Likovna umjetnost u Hrvatskoj

Likov umjetnost u Hrvatskoj je likovn umjetnost na području današnje Republike Hrvatske; umjetnička produkcija Hrvata od srednjeg vijeka do danas

”

”

2

Kaz

alo Prapovijest 3

Antika 5Pulski Anfiteatar 6 Hrvatski Apoksimen 7

Dioklecijanova palača 10

Starohrvatska umjestnost 12Sv. Donat 14

Romanika 16Gotika 18Renesansa 21Sv. Jakov 23

Izgled i tipologija 8Zagonetka 9 Restauracija 9

Arhitektura 10 Razvoj 11

Izgled 15

Povijest 23 Prvo razdoblje izgradnje 24 Drugo razdoblje izgradnje 23 Treće razdoblje igradnje 27Obnova i restauracija 28

3Prap

ovijest

Na prostorima današnje Hrvatske nižu se od davnina

mnogi slojevi pretpovijesnih kultura čije je formiranje i nestanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupi-na. Materijalna ostavština pale-olitika se svodi na jednostavne kamene i koštane predmete. Neolitik obilježen velikom produkcijom keramičkih posuda i plastike ljudskih i životinjskih likova dovedenih do forme zna-ka. Prastanovnici mediteranske skupine na obalnom području i panonske skupine na konti-nentalnom području razvijaju neolitičke kulture, a najvažnije su: Starčevačka kultura (fino obrađeno posuđe, crvene ili žute boje, ukrašeno oslika-vanjem angobom); Istarska kultura (specifična po kućama od suhoziđa – tzv. bunje koje su se očuvale za pastire sve do 19. st.); Sopotska i Korenovska kultura (osobite keramikom ukrašenom paralelnim ravnim, lučnim ili izlomljenim urezima); Na jadranskoj obali i na otocima Danilska kultura (fino posuđe tamnih boja koje je ukrašeno urezivanjem geometrijskih motiva, spirala i meandara). Na danilsku se nastavlja Hvarska kultura čiji se neki elementi povezuju s neolitikom Grčke. Eneolitik ili bakreno doba u Hrvatskoj je najzanimljivije u Vučedolskoj kulturi gdje se po-suđe odlikuje izvanrednom kva-litetom, crnom bojom visokog sjaja te specifičnim ukrasnim stilom izvedenim urezivanjem, duborezom ili rovašenjem, a upotpunjenim bijelom, crve-

nom ili žutom inkrustacijom s izraženom geometrizacijom ukrasa. Plastika nije brojna, ali je vrlo vješto i izražajno rađena (npr. posuda u obliku golubice s urezanim motivom labrisa (dvosjekle sjekire) na vratu - Vučedolska golubica). Stanovništvo živi u utvrđenim naseljima na uzvišenim polo-žajima, zaštićeni palisadama. Kuće su nadzemne, većinom četvrtaste s podom od zapečene zemlje i kružnim ognjištem. Najstarije brončano razdoblje

4

obilježava vinkovačka kultura koja nastavlja tradiciju vučedo-lske. Inače, u cijeloj Hrvatskoj, ovaj slabo poznati period je zastupljen brončanim fibulama koje zamjenjuju predmete po-put igala i puceta. U to vrijeme razrađen je poseban geometrij-ski stil urezanih ornamenata, koji posebno dolazi do izražaja na oružju, ukrasnim pločama, plosnatim ogrlicama i fibulama.

Najstarije brončano razdoblje obilježava vinkovačka kultura koja nastavlja tradiciju vučedo-lske. Inače, u cijeloj Hrvatskoj, ovaj slabo poznati period je zastupljen brončanim fibulama koje zamjenjuju predmete po-put igala i puceta. U to vrijeme razrađen je poseban geometrij-ski stil urezanih ornamenata, koji posebno dolazi do izražaja na oružju, ukrasnim pločama, plosnatim ogrlicama i fibulama. Od 7. st. pr. Kr. željezo preuzima primat, prepuštajući bronci domenu nakita i umjetnosti. Iz kultura metalnog doba izniče sloj Ilira, etničke grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetničkom fizionomijom. Različita ilirska plemena pod utjecajem halštatskih kultura formiraju vlastite regionalne varijante (Daljani, Histri, Japo-di, Mezeji, Desidijati, Delmati, Neretljani, Daorsi …). Obogaćeni su utjecajem jonskih radionica u izradi ukrasnih oblika i na-kita od zlata i srebra, njeguju keramičke posude crvene boje, ukrašene crno slikanim motivima meandra i trokuta, a ponekad i brončanom inkrusta-cijom. Do dan danas su očuvane

zidine Nezakcija kraj Pule, jedne od brojnih istarskih gradina iz metalnog doba. Najzanimljiviji fenomen iz tog grada jeste mo-numentalna kamena plastika. Japodska plemena imaju izu-zetnu sklonost kićenju (teške, predimenzionirane ogrlice od žute, plave ili bijele staklene paste, ili od krupnih zrna jan-tara, masivne brončane fibule, brončani privjesci u obliku životinja i ljudi, spiralne naru-kvice, nogavice, dijademi, kape i oglavlja od brončanog lima …). Karakteristična je i sitna plastika od jantara oblikovane u stilu arhajske jonske plastike. Naselja su zbijenog tipa, a pored rijeke na principu sojenica. Na značajnu ulogu kulta mrtvih u životu ilira ukazuje pažnja s kojom su vršeni sahranjivanje i posmrtni obredi kao i bogat-stvo različitih priloga (oružja, posuđa, opreme za konje) u grobovima. U sjevernim kraje-vima dugo se očuvala tradicija spaljivanja pored sahranjivanja u ravne grobove (Urne podsje-ćaju na etrursku umjetnost), dok se na jugu mrtvi sahranjuju u kamenim ili zemljanim tumu-lima (gromile), koji ponekad, naročito u Hercegovini dosežu monumentalne promjere (više od 50m. u promjeru i 5m u visi-nu). Početkom 4. st. pr. Kr. dolazi do prvog prodora Kelta, oni donose tehniku lončarskog kola, nove tipove fibula, te različite brončane i željezne pojaseve. Oni se nisu zadržavali u svom pohodu na Grčku i njihov utjecaj je ograničen u Panoniji, Istri i Dalmaciji.

