Digitalna fotografija

DIGITALNA FOTOGRAFIJA

pripremio: Krešimir Kolac, 2004.

Izvor: http://www.cro-design.com/fotografija

napisao: Đulijano Belić

http://www.cro-design.com/fotografija

Sadržaj 1 Osnovni fotografski pojmovi ............................................................................................................. 3

1.1 Otvor blende i F broj .................................................................................................................. 3 1.2 Zatvaraĉ i vrijeme ekspozicije ................................................................................................... 4 1.3 Zatvaraĉ i otvor blende zajedno ................................................................................................ 5 1.4 Ţarišna duljina (zoom) i fokusiranje (izoštravanje) ................................................................... 5 1.5 Ekspozicija ................................................................................................................................ 9

1.5.1 Kako radi automatsko mjerenje ekspozicije ...................................................................... 9 1.5.2 Vrste mjerenja ekspozicije ............................................................................................... 13

1.6 Oštrina i zamuĉenost fotografije ............................................................................................. 14 1.6.1 Zašto su fotografije ili neki objekti na fotografijama ponekad mutni? .............................. 15 1.6.2 Kad je zamucenost na fotografiji poţeljna? ..................................................................... 21

1.7 Fokus i podruĉje kritiĉnog fokusa ............................................................................................ 23 1.7.1 Blokiranje fokusa (Focus lock) ......................................................................................... 25

1.8 Dubina polja ili dubinska oštrina (DOF) .................................................................................. 25 1.8.1 Podešavanje dubine polja ................................................................................................ 26 1.8.2 Dubinska oštrina i digitalni fotoaparati ............................................................................. 27

2 Fotografska kompozicija................................................................................................................. 30 2.1 Uvod ........................................................................................................................................ 30 2.2 Pojednostavnite fotografiju ...................................................................................................... 30 2.3 Pravilo trećina i Zlatni rez ........................................................................................................ 31 2.4 Ostavite mjesta za smjer kretanja ........................................................................................... 36 2.5 Pravilo trećina i smjer kretanja ................................................................................................ 37 2.6 Simetriĉna ravnoteţa na fotografiji .......................................................................................... 37 2.7 Pravila fotografske kompozicije - Nesimetriĉna ravnoteţa objekata na fotografiji .................. 38 2.8 Ostale ravnoteţe na fotografiji ................................................................................................ 38 2.9 Stavljanje okvira objektu na fotografiji ..................................................................................... 39 2.10 Izbjegavanje stapanja objekta na fotografiji ........................................................................ 40 2.11 Osjećaj dubine (i širine) na fotografiji .................................................................................. 40 2.12 Primjena linija na fotografiji ................................................................................................. 41 2.13 Pazite na pozadinu objekta kojeg fotografirate ................................................................... 43 2.14 Ostala pravila ....................................................................................................................... 45

3 Obrada digitalne fotografije ............................................................................................................ 47 3.1 Podešavanja svjetline i kontrasta ............................................................................................ 47

1 Osnovni fotografski pojmovi

1.1 Otvor blende i F broj

napisao: Đulijano Belić Blenda predstavlja otvor objektiva, koji propušta odreĊenu koliĉinu svjetlosti i ĉiju veliĉinu moţemo podešavati. Što je otvor blende veći, do filma / CCD, CMOS elementa prolazi više svjetla. Ako kroz blendu proĊe više svjetla, potrebno je kraće vrijeme za osvjetljavanje filma / CCD, CMOS elementa. Kad je otvor blende manji, kroz njega prolazi manje svjetla, pa je potrebno duţe vrijeme za osvjetljavanje filma / CCD, CMOS elementa. No da bi usporeĊivali razliĉite objektive, otvor blende izraţen u milimetrima nije pogodan za tu svrhu, jer postoji previše razliĉitih objektiva koji imaju drastiĉno razliĉite konstrukcije. Pogotovo je ovo izraţeno kod digitalnih foto aparata koji nemaju izmjenjive objektive. Zbog toga je uvedena nova jedinica nazvana F broj. Obiĉno se koristi VELIKO slovo F, jer se s malim slovom f ĉesto oznaĉava ţarišna duljina objektiva. F broj se dobije dijeljenjem ţarišne duljine objektiva (u mm) s efektivnim otvorom blende (u mm), i predstavlja relativan broj s kojim se mogu usporediti razliĉiti objektivi

Npr. ako imamo dva razliĉita (konstrukcijski) objektiva, ali oba dva imaju najmanji F broj 2,8, oba objektiva propuštaju jednaku koliĉinu svjetla do filma / CCD, CMOS elementa kad su podešeni na F 2,8. Pritom je vaţno naglasiti da se raĉuna stvarna ţarišna duljina. Naime, digitalni foto aparati, pogotovo oni kompaktni bez izmjenjivih objektiva, imaju mnogo manju ţarišnu duljinu od npr. klasiĉnih foto aparata s filmom, pa je zbog usporedbe ţarišnih duljina uobiĉajeno da se ta manja ţarišna duljina preraĉunava u ţarišnu duljinu koja odgovara klasiĉnim foto aparatima. Tako za Olympus C730 stvarna ţarišna duljina iznosi 5,9 - 59mm, a preraĉunata na 35 mm klasiĉni film 38 - 380mm. Uzima se ona prva vrijednost (5,9 - 59 mm). Što je F broj manji, veliĉina otvora blende je veća, kaţe se da je objektiv "brţi", jer dozvoljava da proĊe više svjetla, pa se moţe skratiti vrijeme osvjetljavanja filma / CCD, CMOS elementa ("brţi objektiv").

Niz ĉine brojevi koji su meĊusobno dobiveni mnoţenjem sa = 1,41 (npr. 1,4 x 1,41 = 1,97, zaokruţeno 2 2 x 1,41 = 2,82 zaokruţeno na 2,8 itd.) Od F brojeve je saĉinjen i klasiĉni F niz, a on se ponešto razlikuje ovisno o tipu foto aparata odnosno objektiva kojeg koristimo. Tako objektivi za aparate sa klasiĉnim 35 mm filmom i digitalni foto aparati sa izmjenjivim objektivima imaju uobiĉajeno slijedeći niz: 1,4 2 2,8 4 5,6 8 11 16 22 Dok je kod digitalnih foto aparata koji nemaju izmjenjive objektive situacija nešto slabija, i niz najĉešće izgleda ovako: 2,8 4 5,6 8 Ovdje su prikazani samo tzv. puni F brojevi. No na objektivima, posebno na digitalnim foto aparatima vrlo ĉesto imamo i brojeve izmeĊu njih. Isto tako u praksi postoje i objektivi s brojevima manjim od 1,4

ali i većima od 22, ali se objektivi s takvim brojevima mnogo rjeĊe koriste. SVAKI SUSJEDNI VEĆI F BROJ IZRAŢAVA DVOSTRUKO MANJU KOLIĈINU SVJETLA KOJA PADNE NA FILM / CCD, CMOS ELEMENT. NPR. F BROJ 2,8 PROPUŠTA DVA PUTA MANJE SVEJTLA OD BROJA 2 !!!

1.2 Zatvarač i vrijeme ekspozicije

napisao: Đulijano Belić Zatvaraĉ je mehanizam ugraĊen u tijelo foto aparata, najĉešće neposredno ispred filma / CCD, CMOS elementa koji je normalno stalno zatvoren i ne dozvoljava svjetlosti da proĊe do filma / CCD, CMOS elementa. Kad stisnemo okidaĉ na foto aparatu, zatvaraĉ se otvara i propušta svjetlost do filma / CCD, CMOS elementa odreĊeno vrijeme. To vrijeme predstavlja brzinu zatvaraĉa, odnosno vrijeme trajanja ekspozicije, kad se film / CCD, CMOS element izlaţu svjetlosti i kad se snima fotografija. Prethodna tvrdnja toĉna je na velikom broju foto aparata, no postoji ogromna koliĉina foto aparata, posebno digitalnih, koji uopće nemaju zatvaraĉ, ili je on implementiran na sasvim drugaĉiji naĉin. Naime, na digitalnom foto aparatima, za razliku od klasiĉnih s filmom, moţemo vidjeti sliku i prije nego stisnemo okidaĉ na foto aparatu i snimimo fotografiju. Kad bi postajao zatvaraĉ ispred CCD / CMOS elementa koji prima svjetlost (umjesto filma), slika se ne bi mogla prenijeti sa CCD / CMOS elementa na vanjski ekran. Zbog toga, ali i iz ekonomskih razloga (manja cijena), proizvoĊaĉi digitalnih foto aparata su pronašli drugaĉije (i ekonomiĉnije) rješenje. Zatvaraĉ u klasiĉnom smislu ne postoji, nego svjetlost cijelo vrijeme prolazi do CCD / CMOS elementa, koji zatim tu sliku proslijeĊuje na vanjski ekran. Kad stisnemo okidaĉ i ţelimo snimiti fotografiju, elektronika koja kontrolira CCD / CMOS element resetira (poništi trenutni sliku) CCD / CMOS elementa, a odmah zatim kreće snimanje fotografije. Ovo je razlog što na većini digitalnih foto aparata od trenutka kad stisnemo okidaĉ do trenutka kad se slika zaista i snimi proĊe odreĊeno vrijeme. Resetiranje CCD / CMOS elementa nije trenutaĉno, pa proĊe nešto malo vremena od trenutka kad stisnemo okidaĉ, do trenutka kad se snimi fotografija. Na boljim foto aparatima ovo je vrijeme ispod 0,1 sekundi, a sve preko 0.2 sekundi je već previše, i ako snimamo neki objekt koji se kreće, moramo stisnuti okidaĉ mrvicu ranije da bi snimili toĉan trenutak koji nam treba. Kraj snimanja fotografije ponovno predstavlja resetiranje CCD / CMOS elementa, te ponovno stavljanje u mod prikazivanja slike na vanjskom ekranu prije snimanja slijedeće fotografije. Na mnogim digitalcima postoji zatvaraĉ, ali je on stalno otvoren, i zatvara se samo kod kraja snimanja fotografije, a tu je najviše zbog nekih drugih dodatnih funkcija, pa se ne moţe usporeĊivati sa zatvaraĉem na foto aparatima s filmom. Brzina zatvaraĉa (bez obzira mislili mi na klasiĉni zatvaraĉ ili u sluĉaju digitalnih foto aparata na elektroniku koja glumi zatvaraĉ) oznaĉava se brojevima koji predstavljaju dijelove sekunde kad svjetlost pada na film / CCD, CMOS element i kad se snima fotografija (npr. broj 60 predstavlja 1 / 60 dio sekunde, broj 500 predstavlja 1 / 500 dio sekunde itd.). Standardni niz je: B 1 2 4 8 15 30 60 125 250 500 1000 B oznaĉava BULB naĉin, tj. dokle god drţimo stisnut okidaĉ, zatvaraĉ je otvoren i snima se fotografija. Osim ovih, zatvaraĉ moţe poprimiti i vrijednost izmeĊu navedenih, pogotovo kod digitalnih foto

aparata, a trajanje vremena ekspozicije moţe biti i preko jedne sekunde. Vrijeme trajanja ekspozicije se moţe nazvati i jednostavno vrijeme ekspozicije. Kraćim vremenom ekspozicije manja je mogućnost da će zbog pomicanja foto aparata ili objekta snimanja fotografija biti mutna (u manjem vremenskom periodu manje se vidi pomicanje objekta kojeg snimamo ili manje dolazi do izraţaja trešnja foto aparata). Postoji jednostavno pravilo da ukoliko je ţarišna duljina npr. 100 mm, vrijeme ekspozicije bi trebalo biti kraće od 1/100 s (dakle u rasponu od npr. 1 / 100 do 1 / 1000 s), kako se ne bi primijetilo kretanje objekta kojeg fotografiramo, ili pomicanje foto aparata. Ovo je naravno samo općenito pravilo, ali mnogo ovisi o konkretnoj situaciji (brzina kretanja objekta kojeg fotografiramo, raspoloţiva rasvjeta, raspolaganje stativom za foto aparat...).

1.3 Zatvarač i otvor blende zajedno

napisao: Đulijano Belić Vrijeme ekspozicije kontrolira koliko dugo se osvjetljava film / CCD, CMOS element kad se snima fotografija. Ako je vrijeme ekspozicije predugo, ukoliko se objekt snimanja pomiĉe, to će se na filmu / CCD, CMOS elementu vidjeti kao zamućena slika. Općenito, za objekte koji se NE miĉu, vrijeme ekspozicije od 1/60 sekunde za većinu sluĉajeva je dovoljan minimum da slika bude ĉista, ali se preporuĉa i kraće vrijeme (1/100). Otvor blende kontrolira koliĉinu svjetla koja prolazi kroz blendu (odreĊuje jaĉinu svjetla). Osim toga, s manjim otvorom blende dobijamo veću dubinu polja u kojoj je sve oštro i ĉisto i obrnuto, s većim otvorom blende dobijamo manju dubinu polja.

