Upload
marija-simic
View
416
Download
9
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Kritike o Crnjanskom
Citation preview
M i l o š C r n j a n s k i (1893-1977)
Novica Petković: L I R I K A I T A K E
Jedina pesnička zbirka M. Crnjanskog je Lirika Itake, 1919 . Zbirka ima 56 pesama, 5 pesama nije
uvršteno u zbirku, i one su štampane u periodu od 1917/19. U pesnički opus ulazi i programska
Sumatra objavljena 1920 . u SKG. Do 1929. će objaviti još dve poeme Stražilovo i Serbiu uz još 12
pesama. Poema Lament nad Beogradom je objavljena 1962.
Izvrnuo je uspostavljenu lestvicu vrednosti, postupkom kubo-futurizma – Šklovski: Pesnik skida
sve firme s njihovih mesta, umetnik uvek produbljuje stvari. Kod pesnika se stvari bune odbacujući
sa sebe stara imena, i sa novim imenima uzimaju i novi oblik. Vinaver je konstatovao da je
poremećena ravnoteža, a ono što je posebno značajno za likriku Crnjanskog jeste zahtev: Uneti
novu dinamiku, i nova obrazloženja, nov ritam i nov zvuk, u staru stvarnost – ukoliko je to moguće .
Dao je prednost Crnjanskom, jer je njegov osnovni postupak: uzajamno tumačenje dveju
međusobno nesamerljivih pojava da to neminovno izaziva nedoumicu i čuđenje.
U Lirici Itake Crnjanski je pokušao da ostvari kružnu, prstenastu kompoziciju. Uvodna pesma
naslovljena je kao Prolog, a poslednja kao Epilog. U pitanju su autopoetične, programske pesme
koje najavljuju jedan nov pesnički svet, koji će provocirati i u najvećoj meri biti
antitradicionalan. Lirika Itake se tako pojavljuje kao zbirka koja izvrće uspostavljenu lestvicu
vrednosti u srpskom pesništvu, a posredno i u srpskoj kulturi. Ta nova lirika koju peva savremeni
Odisej, ratnik-povratnik-pesnik, neće laskati i veličati patriotizam, već će udarati u sasvim
druge žice. To će biti poezija kako Crnjanski kaže u Objašnjenju Sumatre koja donosi nemir,
prevrat u reči, u osećanju, u mišljenju.
STILSKO-TIPOLOŠKE ODLIKE parodiranje važećih društvenih, kulturnih i književnih
konvencija. Možda ništa nije toliko sablaznilo tadašnju konzervativnu književnu kritiku, a u
dobroj meri i publiku kao prvi odeljak Lirike Itake: Vidovdanske pesme. Visokoartističnu,
profinjenu i cizeliranu poeziju Dučića i Rakića zameniće poezija jednog ''pustahije''. Sasvim je
razumljiva oštra, polemička kritika B. Lazarevića, jer je upravo on 20-ih godina XX veka u
književnosti kanonizovao vidovdansku etiku digavši je na sam vrh vrednosne lestvice.
DEKANONIZACIJA VIDOVDANSKOG KULTA samo iz ove perspektive možemo prihvatiti
snižavanje srpskog nacinalnog i istorijskog panteona u pesmi Naša elegija (Gračanica,
Takovo, Marko Kraljević). Samo iz tog ugla možemo razumeti groteskno izobličenje
vidovdanskog hrama u pesmi Groteska (hram sa crnom sfingom na sebi umesto krsta, a
hramom se šeta mesec).
PARODIJA ŽANRA : Crnjanski ne parodira samo tradicijom osveštane simbole istorije i kulture,
već i sam lirski žanr , odnosno, morfološke i funkcionalne osobine žanra se dovode u
delimičnu ili potpunu opreku, što nesumnjivo služi i za pojačavanje žanrovskog fona u
tekstu, a pri tome se tematski sadržaji daju prema jednom pomerenom ili oprečnom izboru.
Naslovi pesama su Molitva, Himna, Oda, Zdravica, njihov tematski sadržaj dat je u oštroj
suprotnosti sa samim žanrom. Tako naslov pesme izneverava ulogu metateksta, a uz to
se postiže i efekat izneverenog očekivanja kod čitaoca. Tako pesnik u potpunosti uspeva da
empatira, sablazni, šokira i isprovocira.
Tako u Molitvi Crnjanski parodira visokokanonizovan tekst sa samog vrha oficijelne kulture, „Oče
naš”. U Himni obrće vrednosni poredak, poriče postojanje Boga i jedan vanvremenski autoritet
zamenjuje biološkim supstratom – krvlju: Naš bog je krv. U Zdravici sve je obrnuto: želi se da ni
jedan vrt ne zamiriše, da živi groblje, kamen i ruševine, smrt – Mi smo za smrt!. Smrt u zdravici
daje jednu oksimoronsku strukturu, a oksimoronski je i početak Naše elegije. Žanr tugovanja za
prošlim i prošlošću preokrenut je na naličje, jer se usred tugovanke pojavljuje ne boli nas ništa i
ništa ne oplakujemo.
Izvrtanje natpisa i premeštanje firmi mogli bismo uzeti kao doslovnu sliku o tome šta
Crnjanski čini s ustaljenim književnim oblicima kao što su lirski žanrovi. Parodiranje lirskog
žanra nije novina avangarde. Sličan primer nalazimo u „Utopljenim dušama” V. P. Disa, u pesmama
Idila, Jutarnja idila ili podoknicama Promenada i Pod prozorom. Međutim, Crnjanski ide korak dalje
od Disa. U Odi vešalima Crnjanski uzima vešala za predmet poezije čime u stvari bira predmet
koji se nalazi izvan vrednosne lestvice, koji izaziva strah i ledi osmeh, jer simbolizuje samu smrt,
kao sprava ništenja. S toga tu nema humora, osim onog subverzivnog – crnog, i gnevnog cinizma.
KATEGORIJA RUŽNOG groteskno i karikaturalno – uveo je u našu modernu poeziju S.
Pandurović u „Posmrtnim počastima” iz 1908. Zato ne može a da nas začudi činjenica da
upravo Pandurović nije razumeo pesničke slike Lirike Itake. Crnjanski čak eksplicitno,
pripremajući tako čitaoca, dve svoje pesme naslovljava kao Karikatura i Groteska . Druga
pesma nastala je iz dekompozicije vidovdanskog hrama u konkretnoj njegovoj zamisli. Sve
osobine rane lirike Crnjanskog vodile su ka latentnoj pojavi groteske, jer je
groteska u ekspresionizmu i futurizmu sredstvo i u isti mah i posledica remećenja
jednog opšteg poretka u kulturi i književnosti.
Groteskne slike, sablasne koliko i strašne prepoznajemo čak i u erotskim pesmama. Spoj erotskog
i destruktivnog postaje opšta stilska odlika rane poezije M. Crnjanskog. Čini se da ni u čemu
Crnjanski nije toliko daleko išao čak do donjeg praga kulture koji ukida razdvajanje erotskog od
nasilja i zločina. Strašne, sablasne i jezive su pesničke slike iz Tradicije i Pesme u kojima na taman i
užasan način Crnjanski vezuje porodilju za blud, za ubicu i krv.
KARIKATURALNO ISKRIVLJAVANJE ne izdvaja se osobito u Lirici Itake, ono je latentno
prisutno u pretežnom delu knjige, kao što je i parodiranje prisutno u mnogim pesmama,
ali nije dovedeno do pune parodije. Nova pesnička slika gradi se uz istovremeno,
manje ili veće, razgrađivanje stare slike ili značenja. Šok se javlja kada karikaturalno
iskrivljavanje počne da pokazuje sakralne prizore, koji u stvari i nisu bili skrivani, nego,
naprotiv, naslovom pesme navode čitaoca na ispravno čitanje: karikatura.
Izvrtanje po suprotnosti povezanih slika i značenja s lica na naličje, čudnovate
oksimoronske strukture, obrtanje lestvice vrednosti, parodijska pomicanja i karikaturalna
preterivanja, čak do rugalačkih izobličavanja, sve su to postupci osporavanja i destrukcije
avangardne dehijerhizacije kulture.
MOTIV MRTVE DRAGE transformirasan. Dok je kod Kostića, Radičevića, Disa bio posrednik
između ljubavi i smrti, kod Crnjanskog ljubav se neposredno dotiče sa smrću, uz uvek
sablasni dodir erotskog i nasilja. U pesmi Mramor u vrtu dat je groteskni spoj erotskog
(koža obnažene drage), nasilja (muška prosuta krv) i opasnosti, straha (zmija) koji je uz to
ukoviren ljubavlju u neposrednom dodiru sa smrću. Mrtva si mi gola, kaže Crnjanski u prvom
stihu pesme spajajući Eros i Tanatos. U pesmi Moja Ravanica sablažnjava spojem
nespojivog i doseže do blasfemije. Bogorodica se ovde pojavljuje kao sveto biće, ali i
jedina dragana pred kojom lirski subjekat kleči, koja izmamljuje njegov bludni pogled, ali koja
ga i poništava jer ga odbacuje.
DINAMIZACIJA OPISA opšta pojava u književnim pokretima avangarde posebno u futurizmu.
Kod Crnjanskog ovaj postupak je vrlo čest, tesno je povezan sa sumatraističkim
doživljajem prirode i podrazumeva neophodne promene u jeziku posebno u sintaksi.
Ona podstiče i projekciju unutrašnjeg doživljaja u prirodu, projekciju jedne tipično lirske
ekstaze. Tako pesnik kaže kada ga se sete, šume se stidno i radosno zarumene. Stidno i
radosno upućuju na erotski doživljaj prirode. Erotsko je, u stvari, projekcija pesnikovog
unutrašnjeg doživljaja na samu prirodu. Erotizovani pejzaž u koji pesnik unosi opsesivni
Bogorodičin lik biće savršen okvir za pojavu mistične erotike u vidu obrade najstarijeg mita
koji pamti civilizacija, mit o Svetoj Svadbi (Hieros Gamos ) . Takođe, božansko je često
prisutno svojom odsutnošću, što je jedan vid negativne, prazne transcedencije. Tako se
pesmom Blagovesti Crnjanski pridružuje pesnicima kao što su Sibe Miličić, Momčilo
Nastasijević i Rastko Petrović koji su 20-ih godina XX veka okrenuti tzv. četvrtoj dimenziji.
Ako je u pesmi Blagovesti sadržan odnos prema ženskom načelu, tj. Bogorodici, u pesmi Pod
Krkom dat je odnos prema muškom načelu. Programski razgrađujući sintaksu, koristeći se
protazom bez apodoze (i da ga ima, ako me vidi) pesnik sasvim svesno govori o hipotetičnosti
samog ''muškog načela'' koji je i moguć i nemoguć. Muškom božjem načelu pesnik će, sasvim u
duhu avangardne poetike, pretpostaviti prirodu kao suprotnu kulturi i konvencijama u koje se
sumnja. Pejzaž uvek odnosi prevagu slike u zbirci obrću se od kulture ka prirodi: kao od
nečega što je odvrgnuto sumnji, i napušta se ka suprotnome, čemu se teži.
Da je Lirika Itake zaista donela prevrat u reči, osećanju i mišljenju to je jasno, no da li je ona donela
apsolutne promene u stihu, strofi, rimi i ritmu kako je to Crnjanski eksplicitno tvrdio u Objašnjenju
Sumatre 1920? Ono što je Crnanski najviše izmenio obuhvata metar i rimu . U jednom broju
pesama odbacivao rimu i prelazio na slobodan stih, ali je u drugim to odbacivanje bilo samo
delimično. Ipak, zbirka je sva u komešanju: od nesigurnosti i ogrešenja u jeziku do
povremenih nesklada u stihu, strofi i opštem (kompozicionom) sklopu pesme.
