BORIS VIKTOROVIČ TOMAŠEVSKI

5/12/2018 BORIS VIKTOROVIČ TOMAŠEVSKI - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/boris-viktorovic-tomasevski 1/11

Student: Matea Juki 7. sijenja 2012, MostarProfesor: prof.dr.Miroslav Palameta

BORIS VIKTOROVI TOMAEVSKI ( 1890-1957)

Teorija knjievnosti

Boris Viktorovi Tomaevski jest ruski teoretiar i povjesniar knjievnosti, jedan odutemeljitelja i najuglednijih predstavnika kle ruskih formalista. U brojnim znanstvenimradovima obraivao je najee problematiku teorije stiha, metodologije prouavanjaknjievnosti i tekstologije. U pregledu razvoja znanosti o knjievnosti u naem stoljeuTomaevski se najee svrstava uz Viktora klovskog i Romana Jakobsona u vodeeteoretiare formalizma.

SIEJNA IZGRADNJA

Izbor teme:Tema ( o emu se govori) jest jedinstvo znaenja elemenata djela. Moe se govoriti i o temicijeloga djela i o temama pojedinih dijelova. Temu ima svako djelo napisano jezikom koji imaznaenje. Samo teko razumljivo djelo nema teme , ali zato ono i nije nita drugo doeksperimentalan, laboratorijski rad nekih pjesnikih kola. Da bi verbalna konstrukcija bila

jedinstveno djelo, u njoj mora postojati tema koja se otkriva tijekom djela. U izboru temevanu ulogu ima nain na koji e temu primiti itatelj.Opi interes za temu odreen je povijesnim uvjetima trenutka u kojem se pojavljuje

knjievno djelo te nain stimuliranja itateljeve pozornosti. ( interes privlai, pozornostzadrava).U odravanju pozornosti vanu ulogu ima suosjeanje s likovima i emocionalni tematizamtj.djela koja djeluju na masovno itateljstvo su razvrstana prema emocionalnom obiljeju nakomina i tragina i upravo zbog toga je tema umjetnikog djela obino emocionalnoobojena.( Vano je napomenuti da se taj emocionalni moment nalazi u djelu, a ne unosi ga itatelj.)

Fabula i sie:Tema se sastoji od vie manjih tematskih elemenata povezanih u cjelinu, pa se tako zapaajudva vrlo vana tipa: 1) uzrono-vremenska veza uporabne tematske grae (fabularna djela

tj.pripovijesti, romani i epske poeme); 2)smjenjivanje tema bez unutarnje uzronepovezanosti (nefabularna i ''opisna'' tj.deskriptivna ili didaktika poezija, lirika, putopisi).Fabula zahtijeva vremensko i uzrono obiljeje. Kako fabula slabi, do izraaja dolazivremenska veza-to je nefabularno pripovijedanje.Veina djela pripada fabularnom tipu, a nefabularna stoje na granici izmeu umjetnikih iproznih (u irokom znaenju ''prozni'').Fabula jest cjelokupnost dogaaja u njihovoj uzajamnoj unutarnjoj povezanosti.



Razvijanje fabule se obino vodi tako da se u pripovijedanje uvede nekoliko likova ijiuzajamni odnosi jesu u svakom odreenom trenutku situacija ili poloaj. Tipina situacija jestona sa proturjenim vezama: razliiti likovi ele na razliite naine promijeniti odreenusituaciju. Fabula se slae od prijelaza iz jedne situacije u drugu, pri emu se svaka od njihodlikuje proturjenosti interesa (kolizijom), to se ostvaruje uvoenjem novih likova,uklanjanjem starih likova i promjenom veza. Ti proturjeni interesi praeni su grupiranjemlikova i borbom izmeu spomenutih grupa tj. intrigom, koja je tipina za dramaturke oblike.Situacija u kojoj su sva proturjeja pomirena, a interesi usuglaeni naziva se raspletom.Cjelokupnost dogaaja koji naruavaju nepokretnost polazne situacije i zapoinju kretanjenaziva se zapletom. ( U zapletu se stvaraju peripetije- prijelazi jedne situacije u drugu.)to je situacija sloenija, napetost je vea. Ona obino postie vrhunac prije raspleta. Takulminirajua toka napetosti obino se naziva panung.(teza- zaplet, antiteza- panung, sinteza- rasplet.)Umjetniki izgraen raspored dogaanja u djelu naziva se sieom djela. Razlaganje dijelovasa posebnim tematskim cjelinama dobiju se nerastavljivi dijelovi. Tema nerastavljivog djela

jest motiv. U poredbenom prouavanju motivom se naziva tematsko jedinstvo koje sesusree u razliitim djelima npr.otmica zarunice.

