Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговина

Predmet br: S1 1 K 014089 15 KrI Datum izricanja: 30.08.2016. godine Pismenog otpravka: 18.11.2016. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Željka Marenić, predsjednik vijeća sudija Minka Kreho, član vijeća sudija Halil Lagumdžija, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE Protiv optuženih

Radomir Marković Mile Kušić

Dragan Božović Saša Perković

Radomir Gluhović Pero Radović

Ilija Vukašinović Miloš Vukašinović

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Seid Marušić Branilac optuženog Radomira Markovića, advokat Zorana Čarkić Branilac optuženog Mile Kušića, advokat Krešimir Zubak Branilac optuženog Dragana Božovića, advokat Nina Kisić Branilac optuženog Saše Perkovića, advokat Veljko Čivša Branilac optuženog Radomira Gluhovića, advokat Radivoje Lazarević Branilac optuženog Pere Radovića, advokat Petko Pavlović Branilac optuženog Ilije Vukašinovića, advokat Dragoslav Perić Branilac optuženog Miloša Vukašinovića, advokat Miodrag Stojanović Zapisničar Gučić Danijel, pravni savjetnik-asistent

2

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudija Željke Marenić, kao

predsjednika vijeća, sudija Minke Kreho i Halila Lagumdžije, kao članova vijeća, uz

sudjelovanje stručnog saradnika Gučić Danijela, u svojstvu zapisničara, u krivičnom

predmetu protiv optuženog Radomira Markovića, zbog krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) i e) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i 29.

istog zakona, povodom optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: T20 0 KTRZ

0006755 13 od 23.10.2014. godine, nakon javno održanog glavnog pretresa, sa kojeg je

jednim dijelom bila isključena javnost, u prisustvu optuženog Kušić Mileta i njegovog

branioca advokata Zubak Krešimira, optuženog Božović Zorana, optuženog Perković Saše

i njegovog branioca advokata Čivša Veljke, optuženog Gluhović Radomira i njegovog

branioca advokata Lazarević Radivoja, optuženog Radović Pere i njegovog branioca

advokata Pavlović Petka, optuženog Vukašinović Ilije i njegovog branioca advokata Perić

Dragoslava i optuženog Vukašinović Miloša i njegovog branioca advokata Stojanović

Miodraga, te tužioca Tužilaštva BiH, Marušić Seida, donio je, a predsjednik vijeća, javno

objavio dana 30.08.2016. godine, sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI

1. RADOMIR MARKOVIĆ, sin Milanka i majke Milje, rođene Vujičić, rođen

22.06.1954. godine u mjestu Božine, općina Rogatica, JMB ..., nastanjen u ulici

Zakula br.1, općina Rogatica, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju

elektrotehničar, zaposlen u Opštini u Boračkoj organizaciji Rogatica, pismen, SSS,

oženjen, otac dvoje djece, služio vojsku u Pirotu 1976. godine, ima čin vodnika, vodi

se u evidenciji u Rogatici, neodlikovan, lošeg imovnog stanja, neosuđivan;

2. MILE KUŠIĆ, sin Novice i majke Anđelke, djevojački Đorojević, rođen 07.01.1971.

godine u mjestu Jarovići, općina Rogatica, JMB ..., nastanjen u ulici Miloša Forcana

br.41, Rogatica, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju metalostrugar,

nezaposlen, pismen, SSS, oženjen, otac jednog djeteta, služio vojsku u Petrovcu

na Mlavi, 1989/1990. godine, pješadija, nema čin, ne zna u kojoj evidenciji se vodi,

neodlikovan, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan;

3. DRAGAN BOŽOVIĆ, sin Momira i majke Koviljke, djevojački Kušić, rođen

19.03.1968. godine u mjestu Jarovići, općina Rogatica. JMB ..., nastanjen u ulici

Mihajla Pupina br.53, Pale, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju rukovac

građevinskih mašina, pismen, SSS, oženjen otac dvoje djece, služio vojsku u

Somboru 1987. godine, nema čin, ne zna u kojoj evidenciji se vodi, neodlikovan,

lošeg imovnog stanja, neosuđivan;

3

4. SAŠA PERKOVIĆ zv.“Sale“, sin Bože i majke Rajke, djevojački

Krsmanović, rođen 14.10.1971. godine u Rogatici, JMB ..., nastanjen u ulici Serdar

Janka Vilotića br.5, Rogatica, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju viši

zubni tehničar, zaposlen u Domu zdravlja Rogatica, pismen, VSS, oženjen otac

dvoje malodobne djece, služio vojsku u Novom Sadu 1989/1990. godine, nema čin,

ne vodi se u vojnoj evidenciji, neodlikovan, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan;

5. RADOMIR GLUHOVIĆ zv.“Rašo“, sin Branka i majke Mitre, djevojački Bukva,

rođen 07.01.1964. godine u mjestu Planje, općina Rogatica, JMB ne zna, nastanjen

u ulici Planje bb, Rogatica, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju

automehaničar, pismen, SSS, neoženjen, služio vojsku u Somboru 1983. godine,

nema čin, vodi se u vojnoj evidenciji u Rogatici, neodlikovan, lošeg imovnog stanja,

neosuđivan;

6. PERO RADOVIĆ zv.“Nemo“, sin Dušana i majke Vojke, djevojački Živković, rođen

16.05.1963. godine u Rogatici, JMB ..., nastanjen u ulici Draže Mihajlovića br.65

Rogatica, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju poštar/dostavljač, zaposlen

u Srpske pošte Rogatica, pismen, SSS, oženjen, otac troje djece jedno je

malodobno, služio vojsku u Đakovici 1983. godine, nema čin, vodio se ranije u

evidenciji u rezervnom sastavu policije u Rogatici, neodlikovan, srednjeg imovnog

stanja, neosuđivan;

7. ILIJA VUKAŠINOVIĆ, sin Nikole i majke Joke, djevojački Perković, rođen

14.09.1961. godine u mjestu Vrlazje, općina Rogatica, JMB ne zna, nastanjen u

mjestu Vrlazje bb, općina Rogatica, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju

poljoprivrednik, pismen, završio osmogodišnju školu, neoženjen, služio vojsku u

Titov Vels, Strumica, Makedonija 1980/1981. godine, nema čin, nije mu poznato u

kojoj se evidenciji vodi, neodlikovan, lošeg imovnog stanja, neosuđivan;

8. MILOŠ VUKAŠINOVIĆ, sin Nikole i majke Joke, djevojački Perković, rođen

01.03.1968. godine u mjestu Vrlazje, općina Rogatica, JMB ..., nastanjen u mjestu

Vrlazje bb, općina Rogatica, državljanin ..., nacionalnost ..., po zanimanju

poljoprivrednik, pismen, SSS, neoženjen, služio vojsku u Beogradu 1989. godine,

nema čin, nije mu poznato u kojoj se evidenciji vodi, neodlikovan, lošeg imovnog

stanja, neosuđivan;

I.

Na osnovu odredbe člana 284. tačka c) ZKP BiH Zakona o krivičnom postupku Bosne i

Hercegovine (ZKP BiH)

OSLOBOĐAJU SE OD OPTUŽBE

4

Da su:

Za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, a u okviru širokog i sistematičnog

napada koji je vojska i policija Srpske Republike Bosne i Hercegovine preduzimala u

periodu od aprila do kraja septembra 1992.godine usmjerenog protiv civilnog nesrpskog

stanovništva na području opštine Rogatica znajući za takav napad i da njihove radnje čine

dio toga napada, izvršili ubistvo civilnog bošnjačkog stanovništva tako što su;

Dana 18.09.1992.godine ili približno tog datuma Marković Radomir kao komandir „Sočičke

čete“ koja je bila u sastavu Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske i komandovao tom

četom među kojima su bili osumnjičeni: Kušić Mile, Dragan Božović, Saša Perković,

Radomir Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović i drugi

neidentifikovani vojnici, obučeni u maskirne uniforme i naoružani automatskim puškama,

izvršili napad na područje općine Rogatica i to sela Karačići, Vragolovi, Golubovići,

nastanjena bošnjačkim stanovništvom, tako što su vršili pretrese kuća i drugih objekata, pa

kada su došli u selo Karačići, u garaži kuće Pinjo Alije, nakon što su provalili vrata na

garaži i pronašli oko dvadeset (20) civila bošnjačke nacionalnosti, žena ,djece i starijih

lica, među kojima su bili Pinjo Zahida, Pinjo Salko, Pinjo Latifa, Dobrača Behija i još oko

16 NN civila, koji su bili iz navedenih sela, a koji su bježeći pred srpskim snagama zbog

straha za svoju sigurnost, skrivali se u toj garaži, pa u namjeri da ih liše života, istjerali i

zarobili civile sa uperenim puškama držeći ih na nišanu, sprječavajući zarobljene civile da

pobjegnu, udarali kundacima pušaka i gurali u pravcu štale udaljene oko dvadesetak

metara od kuće, pa kada su ih ugurali u ovaj objekat, osumnjičeni Kušić Mile iz

automatske puške ispalio više rafala u pravcu civila i usmrtio Pinjo Zahida, Pinjo Salku,

Pinjo Latifa, Dobraća Behija i oko 16 NN osoba, kojim pucanjem je izazvao požar u štali,

usljed čega su izgorila tijela Pinjo Zahida, Pinjo Salke, Pinjo Latifa, Dobraća Behija,koji su

ekshumirani i identifikovani dana 01.09.2000. godine, dok se ostalim NN osobama, njih

ukupno oko 16 NN osoba, odvežena u nepoznatom pravcu i još uvjek nisu pronađena;

Dakle, za vrijeme širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo izvršili progon

ubijanjem civila,

čime bi počinili krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) i e) u

vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Optuženi se, u skladu sa članom 189. stav 1. ZKP BiH, u cijelosti oslobađaju

naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.

Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH, oštećeni se sa eventualnim

imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

5

I. O B R A Z L O Ž E NJ E

A. OPTUŽENJE

1. Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0006755 13 od 23.10.2014. godine,

optuženi Radomir Marković, Mile Kušić, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir

Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović, terete se da su počinili

krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) i e) KZ BiH, u vezi sa

članom 180. stav 1. i 29. istog Zakona.

2. Statusna konferencija i glavni pretres su održani dana 05.03.2015. godine.

3. Tokom trajanja pretresa saslušano je 14 svjedoka, 1 vještak, te je uloženo 60

materijalnih dokaza, kako Tužilaštva tako i odbrana optuženih.

4. Glavni pretres je okončan 04.07.2016. godine, nakon čega je zakazan datum

izricanja presude.

B. IZVEDENI DOKAZI

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

5. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su: ..., Enes Milavica,

Osman Dobrača, Rusmir Muftić, Mile Ujić, Zoran Božović, Hasiba Pašić, Halima Pašić,

Nebojša Golić, zaštićeni svjedoci “M-1” i “M-2”, kao i vještak Prof dr Zdenko Cihlarž.

6. Kao dodatni dokaz optužbe saslušan je i svjedok Vahida Vražalica.

7. Na glavnom pretresu pročitan je iskaz umrlog svjedoka Esme Omeragić.

8. U toku glavnog pretresa Tužilaštvo je odustalo od saslušanja određenog broja

predloženih svjedoka.

9. Spisak materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo i uvelo kao dokaz,

navedeni su u prilogu Aneksa ove presude i čine njen sastavni dio.

6

ODBRANE OPTUŽENIH

10. Kao svjedoci odbrane prvooptuženog Radomira Markovića u toku glavnog pretresa

saslušan je svjedok ..., odbrana drugooptuženog Mile Kušića je u toku glavnog pretresa

saslušala svjedoka Nenada Hršuma, a ostale odbrane optuženih nisu izvodile dokaze

putem saslušanja svjedoka.

11. Spisak materijalnih dokaza koje su odbrane optuženih Radomira Markovića, Mile

Kušića i Pere Radovića, prezentirale i uvele kao dokaz, navedeni su u prilogu Aneksa ove

presude i čini sastavni dio iste.

12. Ostale odbrane optuženih nisu ulagale materijalne dokaze.

II. ZAVRŠNE RIJEČI

A. ZAVRŠNE RIJEČI TUŽILAŠTVA

13. Tužilaštvo BiH u završnoj riječi navodi da je dokazima provedenim na glavnom

pretresu dokazalo na nedvojben način da su optuženi Marković Radomir, Kušić Mile,

Božović Dragan, Perković Saša, Gluhović Radomir, Radović Pero, Vukašinović Ilija i

Vukašinović Miloš na način u vrijeme, u mjestu i pod okolnostima, kako je to pobliže

opisano i navedeno u optužnici, počinili krivično-pravne radnje iz kojih radnji proizlaze sva

bitna obilježja bića krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, a što po navodima Tužilaštva

proizlazi iz materijalnih i subjektivnih dokaza, u odnosu na koje je Tužilaštvo pravilo osvrt

ponaosob. Tužilaštvo nadalje analizira i pojedine elemente krivičnog djela Zločina protiv

čovječnosti i njihovu dokazanost kroz učešće optuženih u istim, kao i svijest optuženih o

počinjenju, navodeći da iz objektivnih i subjektivnih dokaza proizlazi da su optuženi

krivično djelo koje im se stavlja na teret počinili za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i

Hercegovini, između Vojske Srpske Republike BiH i Armije R.BiH i da krivično - pravne

radnje prestavljaju teške povrede Ženevskih konvencije o zaštiti civilnih osoba i ratnih

zarobljenika za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, da su oštećeni bili i civili koje

štite Ženevske konvencije, da su krivična djela koje se optuženim stavljaju na teret

izvršena na području općine Rogatica, da su optuženi krivično djelo koje se ovom

optužnicom stavlja na teret izvršili kao pripadnici Vojske Republike Srpske, odnosno kao

pripadnici jedne strane u sukobu, da krivično - pravne radnje koje su počinili, nisu bile

7

opravdane vojnom nuždom, a da su optuženi iskoristivši svoj „nadređeni“ vojni

položaj sa statusom i svojstvom koje su imali, kao i položaj oštećenih kao „podređenih

osoba “ to činili kako bi poduzeli inkriminiranu radnju.

14. Dalje se navodi da je opšte poznata činjenica da je na dan 8. aprila 1992. godine

usljed cjelokupne političko-bezbjedonosne situacije u Republici BiH, bosansko

predsjedništvo donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opsanosti na području

BiH, a s obzirom na proširivanje i intenziviranje ratnih dejstava, dana 20. juna 1992.

godine, donesena je i Odluka o proglašenju ratnog stanja na području BiH, te da je upravo

postojanje oružanog sukoba na širem području Rogatice, omogućilo optuženim licima da

nose uniformu i oružje, da se kreću na teritoriji pod kontrolom vojske kojoj pripadaju, i da u

krajnjoj konsekvenci zastrašivaju i izvrše nasilje nad pripadnicima onog naroda koji se u

takvim okolnostima nalazio u situaciji potpune bezizlaznosti i bespomoćnosti, što je

potvrđeno iskazima svjedoka, da su krivično pravne radnje za koje se optuženi terete,

počinjene u vrijeme širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog

stanovništva, a da je takav napad izvršen od strane srpskih vojnih formacija što proizilazi

iz materijalnih dokaza.

15. Krivično djelo koje se optuženim stavlja na teret nije izolovan slučaj, u vijeme kada

su ovo djelo počinili trajao je širok i rasprostranjen napad, a koji je isključivo bio usmjeren

prema civilnom stanovništvu kako na području opštine Rogatica, tako i pomenutih mjesta,

što jasno proizilazi kako to navodi Tužilaštvo u završnoj riječi iz materijalnih dokaza i

saslušanih svjedoka Tužilaštva BiH, a iz kojih se jasno vidi da je na prostorima koje su

držali bosanski Srbi za vrijeme rata u BiH od 1992. do 1995. godine, vođena

diskriminatorna politika u odnosu prema Bošnjačkom i drugom nesrpskom stanovništvu, te

da su optuženi postupajući na ovoj osnovi namjerno počinili progon kao Zločin protiv

čovječnosti, te da su ubijeni civili iz sela Karačići samo zbog pripadnosti određenoj skupini,

da je nesporno da sve radnje, kao i ukupna atmosfera straha, neizvjesnosti i

bespomoćnosti, nesumnjivo predstavljaju napad na bošnjačko civilno stanovništvo sela

Vragolove, Golubovići i Karačići i druga sela tog područja.

16. Tužilaštvo nadalje pravi osvrt i na dokaze koje je izvelo tokom glavnog pretresa

prvenstveno na iskaze svjedoka-očevidaca, koji su potkrijepljeni materijalnim dokazima

optužbe, ističući da odbrana ničim nije uspjela umanjiti ili obezvrijediti snagu dokaza koje

je izvelo Tužilaštvo, te da su iskazi pojedinih svjedoka odbrane bazirani isključivo na

vlastitim zaključcima, pretpostavkama i predrasudama i s toga niti mogu biti relevantni, niti

8

na bilo koji način dovesti u sumnju iskaze svjedoka optužbe. Cijeneći sve izvedeno,

Tužilaštvo smatra da na osnovu svih provedenih dokaza može jasno i nedvosmisleno i van

svake razumne sumnje donijeti zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženih, odnosno da

su optuženi u cijelosti odgovorni za radnje koje predstavljaju bitna obilježja bića krivičnog

djela Zločina protiv čovječnosti. Na kraju, obrazlažući u nastavku završnih riječi komandnu

odgovornost u odnosu na optuženog Marković Radomira, jačinu ugrožavanja i povredu

zaštićenog dobra, kao i držanje optuženih nakon izvršenog djela, optužba traži da Sud

optužene oglasi krivim i da im se izreknu kazne kakve i zaslužuju, kojom će se u cijelosti

ostvariti opšta i specijalna svrha kažnjavanja.

B. ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG MARKOVIĆ RADOMIRA

17. U završnom izlaganju odbrana optuženog Marković Radomira navodi da tužilac u

toku postupka nije dokazao ni jedan element optužnice, i da je jasno da ne postoji osnov

za oglašavanje krivim optuženog Marković Radomira. Odbrana napominje da tužilac nije ni

u optužnici, a što je bio obavezan, naveo konkretnu kažnjivu radnju za optuženog

Markovića za koju ga smatra odgovornim. U tom pravcu odbrana vrši ocjenu i analizu

postojanja opštih i posebnih okolnosti krivičnog djela Zločina protiv čovječnosti, zakonskih

uslova koji u konkretnom postupku prema stavu ove odbrane nisu ispunjeni. Odbrana

ističe da je iz provedenih dokaza jasno da optuženi Marković Radomir djela nije izvršio niti

kao direktni izvršilac niti kao saizvršilac, te ističe da Tužilaštvo BIH nije u optužnici

konkretizovalo bilo koju radnju ili kažnjivi propust prvooptuženog, na način na koji se mora

definisati radnja optuženog, odnosno nema dokaza izvan razumne sumnje da je bilo koju

radnju ili propuštanje radnje, koja bi predstavljala učešće u izvršenju krivičnog djela

počinio prvooptuženi, niti su njegove radnje sastavnio dio činjeničnog opisa.

18. Nadalje, odbrana navodi da u spisu ne postoji ni jedan dokaz koji ukazuje na bilo

koji način na odnos Marković Radomira prema navodnom širokom i sistematskom napadu,

odnosno prema krivičnom djelu, i samim tim ne postoji čak niti indicija namjere da počini

bilo koje od djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Tužilaštvo nije izvelo niti jedan

dokaz postojanja plana (kako bi se neko mogao teretiti za planiranje), nema glavnog

(navodnog) izvršioca (da bi se optuženi mogao teretiti za pomaganje), niti jedan dokaz nije

izveden u vezi sa navodnim naređivanjem. Nadalje svi dokazi tužilaštva, pa čak i iskazi

krunskih svjedoka ne dovode Marković Radomira u vezi sa radnjama iz člana 180 stav 1

9

KZBiH, niti u tom pravcu postoje bilo kakve indicije. Jasno je da Tužilaštvo BiH nije

izvelo niti jedan dokaz kojim bi barem ukazali na postojanje bilo kakvog plana, koju ulogu

je optuženi eventualno imao u tom nenavedenom planu, njegovo znanje za isti, te na koji

način (odnosno, kojim radnjama) je učestvovao u predmetnom planu, odnosno, kako bi

njegovo neučestvovanje osujetilo taj nenavedeni plan, a s tim u vezi, na koji način je

ostvarivao svoju krivično-pravnu radnju kao objektivni element krivičnog djela.

19. Tužilaštvo je bilo u obavezi odrediti na koji precizno način i kojim svojim radnjama,

je optuženi počinio predmetno djelo, odnosno kakva je to njegova aktivnost u konkretnom

djelu, te samoj posljedici koja je navedena u optužnici, a koja radnja je definisana kao

njegova radnja saizvršilačkog djelovanja kroz individualno određenu akciju. U odsustvu

ove specifikacije je Sud BiH stavljen u situaciju da je nemoguće izreći osuđujuću presudu,

a da ne dođe do kršenja prava na pravično suđenje. Odbrana dalje navodi da iz

provedenih dokaza optužbe se vidi da Marković Radomir nikada nije preduzeo bilo kakvu

radnju koja bi sadržavala u sebi osnov za analizu postojanja elemenata krivičnog djela

koja mu se stavljaju na teret, i da Tužilaštvo nije iznijelo nijedan konkretan dokaz na kom

bi se bazirala ili ukazivala u svom postojanju diskriminatorska namjera, te da individualna

radnja za protivpravno lišenje slobode ne postoji.

20. Odbrana smatra da u ovom postupku Tužilaštvo nije pokazalo niti dokazalo, ali ni

dokazivalo, niti optužilo Marković Radomira za postojanje tzv. komandne odgovornosti.