REALIZACIJA TROPA (reč upotrebljena u prenesenom značenju kao pesničko ili retoričko
sredstvo – trop) u Sumatri je učinjen korak koji obrće odnos: nizanje paralelnih a
nepremostivom daljinom oponiranih slika (ovde/tamo, blisko/daleko, zavičaj/tuđina), što
je dovelo do toga da na kraju pesme, doslovno i prenosno značenje iz latentne jezičke
sinestezije zamenjuju mesta: prenosno se realizuje u doslovnom – da ispružim ruku i
pomilujem daleki, visoki Ural. Realnost je postala tropična. Trop je realizovan. Upravo se
rukom a ne zamislivim pogledom miluju daleka brda i ledene gore, što se inače, rukom,
bukvalno, ne može dosegnuti. Tenzija dolazi od isticanja mogućeg i nemogućeg u obrtu – da
je nemoguće moguće. Realizacijom tropa se nestvarno prevodi u stvarno. Uz pomoć
ovoga Crnjanski će realizovati svoj sumatraistički svet. Tome mu je prethodio Dis – pogled
trava iz „Tamnice”, i oči bilja, što je posledica sintaksičke deformisanosti.
METAR I RIMA rima je dekanonizovana, daljinska , dakle u pitanju je RIMOID koji se
proteže po vertikali i zahvata sve stihove u strofi i po horizontali odnosno po dubini
stiha idući ka njegovom početku. Pošto se rima odvojila od metrički utvrđenog mesta i
postala pokretna i promenljiva znači da je metar, a sa njim i ritam, potisnut u drugi plan, dok
intonacija izbija u prvi plan POLIRITMIČNOST . Melodija ne ide uz ritam, nego proističe
iz samog konstituisanja ritmičkog niza, pa je ona nedeljiva od njega koliko i on od nje. Otuda
se u lirici M. Crnjanskog najviše oseća talasanje melodije.
Potiskivanje metričkog načela u drugi plan kao i pokretanje rime uslovilo je još jednu bitnu
novinu – stih M. Crnjanskog ne poznaje cezuru. Iako sasvim nov u srpskoj poeziji stih
Crnjanskog nije slobodan stih jer u njemu prepoznajemo meru periodičnog ponavljanja,
segmentovanja na kojoj se zasniva i tradicionalni stih, s tim što je ta mera kod Crnjanskog iz
statike prevedena u dinamičan odnos – podrazumeva variranje .
STRAŽILOVO RITMIČKI IZOMORFIZAM (isto, jednako – kad dva ili više objekata imaju
istovetnu strukturu) – poema ima 42 strofe, svrstane u 6 grupa od po 7 strofa. Svuda se
prva strofa ponavlja kao sedma. Strofe su sačinjene od 4, 5 i 7 stihova. Postoji težnja da se
izomorfizam ritma potpuno sprovede: idući od viših ka nižim ravnima, i obrnuto, tako da se
celina strukturno ogleda u delovima, kao i delovi u celini. Pesnikov rad na ritmičkom uređenju
svodi se na uspostavljanje dinamičke ravnoteže između ujednačenog (stalnog) i raznolikog
(variranja).
PROSTOR: ima osobitu ulogu: slike su razapete između prostornih tačaka, prelamaju i
podvostručavaju se na dve ravni koje je sklop poeme doveo u uzajamnu zavisnost. Poema je
ispunjena pejzažom, samo što je on oneobičen: toskanski je, i u isti mah fruškogorski,
kao da se okreće s lica na naličje, s onog što se vidi na ono što se priviđa, s prisutnog na odsutno. U
Toskani vidi se svelo lišće u zavičaju. Jedne slike uvode u druge, jedne u druge prelaze, u
usporenom ritmu, iz statičnih prelaze u dinamične: iste su a druge. To je sveprisutan postupak kod
Crnjanskog: PROSTORNO OPONIRANJE PO UDALJENOST I .
SERBIA ovde su prevagu uzele sasvim tamne, čak mračne slike. Serbia je ime za himerični
zavičaj – Serbia dignuta do utopijskog hronotopa . Ona svetli tek izdaleka, kao Zornjača
za kojom se traga. Stoga i ovde postoji prostorna udaljenost, ali položaj pesničkog subjekta
vodi ga naniže, a ne naviše. Izabrano je ostrvo u tuđini, nastanjeno kostima i senima srpskih
ratnika, koje se još nisu smirile – Krf. Put iz njega, put iz grobla vodi dole, u slike gole zemlje,
koje sežu i po dubini. I prvi put će se ovde pojaviti zavičaj sveden na običan zemljani
grob, prost jarak, koj je u Stražilovu tek bio slućen kao Brankov grob – kao jarak sad čeka
zavičaj / da trulim, i da se nikud više ne vinem, živ.
Najvažniji postupak nalazi se u prvim strofama: uvođenje u paralelni niz kontrastnih detalja,
kao što su toskanske trešnje u cvetu i zavičajni jablanovi, smeh i tamna slutnja, ne zasniva se na
poređenju nego na prelamanju na dva plana, svetlom i tamnom. Kao da je pred nama stvar i
njen prelazak u senku. Tako se smeh prevodi u tamnu slutnju. Senka sobom oličava strepnju i
zebnju.
PROMENA PERCEPCIJE Izbor pejzaža, ugao pod kojim se prikazuje: on je raspet između
neba i odraza u vodi – iza gora / pod vodama. To su granice na kojima se u Stražilovu izlazi
iz onoga što je oku neposredno dostupno. Nebo i voda, sa senkama i odrazima, zapravo tome
služe i čine samo središte pejzaža. Postoje još dva bitna postupka: UDVAJANJE samo
prividno: dolinom pored Arna Dunav tajno teče; i OBRTANJE SLIKE prevrnuta slika
pejzaža koja je zloslutna i vodi u tešku tamu Fruškog brda. Udvajanje i obrtanje u odrazu
izvode sliku iz ustaljenog poretka, a sa novom i pomerenom percepcijom pomera se i smisao.
To je dvosmerna prevrnuta vizuelna dinamika pri tome se udvaja i sam pesnički
subjekat: u odrazu i senci. Ovaj postupak Crnjanski će koristiti i u putopisima i u romanu.
Dinamika gledanja (aktivan subjekt) – kubisti. Dinamika predmeta (aktivan objekt) – futuristi. To su
promene koje se sprovodio u jeziku prekoračujući granice prema onome KO opaža, i onome ŠTO se
opaža. U prvom slučaju aktivnost prelazi na ono što se opaža, a u drugom na onog ko opaža.
Lirika Itake se možda najbolje može opisati rečima M. Crnjanskog – to je lirika ''nove osetljivosti''
koja nema ''protumačenih misli'', ''svakidašnjih metafora'' i ''cile-mile stihova''. To nije poezija za
razbibrigu, to je poezija za proučavanje.
***
Ala Tatarenko: TRI ZUMBULA U PROZORU: U POTRAZI ZA JUNAKOM
"DNEVNIKA O ČARNOJEVIĆU"
"Vidite, umetnik to je 'sumnjivo lice', maskiran čovek u mraku, putnik sa lažnim pasošem", –
upozoravao je Ivo Andrić. Međutim, niko nam nije skrenuo pažnju da budemo isto tako oprezni sa
književnim junacima. Sumnja u identitet glavnog junaka Crnjanskovog romana – u ime glavnog
junaka. Kad u većini radova stoji da je to knjiga o Petru Rajiću i njegovom alter egu Čarnojeviću
(koga ponekad, za promenu, zovu još sinom Egona Čarnojevića), kad se na tome grade izuzetno
podsticajne misaone konstrukcije, koje veoma ubedljivo tumače neobičnu zamisao Crnjanskog da
napiše "dnevnik o drugom", spojivši na taj način lirsko i epsko, da postigne tako podvajanje
junaka... Zašto Nikola Milošević u svojim radovima zove glavnog junaka-pripovedača Čarnojevićem?
To je za njega očigledna činjenica kojoj nisu potrebni dokazi.
TRAGANJE ZA IMENOM : Ime junaka u Crnjanskovom romanu nalazi se u sferi
podrazumevanja, kao deo sporazuma između pisca i njegovih čitalaca , a istovremeno
predstavlja nešto poput sna kojeg ne možemo da se setimo, ali koji neuhvatljivo lebdi
negde na granici svesti. Na više mesta narator usmerava na njega našu pažnju, sećajući se
kako se potpisivao kao "siromah Jorik" (dvorska luda u Hamletu, nad njegovom lobanjum
Hamlet postavlja ono čuveno pitanje) kako ga je lekarka zvala "Pubi" ili kako ga je neko u
Primorju pozdravio sa "Addio Pierre". Međutim, i Pjer, i Pubi mogu, ali ne moraju biti putokazi
ka junakovom imenu. Nadimak Pubi asocira na puba – mladi bolesnik mogao je podsećati
lekarku na lepa, otmena u svojoj strogosti lica naslikana na kartama. I njegova uloga u
sopstvenoj sudbini ratnika ni izdaleka nije bila kraljevska. Na pozdrav sa obale narator
odgovara: "A ja veselo viknuh: 'Dobro veče'. Pa i zašto da ne, bio sam ja prijatelj svakom na
svetu". Junak može da se stvarno zove Pjer iliti Petar. Može – ali ne mora... Pisac odvikava
čitaoce svog romana, čija se radnja odvija "među javom i med snom", od
jednostavnih, jednoznačnih odgovora.
Imamo još jedan "krunski" dokaz: tablicu iznad bolničkog kreveta na kojoj piše Petar Rajić.
Napisano, setimo se, "kao od šale, od veselih drugova"... Jer ako verujemo u istinitost tog podatka,
moramo da verujemo i u ostale, ispisane na tablici. Da je bolničko osoblje zaista zabeležilo čin
"hrana za top" i zanat "kraljeubica"... Ključ ove scene možemo da potražimo u njenoj prvoj rečenici:
Teško i lagano su me nosili uz stepenice... Lako i teško – to je tako prirodno, u snu, spajanje
nespojivog. Iz te perspektive – a narator stalno meša javu i san, brišući njihove konture – ni
ime na tablici ne izgleda pouzdano. Zvuči više kao zla šala, kao podsmeh pionskoj sudbini
junaka: Petar Rajić, Sveti Petar koji drži ključeve od raja. Junak nije svetac, daleko je od raja,
čak i ako se zaista zove Petar. Ali da li se preziva Rajić?
PREZIME JUNAKA pitanje postavlja Izabela, pre noći ljubavi. Junakinja sigurno dobija
odgovor, ali ne i čitalac. Uostalom, u svim (u tom broju ranim) verzijama naslov romana sadrži
ime Čarnojevića: Život komedijaša Čarnojevića, Mladost učenog gospodina Čarnojevića. Pisac
ga uvek spominje kao knjigu o Čarnojeviću. Taj bezimeni sumatraista, Dalmatinac, alter
ego pripovedačev, jedan mladić u svetu, nije bio ni komedijaš, ni učeni Čarnojević, dok
narator nebrojeno puta opisuje sebe kao takvog. I, na kraju, ono što je bilo na samom
početku mog traganja za imenom: čudna crtica u fragmentu, gde se pojavljuje mornarski
časnik-sumatraista. Ona stoji ispred fraze na kojoj se temelji varljivo znanje o tom junaku: -
Dragi moj, jeste li slušali za moga oca?... pitajte za njegovo ime po manastirima sremskim,
svud ga znaju, pitajte samo za drvara Egona Čarnojevića... "Dragi moj" – početak fraze
upućuje na to, da to je još jedno u nizu obraćanja naratora svom odsutnom sagovorniku.
Pripovedačev otac bio je poznat u Sremu kao drvar: u prethodnom pasusu doznali smo da je
otac Sumatraiste bio pisar na faru. I pažljiviji čitalac seća se drvara čije su vlasnice (sad!)
naratorove tetke, te se drvare spominju u romanu na više mesta. Pripovedač je sin Egona
Čarnojevića, Čarnojević...
SLIKA PROZORA Bolesti su bile moji najlepši doživljaji. Oblačili su me u belo i metali me u
prozor, a ljudi su zastajali i gledali mene. O, šta sve nisu činili sa mnom. Bolest kao stanje
ušuškanosti, zaštićenosti, upijanja ljubavi više puta pojavljuje se u romanu – počev od slika
detinjstva kad se junak igra majčinim adiđarima, biserima i svilenim vezovima – do njegovih
romansi začinjenih sažaljenjem, koje se odigravaju u bolnici ili u njenoj senci. I tada, kao u
ranim danima ("O, šta sve nisu činili sa mnom"), on se prepušta rukama žena: sigurnim
rukama bolničarki i strasnim rukama Poljakinje. Malog Čarnojevića oblače u belo i meću u
prozor, a on uživa u pogledima ljudi, a zapravo, u sebi samom.