Ako odaberemo odreĊenu kombinaciju otvora blende i vremena ekspozicije, npr. otvor blende od F8 i vrijeme ekspozicije od 1/60 sekundi, postavili smo parametre koji će dati odreĊenu koliĉinu svjetla (F8) i dovoljno kratko vrijeme ekspozicije (1/60) da slika ne bude zamućena. Odabirom otvora blende ujedno smo podesili i odreĊenu dubinu polja unutar kojeg su svi objekti ĉisti (oštri). No ukoliko ţelimo npr. promijeniti dubinu polja, npr. ţelimo smanjiti dubinu polja, moramo povećati otvor blende, npr. za dva broja iz F niza (na 4), ali time smo povećali koliĉinu svjetla koja prolazi objektivom. Da bi to "kompenzirali" moramo smanjiti vrijeme ekspozicije, pa biramo broj za dva veći od 60 u nizu (dakle 250). Time je koliĉina svjetla koja pada na film / CCD, CMOS ostala ista, ali smo promijenili dubinu polja. Više o dubini polja, odnosno dubinskoj oštrini fotografije (DOF - depth of field) u posebnom tekstu. Generalno govoreći, ako pomaknemo na skali F broj udesno, moramo za toliko pomaknuti broj trajanja ekspozicije ulijevo (crne strelice) i obrnuto (roza strelice), da bi dobili istu koliĉinu svjetla koja će proći kroz objektiv.

1.4 Žarišna duljina (zoom) i fokusiranje (izoštravanje)

napisao: Đulijano Belić Prije nego objasnimo pojmove ţarišta, izoštravanja slike u foto aparatu, ţarišne duljine i zooma, naglasnimo da su sheme koje slijede JAKO POJEDNOSTAVLJENE, kako bi se što jednostavnije objasnili ti pojmovi.

Žarište (fokus) i fokusiranje (izoštravanje) slike u fotoaparatu

Objekat kojeg fotografiramo je simboliĉki prikazan sa slovom T. Zrake svjetlosti koje su se odbile od njega (isprekidane linije), dolaze do objektiva foto aparata, ulaze u njega, prolaze kroz grupe leća A i B, te dolazi do loma zraka svjetlosti, tako da se na filmu / CCD, CMOS elementu prikazuje obrnuta i realna slika objekta kojeg fotografiramo. Toĉka nazvana ţarište ili fokus je toĉka u kojoj je nastala slika u foto aparatu oštra (nije mutna). Što se više miĉemo od fokusa, slika je mutnija. Kao što vidimo, slika je u našem sluĉaju oštra ispred filma / CCD, CMOS elementa, što nam ne odgovara, jer nama naravno treba oštra slika na filmu / CCD, CMOS elementu. Zbog toga postoji u svakom aparatu sustav fokusiranja ili izoštravanja, a koji radi na dva naĉina. Jedan je da se, nakon što je odreĊena ţarišna duljina (zoom), kompletne leće, ne mijenjajući ţarišnu duljinu pomaknu napred ili nazad, kako bi ţarište došlo u ravninu sa filmom / CCD, CMOS elementom, i time se slika izoštrila.

Na gornjoj slici isprekidanim linijama vidimo stari poloţaj leća, a desno od njih je novi poloţaj leća unutar objektiva, a strelica oznaĉava kretanje leća unutar objektiva udesno. Kako su se leće pomjerile udesno (razdaljina izmeĊu njih je ostala ista jer se ne mijenja ţarišna duljina), tako se pomaklo i

ţarište, i ono je sada ne ispred filma / CCD, CMOS elementa (mutna slika), nego je u ravnini sa filmom / CCD, CMOS elementom (oštra slika). Drugi sustav koji se vrlo ĉesto koristi u digitalnim foto aparatima koji nemaju izmjenjive objektive je da se umjesto pomicanja leća, miĉe CCD / CMOS element, što je jeftinije i jednostavnije za izvedbu. Efekat je isti. Potrebno je reći da se ţarište moţe naći ispred, ali i iza filma / CCD, CMOS elementa, što ovisi o tome koliko je objekt kojeg fotografiramo udaljen od našeg foto aparata.

Treći sustav koji se ĉesto koristi je da se unutar objektiva dodaju korektivne leće (oznaĉene crveno na shemi gore) za fokusiranje. Nakon što odaberemo ţarišnu duljinu, leće koje sluţe za podešavanje ţarišne duljine se više ne pomiĉu (ţarišna duljina se ne mijenja), a nakon toga se pomiĉu samo dodatne leće za fokusiranje (izoštravanje) na shemi gore oznaĉene crveno. Pomicanjem leća za fokusiranje napred-nazad, objekat kojeg fotografiramo dovodi su u fokus. Žarišna (fokusna) duljina

Ţarišna duljina nekog objektiva definirana je kao udaljenost izmeĊu filma / CCD, CMOS elementa na kojem je izoštrena slika, i zadnje grupe leće u objektivu (oznaĉeno sa B na shemi). Ovisno o veliĉini filma / CCD, CMOS elementa ovisi i ţarišna duljina, a ovisno o ţarišnoj duljini ovise i karakteristike objektiva, leća u njima a samim time i veliĉine objektiva. Naime, 35 mm film ima jednu sliĉicu sa dijagonalom od oko 43 mm. Kako karakteristike objektiva direktno ovise o ovoj ĉinjenici,

ţarišna duljina kod foto aparata sa 35 mm filmom se najĉešće kreću od 15-tak do 500-njak mm ţarišne duljine. Objektivi su relativno veliki i ponekad vrlo skupi. Za razliku od njih, digitalni foto aparati imaju najĉešće mnogo manju površinu CCD / CMOS elemenata koja zamjenjuje film, pa samim time i manju ţarišnu duljinu i manje objektive. Primjerice, kod Olympusovog modela C730uz, veliĉina CCD / CMOS elementa koji zamjenjuje klasiĉni film je oko 6 PUTA kraća od 35 mm filma. Samim time je i ţarišna duljina svega 5,9 - 59 mm, što kad se preraĉuna na klasiĉni 35 mm film iznosi 38 - 380 mm. Aparat je pritom dubok svega 15-tak cm. Uobiĉajeno je da se kod digitalnih foto aparata ne navodi stvarna ţarišna duljina, nego se preraĉunava na 35 mm klasiĉni film. Tako se za C730 gotovo uvijek navodi podatak od 38 - 380 mm, no stvarna ţarišna duljina je 5,9 - 59 mm. Promjena žarišne duljine (ZOOM) i kuta gledanja objektiva

Gornja shema predstavlja situaciju kad imamo najmanju (najkraću) ţarišnu duljinu. Dvije grupe leća A i B su maksimalno razmaknute. Kut gledanja je najširi, odnosno, najviše okoline ulazi u kut gledanja objektiva. Ovo se ĉesto naziva i ZOOM OUT. Na fotografiji lijevo vidimo da je objektiv obuhvatio kompletnu Arenu u Puli u svoj vidokrug.

Gornja shema predstavlja poptuno suprotnu situaciju kad imamo najveću (najduţu) ţarišnu duljinu. Dvije grupe leća A i B su maksimalno primaknute. Kut gledanja je najuţi, odnosno, najmanje okoline ulazi u kut gledanja objektiva. Ovo se ĉesto naziva ZOOM IN. Na fotografiji lijevo vidi se da u odnosu na gornju fotografiju kad se na širokokutnom poloţaju (WIDE) vidjela cijela Arena u Puli, prilikom najvećeg zooma na tele podruĉju vidi se samo mali dio poĉetnog kuta i mali dio Arene, ali je zato taj mali dio uvećan. SVAKA PROMJENA ŢARIŠNE DULJINE (ZOOMA) IMA ZA POSLJEDICU DA MORAMO PONOVNO IZOŠTRITI FOTOGRAFIJU. Foto aparati, odnosno objektivi, to mogu napraviti automatski, ali i ruĉno, ovisno o izvedbi.

1.5 Ekspozicija

napisao: Đulijano Belić Pojam EKSPOZICIJA predstavlja kombinaciju otvora blende (F broj) i brzine (vremena) okidanja zatvaraĉa. Otvor blende odreĊuje koliĉinu svjetla, a brzina okidanja zatvaraĉa vrijeme za koje će ta koliĉina svjetla proći do filma / CCD, CMOS elementa, osvjetliti ga i stvoriti fotografiju. Npr. EKSPOZICIJA je kombinacija otvora blende F 8 i brzine okidanja zatvaraĉa od 1 / 125 s. Vrlo ĉesto se moţe ĉuti tvrdnja: ekspozicija mi je 1 / 125 s. To je krivo, no na ţalost dosta uobiĉajeno. 1 / 125 je samo brzina okidanja zatvaraĉa, i ĉini samo dio pojma EKSPOZICIJA.

1.5.1 Kako radi automatsko mjerenje ekspozicije

napisao: Đulijano Belić Današnji foto aparati imaju mogućnost da sami odreĊuju parametre ekspozicije, oslobaĊajući nas time brige oko odreĊivanja vrijednosti otvora blende i brzine zatvaraĉa, uz još neke elemente. No kako se iz prakse ĉesto moţemo uvjeriti, taj sustav iako u većini sluĉajeva radi sasvim dobro, isto tako zna i potpuno krivo odrediti ekspoziciju, pa je naša fotografija ili pretamna ili presvjetla, ukratko neupotrebljiva. Stoga je potrebno shvatiti kako foto aparat, odnosno u njega ugraĊen sustav mjerenja svjetla, odreĊuje ekspoziciju, i kako taj sustav moţemo drţati pod kontrolom, i ispraviti njegove pogreške. Prosječno mjerenje osvjetljenja scene koju fotografiramo Svjetlomjer foto aparata od kojeg ovisi kako će foto aparat izmjeriti osvjetljenje scene koju ţelimo fotografirati, i samim time kako će biti podešeni parametri ekspozicije, nije ni pribliţno tako precizan kao ljudsko oko. To je sasvim razumljivo, jer taj sustav mora biti jeftin za proizvodnju. Pa pogledajmo kako on radi i koja su mu ograniĉenja.

Na lijevoj slici gore, ljudsko oko lako prepoznaje crne i bijele kvadratiće. No sustav mjerenja svjetla u foto aparatu je napravljen tako da on mjeri prosjek cijele scene, dakle ne vidi razliku u detaljima. Kako je pola kvadratića crno a pola bijelo, prosjek je kvadratić sive boje (50 % crne). Sustav mjerenja svjetla je podešen tako da mu je ta vrijednost referentna, i uvijek nastoji fotografiju dovesti u taj prosjek. Takav prosjek, odnosno kvadratić od 50% crne, naziva se "Middle grey" (srednje sivi), i u idealnim uvjetima od površine koja ima tu nijansu sive se odbija toĉno 18% svjetlosti koja padne na nju. ZAŠTO JE SUSTAV PODEŠEN BAŠ NA TU VRIJEDNOST? ZATO JER U SVIJETU KOJI NAS OKRUŢUJE NAJVEĆI DIO OBJEKATA IMA UPRAVO TAKVU ILI PRIBLIŢNO TAKVU JAĈINU OSVJETLJENJA. NITI PRESVIJETLU, NITI PRETAMNU. Postoje i takozvane "sive karte", koje imaju upravo takvu površinu, a sluţe da je postavimo ispred objekta kojeg ţelimo fotografirati, i dozvolimo foto aparatu da na tom dijelu izmjeri svjetlost i odredi ekspoziciju, i to je dosta siguran naĉin da dobijemo pravilnu ekspoziciju. Naravno, tu treba imati malo prakse, jer situacija nije baš tako jednostavno, no ovdje je navodimo da biste shvatili ĉemu sluţi takva karta. Takve karte s druge strane imaju potpuno bijelu površinu koju moţemo iskoristiti da bi na njoj odredili "white balance". Sustav mjerenja svjetla mjeri intenzitet svjetla koji ulazi u foto aparat. Za mjerenje svjetla uglavnom se koriste CCD elektroniĉki elementi, a oni detektiraju odreĊen broj sivih nijansi. Pretpostavimo da sustav mjerenja svjetla moţe prepoznati 256 nijansi sive. Dakle, raspon je od 0 (potputno tamno) do 255 (potpuno svjetlo), a 50% toga je 128. Vrijednost 128 predstavlja prosjeĉno osvjetljenje, odnosno "Middle grey" vrijednost kod koje je osvjetljenje scene koju fotografiramo toĉno kako treba, niti presvjetla niti pretamna. Pogledajmo shemu.

Vidimo da je jaĉina osvjetljenja od otprilike 70 - 180 prihvatljiva za pravilno osvjetljenje fotografije. Još jednom naglašavam da je ovo samo hipotetiĉka situacija, i da se stvarni sustav i rezultati razlikuje od ovoga prikazanog. Sustav za mjerenje svjetla nastoji uvijek izmjerenu vrijednost korigirati prema "Middle grey" vrijednosti (u ovom sluĉaju 128). Kako to konkretno radi?

Fotografija gore prikazuje barku na moru. Srednja vrijednost osvjetljenja cijele scene je npr. 81. Sustav će naravno fotografiju vidjeti kao crno-bijelu, ali vrijednosti jaĉine osvjetljenja scene se neće promijeniti.

Na shemi je crvenom toĉkom oznaĉena izmjerena vrijednost jaĉine osvjetljenja. Sustav mjerenja svjetla je izmjerio vrijednost 81 i kako je ta vrijednost manja od prosjeĉnih 128 "Middle grey" kojem sustav teţi, sustav će fotografiju malo posvijetliti (bijela strelica ide prema desno, prema svjetlijem dijelu). To podešavanje neće pretjerano utjecati na fotografiju, dokle god se izmjerena vrijednost kreće izmeĊu 70 i 180. Korekcija vrijednosti ekspozicije (exposure value - EV)

Na gornjem primjeru vidimo fotografiju trave koja izvire ispod snijega. Većina fotografije je bijele, dakle vrlo svijetle boje, pa će to doprinijeti da i ukupno osvjetljenje fotografije bude vrlo veliko. Izmjeren intenzitet svjetla bio bi 205. Vidimo da je ta vrijednost van prihvatljivog raspona osvjetljenja. Objasnimo to.

