Boris Dezulovic - Kolumne

A da sagradimo aerodrom u Kleku?Boris Dežulović | 09/10/2013

Onda, ima li netko neku ideju? – pitao je predsjednik Vlade Zoran Milanović, nagnut nad veliku geografsku kartu Republike Hrvatske. – Itko? Ikakvu?

Okupljeni oko stola – hrvatski i bosanskohercegovački ministri, stručnjaci iz Europske unije, prometni i građevinski inženjeri, sve goli ekspert i vizionar – gledali su u mapu kojom se beživotno opružio jugoistočni krak Republike Hrvatske, brutalno kod Neuma presiječen s petnaestak kilometara Bosne i Hercegovine. I kako god oni gledali, računali i putovali kartom, do Dubrovnika se nije moglo kopnenim putem, a da se kažiprstom ne razdjeviči teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Osim, možda…

– Most do Pelješca! – naglas se dosjetio jedan ministar, već u sljedećem trenutku se uplašivši vlastitog samopouzdanja.

– Osim, naravno, mosta – presjekao ga je Milanović. – Ne misliš valjda da si prvi kojemu je palo na pamet?!– Preskupo – kratko mu je objasnio ministar financija.

Društvo je buljilo u kartu, tupo i bez slutnje ideje, krišom se pogledavajući ispod oka, pa važno kažiprstom i palcem trljajući brade.

– Ukratko, ako sam vas dobro razumio – ohrabrio se najzad iz pozadine jedan iz Europske komisije – valja nam naći rješenje kako premostiti ovih petnaest kilometara bosanskohercegovačkog izlaza na more?

– Ukratko, da – dobacio je netko. – A da nije most.

– Pa rješenje se nameće samo od sebe – progurao se ovaj kroz do stola, pa praćen nepovjerljivim pogledima počeo kažiprstom crtati po karti. – Ovdje kod Ploča napravite kružni tok, da se putnici vrate prema Splitu i nastave auto-cestom preko Zagreba i Lipovca na Beograd, pa auto-putem dolje do Leskovca. Dalje je lako: Priština-Peć-Podgorica na Budvu, magistralom preko Herceg-Novog, i hop!, eto ih u Dubrovniku. Sve zajedno manje od dvadeset četiri sata vožnje.

– Zvuči dobro – složio se premijer Milanović.

– I najjeftinije – užgao se bosanski ministar graditeljstva. – Infrastruktura već postoji, svi su ti auto-putovi i ceste već sagrađeni, i Hrvatskoj bi preostalo napraviti samo jedan veliki, suvremeni kružni tok u Pločama.

A tunel?

Okupljeni su gledali u kartu i značajno klimali glavama. Tek je jedan od potpredsjednika hrvatske vlade sebi u bradu psovao vlastiti manjak samopouzdanja, zbog kojega to nije prvi naglas kazao, kako se već prvi, još sinoć, toga i dosjetio.

– Ili to – upao je drugi jedan iz Europske komisije – ili aerodrom u Kleku.

– Aerodrom u Kleku?! – okrenuli su se svi prema njemu.

– Pa da. Jedan u Kleku, drugi u Bistrini, pa da ljude s autima prebacujemo teretnim avionima. Znam čovjeka u Iljušinu.

– To je glupo – odmah-nuo je tip iz Europske komisije. – Zanimljivo, ali glupo.

– A tunel? – ohrabrio se sad hrvatski ministar graditeljstva. –Tunel ispod Bosne i Hercegovine?

– Tunel? Zanimljivo. Glupo, ali zanimljivo – klimnuo je onaj iz Europske komisije. – Mislim da smo na dobrom putu.

– Tako je. A kroz cijevi tunela, pazite sad – teatralno je ustao jedan hrvatski ministar. – Hyperloop vlak!

– Hajper šta?

– Hyperloop vlak. Čitao sam nekidan o tome, vlak od aluminijskih kapsula u cijevima pod niskim zračnim tlakom, na elektromagnetski pogon. To u svijetu već rade. Išao bi tisuću i pol kilometara na sat.

– Jebemti, to je to! – uskliknuo je premijer Milanović oduševljeno. – Koliko nam treba da to napravimo?

– Paaa…

– A šta će turisti s autima u Kleku? – ohladio je netko upaljene mozgove.

– Fak!

Društvo je nastavilo buljiti u kartu, tupo i bez ikakve ideje, krišom se pogledavajući ispod oka, pa važno kažiprstom i palcem trljajući brade.

– A koridor preko Bosne i Hercegovine? – tiho se najzad oglasio jedan s dna stola.

– Kako misliš, koridor preko Bosne i Hercegovine?!?

– Lijepo, da spojimo cestu do BH-granice s onom na drugoj strani granice –nesigurno je ovaj objasnio svoju posve ludu zamisao.

– Misliš, da putnici s automobilima samo produže cestom preko BiH do Dubrovnika?

– U osnovi… da.

– Previše komplicirano –uglas se složio gremij mozgova oko stola.

– Ma da, palo je i meni napamet – ne trepnuvši je slagao premijer Milanović. – Ali je prekomplicirano.

Eto taj trenutak, drugovi i drugarice, to je ono zbog čega bih volio da sam ministar u vladi. Da sam ministar bilo čega, pa da kao ministar zadužen za bilo što prisustvujem tom hrvatsko-bosansko-europskom brainstormingu koji je tražio i nudio najrazličitija i najmaštovitija rješenja za prometnu izolaciju Dubrovnika, povijesno-politički usud koji je krajnji dalmatinski, odnosno hrvatski, odnosno europski jug ostavio izvan teritorijalno integralne Europske unije, pa nakon žustre višesatne rasprave zaključio kako je koridor kroz Bosnu i Hercegovinu – najjednostavniji dakle produžetak auto-ceste do Dubrovnika – previše kompliciran.

Jednog dana…

– U početku mandata i sâm sam se zalagao za cestovni koridor – priznao je tako u intervjuu za bosanskohercegovačku televiziju predsjednik Vlade Zoran Milanović.

– Ali to je ipak prekomplicirano rješenje.

Dvije hiljade i trinaesta godina teče, ljudski je um domislio posve sulude i nevjerojatne stvari, pametni frižideri sami nam naručuju hranu, letimo na turističke izlete u svemir kao na Kornate, uzgajamo plave jagode s genom ribe, otporne na hladnoću, presađujemo ljudske organe kao blitvu, hakiramo ljudski mozak, gradimo kilometar visoke nebodere i tunele za podzemne hyperloop-vlakove brže od zvuka, toliko su tehnologija i znanost otišle naprijed da je smišljen čak i način kako da Hrvati plaćaju porez, a obična jedna petnaest kilometara dugačka cesta, kakvu je u Tuđmanovo vrijeme Hrvatska vojska gradila do svake ministarske i generalske vikendice, europskoj je pameti – previše komplicirana!

Jednog dana – o jebem te, europski referente! – vozit će se Europljani auto-cestom prema jugu, na golemim rampama kod Kleka zajedno s automobilima ukrcavat će se u futurističke teretne hyperloop vlakove, nakon tridesetak sekundi bezglave jurnjave niskotlačnom podzemnom cijevi divovskim se vakuumskim liftovima iskrcavati na naplatne kućice pred Bistrinom, pa produžiti auto-cestom prema Dubrovniku, zbunjeno se pitajući zašto, zaboga, tih petnaest kilometara nisu mogli samo produžiti auto-cestom. A domoroci će samo nemoćno slijegati ramenima.

– U ono vrijeme – objasnit će im – to je bilo prekomplicirano.

Slobodna Dalmacija, 07.10.2013.

Bili Arapin, Rus i AmerikanacBoris Dežulović | 11/10/2013

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, kupio nekakav arapski šeik iz saudijske kraljevske kuće zemlju u Pazariću kraj Sarajeva, pa sagradio divovsku vilu s olimpijskim bazenom i privatnom džamijom.

Kad eto ti njemu na vrata prvi komšija, Ciganin Tarzan: selamalejkum, alejkumselam, kol’ko, veli, prodaješ kuću? Šeik se iznenadio, nemaš ti, Tarzane, kaže, tol’ko para. Tarzan, međutim, baš zapeo, pa šeik na kraju razrezao cijenu od tri miliona maraka. Tri miliona? Tri miliona.

Hvala, doviđenja, šukren, ilelikai, pozdravio se Tarzan, pa ne budi lijen, istog popodneva zasukao rukave: lopatu ovdje, kamen ondje, kubik tamo, crijep ovamo, napravio Tarzan na kraju potpuno istu kuću kao i komšija šeik, sa sve olimpijskim bazenom i privatnom džamijom, pa stavio oglas u Avazu: “Prodajem luksuznu vilu u Pazariću, cijena deset miliona marki.”

– Kako ba moja kuća tri miliona, a tvoja deset? – pitao ga sutradan saudijski šeik. – A potpuno iste?

– Jesu iste – objasnio mu Tarzan. – Al meni prvi komšija arapski šeik, a tebi Cigo.

Sad, je li bilo baš tako, ne zna se točno, ali ovih dana novine su se raspisale o građevinskom bumu u okolici Sarajeva. U Pazariću, Tarčinu i selima oko Hadžića, šeici i emiri iz Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara i ostalih prijateljskih zemalja masovno grade luksuzne vikendice i turističke, kako se ono sad to kaže, resorte. U općini Ilidža, recimo, sve je više agencija, prodavaonica i kafića s arapskim natpisima.

Dosadilo valjda šeicima iz Dubaija u onoj pustinji gdje svoje olimpijske bazene pune flaširanom vodom, pa do jedan riješio odseliti. I gdje će? U Bosnu i Hercegovinu. Šta ćeš tamo, Allaha ti?, sažaljivo ga ona pita najmlađa žena.

– Znaš – kaže joj muž – našu Veliku džamiju, s munarama od sedamdeset metara?

– Znam.

– A znaš onaj naš Wadi vodeni park ispred Jumeirah Hotela, sa bazenima, toboganima, kanalima, umjetnim potocima i onim, kako se zovu, znaš ono zeleno što raste iz zemlje…?

– Stabla.

– E, to – sjeti se šeik. – A znaš i onaj naš Indoor Ski Resort Dubai, zatvorenu umjetnu planinu pod krovom, sa dvadeset pet hiljada kvadratnih metara vještačkog snijega usred pustinje, što je koštao dvadeset milijardi dolara?

– Znam. I?

– E takva im cijela država.

– Sereš!

– Allaha mi. Pedeset hiljada kvadratnih kilometara samog snijega, planina, rijeka, jezera, džamija i stablova!

– Stabala.

– Ja.

– U Bosni?! – iskreno se na to zaprepasti mlada hanuma. – Kol’ko onda oni imaju para!?!

Otkrili tako šeici i emiri da imade jedna ta zemlja Bosna, nepojamno bogati i raskošni Eldorado u kojemu džamije i stablovi sami rastu iz zemlje, voda teče noć i dan, ‘nako, sama od sebe, a snijeg pada s neba. Pa navalili oko Sarajeva. Za pedesetak hiljada maraka dobiju ono što kod njih cijeli građevinski konzorcij gradi deset godina i košta dvadeset milijardi dolara. Jedan, kad je čuo cijenu zemljišta, htio kupiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali odustao kad je shvatio da je tako jeftina jer su prvi komšije Hrvati i Srbi.

Već na sljedećem popisu, lijepa će tako zajebancija biti u BiH. Dobardan, dobardan, ime, prezime, broj članova obitelji, “mislite sedmoro djece?”, “ne, ne, baš sedam žena”, i sve tako, do “vjeroispovijesti”.

– Vjeroispovijest? Imam, naravno – zbunjeno će domaćin pogledati popisivača. – Čuj, vjeroispovijest.

– Znam, al’ koja?

– Kako mislite koja? Nema ih šest! – iskreno će se, iz duše, nasmijati šeik iz Pazarića i tupom popisivaču i onome tko mu je sastavljao pitanja.

– Ama jestel kršćanin, rimokatolik ili pravoslavac, musliman ili jevrej?

Ništa gluplje u svom životu nije šeik iz Pazarića čuo, nego da ima u popisu stanovništva rubrika “rimokatolik”, ili, još luđe, “jevrej”. Istog dana, jasno, popisivač će po starom pazarićkom običaju biti javno izbičevan i kamenovan, pa obješen o ono, kako se zove, znate, ono zeleno što raste iz zemlje.

A neće mnogo toga jasnije biti ni popisivačima dolje, južnije. “Dobardan”, reći će mladi popisivač na vratima lijepe jedne vile kraj Trebinja, “zdravstvujte!”, odgovorit će veseli domaćin, reklo bi se i malo kao pjan.

Čitali ste, nema tome dugo, o Rusima koji kupuju zemlju oko Trebinja kao šeici oko Sarajeva. Parcele jeftine, a Dubrovnik ispod kuće: svakako, za nekoga tko dolazi iz zemlje sa jedanaest vremenskih zona, sve u dvadesetak kilometara od Dubrovnika računa se u prvi red do mora. Toliko oni idu do trafike po novine. Jebemtisve, čovjeka koji nađe slobodni parking dvadeset kilometara od posla u Rusiji zovu “halo, šupak!”.

A malo zapadnije, oko Mostara, nekretnine kao ludi kupuju ovi iz Amerike i Zapadne Europe. Kakva Provansa, kakva Toskana, zapadna Hercegovina je hit! Irac Gerard Ennis, vođa tima projekta Europske unije za regionalni ekonomski razvoj – čitali ste i o njemu – otkrio prije deset godina zapadnu Hercegovinu, pa odlučio u njoj ostati. A za njim navalili ostali. Europljani i Amerikanci oduševljeni – priroda netaknuta, klima mediteranska, zemlja jeftina, a Gospa blizu. Prva susjeda. Gotovo da se može kod Gospe pitati malo luka za ručak. Samo dvanaest maraka za kilogram, za ove iz Amerike to je ionako kao da im je netko dao džabe.

Čitam sve te alarmantne vijesti, pa čitam i najnovije istraživanje prema kojemu je Bosnu i Hercegovinu od završetka rata napustilo stotinu i pedeset hiljada mladih, a od ovih što su ostali šezdeset posto pošlo bi za njima, samo kad bi im se ukazala prilika. Pa se mislim – možda je to šansa za Bosnu i Hercegovinu. Da se cijela iseli sama iz sebe, a u nju dosele Arapi, Rusi i Amerikanci.

Svakako, ne bi bilo ni loše, ni nepravedno, da i ovi ostali, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, iskuse popis stanovništva Bosne i Hercegovine na kojemu bi, jebiga, bili zavedeni kao “ostali”. A što se Arapa, Rusa i Amerikanaca tiče, možda će tek tada, kad arapski naftaši nasele Bosnu, a ruski i američki Hercegovinu, svijet shvatiti kako ta zemlja funkcionira. I kako to – to dakle kako funkcionira – u stvarnosti ne funkcionira.

Zvat će me onda Kožo u dva iza ponoći da ispriča vic o Japancu, Kinezu i Bosancu, a ovi potonji će skočiti uvrijeđeni što u vicevima vazda Arapi, Rusi i Amerikanci ispadnu glupi.

Oslobođenje, 10.10.2013.

Pjesma EuroazijeBoris Dežulović | 04/10/2013

Zvao me jednom u dva iza ponoći Durmo. Durmo je n’akav direktor na BH Televiziji, i ima taj običaj, zovne u gluho doba noći neđe iz kakve norveške ili azerbajdžanske kafane da ispriča vic.

Elem, prijavili se Finac, Austrijanac i Bosanac u cirkus, pa pokazuju što znaju. Finac izašao maskiran u zombija, nosi trubu i veliku šarenu loptu, pa vodi za sobom tuljana. Pljesne onda zombi rukama, a tuljan stade puhati u trubu sve žonglirajući loptom, ne bi onako Edin Džeko. Dobili oni frenetični aplauz, a onda izašao Austrijanac, nekakva bradata žena, ne znaš je li Austrijanac ili Austrijanka, vodi za sobom međeda, a međed nosi doboš. U neka doba pljesne on rukama – ili ona, svejedno – a međed stade plesati i udarati u doboš. Nakon frenetičnog aplauza izašao na kraju i Bosanac, s nekakvom pletenom košarom u rukama. Spustio on košaru, a iz nje se pomolila zmija, lijep komad planinske šarke.

Pljesne Bosanac rukama, zmija samo sikne “sssss!”, a gledatelji se zbunjeno pogledavaju. Pljesne on ponovo, a šarka opet samo – “sssss!”. Kad je i treći put ssssiknula, počelo u publici

komešanje, žamor i prvi zvižduci. Pljesne onda Bosanac i četvrti put, a zmija će: “Sssssss…. sssinoć sam, sinoć sam, pola kafane popioooo…!”

Dobar ti je taj, rekoh Durmi. Jest, pravo dobar, rezignirano će on, završio sedamnaesti. Dobio po šest bodova od Slovenije, Švicarske i Turske.

I zaista, nakon što je objavljeno da će na sljedećem natjecanju za Pjesmu Eurovizije u Danskoj Austriju predstavljati bradata žena Conchita Wurst, nakon što je dakle Eurosong i službeno preregistriran u cirkuski freak-show sa skandinavskim zombijima što pjevaju “Hard Rock Halleujah”, s rasplesanim ukrajinskim robotima, latvijskim gusarima i dalmatinskim klapama u turskim nošnjama, Durmi i menadžerima s BH Televizije preostalo je još samo da negdje na Romaniji ili Majevici nađu šarku što pjeva “Sinoć sam, sinoć sam, pola kafane popio”.

Da se, uostalom, mene slušalo, Bosna i Hercegovina bi na tom bizarnom freak-showu već odavno imala upisanu jednu pobjedu. Valjalo je samo – otkad ja to Durmi govorim! – na Eurosong poslati vladiku Vasilija Kačavendu.

Pomeo bi vladika konkurenciju, ne bi šljašteći gusari, bradate žene i finski zombiji što urlaju “Had Rock Allelujah” imali nikakve šanse kad bi se na bini pojavio episkop zvorničko-tuzlanski u onoj kićenoj crvenoj sveštenoj odeždi, pa sjeo na pozlaćeno versajsko prijestolje iz asortimana Stilskog nameštaja Đorđević – sa sve Justinijanovom krunom, zlatnom krstačom veličine tankerskog sidra i razigranim striperom Dejanom Nestorovićem – i zapjevao Heruvimsku pesmu. “A ispred Njega idu horovi Anđela sa svakim Načalstvom i Vlašću, mnogooki Heruvimi i šestokrili Serafimi, zaklanjajući lica i kličući pesmu: Aliluja, aliluja, aliluja!”

To je odlično, kaže mi Durmo, to sa horom anđela, mnogookim Heruvimima i šestokrilim Serafimima. Taman za Evrovizije. Nije to koreografija, objasnim mu onda ja, to je tekst Heruvimske pesme. Kao da nikad nisi bio na pravoslavnoj liturgiji.

Kako bilo, riđovke što napamet zna tekst pjesme “Sinoć sam pola kafane popio” nema, Kačavenda bi rado na Evroviziju, ali samo kao predstavnik Republike Srpske, pa menadžeri s BH Televizije zaključili kako više nema smisla trošiti pare na taj skupi barnumovski cirkus. Tako je objavljeno da Bosna i Hercegovina više neće sudjelovati na natjecanju za Pjesmu Evrovizije. Već samo na – Turkoviziji.

Čuli ste već, u znak protesta što je po novim pravilima “velikima” – Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj i Italiji – omogućen privilegij izravnog plasmana u finale, Turska se povukla iz Pjesme Eurovizije i kao odgovor odlučila pokrenuti svoje natjecanje. Istina, Turkovizija – Turkcevizyon – održava se već neko vrijeme, na tom festivalu i prije su običavali nastupati europski gosti, ali Turska ga je sada odlučila organizirati u formatu Eurosonga, uz sudjelovanje zemalja što su kulturno–historijski bliske Turskoj. Ukratko, uz Pjesmu Eurovizije, dobit ćemo i Pjesmu Euroazije.

Od sljedeće godine, kako su objasnili organizatori, zemlje iz turskog kulturno–historijskog kruga na svojim bi kvalifikacijskim festivalima – baš kao i na Eurosongu – birale svog predstavnika, a ove godine na spektakl u Istanbulu pozvano je dvadesetak zemalja, među kojima Sjeverni Cipar, Republika Tataristan, Albanija, Kosovo, Kazahstan, Kirgistan i Azerbajdžan.

I, jasno, Bosna i Hercegovina, koja je objeručke i objenoške prihvatila poziv.

O kulturno-historijskim vezama Bosne i Hercegovine i njenih, kako se to kaže, osvjedočenih prijatelja iz Turske, ne treba, jasno, trošiti riječi. Dovoljno je reći da su u proteklih pet stotina godina Turci uvjerljivo najviše bodova na Eurosongu dali upravo Bosni i Hercegovini – čak stotinu sedamdeset pet – od čega samo u finalnim večerima stotinu dvadeset devet. Nitko u povijesti Eurosonga nije Bosni i Hercegovini dao više bodova. Osim, hm, Hrvata. Niti je BiH ikome dala više bodova nego Turcima. Samo, hm, Hrvatima.

Bosna i Hercegovina tako se simbolički povukla iz zapadnoeuropskog kulturno-historijskog kruga, pa pristupila tursko-euroazijskom. I vala neka je. Ako su zapadnoeuropski kulturni krug pirati, zombiji, vukodlaci, alieni, akrobati, patuljci, bradate žene i kojekakvi šljašteći luksemburško-švedski vladike sa mnogookim Heruvimima, šestokrilim Serafimima i mišićavim striperima, možda je i bolje tako. U Bosni i Hercegovini, uostalom, takve bizarne pojave biraju u parlament, ili u Sveti Sinod, a ne za Eurosong.

Jedino što me u cijeloj priči o Turkoviziji buni jest, međutim, njezin eurovizijski koncept. Ne znam, naime, zašto su i organizatori i sudionici toliko sigurni da Turkovizija neće biti sumanuti kič-freak-show u političkom ključu, ako je već koncept prepisan od jednog takvog? Najzad, i Eurosong je – stariji čitatelji će se sjetiti – nekad bio muzički festival, davno prije nego što su se pojavili ukrajinski plešući roboti i dalmatinske klape, te neprincipijelne skandinavsko-baltičke i balkansko-jugoslavenske koalicije.

Već sutra, na bini u Istanbulu pojavit će se azerbajdžanski zombiji sa “Hard Rock Ilahijom” i bradata žena iz Tataristana, proradit će na glasanju razne alijanse i lobiji, glasat će Kosovo za Albaniju, Kazahstan za Kirgistan, a Bosna i Hercegovina, po običaju, za hrvatskog predstavnika, nekakvu bizarnu dalmatinsku klapu u nošnjama turskih alaj-čauša i arambaša, sa sve jataganima, handžarima i kuburama, koja je samo grubim previdom odgovornih sa Hrvatske televizije nastupila ove godine u švedskom Malmöu, umjesto na Turkoviziji u Istanbulu. Gdje bi, uopće nema dvojbe, uzela prvo mjesto.

