DRUGA BOJNA GROMOVI108. PJEŠAČKA BRIGADA HVO BRČKO

Izdavači:HNV Brčko distrikt BiH

iUdruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Ravne-Brčko

Za izdavače:Petar MatanovićIvo Anđelović

Priredili:Filip Ilijanić, Petar Matanović, Anto Pranjkić

Lektordr. Marica Petrović

Tehnički urednikIvo Marković

Uredništvo:fra Petar Matanović, Filip Ilijanić, Ivo Marković, Anto Pranjkić, Anto Krnjić,Vitomir Zečević, Marko Zečević, Blaško Lovrić, Ivo Anđelović, Bartol Tunjić,

Nedjeljko Ikić, Zvonko Josić, Anto Grgić, Ivo Nikolić

TiskaraPrintcom d.o.o. Tuzla

Tiraž1000.

BOJNA GROMOVI

Brčko, 2011.

Ne znam tko je ovim momcima, ovoj bojni 108 HVO brčanske brigade, dao ime GROMOVI!

Ta gruba kratkosilazno naglašena skupina suglasnika (g/r/m), razbijena otužnim samoglasnikom (o), ne može

se izgovoriti tiho i bezvučno. Ona grmi, para ozračje i izaziva strah.

Grom je prirodna pojava koja nastaje susretom različito nabijenih (negativno i pozitivno) oblaka i

izaziva sijevanje munje. Munja osvijetli prostor i napomene da poslije nje dolazi

stravični prasak koji se imenuje onomatopejskom riječju - GROM!

(...) Čovjek gleda preko morai gleda niz vjetar:

čovjek je ostavi i potomcijelog života sluša

Bosna ga dozivaNe možeš joj okrenuti leđa.

Boris Maruna: Bosna (1971)

UVOD

Ova je knjiga je jedan ozbiljan, izvorno i istinito opisan ratni put Bojne Gromovi kao i važan dio ratnoga puta 108. pješačke brigade HVO Brčko. Željeli smo dati posticaj drugima da u budućnosti stručno, istinito i sadržajno iznose svoje stajališta te pišu o ratnim događanjima na hrvatskim pro-storima župa Boće i Zovik.

Smatramo da je prošlo dovoljno vremena da može-mo mirno i objektivno progovoriti o sebi u jedno-me vremenu i zaokružiti priču koja ne može nika-da do kraja biti ispričana, jer iz srca svakoga bolom pogođenog našeg čovjeka, majke, supruge i djeteta teku razne istine, čineći ocean tuge i sjećanja. Ovaj uradak, neće biti subjektivan pristup i neće naru-šavati sve mirniju površinu toga oceana. Svojom objektivnošću i argumentima, on će za budućnost biti artefakt kojim će se moći poslužiti stručnjaci koji će pisati našu povijest.

Vrijeme brzo prolazi, dolaze nove generacije, sve smo više udaljeni jedni od drugih, zaboravljamo i šutimo onda kada to ne bi trebali.Mnogi neupućeni i bez pravih informacija formi-raju svoje, često pogrešne, stavove o ratnoj prošlo-sti na ovim prostorima.

Oni koji su uništavali naš zavičaj, pokušavaju opravdati svoja zlodjela, prebacujući dio odgovor-nosti na žrtve prethodnog rata.

Dobro je što pokušavamo opraštati onima koji su rušili naše domove, ubijali mlade ljude i nedužne mještane koji su branili svoje obitelji od njihove agresije.

Međutim, nije dobro što zaboravljamo ono što se zaboraviti ne bi smjelo, jer još u davna vremena najveći umovi su ustvrdili da je „povijest učitelji-ca života“ te da narod koji ne poštuje svoje žrtve nema budućnosti.

Zbog svega toga želimo vam i na ovaj način još jed-nom ispričati naše već ispričane i objavljene priče i prezentirati dokumente koji su bili aktualni tije-kom rata. Te priče su pričali oni koji su proživljavali ratne strahote na crti obrane, patili kod svojih kuća ili su sa svime suosjećali daleko od rodne grude. Većina je napisanih članaka po stilu pisanja i na-činu izražavanja amaterskoga karaktera, ali objek-tivno i profesionalno govore o osjećajima onih koji su bili sudionici ratnih stradanja.

Spomenuti tekstovi su objavljeni u ratnim izdanji-ma novina i knjiga ili su prezentirani preko dru-gih medija, a mnogi predstavljaju i službene vojne dokumente. Iz navedenih dokumenata je vidljivo da su mještani s područja župa Zovika i Boća bili primorani braniti svoj životni prostor.

Ljudi s puškama u rukama nisu ni tada izgubili ljudske vrijednosti nego su pozivali na mir, tole-ranciju i razum. Govorili su o ljudskom dostojan-stvu i hrvatskom zajedništvu. Razmišljali o buduć-nosti i suživotu na ovim prostorima.

Nažalost, jedan dio arhivske građe trenutačno nije dostupan za objavljivanje ili je, neoprezom pojedi-naca, uništen. Nastojali smo skupiti i objaviti što veći broj fotografija na kojima su sudionici ratnih događaja, ali napominjemo da na tim fotografija-ma nema jednog manjega broja značajnih ljudi iz tog vremena. Jedan dio nedostaje iz objektivnih razloga, a, drugi zbog nezainteresiranosti pojedi-naca za suradnju u ovoj aktivnosti.

Uredništvo

11

RATNI PUTDRUGE BOJNE GROMOVI

108. PJEŠAČKE BRIGADE HVO BRČKO

Nestanak bivše državne zajednice, te napadi tako-zvane JNA na Sloveniju i Hrvatsku, kao i stalne ek-cesne situacije u BiH, za narod župa Zovik i Boće, bio je jasan znak da dolaze teška ratna vremena, koja ne mogu zaobići ni ovaj kraj. Po selima su spon-tano formirani krizni stožeri, organizirane noćne straže, a mnogi su strahujući za svoje obitelji, kupo-vali oružje te stvarali zalihe životnih namirnica.

U izuzetno teškoj političkoj situaciji na lokalnom Brčanskom području, kada su Srbi potpuno preuze-li vojni potencijal u vojarnama i skladištima i kada

propadaju neodrživi mirovni procesi, neki od ta-dašnjih vođa hrvatskoga naroda sve manje borave na ovim prostorima i pokušavaju nešto organizirati iz Hrvatske. U tom periodu, ionako već raseljen, na-rod ovoga kraja kreće u masovno izbjeglištvo u Hr-vatsku i druge zemlje zapadne Europe. Među njima je bilo i mnogo onih koji su mogli dati važan dopri-nos u nadolazećoj ratnoj situaciji. Dok su mnogi od-lazili nekuda daleko, nekoliko mladih dragovoljaca u strogoj tajnosti završavaju opću vojnu izobrazbu izvan naših područja i pripremaju se za teške ratne uvjete.

Rat je u našem kraju službeno počeo 1. svibnja 1992.godine kada su srpski specijalci minirali most na ri-jeci Savi. Tada u podmajevička sela, iz grada kreću masovne kolone izbjeglica. Jedan broj tih ljudi pre-ko poznanika i na organiziran način ostaje na na-šem podurčju.

Izobrazbom na terenu, običan čovjek postaje profesionalni vojnik.

13

Oni koji su bili sposobni za vojnu službu uključuju se u postrojbe koje su bile još u formiranju. Kada su u rubnim dijelovima grada u Grčici, Dizdaru-ši i Čađavcu, počele žestoke borbe između srpskih snaga i tadašnje teritorijalne obrane, bilo je jasno da se na našim prostorima moraju žurno utvrditi obrambeni položaji s raspoloživim ljudstvom i ma-terijalno-tehničkim sredstvima. Početne nejasnoće o budućim pravcima neprijateljskoga djelovanja te razmišljanja nekih, da svatko treba braniti samo svoje selo, brzo su prevaziđeni.

108. brčanska brigada HVO koju su sačinjavali Hrvati i Bošnjaci, zvanično je formirana 11. svib-nja 1992. godine. Na prostoru župa Zovik i Boće, ustrojena je Peta bojna 108. brčanske brigada HVO. Petu su bojnu sačinjavale: satnija iz Boća, satnija iz Boderišta i D. Dubravica, satnija iz G. Zovika, D. Zovika i Peškira, satnija iz Štrepaca i Bunarića, za-tim vod vojne policije i sanitetska služba. Odmah u početku formiran je i interventni vod koji je u jednom periodu prerastao u satniju.

To su bili hrabri i ponajbolje opremljeni dragovoljci, čija je zadaća bila pružiti učinkovitu pomoć na naj-ugroženijim dijelovima crte obrane, koju je kontro-lirala 108. brčanska brigada HVO. Dio te postrojbe izvršavao je izvidničke aktivnosti i protunapade na neprijateljske položaje. Važan trenutak za ustroj i jačanje bojeve moći Pete bojne, bio je dolazak iz inozemstva jednoga voda obučenih, naoružanih i moralno pripremljenih vojnika iz našega kraja.

U početnom ratnom periodu satnija iz Boća for-mira crtu obrane na prostoru od rubnih dijelova Begovače do Boderišta, ispred putne komunikaci-je Brčko-Boderište. Crta obrane na Vranovači od-mah je postala bojevo aktivna. Šumovito područje s dosta potoka i usjeklina, te malo putnih pravaca, onemogućivali su neprijatelju razvoj jačih frontal-nih napadâ oklopnim borbenim sredstvima i ten-kovima, a pojedinačni pokušaji takvog borbenog djelovanja i pješački napadi, zaustavljani su protu-oklopnim srestvima, minskim zaprekama i učin-kovitim otporom našega pješaštva.

Položaj 5. bojne na Vranovači 1992.

14

Iako su položaji bili dosta dobro utvrđeni, na Vrano-vači ubrzo počinju prva stradanja od krhotina topnič-koga naoružanja, te od neprijateljskih diverzantskih grupa i snajperista koji su mogli uspješno djelovati iz zaštićenoga šumovitog prostora.

Boderštani su osnovnu crtu obrane formirali na pa-dinama ispred glavne putne komunikacije kroz selo. Zbog nedostatka ljudskoga potencijala i materijal-no- tehničkih sredstava, nije bilo realno crtu obrane formirati na, za nas znatno povoljnijem strateškom pravcu Delina ravan-Šumari, a to su onemogućava-le i već formirane crte obrane do Boderišta. Nije bilo mudro u tom trenutku isturati naprijed slabo nao-ružane snage, te omogućiti neprijatelju da, koristeći nepregledan teren, s bokova stavi u okruženje veći dio postrojbe. Dok je na tom dijelu ratišta crta obrane bila još relativno pasivna, na Delinu ravan i u Šumare upućivane su izvidničke skupine i borbena osigura-nja. To isto su činile i neprijateljske snage te je u više navrata dolazilo do pješačkih sukoba nakon kojih se neprijatelj povlačio u dubinu svoga teritorija.

Na dosta velikom, vojno-strateški značajnom pro-storu od Boderišta do rubnih dijelova D. Dubra-vica, prema Šatorovićima, crtu obrane formiraju: vod iz D. Dubravica, te satnije iz Zovika i Štrepaca. Taj dio bojišta postaje veoma aktivan već u srpnju 1992. godine. Vođene su žestoke pješačke borbe, a neprijatelj je, za samo nekoliko dana, dalekomet-nim topništvom i drugim sredstvima cijelo selo sravnio sa zemljom.

U tom početnom ratnom periodu Peta bojna je držala crtu obrane u dužini od 8,5 km. Bila je to naizgled nemoguća misija u kojoj je trebalo znati iskoristiti prednosti terena, žrtvovati manji pro-stor kako se ne bi sve izgubilo, utvrditi položaje, organizirati smjenski rad na crti obrane u pričuvi i na odmoru. Posebno je bilo značajno osigurati za svakog vojnika oružje, streljivo i redovitu dostavu hrane, zadržati moral na odgovarajućoj razini, te organizirati izvlačenje ranjenika po veoma teškom terenu jer pravog i sigurnog putnog pravca prema Vranovači i D. Dubravicama, praktično nije bilo.To su bili dani biti ili ne biti.

Položaj 5. bojne u Boderištu 1992.

15

Odjednom se običan čovjek bez gotovo nikakve vojno-stručne izobrazbe i psihološke pripreme, na-šao u vrtlogu teškoga i nepravednoga rata. Nasre-ću, bilo je dosta razboritih i hrabrih ljudi, te nije došlo do opće panike i dezorganizacije koje bi zna-čile i brzi pad ovih krajeva, kako se to dešavalo u mnogim drugim sredinama. U tom periodu, dok su domobrani, Pete bojne uspješno odbijali nepri-jateljske napade na crti obrane, na slobodnom te-ritoriju, neprijateljski zrakoplovi su rušili civilne objekte i ubijali civile, pokušavajući i na taj način potpuno destabilizirati narod ovoga kraja.

I pored izuzetno aktivne crte obrane na Dubravica-ma i Vranovači, pripadnici interventne satnije Pete bojne pružali su pomoć u najtežim situacijama na drugim bojištima. Neka od njih su: Dizdaruša, Do-nji Rahić, Drijenča, Tramošnica, Begovača, Ulice, Vukšić i dr. Na tim su mjestima ginuli i ranjava-ni dragovoljci Pete bojne noseći ponosno obilježje HVO, a mnogi su uz to službeno oblježje dodavali i obilježje HOS.

U budućim ratnim dešavanjima, susjedne postrojbe HVO i Armije BiH nisu zaboravili tu pomoć, te su aktivno sudjelovali u teškim trenutcima u obrani crte bojišnice. Pete bojne odnosno Druge bojne Gromovi.

Krajem 1992. i početkom 1993. godine, vidljivo je bilo da se bošnjačke postrojbe u sastavu 108. brčan-ske brigade HVO žele u potpunosti vezivati u vojni ustroj Armije BiH. Bilo je to teško razdoblje, kada je trebalo donijeti prave odluke koje dugoročno ne bi štetile u zajedničkoj obrani, u funkcioniranju Boj-ne i zaštiti naroda.Zajednički interesi, međusobna ovisnost, razuman stav većine sudionika u zapo-vjednom lancu Armije BiH te respektabilna snaga Hrvatskih postrojbi brčanskoga kraja, omogućili su da se reorganizacija 108. brčanske brigade HVO uradi bez većih poteškoća, te da se iz te brigade formira 108. pješačka brigada HVO Brčko i 215. motorizovana brigada Armije BiH.108. pješačka brigada HVO Brčko zvanično je ustrojena početkom ožujka 1993. godine, a glavno zapovjedno mjesto bilo je u Štrepcima.

Položaj 5. bojne u D. Dubravicama 1992.

16

Položaj 5. bojne u Boderištu i Dubravicama 1992.

17

Tada Peta bojna 108. brčanske brigade HVO postaje Druga bojna Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

Osmog ožujka 1993. godine, praktično prvoga dana novoga ustroja, neprijatelj pokreće jaku tenkovsko-pješačku ofanzivu na Boderište, pobivši u početnim operacijama i veliki broj domobrana koji stradaše na pragovima svojih kuća. Najveća bojeva djelovanja bila su na središnjem dijelu Boderištanskoga ratišta. Tijekom dugotrajnih borbi „prsa u prsa“ i velikih stradanja na jednoj i na drugoj strani, neprijatelj je potisnut iz sela, ne zauzevši jednu od najznačnijih strateških točki cijeloga slobodnoga teritorija. Na-kon tih dešavanja te povlačenja naših snaga iz De-line ravni, srpske postrojbe utvrđuju svoje položaje u Boderištanskim zaseocima Delina ravan i Šuma-ri. Tada veći dio Boderišta biva potpuno uništen od strane neprijateljskih tenkista i topnika, a taj prostor postaje jedno od najtežih bojišta u širem okruženju.

Žestoke borbe u 1993. godini vođene su na Vrano-vači u mjesecu lipnju te na središnjem dijelu Boderi-štanskoga bojišta i u mjesecu srpnju, kada je ispred

naših položaja uništen neprijateljski tenk.Zatvorenost cesta kroz središnju Bosnu, zbog su-koba između postrojbi HVO i Armije BiH, u naj-težim trenutcima rata zaustavlja opskrbu, materi-jalno-tehničkim sredstvima, hranom i lijekovima, Druge bojne Gromovi i ostalih postrojbi 108. pje-šačke brigade HVO.

Odgovornim i organiziranim radom zapovjedniš-tva bojne i svih pripadnika postrojbe, sačuvane rezerve streljiva trošene su samo u prijekim potre-bama. Bilo je i slučajeva kada je za primjer trebalo simbolično kazniti pojedince jer su po prosudbi nadređenog „nepotrebno pucali na neprijateljske položaje udaljene samo stotinjak metara“?!

I u tim nemogućim uvjetima jedan dio organizi-rane dijaspore župa Zovik-Boće pronalazi načine pružanja minimalne, ali bitne logističke potpore za funkcioniranje bojne.

U razdoblju raspuštanja 115. brigade HVO Zrniski iz Tuzle, u Drijenči su bile velike količine streljiva i protuoklopnih sredstava.

Usaglašavanje stavova zapovjednika Bojne i predstavnika civilne vlasti.

18

Dio tih sredstava ustupljen je i Drugoj bojni Gro-movi. Bili su to izuzetno osjetljivi trenutci na slobodnom teritoriju, širene su dezinformacije i vladalo je nepovjerenje. Nekoliko dana u strogoj tajnosti, najpovjerljiviji pripadnici bojne prenosili su streljivo i druga materijalno tehnička sredstva preko Majevice na svojim leđima i uz pomoć stoč-nih zaprega.

Kada je Predsjedništvo R. Bosne i Hercegovine do-nijelo odluku o raspuštanju postrojbi HVO, 115. brigada HVO Zrinski (sa tuzlanskoga područja) se raspada. Koristeći objektivne okolnosti i prednosti koje smo imali, a imajući u vidu moguće posljedi-ce, zapovjedništvo 108. pješačke brigade HVO ne prihvaća ultimatum za raspuštanje, te se zalaže da 108. pješačka brigada HVO ostane ustrojbeno u sa-stavu zbornoga područja Orašje i u sustavu vođe-nja i zapovijedanja glavnoga stožera HVO.

Zbog stanja na terenu i odvojenosti od nadređe-noga zapovjedništva HVO uvažavan je već posto-jeći sustav operativnoga zapovijedanja Drugoga korpusa iz Tuzle. U tom periodu kada je trebalo donijeti ispravne odluke, uloga pripadnika Bojne Gromovi bila je veoma važna.

Ubrzo u Drugu bojnu Gromovi organizirano pri-lazi jedna satnija iz Hrvatskih naselja s područja Živinica, već proslavljeni kao Živinički sokolovi. To je bila skupina dobro organiziranih i veoma hrabrih bojovnika čija je stalna nazočnost u Boću i na Boderištanskoj crti obrane bio značajan moral-ni čin i obranbeni podsticaj. Organiziranim radom zapovjedništva Druge bojne Gromovi uz, potpo-ru brigade, iz hrvatskih mjesta tuzlanske općine, dosta brzo dolazi do formiranja satnije Soli koja ustrojbeno i operativno funkcionira na prostoru župa Zovik i Boće sve do kraja rata.

Obučenog i dobro opremljenog vojnika na položaju, ništa ne može zamijeniti.

19

Nakon narečene popune postrojbe, crta obrane po-staje čvršća, a već izmoreni i do tada desetkovani pri-padnici bojne s lokalnog područja, postaju još odvaž-niji i odlučniji da se bore do kraja.

Za vojskom iz Tuzle kreću prema ovim krajevima li-ječnici koji popunjavaju sanitetsku službu, učitelji koji popunjavaju prazninu u radu škole, obitelji posjećuju svoje vojnike, organiziraju se kulturno-zabavne ma-nifestacije i druženja. Druga bojna Gromovi i cjeloku-pna 108. pješačka brigada HVO Brčko postaju regio-nalno središte zbivanja i zanimanja političara, vojnih zapovijednika, međunarodnih institucija i medija.

Sve što su više propadali mirovni sporazumi, nepri-jateljski vojnici su sve češće pokušavali širiti koridor na Brčanskom području, a prostor Vranovače, Bode-rišta i Donjih Dubravica bili su strateška mjesta koja su trebali okupirati.

Ojačana Bojna Gromovi u sastavu dobro organizi-rane 108. pješačke brigade HVO, tijekom cijele 1994. godine pruža žestok otpor, a najteže borbe su vođe-ne u travnju.

U tom razdoblju jedan broj političara, ohrabreni uspjehom vojnih postrojbi, vraćaju se na naše pro-store te osnivaju Općinu Ravne-Brčko, s većinskim hrvatskim narodom. To je bio koristan potez za bu-dući ustroj Brčanskog kraja.

U proljeće 1995. godine neprijateljski specijalci u munjevitoj akciji iz obližnjih šuma uspijevaju zau-zeti tri rova na lijevom boku boderištanskog boji-šta. Taj prostor je već odavno, zbog težine bojevog djelovanja i razorenosti objekata, nazivan Vukovar.

Dio zapovjedništva Bojne Gromovi sa zapovjednicima satnija u ratnom razdoblju 1993./94.

20

U isto vrijeme neprijateljski vojnici ne uspijevaju probiti crtu obrane na središnjem dijelu Boderišta (Iličkovi). Uvođenjem u borbu brzo pristiglih poja-čanja iz cijele bojne, a kasnije i iz brigade uz zna-čajnu potporu dalekometnog topništva iz zbornog područja Orašje, neprijatelj nije uspio ostvariti ni je-dan strateški cilj. U višednevnim borbama, pogibije bojovnika Bojne Gromovi među kojima je bilo vode-ćih zapovjednika i ratnih legendi ovoga kraja, nisu destabilizirali postrojbu. Tijekom bojevnoga djelo-vanja inžinjerijski vod potpomognut od velike veći-ne mještana, osigurava značajne količine potrebnih sredstava i dodatno utvrđuje dijelove glavne crte obrane i rezervne položaje. Boderište je bilo poruše-no od neprijateljskih tenkova, topova, haubica i mi-nobacača, ali i prekopano isprepletenim labirintima tranšea i rovova te u tom trenutku neosvojivo.

Na kraju te ofanzive Bojnu Gromovi posjećuju najviši politički dužnosnici hrvatskoga naroda u BiH, te visoki vojni časnici i mediji. Unproforovi časnici s obližnje osmatračnice, iako suzdržljivi i nepristrani, ne mogoše prikriti divljenje na pruže-nom otporu bojne Gromovi. Kao moralni poticaj za našu postrojbu, ali i kao simboličan početni znak stabiliziranja odnosa između Hrvata i Bošnjaka u središnjoj Bosni, na našim prostorima nekoliko dana biva stacioniran jedan vod profesionalnih vojnika iz Treće gardijske brigade Jastrebovi.

Tada su i pripadnici Bojne Gromovi shvatili da su i oni već odavno profesionalci.

Sporazumom o zajedničkom djelovanju i suradnji hrvatske vojske s postrojbama Armije BiH i HVO, te uspjesi na bojnom polju u Hrvatskoj i BiH, dono-se olakšanje za naše krajeve, a i time i kvalitetniju opskrbu postrojba. Posjećujući, i upoznavajući crtu obrane na Boderištu i Vranovači, najviši časnici HVO, zapanjujućim su pogledima pratili blizinu grada Brčkoga, rijeke Save i prostora gdje je srpski koridor bio najuži.

Slušali smo raznorazne priče i komentare o tome, kako bi se sve lako i brzo vojnički riješilo, kada bi postojala politička odluka. Tada nam je mnogima bilo jasno, kakva je buduća sudbina Bosanske Posa-vine te da ćemo i mi djelomično biti dio te sudbine.

Spletom raznoraznih okolnosti, ali i poštenim i promišljenim radom, hrabrim držanjem svih pri-padnika Bojne Gromovi, ovdje nije došlo do općeg pokolja našega naroda, kao u mnogim drugim sre-dinama, obranjeni su civili i sačuvan veći dio ma-terijalnih dobara, a prostor župa Zovik i Boće nije trajno uništen!

U gradu Brčkom se normalno živi, a Boderište potpunu uništeno.

21

Crta obrane 2. bojne 1992.

22

Crta obrane 2. bojne 1995.

23

Stegom i izobrazbom, odlučno do cilja.

U završnom razdoblju rata bojovnici raspuštene 115. brigade HVO s tuzlanskih prostora postaju pripadnici Bojne Gromovi.

24

Pred kraj rata jedan ojačan vod probranih drago-voljaca iz Druge bojne Gromovi pristupa u Četvrtu gardijsku motoriziranu brigadu Sinovi Posavine te postaju djelatne vojne osobe. Njihovim stopama u procesu demobilizacije, kreću mnogi vojnici, doča-snici i časnici, ustrojavajući jedno vrijeme satniju koja je bila stacionirana u G. Zoviku.

Zbog objektivnih okolnosti na terenu ta satnija je dosta brzo preustrojena u druge postrojbe 4. gar-dijske motorizirane brigade Sinovi Posavine.

Tijekom rata kroz ustroj Bojne Gromovi prošlo je više od tisuću pripadnika.

U bojni je poginulo 55 branitelja. Iz Štrepaca i Buna-rića 6 branitelja, iz G. Zovika i Peškira 11 branitelja, iz

D. Zovika 4 branitelja, iz Boća 10 branitelja, iz Boderišta 8 branitelja, iz D. Dubravica 2 branitelja, iz Brčko-ga 4 branitelja, te sa tuzlansko-živiničkoga područja 10 branitelja. Nekoliko branitelja je umrlo u ratnom periodu i neposredno nakog rata.

Ranjeno je više od stotinu pripadnika bojne, od čega su jedna trećina bili teži ranjenici.

Protiv bojne Gromovi djelovale su sljedeće neprija-teljske postrojbe: 1. Posavska brigada VRS,

2. Semberska brigada VRS, Specijalna postrojba Panteri iz Bijeljine, Specijalna postrojba VP VRS, Postrojba tenkista Krajiškog korpusa VRS, Speci-jalna postrojba Crvene beretke, te druge manje di-verzansko izvidničke i inžinjerijske postrojbe VRS.

Najbolji bojovnici, pripadnici izvidničko-diverzantskih skupina

25

Potpisivanjem Daytonskoga sporazuma i prestan-kom rata, jedan dio postrojbe, zajedno sa snagama SFOR-a i bivšim neprijateljskim snagama, sudjeluje u uništavanju rovova i deminiranju terena na našim i suprotnim položajima. To je bio početak mirovnoga procesa te razmjena mišljenja i ratnih iskustava. Tada je jedan pukovnik srpskih snaga koji je imao svoje vojnike ispred naših položaja između ostalog rekao: „Svaka vam čast na hrabrosti i odlučnosti“

Druga bojna „Gromovi“ je vodila obranbeni rat, sva-ki položaj koji su pripadnici Bojne držali bio je u du-bini teritorija hrvatskoga prostora župa Zovik i Boće.Taj rat je za bojnu bio defanzivnoga karaktera, zbog mnogo slabije opremljenosti oklopnim i protuoklo-pnim sredstvima, te dalekometnim topništvom u odnosu na neprijateljske snage.

Borbene operacije su bile domobranskoga karakte-ra jer su mještani branili svoje domove, materijalna dobra i članove obitelji.

Nakon završetka rata, branitelji Druge bojne Gro-movi, iako mnogi bez razumijevanja i osnove ži-votne egzistencije, postaju aktivni mirotvorci i sudionici u izgradnji suživota i demokracije na prostoru Brčko distrikta BiH.

Zapovijedništvo Druge boje Gromovi108. Pješačke brigade HVO Brčko

Civlno-vojno izaslanstvo na čelu s Dariom Kordićem u proljeće 1995. posjetilo Bojnu Gromovi.

26

PRVA SKUPINA DRAGOVOLJACA

Veliki broj Hrvata iz Čađavca, Goričkića, Boderi-šta, Dubravica, Boća, Donjega i Gornjeg Zovika i Štrepaca rat je dočekao daleko od rodne grude. Po-znato je da su ovdašnji ljudi, vođeni onom starom narodnom „trbuhom za kruhom“, još od trenutka kada su šezdesetih godina prošloga stoljeća otvo-rene granice bivše Jugoslavije, napuštali rodni kraj i zapošljavali se u zapadnoeuropskim zemljama. Tadašnji društveni poredak nije im išao na ruku, a plodna posavska zemlja, bez tržišne proizvodnje i organiziranoga otkupa poljoprivrednih proizvo-da, nije mogla omogućiti dovoljno sredstava za školovanje djece. Tako su mnogi radili u inozem-stvu. Tamo su ih dočekale devedesete i početak otvorenih sukoba u zavičaju. Svakodnevni kontak-ti s rodbinom i prijateljima u rodnom kraju sve su više budili domoljubni zanos i spremnost za po-moć. Organizirali su se i počeli skupljati financij-ska sredstva te novce slali u vidu oružja i opreme, a kasnije i hrane i svega ostalog što je bilo po-trebno za uspješno vođenje obrambenoga rata. Tih se dana širom Europe organiziraju mladi ljudi sa željom da, u slučaju potrebe, i konkretno, sudjeluju u Domovinskom ratu.

Te se aktivnosti vode i u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Mariboru, Njemačkoj, a posebno u Beču, gdje ih je tih godina i bilo najviše na privremenom radu.

Nakon događaja koji se zbio u noći 30. travnja na 1. svibnja 1992. godine, aktivnosti na pripremi dragovoljaca su se pojačavale. Koordiniranje zain-teresiranih bilo je na zavidnoj razini te se u prvoj polovici svibnja prva skupina dragovoljaca iz Beča uputila do Zagreba. Uz pomoć ljudi zaduženih za logistiku, dobiva se potrebna oprema, odjeća i oružje te se svi upućuju na vojnu izobrazbu u na području Nove Gradiške, u vojni objekt na Strmcu. Tamo se, na bojišnicama oko Mašićke Šagovine i Širinaca, naši dragovljci prvi put susreću s grana-tama i ratnim ozračjem. U Gradišci se boravi dese-tak dana, a onda se kreće do Slavonskoga Broda, gdje se čekaju dodatne upute i prohodnost puta.

Nakon dva dana nastavlja se put. Bio je to posljed-nji prelazak hrvatskih vojnika (HVO) preko mosta u Bosanskom Brodu. Skupinu je predvodio Dražen Samac. Put je bio mukotrpan. Vozilo se u dva tami-ća. Dragovoljci su sretno stigli do Vukšića; Zoviča-ni i Boćani kreću dalje, a kolege iz Poljaka, Skakave i Dubrava ostaju u svojim selima.

Uredništvo

27

SKRB PROGNANIKA

Nakon stravičnoga rušenja mostova na rijeci Savi u noći 30. travnja na 01. svibnja 1992. godine, mno-gobrojni stanovnici grada i prigradskih naselja, spašavajući život pod neprijateljskim pritiskom, napustili su svoje domove i spas potražili u obli-žnjim podmajevičkim mjestima. Brčko je postalo grad užasa i strave. Poslije 08. svibnja 1992. godine i nemilog događaja u hrvatskim mjestima Gorica-ma, Ulicama, Vukšiću i Laništima, kada su smrtno stradali nevini civili, i najtvrdokorniji su shvatili da je „vrag odnio šalu“ te su pohitali prema tada slobodnim selima u dubini teritorija tadašnje opći-ne Brčko. Naša su sela, koja su početkom rata bila u zoni odgovornosti Pete bojne 108. HVO brigade, bila male oaze za izmučene i iznemogle ljude koji su u zadnji čas pobjegli pred kamom zlostavljanja, maltretiranja i smrti.

U Zoviku i Boću su već ranije postojale skupine lju-di koji su predosjećali teška vremena te su razmi-šljali o načinu zaštite. Organizirani su krizni stože-ri koji su djelovali, a već početkom 1992. godine, kada je rat u Republici Hrvatskoj bijesnio, organi-zirane su i seoske straže.

No, najteži je zadatak u tim danima, pred otvore-ne sukobe, bio veliki broj prognanika koji su dola-zili na područje Boća i Zovika. Osnovni je cilj bio te civile smjestiti i osigurati im osnovne uvjete za život. Krizni stožeri su svakodnevno dopunjava-li popise prognanika kojih je u jednom trenutku 1992. godine na području Zovika i Boća bilo oko 800, a stradenjem Donjeg Rahića, potom Ulica, Vukšića, Vitanovića i Omerbegovače, i preko 1 500. Prognanicima je osigurano pravo na zdravstvenu skrb, humanitarnu pomoć, razne druge povlastice i pomoći. Osim materijalnih oblika pomoći, pro-gnanicima se pruža i psihološka potpora, savjeti, uspostavljaju se pokidane veze s članovima obitelji i rođacima koji su razdvojeni usljed ratnih zbiva-nja.

28

Za tako obiman i zahtjevan posao krizni stožeri pa i stanovnici nisu bili pripremljeni niti educirani, a i broj raspoloživih ljudi bio je malen, pogotovo početkom ratnih djelovanja na obližnjoj Dizdaru-ši, Vranovači, Dubravicama, a potom i Boderištu. Krajem 1992. godine, odlukom Ratnoga predsjed-ništva općine Brčko sa sjedištem u Rahiću Gor-njem, pristupilo se jedinstvenom popisu progna-nika, a popise su vršili pismeniji stanovnici sela. Početkom ratnih stradanja u Zoviku i Boću bilo je oko 2000 prognanika.

Padom novih sela broj se povećavao, kao što smo već i rekli, padom Omerbegovače i dijela Boderišta, broj je prognanika u zovičkom i boćanskom kraju bio znatno veći.

Zanimljivo je spomenuti i podatak da su, padom Bukvika, mnogobrojni srpski civili boravili na ovom području, a krizni stožeri Zovika i Boća izaš-li su u susret tim ljudima, smještajući ih u privatne kuće do razmjene, koja je uslijedila nakon mjesec i nešto dana.

29

Tih dana bio je izuzetno živ rad kriznih stožera u našim selima. Veliki broj prognanika samoorgani-zirano se smještao u slobodnim kućama ili im je ustupljen dio kuće na korištenje uz suglasnost kri-znog stožera, pa uz humanitarnu pomoć i vlastite prihode uzdržavaju svoje obitelji. Karakteristično je da prognanici žive u fazi iščekivanja povratka i konačnoga rješenja sukoba koji im je ugrozio ži-vote, imovinu, u većini slučajeva razdvojio obitelji, uzrokovao promjene uobičajenoga načina života, neizvjesnost i besperspektivnost. Posebno se teško novoj sredini prilagođavaju ljudi iz grada, koji su naučeni raditi u državnim tvrtkama s izgrađenim navikama drugačijim nego što su tada bile na selu. Često su nezadovoljni uvjetima smještaja u kojima se osjećaju otuđenima. Najviše im nedostaje grad-ski način života.

Sva ova zbivanja posebno su se nepovoljno odra-žavala na djecu. Mnoga su ostala bez roditelja, bez doma, bolesna ili čak i ranjena. Tako se pojavio velik broj djece s mentalnim problemima, s pro-blemima u učenju i ponašanju. Sve se više osjećala pomoć liječnika neuropsihijatara.

Rat i progonstvo kao traumatično iskustvo koje izaziva osjećaj straha i nesigurnosti kod svih oso-ba, a poglavito kod djece i adoloscenata (nemir, ne-sigurnost, impulzivnost, crno-bijela percepcija, ne-adekvatno ispoljavanje emocija, povlačenje u sebe), dovodi do toga da moralne vrijednosti, koje su se do tada uvažavale gube na značenju, slika nasilja je posvuda nazočna. Mladi ljudi koji su i prije rata bili skloniji buntovništvu, pokazuju pojačanu ten-denciju takvu ponašanju.

30

Kod dijela adoloscenata javlja se nihilizam i negira-nje osnovnih ljudskih vrijednosti – života. Roditelji su preopterećeni vlastitim strahovima i borbom za preživljavanje, tako da su u većem broju slučajeva nespremni i neupućeni kako pomoći djetetu jer i sami osjećaju potrebu za pomoći. Činjenica je da će pomoć stručnjaka, individualni i grupni rad te samopomoć biti sve potrebnija, prvenstveno djeci i adoloscentima, kojima je potrebno pomoći u zdra-vom odrastanju i razvoju pozitivnog odnosa pre-ma sebi i svijetu oko sebe.

Krizni stožer je i u svim tim potrebama hrabro uskakao te su odgovorali na pozive za pomoć obi-teljima koje su stradale uslijed stresnih događa-ja, ali i onima u kojima je razvoj djece bio praćen poteškoćama. Skrb za prognanike u tim teškim danima, kroz aktivnosti kriznih stožera u našim selima, prvenstveno se odnosio na pružanje pomo-ći kroz suosjećanje, razumijevanje i potporu, ali i kroz rješavanje svakodnevnih problema i životnih pitanja.

Raspon intervencija se kretao od pomoći u smje-štaju, organizaciji života, materijalnoj pomoći, da-vanju važnih informacija do stručnoga rada na poboljšanju međusobnih odnosa među obiteljima, bračnim parovima, djecom, vlasnicima kuća u ko-jima su smješteni, braniteljima te ostalim stanov-ništvom. Uz tu i takvu pomoć mnogobrojne pro-gnaničke obitelji su se socijalizirale u vrlo kratkom roku i postojale aktivnim dijelom društvene zajed-nice. Jedni su s braniteljima bili na prvoj crti obra-ne, drugi su svoje dužnosti obavljali kroz radne ob-veze, a neki su bili od pomoći pri svakodnevnim poslovima ovdašnjih stanovnika.

Uz redovitu djelatnost kriznoga stožera i dobrona-mjernost ovdašnjih ljudi, veze nastale u tom peri-odu su postale neizbrisiva prijateljstva, pa su veze prognanika i domaćih, iz toga perioda, i danas jako čvrste. U tom vremenu sklopljeno je i nekoliko desetaka brakova, a neki od prognanika su se traj-no nastanili u novoj životnoj sredini i tako postali domaćim stanovnicima.

Uredništvo

31

BOMBARDIRANJE ZOVIKA I ŠTREPACA IZ ZRAKA

Neprijatelj je, pored silovitih napada pješaštvom na crtama razgraničenja i dalekometnim topništvom na civile (od rujna do listopada 1992), djelovao i napadima na civilne objekte iz zraka. Borbeni zrakoplovi srpskih snaga tipa MIG 21 su 12. rujna oko 12 sati raketirali područje Gornjega Zovika, pri čemu su prouzročili veću materijalnu štetu na obiteljskim kućama kao i na društvenim objektima (mjesna ambulanta, glavna seoska prometnica, seoski vodovod i škola).

Kasnije će srpski zrakoplovi gađati i katoličku cr-kvu, ali bezuspješno. Prvoga dana zrakoplovnih napada ozlijeđeno je nekoliko civila, a među njima Dragana Hajduk, Petar Zečević te Mehmed (pre-zime nepoznato), medicinski tehničar. Samo neko-liko desetaka minuta poslije, istoga dana, u 12.40 minuta, iz zraka su gađani civilni objekti u Štrep-cima. Nanesena je velika materijalna šteta na obi-teljskim kućama. Srećom, žrtava nije bilo.

Samo dan poslije, 13. rujna, gotovo u identično vrijeme kao i prethodnoga dana, nad zovičkim ne-bom pojavila su se tri zrakoplova srpskih snaga te su raketirala područje sela Donjega i Gornjeg Zovika i Štrepaca, pri čemu je, ponovno nanesena

32

materijalna šteta na obiteljskim kućama i mjesnoj ambulanti. Ovaj puta žrtava nije bilo. Mještani su shvatili da im opasnost iz zraka predstavlja veliki problem, ali se nisu povukli, nego su prišli izradi zemunica tamo gdje ih do tada nije bilo. U Štrep-cima su napravljene moderne zemunice te su mje-štani tijekom neprijateljskih napada u njima bora-vili jedno vrijeme. Toga, 13. rujna, naprijateljski su zrakoplovi područje ovih sela bombardirali u još dva navrata. Samo što su Zovičani i Štrepčani malo predahnuli, neprijateljski zrakoplovi su ponovno počeli nadli-jetati nebo iznad njih. Tako su 19. rujna raketirali najnaseljeniji dio sela Gornjega Zovika i Štrepaca, pri čemu su u potpunosti uništili jednu i djelomič-

no nekoliko obiteljskih kuća. Tom je prigodom poginuo jedan dječak prezimenom Božić. Da je rat veliki apsurd, govori i podatak da je dječak bio pravoslavne vjeroispovijesti te srpske nacionalno-sti. I imao je petnaest godina. Ponovno za tjedan dana pojavili su se neprijateljski zrakoplovi. 26. rujna načinili su veliku materijalnu štetu na obitelj-skim kućama, a 10. listopada, tijekom raketiranja područja Zovika i Štrepaca iz zrakoplova tipa ,,ga-leb’’, smrtno su stradali Ivo i Kata Lučić, koji su u Štrepcima boravili kao prognanici iz tada okupira-noga Krepšića.

Uredništvo

33

KLUB MLADEŽI ,,FLAMINGO’’

Rat je sam po sebi devijantno stanje koje, u psiho-loškom smislu, na ljude djeluje tako što im name-će osjećaj opasnosti i straha. Rat, zapravo, sam po sebi to i jest. To je neuobičajeno stanje koje donosi poplavu čestih nelogičnosti, osjećaja zabrinutosti i nemoći. U takvom stanju čovjek često poklekne, javlja se depresija i oni, s manje psihološke snage, obole. Još ako se tomu dodaju i negativne pojave u obitelji ili poslovnim odnosima, čovjek rijetko izla-zi kao pobjednik.

U takvim nelogičnim, devijantnim i neuobičaje-nim situacijama, najizloženija je kategorija i najče-šća žrtva mlada populacija. Svoju tjelesnu snagu i duhovnu energiju, u ratnim situacijama i uvjetima, mladi nemaju gdje pokazati i utrošiti, pa se u njima javlja otpor koji ih često i u mirnodopskim uvjeti-ma vodi mimo pozitivnih vrijednosti pa i postu-paka.

U jeku najtežih borbi na brčanskom bojištu, u tre-nutku vrlo jakih nasrtaja neprijateljskih vojnih for-macija na crte obrane, u zoni odgovornosti Pete bojne 108. HVO brigade javlja se neuobičajena ini-cijativa mladih ljudi.

Naime, oni se samorganiziraju i, u stankama ob-našanja vojnih zadataka, međusobno druže. Tih se dana, konkretno, pojavljuje inicijativa za formira-nje kluba mladeži. Postupak je pokrenula skupina mladih ljudi, predvođena Mirkom i Mladenom Daj-džićem, Adamom Gogićem i Antom Pranjkićem. Izrađen je okvirni plan za rad, prijedlog Statuta te svi potrebni dokumenti. Uz pomoć pravnika Mi-lenka Zečevića, Statut je protokoliran u nadležnoj službi ratne općine Brčko sa sjedištem u Gornjem Rahiću, a Osnivačka skupština Kluba upriličena je 16. siječnja 1993. godine u Gornjem Zoviku. Klub je dobio ime po ptici flamingo koja ustaje iz pepela i širi krila. Flamingovci su u samom početku dobili potporu svih relavantnih čimbenika na ovim pro-storima. U Klubu je bilo 78 članova, mladih ljudi iz Zovika i Boća te mladih prognanika iz Brčkoga.

