Univerzitet u SarajevuOdsjek za historijuFilozofski fakultet

Bosna i Hercegovina u sastavu Osmanskog carstva

do kraja XVIII stoljeća

Predavanja prof. dr. Enesa Pelidije

Akademska 2007/2008. godina.

Izvori i literatura

Osmanski dokumenti:

1) Kahriji defteri – popisni defteri koji se dijele na:a) mufasal deftere (pojedinačni, detaljniji popisi zavisnog i cjelokupnog stanovništva određene oblasti sa njihovim prihodima i rashodima)b) idžmal ili mudžmel deftere (zbirni popisi sa rekapitulacijom podataka detaljnih popisa sa posebnim osvrtom na posjede)c) roznamendži deftere (vrsta dnevnika i journala sa raznim proglasima, imenima nosioca posjeda, i brojni akti)d) derdest defteree) joklama deftere (sa popisom svih spahija, osobito su važni za vojsku)f) muhimme deftere (popisni defteri administracije)g) malije deftere (defteri koji govore o financijama)h) mursele deftere (pisma i poslanice)i ) sidžl deftere (sudski dokumenti)j ) šikrajet deftere (žalbe, pritužbe...)

Objavljeni izvori:

- Šabanović, Hazim: ''Popis kadiluka u evropskoj Turskoj od mostarca Abdulaha Huremovića'', GHDM, Sarajevo, 1943.

- Šabanović, Hazim: ''Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine 15. stoljeća'', Istorisko-pravni zbornik, Sarajevo, 1949.

- Šabanović, Hazim: ''Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1554. godine'', GDIBiH, god 9, Sarajevo, 1959.

- Grupa autora: Vakuf-name u Bosni i Hercegovini (15. i 16. vijeka), Sarajevo, 1985.- Hadžibegić, Hamid: ''Bosanska kanun-nama iz 1565. godine'', GZM, Sarajevo,

1948.- Filipović, Nedim: ''Jedna kanun-nama zvorničkog sandžaka'', GZM, Sarajevo, 1948.- Filipović, Nedim: ''Nekoliko dokumenata o trgovini za vrijeme turske vladavine'',

POF, Sarajevo, 1954.- Đurđev, Branislav: ''Kanun-nama za bosanski, hercegovački i zvornički sandžak iz

1539. godine'', Istorisko-pravni zbornik, br. 3-4, Sarajevo, 1950.- Muderizović, Riza: ''Nekoliko muhura bosanskih valija'', GZM, Sarajevo, 1916.- Elezović, Gliša: Turski spomenici 1. i 2, Beograd, 1940.- Truhelka Ćiro: ''Fojnička kronika'', GZM, Sarajevo, 1909.- Truhelka Ćiro: ''Pabirci iz jednog jajačkog sidžila'', GZM, Sarajevo, 1918.- Zlatar, Behija: ''Popis vakufa u Bosni u 16. stoljeću'', POF, br. 20-21, Sarajevo,

1974.- Handžić, Adem: ''O janjičarskom zakonu''- Grupa autora: Popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, 1-4, Sarajevo, 2000.

Hronike i putopisi:

- Mula Mustafa Bašeskija: Ljetopis (1746-1804.) (prev. Mehmed Mujezinović), Sarajevo, 1967.

- Čelebi, Evlija: Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama (prev. Hazim Šabanović), Sarajevo, 1967.

- Bogdanović, Marijan: Ljetopis kreševskog samostana 1765-1817, Sarajevo, 1984.- Lašvanin, fra Nikola: Ljetopis fojničkog samostana (komentari fra Ignacije Gavran),

Sarajevo, 1981.- Baltić, fra Jako: Godišnjak od događaja crkvenih i svjetskih i promine vremena u

Bosni 1754-1882. (komentari Andrija Zirdum), Sarajevo, 1991.- Kuripešič, Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1570.

(komentari Đorđe Dejanović), Sarajevo, 1950.

1

- Konstantin Mihajlović iz Ostrovice: Janjičareve uspomene (prev. i komentari Đorđe Živanović), Beograd, 1966.

Literatura:

- Barkan, Omer Lutfi: ''Čifluk'', GDIBiH, br.2, Sarajevo, 1950.- Bašagić-Redžepašić, Safvet-beg: Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od

1463. do 1850.), Sarajevo, 1900.- Balić, Smail: Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Zagreb, 1994.- Čubrilović, Vasa: ''Porijeklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini'', JIČ, 1,

br, 1-4, Sarajevo, 1935.- Ćorović, Vladimir: Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925.- Đurđev, Branislav: ''O vojnucima sa osvrtom na razvoj turskog feudalizma i

bosanskog agaluka'', GZM, Sarajevo, 1947.- Đurđev, Branislav: ''O uticaju turske vladavine na razvitak naših naroda'', GDIBiH,

br. 2, Sarajevo, 1950.- Filipović, Nedim: ''Pogled na osmanski feudalizam s posebnim osvrtom na agrarne

odnose'', GDIBiH, br. 4, Sarajevo, 1952.- Filipović, Nedim: ''Odžakluk timari u BiH'', POF, br. 5, Sarajevo, 1955.- Filipović, Nedim: ''Specifičnosti islamizacije u Bosni'', Pregled, Sarajevo, 1968.- Filipović, Nedim: ''Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u 15. vijeku'',

Godišnjak ANUBiH, knjiga 7, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1970.- Hadžibegić, Hamid: ''Džizija ili harač. Glavarina u osmanskoj državi'', POF,

Sarajevo, 1966.- Hadžijahić, Muhamed: Porijeklo bosanskih muslimana, Sarajevo, 1990.- Handžić, Adem: ''Bosanski namjesnik Hekimoglu Ali-paša'', POF, br. 5, Sarajevo,

1955.- Handžić, Adem: Tuzla i njena okolina u 16. vijeku, Sarajevo, 1975.- Handžić, Mehmed: Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske

vlasti, Sarajevo, 1940.- Jeremić, Risto: Prilozi istoriji zdravstvenih i medicinskih prilika u Bosni i

Hercegovini pod turskom i austrougarskom vlašću, Beograd, 1951.- Kapidžić, Hamdija: ''Turski gradovi s ove strane Une'', Gajret, br. 2, Sarajevo,

1937.- Kreševljaković, Hamdija: Izabrana djela I-IV, Sarajevo, 1991.- Lopašić, Radoslav: Bihać i bihaćka krajina, Bihać, 1991.- Ademović, Fadil: Princ Palikuća u Sarajevu, Sarajevo, 1997.- Hadžijahić, Muhamed: Od tradicije do identiteta, Sarajevo, 1994.- Mandić, Dominik: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1967.- Nedeljković, Branislav: ''Pravni režimi u BiH za vrijeme Turaka'', Historijsko-pravni

zbornik, god. 2, Sarajevo, 1949.- Popović, Vasilj: Istočno pitanje, Sarajevo, 1965.- Prelog, Milan: Povijest Bosne u doba Osmanlijske vlade, I i II dio, Sarajevo, 1916.- Skarić, Vladislav: Izabrana djela I-III, Sarajevo, 1985.- Sućeska, Avdo: ''Specifičnosti državno-pravnog položaja Bosne pod Turcima'',

Godišnjak Pravnog fakulteta, Sarajevo, 1964.- Sućeska, Avdo: Ajani. Prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme

Turaka, Sarajevo, 1965.- Sućeska, Avdo: ''Seljačke bune u Bosni u 17. i 18. stoljeću'', GDIBiH, god. 17,

Sarajevo, 1969.- Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1959.- Šabanović, Hazim: ''Vojno uređenje Bosne od 1463. do kraja 16. stoljeća'', GDIBiH,

god. 11, Sarajevo, 1960.- Vasić, Milan: ''Etničke promjene u bosanskoj Krajini u 15. vijeku'', GDIBiH,

Sarajevo, 1963.- Vasić, Milan: ''Martolosi u jugoslovenskim zemljama pod turskom vlašću'', ANUBiH,

Sarajevo, 1967.- Čehić, Džemal i Mehmed Mujezinović: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo, 1969.

2

- Aličić, Ahmed S: ''Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526.'', POF, Sarajevo, 1977.

- Handžić, Adem: ''O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni početkom 18. stoljeća'', POF, br. 32-33, Sarajevo, 1984.

- Pelidija, Enes: ''O prilikama u bosanskom ejaletu prvih godina 18. vijeka'', PIIS, Sarajevo, 1979.

- Pelidija, Enes: ''Pohodi bosanskih paša na Crnu Goru'', PIIS, Sarajevo, 1980.- Pelidija, Enes: ''O učešću Bosanaca u tursko-persijskom ratu 1727. godine'', POF,

br. 40, Sarajevo, 1990.- Sućeska, Avdo: ''Položaj raje u Bosni u 18. stoljeću'', Dijalog, br. 6, Sarajevo, 1978.- Spaho, Fehim Dž: ''Organizacija Vojne krajine u sandžacima Klisa i Krke u 17.

stoljeću''; u: Zbornik radova ''Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do karlovačkog mira 1699.'', SAN, Beograd, 1989.

- Zlatar, Behija: ''O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u 15. i 16. stoljeću'', PIIS, Sarajevo, 1978.

- Grupa autora: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, (1994.) 1998.

- Kovačević, Ešref: Granice bosanskog pašaluka po odredbama Karlovačkog mira, Sarajevo, 1973.

- Pelidija, Enes: Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira 1699-1718, Sarajevo, 1989.

- Pelesić, Muhidin: Bošnjaci na svjetskim ratištima, Sarajevo, 1996.- Džaja, Srećko M: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo,

1992.- Prilozi za orijentalnu filologiju broj 41, Sarajevo, 1991: 30 radova na temu: ''Širenje

islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu''- Buturović, Dženana: Morići – od stvarnosti do usmene predaje, Sarajevo, 1983.- Buturović, Dženana: Bosansko-muslimanska epika, Sarajevo, 1992.- Imamović, Mustafa: Historija Bošnjaka, sarajevo, 1997.- Grupa autora: Prilozi historiji Sarajeva, IIS, Sarajevo, 1998.- Grupa autora: Istina o BiH, činjenice o historiji BiH, Sarajevo, 1991.- Grupa autora: Bosna i svijet, IIS, Sarajevo, 1996.- Filipović, Ibrahim: Filipovići. Bosanska muslimanska porodica, njen postanak,

razvoj i utjecaj 1591-1991, Sarajevo, 1991.- Aličić, Ahmed S: Uređenje bosanskog ejaleta od 1779. do 1878. godine, Sarajevo,

1983.- Sućeska, Avdo: Bošnjaci u osmanskoj državi, Sarajevo, 1995.- Nilević, Boris: ''Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove pećke

patrijaršije 1557.'', Sarajevo, 1990.- Kasumović, Ismet: ''Ali-dede Bošnjak i njegova filozofsko-sufijska misao'', Sarajevo,

1994.- Sušić, Hasan: ''Ibn Haldun''- Grupa autora: Migracije i Bosna i Hercegovina, IIS, Sarajevo, 1990.- Levi, Moritz: Sefardi u Bosni, Sarajevo, 1997.- Aličić, Ahmed S: Pokret za autonomiju Bosne 1831-1832 godine, Sarajevo, 1996.- Pelidija, Enes: Banjalučki boj 1737. godine. Uzroci i posljedice, Sarajevo, 2003.

IBosansko-osmanski odnosi do propasti srednjovjekovne bosanske

države (1386-1463.)

Pošto su Osmanlije 1353. godine stupile na evropsko tlo, a od naredne 1354. godine definitivno se učvrstili na uskom dijelu Galipolja, počinju osmišljeno osvajanje zemalja Jugoistočne Evrope. Glavni nosioci teritorijalnog širenja osmanske države bile su akindžije, poluregularne jedinice, koji su isključivo živjeli od ratnog plijena. Velik utjecaj u tom širenju imali su i derviški redovi (tarikati). Kako je vrijeme proticalo, uloga širenja države prelazila je na regularne osmanske trupe, prvo spahije, a zatim i jeničere. Osmanska vlast se većala sistematski i planski tako da nije ostajalo nimalo nade da

3

zemlje koje su izgubile svoju samostalnost tu samostalnost obnove. Polako su Osmanlije stigle do Bosanske kraljevine koja je u to vrijeme spadala u red najvećih i najznačajnijih država na Balkanu. Nakon osvojenja Niša, Osmanlije su sebi stvorile sebi bolje pretpostavke za lakše manevrisanje sultanovih snaga koje u narednom periodu s više strana napada teritorije Kosova i Metohije.

Upravo iz tog pravca počinju osmanski napadi na istočne granice kraljevine Bosne. Prvi, nama poznati, upad osmanske vojske na bosansko tlo desio se 1386. godine kada su akindžije prodrle sve do doline Neretve. Bio je to početak realiziranja osmanskog plana o osvajanju svih južnoslavenskih zemalja, koji se sastojao u sljedećem: prvo bi se na teritorij buduće žrtve slali akindžije pod izgovorom Osmanlija da ih ne mogu kontrolirati; s više pohoda u tuđu zemlju akindžije bi prikupljale neophodno znanje o unutrašnjem stanju napadnute države; potom bi se slali jeničeri koji su na poziv zavađenih feudalaca stupali u njihovu službu; tako su štitili interese feudalca kojem su služili, a ratovali protiv njegova neprijatelja; u toku svog boravka u feudalčevoj službi osmanski vojnici su ispitivali konfiguraciju tla i prikupljali informacije o svemu korisnom što bi im moglo u narednom periodu poslužiti; nakon skupljenih podataka Osmanlije bi, umjesto da pomognu u raščišćavanju stvari, stvarali dodatni haos među zaraćenim vlastelinima iz kojeg su se izvlačili glumeći neutralnost; poslije toga ponovo bi se slale akindžije i spahije koje su trebale stvarati proosmanske elemente među domaćim stanovništvom; ulazeći u konačnu fazu osvajanja, žrtve su prihvatale osmansko sizerenstvo plaćajući im redovno danak; uvidjevši da je ekonomski iscrpila neprijatelja, osmanska vojska se povlači da bi u završnoj fazi napali bespomoćne podanike; kada bi osvojili to područje, naposlijetku, poboljšavala bi se ekonomska i socijalna slika stanovništva, tako da prisustvo Osmanlija nije izazivalo veći otpor.

Sličnu taktiku su Osmanlije primjenile i prilikom osvajanja Bosne, te je prvi zabilježeni upad bio samo nagovještaj budućih događanja. Već 1388. godine akindžije se ponovo javljaju na teritoriji Bosanske kraljevine, koja u to doba proživljava period svog vrhunca. Za razliku od prvog , drugi upad predvodio je Lala Šahin koji je sa svojim trupama uspio doći sve do Bileće gdje je 27.08.1388. godine doživio poraz od bosanskog vojvode Vlatka Vukovića. U narednoj godini akindžijski prodori u Bosnu nisu zabilježeni iz razloga što je sultan Murat I, spremajući se za bitku na Kosovu, izvršio opću mobilizaciju na cjelokupnom teritoriju svoje države. Nije slučajno da je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić na Kosovo polje poslao odred vojske pod vodstvom Vlatka Vukovića, jer je turska opasnost prijetila i Bosni. Na Vidovdan, 15.(28.) juna, 1389. godine koalicija evropskih vladara je na Kosovu doživjela poraz, ali ni taj uspjeh nije podstakao novog sultana Bajazida na brzo osvajanje Balkana. U narednim godinama, do kraja 15. stoljeća, dešavali su se samo manji upadi osmanskih akindžija u Bosnu, ali bez većih posljedica.

Pravo osvajanje Balkana počelo je tek 1392. godine, kada Osmanlije osvajaju Skoplje koje je postalo važno uporište za dalje napade Osmanlija na naša područja. Tada je u Skoplju boravio Paša Jigit, hrabri vojskovođa na čijem upravnom prostoru sultan osniva skopsko krajište (serhat). U to doba, od strane centralne vlasti, dolazi do kolonizacije nemirnih Turkmena na prostore Makedonije čime se jača odbrambena linija, a u isto vrijeme stvara dobro uporište za ofanzivne akcije. Nakon učvršćivanja osmanske vlasti, skopski krajišnici se predanije aktiviraju na širim prostorima, pa i u Bosni.

Vremenom, daljim osvajanjima, Skoplje gubi svoj značaj, te Turci kod Zvečana (blizu Kosovske Mitrovice) osnivaju novo vojno krajište. Upravo tu je 1396. godine uspostavljen i sud s kadijom na čelu. I ovim gestom Osmanlije nastoje pridobiti simpatije domaćeg stanovništva. Prvi zapovjednik u Zvečanima bio je Firuz-beg koji je i sam nastavio teritorijalno širenje osmanske vlasti osvajanjem rudnika Gluhović u blizini Novog (Yeni) Pazara gdje se također osniva sud.

Sva ova osvajanja će omogućiti osmanskim zapovjednicima da u prvoj deceniji 15. vijeka vrše svakodnevne upade na teritorij Bosne. Dva su osnovna razloga diktirala ovakvu politiku:

1) Osmanlije su preko doušnika znali za međusobne trzavice u Bosanskom kraljevstvu;

2) Željeli su kontrolirati sve najvažnije puteve u regionu što je podrazumjevalo da su morali vladati i Bosnom kao uvjet.

Upadi osmanske vojske sada su češći, pa ona dolazi čak i u zimskom periodu. Svaka vojna akcija bila je osmišljenija i efikasnija nego prethodna; jedna od takvih akcija zabilježena je i u zimu 1398. godine, kada su akindžije, računajući na faktor iznenađenja, prvi put nakon

4

12 godina došli ponovo na zemlju Bosanskog kralja. I tada su se, kao i prvi put, neobavljena posla, doduše bez poraza, povukli iz Bosne zbog teške bosanske zime.

Nakon teškog osmanskog poraza kod Angore (Ankare) 1402. godine sinovi sultana Bajazida (Yildrim-Munja) Osmansko carstvo podijelili su na četiri dijela (period interregnuma, 1402-1413.). Takav razvoj situacije u Osmanskoj državi imao je za posljedicu prestanak akindžijskih upada u Bosnu. Ali to nije značilo da su Osmanlije prvih godina 15. vijeka izgubili interes za Bosnu; najsatariji od četiri princa, princ Sulejman, i dalje je nastojao održati kontakte sa mnogim značajnim ličnostima u bosanskom kraljevstvu. Jedan od onih koji su od 1402. do 1410. godine uspostavili prisne veze sa Sulejmanom bio je i Sandalj Hranić Kosača. On je od osmanskog princa zatražio određen broj vojnika, koje bi plaćao iz svojih ličnih sredstava, za rat protiv suparnika u Bosni. Po nekim podacima Sandalj je prihvatio čak 7 000 najamnika (?). I drugi krupni feudalac tog doba, Hrvoje Vukčić Hrvatnić, je zatražio osmansku pomoć u borbi protiv ugarskog kralja Sigismunda.

