Broj 7 • Međugorje • Srpanj 2009. • Cijena 2,5 KM / …juni bosonogi pristupili – izuvši obu-ću sa svojih nogu – jer Sveto je mjesto na kome stojiš – kaza Gospodin

Godište IV. • Broj 7 • Međugorje • Srpanj 2009. • Cijena 2,5 KM / 10 kn

Sr pan j 200 9 . / / B ro j 7 / / G o d i š te I V. • 3

GLASNIK MIRAUtemeljitelj i nakladnik:Informativni centar “Mir” Međugorje

Glavni urednik: Krešimir Šego

Lektor i korektor: Dragan Naletilić

Adresa:Glasnik mira, Gospin trg 188266 Međugorje, BiHTel.: 00 387 36 650 200; 653 325Faks: 00 387 36 651 300Služba pretplate: 00 387 36 653 342E-mail: [email protected] Internet: www.medjugorje.hr

Grafičko oblikovanje:Marin Musa //

Tisak: Fram-Ziral, Mostar

Uplata pretplate: Informativni centar “Mir” Međugorje d.o.o., „Glasnik mira“Iz BiH u KM:Unicredit Bank Žiroračun broj 33 8120 2 20114 5352Iz svih stranih zemalja:Unicredit Bank, SWIFT: UNCRBA 22IBAN: BA 39 3380 6048 0281 0221Iz RH u HRK:Societe generale - Splitska banka d.d., Nalog 14Broj računa: 2330003-5100201682Iz RH u EUR :Societe generale - Splitska banka d.d.Nalog 14, SWIFT: SOGE HR 22IBAN: HR 17 2330 0035 1002 0168 2Iz BiH i RH pretplatu se može uplatiti i poštanskom uplatnicom.

Cijena pojedinog primjerka: 2,5 KM/10 knGodišnja pretplata (12 brojeva)BiH: 30 KM; Republika Hrvatska: 120 kn;Zemlje EU: 30 eura; Švicarska: 50 sfr; SAD: 50 US$

List je prijavljen kod Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa Hercegovačko- neretvanske županije pod brojem R-05-05-42-2175-86 /06 od 12. siječnja 2006.

Dekret pape Urbana VIII. U skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbom II. vatikanskog koncila, izdavač izjavljuje da nema nakanu preteći sud Crkve o nadnaravnosti prirode događaja i poruka o kojima je riječ na ovim stranicama. Taj sud pripada kompetentnom autoritetu Crkve, kome se izdavač potpuno podvrgava. Riječi poput «ukazanja, čudesa, poruke» i slične imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedočenja.

U oVome BRojU pRočItajte:

Neka temeljNa pRomIšljaNja za RazlIkoVa-Nje DUHoVafra Tomislav Pervan

SEDAMDESET GODINA SVeĆeNIštVa FRa zoRaNa oStojIĆa

JA SAM KRALJI-CA MIRA - RIječI koje SU pokRe-NUle SVIjetfra Svetozar Kraljević

U meĐUGoRje Sam HtIo DoĆI jeR je U NjemU majkabiskup George Cosmas Lungu Zumaire

„RaDUjte Se Sa mNom, oBRaĆajte SE U RADOSTI I ZA-HValjUjte BoGU“ prof. dr. Adalbert Rebić

28. oBljetNIca U SLICI

Fotografiju na naslovnici snimio foto Đani

promišljanjeDraga djeco! Radujte se sa mnom, obraćajte se u radosti i zahvaljujte Bogu na daru moje prisutnosti među vama. Molite da bi u vašim srcima Bog bio u središtu vašeg života i svojim životom svjedočite, dječice, da bi svako stvorenje osjetilo Božju ljubav. Budite moje ispružene ruke za svako stvorenje kako bi se približilo Bogu ljubavi. Ja vas blagoslivljam svojim majčinskim blagoslovom.Hvala vam što ste se odazvali momu pozivu.(25. lipnja 2009.)

Poštovani čitatelji!Dvadeset i osam godina minulo

je otkako se zapalio gore na obron-ku Crnice biblijski – ali i novozavjetni i novovjeki Gorući grm koji do danas gori, ne sagorijeva, komu su milijuni i mili-juni bosonogi pristupili – izuvši obu-ću sa svojih nogu – jer Sveto je mjesto na kome stojiš – kaza Gospodin Mojsi-ju. Sveto je i ovo mjesto koje je tu među nama, ne ljudskim htijenjem ili voljom, nego drugom, nebeskom, Božjom silom i voljom.

I svi pokušaji da se taj Grm izbriše, utrne, do danas nisu uspjeli. Prije 28 godina ovo je mjesto bačeno u žarište duhovnoga gibanja i događanja u Kato-ličkoj Crkvi i svijetu. Kad čovjek proma-tra i promišlja izbliza od samih poče-taka sve ono što se odvijalo i što se još uvijek ovdje odvija, onda vidimo kako je to odavna preraslo u globalno giba-nje, planetarnu obnovu svijeta i čovje-ka u Kristovu Duhu, obnove započete, praćene i potpomagane Djevicom, Maj-kom i Zaručnicom Duha – Bogorodicom Marijom.

MEĐUGORJE, JEDNO I JEDINCATO fra tomislav pervan

Sve to daleko, daleko nadmašuje i na-drasta sve što je bilo tko od nas mogao u samim početcima i zamisliti, a nekmoli dovidjeti. Nalik smo apostolima i Mariji nakon Duhova koji su trebali samo slije-diti glas i vodstvo Duha Svetoga koji je bio začetnik, voditelj i dovršitelj Kristo-va djela, koji je postupno uvodio u pu-ninu istine o Isusovu poslanju u svijetu, koji je postupno stvarao zajednicu svetih. Trebalo je samo živjeti otvorenih očiju i srca, osluškivati poticaje Duha i Marije.

Međugorje je od samih početaka poziv na zapućivanje u Marijinu školu. U toj ško-li možemo naučiti iskustvo Boga koji je lju-bav. Ona nas poziva živjeti iskustvo Boga u dubini svoga srca, na izvorima života, u prostorima šutnje i iščekivanju Božje pri-sutnosti. Od nje možemo naučiti kako Bog djeluje, a čovjek u sebe upija to djelova-nje. U Marijinu pristanku odzvanja veli-ko da Bogu, ali i silno Božje ne svim babi-lonskim kulama ovoga svijeta, Božji plan s onima koji gladuju i žeđaju pravde i Boga.

Njezina su ukazanja gramatika, slovnica Božje sućuti, smilovanja i milosrđa nad čo-vjekom, ona su izričaj njegove ljubavi koja

snimio Mate T. Vasilj

4 • Gla sn i k m i ra / / M eđugor j e Sr pan j 200 9 . / / B ro j 7 / / G o d i š te I V. • 5

Uz 28. obljetnicu međugorskoga fenomenaUz 28. obljetnicu međugorskoga fenomena

žaluje zbog grijeha svijeta. U Mariji se na lju-bav odgovara ljubavlju i po tome nam je ve-liki uzor. Ona začinje u vjeri i ljubavi. Božju bol zbog svijeta čini svojom boli i do kraja se izručuje kao sredstvo za spas i otkup svijeta. Ona nas uči prihvatiti ljubav kako bismo ro-dili svijetu Riječ ljubavi, Riječ koja je radi nas ljudi i našega spasenja postala Čovjekom.

Platon se izrazio kako je čovjek upra-vo kao razbijena posuda koja se nikada ne da do vrha napuniti. Pijanac kaže: Još jed-na čaša, i bit ću sretan! I nije sretan! Dro-geraš veli: Još samo jedan shot i bit ću u raju! I svrši u paklu, nasilnom smrću dro-ge! Jednako i razvratnici: Još samo ova ili ona žena ili ljubav, i bit ću zadovoljen! Ni-kada! I nikada! Uvijek premalo. Ili pak koc-kar! Još samo ovaj pokušaj – i ode sav no-vac netragom! Čovjekova se osjetila mogu i prezasititi, ali duša i srce ostaju prazni, nezadovoljni i nezadovoljeni. To je kao kad bi se čovjek htio jednom zauvijek nasititi hranom koja ne siti, ili opiti vinom koje ne opija. I, jer je Bog stavio svoj chip, svoju an-tenu u nas, on počiva u najdubljoj intimi svake pojedine duše, duša je beskonačna i ne može se ničim drugim ispuniti nego Bogom. I taj nas chip u našem srcu dovodi ovamo, u Međugorje. Čovjek je stvoren ne za zemlju, nego za Nebo i Boga, i zato smo jedino s Bogom sretni. I izvucimo svoje an-tene prema Gospodinu i Gospi!

Dvadeset i osam punih godina Među-gorje je nazočno na crkvenoj i svjet-skoj pozornici. Danas ima svoje gor-

ljive zagovornike, ali i žestoke osporavatelje. Sučeljene se strane teško daju i mogu u sa-dašnjem trenutku pomiriti. Zagovornici i štovatelji neumorni su u svojim dolascima u Međugorje vjerujući kako je početak sve-mu autentičan glas s Neba, Gospina pojava, a osporavatelji su gorljivi u svojim protim-bama te traženju spornih sadržaja i eleme-nata u cijelom zbivanju. Internetski portali koji su pro i contra Međugorja svakim danom su sve brojniji.

Međutim, svakodnevni sve veći priliv ho-dočasnika u ovo mjesto ne može nas ostavi-ti ravnodušnima. Brojke i podatci govore za sebe. Hodočasnici su brojniji, sa svih strana

NEKA TEMELJNA PROMIŠLJANJA ZA RAZLIKOvANJE DUHOvAautor teksta, fra tomislav pervan, svjedok prvih dana ukazanja, međugorski župnik od 1982. do 1988., jedan je od ponaljboljih poznavatelja fenomena međugorja te pisac brojnh djela o njemu. Donosimo u dva nastavka njegovu propovijed s mise uočnice.

vodu Godine svećenika ističe upravo Arško-ga župnika kao uzora ispovjednika i ponov-no potiče da se taj sakrament otkrije, dotle su se toliki upravo ovdje u Međugorju uključili egzistencijalno u ‘krvotok kreposti’ kako kaže Papa, prošli su u Međugorju ‘polikliniku duše’ o kojoj on govori; ne u Arsu, nego u Međugor-ju. Ovdje teče rijeka i struja božanskoga milo-srđa i natapa Božju Crkvu i Božji grad.

Doći u Međugorje, a ne ispovjediti se, rav-no je izdaji hodočašćenja. Ovdje se smije slo-bodno reći kako nema ni izdaleka krize ispo-vijedanja, većma postoji kriza ispovjednika, pogotovo za hodočasnike iz Italije. Uvijek sa-lijeću riječima ‘Padre, confessa in italiano’, od ranoga jutra do kasne večeri. Treba samo še-tati dvorištem s krunicom u ruci, pa da čo-vjek bude stalno salijetan. Međugorje kao pojava nema svoje službene aktivne pro-midžbe osim što pojedinci prenose usmeno svjedočanstva te osobna iskustva.

Svećenici koji djeluju u Međugorju s jed-ne strane osjećaju se u svojim svakodnev-nim obvezama preopterećeni, na granici fizičkih snaga, suočeni s tolikim potreba-ma za osobni razgovor, sakramentalnu is-povijed, duhovnu pomoć, evangelizaciju, a s druge se strane sumnjiče, kako se kreću negdje na rubu pravovjerja, uz stalni pri-govor da promiču nešto protucrkveno, ne-postojeća ukazanja i sl. Mi pak ne možemo ne govoriti, ne svjedočiti o onome što smo čuli i vidjeli, što svakodnevno svojim osjetilima doživljavamo (usp. Dj 4,20). Ili što je rekao sveti Petar u svojoj Drugoj poslanici: Mi ne slijedimo lukavo izmudrene i izmišljene bajke ili priče (usp. 1,16), nego smo uvjereni da je Nebo na poseban način zahvatilo na ovim prostorima. Zato pozivamo sve da dođu i vide, jer su toliki biskupi i svećenici nakon početnih dvojbi, ali nakon boravka ovdje i višesatnih svakodnevnih ispovijedanja i osobnih iskustava, promijenili svoje mišlje-nje i dvojbe su nestale.

Nama ovdje glas savjesti nameće obvezu pomoći čovjeku u nevolji koji ovamo dola-zi; želimo biti do kraja crkveni i u Crkvi, ne ogriješiti se ni o nauk a ni o praksu same Cr-kve, a s druge strane bole nas sumnjičenja i gledanje prijekim okom. Nerijetko se name-će pitanje: Što je nama sve to trebalo? Nismo li mogli biti kao i svaka ‘normalna’ župa, kre-tati se unutar uhodanoga pastorala, s uobi-čajenim normama Crkve i Evanđelja. I pro-blema ne bi bilo! – to je jasno. Tko je zapravo sve zakuhao tako da do danas hodočasnička rijeka ne presušuje, nego biva veća i snažni-ja? Tko je ovo sve ‘zatalasao’?

Stoga smatram, kao pratitelj i sudionik ovih događanja od prvih dana god. 1981., kako je vrijeme pokrenuti stvari s mrtve toč-ke; treba izići iz stava uporna nijekanja te stalnoga osporavanja, zabrana ili pak zatva-ranja očiju i ravnodušna promatranja, stal-na prešućivanja u crkvenom tisku i mediji-ma, dok se istodobno na ovo mjesto iz dana u dan, poput nepresušne rijeke, sliježu go-dišnje stotine tisuća hodočasnika.

Nadnaravni osjećaj vjere Očito je kako sva osporavanja, nijekanja,

zabrane i prešućivanja kod vjernika ne naila-ze ni na kakav prihvat, a s druge strane ima-mo gluhe uši u crkvenim krugovima te em-bargo u crkvenim glasilima i priopćavalima na ovo vjerničko gibanje. Tek tu i tamo u vjer-skom štivu pročitat će se nešto o Međugorju, dok se svjetovni tisak ponekad upravo natje-če tko će više informacija ‘servirati’. Pa tome je svjedok i današnji Večernji list koji je po-svetio dvije pune udarne stranice posjetu Vi-sokoga predstavnika ekscelencije g. Inzka iz Sarajeva Međugorju preksinoć, za one obilne kiše, jer sutra mora biti u Bruxellesu.

Vjernike vodi i sili nutarnji glas savjesti, iskustvo vjere, potreba za blizinom i iskustvom Boga. Osobno sam uvjeren kako je pokretač svega sam Duh Sveti te da se ovdje – nakon dvadeset i osam godina – može primijeniti teo-loško načelo ili locus theologicus spram osjećaja vjere sensus fidei fidelium, te suglasja vjernika consensus fidelium što ga imamo u koncilskim i pokoncilskim dokumentima te izričajima papa nakon Sabora. Ovdje se ozbiljuje ono što čita-mo već u Nauku dvanaest apostola (Didahe), kako se Crkva od četiri vjetra, s krajeva zemlje sa-bire u jedno kraljevstvo, ovdje imamo u malome globalnu Katoličku Crkvu.

Hodočasnici i vjernici od prvih dana prepo-znaju ovdje zdravu srčiku i zdravu duhovnu hranu, nikakav otrovni korijen. Treba razliko-vati pravo-vjerje i prazno-vjerje. Teološki jest nedopustivo trpati Međugorje u koš prazno-vjerja. Na zbivanja u ovoj župi te potonje šire-nje glasa i poruke može se primijeniti ono što kaže Sabor u Lumen Gentium (br.12): “Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2,20.27) ne može se u vjeri prevari-ti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadna-ravnim osjećajem vjere... Tim osjećajem vje-re, koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji Narod pod vodstvom svetog učiteljstva... ne-pokolebljivo pristaje uz vjeru, koja je jednom zauvijek predana svetima (usp. Jud 3), isprav-nim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u život.”

U tome smislu smatram kako bi nama svi-ma trebao u ovom trenutku poslužiti u na-šim prosudbama, promišljanjima i odluka-ma o Međugorju i međugorskom fenomenu - neovisno o osobnim stajalištima – kao vade-mecum (mali naputnik) naputak Svetoga zbo-ra za nauk vjere od 27. veljače 1978., potpi-san od onodobnog prefekta kardinala Franje Šepera, spram Kriterija za prosudbu i razliko-vanje kod objava i ukazanja. Tekst nije ništa izgubio od svoje aktualnosti i vrijednosti do danas, a može ga se u potpunosti primijeni-ti i na međugorska zbivanja u svim njegovim protegama, sagledavajući međugorske doga-đaje i s pozitivne kao i s negativne strane, sa svim argumentima pro et contra.

Kongregacija u spomenutu naputku svo-je norme svodi na tri razine ili tri stupnja u ponašanju spram navodnih ukazanja:

– Treba najprije ispitati vidioce – nije li možda riječ o samozvanim vidiocima. Za-tim sabrati sve poruke, ispitati ih, uspore-diti ih s uzrastom i stupnjem obrazovanja spomenutih nositelja. Temeljito ispitati tjelesno, duhovno i duševno zdravlje vidje-laca, njihovu moralnu neporočnost i cjelo-vitost, uzimajući u obzir sve ono što je či-sto ljudski protumačivo, ali isto tako i sve ono što se ne može protumačiti ni s po-moću najsavršenijih znanstvenih aparata te humanističkih znanosti, što u konačnici nema uzročnika u ljudskim moćima.

– Nakon te prve faze – ako se stvar nije sama od sebe utrnula, prestala ili pala u zaborav, a ovdje očito nije, nego je prera-sla u globalni, svjetski fenomen, pojavu – dolazi do odobravanja štovanja ad experi-mentum, naglašavajući istodobno kako to ne znači nikakvo priznavanje autentično-sti navodnih ukazanja, nego jednostav-no usmjeravanje svega zbivanja na zdra-vu ispravnu crkvenu kolotečinu i praksu, molitve, pobožnosti te sakramentologiju i stalni rast u duhovnome životu i svetosti.

– Kako je proteklo stanovito vrijeme ‘eksperimentiranja’, u svjetlu stečenih iskustava, posebice nakon ispitivanja du-hovnih plodova kao rezultat narečenih ukazanja te bogoštovne prakse – treba, ako to okolnosti iziskuju, donijeti mjero-davni sud spram svega.

Glede prve točke sve se može jedno-stavno svesti na zaključak: Prve je provje-re učinio mjesni biskup koji je mjesec dana nakon početka cijeloga fenomena za vrije-me krizme u Gaju rekao trokratno: Djeca ne lažu! Djeca ne lažu! Djeca nisu lašci!

(Nastavlja se)

svijeta, svih boja kože, svih nacija i nacional-nosti. I potrebe su danomice sve veće.Svjedočanstva i iskustva jedina promidžba

Dok druga hodočasnička mjesta bilježe pad hodočasnika i hodočašćenja, makar se na sve strane odašilju promidžbene poruke, dotle ovdje neprestano raste broj vjernika, iz svih jezika i puka, bez ikakve naše promidžbe. Dok u drugim svetištima sakrament pomire-nja ili ispovijedi gotovo i ne postoji ili je pao u zaborav, ovdje slobodno možemo reći kako se svaki hodočasnik ispovjedi. Dok se neki dan Sveti Otac za pohoda svetištu Padra Pija u San Giovanni Rotondo žali na opadanje broja is-povijedi i zbog zatvorenih ispovjedaonica, ovdje je redovito pretijesno u ispovjedaonica-ma, pa svećenici sjede posvuda uokolo crkve i ispovijedaju. Dok Papa u svome pismu u po-

foto

Đan

i

fra tomislav pervan


28. obljetnica Gospinih ukazanja28. obljetnica Gospinih ukazanja

I danas, kao i prije 28 godina, pitamo se: Što nam Nebo želi kazati šaljući glasni-cu koja se djeci predstavila riječima: Ja

sam Kraljica Mira. Božja poruka s Neba uvijek je poruka

ljubavi, ljepote i mira ali i poruka istine i realnosti. To je poruka kao i ona u Betle-hemu kad Riječ postaje Tijelom. Ta poruka poznaje tajne srdaca, ujedinjuje nebo i ze-mlju, i uklanja granice. Ona čovjeka vodi ususret s istinom i stvarnošću.

marija dolazi čitati što je Gospodin za nas napisao

Očito, nebo je vidjelo što se sprema i ljubav nije mogla ostati ni gluha ni slije-pa. Sjećamo se onoga starozavjetnog kra-lja koji se mirno gostio a onda se pojavi-lo nešto napisano na zidu, što on nije znao pročitati. Marija dolazi čitati što je Gospo-din za nas napisao.

Danas smo ovdje jer i mi želimo primiti i prihvatiti te riječi koje su za nas izrečene: Ja sam Kraljica Mira.

Pitamo što je Nebo ovdje na zemlji vi-djelo pa nam je počelo govoriti. To je bio Božji pogled koji je vidio što se priprema u Ruandi, oko Vukovara, Srebrenice, Sara-jeva, Mostara, i što se krije u ljudskim srci-ma. Taj nebeski pogled vidio je naše misli. Znao je taj pogled kakvi se planovi prave u političkim laboratorijima istoka i zapa-da. Znao je taj pogled za visoko podignute, prijeteće mačeve koji se spremaju, i što će se dogoditi tolikim ljudima, nevinima, sta-rima, djeci, mladima… Znao je taj pogled za one nemoćne i nevine kojima su grobi-šta postala utrobe njihovih majki. Vidio je Gospodin sve zarobljene.

Ne boj se. Dođi. Čekam te u Međugorju.Evo kako je nebeski poziv i svoje obra-

ćenje doživjela žena imenom Maria Valle-jo-Nagera. Godine 1998. sa svoje dvije pri-jateljice našla se u luksuznom restoranu u Londonu. Već tada je bila uspješna mlada

JA SAM KRALJICA MIRA RIJEČI KOJE SU POKRENULE SvIJETBožja poruka s Neba uvijek je poruka ljubavi, ljepote i mira ali i poruka istine i realnosti. to je poruka kao i ona u

Betlehemu kad Riječ postaje tijelom. ta poruka poznaje tajne srdaca, ujedinjuje nebo i zemlju i uklanja granice.fra Svetozar kraljević

španjolska spisateljica, a muž visoki činov-nik u velikoj londonskoj banci. Njene dvi-je prijateljice počinju pričati kako plani-raju ići na hodočašće u Međugorje, neko mjesto u BiH. Njihov govor doživjela je kao provokaciju: obje su protestantkinje, a hoće u Međugorje. Jeste vi lude, pa tamo je rat tek završio!? Nemate tamo što tražiti! A

one, kao postiđene, odgovaraju: Pa idemo tamo moliti.