Mome drugu Durmi, slutim, opet će preostati tražiti predstavnika po Romaniji i Majevici. Pa kad Dino Merlin pljesne, da šarka sikne: “Sssss… svaku muku prebolim, aškom ya Resulallah, ssss… Sallallahu ‘ala Taha, hayri-l-halqi we ehleha!”


Como – najveći Hrvat svih vremenaBoris Dežulović | 02/10/2013

Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti“, rezignirano se novinaru Večernjeg lista povjerio D. I. iz Kiseljaka, jedan od desetina hiljada bosanskohercegovačkih Hrvata s

dvojnim državljanstvom – pasošem maćehe Bosne i putovnicom Majke Domovine – koji su sreću potražili u potonjoj.

Nakupilo se u njemu gorčine i nemoćnog bijesa, shvatio je da u Bosni i nema više ni što ni zašto, pa je jednog jutra samo rasprodao imovinu, pozdravio se s prijateljima, spakirao stvari, sjeo u automobil i zapalio preko Kamenskog u Hrvatsku.

Kaka ili mladi fizičar?

„U Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti.“

Čime je tako gorko razočaran D. I.? Je li on neki mladi i perspektivni nogometaš, Kaka iz Kiseljaka, koji je nadrastao uske okvire provincijskih vilajetskih liga, pa prihvatio ponudu nekog Zdravka Mamića na proputovanju za Real? Je li on nadareni mladi fizičar ili biogenetičar, za kojega u tamnom vilajetu više nema izazova ni napretka? Ili fantastično talentirani pijanist, možda čelist, koji više nema što tražiti u Bosni?

Ne. D. I. – punim imenom Dominik Ilijašević, a zovu ga još i Como – najveći je Hrvat svih vremena i pravomoćno osuđeni ratni zločinac.

Dominik Ilijašević Como osuđen je zbog sudjelovanja u masakru u Stupnom Dolu, stravičnom pokolju u kojemu je brutalno ubijeno trideset sedam stanovnika tog malog muslimanskog sela kraj Vareša.

Za koji tjedan točno će dvadeset godina od toga hladnog jutra, 23. listopada 1993. Mještane Stupnog Dola probudile su snažne detonacije, nakon čega je u selo upalo dvije stotine vojnika u uniformama Hrvatskog vijeća obrane, među kojima i pripadnici specijalne jedinice HVO-a, zloglasnih Maturica pod zapovjedništvom Dominika Ilijaševića Come, koji se tih slavnih dana Kiseljakom običavao voziti s uhom jednog ubijenog muslimana zakačenim na antenu automobila.

U sljedećih nekoliko sati sravnili su Stupni Do sa zemljom, zapalili gotovo sve kuće i brutalno ubili trideset sedam mještana, silujući žene, zaključavajući ih s obiteljima u kuće i žive ih spaljujući. Samo šestorica ubijenih bili su vojno sposobno muškarci: ostali su bili starci, žene i djeca. Najmlađoj žrtvi masakra bile su samo dvije godine.

„Sida je molila da ne diraju djecu. ‘Što vam rade djeca?’ Taj je vojnik Sidu nogom zakačio, stavio je na jedno cjepalo, gdje se grane cjepaju, i ispucao je puškom pod plećke. I kako je ispucao, tako je i ostala. Moja noga jedna je bila pod njom. Samo sam vidjela kako joj mišići zamiru i kako joj se kaput drma. Eto tako…“, ispričala je kasnije na sudu svjedokinja Ferida Likić, koja je bijegom iz zapaljene štale izbjegla sudbinu svoga muža.

„Jedan od njih naredio je mome mužu da legne potrbuške. Kad je legao da ga ubiju, kad se potrbušio, okrenuo se ovako na lijevu stranu, gledao je u mene, ja sam gledala u njega. Njegove su oči molile za pomoć, ali pomoći nije bilo.“

Za čudovišni zločin u Stupnom Dolu Dominik Ilijašević Como je u Zenici osuđen na petnaest godina zatvora, od čega je odslužio devet i pol. Kaznu je služio u mostarskom zatvoru

Ćelovina, iz kojega je nedavno, zbog dobrog vladanja, pušten na jednomjesečni godišnji odmor.

Dobro ste pročitali: zahvaljujući preporukama mostarskih zatvorskih vlasti, ratnom zločincu Dominiku Ilijaševiću osuđenom na napornu petnaestogodišnju robiju odobren je zasluženi jednomjesečni godišnji odmor.

Dominik Ilijašević napravio je, jasno, ono što bi napravio svaki ratni zločinac na njegovom mjestu: rasprodao je imovinu, pozdravio se s prijateljima u kafiću, spakirao stvari, sjeo u automobil i zapalio preko Kamenskog u Vir kraj Zadra.

„Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti“, pomalo rezignirano povjerio se onda novinaru Večernjeg lista. „Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine ponosimo se što imamo dvije države, i zašto ja ne bih imao pravo biti tu?“

‘Hrvatina’ iz Kiseljaka

Zaista, zašto Como ne bi imao pravo koje imate i vi? Zar samo zato što je osobno vodio vojsku u silovanje i pljačkanje, paljenje sela i ubijanje trideset sedmoro ljudi? Je li on zbog toga manje Hrvat nego vi, pa da ne bi „imao pravo biti tu“? Ili je možda zbog toga – ne dakle uprkos ratnom zločinu, nego upravo zahvaljujući njemu – veći Hrvat od vas, pa na to ima točno onoliko više prava koliko i vjere?

„Vjerujem u hrvatsku državu, njene zakone i pravosuđe“, kaže u svojoj potresnoj ispovijedi Dominik Ilijašević Como, i čovjeku kad to čita suza sama krene na oko. Zaista, ne osjećate li i vi vulkanski ponos što živite u zemlji u koju tako duboko i iskreno vjeruje Dominik Ilijašević Como?

Comina Hrvatska, naime, za razliku od Bosne i Hercegovine njeguje lijep pravosudni običaj da ljude pušta iz zatvora nakon dvije trećine odslužene kazne.

Njegov ponos na dvije domovine vrlo je stoga opipljiv i mjerljiv: u jednoj od njih, onoj Jedinoj I Vječnoj, on će – kad ga po međudržavnom sporazumu o izvršenju sankcija hrvatska policija ovih dana sprovede u hrvatski zatvor, kao svoga na svome – za koji mjesec, punih pet godina prije nego u Bosni i Hercegovini, izaći na konačnu slobodu. Za tu se slobodu, uostalom, i borio.

Da, gospodo, Hrvatska se branila i u Stupnom Dolu. Gdje ste vi bili 23. listopada 1993.? Jeste li i vi bili spremni umrijeti za hrvatstvo?

„Ja sam za hrvatstvo spreman umrijeti, i tko god želi, ja ću mu dati napunjen pištolj, a nek’ mi on dadne svoj, i za hrvatstvo pucat ćemo sebi u glavu“, rekao je tih ratnih dana u intervjuu Nacionalu Dominik Ilijašević Como, najveći Hrvat svih vremena. Barem dok se ne nađe veći. S napunjenim pištoljem.

Dvadesetak godina kasnije, međutim, Como za hrvatstvo nije spreman ni pet godina ležati u zatvoru, a kamoli iz napunjenog pištolja pucati sebi u glavu. Devalviralo hrvatstvo.

Quo vadis, Croatia?


Gospa od Sedam WattiBoris Dežulović | 28/09/2013

Zvala me nekidan u dva iza ponoći Gospa. Ima ona taj običaj, zovne u gluho doba noći da ispriča vic. Ili samo nako, da popriča.

Elem, lijepo se ja obradovao, “zdravo Marijo milosti puna Gospodin s tobom blagoslovljen plod utrobe Tvoje šta ima nismo se odavno čuli?”, a Ona me odmah napala.

Kako ćemo se, kaže ona, čut ikako? Ti to ko nešto ljuta?, nesigurno ću ja. Što se ti, veli, ne javljaš na telefon? Zvala sam i nekidan, zvonilo svu noć, a ti ništa! Nisam valjda bio kući, što, jel bilo važno?, pitam ja. Jašta je, kaže, što bih te inače zvala u dva iza ponoći?! Jooj, zajoojao ja, zašto onda nisi ostavila poruku na sekretarici? Pa jesam, veli Ona, u tome i jest stvar. Bogami je nisam čuo, rekoh, na kojoj sekretarici? Kojoj i uvijek, malo se ona kao i iznervirala. Kod Vicke u Međugorju.

I što je bilo to jako važno što mi je Bogorodica imala reći u dva iza ponoći? “Moli”, kaže, “Gospodina za mir”. I to je sve? “Samo je to rekla”, slegnula ramenima Vicka. Čuj, moli Gospodina za mir?! Svevišnji se valjda sprema za rat, šta li, rasporedio balističke projektile i napunio skladišta bojnim otrovima, pa ga sad valja moliti za mir? Kako sad stvari stoje, da nije Putin onako carski zajebo Obamu oko Sirije, džabe nama sve molitve.

Kao što sam džabe kasnije sat vremena objašnjavao Gospi prednosti moderne tehnologije: ona još ni koncept telefonske sekretarice nije do kraja shvatila, a kamoli SMS ili Fejs. Slabo oni gore prihvaćaju te tehničke novotarije. Umjesto, rekoh, da se tako neuka i neprosvijećena zajebavaš sa operaterima u Međugorju, lakše ti je, recimo, sljedbenicima ostavljati statuse na Twitteru. A znaš šta ona kaže?

Eto, veli ona uvrijeđeno, nek si me ti prosvijetlio!

Kad sutradan, Bogorodica stvarno prosvijetlila. Baš ono svijetli, sva sjaji, kao da je sad iz kozmetičkog salona. Prve, priča se u selu, primijetile neke dvije Talijanke što su molile u kući Gospine telefonske sekretarice u Bijakovićima kraj Međugorja. Prebirale one tako krunicu u rukama, mrmorile zdravomarije i slaveocu sve zvrljeći po sobi, kad će u neka doba jedna:

– Jooj, gospođo Vicka, divna vam je ova lampa!

I što da vam pričam, iste večeri pročulo se po Međugorju novo čudo neviđeno: u kutu Vickine sobe stoji gipsani kip Djevice Marije i svijetli! Danju se, objasnili u Međugorju sumnjičavim novinarima, ne vidi ništa, jer da bi Gospa svijetlila, mora biti mrak. I čim padne noć, zasja

Ona zelenkastim svjetlom. Slabašno neko svjetlo – nema nego možda sedam-osam watti – ali bogami svijetli. Isto semafor u Čapljini.

Već do ponoći hiljade ljudi stiskale su se u malim Bijakovićima vidjeti Gospu od Sedam Watti, nije se toliko svijeta okupilo ni kad je ono prije sedamdeset godina proradila “pratarska centrala” na Lištici i zasvijetlio Ljubuški. Sjatili se dopisnici hrvatskih i svjetskih televizija, grozdovi novinara i fotoreportera iznikli oko Vickine kuće, samo se još čeka Nino Raspudić da na međugorskom Radio-Miru objasni kako je zelena “daidžinica” kriptokomunistička podvala katoličkom puku.

Taman, eto, vatikanska komisija za Međugorje završila s radom oko Gospinih ukazanja, a Ona zasvijetlila u Bijakovićima. Valja sad Papi tamo slati električare.

Da Bog zaista postoji, i da sam ja Taj, mene mi moga, digao bih ruke od svega. Napravio On, eto, čovjeka na svoju sliku i priliku, sve mu lijepo objavio, zapisao i nacrtao, dao mu ruke, pamet, vlastitog sina i dvije hiljade godina da razmisli o svemu, i dokle je dvije hiljade godina kasnije stiglo to misleće biće, jedino koje je blagoslovio darom Spoznaje? Eno ga dolje, ničice pao pred jeftinom gipsanom figurom u nekom sobičku u Bijakovićima i slavi Svemogućeg što je učinio da kip svijetli!

– Bravo, majstore! – zajebava gore Svevišnjeg Nečastivi, i neka ga.

Malo me, misli se On, i zajebava.

Dvije hiljade godina filozofskih i teoloških rasprava kasnije, Gospodin, njegov Sin i gospođa Majka ispali su – kako je to otprilike shvatio čovjek – provincijska mađioničarska atrakcija, cirkus na seoskoj ledini. I da je bar neki trik, ni pola jada, nego – svjetleći kip! Iste takve u suvenirnici kraj crkve prodaju po četresdevet maraka, a ovi navalili kod Vicke. Što će biti sljedeća senzacionalna vijest? “Iz sanduka za šalovanje betona, što ga je međugorski vidioc na gradilištu svog hotela cirkularom prepilao ne znajući da unutra spava seoski župnik, velečasni je izašao u komadu, živ i zdrav!”

Da je Božja Providnost umjesto jedne Gospine figurice osvijetlila cijelo neko selo, recimo one kliške župe kraj Konjica što su bez struje od rata, to bi bilo čudo. Međugorje, s druge strane, izgleda noću poput Las Vegasa, blješte raznobojni neoni na restoranima i barovima, svijetle billboardi, izlozi dućana, zvjezdice na hotelima i reflektori na koncertu Nine Badrić, svijetle ona dva zvonika kao da ih je kralj Fahd zidao, stenje dalekovod iz Čitluka, pola prometa Elektroprivrede HZ Herceg-Bosne slijeva se u Međugorje, a tamo pali na koljena pred jednom svjetlećom figuricom.

– Bravo, majstore! – zajebava gore Svevišnjeg Nikola Tesla.

Da, rekoh, zaista postoji, i da sam ja Taj, digao bih ruke. Džabe je krečio.

Oko jednog se svjetla, recimo, u isto vrijeme na istih par Gospodnjih stopa kvadratnih vodi ozbiljan teološki rat za jedan ozbiljan teološki časopis, ali nema tamo dopisnika hrvatskih i svjetskih televizija, nema novinara i fotoreportera, ne šalje Papa tamo komisiju sastavljenu od vrhunskih vatikanskih inženjera lake struje. A opet, istini za volju, nije to ni bilo neko čudo, to kad je jednog dana iznenada smijenjen glavni urednik fra Drago Bojić, kad je dakle

Fratroprivreda Bosne Srebrene isključila “Svjetlo riječi”, barem onakvo kakvo im je desetljećima svijetlilo. Nek su, rekla bi Gospa, oni njih prosvijetlili.

Umjesto fra Drage Bojića i ozbiljnog, kritičkog “Svjetla riječi”, imaju sad bosanskohercegovački Hrvati “svjetlo Gospe”, gipsanu figuricu što svijetli kad padne mrak, jeftin trik za školske predstave, dječje rođendane i katoličke blagdane, taman po mjeri svoje teološke elite i njihova nebeskog Mandraka Mađioničara.

– Bravo, majstore! – zajebava Ga gore Harry Houdini.

I On, šta će, konačno umoran i razočaran digao ruke. Spustila se gusta, hm, mrkla noć iznad Hercegovine. “Tama riječi”. Potpuni je mrak u Herceg-Bosni, ne vidi se prst pred nosom, samo u jednoj kući u Bijakovićima kraj Međugorja gori Gospa.

Da bi, naime, Gospa svijetlila – objasnit će vam u Međugorju – mora biti mrak.

Oslobođenje, 27.09.2013

Glupi Norvežani i pametni HrvatiBoris Dežulović | 24/09/2013

Prije tjedan-dva u Norveškoj su održani parlamentarni izbori. Tko je pobijedio, za ovu priču nije toliko važno, jer nismo znali ni tko je bio na vlasti prije izbora. O Norveškoj ionako imamo svega nekoliko, i to vrlo mutnih saznanja, znamo da je negdje na sjeveru i mislimo da bi možda mogla biti kraljevina – ili je to Švedska? – dobro, nije sad ni važno, znamo da su dobri u nordijskom skijanju, da imaju one, kako se zovu, fjordove, i to je otprilike to. Dosadno, dosadno.

Dogodine će, eto, Norveška proslaviti svoj dvjestoti Dan državnosti, historijski Syttende Mai, i u cijela ta dva stoljeća na naslovnim se stranicama svjetskih medija našla tek kad je onaj arijevski idiot iz dosade poubijao osamdesetak klinaca.

Rat za nezavisnost 1814. trajao im je petnaestak dana, ni Norvežanima ni Šveđanima zapravo se uopće nije ratovalo i jedva su čekali da završi, stotinu godina kasnije razišli su se mirno i bez nepotrebne pucnjave, u oba svjetska rata Norveška je bila neutralna, a u međuvremenu do nje nije stigla čak ni revolucionarna 1848.

Nije stoga čudo da se sve Nobelove nagrade dijele u Švedskoj, samo ona za mir u norveškom Oslu: više se slavne povijesti Hrvatima dogodi kad Milanović ima konferenciju za novinare, nego Norvežanima u dvjesto godina. Izbori u takvoj državi uzbudljivi su stoga poput Hrvatske nogometne lige. Zašto bi nam onda bili zanimljivi? Oko čega bi se uopće mogli svađati norveški socijaldemokrati i konzervativci? Oko onih sedam emigranata što prosjače po Oslu?

Zapravo, da: jedna od ukupno dvije ključne teme norveške politike jest imigrantsko pitanje. Druga tema izbora bila je – što sa silnim novcem što se Norvežanima nakupio u blagajni otkako su prije dvadesetak godina vratili sve dugove i počeli štedjeti za crne dane. Crnih dana, međutim, u toj zemlji nije bilo ni prije, pa je slaba šansa bila da ih bude i u posljednjih dvadeset godina.

Munita iz kasice-prasice

I sve tako, malo po malo, kruna po kruna – a crni dani nikako da dođu – skupilo se bogami lijepih četiri i pol bilijarde norveških kruna. Ili, ako vam je lakše, otprilike jednako toliko hrvatskih kuna. Ili, ako vam je tako najlakše, pet stotina šezdeset milijardi eura. Pet stotina šezdeset. Milijardi. Eura.

Užasno je, eto, zabavno igrati se norveških parlamentarnih izbora i računati što sve Norvežani mogu s tom ušteđevinom. Sa gotovo pet godišnjih budžeta na knjižici, mogu recimo svi do jednoga pet godina ležati u kauču pred televizorom i ne raditi apsolutno ništa. Ili mogu vratiti cijeli hrvatski dug do zadnjeg novčića, i tako dvanaest puta.

Dvanaest tisuća godina da su živjeli Hrvati, sve od kraja paleolita do danas, i da su svakih tisuću godina dobili državu, pa svaki put s tom državom napravili četrdeset pet milijardi eura duga, sve bi to Norvežani danas mogli platiti ne trepnuvši, kao da plaćaju turu pića u mliječnom restoranu. Po sadašnjoj odštetnoj klauzuli iz ugovora s Barcelonom, na primjer, Norvežani mogu kupiti dvije hiljade dvjesto četrdeset Lionela Messija. Cijeli gradić veličine Dugopolja pun Lionela Messija. “Alo, Messi, jesi vidija Messija?“

Svi norveški klubovi iz prve dvije lige, plus šesnaest divizija treće i četvrte lige, dvije stotine klubova da igra sa po jedanaest Messija – toliko Norvežani imaju para. Ili, još bolje, mogu sagraditi veličanstveni nacionalni stadion. Milijardu kruna za novi stadion, to svakako ne bi ni primijetili.

Kad norveška vlada na banci oročava godišnju zaradu od nafte, toliki im bude kusur. “Ne, ne u redu je, to je za vas“, uljudno norveški ministar financija na šalteru gurne one kovanice, kad mu službenica u banci vrati kusur od stotinu pedeset milijuna eura. U svakom zapravo od četiri stotine norveških gradova i gradića Norveška bi s munitom iz kasice–prasice mogla sagraditi po deset novih stadiona, od pedeset hiljada sjedaćih mjesta svaki. Četiri hiljade novih stadiona.

Sagradili bi Operu? Svašta!

– Ne razumijem. Šta će nam četiri hiljade stadiona? – odgovorio bi vam staloženi, razumni norveški glasač. – Dobro, to je figurativno. Samo jedan – objasnite vi glupom Norvežaninu. – Ali zašto? – ne da se on. – Pa za nogometnu reprezentaciju – izgovorite vi samorazumljivu rečenicu. – Za europsko prvenstvo 2020. godine.

– Ništa gluplje u životu nisam čuo – sažaljivo bi vas pogledao plavokosi. Norveška, eto, ima ušteđenih petsto šezdeset milijardi eura, ali svejedno im ne pada na pamet graditi taj, kako ste

rekli, nacionalni stadion. Imaju već u Oslu jedan mali, taman po ljudskoj mjeri, Ullevaal Stadion za dvadeset pet tisuća gledatelja, sagrađen prije gotovo devedeset godina, i još im valja.

Republika Hrvatska, s druge strane, ima četrdeset pet milijardi eura duga, i što joj pada na pamet kao dobra ideja? Nacionalni stadion od pedesetak hiljada mjesta, za sto pedeset, najviše tristo milijuna eura, svakako neće biti više od petsto. – Za taj novac – rekao bi onaj plavokosi – mi smo u Oslu sagradili novu zgradu opere. – Opera?! – odgovorio bi mu staloženi, razumni hrvatski porezni obveznik.

– Ništa gluplje u životu nisam čuo. Zašto bi zaboga netko sa više od pola bilijuna eura u džepu gradio operu – to, naime, razumije manje Hrvata nego što Norvežana razumije zašto bi netko sa pedesetak milijardi eura duga gradio nogometni stadion.

Jedva dvadesetak tisuća ljudi prosječna je gledanost hrvatske reprezentacije kod kuće, i to u kvalifikacijama za Mundijal, i to u grupi sa Srbijom, ali mi svejedno snatrimo velebni hram nogometa za pedeset hiljada ljudi. Koji bi se dakle isplatio jedino kad bi, samo trenutak da izračunam, pišem dva pamtim jedan, dakle kad bi dvanaest tisuća godina, sve od danas do paleolita, svake subote na novom stadionu igrala Srbija, a nedjeljom svirao Marko Perković Thompson.

Jebemti, ja se sad naježio. To bi bila povijest, a ne Norveška!


Tolstoj, Andrić i Mujo iz DocaBoris Dežulović | 20/09/2013


Elem, pao oko Travnika prvi snijeg, a Mujo stoji na vratima i ispraća djecu u školu. “Pobogu, Mujo”, drekne u taj čas iza njega žena, “đe će nam djeca gola po snijegu, fasovaće upalu pluća?!” “Ma našo sam u kupatilu ove Polibevit kapsule”, pokazao Mujo pohabanu neku kutiju tableta. “Rok trajanja im do oktobra, pa reko da se ne baci.”

Dobar ti je taj, rekoh ja, ali ne može tako, ne može Mujo, jesmol rekli da nema više islamofobije? Znam ja to, poštujem firmu, na to će Kožo, al ovo nije vic. Ovaj Mujo, jebiga, stvarno postoji. Eno ga u Docu na Lašvi.

