Camilla Läckberg - Zlosretnik.pdf

8/20/2019 Camilla Läckberg - Zlosretnik.pdf

1/321


2/321

CamillaLäckberg Zlosretnik

sa švedskoga preveo:

Luka Miličević

v|b|z Zagreb


3/321

Willeu i Meji


4/321

1.

Ono čega se najbolje sjećao bio je njezin parfem. Onaj koji je drţala u kupaonici.Bočica s ljubičastim odsjajem, slatkasta, prodorna mirisa. Kad je odrastao, traţio

ga je u parfumeriji dok konačno nije razabrao o kojemu je točno riječ. Nasmijaose kad je vidio naziv Poison. Njime bi poprskala zapešća kojima bi potom protrljala vrat ili, ako bi

nosila suknju, čak i gleţnjeve. Mislio je da je to tako divno. Ljupko bi trljala svoja krhka, njeţna

zapešća jedno o drugo. Miris bi se širio oko nje i uvijek bi ţudio za trenutkomkad bi mu se sasvim pribliţio, kad bi se ona nagnula i poljubila ga. Uvijek uusta. Uvijek tako njeţno da se katkad pitao je li poljubac stvaran ili ga sanja.

„Čuvaj sestru“, kazala bi prije no što bi izašla. Izgledalo je kao da nehoda, nego lebdi.

Poslije se ne bi mogao sjetiti je li joj odgovarao naglas ili bi samo kimnuo glavom.


5/321

P R O L J E T N O J E S U N C E S J A L O kroz prozore policijskepostaje u Tanumshedeu, nemilosrdno razotkrivajući prljavštinu nanjima. Zimsko sivilo protezalo se poput opne preko stakla, a Patrik seosjećao kao da je njime i sam presvučen. Ova je zima bila oštra. Ţivots djetetom bio je nemjerljivo zabavniji, ali i nemjerljivo naporniji nego

što je mogao zamisliti. S Majom je sve bilo lakše nego na početku, noErica i dalje nije bila zadovoljna ulogom majke koja ostaje kod kuće. Ta spoznaja Patrika je mučila svake sekunde i minute provedene naposlu. Osim toga, ono što se zbilo s Annom svalilo je dodatni teret nanjegova leđa.

Kucanje o dovratak prenulo ga je iz tmurnih misli.

„Patrik, dobili smo dojavu o prometnoj nesreći. Jedan auto nacesti za Sannäs.“

„U redu“, uzvrati Patrik i ustane. „Nego, nije li danas trebalastići Ernstova zamjena?“

„Da“, odgovori Annika. „Ali još nije osam sati.“ „Onda ću povesti Martina sa sobom. Mislio sam povesti nju, da

pohvata sve konce.“ „Da, ţao mi je sirotice“, reče Annika. „Zato što će se voziti sa mnom?“ upita Patrik hineći

uvrijeđenost.„Pa jasno“, odvrati Annika, „znam ja kako ti voziš. Ne,

ozbiljno, neće joj biti lako s Mellbergom.“ „Nakon što sam pročitao njezin ţivotopis, uvjeren sam da ako

itko moţe s njim izaći na kraj, onda je to Hanna Kruse. Čvrstadjevojka, sudeći po dosadašnjim postignućima i preporukama.“

„Jedino mi nije jasno zašto bi se onda prijavila za Tanumshede…“


6/321

„Imaš pravo“, uzvrati Patrik oblačeći jaknu. „Pitat ću je zašto jepristala pasti tako nisko i prihvatila posao u ovoj slijepoj ulici za svakukarijeru, s nama, policajcima amaterima.“

Namignuo je Anniki, a ona ga je blago pljesnula po ramenu.„Ma daj, znaš da nisam tako mislila.“ „Ma znam, samo te podbadam… Nego, imaš li još informacija

o mjestu nesreće? Ima li ozlijeđenih? Mrtvih?“ „Čovjek koji je dojavio o nesreći kaţe da je u autu bila samo

jedna osoba. Mrtva je.“ „Kvragu. Idem po Martina, pa ćemo otići pogledati. Brzo se

vraćamo. Ti dotad moţeš sve pokazati Hanni.“ U tom su trenutku začuli ţenski glas s recepcije. „Zdravo!“ „To je zasigurno ona“, reče Annika i poţuri prema vratima.

Patrik pođe za njom. Zanimalo ga je to novo, ţensko pojačanje upostaji.

Iznenadio se ugledavši ţenu koja ih je čekala na recepciji. Patrikzapravo nije ni znao što očekivati, moţda nekoga… većega. Svakakone ovako zgodnu plavušu. Najprije je pruţila ruku Patriku, zatim

Anniki i rekla:„Bok, ja sam Hanna Kruse. Danas bih trebala početi.“ Njezin glas ispunio je njegova očekivanja. Bio je dubok i

odlučan. Osim toga, stisak njezine ruke odavao je mnoge sate provedene

u teretani, što je Patrika nagnalo na sve veće preispitivanje početnogdojma.

„Patrik Hedström. A ovo je Annika Jansson, kičma ove

postaje…“ Hanna se nasmiješila. „Vidim, jedino ţensko uporište u carstvu

muškaraca. Barem koliko sam dosad vidjela.“ Annika se nasmijala. „Da, moram priznati da je lijep osjećaj

uspostaviti ravnoteţu u odnosu na sav testosteron unutar ovihzidova.“

Patrik ih je prekinuo u brbljanju. „Djevojke, upoznat ćete seposlije. Hanna, upravo smo zaprimili prijavu prometne nesreće sjednim automobilom i smrtnim ishodom. Ako se slaţeš, mogla bi poćisa mnom na teren. Da te gurnemo u vatru odmah prvoga dana.“


7/321

„Što se mene tiče, moţe“, reče Hanna. „Mogu li samo negdjeostaviti torbu?“

„Odnijet ću je u tvoj ured“, odgovori joj Annika. „A s

razgledavanjem postaje nastavit ćemo kad se vratiš.“ „Hvala“, reče Hanna i poţuri za Patrikom koji je već bio na

izlaznim vratima.

„I? Kakav je osjećaj?“ upita Patrik kad su sjeli u policijskiautomobil i krenuli prema Sannäsu.

„Dobar, hvala. Ali uvijek sam malo nervozna kad započinjem snovim poslom.“

„Već si ponešto i prošla, sudeći po tvom ţivotopisu“, rečePatrik.

„Da, htjela sam steći što je moguće više iskustva“, odgovoriHanna znatiţeljno gledajući kroz prozor. „Različiti dijelovi Švedske,različite veličine područja ingerencije, sve. Sve što je moglo proširitimoja iskustva policajke.“

„Ali zašto?“ upita Patrik. „Što ti je, da tako kaţem, krajnji cilj?“ Hanna se nasmiješi. Osmijeh joj je bio prijateljski, ali istodobno

neizmjerno odlučan. „Pozicija zapovjednice postaje, naravno. Ujednoj od većih policijskih oblasti. Išla sam na sve moguće tečajeve,širila iskustva i trudila se koliko god sam mogla.“

„Zvuči kao recept za uspjeh“, reče Patrik i nasmiješi se, noistodobno, zbog silne količine ambicija koja se sručila prema njemu,osjeti i nelagodu. Nije bio navikao na tako nešto.

„I ja se nadam“, reče Hanna i nastavi promatrati krajolik poredkojega su prolazili.

„A ti? Koliko ti već radiš u Tanumshedeu?“ Patrik se pomalo oneraspoloţio kad je prepoznao trunčicu

srama u svom odgovoru.

„Oh… Zapravo, počeo sam odmah nakon akademije.“ „Uh, ja to ne bih mogla. Ti si sigurno zadovoljan? Zvuči mi kao

dobar znak…“ Nasmijala se i pogledala ga. „Da, moglo bi se i tako reći. Ali povezano je to i s navikama i

komocijom. Odrastao sam ov dje, poznajem ovaj kraj kao svoj dţep.Iako više ni ne stanujem u Tanumshedeu, sad stanujem u Fjällbacki.“


8/321

„Da, čula sam da si oţenjen Ericom Falck! Oboţavam njezineknjige. Bar one o ubojstvima, biografije nisam pročitala, morampriznati…“

„Ne treba ti biti neugodno. Sudeći po prodaji, pola Švedske jepročitalo nove knjige, a većina uopće nije svjesna da je izdala petbiografija švedskih spisateljica. Najprodavanija je biografija KarinBoye, a mislim da je objavljena u tek dvije tisuće primjeraka. Nego,nismo još vjenčani, ali uskoro ćemo biti. Vjenčat ćemo se na blagdanDuhova.“

„Onda čestitam! Kako krasno što pada na Duhove.” „Da, nadamo se da će tako biti. Iako, da budem iskren, u ovom

trenutku radije bih samo odletio u Las Vegas i izbjegao sav taj meteţ.Nisam imao pojma da je vjenčanje takav pothvat.”

Hanna se od srca nasmijala. „Da, mogu misliti…” „Ali pročitao sam da si i ti udana. Zar niste imali veliko

crkveno vjenčanje?” Tamna je sjenka pala na Hannino lice. Brzo je svrnula pogled i

jedva čujno promrmljala: „Imali smo civilno vjenčanje. Ali o tomećemo nekom drugom zgodom, čini se da smo stigli.”

U jarku pred sobom ugledali su slupani automobil, a dva vatrogasca pokušavala su prerezati krov. Nije im se ţurilo. Kad jePatrik pogledao na prednje sjedalo, bilo mu je jasno zašto.

Sastanak se nije slučajno odrţavao u njegovoj kući umjesto uprostorijama općine. Nakon mjeseci intenzivnog renoviranja ljudi sukonačno mogli doći diviti se kući koju je nazivao biserom. Bila je tojedna od najstarijih kuća u Grebbestadu, a bilo je potrebno mnogonagovaranja da njezine prethodne vlasnike uvjeri da pristanu naprodaju. Kukali su kako je to „obiteljska kuća” i kako se „prenosi skoljena na koljeno”, no nakon što je povisio ponudu, kukanje jenajprije prešlo u mumljanje, a zatim i u ţivahno brundanje. A idiotiuopće nisu uvidjeli da je zapravo ponudio znatno manje nego što jebio voljan platiti. Nisu nikad nogom kročili izvan mjesta pa nisu imali

predodţbu o vrijednosti kao netko tko ţivi u Stockholmu i pratitrţište nekretnina. Nakon što je kupio kuću, uloţio je još dva milijuna


9/321

u renovaciju, a da nije ni trepnuo. Sada je, sav ponosan, pokazivaokonačan ishod ostalim vijećnicima.

„Ove smo stube uvezli iz Engleske jer se odlično uklapaju u

obiljeţja epohe. Nisu bile jeftine, takvih proizvedu svega pet nagodinu, ali ako hoćeš kvalitetu, moraš je i platiti. Blisko smo surađivalis Bohuslänskim muzejom kako ne bismo narušili „dušu“ kuće. I Viveci i meni to je sasvim dovoljno, renovirati kuću i ne narušiti jojdušu. Imamo nekoliko brojeva Residencea u kojima je dokumentiranishod renoviranja. Fotograf je rekao da nikad prije nije vidio takoukusnu adaptaciju. Slobodno se posluţite na odlasku pa ih domaprolistajte u miru. A, da, trebao bih pojasniti da je Residence časopis

koji se bavi samo ekskluzivnim kućama, nije poput Sköna hema kojiobjavljuje koješta.“ Kratko se nasmijao kako bi svima dao do znanjakoliko mu je apsurdna misao da se njegova i suprugina kuća uopćepojavi u jednom takvom časopisu.

„A sad sjedimo i uhvatimo se posla!“ Erling W. Larson pokaţena veliki stol u blagovaonici koji je bio postavljen za kavu. Njegova jeţena neprimjetno sve pripremila dok je on pokazivao kuću, a sad ješutke stajala pokraj stola čekajući da svi sjednu. Erling joj je kimnuo u

znak odobravanja. Mala Viveca bila je čisto zlato, znala je gdje joj jemjesto i bila izvrsna domaćica. Moţda je bila šutljiva i ne baš vičnaumijeću govora, no bolje ţena koja zna kad treba šutjeti, nego onakoja neprestano brblja, kako bi on običavao reći.

„Pa… što vi kaţete o prekretnici pred kojom se danasnalazimo?“ Svi su sjeli za stol, a Viveca im je posluţivala kavu utanušnim, bijelim šalicama.