Slika prozora javlja se opet, kada junak priča o krakovskim danima. Opet taj most između
vremena, opet ista paralela: detinjstvo – ljubav u bolnici. U prozoru su tri njena zumbula... Jedan
stoji levo. On je ružičast i tih. Kad ga jutrom zalivam, on je tako mio, miran. On mi vene. Po sredi je
jedan beo. Svako jutro me seća bledih lica koja sam ljubio i koja su sad ko zna gde. On je suzan i
plah ko jagnje. Treći stoji desno. On je rumen. O njemu ne mogu ništa da kažem . Sada Čarnojević
sam stavlja sebe u prozor, kao ona tri zumbula... Možda u tom "potrajanju" junaka, koje predoči
narator, leži objašnjenje prividne kontradiktornosti njegovih iskaza?
RUŽIČASTI ZUMBUL mio i tih – nije li to Čarnojević, koga su popadije u njegovom zavičaju
nazvale "frajlom" i ceo ga je grad od tada imenovao tako? Uostalom, sasvim bi logično
izgledao njegov odlazak sa scene kao još jednog dobrog jektičavog junaka koji baš i nije za
ovaj svet. I nije važno što dosadni lekari tvrde kako će Čarnojević živeti bar tridesetak godina.
Taj mu zumbul vene.
BELI ZUMBUL središnji cvet, bled i plah. Najbolja slika Čarnojevića – junaka u stalnoj
promeni. Bela boja je jedna od dominantnih: obeleženi su njom pejzaži i portreti, a ponajviše
autoportret junaka. Bele su varošice i kuće, jedra, rublje, ruže koje mu poklanja Poljakinja,
Čarnojevićeve rukavice i rukavice njegove majke. Ali, takođe i junakove vizije, njegova krila i
pleća, u mladosti. Belo se postupno povlači pred bledim – Belo kao tradicionalni
simbol nevinosti i bledo kao znak telesne požude – takav spoj sasvim je u duhu našeg
pripovedača, koji je "frajla", a istovremeno "gori od Sanjina". Ali je uvek Čarnojević. Zato ćemo
se još vratiti belom zumbulu.
RUMENI ZUMBUL pridev "rumeni" jedan od najzastupljenijih u Dnevniku o Čarnojeviću.
Rumene su galicijske šume, rumena je mesečina, rumeni su mostovi, rumeno je more, i krst
na crkvi, i kruška, i drveće na ostrvu, i sneg, i krv po ulicama... Rumene su uspaljene žene:
najčešće se zarumeni Maca; rumene se od strasti. Međutim, ta boja povezuje se i sa
nebom: tek u njegovim rumenim prugama ona dobija sakralnu nijansu. Ovo je boja korala,
trešnji, rumenih potoka – boja sumatraizma. Ali, rumeno je uvek izvan glavnog junaka,
nikad u njemu ili na njemu. Možda, zato Čarnojević o tom zumbulu ništa ne može da kaže?
U potrazi sa samim sobom, junak prepričava avanture sopstvene duše, ostavljajući
u senci avanture tela.
Ima u romanu još jedne velike, neprolazne ljubavi: ljubavi prema nebu, promenljivom, a
uvek istom. Stalan u svojoj nestalnosti, veran svojoj promenljivosti ostaje i junak romana. I
kad kaže: "Meni je mnogo čega žao" da bi rekao posle "Ničeg mi nije žao kao sebe samog",
"Ničeg mi nije žao, a najmanje sebe samog", neizbežno prisutstvo "ja" svodi te iskaze na
najkraći od njih: "Žao mi je sebe samog". Prkosni egoista u vremenu kolektivnog ludila
rata, Čarnojević brani svoje pravo da bude sam, da bude nesrećan, da bude veran
samo sebi samom.
TRAGANJE ZA STRUKTUROM:
Granična, skoro bolna iskrenost ovog romana stvara varljiv osećaj podvojenosti junaka –
izuzetno doslednog i vernog sebi u dobru i zlu. Uostalom, i sama struktura knjige tek na prvi
pogled izgleda haotičnom. Uvreženost mišljenja o njoj kao takvoj dugujemo tome da je rukopis
bio skraćivan, a na kraju krajeva ispreturan od strane urednika ("Vinaver je vršio korekturu
Dnevnika, dok je štampao, pa je pomešao i raspored pojedinih poglavlja") – i u takvom, silom prilika
čudnom, obliku objavljen 1921. Čarnojević kaže: "Bio sam izgubio vezu i smisao ljudskih dela i
uspomena. Sve se to izmešalo u meni". I tako, izmešano, ušlo je u njegov dnevnik. Dodatnu
nedoumicu kod čitaoca naviknutog na nereversivnu književnost izazvaće neodređenost vremena
i mesta, stalno susedstvo sadašnjosti i prošlosti, a još više uzajamno pretapanje jave i
sna. Ali, i taj dnevnik snova i jave temelji se na vešto promišljenoj umetničkoj konstrukciji, koja se
ukazuje malo pažljivijem posmatraču. Jedan od njenih aspekata može se sagledati kroz ljubavne
priče junaka, od kojih se svaka uklapa u sliku jeseni, zime, leta ili proleća. Dakle,
ČETIRI GODIŠNJA DOBA:
JESEN, i život bez smisla . Jeseni pisac daje izrazito povlašćeno mesto – slikom tog godišnjeg
doba, koje najčešće vlada i u unutrašnjem pejzažu junaka, počinje i završava se roman. Boje
jeseni – rumena i žuta – obeležavaju najrazličitija stanja njegove duše i tela. Žuta boja – to je
boja Čarnojevića, za koga tetke kažu da je žut k'o smilje, ne sluteći da se ne radi samo o
znaku bolesti koju junak neguje, kojom se on zapravo ponosi. Te jeseni, tog kratkog trenutka
on je oličenje mladosti same. Jesen je njegova alfa i omega, početak i kraj. Zato je bled i žut...
ZIMA Poljakinja, kojoj je dato najviše mesta u Dnevniku, ulazi u život junaka u novembru.
Čarnojević, jesenji čovek, zaljubio se kao nekad: "opet sam bio mlad i živ". To osećanje ima
zimske boje: belu – boju snega i krakovske bolnice, crnu – boju golog granja, bledu – boju
bolesti i strasti. Kraj ljubavi dolazi sa prolećem, ona kopni sa snegom. Ljubav se povlači pred
snom, nebom i – pred idejom Ljubavi: Ljubav, kako je ljubav neprolazna. Čini mi se jedino ona
i jesen postoje, sve je drugo samo varka . Ko zna šta je život ? – pita se ČarnojevIć na kraju
zime. Ta misao odvodi ga u dane kada je prvi put naučio da ljubi, u Primorje, gde je već
počelo
PROLEĆE Sećajući se dalekih dana radosti, umoran junak ponavlja da je u Primorju, kraju
njegove mladosti, sada proleće: A na Jadranu ide sad proleće po vodi od otoka do otoka. Po
krovovima pada neka žuta tama zorom, topla, blaga, sjajna ... Greh? Život? Ko zna šta je to
– Čarnojević se vraća u dane kad je prvi put naučio da ljubi, kad je bio "veseo i mlad", kad je,
možda prvi put, gledao rumene vrhove drveća. Tada je spoznao dva lica ljubavi, duhovno i
telesno, koja se nisu stopila u jedno – prvo je ostalo daleko i tuđe, drugo je izneverilo
očekivanja. Tu je naučio da žudi za onim što je za njega nedostižno: ne samo za Marijom kao
oličenjem visokog sna, već za potpunim spajanjem duša i tela. Život, greh, red, zakoni,
granice, sve je to tako mutni pojmovi za mene. Ja tome nisam kriv. I bio, kakav bio, ja znam
da ću umreti sa umornim, ali svetlim osmehom, mada mi je nejasno sve što sam učinio i
preživeo. Junak ni sada ne zna kud vode njegovi putevi. Proleće je varka, postoji samo jesen.
Čarnojević prvi oseća njen dolazak – dok ostali svet misli da je
LETO Ovo godišnje doba puno boja i bujanja života "rezervisano" je u romanu za Macu,
Čarnojevićevu ženu. Samo ime junakinje aludira na njenu nagonsku, životinjsku prirodu –
prirodu grabljive, pohotne mačke. Ona je bila svud. Miris njenog tela, neki težak, opojan miris,
susretao me je u zidovima, u vratima, u pećima, po stolovima, u jelu i u vodi, u postelji i u
mome odelu, samo ga u vinu ne beše. Bujno leto zapamtićemo po blatu i stalnim kišama. Kao
da je jesen...
TRAGANJE ZA PISCEM:
Ja sam za vreme rata imao dnevnik koji sam vukao za sobom, kao neku kupusaru. Bio je strašno
narastao. Ono što sam bio rešio da štampam na Univerzitetu u Beogradu iznosilo je, čini mi se,
najmanje dvanaest štampanih tabaka, – seća se u Komentaru uz pesmu „Ti, ja, svi savremeni
parovi”.
Dnevnik kao lirski roman nudi sjajan primer brisanja granica realnog i fiktivnog u tekstu.
Njegova fragmentaristička , disperzivna struktura svedoči kako o doživljavanju sveta kao
haosa, tako i o stvaranju uslova za slobodno proticanje literarne građe, koja realno
pretvara u književno, a književnom daje status realnog. Protagonistkinje piščevog stvarnog
života pretvaraju se u slučajne prolaznice, likove-statiste koji ostaju u senci književnih junakinja
romana. Zametajući tragove iskustvene stvarnosti, a ne želeći da je se odrekne, M. Crnjanski na
vešt način uklapa ih u romanesknu sliku.
Mada se obično razmatra kao ekspresionističko svedočanstvo o Prvom svetskom ratu, Dnevnik nudi
i više i manje od toga. I dok dnevnik obično služi kao utočište dragih uspomena ili bar onih događaja
koje autor smatra vrednim sećanja, Dnevnik o Čarnojeviću to očito nije: "ja pišem mnogo šta, čega
se nerado sećam". Pravi dnevnik "otkucaja srca" ostaje u naslućivanom podtekstu. Nije
beznačajno ni insistiranje na "pisanju" a ne, recimo, "beleženju" uspomena, što korespondira sa
postmodernim postupkom, u kojem se naglašava književni karakter zapisa. Fikcionalno iskustvo
zamenjuje stvarno, koje pisac ljubomorno čuva za sebe i koje se na momente javlja kao
proplamsaji retke svetlosti.
AUTOCITATNOST Dnevnik podrazumeva ispovest, zapisi o drugom – određenu
distancu, koja može biti izuzetno povoljna u slučaju ako pisac, stavivši masku
naratora, progovara o sebi. Kad bi Crnjanski živeo u postmoderno doba, sigurno bismo
mogli da se oslonimo na njegove autopoetičke iskaze (o njegovoj sklonosti istim svedoče
Komentari uz Liriku Itake) ali zato možemo da se obratimo tekstovima, gde progovara o
delima koja smatra bliskim. Progovara često na takav način kao da predstavlja svoj credo u
književnosti: "Senzacije Novembra nisu one scene koje gomila tako rado čita, one su one
strane gde se, u krpama, po stranama prostire raskidana gola duša Floberova. Nikada se u
XIX stoleću nije ovako duboko osetila velika i beskrajna veza između bolova i patnji celog
sveta... Nikada se u XIX veku, nije ovako osetilo, da je gola duša ono što je najdragocenije u
književnosti". Sve ovo moglo bi biti napisano o Dnevniku o Čarnojeviću, ali, kao što znate, to
su Crnjanskova zapažanja povodom Floberovog Novembra. Na samom početku Dnevnika
narator saopštava da piše ih "ponosno kao Kasanova". Poznato je da je Crnjanski bio skoro
opsednut likom velikog ljubavnika, koga je smatrao pesničkim, osećajnim avanturistom, i
njegovim memoarima.
Dnevnik o Čarnojeviću – to je roman o sinu Egona Čarnojevića, a istovremeno roman o
Milošu Crnjanskom kao o njegovom piscu. Memoari, koje on piše "ponosno, kao Kazanova", i
koji "nisu doslovce verni". Piše ih, kao Andrić svoje zapise, večnoj uzdanici – mladosti. Mladićima i
mrtvacima, onima koji su otišli i onima koji tek dolaze. Svima nama i sebi samom. Ušavši u ovu
neobičnu knjigu, nalazimo se na početku puteva koji se račvaju, na ulazu u lavirint misli i osećanja.
