Upload
muhamed-omerovic
View
29
Download
0
Embed Size (px)
DESCRIPTION
sport
Citation preview
6avaz/spor t/ Sarajevo, utorak,
18. mart/o`ujak 2014.
ŽIVOTNA PRIČA Edin Ćurić, bivši prvotimac Željezničara, otvorio srce
Kada sam dobio prvu plaću moja majkKao 15-godišnjak bio sam pozvan na pripreme omladinske odbojkaške reprezentacije Jugoslavije � Sadašnji trener Sarajeva Robert
Osim, Smajlović i Bratić. Prihod sa utakmice bi mogli dobiti stari Željini asovi za lakše reguliranje penzionerskog statusa, kaže Ćurić
Razgovarao:
Muhamed OMEROVIĆ
O''Ćuri'', Edinu Ćuri-
ću, poznatom prije
svega kao nekada-
šnjem igraču Željezničara,
vječitom potencijalnom re-
prezentativcu Jugoslavije
(ako se izuzme jedan na-
stup 1987 u Beogradu
protiv SSSR-a) za sve ove
godine rečeno je mnogo.
Reklo bi se, više se nema o
njema šta napisati, osim da
od ljeta preuzima omla-
dinski pogon poznatog hol-
andskog fudbalskog kluba
Willem II. Pa ipak, znam,
da ima i te kako mnogo
toga što nikad nije rečeno, a
trebalo je reći, što nikad
nije napisano, a bilo bi
dobro da se ne zaboravi.
Vječiti šarmer
Zato i ovaj razgovor sa iz-
vanrednim zabavljačem.
Nekad je to radio na travna-
tom terenu,.Kao igrač, svoj-
im proigravanjima dovodio
je navijače ''Želje''do eksta-
ze, aprotivničke odbranedo
ludila, i podizao cijenu Pa-
prici, Bahtiću, Mihajloviću,
Škori ,Nikiću... Jer, svi
su oni i te kako dobro
profitirali od ''Ćurinog'' fu-
dbalskog umijeća. Doduše,
ni on nije ostao ''kratkih ru-
kava''. Danas je rado viđen
među našim svijetom, u
Holandiji. Uvijek se pobri-
ne za dobar štimung, a ako
njega krene (a krene ga uvi-
jek) onda nema kraja derne-
ku sve do sitnih sati, a pri-
sutni čitavu noć plaču , ali
od smijeha...
Snalazio se dobro i na te-
renu i van njega. Volio je
život da živi. Nije bio samo
sportista. Imao je vremena
za raju, za familiju, za izlas-
ke... I sve je uspio da svidi.
Danas, u Holandiji , na prvi
pogled, bi se reklo miran, i
nezainteresovan , i dalje je u
fudbalu. Danas kao trener.
A kako je razgovor tekao
sve više sam se sjećao one
narodne :''Vuk dlaku mi-
jenja, ali ćud nikad''. Ovaj
razgovor, počeli smo, i sam
je priznao, na za njega neo-
bičan način. O kopačka-
ma...
- Kopačke su bile pravi
problem u ono vrijeme .. Te
davne 1972. godine, kad je
Željo bio prvak Jugoslavije,
ja sam počeo, kao devetogo-
dišnjak i to na pomoćnom
šljakastom terenu, jer nije
bilo drugog za treniranje. U
toj šljaci se znalo naći sv-
ašta, tako da su kopačke za
kratko vrijeme bile pohaba-
ne, a počesto i pocijepane.
Imao sam sreću da je moj
rahmetli otac Mustafa imao
razumijevanja i da su ko-
pačke uvijek bile prve na lis-
tiza kupovinu.Priječak i fa-
sunge (mjesečna podmira u
hrani, op.a.). Otac je radio u
Republičkom SUP-u, a rah-
metli majka Samija je bila
domaćica.
Sjećam se njihovih raz-
govora o kućnom budžetu.
To je nešto što se pamti, što
se prepričava i svojoj djeci.
Na drugom mjestu je kam-
povanje na moru. Bilo mu je
j bitno da prvi dođe u neko
dalmatinsko mjesto. Često
su to bili zadnji dani maja.