Nekoliko je konkretnosti po kojima je Klub postao poznat, a najbitnija je činjenica što je prostor, kuća u kojoj je bio smješten Klub, zapravo bilo mjesto opuštanja mladih vojnika i druženje s mladima, koji nisu bili „za pušku“, ali su, puni snage, osje-ćali potrebu za aktivnošću. Postoje fotografije koje svjedoče o tim trenutcima i druženjima. Česti gosti kluba bili su i pokojni bojnik HVO-a Pejo Krnjić Peša, tadašnji zapovjednik Manevarske postrojbe pri Petoj bojnoj, te narednici, također pokojni, Joko Bonić i Franjo Zečević. Tih dana, uz gitare Josipa Zečevića i Mladena Dajdžića, unatoč granatama i metcima usijanim mržnjom, u zovičkom kraju odjekivala je pjesma. Slavko Ikić Bratoka kompo-nirao je i pjesmu Mirka Dajdžića ,,Zemlja ovo je naša’’, koja je postala himna Kluba. Ni u tom vre-menu nije nedostajalo kreativnosti ovdašnjih mla-dih ljudi, pa su Ilija Zečević Kiki i Branko Pranjić sastavili zovičku pušku. Ona nikada nije doživjela serijsku proizvodnju, ali djelotvornost i svrha na-mjene nikada nisu bili upitni.

34

Članovi Kluba mladeži Flamingo na poseban su na-čin ušli u povijest domovinskoga rata na ovim pro-storima, a svakako i u povijest novinarstva za mlade jer su prvi i jedini u BiH imali svoj list s uredničkom strukturom, uređenom financijskom konstrukcijom i određenom koncepcijom novinskih uradaka.

Urednik je bio Anto Pranjkić, a uredništvo su sači-njavali i Mladen Dajdžić, Miki Law, Azra Gemard, Katica Marić, Sanja Pranjić i drugi. List je doživio samo jedan broj, a financirala ga je ZZ Zovik na čelu s tadašnjim ravnateljem Dragom Pranjićem. Stručna potpora stizala je od uglednog novinara Tihomira Bijelića, a logistička od tadašnjeg zapo-vjednika Pete bojne Blaška Lovrića (bio je česti gost Kluba mladeži) te Filipa Ilijanića.

Flamingovci su organizirali i jednu izložbu umjet-ničkih slika autora Mladena Dajdžića, koju je otvo-rio zapovjednik Pete bojne g. Lovrić u nazočnosti i drugih predstavnika civilne i vojne vlasti zovič-koga kraja.

Klub mladeži Flamingo preteča je kasnije osnova-nom BUM-u, omladinskoj organizaciji koja je kra-jem 90. i početkom novoga tisućljeća, imala sjajan rejting u nevladinom i omladinskom sektoru u BiH.

Uredništvo

35

RAZGOVOR S ZAPOVJEDNIKOM V. BOJNE 108. BRČANSKE

BRIGADE HVO Markom Zečevićem,

(pripremno - početno razdoblje rata)

G. Ž. Z. i B: Gospodine zapovjedniče, objasnite nam vojno ustrojstvo postrojbi iz našega kraja?

Vojnici našega kraja i cjelokupne općine Brčko, or-ganizirani su u okviru obrambenih snaga Hrvat-skoga vijeća obrane Bosanska posavina, a pripada-mo 108. brčanskoj brigadi HVO u čijem sustavu je naša Peta bojna, s nekoliko satnija organiziranih u Boderištu, Boću, Zoviku i Štrepcima.

G. Z. Z. i.B: Uočili smo da se na ovom području na-lazi veliki broj vojnika spremnih za obranu svoga kraja. Objasnite tu srčanost i brojnost! Nakon demokratskih izbora, rata u Sloveniji, a za-

tim i u Hrvatskoj, mi smo bili svjesni da ni nas to zlo neće obići, te smo se potajice pripremali, u gra-nicama svojih mogućnosti, a uz pomoć naših ljudi u inozemstvu. Kada je buknulo u Herceg-Bosni i u našoj Posavini, te nakon proglašenja ratnoga stanja i opće mobilizacije, stvoreni su uvjeti da ovaj svijet konačno progovori, iskaže svoje želje i, s puškom u ruci, obrani svoje domove, ostane svoj na svome i stvori pretpostavke za daljnji i bolji život na ovom tlu.

G. Ž. Z. i B: Kako ocjenjujete opremljenost vaših je-dinica. Očigledno je da su svakim danom sve jače?

Točno je da je većina vojno sposobnoga stanovniš-tva već naoružana i da se obučava za ratna djelova-nja. Sve oružje je nabavljeno pod teškim uvjetima, a njegova doprema je često vršena i pod neprija-teljskom vatrom. Jedan dio toga oružja nabavljen je pomoću naših ljudi zaposlenih u inozemstvu. Posljednih dana pojačavamo se lakim topništvom, sustavom veze i protuzračnom obranom. Usko-ro očekujemo još mnogo toga što će omogućiti da dođe do konačnoga obračuna s neprijateljem, na-ravno, u našu korist.

36

G. Ž. Z. i B: Kakvo je moralno stanje u postrojbama?

Dovoljno je reći da je veliki broj sposobnih ljudi, svih dobi, ostao u svom kraju, svjesni što ih očeku-je prelaskom iz civilnoga u vojno ustojstvo. Mnogo mladića koji rade u inozemstvu, u Republici Slove-niji i Republici Hrvatskoj, došlo je braniti svoj rod-ni kraj. Mislim da je izvor tako visokoga morala u svijesti naših ljudi da su bili potčinjeni u prošlom sustavu, da trenutni velikosrpski planovi znače propast hrvatskom i muslimanskom narodu, a da su svjetska i europska zbivanja i pravda na našoj strani.

G. Ž. Z. i B: Vaše područje graniči sa mjestima koja su prihvatila vojno ustrojstvo TO BiH. Kakva je su-radnja i jesu li mogući neki problemi koji bi bili pro-izvod političkih igara?

Na sve ovo gledam i kao vojnik i kao čovjek, te smatram da suradnja između HVO i TO u slama-nju zajedničkog, okrutnog neprijatelja mora biti na najvišoj razini. Što se tiče primjera s našega područja, mogu reći da

svakodnevno radimo na utvrđivanju zajedničkih crta obrane, a naša jedna postrojba je trenutačno u ispomoći na tom teritoriju. Nastojimo, također, us-postaviti cjelovitu suradnju na civilnom i vojnom planu, gdje za sada nema nikakvih problema. Na-kon protjerivanja agresora, očekujem da će se hr-vatski i muslimanski narod demokratski dogovriti i prihvatiti rješenja od obostrane koristi.

G. Ž. Z. i B: Vjerojatno da se u ovom poslu pojavlju-ju i problemi, kako ih rješavate?

Manji problemi se pojavljuju, a neki od njih su: opi-janje pojedinca, nepotrebno trošenje streljiva, ma-lograđanština i površno promatranje situacije od strane pojedinca i sl. Sve te probleme nastojimo rje-šavati preventivno, u okviru moralnoga djelovanja u jedinicama. Mnogo toga se riješi ljudskim dogo-vorom. U nekoliko slučajeva morali smo primjeniti i oštrije sankcije s ciljem da u postrojbama stvori-mo disciplnu. Drago mi je da većina ljudi kojima su izrečene disciplinske i odgojne mjere, sada kada su shvatili svoje pogreške, predstavljaju prave primje-re u svojim postrojbama.

37

G. Ž. Z. i B: Što mislite, do kada će trajati sve ovo?

Mi smo od strane neprijatelja natjerani da se samo-organiziramo i suprotstavimo mu se. Naša borba je pitanje ljudskoga dostojanstva i našega opstanka na ovim prostorima. Sve dok ovo traje, mi ćemo pruži-ti svoj maksimum, nećemo neprijatelju dozvoliti da okupira pedalj našega, svetog tla, niti da ostane u Bosanskoj Posavini.

Dakle, naša borba će trajati sve dok neprijatelj ne bude protjeran, tj. do konačne pobjede. Volio bih da to bude uskoro i vjerujem da će tako i biti. A za one koji su dezertirali iz svojih mjesta, pokrenut ćemo postupak vraćanja u naše postrojbe.

G. Ž. Z. i B: Što biste poručili čitateljima našega lista?Možemo ponosno reći da smo smogli snage pruži-ti uspješan otpor ovakvom neprijatelju.

Ponosan sam na svoje bojovnike, koji hrabro drže crtu bojišnice. Svaki naš bojovnik nam je vrijedniji od bilo kojeg koji dolazi sa strane (uz dužno pošto-vanje!). Mi branimo svoje i poznajemo dobro svoje terene. Poručio bih svima koji su obvezni odazvati se mobilizaciji da se vrate u svoje mjesto da zajed-nički branimo svoja imanja. Potrebne su nam svježe snage i zato molimo mladiće i sve sposobne ljude:

,,DOĐITE DA BRANIMO SVOJU DOMOVINU“

Neka naši čitatelji i dalje podržavaju izlaženje lista koji je zajednički list župa Zovik i Boće.

Preuzeto iz Glasa Župa Zovik-Boće,ratno izdanje 1992.

Zapovjednici satnija i vodova uvijek prvi u stroju.

38

Dio zapovjedništva Bojne 1992.

39

MEĐUNARODNO HUMANITARNO PRAVO I NAŠA RATNA

STVARNOST

U ovome svirepom ratu doživjeli smo mnoge tra-gedije i neizvjesnosti. Shvatili smo šta znači rastati se sa najbližima uz nijeme poglede i pomisli, hoće-mo li se ikada više sresti. Uvjerili smo se da zlo-činci mogu poubijati mnogobrojne nedužne ljude po logorima, samo zato što su druge nacije ili zbog toga što su nekada nešto progovorili protiv veliko-srpske agresije.

Mnogima je bilo teško prihvatiti istinu da na nas pucaju i kuće nam ruše doskorašnje radne kolege, susjedi, učitelji, pa i ljudi koje smo smatrali prija-teljima. Sanjamo izrešetane i krvlju oblivene suborce i ču-dimo se kako preživješe teške rane, a svako opu-štanje ili veseliji trenutak, prekida pomisao na one mladiće koji izgubiše živote časno braneći svoju rodnu grudu. Strašno je pogledati prepune ratne bolnice boraca, žena i djece s otrgnutim dijelovima tijela, ali sa že-ljom da žive u miru.

Treba smoći snage pa prihvatiti okrutnu stvarnost da pojedinci iz naših krajeva, dobro zaštičeni i udaljeni od neprijateljskih položaja, otuđuju u svo-ju korist ono što bi trebalo biti možda jedini obrok promrzlome borcu ili gladnom djetetu. Ponekada se osjetimo usamljeni i ostavljeni, od onih, koji bi po svim ljudskim pravilima trebali biti ovdje, te sa nama dijeliti sve ove užasne teškoće. U svim navedenim situacijama teško je zadržati ljudske kvalitete i ne osjetiti potrebu za osvetom, samovoljnim kažnjavanjem i uzvraćanjem istom mjerom, ne misleći na dugoročne posljedice takvo-ga ponašanja.

Crkva u Boderištu uništenaprojektilima neprijateljskih tenkova.

40

Međutim, polazeći od toga da nas samo pravo he-rojstvo, pravednost, čistota pred svojim narodom i cijelim svijetom, mogu dovesti do konačnoga cilja, moramo poštivati određena međunarodna ratna pravila, čak i kada je neprijatelj u pitanju.

Navedena pravila su sadržana u četiri ženevske konvencije potpisane od država cijeloga svijeta, a odnose se prije svega na obvezu sprečavanja mu-čenja i izvršenja smrtne kazne bez propisanoga suđenja, zabranu istrijebljenja, deportacije i uzima-nja talaca. Po ratnim pravilima dužni smo pošti-vati fizički integritet, čast, dostojanstvo, obiteljska, moralna i religiozna prava svakoga pojedinca, te se brinuti podjednako o ranjenicima, bez obzira jesu li prijatelji ili neprijatelji. Svaki pravi borac i pra-vi čovjek bori se samo protiv nerijateljskih boraca,

napada samo vojne ciljeve, štedeći civile i civilne objekte, poštuju znak ,,Crvenoga križa’’, a sa civili-ma postupa humano i štiti njihovu imovinu.

Temeljem svega navedenog, jasno je da naš nepri-jatelj nije poštovao navedene propise, jer je mnogo civila mučeno, silovano i svirepo ubijeno. U nepri-jateljskim su logorima bili mnogobrojni taoci, a to-pništvom se svakodnevno uništavali civilni objek-ti, dok su grad i mnoga sela potpuno opljačkani od strane neprijateljskih vojnika. Ranjenike su ubijali na najokrutniji način, tako da je bilo teško prepo-znati iskasapljene pokojnike svezane u lance i bez pojedinih dijelova tijela. Mnoge crkve i džamije su uništene, bezbožno i planski. Nasuprot tome mo-žemo s ponosom istaći da su se borci Pete bojne po-našali u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom, jer su se odlučeno borili za svoj životni prostor i svoju domovinu, suprotstavljajući se samo neprijateljskim borcima, a nisu nikada sudjelovali u paljenju neprijateljskih civilnih objekata, niti su iste pljačkali. Prema ratnim zarobljenicima i civili-ma postupali su korektno i humano.

Pojedinci koji su pokušali unijeti nered u naše po-strojbe, osuđeni su od suboraca i naroda kojemu pripadaju, a sigurno će jednoga dana i odgovarati za pojedine kriminalne radnje u mjestu gdje žive...

Cijelom svijetu je jasno da je pravda na našoj stra-ni. Ako i dalje ostanemo pravedni i pošteni ljudi, sigurno je da svi dosadašnji napori neće biti uza-ludni.

Preuzeto iz Glasa Zovika,ratno izdanje 1993.

Sanitetsko vozilo oštećeno prilikom raketiranjacivilnih objekata u Zoviku iz neprijateljskih zrakoplova.

41

DONJE DUBRAVICE, DIRNUTE U SRCE

Donje Dubravice pamtimo kao selo lijepih i plod-nih brežuljaka s bogatim kućama i vrijednim lju-dima. Mještani su sve svoje bogatstvo sticali radeći daleko od rodne grude ili natapajući znojem njive i voćnjake, nadajući se boljoj i sretnijoj budućnosti.

Za Donjodubravčane je svaki dobronamjerni čo-vjek bio drag gost kojega su častili toplim kruhom i domaćom šljivovicom. Niti jednu svadbu ili svetkovinu nisu obilježili bez svojih susjeda iz obljižnjih G. Dubravica, a te kom-šije su imali prednost kad je trebalo dobro platiti neku učinjenu usluga ili obrađenu njivu. Kako bi i trebalo biti drugačije govorili bi Donjodubravčani?! Kada nam sela nose isto ime, i istoj školskoj klupi

učili smo prva slova, a stariji se sjećaju kako su u prošlom ratu skrivali svoje susjede iz G. Dubravi-ca, rizikujući pri tome i svoje živote.

U posljednje vrijeme uočavali su Donjodubravča-ni da ih susjedi nešto hladnije pozdravljaju, rjeđe navraćaju, a započeše i neko čudno ukopavanje u brdu prema njima. Nisu odmah posvećivali tome posebno pozornost, a nisu ni vjerovali u priče da bi njihove komšije mogle zapucati na njih, porušiti im kuće, istjerati ih s rodne grude. Prve pucnjeve od svojih susje-da, Donjodubravčani doživješe kao slučajnost, kao budalaštinu pojedinaca, ali za svaki slučaj i nedaj bože, počeše se ozbiljnije pripremati proklinjući već bivše komšije što ih na to natjeraše. Jedne ta-mne i tihe noći probudiše ih jake eksplozije, lom i pucnjava iz blizine. Pomisliše da je to samo ružan san, ali ubrzo prihvatiše stvarnost, vidjevši svoje kuće u plamenu i čuvši jauk žena i djece.

42

Stisnuše u svoje težačke ruke ono malo pušaka što imadoše, pozvaše u pomoć svoje prijatelje iz okoli-ne i zajedno uspješe zadržati neprijatelja da ne uđe u njihovo selo i krene u još veće porobljavanje hr-vatskih krajeva.

Danas je teško prepoznati Donje Dubravice jer njive umjesto plugova oru granate, već zrelo voće s grana stresaju metci, a od kuća ostaju samo ruševine.Teško je sve to gledati, obično kažu Donjodubrav-

čani dok im pogledi lutaju negdje daleko, očekujući da će uskoro stići zaslužena kazna sve one koji im to učiniše, jer protiv njihovog divljaštva je pravda cijelog svijeta.

U Donjim Dubravicama su sigurni da će njihovo selo uskoro biti obnovljeno i još ljepše, ali nisu si-gurni hoće li ih njihovi bivši susjedi moći ponovo pogledati u oči i hoće li, kao prije, živjeti mirno u njihovoj blizini.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1992.

43

PRVE ŽRTVE OVOG RATA

Mnogi su bili iznenađeni i pogođeni viješću kada su čuli da su pale prve žrtve rata na području koje pokriva HVO 108. brćanske brigade V bataljun zone B. Nikome nije bilo jasno zašto da poginu baš oni, koji su bili hrabri, dobri, vojnici, prijatelji... Da, baš tako, zvali su se: Josip Filipović, Mićo Filipović i Ivo Zečević (Zeko-Čupo) mladići u ponoj snazi, a sada žrtve. Postoje razlozi da se napiše nekoliko riječi o prvim žrtvama ovoga prljavog rata.

Josip Filipović rođen 28.lipnja 1965. godine u mje-stu Boderište. župa Boće. Potječe iz pobožne kato-ličke i hrvatske obitelji od roditelja, oca Ive i majke Ruže, uz roditelje ima dvije sestre, Anu i Zoricu (od kojih je jedna časna sestra i trenutno se nalazi u Rimu), i tri brata; Rafael (Rafo), Marinko i Anđel-ko. Josip Filipović je osnovnu školu, do četiri ra-zreda, završio u Boderištu, peti razred u Brčkom, šesti i sedmi u Zagrebu, a osmi razred u Brčkom. Po završetku OŠ upisuje se u srednju tehničku ško-

lu (za automehaničara) u Brčkom. Poslije uspješno završene srednje škole, u Zagrebu završava za KV-vozača i radi kao automehaničar, gdje ostaje sve do demokratskih promjena. Godine 1990. (za Uskrs) vraća se u rodno Boderište gdje otvara privatni au-to-otpad. Aktivno se uključio u predizbornju kam-panju i kao član HDZ bio je jedan od potencijalnih prestavnika i odbornika u skupštini Brčko. Izabran je predjsenika sela Boderište i za predsjednikova mandata uvodi u selo telefon i započinje s izgrad-njom asfaltne ceste.

U samom početku rata izabran je za zapovjedni-ka zone. Prilikom jedne akcije i odlaženja u krizni stožer (Poljake), u petak 8. svibnja poginuo je u Laništima (kod groblja). Tijelo mu je nađeno tek u nedjelju 10.svibnja, a sahranjen je u ponedjeljak 11. svibnja na mjesnom groblju u Boderištu. Na spro-vodu su bili prisutni otac, majka, brat Marinko, kolege bojovnici i ostali mještani. Sa sigurnošću se ne zna kako je poginuo, ali je činjenica da je vezan lancima i vučen transporterom, a prije toga je umro u teškim mukama.

44

Živih svjedoka nema. Stoga postoje različite priče. Po njima se pretpostavlja da je u akciji bilo prisut-no sedam ili osam boraca. Od prvoga neprijatelj-skog udara na licu mjesta su od snajpera poginula dvojica bojovnika, a ostali su se povukli. Pretpo-stavlja se da ja po Josipovim grudima ispaljen ra-fal, a zatim je, vezan lancima, vučen transporterom po cesti oko dva kilometra.

Nađen je u kanalu, a ljudi sa strane vidjevši ga ona-ko iznakažena, nisu ga mogli prepoznati. Mijo Filipović rođen 24. rujna 1967. godine u Štrepcima, župa Zovik. Potječe iz brojne i pobožne obitelji, od oca Ive i majke Ane. Uz roditelje ima jos četiri brata (Matu, Niku, Antu i Marka) i dvije sestre (Ružu i Maru). Djetinjstvo je proveo bezbriž-no sa svojim vršnjacima. Osnovnu školu je zavr-šio u Zoviku. Kao perspektivan učenik, poslije OŠ

upisao se u srednju tehničku školi u Brčko, koju je uspješno i završio. Godine 1986/87. odslužio je vojsku i odlazi na privremeni rad u Njemačku (Stuttgart), gdje je proveo jedno vrijeme.

Poslije se preselio u Austriju (Beč), gdje je imao „dokumente“, siguran posao, auto, djevojku, mla-dost, život pred sobom... Zaratilo se u Bosni, po-stojala je opasnost da ratna razaranja zahvate i Mićinu rodnu grudu. U „nadi protiv svake nade“, u Beču se, uz još četrdesetak kolega, prijavio kao dobrovoljac da bi branio rodni kraj. Početkom pe-toga mjeseca (7. svibnja 1992), prolazi obuku od osam dana u Novoj Gradiški, gdje je se isticao kao discipliniran, smiren i dobar vojnik HVO. Vraća se u rodni kraj gdje je ostao sve do pogibelji. Na poseban se način isticao u fizičkim sposobnostima; nižega rasta, brza koraka, refleksivan u svakoj situ-aciji, imao je osjećaj za akcije.

45

Uz sve karakteristike, imao je dobro i sigurno oko, tako da je na svom snjaperu imao ucrtano „vatreno krštenje“. Prošao je nekoliko opasnih akcija, po-čevši od Dizdaruše, Begovače, Drijenče do Dubra-vica. Uvijek se nesebično davao, naročito ako je u pitanju kakva akcija na prvoj crti, kao što čine i svi ostali momci s područja HVO 108.V Bojne.

Rat je takav da ne bira koga će uzeti sebi za žrtvu. Prilikom obrane na prvoj crti bojišnice u Dubravi-cama, dana 9. srpnja ove godine bio je jedan od naj-žešćih napada četničkog agresora, padale su teške granate svuda uokolo. Jedna od granata pala je u

blizini rova u kojem se nalazio Mićo Filipović i na licu mjesta oduzela mladi i hrabri Mićin život, a teško ranila u lice njegovog kolegu Ivicu Šarčevića. Mićina sahrana bila je na mjesnom groblju u Zovi-ku 10. srpnja. Od prve žrtve ovoga rata, s područ-ja Zovika, oprostili su se oproštajnim govorom župnik fra Tihomir Sadrić, zapovjednik V. Bojne 108. brigade Marin Zečević i Mićin vod, počasnom paljbom. Mi se pokojnom Mići iskreno zahvaljuje-mo na svemu što je učinio, a žalimo nad njegovim mladim životom koji je nesebično darovao kao dar Domovini, kako bi buduća pokoljenja uživala slo-bodu i mir. Počivao u miru!

Preuzeto iz Glasa Župa Zovik-Boće,ratno izdanje 1992.

46

U POTRAZI ZA ZAVIČAJEM

(...)Tu malo posjedismo, a onda sa Šiškom sjedoh u auto i uputismo se u Zovik Gornji. Put kojim se vozimo posve mi je nepoznat, osjećam se kao sli-jepac. Prolazili smo pokraj nekih stabala, spuštali se i penjali uz brdo. Nakon jedne nizbrdice i jed-ne okuke uđosmo u selo. Šiško mi reče da su to Štrepci. Sjećam se dok sam bio mali, za sv. Roka je misa u Štrepcima. Joko, tatin ujaković, sada živi u Soljanima, tada mi je kupio najveću lubenicu što je na kupu bila. Tada sam prvi put vidio i stećak koji se nalazi kod spomenika; tako ovdje zovu kapelu Sv. Jure. Tu je, uz Štrepce, i selo Islamovac, odakle potječu moji preci. Sada tamo imaju samo još četiri hrvatske kuće. A bilo je jedno od najvećih sela u ovome kraju.

Tu u blizini je i Svatovsko groblje, mjesto gdje je, po priči, neki beg iz zasjede pobio svatove jer nisu s konja sišli i naklonili mu se.

I već smo stigli. Noć je. Tu i tamo pokoje svjetlo. Tama je legla na selo koje spava. Spava li ili osluš-kuje tutnjavu što dolazi od Brčkog i Gradačca? Ječi noć pod nebom što ga razdiru eksplozije. I ujutro me opet budi ta uspravna, okomita, potmula, i du-boka tutnjava. Nedjelja je. Na misi u crkvi Sv. Fra-nje Asiškoga, s oltara zvoni fra Tihomirov glas:

- Svakog časa čovjek je između dobra i zla, između ljubavi i mržnje, između života i smrti. U svakom trenutku tu se određuje vječnost.

Zovik je hrvatsko selo, nekada davno bilo je varoš. Sada, otkako je rat, ovdje zivi više Muslimana, nego Hrvata. I Muslimani pozdravljaju s „Faljen Isus“, i Hrvati s “Faljen Isus” i “Merhaba”. Od crkve se vidi cijela Posavina. Ispod nje, dolje uz rijeku je mjesto gdje je nekada bila kula bega Altomanovića, oca prelijepe Mejre, ljubovce Husein-kapetana Grada-šević. Od kamene kule Altomanovica napravljena je crkva u Boću.

Od crkve Sv. Franje uputih se u stožer 5. bojne 108. brigade HVO. Tu su zapovjednik bojne Blaško, te vojnici Ivo, Jozo i Filip. Objašnjavaju mi, uvjerava-ju, pitaju. Ljuti su na one koji su pobjegli i ponosni na one što ostadoše. Ponosni su i prkosni, i mladi i samouvjereni. Ivo će me voditi na prve linije i u moje Dubravice. Prolazimo kroz Zovik Donji, Boće i stigosmo u Boderiše. Selo je pusto, samo u hipu se pojavi pokoja ljudska figura i opet isto tako zama-kne. Nije li to umišljaj, priviđenje?... onda odneku-da zabrenča traktor i isto tako utihnu.

Pucnji, vrisci, cika probiše tišinu. Mi trčimo, puže-mo. Netko jauče. To je prava borba. Naši vojnici viču i Ivi javljaju da su ranili ili ubili jednoga četnika. Jozo i Mirsad pužu da vide je li živ ili mrtav? Javljaju da je mrtav. I sve je opet kao što je bilo, opet su ruke priljubljene uz puške, i opet je sve normalno.

Osvrnem se okolo i pogledam ispred. Vidio se dio Brčkog, desno od nas su Potočari i Grčica.

47

Tu negdje, izemeđu Grčice i Gredica je jama u koju su bacana tijela iz logora Luka. Vidi se i dimnjak Ka-filerije gdje su spaljivani leševi i silos tvornice hrane gdje su od leševa pravili koncentrat. Kamionima za smeće prevozili su leševe na daljnju preradu. Ovi borci to znaju, neki su to gledali svojim očima i jed-va su se spasili. A nekima su najdraži tamo strada-vali. Svjedoci tih zločina su živi.

Pozdravljamo se s braniteljima i u povratku svraća-mo mojem tetku Boži. On je prošao križni put, od Bleiburga do Dubrovnika. Na Brgatu je raščišćavao tunel. Tetka Mara nas nudi jelom, a meni se žuri.

Htio bih što prije stići u Dubravice. Vozimo se kroz Boderište i pokraj groblja spuštamo do potoka Lužnice. U Dubravice Donje može se samo njiv-skim putovima, kroz blato i kroz šumu. Bivše su prometnice okupirane. U selo ulazimo sa sjeverne strane, iza nas je toranj boćanske crkve. Sagradio ju je svećenički pjesnik Izidor Poljak. Još nije srušena. I podne je. Očekujem jeku zvona a čujem tutanj to-pova. Iz šume se čuje trzajući zvuk pile. Pejo Ljubin i njegov sin Stjepan, koji se iz Austrije vratio boriti, pripremaju drva za zimu. Malo dalje od njih na ze-lenom kombiju križ, a i iza drveta se diže Martin Nikin. Iznenađen je. Otkud baš ja sada?

48

- A kada? – pitam- Dobro i kažeš, mnogi će doći kada bude sve završeno.

Reče da je i Tica tu, samo spava u zemunici.Gledam, ispred nas krš, sljomljeni hrastovi, jaseni, bukve, sve od granata. Polomljeni voćnjaci, izrova-ne staze, razrušene ograde, spaljene kuće. Krš, ru-ševine, pustoš. Idemo nekim stazama kojih nikada nije bilo. Sve je drukčije. To je neko novo mjesto, nema mojega zavičaja.

Na trenutak zatvorim oči i u mislima tražim one kuće, djecu na prozorima, miris nabrnjače, patišpa-nje, makovnjače, potcikivanje svatova, cilik violine, sitni zvuk tambure. Sve je mrtvo; moje uspomene slegnute i nepomične tužne su. Kome su krivi ovi ljudi, ove kuće, ovaj pejzaž. Ničega živog osim u rovovima i zemunicama ovdje nema. Prolazimo pokraj kuća koje pokušavam ne gledati, jer se više nema što vidjeti. Na zidu spaljene kuće raspelo, ne-dirnuto i cijelo. Škola je gotovo potpuno uništena, ostale su samo letve i rogovi s jedne strane krova.

Od Blaževe kuće još je čitav ulaz u kafić. Tu zatječe-mo Matu Šapina. On nas vodi po crti, govori gdje moramo trčati, gdje se sagnuti, gdje zaobići.

U susret nam dotrča zec, zbunilo ga je to što ima netko, i ne zna na koju bi stranu. Ni ja ne znam. Prolazimo između ruševina, skrivamo se, zaobila-zimo, osluškujemo. Najednom, zatrešta. Možda su nas primijetili? Onda odgovaraju naši. Pitam gdje je Gagi, Marijan, Baljaba, Ranjko? Gdje su ti što su ostali? Medo je na odmoru, Aljo piše pjesme. Neki su u akciji, Gile je ranjen, neki su mrtvi. Ni oni ne vjeruju da će preživjeti ali ne žele odavde.

- Ovdje se neprekidno puca, ovdje ne prestaje – go vori Baja.- Ovo ti je Bosna ponosna – uzviknu Mato.- Prestane i ovdje… -više za šalu reče Marijan.- Ne pucajte! govori Ivo dvojici što se spremaju zapucati.- Moramo! Slavimo useljenje u novu zemunicu – odgovaraju mu.

49

Odatle se uputimo prema kući mojih roditelja. Vide se ostatci. Od štaglja osim četiri zida stoje još garažna vrata, kao na kakvoj Dalijevoj slici. Polako se prikradamo da nas ne bi vidio četnicki snajpe-rist. Uđosmo u kuću, u prizemlje izrešetano gra-natama. U foteljama krhotine stakla i razbacane fotografije. Ne mogu ih gledati. One mi više nisu uspomene. Ništa ne prevrćem niti dižem od osta-taka. Uspinjem se zatim na kat, gore je još stra-vičnije. Zidovi su izgorjeli. Od namještaja ostalo je nekoliko federa. I na zgarištu, ne znam odakle se tu stvorila jedna fotografija. Na njoj moja sestra Marinka uz neki vodoskok u Budimpešti ili Pragu, mlaz joj izbija iz glave. Nasmijana je i oko nje sve je čisto i uredno. A ovdje? Zgarište! Davno je vjetar raznio pepeo.

Iz pustoši kuće izlazimo van, na zrak. Od očaja sam postao ravnodušan. Ne čujem pucnje, Mato i Ivo šute. Ne sjećam se ni kako smo se rastali. Mož-da je Mato Šapin govorio da mu je potrebno neko žensko, a možda njega tu uopće nije ni bilo.

Kada sam se uvečer vratio na spavanje u Zovik kod Marka Kiselog, njegova kćer Ana mi je ruka-ma pokazivala kako joj je geler profijukao ispred lica. Ona je djevojčica i tek joj je deset godina. Svoju sestru Tadijanu, kojoj su tri mjeseca, po cijeli dan sama čuva, presvlači i hrani. Majka mora drugima kuhati i pomagati. Njezina mama Kosa rekla mi je da Ana ima i momka Rafu, iz mojih Dubravica Donjih. A Ana joj jednako ozbiljno odgovori da ju je Rafo danas pitao: ,,Kako si’’?

Preuzeto iz Putopisa, Boja smrti,ratno izdanje 1994.

50

DRAGI NAŠI BRANITELJI!

Misli nas stalno vode u naše krajeve, gdje su se ne-kad sretna djeca igrala, gdje je poljsko cvijeće raslo, gdje je seoska mladost provodila momačke dane i radovala se nedjeljnim i blagdanskim izlascima.

Sigurno se sjećate školskih dana i one igre ,,izme-đu dvije vatre’’, kada smo jedni druge gađali gu-menom loptom. Vremena su se promijenila. Nema više školskih obveza ni igranja, ali vatra je ostala i raširila se! U ovo ratno vrijeme ne gađaju vas gumenom loptom, nego tenkovskim i topovskim granatama, avionskim bombama i tisućama smr-tonosnih zrna.

Znamo da su vaše prilike teške, ali isto tako znamo da je vaša ljubav prema domovini još veća.

Premda smo stotinama kilometara udaljeni od vas i domovine mi smo srcem i mislima stalno s vama. Svaka ispaljena granata pogađa i naše srce, zabija

se u našu dušu. Iako je nečujna za naše uši i ne-vidljiva za naše oči, svaka nas granata uznemira-va, oduzima miran san, dostojno objedovanje, čini nas nervoznima, briše volju za životom i tjera nas u ludilo.

Svaki čovjek iz Boća i iz okolice Brčkog okrenut je mislima prema domovini, bilo gdje da se nalazio. Mi razmišljamo o vama koji branite domovinu.

Mi strepimo za vas. Za vas i domovinu živimo i radimo. U jednu ruku mi smo isto između dvije vatre. Vas u domovini i nas u tuđini veže jedno če-znuće, a to je vapaj za mirom i slobodom. Koliko je samo riječi utrošeno na ovakva razmišljanja, a sve to polako nestaje pred nama i gubi se negdje

u prošlosti. Sjećamo se uvi-jek naših doživljaja, običaja, ljudi, pjesama i djevojaka. Znamo da se vaše vatre i naše muke ne mogu poi-stovjećivati, jer na vama je teret povijesti koja će reći svoj odgovor na sva nemo-guća pitanja. Upravo iz tih razloga, kao znak naše povezanosti s vama, kao znak naše ljuba-vi prema vama i domovini, iskazujemo vam poštovanje za sve što ste pretrpjeli, dali svoje živote za naš dom. Držite se hrabro kao što ste do sada uspijevali. Pazite na sebe i čuvajte nam domovi-nu.

Iskreno vas pozdravlja mjesni odbor Boćana iz Beča, u ime svih nas raseljenih po čitavom svijetu.

Preuzeto iz Glasa Župa Zovik-Boće,

ratno izdanje 1992.

51

DAN KAO U PAKLU

Jutarnje sunce je poskidalo posteljinu od mraka s orošenih proplanaka i razbacanih krovova podno zagonetne planine. Iako je jutro bilo mirno, kao da se osiećao miris opasnosti koja je svoje strune raza-pela kroz sve pukotine razrijeđene sfere.

Nije se još dobro ni odjutrilo, kada se začuo jauk sirene iz obližnjega Rahića. Odmah se nešto steglo u grlu, srce kao da hoće da iskoči, strah se uvla-či u kosti, osjećaš se kao da je sve u tebi prazno i uništeno, jednostavno, osjećaš se potpuno bezvri-jedno. Samo što je sirena završila svoju simfoniju, pojavilo se jato onih čeličnih ptičurina sa srebrnim krilima koje kao jastrebovi kad pikiraju svoj plijen, počeše prvo kružiti, a onda se obrušavaju i istresa-ju svoj smrtonosni teret. Jao…! Kakva je to buka, grmljavina, lom. Tresu se prozorska stakla i puca-ju, zemlja podrhtava, jauče planina. Nemoćan si da bilo što učiniš. I dok su zrakopolovi bombardi-ranjem raznosili kuhinju škole u Zoviku, rastrgali cestu kraj Dragine trgovine, rušili minaret džamije u Rahiću i zapalili skladište, ubijali ljude... Svi oni koji su se bilo gdje sklonili i oni koji su ostali za-tečeni, znojili su se i molili kao Krebs iz Hemin-gveyeve knjige U naše vrijeme: “O Kriste, izbavi me odavde. Dragi Isuse, izbavi me, Kriste, molim Te, molim Te, molim Te. Ako me izbaviš da ne bu-dem ubijen, učinitću sve što kažeš. Vjerujem u Tebe i reći ću svima na svijetu da si Ti jedino što vrijedi. Molim Te, molim Te, dragi Isuse!” I dok su se te ptičurine izgubile u pravcu zapada, s istoka nailazi novo jato. O, bože, zar opet? Javlja se isti osjećaj, ista grmljavina, lom, pakao. Ruše se zgrade kao da su od karata, stabla se čupaju. Dokle ovako?

A kada se udalje, nastaje muk. Pipaš se jesi li ostao živ. Dolaziš polako k sebi, ali ne znaš što uraditi. Ne smiješ ni prstom da makneš, bojiš se da će te ot-kriti. I kad naumiš promijeniti mjesto, kao možda je tamo sigurnije, eto ih ponovo. I tako čitav dan.

U predvečerje, kada su svi mislili da je avet koja se krilila iznad naših glava, otišla, kada se narod iz-vlačio iz mišjih rupa, kada su Peškirani po mrklom mraku sahranjivali svog dragog Tašu, nenadano nailazi nova eskadrila. Zar i po mraku? O prokletinje, što sjedite u utro-bama tih ptica, imate li dušu? Imate li i vi djecu? Kruže iznad utrnule glave, ne znaš im namjeru. Kroz slijepljene vijuge tijela što mozak se zove, lete stihovi Tina Ujevića:

(...) Kako je teško biti slab, kao je teško biti sam i biti star, a biti mlad!

I biti slab i nemoćan, i biti sam bez igdje ikoga, i nemiran i očajan (…).

Jedan mitraljira sprovod u Rahiću, drugi izbacuje rakete, tko zna već gdje.

Suton je ponovo prekrio perivoje i kuće, sijena i šume. Umuknulo je sve. Ni ptice se nisu, kao obič-no, oglašavale iz obližnjega gaja. A ljudi, žene, dje-ca? Djeca su preko noći porasla i nekako se uozbi-ljila, žene su postale neobično šutljive i prestrašene, a muškarci prkosni i gordi. Iz svih je izbijao onaj nadljudski duh: “Možemo biti uništeni, ali nikako poraženi.”

Preuzeto iz Glasa Zovika,ratno izdanje 1993.

52

53

GOVOR BLAŠKE LOVRIĆA - BAJE, RATNOG ZAPOVJEDNIKA

PETE/DRUGE BOJNE GROMOVI ( početno razdoblje rata)

U POVODU OBILJEŽAVANJA OBLJETNICE NAPADA NA

BODERIŠTE

U tom izuzetno teškom periodu rata, kada je bila u tijeku reorganizacija 108. brčanske brigade HVO-a, kada je Peta, kasnije Druga bojna Gromovi pokriva-la crtu obrane u dužini od 8 km zračne linije, kada su vođene žestoke borbe na Vranovači i D. Dubravi-cama uz relativno skromnu opremljenost bojovom tehnikom, nije nam bilo u interesu da se, do tada pasivno bojište u Boderištu, aktivira. Na tom dijelu bojišta, zbog nedostataka ljudskih potencijala, nisu zauzeti dosta povoljniji strateški položaji za obranu u hrvatskim zaseocima Delina Ravan i Šumari.

54

Tamo su upućivane manje izvidničke i osmatračke skupine čiji je zadatak bio ne izazivati neprijatelja. Osnovne crte obrane formirane su na rubnim dije-lovima sela, a osmatrači na rovovima su bili mje-štani Boderišta, slabo opremljeni i nedovoljno obu-čeni domobrani, koji su stražarili praktično ispred svojih kuća. Zbog šumovitoga, brežuljkastog i dje-limično neprisupačnoga terena, dosta velike uda-ljenosti srpskih sela i za njih važne komunikacije Brčko-Miladije-Čelić, bojovnici s naših položaja nisu bili u poziciji ugrožavati neprijateljska bor-bena utvrđenja niti bilo koji drugi njihov strateški cilj ili civilne objekte. Takav, relativno pasivan dio bojišnice, mogao je odgovarati i jednoj i drugoj su-kobljenoj strani. Iznenadni pokreti neprijateljskih pješačko-tenkovskih snaga, potpomognuti briga-dom, vojnom policijom i specijalnom jedinicom

,,Panteri’’, u dubini Boderišta 8. ožujka 1993. godi-ne, može se okarakterizirati klasičnim vidom agre-sije, s ciljem progona civilnoga pučanstva koje je tu živjelo, te s ciljem uništenja civilnih i vjerskih obje-kata. U početnoj fazi napada, nadmoćniji i mnogo-brojniji neprijateljski vojnici mučki su ubili četiri domobrana, uglavnom starije ljude, a uhapšeno je i odvedeno pet civilnih osoba.

U pokušaju ovladavanja Boderištem, neprijatelj je želio stvoriti preduvjete za okupaciju cjelokupnoga prostora župa Boće i Zovik što bi izazvalo veliko stradanje civilnoga pučanstva, uništenje materi-jalnih vrijednosti te dugoročno gledano, potpuni nestanak hrvatskoga naroda s ovoga područja. Na ovom mjestu 8. ožujka 1993. godine, vođene su bor-be ,,prsa u prsa’’.

55

Među nama je i otac koji je gledao kako mu ubijaju sina. Sjećamo se pripadnika bojne koji je toga jutra došao s kraćega odmora iz Austrije, te se uključuje u civilnom odijelu u borbu i mučki biva ubijen na putu prema Iličkovima. Tijekom toga dana sveuku-pno je poginulo osam bojovnika i domobrana, četiri su ranjena, a pet civila je zarobljeno i odvedeno u logor. Zbog strateškog značaja Boderišta za cjeloku-pni, tada slobodni teritorij, u popodnevnim satima tu su bile mnogobrojne manje postrojbe iz Opera-tivne grupe Bosanska Posavina, te su ubrzo početni položaji na središnjem dijelu Boderišta oslobođeni. Grupa neprijateljskih vojnika ostaje u tzv. klin polo-žaju, te umjesto da se nesmetano povuku, koristeći nepregledan teren i vrijeme koje im je bilo na raspo-

laganju, dobivaju zapvjed od svojih nadređenih da ostanu te tako postanu žrtve svog suludoga osvajač-kog pohoda.