1414. godine Osmanlije prvi put legalno, na poziv velikaša, dolaze u Bosnu pod izgovorom da će braniti bosansku nezavisnost od Mađara. Ovoga puta je pomoć zatražio i sam bosanski kralj Stjepan Ostoja. Već tada Osmansko carstvo je bilo ponovo ujedinjeno (od 1413.) pa se bosanska vlastela, i njihov vladar, mogla direktno obratiti sultanu Mehmedu I. Osmansko-bosanske veze su naročito ojačale nakon pobjede nad ugarskom vosjkom kod Dobora 1415. godine; time su Ugri bili skoro u potpunosti potisnuti iz Bosne dok su Turci bili sve prisutniji. Stanje u tom trenutku je bilo relativno dobro. Ali se nakon toga unutrašnje bosanske prilike sve više usložnjavaju pa su skoro sve značajnije ličnosti iz bosanskog društva, zbog ličnih interesa, u međusobnoj zavadi. To je ujedno i razlog što u narednom periodu imamo skoro stalno prisustvo osmanskih trupa na tlu Bosne. Nerijetko se dešavalo da su osmanski ratnici ratovali za jednog velikaša sve dok ih je dobro plaćao, a kada bi našli bolje uvijete za rad, okrenuli bi se protiv svog dojučerašnjeg saveznika. Ovo je omogućavalo Osmanlijama da se sve više miješaju u bosanske prilike, a naročito su bili umješani u ratove Pavlovića protiv Sandalja Hranića. Zahvaljujući osmanskim trupama Pavlovići su porazili nadmoćnijeg Sandalja, ali su time više izgubili nego što su dobili jer su morali priznati indirektnu vlast sultanovu. I sam Sandalj Hranić 1418. gidine priznaje neku vrstu vazalnog odnosa prema osmanskoj državi. Upravo tada je skopski krajišnik Ishak-beg Ishaković istim jedinicama koje su učestvovale u ratu Pavlovića protiv Kosača naredio da se stave u Sandaljevu službu. To je ovoga znatno ohrabrilo te je započeo drugi rat protiv Pavlovića u kojem im je uspio oduzeti Konavlje. **

Već u to vrijeme se Osmanlije u Bosni osjećaju kao domaći element; oni više ne čekaju da ih neko pozove i da im plati službu, nego i sami, u svom interesu, učestvuju u raznim akcijama. Sa bosanskog teritorija su akindžije poduzimali dalje napade na područja u Hrvatskoj ili Slavoniji. Sva ova dešavanja govore nam da je osmanska država sve više pažnje posvećivala Bosni, a osobito vladajućoj dinastiji Kotromanića; smatra se da je tadašnji bosanski kralj, Tvrtko II Tvrtković, pristao na neku vrstu poluvazalnog odnosa prema sultanu Muratu II. To ne znači da je Bosna izgubila svoju samsotalnost nego je to predstavljalo općeraširenu pojavu u tom dobu.

Međutim, to je i vrijeme kada osmansko-bosanski odnosi ulaze u mirniju fazu jer su Osmanlije bile zauzete na drugim ratištima, iako ne zamiru u potpunosti; 1430. godine Radoslav Pavlović je, računajući na osmansku pomoć, objavio rat Dubrovačkoj republici, ali je sultan preuzeo samo ulogu arbitra i naredio da Radoslav vrati Dubrovniku oteto Konavlje (koje im je prethodno bio darovao). I u naredne dvije godine Osmanlije su na teritorijama Pavlovića držali svoje trupe, te je upravo sa tih teritorija 1432. godine Ishak-beg Ishaković izvršio veliki pohod na područje Hrvatske. I u 1433/1434. godini bilo je izvjesnih manjih sukoba na tlu Bosne, međutim, već 1435. godine, na mjesto preminulog Sandalja Hranića, dolazi njegov bratić Stjepan Vukčić Kosača. Smrt starog Sandalja pokušao je iskoristiti Radoslav Pavlović, a Sanaljevi posjedi bili su interesantni i Ugarskoj. Kako bi se zaštitio od Ugara i Pavlovića, Stjepan Vukčić Kosača pozvao je osmanske trupe koje su mu pomogle da sačuva svoje zemlje.

U novembru 1435. godine Osmanlije organizirano kreću prema Hodidjedu gdje su postali vojno aktivni pripremajući se za sljedeće događaje. Izvorni dokumenti nam ne

''Sva je Bosna jedna duša, a i Sandalj se izmirio s Hrvojem... Sultan je za kralja Bosne potvrdio Ostoju. Mađari su potpuno izgubili Bosnu.''** ''Milošću i darom Božijim, i velikog sultana Mehmed-bega, postao sam gospodar Konavalja. ''

5

govore o osmanskom prisustvu u Bosni tokom 1437. godine, ali se oni tu javljaju već naredne godine, i to u blizini Jajca. Međutim, zbog obaveza nametnutih vanjskim okolnostima između 1439. i 1440. godine prisustvo Osmanlija se nije skoro ni osjećalo jer su tada bili zauzeti osvajanjem Srpske despotovine i ratovanjem protiv Janjoša Hunyadija (Sibinjanin Janka). Skopski krajišnik Ishak-beg Ishaković, sa sinovima Barakom i Isaom, bili su konstantno obavještvani o stanju u Bosni.

Od 1448. godine stalno prisustvo Osmanlija u Bosni je bila realnost; po mišljenju nekih historičara (Hamdija Kreševljaković) navedene godine Osmanlije borave na teritoriji današnjeg Sarajeva gdje su uskoro podigli i prvu džamiju (?). Smatra se da je u tom periodu (1448-1453.) formiran i posjed koji se nalazio pod neposrednom vlašću Osmanlija – tzv. ''bosansko krajište''. Međutim, prvi put konkretno o bosanskom krajištu govore dokumenti iz 1453. godine koji nam kažu da je punu vlast na tom području imao Isa-beg Ishaković. Isa-beg je na mjestu današnjeg Bistrika u Sarajevu podigao konak – saray, po kojem je i cijelo naselje koje je nastalo oko njega dobilo svoje ime (Sarayovasi).

Tada Bosnom vladaju, prvo kralj Stjepan Tomaš, a zatim i Stjepan Tomašević. Prema izvorima kralj Tomaš je do 1445. godine bio pripadnik Crkve bosanske, a od tada prihvata katoličanstvo; to je bio i uvod da većina krstjana, pripadnika Crkve bosanske, milom, ili pak silom, prihvatiti katoličanstvo. To je znatno oslabilo bosansku kraljevinu (?). Do tada su Osmanlije raznim iznuđivanjem novca i danka do 1456. godine skoro sasvim iscrpili Bosnu u ekonomskom smislu. Kada se sultan Mehmed II spremao na Beograd, kojeg usput nije osvojio, Stjepan Vukčić Kosača ponudio mu je pomoć u borbi protiv Ugara.

Veliku ulogu u svim ovim dešavanjima imala je i Mletačka republika, koja je držala Dalmaciju, i čiji su posjedi bili nemilosrdno napadani od strane Osmanlija. Kralj Tomaš se uspio povezati sa Mlečanima i zamoliti ih za pomoć, a usput se obratio i rimskom papi. Osmanlije su pažljivo pratili svaki njegov potez, ali se nisu puno bunili jer su bili svjesni svojih ogromnih prednosti. U takvoj situaciji umire 1461. godine kralj Tomaš, a naslijedio ga je sin Stjepan Tomašević, koji je kao ubijeđeni katolik smatrao da treba skinuti tutorsko pravo Osmanlija i povezati se s Ugrima i papom. Mladi kralj se obraćao na sve strane, a i kod svojih podanika je nastojao buditi neprijateljsko raspoloženje prema Osmanlijama.

I bosanski susjedi su znali da je nastupio odlučujući moment u bosanskoj historiji, ali je baš tada izbio sukob između hercega Svetog Save, Stjepana Vukčića, i njegovog sina Vladislava koji je nezadovoljan otišao i Carigrad. Došavši u osmansku prijestolnicu Vladislav je od Mehmeda II tražio pomoć u vraćanju posjeda koje mu je otac obećao, a nije dao, te mu je za tu pomoć nudio 100 000 dukata; naime, rekao je da će mu taj novac dati Venecija i Dubrovnik. To je sve budnim okom pazio njegov otac koji se lično obratio vladarima ovih dvaju država da ih upita da li su Vladislavu davali ikakva obećanja i da li je tačno ono o čemu on govori. Obje države su odgovorile da nema ni govora da bi nešto takvo obećali, a to je znao i sultan, ali je htio pomoći Vladislavu od kojeg bi, kao protuvrijednost novčanog iznosa, uzeo tri strateški važna grada (Klobuk, Moćevac u blizini dubrovačke granice, i Čačvinu u blizini Sinja). Time sa pravnog aspekta Osmanlije nisu učinile nikakav prekršaj jer bi gradove dobio od zakonitog vladara. Istovremeno, kako bi pokazao da je ozbiljan u svojim namjerama da pomogne hercegovom sinu, sultan se i lično obratio samom hercegu; ''Nemaš ti šta da radiš ni sa papom, ni sa Venecijom!'' Osmanski vladar je tada počeo spremati pohod na Bosnu s namjerom da je osvoji. Dok su se kršćanske zemlje sasvim tromo spremale za odbranu bosanske kraljevine, Stjepan Tomašević se obratio Veneciji tražeći zaštitu i upozoravajući je daće Osmanlije, nakon pada Bosne, udariti i na njene posjede u Dalmaciji. On je u pismu Veneciji tražio da mletački bailo na Porti objasni sultanu da je Bosna sastavni dio Mletačke republike, te da bi napad na Bosnu automatski značio i napad na Veneciju.

Po mišljenju Safvet-bega Bašagića-Redžepašića i Saliha Sidkija Hadžihuseinovića – Muvekkita, Ishak-beg je bio posinak skopskog sandžakbega Jigit-paše; po predanju Jigit-paša je 1392. godine, prilikom jednog upada u zemlje Pavlovića (?), zarobio jednog dječaka, budućeg Ishak-bega, kojeg je posinio. Kada je umro Jigit-paša (1413. ili 1415.), njegov posinak Ishak-beg je imenovan na njegovu dužnost skopskog sandžakbega. To se pokazalo kao dobar potez jer je Ishak-beg postao veoma značajna ličnost u osmanskoj historiji, a osobit ugled je stekao nakon što je 1438. godine zauzeo Novo Brdo kod Prištine, poznato po bogatim rudnicima srebra. Zahvaljujući tome ovaj vojskovođa je svu svoju pažnju, do smrti (1443.), posvetio Srpskoj despotovini. Njegov sin, Isa-beg Ishaković, ga je naslijedio na dužnosti skopskog sandžakbega, a posebnu je pažnju dodijeljivao Bosni.

6

Bosanski kralj je 1462. godine odbio sultanu poslati danak, ali se bez sumnje ubrzo pokajao kada je čuo da sultan lično dolazi u pohodu na Bosnu; čak je predlagao da Venecija svojim ratom odvrati osmansku pažnju od Bosne. Ali već u februaru 1463. godine u Bosnu je stigao Vladislav Kosača sa 15 000 (?) osmanskih vojnika koji su predstavljali prethodnicu prave vojske sultana Mehmed-hana koja će doći kasnije. Hercegov sin je čak Osmanlijama pokazao povoljne puteve kojima su mogli prolaziti a za koje prije nisu znali. I sam Stjepan Vukčić je sa svojom vojskom pretrpio poraz na rijeci Breznici kod Pljevalja, a većina njegovih vojnika je pala u osmansko zarobljeništvo. Ta pobjeda je Vladislavu poslužila da zauzme pola očevih posjeda za koje je pokazivao interesovanje.

Shodno uobičajenoj osmanskoj vojnoj taktici, u Bosnu su u martu počeli upadati akindžijski odredi koji su pojačali vojnu aktivnost napadajući sva značajnija mjesta. Ni u tom trenutku se kralj Tomašević nije predao, te je očajnički zahtijevao od sultana da sklope novi mirovni ugovor na 15 godina. Bosanskom kralju se nisu odazivali ni Mlečani, ni Matijaš Korvin, ali ni papa. Iskusni sultan Mehmed II je iskoristio priliku da se posluži lukavstvom (mudara) pa je primio kraljeve poslanika kako bi ovome ulio nadu, dok je na drugoj strani već uveliko spremao pohod na Bosnu.

U aprilu 1453. godine je sultan krenuo iz Istanbula preko Trakije, Skoplja, Prištine, Sjenice... Ravno u pravcu istočne Bosne. Prvi na udari moćne osmanske mašine bili su Pavlovići i Kovačevići. Kada je sultan Fatih već u maju stupio na bosansku zemlju gdje su još pojedina područja bila pod njegovom vlašću. Sultan je mogao računati i na svoje trupe u Bosni ali i na prethodnicu predvođenu Mahmud-pašom Anđelovićem. Odmah je sultan naredio da se vodeće ličnosti porodica Kovačevića i Pavlovića smaknu, što je i izvršeno, a sam sultan je krenuo dalje iz istočne Bosne prema ''kraljevim zemljama'' u središnjoj Bosni koji su relativno lako bili osvojeni. Tek nakon ovih prvobitnih uspjeha Mehmed II se odlučio upititi prema Bobovcu i Jajcu. Bobovac, glavni grad bosanskog kraljevstva i njena prijestolnica, bio je tako dobro utvrđen da se smatralo da ga je nemoguće osvojiti, ali je 20. maja teška osmanska artiljerija uspjela razvaliti čvrste bobovačke zidove. Zauzimanjem Bobovca zauzet je samo jedan od više bosanskih većih gradova.

Sultan Mehmed II Fatih bio je, preko svojih obavještajaca, izvješten da se bosanski kralj sklonio u Jajce, ali nije znao da je potom pobjegao u tvrdi grad Ključ odakle je uspio poslati niz poslanica svojim saveznicima. Mlečanima je kralj poslao svog poslanika Nikolu Testu koji je oko 29. maja stigao do Trogira. Kraljevog izaslanika je na njegovom putu pratila i kraljeva maćeha, supruga bivšeg kralja Tomaša, Katarina. Pošto su došli do Vrlike (kod Sinja) kraljica je odlučila tu ostati, dok je Nikola Testa nastavio svoj put dalje prema Trogiru. Iz isvještaja kojeg je Testa poslao kralju vidi se da je kralj prije svega tražio oružje i vojnu pomić od Mletačke republike. U odgovoru koji šalje kralj piše da su se pred Bobovcem vodile velike borbe, a Konstantin Mihajlović iz Ostrovice, jeničar osmanske vojske, svjedoči o livanju teških topova pred glavnim bosanskim gradom. Kraljev poslanik također je poslao pismo ugarskom kralju Matijašu Korvinu, nadajući se i od njega vojnoj pomoći za odbranu Bosne. Iz dokumenata se može vidjeti da su branitelji Bosne, još ranije, priredili tri linije odbrane, ali u drugoj liniji odbrane (Kazar i Goruški) je kralj vidio pravi odbrambeni bedem. Međutim, upravnik grada Goruški, plašeći se izdajstva stanovnika, napušta tu tvrđavu, a slično se dešava i u drugom gradu. Otpor Bobovčana pružio je primjer i drugim gradovima koji su pružali odlučan otpor. Jedan odred turske vojske krenuo je već 3. ili 4. juna u pravcu Ključa iako nisu znali da se Stjepan Tomašević tu krije. Po svjedočanstvu Pavla Sperančića, neko je Osmanlijama tu informaciju odao, nakon čega su oni munjevitom brzinom opkolili kraljevo čvrsto skrovište. Nakon nekoliko dana teških borbi kralj se odlučio predati nakon što mu je Mahmud-paša Anđelović obećao poštediti imetak i život.

Mahmud-paša Anđelović (zvani Adni) rođen je 1420. godine u Kruševu ili u Novom Brdu; po majci je bio srpskog porijekla, a po ocu grčkog. Kao sedmogodišnji dječak zarobljen je i prodan na pijaci kao rob, gdje ga je kupio izvjesni Mehmed-aga koji ga je potom poklonio sultanu Muratu II. Sultan ga je dalje proslijedio svom sinu, budućem sultanu, Mehmedu II, koji ga je 29. maja 1453. godine, prilikom zauzimanja Konstantinopolja, imenovao za svog velikog vezira. U sljedećim vojnim pohodima on se pokazao kao i dobar vojskovođa, te je 1459. izvršio napad na Smederevo i Srpsku despotovinu koju je uspio osvojiti. I tokom narednog vremenskog perioda od 1460. do 1462. godine Mahmud-paša se uglavnom bavio vojničkim pohodima (osvajanje Sinopa i Trapezunta), a isto tako je učestvovao i u gušenju pobune Vlada Dracula. U januaru 1463. godine sultan mu je povjerio velike snage sa kojima ga je poslao u Bosnu gdje je, bez većih poteškoća, izvršavajući sultanove naredbe, zauzimao dio po dio bosanske države.

7

Po Ašik-paša Zadeu kralj je je povjerovao Mahmud-pašinim obećanjima, a sam veliki vezir poslao Turhanoglua da dovrši osvajana najzapadnijih dijelova bosanskog kraljevstva. Mahmud-paša je potom krenuo sa zarobljenim kraljem u Jajce gdje ih je čekao pobjednik, osmanski sultan Mehmed II. Tamo je Stjepan Tomašević potpisao proglas da se sultanu predaju i ostali gradovi koji još nisu bili osvojeni. Nakon ovog potpisa, prema papinskom legatu Nikoli Modruškom, Osmanlijama se predalo oko 70 tvrđava. Tek pošto je Mehmed II bio posve siguran da su sve kraljeve tvrđave prešle pod njegovu vlast, naredio je da se iscrpljenom bosanskom kralju odrubi glava. Pravni tumač sultanov, Ali-al-Bastani, pronašao je u tačku u šerijatskom pravu po kojoj se kralj osvojene zemlje fizički mora pogubiti sječenjem glave, i to je bio razlog u kojem je Mehmed II vidio oslobođenje svih normalnih i ljudskih obaveza, pri čemu je izdao gore navedenu naredbu.