Mogli bismo krenuti u njegov obilazak koristeći kao Arijadnin konac lajtmotive Dnevnika, pokušati
otvoriti vrata tajni sumatraističkim ključem, potražiti odgonetke u pesmama Lirike Itake... Sada smo
tek kod prvog raskršća lavirinta "Čarnojević", koji neodoljivo mami u svoje dubine svakog ko se
upustio u potragu za njegovim usamljenim, do bola iskrenim junakom.
***
Isidora Sekulić: BELEŠKA UZ PUTOPIS L J U B A V U T O S K A N I
Pesnici ne posmatraju nego asimiluju : predmet spoljnjeg sveta učine predmetom svoga sveta .
Toskana je sigurno prvi put doživela da po njoj neko putuje poslat iz bezmerne budućnosti i ujedno
u ime Rusa i Poljaka, Bugara i Slovaka. Crnjanski putuje u Toskanu s predraspoloženjem, s novom
istoriskom i novom umetničkom inteligencijom posle velikog rata, s teškim vremenom u naručju. On
ide u tuđ svet s grudvicom svoje zemlje u grudima.
Dok vizionarno gleda u Toskanu zlatnog doba, od topline tog gledanja zre u njemu pored
putopisa o Toskani, i poema o rodnoj zemlji i budućnosti, prirodno, kao seme u voćci. Od
prvih stranica knjige javlja se sinteza: TOSKANA – SLOVENSTVO – SVET. Toskana stara ustaje tu
kao zavičaj, kao zemlja topla i voljena; prema njoj Slovenstvo je proleće, što rudi svetu, pa i njoj.
Svet, semenke iz iste ruke. Mladosti i varvara ima da se boji sve staro i prekulturno, ma koliko
sjajno, ako više zelenu granu isterati ne može. Na čelu mrtve Toskane se čita: istorija, sloboda,
lepota, to je srce čovečije, to je održanje sveta, niz rađanja, Ljubav. Osvetljeni prostori i
ljubav stvaraju svetove: Prah i voda, vazduh i osvetljenja sastavljaju kraj u kojem živim.
Gradovi koje pisac posećuje danas su mrtvi gradovi u svom pravom biću: Piza, Siena,
asizi, Peruđa, mrtvi su gradovi Italije. To je jedan akcenat više da se pesnik otkine od
opisivača. Za viđenja u minuli svet Crnjanski je našao medijum: deliričnost
onovremenskog života po gradovima Toskane i Umbrije, a naročito Sijene. U samom
sredštu je DELIRIČNOST LJUBAVI, kao deliričnost renesansnih vekova, koje je Crnjanski
osetio intuitivno. U tom smislu bitke postaju prolaznost, a ljubav trajanje sveta –
entuzijazam tela i duha, koji su neprijatelji jedno drugom baš naročito u trenucima
ushićenja, i istovremeno mogu biti ushićeni samo posredstvom naivnosti ili pijanosti – kojom
se narodi bacaju iz materije u duh, iz duha u materiju, i u tim prelazima prorkuju i stvaraju.
LJUBAV SVETA: u ime ljubavi sveta – sinteza mrtvog i živog, spiritualna lepota u mrtvoj materiji
toskanskog blaga. LJUBAV SVETA TO JE VEČNO RAĐANJE , Marija Blagovesti , devojka-
porodilja, koja je jedino nepomična i neprolazna – u njoj je trajanje sveta. Njena slika
obrazuje se od mnogih fresaka krunisanja Bogorodičinog, koje se dešava u visinama. Dati
ljubavi sveta poetski izraz u njoj, to je originalna ideja. Umetnost lebdi između
besmrtnosti, reprodukcija i trošnoga praha. Umetnci su postigli i da im se očuva ime.
Ljubav, ona jedina, ovekovečuje čoveka i genijalnost. U misteriji ljubavi najviša je lepota:
Videh da je stvaranje samo bura, što ostavlja za sobom stene kao ruševine... Unutra, u nama,
neka žar drži svet, nepromenljivo i neprekidno... uvideh da je sve što se vidi prolazno, ali da
je u meni mogućnost zvezde.
SUKOBLJAVANJE STILOVA – praštave cinične upadice, poreklom iz putnih crtica za novine, i
poezije - zapravo pesnik nije putopisac.
OBRADA BLAGOVESTI – ispala je jednostrana – u svecima i Bogorodici Crnjanski vidi
isključivo znake proletnjih mutnih nemira i nemera, a kao inspiraciju za umetničko
izražavanje kroz ikone, jedno te isto: glad i silu ploti. Blud je u ovoj knjizi poezije suviše
česta reč. Ljubav je i plot i misterij. Blogovesti su misterij. Oni koji su u Toskani slikali i vajali
imali su snagu da misle i osećaju samo misterij. Crnjanski kao da nema moć da odvoji
misterij od ploti. Takođe, proleće je celo u Blagovestima, ali Blagovesti ne mogu stati u
proleće.
Reljef i dubina stvarnosti jedne zemlje nije u istoriji, nije u umetnosti, samo je u ljubavi.
Crnjanski tako vidi i tako doživljava Toskanu. Sabrano je sve što se činilo život naroda i zemlje: i
problemi sudbine, i snaga volje narodne prema ciljevima, i sva stradanja ljudskih strasti . Sve je to
bilo svirepo: priroda, države, nauka – ostajala je da trpi, dela i umnožava, samo ljubav.
Toskana se vidi ne kao muzej, nego kao rodna gruda. San Đeminjano je poslednje etapa na
putu – to mesto Crnjanskog vezuje neposredno za zavičaj. Tu je najzad živa Italija; leto,
žito, selo, jednostavni ljudi, trava, stoka. Kraj je kao miran šapat deteta koje hoće kući, ma kakvoj,
ali svojoj kući. Ima u toj knjizi poezije nešto od čari duge. Razapeta široko, drhti u sedam boja, ali
svi tražimo pogledom: gde i kako dodiruje našu njivu.
***
OLGA STUPAREVIĆ: RASPRAVA O PUTOPISU LJUBAV U TOSKANI
Marko Nedić je u vezi sa putopisom govorio o subjektivnom doživljaju, subjektivnoj viziji,
subjektivnoj ideji, subjektivizaciji stvarnosti, stvaralačkom subjektivizmu... Subjektivni znači:
posmatrati svet svojim očima, dati lično viđenje sveta, govoriti o viđenom kroz svoju
optiku. Tu se svet gradi unutra, oči putopisca okrenute su da sopstvenoj nutrini, on
putuje prostorom svog unutrašnjeg iskustva. Putopis Miloša Crnjanskog može se nazvati
subjektivnim, ali to nije dovoljno.
UNUTRAŠNJI PUTOPIS jer je Ljubav u Toskani više uobličenje jednog osećanja života ,
nego saopštenje o viđenom na tlu umetničke Toskane, a ono što je unutrašnje i
duhovno na suštinskom planu, dalo je lirsko i poetsko na planu izraza. Putopisac putuje
zemljom kao svetom svojih intimnih misli i emocija. To je raskid s tradicionalnim.
O svojem putovanju on govori kao o kratkom priviđenju ili snu, o prolasku kroz proletnu i cvetnu
maglu toskansku. Ulazak u Italiju ravan je ulasku u neki drugi život. To je zato što su slike Italije u
ovom putoisu u stvari poetske slike, a Italija lirski doživljaj . Sve putopisne činjenice su
imaginativno preobražene, sve viđene stvari pomerene iz svog zemaljskog ležišta, oslobođene
svoje prave materije, obojene nekim drugim bojama.
Putovanje Italijom je putovanje u dubinu, i postoje TRI DUHOVNE ETAPE TOG PUTA:
1. LJUBAV – ona je cilj i otkrovenje puta: za ljubav sam putovao, ali i najdublji smisao
toskanskog tla, i nalazi se kao vrhovno osećanje koje vlada duhom toskanskih gradova,
pesnika, slikara i svetitelja. PIZA – uzlet.
2. SVET KAO ZNAMENJE LJUBAVI – Toskana i Srem su istovetni . U zavičaju čeka
ljubav koju je lutajući po Toskan tražio. SIJENA –pad.
3. U SUBJEKTU OSTVARENJE OSEĆAJNIH SVETSKIH VEZA – U meni samom se sve to
dogodilo, čime se putovanje pretvara u traganje po samom sebi za nekom izgubljenom
lepotom življenja. SAN ĐEMINJANO – konačno otkriće.
Sve je u vezi, a veze su u njemu i ime im je ljubav. Tako se zatvara krug subjektiviteta ovoga
putopisca, čije su etape samo stepeni sve dublje interiorizacije. Ovo je jedan čist sumatraistički
putopis, gde je Italija preuzela poetičnu ulogu Sumatre.
************************************************************
Zoran Gluščević: ROMAN JEDNOG NACIONA
Tek uzeta zajedno, dva toma Seoba, predstavljaju celinu. Jednorodnost mišljenja, koncepcije i
živone filozofije pokazuje se već na prvoj stranici. OSNOVA: pokret, ritam, iskustvo sazdano na
neprekidnoj meni stvari i ambijenta: Prođe, nestane, ulazi i odlazi sačinjava osnovni ritmički
splet i začetak životne i istorijske filozofije, koja iz istorijskog skepticizma na kraju drugog
dela prelazi u metafizički optimizam: Ima seoba. Smrti nema.
Tuga zbog tragičnog udesa potapa se uneminovnost istorijskog toka stvari, u samosaznanje
principa univerzalnog istorijskog skepticizma, o neminovnosti i odricanju, što je
špenglerovska biologistička ideja o večnom kruženju i opticanju stvari, o uzdizanju i propasti
kultura. Kod Crnjanskog je uvek bila jasna težnja da se čovek stopi sa prirodom i kosmosom, da
tako prevlada sopstveno Ja, a ona se ogleda i na kraju druge knjige Seoba. Tu se pojavljuje
apsolutno jedinstvo sveg živog u prirodi i kosmosa: sve je jedna jedina golema zajednica u
kojoj pojedinac mora da je potčinjen kolektivu kao zrno peska moru peska.
U suštini, čitav roman (roman-monolog), koji iznosi lične peripetije nekolicine junaka čija
sudbina postepeno postaje i mora da postane sudbina naciona, pretvara se u putovanje do tog
saznanja i otkrića; LIČNO, ono najintimnije doživljeno, DOBIJA jednu širu, kolektivnu i
SVEMIRSKU PROJEKCIJU. Pavle uviđa da treba živeti besmisleno, kao biljka, kao životinja u
ždravlju, da neke mađije vladaju u ljudskom životu, i da je smisao pronašao u životu koji prihvata
sve kako dolazi po sebi. Svako ima svoj vek, svoj svetao deo života, kao ptica koja, kažu, uleti iz
mraka u osvetljenu dvoranu i izleti na drugu stranu...
ODRICANJE je lajmotiv životne filozofije. Ono je vedro, ali ne smo kosmičko, nego i bliže,
dublje, neposrednije kolektivno-nacionalno i kolektivno-biološko, prevazilaženje
mračne i po sebi apsurdne činjenice smrti. Crnjanski je dao prevagu životu da bi suzbio fatalni
utisak smrti. U svoj saznajnoj besmislenosti pojedinačnog života, on ga je ipak
zadržao u sferi istorijskog smila da se za pojedinca, na kraju sopstvenog bilansa,
više i ne postavlja pitanje smisla individualnog bitisanja.
Pavel Isakovič – sa istom energjom obavljaće svoje obaveze prema životu i posle
saznanja apsolutnog besmisla svakog života pojedinačno uzetog. On samo doživljava
promene u emocionalnoj boji, ali ne ispada iz ležišta života. Dobrovoljno se na kraju
odriče sebe radi urastanja u sistem obaveza prema društvu i prema riterskom idealu –
parada smrti i pogibija u borbi. Crnjanski je odvojio život od smrti jer je njegova tačka
posmatranja smeštena u istorijsku ravan zbivanja – Nije dakle život serbski bio besmislen,
nego njihove smrti. I to je vrhunac istorijske ironije, cena kojom se osmišljava istorijska
egzistencija srpskog naciona: ne sa stanovišta svog ideala i svojih istorijskih interesa,
nego sa stanovišta tuđih interesa i tuđe koristi, život srpskog naciona imao je smisla! Kada se
kolektivni udes doživljava kao lična trauma, tu nastaje momenat kolebanja i lične sumnje,
posustajanja i odricanja – pogled se okreće ka odgovoru koji se može pronaći samo u sebi. To
je trenutak intenzivnog doživljaja lične i kolektivne prolaznosti, a to je najelementarniji oblik
besmisla.