„Već znaš što ja mislim“, kazao je Uno Brorsson i stavio četiri

kocke šećera u kavu. Erling ga je promatrao s gnušanjem. Nijerazumio ljude koji su zanemarivali svoje tijelo i zdravlje. On je samsvakog jutra trčao deset kilometara, a pomalo je i dizao utege. Nosamo je Viveca znala za to.

„Da, oko toga nema sumnje“, odvrati Erling nešto oštrije negošto je mislio. „Imao si priliku reći svoje, no sad kad smo zajedničkidonijeli odluku, smatram da bi bilo razboritije da sve zaključkezajednički prihvatimo i postupimo najbolje što moţemo. Nema smisla

nadalje raspravljati. Danas stiţe TV ekipa, a moje je osobno mišljenjeda je ovo najbolje što se moglo dogoditi naselju. Pogledajte samo štoje to značilo mjestima u kojima su se odvijale prethodne sezone.


10/321

Moodyssonov je film skrenuo znatnu pozornost na Åmål, no to nijeništa prema publicitetu koji je Törebodi donio reality show. ZbogFucking Töreboda 1 sad svi znaju za tu općinu, zamislite samo kako će

biti kad cijela Švedska sjedne gledati Fucking Tanum! Kakvajedinstvena prilika da svoj kutak Švedske prikaţemo u najboljemsvjetlu!“

„Najboljem svjetlu“, frkne Uno. „Napijanje, seks i blesavefufice iz reality showa ? Time ţeliš predstaviti Tanumshede?“

„Ja mislim da bi to bilo strašno uzbudljivo“, reče GunillaKjellin ushićenim, piskutavim glasom i usmjeri pogled prema Erlingu.Bila je jako zatelebana u njega. Da, moglo bi se reći da je bila

zaljubljena, iako to ona sama nikad ne bi priznala. Erling toga nije biosvjestan, no odgovaralo mu je da u svemu što predloţi moţe računatina njezin glas.

„Da, slušajte Gunillu. To je duh u kakvom bismo svi trebalipozdraviti ovaj projekt. Započinjemo jednu uzbudljivu pustolovinu itu bismo priliku trebali sa zahvalnošću prihvatiti!“ Erlingov glas bio je vrlo poticajan. Bio mu je od velike koristi još dok je bio direktorosiguravajućeg društva. Zbog njega su ga svi slušali s velikom

pozornošću. Uvijek bi ga uhvatila nostalgija kad bi se sjetio tog doba,kad je bio u centru zbivanja. No srećom se izvukao na vrijeme.Pokupio zasluţeni novac i zahvalio na suradnji, prije nego što sunovinari nanjušili k rv, oborili njegove sirote kolege na tlo iraskomadali ih. Erling se dugo pitao je li odluka o prijevremenojmirovini bila dobra, no pokazalo se da je bila najbolja koju je ikaddonio.

„Posluţite se ovim izvrsnim pecivima iz Elgove slastičarnice.“

Pokazao je na tanjurić krcat puţićima s cimetom i svi su posegnuli zanjima. Osim njega. Pretrpio je srčani udar, iako je i prije bio pazio nahranu i kretanje, i to mu je sada davalo dodatni poticaj da se čuva.

„Što ćemo s mogućom naknadom štete? Čuo sam da je u Törebodi bilo dosta štete dok se snimalo. Hoće li to nadoknaditi TVkuća?” Erling s nestrpljenjem frkne u smjeru mladog općinskog šefafinancija koji je postavio pitanje. Uvijek je gnjavio s nevaţnim

1 Naslov showa inspiriran je poznatim filmom švedskog redatelja Lukasa Moodyssona Fucking Åmål (Jebeni Åmål). Protagonistice filma su tinejdţerice koje ţive u Åmålu, zabačenomprovincijskom gradiću na zapadu Švedske koji je doţivio turistički procvat zbog filma. U svijetu ikod nas film je prikazivan pod manje provokativnim naslovom Pokaţi mi ljubav. (nap. ur.)


11/321

sitnicama, umjesto da gleda širu sliku. The big picture, kako bi Erlingobičavao reći na engleskom. Što on uopće zna o ekonomiji? Imajedva trideset godina, sigurno u ţivotu nije baratao s onoliko novca

koliko ga je Erling znao obrtati u jednom danu tijekom zlatnih godinaosiguravajućeg društva. Ne, takve sitne činovnike nije nimalo volio.Okrenuo se prema dotičnom činovniku, Eriku Bohlinu, i istaknuo:

„Time se sad ne trebamo zamarati. Nekoliko razbijenih prozoranije ništa prema priljevu turista koje ovime dobivamo. A očekujem ida će policija učiniti sve da zasluţi plaće i odrţi stanje podkontrolom.”

Nekoliko je sekundi zadrţao pogled na svakome ponaosob. Ta

mu je metoda i prije donosila mnogo uspjeha. Svi su spustili pogled iodustali od bilo kakvih prituţbi koje su imali na umu. Svatko je imaosvoju priliku, no odluka je donesena u demokratskom duhu. Većdanas televizijski autobusi sa sudionicima stiţu u Tanumshede.

„Bit će sve u redu”, kazao je Jörn Schuster. On se još nijeoporavio od činjenice da je Erling preuzeo duţnost općinskogsavjetnika koju je on bio obnašao gotovo petnaest godina.

Erling nikako nije shvaćao zašto je Jörn i dalje u vijeću. Da je

on tako sramotno izgubio, podvio bi rep i otišao. Ali ako Jörn ţeli idalje biti poniţavan, tko mu brani. Imati tog starog lisca u vijećudonosilo je svoje prednosti, iako je već bio umoran i bezub,figurativno rečeno. Imao je svoje vjerne sljedbenike koji su šutjeli dokgod je on aktivno sudjelovao.

„Dobro, onda krenimo revno sa svime. Ja ću osobno dočekatiekipu u jedan sat. Naravno, tko hoće, moţe poći sa mnom. Ostali, vidimo se na regularnom sastanku u četvrtak.“ Ustao je kako bi svima

dao do znanja da je sastanak gotov.Uno je mrmljao pri odlasku, no Erling je smatrao da je

napravio dobar posao u okupljanju svoje vojske. Osjećao je da svemiriše na uspjeh.

Zadovoljan je izašao na verandu i zapalio pobjedničku cigaru. Viveca je u blagovaonici raspremala stol.


12/321

„Da-da-da-da.“ Maja je sjedila u sjedalici za djecu i vješto izbjegavalaţlicu koju joj je Erica pokušavala staviti u usta. Nakon pomnogciljanja uspjela joj je staviti ţlicu kašice u usta, no sreća je bila kratkog

vijeka jer je Maja odlučila demonstrirati kako oponaša zvukautomobila. „Brrrrr“, frfljala je toliko uţivljeno da je sva kašicazavršila na Ericinu licu.

„Zločesto derište“, reče Erica umorno i istog trena poţali što jeizrekla te riječi.

„Brrrr“, opet će Maja ispljunuvši preostalu kašicu na stol. „Dejište zločesto“, reče Adrian, na što ga starija sestra Emma

prekori.

„Ne smije se vrijeđati, Adriane.“ „Ali to je Ica jekla.“ „Ali svejedno ne smiješ to govoriti, zar ne, teta Erica?“ Emma

je stavila ruke na bokove i pogledala Ericu čekajući odgovor. „Ne, naravno da se to ne smije. Ruţno je od mene što sam to

rekla, Adriane.“ Zadovoljna odgovorom, Emma se vratila svom jogurtu. Erica

ju je gledala s ljubavlju, ali i zabrinutošću. Morala je tako brzoodrastati. Ponekad je Adrianu više bila poput majke nego poput starijesestre. Čini se da to Anna nije primjećivala, no Erici je to bilo vrlojasno. Dobro je znala kako je to preuzeti takvu ulogu u tako ranojdobi.

A sad je to opet činila, bila je mama svojoj sestri. Bila je mamaMaji, ali istodobno je bila i poput zamjenske mame Emmi i Adrianučekajući da se Anna probudi iz svoje letargije. Bacila je pogled prema

katu i počela raspremati stol. Ništa se nije čulo. Anna se rijetko budilaprije jedanaest, a Erica ju je puštala da spava. Nije znala što bi drugomogla učiniti.

„Danas neću u vjtić“, proglasio je Adrian uz izraz lica koji kaoda je govorio: „Pokušaj me natjerati.“

„Naravno da ćeš ići u vrtić, Adriane“, kazala je Emma stavivšiponovno ruke na bokove. Erica je spriječila svađu koja je bila napomolu, istodobno pokušavajući očistiti svoju osmomjesečnu kćer, i

kazala:


13/321

„Emma, idi se odjenuti. Adriane, ne ţelim se tako raspravljati stobom danas. Ideš u vrtić s Emmom i točka.“

Adrian je otvorio usta kako bi prosvjedovao, ali nešto u tetinu

pogledu govorilo mu je da mu je danas bolje da posluša.Neuobičajeno poslušno izašao je u hodnik. „Obuj cipele.“ Erica je izvadila Adrianove tenisice, no on je

odmahnuo glavom.

„Ne mogu sam, pomozi mi.“ „Moţeš, obuvaš ih u vrtiću.“ „Ne mogu, ja sam mali“, naglasio je.

Erica je uzdahnula i spustila Maju, a ova je počela puzati i prijenego što su joj dlanovi i koljena dodirnuli pod. Vrlo je rano počelapuzati i već je bila majstor u tome.

„Maja, srce, miruj“, reče Erica pokušavajući Adrianu obuticipele. Maja je odlučila zanemariti usrdnu molbu i veselo se dala uistraţivanje. Erica je osjetila kako je oblijeva znoj po leđima ipazusima.

„Ja ću uzeti Maju“, reče Emma nudeći pomoć, a nedostatak

Ericina odgovora protumači kao dopuštenje. Uz blagi napor donijelaje Maju koja se, poput nestašnog mačića, vrpoljila u njezinu naručju.Erica je spazila kako joj se kći počinje rumenjeti u licu, što je bio znakda se sprema pak leni urlik, pa ju je ţurno uzela. Potom je potjeraladjecu prema automobilu. Kvragu, kako je mrzila ovakva jutra.

„Upadajte, ţuri nam se. Ponovno kasnimo, a znate što gđicaEwa misli o tome.“

„Ne voli to“, reče Emma zabrinuto kimajući glavom.

„Ne, nimalo“, odvrati Erica i zakopča Maju u sjedalu za djecu. „Ja ţelim sjediti sprijeda”, izjavio je Adrian i prekriţio ruke

spreman za bitku. No Ericino je strpljenje bilo pri kraju.

„Sjedaj na svoje mjesto!” uzviknula je i osjetila zadovoljstvo vidjevši kako je Adrian gotovo poletio u svoje sjedalo. Emma je sjelau sredinu i sama svezala pojas. Erica je u ţurbi vezala Adrianov pojas,no zastala je kad je osjetila dječju ručicu na obrazu.

„Volim te, Ica”, reče Adrian trudeći se biti što slađi. Očito ju jepokušavao time potkupiti i to mu je svaki put uspijevalo. Erica jeosjetila kako joj srce raste. Nagnula se i dala mu veliku pusu.


14/321

Prije nego što je odvezla automobil s prilaza, bacila je još jedanzabrinut pogled na prozor Annine spavaće sobe. Rolete su još bilespuštene.

Jonna je pritisnula čelo o hladni prozor autobusa i promatrala krajolikpokraj kojeg su prolazili. Ispunilo ju je strašno ravnodušje. Kao iuvijek. Navukla je rukave pulovera preko dlanova. Tijekom godina tojoj je postalo navika. Pitala se što uopće ovdje radi. Kako se uvalila usve to? Odakle ta opčinjenost praćenjem njezina ţivota i

svakodnevice? Jonni to nije bilo jasno. Usrana, slomljena, čudna iusamljena djevojka koja se reţe. Ali valjda zato iz tjedna u tjedan iglasaju za njezin ostanak u K ući. Jer je zemlja puna djevojaka bašpoput nje. Djevojaka koje se gladno prepoznaju u njoj, u njezinimstalnim sukobima s drugim sudionicima, njezinom plaču u kupaonici irezanju ruku ţiletima, u tome kako odaje dojam takve bespomoćnostii očaja da je ostali sudionici izbjegavaju kao da ima bjesnoću. Moţdabaš zato.

