Helena Sablić Tomić, Jelena Pataki

"Putovanja Panonijom: od preobrazbe krajolika do geografije pamćenja"

Još u petom stoljeću prije Krista, grčki filozof Heraklit ukazao je na činjenicu da je

svijet u kojem živimo neprestano u pokretu te kako je to kretanje neophodno za život.

Upravo iz tog razloga, u čovjeku se oduvijek javlja iskonska potreba za putovanjima te

otkrivanjem nepoznatog i zbližavanjem s egzotičnim. Putovanju se pridaju različiti

razlozi: čista znatiželja, potraga za određenom dragom osobom, želja za stjecanjem

bogatstva i sl. Ipak, opći cilj svakog pojedinog putopisca svodi se manje-više na

spoznavanje samoga sebe. Putopisci, osim što su se odvažavali na mnoga daleka, a

možda i opasna putovanja, nastojali su zapisati (te prenijeti drugima) svoja iskustva,

zapažanja, misli i osjećaje koji bi im se javljali tijekom putovanja. Zahvaljujući tome,

nastao je putopis, književni žanr kojem ćemo se pokušati približiti u ovom radu.

Važno je spomenuti da se prva djela s motivima i detaljnim opisima putovanja (a

koja nisu žanrovski okarakterizirana kao putopisi) javljaju još u antičko vrijeme; riječ je o

Homerovim epovima Ilijadi i Odiseji. Uz njih i Biblija, točnije Stari Zavjet, sadrži opis

Mojsijeva putovanja do Obećane zemlje. Razdoblje srednjeg vijeka također obuhvaća

mnoštvo epova čija je česta sastavnica putovanje. Nešto kasnije, u renesansi, nalazimo

vrlo značajna djela koja isto tako povezuje zajednički motiv putovanja - na prvom mjestu

to je Danteova Božanstvena komedija, a njoj možemo pridružiti i Cervantesovog Bistrog

viteza don Quijotea od Manche. Vinko Brešić napominje kako su pustolovine u potonjim

romanima simboličke te kako je takvu vrstu putovanja potrebno dovesti u vezi s

tadašnjim nedovoljnim poznavanjem zemljopisa, što se nerijetko odražavalo u obliku

1

čudesnih prikaza svijeta. S druge strane, Kolumbovo otkriće Amerike te putovanja u

„Novi svijet“ samo su dodatno „razgalila“ maštu putopisaca. Tako je putopisna

književnost bila izuzetno popularna u Engleskoj u 18. stoljeću jer je Engleska u to

vrijeme bila snažna pomorska sila. Kao rezultat, nastala su poznata djela poput

Defoevog Robinsona Crusoea, Swiftovih Gulliverovih putovanja, itd.

Godinama kasnije, u razdoblju romantizma, već postojeći osjećaji čežnje za

neprestanim avanturama i istraživanjima, promjenom prostora i otkrivanjem novih

kultura još jače dolaze do izražaja te tako putopisu omogućavaju da kao žanr prijeđe u

prvi plan i doživi snažan procvat. Mjesto najpoznatijeg romantičarskog djela s

putopisnim karakteristikama u tom razdoblja svakakako pripada Putovanjima Childea

Harolda Lorda Byrona. Djelo je to u kojem Byron, uz pomoć mnoštva autobiografskih

elemenata, opisuje lutanja jednog emocionalno preosjetljivog i pomalo duševno

nestabilnog izopćenika koji se ne može pomiriti sa svojim izgnanstvom te opisuje svoju

tugu na putovanjima kroz Europu.

U hrvatskoj književnosti pak, to vrijeme (19. stoljeće) obilježeno je naglim

porastom u na planu znanstvenih izuma i otkrića, o čemu su se vijesti brzo su se širile

tiskom. Tako se najviše pisalo o braći Seljan, Mirku i Stevi, koji su zapisivali svoje

dojmove prilikom putovanja po Africi i Americi. Uz njih, značajan je i Tomo Skalica koji je

u svojim Putopisnim crticama (riječ je zapravo o dvama pismima) opisao svoje impresije

o krajolicima Azije i Australije, krajevima koji su hrvatskom narodu dotada bili gotova

nepoznanica.