Spajajui se meusobno motivi stvaraju tematsku povezanost djela. S toga gledita fabula jecjelokupnost motiva u njihovoj logikoj uzrono-vremenskoj povezanosti, a sie cjelokupnosttih istih motiva u onome redoslijedu i povezanosti kako su izneseni u djelu.Sie je potpuno umjetnika konstrukcija i veoma vanu ulogu ima uvoenje motiva.Motivi koji se ne mogu iskljuivati iz djela nazivaju se povezanima, a motivi koji se moguuklanjati a da se ne narui cjelovitost uzrono-vremenskoga tijeka jesu slobodni. Za fabuluimaju znaenje samo povezani motivi. U sieu ponekad upravo slobodni motivi imajudominantnu ulogu. Ti poboni motivi uvode se s ciljem umjetnike izgradnje prie. Meurazliitim motivima veoma su vani uvodni motivi ( motiv naloga, motiv odgaanogpripovijedanja, motivi gonjenja ).Motivi koji mijenjaju situaciju jesu dinamiki (motiv prepoznavanja, postupci junaka i njihove

radnje), a suprotni njima jesu statiki motivi ( slobodni motivi, opisi prirode, mjesta, prilika,likova itd.).U procesu siejnog oblikovanja fabularne grae bitni dijelovi su:1)ekspozicija-pripovjedni uvod u polazinu situaciju.-neposredna ekspozicija-autor nas ponajprije upoznaje sa sudionicima fabularne grae.-iznenadni nastup (ex abrupto)- kada izlaganje zapoinje od ve razvijene radnje i autor nastek postupno upoznaje sa situacijom junaka (zadrana ekspozicija). Rasplet koji u sebeukljuuje elemente ekspozicije jest regresivni rasplet.Povezano izlaganje veega dijela dogaaja koji prethode dogaajima koji uvode u toizlaganje naziva se pretpovijest ( Vorgeschichte). Tipian oblik pretpovijesti jest zadranaekspozicija ili biografija novoga lika koji se uvodi u novu situaciju. Rjei je sluaj

Nachgeschichte- pripovijedanje o onom to e biti.Dva su osnovna tipa pripovijedanja: apstraktna i konkretna pria. U apstraktnome sustavuautor zna sve, do skrivenih misli junaka. U konkretnoj prii u prvome licu cijelo jepripovijedanje izneseno pomou psihologije pripovjedaa, pri emu svako priopenje dobivaobjanjenje. Mogui su i mjeoviti sustavi. U analizi siejne izgradnje pozornost valja skrenutina uporabu vremena i mjesta u pripovijedanju. U umjetnikom djelu treba razlikovatifabularno vrijeme i vrijeme pripovijedanja. Fabularno vrijeme je vrijeme u kojemu se



predvia ispunjenje izlaganih dogaaja, a vrijeme pripovijedanja je ono koje je potrebno zaitanje djela. To posljednje vrijeme obuhvaeno je pojmom opsega djela.Fabularno vrijeme odreeno je: 1) datiranjem trenutka radnje- apsolutnim (toan kronolokitrenutak, u 14:00 8. veljae 2010.) ili relativnim datiranjem; 2) upuivanjem na vremenskeintervale koje zauzimaju dogaaji (razgovor je trajao pola sata); 3)stvaranjem dojma togtrajanja: kada prema duljini govora ili normalnom trajanju radnje odreujemo koliko jevremena moglo trajati ono to se izlae. Pritom se pripovjedni oblici obino sastoje ododlomaka neprekidne radnje.to se tie mjesta radnje, karakteristina su dva tipa: statinost ( kada se svi junaci skupljajuna jedno mjesto) i kinetinost (kada se junaci iz mjesta u mjesto radi nunih sukoba).

MOTIVACIJASustav motiva koji ulaze u tematiku nekog djela mora initi odreeno umjetniko jedinstvo.Sustav postupaka koji opravdava uvoenje pojedinih motiva i njihovih kompleksa naziva semotivacijom. Postoji:1)kompozicijska motivacija- ekonominost i svrsihodnost motiva. Nijedna popratnapojedinost ne treba ostati neiskoritenom u fabuli (avao u zidu). Jo jedan sluaj jest

uvoenje motiva kao karakterizacijskih postupaka; motivi moraju biti suzvuni s dinamikomfabule. Ti karakteristini detalji mogu biti usklaeni s radnjom: 1)prema psiholokoj analogiji(romantini krajolik-ljubavna scena), 2)prema kontrastu (motiv ravnodune prirode).Postoji i tzv. lana motivacija kada se popratne pojedinosti i epizode uvode da bi seitateljeva pozornost odvukla od prave situacije (detektivski romani).2)realistika motivacija- kako god da je djelo uvjetno i umjetno njegova recepcija mora bitipraena osjeajem da je ono to se dogaa stvarno. Svaki se motiv mora uvodit kao motivkoji je vjerojatan u odreenoj situaciji. Izvor je realistike motivacije ili naivno povjerenje ilizahtjev za iluzijom. To ne smeta razvitku fantastike knjievnosti. S gledita realistikemotivacije u izgradnji djela lako je shvatiti i uvoenje izvanknjievne grae u umjetnikodjelo, tj. tema koje imaju realno znaenje izvan okvira umjetnike mate.

3)umjetnika motivacija- uvoenje motiva rezultat je kompromisa izmeu realistike iluzije izahjteva umjetnike tragedije. Nije sve to se uzima iz stvarnosti prikladno za umjetnikodjelo. Na tlu umjetnike motivacije obino se pojavljuju sukobi izmeu starih i novihknjievnih kola. Stari, tradicionalni pravac obino porie umjetniku vrijednost novimknjievnim formama.Postupak ouivanja-to je poseban sluaj umjetnike motivacije u kojem se o starome iuobiajenom govori kao o novome i neuobiajenome i obrnuto.