Izmjerena vrijednost osvjetljenja je 205. Sustav pokušava fotografiju dovesti u srednju vrijednost 128, dakle jako će potamniti fotografiju (bijela strelica je jako dugaĉka prema tamnom dijelu). No sustav nema pojma da je snijeg bijeli, i da je doista vrlo svjetli, i da na fotografiji takav mora i ostati. Sustav pretpostavlja da je sve prosjeĉnog intenziteta svjetla, što jest najĉešći sluĉaj u prirodi, ali za snijeg to ne vrijedi. Što se dogaĊa s fotografijom? Kako ju je sustav jako potamnio, snijeg više neće biti bijel. Fotografija bi izgledala otprilike kao ova lijevo.

Kako bi snijeg ipak ostao bijel, moramo nešto napraviti. Zbog ovakvih situacija na foto aparatima postoji opcija KOREKCIJE VRIJEDNOSTI EKSPOZICIJE (Exposure value - EV). Obiĉno je u rasponu vrijednosti od + / -- 2 EV. Plus oznaĉava da ţelimo posvijetliti fotografiju, a minus potamniti. Dakle, u našem sluĉaju, korekcija vrijednosti ekspozicije mora ići u + vrijednost (plava strelica na shemi) kako bi kompenzirali grešku sustava koji je previše potamnio fotografiju. Koliko će ta korekcija iznositi, ovisi o osvjetljenju. Ukoliko je scena koju fotografiramo jako svjetla, morat ćemo više korigirati vrijednost ekspozicije i suprotno. Obiĉno nam praksa i mnogo napravljenih fotografija najlakše kaţe koliko moramo korigirati vrijednost ekspozicije.

1.5.2 Vrste mjerenja ekspozicije

napisao: Đulijano Belić Današnji foto aparati imaju popriliĉno razvijen sustav automatskog mjerenja ekspozicije, koji je baziran na prethodno objašnjenom principu automatskog mjerenja ekspozicije, ali je ovaj princip dodatno poboljšan. Naime, odreĊivanje ekspozicije na bazi prosjeĉnog mjerenja cijele scene koju obuhvaća pogled objektiva vrlo je ĉesto neprecizan, zbog prevelikih razlika u osvjetljenju pojedinih dijelova scene. Da bi povećali preciznost, današnji foto aparati imaju ugraĊen neki od sustava automatskog mjerenje ekspozicije, od kojih su najĉešći:

Matrix metering - scena se podijeli na odreĊen broj dijelova (stvara se matrica), i svaki dio se posebno mjeri, i onda uzima prosjek svih dijelova (prosjek prosjeka). Ovo je najĉešći naĉin, i pogodan je kod mjerenja scena koje nemaju veliki kontrast izmeĊu svjetlijih i tamnih dijelova fotografije, te kod scena koje imaju podjednako osvjetljenje cijele scene kao u gornjem sluĉaju. Što je više dijelova koji mjere ekspoziciju, to je odreĊivanje cjelokupne ekspozicije fotografije toĉnije. Center weighted metering - mjeri cjelu scenu, ali daje veću vaţnost centralnom dijelu scene u odnosu na rubove. U sluĉaju lijevo, to nam je dosta bitno, jer je razlika kontrasta svjetlo - tamno izmeĊu centra fotografije i ostatka dosta velika, pa ovakav naĉin mjerenja daje prednost na onaj dio koji nas zanima, a to je ŠIRI centar na fotografiji. Da je korišten matrix naĉin mjerenja, ekspozicija bi se odredila po prosjeku svih dijelova, a kako je sive površine na fotografiji dosta više u odnosu na centar, fotografija bi imala lagano krivu vrijednost odreĊene ekspozicije (nas zanima centralni dio). Što bi bila veća razlika u osvjetljenju centra i rubova u korist rubova, to bi i pogreška u odreĊivanju ekspozicije bila veća (uvijek pod uslovom da nas zanima centar fotografije).

Spot metering - mjeri samo JAKO mali dio scene u sredini. Ova metoda se najĉešće koristi kad fotografiramo neki objekt koji ima jako sjajnu ili tamnu pozadinu, a pozadina pritom vrlo ĉesto zauzima veliki dio scene koju fotografiramo. Tipiĉan primjer je fotografija kravate lijevo. Da bi što više istaknuli kravatu, postavljena je crna boja pozadine i ona nas uopće ne zanima. Kako je materijal crni zato što upija (gotovo) svu svjetlost, promjenom ekspozicije, neće se mijenjati crna pozadina. Dakle, ekspozicija nema utjecaja na crnu pozadinu. No ako bi koristili matrix mjerenje ili center weight mjerenje, cijela ili dio crne podloge bi ušao u proraĉun ekspozicije, i pokvario toĉnost mjerenja za osvjetljenje kravate. Stoga je u ovom sluĉaju spot mjerenje odliĉan izbor, jer ćemo mjeriti ekspoziciju samo na malom dijelu (kriţić, kvadratić ili krug u okularu) kojeg ćemo usmjeriti u kravatu. Sliĉna je situacija na koncertima, kad je vrlo ĉesto izvoĊaĉ osvjetljen svjetlom, a pozadina je mnogo tamnija. Ukoliko ne uzmemo spot mjerenje i tamnija (tamna) pozadina će se ukljuĉiti u mjerenje ekspozicije, a to nam ne treba, jer nam obiĉno treba samo osvjetljenje na izvoĊaĉa. Spot mjerenje dakle koristimo najĉešće kad nas zanima samo mjerenje osvjetljenja na jedan MALI dio scene koju fotografiramo, dok nam je toĉnost mjerenja ekspozicije na ostatku scene sporedna (pogotovo ako je pozadina tamna).

Treba napomenuti da sustav mjerenja ekspozicije foto aparata moţe mjeriti ekspoziciju na cijeloj površini scene koju fotografiramo, jednom dijelu ili kombinaciji dijelova, ALI KAD SE ODREDE PARAMETRI EKSPOZICIJE, ONI SE ODNOSE NA CIJELU FOTORGAFIJU, ISTO KAO I NAŠE KOREKCIJE EKSPOZICIJE

1.6 Oštrina i zamučenost fotografije

Vrlo ĉesto se poĉetnik u svijetu fotografije pita zašto mu neke fotografije ispadnu kristalno ĉiste (oštre), dok su neke malo ili potpuno mutne. Fotografira se naravno s istim foto aparatom, i to je ponekad jako frustrirajuće. Obiĉno se pokušava fotografirati i fotografirati, no ako se to radi napamet, obiĉno to završava sa još većom zbrkom i nakon nekog vremena jednostavno vam ništa nije jasno. Stoga je potrebno poznavati zašto uopće fotografija moţe biti mutna.

1.6.1 Zašto su fotografije ili neki objekti na fotografijama ponekad mutni?

napisao: Đulijano Belić Jedan od najvećih problema s kojima se poĉetnik u svijetu fotografije sigurno susreće od prvog dana je svakako i problem da su nam mnoge fotografije mutne (nisu oštre). Najgore od svega, poĉetniku je teško odrediti zašto se to uopće dogaĊa, pa to zna biti izvor velikih frustracija. Da bi se izbjegle takve situacije, neophodno je razumijeti zašto uopće dolazi do zamućenja cijele ili samo dijelova fotografije, iako mi to ne ţelimo. Razlozi zbog kojih dolazi do zamućenja cijele ili samo dijela fotografije su mnogobrojni, no odmah je potrebno naglasiti da zamućenje ne mora nuţno biti loše. Vrlo je ĉest sluĉaj da baš ţelimo zamutiti dio fotografije. No krenimo redom. Najčešći razlozi zbog kojih su fotografije mutne: Loše fokusiranje (izoštravanje) - Ukoliko je CIJELA FOTOGRAFIJA mutna, kao da je gledate kroz mutno staklo, najvjerojatniji razlog je loše fokusiranje (izoštravanje). Ovo je vrlo ĉest sluĉaj u uslovima slabije rasvjete kad prepustite foto aparatu da sam fokusira. Kako sustav fokusiranja foto aparata radi na principu razlike kontrasta (osvjetljenja), a u uslovima slabe rasvjete je kontrast jako mali, foto aparat naprosto ne moţe izoštriti. Većina današnjih foto aparata pritom to signalizira, uglavnom malim kruţićem koji prilikom uspješnog fokusiranja postaje zelen, a ako foto aparat ne moţe fokusirati, onda treperi, postaje crven ili sliĉno. Ukoliko ovo upozorenje foto aparata previdite i ipak snimite fotografiju, ona je gotovo uvijek mutna (CIJELA).

Gornje fotografije pokazuju tipiĉan primjer kad je fotografija van fokusa (lijavo), ili kad je dobro izoštrena (desno). U ovom sluĉaju, fotografirali smo u macro modu (fotografiranje izbliza). Pritom do mutne fotografije (CIJELE) moţe doći zbog toga što smo se previše primakli objektu kojeg fotografiramo, u ovom sluĉaju maslaĉku. Naime, svaki objektiv ima mogućnost snimanja u odreĊenom rasponu udaljenosti. Pri normalnom fotografiranju, to je obiĉno od oko pola metra ili metar do beskonaĉnosti. No u macro modu objektiv ima daleko manji opseg u kojem moţe izoštriti sliku. Koliki je taj raspon, ovisi od objektiva, i moramo znati podatke za svaki objektiv. Npr. ako je za neki model foto aparata (odnosno objektiva u ili na njemu) u macro modu udaljenost na kojoj moţemo snimati od 10 do 60 cm, svaki pokušaj snimanja na udaljenostima manjim od 10 i većim od 60 cm rezultirat će mutnom fotografijom (lijevo), dok će na udaljenostima od 10 do 60 cm biti oštra (desno). Potrebno je reći da nije neobiĉno da i blizu donje granice, dakle npr. na 15 cm foto aparat (objektiv) ne moţe dobro izoštriti, a da ipak javi da je uspješno izoštrio. Ako imate digitalni foto aparat, poţeljno je nakon snimanja fotografije pogledate da li je fotografija oštra. Pritom se nemojte osloniti na prikaz cijele fotografije na ekranu, jer je ona umanjena, pa izgleda oštra, no kad je povećate na ekrtanu raĉunala, vidjet ćete da je mutna. Stoga na ekranu foto aparata obavezno prilikom pregledavanja snimljene fotografije uvećajte je na ekranu kako bi vidjeli samo jedan dio fotografije, i tada ćete biti popriliĉno sigurni da li je fotografija mutna ili oštra. Pomicanje foto aparata - U sluĉaju da vam je CIJELA fotografija mutna, u najmanje 80% sluĉajeva, za to je kriv fotograf, odnosno pomicanje foto aparata. Naime, kad fotografirate, dovoljno je da samo malo pomaknete foto aparat lijevo-desno ili gore-dole i fotografija će biti mutna. Ova pojava je to izraţenija što je ţarišna duljina (zoom) veća. Općenito pravilo kaţe da ako je ţarišna duljina npr. 100mm, vrijeme ekspozicije bi trebalo biti kraće od 1/100s, a ako je moguće i kraće. Općenito, gotovo uvijek pokušajte vrijeme ekspozicije drţati kraće od 1/100s ako fotografirate iz ruke, pogotovo ako se pritom

niste oslonili na neki ĉvrst oslonac. Nauĉite se da neposredno prije nego stisnete okidaĉ na foto aparatu izdahnete zrak iz pluća i zaustavite disanje. Prilikom disanja dolazi do pomicanja našeg tijela, a to je dovoljan razlog da vrlo ĉesto pomaknemo i naše ruke, a time i foto aparat. Iskusni će fotografi već prema tome kako drţite foto aparat moći reći da li ste poĉetnik ili ne. Naime, loše drţanje foto aparata je glavni razlog zašto nam se foto aparat pomiĉe i fotografije su mutne. Pa da vidimo kako se uopće drţi foto aparat.

Osnovni poloţaj. Foto aparat ĉvrsto drţimo dlanovima. Kod malih kompaktnih foto aparata, foto aparat obuhvaćamo sa oba dva dlana, dok kod većih foto aparata sa izmjenjivim objektivima, desni dlan ĉvrsto obuhvaća cijeli foto aparat, osim kaţiprsta koji pritišće okidaĉ, dok foto aparat oslanjamo na dlan lijeve ruke tek toliko da ima oslonac, a prstima drţimo objektiv i podešavamo ţarišnu duljinu, fokus i blendu. Kod duţih objektiva lijevi dlan ĉesto moramo maknuti od tijela foto aparata, jer su objektivi dugaĉki, pa lijevim dlanom obuhvaćamo objektiv a prstima i dalje podešavamo ţarišnu duljinu, fokusiranje i blendu. Noge drţimo (popriliĉno) razmaknute, a jednu moţemo laganu staviti ispred druge, kako bi bili stabilni u svim smjerovima ako puše vjetar.

