GRAĐEVINAR 53 (2001) 5 335

REPREZENTIVNI DVORAC U VIROVITICI NA MJESTU NEKADAŠNJE TVRĐAVE

Virovitički zaštitnici sv. Florijan, sv.Emigdije i sv. Rok stoljećima su ču-vali grad od požara potresa i kuge,koji su nerijetko razarali grad. Poslje-dica tih razaranja jest najstarija saču-vana arhitektura, ona iz doba baroka.Razvivši se na važnoj rimskoj pro-metnici Via Magna, koja je povezi-vala Poetovio (Ptuj) na zapadu i Mur-su (Osijek) na istoku, i to na južnomzavršetku velike panonske ravnicekojom su harali Mongoli i Turci, na-kon kojih se grad ipak uvijek iznovapodizao - Virovitica se smjestila nasredini između dvaju oduvijek važnihhrvatskih gradova, Varaždina i Osi-jeka. Između sjevernih obronaka pi-tome Bilogore i hirovite rijeke Drave,koja je oduvijek dijelila Hrvatsku odUgarske (Mađarske), stoji grad i unjemu jedan od najreprezentativnijihi najvećih dvoraca sjeverne Hrvatske.Podravina počinje s Ludbregom nazapadu, a završava s Viroviticom,jer istočnije od nje stanovnici se idanas nazivaju i smatraju Slavonci-ma, a ne Podravcima.

Virovitica se spominje među prvimnaseljima u sjevernoj Hrvatskoj. Odslavonskoga hercega Kolomana, brataugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV.,dobila je 1234. godine položajpovlaštenoga trgovišta, a to je značilogradske povlastice i sloboštine kojetada još nije imao ni Gradec (Zagreb).Da je Virovitica u srednjem vijekuimala izuzetan položaj i značenje uprostoru sjeverne Hrvatske, potvrđu-ju mnogi povijesni podatci. Ugarsko-

hrvatski kraljevi tijekom 13. stoljećačesto su boravili u svom dvorcu uVirovitici, koji je bio sjedište kraljev-skoga posjeda i sjedište Virovitičkežupanije. Kovnica novca u Viroviticipostoji već u doba hercega Kolomana,a u doba kralja Stjepana V. u Virovi-tici se od 1270. do 1272. godine ko-vao novac za Hrvatsku i Slavoniju.U Virovitici se spominje 1281. fra-njevačka crkva sv. Marije, 1290. do-minikanci grade crkvu sv. Spasa, a1334. godine spominje se župna crkvasv. Kuzme i Damjana. Sve to govorio osobitoj životnosti srednjovjekovneVirovitice.Budući da je Virovitica bila kraljev-ski posjed, u njoj se od 13. stoljećaspominje kraljevska palača, a u doba

Dvorci i perivoji

PEJAČEVIĆ CASTLE IN VIROVITICA

Virovitica was a royal estate already in the 13th century, and there are many earlyrecords confirming existence of noble palaces in the area. The first written recordof a fortified manor dates back to the 15th century, and was probably madeimmediately after completion of the estate. During Turkish times, the town and itsfortress presented no special distinguishing features. After liberation andwithdrawal of Turks from Slavonia, the Virovitica fortress fell into disrepair and, inthe late 18th century, it was demolished in order to make room for a new castle. Theowners changed with times, and the period of greatest glory of the estate was whenit was owned by the noble family of Schaumburg-Lippe. The castle, a single storyedifice of rectangular plan, was built by Pejačević counts. This castle has for manyyears accommodated the city museum and its protected gardens suffered heaviestdamage during construction and recent renovation of the municipal swimmingpool.

Virotička tvrđava nakon oslobođenja od Turaka (početak 18. stoljeća)

Dorisana katastarska karta, 1862. (1900.)

