6avaz/spor t/ Sarajevo, utorak,

18. mart/o`ujak 2014.

ŽIVOTNA PRIČA Edin Ćurić, bivši prvotimac Željezničara, otvorio srce

Kada sam dobio prvu plaću moja majkKao 15-godišnjak bio sam pozvan na pripreme omladinske odbojkaške reprezentacije Jugoslavije � Sadašnji trener Sarajeva Robert

Osim, Smajlović i Bratić. Prihod sa utakmice bi mogli dobiti stari Željini asovi za lakše reguliranje penzionerskog statusa, kaže Ćurić

Razgovarao:

Muhamed OMEROVIĆ

O''Ćuri'', Edinu Ćuri-

ću, poznatom prije

svega kao nekada-

šnjem igraču Željezničara,

vječitom potencijalnom re-

prezentativcu Jugoslavije

(ako se izuzme jedan na-

stup 1987 u Beogradu

protiv SSSR-a) za sve ove

godine rečeno je mnogo.

Reklo bi se, više se nema o

njema šta napisati, osim da

od ljeta preuzima omla-

dinski pogon poznatog hol-

andskog fudbalskog kluba

Willem II. Pa ipak, znam,

da ima i te kako mnogo

toga što nikad nije rečeno, a

trebalo je reći, što nikad

nije napisano, a bilo bi

dobro da se ne zaboravi.

Vječiti šarmer

Zato i ovaj razgovor sa iz-

vanrednim zabavljačem.

Nekad je to radio na travna-

tom terenu,.Kao igrač, svoj-

im proigravanjima dovodio

je navijače ''Želje''do eksta-

ze, aprotivničke odbranedo

ludila, i podizao cijenu Pa-

prici, Bahtiću, Mihajloviću,

Škori ,Nikiću... Jer, svi

su oni i te kako dobro

profitirali od ''Ćurinog'' fu-

dbalskog umijeća. Doduše,

ni on nije ostao ''kratkih ru-

kava''. Danas je rado viđen

među našim svijetom, u

Holandiji. Uvijek se pobri-

ne za dobar štimung, a ako

njega krene (a krene ga uvi-

jek) onda nema kraja derne-

ku sve do sitnih sati, a pri-

sutni čitavu noć plaču , ali

od smijeha...

Snalazio se dobro i na te-

renu i van njega. Volio je

život da živi. Nije bio samo

sportista. Imao je vremena

za raju, za familiju, za izlas-

ke... I sve je uspio da svidi.

Danas, u Holandiji , na prvi

pogled, bi se reklo miran, i

nezainteresovan , i dalje je u

fudbalu. Danas kao trener.

A kako je razgovor tekao

sve više sam se sjećao one

narodne :''Vuk dlaku mi-

jenja, ali ćud nikad''. Ovaj

razgovor, počeli smo, i sam

je priznao, na za njega neo-

bičan način. O kopačka-

ma...

- Kopačke su bile pravi

problem u ono vrijeme .. Te

davne 1972. godine, kad je

Željo bio prvak Jugoslavije,

ja sam počeo, kao devetogo-

dišnjak i to na pomoćnom

šljakastom terenu, jer nije

bilo drugog za treniranje. U

toj šljaci se znalo naći sv-

ašta, tako da su kopačke za

kratko vrijeme bile pohaba-

ne, a počesto i pocijepane.

Imao sam sreću da je moj

rahmetli otac Mustafa imao

razumijevanja i da su ko-

pačke uvijek bile prve na lis-

tiza kupovinu.Priječak i fa-

sunge (mjesečna podmira u

hrani, op.a.). Otac je radio u

Republičkom SUP-u, a rah-

metli majka Samija je bila

domaćica.

Sjećam se njihovih raz-

govora o kućnom budžetu.

To je nešto što se pamti, što

se prepričava i svojoj djeci.

Na drugom mjestu je kam-

povanje na moru. Bilo mu je

j bitno da prvi dođe u neko

dalmatinsko mjesto. Često

su to bili zadnji dani maja.