Ostajalo se cijelo ljeto. A no-
sio je uvijek po dva šatora
(jedan od njih najdraži po-
klon od zeta Irfana) kao u
onoj pjesmi od ''Zabranje-
nog pušenja'', ako ko naiđe.
Plaćao je i mjesto za dva
šatora. Dolazila je tu uža i
šira rodbina, navraćali pri-
jatelji i poznanici preko vi-
kenda. Pa ti prvi odlasci na
more... ma to je već opjevno
u pjesmama Đorđa Ba-
laševića... Kad to danas
pričam svojoj djeci oni sa-
mo s nevjericom vrte gla-
vom. Sjećam se kad smo
1968. išli u Ulcinj. Bilo je to
20 sati vožnje. A šta sve
može da stane u ''Fiću''... to
nema ni u filmovima. Stane
šator, pa sto i stolice, sva
garderoba i sve što treba i ne
treba i još ima dovoljno
mjesta za mene i sestru.
Makadam do Mostara,
nemaklimei opetnamjebi-
lo lijepo.
Malević, Đurić,
Imširević...
� Prije nego što ste i
počeli trenirati jednom su
Vas vratili iz Želje. Nisu Vam
dali da trenirate.
- Tadašnji treneri su, ne-
komko je fizički biosićušan
imali običaj reći - Moraš još
pasulja jesti! Tako da sam i
ja sa nekih osam-devet go-
dina bio previše mali. Mo-
rao sam kući da jedem pasu-
lj. Talenat nije bio sporan,
ali eto... I meni nije preosta-
lo ništa drugo nego da ih
puslušam - kroz smijeh će
nekadašnji ''vezista'' tima iz
Doline ćupova, pa nasta-
vlja:
- Mi kad smo počeli nis-
mo ni mogli igrati utakmi-
ce. Maksimum pažnje pos-
većivan je tehnici. Nepreki-
dno ponavljanje... A bili
smo i dosta talentovana ge-
neracija počevši
od Meše Baždarevića, pa
braća Samardžija, te Vlado
Čapljić, Zoran Matković,
Mirsad Baljić... Svi smo mi
zajedno prošli sve Željine
selekcije. Sjećam se, poslije
odmora, nakon koro dva
mjeseca pauze, bez ikakvih
treninga, mi smo svi žongli-
rali. Po 10-15 minuta lopta
nije pala na zemlju.
�U to vrijeme, i to je po-
datak koji jemalo kome poz-
nat, važili ste za jednog od
najtalentovanijih odboj-
kaša ne samo u BiH, već i u
Jugoslaviji. Otkud to?
- Volio sam odbojku. U
Osnovnoj školi ''Ivan Goran
Kovačić'', legenda jugoslo-
venske odbojke, pokojni
Petar Popović bio je nastav-
nik. I u tojškoli, najviše zah-
valjujući njemu, ponikli su
odbojkaši svjetskog glasa
poputRadeta Malevića,Mi-
lana Đurića, Imširevića...
Sve su to bili reprezentativ-
ci Jugoslavije i igrači koji su
kasnije igrali po Italiji i raz-
nim drugimevropskim klu-
bovima. On nas je ''zarazio''
odbojkom. Kao 15-godišnj-
ak bio sam pozvan na pri-
preme omladinske odboj-
kaške reprezentacije Jugos-
lavije.
Istovremeno sam dobio i
poziv i iz Fudbalskog save-
za Jugoslavije da idem na
pripreme u Makarsku, tako
dasam se ipakodlučio zapr-
vu ljubav, fudbal.
� Kako je izgldao jedan
Vaš, da kažemo tako, ''radni
dan'' u tom periodu?
- Od osam ujutro pa do
pola jedan bio sam u školi,
na nastavi. U pola jedan je
počinjao odbojkaški tre-
ning i trajao je dva sata. Do-
lazim sa treninga, a pred
zgradom meveć čekaotac sa
sendvičem i torbom, sa
opremom za fudbalski tre-
ning. U trku pojedem taj
sendvič, presvučem se, pa
natrening. Srećapa samsta-
novao 50 metara od stadio-
na. Kući sam dolazio oko
pola pet. Napisao bih za-
daću,učio i jeo, paopet upo-
la osam na trening odboj-
kaša Bosne.