Ovdje, na ovom mjestu se zaista desio zločin nad Hrvatima. Zločin je ubijati nenaoružane civile ili slabo naoružane domobrane. Zločin je paliti domo-ve ovih ljudi, rušiti im crkvu i neprestano tijekom rata granatirati i sravnati sa zemljom cijelo selo. Stoga zahtijevamo da ova istina konačno postane predmet istrage tužiteljstva te da krivci za ovaj zlo-čin budu procesuirani. Neka ovi poginuli hrvatski domobrani i bojovnici konačno dobiju satisfakciju i mir koji zaslužuju. Neka im je vječni pokoj i svje-tlost vječna neka im svijetli!.

Boderište, 8. ožujka 2008.

56

STAVOVI PETE BOJNE I MJESNOG UREDA HVO O NEKIM POJAVAMA

NARUŠAVANJA JAVNOGA REDA I UGROŽAVANJA MATERIJALNIH VRIJEDNOSTI NAŠIH MJEŠTANA

Ovo ratno doba je karakteristično po nejasnim za-konskim propisima i različitim političkim pogle-dima o budućem uređenju Republike Bosne i Her-cegovine.

Sve to kod nas stvara različite poglede, a često i po-grešne stavove prema ljudima koji su zaposleni u inozemstvu (njihova mobilizacija), kao i prema već mobiliziranim vojnicima koji su napustili jedinice i nisu se vratili (dezerteri), a nejasan je i status nas koji smo svoje živote uložili u obrani rodne grude i domovine.

Bez obzira na to, mora nam biti jasno da će jednog dana život krenuti drugim tijekom i da ćemo mo-rati prihvatiti određene norme ponašanja i zakone prema europskim standardima. Sigurno je da ti zakoni neće nikada opravdati javašluk, silejdžij-stvo, uništavanje tuđe imovine, krađu, pa makar se to dešavalo i u ratnom periodu. Sasvim je normal-no da će oni koji budu činili te negativne radnje, biti kad-tad otkriveni i osuđeni od strane naroda

kojem pripadaju, kao i od strane službene vlasti.Samo zakonski propisi mogu definirati vrijednosti onih koji su izgubili živote, onih koji su sasvim slu-čajno ostali živi, časno se boreći, oni koji se planski izvlače pod okriljem kojekakvih poslova i funkcija, a često to koriste za osobno bogaćenje u ovom ratu, na račun nečijih života. Država će morati voditi brigu o invalidima rata, a bit će definirana i uloga onih koji su materijalno pomagali ovu našu borbu.

Poslije svakoga rata su kažnjavani oni koji nisu iz-vršavali svoje obveze. To je sasvim normalno da će i nakon ovoga rata zakonski propisi ovo regulirati i da će oni koji to zaslužuju biti i kažnjeni. Mi nismo ti koji samostalno možemo određivati ni neke ve-like nagrade, niti samovoljno kažnjavati bilo koga.

57

Života na ovim prostorima u budućnosti nema bez većine ljudi koji su zbog raznih životnih okolnosti morali otići. Ne smijemo dozvoliti bilo kakve po-djele na “njih i nas”. Ne smijemo ništa činiti što će izazvati revolt tih ljudi, jer na kraju krajeva, sve to može biti na našu štetu i štetu cjelokupnoga hrvat-skog naroda na ovim prostorima.

Imajući sve navedene činjenice u vidu, zapovjed-ništvo Pete bojne i predstavnici civilne vlasti stro-go osuđuju:

• Uništavanje privatne imovine onih koji su prije rata ili tijekom rata i borbenih djelovanja napustili vojne postrojbe (dezerteri). Pustimo neka to u bu-dućem periodu kažnjavaju zakoni države. Slučaj oštećenja kuće u Boću, te kafića u Zoviku smatra-mo kriminalnom radnjom.

• Oštećenja i prisvajanja materijalno-tehničkih sredstava po kućama koje se trenutno i privreme-no koriste za smještaj vojske na crti, vojske koja od-mara, kućâ gdje su smještene izbjeglice itd.

• Nepravilno korištenje i uništavanje privatnih vo-zila koja su pozajmljena i privremeno se koriste za vojne potrebe, a obvezatno stvarati uvjete da se ta vozila i druga uzeta sredstva što prije vrate vlasni-cima.

Bukvičko područje se moglo iskoristiti za mnogo korisnije namjene (ostanak civilnog pučanstva, smještaj izbjeglica, pozitivna promidžba i dr.) a pa-ljenje i pljačka su donijeli samo negativne poslje-dice. Sretni smo što naši vojnici nisu sudjelovali u tome.

Za pojedince koji budu činili greške i propuste u svezi s navedenim, tražit ćemo istragu, kako bi bili otkriveni i najstrožije kažnjeni.

Od zapovjednika i vojnika očekujemo da se pravil-no postavljaju prema svim negativnim pojavama, jer rat će proći, a hoćemo li biti heroji ili nešto dru-go, ne ovisi o tome koliko uspješno budemo kori-stili pušku, nego i o tome, kakvi smo ljudi. Samo pravi ljudi mogu suditi onim nevaljalim.

Vojni dokument. 1992.

58

I KAŽU DA BOŽIĆ JE BIO

Krećemo se kroz vrijeme i prostor i brojim ga dok prolazim kroz njega. Hod moj što se zove. I ne samo da ja imam svoju stazu kroz vrijeme i prostor, nego svi mi, ovi stvorovi, što ljudi se zovemo, hodimo sta-zom neizjesnosti, gorčine i nade.

A ovo, moja bijedna staza je posuta bodljama i trnjem, krvlju i bolom, suzama i jaukom. Bijedna je i jadna što prolazi kroz pojavu koja rat se zove. Često, gotovo stalno, gubim se u vremenu, ali sada u prostoru ni-kada. Sam mi se prostor ne da izgubiti, da ne vidim ovo oko sebe. Sivilo i jad. Tako je i sada. Oslanjam se još samo na oči i vid njihov. Gledam dok zima prolazi i slušam kad kažu da Božić je bio. Za mene to je bio samo datum, oznaka do kojega broja dođoh idući sta-zom svojom. To nije više što nekada bi. Sada za mene postoji samo rat, rov, patnja i trnje po kojem hodim. Za mene više radosti nema, jer ne vidim kraj bodlji-kavoj stazi i ne bih rekao da će presahnuti izvor bola, suza i patnje. I dalje čujem da je bilo i ono, što je prije samo jedno ljeto u meni budilo radost, polet i životnu snagu. Da, kažu da bio je Božić.

Znam da se smijete zbog ovoga, za vas to možda i jest smiješno, ali za mene to je zbilja, svakodnevica, život… Moj Božić je sada topla soba, komad kruha i sve rjeđi dječiji osmijeh, koji se sve više pretvara u plač i jauk. A ipak, mogu razumjeti i vas.

Vas koji se sada smijete, jer još uvijek se sjećam da sam se i ja smijao onima koji su vapili za srećom. Mislio sam da pomoći im ne mogu, ali tek sada, kad moja staza ide kroz prostor rata, vidim da sam ipak mogao. Ali, već je kasno. Tek sada shvaćam. Sreća je nešto kao sunce, stoji i promatra kako se mi okre-ćemo oko nje. Nešto kao kolo koje se zaista okreće, i evo, sada smo baš mi na toj zlosretnoj, tamnoj stra-ni. I zato, neka znaju svi oni koji se sada smiju, da će i oni doći na red, pa neka me se bar tada, u svom bolu sjete. I dok pišem sve ovo, pitam se zašto? Ionako dru-gima nije bitno sve ovo u meni i oko mene. Ne ra-zumiju, niti se trude razumjeti. Unatoč tome što ne vjerujem, nešto me tjera da kažem. Učinite, dok još nije kasno, ono što ja nisam nekada. Pomozite onom što vapi za trenutkom sreće. Pa eto, ja rekoh i odoh jer moram nastaviti svoj put, po trnju i krvlju. A vi, što se smijete negdje daleko, ako imate savjesti, kako želite!!! Preuzeto iz Glasa Zovika,

ratno izdanje 1993.

59

STAVOVI BOJOVNIKA 108. PJEŠAČ-KE BRIGADE HVO BRČKO

Nakon mnogo teških ratnih dana i stradanja pro-tiv nadmoćnijega neprijatelja, pripadnici postrojbi 108. Pješačke brigade HVO drže pod svojom kon-trolom oko 65% hrvatskoga teritorija općine Brčko. Slobodu ovih prostora svojim životima platili su mnogobrojni najbolji sinovi našega naroda. U današnjem periodu kada su dogovori o unutar-njem ustrojstvu Republike BiH pri kraju, kada ču-jemo da ogromni prostori općine Brčko, gdje žive samo Hrvati, nisu u sastavu Bosanske Posavine, naša zabrinutost postaje sve veća. Mnogi već po-stavljaju pitanja, zašto tolika patnja, čemu ovolike žrtve i hoćemo li biti u situaciji da u budućnosti dostojanstveno obilježimo grobove naših suboraca.

Imamo osjećaj da naša borba i upornost, nisu do-voljno cijenjeni, da naši politički predstavnici nisu imali bilo kakvih utjecaja na dogovore i da se mno-go toga “krčmilo” bez njihovoga i našega znanja. Hrvatski narod ovoga područja, godinama je plan-ski progonjen kroz političke pritiske i ekonomsku neimaštinu, ali je svaki “gastarbajter” znao sačuva-ti svoje imanje, izgraditi novu kuću s nadom da će njegova pokoljenja tu moći živjeti.

U vrijeme ovog rata mnogi su ostavili dobre zara-de i ugodan život na zapadu te se uključili u oslo-bodilačku borbu, a svaki žitelj ovog kraja uložio je značajna novčana sredstva kako bi naša pravedna borba bila što uspješnija. Podržavajući sve bojovnike Bosanske Posavine, koji su isto tako nezadovoljni, inzistiramo da cijela Posavina bude u sustavu HZ Herceg-Bosna, a za one enklave gdje se to ne može postići, da se osigu-ra najviši oblik samoupravne i političko-ekonom-ske uvezanost sa HZ Herceg-Bosna. Svjesni smo da su ovo odlučujući trenutci za sud-binu hrvatskoga naroda na ovim prostorima, te da samo upornost i principijelnost u pregovorima, mogu osigurati da ostanemo svoji na svome i pri tom ne ugrožavamo druge narode, jer - tuđe nam ne treba. Mi smo odradili najviše što smo mogli pa imamo pravo tražiti od svih drugih da se ne igraju sa na-šim glavama i našim domovima, jer strašno muče činjenice da smo “tako blizu, a tako daleko” od že-ljenih ciljeva. Još uvijek u nama sija tračak nade i ne dozvolite da se to malo svjetlosti pretvori u tamu, a da mi postanemo prognane zvijeri koje će vječno tražiti krivce za svoju tragediju.

Vojni dokument, 1993. 60

Cijelog rata s Hrvatskim oblježjima.

61

BAJINI SINOVI

Događaji na tlu Bosne i Hercegovine otkrivaju ne-obične sudbine. Ljudi koji se bore u redovima bra-nitelja, gledajući po jedinicama, često stoje rame uz rame sa nekim od rođaka ili prijatelja. A, naći ćemo i formacije u kojima se bori i po ne-koliko braće. U redovima V. bojne nalaze se, između ostalih i če-tiri brata: Anto, Mirko, Josip i Ilija Zečević. I umje-sto Slovenije, Austrije i Njemačke gdje su prije rata često radili i boravili, ova četiri momka stavila su svoje živote na raspolaganje majci Bosni i svom rodnom kraju. Prkoseći zlu, stali su na branik do-movine pozivajući sve da im se pridruže.

62

A majka Kaja puna ponosa i vjere, vidjevši kakve je sinove rodila, vratila se iz inozemstva da bi bila uz njih i pomagala im. Teško je od njih izabrati ne-koga, koji je ispred ostalih, jer sva četverica dišu jednim srcem. Krenutćemo od najmlađeg Ilije. Počeo je kao do-brovoljac na Dubravicama, onog trenutka kada se crni demon spustio na ovo područje, uvlačeći i ovo malo selo u višemjesečni, prljavi rat. Koliko je taj momak propatio noseći svoju pušku u ruci, svjedo-če njegovi suborci. Josip je također tu, od prvoga dana. Od prvoga is-paljenog metka je prkosio neprijatelju. Savjesno i disciplinirano je izvršavao zadatke, zbog čega je i uvršten u vojnu policiju. Zasluženo je dobio ozna-ku policajca i tu dužnost obavlja i danas. A kada nije na dužnosti, svojom gitarom zabavlja druge i olakšava borcima ove teške dane.

Mirko je svoj doprinos iskazivao na razne načine. Njegova odgovornost je uvijek bila na visini. Tre-nutno je zadužen za održavanje i komuniciranje boraca s prve crte i zapovjedništva. A najstariji Anto, priča je za sebe. Tko je njega mo-gao zustaviti da ne ide u Dubravice, tada kada je bilo najgore. Unatoč uvjerenju da nije potrebno da sva braća budu zajedno, on je išao. Ne samo da bi demantirao sumnje u njegov patriotizam, nego da bi svima dokazao da se ljubav prema domu bolje iskazuje na bojnom polju, u rovu... I tako, sa svoja tri brata, stvara mit o našim bojovnicima, i vraća nadu, te uljepšava dane svojoj majci. Doći će vrijeme, kada će doći ljudi puni deviza, ali nikada neće moći zasjeniti zlatno srce sinova, po-nosne majke.

Preuzeto iz Glasa Zovika,ratno izdanje 1993.

63

RATNI PROFITERI

Po Charlesu Darwinu, ljudi su vrsta na najvišem stupnju razvoja. Po Bibliji, čovjek je jedini kome je Bog podario razum i sve ono što ostala živa bića nemaju. A ipak, i pored svega oni se međusob-no razlikuju. Bojom kože, tjelesnim izgledom i u mnogočemu drugome. Netko ima jedne, a netko sasvim suprotne sklonosti. Ima i vjernika i ateista, poštenih i lopova, umjetnika a i barbara. Jedni su nepismeni, a drugi učeni. Neki uživaju u dobroj knjizi i filmu, dok drugi traže spas i utjehu u alko-holu i sličnim porocima. Jedni vole ovo, drugi ono i tako u beskraj...

Ratno je doba i prave vrijednosti su potisnute u zapećak. Jednostavno su gurnute i bačene u drugi plan, kao da i, poslije svih ovih užasa, ne želimo živjeti. Kao da se nad nama nadvila totalna kata-klizma, a ne najprimitivniji oblik destrukcije – rat, koji će kad-tad morati prestati. Možda bi sve i mogli razumjeti, da smo svi isti. Različitost je tu među nama, i htjeli mi to ili ne, moramo je prihvatiti. Priroda je prema nekima bila izdašna, a neke je prilično uskratila. U nekim pre-ovlađuju vrline, u drugih mane.

Među nama žive i strašljivi, ali pretjerano hrabri. Ima i onih koji koriste srce umjesto razuma, instikt umjesto emocija, koji zaboravljaju da su razumna bića i čine ono što nikada ranije ne bi. Od bezbroj dilema, koje pritiskaju svakoga ponaosob, najve-ća je ona: kako se ponašati u svemu ovome? Kako pružiti najviše od sebe, a da od toga svi osjete kori-sti?! Svaki pojedinac, selo, narod, zemlja... Jesmo li izabrali baš najbolji put do toga cilja? Mož-da bi mogli i više učiniti, a možda i ne? Gdje su granice naših mogućnosti i jesmo li od njih dale-ko? Vrijedi li se obazirati na neukusne i neumjesne primjedbe: kritizera, klevetnika i anarhista? Može li se iz ovog košmara izaći svijetla obraza, mirne savjesti i čiste duše? Kako zadovoljiti čak i one, koji zlurado uživaju da budu vječita oporba, unatoč ograničenim duhovnim sposobnostima?! I tako, u nedogled. Previše pitanja kojima tražimo odgovor. Pitanja, koja su sastavni dio življenja, našeg neza-vidnog položaja..., kaosa!? I nakon svega, valjda je svima jasno da ima i onih koji su preokupirani mišlju: kako najbržim putem do granice, koji je najlakši način da se oslobodi svih odgovornosti i obveza, ili, pak, prigrabi za sebe najviše koristi. Priznajemo da su to sve normalna ljudska razmišljanja. Slabosti i mane uzrokovane strahom, neizvjesnošću ovoga tragičnog vremena i borbom za samoodržanje, za goli opstanak... U svemu tome, pak, najbolnije zvuči istina da među nama ima ratnih profitera. Osoba koje bezobzirno gaze sve naše ideale o pravdi, poštenju i općem interesu. Koliko je samo poniznosti, demagogije i vremena trebalo da takvi pokažu svoje pravo lice. Zašto novac ima takvu moć? Koliko malo je po-trebno od vrha do provalije! Kako se ljudi jeftino prodaju! Može li se oprostiti „onima“ koji su bili glasnogovornici demokracije i domoljublja?Možda se može se oprostiti, ali ne smije zaboravi-ti!!! Ne radi nas, već radi palih žrtava, radi potoma-ka i budućnosti u koju toliko vjerujemo i zbog koje smo još uvijek tu.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1993.

64

HRVATSKI ZAVIČAJNI KLUB BRČKO U ZAGREBU

Osnivanje zavičajnoga kluba za ljude s općine Brč-ko bilo je od velike važnosti. Takav pothvat se na-mjeravao i prije ostvariti, no zbog ratnih okolnosti nije mu se odmah pristupilo. Osnivačka skupština održana je 03. 05. 1992. U toj prigodi je prihvaćen statut kluba i izabrani voditelji (po jedan član iz svake župe). Na osnivačkoj skupštini je bilo nazoč-no mnoštvo naroda i svi su imali istu težnju - po-moći rodnoj općini. Rad Zavičajnog kluba Brčko“ u Zagrebu bio je od velike važnosti za naše krajeve. Do sad je organizirao pomoć u hrani, lijekovima, u materijalno-tehničkim sredstvima te otpremanju velikoga broja obučenih boraca koji su organizira-no otišli na našu općinu. Najveći teret na organi-ziranju pomoći imao je baš ovaj klub. Predsjednik kluba je gosp. Mato Zečević, iz Zovika. Klupske prostorije se nalaze na Zagrebačkom velesajmu, Paviljon 8a.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1993.

65

POSJET RANJENIKU IVI ŠARČEVIĆU

U nedjelju 23. kolovoza 1992. posjetili smo Ivana Šarčevića, borca koji se nalazi na liječenju u zagre-bačkoj bolnici na Šalati. Posjetili su ga zapovjed-nik V. bojne g. Marko Zečević, predsjednik HZK Brčko g. Mato Zečević, član Informativno-priskrb-nog centra općine Brčko g. Niko Blažević i glavni

i odgovorni urednik ,,Glasa župa Zovik i Boće‘‘ g. Vitomir Zečević. Nakon liječenja u medicinskom centru u Tuzli, na zahtjev naše vojne uprave, Ivan je prebačen u Zagreb, gdje je operiran. On se osje-ća dobro te je u našem razgovoru poželio mnogo uspjeha našim braniteljima. Našega Ivana svakod-nvno posjećuje mnogobrojna rodbina, prijatelji i suborci. Mi mu želimo što brži oporavak i da se sretno vrati u svoju obitelj.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1993.

66

ZAPOVJEDNIŠTVU 108. BRČANSKE BRIGADE

HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Predmet. Primjedbe iz II. V. i VI. bojne HVO

Na sastanku zapovjednika i pomoćnika zapovjed-nika za IPD u II. V. i VI. bojni 108. brčanske brigade HVO, vodili smo raspravu o nekim oblicima aktiv-nosti unutar postrojbe 108. brčanske brigade.

Ocjenjujući rezultate na ratištu, kao i politčke od-nose zadovoljavajućim. uz želju da se ti odnosi i dalje razvijaju na visokoj razini, moramo uputiti neke primjedbe s ciljem preventivnoga sprečavanja neželjenih situacija. Predlažemo da sve primjedbe zajednički razmotrimo i donesemo pozitivne za-ključke. Naše primjedbe se prije svega odnose na slijedeće:- Cijenimo kvalitetu ljudi koji rade u Zapovjedniš-tvu 108. brčanske brigade, ali nacionalna struktura

prvih ljudi nije u skladu s prvobitnim dogovorima i nejasne su okolnosti oko postavljanja zamjenika zapovjednika brigade.- Nakon reorganizacije i operativnoga uvezivanja s postrojbama tuzlanske regije, pokušava se na više načina eliminirati predznak HVO, iako u tim po-strojbama još uvijek zvanično i jesmo.- Uočili smo da se na sastanke (koordinacije) često ne pozivaju zapovjednici ove tri bojne što je veoma čudno, bez obzira što nam je uloga u ovim ofenziv-nim djelovanjma različita (ciljevi i strategije moraju biti zajednički).- Razumijemo da se raspodjela treba usmjeravati prema potrebama, ali ne želimo da se raspodjela vrši bez našega znanja i prisustva.- U posljednje vrijeme, politička usmjeravanja uglavnom idu u pravcu „građansko-unitarna“ BiH, iako je očigledno da objektivne okolnosti, po-litički dogovori (Ženeva) i druge okolnosti ne idu u tom pravcu kada je u pitanju ustrojstvo Republike Bosne i Hercegovine koju smatramo svojom domo-vinom.

General Živko Budimir s časnicima i vojnicima Bojne Gromovi.

67

- U isticanju zasluga za uspjehe 108. brčanske briga-de, uglavnom se forsiraju prvi, treći i četvrti bataljon, na čemu im i mi čestitamo, ali mnogo je primjera pozitivnoga angažovanja naših postrojbi koje se ne spominju.- Za ranjenike i obitelji poginulih boraca još gotovo ništa nismo realizirali (drva, paketi i dr.), a uobiča-jenu mjesečnu opskrbu osigurali smo tek u prošlom mjesecu.- Većina pozadinskih službi, privrednih objekata i drugih, uglavnom su centrirani na jednom mjestu, tako da su, za potrebe naših bojni, male mogućnosti korištenja tih službi.- Malo se cijeni pomoć Republike Hrvatske u dosa-dašnjim aktivnostima uz razvijanje svijesti da bez te strane nema konačne pobjede kao i života bez Za-padne Europe, a „most“ za to je Republika Hrvatska.

Predlažemo da sve ove primjedbe zajednički raz-motrimo, donesemo konkretne zaključke i nađemo rješenja od obostrane koristi.

Svjesni smo da su ovakvom stanju doprinijeli i neki naši predstavnici koji nisu tamo gdje su naj-potrebniji, ali to ne znači da se ne mogu iznaći pra-va rješenja, s tim više što navedene okolnosti poči-nju negativno utjecati na moral naših vojnika.

Sigurni smo da ćemo i u ovim okolnostima pronaći kvalitetna rješenja, kao što smo to i do sada činili i trudili se. Nećemo više dozvoliti tajne sastanke, a ovaj je naš prvi, nadamo se i posljednji.Tražimo da pod hitno organizirate sastanak zapo-vjednika i pomoćnika zapovjednika za IPD, kako bi se realizirali neki zaključci u svezi s navedenim.

68

Vojni dokument. 1992.

69

TKO ŽELI NAPUSTITI RODNI KRAJ?

Ovo vrijeme ratnog stradanja unijelo je u ljudski život nagle promjene. Sukobi u Srednjoj Bosni sta-vili su točku u životu nekih ljudi. Svi su se pitali, što će biti s Bosanskom Posavinom, ima li života dolje. Ženevski pregovori ulili su nadu u narod koji je raseljen svugdje po svijetu. Sabori posavskih Hr-vata u Zagrebu i u Slavonskom Brodu dali su nadu

da Bosanska Posavina, neće biti zaboravljena. Na tim saborima i mi smo imali svoga predstavnika. Branitelji hrabro odolijevaju neprijateljskim napa-dima. Nikakva pomoć nije stizala deset mjeseci, a borci naše V. bojne čvrsto drže svoje položaje. Po-stali smo svi sumnjičavi, kao da ćemo se ipak mo-rati svi seliti.

Oni dvoličnici pokazali su svoje pravo lice u ovom ratu. Dok konvoji ne odlaze u Zovik, mnogi izno-zemci kupuju gradilište i kuće u Zagrebu. Većina njih su čekali takvu priliku, da kažu kako nema više života dolje. Života ima dolje, ali ima i izdajica koji svjesno napuštaju svoj kraj. Gradilišta u Du-gom Selu uz prugu, već su kupljena. Gradnja kuća počinje na ljeto. Zelina i Sesvete također dobivaju, nove pridošlice, koji se svjesno odriču zemlje i kuća u Zoviku, a tu dolaze na ničije. Zapamtite ovo: “Ma gdje dođete, vi ćete biti i ostati stranci.”

Toliki novac uložiti za takav mali komadić zemlje! Da izdam svoj narod. Zašto smo se mi na terenu bo-rili? Tko će živjeti ovdje? Zar vi koji imate kapital, odlazite od nas? Mi obranismo svoju rodnu grudu, mnoge živote položismo za slobodu hrvatskoga na-roda, a vi polagano odalazite i zaboravljate nas.

Pruzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1994.

70

GOVOR NA POGREBU ILIJE ŠARČEVIĆA DIKE,

POGINULOG PRIPADNIKA BOJNE GROMOVI

Dragi naš Ilija!

Diko svog naroda, ponosu svojih prijatelja, najmla-đi sine i brate u tvojoj obitelji. Naša generacija u svojim dvadeset i nekim godinama života, proživ-ljava najteže trenutke i ima najodgovorniji zadatak: sačuvati budućnost svoje nacije i svoga naroda. Umjesto da uživamo u ljepotama rane mladosti i bezbrižno provodimo najljepše dane života, mi stisnusmo pušku umjesto ruku voljene djevojke, a disko zabave i dragu nam glazbu, zamijenismo slušanjem svakodnevne grmljavine granata.

Na naša mlada, ali čvrsta pleća pade najteža i naj-svetija obveza da branimo rodni kraj od prokletih zvijeri koje sve hoće uzeti za sebe, sve uništiti i po-koriti. Nismo se uplašili ni tenkovskih granta. Uvjek smo kao dragovoljci zajedno odlazili tamo gdje je najteže sa željom da toga prokletog neprijatelja što prije uništimo i otjeramo negdje daleko. Baš neku noć, ti si Diko govorio kako je pomalo dosadno, kako treba ići ratovati, poraziti te zlotvore, i onda se radovati vrijednostima svakodnevnoga života. Htjede se tako i to jutro krenemo na bojište gdje se zemlja tresla, gdje je sve oko nas podrhtavalo od snažnih ekplozija, a iznad naših glava zafijukalo je na tisuće komada raznoraznoga streljiva.

U tom momentu bilo nam je najvažnije da smo mi stari prijatelji jedan pored drugoga, da su naši za-povjednici tu s nama i da branimo našu hrvatsku grudu.

71

Sudbina i Bog tako htjedoše da taj prokleti metak pogodi baš u tebe, tvoju lijepu i pametnu glavu. U početku pomislismo da ti možemo pomoći, reski-rasmo i svoje živote da tebe spasimo, ali ipak sna-đe nas ono najgore, moradosmo prihvatiti okrutnu istinu da se tvoj mladi život ugasio.

Sada svi postavljamo sebi pitanje i dajemo odgovore:- Da se, bogdo, nisi još vratio sa zasluženog odmora! Jasno nam je da to ne može učiniti pravi čovjek i heroj kao što si ti. Tako se ponašaju samo kukavice i izdajice.- Zašto si otišao samovoljno u manevarce i kada je sve već bilo popunjeno? Ti si htio da budeš samo s onima najboljim i sa svojim prijateljima.- I još milijun toga zašto i kako!?

Obećavamo ti Diko, da ćemo se dičiti tobom, da ćemo vječno pamtiti tvoj lik i cijeniti tvoj doprinos u ovome obrambenom ratu. Dok je i jedan od tvo-jih prijatelja i suboraca živ, živjet ćeš i ti.

Nek ti je vječna slava i hvala!

Počivao u miru Božjem!Tvoja generacija, suborci i prijatelji !

Vojni dokument. 1992.

72

USPJEH U RATNOM VIHORU

Ratni vihor, na slobodnom teritoriju općine Brčko, pored ljudskih žrtava i ogromnih materijlanih šteta, nanio je i niz drugih problema. Žitelji ovoga kraja pokušavaju osposobiti i vratiti u normalno stanje uveliko poremećen, dosadašnji način života. S jed-nim od sličnih problema susreli su se i mještani ma-loga podmajevičkog sela Donje Dubravice.

Zbog ratnih djelovanja koja su prekinula prometne komunikacije, primorani su na izgradnju nove. Iz-gradnjom, odnosno osposobljavanjem druge ceste u dužini od 2,5 km, borci V. bojne izbjegli bi sva-kodnevno pješačenje do linija obrane. Više puta, prije rata pokretana akcija u svezi izgradnje te ce-ste, zbog lošega terena, nije urodila plodom. No sada, kada je taj putni pravac dobio na značenju i uz nesebičnu pomoć brigadne inžinjerije, mještani nastoje riješiti taj problem.

Svjesni poteškoća oko izvođenja radova, inženjerci su se prihvatili posla i otpočeli s radovima. Unatoč lošim vremenskim uvjetima i nezgodnom teren do kasno u noć ne prestaju s radom. I tako, iz dana u dan. Kao da nije močvarno zemljište, zaboravlja se i na hladnoću i detonacije koje sve jače i češće dopi-ru. S velikom voljom i nadljudskim naporima, cilj se polako ostvaruje. U jednom od razgovora, na-čelnik inžinjerije je rekao da će izgradnja i obnova, kao njihov ratni zadatak, biti izvršeni nesebično i čak po cijenu života. A ono, što Dubravčanima nije pošlo za rukom u normalnim prilikama, zajed-ničkim snagama, pored svih dodatnih problema i teškoća, uspjelo je u ratu. Za koji dan, borci će biti

rasterećeni i oslobođe-ni ove usputne glavo-bolje, a žitelji Donjih Dubravica dobivaju novu trasu koja će imati veliko značenje u poslijeratnoj obnovi i izgradnji. Mi ćemo im u tome svesrdno pomoći.

Preuzeto izGlasa Zovika,

ratno izdanje 1994.U ratnim uvjetima, svi daju svoj doprinos.

73

ISPIT ZRELOSTI

Preživjeti ova sumorna vremena nije samo sud-binsko pitanje. Kako se vladati, uobičajeno, kada sve oko vas nedoživljeno, nepoznato i neshvatlji-vo. Psihoza straha, nemoći i bespomoćni, postala je dio naše svakodnevice. Pogled na pomalo uz-gubljene prolaznike, njihova zabrinuta lica i očiti osjećaj prikrivene sjete, želje za nečim ljepšim, za nekim dragim, ne može ostati nezapažen. Borba za samoodržanje nije samo životinjski instinkt, ona je nešto šire, sveobuhvatnije… u punoj mjeri, ušla je i u naše domove, a da toga nismo bili svjesni.

Rat je! Mada ga još uvijek ne osjećamo u njegovim najbestialnijim oblicima, on je tu, oko nas, i na sva-kom ga koraku susrećemo.Potresna svjedočanstva o zvjerstvima, mržnji i nehumanosti druge strane, ostavljaju neizbrisivi pečat u srcima, bolni žig na dušama prognanika i svih nas koji s njima dijelimo i dobro i zlo. Više zlo, jer dobro je pojam nekih drugih i sretnijih vre-mena. A dokle će ovaj pasji život trajati, odgovor se nalazi u domenu znanstvene fantastike? No, i pored toga valja nam živjeti… Činjenica, da životi svih nas trenutačno ovise o hrabrosti naših branitelja i njihovih odlučnosti da obrane najveći božji dar - život, ne daju nikome pravo krčmiti stečevine koje su nam toliko drage. Sloboda i demokracija nisu privilegiji određenih slojeva. One su nešto za čim žudi svaka razumna osoba. Povijest nam je ukazala put i pravac kako do toga doći i, ako sada prokockamo tu priliku, tko zna kada će se ona ponovno ukazati?

Unatoč poteškoćama kojima se ne nazire svršetak, demokracija je uzvišenost i motorna snaga radi koje se isplati žrtvovati i ono najdragocjenije. Nedosa-njani san naših očeva lagano se nazire i ne smijemo odustati, radi nas samih a i radi naših potomaka. Primjedba da u ratu nema demokracije, ovdje neće i ne može proći. Sloboda, kao simbol pobjede i prav-de, uskoro će obasjavati i naše horizonte. A sve one, godinama zatomljavane težnje za jedn-

košću i pravo na život dostojan čovjeka, obogatit će najveći i najsvjetliji ideal suvremenog čovjeka, ideal demokracije. On se već usadio u naše duše i nema te sile koja ga može odagnati. Pred nama je odlučujući ispit. Ispit naše spremnosti i zrelosti, pred kojim ne smijemo pokleknuti. I nećemo!!!

Pruzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1992.

74

Ponosno i odlučno obilježen dan HVO-a 1994. i onda kada su nas pokušavali ukinuti.

75

SVETI ROK ‘92

Osvanuo je lijep dan 16. kolovoza. Na improvizi-ranoj peći, pokraj rova, kuhamo kavu. Protekla je noć u D. Dubravicama bila jedna od mirnijih. Dok pijemo jutarnju kavu, komentiramo prethodna zbi-vanja. Na našim licima primjetno je određeno za-dovoljstvo. Danas je Sv. Rok, a mi uskoro dobivamo smjenu. Nedugo zatim, sat vremena ranije nego je uobičajeno, dolazi smjena za naš rov. I oni su za-dovoljni. Nisu se morali tijesniti u kamionu jer su stigli u vojnom džipu i „stojadinu”. S njima su sti-gli: načelnik stožera, zapovjednik 3. satnije i jedan mehaničar. Oni trebaju izvući terensko vozilo koje je ostalo u kvaru. Pozdravili smo se s prijateljima i zaželjeli im puno sreće. Auto guramo putem ispred naših rovova. Moramo biti tihi i obazrivi. Na sigurnijem mjestu prikuča-mo auto za džip i sjedamo. Vozimo se uskim i ne-ravnim putem pored njiva.

Kukuruz je, zbog velike suše, počeo zriti prije vre-mena. Pojedine su parcele potpuno zarasle u ko-rov. Urod će ove godine biti veoma mali.

U Boću nailazimo na skupine ljudi koji idu u cr-kvu. Djevojke u prolazu pitamo slavi li se to, ove godine, Sv. Rok i u Boću? Nismo ni svjesni da je da-nas nedjelja. Kod Suvine kavane prolazimo pored bostandžije. U gumaricama vuče bostan i paprike. Tada smo se sjetili da ove godine bostan još nismo kušali. Po dolasku, svi skupa svraćamo kod jednog domaćina. Domaćica nas poslužuje mesom s ra-žnja, kolačima i kavom. Sv. Rok je jednom u godini. Požurujemo se jer nemamo mnogo vremena. Tre-bamo se oprati i presvući, a i misa će uskoro početi. Dok se približavamo kapeli Sv. Roka iznenađjuje nas mnoštvo prisutnih. Primjećuje se nedostatak dječje graje. Da je nešto više djece, žena i djevoja-ka sve bi izgledalo normalno. Uočavamo i brojne Dubravčane. Prije ih možda nismo poznavali. Sada smo suborci.

76

Svećenik je u propovijedi govorio o kršćanskom moralu. Napomenuo je da njegovu osnovu čini zdrav brak i kritizirao olako shvaćanje sakramenta ženidbe. Nakon mise uobičajeni, topli i srdačni razgovori. Svi smo nekako bliskiji nego što smo bili nekada. Nema slastičara, a i bostandžija je sve rasprodao već u Zoviku. U autu su dovezli nekoliko gajbi piva za štrepačku satniju. Neko u šali pita: „Stoji li iza ovoga piva država ili naše iseljeništvo?”. Skupa s

gostima odlazimo na ručak. Čaša piva, uz objed, bila je kao neki luksuz, osobito za one koji pivo nisu pili skoro četiri mjeseca. U razgovoru komen-tiramo i analiziramo trenutnu situaciju. Postavljaju se brojna pitanja. Zašto Zovik još nije granatiran? Zbog čega Europa premalo utječe na zbivanja kod nas? Kako će izgledati rasplet ove situacije? Hoće li borbe uskoro biti žešće ili je blizu kraj rata? Pred nama je puno pitanja na koja je teško dati odgovor.

Pruzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1992.

77

BODERIŠTE, SIMBOL OBRANE HRVATSKIH PROSTORA

U OPĆINI BRČKO

U okviru cjelokupne neprijateljske ofenzive na slobodi brčanski teritorij, krajem mjeseca srpnja, srpske snage su sa svim raspoloživim sredstvima pokušale okupirati Boderište.

Na tisuće topničkih projektila iz tenkova, haubica i minobacača svih kalibara, prosipalo se po cijeloj crti obrane Donjih Dubravica, Boderišta i Vrano-vače, a nisu bili pošteđeni ni civilni ciljevi u Boću i Zoviku. Bojovnike Druge bojne, 108. pješačke brigade HVO, nije uplašila sva ta silna grmljavina, tresak zemlje i vatreni plamen, koji je gutao teško stjecanu imo-vinu naših ljudi. Svi oni su kao i uvijek do sada u ovom ratu, svojim tijelima zaprečavali prolaz toj neprijateljskoj sili, ne dozvoljavajući da zauzmu teritoriji na koji nemaju nikakvo pravo.Nakon dugotrajne očajničke borbe i odbijanja ne-prijateljskoga pješaštva, manja grupa srpskih fa-natika koristi nepregledan teren te uspijeva prići jednom utvrđenju i zauzeti oko 150 metara naše crte obrane. To su učinili nadajući se da će položaj Druge bojne i na drugim dijelovima biti probijeni. Ali, ubrzo su shvatili da su u klopci iz koje se teško mogu izvući, jer su hrabri Boćani uspješno odbili tenkovsko-pje-šački napad na drugoj strani.

Naši borci su čuli kako ti zlikovci panično zovu u pomoć, a organiziran je kontranapad s naše strane privremeno zaustavljao strašno granatiranje nepri-jateljskog topništva. Posada neprijateljskoga tenka koji je prije toga razarao s propisne udaljenosti, po-kušava prići bliže te pomoći svojim pješacima, ali nailaze i na naše minsko polje i precizne pogotke zovičko-štrepačkih protuoklopnjaka.

Prvi sumrak neprijatelju pomaže da se izvuku sa svojim ranjenim i poginulim, a među stradalima je i jedan viši srpski časnik. Značajan doprinos u očuvanju ovih prostora i sla-manju neprijateljske ofenzive na ovom dijelu rati-šta daju i izviđačko-diverzantske grupe Prve boj-ne, te pridodate jedinice II. korpusa. Bojovnici Druge bojne znaju cijeniti tu pomoć svje-sni da su je zaslužili svojim prisustvom u teškim situacijama na većini ratišta slobodnoga brčanskog teritorija. Još jedan pokušaj srpskih snaga da potpuno unište ovaj prostor nije uspio, a nekoliko hrabrih bojov-nika Druge bojne položilo je svoj život za rodnu grudu. Duboko na slobodnom teritoriju Zovika, od hau-bičke granate, zajedno poginuše vojnik Pejo i dvo-godišnji dječak Ademir. Naši borci i dalje, s dobro utvrđenih položaja, prate svaki pokret neprijatelja i sigurni su da će uspjeti sačuvati svoj životni prostor. Teška tenkovska gvo-žđurija koja bespomoćno viri iz obližnjega kanala bit će vječiti dokaz bezumlja i agresije srpskih sna-ga na ove krajeve.

Preuzeto iz Odjeka branitelja, ratno izdanje 1993.

78

79

PRAVILNIK O KORIŠTENJU VOJNIČKOGA ODMORA VOJNIKA

II. BOJNE GROMOVI 108. PJEŠAČKE BRIGADE HVO

Vojnici (časnici na dužnostima) koriste odmor izvan teritorija BiH i na teritoriju BiH (Općina RAVNE-BRČKO).

Na odmor koji vojnici koriste izvan teritorija BiH (Hrvatska ili druge zemlje) odlazi se organizirano u istom danu, a odmor, zajedno s vremenom puto-vanja, traje 20 (dvadeset) dana.

Osnovni vojnički kolektiv koji predlaže vojnike i utvrđuje odluku o korištenju odmora vojnika-poje-dinaca je VOD uz izravno sudjelovanje Zapovjedni

štva satnije (Zapovjednik, dozapovjednik i P D), a sve odluke moraju biti donesene u skladu s ovim pravilnikom.

Zapovjedništvo bojne ima savjetodavnu ulogu, obvezu izdavanja zapovijedi o poštivanju ovoga pravilnika, te ulogu organizacije odlaske vojnika (papiri, prijevoz, evidentiranje povratka, zamjena vojnika koji su na odmoru itd.).

O prijedlozima i odlukama o korištenju odmora, na sastancima vodova vodi se zvaničan zapisnik u kojem se evidentiraju rezultati rasprave i glaso-vanja (princip većine). Navedeni zapisnik dužni su potpisati: zapovjednik satnije, zapovjednik voda i vojnik koji koristi odmor, te isti dostaviti u zapo-vjedništvo bojne.

80

U zapisniku zvanično stoje neki izvodi iz ovoga pravilnika.

Svaki VOD u jednoj grupi maksimalno može odo-briti odmor za jednoga vojnika, a ukoliko se kori-snik ne vrati s odmora, naredni odmor vojnici tog Voda ne mogu koristiti (kaznena mjera s kojom su upoznati svi vojnici), a nakon isteka KAZNENO-GA ODMORA vojnici tog Voda predlažu sljedećeg vojnika za odmor.

Vodovi koji imaju pravo predlagati vojnike su:

1. PRVA SATNIJA, četiri voda i to: - BOĆE DONJE S TUZLACIMA - BOĆE GORNJE S TUZLACIMA - VOD ŽIVINIČANA S TUZLACIMA - VOD BODERIŠTE S TUZLACIMA2. DRUGA SATNIJA, tri voda i to: - VOD DONJI ZOVIK S TUZLACIMA - VOD GORNJI ZOVIK S TUZLACIMA - VOD PEŠKIRI S TUZLACIMA

81

3. TREĆA SATNIJA, četiri voda i to: - G. ŠTREPCI S TUZLACIMA - D. ŠTREPCI S TUZLACIMA - BUNARIĆ S TUZLACIMA - H. DUBRAVICE S TUZLACIMA4. ČETVRTA SATNIJA, tri voda i to: - PRVI VOD, TUZLA - DRUGI VOD, TUZLA - TREĆI VOD, TUZLA5. VOD LOGISTIKE, pušta na odmor jednoga vo-j nika, a tu spadaju desetine intedanata, tehničari i linijski sanitet.6. TOPNICI, puštaju na odmor jednoga vojnika.7. VOD INŽINJERIJA, pušta na odmor jednoga vojnika-obveznika.8. IZVIĐAČKO-DIVERZANTSKA DESETINA, pušta vojnike po mogućnostima i dogovoru, a u najboljem slučaju ti vojnici mogu osloboditi po jednoga vojnika na odmor svaki drugi puta, pri organiziranom odlasku.