Osim naznake da je bio komandir čete i komandovao tom četom, nikakva druga radnja nije

određena za Marković Radomira, i da upravo materijalni dokaz Tužilaštva, govori u prilog

činjenici da Marković Radomir nije bio komandir čete u septembru 1992. godine, odnosno

da za takvu tvrdnju Tužilaštvo nema nijedan dokaz koji bi Sudu omogućio izvođenje

zaključka van razume sumnje. Po dokazima koje je tužilaštvo izvelo jasno je da je de iure

– Marković Radomir, na mjesto komandira čete postavljen u oktobru 1993.godine, a de

facto, komandovanje ovom četom u mjesecu septembru 1992. godine i da u postupku nije

van svake razumne sumnje dokazano da je Radomir Marković bio komandir čete u

inkriminisanom periodu, niti da je znao, niti da je prisustvovao izvršenju bilo kakvih zločina,

pa samim tim, nije ni bio u prilici da iste spriječi, suzbije, ili preda nadležnim na

procesuiranje. Iako Tužilaštvo ne dovodi u vezu optuženog Markovića sa tačno

preciziranim radnjama iz kruga komandne odgovornosti, ali naglašava njegovu komandnu

ulogu, zbog čega je odbrana izvršila analizu radnji prvoptuženog i iz ovog ugla, ističući da

se Marković tereti tek u završnoj riječi za definisane radnje usaglašavanja i prihvatanja

postupaka drugih. Stoga završna riječ optužbe u kojoj se Radomir Marković kvalifikuje kao

10

izvršilac, saizvršilac.., prema individualnoj i prema komandnoj odgovornosti jeste

novina, nova optužnica, koja se zasniva na tvrdnjama Tužilaštva (sa puškom na gotovs),

a koje tvrdnje nemaju potporu ni u jednom jedinom provedenom dokazu.

21. Tužilaštvo BiH nije izvelo ni jedan dokaz koji bi barem upućivao na postojanje bilo

kakve namjere kod mog branjenika u pravcu izvršenja ovog krivičnog djela. Iako se

detaljna analiza koja se odnosi na namjeru nalazi u dijelovima ove završne riječi koje se

odnose na progone, ubijanje, na ovom mjestu je nužno skrenuti pažnju Sudu BiH na

činjenicu da je Tužilaštvo BiH izvelo veći broj svjedoka. Ova lica su govorila o svom

shvatanju događaja, o događajima koji nisu vezani za ovaj predmet optužbe, kao i o

samom događaju (isključivo dva zaštićena svjedoka) i jedini razuman zaključak do kojeg

se može doći jeste da sa ovakvim dokazima Tužilaštvo nije ni moglo dokazati mens reu

mog branjenika, te da se iz tog razloga nije ni doticalo namjere kao voljnog elementa ovog

krivičnog djela, koja se zahtjeva za ovu vrstu krivičnog djela, posebno i jasno izraženo za

svaku definisanu radnju izvršenja i kao saizvršioca i osnovom radnji individualne

odgovornosti i osnovom radnji koja bi predstavljala komandnu odgovornost.

22. Nadalje, optužba je u ovom pravcu potpuno izgubila iz vida da je izostao dokaz o

postojanju elementa napada koji bi mogao da se tretira kao široki i sistematski. Teret

dokazivanja stoji na optužbi, a sumnja se mora tumačiti u korist optuženog, i da za

oosudu po ovakoj optužbi i dokazima koji su je pratili ne postoji razuman zaključak.

Odbrana se poziva na princip in dubio pro reo, i to u odnosu na svaki element bića

krivičnog djela Zločina protiv čovječnosti kojim se tereti optuženi Marković Radomir.

Odbrana ističe da Tužilaštvo kroz provedene dokaze nije dokazalo postojanje širokog ili

sistematskog napada koji je izvela vojska Srpske Republike BiH, u inkriminisanom

vremenu, niti je dokazalo da su optuženi ne samo znali za takav napad nego učestvovali u

istom. Sama činjenica pripadnosti srspkoj vojsci, kao i činjenica da su optuženi bili na

području opštine Rogatica, u zoni odgovornosti rogatičke brigade, ne govori u prilog teze

Tužilaštva da su izvršili zločin za koji se terete, i da ne postoji niti jedan dokaz materijalne

prirode, da se događaj o kom svjedoče svjedoci MR1 i MR2 zaista i dogodio. Čak i kada bi

postojao čvrst osnov da se povjeruje da se događaj desio na način kako se tvrdi

optužnicom, jasno je da nema dokaza o svijesti optuženih o napadu i karakteru napada,

odnosno o svijesti u odnosu na cjelokupan konktekst događanja, sa posebnim osvrtom na

svijest o preduzimanju radnji koje mogu biti usmjerene na civilno stanovništvo. Odbrana

osporava iskaze svjedoka MR 1 i MR 2 ističući da ne govore identično o istom događaju,

te da su izvajve kontradiktorne i nesigurne, što predstavlja osnov za neprihvatanje istih i

11

ukazuje na pojedine materijalne dokaze koji potvrđuju tvrdnju odbrane da Marković

Radomir nije u septembru 1992. godine bio komandir sočičke čete, da je isti postavljen tek

1993. godine, te da je dužnost preuzeo u oktobru 1993, tačnije 20. 10. 1993. godine, a što

potvrđuje i svjedok Tužilaštva Božović Zoran. Kompletna optužnica zasniva se isključivo

na svjedočenju svjedoka pod zaštićenim nazivom MR1 i MR2, te odbrana ističe da je

njihovo svjedočenje školski primjer nekredibilnog i nedosljednog iznošenja iskaza. Prije

svega kada se svi dokazi dovedu u međusobnu vezu, kako dokazi optužbe, tako i dokazi

odbrane, jasno je da MR1 i MR2 koji 1992. godine u septembru nisu bili vojnici srpske

vojske, i kojima u septembru 1992. godine, komandir čete nije bio Marković Radomir,

svjedoče nečiju priču manipulaciju događaja i saznanja o kojima nisu imali neposredna

zapažanja, te ukratko iznosi bitne kontradiktornosti njihovih iskaza, i ističe da to sve dovodi

u pitanje sam subjektivni identitet optužnice, te navodi da Sud nema osnov da pokloni

vjeru iskazima zaštićenih svjedoka, jer ovi iskazi jesu potpuno neuvjerljivi, u svojoj

cjelovitosti, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi ova dva svjedočenja, te da su

iskazi ovih svjedoka očigledno nerealni u odnosu i na materijalne dokaze, te da Tužilaštvo

u nedostatku drugih dokaza predlaže Sudu da prihvati iskaze ovih svjedoka.

23. Opreza radi odbrana iznosi i navode koji se tiču primjene zakona, ukazivajući na

potrebu primjene blažeg zakona, a to je u konkretnom slučaju, po stavu odbrane KZ SFRJ.

Na kraju pozivajući se na primjenu načela in dubio pro reo, odbrana predlaže da Sud BiH

u skladu sa članom 284 stav c) Zakona o krivičnom postupku BiH, donese oslobađajuću

presudu u odnosu na optužnicu.

C. ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG KUŠIĆ MILETA

24. Odbrana optuženog Kušić Mileta u završnoj riječi navodi kako Tužilaštvo u optužnici

govori o tome kako je počeo sukob u Rogatici, o sistematskom napadu, ali da ničim ne

dokazuje tvrdnje iz činjeničnog opisa, iz dispozitva optužnice koje se tiču optuženog Kušić

Mileta. Dalje, odbrana osporava iskaze svjedoka MR1 i MR2 na kojima Tužilaštvo temelji

svoju optužnicu, ukazujući da su i materijalni dokazi na koje se optužba poziva

međusobno protivriječni, nestručno sačinjeni i nezakoniti, i da kao takvi ne mogu biti

valjana osnova kojom se potvrđuju iskazi zaštićenih svjedoka MR1 i MR2, odnosno

dokazuje njihova vjerodostojnost jer i sam tužilac u završnoj riječi kaže kako su iskazi tih

svjedoka nekonzistentni. Nadalje, materijalni dokazi koje je Tužilaštvo predočilo Sudu,

konkretno, potvrde o smrti na ime Pinjo Latife i Pinjo Saliha i sudsko medicinska

12

ekspertiza su potpuno protivriječni. Odbrana ističe da je i Zapisnik o uviđaju na

licu mjesta koje se nalazi na području Rogatice, sačinio mjesno nenadležan Sud, u

konkretnom slučaju Sud u Goraždu, ukazujući na razlike u pogledu sadržaja tog zapisnika

i izvještaja o sudsko medicinskoj ekspertizi, za koju se zapravo i ne može reći da se radi o

ekspertizi, jer nije dala odgovor ni na jedno od stručnih pitanja, a koja su relevantna za

odbrane u ovom postupku. Nadalje se ističe i frapantna razlika po pitanju puščanih

čahura, ukazujući da se i izvještaj kriminalističkog tehničara, takođe po tom pitanju

razlikuje od zapisnika o uviđaju i ekspertize, pri čemu treba posebno imati u vidu da su svi

ovi materijalni dokazi sačinjeni od strane lica koja su bila dio uviđajne ekipe, pozivajući se

na protivriječnost ovih dokaza, koje u potpunu sumnju dovodi iskaz svjedoka Enesa

Milavice, svjedoka koji je bio član uviđajne ekipe i shodno tome je jasno da su materijalni

dokazi Tužilaštva protivriječni, nezakoniti i kao takvi ne mogu biti osnova, niti potvrda

tačnosti, vjerodostojnosti iskaza zaštićenih svjedoka, a koji su po stavu ove odbrane

pojedinačno nedoslijedni, nekonzistentni, a međusobno protivriječni o različito bitnim

pitanjima i ta razlika se ne može pravdati protekom vremena, ističući da su njihovi iskazi u

suprotnosti i sa iskazima drugih svjedoka i materijalnim dokazima, i da njihove iskaze ne

samo da ne potvrđuju materijalni dokazi, nego ih zapravo pobijaju, kao što ih pobija i iskaz

svjedoka ..., ali i iskazi svjedoka odbrane, koji su u cjelosti pobili njihove iskaze o

njihovom angažmanu u kuhinji u kritično vrijeme, a što je potvrđeno i materijalnim

dokazima, potvrdama i uvjerenjima nadležnih tjela vlasti da su oni kao takvi evidentirani

kao sudionici rata bez obzira što su bili u radnim vodama, ti materijalni dokazi, potvrde i

uvjerenja izdavani su svim sudionicima rata, bilo da su angažovani kao vojnici ili pripadnici

radnih vodova. Tu vrstu dokaza kao vjerodostojnih koristio je tužilac kako bi dokazao

pripadnost vojni angažman optuženih, što odbrane nisu uopšte osporavale. Nadalje

odbrana ističe da i subjektivni i materijalni dokazi kako tužilaštva tako i odbrane pobijaju

iskaze ovih svjedoka.

25. Na kraju odbrana ističe da dokazi koje je prezentovao tužilac nisu dovoljni ni za

osnovanu sumnju, a kamo li za zaključak da postoji visok stepen vjerovatnoće što je kriterij

i standard kod dokaza van razumne sumnje, te predlaže Sudu da uz pravilo in dubio pro

reo optuženog Kušić Milu oslobodi od optužbe.

13

D. ZAVRŠNE RIJEČI OPTUŽENOG BOŽOVIĆ DRAGANA

26. Odbrana Dragana Božovića u završnoj riječi ističe da nije predlagano izvođenje

dokaza od strane ove odbrane, jer je upravo obaveza Tužilaštva BiH da sve navode

potvrđene Optužnice dokaže van razumne sumnje, navodeći da su subjektivni dokazi

Tužilaštva BiH nevjerodostojni (potpuno uzajamno, interno i drugim dokazima

kontradiktorni iskazi svjedoka sa mjerama zaštite MR1 i MR2), nerelevantni, odnosno,

izvan okvira optužnice i vremenski i činjenično, a da su materijalni dokazi Tužilaštva BiH u

velikom broju nerelevantni za konkretan predmet.

27. Analizirajući iskaze svjedoka (i djelimično materijalne dokaze), a koji su

identifikovani kao ključni za donošenje odluke u ovom predmetu, odbrana ukazuje da

Tužilaštvo nije dokazalo postojanje širokog i/ili sistematičnog napada u relevantno vrijeme

na relevantnom mjestu, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na teritoriji

opštine Rogatice u vrijeme relevantno za optužnicu, kao ni znanje optuženog Dragana

Božovića za taj napad. Nadalje, odbrana osporava iskaze zaštićenih svjedoka MR1 i MR2

nalazeći da su iskazi ovih svjedoka kontradiktorni kako uzajamno tako i u odnosu sa

ostalim dokazima, pa i navodima optužnice, a na kojima je Tužilaštvo BiH temeljilo cijeli

svoj slučaj. Odbrana takođe ističe da Tužilaštvo BiH nije opisalo, a ni dokazalo niti jednu

radnju Dragana Božovića, niti je ponudilo niti jedan dokaz da je u bilo kom trenutku u svom

životu, uključujući i period obuhvaćen optužnicom, postupao sa diskriminatornom

namjerom prema pripadniku bilo koje nacionalnosti, vjere, rase, političke, etničke, vjerske,

kulturne ili spolne grupe. Takođe nije dokazan niti jedan vid učešća u izvršenju krivičnog

djela optuženog Dragana Božovića, niti je ijedna njegova bilo saizvršilačka bilo izvršilačka

radnja opisana u dispozitivu optužnice, te na osnovu svega izloženog, odbrana optuženog

Božovića predlaže da Sud BiH donese oslobađajuću presudu u skladu sa članom 284.

stav 1. tačka c) ZKP BiH.

E. ZAVRŠNE RIJEČI OPTUŽENOG PERKOVIĆ SAŠE

28. Odbrana petooptuženog Perković Saše, advokat Veljko Čivša je u završnim

riječima naveo da je potvrđenom optužnicom optuženi Saša Perković se tereti za izvršenje

krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) i e) Krivičnog zakona

14

Bosne i Hercegovine a u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. KZ BiH. Branilac dalje

navodi da nije utvrđen karakter oružanog sukoba u BiH, da je ocjenjeno da se u BiH vodio

građanski rat po principu bellum omnia contra omnes, u kome su ratovali svi protiv svih a

muslimani i između sebe, a u prilog tome navodi iskaze zaštićenih svjedoka MR1 i MR2.

29. Odbrana dalje navodi kako se osmorici optuženih stavlja na teret jedna te ista

inkriminacija kao pripadnicima „Soćičke čete“ a da je izostala individualna aktivnost,

odnosno realna djelatnost svakog saizvršioca ponaosob te da je bilo nužno izdiferencirati

subjektivne i objektivne elemente predmetnog krivičnog djela za svakog od njih a da je

takav supstrat izostao. Smatra da niti jedan svjedok nije apostrofirao optuženog Perkovića

kao aktivnog aktera događaja koji mu se stavlja na teret kao i da u konkretnom slučaju za

optuženog Perkovića nedostaju činjenice i okolnosti koje treba da definišu i kakva je

njegova uloga, doprinos u ostvarenju zajedničke volje i odluke. Vlast nad radnjom je

materijalni kriterijum za saizvršilaštvo a da je opis zasnovan na iskazu svjedoka MR 1 I

MR 2 kao i na mišljenju vještaka za sudsku medicine i objektivnim dokazima. Prijedlog za

donošenje oslobađajuće presude po braniocu ima dva modela, prvo prihvatanjem dokaza

tužilaštva a koji su izvedeni na glavnom pretresu, tu prije svega misli na svjedoke MR1 i

MR2 kao navodne očevice događaja, uz zaključak da navedeni svjedoci ne pominju

optužene niti o njihovom učešću u navedenom djelu ali da su saglasni da je oko 50 vojnika

učestvovalo u radnjama koje inkriminišu ali da niti jednom nisu spomenuli optužene iz

ovog predmeta. Branilac navodi i drugi model za donošenje oslobađajuće presude a svodi

se na analizu i suštinsku ocjenu izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj

vezi kako to imperativno nalaže procesni zakon, branilac dalje navodi da je za ove radnje

Tužilaštvo ponudilo više dokaza ali da mali broj njih imaju relevantni status u rješavanju

ove pravne stvari. U kategoriju takvih dokaza po braniocu ulaze zapisnik o uviđaju,

zapisnik o ekshumaciji, te iskazi svjedoka a da je, po mišljenju ove odbrane, "udarna

pesnica" optužbe su iskazi svjedoka MR1 i MR 2, ali da su postojala međusobna

protivrječja iskaza ove dvojice zaštićenih svjedoka na koja su ukazale i prethodne

odbrane. Osvrčući se na nalaz i mišljenje vještaka Cihlarža, kako su pronađena samo

četiri skeleta a da je ostalih šesnaest, koliko se navodi u optužnici, prebačeno na drugu

lokaciju, pa s obzirom na navedeno branilac navodi kako tužilac nije ponudio ni jedan

dokaz za tu tvrdnju te da nema dokaza o takvoj vremenskoj sukcesiji u kojoj su realizovani

pojedini sastavni elementi predmetnog djela. U drugom dijelu završnih riječi branilac se

osvrnuo na utvrđene činjenice koje je Tužilaštvo BiH predložilo a za koje se odbrana

protivila iz razloga kršenja prava optuženih na kontradiktornost postupka garantovano

15

članom 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Nadalje, branilac navodi da je

Tužilaštvo imalo pogrešan pristup a i praksa Suda BiH viđenje relevantnih međunarodnih

standarda o ljudskim pravima na opštem nivou, te da Tužilaštvo u svom prijedlogu nije

dostavilo informacije i dokaze, niti odbrani ni Sudu BiH, na koji je način Tužilaštvo MKSJ

uspjelo, tj. kojim dokaznim sredstvima pred MKSJ, da dokaže postojanje određenih

činjenica u predmetima koji su navedeni u prijedlogu Tužilaštva prilikom prihvatanja

utvrđenih činjenica te da činjenice, utvrđene u presudama MKSJ predstavljaju samo stav

određenih sudskih vijeća o dokazima koji su izneseni u tim predmetima. Prema braniocu

optuženi koji nije bio dio presude u kojoj su utvrđene činjenice, ne bi trebao biti vezan tim

činjenicama gdje se može reći da postoji razumna osnova za sporenje činjenica. U vezi sa

samom primjenom krivičnog zakona branilac je naveo da Zočini protiv čovječnosti nisu bili

dio domaćeg krivičnog zakona u 1992. godini, pojasnio je načelo zakonitosti te njegovo

ostvarivanje kroz četvero-segmentnu strukturu. Dalje navodi da u novijoj praksi se ukidaju

presude koje su se zasnivala na direktnoj primjeni međunarodnog prava jer kako branilac

navodi ratifikacija Konvencije o genocidu od strane države ne znači da je država

inkorporirala svoje principe u svoj domaći krivični zakon; drugim riječima, država koja je

ratifikovala Konvenciju o genocidu još uvijek ne mora imati nadležnost da krivično goni bilo

koga zbog počinjenja takvih djela u svojim sudovima. Branilac je na kraju zaključio da

Zločini protiv čovječnosti mogu biti “kažnjivi” od strane domaćih sudova ali da se uzme u

obzir na koji se način stvara krivična odgovornost u domaćem pravnom sistemu. Dalje

odbrana pobija tvrdnju da država Bosna i Hercegovina ima pozitivnu obavezu da sudi za

Zločine protiv čovječnosti po Evropskoj konvenciji jer je pogrešno pretpostavljati da iz

članova 2., 3. i 8. Evropske konvencije proizilazi pozitivna obaveza Bosne i Hercegovine

da na domaćim sudovima kažnjava Zločine protiv čovječnosti pa stoga odbrana smatra da

je prijedlog za donošenje oslobađajuće presude protiv optuženog Perković Saše osnovan i

na zakonu zasnovan.

F. ZAVRŠNE RIJEČI OPTUŽENOG GLUHOVIĆ RADOMIRA

30. Odbrana petoptuženog Gluhović Radomira, advokat Radivoje Lazarević u uvodnom

dijelu navodi da je prema optužnici od 23.10.2014. godine optuženom Gluhoviću i drugim

optuženim stavljeno na teret da je od aprila do septembra 1992 godine na području općine

Rogatica postojao širok ili sitematičan napad na civilno bošnjačko stanovništvo i da je isti

znao za taj napad i svjestan da njegove radnje čine dio tog napada izvršio određene

16

radnje koje su izazvale ubistva civilnog bošnjačkog stanovništva. Odbrana je navela

elemente djela Zločina protiv čovječnosti kao i da je prema gore navedenoj optužnici

njegovom branjeniku stavljeno na teret da je kao pripadnik Sočićke čete izvršio napad na

sela koja su navedena u optužnici, da je izvršio pretrese kuća u tim selima i da je prilikom

pretresa zatekao oko 20 ljudi, među njima četiri poimenice nabrojana lica, da je on imao

namjeru da ta lica liši života i da je tada preduzeo radnje koje su dovele do smrti ovih lica.

31. Nadalje, branilac navodi da je obaveza Tužilaštva bila da sve ove elemente

apostrofira i da sve elemente dokaže u toku dokaznog postupka da bi takav postupak

doveo do osuđujuće presude ali da tužilac nije postupio na način kako to zakon propisuje,

odnosno da nije dokazao da je optuženi Gluhović Radomir preuzeo radnje koji bi dovele

Sud, bez dileme, u zaključak, da je on izvršio krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz

člana 172 KZ BiH a niti jedno drugo djelo obzirom na odnos pravne kvalifikacije odnosno

vezanost Suda za pravnu kvalifikaciju iz optužnice. Branilac je naveo kako je ova odbrana

zauzela stav i nije izvodila dokaze, a da će se utvrditi da li je bio pravilan ili ne i da u

pogledu ocjene svjedoka, i zaštićenih svjedoka MR1 i MR2 i dovođenje u vezu njihovog

svjedočenja sa ostalim dokazima, primjene zakona, zakonitosti dokaza, prihvata navode

prethodnih odbrana u pogledu gore pomenutih činjenica kao navode ove odbrane.

Branilac je naveo da za Gluhović Radomira slijedi oslobađajuća presuda i nemaju drugih

prijedloga osim što je ponovio da odbrana prihvata navode ranijih odbrana u pogledu

elemenata bića krivičnog djela.

G. ZAVRŠNE RIJEČI OPTUŽENOG RADOVIĆ PERE

32. Odbrana šestooptuženog Radović Pere, advokat Petko Pavlović je naveo da ova

odbrana prihvata sve ranije iznešeno od prethodnih odbrana, kako u pogledu analize,

optužnice, pravne kvalifikacije djela, tako i u činjeničnom opisu i u analizi svih dokaza koje

je izvelo Tužilaštvo kao i odbrana. Odbrana navodi da je na dan kada je optuženi Radović

Pero lišen slobode, i kada je sa advokatom obavio prvi razgovor, rekao da tokom rata

uopće nije živio niti boravio u Rogatici, niti je bio pripadnik Rogatičke brigade niti niže

vojne formacije te da je čitav rat proveo na području Lukavice i bio pripadnik Vojne pošte u

Lukavici, a za što posjeduje i materijalne dokaze. Odbrana je razmišljala da u jednom

periodu provede svoju istragu i izvede dvadeset svjedoka da posvjedoče da optuženi

17

Radović nije bio pripadnik Rogatičke brigade niti Sočićke čete i isto toliko onih koji će

posvjedočiti da je on bio pripadnik Vojne pošte u Lukavici, ali kada je odbrana pročitala

optužnicu i proučila dokaze, zatim kako je postupak proticao, odbrana je odustajala od

takvog plana i nisu izveli niti jednog svjedoka.