Da se Lav Nikolajevič Tolstoj, eto, nije rodio u pustoj ruskoj Jasnoj Poljani, već recimo u malom Docu na Lašvi kraj Travnika, ne bi mu “Ana Karenjina” započela onom slavnom rečenicom – “Sve su sretne obitelji iste, svaka je nesretna obitelj nesretna na svoj način.”

Tolstoj jest veliki pisac univerzalnih ljudskih tema, ali sreća i nesreća, jebiga, nisu te. Nije sreća univerzalna tema dok je žive Bosne i Hercegovine.

Svugdje u svijetu, pa tako i u Tolstojevoj Rusiji, obitelj je tako sretna kad, primjerice, po kući nađe tablete što još valjaju, ali joj ne trebaju jer su djeca zdrava. U Bosni i Hercegovini, pak, obitelj je sretna kad po kući nađe tablete što još valjaju, a djeca taman pokupila upalu pluća.

Štošta o ljudskoj sreći mogao bi tako Lavu Nikolajeviču, samo da se rodio kraj Travnika, reći i naš Mujo. On se zapravo zove Muhamed Karić, a umjesto Tolstoja njegovu je priču ovih dana zabilježio Radio Slobodna Evropa: u najkraćemu, Muhamed ima ženu koju voli najviše na svijetu, žive u Docu na Lašvi s petoro zdrave i prave djece, koja se slobodno i sigurno igraju oko kuće, jer na tom području – što u Bosni i Hercegovini, jebiga, nije lako naći – nema zaostalih mina.

I da: Muhamed Karić se računa u nesretne ljude.

Dobro, nije to u književnosti posve nepoznata stvar, “sve su sretne obitelji iste” – skladan brak, voljena žena, zdrava djeca, kućica u cvijeću, sve po ikonografskim kanonima sretne obitelji – a “svaka nesretna”, kako ono, “nesretna na svoj način”. Pa fasade sretnih domova zaljubljenih ljudi sa petoro zdrave djece čuvaju kojekakve mračne tajne i teške obiteljske drame. Muhamed Karić, međutim, nema ni mračnu tajnu ni tešku obiteljsku dramu, on se računa u nesretne ljude upravo i baš zato što živi a) u braku s voljenom ženom, b) s petoro zdrave i prave djece, c) u selu na području bez mina.

Ovo, naime, nije književnost. Ovo je Bosna i Hercegovina.

Da nije, eto, a) u braku s voljenom ženom, Muhamed bi danas bio poštovani seoski hodža, što je u jednom selu kraj Doboja i bio prije rata, dok ga četnici nisu potjerali u progonstvo, gdje se zaljubio i oženio Slavicom iz Bočinje. Koju su otamo, jasno, potjerali mudžahedini. Hodža Muhamed dakle ne samo da rashodžio i sretno oženio, već se sretno oženio Srpkinjom. A tamo gdje on živi, rashodži srpskom zetu teže je naći posao nego njegovom puncu. “Pošto je supruga pravoslavka, to ne godi”, kaže on za Radio Slobodnu Evropu. “Ne ide.”

Zato Muhamed već dvadeset godina ne može naći posao, zato se, eto – zbog toga što voli svoju ženu – računa u nesretne ljude.

Da pak nije u braku s voljenom ženom, ne bi Muhamed imao ni b) petoro zdrave i prave djece. Tamo gdje on živi, naime, ne samo da bivši hodža oženjen Srpkinjom ne može dobiti posao, već ni socijalnu pomoć po zakonu ne može dobiti ukoliko su mu djeca zdrava, ukoliko barem jedno nije na snijegu fasovalo upalu pluća. A njegova zdrava, veli on za Radio Slobodnu Evropu, po petnaest kilometara čilo pješače od kuće u Docu do škole u Novom Travniku.

Zato Muhamed ne dobija nikakvu pomoć od države, zato se, eto – zbog toga što su mu sva djeca zdrava – računa u nesretne ljude.

Jer, da prima kakvu socijalnu pomoć, ne bi Muhamed svako jutro morao odlaziti na rad u polje. Svakako, nije jedini koji ujutro mora u polje, ali zacijelo je jedini kojemu je to polje – minsko. On, naime, traži zloglasne “mrudove” – “Mine rasprskavajuće usmerenog dejstva”, posijane iz magazina JNA po bosanskim planinama – pa ih demontira, odvaja eksploziv i

prodaje u staro željezo, za jebenih pet maraka po mini. “Mora se nešto raditi”, kaže on za Radio Slobodnu Evropu. “Nisam naučio da kradem.” A tamo gdje on živi, ne samo da za bivšeg hodžu što sa Srpkinjom ima petoro zdrave djece nema ni a) posla, ni b) socijalne pomoći, nego nema – jebem ti život – ni c) mina.

Zato Muhamed jutrom mora u minsko polje daleko od kuće, zato se, eto – zbog toga što u njegovom Docu na Lašvi nema mina – računa u nesretne ljude.

Kad stoga sljedeći put budete pisali roman o sretnim i nesretnim obiteljima, pitajte za te stvari Muhameda i Slavicu Karić iz Doca na Lašvi, iz Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj je svaka sretna obitelj sretna na svoj način, a sve su nesretne obitelji iste. Nesreća je Bosni i Hercegovini prirodno stanje, njezin pejzaž i ustavni poredak, nema sreće van nesreće, ni nesreće izvan sreće.

Da li bi se Muhamed Karić računao u sretnike da je zatomio svoju ljubav, ili da su mu djeca bolesna? Ili da mu barem oko kuće ima negdje skrivenih protupješadijskih mina? Ne bi, barem ne nigdje na poznatom svijetu. Nigdje, osim u Bosni i Hercegovini. Znači li to da je čovjek u Bosni nesretan ako voli ženu, ima zdravu djecu i živi na sigurnom? Ne nužno, rekli bi u Bosni, ali samo ovdje, u domovini svih poznatih paradoksa, te tri stvari – ljubav, zdravlje i sigurnost – nisu osnovni preduvjeti za sretnu obitelj, već mogu biti i njenom ozbiljnom zaprekom.

Da se, uostalom, Lav Nikolajevič nije rodio u pustoj ruskoj Jasnoj Poljani, već u Muhamedovom malom Docu kraj Travnika, zvao bi se – jasno – Ivo Andrić. A “Ana Karenjina” počinjala bi onom slavnom sentencom nobelovca iz Doca na Lašvi, “što ne boli nije život, što ne prolazi nije sreća”.

Eto, na primjer, upala pluća: uvijek boli, a ponekad i prođe.

Šta zna Tolstoj šta je sreća u životu.


Hrvatska Wikipedija i druge budalaštineBoris Dežulović | 17/09/2013

Besmislica ili nesmisao odnosi se na nešto što je glupost ili bez smisla. To može biti izuzetno nejasan, nelogičan ili neobičan događaj ili fenomen koji je suprotan umu pojedinca i suprotan smislu primjerice značenja. Dva stara sinonima su gluposti ili ludilo.“

Gornji pasus nije, kako biste pomislili, odgovor malog Ivice na pitanje učiteljice „Ivice, reci nam što je to besmislica?“, niti je to njegov odgovor na pitanje „što je pjesnik zapravo htio reći?“, kad su ono na satu hrvatskog učili stihove Zrinka Tutića i velečasnog Zlatka Sudca „Nema smisla u besmislu“. Otkriće da je besmislica „nešto bez smisla“ plod je dugogodišnjeg istraživanja stručnjaka iz hrvatskog izdanja Wikipedije, i njihova definicija pojma „apsurd“

Besmislica bez smisla

Apsurd, jasno, nije isto što i besmislica: razlika je u tome što je besmislica, primjerice, „tvrditi da je besmislica isto što i apsurd“, dočim je apsurd, primjerice, „tvrditi da je apsurd isto što i besmislica“.

Tvrditi pak da je „apsurd, primjerice, tvrditi da je apsurd isto što i besmislica“ jest, primjerice, Camusov paradoks apsurda, ali zašto bi se uopće mladi hrvatski enciklopedisti zamarali Albertom Camusom i „suprotnim smislovima primjerice značenja“? Da su krenuli tumačiti „apsurd“, još se ne bi makli od slova „A“. Ovako su elegantno „apsurd“ definirali kao „besmislicu“, „besmislicu“ kao „nešto bez smisla“, i evo ih već na slovu „C“, „crvena boja“: „Nastaje miješanjem magente i žute, jedna je od liturgijskih boja, znak Duha Svetog i mučeništva.“

Na engleskoj Wikipediji, recimo, pojam „apsurd“ objašnjen je na pet-šest kartica teksta, uz pomoć rečenog gospodina Camusa i Sørena Kierkegaarda smješten u odnos nihilizma i ateističkog i monoteističkog egzistencijalizma, dok je na hrvatskoj, eto, matematički precizno definiran kao „besmislica bez smisla“, a filozofski rastumačen kao „neobičan događaj suprotan smislu primjerice značenja“. Odnosno, stručnom terminologijom, „glupost i ludilo“. Kratko i jasno. Nema tu „ili-ili“, jebo vas Kierkegaard.

Albert Camus, da je živ, ostavio bi se pisanja i vratio na gol juniorske ekipe alžirskog Racing Universitairea. Ne bi on tu imao što dodati.

A to bi otprilike bilo sve što se ima reći i o hrvatskoj Wikipediji, o kojoj se zbog skandaloznog tretiranja Drugog svjetskog rata, i svih pojmova u kojima se uopće spominju Hrvati, posljednjih dana govori čak i više nego o ćirilici. Hrvatsko izdanje popularne internetske enciklopedije – koju puni gotovo stotinu dvadeset hiljada suradnika, dakle sasvim pristojan sociološki uzorak – od samog je svog početka, međutim, ogledalo tužnog, hm, općekulturnog, hm, „stanja nacije“.

Nije, naime, hrvatska Wikipedija jednostavno ksenofobna, šovenska i filofašistička, već je, još gore, jednostavno ignorantska i nepismena. „Još gore“ zato što ksenofobija, šovinizam i fašizam ne nastaju iz enciklopedija – nije NDH 1941. nastala na upravo odštampanom prvom svesku Ujevićeve Hrvatske enciklopedije – već iz neobrazovanosti, neznanja i nerazumijevanja. Ukratko, iz „gluposti i ludila“.

Prije nekoliko godina na hrvatskoj sam Wikipediji naišao na jedinicu „Drugi svjecki rat“. Baš tako, „Drugi svjecki rat“. Ništa što je neznani marljivi enciklopedist napisao pod tim naslovom više ne može biti strašnije. Od imbecilnih članaka o Hrvatima i Srbima, ustašama i četnicima, fašizmu i antifašizmu, strašnije je kad hrvatski internetski povjesničari, recimo, u članku o Petru Krešimiru IV spominju njegovu kćer Nedu, iako je nesretna Neda samo romantični lik iz romana Eugena Kumičića.

Od kretenskog tumačenja pojma „Za dom spremni!“ kao „hrvatskog pozdrava“ meni je, eto, strašnije kad njegovu navodnu tristo godina staru ukorijenjenost u hrvatskom narodu dokazuju romanom(!) Josipa Eugena Tomića „Za kralja – za dom“, čija se radnja(!) odvija u 18. stoljeću. Radnja romana, halo!

Operacija srca

Jedinica „apsurd“, odnosno „besmislica“, nasumičan je pak uzorak tkiva takve enciklopedije i zorno pokazuje o čemu je tu riječ. Zorno, naime, pokazuje sve što nije u redu s inače sjajnom idejom internetske demokracije, i što s tom idejom nije u redu u Hrvatskoj.

Jednostavno, postoje stvari koje ne može svatko. Ne može svatko operirati srce, ne može svatko napisati „Stranca“, dokazati Fermatov teorem, sklopiti putnički avion ili predriblati sedam engleskih igrača i dati gol. Naročito ne može svatko pisati enciklopediju.

Da su prije dvjesto pedeset godina čuvenu Francusku enciklopediju umjesto Rousseaua, Voltairea, D’Alamberta i društva pisali sveznalice iz pariških krčmi, a umjesto Denisa Diderota uređivao neki nadobudni administrator pod nickom ViveLeFrans09, ne bi pedesetak godina kasnije u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina stajalo da „svi građani imaju pristup javnom položaju i službi u skladu sa svojim mogućnostima“, niti bi pisalo da sve to mogu „bez obzira na razlike, osim u vrlinama i talentu“.

Svi bi građani mogli sve, bez obzira na mogućnosti, vrline i talente, baš onako kako mogu pisati i enciklopediju. Svakako, danas bi vam trebalo mnogo sreće pred operaciju srca: zaista, kolike bi bile šanse da vas od svih entuzijasta u državi operira baš onaj sa završenim medicinskim fakultetom i specijalizacijom iz kardiokirurgije?

Koncept demokratske enciklopedije bez sumnje je neobično plemenit, a u nekom drugom svijetu i fantastično praktičan, jer se temelji na zamisli da bi članak o apsurdu u slobodno vrijeme sastavio neki profesor filozofije, netko tko je pročitao Kierkegaarda i Camusa, članak o molekularnoj biologiji molekularni biolog, a članak o Drugom svjetskom ratu kakav ozbiljan profesor povijesti. I da sve zajedno uređuje – naročito da sve zajedno uređuje! – ozbiljan tim ozbiljno obrazovanih ljudi.

Koncept apsolutne slobode ne može spriječiti budalu da se dohvati pisanja i uređivanja enciklopedije, ali u prosvijećenim društvima taj je problem tek načelan. Nije, jebiga, problem kad neobrazovana budala ima nerealnu ambiciju, već kad ima realnu mogućnost. Zato neprosvijećena društva, baš kao i njihove Wikipedije, uređuju neobrazovane budale.

Ima dobri, stari Kierkegaard – iskoristimo priliku da mu čestitamo dvjestoti rođendan – jednu pametnu o tome. „Ljudi“, veli on, „traže slobodu govora kao zamjenu za slobodu mišljenja, koju tako rijetko koriste.“

Ono šta se reče, pametnome dosta. Ostalima, jebiga, hrvatska Wikipedija.


Čuvar Auschwitza u ljetnom perioduBoris Dežulović | 12/09/2013

Najprije sam, majke mi, mislio da je Jutarnji proletio na zajebanciju nekog od onih internetskih portala s lažnim vijestima, kakav je srpski Njuz, što se ono prije par godina pročuo kad su gotovo svi balkanski mediji – a i lijepi broj svjetskih, od moskovske Pravde do New York Posta – prenijeli njihovu vijest kako je neki Srbin spasio turističku sezonu u Egiptu, kad je pijan pao u more i usmrtio morskog psa ubojicu što je mjesecima terorizirao poznato ljetovalište Sharm el-Sheikh.

Sve od tada, Njuz bezočno zajebava urednike balkanskih medija, kojima se uz sav oprez i danas dogodi da mrtvi ozbiljni prenesu njihovu vijest kako je, recimo, mladi srpski fizičar Andrea Pešić pronašao logiku kojom su davani nazivi blokova na Novom Beogradu, a neki Miloš Trajković vraćajući se s posla pronašao slobodno parking-mjesto na Dorćolu. Ili kako je, štajaznam, središnji njemački Ured za otkrivanje nacističkih zločinaca u Hrvatskoj pronašao živog, zdravog i nepoznatog čuvara logora Auschwitz-Birkenau.

Prenijele tako hrvatske novine da je stanoviti Kurt Schrimm, viši tužitelj i voditelj Središnjeg ureda za otkrivanje nacističkih zločinaca iz Ludwigsburga, objavio završetak predistrage protiv preživjelih čuvara zloglasnih koncentracijskih logora, među kojima ih trideset još uvijek živi u Njemačkoj, a još sedam diljem svijeta, od kojih jedan, eto, i u Hrvatskoj. Ne zna se još tko je, kako se zove i gdje se krije, ali ludwigsburški Ured, kažu, ima dovoljno dokaza za njemački Vrhovni sud, koji će odlučiti hoće li protiv starih nacista raspisati optužnice, a za one iz nacističke dijaspore i zloglasni Europski uhidbeni nalog.

Najprije sam, rekoh, pomislio da je Jutarnji progutao ješku. Preživjeli čuvar Auschwitz-Birkenaua posljednjih dvadesetak godina živi u Hrvatskoj, a ne samo da nikad nije imao nikakvu državnu funkciju, vojni čin ili barem počasnu akademsku titulu, nego se ne zna ni tko je on, ni kako se uopće zove?! Dobra zajebancija.

U ostatku vijesti saznat ćemo valjda kako su Hrvatska demokratska zajednica, Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatsko društvo književnika pokrenuli inicijativu da se javno obznani identitet aušvičkog viteza i retroaktivno mu prizna braniteljski staž, te dodijeli nekakva počasna senatorska funkcija i orden Velereda kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom za izniman doprinos međunarodnom ugledu Republike Hrvatske. I jasno, u hrvatskom Saboru izglasa „lex Birkenau“.

Ispostavilo se, međutim, da vijest uopće nije zajebancija. Ludwigsburški Ured, punim naslovom Zentrale Stelle der Landesjustizverwaltungen zur Aufklärung nationalsozialistischer Verbrechen, skraćeno Z-Commission, zaista je objavio kako traži četrdesetak nekadašnjih čuvara iz Birkenaua, i kako jedan od njih živi negdje u Hrvatskoj. Ne zna se još tko je, kako se zove i gdje se krije.

Kako se to, jebemti život, moglo dogoditi?

Kako je živahni starčić, što je četrdesetih pazio da koji od milijun i kusur zatočenih Židova, Poljaka, Roma, komunista i sovjetskih ratnih zarobljenika slučajno ne preživi Auschwitz, svih ovih godina živio u Hrvatskoj posve anoniman i nepoznat?

Kako ga prije njemačkih lovaca na naciste nisu otkrili hrvatski domoljubi, kako već nije predvodio Počasni bleiburški vod, kako ga nije bilo na misama zadušnicama za Poglavnika, na proslavi Oluje u Čavoglavama ili na promociji memoara nekog ustaškog krilnika? Kako već u Nakladi Pavličić i sam nije objavio svoja „Sjećanja, susrete i doživljaje“? Kako, zaboga, u svih dvadeset godina nije izašao nijedan jedini potresni intervju s naslovom „Čuvao sam Njemačku, a ne Birkenau!“, kako nismo vidjeli njegove fotografije s malim, slatkim bišonom u bogatoj kućnoj biblioteci, ili s pokojnom frau na izletu u Međugorje? Kako ga nitko nije zvao na svoju izbornu listu, ili barem na sahranu Zvonka Bušića, kako nikad nije dobio penziju, čin generala HVO-a, ili barem neku savjetničku funkciju, da svojim golemim iskustvom pomogne u izgradnji Jedine Nam I Vječne Hrvatske?

Ustaški stožernik Ivo Rojnica, recimo, od Tuđmana je osobno dobio orden i čast počasnog ambasadora u Argentini, činovnik Ministarstva obrane NDH Vinko Nikolić počašćem je mandatom u Saboru i mjestom predsjednika Matice iseljenika, Višnja Pavelić bila nam je kompetentni analitičar ostavštine svoga oca, zapovjednik jasenovačkog logora Dinko Šakić prava medijska zvijezda, a dužnu pažnju, kamere HTV-a, fotografije u ženskim revijama i mirnu starost u umirovljeničkom domu od svoje je Hrvatske dobila čak i supruga mu Nada djevojački Luburić, obična stražarka u logoru Stara Gradiška.

Svaki ustaški šupak, i posljednji ćato prijemnog odjela posljednjeg logorčića iz posljednje vukojebine u Nezavisnoj državi Hrvatskoj dobio je u ovih dvadeset i koju godinu svojih pet minuta ponosa i slave, a neznani čuvar jednog Auschwitza, najvećeg koncentracijskog logora Trećeg Reicha, Europe, svijeta i svih vremena – živi svjedok povijesti i naš osvjedočeni prijatelj, koji je od svih zemalja Južne Amerike za život izabrao baš Hrvatsku – nije bio dostojan niti da mu imena znamo!

Zar smo za takvog skromnog i samozatajnog viteza iz našeg susjedstva zaista morali saznati od cinkaroša iz Ludwigsburga?

Srami se, Domovino!

Globus, 11.09.2013.

Rat nije gotov i ne dajmo šansu miru!Boris Dežulović | 10/09/2013

Za našu Vladu rat je možda gotov, ali za nas nije!, izjavio je novinarima Krunoslav F. (37), predsjednik Stožera za obranu hrvatske Dalmacije, koji je proteklog vikenda u Pisku kraj Omiša čekićem razbio više od četrdeset tabli na njemačkom i talijanskom jeziku, uglavnom s

natpisima “Zimmer frei“ i “Camare“, ali i one kojima su se turistima nudili “schnapps“ i “prosecco domestico“.

“To što premijer izjavljuje da je Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Dalmaciji!“, obznanio je Krune, predvodeći deset tisuća prosvjednika dalje, magistralom prema Brelima, razbijajući putem na apartmanima, hotelima i restoranima natpise na njemačkom i talijanskom jeziku.

Dobro, tko je pažljivije pročitao gornju vijest, lako je mogao zaključiti da se prosvjedi duž omiške i makarske rivijere ipak nisu dogodili ovoga vikenda.

Da je “Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina“ premijer je, naime, morao reći još sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, dvije decenije dakle nakon završetka najkrvavijeg rata u povijesti ovoga i svih ostalih prostora, recimo onog davnog vikenda kad je Jadranska magistrala svečano otvorena, a u malim se, do tad mirnim dalmatinskim mjestima, pojavili prvi nezgrapni, težačkom rukom nažvrljani natpisi “Zimmer frei“.

Masovni prosvjedi protiv tih natpisa nisu se, međutim, dogodili ni tog vikenda, ni sljedećeg, niti ijednog u svih sljedećih pedeset godina. Svakako, bilo bi to posve besmisleno i onih dana, a kamoli danas.

Pa ipak: “To što premijer Milanović izjavljuje da je rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Hrvatskoj!“, obznanio je ratni veteran Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji već danima u tom gradu vodi rat protiv dvojezičnih hrvatsko-srpskih tabli, i uveo tako zanimljivu političku inovaciju – objavio rat što je završio prije osamnaest godina. Štoviše, objavio dobiveni rat. Jednako bi stoga smisla imalo da je poveo demonstrante da čekićem razbiju natpis na sjedištu vukovarske Udruge Nijemaca i Austrijanaca i njihova zbora Drei Rosen. Ili table “Zimmer frei“ po Dalmaciji.

Svakako, da “rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“, prilično je točan sinopsis unutarnje drame mnogih hrvatskih majki, i ne samo hrvatskih. I u Dalmaciji i u Slavoniji ima živih devedesetogodišnjih starica kojima još nije gotov ni Drugi svjetski rat, ima takvih majki i u Francuskoj, i u Japanu, i u Rusiji, i u Koreji.

Nije njima gotov ni rat u Vijetnamu, ni građanski rat u Kambodži, ni eritrejski rat za nezavisnost, niti ijedan rat u posljednjih sedamdeset godina. A najmanje gotov od svih ratova jest upravo Drugi svjetski rat.