LJUBAV = IZLAZ : ali s onom koja se stapa sa zavičajnim ambijentom, koja upija njegove boje,
mirise, obrise pejzaža, koja je oličena u samo jednoj ženi – nekrofilijski dotle doživljavana,
odjednom je sazdana kao simbolika salekog pejzaža čežnje i vezanosti za dom (plavo kube
groba – znak da ima nešto neprolazno u ljubavi), za jednu jedinu ženu, iako ih je mimo nje,
imao više, protiv svoje volje. Ljubav je jedino stanje u kojem je sadržano nešto od
neprolaznosti u životu, i širi se i na biokolektivnu neuništivost Soldatenvolka.
**************************************************************************
Milan Bogdanović: S E O B E (1)
Roman koji daje jedno stanje : seobe nemaju svoj osnovni smisao (prelazak iz jednog mesta u
drugo), već su uzete kao pojam jednog neprekidnog kretanja, jednog neprestanog
uznemirenja i nesređenosti, jedne nemoći ustaljivanja koja su obeležja haotičnih stanja. U
istorijskom smislu to znači da ovaj roman ne govori o preseljenju Srba, već je slika jednoga za
istoriju neuhvatljivih stanja: snalaženja mase u novoj postojbini i organizovanja novog
života i njene istoriji u njoj. Bez datuma, bez fakata, bez vidnih i znamenitih zbivanja ti trenuci
rojenja za istoriju ostaju nevidljivi; što se ogleda i na kaju II knjige Seoba, gde se konsatatuje kako
istorija pamti samo grofove i generale, a pojedince i njihove male sudbine ne registurje...
Ti trenuci lutanja gomile mogu biti samo lirski pojmljivi. Oni se ne mogu ispričati. Ovaj
roman upravo to i jeste: na sasvim pouzdanoj istorijskoj osnovi, sa proučenim podacima o ljudima i
prilikama, moćna lirska sinteza jedne haotične epohe, sugestivna evokacija značajnog trenutka,
počinjana nove srpske istorije. I tako su seobe isto toliko u stalnom nagonskom nemiru neustaljene
gomile – etnički element, koliko u neprekidnom ratničkom pokretu masa po volji državne sile koja
ih je ščepala – istorijski element. Ova dva elementa mešaju se u isti nagona koji preovlađuje
našim čovekom.
SEOBE su isto toliko stanje jedne unutrašnje nagonske potrebe, koliko i stanje nužde. To je
jedan omađijani krug u kome se taj svet neprekidno vrti, jedan besciljan put uprazno, koji rađa i
održava pritisak tragičnog osećanja nesmisla i uzaludnosti. Ono je oličeno u liku Vuka Isakoviča.
VUK ISAKOVIČ NEMIR, HAOS, NOMADSKA ISKORENJENOST – idealna i spiritualna
inkarnacija psihologije bunila. Živi fantom, moćna slika svog naroda i lirska sinteza
njegovog psihološkog haosa. Oličava nemirni nagon za pokret, izraz je anarhične potrebe
za promenom, nosilac starinske, atavističke ratničke volje.
Zvezda, golub, oblak i dim – metaforički su znaci njegove psihologije sna, mistične nastrojenosti.
On je nosilac dubokih slovenskih nagona rase. Nedokučni kraj njegovih pogleda je u Rusiji, koju vidi
kao san, bez jasnih pojmova o njenom smislu, kao zrak, apsolutno prostranstvo i slobodu, kao raj,
kao jednu veliku nepreglednu zelenu poljanu na kojoj će jahati. Srpstvo se javlja kao bedem
odbrane sopstva u tuđini, u kojoj nema korena, pa se zato gleda u daljinu. Nihilizam mistični
nagon bežanja, seljenja, nezaustavljanja – element anarhije.
ARANĐEL ISAKOVIČ MIR, STABILNOST, ORGANIZACIJA, UKORENJENOST – trgovac,
bogataš, spahija, gospodar života i ljudi. On se utvrđuje i iz njega progovara nagon
zaustavljanja i sređivanja sudbine. Stvaran je i razuman, za njega život nema smisao samo u
rezultatu – iz njega govori instinkt proizvodnje. On je sav od stvarnosti i realan je u nagonima,
u porivu, i po svom karakteru. Ceo njegov psihički mehanizam uočava se u odnosu prema
Dafini.
GOSPOŽA DAFINA OGLEDALO SUDBINA DVA BRATA – Braća su kontrastirani i u odnosu
prema njoj VUK: spiritualna ljubav; ARANĐEL čulna potreba, plot, požuda. Za Vuka ona
je manje značajna kao životna potreba, i one je lako žrtvuje nemirnim nagonima lutanja, ali
mu više i eteričnije vredi u životu, da mu najzad ostaje samo kao treperenje jednog sna – zato
ju je i napuštao, jer je svuda mogao da je nosi kao to treperenje. Aranđelu ona ne znači ništa
spiritualno, i on je za nju vezan samo lancima njene zamamne fizike, kao želja čula, a tako mu
je i iščezla. Ona za njega izvan fizičkog akta nije ni postojala, ali mu je postala stvarno sve. On
ju je stekao sračunato kao i u bilo kom poslu prisvajanja kuća i zemlje. Kao tekovinu, kao
imovinu. Njena smrt je za njega ne samo bol kao osećanje i duševno ludilo, već strahovita
katastrofa u životnom poduzeću.
DAFINA ona je data kao ŽENA: anđeo i utvara , njen lik je fini poetski kapris, data je kao ikona.
Ona više lebdi nego što egzistira, i nazire se kao žena iz sna i iz nikada ostvarene želje, kroz sve
njeno psihološko, od najuzvišenijih poleta u plavetnilo, do perverzne čulnosti, u kontrastnom spletu
hladnoće oblika i držanja i strastvenog senzualizma. Prosta i zagonetna, sva od suprotnosti i
prozračnih tamnina, paučinasto uobličena, ona je snaga koja fatalno ulazi u život dva
čoveka i svakom na svoj način znači smisao . Crnjanski ju je dao neodređenu, neuhvatljivu,
lelujavu, a ipak stvarno i definitivno puštenu u život.
LIRSKI ŠTIMUNG/PRIRODA tajni nagoni, mistika, haos, tragičnost osećanja besmislenosti
sudbine, lutanja, traženja, stradanja, koja karakterišu to stanje, idu pre svega u oblasti lirskog
tumačenja. Lirski štimung dolazi od atmosfere zemlje i prilika u kojima se sadržaj romana
razvija. Pejzaž svuda prati te horde koje su neprestano u pokretu. A priroda je punovažni
sudelovač u sadržaju romana. Ona ga dopunjuje, tumači i sugestivno oživljava. Vuk Isakovič dobrim
delom svoje doživljaje emanira u prirodu i pejzaž, a to je srce ove knjige.
PSIHOLOGIJA u konkretnim pokretima, u podacima jednog trenutka, u svim
raznovrsnostima i protivurečnostima unutrašnjeg rada čovekova. Ovde ima mnogo više
mesta za životnu relativnost. Emotivnoj sadržini Crnjanski je dao emotivan stil u ekspresiji on je
sav smeo i novo slikovit, s neočekivanim metaforama, uzavreo od živih i krvnih slika. Jezik naročito
je originalan, sasvim izdvojen od uobičajenog načina pisanja – rasteže red reči, pretumbava, obrće,
izvrsno se služi participima, u znatnoj meri se odvaja od racionalne vukovske rečenice – dajući
jednu novu, koja je nervozna, emotivna, potencirana...
(1929)
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Marko Ristić: S E O B E (1)
Nesumnjiva, apsolutna i tajanstvena prisutnost poezije izbija iz Seoba. SADRŽAJ: roman
počinje u proleće 1744. odlaskom Vuka Isakoviča na vojnu, a završava se početkom leta 1745.
njegovim povratkom. To je jedna mučna godina za sve – i za one koji su otišli, i za one koji su ostali,
i postaje simbol ne samo života prikazanih ličnosti nego i čitavog naroda, a i dalje, ljudskog života
uopšte, koji se pokazuje besmislen, jer je proživljen po tuđoj volji i za tuđ račun . I to tragično
osećanje uzaludnosti i praznine jedan je od glavnih motiva koji nose roman.
Prava sadržina ove knjige pesnička obrada jednog osećanja života, kome su povest i
pojedinosti samo sredstvo kojim se umetnički obelodanjuje. Ono izvire iz okolnosti u kojima se
ličnosti romana nalaze. Beznadežnost i nada Vuka Isakoviča pojavljuju se izražene istim rečenicama
u početku, u toku i na kraju romana, i to ponavljanje simbolizuje ne samo bezizlazno kruženje
njegove nezasićene žudnje, već i ogromno kruženje kojim se život vraća i ponavlja u bezizlaznosti
ali i neiscrpnom obnavljanju. Sastav, pa i značenje romana, to je beskonačni plavi krug i ona zvezda
koju Vuk vidi u snu, i koju Aranđel ugleda u Dafininom pogledu na samrti.
POETSKI STIL preinačava životne podatake u umetničke vrednosti, kao pesnički postupak
upravlja prvenstveno izborom pojedinosti, zatim njihovi preobražajem i rasporedom i najzad samim
izrazom. Jedno od najuspelijih sredstava jesu veze, one saglasnosti u vremenu i prostoru, koje
čine da se izvesni doživljaji, rečenice ogledaju jedni u drugima. Jedan od tih motiva je i MOTIV
REKE odgovara prolaženju, oticanju i nestalnosti, a sa njim se prepliću motivi kiše i
oticanja krvi. Jedini koji se diže iz vode jeste Arkadije, koji se vraća u dom izvanzemaljski svetao.
Ali te veze, ta ogledanja u vodi, te podudarnosti, ti mostovi, ne znače samo jedan tehnički prosede.
One odgovaraju osnovnom značenju romana, ideološkom raspoloženju iz koga su one postale. One
bi se mogle tumačiti i metafizički, a to raspoloženje moglo bi se pratiti od Sumatre, pa preko
Dnevnika o Čarnojeviću, Stražilova, pa sve do Seoba. Kao što ponavljanja rečenica odgovaraju
bezizlaznom kruženju nerealizovanih života, tako i spletene veze i korespodencije
odgovaraju saznanju da je svet u vezi, da je sve deo jednog neraskidivig, nerazdeljivog
jedinstva – sumatraizam.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nikola Milošević: METAFIZIČKI VID STVARALAŠTVA M.C.
S E O B E ( 2 )
Pavel Isakovič – glavni junak ovog romana, predstavlja središte prema kome teku i razvijaju se
sve bitne linije knjige. U strukturi njegovog lika može se naći jedan istorijsko-psihološki sloj.
Zamišljen je kao srpski oficir u službi Austrije, koji putuje u pravoslavnu Rusiju. Visok, hrabar,
melanholičan po naravi, sa vidnim znacima duševnog oboljenja na kraju puta.
Ipak, on ima i dimenziju koja se ne može podvesti pod istorijsko-psihološku: on traži pravdu za
sebe i svoj nacion. Svaki njegov susret predstavlja i izvesno etičko iskustvo, promenu na
njegovom unutrašnjem planu, izvestan praktični ishod njegovog moralnog traganja. Svako njegovo
putovanje samo je jedan deo u dugom nizu razočaranja. Ništa nije onako kako je zamislio. Umesto
Rusije kao oličenja pravde, on će se susresti sa surovom, despotskom društvenom stvarnosti, u
kojoj caruje pokorni i ropski mentalitet i u kojoj svaki sanjar i idealista mora pre ili kasnije da ostane
sam.
4 RAZOČARAVAJUĆA SUSRETA: prvi u Austriji; drugi na samom domaku Rusije; treći i četvrti u
središtu pravoslavnog carstva, kojima se završava njegov san o pravdi na svetu.
I – porodica Božič : mati i kćer se otvoreno nude Pavelu, sa gospođom Božič čak i započne
aferu, a major Joan Božić denuncira ga austrijskim vlastima da bi na kraju pokušao da mu
oduzme život.