Ukoliko nam je potreban okomit poloţaj foto aparata, moţemo desni dlan staviti kao glavni oslonac ispod aparata, dok će lijevi dlan biti pomoćni. Ĉelo iskoristite kao oslonac foto aparata. Ostali detalji su kao i kod prethodni poloţaj. Ovaj poloţaj na ţalost neće biti osobito dobar za teške foto aparate s dugaĉkim objektivima, ali je zato idealan za male kompaktne digitalne foto aparate, jer imamo maksimalnu stabilnost u rukama a i dalje moţemo komotno fotografirati.

Za fotografiranje s teškim foto aparatima i dugaĉkim objektivima bolji je lijevi poloţaj u odnosu na prethodni. Lijevi dlan je glavni oslonac, a desnu ruku odmiĉemo od tijela, a desni dlan dolazi s gornje strane foto aparata, s time da desni dlan moţemo osloniti na ĉelo radi stabilnosti. Time imamo bolji

poloţaj i komociju za fotografiranje. Nezgodna strana ovog poloţaja je da nas netko u guţvi moţe gurnuti i zakaĉiti desnu ruku i samim time pomaknuti nam foto aparat.

Ako se u vašoj blizini nalazi neki zid, stup ili sliĉno, iskoristite ga da biste se leĊima naslonili na njega. Ukoliko vam to situacija omogućava, moţete i sjesti na pod i nasloniti se na zid.

Osim što se na zid, stup, drvo i sliĉno moţete nasloniti leĊima, moţete i ruke i bazu foto aparata postaviti na taj oslonac, tako da i vaše tijelo, ruke i foto aparat imaju jak oslonac na njemu. Jednostavno se "zalijepite" za oslonac.

Ako nemate nikakav oslonac, moţete kleknuti na jednu nogu, a gornji dio ruke (ne lakat) naslonite na drugo koljeno.

Ponekad je zgodno leći na tlo. Pritom jako razmaknite noge, lezite potrbuške, a gornji dio tijela poduprite laktovima. Foto aparat naravno i dalje naslanjate na obraz i/ili ĉelo. Podvarijanta moţe biti da legnete iza nekog panja, malog zidića, većeg kamena ili nešto sliĉno i ruke i foto aparat naslonite na takav oslonac. Ukoliko se drţite gornjih savjeta, i u uslovima slabog svjetla, moći ćete iz ruke fotografirati sa vremenima ekspozicije do nekih 1/30. Oni vještiji će uz mnogo vjeţbe uspijevati to vrijeme produţiti ĉak do 1/20 ili 1/15s. Sve duţe od toga je vrlo teško moguće bez korištenja stativa. Ako ne budete koristili gornje savjete, teško da ćete i kod vremena ekspozicije od 1/50s imati oštru fotografiju. No ostaje preporuka da vrijeme ekspozicije drţite kraćim od 1/100s kad god to moţete, iako to naravno

ovisi o vašim potrebama. Gornje skice naĉina drţanja foto aparata preuzete su iz knjige: John Hedgecoe: "Sve o fotografiji i fotografiranju"

Fotografija lijevo je snimljena uz pomoć stativa. Vidimo da je oštra, dakle pravilno fokusirana.

Fotografija lijevo je snimljena uz pomoć stativa, ali je foto aparat postavljen preblizu objekta fotografiranja, i nije bilo moguće izoštriti sliku, ma koliko god se mi trudili. Fotografija je lagano mutna.

Lijeva fotografija je napravljena bez korištenja stativa, a kako je bilo premalo svjetla, vrijeme ekspozicije je bilo svega 1/5s, što je predugo, i vidi se da je foto aparat lagano pomaknut, što je dovelo do toga da je fotografija mutna. No obratite paţnju na razliku izmeĊu ove i prethodne fotografije. Obje su mutne, ali se na fotografiji lijevo dobiva osjećaj kao da su se objekti koje smo fotografirali pomaknuli. Pogledajte slova AMD. Slova se naziru, ali iznad njih se vidi i trag kao da su se slova pomakla, vidi se "duh" slova AMD. U ovom sluĉaju, nisu se pomakli objekti koje smo fotografirali, nego smo mi pomakli foto aparat, ali je efekat isti. Pomicanja objekta kojeg fotografiramo - Ovdje ne govorimo o zamućenju CIJELE fotografije, nego o tome da su nam POJEDINI OBJEKTI NA FOTOGRAFIJI mutni.

Na gornjim fotografijama vidi se ventilator kojem se elisa okreće. Okretanje je naravno popriliĉno brzo. Primijetite kako su rešetke iza elise ventilatora na obje fotografije oštre (nisu mutne). To je normalno jer se tijelo ventilatora ne miĉe, a foto aparat je bio na stativu. No vidimo da se na fotografiji lijevo primjećuje da se elisa ventilatora kreće. Iza elise se vidi lagani "duh" elise, ali je on vrlo mali. Gotovo smo uspjeli "zamrznuti" elisu koja se kreće. Na fotografiji desno se jasno vidi da se elisa kreće, i uopće ne moţemo reći kakvog je oblika. Kako smo dobili gornje fotografije? Pravilo je jednostavno. Što se objekat kojeg fotografiramo brţe kreće, potrebno je skratiti vrijeme ekspozicije, kako bi se manje primijetila ta kretnja, ili se ona uopće neće primijetiti. Lijeva fotografija je napravljena s kraćim vremenom ekspozicije od 1/100s, dok je na desnoj vrijeme ekspozicije 1/20s. Da smo lijevu fotografiju snimili uz vrijeme ekspozicije od 1/150s ili kraće, kretnja elise ventilatora se uopće ne bi vidjela.

Pogledajmo gornju fotografiju s jedne modne revije. Obratite paţnju na tlo i pozadinu oko manekenki. Vidimo da su pod i pozadina oštri, što je normalno jer je foto aparat bio na stativu. No manekenke su se kretale. No unatoĉ tome što se manekenke kreću, one oznaĉene bijelom strelicom su oštre (nisu zamućene), dok su manekenke oznaĉene ţutim strelicama lagano zamućene. Zašto? Objašnjenje leţi u ĉinjenici da su manekenke oznaĉene bijelom strelicom udaljenije od foto aparata i kreću se prema njemu, tek lagano mijenjajući smjer, dok su manekenke oznaĉene ţutim strelicama bliţe foto aparatu i kreću se ne prema njemu, nego paralelno s njim. Naime, što su objekti koje fotografiramo bliţi foto aparatu, i što se više kreću ne prema njemu nego paralelno s njim, to će se više primijetiti kretnja objekta kojeg fotografiramo. Naravno, zamućenost objekta kojeg fotografiramo ovisi i o brzini kojom se on kreće. Da su manekenke išle brţe, zamućenost bi bila još veća. Vrijeme ekspozicije u ovom sluĉaju bilo je 1/15s, što je oĉito bilo previše. Sa 1/40s vjerojatno do zamućenja ne bi došlo.

Loše stiskanje okidaĉa prilikom fotografiranja - Vrlo ĉesta greška koju poĉetnici ĉine je i krivo stiskanje okidaĉa prilikom fotografiranja. Potrebno je nauĉiti kako stisnuti okidaĉ foto aparata, a da se ne zatrese kamera. Okidaĉ se mora pritisnuti lagano, samim vrškom prsta, tako da cijeli prst ĉini jednu "polugu". Pogotovo je ovo vaţno kod laganih digitalnih foto aparata, koje je jako lako pomaknuti ako ne pazimo kod stiskanja okidaĉa. Kako spriječiti zamućenost cijele fotografije ili pojedinih objekata na fotografiji: Skraćivanje vremena ekspozicije - Najefikasniji naĉin da sprijeĉimo utjecaj makar i malih pomaka foto aparata na zamućivanje fotografije je skraćivanje vremena ekspozicije. Ovo je lako ostvarivo kad imamo dovoljno svjetla, no u uvjetima slabije rasvjete, a pogotovo prilikom noćnih snimanja, ovo ponekad neće biti moguće. Povećavanje otvora blende (smanjenje F broja) u uslovima slabije rasvjete - Ukoliko ne moţemo produţiti vrijeme ekspozicije, a imamo manji otvor blende (veći F broj, npr. F8), moţemo povećati otvor blende (smanjiti F broj, npr. F2,8). Time propuštamo više svjetla do filma / CCD, CMOS elementa, i moţemo smanjiti vrijeme ekspozicije. Npr. ako smo sa otvorom blende od F8 imali vrijeme ekspozicije od 1/15s, povećanjem otvora blende na F2,8 povećali smo blendu za 3 stupnja (F skala ide ... 2,8 - 4 - 5,6 - 8 - ...). Time moţemo skratiti vrijeme ekspozicije za 3 stupnja (... 1/15s, 1/30s, 1/60s, 1/125s ...), pa umjesto 1/15 moţemo dobiti otprilike 1/125s. Pritom moramo imati na umu da mijenjamo dubinu polja (dubinsku oštrinu). Povećavanje ISO osjetljivosti u uslovima slabije rasvjete - Ukoliko ne moţemo skratiti vrijeme ekspozicije, moţemo umjesto filma sa niskom osjetljivošću (npr. ISO100 ili ASA100) staviti osjetljiviji film. Sliĉno se moţe izvesti i sa digitalnim foto aparatima, samo što tu ništa ne mijenjamo, jer digitalni foto aparati imaju elektroniĉki izvedeno mijenjanje ISO osjetljivosti. Veća ISO osjetljivost omogućava da sa istom koliĉinom svjetla koja dolazi do filma / CCD, CMOS elementa, skratimo vrijeme ekspozicije. Najĉešće vrijednosti osjetljivosti po ISO standardu jesu: 50, 100, 200, 400, 800, 1600, 3200. Npr. ako sa ISO 100 imamo vrijeme ekspozicije od 1/15s, promjenom na ISO 400 povećali smo osjetljivost za 2 stupnja na ISO skali, pa time moţemo skratiti vrijeme ekspozicije za otprilike 2 stupnja na skali vremena ekspozicije (... 1/15s, 1/30s, 1/60s ...), pa umjesto 1/15 moţemo dobiti otprilike 1/60s. Povećanje ISO osjetljivosti dovodi do pojave da se poĉne primjećivati zrnatost filma, a kod digitalnih foto aparata dolazi do pojave tzv. elektroniĉkog šuma, jer se ulazni signal sa CCD / CMOS elementa elektroniĉki pojaĉava, a zbog nesavršenosti elektronike i CCD / CMOS elementa, javljaju se više ili manje izraţene toĉkice na fotografiji, kojih je sve više i sve su neugodnije što je ISO osjetljivost veća. Korištenje blica u uslovima slabije rasvjete - U uvjetima slabije rasvjete ĉesto ni najveća ISO osjetljivost u kombinaciji sa maksimalno otvorenom blendom neće dati dovoljno kratko vrijeme ekspozicije da se ne primijeti pomicanje foto aparata. Tada je jedino rješenje ukljuĉivanje blica. Vrijeme trajanja blica je jako kratko, i vrijeme ekspozicije se moţe skratiti na onoliko koliko nam je foto aparat sinhroniziran sa blicom, a najĉešće je najkraća vrijednost u rasponu od 1/125s do 1/250s. Naravno, moramo voditi raĉuna da je domet blica ograniĉen. Koristiti stativ za foto aparat - Postavljanje foto aparata na stativ najbolji je naĉin da sprijeĉimo pomicanje foto aparata. Postoje mnoge vrste stativa. Stativi sa jednom nogom (monopodi) se ĉesto koriste kad nemamo mogućnosti koristiti one sa tri noge (tripodi), što je ĉest sluĉaj na sportskim natjecanjima kad se zahtijeva ĉesto mijenjanje pozicije snimanja, a koriste se objektivi koji su veliki i teški, te je korištenje monopoda jedino komotno rješenje. Osim toga su relativno mali i lagani. Tripodi s tri noge su najbolje rješenje, jer su mnogo stabilniji od monopoda, ali su najĉešće dosta teški i veliki, pa ih nije lako nositi. Manji tripodi su i manje robusni, pa nisu pogodni za teţu opremu. Postoje i tripodi koji ispunjavaju svaku kombinaciju (odnos teţina - mala visina - robusnost - velike mogućnosti podešavanja), ali se i cijena mijenja u skladu s kvalitetom. Sve u svemu, morate odabrati stativ prema svojim potrebama. Koristiti samookidanje foto aparata - Danas skoro svi foto aparati imaju mogućnost samookidanja foto aparata. Ova je opcija zgodna u mnogim sluĉajevima, ĉak i kad je foto aparat na stativu. Stisnemo okidaĉ, i nakon nekoliko sekundi foto aparat okida, te nema nikakve opasnosti da ćemo pomaknuti

foto aparat.

1.6.2 Kad je zamucenost na fotografiji poželjna?

napisao: Đulijano Belić Iako bi bilo logiĉno da uvijek nastojimo da nam fotografija bude oštra, odnosno da ne bude mutna kako bi jasno prikazali objekte koje fotografiramo, primijetit ćete da je sasvim normalno da na fotografijama jedan ili više objekata ili dio njih bude mutan, odnosno barem malo neoštar. Pogledajmo nekoliko primjera. Primjeri koji slijede pokazuju zamućenje dijela fotografije pomoću podešavanja dubine polja, odnosno dubinske oštrine. Što je to objašnjeno je u jednom od poglavlja.

Ukoliko ţelimo istaknuti pojedini objekat koji fotografiramo, u ovom sluĉaju cvijet i leptir na njemu, vrlo je zgodno i ĉak vrlo poţeljno zamutiti pozadinu. Pozadina nas u ovom sluĉaju uopće ne zanima, pa smo je zato i zamutili.

