zakletva, zaklinjanje52

, otklinjati53

. Egzorcizam spada u blagoslovine kojima se

po zagovoru Crkve postiţu osobiti duhovni učinci.54

Egzorcizam treba promatrati u

okviru svoga autentiĉnog crkvenog konteksta koji nije neki komplicirani gnostiĉki

ritual, tajanstvena vještina nekog pojedinca, sliĉna šamanu. Egzorcist je sluţitelj Krista i

njegove Crkve: Krist je taj koji istjeruje zle duhove, a njegova moć pobjeĊuje i

raspršuje zlo pomoću sluţitelja i svoga tijela, Crkve. Egzorcist mora biti ovlašten od

Crkve, jer je to što mu omogućuje ostvariti Kristovo djelo u ime Krista. On obavlja

egzorcizam u društvu drugih ĉlanova svete Crkve, koji su se pridruţili molitvi,

prisjećajući se Isusovih rijeĉi: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu

sam i ja meĎu njima“ (Mt 18,20). Samo njegova iscjeliteljska prisutnost jamĉi dobar

51 G. AMORTH, Egzorcisti i psihijatri,… 28.

52 Usp. I. VINKOV, Opsjednutost i egzorcizam, Zagreb, 2004., 85.

53 Usp. M. STEINER, „O zlim dusima, Uz novi Obrednik egzorcizama―, u: Obnovljeni ţivot (54), 4/1999.,

486. 54

Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 1166.

38

ishod egzorcizma.55

U liturgijskom smislu razlikujemo mali i veliki egzorcizam. Malim egzorcizmima

su se smatrali egzorcizmi koji su se koristili u obredu krštenja, posvetama i

blagoslovima te u blagoslovima kada se radilo o Ċavolskim smetnjama. Molitve malog

egzorcizma su bile predviĊene i prilikom blagoslova vode, ulja i soli.56

Pod današnjim

pojmom malog egzorcizma podrazumijeva se egzorcizam koji se vrši u slavlju krštenja i

u tijeku katekumenata odraslih.57

Svečani ili veliki egzorcizam je obred koji se vršio nad osobama koje su bile

opsjednute zloduhom, iako Rimski obrednik iz 1929. ovaj obred nije nazivao velikim

egzorcizmom.58

Novi Rimski obrednik De exorcismis et supplicationibus quibusdam

(dalje u tekstu: De exorcismis) je ovaj egzorcizam naslovio kao Ritus exorcismi

maioris.59

Razlika izmeĊu malog i velikog egzorcizma je u tome što je mali egzorcizam

mogao vršiti svatko tko je mogao zakonito vršiti obred u kojem je mali egzorcizam bio

predviĊen. Veliki egzorcizam je pak mogao vršiti samo biskup ili svećenik s biskupovim

dopuštenjem. Male egzorcizme nad katekumenima moţe vršiti dostojan i prikladan

katehist koga za tu sluţbu ovlasti biskup.60

Po obliku razlikujemo prozbeni

(deprekativni) i zapovjedni (imperativni) egzorcizam. Prozbeni ili deprekativni

egzorcizam predstavlja molitva upravljena Bogu za oslobaĊanje od Zloga, dok se

zapovjedni ili imperativni egzorcizam sastoji u zapovijedanju zlom duhu da napusti

osobu, stvar ili mjesto.61

Posebne pravni i bogosluţni propisi odreĊuju koji će se od ova

dva oblika egzorcizma u nekom sluĉaju koristiti.

55 Usp. J. NAVOVE, „Diavolo/esorcismo―, u: Nuovo Dizionario…, 412.

56 Usp. Rimski obrednik, izdan po odredbi pape Pavla V. i pregledan briţljivošću drugih papa a ovlašću

svetoga G. N. Pape Pija XI. prilagoĎen prema Zborniku kanonskog prava, Tisak nadbiskupske tiskare,

Zagreb, 1929. (dalje: Rimski obrednik iz 1929.), br. 12, 17, 19, 21, 33. te naslove blagoslov vode i soli,

254.-256.; blagoslov ulja, 271. 57

Usp. Rimski obrednik, Red pristupa odraslih u kršćanstvo, KS, Zagreb 1998., (dalje: Red pristupa

odraslih u kršćanstvo), br. 101, str. 54; br 156, str. 76, (obrasci malog egzorcizma) br. 109-118, str. 56-60;

br. 373, str. 234-237. 58

Usp. I. JAKULJ, „Pravne i bogosluţne odredbe o egzorcizmima―, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske

biskupije, 5/2007., 427. 59

Isto. 60

Usp. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, br. 109. 61

Usp. I. JAKULJ, „Pravne i bogosluţne odredbe…―, 427.

39

2.2. Utemeljenje

Kada Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traţi da neka osoba ili

predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i osloboĊeni njegove vlasti, govori se o

egzorcizmu (otklinjanju)62. Egzorcizam teţi izgonu zloduha ili oslobaĊanju utjecaja

zloduha i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi.63

Prije nego li se

pristupi egzorcizmu, treba provjeriti radi li se doista o opsjednuću ili o bolesti koju treba

prepustiti u ruke medicine. Prema katoliĉkom nauku, egzorcizam moţe vršiti SAMO

svećenik64

koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi

opsjednutoga. Kao što je opsjednuće krajnji oblik djelovanja Sotone, tako je egzorcizam

krajnji oblik djelovanja Crkve u ime Boţje. Egzorcizam je javna molitva Crkve,

uĉinjena s autoritetom, a vrši ga samo svećenik kojeg je imenovao biskup. Za vrijeme

vršenja egzorcizma potrebno je stalno moliti kako bi se dogodila Boţja pobjeda i tako

prisjetilo vjernike da je cilj njihove ţivotne staze trojedini Bog, a ne idoli, i da je sva

Sotonina moć podvrgnuta Kristovoj vlasti. Katoliĉka Crkva je, kako bi vjernike zaštitila

od prijevara vradţbina, tj. laţnih molitava za osloboĊenje od zlih duhova, uvela

egzorcizam kao sluţbeni crkveni obred za oslobaĊanje od demonskih sila za koju su

ovlašteni samo biskupi i svećenici koji se odlikuju poboţnošću, revnošću i krotkošću, a

ne laici. Kanonsko pravo (kan. 1172.) propisuje kako se mora davati sakrament kao

ĉvrsti sastavni dio Crkve uz toĉno poštivanje obrednika i formula koje je odobrila Crkva

(kan. 1167.):

Kan. 1172. - § 1: „Nitko ne moţe zakonito izricati zaklinjanja nad opsjednutima,

osim ako je od mjesnog ordinarija dobio posebno i izričito dopuštenje“. § 2: „Neka

mjesni ordinarij podijeli to dopuštenje samo prezbiteru koji se odlikuje poboţnošću,

znanjem, razboritošću i neporočnošću ţivota“.

Mnogi ne razlikuju molitve oslobaĎanja od obreda egzorcizma. Egzorcizam je

samo onaj sveti obred što ga je odredila Crkva.65

On nije vremenski ograniĉen obred

Crkve, jer moţe trajati nekoliko minuta, nekoliko sati, mjeseci pa ĉak i godina, zavisno

od stupnja i teţine opsjednutosti neke osobe. Vremenska neograniĉenost obreda

proizlazi iz ĉinjenice da nije uvijek potrebno u obredu koristiti i izgovoriti sve molitve

62 Usp. KKC, § 1673.

63 Usp. Mk 1,25; 3,15; 6,7.13; 16,17.

64 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 1172.

65 Usp. G. AMORTH, Izvješća …, 36.

40

koje donosi Obrednik, ali isto tako se mogu, ako je potrebno, dodati mnoge druge

predloţene molitve.

Egzorcist se uvijek u imperativu obraća zloduhu, i to najĉešće rijeĉima: „U ime

Isusa Krista izlazi iz ove osobe―! Taj zapovjedni ton i reĉenica oslonjeni su na

iscjediteljsku Boţju snagu. Razlog je u tome što egzorcist u prvom redu ne zapovijeda

Sotoni da odstupi, već je bît u dolasku Duha Svetoga nad opsjednutu osobu. Krist je taj

koji izgoni demone, ne svećenik svojom moći.

Egzorcizam ima dvojako značenje: s jedne strane ţeli osloboditi opsjednutog od

vlasti Sotone, a s druge strane egzorcizam posjeduje dijagnostičku zadaću za koju se

ĉesto ne mari i koja ĉesto biva zapostavljena. Naime, prije nego se pristupi samom

obredu, egzorcist ispituje „opsjednutu― osobu i njezine najbliţe, kako bi ustanovio

ispunjavaju li se potrebni uvjeti za vršenje obreda egzorcizma. U nekim se sluĉajevima

samo vršenjem obreda moţe sa sigurnošću utvrditi radi li se o utjecaju Sotone nad

nekom osobom ili ne, tj. je li neka osoba zaposjednuta demonom ili Ċavlom ili se radi

samo o sotonskim utjecajima. Dijagnostiĉka svrha egzorcizma je, vremenski gledano,

prvi cilj za kojim se teţi i koji se postiţe. Ipak, glavni je cilj egzorcizma oslobaĊanje

opsjednute osobe.