II – Višnjevski : nasrće na Anu, Đurđevu suprugu, bez obzira što je ona u drugom stanju, a zatim
Varvari priprema zamku da bi je silovao, da bi na kraju radio na ponižavanju i Pavela.
III – Kostjurin : ograničen, samouveren, zahteva potpunu pokornost i poslušnost. Njemu
Isakovič odbrusi, što ga je moglo koštati jezika; situacija sa vojnom vežbom i iznošenjem
mišljanja o prednosti oružja nad okom strelca. Posle toga Pavel ostaje sam, bez sunarodnika,
prijatelja, pa čak i rođene braće.
IV – audijencija kod „carice” : u carici je video svetlost koja će dati spas njegovom narodu.
Jedina želja bila mu je da stane pred nju i ispriča tragediju naciona. Ali on postaje žrtva
nameštaljke svojih kolega i Višnjevskog, koji mu prikazuju Elizabetu, suprugu kapetana
Misškovića.
Njegov lični život vezan je za pokojnu ženu, prema kojoj se njegova ljubav rasplamsava tek
posle njene smrti, i prati ga sve vreme kao tragični i setni lajtmotiv. Prema njoj se sve postavlja u
odnos i promišljanje. Ta nadzemaljska strast godinama nije prošla, ali ona je uzaludna i osujećuje
njegovo napredovanje kroz život kao muškarca. Druga uzaludna strast javlja se i prema
Crnogorki – zelene oči i pepeljaste trepavice – za kojojm čezne čitavog života i sa kojom se
mimišao za samo jedan dan u Kijevu. Njega u svemu prati zla sreća, osim u odnosu prema
konjima – crna kobila pomogne mu da preskoči sve prepone i dokaže se...
Na sporednom planu knjige razvijaju se i nesrećni životi njegove braće i poznanika. Ističe
se lepotom i dubinom priča o Georgiju Trandafiloviču – veseljak i optimist koji sve ume, sve zna i
sve može. On podesća na Aranđela Isakoviča. Međutim, njegova sudbina oličena je likom supruge
Femke koja ga napušta, otvarajući za sobom njegov pad u trošnost života. Njegova sudbina
metafizički je istovetna sa Pavelovom. Takođe, i njegov brat Đurđe, koji postiže uspeh u vojsci
ostaje bez noge. Uspešnost, prilagodljivost i efikasnost u rešavanju praktičnih problema obezbeđuju
onima koji ove osobine imaju relativno uspešan i dobar život, ali samo do izvesne sudbonosne
granice preko koje i njih stiže onaj slučaj komedijant.
SLUČAJ KOMEDIJANT obelažava tajanstvenu moć koja uslovljava metafizički
istovetnost svih ljudskih sudbina. To je sila zahvaljujući kojoj Pavel mimoilazi voljenu
ženu, sila koja pojedinca čini samo zrnom peska koje more izbacuje na obalu posle velikih
bura. U tom poigravanju ljudskim sudbinama ima nečeg volšebnog i zlog. Kao da neki
lukavi i cinični demijurg ljude dovodi na domak stremljenog, ali samo da bi im predmet žudnje
odneo u nepovrat.
MANIHEJSTVO glavni junak nalazi se u vlasti jednog zlog Boga, koji nema vidljivi obli –
deus absconditus. Njegovo prisustvo se sluti samo po smeru koji imaju ljudske sudbine, uvek
jednake po svojim krajnjim ishodima. Ovaj cinični i surovi Bog, u vidu slučaja komedijanta, nije
ipak prema svima surov. U njegovom svetu najtragičniju sudbinu imaju samo oni koji najdalje i
najviše streme zavist bogova (epizoda u ergeli kada umire najlepši pastuv, a veterinar de
Ronkali objašnjava da zavist bogova vlada i među životinjama). Ona je vidljiva i u sudbini
čitavih naciona. Svi Srbi koji su krenuli da pronađu spas za nacionalni identitet, izgubiće ga
upravo tamo gde su mislili da ga mogu sačuvati: nema obećane zemlje, a onaj ko za njom
traga pre ili posle ostaće praznih ruku.
FORMA u drugim Seobama dolazi do preokreta. Crnjanski uvodi novine: metafizički
komentari središnjih tokova romana, zatim hroničarski komentari, pozivanje na
istorijsku građu i dokumentaciju, na književne radove Simeona Piščevića, koji su govoreni
glasom autora-pripovedača. Takođe, mogu se pronaći i metafizički komentari izrečeni s
tačke gledišta glavnog junaka – kada Pavel konstatuje da neke mađije vladaju u ljudskom
životu, a ne Bog, niti volja ljudska. Podudarnost komentara postoji bez obzira na tačku
gledišta, i deo je jedinstvne mreže metafizičkih komentara. Ovo utiče na određivanje
romana kao filozofskog.
Melodijsko-ritmička dimenzija proze dobija znatnu samostalnost, nezamislivu u delima
klasičnog, realističkog tipa. U tome učestvuje i upotreba slavjanoserbskog jezika, govor minulih
vremena kojim se služe junaci, a pri tome ni jednog trenutka se ne remeti komunikativnost
značenjskog sloja teksta.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Aleksandar Jerkov:
RAĐANJE „ROMANCE” O NACIONU IZ DUHA TRAGIČKOG SNA
Posle I svetskog rata u književnosti deluje topos tragedije, propasti i razočaranja.
Povratnici iz rata su usamljeni i izgubljeni, a razočaranje projektima civilizacije i odbacivanje ideje
napretka zasnovane na razumu i razvoju proizvodnih moći vladaju duhom vremena u dvadesetim
godinama. Zato su ideali načeti i porušeni u Dnevniku o Čarnojeviću.
1. DNEVNIK O ČARNOJEVIĆU kratki roman – poetički iskaz usamljenosti modernog
junaka. U njemu je začet odgovor na pitanje romaneskne forme te usamljenosti. Junak
romana svoje uspomene piše ponosno kao Kazanova, za one koji su goreli u požaru života, i
koji su sasvim razočarani. Uspomene se otvaraju setnom asocijacijom na Floberov Novembar,
i dilema o smislu života (noogena neuroza): on najpre kaže da je život bez smisla, a
zatim se pita gde je život, a to je u stvari isto pitanje. Takođe, pripovedački oblik romana
postavlja pitanje smisla romaneskne forme, potrebe novog oblika.
Pitanje o identitetu poetička dilema Dnevnika ravna je pitanju identiteta junaka:
unutrašnja protivrečnost karakterizacije – dvojnici: junak i idealna projekcija kao sumatraiste
– ravna je poetičkoj antinomiji dnevnika i modernističkog de-formisanja romana. Uspomene
kao da nisu pisane sa velike distance, ali njihov ton podrazumeva nekoga ko je za sobom
ostavio život, a za umetnost kaže da će u njoj sve nestati a ona neće reći ni šta hoće, ni šta
znači ono što kaže . Junak ovde predstavlja jedan::::::
Autentičan program modernističke umetnosti ona je svojevrsna nadoknada za svet
koji se ne može spasiti. Nerazumnost istorije svet pretvara u užas, dok u umetnosti protest
protiv prepoznatljivog sveta života rađa modernizam, odn. umetnička dela u kojima samo
nestajanje dobija poetičku boju, zvuk ili oblik. Zato se junak okreće ka modernističkoj
negaciji, ne bi li od sebe udaljio nepodnošljivu ontološku negaciju koja poništava
svaki smisao sveta života i povratka iz rata. Povratak se pretvara u dolazak ni do čega, otuda
je jedino što preostaje dato u obliku pisanja.
Sumatraistička vedrina nužna kao toplina, kao daleka i nestvarna utopija, ili san,
nekog drugog. Ekvatorijalna uteha, egzotična povlašćenost daljine, idealno mesto o kome se
mora snevati čak i ako se na njemu ne može biti, jedna simultanistička realnost daljine – sve
su to likovi sumatraističke potvrde vrednosti i smisla života, svrhe sopstvenog postojanja i
tuđeg života. Metafizička uteha je tu, ona nije na nebu, ali je daleko. Treba pronaći mir
posle užasa, a ne mir koji je postojao pre užasa.
Misao o životu bez smisla podržana je spoznajom dubine svetskoistorijskih procesa i
uzaludnosti čovekovog života. Ona je znak da se moderni junak nadneo nad bunar
saznanja i da ne može da deluje. Jer, da bi delovao potrebno je da njegova dela postano
odgovor na ta saznanja. Zato, ukoliko je saznao ništavilo, on dela kroz to ništa koje prožima
sve pore njegovog bića, pa je njegovo ne-delanje zapravo oblik epohalnog delanja ništavila.
Zato on komentariše svoje ne-delanje.
Simbolički i poetički prostor utvrđen je između čitanja romana (mnogo se čita) i grobova
starih romana, između pisanja mladićima i nade da će doći jedno bolje stoleće,
između slike smrti i obraćanja mrtvima – generaciji koja je upoznala smrt – i poetičke
volje da se ipak beleži nešto što će nazvati dnevnik , a postati novi oblik romana .
Dnevnik o nekom drugom kao junakov roman o sebi poetički paradoks izmicanja
identiteta, modernističko ugrožavanje identifikacije ali ne i njene uslovljenosti subjektom.
Motivacija pisanja fragmentarnih, dnevničkih beležaka pokazuje koliko je snažna junakova
potreba da se pronađe tekstualno utočište od života. To utočište je dnevnik, pa ukoliko ne
može da prepozna samoga sebe i ustanovi svoj identitet, on upravo ima privilegiju da razume
potrebu novog književnog oblika. Ukoliko junak govori o sebi, a svoje zapise nazove
dnevnikom o nekom drugom, o Čarnojeviću, onda je Čarnojević njegova simbolička
projekcija. Dnevnik koji junak piše jeste dnevnik o Čarnojeviću jedino kao je Čarnojević
simbolički naziv za identitet koji junaku nedostaje da bi sopstvenu individualnost prepoznao
kao autentični položaj u svetu – stvara idealnu projekciju identiteta, kojine može da
pronađe u sebi i u svetu.
Dnevnik o sebi kao potraga za nekim drugim oblik je usamljenosti od koje se ne
može pobeći ni u svet ni u sopstvenu intimu. U onoj meri u kojoj moderni junak ne može
govoriti o sebi kao o drugome, neizgovorljivost i neprikazivost drugog prerasle su u
modernističku poetiku novog romanesknog oblika. Na kraju, junak kaže da će ako umre
pogledati u nebo, jedinu utehu. Ali pogled u nebo je simbol potrebe za trenscedentim, za
višim, istinskim prostorom života, koji je bitan, trajan, idealan. Hoće li tu ugledati beskrajni
plavi krug i u njemu zvezdu?
2. S E O B E (1) transcedentno poreklo smisla kroz čitav roman predstavljeno je
figurama beskrajnog plavetnila, koje se prepoznaje čak i u očima Gospože Dafine kao
modri krugovi, posle čijeg nestanka za Aranđela nastaje praznina, pustoš, besmisao. I za
glavnog junaka, Vuka Isakoviča, život je praznina. Ona zahvata sve pore njegovog ratničkog
bića kada izgubi vojničku, oficirsku potrebu da se u ratu istakne, jer taj rat nije više rat protiv
Turaka, u ključu Kosovke osvete.
Kosovski zavet figura Cara Lazara u predanju i narodnom pamćenju nosi smisao rata i smrti.
Jedino je rat protiv Turka bitan, jedino taj ratni napor nastavlja nebesku tradiciju
kosovskog zaveta, a ne vojevanje protiv Francuza i Prusa. Taj evropski rat je
svetskoistorijska pozornica u kojoj nema mesta za tragički patos srpskog polka.
Praznina/Samoća/Figura idealne zemlje samoća dopire iz raskida sa porodicom,
napuštanja zemlje, ukorenjenosti u nebu kosovskog zaveta, udaljavanja od misli o
rođenosti za jedan drugačiji svet. Zato se ne može otići, odseliti, mora se odseliti gde je
moguć pravi, vedri i laki život, nalik na ono nebesko postojanje o kojem se sanja. Nije to samo
Rusija, već i autentična egzistencija kao takva. Treba pronaći zvezdu u beskrajnom plavom
krugu čija se slika provlači i varira kroz ceo roman. Ali misao Vuka Isakoviča raspeta je između
bezdane praznine i nebeskih sfera, između istočne zvezde i sumnje da je i ona samo treptaj
na horizontu bez smisla. Praznina je svojstvo individualne prošlosti, ona nije deo
tradicije, mitske prošlosti i zaveta. Ali prošlost jeste ono što više nije, ali je nekada bilo. Ipak,
prilikom maskarade s Princezom od Virtemberga, koje se Vuk kloni, dovodi se u pitanje i ono
što je bilo – negacija je potpuna – ni ono što je bilo ne može ostati neizmenjeno. Trenutak
ponovonog susreta prošlost ne oživljava, već uništava.