33. Odbrana smatra da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je

optuženi Radović Pero počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, nisu se bavili niti

pojedinačnom analizom naročito onom koje su analizirane od strane odbrana i materijalnih

dokaza i odbrana i Tužilaštva. Nadalje, branilac ističe da za vrijeme dokaznog postupka,

ime Radović Pere je pomenuto u jednom slučaju, kada je svjedok MR2 saslušavan i

ispitivan od strane tužioca ali da je tada svjedok MR2 rekao da Radović Pero nije bio

pripadnik Sočićke čete niti da je bio na mjestu događaja i da je odbrana uložila dokaze

čime se dokazuje da je Radović Pero bio teško ranjen te da se poslije toga liječio u više

medicinskih ustanova, a iz kojih proizilazi da nema veze sa događajima koji su mu

stavljeni na teret u optužnici. Odbrana predlaže da se Radović Pero oslobodi od optužbe.

H. ZAVRŠNE RIJEČI OPTUŽENOG VUKAŠINOVIĆ ILIJE

34. Odbrana sedmooptuženog Vukašinović Ilije, advokat Dragoslav Perić je naveo da je

optužnicom TBiH od 23.10.2014. godine optuženim stavljeno na teret Zločin protiv

čovječnosti, da kroz dosadašnju praksu Suda BiH kao i Haškog suda nema dileme da

Zločini protiv čovječnosti predstavljaju posebnu vrstu kršenja humanitarnog prava i da

imaju čvrstu vezu kada je u pitanju širok ili sistematičan napad odnosno rasprostranjen

kako je terminologija statuta odnosno presuda i prakse Haškog suda. Branilac je naveo

presude Blaškića i Tadića koje su po njmu postale pravilo koje se primjenjuje i koje je

prisutno i u odlukama Suda BiH. Nadalje, branilac se u svom izlaganju koncentrisao na

član 172 Krivičnog zakona BiH, elemente koje sadrži krivično djelo Zločini protiv

čovječnosti zatim subjektivnu vezu između počinilaca ovog djela i kako je veza čvrsta u

djelu Zločini protiv čovječnosti i upravo zbog toga, po braniocu ovo djelo je posebna vrsta

kršanje humanitarnog prava. Branilac je nastavio svoje izlaganja analizirajući dokaze

TBIH, akcenat je posebno bio na iskazima zaštićenih svjedoka Tužilaštva, MR1 i MR2 a

koji su prilikom svjedočenja rekli da nije bilo zarobljavanja i maltretiranja civilnog

stanovništva, te da su civile zatekli u garaži kuće Pinjo Alije.

18

35. U nastavku je branilac postavio pitanje da li je da li je pronalazak civila

rezultat napada ili pronalazak tih civila izolovan slučaj pa naveo da je presudama Suda

BiH i Haškog suda, u predmetu Kunarac i Krajišnik, utvrđeno da nije svaki napad u funkciji

Zločina protiv čovječnosti kao i da svaki izolovani napad nije u funkciji Zločina protiv

čovječnosti. Odbrana je istakla da Tužilaštvo BiH nije izvodilo dokaze radi utvrđivanja da je

napad bio u cilju državne politike ili politike neke organizacije, kako je na te okolnosti

saslušan jedan svjedok, a koji je ispričao više, manje poznate činjenice koje su bile u

Rogatici, o podjeli općinskih organa, organa vlasti Teritorijalne odbrane i formiranju kriznih

štabova. Branilac je istakao da optuženi Vukašinović Ilija nigdje nije pomenut od strane

svjedoka MR1 i MR2 a koji su saslušani pred vijećem, u odnosu na takve činjenice pa je

predložio da Sud donese oslobađajuću presudu.

I. ZAVRŠNE RIJEČI OPTUŽENOG VUKAŠINOVIĆ MILOŠA

36. Odbrana osmooptuženog Vukašinović Miloša, advokat Miodrag Stojanović se

pridružila završnim riječima ostalih odbrana sa pravnom argumentacijom koja je vezana za

kvalifikaciju djela, za postojanje širokog ili sistematičnog napada usmjerene protiv bilo

kojeg stanovništva, preko pitanja primjene KZ do analize i ocjene iskaza saslušanih

svjedoka, njihovog kredibiliteta i snage korištenih materijalnih dokaza od strane tužioca.

Odbrana u završnim riječima navodi da je bilo brojnih nedosljednosti a koje su uočene

prilikom pripremanja završnih riječi te da djelo, koje se stavlja optuženim na teret, da ne

pripada inkriminaciji koja proizilazi iz optužnice, a da to smatra iz prostog razloga što je

condicio sine qua non za postojanje ovog krivičnog djela postojanje širokog ili

sistematičnog napada a kako dalje navodi, Tužilaštvo nije izvelo dokaze da bi dokazao

postojanje širokog ili sistematičnog napada. Odbrana je dalje navodila utvrđene činjenice

koje su prihvaćene a koje odbijene od strane ovog Suda. U vezi sa tužilačkim svjedocima

naveo je da niti jedan nije govorio o širokom ili sistematičnom napadu na prostoru opštine

Rogatice, da je po mišljenju odbrane, jedino svjedok Ujić Mile mogao govoriti o postojanju

širokog ili sistematičnog napada ali da je svjedok Ujić govorio o vojničkom kontekstu svih

događaja iz septembra vezanih za područje općine Rogatica. Nadalje, odbrana je navela

da nije imala osnova da brani postojanje širokog ili sistematičnog napada jer po odbrani

materijalni dokazi nisu vezani za bilo kojeg od optuženih nego na kontekstualni dio

optužnice i da svi ti dokumenti vremenski izvan konteksta optužnice.

19

37. Branilac je u završnoj riječi analizirao i iskaze svjedoka Tužilaštva, pa tako naveo

da su svjedoci jasno istakli da konkretno u Karačićima nije bilo civilnog stanovništva u

inkriminirajućem periodu i da od Tužilaštva nisu izvedeni dokazi od kojih bi trebali da se

brane i da je dogovor svih odbrana u ovom predmetu bio da se na ove okolnosti ne izvode

dokazi. Nadalje, branioc navodi da nije utvrđeno u ovom predmetu, ni izvan razumne

sumnje dokazano da je postojao širok ili sistematičan napad. Odbrana je analizirala tekst

optužnice smatrajući ga neodgovornim u elementarnim stvarima, da su od dvadeset

ubijenih civila, kako je to navedeno u optužnici, samo njih četiri identifikovano a da je

doveden predmet do kraja a da ostalih šesnaest osoba nije, te da je vještak, koji je

svjedočio u ovom predmetu, nije mogao da utvrdi vrijeme, mjesto niti uzrok smrti civila. Na

kraju izlaganja završnih riječi odbrana je konstatovala da Tužilaštvo nije izvodilo dokaze da

bi dokazalo svijest i znanje postojanja širokog ili sistematičnog napada optuženog

Vukašinović Miloša, a da što se tiće individualne odgovornosti njegovog branjenika,

branilac je izjavio zaštićeni svjedoci MR1 i MR2 prilikom svjedočenja nisu spomenuli

Vukašinović Miloša. Odbrana tvrdi da Tužilaštvo nije dokazalo da je optuženi Vukašinović

na način, u vrijeme i na mjestu kako je to navedeno u optužnici počinio navedeno krivično

djelo pa cijeneći sve naprijed navedeno predložio da se Vukašinović Milošu oslobodi

krivične odgovornosti.

III. PROCESNE ODLUKE

A. SVJEDOCI POD MJERAMA ZAŠTITE

38. Sud je rješenjem, broj S1 1 K 014089 13 Krn 10 od 01.11.2013. godine, u fazi

istrage svjedocima pod pseudonimom MR-1 i MR-2, odredio zaštitne mjere na način da će

ime i prezime kao i ostali lični podaci svjedocima ostati povjerljivi, u toku istrage i nakon

podizanja optužnice, u periodu od 10 godina od donošenja konačnog rješenja o

određivanju zaštitnih mjera, kako je predviđeno članom 13. stav 1. pomenutog zakona,

nalazeći da se radi o svjedocima pod prijetnjom čijim bi otkrivanjem identiteta bila

ugrožena njihova sigurnost, kao i sigurnost njihovih porodica.

39. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 09.06.2015. godine, postupajući

tužioc je predložio dodatne mjere zaštite za zaštićene svjedoke “MR-1” i “MR-2” jer su isti

izrazili bojazan zbog svog svjedočenja pred Sudom. S tim u vezi, Tužilaštvo je predložilo

20

da se zabrani objavljivanje lika zaštićenih svjedoka u svim elektronskim i printanim

medijima.

40. Odbrane optuženih se nisu protivile prijedlogu optužbe.

41. Cijeneći navedeno vijeće je prihvatilo prijedlog optužbe, te s tim u vezi uz

egzistirajuće mjere zaštite, na ročištu za nastavak glavnog pretresa dana 09.06.2015.

godine donjelo odluku kojom se zabranjuje objavljivanja lika zaštićenih svjedoka u svim

elektronskim i printanim medijima

B. ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI SA DIJELA GLAVNOG PRETRESA

42. Vijeće je odluku o isključenju javnosti sa dijela nastavka glavnog pretresa održanog

09.06.2015. godine donio u skladu sa članom 235. ZKP BiH, u cilju zaštite interesa

svjedoka, iz razloga identifikacije zapisnika o saslušanju zaštićenog svjedoka MR2, koji se

koristio prilikom njegovog saslušanja. Također, vijeće je donijelo odluku i o isključenju

javnosti sa dijela nastavka glavnog pretresa održanog 25.08.2015. godine kada je

svjedočio svjedok Ujić Mile, kako bi se utvrdilo da li je svjedok već imao mjere zastite,

obzirom da je ranije svjedočio pred MKSJ.

43. Stranke i branioci optuženih se nisu protivili sa isključenjem javnosti sa dijela

glavnog pretresa.

44. U slučajevima isključenja javnosti, Sud je, nakon razmatranja sudske prakse koja

ukazuje da nije uvijek moguće predvidjeti i potpuno kontrolisati dinamiku izjašnjenja o

pravnim i činjeničnim pitanjima, odlučio da isključi javnost sa dijela glavnog pretresa

prilikom rasprave o navedenim pitanjima.

45. Prije nego je sa dijela glavnog pretresa isključena javnost Sud je u javnom

zasjedanju upoznao sve prisutne o razlozima za isključenje javnosti, te je, isto tako, javno

objavio odluku koja je donesena na dijelu pretresa sa kojeg je javnost bila isključena.

C. NASTAVLJANJE ODGOĐENOG GLAVNOG PRETRESA (ČLAN 251. STAV 2. ZKP BIH)

46. Odredba člana 251. stav 2. ZKP BiH predviđa da „glavni pretres koji je odgođen

mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30

dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju

21

svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste

iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu...“

47. Kako je u ovom predmetu, tokom dokaznog postupka, između glavnih pretresa

održanih 05.03.2015. godine i 07.04.2015. godine, zatim od 14.07.2015. godine i

18.08.2015. godine, te 22.12.2015. godine i 26.01.2016. godine, prošlo više od 30 dana,

postupajući u skladu sa gore navedenom odredbom, Vijeće je, uz saglasnost stranaka u

postupku i branioca optuženih, odlučilo da se ranije izvedeni dokazi neće ponovo izvoditi,

već će se koristiti iskazi svjedoka dati prethodno na glavnim pretresima, kao i već uvedeni

materijalni dokazi.

D. ODSTUPANJE OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA

48. Tužilaštvo BiH je predložilo da se na nastavku glavnog pretresa dana 14.07.2015.

godine, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, pročita iskaz umrlog svjedoka Omeragić

Esme.

49. Odbrane optuženih se nisu protivile čitanju iskaza ovog svjedoka.

50. Član 273. ZKP BiH, a koji se odnosi na izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza,

u stavu 2. predviđa da: “zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije

odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su

ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred

Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga“.

51. Kako je u sudski spis uložen Izvod iz matične knjige umrle Omeragić Esme1, iz

kojeg nesumnjivo proizilazi da je navedeno lice umrlo, zbog čega njegovo ispitivanje nije

bilo moguće na glavnom pretresu, to je Sud prihvatio prijedlog Tužilaštva da se na

nastavku glavnog pretresa 14.07.2015. godine, pročita iskazi umrlog svjedoka i to (T-2)

Zapisnik o saslušanju svjedoka Omeragić Esme, broj: 16-13/3-1-235/13 od 17.09.2013.

godine, dat Državnoj agneciji za istrage i zaštitu.

1 T-1 Akt općine Novi Grad broj 05-13-10923/2015 od 25.05.2015. godine zajedno sa Izvodom iz MKU za

umrlu Omeragić Esmu, broj 05-13-12085/2015 od 25.05.2015. godine;

22

52. Kako se radi o izuzetku od neposrednog izvođenja dokaza, kojem Sud

pribjegava kada na glavnom pretresu nije moguće neposredno saslušati svjedoka, Sud je

suprotnoj strani dao mogućnost, da navede pitanja koja bi bila postavljena svjedoku da je

isti neposredno saslušan.

E. ODLUKA PO PRIJEDLOGU TUŽILAŠTVA BIH ZA IZVOĐENJE DOKAZA REPLIKE I DODATNIH

DOKAZA

53. Dana 18.01.2016. godine Tužilaštvo BiH je podnijelo Prijedlog broj T20 0 KTRZ

0006755 13 za izvođenje dokaza replike u smislu člana 261. stav 2. tačka c) ZKP BiH i

dodatnih dokaza u smislu člana 276. stav 1. ZKP BIH.

54. Navedenim aktom Tužilaštvo predlaže da se, u smislu člana 273. stav 2. ZKP-a

BiH, pročita izjavu svjedoka Konjokrad Drage, a čije je saslušanje, u svojstvu svjedoka,

predloženo optužnicom, jer je dolazak istog pred Sud otežan iz važnih razloga, i to zbog

godina starosti svjedoka, pa samim tim i njegovog lošijeg zdravstvenog stanja. Svjedoku

je za prevoz potrebno specijalizovano medicinsko vozilo, obzirom da isti zbog zdravstvenih

problema ne može da sjedi i potrebna mu je pomoć prilikom kretanja, a kako su to

saopštili članovi svjedokove porodice. Sem toga, Tužilaštvo navodi da se ne radi o

ključnom svjedoku, već o svjedoku koji ima samo posredna saznanja o predmetnom

događaju pa se, s tim u vezi, predlaže da se odstupi od neposrednog izvođenja dokaza u

odnosu na ovog svjedoka i da se njegov iskaz čita na glavnom pretresu.

55. Obzirom na navedeno, vijeće je odredilo vještačenje svjedoka po vještaku

medicinske struke prim. dr. sci Pešto Senadu koji je u dva navrata vještačio medicinsku

dokumentaciju svjedoka Konjorad Drage, koja mu je stavljena na raspolaganje, te je u

svom nalazu i mišljenju od 31.12.2015. godine naveo da nema medicinskog opravdanja na

osnovu kojeg bi isti mogao napisati da svjedok Konjokrad nije sposoban da prisustvuje

glavnom pretresu. Imajući u vidu da vještak nije utvrdio nemogućnost svjedoka da pristupi

i neposredno pred sudom da svoju izjavu, vijeće je odbilo prijedlog Tužilaštva BiH,

smatrajući da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH da se,

na glavnom pretresu, pročita zapisnik o saslušanju svjedoka Konjokrad Drage, dat u

istražnom postupku

56. Na glavnom pretresu, održanom dana 15.03.2016. godine, optužba je ponovo

tražila čitanje iskaza svjedoka Konjokad Drage, iako je isti prijedlog Tužilaštva BiH odbijen

23

jer nisu ispunjeni uslovi propisani članom 273. stav 2. ZKP BiH za čitanje i korištenja

zapisnika iz istrage, kao dokaza na glavnom pretresu, odnosno Vijeće se ni na koji način

nije uvjerilo da svjedok Konjokrad ne može pristupiti na ročište za nastavak glavnog

pretresa. Međutim, na navedenom ročištu optužba je svoj prijedlog u pogledu saslušanja

svjedoka Konjokrad Drage izmijenila na način da je predloženo da se svjedok pozove i

neporedno sasluša na glavnom pretresu. Vijeće je odbilo i ovaj prijedlog optužbe iz

razloga što je svjedok Konjokrad Drago već ranije pozivan na glavni pretres za dan

10.11.2015. godine, na koji nije pristupio, a svoj izostanak je opravdao bolešću, što je za

posljedicu i imalo prijedlog Tužilaštva da se iskaz svjedoka iz istrage, pročita na glavnom

pretresu. Prilikom donošenja ove odluke vijeće je imalo u vidu i okolnosti na koje je

svjedok trebao svjedočiti, odnosno o aktivnostima Sočičke čete u selu Kramer dana

02.08.1992. godine nalazeći, prevashodno, da dešavanja u navedenom selu nisu

obuhvaćena optužnicom ( i sam tužilac navodi da se radi o svjedoku koji ima posredna

saznanja), i da iskaz svjedoka ne bi doprineo razrješenju i utvrđivanju predmetnog

činjeničnog stanja. već bi njegovo ponovno pozivanje samo dovelo do odugovlačenja

krivičnog postupka, što bi imalo za posljedicu povrede prava odbrane na pravično suđenje

zagarantovno članom 6 EKLJP.

57. Također, u dostavljenom aktu od 18.01.2016. godine optužba je predložila

izvođenje dokaza replike i dodatnih dokaza i to:

58. Saslušanje zaštičenog svjedoka MR 1 na okolnosti radnog i vojnog angažovanja u

VRS u odnosu na dokaz odbrane optuženog Marković Radomira po braniteljici Zorani

Čarkić, o ućešću u VRS po aktu Opštinske uprave –Odjeljenja za opštu upravu br.03/1-

9-835-1-31/15 od 02.06.2015 godine, o prisustvu i učešću optuženih u inkriminisanom

događaju, te dolaska optuženog Radović Pere njegovoj kući nakon potvrđivanja optužnice

i upućivanja prijetnji i sugerisanja u vezi svjedočenja pred Sudom BiH, te s tim u vezi

saslušanje svjedoka Vučković Zoran i Raonić Muamera, djelatnika agencije za istrage i

zaštitu - Odsjek za zaštitu svjedoka, na okolnosti o obavljenom razgovoru sa zaštičenim

svjedocima MR 1 i MR , kao i sastavljanja službene zabilješke o informacijama koje su

dobili u vezi dolaska optuženog Radović Pere kući zaštićenih svjedoka i njegovog traženja

da svjedoči u njegovu korist, te kontakata optuženog Radović Pere u odnosu na zaštićene

svjedoke.

59.

24

60. Saslušanje svjedoka Vražalica r.Pinjo Vasvije ul. Djevojačka voda br.41

Do Novi Grad Sarajevo, na okolnosti saznanju o ubistvu njenih roditelja Pinjo Latife i Pinjo

,njenog prisustva ekshumaciji i identifikaciji posmrtnih ostataka i njenih saznanja o

počiniocima načinu i okolnostima ubistva.

61. Na nastavaku glavnog pretresa održanog dana 08.03.2016. godine, Tužilaštvo BiH

je preciziralo navedeni prijedlog na način da je odustalo od saslušanja svjedoka Vučković

Zorana jer je isti u međuvremenu preminuo.

62. Odbrane optuženih su se usprotivile izvođenju dokaza replike i dodatnih dokaza,

ističući da su svi predloženi dokazi bili dostupni tužiocu i ranije, te isti, i da budu

prihvaćeni, ne mogu promjeniti činjenično stanje.

63. Vijeće je, nakon razmatranja, odbilo prijedlog Tužilaštva BiH da se kao dokaz

replike sasluša svjedok MR-1 koji je, kao svjedok optužbe, već saslušan na glavnom

pretresu i to, upravo, na okolnosti radnog i vojnog angažovanja u vojsci VRS, te prisustvu i

učešću optuženih u inkriminisanom događaju, i najblaže rečeno, bilo bi ga suvišno pozivati

radi svjedočenja o činjenicama o kojima je, ranije, dao svoj iskaz. Eventualni propust

Tužilaštva prilikom ispitivanja vlastitog svjedoka, ne mogu se ispraviti ponovnim

pozivanjem tog istog svjedoka, ali sada kao dokaz replike, kada je odbrana svojim

dokazima samo osporavala vjerodostojnost dokaza optužbe, a što će biti predmet ocjene

ovog vijeća, ne iznoseći nove činjenice i okolnosti koje bi mogle biti predmet replike.

64. Nadalje, vijeće je odbilo i prijedlog Tužilaštva da se, u spis predmeta, uloži zapisnik

o saslušanju svjedoka MR-1 iz istrage. Naime, navedeni prijedlog pretresno Vijeće je

odbilo iz razloga što su zapisnici iz istrage (Zapisnik o saslušanu svjeodka MR1, Državna

agencija za istrage i zaštitu, broj: 16-13-3-1-6/13 od 15.01.2013. godine i Zapisnik o

saslušanju svjedoka MR1, Tužilaštvo BiH broj T20 0 KTRZ 0006755 13 od 14.10.2013.

godine), iako predočavani svjedoku na glavnom pretresu održanom dana 09.06.2015.

godine, prilikom unakrsnog ispitivanja branioca prvooptuženog Marković Radomira,

advokata Ćarkić Zorane, Vijeće nalazi da su razlike na koje je odbrana ukazivala

predmetnim iskazima iz istrage, razrješene i objašnjene od strane svjedoka, koji je

pojasnio uzroke razlika, a koje se odnose samo na dimenzije štale, vrstu građe štale i

lokalitet na koji su se vratili iz sela Karačići, tako da Vijeće nije našlo potrebnim ulaganje

predmetnih zapisnika.