Dvorci i perivoji

336 GRAĐEVINAR 53 (2001) 5

kralja Sigismunda izgrađeni su (vje-rojatno početkom 15. stoljeća) novikraljevski dvori (kraljeve i kraljičinekuće). Vlastelinska tvrđava (castrum)spominje se prvi put u darovnici kraljaMatijaša Korvina iz 1474., a vje-rojatno je izgrađena između 1453. i1474. godine. O njezinu izgledu i ve-ličini ne znamo mnogo. Pretpostavljase da su vanjske granice tvrđave bileoko 90 x 100 metara. Bila je opasanadebelim zidovima i s četiri kule, teokružena širokim, vodom ispunjenimgrabištem. Pošto su Turci osvojilitvrđavu 2. kolovoza 1552., pretvorilisu je u pravi islamski grad koji seničim nije osobito isticao osim što jeimao vojnu vrijednost na sjevernojgranici Osmanlijskoga Carstva. EvlijaČelebija doživio je oko 1663. godineViroviticu kao tijesan grad četvero-uglastog oblika, obzidan čvrstim zi-dovima i smješten među drvećem.Brojni bakropisi koji prikazuju Viro-viticu kad je bila oslobođena od Tu-raka 1684. godine, ali i poslije, nika-da nisu bili istraženi i potvrđeni ar-heološkim iskopavanjima. Nakon132 godine turske vlasti, Viroviticuje 25. srpnja 1684. oslobodila carskavojska s generalom Jakobom Leslie-jem na čelu. Odmah su počele prip-reme za obnovu tvrđave, osobito na-

kon što je general Leslie 1685. zapaliopoznati Sulejmanov most u Osijeku.Vojne vlasti izradile su tada plan zajaku utvrdu u Virovitici. Tada jošnitko nije slutio da će Turci već 1687.godine biti protjerani iz većega dijelaSlavonije i da Virovitica neće bitiviše pogranični grad. Ne pomišlja seviše na izgradnju nove tvrđave, negose održava stara. Od tada srednjovje-kovna virovitička tvrđava pomalopropada, tako da je njemački putopi-sac Taube nakon obilaska 1777. go-dine spominje kao poluopustošenu iu lošem stanju. Potkraj 18. stoljeća

započinje rušenje stare tvrđave kakobi se na njezinu mjestu izgradio novidvorac.

U posljednjih sedam i pol stoljećaVirovitice, urbanističko-arhitekton-ska jezgra mjesta jest srednjovjekovnatvrđava koja je početkom 19. st.zamijenjena dvorcem. Usprkos no-vim, arhitektonski i urbanistički neus-pjelim i za Viroviticu previsokimzgradama iz šezdestih godina 20. st.,dvorac je i nadalje glavno kompozi-cijsko obilježje grada. Svojim polo-žajem na blagom uzvišenju u središ-tu grada i usred dravske ravnice,dvorac je glavni nositelj identitetaVirovitice. Kao sjedište feudalnegospoštije, najprije u srednjovjekovnoj tvrđavi, a poslije u dvorcu, tekao naselje kojega su se stanovnicigrčevito borili za očuvanje olakšica,Virovitica se razvijala kao dvostrukigrad - feudalni i građanski. Zbog to-ga je dolazilo, osobito od 18. stoljeća,do čestih sukoba koji su najčešće za-vršavali pobjedom i nadmoći zemalj-skoga gospodara, virovitičkoga feu-dalca. Tijekom duge povijesti u Vi-rovitici su se izmijenili mnogi gos-podari. Virovitica je bila dugogodiš-nji posjed ugarskih kraljica i kralje-va. Kralj Sigismund založio je 1429.kraljevsku palaču i gospoštiju za10.000 forinti domaćim plemićimaMirku i Ivanu, sinovima Nikole voj-vode od Marczalyja. Kada su Marc-

Središte Virovitice snimljeno 1956. godine

Južno perivojno pročelje iz 1896. godine

Dvorci i perivoji

GRAĐEVINAR 53 (2001) 5 337

zalyji izumrli, kralj Matijaš Korvindodijelio je virovitički posjed najprijeBertoldu Eldenbachu, zatim NikoliČuporu (Csupor), a nakon izumrćaČupora Nikoli Banfiću (Bánffv). Ba-nfići su ostali gospodari Viroviticedo dolaska Turaka. Nakon oslobo-đenja od turske vlasti, Virovitica jebila najprije pod upravom carskevojske, a od 1698. pod upravomDvorske komore. Budući da se Ban-fići nisu javili, kralj Karlo VI. Potpi-sao je 19. prosinca 1726. darovnicukojom knez Joseph Flock de Cordona(na temelju zahtjeva od 20. svibnjaiste godine) postaje vlasnik Virovi-tice i virovitičke gospoštije. Vlasniš-mtvo se prenosi njegovom muškompotomstvu zauvijek, a ženskom uznaknadu od 40.000 forinti. KnezCordona i njegova kćerka posjedo-vali su Viroviticu 23 godine. Darov-nicom kraljice Marije Terezije od29. kolovoza 1749. i 23. siječnja1750. virovitičko imanje s utvrdomdobili su Marko III. barun Pejače-vić, prvi srijemski veliki župan, injegovi rodaci Josip, Henrik i Ignjat,i to kao naknadu za dio gospoštijeMitrovica, koja je pripojena Vojnojkrajini. Muškom potomstvu kraljica jedodijelila Viroviticu zauvijek, a žen-skom uz plaćanje svote od 37.000 fo-rinti i uz nadoknadu za melioracije.