U to vrijeme nastao je prvi hrvatski moderni putopis, Pogled u Bosnu (1842.)

Matije Mažuranića, a samo tri godine poslije i Nemčić je hrvatsku književnost obogatio

svojim Putositnicama. Mažuranić se u svome putopisu posvetio Bosni koja je, budući da

2

je stoljećima bila pod turskom vlašću, za naš narod bila jednako egzotična nepoznanica

poput Amerike. Unatoč činjenici da je Bosna hrvatskim preporoditeljima u to vrijeme bila

predstavnik Orijenta te da je samim time savršeno odgovarala tipičnom romantičarskom

raspoloženju – zanesenošću Istokom i istočnjačkim temama – to nije bio istinski razlog

Mažuranićeva putovanja. Naime, Mažuranić je u Bosnu otišao s lažnim dokumentima

kao tajni politički ilirski misionar kako bi bio u prilici procijeniti izglede za oslobađanje

Bosne kao „ilirske krajine“ iz razloga što je ona tada nerijetko bila potresana

protuturskim ustancima. O svojem putovanju Mažuranić je izvijestio braću, Antuna i

Ivana, na čiji je nagovor na kraju pristao i izdati djelo. Iako je objavljeno anonimno, autor

je bio vrlo dobro poznat.

Mažuranićev suvremenik Antun Nemčić bio je, za razliku od samoukog Matije,

vrlo načitan i obrazovan stoga je strogo po uzoru na Sternea i Heinea, koje je iznimni

cijenio kao autore, napisao svoje Putositnice. Prvi dio njegovog putopisa tiskan je 1845.

u Gajevoj tiskari, na istom mjestu kao i Mažuranićev Pogled u Bosnu, dok je drugi

(nedovršeni) dio objavljen posthumno u 1852. Nevenu. Nemčić u Putositnicama opisuje

putovanje koje je poduzeo kroz Hrvatsku, sjevernu Italiju preko Ludbrega i Zagreba,

Karlovca, Rijeke, Trsta, Venecije, Padove, Verone te natrag preko Slovenije. Poznato je

kako je Nemčić imao vrlo oštre kriterije kada se radilo o književnom stvaralaštvu, stoga

ne čudi činjenica da je svoje djelo sam opisao tek kao plod početnika, iako mu i danas

pripada jedno od najvažnijih mjesta kada je riječ o hrvatskom putopisu.

Put kojim se hrvatski putopis dalje razvijao podjednak je putu kojim su išle i ostale

književne vrste, no veliki mu je nedostatak to što se putopis kasnije, pa i u današnje

vrijeme, nedovoljno cijeni. Dean Duda pak kritiku usmjerava na samu povijest

književnosti navodeći kako tradicionalna povijest književnosti gotovo da i ne obuhvaća

3

nefikcionalne pripovjedne žanrove kao što su dnevnik, autobiografija i putopis. Dalje,

Duda smatra da spomenute vrste povijest književnosti zanimaju isključivo kao

„marginalne vrste“ i to jedino ako su napisane od strane autora koji se prethodno

dokazao u nekom od „velikih“ žanrova, tj. kao pisac fikcije. Kao potvrdu teze da putopis

u hrvatskoj književnosti nije cijenjen ni približno onoliko koliko to istinski zaslužuje,

možemo navesti i poražavajuću činjenicu da (zaključno s 1997. godinom) u hrvatskoj

književnosti postoji samo jedna antologija hrvatskog putopisa pod nazivom Hrvatski

Putopisci, a koju je 1955. priredio književni povjesničar Slavko Ježić.