25

65. U pogledu svjedočenja svjedoka MR- 1 na okolnosti dolaska optuženog Radović

Pere njegovoj kući nakon potvrđivanja optužnice i upućivanja prijetnji i sugerisanja u vezi

svjedoćenja pred Sudom BiH, i s tim u vezi saslušanje svjedoka Raonić Muamera na

okolnost obavljenog razgovora za zaštićenim svjedocima MR-1 i MR-2, kao i sastavljanja

službene zabilješke2 o informacijama koje je dobio u vezi dolaska optuženog Radović Pere

kući zaštićenim svjedocima i njegovog traženja da svjedoči u njegovu korist, te kontakata

optuženog Radović Pere u odnosu na zaštićene svjedoke, vijeće, nalazi ove dokaze u

potpunosti suvišni i nepotrebnim, odsnosno dokazima koji ni u kom slučaju neće doprinjeti

utvrđivanju činjeničnog stanja u ovom predmetu i koji bi se mogli cijeniti, eventualno kod

određivanja mjera zabrane prema optuženim, ali ne i kao dokaz o njegovoj krivičnoj

odgovornosti.

66. Vijeće je, kao dodatni dokaz Tužilaštva BiH, prihvatilo saslušanje svjedoka

Vražalica Vasvije.

F. ODLUKA O DJELIMIČNOM USVAJANJU PRIJEDLOGA TUŽILAŠTVA BIH ZA PRIHVATANJE

UTVRĐENIH ČINJENICA U POSTUPCIMA PRED MKSJ

67. Vijeće je dana 29.05.2015. godine, donijelo odluku kojom se, u skladu sa članom 4.

Zakona o ustupanju predmeta, djelimično prihvata prijedlog Tužilaštva broj T20 0 KTRZ

0006755 13 od 03.03.2015. godine te se činjenice, utvrđene od strane pretresnog vijeća u

predmetu MKSJ-a, Tužilac protiv Momčila Krajišnika broj IT-00-39-T od 27.09.2006.

godine, prihvataju se kao utvrđene u opsegu kako je navedeno u daljem tekstu:

1. „Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, u nacionalnom

sastavu stanovništva općine Rogatica bilo je 13.209 (60 posto) Muslimana, 8.391

(38 posto) Srba, 19 Hrvata, 186 Jugoslovena i 173 osobe druge ili nepoznate

nacionalnosti“ (paragraf 674. presuda Tužilac protiv Momčila Krajišnika broj IT-00-

39-T od 27.09.2006. godine).

2. „Do početka 1992. godine jedan od istaknutih ljudi u vrhu SDS-a i član Općinskog

odbora SDS-a Rogatica Rajko Kušić formirao je paravojnu jedinicu u čijem sastavu

je bilo 45 do 50 Srba ..... . Kušić i predsjednik općinskog SDS-a Sveto Veselinović

2 Službene zabilješke Državne agnecija za istrage i zaštitu broj P-16-07/1-04-4-110-2/15 od 05. februara 2015. godine i

P-16-07/1-04-4-110-3/15 od 10. februara 2015. godine

26

tražili su podjelu opštine, kao i podjelu policije i TO-a Rogatice. U martu

1992. godine pregovorači Muslimani pristali su na podjelu kako bi izbjegli rat. Srbi su

potom proveli podjelu policijske stanice, zadržavajuči oružje koje su zadužili, dio

policijske zgrade i dvije trečine vozila. Približno u isto vrijeme SDS je osnovao srpski

Krizni štab, ......... . Srbi su, osim toga proglasili osnivanje srpske opštine Rogatica.“

(paragraf 675. presuda Tužilac protiv Momčila Krajišnika broj IT-00-39-T od

27.09.2006. godine).

3. „U noći između 12.i 13. maja 1992. godine, područje Živaljine u općini Rogatica

gađano je iz minobacača i protivavionskog oruđa, aviona i topova iz sela Plješavica i

Seljani. Srpske snage koje su uključivale VRS, Kušićeve ljude i dobrovoljce-počevši

od 22.maja, granatirale su približno sedam dana, a na kraju zauzele grad Rogaticu i

okolna sela. Otpor im je pružilo samo pedesetak muslimana s lakim naoružanjem.

Nakon granatiranja, Srbi su Muslimanima naredili da se okupe na centralnom

gradskom trgu. Vojnici u uniformama JNA, ..... , tražili su od muslimanskog

stanovništva da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se, presele u srednju školu Veljko

Vlahović prijeteči da će ih ubiti ako to ne učine. Na gradskom trgu se okupilo ukupno

2.500-3.000 Muslimana. Pripadnici srpske policije i drugi ljudi u maslinastosivim

uniformama su sve one koji nisu postupili po naređenju da odu u srednju školu

istjerali iz njihovih domova, potom razdvojili muškarce od žena i muškarce pretukli.“

(paragraf 678. presuda Tužilac protiv Momčila Krajišnika broj IT-00-39-T od

27.09.2006. godine).

4. „ Lokalni Srbi su ........u toj srednjoj školi zatočili do 1.100 rogatičkih Muslimana. Oko

srednje škole su postavljeni stražari i mitraljeska gnijezda, a zatočenicima je

saopšteno da su oko škole postavljene mine. Srpski vojnici, policajci, pripadnici

specijalnih i paravojnih jedinica ispitivali su Muslimane koji su u toj srednjoj školi bili

zatočeni i do tri i po mjeseca.“ (paragraf 679. presuda Tužilac protiv Momčila

Krajišnika broj IT-00-39-T od 27.09.2006. godine).

5. „Grupa od 1.500 do 2.000 Muslimana otišla je u maju 1992. godine iz grada

Rogatice zbog sve intezivnijeg granatiranja. Kada je ta grupa stigla u selo Vragolovi

u opštini Rogatica, zatekla je približno 5.000 do 6.000 raseljenih Muslimana i

izbjeglica. Kada su srpske snage u julu granatirale Vragolove, 1.500 od tih

Muslimana pobjeglo je u Goražde.“ (paragraf 682. presuda Tužilac protiv Momčila

Krajišnika broj IT-00-39-T od 27.09.2006. godine).

6. „Osim u gore pomenutim objektima, srpske vlasti su 1992.godine u toj opštini civile

pretežno muslimanske nacionalnosti držale zatočene u sljedeča četri zatočenička

centra: na poljoprivrednom dobru „Rogatica“u školi u Rogatici na ergeli konja na

Borikama i u Crkvenom domu.“ (paragraf 683. presuda Tužilac protiv Momčila

Krajišnika broj IT-00-39-T od 27.09.2006. godine).

27

68. Ostale činjenice predložene u Prijedlogu Tužilaštva odbijaju se iz razloga

koji slijede u obrazloženju rješenja.

69. Tužilaštvo BiH je dana 03.03.2015. godine Sudu dostavilo prijedlog broj T20 0

KTRZ 0006755 13 kojim se traži da Sud u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o

ustupanju predmeta, prihvati ukupno 12 činjenica3 utvrđenih pravosnažnom presudom

MKSJ u predmetu Tužilac protiv Momčila Krajišnika broj IT-00-39-T od 27.09.2006.

godine, u kojoj se navodi da je na području opštine Rogatica i susjednih općina u periodu

na koji se odnosi ova optužnica, septembar 1992. godine, postojao širok i sistematičan

napad na nesrpsko stanovništvo opštine Rogatica.

70. Tužilaštvo je zajedno sa prijedlogom dostavilo Sudu obrazloženje predmetnog

prijedloga u kojem, između ostalog, navodi da bi Sud, korištenjem mehanizma utvrđenih

činjenica, ispunilo osnovnu svrhu člana 4. Zakona o ustupanju, a to je, efikasnost i

ekonomičnost sudskog postupka.

71. Na pomenuti prijedlog Tužilaštva, branilac optuženih Radomira Markovića i

Dragana Božovića, advokat Zorana Čarkić, branilac optuženog Radomira Gluhovića,

advokat Radivoje Lazarević, branilac optuženog Pere Radovića, advokat Petko Pavlović i

branilac optuženog Miloša Vukašinovića, advokat Dejan Bogdanović, su dostavili

izjašenjenje u kojem, između ostalog, navode da Tužilaštvo u prijedlogu nije predložilo

prihvatanje utvrđenih činjenica nego cijelih paragrafa, kao i da predložene činjenice ne

ispunjavaju kriterije koji su ustanovljeni u sudskoj praksi MKSJ-a, a koje je prihvatio i Sud

BiH, pa tako, činjenice od broja 3 - 13 sadrže pravnu kvalifikaciju, nisu relevantne za

optužene i nisu konkretno određene i odredive. Branioci ističu i to da, ukoliko bi se sve

predložene činjenice prihvatile kao dokazane, optuženi bi došli u poziciju da su spriječeni

da pobijaju te činjenice u kontekstu ovog predmeta, te da bi teret dokazivanja bio

nametnut odbrani, što bi predstavljalo povredu prava na pravično suđenje u kontekstu

člana 6. stav 1. EKLJP kao i kršenje presumpcije nevinosti. Imajući u vidu navedeno,

odbrane predlažu da Sud prijedlog Tužilaštva odbije osim u pogledu činjenice navedene

pod rednim brojem 2, koju su odbrane spremne prihvatiti ili alternativno, da se odbranama

dozvoli pravo žalbe na eventulano rješenje o prihvatanju određenih činjenica kao

utvrđenih.

3 U prijedlogu je navedeno da se predlaže 13 utvrđenih činjenica, međutim Sud je utvrdio da u prijedlogu pod

rednim brojem 1. Tužilaštvo navodi naziv i broj predmeta u kojem su utvrđene činjenice čije se prihvatanje predlaže, tako da je predloženih činjenica ukupno 12.

28

72. Branilac optuženog Mile Kušića advokat Krešimir Zubak je u dostavljenom

izjašnjenju istakao i to da je Sud u obavezi da primarno primjenjuje odredbe ZKP BiH,

među kojima odredbe člana 1. (predmet i primjena Zakona) i člana 15. ZKP BiH (slobodna

ocjena dokaza), te da ZKP BiH ne poznaje mogućnost da sud formalno primi na znanje

kao presuđene i utvrđene činjenice u drugim postupcima, pa ni u postupku pred MKSJ-om,

dok je branilac optuženog Perković Saše, advokat Veljko Čivša, naveo da bi, ukoliko bi

Sud i prihvatio određene činjenice kao utvrđene iz presuda MKSJ-a, došlo do kršenja

osnovnih konvencijskih garancija optuženih i to člana 6. stav 2. i 3. tačka d) EKLJP

(presumpcija nevinosti i pravo optuženog da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka),

kao i da Tužilaštvo nije dostavilo dokaze na koji način je MKSJ uspjelo, kojim dokaznim

sredstvima, da dokaže postojanje određenih činjenica, i da li je odbrana pokušala da

ospori postojanje tih činjenica i ako jeste na koji način je to uradila.

73. Advokat Dragoslav Perić, branilac optuženog Ilije Vukašinovića, u ostavljenom roku,

nije dostavio izjašnjenje na prijedlog Tužilaštva za prihvatanje utvrđenih činjenica.

74. Članom 4. Zakona o ustupanju predmeta propisano je da: „Nakon saslušanja

stranaka, Sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da

prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom

postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-

om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.”

75. Nadalje, Pravilo 94. (B) Pravilnika o postupku i dokazima navodi da: ˝Na zahtjev

jedne od strana ili proprio motu pretresno vijeće može, nakon što je saslušalo strane,

odlučiti da formalno primi na znanje činjenice o kojima je presuđeno ili pismeni dokazni

materijal iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od

važnosti za tekuće suđenje.˝

76. Dakle, saslušanjem stranaka u postupku, ispunjena je i prva formalna pretpostavka

citiranog propisa za odlučivanje o pitanju prihvatanja utvrđenih činjenica dokazanim.

77. Važno je napomenuti da je Zakon o ustupanju predmeta lex specialis i da je kao

takav primjenjiv u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini.

78. Osnovna svrha člana 4. Zakona o ustupanju predmeta jeste efikasnost i

ekonomičnost sudskog postupka, promovisanje prava optuženih na suđenje u razumnom

roku, te uvažavanje svjedoka na način da se smanji broj sudova na kojima bi morali da se

29

pojave zbog ponovnog svjedočenja i izbjegne njihova dodatna traumatizacija.

Međutim, prilikom odlučivanja Sud je imao na umu da svrha ekonomičnosti postupka i

uvažavanje svjedoka mogu ugroziti prava optuženih na pravično suđenje i pretpostavku

nevinosti i da se navedeni ciljevi mogu promovisati samo na način koji garantuje

poštivanje tih prava, a da su navedeni kriteriji osmišljeni upravo za tu svrhu, jer u

suprotnom, to bi de facto značilo da je dokazni postupak okončan na štetu optuženih i prije

nego se u predmetu neposredno izvedu svi dokazi. Stoga je, u korištenju svoga

diskrecionog prava iz člana 4. Zakona o ustupanju i donošenju odluke o konkretnom

pitanju, Vijeće imalo u vidu i sa posebnom pažnjom cijenilo prava optuženih u svijetlu

člana 6. Evropske Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te i odredbe

članova 3., 13., i člana 15. ZKP.

79. Vijeće posebno naglašava da utvrđene činjenice koje su prihvaćene kao dokazane

imaju karakter presumption iuris et de iure i da mogu biti predmet pobijanja u toku

krivičnog postupka ako stranke za to imaju valjane i opravdane razloge. Osim toga, u

smislu odredbe člana 15. ZKP Sud nije u obavezi da svoju presudu zasnuje na bilo kojoj

činjenici koja je prihvaćena kao dokazana budući da će sve one nakon okončanja

krivičnog postupka biti predmetom pojedinačne ocjene i ocjene u kontekstu svih

provedenih dokaza na glavnom pretresu koja će imati za rezultat odgovarajuću presudu i

ocjenu svih provedenih dokaza.

80. Međutim, kako Zakon o ustupanju predmeta ne propisuje kriterije temeljem kojih bi

se određena činjenica smatrala “presuđenom”, Vijeće je ispitujući te činjenice, uzelo u

obzir kriterije koje je MKSJ utvrdilo rješenjem od 28.02.2003. godine u predmetu Tužilac

protiv Momčila Krajišnika, a koji kriteriji uzimaju u obzir prava optuženog zagarantovana

Evropskom Konvencijom o ljudskim pravima i slobodama (EKLJP) kao i ZKP-om BiH.

81. Prema odluci donesenoj u predmetu protiv Momčila Krajišnika, pretresno vijeće na

prijedlog jedne od stranaka ili na vlastitu inicijativu, nakon saslušanja stranaka, može

odlučiti da formalno primi na znanje presuđene činjenice, ako je činjenica: jasna,

konkretna i može se identifikovati, ograničena na zaključke o činjenicama i ne uključuje

pravne kategorizacije, pobijana je na suđenju i spada u dio presude koji nije bio predmet

žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u žalbenom postupku ili je pobijana na suđenju, a

sada spada u dio presude koji je predmet žalbe, ali spada u pitanja koja u žalbenom

postupku nisu sporna. Nadalje, iste ne smiju potvrđivati krivičnu odgovornost optuženog,

te se ne može zasnivati na sporazumu o priznanju krivnje u ranijim predmetima i uticati na

30

pravo optuženog na pravično suđenje. Ovi kriteriji nadopunjuju pravilo 94. stav b

(formalno primanje na znanje) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Pored navedenog,

isti kriteriji su već prihvaćeni i od strane Apelacionog vijeća Suda (uvid u presudu u

predmetu Samardžić Neđo broj X-KRŽ-05/49 od 13.12.2006 godine).

82. Nakon razmatranja navedenih kriterija, u kontekstu argumenata koje su iznijeli

branioci, Vijeće nalazi da činjenice nabrojane u dispozitivu rješenja u potpunosti

ispunjavaju uslove iz navedenih kriterija, te ih u navedenom obimu prihvata kao dokazane.

83. Stoga, primjenjujući gore navedene kriterije, Vijeće je odbilo dio činjenica koje je

predložilo Tužilaštvo i to pod rednim brojem: 3. („... i među kojima je bilo pristalica SDS-a

iz općine Rogatica ..... a Kušić i Veselinović su postali njegovi članovi. Krizni štab je

naredio da se Muslimani otpuste sa posla i da im se ograniči kretanje, premda nije jasno

da li su se ta ograničenja primjenjivala u cijeloj opštini. ..... Kušić i SDS su svim

muslimanima u opštini Rogatica, prijeteći im hapšenjem i progonom, naredili da predaju

oružje“), 5 („ među kojima je bio jedan rezervni kapetan JNA..“), 6 („ Među onima koji su

otišli u srednju školu bili su svjedok 382 i njegova porodica“, „... kasnije, s ovlaštenjem

dobijenim od Rajka Kušića....“ i „Stražari su tukli, silovali i mučili zatočene Muslimane ........

„) i 10 („U avgustu, nakon upozorenja da slijedi još jedan srpski napad, iz tog sela su u

Goražde otišle izbjeglice osim njih deset“), te činjenice pod rednim brojem 4, 8, 9, 12 i 13

iz razloga što iste, u sebi, sadrže karakterizacije pravne prirode, odnosno predstavljaju

pravne zaključke pretresnog vijeća MKSJ-a u konkretnom predmetu o zločinima

počinjenim na teritoriji BiH ili iste nisu relevantne za ovaj postupak i ne doprinose

razjašnjenju stvari.

84. Također, Vijeće je odbilo prihvatanje i činjenice navedene pod rednim brojem 7, s

obzirom da se navedena činjenica ponavlja, odnosno ista je već navedena pod rednim

brojem 6, koju je Vijeće djelimično prihvatilo.

85. Imajući u vidu navedeno, Vijeće je, nakon razmatranja kriterija, a u kontekstu

argumenata koje su iznijele stranke u postupku, osnovom navedenih zakonskih odredbi,

donijelo odluku o prihvatanju, kao dokazanih, činjenica naznačenih u dispozitivu ovog

rješenja.

31

IV. OCJENA DOKAZA

86. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, Vijeće

se rukovodilo osnovnim načelima propisanim u ZKP BiH, Europske konvencije o ljudskim

pravima (EKLjP) i uspostavljenim praksom MKSJ, Međunarodnog krivičnog suda za

Ruandu (MKSR) i Europskog suda za ljudska prava (ESLjP), a koji će u nastavku biti

navedeni.

87. Prije svega, Vijeće je imalo u vidu da je svrha sudskog postupka da se osigura da

niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna

sankcija pod uslovima propisanim KZ BiH i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav

1. ZKP BiH).

88. U tom smislu, član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim za

krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Procesna

pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja

vrijedi dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove pretpostavke, optuženi su

oslobođeni tereta dokazivanja svoje nevinosti. Slijedom toga, teret dokazivanja suprotnog

od onog što predviđa pretpostavka nevinosti je na tužiocu. Pri tome, pretpostavka

nevinosti se odnosi ne samo na krivnju optuženog, već i na sve druge bitne elemente koji

stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili

kažnjivost).

89. Navedeno potvrđuju i judikati ESLjP4, prema kojima presumcija nevinosti ima,

između ostalog, sljedeće posljedice:

(i) optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na

suprotnoj strani, dakle tužiocu; i

(ii) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost

optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja.

90. Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je izričita zakonska odredba

sadržana u članu 3. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da će sumnju u pogledu postojanja

32

činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe

krivičnog zakonodavstva, sud rješiti na način koji je povoljniji za optuženog.

91. Konkretno, riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja

optuženog. Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada

se uvjerio u njezino postojanje koje mora proizlaziti iz dokaza izvedenih na glavnom

pretresu i kad u tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi. Pri tome sve

činjenice koje su in peius (na štetu) optuženog moraju se utvrditi sa apsolutnom

sigurnošću. Drugim riječima, moraju se dokazati van razumne sumnje. Ukoliko se to ne

postigne uzima se kao da one i ne postoje. Sve činjenice koje su in favorem (u korist)

optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda i kad su utvrđene samo sa

vjerovatnošću. Ako se i nakon savjesne ocjene dokaza „...pojedinačno i u vezi sa ostalim

dokazima...“5 sumnje ne daju otkloniti, prema normi iz člana 3. stav 2. ZKP BiH, u sumnji

sud rješava na način povoljniji za optuženog.

92. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude u korist

optuženog, što u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica predviđenih materijalnim

krivičnim pravom uključuje ne samo blažu kaznu kada je krivica utvrđena, nego i

oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti sumnju

oko pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.

93. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH prema kojoj će se optuženi

osloboditi od optužbe „ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se

optužuje“, što znači, ne samo u slučajevima u kojima uopšte nisu izvedeni dokazi za

optužbu, nego i u slučaju kada su dokazi izvedeni, ali su isti nedovoljni da sud, na osnovu

njihove ocjene, izvede zaključke o nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.

94. U vezi navedenog Vijeće je prilikom ocjene dokaza imalo u vidu i standard

dokazivanja ''van razumne sumnje'' kojeg je ustanovila sudska praksa kao uslov za

izricanje osuđujuće presude. Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne

sumnje su dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji najveći stepen

vjerovatnoće da je optuženi počinio krivično djelo.

4 Npr. Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvještaj 1996-IV, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije,

1988., Serija A br. 146. 5 Član 281. stav 2. ZKP BiH.

33

95. Vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 14. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da

je sud dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom

pažnjom kao i dokaze koji ga terete.

96. Osim toga, Vijeće je razmatralo i cijenilo sve dokaze izvedene na glavnom pretresu,

kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa članom 281. ZKP BiH6,

ali u nastavku presude će navesti samo one dokaze koji su relevantni za donošenje

odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti

za odluku Suda.

97. Vijeće također podsjeća na član 15. ZKP BiH, kojim se rukovodilo i u kojem je

sadržan jedan od temeljnih principa krivičnog zakonodavstva – princip slobodne ocjene

dokaza, koji je ograničen jedino principom zakonitosti dokaza7, što znači da je ocjena

dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila koja bi određivala vrijednost pojedinih

dokaza. Uspostavljajući ovaj princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj

vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu moć sudija.

98. Vijeće je imalo u vidu i praksu ESLjP8 prema kojoj se sud, iako je obavezan dati

razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka

od strana u postupku.

99. Isto tako, Vijeće je uzelo u obzir stav žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kvočka i dr.

da je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što

se tiče zaključaka o činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke

o činjenicama koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački

optužnice. Nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.9

100. Član 6. stav 1. EKLjP nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno jasno na

osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”10. Iako priznaje primat domaćih sudskih

organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, član 6. stav 1. EKLjP nameće

6 Član 281. ZKP BiH (Dokazi na kojima se zasniva presuda): „Sud zasniva presudu samo na činjenicama i

dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.” 7 Član 10. ZKP BiH (Zakonitost dokaza): „Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim

povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“ 8 ESLjP, Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21. januara 1999. godine.