I u Njemačkoj i u Italiji, i u Japanu, i u Americi, Rusiji, Kini ili na Filipinima, ima naime živih devedesetogodišnjih staraca kojima se još ponekad u nemirnu snu javi onaj dan kad su u nekom selu u vražjoj materi na bandere uz cestu objesili dvadeset seljaka, pa slušali njihove majke i žene kako kukaju i plaču.

Ima o tome u mojoj obiteljskoj povijesti potresna jedna priča, o sestri moje bake iz Segeta Donjeg, kojoj su talijanski crnokošuljaši na seoskoj banderi objesili muža.

U svojoj upravo antičkoj unutarnjoj drami ona je nakon rata otkupila zemlju s banderom na kojoj se mrtav klatio njen čovjek, pa na toj parceli sagradila kuću – eno je i danas, uz cestu iza Trogira. Ni po čemu putnik namjernik to ne može znati, ali u toj kući, jednoj od hiljada istih betonskih kocki posutih pod Kozjakom, ostao je tako cijeli jedan svjetski rat.

Ubojica njenog muža, kao i hiljade njih iz mračnih četrdesetih, nikad nije odgovarao za taj zločin, do kraja svog života uzgajao je rajčice negdje po Calabriji, ili umorno udarao pečate na nekoj željezničkoj stanici u Apuliji, svejedno, nikad to nećemo znati. Njegov je rat odavno bio završio, ali mojoj teti nije. Ostao je pod njenim krovom, i tamo trajao još desetljećima, svake noći. Svake jebene noći.

Sve dok mnogo godina kasnije u jednoj neuglednoj kući u Segetu kraj Trogira nije tiho završio Drugi svjetski rat. Od svih svjetskih medija tu je vijest objavila jedino Slobodna Dalmacija, na stranici s osmrtnicama.

Nije, naravno, moja nesretna teta bila jedina. Pa ipak, onih dana kad je sagradila kuću, da se u njoj živa sahrani pored muža, već su na ostalima nicali natpisi na njemačkom i talijanskom, pozivajući dojučerašnje “krvnike“ da iznajme sobu i kupe domaće vino.

“Rat je bio gotov prije dvadeset godina“, samo par stotina koraka niže “ubojice“ su se brčkali u moru, ali mojoj teti, baš kao i onim vukovarskim pedeset godina kasnije, to više ništa nije značilo. Ako je pak i duboko, iskreno mrzila Talijane, i njena je mržnja, kao i cijeli njezin rat, ostao u toj kući.

Danas, tih pedeset godina kasnije, netko bi iz tih kuća opet pustio rat. Malo ga je bilo. Ovaj put, trajat će “sve dok majke traže ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“. Znači, do kraja posljednjeg od naših i njihovih života. Treba li zbog toga prestati tražiti nestale sinove i njihove ubojice? Naravno, ne. Hoćete li ih sve pronaći?

Naravno, nećete. Jer baš nikad, ni u jednom ratu u povijesti nisu pronađene sve nestale žrtve, niti su osuđeni svi ubojice. Nijedan rat nikad nije završio, pa neće ni ovaj.

Široko dakle rastvorite prozore na kućama mrtvih, pustite rat na slobodu, pustite mržnju, pobijte nas njome sve do posljednjeg. Razbijte sve ćirilične natpise, povješajte na dubrovačkim zidovima “Srbe o vrbe“, ispratite reprezentaciju Hrvatske u Beograd kao na front, zapalite automobile s neprijateljskim registracijama, platite misu zadušnicu istim onim ubojicama i zločincima što su prije sedamdeset godina hrvatske kuće napunile ratom kao zimnicom.

Podignite spomenik ubojici tetinog muža. Srušite joj kuću i podignite vješala. Ne dajte šansu miru.

Jer, što ćemo – gluho bilo – ako rat jednom završi?


Čovjek koji je nizašto živioBoris Dežulović | 07/09/2013

„Ovo je besmisleno, dao je život nizašto!“, ogorčeno je nakon tragedije rekla shrvana udovica, i teško da je u manje riječi mogla stati biografija čovjeka koji je za Hrvatsku dao cijeli jedan život, sve što je imao. I dao ga „nizašto“.

Hrvatska danas nije niti nezavisna, a kamoli sretna država, onakva kakvu su Zvonko Bušić sa suprugom Julienne i njihovim Fighters for Free Croatia – Borcima za slobodnu Hrvatsku – sanjali prije točno trideset sedam godina, baš ovih, prvih dana rujna planirajući u New Yorku spektakularnu otmicu Boeinga 727, pa od gelignita i devetvoltne baterije sastavljajući bombu koju će postaviti u pretinac broj 5713 na željezničkoj stanici Grand Central Terminal na Manhattanu.

Danas – trideset sedam godina kasnije – dosanjanom, ali prevarenom i poniženom Hrvatskom vladaju mito i korupcija, umjesto Hrvata svojih na svome vladaju pohlepa, sebičnost i nepovjerenje, a ljude koji su u borbi za njenu slobodu dali živote nitko više i ne pamti.

Je li vrijedilo? Danas znamo da nije. Barem ne za jednog čovjeka. „Ovo je besmisleno, dao je život nizašto.“

Svakako, dok je one subote 11. rujna 1976. godine držao u ruci gelignitnu bombu i omotnicu sa zahtjevima Boraca za slobodnu Hrvatsku, on je ovakvu sanjao nije. Nije, istina, Hrvatsku sanjao ni slobodnu, ni nezavisnu. Zapravo, uopće nije sanjao Hrvatsku: bio je njujorški policajac, odrastao u Midwoodu – bruklinskom kvartu u kojem je Woody Allen išao u školu, a Coppola par godina ranije snimio Kuma – i sve o čemu je sanjao, sve što je tog časa htio, bilo je samo da deaktivira jebenu bombu, da nakon smjene iz stanice nazove Kathleen i pita je treba li uzeti što iz dućana, pa se vrati svojim sinovima, mališanima od dvije i četiri godine.

Zvonko Bušić sljedeće će trideset dvije godine u američkom zatvoru uvjeravati svijet kako ga je samo želio upoznati s borbom Hrvata za nezavisnost, i kako nikad nije htio da bomba eksplodira. Mi smo imali barem izbor da mu vjerujemo: Brian J. Murray iz Odjela za eksplozive njujorške policije taj izbor nije imao. Mladog oca dvoje djece – koji je tri tjedna ranije navršio dvadeset sedmi rođendan – u tom je trenutku, nagnutog nad Bušićevom bombom u rovu policijskog poligonu u Bronxu, savršeno bolio kurac za Hrvatsku: on sasvim sigurno nije htio da jebena naprava eksplodira.

„Ovo je besmisleno, dao je život nizašto!“, ogorčeno je tada novinarima njujorškog Daily Newsa izjavila Kathleen Murray, i teško da je u manje riječi mogla stati daleka, nepoznata zemlja za koju njen muž nikad nije čuo, ali je, eto, cijeli svoj život, sve što je imao, dao za nju. Dakle „nizašto“.

Danas, trideset sedam godina kasnije, o Zvonku Bušiću znamo sve. Ženu smo mu ravno iz američkog zatvora vratili u Sjedinjene Države s diplomatskim pasošem, pa zaposlili u Uredu

Predsjednika Republike, a njega – kad se prije pet godina i sam vratio iz američkog kazamata – nosili na rukama, slaveći kao „našeg Nelsona Mandelu“ i ujedinitelja hrvatske desnice.

Briana J. Murraya, pak, u Hrvatskoj nitko ne pamti. Nitko ga se nije sjetio ni prošle subote, na proslavi Dana hrvatskih mučenika u Udbini, gdje je biskup Mile Bogović u tuđmanovskom zanosu predlagao izgradnju „svehrvatskog groba“ za „razbacane kosti hrvatskih žrtava i mučenika“, a nadbiskup Nikola Eterović nadahnuto objašnjavao kako se „svaka osoba razvija u odnosu prema ljudima koje susreće na svom životnom putu“.

Tko zna što je i na koga u tom trenutku mislio mučenik Zvonko Bušić, stisnut u mnoštvu pred udbinskom crkvom? Je li se barem on, barem na trenutak, sjetio onog mladića iz Brooklyna što je umjesto slobodne Hrvatske sanjao tek valjda detektivsku penziju i – poput svakog njujorškog plavca iz televizijskih serija – jedan brod za lov na sabljarke? Je li mučenik Zvonko Bušić imao ikakav „odnos prema ljudima koje je susreo na svom životnom putu“, je li mu barem tada, barem na trenutak, na um pao policajac što ga je „susreo“ prije trideset sedam godina, da s tog raskršća jedan završi u ćeliji federalnog zatvora Otisville, a drugi „razbacanih kostiju“ na parceli 1V, u Q-sektoru Nacionalnog groblja na Long Islandu?

Nije: katarza postoji samo u književnosti, ne i u Hrvatskoj. Umjesto Briana, Bušiću je tako – svjedoče prijatelji što su zajedno s njim bili u Udbini – na um pao tek Milan Bandić, kojega je biskup pozdravio s oltara „iako je ovaj nosio bedž s Titovom slikom“. Razočarao ga je biskup, razočarali su ga okupljeni, razočarala ga je, vele, Hrvatska. „Nije shvaćao da se nešto stalno može raditi naopako“, tronuto priča Zvonkov prijatelj Josip Đerek. „Bio je zaprepašten činjenicom da se zakoni u Hrvatskoj ne poštuju, da se država ne može urediti tako da funkcionira za opće dobro, nego da se za kršenje pravila dobivaju zlatne medalje.“

Vidno „razočaran“ i „zaprepašten“, Zvonko Bušić se vratio u svoju kuću kraj Zadra i napisao oproštajno pismo, pa se sutradan zatvorio u kupatilo i presudio sebi jednim hicem iz pištolja.

„Ovo je besmisleno, dao je život nizašto!“, može danas ogorčeno reći i njegova udovica, shrvana nad grobom u Aleji branitelja na Mirogoju, i teško da bi u manje riječi stala zemlja u kojoj se „stalno može raditi naopako“: da međunarodni teroristi dobivaju ordene i zlatne medalje, pa kao moralne vertikale lamentiraju kako se ovdje „za kršenje pravila dobivaju zlatne medalje“. Ne postoji kraća definicija države koja u Aleji branitelja sahranjuje one što su posve nepoznate ljude ubijali nizašto. Dakle za Hrvatsku.

Trideset sedam godina kasnije, u nedjelju 1. rujna, ponovo su se tako susreli putevi Briana J. Murraya i Zvonka Bušića. Čovjeka koji je nizašto umro, i čovjeka koji je nizašto živio.

Globus, 05.08.2013.

Šupci pred frižideromBoris Dežulović | 06/09/2013


Elem, došao Bobi kući iz kafane u četiri ujutro i krenuo ravno prema frižideru, kad na njemu zatekao zakačenu poruku – “Bobi, ovo više ne funkcioniše, ja sam otišla kod mame”. Oprezno onda Bobi otvorio frižider, povirio u ledenicu, zatvorio vrata i opet ih otvorio, pa se počešao po glavi: “Guma dihtuje, vrata rade, svjetlo radi, zamrzivač radi, ima hrane, ima pive… ne kontam šta ne funkcioniše?”

Točno tako vidim bosanskohercegovačke političare, u četiri ujutro pred punim frižiderom i porukom – “Zlajo, ovo više ne funkcioniše, otišli smo na Novi Zeland.” Ili: “Vjeko, ovo više ne funkcioniše, mi odosmo na ulicu.” Češu se Zlajo, Vjeko i Fahro, češu se Bakir, Nebojša i Željko, češu se i Mile i Dragan i Božo, točno ih vidim gdje se preko noći češu pred punim frižiderima i ne razumiju što ne funkcionira.

U ovom trenutku, naime, u BiH besprijekorno funkcioniraju još samo frižideri u vilama pod policijskom zaštitom. U sveopćem bosanskohercegovačkom mraku, u četiri iza ponoći, jedino svjetlo je ono u njihovim frižiderima.

A točno tako vidim i njihove konstitutivne narode, gdje rezignirano pišu poruke, kače ih magnetima na frižidere i odlaze kod mame. Ili kako se već pristojno kaže kad neko ide u pičku materinu. Točnije u tri, koliko ih u Bosni i Hercegovini ima. Razumljiv je stoga nemoćan, a pravedan gnjev tih ljudi, rasutih Bosnom u sve tri konstitutivne pičke materine. Jedino što je u BiH uopće razumljivo jest njihov gnjev.

“Ja neću mirno gledati kako moja djeca i unuci vraćaju pare od kojih će vlasti sebi kupovati kola, vile, skupa odjela, plaćati putovanja, zapošljavati svoju rodbinu i prijatelje, i plaćati svoje prljave nacionalističke predizborne kampanje”, nalijepio je tako svoju poruku na frižider, Facebook, kako se to već zove, jedan od organizatora JMBG–protesta, glumac Feđa Štukan, pozvavši ljude da ovaj put svakodnevno, od četiri do sedam, blokiraju ceste, raskršća, pruge i aerodrome. “Blokade mogu napraviti haos u zemlji”, kaže Feđa. “A te stvari služe skretanju pažnje na problem. Dobićemo je, kako god.”

Što god mislili salonski revolucionari, koji će i ovoga puta optužiti demonstrante da su stranački manipulirani, blokade parlamenata ili prometnica dobar su način da se “skrene pažnja” na katastrofalno stanje u zemlji. Svakako, dobar je to način u zemljama u kojima parlamenti i prometnice ferceraju. Revolucionari u tim zemljama izloženi su stoga i opasnosti da se s njima brutalno obračunaju policijski specijalci. To je zato što tamo, pored parlamenta i pravosuđa, fercera i policija. U Bosni i Hercegovini, međutim, ni policija ne fercera, i to zato – ispravno primjećuje Feđa – što ne smije. A ne smije zato “jer bi to tražilo dodatna objašnjenja Bruxellesu”. Policija dakle nije problem: jedini problem revolucije u Bosni i Hercegovini jest sasvim realna mogućnost da je nitko – ne primijeti.

Ne bih, očiju mi, htio obeshrabriti demonstrante što će sutra blokirati ceste i aerodrome, ali evo samo posljednjih vijesti iz Bosne i Hercegovine: u ovom trenutku, prema podacima

Centralne banke BiH, u zemlji su blokirana čak 62.744 računa poslovnih subjekata, čak 38.500 kompanija ima blokiran barem jedan poslovni račun, blokirani su računi cijelih gradova i općina – račun Bosanske Kostajnice blokiran je zbog dvadesetak hiljada maraka duga općine nekom seljaku za građevinsku zemlju – a Sarajevu prijeti i potpuna komunalna blokada, zbog višegodišnjih dugova Vodovoda i Gradskog saobraćaja Elektroprivredi BiH.

Na granicama s Hrvatskom još uvijek stoje blokirane cisterne bosanskohercegovačkih špeditera koji se nisu pripremili na nove carinske propise EU, zbog nepostizanja dogovora u vlasti Europska unija je blokirala četiri i pol milijuna eura za projekt uvođenja sistema upravljanja kvalitetom u mala i srednja poduzeća u BiH, a uz već opjevane bosanskohercegovačke blokade – od blokade reforme Federacije do blokade pregovora za pristup Europskoj uniji, nota bene zbog blokade implementacije sporazuma Sejdić-Finci – iz nekog razloga, čuli smo nekidan, i Ukrajina blokira pristup Bosne i Hercegovine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. I kao da to nije dosta, onaj Latvijac Freimanis na startu Eurobasketa brutalno pod košem blokira Teletovića.

Bosna i Hercegovina, ukratko, beznadno je blokirana država, i ja zaista nisam siguran da će sutra – kad Feđa i demonstranti blokiraju cestu u Konjicu ili sarajevski aerodrom – to itko živ primijetiti.

Ni za junsku blokadu Parlamenta BiH, najzad, nikad se ne bi saznalo da unutra nisu ostali zatočeni neki stranci. Do tada su stanari te zgrade u cijelih pola godine usvojili jedva desetak zakona, niti petinu planiranih, i da su ostali zarobljeni samo oni, po prometu Parlamenta nitko do dana današnjeg ne bi ni primijetio da je zapravo blokiran. Samo bi jednog dana iz Bruxellesa stigla nekakva depeša za Parlamentarnu skupštinu BiH, Bakir bi se pred televizorom lupio po glavi – “u jebote, Parlament!” – i nešto kasnije te večeri policija i hitne medicinske službe bi u zgradi na Trgu BiH pronašli pedeset sedam kostura u neobično spokojnim položajima. Kao da spavaju.

Blokada bosanskohercegovačkih cesta tek je malo manje uzaludna rabota: posljednji put kad sam se vozio iz Tuzle, već na izlazu iz grada, u Živinicama, zapeli smo sat vremena, a do Splita putovali ukupno deset. Kad bi bosanskohercegovačke ceste, kako planiraju demonstranti, bile blokirane samo tri sata dnevno, bila bi Bosna prohodna kao Monza. Blokada pak njenih prometnica uoči jeseni čini se još uzaludnijom, jer za koji dan slijede kiše, klizanja zemlje i odroni asfalta, a onda i snijeg, mraz i led, kad će cestovna mreža u BiH i konačno biti jednako funkcionalna kao Parlamentarna skupština.

Jednostavno, u ovoj nesretnoj i sjebanoj zemlji sve je blokirano i baš ništa ne funkcionira, pa blokirati išta da bi išta profunkcioniralo izgleda prilično zaludu potrošenim vremenom. Ne bih htio Feđi i drugovima soliti pamet, ja im svakako držim palčeve, ali možda bi bolje bilo da tri sata dnevno demonstrativno – deblokiraju promet. Mislim, doslovno: da miču s ulica divljake na motorima, bacaju u jendek neregistrirane kante, izbacuju jalijaše u metalik–tenkovima, uklanjaju polumrtve autobuse, čiste ceste od olupina i revolucionarno, u ime naroda, parking–papcima konfisciraju automobile.

Bosnu i Hercegovinu, shvatili ste, treba deblokirati. Zauzeti onda, recimo, zgradu na Trgu BiH i tiho, da se poslanici ne probude, usvojiti preostalih trideset–četrdeset zakona za ovu godinu. Tko je za?, u redu, tko je protiv?, hvala, idemo sad na Federaciju. Micati, bacati, izbacivati, ukloniti i očistiti. I, jasno, konfiscirati. Ukratko, deblokirati.

Sve dok se šupci u četiri ujutro – dakle preko noći – ne stanu češati pred praznim frižiderom. Ne kontajući šta to sad funkcioniše.


Jeste li spremni za Siriju?Boris Dežulović | 03/09/2013

Jeste li spremni za Siriju?

Jeste li nauljili i konzervirali svoju laku jurišnu pušku i očistili vizir na šljemu, jeste li ponijeli vozačku i prometnu za tenk, jeste li ispeglali i složili svoje pancirne košulje? Jeste li uopće na Weather.comu provjerili vremensku prognozu za jesen i zimu na Levantu? Znate, naravno, da ‘arapsko proljeće’ u stvari nije godišnje doba, i da u Siriji također završava ljeto?

Jeste li u naprtnjaču, uz pušku i tri okvira municije, spakirali zimske čarape i topliju odjeću za pentranje po Nusayriyi? Jeste li se pripremili za snijeg u Damasku?

Jeste li već provjerili u Gloriji In gdje se u WestGateu ili Avenue Mallu mogu nabaviti kaffiyye, marame „arafatke“ idealne za zaštitu od pješčanih oluja? Čuli ste već da na internetu imate Rothcove za samo 99 kuna, stoposto od pamuka?

Spremni ste za Siriju?

Jeste li u vojnički ranac, uz GPS i radio-vezu, pospremili Lonely Planetov vodič po sirijskim hotelima i restoranima? Znate da su u Côte d’Azur de Cham Resortu u Lattakiji od listopada do travnja cijene vrhunskog smještaja za pet zvjezdica upravo senzacionalno snižene, i da je za zapadnjačke backpackere poput vas hotel Cairo u Hamahu upravo izmišljen? Poznato vam je da hotel Talisman u povijesnoj jezgri Damaska, osim ‘autentičnog iskustva Hiljadu i jedne noći’ po samo stotinu dolara na noć, ovih dana nudi i nevjerojatnih osamdeset posto popusta?

U Aleb na kebab

Poznato vam je da u Siriji ne postoji ni McDonald’s, ni restoran s Michelinovom zvjezdicom? Znate da u Siriji jedu janjeće jezike? Znate da ih prilično sigurno možete jesti u Al-Halibiju u Damasku, restoranu tradicionalne alepske kuhinje u hotelu Four Seasons, dok ćete ih u samom Alepu, recimo u Zmerodu, jesti na vlastitu odgovornost?

Jeste li znali da je Alep svjetska prijestolnica kebaba? I da kebab nije isto što i ćevap? Znate da u kebab-karaz stavljaju cimet? Da je pivo u bocama od litre, sa jedva tri posto alkohola, ali da ga je bolje izbjegavati ukoliko ste zaboravili spakirati probiotike protiv dijareje, ili barem par bočica dobre, stare Coca-Cole?

Znate da u Siriji svakako trebate naručivati isključivo flaširanu vodu otvorenu pred vama, da voda tamo nije preporučljiva ni za piće ni za pranje zubiju, da je puna bakterija salmonele i Echerihije Coli, i da stoga nije mudro tražiti niti oprano svježe voće, niti led za piće? Spremili ste u ranac, pored gas-maske, i tablete joda, antiseptičke maramice i antibakterijski gel?

Instalirali ste, naravno, prije puta u svoj pametni telefon izvanrednu DinSafe.com aplikaciju za Android, s recenzijama higijenskih i sanitarnih uvjeta u trideset hiljada svjetskih restorana?

Spremni ste za Siriju?

Prostudirali ste Escape.com, Holidaypad.net i ostale portale za turiste i putnike, i znate da tabla Eufrat nije skraćenica za „European Union Forces for Reconciliation and Truth“, već naziv najveće sirijske rijeke? Znate da je dolina Eufrata kolijevka jedne od najstarijih svjetskih civilizacija? Spremili ste u džep ruksaka spisak najvrjednijih eksponata Nacionalnog muzeja u Damasku?

Evo trik pitanje

Temeljito ste – uz Travellerspoint, Pravilo službe i instrukcije za navođenje krstarećih projektila – proučili i CIA-in The World Factbook, gdje je više manje sve što trebate znati o toj zemlji? Znate da u Siriji zapravo ne govore sirijski, nego arapski? Ponijeli ste i praktični džepni arapski rječnik, naučili osnovne fraze za komunikaciju s urođenicima? Znate na arapskom reći „dobar dan“ i „hvala“, znate pitati „govorite li engleski?“, „Hal tatakallamu alloghah alenjleziah?“, ili „Sirija je prekrasna zemlja“ – „Al Suriyah baladun jameel“?

