1

SLAVKO VRANJKOVIĆ – sacerdos

ECCE HOMO

2

SVEPRISUTNI

Ti nisi neprisutan

u vremenu

i vrijeme si

i vječnost.

Moj

početak je

s Tobom,

neka i

kraj bude.

U međuvremenu

daruj mi

snagu

da

Tvoja riječ,

otkucaj srca budem,

njihaljka

na satu vremena,

za druge darovanog.

3

DJEČAK

Čudno je to kad te Bog pozove,

a u tebi proljeće mlado,

mirisno nebo, preuski obzori

za sve što bi htio,

za ljubavi , snove i

daleka putovanja .

Čežnja

kao nebo raste.

Čudno je to kad te Bog pozove,

a nos ti u vjetru, neko lice u očima,

slatka tajna koju skrivaš.

Čudno je to kad te Bog pozove,

a ne znaš kojim putem.

Sve je novo i uzbudljivo:

susreti s vršnjacima, Misa gdje poslužuješ

leđima okrenut narodu.

Osvrnuo bi se da vidiš

djevojčicu očiju plavih, a ne smiješ .

Čudno je to kad te Bog pozove.

Prestaju igre djetinje i

susreti pod vrbom na potoku.

Djevojčice skrivaju osmijeh,

gledaju nekud, preko

glave u oblake. Misle da si sad drugačiji.

Izdvoje te pogledom, susreću s poštovanjem,

pozdravljaju kao da si već

ono što bi trebao biti.

I ne slute

da je u tebi ostao dječak

zaigran, začuđen, obuzet nebom i ljepotom,

da se ništa promijenilo nije,

jedino su Njegove oči bile dublje

od svih koje si volio.

4

POZIV

Kad mi u život uđeš,

sve se mijenja

i ništa više nije moje.

S tobom sve dijelim :

zemlju otaca svojih

i nebo sjećanja.

Nisam dostojan

da glasnik tvoj budem.

U meni je krv

pradavnih ratnika

i svetaca,

psovača i molitelja,

nerođenih

bez vida očinjeg .

Nisam dostojan

da svjetlo tvoje budem u noći.

«Pođi za mnom !»

kažeš

a ja bih pred tobom

vodio braću,

a ja bih

u tvoje ime

čudesa činio.

Nemoćan.

Osvrćem se unatrag .

Brazde su moje neravne.

Trebao bih voditi

za Tobom.

Iako nisam dostojan ,

« Na Tvoju riječ

bacit ću mreže!»

5

PUT

Tko može odgovoriti pozivu

Tvojem

i zaboraviti da je

okrenut zemlji?

«Hoće li tko za mnom»,reče »

neka se odrekne samoga sebe...,

uzme križ

i pođe ....»

Mogu li to bez milosti

Tvoje?

Daruj mi oči da vide

nebo u čovjeku,

ljepotu nadomak ruku

bez dodira.

Oči mi daruj da u svakoj

ženi sestru vide,

lik matere Tvoje,

da gradim most od riječi

i pogleda.

Kako se odreći sebe kad

sam od krvi, od

zemlje sazdan,

u drugima se

prepoznati želim ?

Bol cvjeta u meni .

Oči mi daruj da vide dalje

od stvarnosti,

događaja i susreta,

Tebe u drugima i

nebo koje prisutnošću tvojom

u nama raste .

Kako da se odreknem samog sebe

bez pomoći Tvoje

kad sam čovjek ?

Snagu mi daj za korak

i križ što ga nosim za Tobom.

6

ECCE HOMO

Izranjen od biča do krvi,

od križa, postade

prvi što ljubi i prašta raspet

nebom dotičuć zemlju ,

a srcem za drugu

obalu most. Nad

Golgotom oblaci tamni, a On propet

ruku raširenih. Razlomljen

Ko' kruh kojeg je u svoje tijelo pretvorio

iz ljubavi do bola,

do smrti . Vječnost u vinu

s krvlju svojom dade .

"Tko jede od ovoga kruha i pije", reče,

ja sam u njemu i on u meni, sjedinjeni.»