5

Grci iz Sirakuze, 390 g. p. K., dolaze na Vis (Issa), Hvar

(Pharos) i Korčulu (Corcyra Nigra) osnivaju gradove-države i žive podosta izolirano. Obalni gradovi: Tragurion, Salona, Epe-tion, itd. Gradovi pravokutnog oblika, vile, razvijena trgovina – luke, javne zgrade, hramovi i teatri (Vis). Na žalost sačuvano je vrlo malo, osim oslikanih vaza i keramič-kih tanagra-figura najvažniji su: Hrvatski Apoksiomen, Brončana glava božice Artemide, Issa, 4. st. p. K. i reljef Kairosa (bog sret-nog trenutka), Trogir. Pharos i Issa su bile snažne grčke enkla-ve, moć su izražavale kovanjem svog novca i pomorskom flotom. Iliri osvajaju ove gradove i orga-niziraju državu s centrom oko Neretve. Ali u 3. st. p. K., nakon sukoba s Ilirskom kraljicom Teutom Rimljani ih osvajaju i uvode vojno-ekonomski sustav, i za razliku od Grčke, prožimaju čitav teritorij pretvarajući gradi-ne u gradove i uvode u Europu prvu urbanizaciju. Gradovi su centrirani – pravilno podijelje-ni. Razinu rimske organizacije prostora dokazuju brojne vile rustike, kao i ruralna naselja (najreprezentativnije su Verige na Brijunima, Pula i Trogir). Tipične rimske mreže pravo-kutnih ulica (decumanus/cardo) najbolje su sačuvane u Poreču i Zadru. Tridesetak gradova Istre, Liburnije i Dalmacije imali su rimsko građanstvo (civitas). Najviše cjelovito sačuvanih rimskih spomenika ima u Puli. Osnovana u 1. st. na spomen

Cezaru prepuna je klasične rimske umjetnosti: gradske zidine, dvoja gradska vrata, slavoluk, dva hrama na Forumu, ostaci dvaju Teatara . Najvažniji su ipak: Slavoluk Sergijevaca postavljen 30. g. u spomen tro-jici uglednika; Augustov hram, podignut 2.-14. g. iz klasičnog razdoblja; i Amfiteatar iz 2. st. - tzv. Pulska arena. Ostale su samo ruševine nekada glav-nog grada Dalmacije s oko 40 000 stanovnika Salone. Najveći kasnoantički spomenik u Eu-ropi je Dioklecijanova palača (oko 300 g.), to je ujedno jedan od najznačajnijih spomenika kasnoantičke arhitekture uopće, u kojemu se sabiru najraznoli-kiji umjetnički utjecaji golemog imperija. Od skulptura baštinili smo: glave dječaka i žene te Djevoj-ka iz Salone, monumentalni kip Minerve iz Varaždinskih toplica, Heraklova glava iz Sinja, Kipovi rimskih careva iz Nina, Oštećen kip impera-tora u Zagrebačkoj muzeju.

An

tika

6

Pulska Arena, antički spo-menik u Puli amfiteatar, a

nalazi se u središtu Pule. Prvi amfiteatar u Puli izgrađen je još u 1. stoljeću pr. n. e., zasigurno postoji u doba Augusta, dok je današnji oblik Arena poprimila u 1. stoljeću, za vrijeme vlada-vine Flavijevaca. U to je doba Arena mogla primiti 20 000 gledatelja. Arena je doživjela nekoliko rekonstrukcija, po-sljednje 1816. , 1932. i 1980.-ih. Arena je izgrađena kao poprište gladijatorskih borbi, koje su se

u njoj održavale do 5. stoljeća, a danas se koristi kao pozorni-ca za Histria festival i Festival igranog filma u Puli. U podrumu se nalazi zanimljiv muzej. U njemu su se odvijale gladija-torske i viteške borbe, borbe s divljim zvijerima i druge predstave, što su bila najvažnija društvena zbivanja u antičkome svijetu. Izgrađen je izvan grad-skih zidina nadomak grada, uz glavnu cestu Via Flavia, koja je iz Pule vodila u Akvileju i Rim. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog Amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja. Amfiteatri su bili natkriveni valerijem koji su štitili gledate-lje od kiše i sunca, što potvrđuju rijetko sačuvani elementi kon-strukcije upravo na pulskom primjeru. Zbog specifičnosti konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i metode. P

ulk

si A

nfi

teat

ar

7 Hrvatski

Ap

oksim

en

Kip je 1996. pronašao belgijski turist René Wouters, kraj

otočića Vele Orjule, na pješča-nom dnu između dvije stijene, na dubini od oko 45 metara. Nalaz je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske prijavljen 1998. Ronioci Specijalne policije i stručnjaci Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru izronili su kip 27. travnja 1999. Nakon dugogodišnje desalini-zacije i brižne restauracije, kip je bio izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu, od 18. svib-

nja do 17. rujna 2006.; od listo-pada 2006. do 30. siječnja 2007. nalazio se na gostovanju u Italiji, u Firenzi (Palazzo Medici Riccar-di), gdje ga je vidjelo oko 80.000 posjetilaca, “uvelike povećavši broj posjeta” palači. Barem dvije naredne godine kip će se nalaziti u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Krajem veljače 2007. premijer Sanader založio se da Apoksiomen bude smješten u Malom Lošinju, no konačnu odluku o tome prepustio je stru-ci (Vijeću za kulturna dobra).