Obitelj Pejačević (Pejacsevich) pos-jedovat će Viroviticu 90 godina.Dvorac i virovitičko vlastelinstvokupuje 1841. godine za trideset petmilijuna kruna njemački knez Wil-helm Shaumburg-Lippe. Njegova ćeobitelj nakon 70 godina prodati togolemo imanje, koje je u tih sedamdesetljeća bilo i znatno uvećano. Pos-jed su preuzele 1910. godine Ugar-ska opća veresijska banka i Dresden-ska banka, koje su veći dio posjedarasprodale, rasparceliravši vlastelin-stvo na 54 imanja i veća posjeda. Vi-rovitičko i slatinsko imanje kupio je1911. godine Ivan grof Drašković za43,5 milijuna kruna, Brodska imov-na općina iz Vinkovaca kupila je ve-ći dio šuma, a doseljeni su Nijemcikupili pustare. Nakon Prvoga svjets-

kog rata, tadašnja općina trgovištaVirovitice nije iskoristila priliku zakupnju dijela nekadanjega vlastelin-stva na području Virovitice, nego suimanja dospjela u posjed doseljenihNijemaca, koji su te posjede držalido 1945. g. U međuvremenu, Viro-vitica je 31. prosinca 1921. dobilapoložaj grada. Gradsko je zastupst-vo 5. svibnja 1930. donijelo odlukuo kupnji dvorca sa šest jutara peri-voja. Nakon Drugoga svjetskog rataveći je dio virovitičkoga vlastelinstvapostao državno odnosno društvenovlasništvo.

Kada je virovitička gospoštija bila uposjedu kneza Cordone, napravljenje 1736. godine popis stanovništva snjihovim imovnim stanjem. Sastav-ljač popisa bio je vlastelinski upra-

vitelj Andreas Leopold Tuskay. Pre-ma tom popisu, vlastelinstvo je obu-hvaćalo, osim Virovitice, 27 sela sa783 domaćinstva, gdje se nalazilo:533 konja, 628 volova, 1327 krava ijunadi, 476 ovaca i koza, 3412 svinja i289 košnica pčela te 837 stabala šlji-va i 6 mlinova vodenica na Dravi.Obrađivalo se 1493 motike vinogra-da, 3614 jutara oranica i 1940 kosacasjenokoša. U doba kneza Cordonena gospoštiji se provodi intenzivnakolonizacija kako bi se naselila praznaili poluprazna naselja. Doseljavajuse obitelji iz Hrvatske i drugihdijelova Slavonije, a od početka 19.stoljeća dolaze obitelji iz Njemačkei Češke.

U doba kada Pejačevići postaju vlas-nici, virovitičkom je vlastelinstvu,osim trgovišta Virovitice, pripadalo29 sela i 5 pustih terena. Drugu po-lovicu 18. stoljeća na virovitičkojgospoštiji obilježavaju nezadovoljs-tvo kmetova i njihove česte bune udoba Marka III. Pejačevića, te stalnisukobi između trgovišta Virovitice ivirovitičkoga feudalca. Zemaljskigospodari Pejačevići povećavali sufeudalna davanja, te smanjivali i uki-dali stara prava građana, npr.: držanjemitnice, pravo mesarenja, vinotočjai održavanja sajmova. Virovitički sufeudalci imali do 1768. godine i "pra-vo mača" (ius gladii), tj. pravo izri-canja smrtne kazne. Josip II. grofPejačević napustio je vojničko zvanjei posvetio se vlastelinstvu: isušio jemočvaru Rogovac, zasadio velikevoćnjake, počeo uzgajati ribe u rib-njacima, zasadio nove vinograde, tenaseljavao pusta sela u okolici Viro-vitice. Vlastelinstvo je 1829. godinestavljeno pod sekvestar, tj. pod pri-nudnu upravu, radi naplate dugovakoje je napravio Antun IV. Pejačević.