Matko Peić putopis naziva jednim od najslobodnijih književnih vrsta i to na način

da podrazumijeva sortiranje književnog materijala u posebnom ritmu, bez ugrožavanja

autentičnosti onih prvih pravih dojmova. Prema njegovu mišljenju, putopisac jest ujedno

i pejzažist, portretist, crtač životinja i bilja koji ima izvanredno oko čak i za one najsitnije

detalje. Sva ta istančanost i živopisnost detalja na kojima inzistira u teoriji nisu samo

prazne riječi na papiru; Peić ih je dakako primjenio na svoje putopise te tako potpuno

opravdano slovi za jednog od najznačajnijih hrvatskih putopisaca. Njegove Skitnje odišu

osebujnim ritmom, a razlog tomu jest ispunjenost osjetilnim podražajima.

Iako se u Skitnjama većinom bavio europskim pejzažima, bilješke o hrvatskim

krajolicima nisu ništa lošije ispisane. Primjerice, poglavlje Psunj, Papuk, Krndija i Dilj -

od samog početka kao da možemo vidjeti, čuti i osjetiti svojim osjetilima ono što je pisac

doživio: „Pejzaž mrazom i injem pocrnjele divlje kruške, mušmule, oskoruše. Trpki vidici

u šikare u kojma sijeva papratov bakar, u živice u koje nitko nikad nije ušao osim

fazana. Na sve strane cvil nevidljivih lisičića kojima su ubili oca i majku.“ Najvažnija

karakteristika njegovih opisa jest potpuno prepuštanje osjećajima; Peić kao da je u

4

redove svojih putopisa sakrio riječi pjesama, a ako uzmemo u obzir da se bavio i lirikom,

to nas onda ne treba ni najmanje čuditi. Kao pravi umjetnik, on sintetizira umjetnost riječi

s vizijama koje doživljava; koristi neobične usporedbe, ne boji se miješati karakteristike

lijepoga i ružnoga: „Tek si nekoliko kilomentara daleko od Požege, a zrak već miriše na

vatru, mlijeko, ženski znoj i barut.“ Ili: „prolaze seljanke. Grudi su im bijele kao češnjak, u

pazuhu krzno oštrije od obrve mladog nerasta.“ Također, Peić se najizravnije obraća

čitatelju, gotovo kao da piše dobro znanom prijatelju: „Jedan ti je od najsvježjih

putova....“ U svojim tekstovima dosta prostora posvećuje životinjama pa tako se na više

mjesta spominju zečevi, vjeverice, veprovi, lasice, lisice, pa čak i rode te čaplje.

Osim što ne propušta zapaziti i zapisati o mnoštvu biljaka i životinja na koje

nailazi, Peić sistematski popisuje i nazive slavonska sela kroz koje prolazi te brda i

dolina kojima se divi; navest ćemo samo neke kao što su Brestovac, Dolac, Pernica,

Golo brdo, Glavica, Polog, Krčevine, Čečavac, Slatina, Virovitica, Breznica i mnogi

drugi.

Zlatko Tomičić prepoznatljiv je po svome nemirnom temperametnu i bujnoj mašti

koje najčešće rezultiraju, kako je to priopćila Hrvojka Mihanović-Salopek, „zasitnim,

ekspresionistički nemirnim stilom retoričkog nabrajanja i asocijativne bujice riječi“.

Njegovi putopisi isprepleteni su spajanjem opisa konkretnog krajolika i dalekih, no

istovremeno srodnih civilizacijskih prostora i povijesnih razdoblja. Također, važno je

naglasiti da putopis za Tomičića ne predstavlja obično ispunjenje znatiželje, već nešto

puno značajnije; proniknuće u svijet te vlastito putopisničko poslanje.