Nisam imao odbojkaške
treninge svaki dan, ali su bi-
li bar tri puta sedmično. Da
su se patike za odbojku de-
rale često kao kopačke vje-
rovatno bih i ranije napus-
tio odbojku. Na primjer, na
Fočanskoj olimpijadi tak-
mičio sam se i u odbojci i u
fudbalu.
Gračan, Đurovski,
Mance, Smajić...
� Vama se poziv na pri-
preme juniorske reprezen-
tacije Jugoslavije pos-
rećio...
- Da. Smatrali su me naj-
talentovanijim igračem te
generacije, tako da sam pos-
tao i kapiten selekcije za ko-
ju su igrali Nenad Gračan,
Milko Đurovski, Dragan
Mance, Admir Smajić, Dra-
gan Škrba, Boro Cvetko-
vić... Mi smo kasnije u Ru-
muniji na Balkanskom pr-
venstvu za juniore do 18 go-
dina osvojili zlatnu me-
dalju. Bilo je to 1978 ili 1979
godine.
� Ivica Osim je bio tre-
ner koji Vas je najduže treni-
rao i razumljivo da je imao i
najveći uticaj na vašu kari-
jeru.
- Svakako. Ivica Osim je
čovjek koji nikoga ne osta-
vlja ravnodušnim. Bio je
pojava.Nastup, izgled, figu-
ra, faca... sve nas je to dojmi-
lo. A kao svaki dobar trener
pohvale nije dijelio tek ta-
ko. I nikad nije bio do kraja
zadovoljan...
Posljednju godinu ju-
niorskog staža bio sam pri-
ključenprvom timu.Poslije
Baždarevića, Baljića i
Čapljića. A debitovao sam
na Grbavici u susretu sa
Hajdukom iz Splita. Kurio-
zitet
je da je tog 5. septembra
1980. godine debitovao i
Zoran Vulić iz Hajduka.
Danas, kad sam i sam tre-
ner, Osim mi je i dalje uzor.
Žestoki roker- U svijet rok muzike uveo me drug iz gimnazije,
Goran Manojlović - Ćela. Sa 15 godina počeo sam
slušati Pink Floyd, Led Zeppelin, Deep Purple... Išao
sam u Kaktus i Slogu, u to vrijeme dvije najpoznatije
diskoteke u Sarajevu. U Kaktus nam treneri Duško
Bajić i Vasilije Čiko Radović nisu dali ići... Mi smo se
ipak snalazili na razne načine da neprimijećeni uživa-
mo i da se ponekad i ''otkačimo'' uz muziku koju je
puštao najpoznatiji sarajevski DJ ''Čičak''. Ljubav pre-
ma rok muzici je i danas prisutna i ja sam jako ponosan
na moju kolekciju LP-a i CD-ova, kaže Ćurić-
- Slušam ja i narodnu muziku. I ona ima svoje
mjesto. Sevdalinka prevashodno. Moja raja iz ''Nep-
tuna'', Juna, Željko, Kemo Bećir i ostali znali su mi reći
- Ćura, snimi nam nešto dobro, bit će dernek večeras.
Ta navika mi je ostala i danas. Uvijek pred neki dernek
snimim makar jedan CD. To je i moj najveći hobi.
Kćerke Anja i Inja- Živim u Ramzdonku, malom mjestu nekih 20-tak
kilometara udaljenom od Brede. Tu smo i kuću kupili.
Žena radi u Essentu, u Elektrodistribuciji. Radi isti
posao koji je radila i u Sarajevu. Imamo dvije kćerke -
Anju (25 godina) i Inju (22). Anji se ostvario mladalački
san. Završila je studije komunikacije i marketinga i od
januara živi i radi u Amsterdamu. Inja je još uvijek s
nama, kaže Ćurić.
Ćurić i, kako kaže, njegov nasljednik na Grbavici - Alibašić
Aktuelno