JUNAKUobiajen postupak grupiranja i nizanja motiva jest pokazivanje likova- ivih nositelja motiva.Lik je vodea nit koja omoguuje snalaenje u nagomilanim motivima, on je pomono

sredstvo za sreivanje pojedinih motiva. Postupak upoznavanja lika jest njegovakarakterizacija tj. sustav motiva nerazdvojno povezanih s odreenim likom. Najjednostavnijielement karakterizacije jest davanje osobnog imena junaku. Karakterizacija junaka moe bitineposredna, tj. o njegovu karakteru priopuje ili neposredno autor, ili drugi likovi, il i junaksamokarakterizacijom. Postoji i posredna karakterizacija: karakter se vidi iz junakovihpostupaka i ponaanja. Poseban sluaj posredne ili usmjeravajue karakterizacije jestpostupak masaka, tj. razrada stvarnih motiva usklaenih s psihologijom lika. Tako su opis

junakove vanjtine , njegove odjee, opremljenosti stana postupci masaka. U postupcima



karakterizacije likova valja razlikovati dva sluaja: nepromjenjivi karakter koji za vrijemepripovijedanja ostaje u cijeloj fabuli jednak i promjenjivi karakter kada u razvijanju fabulepratimo promjene junakova karaktera (preokret karaktera mijenja fabularnu situaciju).Lik koji dobiva najotriju i najizrazitiju emocionalnu obojenost naziva se junak. To je lik kojiitatelj prati s najveom napetou i pozornou. Emocionalan odnos prema junaku je zadanu djelu. Junak nipoto nije dio fabule, on je rezultat siejnog oblikovanja grae. On jesredstvo za nizanje motiva i neka vrsta utjelovljene motivacije pri povezivanju motiva.

IVOT SIEJNIH POSTUPAKASvaku knjievnu epohu i kolu karakterizira vlastiti sustav postupaka koji u svojojcjelokupnosti i ini stil ( u irokom znaenju te rijei) knjievnoga anra ili pravca. Zbog togatreba razlikovati kanonske postupke i slobodne postupke. Pod kanonskim postupcima serazumiju postupci obvezni u knjievnom anru i u odreenoj epohi. U tom smislu najizrazitijisustav kanonskih postupaka daje francuski klasicizam. Usporedo s kanonskim postupcimauvijek postoje slobodni, neobvezatni postupci, individualni za pojedina djela, pisca, anrove,struje itd. Kanonski postupci obino zastarijevaju. Vrijednost je knjievnosti u novosti ioriginalnosti. Stvaraju se nove tradicije i postupci. Tako knjievne postupke dijelimo na

opaljive ili primjetne i neopaljive ili neprimjetne. Uzorak opaljivosti postupka moe bitidvojak: njihova prevelika starost ili njihova prevelika novost. S obzirom na opaljivostprimjenjivanih knjievnih postupaka, postoje dvije razliite knjievne manire. Prva koja jekarakteristina za pisce XIX. stoljea , odlikuje se tenjom da sakrije postupak. Cijeli jemotivacijski sustav usmjeren na to da uini neprimjetnima pieve postupke. Toj maniri jesuprotstavljena druga, koja ne nastoji skriti postupak te esto tei da taj postupak uiniprimjetnim, opaljivim (ogoljivanje postupka). Meu djelima koja se slue ogoljivanjempostupka valja izdvojiti ona u kojima se ogoljuje tui postupak u nekog drugog pisca. Akoogoljivanje tueg knjievnog postupka ima pri ostavrivanju komian uinak, nastaje parodija.Funkcije parodije su razliite. Obino je to ismijavanje suprotne knjievne kole. Parodijskaknjievnost je veoma opsena. Ona je bila tradicionalna u dramskoj knjievnosti. Parodija

uvijek pretpostavlja drugo knjievno djelo kao pozadinu od koje se otiskuje. Ponekad separodija nemajui satirinih namjera, razvija kao slobodna umjetnost ogoljelog postupka.Izvor ogoljivanja postupka jest u tome to opaljivi postupak biva umjetniki opravdan tekkad je svjesno uinjen primjetnim. Opaljivost postupka koji maskira autor rezultirakominim osjeajem. Zaustavljajui taj osjeaj- autor ogoljuje postupak.

KNJIEVNI ANROVIPostupci izgradnje grupiraju se oko nekih opaljivih postupaka i tako nastaju osobiti razredi ilianrovi koji se odlikuju time to u postupcima svakoga anra zapaamo grupiranje postupakaoko tih opaljivih postupaka specifinih za svaki pojedini anr ili obiljeja anra.Obiljeja anra, odnosno postupci koji organiziraju kompoziciju djela, jesu dominantni

postupci tj. oni koji sebi podreuju sve ostale postupke nune u stvaranju umjetnike cjeline.Takav postupak koji prevladava , koji je glavni, ponekad se naziva dominantom. anrovi ive irazvijaju se. Nekakav prvobitan uzrok primorao je da se brojna djela izdvoje u zaseban anr.U djelima koja se pojavljuju poslije zapaamo orijentaciju prema slinosti ili razlici u odnosuna djela odreenoga anra. anr se ponekad i raspada. Tako se u dramskoj knjievnosti XVIII.stoljea komedija raspala na istu komediju i plaljivu komediju- iz koje se pojavilasuvremena drama. U smjenjivanju knjievnih anrova zanimljivo je stalno istiskivanje visokihanrova od niskih. To potiskivanje visokih anrova od niskih ima dva oblika: 1) potpuno



odumiranje visokoga anra. Tako je u XIX. stoljeu izumrla oda. 2)prodiranje postupakaniskoga anra u visoki anr- tako su u epsku poemu XVIII. Stoljea prodirali elementiparodijskih i satirinih poema. Klasifikacija anrova jest sloena, djela se raspadaju naopsene razrede koji se diferenciraju na vrste i podvrste. Osnovni razredi su lirski, dramski ipripovjedni.