9. DESETINA VEZE, pušta na odmor jednoga voj- nika svaki treći put, pri organiziranom odlasku.10. ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE, (10 časnika i do- časnika i tri radnika) i zapovjedništva satnija tj. satnik, dozapovjednik i P D, plus referent op- ćih poslova (ukupno 15 osoba), imaju tretman jednoga voda i koriste odmor naizmjenično, tako da na jedan odmor ide član zapovjedništva ili radnik bojne, a sljedeći odmor član zapovjedniš- tva ili radnik satnije. Na ovaj način ostavaruje se ravnopravan tretman vojnika i Zapovjednika u korištenju odmora.- Prilikom predlaganja i donošenja odluke o kori- štenju odmora, vojnici u vodu moraju imati u vidu da prednost za korištenje odmora imaju:1. Vojnici koji nisu koristili odmor (najvažnija prednost)2. Vojnici koji nisu samovoljno napuštali postrojbu jednom ili više puta tj. vojnici koji nisu dezertirali.3. Vojnici koji imaju duži staž u bojni

82

4. Vojnici koji su ranjavani ili im je poginuo uži član obitelji tj. roditelj, dijete ili brat.5. Primjerni vojnici koji nisu teže narušavali javni red i vojničke discipline.

- Ukoliko u okviru iste satnije svi vojnici jednoga voda iskoriste pravo na odmor, a iz objektivnih razloga, vojnici drugoga voda nisu koristili od- mor (npr. zbog brojnosti voda i dr.) onda Zapo- vjedništvo bojne može, radi ravnopravnosti voj- ske u korištenju odmora, zapovijediti da pravo na odmor jednoga voda koriste vojnici drugoga voda, u okviru iste satnije.- Ako vojnik ne želi koristiti odmor izvan teritorija BiH onda mu se može odobriti odmor od 15 dana na području Općine RAVNE-BRČKO, s tim da se ti odmori mogu odobriti ovisno o sveukupnom stanju u postrojbi i na bojištu.

Odstupanja od ovoga pravilnika nisu dozvoljena, a izvanredni odmor, zapovjedništvo bojne može odobriti vojniku samo ukoliko kod vojnika dođe do smrtnoga slučaja užega člana obitelji (roditelji, djeca, brat, sestra) izvan teritorija BiH.

- Ovaj pravilnik je dopuna Zapovijedi o korištenju odmora vojnika od 26. 03. 1994, a uklapa se u zapo- vijedi 108. pjesačke brigade HVO u svezi s nave- denom problematikom.

Vojni dokument, 1993.

83

svatko unaprijed zna što znači taj poziv i koliko lju-bavi i odricanja treba da biste bili savjestan i dobar liječnik.

G.Z.: Pripadnik ste HOS-a. za neupućene to je po-strojba ekstremista i kako to da ste V,i kao liječnik, toga opredjeljenja? Ja jesam pripadnik HOS-a i hrvatski domoljub, ali ni u kojem slučaju nisam ekstremist. HSP odgo-vara mom političkom uvjerenju, a biti član HOS-a znači i na djelu dokazivati patriotizam. U prilog mojoj tvrdnji je i posao koji radim, a on isljkučuje svaki oblik šoviniza i rasizma. Humanist je glavna odrednica liječnika i pomažem svima kojima je po-trebna pomoć.

ISTINSKI DOMOLJUB

Gospodin Marijan Vučković, apsolvent me-dicinskoga fakulteta, od prvih bojevih djelo-vanja na području V. bojne obnaša dužnost referenta sanitetske službe.

G. Z.: Odakle Vi ovdje kada znamo da ste iz Gorica i da su vam tamo članovi obitelji? Po naredenju Stožera Saniteta 108. brčanske briga-de HVO, prekomandiran sam iz II. u V. bojnu, a tu ću najvjerojatnije ostati do svršetka rata. Što se tiče odvojenosti od obitelji, u poslu kojim se bavim

84

G.Z.: Jeste li već umorni i nalazite li vremena za privatni život? Od ovoga rata smo svi mi pomalo umorni, ali sada se o tome niti može niti smije razmišljati. Hvala Bogu, usprkos činjenici što je ovo ambulanta prve crte, naši pacijenti su uglavnom civili iz Boća i Bo-derišta. Prvih dana mi je bilo naporno, ali poslije, dolaskom kolege Nusreta Ramića iz Mostara (po-drijetlom iz Ratkovića), i meni je puno lakše. Sada, dolaskom dr Slavke Nikića biće vremena i za pri-vatni život, kojega u proteklo vrijeme uistinu nije bilo. Kao što su mnoge obitelji razdvojene, tako je i moja. Jedini kontakt s nekim bio je prije 3 mjeseca, kada me posjetio jedan od dvojice moje braće koji su uključeni u postrojbe VI. bojne.

G.Z.: Poznato nam je da ste prvih ratnih dana imali problema s lijekovima i drugom sanitetskom opre-mom. U kakvom ste položaju danas?

Naš nezavidan položaj s početka, iz dana u dan se popravljao, tako da danas možemo biti prilično za-dovoljni. Raspolažemo solidnim količinama sani-tetskoga materijala Za to na liniji imamo 2 terenska vozila i za sada zadovoljavamo naše potrebe.

G.Z.: I na kraju ovog razgovora, očekujete li skori svršetak rata i mirno političko rješenje? Što se mene osobno tiče, ja sam pesimist. Protiv sebe imamo „one“ koji ne poštuju nikakve dogo-vore i teško je od tih i takvih ljudi očekivati da se vrate iz provalije u koju sigurno idu. No optimist sam u pogledu konačnoga rješenja, jer mi smo sva-ki dan jači i bliži svom cilju. A taj cilj je ili politički ili pobjeda oružjem, te povratak na rodna ognjišta.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1992.

85

PISMO RODNOJ GRUDI

Rodna grudo, ti si nas primila u naručje života kada smo ugledali svjetlo dana. Ti si nas hranila i pojila kada su bile nerodne i sušne godine, nas si veselila cvrkutima ptica i mirisom cvijeća, plodo-vima tvojih stabala i prinosima tvojih njiva, zeleni-lom tvojih pašnjaka i šarenilom tvojih šuma. Nama si darivala svoju snagu, poklanjala svoje čari, nama si otkrivala svoje tajne a naše si uvijek čuvala.

Rodna grudo, u srcu nosimo sve tvoje puteljke i šu-marke, voćnjake i pašnjake, sokake i čardake, izvo-re i potočiće. Volimo tvoje adice i piskavice, luke i begluke, ajke i prljuge, igrišta i razervišta. Ljubimo sva tvoja sela i zaseoke, sve tvoje ljude.

Rodna grudo, ti si nam darovala život, a sada si sama u životnoj opasnosti; nama si poklonila sve, a sada si siromašna. Sada si više nego ikada prije ovisna o našoj pomoći, da te ne zauzme tuđinska ruka i ne oskvrne tuđinska noga.

Svima dobronamjernima otvarala si svoja vrata i pružala svoje gostoprimstvo. Ali onima zlih na-mjera pokaži snažnu mišicu, koji te s razornim oružjem u ruci žele pokoriti i uništiti.

Rodna grudo, voljena domovino! Iz ljubavi prema tebi učinit ćemo sve da te spasimo iz životne opa-snosti, da te povratimo u život naše mladosti. Uči-nit ćemo sve da se protjerani tebi vrate, da mogneš utješiti žalosne, nahraniti gladne, napojiti žedne, pridignuti klonule, ujediniti rastavljene. Učiniti ćemo sve da se i mi iz tuđine mognemo tebi vratiti čista srca, uzdignuta čela i mirne savjesti, jer tamo, na našoj rodnoj grudi, smo mi svi: svoji na svome.Rodna grudo, pozdravljamo sve tvoje stanovnike od najmlađih do najstarijih. Posebno pozdravljamo tvoje hrabre branitelje i poručujemo: voljena domo-vino, zovi nas, samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati!

U ime svih – Mjesni odbor Boće u Beču

Pruzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1992.

Konferencija za tisak povodom obljžavanja obljetnice 108. pješačke brigade HVO Brčko.

86

RAZGOVOR S RATNIM ZAPOVIJEDNIKOM DRUGE

BOJNE GROMOVI IVOM ANDELOVIĆEM

(središnje razdoblje rata)

-Od početka rata aktivno ste uključeni u obranu ovih naših prostora, kako cijenite početne ratne korake?

U predratnom periodu, kada je svima bilo jasno šta se mora desiti, počeli smo na našem području s ilegalnim radom, tj. formirali smo određene po-strojbe, osigurali značajne količine oružja i streljiva, te strateški osmišljavali obranu naših krajeva.

To je bilo vrijeme entuzijazma i hrabrosti pojedinaca. Kada je zapucalo u gradu, već smo imali pri-premljen jedan ojačan vod vojnika koji su iskustva stjecali na ratištu u R. Hrvatskoj. Ti su momci dali značajan doprinos u formiranju crta obrane na Dizdaruši, te su, zajedno s hrabrim bojovnicima sa Dizdaruše, zadržavali neprijateljske snage u osva-jačkom pohodu.

-Kada su izravno napadnuti slobodni prostori župa Zovik – Boće i kakav je bio otpor naših bo-jovnika?

Crte obrane na Vranovači, Boderištu i Hrvatskim Dubravicama uspostavili smo od prvog dana agresije. Prvi teži napad, uz pokušaj proboja nepri-jateljskoga pješaštva, bio je sredinom šestoga mje-seca ´92. (na Vranovači), ali smo se dobro snašli i uspješno uzvratili. Bio sam tada zapovijednik prve satnije i zapovijednik obrane drugoga sektora. Teži topničko – pješački napad na Hrvatske Dubravi-ce počeo je 04.07.1992. godine kada je neprijatelj, za samo nekoliko dana i bez ikakvoga povoda, potpu-no uništio cijelo selo, razornim topništvom svih ka-libara, a u više navrata pokušan je i pješački proboj. Pored njih živih, neprijatelj nije mogao proći.

87

Branitelji iz Dubravica i pripadnici Manevarskog voda naše bojne nisu se dali pokolebati i zbuniti pred tom snažnom silom, nego su odlučno pružili otpor. Na Dubravicama se stjecalo ratno iskustvo za buduća još teža vremena. U ljeto 92. godine u više navrata slobodni teritoriji župa Zovik-Boće bio je raketiran iz neprijateljskih zrakoplova, ali ni to nas nije zaplašilo.

-Vaša bojna je poznata po kvalitetnoj manevar-skoj grupi koja je bojevala širom naše općine, kad je bilo najteže. Kako cijenite doprinos tih bojovnika u obrani naših krajeva? Točno je da su se momci iz naše bojne, kao dobro-voljci, borili u Tramošnici, na D. Rahiću, Ulicama, Vukšiću, na Dizdaruši, dajući pri tome doprinos cjelovitoj obrani naše općine.

Sve su to veoma hrabri ljudi koji su znali pokazati odlučnost u najtežim situacijama. Posebno bi naglasio značaj naših vojnika u zau-stavljanju proboja, kada su se neprijateljske snage iz pravca Grbavice trebale spojiti sa svojim snaga-ma na širem Bukvičkom području. Nažalost, mno-gi naši bojovnici, a posebno manevarci izgubili su svoje mlade živote. Mi, koji smo još uvijek živi, bo-rimo se da njihova žrtva ne bude uzaludna.

-Naše crte obrane stalno su aktivne. Neprijatelj je ofenzivno djelovao u više navrata prema polo-žajima bojne kojom vi trenutačno zapovijedate. Kada je bilo najteže?

Na je našem bojištu svaki dan težak i nepredvidiv. Ovom prilikom bi izdvojio osmi ožujak 1993. kao dan kada se hrabro branilo Boderište, kada se mno-go ginulo i nije posustalo, dan kada se uspješno dalo do znanja da znamo i možemo štititi naše do-move i naš narod. Naporno je bilo i 19. 03.1993. kada je neprijatelj pokušao tenkovsko- pješački napad. Na neprijateljsku zasjedu nailaze hrabri i primjerni bojovnici naše bojne od kojih je jedan bio operati-vac u bojni, dvojica zapovijednika satnija i jedan od najboljih manevaraca. Da uspješno branimo svoje rodno ognjište i svoju djedovinu pokazali smo 21. i 22. 07.1993. godine, kada smo početni uspjeh nepri-jatelja na Boderištu efikasno i brzo neutralizirali, uz odlučnu borbu svih naših bojovnika i uz stradanja najboljih. Moram napomenuti da u mnogim nave-denim situacijama nije izostala pomoć iz susjednih bataljuna i bojni, jer smo imali zajednički interes.

-Kako ste se osjećali prilikom pogibija suboraca kao i u trenutcima kad treba donijeti teške odluke?

Moram naglasiti da je moja savjest kao i savjest svih mojih suradnika u zapovijedništvu potpuno čista. S našim bojovnicima uvijek smo u najtežim situacijama i na najgorim mjestima. Vojnici obra-nu ovih krajeva shvaćaju kao svoj zadatak i, kada je najpotrebnije, ne treba mnogo zapovijedanja, jer svatko radi svoj posao. U mnogim situacijama smo poštedjeli i zaštitili naše bojovnike, svjesni dugo-ročnosti rata i njegove političke pozadine.

88

Nije bilo mnogo avanturizma, a sve što je od ljudi iziskivalo dodatnu požrtvovnost, bilo je na prici-pima dobrovoljnosti. Nekada za više interese mo-ramo i zapovijedati i kažnjavati. Sve to ljude vodi u pozitivnom pravcu. U ovom ratu poginuo mi je brat, umro je na mojim rukama, drugi brat ima trajno oštećenu nogu od gelera mine, a ja sam lak-še ranjavan. Moja braća zaposlena u inozemstvu, mnogo pomažu u organizaciji i pružanju humani-tarne pomoći za ovaj kraj.

-Gotovo godinu dana niste imali značajniju op-skrbu, kako u materijalno tehničkim sredstvi-ma tako i u ostalim logističkim potrepštinama. Kako ste sve to izdržali?

Znali smo dugoročno planirati tako da smo i u tim nemoguće teškim vremenima našu vojsku pre-vozili na smjenu, osiguravali prilično kvalitetnu ishranu na crtama obrane, a kad je zatrebalo, uvi-jek je bilo dovoljno streljiva i drugoga MTS-a.

Pomogao nam je i naš narod na slobodnom terito-riju, kao i narod iz privremenom radu i inozem-stva. S ponosom ističem da su ljudi koji rade vani, stalno uz nas, te stalno sakupljaju novac, hranu i odjeću, preko HHZ župa Zovik-Boće. Takav narod je zaslužio da se uskoro vrati na svoje slobodno rodno ognjište. Nije nas izdala snaga i onda kada je izgledalo bezizlazno. Strpljivo smo čekali naredni dan. Bilo je značajnije pomoći i od strane općinsko-ga logističkog centra u opskrbi, ali ne na očekiva-noj razini. Ovih dana lakše se diše.

- U najnovijem vremenu mnogo se politiziralo na ovim prostorima, dali je i vojska bila uključena u to?

Na prostorima gdje djeluje naša bojna, gotovo sve je u funkciji obrane. Zbog velikih obveza na crti obrane, malo je ljudi koji odradjuju civilne poslove. Većina je naših legalnih političkih predstavnika prilično daleko.

89

Odluka o preformiranju HVO brigada ticala se izravno nas i bili smo duboko svjesni političke po-zadine te odluke. Zbog toga smo se strpljivo i argu-mentirano, zajedno sa svim drugim zapovijedništvi-ma bojni 108. pješačke brigade HVO, suprotstavljali donošenju brzih odluka i rješenja koja bi negirala

naš dosadašnji rad i našu budućnost na ovim pro-storima. Nastojali smo da se vojska što manje bavi tim stvarima, iako je bilo teško umirivati ljude koji ni po čemu nisu zaslužili te pritiske. Mi smo se če-sto borili, tijekom protekle dvije godine, s oznaka-ma koje simboliziraju opstojnost hrvatskoga naroda na ovim prostorima i to, veoma često u istom rovu, s vojnikom koji je imao druge oznake. Nije nam to smetalo. Promičba koja je počela činiti svoje na ovim prostorima, srećom je na vrijeme zaustavljena. Bili smo uporni, hrabri i spremni na sve. Pokazalo se da ponekad i pravda pobijedi! Ponosni smo što smo ostali II. bojna 108. pjesačke brigade HVO.

-Ovo je novi politički trenutak i nova povijesna zbilja. U toku je formiranje Federacije Hrvata i Muslimana u BiH. Kroz konfederaciju s Republi-kom Hrvatskom, Hrvati BiH biće vezani za mati-cu domovinu, a Muslimani se, preko Hrvatske, vezuju za naprednu zapadnu Europu.

90

-Kako vidite perspektivu Hrvata nase općine?

Imajući u vidu povijesne činjenice, geostrategijski položaj naših prostora i dosadašnje uspjehe u ovom ratu, Hrvati našega kraja trebaju ostati “ SVOJI NA SVOME”, da pri tome nikoga ne ugorožavaju kao što to nikada nisu činili na ovim prostorima. Mi moramo biti vezani sa svim Hrvatima naše domo-vine BiH, kao i dobri susjedi sa suborcima Musli-manima, a nadam se i sa Srbima, kad rat prođe. No rat još nije završen i Srbi imaju svoje ciljeve od kojih će teško odustati. Treba sačekati i biti spre-man na još puno teških trenutaka.

-Nakon mnogo teških dana, kada će te vi i vaši suborci biti sretni?

Onoga dana kada se na naše prostore vrati sav naš prognani narod i kada preko Brčkoga mognemo slobodno doći u R. Hrvatsku, tada neće biti uza-ludne sve teškoće i žrtve koje smo podnijeli. Na-dam se da će to biti uskoro!

Intrvju za Slobodni radio Brčko i ostale medije.

91

“POZULI TATA”

Nešto me stegnu u dubini duše, nešto od čega ti suze krenu.

Dan za danom, smjena za smjenom. Ni sam im više ne znam broja. I svaki put ono isto u meni, ono što osjećaju svi ovi, tu oko mene. Ne znam više kako da nas nazovem, ne znam je li pogodna rijeć “čovjek”. Kada netko nosi u sebi ono što mi nosimo, onda ta riječ gubi smisao. Kažu, čovjek je pojava u prirodi najvrijednija i najsavršenija!? A koliko vri-jedimo mi koji ne živimo život, nego iz dana u dan, iz smjene u smjenu, iz sata u sat nešto čekamo. Da bar znamo što? Normalan život ili ono što nam je sada najbliže-smrt!? Onaj što stoji u mulju i blatu s komadom željeza u ruci, ne sliči više ni na životi-nju, jer i ona negdje žuri i ima neki cilj.

Ja stojim ovoga trena, i trunem u ovoj ilovači, gma-zovi mi puze uz noge. Mnogi žure tamo gdje ima topline i ljubavi, svojoj obitelji. Toplina doma, uz dječije osmjehe i igre, za mene je samo san. Jel´ više i san, jer se i snovi često ostvare. A hoće li se meni ostvariti ono što je za druge nešto najno-ramalnije? Sumnjam, jer zvuk koji čujem ne sluti na dobro. Ispaljenje. Granata leti, a sa njom i dah smrti. I gledam je. Stoji tu ispred mene, osluškuje ovo što se meni događa i kesi mi se. Zove me “gdje si, javi se”! Ipak, na kraju, smiluje mi se i ostavi me za kasnije. Ostavi me, ali ne u miru, već opet u ne-izvjesnosti i strahu dok drhtim i čekam je da pono-vo doleti. Koliko dugo i do kada će imati milost za mene? Mogu li shvatiti ovaj osje oni, koji su sada tako sretni i bezbrižni, sa svojim sutra i sa svim onim, za mene možda i nedostižnim?! Djevojčica, koja me zove tatom i zbog koje sam tu, zbog nje i njenoga bezbrižnog osmijeha.

92

Radi čega mi se sad ledi krv u žilama i gubi razum. Kad krenuh, protepa mi: „pozuli tata“!!! Nešto me stegnu u dubini duše, nešto od čega ti suze krenu. Nije joj jasno, čemu suze, kad me je toplo i nježno poljubila. Kada poraste, mama će joj sigurno reći. I reče mi da požurim. Dobro kćeri, ali kamo? Ni-sam, mila, ja taj koji se pita. Hoću li ikada više, u ovom što život se zove, čuti tvoje “pozuli tata”. Kada bih mogao, sklopio bih savez s ovim čudom što mi se kesi svakoga trena, jer o tome, kćeri, ovisi i tvoja sreća. I opet se vraćam tamo gdje jesam. A u meni opet ono isto, isti onaj zvuk, isti osjećaj, isto…Iz dana u dan, iz smjene u smjenu, iz sata u sat i ne znam im više broj. Isti onaj bol što kida mi dušu i guta me polako, ali sigurno. Boli, jako me boli, ali bi možda manje boljelo da nisam sam. Da ima tu kraj mene netko s kim bih podijelio bol, da osjetim ljubav i pa-žnju koji mi možda mogu i život spasiti. U ovoj crnoj i mukloj noći, kao spas dođe vam prijatelj ili brat.

Zato dođi brate i čuj vapaj moj! Vapaj otrgnut iz dubine duše onoga što ne zna više ni tko je ni što je. Da si tu, kraj meine, ne bih se plašio ove nema-ni, što mi se prkosno kesi. Možda i bih, ali zbog tvoga prisustva nju ne bih primjećivao. Kada bi ti bio tu, znam da bi opet išao dan za danom, smjena za smjenom, tren za trenom, a ipak bi bilo daleko lakše.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1993.

I pripadnici Špionjačke bojne su pružali pomoć na Boderištu.

93

GOVOR O POVODU OBILJEŽAVANJA DANA MRTVIH

Dragi roditelji, braćo i sestre, poštovani vojnici, do-časnici i časnici, cijenjeni gosti: Danas smo se sastali da se, u povodu velikoga ka-toličkog blagdana, Svih svetih i Dana mrtvih, pri-sjetimo naših sinova, braće, roditelja i suboraca, te da svima onima koji položiše svoje živote za rodnu grudu, odamo dužnu počast. Ovo su teška vremena kada običan čovjek gubi ono najvrijednije, svoj život, kad nam ruše domove, kada pomalo zaboravljamo drage likove djeteta koje raste ili majke koja stari, a sve češće, naši stari umiru daleko od rodne grude.

U svoj toj nesreći i nepravdi koju nam nanesoše do-skorašnji poznanici, susjedi i poneki prijatelj, smo-gli smo snage stati na branik svoga rodnog kraja i ne dozvoliti znatno nadmoćnijem neprijatelju da nas odavde protjera, da opljačka naša mukom ste-ćena imanja i pobije naše starce, žene i djecu.

Svi koji žive na ovim prostorima, najviše politički predstavnici hrvatskoga naroda i buduća povijest, vječno će morati pamtiti i cijeniti vitešku obranu ovih krajeva.

Nikada ne smijemo zaboraviti početak rata 1992. godine, kada hrabri momci, koji po prvi put uze-še puške u ruke, neprijatelju ispred očiju, izvezoše vrijedna dobra sa ovih poljoprivrednih prostora.

Svakodnevna tuga i bol za poginulim braniteljima.

94

Tek odnedavno smo svjesni koliko je strateško zna-čenje Vranovače, ali treba znati da su prve položaje obranili pripadnici Druge bojne, u 6. mjesecu 1992.

U srpnju mjesecu 1992. godine, svom mogućom silinom, tehnikom i pješaštvom, napadnute su Hr-vatske Dubravice. Nitko tada i ne pomisli na po-vlačenje, iako nije bilo mnogim uzora na drugim bojištima.Sve što je bilo teže, sve je više dragovoljaca dolazilo na Dubravice. To je za sve nas bila velika obuka, i tada smo stekli samopouzdanje za još teže bitke.

Boderište je već dugo simbol obrane Hrvatskih prostora i zbog toga vječno moramo pamtiti ožu-jak mjesec 1993. godine kada su ginuli zajedno i mladići i starci, braneći svoje domove.

Još se nismo oporavili od te teške bitke na Boderi-štu, a već doživljavamo napade na Vranovaču, ali i tu se ne popušta.

Ginuli su naši najbolji sinovi na Vranovači i Bode-rištu i u 6. mjesecu 1993. godine. „Put stradanja“ u boderištanskom zaseoku Iličkovi, još jednom je natopljen krvlju naših bojovnika u 7. mjesecu 1993. godine, ali se agresor, ostavivši svoju „gvožđuriju“, ponovno vraća na početne položaje.

Nakon velikih patnji zbog blokade i nestašice te izuzetno teških oblika specijalnoga rata agresora i političkih pritisaka za ukidanje HVO, ovdje se od-lučno, u ime vojničkoga morala i naroda, izgovara da nam se „uzima ono što nam se uzeti ne može“ (oznake HVO još prkosnije stavljamo na naše odo-re).

I pored svih teškoća koje smo prije doživljavali, uspješno slamamo jednu od najtežih neprijateljk-sih ofenziva na Boderištu (u četvrtom mjesecu 1994. godine) i pri tome 108. pješačka brigada HVO pokazuje, još jednom, svoju snagu i jedinstvo. U pomoć su pristizali mnogi dobrovoljci iz Bijele, Špionice, Poljaka i drugih Hrvatskih mjesta…

U pomoć su pristizali i pripadnici Armije BiH, kako zbog zasluga pripadnika druge bojne, tako i zbog zajedničkoga interesa. Bojovnici Druge bojne davali su svoj doprinos na mnogim bojištima van ovoga područja. Pet naših pripadnika izgubilo je život braneći Laništa, Donji Rahić, Ulice, Vukšić, Dizdarušu, a mnogi su, na tim bojištima, ostali stalni invalidi.

U dugotrajnim i teškim borbama izginuše mnogi naši najbolji sinovi i braća: poginuše s čvrsto sti-snutom puškom u ruci i porukom na usnama - ne dozvolite da nam se za grobove ne zna i neka naši grobovi budu simbol prkosa za sve vas koji jos uvi-jek živite.

Zahvaljujući tim i takvim momcima mi smo danas „svoji na svome“ i još uvijek se nadamo da će ova nesreća uskoro završiti.

95

96

Danas smo tužno ali ponosno, prigrlili njihove gro-bove i grobove naših predaka.

Dragi prijatelji, rat još uvijek traje. Sudbina naših krajeva još uvijek je neizvjesna i ovisi o našoj snazi i strpljivosti. Može se očekivati još mnogo stradanja i ne znamo tko će još leći u crnu, ali svoju zemlju. Naši borci su garancija opstanka na vjekovnim ognjišti-ma i oni sigurno, niti hoće niti mogu popustiti, bez obzira na velike teškoće koje nas prate.

Zbog toga, svatko od nas i dalje mora davati sve od sebe kako bi se život na ovim prostorima i da-lje odvijao, kako bi jednoga dana mogli ponosito dočekati sve naše mještane koji su na raznorazne načine morali napustiti svoje domove, a isto tako i prkosno pokazati svakom onom tko je zajedno sa nama trebao biti na braniku rodne grude da nije u pravu što je „izdao“ svoje najbolje prijatelje.

U ime 43 pogažena cvijeta ovoga kraja nitko ne smije i nema pravo činiti ništa što nije u skladu s ljudskim i Božijim zakonima i sigurni smo da će svakoga, tko ovo nesretno vrijeme koristi za boga-ćenje, krađu, širenje neistine i nepravdi, stići zaslu-žena kazna.

U ovom periodu neimaštine, velikih obveza i stal-ne ratne psihoze veoma je teško posvetiti dovolj-no pažnje najbližim članovima obitelji poginulih i ranjenih bojovnika. Ali vjerujte - činimo onoliko koliko možemo! Sigurni smo da će u budućim bo-ljim vremenima biti uvjeta da se ti problemi rije-še kvalitetno i sustavno, te da će se moći djetetu poginulog oca, tužnoj udovici, ili ostarjelom ocu i majci, ublažiti nedostatak najdražih. Hvala Vam!

Vojni dokument 1994.

97

RATNIK NAD RATNIKOM

Ovo je ratno doba, a samim tim i vrijeme boraca, bojovnika i ratnika. Nikome ne treba dodatni mo-tiv ili razlog da to osjeća i doživljava kao najveću moralnu i patriotsku obavezu prema svom narodu i rodnom kraju, pa stoga je svaki razuman čovjek uključio sve svoje duhovne i tjelesne potencijale u težnji da što više, i na najpogodniji način pomogne u ovoj pravednoj borbi.

U borbi protiv oni koji su nam sve htjeli uzeti, po-djarmiti nas i od nas načiniti sluge, ili pak Srbe ka-toličke vjere.

No u svemu tome su izgleda negdje i pogriješili. Zaslijepljeni mitovima o junaštvu, slozi i nepobje-divosti srpske vojske, izgubili su mjeru za realnost i nasrnuli kao gamad na naše stoljetne prostore.

Da li zbog opijenosti, guslarskim arijama, ogromne tehničke premoći koju posjeduju, ili neznanja (što je malo vjerovatno), dugo im je trebalo da shvate koliko su njihova nastojanja uzaludna i želje neo-stvarive. Mada im je taština ranjena, a mit srušen i pretvoren u običnu tlapnju, morali su odustati i priznati nemoć pri osvajanju nemogućeg.

Izviđačko-diverzantska grupa II bojne

A da bi epilog bio baš ovakav, zasluga je svih bo-jovnika II. bojne, a posebno manevaraca, odnosno ID-grupe. Prve i najžešće napade na Hrvatske Du-bravcice odbili su pripadnici manevarske satnije (sada uglavnom II), što im je bilo prvo, ali uspješno vatreno krštenje.

Kada je crta obrane na tom dijelu bojišta stabilizi-rana, osnovana je ID-grupa koja vremenom pre-rasta u manevarsku, čije je značenje čini se bilo presudno pri očuvanju cjelokupnoga prostora koji pokriva II. bojna.

98

Peša Garić

Manevarska postrojba je kao i svaka elitna jedinica sastavljena od odabranih momaka, čiji zapovjed-nik Peša Garić (Pejo Krnjić) u svemu predstavlja živi simbol vođe i ratnika. Izuzetna hrabrost i spo-sobnost, koja izaziva divljenje i poštovanje, te ulije-va povjerenje kod ostalih boraca, što rijetko kome uspijeva u ovo vrijeme, više je no dovoljan razlog da bi ga izdvojili od ostalih momaka. Peša je po svemu osoba posebnoga kova. Visok je i snažan, a skladni pokreti i srebrenasta kosa ne mogu ostati nezamjećeni (posebno kod nježnijeg spola!).

Po prirodi je tih i šutljiv, no u bijesu i u trenutcima kada se suočava s nepravdom, opasniji je od atom-ske bombe). Kada mu se uzburka krv i kada njegov temperament ispliva na površinu, imate osjećaj da ga je teško obuzdati i da u tom raspoloženju može učiniti i neki nepromišljeni potez. Ali, to je samo prividno, jer Peša ima istančan instinkt ratnika, neku čudnovatu moć da osjeti opasnost i učini pra-vu kretnju u pravom trenutku.

Njegova ruka prosto ne može zadrhtati, i u naj-većoj opasnosti sposoban je sačuvati prisebnost, te reagirati baš onako kako samo on zna i umije: uspješno, a za neprijatelja kobno i zastrašujuće. Skoro da nema bojišta gdje Peša nije, sa svojim ma-nevarcima, uzeo udjela. Na tome velikom putu, mnogi su položili i svoje živote, ali nikada ni jedan bojovnik nije pao u ruke neprijatelju. Po sloganu „Ili svi ili nitko“, svaki je ranjeni ili poginuli su-borac izvučen. Po cijenu potpunoga okruženja ili opće pogibelji! Peša je uvijek bio prvi, a njegova vo-lja i neustrašivost veliki je posticaj za druge, što i dan-danas dolazi do izražaja.

I pored ranjavanja i oštećenja sluha prilikom po-sljednjeg napada na Boderište, Peša je (bez pretje-rivanja) najpouzdaniji temelj cjelokupne obrane II. bojne... Sada, nakon skoro dvije ratne godine, smiješno je i samo prisjećanje na početak i na prvo tajno naoružavanje. Prvi snajper (lovački i prilično neupotrebljiv) dodijeljen je upravo ovom momku i zbog toga čina bilo je mnogo kritika i prigovora.

99

Koliko je sve to bilo umjesno i od koga je dolazilo, od toga bi se sada mogla praviti malo bolja kome-dija. I nakon svega, treba istaći da je Peša, uz još jednog momka (Matu Lovrića), bio jedini koji je dobrovoljno i o svom trošku boravio prije rata na skraćenoj obuci (rukovanje protukoklopnim sred-stvima i pješačkim oružjem), u Slavonskom Brodu. Njegov iskreni osjećaj za pravdu i apolitičnost una-toč, mnogim ponudama i čestim uvjeravanjima, nikada ovoga momka nisu zadržala u zapovijed-ništvu, jer on to ne želi, a glavni i jedini „izgovor“ mu je. „Tko će ulijevati moral borcima?“ Peša je tip ratnika bez premca! Dok je njega i manevaraca ži-vjet će i druga bojna.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1993.

100

VRIJEME JE ZA VEĆI OPREZ NA CRTAMA BOJIŠNICE

Približivanje političkih stavova hrvatskoga i mu-slimasnkog naroda o formiranju Federacije BiH, te prestanak sukoba između Armije BiH i HVO i mo-guća skorija suradnja na vojnom planu Armije BiH i HVO, dovode do zaključka da će srpski politički vrh i vojne snage promijeniti taktiku koju su ispo-ljavali u posljednjem periodu na našem području i bojištu diljem BiH.

Ta taktika je išla u pravcu većega političkog i voj-noga pritiska na jedinice Armije BiH, dok je pro-midžbena i vojna djelatnost prema postrojbama HVO bila umanjena. Sve navedene aktivnosti ne-prijatelja bile su potencirane s ciljem pogoršavanja odnosa između Hrvata i Muslimana i produbljiva-nja sukoba između Armije BiH i postrojbi HVO.

Imajući u vidu izmijenjene političke okolnosti, za očekivati je da će, već davno potpisano primirje na višoj razini između „Vojske Republike Srpske“ i postrojbi HVO, doći u pitanje.

Polazeći od činjenice da srpskoj strani ne bude od-govarala Federacija koju uspostavljaju Hrvati i Mu-slimani i konfederacija sa Hrvatskom, za očekivati je da Bosanski Srbi krenu u pravcu čvršćega uvezi-vanja sa Srbijom, odnosno Jugoslavijom.Teritorij kojim bi Srbi željeli takvo uvezivanje (Po-savina!) još uvijek se spominje kao sporan i nitko

ga se ne odriče, a, prema trenutačnom rasporedu snaga na našem području, taj teritoriji je isuviše uzak. Prema dosadašnjim obaviještajnim podaci-ma i procjenama, neprijatelj još uvijek ne odustaje od svoga cilja (zauzeti pravac Vranovača-Brka-Bu-kvik) te na taj način dovesti čitav teritorij u još težu situaciju.

101

Takva eventualna ofenziva srpskih snaga sigurno bi bila usmjerena preko Boderišta i drugih dijelova zone odgovornosti Druge bojne 108. pješačke bri-gade HVO. Prema procijenama vojnih lica, neprija-telju je najlakše zauzeti navedeni prostor baš kroz Boderište, imajući u vidu bolju mogućnost razvi-janja tehnike (tenkovi, okopna vozila), nego što to može učiniti izravno, prema Vranovači. Eventual-nim izbijanjem na Boderište neprijatelj bi sebi bolje osigurao bočnu stranu te bi bolje kontrolirao rav-nicu u pravcu Boće-Palanka-Brka, a tada su i male mogućnosti za kontranapad i vraćanje prvobitnih položaja.

Sve navedene činjenice govore da ovo nije vrijeme za opuštanje na ovom našem prostoru, nego vrije-me kada svatko od sebe mora pružiti maksimum, kako dosadašnji rezultati ne bi „pali u vodu“ i kako ne bi došao u pitanje opstanak svih nas na ovim prostorima, baš onda kada mnogi ozbiljni analiti-

čari procijenjuju da će uskoro kraj rata na prostori-ma bivše Jugoslavije.

Poznato nam je da je neprijatelj u više navrata po-kušavao zauzeti Boderište, ali bezuspješno. S jedne strane, bilo je mnogo stradanja njihove tehnike i žive sile, a s druge strane, zbog našega odlučnog otpora i blagovremenoga zaprečavanja tenkopro-hodnih pravaca minskim poljima.

Znajući da srpske snage više nemaju nekadašnje elitne – jurišne jedinice te da na brčanskom bojištu trenutačno nemaju koncentrirane veće snage, za očekivati je da taj posao pokušaju odraditi s ma-njim diverzantsko – terorističkim grupama. One bi, u za njih pogodnim trenucima i zbog naših eventualnih slabosti u obrani, tiho zauzimale dio crte obrane, a nakon toga bi dolazilo do usmjera-vanja tehnike koje, ipak, ima na početnim položa-jima.

102

Zbog toga moramo biti svjesni da o nama ovisi hoće li neprijatelj uopće krenuti u osvajanja neko-ga pravca. To ovisi prije svega o našem stalnom i cijelovitom pristustvu u rovovima, našem načinu osmatranja, načinu izvršavanja smjene na rovovi-ma, o noćnim dežurstvima, o uređenosti i utvrđe-nosti crte obrane (rovovi i tranšei), o preglednosti terena, o broju ljudi, rasporeda oruđa, oružja itd.

Moramo biti svjesni da sve naše postupke stalno i uporno prate neprijateljske izvidnice iz obližnjih šuma i da o cjelokupnom našem ponašanju na cr-tama obrane ovisi hoće li i kako krenuti u napad.Na temelju redovitoga obilaska crte obrane, te na osnovi dojava zapovijednika sve češće i velikoga broja savjesnih vojnika, očigledno je da se neki naši vojnici na crtama obrane sve više opušteno ponašaju. Oni šeću bez oružja, napuštaju rovove, samovoljno oslobađaju jedni druge sa smjene, od-laze iz rova prije nego smjena dođe, neodržavaju oruđe i oružije, neredovito osmatraju – posebno noću, odlaze na druge rovove i opijaju se, uništa-vaju sredstva veze (kablovi i baterije) itd.

Sve to, nažalost, ozbiljno u pitanje dovodi našu borbenu gotovost i omogućava neprijatelju da, u datom momentu, bez mnogo muke, ostvari svoje ciljeve.

Za nas bi to značilo gubitak mnogih mladih živo-ta, a došla bi u pitanje i naša opstojnost na ovome teritoriju.

103

Svjesni smo teškoća s kojima se naši vojnici susreću u protekle dvije godine rata, kako u privatnom živo-tu, tako i kroz vojne obveze, ali je jasno da stanje nije toliko dramatično da se nemogu kvalitetno izvrša-vati osnovne obveze. Teško je ispraviti sve prisutne slabosti, posebno u periodu kada smo već preživjeli sve teškoće koje je zima donijela sa sobom.

Ukoliko ne uspijemo sačuvati ovaj teritorij i naše kuće, za nas mogu doći samo teži dani i to opet rat-ni. Tko zna gdje, do kada i za čije interese bismo gi-nuli, jer jasno je svima da nema više „bježanja“ dok rat ne prestane na širem prostoru BiH i Hrvatske.

Zbog toga, prije nego što i ovo upozorenje protu-mačite na svoj način, ozbiljno se zamislite, okrenite se oko sebe, sjetite se skorije prošlosti, procijenite sadašnjost koja je ipak za nas politički povoljna. Sjetite se velikoga broja izgubljenih života u ovome ratu (moglo je biti manje!) i bit će svakome jasno da uz malo truda, rada i organizacije sve može biti još bolje i sigurnije, jer ne vrijedi na kraju posustati... ZATO!

- Očistimo tranšeje, ojačajmo zemunice, napravimo više bunkera i rovova kako bismo bili sigurniji, a time ćemo zavarati i neprijatelja.

- Ne hodajmo po crti obrane opušteno, jer snajpe-risti vrebaju žrtve, a izviđači utvrđuju našu ozbilj-nost i spremnost.

- Ne napuštajmo rovove prije nego smjena dođe, jer može se desiti da tu smjenu u rovu dočekaju nepri-jateljski fanatici.

- Zainteresirajte se za način upotrebe oružja i oru-đa, jer pravi naš potez, u pravo vrijeme, može spa-siti mnogo života pa i cijeli teritorij.

- Čuvajte streljiv, jer toga nikada nema previše.

- Ne uništavajte sredstva veze (baterije, žice i dr.), jer zbog „malo muzike“ možete ostati bez života, a zbog nedostatka informacije, cijela crta može pasti.

- Ne širite dezinformacije koje nam svima skupa mogu nanijeti štetu. Pustimo da svatko radi svoj posao za dobro svih, poštujte vojnu tajnu. S nekim tajnama treba umrijeti i zbog viših interesa.

- Ne oslobađajte ljude sa smjene jer to vas može ko-štati života, a takvima ništa neće značiti dan od-mora, ako padne crta obrane.

104

- Sačuvajte što više imovine naših ljudi koja se na-lazi na crti obrane i na slobodnom dijelu jer to je „NAŠ OBRAZ“ u budućnosti, a bez tih ljudi nema ni nama života na ovim prostorima. Napravite reda oko svoga rova, jer kroz to svatko cijeni vašu ozbiljnost i kućni odgoj, a nehigijena prouzrokuje i zarazne bolesti.

- Obavještavajte na vrijeme o svakoj promijeni na crti obrane i pratite pokrete neprijatelja, jer prava informacija u pravo vrijeme, mnogo znači.- Prema zapovijednicima se odnosite korektno, jer to su ljudi koji samo više moraju raditi od vas i koji su uz vas uvijek kad je nateže.

-Ne opterećujte zapovjedništvo bojne poslovima i problemima koje i sami možete rješavati, pustite ih neka rade ozbiljne poslove, za interes svih nas. U posljednjem periodu bili su, prema procijenama mnogih, veoma uspješni kako na vojnom, tako na političkom planu... Za sprovođenje svih navedenih zaključaka očeku-jemo potporu većine savjesnih ljudi, a za pojedince koji se ne budu ponašali sukladno zahtjevima koji se pred nas postavljaju, bit će primjenjivane rigoro-zne kazne!

Služba PDVojni dokument. 1994.

105

106

STIGLA POMOĆ U ZOVIK

Nakon deset mjeseci u Zovik je stigao konvoj s humanitarnom pomoći. Uza sve probleme oko or-ganiziranja konvoja, Zovičani su napokon dobili prijeko potrebnu hranu. Premda dobijena hrana nije mogla zadovoljiti sve stanovnike ovog kraja, ovakav podhvat vrijedno je pohvaliti. Ovo je jedan u nizu konvoja koji se spremaju za naš kraj.