Postoje brojni sluĉajevi psihiĉkih zavaravanja i umišljenih bolesnika koji vjeruju

da su opsjednuti i da imaju kontakt sa Ċavlom ili da demoni upravljaju njihovim

ţivotom. Stoga Rimski obrednik iz 1929. strogo upozorava egzorcistu neka lako ne

povjeruje, da je netko opsjednut od zla duha, već neka ima pred očima znakove kojima

se opsjednuti raspoznaje od onih, što boluju od crne ţuči ili kakve druge bolesti.66

Ovi

sluĉajevi, ako se dokaţe da se radi samo o bolesnikovoj fikciji, ne zahtijevaju vršenje

obreda egzorcizma. Ĉesto se te osobe „neće smiriti― dok se nad njima ne izvrši obred. U

ovakvim sluĉajevima egzorcisti koriste molitve oslobaĎanja izgovarajući ih tiho nad

bolesnikom kako ih on ne bi ĉuo, te tako bio siguran da je nad njim svećenik izvršio

egzorcizam. Ako se kada i izvrši skraćeni oblik egzorcizma nad ovakvim ljudima, moţe

im biti samo od koristi, a nikako na štetu. Nerazumno je ĉekati s egzorcizmom

išĉekujući sigurne znakove opsjednutosti, jer se ti znakovi, koje Obrednik donosi,

uvijek javljaju tijekom egzorcizma, nikada prije!

Egzorcizam, kako sam već rekao, ima i svoju iscjeliteljsku svrhu. Put

osloboĊenja i iscjeljenja opsjednute osobe je ĉesto veoma teţak, dug i naporan. Uspjeh

66 Rimski obrednik iz 1929., br. 3.

41

egzorcizma je uvjetovan suradnjom opsjednutog s egzorcistom. Ĉesto je ta suradnja

ometana od strane demona, što i nije ĉudo. Opsjednuti mora moliti za iscjeljenje, a ne

moţe; mora primati sakramente, a to ne ţeli. Stoga, opsjednuti treba veliku pomoć u

obliku molitava i ţrtava od strane svojih bliţnjih, a u većini sluĉajeva to nitko ne

razumije jer se bliţnji boje da je egzorcizam „prijelazna bolest― i da će, ako budu molili

za svoga bliţnjega, i oni imati problema s demonima, što nije istina. Opsjednuće nije

„prijelazna bolest―!

Koliko dugo treba moliti, postiti, egzorcizirati da bi demon napustio neku

osobu? Pitanje vremena koje je potrebno za osloboĊenje opsjednute osobe ovisi o

poĉetnoj snazi, tj. o stupnju opsjednutosti te o proteklom vremenu od zaposjednuća do

egzorcizma. G. Amorth navodi sljedeći primjer koji je doţivio kroz dugogodišnju

egzorcistiĉku sluţbu:

Sjećam se četrnaestogodišnje djevojčice koja je bila opsjednuta tek

nekoliko dana i vladala se mahnito. Udarala je nogama o pod, grizla i grebala.

Bilo je dovoljno samo četvrt sata egzorcizma da bi se potpuno oslobodila

opsjednutosti. Najprije je kao mrtva pala na tlo, tako da je to podsjećalo na onaj

prizor iz EvanĎelja kada je Isus nekog mladića oslobodio Ďavla nakon što to nije

uspjelo apostolima. Djevojčica je poslije nekoliko minuta oporavka skočila na

noge i potrčala dvorištem da bi se igrala sa svojim malim bratom.67

Treba imati na umu da u egzorcizmu oslobaĎa jedino Gospodin koji se

odaziva na molitve, vapaje i ţrtve onih koji mole za opsjednutog. Dakle, vrijeme

osloboĊenja pripada Bogu. Vjera egzorciste i vjera opsjednutoga od velike su pomoći i

imaju velik utjecaj na odreĊivanje vremena, tj. trajanja potpunog iscjeljenja. TakoĊer,

od velike su pomoći molitva obitelji opsjednute osobe, kao i drugih (ţupne zajednice ili

molitvenih skupina). U samom obredu mnogo pomaţe i egzorcizirana ili barem

posvećena voda, egzorcizirano ulje i sol. Egzorcist se većinom susreće s teškim

sluĉajevima opsjednuća kada je rijeĉ o pravom opsjednuću.

Navest ću jedan sluĉaj kojeg donosi G. Amorth:

Neko se dijete neobično ponaša. Roditelji ne traţe razlog tome, ne

uzimaju to ozbiljno i misle da će se djetetovim odrastanjem sve samo po sebi

67 G. AMORTH, Izvješća..., 41.

42

srediti. Na početku su i simptomi još lagani, ali zatim postaju sve gori i tada

roditelji traţe za svoje dijete pomoć liječnika. Pokušaju s jednim, zatim s

drugim, ali uvijek bezuspješno. Jednom je kod mene bila sedamnaestogodišnja

djevojka koja je već bila pregledana u najboljim klinikama Europe. Naposljetku

se po savjetu razumna prijatelja javila sumnja da se tu ne moţe raditi o

prirodnom zlu i djevojka se obratila magičaru. Od tog se trenutka početno stanje

još pogoršalo. Čest je slučaj da se opsjednuti ljudi tek na kraju obrate egzorcistu

i to više slučajno, po nečijem savjetu (gotovo nikada po savjetu svećenika!). U

meĎuvremenu su protekle godine i zlo se duboko ukorijenilo. Prvi egzorcizam

govori posve točno o tome da se Ďavao treba iskorijeniti i nagnati u bijeg. Za to

je meĎutim potrebno mnogo egzorcizama i to tijekom više godina, a ne postiţe se

uvijek osloboĎenje.68

Iz navedenog primjera istiĉem da se opsjednuti tek na kraju obraća svećeniku —

egzorcisti i to po neĉijem savjetu gotovo nikada po savjetu svećenika.

Rijeĉ Boţja ima jako velik uĉinak, kao i hvalospjevi, psalmi i pjesme upućene

Bogu. I sam se Isus u svojim kušnjama obraćao Bogu, svome Ocu, da ga izbavi i zaštiti

(Isusova molitva u Getsemanskom vrtu). Osnovni je preduvjet za uĉinkovitost

egzorcizma uz sve već navedeno, i velika poniznost egzorciste. On sam ništa ne moţe,

jer sve Bog ĉini i sve je u Boţjim rukama.

Obred egzorcizma poĉinje s 21 pravilom koje egzorcista mora u cijelosti

poštivati i kojih se mora pridrţavati. TakoĊer, nalaze se i neka uputstva kako prepoznati

i razlikovati pravo opsjednuće od psihiĉkog umišljanja, te kako se vršitelj obreda mora

ponašati. Novi obrednik upozorava egzorcista: … neka takoĎer pazi na spletke i

lukavstva kojima se sluţi Ďavao da obmane čovjeka i uvjeri opsjednutoga da se ne

utječe egzorcizmu, da je njegova bolest prirodna ili da spada na medicinu.69

Kao

egzorcist se ne smije improvizirati, tj. taj zadatak vršenja egzorcizma se ne daje

obiĉnom svećeniku. Kad bi se ovaj obred povjeravao svakom svećeniku, bilo bi isto kao

i dati nekom ĉovjeku priruĉnik iz kirurgije i oĉekivati od njega da obavlja operacije.

Mnoge stvari vezane uz istjerivanje demona i dijaboliĉno djelovanje ne mogu se nauĉiti

iz knjiga, nego iz prakse.

68 Isto, 41-42.

69 „RR De exorcismis, Praenotanda“, br. 14, str. 11, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 5/2007.,

429.

43

Vratimo se samom obredu egzorcizma. Nakon što netko od ĉlanova obitelji ili

prisutnih predstavi osobu za koju se sumnja da je opsjednuta, pristupa se ispitivanju

kako bi se dobili opravdani motivi koji bi dopustili vršenje egzorcizma. Egzorcizam je

prije svega molitva za nekoga, a ne magiĉni ĉin svećenika koji ţeli zadiviti zajednicu i

napraviti spektakl.

Polazna toĉka svakog egzorcizma je, medicinskim rjeĉnikom reĉeno,

upoznavanje „pacijenta‖. Poĉinje se s istraţivanjem i upoznavanjem tjelesnih problema

i poteškoća koje osjeća „pacijent‖. Što se tiĉe fiziĉke strane, tj. tjelesnog zdravlja, u

sluĉaju dijaboliĉnog djelovanja, redovito su pogoĊeni glava i ţeludac. Jake glavobolje

koje ne mogu izlijeĉiti ni ublaţiti nikakvi lijekovi ni lijeĉnici, slabost i gubitak

pamćenja i koncentracije, samo su neke poteškoće koje su vezane uz dijaboliĉno

djelovanje na glavu. Drugo, najĉešće pogoĊeno mjesto je grlić ţeludca, odmah ispod

prsne kosti. Tipiĉno je i premještanje znakova bolesti: jednom je njima pogoĊen

ţeludac, zatim crijevo, potom bubrezi, a lijeĉnici ne nalaze uzrok bolova, niti lijekovima

mogu ublaţiti bol.