9 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr. (IT-98-30/1-A), paragraf 23-25.

10 ESLjP, Georgiadis protiv Grčke, paragraf 606.

34

domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje

podnesaka, argumenata i dokaza koje su podnijele strane11. U vezi sa tim, sudovi moraju

razmotriti i raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati da

li je neki od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, po kom osnovu.12

101. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka Vijeće je nastojalo sagledati njihovo

svjedočenje u cjelini, cijeneći pri tome kako sadržinu samog iskaza, tako i držanje i

ponašanje svjedoka tokom davanja iskaza. U tom smislu Vijeće je cijenilo praksu MKSR i

stav Žalbenog vijeća zauzet u predmetu Nahimana i dr. u kojem Žalbeno vijeće podsjeća

da „pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost

pripisati iskazu nekog svjedoka. Pri tome, pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne

faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici,

njegovu ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima

protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog

svjedočenja i drugih dokaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.“13

102. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog

poznavanja činjenica, ali na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može uticati protek

vremena, nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kome

svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje

postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.14 Slično tome, faktori kao

što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,

nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski

mogućnost da se vijeće osloni na takav iskaz. Vijeće je uporedilo činjenice o kojima

određeni svjedok svjedoči sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te

materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su njegovi navodi potkrijepljeni ili osporeni

drugim dokazima u ovome predmetu.

103. Vijeće je prilikom ocjenjivanja dokazne snage iskaza saslušanih svjedoka razmotrilo

razlike u iskazima svjedoka datim na glavnim pretresom i u ranijim fazama postupka, na

koje je ukazivano od strane i optužbe i odbrane. U tom smislu, Vijeće je razlike u izjavama

o određenim činjenicama, datim u različito vrijeme i pred različitim organima, kao i

11

ESLjP, Van de Hurk protiv Nizozemske, paragraf 59. 12

ESLjP, Khamidov protiv Rusije, paragraf 173. 13

MKSR, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Nahimana i dr. (ICTR-99-52-A), paragraf 194. 14

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebić, paragraf 485 i 496 – 498.

35

pojašnjenja o uzrocima tih razlika datim na glavnom pretresu, analiziralo i cijenilo za

svaki pojedini slučaj konkretno, te u njihovoj povezanosti sa drugim dokazima, a zatim

odlučilo o njihovoj vjerodostojnosti, o čemu će detaljnije biti obrazloženo u nastavku,

prilikom analize dokaza u odnosu na činjenični opis optužnice.

V. RELEVANTNO PRAVO

104. Optužnicom Tužilaštva, optuženi Marković Radomir i dr se tereti za počinjenje

krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) i e) KZ BiH, u vezi sa

članom 180. stav 1. i 29. istog zakona, koji u relevantnom dijelu glasi:

“Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg

civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim

pravilima međunarodnog prava;

kaznit će se zatvorom najmanje 10 godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.“

105. Iz citirane zakonske odredbe proizlaze sljedeći opšti elementi krivičnog djela

Zločini protiv čovječnosti:

i. Postojanje širokog (rasprostranjenog) ili sistematičnog napada;

ii. Usmjerenost napada protiv civilnog stanovništva;

iii. Svijest optuženog o postojanju takvog napada i da njegove radnje

čine dio tog napada.

106. Međutim, imajući u vidu da nakon izvršene analize i ocjene prezentiranog dokaznog

materijala, nije utvrđeno van razumne sumnje da su optuženi Marković Radomir, Kušić

Mile, Božović Dragan, Peković Saša, Gluhović Radomir, Radović Pero, Vukašinović Ilija i

Vukašinović Miloš počinli krivično djelo, koje im je optužnicom stavljeno na teret, Pretresno

vijeće se neće detaljnije upuštati u obrazlaganje postojanja opštih elemenata predmetnog

36

krivičnog djela, dok će se u nastavku osvrnuti na pojedinačne inkriminacije i

iznijeti svoje nalaze i ocjene u pogledu istih.

VI. OCJENA IZVEDENIH DOKAZA - ČINJENIČNO STANJE

107. Optužnicom Tužilaštva BiH broj T 20 0 KTRZ 0006755 13 od 23.10.2014. godine,

optuženi Marković Radomir, Kušić Mile, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir

Gluhović, Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović terete se da su počinili

krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka a) i e) KZ BiH, u vezi sa

članom 29. i članom 180. stav 1. istog zakona.

108. Navedenom optužnicom optuženim se stavlja na teret da su „dana 18.09.1992.

godine ili približno tog datuma Marković Radomir kao komandir „Sočičke čete“ koja je bila

u sastavu Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske i komandovao tom četom među

kojima su bili osumnjičeni: Kušić Mile, Dragan Božović, Saša Perković, Radomir Gluhović,

Pero Radović, Ilija Vukašinović i Miloš Vukašinović i drugi neidentifikovani vojnici, obučeni

u maskirne uniforme i naoružani automatskim puškama, izvršili napad na područje općine

Rogatica i to sela Karačići, Vragolovi, Golubovići, nastanjena bošnjačkim stanovništvom,

tako što su vršili pretrese kuća i drugih objekata, pa kada su došli u selo Karačići, u garaži

kuće Pinjo Alije, nakon što su provalili vrata na garaži i pronašli oko dvadeset (20) civila

bošnjačke nacionalnosti, žena ,djece i starijih lica, među kojima su bili Pinjo Zahida, Pinjo

Salko, Pinjo Latifa, Dobrača Behija i još oko 16 NN civila, koji su bili iz navedenih sela, a

koji su bježeći pred srpskim snagama zbog straha za svoju sigurnost, skrivali se u toj

garaži, pa u namjeri da ih liše života, istjerali i zarobili civile sa uperenim puškama držeći

ih na nišanu, sprječavajući zarobljene civile da pobjegnu, udarali kundacima pušaka i

gurali u pravcu štale udaljene oko dvadesetak metara od kuće, pa kada su ih ugurali u

ovaj objekat, osumnjičeni Kušić Mile iz automatske puške ispalio više rafala u pravcu

civila i usmrtio Pinjo Zahida, Pinjo Salku, Pinjo Latifa, Dobraća Behija i oko 16 NN osoba,

kojim pucanjem je izazvao požar u štali, usljed čega su izgorila tijela Pinjo Zahida, Pinjo

Salke, Pinjo Latifa, Dobraća Behija,koji su ekshumirani i identifikovani dana 01.09.2000.

godine, dok se ostalim NN osobama, njih ukupno oko 16 NN osoba, odvežena u

nepoznatom pravcu i još uvjek nisu pronađena“.

37

109. Na ove okolnosti saslušani su svjedoci optužbe i to zaštićeni svjedoci “M-1”

i “M-2”, svjedoci ..., Enes Milavica, Osman Dobrača, Rusmir Muftić, Mile Ujić, Zoran

Božović, Hasiba Pašić, Halima Pašić, Nebojša Golić, kao dodatni dokaz optužbe saslušan

je svjedok Vražalica Vasvija, vještak Prof dr Zdenko Cihlarž, te je pročitan iskaz svjedoka

Omeragić Esme. te svjedoci odbrane ... i Hršum Nenada.

110. Vijeće je savjesno, svestrano i sa dužnom pažnjom razmotrilo sve provedene

dokaze, cijeneći ih kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, te našlo da nema

dovoljno dokaza iz kojih se može izvesti pouzdan zaključak, odnosno da Tužilaštvo nije,

van svake razumne sumnje, uspjelo dokazati da su optuženi preduzeli radnje izvršenja u

osnovi krivičnog djela za koje se terete.

111. Naime, Tužilaštvo činjenični opis optužnice, najvećim dijelom, zasniva na iskazima

zaštićenih svjedoka „MR1“ i „MR2“, dok su svi ostali svjedoci optužbe svjedočili ili o

opštem kontekstu dešavanja na području opštine Rogatica i to mahom van inkriminisanog

vremena navedenog u optužnici, ili se radilo o svjedocima koji imaju posredna saznanja o

samom događaju, tačnije nisu bili očevidci navedenih radnji koje se optuženima stavljaju

na teret.

112. Vijeće je, u svakom slučaju, izvršilo analizu i ocjenu svih provedenih dokaza,

naročito iskaza svjedoka MR1 i MR2, a kako bi utvrdilo da li su optuženi učestvovali u

izvršenju krivičnog djela na način kako se to navodi u činjeničnom opisu optužnice.

113. Vijeće, prije svega, ne dovodi u pitanje činjenicu da su u štali, u mjestu Karačići,

pronađeni fragmenti skeletnih ostataka ljudskog porjekla koji su dijelom bili izloženi

posmrtnom djelovanju visoke temperature, koji bi, po lokalitetu pronalaska, te njihovim

anatomo-morfološkim karakteristikama, kao i brojnosti, mogli pripadati najmanje 4 osobe,

od kojih se može zaključiti da skeletni ostaci jedne osobe pripadaju muškom spolu, a

preostala tri ženskom. Navedeno proizilazi iz Izvještaja o sudsko-medicinskoj ekspertizi,

Kantonalni sud Goražde broj Kri; 22/00 od 01.09.2000. godine koju je sačinio prof dr

Zdenko Cihlarž (dokaz T-35 ) koji je na glavnom pretresu potvrdio navode iz Izvještaja, te

pojasnio svoj nalaz, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja. Vijeće je u cjelosti

poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka i u vezi sa tim, obrazloženjima datim tokom

glavnog pretresa jer se radi o dokazu koji je u skladu sa pravilima struke i nauke dat od

strane izuzetno stručnog i kvalifikovanog vještaka sudske medicine sa dugogodišnjim

38

iskustvom u sudsko-medicinskim vještaćenjima u velikom broju predmeta

kako pred ovim, tako i pred drugim sudovima u BiH.

114. Vijeće, takođe, nalazi utvrđenim i da se, u konkretnom, radi o posmrtnim ostacima

Pinjo Zahide, Pinjo Salka, Pinjo Latife i Dobrača Behije, obzirom da je njihov identitet

potvrđen od strane bliskih srodnika koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su svoje

najbliže prepoznali po ostacima odjeće i predmeta pronađenim na licu mjesta. Na

navedene okolnosti saslušani su svjedoci ..., Vasvija Vražalica, Enes Milavica i Dobrača

Osman, te je, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH pročitan i iskaza svjedoka

Omeragić Esme od 17.09.2013. godine, dat službenicima Državne agencije za istrage i

zaštitu broj 16-13/3-1-235/13 koji je uložen u spis kao dokaz Tužilaštva T-2.

115. Tako svjedok ..., u svojoj izjavi, a u odnosu na ekshumaciju posmrtnih ostataka

oštećenih Pinjo Zahide, Pinjo Salke, Pinjo Latife i Dobrača Behije, potvrđuje da je

dolaskom u Sarajevo dobio poziv od mlađeg brata koji mu je rekao da ga je zvao stari

porodični prijatelj i koji mu je prvi signalizirao gdje se nalaze kosti njegove majke, rekavaši

mu: „Dijete ovo što ti govorim je zbog sjećanja i poštovanja tvojih starih i porodice“, te da

se kosti nalaze u štali. Nakon toga je otišao u Karčiće, gdje je počeo čistiti njihovu

porodičnu kuću i štalu koje su bile porušene i na ulazu štale našao je pršljen koji je njega,

kao ljekara, asocirao na ljudski pršljen, i to je prijavio u Goraždanski MUP, da bi 2000.

godine bila izvršena ekshumacija, kojom prilikom su pronađena četiri nekompletna ostatka

tijela. Dalje, svjedok Pinjo potvrđuje da nije vršena DNA analiza, već je vršeno

prepoznavanje, na licu mjesta, pronađenih predmeta, na osnovu kojih je zaključio da se

radi o njegovoj majci Pinjo Zahidi, budući da su uz pojas dimija bili zakačeni ključevi od

kuće.

116. Ove navode potvrdio je i svjedok Dobrača Osman koji je na ročištu za nastavak

glavnog pretresa održanog dana 12.05.2015. godine izjavio da je bio prisutan vršenju

ekshumacije u štali Pinjo Muhameda u selu Karačići, zajedno sa ... kada su pronađene

kosti, čahure i zlato. Naime, njega je na ekshumaciju, na navedenom lokalitetu, pozvao ...,

a majku Dobrača Behiju je identificirao po odjeći koja je pronađena i to po bijelom

džemperu i šalu koji mu je ostao u sjećanju i tri prstena koja je našao prilikom

ekshumacije.

117. Svjedok Vražalica Vasvija je također prisustvovala ekshumaciji 2000. godine, te

navodi da su posmrtni ostaci pronađeni u štali zajedno sa dijelom prsluka i tokom od kaiša

39

njenog oca, na osnovu kojih predmeta je i izvršena identifikacija njenog oca Pinjo

Salka, a majku Pinjo Latifu je prepoznala obzirom da je ista imala slomljenu kičmu, i da su

kao takvi pronađeni dijelovi skeletnih ostataka. Dalje, svjedok Vražalica je izjavila da je

prilikom vršenja ekshumacije bila prisutna i njena sestra Omeragić Esma.

118. U Zapisniku o saslušanju svjedoka Omeragić Esme pročitanom na glavnom

pretresu 14.07.2015. godine, vezano sa ekshumaciju i pronalazak skeletnih ostatataka,

svjedokinja je izjavila da je prisustvovala ekshumaciji, koja je izvršena u štali vlasništvo

Pinjo Muhameda i njegove žene Zahide, a štala se nalazila u selu Karačići, u neposrednoj

blizini njihove porodične kuće. Osim posmrtnih ostataka njenih roditelja, tu su još

ekshumirani ostaci Pinjo Zahide i Dobrača Behije. Oca je prepoznala po kaišu od

pantalona koje je nosio.

119. Nadalje, svjedok Milavica Enes se sjeća da je asistirao uviđaju u svojstvu krim

inspektora, u mjestu Karačići, koji je izvršen po naredbi Kantonalnog suda u Goraždu kada

su pronađeni posmrtni ostaci nekoliko osoba. Također, svjedok je izjavio da su tada pored

skeletnih ostataka pronađeni i nakit i ključevi od stana, na osnovu kojih je izvršena

identifikacija posmrtnih ostataka.

120. Vijeće nije imalo razloga ne prihvatiti kao istinite i vjerodostojne iskaze navedenih

svjedoka čije su izjave razložne, uvjerljive i ničim dovedene u sumnju, a u određenoj mjeri i

potvrđene Zapisnikom o uviđaju povodom izvršenih ekshumacija u Opštini Rogatica broj

Kri 23/00 od 01.09.2000. godine i Opis predmeta pronađenih prilikom ekshumacije žrtava

broj 262 a,b,c i d (dokaz T-3) iz kojeg proizlazi da su u toku prekopavanja unutrašnjosti

štale nađeni ostaci kostiju, odjeće, kao i određeni predmeti od zlata koji su pripadali

nastradalim osobama, identifikovanim od strane rodbine i utvrđeno da se radi o Dobrača

Behiji, Pinjo Zahidi, Pinjo Salihu i Pinjo Latifi.

121. Vijeće, također, nalazi utvrđenim pripadnost optuženih VRS-u, a što odbrane

optuženih nisu ni osporavale. Kada je u pitanju pripadnost optuženih u kritično vrijeme

VRS, Vijeće je, prije svega cijenio materijalni dokaz Tužilaštva (T-9), Izvod iz vojne

evidencije na ime Kušić Mile broj 03/1-9-752-3-8/13 od 14.10.2013. godine, kojim se

potvrđuje učešće optuženog u ratu, tačnije da je isti u periodu od 04.04.1992. do

19.05.1992. godine bio pripadnik TO Rogatica, odnosno od 20.05.1992. do 13.05.1996.

godiner bio u sastavu VRS pri VP 7084 Rogatica. Materijalni dokat optužbe (T-10), Izvod

iz vojne evidencije na ime Marković Radomir broj 03/1-9-752-3-4/13 od

40

14.10.2013.godine, kojim se potvrđuje učešće optuženog u ratu, tačnije da je isti u

periodu od 04.04.1992. do 19.05.1992. godine bio pripadnik TO Rogatica, odnosno od

20.05.1992. do 21.04.1996. godine bio u sastavu VRS pri VP 7084 Rogatica, materijlani

dokat optužbe (T-11), Izvod iz vojne evidencije na ime Božovic Dragan broj 03/1-9-752-3-

3/13 od 14.10.2013.godine, kojim se potvrđuje učešće optuženog u ratu, tačnije da je isti u

periodu od 04.04.1992. do 19.05.1992. godine bio pripadnik TO Rogatica, odnosno od

20.05.1992. do 21.04.1996. godine bio u sastavu VRS pri VP 7084 Rogatica, materijalni

dokat optužbe (T-12), Izvod iz vojne evidencije na ime Perković Saša broj 03/1-9-752-3-

5/13 od 14.10.2013.godine, kojim se potvrđuje učešće optuženog u ratu, tačnije da je isti u

periodu od 20.05.1992. do 31.05.1993. godine i u periodu od 01.12.1995. do 21.04.1996.

godine bio u sastavu VRS pri VP 7084 Rogatica, materijalni dokaz optužbe (T-13), Izvod iz

vojne evidencije na ime Gluhović Radomir broj 03/1-9-752-3-1/13 od 14.10.2013.godine,

kojim se potvrđuje učešće optuženog u ratu, tačnije da je isti u periodu od 04.04.1992. do

19.05.1992. godine bio pripadnik TO Rogatica, odnosno od 20.05.1992. do 21.04.1996.

godine bio u sastavu VRS pri VP 7084 Rogatica, materijalni dokaz optužbe (T-14), Izvod iz

vojne evidencije na ime Radović Pero broj 03/1-9-752-3-2/13 od 14.10.2013.godine, kojim

se potvrđuje učešće optuženog u ratu, tačnije da je isti u periodu od 21.05.1992. do

15.03.1996. godine bio u sastavu VRS pri VP 7512/2 Lukavica, materijalni dokaz optužbe

(T-15), Izvod iz vojne evidencije na ime Vukašinović Ilija broj 03/1-9-752-3-6/13 od

14.10.2013.godine, kojim se potvrđuje učešće optuženog u ratu, tačnije da je isti u periodu

od 20.05.1992. do 21.04.1996. godine bio u sastavu VRS pri VP 7084 Rogatica,

materijalni dokaz optužbe (T-16), Izvod iz vojne evidencije na ime Vukašinović Miloš broj

03/1-9-752-3-7/13 od 14.10.2013.godine, kojim se potvrđuje učešće optuženog u ratu,

tačnije da je isti u periodu od 04.04.1992. do 19.05.1992. godine bio pripadnik TO

Rogatica, odnosno od 20.05.1992. do 21.04.1996. godine bio u sastavu VRS pri VP 7084

Rogatica.

122. Navedeno je, ujedno, i jedino što je Vijeće, u ovom predmetu, moglo utvrditi, van

svake razumne sumnje, dok je utvrđenje svih drugih činjenica, bitnih za pravilno donošenje

odluke, imajući u vidu provedene dokaze, ali i sam činjenični opis radnji koje se stavljaju

na teret optuženima ostalo, prema mišljenju vijeća, u domenu pretpostavki i misaonih

konstrukcija, bez potvrde u provedenim dokazima, na kojima vijeće nije moglo zasnovati

odluku o krivičnoj odgovornosti.

123. Analizirajući iskaze, prije svega, zaštićenih svjedoka MR1 i MR2, koji predstavljaju

ključne svjedoke optužbe, te dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu sa ostalim

41

provedenim dokazima, vijeće iste nalazi nesigurnim i konfuznim, u bitnim dijelovima

protivrječnim samim sebi i jedan drugome, sa nizom praznina i proizvoljnih zaključaka, te

stoga nepouzdanim i neuvjerljivim, iz kojih razloga se, na osnovu istih, nije moglo, sa

sigurnošću, zasnovati utvrđenje u pogledu krivične odgovornosti optuženih, zbog čega je

vijeće i donijelo odluku kao u izreci presude.

124. Naime, svjedočili su navedeni svjedoci o tome kako su, zajedno sa pripadnicima

sočičke čete, njih 70 do 700 ili 800 vojnika, krenuli u akciju čišćenja sela na području

opštine Rogatica, te kako su u selu Karačići prisustvovali ubistvu od oko 10 do 20 civila

bošnjačke nacionalnosti, koji su ubijeni iz vatrenog oružja i potom zapaljeni u štali u blizini

kuće Pinjo Alije.

125. Međutim, način na koji su govorili o predmetnom događaju i razlike u iskazima su,

prema mišljenju vijeća, takve prirode, obima i značaja da se ne mogu pravdati protekom

vremena, zbunjenošću svjedoka ili strahom zbog svjedočenja, i ni u kom slučaju ne mogu

biti shvaćene kao uobičajena okolnost imajući u vidu životnu dob i emocionalnu zrelost

svakog od svjedoka u inkriminisanom periodu, na čemu insistira Tužilaštvo, a koje

okolnosti, po stavu vijeća, dovode do suprotnog zaključka u odnosu na prihvatljivost

njihovog svjedočenja.

126. Za vijeće je, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka, od velike

važnosti bio način na koji su isti svjedočili, iskazujući znatnu nesigurnost i vidno

dvoumljenje prilikom davanja odgovora, što je bilo, naročito, primjetno prilikom svjedočenja

svjedoka MR2, koji je svoje odgovore davao uz svesrdnu pomoć i navođenje od strane

tužioca (i pored stalnih upozorenja predsjednika vijeća), i insistiranja da na pitanja treba

odgovarati upravo na način kako je to činio u toku istrage „opričajte šta ste pričali

Tužilaštvu i SIPA-i ..... znači kada su utjerali civile u štalu, oni su tada ....“.

127. Svjedok MR2 inače, na glavnom pretresu, navodi da je svjedoka MR1 i njega,

vojska RS odvela da rade u kuhinji u Rudinama, pretpostavlja da je bio septembar 1992.

godine, gdje ostaju 20 dana, a zatim ih prebacuju u Batovo, gdje su, također, cjepali drva i

čistili pri kuhinji – on ne zna koja je to jedinica VRS bila, i gdje dolaze Kušić Mile i Perković

Saša i zovu ih da idu u akciju.