Pitanje prošlosti i budućnosti pitanje je bezdane praznine, a na kraju se postavlja kao
pitanje budućnosti. Neshvatljivost je ovde prožela sve junake. Vuka prožima kao osećaj
jedne strašne dosade, koja postaje njegov osnovni odnos prema životu. U bezvoljnosti je
snaga njegove rezignacije, koja nije aktivni očaj, već obamrlost i predanost ništavilu.
Dosada u njemu spaja postojanje i ništavilo – tu je živ, ali ipak ne živi. Jedino što je u
njemu vitalno jeste žudnja, dnevni snovi – nebeska sfera i istočna zvezda – metafizička uteha
žudnje i snova. On se nalazi u spoznajnoj zagađenosti i tu se ukida svako delanje, koje je
projektovano i na telesne bolove. Ostaje samo moćna tradicija, koja je prošlost i sadašnjost i
budućnost istovremeno, pa se kao predanje mora i dalje živeti, i zato se iz njega rađa ne
tragedija, nego propast.
Figura beskrajnog plavog kruga i zvezde nije samo utopijska slika na horizontu Seoba.
To je i poetička fihura usamljenosti junaka, odeljenosti od sveta i života, i
predstava nečeg neprikazivog – model modernističke umetnosti. Taj krug gradi
kompozicioni prsten romana i svojevrsna je slika samog romana. Usamljenost junaka i
utopijska predstava pokazuju poetički raspon romana. Ono što predstavlja idealni zavičaj
i željeno pribežište, istovremeno jeste i položaj junaka u svetu – raskol života za
koji je čovek rođen, i onoga koji naprosto živi kao prazninu.
Seobe sasvim u duhu modernističke umetnosti ne govore šta hoće da kažu, ali prikazuju
neprikazivo. To neprikazivo se konačno pretvara u zvezdanu tačku uma, poslednju što mu
ostade čista u mislima, nepomična i neprolazna, u budućnosti. Zvezdana tačka poslednje
Vukove misli je sama simbolička nit romana. To je nit nekadašnje mladosti koja struji njegovim
telom – zvezdana tačka uma i zvezdano zrno tela – konačni su horizont Vukovog
samorazumevanja, oko kojeg se taloži budućnost.
3. SEOBE (2) druga generacija Isakoviča ne preuzima istu simboliku zvezde: ona
postaje tvrđava. Stoga, dok se ka nebeskoj zvezdi stremi, od zvezde koja je delo ljudskih
ruku valja bežati. U drugoj knjizi romana otvara se raskol između nebeske i ljudske
zvezde. Bagremovi na početku druge knjige simbol su kultivacije zemlje i tajanstvenog
predela, traga nebeske sfere. Srpski oficiri koji se sele u Rusiju žele simboličko venčavanje
ruske carice sa kosovskim mitom, a ne doba raskoši i prosvećenosti rokokoa, pomodne
besmislice, ukrase, kučiće u spavaćim sobama, na svili, na ženskoj postelji...
Pavle Isakovič izgubio je svaku iluziju i tone u poslednji stepen melanholične
bezvoljnosti. Jer, ako su besmislene smrti, a ne životi, onda bi valjalo živeti, a Pavle na kraju živi u
prošlosti , gde zapravo ničega nema . U prošlosti on voli svoju mrtvu ženu, no njegova prava prošlost
nije poprište života okrenutog unazad, već onaj epski iskon, kosovski horizont na kome se gasi
svaka perspektiva Isakoviča i njihovih seoba; sve seobe vode nekuda daleko samo da bi se čovek
vratio svom poreklu. Onda kada utehe ispunjenog života za koji je čovek rođen nema, sve ostaje
besmisleno. Pavle se rodio da bi poginuo ovenčan vojničkom slavom, ali život ga je snašao mimo
njegove volje i njegovih želja. Tu su seobe okončane. Niko još nije izbegao svoju sudbu, a život nije
naručen, nego se to, što nas snalazi, bez naše volje, i ne onako, kako bismo želeli... šta ostaje posle
seoba?
Pripovedač i priča na mnogim mestima pripovedač se poziva na ono što je Pavle
docnije pričao, i što predstavlja tragove svega što mu se događalo. Pripovedač se dosta
slobodno koristi svojim izvorom. Ovome će postupno dodavati nove izvore priče i
pripovedanja: akta obersta Vuka, hronologije istoričara, dokumenta policije, carine itd.
Međutim, u carstvu licemera sve se baca na papire, a razlika između priče i pisanja vidi se kao
razlika između istine i laži, iskrenosti i obmane. Ipak, za Isakovičima ostaje bogata pisana
zaostavština, prevashodno Isaka Isakoviča. Istorijski izvori kojima se služi menjaju spoznajni
ugao pripovedanja – kada komentariše izvore pripovedač se ponaša kao istraživač, a
ne kao nemi svedok ili saučesnik. Ipak, čemu priča? To je temeljno Pavlovo pitanje, i znači da
razumevanje nije plod tumačenja već sličnosti – tek kada svi dođu u Rusiju, u istovetan
položaj, Pavle počinje da priča. Ono što je rečeno ostaće kao da nije ni rečeno – reči
nisu trajne i ne čuvaju istinu jednog postojanja nameće se pitanje SMISLA
PRIPOVEDANJA samom pripovedaču . Poslednje poglavlje menja stav pripovedača – on
komentariše ono što se može znati; i ne pripoveda. Proteklo vreme smanjuje pouzdanost
podataka, a u korespodenciji i papirima o Isakovičima iznenada nastaje praznina – preselila
se iz života u izvore pripovedanja. Egzistencijalna praznina postala je poetička dilema.
Pavle postaje junak romana, on nije više za pripovedača književni lik.
Potpis Pavla Isakoviča svojevrstan je simbol čitavog Pavlovog bića: u njemu se susreću
simbol bagrema i sablja. Ispod toga je još dublji sloj koji otkriva staze u bespuću, zapravo, seobe,
i napokon maglu, kao mitski prizor koji otvara Seobe.
Kraj seoba pojedinci se gube, njihova imena, imena sela koje su davali novim naseljima.
Pojedinac je samo zrno peska koje more izbacuje na obalu. Zrno – peska i budućih događaja
zatvaraju roman kao simboli propasti i opstanka, smrti i života, prolaznosti i trajanja.
To je ljudskom umu neshvatljivo. Zrno u sebi nosi i budućnost, ali i smrt. Sve propada i
sve se nastavlja – to je neshvatljivo.
Žanrovska transformcija pripovedača prva rečenica nosi ironičnu žanrovsku poruku, što
je uvodna formula bajke: Bilo jednom jedno kraljevstvo... To je smisao prolaznosti, i može da
znači kao da nije ni bilo. Sreća na kraju, naličje je propasti i zaborava, a ne ostvarenje
bajke. Bajkoliko se ne može ostvariti. Priča o pojedincu pretvara se u priču o mnogima –
glavni junak romana je u stvari – serbski nacion .
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ZORAN GLUŠČEVIĆ:
MAGIJSKO-UTOPIJSKA HORIZONATALA I ZVEZDANO-ETERIČNA VERTIKALA
U NOVOJ SLICI SVETA MILOŠA CRNJANSKOG
Crnjanski nije bio pomodarski intelekualni nihilista, nego najrasniji, najpunokrvniji i najautentičniji
predstavnik izgubljene generacije u nas i jedan od najvažnijih pesničkih pripadnika evropske
generacije razočaranih. U poeziji na osoben način je rastočio i obezvredio ceo duhovni poredak
jednog društva koje nije umelo, a možda ni htelo da spreči svetski pokolj. On je odbacio sve
tradicionalne vrednosti čitave evropske civilizacije: religiju, crkvu, naciju, državu, društvo, rodbinski
sistem, nacionalizam, patriotizam, građanski moral.
Prolog je programska pesma jer iznosi novu pesničku poziciju, koja je direktna posledica
opšteg sloma vrednosti i građansklog poretka, a indirektno i suočavanja sa ništavilom, koje nastaje
posle, i nihilizmom koje je njegova prva misaone reakcija. Taj nihilistički ikonoborački stav
pesnik instrumentalizuje kao univerzalno kritičko destruktivno načelo da ne bi i sam
postao njegov plen i žrtva. Pesimizam izražava pravo stanje stvari, dok je optimizam žigosan kao
prikrivanje, pa i rezultat laži. Opšta oznaka njegovog rušilaštva jeste uništenje tradicije ne samo
kao sistema vrednosti nego i kao načina egzistencije, ponašanja, reagovanja.
TUGA : on potpuno preokreće smisao i značenje tuge, iznoseći ulogu tuge kao pokretača i
stimulatora pesničkog nadahnuća. Tuga dobija moćan vitalističko-kreativni značaj, i
terapeutsku funkciju rasterećenja. Dobija intelektualnu komponentu razornog smera i
oslobađa sile apsolutne skepse i negacije koje u sebi nosi pesnik. Pozicija ukletog pesnika
iz ranijih vremena kod Crnjanskog: pesnik je nezadovoljnik i usamljenik koji se nikome
ne udvara i ni od koga ne zavisi.
DUŠA u poslednjoj strofi Prologa susrećemo se sa definicijom duše na koju pre Crnjanskog
nismo mogli naću u našoj poeziji, čak ni kod Disa. Ovde se prvi put kod nas daje ezoterijsko-
eterična definicija duše: duša nije samo subjekt ili supstrat, ona je stepenica u
duhovnom usponu ka nebu, ka Bogu, čist duhovni intenzitet. Tu je i VERTIKALA kao
ezoterijsko uspinjanje, duhovno uzdizanje (Jedan stepen više...). Treće, ovo za alternativu
ima samo ništavilo, i vrednosni sistem koji uspostavlja podrazumeva ili-ili izbor, u jednoj
strogoj formi isključivosti: ili predavanje tokovima ezoterijske svesti, ili predavanje đavolu,
ništavilu.
Saznanje da nema nikakvih izgleda za promenu, svest, gotovo uživalačka i mazohistička, lišena
ma kakve druge emocije sem gorčine i nagona da se nihilistički inventar do kraja objavi, saznanje o
potpunoj raskorenjenosti koja nemilosrdno, možda sa potajnim gađenjem, razbija poslednje idole
građanskog društva, tradicije i civilizovanosti. Nema više nacionalne idile, sve je socijalno
razriveno i defetističkim prkosom propušteno kroz nove kriterijume koji su smešteni u prostore
socijalne negacije i univerzalnog nihilizma. Ali ovaj razarački nagon ima čudnu pesničku i filozofsku
putanju: počinje kao kritika društvene ljudske pragme u svim njenim civilizovanim oblicima i
sadržajima, pa se postepeno do metafizičke kritike i negacije života kao pragmatičkog i
materijalnog fenomena. Počeo je kritikom materijalnog i čulnog područja života, a otkrio njegovu
metafizičku ukletost. Ideal je izvan zemlje.
Pad jednog poretka vrednosti za sobom ostavlja prazninu u prostoru. Strah od ništa
podstiče na novu gradnju, na podizanje novog prostora i novog materijalnog i duhovnog poretka. U
najdubljoj motivaciji kreacije ukrštaju se dve duhovne koordinate: strah od praznine i ništavila, i
težnja za smislom i novim vrednostima. Autentični i originalni poetski izraz i poetska formula
magijskog zajedništva koja poništava sve prostorne razdaljine i sa svačim oko sebe ostvaruje
identitet, kod Crnjanskog izraženi su kao sumatraizam : asocijativna veza ili povezanost između
fizički i prostorno nedodirljivih, udaljenih bića i pojava, ostvaruje i jednu estetsko-poetsku
novinu: poetski tok unutrašnje svesti. U magijsko-egzistencijalnoj horizontali nema hijerarhije
vrednosti, sve je podjednako ravno jedno drugom, nema smisla, jer smisao je proizvod rada
mehanizama hijerahije. NOVA SLIKA SVETA gradi se u dve ravni i na dva nivoa svesti:
1. u horizontali koja je u domenu magije, i koja ima odbrambeni, egzistencijalni, utopijski,
tok i karakter; funkcija – idealizacija života, psiho-emotivno i estetsko pribežište u kojem se
subjekat spasava od zemaljskih niskosti i ružnoće života, jednostavnosti i banalnosti;
2. u vertikali koja je u domenu eterično-spiritualnih moći i stremljenja duše, i koja ima
sabirno-fluidni, duhovno-ekspanzivni, vrednosno-smisaoni karakter stalnog uzdizanja u
samoprevazilaženju subjekta; uzdizanje kao put ka vrednosti.