Nešto sliĉno napravili smo i na ovoj fotografiji, ali smo dubinu polja malo proširili, pa je sad osim cvijeta i grana na kojoj raste dovoljno oštra, a tek je udaljenija pozadina mutna, što djeluje na osjećaj perspektive.

Na ovoj fotografiji imamo dvije tratinĉice, ali smo odluĉili da prednost damo ovoj većoj i foto aparatu bliţoj. Zbog toga smo ostavili veću i bliţu tratinĉicu oštrom, dok smo onu udaljeniju i travu u pozadini zamutili.

Na ovoj smo fotografiji zamutili prvi i zadnji plan, dok smo podruĉje oko ljubiĉica ostavili oštro, jer su nam na fotografiji ljubiĉice glavni objekat koji nas zanima. Osim zamućenja pomoću dubinske oštrine, na fotografiji često želimo istaknuti kretanje i dinamičnost objekta kojeg fotografiramo. Iako fotografija nije film, ipak se i na fotografiji može zabilježiti kretanje.

Na fotografiji lijevo primjećujemo da je donji dio (kamena obala) oštar. No u gornjem dijelu fotografije vidimo vodu kako teĉe. Trik je u tome da postavimo foto aparat na stativ i produţimo vrijeme ekspozicije, dakle u ovom sluĉaju nam baš treba dugo vrijeme ekspozicije, za razliku od situacije kad smo kratili vrijeme ekspozicije da dobijemo oštru fotografiju. Kako se kamena obala ne miĉe, ona je oštra, dok je voda u kretnji, i kako se vode kreće, ostavlja trag na fotografiji. Trag zapravo ostavlja

pjena, jer je voda prozirna pa ne moţe ostaviti trag. Koliko će traga ostaviti pjena ovisi o brzini kretanja vode, ali i o vremenu ekspozicije. Tu treba eksperimentirati.

Ovdje imamo sliĉan sluĉaj. Foto aparat nije bio na stativu, ali je fotograf sjedio na stolici i naslonio laktove na koljena nogu, i pokušao drţati foto aparat što je moguće mirnije. To mu je ovom prilikom i uspjelo. Na bini je bila djevojka sa drvenom bakljom u svakoj ruci, na ĉijim krajevima je gorjela vatra (baklje). Djevojka je vrtjela baklje, a kako je vrijeme ekspozicije bilo oko pola sekunde, baklje su napravile cijeli krug i njihova vatra je napravila krug na fotografiji. Ovaj efekat je daleko izraţeniji na fotografiji nego što ga mi u stvarnosti moţemo doţivjeti oĉima.

Ovdje vidimo jedan zanimljiv sluĉaj. Foto aparat je bio na stativu. Vidi se grupa ljudi kako hoda ulicom noću. Ako malo paţljivije pogledate, vidjet ćete da su oni zamućeni, i njihova tijela polako prelaze u "duhove". Ovo dolazi stoga što kod duţih ekspozicija objekat koji fotografiramo mora duţe vrijeme biti na istom mjestu da bi uopće ostao na fotografiji. Kod trajanja ekspozicija od desetak sekundi i duţe, kretanje ĉovjeka se uopće ne bi zabiljeţilo na fotografiji.

1.7 Fokus i područje kritičnog fokusa

napisao: Đulijano Belić Već smo ranije ponešto rekli o tome kako naš foto aparat i objektiv fokusiraju. Fokusiranje (izoštravanje) je potrebno da bi rekli foto aparatu koji objekt ili objekte ţlimo imati oštre na fotografiji (da nisu mutni), jer nas oni zanimaju i ţelimo ih prikazati. Ostali objekti mogu ali i nemoraju biti oštri. Fokusiranjem foto aparat proraĉunava koliko je neki objekt udaljen od njega, ili mu mi to kaţemo. Stoga je skala fokusiranja izraţena u metrima.

Pogledajmo fotografiju lijevo. Vidimo dva zanimljiva motiva. Cvijeće koje raste iz kamena u prvom planu i barku u pozadini. Ako dozvolimo foto aparatu da sam fokusira, on naravno neće znati što nam je vaţnije, cvijeće ili barka ili oboje. Vjerojatno je da će foto aparat fokusirati ne onaj objekt kojeg mu je lakše dovesti u fokus, a to je najĉešće objekt koji je bliţi foto aparatu.

S obzirom da foto aparat nezna što nam je vaţnije na fotografiji, mi mu moramo malo pomoći. Upravo zato gotovo svaki foto aparat u svom okularu (viewfinderu) ima mali kriţić, kruţić ili nešto sliĉno. Prvenstvena namjena mu je da na njega dovedeno objekt kojeg ţelimo dovesti u fokus (koji će biti oštar) i na kojeg će izoštriti fotografiju. Taj će objekt biti sigurno oštar, dok sve ostalo moţe i nemora biti oštro. Na fotografiji lijevo odluĉili smo reći foto aparatu da nam je cvijeće koje raste iz kamena ono na što ţelimo da fokusira (izoštri). Kriţić ili kruţić u okularu foto aparata smo usmjerili na cvijeće i stisnuli okidaĉ foto aparata do pola. Stiskanjem okidaĉa do pola rekli smo foto aparatu da ţelimo da fokusira na cvijeće. Vidimo da je zadnji plan lagano zamućen, što nam odgovara jer više istiĉe prvi plan koji nas zanima. Nakon toga smo stisnuli okidaĉ do kraja i snimili fotografiju U drugom sluĉaju, rekli smo foto aparatu da fokusira (izoštri) na barku. Kriţić ili kruţić smo usmjerili na barku, i vidimo da je

sad barka fokusirana (izoštrena), dok je prvi plan zamućen. Pogledajmo to i shematski.

U prvom sluĉaju fokusirali smo na cvijeće na kamenu. Udaljenost je oko 5 metara od foto aparata. Plava crta oznaĉava vrlo usko podruĉje oko kojega je sve fokusirano (izoštreno). Objekat na kojeg smo fokusirali je sigurno oštar (nije zamućen), a vrlo usko podruĉje oko toĉke fokusiranja nazivamo podruĉje kritiĉnog fokusa. U drugom sluĉaju smo fokusirali na barku, koja je oko 8 metara udaljena od foto aparata. I oko nje je vrlo usko podruĉje oko kojeg je sve vrlo oštro (nije mutno). Što se više udaljavamo od podruĉja kritiĉnog fokusa, objekti su sve manje oštri, a nakon odreĊene udaljenosti postaju više ili manje

zamućeni. Kompletno podruĉje koje je više ili manje oštro (nije zamućeno) nazivamo dubina polja ili dubinska oštrinma, ali tom smo pojmu posvetili posebno poglavlje.

1.7.1 Blokiranje fokusa (Focus lock)

napisao: Đulijano Belić Većina foto aparata koje koristimo ima u sredini okulara (viewfindera) kroz kojeg gledamo što ćemo fotografirati kruţić ili kvadratić (na donjim slikama je crveni kruţić, iako je on uglavnom proziran).

Njegova je osnovna uloga da foto aparatu kaţe na koji objekt ţelimo fokusirati (izoštriti). Pogledajmo: vidimo da ako ţelimo komponirati fotografiju tako da se vide oba objekta (djevojke iz grupe Teens), kruţić koji se na foto aparatu nalazi u sredini i kaţe foto aparatu gdje fokusirati, natjerat će aparat da fokusira na pozadinu a ne na djevojke, što će dovesti do toga da će pozadina biti oštra, a djevojke koje ţelimo fotografirati bit će mutnije. Problem rješavamo tako da pomaknemo krug za fokusiranje na jednu od dvije djevojke i stisnemo na aparatu dugme za okidanje SAMO DO POLA. Većina aparata (s automatskim fokusom - AF) ima mogućnost da u ovom poloţaju APARAT FOKUSIRA NA ŢELJENI OBJEKT, ALI DA NE SNIMI FOTOGRAFIJU. I dalje drţeći dugme za okidanje do pola, vratimo kruţić izmeĊu dvije djevojke, tako da ponovno budu simetriĉno namještene na fotografiji. Sad moţemo pritisnuti dugme za okidanje do kraja i snimiti fotografiju. Ovo je jedan od vrlo ĉestih trikova kojim ćemo se posluţiti

1.8 Dubina polja ili dubinska oštrina (DOF)

napisao: Đulijano Belić Ĉesto ćete na fotografijama primijetiti da su dijelovi fotografije mutni. Koliko god mislili da je zamućivanje POJEDINIH OBJEKATA na fotografiji nepravilno, zapravo se radi o vrlo uobiĉajenom i

vrlo poţeljnom fotografskom prikazu. Naime, ljudsko oko vidi objekte oko sebe nešto drugaĉije nego foto aparat. Nama se uglavnom ĉini da sve predmete ili barem veĉinu vidimo oštro (nezamućeno). Foto aparat odnosno objektiv u njemu ima drugaĉije karakteristike, i prikazuje svijet oko nas na malo drugaĉiji naĉin. Pretpostavimo da imate jednog ĉovjeka na 5 metara udaljenosti, a drugoga na 10. Pokušajte oĉima "uhvatiti" prvoga a da vam drugi bude zamućen (neoštar). Ne uspijevate? Probajte priupitati nekog iskusnog fotografa da to napravi sa foto aparatom. Uspjeli ste? Ništa ĉudno! Foto aparat (objektivi) baš zbog svoje nesavršenosti pruţaju nam u fotografiji mnoge stvari koje okom ne moţemo napraviti. Da bi na fotografiji istaknuli neki objekt koji nas zanima, da bi prikazali kretnju, i u mnogim drugom sluĉajevima, u svijetu fotografije vrlo ĉesto ţelimo jedan dio fotografije zamutiti. Time moţemo dio koji je oštar izolirati od pozadine i sliĉno. Da bi to mogli napraviti, moramo kontrolirati Dubinu polja, koju još nazivaju dubinska oštrina ili na engleskom Depth of field (DOF).

1.8.1 Podešavanje dubine polja

napisao: Đulijano Belić Na fotografiji lijevo fokusirali smo (izoštrili) na cvijeće na kamenu. Vidimo da je podruĉje oko cvijeća oštro (nije zamuĉeno), dok je pozadina (barka i more) mutna. Objasnimo to shematski.

Plava uspravna crta oznaĉava objekt na kojeg smo fokusirali (izoštrili) foto aparat (objektiv). Objekt koji se nalazi na tom mjestu (cvijeće) je najoštriji. No kako se udaljavamo od cvijeća ispred i iza, objekti koji se tu nalaze su sve manje oštri (ali još uvijek oštri), sve do jedne udaljenosti gdje polako

postaju mutni, da bi se sa još većim udaljavanjem potpuno zamutili. Dakle vidimo da se na širem podruĉju oko mjesta na kojem smo fokusirali (izoštrili) nalazi polje u kojem su objekti najoštriji (podruĉje kritiĉnog fokusa) ili nešto manje oštri, ali još uvijek dovoljno oštri da ne prelaze u zamućenje. To polje veće ili manje oštrine naziva se Dubina polja, dubinska oštrina ili na engleskom Depth of Field (DOF), a na shemi je oznaĉena sa slovom B. Ispred (polje A) i iza (polje B) su svi objekti na fotografiji mutni. Vidimo da se dubina polja (polje B) ne rasporeĊuje podjednako oko toĉke na koju smo fokusirali (izoštrili - plava crta), već se ispred toĉke fokusiranja (izoštravanja - plava crta) rasporeĊuje oko 1/3 polja, a iza toĉke fokusiranja 2/3. Ovo je naravno vrlo pribliţna vrijednost. Kod vrlo malih udaljenosti (npr. u macro modu) to se polje rasporeĊuje otprilike pola-pola oko toĉke fokusiranja, dok se kod vrlo velikih udaljenosti polje rasporeĊuje mnogo više prema nazad. Sad kad smo shvatili što je to dubina polja (dubinska oštrina), da vidimo kako se kontrolira njena dubina, odnosno kako ćemo podesiti koliko će biti polje u kojem će svi objekti biti više ili manje oštri.

Tri su parametra koja odreĊuju dubinu polja gdje su svi objekti više ili manje oštri (nisu mutni). Na shemi gore se moţe primijetiti da su to:

Otvor blende - manji otvor blende (veći F broj) daje veću dubinu polja i obrnuto

ZOOM - manji zoom daje veću dubinu polja i obrnuto

Fiziĉka udaljenost foto aparata od objekta fokusiranja - fiziĉko udaljavanje foto aparata od objekta fokusiranja daje veću dubinu polja i obrnuto Naravno da ove parametre moţemo i kombinirati, ali kombinacije ovise o karakteristikama objektiva, i samo ćemo praksom i eksperimentiranjem ustanoviti koji parametri nam daju najbolje rezultate u odreĊenim sluĉajevima. Preporuĉam da prije nego krenete u eksperimentiranje, obavezno proĉitate i poglavlje "Dubinska oštrina i digitalni foto aparati". Naime, digitalni foto aparati u kompaktnoj klasi (bez izmjenjivih objektiva), zbog svoje konstrukcije ne mogu baš lako podesiti malu dubinu polja. Ako ne shvatite zašto je to tako, moglo bi vam se dogoditi da pokušavate podesiti malu dubinu polja, a da vam to nikako ne uspijeva.