„Boooţe, kako uzbudljivo! Zamisli, ono, još jedna prilika!“ Jonna je osjetila beskonačno iščekivanje u Barbienom glasu, ali nije jojhtjela odgovoriti. Povraćalo joj se od samog njezinog imena. Alinovine su to oboţavale. Barbie iz Big Brothera stalno se pojavljivala nanaslovnicama. Njezino pravo ime je Lillemor Persson. Taj podatakiskopale su jedne večernje novine. Našli su i njezine stare slike, izdoba kad je bila mršava brineta s golemim naočalama. Ni nalikplavokosoj bombi sa silikonima kakva je danas. Jonna se dobranonasmijala vidjevši te slike. U Kući su imali jedan primjerak tih novina.No Barbie je plakala. Potom je zapalila novine.

„Pogledaj koliko ljudi!“ Barbie je pokazivala na trg premakojem se autobus kretao. „Kuţiš, Jonna, oni su došli radi nas! Radinas, kuţiš?“ Nije mogla sjediti mirno. Jonna ju je prezrivo pogledala.Zatim je zabila slušalice MP3-playera u uši i zatvorila oči.


15/321

Patrik je kruţio oko automobila koji je sletio niz strmu padinu izavršio u stablu. Prednji dio bio je skršen, no ostatak automobilanetaknut. Izmakao je kontroli zbog prevelike brzine.

„Čini se da je vozač udario u upravljač. Rekla bih da je to uzroksmrti“, kazala je Hanna dok je čučala pored prednjeg sjedala.„Mislim da ćemo to prepustiti patolozima“, reče Patrik.

Zvučalo je to malo oštrije nego što je htio. „Mislim…“ „U redu je“, odvrati Hanna i odmahne rukom. „Glup

komentar. Odsad ću se ograničiti na promatranje i suzdrţati sezaključaka. Zasad“, dodala je.

Patrik je napravio puni krug i čučnuo pokraj Hanne. Prednja su

vrata bila širom otvorena, a ţrtva je, i dalje vezana pojasom, bilanagnuta glavom prema upravljaču. Krv joj se slijevala niz lice i kapalapo podu.

Odjednom su začuli škljocanje fotoaparata tehničara koji jedokumentirao mjesto nesreće.

„Smetamo li ti?“ upitao je Patrik osvrnuvši se. „Ne, već smo poslikali sve što smo trebali. Mislili smo sad

ispraviti ţrtvu i fotografirati je. Je li to u redu? Jeste li zasad vidjeli svešto ste trebali?“ „Jesmo li, Hanna?“ upita Patrik. Bio je oprezan oko

uključivanja kolegice u rad. Bila je nova na poslu i zasigurno joj nijebilo lako pa je davao sve od sebe da joj olakša situaciju.

„Mislim da jesmo.“ I ona i Patrik pridigli su se i pomakli datehničaru daju prostora. Oprezno je ţrtvu uhvatio za rame i prislonioje uz sjedalo. Tada su shvatili da je u pitanju ţena. Zbog kratke kose i

uniseks odjeće isprva im se učinilo da je ţrtva muškarac, no lice jepokazalo da je riječ o ţeni u četrdesetima. „To je Marit“, rekao je Patrik. „Marit?“ upita Hanna. „Vlasnica dućana u ulici Affärsvägen. Ondje se prodaju čaj,

kava, čokolada i takve stvari.“ „Ima li obitelj?“ Hannin glas na trenutak je zazvučao čudno pa

ju je Patrik nakratko pogledao. Doimala se kao i prije. Moţda mu se

nešto pričinilo. „Zapravo, ne znam. Morat ćemo provjeriti.“


16/321

Tehničar je završio s fotografiranjem pa su se Patrik i Hannaprimakli.

„Pazi da ništa ne poremetiš“, rekao je Patrik ne razmišljajući.

Prije nego što je Hanna stigla odgovoriti, nadodao je: „Oprosti, stalnozaboravljam da si nova u našoj postaji, ali da si iskusna policajka.Nadam se da ćeš imati strpljenja sa mnom“, kazao je ispričavajući se.

„Ne trebaš biti toliko obazriv“, uz smijeh će njegova novakolegica. „Toliko osjetljiva ipak nisam.“

I Patrik se nasmijao osjetivši olakšanje. Nije bio uočio koliko senavikao raditi s ljudima koje je dobro poznavao, čije je radne navikedobro znao. Pritok svjeţe krvi dobra je stvar za postaju. Uostalom,

nitko ne moţe biti lošiji od Ernsta. To što je nakon svog, u najmanjuruku, svojeglavog postupka jesenas dobio nogu bilo je ravno čudu.

„I, što vidiš?“ upita Patrik nagnuvši se prema Maritinu licu. „Bolje bi bilo pitanje što njušim nego što vidim.“ Nekoliko je

puta udahnula kroz nos. „Jako se osjeti alkohol. Mora da je bila mrtvapijana kad je sletjela s ceste.“

„Da, čini se da je tako“, reče Patrik. Zvučao je pomalozamišljeno. Zabrinuto nabravši čelo, zaviri u automobil. Nije uočioništa neuobičajeno. Omot čokoladice na podu, prazna plastična bocaCoca-Cole, jedna stranica, vjerojatno istrgnuta iz knjige, i prazna boca votke ispred suvozačeva sjedala.

„Čini se da nije previše komplicirano. Nesreća s jednomţrtvom, vozačica pijana.“ Hanna zakorači unatrag, kao da se spremaotići. Bolničari su čekali da preuzmu tijelo i činilo se da se nema višešto učiniti.

Patrik se pribliţio ţrtvi i promotrio ozljede na njezinu licu.Nešto nije bilo u redu.

„Smijem li obrisati krv?“ upitao je tehničara koji je upravo biospremao pribor.

„Moţe, skupili smo dovoljno dokumentacije. Evo, izvolitekrpicu.“ Tehničar mu pruţi bijelu krpu, a Patrik mu kimne u znakzahvale. Oprezno, gotovo njeţno obriše krv koja je tekla prvenstvenoiz rane na čelu. Ţrtvine su oči bile otvorene pa ih je, prije no što je

nastavio, kaţiprstima paţljivo sklopio. Krv na Maritinu licu prekrivalaje gomilu rana i modrica. Svom je silinom udarila u upravljač jer je vozila stariji model automobila koji nije imao zračni jastuk.


17/321

„Moţeš li je slikati još koji put?“ upitao je momka koji mu jedao krpu. Tehničar potvrdno kimne i uzme fotoaparat. Na brzinu jeokinuo još nekoliko slika i upitno pogledao Patrika.

„Dobro je“, reče Patrik i krene prema Hanni koja je djelovalazbunjeno.„Što si uočio?“ upita ona. „Ne znam“, iskreno će Patrik. „Ima nešto što… Ne znam…“

Odmahne rukom. „Ma sigurno nije ništa. Hajde, idemo natrag, daostali mogu dovršiti posao.“

Sjeli su u automobil i krenuli prema Tanumshedeu. Čitavim jeputem u automobilu vladala neka čudna tišina. Patrik je bio tih jer ga

je nešto stalno kopkalo. Samo nije znao što.

* * *

Bertil Mellberg osjećao se neuobičajeno bezbriţno. Tako se osjećaojedino kad bi provodio vrijeme sa Simonom, svojim sinom za kojeg

petnaest godina nije ni znao. Naţalost, Simon ga nije baš čestoposjećivao, no barem jest dolazio i nekakav su odnos uspostavili. Nijeto bio neki intenzivan odnos, bio je više prikriven, ne baš vidljivizvana. No ipak je postojao.

Taj teško objašnjiv osjećaj bio je uzrokovan nečim neobičnimšto mu se dogodilo u subotu. Njegov dobar prijatelj Sten (odnosno,jedini prijatelj, iako bi moţda i više odgovarao pojmu znanca), nakonmjeseci moljakanja i tlačenja, uspio ga je nagovoriti da odu na seoski

plesnjak u Munkedal. Iako je Mellberg sebe smatrao popriličnodobrim plesačem, prošlo je mnogo godina otkako je išao poplesnjacima. A sve mu je to nekako smrdjelo na vunene čarape inarodni ples. No Sten je redovito išao na seoske plesove i na koncu gaje uspio uvjeriti da se isplati ići na njih ne samo zbog glazbe kojunjihova generacija voli već i zbog izvrsne prilike za lov. Kao što jeSten rekao: „Samo sjede, poredane, i čekaju da ih netko pozove naples.“ Mellberg nije mogao poreći da to zvuči primamljivo.Posljednjih godina i nije baš upoznao mnogo ţena i osjećao jepotrebu da malo prošeta guštera. No bio je skeptičan zbog svojepredodţbe o tipu ţena koje moţe naći na seoskom plesnjaku. Očajne,


18/321

stare rospije koje od valjanja po sijenu više zanima kako zariti kandţeu tipa s dobrom penzijom. Ali ako je išta znao, onda je to kako sezaštititi od nasrtljivih udavača pa je zato i odlučio poći sa Stenom i

okušati sreću u lovu. Za svaki slučaj, odjenuo je fino odijelo i tu itamo kapnuo pokoju kap „lijepog mirisa“. Došao je Sten pa su sedodatno ohrabrili trznuvši koju ljutu prije polaska. Sten je smotrenopozvao taksi pa se nisu morali brinuti o tome koliko će popiti.Mellberg se nije zbog toga pretjerano zabrinjavao, no ipak bi bilonezgodno kad bi ga uhvatili da vozi pijan. Nakon incidenta s Ernstomnadređeni su ga pozorno pratili pa je morao biti oprezan. Ili se barempraviti da je oprezan. Zbog onog što ne znaju, neće se uzbuđivati…

Usprkos svim pripremama Mellberg baš i nije s nekim golemimočekivanjima ušao u veliku salu, u kojoj se već naveliko plesalo.Njegove su se slutnje pokazale točnima. Kamo god bi pogledao, vidiobi samo starije ţene svojih godina. U tome su se on i Uffe Lundellpotpuno slagali – tko bi, pobogu, pored sebe htio neko sredovječno,smeţurano, mlitavo tijelo kad ima finog, čvrstog, mladog mesa? Iakoje Mellberg morao priznati da je Uffe na tom frontu imao nešto višeuspjeha od njega. Za to je bio zasluţan cijeli taj njegov đ ir rock- zvijezde. Jebeno nepravedno.

Baš kad je naumio otići do bara i još se malo osnaţiti, začuo jekako mu se netko obraća.

„Koje mjesto. Ovdje se samo osjećaš starim.“ „Došao sam uz protest“, odgovori Mellberg i odmjeri ţenu

koja mu je prišla. „Također. Bodil me dovukla“, reče ţena pokazujući na

gospođu koja se već bila razbacala po plesnom podiju.

„Sten, u mom slučaju“, odvrati Mellberg pokazujući premanjemu na podiju.

„Ja sam Rose-Marie“, reče ona i pruţi mu ruku. Onog časa kad su im se dlanovi dotakli, ţivot mu se

promijenio. U svoje šezdeset tri godine doţivio je poţudu, uspaljenosti poriv da neke ţene koje je upoznao budu njegove. No nikad nije biozaljubljen i zato ga je to još jače tresnulo. Zadivljeno ju je promatrao.Mellbergovo objektivno ja detektiralo je ţenu od šezdesetak godina,

visoku oko metar i šezdeset, izraţenih oblina, s kratkom, crvenoobojenom kosom i veselim osmijehom. Ali njegovo subjektivno ja


19/321

vidjelo je samo njezine oči. Bile su plave i promatrale su ga znatiţeljnoi intenzivno. Osjećao se kao da se utapa u njima, kako bi to opisali ujeftinim ljubavnim romanima.

Od tog je trenutka večer prebrzo prolazila. Plesali su, pričali,donosio joj je piće i izvlačio stolicu, što zasigurno nije spadalo unjegovo normalno ponašanje. Ali te večeri ionako ništa ni nije bilonormalno.

Čim su se razišli, osjetio je neku mučnu prazninu. Naprosto juje morao ponovno vidjeti. U ponedjeljak ujutro sjedio je u svomuredu osjećajući se kao školarac. Pred njim je na stolu leţao papirić snjezinim imenom i brojem telefona.

Pogledao je papirić, duboko udahnuo i birao broj.

* * *

Opet su se svađale. Po koji put, više ni sama nije znala. Previše seputa njihova svađa pretvorila u verbalni boksački meč. A, kao i

obično, svaka je branila svoje stajalište. Kerstin je htjela obznaniti dasu zajedno. Marit je to htjela i dalje tajiti.„Sramiš li se mene, nas?“ vikala je Kerstin, a Marit je, kao i

toliko puta dosad, svrnula pogled kako je ne bi morala pogledati u oči.Upravo je u tome bio problem. Voljele su se, a Marit se toga stidjela.