Muzejsko vijeće jednoglasno je odlučilo u listopadu 2007., da Apoksiomen bude smješten u Palači Kvarner u Malom Lošinju. Odluku je podržalo Ministarstvo kulture. Do konačno preseljenja na Lošinj, Apoksiomen će biti u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

8

Izgled i tipologija

Apoksiomenov brončani sjaj je bljeskovit, baš kao i posljednji proplamsaji grčkoga klasičnog doba, kada uz pomoć filozofije čovjek počinje tražiti utočište u nevidljivome (Platon zagovara bijeg u okrilje više svijesti), ali i sigurnom, čvrstom okrilju spo-znaje (Aristotelove gnoseološke teze). Zato je Apoksiomen tako dostojanstveno smiren, pa gle-dajući njegovu savršenu formu možemo dodirnuti i ono što bi inače ostalo skriveno pogledu, koji bi se ograničio samo na promatranje izvanjskih oblika. Apoksiomen kao i njegov autor stoički prihvaća relativnost postanka i opstanka, jer živi usred neprestanih promjena, pa prihvaćajući prolaznost kao dje-lotvornu vrijednost i činjenicu otkriva zapretene emocije, koje će se već sutra, u helenizmu razmahati do usijanja. Hrvatski se Apoksiomen razli-kuje od Lizipova prvenstveno po tome što drži ruke u visini boka, a ne podlaktice. Smatra se da lošinjska kopija potječe iz 2. ili 1. st. pr. Kr. (tako tvrde povje-sničari umjetnosti Nenad Cambi, iz Splita, i Vincenzo Saladino, iz Firence). Kip sličnog tipa nađen je 1896. u Efezu (Turska; sada je u Beču, Kunsthistorisches Museum). Veći broj fragmen-tarnih nalaza upravo ovog tipa upućuje na njegovu popularnost u antici; možda je vatikanski Apoksiomen ustvari varijacija

9

na Lizipovu temu. Povjesničari umjetnosti o interpretacijama Apoksiomena raspravljat će na ovogodišnjem skupu koji planiraju Ministarstvo kulture i Hrvatski restauratorski zavod.

Zagonet-ka Apoksiomen se u moru kod Lošinja nije našao odmah nakon izrade (dokazuju to i nalazi unutar kipa), već prema radio-karbonskom datiranju organskog materijala - između 20. pr. Kr. i 110. po Kr. Početkom II. st. po Kr. Apoksiomen je već bio antikvitet, i lako je moguće da je putovao u veći grad, poput tadašnje Akvileje, Ravene ili Pule. Opsežna podvodna pretraga (pomoću metalnih i drugih detektora) na području od 10.000 kvadratnih metara oko mjesta nalaza, te pretraga 50.000 kvadratnih metara pod-morja pomoću robotske sonde nije otkrila tragove antičkog brodoloma; nađeni su samo dio rimskog olovnog sidra, pet ulomaka amfore iz 2. st. po Kr, te podnožje našeg kipa. Zato moramo pretpostaviti da je Apoksiomen izbačen s rimskog trgovačkog broda tijekom oluje. Kakva je nužda pomorce primorala da žrtvuju drago-cjeni teret, ostaje zagonetka.

Restau-racijaLošinjski je Apoksiomen izro-njen prepun morskih organiza-ma (školjaka itd.) priraslih uz stijenke. Za uklanjanje inkru-stacije nisu se koristila kemij-ska sredstva. Konzervatorski radovi, prvi takve vrste u nas, provodili su se isključivo meha-nički, preciznim ručnim alatima i povremeno uz pomoć stroja. Kako je kip imao niz napuknuća te veće oštećenje na bedrenom dijelu desne noge, sanirani su svi spojevi. Izrađena je i poseb-na konstrukcija koja iznutra podupire cijelu figuru. Nađeno je i originalno Apoksiomenovo brončano postolje, ukrašeno ornamen-tom kvadrata i svastika.

10

Početak gradnje Dioklecijano-ve palače nije točno utvrđen.

Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. g., nakon uvođenja tetrar-hije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. g., palača još nije bila do-vršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva tj. da je Dioklecijan do-veo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokal-nog porijekla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smješte-nima u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu. Njena origi-nalnost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju.

Arhitek-tura Svojim oblikom nalikuje kastru-mu - vojnom logoru. Vanjski su zidovi gotovo pravokutni, dimenzija 175-181 x 216 m, a kule na uglovima palače slijede D

iokl

ecij

ano

va

pal

ača

tradiciju vojne arhitekture. Budući da je palača bila udalje-na od najbližeg velikog grada 6km. (Salona), bila je okru-žena bedemima. I unutrašnji raspored palače podsjeća na vojni logor - cardo i decumanus, glavne okomite ulice odgovaraju glavnim logorskim ulicama via praetoria i via principalis. Po-stojala su četiri ulaza u palaču. tri s kopnene i jedan s morske strane. Cijeli prostor palače je bio podjeljen na dva dijela, ali različite namjene. U sjevernom dijelu su bile smještene zgrade za poslugu, vojsku, skladišta i dr. U južnom, raskošnijem dijelu, koji je zbog izravnavanja sa sjevernim bio podignut nad za-svođenim supstrukcijama (tzv. podrumi palače), nalazili su se objekti namjenjeni carskoj obi-telji. Ni fasade nisu bile jednake. Najreprezentativnija je bila ona južna, okrenuta prema moru. U donjem dijelu (kojeg je u Diokle-cijanovo vrijeme zapljuskivalo more) su se nalazili manji otvori i vrata tzv. porta aenea (Mjede-na vrata). Istočna i zapadna fa-sada su međusobno slične i bez ukrasa, a vrata na njima se zovu porta argentea (Srebrna vrata) i porta ferrea (Željezna vrata). Na sjevernoj fasadi je bio glav-ni ulaz u palaču s dvostrukim vratima s arhitravom - porta aurea (Zlatna vrata), na kojem je ležao luk s nišama u kojima se se nalazile statue (vjerojatno Ju-pitera i četiri tetrarha). Od dviju glavnih ulica, cardo je vodio na peristil, otvoreni prostor ispred carevog stana, na čijoj se lijevoj strani nalazio carev mauzolej. S desne strane peristila su se

11

RazvojSmrću cara 316. g. život u palači se ne gasi, a preobražaji počinju već u prvim stoljećima života palače. Budući da je bila u posje-du rimskog dvora, pružala je utočište prognanim članovima carske obitelji, a najbitniji doga-đaj bio je rušenje Salone počet-kom 6. st. kada je dio prognanog stanovništva našao utočište unutar zidina palače i kada po-činje novi, organizirani gradski