"Dok sam ih uvjeravala u nerazumnost ta-kve odluke, u jednom trenutku neki mi glas na mome španjolskom jeziku šapuće: Ne boj se. Dođi. Čekam te u Međugorju. Počela sam se okretati i glasno pitati tko mi to govori, a one kažu: pa nitko ti ništa ne govori.

Sljedećih dana nisam prestajala razmi-šljati o tim tajnovitim riječima i što bi tre-bale značiti. Konačno, odlučila sam i ja ići u Međugorje. Razočarala sam se već na dola-sku, jer ipak to je sve drugačije nego moji veliki gradovi London i Madrid.

Prijateljice su bile stalno ozbiljne i ja sam se šalila na njihov račun. Dok sam ra-doznalo obilazila Međugorje, u jednom tre-nutku osjetila sam da moram pogledati u nebo. Neka sila ljubavi pogodila je moje srce. Osjetila sam da mi u tom trenutku Bog govori: Evo koliko te volim.

Osjetila sam i strah i bol. Odmah sam shvatila da sam bila loša prema roditelji-ma, prema vlastitoj vjeri i prema Bogu. Htjela sam plakati. Poželjela sam se sakriti sama od sebe i od drugih i plakati. Stalno sam u sebi čula riječi: Ovoliko te ljubim. Go-vori svijetu o Bogu, o ljubavi.

To je trajalo samo tri sekunde, i poslije nisam znala što činiti. Samo sam plakala. Moj se život promijenio. U sebi sam osje-ćala da moram na Misu ići svakoga dana. Misa mi je postala privlačna kao magnet Nastavila sam rasti u vjeri. Vratila sam se svetoj ispovijedi. Počela sam živjeti sa svetim sakramentima, ali nije bilo lagano. Osjećam da trebam Boga. Svaki dan mo-ram se boriti. Promijenila sam način pisa-nja. Bila sam stroga i nemilosrdna prema Crkvi, ironična prema svećenicima i liberal-na. Kad sam se vratila u vjeru, život mi je postao teži. Kao da su se preda mnom sva vrata naglo umanjila. Od danas želim radi-ti samo za Gospodina."

U Božjem putu tražimo svoj put Nebo uvijek, pa i danas, vidi što je u na-

šim srcima. Obećava li mir ono što nosi-mo u srcima? Danas se u svijetu proizvo-di više oružja nego ikada prije. I još gore, svi u svome srcu imamo po tvornicu oruž-ja. Raste nepovjerenje i s njime raste proi-zvodnja oružja, i još više nepovjerenja.

Nepovjerenje, to prvo oružje koje čo-vjek u svome srcu sagradi, uvijek je te-melj i početak rata – u vlastitom srcu, u obitelji i među narodima. Može se izliječi-ti samo vjerom i molitvom. Samo oni koji mole i vjeruju mogu biti u službi mira.

Bog, kad poziva i vodi čovjeka, uvi-jek ide neočekivanim putem. Danas mi na ovom hodočašću, u molitvi, u Božjem putu tražimo svoj put.

U Betlehemu, na iznenađujući način, u osobi Djeteta, započinje spasenje. Bog nastavlja iznenađivati, pa tako se i ovdje pojavljuje žena i kaže: Ja sam Kraljica Mira. Bog neprestano iznenađuje.

Riječi JA SAM KRALJICA MIRA pokrenu-le su svijet. Na te riječi milijuni i milijuni ljudi u molitvenom raspoloženju prelazili su kontinente, velike žrtve pravili, i dola-zili ovamo, i penjali se po našim brdima. Ljudi od tada ovdje vapiju za svećenicima koji će im donijeti svete sakramente, po-slušati ih, ispovjediti i udijeliti im oprošte-nje, i dati riječ ohrabrenja. Te Majčine riječi koje su nam posvjedočili onih šestero dje-ce pretvorile su se u novu životvornu sna-gu Crkve. To je Duh Sveti u Crkvi koji dola-zi novom snagom.

Dvije mogućnosti: biti vjernik ili biti ovisnik

Tko je taj čovjek koji treba čuti poruku: Ja sam Kraljica Mira? To je čovjek koji je u

opasnosti od rata, od bolesti, od klimat-skih promjena, a iznad svega u opasnosti od ovisnosti. Ustvari, svijet se tako orga-nizira i steže obruč oko pojedinca – stva-rajući u njemu ovisničke odnose. Ovisnost je moderni oblik ropstva. Ovisnosti su vi-šestruke, višeslojne i odnose se na sva po-dručja života. U osnovi, postoje dvije mo-gućnosti: biti vjernik ili biti ovisnik.

Svijet ne voli vjernika jer ga ne uspijeva učiniti ovisnikom. Vjernik ostaje slobodan i svojom slobodom prkosi svijetu. Svijet ga ne uspijeva zarobiti. Samo vjernik istinski može biti slobodan.

Kad je Marija stala pred djecu u Bija-kovićima, i kad ih je pozvala na molitvu, ustvari ih je pozvala na slobodu, njih i sve nas.

Pitao sam jednoga uglednog psihijatra i sveučilišnog profesora: Koja kušnja danas najviše prijeti čovjeku? On je odgovorio s dvije riječi: Narcisoidnost ili samoobožava-nje.

Očito, čovjek koji je sam u sebe zalju-bljen i sebe obožava, opasan je čovjek. Iz toga izrastaju drugi grijesi, svi oblici ovi-snosti i bolesti, kako pojedinca tako i čita-voga društva.

Ovisnike ćemo prepoznati u onima koji su nevjerni, u onima koji su otvorili kockar-nice, prokockali tuđu ili svoju imovinu, u onima koji šire alkoholizam, u onima kojih nije briga što im susjed već dugo ima teš-ke probleme, u onima koji su u privatnom ili javnom poduzeću pronevjerili, malo ili puno, u onima kojih nije briga da li će na radnome mjestu kreativno doprinijeti svoj dio ili će samo ubiti vrijeme, u onima koji neprestano nekamo lutaju ili gledaju tele-viziju, a za obitelj nemaju vremena

Vratimo se malo u Bijakoviće, u 1981. S Marijom, odmah se pojavila policija i voj-ska i strogo zabranila ići na Brdo. Tu veli-ku prijetnju Bog je upravio na dobro. Ljudi su spontano shvatili da trebaju ići u crkvu. Župnik je odmah kazao: Ako je tu Gospa – ona ne može ništa drugo nego ljude pozi-vati na molitvu. Policija je ljude potjerala s Brda i oni su odmah došli u crkvu. Neka sva lutanja povedu čovjeka prema molitvi u slavlju svetih sakramenata.

Sloboda, koju nitko ne može oduzeti Ovih dana na američkoj televiziji po-

javio se o. John Corapi kao glasnogovor-nik prosvjeda protiv dolaska predsjedni-ka Obame na katoličko sveučilište Notre

foto

Đan

i

nastavlja se na stranici 9


poruka za sadašnji trenutakporuka za sadašnji trenutak

Draga djeco! Radujte se sa mnom, obra-ćajte se u radosti i zahvaljujte Bogu na daru moje prisutnosti među vama.

Molite da bi u vašim srcima Bog bio u sredi-štu vašeg života i svojim životom svjedočite, dječice, da bi svako stvorenje osjetilo Božju ljubav. Budite moje ispružene ruke za svako stvorenje kako bi se približilo Bogu ljubavi. Ja vas blagoslivljam svojim majčinskim blago-slovom. Hvala vam što ste se odazvali momu pozivu.

Ova je Gospina poruka posve u skladu s porukama koje nam odašilje apostol Pavao u svojim poslanicama. Poput apostola Pa-vla i Gospa želi da se uvijek radujemo, bez prestanka molimo, u svakoj prilici Bogu zahvaljujemo, jer je to volja Božja (usp. 1 Sol 5, 16-18). Poput apostola Pavla i Gospa želi da mi, Isusova braća i sestre, provodi-mo svoj svakidašnji život u radosti i vese-lju (usp. 2 Kor 12, 10; Fil 4, 4-5), u molitvi i zahvaljivanju (usp. Rim 12, 12 i Kol 4, 2). Mi kršćani živimo kao i ostali ljudi u ovom svijetu, ali mi nismo od ovoga svijeta. Mi ne živimo samo zemaljskim nego i duhovnim životom. U nama prebiva i kroz nas djeluje Duh Sveti koji nas stalno usmjeruje po Isu-su Kristu k Bogu Ocu. Mi smo pozvani da se snagom Duha Svetoga stalno preobrazu-jemo, produhovljujemo i pobožanstvenju-jemo te da tako stalno služimo Bogu Troje-dinome Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Marija hoće isto što i njezin Sin Isus iz Nazareta da se mi stalno posvećujemo. „Budite sveti jer sam ja svet!“ (Lev 11, 44; 1 Pt 1, 15).

posvećivanje je zadaća cijelog našeg životnog vijeka

Da bismo postali sveti, nije dosta samo vršiti zakone i propise nego se moramo ponajprije obratiti, očistiti od svake prljav-štine nespojive s Božjom svetošću. Svoje posvećenje moramo shvatiti ne samo u smislu kultne čistoće, već i u smislu sve-tosti življene prema mnogostrukim obi-teljskim, društvenim i gospodarskim kao i obrednim propisima sadržanima u Sve-tom pismu (usp. Lev 17–26). Posvećivanje (posvećenje) nije čin jednog trenutka nego je to zadaća cijelog našeg životnog vijeka ovdje na zemlji. Posvećivanje je proces; on traje. Naše je posvećenje u trenutku kršte-nja samo započelo, mi ga moramo tijekom svojeg zemaljskog života dalje razvijati. U tome će nas Bog zasigurno pomoći: „Vje-ran je onaj koji vas pozva: on će to i uči-niti!“ (1 Sol 5, 24). Stoga se svetima mogu zvati samo oni koji prođu kroz kušnju i budu dionici eshatološkog kraljevstva (Dn 7, 18-22).

Isus krist posvećuje nas iznutraZa razliku od starozavjetnih žrtava i bo-

goštovlja, koji su Hebreje čistili samo izva-na (Heb 9, 11-14; 10, 10), nas vjernike No-voga saveza Isus Krist posvećuje iznutra. Njegova žrtva na križu nas vjernike „po-svećuje istinom“ (Iv 17, 19), omogućuju-ći nam da ostvarimo istinsku svetost. Mi smo kršćani, naime, dionici u životu Isu-sa Krista uskrsloga, po vjeri i krštenju ko-jim dobivamo „pomazanje koje dolazi od Svetoga“ (1 Kor 1, 30; Ef 2, 22), jer mi smo „kršteni Duhom Svetim“ kako je to najavio Ivan Krstitelj (Lk 3, 16; Dj 1, 5; 11, 16).

Prema tome, prvenstveni djelatelj kršća-ninova posvećenja jest Duh Sveti; on nas napunja darovima i karizmama. Njegovo se djelovanje u Crkvi razlikuje od djelova-nja Duha Božjega u Starome zavjetu. Širi-na i sveobuhvatnost njegova izljeva na nas znači da su se poslije Kristova uskrsnuća is-punila mesijanska vremena (Dj 2, 16.38). S druge strane, njegov dolazak vezan je uz krst i vjeru u otajstvo Krista umrloga i uskr-sloga (Dj 2, 18; 10, 47; 19, 1-7). Njegova je

prisutnost trajna. Pavao tvrdi da smo mi ot-kupljenici „hramovi Duha Svetoga“, „hra-movi Božji“ (1 Kor 6, 11.20) i da smo s nji-me u istinskom zajedništvu (2 Kor 13, 13). „A budući da smo svi mi koje vodi Božji Duh sinovi Božji“ (Rim 8, 14-17), podložni trajnom djelovanju Duha (Lk 1, 15; 7, 28) i djeca smo Božja koja uvijek imamo u sebi izvor Božje svetosti, uvijek imamo u sebi Duha Sinovljeva kojim smijemo Bogu klica-ti Abba, Oče (Gal 4, 6).

To upravo poručuje i Gospa ovim riječi-ma: „Molite da bi u vašim srcima Bog bio u

„RADUJTE SE SA MNOM, OBRAĆAJTE SE U RaDoStI I zaHValjUjte BoGU“ prof. dr. adalbert Rebić

središtu vašega života i svojim životom svje-dočite, dječice, da bi svako stvorenje osjetilo Božju ljubav“.

temelj i vrhunac našega zajedničkog životaGospa je prisutna među nama, kao što

je trajno prisutan i Isus Krist. Prisutnost Marijinu možemo najučinkovitije doži-vjeti na euharistijskom sastanku s Isusom Kristom, na kojem slavimo spomen Gos-podnje večere, Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća, slušamo riječ Božju te riječima i pjesmama slavimo Boga. Tu je temelj i vr-hunac našega zajedničkog života u kojem možemo iskusiti i djelotvornu prisutnost Isusovu i djelotvornu prisutnost njegove Majke i svih članova zajedništva svetih, Communio sanctorum.

Marija nas poziva da svojim životom svjedočimo Božju ljubav prema svakome stvoru, upravo kako nas poziva i Pavao:

„Radujte se u Gospodinu uvijek! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospo-din je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog ra-zuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kri-stu Isusu.

Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krijepost, je li što pohvala – to neka vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!“ (Fil 4, 4-13).

„Uvijek se radujte! Bez prestanka se mo-lite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5, 16-22).

Dame. Vjernici protestiraju zbog Obami-na stava o abortusu. Otac Corapi u sred-njoj školi bio je vrhunski športaš, ali se po-vrijedio i športska karijera mu je propala. Otišao je u Vijetnam i tamo odmah bio ranjen, pa nije mogao nastaviti vojnu kari-jeru. Nastavlja živjeti i raditi u Njemačkoj ali gubi i taj posao. Počinje raditi za jedno-ga senatora u Las Vegasu ali taj gubi izbo-re i Corapi gubi posao. Odlazi u Kaliforniju i tamo počinje trgovinu nekretninama. Sve što takne pretvara se u zlato. Stječe vlasti-ti zrakoplov, jahtu, kuće, ugled, ali postaje ovisnik. U nemoralu, u alkoholu i drogi za nekoliko godina sve gubi. Kao beskućnik, tri godine živi na ulici.

Jednoga dana majka mu šalje pismo s molitvom Zdravo Marija, i traži od njega da svakoga dana moli tu molitvu. Počinje moliti, ali veoma teško i sporo. Ide razgo-varati sa svećenikom, odlazi s ulice, usta-je iz smrti, počinje studirati teologiju. Bez problema završava studij i biva zaređen za svećenika, stječe doktorat iz znanosti o Svetomu pismu. Danas ima TV studio oda-kle prati život Katoličke Crkve u SAD. Očito, u svemu što je pokušao na svoju ruku bio je poražen i materijalno i duhovno. Moli-tva ga je izvela na put gdje je našao život.

Vjerovati u slobodu znači za slobodu stalno umirati, a ne za nju umirati samo u domovinskom ratu. Slobodu ćemo naći samo kad za nju umiremo. Ondje gdje slo-bodu nalazi Isus, Marija, sveti Franjo, tu ćemo je i mi naći. Onaj čovjek koji je spre-man na žrtvu – naći će slobodu.

Najveća dobrobit i najveća prijevara u svijetu jest sloboda. Ivan Pavao II. kaže da sloboda, kad se krivo shvati, postaje novi totalitarni režim gdje ponovno, kao i u svim opresivnim režimima, istinska slobo-da nestaje. Tada se sloboda utapa u moru ovisnosti, u moru sebičnosti, u moru glu-posti, u moru lažnih obećanja i prijevara što ih čovjeku nudi zlo.

Odakle dolazi i gdje počinje naša slobo-da? Netko je mislio da sloboda dolazi kad naša brda i Mostar opkole tenkovima. Net-ko je opet mislio da sloboda dolazi kad ti tenkovi s naših brda odu. Sloboda ne do-lazi ni s dolaskom ni s odlaskom tenkova. Slobodu nikakvi tenkovi ni dolaskom ni od-laskom ne donose.

Sloboda dolazi kad se na našem Brdu pojavi jedna Žena i kad se njezina djeca okupe oko nje. To je sloboda koju nitko ne može oduzeti, jer je od Neba.

nastavak sa stranice 7

snim

io M

ate

T. V

asilj

10 • G la sn i k m i ra / / M eđugo r j e Sr pan j 2009 . / / B ro j 7 / / G o d i š te I V. • 11

podsjećanje na prve danepodsjećanje na prve dane

OSJEĆALO SE DA JE NeBo SIšlo Na zemljUjedan od autentičnih svjedoka iz vremena početka ukazanja jest dipl. ing. Stipe Ćavar, profesor informatike u Srednjoj školi dr. fra Slavka Barbarića u čitluku i voditelj informatičkog odjela u Informativnom centru “mir” međugorje. profesor Ćavar je godine 1981. imao dvadeset dvije godine i bio je student na elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. od prvog susreta s događajima koji su promijenili svijet počeo je voditi dnevnik, što je činio šest mjeseci, čega je plod i njegova knjiga Prvi mjeseci ukazanja u Međugorju.

Za ukazanja ste doznali, tako stoji u Vašem dnevniku, u nedjelju 28. lip-nja, i to u telefonskom razgovoru sa

svojima u Krehinu Gracu. Što ste pomisli-li kad su Vam rekli da se bijakovskoj djeci ukazuje Gospa?

Kad se prisjećam toga dana, kao i sada dok razgovaramo, osjećam trnce… Bila je nedjelja, i kao i obično svake nedjelje na-kon svete Mise, nazvao sam svoje. Majka, koja se javila na telefon, rekla je da su do-bro i da se spremaju ići u Bijakoviće gdje se, kaže, djeci ukazala Gospa. Ostao sam zatečen, a zbog uzbuđenja i radosti nisam znao što reći…

Raspitivao sam se dalje, a ona je rekla kako se svi iz kuće i iz susjedstva pripre-maju ići u Međugorje. Nisam više ništa pi-tao, samo sam rekao, mama, dobro, vidimo se. Toga dana kći moje sestre, kod koje sam stanovao, imala je rođendan, ali nisam če-kao rođendanski ručak već sam požurio na tramvaj kako bih uhvatio vlak ili autobus za Mostar. Pomislio sam, pa to traje već če-tvrti dan i tko zna koliko će trajati, mož-da će brzo završiti i bit će mi žao ako ništa ne doživim jer tko to u životu ima priliku biti svjedokom Gospina ukazanja. Popodne sam vlakom doputovao u Mostar, a iz Mo-stara u Krehin Gradac autobusom, stalno razmišljajući o čemu je riječ, što se to do-gađa. U autobusu se pričalo samo o uka-zanjima. Kod kuće sam, kasno navečer, za-tekao mamu, tatu i braću i sestre, a svi pričaju samo o tome što se događa u Bija-kovićima i u svima osjećam veliku, neizre-civu radost. Ne mogu pomisliti ništa drugo nego, Bog se spustio na zemlju.

Otišli ste u Bijakoviće?U ponedjeljak, na Petrovdan, otišao sam

na brdo gdje se djeci ukazivala Gospa. Do-

šao sam oko dva sata prije početka ukaza-nja, a zatekao sam masu ljudi. Procijenio sam da je toga dana bilo barem petnaest tisuća ljudi i oko tri tisuće automobila. To sam procijenio po tome što je cijelo selo bilo zakrčeno autima, sve do Križevca. Lju-di su pjevali i molili, osjećala se promjena u ljudima, nije se više čula psovka ili ružna ri-ječ, svatko je mislio samo na Boga i vjeru.

Bili ste blizu vidjelaca?Stajao sam nekoliko metara od mjesta

za koje su mi rekli da se na njemu ukazuje Gospa. U jednom trenutku netko je rekao, evo djece. Došla su, kleknula i počeli moli-ti. Odjedanput se pronio šapat da su djeca rekla da se klekne, i sav narod je kleknuo, netko na kamen, netko na draču… Vlada-la je posvemašnja tišina, a djeca su pogled uprla prema nebu. Kad su djeca otišla, mi smo petnaestak minuta ostali pjevajući, te se razišli. Osjećao sam da od radosti i sreće gori svako srce.

Ostalo je dosta svjedočanstava o znaci-ma koje su pojedinci vidjeli u to vrijeme. Jeste li Vi išta vidjeli?

Čuo sam o svim tim svjedočanstvima i ono što sam čuo, zapisao sam u svojim dnevničkim bilješkama. Osobno mogu reći da sam na Stipandan, noću, dok smo bili na Podbrdu, vidio veliku svjetlost koja se spustila na mjesto ukazanja. Bilo nas je u tom trenutku oko trideset-četrdeset i svat-ko je vidio tu svjetlost, a mnogi su izjavili kako su u toj svjetlosti vidjeli Gospu.

Kod kuće ste ostali nekoliko dana. Je-ste li nastavili odlaziti u Međugorje?

Svaki dan, svaki dan sam išao, i to pje-šice, puteljcima između njiva i vinograda, i nikada nisam bio sam. Išli su stariji, mla-

di, djeca. Nakon rada na njivi ili vinogra-du, spremali smo se i odlazili u crkvu, koja je svaku večer bila dupkom puna. Ne samo crkva, već i ledina oko nje, a takvu žarku molitvu nikada prije nisam doživio. Neka-ko se po svemu, po molitvi i pjesmi, po ra-dosti koja je zračila iz svakoga lica, osjeća-lo da je Nebo sišlo na zemlju.

Je li bilo trenutaka u kojima ste pomi-

slili kako je sve što se u Međugorju doga-đa možda nečija izmišljotina, priviđenje, podvala?

Ne, nikada to nisam pomislio. Pa tko može izmisliti takvo nešto, da se ljudi mole, ispovijedaju, slave Misu, obraćaju se? Koje priviđenje može pokrenuti srca i duše na molitvu? Izmišljotine su kratkoga daha, a ovo što se u Međugorju gotovo tri deset-ljeća događa jednostavno je Božji poziv čo-vječanstvu na obraćenje. Tako sam osje-ćao daleke 1981., tako mislim i danas. Kad o svemu razmišljamo, jasno je da je Majka Božja, Kraljica Mira, izmolila ovo milosno vrijeme za nas. Daj Bože da ljudi toga po-staju svjesni i da žive Gospine poruke.

Je li Vaš život postao drukčiji nakon 1981.?