U početku je Kerstin samu sebe uvjerila da to nije vaţno. Vaţno je bilo samo da su pronašle jedna drugu. To da su njih dvije,nakon što su ih ţivot i ljudi zaista izgazili i ostavili im rane na dušama,

zapravo pronašle jedna drugu. Zar je vaţno kojeg je spola voljenaosoba? Koga briga što drugi misle. No Marit na to nije tako gledala.Nije bila spremna izloţiti se mišljenjima i predrasudama okoline ihtjela je da sve ostane onako kako je bilo protekle četiri godine. Danastave ţivjeti zajedno, kao ljubavnice, ali da za okolinu budu samoprijateljice koje, iz financijskih i praktičnih razloga, dijele stan.

„Zašto ti je toliko stalo do toga što drugi misle?“ upitala jeKerstin tijekom svađe prethodne večeri. Marit je plakala, kao što je to

činila svaki put kad se nisu slagale. A, kao i obično, to je još višerazbjesnilo Kerstin. Suze su bile poput goriva za njezin gnjev koji segomilao iza zida k oji je stvorila njihova tajna. Mrzila je to što Marit


20/321

zbog nje plače. Mrzila je to što je zbog sredine i okolnosti moralapovrijediti onu koju najviše voli.

„Zamisli kako bi bilo Sofie da se to sazna.“

„Sofie je čvršća nego što misliš! Ne koristi nju kao izliku za vlastiti kukavičluk.“

„Misliš da bi bila čvrsta da je u dobi od petnaest godinamaltretiraju zbog toga što joj je majka lezba? Shvaćaš li koliko bisranja trpjela u školi? Ne mogu joj to učiniti!“ Plač je Maritino liceiskrivio u ruţnu masku.

„Zar zaista misliš da Sofie to već nije shvatila? Misliš da jezavaramo time što odem u gostinjsku sobu kad nas dođe posjetiti i što

glumatamo po kući? Vidi, Sofie je to davno shvatila! A da sam ja ona, više bi me bilo sram majke koja je spremna ţivjeti usranu laţ samozato da „narod“ ne bi pričao. Toga bih se ja sramila.“

Kerstin je sad već vikala toliko glasno da je čula kako joj glaspuca. Marit joj je uputila napaćeni pogled koji je Kerstin s godinamazamrzila i iz iskustva je znala što slijedi. I, zaista, Marit je ţurno ustalaod stola i jecajući odjenula jaknu.

„Hajde, idi dovraga! Kao što to uvijek i činiš. Idi! I ovog seputa ne trebaš vraćati!“

Kad je Marit zalupila vratima, Kerstin je sjela za kuhinjski stol.Disala je duboko i teško, kao da je upravo trčala. Na neki način takoje i bilo. Trčala je za ţivotom koji je htjela imati s Marit, ali njezin ih jestrah u tome sprječavao. A prvi je put mislila to što je rekla. Neštoiznutra govorilo joj je da neće moći više dugo izdrţati.

No sljedećeg je jutra taj osjećaj zamijenio duboki, nagrizajućinemir. Cijele je noći bila budna. Čekala je da se vrata otvore, da čujedobro poznate korake na parketu, da je zagrli i moli za oprost. AliMarit nije došla kući. Nije bilo ni ključeva automobila, Kerstin je tonoćas provjerila. Gdje je, kvragu? Je li se nešto dogodilo? Je li otišla kbivšem muţu, Sofienom ocu? Ili je moţda otišla k majci u Oslo?

Drhtavim rukama Kerstin podigne slušalicu i počne zvatiuokolo.


21/321

„Koliki će ovo značaj imati za turizam u općini Tanum?“ Novinarlista Bohusläningen s notesom i kemijskom olovkom spremno je čekaoda zapiše njegov odgovor.

„Velik. Zaista velik. Svakog dana tijekom narednih pet tjedanaiz Tanumshedea će se emitirati po pola sata televizijskog programa. To je marketinška prilika kakvu ovaj kraj još nije vidio!“ Erling sesmješkao. Ispred stare zgrade općine okupila se gomila ljudi koja ječekala da stigne autobus sa sudionicima. Većinom su to bili tinejdţerikoji su jedva stajali mirno u silnoj ţelji da uţivo vide svoje idole.

„Ali zar to ne moţe imati i suprotan efekt? Mislim, proteklihsmo se sezona nagledali svađa, seksa i pijanstava. To baš i nije neka

poruka za turiste, zar ne?“ Iziritiran, Erling pogleda novinara. Kvragu, zašto svi moraju

biti tako negativni? Toga se već naslušao u vlastitom gradskom vijeću,a sad još i mjesni mediji gnjave oko iste stvari.

„Da, ali sigurno ste čuli za izreku svaki publicitet je dobar publicitet. A ako ćemo iskreno, Tanum se baš i ne ističe na nacionalnoj razini.Fucking Tanum će to promijeniti.”

„Doduše“, započe novinar, ali Erling ga, izgubivši strpljenje,prekine.

„Naţalost, nemam vremena za daljnje komentare, ovdje sam uodboru za doček.“ Okrenuo se na peti i krenuo prema autobusu ko jise upravo parkirao. Mladeţ je, puna iščekivanja, pohrlila prema vratima i uzbuđeno iščekivala kad će se otvoriti. Erlingu je taj prizorbio dostatan da još više ojača u svom stavu kako je upravo to ono što Tanumshedeu treba. Sad će se čuti za njega.

Kad su se vrata autobusa uz šum otvorila, prvi je kroz njih

izašao čovjek u četrdesetima. Razočarani pogledi tinejdţera dali sunaslutiti da on nije bio jedan od sudionika showa. Erling nije prationijedan reality show pa nije ni znao koga ili što očekivati.

„Erling W. Larson“, reče on i ispruţi ruku uz najveći mogućipobjednički osmijeh. Fotoaparati su škljocali.

„Fredrik Rehn“, reče čovjek i stisne pruţenu ruku. „Čuli smose telefonom, ja sam producent ovog cirkusa.“ Sad su se obojicasmiješili.


22/321

„Dobrodošli u Tanumshede. Kao predstavnik našeg mjestaţelim reći da smo izuzetno sretni i ponosni što ćete biti ovdje i veselimo se uzbudljivoj sezoni.“

„Hvala, hvala. Da, imamo velika očekivanja. Iza nas su dvijeuspješne sezone i spokojni smo, znamo da imamo uspješan format i veselimo se dobroj suradnji. Ali nemojmo da mladeţ čeka“, rečeFredrik i razvuče usta u širok osmijeh pokazujući publici iznimnobijele zube. „Evo ih. Sudionici Fucking Tanuma: Barbie iz Big Brothera, Jonna iz Big Brothera , Calle iz Survivora , Tina iz Bara, Uffe iz Survivora izadnji, ali ne i manje vaţan, Mehmet iz Farme !“

Sudionici su, jedan po jedan, izlazili iz autobusa i nastao je opći

meteţ. Svi su vikali, pokazivali prstom i gurali se naprijed ne bi li ihdodirnuli ili zamolili za autogram. Kamermani su već bili spremni isve snimali. Zadovoljan i pomalo zbunjen, Erling je promatraouzbuđenje koje je prouzročio dolazak sudionika. Nije mogao, a da sene pita što je to s današnjom mladeţi. Kako ta hrpa slinavaca iodrpanaca moţe izazvati tak vu histeriju? No time se i nije trebaozamarati – vaţno je jedino da što bolje iskoristi pozornost koju ćeshow skrenuti na Tanumshede. A ako on, nakon što projekt uspije,

bude doţivljen kao veliki dobročinitelj za zajednicu, to će samo bitisimpatična nuspojava.„Čuj, moramo ovo rastjerati, bit će još prilike da upoznaju

sudionike. Uostalom, ţivjet će ovdje pet tjedana.“ Fredrik je rastjeraoone koji su još stajali oko autobusa. „Sudionici se sad trebajuraspakirati i odmoriti. Ali pratite ih na televiziji sljedećeg tjedna.Počinjemo u ponedjeljak u 19 sati!“ Podigao je oba palca i servirao imjoš jedan umjetni osmijeh.

Mladeţ se nevoljko povukla, većina u smjeru škole, no jedna jegrupica sve to protumačila kao izvrsnu priliku da markira cijeli dan paje krenula prema supermarketu Hedemyrs.

„Bome, sluti na dobro, bez sumnje“, reče Fredrik obgrlivšiBarbie i Jonnu. „Što kaţete, cure, jeste li spremne?“

„Apsolutno“, reče Barbie sa sjajem u očima. Od čitavog togmeteţa, kao i obično, skočio joj je adrenalin pa je cupkala na jednommjestu.

„A ti, Jonna? Kakav je osjećaj?“


23/321

„Dobar“, promrmlja ona. „Samo, bilo bi lijepo raspakirati se imalo doći k sebi.“

„Sredit ćemo to, srce“, reče Fredrik i još je čvršće zagrli.

„Najvaţnije je da je tebi dobro.“ Okrenuo se prema Erlingu.„Je li sve u redu sa smještajem?“ „Naravno.“ Erling pokaţe prema crvenoj kući starijeg stila

gradnje koja je bila udaljena jedva pedesetak metara. „Ţivjet ćete udruštvenom centru. Postavili smo krevete i ostali namještaj, vjerujemda ćete biti zadovoljni.“

„Whatever . Glavno da ima cuge, spavat ću ja bilo gdje.“ Bio je toMehmet s Farme, a njegov su komentar ostali popratili hihotanjem i

potvrdnim kimanjem glavom. Besplatna cuga bio je jedan od njihovihuvjeta. To, kao i prilike za seks, koje su imali zbog svog zvjezdanogstatusa.

„Smiri se, Mehmete“, Fredrik će uz smiješak. „Imate bar sa svime što poţelite. A imate i nekoliko sanduka piva, bit će ih još kadto dovršite. Znate da ćemo se pobrinuti za vas.“ Krenuo je zagrlitiMehmeta i Uffea, ali oni su mu vješto izmakli. Već su ga ranijeetiketirali kao pederčinu, a s takvim se nisu htjeli pipkati. To mu jetrebalo biti jasno, premda su hodali po tankoj liniji jer su istodobnotrebali biti dobri s producentom, kako su ih savjetovali sudioniciproteklih sezona. Producent je odlučivao tko će dobiti najviše, a tkonajmanje vremena pri emitiranju i jedino je to bilo bitno. A onda jenevaţno hoćeš li rigati, pišati po podu ili općenito praviti budalu odsebe.

Erling o svemu tome nije imao pojma. Nikad nije bio čuo zabarmene zvijezde, niti je znao koliko napornog, prljavog rada jedna

zvijezda reality showa mora odraditi kako bi na sebi zadrţala svjetlareflektora. Ne, njega je zanimalo samo kako će se Tanum predstavitijavnosti. I kako će se o njemu govoriti kao o čovjeku zasluţnom za to.

Erica je već bila ručala kad je Anna sišla iz spavaće sobe. Iako je većbilo prošlo 13 sati, činilo se kao da nije oka sklopila. Anna je oduvijek

bila mršava, no sada je bila toliko tanka da je Erica katkad moralasuspregnuti zaprepašteni uzdah kad bi je vidjela.


24/321

„Koliko je sati?“ upita Anna blago drhtavim glasom. Sjela je zastol i uzela šalicu kave koju joj je Erica pruţila.

„Jedan i petnaest.“

„Da-da“, reče Maja ushićeno mašući Anni ne bi li privuklanjezinu paţnju. Anna to uopće nije primijetila.

„Sranje, spavala sam do jedan. Zašto me nisi probudila?“ upita Anna i otpije gutljaj vruće kave.

„Pa nisam znala jesi li htjela da te budim. Čini se da ti trebasna“, oprezno će Erica sjedajući za stol.

Odnos između nje i Anne već je dugo bio takav da je Ericamorala stalno paziti što govori, a nije se poboljšao ni nak on svegaonoga što se dogodilo s Lucasom. Sama činjenica da njih dvijeponovno ţive pod istim krovom budila je neke stare uzorkeponašanja kojih su se obje trudile riješiti. Erica je automatski preuzelamajčinsku ulogu prema svojoj sestri, dok je Anna, izg leda, bilarastrgana između potrebe da se o njoj netko brine i ţelje za buntom.Posljednjih je mjeseci u kući vladao mučan ugođaj. Mnogo je toganeizrečenog ostalo visjeti u zraku čekajući pravi trenutak da izleti van.No kako je Anna i dalje bila u stanju šoka iz kojeg se nikako nije

uspijevala izvući, Erica je oko nje hodala na vršcima prstiju pazeći dane kaţe kakvu pogrešnu riječ.