Osobito je vrijedno istaknuti nesebično zalaganje Blaža Androševića, Mate Zečevića, Ive Nikoli-ća, te vozača i pratilaca ovog konvoja: Filipa Iki-ća (Krdžo), Pere Plavotića, Petra Anđelovića i fra.Franje Stjepanovića. Oni su stigli do željenog cilja. A sada je na nama da podržavamo i dalje ovakve akcije. U međuvremenu stigla su još dva konvoja u naš kraj, što ulijeva nadu da će se vratiti normalan život na ove prostore.

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1994

107

Vod Peškiri

Iz Peškira u Dubravice, Da presjeku srpske pravce.

U akciju stupa Peršo,A sa njim i tata Genšo.

Protiv Srba da se bije,Evo grupe najstarije,

Pored Genše još trojica;Tečo. Mićo i Perica.

Druga grupa sve momčine.Brane grudu Posavine.Imena im teško nađo,

Šime, Boško, Bujta, Čađo.

Treća grupa sve delije.Nema grupe borbenije.Sa Ćivom su pajdo naš,

Bujo, Đoka i Asuraš.

Četvrta je grupa prava,Što četnika zafrkava,

Sa snajperom bez prestanka,Pačko, Peja i Kićanka.

Manervarce, također ima,Poznato je nama svima.Sretniji su od Kolumba,

Kićo, Pepa, Bijeli, Zumba.

Preuzeto iz Ratnih zidnih novina, Druge satnije 1993.

108

ZOVIK NA IRSKOJ TELEVIZIJI

Sredinom siječnja skupina novinara prvog progra-ma Irske televizije kanila je napraviti dokumen-tarnu emisiju o stradanjima pučanstva, a posebno Hrvata, na području općine Brčko. Oni su se obra-tili našem uredništvu, te su tražili našu suradnju, filmske materijale i drugu autentičnu građu.

Uspjeli smo im predočiti trenutačnu situaciju na brčanskoj općini prije i za vrijeme rata. I sami su bili tri dana u središtu Brčkoga, gdje su skupljali materijal za emisiju. Osobito zanimanje imali su za slobodno područje koje je u kartama ucrtano: zupe Zovik i Boće. Budući da su preko javnih glasi-la dosta čuli o tim hrabrim mjestima, oni su napra-vili dokumentarnu emisiju u nekoliko nastavaka, snimili su sve tri ratom zahvaćene strane, tražeći objektivnost .

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1994.

109

DANI SUZA, CRNINE I DOSTOJANSTVA

(…) Ne, nisu zalud te ugasle oči;ne teče zalud krv Hrvatske ranekroz Zovik jošte naša noga kročii vrije život, i sunce još grane (…)

U povodu katoličkog blagdana Svih svetih i Dušno-ga dana, zapovjedništvo Druge bojne 108. pješačke brigade HVO, organiziralo je komemorativni skup posvećen poginulim bojovnicima župa Zovik i Boće. Na skupu su bili nazočni obitelji poginulih bojovni-ka, predstavnici zapovjedništva 108. pješačke briga-de HVO, predsjednik Općinskoga vijeća općine Rav-ne-Brčko, svećenici župa Zovik i Boće i drugi gosti.

Svim nazočnima u ime zapovjedništva bojne Gro-movi obratio se zapovjednik Bartol Tunjić. Opisujući borbeni put Druge bojne i vitešku borbu svih njenih bojovnika, zapovijednik Tunjić je, između ostaloga, naglasio da u dugotrajnim i teškim borbama izginu-še mnogi naši najbolji sinovi i braća. Poginuše s čvr-sto stisnutom puškom u ruci i porukom na usnama svojim suborcima da ne dozvole da im se za grobove ne zna, te da učine da njihovi grobovi budu simbol prkosa za sve nas koji još uvijek živimo. Zahvaljuju-ći tim i takvim momcima mi smo danas “SVOJI NA SVOME”. Još uvijek se nadamo da će ratne strahote uskoro prestati. Danas smo tužni, ali ponosno smo prigrlili njihove grobove i grobove naših predaka…

U ime pogaženih cvjetova ovoga kraja, nitko ne smije i nema pravo činiti ništa što nije u skladu s ljudskim i Božjm zakonima.

110

Sigurni smo da će svakoga tko ovo nesretno vri-jeme koristi za bogaćenje, krađu, širenje neistina i nepravdi, stići zaslužena kazna… Nazočne je pozdravio i predsjednik Općinskoga vijeća Hrvatske općine Ravne-Brčko, g. Mijo Anić, naglasivši da su naši bojovnici “ugradili svoje ži-vote u temelje buduće općine”, te da je to osnov za opstojnost hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Obiteljima poginulih bojovnika, invalidima rata i svima onima koji u rovovima brane svoj narod i naše krajeve, vlast će morati osigurati bolju buduć-nost, istakao je g. Anić. Riječ utjehe roditeljima, djeci, braći i suprugama poginulih vojnika uputili su i načelnik Stožera 108. pješačke brigade HVO g. Ivo Veselčić, pomoćnik za-povjednika za PD g. Mijo Josipović, zatim dr. Ivan Hudolin, svećenik, vlč. g. Ilija Matanović i drugi. Istog dana za poginule bojovnike Druge bojne slu-žena je sveta misa u prepunoj Crkvi svetog Franje u Zoviku. Misu su služili fra Andrija Cvitanović župnik župe Zovik i don Ilija Matanović, župnik župe Boće. Fra Andrija je u nadahnutoj propovijedi

poručio obiteljima poginulih bojovnika da vjerom u Boga i vječni život traže utjehu za stradanja svo-jih najbližih, te je pozvao sve mještane naših kraje-va da se vrate iz izgnanstva u svoje domove. Pred mnoštvom vjernika mise su služene i na grobljima u Gornjem Zoviku i Boću. Od zapovjedništva Druge bojne Gromovi, obitelji-ma poginulih bojovnika uručeni su skromni da-rovi, a svećenici su, iz humanitarne udruge Kruh sv.Ante, uručili novčanu pomoć za mlađu djecu poginulih bojovnika.

Preuzeto iz Odjeka branitelja, ratno izdanje 1994.

111

ZAUSTAVLJENO DJETINJSTVO

Sjedim i razmišljam.Osjećanja su mi u neopisivom metežu, zbog svega što se dešava oko nas. Samo negdje, u dubini duše, osjećam tihu potištenost, prazninu i tugu.Zar je ova naša, tako bolna sadašnjost, usitinu stvarna?

Rat je! Te dvije riječi, motaju mi se glavom danima. Neprestano, priča se o ratu, a ja bih htjela i nešto drugo. Ne tražim mnogo. Htjela bih samo djetinj-stvo. Zar to nije skromna želja? Neki, koji to imaju ne znaju cijeniti svoju sreću. Zašto sve što je lije-po kratko traje? Sva moja maštanja i želje, samo u jednom jedinom danu, raspršile su se od prokletih četnickih granata. Zar je to, „moje, sretno djetinj-stvo“? Zaslužili smo bolje od progonstva, stradanja i raznoraznih kleveta.zar se neko ne upita, nismo li već dovoljno platili svoju nepostojeću krivnju? Zašto djeca ispaštaju zbog ludih ideja odraslih?Sve ovo izgleda potpuno nestvarno, kao pogled kroz maglu, kao čudno, ali muklo treperenje.

U trenutku, ostaneš bez svega što si volio i na što si navikao. Kako je teško suočenje sa istinom i spo-znajom da gubiš osobe koje su ti drage. Oko tebe, sve je nepoznato i tajanstveno. Daleko od dječje graje i toploga ognjišta, koje je doskora pripada-lo samo tebi. Zar se sve ovo može mirno i nijemo promatrati? I čovjek bez trunke savjesti i emocije ne može sve ovo trpjeti... Postoji li netko tako jak i moćan, da nevinu, prolivenu krv, razaranja i ne-dopustiva zlodjela, zaustavi i kaže svemu ovome, dosta!? Nisu li patnje tisuća ljudi i prepuna groblja mladih dovoljna da zaustave luđačke i ubilačke po-rive onih koji su sve ovo počeli? Bezbroj puta se pi-tam, je li sve moglo biti drugačije? Usprkos svemu, u mome srcu još uvijek živi ljubav, iako duboko potisnuta gorčinom i pomućena ratnim strahota-ma. Djetinjstvo, okrnjeno i zaustavljeno, protkano suzama i progonstvom, lako se ne zaboravlja. A jednom, kada osvane zora mira i kada prestanu ne-volje, ostat će sjećanje, duboko, bolno i neizbrisivo.

Preuzeto iz Odjeka branitelja, ratno izdanje 1993.

112

RAZGOVOR S RATNIM ZAPOVIJEDNIKOM

108. PJEŠAČKE BRIGADE HVOMARTINOM FRANČEŠEVIĆEM

Nakon posljednje, još jedne neuspješne ofenzive, dugo se u srpskoj komandi lupalo šakom o stol i psovalo generala Milovanovića što nije proširio koridor. I opet će biti tako, ako se Srbi usude iznova posavsku zemlju orati granatama

Brčko, svibanjStignete li danas na slobodni brčanski teritorij, na najizbočenije crte obrane na Boderištu i Vranovači, dočekat će vas duhovita opaska branitelja: „Mi ov-dje ne trebamo orati zemlju, sve je izorano srpskim granatama.“

Osobito se to može kazati nakon posljednje srpske ofenzive zloglasnoga generala Milovanovića, koji je vodio petnaestodnevnu operaciju zauzimanja tih strateški važnih položaja.Nakon polumjesečnih danonoćnih borbi Boderi-šte i Vranovača su obranjeni, oko 30 tisuća civila je spašeno, a u Bijeljini, u komandi istočnobosan-skog korpusa srpske vojske, naredbodavci su dugo „lupali šakom o stol“, kritizirajući Milovanovića za nesposobnost i velike ljudske žrtve. Zapovjednik 108. brigade HVO Brčko, Martin Frančešević, ne želi komentirati srpske gubitke, kaže:

Srpske snage nastojale su po svaku cijenu zauzeti Boderište i Vranovaču, nakon čega bi im gotovo ci-jeli slobodni brčanski teritorij bio kao na dlanu. Da su crtu obrane pomaknuli samo 500 metara, cijela bi obrana došla u pitanje. U posljednjoj ofenzivi Srbi su upotrijebili i novu vrstu oružja.

113

Prvi put su koristili helikoptere Gama, iz kojih su maljutkama gađali naše rovove, zatim haubičke di-mne projektile koji su stvarali velike dimne zavje-se, te projektile nepoznatoga podrijetla. Osim an-gažiranja 1. i 2. posavske brigade, 1. semberske i 5. kozaračke, general Milovanović je u napad uklju-čio i specijalnu jurišnu brigadu Panteri i srpsku do-brovoljačku gardu, ali je doživio neuspjeh na svim crtama bojišnice.

Na istočnom dijelu bojišta, gdje je zločinac Milova-nović udario svim snagama, dočekali su ga bojov-nici 108. brigade HVO, koji kontroliraju i zapadni dio. Središnji dio, prema gradu, kontroliraju po-strojbe 108. motorizirane brigade Armije BiH, poja-čane s tri bataljuna 2.korpusa Armije BiH, dok dio srebreničke općine brani Špionička bojna. Poslije oslobođenja Bukvika, Cerika i dijela Bosanske Bi-jele branitelji kontroliraju oko 65 posto nekadašnje općine Brčko. Koridor im je „srpska žila kucavica“, kako imaju običaj reći Brčaci, pred nosom. Svi pro-cjenjuju da će se upravo na tom potezu odlučiti o ishodu rata.

Brčanski teritorij opet je u središtu pozornosti do-maće u svjetske javnosti, što pokazuje dovlačenje i pregrupiranje srpskih snaga i ratne tehnike na ko-ridor i oko njega.

Koridor im je preuzak i nesiguran, stalno im je nož pod grlom. Ako politički ništa ne odrade, sigurno će nas napasti. Srbi zapravo dovlače tehniku i ljud-stvo u Bijeljinu, gdje je komanda istočnobosansko-ga korpusa njihove vojske, a odatle na ovo područje uz koridor. Porebrice, Blaževac, Stanove, Ražljevo, Potočare i Brčko. Ako nas napadnu, branit ćemo se do posljednjega očekujemo i pomoć topništva slo-bodnog oraško-šamačkoga područja koje nam je i dosad pomagala – isteče Frančešević.

Najveći teret posljednje srpske ofenzive podnijela je bojna Gromovi, a njen zapovjednik Ivo Anđelo-vić optimistično poručuje:Spremni smo, ako zatre-ba, svi izginuti braneći svoje domove i obitelji, jer je to naš dug prema svima koji su za slobodu ovoga naroda dali svoje živote.

Nitko nam nema pravo zabraniti ginuti, braneći ono što je vjekovima bilo naše. Novu srpsku ofen-zivu dočekujemo s još većim moralom. Ako svijet srpska ubijanja bude nijemo promatrao, kao u Go-raždu, neka ide njemu na savjest.

Filip Ilijanić, pomoćnik za PD II. bojnu Gromovi i Mato Zrimić, operativac u brigadi, nemaju mnogo vremena za priču.Pomno prate namjere agresora i ništa ih, kako vele, ne može iznenaditi. Tijekom ovog rata, mnogo smo puta bili u teškim iskušenjima i uvijek smo imali snage za pobjedu. Tako će biti i ovaj put, mi nećemo biti Goražde, ov-dje će neprijatelj skupo platiti svaki pedalj zemlje – kažu Filip i Mato.

Priznanje za jednog od najboljih.

114

Nakon posljednje srpske ofenzive i nekoliko tisuća srpskih granata, koje su „orale“ to područje, cijeli teritorij stravično izgleda. Samo nekoliko sati bo-ravka dovoljno je da se vidi život u ruševinama. Upitate li danas Brčaka kako živi i s kojim se pro-blemima suočava, uputit će vam protupitanje: „na koje razdobolje mislite, na poslejdenji mjesec, dva ili pola godine? Ovdje se sve iz dana u dan mije-nja“.

Do prije dva mjeseca, tona nafte koštala je 35 ti-suća maraka, kilogram brašna 15, ulja 40, šećera 50, a kutija cigareta 20 maraka. Naftu smo, pričaju vojnici u Boderištu, često pravili od prerađenoga ulja, ulja iz radijatora, benzola, razređivača, lakova i ulja iz trafostanica. Godina dana života u okru-ženju ovdje je ostavila stravične posljedice. Do pri-je mjesec dana nije bilo pogonskoga goriva, sijalo se konjskom zapregom tek stotinu metara od prve crte bojišta, a o materijalu za obnovu porušenih kuća, ovdje nitko i ne razmišlja.

U Dubravama je 40 posto kuća uništeno, u Dubra-vicama nema nijedne čitave. U Boderištu je više od polovice domova oštećeno i neupotrebljivo, a ništa bolje nisu prošla ni ostala sela u kojima žive Hrvati i Muslimani.

Preživljavali smo od zaliha i poljodjelstva, hraneći i civile i branitelje. No, malo smo imali vremena za radove na njivi, jer smo svi sposobni uljučeni u obranu, a gotovo smo svakodnevno bili izloženi srpskim napadima. Iako sam na prvoj crti sa svo-ja dva sina, ipak smo uspjeli zasijati dovoljno za preživljavanje naše obitelji i ljudi u postrojbi – veli Luka Franjić iz Skakave, do rata vodoinstalater, a sada, silom prilika, i poljodjelac.

Direktor zadruge Poljotrg u Seonjaku Nikica Ždra-vac kazao nam je da je u ovom mjestu zasijano 20 hektara kukuruza i pšenice i da su gotovo svi po-ljodjelci zasijali za preživljavanje. To je riječ koja se ovdje najčešće i upotrebljava.

115

Slobodni brčanski teritorij vrlo često, u potrazi za kukuruzom, posjećivali su i ljudi iz sto kilometara udaljenog Kladnja. Dolazili su pješice ili konjskim kolima, glad ih je primorala. Borilo se za goli život, za opstanak. Brčaci nam pričaju i o pšenici koju su neprijateljski vojnici zapalili, a koju branitelji, zbog blizine ratišta, nisu uspjeli pokositi. Nakon oslo-bađanja tog dijela, pšenica je na istom mjestu opet sama nikla pa je u ljetu prošle godine ubrano oko vagon i pol najkvalitetnijega zrna. Ovdje se, vele, ničemu ne treba čuditi!

Oko 30 tisuća Hrvata i Muslimana iz 16 sela ogor-čeno je i na UNCHCR i druge međunarodne hu-manitarne udruge, jer od pomoći upućene njima dobivali su samo mrvice. U posebno teškom polo-žaju je zdravstvo, bolje reći vojni sanitet, koji se je-dini brine o stanovništvu. U ratnoj bolnici posebne riječi hvale upućuju dr. Ivanu Hudolinu, načelniku saniteta u 108. brigade HVO, potom dr. Slavku Ni-kiću, dr. Azuru Bijediću i dr. Marijanu Vučkoviću.Oni su znali u jednom danu izvesti i dvadesetak kompliciranih kirurških zahvata i raditi nepresta-no, bez odmora po dva dana i dvije noći.

Brčaci danas s ponosom ističu da su Hrvati i Mu-slimani upravo ovdje dokazali da se samo zajed-ničkom borbom može braniti i obraniti sloboda i opstojnost tih naroda. Sukobi HVO i Armije BiH u središnjoj Bosni skupo su koštali i ovdašnji narod.

Bilo, ne ponovilo se, vele, misleći na skorašnju srp-sku ofenzivu.

Ako njima koridor znači život, znači i nama. Borti ćemo se unatoč svemu, ništa nam drugo ne preo-staje, a ako srpska vojska uđe na ove prostore, to znači da nitko od nas, nitko od 30 tisuća Hrvata i Muslimana nije živ. To poručujemo i svijetu – vele vojnici s prve crte obrane u razorenom Boderištu.Nekakav čudnovati mir zavladao je slobodnim br-čanskim područjem. Nikada on nije „mirisao“ na dobro, a uvijek se dobro završavalo, ako u ovom ratu uopće postoji nešto – dobro.

Preuzeto iz Arene, ratno izdanje 1994.

116

UVIJEK VJERNI RODNOJ GRUDI

Pod geslom Uvijek vjerni rodnoj grudi, Hrvatska humanitarna zajednica Zovik i Boće organizirala je početkom mjeseca prosinca svečani susret za svoje vjernike. To je već drugi tradicionalni susret na kojem su se okupilii župljani iz te dvije župe, da bi se vidjeli, dogovarali i nadasve ostali što jače povezani u zajedništvu.

Program se sastojao od dva dijela. Prvi dio zapo-čeo je u crkvi Marije Pomoćnice na Knežji (Zagreb), svečanom svetom misom zadušnicom za poginule branitelje II. bojne 108. HVO brčanske brigade. Mi-sno slavlje predvodio je don Marijan Lovrić, sveće-nik-salezijanac rodom iz Zovika uz koncelebraciju još trojice svećenika. Don Marijan je u svojoj pro-povijedi istaknuo važnost ljudskog života i kršćan-skih sakramenata.

Također je kazao: „Živeći ovo ratno vrijeme iz dana u dan, uviđamo kako smo mi, ljudi, slabi, bijedni, nemoćni i kako je ljudska mudrost ništavna bez Božje mudrosti. Stoga, živjeti u Božjoj blizini znači ljubiti narod, Domovinu, a povrh svega ljubiti svoj život. Koji tako čine, pravi su kršćani.“

Iako vremenski uvjeti nisu bili prikladni, crkvene klupe su bile ispunjene vjernicima. Najveći broj vjernika bio je iz Zagreba koji su rodom iz župa

Zovik i Boće. Bio je nazočan i velik broj prijatelja tih dviju župa, među kojima su se mogli primijetiti izbjeglice i prognanici.

Osobit pečat rodnoga kraja u svetoj misi dočarale su djevojke obučene u narodne nošnje. Kao što je poznato ta je nošnja vrijedna i skupocjen ručni rad kojim se ponose Hrvatice iz bosanske Posavine.

117

One su pročitale molitve vjernika i prinijele darove koji su znakovi naše današnjice: vino i hostije (kao znak Euharistijskog slavlja), kruh (znak ljudskog života), zemlju i vodu (izbori i prapočela života na zemlji), krhotine granate (znak ratne zbilje koja nas razara), svijeću (znak svjetla i topline među ljdui-ma) i Bibliju (knjiga koja je izvor znanja i ljudkse povijesti). Svaki od ovih darova popraćen je pri-kladnim meditativnim tekstom.

Drugi dio programa nastavljen je nakon svete mise. Upriličen je kulturno-zabavni program koji se je odvijao u Caritasovoj dvorani. Program je započeo hrvatskom himnom „Lijepa naša“. Voditelj susreta je, uz pozdravljanje godstiju, istaknuo smisao i ra-zlog okupljanja, kako je susret postao dio tradicije i način da se župljani oduže svojim braniteljima, pomažući im i moleći se za njih. Također je napo-menuo da su do sada tridesetšestorica mladića iz župa Zovik i Boće položili svoje živote.za obranu rodne grude. U ime hrvatske humanitarne zajed-nice župa Zovik i Boće, riječ dobrodošlice uputio je, glavni organizator ovoga skupa, g.Vitomir Zečević.

Gost susreta bio je g. Marijan Jurić zastupnik u sa-boru Republike hrvatske, inače rodom iz Drijenče (Breške,Tuzla), dobar poznavatelj politčke situacije u Bosanskoj Posavini. Održao je „vatreni“ govor, mnogima je vratio nadu i pouzdanje u povratak na rodna ognjišta.

Napomenuo je: „Snašla nas je velika nesreća i tuga, mnogi smo raseljeni, ali ljubav prema našoj posav-skoj grudi je neizmjerna. lako je zaboraviti pogi-nule, jer vrijeme liječi rane, ali gledati svkoga dana unesrećene mlade ljude, bez očiju, ruku, nogu ... izuzetno je teško“. U govoru se g. Jurić osvrnuo na značenje Bosanskog Posavlja „ (...) kroz Posavinu su prolazile srpske elitne jedinice za Hrvatsku i zapadnu Bosnu. Posavina je vojno poražena, izgu-bila je više od 2500 boraca, 1500 civila, i ima preko 500 teških invalida“. Govor je zbog neprikrivanja stvarnog stanja popraćen burnim pljeskom.

Pred Posavljacima je govorio i profesor na franje-vačkoj Teologiji u Samoboru, fra Luka Markešić, zamjenik prvincijala Bosne Srebrene.

118

Zabavne točke obogatili su spletom pjesama pjeva-či Ivo Šeparović, Kornelija Erić i mala Sabina. Oni su prije godinu dana snimili domoljubnu kazetu Našoj Posavini koja je posvećena braniteljima V. bojne. Uz solo gitaru nastupao je i pjevao Željko Balvan. Zvonko Zečević, apsolvent na Dramskoj akademiji u Zagrebu izveo je jedan ulomak iz svo-je monodrame koja je snimljena na audio kazeti „Zna se, taki sam ja.“ Osvijetlio je lik ratnika (na komičan način) koji je došao s ratišta iz Bosanske Posavine u Zagreb i sve poteškoće na koje je nai-lazio (domovnica, putovnica, vijesti čula – kazala).

Poslije zabavno – kulturnoga programa, za sve uzvanike upriličena je zakuska. I ovaj susret je po-kazao koliko se voli rodni kraj.

Preuzeto iz Glasa Zovika,ratno izdanje 1994.

119

OBRANIT ĆEMO DUBRAVICE!

Borci na prvoj liniji u Dubravicama razmišljaju o slobodi, o svom rodnom kraju, djevojkama i živo-tu. Dvije godine provedene na bojištu u rovu, bez svojih najmilijih veoma su teške i bolne. Porušene kuće i pustoš u Dubravicama na prvi pogled poka-zuju da ovdje nema života. Svi su njihovi prijatelji i rodbina otišli u bijeli svijet, a oni ostadoše s puška-ma u rukama na prvoj lcrti bojišnice. Svakog dana gledaju i susreću iste osobe. Ništa se ne mjenja. Nema cigareta, piva i hrane. Kao da su došle glad-ne godine. Nema provoda po diskaćima, kafićima i igrankama. Došao je rat i odnio sa sobom mlade živote, radost, djevojke i pjesme.

Nema svadbe i jabuke u selu. Dojadio nam ovaj rat. Nikome nije lako, niti u bijelom svjetu, niti na bo-jištu. Želimo biti jedno, momkovati, rasti i živjeti. Skupina boraca iz Donjih Dubravica ne razmišljaju o tjeskobama i nepravdama, nego o obrani svoga mjesta na liniji Miladije – Gordnje Dubravice.

Dvogodišnje ratovanje od ovih mladića učinilo je nesalomljive ratnike. Samo razmišljam o Dubravi-cama i vjerujem da ću ove godine živjeti u svom slobodnom selu. Ne smijemo dopustiti da nam po-ruše ognjišta na kojima su stoljećima živjeli Hrvati. – kazuje branitelj iz Dubravica.

Oni su mladi ljudi, veoma hrabri i požrtvovani. Ustrajni su u svom naumu da oslobode svaku sto-pu svoje zemlje. Prkos i snaga govore koliko ovi mladići vole rodne Dubravice. Znamo da je to neminovnost svakog rata, ali obe-ćajemo da ćemo se boriti do posljednjega – govori grupa Dubravčana.

Naše Dubravice ostale su nam svima u sjećanju kao selo lijepih kuća i dobrih ljudi. Sada su slobod-ne, ali porušene. Tuđa noga je pokušala zakoračiti na ovu svetu hrvatsku zemlju, ali nije uspjela na njoj koračati. I neće!

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1994.

120

ZOVIČKE BEČLIJE POMAŽU SVOME KRAJU

Uz one na prvim crtama bojišnice koji brane naše domove do današnjeg dana, veliki doprinos u obrani dali su naši Zovičani privremeno zaposleni u inozemstvu. Njihova novčana pomoć omogućila je našim braniteljima da pribave hranu, lijekove i materijalno-tehnička sresdstva, bez kojih se rat ne bi mogao voditi. Samostalno organiziranje naših Zovičana urodilo je plodom, to se zaista vidjelo i na bojištu. Kad je ratni vihor pohodio i naše krajeve, zovičke Bečlije su osjetile svoju svetu dužnost te su se or-ganizirali da bi pomogli našim braniteljima. Prva skupina boraca krenula je iz Beča. Oni su bili jedna sigurnost i nada svima nama. Odazvali su se na poziv domovine da brane svoja ognjišta. U lipnju 1992. na inicijativu Nike Blaževića te Mate i Vito-mira Zečevića osnovana je hrvatska humanitarna zajednica župa Zovik i Boće.

Ova Zajednica djelovala je jedinstveno. Nedugo zatim, Boćani su se odvojili, ali i dalje sudjeluju u svim humanitarnim akcijama. Zovičani iz Beča često su posjećivali naše branitelje na prvoj liniji, te su im bili i moralna podrška. Sukobi u Srednjoj Bosni prekinuli su svaku pomoć Zovičkim brani-teljima. Naši mještani počeli su polako gubiti nadu i malo su posustali u novčanom davanju. Nakon Washingtonskog sporazuma, kada su prvi konvoji došli u naša sela, akcija je nanovo započeta. Pred-sjednik HHZ Zovik, Marijan Nikić rekao je: „Mi Zovičani i Boćani koji privremeno radimo u Beču, Salzburgu i Grazu, najorganiziraniji smo u cijeloj Austriji. Imali smo male krize u prikupljanju nov-čanih priloga, ali vjerujem da će naši ljudi sada još više pomagati svome kraju. Braniteljima na prvoj liniji bojišnice moramo pomagati.

Oni su dali sve od sebe da naša sela nisu okupirana. Mi se od srca iskreno zahvaljujemo, te im poručujemo da smo uvijek uz njih, nikada ih nećemo zaboraviti.“

Stoga, u ime boraca legendarne II. bojne HVO bri-gade, apeliramo na naše mještane da još bolje prio-ne u prikupljanju pomoći za naše branitelje i ljude koji su dolje ostali. Nemojte ih nikada zaboraviti. Svi smo mi zajednički stali u obranu rodne grude. Bečlije, ostanite vjerni svome Zoviku.

Preuzeto iz Glasa Zovika,ratno ozdanje 1994.

121

IGRA SMRTIIskustvo jednoga ranjenika

(...) Toliko su nas tukli tenkovima da su na nekim mjestima i tranšeje zatrpali. Bio sam svjestan da mi pomoć u takvim uvjetima ne može stići prije mraka. Od nas šesterice, četverica su bila ranjena, a pomoć ti nije mogla prići i da je htjela. Sačekao sam da malo utihnu i počeo puziti. Snajper me pratio cijelo vrijeme i bila je to igra smrti. Nešto kao ru-

ski rulet. Nisam više imao što izgubiti. Pušku ni-sam ispuštao iz ruku, a puzio sam metar po metar, odmarao, pa opet metar. Iza mene su ostali Niko i Drago. Čuo sam Niku kako reče: „Drago spašavaj se, ja sam gotov.“ Odmah iza toga čujem kako je i Drago jeknuo. Nije me bilo strah tada, ali kada su me smjestili u sanitetsko vozilo i kada sam vi-dio da sam među svojima, zaplakao sam. Dozvolio sam sebi da pustim suzu, jer ovo mi je kao novi život. Uostalom i svaki čovjek kada se rađa prvo mu je da zaplače“.

Preuzeto iz Novih Ravni,ratno izdanje 1995.

Pripadnici Treće bojne ,,Martin Sluganović’’ organizirani od mještana Poljaka, Jagodnjaka, Vitanovića, Ulovića kao i okupiranog područja Ulica, D. Rahića, Vukšića, Laništa, Gorica, Krepšića.

122

POSTELJNI ODJEL ŠTREPCI

U suradnji s Kriznim stožerom, na dan prije rata, u Štrepcima je uspostavljena ambulanta. Privih mje-seci rata liječnici su obavljali vakcinaciju te druge djelatnosti usko vezane za profesiju i prirodu po-sla u predratnoj ambulanti u Zoviku, sve do mo-menata zračnog raketiranja koje je, na žalost, re-zultiralo nekolicinom ranjenih. U međuvremenu, neposredno nakon dolaska liječnika Slavke Nikića vrši se dislociranje ambulante u Štrepcima, gdje se ona i danas nalazi. Između ostalih, a zaslugama i liječnika Nikića, započela je svoj rad ambulanta u Štrepcima. Ubrzo je oformljen stacionar. Posteljni odjel u Štrepcima danas ima petnaest kreveta gdje su smješteni bolesnici, civili i ranjenici, a u momen-tima ratnih djelovanja posteljni je zbrinjavao i po

petnaest ranjenika kojima je na vrlo efikasan način pružena sva neophodna pomoć. U sklopu stacio-nara djeluje i dobro opskrbljena ljekarna. Posteljni odjel je pod nadzorom dr. Slavke Nikića prema či-jim uputama svoju djelatnost zavidne razine struč-nosti obavljaju četiri djelatnika od kojih su dva priučena bolničara, a linijski liječnik sa svoja tri bolničara vrlo je aktivan. Obzirom na jako dobar stručni kadar, a i stoga što se svima pružaju svekolike usluge, nerijetko ovdje pristižu i pacijenti iz Vražića, Čelića, jer do sada, a bez dvojbe i u buduće, nitko se još iz ove zdravstve-ne ustanove nije vratio da mu nije pružena pomoć.

Preuzeto iz Novih Ravni,ratno izdanje 1995.

General Tihomir Blaškić posjetio sanitet Bojne Gromovi.

123

DUHOVNO OSVJEŽENJE ZA ISPAĆENI NAROD

Na apostloskom putovanju svojom nadbiskupijom došao je uzoriti Kardinal sa svojim pomoćnim bi-skupom preuzvišenim g. Sudarom do Morančana gdje se susreo sa svim svećenicima dvaju dekanata: brčanskoga i tuzlanskog. Cijeli dan se mislio kako pripremiti sabor svećenika naše nadbiskupije i kako dati novi impuls razrješenju tragične krize u našoj nadbiskupiji koja je došla ovim ratom. Svijet nam ra-stjeran, imanja spaljena i uništena, najveći i najbolji dio nadbiskupije okupiran i od Srba još držan. Nas tridesetak iznijelo je svoje viđenje i mišljenje koje će g. kardinalu pomoći pri pravljenju kursa plovidbe broda naše mjesne Crkve.Iako je bilo malo vremena, uzoriti kardinal nije mo-gao odoliti da ne posjete naš dragi posavski kraj.

Odabrao je vjernu i najviše pogođenu župu Boće, da u njoj predvodi misno slavlje na dan Blagovijesti 25.03.1995.godine u 10 sati. Iako se nije znalo, crkva sv.Ante u Boću bila je dupkom puna da čuje glas svoga Pastira i slavi sv. misu sa svim svećenicima kardinalove pratnje. Sve je na početku pozdravio domaći župnik Vlč.Ilija Matanović. „Došao sam vas hrabriti koji ste tu“, reče kardinal. „Za vaše poginule Boga moliti oproštenje njihovih grijeha, za vas žive želim isprostiti snagu vjere. Samo vjerom ovo čovjek može izdržati. Mi danas zahvaljujemo Mariji i molimo Mariju. Zahvaljuje-mo joj za dar Isusa nama svim ljudima, grešnici-ma, a molimo je za nas, da ostanemo vjerni svome hrvatskom rodu i svojoj hrvatskoj grudi. Mnoge grane našega stabla života su presjekli, ali, djeco moja, panj, korijen, čokot i trs su ostali i oni nas ne daju iskorijeniti“ poručio je pomoćni bi-skup dr. Pero Sudar.

Kardinal Vinko Puljić sa suradnicima u proljeće 1995. po prvi put posjetio jednu vojnu postrojbu.

124

Nakon sv.mise i kratke okrepe u župnom uredu svi, sa domaćinom župnikom Boća, došlli su u pohode Drugoj bojni Gromovi naše drage 108. brigade. To je čast i ponos, kako reče Filip Ilijanić, da nas naš nad-biskup i kardinal posjećuje i poticaj ohrabrenja nam daje. Još su ponosniji morali Gromovi biti kada su čuli iz usta kardinala da mu je to prvi puta u ovom ratu da posjećuje neku od postrojbi. No, kako je žu-pnik Ilija ovu Bojnu predstavio i stvarno njezino sta-nje kardinalu i pratnji prenio, nije naš pastir mogao izbjeći popit kavu u njezinu zapovjedništvu i dati poticaj momcima da i dalje ostanu kao do sada bez ijedne ljege zločina u ovome ratu. Rijetko je to naći i sresti. Vidi se da ovi dečki nisu pošli za puškom radi ratnog profiterstva i lopovluka, nego ih krvava nevolja natjerala. Drugi su mislili po njihovim „gla-vama hodati“, a da se nitko živ ne usudi ni pisnuti.Nakon razgledanja panoa i albuma, uz sok i ka-vicu, nakon 20 minuta, sva se delegacija uputila u Zovik gdje je kardinala, po završetku sv.Mise, već čekala okupljena masa naroda Božijega. Kako je naš narod mudar! Njemu ne treba savjetovati kada će koga pljeskom pozdraviti, on to zna. Tako je i ovoga puta bilo.

Kardinala su prekidali često dok im je zborio iz srca, a znao je da istim srcima govori. To je ono jedinstvo naroda i pastira kako su i do sada naši Nadbiskupi znali uspostaviti sa svojim vjernicima.

Zato se ne bi smjelo dogoditi da bilo koja vrsta inte-resa poljulja ove kršćanske odnose naroda i pred-stavnika njegove svete Crkve. Nema interesa koji može u ovom času biti jači od interesa ostanka sva-koga čovjeka na svome ognjištu. Toga prava smo svjesni.

Ovo je bilo pravo duhovno osvježenje za ispaćeni narod ovog dijela naše Nadbiskupije.

Preuzeto iz Novih Ravni,ratno izdanje 1995.

125

SUSJEDI UDALJENI 1400 KILOMETARA!

BRČKO/RAVNE – Do rata su susjedi iz Donjih Hr-gova redovito posjećovali svoje prijatelje u četiri ki-lometra udaljenim Matićima. Danas je udaljenost između ta dva sela – 1400 kilometara! Dijeli ih srpski koridor, zbog kojeg je proliveno mnogo krvi. I koji svima znači život ili smrt. Stoga je oko njega nago-milana golema ratna tehnika. Svi trebaju tu zemlju.Vozeći se 100 kilometara od Tuzle, naizmjenično magistralnim i uskim, brdskim putovima, stižemo do prvih crta koje drže hrvatski momci iz 108. br-čanske brigade HVO.

-Ovo je najistočniji dio Bosne i Hercegovine koji gazi naša čizma – šapuće na promatračnici Stjepan, jer sva-ki žum može biti signal neprijateljskom snajperistu.

Gledamo u maglu. Četiri kilometra ispred nas skriveno je Brčko. Sipi kišica. Blatnjavi rovovi.Za svoju rodnu grudu

- Ono je moja kuća...u koridoru...Sve sam imao...-ni-je mogao Stjepan završiti misao. Steglo ga je u grlu. - Kad ćeš kući? - Brzo –odgovara Stjepan dok mu se prsti nervozno igraju po obaraču.

Pognuti pretrčavamo do rovova. Stotinjak metara dalje, s druge strane, vidi se dim. Hladno je srp-skim vojnicima, pa lože vatru. Skriven iza jednoga stabla stoji Filip Ilijanić, „pedeovac“ iz 108. Kaže da su sadašnje crte uspostavljene još 1992.

- Nalazimo se u Boderištu, u hrvatskoj općini Brč-ko-Ravne. Neprijatelj je pokušao probiti našu crtu 1992, pa u ožujku i srpnju 1993. upravo ovdje osje-tio je našu snagu – kaže Filip. Doznajemo da je 108. imala i velikih gubitaka: 45 mrtvih i 200 ranjenih, od kojih su polovica teški invalidi. Unatoč brojnim pritiscima, nikada nisu skinuli hrvatsko znakovlje. Čvrsto su u odluci da neće uspjeti ni oni koji to i anas žele učiniti. Bore se za svoju rodnu grudu. Svoje Boderište. Ono je srušeno i podsjeća na slike koje smo vidjeli u Vu-kovaru ili Mostaru.

126

15 dana pakla Skriveni među kućama, iza svoga PAM-a, budni su Mato Grgić i Siniša Marković. Razgovaramo o pri-mirju, koje se uglavnom poštuje, o koridoru, o ne-kim običnim stvarima... Kažu da je bilo najteže kada je bio presječen koridor. Bilo je to 15 dana pakla. Ve-likoj Srbiji tada je bila presječena žila kucavica. Presjeći ćemo opet, čim dobijemo zapovijed – kažu. –Čekamo trenutak kada ćemo u susjednu hrvatsku Gunju na kavu. U selu susrećemo i ponekog civila. sedamdeset-četverogodišnji Mile Jukić s vrećicom u ruci svaki

dan obilazi razorenu crkvu. Živi sa ženom. Unuk mu je nedavno ranjen i na liječenju je u Zagrebu. Optimist je. Ovdje mu je lijepo, baš kao i susjedu šezdesetčetverogodišnjem Andriji. On živi sam, ali je u dobrom društvu. Borci su njegovi česti gosti. Andrija vjeruje da će brzo posjetiti svoje susjede: Proći, pa umrijeti. To mi je zadnja želja. Ali ne okol-nim, 1400 kilometara dugim putem, već onim ko-jim se oduvijek išlo. Svojim, hrvatskim koridorom.Još je, uz uzdahe, dodao: - Moji susjedi u Posavini tako su blizu, a tako daleko:

Preuzeto iz Posavskog glasnika,ratno izdanje 1994.

127

KAKO POBIJEDITI RATNI STRES

(...) 1. SVAKOJ EMOCIJI POTREBNO JE „POGLEDATI U LICE“. U svakoj opasnoj situaciji, a svaka je krizna situacija (osobito ratna) opasna, strah je normalna emocija koja se javlja kod svih ljudi. Ako se bojite pri-znati sebi svoj strah, priznajte ga drugima. Ma koliko vam to bilo neprijatno, suočivši se s njim, smanjit će te njegov intenzitet i tako olakšati vlastitu emotivnu napetost.

2. POVEĆAJTE SPREMNOST kako biste presreli ne-ugodnu i opasnu situaciju. To ćete učiniti pravilnim informiranjem, sebe i drugih, o mogućoj opasnosti, te pravilnim organizacijskim pripremama. Što više o opasnosti znate, to se manje bojite.

3. POGLEDAJTE OPASNOST I S DRUGE STRANE. Svakom se čovjeku ponekad situacija u kojoj se nalazi, čini prepuna opasnosti, prijetnje i beznadnosti.

Nasreću, rijetko je stvarno upravo tako. Pokušajte, zato, objektivno razmisliti i svesti opasnost u realnije mjere. Nikako nemojte podleći panici.

4. POTICANJE DJELATNOŠĆU prastara je mjera za suzbijanje neprijatnijih emocija, posebno straha. Sva-ka aktivnost u vezi s otklanjanjem opasnosti bolja je nego li bespomoćno gledanje oko sebe. Čim aktivnost počne, pažnja se odvraća na djelovanje i emocije poč-nu slabiti.

5. POKUŠAJTE, U SVAKOJ PA I NAJGOROJ SITUACI-JI, NAĆI ELEMENTE HUMORA, ma kako on djelo-vao crno i tragikomično. Nevjerojatno koliko to povolj-no djeluje na emotivno rasterećenje.

6. NEMOJTE BRINUTI O ONOME STO JE PROŠLO, MISLITE NA ONO LIJEPO ŠTO SE JOŠ MOŽE DO-GODITI. Ako vam nije ostalo ništa osim gologa živo-ta, to je najvrednije što je ostalo, jer je jedino nepo-novljivo.

Hrabri branitelji i dobri nogometaši.128

7. RAZGOVARAJTE s ljudima oko sebe. Razgovor je najbolji put za emocionalno rasterećenje. Družite se više. Telefonirajte češće.

8. NEMOJTE POSTATI OVISNIK RADIO I TELE-VIZIJSKIH VIJESTI. Ograničite gledanje TV pro-grama, prošećite, slušajte glazbu, pogledajte film.

9. POMAŽUĆI DRUGIMA POMAŽETE SEBI. Pra-vo je vrijeme da se angažirate u dobrovoljnim or-ganizacijama, školi i sl. Pomognite vašim susjedi-ma, starijim, djeci.

10. AKO STE SVE OVO PRIMIJENILI, A I DALJE SE OSJEĆATE PORAŽENI STRESOM, bezvoljni ste, osjećate strah, glavobolju, nesanicu – potražite pomoć rođaka, prijatelja. Potražite stručnu pomoć liječnika ili psihologa.