Imate u svom iPhoneu i najnoviju NTT Docomovu Translate aplikaciju za prevođenje u realnom vremenu, od neprocjenjive pomoći za složenije rečenice, poput „gospođo, ne brinite, vaš suprug je u sigurnim rukama“, ili „recite djeci da začepe svoje prljave arapske gubice ili ćemo vas sve silovati u džamiji jebemlivammajkumuslimansku“?

Uzgred, ponijeli ste kondome?

Jeste li spremni za Siriju?

Jeste li upoznati s rijetkim kuriozitetom da su tamo na vlasti muslimani, ali da su muslimani i naši saveznici, sirijski pobunjenici? Strance to često buni, ali vi znate razliku, i znate da se naši muslimanski prijatelji u Siriji od prljavih Asadovih muslimana razlikuju po tome što su veći muslimani? Završili ste, razumije se, snajperski tečaj za razlikovanje muslimana od muslimana? I djece od odraslih?

Šalimo se, naravno, to je bilo trik-pitanje.


Tajna bosanskog jezikaBoris Dežulović | 30/08/2013

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin. Obično me u tu uru zove Kožo, ali ima i Šaki taj običaj, zovne u gluho doba noći s Boračkog jezera da ispriča neku novu.

Znaš li ti, kaže, Safu? Ne znam, rekoh, otkud bih znao?! Kako ne znaš, veli, svi znaju Safu. Safa je lokalno spadalo, zajebant koji ima običaj zvati Radio-Konjic. Ima tamo naka kontakt-emisija subotom, ili nedjeljom?, nije važno, elem emisija je o narodnoj tradiciji i bogatstvu bosanskog jezika, običajima, poslovicama, uzrečicama i tako tim stvarima.

Javljaju se onda voditeljici slušatelji sa starim izrekama, “od krmka se kurban ne pravi”, “hvala našem slušaocu Fuadu”, “mogul ja jednu: sjaši Kurta da uzjaši Murta”, “može, hvala Senada”, “nisu Kurta i Murta, u originalu je ta poslovica ‘Ćorbeg sjaši, Mustajbeg uzjaši, dok doratu grive otpadoše’”, “hvala našem dragom profesoru”, i sve tako. Na kraju se tako javio i Safa, dobardan, dobardan, imam ja jednu staru, izvolte Safa, “lahko je”, veli, “tuđim kurcem gloginje mlatiti”. “Joooj, gospodine Safa, nemojte tako, ovo je porodična emisija, nije lijepo takve riječi u eteru”, sva se uščepušala voditeljica, jedva nekako privela program kraju.

Druge subote, il’ nedjelje, nije sad važno, ide opet ta emisija na Radio-Konjicu, “hvala našem slušaocu Zlatku”, “hvala Edisa”, kad eto ti ponovo Safe. Dobardan, dobardan, imam ja jednu. “Joooj, nemojte, gospodine Safa, ovo je porodična emisija”, opet se uščepušala voditeljica, “ne brinite”, na to će Safa, “ova je o hodži”. “Jel’ o hodži?”, “jest, o hodži”, “onda u redu”, lahknulo voditeljici, a Safa će spremno: “Uz kurac, niz kurac, osta hodža bez cipela.”

Kakve to s hodžom veze ima i sa čim, ne zna se, ne zna to ni Safa, ali u tome i jest bila njegova genijalna poanta. Niđe tu nikakve veze ni sa čim nema – najmanje, opet, ta stvar s hodžom veze ima s narodnom tradicijom i bosanskim jezikom – pa ipak nas, eto, uvjeravaju da ima. “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik mi je bosanski”, prigodni je slogan, poslovica, uzrečica, šta li – sam dragulj bosanske tradicije, jezika i tih stvari – kojim zdrave bošnjačke nacionalne snage mobiliziraju bošnjaštvo na ustanak protiv dušmana što im na popisu stanovništva prijete novim genocidom.

“Uz kurac, niz kurac, jezik mi je bosanski”, jednako je tako mogao glasiti njihov slogan: isto bi značio, samo bi imao više smisla. Jer nitko, ni sam Milorad Dodik, ne negira tako uspješno bosanski jezik kao što to rade njegovi čuvari iz patriotske premijer-lige.

Jezik je, naime, zajebana stvar. Evo, recimo, bosanski. Postoji li bosanski jezik? Postoji, jasno, taman koliko svaki kojim govore ljudi što su se dogovorili da im se jezik nekako zove. Ako postoje hrvatski, srpski ili crnogorski, ne postoji baš nijedan razlog da ne postoji i bosanski. Jezikoslovci će reći svoje, akademik jedno, profesor lingvistike drugo, a policajac s četiri razreda srednje škole unutrašnjih poslova bez greške će po govoru prepoznati tko je u ukradenom automobilu iz Srbije, tko iz Hrvatske, a tko iz Bosne.

Hoće li, međutim, prepoznati tko je od njih Srbin, tko Hrvat, a tko Bošnjak? Onaj što ekeće na tečnom srpskom ispast će sam beogradski muftija, onaj što ijekeće na hrvatskom predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća iz Zagreba, a onaj što je zaboravio dokumente hrvatski član Predsjedništva BiH.

Stvar s jezikom nije jednostavna, jer da jest, onda bi španjolskim jezikom govorili samo Španjolci, Argentinci bi imali svoj, a žitelji argentinske metropole ne bi u cijeloj toj gužvi govorili na trećem, najbližem napolitanskom talijanskom.Standardni je hrvatski jezik, recimo, uređen po govoru hercegovačkih Hrvata, isto kao oni govore i hercegovački Srbi, bosanski Srbi govore pak isto kao Bošnjaci, hrvatski se Srbi u ikavskoj hrvatskoj Lici prepoznaju po jekavici, a samo sto kilometara sjevernije Hrvati govore ekavski. Otac srpskog hegemonizma Vuk Karadžić svoje je pamflete o superiornom srpskom jeziku pisao na jekavici, a otac hrvatske domovine Ante Starčević žučno mu odgovarao na čistoj ekavici. Općeopšti je nered i kaos na području štokavskih jezika, svatko razumije svakoga, a nitko ne razumije ništa.

Nije ta stvar, rekoh, nimalo jednostavna, a još je nimalije jednostavna kad se u jezikoslovlje uplete vjera, koja s jezikom ima taman toliko veze koliko bilo s čim veze ima glasoviti Safin hodža.

“Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, a jezik bosanski.” Vrlo dobro. Govore li dakle hrvatskim jezikom samo Hrvati koji vjeruju u Boga, a srpskim samo Srbi koji vjeruju u Boga? Zanemarimo čak za ovu prigodu nevjerojatnu činjenicu da postoje ljudi koji ne vjeruju ni u Boga ni u Boga, i teško lingvističko pitanje – kojim jezikom govore štokavci-ateisti. Ako je, naime, Bošnjaku vjera islam, zašto mu jezik nije onaj kojim se moli i kojim razgovara s Allahom dž.š.?

Da je rečeni Milorad Dodik mjesec dana smišljao slogan za svoju tezu da bosanski jezik ne postoji, ne bi ga bolje domislio. Sve i da, poput bošnjačke državotvorne inteligencije, prihvatimo hrvatskosrpsku blutt-und-boden teoriju države i nacije, da Bošnjaka dakle čine X i Y, vjera i jezik, da mu je pri tom vjera X islam, a jezik Y onaj kojim razgovara s hodžom, jednostavna matematika za drugi razred osnovne škole kaže da druga nepoznanica Y može biti samo bošnjački jezik, i nijedan drugi. Jednako glupo, ali barem dosljedno.

Ovakva, nedosljedna glupost proizlazi iz tragičnog balkanskog, napose bosanskog, nesporazuma između bluta i bodena, krvi i tla, u kojemu plemenitu lingvističku ambiciju muslimanske patriotske lige jebe to što im se nacija zove po državi, umjesto država po naciji, kako je to u svakom narodnom preporodu vazda bio red i običaj. Jednostavno, da jednostavnije ne može biti, istina je da ima Bošnjaka, i neka ih je, šućur dragom Allahu, istina je i da ima i bosanskog jezika, jašta nego ga ima – on meni nema bosanskog! – istina je i to da Bošnjaci govore bosanskim jezikom, ali bosanskim bezbeli ne govore samo Bošnjaci, ili barem jednako onoliko koliko ni svi Bošnjaci nisu muslimani.

Svakako, inzistiranje na bosanskom jeziku kao jeziku kojim se govori u Bosni ima lijepog smisla, ali bosanski kao jezik kojim u cijeloj Bosni govore samo Bošnjaci islamske vjeroispovijesti baš nijednog. Naročito kad se izvorni govornici takvog bosanskog deklariraju vjerom. U najkraćemu, kako sam shvatio, to bi značilo da je osnovna razlika između hrvatskog i bosanskog jezika u – arapskom.

Takva definicija bosanskog podrazumijeva da, recimo, Srbin pravoslavac Milorad Dodik, koji živi u Bosni, govori srpskim, čak i onda kad to srpskog – barem onoga, ili upravo onoga srpskog kakvog ga definiraju Bošnjaci iz bosanskog jezika – ni čulo ni vidjelo nije. Što ne samo da je neizravno priznanje državnosti manjeg entiteta – “Ja sam Srbin, vjera mi je pravoslavna, jezik srpski, a Republika isto” – već i izravno poništavanje bosanskog. Nije

takav autogol zabio ni Saša Papac protiv Brazila. Dodik bi rekao, “hvala, nemam više pitanja.” A Safa na Radio-Konjicu dodao – “lahko je tuđim gloginjama po kurcu mlatiti”.

“Jooj, gospodine Safa”, uščepušala bi se na to voditeljica, “vi opet o hodži!”


Opsada Dubrovnika godine gospodnje 2013.Boris Dežulović | 30/08/2013

Šest golemih cruisera s nevjerojatnih šesnaest hiljada turista usidrilo se ovog ponedjeljka uz gruške dokove, cijeli jedan grad veličine Petrinje ili Čakovca potrpao se u autobuse i taksije, pa provalio u dubrovački stari Grad. Preplavilo je malu kamenu školjku gotovo deset puta više ljudi nego što ih u njoj živi, kao da – razmislite o tome – u Zagreb jednog jutra autobusima, tramvajima i taksijima iznenada nagrne sedam milijuna ljudi.

Ili, ako usporedba nije neukusna, cijela jedna država veličine Srbije.

Šesnaest hiljada ljudi nahrupilo je na tijesna gradska vrata, baš kao u srednjem vijeku, pa izdaleka gledajući i nema neke velike razlike između jedne uspješne dubrovačke turističke sezone i, recimo, otomanske opsade Konstantinopola prije pet stotina pedeset godina. Šest golemih turskih lađa usidrilo se oko dubrovačkih zidina, a otomanska vojska u havajskim košuljama i laganim japankama, naoružana tabletima i pametnim telefonima, navalila na slabo branjeni Grad.

Penju se turisti uz zidine, golemim drvenim ovnovima udaraju na vrata od Pila, gađaju Dubrovnik vatrenim kuglama iz golemih katapulta, a goloruki stanovnici herojski se brane kako znaju i umiju. Stavili kavu na Stradunu dvadeset kuna, bocu vode trideset, ali dušmanin je deset puta brojniji, pa kako koji u samrtnom hropcu padne sa zidina, tako odozdo nadiru novi.

I samo je pitanje vremena kad će Dubrovnik konačno pasti.

A da će Dubrovnik pasti, to je svima jasno: danas unutar zidina živi gotovo tri puta manje ljudi nego što je tu živjelo prije samo četrdeset-pedeset godina, manje ljudi ostalo je u starome Gradu nego što ih je u njemu bilo ostalo nakon one strašne Velike trešnje 1667. godine. Ni taj katastrofalni potres, koji je ubio gotovo polovicu stanovništva Dubrovnika, ni brojne opsade grada, ni Saraceni, ni Mlečani, ni Turci, ni Napoleon Bonaparte ni general Mile Kandić, ni sve gladi i epidemije, ni kuga ni kolera, ni guba, malarija i dizenterija, nisu uspjele što je na kraju uspio turizam – ubiti Grad.

Šesnaest hiljada turista u gradiću s manje od dvije tisuće stanovnika nije, naime, samo kaos: to je i pitanje samog smisla turističke industrije. U ovom trenutku, jedini razlog zašto u gruškoj luci, te oko Lokruma i Dakse nije privezano četiri stotine cruisera sa devetsto hiljada turista, jest taj što ih trenutačno, jebiga, tamo nema. Da ih svih četiri stotine dođe, mudri bi im dubrovački vladari pohvatali cime i potrpali putnike u autobuse, pa istovarili u Grad.

Da će Dubrovnik pasti, to je izvjesno: više nije pitanje dana ili mjeseca kad će i posljednja baba s Prijekoga nekom imućnom austrijskom neurokirurgu prodati svoje trošno potkrovlje, već je pitanje mjeseca ili turističke sezone kad će svoj luksuzni penthouse na Prijekome prodati i posljednji bogati austrijski neurokirurg, kojemu je dopizdilo da onih petnaest dana godišnjeg odmora s prozora svog skupog dubrovačkog stana gleda kako bujica turista na Stradunu nosi sve pred sobom.

Koji je smisao? Čak i da turistička zlatna groznica potraje, i da netko Dubrovčanima garantira da će biti pod opsadom stotinu godina, koji je smisao?

Novac? Posljednjeg takvog smisla cijela je stvar imala kad je baka s Prijekoga svoje potkrovlje prodala za milijun eura i svojim unucima pokupovala stanove u Mokošici. O tome smislu ovdje i jest riječ. A bio je, podsjećam, posljednji: nakon njega više nijednog i nikakvog nema.

Past će slavna Ragusa u dušmanske ruke – kao što će pasti i Split i Zadar, i Korčula i Trogir – nekoć živi, slavni grad postat će tek beživotna ljuštura, maketa Dubrovnika u prirodnoj veličini, skupi muzej, kockarnica i bordel u kojima će jedni dokoni bogataši uzimatu lovu od drugih, dok će Dubrovčani životariti u Mokošici, u stanovima koje im je kupila pokojna baba, i za sitan novac služiti i dvoriti krvožedne i krvogladne turiste, gledajući kako se da dokopaju Zagreba.

U međuvremenu, šesnaest hiljada turista vratilo se na svoje lađe i krenulo na Mletke, a već s Otranta stižu nove flote. Ukupno će u kolovozu, kažu turistički stratezi, u Gruž uploviti skoro stotinu cruisera sa sto sedamdeset hiljada putnika. Stotinu sedamdeset hiljada zloglasnih turista zaposjest će ovog kolovoza dubrovačke zidine, a u njima ostalo manje od dvije hiljade Hrvata: gotovo u glavu točno koliko je napadača i branitelja bilo onoga kolovoza 1566. godine, najuspješnije turističke sezone u povijesti malog mađarskog gradića Sigeta.

Za desetak dana, sedmog rujna, preživjeli Dubrovčani na čelu s nekakvim dundom Nikolom zvanim Zrinski u očajničkom će proboju na konjima provaliti kroz vrata na Pilama, pa u velikom finalu, sve pjevajući „U boj, u boj!“, sabljom posjeći barem stotinu američkih i japanskih turista prije nego im dušmani konačno dođu glave.

A cijela Europa slavit će hrabru hrvatsku posadu staroga Grada, koji su pred turistima iselili do posljednjega.

Globus, 29.08.2013.

Zašto Halid Bešlić nije bio Budala?Boris Dežulović | 27/08/2013

Šest stotina dvadeset pet ljudi dobilo je od 2004. godine počasno hrvatsko državljanstvo, ono što se dobija na temelju zasluga za Jedinu Nam I Vječnu Hrvatsku. Ne zna se tko su svih tih šest stotina dvadeset pet počasnih Hrvata, ali zna se tko nije. A nije – Halid Bešlić.

Vijest, istina, nije nova – ima tome i par godina da je Ministarstvo kulture odbilo parafirati svoju preporuku za popularnog bosanskohercegovačkog pjevača – a na odbijenicu iz Runjaninove ulice podsjetilo se ovih dana, kad se hrvatskom putovnicom pohvalio glumac Emir Hadžihafizbegović, kojemu je Hrvatska, baš kao i reperu Edi Maajki, svoju milost ukazala još proljetos.

I Halid je uredno ispunio papire, upisao ime, ime oca i prebivalište, nalijepio taksenu marku i predao zahtjev, ali putovnicu dobio nije. Niti je glumio u dvanaest hrvatskih filmova, kao zemljak mu Emir, niti je to što radi priznato kao umjetnost, odnosno doprinos hrvatskoj kulturi, kao zemljaku mu Edi, niti je dakle Halid Bešlić za hrvatsku kulturu i Hrvatsku kao takvu nešto osobito zaslužan, niti je od nekoga osobitog utjecaja u svijetu, dakle našeg interesa kao takvog.

– Ko bi rekooo, čuda da se deseee – zapjevao je referent Ministarstva kulture, zadovoljan svojom uspjelom šalom, pa propisno, malo ukoso, preko zahtjeva udario pečat „Odbija se“.

– Volio bih da sam dobio hrvatsku putovnicu, to bi mi olakšalo putovanje. Htio sam državljanstvo zbog jednostavnijeg putovanja, posla, odlaska na more, ali i kupnje nekretnine – jednostavno i iskreno, bez ikakve gorčine, komentirao je tada Halid odbijenicu iz Zagreba.

Otprilike kao da je Barcelona ubila Lavante sa sedam naprama nula i izbila mu na kladionici dvjesto hiljada eura, s kojima bi otišao na more i pogledao tamo nekakvu manju nekretninu. Još dok je na formularu za državljanstvo hrabro upisivao fiks dvojku, znao je, naravno, da Lavante na Camp Nou nema nikakve šanse, ali vrijedilo je pokušati. Tko nije zaigrao, nije ni dobio, kaže stara kockarska mudrost.

– Bože dragi, da mi je dobiti hrvatsko državljanstvo! – znao je tako naglas maštati Vladimir Milisavljević, nećete ga vi znati, sitni jedan švercer i ubojica iz Zemuna. – To bi mi olakšalo i posao, i odlazak na more, i kupnju nekretnine.

– Pa ispuni formular! – dosadilo onda Bogu. – Budalo.

Vlada Budala i Narančić Limun

Tako je, kažu, Vladimir Milisavljević dobio nadimak Budala. A Vlada Budala nije jedini. Milorad Ulemek Legija, recimo, ili Veselin Vukotić Vesko, ili Miloš Simović Miško, Dušan Spasojević Šiptar, Milan Narančić Limun, Srećko Kalinić Zver, Luka Bojović Pekar, Vladimir Mijanović Zuba, Siniša Petrić Zenica ili Ljubiša Buha zvani Čume, svi oni bi i dan–danas gluvarili po Zemunu i Surčinu, životareći od preprodaje heroina ili ubijanja srpskih

premijera, da nisu jednog dana hrabro zaokružili fiks dvojku na Lavante, upisali na listić ime, ime oca i nadimak, nalijepili taksenu marku i predali zahtjev za hrvatsko državljanstvo.

Halid Bešlić tek je kasnije shvatio grešku. Nema nadimak. Ukoliko, naime, niste umjetnik – a Halid, jebiga, to nije niti ima takvu ambiciju – za hrvatsko državljanstvo morate imati nadimak. Halid Budala, ili, na primjer, Halid Bešlić Jalijaš.

Ali on nije ni umjetnik, ni Jalijaš. Ni nogometaš.

Postoji, naime, još jedan način: da Halid Bešlić pred javnim bilježnikom i Zdravkom Mamićem žonglira loptom i udari je barem tri puta prije nego padne na tlo. Pregledom snimke ustvrdilo bi se da je onaj treći put ipak dotakao loptu, iste večeri potpisao bi petogodišnji ugovor, već sutradan istrčao na Maksimir kao novo Dinamovo pojačanje, i najdalje za mjesec dana mladi, a već iskusni šezdesetogodišnji fantazista iz Knežine kraj Sokolca dobio bi nadimak „romanijski Dijamant“, državljanstvo i poziv za hrvatsku reprezentaciju.

Petnaest milijuna eura od povijesnog transfera Halida Bešlića Dijamanta, koje bi Zdravko Mamić dobio nakon što londonski sud odbije žalbu Tottenhama – gdje navodno nisu imali pojma da je fotografija s propisnom fudbalerkom, iz registracije Hejlida Beslika u Hrvatskom nogometnom savezu, zapravo omot Diskotonove kazete „Dijamanti“ iz 1984. – računaju se, shvatili ste, u zasluge za Republiku Hrvatsku i njen osobiti interes. Sam Bešlić ne bi, jasno, od transfera u Tottenham imao ništa, ali putovnica bi mu znatno odlaske na more, kupnju nekretnine, a bogami i koncerte u Hrvatskoj. Dakako, koliko bi mu to dopustile klupske obaveze.

Halid Bešlić, međutim, neće – kako ono – „dijamante, suho zlato i briljante“. On nema ni nadimak, ni jahtu, ni skandal s ljubavnicom, ni aferu s kokainom, a na plastičnu operaciju ide samo kad, umoran od sinoćnjeg humanitarnog koncerta, zaspe za volanom i ostane bez oka. Halid Bešlić, naime, samo pjeva, pjeva on po cijelom ovom nesretnom poluotoku svoje pjesme koje svi znaju – ništa kultura, ništa umjetnost, ništa biznis, ništa nogomet – pjesme bez zastava, kapa i majica, tek obične ljubavne pjesme, da svima bar jednu večer bude malo ljepše nego sutradan ujutro.

Nećete ga vi znati

Pjevaju Halidove pjesme – i te kako ih pjevaju – i Hrvati, pjevaju ih i Vlada Budala, i Sammir, i Ibanez, i onaj referent Ministarstva kulture. Da se, međutim, za takve stvari dobija hrvatsko državljanstvo – za to, naime, da Hrvatima jednu večer bude malo ljepše nego sutradan – ne bi ga nikad dobili ni Sammir ni Ibanez. Za to da drugima navečer bude ljepše nego sutradan dobija se, eto, samo poziv za sudjelovanje na kakvom humanitarnom koncertu.

A više je para sam Halid privrijedio žiro–računima bolesnih i napuštenih, nego cijela hrvatska reprezentacija Zdravku Mamiću. Nije valjda bilo humanitarnog koncerta, da na njemu nije pjevao počasni Nehrvat Bešlić. Poput onoga, sjetit ćete se, koncerta za djecu s posebnim potrebama u kaštelanskom Centru Mir, kojega je onomad, s obrazloženjem da „narodnjaci u Kaštelima vrijeđaju poginule branitelje“, zabranio stanoviti Željko Strize – nećete ga vi znati, sitni jedan lopov, kradljivac pršuta, seoski kabadahija i dugogodišnji šef kaštelanske Hvidre, a danas, eto, referent u Ministarstvu kulture.


Nož, žlica, SjenicaBoris Dežulović | 23/08/2013


Elem, došla na srpskoj slavi hrana za stol, a jedan rmpalija halapljivo dohvatio meso pa ga rukama čereči i trpa u ralje. “Nožem, brate, nožem”, diskretno ga domaćin munuo laktom, a ovaj se trgnuo i dohvatio nož: “Koga, brate, koga?”