Neke od najljepših rečenica svojih putopisa posvetio je, baš kao Matko Peić,

slavonskim planinama: „Različite uspomene vežu me uz slavonske planine. Njihove

5

šume, potoke jezera, pećine nosim u sebi kao prve dojmove čistoće, nevinosti i

tajanstvenosti prirode. ... Sve je to ostalo u meni i počiva u dubini duha kao

neprocjenjiva vrijednost djetinjstva i mladićstva u dozrijevanju i rastu“. I on ukazuje na

poznavanje mnogih slavonskih mjesta: „Predio Karašice se stere između Donjeg

Miholjca, Osijek i Slatine; Biđa i Bosuta oko Vinkovaca, Cerne, Županje, Vrpolja; Ilove i

Pakre uz Novsku, Daruvar, Pakrac i Lipik; a Orljava se širi u predjelu Požege,

Pleternice, Batrine... Prošao sam sva ta mjesta i krajeve, neke još kao dječak, a neke

kasnije. U mnoge sam se navraćao i po više puta u životu.“ Osim što sam uživa u

krajolicima Slavonije i zapisivanju pojava koje ga pomalo ispunjavaju nostalgijom za

djetinjstvom i boljim vremenima, Tomičić si kao svojevrstan zadatak zadaje informiranje

čitatelja o mnogim hrvatskim autorima koji su se rodili, živjeli, umrli u Slavoniji ili samo

pisali o njoj. Kao najpoznatije ističe Antuna Kanižlića, Matiju Petra Katančića, Josipa

Eugena Tomića, Vjekoslava Babukića, Franju Cirakija, Julija Benešića, zatim Josipa i

Ivana Kozarca, Luku Botića, i mnoge druge. Ne zaboravlja spomenuti ni one manje

poznate kao što su Juraj Tordinac, Mato Topalović, Miroslav Kraljević, Petar Rakitić i sl.

Nadalje, u svojim putopisima Tomičić često koristi svaku priliku da spomene

drevnu mitologiju. Primjerice, pri opisu svojih zgoda na putovanju od Požege do Cerne i

natrag, jedna velika smeđa čaplja koju je ugledao na Biđu skrenula mu je pozornost te je

čitatelju tom prilikom Tomičić objasnio kako je čaplja u davnim vremenima slovila za

simbol nadnaravnog, božanskog znanja te da postoji staro narodno vjerovanje da je

ptica fenix ništa drugo već čaplja. Istovremeno, Tomičić nam otkriva nešto o sebi, a to je

da je i sam pomalo praznovjeran: „Čaplja je bila važna u egipatskom kultu sunca u

Heliopolisu. Gdjegod sleti čaplja, to je važno mjesto. Kada sam ugledao tu lijepu veliku

čaplju, znao sam da je to neki dobar znak“. Zajedno s povremeno uvrštenim elementima

6

fantastike, Tomičićev stila pisanja naginje ka dnevniku ili memoaru. Njegovi zapisi su

ponekad vrlo kratki (do jedne riječi u rečenici) i sadrže informacije koje nisu nužne za

razumijevanje teksta ili nekakve njegove funkcije, npr. „Legli smo oko 1 sat noću.

Probudio sam se oko 7. Oblačno. Izlazimo iz grada.“

Mirko Hunjadi svoj putopis naslovio je jednostavnim naslovom - „Baranja“, a na

samom početku knjige stoje sljedeće riječi „Baranji Dunav je otac, a Drava majka“ što

neupitno upućuje na još jedan neprikriveni izraz emocionalne privrženosti putopisca o

prostoru o kojem piše. Pisac djelo započinje, mogli bismo reći, „in medias res“ tako što

opisuje način na koji se sve može iz Osijeka doći u Baranju. Tako opisuje tri dravska

mosta: željeznički, cestovni i viseći tj. pješački, a nakon još nekoliko kratkih uvodnih

riječi na najiskreniji način iznosi svoj stav prema Baranji: „Vlakom, autobusom ili

automobilom u Baranju možeš najlakše u rano jutro. Najteže uvečer. Iz Baranje više

nikada! Ponijet ćeš je, naime, sa sobom: zelenu u oku, žestoku u mirisu mulja, hrašća i

ribe blagu u sluhu s glazbom noćnih predjela pod maglom. Vozilom možeš u Baranju u