Neobiĉna tjelesna snaga moţe takoĊer biti znak opsjednutosti. Pomahnitalog

duševnog bolesnika moţemo obuzdati luĎačkom košuljom, ali opsjednutog ĉovjeka ne.

On sve istrga i pokida, kako nam govori i EvanĊelje kada spominje opsjednutog iz

Gadare:

Da, dugo ga je već vremena drţao u vlasti i makar su ga lancima vezali i u

verigama čuvali, on bi raskidao spone i zloduh bi ga odagnao u pustinju (Lk

8,29).

G. Amorth spominje, kako je u jednom svom egzorcizmu imao jednu

opsjednutu, mršavu i slabašnu djevojku. No, iako je ona izvanjski bila „bezopasna‖

morala su je drţati ĉetiri jaka ĉovjeka, a i oni su imali problema obuzdati pomahnitalu

djevojku. „Ona‖ je kidala lance i koţna remenja kojim je bila vezana, tako da je trebalo

dosta snage kako bi je se drţalo.

Kad se netko prvi put egzorcizira, preporuĉljivo je biti kratak. Dovoljno je

nekoliko uvodnih molitava i jedan od tri ponuĊena egzorcizma koji su doneseni u

obredniku. Demon se tijekom egzorcizma ţeli skriti, kako ga se ne bi moglo izagnati iz

osobe. U većini sluĉajeva, gdje se radi o pravom opsjednuću osobe, demon skoro da se i

ne oĉituje na samom poĉetku obreda, tako da nije uvijek lako odrediti na poĉetku radi li

se o pravom opsjednuću ili samo o sotonskom uznemiravanju osobe. Postoje razne

44

metode pomoću kojih se „izaziva‖ demon kako bi progovorio i otkrio svoj identitet te

odgovorio na postavljena mu pitanja. MeĊu najĉešće korištenim metodama za

razotkrivanje demona jest metoda pomaganja u kojoj se opsjednuti maţe

egzorciziranim uljem, pri ĉemu se demonu zapovijeda i zaklinje u ime Isusa Krista da

otkrije (kaţe) svoje ime, koliko ih ima u osobi (ako se radi o većem broju demona), te

kad demon(i) planira(ju) napustiti dotiĉnu osobu.

Što se tiĉe drţanja i ponašanja egzorciste za vrijeme vršenja obreda egzorcizma,

Obrednik ne donosi toĉne smjernice i pravila. Neki egzorcisti ostanu stajati, drugi sjede

s desna ili s lijeva, ili pak iza opsjednute osobe. Obrednik propisuje da se kod rijeĉi

„Ecce crucem Domini” jedan kraj štole poloţi na zatiljak, a da drugu ruku egzorcista

poloţi na glavu opsjedne osobe. Zli duhovi su posebno osjetljivi na podruĉje pet osjetila

i to posebno na osjetilo vida, tj. oĉi. Stoga egzorcisti ĉesto imaju obiĉaja staviti dva

prsta na oĉi opsjednutoga i podizati mu kapke na odreĊenim mjestima u molitvama. U

sluĉaju prave opsjednutosti, oĉi su gotovo uvijek sasvim bijele, zjenice skoro da se i ne

vide. Poloţaj zjenica kod opsjednutoga pomaţe egzorcistima kako bi odredili vrstu zlog

duha i naĉin njegova djelovanja. Većinom se koristi podjela zlih duhova na dvije

kategorije, s obzirom na poloţaj zjenica kod opsjednute osobe:

ako su zjenice okrenute prema gore, rijeĉ je o demonima pod nazivom

škorpioni. VoĊa škorpiona je Lucifer, ĉije ime nije biblijsko, ali je ukorijenjeno

u biblijskoj tradiciji.

ako su zjenice okrenute prema dolje, rijeĉ je o demonima po imenu zmije.

VoĊa je demona koji pripadaju ovoj kategoriji Sotona koji ima vlast i moć nad

Luciferom te nad drugim demonima.70

U Bibliji je pojam „Ċavao‖ druga oznaka za Sotonu, dok je pojam demon razliĉit

od toga. TakoĊer, Biblija spominje i ime Belzebul kao drugo ime za Sotonu. Ima onih

koji kaţu da demoni spadaju u priĉljive i razgovorljive «tipove». To nije istina. Demoni

su u većini slučajeva skoro nijemi i teško ih je nagovoriti da progovore. U sluĉajevima

kad su brbljavi, onda time ţele zbuniti i obeshrabriti egzorcistu i druge prisutne. Pri

ispitivanju demona, za vrijeme vršenja egzorcizma, veoma je vaţno da se egzorcista

drţi pitanja donesenih u obredniku, da ne postavlja beskorisna pitanja i pitanja iz

70 Usp. G. AMORTH, Izvješća …, 68-69.

45

radoznalosti. Najĉešće se demona pita za ime i vrijeme kad je ušao te kad će napustiti

osobu. Ako je opsjednutost uzrokovan nekim urokom, mora se pitati demona kako je

došlo do tog uroka, a ako je opsjednutost pripisana nekom fetišu, mora se saznati mjesto

gdje je fetiš skriven, kako bi se s velikim oprezom uništio, odnosno spalio.

Kroz egzorcizam, egzorcista upoznaje snagu i teţinu zla s «kojim ima posla».

Ako opsjednuta osoba tijekom egzorcizma padne u stanje transa, poĉne vikati i udarati

oko sebe, to znaĉi da osoba više nema kontrolu nad svojim tijelom. Tada demon govori

preko ţrtvinih usta i sluţi se njezinim udovima. Najĉešće se u ovakvim sluĉajevima

opsjednuta osoba nakon egzorcizma niĉega ne sjeća. Ukoliko se, pak, moţe prisjetiti

nekih stvari, rijeĉ je o demonskom uznemiravanju, a ne o potpunom opsjednuću. Tada

Sotona, odnosno demon, nije uvijek prisutan u tijelu osobe, već je napada s vremena na

vrijeme. Dakako da i u ovakvim sluĉajevima ima odstupanja od navedenog pravila.

Kada govorimo o napadanju demona, vaţno je istaknuti da oni najĉešće

napadaju na pet podruĉja kod ĉovjeka: zdravlje, osjećaji, posao, ţivotna radost, ţelja

za smrću. Opsjednutost i mjesta gdje se vrše egzorcizmi općenito nisu zarazna bolest,

ni za obitelj ni za rodbinu.

2.3. Ponašanje demona pri obredu egzorcizma

Nijedan demon ne ţeli biti otkriven. Svaki odbija odgovoriti na pitanja

egzorciste ţeleći ga tako obeshrabriti. Ponašanje demona je uvijek različito i nije

predvidljivo. Ponašanje demona je najlakše podijeliti u ĉetiri glavne faze:

prije nego što demon bude otkriven demon izaziva teške tjelesne i duševne

boli i teškoće kod opsjednute osobe. Lijeĉnici ne mogu pomoći, ne znaju uzrok

bolovima, lijekovi ne djeluju na smirenje... Većinom ljudi na posljednjem

mjestu, kao posljednju mogućnost, posjećuju egzorcistu, i to rijetko po svojoj

odluci, već po nagovoru i savjetu bliţnjih. I pri potpunom, tj. pravom

opsjednuću, demoni ne djeluju neprekidno. Ĉesto koriste tzv. faze odmora za

vrijeme kojih opsjednuta osoba moţe normalno ţivjeti, studirati, ići na posao i

obavljati druge društvene obveze, bez ikakvih smetnji i problema.

tijekom egzorcizma demon ţeli prekriti svoj identitet. Ponekad egzorcista

uspije otkriti demona već pri prvoj molitvi, ali najĉešće je za to potrebno više

46

molitava, tj. egzorcizama. Demoni različito reagiraju na različite molitve i

zaklinjanja: jedni ţele prikriti da trpe, drugi, pak, jauču i zavijaju, a tek

mali broj njih bjesni i viče tako da netko mora drţati opsjednutoga za

vrijeme vršenja egzorcizma. Za demona koji se nerado oĉituje, otkrivanje i

oĉitovanje svog imena znaĉi njegov poraz. Ako u nekoj osobi postoji više

demona uvijek postoji voĊa ĉije ime biva prvo otkriveno i obznanjeno.