Najjači gospodarski uspon vlastelin-stvo je doživjelo kada su ga posjedo-vali knezovi Schaumburg-Lippe. Onoje tada bilo jedno od najvećih vlaste-linstava u Hrvatskoj. Bilo je još po-većano s vlastelinstvima Slatina,Mikleuš (kupljen 1842. godine od

Pogled na dvorac i park sa sjevera (1980.godine)

Tloris prizemlja i prvoga kata dvorca

Dvorci i perivoji

338 GRAĐEVINAR 53 (2001) 5

plemića Mihalovića) i Špišić Buko-vica (kupljena 1861. godine). Posjedknezova Schaumburg-Lippe protezaose od Drave na sjeveru do obronakaBilogore i Papuka na jugu te od gra-nice đurdevačke krajiške pukovnijena zapadu do našičkoga vlastelinstvana istoku. Virovitičko vlastelinstvozapremalo je 77.450 jutara i 962 čet-vornih hvati zemlje, od čega je bilooko 60.000 jutara šume, oko 8500jutara oranica, oko 3000 jutara livada,2850 jutara pašnjaka i 177 jutara vi-nograda. Vlastelinstvo je bilo podije-ljeno u osam majura: Antonovac,Korija, Rogovac, Miholac, Senko-vac, Slatina, Mikleuš i Bukovica.Gotovo sva gospodarska zemljištabila su u ravnici s plodnim tlom (cr-nicom). Nije bilo moguće obradivatisvu zemlju pa je oko 40 posto orani-ca bilo u zakupu. Zbog pomanjkanjapruga i dobrih cesta izvoz proizvodabio je otežan sve do kraja 19. stolje-ća. Glavni je prihod bio od šuma ko-jima je virovitičko vlastelinstvo obi-lovalo. Godine 1846. na vlastelinstvupostoji omanja šećerana na parni po-gon, radio je i paromlin, a utemelje-ne su tvornica žeste, pecara rakije inekoliko manjih ciglana. Svoj gos-podarski vrhunac posjed je doživiopotkraj 19. i početkom 20. stoljeća,kada su izgrađene šumske željeznice

za izvoz hrastovine. Već 1910. godi-ne golemo je vlastelinstvo doživjelosvoj kraj, raspavši se na brojne ma-nje posjede.

Dvorac u Virovitici počeo je graditiAntun III. grof Pejačević, sin JosipaII. Tijekom druge polovice 18. sto-ljeća Pejačevići su živjeli u skrom-noj kući koja se nalazila u srednjo-vjekovnoj virovitičkoj tvrđavi. Većruševna utvrda srušena je tijekom1798. i 1799. godine i na njezinu jemjestu podignut od 1800. do 1804.današnji dvorac, i to prema nacrtuarhitekta N. Rotha. Antun. III Peja-čević (prema J. Adamčeku, to jeAntun I.) umro je 1802. godine, nedovršivši dvorac. Gradnju je nasta-vio njegov sin Antun IV. koji seuselio u dvorac 1804. sa svojom

suprugom Marijom Sidonijom rođ.groficom Janković od Voćina. Dvo-rac je vjerojatno izgrađen na temelji-ma sjevernoga dijela bedema, takoda je zadržao istu urbanističku os.Glavno pročelje dvorca okrenuto jeprema gradskom trgu, crkvi i domi-nantnoj baroknoj osi koja ide oddvorca u smjeru sjevera i gubi se udravskoj ravnici. Sjeverna orijenta-cija glavnoga pročelja i glavnoga sa-lona u dvorcu nepovoljna je zbogizostanka izravnoga sunčeva svjetla,ali to je bio nuždan i logičan ustupakurbanističkoj situaciji. Posljedica jetoga da su sve sobe okrenute na sje-ver, a hodnik je obasjan suncem sjuga. Jedino sobe na bočnim završe-cima dvorca dobivaju istočno odnosnozapadno sunčevo osvjetljenje. Dvor-cu se prilazi s trga mostom koji pre-mošćuje opkop oko dvorca. Grabišteje danas bez vode i podsjeća na neka-dašnji srednjovjekovni Wasserburg.Početkom 20. stoljeća bio je još is-punjen vodom.

Dvorac je jednokatna zgrada, tlorisnou obliku izduženoga pravokutnikaveličine oko 88 x 13 metara, s plit-kim rizalitima na bočnim stranama is osobito naglašenim središnjim riza-litom na sjevernom i južnom pročelju.Na glavnom, sjevernom pročelju ja-ka rizalitna istaka nastaje zbog izvla-čenja glavnoga salona i altane, a najužnom dvorišnom pročelju zbog

Sjeverno pročelje - ulaz u dvorac

Detalji: južnoga perivojnog pročelja (gore)i sjevernog pročelja (dolje)