život. U razdoblju slobodne srednjovjekovne komune, izme-đu 12. i 14. st., dolazi do većeg arhitektonskog razvoja, kada su srednjovijekovne kuće ispunile ne samo rimske zgrade nego i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova. Započinje i izgradnja romaničkog zvonika Katedrale sv. Dujma. Romanič-ka je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao što su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13 st. i Juraj Dalmatinac, iz čije

su radionice potekle raskošne palače u oblicima venecijanske gotike s naznakama renesanse (npr. palača obitelji Papalić). U katedrali je i njegovo remek-dje-lo, oltar sv. Staša. Dioklecijanova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je nacionalno i svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovi-jekovnom dogradnjom ona čini vrijedan arheološki i povijesno-umjetnički kompleks i zato je 1979. g. uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

12

Star

oh

rvat

ska

um

jetn

ost

Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slaveni-

ma iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Hrvati su tada bili na razvojnoj razini brončanog i željeznog doba, te nisu znali uživati u blagodatima grada pa su se naseljavali u njihovoj blizini, na obližnjim rijekama (npr. Otok na ušću rijeke Jadro ispred Salone). Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost, ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasno-antički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasno-antičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stva-ranja originalnih tipova građe-vina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana). Veće su uglavnom uzdužne, jednobrod-ne ili trobrodne, takva je i crkva sv. Spasa na vrelu Cetine iz 9. st. Crkva ima snažne oble kontra-fore (izvanjske stupove) što joj daju osobine utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja. Manje crkve su raznovrsnih zanimljivih oblika (uzdužne ili centralne), ali najveća i najslo-ženija crkva kružne osnove iz 9. st. je crkva sv. Donata u Zadru. Oko njezine kružne jezgre – nad kojom je izvorno bila kupola – ovija se prstenasti brod s trima

apsidama na istoku, a taj oblik se ponavlja i na katu. Po veličini i ljepoti sa crkvom sv. Dona-ta može se usporediti samo dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu. Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukra-šeni prozirnim plitkim vrpča-stim ornamentom koji po nači-nu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Motivi tih pletera su preuzeti iz antičke umjetnosti (valovi, troprute pletenice, pentagrami, mreže rombova ...), no dok su u antici ti ornamenti služili samo kao okvir, u predromanici oni ispunjavaju cijelu površinu. Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Evan-đelistar iz Splita, 8.–11. st.) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci starohrvatskog slikarstva. Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evan-đelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Hrvatski kralj u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici). No ubrzo su glagoljicu zamijenili latinski natpisi na pregradama i nadvratnicima starohrvatskih crkvica što spominju kome je crkva posvećena, te tko i kada ju je dao podići. To je bio jedini način da se “novodošli barbari” uklope u tadašnju, još uvijek romaniziranu Europu. Iz krunidbene crkve kralja Zvonimira (tzv. Šuplja crkva, Solin) potječe i ploča oltar-ne pregrade s likom hrvat-skog kralja na prijestolju.

13

14

Sv. D

on

atCrkva Sv. Donata (izvorno

Sv. Trojstva) najvrijedniji je spomenik predromaničkog gra-diteljstva ranog srednjeg vijeka (9. stoljeće) u Hrvatskoj i simbol grada Zadra, a zbog osebujnog oblika jedna od najznačajnijih takve vrste u Europi. Po tipu gradnje slijedi obli-ke dvorskih crkava kružnog tlocrta od ranobizantskog do karolinškog razdoblja. Ipak, po svojoj gruboj monumentalnosti (visina 27, a širina 22 metra),

neobičnom cilindričnom obliku i dvostrukum unutrašnjim pro-storom ističe se originalnošću, bez nekih izravnih uzora. Prema predaji sagradio ju je zadarski biskup sv. Donat u 9. stoljeću, a spominje je u 10. stoljeću u svom glasovitom djelu “O upravljanju državom” bizantski car Konstantin Porfirogenet. Izvorno je bila posvećena Svetom Trojstvu, a imenom Sv.Donata počela se nazi-vati tek od 15. stoljeća.

15

Izgled Crkva je građena u maniri staro-hrvatskih arhitektonskih rješe-nja s obiljem žbuke i kamena lo-mljenca. Veći dio arhitektonskog ukrasa, kao i monolitni stupovi u crkvi, antičkog su podrijetla i potječu uglavnom s porušenog rimskog foruma. Kada su zbog istraživanja ogoljeni temelji zgrade, ukazao se cijeli niz tam-bura rimskih stupova na kojima počiva zgrada crkve izgrađena izravno na ostacima foruma. Građevnu zamisao crkve čine dvije koncentrične cilindrične zidne konstrukcije oko središ-njeg kružnog prostora poput svoji neizravnih uzora – crkve San Vitale u Ravenni i Dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu. Širi valjak tvori vanjsko oblo zidno oplošje crkve, kojem su u pravcu istoka dodane tri polu-kružne apside u punoj visini dvokatnog prostora. Troapsidal-no svetište s radijalno postav-ljenim apsidama kreativan je doprinos koji crkvu čini bližoj srednjovjekovnoj gradnji nego arhitektonskom izrazu kasne antike. Vanjska ploha zida ukra-šena je plitkim lezenama, a s unutrašnje strane polukružnim nišama. Među lezenama raspo-ređeni su i prozori. Periferni je zid podijeljen na prizemlje i prvi kat. U visini prvog kata perifer-na je zidna konstrukcija spojena sa središnjim cilindrom, tvoreći tako na prvom katu galeriju središnjem prostoru.