Posjeduje li demon biblijsko ime ili ime iz kršćanske tradicije (Sotona,

Lucifer, Belzebul, Meridiano, Zabulon, Asmodej...), radi se o «vaţnom

demonu» kojeg se teško pobjeĊuje, ali nije nemoguće! Teţina sluĉaja

opsjednuća ovisi koliko je demon dobio neku osobu pod svoju vlast. Ako u tijelu

osobe ima više demona, tada voĎa uvijek posljednji napušta opsjednutu

osobu - «Kapetan uvijek posljednji napušta brod». Sotona i ostali demoni nikad

ne izgovaraju sveta imena. Oni ih zamjenjuju nekim drugim izrazima, i to

najĉešće s «On» (Bog, Isus Krist) ili «Ona» (Djevica Marija). Kada demoni

govore, oni najĉešće otkrivaju tajne ili grijehe samog egzorciste ili prisutnih

osoba. Demoni najĉešće obeshrabruju egzorcistu rijeĉima: «Protiv mene ne

moţeš ništa učiniti»...; «Samo gubiš vrijeme»...; «Poţderat ću ti srce»...; «Ove

noći nećeš oka sklopiti od straha»... Svaki demon ima svoju slabu toĉku. Neki se

ne mogu oduprijeti kriţu, drugi štoli, sv. vodi, neki se boje spominjanja imena

arkanĊela Mihaela, Isusa Krista, Djevice Marije ili nekih svetaca.

prije nego demon napusti opsjednutu osobu on pokazuje da je izgubio snagu,

ali isto tako pojaĉava svoje posljednje napade. Kad je izgubio snagu, demon

poĉinje vikati, obraćajući se egzorcisti: «Pobijedio si me!»; «Ne mogu više!»;

«Prestani s tim!»; «Vi ste ubojice, krvnici, svi su svećenici ubojice!»... Nakon

toga slijedi osloboĊenje osobe. Ovo razdoblje je veoma teško i moţe dugo

potrajati. Demon koji napušta osobu gotovo je uvijek osuĊen otići u pakao, kako

bi izgubio svaku daljnju mogućnost uznemiravanja ljudi. U Svetom pismu

ĉitamo da demoni mole Isusa da ih ne šalje u pakao, nego u krdo svinja, i Isus

im dopušta (Lk 8,31; Mt 8,31; Mk 5,12).

poslije osloboĎenja opsjednute osobe, Ċavao ne ostavlja na miru osobu iz koje

je izašao. OsloboĊena osoba treba nastaviti intenzivni kršćanski ţivot: post,

molitvu i priĉest te ne otvoriti demonu ni jedna vrata:

A kad nečisti duh iziĎe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima traţeći

47

spokoja, ali ne nalazi! Tada rekne: ‚Vratit ću se u kuću odakle iziĎoh.„ I

došavši, naĎe je praznu, pometenu i ureĎenu. Tada ode i uzme sa sobom

sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uĎu i nastane se ondje. Na kraju

bude s onim čovjekom gore nego na početku. Tako će biti i s ovim opakim

naraštajem (Mt 12,43-45).

3. UČINCI EGZORCIZMA

Egzorcizam ima uvijek pozitivne učinke za osobe, bilo da se radi o pravom

opsjednuću ili samo o demonskom uznemiravanju. Vladanje opsjednute osobe tijekom

egzorcizama razlikuje se od sluĉaja do sluĉaja, tj. od teţine opsjednutosti osobe. U

nekim, rijetkim sluĉajevima, demon se zna oĉitovati u svoj svojoj sili i moći već kod

prvog blagoslova, pri ĉemu opsjednuti jauĉe, zavija, udara rukama... No, mnogo su

ĉešći i uĉestaliji sluĉajevi gdje se demon prikriva i skriva sve do drugog ili trećeg

blagoslova. U tim sluĉajevima simptomi opsjednutosti skoro da se i ne prepoznaju.

Suradnja opsjednute osobe s egzorcistom je jedan od vaţnih elemenata za

uspješnost obreda. Ako bi ovu tvrdnju preveli u matematiĉki jezik, egzorcisti tvrde da je

10% uĉinka egzorcizma u borbi protiv zla, a ĉak 90% postiţe sam «pacijent».

Opsjednutost ĉovjeka se moţe usporediti s ovisnošću o drogama. I u jednom i u drugom

sluĉaju pacijent uvijek treba pomoć drugoga (terapeutske zajednice, odnosno

egzorciste), ali nema ozdravljenja bez jake volje i ţelje pacijenta da ozdravi.

Glavni cilj ili plod egzorcizma jest osloboĊenje opsjednute osobe, ali nerijetki su

sluĉajevi gdje su obitelji opsjednutoga doţivjeli temeljito kršćansko i ţivotno obraćenje.

MeĊu uĉinke egzorcizma smijemo ubrojiti i izljeĉenje od poteškoća i bolesti koje su se

ĉinile neizljeĉivima (Isus ozdravlja u hramu ţenu koja je 18 godina bila bogalj).

Što se tiĉe „pacijenata―, zanimljivo je da se egzorcizmu u puno većem broju

pripuštaju ţene nego muškarci. To nije znak da su ţene općenito grešnije i da su više

napadane od Sotone i demona, nego je to pokazatelj da se muškarci više boje i iz toga

ĉesto proizlazi njihovo nepriznavanje i nevjerovanje u postojanje mraĉnih i zlih sila.

48

IV. OBRED EGZORCIZMA I OBREDNICI

1. RIMSKI OBRED EGZORCIZMA71

Na poĉetku obrednika nalaze se 21 upute egzorcistima kako da se ponašaju za

vrijeme obreda egzorcizma, istiĉe da je on samo Kristov instrument preko kojeg Krist

djeluje u obredu te brojne druge upute, odredbe i savjete, za koje smatram da su

zanimljivi pa ih stoga u cijelosti i donosim:

1. Svećenik, koji se s posebnim i izriĉitim dopuštenjem Ordinarija priprema da

zaklinje one, što ih muĉi zli duh, mora biti kako treba poboţan, razborit i neporoĉna

ţivota. A neka vrši tako poboţno djelo ne pouzdavajući se u krepost svoju, nego u

boţansku, bez ikakve pohlepe za zemaljskom plaćom, od ljubavi, postojano i smjerno.

A dolikuje osim toga, da je zreo ĉovjek i vrijedan poštovanja ne samo radi sluţbe, nego

i radi uzorna ţivota.

2. Da pravo vrši svoju sluţbu, neka ujedno nastoji da se iz dobrih pisaca i iz

iskustva upozna s mnogim korisnim uputama, što se ovdje izostavljaju radi kratkoće, a u

drugu da pomnjivo drţi ovo par naputaka, koji su više potrebni.

3. Ponajprije neka lako ne povjeruje, da je netko posjednut od zla duha, već neka

ima pred oĉima znakove, kojima se opsjednuti raspoznaje od onih, što boluju od crne

ţuĉi ili kakove druge bolesti. A znaci, da je netko posjednut od zla duha, jesu: ako

nepoznatim jezikom više rijeĉi govori ili razumije drugoga, koji tako govori; ako

otkriva daleke ili tajne stvari; ako pokazuje snagu, koja nadmašuje njegovu dob ili

stanje, i drugo sliĉno. A što se više takovih pojava sastane, to je veći znak.

4. Da to bolje upozna, nakon prvog ili drugog zaklinjanja zapita opsjednutoga,

što je osjetio u duši ili u tijelu; po tom će ujedno vidjeti, koje rijeĉi više smućuju Ċavle,

pa će te rijeĉi unaprijed više isticati i ponavljati.

5. Neka pazi, kakve vještine i prijevare upotrebljavaju zli dusi, da prevare

egzorcistu, jer najĉešće laţno odgovaraju i muĉno se odaju, kako bi egzorcista od umora

prestao, ili bi se priĉinilo, da nemoćnika ne muĉi zli duh.

71 Koristio sam hrvatski prijevod Rimskog obrednika iz knjige G. AMORTHA: Egzorcisti i psiholozi, Jelsa

2005., 194-209.

49

6. Katkada, kad su otkriveni, sakriju se i ostave tijelo kao slobodno od svakoga

uznemirivanja, ne bi li nemoćnik pomislio, da je posve izbavljen. No egzorcista ne

smije prestati, dok ne vidi znakove osloboĊenja.

7. Katkada takoĊer stavljaju zli dusi svakakve zapreke, da se nemoćnik ne

podvrgne zaklinjanju, ili gledaju uvjeriti, da je bolest nešto naravno. Kadšto uspavaju

nemoćnika usred zakletve, pa mu pokaţu i kakvo viĊenje, a sami se uklone, ne bi li se

ĉinilo, da je nemoćnik osloboĊen.

8. Neki kaţu, da su uĉinjeni ĉini, i tko ih je uĉinio, i kako da se razvrgnu, ali

neka nemoćnik pazi, da se zato ne utiĉe vraĉarima ili vraĉaricama ili drugima, već

crkvenim sluţbenicima. I neka se ne sluţi praznovjerjem ili ĉim drugim zabranjenim.

9. Gdjekad dopusti Ċavo, da nemoćnik poĉine i primi presvetu Euharistiju, ne bi

li se ĉinilo, da je otišao. Napokon su nebrojene majstorije i prijevare, kojima Ċavo

zaluĊuje ĉovjeka, i egzorcista mora biti na oprezu, da ga ne prevari.