„A djeca? Jesu li otišla u vrtić?“ „Jesu, sve je bilo u redu“, reče Erica ne spomenuvši onu malu

scenu s Adrianom. Anna u zadnje vrijeme nije imala strpljenja sdjecom. Sav posao oko njih padao je na Ericu, a čim bi se djecaposvađala, pobjegla bi i prepustila Erici da to riješi. Doimala se poputiscijeđene krpe, nemoćno se vukla uokolo, kao da pokušava zaokupiti

paţnju onim što ju je prije drţalo na nogama. Erica je bila dubokozabrinuta.

„Anna, nemoj se naljutiti, ali ne bi li trebala porazgovarati snekim? Saznali smo ime psihologa za kojeg kaţu da je odličan, mislimda bi trebala…“

Anna je oštro prekine. „Ne, rekla sam. To moram riješiti sama. Ja sam kriva, ubila sam čovjeka. Ne mogu se ţaliti strancu, moram tosrediti sama.“ Toliko je čvrsto stisnula šalicu da su joj zglobovi prstijupobijelili.


25/321

„Anna, znam da smo o tome razgovarale tisuću puta, aliponovit ću: nisi ubila Lucasa, usmrtila si ga u samoobrani. A nisibranila samo sebe, nego i djecu. Nitko ne sumnja u to, optuţbe su

potpuno odbačene. Bio bi te ubio, bilo je ili ti ili Lucas.“ Dok je Erica govorila, mišići Annina lica počeli su se laganotrzati, a Maja je, osjeti vši napetost u zraku, stala cmizdriti u stolici zadjecu.

„Naprosto – ne – mogu – razgovarati – o – tome“, procijedi Anna kroz zube. „Idem natrag u krevet. Hoćeš li pokupiti djecu?“Ustala je i ostavila Ericu samu u kuhinji.

„Da, ja ću pokupiti djecu“, reče Erica osjetivši kako joj suze

naviru na oči. Uskoro više neće moći ovako. Netko će morati neštopoduzeti.

A onda joj je sinula ideja. Podignula je slušalicu i birala broj izglave. Vrijedilo je pokušati.

Hanna je otišla ravno u svoj novi ured i počela se useljavati. Patrik je

produţio prema sobici Martina Molina i oprezno pokucao na vrata. „Naprijed.“ Patrik je ušao u sobu i po navici sjeo na stolicu ispred

Martinova stola. Puno su radili zajedno i dosta su vremena provodilijedan kod drugoga.

„Čuo sam da si izašao na uvid prometne nesreće. Ima limrtvih?“

„Da, vozačica. Nije bilo drugih sudionika. Prepoznao sam je.Marit, vlasnica dućana u ulici Affärsvägen.” „Oh, kvragu”, reče Martin uz uzdah. „Kako jebeno

nepotrebno. Je li skrenula kako bi izbjegla srnu ili što li već?” Patrik zastane. „Tehničari su izašli na teren, njihov izvještaj i

obdukcija dat će konačan odgovor. Ali u autu je dobrano zaudaralo naalkohol.”

„Oh, kvragu”, ponovno će Martin. „Drugim riječima, vozila je

pijana. Iako mi se čini da nik ad prije nije zaustavljena zbog toga. Valjda je prvi put vozila pijana ili je barem nikad nismo uhvatili.”


26/321

„Daaa”, otegne Patrik. „Moţe biti.” „Ali?” ispitivački će Martin ispreplevši prste iza glave. Njegova

je crvena kosa bila blještava naspram bijelih dlanova. „Čujem ti po

glasu da te nešto brine. Dovoljno te dobro poznajem da odmah vidimkad nešto nije u redu.” „Ah, ne znam”, odgovori Patrik. „Nemam ništa konkretno.

Imam osjećaj da nešto… nije u redu. Nešto u što ne mogu točnouprijeti prstom.“

„Osjećaj te obično ne vara“, zabrinuto će Martin ljuljajući se nastolici. „No zasad je najbolje da pričekamo rezultate vještačenja. Kadtehničari i patolog sve pregledaju, znat ćemo više. Moţda nađu

obrazloţenje za tvoj čudan osjećaj.“ „Da, imaš pravo“, reče Patrik češući se po glavi. „Samo… Ma

ne, u pravu si, nema smisla nagađati dok ne saznamo više. Bolje da seu međuvremenu usredotočimo na ono što moţemo učiniti. A to,naţalost, znači obavijestiti Maritina najbliţeg srodnika. Znaš li ti ima liobitelj?“

Martin se namršti. „Znam da ima kćer tinejdţericu i da dijelistan s prijateljicom. Nešto se šuška o tom njihovom odnosu, ne

znam…“ Patrik uzdahne. „Ništa, moramo otići do njezine kuće i vidjeti

kako ćemo to izvesti.“ Nekoliko minuta kasnije pokucali su na vrata Maritina stana. Iz

telefonskog imenika saznali su da je stanovala u neboderu, udaljenomnekoliko stotina metara od policijske stanice. I Patrik i Martin teškosu disali. Policajcima je to bio jedan od najomraţenijih zadataka. Tekkad su iznutra začuli korake, postalo im je jasno kako uopće nisu

mogli biti sigurni da će u ovo doba popodneva ikoga biti u stanu. Ţeni koja im je otvorila vrata istog trenutka postalo je jasno o

čemu je riječ. Martin i Patrik smjesta su to uočili – lice joj jeproblijedilo, a ramena rezignirano klonula.

„Radi se o Marit, zar ne? Je li se nešto dogodilo?“ Glas joj jedrhtao, ali sklonila se u stranu kako bi ih propustila u hodnik.

„Da, naţalost imamo tuţnu vijest. Marit Kaspersen imala je

prometnu nesreću… Preminula je“, reče Patrik tiho. Ţena jenepomično stajala pred njima. Kao da se zamrznula u jednompoloţaju jer mozak mišićima nije mogao poslati signal zato što je bio


27/321

potpuno zaokupljen procesuiranjem informacije koju je upravoprimila.

„Ţelite li kavu?“ izustila je naposljetku i poput robota krenula

prema kuhinji ne čekajući njihov odgovor. „Postoji li itko kome trebamo javiti?“ upita Martin. Ţena je bila

u šoku. Imala je praktičnu bob-frizuru i čitavo je vrijeme namještalakosu iza ušiju. Bila je vrlo mršava, odjevena u traperice i dţemper unorveškom stilu, s krasnim isprepletenim uzorkom i otmjenimsrebrnim kopčama.

Kerstin odmahne glavom. „Ne, nemam nikoga. Nikoga osim…Marit. I Sofie, naravno. Ali ona je kod svog tate.“

„Sofie… To je Maritina kći?“ upita Patrik odmahujući g lavomkad je Kerstin, nalivši kavu u tri šalice, upitno podignula tetrapakmlijeka.

„Da, ima petnaest godina. Ovog je tjedna Olin red. Svaki jedrugi tjedan kod Marit i mene, a ostatak vremena kod Ole uFjällbacki.“

„Vi i Marit ste bile bliske prijateljice?“ Patriku je bilo nelagodnošto je postavio takvo pitanje, ali nije znao kako bi drugačije došao natu temu. Otpio je gutljaj kave čekajući odgovor. Bila je dobra. Jaka,baš onako kako je volio.

Po Kerstininu kiselom osmijehu vidjelo se da zna što ju jepitao. Oči su joj se ispunile suzama kad je rekla: „Bile smo prijateljicedok bi Sofie bila kod nas, a ljubavnice kad bi ona bila kod Ole. Okotoga…“ Glas joj je pukao i suze su potekle niz obraze. Plakala je, apotom je skupila snagu da zadrţi kontrolu nad glasom i nastavila:„Oko toga smo se sinoć svađale. Po stoti put. Nije htjela izaći javno s

tim, a mene je to gušilo. Izvlačila se na Sofie, ali to je bila samo izlika.Marit je ta koja nije bila spremna izloţiti se tračevima i pogledima.Pokušala sam joj objasniti da to ionako ne moţe izbjeći. A sve i kad binas ljudi na početku dobrano ogovarali kad bismo objelodanile našu vezu, uvjerena sam da bi se to s vremenom stišalo. Ali Marit nijehtjela slušati. Toliko je godina ţivjela običnim ţivotom, s muţem,djetetom, kućom, odlascima na kampiranje i to… To da bi moglaimati osjećaje prema ţenama dugo je krila duboko u sebi. A kad smo

se mi upoznale, to je bilo kao da je svaki komadić slagalice sjeo nasvoje mjesto. Barem je tako to ona meni opisala. Prihvatila je


28/321

posljedice, ostavila Olu i uselila se k meni. Ali ipak nije mogla stajatiiza toga. I oko toga smo se jučer svađale.“

Kerstin uzme maramicu i glasno ispuše nos.

„U koliko je sati izašla?“ upita Patrik. „Oko osam. Osam i petnaest, mislim. Znala sam da se nešto

dogodilo. Nikad nije izbivala cijele noći. Ali ustručavala sam se zvatipoliciju. Mislila sam da je otišla k nekome, ili da je šetala cijelu noć,ili… Ne, zapravo ne znam što sam mislila. Prije nego što ste došli, bašsam mislila nazvati bolnice i, ako je ne bih pronašla u jednoj od njih,nazvala bih vas.“

Ponovno je počela šmrcati pa je morala opet ispuhati nos.

Patrik je vidio kako se u njoj miješaju tuga, bol i osjećaj krivnje i ţalioje što ne moţe reći nešto čime bi barem otklonio tu krivnju. No,umjesto toga, bio je prisiljen samo pogoršati stvari.

„Mi…“, Patrik je zastao, nakašljao se i nastavio, „sumnjamo nato da je za vrijeme nesreće bila pod snaţnim utjecajem alkohola. Jeli… je li imala ikakvih problema s…?“

Otpio je još jedan gutljaj kave i načas poţelio da je negdjedrugdje, negdje daleko. A ne ovdje, u ovoj kuhinji, s ovim pitanjima i

s ovom tugom. Kerstin ga je iznenađeno pogledala. „Marit nikad nije pila alkohol. Barem ne otkad je ja poznajem, a

to je više od četiri godine. Rekla je da joj se ne sviđa okus alkohola,nije pila čak ni jabukovaču.“

Patrik Martinu uputi znakovit pogled. Još jedna čudnapojedinost koja je pridonosila tom nejasnom osjećaju koji ga je pratiojoš otkako je prije nekoliko sati obišao mjesto nesreće.

„Jeste li sigurni?“ Pitanje se činilo glupo jer je već bilaodgovorila na njega, no nije smjelo biti nejasnoća. „Da, apsolutno! Nikad je nisam vidjela da pije ţestice, ni vino,

ni pivo, ni išta slično. Da bi se ona napila i sjela za volan… Ne,nemoguće. Nije mi jasno…“ Kerstin je zbunjeno gledala Patrika iMartina. To što su rekli nije imalo nikakvog smisla. Marit nije pila i toje naprosto bilo tako.

„Kako moţemo doći do njezine kćeri? Imate li adresu Maritina

bivšeg muţa?“ upita Martin vadeći notes i kemijsku olov ku.


29/321

„On stanuje u okrugu Kullen u Fjällbacki. Imam točnuadresu.“ Uzela je ceduljicu s panoa i pruţila je Martinu. I dalje jedjelovala zbunjeno, no, uslijed neobičnih vijesti, nakratko je prestala

plakati.„Ţelite li da nekoga nazovemo?“ upita Patrik ustavši od stola. „Ne… Htjela bih biti sama.“ „U redu. Ali ako što zatrebate, nazovite nas.“ Patrik joj je

ostavio svoju posjetnicu. Osvrnuo se netom prije no što je zatvorio vrata za sobom i Martinom. Kerstin je i dalje sjedila za kuhinjskimstolom. Bila je potpuno nepomična.

„Annika! Je li došla nova cura?“ zadere se Mellberg u hodnik. „Da!“ odvrati Annika ne mrdnuvši s recepcije. „Pa gdje je?“ nastavi Mellberg s dernjavom. „Ovdje“, začuje se ţenski glas, a sekundu kasnije Hanna se

pojavi u hodniku.