Središnji kružni prostor je jedinstven u punoj visini građe-vine, a zatvara ga uža cilindrična zidna konstrukcija koja zavr-šava središnjim tamburom s

krovom u obliku plitkog stošca. U prizemlju se ova konstrukcija oslanja na šest monumentalnih pilona, međusobno povezanih lukovima, i dva monolitna stupa koji se s tri luka otvaraju prema apsidama. Prostorno kretanje je aktvirano i podređenio verti-kali središnjeg prostora. Isti se raspored ponavlja i na prvom katu, ali su tamo otvori znatno niži i kretanje je pasivnije. Do galerije (matronej) se stiže zavojitim stubištem koje vodi u njezino predvorje. Prostornost je minimalna unatoč većem broju prozorskih otvora, jer se svjetlost raspršuje i ne dopire do udaljenih dije-lova. Masivnost, čvrstoća zida, iako blago negirana otvorima arkada i prozorima, nema goto-vo ni jednog elementa kiparskog raščlanjivanja. Crkva ima troja vrata: glavna su postavljena točno nasuprot svetištu, a bočna s njegove lijeve i desne strane. Prvotno zamišljena kao samostojeća zgrada, ova je crkva vjerojatno još prilikom građenja stekla više prigradnji pa je postala sastavni dio episkopalnog građevnog kompleksa uz kate-dralu Sv. Stošije. Tako je izra-đeno predvorje (narteks) kojim se prolazilo prema katedrali. Narteks je zadnji put pregrađen u 18. stoljeću, od kada potječu prozori na prvom katu. Na prvom katu južne strane crkve tri su velika zazidana prozora koji su nekada vodili u prostor prigrađen južnom zidu crkve i koji je srušen u 20. stoljeću.

16

Rana romanika se javlja u Hrvatskoj početkom 11. st., i to snaž-nim razvojem samostana i crkvenom reformom (benediktinci).

To razdoblje je ostavilo brojne, među njima i jako vrijedne, spome-nike koji su neravnomjerno raspoređeni, uglavnom na jadranskom priobalju – Istra, Primorje i Dalmacija – dok su gotovo neznatni ostaci na hrvatskom sjeveru.

Već vrlo rano, u ranoj romanici (11. st.), grade se monumentalni gradovi na obali Jadrana, kuće se grade u kamenu, najčešće su tro-katnice bez dimnjaka, u prizemlju konobe ili dućani (npr. u Poreču, Rabu, Zadru, Trogiru i Splitu). Grade se i trobrodne, troapsidalne bazilike, sa stupovima i lukovima arkada, te drvenim stropovima, što ih uza svoje samostane grade benediktinci koji dolaze iz Italije. Sv. Petar u Supetarskoj Dragi na Rabu (11. st.) najbolje je očuvana crkva toga tipa u Hrvatskoj. Na Rabu je i rapska katedrala (12. st.)

koja ispred ima zrelo-romanički zvonik, najmonumentalniji u Dalmaciji. On se postupno rastvara sve većima i brojnijim

otvorima odozdo prema gore (monofore, bifore, trifore i kvadrifor), što je tipično za romaniku, ali i gradi-

teljski mudro jer je svaki slijedeći kat lakši od prethodnoga. Zadarska trobrodna katedra-

la Sv. Stošije (13. st.) odlikuje se izvana nizom slijepih galerija na bočnom

i glavnom pročelju, gdje ima i veliku rozetu s radijalnim

stupićima i trima por-talima, dok se unu-

tra smjenjuju snažniji i

tanji

Ro

man

ika

17

nosači što podupiru arkade (snopasti stupovi, stepenaste galerije, plošno oblikovani figu-rativni reljefi). U skulpturi se javljaju romanički elementi i to tako što reljefni pleter prerasta u figuraciju i ukrašava se kameni pojas na svodu crkava. Pri kraju roma-nike u Istri postoje radionice monumentalnih figura, one su geometrične i imaju naturali-stičke elemente – podsjećaju na gotiku. Najbolji primjeri roma-ničke skulpture su: - drvene vratnice Splitske katedrale maj-stora Buvine i Portal Trogirske katedrale majstora Radovana (1240. g.). Glavni portal trogirske katedra-le radio je majstor Radovan i on je najveći i najvažniji likovni spomenik srednjovjekovne skulpture u Hrvatskoj. Obuhva-ća dvije velike skupine nagih Adama i Eve na postoljima što ih nose lavovi, zatim brojne reljefe s prizorima iz života po mjese-cima, te prizore iz lova i Kri-stova života: od Navještenja do Uskrsnuća na lukovima uokolo lunete u kojoj je Kristovo Rođe-nje. Način oblikovanja je toliko realističan da izražava novi, gotički humanizam, po čemu je Radovan na tragu postignuća najrazvijenije francuske skul-pture (Katedrala u Chartresu). Njegova usmjerenost čovjeku je i primjetna u odabiru teme za lunetu, on prikazuje Rođenje Krista, umjesto Posljednjeg Suda koji je najčešći u romanici. Romaničko slikarstvo je zidno, na dasci i iluminirani rukopisi.

Istra je tipično “granično” po-dručje miješanja utjecaja umjet-nosti istočne i zapadne Europe, te su tu najbrojnije i najočuva-nije freske. Opće karakteristike fresaka tog doba su: - plošnost, linearnost nabora i crveni kru-govi na obrazima. Slikarstvo na dasci su obično Bogorodice s djetetom i oslikana raspela.

18

vrijednosti u dubini zaljeva – Stonske solane. Gotičku fortifi-kaciju od romaničke razlikuju visoke kule u obliku kvadratne prizme, za razliku od roma-ničkih i renesansnih okruglih. Najbolje sačuvani takvi primjeri nalaze se u Istri: Hum, Bale, Motovun, ali i na sjeveru - Med-vedgrad iznad Zagreba (1260.) ili na jugu - Sokolac u Lici. Zagrebačku romaničku kate-dralu uništili su Tatari svojom provalom 1240. g., ali odmah nakon njihovog odlaska i dobi-vanja titule “slobodnog grada” kralja Bele IV. biskup Timotej gradi novu katedralu. Trobrod-na građevina s poligonalnim apsidama i križno-rebrastim svodom, imala je romaničke okrugle tornjeve. Brodovi se grade u 14. st., a svod dovršava u 15. st. Dolaskom Turaka u 16. st. dobiva opasanost rene-sansnim kulama i zidinama. Samo jedan toranj je dovršen u 17. st., u 18. st. barokni krov je postao urbana okosnica čitavog grada. Obnovom u 19.