Dotada sam redovito nedjeljom išao na Misu, a od lipnja 1981. idem kad god mogu, a ne samo nedjeljom. Nastojim ži-vjeti Gospine poruke, sve ono što Kraljica Mira preporuča. Život mi se, svakako, pro-mijenio u smislu da više molim i češće raz-mišljam o Nebu za koje nas Gospa u Među-gorju priprema. Bio sam vjernik i te 1981., ali je sve puno drukčije kad ste u prilici ži-vjeti u vremenu u kojemu je Gospa stvarno svaki dan na zemlji.

Vaš profesionalni život vezan je uz Me-đugorje?

Da, i zahvalan sam Bogu što sam stu-dirao ono što mi omogućuje svakodnevno biti u službi Gospine poruke i hodočasni-ka. Naime, još od 1989. povremeno radim u župnom uredu, a od 1993. prvi sam dje-latnik Iinformativnog centra Mir Međugor-je, voditelj sam i koordinator informatičkog odjela, odnosno ICT tehnologije u ICM Me-đugorje, putem kojega omogućujemo do-stupnost poruka čitateljima, slušateljima i gledateljima iz cijeloga svijeta, ali i drugih materijala i informacija, kako tekstualnih tako i slikovnih, te videosadržaja putem in-terneta koristeći svoje web, e-mail i radio-video servere.

Potkraj svibnja u Međugorje je hodo-častio mladi fratar iz župe sv. Ante u Ljubljani, fra Tadej Strihovec. U nje-

govoj hodočasničkoj skupini bili su i dje-čaci-ministranti, koji su pred početak mi-snog slavlja na svom materinskom jeziku vjernicima podijelili listiće s molitvama i pjesmama kako bi sudjelovanje u Misi bilo potpunije.

Na opasku o dobroj organizaciji župlja-na, rekao je: „Sretan sam jer radim i živim u vrlo lijepoj župi u Ljubljani. Tamo ima puno vrijednih, mladih obitelji koje s nama fratrima zajednički hode za Isusom. Poseb-nu pozornost posvećujemo odgoju dje-ce, učimo ih molitvi i dobrom ponašanju, te što znači živjeti ljubav i mir svakodnev-no. Osobno sam uvjeren da je svako duhov-no zvanje plod molitve, te sam vrlo sretan da u našoj župi imamo molitvenu zajedni-cu koja posebno puno moli na tu nakanu, da bi Bog probudio duhovno zvanje u srcu mladog čovjeka. Imamo i mladih fratara te tako nastavljamo tradiciju svetog Fra-nje da pokazujemo ljudima put prema Isu-su Kristu.“

Fra Tadej je saznao za Međugorje kao đak od 10-12 godina. „Čuo sam da mnogi ljudi u doba bivše zajedničke države odlaze u Međugorje, mole se, susreću s Marijom i imaju vrlo lijepa iskustva. U doba rata, čini mi se 1995., došao sam prvi put u Među-gorje i imao izvanredno iskustvo. Bio je to kraj u kojemu su se nalazile brojne izbje-glice, kraj ljudi koji su puno trpjeli, optere-ćenih ljudi, ali s druge strane bili su to ljudi vrlo duboke molitve, ljubavi prema Bogu, koji su se istinski borili za mir ne samo u zajednici, u svijetu, nego i u svojim srcima. To iskustvo me se duboko dojmilo.“

Nakon Mlade Mise 2001. godine, prva fra Tadejeva služba bila je u jednoj župi u Ljubljani. Tu je susretao jednu molitvenu zajednicu i odlučio da će, ako mogne, ići s njima svake godine u Međugorje. Zahvalan Bogu što mu to za sada uspijeva, posvjedo-čio je: „Kao fratar vjerujem, kao i naš ute-meljitelj sv. Franjo, da je najvažnije u životu hoditi za Isusom Kristom, slijediti ga, opo-našati i svakodnevno se zapitati kako kao kršćanin mogu ići za Isusom. Ja osobno, ali i naša zajednica, vjerujem da je najbolji put s Marijom hoditi za Kristom, jer Marija je

najbolja učiteljica kako možemo kao kršća-ni slijediti Isusa Krista. I ovdje u Međugorju imamo takav program da se često zausta-vimo pred likom Djevice Marije razmotriti kako je ona živjela, kako je slijedila Krista i kako se ona veselila malenim trenutcima ži-vota, te kako je s puno ljubavi, snage i vjere prevladavala sve životne teškoće.“

Četiri dana koja ta molitvena zajednica iz Slovenije svake godine provede u moli-tvi i duhovnosti Međugorja dani su u kojima „kao zajednica živimo život jedne velike obi-telji ovdje u Međugorju“, rekao je fra Tadej. Ovogodišnji je boravak obuhvatio i blagdan Pohođenja BDM Elizabeti i istodobno svetko-vinu Duhova. „Jedan od razloga našega sa-dašnjeg dolaska u Međugorje je da molimo Mariju Djevicu da nam isprosi darove Duha Svetoga jer vjerujemo da Crkva i danas ne može živjeti ako nema otvorenih srdaca za darove Duha Svetoga. Ovdje molimo za našu župu, za našu slovensku Katoličku Crkvu, pa i za sve naše obitelji i za sve ljude svijeta. Trebamo znati da kao kršćani i kao ljudi ima-mo veliki privilegij da možemo slijediti Isu-sa Krista, da imamo vjeru, Bibliju, Evanđelje, sakramente… To sve ima jedan cilj da u svo-me životu postanemo podobni Isusu Kristu i da na njegov način u ovaj svijet donosimo ljubav i mir. Nadam se da su svi hodočasni-ci koji dođu u Međugorje i slušatelji Radio-postaje Mir Međugorje svjesni toga“, zaklju-čio je fra Tadej.

Razgovarala Vedrana Vidović

fra tadej Strihovec, vikar iz župe sv. ante u ljubljani

DONOSITI MIR NA kRIStoV NačINVišnja Spajić

snimila V

išnja Sp

ajić


Svećenički jubilejSvećenički jubilej

Fra Zoran Ostojić, član Hercegovačke franjevačke provincije, rođen je 23. kolovoza 1914. u Međugorju. Puč-

ku školu završio je u rodnom mjestu, gi-mnaziju na Širokom Brijegu, a bogoslovi-ju u Mostaru. U Franjevački red stupio je 2. srpnja 1933., a Mladu Misu slavio je u Međugorju, 4. lipnja 1939. Konac Drugoga svjetskog rata zatekao ga je na školovanju u Rimu, gdje je postigao dva doktorata: te-ologije i klasične književnosti. Nakon Itali-je djelovao je u SAD-u, kao član Hrvatske franjevačke kustodije sv. Jeronima, u kojoj je obnašao mnoge dužnosti. U Međugorje se vratio nakon pada komunizma, 1990.

Župnikova pozdravna riječ: Hvala za sedamdeset godina misništva!

Draga braćo i sestre, dragi naš slavljeni-če fra Zorane!

Svaki jubilej uza se nosi interpunkcij-ski znak koji se zove uskličnik. Iza svakoga jubileja treba staviti veliki uskličnik. Svaki

SEDAMDESET GODINA SvEĆENIŠTvA FRa zoRaNa oStojIĆaSedamdesetu obljetnicu misništva fra zoran je proslavio 7. lipnja u župnoj crkvi. Svetu misu, u suslavlju

petnaest svećenika, predvodio je i propovijedao vikar Hercegovačke franjevačke provincije fra miljenko šteko, a

slavljenika, župljane i nazočne svećenike, među kojima i slavljenikove kolege fra Vinka Dragićevića (r. 1917.) i

fra Bazilija pandžića (r. 1918.), pozdravio je župnik fra petar Vlašić.

uskličnik sili na razmišljanje. I da načas za-stanemo. I nakon 25 godina, pogotovo na-kon 50 godina, pa 60, a poglavito nakon 70 godina! Iza ove brojke treba staviti ne je-dan, već nekoliko uskličnika! Takav jubi-lej veliki je usjek, mjesto gdje se svi mora-mo zaustaviti i zahvalno pogledati prema Nebu te reći: Hvala za minulo životno raz-doblje – za 95 godina života i za 70 godi-na misništva!

Sve vas pozivam da zajedno ukratko pro-đemo to stoljeće života. Rođen u trenutku kad je izbio Prvi svjetski rat – prva velika klaonica naroda u minulom stoljeću. Otac otišao na bojišnicu u Italiju s koje se nika-da nije vratio. Doma ostala majka s četve-ro sirote djece, Zoran najmlađi. Oca nika-da nije vidio ni upoznao. Od čemera i boli zbog izbijanja rata umire sveti papa Pio X. te iste godine.

Za svećenika je zaređen u godini u ko-joj izbija Drugi svjetski rat – 1939. Ponov-no velika klaonica koja je u ratu i poraću

odnijela više od stotinu milijuna ljudi. Fra Zorana sudbina odnosi u Ameriku, gdje kroz 40 godina – kao Izraelci kroz pusti-nju – čeka dan slobode i ulaska u Obećanu zemlju, slobodnu domovinu. Nakon četrde-set godina djelovanja u Americi, vraća se u Međugorje gdje neumorno, skoro petnaest godina, sve dok su ga snage služile, poma-že hodočasnicima.

Ima u našem psaltiru psalam koji se zove Hodočasnički psalam. Mislim da se u potpunosti može primijeniti na našega fra Zorana:

“Duša moja čezne i vene za Gospodnjim dvorima – moje srce i tijelo kliču Bogu ži-vomu.

I vrabac sebi log nalazi i lastavica gnjez-dašce – a ja tvoje oltare, Gospode nad voj-skama – kralju moj i Bože moj!

Blaženi koji prebivaju u Domu tvome – koji te slave bez prestanka!

Blažen čovjek koji u tebi nalazi snagu – dok se u svome srcu sprema na hodočašća!

Prolazeći suhom dolinom i pustinjom – sve putuju i putuju i snaga im raste – dok ne ugledaju Boga u njegovu Svetištu.

Gospodin Bog sunce je i štit, Gospodin daje milost i slavu. Ne uskraćuje dobara onima koji hode pred njim u nedužnosti!”

Drugi jedan psalam započinje riječima: “Misericordias Domini in aeternum canta-bo!” – O Gospodnjim smilovanjima, milo-srđima, o Gospodnjoj ljubavi pjevat ću do-vijeka!

Slobodno možemo staviti te riječi i u usta našega fra Zorana.

Jer, ovo je dan kad svi moramo dubo-ko uzdahnuti i ponoviti te tri tisuće godi-na stare, a uvijek mlade riječi. Riječi koje bi morale biti temeljna melodija svih na-ših života.

Misericordias Domini in aeternum can-tabo! O milostima i smilovanjima Gospod-njim pjevat ćemo dovijeka – upravo mi ovdje u Međugorju. Imamo tisuću i jedan razlog, i kao pojedinci i kao zajednica, po-noviti te riječi s našim fra Zoranom. I pože-ljeti mu, da mu raste snaga od časa do časa, dok ne ugleda Gospodina u dvorima njego-vim! Jer mu je cijelogaa života predano slu-žio. Hvala Gospodinu što nam ga je poda-rio, hvala Zoranu što se odazvao i predano i vjerno služio. Neka nam ovo bude poticaj da se isplati za Gospodina i s Gospodinom živjeti. Ad multos annos! Na mnogo ljeta! Živio i sretan bio!!!

Nastojao sam biti svećenik po Srcu Isusovu

(Iz razgovora za Radiopostaju “Mir” Me-đugorje – razgovarala Višnja Spajić)

Zimus, kad se oporavljao od posljedica moždanog udara, fra Zorana smo upitali i to kako ćemo obilježiti njegovu sedamde-setu obljetnicu misništva. Rekao je: „Imam sestranu u Americi. Planirala je u lipnju doći sa svojom šesteročlanom obitelji. Kad sam čuo da karta stoji 2000 dolara rekao sam joj da ne dolaze jer ne ću slaviti, nisam ništa nikada u životu slavio osim Mlade i Zlatne Mise. Odgovorila je da će doći bez obzira na sve. Rekao sam ako dođete vidjet ćemo se i imati obiteljski sastanak, a hoću li dočekati – pitanje je.

Zahvalan sam Bogu jer je rijetkost da netko slavi sedamdesetu obljetnicu mi-sništva. Zlatnu Misu dožive mnogi, dija-mantnu tek poneki, a 70-u obljetnicu samo pojedini. Neka je hvala Gospodinu Bogu za dar koji sam primio. Nastojao sam biti sve-

ćenik po Srcu Isusovu, a ono što nisam us-pio, On će nadoknaditi.“

Na upit, je li teško biti svećenik, odgovo-rio je: „Svećeničko je zvanje posebno zva-nje. Isus kaže: Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. Stoga svaki svećenik koji prihvaća to zvanje i taj život računa na onog tko ga je pozvao, na Isusa Krista. Ako živiš u tom duhu i potpuno predan svoje-mu zvanju, nije teško. Vi – vjernici laici – prolazite kroz kud i kamo teži život negoli mi. Razumije se, uvijek ima poteškoća, mi smo izloženi napadima, nad nama su zlo-čin i ubojstva počinili komunisti, a ima i drugih slučajeva gdje svećenik mora pretr-pjeti, ali kad trpimo, mi trpimo uvijek za-jedno s Kristom koji je trpio zbog nas prije nas. Stoga vjerujemo da nam onaj koji nas poziva daje dostatno snage da izdržimo.“ Dodao je: „Franjevački red rano je zaživio u BiH. Mi franjevci se smatramo narodnim redom, živimo s narodom, osjećamo s na-rodom i, prema tome, pripadamo narodu. Svi ogranci franjevačkog reda sačuvali su duh blizine s narodom s kojim žive.“

Fra Zoran je usporedio župu Međugor-je nekad i sada: „Pastorizacija u Hercegovi-ni bila je na stari kršćanski način, dobar je bio narod i nije bilo potrebno uvoditi neke novotarije. Stari su fratri možda s manje obrazovanja, ali s dubokim kršćanskim uvjerenjem vodili vjernike. Kad sam se ja rodio, 1914. g., u ovoj župi bilo je 115 ro-đenja, a kad sam se vratio iz Amerike (de-vedesetih) bilo ih je oko 50. Eto koliko je pao natalitet u našim župama – to je mo-dernizam.

Pastorizacija je prije bila drukčija. Kad sam se vratio, u sve župe došli su kapela-ni, mlađi ljudi koji su donosili nove ideje u pastoral, ali je kršćanski duh i dalje nastav-ljen u našim župama, što je bilo nesuvre-meno u drugim zemljama u svijetu.

S ukazanjima 1981. promijenio se i na-čin pastorizacije. Međugorje više nije jed-na mala hercegovačka župa, već župa ci-jeloga svijeta. Dolaze ljudi sa svih strana svijeta i mora se dati priznanje onima koji upravljaju župom da usvajaju sve one po-trebne kvalitete da se udovolji hodočasni-cima kao u drugim sličnim svetištima u svijetu (Lurd, Fatima i druga).

U našoj župi više nitko se ne osjeća stran-cem, svatko je dobro prihvaćen, dobro podvo-ren, osobito duhovno, jer ima toliko programa i to na jezicima svih hodočasničkih skupina. Ostaje još pitanje priznanja Međugorja. Mož-da je suludo govoriti o nekom priznanju kad se zna da Katolička Crkva nikada nije priznala jedno ukazanje i svetište dok ukazanja traju. Zato, kad neki pišu i čude se da još to Crkva nije odobrila, to je potpuno neosnovano.

Upravo ovih dana objavljen je razgovor o Međugorju s glavnim talijanskim egzor-cistom Amortom, koji kaže da je 30 puta bio u Međugorju. Rekao je kako je apsolut-no uvjeren u Gospina ukazanja u Međugor-ju, što potvrđuje ono što se ovdje događa. Naveo je riječi iz Svetog pisma, da se sta-blo poznaje po plodovima. A što se u Me-đugorju događa? Ništa osim što je sveto i što je Božje i što bi svaki biskup trebao ži-vjeti i umirati za takav život“, zaključio je fra Zoran.

foto

Đan

i

Međugorje, 4. lipnja 1939.: sa subraćom poslije Mlade Mise


MeditacijaMeditacija

U ljetnom vremenu obično nekoli-ko dana rezerviramo za godišnji odmor. Uvijek iznova zamišlja-

mo taj svoj odmor kao vrijeme mira, od-maka od svega onoga svakidašnjega, po-slovnoga, opterećujućeg. Priželjkujemo rasterećenje od misli i obveza, od do-sadnih ljudi i iscrpljujućih poslova, oslo-bađanje od problema i različitih gnja-vatora. Ali uvijek iznova iskusimo da, zapravo, na odmor uvijek nosimo sebe same, a s nama idu i sva naša optereće-nja, sve nakupine umora, različitih fru-stracija i opterećenja i da nije baš tako lako ostaviti sve i osjećati se rasterećeni-ma. Ne možemo, koliko god to ponekad željeli, ostaviti sebe.

Razgovor s nemirimaOno što nam preporučuju duhovni

ljudi jest da se ničega ne držimo grče-vito, pa ni svojih očekivanja od odmo-ra. Uzeti i prihvatiti sve onakvim kakvo jest, prvi je korak na putu rasterećenja. Susret sa sobom, sa svojim nemirom, sa svojim umorom i njegovim posljedica-ma, s našim razočarenjima, očekivanji-ma, nadama… Sve je to dobro, sve nam može služiti za rast i sazrijevanje, ali pod uvjetom da to susretnemo i prema tome se ophodimo prijateljski.

Naš unutarnji nemir, umor ili opte-rećenost žele nas upozoriti da je došao trenutak susreta, samoupoznavanja, da nam se pruža još jedna šansa vidje-ti kako stojimo, što nas ispunja, zašto smo nervozni, nisu li nam se neke stvari otele kontroli. Zašto smo tako rastrese-ni, opterećeni i zabrinuti? Što se to mož-

ODMOR U MIRUmnoga naša opterećenja dolaze iz naših umišljaja i prevelikih očekivanja

od nas samih, a onda i od drugih s kojima živimo. mučimo se kako

drugi ne vide našu dobrotu, naše nastojanje i trud. kako nas više ne

cijene i ne poštuju. U našim grozničavim nastojanjima da budemo što

bolji, uspješniji, priznatiji, poznatiji... krije se veliki postotak našeg

nezadovoljstva. I to trebamo sebi priznati.

s. Dominika anić

da neželjeno u nas ušuljalo i ne da nam mira?

U svakom slučaju, odmor nam je po-treban. Potreban nam je i odmak od ono-ga uhodanog, svakidašnjeg, da bismo s određene distance mogli bolje promotri-ti svoje unutarnje stanje. Pravi smisao odmora i jest u tome da se suočimo sami sa sobom, da razgovaramo sa svojim ne-mirima, a ne da mislimo kako će tek tako nestati ako na nekoliko dana napustimo prostor u kojem se svakodnevno kreće-mo. Nemir nije od prostora, nemir je u nama. I upravo zato je dobro otići neka-mo da toga postanemo svjesni. Sve se u našem srcu začinje i tu raste. Istina je i to da neki ljudi u nama mogu buditi ne-gativne osjećaje, da u društvu nekih lju-di osjećamo nelagodu, da njihovo unu-tarnje nezadovoljstvo negativno može i na nas zračiti, da u društvu nekih ljudi postajemo dodatno nemirni. Ali mi zato sami u sebi moramo naći duhovni oslo-nac da se možemo održati, da možemo zadržati svoj mir i njime se suprotstavi-ti svakom nemiru koji nadire sa strane, a ne stalno kukati i kritizirati okolinu koja je eto puna nemira i mi se tu ne osjeća-mo dobro, ne snalazimo se.

Ne boriti se, već pustitiVećina od nas sklona je boriti se pro-

tiv svog nemira i nezadovoljstva, suprot-stavljati mu se ili ga se silom pokušava-ti riješiti. Tu uvijek doživljavamo poraz. Borbom te vrste malo se ili nimalo može postići. Mnogi sebi zadaju zadatak da silnim postovima, molitvama ili askeza-ma mijenjaju svoju narav ili neke svoje

prirođene sklonosti, koje nekada ne mo-raju biti loše nego se nama mogu ne svi-đati. Ili sebe počnemo idealizirati, poi-stovjećivati s drugima, nekim svecima ili ljudima naravi kakvu mi za sebe pri-željkujemo i tada stupamo u akciju da dostignemo, pa makar i na silu, taj ide-al. Ako tako idemo, razočaranje će biti neminovno.

Put je drugačiji, savjetuju nas oni koji su njime išli. Najprije je potrebno upo-znati sebe sa svim darovima i moguć-nostima od Boga nam danim. Imati po-štovanje prema daru koji smo primili, svome vlastitom životu. Ne uspoređivati se ni s kim drugim, niti se prema drugi-ma mjeriti. Svatko od nas ima svoj vla-stiti životni put i naš je za nas najbolji.

Mnoga naša opterećenja dolaze iz na-ših umišljaja i prevelikih očekivanja od nas samih, a onda i od drugih s kojima živimo. Mučimo se kako drugi ne vide našu dobrotu, naše nastojanje i trud. Kako nas više ne cijene i ne poštuju. U našim grozničavim nastojanjima da bu-demo što bolji, uspješniji, priznatiji, po-znatiji… krije se veliki postotak našega nezadovoljstva. I to trebamo sebi prizna-ti. Posve mirno, bez osude ili detaljnih procjenjivanja. Kad smo to sebi prizna-li, možemo to onda i pustiti. Možemo, barem na odmoru, probati pustiti idea-lizirane sebe da budemo ono što uistinu jesmo. Ne ograničujmo se očekivanjima. Pokušajmo vježbati odživjeti posve pri-rodno tih nekoliko darovanih nam dana. I onda će naš odmor biti zasigurno plo-dan. Ne boriti se protiv ničega, nego pu-stiti da sve bude kakvo jest. Da mi bude-mo ono što jesmo, da oni oko nas budu

ono što jesu, da priroda bude to što jest. Da sve, baš sve, doživimo posve auten-tično i čisto.

Odmor u povjerenjuOpuštanje je povezano s povjerenjem.