„Aha, da, pa, ako niste prezauzeti, moţda biste se mogli doćipredstaviti“, kiselo će Mellberg. „Uobičajeno je doći pozdraviti novogšefa, to je obično prvo što se uradi na novom radnom mjestu.“

„Ispričavam se“, reče Hanna ozbiljno prilazeći Mellbergu sispruţenom rukom. „Čim sam stigla, Patrik Hedström me odveo nateren i upravo sam se vratila. Naravno da sam bila krenula k vama.Najprije moram reći da sam toliko toga dobrog čula o radu ovepostaje. Izvrsno ste riješili sve one slučajeve ubojstava posljednjih

godina. Mnogo se govori o tome kako je za to zasigurno zasluţnofantastično vodstvo kad je tako mala postaja uspjela riješiti sve teistrage na tako primjeran način.“

Čvrsto mu stisne ruku, a Mellberg je sumnjičavo pogledapokušavajući razabrati ima li naznaka ironije u tome što je rekla. Nopogled joj je bio ozbiljan pa je brzo odlučio prihvatiti kompliment.Moţda ipak neće biti loše da u postaji bude ţena u uniformi. A i lijepoju je vidjeti. Malo premršava za njegov ukus, ali nije loša, uopće nijeloša. Iako je morao priznati da nakon onog razgovora sa sretnimishodom od prije podne i nije baš osjećao iste one ţmarce u trbuhukad bi ugledao lijepu ţenu. Na svoje veliko iznenađenje, u misli mu je


30/321

došao Rose-Marien topli glas i radost s kojom je prihvatila njegovpoziv na večeru.

„Pa nećemo stajati u hodniku“, reče on nevoljko odagnavši

misli o ugodnom telefonskom razgovoru. „Uđimo u moj kabinet iporazgovarajmo.“ Hanna je ušla za njim i sjela u stolicu nasuprot njemu. „Dakle, već ste se uspjeli baciti na posao?“ „Da, išla sam ispitati mjesto prometne nesreće s inspektorom

Hedströmom. Jedno vozilo. Naţalost, sa smrtnim ishodom.“ „Da, dogodi se to ponekad.“

„Prema našoj prvoj procjeni, vozačica je bila pod utjecajemalkohola. Sve je zaudaralo po alkoholu.“ „Kvragu. Što je Patrik rekao, je li to netko tko nam je otprije

poznat zbog toga?“ „Ne, čini se da nije. Čak je i prepoznao ţrtvu. Neka ţena koja

ima dućan u ulici Affärsvägen. Mislim da je rekao da se zove Marit.” „Čovječe…” reče Mellberg češkajući se zamišljeno kroz kosu

koja mu je bila prebačena preko ćele. „Marit? Nikad ne bih rekao.”

Nakašljao se. „Ali nadam se da niste morali obavijestiti rodbinu na vašprvi dan ovdje?” „Nisam”, odgovori Hanna gledajući u svoje cipele. „Patrik i

jedan mlađi, crvenokosi momak otišli su to obaviti.” „To je Martin Molin”, reče Mellberg. „Patrik vas nije

upoznao?” „Ne, vjerojatno je zaboravio. Valjda su mu misli bile obuzete

onime što mora obaviti.”

„Hmm”, odvrati Mellberg. Uslijedila je poduţa tišina. Potom senakašljao.

„Pa dobro, dobrodošli u policijsku postaju Tanumshede.Nadam se da ćete biti zadovoljni. Usput, kako ste riješili stambenopitanje?“

„Unajmili smo kuću, to jest, muţ i ja unajmili smo kućunasuprot crkve. Uselili smo prije tjedan dana pa sada sve sređujemo.Kuća je već namještena, ali nastojimo stvoriti domaću atmosferu,koliko god je to moguće.“


31/321

„A vaš muţ? Čime se on bavi, je li i on ovdje našao posao?“ „Još nije“, reče Hanna i ponovno spusti pogled. Ruke su joj se

nemirno micale u krilu.

Mellberg frkne u sebi. Dakle, za takvog je tipa ona udana. Zanezaposlenog govnara koji dopušta da ga ţena uzdrţava. Bogme,nekima to prolazi.

„Lars je psiholog“, reče Hanna, kao da je čula što Mellbergmisli. „Traţi posao, ali potraţnja nije baš velika u ovom kraju. Takoda radi na knjizi dok nešto ne nađe. Na stručnoj knjizi. A nekoliko satitjedno radit će i kao psiholog za sudionike Fucking Tanuma“

„Aha“, reče Mellberg tonom koji je odavao da je već izgubiozanimanje za to čime joj se muţ bavi.

„Još jednom, dobrodošli.“ Ustao je kako bi joj dao do znanjada su formalnosti gotove i da moţe otići.

„Hvala“, reče Hanna. „Molim vas, zatvorite vrata za sobom“, reče Mellberg. Na

trenutak mu se učini da je na njezinim usnama opazio osmijeh, ali vjerojatno mu se samo učinilo. Doimalo se da gaji veliko poštovanje

prema njemu i onome što radi. To je, manje- više, upravo i rekla, abudući da je znao dobro procijeniti ljude, znao je jesu li iskreni ili nisu. A Hanna je definitivno bila iskrena.

„Kako je prošlo?“ šaptom upita Annika čim je, nekoliko sekundikasnije, ušla u Hannin ured.

„Pa“, odvrati Hanna s istim onim zadovoljnim osmijehom zakoji je Mellberg umislio da ga nije vidio. „Zbilja zanimljiv lik“, reče iodmahne glavom.

„Lik, da, moţe se i tako reći“, reče Annika uz smijeh. „Usvakom se slučaju čini da znaš s njim. Nemoj trpjeti sranja, to ti jemoj savjet. Ako shvati da te moţe zafrkavati, gotova si.“

„Već sam ja upoznala nekoliko takvih Mellberga, znam da snjim mogu izaći na kraj“, reče Hanna. Annika uopće nije sumnjala da

to i misli. „Malo mu laskaš, praviš se da radiš ono što ti je rekao, aonda napraviš onako kako misliš da je najbolje. Samo da ishod na


32/321

kraju bude dobar pa će se praviti da je sve od početka njegovazamisao. Jesam li u pravu?“

„Točno si opisala kako uspješno obavljati posao kad ti je Bertil

Mellberg šef“, odgovori Annika i uz smijeh se vrati do svog stola narecepciji. Nije se trebala brinuti za novu djevojku. Bez dlake na jeziku,pametna i čvrsta kao stijena. Bit će zadovoljstvo gledati je kako senosi s Mellbergom.

Ojađen, Dan je spremao stvari razbacane po sobi svojih cura. Kao i

obično, soba im je izgledala kao da je u njoj eksplodirala manjabomba. Znao je da bi trebao biti stroţi i natjerati ih da pospremaju zasobom, ali vrijeme koje su provodili zajedno bilo je tako dragocjeno.Cure su kod njega bile svaki drugi vikend i htio je iz toga izvućinajviše što je mogao, a ne gubiti vrijeme na cendranje i prepirku.Znao je da to nije u redu i htio je preuzeti svoju odgojnu uloguumjesto da sve svali na Pernillu, no vikend bi proletio tako brzo, ačinilo se kao i da godine lete zastrašujućom brzinom. Belinda je većbila napunila šesnaest i bila je gotovo odrasla. Malin je imala desetgodina, Lisen sedam i rasle su tako brzo da mu se katkad činilo da tone moţe pratiti. Tri godine nakon razvoda teret krivnje i dalje mu jepritiskao srce. Da nije počinio onu kobnu grešku, moţda sad ne bi trebao skupljati odjeću i igračke svojih cura po kući koja odzvanjaprazninom. Moţda je pogriješio što je ostao ţivjeti u kući uFalkelidenu. Pernilla je preselila u Munkedal da bi bila bliţe obitelji.No nije htio da i cure ostanu bez doma pa je radio, štedio i mučio sekako bi se one mogle osjećati kao kod kuće svakog vikenda kad dođu

u posjet. No uskoro više neće moći tako. Troškovi kuće pritiskali suga. Za najviše pola godine morat će donijeti odluku. Sjeo je na Malininkrevet i oslonio glavu na ruke.

Zvonjava telefona prenula ga je iz teških misli. Posegnuo je zatelefonom koji je leţao na Malininu krevetu.

„Dan.“ „O, zdravo, Erica.“

„Da, malo sam potišten. Cure su sinoć otišle.“


33/321

„Ma da, znam da će opet doći za tjedan dana, samo, predugo jeto. Što si trebala?“

Pozorno je slušao. Čelo mu je bilo naborano od brige i prije

nego što se javio na telefon, a sad je to bilo još izraţenije. „Zar je tako loše? Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.“ Ponovno je slušao dok je Erica govorila i naposljetku rekao:

„Da, to mogu učiniti. Apsolutno. Ako misliš da će to pomoći.“ „U redu, onda odmah dolazim.“ Dah je spustio slušalicu i nakratko ostao sjediti, duboko

zamišljen. Nije znao moţe li doista pomoći, no kako ga je Ericazamolila, nije oklijevao. Nekad davno bili su par, no sad su većgodinama bliski prijatelji. Pomogla mu je pri razvodu od Pernille, a onbi za nju učinio sve. I Patrik mu je postao blizak prijatelj i Dan je biočesto viđen gost u njihovu domu.

Odjenuo se i izvezao automobil na cestu. Za samo nekolikominuta stigao je do Ericine kuće.

Otvorila je vrata čim je zakucao. „Bok, uđi“, rekla je i zagrlilaga.

„Bok. Gdje je Maja?“ Pogledom je traţio djevojčicu koja mu je vremenom bila jako prirasla srcu. Volio je misliti da je i on Maji biodrag.

„Spava, sorry “ Erica se nasmije. Znala je da ju je mala šarmerica već debelo nadmašila u osvajanju Danove naklonosti.

„Pa onda ću se morati nekako snaći, a da joj ne puhnem za vratić.“

„Bez brige, za tren će se probuditi. Uđi. Anna je gore u sobi,

spava.“ Erica pokaţe prstom prema katu. „Misliš da je to dobra zamisao?“ zabrinuto će Dan. „Moţda joj

se neće dati. Moţda će se čak i razljutiti.“ „Nemoj mi reći da jednom tako velikom i snaţnom momku

klecaju koljena pred bijesom jedne ţenice“, zafrkavala ga je Erica.Pogledala ga je, doista je izgledao impozantno. „I nemoj mi sad opetpričati o tome kako Maria misli da jako sličiš Dolphu Lundgrenu. Sobzirom na to da je mislila da je onom pjevaču E-Typeu to pravo ime,

na tvom se mjestu ne bih baš pozivala na nju.“


34/321

„Ali zaista mu sličim, zar ne?“ Dan je zauzeo pozu i potom senasmijao. „Ne, u pravu si. Definitivno nisam više lovac. Ali moraosam i to isprobati…“

„Da, i Patrik i ja veselimo se danu kad ćeš naći curu s kojomćemo zapravo moći i razgovarati.“ „Misliš, na visokom intelektualnom nivou dostojnom ove

kuće? Nego, kakva je situacija u Paradise Hotelu ? Jesu li tvoji omiljeninatjecatelji ispali? Tko ide u finale? Ti to vjerno pratiš, sigurno ćeš meznati uputiti u aktualna zbivanja u toj kulturno uzvišenoj emisijik ojom treniraš taj svoj mozak gladan znanja. A i Patrik zna sve osituaciji u prvoj ligi. E to je visoka razina matematike.”

„Ha-ha-ha… Shvatili smo bit.“ Erika ga mlatne po ramenu. „Asad idi gore i budi koristan. Moţda ćeš mi napokon za neštoposluţiti.”

„Jesi li sigurna da Patrik zna u što se upustio? Morat ćupopričati s njime o tome koliko je pametno odvesti te pred oltar.”Dan je već bio na pola stubišta.

„Super. A sad idi gore!” Danu je smijeh zapeo u grlu kad se popeo uza zadnjih nekoliko

stuba. Jedva da je vidio Annu sve ovo vrijeme otkad su ona i djeca bilikod Erice i Patrika. Kao i svi ostali u Švedskoj, sve o tragediji čitao jeu novinama. Svaki put kad bi posjetio Ericu, Anna bi se drţala postrani. Prema onome što je čuo od Erice, većinu svog v remenaprovodila je zatvorena u sobi.

Oprezno je pokucao na vrata. Nitko se nije javio. Ponovno jepokucao.