Istočno krilo ulaznog pročelja

Dvorci i perivoji

GRAĐEVINAR 53 (2001) 5 339

izvlačenja stubišta. Altana, nošenasa 16 stupova postavljenih u dva re-da, jest terasa glavnoga salona dvor-ca i istodobno ima ulogu ulaza udvorac. Altana je postavljena točnou osi prilaznoga mosta i baroknegradske osi. Sjeverno glavno proče-lje rasčlanjeno je nizom prozora (če-tiri su prozora glavnoga salona) tepilastrima s naglašenim polukapite-lima i opuštenim girlandama. Južnomdvorišnom pročelju, okrenutom pre-ma perivoju, ritam daju otvorenearkade u prizemlju i ostakljene nakatu, te po tri prozorska otvora nasvakom od tri rizalitna istaka. Man-sardno krovište, iznad dijelova tlori-sa koji imaju rizalitne istake, dajedvorcu reprezentativan izgled. Broj-ni ukrasni elementi stilski svrstavajutaj dvorac u rani klasicizam na izmakubaroka, odnosno u kasnobarokniklasicizam. Dvorac ima u prizemljuprovoz za vozila. U prizemlju su senalazile pomoćne i gospodarske pro-storije, a na katu sobe za stanovanjevlasnika. U dvorcu je 1831. godinebilo 38 soba.U dvorcu se već godinama nalaziGradski muzej te Gradska bibliotekai čitaonica. Radovi na obnovi zgradepočeli su pedesetih godina, a teme-ljita je obnova napravljena 1971.Izvorna namjena dvorca prestala jeodlaskom knezova Schaumburg-Lippe. Iako je Ivan grof Draškovićkoristio dvorac neko vrijeme, nikadase više u njemu nije odvijao životvlastelinske obitelji. Još 1912. godi-ne općinsko je zastupstvo odlučilokupiti dvorac s perivojem i pretvori-ti ga u Hrvatski dom. Prvi svjetskirat onemogućio je taj naum. GrofDrašković ponudio je dvorac virovi-tičkoj općini 1916. godine za 60.000tadašnjih kruna, ali ona je to odbila.Grad je uspio kupiti dvorac tek 1931.,kada je u njega smješteno gradskopoglavarstvo.Perivoj oko dvorca, veličine 4,79hektara, blago je uzdignut u odnosuna grad, kojemu daje prepoznatljivost,ispunivši visokim raslinjem središnjigradski blok. Perivoj je bitan činitelj

urbanističke i arhitektonske kompo-zicije te slike grada. Iako se osjeća iodčitava barokno-klasicistički pris-tup u urbanističkoj zamisli dvorca,perivoja i glavne gradske osi, ipakperivoj nosi obilježja pejzažne par-kovne arhitekture druge polovice19. stoljeća. Na starim fotografijama,među kojima je najstarija iz 1896. go-dine, vide se skromni dvorišni histo-ricistički cvjetni nasadi. Nekolikoveoma starih stabala (npr.: platane,katalpe, javori, jaseni, topole) uka-zuju da je perivoj mogao biti začetprije 150-200 godina, ali ne trebaisključiti ni mogućnost da su unutargrabišta neka stabla bila samonikla

ili su posađena bez podizanja perivoja.Nazočnost stabala ne znači i obliko-vani perivoj. On je zasigurno bioveć uobličen sredinom 19. stoljeća,u doba knezova Schaumburg-Lippe.Perivoj je zaštićen kao spomenikkulture od 1962. i kao spomenikparkovne arhitekture od 1967. godine.Njegova je zaštita počela još 1920.,kada je zaustavljena parcelacija juž-noga dijela perivoja, gdje je, na ža-lost, 1942. izgrađen gradski bazen,obnovljen i proširen 1991./92. Grad-nja bazena u perivoju, a još više nje-gova nedavna obnova, dokaz je nes-hvaćanja vrijednosti dvorca i parka,ali i urbanističko-arhitektonskogaidentiteta grada. Bazenom i njegovimpratećim sadržajima, stoljećima stva-

ran identitet povijesnoga središtagrada bitno je narušen. Usprkos oš-tećenjima i nedovoljnom održavanju,nekadašnji vlastelinski perivoj viro-vitičkoga dvorca danas je privlačangusti šumarak. Osim već spomenuteurbanističke vrijednosti, on posjedu-je i povijesnu te osobito dendrološkuvrijednost. Brojne svojte drveća svo-jom veličinom i starošću, kao i pre-poznatljivom arhitekturom krošnje,usprkos pretjeranoj gustoći - dajudanašnjem virovitičkom gradskomparku osobitu draž i ljepotu. Potkrajsedamdesetih godina 20. stoljeća uparku je bilo devedesetak različitihvrsta biljaka. Prilikom popisivanja1995. godine zabilježeno je 76 svoj-ta drveća i grmlja. Brojnost biljnihvrsta manje je posljedak izvorne bo-taničke zamisli perivoja, a mnogoviše nepromišljenih obnova i nedos-tatnoga održavanja zbog čega su uparku nazočne brojne samoniklebiljne svojte.Dvije su obitelji ostavile osobit tragu povijesti vlastelinstva i dvorca uVirovitici: grofovi Pejačević, koji suzajedno s Viroviticom razvijali svojplemićki položaj i ugled, te knezoviSchaumburg-Lippe, zaslugom kojihsu dvorac i vlastelinstvo bili međunajvećima u Hrvatskoj.