Ostajalo se cijelo ljeto. A no-

sio je uvijek po dva šatora

(jedan od njih najdraži po-

klon od zeta Irfana) kao u

onoj pjesmi od ''Zabranje-

nog pušenja'', ako ko naiđe.

Plaćao je i mjesto za dva

šatora. Dolazila je tu uža i

šira rodbina, navraćali pri-

jatelji i poznanici preko vi-

kenda. Pa ti prvi odlasci na

more... ma to je već opjevno

u pjesmama Đorđa Ba-

laševića... Kad to danas

pričam svojoj djeci oni sa-

mo s nevjericom vrte gla-

vom. Sjećam se kad smo

1968. išli u Ulcinj. Bilo je to

20 sati vožnje. A šta sve

može da stane u ''Fiću''... to

nema ni u filmovima. Stane

šator, pa sto i stolice, sva

garderoba i sve što treba i ne

treba i još ima dovoljno

mjesta za mene i sestru.

Makadam do Mostara,

nemaklimei opetnamjebi-

lo lijepo.

Malević, Đurić,

Imširević...

� Prije nego što ste i

počeli trenirati jednom su

Vas vratili iz Želje. Nisu Vam

dali da trenirate.

- Tadašnji treneri su, ne-

komko je fizički biosićušan

imali običaj reći - Moraš još

pasulja jesti! Tako da sam i

ja sa nekih osam-devet go-

dina bio previše mali. Mo-

rao sam kući da jedem pasu-

lj. Talenat nije bio sporan,

ali eto... I meni nije preosta-

lo ništa drugo nego da ih

puslušam - kroz smijeh će

nekadašnji ''vezista'' tima iz

Doline ćupova, pa nasta-

vlja:

- Mi kad smo počeli nis-

mo ni mogli igrati utakmi-

ce. Maksimum pažnje pos-

većivan je tehnici. Nepreki-

dno ponavljanje... A bili

smo i dosta talentovana ge-

neracija počevši

od Meše Baždarevića, pa

braća Samardžija, te Vlado

Čapljić, Zoran Matković,

Mirsad Baljić... Svi smo mi

zajedno prošli sve Željine

selekcije. Sjećam se, poslije

odmora, nakon koro dva

mjeseca pauze, bez ikakvih

treninga, mi smo svi žongli-

rali. Po 10-15 minuta lopta

nije pala na zemlju.

�U to vrijeme, i to je po-

datak koji jemalo kome poz-

nat, važili ste za jednog od

najtalentovanijih odboj-

kaša ne samo u BiH, već i u

Jugoslaviji. Otkud to?

- Volio sam odbojku. U

Osnovnoj školi ''Ivan Goran

Kovačić'', legenda jugoslo-

venske odbojke, pokojni

Petar Popović bio je nastav-

nik. I u tojškoli, najviše zah-

valjujući njemu, ponikli su

odbojkaši svjetskog glasa

poputRadeta Malevića,Mi-

lana Đurića, Imširevića...

Sve su to bili reprezentativ-

ci Jugoslavije i igrači koji su

kasnije igrali po Italiji i raz-

nim drugimevropskim klu-

bovima. On nas je ''zarazio''

odbojkom. Kao 15-godišnj-

ak bio sam pozvan na pri-

preme omladinske odboj-

kaške reprezentacije Jugos-

lavije.

Istovremeno sam dobio i

poziv i iz Fudbalskog save-

za Jugoslavije da idem na

pripreme u Makarsku, tako

dasam se ipakodlučio zapr-

vu ljubav, fudbal.

� Kako je izgldao jedan

Vaš, da kažemo tako, ''radni

dan'' u tom periodu?

- Od osam ujutro pa do

pola jedan bio sam u školi,

na nastavi. U pola jedan je

počinjao odbojkaški tre-

ning i trajao je dva sata. Do-

lazim sa treninga, a pred

zgradom meveć čekaotac sa

sendvičem i torbom, sa

opremom za fudbalski tre-

ning. U trku pojedem taj

sendvič, presvučem se, pa

natrening. Srećapa samsta-

novao 50 metara od stadio-

na. Kući sam dolazio oko

pola pet. Napisao bih za-

daću,učio i jeo, paopet upo-

la osam na trening odboj-

kaša Bosne.