U to vrijeme je kraljev stric Radivoj, sa svojim nećacima, djecom bivšeg kralja Bosne Tomaša, Žigmundom (koji je docnije prešao na islam i uzeo ime Ishak; vremenom je postao i sandžakbeg sandžaka Bolu u Anadoliji) i Katarinom (koja je također prešla na islam, a zna se samo da je preminula u Skoplju), bio je zarobljen prilikom zauzimanja Bobovca.

Sultan se nije zadovoljio samo pogubljenjem kralja nego je nastojao napasti i zemlje hercega Stjepana Vukčića Kosače, za kojeg je smatrao da veoma jednostavno može obnoviti, sada već uništeno, bosansko kraljevstvo. Međutim, Veliki Turčin je naišao na odlučan otpor u Hercegovini; herceg je svoje blago deponovao u Dubrovnik a sve svoje snage usmjerio je na borbu protiv Mehmeda II. Pošto je doživio poraz pred Blagajem, sultan je naredio povlačenje istim onim putem kojim je i došao.

Rezultat ovog pohoda bio je to da je Bosna postala sastavni dio Osmanskog carstva u kojem je predstavljala samo pokrajinu u vidu sandžaka; vladajuća dinastija Kotromanića je nestala; državni sabor se više nije održavao, i Bosna, u onom pravom smislu je prestala postojati. Za vrijeme sultanova boravka u Bosni, franjevci su mu prišli u Milodražu gdje je sultan 28. maja izdao provincijalu, fra Anđelu Zvizdoviću, čuvenu Ahdnamu kojom su regulirana lična prava franjevaca i sigurnost njihove imovine.

Mlečani su i sami tih dana poduzimali odgovarajuće mjere za očuvanje svojih granica dok su postavljali sebi pitanje ''Zašto je Bosna tako lako i brzo pala?'' Vjerovatno, kako bi opravdali svoju ulogu u padu Bosne, neki su govorili da je kraljevstvo šaptom palo, te da je sultan pobijedio o prije nego je izvukao mač iz korica. Slično je pisao i papski legat Nikola Modruški koji je i nesrećno nastradalom kralju često davao niz loših savjeta. I neki moderni historičari su prihvatali takva mišljenja pa su i sami znali davati tendenciozne konstatacije kako je Bosna ustvari bila ''crvotočna zgrada'' koja je sama od sebe trebala pasti. Ali činjenica je da Bosna nije ni tako lako, ni tako brzo pala, jer se od Osmanlija branila punih 77 godina. Bosna je i pred svoj sami kraj predstavljala velik zalogaj te je i sultan osjetio potrebu da lično učestvuje u njenom osvajanju. Pored sultana i velikog vezira, u bosanskom pohodu je učestvovao i jako velik broj vojnika – najelitnijih osmanskih jedinica. Toga su bili svjesni i mnogi na Zapadu, a o tome nam govori i pismo mletačkog dužda Kristofora Moroa od 14. juna 1463. godine, u kojem kaže da je tih dana ''ardet antes oculos opulentissimus regnum.'' O samom osvajanju Bosne iz turske perspektive interesantne podatke nalazimo i kod turskog hroničara Dursun-bega

IIBosna od sandžaka do ejaleta i osvajanje Bihaća

(1463-1592.)

Prilikom sultanova boravka pod Jajcom, kako je zabilježio dr. Safvet-beg Bašagić koji se pozivao na jedan jajački sidžil, prišli su mu doskorošnji pripadnici Crkve bosanske koji su htjeli preći na islam kako bi se i njihova djeca uzimala devširmom u jeničere. Iako je bilo teško vjerovati da je takvo nešto istina, dr. Adem Handžić u svom radu o jajačkom sidžilu jasno dokazuje da se takvo nešto desilo. Zahvaljujući toj činjenici već prvih godina osmanske vladavine se velik broj djece iz Bosne istakao na dvoru u Carigradu.

S osvajanjem Bosne na Balkanu je nestalo bilo kakvih oblika organizirane državnosti; njenim osvajanjem Osmanlije su ozbiljno ugrozili granice Ugarskog kraljevstva i Mletačke republike. Sve bosanske zemlje Osmanlije su objedinili u jednu teritorijalnu Njegove zapise i zapažanja su u svoje radove unosili, bez kritičke obrade, mnogi povjesničari Osmanskog carstva kao što su Josef von Hammer, Ismail Hakki Uzunçarşili, i dr.

8

cjelinu – bosanski sandžak. O tome nam pišu i drugi turski hroničari, Aşik-paša Zade i Muhamed Meşri. Na opće iznenađenje svih koji su očekivali da će prvim bosanskim sandžakbegom biti imenovan skopski krajišnik Isa-beg Ishaković, sultan se odlučio na tu poziciju postaviti smederevskog krajišnika Mehmed-bega Minetovića. ** On se, došavši po sultanovom naređenju, smjestio u Jajce koje je postalo prvo službeno mjesto novog sandžaka.*** U sastav novoformiranog bosanskog sandžaka ušle su i brojne teritorije istočno od rijeke Drine koje su Osmanlije prije osvojile; Zvečani (kod Kosovske Mitrovice), Jelač (kod Novog Pazara), Kas (također kod Novog Pazara), Kosovska Mitrovica, Sjenica i Nikšić, a sva ta mjesta su imala svoje nahije,**** i sva su bila u sastavu Bosne sve do 1878. godine. Po mišljenju dra Hazima Šabanovića, koji u svojoj knjizi ''Bosanski pašaluk'' govori, između ostalog, i o teritorijalnoj podijeli, navedeni teritorij je tek 1464. godine ušao u sastav Bosne, kada na njeno čelo stupa Isa-beg Ishaković.

Želeći da na neki način promjene situaciju, Mlečani su u julu 1463. godine Osmanskom carstvu objavili rat, a njihovi glavni napadi bili su usmjereni prema Peloponezu gdje je Venecija imala brojne trgovačke kolonije. Već tada je Republika sv. Marka znala da se i Mađari nalaze u neposrednoj opasnosti, te je s njima 12. septembra 1463. godine u Petrovaradinu sklopila s njima savez. Po tom ugovoru se Venecija obavezala da će za zajedničku akciju opremiti 40 brodova, a ugarski kralj, Matija Korvin, je u dogovoru s carem Fridrihom III, odlučio angažirati sve svoje raspoložive vojne snage.

Već krajem septembra Ugarska je objavila rat Osmanlijama, i tom prilikom je 4 000 elitnih mađarskih vojnika prešlo preko Save u Bosnu. Osnovni cilj ove vojne je bio pokušaj prodora u srednju Bosnu i osvajanje Jajca. Prije nego je došlo do otvorenog sukoba Mađari su bili obavješteni da na teritoriji bosanskog sandžaka nema dovoljno turskih trupa, što je bilo presudno da šačica vojnika napadne Osmanlije želeći osvojiti dio njihovih teritorija kako bi stvorili ''tampon-zonu'' između zaraćenih država. Pošto su znali da neće u otvorenoj bici biti uspješniji, ugarski vojnici su napali zidine Jajca gdje je boravio bosanski sandžakbeg Mehmed-beg Minetović.Tu im je prišlo brojno domaće stanovništvo koje je bilo od velike pomoći pri zauzimanju ovog značajnog grada kojeg je srčano branilo oko 430 osmanskih vojnika pd zapovjedništvom Ilijas-paše Hamzi-bega. Mnogi smatraju da je opsada počela 1. oktobra, te da je Hamzi-beg pružao otpor sve do decembra. Ali činjenica je da se do početka 1464. godine veći dio Bosne, pa i Jajce, nalazio pod vlašću Matijaša Korvina. Zauzimanje Jajca je bio od glavnih razloga za premještanje sandžakbegovog sjedišta u Sarajevo.

Iz ovih napada je korist uspio izvući herceg Stjepan Vukčić Kosača osvojivši Prozor-Ramu, Uskoplje i Livno. Hercegovu osvajačku vojsku predvodio je njegov sin Vladislav, onaj isti koji je Turke i doveo u Bosnu. I drugi hercegov sin, Vlatko, također je ratovao protiv Osmanlija, ali na području istočne Bosne gdje je uspio osvojiti Srebrenicu. Nakon ugarskog osvajanja Jajca (16. ili 26. decembra 1463.) brojne tvrđave prešle su na stranu Mađara. Znajući da mora postupati korektno, kralj Matijaš je naredio da se njegova vojska prema zarobljenim osmanskim vojnicima lijepo ophodi. To se najbolje vidi iz primjera Zvečaja gdje je ugarska vojska zarobila 50 jeničera i 50 mustahfiza. Nakon ofanzivnih akcija ugarske vojske bosanski sandžak sveden je samo na teritorij Podrinja te prostor srednjeg i gornjeg toka rijeke Bosne. Hazim Šabanović je tvrdio da su ovi gubici naveli sultana Mehmeda II da se vrati u Bosni sa 30 000 vojnika, ali njegove tvrdnje s pravom osporova prof. Dr. Enes Pelidija. Iako je sigurno da su Osmanlije povele manju kontraofanzivu, koju je možda predvodio i veliki vezir Mahmud-paša Anđelović lično. On je čak uspio napasti posjede Stjepana Frankopana, a slao je i prijeteća pisma Republici sv. Vlaha da mu pošalje potrpštine neophodne da započeti pohod privede kraju. Anđelović je pokušao napasti i Jajce, ali ga branitelj, Emerik od Zapolje, nije dao u neprijateljske ruke, te je veliki vezir u augustu 1464. godine naredio povlačenje.

** Sandžakbeg (Miri liva, Mutesarif) je bio i vojni i civilni upravnik na teritoriju jednog sandžaka, ali nije imao sudsku vlast na tom istom području. Direktno su bili podređeni beglerbegu koji se nalazio na čelu veće teritrijalne jedinice – ejaleta.*** To je i ostao sve do septembra 1463. godine kada ga zauzimaju Mađari, nakon čega se sjedište sandžaka i službena rezidencija sandžakbegova povlači u Sarajevo koje će tu svoju čast imati sve do 1553. godine. Poslije toga, sjedište se do 1639. godine prebacuje u Banju Luku. Od tada do 1699. vraća se u Sarajevo, a od 1699. godine se sandžačko sjedište nalazilo u Travniku.**** Nahije su predstavljale najmanje teritorijalne jedinice koje su po svom obimu i ustrojstvu odgovarale srednjovjekovnim balkanskim župama.

9

I dok je trajala borba između Osmanlija i Ugara, Matijaš Korvin je odlučio doći u Bosnu sa 10 000 svojih vojnika. Njegov glavni cilj je sada bio razvijanje jedne široke vojne ofanzive kojom bi konačno protjerao Osmanlije iz Bosne. Zbog toga je nastojao osvojiti tzv. ''ključ Drine'', tj. Zvornik. Iako su Mađari osvojili tvrđavu Srebrenik i osigurali sebi zaleđe, Zvornik nisu uspjeli zauzeti. U ovoj ofanzivi je cijelo područje sjeverne Bosne (izuzev Zvornika), današnje bosanske krajine, te prostor Usore, došao u mađarske ruke, dok je istočna i središnja Bosna ostala u rukama sultana. Završavajući ovaj rat, kralj Matija je na novoosvojenim teritorijama osnovao dvije banovine; jajačku i srebreničku. Ova prva je obuhvatala područje čitavog toka rijeke Vrbas, pa sve do ušća u Savu (Jajce, Banja Luka, Greben, Jezero, Vinac, Vrbaški grad, Livač, Komatin, Bočac i Zvečaj), dok se druga prostirala na Usoru, Soli i Spreču sa svim naseljima na toj teritoriji.

Vidjevši da Mehmed-beg Minetović nije dobro obavio posao koji mu je bio namijenjen, Mehmed II je na njegovu dužnost imenovao skopskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića (sina Ishak-begova), koji je još 1457. godine na mjestu današnjeg Sarajeva podigao (''Carevu'') džamiju. U blizini te džamije Isa-beg je podigao jedan dvor (saray, pers. dvorac) i nekoliko trgovačkih dućana. Po mjestu gdje je boravio i dvoru koji je sagradio, narod je počeo cijelo to područje zvati Sarajevo (Sarayovasi – polje oko dvora). Smatra se da je i sam dvor (kao i džamija) podignut prije 1463. godine. Po mišljenju brojnih povjesničara, ovi su spomenici predstavljali korijen prvog urbanog naselja na mjestu današnjeg glavnog grada kantona, federacije i države. Kako je Isa-beg često ratovao na području Bosne, on je između ostalog dobio i naziv ''gazi'' (tur. Heroj, pobjednik, ratujući junak). Za njega se znalo da nije okrenut samo svojim intertesima, nego je svoja sredstva davao u općedobrotvorne svrhe; na Bentbaši je podigao mlinove, tekiju, most kod Careve džamije i velik broj privrednih objekata. Lokacija njegovog mezara nam tačno nije poznata, ali se predpostavlja da je zakopan u dvorištu Careve džamije u Sarajevu. Iza njega su ostalisinovi Muhamed, Mehmed-beg i Ali-beg. Za Isa-bega se zna da je, osim Sarajeva, podigao i Novi Pazar (1465.). Kada je bio bosanski sandžakbeg, njegov sin Muhamed je vladao na području istočne Bosne (1464-1468.); a od 1506. do 1509. godine se nalazio na području hercegovačkog sandžakbega; nakon ulaska u duboku starost, vraća se u Sarajevo gdje umire i biva ukopan.

1465. godine Matijaš Korvin je odlučio napasti u julu zemlje hercega od sv. Save, ali je na hercegovu stranu stao Isa-beg koji je uspio zaustaviti Ugre. Osmanlije su tako uspjele zauzeti i nekoliko manjih mjesta, a došli su i u neposrednu blizinu Dubrovačke republike. Sada su svoje posade imali u Lugu, Popovu, ... , i drugim mjestima; tokom oktobra i novembra 1465. osvojili su područje Uskoplja, Bijele i Gacka u istočnoj Hercegovini (nisu uspjeli osvojiti Ključ kod Gacka i Moćevac). Ali sljedeće godine Isin vojvoda Ahmed uspjeva zauzeti Ključ i Blagaj pa tako prostor čitave sjeverne hercegovine ulazi u sastav bosanskog sandžaka.

U međuvremenu su Osmanlije zauzele i neke teritorije i mjesta koja danas nisu u sastavu Bosne i Hercegovine, ali jesu bile dio bosanskog ejaleta. Jedno od tih mjesta jesu i Pljevlje (Taslidža) koje su zajedno osvojili sa Nikšićem (Onogoštom) 1465. godine, a sljedeće godine zauzeli su i Požegu. Iste te 1466. godine umro je i herceg Stjepan Vukčić Kosača, a na njegovo mjesto došao je sin Vlatko. Od tada Vlatko Vuković Kosača upravlja preostalim dijelom zemlje svog oca. Drugi hercegov sin, Vladislav, povukao se u Slavoniju na posjede koje mu je dao Matijaš Korvin. Istovremeno, preko Vladislava i Vlatka, ugarski kralj je nastojao svoj utjecaj proširiti i na Hercegovinu. Vlatko je tada vladao područjem od ušća Neretve do Boke Kotorske, tako da su se ti posjedi nalazili između osmanskih i dubrovačkih posjeda.

Sultan Mehmed Fatih je januara 1471. godine odlučio osnovati hercegovački sandžak (ne 1470. godine kao što to tvrdi H. Šabanović), nazvan tako jer je formiran na hercegovoj zemlji. Prema tome osmanski Turci čine novi presedan obrazujući sandžak čiji se imenski kontinuitet jasno nastavlja. Prvi hercegovački sandžakbeg stolovao je u Foči, a zvao se Hamza-beg. Već kasnije te godine, Osmanlije prelaze u ofanzivnu akciju u kojoj osvajaju Počitelj, a u sljedećem periodu su uspjeli zauzeti Ljubuški, Rog na sjeveru i sva naselja u neretvanskom poriječju. Tako je Vlatko imao samo vlast nad Herceg Novim i Resanom, a i oni su pali ubrzo nakon njegove smrti 1482. godine kada je konačno pala i Hercegovina. Centar sandžaka ostala je Foča, sve do 1576, od tada, pa do 1833. godine službena rezidencija sandžakbegova bila je Taslidža (Pljevlja). U tom vremenu je Mostar bio najveći grad, ali ne i službeno središte, hercegovačkog sandžaka, što postaje nakon

10

1833. Po mišljenju nekih historičara (H. Šabanović) Mostar je bio i centar od 1522. do 1576. godine.

Nakon 1482. godine cijeli prostor današnje Bosne i Hercegovine nalazio se ili pod osmanskom ili pod ugarskom vlašću. Usljed snažnog prisustva Ugara Osmanlije su osjećale da njihova vlast nije ni tako sigurna, ni tako jaka, pa koristeći politiku mudare, oni dio teritorija ostavljaju Matiji, sinu svog štićenika Radivoja Ostojića. Naime, dali su mu pojas od jajačke banovine i 6 gradova. Tog Matiju su Turci proglasili bosanskim kraljem, a njegova rezidencija postao je Vranduk kod Zenice. Formalno je imao svu vlast, ali je morao prihvatati neke odluke osmanskog sultana koji je naredio da pošalje svoju ženu, Katarinu, i djecu kao taoce u Istanbul. Kako kralj Matija nije imao nikakvog autoriteta u Bosni, Osmanlije su ga smijenile, a na njegovo mjesto postavile drugog Matiju, Šabančića, iz župe Vrhbosne. Ni ova druga ličnost nije ispunila očekivanja, te su ga 1476. godine zamijenili trećim Matijom, Vojsalićem. Ovaj Matija Vojsalić je odmah zatražio da mu kraljevsko dostojanstvo potvrdi i ugarski kralj Matija Korvin. Saznavši za to, sultan , strahujući da ugarski utjecaj u Bosni ne poraste, napada njegovu zemlju, a Matija Vojsalić bježi u Ugarsku, te se i taj uski, vazalni, dio bosanske kraljevine prisajedinjuje bosanskom sandžaku. U to vrijeme, iz vrlo praktičnih razloga, Osmanlije su dio teritorija bosanskog sandžaka izdvojili u posebnu cjelinu koja je data na upravi mađarskom (hrvatskom) velikašu Nikoli Iločkom (Ujlaky) koji je vladao kao ''kralj Bosne'' od 1471. do 1477. godine (?).