10. Stoga mu se valja sjećati rijeĉi našega Gospodina, da ima rod zlih duhova,

koji se izgoni samo molitvom i postom (Mt 17,20), pa će po primjeru svetih otaca

nastojati, koliko je moguće, da se on sam a i drugi utjeĉu osobito ovim dvama

pomagalima, kako bi se isprosila boţanska pomoć i istjerali zli duhovi.

11. Ako je moguće, treba opsjednutoga dovesti u crkvu ili u drugo sveto i ĉasno

mjesto, daleko od mnoštva, i tu ga zaklinjati. No ako je taj bolestan, ili ako ima kakav

drugi valjan uzrok, moći će se zaklinjati i u privatnoj kući.

12. Ako je posjednuti zdrava duha i tijela, treba ga opomenuti, da se moli za

sebe Bogu, posti i po sudu se svećenikovu ĉešće krijepi svetom ispovijeĊu i priĉešću, a

dok je zaklinjan, da se posve sabere i obrati k Bogu te s ĉvrstom vjerom i sa svom

poniznošću moli od njega spasenje. A kad je ţešće muĉen, da strpljivo podnosi ne

gubeći nade u pomoć Boţju.

13. Nek imade u rukama ili pred sobom raspelo. Gdje se pak mogu imati i

svetaĉke moći, neka se pristojno i dobro svezane i pokrivene primiĉu s poštovanjem k

prsima ili glavi opsjednutoga. Ali neka se pazi, da se sa svetim stvarima ne postupa

nedostojno ili da im zli duh ne nanese kakve uvrede. A presveta Euharistija neka se ne

primiĉe ni nad glavu opsjednutoga ni drugaĉije kako k njegovu tijelu, da se ne bi

pogrdila.

14. Egzorcista neka se ne upušta u ĉavrljanje ni u nepotrebna i radoznala pitanja,

napose o budućim tajnim stvarima, što se ne tiĉu njegove sluţbe, nego neka zapovijeda

50

neĉistome duhu, da šuti i odgovara samo na pitanja. Neka ne vjeruje, ako bi se zli duh

pretvarao, da je on duša kojega sveca ili pokojnika ili dobri anĊeo.

15. Potrebno je ipak pitati za broj i ime prisutnih duhova, za vrijeme kad su ušli,

za razlog i drugo što takovo. Ostale pak šale, smijeh i lakrdije zloga duha neka

egzorcista zabrani ili neka ih prezre i opomene nazoĉne, kojih smije biti tek nekoliko, da

ne mare za to i da ne pitaju sami opsjednutoga, već neka se radije ponizno i usrdno mole

za nj Bogu.

16. Zaklinjanja neka vrši i ĉita zapovijedajući i s vlašću, s velikom vjerom,

ponizno i gorljivo. A kad vidi, da se duh veoma muĉi, neka bolje nastoji i navaljuje.

Kadgod pak opazi, da je posjednuti na kojoj strani tijela potresen ili uboden ili da se

gdje pojavila oteklina, neka ondje naĉini znak kriţa i poškropi blagoslovljenom vodom,

što treba da je ima pri ruci.

17. Neka još pazi, od kojih rijeĉi zli dusi jaĉe dršću, pa neka ih ĉešće ponavlja. A

kada doĊe do prijetnje, neka je ĉešće izrekne vazda povećavajući kaznu. Opazi li, da

uspijeva, neka ustraje i dva, tri, ĉetiri sata, pa moţe li, i više, dok ne pobijedi.

18. Nek se dakle egzorcist ĉuva da opsjednutome nemoćniku ne daje i ne

preporuĉuje nikakva lijeka, već neka tu skrb ostavi lijeĉnicima.

19. Zaklinjući ţenu, nek ima uvijek uza se poštenih osoba, koji će opsjednutu

drţati, dok je muĉi zli duh. Ako je moguće, neka te osobe budu najbliţi rod bolesnici.

Zaklinjalac neka ima na pameti poštenje i neka se ĉuva, da ne reĉe i ne uĉini ništa, što bi

njemu ili drugima dalo povod za opake misli.

20. Kad zaklinje, neka se radije sluţi rijeĉima Svetoga Pisma nego svojim ili

tuĊima. A neka zapovjedi zlom duhu da kaţe, drţi li ga u tom tijelu kakvo vraĉanje ili

ĉaranje ili kakve sprave. Ako je posjednuti takvo što progutao, neka izbaci, a ako je to

gdje drugdje izvan tijela, neka otkrije, a kad se to naĊe, neka se spali. Treba takoĊer

opomenuti opsjednutoga, da sve svoje napasti oĉituje egzorcisti.

21. Ako se posjednuti oslobodi, treba ga opomenuti, neka se briţno ĉuva grijeha

i ne daje zlomu duhu prilike, da se vrati u nj, da ne bi tome ĉovjeku bilo potonje gore od

prijašnjega.

- - - - -

Nakon uvodnih napomena i odredbi slijedi obred egzorciziranja tj. zaklinjanja

opsjednutih od Ċavla. Obrednik preporuĉa egzorcistu da se ispovijedi ili barem da

51

obnovi pokajanje za grijehe. Neka po mogućnosti slavi sv. misu, i zatim neka zapoĉne

sa znakom kriţa, škropljenjem blagoslovljenom vodom, molitvom litanija.

Obred poĉinje kriţanjem egzorciste, prisutne rodbine ili onih koji pomaţu i

škropljenja opsjednute osobe blagoslovljenom vodom. Nakon toga slijede Litanije svih

svetih. Zatim slijedi Psalam 54 u kojim se zaziva Boţje ime za pomoć u borbi protiv

dušmana: „Spasi me, Boţe, svojim imenom, i jakošću svojom izbori mi pravdu!

Poslušaj, Boţe, molitvu moju i usliši rijeĉi usta mojih! … „

Zatim slijedi molitva u kojoj je zaziva Boga da opsjednutu osobu oslobodi okova

grijeha te da po svojoj boţanskoj moći odagna Zloga iz ĉovjeka koji je Boţja slika i

prilika. Nakon ove molitve slijedi zaklinjanje demona da po tajni Kristova utjelovljenja,

muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća, te poslanjem Duha Svetoga otkrije svoje ime,

trenutak kada je zaposjeo osobu i dan kada će iz nje izaći: „Zapovijedam ti, neĉisti duše

… reci mi svoje ime, dan i ĉas svoga izlaska s kakvimgod znakom, te u svemu i posve

slušaj mene, premda nedostojnoga Boţjega slugu, i nikako ne povrijedi ovoga stvora

Boţjeg ni ovih ovdje ni njihovih dobara―.

Obrednik donosi ĉetiri evanĊelja na izbor egzorcistu od kojih se uzima jedno.

Prvo je iz Iv 1,1-14 koje govori o utjelovljenju Logosa po kojoj je sve postao i u njoj

bijaše ţivot ljudima. Drugi prijedlog je Mk 16,15-18 u kojem Isus daje nalog svojim

uĉenicima da idu po i naviještaju evanĊelje svemu svijetu. Oni koji budu povjerovali u

navještaj pratit će sljedeći znaci: pomoću Kristova imena izgonit će zle duhove, govorit

će novim jezicima, ozdravljati će bolesne. Treće evanĊelje je Lk 10,17-20 u kojem

apostoli dolaze Isusu i govore kako im se u njegovo ime i zli duhovi pokoravaju, a Isus

im odgovara kako im je on dao moć nad svakom neprijateljskom silom i da im ništa ne

moţe nauditi ako vjeruju u njega. Ĉetvrto evanĊelje, Lk 11,14-22, izvještava o

Isusovom egzorcizmu na nijemom osobom koja je progovorila nakon što je demon

izašao iz nje.

Nakon evanĊelja slijedi molitva u kojoj egzorcista zaziva Boga, Gospodara

svega stvorenja da ga zaštiti, naoruţa svojom milošću i zaštitom kako bi pouzdano i bez

straha mogao stupiti u borbu s Ċavlom. Potom ĉini znak kriţa na sebi i na opsjednutom,

egzorcist mu stavlja na vrat jedan kraj štole zazivajući Boţje ime i moć da doĊe u

pomoć i oslobodi opsjednutu osobu, a drugu ruku postavi iznad glave opsjednute osobe.

Zatim slijede tzv. tri velika egzorcizma od kojih se svaki sastoji od zaklinjalaĉkog dijela

i zakljuĉne molitve. Ova tri velika egzorcizma donosim u cijelosti:

52

Prvi egzorcizam

Zaklinjem te, neĉisti duše, svaka protivnikova navalo, svaka utvaro, svaka ĉeto,

u ime Gospodina našega Isusa † Krista i iskorijeni i odstupi od ovoga stvorenja

Boţjega. † Onaj ti zapovijeda, koji je naredio, da s nebeskih visina potoneš u bezdan.