DRAMSKI ANROVIDramsku knjievnost karakterizira prilagoenost scenskoj interpretaciji. Njezino je osnovnoobiljeje da je namijenjena kazalinoj predstavi. Inscenaciju predstave ini i scenska postava.Igru glumaca tvore govor i pokreti. Govor na sceni se dijeli na monoloki i dijaloki. Monolog

je govor glumca u odsutnosti drugih likova tj. govor koji nije nikome upuen. Ipak, u scenskojpraksi se monolog naziva i govor koji je razvijen i koherentan izgovoren u nazonosti drugihlikova i nekome upuen. U takvim se monolozima nalaze duevni izljevi, pripovijedanje i sl.Dijalog je verbalna razmjena izmeu dvaju glumaca. Sadraj su dijaloga pitanja i odgovori. Onpodrazumijeva neposredan sukob dvaju subesjednika. Pojam dijaloga iri se i na unakrsni

razgovor triju i vie likova, to je tipino za novu dramu. Pojedini zasebni govori subesjednikakoji tvore dijalog nazivaju se replike ( na granici monologa). Govor je praen igrom tj.pokretima. Svako izgovaranje prati mimika. Predstavu dopunjuje dekoracija- neivi prizorikoji sudjeluju u radnji. Usporedo s tim predmetima u predstavu se uvode takozvani efekti-vizualni, auditivni, mirisni.Tekst dramskog djela raspada se na dva dijela: govori junaka- koji se donose u cijelosti onakokako se moraju izgovarati i didaskalije koje voditelju predstave daju upute o tome kakvascenska sredstva moraju biti primijenjena u ostvarivanju predstave. One se izau

jednostavnim, obinim proznim jezikom.No dramskom obliku pribjegavaju vrlo esto ne imajui na umu predstavu, gotovo svakodramsko djelo koje je namijenjeno sceni, autor tiska za itanje. Ali uvjeti itanja i uvjeti

predstave potpuno su razliiti. Pri itanju ne dobivamo dopunske upute koje dobivamo upredstavi, redateljevoj interpretaciji i konkretizaciji radnje. Scena zahtijeva ralambu grae.Veliki dijelovi dramskoga teksta jesu inovi ili akti. in je dio koji se izvodi na scenineprekidno, u kontinuiranoj povezanosti govora i glume. inovi su jedan od drugog odijeljenimeuinovima. Uzroci podjele na inove su ti da se predstava ne prekine kako bi sepromijenila dekoracija i slino, kako bi se odrala pozornost itatelja tj, gledatelja, a i svakiin je zasebna tematska cjelina. Ralamba unutar ina provodi se prema nastupanju iizlaenju likova. Dio ina u kojemu se likovi na sceni ne mijenjaju naziva se prizor. Prizori seneposredno dijele na replike.Dramska struktura potpuno onemoguava mogunost apstraktnog pripovijedanja sto znatnosuava izbor tema, te uvodnim motivima pridaje veliku vanost.

Ogranieno vrijeme predstave ne omoguuje da se uvode dugi dogaajni lanci. Za dramskuknjievnost karakteristina je briga o konkretizaciji duevnog oblika junaka. Pri klasifikacijidramske knjievnosti djela bi se najprije mogla podijeliti na stihovna i prozna, ali u drami toobiljeje nije odluujue. U trenutku nastanka suvremene drame (francuski klasicizam), kojase razvila iz drame u stihu, drama se dijelila na tragediju i komediju. Odlike tragedije bile supovijesni junaci, visoka tematika, monolog i tragian rasplet. Tragediji je bila suprotstavljenakomedija koja je izabrala suvremenu tematiku: niske tj. smijene epizode, dijalog i sretanrasplet.



Izgradnja dramskog siea:1)ekspozicija- moe biti jednostavna i zadrana, neposredna i posredna. U dramskojekspoziciji valja razlikovati: ekspoziciju ambijenta (priopenje o okruju), ekspozicijukaraktera (iskazivanje unutarnje karakterizacije i izvanjskih emocija) i ekspoziciju odnosameu likovima.Ekspoziciju olakava plakat koji donosi imena likova i njihove rodbinske i drutvene veze, atakoer i mjesto i vrijeme radnje. Daljnja ekspozicija samo govorom precizira podatke kojedonosi plakat. Ponekad se ekspoziciji dodjeljuje cijeli in koji se naziva prologom usuvremenom znaenju te rijei. Neposredni su postupci ekspozicije: pria, priznanje,autokarakterizacija. Posredni su postupci aluzije i usputna priopenja.2) zaplet- uvoenje dinamikog motiva koji odreuje fabularni razvitak, zadaa koja odreujecijeli tijek drame. Zaplet neposredno korespondira s raspletom. U raspletu je rjeenje zadaeiz zapleta.3)razvijanje intirge- openito u dramskoj se knjievnosti prikazuje svladavanje prepreka.Pritom veliku ulogu imaju motvi neznanja. Rjeenje tog neznanja ili prepoznavanjeomoguuje da se uvoenje motiva zadri. Taj je sustav veoma sloen: ponekad gledatelj nezna ono to se dogodilo i to je poznato likovima, ali ee je obrnuto.