Nesigurnost vlasti na teritorijama koje su sultanovi predstavnici stavili pod njegovu vlast, kao i blizina ugarskih linija uspostavljenim osnivanjem jajačke i srebreničke banovine, bile su realnosti koje su tjerale Osmanlije da u Bosni svakodnevno vrše razne promjene, i administrativne i vojne, kako nebi susjedima dali prilike da osvoje te prostore kao što se to desilo od septembre do oktobra 1463. godine. U sklopu tih promjena osvajači su odlučili pored bosanskog (osnovan 1463.) i hercegovačkog (osnovan 1471. po Handžiću) formirati još jedan, zvornički sandžak, nazvan tako po rezidenciji sandžakbegova koja se nalazila u Zvorniku. Ova nova administrativno-upravna jedinica je formirana od teritorija koje su još od ranije pripadali bosanskom sandžaku. U knjizi ''Bosanski pašaluk'', dra Hazima Šabanovića, autor navodi da je zvornički sandžak osnovan između 1478. i 1483. godine, dok dr. Adem Handžić izričito navodi 1481. godinu kao tačan datum osnivanja ove upravne jedinice. Ovaj cijenjeni historičar je bio mišljenja da je u sastav zvorničkog sandžaka, pored Srebrenice i Zvornika, ušla i Tuzla, čije je područje osmanska vojska osvojila još 1474. godine.

Na prostorima zvorničkog sandžaka se sada javila i ličnost po imenu Vuka Grgurića, pozantijeg kao Zmaj Ognjeni Vuk po narodnoj predaji. On je uz pomoć Ugara težište svog djelovanja usmjerio na zvornički sandžak koji se prostirao sa obje strane rijeke Drine (obuvatao je sljedeća mjesta: Kušlat, Šubin, Zvornik, Srebrenica, Mohavina, Krupanj, Jadar, Ptičar i Rađevina). Takvo teritorijalno ustrojstvo te live ostalo je sve do 16. vijeka kada Osmanlije tu formiraju lokalne organe vlasti koji su se, između ostalog, sastojale od župa (nahija) i vilajeta. U pravilu oni su na novoosvojenim područjima ostavljali zatečeno unutrašnje uređenje, pa čak i vlast starih velikaša, osim ako se to nije kosilo sa osnovnom organizacionom shemom osmanske države. Među novoosnovanim vilajetima bio je i prostor od Višegrada do Sarajeva koji se nazivao vilajet Sarayovasi, dok su teritorije s druge strane Drine, pa sve do Kosova, imale više manjih upravnih jedinica; vilajet Jeleč, i vilajet Yeni (Novi) Pazar. Na području istočne Bosne su također formirani posebni vilajeti; vilajet Pavli (po Pavlovićima), i vilajet Kovaç (po Kovačevićima), dok je u hercegovačkom sandžaku postojao vilajet Hersek. U samoj centralnoj Bosni Osmanlije su osnovale tri manja vilajeta: Saray, Brod i Neretvu.

Uporedo sa osnivanjem nahija i vilajeta, u Bosni se osnivaju i kadiluci od kojih je posebno bio značajan kadiluk Sarayovasi. Među većim kadilucima bio je i kadiluk Neretva sa sjedištem u Konjicu, te kadiluk Višegrad, koji je ujedno bio i sjedište vilajeta. I hercegovački sandžak se sastojao od kadiluka Doma (?) (nahije u sastavu ovog kadiluka bile su: nahija Soko, nahija Kuvanj, Mileševo, Samobor, Dubštica, Bohovići, te nahija Kava) i kadiluka Blagaj (u čiji sastav su ulazile nahije Goražde, Zagorje, Bistrica, Osanica, Tođevac, Viševa, Kom, Neretva, Nevesinje, Blagaj, Trebinje, Popovo, Vidoška, Dabar, Onogošt, Fatnica, Gacko, Mostar, Poslatje i nahija Drežnica).

Stanje u osmanskoj državi se donekle promijenilo nakon smrti sultana Mehmeda II 1481. godine, i stupanja njegova sina Bajazida II na prijestolje; a taj događaj imao je odjeka i u Bosni. Naime, novi sultan nije bio pretjerano vojno aktivan u cilju širenja svoje

11

države, nego je nastojao svoju vlast što bolje konsolidirati tako što je pokušavao novosvojena područja što bolje administrativno, vojno i upravno organizirati. To je rezultiralo time da i oni teritoriji pod vlašću ugarskog kralja i Mletačke repunlike, a koje su docnije ušle u sastav bosanskog ejaleta, nisu podlijegale vojnim upadima, ni akindžija, ali ni regularnih osmanskih trupa. Tek dolaskom novih vladara, Selima I Yavuza (1512-1520.), i Sulejmana I Kanunija (1520-1566.), i dostizanjem zenita vojne i političke moći Osmanskog carstva, dolazi do razvijanja šire vojne djelatnosti u okolnim područjima Bosne i Hercegovine. Tada su vojne akcije usmjerene prema dolini Sane pa se osvajaju Ključ i Kamengrad koji postaju važne vojne baze za daljnje pohode Osmanlija na sjeverna područja pod vlašću ugarskog kralja, ali i na ona južna koja su pripadala Mletačkoj republici. Zahvaljujući intenzivnoj vojnoj aktivnosti, u prvom redu poluregularnih akindžija, naročito sa područja bosanskog i hercegovačkog sandžaka, ali i četovanja pravih osmanskih jedinica, Osmanska carevina doživila je i nova teritorijalna proširenja. Akindžije su ratovale na sjeveru, a regularne snage na jugu u Dalmaciji, što je rezultiralo osvajanjem Makarske i njene okoline (1493.) koja je priključena hercegovačkom sandžaku.

U novom mletačko-osmanskom ratu (1496-1503.) osmanska vojska nije postigla značajnije uspjehe u pogledu širenja svoje vlasti i domena svog utjecaja, pa su jajačka i srebrenička banovina i dalje nastavile postojati. Međutim, Osmanlije su uspjeli osvojiti niz manjih mjesta kao što su Imotski, Vrgorac, Rog, Ljubuški, i dr. Po naređenju sultana Selima I, njegov vojskovođa, Firuz-beg je 1512. godine uspio osvojiti cijelu sjeveroistočnu Bosnu, a samim tim i grad Srebrenik, čime je i cjelokupna srebrenička banovina došla pod sultanovu vlast i tako prestala postojati. U januaru 1513. godine osmanski odredi vrlo su aktivni na području Sinja, a godinu dana kasnije i oko Skradina. Time započinje nova faza bosansko-osmanskih odnosa, jer su sve nove teritorije bile priključivane bosanskom i hercegovačkom sandžaku.

Sličnu politiku svog oca nastavlja i Selimov sin, Sulejman I, koji u prvoj godini svoje vlade osvaja Beograd, što je doprinijelo lakšem osvajanju mačvanske banovine, u periodu od 1523. do 1526. godine, koja je također pripojena bosanskom sandžaku. Od tada, tj. od početka 16. vijeka, pa sve do Požarevačkog mira (1618.), s pravom možemo kazati da je bosanski sandžak obuhvatao prostor od Kosova do duboko u današnju Hrvatsku. I 1522. godine Osmanlije osvajaju Knin, a godinu dana poslije zauzimaju Ostrovicu na rijeci Uni. Ovim osvajanjima oni su stvorili bolji temelj za dalji prodor u pravcu Udbine i sjeverne Dalmacije, koja je i sama ubrzo došla pod sultanovu vlast. Vojne aktivnosti ne manjka ni u Slavoniji gdje osmanski ratnici, usljed dobrovoljne predaje brojnih mjesta, slobodnije dolazi do Osijeka i Đakova. Stanje za Osmanlije postaje naročito povoljno nakon bitke na Mohaczu (1526.) gdje je otpor Ugara konačno slomljen, pa su nemoćni odbraniti Obravac i Udbinu, ali i ostala mjesta Krbave i Like, koja također ulaze u sastav, sada već ogromne, Osmanske imperije. Smatrajući da su ostvarili svoje osnovne ciljeve, Osmanlije tokom 1527. godine sve više napadaju mjesta koja su se nalazila u sastavu jajačke banovine, nakon čega i sam grad Jajce pada u njihove ruke januara 1528. godine. U skoro vrijeme su osvojena, skupa sa Banja Lukom, i ostala mjesta današnje bosanske krajine.

Ofanzive su se nastavile i nakon pada jajčke banovine, a sve veći broj velikaša se odlučuje na suradnju s Osmanlijama; hrvatski ban Ivan Zapolja, srpski despot Stevan Berislavić, ali i brojni drugi. Međutim, despot Stevan se u jednom momentu direktno usprotivio sultanovim daljnjim planovima o osvajanju ostataka Slavonije, čime je došao u sukob sa čuvenim Gazi Husrev-begom, koji je budno vršio sva Portina naređenja. Upravo zbog despotovog otpora 1535. godine je Gazi Husrev-beg poveo svoju vojsku u borbu koja je završila smrću rečenog despota Stevana Berislavića (1536.). Područje koje je držao do tada (Dobor, Brod na Savi, Gradiška i druga mjesta) oduzeta su i pripojena bosanskom sandžaku. Najveći dio teritorijalnih osvajanja osmanske države osvojio je tadašnji bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg.

-Gazi Husrev-beg

Bio je sin izvjesnog Ferhat-bega koji, po jednoj verziji, porijeklu vukao iz područja Sane, a po drugoj iz okoline Trebinja. Došavši u jeničerski odžak postao je jedan od istaknutijih vojnih zapovjednika što mu je i omogućilo uspon na hijerarhijskoj ljestvici, pa je imenovan za namjesnika u Adani (Anadolija). U drugoj polovini 15. stoljeća Ferhad je slovio za dobrog komandanta što je rezultiralo time da ga sultan Bajazid II oženi sa

12

svojom kćerkom Seldžukom, sa kojom je ovaj glasoviti Bošnjak i vojskovođa dobio sina Husrefa. Mladi unuk sultanov je svoje djetinjstvo proveo na dvoru u Carigradu uz isti odgoj kakav su imali i drugi osmanski prinčevi iz porodice Gazi Osmana.

U osobito dobrim vezama Husref je bio sa princom Mehmedom kojem je služio kao zamjenik prilikom njegova namjesnikovanja na Krimu u Kufi. Tu ga je osmanski princ slao i na razne diplomatske misije, pa između ostalog, i u Moskvu gdje je primljen u audijenciju kod ruskog cara Jovana III. Pošto je zadati posao obavio uspješno vraća se na Krim gdje je uskoro tragično i nenadano preminuo princ Mehmed, zbog čega se i Husrev-beg vratio u Istanbul. Boraveći kratko u osmanskoj prijestolnici od svog djeda, sultana Bajezida II, dobio je naređenje da primi službu skadarskog sandžakbega, što je predstavljalo velik izazov za mladog i neiskusnog Husrefa, jer je mogao ratovati protiv uvijek nemirnih albanskih plemena.

O daljem toku Husrefovog života nemamo dovoljno podataka, sve dok na prijestolje nije stupio sultan Sulejman I Veličanstveni, koji ga je poveo sa sobom u pohod na Beograd. Kao vođa jedne jedinice osmanske vojske Husref se posebno istakao prilikom zauzimanja Zemuna. Neki povjesničari govore da je na tom vojnom pohodu Husrev-beg osvojio i Šabac, ali su najnovija istraživanja to odlučno opovrgla, jer je dokazano da je taj grad zauzeo Ahmed-paša još 1521. godine. Neposredno nakon zauzimanja Beograda, sultan je za smederevskog sandžakbega imenovao Ali-bega Jahjapašića, a bosanski sandžak je na upravu dao Husrefu. U naredne dvije decenije novi bosanski sandžakbeg će se posve vezati za Bosnu. Još za života, u brojnim ratovima u kojim je učestvovao, stekao je počasni naziv gazije.

Neki kažu da je, kako je rasla njegova moć, rastao ugled i moć same Bosne, što dovoljno govori o njegovom velikom značaju. Međutim, pogrešna je tvrdnja da je on bosanski sandžakbeg bio neprekidno; naime, niko u Osmanskom carstvu nije mogao duže vremena ostati na istoj poziciji, pa ni Husrev-beg. Zbog toga kažemo da je prva faza njegovog namjesnikovanja trajala od 15. septembra 1521, kada je došao na dužnost, pa sve do juna 1525. godine. A kada je po drugi put imenovan na istu dužnost, posao je obavljao od aprila 1526. do aprila 1534. godine, a treći put je sandžakbeg bio od početka maja 1536. pa sve do svoje smrti 18. juna 1541. godine.

Gazi Husrev-beg se naročito interesirao za upoznavanje ekonomske i vojne situacije u sandžaku koji mu je bio povjeren, a koji se tada nalazio u sklopu Rumelijskog ejaleta. Vidjevši da mu je povjerena teritorija jako izložena i isturena, te da zbog prisustva jajačke banovine uvijek postoji mogućnost ugarskog kontranapada, Gazija sebi postavlja kao glavni cilj osvajanje Jajce. Prvi njegovi pokušaji da osvoji tu tvrđavu prošli su neuspješno, ali pošto je Husrev-beg skupio ogromno iskustvo u ratovima sa Albancima, napustio je prioritetni zadatak zauzimanja Jajca, te se okreće na drugu stranu i osvaja Ostrovicu i ratuje na nekim drugim ratištima. Zbog njegove odanosti i sposobnosti, sultan Sulejman ga je pozvao da učestvuje u njegovoj borbi protiv Ugarskog kraljevstva na Mohaczu gdje je bio zadužen za vrlo važne rezervne trupe. I u toku same bitke Gazi Husrev-beg je opravdao ukazano povjerenje pa je dobio i drugi mandat kao sandžakbeg bosanskog sandžaka, a u toj funkciji je sada ratovao na prostorima Slavonije, Like i Dalmacije. U ovim ratovima je, pored ratne slave, došao i do velikog ratnog plijena. Vjerovatno ponesen tim uspjesima, kako bilježe i dokumenti zapadne provinijencije, sandžakbeg bosanski, Gazi Husrev-beg, je bio u skoro svakodnevnom pokretu obavljajući ratne zadatke u Dalmaciji i Liki.

Iako već tada stariji od 50 godina, Husref nije imao obaveza prema svojoj porodici; s prvom ženom, Šahdidar, veoma obrazovanom ženom, imao je skladan brak, ali ne i djece, pa je stečeno blago, umjesto što bi ga predao potomcima, naumio iskoristiti u opće dobro. Zabilježeno je da je on u Serezu, i prije dolaska u Bosnu, uvakufio brojne objekte, ali su posebno značajni njegovi vakufi koje je formirao, a kasnije i predao u upotrebu drugima, u Sarajevu, te u više slavonskih i dalmatinskih mjesta. O tome govore i njegove vakuf-name iz 1531. i 1537. godine (koje je preveo Fehim Dž. Spaho).

Neprocjenjiv značaj je Gazi Husrev-beg imao u izgradnji današnjeg grada Sarajeva, koje je u njegovo vrijeme bilo glavno sjedište bosanske live. Kada je Husrev-beg prvi put postavljen za mutesarifa, Sarajevo nije ni šeher, niti pak velegrad, nego kasaba, i to zahvaljujući Isa-begu Ishakoviću i drugim namjesnicima koji su tu sagradili 16 džamija, dvije musafirhane, medresu, dva hana, 4 javne banje (hamama), te nekoliko mekteba i apoteka. Ali u toku duže uprave, s kraćim prekidima, do svoje smrti, Gazi Husrev-beg je iz svojih ličnih sredstava u Sarajevu podigao veći broj što sakralnih, što profanih, objekata

13

koji su taj grad uvrstile u red šehera. Naime, bosanski namjesnik je u glavnom gradu Bosne podigao jednu džamiju, imaret, musafirhanu, hanikah, mekteb, medresu, banju (hamam), još jedan veliki han, bezistan, 60 dućana, više kuća, a uveo je i kanalizaciju i vodovod (u dužini od 7 km). Zahvaljujući tim objektima Sarajevo postaje značajan administrativni i upravni centar u regionu.

Sam Gazi Husrev-beg pokazao je izuzetnu tolerantnost prema nemuslimanima jer su u njegovo doba obnevljeni franjevački samostani u Fojnici i Visokom, podignuta je i katolička crkva u Latinluku, a neki govore da je u njegovo vrijeme nastala i stara pravoslavna crkva u centru Sarajeva (H. Kreševljaković). Najznačajniji objekt Gazi Husrev-begova vakufa je čuvena Gazi Husrev-begova džamija, jedna od najvećih džamija na području Balkana; sama zgrada obuhvatala je veliki prostor sa munarom visine od 47 m, i s šerefetima visine od 36 m. U više navrata ova monumentalna džamija bila je renovirana i dograđivana, a najznačajnija promjena se desila nakon Husrefove smrti kada su u sklopu dvorišta pored ovog zdanja sagrađena dva turbeta gdje su ukopani sam Gazi Husrev-beg sa svojom suprugom, te njegov savjetnik i desna ruka Murat-beg Tardić.

Poslije izgradnje poznate džamije u Sarajevu 1530. godine, ovaj bosanski namjesnik je i u narednim godinama podizao brojne objekte. Sedam godina kasnije podignuta je zgrada hanikaha u kojoj se izučavala filozofija, teologija, ali i druge društvene nauke jer je to bilo mjesto skupljanja ljudi zainteresiranih za učenje, zbog čega je hanikah postao svojevrsni kulturni centar Bosanskog sandžaka. Nedaleko od ove građevine Gazi Husrev-beg je podigao i medresu prozvani ''Seldžuka'', po imenu majke vakifa. Ta medresa je u to vrijeme bila ne samo u rangu srednje škole nego i više; sa predmetima poput matematike, filozofije, hemije, jezika, kao i ''svih drugih znanosti koje budu zstupljene u drugim vremenima.'' Upravo ova medresa postaće centar intelektualnog i kulturnog djelovanja u sandžaku jer su profesori te ustanove bili dobri i vrijedni znanstveni radnici.