Kneževska obitelj Schaumburg-Lippepodrijetlom je iz Westfalije, gdje se1129. godine javlja ime Bernhardakoji je gospodario posjedom Lippe.Grofovski naslov obitelj dobiva1529., a kneževski 1807. godine.Utemeljitelj obitelji Schaumburg-Lippe jest Philipp (1601.-1681.) kojije, naslijedivši 1640. posjede svojesestre, udane za grofa Schaumburga,dodao svome prezimenu i njezino.Obitelj Schaumburg-Lippe imala jeu Njemačkoj svoju kneževinu s dvagrada, Buckeburg i Stadhagen (iz-među gradova Hannover i Minden).Georg Wilhelm (Juraj Vilim) Scha-umburg-Lippe († 1860.) prvi je vlas-nik Virovitice u svojoj obitelji. Nas-ljeđuje ga sin Adolf Georg (1817.-1893.), a njega njegov sin Georg (r.1846.).

Istočni dio perivoja

Dvorci i perivoji

340 GRAĐEVINAR 53 (2001) 5

Pejačevići su obitelj koja u predika-tu svoga prezimena nosi ime Virovi-tice. Kraljica Marija Terezija dodije-lila im je 1772. godine grofovskutitulu s predikatom "Virovitički" (deVeröcze). Iako su poslije prodali vi-rovitički posjed, pa su od tada prete-žito živjeli u Našicama, ime Virovi-tice u predikatu svoga prezimenazadržali su sve do danas. Pejačevićisu jedna od malobrojnih obiteljikoja se uspjela stoljećima održati uhrvatskoj povijesti i bitno utjecati nagospodarski, politički i kulturni život,i to ne samo Slavonije i Hrvatskenego i Mađarske. Njezin spomenpočinje od polovice 18. stoljeća zbogvojničkih zasluga pripadnika te obi-telji. Velika imanja i spretne ženid-beno-udajne veze članova obiteljiPejačević s najpoznatijim i najboga-tijim obiteljima - ne samo u Hrvats-koj nego i u cijeloj Austrijskoj Mo-narhiji, pa čak i izvan nje - učinili sutu obitelj bogatom i moćnom. ObiteljPejačević posjedovala je velike pos-jede: Viroviticu, Orahovicu, Našice,Podgorač i Retfalu u Virovitičkojžupaniji; Mitrovicu i Rumu u Srijem-skoj županiji; Zombu u Mađarskoj,te manja imanja ili zgrade u Osijeku,Zagrebu, Kerestincu, Budimpešti,Pečuhu, Barcsu, Aradu, Beču i Mün-chenu. Ženidbama i udajama, Peja-čevići su se povezali s obiteljima:Adamovich, Batthyány, Drašković,

Eltz, Erdödy, Hilleprand-Prandau,Inkéy, Janković Daruvarski, Janko-vić Voćinski, Keglević, Mihalović idr. Pejačevići su jedna od rijetkihplemićkih obitelji u Hrvatskoj o ko-joj je mnogo napisano i koja je bilačesto predmet interesa. Iako su Peja-čevići bili poznati po svojoj mađa-ronskoj politici pa zbog toga nisuuživali uvijek osobitu popularnost uhrvatskom narodu, oni su ipak dalibrojne uglednike i u javnosti znaneosobe: generale i časnike (Nikola I.,Josip II., Antun III., Aleksandar, Pa-vao, Ladislav ml., Nikola III.), pos-lanike i ministre (Andrija, Petar, dr.Teodor), banove (Ladislav st., dr.Teodor), znanstvenike i književnike(Matija III., Jakov, Julijan), dobroči-nitelje (Dominika, Pavao, Ferdinand,Marko III., Gabrijela).Prema obiteljskim ljetopisima, kojeneki autori smatraju legendom kojuje vrlo teško dokazati, obitelj Peja-čević potječe od bosanskoga kraljaStjepana Dabiše Kneževića (vladao1391.-1396.), čiji je sin Parčija, zbogsudjelovanja u uroti protiv kraljaTvrtka, pobjegao u Bugarsku gdje jepostao praotac Parčevića iz rodaKneževića. U drugoj polovici 15.stoljeća Gyoni (Ivan) barun Parčević(Parchevich) imao je četiri sina: IvanaI., koji je zadržao prezime Parčević;Dmitra, koji je po gradu Pejačevuuzeo prezime Pejačević; Stjepana,