128. Iz Batova kreću oko podneva, a od vojnika koji idu sa njima prepoznaje Miloša i Iliju

Vukašinovića, Radomira Gluhovića, Dragana Božovića, Radomira Markovića, krenulo je

kaže, oko 6-7 boraca, da bi se taj broj, opet po iskazu svjedoka, do kraja svjedočenja

42

popeo na 700-800 ljudi. Išlo se, navodi svjedok, i u liniji i u grupama „svakako se

išlo“, ali nešto kasnije, uz asistenciju tužioca, izjavljuje da su išli raspoređeni u strijelce. Za

sebe kaže da je, zajedno sa MR1, išao iza vojnika, jedno 15-20 m i nosili su njihove stvari.

Prvo dolaze, misli, u Vragolove gdje se, kako kaže svjedok „čistilo“, i gdje se zadržavaju

jedno pola sata, pa zatim odlaze u Goluboviće i potom Karačiće. Starješina jedinice bio je

Radomir Marković. Udaljenost između tih mjesta je oko 2-3 km. Kada su došli u Karačiće

nalazio se u šumi koja JE bila oko sela. Svi vojnici su bili u uniformi i imali su automatsko

naoružanje.

129. Navodi dalje da su u jednoj kući, prvoj koju su pretresli, vojnici, u garaži ili u

podrumu (nije siguran), pronašli civile. Vrata su, kaže svjedok, razvalili i u toj garaži-

podrumu vidio je vreće sa vunom iza kojih je bilo jedno 20 civila, koji su istjerani napolje

„bili su stariji, vako žena i starije“. Djecu nije vidio. Na tvrdnju tužioca „Naređeno im je

kažete da izađu napolje iz te garaže, je li tako“, svjedok odgovara potvrdno iako naredbu

nije čuo, misli, možda, da je bila naredba. Kundacima su počeli odgurivati civile prema štali

koja se nalazila na udaljenosti jedno 30 m od kuće, na lijevoj strani. Opisuje štalu i kaže da

je bila siva, od cigle i drveta i vjerovatno je, kaže, sijeno bilo u njoj.

130. Utjerali su civile u štalu ( pri tome je pitanje tužioca bilo „jesu li sve civile utjerali u

štalu ili su samo pojedine civile utjerali u štalu“), i tu su ih, kaže svjedok, pobili. Pucao je

Mile Kušić, sa ulaza u samu štalu. Iako tužilac, obraćajući se svjedoku, insistira na tome

da svjedok ispriča sve kako je pričao Tužilaštvu i SIPA-i „Nemojte da vas ja navodim“,

odmah zatim postavlja pitanje „je li samo Mile Kušić pucao ili su i svi pucali ostali?“, na šta

je svjedok odgovorio „Mile tu je puco', e sad da li je još ko...ne sjećam se, a bilo je tu i

još....“. On sam se nalazio „iza.... šuma je bila jedna“. Potvrđuje navode tužioca da je to

bilo blizu tog mjesta, na udaljenosti od jedno 35m, pa je mogao sve vidjeti. Navodi dalje da

se „kroz nekoliko“ štala zapalila, misli od municije, i to od svjetlećih i rasprskavajućih

metaka. Štala je izgorila, a oni su nakon 15 minuta otišli. Sumnja da je neko mogao

pobjeći iz štale, pa zaključuje da su, vjerovatno, svi pobijeni, a i vidjelo bi se da je neko

bježao.

131. Nakon što mu je predočena fotodokumentacija (broj 22/00 od 27.10.2000. godine,

dokaz T-6), svjedok bez dvoumljenja, na fotografiji broj 1 prepoznaje štalu i na pitanje od

čega je sačinjena navodi da je od cigle i drveta, potvrđuje da je ista štala na fotografiji broj

2, a na pitanje tužioca „Na fotografiji broj 3 je li ista ta štala o kojoj smo govorili i u kojoj su

zatočeni ti civili?“, odgovara potvrdno, da bi prilikom unakrsnog ispitivanja izjavio da je kod

43

tužioca, prije saslušanja na glavnom pretresu, gledao slike kuće i štale i

analizirao ih je. Sada ne bi mogao ništa prepoznati iako, na fotografijama, prepoznaje

devastirane objekte koji su u to vrijeme sasvim sigurno izgledali drugačije.

132. Navodi dalje da ranije nije dolazio u to mjesto i ne poznaje nikoga od, kako sugeriše

tužilac, mještana koji su se zatekli u toj garaži, niti jedno lice mu nije bilo poznato i nikada

nije čuo niti jedno ime ili prezime osobe koja je nastradala. Nije čuo razgovor vojnika dok

su civili prevođeni iz garaže u štalu. Komandir je bio prisutan, ali nije ništa preduzimao.

133. U unakrsnom ispitivanju navodi da su odmah iz Batova krenuli u strijelce, misli njih

600-700 vojnika. Od Batova do Vragolova udaljenost je „po' sata, ja mislim“, ili pola

kilometra, kolika je, prema riječima svjedoka, i udaljenost između Batova i Karačića, a i za

tu razdaljinu im je, takođe, trebalo „po' sata, možda i prije“. Objašnjava da je štala bila

dužine 5-6m, a širine 4m. Civili su bili stariji ljudi, ali se ne sjeća je li bilo žena, muškaraca.

U štalu se pucalo rafalno, jedno dva-tri rafala, brzo se završilo, a štala se zapalila nakon 4-

5 minuta. Šuma je bila oko sela, oko kuća.

134. Nakon što mu je predočen iskaz iz istrage, (Zapisnik o saslušanju svjedoka MR2

Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-13/3-1-7/13 od 15.01.2013. godine – dokaz

T36), gdje je izjavio da se štala zapalila zato što je bila od drveta pa su je, vjerovatno,

ispucani metci zapalili, objašnjava da je od cigle bila sagrađena „dole“, ali su krov i grede

bile od drveta. U istrazi je svjedok, takođe, izjavio da je u garaži ugledao 20-tak ljudi, žena,

djece i staraca, pa upitan da pojasni razliku sa iskazom koji je dao na glavnom pretresu,

tvrdi da su bile samo starije osobe (starci i žene), ne sjeća se da je bilo djece, niti se sjeća

da je tako izjavio istražiocima SIPA-e. Na pitanje koliko je vojnika, na kraju, došlo do

Karačića, svjedok odgovara da ih je bilo 500. Nakon akcije vraćaju se u Batovo. U svom

iskazu datom u toku istrage, svjedok je izjavio da su krenuli iz pravca Stjenica prema

Marevićima, a zatim prema Vragolovima, ne sjeća se da je to rekao i ostaje kod svoje

izjave na glavnom pretresu.

135. Navodi dalje da su vojnici, njih 600-700, bili obučeni u vojne, zelene i šarene

uniforme, ali nisu baš svi imali uniforme. Ne sjeća se da je ranije, u istrazi rekao da je bilo

70 vojnika, kao što se ne sjeća da su bili u Marevićima i Stjenicama, da bi, nakon mnogo

dvoumljenja, prvo izjavio da su bili u tim mjestima, a onda, ponovo, da se toga ne sjeća.

136. Prema riječima svjedoka oko kuće u Karačićima bilo je jedno 50-60 ljudi, a ostali su

otišli po selu. Među vojnicima je bilo i onih sa strane, iz drugih krajeva. On sam je stajao

44

oko 30 m od kuće, u šumi, i gledao je pravo u vrata garaže i štale koja su bila okrenuta

prema njemu. Zaštićeni svjedok MR1 je bio zajedno s njim.

137. Iako svjedok ni u šta drugo nije siguran, ipak je siguran da je vidio optuženog Kušić

Mileta na vratima garaže. Ne sjeća se kako je bio obučen, čini mu se „kao civilno odijelo“.

Nije siguran da se radilo o svjetlećim metcima, ali navodi da je lično vidio da Kušić

ispaljuje upravo te metke. Nije siguran ni u to koliko je njih pucalo „Ma više možda je

bilo...nisam siguran baš...“, Kušić je bio bočno okrenut od njega dok je pucao. Krov i patos

na štali su bili drveni, daska se vidjela. Ponavlja da sada ne bi mogao prepoznati lice

mjesta. Ne sjeća se kada je on lično zadužio pušku.

138. Misli da su četiri vojnika razvaljivala vrata na garaži nogama i puškama – nije baš

siguran u to. Ne zna da li je pripadnicima SIPA-e govorio istinu, ali se onda prisjetio da

jeste. Pošto je u istrazi izjavio (15.01.2013. godine ) da je jedan vojnik pokušao da otvori

garažu koja je bila zaključana, ne sjeća se ko je to bio, nakon čega je odvalio bravu, na

glavnom pretresu objašnjava da su bila četvorica, a da je jedan razvaljivao.

139. Od vojnika koji su krenuli prema kući misli da prilaze Mile i Saša, ali se ne može

tačno sjetiti da bi, odmah zatim, izjavio da od četvorice vojnika koji prilaze kući ne zna ko

su ti vojnici, jer ih nije vidio. U istrazi je rekao i da je u akciju krenulo dosta drugih

mještana koji su živjeli na području mjesne zajednice Stjenica ali se njihovih imena nije

mogao sjetiti.

140. Ne zna da li je Pero Radović bio u njegovoj četi i tu ga, uopšte, nije viđao. Nije

siguran da je i on pošao sa njima, iako je tako rekao u istrazi, pa nakon što izjavi da je

tačno ono što je rekao SIPA-i, potvrđuje da je Pero išao sa njima „Pa bio Pero, bio je

Pero“, da bi odmah nakon toga rekao da se ne sjeća „ja se ne sjećam da li je...“. Navodi

da je brojao ljude koji su izašli iz garaže i izbrojao ih je „devetnaest, dvadeset“.

141. Kada se u cjelosti sagleda iskaz ovog svjedoka jasno je u kojoj mjeri je svjedok

nesiguran i povodljiv, koliko ga je lako pokolebati i navesti da potvrdi sve ono što mu se,

kao odgovor, ponudi i koliko je, upravo zbog toga, nepouzdana i neprihvatljiva njegova

izjavao u smislu dokaza podobnog za utvrđenje krivične odgovornosti optuženih.

142. Sem što je u nekim dijelovima suprotan sam sebi, iskaz ovog svjedoka protivrječan

je i iskazu zaštićenog svjedoka MR1 koji je izjavio da je početkom rata živio sa porodicom

45

u jednom selu na području opštine Rogatica. Došlo je do okršaja između srpske i

muslimanske vojske, te je otac rekao da će oni ostati kod svoje kuće.

143. Jedan dan došli su Mile Kušić i Saša Perković i rekli im, ili da se pridruže njihovoj

vojsci, ili da idu, drugog izlaza nema. Bili su angažovani u kuhinji gdje su cijepali drva i

radili sve drugo što je trebalo. Ne zna koliko dugo su ostali na tom mjestu, a sa vojskom su

krenuli kada je počelo čišćenje sela Vragolovi, Radovani i Karačići.

144. Navodi dalje da je komandir jedinice bio Radomir Marković, njegov odnos prema

njima je bio korektan. Događaja u mjestu Karačići se sjeća. Pošao je zajedno sa vojskom i

koliko se sjeća, išlo se iz dva mjesta, „u strijelce“, od Radovana prema Golubovićima, da bi

zatim rekao da je prvo „krenuto od Stjenica“, pa su došli u Vragolove. Nije bilo nikakvih

dejstava i nikoga u tom selu nisu zatekli. Nakon toga odlaze u selo Radovani gdje, takođe,

ne pronalaze nikoga, a zatim dolaze u selo Karačići. Vojska se kretala u „strijelce“, a on se

nalazio negdje u sredini. Misli da je u akciji učestvovalo 50-70 vojnika.

145. U Karačićima dolaze do jedne kuće sa garažom. Zajedno sa svjedokom MR2 bio je

na udaljenosti od 30-50m od te kuće i vidjeli su da se nešto „uzmuhalo“, da bi neki vojnik

razvalio vrata na garaži i vidio je džake vune. Nakon izvjesnog vremena vidio je da izvode

žene, djecu i stare i da ih pojedini, nije rekao koji, guraju kundacima prema štali koja se

nalazila preko puta. Bilo ih je, tvrdi svjedok, svih starosnih doba i žena i djece i muškaraca,

negdje „dvadesetak komada, od 10 do 20 komada sigurno“. Vidio je troje djece i jednu

bebu, te mlađe žene. Neki su vojnici okretali glave, neki su „nako gledali“, a neki su ih

gurali kundacima. Zatim svjedok kaže „dotični je Mile s puškom, automatskom, doš'o, stao

na ulazna vrata i čuo sam nekoliko puta kratke rafale. Zatim sam se još par koraka

odmakao, a nakon 10-20 minuta, nisam više nikoga vidio da je prilazio tuj, buknula je

štala, da li od municije, da li od nečega, ne znam“. Pucnjava je trajala najviše minut-dva.

Komandir čete je bio prisutan i vidio je sve što se dešava.

146. Na fotodokumentaciji svjedok prepoznaje kuću sa garažom u kojoj su bili civili, te

štalu koja je od garaže udaljena 30-40m i bila je od sijena i daske i veličine 4,5 sa možda

7-8m. Sa tužiocem je razgovarao o događaju prije saslušanja na glavnom pretresu i čitao

je svoju raniju izjavu, iz istrage. U istrazi je, inače, rekao da je štala od drveta, a na

glavnom pretresu da je od sijena i drveta, dok na fotodokumentaciji, prepoznaje objekat od

čvrstog materijala pa, kao i svjedok MR2, objašnjava da je krov bio od daske, a da je dole

bilo zidano. Nakon što mu je, od strane odbrane, predočeno da je, u svojoj izjavi koju je

46

dao u toku istrage, rekao da je štala od kamena u prizemlju, a gore od daske i da je

dimenzija 3x4m, svjedok navodi da u onom bunilu nije toliko ni zagledao.

147. U toku istrage je, takođe, izjavio da je pravac kretanja bio iz Batova prema

Golubovićima i Karačićima, te kaže da je tu došlo do greške, a i da se iz Karačića nisu

vratili u Batovo, nego na Stjenice, te da tu izjavu, gdje je napravljena greška, ima kod

sebe. Objašnjava da je, na početku, kuhinja bila na Stjenicama, pa u selu Rudine, a u

Batovu je bila nekada poslije. Iza kuće se nalazio gaj-šuma, na udaljenosti od 50 do 100m,

a on sam se nalazio između šumarka i kuće. Svjedok MR2 se nalazio na udaljenosti od

20 do 30m od njega. Radomir Marković se nalazio, otprilike, 50-60m od kuće, iznad puta.

148. Dešavanja u selu Karačići bila su, možda, nepun mjesec dana nakon dešavanja u

Kramer selu (02.08.1992. godine), kada je poginuo prethodni komandir jedinice Boban

Ješić. U vojsku su se svjedok MR2 i on prijavili na Stjenicama i to Radomiru Markoviću, to

je bila sočička četa. Ne zna koje su godine zadužili naoružanje, ali tvrdi da su i on i MR2

imali oružje u akciji u selu Karačići. Ne zna koliko je vremena prošlo od dana kada je

pristupio VRS pa do dana kada su krenuli u akciju „možda mjesec, možda više, možda je

manje“. U akciji je vidio i trojicu-četvoricu ljudi koje poznaje samo iz viđenja, bili su iz

drugih sela.

149. Nikada poslije nije dolazio u Karačiće, a ljudima iz SIPA-e je pokazivao gdje se

nalaze garaže i kuća i to nakon što je dao izjavu. Direktno je gledao vrata garaže, a vrata

štale su bila okrenuta malo sa strane u odnosu na kuću. Ponavlja da je sigurno vidio

čovjeka koji je pucao, bio je to Mile Kušić i stajao je na samom pragu vrata od štale. Ne

zna ko su bili ljudi u štali niti odakle su, ali pretpostavlja da su muslimani iz okolnih sela jer

nema nikakve logike da se u muslimanskom selu skrivaju srbi „to i lud bi znao“. Navodi da

sa njim u četi nije bio Radović Pero.

150. Analizirajući iskaze navedenih svjedoka vijeće nalazi brojne i bitne razlike u

njihovim izjavama, počev od toga da svjedok MR2 navodi da ih Mile Kušić i Saša Perković

pozivaju u akciju „čišćenja“, u koju kreću isti dan, dok svjedok MR1 tvrdi da su se, zapravo,

po pozivu Kušića i Perkovića priključili jedinici na Stjenicama i to desetak dana nakon

njihovog poziva. Nisu se svjedoci složili ni oko toga iz kojeg mjesta kreću u akciju, da li iz

Batova ili, možda, iz Stjenica ili Rudina, a razlike postoje i o tome koji je bio pravac

kretanja jedinice, odnosno kroz koja mjesta, na putu do Karačića, prolaze, a pogotovo se

47

ne slažu u broju učesnika u akciji, obzirom da se broj kreće od 50 do 70 vojnika kako

kaže svjedok MR1 ili čak od 700 do 800 kako to tvrdi svjedok MR2.

151. Iako tvrde da su čitavo vrijeme bili zajedno, različito svjedoče i tome gdje su se oni

nalazili dok su išli prema selu Karačići, da li 15-20m iza kolone, kako kaže svjedok MR2, ili

pak u sredini stroja, kako navodi svjedok MR1 koji, za razliku od svjedoka MR2, tvrdi da

su, kao i ostali vojnici, i njih dvojica imali naoružanje.

152. Nadalje, opšta konfuzija u iskazima oba svjedoka nastaje kada opisuju izgled,

odnosno veličinu štale, te matrijal od kojeg je sagrađena, a u kojoj su, prema njihovim

navodima, ubijeni civili. Naime, njihovi opisi ovog objekta, sem što su međusobno različiti,

suprotni su i vlastitim izjavama datim u toku istrage, pri čemu su svjedoci, prije saslušanja

na glavnom pretresu, kod tužioca „gledali i analizirali fotodokumentaciju“, kako reče

svjedok MR2, zbog čega je, vijeće je u to uvjereno, i došlo do izmjene u iskazima svjedoka

na glavnom pretresu, kada su svoje opise prilagodili stvarnoj veličini štale i materijalu od

kojeg je bila napravljena i na predočenoj fotodokumentaciji, bez dileme prepoznali

devastiranu kuću i štalu. Dok je u istrazi veličina štale bila 3x4m, na glavnom pretresu je to

6x4m ili 4,5x7 - 8m, i tek na glavnom pretresu su se prisjetili da je bila sagrađena od cigle

– prije toga je bila od daske, kamena, sijena. U konačnici, u ovom dijelu iskazi zaštićenih

svjedoka su suprotni navodima svjedoka ... koji je vlasnik štale i koji je izjavio „Mislim da je

bila 12 sa 9 m“, što u velikoj mjeri odstupa od opisa oba zaštićena svjedoka, datih i u

istrazi, i na glavnom pretresu, a isti odstupaju i od Zapisnika o uviđaju povodom izvršenih

ekshumacija u Opštini Rogatica broj Kri 23/00 od 01.09.2000. godine prema kojem je

veličina štale 9x7m.

153. Nadalje, zaštićeni svjedok MR2 navodi da je svjedok MR1 bio kraj njega u trenutku

pucanja i da su se nalazili u šumi, nekih 35m udaljeni od štale, dok svjedok MR1 tvrdi da je

MR2, u tom trenutku, od njega bio udaljen 15-20m, a da se on sam nalazio između štale i

šume, između kojih je udaljenost, po njegovom, bila 50-80m, a možda i čitavih 100m. Ne

samo da su iskazi svjedoka međusobno različiti, nego su i u suprotnosti sa navodima

svjedoka ..., koji je u svom iskazu naveo da je šuma od štale i kuće udaljena nekih 800m,

a radi se o svjedoku koji je u tom mjestu rođen i odrastao.

154. Iako oba svjedoka tvrde da su, sa mjesta na kojem su se nalazili, mogli sve dobro

vidjeti, ipak se ne slažu u tome koliko vojnika vide da razvaljuju vrata na garaži u kojoj su,

48

prema njihovim navodima, pronađeni civili, da li jedan vojnik, kako to navodi svjedok

MR1 ili pak četiri vojnika, kako kaže svjedok MR2.

155. Sve kada bi vijeće i prihvatilo da su navedene razlike u iskazima svjedoka rezultat

protoka vremena, različite mogućnosti percepcije i trumatičnosti događaja o kojem

svjedoče, izjave svjedoka u pogledu broja i uzrasta civila koji su ubijeni i zapaljeni, te

međusobne razlike u odnosu na ove činjenice i razlike u odnosu na druge provedene

dokaze, po svom smislu i snazi, bez sumnje dovode ubjedljivost iskaza svjedoka MR1 i

MR2 u pitanje, odnosno opravdano navode vijeće da posumnja u istinitost i

vjerodostojnost ovih iskaza u cjelosti.

156. Naime, svjedok MR2 tvrdi da je civila bilo 19-20 i da to zna jer ih je prebrojao kada

su se kretali prema štali te, suprotno izjavi koju je dao u istrazi, navodi da su to bile samo

starije osobe, dok svjedok MR1 kaže da je među civilima bilo troje djece i jedno malo –

beba, te mlađe žene, ali da ih je bilo „od 10 do 20 komada“.

157. Međutim, svi drugi dokazi provedeni u predmetu, a koji se odnose na ove okolnosti,

ne samo da ne potvrđuju navedene iskaze, nego su, u potpunosti, suprotni istima.

158. Tako je vještak sudske medicine dr Zdenko Cihrlaž na glavnom pretresu izjavio da

je tokom 2000. godine boravio na podrucju Karačića, opština Rogatica. Predmet dolaska

je bio pregled lica mjesta u selu Karačići te ekshumacija posmrtnih ostataka koji su se

nalazili na tom lokalitetu i njihova sudsko medicinska obrada, odnosno ekspertiza. Bliži

lokalitet je devastirana štala, vlasništvo Pinjo Muhameda. Objašnjava da se ekshumacija

u ovakvim slučajevima vrši na način da se vrši pretraga lica mjesta, koja uključuje

otklanjanje svih stvari što se nalazi na licu mjesta i što ometa pristup posmrtnim ostacima,

pa je prvo odstranjena šuta, crijepovi itd., nakon čega su išli, počev od ulaza u štalu, gdje

su nađeni posmrtni ostaci koji su bilo označeni sa oznakom 262d. Osim vještaka koji je bio

vođa ekspertnog tima, bili su prisutni i saradnici koje je angažovao Kantonalni sud u

Goraždu. Sav rad je praćen od strane kriminilastičke tehnike, Milavac Enesa i Kunovac

Enesa, oni su radili svoj dio posla.