Go

tikaS gotikom, javlja se i kultura

gradskih komuna (Dubro-vački statut), propovjednih redova i vlastele. 14. st. je vrije-me viteške kulture u Hrvatskoj koje je obilježeno dominacijom plemstva, ali i zlatno doba srednjovjekovnih dalmatinskih gradova koji su trgovali s hrvat-skom vlastelom u zaleđu. U 14. st. prostorna organizacija i oblik daljnjeg razvoja gradova u Dalmaciji su naglašeni. Urba-nizacija se očituje u planskom dograđivanju i proširenju Raba i Trogira, regulaciji Dubrovnika i integraciji Splita. To je doba gradskih popločavanja ulica kamenom, kanalizacija i orga-niziranja gradske čistoće, npr. Dubrovnik. Najveći pothvat toga doba bila je gradnja posve novih gradova na području Dubrovač-ke Republike – Stona i Malog Stona, te kilometar dugačkoga zida među njima s kulom vrh brijega (14. st.). Tako je cijeli poluotok Pelješac bio pregrađen i zaštićen od mogućeg napada s kopna s ciljem očuvanja najveće

19

st. u neo-gotičkom stilu izgubila je negdašnji sklad. Samostan i crkva sv. Franje u Puli (1285.) je najreprezentativniji primjer rane gotike uz obalu. Građena je od 13. do 15. st.; jednobrodna je, drvenog stropa, križno-rebra-stog svoda, kvadratne apside, glatkih zidova i visokih prozora. U 14. st. gradi se i katedrala Sv. Duje sa zvonikom u Splitu i klaustar franjevačkog samosta-na u Dubrovniku. Skulptura je bila razvijena, ali imamo malo ostataka zbog prodora Turaka.

Ranu gotiku obilježava i već spomenuti Radovanov portal u Trogiru. Stilsko obilježje mekog klesanja ima i portal Sv. Marka, župne crkve u blizini Gradeca. Kaptol i Gradec bili su dva gradi-ća podno Medvednice i ujedinili su se u Zagreb u 19. st. Crkva Sv. Marka nastala je u 14. i 15. st. u kasnogotičkom stilu. Portreti Sv. Marka, Krista, Bogorodice i 12 apostola iz ranog 15. st. jesu blago zaobljenih glava i obraza s blagim nabiranjem tkanine na odjeći. Na likovima i okviru se mogu vidjeti tragovi boja, jer je izvorno cijeli portal bio živo obojen. To je najmaterijal-nije djelo gotičke skulpture u sjevernoj Hrvatskoj. adar je u to vrijeme uživao prosperitet neovisan o Veneciji u 14. st. Najljepši primjeri gotičkog humanizma u Zadru su reljefi od pozlaćenog srebrnog lima, npr. na Škrinji Sv. Šimuna (1380. majstor iz Milana). Uz prizore čuda iz života sveca (nalaz tijela u klaustru samostana, spašava-nje broda u oluji ), ima i povije-snih, kao što je ulazak ugarsko-

hrvatskog kralja Ludovika u Zadar ili zakletva njegove žene, Jelene Kotromanić nad svečevom rakom. Ovi reljefi su najvrjedniji primjeri gotičkog narativnog, pripovjednog stila koji sadrži brojne podatke o tadašnjem životu. U slikarstvu na dasci djeluju dvije struje: linearna i mo-numentalna voluminoznost, i drugo – bogata polikromija i elegancija. Tom razdoblju pripisujemo i slike donesene iz Italije u Istru u 13. st. Mnoge slike na dasci napravio je Paolo Veneziano, najveći slikar Jadran-skog bazena iz 14. st. Djela su mu spoj bizantinske ikonogra-fije i gotičke idealizacije. Radio je poliptihe na Krku, na Rabu, u Zadru, Trogiru, te remekdjelo – Dubrovačko raspeće, to je djelo ponos Dubrovnika jer pokazuje golemu ekonomsku moć grada neovisnog od Mletaka. U Zagre-bu iz tog doba imamo vrijedne ilumirane rukopise francuskog i bosanskog podrijetla. Najka-rakterističniji za našu kulturu

20

viteške Europe je misal Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, bosanskog vojvode i hercega splitskog. To djelo uz Hvalov zbornik je Split-ske izrade – raskošni rukopisi s brojnim minijaturama. Slikarstvo gotike nema mnogo spomenika, najvažnije i najbolje očuvana djela su u Istri, npr. fresko-ciklus Vincenta iz Kastva u Crkvi Sv. Marije “na Škriljinah” blizu Berama (1474.). Likovi su voluminozni, trodimenzionalni u iluziji prostora, a pored broj-nih prizora iz Kristova života, na zapadnom zidu je Povorka mr-tvaca, a na sjevernom Povorka konjanika i Poklonstvo Kraljeva. Slika “Povorka mrtvaca” (Ples smrti) je humanistički, kasnogo-tički prikaz teme koja će kasnije biti jako popularna u renesansi.

21

Hrvatska je u 15. i 16. st., kada u Europi cvate Renesansa,

bila podijeljena u tri države, sjeverna Hrvatska u austrijskom carstvu, Dalmacija pod Mletač-kom Republikom (osim Dubro-vačke Republike), a Slavonija pod turskom okupacijom. U takvom ozračju će u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji) procvasti društvena i crkvena arhitektura s jasnim utjecajem talijanske renesanse, ali opet originalna. Dalmacija je bila “periferijska sredina” podjednako udaljena od dvaju ili više snažnijih kul-turnih žarišta, tako da nije bila pod diktatom nijednog od njih, ali pod dovoljnim utjecajem da je mogla crpiti ideje i poti-caje od obaju. U takvoj sredini, slobodnoj od dogmi i stege velikih središta, bila je Jurju Dalmatincu, 1441., omogućena gradnja katedrale sv. Jakova u Šibeniku prema vlastitom projektu. Mješovito gotičko-re-nesansnog stila, izuzetna je po dosljednoj primjeni jedinstva

Ren

esansa

22

kamene građe i originalnoj montažnoj metodi konstrukcije

primjenom velikih kamenih ploča, pilastara i rebara, pove-

zanih međusobno utorima (bez žbuke) – način gradnje uvriježen

u drvodeljstvu. Za kiparstvo je važan vanjski vijenac od 72 skul-

pture na apsidama (40 Jurjevih), od kojih je svaka različita i karakterna.