Mogu pustiti svoje poslove i planove i poći na odmor zato što se pouzdajem da Bog u konačnici sve vodi i da ne ovisi baš sve o meni. Ja znam svoju ulogu ali i svo-je mjesto. Mnogo toga može i bez mene dobro funkcionirati, možda i bolje – to se zove povjerenje. Ovakvo povjerenje i pouzdanje u dobar ishod svega pridono-si unutarnjem miru. Ne moram sve drža-ti pod kontrolom, jer mogu vjerovati da će biti dobro i ako ja nemam sve konce u svojim rukama.

Ljudi koji imaju slab osjećaj vlasti-te vrijednosti trebaju mnogo toga da bi prikrili taj osjećaj. Oni nastoje sve drža-ti pod kontrolom kako bi se stekao do-jam silne brige. Oni nemaju povjerenja i onda nemaju ni mira. Izjeda ih nepresta-na nervoza i zabrinutost, destruktivna i za njih same i za druge.

Zanimljivo je i to da mi često misli-mo kako ćemo pojačati osjećaj vlastite vrijednosti time što želimo imati sve što nam je potrebno za život, ako se što bo-lje osiguramo, pa onda nagomilavamo stvari i izmišljamo neke umjetne potre-be koje sve više vuku jedna drugu, ali ne pridonose unutarnjem miru. Zaboravlja-mo da nije sretan onaj koji mnogo posje-duje nego onaj koji malo treba. Biti po-miren sa svojom najdubljom biti donosi neizmjerno zadovoljstvo i odmor duše. Takav odmor u miru želim svim čitatelji-ma Glasnika mira.

Pravi smisao odmora i jest u tome da se suočimo sami

sa sobom, da razgovaramo sa svojim nemirima, a ne

da mislimo kako će tek tako nestati ako na nekoliko

dana napustimo prostor u kojem se svakodnevno kreće-

mo. Nemir nije od prostora, nemir je u nama. I upravo

zato je dobro otići nekamo da toga postanemo svjesni.

Sve se u našem srcu začinje i tu raste.

snim

io F

ranj

o S

ušac


Odjeci u svijetu Odjeci u svijetu

Oče biskupe, hvala Vam što ste pri-stali razgovarati za Radiopostaju “Mir” Međugorje i Glasnik mira.

Molim Vas, predstavite se našim sluša-teljima i čitateljima.

Ja sam biskup George Cosmas Lun-gu Zumaire, biskup biskupije Chipata u istočnom dijelu Zambije. U mojoj domo-vini živi 1,3 milijuna stanovnika, od čega su četiri posto katolici. U Međugorju sam prvi put.

Zašto ste došli u Međugorje? Najjednostavnije: da iskusim ljubav

Majke, Kraljice Mira. Ako voliš svoju Maj-ku, ta te ljubav vuče prema njoj.

Kad ste prvi put čuli za Međugorje?Čitajući neke knjižice na koje sam naišao

u Zambiji, saznao sam za Međugorje. Proš-le godine jedan svećenik iz Zambije posje-tio je Međugorje i ispričao mi neke stvari koje su me dirnule. Primjerice, mi teško do-lazimo do viza i on je umalo iz Londona bio poslan natrag kući. Ali, Majka je pomogla, i tako je ipak uspio doći u Međugorje. Isku-sio je ljubav naše Majke i vratio se kući ve-oma dirnut. Budući da je sada ravnatelj Ra-dio Marije, u jednoj svojoj emisiji redovito iznosi iskustva Međugorja pa su tako mno-gi u prilici saznati za ovo mjesto, kršćani i nekršćani, vjernici i nevjernici.

Molim Vas, oče biskupe, kažite nam nešto o životu ljudi u Vašoj zemlji.

Dolazim iz ruralne biskupije. Ljudi su siromašni i bore se za svagdanje preživlja-vanje. Imamo poteškoća sa zdravstvom, obrazovanjem, socijalnim uslugama, teš-ko nam je skupiti novčana sredstva za djecu da idu u školu, teško nam je platiti bolničke račune. Ljudima je doista teško.

I prije nego ste došli u Međugorje, uza nj Vas je nešto vezalo?

U MEĐUGORJE SAM HTIO DOĆI JER JE U NJEMU MAJKAU Gospinu mjesecu, svibnju, sa skupinom od dvadeset irskih hodočasnika, međugorje je posjetio mons. George

cosmas lungu zumaire, biskup iz afričke zemlje zambije. to je bio njegov prvi dolazak, ostvaren dobrohotnošću

irskih hodočasnika. tijekom boravka u međugorju biskup se rado odazvao i razgovarao za Radiopostaju “mir” i

Glasnik mira.

U Međugorje sam želio doći – jer je Majka u njemu. Znao sam da nemam no-vaca i da, osim toga, ima puno poteškoća s vizom. Nisam mogao ni pomisliti da ću jednoga dana doći u Međugorje, ali se u mojoj biskupiji pojavio jedan par iz Irske koji mi je tijekom razgovora rekao da or-ganiziraju putovanja u Međugorje. Pitali su me da li bih želio poći s njima. Može-te li zamisliti! Kako da kažem ne! Budući da mi je ovo prvi boravak ovdje, želim što više toga vidjeti. Program nam je prepun pa nemam puno vremena opustiti se, uži-vati u Gospinoj nazočnosti. Trebam više vremena.

Doći ćete opet?Želim ponovno doći, a ako pronađem

ljude dobre volje koji mogu pomoći, volio bih da svi moji svećenici, oni koji su navr-šili deset godina službe, dođu ovamo i do-žive ovo iskustvo. Kod nas ima vrlo malo svećenika i svi su preopterećeni u pasto-ralnoj službi, i ne shvaćaju da su premo-reni dok ne padnu mrtvi, a tada je kasno. Zato bih htio uvesti program u kojem će svećenici nakon deset godina službe doći ovamo i iskusiti ljubav Majke. Da osobno dožive što znači naša Gospa, naša Majka.

Svjedočit ćete o svojemu iskustvu?Da, u Zambiji gdje, kako rekoh, živi tek

malena zajednica katolika, ali i svugdje gdje mi se ukaže prilika. Poruka iz Među-gorja je snažan poziv na obraćenje svim ljudima našeg vremena. Kraljica Mira želi da svi zagrlimo njezina sina Isusa i da za njim idemo. Premda smo mi prostor-no veoma udaljeni, osjećam takvu blizinu Međugorja da to ne mogu ni opisati.

Još Vam jedanput zahvaljujem na raz-

govoru i za kraj, molim Vas, blagoslovi-te slušatelje Radiopostaje “Mir” Među-gorje i čitatelje Glasnika mira, ali i sve međugorske župljane i hodočasnike.

Hvala vam što slušate ovu radioposta-ju i čitate list, jer znam da preko vas do-laze mnogi blagoslovi. Zazivam Božji bla-goslov na sve slušatelje i čitatelje. Neka dobri Bog ojača vašu vjeru, vjeru u Boga i Gospu, našu Majku. Ona vidi vaše po-trebe. Ona je uvijek tu za vas, ona moli s vama i ona jest s vama. U teškim i ra-dosnim trenutcima ona će uvijek biti tu. Neka vas dobri Bog blagoslovi po zagovo-ru Naše Gospe, dadne vam radost i vječ-ni život! Amen.

Razgovarala Ivana miletić

Došao sam u Međugorje, kako rekoh, iskusiti ljubav svoje Majke i zahvaliti joj na njezinoj velikoj brizi. Za mene je Me-đugorje posebno. Ispričat ću vam nešto. Prije nego što sam došao ovamo već sam bio u vezi s Međugorjem. Želio sam, nai-me, pokaznicu za klanjanje. Volim klanja-nje, ali nisam mogao nabaviti pokaznicu koja bi mi pomogla u klanjanju Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. I tako je vrijeme prolazilo… Jedan je irski hodo-časnik, imenom Oliver, tada bio u Među-gorju. Trebao je kasnije posjetiti i moju biskupiju, u kojoj živi njegov ujak, jedan irski svećenik. Taj je hodočasnik osjetio da treba kupiti pokaznicu. Mi nikada pri-

je nismo bili u kontaktu. Ja mu nikada ni-sam bio govorio o toj svojoj želji, ali on je, jednostavno, osjetio da mi treba daro-vati pokaznicu. I učinio je to. Došao je i rekao: „Biskupe, imam dar za Vas.“ I onda je ispričao svoju priču: „Bio sam u Među-gorju, i nakon molitve osjetio sam poticaj kupiti Vam ovaj dar – pokaznicu. Nadam se da vam je drago.“ Nisam se mogao na-čuditi. Kako je znao, kako je znao da doi-sta hitno trebam pokaznicu? Prirodni za-ključak bio je da je Majka intervenirala. Vjerovali ili ne – to je ono što Majka čini. Ne trebaš riječi, trebaš samo iskustvo Majčine ljubavi koja se izražava na vrlo konkretan način.

U svome sam životu uvijek poku-šavao – u svojim mislima i svo-jim osjećajima – ostati mlad, i

uvijek sam se iznova hrvao s činjenica-ma i svojim iskustvom vjere u dobro-tu i istinu. U ovome vremenu, u kome se iza laži skriva nasilje, koje tako jezi-vo, kao nikada dosada, vlada svijetom, ipak ostajem osvjedočen kako su isti-na, mirotvorstvo i ljubav, blagost i do-brota, ona snaga koja pobjeđuje sva-ku drugu silu. Njima će pripadati svijet samo kad ljudi dovoljno misle i žive misli ljubavi i istine, blagosti i miro-tvorstva.

Svaka banalna sila, svako nasilje u ovome svijetu stvara samo sebi jed-nu posve određenu i zacrtanu granicu. Svaka sila rađa protusilom koja će joj, prije ili kasnije, biti ravnopravna ili pak nadmoćna. Dobrota pak djeluje i jedno-

SNAGA DOBROTEstavno i uporno. Ona ne rađa nikakvom napetošću kojom bi samu sebe dokida-la, ona postojeće napetosti smanjuje i stišava. Ona uklanja nepovjerenje i nes-porazume. Budeći dobrotu ona se sama pojačava. Stoga je dobrota najsvrhoviti-ja i najsnažnija sila.

Dobrota koju čovjek zrači u svijet djeluje u ljudskim srcima i njihovu mišljenju. Naša je suluda pogrješka i krivnja što ne pokušavamo ozbiljno s dobrotom. Htjeli bismo stalno kotrlja-ti veliki teret života ne služeći se po-lugom dobrote. A upravo dobrota je kadra ustostručiti naše snage. Nemje-rivo duboka istina počiva u Isusovoj riječi: “Blago krotkima, oni će baštini-ti zemlju!”

(Albert Schweitzer, liječnik, nobelo-vac koji je život proveo među gubavci-ma u Africi)

snim

ila V

išnj

a S

paj

ić


Uz franjevački jubilej Uz franjevački jubilej

fra miljenko šteko

Sredina srpnja je u Franjevačkom redu obilježena Bonaventurinim blagda-nom, koji u ovoj 800. obljetnici po-

staje osobito značajan, zbog nove upuće-nosti Reda kojoj on stoji na čelu. Naime, njegov prethodnik, Ivan iz Parme, prihva-tio je Teologiju povijesti kao proročanstvo koju je promovirao cistercitski opat Joa-kim iz Fiore, jer mu se činila prihvatljivom baš za osobu sv. Franje i Franjevački red. Bonaventura se povlači u samoću brda La Verne i tu, uz Gospin zagovor, želi ući u duhovno naslijeđe koje je Franjo ostavio. Plod toga promišljanja i molitve nalazi se u knjizi Put duha k Bogu. Na Bonaventu-rin nauk i pobožnosti Gospi osvrnut ćemo se drugi put. Ovdje jedan letimičan pogled na osobu i djelo.

Iako u većini životopisa piše kako je sv. Bonaventura rođen 1221. godine, novi-ja istraživanja to opovrgavaju, spominjući kao najvjerojatniju godinu 1217. U svakom slučaju, Bonaventura je rođen u Bagnore-giu, staroj utvrdi rimske Tuscije, u blizini Orvijeta u Italiji, u uglednoj obitelji liječni-ka Fidanza. (Zapravo, i to prezime obitelj je uzela prema imenu Bonaventurina pradje-da.) Na krštenju je dobio očevo ime, Ivan, što u to vrijeme nije bila nikakva iznimka. Dječaštvo je proveo u rodnom mjestu. U predgovoru svoje Velike legende Bonaventu-ra spominje kako je u tim prvim životnim godinama po zagovoru i zaslugama sv. Fra-nje izbjegao smrt, a u Maloj legendi spomi-nje da je riječ o teškoj smrtonosnoj bole-sti iz čijih je smrtnih ralja čudom izvučen, te kako to snažno nosi u svom sjećanju i to stalno svjedoči (br. 8.). I njegova obiteljska kuća, kasnije pretvorena u crkvu, ostala je u dva jaka potresa (1695. i 1764.) neoštećena, što se u Bagnoregiu opet pripisuje čudu.

Mala legenda spominje i drugi bitan detalj vezan uz njegovu spašenost od si-gurne smrti. Naime, majka Marija rođ. Ri-tello, odnosno Margaritello, Serafskom je ocu Franji za njegovo ozdravljenje učini-la zavjet. Je li taj zavjet presudno utjecao

i na njegovo zvanje, nije sigurno, kao ni kasnija svjedočanstva da je imao još jed-nu sestru koja je postala redovnica i brata svećenika. Školu je pohađao pri gradskoj katedrali ili franjevačkome samostanu Ba-gnoregia. Prema buli Etsi Sedes Apostoli-ca pape Siksta IV. iz listopada 1482., Bo-naventura je svoju franjevačku formaciju započeo upravo u mjesnome franjevač-kom samostanu, iako se većina povjesni-čara odlučuje za soluciju po kojoj se on za franjevačko zvanje odlučio za studija u Pa-rizu, koji mu je omogućila njegova dobro-stojeća obitelj. Bilo kako bilo, Bonaventura je oko g. 1236. na glasovitom Sveučilištu u Parizu gdje studira ondašnji školski sustav trivium i quadrivium. Učitelj mu je zname-niti Aleksandar Haleški kojeg on sam nazi-va ocem i učiteljem (pater et magister – Ope-ra, vol. II, 1-2, 547.). Tu biva promoviran u zvanje magister in artibus.

Nakon te diplome, u dobi otprilike od 26 godina, u rimskoj provinciji pristupa Fra-njevačkom redu, dobivši ime Bonaventura. A onda je rijeka života silno počela teći, te, u ljudskim okvirima, kratkom slijevu od pe-deset i sedam godina donijela silno bogat-stvo svježine i bistrine na mnoga područja uokvirena u redovnički život u Crkvi, obilje-žen pobožnošću i filozofsko-teološkim zna-njem sabranim u 45 djela. Iako je bitno od-mah napomenuti kako Bonaventura stalno ima određenu rezerviranost prema filozofi-ji, ona je njemu voda, a teologija – u Bona-venture je to Sveto pismo – je vino. Zato nije dobro previše vode ulijevati u vino – drži on. (In Hexameron XIX 14.)

Bonaventura je, jednostavno, uz svoga suvremenika Tomu Akvinskoga, obilježio razdoblje teološkog promišljanja, a u svo-me Franjevačkom redu ostavio neizbrisiv trag. Dostatno je spomenuti kako je služ-bu Generalnoga ministra – Generala reda obnašao gotovo 17 godina (izabran 2. ve-ljače 1257.). Prije tog izbora, od 1250. tu-mači Sentencije Petra Lombardijskoga, vodi rasprave te mnogo propovijeda. A od si-

SVetI BoNaVeNtURa - FRANJEvAC, BISKUP I KARDINALU kratkih pedeset i sedam godina, Bonaventurina „rijeka života“ donijela je silno bogatstvo svježine i bistrine na mnoga područja uokvirena u redovnički život u crkvi, obilježen pobožnošću i filozofsko-teološkim znanjem sabranim u 45 djela.

ječnja 1254. službeno predaje teologiju i jedan je od nositelja glasovitoga „redov-ničkog stava“ koji su na pariškome sveu-čilištu promovirali prosjački redovi. Papa Grgur X. imenovao ga je kardinalom u li-stopadu 1273. godine, te ga zaredio za bi-skupa. Iz Firence je sredinom kolovoza te godine, zajedno s papom, pošao na Opći sabor u Lyonu. Iscrpljene životne snage jednostavno su se ugasile, te je svoju dušu tamo predao Bogu 15. srpnja 1274. godi-ne. Siksto IV. ga je kanonizirao već 1482., a Siksto V. proglasio 1588. naučiteljem Cr-kve, uz pridjev Serafski.

Ukratko se može reći da Bonaventu-ra razvija ono što je primio od svog oca i učitelja Aleksandra Haleškoga, koji je opet bio sljedbenik augustinizma. Naravno, na nov i neponovljiv način, imajući iznad sve-ga izvorište u primjeru i Spisima Sv. Franje Asiškoga. Augustinizam (po sv. Augusti-nu) je naglašavao potrebu obraćenja kao temeljnu poruku evanđelja. U toj život-noj filozofiji Bog ima središnje mjesto, kao uzrok i svrha svega. Sve dobro potječe od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra. Po-tom, snažno naglašen voluntarizam, koji kaže kako je volja bitna moć čovjekova. A to opet vodi do teocentrizma – Bog stvara svijet odlukom svoje volje!

Nadahnutost Franjinin likomSve je to Bonaventura izvrsno uklopio u

duh i ideal svetoga Franje koji je ostao za-pamćen po načelu: „Bog moj – sve moje!“ i „Ljubav nije ljubljena!“.

Tako je Bonaventura zatečeni ideal sv. Franje koji je nosio od dječačkih nogu sada izrazio skolastičkim jezikom, zahvaljujući vlastitom poznavanju ondašnjih znanstve-nih strujanja koja su se inspirirala sustavi-ma od onoga grčkog Aristotelova i Plato-nova do zlatnoga doba skolastike. Neki će reći kako je, zapravo, sam sv. Franjo u Bo-naventuri našao svoga teologa koji je tra-dicionalnom augustinizmu dao poseban oblik. Sigurno je da se u prvim Bonaven-

turinim djelima nalazi svjedočanstvo dota-dašnje tradicije, posebno augustinizma, ali njegova kasnija djela, bez dvojbe, stvara-ju vlastitu franjevačku neponovljivost Bo-naventure, franjevačkoga teologa i mistika. (Dobro je spomenuti da tada u filozofiji pre-vladava platonsko-augustinski smjer koji je zbog povezanosti s teološkim promišljanji-ma dobivao značaj maločas spomenute filo-zofije života.)

Serafinski naučitelj tvrdi da teologi-ja mora koristiti metodu promišljanja, ali samo potkrijepljena vjerom može govori-ti o Bogu i našem spasenju. Nijedan filozof ne može samim svojim razumom spozna-ti jedinstvo u Trojstvu, veličanstvo Božje u poniznosti Utjelovljenja, Božju nepromjen-ljivost u njegovu djelovanju, a bez te vjere sigurno nema prave spoznaje o Bogu. Vjera je izvor mudrosti i znanja (mudrost je dar

Duha Svetoga). Samo Krist, kao srž svega spoznanja na tom putu, (Sermo 5 in Dom. II. Adv.), može pomoći čovjeku da ona priro-đena klica znanja, usađena u njegovoj duši, formira istinsku, iako nikada potpuno savr-šenu filozofiju, koja ostaje, stoga, podređe-na teologiji, a teologija kontemplaciji, do koje nas vodi molitva i krepostan život.

Bonaventura je razvio sedam stupnjeva preko kojih se dižemo od nižega prema vi-šemu tražeći Boga izvan nas, u nama i po-vrh nas. On uči da se Boga promatra naj-prije u osjetilnom svijetu tjelesnim okom (oculus carnis), potom u nama samima, duhovnim okom (oculus mentis), te nad nama, kontemplativnim okom (oculus con-templationis), i to u Njegovu biću i Njego-voj dobroti.

Bonaventurino promišljanje potom se usmjeruje na promatranje Presvetog Troj-stva i Utjelovljene Riječi koja je, zapravo, most preko kojeg dolazimo u onaj pravi mir (exstazu), i tu uživamo u promatranju (apex mentis) Beskonačnoga, i to je prava mudrost! To je, ukratko, put od osjetne spo-znaje, preko one naravne, do nadnaravne. A, sve to, zapravo, prati Ljubav koja dušu uvijek privlači Bogu.

Bonaventura, svetac i mistik, spaja iz-vrsne misaone odrednice s pobožnošću, te često suhoj skolastici daje novi proplamsaj mistikom koju tako često pripisuje Franji-nim doživljajima.

A, koliko se nadahnjivao Franjinim li-kom, najbolje sam potvrđuje pišući njego-ve životopise. Na početku prvoga kaže: „U gradu Asizu živio je čovjek imenom Fra-njo. Blagoslovljena je njegova uspomena, njega je Bog dobrostivo predusreo blago-slovima sretnim milostivo snabdio darovi-ma nebeske milosti.“ Na samom će kraju, govoreći o preminulom Franji, dodati: „A dok je to sveto blago, opečaćeno pečatom svevišnjega Kralja, prenošeno, Onaj se čiji je lik nosio udostojao učiniti mnoga čude-sa da bi spasonosni miris privlačio ljubav vjernika da bi slijedili Krista. Zato je doli-kovalo da Bog onoga, koga je po daru kon-templacije sebi učinio milim i dragim, po-put Henoka prenese u raj i da ga po žaru ljubavi u ognjenim kolima odveze u nebo kao Iliju.“ Nakon ovoga kratkog prikaza, spomenut ću još samo jednu njegovu mi-sao o Gospi koja nam može biti dostatna za dugo razmišljanje: „Kao što je Bog na zemlju došao po Njoj (Mariji), tako ćemo se i mi vratiti Bogu upravo po Mariji.“ (Co-mmentarius in Ev. Lucae, c.1,n.70).

Serafinski naučitelj tvrdi da teologija mora koristiti metodu pro-mišljanja, ali samo potkrijepljena vjerom može govoriti o Bogu i našem spasenju. Nijedan filozof ne može samim svojim razu-

mom spoznati jedinstvo u Trojstvu, veličanstvo Božje u ponizno-sti Utjelovljenja, Božju nepromjenljivost u njegovu djelovanju. A

bez te vjere, sigurno nema prave spoznaje o Bogu.

snim

io M

ate

T. V

asilj

foto Đani

foto

Đan

i

snim

io T

vrtk

o B

ojić

snim

io F

ranj

o S

ušac

snim

io F

ranj

o S

ušac

foto

ICM

M

foto

ICM

M

foto

ICM

M

snim

io F

ranj

o S

ušac


Iz života crkve Iz života crkve

U predvečerje svetkovine svetih Pe-tra i Pavla papa Benedikt XVI. je šturim riječima, ali vidljivo dirnut

obznanio urbi et orbi, Gradu i svijetu, kako su provedena znanstvena istraživanja spram sadržaja sarkofaga za koji se pret-postavljalo da su u njemu zemni ostatci apostolskoga prvaka, svetoga Pavla.