Na zapadnoj strani Begove džamije podignut je i imaret, kako za siromašne, tako i za zaposlene u vakufu. Imaret je podignut kad i džamija (1530.) a uz njega je bila i musafirhana u kojoj su boravili svi oni koji boravak nisu mogli platiti. Nedaleko od imareta izgrađena je i sahat kula, te Gazi Husrev-bego bezistan dug 110 metar, prekriven u cjelosti, sa 52 dućana. Slično kao i sahat kula, iz sredstava begovog vakufa, nakon 1541. izgrađen je i hamam, tj. javno kupatilo. Također, za izdržavanje ovih objekata, Gazija je uvakufio i brojna sela koja je od osmanske države dobio na prostoru Trakije, kao i brojne zemljišne posjede koje je imao u bosanskom sandžaku. Prvi mutevelija vakufa u zvanju ćehaje bio je Murat-beg Tardić, rodom iz Šibenika. Husrev-beg se nikad postignutim nije zadovoljavao, a da je to tako pokazuje njegova vojna aktivnost na području Hercegovine u ratu s Mlečanima koji je rezultirao u proširenju države i begovog bogatstva. Gazi Husrev je svoju vojnu djelatnost posebno bio usmjerio prema strateški značajnom gradu Klisu. Napadi su trajali duže vremena i grad je tek osvojen 1537. godine. Na prijedlog Gazi Husrev-bega, osmanska vlada je od osvojenih teritorija načinila novi, Kliški sandžak, gdje je za sandžakbega postavljen Murat-beg Tardić. Kasnije se sjedište ovog sandžaka prenosi u Livno, a sam sandžak bio je do 1580. godine u rumelijskom ejaletu, a nakon toga u Bosanskom. 1540. godine sklopljen je povoljan mir između Venecije i Osmanskog carstva.

Smatrajući da su ostvarili znatne vojne uspjehe na prostoru Dalmacije, Osmanlije nastavljaju svoje akcije u pravcu Slavonije. Aprila 24. 1538. godine osmanska vojska iz Bosanskog sandžaka osvaja Slavonsku Dubicu. Sa njenim zauzimanjem Osmanlije uklanjaju veliku prepreku za osvajanje ostatka slavonskog teritorija. Osmanska država je 1538. na tom teritoriju osnovala i Požeški sandžak. Za prvog sndžakbega imenovan je Arslan-beg, sin smederevskog sandžakbega Mehmeda Jahjapašića. Za razliku od Kiškog, Požeški sandžak priključen je novom Budimskom ejaletu, a nakon 1580. postaje dio Bosanskog.

Sve do svoje smrti Gazi Husrev-beg je bio dosta aktivan u širenju sultanove vlasti, što mu je donosilo i određenu materijalnu korist. U jednom vojnom pohodu kojeg je veliki Gazija vodio protiv plemena Kuča 1541. godine, on je doživio svoju smrt. Mjesto njegove pogibije prozavno je Drobnjaci, a sam beg je bio odnesen i pokopan u Sarajevu.

Nakon smrti Husrev-begove, na mjesto bosanskog sndžakbega došao je Ulema-beg, koji je nastavio sa ofanzivnim vojnim djejstvima, i koji je 1543. sa svojim odredima u pohodu na Mađarsku osvojio Voćinj, Čakovec, Pakrac, Međurječje, Moslavinu i druga mjesta. Već 2.08.1552. osmanska vojska osvojila je Viroviticu koja je predstavljala jedan

14

od posljednih vojnih i urbanih centara Slavonije. Kako kaže Hazim Šabanović, pet godina nakon pada ovog grada, na prijedlog bosanskog namjesnika Sofi Mehmed-paše, osmanske vlasti su odlučile na osvojenom teritoriju formirati novi, Pakrački sandžak, koji će se kasnije prozvati i Čazmanski i Cernički po svojim kasnijim središtima. Ali po novoj arhivskoj građi Nenad Moačanin je došao do rezultata da Pakrački sandžak nije osnovan 1557, nego pri padu Virovitice, još 1552. godine. Teritorija Pakračkog sandžaka obuhvatala je prostor između rijeka Pakre, Ilove, Save i Drave, dok je sam sandžak graničio za Požeškim. Osnivanje ovog sandžaka iziskivalo je reduciranje susjednih, jer su njihove zemlje pripajanje novom sandžaku. Zbog nesigurnosti koja je vladala u pograničnim krajevima usljed opasnosti koja je dolazila sa habzburške strane, 1565. godine je sjedište ovog snadžaka bilo premješteno u Čazmu, da bi u 17. vijeku središte ponovo bilo pomjereno u Cernik, koje je ostalo centar te regionalne jedinice sve do njenog pada pod austrijsku vlast. Prvi sandžakbeg tog sandžaka bio je Ferhat-beg Vuković Desalić, član starog bosanskog plemstva koje je prešlo na islam. Po ugledu na mnoge značajne ličnosti i Ferhat-beg je dio svog bogatstva uvakufio, te je iz njegove zaostavštine podignuta čuvena džamija Ferhadija u Sarajevu.U drugoj polovini 16. vijeka sandžakbezi ostalih sandžaka, veoma značajnih jer su sa njih kretale osmanske vojne akcije, takmičili su se međusobno, kako na bojnom polju, što je rezultiralo teritorijalnim proširenjem, tako i na kulturnom, što je rezultiralo većom urbanizacijom.

Između 1578. i 1580. godine Osmanlije su bile dosta aktivne na području Like, Korduna i dijelova Dalmacije koje su uspjeli staviti pod svoju vlast. Upravo od tih osvojenih teritorija formiran je Krčko-lički sandžak, koji je obuhvatio prostor od Krke do Knina i onda dalje prema Zadru, sa Otočcem, Velebitom i Sinjem, te prostorom od Prokletijskog jezera do Biogradskog primorja.

-Osnivanje Bosanskog ejaleta

Shodno svojoj unutrašnjoj politici da na prostorima koji obuhvataju velike teritorije osnivaju veće teritrijalno-upravne jedinice – ejalete, Osmanlije su u svom evropskom dijelu pored Rumelijskog ejaleta, formirali i Budimski ejalet (21.08.1541.). Kako se vremenom dokazalo da manje teritorije u administrativnom smilsu bolje funkcioniraju ako su spojene u jednu prirodnu cjelinu oni su odlučili, po Šabanoviću između 25.04. i 23.09. 1580. godine, osnovati i novu pokrajinu – Bosanski ejalet. Po novim istraživanjima došlo se i do tačnog datuma osnivanja ejaleta, 5.09. 1580. godine. Tadašnji bosanski sandžakbeg Ferhad-paša Sokolović je tako postao beglerbeg sedam sandžaka: Bosanskog, Hercegovačkog, Pakračkog, Kliškog, Krčko-ličkog, te Zvorničkog i Požarevačkog. Ovako su u jednu cjelinu objedinjene sve teritorije bivše srednjovjekovne bosanske države, a i neke izvan tog okvira. Interesantno je da sve druge oblasti u evropskom dijelu nisu zadržale svoje stare nazive, po čemu Bosna čini očit izuzetak.

Zbog važnosti koju je imao Bosanski ejalet nužno je reći nešto o njenom beglerbegu – Ferhad-paši Sokoloviću. On je poticao iz znamenite osmanske porodice koja je živjela u mjestu Sokolovići u blizini Rudog. Još i prije njega neki članovi te porodice su bili poznate ličnosti, koje su se istakle kao dobri vojnici, državnici i učenjaci; Mustafa-paša Sokolović, budimski namjesnik, u zvanju vezira, i njegov brat Mehmed-paša, koji je od 1565 do 1573. godine bio na položaju bosanskog sandžakbega. Od 1574. godine njegovu dužnost preuzima rođak Ferhad-paša, dok Mehmed odlazi u Istanbul gdje postaje sultanov učitelj – lala. Ferhadov brat, Alibeg Sokolović, bio je jedno vrijeme i snadžakbeg kliškog sandžaka. Ferhad-paša je inače rođen u trećoj ili četvrtoj deceniji 16. vijeka (naime, njegov rođak, Ibrahim Alajbegović Pečevija, navodi da je 1590. godine ubijen u punoj snazi, tj. dobu između 45 i 55 godina). U svojoj službi Ferhad je brzo napredovao, te stoga ne čudi da je 1560. godine imenovan na položaj kliškog sandžakbega. U narednih osam godina, koliko je vršio dužnost u Klisu, bio je veoma aktivan, te je čak stizao u svojim pohodima i do Zadra. U 1558. godini, očito nepripremljen, Ferhad-beg je bezuspješno pokušavao osvojiti taj grad, ali su njegovi odredi u povratku zauzeli Zemnik, Ozren, Brodin i Bijelu Stijenu. Očito s ciljem da u narednoj vojnoj akciji bude što uspješniji, 1579. kreće u nova osvajanja gdje, između ostalog, zauzima i Vespoljevac. Zbog važnosti ove tvrđave, koju je sasvim ispravno razumio, Ferhad-beg za relativno kratko vrijeme u njoj podiže jake odbrambene zidine ostavljajući za sobom snažnu posadu, te je naziva Sedil-islam – Bedem islama. Nakon toga, iz političkih razloga, osvaja Nin. Od 1571. do 1574. godine Ferhad-beg učestvuje u kiparskom ratu. Ovaj rat je iskoristio da napada mletačke

15

teritorije koje su pripadale tadašnjem šibenskom i zadarskom kotaru. Dokumenti nam govore da se 1571. Ferhad ponovo nalazi pod zidinama Zadra gdje koristi i topove. Međutim, potcijenivši gradsku odbranu, on nije ponio dovoljno namirnica zbog čega mu je akcija završila neuspješno. Nakon toga, iz pravca Zemunika, on osvaja Pločnik, Skradin, Drniš, Obrovac, kulu Vičevo i plodna zemljišta oko Tinja koja postaju porodično vlasništvo Sokolovića. Zahvaljujući ovim osvajanjima teritorij kliškog sandžaka znatno je uvećan. U narednom periodu se smanjuje vojna aktivnost Ferhadova koji sada vrši defanzivne pripreme za odbranu svog sandžaka.

U to vrijeme habsburški car Maximilian (1564-1576.) priključuje se članicama Svete Lige (Španjolska kraljevina, Papska država i Mletačka republika). Glavni zagovornik tadašnje ofanzivne aktivnosti prema Osmanskom carstvu bio je zagrebački kanonik Franjo Filipović. Pošto je znao za ovo, Ferhad-beg je pozvao Sinan-bega Boljanića, svog zeta, s kojim je pošao na prostore Ivanića, gdje je nanio poraz protivnicima. U toku same bitke Filipović je zarobljen i poslat u Istanbul gdje je prešao na islam i uzeo ime Mehmed-beg. Još dok je trajao rat sa članicama Svete Lige, tadašnji sultan Selim II (1566-1574.) naredio je Ferhad-begu da nastavi svoje aktivnosti na prostoru Dalmacije. Rezultat toga bilo je osvajanje nekoliko manjih sela i širenje osmanske državne teritorije prema Cetinju i Sinju, gdje je Ferhad-beg formirao i svoj prvi vakuf. Nakon toga je iz prijestolnice dobio naređenje da krene prema Zemniku gdje treba podići po državnom trošku podići džamije, što je on učinio iz svojih sredstava. Zbog stečenih zasluga u narednom periodu je Ferhad od Porte imenovan na dužnost bosanskog sandžakbega (1574.) u Banjoj Luci. Njegov paradni ulazak u glavni grad Bosanskog sandžaka zabilježili su suvremenici koji kažu da se pred njim nosilo 700 bajraka, da ga je pratilo 300 leventa, a da sejmenima i delijama nije bilo broja. I na novoj dužnosti Ferhad-beg je nastavio s ratnim aktivnostima; osnovni cilj mu je bio osvajanje preostalog dijela bosanske krajine, s gradom Bišćem. U narednoj godini on već započinje ofanzivne akcije u pravcu tog grada. U međuvremenu broj njegove vojske je znatno uvećan, te je 1575. komandovao s 12 500 ljudi. O tome je bio dobro obaviješten baron Herbert Auersperg, koji je i sam izvršio neophodne pripreme zsmjestivši svoj štab u blizini kaštela jednog hrcatskog plemića Tušilovića. Pošto je znao da habsburška strana raspolaže velikim snagama, i pošto je želio izvojevati veliku pobjedu, Ferhad je još više pojačao svoje snage dovodeći vojsku iz Livna, Pakraca, Klisa i drugih mjesta. On je tada dobio informacije gdje se nalazi 10 000 Auerspergovih ljudi. Do bitke je došlo 22.09. 1575. godine kod Budačkog. Borba je bila beskompromisna, jer je ostalo 200 mrtvih, i 2000 zarobljenih austrijskih vojnika. Među zarobljenicima je bio i baronov sin, grof Wolf, za kojeg je Ferhad-beg, na ime otkupa, tražio 30 000 dukata. Imajući u vidu da je baron Herbert u bici poginuo, porodica je predala novac od kojeg je Ferhad-beg Sokolović u Banjoj Luci izgradio veličanstvenu džamiju Ferhadiju. Iako je brzo sklopljen mir između zaraćenih strana, Ferhad to nije poštovao nego je osvojio Cazin i Ostrožac (1576.). I naredne godine on je ratovao, preotevši više mjesta u bosanskoj krajini; Veliku Kladušu, Peći, Podzvizd, Šturlić i Zrin. Naredne, 1578. godine osvojio je i Drežnik, a nakon toga je zvanično prozvan gazijom, što je izvrstan pokazatelj da je Porta prešutno odobravala sve njegove poteze. Uskoro je Ferhad-beg imenovan i za bosankog beglerbega, dužnost koju je obavljao sve do 1588. Pošto je u svom poslu bio bveoma dobar, Porta ga je imenovala za budimskog namjesnika što mu je donijelo i naslov vezira i paše. Na toj poziciji je ostao do 1590. godine kada je pao u Budimu kao žrtva atentata. Tijelo mu je odneseno u Banju Luku gdje je bio zakopan pored svoje džamije.

Slično kao i Gazi Husrev-beg u Sarajevu, Ferhad-paša Sokolović je svoje bogatstvo ostvaio u Banjoj luci, gdje je u Donjem šeheru posljednjih 14 godina svog života sagradio 216 objekata; digao je tvrđavu, džamiju i neposredno uz nju 200 dućana od čije su se kirije izdržavali džamijski službenici, osim toga je podigao i hama, te tri mlina, i dvor-saray u kojem su do 1639. godine boravili svi bosanski beglerbegovi. Njegovom djelatnošću urbani razvoj Banje Luke je ubrzan čime je ona postala šeher i privlačno mjesto za stanovanje. Zbog svojih djela, Ferhad-paša se ubraja kao jedna od najznačajnijih ličnosti bosanske povijesti. Iza njega su ostala tri sina, od kojih je samo Sulejman postao kapetan dubičke kapetanije. Odlaskom Ferhad-pašinim stvorene su izvjesne komplikacije na Porti u vezi s tim ko će ga naslijediti. Uz kratko oklijevanje na tu dužnost je imenovan Hasan-paša Predojević, bivši bosanski sandžakbeg za kojeg se kaže da je bio porijeklom iz okoline Sanskog Mosta, ili možda čak i iz Hercegovine. Na vijest da je on postao novi beglerbeg posebno su se zabrinuli austrijski vojni krugovi koji su znali da je on posebno ratoboran i uspješan. Došavši na novi položaj prvi Hasan-pašin zadatak

16

bio je da osvoji grad Bihać. Rezultat njegovog djelovanja je bilo to da je 12.06. 1592. godine osmanska vosjka i osvojila to tvrdo uporište, čime je i posljednji dio teritorija koji pripada današnjoj Bosni i Hercegovini osvojen od strane Osmanlija. Hazim Šabanović je tvrdio da su sve teritorije duž rijeke Une, od Kupe do Grahova, i do granice na Savi, s gradovima Bihaćem, Ripčem, Bužimom, Ostrošcem i Krupom, izdvojene iz Bosanskog sandžaka kako bi se 1592. godine formirao zaseban Bihaćki sandžak. Međutim, Dr. Adem Handžić misli da taj sandžak nije osnovan 1592, nego znatno kasnije, naime 1616. godine. Razlog za ovo tumačenje treba se tražiti u tzv. Dugom ratu (1593-1606.), u kojem su Osmanlije bile prezauzete borbom da bi se bavile administracijom, i kada nisu bili sigurni da li će osvojenu zemlju trajno zadržati. Zahvaljujući ovim osvajanjima prostor Bosanskog ejaleta znatno je proširena, te se on na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće protezao od Zvečana kod Kosovske Mitrovice do Virovitice, i od Šabca do Jadranskog mora. Ali su prekoriječni krajevi bili izuzeti iz sastava Bosanskog ejaleta te je granica Bosne ostala duž Save i Une kroz čitav ovaj period.

IIIUpravno-sudska podijela sandžaka Bosanskog ejaleta

u 16. i 17. stoljeću

Potreba, ne samo za efikasnijom vojnom, nego i sudskom upravom, primorala je Osmanlije da svuda provode svoju politiku teritorijalne podijele, Umjesto ranijih vilajeta, veličine između nahije i sandžaka, koje su predstavljele oblasti, u drugoj polovini 16. vijeka oni su počeli osnivati niz sudsko-upravnih jedinica – kadiluka.

-Bosanski sandžak

U 16. i 17. stoljeću teritorij Bosanskog sandžakase sastojao od više vilajeta, kadiluka i nahija. Jedan od poznatijih vilajeta bio je vilajet Hrvati u kojem se nalazio kadiluk Skradin koji je 1537. godine izdvojen iz Bosanskog i pripojen tada novoosnovanom Kliškom sandžaku. Sjedište vilajeta bilo je u Sinju. Od nahija u ovom sandžaku bitni su: Sinj, Vrlika, Knin, Grahovo, Skradin, Benkovac, Obrovac, i dr. Sve do osnivanja Bihaćkog sandžaka, Kamengrad je imao veoma značajno i zapaženo mjesto u vojnoj i sudskoj organizaciji, ali mu je 1592. tu ulogu preuzeo Bihać. Iz Kamengrada je kadiluk premješten u Stari Majdan gdje se sudska vlast kadije protezala na Kamengrad, Peć, Malu i Veliku Kladušu, Šturlić, Podzvizd, Vranu, Todor, Novi, Bužim, Krupu, Sanski Most i Cazin. U Novopazarskom sandžaku bio je značajan kadiluk Stari Vlah sa sjedištem u Sjenici. U sastavu tog akdiluka bile su nahije Radojna, Bobalj, Moravica, Barče (Nova Varoš), i Ostatje (?). Od svih kadiluka najznačajniji je bio sarajevski koji je u drugoj polovini 16. stoljeća uzdignut na stepen mulaluka (šesto mjesto u rangu upravnih sjedišta). Ovim uzdizanjem u sudskom pogledu sarajevskom kadiluku su pridodate i druge nahije koje prije nisu ulazile u njegov sastav; Fojnica, Neretva i Prozor, kao i nahija Glasinac. Na području Bosanskog ejaleta osobito je bio značajan dovski (?) kadiluk (1560-1580.) čije je središte jedno vrijeme bilo u Kladnju. Uprkos brojnim teritorijalnim osvajanjima u sjevernom dijelu Bosandkog sandžaka nije postojala nijedna upravna jedinica sve do osnivanja tešanjskog kadiluka 1584. godine, nakon čega je ubrzo osnovan i jajački kadiluk.