Ima taj vic i videospot, vidjeli ste ga ovih dana na YouTubeu, zapis iz Bratunca, sa tamošnjeg tradicionalnog vašara na Makivije, blagdan svetih mučenika Makaveja, gdje se okupljeni narod dobro podliven mlakim pivom dohvatio u kolo, pa sve veselo poskakujući i podvriskujući zapjevao: “Oj, Pazaru, novi Vukovaru, a Sjenice, nova Srebrenice!”

“Oj, Pazaru, Vukovaru” novi je ljetni hit, srpska Macarena ili Lambada. Nakon što je bratunačka verzija poharala regionalne top-liste, otkrilo se kako je ta pjesma već neko vrijeme obavezni dio repertoara seoskih derneka, krsnih slava, vašara i svadbi od Vrnjačke Banje do Banje Luke, pa se već sutradan pojavio i videozapis s jedne tipične srpske svadbe, na kojoj o Sjenici novoj Srebrenici pjeva neki mišićavi bilmez, praćen smijehom oduševljenih uzvanika što za stolovima udaraju ritam noževima i žlicama. Nož, žlica, Sjenica.

Teza o banalnosti zla jedna je od najeksploatiranijih i najizlizanijih teorija uopće – nesretna je Hannah Arendt vjerojatno onomad i umrla od štucanja – ali rijetko kad je imala tako efektan i precizan filmski zapis. Oba su snimka, naime, zastrašujuće slična, i – isključimo li zvuk – jednako zastrašujuće banalna.

Na prvoj slici vidimo tako svjetinu okupljenu pred zgradom Opštine Bratunac, narodno veselje u kasnu uru uoči Makivija, prvog dana Gospojinskog posta: uhvatilo se za ruke staro i mlado, debeli muškarci sa zlatnim lancima i njihove oznojene žene u iznošenim štiklama, metiljavi mršavi muškići u tijesnim majicama Dolce Gabbana i plavokose djevojčice u majicama na Hello Kitty, pa pocupkuju po prljavom asfaltu ljepljivom od piva, dva koraka naprijed, jedan nazad, iju-ju.

Na drugoj pak slici vidimo isto kolo, isti su likovi, isti debeli muškarci i njihove oznojene žene, isti tinejdžeri u šaniranim majicama i djevojčice na Hello Kitty, samo ovaj put u kafani. Tu je i mlada u šestom-sedmom mjesecu trudnoće, i kum s mikrofonom – bilmez s mikrofonom je uvijek kum – i muzičari koji, s nepojamnom dosadom na licu, na automatskom pilotu odrađuju umpa-umpa-iju-ju.

Zvuk je, podsjećam, isključen, pa ne čujemo što sviraju, ali nepogrešivo znamo: to su oni uvijek isti idiotski erotski deseterci o mojoj maloj i mom velikome, na koje se debeli muškarci grohotom smiju, njihove oznojene žene stidljivo hihoću s rukom na ustima, djeca besramno zlorabe priliku da legalno naglas govore “kurac” i “pička”, a podnapiti kumovi kite muziku novčanicama od deset eura, pa svi zajedno pocupkuju po podu ljepljivom od piva, dva koraka naprijed, jedan nazad, iju-ju.

Onda uključimo zvuk i čujemo: naravno da je dvostih u desetercu, naravno da su posrijedi vašarske doskočice za grohotom smijanje, stidom hihotanje i muziku čašćenje, samo što to nisu više duhovite rime o mojoj maloj i mom velikome, već o nožu, žici i Srebrenici, o Pazaru novom Vukovaru i Sjenici novoj Srebrenici.

Efekt bi trebao biti sličan kao u klasičnom horror obrascu, gdje se šok postizao davajući užasu nevino obličje djeteta, igračke ili klauna. Ovdje tu ulogu igraju nevini vjerski praznik ili provincijska svadba, sa sve djecom i klaunima, ali efekt-šoka ipak izostaje. Baš, uostalom, kao u horror filmovima, gdje odavno više ne očekujemo čudovište iz močvare, već s nepojamnom dosadom na licu čekamo kad će ona slatka plavooka djevojčica u majici na Hello Kitty dohvatiti tatinu motornu pilu. Bolesni stihovi o Vukovaru i Srebrenici odavno se više ne pjevaju samo na otkrivanjima spomenika Draži Mihailoviću, okupljanjima ratnih veterana ili promocijama seoskih četničkih vojvoda: danas je to obavezni dio repertoara na svadbama, slavama, rođendanima i maturalnim zabavama, ili o crkvenim blagdanima poput bratunačkih Makivija, davnih i nesretnih makabejskih mučenika, Makaveja.

Ima o tome poučna jedna priča, nije Kožin vic, već pripovijetka objavljena u razmjerno popularnoj zbirci, možda ste čitali, Biblija se zove. Elem, imala majka Solomonija iz plemena Makabejaca sedam sinova, Habima, Antonina, Guriaha, Eleazara, Eusebona, Hadima i Marcela, što su se za vladavine seleukidskog cara Antioha Epifana odbili pokloniti Zeusu mjesto Jahvi. Zbog toga su, zajedno sa svojim starim učiteljem Eleazarom – jedan po jedan, od najstarijeg do najmlađeg – pred očima majke Solomonije najstrašnije mučeni i javno pogubljeni. Sve od tada, štuju se na taj dan makabejski mučenici, sedmoro braće i njihov učitelj, osmorica Makaveja što su glavom platili ispovijedanje pogrešne vjere.

Ima i o tom štovanju zgodna priča, zapravo autentično, tradicionalno srpsko narodno vjerovanje za blagdan Svetih mučenika Makaveja: osim što se općenito smatra da se na Makivije iz nekog razloga nije mudro kupati u rijeci, vjeruje se i kako čovjek, ako ne poštuje Makivije, može pući na živce ili pomjeriti pameću. U nekim krajevima Srbije takve se onda kadi bosiljkom, a ponegdje smatraju da im se neće pronaći lijeka dok ne izbroje sve sjemenke u maku.

Vi ćete, jasno, reći da je riječ o pukom praznovjerju, ali gledajući Bratunčane kako se drže za ruke i uz mangupski smiješak sandžaklijskim muslimanima prijete Vukovarom i Srebrenicom, jedino je prihvatljivo objašnjenje kako su – pošemerili pameću. Ne samo da ne poštuju svete Makaveje već ih na njihov blagdan otvoreno i brutalno zajebavaju zazivajući novu Srebrenicu – mjesto gdje su upravo biblijski, kao u Knjizi o Makabejcima, pogubljene sve muške glave pogrešne vjere. Na dan, eto, kad su pogubljena osmorica makabejskih mučenika, oni bi ih pobili ne osam, već osam hiljada.

Nazovite to, rekoh, praznovjerjem, ali ponudite onda drugo objašnjenje. Nije pred zgradom Opštine Bratunac – ili na onoj svadbi, ili gdje se već pjeva ovih vrelih dana Gospojinskog posta – masovne grobnice po Sandžaku prizivalo apstraktno Zlo, Satana ex machina, čudovišta s kokardama iz ravnogorske močvare, već ono njegovo banalno, svakodnevno lice, u razgaženim štiklama ili dječjim majicama na Hello Kitty – nasmijano lice pomjerene pameti.

Nije stoga naivno vjerovati u makabejsko prokletstvo. Naivno je vjerovati da se to liječi bosiljkom i makovim zrnom. Oslobođenje, 22.08.2013.

Kako je propala HrvatskaBoris Dežulović | 16/08/2013

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pitao Mujo Sulju što mu se čini, hoće li ovoga ljeta sa porodicama na more u Zaostrog i kakve su im šanse. “Jedno šezdeset posto da hoćemo”, odgovorio Suljo, “a sto posto da nećemo.”

Nakon što su pak dragim gostima iz prijateljske Bosne i Hercegovine hrvatske vlasti objasnile da je onih stotinu i pedeset eura po danu boravka u Lijepoj našoj samo formalnost, da im nitko neće viriti u novčanike i da su dobro došli, Mujini i Suljini izgledi da ovoga ljeta dobrodođu u Dalmaciju znatno su uvećani. Sad je, naime, već između šezdeset pet i sedamdeset posto da će ovoga ljeta ipak vidjeti more, dok onih sto posto da neće nije naraslo ni promil.

Nesretni Mujo i Suljo opet su tako glavna tema hrvatske turističke sezone. I opet je među turističkim stratezima glavno pitanje trebaju li Hrvatskoj gosti iz Bosne i Hercegovine, osobita vrsta parazita sa samog dna hranidbenog lanca: je li dakle to jednostanično biće karika koja nedostaje, ili pak – s čim se slaže većina hrvatskih stručnjaka – karika koja nam nimalo ne nedostaje?

Gosti se, kako znamo, dijele na deset kategorija: na besramno bogate direktore svijeta s golemim nosačima manekenki, hollywoodske zvijezde u prolazu, imućne poduzetnike u vilama s bazenima, višu srednju klasu u hotelima s pet zvjezdica, srednju klasu na cruiserima, nižu srednju klasu u apartmanima, studente u hostelima, lumpenproleterijat u kampovima, istočnoeuropske prostitutke, te Bosance i Hercegovce.

Jedino od bosanskohercegovačkih turista hrvatska ekonomija nema ništa: čak i prostitutke iz istočne Europe ostave lijepi dio zarade lokalnim svodnicima i mafijašima. Bosanci i Hercegovci, pak, ne ostavljaju ni eura. Sjednu u staroga “golfa”, ili još gore, u autobus nekog poduzetnog prijevoznika, dođu u Dalmaciju, okupaju se i osunčaju, pa predvečer sjedaju u “golfove” i autobuse, i pravac natrag. Kao da su na prvomajskom teferiču, a ne na moru.

Nema slavna hrvatska ekonomija od njih baš nikakve koristi. Naprotiv: bosanskohercegovački turisti najčešće se vraćaju s više para nego što su ih donijeli. Jer oni, kako je poznato, ne samo da jedu i piju ono što su donijeli u gepeku nego i kradu.

O rasizmu hrvatskih turističkih stratega, iznajmljivača apartmana, prodavačica, policajaca i carinika već su ispisane brojne studije. Nisu, najzad, Bosanci i Hercegovci jedine žrtve: možda tek malo manje “nekvalitetni gosti” su i Slovaci, Poljaci, Rumunji i ostali istočni paradajz-turisti.

Meni je stoga zanimljiviji drugi, još gori aspekt cijele priče, onaj ekonomski. A pritom me – jednako kao i mit o gologuzom Bosancu bez prebijene pare na jednodnevnom ljetovanju u Zaostrogu – ne zanima ni mit o rastrošnom balkanskom bratu Bosancu, koji za razliku od nordijskih protestanata, a baš kao i brat Srbin, hadžijski potroši sve pare što je ponio, ne pitajući šta košta.

Ne zanima me za ovu priliku ni činjenica da on s jednom kuglom sladoleda za dijete ostavi hrvatskoj ekonomiji više novca nego katarski šeik, kojega će snishodljivi domaćini častiti kao biskupa: pretpostavimo da je šeik u Dubrovniku zaista reklama za hrvatski turizam, i da će nam nakon njega doći kompletna Forbesova lista hiljadu najbogatijih ljudi svijeta.

Pretpostavimo, naime, da je točno sve što piše u debelim katalozima hrvatskih predrasuda: pretpostavimo da na ljetovanje u Dalmaciju iz nekog razloga dolaze samo bosanskohercegovački kokuzi, pretpostavimo da dolaze u Dalmaciju samo zato što im je najbliža, dovoljno blizu da mogu sjesti u stari “golf” ili autobus, okupati se u moru i vratiti kući, sve u jednom danu, posve besplatno i bez marke troška, ili barem bez marke knjigovodstvenih prihoda hrvatske ekonomije.

Ključno je pitanje: pa šta?

U čemu je, naime, suštinski problem da netko, bilo tko – makar, eto, i Bosanac iz Olova ili Hercegovac iz Vitine – dođe u Dalmaciju na jedan dan, tek da se okupa u moru? Pa šta da je došao?

Kako smo, pička nam materina, postali takva čudovišta, pa nam smeta da Mujo i Suljo, što su sebi od usta uzeli da napune rezervoar dizelom, potrpaju ženu i djecu u “golf” i priušte im jedan jebeni dan posve bezazlenog brćkanja u moru? Kako smo postali takve odljuđene nakaze, pa nam smetaju njihova djeca, što na plaži grickaju mlaku lubenicu, kupljenu na štandu uz cestu u Vrapčićima i prošvercanu pod sjedištem, umjesto da su kupili deset puta skuplju na plaži? A da pritom nije riječ niti o tome da se ne daju zajebavati od gramzivih preprodavača, već jednostavno nemaju para da bi ih se zajebavati uopće moglo.

Kako smo postali takva stoka da nam smetaju ljudi bez para?

Nema Hrvatska nego pet hiljada kilometara morske obale, pa nam je svaki metar žala važan? Ljudi bez para zauzet će mjesto nekome tko novca ima? Neće nam doći Bill Gates, jer je čuo da je njegovo mjesto na plaži u Zaostrogu zauzeo kokuz Mujo? Devet stotina devedeset devet najbogatijih sa Forbesove liste pristiglo u Gradac i napučilo žalo, samo Warren Buffet s perajama u ruci zbunjeno stoji navrh plaže i sluša kako se susretljivi domaćini ponizno izvinjavaju, nemoćno pokazujući na Muju što se raširio na ručniku s logotipom Energoinvesta?

Propala Hrvatska jer je došao Mujo s familijom i lubenicom iz Vrapčića!

Pa ako je zaista tako, ako će joj doći glave siromasi što se besplatno kupaju u moru, onda – ne znam kako bih to drugačije rekao – neka i propadne. Neće mi biti žao. Za razliku od Bosanaca i Hercegovaca, oni će barem moći sjesti u stari “golf” ili autobus, okupati se u moru i vratiti kući, sve u jednom danu.

Šezdeset posto da hoće, sto posto da neće.


Ne otvarajte pisma od Staljina!Boris Dežulović | 14/08/2013

Nemam ja mnogo heroja u životu, posljednji takvi bili su više nogometni ili muzički. U mojim ratovima, naime, heroji nisu bili narodni, već gitarski ili nogometni. Od nekidan, međutim, imam novog, Dmitrij Aleksejev se zove. A pri tom nije Dmitrij ni muzički, ni nogometni heroj: niti je onaj moskovski pijanist Dmitrij Aleksejev, profesor na londonskom Royal College of Music, niti onaj vratar Dmitrij Aleksejev, što je u dvadeset godina u ruskoj Premijer ligi promijenio više klubova nego kolega mu Slobodan Janjuš.

Ovaj Dmitrij Aleksejev ima četrdeset dvije godine, i ni po čemu poznat živi na jugozapadnoj kapiji sibirske Rusije prema Europi, u gradu Voronježu, sivoj sovjetskoj željezničkoj čaršiji što je svijetu uzela dvije Nobelove nagrade za fiziku, a dala mu glasovite Voronješke bilježnice prognanog pjesnika Osipa Mandeljštama. Do prije pet godina živio je Dmitrij Aleksejev kao svi Rusi svoje generacije, kuća-posao-banka-trgovački centar, sve dok jednog dana u inboxu nije zatekao mail koji će mu promijeniti život i učiniti ga herojem.

Nije to bila ni ponuda Kraljevskog koledža iz Londona, a bogami ni Reala iz Madrida: ovoga su Dmitrija Aleksejeva zvali iz Tinkoff Credit Systema, jedne od najvećih ruskih novčarskih kuća, koja mu je ponudila rješenje svih njegovih financijskih problema: bjanko-formular za kreditnu karticu. Dmitrij je onda učinio ono što nitko prije njega nikad nije: pročitao je cijeli ugovor, uključujući i one stavke ispisane sitnim slovima u dnu stranice.

Ne budi lijen, Dmitrij je potom ispunio formular, potpisao ga i poslao menadžerima Tinkoff Credita, ali uz malu, jedva vidljivu izmjenu: uobičajene bankarske, dakle lihvarske uvjete, sve one paragrafe o kamatama, naknadama, limitu i ostalim zamkama skrivenima u sitnim slovima na dnu ugovora – što su milijune otjerale u očaj, bankrot ili samoubojstvo – Dmitrij je neznatno promijenio, jednako sitnim slovima upisavši sebi kamatu od nula posto, ukinuvši pri tom i naknade, i kazne za kašnjenja u plaćanju, i sam limit.

Ništa ne sluteći – jednako ne pročitavši potpisani ugovor kao što ga godinama, ništa ne sluteći, ne čitaju ni njihovi klijenti – direktori Tinkoff Credita veselo su potpisali ugovor i poslali mu lijepu, novu plastičnu karticu.

Dmitrij je sada imao jednu od onih kreditnih kartica iz reklama s manekenkama, stjuardesama i čarobnim komadom plastike: mogao je njime kupovati što je htio i koliko je htio. I kupovao je. Istina, nije varao: kad su par godina kasnije u banci shvatili zajeb, na njegovoj je kartici bilo nepodmireno samo dugovanje za naknade i kamate, u iznosu od hiljadu eura. Dmitrij je onda direktorima pokazao ugovor što su ga potpisali, u kojemu nije bilo ni naknada, ni kamata. A oni su mu na to jednostavno ukinuli karticu, odlučivši svojih hiljadu eura zatražiti na sudu.

Konačno, ovih dana sud je donio jedinu moguću odluku: građanin Dmitrij Aleksejev je u pravu, ugovor je uredno potpisan i ovjeren, dakle pravno valjan, direktori Tinkoffa nepromišljeno su ga potpisali ne čitajući sva ona sićušna slova u dnu stranice, i sada im ga se

valja držati. Na sud je sada, međutim, otišao ljuti Dmitrij, tražeći da banka ispoštuje i onaj sitni, jedva vidljivi paragraf u kojemu piše da će u slučaju jednostranog raskida ugovora banka klijentu isplatiti šest milijuna rubalja. Plus dvadeset četiri milijuna rubalja zbog nepridržavanja ugovora, ukupno dakle lijepih sedam stotina hiljada eura. Drugi put, jebiga, gospodo bankari, čitajte što potpisujete.

Dmitrij je tako preko noći postao heroj potlačenih i poniženih, ne samo onih koji su potpisivali lihvarske bankarske ugovore ne čitajući sitna slova u dnu papira, već i onih što su ih čitali, ali nisu imali izbora. Svih onih milijuna prognanih u dužničko ropstvo poput Osipa Mandeljštama u voronješkom prognanstvu: Josif Visarionovič ionako odavno već ne nosi brkove i ne šalje u Sibir, on danas nosi skupa talijanska odijela i kao rješenje svih narodnih problema umjesto komunističkog raja nudi kreditnu karticu po neobično povoljnim uvjetima, kamata prava sitnica, naknada još sitnija, a slova u ugovoru najsitnija.

Ima i o tome poučna jedna priča: nakon povratka iz Voronježa, Osib Mandeljštam je početkom 1938. dobio pomirljivo pismo od Države, koja mu je kao zaslužnom pjesniku poslala vaučer za plaćeni odmor nedaleko Moskve. Kad je u svibnju stigao, sačekali su ga agenti NKVD-a, sprovevši ga na sud, gdje je zbog „kontralevolucionarne djelatnosti“ osuđen na pet godina zatočeništva u logoru. Početkom kolovoza veliki je pjesnik sproveden tako na daleki ruski istok, u logor Vtoraja Rečka kraj Vladivostoka, gdje će za nekoliko mjeseci skončati svoj život.

Sedamdeset pet godina kasnije, shvatili ste, gospodari naših života umjesto vaučera za ljetovanje šalju formulare za kreditne kartice. Sve ostalo je manje-više isto.

Pouka priče? Ne otvarajte pisma od Staljina.

Globus, 14.08.2013.

Ništa nas neće iznenaditiBoris Dežulović | 13/08/2013

Kako smo uopće živi dočekali dvadeset prvo stoljeće? – pomislio sam ove subote, gledajući Hrvate kako na parkiralištima velikih tržnih centara trpaju u automobile zalihe tjestenine, gajbe vode, baterijske lampe, agregate, lopate, kompase i lovačke puške, sve dakle što je čovjeku potrebno da preživi ciklonu Jakob, tradicionalnu ljetnu Oluju Stoljeća.

Kako su naši djedovi preživjeli vremena kad oluje nisu imale ime, pa nisu znali razlikovati smrtonosnu od katastrofalne? Kad nije bilo hidrometeoroloških službi, centara za uzbunjivanje, ureda za upravljanje u hitnim situacijama, kriznih štabova i Meteoalarma da ih pravovremeno upozore na ciklone i anticiklone?

Kako su, jebemti, preživjeli vremena – ili je bolje reći nevremena? – kad nije bilo medija, da ih upute što raditi kad zamrači nebo na zapadu: koje je statički najsigurnije mjesto u kući, što moraju imati u ostavi, kako od kauča i bojlera napraviti splav, kojim parametrima među preživjelima u skloništu izabrati najslabiju kariku, onoga dakle kojega je u krajnjoj nuždi etički prihvatljivo pojesti? I koja pozicija ljudskog mesa ima najveću nutricionističku vrijednost?

O tome sam, eto, razmišljao gledajući pomahnitale Hrvate kako parkiraju automobile u javne garaže i stubištima nebodera – lift je, kako smo naučili, u oluji smrtonosna klopka – tegle vreće brašna. Danima su novine s naslovnica zavijale opću opasnost, najavljujući sa zapada strašnu, razarajuću ciklonu, iznimno rijedak meteorološki fenomen kad se spoje dvoje najpodmuklijih prirodnih ubojica – vjetar i kiša. Tko to nije doživio, tko nije gledao kad istovremeno puše vjetar i pada kiša, taj nije smrti u oči pogledao.

A naši djedovi, nerazumne budale, samo bi opsovali u bradu i sjeli u kuću, čekajući da nevrijeme prođe. Bog valjda čuva luđake, što li, tek prošlo je preko njihovih glava stotine takvih oluja stoljeća, a njima ništa. U svakoj su toj kocki sa životom bez greške dobijali ajnc.

Oluja stoljeća

Blagoslovljena neka je biologija što nas je namjestila u dvadeset prvo stoljeće! Nema te kataklizme i apokalipse, nema te oluje, vulkana, meteora, virusa, tektonske ploče i terorističke mreže koja nas može iznenaditi. Par dana prije Oluje Stoljeća, recimo, Barack Obama – šef svjetske službe za uzbunjivanje – upozorio je Amerikance i zapadne saveznike kako im prijeti napad zloglasne Al-Qaide.

Ne zna se gdje će i kad će udariti, ne zna se ni kako i čime, ali zna se da hoće. Alarm traje do 31. kolovoza, i do tada nam je biti na najvećem oprezu, opskrbiti se zalihama za slučaj nuklarnog rata, prijaviti nadležnima svakoga tko se neobično ponaša ili neobično zove, i svakako izbjegavati letjeti u arapske zemlje. Barem ne putničkim avionima.