11. UVIJEK VJERUJTE U ISPRAVNOST ONOGA ZA ŠTO SE BORIMO. MI ĆEMO SIGURNO POBI-JEDITI U OVOM RATU (...)

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _Tema sa izobrazbe

129

RAZGOVOR S BARTOLOM TUNJIĆEM

RATNIM ZAPOVIJEDNIKOM BOJNE GROMOVI (završno razdoblje rata)

- RECITE NAM NEŠTO VIŠE O HRVATSKIM PROSTORIMA NA KOJIMA JE USTROJENA DRU-GA BOJNA GROMOVI?

To je Hrvatski prostor u općini Ravne-Brčko, gdje se Posavska ravnica dodiruje sa prvim brežuljcima planine Majevice. Ti prostori zauzimaju površinu od 55 četvornih kilometara hrvatske zemlje što predstavlja jednu četvrtinu ukupnoga teritorija op-ćine Ravne-Brčko, odnosno jednu trećinu slobod-noga teritorija naše općine. Prosječna udaljenost ovih krajeva od grada Brčkog, rijeke Save, odnosno republike Hrvatske je oko sedam kilometara i na tom dijelu tzv. srpski koridor je najuži.

130

U osam mjesta živi oko 6000 Hrvata, prema podaci-ma posljednjega popisa. Iako je život u ovim selima otežan zbog blizine crte obrane, zbog čestoga grana-tiranja prilikom neprijateljskoga djelovanja, u ovim mjestima život traje, ljudi obrađuju svoje njive, za-natsko-uslužne radnje rade, a djeca u školskim klu-pama uče iz knjiga po našim hratskim programima. Veliki broj ljudi iz Zovika, Boća, Štrepaca i drugih mjesta radi u inozemstvu, ali oni često dosta uda-ljenim i teškim putevima, dolaze svojim kućama. Preko Hrvatske-humanitarne zajednice župa Zovi-ka i Boća, naša dijaspora pomaže civilno pučanstvo koje živi na ovom teritoriju, a veliki doprinos ljudi iz dijaspore daju od početka rata u obrani ovih prosto-ra. Mi smo ponosni što smo kao pripadnici Druge bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO, uspjeli oobraniti do današnjega dana cijeli naš teritorij te na taj način omogućiti svim našim mještanima da žive na svojim stoljetnim ognjištima. Zbog izuzetno veli-kih i teških neprijateljskih ofenziva, radi strateškoga značenja ovih krajeva, Boderište i Hrvatske Dubra-vice su potpuno uništeni, ali nisu pokreni.

- KOLIKO ZNAMO, DOPRINOS DRUGE BOJNE U OČUVANJU 108. PJEŠAČKE BRIGADE HVO BIO JE NEIZMJERNO VELIKI. U ČEMU JE TAJ DO-PRINOS BIO POSEBAN?

Doprinos se prije svega ogleda u odlučnoj borbi pripadnika naše postrojbe protiv srpskog agresora u tom periodu. Bili smo svjesni da i u periodu po-litičkih pritisaka na ukidanje HVO, imamo samo jednoga neprijatelja te smo se i u tim teškim vre-menima na Boderištu odlučno suprostavljali svim srpskim napadima. Zatim, doprinos u očuvanju HVO se ogleda kroz izgrađen odlučan stav vojni-ka, dočasnika i časnika da je HVO osnova za op-stojnost na svojim vjekovnim ognjištima, te kroz svjest da je u pravu onaj tko se želi bortiti pod svo-jom zastavom sa svojim nacionalnim obilježjima.Doprinos u očuvanju HVO bio je i proizvod gosto-ljubivosti naših ljudi koji su u svoje domove primili veliki broj Muslimana, a mnogi su se od njih borili u sastavu 108. pješačke brigade HVO.

Dio zapovjedništva Drugog korpusa Armije BiH iz Tuzle i Operativne skupine Bosanska Posavina u radnoj posjeti Bojni Gromovi.

131

Ti ljudi nisu ni u jednom trenutku htjeli poslušati ekstremni dio svoga vodstva te bilo šta loše uči-niti svojim suborcima i dobročiniteljima. Poseban doprinos je bio strpljivost i spremnost naših ljudi na oprost. Oni su naučili da sve stječu svojim mu-kotrpnim radom i poštenjem, naučili su prolijevati krv za opstojnost na svojim vjekovnim ognjištima.

- U KAKVOM SE POLOŽAJU NALAZE VAŠI PRO-STORI NAKON DAYTONSKIH DOGOVORA

Ciljevi naše borbe su uvijek bili cjelovita bosanska Posavina u sastavu Federacije BiH.

Uzimajući u obzir povijesne razloge, etnički i ze-mljopisni položaj Bosanske posavine, logično je bilo očekivati da to bude Hrvatska veležupa u sa-stavu Federacije BiH. Svi planovi prije Daytona, misleći prije svega na Wans-Owenov, Owen-Sto-letenbergov, te plan Kontaktne skupine, tako su i definirali Bosansku Posavinu.

Nažalost u Daytonu je prihvećeno postojeće stanje, legalizirana je Srpska agresija na Hrvatske i Musli-manske prostore što mi ne želimo prihvatiti. Naša područja koja smo obranili ostaju u sastavu Fe-deracije, a sudbina grada Brčkoga određivat će se međunarodnom arbitražom, nakon godinu dana. Ukoliko ta arbitraža bude pravedna, logično je oče-kivati da veći dio grada Brčkoga pripadne Federa-ciji sa izlazom na Savu, jer su u gradu Muslima-ni i Hrvati bili većinsko stanovništvo.Mi duboko suosjećamo sa Hrvatima i Muslimanima Šamca, Dervente, Broda, te sa Hrvatima i Muslimanima okupiranih dijelova općine Ravne-Brčko i općine Brčko i podržavamo njihova nastojanja da se vra-te u svoje domove. Opravdavamo njihove svakod-nevne prosvjede kod zvaničnih institucija vlasti R. Hrvatkse i BiH. No mi smo vojnici koji poštuju po-litičke odluke, vjerujući da, bez obzira na ozbiljnost dejtonskog sporazuma, kada je u pitanju Bosanska Posavina – još nije data zadnja riječ.

132

VAŠA PORUKA: Da se pripadnici druge bojne Gromovi i dalje do-bro drže, u Boderištu i D. Dubravicama, da izvr-šavaju svoju svakodnevnu zadaću i ne nasijedaju na provokacije. Pozivam sve Hrvate H. Z. Soli koji nisu u našim postrojbama da nam se pridruže, pa bilo to i na kraju rata.

Intervju, Hrvatki radio Soli 1995.

133

GROMOVI IZNAD BRČKOG

Podmajevički plato u rejonu Boderište – Vranova-ča, samo zbog činjenice da je nekih šezdeset me-tara visočiji od posavske nizine, predstavlja jedan od taktičkih ciljeva srpskih otkupacijskih snaga. Momci iz 108. HVO brigade, glavna su prepreka na tom putu.

Nekoliko pokušaja ovladavanja Boderištem i Vra-novačom, pokazalo je srpskim snagama u tom di-jelu Posavine da sila četnika i raketa, nije dovoljna za postizanje taktičke prednosti, kakvu predstav-lja podmajevički plato, koji je nekih šezdesetak metara visočiji od razine rijeke Save. Taj dio, što geografski pripada i Posavini i Majevici, predstav-lja trn u oku ostvarenja jednoga od glavnih ciljeva okupacijskih snaga, a to je instaliranje osmatračko-

raketnih uređaja na tako podešenom prostoru. Ne-koliko ofenziva zastrašujućega obujma i snage, nije dalo nikakvu taktičku prednost. Jedino što se poslije takvih udara moglo ubrojati u „uspjeh“, jesu nove ruševine, štete na stambe-no-gospodarstvenim objektima i nove žrtve među braniteljima. Ni najnoviji pokušaj srpskih snaga da ovladaju Boderištem, nije donio uspjeh, a stalne provokacije, samo zorno potvrđuju da se tog cilja, nisu odrekli.

Sve u ovom pitomom i bogatom selu podsjeća na blizinu rovova, i mukla tišina na koju domaćini upozoravaju rijetke goste, i obrisi brčanskih silosa, a ponajviše porušene kuće, štale i instalacije. Go-tovo da nema kuće koja nije pogođena s nekoliko minobacačkih ili tenkovskih projektila, što pruža zastrašujuću sliku o tome, kakva se sila sručila na tako mali prostor. Omanja seoska crkva također nije pošteđena.

134

Pogođena je nekoliko puta, i tako razrušena, uvr-stila se u podulji spisak uništenih sakralnih obje-kata. Ratno ludilo ruši sve pred sobom, a pred sal-vama ubitačnih projektila nestaju životi i sve što je život stvorio.

U ovozemaljskom paklu, a Boderište je njegov cen-tar, nekako nestvarno djeluju branitelji, bojovnici iz bojne Gromovi, iz sastava 108. HVO brigade.

Gotovo da ih je nemoguće vidjeti, osim ako neki od domaćina ne zakuca na vrata nekoga rova ili dru-goga skloništa. Nevidljivi za povremene goste, ne-vidljivi su i za srpske vojnike, čiji su rovovi udalje-ni tek nekoliko desetina koraka. Ta „nevidljivost“ u Boderištu je pravilo koje se ne smije kršiti, jer ta vrsta greške se obično plaća životom.

Bojna Gromovi, koju uglavnom čine oni isti mom-ci, što su se tek neku godinu ranije igrali po ovdaš-njim poljanama, ili obrađivali voćnjake i oranice, nesavladiva su prepreka za osvajače. Gromovi bra-ne svoje kuće, makar i porušene, brane čast Posa-vaca, čast ovdašnjih Hrvata, koji ne mare za poli-tikanske kalkulacije, što im ponekad padaju teže nego obračun s četinicima.

Ovdje nemaju šanse, dok mi branimo Boderište, valjda su se u to uvjerili, govori jedan od momaka iz Gromova. Mi smo imali žrtava, ali su oni imali mnogo više. Mi znamo zašto se borimo, a za njih bi bilo najbolje da preispitaju ciljeve svoga ratovanja i napada na naše kuće. Mi ne uzmičemo!

135

Tako razmišljaju Posavci, riješeni da ne uzmaknu ni koraka, bez obzira na činjenicu da su sve češći i sve snažniji napadi mehanizirano-pješačkih srp-skih snaga, koncentrirani upravo na Boderište. To im, po svemu sudeći, ne pada toliko teško, koliko spoznaja da njihove rezultate u obrani, neki ili umanjuju ili još gore – zanemaruju.

Nepravda boli više od rana, prastara je izreka umnih ljudi. Dok umni ljudi ne iznađu pravedno, političko rješenje bosanskohercegovačke ratne kataklizme, Gromovi će i dalje grmiti iznad i oko Brčkog.

Preuzeto iz Hrvatskog glasnika,ratno izdanje 1994.

136

GENERAL ANTE ROSO POSJETIO DRUGU BOJNU GROMOVI

Početkom devetoga mjeseca, general je Ante Roso, u okviru redovnoga obilaska ovih krajeva, sa su-radnicima, posjetio zapovjedništvo Druge bojne – 108. pješačke brigade HVO.

U dugotrajnom i svestranom razgovoru, članovi zapovjedništva Druge bojne upoznali su visoku delegaciju o vojno-političkoh situaciji u župama Zovik-Boće.

Tom prilikom istaknuto je da su Hrvatski prostori na kojima je organizirana Druga Bojna (oko 55 če-tvornih kilometara površine, s oko 7000 Hrvata) u potpunosti sačuvani od agresije neprijatelja.

Naglašen je strateški značaj Boderišta i Hrvatskih Dubravica za cijeli slobodni teritorij općine Brčko i velikog dijela Bosanske Posavine.

General Roso je upoznat o rasporedu naših snaga u zoni odgovornosti Druge bojne te o snagama i ciljevima neprijatelja na položajima ispred nas.Slikovito su prikazane velike i teške neprijateljske ofenzive na ove prostore koje su zaustavljene za-hvaljujući viteštvu Druge bojne uz mnogobrojne žrtve i materijalna stradanja Hrvatskih Dubravica i Boderišta.

Posebno su naglašene teškoće i hrabrost naših do-mobrana u mjesecu srpnju '92 godine kada su go-rile hrvatske Dubravice, zatim u ožujku '93, kada je srpska vojska pokušala zauzeti Boderište i Vra-novaču.

U mjesecu srpnju '93 neprijatelj ponovo nije pro-šao na Boderištu. Cjelovito je analizirana nedav-na neprijateljska ofenziva na Boderište, u mjesecu travnju, prilikom čega se pokazala izuzetno dobra organiziranost Druge bojne, kao i sva snaga i bru-talnost neprijatelja koji ni tada nije uspio.

137

Istaknut je značaj ove postrojbe u periodu politič-kih pritisaka i pokušaja ukidanja 108. pješačke bri-gade HVO kada se argumentirano reklo NE.Još jednom je naglašeno pravo hrvatskoga naroda ovih prostora da budu sastavni dio Posavskoga

kantona/posavske županije, jer za to postoje stra-teški, zemljopisni, etnički, ekonomski i politički ra-zlozi i interesi. To pravo je stečeno u krvi, tijekom ovog rata i nitko to nemože osporiti. U svom izlaganju, general Roso je pohvalio vojnike i zapovjedništvo Druge bojne za uspješno organi-ziranu i vođenu borbu na bojišnici te mudro pona-šanje i snalaženje u vremenu blokade ovih krajeva. General je istaknuo da će se osobno založiti kod glavnog stožera HVO i u budućoj Federalnoj vojsci da se ovi krajevi još bolje ojačaju i zaštite od agresi-je te da postanu još značajnija osnova za oslobođe-nje okupiranoga dijela Bosanske Posavine. Čestitao je na svjesnosti ljudi ovoga kraja da je HVO simbol opstojnosti Hrvata na njihovim ognji-štima te naglasio potrebu i obvezu postupnoga prelaženja postrojbi HVO i Armije BiH u Federal-nu vojsku BiH što na ovim prostorima praktičnoo već funkcionira od početka rata. Kao nagradu za dosada učinjeno general Roso je obećao Drugoj bojni protuoklopni raketni sustav Milan

Preuzeto iz Odjeka branitelja-ratno izdanje 1994.

Pripadnici satnije ,,Živinčki sokolovi’’ i njihovi zapovjednici dali su značajan doprinos u odbrani naših krajeva 1994./95.

138

NA BODERIŠTU SE ODLUČUJE

Kada dođemo u Boderište, doživljavamo svu tra-giku ovog rata. Tu susrećemo: žene, djecu i starce koji žive u svojim kućama, samo nekoliko metara udaljenim od vojničkih rovova.

Mnogobrojne ruševine, zapušteni gospodarski objekti i krateri od topničkih granta, pokazuju ko-liko su protekle ratne godine bile teške i nemilo-srdne.

Pored porušene crkve u centru sela, zaustavljaju se svakodnevno slučajni prolaznici, šokirani okrutno-šću i bezbožnošću neprijateljskih tenkista.Tu sva-kom čovjeku veoma brzo postaje jasno, žašto su na Boderštanskom platou vođene tolike borbe. Svaki pogled, ma gdje bio usmjeren, pokazuje nešto više.

Visoke zgrade grada Brčkoga zaklanjaju rijeku Savu i Hrvatsku, a između njih vijuga „koridor smrti“.

Niti jedan žitelj ovih krajeva ne može shvatiti a ni prihvatiti da zbog tih nekoliko tisuća metara, vječ-no ostanemo „na kraju svijeta“, odvojeni od zapad-ne civilizacije.

Dok razmišljamo o tako bliskom, a tako dalekom gradu, pogledi lutaju kroz ravnu Posavinu i pred-građa Gradačca. Šamca i Orašja, a uspravni i visoki silosi u Županji ulivaju nadu. Nije potrebno previ-še političke ni vojničke mudrosti pa da se shvati - tko u budućnosti bude imao Boderište i okolinu imat će i taj dio Posavine. Svaki Hrvat u momenti-ma takvih razmišljanja, osjeća istovremeno ponos i strepnju, jer on je taj koji stoljećima živi u Boderi-štu, on je obranio i još uvijek brani Boderište te se nada cjelovitoj Bosanskoj Posavini.

139

Osim „Posavskih pogleda nadanja“, branitelji Bode-rišta veoma često upućuju „poglede gorčine“ prema Semberiji, preko koje dolazi svo ovo ratno zlo. Uz te poglede stalno se nameću i pitanja, dokle ćemo moći izdržati, a da neprijatelj ne okupira tih nekoli-ko stotina metara i kroz cijevi svoje teške gvožđurije promatra i uništava ravnu i plodnu ljepoticu.

S Boderišta se dobro vide i obronci Majevice. Ta go-rostasna planina, Hrvatima ovih krajeva sve više uliva sigurnost i vjeru da će biti pravde. Vjetrovi koji pušu preko te planine sve su blaži i prijatniji. Nema više onih oluja koje su pokušale braniteljima Bode-rišta potrgati oznake HVO i dovesti ih u beznađe, a nadamo se da će preko te planine i naziv Ravne-Brčko uskoro postati stvarnost i realnost. Srpski agresor dugo nije smio Boderištu „pogledati pravo u oči“. Prvo su pokušali u ovo mjesto ući iz poza-dine, preko Hrvatskih Dubravica, još početkom srpnja mjeseca 1992. godine, ali ih je iznenadila odlučnost i dobro pripremljena obrana mještana ovoga kraja.

Pokušaše okupirati ove prostore preko Vranovače, ali i tu branitelji iz Boća, u više navrata, pokazaše domoljublje i ratno umijeće. Srbi nad ovim krajevima htjedoše se u stvarnosti prikazati „nebeskim narodom“ te ,bombardiranjem iz svojih zrakoplova, obeshrabiti branitelje i civilno pučanstvo u dubini slobodnog teritorija Štrepaca i Zovika. Neprijateljske „krmače“ ne postigoše ništa drugo osim sto porušiše civilne objekte i pobiše ne-koliko civila među kojima su bili i Srbi, što ih kao ljude prihvatismo u svoje domove, nakon njihovog napuštanja Bukvika.

U ožujku mjesecu 1993. godine, kada su prvi sunče-vi zraci počeli obasjavati još uvijek cjelovito i nepo-rušeno Boderište, kada se vjerovalo da nakon duge i sumorne zime „dolazi proljeće“ te da nakon Wens-Owenovoga plana dolazi mir, na Boderištu se desi masovni egzodus civilnoga pučanstva. Za samo ne-koliko dana polovina sela bijaše potpuno porušena i spaljena.

140

Velikom hrabrošću bojovnika druge bojne, osta-doše ispred naših položaja uništeni neprijateljski tenkovi i transporteri, a uzalud izginuše okupatori koje su njihovi ideolozi uvjeravali da je to srpski prostor. Ti dani hrabrosti i odlučnosti običnih ljudi, učvrstiše 108. pješačku brigadu HVO i ona samo-stalno krenu u nove pobjede i borbu za opstojnost svoga naroda na ovim prostorima.

Ljeto 1993. godine bijaše veoma vruće, ali ni u lip-nju i srpnju mjesecu, neprijateljski specijalici ne proširiše svoj koridor. Nakon duge i teške blokade putova, kada je u po-lupraznim puščanim spremnicima svaki metak „zlata vrijedio“, kada nismo bili sigurni hoće li se narednoga dana imati što skuhati u vojničkim ka-zanima, iz Potočara krenu još jedna najezda srp-skih osvajača.

Tih travanjskih dana 1994. godine, neprijatelj je prezentirao silu iz svih mogućih oruđa, ali sva-ki pokušaj pješačkog proboja Boderštanskih crta obrane, pokazivao je samo kukavičluk neprijatelj-skih vojnika i očaj njihovih časnika.

141

Da neće ništa biti od proljetnih radosti 1995. godi-ne, neprijatelj je pokazao pokušavši još jedan pro-boj na „Boderištanski Vukovar“. Nakon početne inicijative specijalaca iz Srbije i Semberije, borbe ,,prsa u prsa’’ vođene su nekoliko dana. Kao i u uvjek do tada, poraženi srpski vojnici vraćeni su na početne položaje.

Da Boderište nikada neće pasti u neprijateljske ruke, sigurnost i jamstvo su i bojovnici s područja Hrvatske zajednice Soli koji tu brane svoje pravo na život u rodnim mjestima Tuzlanske veležupe.

Branitelji Boderišta časno su branili sve prostore općine Ravne Brčko i općine Brčko, a njihov dopri-nos posebno je bio značajan na Dizdaruši, Begova-či, Ulicama, Rahiću Donjem, Tramošnici itd.

Takoder je uloga Armije BiH u obrani Boderišta u svim teškim situacijama, bila veoma učinkovita i korisna. Na ovim prostorima se od početka rata stvarala združena vojska HVO i Armije BiH, kao i Federacija Bosne i Hercegovine. Zbog toga su ovi krajevi zaslužili da im se u narednom periodu po-sveti mnogo više pažnje kako bih cjelokupan oku-pirani teritorij bio oslobođen te postao „most su-radnje“ između buduće Konfederacije R. Hrvatske i Federacije BiH.

To su ideali zbog kojih su mnogi Boderištanski bra-nitelji uložili svoje mlade živote na oltar domovine, a mnogi darivali dijelove svoga tijela. Ako njihovi ideali, mučeništvo svih živih branitelja te čežnja za rodnom grudom rasutog pučanstva župa Zovika i Boća, budu iznevjereni, onda je to kraj najistočni-jem dijelu hrvatstva i katoličanstva BiH.

Zbog toga budimo ozbiljni, na Boderištu se stvara općina Ravne – Brčko i brani Posavina.

Preuzeto iz Napredkovog kalendara,ratno izdanje 1995.

142

SOLI SE BRANI NA BODERIŠTU

U tijeku je sveopća aktivnost na pristupanju vojnih obveznika Hrvatske nacionalnosti sa šireg područ-ja Soli u 108 pješačkoj Brigadi HVO.

U Drugu Bojnu GROMOVI do sada su pridošli ve-liki broj bivših bojovnika 115. brigade HVO ZRIN-SKI koja je početkom ove godine zarvšila svoj ratni put zbog ultimativne odluke dijela predsjedništva BiH. Među tim vojnicima su i mnogobrojni drago-voljci koji tek započinju svoj ratni put, kao i borci koji, uz odobrenje i dogovor, napuštaju postrojbe Armije BiH gdje su do sada bojevali.

Trenutačno je pri drugoj bojni formirana jedna mnogobrojna i kvalitetna satnija koja ima svoju zonu odgovornosti na području Boderišta.

Svi borci ove satnije veoma su zadovoljni što po-novno imaju priliku nositi oznake HVO i na taj način omogućavati sigurnost i opstojnost svojih obitelji i imovine na prostorima Soli.

Pripadnici Druge bojne se zalažu da boravak tih ljudi u ovim krajevima bude što učinkovitiji, sigur-niji i udobniji na obostrano zadovoljstvo.

Narednih dana očekuje se dolazak velikoga broja ljudi sa prostora Soli tako da će žitelji župa Zovik-Boće postati sve veći prijatelji sa žiteljima Lipnice, Husina, Ljubača i drugih tuzlanskih naselja u za-jedničkoj borbi za opstojnost Hrvatskog naroda na ovim prostorima.

Preuzeto iz Odjeka branitelja,ratno izdanje 1994.

143

ZOVIK MI NIŠTA NE MOŽE ZAMIJENITI

Metak je došao do ulaska u mozak i zaustavio se na moždanoj opni.

Uz nemoguće zahvate doktora Ivana Hudolina ostao sam živ.

Životne su staze široke i na njima caruje neizvje-snost. Čovjek ne zna kuda će i kako stići, govori Mato Lovrić dvadesettrogodišnji mladić iz Zovika, koji se, evo, dvije godine oporavlja od teške i nesva-kidašnje ozljede.

Od prvoga neprijateljskog napada na slobodno br-čansko područje, pripadnici zovičke bojne, bojne Gromovi nalazili su se na crti obrane Hrvatske Du-bravice, a Mato Lovrić je bio zapovijednik sektora i sam je iznio veliki teret ratnih razaranja.

- Za nas je rat počeo onda kada su četnici napa-li Dubravice. Istina, interventna jedinica je i rani-je sudjelovala u nekim borbama. Najgore je bilo u onom trenutku kada nam je jedan borac poginuo

Trebalo je svladati paniku i nastaviti s borbom, je-većini od nas je to bio prvi dodir s ratom. Među-tim, jedinica je bila nedovoljno ukopana, tako da smo pored slabog naoružanja i na tom planu bili jako slabi. Tri su dana vođene borbe, dok su Dubra-vice totalno porušene i nazvane Malim Nuštrom, prisjeća se Mato početaka rata.

144

-Kako se rat duljio i mi smo postajali sve opremlje-niji i iskusniji. A onda dolazi ona teška bitka – bitka za Boderište. U trenutku napada, ja sam se nalazio u Dubravicama sa svojim borcima. Kada sam čuo, pohitao sam u Boderište. Bio sam svjestan činjeni-ce da ako Boderište padne, palo je sve, a Dubravice bi bile osječene. Tijekom borbe bio sam udaljen od četnika sveka nekoliko desetaka metara. Jedan me-tak je našao put do moje glave. Tada sam ranjen i ništa nisam znao.

Metak je došao do ulaska u mozak i zaustavio se na moždanoj opni. Uz nemoguće kirurške zahvate dr. Ivana Hudolina, Mato ostaje živ. Međutim, iz-gubio je čulo govora, sluha i pamćenja. U jednom trenutku nije uspio prepoznati niti vlastitoga oca. U zagrebačkoj Novoj bolnici izvršeno je deset ma-njih operacija i, uz znatno bolje uvjete, liječnici su Mati uspjeli vratiti sluh i govor, ali, je trebalo mno-go vremena da bi se povratilo i pamćenje.- Danas sam zadovoljan svojim zdravstvenim sta-

njem, iako znam da nisam još potpuno zdrav, go-vori Mato, koji se prije nekoliko dana vratio iz Au-stralije, gdje je boravio nekoliko mjeseci, a vratio se radi oporavka.

- Mnogo mi je ljudi dolazilo u posjet, a kako sam se poznavao sa Dragom Tunjićem, jedne prilike došao je i on. S njim je došla i njegova nećakinja Dani-jela. Čim sam je ugledao, svidjela mi se. Boravila je malo dulje u Hrvatskoj, a tek tijekom drugoga posjeta doznao sam da ona živi u Australiji. Kako nisam znao da će se Danijela dulje vrijeme zadržati u Hrvatskoj, pomislio sam da je više neću vidjeti. Kada sam izašao iz bolnice, otišao sam kod svojih u Malu Bosnu u Sesvetama i ponovno je vidio. Po-čeli smo se i zabavljati i danas smo zajedno.

Danijela je australijska državljanka, student je na Fakultetu prehrambene industrije i namjerava se što prije udati za Matu. On je boravio u Australiji, a utisci nisu baš tako sjajni.

- Teško bih se mogao naviknuti na austalijski način života, i ta-mošnju nesnošljivu temperatu-ru, koja iznosi i preko 40 Celzi-jevih stupnjeva. Danijela je bila jedina s kojom sam razgovarao, a često sam čitao i Posavski gla-snik koji me na trenutke vraćao u rodnih kraj i moj zavičaj.

Čudnovata se sudbina splela oko Mate. Danas se nalazi u Puli kod brata i sređuje posljed-nje liječničke kontrole, gotovo svakodnevno razgovara s Da-nijelom, a u svakom trenutku misli mu lete u rodni kraj – u Zovik i njegovu okolicu. Pruzeto iz Novih Ravni,

ratno izdanje 1995.

145

PISMO PODRŠKE OPĆINSKOM VIJEĆU RAVNE – BRČKO

Vijest o nasilnom skidanju „ploče“ koja simbolizira pravo na život našega naroda na njegovim vjekov-nim ognjištima, brzo se proširila na prostorima župa Zovik i Boće.

U predvečernjim satima, na pojedinim mjestima, došlo je do spontanih okupljanja vojnika koji su počeli negodovati.

Zapovjedništvo bojne se založilo da ne dođe do opće euforije te smo vojsci obećali da će natpis RAVNE – BRČKO već narednoga dana biti na svom mjestu, jer smo takve informacije dobili od nadležnih službi.

Na izvanrednom sastanku zapovjedništva druge bojne GROMOVI koji je održan u ranim večernjim satima, osuđen je taj vandalski čin, dogovrene eventualne mjere zaštite, te izražena zabrinutost što se nije našlo načina da se takva pojava spriječi.

Donesena je odluka da se, u znak potpore Općin-skom vijeću, simbolično ispiše natpis s ploče i iste večeri postavi na zgradu općine RAVNE – Brčko, kako nijedno jutro nebi osvanulo bez natpisa koji je „KRVLJU ISPISAN“ tijekom ovoga rata.

Očekujemo i inzistiramo da se ploča sa natpisom postavi na dosadašnje mjesto i da se u narednom periodu dostojanstveno čuva.Stim u svezi spremni smo pružiti svaku pomoć i podršku.

Zapovjedništvo II. bojne „GROMOVI“ 108. Pješačke Brigade HVO – Brčko

146

Vojni dokument 1995.

Pripadnici Prve bojne 108. pješečke brigade HVO ustrojeni na slobodnom prostoru: Bijele, Dubrava, Skakave i Prijedora.

147

RAZGOVOR S IVOM FILIPOVIĆEMRATNIM DOZAPOVIJEDNIKOM

108. PJESAČKE BRIGADE HVO

NOVE RAVNE: G. Filipoviću, na početku smo ovo-ga našeg razgovora, u povodu posljednje, najnovije četničke ofenzive na Boderištu. Radi se o izuzetno krupnom i značajnom događaju, ne samo za našu Brigadu već i za sve nas koji smo ostali, živjeti i ra-diti u općini Ravne – Brčko. Nas bi zanimalo na po-četku i za uvod, da nam kažete, kojim oruđima su nas najviše tukli i kako smo im mi uzvraćali, kako bi tu situaciju što bolje oslikali?

IVICA FILIPOVIĆ: Čime su nas udarali?... ovo je njihov već peti pokušaj da probiju našu crtu u pravcu Boderišta. Čime su udarali? Bolje reći čime sve nisu udarali, je l' !!! za ovu, očito dobro plani-

ranu, ofenzivnu akciju - a to je vidljivo iz toga, da su oni već bili formirali i Taktičku grupu na tom terenu - imali su na raspolaganju tenkove, haubice, minobacače svih kalibara, pat-ove, ose, zolje, ručne bacače, itd. Naravno, svim tim što sam nabrojao, oni su nas i tukli. Interesantno je da nisu tukli po dubini teritorija, uglavnom, ti su napadi ispoljeni po crti obrane naše bojišnice, na dijelu od kojih 400-500 metara. Na nas je ispaljeno nekoliko tisuća granata! „Sitnog zrna“, ako mogu slobodno procijeniti, nije sigurno ispod 500 tisuća. Ali, kad smo uspjeli vratiti ta oku-pirana područja, tada su počeli tući i po civilnim ciljevima. Na takav način smo u Boću imali i jednu žrtvu - smrtno je stradala jedna starica.Važno je napomenuti da su četnici pokušali izvršiti proboj u dva pravca: u pravcu tog već famoznoga rova „Vukovar“, i u pravcu Iličkova.Tamo je i padalo najviše granata?

General Ivo Lozančić u proljeće 1995. obišao položaje Bojne Gromovi i čestitao na uspješnoj odbrani hrvatskih prtostora.

148

Oni su, ustvari, prvu žestoku vatru otvorili u prav-cu Iličkova, kad se pojavila i neprijateljska pješadi-ja, tj.njihovi izviđači. Čim smo uočili te izviđače, odmah smo blokirali taj dio, iako je kasnije težište artiljerske vatre kao i djelovanje neprijateljske pje-šadije bilo usmjereno u pravcu rova „Vukovar“. Ne bi smjeli zaboraviti ni to da su oni u ovaj akciji upo-trijebili elitne jedinice koje su im stajale na raspola-ganju, a koje se, i inače, kreću po ovom posavskom ratištu. Bili su tu Arkanovci, Pešini zločinci te Ma-uzerovi panteri (iz Bijeljine), pa čak i neke jedinice iz Valjeva.

A mi – čime smo se mi branili? Uglavnom smo se branili onim što se našlo na crti u tom trenutku: to je bilo pješačko oružje, protuoklopna sredstva tipa ose, zolje, kao i minobacači svih kalibara. I, narav-no, srcem i hrabrošću vojnika koji nisu posustajali u tako žestokom napadu!

149

Četnička provala

NR: Sta se dešavalo poslije? Kako je došlo do toga da smo izgubili nekoliko rovova?

I. Filipović: Čini mi se da sam Vam već spomenuo, u pripremama za ovaj razgovor, kako je jedna agre-sorska tenkovska granata bila veoma precizna, te je pogodila zaklon gdje su se nalazili naši bojovni-ci. Od gelera granate imali smo tada trojicu ranje-nih. Ostali bojovnici koji su se nalazili pored njih, pokušali su da im pomognu i izvukli ih do obližnje kuće, koja se nalazila nepunih desetak metara od samoga rova „Vukovar“. S Obzirom da se radilo o obučenim agresorskim vojnicima koji su upravo

pripremani za takve borbene napade, oni su – po-držani kompletnim topništvom kojim su raspola-gali – iskoristili trenutak izvlačenja naših ranjenih bojovnika i našli se u rovu „Vukovar“. Na takav način oni su, istovremeno velikim pristiskom i sa čela, ugrožavali i naše bokove, lijevo i desno krilo te tako prisilili na povlačenje naše vojnike i iz de-snog i lijevog rova, od rova „Vukovar“.

Ali, ti su se vojnici povukli svega nekih dvadese-tak metara, na rezervni dio crte. Na takav način oni su i dalje kontrolirali te rovove. Neprijatelj se ni u jednom trenutku nije našao u rovovima ni lijevo ni desno od rova „Vukovar“! On je jedino kontroli-rao taj rov „Vukovar“.

150

Obranili smo komunikaciju Boderište-Begovača

NR: Pa dobro, znači, taj veliki ofenzivni napad za-počeo je uspješno za agresora, i to je bilo za sve vas, vjerojatno, veliko iznenađenje. Kako ste se snašli u početku, i šta je Vas, kao zapovjednika obrane, naj-više brinulo?

I. Filipović: Brinulo me ono, ustvari, što se desilo: ni-smo izvršili proboj. U tom trenutku ja sam se nalazio na isturenom zapovjednom mjestu, u Prijedoru. Bio sam obaviješten odmah, u ranim jutarnjim satima, negdje oko 6 sati. Istog trenutka sam pošao sa svojim suradnicima na mjesto događanja, čak šta više, našao sam se u tom trenutku i u rovu „Vukovar“. Pokušali smo odmah dok je stvar još bila „vruća“, da jednim iznenadnim prodorom naše pješadije, donosno izvi-đačko-diverzantske grupe bojne Gromovi, vratimo taj rov. No, imali smo gubitaka, jednoga mrtvog bo-jovnika i par ranjenih. Na našu veliku žalost, to je bio dozapovjednik Bojne, Ivan Marčetić, a jednoga ranje-nog bojovnika osobno sam iznio.

Poslije toga uslijedila je organizacija obrane. Na-kon koliko vremena ponovno se pokušalo vratiti taj rov?Taj pokušaj uslijedio je poslije nepuna tri sata od ulaska agresorskih vojnika. Pokušali smo, među-tim, nismo uspjeli. Pretrpili smo gubitke, s obzirom da su oni taj rov i svoju pješadiju, te elitne jedinice, pokrivali izuzetno žestokom vatrom iz tenkova, ha-ubica i minobacača.

U tom trenutku, dakle, ništa drugo nije preostajalo nego uspostaviti polukružnu obranu ispred izgu-bljenoga rova. Tada smo svu našu vatru usmjeravali na moguće pravce uvođenja agresorskih vojnika i tehnike, dok smo istovremeno užurbano radili na osiguranju potrebnoga broja vojnika iz sastava ci-jele brigade, kako bi spriječili dalje napredovanje agresorskih snaga. U nekoliko narednih dana, naši bojovnici uspješno su uništavali svaki agresorski pokušaj izlaska na komunikaciju Boderište-Begovača. A takvih poku-šaja je bilo četiri do pet dnevno. Odbiti tako žestoke nasrtaje agresora na otvorenoj bojišnici, zaiste je tre-balo i znati i htjeti i smjeti.

151

Pomoć Orašja, Srednje Bosne i bošnjačko-muslimanskih jedinica

NR: Zborno područje Orašje nam je priteklo u pomoć, a dobili smo i pomoć iz srednje Bosne. Kolika je bila ta pomoć?

I. Filipović: I ovoga puta, pomoć je iz Orašja bila u mjeri mogućega - čim smo tražili potporu u više-cijevnim bacačima raketa, mi smo je dobili. Dobili smo je u dva navrata i to po dobro odabranim cilje-vima. Zašto sam rekao „u mjeri mogućega?“ Zato , što poslije te pomoći u dva navrata, više nije bilo ni moguće da nam pomažu. Iz prostoga razloga što nam je agresor prišao toliko blizu, da nas je dijelila distanca od nekih dvadesetak metara. A iz srednje Bosne, točnije, iz Viteza, pomoć u ljudstvu uslije-

dila je veoma brzo, što je, svakako, kako za borce naše Brigade, tako i za sve nas, bio još jedna pod-strek da očuvamo ono što čuvamo već tri godine. Želim spomenuti i to da smo od Glavnoga stožera HVO, veoma brzo dobili pomoć i u materijalno-tehničkim sredstvima.

NR: Kolika je bila pomoć Armije BiH?

I. Filipović: Pa, u prvim trenucima, osim moralne potpore i jedinica u pričuvi, nismo imali nikakvu drugu pomoć od jedinica Armije BiH. Istina, mi je nismo ni tražili. Bojovnici, prije svega bojne Gromo-vi a naravno i ostalih bojni koji zaslužuju sve mogu-će pohvale, uspijevali su odbiti svaki pokušaj agre-sora da izađe na komunikaciju Boderište-Begovača, dok su u noćnim satima trpjeli jaku topničku vatru.

Iskustva kroz koja su prošli 108. p. br. HVO i Bojna Gromovi korištena u ustroju Vojske Federacije BiH.

152

Sve se to dešavalo na otvorenom prostoru, između kuća, dvorišnih zgrada i sličnoga.Tek tada, kada su starješine armijskih jedinica uvi-djele da agresor nema namjeru odustati i da su naši vojnici zaista iscrpljeni - bilo je tu i poginulih, i ranjenih – a svjesni, pri tome, činjenice šta bi se desilo sa desnoga krila 215. motorizirane, ukoliko bi naše snage posustale i četnici ovladali dijelom spomenute komunikacije Boderište-Begovača, po-nudili su nam da vlastitim snagama preuzmu od nas taj kritični dio crte obrane, u duljini od oko 300 metara. Imajući sve to na umu i s obzirom da smo trpjeli jaku vatru u još dva pravca po našoj crti, mi smo udovoljili njihovu zahtjevu. Međutim, poslije preuzimanja toga dijela naše crte obrane od armij-skih jedinica – valjda su i neprijateljski vojnici bili iscrpljeni - puna dva dana nije bilo napada.

Povratak izgubljnih položaja

NR: Kako je došlo do vraćanja izgubljenih položaja?

I. Filipović: Taj vremenski period od dva dana zatišja, iskorišten je za planiranje kontra-napada, i vraćanje izgubljenoga. U osmatranju pravaca za uvođenje artijerijskih oruđa-tenkova, sudjelovali su, kako časnici naše brigade, tako i armijskih jedi-nica. Što znači da je akcija vraćanja bila zajednički planirana, ali djelomično i izvedena. Za izvođenje ove akcije, bilo je upotrijebljeno i naše i armijsko topništvo, s tim da je ljudstvo za izvršenje ovoga zadatka bilo iz sastava Armije BiH. Nakon napada topništva, tenkova, minobacaca, očigledno, po do-bro odabranim ciljevima, manevarske jedinice iz sastava Armije BiH, veoma su brzo potisnule agre-sorske vojnike i ovladale terenom koji je privreme-no kontrolirao agresor. Najaktivniji dio ove akcije trajao je nepuna dva sata.

NR: Kakve su procjene o gubicima agresora?

I. Filipović: Gubici neprijatelja u ljudstvu su, po našim procjenama, između 20 i 30 mrtvih (samo deset tijela agresorskih vojnika ostalo je na našoj strani). U tehnici, jedan je neprijateljski tenk ošte-ćen i zarobljena je veća količina municije pronađe-na u podrumu kuće kod rova „Vukovar“.

NR: Kakvo je trenutno stanje, i šta se dalje oče-kuje na tom dijelu bojišnice 108. brigade HVO?

I.Filipović: Trenutno je na crti obrane naše bojiš-nice veoma mirno, uz povremene provokacije iz pješačkoga naoružanja i minobacača.

A šta očekujemo? Pa, očekujemo da će ponovno pokušati ostvarenje svojih mračnih želja, jer ovo je njihov peti pokušaj, peta ofenziva na Boderištu. Do sada smo izdržali ovih pet, siguran sam da ćemo izdržati i svaku narednu.

153

Namjera četnika bila je ovladati komunikacijom Boderište-Begovača

Šta su ustvari četnici htjeli postići tom najnovijom ofenzivom?

Oni su htjeli ovladati dijelom komunikacije, već sam to rekao, Boderište-Begovača. S toga dijela oni bi sebi osigurali ugrožavanje kompletne crte 215. brigade, do Vranovače. Izlaskom na Vranovaču, na tu izuzetno dominantnu kotu, oni bi uspješno kon-troliratli kompletan teren Vranovača - Lipovac. Što znači-proširili bi koridor.

To im je bio apsolutni cilj: proširenje koridora i, si-guran sam u to, da oni žele jednostavno prisiliti i jedinice HVO i jedinice Armije BiH na ponovno primirje, što njima ide u prilog.

Jer, sigurno je točan podatak kojim mi raspolaže-mo, da oni imaju jako malo ljudstva. Imali su veli-ke gubitke tijekom proteklih pet godina rata. Oni žele pokazati kako su još uvijek moćni i kako nas mogu prisiliti na primirje koje u ovom trenutku, pogotovu bošnjački narod, bar se tako izjašnjava, ne želi potpisati.

154

Velika želja za očuvanjem hrvatskih prostora

Potrebno je istaknuti izuzetno visok moral bojov-nika, u prvome redu bojovnika bojne „Gromovi, a onda i bojovnika ostalih bojni koji su pokazali ve-liku želju za očuvanjem svojih prostora. Naša je brigada izuzetno sposoban i stabilan kolek-tiv. Na svaku moju zapovijed, odgovoreno je istog trenutka. Kad god sam tražio pomoć u ljudstvu, u tehnici, iz prve, treće, četvrte bojne, u roku od pola sata to je bilo već realizirano.