Što je zemlji dalje , beskraj mu je bliži.

S nebom u oku On

Oca doziva. Uz njega mati.

Križ kao da iz srca raste

zgusnut od bola i suza, u patnicima tisuću puta ponovljen.

7

Učio nas je o Bogu i kako su On i Otac

jedno. Duh je vjetar

u jedrima križnim . Učio nas je o zemlji,

i sebi , o putu i rastu sjemena,

o tom da smo sinovi svjetla i kako se darovano stostruko vraća

i da smrt nije odgovor

na sva pitanja i da bez križa nema neba

nad Golgotom, svitanja.

Voljeli smo ga kao što se voli život,

jutro, radost i suton, čeznuli za licem.

Razapinjali ga iznova, raspinjući druge.

Htjeli smo biti gospodari zemlje

i neba, proći

ispod duge, a nismo !

On postade i ostade naš brat,

Otkupitelj, Očev Sin. Znamen .

8

ALTER CHRISTUS

Umro nisam ,

kažeš

i dalje u vama

živim.

Smrt je samo privid,

odlazak

nestvarani.

Ostajem u ovom

i svakom drugom vremenu,

u riječi,

u kruhu, u

vinu sunčanom,

licu čovjeka,

zjeni oka

i dodiru.

S vama sam

na žrtveniku

i kad me ne vidite .

Bez tebe

Nisam,

a jesam.

Srce tvoje, ruke,

noge tvoje , trebam

za korak

i zagrljaj.

9

SIJAČ

Između jučer

i sutra,

ovo danas

pod

nebom

protiče .

Otvoren za Božji vjetar on

postade

jarbol i jedro,

s Tobom

na kormilu,

Sijač

Božjeg sjemena.

Umoran

od čekanja,

i sjetve

ne vidje žetvu,

ni ploda.

Bi poslan

da sije,

a ono trnje,

a ono

kamen,

a ono

suha zemlja

neplodna.

Malo gdje dobre zemlje

na pomolu.

10

RUKE

Ruke su

moje

Tvoje,

spremne za

zagrljaj,

blagoslov

i dodir

s vječnošću

dok te

drže

uzdrhtale.

A nisu

nevine,

a nisu

nedužne.

Jedino su,

s rukom

u ruci ,

Tvojim

dodirom

posvećene.

11

GRADITELJ

Poslan bi

da bude

graditelj

mosta

do druge

obale,

do Neba,

od Neba,

od Riječi i

svetog

Kruha.

Do smrti se trudio.

Ipak,

neki su

voljeli više

ovo

danas,

zemlju

od obale

daleke.

On je molio

i

obolio

gradeći .

Tek se nebo

malo

zemlji

primaknulo.

12

ODRAZ

Na riječ moju

dolaziš

u kruhu,

u vinu

posvećenu.

Tijelom,

jelom ,

postaješ.

Ipak,

da se bar u očima

našim

ogleda nebo,

da smo bar

mirna površina,

modrina i rijeka

ujedno?!

Da smo bar,

a nismo

ponekad,

iako bi trebali biti.

13

VODA ŽIVA

U meni

Tvoja

Riječ

postade

izvor.

Voda živa

krvotokom

teče.

Sazdan od zemlje,

od neba,

protičem

rijekom

vječnosti.

Ako izvor zaboravim,

ne daj

Bože,

ne budem ono što jesam,

ne daj

Bože,

odakle mi

voda

za moje suhe obale,

za gutljaj

pred veliki put

na samrti ?

14

ČOVJEK

I ja sam

čovjek,

neistražena

zemlja

daleka.

Što znadeš o meni

osim onoga što kažem i

pustim

ulaz

u moja bespuća ?

Neki misle

da znaju i

govore kako su otkrili sve moje

neprohode,

ponornice,

kristalne

vode dubina.

Što znadeš o meni

o snovima,

nemirima,

mojem od jučer

u doba zanosa

i ovog danas što vidiš?

Sudiš po onom

što kažem.

Mi nismo otvorena knjiga.

Malo tko,

osim tebe Bože,

zna što se krije iza mirna lica

i očiju.