“Okupili smo se ovdje kraj Apostolo-va groba”, započeo je Papa svoju homi-liju, “čiji je sarkofag pod papinskim olta-rom nedavno bio predmetom minuciozne znanstvene analize. U već stoljećima za-tvorenu sarkofagu izbušen je mali otvor kroz koji je spuštena posebna sonda u njegovu unutrašnjost, gdje su pronađe-ni tragovi skupocjenoga lana purpurne boje, optočen lisnatim zlatom te modre tkanine lanenih niti. Pronađene su tako-đer mrvice crvenoga tamjana te protein-ske i vapnenaste tvari. Osim toga, poka-zalo se da vrlo maleni komadići kostiju pripadaju osobi koja je živjela između 1. i 2. stoljeća. Stručnjaci koji su ih podvr-gnuli ispitivanju s pomoću ugljika 14 (C-14) nisu znali odakle ti komadići potje-ču”, rekao je Papa. Čini se da to potvrđuje jednoglasnu i neospornu predaju kako je riječ o posmrtnim ostatcima apostola Pa-vla. “Sve nas to ispunja velikim uzbuđe-njem”, kazao je Papa.

Zanimljivo je otkriće purpura, grimi-za. Purpurna boja bijaše boja mučeni-ka. Ljudi koji su Pavla pokopali u purpur-noj tkanini učinili su to zbog toga što je on mučenik Kristove Crkve. Stari himni ne govore o crvenilu krvi, nego o purpu-ru krvi. To je dodatni dokaz autentičnosti groba. Tu i tamo su pokapani rimski se-natori u purpuru, ali zacijelo ovdje nitko nije štovao nekakva rimskoga nepoznata senatora, a mučenike zacijelo jest.

Zlato svjedoči o ‘kruni života’, kruni vječnoga života koju su dobili mučenici,

vJERA UTEMELJENA U POvIJESTI Dobro čuvana tajna znanstvenih otkrićaznanstvena istraživanja sadržaja sarkofaga čini se da potvrđuju predaju kako je riječ o zemnim ostatcima apostola pavla. “Sve nas to ispunja velikim uzbuđenjem”, kazao je papa Benedikt XVI. Naravno da ne bijaše moguće ustanoviti identitet kostiju u sarkofagu jer nitko ne zna za pavlov genom ili DNa, ali je, ipak, prava senzacija da su se arheolozi namjerili na ostatke kostiju starih dvije tisuće godina. ovo otkriće je spektakularan završetak pavlove godine, koju je papa proglasio prije godinu dana svečano paleći pavlov plamen u njegovoj bazilici.

a tako i apostoli Petar i Pavao. Kruna mu-čeništva je izričaj koji ćemo pronaći već u Novome zavjetu i cijeloj staroj Crkvi.

Modra boja je Marijina boja, a onodob-no prvenstveno boja neba. Onodobno su nebo opisivali modrim, plavim bojama. Ono je mjesto boravka blaženika i sveta-ca. Osim toga, modra boja bijaše najdra-gocjenija boja sve do kasnoga srednjeg vijeka, nazvana i ultramarin-modra, pla-va, zato što je dolazila iz prekomorskih zemalja.

Nalaz tamjana govori kako je tamjan dar koji pripada samo Bogu, svetima i blaženicima koji Boga tako reći predstav-ljaju u svijetu, kako to i u liturgiji nalazi-mo. Tamjan ne pripada caru, stoga ima-mo i sukobe u ranom kršćanstvu: Kome prinijeti tamjan? Kristu, Bogu ili carskom samoproglašenom božanstvu? Kršćani su uskraćivali prinositi caru tamjan i to bija-še po život opasno. Tamjan u grobu znači: Ovdje je pokopan svetac! Ovdje je poko-pan netko čija je svetost nesporna!

Otpori glede toga otkrića jasno dolaze od onih koji ne poznaju ni starocrkveno bogoslužje a ni starokršćansku arheologi-ju. Smisao za tjelesnu prisutnost svetaca izgubila se vremenom i u Katoličkoj Cr-kvi. Ne treba zaboraviti da se do Konci-la euharistija mogla slaviti samo na olta-

fra tomislav pervan

Pavlova godina završava, ali će uvijek biti dio kršćanskoga iskustva ići zajedno s Pavlom i, zahvaljujući njemu, poznavati Isu-sa, te biti prosvijetljeni i promijenjeni Evan-đeljem, istaknuo je također Sveti Otac.

Papa nije mogao spektakularnije zavr-šiti Pavlovu godinu koju je proglasio pri-je godinu dana paleći svečano Pavlov pla-men u njegovoj bazilici izvan Zidina. Ipak se mora reći kako ispitivanja koja je dao provesti nisu učinjena iz taktičkih ili me-dijskih razloga ili računica, nego s razloga znanstvene radoznalosti koja se provlači kroz cjelokupni Ratzingerov znanstveni i teološki opus.

Ovim je korakom skrenuo još jednom pogled na sebe – upravo zbog blizine dvojice apostolskih prvaka, Petra i Pavla. Papa slovi kao nasljednik svetoga Petra, a za Pavla znamo kako nema svojih na-sljednika u apostolskoj službi. Biskupi su nasljednici ostalih apostola, ali ne pojedi-načno imenovanih. Makar su znali neka-da biti u napetu odnosu, o čemu svjedoče Pavlovi spisi, ipak su obojica mučenički i kao braća-apostoli podnijeli smrt za Isu-sa Krista u ondašnjem stolnome gradu Rimskoga carstva. Pavao je bio svjestan Petrova prvenstva u apostolskom zbo-ru, što ne bijaše samo neki počasni na-slov. Petar je prema predaji bio prvi bi-skup Rima. I to je vjerojatno onaj odlučni i prevažni razlog zbog koga je Papa dao provesti ovu istragu.

Ali s obzirom na nalaze u grobu, čini se da je Pavao pokopan gotovo kao kralj, ili je – što je možda vjerojatnije – nakon svoje smrti, kad je sarkofag pravljen, u nj položen s posebnim počastima i što-vanjem vjerničke zajednice. Car Konstan-tin je podigao nad Pavlovim grobom, na starom antičkom groblju na Via Ostiense, veliku baziliku. Prema onodobnome vje-rovanju time se ogriješio o mir pokojni-ka, uništavajući staro groblje. Svojim či-nom on je svjesno izazvao rizik pobune među pučanstvom koje je još umnogome bilo pogansko. Da nije Crkva vjerovala kako je u sarkofagu sveti Pavao, nikada se ne bi usudio Konstantin podignuti tu ba-ziliku, a od god. 394. sarkofag je na tome mjestu, nikada nije pomican, osim što je sada izbušena rupa za sondiranje, koja je automatski zatvorena da ne bi unišao vanjski zrak u unutrašnjost. Sadašnje ot-kriće samo potvrđuje vjeru i predaju kako je to uistinu grob apostola Pavla.

(Nastavlja se)

ru u kome bijahu kosti, moći, mučenika. Svaki je oltar time bio i mali grob muče-nika-sveca. Danas imamo spiritualizaciju kršćanstva, a stara Crkva polagala je veli-ku važnost i materiji, tvari. Rim je postao važan za kršćanstvo upravo zbog Petra i Pavla, mučenika, prvaka apostolskih.

Konstantinova bazilika Naravno da ne bijaše moguće ustano-

viti identitet kostiju u sarkofagu jer nit-ko ne zna za Pavlov genom ili DNA. Ipak je prava senzacija da su se arheolozi na-mjerili na ostatke kostiju starih dvije ti-suće godina, da je riječ o uglednoj oso-bi koja je umotana u skupocjeno platno, pokopana uz miomirise, za što znamo iz postupka žena na Isusovu grobu. Samo s jednom razlikom, ondje su žene našle plahte i prazan grob, bez Isusova tijela, a ovdje je ipak jamačno riječ o apostolu Pavlu koji je pronio Isusovo ime ondaš-njim Rimskim carstvom. I stoga je i da-nas grad Rim ponosan na dvojicu svo-jih svetaca – Petra i Pavla. Rim (p)ostaje Sveti grad upravo zbog dvojice najvažni-jih apostola koji su tu stvarno djelovali, stvarno mučeni i pokopani. Slična su nai-me istraživanja provedena i spram Petro-va groba u Crkvi sv. Petra za Pija XII. i za Pavla VI.

Zanimljivo je otkriće purpura, grimiza. Purpurna boja bijaše boja mučenika. Ljudi koji su Pavla pokopali u pur-purnoj tkanini učinili su to zbog toga što je on mučenik

Kristove Crkve. Stari himni ne govore o crvenilu krvi, nego o purpuru krvi. To je dodatni dokaz autentičnosti groba.

Tu i tamo su pokapani rimski senatori u purpuru, ali zaci-jelo ovdje nitko nije štovao nekakva rimskoga nepoznata

senatora, a mučenike zacijelo jest.

Papa Benedikt XVI. na grobu sv. Pavla

Najstariji mozaik apostola Pavla: Apostol prikazan kao filozof


Vijesti, najave, obavijesti Vijesti, najave, obavijesti (priredila lidija paris)

28. oBljetNIca UKAZANJA KRALJICE MIRADvadeset i osma obljetnica! I ovoga lipnja, kao i svih minulih, pa i onih

ratnih, u međugorje su se slijevale prave hodočasničke rijeke: od domaćih

i susjednih župa, do vjernika iz svih krajeva svijeta. pješaci, hodočasnici

osobnim autima i autobusima, hodočasnici pristigli zrakoplovima, neki

prvi, a neki i sto i prvi put...

Već sedamnaest godina, od 24. lipnja 1992., na uočnicu obljetnice ukaza-nja organizira se Hodnja mira Humac

– Međugorje. Naime, te spomenute godine skupina najhrabrijih hodočasnika iz svije-ta, njih tristotinjak, tražili su način kako dostaviti pomoć krajevima pogođenim ra-tom. Došli su do franjevačkog samostana na Humcu i odatle u Međugorje, oko 12 ki-lometara, dopješačili Kraljici Mira. Tako se rodila Hodnja mira, molitva za mir, na što nas Majka Božja poziva već 28 godina.

I ovogodišnja Hodnja mira započela je blagoslovom u šest sati, a završila u Među-gorju u deset sati blagoslovom s Presvetim. Hodnju je predvodio fra Danko Perutina uz sudjelovanje brojnih svećenika, redovnika i redovnica te oko pet tisuća hodočasnika.

Svete Mise na hrvatskom jeziku slavlje-ne su u 8, 11 i 19 sati, a večernju sv. Misu predslavio je fra Tomislav Pervan, u su-slavlju sa 155 svećenika.

Na 24. lipnja u 22 sata započelo je klanjanje Presvetom oltarskom sa-kramentu, u kojemu je sudjelovalo

Svi hodočasnici koji su tijekom noći pješice pristizali k svojoj majci, Kra-ljici Mira, imali su prigodu sudjelova-

ti na sv. Misi već u pet sati ujutro. Svete Mise tijekom dana slavljene su, također, u

Župljani i hodočasnici za obljetnicu su se pripremali devetnicom. Sva-ki dan molila se krunica na Brdu

ukazanja te slavljena sv. Misa. Ni vrući ljetni dani, ali ni kiša, neoubičajena za ovo vrijeme godine, nisu omeli tisuće vjernika da svakodnevno u 16 sati, pred-vođeni međugorskim fratrima, mole krunicu na Brdu ukazanja.

Nakon svake večernje Mise tijekom devetnice vidioci su molili Veliča.

DEvETNICA

HODNJA MIRA

CJELONOĆNO KLANJANJE

više desetaka tisuća vjernika. Nakon pola noći klanjanje je u tišini nastavljeno do pet sati ujutro.

OBLJETNICA 6, 7, 8, 9 i 11 te u 19 sati. Pučku Misu pred-slavio je župnik fra Petar Vlašić, a večernju svetu Misu, uz koncelebraciju 180 svećeni-ka, fra Svetozar Kraljević.

Procjenjuje se da jeu tjednu u kojemu je proslavnjena obljetnica Međugorje po-sjetilo oko stotinu tisuća hodočasnika sa svih kontinenata.

foto

Đan

i

foto

Đan

isn

imio

Tvr

tko

Bo

jić

foto

Đan

i

STATISTIKE ZAlIpaNj 2009. Broj podijeljenih sv. pričesti: 159.000Broj svećenika koncelebranata: 4.411 (147 dnevno)


Vijesti, najave, obavijesti Vijesti, najave, obavijesti

BISKUP EUGENE T. COONEY U MEĐUGORJU

Koncem svibnja i početkom lipnja u Međugorju je sa skupinom hodo-časnika boravio biskup u miru Eu-

gene T. Cooney iz kanadske biskupije Nel-son. Mons. Cooney koji je, prije nego li je zaređen za biskupa, uz ostale dužno-sti bio i rektor bogoslovije sv. Josipa u Ed-montonu, u Međugorje je došao na poziv svojih vjernika.

“Vidljivi su dobri plodovi kod svih koji su pohodili ovo mjesto. Nakon hodočašća Kraljici Mira postaju zauzetiji i žarči vjerni-ci pa sam i sam htio iskusiti ono što ovdje doživljavaju. Iznenađen sam mirom koji se u ovom mjestu osjeća, ali i tolikim brojem vjernika na Misi. Međugorje sam posebice doživio u ispovjedaonici pa se nadam da ću opet imati priliku doći” – kazao je za Gla-snik mira biskup Eugene T. Cooney.

Nedavno je u nakladi Informa-tivnog centra “Mir” Međugorje objavljena knjiga Stopama mira

fra Miljenka Stojića, člana Hercegovač-ke franjevačke provincije i uglednoga hrvatskog književnika, autora više knji-ga pjesama, eseja, meditacija, priča i sli-kovnica.

Knjiga sadrži 22 pjesme nadahnute otajstvima krunice, a obogaćena je fo-tografijama otajstava slikara Carmela Puzzola i Ante Mamuše.

STOPAMA MIRA – NOvA KNJIGA FRA MILJENKA STOJIĆA

Vidjelica Ivanka Ivanković Elez ima-la je redovito godišnje ukazanje 25. lipnja 2009.

Prigodom posljednjeg svakodnevnog ukazanja 7. svibnja 1985. Gospa je Ivan-ki, povjerivši joj posljednju, 10. tajnu, ka-zala da će tijekom cijelog svog života imati ukazanje jedanput u godini i to na obljet-nicu ukazanja. Tako je bilo i ove godine. Ukazanje, koje je trajalo 10 minuta, Ivan-ka je imala u svojoj obiteljskoj kući. Ukaza-nju je bila nazočna samo Ivankina obitelj. Nakon ukazanja vidjelica Ivanka je rekla: „Gospa je ostala sa mnom 10 minuta, go-vorila mi je o 10. tajni. Gospa je rekla: ’Dra-ga djeco, pozivam vas da budete apostoli mira. Mir, mir, mir.’“

ReDoVIto GoSpINo UkazaNje VIDjelIcI IVaNkI

Na svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove - Tijelova, 11. lipnja, svečanu večernju Misu predslavio

je fra Svetozar Kraljević. Kao i dosadašnjih godina, poslije svete Mise uslijedila je uli-cama Međugorja procesija s Presvetim u kojoj su, uz brojne svećenike, redovnike, te tisuće hodočasnika sudjelovali i ovogo-dišnji međugorski prvopričesnici i krizma-nici. Procesija je nakon liturgijskih pro-cesijskih molitava, biblijskih tekstova i pjesama, završila blagoslovom sudionika s Presvetim oltarskim sakramentom.

SvETA POTvRDA U ŽUPI MEĐUGORJE U subotu 6. lipnja u župi Međugorje sa-krament svete potvrde primilo je 89 krizmanika (42 učenice i 47 učenika

osmoga razreda). Svetu potvrdu podjelio im je mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Na početku misnog slavlja riječi dobrodošlice biskupu su uputili krizmanica Ana Kozina i međugorski župnik fra Petar Vlašić, a u znak zahvalnosti cvijeće je bisku-pu uručila krizmanica Vanja Turudić. Svojim pjevanjem svečanost krizme uveličao je Žu-pni zbor Kraljice Mira pod ravnanjem časne sestre Slavice Kožul.

tIjeloVSka pRoceSIja

foto

Đan

ifo

to Đ

ani

snim

io F

ranj

o S

ušac

Četrnaesti međunarodni seminar za svećenike (29. lipnja - 4. srpnja 2009.) započeo je zazivom Duha Svetoga i

sv. Misom 29. lipnja u 19 sati na vanjskom oltaru u Međugorju. Svetu Misu predsla-vio je provincijal Hercegovačke franjevač-ke provincije dr. fra Ivan Sesar, a propovi-jedao dr. fra Miljenko Šteko, koordinator seminara.

Seminaru su nazočila 332 svećenika iz cijeloga svijeta. Nakon Jutarnje molitve, u utorak 30. lipnja sudionike je pozdravio žu-pnik fra Petar Vlašić. Predavač, dr. fra Ante Vučković iz Splita, na seminaru je govo-rio pod tematskim okvirom Ivanova evan-đelja: “Vi ste moji prijatelji..." (Iv 15, 14). Uz mnoge simultane prevoditelje za same svećenike, seminar je prevođen i izravno prenošen na hrvatskom, njemačkom, en-gleskom, španjolskom i talijanskom jeziku preko interneta na www.kathtube.com).

Svećenici su tijekom seminara moli-li krunicu na Brdu ukazanja, Križni put na Križevcu te, posljednjeg dana, posjeti-

ČETRNAESTI MEĐUNARODNI SEMINAR ZA SvEĆENIKEli grob fra Slavka Barbarića, utemeljitelja Međunarodnog seminara za svećenike.

O tijeku seminara te svjedočanstvima sudi-onika pisat ćemo opširnije u sljedećem broju.

Blagdan sv. Jakova apostola, zaštit-nika međugorske župe, od njezina osnutka 1892. god. slavi se 25. srp-

nja. Na taj dan mnogi vjernici podrijetlom iz ove župe, kao i mnogi prijatelji iz cije-loga svijeta, dolaze u zavičaj svojih otaca i djedova. Župa će se za taj dan pripremi-ti molitvenim trodnevljem. Procesija s ki-pom sv. Jakova polazi iz crkve u 10.30 sati, a sveta Misa slavi se u Gaju u 11 sati.

Dvadeseti međunarodni molitveni susret mladih - Mladifest 20 - održat će se u Međugorju od 1. do 6. kolo-

voza 2009. Tema susreta je: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Desetci tisuća mla-dih iz cijeloga svijeta tih će se dana u Me-đugorju okupiti na molitvu i radosno svje-dočenje svoje vjere.

Mladifest počinje u subotu 1. kolovoza 2009. u 18 sati molitvom krunice nakon koje slijedi dobrodošlica mladih mladima po dr-žavama, a zatim sv. Misa. U 20.30 je jedno-satno klanjanje pred Presvetim. U nedjelju prije podne su svete Mise po jezičnim skupi-

20. MEĐUNARODNI FESTIvAL MLADIH: „ŠTO GOD vAM REKNE, UČINITE!“ (Iv 2,5)nama, a poslije podne počinje redoviti pro-gram: svjedočanstva, pjesma i molitva. I u nedjelju poslije svete Mise je jednosatno kla-njanje pred Presvetim.

U ponedjeljak, utorak i srijedu: 09.00 - jutarnja molitva, 09.30 - 12.00 - predavanja, pjesma, svjedočanstva, 12.00 - pauza, 16.00 - predavanja, pjesma, svjedočanstva, 18.00 - molitva krunice, 19.00 - sv. Misa

U ponedjeljak navečer je procesija kroz župu, u utorak predstava, u srijedu klanja-nje i oproštaj uz pjesmu. Mladifest završava na blagdan Preobraženja, u četvrtak 6. kolo-voza u zoru, svetom Misom na Križevcu.

BLAGDAN Sv. JAKOvA APOSTOLA, ZAŠTITNIKA MEĐUGORSKE ŽUPE


Razgovor s fra Bernardinom škuncomRazgovor s fra Bernardinom škuncom

Fra Bernardine, u godini smo osam-stote obljetnice početka franjevač-ke karizme. Kako je nastala i kako

je ostvarena ideja o jednom ovakvom, za naše vrijeme neobično opsežnu romanu?