koji se po gradu Kneze nazvao Kne-žević, i Tomu, koji se po svom ocuprozvao Tomagjonović. Iz Dmitroveloze razvila se obitelj Pejačević. Na-kon austrijsko-turskih ratova u Bu-garskoj 1690. godine, sinovi MatijeI. († 1688.): Nikola II., Đuro II., IvanI. i Marko II. pobjegli su iz Bugar-ske i nastanili se u Pečuhu (Mađar-ska), a od 1704. i u Osijeku. SinoviMarka II. (1656.-1727.) i Ivana I.(1660.-1724.) bili su utemeljiteljiobitelji. Ivanov sin Marko III. Alek-sandar (1694.-1762.), sl. 731, bio jefeudalni gospodar u Rumi i prvi ve-liki župan Srijemske županije. On jeza sebe i svoga brata Matiju III.(1713.-1781.), poznatoga svećenikai povjesničara, kupio posjed Mitro-vicu, koji mu je 1749. godine zami-jenjen za feudalne gospoštije Virovi-tica i Retfala, jer je Mitrovica dosp-jela u Vojnu krajinu. Budući da nijeimao djece, njegove posjede Rumu,Retfalu i Viroviticu naslijedio je Jo-sip II. (1710.-1787.), sin očeva brataMarka II.Josipu II. treba obitelj Pejačevićzahvaliti za povećanje posjeda. Onje 1732. godine kupio vlastelinstvoNašice i bio nasljedni gospodar Vi-rovitice, Rume, Retfale, Podgorača iKerestinca (pokraj Zagreba). Za voj-ničke zasluge dobio je nekoliko pri-znanja. Osobito se istaknuo u naslje-dnom ratu protiv Francuza i Španjo-laca u Italiji. U boju kod Piacenze iGuastalle bio je 1746. godine ranjenpa je 1748. istupio iz vojske i posve-tio se unapređenju svojih posjeda.Godine 1760. potvrđen mu je ugars-ki barunat, a 1772. - zbog osobitihzasluga za kralja i domovinu – MarijaTerezija dodijelila mu je nasljednogrofovstvo uz pridjevak "Virovitički".Josip II. imao je petero djece saženom Elizabetom rođ. barunicomPeterson. Kći Josefina otišla je usamostan, a sinovima je oporučnoostavio veliko bogatstvo: najstarijisin Sigismund I. dobio je Rumu, Ret-falu i Podgorač; Karlo (Dragutin) III. iAntun III. podijelili su na jednakedijelove Našice i Viroviticu, a Antun

Knez Adolf Georg Schauburg-Lippe i njegova žena Lila (1870.)

Dvorci i perivoji

GRAĐEVINAR 53 (2001) 5 341

III. dobio je još i Kerestinec, nedalekood Zagreba. Od spomenuta tri sina Jo-sipa II. Počinju se razvijati tri loze Pe-jačevića: virovitičko-našička loza, ko-je je utemeljitelj Karlo (Dragutin) III.4S9 (1745.-1815.); rumsko-retfalskaloza, koje je začetnik Sigismund

(1741.-1806.), i budimska loza, kojaje počela s Antunom III. (1749.-1802.)i koja je izumrla 1862. godine s Antu-nom V. O virovitičko-našičkoj lozipotanko se govorilo u tekstu o dvorci-ma u Našicama, a o rumsko-retfalskojlozi, koja se ugasila potkraj 19. stolje

ća, bila je vezana uz dvorac Retfalu.Virovitičko-našička loza obitelji gro-fova Pejačević održala se do danas.Njezini brojni članovi žive posvuda usvijetu.