15

SAMOĆA

Ubi me ova

samoća

samotna,

kao nebo

široka,

kao bol

neprebolna ,

a s drugima živim.

S oblacima

drugujem,

razgovaram sa

svecima i

Riječ Tvoju dijelim,

lomim

kao kruh.

U pjesmu

tonem,

u psalmima tražim zapis

o Tebi i

muci čovjekovoj.

Unatoč svemu

samoća

naraste u meni.

Pred Tobom

stojim

praznih ruku u molitvi,

dlanova okrenutih

nebu

na kojima još bilo

tuđeg srca osjećam.

16

PODNE

Zvona

zazvoniše .

Sunčan dan se

prelomi

na dvoje.

Podne.

Crkva ga

primi

širinom,

zagrljajem,

kao oči

Gospine,

materine.

Prepozna se u njima.

Molio je

pozdravljenje,

tek se

nazirala

modrina neba

u njegovim,

suzom

zamućenim

očima.

17

TUŽALJKA

Otvoren za vječnost

nosim zoru

u očima.

Sanjam kad ću

Tvoj narod

prenijeti preko praga,

do zvijezda,

Tebi ususret.

U tvoje sam ih ime

zvao

da ga zapamte,

izvikuju

u radosti,

dozivaju

krikom

u nevolji.

Neki su se plašili

Neba.

Daleka zora

nije im bila

izvor.

Svoje su zdence

kopali,

drugima pjesme

pjevali,

žedni na izvoru.

Iznosim svoj

nemir.

Umjesto da pođu

na drugu obalu,

motrili su

oblake.

18

ČOVJEK BOŽJI

Tko sam ja,

ako nisam

s Tobom s rukom

u ruci,

ako dodir Tvoj

ne pamtim,

tko sam ja ?

Sunčani sat na

obali pješčanoj,

čije kazaljke pokazuju

podne,

zemlja plodna

obilježena

Tvojim stopama.

Tko sam ja ?

Lađar što brodi na

drugu obalu nošen

nemirom,

glasnik tvoj u vremenu

nad kojim se otvorilo

nebo.

Tko sam ja ?

Most od dvaju lukova sazdan

s Tobom

kamenom zaglavnim , Sacerdos

putokaz za daleke obale.

Nebo je sve veće nad nama.

Tko sam ja?

Jedino što znam

da sam

Tvoj.

19

NEBO NA DLANU

Voljom Tvojom

posvetnom

stvara se nebo na žrtveniku,

na mom dlanu.

Na Riječ Tvoju

šumi pšenica krušna

u kruhu.

Zaiskri nebo

u vinu sunčanom.

Drhti zemlja posvećena

stopama Tvojim,

bremenita vječnošću

u vremenu.

Riječ

Tvoja izrečena nad kruhom ,

vinom posvećenim,

Tijelom Tvojim postaje.

Stojim bez daha.

Ti si mi u rukama.

Vječnost na dlanu.

Preslab sam, nedostojan

da te u kruhu,

da te u vinu drugima dijelim,

pretočim žednima života

u krhkom našem vremenu.

Htio sam biti velik pod nebom

dok ponavljam Tvoje Riječi

da postanu djelo,

jelo za vječnost.

Vjerom te dodirujem,

u srcu Te nosim, slab,

a u Tebi jak.

20

ISPIT SAVJESTI

Zvona pozdravljenja.

Večernju Ti molitvu

posvećujem,

za mirom žudim

nesiguran i

uplašen.

U sumraku

svjetlo

Tvoje tražim.

Dan je u meni ostavio trag .

Sve sam ih u očima donio .

Pitam se,

jesam li prepoznao

Tvoju muku u njihovoj ?

Molitvom te prizivam.

Što učinih s

Tvojom

Riječju

koju si mi dao

da ih zapalim,

oduševim,

utješim

u nevolji ?

Prošli su tražeći

utjehu.

Izgovaram njihova imena

u molitvi

da ne

ostanu

bezimeni.

21

NAKON MISE

Župna kuća

zijevnu

prazninom,

jeka se odbi

na povik.