4)sustav govora- da bi se uveli motivi koji se tiu dogaanja izvan scene, uvode se glasnici iliteklii. Da bi se ukljuila izvanknjievna graa, uvoen je rezoner- objavljiva autorovihsentencija.5)sustav izlazaka- vaan trenutak u dramskome djelu jest motivacija izlazaka i ulazaka likova.Kao osnovne epizode izabiru se one koje lako motiviraju skupljanje likova: imendan, bal,dolazak zajednikoga znanca i sl.6)rasplet- u drami obino prevladava tradicionalan rasplet (smrt junaka, svadba i sl.). Raspletse ne poklapa uvijek sa zavretkom.

Osnovne etape u razvoju tragedijskog siea jesu: ishodina situacija, prva prepreka, pripremaraspleta i katastrofalan zavretak. Motivacija razvoja radnje i glavna tema jest unutarnja

borba junaka. Osim epizodnih likova, svi junaci klasine tragedije uvijek pruaju slikuunutarnjeg sukoba suprotstavljenih osjeaja, to omoguuje da se replike razviju u lirskemonologe. Karakteristina je jednostavnost u sustavu likova, jedinstvo interesa koje ihujedinjuje. Potpuno su nemotivirani ulasci i izlasci na scenu. Naelo vremenskog jedinstvaini i vrijeme radnje apstraktnim: termini koji dijele in od ina potpuno su neodreeni.

U siejnoj fakturi komedije karakteristina je njezina sloenost. Brojne su fabularne linije kojese isprepleu. Epizodna lica igraju vrlo vanu ulogu u razvitku dijalokih epizoda te ponekadupravljaju scenskim kretanjem. Umjesto duevne borbe i unutarnjih dvojba postoji sukobsasvim jasno naznaenih interesa. Motivi neznanja, prislukivanja su obilno iskoriteni.Monologa gotovo i nema, dijalozi su unakrsni. Tempo je ubrzan, a vrijeme i mjesto puno su

konkretniji. Iako je i komedija napisana aleksandrincem, on je puno slobodniji. Za komediju je tipino postavljanje stvarnih pitanja svagdanjice, a tragediji pripada obrada''opeljudskih'' problema.

LIRSKI ANROVILirskim anrovima pripadaju stihovna djela malena opsega. Razvitak teme u lirskimanrovima odreuje narav stihovnoga govora. Stih je bitno deformiran govor. Pozornost kojase poklanja rijei poveava se, a rije kao da se pokazuje, jer je uvuena u ritmiki slogovni



redoslijed. Rijei idu u paralelnim redovima, osobitim poretkom. Stihovni govor jest govorzbijenih misaonih asocijacija. U njemu se moe osamostaliti gotovo svaka rije. Stihovni jegovor povieno emocionalan. Lirska kratkoa ne doputa smjenu emocija. Emocionalnaobojenost jedinstvena je u cijeloj pjesmi te odreuje njezinu umjetniku funkciju. Fabularnisu motivi rijetki u lirskoj poeziji. Puno se ee pojavljuju statini motivi koji se razvijaju uemocionalne nizove. Radnja i dogaaji nastupaju u lirici isto kao i prirodne pojave- nestvarajui fabularnu situaciju. Sva snaga pjesme nije u uzronoj povezanosti, nego u ravijanjuverbalne teme. Tu otkrivamo uporabu osobita stilistikoga leksika. Nepokretna tema pokreese variranjem izraza koji otkrivaju ovaj ili onaj emocionalni moment u osnovnoj temi.Razvitak teme ne provodi se smjenom osnovnih motiva, nego nizanjem sporednih motiva nate osnovne. U lirici se uvoenje motiva opravdava emocionalnim razvijanjem teme. Tipina

je trodijelna izgradnja lirskih pjesama u kojoj se u prvom dijelu iznosi tema, u drugome seona razvija s pomou pobonih motiva ili se istie s pomou suprotstavljanja, a trei je dioneka vrsta emocionalnog zakljuka u obliku sentencije ili usporedbe. Poredba se vrlo estozamjenjuje sentencijom koja kao da otkriva ope znaenje pojedinane lirske teme. Tehnikarazvijanja lirske teme se sastoji u nizanju ili nabrajanu motiva ili variranju osnovne teme spomou niza metafora ili suprotstavljanju motiva. Odatle se pojavljuju tri zadae lirskog

razvijanja: uvoenje teme, razvijanje teme i zakljuivanje pjesme. Postupci uvoenja teme:obino se tema daje u nizu povezanih metafora i svjesno nerazlikovanje subjekta i objekta(pjesnik o izvanjskim pojavama govori kao o svojim duevnim doivljajima). Tomu jesuprotstavljena objektivna lirika u kojoj se tema iznosi jasnim izdvajanjem detalja, pogotovovizualnih.Svi postupci lirskog razvijanja svode se na svojevrsno lirsko ouivanje teme. O poznatimstvarima govori se kako o nepoznatome. Za razliku od pripovjednog, lirsko ouivanje neosjea se kao odstupanje od opega govornog tona zbog svoje obinosti, kanoninosti. Zbogtoga ouivanja svaka tema moe biti tema lirske pjesme. Tu se izbor teme odreujetradicijom i kolom, najivopisnija tema u lirici je tema prirode. Za liriku su tipine intimne,''domae'' teme, a i beskrajno varirana tema ljubavi.