Mladen i Bojana Obad ŠćitarociPreneseno iz knjige: Dvorci i perivoji

Slavonije – Od Zagreba do Iloka

Već u prvom dodiru s virovitičkimdvorcem mog se uočiti sve njegovedanašnje glavne značajke – dominan-tan gradski položaj, mnogo vlage (uzidovima, posebno prema gustom isjenovitom sjevernom dijelu perivo-ja) te mnoštvo grafita u prizemlju. Sjužne strane održavanog perivoja ni-je moguće ne uočiti i gradski bazenkoji je znatno narušio ljepotu cijelogdvorišno-perivojnog kompleksa.Od 1972. godine dvorcem upravljaGradski muzej Virovitica, kojemuga je na upravljanje i održavanjeustupilo ondašnje gradsko poglavar-stvo. Tada su, kako nas je izvijestilaprof. Danica Draganić, koja nam jepružila sve informacije o sadašnjemstanju i namjeni dvorca, započeli ve-ći popravci i adaptacije. Počelo se sizmjenom cijelog krovišta, posebnolimenih kupola i crjepova, ličenjempročelja i ulaznog prostora te pop-ravcima instalacija i stolarije. Muzejje 1976. godine postavio prvi stalnipostav u potkrovlju ispod središnjekupole.Nakon iseljenja ureda gradskog po-glavarstva iz zapadnog dijela I. kata,izvedene su manje adaptacije kojesu uključivale uklanjanje pregrada iotvaranje većih vrata. Tako je dobi-veno pet velikih soba u kojima jedanas smještena povijesna i etnograf-ska zbirka. a u manjim su prostorija-ma uredske prostorije i spremištemuzejske građe. Potom je 1982. go-dine uređena središnja dvorana ukojoj su izmijenjeni parketi i istru-nule nosive grede, a ujedno je uvede-na i nova rasvjeta.U sklopu priprema za obilježavanje750. obljetnice grada Virovitice,

1984. godine uređeno je i istočnokrilo I. kata. Njemu je, kao i prijezapadnom dijelu, vraćen rasporedprostorija prema tlocrtu iz 1909. go-

dine. Srušeni su naknadni pregradnizidovi, probijeno nekoliko većihvrata između prostorija, djelomičnopromijenjeni podovi i parketi, uvede-ne nove plinske i električne instala-cije te uređena vanjska i unutrašnjastolarija. Tako je stalni muzejskipostav dobio 8 novih prostorija zaarheološku, povijesnu i likovnu zbir-ku. Kada bi se otvorila sva vrata naI. katu, dobio bi se neprekinuti pros-torni niz od gotovo 80 metara. Valjadodati da su stube i hodnik popločenikamenom, a prizemlje ciglom kojuje po uzorcima napravila virovitičkaciglana.Muzej, dakle, nastavila je svoje iz-laganje prof. Draganić, zauzima cijeliI. kat i II. kat ispod središnje kupole.U istočnom dijelu prizemlja smještena

je Gradska knjižnica i čitaonica. Uzapadnom su dijelu prizemlja pros-torije planinarskog društva Rodoljub,a dvije su prostorije svečano uređeneza vjenčanja. U istočnom se dijelupodruma već više od 25 godina na-lazi kuglana, a u zapadnom se dijelunalazi restoran.Na stropovima iznad središnje dvo-rane i na njezinim vanjskim zidovi-ma uočene su pukotine sredinomosamdesetih godina prošlog stoljeća.Nakon temeljitih istraživanja, radiosiguranja stabilnosti krovne kons-trukcije i ojačavanja nosivih zidova,ugrađen je čelični rešetkasti nosačsa zategama. Godine 1992. IGH PCOsijek izradio je geotehnički elabo-rat s proračunom dozvoljenog opte-rećenja i slijeganja tla, a tada su iz-vedena istraživanja stabilnosti krov-ne i stropne konstrukcije.Dvorcu je nužno redovito održavanje ipopravak većih oštećenja, za što, na-žalost, nema mnogo razumijevanjaod onih koji novcima raspolažu. Tre-nutno je najveći problem strop iznadjedne od središnjih soba na I. katu.Zbog većih i sve češćih prokišnjava-nja krovišta istrunule su nosive gre-de. U teškom su stanju i prozori, po-sebno na sjevernoj strani, koji nisuličeni od 1984. godine i koji se goto-vo raspadaju.Razgovor s prof. Danicom Draganić,kustosicom, zaključili smo s napo-menama o brojnim grafitima. To su,čini se, vrlo privlačne površine,posebno predvorje i natkriti hodniciprema južnoj strani perivoja. Nemanikakve čuvarske službe i ti su pros-tori stalno otvoreni. Jedno bi od mo-gućih rješenja za hodnike bilo u pos-tavljanju rešetkastih željeznih vrata.

SADAŠNJE STANJE

Sjeverni i glavni ulaz u dvorac, sadašnjestanje

Dvorci i perivoji

342 GRAĐEVINAR 53 (2001) 5

B. N.