Do tada – do 31. kolovoza – već će meteorološke, obavještajne i druge svjetske službe uzbunjivanja otkriti novu smrtonosnu prijetnju za čovječanstvo, a novine nas na vrijeme upozoriti na najnoviji armagedon. Kao što su nas u međuvremenu, prije par dana, novine upozorile na novi soj virusa ptičje gripe što se pojavio u Kini, najsmrtonosniji do sad.

I kao što su nas mjesec dana ranije iz Novog Zelanda upozorili na smrtonosnu svjetsku najezdu štakora, koji se zbog globalnog zagrijavanja razmnožavaju tako brzo da će nas najkasnije do kraja godine žive pojesti, sve do posljednjega. I kao što su nas točno mjesec dana ranije iz američkog Ureda za praćenje spolno prenosivih bolesti upozorili na novu vrstu gonoreje, mutiranu nekakvu bakteriju otkrivenu u Japanu, agresivniju i opasniju od AIDS-a. I kao što su nas točno mjesec dana ranije novine upozorile na novi virus što se pojavio na Bliskom istoku, sličan SARS-u, samo neusporedivo smrtonosniji.

Ne prođe tako tjedan, a da novine masnim naslovima ne oglase opću mobilizaciju pučanstva zbog novog mutiranog virusa, najsmrtonosnijeg što su ga znanstvenici ikad vidjeli, katastrofalnog potresa i tsunamija, erupcije uspavanog vulkana, općeg napada Al-Kaide, tradicionalne Oluje Stoljeća ili pak golemog meteora što će prohujati tik kraj Zemlje.

“Svijetu prijeti smrtonosni meteor veličine Teksasa, što će proći tako blizu Zemlje da se građani pozivaju izbjegavati planinske vrhove i vidikovce na neboderima!”, objave onda svjetski mediji u rubrici “Svijetu prijeti…”, redovnoj dnevnoj rubrici na naslovnici, u kojoj se građani blagovremeno upozoravaju na meteore-ubojice i slične kataklizme.

Sudar kontinenata

Moj favorit svakako je senzacionalna vijest koju su prije nekih mjesec i pol prenijele sve svjetske novine, o otkriću geologa sa sveučilišta u Melbourneu, koji su kraj portugalske obale uočili novu zonu podvlačenja tektonskih ploča, prve znakove približavanja američkog i europskog kontinenta u obliku takozvane embrijske subdukcijske zone.

“Svijetu prijeti sudar kontinenata!”, objavili su svjetski mediji uz detaljni opis kraja svijeta kakvog poznajemo, podučavajući građane koje je u trenutku kolizije embrijske subdukcijske zone statički najsigurnije mjesto u kući, što moraju imati u ostavi, kojim parametrima među preživjelima izabrati najslabiju kariku, i kako od dječjeg bazena na napuhavanje napraviti praktičan zračni jastuk za slučaj sudara kontinenata.

Stanovnici Europe i Amerike, neka je vječna hvala odgovornim medijima i njihovim odgovornim urednicima, upozoreni su na vrijeme: dvije će se divovske kontinentalne mase sudariti, naime, za otprilike dvjesto dvadeset milijuna godina, koji tjedan gore-dolje. Dvjesto dvadeset milijuna godina, istina, može izgledati iznimno kratko vrijeme, ali uz budne medije još uvijek ga ima dovoljno da građani dva jureća kontinenta pripreme sve za katastrofalni sudar.

Sljedećih dvjesto dvadeset milijuna godina svijet će tako biti paraliziran od straha, povremeno – tek da se ne opusti – uspaničen pandemijom kravljeg ludila, mišje groznice, ptičje gripe, svinjske kuge, ljudske gluposti ili nekog drugog smrtonosnog virusa, korejskim nuklearnim glavama, arapskim teroristima, potresima, vulkanima ili najstrašnijom od sviju prirodnih katastrofa – vjetrom s kišom.

Do tada – do 220002013. godine – već će meteorološke, obavještajne i druge svjetske službe uzbunjivanja otkriti novu smrtonosnu prijetnju za čovječanstvo. Ništa nas neće iznenaditi. Ubiti možda, pače, sigurno. Ali ne i iznenaditi.


Vikend-Srbi i vikend-BošnjaciBoris Dežulović | 09/08/2013


Znaš li, kaže, onaj kad je mali Jovica doselio u Zagreb pa htio s djecom pred zgradom da igra fudbal, a oni mu rekli da može ako će se zvati Ivica i igrati nogomet? Kako ne znam, rekoh, kad se nije odazivao ocu jer se sad zove Ivica, pa ćale popizdio i nalupao ga. “Nisam ni pet minuta Hrvat, a već mi Srbi jebu majku.” Taj je star ko “golf”.

E, al’ ne taj, na to će Kožo. Nego onaj kad je Ivica došao u Široki Brijeg. Taj, rekoh, ne znam.

Elem, došao Ivica u Široki u Općinu, dobardan, faljenisus, ja bih se, veli, prijavio u povjerenstvo za popis stanovništva. Nema problema, ljubazno ga dočeka predsjednik povjerenstva, kažite što ste vi? Kako mislite što sam ja?, zbunio se Ivica. Pa po nacionalnoj vjeroispovijesti. A to, nasmijao se Ivica, Hrvat. Auu, pogleda ga ovaj sažaljivo, u tom slučaju žao mi je, ali ne može. Kako ne može?, iznenadio se Ivica. Takva je direktiva, odgovori mu predsjednik povjerenstva. Iz Sarajeva došao ferman da u općinskim popisnim odborima mora biti po jedan predstavnik svakoga od tri konstitutivna naroda, plus jedan iz redova ostalih. A Hrvata, Bogu hvala, imamo za entitet.

Jedino – povjerljivo on pogleda Ivicu ravno u oči – da se prijaviš kao Srbin. Tanki smo, veli, sa Srbima.

Postao Ivica tako Srbin i bogami odmah dobio posao u popisnom odboru Opštine Široki Breg. Dobro mu i išao posao, pravo se uživio u svoju novu nacionalnu vjeroispovijest, malo se kao i šegačio s kolegama, “gde ste pičke katoličke”, “ćao ujke”, i sve tako, ko veli da je uvjerljivije. Pa ga baš krenulo. “Je li bre ustaše”, pitao tako na jednom sastanku pred općinski popis stanovništva, “ako na hrvatskom nije opština nego općina, zaćo onda nije i stanovnićvo?” Tu jednom članu povjerenstva, mrkom nekom tipu u majici na Thompsona, konačno dozlogrdila njegova zajebancija, pa ga odalapio fasciklom po glavi, sve mu psujući majku četničku.

– Jebiga – požalio se Ivica predsjedniku – nisam ni jedan dan Srbin, a već mi Hrvati jebaše majku!

Nije, eto, toga u Širokome bilo još od Titine Jugoslavije. Toga da netko u Općini dobije posao samo zato što je Srbin. Komunisti su bili perfidniji. Nije nigdje otvoreno pisalo, štajaznam, “Skupština općine Lištica traži općinskog referenta, uvjeti: završena srednja birotehnička škola, tri godine iskustva, otac Srbin, majka manje važno”. Bogami se ni tada nisu tražila četiri S, nego samo tri. Srednja stručna sprema. A sada – sva četiri. Samo Srbin stanovništvo spasava. Ne traže se “za popis stanovništva srednje stručno – spremni!”, već “srednje stručno sprem’te se, sprem’te”.

Gotovo četvrt stoljeća poslije Jugoslavije – džabe im i Domovinski rat, i Herceg–Bosna, i Županija, i oba HDZ–a – opet se tako u općinama zapadne Hercegovine zapošljavaju Srbi. A sve po već zloglasnoj direktivi iz Sarajeva, da se općinski odbori za nadzor popisa stanovništva imaju sastavljati po republičkom ključu. Pardon, nacionalnom.

U zapadnohercegovačkim gradovima, međutim, lakše je na ulici naći sto eura nego Bošnjaka. Sa Ostalima još i nekako: više Amerikanaca ima u Košarkaškom klubu Široki Brijeg nego Srba u cijeloj općini.

Našli se tako u zapadnoj Hercegovini u situaciji. Situacija, ukratko, to je ono kad je popis stanovništva od upravo vitalnog značaja za bosanskohercegovačke Hrvate, a kad za taj popis trebaju – Srbe i Bošnjake. Kad im dakle trebaju pravoslavci i muslimani da bi se ustvrdilo kako je zapadna Hercegovina čista katolička. Kad će drumovi, što reče narodni pjesnik, poželjet’ Turaka, a Turaka više biti neće.

Započela stoga u hercegovačkim županijama grozničava potraga za Srbima i Bošnjacima. Nisu ih tako tražili ni devedeset treće. Obilaze općinski referenti zabita sela, kucaju po kućama i traže nekoga, bilo koga, samo da nije Hrvat.

– Kako mislite, Hrvat? – podozrivo član općinskog povjerenstva u jednom selu kraj Ljubuškog gleda u čovjeka što mu je nepovjerljivo odškrinuo vrata.

– Lijepo – odgovorio domaćin pod ahmedijom, sumnjičavo općinaru gledajući preko ramena.

– Muharem Kemalbećirević? – čita ovaj s papira. – Od oca rahmetli Adnana?

– Ja – oprezno će domaćin.

– A Hrvat katolik?!

– Ja.

– Hodža, pa katolik?

– Ja.

U drugom nekom selu, priča se, konačno našli jednog Srbina, pa se posvađali čiji je: iz Gruda kažu da selo pripada njihovoj općini, u Posušju pak tvrde da pripada njima. Jednome u Čapljini čak palo na pamet da pogledaju da nije slučajno u Dretelju ostao koji Bošnjak. U Stocu, opet, netko predložio da se organizira razmjena s opštinom Ljubinje. Sve dok se u Sarajevu nisu dosjetili, pa predložili hercegovačkim Hrvatima da nađu među sobom dragovoljce što će se u popisno povjerenstvo formalno prijaviti kao Srbi ili Bošnjaci.

Znaju, uostalom, u Sarajevu kako se to radi. Oni se prijavljuju u Hrvate i za Predsjedništvo države, a kamoli neće u nekakav općinski odbor. Pa ako može Komšić sedam godina biti Hrvat, može i Ivica jedan dan biti Srbin.

Nije, eto, toga bilo od još Karađorđevića. Toga da se živ Hrvat za komad obradive zemlje upisuje u pravoslavce. Ova zemlja za obrađivanje, međutim, nije mala – valja statistički obraditi cijele kantone! – pa krenuli Hercegovci tražiti dragovoljce za Srbe i Bošnjake u popisnim odborima. Objasnili im da to nije ništa strašno, samo jedan dan, bit će, kako se to kaže, vikend–Srbi, i već sutradan, u ponedjeljak, gvardijan će ih osobno vratiti vjeri pradjedova. Samo je, jebiga, malo nezgodno što taj jedan dan u životu Srbina Ivice pada baš na dan popisa stanovništva.

Džabe će ga, naime, sutradan gvardijan krstiti – sljedećih deset godina, sve do novog popisa, Ivici je biti Srbin zarobljen u tijelu Hrvata. Takozvani “statistički Srbin”. A statistika je, znamo, baš kao zarobljeni Srbin: sve otkriva, a ništa ne pokazuje.

Statistički će tako i u Širokome biti jedan Srbin. Statistički, neće nesrećnik biti Srbin ni jedan cijeli dan, a već će najebati od Hrvata.

– Od Hrvata? – iznenadit će se predsjednik popisnog povjerenstva.

– Dabome – žalit će se Ivica, pokazujući na onoga mrkog člana povjerenstva u crnoj majici na Thompsona, što ga je odalapio fasciklom i opsovao mu majku četničku.

– Domagoj Zvonimir?! – nasmijat će se predsjednik. – Nije ti Domagoj Hrvat. On je Bošnjak.


Baci bombu, goni bandu, protiv zakona!Boris Dežulović | 07/08/2013

Dvije zanimljive vijesti objavljene su u hrvatskim novinama istoga dana. Najprije smo pročitali kako Sjedinjene Države poklanjaju Hrvatskoj vojsci stotinu i pedeset polovnih transportera i patrolnih vozila vrijednih jednako toliko milijuna dolara: ravno stotinu svojih terenskih Humveeja, trideset oklopnih vozila tipa MRAP i dvadeset lakih oklopnjaka M-ATV Amerikanci će povući s Bliskog istoka, pohvatati u njihovim prirodnim staništima u Kuvajtu i Bahreinu, potrpati u Herculese i prebaciti u Nacionalni park Croatia, da veselo trčkaraju ličkim pustinjama, slavonskim stepama i dalmatinskim savanama.

Nejasno je, međutim, što će Hrvatima oklopna i patrolna vozila. Istog dana pročitali smo, naime, posve bizarnu i svugdje osim u Hrvatskoj slabo vjerojatnu stvar: prema novom Zakonu o obrani, izglasanom nedavno u Saboru, u slučaju terorističkog napada neprijateljske oružane sile na teritoriju države čiji je suverenitet po Ustavu dužna braniti, Hrvatska vojska nema zakonsko pravo uzvratiti vatru niti uopće borbeno djelovati!

“Uporaba Oružanih snaga u situacijama koje zahtijevaju borbeno djelovanje protiv zrakoplova ili plovila što narušavaju suverenitet Republike Hrvatske i nacionalnu sigurnost, uređuje se posebnim zakonom”, kaže novi Zakon o obrani u svom članku 57. A kako “posebni zakon” još nije donesen – i ne zna se kad će – u slučaju upada, metnimo, srpskog nosača vazduhoplova u naše teritorijalne vode, ponosni stražari hrvatskog suvereniteta po Zakonu o obrani mogu samo strogim glasom vikati u megafon.

– Posljednji poziv plovilu SRM-714: smjesta napustite hrvatske teritorijalne vode! – apelirat će hrvatski mornarički časnik s palube patrolnog broda, gledajući neprijateljsku topovnjaču kako bezdušno kolje hrvatske valove oko Visa. – Ponavljam: odmah napustite hrvatske teritorijalne vode!

– Inače šta? – drsko će na to neprijateljska živa sila.

– Nema nikakvog razloga za takav ton – uvrijeđeno će odgovoriti hrvatski časnik, pa sjesti i sročiti odlučnu i oštru predstavku hrvatskom Saboru i Vijeću sigurnosti UN-a.

Oružane snage Republike Hrvatske, ukratko, imaju jednaka ovlaštenja kao svojevremeno slavni UNPROFOR, najveća vojna sila u cjelokupnoj svjetskoj povijesti paintballa.

– Jebaćemo vam majku kad dođe posebni zakon! – suznih će tako očiju, u pravednom gnjevu, prijetiti hrvatski borbeni piloti, nemoćno iz cockpita gledajući golemi stup crnog dima na mjestu gdje su do maločas zastupnici hrvatskoga Sabora glasali o amandmanima na prijedloge Zakona o izmjenama i dopunama posebnog zakona o uporabi Oružanih snaga.

Dok se, naime, u sabornici okupio kvorum, dok su saborski odbori pripremili materijale, opozicija izrecitirala svoje amandmane, a zastupnici izglasali svako pojedinačno “protiv”, već se zemlja Srbija historijski konsolidirala i okupirala Europsku uniju do Karlobaga.

– Puče prijedlog, amandman, izmjena, dopunaaaa… baci bombu, goni bandu, protiv zakonaaa! – pjevat će dolje hrvatski dragovoljci, sve čekajući Posebni zakon kao onomad američku Šestu flotu.

Bolje bi bilo, jebiga, da su nam Amerikanci, umjesto onih silnih oklopnih tamića s nekog bliskoistočnog buvljaka polovnih auta, poklonili Zakon o obrani, makar i onaj njihov, rabljeni. Pa da hrvatski vojnik, baš kao i američki, zna što u slučaju da podmukli srpski ili, metnimo, arapski teroristi napadnu domovinu. Da su, eto, iz onih golemih Herculesa na Plesu iskrcali stotinu i pedeset paragrafa zakona o uporabi oružanih snaga, posljednji krik američkog vojnog zakonodavstva. Dobro, pretposljednji, ali nama još uvijek sasvim dobar.

Robusnim američkim Humveejima i lakim pustinjskim oklopnjacima iz američkih baza u Bahreinu, Kataru i Kuvajtu na vojnom će poligonu u Slunju ionako biti kao Titovim nesvrstanim zebrama, gnuovima i slonovima na Brijunima. Nije ta limena zvjerad boje pijeska, savršeno prilagođena životu u vrelim afganistanskim pustoravnima, navikla na našu vlažnu klimu, ne zna se ni kako će se ovdje ponašati, ni što će uopće jesti: nema ovdje široke pustinje za izviđanje, patroliranje i lov na muslimanske svatove i arapsku djecu.

Preostat će nam na kraju, vidjet ćete, samo da ih milosrdno vratimo u njihova prirodna staništa. Da s oznakama Hrvatske vojske i čipovima NATO-a slobodno jure Bliskim istokom, sve po posebnom zakonu o uporabi Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Hrvatska se, najzad, ne brani u Zagrebu, na Velebitu, Visu ili u Čavoglavama, već – shvatili ste – u Bahreinu i Kuvajtu, u Afganistanu i Iraku. Zato su Sjedinjene Države Hrvatskoj velikodušno poklonile pustinjsku skalameriju, zato Hrvatska nema zakon koji regulira što joj je raditi kad srpski ili, metnimo, arapski dobrovoljci krenu preko izvora.

Hrvatski Sabor nema ništa s tim, to je unutarnja stvar Sjedinjenih Država, regulirana američkim zakonom o obrani: čujte srpski dobrovoljci, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Siriji!

Globus, 07.08.2013.

http://globus.jutarnji.hr/komentari/baci-bombu--goni-bandu--protiv-zakonaaaa--

Kad su zahodi javni, a vrline tajneBoris Dežulović | 06/08/2013

Da će sva sranja u ovoj nesretnoj državi na kraju iz svog plitkog džepa platiti građani, znalo se i prije. Da će to zorno pokazati i strašna, sad već mitska neman fiskalizacije, i to se prilično pouzdano dalo pretpostaviti. Da će se, međutim, ta stvar – to dakle da građani iz svog džepa plaćaju sva sranja u državi – u fiskalizaciji pokazati baš tako zorno, doslovno i crno na bijelo, sa zaračunatim PDV-om, to se ipak, na svu malodušnost, nismo usuđivali pretpostavljati.

Jedan čitatelj Brodportala među suvenirima s ljetovanja u Biogradu donio je tako i račun iz javnog zahoda – uredni, propisni fiskalni račun od pet zarez nula nula kuna plaćenih za uslugu velike nužde, sa svih onih tridesetak brojki i slova jedinstvenog identifikatora računa i zaštitnog koda izdavatelja, osnovicom, PDV-om, specifikacijom artikla, količine i cijene, te ukupnim iznosom i načinom plaćanja.

Građanin je iz zahoda izašao olakšanih crijeva i savjesti, umiren i ospokojen saznanjem da je njegovo sranje uredno zavedeno u arhivima Ministarstva financija i Porezne uprave. I kad njega jednom više ne bude, ostat će u kompjuteru u Zagrebu dovijeka zapisano da je dvadeset devetog srpnja u jedanaest sati i četrdeset osam minuta olakšao dušu u javnom zahodu u Biogradu. A mirna savjest, priznat ćete, vrijedi svake od pet kuna.

Mirna je i savjest biogradskog koncesionara, koji podozrivo gleda ljude što cupkaju u redu pred zahodom, pokušavajući dokučiti koji je od njih inspektor prerušen u građanina s dijarejom, onaj što je maloprije u restoranu obilatu porciju graha zalio jogurtom, pa ne sačekavši račun izjurio u javni zahod. Sad će iz zahoda, sve držeći hlače rukom, odjuriti nazad u restoran, razrezati im kaznu zbog neizdanog fiskalnog računa, pa se vratiti ovamo, da mu iz istog razloga zapečati zahod. Dvije muhe jednim udarcem. Tegoban je život poreznih inspektora.

Zato, eto, koncesionar biogradskog javnog zahoda uredno izdaje fiskalne račune. Nejasno je, doduše, zašto na njima, u rubrici “artikal”, piše “toilette” umjesto “velika nužda”, ili jednostavno, hrvatsko “sranje”, a nejasna je i brojka 1 u stavki “količina”: niste o tome razmišljali – nisu očito ni poreznici – ali što ako je građanin u zahodsku školjku ispustio dva ili tri komada, a platio samo jedan?

Na potezu su veliki lanci

Malverzacije bi se lako izbjegle pomoću brojača s foto-ćelijama, koje se razmjerno lako daju ugraditi u školjke, iako bi još jednostavnije bilo kad bi se sranja zaračunavala u kilogramima, pa da građani u javnim zahodima čuče nad vagama. Na vratima biogradskog zahoda lijepo bi stajala istaknuta cijena, 7,99 kuna za kilogram, konkurencija na susjednoj plaži uzvratila bi sezonskom akcijom po 5,99 kn, i lijepo bi se zavrtio kapital na slobodnom smeđem tržištu.

Sve dok, jasno, veliki trgovački lanci u predgrađima ne otvore suvremene, bogate shitting-centre u kojima će građani moći srati za samo 2,99 kuna po kilogramu. Divovski trgovnački centri ubit će male, kvartovske javne zahode, cijele obitelji odlazit će ujutro u shitting-centre s

kafićima, parfumerijama i igraonicama, u kojima će žene i djeca kratiti vrijeme dok pater familias olakšava dušu u jednom od sedam stotina najsuvremenije uređenih kabina s bogatom ponudom diuretika, laksativa i dnevnog tiska. Plus besplatna analiza stolice za količinu preko jednog kilograma.

I što je najbolje, Ministarstvo financija i Porezna uprava neće ih gnjaviti kad inspektori na kraju radnog dana otkriju u blagajni višak od nekoliko tisuća kuna. Trideset šest hiljada dvjesto dvadeset računa za pišanje od kune po litri, dvadeset devet hiljada petsto osamnaest računa za sranje od 2,99 po kilogramu, a u blagajni niti trideset tisuća kuna. Nedostaje točno 5.198 kuna.

Kriterij prometa

“Bilo je svega, svašta se našlo. Istina, pronašli smo nedostatke, ali ih nismo zatvorili zato što nije bilo potrebno”, nekidan je na nacionalnoj televiziji ministar financija Slavko Linić objasnio zašto nakon velike akcije porezne inspekcije nije zatvoren niti jedan veliki trgovački centar. “Nije zatvoren niti jedan, jer gledamo težinu prekršaja koji se otkrije, i stavlja se u odnos na promet koji imaju.”