Drugi je problem povezivanje motiva. Elementaran oblik povezivanja motiva jest njihovogramatiko ujedinjavanje u jednoj gramatikoj reenici. Obino zavisne reenice slue zarazvijanje motiva lirske pjesme, a u glavnoj reenici je zakljuni motiv. Tipian primjerpovezivanja motiva jest njihov paralelizam:1)tematski paralelizam- poseban sluaj takva paralelizma jest poredba. Ponekad takvaporedba proima cijelu pjesmu. Uostalom, poredba se obino pojavljuje ili kao prolazanmotiv veui se s jednim od motiva i ne proirujui se na susjedne motive ili sluizakljuivanju pjesme. U poredbi se suprotstavljaju dva raznovrsna motiva. No, paralelizam seiri i na istovrsne motive, kao u obliku aniteze. Zavretak pjesme na naelu suprotstavljanja.2)sintaksni paralelizam- motivi se niu u obliku analogno izgraenih reenica. Zavretakpjesme se gradi na ruenju lanca paralela.

3)leksiki paralelizam- tipian primjer takva paralelizma jest anafora, u kojoj svaki periodzapoinje istim rijeima. Verbalna ponavljanja mogu se klasificirati isto onako kao i glasovna.Dva su postupka karakteristina za liriku: pripjev i prsten. Refren je zakljuivanje strofe istimrijeima. Prstensta je izgradnja ona u kojoj kraj pjesme ponavlja verbalne formule dane napoetku. To je jedan nain od zakljuivanja pjesme. Povratak polaznom motivu dogaa senakon razvijanja tog motiva unutar pjesme. Prstenasta se izgradnja esto provodi i unutarpjesme, npr. svaka strofa moe biti prsten.



4)strofni paralelizam- vanu ulogu ima nizanje motiva u obliku analognih strofa (inercijaritma strofike privlai pozornost).5)intonacijski paralelizam- motivi se esto razvijaju u nizu reenica s jednolikom intonacijom.Pri zakljuivanju pjesme intonacija se obino mijenja.Ni jedna od nabrojenih vrsta paralelizama ne moe biti savrena. Na pozadini paralelizmauvijek mora biti kretanje teme.Naela zavravanja lirske pjesme se svode na razbijanje inercije u tematskome razvitku.Ponekad pjesma i ne mora imati jasno izraen zavretak. Tada obino pripisujemoposljednjemu motivu znaenje konanog. Posljednji motiv, zbog toga to je na kraju, dobivaveliku teinu, pa smo ga spremni protumaiti kao metaforian izraz neega nedoreenog.Tako pjesnik stvara dojam moguega znaenja. Na tome je izgraena sugestivna lirika koja unama treba izazvati predodbe ne imenujui ih.Postoji i mogunost nezavrene pjesme u kojoj odsutnost zavretka treba izazvati dojamlirskog fragmenta, a nezavrenost ulazi u njenu umjetniku zamisao (prva polovica XIX.st.).Fragmentarnost pjesme obino se nije postizala razgradnjom zavretka , nego razgradnjompoetka.Uzviena se lirika prije ujedinjavala pod nazivom oda. Poetkom XIX. stoljea odravala se

samo jedna vrsta ode- sveana oda, lirska pjesma na vanu temu. Oda kao retorika lirikaodlikovala se pojaanom primjenom stilskih postupaka i dijalektikim razvijanjem motiva.Krajem XVIII. stoljea odom se za prvenstvo borila elegija koja je razraivala intimnutematiku na odgovarajuoj emocionalnoj razini.Krupnim anrovima, odi i elegiji,suprotstavljeni su u XVIII. stoljeu mali anrovi kojih jepredstavnik epigram i njegove podvrste (natpis, madrigal).U antikoj se knjievnosti epigramom nazivala svaka pjesma malena opsega. Krajem XVIII.stoljea pojam epigrama se suzio pa su njime nazivali samo pjesme od dva do osam stihova.Razlikovali su epigramsku priu (vic u stihu) i satiriki epigram (pjesmu usmjerenu naismijavanje odreenoga lica ili dogaaja). Epigram se obino sastoji od premise koja uvodi uokolnosti koje se opisuju i neoekivane dosjetke u zakljuku koja predstavlja komino

kontrastan zakljuak iz premise.Od iste lirike treba odvojiti pjesme nevelika opsega u kojima je tematika fabularna.Fabularne se pjesme danas ujedinjuju pod zajednikim nazivom balade. Od balade valjarazlikovati drugu vrstu fabularnog pjesnitva- basnu. Basna se razvila iz apologa- sustavadokazivanja ope postavke na primjerima. Basna shvaa pripovijedanje kao nekakvualegoriju iz koje se izvlai opi zakljuak- moralna pouka.Osim tih malih lirskih anrova uvijek su postojali opsegom srednji anrovi koji su zauzimaliposebno mjesto meu lirikom i poemom. Takvi su anrovi bili poetkom XIX. stoljea satira,poslanica i sl. Ti se anrovi danas ne kultiviraju pa njihovo prouavanje pripada povijestiknjievnosti.