-Hercegovački sandžak

Najveći kadiluk u sastavu ovog sandžaka bio je fočanski u kojeg su ulazile nahije Duvno, Broćno, Ljubuški, Posušje, Gorska Župa i Blato. Među najstarijim kadilucima u Hercegovačkom sandžaku bio je kadiluk Cernica u blizini današnjeg Gacka, a pored njega osnovan je i kadiluk Nevesinje, koji je stvoren već prve godine osnivanja ovog sandžaka, mada neki tvrde da je on osnovan 1537. godine od nahija: Dobri, Konac Polja i Neretve. Taslidža (Pljevlja) (1519-1532.) je također jedno vrijeme bila centar kadiluka.

17

Osim ovih, kadiluci su osnivani i u Zvorničkom, Kliškom, Požeškom i Bihaćkom sandžaku. S njihovim osvajanjem ti prostori su smatrani trajno naseljenim od strane Osmanlija. Sudstvo će se, međutim, pred kraj Osmanskog carstva degenerirati.

IVVojno uređenje Bosne od 1463. godine do početka 17. stoljeća

Neposredno nakon pada srednjovjekovne bosanske države osmanske vlasti su na osvojenom teritoriju širile svoju administrativno-upravnu i sudsku organizaciju uz istovremeno vođenje računa o vojnoj organizaciji koja je predstavljala temelj te vlasti na ovim prostorima. Osmansko vojno ustrojstvo bilo je podijeljeno na vojsku koja je uvijek bila neposredno uz centralnu vlast (centralne oružane snage, tzv. kapu kulu) i na odrede pokrajinske vojske (tzv. jerli kulu). U prvi dio uvrštavani su redovi jeničera, džebedžija, oružara, tobdžija, te spahija Porte (atlibuyukular). Ovi vojnički redovi su se dijelili na vojne formacije korpusa-odžaka, a svi skupa su predstavljali plaćeničku sultanovu vojsku. Plaću su dobijali direktno iz centralne blagajne (hazne) u novcu, a ne u naturi ili u zemlji. Rijetko su bili na dužnosti u pokrajinama, a radi rasterećenja i bolje preglednosti na terenu poslove u provincijama carstva obavljala je pokrajinska vojska. Osnovne redove te vojske činile su spahije (pokrajinska lenska konjica), zatim pogranične vojne snage (tzv. serhat kulu) i domaće sluge – jelije (jerli kulu).

Najvažniji dio osmanskih pokrajinskih snaga predstavljale su spahije; o njihovoj spremnosti ovisila je sigurnost mjesta u kojem su bili stacionirani. Sve spahije jednog mjesta bile su organizirane u jednu vojnu formaciju, tzv. alay (grč. jedno potpuno odijeljenje vojske). Vrhovni vođa te jedinice nosio je titulu alaybega, ili mirialaya. Sve spahije su se morale odazvati njegovom pozivu i doći na zbirno mjesto gdje im se potvrđivalo prisustvo i identitet. Alaybezi su bili u rangu današnjeg pukovnika, mada je bilo i onih koji su imali zvanje paše (generala). Njihove vojne straješine bili su sandžakbegovi koji su imali i civilnu i vojnu vlast u jednom sandžaku, ali ne i sudsku. U sastavu ovih vojnih formacija postojali su i drugi činovi od kojih je bitna titula bajraktara, ili zastavonoše, tj. vođe jedne manje jedinice koja se zvala bayrak-zastava. Posebno su u cilju provjere discipline od strane centralnih vlasti bile određivane čeridžuvardžije, neka vrsta kontrolora. Sličnu dužnost imale su i ličnosti sa zvanjem čauša; oni su regulirali vojnu disciplinu. Posebna ovlaštenja imali su beglerbezi koji su učestvovali u većim vojnim pohodima. Značajni su bili i vojni spiskovi (yoklama defteri) na osnovu kojih je vršena kontrola vojno sposobnih lica. Vojne smotre vršene su u pravilu dva puta godišnje. Tom prilikom, pored provjere borbene gotovosti popisanih spahija, davani su i novi timari novim licima. U slučaju da se se vodi rat nije bilo izuzetka po pitanju vojnih smotri; ponovo su se održavale dva puta u godini, ali prvi put pred pohod, a drugi neposredno nakon njega. Prilikom rata mobiliziralo bi se približno 90% spahija, dok bi ostatak ostao kao rezerva i služio kao podrška i osiguranje. Isto tako, smotre koje bi se vršile poslije bitke služile su kao prilika istaknutim pojedincima da preko reda dobiju svoje timare, dok bi posjednici trenutnih dobivali veća zemljišta.

Prve spahije u Bosni se javljaju na njenom istočnom području; vremenom se oni, kako se širila vlast, javljaju i na području drugih sandžaka. Smatra se da je samo na prostoru Bosanskog sandžaka, do kraja 15. vijeka, već bilo oko 1000 spahija, te približno toliko timara. U osmanskoj vojsci u Bosni bilo je, pored muslimana, i stanovit broj nemuslimana, a svi su oni bili pod komandom bosanskih sandžakbegova. Kako piše Šabanović, u Bosni je najviše bilo spahija iz reda domaćeg stanovništva, među njima je bio i nemali broj srednjovjekovnog bosanskog plemstva. Karakteristično je da spahije krišćani, vremenom, s potomcima, često prelaze na islam tako stvarajući jednu posebnu bosansko-muslimansku elitu. Broj spahija i džebedžija (oklopnika) je u narednom periodu povećan na 3000 ljudi, a uzrok tome je ležao u porazu kod Siska 1593. godine kada je uz bosanskog namjesnika Hasan-pašu poginuo i 7000 domaćih spahija. Sultan Murat III je 1594. godine na tlu Bosanskog ejaleta ustanovio odžakluk timar, kao nagradu za iskazanu hrabrost vojnika iz te pokrajine, ali je to učinio i kako bi pokušao spasiti timarski sistem koji se nalazio u očitom padu. Zbog svog geostrateškog položaja, cio Bosanski ejalet bio je serhat, tj. krajište. Upravo zbog te činjenice, od druge polovine 15. pa sve do 17. stoljeća, upravo su sa bosanskog područja polazile brojne osmanske akcije na teritorije

18

koje su se nalazile pod mletačkom ili habsburškom vlašću. Kasnije je Bosna poslužila kao obrambeni bedem od naleta suparničkih snaga koji su dolazili upravo sa teritorija koje su Osmanlije u ranijem periodu pokušavale osvojiti. Zbog svega ovoga, osmanska vlast je posvećivala posebnu pažnju Bosanskom ejaletu, na čijem su zemljištu nastojali podići što više utvrđenih objekata.

-Fortifikacioni objekti

Brojna vojna utvrđenja Osmanlije su podizale osmišljeno na svim značajnijim mjestima, ali je ipak veći broj tvrđava podignut na glavnim komunikacionim putevima; uz rijeke, ali i u unutrašnjosti zemlje. Prema veličini i značaju, svi fortifikacioni objekti dijelili su se na velike i male tvrđave. Velike, koje su se zvale i hisar, podizane su od kamena i cigle; ove tvrđave su pored obrambenih zidina imale i barem jednu kulu za osmatranje. Velike, ali u odnosu na prvu vrstu manje utvrde zvale su se hisardžik, a nešto veće, kale. One su imale više kula i obično su podizane u blizini većih naselja. Postojala su i mala utvrđenja, tzv. palanke, podizane od slabijeg materijala. Zavisno od veličine i mjesta, kao i značaja tvrđave, u njima je bilo postavljeno više vojnika raznih redova s većom količinom naoružanja i municije. U ovim vojnim objektima čuvari tvrđava su bili mustahfizi, i u pravilu su predstavljali stalni dio njene posade. Njihovi zapovjednici su se zvali dizdari, koji su radi veće sigurnosti smjenjivani svaka tri mjeseca, nakon čega bi odlazili u drugu tvrđavu. Dizdari su otprilike odgovarali zapadnoevropskim kaštelanima. Sami mustahfizi dijelili su se na buljuke i ode; buljuci su obično imali, zavisno od značaja mjesta, od 50 do 100 ljudi, dok su ode imale od 5 do 10 vojnika. Njihovi zapovjednici su nosili zvanja buljubaša i odobaša. U značajnijim tvrđavama bilo je i topova kojim su rukovali tobdžije i njihovi zapovjednici tobdžibaše. U utvrdama su džebedžije za plaću pripremale i i čuvale oružje i municiju. Na području bosanskog sandžaka se ovaj vojni red javlja 40-tih godina 16. vijeka.

-Vojni redovi na tlu osmanske Bosne

Prva značajnija vojna formacija u Bosni bili su akindžije. Oni su predstavljali neku vrstu lake konjice, a bilo ih je oko 1000. Iako su akindžije obično bili anadolski seljaci, u njihovim redovima bilo je i muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva domaćeg porijekla. Krajem 16. stoljeća njihovu ulogu preuzimaju delije koji će u sljedećem vijeku imati veoma zapažen značaj u evropskom dijelu Osmanskog carstva. I oni su na neki način predstavljali dio lake konjice, a svoje ime su dobili po svojoj glavnoj karakteristici, jer je delija bezumno hrabar čovjek. Zbog svoje borbene spreme, najviše delija bilo je stacionirano duž kriznih pograničnih područja. Smatra se da su oni bili prisutni u Bosni i za Gazi Husrev-bega, za kojeg se govori da je imao do 10 000 što akindžija, što delija. Među vojnim formacijama bilo je i vojnika koji su dobili ime po slavenskoj riječi vojnik, a najviše ih je bilo iz reda nemuslimanskog, posebno pravoslavnog, stanovništva.

Pošto su Bosnu željeli imati pod svojom neupitnom kontrolom, Osmanlije su u tu pokrajinu slale veliki broj janičera koji su predstavljali pogranične čete – jerli kulu. Među njima je bilo i jaksadžija, čiji je zadatak bio da u otvorenim naseljima čuvaju uspostavljeni red. Na povjerenim dužnostima ovi jeničeri su u pojedinim mjestima služili najviše do tri godine, a nakon što bi im se služba okončala, vraćali bi se u Istanbul dok bi na njihovo stro mjesto bili postavljeni drugi jeničeri iz centralnog jeničerskog odžaka. Jerli kulu jeničera bilo je u Livnu, Doboju, Počitelju, Ljubuškom, Novom, Zvorniku, Pruscu i u drugim mjestima. Kako se u 16. vijeku teritorija kasnijeg Bosanskog ejaleta naglo širila, ove formacije imale su i zapaženu društvenu ulogu. Tokom tog stoljeća osmanska država s pravom najviše pažnje posvećuje pograničnim mjestima; iz tog razloga ona u Bosnu dovodi novi vojni red, tzv. azape (neženje) – laku konjicu koja je bila zastupljena u svim utvrđenjima. S njima su bili i pripadnici plaćeničke konjice, tzv. bešlije, koji su pretežno bili regrutirani iz slojeva domaćeg stanovništva. U glavnim, većim vojnim utvrđenjima bilo je i posebnih konjanika, tzv. farisa, a pored njih postojale su i tzv. gönulije (oduševljeni), koji su pretežno bili birani iz redova muslimanskog stanovništva sa zadatkom da da čuvaju granice i naseljena mjesta zbog čega su transformirani iz lake u tešku konjicu. Gönulije, bešlije, i azapi su bili prisutni u Bosni svo vrijeme 16. i 17. stoljeća.

Poseban vojni red – martolosi (grč. armatolos – oružan čovjek, policajac) bili su isključivo sastavljeni iz reda pravosalvnog stanovništva. Najveći dio ovih vojnika je svoju

19

dužnost obavljao u tvrđavama pored rijeka, a najviše su mobilizirani iz vlaškog, tj. stočarskog stanovništva. Nešto kasnije u ovom redu će biti zastupljeni i muslimani, a tokom cijelog 17. stoljeća oni će biti prisutni u skoro svim utvrđenjima Bosanskog ejaleta.

Pošto je Bosna bila zemlja puna planina i klanaca, a isto tako i pljačkaša, u svrhu lične i imovinske sigurnosti, osmanske vlasti su na pojedine klance i planinske prijelaze postavljale vojni red derbendžija (čuvara klanaca). U ratu su sejmeni prihvatali vojnu aktivnost, dok bi u mirnim vremenima vršili ulogu policajaca. Za razliku od njih, čerahori su održavali vojna utvrđenja, u smislu opravke pojedinih objekata. Posebno mjesto i ulogu u vojnoj organizaciji Bosanskog ejaleta imali su kapetani i kapetanije.

-Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini

Posebno mjesto u vojnom organiziranju bosanskog ejaleta imale su kapetanije. Neki stariji historičari govorili su da je institucija kapetanija bila specifična samo za naše prostore, ali je istina da su one postojale i u drugim dijelovima carstva, iako je njihova važnost upravo došla do izražaja kod nas u Bosni. Kapetanije su manji teritoriji organizirani vojno; u svakoj je kapetaniji obavezno morala biti kula, tvrđava i čardak.

Prva kapetanija u Bosni osnovana je 1537. (ili 1557?) godine u Gradišci po kojoj je ponijela i ime gradiška kapetanija. U 16. vijeku osnovane su kapetanije u Krupi, Bihaću, Klisu i Gabeli, a u vremenskom periodu od 1606. do 1690. godine na teritoriji bosanskog ejaleta osnovano je ukupno 29 kapetanija. Međutim, od tog ukupnog broja, u 17. vijeku, ih nikad nije bilo toliko iz razloga što je u Kandijskom i Bečkom ratu jedan broj kapetanija bio osvojen.

Prava uloga i značaj kapetanija u Bosni došla je do izražaja tek u 18. stoljeću; naime, odlukama Karlovačkog mira (1699.) Bosna je postala najisturenija pokrajina Osmanskog carstva na zapadu gdje je graničila sa Mletačkom republikom i Habsburškom monarhijom. Zbog toga je u tom vijeku osnovano još 28 kapetanija (ukupno ih je, znači, u svim periodima bilo 57. op.a.), od kojeg broja je, usljed velikih teritorijalnih gubitaka, ostalo samo 13, a negdje oko 1753. godine na cijelom prostoru Bosne bilo je 36 kapetanija. Zadnja kapetanija je osnovana 1802. u Hutovu, i ona je činila 58. kapetaniju, kroz sve periode. Institucija kapetanija ukinuta je reformama sultana Mahmuda II (1834/1835.). U prethodnom periodu broj, uloga i mjesto osnivanja kapetanija bio je različit; pored početnih kapetanija na granicama, iz sigurnosnih razloga, u 18. stoljeću osnivane su kapetanije i u unutrašnjosti zemlje, pa se tako može reći da tada nije bilo ni pedlja Bosne koji nije bio u sastavu jedne ili druge kapetanije.

Dužnost kapetana su isprva obavljale ličnosti albanskoh porijekla, osnivači arnautskih porodica, dočim su kasnije kapetani birani iz starih i uglednih bosanskih porodica. Kapetani su predstavljali vodeći sloj i društvenu elitu, a od 18. vijeka oni obavljaju i ajansku dužnost. Nerijetko su kapetani bili, od strane Porte, imenovani i na više funkcije sandžakbegova. Oni su vrlo često ratovali na glavnim vojnim frontovima carstva van bosanskog ejaleta (Prut, Očakovo, Isfahan, Hamadan i dr.), gdje su gušili mjesne pobune. Za razliku od spahija koji su za svoju dužnost dobijali zemljišta, kapetani su od Porte primali plaću jednom ili dvaput godišnje, a i sami su imali svoje lične posjede. Svi kapetani, skoro u cjelosti, bili su domaćeg porijekla, pa je i to bio jedan od razloga što su na povjerenim dužnostima poslove obavljali dobro i savjesno, braneći time svoju zemlju, položaje i posjede.

Brojni kapetani su bili i korumpirani jer su često prisvajali plaće sebi podređenih. Dešavalo se da su kapetani, i njihovi najbliži suradnici, Porti prikazivali određen broj vojnika (nefera) i zapovjednika, dok je prilikom inspekcije bilo dokazano da im je broj manji. Ovo su činili u cilju prisvajanja plaća odsutnih, a prijavljenih vojnika. Pojedini iz redova kapetana, ne samo u ratu, nego i u mirnodopskim prilikama, znali su, u cilju očuvanja kompaktnosti svoje kapetanije, voditi i privatne ratove, kao npr. Osman-beg Beširević, ostrožački kapetan (1690-1727.), koji je i nakon završetka rata s Habsburškom monarhijom 1699. godine nastavio ratna djejstva, što je doprinijelo da i drugi kapetani sami porade na maximalnoj mobilnosti svojih vojnika i utvrđenosti svojih tvrđava. U tom cilju su podizali brojne palanke i čardake (kojih je u jednom periodu u Bosni bilo 128), gradeći jaku odbrambenu mrežu tako da u ratovima u 18. vijeku ni mlečani ni austrijanci, upravo zahvaljujući kapetanijama, nisu mogli osvojiti ni metae kvadratni bosanske zemlje.

U toku austrijsko-osmanskog rata (1737-1739.) u Bosni se ustanovila jedna vrsta ajanskog vijeća u Trvaniku, koje će se održavati svake godine i gdje će se raspravljati o

20

svim aktuelnim pitanjima, te donositi važni zaključci koji su bili prosljeđivani bosanskim namjesnicima. Ovo je kod nekih autora stvorilo percepciju o prividnom obliku autonomije, ali su ta vijeća bila strogo kontrolirana od strane službene vlasti. Brojni kapetani koji su se znali opirati odlukama i željama centralne vlasti, završavali bi tragično.