Ovu jedinstvenu građevinu trolisnog pročelja u Europi (bačvasti svod i polu-

bačvastih bočnih brodova) dovršio je Nikola Firentinac. Kao poznatog rene-

sansnog slikara treba spomenuti Julija Ćulinovića čiji su uglavnom oltarske stijene

nalaze u najpoznatijim muzejima svijeta.Šibenska katedrala je Nikolu inspirirala

za prigradnju kapele sv. Ivana Trogirskog (Ursinija) (1468.) uz trogirsku katedralu, koja

je, kao i šibenska katedrala, sastavljena od velikih blokova kamena izrazitom preciznošću.

Uz suradnju s Jurjevim učenikom Andrijom Alešijem, Nikola je ostvario neviđeno jedinstve-

no sklada arhitekture i skulpture prema antičkim uzorima. Kapela iznutra nema ravnog zida, iznad

reljefnih ploča s genijima - bakljonošama koji kao da proviruju iz vrata Podzemlja, poredane su niše s

kipovima Krista i apostola, među njima putti, pa niz okruglih prozora (okulusa) uokvirenih voćnim vijen-

cima, Alešijev reljef Kristova Krštenja, sve presvođeno kasetiranim bačvastim svodom s likom Boga Oca u

sredini i 96 dječjih glava anđela serafina. U sredini stoji sarkofag bl. Ivana Trogirskog na oltaru i cijelo zdanje,

zbog toliko dječjih likova, je izrazito vedrog karaktera i neponovljivo u europskoj umjetnosti. Na području Du-

brovačke Republike niču brojni ladanjski domovi vlastele jedinstveni po svrhovitosti prostorne organizacije, tvoreći

osebujan stil renesanse vile i ujedno gospodarske zgrade. (Ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu) (1521.) u Dubrov-

niku odlikuje se jedinstvenim rasporedom krakova zgrade (udvojeni L-tlocrt) u asimetričnoj dinamičkoj ravnoteži. Kako

vidimo, najvrednije hrvatske ranorenesansne skulpture su nerazdvojno povezane s arhitekturom, a jedan od najljepših

je djelo Jurja Dalmatinca, reljef Bičevanja Krista na oltaru sv. Staša u splitskoj katedrali s tri muška gotovo naga lika u živom

pokretu. U renesansnom slikarstvu Hrvatske najveći doprinos su

23

dali dubrovački slikari Lovro Dobričević, Mihajlo Hamzić i Nikola Božidarević, koji su slikali oltarne triptihe i poliptihe s prvim primjenama portretnosti likova, duboke perspektive, pa i mrtvih priroda. Slikar koji je obilježio talijansku rene-sansu i bio jedan od začetnika manirizma bio je Julije Klović, zvan i “Michelangelo minijatu-re”, učitelj slavnog El Greca.

Katedrala Sv. Jakova u Ši-beniku najznačajnije je

graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa.

PovijestGradnja nove katedrale simbo-lički je bila kulminacija višesto-ljetnog stremljenja grada da se odvoji od trogirske biskupije

te da iu vlastitu crkvenu ste-kne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova. Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298.g. kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402.g. Gradnja je, međutim, započela tek 1431. i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Za to vrijeme izgrađen je južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala crkve. Prilikom osnutka biskupije 1298. g. postojeća crkva sv. Jakova na glavnom gradskom trgu promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladana istom je prilikom odlučeno da biskup i grad osi-guraju sredstva za gradnju nove katedrale. Krajem 14. st., nakon

Sv. Jakov

24

Štafilić. Nakon temeljite obnove u 19. st. katedrala je ponovo posvećena 1860.Nastanak ka-tedrale obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću (1402.-1437.) koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivlju po dvojci najznačajnijih arhi-tekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala sukcesivnim izmjena-ma triju različitih arhitekton-skih koncepcija, pri čemu se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko renesansi i treći renesansni.

Prvo raz-doblje iz-gradnje Započinje 1428. g. odlukom gradskog Vijeća da se nova ka-tedrala treba podići na pogod-nijem mjestu u sjevernom dijelu grada. Bonino da Milano kao „primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428-1429) izrađuje prvi projekt katedrale koja se treba podići na mjestu crkve Sv. Troj-stva (danas Sv. Ivana), no zbog smrti uspjeva samo djelomično dovršiti pojedine kiparske dije-love glavnog portala (danas se nalaze raspoređeni na postojeća dva portala katedrale. Na osno-vu odluke gradskog vijeća da se katedrala ipak treba graditi na mjestu postojeće novi protoma-

što je u invaziji Mlečana stara katedrala sv. Jakova oštećena, odlučeno je da se gradi nova te je 1402. g. zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića osnovan je fond za njezinu gradnju. Zbog nepovoljnih političkih prilika a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibenik (kuge i požari), gradnja nove katedra-le počela je tek tri desetljeća kasnije postavljanjem kamena temeljca 1431. godine. Katedrala je dovršena 1536. g., a 1555.g. posvetio ju je biskup Ivan Lucije

gister Francesco di Giacomoiz Venecije (1430-1431) modificira njegov projekt te ga prilagođava za izgradnju na postojećem mjestu gdje se još nalazila stara katedrala. Postavljanjem teme-lja na sjeverozapadnog uglu pročelja (9. travnja 1431.) zapo-činje gradnja nove katedrale. Na mjesto protomajstora Fran-cesca, kojemuje istekao jedno-godišnji ugovor, dolaze Antonio di Pierpaolo Busato i Lorenzo Pincino, mletački majstori koji slijedećih desetak godina rade na katedrali. Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i rea-lizacije svetišta produženog pre-ko ulice, početkom 40-tih godina dolazi do prekida gradnje, te šibensko Vijeć u lipnju 1441. g. sklapa ugovor s Jurjem Mateje-vim iz Zadra pro prohtomagistro fabrice Ecclesiae Cathedralis.

