Siniša Posarić

DOBRINJSKA ŽALOPOJKAMnoge životne priče sa naših otoka, bile lijepe ili tužne, sačuvane su tek u

pučkim pjesmama i napjevima. Gdjekad mogu biti jedva razumljive, jedva naslućuju smisao, gdjekad prisjećaju na ljubavi koje se nisu mogle ostvariti… O, da, ljubav je jača od svega; i od žalosti, i od smrti. Ponekad valja pozabiti jubav staru i okrenuti se stvarnosti, životu. No, takvo što niti danas nije jednostavno prihvatiti, zar ne? Mnoge pjesme i napjevi kriju ljubavne parove iz daleke i nešto bliže prošlosti koji su žalosno završili; nije im dano da se vole, a ostali su neimenovani za sva vremena. Možda imena nisu važna koliko spoznaja da se ljubav uvijek rađa iznenadno, obuzima kada se tome najmanje nadamo i taj se trenutak nikada ne može zaboraviti. Tako je bilo i s dvoje mladih Dobrinjaca na otoku Krku, koje ćemo ovdje imenovati Draga i Zvane.

Draga je bila jedina kći dobrinjskog pisara, a Zvane je ribarstvom jedva hranio sebe i svoju majku, udovu. Već je po tome jasno da bolje stojeća djevojka ne može poći za siromaha. No, u to vrijeme bili su vrlo mladi, premladi za ono što im srce želi. Zagledani jedno u drugo, kad god bi se susreli, odavali su međusobnu ljubav. Nije to promaknulo dobrinjskim ljudima, a onda je primijetila i Dragina mati, pa odmah upozori muža:

– Ne daj da se onaj mali siročić zagledava u našu kćer! Vidim da je i ona sva smućena!

– Pusti, ženo, djecu na miru. – uzvrati notar. – Pa što oni znaju o…– E, da ne znaju. – ljutito odvrati Dragina mati. – Nisu to čista posla i moramo ih

prekinuti.– A što, da ja Dragu odvedem u Rijeku i pustim tvojoj teti da je čuva i pazi?– Pa ja sam ti već govorila o tome. Mora se školati, nešto izučiti, a onda neka je

uzme tko joj je ravan.Znao je notar na što misli njegova ljutita žena; prisjeti se istom da je i ona nekoć

bila pusta sirotica, a on je radije uzeo nju nego nekoje pristalije djevojke. Jamačno je kadikad žalio zbog takve odluke. No, njegova je žena očito zaboravila da je i ona bila "sirota da se Bogu smili", a to mu je izazvalo jedva primjetan osmijeh te je izazove:

– Misliš, nama ravan, ha?– Bolje je i tako, – uzvrati mu žena ispod glasa. – nego da nam se cijelo selo

smije zbog onoga sirotana u poderanim gaćama! Sramota!– Hajde dobro, – bezvoljno reče notar. – reći ću ja njemu da se okani naše

Drage. Bude li se i dalje motao oko nje, zaprijetit ću mu…– E, a ja ću porazgovarati s Dragom! Ne bude li slušala mene, svoju rođenu

mater, vodi je odmah u Rijeku!– Vidjet ćemo… – tako joj odgovori muž i ode svojim poslom.Ma što god Dragini roditelji učinili da joj odvrate pogled od Zvana, ona je bila

neumoljiva. Bilo je i svađe i suza, zatvaranja u kuću, a notar je već više puta ljutito priprijetio siromašnu dječaku bude li se motao oko njegove kćeri. Zvane je bio više nego zbunjen tim prijetnjama, jer, zapravo, nije ništa loše učinio. Ma… ipak je u sebi

gojio vruću želju da će doći i taj dan kada će Draga i on poći zajedno na samanj, a poslije – što bude…

No, Draga je ipak morala otići u Rijeku k teti i u školu. Plakala je, ali zaludu joj suze; otac ju je ipak odveo. Zvane je od toga dana postao najžalosniji Dobrinjac. Svi su znali u malome mjestu što ga muči. Primijetili su to i njegovi vršnjaci, pa su ga povremeno zadirkivali, a on bi uvijek spustio pogled i otišao doma. Tako se je povukao u sebe da je i njegova mati već bila zabrinuta. Ni riječi od njega po čitave dane. Samo je šutio, krpao stare mreže i kad je trebalo isploviti na more na trošnoj barkom koju mu je ostavio pokojni otac, ne bi se niti trenutka predomišljao; što dalje od doma, što dalje o Dobrinja, na more, na ribe!… A ondje u morskoj osami prisjećao se je kako je Draga dolazila u Soline i čekala da on uplovi, priveže barku pa sa svojim, uglavnom skromnim, izlovom krene uzbrdo prema Dobrinju. "Slučajno" je ona baš tada krenula istom strmom stazom, ali daleko iza njega. Možda će stati, odmoriti se, tomu se je nadala. No, nije se Zvane usudio zaustaviti i razgovarati s njom, a tako je to želio. Vidjet će ih tkogod i javiti njezinu ocu, onome strogom notaru koji mu je već priprijetio… I što bi on i o čemu mogao s njome razgovarati; o mrežama, neverama, o ribama koje su lukavije od prijašnjih, molitvama Svevišnjem da mu se smili?…

"O, taj pogled i slatki osmijeh…" – pomišljao je Zvane toga jutra kad se je otisnuo na nemirno more. – "Da bi moja Draga bila, tko sretniji od mene!…"

Znao je da bi gospođa notarka voljela dobro udati jedinu kćer za kakva gradskog učenog mladića, a ne sirotana kao što je on, Zvane. Za to vrijeme mutilo se je nebo, a more je uzbibalo njegovu barku kao običnu ljusku. Nije se obazirao na dolazeće nevrijeme. Mora nešto donijeti doma da mu brižna mater ne skapava. A bila je to kobna odluka…

Bura je bješnjela nekoliko dana; podizale su se barke u uvali Soline, trgale se od konopa i nestajale u moru. Nekojim ribarima, kao i nesretnom Zvani, to je bila jedina imovina, jedina vrijednost.