Kapetanska dužnost je u pravilu bila nasljedna, i obično je kapetana nasljeđivao najstariji sin ili muški član njegove porodice. Uprkos nekim negativnim osobinama, najveći broj kapetana služio je na čast bosanskoj zemlji, pa, iako su većinom bili islamske vjere, su održavali jako prisne veze sa susjednim pravoslavnim i katoličkim stanovništvom, služeći kao izvrstan primjer kako bi se trebalo ophoditi prema sultanovim podanicima nemuslimanima.

VOdžakluk timari u Bosni i Hercegovini

Poslije propasti sredjovjekovne bosanske države, na osvojenim teritorijama Osmanlije su formirale posebno administrativno-upravnu jedinicu pod nazivom bosanski ejalet. Istovremeno oni započinju uvoditi svoj timarski sistem; po tom sistemu je sva zemlja koja bila zauzeta postala državno vlasništvo (arezi mirija). Time su dotadašnjim bosanskim feudalcima oduzeti njihovi privatni posjedi, a sami njihovi vlasnici lišeni su daljeg nasljedstva na zemlju koja im je do tada bila lična svojina. Međutim, po ranije isprobanom principu, Osmanlije su i u Bosni pokazivali pažnju pojedinim osobama, pa i cijelim društvenim slojevima, osobito iz reda nižeg plemstva, koje im se bilo dragovoljno, bez opiranja, predalo, te su kao nagradu ti niži plemići dobili neku vrstu privilegovanog položaja. To se ogledalo u činjenici da su, bez obzira na oduzete feude, osmanske vlasti svojim saveznicima, u vidu timara, ostavljali dio ranijih posjeda. Time su vlasnički odnos prilagodili svom državnom i društvenom sistemu oličenom u timaru, te su ujedno dali te timare lojalnim vazalima kao nagradu, ali bez prava uživanja punih prava na svom posjedu. Ovaj proces se odvijao tokom cijelog 16. vijeka.

Među uživaocima timara najviše je bilo muslimanskog stanovništva. Na osnovu katastarskih deftera iz 16. stoljeća, a koji se odnose na Bosnu, možemo zaključiti da se dešavalo da te timare nasljeđuju i sinovi ranijih vlasnika, ali su se morali pismeno obavezati na izvršenje zadatih dužnosti i prema lokalnoj i prema centralnoj vlasti. Prema nepisanom pravilu, sinovi spahija koji su poginuli na bojnom polju, dobivali su timare većih prihoda nego oni čiji su očevi umrli prirodnom smrću. Ustanova mazula i ovdje je došla do punog izražaja; u tim mazulima bilo je popisano koliki je prihod timara koji je uživao prethodni korisnik. Problem timara onih spahija koji su tek započinjali vojnu službu nije u to vrijeme bio tako velik iz razloga što je u tom peridu Osmanska carevina češće dolazila do novih zemalja. Teškoće nastupaju tek u drugoj polovini 16. vijeka kada Osmanlije pokazuju prve znake zastarjelosti svoje vojne vještine što rezultira zaustavkom teritorijalnog širenja države.

Imajući u vidu sve naprijed rečeno, a znajući da Bosna ima veliku važnost u odbrani carstva, osmanske vlasti još u prvim decenijama 16. vijeke pokazuju veliku pažnju spahijama iz bosanskog, hercegovačkog i zvorničkog sandžaka. Akademik Nedim Filipović, u svom radu o odžakluk timarima, prvi put ukazuje na činjenicu da se još od 1516. godine vidi da timare u Bosni nezvanično počinju nasljeđivati sinovi poginulih ili preminulih spahija preuzimajući time i dužnost svojih očeva. To se pokazalo vrlo korisnim jer se tako jačala vojna sposobnost bosanskih ratnika, a time nije dovođeno u pitanje državno vlasništvo nad darovanim timarima.

Iskazavši se u mnogim borbama koje je Osmansko carstvo vodilo sa susjedima kao najorganizovanija u cijelom carstvu, bosanska vojska, nakon poraza kod Siska 22. juna 1593. (kada je poginuo bosanski namjesnik Hasan-paša Predojević i 7 000 spahija iz Bosne), od sultana Murata III, kao znak zahvalnosti za odanost, 1594. godine dobija pravo da sinovi i potomci bosanskih vojnika nakon njihove smrti naslijede očeve u uživanju njihovih posjeda, te da se to pravo prenosi s koljena na koljeno. Ova praksa je u historiji poznata pod imenom odžakluk timara, što je podrazumijevalo da se timar poginulog ili preminulog spahije automatski dodijeljivao sinovima, braći, ili muškim članovima porodice, koji bi na se preuzeli sve dužnosti i obaveze koje je timar donosio. To prenošenje korištenju timara činjeno je uz svjedočenje timarnika i predstavnika alajbegova (vojnih zapovjednika na području jednog sandžaka). Ovom odlukom centralne

21

vlade u bosanskom ejaletu su timari bili zašzićeni od usitnjavanja i mijenjanja svoje namjene.

Profesor Filipović, na osnovu fermana o odžakluk timarima iz 1644. godine, tvrdi da su odžakluk timari u Bosni uspostavljeni za vrijeme sultana Ahmeda I (1603-1617.), ali je tu tvrdnji pobio Avdo Sućeska koji je došao do nepobitnog zaključka ''da se na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine odžakluk timari uspostavljaju prije bitke kod Siska.''

Inače, pod odžakom se u širem smislu mislilo na kuću (begovsku), ili dom. Sama riječ odžak odnosi se na dimnjak u simboličnom značenju. Ako pogine spahija koji nije imao sinove i braću, onda se beratom njegovi prihodi s određenog posjeda dodjeljuju drugima koji su bili opisani kao spahije. Uglavnom, ovi odžaci, u vidu timara i zijameta, tj. posjeda, dodijeljivani su spahijama i u pograničnim krajevima i unutrašnjosti, kao ''dirlik'' (tur. život, izdržavanje), što znači prihod od posjeda.

Sistem odžakluk timara u Bosni prošao je više faza tokom četiri stoljeća osmanske uprave;

1) u prvoj fazi (na početku 16. stoljeća) de facto je, ali ne i de jure, uspostavljeno nasljeđivanje timara s oca na sina, što se prešutno priznavalo;

2) tek od 1594. godine odžakluk timar se u potpunosti ozakonjuje i postaje realna činjenica. Zahvaljujući tome, tj. stanju po kojem su svojim potomcima obezbjedili sigurnu budućnost, spahije iz Bosne su se mogle predanije posvetiti svojim profesionalnim vojnim zadacima.

Zbog ovoga su bosanske spahije i u 18. vijeku bile praćene s izuzetnim respektom jer su sa izuzetnom borbenom spremnošću učestvovali u čuvenoj bici na Prutu 1711, kao i u brojnim osmansko-ruskim i osmansko-austrijskim ratovima. To je i jedan od odgovora na pitanje zašto se Bosna tako dugo uspjela braniti od spoljnih neprijatelja. Zbog odžakluk timara proces čiflučenja u Bosni je tekao sporije nego u drugim dijelovima Osmanskog carstva, pa je samim tim i propast timarskog sistema odgođena u ovoj zemlji. U 19. vijeku klasične osmanske institucije se ukidaju, a nastaju nove, ''evropeizirane'' ustanove; u Bosni su begovi postali ne samo uživaoci, nego i vlasnici svojih prijašnjih timara.

VIVakufi u Bosni i Hercegovini

-Značaj i uloga vakufa

Jedna od najznačajnijih institucija islamske vjere jeste ustanova vakufa. Svoje ime vuče od arapske riječi vak'f, što u prijevodu znači zadržati, dok se pod tom riječju u širem značenju podrazumijeva zadužbina, zavještanje ili zaklada. U islamskoj pravnoj terminologiji vakuf prvenstveno znači ''zaštititi stvar'', odnosno spriječiti da postane vlasništvo treće osobe (tamlik). To podrazumijeva da državna zemlja prelazi u vlasništvo osvajanjem ili ugovorom, ali uz napomenu da raniji vlasnici tih posjeda plaćaju jednu vrstu poreza koja je bila uvedena za nemuslimane koji plaćaju harač. Ta vrsta državnog posjeda se ne može podati ili pokloniti.

Vakuf je pobožna zaklada koja se u šerijatskom pravu različito određuje u zavisnosti od koje pravne škole tumačenje potiče.* Najtolerantnija i najfleksibilnija pravna škola je hanefijska koju je priznavao veći broj muslimana u Osmanskom carstvu. Prema ovoj školi, obično je vlasnik nekretnina (kuće, poslovnog prostora, zemlje, fabrike, dućana, novca (?), nakita (?)...) koji želi svoje bogatstvo uvakufiti za općedržavne i

Teskereli timari su bili oni posjedi koji su dodijeljivani beratima centralne vlasti a na preporuku (teskire) namjesnika ili alajbega, dočim su teskerezis timari bili takvi timari koje je, bez konsultiranja s centralnom vlašću, dodijeljivao beglerbeg određenog ejaleta.* Postoje četiri islamske pravne škole, ili mezheba; hanefijski, hanbelijski, malekijski i šafijski. Najzastupljeniji mezheb u nearapskim područjima jeste hanefijski.

22

korisne poslove, bio dužan sastaviti usmeni ili pismeni iskaz uz prisustvo svjedoka kojim se odriče svog dotadašnjeg prava vlasništva u korist drugih. Nakon finaliziranja te isprave, bivši vlasnici nemaju pravo mijenjati oporuku uvakufljenja svojih dobara, jer ona više ne pripadaju njemu. Vakufljenje stoga predstavlja zakonski proces koji nastaje putem darivanja (tahlil, tahrih...) što znači da je darovano dobro makguf, mahbas ili habis. Utemeljitelj vakufa se zove vakif i on mora imati puno pravo vlasništva nad onim što uvakufljuje, uz to on mora biti punoljetan, te psihički i fizički zdrav. Malo je poznato da su i nemuslimani mogli uvakufiti svoje posjede, novac ili druge dragocjenosti u neke općekorisne društvene svrhe. Predmet darivanja (vakf) mora biti od trajne naravi i obavezno mora donositi prihod ili dobit (manfa'a). U hanefijskoj pravnoj školi smatra se da je nedopustivo da se neka stvar može uvakufiti ako na nju, direktno ili indirektno, polaže pravo osba koja tu stvar ne želi uvakufiti. U šafijskoj pravnoj školi mogu se uvakufiti i životinje koje donose prihode (koze, krave...), te voćnjaci i oni zarobljenici koji su pismeni i koji mogu širiti pismenost. Vakuf je ustvari darivanje koje je gledano kao boguugodno djelo.

Postojale su dvije vrste vakufa:1) vakuf hayri (određene vjerske ili javne zgrade koje koriste većem broju ljudi –

bolnice, mostovi, vodovodi, džamije, medrese, hamami, imareti, bezistani...);2) vakuf ajli (porodično darivanje gdje se uvakufljene stvari koriste s ciljem

poboljšanja položaja najsiromašnijih).

Darivanje samo za sebe nije postojalo. U trenutku kada se pred svjedocima vakif odrekne dijela svog bogatstva u korist vakufa, njegova izjava mora biti u prvom redu usmena, a poželjno je da se ta odluka potvrdi i pismenim putem. U svim tim oporukama, zvanim vakuf-nama, obavezno se dodaje rečenica: ''Da ne smije biti prodano, niti otuđeno, niti oporučeno ostavljeno.''

Ako sljedeći uvjeti ne bi bili ispunjeni dar bi poprimio karakteristike obične sadake;

a) darivanje se mora učiniti za sva vremena, tj. zauvijek, što znači da je vakuf neotuđiv;

b) onaj koji nešto vakufi, ne može dati više od 1/3 svog ukupnog imetka. Ujedno, uvakufljena imovina mora ispunjavati sve odredbe i odmah stupa u vakuf nakon izjave;

c) vakuf je neopoziva pravna radnja.

Od trenutka uvakufljenja tom imovinom upravlja starješina vakufa – mutevelija (upravitelj). Prvi upravitelj, po nepisanom pravilu je ličnost koju predloži vakif, ne rijetko i sam vakif postaje prvi mutevelija. Sve poslovne djelatnosti, primanja i rashode, vezane za vakuf, kontrolirao je mjesni kadija sa svojim službenicima. Kadije su čak imale i pravo, ako procijene da je mutevelija nesposoban ili korumpiran, da ga razriješe njegove dužnosti. Oblik uprave i namjena vakufa bili su određeni uvjetima koje je odredio vakif. Samo je višak prihoda bio namjenjen za plaće službenika, dok je glavnina korištena za izdržavanje vakufa. Vakufska imovina koja se daje u zakup, obično se korisnicima davala na period do tri godine. Međutim, iz objektivnih i subjektivnih razloga, dešavalo se da vakuf propadne, u tom slučaju su postojale određene zakonske mjere koje su to regulirale. Vakuf čiji bi se vlasnik vratio u staru vjeru bi se ugasio i postao vlasništvo nasljednika bivšeg vakifa koji su ostali u islamu. Gledajući povijesno, ma prostorima današnjeg arabijskog poluotoka, iako je u pojedinim plemenima bilo ljudi koji su svoja bogatstva ostavljali zajednici, institucija vakufa nije postojala prije pojave islama. Međutim, od 7. vijeka ta institucija postaje tako važna i značajna da je vremenom u mnogim zemljama vakufska imovina postala dominatna ili predominatna u odnosu na ostale vidove vlasništva. Na primjer, u Alžiru je sredinom 19. vijeka 90% zemlje bilo vakufska imovina; u Tunisu 1/3, u Egiptu 1/7, itd. Ovakvo gomilanje vakufskih dobara bilo je u suprotnosti sa rzvojnom privredom što je otvorilo vrata raznim zloupotrebama i malverzacijama vakufa. Što se vakufa u Osmanskom carsvtu tiče, oni su postojali još od prvih dana vladavine Gazi Osmana; a koliko je tom segmentu vlasništva i organizacije pridavana pažnja govori nam podatak da je osmanska država 1860. godine osnovala i ministarstvo vakufa. Postojalo je više vrsta vakufa pod raznim imenima: vakfi-i-sahib (redovni vakufi), vakufi na mulkovnoj zemlji, i sl.

23

-Vakufi i vakifi u Bosni i Hercegovini

Po nepisanom pravilu na prostorima današnje Bosne i Hercegovine su istaknuti pojedinci vakufili vjerske objekte od kojih su po svom zančenju najprepoznatljivije džamije. U vremenskom periodu od kraja 15. pa sve do sredine 17. vijeka na tlu naše zemlje podignuto je 25 monumentalnih državnih džamija koje postaju embrion razvoja sredina u kojima su izgrađene. U vrijeme Mehmeda II (1451-1481.) podignute su carske džamije u Sarajevu i Zvorniku; u vrijeme Bajazida II (1480-1512.) podignute su carske džamije u Foči, Rogatici, Višegradu, Srebrenici, Travniku, Pruscu, Prozoru i Nevesinju, a u vrijeme Selima I (1512-1520.) državne džamije izgrađene su u Knežini, Doboju i Stocu. Najveći broj džamija je pak podignut za vladavine velikog sultana Sulejmana Zakonodavca (1520-1566.), i to u Jajcu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli, Dobrunu, Bijeljini, Gradiškoj, Kamengradu, Oborcima, Glamoču, Drnišu, Dobrunu, Blagaju kod Mostara i Jezeru kod Jajca. Za vrijeme Ahmeda I (1603-1617.) u Bosni je izgrađena carska džamija u Kulen Vakufu (Džisri Kebir), a za Ahmeda III (1703-1730.) i posljednja takva džamija u Bosni i Hercegovini, i to u gradu Bugojnu. Sve ove džamije su podizane iz državnih sredstava kao državni vakufi.

Vakufi i vakufska imovina imali su veliki utjecaj među dervišima i njihovim terikatima. Pored države i derviša, vakufi su posebno imali značaja u nastanku novih i proširenju i razvoju starih urbanih sredina. Ljudi koji su vakufili dio svog privatnog vlasništva obično su bili istaknute ličnosti, a jedan od prvih vakifa u Bosni bio je bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković koji je, pored džamije koju je podigao u Sarajevu po carskom naređenju, iz svojih ličnih sredstava u istom gradu izgradio više sakralnih i profanih objekata razne namjene koji su postali jezgro razvoja te kasabe, a kasnije i šehera Sarajeva. On je podigao i nakšibendijsku tekiju na Bentbaši, sa imaretima, hamamima, mostom, karavan sarajom, musafirhanom, te većim brojem dućana u današnjoj Baščaršiji. Svi ti objekti izgrađeni su na otkupljenoj i uvakufljenoj zemlji. U 16. stoljeću u Sarajevu, na ime vakufskih dobara, izgrađeno je još 20 džamija, 63 mesdžida, 6 tekija, 3 bezistana, 5 medresa, 6 hamama, više biblioteka, hanova i karavan saraja, 90 mekteba i 6 mostova. Svi ovi objekti su u to vrijeme bili podijeljeni u 91 muslimansku i 2 krišćanske mahale, kao i poseban džemat (zajednicu) jevreja, u kojima je sveukupno bilo oko 5000 kuća. To je značilo da je Sarajevo, u tom stoljeću, kao najveći grad Bosanskog sandžaka, imao 40 vakufa. Oni su se po svojoj materijalnoj podlozi dijelili na srednje i manje, a pola vijeka poslije broj sarajevskih vakufa popeo se čak na 90. Razlog za to je svakako ležao u činjenici da je uporedo s jačanjem vojne i političke moći, rastao i broj muslimana i njihov životni standard.

Osim Isa-bega, Sarajevo je osobito bio značajan Gazi Husrev-beg, a među znamenitim vakifima u Bosni i Hercegovini 16. vijeka bili su Gazi Ferhad-beg Sokolović, te Hadži Mustafa-aga koji je 1592. godine podigao jezgro Varcar Vakufa na mjestu nekadašnje Gornje Kloke (kasnije je to mjesto nosilo naziv Yeni, tj. Novi, a danas se zove Mrkonjić Grad). Godine 1593. u Ljubinju je Mustafa-aga uvakufio više objekata postavši osnivač tamošnje kasabe. Izvjesni Hadži Ibrahim-aga je 1489. godine uvakufio Sokolac kod Sarajeva i učinio ga urbanom sredinom. Na mjestu današnjeg Rudoga 1555. Mustafa-paša Sokolović, budimski namjesnik i rođak čuvenog Ferhad-paše, kupio je državno zemljište (erazi miri) te je na tom prostoru uvakufio više objekata podigavši tako kasabu Rudo. Naime, sagradio je kameni most na Limu, mlin s četiri vitla, dvije stupe, tabhanu, više dućana i zemljišta, te hamam, džamiju i mekteb (svi ovi objekti su znatno stradali 1897. godine uslijed teške poplave Lima). Osim toga on je formirao i vakuf u Vlasenici 1563. godine, zahvaljujći kojem je formirana nova urbana sredina Yeni (Nova) Kasaba.