kad zaželiš. Srcem – samo jednom u životu!“ Hunjadi čitatelja dalje zabavlja

pripovijedanjem o o Belom Manastiru i specifičnom mirisu kave koji se širi njime te

spominje različite kavane koje su za to zaslužne. Jedno od najživopisnijih poglavlja u

knjizi svakako su ona dva u kojima dočarava ljepote Kopačkog rita i Kopačevskog

jezera: „Znao sam da ću ljepotom ovoga krajolika ostati trajno zarobljen, da ću ga

pohoditi kao svetilište. I činim to godima,a kao mnogi uostalom!“ Jednako kao i

prethodni putopisci, Hunjadi se okoristio blagodatima usporedbe nečeg naizgled vrlo

neobičnog; on spaja ljudsko, točnije, žensko tijelo i divlju prirodu: „U retroskpektivi ovih

zapisa to bi se moglo prispodobiti s prvim tajanstvenim otkrićem intimne topologije

7

ženina tijela, s prvim strujnim udarima radosnih i opasnih dodira mladalačke tjelesnost,

kad duboko u nutrini zadrhti, zaromoni muška žudnja u oporom porivu istraživanja

izazvanih kretnjom spore, bojažljive ruke...“

Uz bogate opise prirodnih ljepota Baranje, Hunjadi ne skriva svoje oduševljenje

životom na selu i različitim običajima stoga je nemali broj stranica posvetio živim

prikazima ribolovnih rituala, poljima oko Turopolja, groblju i Petrovoj crkvici i baranjskim

bušarima. U retke u kojima piše o šarenilu odjeće i obuće bušara, Hunjadi je upleo nešto

ozbiljnijih misli i zapravo odao svoju ideju s kojom na prvom mjestu i piše tekst:

„Uronjenome u to mnoštvo meni se činilo da je način skrivanja identiteta zapravo

njegovo pravo otkrivanje. To bi preneseno, moglo vrijediti i za Baranju općenito, koja u

suvremenom društvenom životu ostaje nekako sakrivena... Jedna od ambicija ovih

zapisa je upravo u tome otkrivanju, u učvršćivanju kulturnopovijesnog identiteta.“ Uz još

dvadesetak stranica opisa, kako sam Hunjadi kaže, „landranja uz Dravu“, stavlja točku

na i kratkim epilogom u kojem kaže: „Prohodio sam Baranjom otvorena oka i radoznalih

čula puna dva desetljeća i svoje dojmove sažeo sam, evo, u knjigu koja je, napokon, u

rukama čitalaca. Autora u njoj ne treba tražiti. Nastojao sam da Baranja ispiše svoju

ljepotu mojom rukom.“

Nikola Tordinac autor je koji možda ponajbolje od svih navedenih poznaje srce

Slavonije – Đakovo budući da je to njegovo rodno mjesto, u kojem je i dočekao kraj svog

kratkog života. Zbog svog utilitarističkog shvaćanja književnog djelovanja, Tordinac se

opredjeljuje za kraće prozne forme kao što su crtica i propovijest, i smatra da mu je

glavna zadaća prenošenje narodnih običaja i situacija iz pučkog života te povijesnih

događaja i narodnih vjerovanja na papir. Tordinac svoja djela skromno ocjenjuje,

8

svjesno upućujući djela tek običnom puku. U kraćem tekstu naslovljenom Đakovački

spasovdan ispod kojega stoji podnaslov "Ulomak iz đakovačke prošlosti" ...

Priču o putopisima zaokružit ćemo autorom čiji su putopisi najvažnija sastavnica

njegova cjelovitog književnog stvaralaštva jer, kako kaže Dubravka Oraić Tolić, "što je

Matoš u hrvatskoj književnosti svoga doba, to su puopisi u cjelini njegova opusa". Riječ

je, dakako, o Antunu Gustavu Matošu. Oraić Tolić nadalje ističe kako su Matoševi

putopisi jedinstvo poezije i eseja, proze i kritike, ispovijedi i feljtona, sinteza Matoševa

idiličnog i grotesknog stila, estetizma i novinarstva, te ono najvažnije – spoj visokoga i

niskoga.