Meni je neobično drago da je roman o sv. Franji prispio na natječaj u Maticu hrvatsku – našu najstariju i najugledniju kulturnu ustanovu – upravo u završnoj godini velike obljetnice franjevačkih početaka. Franjina karizma je snažna, privlačna, lijepa, uvijek svježa, uvijek moderna. Kojih osam miliju-na ljudi, koliko ih godišnje pohodi Asiz, go-vori već po sebi. U Asiz se ne odlazi u prvom redu radi razgledavanja kulturnih, povije-sno-umjetničkih spomenika. Rim, Venecija, Firenca, Beč i Pariz obilaze se u prvom redu s takvih primamljivosti (Rim, dakako, i radi pape, ali i radi vatikanskih muzeja). Privlač-nu snagu Asiz nosi iz duhovne snage sina Asiza, sv. Franje. Mislim da je u zborju svega u Franje privlačno ovo: on se usudio živjeti čisto Evanđelje u jednostavnoj i nenamet-ljivoj radikalnosti, ali i u potpunoj vjernosti učiteljstvu Crkve. Poslušan Duhu Kristovu, Duhu Svetom, Franjo je to uspio na čudesan način, tako te se može kazati da od apostol-skih vremena Franjo ostaje posebni svetac Crkve, one Crkve koju je svojim življenjem – drugačijim od ljudi Crkve u njegovu vre-menu – ‘osporavao’. Takav osporavateljski duh prepoznale su pape njegova vremena, od Inocenta III. do Grgura IX., potom mno-gi od klera i bogatih slojeva tadašnjeg druš-tva, nadasve pak jednostavan, mali svijet, koji kao da je vapio za takvim svjedokom Evanđelja. Baš takav Franjo i mene obuzima sve više, začuđuje me i zadivljuje, izaziva me i privlači. Franjo mi je najdraži pratitelj na putu vjere u istinitost Isusova evanđelja. Franjo mi je prijatelj s kojim se sve više dru-žim. Odatle i moje – već odavna – pojačano zanimanje za Franjin život i njegovo posla-

SVIjetle zRake Iz meĐUGoRja I DALJE ODLAZE NA SvE KONTINENTEFra Bernardin škunca, član franjevačke provincije Svetoga jeronima sa sjedištem u zadru, poznati liturgičar i iznimni poznavatelj, posebno sakralne umjetnosti, nedavno je za svoj roman ‘mirotvorac u Bolonji’ dobio godišnju nagradu ‘august šenoa’ matice hrvatske. Roman je od svoga izlaska u središtu pozornosti književne kritike, a čini se i među čitanijim literarnim proznim štivom napisanom na hrvatskom u posljednje vrijeme. Naš Glasnik je prepoznao vrijednost tog romana i prije nagrade, jer ga u ulomcima donosi već od početka ove godine.

nje. Odatle i želja da o njemu pišem. Tako sam prije petnaestak godina priredio njego-ve molitve (u prijevodu akademika Ante Sta-maća) pod naslovom ‘Molitvenik za moju dušu’, a u više navrata držao sam duhov-ne vježbe ili posebna predavanja o Franjinoj neusporedivoj karizmi. Odatle i odvažnost da napišem roman o sv. Franji. Znakovita zabilješka našeg historiografa Tome Arhi-đanika Splićanina o mirotvornom nastupu siromaška iz Asiza u Bolonji na gradskom trgu, k tome kao očevidca – Toma je tada studirao pravo u Bolonji – u meni je razbu-dila maštu i prije desetak godina počeo sam pisati roman. Zapravo, riječ je o povijesnoj romanesknoj kronici, što, kako mislim, daje privlačnost u čitanju romana. Velika obljet-nica franjevačkog reda učinila mi se priklad-nim trenutkom za objavljivanje romana. Moji pratitelji u radu (konzultanti), među kojima osobito fra Antun Badurina, veoma učeni i literarno nadareni fratar-trećoredac, i Davor Velnić, ugledni pisac i književni kri-tičar, jako su podržali i izbor teme i struktu-ru romana i davali mi korisne savjete. Na-kon dugog rada, evo, došlo je do opsežne knjige. Hvala Bogu. Hvala sv. Franji.

Jeste li iznenađeni zanimanjem književ-ne kritike i čitatelja, pa i uglednom nagra-dom?

Da, iznenađen sam i dirnut. Drago mi je da su ljudi od struke, kakvi su primjerice – uz gore spomenute – Igor Zidić, Božidar Pe-trač, Drago Šimundža, prepoznali vrijednost mojeg pisanja. Drago mi je da nagrada do-lazi baš od Matice hrvatske i da nosi naslov oca hrvatskog romana, naime Augusta Še-noe. Ipak, iskreno ću kazati da dubinsku te-žinu nagrade nosi Franjo Asiški. Uz Franju, kao glavnog lika u romanu, tu težinu nosi i sv. Augustin, veliki umnik kršćanstva, koje-ga sam – bila je to sretna namisao – uzeo za

voditelja u pisanju o miru. Zapravo, ti veliki poslušnici Duhu u meni su otvarali prostor slobode da i ja, zajedno s njima i drugima iz dotadašnjeg kršćanstva, govorim u otvore-nosti Duhu. Zato najiskrenije kažem da me visoka nagrada ne uznosi, nego me nosi da i dalje ostanem u društvu spomenutih. Bila bi mi najdraža nagrada da se roman čita, i još veća da i drugi uđu u što tješnje društvo s Franjom Asiškim, nadasve franjevci i fra-njevke. A dobitak nagrade od jedne svjetov-ne ustanove može – dao Bog! – u to društvo uvesti i svjetovnjake, pa i one koji nisu ka-tolici. Franjo je širok za sve ljude. To bi bila najpoželjnija nagrada.

Znači li to da nije ugašena žeđ za sakral-

nom tematikom, unatoč internetu i svemu što, čini se, u naše vrijeme knjigu stavlja u drugi plan?

Nedavno mi je jedan ugledni pisac kazao otprilike ovo: “Fra Škunca, što je ovo: otkad je hrvatske države, ovo je prvi put da dva svećenika sa svojim knjigama dobivaju vi-soke nagrade: dr. Tonči Matulić za ‘Meta-morfoze kulture’ i Vi za roman ‘Mirotvorac u Bolonji’. Sve ove godine samo su ‘ljeviča-ri’ to mogli dobiti...”. Ne pokazuje li ta či-njenica da trajne kršćanske vrijednosti opet dolaze kao doista vječne vrijednosti za čo-vjeka? Volio bih da je to tako u jačoj mje-ri. Volio bih da tome posluže tiskovni i elek-tronički mediji. Volio bih da to dublje uđe u svijet financijskih moćnika, u svijet poli-tike, u krugove kulture. Posvuda u svijetu, dakako, ali to iznad svega želim Hrvatskoj i Hrvatima gdjegod živjeli. Bio bi to sjajan odgovor na želju blagopokojnog pape Iva-na Pavla II. da se evangelizira kroz kulturu, ali i da navjestitelji evangeliziraju kulturu. Današnji papa, Benedikt XVI., nastavlja još izrazitijim koracima u istom smjeru. Njego-vi nastupi na sveučilištima u Regensburgu i

u krugu sveučilištaraca u Parizu – nakon što su, posebno onaj prvi, doživjeli neumjesnu kritiku dijela medija – od najumnijih ljudi ocjenjeni su kao najviša razina dijaloga s kulturom naše civilizacije i našega vreme-na. U istom smislu idu i njegove brojne knji-ge ili studije. Fra Tomislav Pervan je u knjizi ‘Dva svjedoka’ upravo to pokazao baš preko doprinosa dvojice spomenutih papa. Mislim da je moj roman skroman pokušaj da se – između ostalih naglasaka u njemu – upravo to isto produbljuje i razvija.

Nedostatak sigurnih kriterijaU uvodu u ovaj razgovor rekoh kako

ste izniman poznavatelj, poglavito sakral-ne umjetnosti. Što suvremena sakralna umjetnost može kazati današnjem vjerni-ku i uopće čovjeku?

Svi oblici umjetničkog izražavanja nasta-vak su Božjeg stvaranja. Svi, bili oni sakral-nog ili profanog sadržaja (u Boga, zapravo, nema ‘profanog’!). Držim da je to temelj-na teološko-antropološka spoznaja, i kad bi umjetnici koji žele stvarati sakralna umjet-nička djela, posebno ona za bogoslužnu na-mjenu, polazili od te spoznaje, radili bi dale-

ko primjerenija djela za liturgijske prostore. Činjenica je, nažalost, da se kriza identite-ta čovječjeg duha, uočljiva u našem civili-zacijskom i kulturalnom svijetu do mjere ‘izgubljenog lica’, posebno odrazila baš na prostoru općeg umjetničko-likovnog stvara-laštva. Brojni filozofi našeg vremena, teolo-zi još više, upozoravaju na taj gubitak. Kad pak promatramo ostvarenja za bogoslužni prostor, često i tu zapažamo ‘gubitak lica’. U velikom europskom krugu takve pojave izazivaju neslaganje, čak protivljenje. Papa Pavao VI. u jednom razgovoru s okupljenim umjetnicima otvoreno je kazao: “Često se događa da stvarate sakralna djela koja ni vi sami ne razumijete. Zato smo zbunjeni...”. Toga je manje na hrvatskim prostorima, ali tu onda nerijetko imamo srednju ili nisku razinu umjetničkog dosega. No slab umjet-nički doseg jednako je štetan kao i ‘gubitak lica’. Zato treba razvijati kriterije – poseb-no u krugu pastoralnog klera i redovnika/redovnica, najčešćih naručitelja sakralnih li-kovnih djela – i u logici dobrih kriterija ne žuriti s umjetnošću koja ima doći i stajati u bogoslužnom prostoru. Jer, ta umjetnost je ‘navještaj’. Ona bi trebala biti i danas ‘Bi-

blia pauperum’ (‘Biblija nepoučenih’). Tre-bala bi uvoditi u Tajnu, u Kristovu tajnu, u bogoslužje, u Svetog i u svetost. Papa Rat-zinger, koji je inače napisao sjajnih strani-ca o sakralnoj umjetnosti, tvrdi da ljepota – pri čemu misli na sve sastavnice ljepote i na sav sklad unutarnje i vanjske ljepote – i svetost stoje u Crkvi kao dvije snažne polu-ge u rastu vjere. Isti papa Ratzinger u tom smislu tumači kako je Isus Krist «najljepši od ljudskih sinova» (iz Pjesme nad pjesma-ma). Agnostik Umberto Ecco, u razgovoru s novinarkom koja ga pita o pojmu ljepote, s pravom upozorava na dubinsko poimanje ljepote kad joj duhovito odgovara: “Što je ljepota u sebi, to ne znam, ali sam siguran da to niste Vi”. A slavni romanopisac Do-stojevski je upravo iz dubinskog uranjanja u slojevitost, čak mističnost ljepote (koju je promatrao u osobi Isusa Krista) kazao zna-menite riječi: “Ljepota će spasiti svijet”. K tome bi, eto, trebala smjerati umjetnost u našim crkvama, ali u općem životu ljudi.

I međugorski prostori – crkva – ali i

Podbrdo, Križevac, oplemenjeni su umjet-ničkim djelima suvremenih umjetnika. Ko-liko takva djela pomažu u razumijevanju i prihvaćanju Božje riječi?

Na prostoru Međugorja je od početka Marijinih ukazanja nastalo mnogo sakral-nih djela. Ona su nastajala spontano, kadi-kad odveć spontano. Ima tu, bez sumnje, vrijednih djela. Posebno vrijedno djelo je veliki lik Raspetog/Uskrsnulog na prostoru prema groblju, gledano od začelja crkve. Svi su to odmah prepoznali, pa i neuki vjernički puk, iako je riječ o posve modernom umjet-ničkom izrazu...

Opća slika međugorskog svetišta (u ši-rem značenju) mora dobiti vlastitu sliku, poput slika u svim poznatim svetištima. Da-kako, dobar je dio sadržaja već tu, zadan, ali valja očekivati zaokruženu definiciju svega. Uvjeren sam da ostvarenje jedne dobro do-mišljene definicije može u svih hodočasnika ostaviti otisak u duši, u pamćenju. Trebalo bi se to dogoditi i sa suvenirima.

pred očima mi je Dobro iz međugorjaViše puta ste dolazili u Međugorje. Čini-

te li to iz radoznalosti ili zbog privlačnosti Gospine poruke o kojoj svjedoče milijuni hodočasnika?

Nikad u Međugorje nisam došao iz ra-doznalosti. Nakon prvih vijesti o ukazanji-ma i nejasnih dojmova, ubrzo sam u svojim odlascima u Međugorje događaje vidjelaca

Razgovarao krešo šego


Razgovor s fra Bernardinom škuncom lectio divina - S marijom kroz Bibliju

Vjerovati – imati povjerenja – osloniti se

Moglo bi se reći da postoji nekoliko vr-sta „vjere“.

Velika većina ljudi na ovoj zemlji – bez obzira kojoj vjeri pripadaju – vjeruje da Bog postoji. Bog postoji, ali se to njih kao da i ne tiče. To je apstraktna vjera koja ne će nužno utjecati na nečiji život. Takva vje-ra ne uključuje odnos povjerenja.

Mnogi ljudi ozbiljno uzimaju ono što je Bog objavio – oni vjeruju u Boga, oni ga po-štuju, oni čak redovito idu u crkvu, ali se oslanjaju na svoje snage. Bogu ne daju pro-stora da u njihovom životu djeluje. Ovdje, povjerenje ostaje na razini teorije, ono se ne primjenjuje u životu.

Neki se na Boga doista oslanjaju. Oni Bogu vjeruju. U njega se uzdaju. U njega imaju povjerenja. Dopuštaju mu da u nji-hovom životu djeluje.

doživljavao kao Tajnu pred kojom valja kle-knuti. Stekao sam uvjerenje da ni u kojem slučaju nije riječ o varkama, namještaljka-ma, trikovima, nagovaranjima, pritiscima. Ni kod koga, pa niti kod prvih župnika Me-đugorja iz vremena ukazanja, nisam nala-zio znakove kakvih lukavih nakana. U takvu sam uvjerenju sada još učvršćeniji. Zato sam duboko tužan ali gnjevan kad se spomenu-te prve župnike i neke druge međugorske fratre danas prokazuje na način posve ne-primjeren, nalik na ponašanje zluradih me-dijskih linčeva, posve suprotan duhu Blage vijesti. Ne ulazim, dakako, u pitanja eventu-alnih slabosti i grijeha spomenutih. Bog je koji sudi. Crkva je pak preko svojih pogla-vara pozvana da to ne radi prisilno, nego s dobrotom, po Božju, ne kao gospodarica Ba-štine nego kao uzor stada (usp. 1 Pt, 5, 3-4). Za mene su takve pojave bile još jači poticaj da se istinitije stavljam pred Tajnu koju od početka slutim u događajima međugorskih ukazanja. Tako mislim i o svetoj Katoličkoj Crkvi, koja je – kako je to poznato – u svojoj povijesti imala ne mali broj grješnih pastira, kadikad i onih na Petrovoj stolici. Kroz vre-mena i prostore Crkvu je nosio Duh – Onaj obećani od Krista i poslani od Oca – koji je u redovima svih slojeva svojih sinova i kće-ri Crkve razgarao svetost. Sveci su – kao živ-ljeno Evanđelje – spašavali Crkvu, među njima, dakako, i mnogi sveti pape, i sveti bi-

skupi, oni naime koji su to bili. Zato sam u nastavku svojih dodira s međugorskim do-gađajima – uz daljnje poniranje u Tajnu – postajao sve snažnije zahvaćen neprije-pornim duhovnim iskustvima, čudesnim događajima, svjedočanstvima svetosti, bez-brojnim dobrim plodovima. Mogao bih i ja sada – da sam zle volje – cjepidlačeći nala-ziti loše stvari, koje ponekad i vidim, pa to i kažem voditeljima svetišta, ali te slabe toč-ke, nazovimo ih mrlje (jer se radi o ljudskom vođenju duhovnih pojava), u mojim očima i u mojoj duši ne zastiru Dobro Međugorja, jer Dobro koje se tamo događa s odjekom na planetarnoj razini, neizmjerno nadvisuje slabe strane. Držim da slobodan čovjek ne može ne biti zapitan o Tajni u Međugorju i ne može ne ostati zadivljen Božjim, Gos-pinim čudima što se danomice događaju u milijunskim dušama hodočasnika. Imamo li pred očima nejasne, gdjegdje čak ‘mut-ne’ znakove koji su poznati uz početke veli-kih naših i svjetskih svetišta, svjesno ne pri-stupam međugorskim ukazanjima s takvih usputnih nejasnih i mutnih znakova. Ne ni-ječući ih, dapače gledajući ih s kritičkom ja-snoćom – osobito onda kad mi u razmišlja-nja naviru brojna pitanja – gledam Dobro koje se očituje u Međugorju.

Jeste li imali dvojbi glede autentičnosti onoga što nam svjedoče vidioci, tako upor-

no i nepokolebljivo, svih minulih dvadeset i osam godina?

Brojna rigorozna ispitivanja vidjelaca od strane najstručnijih ekipa iz medicinske i psihološke struke, koje su, kako je pozna-to, bile sastavljene od slobodnih, neopte-rećenih ljudi, govore barem jedno: u pojavi međugorskih ukazanja nema trikova, nema prijevare, nema laži. Sve to sam imao pri-like upoznati – između ostalih kontakata – i preko ozbiljnih ispitivanja Darije Škun-ca-Klanac, inače moje rođene sestre. Koja je pak punina istine o svemu tome, ostaje na Učiteljstvu Crkve da i dalje budno pro-matra, proučava i ocjenjuje. Dok to traje, hodočasnici ne prestaju dolaziti evo već dvadeset i osam godina. Svijetle zrake iz Međugorja i dalje odlaze na sve kontinen-te. Dobri plodovi i dalje povećavaju ‘glav-nicu’ Božjeg događanja u ljudskim dušama kroz susrete s Kristovom majkom u Među-gorju. To je ujedno i jedna od bitnih odred-nica u prosudbi autentičnosti ukazanja. Teško je misliti da bi se na početnoj laži ili na kakvom magičnom triku moglo već od samog početka i stalno u nastavku stvara-ti brdo Dobra. Uvjeren sam da se to ‘brdo’ više ne može srušiti. Tek valja poželjeti da voditelji međugorskog svetišta – a jednako tako i sami vidioci – u dobrom duhu s Uči-teljstvom Crkve djeluju kao nesebični po-služitelji Evanđelja spasenja.

Matej kaže da na nekim mjestima Isus „ne učini mnogo čudesa zbog njihove ne-vjere“ (Matej 13,58). Oni koji su se s po-vjerenjem oslonili na Isusa doživjeli su čudesa, ozdravljenja, oslobođenja. Deset gubavaca se očistilo (Luka 17,11-19), Jeri-honski slijepac je progledao (Luka 18,42), uzeti čovjek je prohodao (Matej 9,1), Jairo-va kćer je uskrsnula (Matej 9,22). Svakomu je Isus rekao: „Vjera te tvoja spasila… Neka vam bude po vašoj vjeri“.

Zašto smo nezadovoljni?Nije li paradoksalno ustima reći da vjeru-

jemo u nekoga, da u njega imamo povjere-nja, da znamo da nam želi pomoći, ali se ne oslanjati na njega i ne računati na njegovu pomoć? Nedostatak povjerenja u Boga vodi do toga da čak i mi, takozvani dobri i prak-tični kršćani, gradimo svijet ljudskim sna-

gama, bez Božje pomoći. Idemo u crkvu, molimo „dođi kraljevstvo tvoje“, a izvan cr-kve pravimo kompromise s kraljevima ovo-ga svijeta. Zato Gospa kaže: „Pozivam vas da razmišljate o svojoj budućnosti. Vi stva-rate novi svijet bez Boga samo svojim sna-gama i zato ste nezadovoljni i bez radosti u srcu…“ (25. siječnja 1997.)

ozdravljenje srca događa se po iskustvu Božje ljubavi

U čovjeku se vodi neprestana borba iz-među iskonskog povjerenja u dobrog Boga koji nas ljubi i koji nam želi dobro, i steče-nog nepovjerenja do kojeg dolazi zbog ži-votnih trauma i rana. Odakle to nepovje-renje u Boga? Naša duša iskonski čezne za Bogom, a naša psiha ga se boji jer na njega projicira svoja ljudska negativna iskustva. Maleno dijete posjeduje iskonsko povjere-nje u sve što ga okružuje sve dok ne doživi neko negativno iskustvo: majka ga ne na-hrani na vrijeme, otac ga udari, vatra ga opeče, mačka ga ogrebe… Sve što je stvo-reno ima svoje granice, zato nam je Božja beskrajna, neizmjerna, neograničena do-brota nedokučiva. Zato s Bogom pokušava-mo trgovati. Kada nam trgovanje ne uspi-je, bivamo razočarani… i zato Gospa kaže: „Tražite od Boga milost ozdravljenja svo-ga srca, da srcem gledate Boga i čovjeka.“ (25. veljače 2000.) Ozdravljenje srca doga-đa se po iskustvu Božje ljubavi. Samo ona može dovesti do toga da se stečeno nepo-vjerenje ublaži, i da nam se vrati iskonsko povjerenje.

„ja sam ovdje da vam pomognem...“Gospa poziva da molimo za one koji

nisu upoznali ljubav Božju: „Molite da se njihova srca otvore … da ih mognemo pre-obraziti u ljude mira i ljubavi”. (25. siječ-nja 2004.) Katkada mislimo da su ti ljudi negdje drugdje, negdje daleko. Ali pogle-dajmo sami sebe. Jesmo li mi doista isku-sili Božju ljubav? U Međugorju nam Gospa strpljivo ponavlja da je Bog dobar i da nas ljubi. „Slušajte jer vam želim govoriti i po-zvati vas da imate više vjere i povjerenja u Boga koji vas neizmjerno ljubi“. (25. kolo-voza 1996.)

Gospa poznaje naša srca, ona nas ne osuđuje nego nas poziva: „Imajte više po-vjerenja u mene, jer sam ovdje da vam po-mognem i da vas povedem novim putom k novom životu.“ (25. listopada 1992.)

„Mirno je srce moje uzdajuć’ se u Gos-podina, ničeg se ne bojim.“ (Ps 112,7-8)

ISKONSKO POvJERENJE I STEČENO NEPOvJERENJElidija paris

snimila Lidija Parissnim

io M

ate

T. V

asilj


poticajipoticaji

Božja pitanja čovjeku! GDje SI?

„Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvo-ri Jahve, Bog. Ona reče ženi: 'Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u

vrtu?' Žena odgovori zmiji: 'Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ’Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!' Nato će zmija ženi: 'Ne, ne ćete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju do-bro i zlo.' Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči za-mamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnev-nog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: 'Gdje si?' – reče mu. On odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.'"(Post 3,1-10)

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Vr-huncu svoga stvorenja, svom prijatelju, čovjeku, daro-vao je sve što je stvarao kroz pet dana (Post 1,26-31). Bog, međutim, ne prisiljava čovjeka na prijateljstvo. Ne kupuje zajedništvo s njim. Ne uvjetuje ga. Ali mu ga trajno nudi. Unatoč svemu što mu je darovao, do-pušta čovjeku da izabere ili odbaci prijateljstvo. Savez prijateljstva su Božje zapovijedi, koje su izražene u terminu „stablo spoznaje dobra i zla“. Adam popušta svojoj ženi, a ova je prije popustila zmiji, sotoni, i krši prijateljstvo, savez sa svojim Stvoriteljem. Izgubio je povjerenje u najvjernijeg prijatelja od koga je do-bio sam život i sve ostalo. Želi sam postati „kao Bog“. Posljedica kršenja tog prijateljstva jest strah. Adam i Eva se kriju od Boga. Bježe. Međutim, Bog ne bježi od njih. Traži ih među stablima. Zove Adama: Gdje si?