Po brojnosti vakufa i vakifa Bosanski ejalet je bio na prilično visokom mjestu. Među vakifima u Bosni bilo je i privrednika ali i siromašnijih ljudi koji su svoje imetke vakufili ''za spas svoje duše.'' Nerijetko su ljudi vakufili gotov novac, bez ikakve druge imovine, uz obavezu da se taj novac u vidu zajma daje onima kojima je on potreban ali da se ista količina vrati vakufu uz profit od 10 do 15%. Ta razlika je išla u korist povećanja sume novca i proširenja sličnih novčanih transakcija. Smatra se da je oko 1540. godine ukupno takvih vakufa bilo relativno mnogo, a oni su raspolagali s gotovinom od 176 000 akči. Sam Gazi Husrev-beg je svom vakufu ostavio 900 000 akči gotovog novca.

Brojni vakufi su postojali i u drugim dijelovima sandžaka; u Zvorniku je glavni vakif bio Hadži Mehmed, a u ostaloj istočnoj Bosni Turali-beg (posebno u Donjoj Tuzli). Kao izuzetno ugledna i bogata ličnost Turali-beg je vakufe imao u Iloku, Foči, Čačku i u blizini

24

Prače. U samoj Tuzli sagradio je džamiju, mekteb, hamam, vodovod, han i 38 dućana, a u vakuf-nami je opručio da se uvakufi i ¼ prihoda od stranih izvora, dok je sam uvakufio gotovog novca u iznosu od 300 000 dirhema. Također, poznati vakifi bili su članovi porodice Gradaščevića, koji su svoje vakufe imali u Gradačcu i drugim mjestima u Posavini. I u današnjoj Srebrenici i Bijeljini su postojali značajni vakufi, koji su odigrali bitnu ulogu u razvoju ovih mjesta. Među poznatije vakufe ubrajaju se još oni u Dalmaciji i zapadnoj Bosni; pored svog vakufa u Sarajevu Gazi Husrev-beg je na prostoru između Kličkovca i Ostrovice zavještao više mezri (nenaseljenih posjeda) koje je prepustio lokalnom stanovništvu na obradu. Uvakufio je također i neke objekte kod rijeke Zrmanje, nedaleko od Benkovca, u kraju prozvanom Ravni Kotar koji se često spominje u narodnim epskim pjesmama jer je bio područje oštrih sukoba između Mlečana i Osmanlija u Kandijskom ratu. Na tom prostoru je bilo 250 filurdžijskih kuća koje su na ime poreza davale 22 296 akči, a za razliku od nekih drugih mjesta, ovdje je živilo krišćansko stanovništvo koje se osim stočarstvom bavilo i pčelarstvom kao i vinogradarstvom. Ovaj Gazi-Husrev-begova vakuf je egzistirao sve do Bečkog rata. I Ferhad-paša Sokolović je imao svoje vakufe u Dalmaciji, tačnije u Zemuniku, Vrani, Biogradu na moru te u okolici Sinja. Upravo ti vakufi bili su glavni uzroci nastanka i razvoja ovih mjest kao urbanih naselja tog vremena. Osim toga, ovi vakufi su imali i drugu namjenu, da se oko njih grupiše i naseli stanovništvo kako bi se ojačala obrambena linija granice prema Mlecima i Austrijancima.

U Hlivnu je postojao vakuf izvjesnog Sinana Čauša. U popisu iz 1604. godine navodi se da je on u tom mjestu podigao džamiju, 12 dućana, te da je uvakufio gotovog novca oko 100 000 akči. Daleko bogatiji vakuf u ovom mjestu bio je vakuf Bali-age Ljubunčića koji je podigao džamiju (Balaguša), 19 dućana i novca u iznosu od 128 500 akči. Hlivno je u to vrijeme predstavljalo jedno od najznačajnijih privrednih, ali i društveno-političkih središta Bosanskog ejaleta. Poslije 1687. godine ono postaje i službeno sjedište kliških sandžakbegova. Prema pomenutom popisu iz 1604. godine zna se da je u Konjicu bio vakuf Tabanica Ahmeda koji se sastojao od 30 dućana koji su podignuti svi u mahali Varda. Isto tako, ovaj vakif je ostavio gotovog novca 4000 akči. U istom mjestu je 1559. godine podignuta džamija Muhameda Čauša, koja je pored svega imala i zaviju gdje su se okupljali derrviši. U Pruscu je najpoznatiji vakif bio Jahja-paša, čiji je vakuf donosio prihod od 20 000 akči. Današnji Gornji Vakuf (Česta) imao je uvakufljenu džamiju Mehmed-bega Stočanina, čije je vakuf još sadržao karavan saraj, 10 dućana i 56 000 akči u novcu. U Novoselu (Nevabad), tj. u Donjem Vakufu, glavni vakif je bio Ibrahim-beg Malkočević koji je zavještao 18 dućana, 3 mlina na rijeci Krki i 30 000 akči. Objekti koje je on podigao bili su prvi privredni objekti u ovoj sredini. Osim ovog, u Donjem Vakufu je postojao i vakuf Mehmeda Čelebija koji je uvakufio 40 400 akči. U Glamoču je naveću zadužbinu ostavio Malkoč-beg, nekadašnji bosanski i kliški sandžakbeg. Njegov vakuf se sastojao od džamije i 9 dućana a donosio je prihod od 23 000 akči. Za Malkoč-bega se zna da je bio vakif i u Sinju, Vilici, Kninu i drugim mjestima.

Na prostoru jugoistočne Bosne se također nalazio veliki broj vakufa; u Rogatici je najznačajniji vakif bio Husein-beg, sin Ilijasa Arnautovića, koji je 1558. godine uvakufio tabhanu,* valjaonicu sukna na Rakitnici, 15 dućana, džamiju i dva mekteba. Godine 1582. legaliziran je i jedan od najvećih vakufa u Bosni i Hercegovini, za kojeg se govorilo da je po vrijednosti odmah iza Gazi Husrev-begovog. Naime, to je vakuf hercegovačkog sandžakbega Sinan-bega Boljanića koji je u Čajniču uvakufio mekteb i džamiju, zatim mekteb u Negoševiću, tekiju (zaviju) u mjestu Sepat, i mekteb u Cerniku. Za održavanje ovih objekata on je odredio još dva velika mlina, brojne čiftluke, 22 dućana, dvije tabhane, hamam i karavan saraj u Čajniču, kao i 44 000 akči u novcu. Tom prilikom je i njegova supruga Šemsa, sestra Mehmed-paše Sokolovića, uvakufila dobara u vrijednosti od 80 000 akči. Za Sinan-bega se zna da je podigao i most na Vrbasu kod Banje Luke, i još jedan most nedaleko od Foče. Sama Foča je imala više svojih vakifa; 1664. godine je Ismail Čelebi, sin Hadži Ebu-Bekra, uvakufio kuću i 56 000 akči, dok je bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica 1758. godine pred svjedocima u Travniku uvakufio objekte koji su se nalazili na području Foče: džamiju, medresu, mekteb i mostove na Ćehotini i Drini. On je iz svojih ličnih sredstava u prijepoljskom kadiluku podigao most na Limu, kao i most na Bosni u Visokom. U Sarajevu je zavještao jednu džamiju, i poznati sebilj na Baščaršiji. Pored toga je ostavio tri česme u Travniku, a za izdržavanje cjelokupnog vakufa odredio je

* Tabhane su radionice za štavljenje kože, koje su inače bile pozicionirane kraj rijeka.

25

kiriju karavan saraja i dućana. On se s pravom smatra jednim od najvećih vakifa osmanske Bosne. U Foči je, između ostalog, bilo još vakifa, svega njih 17. U Višegradu i Rudom je bilo 7 vakufa, u Čajniču i Goraždu 5, itd.

Na području Hercegovačkog sandžaka najveći vakufi nalazili su se u Mostaru; Hadži Mehmed Karađoz, brat velikog vezira Rustem-paše, 1557. godine je u tom gradu podigao džamiju, imaret, biblioteku, mekteb, 42 dućana, 16 tabhana, 6 mlinova, 2 stupa na izvoru Bune, musafirhanu i medresu. Dok je svoja imanja iz okolice Mostara i Knežpolja poklonio vakufu kojem je također ostavio 300 000 dirhema. On je iz svojih prihoda u Potocima sagradio mesdžid i mlin, a slične objekte podigao je i u drugim hercegovačkim mjestima, prije svega u Konjicu. Mostove je podizao na Buni i na Lištici. Po svom bogatstvu i značaju, drugi veliki vakuf u Mostaru bio je onaj kojeg je zavještao Koski Mehmed-paša u čijem je sastavu bila džamija i hanikah sa medresom, kao i karacan saraj, a za izdržavanje tih objekata služili su prihodi sa drugog vakufa u Vrapčićima i 200 000 akči koje je vakif ostavio svom vakufu. Sljedeći veliki mostarski vakufi bili su plod dobročinstva čuvenog državniga, vojskovođe i pjesnika, Derviš-paše Bajezidagića, koji je rođen 60-tih godina 16. stoljeća u Mostaru. Iako je bio musliman po vjeri, roditelji su ga dali u jeničerski odžak. Za vrijeme Selima II odveden je u Istanbul gdje je na Atmeydanu stekao obrazovanje za vojni poziv. U to vrijeme je prva ličnost carstva bio Mehmed-paša Sokolović. 1573. godine njegovi su učitelji zapazili da Derviš posjeduje i književni talenat, pa su ga poslali u sultanov saraj. Tu je nastavio i dalje marljivo raditi i stjecati obrazovanje, posebno se interesujući za farsi jezik i persijsku klasičnu književnost. Učitelj mu je, između ostalih, bio Bošnjak Ahmed Sudi koji se smatrao najboljim pozanavaocem tog književnog polja. Afirmiranje Bajezidagića počinje za vrijeme vladavine sultana Murata III, kada ga opažaju visoki casrki službenici koji ga uvrštavaju u dogandžijsku službu;*

zadatak mu je bio da nadzire sokolove, a u isto vrijeme pisao je pjesme veličajući aktualnog vladara (tzv. Muratname). Pošto je slovio za najboljeg znalca farsi književnosti, sultan mu je zapovjedio da mu prevede nekoliko pjesama na turski jezik. Derviš-paša je bio zatim unaprijeđen na zvanje dogandžibaše, a do toga vremena je taj posao obavljao osvajač Bihaća, Hasan-paša Predojević. Godine 1592. Murat III je Derviša imenovao svojim savjetnikom. Koliki mu je bio ugled, najbolje nam govori podatak da je prisustvovao sastancima na kojim su učestvovali samo članovi visoke Porte, veliki vezir i sam sultan. osim toga on je prisustvovao i tajnom sastanku 1593. godine na kojem je veliki vezir predlagao sultanu da objavi rat Habsburškoj monarhiji zbog poraza kod Siska. Već tada Derviš je postao iznimno bogat pa je odlučio dio svog imetka uvakufiti u rodnom Mostaru. Iako nije mogao lično učestvovati u svečanom činu vakufljenja, poslao je carskog kapidžibašu Mustafa-bega koji je izgradio dućane, mlinove, džamiju i mekteb u Mostaru, a zatim i nekoliko objekata u Blagaju na Buni ostavivši 130 000 akči za izdržavanje vakufa. Poslije Murata III, kada na prijestolje stupa Mehmed III, Derviš-paša je smijenjen sa svoje dotadašnje pozicije i poslat u Banju Luku na mjesto bosanskog beglerbega. U to vrijeme se već uveliko vodio rat između Habsburgovaca i Osmanlija, a i sam Derviš-paša je neposredno učestvovao u bitkama koje su se vodile na teritoriju nekadašnje ugarske kraljevine. Već 1596. godine osmanska vojska je osvojila Eger, a kao izvještaj o pobijedi Derviš-paša Bajezidagić je sultanu poslao dopis u formi gazela u kojem je opisao tok borbe pod ovim mađarskim gradom. Mehmed III je bio veoma zadovoljan podnesenim izvještajem te je dozvolio bosanskom namjesniku da uveća svoj vakuf u Mostaru za još jedan mesdžid i džamiju, kao i da ga obogati većom količinom novca. Godine 1600. Derviš-paša je dobio naređenje da preuzme dužnost glavnog zapovjednika Stolnog Biograda (Szekesfehervar) u Ugarskoj, a nedugo nakon toga je učestvovao i u osvajanju Kanjiže (20.10.1600.). Zauzimanjem ovog mjesta Osmanlije osnivaju Kanjiški ejlaet kojem se priključio i Požeški sandžak. Tada je Derviš dolazio u rodni grad gdje je još podigao i biblioteku za koju je otkupio veliku količinu knjiga i rukopisa. U to vrijeme se posvetio prevođenju Rumijjeve Mesnevije, a pred sam kraj života ga je Porta imenovala po treći put za bosanskog namjesnika. poginuo je 4. aprila 1603. godine u velikoj bici pod Budimom.

Sam Mostar imao je 35 vakufa koji su ga svrstavale u rang značajnijeg privrednog grada u regionu. Pored Mostara, u Hercegovačkom sandžaku istaknutu ulogu igrao je i grad Stolac u kojem je naveći vakif bio kapetan Ismail Šarić. Nešto lsično kao i Mehmed-paša Kukavica, Ismail-kapetan je svo svoje bogatstvo ostavio Stocu; u Uzunovićima je

* Odred dvorskih lovaca.

26

podigao džamiju i za njeno izdržavanje ostavio 83 000 akči, pored toga je zavještao i 20 dućana. U Stocu se kasnije javila i moćna porodica Rizvanbegovića iz koje je najčuveniji bio Ali-aga Rizvanbegović (docniji paša). On je uvakufio kafanu, pekaru, 5 dućana, nekoliko imanja i vinograda, te 3000 groša. Stolac je imao izuzetno velik broj vakufa, ukupno 44, koji su, iako siromašni, značajni u vjerskom pogledu.

Posebna ličnost jednog od značajnijih gradova u Hercegovini, Trebinja, bio je Osman-paša Resulbegović. Već od prvih godina 18. vijeka mudri i vrlo oprezni Dubrovčani pratili su ovu osobu jer je je on bio istinski osnivač grada Trebinja u kojem je državnim novcem podigao tvrđavu na kojoj su radili dubrovački majstori. Pošto je za veoma kratko vrijeme došao do velikog bogatstva, iz svojih sredstava je izgradio u istom mjestu dvije džamije, mekteb, han, sahat-kulu, te više kuća za stanovanje i veći broj dućana, s očitom namjerom da se ti objekti izdržavaju od kirije. Pored toga on je uvakufio i određen broj zemljišta što ga svrštava u red najznačajnijih bosanskohercegovačkih vakifa.

I u raznim drugim mjestima bilo je mnogo vakufa, od kojih su najkarakterističniji vakufi prepisanih knjiga (Kur'ana i hadisa, ali i brojnih djela iz društvenih i prirodnih nauka). U raznim vremenima su ljudi različitog porjekla bili vakifi u našoj zemlji. Manji broj tih vakufa je uspio ostati i do današnjih dana, ali je veći dio propao zbog slabljenja države, poslovne neinventivnosti, zapuštenosti i drugih razloga. O vakufima inače imamo veoma vrijednu izvornu građu, tzv. vakuf-name. Do danas ih je sačuvan veći broj i one se uglavnom čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.** Za sve vakuf-name postoji opća formulacija: na početku – expositio – uz obvezno prizivanje imena Allaha dž.š. i Muhammeda s.a.v.s, drugi dio je predstavljao – dispositio – u kojem su se navodile i izlagale odredbe legatora šta, kako i koliko on uvakufljuje, te treći dio – legalisatio – u kojem se navodi ime kadije i imena svih prisutnih ljudi, tj. svjedoka. Oni potvrđuju da vakif vakufi imovinu na potpuno legalan način.

Imajući ovo u vidu, brojni stručnjaci koriste ovu vrstu izvora u svom istraživanju. Kod nas su značajni Alija Bejtić, Muhamed Hadžijahić, i posebno Adem Handžić (''Uloga vakufa u formiranju gradskih naselja u bosni u 16. stoljeću'', ''Studije o Bosni'', Istanbul, 1994.). O vakufima sa šerijatsko-pravnog stanovišta pisali su Ahmed Lutfi Čokić, Jusuf Tanović, Mehmed Begović (''Vakufi u Jugoslaviji'', Beograd, 1962.), Vehbija Hodžić i mnogi drugi. Na ovu temu je svojevremeno i doktorirao Abdulselam Belagija na Sorbonni (''Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana'', Beograd, 1935.). Posebno o vakuf-namama i njihovim prevođenjem bavili su se Hazim Šabanović, Hamid Hadžibegić, Salih Trako, Fazileta Cviko, Fehim Dž. Spaho, Muhamed Mujić, Nedim Filipović i dr. Sa šireg prostora bivše Jugoslavenske države bilo je također veoma značajnih znanstvenika koji su se intereirali za ovu specifičnu pojavu, npr. Gliša Elezović (''Turski izvori za istoriju naših naroda'', Južna bratja, knj. 2, Beograd, 1932.), zatim Aleksije Olesnicki (''Suzi Čelebija iz Prizrena 1513. godine''), te dr. Hasan Kaleši. Svoje radove oni su posvetili širem prostoru Srbije, Makedonije i Kosova.

** Najčuvenije vakuf-name koje su se očuvale do danas su Gazi Husrev-begova iz 1537. godine, Sofi Mehmed-pašina u Banjoj Luci iz 1554, kao i Ferhad-paše Sokolovića iz 1578. godine. Osim njih sačuvane su i vakuf-name Sinan-bega Boljanića u Čajniču 1582, Derviš-paše Bajezidagića iz 1593, Kizlar-age Mustafe u Varcar Vakufu iz 1595, Skenderpašić Mustajbega iz 1571, Turali-bega u Tuzle iz 1592. godine i brojne druge.

27