PRIPOVJEDNI ANROVIa)Prozno pripovijedanje. Pripovjedna prozna djela dijele se u dvije kategorije: mali oblik-novela (u ruskoj terminologiji rasskaz- pripovijetka) i veliki oblik- roman. Granica izmeumaloga i velikoga oblika ne moe biti vrsto odreena. Tako se u ruskoj terminologijipripovijedanje srednjega opsega esto naziva povest (pripovijest).Novela obino ima jednostavnu fabulu, s jednom fabularnom niti, s kratkim nizom situacijakoje se smjenjuju. Novela se ne razvija iskljuivo u dijalozima, nego preteno upripovijedanju. Odsutnost scenskih elemenata prisiljava da se u pripovijedanje uvode motivi



situacije, karakterizacije, djelovanja i sl. Spajanje motiva u noveli mora biti pripremljeno i tumogu biti dva sluaja: neprekidno pripovijedanje u kojem je svaki novi motiv pripremljenprethodnim i fragmentarno u kojem je mogu prekid u pripovijedanju koji odgovarapromjeni scena i inova u drami.Budui da se novela ne daje u dijalogu, nego u pripovijedanju- u njoj puno veu ulogu imamoment skaza (kazivanja). To se izraava time to se u novelu vrlo esto uvodi pripovjedato je praeno uvoenjem uokviravajuih pripovjedakih motiva i razradom kazivake manireu jeziku i kompoziciji. Okvirni motivi svode se obino na opis okolnosti u kojima je autor uonovelu, ponekad se uvode motivi koji izlau povod za priu. Razrada kazivake manire oitujese u izradi posebnoga jezika koji karakterizira pripovjedaa. Postupci skaza postoje i u dramiu kojoj govor pojedinih likova stjee specifinu stilistiku obojenost. Osim novela s fabulom,mogue su i nefabularne novele ije je obiljeje da se lako rastavlja na dijelove i ti se dijelovilake premjetaju, ne naruavajui pravilnost opega tijeka novele. Osnovno obiljeje novelekao anra jest vrst zavretak. U fabularnoj noveli takvim zavretkom moe biti rasplet.Obino se u kratkoj fabuli u kojoj je teko iz samih situacija razviti i pripremiti konanorjeenje , rasplet postie uvoenjem novih likova i novih motiva koji nisu pripremljenirazvitkom fabule. Upravo ta novost uvoenja zavrnih motiva i slui kao glavni postupak

zavravanja novele. Tako se na kraju novele moe nalaziti kakva moralna ili druga sentencijakoja objanjava smisao onoga to se dogodilo. Novela se moe zavriti i uvoenjem pobonihmotiva koji nisu bili u prvom planu kroz novelu. Elementi novele jesu pripovijedanje (sustavdinaminih motiva) i opisi (sustav statinih motiva). Obino se izmeu tih dvaju nizovauspostavlja paralelizam. Novela u svojoj izgradnji esto polazi od dramskih postupaka teponekad predstavlja priu o drami- skraenu u dijalozima i dopunjenu opisom okolnosti.Novele se povezuju pomou okvira tj. novele koja za jedan od svojih motiva ima prianje.Uokvirivanje moe biti razliita tipa: ili u obliku prologa, ili prstenasto. vrim zbliavanjemnovela ciklus se moe pretvoriti u jedinstveno umjetniko djelo- roman. Nizanje novela oko

jednoga junaka- jedan je od uobiajenih postupaka ujedinjavanja novela u jednu pripovjednucjelinu. No, to je sredstvo nedostatno da bi od ciklusa novela nastao roman. Obino u

novelama, ujedinjenim u roman,ne zadovoljava to da je samo glavni junak zajedniki, nego iepizodna lica prelaze iz jedne novele u drugu. Ali ni to nije dosta. Nuno je da se noveleujedine i uine nezamislivima izvan romana, tj. treba unititi njihovu cjelovitost. To se postieodsijecanjem zavretka novele i zapletanjem motiva novela.Novela kao samostalan anr jest zavreno djelo ali kao dio romana, to je samo vie ili manjeosamostaljen siejni dio djela i ne mora biti zavren. Ako unutar romana ostaju potpunozavrene novele i zamislive i izvan romana, takve novele se nazivaju umetnute novele.Roman kao velika pripovjedna forma obino se svodi na povezivanje novela u jednu cjelinu.Da bi se opaalo postupno kretnje u romanu potrebno je da se svaka novela u romanu uusporedbi s prethodnom ili proiruje svoje tematsku grau, ili svaka nova junakovapustolovina mora biti sloenija i tea od prethodne. Tako izgraen roman naziva se

stupnjevitim ili lananim. Za stupnjevitu su izgradnju tipini i sljedei postupci povezivanjanovela: laan rasplet, sustav motiva- tajna ( U novelama figuriraju motivi kojih je fabularnauloga nejasna pa potpune povezanosti ne dobivamo. U nastavku se tajna otkriva.),obilovanje uvodnim motivima koji zahtijevaju novelistiko ispunjenje.Drugi tip romaneskne izgradnje jest prstenasta izgradnja. Njegova se tehnika svodi na to dase jedna okvirna novela razmie. Njezino izlaganje protee se na cijeli roman, pa se u njuuvode, kao epizode koje je prekidaju, ostale novele.



