Mein Kampf, Svetislav Basara (Laguna, 2011)Pie: Adnan DeboAdnan DzeboMein Kampf, Svetislava Basare, jedan je od romana koji je ove godine uao u ui izbor nagrade Mea Selimovic za najbolji roman objavljen na prostoru bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u 2011. godini. Naziv romana nimalo slucajno budi asocijacije na djelo Adolfa Hitlera, harizmaticnog diktatora koji je izazvao vjerovatno najvece posrnuce ljudskog roda i indirektno pocinio najmonstruoznije zlocine u zabiljeenoj historiji covjecanstva. Za razliku od Hitlerovog djela koje je spoj autobiografskih zapisa sa politickim i ideolokim gleditima, Svetislav Basara pie svoj antifaisticki Mein Kampf (sigurno upecatljiviji naslov nego Moja borba) s namjerom da ovu mracnu politicku ideologiju izvrgne kritici i podsmjehu. Osnaen naivnim vjerovanjem, proet nastojanjem da nacizam koji je izronio iz Hitlerovog originala vrati u dubine kolektivnog nesvjesnog, njegov novi roman je izuzetno intrigantan i angaovan, a buduci da je temeljno proet biografskim elementima, istovremeno je i krajnje lican. Proirujuci roman ogledalima ironije, satire i cinizma, finalni rezultat ovakvog sklopa jeste i vie nego solidna antifaisticka burleska.Sie romana je veoma jednostavan. Kramberger (pripovjedacev alter ego i glavni lik), zbog nedostatka prostora na drugim odjeljenjima, biva smjeten na odjeljenje neurologije, gdje ispisuje pricu o svojim bolnickim danima. Na prvi pogled se cini da se u romanu nita ne deava. Ipak, ispovijesti cesto zaspalom Aprcovicu, bolesniku iz susjednog kreveta, i dijalozi sa njim postaju izvor motivacije za pripovedanje koje predstavlja, u stvari, biografski spis o dotadanjem ivotu naratora, kao i pokuaj da se sakrije u prolost bjeeci od narastajuceg smrada koji ga okruuje. Ova pripovijest teci ce bez predaha, cak i vizuelno, buduci da je roman organizovan kao jedan pasus. Bolest zbog koje se Kramberger uopte i naao na ovom odjeljenju jeste discus hernia bolest koja kroz ukocenost, oteanost kretanja i bolove, metaforicki ukazuje na narastajucu uskogrudnost, duhovnu skucenost i mnotvo drugih faistickih osobina kojima smo svi podloni. Izbacen iz stroja, uklijetenih nerava, osuden na copanje, epanje i posrtanje, discus hernia ga u svijetu u kojem se nalazi cini temeljno obogaljenim i bez sigurnog oslonca. Povezujuci glavne uzroke svoje bolesti sa etickim i teolokim pitanjima, narator, iako svjestan da ne moe promijeniti nita u drutvenom smislu, pie svoj Mein Kampf u svrhu licne denacifikacije, a samim tim i lijecenja diskus herniae. Obracunavajuci se dalje i sa modernom medicinom, koja potpuno zanemaruje duhovnu stranu bolesti, farmaceutskom industrijom, sa nedjelotvornim i tetnim lijekovima, kao i ljekarima koji vie nisu u stanju da izlijece ni najobicniju prehladu, Basara iskazuje i uobraava svoju temeljnu sumnju u mogucnost duhovnog ozdravljenja drutva u kojem se nalazimo.Buduci da je duboko proet uvjerenjem da stvarni uzroci faizma ne lee u pojavnom, Basara u svom narativu na sve nacine pokuava da izvri proboj u nesvjesno. Razlauci stvarnost u potrazi za uzrocima, prilazi pragu duhovnog svijeta i pristupa fenomenolokom razoblicenju modernog drutva. Misticni i teoloki diskurs Krambergerova susjeda Aprcovica dodatno izotruje ovu dimenziju romana koja tei duhovnosti, i koja u samoj toj tenji biva oduhovljena. Aprcovic, ubijeden da je svijet doao do dna, da je sve istroeno i da uveliko puca po avovima, gaji neobicnu nadu da ce iv docekati kraj svijeta. Kroz njegovu prizmu odraava se i autorovo gadenje nad historijom koja nije nita drugo do povijest zabluda i predrasuda koje svako pokoljenje ropski ponavlja. Jedna od takvih predrasuda jeste i mit o historiji kao progresu, evoluciji, dok je stvarna istina da je historija oduvijek i samo involucija, duhovni pad koji vrijeme neprestano produbljuje. U tome se ogleda i sudbina desakralizovanog svijeta u kojem se nalazimo: na polet, nai tobonji zanosi i naivna nadanja samo su uobrazilje ispod kojih je sakriveno saznanje da je svaka promjena