Onaj ti zapovijeda, koji je zapovijedao moru, vjetrovima i olujama. Ĉuj dakle i boj se,

sotono, neprijatelju vjere, dušmanine roda ljudskoga, nositelju smrti, otimaĉu ţivota,

odbijaĉu pravde, korijene zala, poticatelju na opaĉine, zavodniĉe ljudi, izdajniĉe naroda,

buditelju zavisti, izvore lakomosti, uzroĉe ne sloge, nosioĉe boli! Što stojiš i opireš se,

kad znaš, da Krist Gospodin ruši putove tvoje? Onoga se boj, koji je u Izaku ţrtvovan u

Josipu prodan, u jaganjcu ubijen, u ĉovjeku razapet i koji je potom slavno pobijedio

pakao. Odlazi dakle u ime Oca † i Sina † i Duha † Svetoga. (Po posredovanju Blaţene

Djevice Marije, Majke Boţje) daj mjesto Duhu Svetome po ovom znaku svetoga † kriţa

Isusa Krista Gospodina našega, koji s Ocem i s istim Duhom Svetim ţivi i kraljuje Bog

po sve vijeke vjekova. - Amen.

-Gospodine, usliši molitvu moju.

- I vapaj moj k tebi da doĊe.

-Gospodin s vama.

- I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Boţe, Stvoritelju i Branitelju roda ljudskoga, koji si naĉinio ĉovjeka na svoju

sliku, pogledaj na ovoga slugu svoga kojega (ovu sluţbenicu svoju koju) napada neĉisti

duh himbama, kojega (koju) stari protivnik, davni neprijatelj zemlje, oblijeće noseći

stravu, zapanjuje grozotom osjećaj ljudskoga duha, smućuje uţasom, muĉi strahom i

trepetom. Otjeraj, Gospodine, Ċavlovu sliku i ukloni njegove himbene zasjede. Nek

daleko pobjegne bezboţni napasnik. Znakom † imena tvoga bio zaštićen sluga tvoj (bila

zaštićena sluţbenica tvoja) i slobodan (slobodna) dušom i tijelom. Ti ĉuvaj unutrašnjost

ovih † prsiju. Ti vladaj nad † utrobom. Ti † krijepi srce. Nek išĉezne iz duše iskušavanje

protivniĉke vlasti. Daj, Gospodine, milost na ovo prizivanje presvetog imena tvoga, da

onaj, koji je dosele strašio, pobjegne prestrašen i odstupi nadvladan, i da ovaj sluga tvoj

(ova sluţbenica tvoja) i pokrijepljena srca i nepovrijeĊena uma moţe tebi dostojno

sluţiti. Po Gospodinu. - Amen.

53

Drugi egzorcizam

Zaklinjem te, stara zmijo, sucem ţivih i mrtvih, sazdateljem tvojim, sazdateljem

svijeta, onim, koji ima vlast, da te pošalje u pakao: odstupi ţurno sa strahom i s vojskom

jarosti svoje od ovoga sluge Boţjega, koji (ove sluţbenice Boţje, koja) se utjeĉe u krilo

Crkve. Zaklinjem te opet †, ne svojom slabošću nego krepošću Duha Svetoga, izaĊi od

ovoga sluge Boţjega, koga (ove sluţbenice Boţje, koju) je svemogući Bog stvorio na

svoju sliku. Pokori se dakle, pokori se ne meni nego sluţbeniku Kristovu. Sili te naime

vlast onoga, koji te je podloţio svome kriţu. Strepi od mišice onoga, koji je dokrajĉio

uzdahe pretpakla i izveo duše na svjetlost. Straši se ĉovjeĉjega tijela †, boj se slike

Boţje †. Ne protivi se, ne odgaĊaj otići od ovoga ĉovjeka, jer je Kristu omiljelo

prebivati u ĉovjeku. A ne misli, da me smiješ prezirati, jer znaš, da sam veliki grešnik.

Zapovijeda ti Bog. † Zapovijeda ti veliĉanstvo Kristovo. † Zapovijeda ti Bog Otac, †

zapovijeda ti Bog Sin , † zapovijeda ti Bog Duh sveti. † Zapovijeda ti tajna kriţa. †

Zapovijeda ti Djevica Marija, Majka Boţja, † koja je od prvog ĉasa svog Bezgrešnog

Zaĉeća, svojom poniznošću zgazila tvoju preoholu glavu. Zapovijeda ti vjera svetih

Apostola Petra i Pavla i ostalih svetaca. † Zapovijeda ti krv muĉenika. † Zapovijeda ti

uzdrţljivost priznavalaca. † Zapovijeda ti poboţni zagovor sviju svetaca i svetica. †

Zapovijeda ti moć tajna kršćanske vjere. † IziĊi dakle, prestupniĉe! IziĊi zavodniĉe, pun

svake himbe i varke, neprijatelju kreposti, progonitelju bezazlenih. Daj mjesto,

okrutniĉe, daj mjesto, bezboţniĉe, daj mjesto Kristu, u kojem nisi našao ništa od svojih

djela. On te je oplijenio, on je razorio tvoje kraljevstvo, on te je svladana svezao i oteo

tvoje posude; on te je bacio u krajnju tamu, gdje će biti pripravljena propast tebi i tvojim

slugama. No što se opireš, nakazo? Što se otimlješ drzniĉe? Krivac si svemogućemu

Bogu, ĉije si odredbe prestupio. Krivac si njegovu Sinu Isusu Kristu, Gospodinu

našemu, kojega si se usudio napastovati i drznuo se njega raspeti. Krivac si ljudskome

rodu, kojega si svojim nagovaranjem napojio smrtnim otrovom.

Zaklinjem te dakle, pakosni zmaju, u ime neoskvrnjenoga † Jaganjca, koji je išao

po ljutici i poskoku, koji je zgazio lava i zmaja, odstupi od ovoga ĉovjeka † , otiĊi od

Crkve Boţje †, strepi i bjeţi na zaziv imena onoga Gospodina, od kojega dršće pakao,

kojemu su podloţne nebeske sile, vlasti i gospodstva; kojega neumornim glasom hvale

kerubi i serafi govoreći: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot. Zapovijeda ti

utjelovljena † Rijeĉ. Zapovijeda ti RoĊeni † od Djevice (Marije). Zapovijeda ti Isus †

Nazarenac, koji ti je, kad si prezreo njegove uĉenike, slomljenu i oborenu naredio da

54

iziĊeš iz ĉovjeka. A kad te je rastavio od ĉovjeka, nisi smio pred njim unići ni u krdo

svinja. Zaklet u ime njegovo † odstupi dakle sada od ĉovjeka, kojega je on sazdao.

Teško ti se je opirati. † Teško ti je udarati nogom protiv oštraca. † Jer što kasnije iziĊeš,

to će ti biti veća muka, ne prezireš naime ljudi, nego onoga, koji gospoduje ţivima i

mrtvima, koji će doći suditi ţive i mrtve i svijet ognjem. - Amen.

-Gospodine, usliši molitvu moju.

- I vapaj moj k tebi da doĊe.

-Gospodin s vama.

-I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Boţe neba, Boţe zemlje, Boţe anĊela, Boţe arhanĊela, Boţe patrijarha, Boţe

proroka, Boţe apostola, Boţe muĉenika, Boţe ispovjedalaca, Boţe djevica, Boţe, koji

imaš vlast darovati ţivot poslije smrti, pokoj poslije truda, jer nema drugoga Boga osim

tebe niti moţe biti pravoga izvan tebe, Stvoritelju neba i zemlje, koji si pravi Kralj, i

ĉijemu kraljevstvu neće biti kraja: ponizno se molim slavnomu veliĉanstvu tvojem,

udostoj se ovoga slugu svoga (ovu sluţbenicu svoju) izbaviti od neĉistih duhova. Po

Kristu Gospodinu našem. - Amen.

Treći egzorcizam

Zaklinjem te dakle, svaki neĉisti duše, svaka utvaro, svaka navalo sotonska u

ime Isusa Krista † Nazarenca, koji je, bivši kršten od Ivana, odveden u pustinju i

nadvladao tebe u tvojem sjedištu: prestani napadati onoga, kojega je on od kala

zemaljskoga sazdao sebi na slavu. Ne strepi od ĉovjeĉje slabosti jadnoga ĉovjeka, nego

od slike svemogućega Boga. Pokori se dakle Bogu † , koji je tebe i tvoju zlobu u

Faraonu i njegovoj vojsci potopio u bezdan po svojem slugi Mojsiju. Pokori se Bogu †,

koji te je po svojem vjernom slugi Davidu iz kralja Saula duhovnim popijevkama

izagnao i protjerao. Pokori se Bogu †, koji te je osudio u izdajniku Judi Iškarijotu. On te

naime bije boţanskim † šibama, pred kojim si sa svojim ĉetama dršćući i vapijući rekao:

Što je tebi do nas, Isuse, Sine Boga Višnjega? Zar si došao ovamo prije vremena da nas

muĉiš? Onaj te sili vjeĉitim plamenima, koji će na svršetku svijeta reći bezboţnicima:

55

Odlazite od mene, prokleti, u oganj vjeĉni, koji je pripravljen Ċavlu i anĊelima

njegovim. U tebe će naime, bezboţniĉe, i u anĊela tvojih biti crvi, koji neće nikad

umrijeti. Tebi se i anĊelima tvojim pripravlja neugasivi oganj, jer ti si poglavica

prokletoga ubojstva, ti poĉetnik rodoskvrnuća, ti glava svetogrdnika, ti uĉitelj najgorih

nedjela, ti nastavnik krivovjeraca. IziĊi dakle †, bezboţniĉe, iziĊi †, zloĉinĉe, iziĊi sa

svom himbom svojom, jer je Bog htio, da ĉovjek bude njegov hram. No što se još

zadrţavaš ovdje? Daj ĉast Bogu Ocu † Svemogućemu, pred kojim kleca svako koljeno.