Nisam imao odbojkaške

treninge svaki dan, ali su bi-

li bar tri puta sedmično. Da

su se patike za odbojku de-

rale često kao kopačke vje-

rovatno bih i ranije napus-

tio odbojku. Na primjer, na

Fočanskoj olimpijadi tak-

mičio sam se i u odbojci i u

fudbalu.

Gračan, Đurovski,

Mance, Smajić...

� Vama se poziv na pri-

preme juniorske reprezen-

tacije Jugoslavije pos-

rećio...

- Da. Smatrali su me naj-

talentovanijim igračem te

generacije, tako da sam pos-

tao i kapiten selekcije za ko-

ju su igrali Nenad Gračan,

Milko Đurovski, Dragan

Mance, Admir Smajić, Dra-

gan Škrba, Boro Cvetko-

vić... Mi smo kasnije u Ru-

muniji na Balkanskom pr-

venstvu za juniore do 18 go-

dina osvojili zlatnu me-

dalju. Bilo je to 1978 ili 1979

godine.

� Ivica Osim je bio tre-

ner koji Vas je najduže treni-

rao i razumljivo da je imao i

najveći uticaj na vašu kari-

jeru.

- Svakako. Ivica Osim je

čovjek koji nikoga ne osta-

vlja ravnodušnim. Bio je

pojava.Nastup, izgled, figu-

ra, faca... sve nas je to dojmi-

lo. A kao svaki dobar trener

pohvale nije dijelio tek ta-

ko. I nikad nije bio do kraja

zadovoljan...

Posljednju godinu ju-

niorskog staža bio sam pri-

ključenprvom timu.Poslije

Baždarevića, Baljića i

Čapljića. A debitovao sam

na Grbavici u susretu sa

Hajdukom iz Splita. Kurio-

zitet

je da je tog 5. septembra

1980. godine debitovao i

Zoran Vulić iz Hajduka.

Danas, kad sam i sam tre-

ner, Osim mi je i dalje uzor.

Žestoki roker- U svijet rok muzike uveo me drug iz gimnazije,

Goran Manojlović - Ćela. Sa 15 godina počeo sam

slušati Pink Floyd, Led Zeppelin, Deep Purple... Išao

sam u Kaktus i Slogu, u to vrijeme dvije najpoznatije

diskoteke u Sarajevu. U Kaktus nam treneri Duško

Bajić i Vasilije Čiko Radović nisu dali ići... Mi smo se

ipak snalazili na razne načine da neprimijećeni uživa-

mo i da se ponekad i ''otkačimo'' uz muziku koju je

puštao najpoznatiji sarajevski DJ ''Čičak''. Ljubav pre-

ma rok muzici je i danas prisutna i ja sam jako ponosan

na moju kolekciju LP-a i CD-ova, kaže Ćurić-

- Slušam ja i narodnu muziku. I ona ima svoje

mjesto. Sevdalinka prevashodno. Moja raja iz ''Nep-

tuna'', Juna, Željko, Kemo Bećir i ostali znali su mi reći

- Ćura, snimi nam nešto dobro, bit će dernek večeras.

Ta navika mi je ostala i danas. Uvijek pred neki dernek

snimim makar jedan CD. To je i moj najveći hobi.

Kćerke Anja i Inja- Živim u Ramzdonku, malom mjestu nekih 20-tak

kilometara udaljenom od Brede. Tu smo i kuću kupili.

Žena radi u Essentu, u Elektrodistribuciji. Radi isti

posao koji je radila i u Sarajevu. Imamo dvije kćerke -

Anju (25 godina) i Inju (22). Anji se ostvario mladalački

san. Završila je studije komunikacije i marketinga i od

januara živi i radi u Amsterdamu. Inja je još uvijek s

nama, kaže Ćurić.

Ćurić i, kako kaže, njegov nasljednik na Grbavici - Alibašić

Aktuelno