„Anna? Zdravo! Dan je, mogu li ući?” Još uvijek ništa. I dalje jeneodlučno stajao pred vratima. Čitava situacija nije mu bila ugodna, aliobećao je Erici da će pokušati pomoći i morao je učiniti sve što moţe.Duboko je udahnuo i otvorio vrata. Anna je leţala na krevetu i vidioje da je bila budna. Tupo je zurila u strop s prstima isprepletenimapreko trbuha. Nije ni pogledala prema njemu kad je ušao. Dan je sjeona rub kreveta. I dalje nikakve reakcije.

„Kako je? Kako se osjećaš?”

„A kako ti izgledam?” odvrati Anna ne mičući pogled sa stropa. „Tako-tako. Erica se brine za tebe.”


35/321

„Erica se uvijek brine za mene”, reče Anna. Dan se nasmiješi. „Da, imaš pravo. Baš zna biti kvočka, zar

ne?“

„Bome da”, odgovori Anna i svrne pogled prema Danu. „Ali ima dobre namjere. A sad je malo zabrinutija nego

obično.” „Da, jasno.” Anna uzdahne. Bio je to dug, dubok uzdah i činilo

se da je njime iz tijela izbacila mnogo v iše od samog zraka. „Naprostone znam kako da se izvučem iz ovoga. Kao da mi je sva energijaiščezla. I ne osjećam ništa. Apsolutno ništa. Nisam ţalosna, nisam nisretna. Ne osjećam ništa.“

„Jesi li i s kim razgovarala o tome?“ „Misliš, s psihologom ili tako nešto? Erica mi stalno kvoca oko

toga. Ni na to se ne mogu natjerati. Da s nekim potpunim strancemrazgovaram o svemu. O Lucasu. O sebi. Nisam spremna na to.“

„Bi li…“ Dan je zastao i namjestio se na krevetu. „Bi li ti bilozamislivo da razgovaraš sa mnom? Ne poznajemo se baš dobro, alisvakako nisam potpuni stranac.“ Zašutio je, napeto iščekujući

odgovor. Nadao se da će rećida.

Tijelo joj je bilo premršavo, a pogledodavao izmučenost i odjednom ga je preplavio snaţan zaštitničkiinstinkt. Bila je tako nalik Erici, a opet nije. Uplašenija i krhkija verzijaErice.

„Pa… ne znam“, neodlučno će Anna. „Ne znam što bih rekla,odakle bih počela…“

„Moţemo početi tako što ćemo poći u šetnju. Ako ti se budepričalo, pričat ćemo, a ako ne… samo ćemo prošetati. Moţe li tako?“

Sam je u svom tonu glasa čuo ţeljno iščekivanje. Anna se oprezno digla u sjedeći poloţaj. Kratko je sjedilaokrenuta leđima Danu, a potom je ustala s kreveta. „Dobro, idemo ušetnju. Ali samo šetnju.“

„U redu“, reče Dan i kimne glavom. Poveo je Annu niz stube ibacio pogled prema kuhinji u kojoj je Erica zveckala posuđem.„Idemo u šetnju“, doviknuo joj je i krajičkom oka primijetio kako seErica pravi da to nije neka velika stvar.


36/321

„Vani je pomalo svjeţe, bolje da uzmeš jaknu“, rekao je Anni, aona je poslušala njegov savjet. Odjenula je beţ kaput, a oko vrataomotala veliki kremastobijeli šal.

„Jesi li spremna?“ upita Dan svjestan višeznačnosti pitanja. „Mislim da jesam“, odgovori Anna i pođe za njim na proljetno

sunce.

„Misliš li da je moguće ikada naviknuti se?“ upita Martin dok su se vozili prema Fjällbacki.

„Ne“, kratko odgovori Patrik. „Barem se nadam da ne. Inače bibilo vrijeme za promjenu zanimanja.“ Prebrzo je uletio u zavoj kodLångsjöa, a Martin se, kao i obično, čvrsto drţao za ručku iznad vrata.Načinio je mentalnu zabilješku da mora upozoriti novu policajku dase ne vozi s Patrikom. Iako je, vjerojatno, već bi lo prekasno. Jutros jes njim išla na mjesto nesreće i sigurno već doţivjela svoje prvoiskustvo bliske smrti.

„Kakva ti se čini?“ upita Martin.

„Tko?“ Patrik se činio malo smušeniji nego inače. „Nova cura, Hanna Kruse.“ „A… čini se dobra…“ odgovori Patrik .„Ali?“ „Kako misliš, ali?“ Patrik svrne pogled na svog kolegu pa ovaj

još čvršće stisne ručku. „Gledaj cestu, kvragu. Pa čini mi se kao da ţeliš još nešto reći.“

„Ma ne znam“, otezao je Patrik. Martinu je laknulo što mu jepogled opet bio na cesti. „Samo nisam navikao na ljude koji su takojebeno… ambiciozni.“

„Što time ţeliš reći?“ uz smijeh će Martin, iako nije uspio skritida je pomalo uvrijeđen.

„Nemoj se ljutiti, nisam htio reći da tebi nedostaje ambicije, aliHanna je, kako da kaţem… superambiciozna.“

„Superambiciozna“, sumnjičavo će Martin. „Rezerviran siprema njoj jer je superambiciozna… Moţeš li biti malo određeniji? A


37/321

osim toga, što nije u redu sa superambicioznim curama? Nisi valjdajedan od onih koji misle da ţenama nije mjesto u policiji?“

Patrik ponovno svrne pogled s ceste i sumnjičavo pogleda

Martina.„Koliko ti mene uopće poznaješ? Misliš da sam šovinistička

svinja? Šovinistička svinja čija zaručnica zarađuje dvostruko više…Ne, mislim… Ma, kvragu, vidjet ćeš i sam.“

Martin je kratko šutio pa rekao: „Ozbiljno? Erica zarađujedvostruko više od tebe?“

Patrik se nasmije. „Znao sam da će te to ušutkati. Iako, dabudem potpuno iskren, to je bez poreza. Većina ode na porez drţavi.

Sreća da je tako. Bilo bi zbilja dosadno biti bogat.“ I Martin se nasmije. „Da, kakva sudbina. Tako nešto ne bi bilo

dobro doţivjeti.“ „Bome.“ Patrik se nasmije, ali ubrzo se uozbilji. Skrenuli su u

četvrt Kullen, gdje su zgrade bile gusto načičkane jedna uz drugu, iparkirali. Ostali su sjediti u automobilu još nekoliko trenutaka.

„Pa vrijeme je da to obavimo. Opet.“

„Da“, reče Martin i zašuti. U ţelucu je osjećao sve veću teţinu. Ali povratka nije bilo. Najbolje da to riješe.

„Lars?“ Hanna ostavi torbicu pored vrata, objesi jaknu i spremi cipelena policu. Nije bilo odgovora. „Hej, Lars! Jesi li doma?“ Osjetila jekako joj se u glas uvlači nemir. „Lars?“ Obilazila je kuću. Sve je bilo

tiho. Zrake proljetnog sunca koje su se probijale kroz prozoreobasjavale su zrnca prašine koja bi poletjela u zrak kad bi ona prošla. Vlasnik kuće nije se baš potrudio počistiti je prije nego što ju jeiznajmio. Ali sad se nije mogla baviti time. Nemir je potiskivao sveostalo. „LARS?“ Sad je već vikala, no nije čula ništa, osim vlastitaglasa kako se odbija o zidove.

Hanna je nastavila pretraţivati kuću. U prizemlju nije bilonikoga pa je potrčala na kat. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena.Oprezno ih je otvorila. „Lars?“ reče tiho. Leţao je na krevetu, naboku, leđima okrenut njoj. Bio je potpuno odjeven i leţao je napokrivačima, a po njegovu pravilnom disanju znala je da spava.


38/321

Paţljivo se uvukla u krevet i legla uz njega. Leţali su jedno uz drugopoput dvije ţlice. Slušala je kako diše i osjetila kako je pravilan ritamudisaja uspavljuje. San je odnio njezinu zabrinutost.

„Koja jebena rupetina“, reče Uffe i baci se na jedan od kreveta koji subili pripremljeni u velikoj prostoriji.

„Ja mislim da će biti zabavno“, reče Barbie poskakujući dok jesjedila na krevetu.

„Pa nisam rekao da neće biti zabavno“, nasmije se Uffe. „Samo

sam rekao da je jebena rupetina. Ali sredit ćemo mi to, je l´ da?Pogledajte što sve imamo.“ Ustao je i pokazao na dobro opskrbljenbar. „Što kaţete? Da započnemo s feštom?“

„Daa!“ uskliknu svi osim Jonne. Nitko nije gledao u kamerekoje su zujale oko njih. Bili su preiskusni da počine takvu početničkugrešku.

„Onda, ţivjeli, jebemu“, reče Uffe i potegne iz prve boce piva. „Ţivjeli“, uzviknu svi ostali i podignu boce. Svi osim Jonne.

Ona je i dalje sjedila na kre vetu i nepomično gledala ostalih peterosudionika.

„Što je s tobom, jebote?“ otresito joj se obrati Uffe. „Nećešpopiti pivo s nama? Nismo dovoljno dobri za tebe ili što?“ I ostalipogledaju Jonnu iščekujući odgovor. Svi su dobro znali da sukobipodiţu gledanost, a ako su išta svi ţeljeli, to je bilo da Fucking Tanum ima dobru gledanost.

„Nije mi sad do toga“, reče Jonna izbjegavajući Uffeov pogled. „Nije mi sad do toga“, naruga joj se Uffe oponašajući njezin

glas u falsetu. Osvrnuo se da vidi ima li podršk u ostalih, a kad je vidioiščekivanje u njihovim očima, nastavi: „Što je, ti si neka jebenačistunka ili što? Mislio sam da smo ovdje radi PARTYJA!“ Podignuoje bocu i otpio nekoliko gutljaja.

„Nije ona čistunka“, usudi se reći Barbie. Uffeov oštar pogledodmah ju je ušutkao.


39/321

„Pustite me na miru“, reče Jonna razdraţeno zamahujućinogama ispod kreveta. „Idem malo van“, reče i navuče svoju veliku,bezobličnu vojnu jaknu koja je visjela na obliţnjoj stolici.

„Samo idi“, dovikne Uffe za njom. „Jebena luzerice!“ Glasnose nasmijao i otvorio novu bocu piva. Zatim se ponovno osvrnuo.„Zašto samo sjedite? Ovo je FEŠTA! Ţivjeli!“

Nakon nekoliko sekundi mučne tišine počeo se širiti nervozansmijeh. Zatim su ostali podigli boce i priključili se. Kamere suneprekidno zujale i snimale potičući njihovo opijanje. Bilo je sjajnobiti na televiziji.

„Tata, netko zvoni!“ zadere se Sofie i vrati svom telefonskom pozivu.Uzdahne.

„Tata je tako prokleto spor. Kvragu, ne da mi se više biti ovdje.Brojim dane do povratka k mami i Kerstin. Kako tipično, danaspočinju snimati Fucking Tanum, a ja moram biti ovdje. Svi će to gledati,a ja ću sve propustiti. Kako prokleto tipično!“ ţalila se. „Tata,

OTVORI, netko je pred vratima!“ zaderala se potom. „Kuţiš,prestara sam ja da se sa mnom razvedeni roditelji nabacuju kao snekim djetetom. A i dalje se ne slaţu ni oko čega pa nitko neće slušatimene. Poput dječurlije su.“

Zvono ponovno glasno odjekne stanom i Sofie poskoči.„Dobro, onda ću JA otvoriti!“ zadere se, a zatim tiše nadoda uslušalicu: „Čuj, nazvat ću te poslije, stari vjerojatno sluša muziku zaplesnjake sa slušalicama na ušima. Pusa, stara.“ Sofie uzdahne i pođe

prema ulaznim vratima.„DOBRO, dolazim!“ Razdraţena, otvori vrata, ali ostane

zatečena vidjevši dva nepoznata muškarca u policijskim uniformama.„Zdravo!“ „Jesi li ti Sofie?“ „Da?“ Sofie je grozničavo razmišljala pokušavajući se sjetiti što

je to mogla učiniti da joj policija dođe na vrata. Nije se mogla sjetiti.Dobro, jest da je na posljednji školski ples prokrijumčarila nekolikopiva i da se nekoliko puta vozila s Oleom na njegovom nabrijanom


40/321

skuteru, ali teško da bi se policija zamarala takvim manjimprekršajima.