Daj mjesto Gospodinu Isusu † Kristu, koji je za ĉovjeka prolio svoju presvetu krv. Daj

mjesto Duhu † Svetomu, koji je po blaţenomu apostolu svomu Petru tebe oĉito oborio u

Šimunu ĉarobnjaku; koji je osudio tvoju prijevarnost u Ananiji i Safiri; koji te je ošinuo

u kralju Herodu, što nije davao ĉasti Bogu; koji te je udario u vraĉaru Elimi po svojem

apostolu Pavlu mrakom sljepoće, i po njemu ti istomu zapovjedio rijeĉju i naredio da

izaĊeš iz vraĉarice.

Stoga, po zagovoru blaţene Djevice Marije, Majke Boţje, odlazi dakle sad † ,

odlazi † , zavodniĉe. Tebi je pustinja sjedište. Tebi je prebivalište u zmiji: ponizi se i

pokloni. Nije više kada da se odgaĊa. Evo se naime brzo pribliţava gospodar Gospodin,

i oganj će gorjeti pred njim i ići će naprijed i spalit će naokolo njegove neprijatelje. Jer

ako i prevariš ĉovjeka, s Bogom se nećeš moći ismijavati. Tjera te onaj, ĉijim oĉima

nije ništa sakriveno. Izgoni te onaj, ĉijoj su sili podloţne svekolike stvari. Odluĉuje te

onaj, koji je tebi i tvojim anĊelima pripravio vjeĉni pakao; iz ĉijih će usta izići oštar

(dvosjekli) maĉ; koji će doći suditi ţive i mrtve i svijet ognjem. - Amen.

Nakon moljenja ova tri velika egzorcizma mole se Marijin hvalospjev – Veliča

(Lk 1,46-55) i Zaharijin hvalospjev – Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov (Lk 1,68-

79). Potom se mole Atanazijev Credo (Vjerovanje)72

, prošnje arkanĊelu Mihaelu u

kojima se traţi njegova zaštita od Ċavolskog silništva, te da on po milosti Boţjoj, uhvati

zmaja, staru zmiju – Ċavla, i svezana ga baci u bezdan, kako više ne bi zavodio ni

jednog ĉovjeka. Neki egzorcisti poput o. Candida znaju nakon ove prošnje Mihaelu

arkanĊelu moliti zaklinjalaĉku molitvu: „Zapovijedam ti, neĉisti duše … reci mi svoje

ime, dan i ĉas svoga izlaska s kakvimgod znakom, te u svemu i posve slušaj mene,

premda nedostojnoga Boţjega slugu, i nikako ne povrijedi ovoga stvora Boţjeg ni ovih

ovdje ni njihovih dobara― koju obrednik donosi na poĉetku obreda. Nakon toga slijedi

72 DH 46.

56

molitva koja se moli ukoliko je došlo do osloboĊenja opsjednute osobe u kojoj se moli

Boga da osobu, koju je oslobodio od djelovanja Ċavla, saĉuva od kasnijih nasrtaja Zloga

te da tu osobu oslobodi od svakoga straha jer će s njome biti svemogući Bog.

2. OBREDNICI VELIKOG EGZORCIZMA73

Obred egzorczima u Novom obredniku pape Ivana Pavla II. iz 1998. godine dosta se

razlikuje od «starog» Rimskog obrednika iz 1929. Raniji obred, koji se temeljio na

znaĉajkama Rituale Romanum, pape Pavla V., iz 1614., imao je ĉetiri dijela:74

1. otvaranje

2. sluţba rijeĉi

3. glavni dio

4. završni dio.

Obred velikog egzorcizma u Novom obredniku, De exorcismis, sastoji se od:

1. uvodnog obreda

2. litanija svih svetih

3. moljenja psalma 91

4. ĉitanja EvanĊelja (Iv 1,1-14)

5. polaganja ruku

6. ispovijesti vjere

7. Molitve Gospodnje

8. znamenovanja kriţem

9. istjerivanja dahom

10. obrazaca egzorcizma

11. zahvale

12. završnog obreda

Nakon II. vatikanskog sabora obnovljen je obred egzorcizama kojega je 1998.

odobrio papa Ivan Pavao II., a 2004. izdano je latinsko tipsko izdanje prema kome je

73 Doneseni tekst dio je iz ĉlanka Ivana Jakulja, docenta pri katedri kanonskog prava na KBF-u u Splitu,

objavljenog pod nazivom „Pravne i bogosluţne odredbe o egzorcizmima― u Vjesniku Đakovačke i

Srijemske biskupije 5/2007., 431-434. 74

Usp. Rimski obrednik iz 1929., 366-395.

57

Komisija za liturgiju HBK za hrvatsko jeziĉno podruĉje saĉinila prvi prijevod (sijeĉanj,

2010. u izdanju izdavaĉke kuće Kršćanska sadašnjost) kojega su odobrile HBK i

BKBiH. Obrednik, osim Odluke svetog zbora za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te

prethodnih napomena, sadrţi Obred velikoga egzorcizma, razne tekstove koji se mogu

upotrebljavati i dodatak. Na samom poĉetku egzorcista moli molitvu kojom se priprema na obred

egzorcizma. Zatim zaziva Boţje ime i pomoć Kristove vlasti kako bi se mogao boriti

protiv zlog duha koji muĉi Boţje stvorenje. Obred zapoĉinje znamenovanjem kriţa,

pozdravljanjem i ohrabrivanjem nazoĉnih. Nakon toga slijedi škropljenje

blagoslovljenom vodom opsjednute osobe, nazoĉnih te mjesta obreda koje je simbol

kupelji krštenja. Slijede Litanije svih svetih, koje svi mole kleĉeći. Zatim egzorcist moli

barem jedan psalam kojim zaziva Boţju zaštitu i veliĉa Kristovu pobjedu nad Zlim.75

Naviještanje evanĊelja simbolizira Kristovu nazoĉnost po kojoj on lijeĉi bolesti ĉovjeka.

Kao prvi prijedlog evanĊelja Obrednik donosi Ivanov Proslov (Iv 1,1-14).76

Nakon

evanĊelja egzorcist polaţe ruke na opsjednutu osobu nad kojom zaziva Duha Svetoga.

Egzorcist poziva prisutne da ispovjede svoju vjere bilo moljenjem Simbola vjere

(Vjerovanja) ili obnove krsnih obećanja. Nakon toga slijedi Molitva Gospodnja. Po

njenom završetku egzorcist opsjednutoj osobi pokazuje kriţ, koji je izvor svakog

blagoslova i milosti, i ĉini nad njim znak kriţa. Preporuĉuje se, ako je prikladno,

dahnuti prema licu opsjednutoga izgovarajući: „Gospodine, dahom svojih usta odagnaj

zle duhove: zapovjedi im da uzmaknu jer se pribliţilo tvoje kraljevstvo―.77

Nakon toga slijedi veliki egzorcizam koji predstavlja vrhunac obreda. Obrednik

donosi dva obrasca. Prvi obrazac je prozbeni (deprekativni), kada se od Boga moli da po

molitvi Crkve, Blaţene Djevice Marije, sv. Mihaela, apostola Petra i Pavla, oslobodi

opsjednutog od Zloga. Drugi obrazac je zapovjedni (imperativni). Njime se „u Kristovo

ime izravno zaklinje Ċavao da odstupi od muĉenoga―.78

Većinom egzorcist moli

deprekativni obrazac, ali „ako se ĉini zgodnim―, doda „i imperativni obrazac―.79

Obred

velikog egzorcizma moţe se ponavljati više puta „ili u istome slavlju… ili u drugo

75 Usp. RR De exorcismis, br. 39-66. PonuĊeni psalmi su: 3, 10, 13(12), 22 (21), 31 (30), 35 (34); a

ponuĊeni dijelovi psalma su: 54 (53), 68 (67), 70 (69). 76

TakoĊer se mogu uzeti i neki drugi evanĊeoski tekstovi: Mt 4,11; Mk 16,15-18; Mk 1,21b-28; Lk

10,17-20; Lk 11, 14-23. 77

Usp. I. JAKULJ, Pravne i bogosluţne odredbe..., 432. 78

Usp. RR De exorcismis, br. 28 79

Isto, br. 60

58

vrijeme―, sve do trenutka „dok muĉeni ne bude potpuno osloboĊen―.80

Nakon

postignutog osloboĊenja opsjednutog, egzorcist zajedno s nazoĉnima moli hvalospjev

Veliča (Lk 1,46-55) ili Blagoslovljen (Lk 1,68-79). Ti hvalospjevi predstavljaju ĉin

zahvale Bogu što je oslobodio svoje stvorenje od Zloga. Slijedi završna molitva koju

moli egzorcist. Obred završava sveĉanim blagoslovom i poticanjem vjernika da uzvrate

„Bogu hvalu za primljeni mir―, te da osloboĊeni od Zloga „ustraje u molitvi… pristupa

sakramentu pokore i euharistije, te neka ţivi kršćanskim ţivotom…―.81

Na kraju treba naglasiti kako je Apostolska stolica strogo zabranila vršenje

molitve egzorcizma za vrijeme slavljenja Euharistije, sakramenata ili ĉasoslova.82

80 Isto, br. 29

81 RR De exorcismis, Praenotanda, br. 36, str. 15, u: Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/2007.,

str. 432 82

Usp. I. JAKULJ, Pravne i bogosluţne odredbe…, str. 432.