1.8.2 Dubinska oštrina i digitalni fotoaparati

napisao: Đulijano Belić Kad sam prvi put iz jedne stare i vrlo kvalitetne knjige shvatio što je to dubinska oštrina i kako se podešava njena dubina, htio sam nauĉeno naravno isprobati i u praksi. I tako sam se veselo uputio

pored mora, našao pogodan objekt koji sam htio fotografirati i krenuo u eksperimentiranje. Da se sluĉajno ne bi zabunio, ponio sam i jedan list papira na kojem sam imao stanje u teoriji. Nadam se da me u narednih sat-dva nitko nije gledao, a kamoli ĉuo, jer bi to bilo jako ruţno. Da skratim, tada sam ima kompaktni digitalni foto aparat Olympus C700. I s njim nikako nisam uspijevao napraviti malu dubinsku oštrinu na udaljenosti od 10-tak metara. Što god ja napravio, dubinska oštrina je gotovo uvijek bila jako velika, i nisam uspijevao dobiti da bi objekt na deset metara bude oštar, a pozadina mutna. Bio sam uvjeren da nešto nisam dobro shvatio. No zapravo je problem bio u tome da je knjiga pisana prije 20 godina kad nije bilo digitalnih foto aparata, i iako je teorija o podešavanju dubine polja sasvim toĉna, kad su u pitanju digitalni foto aparati, pogotovo oni u kompaktnoj klasi (bez izmjenjivih objektiva), situacija je bitno razliĉita nego kod digitalnih foto aparata sa izmjenjivim objektivima i klasiĉnim foto aparatima sa filmom. Svaki foto aparat ima ili film ili CCD / CMOS element koji biljeţe sliku. Zadrţimo se trenutno kod klasiĉnog 35mm filma. Veliĉina jedne sliĉice (fotografije) kod 35mm filma iznosi 24x36 mm. Prema toj veliĉini rade se i objektivi. Dakle, veliĉina filma diktira kakvi će biti osnovni parametri objektiva (ţarišna duljina, otvor blende i sliĉno).

Veliĉina jedne fotografije na 35 mm filmu iznosi 24x36mm. Dijagonala je 43mm. Kako zakoni optike imaju neka svoja pravila, ţarišna duljina objektiva za 35mm film je odreĊena dijagonalom filma. Odnosno, objektiv koji ima ţarišnu duljinu pribliţno jednaku dijagonali filma (50mm), smatra se NORMALNIM objektivom. Takav objektiv daje sliku koja je pribliţno jednaka onoj kakvu je vidi ljudsko oko (pribliţno). Kraća ţarišna duljina daje širokokutni objektiv (širi kut gledanja), dok veća daje teleobjektiv (uţi kut gledanja). Osim toga, i otvor blende je odreĊen tim karakteristikama. On moţe varirati, sli ne mnogo. Za objektive koji se stavljaju na foto aparate za 35 mm film, otvor blende je najĉešće u rasponu od F 1,4 do F 22. Ovisno o svemu tome, veliĉina filma i objektivi odreĊuju i dubinsku oštrinu koju dobijemo. Pa zašto se onda na skoro svim digitalnim foto aparatima, pogotovo onima u kompaktnoj klasi (bez izmjenjivih objektiva), javlja problem da je dubina polja gotovo uvijek jako, jako velika, neusporedivo veća nego kod foto aparata s 35 mm filmom? Razlog je taj što je razvoj digitalnih foto aparata poĉeo kad su CCD / CMOS elementi bili toliko skupi, da se nije moglo uzeti CCD / CMOS element veliĉine 24x36mm, koji bi uz to imao i dovoljnu rezoluciju (broj toĉkica od kojih se sastoji fotografija), a da bi se dobio neki razuman rezultat po razumnoj cijeni. Stoga je uzet mnogo manji element, pa tako danas najĉešće korišteni CCD / CMOS elementi imaju dijagonalu od oko 12mm, što je oko 4 puta manje u odnosu na klasiĉni film. Samim time, i objektiv je poptuno drugaĉijih dimenzija. Normalni objektiv ima oko 12mm ţarišne duljine, a najduţi teleobjektivi danas imaju tek oko 70 mm. To neminovno dovodi do toga da su kompaktni digitalci mnogo manji, jer je i objektiv mnogo manji, ali i do toga da su karakteristike objektiva koje se tiĉu dubine polja takve da je dubina polja MNOGO VEĆA NEGO KOD OBJEKTIVA ZA 35mm FILM. To je sjajno ako ţelimo veliku dubinu polja, ali je jako loša vijest ako ţelimo malu dubinu polja. Naţalost, tu pomoći nema. Fotografiju moţemo prebaciti u raĉunalo, i jedino tu naknadno zamutiti dio fotografije. No to traţi

mnogo vještine i znanja, a i vremena. Kod digitalnih foto aparata sa izmjenjivim objektivima, situacija je nešto bolja. Oni uglavnom koriste CCD / CMOS element veliĉine 15x22mm, koji ima nešto veću dubinsku oštrinu, a sve je više i foto aparata koji imaju CCD / CMOS element pune veliĉine 35mm filma, pa koriste i standardne objektive sa klasiĉnih foto aparata. Dakle, ako imate digitalni foto aparat u kompaktnoj klasi (bez izmjenjivih objektiva), pomirite se sa sudbinom da nećete moći imati malu dubinu polja kao kod klasiĉnih foto aparata, ali zato uţivajte u velikoj dubini polja. A i to nam vrlo ĉesto treba.

2 Fotografska kompozicija

2.1 Uvod

napisao: Đulijano Belić Pravila fotografske kompozicije su pravila, izvedena iz raznih podruĉja ljudske djelatnosti koje su se razvila prije pojave fotografije kao npr. slikarstva, dizajna i arhitekture, i dobro ih je poznavati, kako bi se objekti na fotografiji koje fotografiramo pravilno i teĉno rasporedili i ĉinili skladnu cjelinu. Pravila ne treba shvatiti doslovno, već su ona neka vrsta preporuke, a osnovna vještina je upravo o tome da ih se kreativno primijeni. Poĉetnici u svijetu fotografije ĉesto misle da pored današnjih foto aparata koji "sve sami rade", nije potrebno poznavati pravila fotografkse kompozicije, no to je velika zabluda. Pravila su jednostavna, lako shvatljiva, i nije potrebno mnogo vremena da bi se nauĉilo primjenjivati ih u praksi. Uz malo truda i vremena, vrlo brzo ćete primijetiti da će vaše fotografije postati mnogo bolje ako poznajete ova pravila, ĉak i ako se ne mislite ozbiljnije baviti fotografijom. Stoga, posvetite im malo vremena u savladajte ih. Isplatit će vam se!

2.2 Pojednostavnite fotografiju

napisao: Đulijano Belić Na fotografiji ne bi smjelo biti previše objekata, odnosno "guţva" nije poţeljna. Prevelik broj objekata na fotografiji dovodi do toga da naše oko ne zna kojeg bi prije pogledalo, odnosno glavni objekat kojeg smo fotografirali gubi na znaĉenju i jasnoći dodavanjem prevelikog broja dodatnih objekata. Prilikom gledanja fotografije, naše oko mora lako zapaziti koji je glavni objekt na njoj.

Na fotografiji gore lijevo vidimo jednu jako zbunjujuću fotografiju. Kao prvo, fotografija je pretrpana ometajućim objektima. Glavni motiv na fotografiji svakako je maĉka kako na stolu jede tjesteninu iz tanjura. No u prvom planu se vidi prevelik dio trosjeda, na stolu je previše suĊa, u pozadini lijevo je lijepa biljka, a u pozadini desno je pokućstvo. Sva ta gomila objekata ometa i skreće naš pogled s glavnog motiva na fotografiji, a to je svakako maĉka koja se posluţila sa tjesteninom serviranom u tanjuru na stolu. :)) Uz malo više paţnje, mogla se napraviti fotografija desno, koja bi iz cijele te gomile objekata izdvojila samo najvaţnije, dakle maĉku i servirani ruĉak na stolu. Ruĉak naravno nije bio serviran za maĉku, ali kad je vlasnik maĉke primijetio što mu ljubimica radi, bilo je kasno. Pa sam barem iskoristio priliku da napravim zgodnu fotografiju. Dodatno je u raĉunalu zamućena pozadina, kako bi se istaknula maĉka i njeno (ne)djelo. Objekti koji okruţuju glavni motiv fotografije uvijek moraju doprinositi zanimljivosti i ljepoti glavnog

motiva, a nikako ometati naš pogled na glavni motiv. Na fotografiji desno, posuda i tanjur s tjestenino, te kruh i stoljnjak doprinose naglašavanju toga da je maĉka uspješno riješila problem ruĉka za taj dan kad je u pitanju njen stomak. O potrebama vlasnika maĉke, nekom drugom prilikom. :))

2.3 Pravilo trećina i Zlatni rez

napisao: Đulijano Belić OBJEKT KOJEG FOTOGRAFIRAMO POSTAVLJEN U SREDINU FOTOGRAFIJE DJELUJE STATIĈNO, NEZANIMLJIVO, GOTOVO LIJENO. POŢELJNO JE LAGANO ODMAKNUTI OBJEKAT FOTOGRAFIRANJA OD CENTRA FOTOGRAFIJE.

Zamislite da je vaša fotografija podijeljena na tri dijela po horizontali i vertikali (plave linije). Crveni kruţići kao mjesta kriţanja linija su mjesta na koje moţete postaviti objekt kojeg fotografirate. Koji ćete od ĉetiri centra odabrati ovisi od toga što fotografirate. Ponekad ćete moći birati gdje postaviti objekt, a ponekad će situacija sama odrediti mjesto objekta u jedan od 4 kriţanja. Ukoliko je objekat veći, npr. ĉovjek u uspravnom poloţaju, onda ga moţete smjestiti u dva kruţića, i to lijeva dva ili desna dva. Isto tako ako je neki objekt horizontalan (npr. horizont) smjestite ga na gornja ili donja dva kruţića po horizontali. Zelena linija predstavlja dijagonalu koja povezuje dva najbolja sjecišta. Pogled onoga koji gleda fotografiju ulazi u fotografiju dolje lijevo, prolazi kroz prvo sjecište, kroz centar fotografije, i dolazi do sjecišta gore desno, gdje prestaje gledati u središte interesa na fotografiji. Oko obiĉno "ulazi" u fotografiju s lijeve strane jer je nauĉeno da ĉita tekstove na taj naĉin, pa se to preslikava i na fotografiju, dok je uzlazni tok zanimljiviji od silaznog (koji bi išao od gornjeg lijevog do donjeg desnog kuta). Ova je jedno od najvaţnijih pravila i zovemo ga "pravilo trećina".

Prvu fotografiju s leptirom smo malo prekadrirali, i postavili leptir u jedan od ĉetiri centra (crveni kruţić). Sad je cijela fotografija mnogo zanimljivija. Leptir je okrenut u smjeru dijagonale (zelena linija) koja daje osjećaj da se leptir namjerava kretati u tom smjeru, pa je cijela fotografija oku ugodnija. Pravila fotografske kompozicije - Pravilo Zatnog reza Zlatni rez koristimo da bi definirali odnose meĊu veliĉinama. Ljudsko oko razliĉito reagira na proporcije objekata i njihove meĊusobne odnose. Zlatni rez pritom definira odnose koji se smatraju "najidealnijima" ili barem oku najugodnijima. Pogledajmo najprije primjer na duţini linije koju dijelimo u odreĊenom omjeru:

Duţinu od 1,618 podijelili smo na dva dijela. Kraći dio je dugaĉak 0,618, a duţi 1. Zlatni rez nam govori po definiciji slijedeće: " Cijela duţina (c) se odnosi prema duţem dijelu (b), isto kao duţi dio (b) prema kraćem (a). " Ili matematiĉki: c : b = b : a 1,618 : 1 = 1 : 0,618 1,618 = 1,618 (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu) Drugim rijeĉima, kad neku duţinu podijelimo s 1,618 dobijemo toĉku na toj duţini koja cijelu duţinu dijeli na dva dijela koji su meĊusobno u omjeru zlatnog reza. Pogledajmo sad jedan zanimljiv primjer, gdje je zlatni rez vaţeći za duţine, ali i za površine nastale dijeljenjem duţina po pravilu zlatnog reza. Za ovaj primjer uzeli smo klasiĉnu rezoluciju fotografije na digitalnim foto aparatima od 1600x1200 toĉkica (crveni kvadratić na shemi ispod).