Više nego odlično funkcionirali su svi pristožerni organi. Jedino su na takav način bojovnici mogli izdržati tih pet krvavih dana. Ali, pomoć nisu pužile samo bojne, u njih se ak-tivno uključila i Vojna policija, koja je sudjelovala u svemu, od kopanja pričuvnih položaja, što znači tranšeja, rovova, do samoga čuvanja crte obrane.

Preuzeto iz Novih Ravni,ratno izdanje 1995.

155

BIO SAM U PAKLU MALOG VUKOVARA

Sredinom travnja, uostalom kao i protekle godine u isto vrijeme, gorjeli su i zemlja i nebo iznad Bo-derišta. Je li Bog digao ruke od te oaze heroja u op-ćini Ravne-Brčko, to zna samo On, ali ljudi sigurno nisu. Upravo obrnuto. Spustili su ruke na obarače svojih oružja i oruđa, riješeni da tu ostanu do kraja. ili svoga ili njihovoga. Ova mala anketa urađena s bojovnicima koji su se vratili iz pakla Boderišta, trebala bi oslikati borbeni duh i stanje morala kod tih, možemo slobodno reći, heroja - Markovic Mato, zapovjednik odjeljenja, IV.satnija,Prijedor:Ubačeni smo u ispomoć dosta umorni, nakon re-dovite smjene na našoj zoni odgovronsti. Bio je to pravi pakao. Smjena je na naš rov stigla posljednja i

to u 9.30h. Mislim da je tu učinjena pogreška. Sreća, prilikom izvršenja smjene, iz naše grupe nije nitko stradao. Ako zatreba, opet bih pošao u svako doba. -Nurić Ređep, strijelac, IV. satnija, Prijedor:Otišao sam i ne znajući što me čeka. To mi je bilo prvo vatreno krštenje, iako sam na crti obrane već godinu dana. Imao sam sreću da budem u grupi dozapovjednika satnije, Lukića. On je dosta isku-san i smiren, što je umnogome utjecalo i na nas ostale. Jedva čekam da se opet negdje „zakuha“, prvi bih krenuo.

- Pejić Pejo, strijelac, IV.satnija, Prijedor:Bio sam u Armiji i na težim ratištima, ali mi Bo-derište nije baš prijalo. Da smo barem imali male ašove! Ukopavao sam se nožem. Bio sam u grupi zapovjednika satnije g. Filipa Vidovića. Dobro je obradio svoj dio posla. Ako opet bude trebalo ići, javljam se.

156

- Ramoš Anto, strijelac, IV. satnija, Prijedor:Bio sam sa Pejom i Filipom u rovu Pačjak. Imao sam osjećaj da tenkovi gađaju samo nas. Pitam se je li inženjrijski vod ikada bio na Boderištu. Čujem da sada kopaju i danju i noću. Nas su spašavali plitki odvodni kanali puni vode. Smjena nam je mnogo kasnila. Nisam zadovoljan, ali bih opet išao u nadi da će organizacija biti malo bolja.

- Vidović Filip zapovjednik, IV. satnija, Prijedor:Nažalost, od svih satnija naša je pretrpjela najveće gubitke. Netko je morao prvi u „vatru“ i, eto, za-palo je nas. I pored tuge za poginulima i ranjeni-ma, srce mi je puno kada se sjetim kako su se dečki prepirali oko toga tko će biti u toj prvoj grupi za potpru Boderištu. Pokušao sam razdvojiti drago-voljce, braću Halila i Refika. Ali vraga, neće ni je-dan odustati! Lukiće iz Tuzle sam jedva uvjerio da jedan ostane u pripravnoj grupi. Ovi novopridošli dečki iz Tuzle su se pokazali kao veoma pouzdani i tvrdoglavi bojovnici. Moja je dužnost da uvijek budem na čelu svojih bojovnika i izlišno je pitanje bih li opet pošao u pakao Boderišta.

- Pavić Anto, zapovjednik, III. satnija, G. Skakava:Smijenili smo dubravačku satniju. Po našem dola-sku, napadi su već bili u jenjavnju. Moja satnija je, na svu sreću, prošla bez gubitaka. Meni i mojim dečkima je krivo što nismo među prvima uletjeli u okršaj. No, nadam se da će biti još prilika za to.

-Lamešić Ivo, zapovjednik voda III. satnija:Stigli smo na Boderište pred mrak. Dok su nas ras-poređivali po kućama, naselje je granatirano skoro čitav sat. Već oko 22.00 h, obišli su nas dozapo-vjednici brigade Ivica i Mijo Josipović. Donijeli su nam cigarete i ostali s nama u duljem razgovoru. Pitali smo ih smijemo li pjevati, što su nam odo-brili. Tražili smo od njih da odmah zaposjednemo crtu obrane, ali nam to nije bilo dozvoljeno, jer je već postojao pripremljen plan u svezi s tim. Pričao sam sa svojim dečkima i svi bi iz ovih stopa pono-vo krenuli gore, jer, pravo da vam kažem, naša se grupa nije pošteno ni ispucala.

Preuzeto iz Novih Ravni,ratno izdanje 1995.

157

DIJASPORA JE ORGANIZIRANA, A POSEBNO ŽUPE BOĆE-ZOVIK

Prije rata sam bio u Boću jedan od entuzijasta kad se tiče pripreme za obranu, nabavke materijalno-tehničkih sredstava i drugoga. Najviše sam tada surađivao s pokojnim Josipom Filipovićem, do-predsjednikom Općinskoga odbora HDZ koji je poginuo 8. svibnja '92. godine na Laništima.

Tijekom rata i preformiranjem V. Bojne, postavljen sam za dozapovjednika V. bojne, a kasnije, za za-povjednika Bojne koja, reorganizacijom 108. HVO brigade, postaje II. bojna Gromovi, sve do lipnja '94. kada preuzimam novu dužnost predstojnika Odjela rada, socijalne skrbi i obitelji.

Hrvatska Humanitarna zajednica župa Boće-Zovik

S početka rata, Srbi su sve držali u svojim rukama, a i ono što nije bilo u njihovim rukama, nastojali su uzeti (npr.oružje Teritorijalne obrane po pojedinim općinama). Vidjevši to, mi smo se nastojali naoru-žati, uz pomoć Republike Hrvatske i naše dijaspore. Na taj se način naoružala naša 108. brigada HVO. Stvaranjem naših postrojbi, istovremeno je nastala i veoma dobro organizirana i jaka, naša Zajednica župa Boće-Zovik u dijaspori. Zajednica je organi-zirana od Mjesnih odbora, a to isto je predlagano i u ostalim mjestima općine Ravne Brčko, kako bi se stvorio Općinski odbor te Zajednice u dijaspori, odnosno, Hrvatska Humanitarna zajednica općine Ravne – Brčko.

159

To im je predlagano od strane izaslanstva Općin-skoga vijeća, na sastancima s njima u mjesecu stu-denom prošle godine. Preko općinskoga lista Nove Ravne objavljena su i imena povjerenika za nove Mjesne odbore.

Hrvatska Humanitarna zajednica župa Boće-Zovik je puno pomagala oko nabavke materijalno-tehnič-kih sredstava, opreme, vozila i kamiona, za potre-be vojske. Posebno bih na ovom mjestu istaknuo veoma značajan projekt te Zajednice oko nabavke i dopremanja Radio-postaje, koja je koštala preko 100 000 DEM. Zahvaljujemo se svim članovima te Zajednice i preporučam im da istraju do kraja rata. Posebno bih zahvalio doktoru Niki Ikiću, Marjanu Nikiću, Miji Nikoliću, Petru Anđeloviću i Nedjelj-ku Zečeviću.

Najistaknutiji donatori

Hrvatska Humanitarna zajednica župa Boće-Zo-vik u Njemačkoj, može surađivati sa svim drugim humanitarnim zajednicama i ustanovama u toj prijateljskoj zemlji (i dobivati pomoć!), a onda tu pomoć, preko Kruha sv. Ante i Caritasa, proslijeđi-vati do nas. Svojom organiziranošću naša Zajedni-ca nam je puno pomogla: u uređajima i lijekovima za Ratnu bolnicu, u odjeći i obući, i drugim potrep-štinama. Čak i za vrijeme sukoba u Srednjoj Bosni, ova Zajednica je do nas uspijevala da doturi znatne količine hrane. Naša HHZ župa Boće-Zovik je primila od Njemač-ke firme „Deichmann“ – Schuhe u novcu 26 513 DEM, a u obući 30 000 pari cipela. Također je i za Hrvatsku upućeno 30 000 pari obuće.(U ovoj firmi kao njen namještenik radi i moj brat).elika je i donacija Crvenog križa Bavarske koji je za Ratnu bolnicu darovao aparate, lijekove, sanitetski materijal i drugo. Sada očekujemo pomoć i u opre-mi za školstvo.

Uskoro se očekuju i mirovine

Formiranjem općine Ravne-Brčko, preuzeo sam Odjel rada, socijalne skrbi i obitelji. Ustroj odjela je završen, a postojeća je dokumentacija, već dobivene pomoći za socijalno ugroženo pučanstvo, sređena. U suradnji s odgovarajućim ministarstvom u Vladi Herceg-Bosne, dobio sam (za socijalno ugrožene!) „iskaznice“, a od toga ministarstva očekujem i jed-nokratnu novčanu pomoć za socijalno ugrožene. Od fonda Kraljice Jelene, koji vodi časna sestra Je-lena Puljić, za prve trudnice koje su se prijavile, do-bio sam jednokratnu pomoć od po 50 DEM (koja je i podijeljena), a imam već i novi spisak koji ću ovih dana dostaviti. Ovaj Fond je također pri Ministar-stvu rada, socijalne skrbi i obitelji u Vladi Herceg-Bosne u Mostaru. Također smo krenuli, i već smo pri kraju realizacije poslova u vezi s Mirovinskim i invalidskim osigu-ranjem (MIO), te se nadam brzom rješavanju pro-blema mirovina za naše umirovljenike.

160

Posebno bih se obratio onima koji još nisu dostavili ček s jedinstvenim mirovinskim brojem - mogu to uraditi u Uredu za socijalnu skrb u Zoviku i Bijeloj. I za sve druge potrebe koje se tiču našega Odjela, pučanstvo se može obratiti u naše urede.

Zemljoradnička zadruga Zovik-Boće Na početku treba reći da je Zadruga na području župa Boće-Zovik postojala i prije rata, a radila je i u jednom periodu tijekom rata. Sada je rad Zadru-ge obnovljen i u svom sastavu ima dvije trgovine, od kojih se jedna nalazi u Zoviku, a druga u Boću. Planiramo otvoriti i trgovinu auto-dijelova, za po-ljoprivredne strojeve i auta. Uspjeli smo obraditi šipurak koji je bio zapušten i prije, a posebno tijekom rata, tako da ove godine očekujemo dobar prinos.

Prošle godine smo uspješno ovršili pšenicu, a nada-mo se i ove godine. Već smo zasadili rasadu kupusa jer planiramo da nam njegov urod bude bogat.

Kao ravnatelj ZZ Boće-Zovik, moram reći da mi imamo i većih planova za razvijanje gospodarstva na ovom području u budućnosti, ali imamo veli-kih poteškoća zbog ratnih djelovanja, nesigurnost ulaganja i što se, bez početnoga kapitala, nikakav veći posao ne može sklopiti. Ipak, mislim da se puno uradilo, s obzirom na to s čime smo počeli. Ovdje bih ponovno, na kraju, zahvalio našoj dijas-pori HHZ Boće-Zovik, koja nam je u startu puno pomogla.

Preuzeto iz Novih ravni, ratno izdanje 1995.

161

VIDIO SAM KRVAVI BODERIŠTANSKI VUKOVAR

Četvrtak, 20. 04.1995, rano jutro, lijep proljetni dan! Upravo sam privodio kraju svoje dežurstvo a IZM brigade. Nisam mogao ni naslutiti da će se ovo ugodno travanjsko jutro pretvoriti u pakleni dan. U šest i dvadeset zvoni telefon. Dežurni iz Zovika javlja da je na Boderištu počelo jako granatiranje naših položaja. Istovremeno zovu iz Jagodnjaka. I tamo je počelo Četnici tuku minobacačima! Spu-štam slušalicu i osjećam kako mi tijelom prolazi neka lagana jeza. Travanj je svake godine, na ovim prostorima, buran i krvav. Bio sam se ponadao da ovaj neće biti takav. Očito da sam se prevario jer, poslije ovakvoga jutarnjeg izviješća, znao sam bit će dosta teškoga posla.

Prikupljaju se časnici, obavljamo brzo jutarnje rfe-riranje, podijeljeni su zadaci. Primjećujem da je, uobičajen smjeh i jutarnje šale, zamijenila zabrinu-tost i ozbiljnost na svim licima. Očito je da ratnici slute jedan težak period. Ivica i ja krećemo prema Boderištu. Pokušavamo usput razbiti ružan osjećaj koji stvara iščekivanje i neizvijesnot. Pomalo se šalimo na uobičajen način i tako pokušavamo odagnati zle slutnje i ružne mi-sli, vjerujući u momke koji tamo ratuju. Stižemo u Boderište. Tu su već Mato, Ivan, Drago i ostali. Pitamo ih kakvo je stanje? Mato odgovara... Dobro je svugdje, jedino se s rova Vukovara ne javljaju. Čuo sam ih zadnji put prije desetak mi-nuta.

Jedan od najefikasnijih neprijateljskih tenkova uništen 1993. na našem položaju u Iličkovim-Boderište.

162

Krećemo tamo. Ivan s Izviđačima ide prvi, a us-put susrećemo Filipa koji je već prije izašao na crtu obrane. Govori nam: bilo je žestoko na Iličkovim i „središnjem dijelu“, ali je sve pod kontrolom. Naši momci se dobro drže i stiglo je pojačanje.

Jako granatiranje upravo je prestalo, samo povre-meni snažni rafali mitraljeza s Deline Ravni, pa-raju podmuklu, i gotovo nevjerojatnu tišinu. Da nema mirisa baruta koji nagriza nosnice, čovjek bi pomislio da je ovdje sve normalno. Krećemo prema „Vukovaru“. Pokušavamo sustići Ivana i momke koji su nam već poodmakli. Pribli-žavamo se rovu „Vukovaru“. Naravno, dolazimo do zadnje strane, prebacujući se jedan po jedan. Samo nekoliko metara od nas odjeknu snažna de-tonacija. Munjevito se bacamo na zemlju. Poslije kraćega vremena podižem glavu. Nasreću, nitko nije stradao. Očito je da su nas čet-nici ciljali ručnim bacačom.

Većina momaka je već pretrčala čistinu i zaustavila se iza kuće u podrumu. Prilazeći grupi vidim Tu-zlaka. Oko njega su i ostali momci koje jedva i po-znajem. Govore nam: „Naši su izašli iz rova Vuko-var, Manjo i Stipo su ranjeni, dvojica su ih izvukli, a četnici su u rovu. U podrumu se raspoređujemo u tri grupe. Pravimo plan akcije s ciljem oslobađa-nja rova. Tuzlak kaže da je Peša na lijevoj stani i kreće s grupom od Pačijaka. Mi se raspoređujemo frontalno. Svatko uzima nešto od protuoklopnoga naoružanja. Ivan, koji najbolje poznaje teren, vodi akciju. Krenuli smo munjevito pretrčavati cestu. Četnici su nas opazili. Počinje žestoka pucnjava.

Ja zaliježem iza temelja ograde negdašnje kavane Utjeha, a lijevo je Ivica. Glavu je gotovo nemoguće podići, metci i geleri udaraju u zidove kuća, odbija-ju se od betonskih stubova i stvaraju jezivu pisku. Uspijevam podići glavu i vidjeti naše momke s li-jeve strane kako pretrčavaju čistinu između kuća i prilaze četnicima na dvadesetak metara.

Mnogo je sličnosti u stradanju, ali u budućnosti hrvatski narod će slaviti Vukovar, a tko zna što će biti s nama i našim krajevima.

163

Ovo je prava bitka, prsa u prsa.

Iako imam solidno trogodišnje ratno iskustvo, ovo što sada vidim istinski me fasciniralo. Naši mom-ci jurišaju kao da imaju pet života. Prikupljam hra-brosti, ustajem i prilazim do kavane. Gledam Iva-na kako uzima RPG, nišani i sa maloga odstojanja puca u kuću kraj rova. Strahovita detonacija zagu-šuje i podiže se zavjesa prašine, a nakon toga totalan muk. Ivan se raduje i kaže - daj i drugu! Puca još jednom, efekt je isti.

Četnici se iz kuće više ne čuju. Mitraljez osamdeset-četvrtica, tuče iza bunara i dalje nedozvoljava podi-ći glavu. S naše desne strane četnici bacaju bombe, ali nas štiti kuća. Pucaju i tromblonima! Već postaje jasno da će biti teško ući u naš rov. Pucnjava ne pre-staje, a onda vidim maloga Pilju kako pretrčava u još jednu kuću ispred, za njim skaču Markić i Ivan. Sada su desetak metara od neprijatelja.

S lijeve strane Tuzlak i momci pokušavaju prići još bliže. Stvari se uistinu odvijaju kao na filmu.

Znao sam i do tada da imamo hrabru i dobru voj-sku. Nekoliko puta sam vidio odlučne bojovnike na djelu, ali ono što sada gledam istinski me iznenadilo i ostavilo bez riječi. Nisam se još pribrao od divlje-nja, a na lijevoj strani vidim ranjenoga Stipicu kako se pokušava izvući. U tom trenu ustaje Ivica i pruža mu prvu pomoć. Filip s desne strane puca iz puške i govori da krenemo u juriš. U tom trenutku začu-jem krike i uočavam da je netko od naših ponovno ranjen. Odmah potom Ivanova korpulentna prilika pojavljuje se na ćošku kuće, na mjestu gdje se čuo krik i pokušava ispaliti još jednu minu iz ručnoga bacača. Onda odejdnom pada pokošen četničkim rafalom. Još uvijek se nadam da nije ono najgore. Markić i Sjeki izvlače Pilju ranjenoga u obje noge i priopćavaju da je Ivan mrtav. Ova vijest nas pogađa kao bumerang, ali svi se trudimo da to nepokazuje-mo. Prihvatim Pilju, koji mi se steže oko vrata i izno-sim ga do iza temelja ograde.

Pomaže mi Mirko. Momci za to vrijeme izvlače Iva-na, ne štedeći svoje živote. Primjećujem, pogođen je u glavu. Srce mi se kida od boli.

164

Najradije bih plakao, ali nemam prava na to. Prije dva dana dobio je kćerku. Svi smo se radovali. Jučer smo bili zajedno. Pričao mi je da je sutrašnji dan go-dišnjica pogibije njegovog brata „Age“, a ,evo, i on sad leži mrtav pored nas. Iz Filipa se otima uzdah boli „E, moj Ivane!“. Gledam momke kako sve to sto-ički podnose, ne žele pokazati koliko im je teško. Svi su svjesni da baš sada nesmijemo odstupiti, bez ob-zira na cijenu. Pristižu i drugi momci, na licima svih čitam odlučnost i ponovo osjećam istinsko divljenje prema toj hrvatskoj mladosti koja sazrijeva i čeliči se uz puške, krv i smrt. Osjećam da su mi svi bliski kao rođena braća. Tu je i jedan povisoki, koštunjav momak. Pitam tko je. Kažu: „ Bajke, musliman iz Živinica koji je sa nama od početka rata“. Ranjeni-ci su već zbrinuti. Bojovnici ispred „Utjehe“ čvrsto drže položaje, raspoređeni lijevo i desno, nedozvo-ljavajući četnicima da izađu na cestu i osvoje brdo desno od nas jer, tada bi bio kraj cijelom slobodnom teritoriju, a na to ne smijemo ni pomisliti. Četnici ponovno pokušavaju proboj, ali poslije snažne va-tre, odustaju, ne pomjerajući se ni za milimetar. Filip odlazi desno vidjeti kakvo je stanje, a Bajke lijevo, jer tamo se ne čuje pucnjava.

U međuvremenu pristiže još momaka. Tu su braća Mato i Pero, zatim Moka, Bake i drugi koje nisam prepoznao. Nastalo je malo zatišje, očito je da čet-nici imaju velike gubitke. S desne stane dobivamo vijesti da je sve uredu. Marko i ostali momci uspjeli su PAM-om odraditi dobar posao, ali je teško ostati na rovu „Mala avlija“. Sa lijeve stane se vraća Bajke i kaže mi da su na Pačijaku trojica naših mrtvi. Veli: „Bio sam blizu njih, čini mi se da je i Peša među po-ginulim“. Ova vijest me gotovo šokirala. Zar i Peša – Legenda, čovjek za kojeg se vjerovalo da ne može poginuti. Pitam što je na sljedećem rovu lijevo, na „Hrastu“. On odgovara: „Tamo su naši i sve je do-bro utvrđeno“. Sad nam je lakše. Ipak crta obrane je očuvana. Dok gledam kako pristiže još novih vojni-ka, odlučujem zapovijedništvu podnijeti izviješće o kompletnom stanju.

Usput sabirem dojmove. Toliko toga se desilo za jed-no prijepodne da mi je u glavi košmar. Netko usput reče: „Danas je njihov veliki četvrtak!“ Iz usta mi se ote psovka. Za zločince nema sveti-nja, oni ne vjeruju ni u što, osim u ubijanje, pljačku i otimačinu. Zato oni ovaj rat moraju izgubiti, jer krv koja se proliva na svojoj zemlji je sveta, a prokleta je ona koja se proliva na tuđoj zemlji.

Ovo je samo dio priče sa Boderišta, jedan od sedam krvavih dana samo u ovoj ofenzivi, a takvih je bilo još mnogo. Ispričao sam je radi povijesti čovječan-stva u slavi mrtvih heroja: Ivana, Peše, Pere, Slavke Maze, Zorana, Drage, Nike, Josipa, Šimana, i mno-gih drugih koji prije njih položiše živote na oltar do-movine.

Ovo je priča i zbog živih branitelja: Pave, Miće, Vla-de, Bine, Pere, i svih bojovnika 108. HVO koji tijeli-ma, krvlju i srcem, zaustaviše četnike na Boderištu, ne pitajući za cijenu.

Oni su imali snage navečer sahranjivati prijatelje i braću, a već ujutro odbijati četničke napade te brani-ti svoje Boderište.

Preuzeto iz Napredkovog kalendara,ratno izdanje 1995.

165

ČETIRI TUŽNE PRIČEUPOZNADOH ČETIRI HEROINE

SVJETLOST UGLEDAŠE ČETIRI JELINA SINA, RAT JOJ UZE DVOJICU. MAJKA PERA ODHRANI TRI SINA, A RAT JOJ OSTAVI SAMO JEDNOGA. ČETIRI JE SINA I MAJKA KATA OTHRANILA, ALI I NJOJ RAT ODNESE DVOJICU. SVJETLOST UGLEDAŠE I STASAŠE DO ŽENIDBE TRI MLADA MANDINA SINA, RAT JOJ OSTAVI SAMO JEDNOGA.

Kraj svijeta, barem što se nas bosankskih Hrvata tiče jeste općina Ravne-Brčko. To je sada najistočniji bedem hrvatstva, koji će zahvaljujući 108. pješačkoj brigadi HVO, izgleda tu i ostali. Ove četiri tužne pri-če zabilježio sam u najistočnijem dijelu općine Rav-ne-Brčko. Boće, Zovik, Štrepci i Peškiri četiri su sela toliko blizu jedna drugome, koliko i sudbine majki koje sam posjetio u pratnji referenta za PD druge bojne Gromovi, g. Nikolić Petra-Peše. Priroda službe koju obavlja, već su ga, nažalost, mnogo puta dovodile u delikatnu situaciju koja je započinjala riječima: „ Majko, primite moju sućut...“

Prst sudbine se u ove tri i pol godine rata već 57 puta zaustavlja nad zonom odgovornosti Druge bojne Gromovi, uzimajući svoj žalosni danak... S dužnim pijetetom prema svim poginulim bojov-nicima 108. pješačke brigade HVO, a na sugestiju pomoćnika za PD gospodina Filipa Ilijanića, ovu sam reportažu posvetio majkama osmerice pogi-nulih bojovnika, od kojih je najstariji imao tek 28, a najmlađi samo 19 godina. U bljesku granata, tenkovskih projektila i mitralje-skih rafala, braneći svoja stoljetna ognjišta, na Bo-derištu i Hrvatskim Dubravicama, ugasi se osam mladih života, ugasi se osam majčinih nada, osam majčinih želja. Četiri su majke dale osam sinova. Svaka od njih je po dva puta ostala bez „dijela sebe“. Svaka je po dva puta u kratkom vremen-skom razamku ljubila lice svoje mrtve djece.

Svaka je dva puta umirala, dva puta Njemu nudila svoj život za život djetetov. Nakon dva mjeseca izbjegavanja, konačno se suo-čih sa neizmjernim bolom i tugom tih majki, spo-znah njihovu veličinu, upoznadoh četiri heroine.

166

KOBNI 20. TRAVANJ

Zaustavljamo se u Boću, pred kućom gospođe JELE MARČETIĆ. Ugledah je u dvorištu. Obuče-na je crninu, kose prošarane sijedim vlasima ste-čenim u ovom tragičnom ratu. Ostavlja posao oko pripremanja zimnice i, brišući ruke, uvodi nas u svoj skromni dom. Iako nismo bili najavljeni ona je, vidjevši snimatelja Borislava s onom gomilom fotoaparata, shvatila kojim smo povodom došli. Podnijela je ona boli do neba, pa će podnijeti i ovaj razgovor do kojega joj očito nije stalo. Spominja-njem imena njezinih poginulih sinova, otvaraju joj se nove rane na srcu i oči pune suzama.

- „Ni dušamnima svojim ne bih poželjela ovo što je mene snašlo. Točno na godišnjicu pogibije moga sina Augustina, 20. travnja ove godine, ostadoh i bez svoga sina Ivana. Misu smo dali, svijeće zapa-lili i baš pođoh muža da ispratim na autobus za Njemačku, kada nam stiže crni glas o pogibiji Iva-novoj.

O Bože, što sam ja toliko skrivila da mi tako djecu uzimaš? Evo živim, ne znam ni kako, ni zašto. Če-tiri sam sina dala u HVO. Nisu otišli iz Bosne, nisu pobjegli kao neki... Sva su četverica bila na obrani Boderišta 20. travnja 1994. Ona zvijer, Mladić, kre-nuo je sa svojim psima rata iz Srbije da nas zgazi, da nas otjera sa svojega. Ubiše mi tog dana moga Augustina, ali nisu prošli. Imao je Augustin tada samo 19 godina. Ne znate vi, djeco, što sve majka može podnijeti. Ustajem i liježem sa slikama svoje poginule djece pred očima. Puno radim. Drži me vjera u Boga, molitva i ovi lijekovi koje gutam. Po-stala sam srčani bolesnik.“

S nama u sobi je i Ljilja Marčetić, žena pokojnoga Ivana. Tanka kao breza i zamišljena pogleda. I ona ima svoju tragediju, a tek je na pragu života. U na-ručju joj je nekoliko mjeseci stara curica. Njezino i Ivanovo dijete. Mala Ivana. Tužne li će biti prosla-ve Ivaninih rođendana. Svaki novi rođendan bit će bolno sjećanje na nikada viđenoga oca čiji se život ugasio samo dva dana poslije njezina rođenja.

167

BRANILI SU HRVATSKU DJEDOVINU

Na putu smo za Štrepce, udaljene samo nekoliko kilometara. Peša me upoznaje s nekim detaljima pogibije Mikanovića, Mate i Slavka. Početkom rata Slavko i Mato su s prvom grupom najodvažnijih bo-jovnika krenuli na crtu obrane Hrvatskih Dubravi-ca. Već u rujnu 1992. tada 22-godišnji Mato gine od krhotine granata, a njegov stariji brat Slavko, iako teško potresen bratovom smrću, još žešće kreće u svaku novu akciju. Slavko je bio jedan od najhra-brijih bojovnika Gromova, a kao pripadnik mane-varske jedinice prošao je sva ratišta od Brčkoga do Gradačca. Gine 24. travnja ove godine na Boderištu, prilikom ponovnoga pokušaja Mladićeve soldateske da se popne na Majevicu. Nisu prošli. Ulazimo u dvorište. Vezan debelim lancem, golem vučjak čuva ono malo imanja majke PERE MIKA-NOVIĆ. Kućica mala, ali svježe oličena. Dočekuje nas baka Mara i odlazi da dozove svoju snahu koja je, eto, tu kod susjeda na kavi: -„ 'Ajde djeco, uđite, popijte po čašku rakije. Ne mo-žemo ovdje napolju sjediti jer već je prohladno u ovim našim brdima.“ Kada je majka Pera čula kojim smo povodom došli, provala suza zaustavi joj riječi. Uzima lijekove za smirenje, a onda drhtećom ru-kom sipa rakiju i nastavlja:

„Još ne mogu prihva-titi da moga Slavka više nema. Poginuo je prije par mjeseci, baš kada sam se nekako oporavila od smr-ti moga mlađeg sina Mate. Srce mi je pre-puklo i danima nisam znala za sebe. Stalno moram trošiti lijekove. Kćeri me obiđu, a ovaj

zet ovdje u Zoviku zna doći i po dva puta na dan, da mi pomogne, ako mi što zatreba. Treći sin mi je sada u Austriji. Sva su trojica bila u 108. brigadi HVO od prvoga dana. Muž mi je umro prije 20 godina i sama sam odhranila svojih petero djece. Sve s motikom u nadnici, dan i komad. Ko piliće sam ih držala oko sebe i škole su pozavršavali. Eto, sada kad su bili za ženidbu, poginuše braneći ovu našu Hrvatsku dje-dovinu. Sada moja svekrva i ja živimo same u ovoj kućici što mi je ostala još od svekra.

Povremeno je ulijepim i okrečim. Odem kod susjeda na kavu, malo radim vrijeme da mi prođe, da ne mi-slim... Nije mi bilo teško toliku djecu sama odhrani-ti. Puno teže mi je sada, kada njih dvojice više nema. Nekako se osjećam krivom što sam živa, jer po redu su trebala mene djeca sahraniti, a ne ovako...“

Ranjenici bojne Gromovi se oporavljaju u improviziranoj bolnici u Štrepcima uz stalnu brigu suboraca.

168

„MOMCI, 'AJMO IH PODERATI“ KATA ZEČEVIĆ je imala četiri sina i sva su četve-rica, odmah na početku, stupila u postrojbe108. brigade HVO. Nakon hrabroga sudjelovanja u bor-bama kao pripadnik manevarske jedinice, te pre-velikog izlaganja neprijateljskoj vatri, njezin sin Ilija je kao „treći brat“ demobiliziran iz postrojbi. Danas radi u Austriji i materijalno pomaže preo-stali dio obitelji. Zadnjega dana ljeta 1993. godine, na rovovima Boderišta, od agresorske minobacač-ke granate gine tada 26-godišnji Katin sin Mirko. Istoga dana, ali nakon 14 mjeseci, gospođa Kata ostaje i bez svoga drugog sina Ante. Teški uvjeti života po zemunicama i blatnjavim tranšejama, pokrenuli su u Anti tešku bolest. Nemogućnost pravodobog i adekvatnoga liječenja dovela je i do tragičnog kraja. Znao je da mu nema spasa, a na crtu obrane išao je dok ga, potpuno iscrpljenoga, nisu prisilili leći u postelju iz koje se nažalost više nikada nije podignuo. Bio je mitraljezac i oko sebe je uvijek okupljao grupu najodvažnijih bojovnika. G. Filip Ilijanić nekoliko puta mi je naglasio da je Anto, u neku ruku, bio pomoćni moralist. Njegovo

poimanje života, šale i vicevi koje je svakod-nevno „provaljivao“, podizali su raspolo-ženje kod bojovnika. Među prvima je stao u obranu ovih naših sela. Kažu da je u po-četku, dok još nije bilo dovoljno oružja, znao zabaciti „tandžaru“ (M-48) na rame i uzvi-knuti „Momci, 'ajmo ih poderati“. I išli su za njim. Ti preživjeli mladići su još i danas na crtama obrane iz 92. godine, a preko njih je protutnjalo nekoliko najžešćih ofenziva u sjeveroistočnoj Bosni. S majkom Katom nismo uspjeli razgovarati. Neko-liko dana prije nastanka ove reportaže, otišla je u posjete svojoj preostaloj djeci u Republici Hrvat-skoj. Kasnije sam, po povratku iz Peškira, zaključio da je tako bolje, da bi mi razgovor s majkom Katom vjerojatno bio ona kap previše. Jer, tada još nisam znao da ima i tužnije od tužnijega.

169

TRAGEDIJO, IMA LI TI KRAJA? Na najvećoj nadmorskoj visiniu općini Ravne-Brč-ko, smješten je zaseok Peškiri do kojega vodi za-obilazni put kroz teritoriju pod kontrolom Armi-je. Kod skretanja za Peškire, nailazimo na punkt bošnjačke policije. Traže nam dokumente i uljudno nas propuštaju. Kao što smo i očekivali, do kuće MANDE ZEČEVIĆ nije se moglo prići osobnim au-tomobilom. Nije ni čudo jer, u četvrtoj godini rata, malo tko mari za održavanje sporednih putova. U dvorištu zatičemo mlađu djevojku, Mandinu kćer, koja nas uvodi u omanju kućicu od svega tri pro-storije. Majka Manda stoji bosonoga pored kuhinj-ske peći i ukuhava paradajz za zimnicu. Mršava, ispijena bolom i bolešću, nudi nas kavom i rakijom. Sva tri su njezina sina, također, odmah u početku, stupila u postrojbe HVO. Stariji sin Ivo-Čupo po-ginuo je 1992. na obrani Hrvatskih Dubravica, a mlađi Mandin sin Stjepan-Pepa, poginuo je godinu dana docnije. Presječen je mitaljeskim rafalom na obrani Boderišta. Treći joj je sin Filip još uvijek u postrojbama Gro-movi i živi sa svojom obitelji u Zoviku: „Bila sam potpuno sama ovdje na kraju svijeta, dok mi se, prije 14 mjeseci, nakon otvaranja putova kroz Bosnu, nije vratila moja najmlađa kći Slađana. U tri sam godine sahranila muža i dva sina. Dobro sam ostala u pameti. Othranila sam osmero djece a, igrom slučaja, ni jedno nije prisustvovalo sahra-nama svoga oca i braće. Moj je treći sin, prilikom pogibije svoje braće, bio odsutan, na odmoru. Nu-dili su njemu da ga demobiliziraju, da mi barem njega sačuvaju, ali on neće. Dva puta je bio u Au-striji, mogao je ostati, ne bi mu nitko zamjerio, ali on se uvjek vraćao, govoreći da hoće sudjelovati u nekakvom „finalu“. Kaže da, ako mu je suđeno da gine, ginut će... Ja ga molim da ne ide pod granate, ali on me ne sluša. Čim zapuca, ja nemam spavanja, sve se molim da ne izgubim i ovoga jednog, preo-staloga sina. Dobila sam u ratu 5 unuka ali sam vidjela samo ovo dvoje njegovih. Puno radim jer sam tako naučila i moram, nema ovdje više muške ruke u kući.

Drva još nisam pripremila, a zima dolazi. Gutam tablete za živce i srce. Živim napamet i čekam kada će doći to finale što Filip veli, pa da i ja, ako Bog,da, krenem za svojom djecom, da im kažem da se nisu uzalud borili...“ Izlazimo potreseni. Nitko ništa ne govori. A s pra-ga ove trošne kućice, na najistočnijoj stopi hrvatske zemlje, puca predivan, za mene i bolan pogled na moj okupirani grad. Sve lijevo, ono je bosanska Po-savina. Stoljetno prebivalište Hrvata. Ove i mnoge druge majke dadoše svoju djecu, a djeca dadoše živote za ovu grudu zemlje. Sedam stoljeća Hrvati ovdje ginu ne bi l' ostali na svome i zato - proklet bio svaki onaj koji u bosanskoj Posavini pokuša tr-govati Hrvatskim grobovima.

Preuzeto iz Novih Ravni,ratno izdanje 1995.

170

Hvala ti Bože, odbranismo naše krajeve i ostadosmo čestiti ljudi.

171

SLIKA PRVA

Godina 1993. Na istočnom dijelu bosanske Posa-vine, na teritoriju prijeratne općine Brčko u zoni odgovornosti 108. HVO pješačke brigade, jedan od osnovnih zadataka je bio sačuvati što više hrvat-skih sela, kojih je tamo bilo oko tridesetak s oko 20 000 stanovnika. Malo hrvatsko mjesto, Boderište, zbog blizine zloglasnog neprijateljskog tzv. „kori-dora kroz Posavinu“, bilo je na posebnome udaru, jer se nalazilo samo nekoliko kilometara dalje od „ceste smrti“, koja je bila žila kucavica kako za bo-sanske Srbe tako i za Srbe u tzv. Krajini. Srbi su često imali zadatak napadati i pokušati proširiti koridor. Tako je bilo i toga 8. ožujka 1993. godine. Svim raspoloživim sredstvima krenuli su na Bo-derište. Neprijateljski vojnici gotovo su pregazili dio crte obrane i branitelje potisnuli u dubinu sela. Stiže pomoć od strane pripadnika 108. motorizi-rane brigade Armije BiH. Bitka se vodi cijeli dan. Poginulih vojaka bilo je na obije strane. Branitelji su uspjeli obraniti Boderište i ostati svoj na svome.

SLIKA DRUGA

Godina 1995. Ratne strahote se nastavljaju. Na br-čanskom području gori na svim stranama. Bode-rište je na samrti. Prijeti katastrofa. Nemilosrdni neprijateljski topnici gađaju civilne objekte. Novi-nari-izvjestitelji šalju sliku u svijet. Poznati engle-ski novinar Martin Bell zaključuje: „ Nigdje osim u Vukovaru nije palo ovoliko granata. Boderište – Mali Vukovar“. Stanovnici nemaju gdje živjeti. Noći provode u slobodnim susjednim selima Boću i Zoviku a danju su na crti obrane. Izgubili su sve, ali hrvatski ponos i dostojanstvo kuca u svim srci-ma. Nema uzmaka. Kažu, da imaju 100 glava svih sto bi dali u obranu svoje hrvatske grude. Situacija je jako teška. Neprijatelj stišće sa svih strana a zbog sukoba u srednjoj Bosni i jedina cestovna veza s Hrvatskom, ona kroz Srednju Bosnu i Hercegovi-nu, izgubljena je. Pogledi vojaka sežu prema Savi. Hrvatska je zračnom linijom udaljena oko 3000 me-tara. Tako blizu a tako daleko. Boderište posjećuju mnogobrojni političari, dužnosnici,... Osnovana je i hrvatska općina Ravne-Brčko.

„MALI VUKOVAR“ U NEKOLIKO SLIKA

Ratna zbivanja na širem području bosanske Po-savine minula su još davne 1992. godine kada su gradovi i sela s većinskim hrvatskim stanovniš-tvom pala pod upravu bosanskih Srba nakon što su objekti spaljeni a stanovnici prognani i raselje-ni. Gotovo cijela Posavina i danas poslije nepunih 17 godina „zjapi“ prazna, a povratnici koji su se vratili u svoje domove više liče na posljednje Mo-hikance.No, na nekim područjima bosanske Posa-vine, iako tada goloruk, hrvatski narod se obranio. Orašje i dijelovi Brčkog obranjeni su u vrlo teškim uvjetima, pogotovo na brčanskoj strani. Tada pri-padnicima 108. HVO pješačke brigade nitko nije davao šanse da će preživjeti i obraniti svoj teritorij. Rat je trajao sve do sredine 1995. godine. Međutim, i danas nakon punih 16 godina, vodi se onaj psi-hološki.

172

SLIKA TREĆA

Godina 2000. Brčko je proglašeno posebnom zonom pod suverenitetom BiH i jakom paskom međuna-rodne zajednice. Zaraćene strane gurnute su u je-dan koš. Svi su zajedno i područje je demilitalizira-no. Ukidaju se politički aranžmani „ Općine Srpsko Brčko, Rahić-Brčko i Ravne-Brčko“. Svi oni postaju sastavnim dijelovima Brčko distrikta BiH. Političa-ri iz hrvatskog naroda dobili su pozicije u zakono-davnoj i izvršnoj vlasti. Proračunski, prilično veliki kolač dijeli se po principu 40% Srbima – 40% Mu-slimanima – Bošnjacima i 20 % Hrvatima. Iako su Hrvati bili drugi narod po brojnosti prema Popisu stanovništva općine Brčko iz 1991. godine a kata-starski vlasnici više od 45 % zemljišta, dobili su naj-manje. Boderište je i dalje izvan svih planova. No, mještani koji žive i rade u inozemstvu stvar uzimaju u svoje ruke. Skupljaju novce, pripremaju projekte i zajedno sa sumještanima koji svoj kruh zarađuju na plodnoj posavskoj zemlji, grade asfaltne ceste, javnu rasvjetu, obnavljaju domove. Istina i distrikt je uložio dio sredstava, ali ne onoliko koliko je ovo selo – heroj zaslužilo. Boderištani se ne žale. Kažu: „Koliko god nam daju dobro je. Naučili smo sami, a neka i njih. Kad tolike novce daju drugima, pa neka nama i mrvice padaju sa stola. Sa svojim prstima gladni nećemo biti.“ Nekoliko domova obnovljeno je i sredstvima iz Proračuna RH namijenjenih po-vratnicima, a hrvatski predstavnici u zakonodavnoj i izvršnoj se zalažu. Osjeća se. No, stječe se dojam da nisu dovoljno moćni za veće pothvate.

SLIKA ČETVRTA

Godina 2009. U srpskom selu Grbavici služi se pa-rastos poginulim srpskim vojnicima koji su po-ginuli na Boderištu 1993. godine. Mediji pod nji-hovim nadzorom javljaju: „Brčanski političari iz srpskog naroda klanjaju se srpskoj mladosti koja je nedužna poginula na braniku otadžbine, na Bo-derištu.“ Svakoj se žrtvi treba klanjati. No, ovdje se postavlja pitanje što su ti mladi srpski vojnici radili na Bode-rištu i od kada je Boderište sveta srpska otadžbina?