O ovom Božjem pitanju židovski filozof Martin Buber napisao je knjigu Čovjekov put. Između osta-log, navodi riječi rabia Shneur Zalmana koji je rekao učenicima da je Sveto pismo vječno i obuhvaća sva vremena, sve generacije ljudi i svakog pojedinog. Zato u svakom vremenu Bog postavlja svakom čo-vjeku, svakoj osobi isto pitanje: Gdje si? Dakle, Bog isto pitanje postavlja sada i nama. Svatko od nas odgovara svojim životom na ovo prvo Božje pita-nje. Rabi Zalman nastavlja, ako čovjek želi ozbiljni-je odgovoriti i razmišljati o ovom pitanju dobro je da prvo čujemo broj svojih godina, primjerice: „Evo, sad ti je 46 godina. Gdje si?“. Na ovo pitanje odgovaramo svaki dan i cijeli život!

Prošlo je šest godina kad nas je na ze-maljskom putovanju napustio dr. fra Ljudevit Rupčić. Umro je 25. lipnja

2003., na dan 22. obljetnice Gospinih uka-zanja u Međugorju. Fra Ljudevit nije samo volio i štovao Gospu i Međugorje, on je nji-ma pripadao cijelim svojim bićem. Od sa-mih početaka, kao sveučilišni profesor bi-blijskih znanosti, povjerovao je u Gospina ukazanja. Zapravo, on je, poput Marije u trenutku Anđelova navještaja, prihvatio govor Neba, a svoja je pitanja ostavio za drugo vrijeme. Prvi zadatak mu bijaše vje-rovati, prihvatiti što Bog hoće po ukazanji-ma, a tek onda propitivati kako najbolje i najkorisnije živjeti i ostvariti tu poruku. Kao takav bijaše mozak i stup promišlja-nja o događajima u Međugorju. Svoje po-sljednje 22 godine života darovao je Gospi i Međugorju. On nije tražio za uzvrat ništa osim Istine za koju je ginuo i izgarao cije-loga života. Istina je bila predmet njegova promišljanja, zato ne čudi ni naslov jedne od njegovih knjiga “Sudbina Istine”.

Iz razgovora i života s fra Ljudevitom uvijek je bila vidljiva gorljivost za pravo-vjerno štovanje Gospe, za potpuno i cjelo-vito življenje Gospinih poruka, za bistrinu i jasnoću liturgijskog slavljenja i navješta-ja u međugorskom svetištu. Bio je “vojnik” Crkve i onda kad se nije slagao s ponekom hijerarhijskom procjenom. Za njega ne bi-jaše kompromisa kad se radilo o Među-gorju. Za njega ništa nije bilo po tom pi-

tanju teško i neprihvatljivo. Ljubav prema svakom hodočasniku bijaše njegovo zva-nje zadnjih godina života. Gotovo je trčao u susret hodočasnicima, kojima je žurio prenijeti poruku Međugorja suvremenom čovjeku. Putovao je u brojna molitvena središta i na simpozije koji su izrasli na međugorskom stablu. Nije se dao ušutkati u govoru o ukazanjima, nije sustajao u tra-ganju za Istinom. Slobodno se može kaza-ti kako je fra Ljudevit bio tribun Međugor-ja i njegov glas se slušao u Crkvi, njegovo slovo se čitalo, čita i uvažava bez obzira na druga mišljenja. U tom smislu, fra Ljudevit je svoju međugorsku dionicu i zadaću za-vršio najboljom ocjenom. Ostao je uspra-van i nepoljuljan unatoč svim olujama koje ga nikada nisu milovale.

Nama, Gospinoj djeci, ovaj preminuli starac, pun mladenačkoga duha poručuje: Ne smijete stati, uvijek hodite bliže izvo-ru, živite ljubavlju kojom ste ljubljeni od Oca nebeskoga, slušajte Gospu i ne dajte se smesti na putu spasenja. Da, upravo to je naviještao na oltaru Gospodnjem. Ljubav za Boga, Crkvu i narod Božji bijaše mu vla-stita. Za te ideale bio je spreman sve uči-niti, žrtvovati i dati. Zato njegove godine tamnovanja u komunističkim zatvorima bijahu svijetlo mnogima kao i nama danas. On, kao profesor upisao se u prvi razred Gospine škole ljubavi u Međugorju. Diplo-ma ga, vjera nas uči, čeka u vječnosti. Što čekamo mi i što čeka nas!?

GODINE ŽIvOTA DAROvANE GOSPIfra mario knezović

što je za NaS Volja BoŽja? (Sv. CIPRIJAN KARTAŠKI - MUČENIK)

Volja je Božja ono što je Krist činio i učio.Poniznost u životu, postojanost u vjeri,iskrenost u riječima, pravednost u činima,

milosrđe u djelima, red u ćudorednim postupcima;ne činiti nepravdu, učinjenu nepravdu podnositi;biti u miru s braćom; ljubiti Boga svim svojim srcem.Ljubiti ga jer je Otac, bojati ga se jer je Bog;ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on sam nije ništa pretpostavio nama;nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav;odvažno i pouzdano prigrliti njegov križkad se treba boriti za njegovo ime i njegovu čast;riječima očitovati postojanost kojom ga ispovijedamo,u mukama pouzdanje kojim koračamo naprijed,u smrti strpljivost kojom ćemo biti okrunjeni:to znači željeti biti Kristov subaštinik, to znači vršiti Božje zapovijedi;to znači ispunjavati Očevu volju.

GoSpoDINe BoŽeFRA SLAvKO BARBARIĆ

Gospodine, Bože! Ti si stvorio naše srce za sebe i ono je nemirno dok se u Tebi ne smiri. Zato Te s Marijom, Majkom i Kraljicom Mira, molim, da

svojom ljubavlju otvoriš moje srce, da me ispuniš pra-vim duhom molitve. Otkloni od mene sve što zatvara moje srce pred Tobom. Daj mi duboku želju da Te hvalim i slavim kao što me Tvoj sin Isus uči i kao što me Mari-ja poziva. Pošalji mi Duha Svetoga svojega da moj odnos s Tobom nikada ničim ne bude uništen, te mogu rasti do one punine koju si Ti u svojoj dobroti i ljubavi pripremio za mene. Amen.

snim

io T

vrtk

o B

ojić

snim

io T

vrtk

o B

ojić

fra Iko Skoko


Duhovna obnovaDuhovna obnova

Međugorje bi trebalo biti puno svje-tla. Ponovno kažem, vi ne znate koliko ste odgovorni za hrvatski

narod, za njegovu sliku u svijetu, za čast i dostojanstvo našega naroda i Katoličke Cr-kve. Želim vam reći, prijatelji dragi, učini-mo skupa nešto za svoj narod. Neka cijeli svijet zna: ovdje se doista ukazuje Gospa! Kako? Navest ću nekoliko načina na koje svaki dan možemo upotrijebiti molitvu da nas ona vodi. Molite srcem

Prvo, uzmite Bibliju i svakoga dana čitaj-te sva četiri Evanđelja i promišljate je li to istina. Drugo, svakoga dana nađite vremena da sa svojom djecom u obitelji molite makar desetak krunice, ako ne možete cijelu kru-nicu. Pri tome je bitno ne moliti samo rije-čima, neka ta molitva bude duboko promi-šljanje, molitva s Gospom; ne možete deset puta govoriti Zdravo Marijo, Zdravo Marijo, Zdravo, Zdravo, a ostati isti. Gospa je stvar-nost, ona je povijesna osoba, kao i naši po-kojnici prešla je u Nebo, a Bog joj je dao do-zvolu da se smije pojaviti, smije prodrijeti u naš prostor, baš pod vašim nebom, tu kraj vas smije doći i javiti nam da postoji. A ako je to istina, onda nemojmo moliti kao da br-bljamo. Očekuj da i ona tebi kaže: Zdravo i tebi, dijete moje! Rekao bih, bolje je izmo-liti jednu Zdravomariju čitavim srcem, ne-goli tri krunice, a bez istinskog susreta s Gospom. To je slično onom pritiskanju pre-kidača – bolje je jednom pritisnuti na njega, pa da gori svjetlo, nego stotinu puta pokraj njega. To je krunica sa srcem i krunica bez srca. Moleći Zdravomariju sa srcem, mi raz-govaramo s Marijom, Gospa nam na svaku našu riječ odgovara, ona je naša majka. Kad se tako moli, kad se razgovara s Gospom, lijepo je moliti krunicu. Volio bih da hodo-časnici u Međugorju nađu i vide takvu mo-litvu, onda će oni reći kako ne pritiskujete pokraj, već u prekidač. U takvoj molitvi do-lazi Gospa, a onda Isus i Otac Nebeski.

meĐUGoRje je VelIčaNStVeNa pRIlIka ZA HRvATSKI NAROD (II.)koncem siječnja i početkom veljače ove godine prof. dr. tomislav Ivančić održao je trodnevnu duhovnu obnovu u župi međugorje. Donosimo njegove riječi upućene župljanima trećega dana obnove.prof. dr. tomislav Ivančić

Razgovarajte s BogomU životu je najvažnije voljeti sebe, ne

uprljati savjest, ne ostati u grijehu nego se pokajati, ne dopustiti si mrziti nekoga, već praštati, moliti za nj, zahvaljivati Bogu. Da bi sebe mogao spasiti za vječnost, to ne mo-žeš sam, trebaš Boga. Zato tražite Boga, on je tu, blizu. Vi imate sposobnost naći Boga jer svi imamo duha, Bog je u nas utaknuo duha, ne samo Duha Svetoga, već ljudskoga duha. Traži Boga, traži ga u molitvi, u raz-mišljanju, traži ga u svakom cvijetu. I cvijet nam govori: zar ne vidite da me je napravio Bog i poslao me k vama da budem njegov znak? U svemu tome tražite i gledajte Boga i vidjet ćete, kad s Bogom počnete razgova-rati kao s prijateljem – a to je tako normal-no – postajete svjesni: Bog me je stvorio, Bog mi može sve oprostiti, Bog može učiniti da ozdravim, Bog me može učiniti svetim… Bog mi može pomoći da živim vječno, Bog, Bog, Bog. Tražit ćeš Boga ako sebe voliš, jer bez Boga sebe ne možeš spasiti. Da bi našao Boga, moraš voljeti čovjeka. Boga ne možeš naći ako ne voliš čovjeka. Ako mrziš nekoga čovjeka, ako si s nekim u zavadi, ne možeš k Bogu: Bog je ljubav, a u tebi je mržnja, Bog je praštanje, a u tebi je optuživanje… Kad počneš opraštati i moliti za oproštenje, tad ćeš biti s Bogom. Prema tome, kad počneš sebe voljeti, siguran sam da ćeš naći Boga i biti vrhunski vjernik i svetac; kad počneš tražiti Boga da budeš vrhunski čovjek i vjer-nik, vidjet ćeš da to ne možeš ako ne voliš čovjeka; i tad ćeš imati to prekrasno trojstvo – voliš sebe, i spašen si; voliš Boga, s njim si u vezi, čitav svemir je tvoj; voliš čovjeka, a to je vrhunski, tad ćeš voljeti prirodu i sve će biti u redu. To troje, zapamtite, to je prvo što morate raditi. Promišljajmo svakoga ju-tra, čim ustanemo, još na rubu kreveta, vo-lim li sebe, jesam li prijatelj s Bogom, volim li drugoga, praštam li. Započinjući tako, vi-djet ćemo kako je svaki dan lijep. Ljubav ne prestaje, jer te volim zato što si ti čovjek, ču-

desno biće koje je Bog načinio, i ti si vječan, ti si neuništiv jer te je Bog načinio, i zato te volim. I ne možeš prestati voljeti, jer si od Boga meni darovano dijete.

Jedan savjet: barem jedanput tjedno, može to biti nedjeljom navečer, stavite na stol tanjur i pribor za još jednu osobu, za Isusa. Neka to bude znak da je Isus stalno s nama, da je Isus u kući, da nam je omogu-ćio da živimo.

Starokršćanski katekumenat uči nas da imamo četiri koraka u molitvi. Najprije po-gledaš kako se osjećaš – dobro ili loše, zdra-vo ili bolesno, jesi li u grijehu ili si čist, imaš li neku krizu ili ti posao dobro ide, jesi li u dobrim odnosima sa ženom, s mužem – pronađi sebe, to je prvi korak, tzv. predkate-kumenat. Drugi korak je: Isus je tu, on će mi oprostiti, on će mi pomoći, on će mi pomo-ći da moja djeca ozdrave, da se vrate slobo-di; Isus će mi pomoći da svoga bračnog dru-ga mogu voljeti do kraja života. Isus, koji je rekao: ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće. Ne postoji ništa što je nemogu-će, jer imamo Isusa. Vi u Međugorju mora-te svakoga dana barem deset puta ponoviti: ja hoću biti vrhunski svetac, ja hoću biti vr-hunski čovjek, ja hoću biti vrhunski mora-lan čovjek – vi to morate sebi govoriti. Isus je rekao: budite savršeni kao što je savršen moj Otac nebeski. On nam je dao duhovnu dimenziju, jesi li bio svetiji kad si imao pet godina, ili dvanaest, ili sad kad si u pedeset šestoj godini? Ako nisi, zašto nisi? Što je za tebe i za mene Božja volja? Da se razvija-mo tako da budemo sve bolji, sve savršeniji, sve svetiji i sve sretniji. Dok naše tijelo osje-ća teret, dotle naš duh čezne da se razvija. Bit našega duha je razvijati se. Moje tijelo je sada ovdje, ali moj duh je tamo, u drugoj prostoriji, u Australiji, u sutrašnjem danu, moj duh je, dakle, ispred mene, Isus mi daje sposobnost i mogu postati vrhunski čovjek. Mi u Međugorju možemo postati vrhunski ljudi jer Isus je s nama, Gospa je s nama…

Ne postoji čovjek koji ne može postati svetŠto Gospa od tebe očekuje? Samo to

da rekneš: hoću Gospe, hoću! Sljedeće je da vjeruješ da možeš biti takav. Treća toč-ka u katekumenatu jest da kažeš: Isuse, meni naprijed ne daju moji grijesi, moja nevjera. Ja mrmljam, ogovaram, mrzim i to sapinje moj krvotok i moj mozak. Zna-nost kaže da svako mrmljanje, svaki gri-jeh, uništava stanice mozga i mozak je sve nesposobniji. Naprotiv, kad počneš govori-ti pozitivno, dobro, zdravo, stanice se ob-navljaju, ali se obnavljaju i veze među nji-ma tako da postaješ vrhunski čovjek. Bog na vas računa i nikad o sebi nemojte ne-gativno misliti! Ne postoji čovjek koji ne može postati svet, ne postoji bolest iz koje ne možeš izići; Isus kaže da je duh ono što oživljuje. Samo 30 posto bolesti liječi me-dicina, a 70 posto liječiš time što kažeš: ja vjerujem, ja mogu, ja hoću. Mi živimo u 21. stoljeću, a znanstvenici kažu da će to biti stoljeće duha i da će to biti najveća re-volucija. Dosad smo proučili samo psihu i tijelo, a duh je strahovita božanska snaga, stoga se nemojte držati samo materije, ne, krenite dalje. Dakle, sve svoje grijehe daj Isusu i znaj, gdje god rekneš: Isuse, oprosti mi, Isus prašta; morate početi vjerovati u oproštenje grijeha. U Vjerovanju kažemo: vjerujem u oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Sjetite se desnog raz-bojnika. Rekao je: Isuse, sjeti me se kad do-đeš u svoje kraljevstvo, žao mi je, ti si čist a ja sam grješnik. A Isus mu kaže: danas ćeš biti sa mnom u raju. Taj desni razboj-nik postao je svetac, sveti Dizma. Možemo reći: kakav svetac, čovječe, pa to je postao u svega nekoliko sekunda. A mi ne vjeruje-mo da cijeli život ne možemo postati sve-ti; kako je to moguće!? Moraš početi vjero-vati jer svetac je s Isusom prijatelj, i ništa drugo. A onda i s Gospom. To je tako laga-no. Ni jedan apostol nije bio bez grijeha, ni jedan svetac u povijesti Crkve nije bio bez grijeha, svaki se je ispovijedao, neki sko-ro svakoga dana, ali su sveci jer su bili Isu-sovi prijatelji. A vi ste Marijini prijatelji, danas vi nju također izaberite za prijate-ljicu, kažite: Marijo, ja te biram za prijate-ljicu jer si ti izabrala mene, moju kuću jer sam u Međugorju. To je vaša veličanstve-na prilika. Dakle, prvo svoje grijehe predaj Isusu. Drugo, odreci se zla, sotone i svega sjaja njegova. Treće, predaj Isusu sve svoje tjeskobe i rane, sve šokove i strahove koje si doživio od najranijeg djetinjstva do da-nas, zamoli Isusa da svoju ruku stavi na ta mjesta i zamoli ga da te ozdravi. Kad si za-molio Isusa da te izliječi, dobio si sposob-nost riješiti sve svoje probleme.

Nakon toga slijedi četvrti korak, iskustvo Boga. Sad zamoli Isusa da dođe u tvoje srce, da ga doživiš. Zamoli: Duše Sveti, dođi, slo-bodan ti je pristup. Kad je Duh Sveti sišao na apostole, oni su postali novi ljudi. Kaži: Duše Sveti, ispuni svaku stanicu moga tije-la. Jer u svakoj stanici je duh, naš duh, a Duh Sveti ih liječi i oslobađa. Da je Duh Sveti u vama znat ćete jedino po tome što ste dru-gačiji, ljudi će vam reći da ste se promijenili, da ste postali sposobniji, bolji. Isus je rekao: Po plodovima. Vidiš da postaješ genijalniji, bolji, sretniji, po tome se poznaje Duh Sve-ti. Dakle, svakoga dana treba proći ove četi-ri točke – prvo, kako se osjećam; drugo, Isus me može iz toga izvući; treće, odričem se grijeha; četvrto, neka mi sad Duh Sveti da novi život. Sveta Misa nas mora promijeniti

Četvrto, da bismo rasli u vjeri, sebi stalno moramo govoriti: ja hoću, ja mogu, ja vje-rujem.

Što znači: ja mogu? Uvijek se treba sjeti-ti: stvoren sam na Božju sliku; svaki čovjek u sebi ima božanski duh, Bog mi je iz sebe dao svoga duha; moja osoba, savjest i slo-boda jest Božji duh u meni, a on je bezgra-ničan, on može sve. A što: ja hoću? Bog mi je dao da mogu, ali je sad bitno na to prista-ti, to htjeti. No nije dovoljno ni to: ja hoću. Treba i treće: ja vjerujem, idem to raditi. Ja mogu, ja hoću i ja vjerujem osposobljuju nas za vrhunska djela!

Peto, kako svetu Misu doživjeti tako da vas promijeni? Sveta Misa ima pet prekra-snih dijelova. Prvi dio si ti, grješnik. Župnik kaže: priznajmo svoje grijehe, pokajmo se i oprostimo jedni drugima. Druga točka je slušanje Božje riječi i propovijedi. Bog kaže da možemo postati drugačiji, da ne mora-mo biti bolesni i slabi, biti u grijehu. Treće je, hoćeš li takav biti: Isuse, evo ti moji po-slovi, moja djeca, prinosim ti ih na oltar da ih preobraziš. To je prikazanje. Četvrti dio: silazi Duh Sveti i preobražava sve, sve što si predao na oltar postaje novo, zdravo, čude-sno preobraženo, oslobođeno grijeha, smr-ti i slabosti. To je podizanje. I, peto: pričest. Uzimate Isusa i idete kući kao tabernakuli, kao Bogonosci. Ako svetu Misu tako shvati-te, doživjet ćete da vas je svaka preobrazila. Na Misu ćete možda doći depresivni, jadni, a otići ćete nasmijani, radosni. Uvijek mi je teško gledati kako ljudi iz crkve izlaze ne-raspoloženi, zamišljeni, tužni. To nije nor-malno, jer u crkvu dolazimo da se oslobo-dimo. Ne možeš u bolnici ležati pet dana, a iz bolnice izići još bolesniji. U bolnicu si do-šao izliječiti se. Što ćeš u bolnici ako ćeš izi-ći bolesniji i što ćeš u crkvi ako ćeš se vrati-ti nepromijenjen?!

Peto, kako promijeniti drugoga čovje-ka? To je ono kad mi ljudi dolaze i pitaju kako promijeniti bližnjega, muž mi je al-koholičar i sl. Kažem: moli. A odgovor je: pa molim već deset godina i ništa. Kako da sina izvučem iz ovisnosti o drogi? Kako pomoći bolesnoj majci, rastavljenoj obitelji? Svi mislimo da smo bespomoćni, a to nije istina. Osnovno je pravilo: kad se ti prema drugima na dobro promije-niš, i oni se počnu mijenjati. Ako želiš ne-komu pomoći, onda k njemu idi u duhu s Isusom. Nemoj ići sam, već s Isusom, i reci: Isuse, opraštam svomu sinu, ili svo-mu mužu! Sine dragi, opraštam ti, vjeruj mi. Mužu, opraštam ti, znam da je to jače od tebe, opraštam ti. Molim te, oprosti i ti meni, znaš da sam i ja slab, nisam te znao voljeti, oprosti mi. Četvrto, od sada te volim kao što te Isus voli, želim te vo-ljeti kao što te Isus voli, a Isus te tako vo-lio da je išao za tebe dati život kako bi ti živio vječno. Voljet ću te kao što te je Isus volio i želim svoj život dati za te da bi ti živio. I, peto, zahvaljujem Bogu za tebe, Isuse, zahvaljujem za svoga muža, za svoga sina, za svoju obitelj. Od srca ti hvala što si mi ga dao, hvala ti što je alko-holičar, znam da si ti jači od njegova al-koholizma, hvala ti što si mi dao takvoga muža. Zahvaljuj sve dok ne vidiš da je pu-klo zlo u onom čovjeku. Iskustvo mi go-vori da to uistinu mijenja ljude. U Bogu je i sadašnjost i budućnost

Zahvaljujem vam što se bili na duhov-nim vježbama i obećavam da ću moliti za vas. K tomu, pozivam vas da budete hrabri, neka Međugorje postane poznato po vama. Tad će Gospa biti sretna, i Bog će tada biti sretan, reći će kako su ih djeca poslušala. Tad će sva Hrvatska biti sretna, reći će: gle-dajte kako u Međugorju mole. I svi koji do-laze bit će sretni, a osobito naša Crkva, vaš župnik, a ja ću biti najsretniji što sam imao čast biti s vama. Odlučite se, ako tko pad-ne, opomenite ga… Neka Isus bude na pr-vom mjestu, a onda posao i sve drugo. Po-mozite svojim mladima, jer oni čeznu biti pošteni, biti Isusovi. Bili su tako dobri kad sam se jučer ujutro susreo s njima. Vjerujte u svoju djecu, ona žele biti i velika i sveta, inteligentna i sposobna, prava djeca Božja. Vjerujte u sebe jer vaša duša želi biti inte-ligentna, sveta, sposobna, onako kako vas je Bog načinio. Budite moralni i ne dajte da vas zlo ispija i razara, ne, budite hrabri, govorite samo pozitivno. Prekrasno je biti s Bogom i nemojte se ni milimetra udalji-ti od njega, budite s njim. Bog je vaša sna-ga, i vaša mudrost, i vaša budućnost. Budi-te sveti!