Podijelimo najprije duţu crvenu stranicu od 1600 toĉkica po pravilu zlatnog reza, i odredimo duţinu

kraćeg i duţeg dijela. Toĉka dijeljenja duţine od 1600 toĉkica = 1600 : 1,618 = 988 Duţi dio je 988 (b), a kraći je 1600 - 988 = 612 (a) (sve vrijednosti su zaokruţene). Povucimo okomutu crtu iz toĉke 988. Proporcije su: c : b = b : a 1600 : 988 = 988 : 612 1,618 = 1,618 (pribliţno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu) Isto to napravimo sa kraćom crvenom stranicom od 1200 toĉkica. Toĉka dijeljenja duţine od 1200 toĉkica = 1200 : 1,618 = 741 Duţi dio je 741 (e), a kraći je 1200 - 741 = 459 (d) (sve vrijednosti su zaokruţene). Povucimo horizontalnu crtu iz toĉke 741. Proporcije su: f : e = e : d 1200 : 741 = 741 : 459 1,618 = 1,618 (pribliţno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu) No ono što je sad posebno zanimljivo je to da ukoliko u cijelu shemu ucrtamo i dva pravokutnika, plus kompletan crveni dobijemo: G (plavi pravokutnik) ĉije su stranice 612 (a) i 1200 (f), dobijamo površinu od 734.400 toĉkica, te H (crni pravokutnik) ĉije su stranice 741 (e) i 1600 (c), dobijamo površinu od 1.185.600 toĉkica. I (crveni pravokutnik) ĉije su stranice 1200 (f) i 1600 (c), dobijamo površinu od 1.920.000 toĉkica. Zanimljivost je u tome da se i pravokutnici odnose prema pravilu zlatnog reza: I : H = H : G 1.920.000 : 1.185.600 = 1.185.600 : 734.400 1,618 = 1,618 (pribliţno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu) Pravilo zlatnog reza moţemo primijeniti sliĉno pravilu trećina. Npr. ĉovjeka koji stoji, moţemo smjestiti na uspravnu plavu liniju (koja ide iz toĉke 988), a horizont bi smjestili na horizontalnu crnu liniju koja ide iz toĉke 741.

Naravno, ako zrcalimo gornju shemu, dobijemo obrnut raspored:

Kad spojimo ove dvije gornje sheme, dobijemo nešto što jako sliĉi na pravilo trećina:

Ako paţljivije pogledate, vidite da se 4 sjecišta koja postoje i kod pravila trećina sad nalaze bliţe centru fotografije. To nam ĉesto nije poţeljno, pa u takvim sluĉajevima treba primijeniti pravilo trećina, a kad nam odgovara da objekti budu bliţe centru (ali uvijek van njega), onda je bolje uzeti pravilo zlatnog reza.

Pogledajmo sad pravilo trećina i zlatni rez jedan uz drugi. Na gornjoj shemi plavim crtama i kruţićima

je pravilo trećina, a crnim crtama i crvenim kruţićima pravilo zlatnog reza. Moţete lijepo zapaziti razliku.

2.4 Ostavite mjesta za smjer kretanja


Leptir na fotografiji lijevo nalazi se pribliţno u jednom od centara (pravilo trećina). No kreće se prema desnoj strani, a kretanje je krajem fotografije previše rano i naglo prekinuto. Na fotografiji desno, leptiru smo za kretanje ostavili više mjesta za kretanje, i samim time je fotografija dobila na dinamici i zanimljivosti.

Ovo je još jedan primjer kada se s desne strane mora ostaviti prazan prostor, kako bi se istaklo da se kretanje jedrilice odvija prema toj strani. Osim toga primijetite kako su jedrilica i horizont postavljeni toĉno po pravilu trećina.

Ukoliko na fotografiji imate motiv koji je neutralan po pitanju gledanja / kretanja u nekom smjeru (statiĉan je), na primjer ovaj svjetionik na fotografiji lijevo, onda ostavite mjesta s lijeve strane, jer je ljudsko oko nauĉeno da ĉita s lijeve strane na desnu, pa tako "ĉita" i fotografiju, pa je dobro ostaviti malo mjesta da oko "uĊe" u fotografiju baš s lijeve strane. Naravno, ovo je samo preporuka, što ne znaĉi da je se bespogovorno morate pridrţavati.

2.5 Pravilo trećina i smjer kretanja

napisao: Đulijano Belić Vrlo ĉesto smo u situaciji kad nam je zgodno kombinirati pravilo trećina i smjer kretanja objekta kojeg fotografiramo.

Na prvoj fotografiji lijevo vidimo kako je prekršeno pravilo trećina, i po vertikali i po horizontali. Osim toga, nije dovoljno naglašen smjer kretanja jedrilice tako da se ostavi više prostora na strani u smjeru kretanja jedrilice. Fotografija u sredini je korigirana, i jedrilica je i po vertikali i po horizontali toĉno po pravilu trećina, a osim toga je naglašen smjer kretanja. To je grafiĉki oznaĉena na trećoj fotografiji. Naravno, umjesto pravila trećina moţemo koristiti i pravilo Zlatnog reza, s time da će kretnja objekta kojeg fotografiramo biti manje izraţena (jer će objekt biti bliţi sredini fotografije).

2.6 Simetrična ravnoteža na fotografiji

napisao: Đulijano Belić Objekti na fotografiji mogu biti u meĊusobno simetriĉnom odnosu. Znaĉi da su podjednake veliĉine, ili da zauzimaju podjednako veliko podruĉje na fotografiji. SIMETRIĈNA RAVNOTEŢA NIJE NAJBOLJI NAĈIN DA PRIKAŢEMO OBJEKTE NA FOTOGRAFIJI. BOLJE JE JEDAN OD OBJEKATA STAVITI U DOMINANTNIJI POLOŢAJ. Time fotografija dobija na dinamiĉnosti i ljepoti.

Na fotografiji lijevo, ravnoteţa je postignuta podjednakom koliĉinom prostora koje zauzimaju nebo i graĊevina od kamena. U ovom sluĉaju imamo apsolutnu ravnoteţu po principu 50% - 50% prostora na fotografiji.

Simetriĉnost na fotografiji lijevo postigli smo podjednakom veliĉinom cvjetova. Nesimetriĉna ravnoteţa na fotografiji

2.7 Pravila fotografske kompozicije - Nesimetrična ravnoteža objekata na fotografiji

napisao: Đulijano Belić Nesimetriĉna ravnoteţa objekata na fotografiji je mnogo bolje rješenje od simetriĉne, jer nesimetrija na fotografiji razbija "dosadu", daje dinamiĉnost i zanimljivost fotografiji.

Dvije tratinĉice na fotografiji su u savršenoj ravnoteţi. Pritom nije bitno što nisu iste veliĉine, dapaĉe, oku je baš ugodno što je jedna tratinĉica u dominantnijem poloţaju, dok ona druga govori da i na nju treba obratiti paţnju, i oko ugodno šeta od veće prema manjoj tratinĉici.

2.8 Ostale ravnoteže na fotografiji


Pogledajmo fotografiju gore lijevo. More i nebo s oblacima na prvi pogled nisu u ravnoteţi, jer more zauzima manje mjesta nego nebo i oblaci. No sjetite se pravila trećina, i napomene da podjela na dva jednaka dijela nije poţeljna. Ovdje je fotograf procijenio da je nebo vaţnije od mora, i dao nebu 2/3 a moru 1/3 prostora na fotografiji. I to je savršena ravnoteţa. Oko odmah primijećuje taj balans, ali toĉno osjeća da je nebo vaţnije, pa će paţljivije pogledati nebo, dok će more više biti kao dodatni ukras.

Pogledajmo sad sunce na nebu i barku na moru. Vidimo da su ta dva objekta postavljena u suprotnim krajevima, a osim toga su ta dva objekta podjednako udaljeni od horizonta i time su oni u ravnoteţi. Dodatnu ravnoteţu postigli smo jakim sjajem sunca i crnom (dakle suprotnom) bojom barke. Na desnoj fotografiji smo dodatno ucrtali linije po pravilu trećina, i vidimo da one vertikalne nisu baš savršene (ne dijele po vertikali fotografiju na tri jednaka dijela), ali su i one u ravnoteţi! Lijeva vertikalna je udaljena od lijevog ruba toĉno kao i desna vertikalna od desnog ruba. Fotografija lijevo nije u ravnoteţi, jer izgleda kao da će završetak dizalice svaki tren pasti na zemlju. Desna fotografija pak prikazuje i kran dizalice na kojem visi kraj dizalice, i fotografija

2.9 Stavljanje okvira objektu na fotografiji

napisao: Đulijano Belić Okvir na kojeg se ovdje misli nije drveni ili metalni okvir oko neke fotografije ispisane na papiru. Ovdje se prvenstveno misli na postupak kad objekt fotografiranja pomoću okolnih objekata zaokruţimo, odnosno stavimo u "okvir". Pogledajmo nekoliko primjera.

Na fotografiji lijevo, kip Sv. Eufemije, zaštitnice grada Rovinja smo gledali "kroz" dva metalna kriţa. Kako je rijeĉ o svetici, kriţevima smo naglasili tu ĉinjenicu, a osim toga fotografija je dobila dubinu i postala mnogo zanimljivija. Naravno, bilo bi mnogo bolje da je svetica fotografirana s prednje a ne sa zadnje strane, no to u ovom sluĉaju nije bilo moguće.

Sliĉan efekt izveli smo gledajući kroz rupu, i time smo "uokvirili" brod na puĉini. Fotografija samog broda, bila bi "plitka", a ovako je fotografija mnogo efektnija i ima veću dubinu.

Ponekad se moţete našaliti i "uokviriti" svoju vlastitu glavu. Kao što vidite, glava nije uokvirena sa svih strana, ali to i nije neophodno.

2.10 Izbjegavanje stapanja objekta na fotografiji


Na fotografiji lijevo, izgleda kao da stablo (dio zaokruţen crvenim kruţićem) raste ravno iz glave, što nije nimalo zgodno, osim ako idete na maškare. :)) Malom promjenom kuta snimanja, ili pomicanjem osobe u stranu, stablo se moglo izbjeći. Uvijek je poţeljno obratiti paţnju da li objekti koji okruţuju glavni objekt kojeg fotografiramo, smetaju, odnosno kako su postavljeni u odnosu na njega. Malim varijacijama poloţaja snimanja moţemo jako uticati na našu fotografiju. U poĉetku moţda nećemo moći obratiti paţnju baš na sve detalje, ali s vremenom i vjeţbom, sve se više obraća paţnja na detalje, a pozadina je jedan od vrlo vaţnih detalja koji nam ĉesto moţe zasmetati.

2.11 Osjećaj dubine (i širine) na fotografiji

napisao: Đulijano Belić Fotografija je po svojoj prirodi dvodimenzionalna. Svijet koji nas okruţuje je trodimenzionalan, dakle ima i dubinu, odnosno perspektivu. Neki su objekti bliţe nama, a neki dalje od nas. Trodimenzionalni svijet se ipak moţe prenijeti i na dvodimenzionalnu fotografiju, a tu nam pomaţu tehnike koje su mnogo prije fotografa primjenjivali kipari, slikari i mnogi drugi umjetnici.

Trikovi su zapravo jednostavni. Npr. objekti koji su nam bliţi, izgledaju nam veći, dok su udaljeniji objekti manji. To djeluje na naš vid tako da nam daje osjećaj dubine, prostornosti, odnosno perspektive. Fotografija je tada mnogo dinamiĉnija i ljepša od one koja nema dubine i djeluje plošnato.

Na lijevoj fotografiji vidimo tri manekenke poredane u jednoj ravnini. Vrlo blizu iza njih je pozadina (platno), i cijela fotografija izgleda nekako plitko, nedostaje joj dubine. Takvu fotografiju autor ovih redaka od milja zove "palaĉinka fotografija", jer je dubina polja tanka kao palaĉinka. :)) Ne znaĉi da je takva fotografija uvijek loša, no u ogromnom broju sluĉajeva, takva fotografija je lošija od one koja ima veću dubinu. Desna fotografija prikazuje tri manekenke, ali su one odmaknute i po dubinim i po širini. Na fotografiji se sad nalazi mnogo više prostora i po duţini, ali i po širini, a osim toga manekenke tvore svojevrstan zamišljen trokut, što daje veću ljepotu i dinamiĉnost fotografiji, te je desna fotografija mnogo zanimljivija i kvalitetnija od one lijeve. Naravno, nije uvijek moguće imati situaciju kao na fotografiji desno, ali ako moţemo utjecati na objekte snimanja, poţeljno je razmjestiti ih tako da dobijemo osjećaj dubine, odnosno perspektive na fotografiji.

2.12 Primjena linija na fotografiji

napisao: Đulijano Belić Linije su sveprisutne u svijetu koji nas okruţuje. No nisu sve linije podjednako vaţne. U svijetu linija postoje lijepe i manje lijepe. Srećom, nema ruţnih linija. :))

USPRAVNE LINIJE - fotografije prikazuju Augustov hram u Puli. Na njemu su jako izraţene uspravne linije. Fotografija lijevo prikazuje pogled s odreĊene udaljenosti. No ukoliko ţelimo dodatno istaknuti

grandioznost spomenika, moţemo se pribliţiti objektu fotografiranja i snimiti ga iz podnoţja, kako prikazuje desna fotografija. Uspravne linije potenciraju visinu, veliĉanstvenost. Kako ponekad ne znamo kolika je visina objekata, ponekad je zgodno u fotografiju ukljuĉiti i neki objekt poznate visine, npr. ĉovjeka, kako bi se imao osjećaj koliko je što visoko. HORIZONTALNE LINIJE - Horizontalne linije naglašavaju spokoj, odmor, mirnoću. Kao kad se lagano penjete uz stepenice, bez imalo ţurbe. U njima nema uţurbanosti i uzbuĊenja.

DIJAGONALNE LINIJE - Na dvije gornje fotografije jako su izraţene dijagonalne linije. Ograda i linije na fasadi na fotografiji lijevo, te naĉin na koji su poredani automobili na fotografiji desno jako naglašavaju prikaz naše osnovne namjere na fotografijama, a to je kretnju u dubinu po dijagonali. Dijagonalne linije snaţno naglašavaju kretanje.