No, Zvane više nije pristao u lučicu. Nestao je i nitko ne bi možda primijetio da njegova mati nije došla pred lučicu i bez riječi muklo pogledavala prema moru. O čemu je sirota mogla razmišljati, čemu se je mogla nadati? Ribari su odmah krenuli u potragu za njim, sve barke su se otisnule iz Solina i – nije dugo potrajalo. Našli su ga, izvukli su njegovo beživotno tijelo iz mora. Eto, još jedan mladi, nejaki život ugasio se je pod naletima bure i bijesnih valova.

O Zvanovoj pogibiji ubrzo je stigao žalostan glas i do Drage u Rijeku. Istog je dana pobjegla od tete, u luci potraži brod koji će je odvesti doma, ma koliko se njezini roditelji ljutili na nju. Pokrit će grob svoga nesretnog dečka gomilom cvijeća, vjenčiće mu plesti dok joj se ne pomuti razum. Tako je mislila učiniti, a pred očima pokušavala je istisnuti onaj užasan prizor utopljenika kojega su već ribe nagrizle, a morske soli načele…

Iznenadila je roditelje kad je stigla u Dobrinj, ali nitko niti riječ nije progovorio. Draga je otišla pred staru crkvu i ondje kleknula. Vidio je dobrinjski župnik djevojku i njezino već suzama orošeno lice. Za njom stigli su žurno njezini roditelji, ali nisu je htjeli ometati u miru. Tek im je župnik pristupio i odmahnuo glavom:

– Vaša Draga je dobra djevojka, čuvajte je.

– Dobra i nesretna. – ispod glasa odgovori mu notar.– Proći će je žalost. – nadoda njegova žena koja je najviše bila kivna na sebe

samu. – Sve prolazi u ovome životu.– Nadajmo se…Draga ih nije mogla čuti, a da i jest, ne bi ih niti slušala. Njezina se je

mladenačka ljubav ugasila na najgori, najžalosniji način. Pokušavala je dozvati k sebi sliku Zvanova pogreba; ovdje pred crkvom je ležao; svi Dobrinjci i mještani iz okolnih sela okupili su se pred crkvom, kakav je običaj od starine. Samo ona koja bi ga okupala svojim suzama nije bila ovdje… Tek ga je rođena mati oplakivala iz dubine srca kako to samo nesretne majke znadu kada izgube djecu. Prije nego što će otići, Draga je pogledala roditelje, ali ni riječi nije izustila. Istog poslijepodneva otputovat će u Rijeku i posvetiti se školovanju. Možda se nikada više ne će vratiti u rodni Dobrinj…

Eto, tako je to možda bilo, a sačuvano je u lijepoj bodulskoj pjesmi:

U Dobrinju milo zvoni zvoneZvoni zvone, moga draga nosePoložte ga pred vrata od crikveDa ga ide draga pokropitiPustite me, majko, draga pokropitiKad mi niste dala živin govoritiAh moj cvite prerano si cvaoČo ne cvateš kad je vrime tvoje

SINIŠA POSARIĆ (Rijeka, 1959) Piše prozu, poeziju, haiku, dramske tekstove i književne oglede. Od 1982. član je Kazališne grupe Viktora Cara Emina – Rijeka, a od 1992. umjetnički je voditelj ovoga najstarijeg amaterskog kazališta u Hrvatskoj (osn. 1949). Do sada je ostvario 60-ak predstava, a od toga 20-ak je autorskih. Objavio je sedam knjiga, prozu je objavljivao u reviji „Nauta“ i „Hrvatskome slovu“, dramski tekstovi objavljeni su mu u „Dometima“, „Rivalu“ i „Književnoj Rijeci“. 1990. Dobitnik je treće nagrade za priču na natječaju „Susreti Zija Dizdarević“ u Sarajevu, 1997. pohvaljena drama na natječaju „Drago Gervais“, 2004. treće mjesto za filmsku priču na natječaju „Film.hr“, s haiku pjesmama zastupljen je u tri antologije. 2009. U Dometima objavljen mu je izv. znanstveni rad „Urotničke drame Dubravka Horvatića“. 2013. na Hrvatskome radiju izvedena mu je radio-igra „Balada o dvogledu“.

Priča DOBRINJSKA ŽALOPOJKA nastala je prema napjevu „U Dobrinju milo zvoni zvone“ pučkoga glazbenika Vinka Trubića Nadalića (Gostinjac kod Dobrinja, 1903. – Rijeka, 1980), do sada nije objavljena u tiskanom ili elektronskom izdanju.

Veza:

SINIŠA POSARIĆIvana Luppisa 13, 51000 RIJEKATel/Fax. 051 300-498; Mob. 091 159-7421E-pošta: posaricsinisa@gmail.com