Nikoga.

Uvijek isto

nakon Mise.

Raspe se narod

kućama.

Zamru

dječji

glasovi.

Zamakoše

mladi i zaljubljeni,

zagrljeni.

Dočeka ga

samoća,

miris

uvela cvijeća

na

stolu

i tople

oči

matere Božje

na slici.

22

NEKADAŠNJI

Nisu ga odmah

prepoznali.

Stope u pijesku

zameo vjetar.

Ni otišao nije, a već su

prihvatili

novo lice,

u drugim se

očima ogledali .

Bio je, dok je bio,

razapet

poput Učitelja

između

zemlje i neba,

prostirući stol Riječi i Kruha.

Sad gleda,

neviđen,

svoju mladost u

crkvi kamenoj koju je gradio,

svoj zanos

u vitku zvoniku,

radost

u djeci koju je krstio,

svoju vjeru

u pridošlima

na Misu.

« A to ste vi ! »

reče netko i prođe.

Ostao je sam.

Jedra su mu već

okrenuta vječnosti.

U njegovoj zori

veliko nebo raste.

23

NA PUTU DO NEBA

I to što nisam

poželim da jesam.

Svetačke slike

na zidovima vise.

Nebeski

uzori svetošću

obilježeni.

«Budi», rekoše,» kao oni:

Sveti Franjo u Ekstazi

na platnu Franceska Berbieria,

Agneza ljepolika

Jusepe de Ribera.

Ugledaj se u nošenju križa

u Raspeće

Matthiasa Grünewalda !»

Tu su, a daleki ,

bestjelesni,

uramljeni

godinama i daljinom.

Poželim biti

kao

Franjo

s nebom u očima,

Alojzije

s ljiljanom bijelim,

Terezija

s križem u zagrljaju.

I tako, ponekad,

prolistaju

snovi

zanosom.

Zaboravljam

da pamtim zemlju,

prolazne radosti, da

s mukom

tražim nebo.

Kroz prozore duše

i mrak sa svjetlom ulazi.

24

Modrina neba posivi

u kajanju i naporu

da budem njima sličan .

Unatoč svemu više me

privlače

živi i mrtvi svećenici,

sveci hrvatski,

obilježeni godinama i vjerom,

mučenici mučeni,

ubijani zbog

vjere ,

bogoljublja ,

domoljublja,

bezimeni i s imenom,

kamenim grobom obilježeni ,

razasutih kostiju na ravnici

duž križnog puta,

zaboravljeni

u jamama vrletnim.

Ne ostaviše ništa

osim znamena

od križa,

od boli i

nade u beznađu.

Ponavljam

ime do imena ,

žalosna krunica ,

zrna krvlju obilježena ko'

plameni

putokazi u bespuću

do Izvora.

Od uvira rijekom postali.

Nisu nam ih znali dati

za uzore,

a mogli su.

Na oranju nisu vidjeli zemlju.

25

GROB

Iza njega ne ostade

ništa

osim

sjećanja.

Na grob mu ne dođe

žena

za koju su rekli da je...,

ni dječak

plavooki

s pticom na dlanu.

Bili

su samo

priča

u tuđoj želji

da budu

ono što nisu.

Žive u nekima

i nakon

smrti

daleki njegovoj

samoći.

Svećenikov grob

bez

cvijeta,

zakićen nebom

i oblacima.

Nuštar, 2009. Slavko Vranjković-sacerdos

26

SADRŽAJ

1. SVEPRISUTNI

2. DJEČAK

3. POZIV

4. UČITELJU;GDJE STANUJEŠ ?

5. PUT

6. ALTER CHRISTUS

7. SIJAČ

8. RUKE

9. GRADITELJ

10. ODRAZ

11. VODA ŽIVA

12. ČOVJEK

13. SAMOĆA

14. PODNE

15. TUŽALJKA

16. ČOVJEK BOŽJI

17. NEBO NA DLANU

18. ECCE HOMO

19. ISPIT SAVJESTI

20. NAKON MISE

21. NEKADAŠNJI

22. NA PUTU DO NEBA

23. GROB