LINIJE KOJE SE SUŢAVAJU S JEDNE STRANE - Korištenje linija koje se s jedne strane suţavaju i sakupljaju prema drugoj strani naglašavaju na fotografiji lijevo da je naš osnovni motiv kraj fotografije, odnosno naglašavanje kretanja u tom smjeru.

S LINIJA ili LINIJA LJEPOTE - je najzanimljiviji oblik linija. Ima zanimljiv i oku vrlo ugodan oblik. Daju fotografiji jaku dozu šarma i privlaĉnosti

2.13 Pazite na pozadinu objekta kojeg fotografirate

napisao: Đulijano Belić Pozadina objekta kojeg fotografiramo vrlo je vaţna za kvalitetu fotografije. Ponekad je vrlo prijateljski raspoloţena prema objektu kojeg fotografiramo, nadopunjava se s njim, uljepšava ga, no vrlo je ĉesto krajnje iritantna, nemogućih boja, sa objektima koji odvraćaju paţnju sa glavnog objekta. Zbog toga moramo obratiti paţnju na pozadinu, kako bi ona bila u što je moguće boljem skladu s glavnim objektom kojeg ţelimo fotografirati. Evo i nekoliko primjera:

Lijeva fotografija prikazuje lijep motiv kestenova lista. No ono što uništava ljepotu fotografije je katastrofalna pozadina. Drveće ruţne zelenkasto-sive nijanse, komad jako svjetlog neba u desnom donjem kutu, i naš zanimljiv motiv je stavljen u kategoriju promašenih fotografija. Desna fotografija je mnogo paţljivije komponirana. U ovom sluĉaju rijeĉ je o raĉunalnoj montaţi, no jako se lijepo vidi da se isti motiv mogao snimiti moţda već sutradan, kad je nebo bilo sasvim drugaĉije, i kad bi autor fotografije promijenio malo kut fotografiranja. Dakle, uz malo paţnje prilikom odabira pozadine, moţe se drastiĉno utjecati na kvalitetu fotografije.

Ovo je sliĉan sluĉaj, ali je sad već u startu glavni motiv (sidro) dobio solidnu pozadinu, dakle plavo nebo, koje se lijepo uklapa uz bijelu boju pramca broda. No ako pogledate desnu fotografiju, vidi se drastiĉna razlika. Sad pozadina nije samo ukras, nego ona daje odreĊenu dinamiku cijeloj fotografiji, jer smo pozadinu jakim izvorom svjetlosti (sunce) uĉinili zanimljivijom.

Ĉesto se dogaĊa da prilikom fotografiranja dogaĊaja koji se brzo odvijaju, kao u ovom sluĉaju modna revija, najĉešće zbog nedostatka iskustva, ili nepaţnjom u fotografiju uĊu i mnogobrojni objekti koji nagrĊuju fotografiju. Na fotografiji gore lijevo vide se ţutim krugovima oznaĉeni objekti koji smetaju: u prvom planu loš ukras s lijeve strane piste, desno u pozadini je ĉovjek s video kamerom, a gore lijevo amblem maneifestacije koja nema nikakve veze sa modnom revijom. Nekoliko minuta kasnije snimljena je fotografija gore desno, na kojoj se vidi samo ono što nas zanima, dakle manekenke u kreacijama. Fotografija lijevo pokazuje ĉestu grešku, kad uz objekt kojeg fotografiramo uleti nekakav reflektor i stalak od rasvjete, koji nikako ne spada u fotografiju, mada ponekad moţe i pomoći. No u ovom sluĉaju samo odmaţe.

Ponekad ţelimo da se na fotografiji vidi prostor gdje je snimana fotografija. U ovom sluĉaju to je jedan trgovaĉki centar. No posljedica ove ţelje je u ovom sluĉaju loša fotografija, jer pozadina jako ometa pogled na manekenke (snimana je modna revija). Na fotografiji je naprosto previše objekata, i to nezanimljivih, pogotovo u pozadini. Desna fotografija je mnogo korektnija, ali se sad teško prepoznaje gdje je fotografijasnimana. Ovo je ponekad problem kojeg je teško riješiti. No morate se odluĉiti što vam je vaţnije.

Ponekad fotografiramo neka dogaĊanja gdje sponzori imaju svoje reklamne panoe. U takvim sluĉajevima sponzori uvijek vole da se na nekim fotografijama vide njihove reklame. Stoga se i o tom aspektu mora voditi raĉuna. Pritom reklama ne mora sama sebi biti svrha, već ju je dovoljno uklopiti u fotografiju kao sporedni objekt, obiĉno u pozadinu (fotografija lijevo), ili uz objekt kojeg fotografiramo (fotografija desno), a moţe i neka druga kombinacija, ovisno o prilici.

2.14 Ostala pravila

napisao: Đulijano Belić Na fotografiji lijevo vidimo Dvojna vrata u Puli. Problem je što se automobili nikako ne uklapaju uz prekrasni spomenik. Starine i moderno ne idu jedno uz drugo. Stoga bi fotografija bila mnogo bolja bez automobila.

No ukoliko je fotografija nastala kao svjedok jednog vremena, dakle u cisto dokumentaristicke svrhe, automobili mogu ostati jer ce za nekoliko desetljeca biti zanimljivo vidjeti kakvi su se automobili kretali uz taj spomenik, i opcenito, bit ce zanimljivo vidjeti kako su se u razlicitim vremenima mijenjala prijevozna sredstva. No sa fotografskog stanovišta, automobili su tu višak.

Na fotografiji lijevo imamo situaciju gdje se moramo odluciti da li prednost dati horizontalnoj kompoziciji fotografije gdje su osnova zidine Arene u Puli, a dodatak crkveni toranj (crveni okvir), ili napraviti vertikalnu kompoziciju (zeleni okvir). Obje su kompozicije ispravne, a odabir je na nama. Najbolje je fotografirati obje situacije, pa kasnije odabrati.

3 Obrada digitalne fotografije

3.1 Podešavanja svjetline i kontrasta

Podešavanje monitora U ovom tutorilau pozabavit ćemo se podešavanjem svjetline i kontrasta fotografije. Za poĉetak je vrlo vazno da vam monitor ispravno prikazuje cijelu skalu sivih tonova. Na slici ispod vidite kvadratiće oznaĉene s A do Z. Ukoliko vidite razliku izmeĊu dva najtamnija kvadratića (Y i Z) te izmeĊu najsvjetlijih A i B monitor vam je ispravno podešen. Ukoliko su vam bilo koja dva kvadratića na slici prividno "slijepljena" (ne vidite razliku u njihovim nijansama) tada postupite na slijedeći naĉin:

1. drţite monitor ukljuĉen barem pola sata (nedopustite mu da ode u sleep mode ili da se potpuno ugasi) kako bi se zagrijao na radnu temperaturu. 2. postavite kontrast na monitoru na maksimum 3. postavite svjetlinu na monitoru na minimum 4. polako podiţite svjetlinu na monitoru sve dok ne doĊete do toĉke u kojoj moţete razlikovati kvadratiće Y i Z. Kad ste to postigli provjerite kvadratiće A i B. Ukoliko ih moţete razlikovati gotovi ste s podešavanjem. Ukoliko su vam oba identiĉno bijela bez ikakve razlike u nijansi smanjite malo kontrast i ponovno se poigrajte s svjetlinom. Sad kad ste gotovi, imate monitor podešen tako da moţete vidjeti i detalje u najtamnijim i u najsvjetlijim dijelovima slika. Osnovna podešavanja slike s PS7 i PSP Krenimo s opisom alata za najosnovnija podešavanja slike. Ispod naziva je navedeno gdje ih se moţe naci u dva danas najpopuplarnija alata za obradu slike (Adobe Photoshop 7 i JASC PaintShop Pro 8) Brightness PS: "Image" -> "Adjustments" -> "Brightness/Contrast" PSP: "Adjust" -> "Brightness And Contrast" -> "Brightness/Contrast" Najĉešće prvi izbor korisnika poĉetnika kad ţeli ispraviti pretamnu ili presvijetlu fotografiju. Ujedno najĉešće i potpuno pogrešan izbor. Pogledajmo kako funkcionira: Brightess alat radi pravilan posmak cijelog tonalnog raspona prema tamnijem ili prema svjetlijem. Svim pixelima se dodaje ili oduzima ista vrijednost. Ukoliko rezultati prelaze maksimume i minimume osvjetljenja (0 i 100%) ti pixeli se postave na na vrijednost samog maximuma odnosno minimuma.

Povećavanjem svjetline s Brightness +50 smo crnu pretvorili u sivu (Z) i usput pogubili detalje u najsvjetlijim dijelovima: kvadratići ABCDEF su potpuno bijeli, izgubila se svaka razlika među njima. Efekt na fotografiju će biti takav da ce crni dijelovi postati sivi, svijetli dijelovi će biti prekureni i bez detalja i cijela fotografija će izgledati isprano.

Kod smanjenja svjetline s brightness -50 vidimo da na slici više neće biti bijele boje koja postaje siva (A) a tamniji dijelovi gube detalje: kvadratići UVWXYZ su potpuno crni. Kao što vidimo na primjeru, povećavanje i smanjenje svjetline slike korištenjem brightness alata uništilo je detalje na rubovima tonalnog raspona. Gamma PS: "Image" -> "Adjustments" -> "Levels" (crni i bijeli trokutići su crna i bijela toĉka levelsa (objasniti ćemo to kasnije) a sivim trokutićem mijenjamo gammu) PSP: "Adjust" -> "Brightness And Contrast" -> "Gamma Correction" Daleko spretniji izbor kad ţelimo posvjetljavati ili potamnjivati sliku. Prema slici vidimo da mijenjanje gamme zadrţava detalje u svijetlim i tamnim dijelovima: gama ne mijenja vrijednosti potpuno bijelih i potpuno crnih pixela, ona pomiĉe tonove izmeĊu te dvije krajnosti prema svjetlijem (gama veća od 1.00) ili prema tamnijem (gama manja od 1.00).

Vidimo kako gama zadržava crne i bijele točke a pomiče sredinu sive skale prema lijevo ili prema desno. Ne dolazi do gubitka detalja. Contrast PS: "Image" -> "Adjustments" -> "Brightness/Contrast" PSP: "Adjust" -> "Brightness And Contrast" -> "Brightness/Contrast" Ovaj alat se obiĉno nalazi u zajedniĉkom meniju s Brightnessom. Kad pogledamo kako mijenja svjetlinu pixela na koje se primijeni vidimo da stvara probleme sliĉne onima kod brightness alata: rubovi tonalnog raspona gube detalje.

U slučaju kad smo povečali kontrast na +50 vidi se da se više ne može razlikovati kvadratiće na početku i kraju tonalne skale: ABCDEFG su potpuno bijeli (RGB=255,255,255) bez ikakve razlike među njima. Na fotografiji se to prikazuje kao prekureni dijelovi bez ikakvih detalja. Na drugom kraju skale su kvadratići TUVWXYZ potpuno crni (RGB=0,0,0). Na fotografiji će stvari u dubokoj sjeni postati samo crne fleke bez detalja. Kod smanjivanja kontrasta (Contrast -50) vidimo da nije došlo do gubitka detalja: sve kvadratiće mešusobno možemo razlikovati. Midtone compress/expand PS: Naţalost ovakvog alata nema u PSu. Moguće ga je simulirati Curvesima ali oni su moţda prekomplicirani za poĉetnika pa im savjetujem da koriste obiĉni Contrast ili da razmisle o prelasku na PaintShopPro ukoliko im je ovaj alat bitan.

PSP: "Adjust" -> "Brightness And Contrast" -> "Histogram adjustment":(ovdje imamo na jednom mjestu još i kontrolu game te levelse) Ono što je gamma za brightness to je ovaj alat za contrast: njegova pametnija verzija. Kao što vidimo midtone compress/expand zadrţava detalje u svijetlim i tamnim dijelovima dok širi ili suţava srednji (sivi) dio spektra. Mali problem je sto ovaj alat postoji u PaintShopPro-u dok ga u Photoshopu nema u takvoj "gotovo na pladnju" verziji.

Vidimo da midtone compress/expand funkcionira donekle na način da povećava ili smanjuje kontrast fotografije razvlačeći ili sabijajući središnji dio tonalnog raspona. Krajnje točke ostaju bijele i crne, detalji se ne gube i u oba slučaja nije došlo do sljepljivanja kvadratića. Levels PS: "Image" -> "Adjustments" -> "Levels" (crni i bijeli trokutići su crna i bijela toĉka, sivim trokutićem mijenjamo gammu) PSP: "Adjust" -> "Brightness And Contrast" -> "Levels" Levelse moţemo gledati kao spoj brightness i contrast alata uz dodatak mogućnosti da pazimo na rubove tonalnog raspona. Pogledajmo što levelsima moţemo odrediti: poĉetnu i krajnju toĉku nama zanimljivog dijela tonalnog raspona izvorišne slike. Samim time odreĊujemo što na slici ţelimo da postane najtamnije a što najsvjetlije. Vrijednosti izvan odabranog raspona će doţivjeti sliĉnu sudbinu kao i kod contrast/brightness alata. Uz tu razliku da ovdje moţemo precizno odrediti gdje ce nam biti crna i bijela toĉka i time paziti da ne gubimo detalje na slici ili barem da ne gubimo nama bitne detalje. Druga dva parametra koja mijenjamo u levelsima su ţeljene minimalne i maximalne vrijednosti pixela.

*** K R A J ***

Documents

Digitalna fotografija