Hodočasničke stazeHodočasničke staze

Otokom je od 1207. vladala Mletač-ka Republika, a pod tursku vlast do-pao je 1704. godine. Poslije grčkog

preporoda, zbog velikog broja crkava i sa-mostana, ponajprije zbog svetišta Panag-hia Evangelistria, koje je poznato po ču-desnim događajima, prozvan je Gospinim otokom. Brojne godovine privlače hodoča-snike iz cijele Grčke, posebice 15. kolovoza, na blagdan Marijina Uznesenja. Tijekom ci-jelog kolovoza otok postaje, može se kaza-ti, središtem i srcem grčkoga kršćanstva.

Svetište EvangelistrieSvetište, izgrađeno 1830., da bi moglo

primiti svetu ikonu, koja je, kako ćemo po-slije vidjeti, pronađena na čudesan način, iznutra je obogaćeno zlatom i dragocjenim kamenjem. Kraljevskim dekretom progla-šeno je svetištem za sve pravoslavne vjer-nike, a katolici su ga, zbog sličnosti fran-cuskom svetištu ispod Pirineja, prozvali „egejskim Lurdom“.

Godine 1972. jedan drugi dekret Tinos je, zbog čudotvorne ikone Panaghia Evan-gelistaria, definirao kao SVETI OTOK.

Svetište je danas veličanstvena bijela građevina okružena prostranim zgradama za prihvat hodočasnika.Visoki zvonik do-minira iznad glavnoga mjesta koje se pro-teže do amfiteatra u zaljevu.

U unutrašnjosti bazilike ističe se prijesto-lje Evangelistria, bogato mramorno sveto-hranište koje čuva ikonu Djevice Navještenja gotovo potpuno pokrivenu draguljima.

U Svetište se dolazi prostranom alejom koja u svečanim obljetnicama postaje mje-stom ganutljivih prizora: mladi koji se pe-nju na koljenima; odrasli u crnim tunika-

TINOS - GOSPA BLAGOvIJESTItinos je otok u mediteranu, pripada grčkom arhipelagu ciklada, smješten

između europe i azije. površina mu je 194 km2 , a na njemu živi oko 5000

stanovnika. Godine 1640. na otoku je živjelo 9000 stanovnika, od čega su

tri četvrtine bili katolici. otok je glasovit po grčkom nacionalnom svetištu

posvećenom panaghia evangelistria ili presvetom Navještenju. tinos je u

grčko-rimskoj starini imao različita imena: ophiussa, jer su ga napadale

zmije; Hydrussa, jer je bio bogat izvorima vode; anemussa, jer je bio

izložen neumoljivom vjetru i morskim olujama.

priredio fra karlo lovrić

ma obavljaju neki zavjet; bolesni na svojim ležaljkama čekaju procesiju da sveta slika dotakne njihova tijela; te hodočasnici koji visokim glasom upućuju Gospi zazive i mo-litve. U unutrašnjosti svetišta hodočasnik, pa i onaj veoma površni, osjeća se ganutim ozračjem vjere koja se tu diše, koja se izra-žava u zavjetima svake vrste, posebice mini-jaturnim lađama koje su obješene posvuda, te upaljenim svijećama na svakom uglu i u vjernicima bosih nogu koji lijevaju mirisno ulje ili pale tamjan pred svetom nišom.

pronalazak ikoneSrce Svetišta sastavljeno je od male iko-

ne Panaghia (Evangelistria), čija se povijest očituje u prvoj polovici 19. st. preko snova i ukazanja. Skromni i vrlo pobožni seljak Ioannis Kiouzi, od najranije dobi slušao je priče kako se u mjestu Site, koje se nalazi na polju nekog Doxara, nalazila neko vrije-me jedna velika kneginja. Za mnoge je to bila samo legenda bez pokrića.

Poslije je neki Mikele Polyzoi u veljači 1821., u dobi od 80 godina, imao san: vi-dio je ženu svu u sjaju koja mu je blagim riječima rekla: Idi u moje polje, ono Antoni-ja Doxara, kopaj i naći ćeš moju svetu ikonu. Starac se probudio i, oklijevajući, odluči o tome progovoriti s nekim svojim prijatelji-ma. Poslije dugoga, beskorisnog traženja, obavijestio je svoga župnika, koji ga je od-veo k metropolitu Gabrijelu. I metropolit se pokazao neodlučnim.

Na 9. srpnja 1822., u poznatom samosta-nu Majke Božje Svetih Anđela, pobožna ka-luđerica Pelagija imala je također san. Po-gođena snažnim mirisom, vidjela je kako se vrata njezine ćelije otvaraju i kako jed-

na gospođa ulazi veličanstvenim korakom okružena velikim sjajem, i približava se k njezinu krevetu, govoreći joj: Ustani žur-no i pođi potražiti Stampatela Caldania i reci mu da ne mogu više podnositi mjesto u ko-jem se nalazim toliko godina; treba kopati na imanju Antonia Doxara i dati se na gradnju jedne velike kuće… Rekavši to, ženu koja me je zaslijepila nisam više vidjela. Pela-gija je ustala sva potresena dok su zvona zvonila za Jutranju molitvu. Nije htjela ot-kriti svoj san da ne bi bila izrugana. Posli-je tjedan dana, 16. srpnja, u noći između subote i nedjelje, ista Gospođa, okružena svjetlom, ponovno se ukazala prestrašenoj kaluđerici i obnovila želju. Pelagija, ponov-no neodlučna, ništa nije poduzela.

Treće nedjelje, 23. srpnja, prije Jutarnje molitve nepoznata Žena se ponovno poja-vila i rekla oštrim tonom: Zašto nisi izvrši-la što sam ti rekla i zašto si tako sumnjiča-va? Zašto nemaš vjere? Na te riječi Pelagija se tresla i probudila sva u strahu. Gospo-đa je podigla ruku i govorila: Poslušaj me posljednji put, Pelagija: ako ne učiniš to što sam ti naredila, izbrisat ću tvoje ime iz Knji-ge Života.

Kaluđerica, prestrašenija no ikada, od-važi se upitati: Tko si ti da mi naređuješ ove stvari i da si tako srdita na me? Tada nepo-znata Gospođa milostivo pokaza prstom svijet i reče veoma blago: Zemlja, navješćuje radost veliku… Pelagija je odmah shvatila i, padajući na koljena, smogla je snage na-staviti Megalinario IX., ode svečanog kano-na Navještenja: Slavite nebesa, slavu Božju.

Poslije sv. Mise obavijestila je opaticu i kapelana. Ovaj, ne znajući što bi učinio, pošalje kaluđericu k metropolitu Gabrijelu. Biskup Tinosa, imajući već dva znaka, sa-slušao je kaluđericu veoma pozorno. Uvje-ren da se na imanju Doxare trebala prona-ći stara crkva s ikonom Djevice, odlučio je sve učiniti da je pronađe i tu sagradi novu crkvu, kako je tražila Gospa. Zapovjedio je da zazvone sva zvona i u nazočnosti cijelo-ga klera, vlasti i svih odgovornih održao je govor i pozvao narod Tinosa da prepozna čudo i pronađe ikonu.

Iskopavanja su započela u rujnu 1822. i trajala dva mjeseca, kad su primijećene ru-ševine stare crkve i tragovi suhoga buna-ra, ali ne i ikone. Traženje je nastavljeno. Na 30. siječnja 1823. radnik imenom Vlassi udario je motikom u nešto što se raspalo na dva dijela. Bila je to ikona. Kad su je oči-stili i spojili, bilo je jasno da je riječ o ikoni Blagovijesti Majke Božje, koja je osamsto

godina bila skrivena u zemlji. Vijest se pro-širila po cijelom otoku, zvona su zazvonila i narod, veoma uzbuđen, okupio se na po-lju Doxare, gdje je metropolit Gabrijel na koljenima i u suzama grlio ikonu i pjevao s vjernicima himan Blagovijesti:

„Danas je počelo našega spasenja i očitovanje vjekovima skrivene tajne: Sin Božji postao je Sinom Djevice i Gabrijel nosi veselu vijest milosti. S njim dakle kličemo Djevici…“Ikonu Gospe Blagovijesti narod je pro-

zvao Megaloharis ili Velika milost ili Puna milosti.

Gradnja svetišta praćena mnogim čudesima

Bila je strašna oluja u blizini otoka. Ka-petan jednoga engleskog broda, očima uprtim prema svetištu koje je bilo u grad-nji, zatraži pomoć od Gospe, obećavši pre-uzeti sve troškove gradnje svetišta ako se spasi brod. Jedva je izustio taj zavjet i brod je bio spašen.

Drugo čudo tiče se brodića koji je olu-ja bacila na jedan greben. Posljedica toga

je velika pukotina na brodiću. Voda je pu-nila lađu i ni pumpe je ne bi mogle iscrp-sti. Kapetan s mornarima obratio se Maj-ci Božjoj. Čudo se dogodilo. Istoga trena voda je prestala ulaziti u lađu. Prestala je i oluja. Mornari su ispumpali vodu i nasta-vili putovanje. Kad su stigli u španjolsku luku i htjeli popraviti brodić, primijetili su da je u pukotini na brodiću bio jedan veli-ki morski pas. Bili su toliko iznenađeni da su Gospi od Tinosa odnijeli jednu repliku broda u srebru, s morskim psom umetnu-tim u brodsko korito, što se može vidjeti još i danas.

Među čudesima ima i onih koja se tiču vjernika druge vjere, kao što je slučaj s tur-skim dostojanstvenikom. Napala ga neiz-lječiva bolest. Pošao je u Gospinu crkvu i zamolio je za pomoć. Gospa je uslišala nje-govu molbu. Ozdravio je. Iz zahvalnosti sa-gradio je jednu veličanstvenu mramornu fontanu. U toj fontani se svake godine, na blagdan Kristova krštenja, slavi obred bla-goslova vode.

Svetište Evangelistaria uvijek je bilo sre-dište svih vjerskih i građanskih manife-

stacija na Tinosu. Četiri puta godišnje za-hvaljivalo se (Te Deum) i obavljalo druge molitve, sjećajući se velikih povijesnih do-gađaja grčkoga naroda. Ovi blagdani su prigoda i za strance da provedu blagdane na otoku i uvjere se u religioznost grčko-ga naroda.

četiri su blagdana s obzirom na Svetište Na 30. siječnja slavi se pronalazak Iko-

ne. Prigoda je to za veliki susret, ali vrije-me na Egejskom moru nekada to pokvari.

Na 25. ožujka je Blagovijest Majke Bož-je. Taj dan Grci slave Blagovijest BDM ali i godišnjicu grčke revolucije protiv oto-manskog carstva, koja je završila skida-njem turskoga jarma. Zato blagdan ima i vjersko i nacionalno značenje.

Na 23. srpnja je sjećanje na kaluđericu Pelagiju, koja je imala povlasticu vidjeti Djevicu u svojoj skromnoj sobici i primiti od nje poruku kako pronaći ikonu.

Nadnevak 15. kolovoza najsvečani-ji je dan za sve stanovnike otoka Tinosa i ujedno za sve kršćanske konfesije u Grč-koj. Blagdan je trajao cijeli mjesec kolovoz i taj mjesec postao je Gospinim mjesecom za sve kršćane na istoku. Blagdanu je pret-hodio post od 1. do 14. kolovoza, nazvan „Gospina korizma“, kao i svakodnevno pje-vanje Službe zvane Paralisis ili „Molba Maj-ci Božjoj“. Toga dana bi se udeseterostru-čio broj ljudi na otoku.

Ujutro 15. kolovoza Služba Božja po-činje pjevanjem Jutarnje, a nastavlja se božanskom liturgijom sv. Ivana Krizo-stoma. Vojna glazba označava početak blagdana za cijeli otok. Vrhunac blag-dana je velika procesija s ikonom Pana-ghia (Presvete Djevice) koja je smješte-na u pozlaćeni tabernakul na kojemu je križ. Tabernakul nose vojnici na ra-menima. Polako prolaze posred velikog mnoštva koje je na koljenima, dok se li-turgijsko pjevanje miješa sa zazivima vjernika, uglavnom bolesnika. Nosači se često zaustavljaju da bi slika mogla proći iznad glave nekoga od nazočnih, dok drugi traže da ju dotaknu. Tinos tada postaje središtem patnje i nade ci-jele Grčke.

Već u rano poslijepodne neki odlaze s otoka, ali mnogi ostaju jer liturgijsko slav-lje blagdana traje do 23. kolovoza, kad blagdan završava. Neki ostaju do kraja mjeseca, sretni da mogu ostati pod zašti-tom Megaloharis (Gospe svih milosti), obe-ćavajući dolazak i iduće godine.

38 • G la sn i k m i ra / / M eđugo r j e

PONEDJELJAK I UTORAK7.30 h, 13 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podne Sv. Mise na raznim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja18 - 21 h Večernji molitveni program i ispovijed 18 h Radosna i žalosna otajstva krunice 19 h Sv. Misa 20 - 21 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva krunice SRIJEDA7.30 h, 13 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podne Sv. Mise na raznim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja18 - 21 h Večernji molitveni program i ispovijed 18 h Radosna i žalosna otajstva krunice 19 h Sv. Misa 20 - 21 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva krunice22 - 23 h Euharistijsko klanjanjeČETVRTAK7.30 h, 13 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podne Sv. Mise na raznim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja18 - 21 h Večernji molitveni program i ispovijed 18 h Krunica - U došašću, u božićnom vremenu i u vremenu kroz godinu: radosna otajstva i otajstva svjetla - U korizmi: otajstva svjetla i žalosna otajstva - U uskrsnom vremenu: otajstva svjetla i slavna otajstva 19 h Sv. Misa, blagoslov predmeta 20 - 21 h Euharistijsko klanjanjePETAK7.30 h, 13 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podne Sv. Mise na raznim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja16 h Križni put uz Križevac18 - 21 h Večernji molitveni program i ispovijed 18 h Radosna i žalosna otajstva krunice 19 h Sv. Misa, blagoslov predmeta 20 - 21 h Čašćenje Križa SUBOTA7.30 h, 13 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podne Sv. Mise na raznim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja18 - 21 h Večernji molitveni program i ispovijed 18 h Radosna i žalosna otajstva krunice 19 h Sv. Misa 20 - 21 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva krunice22 - 23 h Euharistijsko klanjanjeNEDJELJA I BLAGDANI 7, 8, 11, 19 h Sv. Mise na hrvatskomIspovijed Prije podne za vrijeme MisePrije podne Sv. Mise na raznim jezicimaTijekom dana Susreti sa svjedocima Poslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja16 h Krunica na Brdu ukazanja 18 - 21 h Večernji molitveni program i ispovijed 18 h Radosna i žalosna otajstva krunice 19 h Sv. Misa 20 - 21 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva krunice

(p)ogledi iz suvremenosti

poštovani čitatelji i prijatelji,od lipnja 2009. izdanja Informa-tivnog centra “mir” međugorje (knjige i nosače zvuka) kao i Glas-nik mira možete nabaviti u svim knjižarama i na ostalim prodajnim mjestima teovizije iz zagreba.Zainteresirani iz Hrvatske i Slovenije sve informacije mogu zatražiti i narudžbe izvršiti na naslov: teoVIzIja D.o.o. zaGReB, kaptol 26. teleFoN/FakS: 01 4923964 i 01 4814813. E-MAIL: [email protected]

(Dosadašnjim i budućim pret-platnicima Glasnik mira šaljemo izravno iz uredništva!)"Po šumama i gorama...", tako ne-

kako pjevalo se tih godina. Odno-sno, htjeli su da pjevamo, a bilo

nas je koji nismo hajali za to. Zadrti nacio-nalisti, zaključili bi pripadnici imperija koji se ne stide govoriti o njegovoj prošlosti. A ona je bila..., ma što bih ja o tome, ima toga u knjigama, a još više na internetu, jer je tamo teže nadzirati misli. Drugo je meni nešto na pameti. Koliko smo blizi ili dale-ki samima sebi? Pitanje prilično čudno. Pa komu ćemo drugomu biti blizu, ako nismo prije blizi samima sebi? Stvarno ne znam, znam samo da ima smisla malo razmotri-ti ovo pitanje.

Gledam, naime, nešto hodočasnike sa svih strana svijeta. O turistima ne ću, o njima će drugi. Pobožno svoje oči upiru u nebo, u Kraljicu Mira, u jasan govor o Kra-ljevstvu Božjem. Neki kod kuće nisu ostavi-li ništa, a neki su ostavili mnogo toga. Sad su svi isti. Rekao bih, blizi samima sebi. Pro-nalaze mir, bratstvo, sestrinstvo i sve slično tomu. Ma, sve pojmovi i sadržaj jedan ljep-ši od drugoga. Opažam isto tako da se ne-kima ne sviđa što se vladaju na taj način. Teže im je podvaliti neku patvorinu umje-sto pravog sadržaja. Lagano se proizvodi, a

mnogo se na njoj zaradi. To oni tako misle. Jadne li pameti. Zahvalan sam dakle hodo-časnicima na njihovim razmišljanjima i žu-ljevitim stopalima.

S Kraljicom Mira ne može se po onoj "snađi se, druže". S njom ili jesi ili nisi. Neki bi htjeli da to ide polaganije. Kao, razbori-ti smo ljudi, čak učeni, pa što bismo se mi komu zamjerali. Vrijeme teče i sve će doći na svoje mjesto. Nisam uvjeren i najradije svakomu takvom kažem "polako, druže". Još jedna izreka iz onih vremena. Dobro pri-staje razmišljanjima da treba sagnuti gla-vu i bespogovorno slušati zapovjeđene isti-ne. Nešto kao u onom zloglasnom hotelu Luks u Moskvi. Uđeš više-manje kao čovjek, a iziđeš kao revolucionar. Znaš napamet re-volucionarno vjerovanje, znaš postavljati bombe, ubijati… i još tristo čuda. Ako po-gineš, drugovi će se pobrinuti da se o tebi lijepo govori. Sad, što je to izvrnuti smisao vrijednosti, nije tako bitno. Prevladala je to ljudska misao još u vrijeme kolonijalizma i raznoraznih slavljenih revolucija. Treba sli-jediti neminovni povijesni slijed.

Njega je slijedio i Bernard Nathanson. Školovao se i postao vrstan ginekolog, mi-slim na tehnički dio tog posla. I prionuo

je zadaći drugova iz hotela Luks. Obavio je na desetke tisuća pobačaja. Čak i vlasti-toj ženi. Osjećao se nadmoćnim i mirnim. Ljudska znanost nezaustavljivo galopira naprijed. Onda ga je "pokopalo" još jedno ljudsko iznašašće. Ultrazvuk. Promatrao je nerođeno dijete, zavolio ga i posramio se. Da ne pričam dalje, znate već da je kao u svim dobrim bajkama postao drukčiji i sada je jedan od velikih pobornika ukinu-ća pobačaja. Ispriča mi sve ovo komadić papira na kome sam zapisao njegovo ime i ime knjige u kojoj opisuje svoj život: "Iz smrti u život". Tako jednostavno, a tako dramatično. Dragocjeno je njegovo svje-dočanstvo za sve one koje su uspjeli pre-variti. Naravno da dobro dođe i drugima. Zacijelo će s još više lakoće braniti svoja uvjerenja.

Istina je, kad su vrući dani, a i u drugo vrijeme, mnogo je lakše odmarati se nego prebirati po ovakvim temama. Što ako to ne bismo činili? Najbolje da svatko sam za sebe odgovori. Može i negdje na kupalištu, u planini, na radnom mjestu. Nebitno gdje smo, život teče i ne možemo iskočiti iz nje-ga. Zapravo možemo, ali nije to nikakvo ju-načko djelo, nego potpuni promašaj. S po-teškoćama se hvata u koštac, a ne uklanja im se s puta.

Podrazumijeva se da sam ove misli sku-pljao na različitim stranama. Ne znam ko-liko su uspješne, jesam li ih zamotao u pri-kladan omot od riječi? Znam da će neke slične uvijek nadahnjivati ili preispitivati ljude. Jednako hodočasnike i turiste, odno-sno gospodu i drugove, kad se radi o pri-stupu Bogu. Rekao je…, nije bitno, bitno je što smo rekli mi. Tek nas naše misli mijenja-ju, da je drukčije onda bi računalo bilo ite-kako napredno. Ali, ono uvijek ostade hlad-nim strojem unatoč svim silnim podatcima kojima može biti nakrcano.

Htio bih, a ne mogu, biti sam ovih dana na Brdu ukazanja. Tu povijest započe onih olovnih godina i htio bih da mi u tišini još štogod kaže. Dobro, ne mora biti pomalo politički obojeno kao ovaj tekst, ali će biti obojeno govorom Kraljice Mira. Ona jed-nako voli sve ljude, bez obzira na različi-ta uvjerenja, podrijetlo, imovno stanje… Učim se tomu od nje. Naslov ovog teksta upozorenje je, dakle nije prozivka. Očisti-mo se od natruha propalih sustava i propa-lih mišljenja da bismo mogli uživati u slo-bodi. Istina je, prodaju se oni i danas, samo u drukčijem pakiranju, ali to je tema za neki drugi tekst.

POLAKO, DRUŽEmiljenko Stojić

Tjedni molitveni program – ljetni raspored (od Obljetnice do Mise na Križevcu)

snim

io T

vrtk

o B

ojić

snimio

Mate T

. Vasilj

Documents

Broj 7 • Međugorje • Srpanj 2009. • Cijena 2,5 KM / …juni bosonogi pristupili – izuvši obu-ću sa svojih nogu – jer Sveto je mjesto na kome stojiš – kaza Gospodin