159. Krenuli su od ulaza u devastiranu štalu (9x7 metara), gdje je, ispred ulaza, nađen

dio ljudske lobanje koja se sastojala iz stražnjeg dijela baze, sa očuvanim potiljačnim

otvorom, održane lijeve slijepočne kosti sa sisastim nastavkom, te većeg dijela tjemene

kosti lobanje, koji je bio zaravnjen i koji anatomski ukazuje da se radi o lobanji ženskog

spola. Rubovi defekta su bili neravni, vanjska ploča je nedostajala. Pored lobanje našao je

49

i stražnji okrajak lijevog rebra, neravnih i nagriženih okrajaka, što ukazuje na

posmrtno djelovanje, najvjerovatnije životinja. Označeni su sa oznakom 262d.

160. Nakon toga se stupilo u unutrašnjost pomenutog lokaliteta i prvo se odstranio crijep,

nagorijelo drvo, te su, uz lijevi zid od samog ulaza, na površini i u plitkim dijelovima nađeni

brojni nenagorijeli dijelovi ljudskog skeleta i to 27 fragmenata rebara, masivnije građe,

bočnih dijelova rebara, pojedini brojni stražnji i dijelom rijeđi prednji okrajci, na osnovu

kojih je mogao zaključiti da se radi o morfološkim karakteristikama tzv 8. faze koja govori

o odmakloj zivotnoj dobi te osobe. U ovom predjelu našao je i glavu, vrat i gornji dio lijevi

tjemene kosti, kao i 9 održanih kralježaka i to vratnog i grudnog kralješka. U kontinitetu je

našao svih 5 slabinskih i donju grudnu kost koji su bili povezani koštanim premoštenjem,

masivnije gradje, a donji slabinski su bili sa izraženim bočnim izraštajem, a što upućuje na

zaključak da se radilo o posmrtnim ostacima osobe odmakle životne dobi. Pri površini, na

tom lokalitetu lijevo, nađena su i tri fragmenta nenagorijelih ulomaka koji po morfoloskim

karakteristikama pripadaju razlicitim dijelovima karlice, od kojih jedan, najveći, pripada

lijevoj sjedalnoj kosti kod kojeg je, skoro u cijelosti, bila održana zglobna površina.

Neposredno ispod površine našao je nekoliko fragamenata nenagorijelih cijevastih kostiju,

jedan je imao dužinu 11, a drugi 15 cm, najvjerovatnije butne ili bedrene kosti. Pažljivim

kopanjem nađeno je najmanje 48 fragmenata većim dijelom, ili pak u cijelosti nagorjelih

ulomaka cijevastih kostiju od 1 do 8 cm, kao i veliki broj fragemenata nagorjelih kostiju,

tačno neprepoznatljivog porijekla. Pri površini i dubljim dijelovima, idući prema suprotnom

zidu od ulaza nadjeno je 35 fragmenata nagorijelih pločastih kostiju, pojedini sa ravnim

rubovima kosti koji potiču od kosti lobanje promjera 5,5 do 5,6 cm. Među ovim skeletnim

ostacima nađena je metalna kopča od kaiša, kao i čahura od metka. Ostaci koje je naveo i

opisao (uz lijevu strana zida od ulaza) označeni su kao 262-a.

161. Nakon toga se prelazi na desnu stranu od ulaza i tu su nađeni, površno i u dubljim

slojevima, brojni skeletni ostaci ljudskog porijekla, od kojih su oni koji su bili na površini bili,

uglavnom, nenagorijeli, a sastojali su se od desne polovice lobanje i to viličnog dijela, sa

gornjom vilicom u kojoj je našao vještačku protezu, nagorjelu na lijevoj strani, kao i

nagorjeli, otvoreni gornjivilični sinus, desna očna duplja, jagodnična kost, kao i slijepočna

kost itd. Zatim je nađena i cijelokupna kralježnica, nagrizenih rubnih dijelova, dakle

izložena posmrtnom dijelovanju životinja, zatim desan ramena kost, vrat, glava i gornji dio

tijela, te obije lijeve kosti podlaktice. Desno od ulaza nađena su dva fragmenta tanjih,

pločatskih kostiju porjekla krova lobanje i polovično staklo naočala. Daljom pretragom

nađeno je 11 kralježaka, vjerovatno vratnog i gornje grudnog dijela kralježnice, nekoliko

50

fragmenta rebara, zatim fragmneti pločastih kostiju 6,5 x13 cm i dvije čahure puščanog

metka. Pronađeni su i nagorjeli dio lopatične kosti, dvije nagorjele glave ramene kosti,

uglavnom nagorjeli fragmenti kosti nepoznatog anatomskog porijekla, a nađeni su i brojni

dijelovi nakita koji su predati kriminalističkom tehničaru (prstenje, lančići).

162. Naknadno, od strane familije, na pregled su doneseni i dijelovi nagorjele tkanine,

fragmenti trupa kralješka, pločaste kosti, koje su oni prethodno pronašli, kao i nekoliko

fragmenata neprepoznatljivog anatomototopgrafskog porijekla.

163. Na temlju ovakvog nalaza, vještak zaključuje, da su pronađeni i pregledani

fragmenti skeletnih ostataka ljudskog porijekla koji su dijelom bili izloženi posmrtnom

dijelovanju visoke temperature, vatre/otvorenog plamena, a po lokalitetu pronalaska,

njihovom anatomomorfološkim karakteristikama i njihovoj brojnosti mogli bi pripadati

najmanje četiri (4) osobe. Skeletni ostaci označeni oznakom 262-a, koji su nađeni lijevo

od ulaza u devastiranu štalu, pripadaju osobi muškog spola.

164. Obzirom na prisustvo članova obitelji, i njihovih iskaza, vještak navodi da bi skeletni

ostaci mogli pripadati sljedećim osobama: Dobrača Behija (1932), Pinjo Zahida (1936),

Pinjo Salih (1922) i Pinjo Latifa (1930). Niti jedno tijelo nije bilo kompletno u cijelosti, a na

skeletnim ostacima nije našao povrede. Objašnjava da je pronađeno bilo teško vještačiti,

ne samo zbog vatre, nego i zbog rasturenosti posmrtnih ostataka, vjerovatno od strane

životinja. Ne može tačno reći šta je uzrok smrti.

165. Vještak je dalje naveo da su sve kosti pripadale starijim osobama. Izjave koje su

dali članovi porodice su korespodentni sa onim što je nađeno, godišta bi odgovarala. Po

samom izgledu kosti koje je našao i vjestačio nije mogao utvrditi vrijeme smrti i to je

podatak koji je dobio od drugih osoba. Nepoznata anatomskotopografska pripadnost

znači da se radi o manjim sitnim fragmentima koji su posmrtno izmjenjeni najvećim dijelom

djelovanjem visoke temperature, vjerovatno vatre, gdje se ne može utvrditi kojem dijelu

kosti pripada. Ostaci odjeće su donijeti na lice mjesta, bili su to komadi nagorjele tkanine,

jedan fragment kosti itd. Ne sjeća se koje je boje bila ta tkanina.

166. Detaljni pregled ekshumiranih posmrtnih ostataka je urađen u mrtvačnici

Kantonalne bolnice u Goraždu. Ne sjeća se da li je na licu mjesta izvršio identifikaciju ili

nakon ekspertize u Goraždu. Kosti koje su pripadale oznaci 262-b i 262-c su kosti koje su

se nalazile od ulaza desno i prema sredini, lijevo su posmrtni ostaci muške osobe, ostali

ostaci pripadaju trima ženama, s tim što ne može reći koji posmrtni ostaci pripadaju kojoj

51

od njih. Rodbina je donijela jedan broj kostiju i odjeće, te kosti misli da nije doveo u vezu

sa kostima označenim sa a-d, ali njih je bilo jako malo. Tkaninu nije našao na licu mjesta.

Dalja sudbina čaura koje su nađene na licu mjesta mu nije poznata, jer to nije njegov dio

posla. Navodi da to ne može tvrditi, ali sve upućuje da nije bilo sekundarnog prenošenja

posmrtnih ostataka. Identifikovao je osobe isključivo na temelju iskaza svjedoka – odnosno

članova porodice, jer se u to vrijeme nije radila DNK analiza.

167. Vještak je pojasnio da nisu sve kosti bile izložene djelovanju visoke temperature –

otvorenog plamena, da bi došlo do promjene na kosti temeratura mora biti jako velika,

preko stotinu stepeni, trajanje je zavisno od visine temperature, ali je nemoguće reći koliko

dugo je trajalo djelovalo plamena, odnosno vatre.

168. Na osnovu pravila struke ne može se utvrditi uzrok, kao ni vrijeme smrti ovih lica,

kao ni čiji su to posmrtni ostaci, tako da, sa medicinskog aspekta, on nije ni govorio o tome

o čijim tijelima se radi. Ne zna da li je rađena DNK analiza ovih lica. Tijela su imala

karakteristike koja su ukazivale da se radi o osobama starije životne dobi koja je

odgovarala iskazima ovih lica koji su govorili o kojim licima se radi, ostalih karakteristika

nije bilo. Da li je bilo više od 4 osobe ne može tvrditi. Kada su kosti izložene vatri, teoretski

može doći do toga da kosti izgore toliko da ne ostanu ostaci odnosno da dođu u formu

neprepoznatljivost, ali je ovo moguće samo u krematorijima, gdje su izuzetno visoke

temperature koje je teško dostići u konkretnom slučaju. Imao je još primjera u praksi poput

ovoga i u tim slučajevima kosti nisu nikada u cijelosti, odnosno potpuno izgorjele u prah

nego, kao i ovdje, ostaju manje više nagorjeli ostaci, imaju svoje karakteristike bjeličasti

su, prhki, kada se dirnu trune se, ali da se pretvore u prah treba izuzetna krematorijumska

temperatura.

169. Ukratko, iz iskaza vještaka proizilazi da su ekshumirani posmrtni ostaci jedne

muške i tri ženske osobe, te da se radi o licima starije životne dobi, a što je korespodentno

sa izjavama članova porodice. Svjedok ... navodi u svom iskazu „po mom zaključku

pronađene su kosti četvero ljudi koji su ostali u Karačićima“ , a taj dan je samo 6 osoba

bilo u Karačićima i to je, kako kaže svjedok „tačna informacija u datom trenutku“, dok

svjedok Dobrača Osman navodi da su u velikoj štali pronađena tri tijela. Svjedok Vražalica

Vasvija tvrdi da su u selu, osim njenih roditelja (Pinjo Salko i Pinjo Latifa), ostali još

Dobrača Behija i Pinjo Zahida, dok svjedok Omeragić Esma, u iskazu datom u istrazi, a

pročitanom na glavnom pretresu, navodi da joj lično nije poznato da je, osim njenih

52

roditelja, te Dobrača Behije i Pinjo Zahide, još neko od mještana muslimana sela

Karačići ostao u selu i da je ubijen.

170. Svjedok Milavica Enes koji je, kao krim. inspektor, prisustvovao uviđaju u mjestu

Karačići, u svom iskazu navodi da su u jednom objektu – štali pronašli ostatke jedne ili

dvije osobe, a u sušari preko puta pronašli su fragmente ljudskih ostataka koji su zapaljeni,

u stvari pronašli su 3 ili 4 tijela, a identifikacija je izvršena od strane porodice, na osnovu

odjeće i nakita.

171. Zapisnikom o uviđaju povodom izvršenih ekshumacija u Opštini Rogatica broj Kri

23/00 od 01.09.2000. godine i Opis predmeta pronađenih prilikom ekshumacije žrtava broj

262 a,b,c i d (dokaz T-3) potvrđeni su navodi svjedoka, te nalaz vještaka, kada je

kosntatovano „Vrši se prekopavanje unutrašnjosti štale, pa ispod polomljenih crijepova,

zemlje i nagorjelog drveta, nađu se ostaci kostiju. Također, neposredno ispred ulaza

nađen je dio ljudske lobanje“. Posmrtni ostaci su identifikovani neposrednom

identifikacijom od strane rodbine koji su prisustvovali identifikaciji.

172. Sudeći prema Spisku do sada identifikovanih Bošnjaka civila ubijenih od strane

pripadnika rogatičke brigade u toku etničkog čišćenja područja opštine Rogatica (dokaz

T8), dana 18.09.1992. godine, u selu Karačići ubijene su tri osobe i to Pinjo Salko, Pinjo

Latifa i Dobrača Behka. Očigledno je da je sa ovog spiska izostavljeno ime Pinjo Zahide

što, samo po sebi, dovoljno govori o tačnosti podataka navedenih u ovom spisku, a istim

se, uostalom, ne potvrđuje ni činjenični opis optužnice.

173. Imajući u vidu navedeno, a u nedostatku drugih dokaza, vijeće nije moglo na

osnovu iskaza zaštićenih svjedoka MR1 i MR2 zaključiti da je u štali ubijeno, a potom

zapaljeno oko 20 civila. Ne samo da su iskazi ovih svjedoka suprotni ostalim provedenim

dokazima već su, kako je to već rečeno, u pogledu broja civila i njihove starosti, suprotni i

jedan drugom. Navedena razlika u iskazu svjedoka je, vjerovatno, i bila razlogom što je u

činjeničnom opisu optužnice navedeno da je kritične prilike, pored civila koji su

identifikovani, ubijeno i ukupno „oko 16 NN civila“, jer ni samo Tužilaštvo nije sigurno o

kojem se broju osoba, zapravo, radilo.

174. Sem tog, jasno je da Tužilaštvo nije moglo zanemariti nalaz i iskaz vještaka (da

nisu sve pronađene kosti bile izložene djelovanju visoke temperature, te da je neophodna

izuzetno visoka krematorijumska temperatura pa da bi kosti izgorile do forme

neprepoznatljivosti, a koju je teško dostići u konkretnom slučaju), te ustvrditi da je 16

53

posmrtnih ostataka sagorjelo do tačke da se isti ne mogu identifikovati ni kao fragmenti,

zbog čega se u činjeničnom opisu navodi da su isti odvezeni u nepoznatom pravcu i da još

uvijek nisu pronađeni, a što ne bi bio problem da je Tužilaštvo, u odnosu na navedeno,

ponudilo bilo koji dokaz, kao potvrdu da se to zaista i desilo.

175. Pitanja koje se logično nameću jesu ko ih je odvezao, da li optuženi, da li neka

nepoznata lica i kada se to desilo. Naime, prema iskazima zaštićenih svjedoka MR1 i MR2

iz štale, nakon pucanja, niko nije izašao, pretpostavljaju da su svi pobijeni, iz čega

proizilazi da je oko 16 NN skeletnih ostataka premješteno nakon što su izgorjeli u štali, u

kojem slučaju se opravdano zapitati kako je, u uslovima i načinu o kojima je govorio

vještak sudske medicine, suprotno pravilima struke, ali i logike, bilo moguće izdvojiti 16

skeletnih ostataka, a ostaviti četiri (identifikovana) posmrtna ostatka i to jedne muške i tri

ženske osobe, svi starije životne dobi, a da se, pri tome, ne pojavi više fragmenata, od

više lica, različite starosti.

176. Nije Tužilaštvo ponudilo dokaz ni o tome gdje su odvezeni posmrtni ostaci, ali ni o

tome da su, uopšte, odvezeni bilo gdje. Tačno je da je u sudski spis uložena i Tabela sa

imenima osoba koje se još vode kao nestale na području opštine Rogatica, međutim ovaj

dokaz ni na koji način ne potvrđuje, kako činjenicu o broju ubijenih lica u događaju koji je

predmet optužbe, tako ni da se radi o licima koja su navedena u predmetnim spiskovima,

čiji identitet niko ne zna, niti ih je Tužilaštvo, na bilo koji način, dovelo u vezu sa istim.

177. Vijeće nema namjeru svoje zaključke bazirati na tezama koje nisu potvrđene

izvedenim dokazima ili na pretpostavkama o tome da li je nešto moguće ili nije, ali ipak

izražava ozbiljnu sumnju u pogledu činjenice koju navode svjedoci da je 20-tak civila

ubijeno sa 2-3 kratka rafala ( vjerovatno su svi bili mrtvi ), obzirom da se iz štale ništa ne

čuje i niko ne pokušava da pobjegne, posebno u momentu kada je štala zapaljena, niko ne

prilazi, planula je nakon 10-tak minuta, da bi u štali, prilkom ekshumacije, pronašli 4

posmrtna ostatka, što samo potvrđuje ubjeđenje vijeća da se zaštićenim svjedocima MR1 i

MR2 ne može pokloniti vjera u pogledu istinitosti njihovog svjedočenja.

178. Tačno je da su svjedoci saglasno izjavili da su vidjeli kako optuženi Kušić Mile puca

sa vrata štale, međutim, imajući u vidu pouzdanost i dokaznu vrijednost ključnih svjedoka

Tužilaštva, MR1 i MR2, o čemu je detaljno bilo riječi u prethodnim paragrafima, isti nisu

bili dovoljni, ali ni podobni, posebno ne u mjeri koja je neophodna, da bi se na njima, a u

nedostatku drugih dokaza u vezi sa inkriminisanim događajem, utvrdila krivična

54

odgovornost optuženih, pa ni odgovornost optuženog Kušić Mileta. Tužilaštvo nije

ponudilo niti jedan drugi dokaz, bilo da se radi o svjedocima ili materijalnim dokazima, koji

bi potvrdio učešće optuženih, te da se događaj desio na način i u vrijeme kako je to

navedeno, ili da je, uopšte, posljedica opisane vojne aktivnosti.

179. U završnoj riječi Tužilaštva se navodi da nemamo svi istu memoriju, ni percepciju

događaja, što vijeće i ne spori i prihvata da bi potpuno saglasno i sinhronizovano

svjedočenje svjedoka moglo upućivati na „zavjeru svjedoka“, koji žele izdejstvovati

neopravdanu osudu optuženih.

180. Međutim, ne može se vijeće složiti sa tvrdnjom Tužilaštva da upravo činjenica da

iskazi svjedoka djelimično odstupaju jedan od drugoga, u pogledu mjesta i pravca kretanja

jedinice, njihove brojnosti, udaljenosti od jednog mjesta do drugog, te prisustva djece u

garaži, samo potvrđuje da oni govore istinu, bez ikakvog prethodnog plana i dogovora,

svako prema svom sjećanju. Za vijeće je, prije svega, previše razlika u njihovom sjećanju

da bi se moglo govoriti o djelomičnom odstupanju u njihovim iskazima i to ne samo jedan

od drugoga, negi i o odstupanju od vlastitih iskaza iz istrage, što sigurno ne doprinosi

istinitosti njihovog svjedočenja. Neuvjerljivost, nedosljednost i nelogičnost u njihovim

izjavama je takvog značaja da, u znatnoj mjeri utiče na njihovu vjerodostojnost u pogledu

odlučne činjenice – identiteta učinilaca krivičnog djela i uopšte prisustva svjedoka, u

mjestu i vremenu izvršenja krivičnog djela, što je i rezultiralo donošenjem oslobađajuće

presude.

181. Nadalje, vijeće je, donoseći navedenu odluku, imalo u vidu i dokaz odbrane

prvooptuženog – Uvjerenje o učešću u ratu za svjedoke MR1 i MR2 broj 03/1-9-835-1-

31/15 od 02.06.2015. godine (dokaz O1-1). Naime prema tom dokazu svjedocima MR1 i

MR2 priznato je učešće u ratu u VRS – VP 7084 Rogatica, od 01.04.1994. godine do

21.04.1996. godine.

182. Tačno je da svjedoci navode da su, u početku, kada su se priključili jedinici, cijepali

drva i pomagali u kuhinji, a da su kasnije počeli nositi pušku ali, ako se cijeni iskaz

svjedoka ..., koja je bila kuharica i koja, zasigurno, nije imala status borca, pa joj je, ipak,

priznato učešće u ratu, u istoj VP, u periodu od 20.05.1992. do 31.12.1993.

godine,(Uvjerenje ... kao pripadnika oružanih snaga i Srpske teritorijalne odbrane,

Ministarstvo Odbrane Republike Srpske od 29.11.2000. godine broj 8/4-11-03-835-29-

55

1196/00 broj dokaz O1-3), onda ne postoji razlog da se svjedocima, ne prizna, kao

učešće u ratu, i vrijeme koje su proveli u kuhinji.

183. Sem toga svjedok odbrane ... u svom iskazu navodi da je od kraja juna-početka jula

'92. počela da radi u kuhinji, za vojsku, u selu Rusanovići, gdje ostaje do avgusta '92.

kada je poginuo Boban Ješić i kada su joj vojnici rekli da pređe u kuhinju u Stjenice, gdje

ostaje do polovine oktobra, i nakon toga odlazi u Rudine do septembra '93. godine, da bi

tada prešla u Batovo gdje ostaje do kraja te godine, kada prestaje sa radom. Inače, u

Rusanovićima, drva za kuhinju cijepao je Bogdan Čoković, a u Rudinama su to radili Mićo

Gojković i Slobodan Jovanović. Ništa joj nije poznato o akciji u selu Karačići.

184. Svjedok Ujić Mile jeste naveo da su u rogatičkoj brigadi bili angažovani i zaštićeni

svjedoci MR1 i MR2, ali se nije izjašnjavao u kojoj četi, niti u kojem je periodu to bilo, a na

ove okolnosti nije ni pitan.

185. Iako vijeće nalazi da iskazi svjedoka ne pružaju dovoljan osnov za utvrđenje

krivične odgovornosti optuženih u ovom predmetu, ipak smatra potrebnim osvrnuti se na

činjenični opis optužnice i radnje koje se optuženima stavljaju na teret, tačnije nedostatak

istih.

186. Prije svega, ukoliko bi vijeće i prihvatilo iskaze zaštićenih svjedoka MR1 i MR2 kao

pouzdane i vjerodostojne, onako kako su dati na glavnom pretresu, onda je problem u

tome što svjedoci, svojim iskazima, ne potvrđuju činjenične navode iz optužnice, ne

opisuju događaj, ni radnje optuženih, na način kako to čini Tužilaštvo, odnosno činjenični

opis nema potporu ni u jednom izvedenom dokazu, pa ni u iskazima ključnih svjedoka.

187. Tako se optuženima stavlja na teret da su, prije sela Karačići, izvršili napad na sela

Vragolovi i Golubovići – radi se o selima koja su, od ranije, napuštena i u kojima nije bilo

nikoga, te da su vršili pretrese kuća i drugih objekata.