promjena nagore, i da ljudi samo ubrzavaju procese koji svijet vode do Dana konacnog procicenja kroz oganj. Apokalipsa je time logican ishod, ocekivani kraj igre, neto to neminovno dolazi na kraju historije.mein-kampfJezik je vjerovatno najbolji i najjasniji primjer na kojem se uocavaju ovi procesi troenja i degeneracije. U prilog tome govori i cinjenica da se fond rijeci neprestano uvecava, a njihova semanticka i upotrebna vrijednost biva sve manjom. Istovremeno, jezik je oblast u kojoj se najmanje traga za uzrocima covjekovog posrnuca. To je i razlog zato se Basara, izmedu ostalog, u ovom djelu okomio i na Vuka Karadica i njegovu reformu jezika i pisma. Zahvaljujuci silesiji cobanizama i kanonizovanom prostatvu, ova je, po Basarinom uvjerenju, otrgnula jezik od dubina slavenskog bica i otvorila vrata stvaranju jezika za mediokritete. Drugim rijecima, nemilosrdnim uklanjanjem svih rijeci i glagolskih oblika za uoblicavanje osnovnih duhovnih pojmova, Vukova reforma jezika dala je svakoj propalici pravo da govori u ime naroda, cime je otvorena Pandorina kutija. Ovako sputana izraajnost (srpskog) jezika uzrok je i naratorove svjesne i reflektivne slabosti da se napie roman koji bi temeljno pronikao u sve bitnije motive kojih se ovdje dotice. Ipak, autor vjeruje da postoji jedna apsurdna, mada moda i spasonosna mogucnost koju prua podrucje literature: ako smo vec u paukovoj mrei logike i jezika, potrebno je nastojanje za budenjem iz zaborava babilonske pometnje jezika, i obruavanje na elementarnu logiku jer upravo zato to je logicna, to unutar nje sve tima, ona je u jezivoj koliziji sa ljudskim svijetom koji je alogican, i kojim vlada haos. Na tom tragu nalazi se i veci dio ovog Basarinog romana.Iz navedenog je vidljivo da prica u Mein Kampf-u i nije toliko vana, koliko ono o cemu se prica. Dijalog dvojice bolesnika dominira nad svim ostalim dijelovima teksta. Kao nemocni svjedok propadanja ionako propale drave i potonuca u barbarstvo, narator vuce zanimljive i duhovite paralele izmedu savremenih drutvenih pojava (stanarskog prava, likovnih umjetnosti, i sl.) i reprezentativnih manifestacija faizma. Na njegovom se udaru naao i cjelokupni politicki sistem Srbije, cije razlicite strane nose nacionalizam kao zajednicki prefiks nakon propasti biveg reima. Veliki Sotona (Dobrica Cosic) i doktor Mengele pravnih znanosti (Vojislav Kotunica) samo su neki od portretiranih vjesnika kraja svijeta, gurua koji ne pokazuju put kojim treba, nego put kojim ne treba ici. Oni upuceniji u politicka kretanja u Srbiji i bivoj Jugoslaviji, sigurno ce imati i bogatiji pojmovni aparat koji ce im dati nove kljuceve za citanje ovog teksta. Bez obzira na navedeno, ovaj roman ostaje drutvena i politicka satira, sugestivna parabola o tokovima i perspektivama nae civilizacije, o opterecujucoj prolosti i jo nesigurnijoj buducnosti.Osnovni zakljucak Basarinog Mein Kampf-a proizilazi iz cinjenice da savremenog covjeka odlikuje nevjerovatno odsustvo introspekcije, koje ga dalje navodi na nemogucnost da sagleda duhovni osnov kretanja i narastajucih problema u svijetu koji ga okruuje. Stvar savremenog proznog angamana, potrebnija nego ikada, jeste da ukae na tu drugu dimenziju covjeka: onu okrenutu Apsolutnom bitku, Nesvjesnom, Bogu iako se, po autorovim rijecima, o njemu ionako ne moe govoriti, ali tim prije o njemu se ne smije cutati. Takav angaman je potrebniji nego ikada upravo zato to je u naem dobu covjek sveden na gotovo robotizovanu jednostranost svojih potencijala. Zato se i osjeca kao nita, jer i jeste gotovo nita u svojoj bezumnoj elji da bude sve. ivjeti u drutvu, u ovom vremenu, znaci pristati na uas u kome je jedini guru patnja, a jedini put izbavljenja koji se namece jeste smisao za humor. Citati u ovom vremenu tako nije vie stvar razbibrige, niti edi za obrazovanjem ono je mnogo vie od toga: potreba za spasenjem. U tom smislu ovdje cemo podcrtati podnaslov Basarinog Mein Kampf-a, jer zaista: Citav svet je bolnica, ko to shvati na vreme ima anse da ostane zdrav.http://kritika.ba/?p=1