Drugo razdoblje izgradnje Odvija se u dvije odvojene etape, među kojima je duže, petogodišnje razdoblje prekida. U početnoj fazi rada na kate-drali (1441.-1455.) Juraj Matijev Dalmatinac (Georgius Mathei Dalmaticus) novo tropasidalno svetište koje još uključuje krsti-onicu ugrađenu u temeljima juž-ne apside (1443.-44.), te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450.-54.). Istovremeno se dovršavaju ranije započeti uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se

25

26

u interijeru, po novom projek-tu majstora Jurja zajedno sa presvođenim kapelama bočnih brodova do iste visine podižu arkade glavnog broda. U trenut-ku prekida radova 1455. godine izgrađene su visoke substrukci-je poligonalnog svetišta do razi-ne vijenca s glavama, odnosno do razine poda prezbiterija u interijeru. Početnu fazu izgrad-nje katedrale obilježava prostor-no-funkcionalna adaptacija te modernizacija ranijeg projekta, te niz inventivnih, prvenstveno graditeljsko-konstruktivnih i dekorativnih rješenja primije-njenih u gradnji svetišta “mon-tažna tehnika” gradnje velikim kamenim blokovima, te vijenac individualiziranih glava prirod-ne veličine). U drugoj fazi rada na katedrali (1461.-1473.) radovi su kon-centrirani samo na podizanju poligonalnih zidova svetišta pri čemu se mogu razlikovati dvije konsekutivne etape. Prvu etapu (1461.-1465.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog deko-

rativnog repertoara pretežno slikarskog karaktera koji potje-če od slikara iz kruga F. Squ-arcionea i radionice Donatella u Padovi (zid sjeverne kapele raščlanjen s pilastrima i zaklju-čen s vijencem na kojem putti pridržavajući girlande sviraju i plešu, tzv. “Malipierova partija”. Druga etapa javlja se nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku (1465.-1473.), a obilježava je po-java strukturalno zrelijih kom-pozicija i stilski čišćih motiva toskanskog porijekla (prozori

glavne apside) koji su nastali pod utjecajem firentinskih maj-stora iz kruga Michelloza di Bar-tolomea zaposlenih u Dubrov-niku pred Jurjevim dolaskom. U završnom razdoblju rada na katedrali Juraj Dalmatinac na sjevernom zidu kapele svetišta, pod arhivoltom s grbom kneza S. Malipiera (1465.-68.) postavlja reljef sv. Jerolima pustinji. Juraj Dalmatinac umire 10. listopada 1473. godine.

27

Treće razdoblje gradnje

Počinje imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence (Niccolo di Giovanni Fiorentino) novim pro-tomagistrom (1475.). Firentinac zatječe katedralu dovršenu do visine obodnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali me-đusobno neusklađenih i nepo-vezanih, te sa brojnim nepravil-nostima u tlocrtnoj dispoziciji čitavog korskog djela. Do 1477. godine Nikola Firentinac izrađu-je projekt za dovršetak čitavog gornjeg dijela katedrale te počinje s presvođenjem bočnih kapela svetišta. Mijenjajući rani-ju koncepciju trobrodne bazilike otvorenog krovišta u crkvu presvođenu bačvastim svodovi-ma Nikola prvo nivelira visine svetišta i trobrodnog korpusa crkve, a potom, te snažnim, all’ antica vijencem jasno razdvaja prethodno sagrađene dijelove od svojeg novog gornjeg dijela. Prilagodbom Jurjeve “montažne tehnike” gradnje Nikola Firen-tinac nad bočnim kapelama svetišta podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugač-kih kamenih ploča slaganih na preklop (dovršeni do 1479.). Pripremajući pravilnu i čvrstu građevinsku substrukciju za istovjetno koncipirane velike svodove crkve, Nikola ispravlja i ojačava zidove korskog djela, te ih vrlo brzo (do 1483.) podiže do

razine svoda. Pri tome primjenju-je složena inženjerska rješenja – u debljini zida sakrivene metalne zatege, te konzolno izbačeni “rav-ni luk” (piattabanda). Bačvasti svodovi i križište s oktogonalnim tamburom-lanternom i kupolom izgrađeni su do 1499. godine. Te godine Nikola prestaje obnašati dužnost protomagistra i u vlasti-toj režiji sklapa ugovor za izradu kamenog namještaja u svetištu. Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1506./1507.) podignuta su još dva traveja bačvastog svo-

28

da nad glavnim brodom, te u ravnini s njima i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima. Premda se katedrala gradi još tri desetljeća nakon njegove smrti ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dva arhitekta – Bartolomeo iz Mestra (od 1520.), a potom njegov sin Jakov. Oni su do završetka građevinskih radova presvodili preostala četiri trave-ja glavnog i bočnih brodova, te

podigli gornji “trolisno” zaklju-čeni dio zapadnog pročelja. Popriječno je podjeljena na prednji dio za vjernike i začelni, gdje su smješteni prezbiterij, dvije otvorene male galerije i svetišta. prostor za vjernike po-dijeljen je gotičkim arkadama u tri lađe. središnja se ističe impo-zantnom visinom i polukružnim kamenim krovom. Nad arkada-ma pobočnih lađa podigao je Nikola Firentinac dekorativne galerije ( trifonije ) okrenute lađi. Začelni prostorni sklop,

svojom povišenom razinom, arhitektonskom razvedenosti, oblicima i intenzivnijom osvjet-ljenošću, dominira čitavom unutrašnjošću katedrale i jedin-stvu s prednjim dijelom stvara izvanredne ugođaje, te ostavlja duboke dojmove na posjetitelje.

Obnove i restau-racijeOd 16. stoljeća na katedrali su kontinuirano rađeni brojni manji popravci,prvenstveno zbog propuštanja vode. U dru-goj polovici 19. stoljeća zalaga-njem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843-1860). Nakon drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-49.), a izmjenom željeznih zatega (1961.) izvršena je statička sanacija katedrale. Tri granate ispaljene s broda bivše JNA 18. rujna 1991. g. probile su kupolu katedrale. Sanacija oštećenja kupole izvršena je od 23. kolo-voza 1996. do 14. ožujka 1997, a program održavanja (čišćenje) i monitoringa se nastavlja i dalje.