188. Izjašnjavajući se na navedene okolnosti, svjedok MR2, u svom iskazu, govori o

tome da su dolaskom u Vragolove „čistili tuda“, ne sjeća se da je bilo zarobljavanja, a

vezano za dešavanja u selu Golubovići nije se ni izjašnjavao. Svjedok MR1 navodi samo

da u Vragolovima, koje je bilo veće muslimansko selo, nije bilo nikakvih dejstava, nije bilo

zarobljavanja, jer tu nisu zatekli civile, dok selo Goluboviće, uopšte ne navodi kao selo

kroz koje su prošli. Šta su, konkretno, u navedenim selima, radili optuženi i na koji način

su se ponašali, o tome svjedoci nisu ni pitani.

56

189. Nadalje, iz činjeničnog opisa optužnice proizilazi da su svi optuženi

provalili vrata na garaži gdje su pronašli oko 20 civila koje su istjerali i zarobili, te sa

uperenim puškama, držeći ih na nišanu, udarali kundacima i gurali u pravcu štale.

190. Imajući u vidu iskaze zaštićenih svjedoka očito je da navedeni činjenični opis nema

stvarne veze sa provedenim dokazima Tužilaštva. Naime, svjedoci uopšte ne navode

prisustvo niti jednog optuženog u trenuku kada su, kako svjedoče, vrata na garaži

razvaljena, učinio je to jedan ili četiri nepoznata vojnika. Nema u izjavama svjedoka

prisustva optuženih ni prilikom izvođenja civila iz garaže i utjerivanja u štalu, s tim da niti

jedan svjedok nije izjavio da su ih (ko god to bio) „sa uperenim puškama, držeći ih na

nišanu ...udarali kundacima pušaka“. Prema izjavi svjedoka MR1 neki vojnici su gurali

zarobljene, neki su okretali glave, a neki su stajali sa strane. Pitanje u kojoj su grupi

vojnika bili optuženi ostalo je bez odgovora, jer se o tome svjedok nije izjašnjavao.

191. Navedeno je i razlogom zbog čega se u optužnici ne navodi niti jedna konkretna

radnja optuženih, jer o istima, osim u odnosu na optuženog Kušić Mileta, svjedoci nisu ni

svjedočili, te stoga Tužilaštvo i nema saznanja o tome. Opravdano se odbrane optuženih

pitaju iz kojih razloga su upravo ovi optuženi navedeni kao počinioci krivičnog djela,

između njih najmanje 70 (i najviše 800) vojnika, koji su, po navodima zaštićenih svjedoka,

učestvovali u akciji, od kojih su većinu poznavali, jer su bili iz okolnih sela. Jedini

zaključak koji se, kao logičan, nameće jeste da je to zbog toga što se svjedoci MR1 i MR2,

po vlastitom iskazu, nisu mogli sjetiti i drugih imena pripadnika sočičke čete. S tim u vezi,

samo zaštićeni svjedok MR2 navodi da su u akciju krenuli optuženi Marković Radomir,

Kušić Mile, Božović Dragan, Perković Saša, Gluhović Radomir, Vukašinović Ilija i

Vukašinović Miloš, dok za optuženog Radović Peru navodi da ne zna da je pripadao

njihovoj četi, te tvrdi da ga uopšte nije vidio. Svjedok MR2, kao učesnike inkriminisanog

događaja, spominje samo Kušić Mileta i Perković Sašu, ali ne i ostale optužene, dok za

optuženog Radović Peru kaže da nije bio pripadnik sočičke čete.

192. Nadalje kada je pitanju datum kada se, prema navodima optužnice, desio napad na

selo Karačići, prema izjavi svjedoka MR2, isti se nije mogao ni približno odrediti, dok

svjedok MR1 govori da je to bilo nekih mjesec dana nakon napada na Kramer selo

(02.08.1992.), a možda i ranije, što u svakom slučaju nije ni približno 18.09.1992. godine,

kako je to navedeno u optužnici. Jedini dokaz koji upućuje na 18.09. 1992.godine jeste

Spisak do sada identifikovanih Bošnjaka – civila ubijenih od strane pripadnika rogatičke

brigade u toku etničkog čišćenja područja opštine Rogatica (bez broja i datuma, te

57

sačinioca dokumenta), u kojem je navedeno da su taj dan, u selu Karačići, ubijeni Pinjo

Salko, Pinjo Latifa i Dobrača Behka (dokaz T8). O vjerodostojnosti ovog dokaza bilo je

riječi i ranije, s tim da je ovaj dokaz Tužilaštva, ukoliko bi se ovaj datum prihvatio kao

tačan, u direktnoj suprotnosti sa iskazima svjedoka MR1 i MR2, obzirom da se navodi da

je 18.09.1992 godine, u selu Vragolovi, strijeljano 11 lica, a u selu Golubovići tri lica, dok

iz iskaza svjedoka proizilazi da u tim selima nisu zatekli nikoga.

193. Vijeće je, pri tome, imalo u vidu i iskaz svjedoka Božović Zorana, koji je, prema

vlastitom iskazu, bio pripadnik sočičke čete, ali navodi da nikada nije bio na području sela

Vragolovi, Kramer selo i Karačići, a misli da nije bila ni njegova četa, zbog čega mu nije

poznato ništa u vezi ubistava civila u selu Karačići. Sem toga, ovaj svjedok je naveo da

pripadnici čete, od proljeća do kraja 1992. godine nisu učestvovali u borbenim

aktivnostima, samo su čuvali liniju na Banj stijeni. Isto tako, svjedok Ujić Mile, koji je

početkom rata bio komandir gučevske čete, a potom i načelnik štaba rogatičke brigade, u

svom iskazu izjavljuje da mu nije poznato i da nije čuo za bilo kakva ubistva muslimana u

selu Karačići.

194. Kada je u pitanju optuženi Radović Pero odbrana je u spis predmeta uložila dokaze

iz kojih proizilazi da on nije bio pripadnik sočičke čete, nego pripadnik VP 7512/2 Lukavica

što je i vidviljivo iz materijalne dokumentacije koju je priložio branioc optuženog Radovića,

advokat Pavlović Petko15. Međutim, Tužilaštvo pokušava optuženog Radović Peru dovesti

na lice mjesta, pa i kao pripadnika druge jedinice, obzirom da se, u završnoj riječi, poziva

na dokaz optužbe Redovni operativni izvještaj, Vojska Srpske Republike, Sarajevsko

Romanijski korpus broj 01-318/92, Borike, 19.09.1992. godine (dokaz T-37) u kojem

izvještaju se opisuju borbene aktivnosti ove jedinice kao i aktivnosti drugih jedinica koje

učestvuju u sadejstvu gdje se, između istih, pominju jedinice sa Sokoca i druge jedinice u

okruženju, čije učešće Tužilašvo, u predmetnom događaju, nije dokazalo, a nije ni

dokazivalo, pa je valjda prema tvrdnji optužbe, Radović, kao pripadnik tih jedinica, bio u

napadu na selo Karačići.

195. Takođe, tvrdi se, u završnoj riječi, da to što optuženi Radović nije bio pripadnik

sočičke čete nije odlučujuće i od značaja za njegovu krivično pravnu odgovornost, pri

15

O6-1 Uvjerenje odjeljenja za opštu upravu administrativne službe, opštine Višegrad broj: 03/1-9-835-1-9/14 od

03.02.2014. godine; O6-2 Vojna knjižica na ime Radović Pero; O6-3 Uvjerenje Ministarstva odbrane RS, Odsjek

Rogatica broj 8/7-18-03-835-112/99 od 13.12.1999. godine; O6-4 Uvjerenje vojne pošte na ime Radović Pero broj:

pov.9/8 od 28.01.1999. godine

58

čemu je sve navedno suprotno činjeničnom opisu optužnice, po kojem je samo sočička

četa izvršila napad na selo Karačići, a optuženi Radović je, opet prema navodima

činjeničnog opisa optužnice, bio pripadnik upravo te čete. Pri svemu tome Tužilaštvo

zanemaruje iskaze vlastitih svjedoka, koji negiraju da su optuženog vidjeli u selu. U

svakom slučaju „bio Pero ili ne bio“, u odnosu na njega nema opisa bilo kakve radnje koja

bi ga učinila krivično odgovornim.

196. Vijeće, nadalje, nalazi potrebnim u ovom obrazloženju, osvrnuti se i na činjenicu da

je djelo u optužnici, a u odnosu na sve optužene, kvalifikovano kao krivično djelo Zločini

protiv čovječnosti iz člana 172. tačke a) i e), u vezi sa članom 29. i 180. stav 1. KZ BiH.

197. Međutim, u završnoj riječi tužilac navodi da je optuženi Marković Radomir krivično

odgovoran i prema stavu 2. člana 180 KZ BiH, obzirom da je kao nadređeni propustio da

spriječi, odnosno kazni za navedeno djelo koje su počinili vojnici. Pri tome zaboravlja se

da, osim navoda da je optuženi Marković Radomir, kao komandir sočičke čete

komandovao tom četom, u činjeničnom opisu optužnice nema niti jedne riječi opisa koji bi

se odnosio na komandnu odgovornost optuženog Markovića, te da se propust načinjen u

činjeničnom opisu ne može nadoknaditi u završnoj riječi. Ono što se optuženom Marković

Radomiru optužnicom stavlja na teret, kao uostalom i svim drugim optuženim u ovom

predmetu jeste da je, zajedno sa drugim optuženim u ovom predmetu, u selu Karačići, u

namjeri da ih liši života, istjerao i zarobio oko 20 civile sa uperenom puškom, držeći ih na

nišanu, spriječavajući zarobljene civile da pobjegnu, udarao kundacima pušaka i gurao u

pravcu štale udaljene oko dvadesetak metara od kuće, pa kada su ih ugurali u ovaj

objekat, osumnjičeni Kušić Mile iz automatske puške ispalio više rafala u pravcu civila i

usmrtio Pinjo Zahida, Pinjo Salku, Pinjo Latifa, Dobrača Behija i oko 16 NN osoba, kojim

pucanjem je izazvao požar u štali usljed čega su izgorila tijela Pinjo Zahida, Pinjo Salke,

Pinjo Latifa, Dobraća Behija,koji su ekshumirani i identifikovani dana 01.09.2000. godine,

dok se ostalim NN osobama, njih ukupno oko 16 NN osoba, odvezena u nepoznatom

pravcu i još uvjek nisu pronađena.

198. Kako je već rečeno, vijeće nalazi da u pogledu predmetne inkriminacije, izvedeni

dokazi od strane optužbe, po svom sadržaju i kvalitetu, nemaju potrebnu snagu

uvjerljivosti, niti daju osnov za logičan zaključak u pogledu utvrđenja činjenica koje se

59

odnose na identifikaciju optuženih, načina i vremena izvršenja krivičnog djela koje im se

stavlja na teret.

199. Teret dokazivanja bitnih obilježja krivičnog djela, elemenata krivnje optuženih, te

identifikacije počinilaca, isključivo je na strani optužbe. Dokazi koje je ponudilo Tužilaštvo,

u cilju dokazivanja odgovornosti optuženih, nisu bile takve vrijednosti da isključe svaku

razumnu sumnju da su optuženi počinili krivična djela za koja ih optužnica tereti, iz kojeg

razloga je vijeće, u skladu sa članom 284. tačka c) ZKP BiH donijelo oslobađajuću

presudu.

VII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA I IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

200. Cijeneći činjenicu da su optuženi Marković Radomir i dr oslobođeni od optužbi da

su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, Vijeće je na osnovu člana 189. stav 1.

ZKP BiH, odlučilo da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava

Suda.

201. Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom

upućuju na parnični postupak.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik - asistent SUDIJA

Danijel Gučić Željka Marenić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti

žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema

pismenog otpravka presude.

U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati

žalbom, samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i

odluku o imovinsko pravnom zahtjevu.

*Žalba se podnosi ovom Sudu u dovoljnom broju primjeraka.

60

I. ANEKS 1- DOKAZI

A. DATUMI SVJEDOČENJA SASLUŠANIH SVJEDOKA TUŽILAŠTVA BIH

Red.

br.

Svjedok Datum svjedočenja Napomena

1 ... 07.04.2015. godine

2 Enes Milavica 05.05.2015. godine

3 Osman Dobrača 12.05.2015. godine

4 “MR-2” 09.06.2015. godine

5 “MR-1” 09.06.2015. godine

6 Rusmir Muftić 07.07.2015. godine

7 Esma Omeragić 14.07.2015. godine Iskaz svedoka je pročitan

8 Mile Ujić 25.08.2015. godine

9 Zoran Božović 15.09.2015. godine

7 Hasiba Pašić 06.10.2015. godine

9 Halima Pašić 20.10.2015. godine

10 Nebojša Golić 10.11.2015. godine

11 Prof dr Zdenko

Cihlarž

22.12.2015. godine Vještak sudske medicine

Dodatni dokazi Tužilaštva

1 Vahida Vražalica 15.03.2016. godine

B. LISTA ULOŽENIH MATERIJALNIH DOKAZA TUŽILAŠTVA BIH

T-1 Akt općine Novi Grad broj 05-13-10923/2015 od 25.05.2015. godine i Izvod iz Matične knjige umrlih, broj 05-13-12085/2015 od 25.05.2015. godine, na ime Esma Omeragić,

T-2 Zapisnik o saslušanju svjedoka Esma Omeragić, Državna agencija za istrage i zaštitu broj: 16-13/3-1-235/13 od 17.09.2013. godine

T-3 Dopis Kantonalnog Suda u Goraždu broj 005-0-Kr-13-000 045 od 26.04.2013. godine i Zapisnik o uviđaju povodom izvršenih ekshumacija u Opštini Rogatica broj Kri 23/00 od 01.09.2000. godine i Opis predmeta pronađenih prilikom ekshumacije žrtava broj 262 a,b,c i d

T-4 Crtež lica mjesta – Ekshumacija žrtvi broj 262 A,B,C i D, Karačići, opština Rogatica broj 22/00 od 01.09.2000. godine – izradio Kunovac H. Enes

T-5 Crtež lica mjesta – Fotografisanje i skiciranje lica mjesta ubistva Pinjo Zahide i dr, selo Karačići – Rogatica broj 16-13/1-7-02/13 od 25.01.2013. godine – izradio Karahodžić Elvedin

T-6 Foto-dokumentacija - Ekshumacija žrtava broj 262 A,B,C,D, mjesto Karačići, opština Rogatica broj 22/00 od 01.09.2000. godine – izradio Kunovac H. Enes (datum izrade 27.10.2000. godine)

T-7 Foto-dokumetacija – Fotografisanje i skiciranje lica mjesta – ubistvo Pinjo Zahide i

61

dr, selo Karačići – Rogatica, broj 16-13/1-7-02/13 od 25.01.2013. godine – izradio Karahodžić Elvedin (datum izrade 12.02.2013. godine)

T-8 Spisak do sada identifikovanih Bošnjaka civila ubijenih od strane pripadnika Rogatičke brigade u toku etničkog čišćenja područja opštine Rogatica

T-9 Izvod iz vojne evidencije na ime Mile Kušić broj 03/1-9-752-3-8/13 od 14.10.2013. godine

T-10 Izvod iz vojne evidencije na ime Radomir Marković broj 03/1-9-752-3-4/13 od 14.10.2013. godine

T-11 Izvod iz vojne evidencije na ime Dragan Božovic broj 03/1-9-752-3-3/13 od 14.10.2013. godine

T-12 Izvod iz vojne evidencije na ime Saša Perković broj 03/1-9-752-3-5/13 od 14.10.2013. godine

T-13 Izvod iz vojne evidencije na ime Radomir Gluhović broj 03/1-9-752-3-1/13 od 14.10.2013. godine

T-14 Izvod iz vojne evidencije na ime Pero Radović broj 03/1-9-752-3-2/13 od 14.10.2013. godine

T-15 Izvod iz vojne evidencije na ime Ilija Vukasinović broj 03/1-9-752-3-6/13 od 14.10.2013. godine

T-16 Izvod iz vojne evidencije na ime Miloš Vukasinović broj 03/1-9-752-3-7/13 od 14.10.2013. godine

T-17 Izvod iz kaznene evidencije za sve optužene broj 11-4/01-235-204/13 od 14.10.2013. godine

T-18 Dopis Federalnog ministarstva Unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije Sarajevo, broj 03/1-40-2-9/12 od 23.05.2012. godine sa tablicom u kojoj su popisane sve grobnice na područiju opštine Rogatica

T-19 Zapisnik o saslušanju svjedoka Nebojša Golić, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj: 16-13/3-1-51/14 od 28.02.2014. godine

T-20 Prijedlog za unapređenje Markovića u potpisu Kušić Rajko od 30.05.1994. godine

T-21 Odluka o formiranju VRS od 12.05.1992. godine

T-22 Odluka o formiranju TO SRBiH od 16.04.1992. godine

T-23 Izvođenje borbenih dejstava na teritoriji opštine Rogatica, Prve podrinjske lake pješadijske brigade

T-24 Odluka za naredna dejstva od 25.11.1992. godine

T-25 Informacija o potrebi pridržavanja međunarodnih normi u ratu od 03.10.1992. godine

T-26 Izvještaj o radu Kriznog štaba Srpske opštine Rogatica za period april-juni 1992. godine

T-27 Odluka za dalja dejstva od 24.11.1992. godine

T-28 Upustvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima od 19.12.1991. godine

T-29 Odluka o proglašenju ratnog stanja od 20.06.1992. godine

T-30 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 08.04.1992. godine

T-31 Karta općine Rogatica

T-32 Naredba komadanta Rajka Kušića od 23.05.1992. godine,

T-33 Najstrožije upozorenje komande SRK, str. pov. br. 10/74-112 od 26.06.1992. godine,

T-34 Izvod iz Upustva za rad kriznih štabova srpskog naroda u opštinama, vlada Srpske Republike Bosne i Hercegovine od 26.04.1992. godine,

T-35 Izvještaj o sudsko-medicinskoj ekspertizi, Kantonalni sud Goražde broj Kri; 22/00

T-36 Zapisnik o saslušanju svjedoka MR-2, Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-13/3-1-7/13 od 15.01.2013. godine

62

T-37 Redovni operativni izvještaj, Vojska Srpske Republike, Sarajevsko Romanijski korpus broj 01-318/92, Borike, 19.09.1992. godine

T-38 Potvrda smrti za Pinjo Latifu 242/00

T-39 Potvrda smrti za Pinjo Salih 240/00

C. DATUMI SVJEDOČENJA SVJEDOKA ODBRANE OPTUŽENIH RADOMIRA MARKOVIĆA I MILE

KUŠIĆA

Lista svjedoka odbrane optuženog Radomira Markovića

Red.

br.

Svjedok Datum svjedočenja Napomena

1 ... 26.01.2016. godine

Lista svjedoka odbrane optuženog Mile Kušića

1 Nenad Hršum 09.02.2016. godine

D. MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG RADOMIRA MARKOVIĆA

O1-1 Odgovor na zahjtev odbrane prvooptuženog Marković Radomira, Opština Rogatica, Odjeljenje za opštu upravu broj 03/1-9-835-1-31/15 od 02.06.2015. godine

O1-2 Odluka o formiranju mjesnih zajednica na području opštine Rogatica, Skupština opštine Rogatica broj 01-022-4/01 od 20.02.2001. godine

O1-3 Uvjerenje ... kao pripadnika oružanih snaga i Srpske teritorijalne odbrane, Ministarstvo Odbrane Republike Srpske od 29.11.2000. godine broj 8/4-11-03-835-29-1196/00

E. MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG MILE KUŠIĆA

O2-1 Uvjerenje Hršum Nenad angažovanost u ratu, Ministarstvo odbrane RS, Rogatica 8/7-18-03-835-69/99 od 07.12.1999. godine

O2-2 Rješenje Hršum Nenad priznanje o svojstvu borca Opštinska uprava Rogatica, RS od 07.11.2000. godine broj 02/3-569-14/00

O2-3 Uvjerenje o neposjedovanju važeće putne isprave Kušić Mile, MUP RS CJB I. Sarajevo, PS Rogatica od 18.10.2013. godine Otpusno pismo Kušić Mile Klinika za grudnu hirurgiju 13.11.2009. godine, Sremska Kamenica Rješenje Kušić Mile odobrenje bolničkog liječenja, Fond zdravstvenog osiguranja RS, Banja Luka od 12.10.2009. godine Otpusno pismo Kušić Mile Klinički centar Banja Luka 02.10.2009. godine Plumološko-onkološki konzilijium Kušić Mile, Klinički centar Banja Luka od 01.10.2009. godine Otpusno pismo Kušić Mile Klinički centar Istočno Sarajevo, Kliničke i bolničke službe Foča od 28.09.2009. godine

O2-4 Izjava o domačinstvu Kušić Mile, Odjeljenje za opštu upravu općina Rogatica od

63

18.10.2013. godine

O2-5 Uvjerenje Kušić Mile Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, jedinica Rogatica od 18.10.2013. godine

F. MATERIJALNI DOKAZI OPTUŽENOG PERE RADOVIĆA

O6-1 Uvjerenje odjeljenja za opštu upravu administrativne službe, opštine Višegrad broj: 03/1-9-835-1-9/14 od 03.02.2014. godine

O6-2 Vojna knjižica na ime Pero Radović

O6-3 Uvjerenje Ministarstva odbrane RS, Odsjek Rogatica broj 8/7-18-03-835-112/99 od 13.12.1999. godine

O6-4 Uvjerenje vojne pošte na ime Pero Radović broj: pov.9/8 od 28.01.1999. godine

O6-5 Otpusnica iz vojne bolnice VP 2264 Korona-Pale od 06.06.1992. godine do 11.06.1992. godine

O6-6 Medicinski dokument Vojnomedicinskog centra Sarajevo,od 13.07.1992. godine

O6-7 Medicinski dokument Vojne bolnice Sokolac broj 5908 od 22.07.1992. godine

O6-8 Medicinski dokument Vojne bolnice Sokolac od 14.08.1992. godine

O6-9 Medicinski dokument Vojno medicinskog centra Sarajevo od 26.08.1992. godine

O6-10 Medicinski dokument Vojno medicinskog centra Sarajevo od 02.09.1992. godine

O6-11 Medicinski dokument Vojno medicinskog centra Sarajevo od 26.09.1992. godine

O6-12 Nalaz specijaliste Vojna bolnica Sokolac 29.09.1992. godine na ime Pero Radović

O6-13 Medicinski dokument Vojno medicinskog centra Sarajevo od 29.10.1992. godine