„Je li ti otac kod kuće?“ upita stariji policajac.

„Daa“, otegne Sofie. Misli su joj sad već podivljale. Što li je totata mogao učiniti?“

„Ţeljeli bismo razgovarati s oboma“, nadodao je mlađi,crvenokosi policajac. Sofie nije mogla ne primijetiti da ne izgleda loše. A bogme ni drugi. Ali bio je prestar. Imao je barem 35 godina.

„Uđite.“ Pomaknula se u stranu da ih propusti. Dok su se oniizuvali, Sofie ode u dnevnu sobu. I, zaista, ondje je tata sjedio sgolemim slušalicama na ušima. Sigurno je slušao nešto uţasno, poput Wizexa, Vikingarne, Thorleifsa ili nečeg takvog. Gestom mu da doznanja da skine slušalice. On ih skine i upitno je pogleda.

„Tata, došli su neki murjaci koji hoće popričati s nama.“ „Policajci? „Što? Tko?“ Sofie je uočila kako mu je um obuzet

pitanjem što li je to ona mogla učiniti da ih posjeti policija. Preduhitrilaga je. „Nisam ništa učinila. Zaista. Kunem se.“

Sumnjičavo ju je pogledao, ali skinuo je slušalice, ustao i krenuo

vidjeti što je posrijedi. Sofie ga je slijedila u stopu. „O čemu se radi?“ upita Ola Kaspersen. Na njegovu licumogao se nazrijeti strah od mogućnosti da dobije neţeljen odgovor.Njegova je intonacija odavala norveške korijene, ali bila je tolikonezamjetna da je Patrik pretpostavio da je davno napustio svojurodnu zemlju.

„Moţemo li ući i sjesti? Usput, ja sam Patrik Hedström, a ovoje moj kolega Martin Molin.“

„Da, svakako“, reče Ola i rukuje se s njima. I dalje je izgledao zbunjeno. „Da, izvolite ovamo.“ Odveo je Martina i Patrika ukuhinju, kao što bi to i učinilo devet od deset ljudi. Iz nekog serazloga kuhinja činila kao najsigurnije mjesto u kući kad vas posjetipolicija.

„Kako vam moţemo pomoći?“ Ola sjedne pored Sofie, dok supolicajci sjeli nasuprot njih. Odmah je stao namještati resice stolnjaka.Sofie ga pogleda ljutito. Pa zar je i sad morao biti tako prokleto

pedantan?


41/321

„Pa…“ Činilo se kao da se onaj koji se predstavio kao PatrikHedström koleba i Sofie se u trbuhu javi čudan osjećaj. Osjetila jepotrebu da pokrije uši i počne mumljati, kao što je to činila kad bi joj

se roditelji svađali dok je bila mala, ali znala je da ne moţe. Više nijebila dijete.„Naţalost, imamo tuţnu vijest. Marit Kaspersen je sinoć

poginula u prometnoj nesreći. Primite našu iskrenu sućut.“ Patrik senakašljao, ali nije svrnuo pogled. Onaj teški osjećaj u Sofienu trbuhupogoršao se dok se ona borila da pojmi ono što je upravo čula. To nemoţe biti istina! Sigurno je neka greška. Mama ne moţe biti mrtva.Nije moguće. Pa sljedećeg su vikenda trebale ići u šoping u Uddevallu.

Dogovorile su se. Samo njih dvije. Jedna od onih stvari između majkei kćeri o kojoj joj je mama vječno tupila, dok se ona pravila da to ne voli, a u stvari joj je bilo drago. Zamisli da mama nikad ne sazna za to.Da je to zapravo voljela. U glavi joj je zujalo, a pored sebe je čula ocakako pokušava doći do zraka.

„Sigurno ste pogriješili.“ Oline riječi bile su kao jeka Sofienihmisli. „Sigurno je greška, Marit ne moţe biti mrtva!“ Uspuhao se kaoda je trčao.

„Naţalost, to je nedvojbeno tako.“ Patrik kratko zastane pazatim nastavi. „Ja… ja sam je osobno identificirao. Prepoznao sam jeiz dućana.“

„Ali… ali…“ Ola je pokušavao naći riječi, ali one su muizmicale. Sofie ga je gledala s čuđenjem. Otkad pamti, njezini su seroditelji stalno svađali. Nije mogla ni pretpostaviti da još postoji dionjega kojemu je još uvijek stalo.

„Što? Što se dogodilo?“ zamuckivao je Ola.

„Prometna nesreća, jedan auto, sjeverno od Sannäsa.“ „Jedan auto? Kako to?“ upita Sofie. Čvrsto se drţala za rub

stola, kao da je to jedina stvar koja ju je odrţavala u stvarnosti. „Je liskrenula kako bi izbjegla srnu? Mama je vozila valjda nekoliko putagodišnje. Zašto je vozila baš sinoć?“ Gledala je dvoj icu policajaca sdruge strane stola i osjetila kako joj srce lupa. Način na koji su spustilipogled jasno je davao do znanja da postoji nešto što nisu spomenuli. Što bi to moglo biti? Šutjela je čekajući odgovor.

„Mislimo da postoji mogućnost da je vozila pod utjecajemalkohola. Još nismo sigurni, to će pokazati rezultati istrage.“ Patrik


42/321

Hedström gledao je ravno u nju. Nije mogla vjerovati svojim ušima.Pogledala je oca, a zatim ponovno Patrika.

„Zafrkavate me ili što? Mora biti greška. Majka nikad nije

popila niti kap. Niti kap. Nikad nisam vidjela da je popila i čašicu vina.Bila je potpuno protiv alkohola. Reci im!“ Sofie osjeti kako joj se budineka divlja nada. To nije mogla biti njezina mama! S nadom jepogledala oca. On se nakašljao.

„Da, to je istina. Marit nikad nije pila. Ni dok smo bili u braku,a koliko znam, ni poslije.“

Sofie je pokušavala uhvatiti njegov pogled koji bi joj potvrdioda i on gaji istu nadu kao i ona, no on ju je izbjegavao pogledati.

Rekao je ono što je znala da mora reći, ono što je u njezinim očimapotvrđivalo da je u pitanju greška, ali opet se činilo da nešto… nije uredu. Odagnala je taj osjećaj i okrenula se Patriku i Martinu.

„Čujete? Mora biti neka greška. Ne moţe to biti mama. Jeste liprovjerili s Kerstin, je li kod kuće?“

Policajci izmijene poglede. Onaj crvenokosi je preuzeo riječ.„Bili smo kod Kerstin. Izgleda da su se ona i Marit sinoć oko nečegaposvađale. Tvoja majka je izjurila i uzela ključeve auta. Otad nije

viđena. A…“ Martin pogleda svog kolegu. „A potpuno sam siguran da je to Marit“, nadoda Patrik.

„Mnogo sam je puta vidio, između ostalog i u dućanu, odmah sam jeprepoznao. Međutim, ne znamo je li doista pila. To smo zaključilisamo zbog mirisa na vozačkom sjedalu, ali nismo sigurni. Nijeisključeno da postoji neko drugo rješenje i da ste u pravu. Ali nemadvojbe da je to tvoja mama. Jako mi je ţao.“

Neugodan osjećaj u trbuhu se vratio. Rastao je i rastao dok se

ţuč nije digla do grla. Zatim su se pojavile suze. Na ramenu je osjetilaočevu ruku, ali otresla ju je. Sve te godine svađa među njima. Sve teprepirke, i prije i nakon razvoda, sve to seruckanje, ogovaranje, sva tamrţnja. Sve se to zbilo u jednu čvrstu točku usred tuge. Nije višemogla slušati. Otrčala je iz kuhinje, a tri para očiju gledala su u nju.

Erica je kroz kuhinjski prozor začula dva vesela glasa. Raspršeni jesmijeh bio prigušen dok se ulazna vrata nisu otvorila, a onda se


43/321

razlegao kućom. Erica nije mogla vjerovati svojim očima. Anna sesmiješila, i to ne usiljeno kao ponekad kad bi pokušavala umiriti djecu.Bio je to pravi osmijeh, od uha do uha. Ona i Dan veselo su čavrljali,

a obrazi su im se rumenjeli od brze šetnje po krasnom proljetnom vremenu.„Jeste li se zabavili?“ oprezno upita Erica stavljajući kavu u

aparat.

„Da, bilo je krasno“, reče Anna i nasmiješi se Danu. „Bilo jedivno malo protegnuti noge. Išli smo skroz do Bräckea i nazad. Vrijeme je tako lijepo da su neka stabla već propupala i…“ Morala jezastati da dođe do daha nakon brze šetnje.

„I naprosto smo se odlično proveli“, nadopuni je Dan i skinejaknu. „Nego, hoće biti što od te kave ili je čuvaš za neke drugegoste?“

„Ne budali, mislila sam da sve troje zajedno popijemo kavu. Ako si za“, reče Erica i pogleda Annu. Još uvijek joj se činilo da je na vrlo tankom ledu kad razgovara sa sestrom i bojala se da ne probijemjehurić radosti u kojemu se Anna našla.

„Svakako. Dugo nisam bila ovako dobro raspoloţena“, reče

Anna i sjedne za stol. Uzela je šalicu koju joj je Erica pruţila, dolilamalo mlijeka i stala grijati ruke oko šalice. „Ovo je upravo ono što mije doktor prepisao.“ Zbog rumenih obraza lice joj je sjalo. Erici je, kadje vidjela Annin osmijeh, zaigralo srce. Dugo je nije vidjela ovakvu.Dugo njezine oči nisu odavale ništa osim tuge i slomljenosti.Zahvalno je promatrala Dana. Nije bila sasvim sigurna je li učinilapravu stvar time što ga je pozvala da dođe porazgovarati s Annom, alipotajice je osjećala da ako itko moţe doprijeti do nje, onda je to Dan.

Erica je to pokušavala mjesecima, ali naposljetku je shvatila da nijeona ta koja će oraspoloţiti sestru. „Dan me pitao kako napreduju planovi za vjenčanje, ali morala

sam priznati da nemam pojma. Vjerojatno si mi rekla, ali, naţalost,nisam baš bila pribrana. Pa dokle ste došli? Je li sve rezervirano ispremno?“ Anna otpije gutljaj kave i znatiţeljno pogleda Ericu.

Odjednom je izgledala tako mlado, tako neopterećeno. Kaoprije nego što je upoznala Lucasa. Erica se prisili da ne razmišlja o

tome. Nije htjela pokvariti trenutak mislima o tom gadu.


44/321

„Pa što se tiče onoga što trebamo rezervirati, tu je sve poplanu. Crkva je riješena, uplatili smo polog za hotel i… Da, to jeotprilike to što je riješeno.“

„Ali, draga moja Erica, vjenčanje je za šest tjedana! Kakvu ćeš vjenčanicu imati? Kako će djeca biti odjevena? Kakav će ti biti buket? Jeste li u hotelu pitali za jelovnik? Jeste li rezervirali sobe za goste? Jeli napravljen raspored sjedenja?“

Smijući se, Erica podigne ruku. Maja ih je promatrala iz svojedječje stolice ne znajući odakle odjednom tolika radost.

„Polako, polako… Nastaviš li tako, počet ću ţaliti što te Danuspio izvući iz kreveta.“ Nasmiješila se i namignula dajući do znanja

da se šali. „U redu, u redu“, reče Anna. „Neću više ni zucnuti. U stvari,

još samo nešto – jeste li riješili glazbu?“ „Naţalost, odgovor na to je vjerojatno ne, ne i ne“, uzdahne

Erica. „To još nisam… stigla.“ Anna se odjednom uozbiljila. „Nisi stigla jer si se morala

brinuti o troje djece. Oprosti, Erica, sigurno ti nije bilo lakoposljednjih mjeseci. Da sam bar…“ zašutjela je i Erica je vidje la kakojoj u oči naviru suze.

„Hajde, u redu je. Adrian i Emma su bili anđelci, a i preko danasu u vrtiću pa nije bilo baš toliko teško. Ali nedostaje im mama“, rečeErica.

„Isuse, vrtić!“ Erica poskoči i pogleda na veliki zidni sat. „Jakokasnim, a moram ih pokupiti. Ewa će poludjeti ako ne poţurim.“

„Danas ću ih ja pokupiti“, reče Anna i ustane. „Daj mi ključeve

auta.“ „Jesi li sigurna?“ upita Erica. „Jesam, sigurna sam. Ti svaki dan ideš po

Documents

Camilla Läckberg - Zlosretnik.pdf