U prvim pisanim dokumentima o ovim prostori-ma spominju se katolička sela Bodežišta Gornja i Bodežišta Donja. O tome svjedoče brojni spisi i dokumenti a najvjerodostojniji je „Popis krizma-nika u Donjim i Gornjim Bodežištima za vrijeme krizme koju je 1742. godine ovdje obavio biskup fra Pavo Dragičević ( Jakov Babić: „ Povijest zovičke Župe“, Glas Zovika, 2003. godine, str. 48., 49. i 50., Anto Pranjkić: „Zovik zove ljepotom“, Glas Zovika, 2002., str. 32.). Prema tome, Boderište nije i ne može biti sveta srspka otadžbina te se postavlja pitanje tko je i zbog čega mlade Srbe iz Grbavice poslao glavu gubiti na Boderište? Toga povijesnog 08. ožujka 1993. godine poginulo je i osam pripadnika II. Bojne 108. HVO pješačke brigade Ravne-Brčko. Njihovi prijatelji pale svijeće, polažu cvijeće i do-stojanstveno se prisjećaju mladića koji su na Oltar Domovine položili sve što su imali. Svoje nedosa-njane snove, sreću protkanu kroz život s najmilijim na rodnoj grudi i planove, želje, težnje... Svi Hrvati brčanskog kraja svjesni su žrtvi koje su oni i njiho-ve obitelji podnijeli u Domovinskome ratu. Sve zločince treba izvesti pred lice pravde a ne pra-viti selekciju. I događaj iz 1993. godine prema ve-likosprskoj ideji trebao bi isključivo od počinitelja učiniti žrtvu. No, zato trebaju argumenti a u ovom slučaju oni ne mogu poslužiti zamišljenoj namjeni.

Preuzeto iz Hrvatskog slova,

8. ožujka 2009. godine

173

Spomenik poginulim braniteljima 108. pj.br. HVO Brčko u Boderištu.

174

Blagoslov spomenika palim braniteljima u

Zoviku 12. 8. 2007. godineNAPISANA A NEIZGOVORENA

PROPOVIJED

Fra Petar Anđelović

Za navedeni termin (12. 08. 2007.) župnik župe Zovik, fra.Petar Matanović, pozvao me je da blagoslovim spomenik palim bra-niteljima i održim propovijed. Tim pozi-vom bio sam iznimno počašćen i prihvatio sam ga kao priliku da, zajedno s rodbinom i prijateljima poginulih branitelja, iskažem poštovanje tim ljudima i svima onima koji su zajedno s njima branili svoj zavičaj, svoj narod, svoju Crkvu i svoju slobodu. No, na moju veliku žalost, iskrsnula je nepremosti-va zapreka te nisam mogao doći u Zovik, iako sam se bio za taj događaj spremio i duhovno i osjećajno. Čak sam bio napisao propovijed koju sam pokazao nekim pozna-nicima i oni su me nagovorili, da je dadnem tiskati u Vašem listu, što evo činim. Pošto-vani slušatelji, dok ovako pred vama, prilič-no bespomoćan, stojim, tražeći uzvišene mi-sli i birane riječi, kojima bih ih izrekao, njih ni otkud -ni misli ni riječi! Dušu i srce mi ispunjavaju tek osjećaji i ne mogu, a da ih ne podijelim s vama.

Najprije osjećaj ponosa. Oni koji znaju koju sam službu u to doba obavljao u svojoj Za-jednici, znaju da sam upravo snagom te službe bio dužan pohađati braću franjevce ma gdje se nalazili. Straha nije smjelo biti. Tako sam, u više navrata, pohodio i ove kra-jeve: Dubravice, Zovik, Boće. Zahvaljujući tim pohodima, bio sam dobro informiran.

Znao sam broj branitelja, znao sam gdje su im položaji, pa čak i broj i vrstu njihovoga naoružanja. Bio sam razočaran, kako je to sve bilo oskudno, zato me danas i ovdje is-punja osjećaj ponosa da je ta mala skupina slabo naoružanih branitelja uspjela obraniti ovaj kraj. Graničilo je to s čudom i bit će upi-sano u povijest nevjerojatnih događaja, koji se događaju samo najhrabrijim.

Dragi preživjeli branitelji, vama i još više onima koji su poginuli, hvala što mogu na vas biti ponosan!

Drugi osjećaj koji mi ovoga trenutka ispu-njava dušu i srce, jest upravo osjećaj zahval-nosti.

175

Onaj tko je prolazio krajevima naše Bosne koje branitelji nisu uspjeli obraniti, tko je vi-dio sprženu zemlju, u njemu se mora trajno nastaniti osjećaj zahvalnosti prema branitelji-ma naših krajeva koji su u tome uspjeli, i to ne na jeftin način nego žrtvujući svoje živote.

Dragi naši branitelji, hvala vam za očuvanu ljepotu naših krajeva, hvala vam za očuva-ni život koji, zahvaljujući vašem umiranju, i danas ovdje živi!

Ispunjava me ovoga trenutka, i to žestoko, i osjećaj ljutnje. Mi kršćani, ponekad, prena-glašavanjem evanđeoske miroljubivosti, za-boravimo da i ljutnja ima mjesta u istom tom Evanđelju.

Prisjetimo se Krista u hramu. Bezbožne na-kupce izgoni iz hrama, šibajući ih bičem, pre-vrćući im stolove, jer su božansku stvarnost pretvorili u špilju razbojničku. Jedno je jasno: na ljutnji ima pravo I vjernik.

Tako i sve one koji su dobro informirani o proteklom ratu, koji znaju što se događa-lo zna spopasti pravedna ljutnja. Spomenut ću neke stvari o kojima branitelji znaju više nego ja, da bi ste shvatili, što želim reći. Dok se ovdje brojio I štedio svaki metak, u nekim su ,takozvanim, hrvatskim krajevima, očevi svojim sinovima dopuštali da besciljno puca-ju u brdo ili zrak. Sebi na veselje. Dok su ov-dje ljudi bili željni pojesti nešto ukusno, dotle su u nekim, takozvanim, hrvatskim krajevi-ma mesom hranili pse. Čak i kad su ovdašnji ljudi, novcem iz dijaspore kupovali najpo-trebnije, oni „naši” znali su im to oteti…

Mi, koji smo ih susretali i molili da vam po-

mognu, bili smo im smetnja. Odmahivali su nam rukom, čudeći se, kako to mi ne znamo, kome treba pripasti Bosanska Posavina… I moglo bi se tako nastaviti, no i ovo je do-voljno, da još iskrenije i još glasnije budemo zahvalni onima koji su obranili ove krajeve, usprkos takvom držanju nekih naših suna-rodnjaka.

I ćetvrti osjećaj, u kome smo se svi danas okupili, jest osjećaj vjere. Uradili smo svoj dio posla. Oni koji su to mogli, dali svoje priloge i spomenik je podignut, na njemu su upisani imena poginulih branitelja, da ih se sjećamo i da ih nikada ne zaboravimo. Sigu-ran sam da je to Bogu ugodno djelo, narav-no, uz jedan uvjet.

Ovim činom smo željeli prisjetiti se jed-ne druge stvarnosti, važnije od ove, a ona je: da su imena palih branitelja upisana u dlan ruke Božje, čime su oni postali njego-vo vlasništvo. Nitko više ne može s njima raspolagati ni u kakve svrhe, bilo političke, nacionalne, stranačke ili gospodarske. Tko to bude činio, bit će proklet, jer su oni Bož-je vlasništvo! Oni su njegovi! Stoga sam za-hvalan organizatorima ove svečanosti, žu-pnoj i mjesnoj zajednici, što su sve poduzeli da ovo bude vjerska svečanost. Palim brani-teljima može pomoći tek naše pobožno sje-ćanje i naše molitve, a ne neke političke pri-če. Možda su oni, upravo zbog takvih priča, morali položiti svoje živote.

Amen. Hvaljen Isus i Marija!

Preuzeto iz Ravne Brčko, 2007.

176

Spomenik poginulim braniteljima u G. Zoviku.

177

Spomenik poginulim braniteljima u D. Dubravicama.

178

Spomenik poginulim braniteljima u D. Zoviku.

179

Spomenik poginulim braniteljima u Boću.

180

DJECI RATA

Ne volim rat, ja volim mir.Ne volim prljavi, četnički hir.Ne volim onog tko djecu kolje,Živjeti sretno, zar nije bolje?!

Ne volim kad netko na grobu plače.Ja volim pjesmu, čuje se jače.

Ne volim zvižduk teške granate,Jer volim djecu na krilu tate.

Ne volim tugu, ne volim jad,već volim Bosnu i Brčko grad.

Ne volim haubicu, prokleto jakuJa volim dijete i staru baku.

Ne volim noć, ne volim tamu,zašto sad djeca izgube mamu?

Ne volim zvuke puščanih rafala,zašto stradaju dječica mala?

Napisah dosta što sve ne volim,posljednim stihom, zato vas molim

Recite dosta, pokolju, ratu,nek’ djeca vide svojega tatu.

Rafo Đurić

Preuzeto iz Glasa Zovika, ratno izdanje 1993.

181

ZEMLJA JE OVO NAŠA

Pogledaj zemlju ovupogledaj vrhove sive,okusi snagu sirovu,s’kojom heroji žive.

Kad’ crveno sunce sine,svo je od krvi naše,pogledaj iz daljine,

eno, slobodom maše.

Sinovi rastu u njoj,najljepši ovoga svijeta,a svaku kaplju znoja,vraća im zemlja sveta.

Ako je pogani budunama uzeti htjeli,

za ovu crnu gruduginut’ ce sinovi, smjeli!

I nikad kleknuti neće,samo njoj srce se divi,zanosom puni sreće

kličemo: “slobodno, živi!”

Mirko Dajdžić

Preuzeto iz Glasa Zovika,ratno izdanje 1993.

182

SUDBINA

Gledah umirućeg druga,suze i u srcu tuga.

Sjećanja lete u nizu,smrt nam je svima blizu.

Bio je u rovu do moga,bili smo u istoj smjeni,pogodio ga je metak,

možda namjenjen meni.

I sad’ svi znanci kažu:“Šteta, dobar je bio!”A umro je samo zato

što je živjeti htio.

Dok stojim tu, kraj odra,ruža je još jedna pala,dao je sve što je imao

od nas mu najveća hvala!

Ratko Djedović

Preuzeto iz Glasa Zovika,ratno izdanje 1993.

183

MOJ JEDINI ZAVIČAJ

Volim Štrepce, naše šumevolim rodni kraj

moga oca, moje majkei moj zavičaj.

Ponosan sam što sam rođen,što u njemu živim

i u ovo teško vrijemeopet mu se divim.

Još svijetli punim sjajemna suncu se blista,

još izvori stari teku,voda im je čista.

A na brdu iznad sela,kao vita jela

još uspravna i ponosnanaša je kapela.

Kuće naše sve čuvamo,nećemo ih nikom dati,hrvatske su uvijek bile,

a takve će i ostati.

U očima ovih ljudii sad vidim isti sjaj,

napustiti nikad nećeprelijepi ovaj kraj.

Petar Nikolić

Preuzeto iz Glasa Zovika, 1993.

184

I, evo, ovaj uradak koji je pred vama, poštovani pri-jatelji, čitaoci ovih redova, jedan je od pokušaja te mirnodopske borbe. A nije da nije bilo svijesti o po-trebi bilježenja i pisanja još dok je trajao rat. Pokre-nute su novine, rađeni intervjui, pisane reportaže i prikazi bitaka i hrabrih pojedinaca, pisane pjesme... Veliki broj ljudi koji je nosio pušku, istovremeno se borio i pisanom riječju, onako kako je znao i umio. Neki su pisani prilozi iz rata veoma kvalitetni no-vinski članci, neki jednostavno subjektivno viđenje ljudi i događaja, a neki nevješto sročeni izljevi njež-nosti, tuge ili radosti ratnika „golubijeg srca“. Svi su oni važni dokumenti o jednoj epopeji i nedopjeva-noj pjesmi koju neki nikada nisu dovršili, jer im je život grubo zaustavljen i prekinut.

U ovoj knjizi su prikupljeni za sada nama dostupni tekstovi i dokumenti. Sigurno je da ih ima još, pa se nadamo da će i oni doći na red u nekoj drugoj prili-ci. Mislim da je ipak većina tih priloga skupljena u ovoj knjizi, na moju veliku radost! Plašio sam se, da će se nekim čudnim ljudskim igrama i ponižavaju-ćim aršinima, ovi dokumenti omalovažiti i da neće ugledati svjetlo dana, prikupljeni u jednoj knjizi. Onako posebno, čak i kada bi ih negdje netko saču-vao, ne bi bili dostupni i nikada se njima ne bi nitko bavio. Ovako prikupljeni, oni mogu biti dostupno svjedočanstvo nekom mladom povjesničaru, socio-logu, publicistu ili znanstveniku iz niza društvenih znanosti da napiše svoj diplomski, magistarski, ili doktorski rad. A toga će biti.

Molim Boga da ova brda koje su u ratu iznjedrila tolike heroje, u miru iznjedre školovane i učene po-vjesničare koji će, između ostaloga, i emancipirati slavnu ratnu prošlost svojih očeva, braće i zemljaka.

Budući da uz tekstove, ili iz njih samih, nisu (prpo-znatljiva) prenesena i imena njihovih autora, sma-tram važnim nabrojati njihova imena koja bi trebala stajati ispred ili ispod spomenutih priloga.

Uvijek postoji opasnost da se neko ime izostavi pa se, plašeći se takve mogućnosti, ispričavam i upozo-ravam da se takvi propusti često događaju.

POGOVOR

Odjeci GromovaKad god sam se tijekom rata i u godinama poraća susretao s ljudima koji su sudjelovali u posljednjem ratu na području Boćanske i Zovičke župe, osjećao sam da je svaki od njih dio jedne povijesti koja se mora upamtiti, da bi u budućnosti služila kao uzor kako se treba boriti za slobodu, a u današnjim teš-kim danima kao poticaj za mirnodopsku borbu za one vrijednosti koje su oni imali pred očima, žrtvu-jući se i krvareći četiri teške ratne godine.

O tome sam im posebno u jednoj prilici govorio. Bilo je to pred kraj rata (u Bijeloj 1995. u prigodi proslave treće obljetnica brigade), kada se već osjećalo da se život u ovoj zemlji neće ustrojiti onako kako su se ovi hrabri ljudi nadali.

Politika je brzo i beskrupolozno ulazila na velika vrata preuzimajući prve redove i marginalizirajući hrabre ratnike čista srca i čistih ljudskih, jednostav-nih, domoljubnih ideja. Plašio sam se njihova razo-čarenja i pretpostavljao kako će doći dan kada će ih neki drugi ljudi, „sposobni“ manipulatori, ukloniti sa scene i zauzeti njihova časna mjesta. I ja sam bio ponesen njihovim zanosom i romantično govorio o potrebi nastavljanja borbe drugim sredstvima kada osvane dugo očekivani dan oslobođenja Posavine i cijele domovine. Nažalost, mnoge su se tadašnje slutnje i obistinile!

Ne znam tko je ovim momcima, ovoj bojni 108 HVO brčanske brigade, dao ime GROMOVI!

Ta gruba kratkosilazno naglašena skupina sugla-snika (g/r/m), razbijena otužnim samoglasnikom (o), ne može se izgovoriti tiho i bezvučno. Ona grmi, para ozračje i izaziva strah. Grom je prirodna poja-va koja nastaje susretom različito nabijenih (nega-tivno i pozitivno) oblaka i izaziva sijevanje munje. Munja osvijetli prostor i napomene da poslije nje dolazi stravični prasak koji se imenuje onomatopej-skom riječju - GROM!

185

Nastojat ću, duboko poštujući njihov rad i doprinos, spomenuti svako časno ime čiji je prilog uvršten u ovu knjigu: Filip Ilijanić, Anto Pranjkić, Anto Krnjić, don Vitomir Zečević, Tihomir Bijelić, Andrija Tunjić, Jozo Cvitanović, Svjetlana Djedović, Ilija Filipović, Bartolina Ždravac, vlč. Ilija Matanović, Romeo Kne-žević, Mijo Josipović, M. Grahovski, Marko Divko-vić, Jozo Pavković, Ilija Ilić, Anto Baotić.

Što se fotografija tiče, treba napomenuti da ni one nisu urađene ujednačenom kvalitetom. Mnogi će, možda, zamjeriti što nisu i oni na nekoj od fotografi-ja. Niz je tome razloga, a najjednostavniji i najčešći je da ih nismo imali. Neke su i slabije kvalitete! Unatoč tome, svaka je ova fotografije dragocjen dokument i ne treba biti sitničav pa u njoj tražiti umjetničke elemente. Dugo i s ljubavlju promatrao sam ljude i krajeve što su na njima prikazani. Na poseban način dirnula me jedna fotografija na kojoj ratnici sklopljenih ruku mole! Nisam se, iako se potpisujem kao jedan od urednika, pačao u potpisivanje ispod fotografija. Ali, gledajući ove mlade ljude skrušene u molitvi, poželio sam, ispod napisati poznate sti-hove naše pjesme koja je usklađena s imenom po-božnih heroja:

Nek gromi i grmi nam groma se tres,nek glasi zvek mača i dušmanski bijes!O nebeska djevo, bud' moćan nam štit,

jer Tvoja smo djeca i vijek ćemo bit.

Vjerojatno će čitatelji primijetiti da su vrlo loše kva-litete kopije vojnih dokumenata koji su doneseni u Prilogu i koji su od posebne ratno/povijesno/poli-tičke važnosti za naš kraj. Tiskani su na lošem papi-ru i pisaćim mašinama, jer se drugo nije imalo. Oni su, međutim, od velike važnosti kao svjedočanstva o korektnom poštovanju ratnog prava i običaja ra-tovanja, od vojnih starješina i političkih predstav-nika pri našoj vojsci. Nismo uvijek svjesni vrijed-nosti ovakvih dokumenata i, nažalost, često nam se događa da o bitnim trenutcima našega postojanja nemamo pisanih tragova, pa se naša časna povijest iskrivljuje, što nam je u prošlosti donijelo velike šte-te. Ima tome i objektivnih razloga, ali se, vrlo često, radi i o nedostatku svijesti o ovim vrijednostima.

Naše su arhive/pismohrane daleko od nas i tamo, u tim institucijama nema ljudi koji su s ovih krajeva, pa se može desiti, ne uvijek s namjerom i svjesno, da se dokumenti obezvrijede ili zagube. Zato je dobro što ih objavljujemo u ovoj knjizi. Neka se zna pa ba-rem (kao što se, po Ljetopisu popa Dukljanina zna za neke nestale zbornike, koji se u znanosti spomi-nju), da se spomene da su ti dokumenti postojali.I fotografije spomenika koje smo podizali u čast rat-nim stradanjima, herojima i događajima, našli su mjesto u ovoj knjizi. Smatram to mudrim potezom jer smo svjedoci našega odnosa prema tim čuvari-ma sjećanja.

Često se, naime, dešava da „oslobodioci“ i novi ljudi na vlasti, ruše spomenike koje su izgradili oni prije njih. Ima ih raznih i različito vrijednih. Ne ćemo go-voriti o njihovoj umjetničkoj i arhitonskoj vrijedno-sti. Njihova je vrijednost monumentalna, jer su gra-đeni iz ljubavi i poštovanja prema žrtvama dragih ljudi i snazi važnih događanja. Fotografije spomeni-ka su garancija da će ostati spomen na naše viđenje vrijednosti koje su za nas velike i bitne.

I na kraju, zašto ne reći, ova knjiga ima jedan važan zadatak u procesu spomenute mirnodopske borbe. Ona je oružje iz kojeg pucamo po ljudima koji nas olako negiraju, marginaliziraju pa i prepuštaju dru-gima. Ona grmi o ,,Gromovima’’ koji su četiri godi-ne sijali munje i osvjetljavali domovinu.

Pojavili su se ljudi kojih sam se pribojavao i o njima govorio časnim ratnicima. Stali su u prve redove i zaklanjaju svete vrijednosti i rane ovoga naroda. Samo što nam se otvoreno ne sugeriraju da trebamo sve ostaviti i otići nekamo, u druge, „sretnije“ kra-jeve. Mnogi od nas im vjeruju, postaju malodušni i odlaze. Zaboravljaju žrtve koje su pale za ova naša imanja i djedovinu. Zaboravljaju da su mnogi mladi ljudi ostavljali tu ponovno nuđenu, tuđu, „sreću“ i dolazili braniti stari kraj.

Ova će nas knjiga napomenuti na poruku pjesnika Ivana Goluba: „ Bog je stvorio čovjeka

od one zemlje na kojoj je rođen!“

Fra Petar Matanović

186

KOPIJE SAČUVANIH VOJNIH DOKUMENATADRUGE BOJNE GROMOVI 108.

PJEŠAČKE BRIGADE HVO BRČKOoštećeni zbog vremena i lošeg radno-tehničkog materijala.

PRILOZI

Zona odgovornosti 2. bojne 1995.

190

191

192

193

194

195

196

197

198

199

200

201

202

203

204

205

206

207

208

209

210

POGINULI BRANITELJI DRUGE BOJNE GROMOVI

108. PJEŠAČKE BRIGADE HVO BRČKO

JOSIP (IVAN) FILIPOVIĆ

Rođen je 18.06.1965. godine u Brčkom, BiH.Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: pukovnik.

Poginuo je 08. 05. 1992. godine u Ulicama, pružajući pomoć u aktivnoj obrani prilikom zaustavljanja

neprijateljskoga proboja na naš teritorij.U tom periodu je obnašao dužnost zapovjednika Zone obrane.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MIJO (IVO) FILIPOVIĆ

Rođen je 24.09.1967.godine u Štrepcima, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: bojnik.

Poginuo je 09. 07. 1992. godine u D. Dubravicama, na obranbenom položaju od krhotina granata neprijateljskoga topništva.U tom periodu je obnašao dužnost zapovjednika manevarske postrojbe.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

213

IVO (NIKO) ZEČEVIĆ

Rođen je 11.07.1967. godine u G. Zoviku, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen. Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine

Čin: narednik

Poginuo je 13. 08. 1992. godine u D. Dubravicama na obranbenom položaju od hitca iz neprijateljskoga pješačkog oružja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MATO (STJEPAN) MIKANOVIĆ

Rođen je 04.06.1969. godine u Štrepcima, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 09. 09. 1992. godine u D. Dubravicama u aktivnoj obrani i potiskivanju neprijateljskih

snaga ispred naših obranbenih položaja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

214

NEDELJKO (ALOJZIJE) IKIĆ

Rođen je 12.02.1967. godine u Boću, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine

Čin: narednik.

Poginuo je 14. 09. 1992. godine u D. Rahiću pružajući pomoć u aktivnoj obrani prilikom zaustavljanja neprijateljskog proboja na naš teritotij.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MIJO (MATIJA) ANĐELOVIC

Rođen je 26.08.1965. godine u Boću, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat. Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01. 05. 1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 07. 10. 1992. godine u Čađavcu u aktivnoj obrani i potiskivanju

neprijateljskih snaga ispred naših obrambenih položaja

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

215

TADIJA (AUGUSTIN) TADIĆ

Rođen je 21.10.1949. godine u

G. Zoviku, Brčko BiH. Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 10. 10. 1992.godine nesretnim slučajem na obrambenom položaju u Donjim Dubravicama.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

NIKO (STJEPAN) TUNJIĆ

Rođen je 30.11.1940. godine u D. Dubravicama, Brčko, BiH

Po nacionalnsoti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Oženjen, otac dvoje djece.Pristupio je u HVO 01. 05.1992. godine

Čin: narednik.

Preminuo je 30. 10. 1992. godine na liječenju od rana zadobivenih na

obranbenom položaju u D. Dubravicama.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

216

FRANJO (JOZO) ŠARČEVIĆ

Rođen je 04.02.1954. godine u D. Zoviku, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Oženjen, otac jednog djeteta.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine

Čin: narednik.

Preminuo je 30. 10. 1992. godine u bolnici Gradina u Tuzli od teških rana zadobivenih u G. Rahiću

nakon povratka sa redovite smjene na crti obrane u D. Dubravicama.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

ROKA (TUNJO) MATIJAŠEVIĆ

Rođen je 09.09.1970. godine u D. Zoviku, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 13. 11. 1992. godine u D. Dubravicama prilikom postavljanja privremene minske zapreke

ispred našega obranbenog položaja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

217

ILIJA (MIJO) ŠARČEVIĆ

Rođen je 24.09.1971. godine u D. Zoviku, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 15. 12. 1992. godine u D. Rahiću pružajući pomoć u aktivnoj obrani prilikom zaustavljanja neprijateljskoga proboja na naš teritorij.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

JURO (IVO) GRGIĆ

Rođen je 22.04.1961. godine uG. Zoviku, Brčko BiH.

Završio osnovnu školu.Neoženjen.

Pristupio j eu HVO 01.05.1992. godine.Čin: narednik.

Poginuo je 31. 01. 1993. godine u G.Vukšiću pružajući pomoć u aktivnoj obrani

prilikom zaustavljanja neprijateljskoga proboja na naš teritotij

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

218

MARIJAN (NIKO) BLAŽEVIĆ

Rođen je 29.04.1974. godine u Boderištu, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja neprijteljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

ANTO (ILIJA) BRKIĆ

Rođen je 27.06.1951. godine u Boderištu, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat. Poljodjelac.Neoženjen.

Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.Čin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani na obranbenom položaju prilikom privremenoga proboja

neprijeteljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

219

BLAŽ (STJEPAN) BRKIĆ

Rođen j e 26.11.1938. godine u Boderištu, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat. Radnik.Oženjen, otac sedmero djece.

Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.Čin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani na obranbenom položaju prilikom privremenoga proboja

neprijeteljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

IVO (STJEPAN) BRKIĆ

Rođen je 17.08.1946. godine u Boderištu, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat. Radnik.Oženjen, otac dvoje djece.

Pristupio je u HVO 01. 051992. godineČin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani na obranbenom položaju prilikom privremenoga

proboja neprijeteljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

220

ILIJA (IVO) BRKIĆ

Rođen je 11.06.1935. godine u Boderištu, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Poljodjelac.Oženjen _______.

Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.Čin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani na obranbenom položaju prilikom privremenoga proboja

neprijeteljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

JOZO (IVO) FRANČEŠEVIĆ

Rođen je 06.09.1973. godine u Boderištu, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani prilikom privremenoga proboja

neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

221

PEJO (ANTO) KRNJIĆ

Rođen je 14.03.1969. godine u G. Zoviku, Brčko, BIH.Po nacionalnosti Hrvat. Završio osnovnu školu.

NeoženjenPristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

IVO (ILIJA) MIĆANOVIĆ

Rođen je 08.09.1958. godine u Brčkom, BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Oženjen, otac jednog djeteta.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 08. 03. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na dio našega teritorija

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

222

DANIEL (JOZO) DILBEROVIĆ

Rođen je 16.10.1973. godine u Beču, Austrija,

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 20.03.1993. godine u Boderištu (Vranovača) na obranbenom položaju od hitca iz neprijateljskoga snajpera.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MIRKO (LUKA) IKIĆ

Rođen je 22.09.1973. godine u Boću, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat. Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 24. 03. 1993. godine u Boderištu (Vranovača) nesretim slučajem na obranbenom položaju od hitca iz pješačkoga oružja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

223

MATO (ANDRIJA) RADOŠEVIĆ

Rođen je 15.09.1967. godine u Boću, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 27 03. 1993. godine u Boderištu (Vranovača) na obranebenom položaju od krhotine granate neprijateljskoga topništva.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

IVO (ILIJA) ILIĆ

Rođen je 03.01.1969. godine u Štrepcima, BrčkoBiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. odine

Čin: bojnik

Poginuo je 03. 06. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i izviđanju terena između naših i neprijateljskih položaja od

neprijateljske zasjede.U tom periodu je obnašao dužnost zapovjednika satnije.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

224

IVAN (BLAŽ) KLARIĆ

Rođen je 23.02.1973. godine u Boću, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen. Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: bojnik.

Poginuo je 03. 06. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i izviđanju terena između naših i neprijateljskih položaja od

neprijateljske zasjede.U tom periodu je obnašao dužnost zapovjednika satnije.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

NIKO (RUŽA) MIKANOVIĆ - JAPANAC

Rođen je 25.07.1970. godine uŠtrepcima, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. odine.

Čin: narednik.

Poginuo je 03. 06. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i izviđanju terena između naših i

neprijateljskih položaja od neprijateljske zasjede.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

225

ANTO (FILIP) NIKOLIĆ

Rođen je 20.01.1970. godine u Štrepcima, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Oženjen, otac jednog djeteta.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine

Čin: pukovnik

Poginuo je 03. 06. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i izviđanju terena između naših i neprijateljskih položaja od neprijateljske zasjede. U tom periodu je

obnašao dužnost pomoćnika zapovjednika za operativne poslove u bojni.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MIRKO (MARKO) ANUŠIĆ

Rođen je 14.05.1968. godine u G. Zoviku, Brčko, BiH.Po nacionalnosti Hrvat. Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 18. 06. 1993. godine kod Busovače prilikom napada Armije BiH na

konvoj koji se kretao prema našim krajevima.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

226

PEJO (TUNJO) ŠARČEVIĆ

Roden je 13.04.1968. godine u D. Zoviku, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio je osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 21. 07. 1993. godine u G. Zoviku od krhotina granate neprijateljskoga topništva upućene na civilne ciljeve,

a prilikom odlaska na smjenu.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MARIN (ILIJA) MARIĆ

Rođen je 03.02.1965. godine u G. Zoviku, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio je osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik

Poginuo je 21. 07. 1993. godine u Boderištu na obranbenom položaju od hitca iz neprijateljskoga pješačkog oružja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

227

ASIM (FEHIM) KARALIĆ

Rođen je 07.10.1951. godine u

Begovači, Brčko BiH.Po nacionalnosti Bošnjak.

Završio srednju školu.Oženjen, otac dvoje djece.

Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.Čin: narednik.

Poginuo je 22. 07. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MARKO (MIJO) TUNJIĆ

Rođen je 11.11.1968. godine u D. Dubravicama, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 22. 07. 1993. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

228

MIRKO (BLAŽ) ZEČEVIĆ

Rođen je 26. 08. 1966. godine u G. Zoviku, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine

Čin: narednik.

Poginuo je 22. 07. 1993. godine u Boderšitu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

JOKO (GRGA) BONIĆ

Rođen je 15.06.1967. godine u G. Zoviku, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 02. 08. 1993. godine u Boderištu u minskom polju prilikom aktivnoga izviđanja i osmatranja između naših i neprijateljskih položaja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

229

FRANJO (FILIP) ZEČEVIĆ

Rođen je 19.06.1968. godine u G. Zoviku, Brčko BiH.

Po nacionalnsoti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 02. 08. 1993. godine u Boderištu u minskom polju prilikom aktivnoga izviđanja i osmatranja između

naših i neprijateljskih položaja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

STJEPAN (NIKO) ZEČEVIĆ

Rođen je 08.04.1971. godine u G. Zoviku, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 12. 09. 1993. godine u Boderištu na obranbenom položaju od hitca iz neprijateljskog pješačkoga oružja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

230

JOZO (BOŽO) BARIĆ

Rođen je 25.06.1968. godine u D. Višći, Živinice BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 02. 04. 1994. godine

Čin: narednik

Poginuo je 13. 04. 1994. godine u Boderištu na obranbenom pložaju od krhotina granate neprijateljskog topništva.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

SALEM (SALKO) DEMIR

Rođen je 16.07.1956. godine u Jelačićima, Višegrad BiH.Po nacionalnosti Bošnjak.

Završio srednju školu.Oženjen, otac dvoje djece.

Pristupio jeu HVO 01.05.1992. godine.Čin: narednik.

Poginuo je 13. 04. 1994. godine u Boderištu na obranbenom položaju od krhotina granate neprijateljskoga topništva.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

231

LUKA (JOZO) GRGIĆ

Rođen je 24.01.1965. godine u Boću, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat. Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 14. 04. 1994. godine u Boderištu na obranbenom položaju od hitca iz neprijateljskoga pješačkog oružja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

AUGUSTIN (MARIJAN) MARČETIĆ

Rođen je 29.05.1974. godine u Brčkom, BiH..

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: časnički namjesnik.

Poginuo je 20. 04. 1994. godine u Boderištu na obranbenom položaju od hitca iz neprijateljskoga pješačkog oružja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

232

ADMIR (SALIH) BEŠIROVIĆ

Rođen je 18.08.1973. godine u Živinicama, Tuzla BiH.

Po nacionalnosti Bošnjak.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 29. 06. 1994. godine

Čin: narednik

Poginuo je 01. 07. 1994. godine u Boderištu u izvidničko-osmatračkim aktivnostima ispred naših obranbenih položaja od

hitca iz neprijateljskoga pješačkog oružja.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

DRAGAN (ILIJA) BOŽIĆ

Rođen je 06.05.1960. godine u Tuzli, BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Oženjen, otac dvoje djece.Pristupio je u HVO 05. 06.1994. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 08. 12. 1994. godine nesretnim slučajem u prometnoj nesreći prilikom povratka sa crte obrane iz

Boderišta na planirani odmor.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

233

PEJO (ANTO) KRNJIĆ - PEŠA

Rođen je 02.01.1966. godine u G. Zoviku, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Zaršio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: bojnik.

Poginuo je 20. 04. 1995. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na dio našeg teritorija.

U tom periodu je obnašao dužnost zapovjednika interventne postrojbe.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

JOSIP (MIHAEL) MAUNOGA

Rođen je 30.01.1966. godine u Zenici, BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 31.12.1994. godine.

Čin: narednik

Poginuo je 20. 04. 1995. godine u Boderištu u aktivnoj obrani na obranbenom položaju prilikom privremenoga proboja

neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

234

IVAN (MARIJAN) MARČETIĆ

Rođen je 01.07.1971. godine u Boću, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Oženjen, otac jednog djeteta.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: pukovnik.

Poginuo je 20. 04. 1995. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

U tom periodu je obnašao dužnost zamjenika zapovjednika bojne.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

ZORAN (VLADO) MOSKOVIĆ

Rođen je 01.12.1965. godine u Tuzli, BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.09.1994. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 20. 04. 1995. godine u Boderištu na obranbenom položaju od krhotina granate neprijateljskoga topništva.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

235

ŠIMAN (BOŽO) PAVIĆ

Rođen je 24.04.1965. godine u G. Višći, Živnice,BiH.

Po nacionalnosti HrvatZavršio srednju školu.

Oženjen, otac dvoje djecePristupio je u HVO 10. 06.1994. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 20. 04. 1995. godine u Boderištu u aktivnoj obrani na obranbenom položaju prilikom privremenoga proboja neprijateljskih

snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

NIJAZ (REDŽO) GANIĆ

Rođen je 05.06.1949. godine u Brčkom, BiH.

Po nacionalnosti Bošnjak.Oženjen.

Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.Čin: narednik.

Poginuo je 21. 04. 1995. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i protunapadu prilikom privremenoga proboja

neprijateljskih snaga na dio našega teritorija

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

236

PERO (JURO) LUKIĆ

Rođen je 02.11.1966. godine u Boću, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Oženjen, otac jednog djeteta.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine

Čin: narednik.

Poginuo je 21. 04. 1995. godine u Boderištu u aktivnoj obrani na obranbenom položaju prilikom privremenoga proboja

neprijateljskih snaga na dio našega teritorija.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

ZORAN (IVAN) PICAK

Rođen je 17.10.1971. godine u Tuzli, BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 31.12.1994. godine

Čin: narednik.

Poginuo je 22. 04. 1995. godine u Boderištu na obranbenom položaju od krhotina granate neprijateljskoga topništva.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

237

SLAVKO (STJEPAN) MIKANOVIĆ

Rođen je 15.08.1966. godine u Štrepcima, Brčko BiH

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.

Čin: bojnik.

Poginuo je 24. 04. 1995. godine u Boderištu u aktivnoj obrani i pripremi protunapada prilikom privremenoga proboja neprijateljskih snaga na

dio našega teritorija. U tom periodu je obnašao dužnost zapovjednika satnije.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

GORAN (PERO) KULIĆ

Rođen je 10.01.1972. godine u Tuzli, BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 02. 06.1995. godine

Čin: narednik.

Poginuo je 02. 07. 1995. godine u Boderištu na obranbenom položaju od krhotina granate neprijateljskoga topništva.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

238

DRAGO (BORO) PETROVIĆ

Rođen je 22.05.1962. godine u Živnicama, BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Oženjen, otac jednog djeteta.Pristupio je u HVO 10.06.1994. godine.

Čin: narednik.

Poginuo je 22. 07. 1995. godine u Boderištu na obranbenom položaju od krhotina granate neprijateljskoga topništva.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

MIJO (IVO) LUČIĆ

Rođen je 11.01.1965. godine u Živinicama, BiH,

Po nacionalnosti Hrvat.Završio srednju školu.

Neoženjen.Pristupio je u HVO 10.06.1994. godine.

Čin: satnik.

Poginuo je 26. 12. 1995. godine u Boderištu u minskom polju prilikom aktivnoga izviđanja i osmatranja između naših i neprijateljskih položaja.

U tom periodu je obnašao dužnost zapovjednika voda.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

239

MIJO (MARKO) BRKIĆ

Rođen je 11.11.1962. godine u Boderištu, Brčko BiH.

Po nacionalnosti Hrvat.Završio osnovnu školu.

Pristupio je u HVO 01.05.1992. godine.Čin: pukovnik.

Uhapšen je u početno-pripremnom razdoblju rata u Ceriku i još uvijek se ne zna točno gdje je ubijen i sahranjen.

Bio je pripadnik bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko.

240

VOJNA ODLIČJA KOJIMA SU ODLIKOVANI POGINULI BRANITELJI

RED PETRA ZRINSKOG I FRANA KRSTE FRANKOPANA S POZLAĆENIM PLETEROM

- Dodjeljuje se hrvatskim i stranim državljanima poginulim za Domovinu u ratu, te izravnim ratnim opasnostima ili u iznimnim okolnostima u miru.

SPOMENICA DOMOVINSKOG RATA

- Dodjeljuje se hrvatskim i stranim državljanima za sudjelovanje u Domovinskom u ratu kao dragovoljci, borci ili na drugi način

241

KAZALO

Uvod ............................................................................................................................... 11

Ratni put Druge bojne Gromovi 108. pješačka brigada HVO Brčko ..................................................................... 13

Prva skupina dragovoljaca ................................................................................... 27

Skrb prognanika ....................................................................................................... 28

Bombardiranje Zovika i Štrepaca iz zraka ................................................... 32

Klub mladeži Flamingo ......................................................................................... 34

Razgovor sa Markom Zečevićem, zapovjednikom V. bojne 108. brčanske brigade HVO ............................. 36

Međunarodno humanitarno pravo i naša ratna stvarnost ................... 40

Donje Dubravice dirnute u srce ......................................................................... 42

Prve žrtve ovog rata ................................................................................................ 44

U potrazi za zavičajem ........................................................................................... 47

Dragi naši branitelji ................................................................................................. 51

Dan kao u paklu ........................................................................................................ 52

Govor Blaške Lovrića Baje, ratnog zapovjednika Pete/Druge bojne Gromovi u povodu obilježavanjaobljetnice napada na Boderište .......................................................................... 54

Stavovi Pete bojne i mjesnog ureda HVO o nekim pojavama narušavanja javnog reda i ugrožavanja materijalnih vrijednosti naših mještana ............................. 57

I kažu da Božić je bio .............................................................................................. 59

Stavovi bojovnika 108. pješačke brigade HVO Brčko ............................. 60

Bajini sinovi ................................................................................................................ 62

Ratni profiteri ............................................................................................................. 64

Hrvatski zavičajni klub Brčko u Zagrebu ..................................................... 65

Posjet ranjeniku Ivi Šarčeviću ............................................................................ 66

Zapovjedništvu 108. brčanske brigade Hrvatskog vijeća obrane ...... 67

Tko želi napustiti rodni kraj ................................................................................ 70

Govor na sahrani Ilije Šarčevića Dike, poginulog pripadnika Bojne Gromovi ........................................................... 71

Uspjeh u ratnom vihoru ....................................................................................... 73

Ispit zrelosti ................................................................................................................. 74

Sveti Rok 92. ................................................................................................................ 76

Boderište, simbol obrane hrvatskih prostora u Općini Brčko ............. 78

Pravilnik o korištenju vojničkog odmora vojnika II. bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO ............................................. 80

Istinski domoljub ...................................................................................................... 84

Pismo rodnoj grudi ................................................................................................. 86

Razgovor sa ratnim zapovjednikom Druge bojne Gromovi Ivom Anđelovićem ............................................................................... 87

Pozuli tata ................................................................................................................... 92

Govor u povodu obilježavanja Dana mrtvih ............................................... 94

Ratnik nad ratnikom ............................................................................................... 98

Vrijeme je za veći oprez na crtama bojišnice ............................................. 101

Stigla pomoć u Zovik ........................................................................................... 107

Vod Peškiri ................................................................................................................ 108

Zovik na irskoj televiziji ..................................................................................... 109

Dani suza; crnine i dostojanstva .................................................................... 110

Zaustavljeno djetinjstvo ...................................................................................... 112

Razgovor s ratnim zapovjednikom 108. pješačke brigade HVO, Martinom Frančeševićem ........................ 113

Uvijek vjerni rodnoj grudi ................................................................................. 117

Obranit ćemo Dubravice .................................................................................... 120

Zovičke Bečlije pomažu svome kraju ........................................................... 121

Igra smrti (iskustvo jednog ranjenika) ........................................................ 122

Posteljni odjel Štrepci ........................................................................................... 123

Duhovno osvježenje za ispaćeni narod ....................................................... 124

Susjedi udaljeni 1400 kilometara .................................................................... 126

Kako pobijediti ratni stres .................................................................................. 128

Razgovor s Bartolom Tunjićem, ratnim zapovjednikom Bojne Gromovi ....................................................... 130

Gromovi iznad Brčkog ......................................................................................... 134

General Ante Roso posjetio Drugu bojnu Gromovi ................................ 137

Na Boderštu se odlučuje ..................................................................................... 139

Soli se brani na Boderištu .................................................................................. 143

Zovik mi ništa ne može zamijeniti ................................................................. 144

Pismo podrške Općinskom Vijeću Ravne-Brčko .................................... 146

Razgovor s Ivom Filipovićem ratnim dozapovjednikom 108. pješačke brigade HVO ......................................... 148

Bio sam u paklu Malog Vukovara .................................................................. 156

Dijaspora je organizirana, a posebno župe Boće-Zovik ...................... 159

Vidio sam krvavi Boderištanski Vukovar .................................................. 162

Četiri tužne priče. Upoznadoh četiri heroine ........................................... 166

Mali Vukovar u nekoliko slika ......................................................................... 172

Blagoslov spomenika palim braniteljima u Zoviku 12. 08. 2007. godine. Napisana a ne izgovorena propovjed, fra. Petra Anđelovića .............................. 175

Djeci rata ................................................................................................. 181

Zemlja ovo je naša .................................................................................. 182

Sudbina ................................................................................................... 183

Moj jedini zavičaj ................................................................................... 184

Pogovor ................................................................................................... 185

Prilozi ...................................................................................................... 187Kopije sačuvanih vojnih dokumenata Druge bojne Gromovi 108. pješačke brigade HVO BrčkoPoginuli branitelji Druge bojne

Gromovi 108. pješačke brigade HVO Brčko ....................................... 211Vojna odličja kojima su odlikovani poginuli branitelji .................... 241