Poznato je da je Slavonija zapravo njegov rodni kraj (Vukovarac po ocu,

Našičanin po majci), a Matoš sam sebe naziva "Bunjevcem porijeklom, Srijemcem

rodom, a Zagrepčaninom odgojem". Slavoniju je prvi put "svjesno" doživio kao

gimnazijalac kada je s djedom Grgurom posjećivao svoju bunjevačku rodbinu u

Kaćmaru blizu Sombora i Plavni, mjestu kod Vukovara. Upravo iz tih dana potječe

njegov putopis pod naslovom Od Zagreba do Beograda kojim sam se odlučila pozabaviti

gdje nalazimo zapise o poznatim slavonskim mjestima. Ipak, bitno je naglasiti da je

njegov stil putopisa uvelike drugačiji od dosadašnjih putopisaca; on pomalo skeptično

gleda na sve i ne uživa u apsolutno svim slavonskim karakteristikama.

Dakle, Matoš u mrzovoljnom raspoloženju kreće na put iz Zagreba. Putuje vlakom

i to vagonom treće klase. Tekst započinje opisom svojih suputnika i isticanjem svog

nezadovoljstva ljudima u Zagrebu. U kupeu se izmjenjuju različiti ljudi od kojih sluša

razne stvari o Hrvatskoj; strašno ga pogađa činjenica što "Hrvatsku najviše ljube baš oni

kojima je maćeha". Obraća se čitatelju govoreći da tadašnji narod (prije 14 godina) nije

9

bio "budan kao danas"; spominje šokačku obitelj S iz Viškovaca u blizini Đakova i govori

kao je u njihovoj kući našao mnogo knjiga i da bi ta obitelj mogla posramiti mnoge

Zagrepčane svojim obrazovanjem. Ipak, uvelike ga razveseljavaju dvije male "zdrave i

debele kao dulek" djevojčice koje mu na pitanje tko su, s prstićima u ustima ponosno

odgovaraju da su "Prvatice!". Matoševo veselje nešto je smanjeno nakon što na stanici u

Vrpolju zamijeti da nema niti jednih hrvatskih novina.

Zatim stiže u Đakovo gdje najprije proučava katedralu; za početak je ugodno

iznenađen njezinom crvenom bojom i okolicom, čak ju uspoređuje i sa snašom. Malenu

zamjerku daje tornjevima koji su "nešto prestrogi, preasketski, premršavi i prema lađi

previsoki." Ipak, po noći mu se pričinja kao da sam biskup kleči i širi ruke prema nebu.

Nakon katedrale i njezinih tornjeva, Matoš svoju pažnju posvećuje parku koji je "više no i

priličan za Đakovo". Sviđa mu se mnoštvo jorgovana, ruža i zimzelena , ali mu smeta

mu to što Đakovo nema rijeku.

On što slijedi odaje pravi Matošev grubi stil: "u đakovačkoj čitaonici. Čitam kako

me pegla Pokret. Ne amiziram se najbolje." Daje oduška svom oštrom jeziku i, kao i u

Vrpolju, kritizira nedostatak hrvatskih časopisa (nekih kojima je i on "saradnik").

Potaknut "situacijom" u Đakovu, koristi priliku da izrazi nezadovoljstvo o hrvatskom

narodu općenito; kaže ovako: "...mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata

najnesolidarniji i najslabije organizovani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas." I za kraj,

nakon uglavnom suhoparnog i kritički nastrojenog opisa đakovačkog groblja, te

spominjanja najvažnijih đakovačkih pisaca – Botića i Tordinca, kreće dalje na put kroz

donju Slavoniju i Srijem za koji kaže da je "jedan od najočajnijih u Hrvatskoj i

najdosadnijih u Evropi".

10

11