59

V. ZAKLJUČAK

Papa Ivan Pavao II. je podsjetio pri općoj audijenciji, na Duhove 1998., da je

Isus Krist bio prvi egzorcista. Ova sluţba je, dakle, ustanovljena od samog Krista i po

Svetom redu je On daje svojim uĉenicima - svećenicima. Danas je malo svećenika koji

se ţele boriti, na ovaj gore predstavljen naĉin, sa zlom i Zlim. U Prvoj poslanici

apostola Petra (5,8) ĉitamo da Ďavao, kao ričući lav obilazi traţeći koga da proţdre i da

mu se trebamo oduprijeti ĉvrstom vjerom. Stoga, svi mi trebamo imati na umu da Zlo

nikad ne spava. Pozvani smo bdjeti i moliti, jer ne znamo ni dana ni ĉasa kad će nas

Neprijatelj napasti. Zato mu ne dajmo da nas zatekne nespremne.

Svima nama ostaje zadatak uporno se boriti protiv zla i uzroka koji ga aktiviraju.

Nama kršćanima ostaje jedna jedina sigurnost, a to je da nismo sami u ovoj borbi; netko

se već borio i trpio s nama, sve do smrti, i to uspješno – on je Sin Boţji.

Nadam se da smo iz iznesenih informacija i potresnih svjedoĉanstava mogli

odgovoriti na pitanje: Jesu li egzorcizam i govor o postojanju demona potreba

današnjeg svijeta ili samo jedna velika iluzija i da ćemo već danas, od ovoga trenutka

biti svjesniji postojanja zla i Zloga koji je oko nas.

Na kraju ţelim zahvaliti svima onima koji su mi na bilo koji naĉin pomogli u

pripremanju ovoga diplomskog rada, bilo u skupljanju literature, bilo sa savjetima i

kritikama. Na poseban naĉin zahvaljujem svojem mentoru dr. Dragi Ţupariću u prvom

redu što je prihvatio ovu temu kao diplomski rad, ali isto tako za sve savjete kojima me

je pratio i bio uvijek na raspolaganju pomoći mi prilikom rada na ovoj diplomskoj

radnji.

Nek i ovaj rad bude na veću slavu Boţju i obogaćenje svakoga od nas!

Ilija Marković

60

LITERATURA

1. KORIŠTENA LITERATURA

AMORTH, G., Izvješća rimskog egzorciste, UPT, Đakovo 2002.

AMORTH, G., Egzorcisti i psihijatri, Jelsa 2005.

AMORTH,G., Egzorcist govori, Jelsa 1995.

BENEDIKTER, H., Hexen und Zauberer in Tirol, Verlansanstalt Athesia – Bozen, 2000.

BOLOBANIĆ, M., Kako prepoznati zamke Zloga, Zadar 2006.

GLAVURTIĆ, M., Pakao, Beograd 1986.

GLAVURTIĆ, M., Satana - Uvod u demonologiju, Beograd 1978.

GOZZELINO,G., Tko je uistinu Sotona?, CUS, Split 1996.

JAKULJ, I., Pravne i bogosluţne odredbe o egzorcizmima, u: VĐB 5 (2007.), 427-434.

LÉON-DUFOUR, X., Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb 1993.

MARCELIĆ, J., Anneliese Michel – i zli duhovi, Duh i voda, Jelsa 1988.

NAVOVE J., Nuovo Dizionario di Spiritualità, a cura di Stefano De Fioers e Tullo

Goffi, Edizione Paoline, Cinsello Balsamo (Milano), 19892.

NEWMAN, J. H., Antikrist, Sion, Zagreb, 2006.

PETERSDORFF, E., Demoni, vještice, spiritisti: sve o postojanju i djelovanju mračnih

sila, Verbum, Split 2003.

PSEL, M., O demonima, Verbum, Split, 1995.

STEINER,M., O zlim dusima, Uz novi Obrednik egzorcizama, u: Obnovljeni ţivot (54)

4 (1999), 481-194.

TOMIĆ, C., Vjera Crkve i satanizam, u: CUS 3 (1990.), str. 204-218

TOMIĆ, M., Biblijski govor o demonima, opsjednutosti i izlječenjima, VĐB 5 (2007.),

387-390.

VINKOV, I., Opsjednutost i egzorcizam, Zagreb 2004.

VOJNOVIĆ, T., Velika biblijska konkordancija I. i II., KS- Zagreb/Dobra vest – Novi

Sad, 1991.

WENISCH, B., Satanizam, Crne mise – vjera u demone – kult vještica, UPT, Đakovo

1993.

Jeruzalemska Biblija, KS, Zagreb, 1994.

61

DENZINGER-HÜNERMANN, Zbirka saţetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i

ćudoreĎu, Đakovo 2002.

Dokumenti Drugog vatikanskog sabora, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002.

Katekizam Katoličke Crkve, GK, Zagreb, 1994.

Mali biblijski leksikon, UPT, Đakovo, 2001.

Zakonik kanonskog prava , GK, Zagreb 1996.

Internet:

o http://www.kriz-zivota.com/ tekstovi.php?rubrika= 1 &id= 137

o http//hr.wikipedia.org./wiki/egzorcizam

o http//en.wikipedia.org/wiki/christian_demonology

o http://www.webexpo.it/medjugorje/echo/ted154.html

o http://www.exorzismus.net/papst1.htmhttp:/www.exorzismus.net/Papst_Benedik

t1.htm

o http://en.wikipedia.org/wiki/demonic_possession

o http://www.newadvent.org/cathen/04713a.htm

2. OSTALA TEMATSKA LITERATURA:

AMORTH, G., Novi izvještaji jednog egzorcista, Jelsa, 1997.

AUTEXIER, E., Tajna zla, Đakovo 1995.

BAMONTE, F., Possessioni diaboliche ed esorcismo, Milano, 2006.

BAMONTE, F., I danni dello spiritismo, Roma, 2003.

BARTZ, W., Sekte danas, Zagreb, 1984.

BERGER, K., Wozu ist der Teufel da?, Gütersloher Verlagsanstalt, Gütersloh 2001.

BLAŢEVIĆ, J., Proroci novog doba, Zagreb, 2001.

BOBAŠ, A., Rock – glazba i sotonizam, Teovizija, Zagreb 1988.

CRISPINO, A. M., Das Buch vom Teufel. Geschichte, Kult, Erscheinungsformen,

Gondrom, Bindlach 1991.

DINOLA, A. M., Der Teufel. Wesen, Wirkung, Geschichte. Dtv, München 1993.

ERNETTI, P., Kateheza Sotone, Jelsa 2004.

JEANGUENIN, G., Sotona i njegove zamke. Egzorcist svjedoči i odgovara na pitanja o

demonima, opsjednuću, urocima…, Verbum, Split 2010.

62

GIRARD, R., Ich sah den Satan vom Himmel fallen wie einen Blitz. Hanser, München

2002.

HUBER, G., Odlazi Sotono, Đakovo, 1993.

LAVEY, A. S., Die satanische Bibel und Rituale. SecondSight, Berlin 2003.

MILINGO, E., Licem u lice s Ďavlom, Zagreb, 2000.

MÜLLER, J., Demoni meĎu nama, Đakovo, 1998.

NANNI, G., Il dito dio e il potere di Satana L esorcismo, Liberia editrice vaticana,

2004.

OROPEZA, B. J., O anĎelima, demonima i duhovnom ratovanju, Zagreb, 2001.

PORCARELLI, A., Spiritizam – Stvari s onog svijeta – Suočenje sa znanošću i vjerom,

UPT, Osijek 2000.

PRIMORAC, P., Dim Sotonin, Trogir, 2004.