Vertikala ponekad se instrumentalizuje: ostvaruje uzlet u astralne visine kao izlaz ili bekstvo od
zemaljskog i pragmatičkog, realnog i banalnog, dok se idealno još češće i funkcionalnije spušta iz
eteričnih plavih visina u ovozemne ravni i projektuje u horizontalnoj dimenziji kao zemaljska utopija.
Simboli eteričnosti, spiritualnosti i imaterijalnosti su: nebo, zvezda, svetlost.
TIHOMIR BRAJOVIĆ: IRONIJSKI PESNIK MILOŠ CRNJANSKI
Postoji nesklad između prozračnosti i blagosti stihova Sumatre i uopštene ocene po kojoj je
celokupna poezija Miloša Crnjanskog najviši umetnički izraz posleratne duhovne klime razočarenja i
klonuća, beznadežnog nihilističkog nepristajanja na nepodnošljive okvire građanskog morala.
Imajući to u vidu, uvodni stih Sumatre pod pritiskom verbalnog i neverbalnog konteksta za nas
zapravo menja svoj smisao i uvršćuje se u prostrano i protivrečno područje ironije ,
svedočeći o problematičnom duhu doba koje u senci sveopšte propasti i zaborava iskona
skoro nesvesno tone u civilizacijsku iluziju bezbrižnosti i lakoće.
Neobično je važno primetiti taj lelujavi ironijski ton, koji je decenijama bio neprimećen ispod
oglašenog sluha za najskrivenijhe unutrašnje kretanje i sveopštu povezanost bića i stvari. Ironija
čini Sumatru duboko modernom pesmom, a ne samo sentimentalno-bolećivim izrazom pesnikovog
neoromantizma ili neoidealizma, jer se ironija pojavljuje kao obznanjivanje pritiska
konteksta.
U stihovima Po jedna ljubav, jutro, u tuđini, / dušu nam uvija, sve tešnje / beskrajnim mirom plavih
mora raspoznaje se nešto od karakteristično ironijske ambivalentnosti i paradoksalnosti koja
nas navodi da se dvoumimo o neobičnoj duševnoj „stešnjenosti” tog skoro poslovičnog
beskrajnog mira plavih mora. Takođe u pesmi se javlja i inverzija tipske slike Meseca-mrtvaca –
afektivno „zagrevanje hladnog nebeskog tela” koje je simbol posredne, diskurzivne spoznaje, ili
izrugivanje toposu Meseca kao pratioca i zaštitnika ljubavnika, koji ovde svetli tek setnim
usamljenicima. Radi se o indikativno ironijskom obrtanju predstava i njihovih značenja koje
odista ukazuje na modernističko-avangardističko ustrojstvo pesme, pa možda i cele Crnjanskove
lirske imaginacije uopšte.
Diskretna ironija koja prožima Sumatru povezana je sa sveprisutnom i ambivalentnom
bezbrižnošću i lakoćom postkatastrofičnog doba. Ova pesma nije ništa drugo nego pesnički
subliman i ironijski suptilan naknadni produženi epilog Lirike Itake, koja već ima eksplicitno ironijski
Epilog, i u kojoj je ironijski ton neretko izoštren do sarkazma i groteske, a ironisjko viđenje stvari čini
princip strukture, sam duh strukture, koji se pojavljuje odmah u Prologu: Na Itaki i ja bih da
ubijam, /al kad se ne sme, /bar da zapevam /malo nove pesme . Pesnički gest obnove i
književnog prevrata je shvaćen kao paradoksalna kompenzacija klonulosti, dezorjentacije i
osujećenosti onih koji prošli u rat. Crnjanski se priklanja spasavajućoj lakoći i izbavljujućoj
bezbrižnosti ironije, jer ona uvek preduhitruje očajanje, zato što voljom ironije ono što je teško
postaje lako, a ono što je lako ostaje smešno teško.
Cela zbirka ima svoju de-patetizovanu, de-sentimentalizovanu liričnost, svoju dubinski i
sveobuhvatno ironijsku, modernistički kompleksnu poetičnost. Već je i sam naslov ironijski
dvosmislen. Lirika Itake je gorko-vesela i lepršavo-jetka poezija jednog eshatološkog doba. Otuda
jetki odisejski povratnik iz rata u Vidovdanskim pesmama može sarkastično, u maniru
modernističkog-ekspresionističkog poricanja kanona i svih svetinja, da ironizuje na račun tradicije.
Ni puno desetleće nije minulo od Utopljenih duša, a disovski tamnu, mada takođe u osnvi ironijsku
viziju u kojoj Zalaze sva bića, i propast ih nosi, nasledila je crnjanskijevski lepršava vizija u kojoj
pesnikove misli u slast vitlaju željom neobuzdanom, / ko svelo lišće, sva bića. Rani modernistički
nihilizam zamenjen je zrelim modernističkim relativizmom.
Itaka i Sumatra su ostrvski prostori od kojih ima dugu pesničku povest, a drugi je pesnički rođen u
poeziji Miloša Crnjanskog, ali njihova posebnost pre dolazi od onoga što oni nisu, nego od onoga
što jesu. I Itaka i Sumatra su tek svojevrsne lirske fikcije, simboličke predstave lirskog junaka
koje zapravo predstavljaju o d s u s t v o.
ATOPIČNOST Poezija Sumatre je poezija pseudoperifraze, deskriptivno razvijenog
imenovanja koje čitaoca vodi ka uviđanju nesaglasja između naslovnog obećanja i tekstualnog
ispunjenja, jer prostor pesme je okeanski, a ne ostrvski, naznačen toposom Sumatre. Shodno
tome, ceo smisao doživljaja sveta u pesmi se posredno otkriva u postupku izneveravanja
očekivanja i stalnoj smeni imenovanih toposa, od ojih ni jedan ne pokriva naslovno
značenje. Poetika pesme ostvarena je upravo u tom odsustvu čvstog i jednoznačno
imenovanog mesta, stabilnog toposa, odnosno u svojevrsnoj atopičnosti pevanja koja je
jedina bila kadra da izrazi sumatraističku ideji univerzalnih analogija .
Atopičnosti S umatre prethodi atopičnost Lirike Itake : Odisejevo mitsko ostrvo javlja se samo
na rubovima Prologa i Epiloga, i u naslovu zbirke, i to kao nesumnjiva alegorijsko-parabolična
predstava koja figurativno usmerava čitanje. Itaka je fiktivni ekvivalent izgubljene, nepostojeće
zavičajnosti onoga koji je u rat otpremljen iz sablasne zemlje, i vratio se u provizornu i nestalnu
novoostvarenu zemlju. Turbulentno iskustvo žrtvovane i izgubljene generacije dovelo je do spoznaje
varljivosti geografije i istorije. To je postalo ishodište osobenog spoja atopijski nesmestivih slika
i ironijski ambivalentnih struktura .
Duboko ironijska priroda Crnjanskove poezije neprestano se oglašava u svojoj opsesivnoj
atopičnosti, zato što upravo nesmestivost i raspršenost najverodstojnije izražavaju suštinski
ironijski položaj subjekta te poezije, egzistencijalno bačenog u jedan postkatastrofični,
avetinjski svet nestalniji od njegove vlastite žudnje i čežnje. Deklarativna sinoptičnost
Sumatre, njena obuhvatnost i univerzalna analogičnost predstavlja odista najvredniju i najnežniju
stranu ove epohalno ironijske poezije.
IRONIJSKA ATOPIČNOST svet vidi i doživljava prevashodno kao pomerenost,
nesaglasje i nepodudarnost sa sanjanim mestom vlastite duševnosti, željne celog tog sveta ili
makar nekog njegovog povlašćenog i posvećenog neugrozivog toposa. Modernistički lirski
junak, tačnije avangardistički decentrirano lirsko Ja Crnjanskove poezije po svom
unutrašnjem ustrojstvu nikada nije na pravom mestu i stoga je ono uvek zaista
atopos – izmešteno, ironijski neprilično i neobično , budući da vlastitom nesmestivošću
neprestance raskriva i iznosi na videlo metafizičku raspuklutost i decentriranost samog sveta
o kom peva. I sam Crnjanski je svet doživljavao očima apatrida i bespovratnog raseljenika,
bezzavičajne osobe.
STRAŽILOVO poetski junak je i ovde metafizički raspolućen, u rasparčanom,
raspolućenom svetu, i otuda odlučujuće diskontinuiran u svom delovanju na njega. Ironija
teži onome što je diskontinuirano. Ironičar rastače ozbiljnost predmeta ne samo zato što se
uzdržava od pronicanja u njega, nego i zato što ga rasparčava – Jankelvič. Samo zato što pati
od diskontinuiranosti, onaj što „luta, još, vitak” dospeva u protivrečan položaj čeznutljivosti za
tuđom-svojom, smrću kanonizovanom telesnošću i topološki apstrahovanom smeštenošću kao
jemstvom sopstvene razdrobljene duševne prozračnosti. Vesela rugobnost koja se javlja u
ovom paradoksalnom međuprostoru (sve)prisutnog odsustva može se uzeti kao unutrašnja,
psihološka formula bivstvovanja ironije u samosvesnom glasu ove pesme.
SERBIA isto važi i za njenog lirskog junaka, koji hodočasteći za domovinskim senima Velikog
rata, smisao svojeg domoljublja prepoznaje baš u neutaživoj čežnji izmeštenosti i
protivrečnom idealizmu odsutnosti: Poviše me u bedu, da Te divnu, rajsku, znam / ali ne
dodirnem disanjem i ne sagledam, prepoznajući i ironijsku paradoksalnost vlastitog
psihološkog položaja: Serbiu, jedinu još, hučala je ta bura, / koje se sad, modar od davljenja,
gorko, stidim! // Urlah, sred ludog skakanja mora i mehura, / da tišinu vanrednu nad zavičajem
vidim. To je ozbiljna metafizička ironija sopstvene bezzavičajne pozicije u svetu.
LAMENT NAD BEOGRADOM poslednja poetska iluzija, kontroverzni spoj atopije i
utopije, onoga što postoji svugde i što ne postoji nigde. Cooden Beach, 1956. kao
paradoksalni topos konačnog stranstvovanja i krajnjeg, nepovratnog predsmrtnog izmeštanja,
a poetskim sižeom kao setno i eterično prizivanje idealne zavičajnosti. To je metafizička
jadikovka u kojoj eterično-idealni i sanjani, projektovani lik Beograda treba da nadomesti
svekoliku rastočenost sveta i modernistički nepovratnu decentriranost lirskog junaka. To
je labudova pesma, kompozicijski i semantički raspolućena na dva pola i dva prostora:
1. raspadajuće-satrulimi u kojem to više nismo mi, ni život, a ni zvezde / nego neka
čudovišta, polipi, delfini;
2. utopijski evocirani , a nedostižni u kojem nema besmisla, ni smrti.
To je pesma najzad prevladane atopičnosti, ali i pesma konačnog raskola što se sluti u
krhkom intervalu neskrivene iluzije u kojem se budi veselost, što je nekad bila, / kikot, tu, i u mom
kriku, vrisku, i vapaju... To je superiorni tamni vrhunac Crnjanskovog pesništva, krunska pesma
jedne autentične pesničke avanture, u kojoj više nema prvobitno ambivalentno-ironijske
bezbrižnosti, lakoće i nežnosti, pa ni one sinoptički svevideće perspektive što u eteričnosti zbližava i
spaja daleko i nepoznato – preostala je tek svekolika raspolućenost u nedogledno
utopijskom. To je pesma u kojoj najzad lagano gasne i prelazi u večnu težinu, zlokobnost i
okrutnost i ona neponovljiva poetska tenzija kojom je decenijama zračila njegova poezija.