Trei tip jest paralelna izgradnja- pripovijedanje se vodi na vie razina: priopuje se to sedogaa na jednoj razini, zatim to se dogaa na drugoj razini, itd. Na taj se nain pripovijedaistodobno nekoliko novela koje se u svojem razvoju presijecaju, ukrtaju, ponekad stapaju, aponekad i razgranavaju: ta paralelna izgradnja obino je praena i paralelizmom u sudbini

junaka. U uporabi termina paralelizam treba razlikovati paralelizam kao istodobnostpripovjednog razvitka (siejni paralelizam) i paralelizam kao supostavljane ili usporeivanje(fabularni paralelizam). Obino se jedno podudara s drugim, ali se nipoto jedno ne uvjetujedrugim. U zakljuivanju romana postoje razliiti sustavi zavretaka:1)tradicionalna situacija- to je enidba junaka, smrt junaka. U tom se smislu roman pribliujedramskoj fakturi.2)rasplet okvirne (prstenaste) novele- ako se roman gradi prema tipu razmaknute novele,rasplet te novele dostatan je za zakljuivanje romana.3)u stupnjevitoj izgradnji uvodi se nova novela, izgraena drugaije nego sve prethodne.4) postupak epiloga ili pripovjednog stiskanja na kraju. Karakteristian je za romane velikogopsega. Nakon duga i spora pripovijedanja o okolnostima junakova ivota u nekom kraemrazdoblju- u epilogu susreemo ubrzano pripovijedanje u kojem na nekoliko stranicadoznajemo ono to se dogodilo tijekom nekoliko godina ili desetljea.

Od romana kao verbalne konstrukcije zahtijeva se zanimljivost, pa odatle zahtjev zaodgovarajuim izborom tematike. Obino se cijeli roman dri na toj izvanknjievnojtematskoj grai opekulturna znaenja. Valja rei da tematizam ( izvanfabularni) i siejnaizgradnja uzajamno poveavaju zanimljivost djela. Sustav ucjepljivanja izvanknjievne graeu siejnu shemu se svodi na to da izvanknjievna graa bude umjetniki motivirana. Treipostupak je vrlo rairen, a to je iskoritavanje izvanknjievnih tema kao postupka zadravanjaili koenja. Pri opirnu pripovijedanju dogaaji se moraju zadravati to omoguuje da severbalno razvije izlaganje, te poveava napetost oekivanja.Tematika se moe izlagati i u razgovoru. Iskoritavanje junaka kao objavljivaa autorovihiskaza tradicionalan je postupak u drami i romanu. Pritom je mogue da autor svoje pogledepovjerava pozitivnom junaku, ali isto tako svoje suvie smjele ideje predaje negativnom

junaku. Karakterizacija junaka moe znaiti unoenje izvanknjievne teme. Junak moe bitisvojevrsno utjelovljenje drutvenog problema epohe.Skretanje pozornosti itatelja na uvodne motive se naziva pedalizacijom teme i postie se narazliite naine.Ako se kao osnovno obiljeje romana uzme sustav pripovijedanja, dobiju se sljedei razredi:apstraktno pripovijedanje, roman-dnevnik, roman-naeni rukopis, roman-junakova pria,epistolarni roman.Oblici romana:1)avanturistiki roman- za njega je tipina zgusnutost junakovih pustolovina i njegovo stalnoprelaenje od opasnosti koje mu prijete smru prema spasenju.2)povijesni roman- razlikuje se od avanturistikog obiljejima druge vrste ( u jednome je

obiljeje razvitka fabule, a u drugome obiljeje tematske situacije).3)psiholoki roman- obino je iz suvremene svagdanjice. Za takve romane karakteristina jeadulterijska intriga. Istome tipu tei obiteljski roman s korijenjem u moralistikome romanuXVIII. stoljea.4)parodijski i satiriki roman- u razliitim vremenima je poprimao razliite oblike.5)fantastiki roman- njemu slian je utopijski i popularno-znanstveni roman. Te romane neodlikuje napetost fabule i obilje izvanknjievnog tematizma.6) publicistiki roman



7)nesiejni roman- obiljeje mu je krajnje slaba fabula, lako prebacivanje dijelova bez vidljivesiejne promjene i sl.b) pripovijedanje u stihu (poema)- velik stihotvorni oblik naziva se poema. Poeme se dijelena fabularne- epske i nefabularne-deskriptive te didaktike.Siejna izgradnje poeme tei prema vieslojnosti. Prelazak iz sloja u sloj provodi se iliralambom poeme na pjevanja, ili uvoenjem veznih prijelaznih motiva koji se nazivajutranzicije. Epska je poema neprestano izazivala parodiju, pri emu su se parodijski postupcirazvijali u dva pravca: uzvien sie razvijao se u nisku leksiku, ili obrnuto. Osobito mjestozauzimala je aljiva poema koja nije izbjegavala postupke parodijske poeme.Opisne poeme potjeu od antikih poema. Njihove teme preteno su slike prirode. Opisi suprekidani povijesnim odlomcima i tradicionalnim epizodama tj, stihovnim novelama sneznatno napetom fabulom koje su lirski razvijene i tematski usklaene s motivima glavnogopisa. Opisnim se poemama pribliavaju didaktike poeme. One su prethodnice romantikepoeme koja je premjestila ulogu izvanfabularnih motiva. Kostur romantike poeme jestfabula koja se izlae isprekidano, prekidana opisima i emocionalno-lirskim odstupanjima.Vremenska premjetanja, nedoreenost, fabularna nekoordiniranost , koje je potrebnodopunjavati matom- sve to karakterizira siejnu izgradnju romantike poeme.

Documents

BORIS VIKTOROVIČ TOMAŠEVSKI