Divna, čarobna riječ “promet”. Ona, shvatili ste, objašnjava zašto građaninu s malim prometom novca Država zbog duga od pedeset kuna blokira tekući račun, a korporacije s velikim prometom zbog svog milijunskog duga kao strateški partneri pregovaraju s Državom. Zašto ugostitelju s malim prometom i viškom u blagajni od stotinjak kuna Država naplaćuje dvadeset tisuća kuna kazne i zatvara kafić na pet dana, a trgovačkom centru s velikim prometom i velikim viškom u blagajni stroga Država upisuje ukor iz zalaganja.

Zašto, eto, zloglasni tajni agenti Porezne uprave, što su ovoga ljeta prava noćna mora malih obrtnika, nikad neće posjetiti shitting-centre s velikim kanalizacijskim prometom, zašto njima nikad neće podmuklo izjuriti iz kabine neobrisane guzice, pa se minutu kasnije vratiti sa značkom Porezne uprave i zapečatiti zahod.

Zašto se, najzad, u novinama može pročitati ime, prezime, prekršaj i kazna svakog malog trgovca ili ugostitelja čijemu su konobaru inspektori našli deset kuna viška u novčaniku, dok se podaci o prekršajima i kaznama za trgovačke divove čuvaju od javnosti. Zašto njihova golema sranja Država zataškava, dok istovremeno precizno registrira i naplaćuje svako pojedinačno govno običnog fizičkog građanina, uključujući i ono što je u Biogradu dvadeset devetog srpnja u jedanaest sati i četrdeset osam minuta veselo pljusnulo u državni budžet, obogativši ga za jednu kunu poreza na dodanu vrijednost.

Zašto je, naime, svako sranje malog građanina pokornog transparentno, crno na bijelo, s jedinstvenim identifikatorom računa, zaštitnim kodom, količinom, osnovicom i PDV-om, dok su sranja velikih – porezna tajna.


Boris Dežulović – intervjuBlic | 05/08/2013

Naravno da pratim dešavanja u Srbiji. Dobro, ovo „naravno“ je figura, nije preterano naravno da se u Hrvatskoj prate dešavanja u Srbiji, ali zbog urođene telesne mane jezik i vidokrug su mi, naime, malo širi od državne katastarske čestice ja iz nekog neobjašnjivog razloga, eto, pratim dešavanja u ovoj, kako se to sad kaže, regiji. Najzad, lep komad života dešavanja u Srbiji su pratila mene, pa je red da sad ja malo pratim njih.

Kako vam se čini nova vlast u Srbiji? Da li su neki novi proevropejci ili oni stari u novim cipelama?

Srbija je toliko istorijski umorna, da su joj, kako vidim, čak i Nikolić i Vučić sveži i moderni. Ja im, međutim, ne verujem. Sećam se dobro i Bulevara Ratka Mladića i srpske skupštine kao sigurne kuće za đenerala: nije to bilo pre pedeset godina, već pre samo pet. Nikolić i Vučić iz 2007. današnjeg bi Nikolića i Vučića osudili zbog veleizdaje i streljali na Adi Ciganliji. Njihov novi proevropski kurs je, jasno, politička pragma, ponekad može izgledati čak i dobrodošla, ali je ipak samo pragma. I Miloševićev nacionalizam je, jebiga, bio pragmatičan. Problem je što pragmatične reforme nisu suštinske. Njihov „evropski put“ nije katarza nacionalističke Srbije, već samo njen nastavak drugim sredstvima. Logični nastavak katastrofalnog historijskog mandata Demokratske stranke, koji je odgovorno tvrdim izgledao tačno onako kako bi izgledao novi historijski mandat Slobodana Miloševića, da je bio mudriji i izborio drugu šansu. Ne dakle posledica, kako može izgledati, već samo nastavak.

Ima li razlike između hrvatskih i srpskih vlasti i u čemu se ogleda?

Postavite za stol u kafani Nikolića i Vučića s jedne, i Zorana Milanovića i Vesnu Pusić s druge strane: između njih su sve razlike ovog sveta. Ne bi se konobar još ni pojavio, a oni već ne bi imali više o čemu razgovarati. Sve dok konobar, kao u onom klasiku Monti Pajtona, ne bi predložio razgovor o politici. I eto ih do zore u kafani, prošla noć dok si rekao keks. Politika je čudesna stvar. Evropejci zatitraju jaja nacionalistima, nacionalisti Evropi, i eto ih na pola puta, u šest ujutro na izlasku iz kafane zagrljeni teturaju prema Briselu.

Mislite li da je borba protiv korupcije u Srbiji i Hrvatskoj iskrena?

Pretpostavimo da jeste, pa pretpostavimo čak i da ja u to verujem. Nije to problem. U velikim krizama i depresijama, uostalom, novi su politički koncepti uvek započinjali velikim čišćenjem države. Bezbroj je historijskih primera, ali niti u jednom od njih iz očišćene države nije nastala Švedska. Hrvatska i Srbija su, bojim se, dva takva primera. U Hrvatskoj, recimo, u zatvoru je Ivo Sanader, u Srbiji Miroslav Mišković. Sličnost u razlici je očigledna: u Hrvatskoj je politika ucenjivala kapital, u Srbiji je kapital ucenjivao politiku. Rezultat takvih „čistki“ biće, međutim, tek zamena modela. I tako će biti sve dok u zatvorima u obe države ne budu istovremeno i Sanader i Mišković.

Kako se osećate kao žitelj Evropske unije? Šta ste dobili? Jeste li nešto izgubili?

Sve što smo imali izgubiti ulaskom u čudovišnu korporativnobankarsku uniju mi smo već odavno sami zajebali i izgubili, tako da je plašenje Hrvata Unijom ćorav posao. Iz te pozicije,

Hrvatska baš kao sutraprekosutra Srbija može samo dobiti. Robovi smo financijskog Velikog brata i u našim tesnim, vlažnim državicama jednako kao i u velikoj, širokoj Evropi, pa onda, jebiga, radije s ličnom kartom u Madrid ili Provansu, nego s kreditnom karticom u Konzum ili Deltu.

Koliko je iskrena proklamovana namera hrvatskih vlasti da pomognu Srbiji i regionu na evropskom putu?

Videla se ta iskrenost u onim famoznim prevodima evropske pravne tekovine, što je Hrvatska velikodušno poklonila braći u regiji, pa na kraju ispalo da od desetjedanaest hiljada dokumenata tri četvrtine valja iznova prevoditi. Što je najgore, to nije napravljeno niti s namerom da se zajebe Srbe ili Bosance: frustrirana Hrvatska toliko je autistična i nezainteresovana da će propustiti čak i istorijsku šansu da Srbiji i takozvanoj regiji bude pijemontski svetionik kakav je Srbija bila njoj pre tačno stotinu godina.

Na čemu Hrvati zavide Srbima, i obratno?

Hrvati Srbima zavide na Miškoviću u lisicama, a Srbi Hrvatima na Sanaderu u lisicama. Srbi Hrvatima na autoputevima, a Hrvati Srbima na dugiću od bednih dvadesetak milijardi evra. Hrvati Srbima na pepeljarama u kafanama, a Srbi Hrvatima na čistim toaletima. Srbi Hrvatima na domoljublju i odnosu prema haškim zatvorenicima, a Hrvati Srbima na patriotizmu i odnosu prema haškim zatvorenicima.

Jesmo li nešto naučili i hoćemo li se opametiti?

Nismo i nećemo.

Blic, 04.08.2013.

Hrvati u BiH ili pljačka stanovništvaBoris Dežulović | 26/07/2013


Elem, negdje kraj Mostara u autobus sarajevskog Centrotransa upadne muškarac s čarapom na glavi, vrećom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj. “Hajmo, novčanike, satove, nakit, zlato… sve u vreću!” Prestravljeni putnici bespogovorno stadoše puniti vreću, kad se javi jedan sa stražnjeg sjedišta: “Nemoj mene, kume, ja sam Hrvat!” “Halo, bola’”, unese mu se liska s pištoljem, “ovo je pljačka, nije popis stanovništva!”

Kunu mi se u Mostaru da zgoda iz autobusa nije vic, da se stvar zaista tako dogodila, i da je “popis stanovništva” u sarajevskom autobusu klasični liskaluk i liskalučki klasik. Ne kažu,

uostalom, džaba da se još ne zna je li zajebancija nastala u Mostaru, ili je Mostar nastao iz zajebancije. Kako bilo, pljačka Centrotransovog autobusa kraj Mostara posljednji je zabilježeni slučaj zajebavanja s popisom stanovništva. S popisom više ni u Mostaru nema zajebancije.

Kako se, eto, približava dan kad će na vrata kućanstava pozvoniti popisivači, tako je sve veća nervoza među konstitutivnim stražarima. A najveća od sviju pretpopisnih nervoza je ona među čuvarima tisućljetnog prisustva Hrvata u Bosni i Hercegovini. Pozivaju oni sunarodnjake da na dan popisa budu u svojim kućama, nema ni mise na taj dan, razumjet će Gospodin, nijedan Hrvat ne smije nedostajati kad dođu popisivači. Ako koji do tad gluho bilo i umre, neka ga ostave kao da je malo prilegao na kauč, a ako se koja trudnica nađe u sedmom ili osmom mjesecu trudnoće, neka rodi kako zna i umije: obučavaju se hrvatski muževi na tajnim porodiljnim tečajevima osnovnim tehnikama carskog reza.

“Popisati treba svakog Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer padne li njihov broj ispod deset posto stanovništva, bit će im teža pregovaračka pozicija”, upozorava tako predstavnik hrvatskog Sabora Ivo Jelušić na svečanom zasjedanju Hrvatskog svjetskog kongresa u Zagrebu. “Lako bi se, naime, moglo dogoditi da Hrvati budu najveći demografski gubitnici, i da im se broj prepolovi u odnosu na posljednji popis iz 1991, kad su činili sedamnaest posto stanovništva Bosne i Hercegovine”, izražava svoju bojazan gospodin Jelušić, ponavljajući o jubilarnoj dvadesetoj godišnjici krovne organizacije hrvatske dijaspore historijski imperativ stvaranja trećeg entiteta u BiH kao garanta opstanka Hrvata, mira u regiji i svih ostalih općih mjesta kojima je hrvatski entitet u BiH solventni i pouzdani jamac.

Dvadeseta obljetnica Hrvatskog svjetskog kongresa i inače je lijepa prilika da se izrazi protokolarna bojazan za sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata. Uz kanape sendviče i birana vina u prostorijama Matice hrvatskih iseljenika naviru tako sjećanja na srpanj 1993, kad je – na vrhuncu rata što se i danas od milja naziva “hrvatsko-bošnjačkim sukobom u Bosni i Hercegovini” – u velikoj dvorani Sabora na Markovu trgu utemeljen Hrvatski svjetski kongres.

Kakva su to slavna vremena bila! Kao da je bilo jučer: na televizijskom Dnevniku izvještaji Smiljka Šagolja o veličanstvenim vojnim uspjesima HVO-a, a na Markovu trgu četiri stotine najboljih sinova hrvatskog iseljeništva, konačno svoji na svome: u prvim redovima velike sabornice kardinal Franjo Kuharić i cijela prva postava HDZ-a, a za govornicom ministar Jure Radić, osobni izaslanik predsjednika Franje Tuđmana i jedan od glavnih inženjera “humanog preseljenja”. “Hrvati su učinili za Bosnu i Hercegovinu više nego ona sama za sebe”, cvrkuće Tuđmanov vrtni patuljak za saborskom govornicom, pa prekidan aplauzima ozarene emigracije iznosi stratešku platformu hrvatske politike, ono što će se dvadeset godina kasnije od milja zvati “trećim entitetom”: “Hrvatska je životno zainteresirana za postojanje BiH, ali nakon sadašnjeg rata ona više nije moguća kao unitarna država nego kao država s tri sastavne jedinice!”

Ideja o “tri sastavne jedinice” u prijevodu je značila “tri rastavne jedinice” – podjelu Bosne i Hercegovine na “muslimansku državicu”, te srpski i hrvatski entitet, koji bi onda prirodno pripali matičnim državama – i to nitko u Zagrebu i Grudama nije pretjerano krio.

“Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili, molim, podjela! S time da sam rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini”, govorio je tih slavnih dana Predsjednik Sviju Hrvata. “Čak

kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice? Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?”, govorio je tih dana Franjo Tuđman, pripremajući u Zagrebu “hrvatsko-bošnjački sukob” i objašnjavajući potrebu “razgraničenja”: “U današnjim okolnostima, gospodo, nama više odgovara razgraničenje, s općehrvatskog gledišta i s gledišta hrvatskog puka u BiH.”

Kako je to izgledalo na terenu, najbolje su tog slavnog ljeta iskusili Hrvati Kaknja i Vareša. Baš nekako tih dana, dok su na zagrebački aerodrom pristizali delegati osnivačke skupštine Hrvatskog svjetskog kongresa, u Vareš pristiže trinaest hiljada Hrvata iz Kaknja. Oni, a zajedno s njima uskoro i sami vareški Hrvati, tek su sitni zamorci u veličanstvenom Tuđmanovom projektu “razgraničenja”, kojim su – za potrebe pacifikacije muslimana, homogenizacije hrvatskog nacionalnog korpusa i njegova “prisajedinjenja” Majci Domovini – Kakanj i Vareš prepušteni onoj “muslimanskoj državici u sredini”.

Četiri mjeseca kasnije, u noći između 3. i 4. studenoga 1993, krenula je tako dugačka kolona hrvatskih civila iz Vareša prema Kiseljaku, pa dalje, u nepoznato. Već sutradan, 5. studenoga, Franjo Tuđman u razgovoru s predstavnicima Herceg-Bosne rezimira: “Sada moramo osigurati buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini. To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, nešto što ne smijemo propustiti.”

Predsjednik Sviju Hrvata duboko je, dakako, pogođen najnovijim vijestima o biblijskom egzodusu Hrvata iz srednje Bosne, pa ih ohrabruje svojim poznatim tezama iz “Bespuća povijesne zbiljnosti”, onim o “dobrim stranama genocida”: “Dvjesto tisuća Hrvata je već protjerano, bit će ih vjerojatno još sto tisuća… ali povijesno gledano, razumijete, imat ćemo tih sto-dvjesto tisuća Hrvata za učvrstiti hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete, kada završimo to. Tako da nije svako zlo samo za zlo.”

Gdje je u tom genijalnom i pomno razrađenom planu pošlo po zlu, vrag će ga znati, tek točno dvadeset godina kasnije, nema u BiH ni “tri sastavne jedinice”, ni Herceg-Bosne, ni Velike Hrvatske, a bosanskohercegovački Hrvati svedeni su na manjinu opsega predratne srpske zajednice u Hrvatskoj, ako ih uopće ima i toliko. Dvadeset godina kasnije, međutim, oni se i dalje čvrsto drže HDZ-a i “Herceg-Bosne” kao garanta svoga opstanka, odbijajući preko ramena pogledati u povijesno ogledalo i priznati kako ih je isti taj HDZ i njihov historijski projekt “tri rastavne jedinice” i doveo do slijepe ulice u kojoj su danas, majorizirani od “muslimanske državice” za koju se, kako vidimo, Ćaća Domovine borio ustrajnije nego sam Alija.

Bosanskohercegovački Hrvati danas, naravno, jesu u nepravedno ponižavajućem položaju, ali valjalo je, jebiga, na to misliti ranije. Valjalo je na to misliti prije dvadeset godina, kad su se bahati hrvatski poglavnici kurčili nad kartom Bosne i Hercegovine, farbajući crnom bojom granice “trećeg entiteta”, crvenom granice Velike Hrvatske – “učvršćene” žrtvovanim bosanskim Hrvatima – a zelenom ono prase ugurano u kakanjsku džamiju, provocirajući toga ljeta “sukob sa Bošnjacima” i “razgraničenje” s “muslimanskom državicom”.

Historijska sranja došla su na naplatu, okrutno i neumoljivo kao porez, i prije nego zbog svoje zle sudbine bosanskohercegovački Hrvati ijednu riječ optužbe upute Sarajevu – pa bila sedamsto puta opravdana, kao što ih barem toliko ima – valja im se o obljetnicama poput ove, dvadesete, prigodno prisjetiti i tko im je tu zlu sudbinu krojio, i čije “svako zlo nije samo za

zlo”. “Povijesno gledano”, što bi rekao Ćaća, svako je zlo, jebiga, uvijek i samo za zlo: Hrvati u Bosni i Hercegovini to su naučili na teži način.

Popis stanovništva napravili su im Franjo Tuđman i njegovi inženjeri “humanog preseljenja” prije dvadeset godina, i džabe danas – a i malo kasno – plašiti Hrvate popisivačima. Džabe lamentirati nad “demografskim porazom” i popisom Hrvata kao, hm, pljačkom stanovništva, džabe sada objašnjavati popisivaču kako otac i braća nisu tu, rade u Hrvatskoj, jer u BiH za Hrvate nema ni posla ni para.

“Halo, bola’”, odgovorit će im ovaj, “ovo je popis stanovništva, nije pljačka!”


Kratki tečaj engleskog za piplomateBoris Dežulović | 24/07/2013

Dok je Jadranka Kosor biglisala “dej after jestrdej”, a Ingrid Antičević cvrčala na čvoru crne smrče “pipl mast trast as” – dok su nas dakle brouken engleskim zabavljali hrvatski englagoljaši – još je moglo biti smiješno. Nakon što je, međutim, englagoljica otkrivena i u službenim hrvatskim prijevodima propisa Europske unije, stvar više nije nimalo smiješna i zabavna.

Otkrilo se, eto, kako se u službenom Vladinom prijevodu famozne Okvirne odluke Vijeća o europskom uhidbenom nalogu – kojom je državama EU prepušteno samostalno odlučiti da uhidbeni nalog ne primjenjuju na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. godine – potkrao lijep komad greške. Ključni članak 32, koji kaže da svaka država to može učiniti “u trenutku usvajanja”, preveden je tako da ispada kako to može učiniti “nakon usvajanja Odluke”. Kako pak jednostavna konstrukcija “at the time of the adoption” može značiti “nakon usvajanja”, ne zna nitko živ, ali upravo kroz tu rupu u zakonu – zapravo u Okvirnoj odluci Vijeća o europskom uhidbenom nalogu – hrvatska je Vlada provukla glasoviti “lex Perković”, kojim je svoje pravo da od uhidbenih naloga zaštiti počinitelje kaznenih djela počinjenih prije 2002. iskoristila debelo “nakon usvajanja” odluke Vijeća Europe.

Jedno je, naime, kad se priučeni hrvatski prevoditelji dohvate laganog ljetnog štiva, kao onomad, prije desetak godina, Dana Browna i Da Vincijevog koda, pa “istočni grijeh” ili “bezgrešno začeće” – na engleskom “Original sin” i “Immaculate Conception” – prevedu kao “izvorni grijeh” i “časna koncepcija”. Sasvim je, međutim, nešto drugo kad se “izvorni grijeh” i “časna koncepcija” iz trivijalne književnosti nađu u državnim zakonima i europskim propisima, pa “izvorni grijeh” Josipa Perkovića iz osamdesetih odjednom postane “časna koncepcija”.

Reklo bi se, razlika je očita: nesretna prevoditeljica Dana Browna, koja je Da Vincijev kod prevodila valjda pomoću džepnog rječnika za učenike osnovnih škola, svoje greške barem nije

počinila s namjerom. Dočim je službeni prevoditelj europskih propisa ono “at the time” u “nakon” preveo – vrlo namjerno. Tako bi se, rekoh, reklo, ali tako ne kaže saborski Odbor za Ustav, čiji predsjednik Peđa Grbin odlučno demantira da su europski propisi prevedeni na hrvatsku englagoljicu samo kako bi se spasio Josip Perković, tvrdeći da su slične odluke donijeli i Francuska i Austrija, i da bla bla, truć truć, pipl uostalom mast trast as.

Nije ni nama iz hrvatskoga pipla problem praviti se glupima, no čak i ako tako glupi prihvatimo službeno objašnjenje Odbora za Ustav i bezrezervno mu trast, i dalje ostaje pitanje iz engleskog jezika za učenike šestog razreda osnovne škole: jednostavni vremenski prilog “at the time“.

Možete, umireni službenim objašnjenjem autoritarnog Odbora za Ustav, reći da je riječ o traženju dlake u jajetu, ali stvar je mnogo ozbiljnija. Ne znam, recimo, zašto bih bio išta mirniji saznanjem da jedan tako važni dokument nije falsificiran, već samo netočno preveden? Pa kad Vlada već traži od mene da se pravim toliko glup, evo još jednog glupog pitanja: koliko još takvih prevoditeljskih gafova ima u desetinama hiljada stranica prevedenih europskih zakona, propisa, uredbi i odluka?

Loš i netočan prijevod divovske aleksandrijske biblioteke eurobirokracije realno je veći problem čak i od jednog sasvim pristojnog političkog skandala kakav je “lex Perković”. Kad bi to, najzad, bila jedina takva greška, onda me čak i ovako glupog Vlada ne bi mogla uvjeriti da je slučajna. Ako pak nije, onda je pitanje – ponavljam – koliko ih još ima?

Trebat će, izgleda, temeljito pročešljati sve što smo u ovih deset godina pregovorali, ugovarali i dogovarali, svaki dakle papir na koji su se naši ministri i premijeri teatralno potpisivali, smješkajući se u kamere samouvjerenošću ministrice Fani Čapalije i objašnjavajući da “ic okej”. Ako Vladine službe nisu znale prevesti jednostavni vremenski prilog iz lekcije za šesti razred osnovne škole, strah me i pomisliti što je s prijevodima svih onih silnih stručnih izraza iz pregovaračkih poglavlja o poljoprivredi, ribarstvu, financijskom nadzoru ili, recimo, fitosanitarnoj politici, koje teško razumijemo i na hrvatskom.

Jedna Okvirna odluka Europskog vijeća bezvezna je sitnica u odnosu na sve što ćemo tek otkriti u debelim registratorima iz arhiva Ministarstvu vanjskih poslova. Jeste li, na primjer, nakon svega još uvijek sigurni – barem upola onoliko koliko su sigurni u Odboru za Ustav – da je Hrvatska uopće primljena u Europsku uniju?

Sad je, naravno, kasno da se pitate što stvarno stoji u onom dokumentu na kompliciranom engleskom za napredne učenike osnovnih škola, kojega su nam ga svečano predstavili kao Pristupni ugovor s Europskom unijom. I da se kajete što ste potpisivanje jednog tako monumentalnog povijesnog akta povjerili osobi koja na engleskom zna reći samo „tenkju verimač“ i „dej after jestrdej“. Sam Bog zna što je potpisala: in Gad vi mast trast.

Svakako, sad je kasno. Što bi rekli Englezi, nakon jebanja nema kajanja. Da ste, uostalom, učili engleski, znali biste da se kajati trebalo „at the time“. Dakle u vrijeme jebanja.

Globus, 24.07.2013.

Teološki ogled o Ramazanu i alkoholuBoris Dežulović | 19/07/2013

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča Obavijest. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili kakvu sličnu budalaštinu, neki blesavi naslov iz Oslobođenja ili Avaza, osmrtnicu, oglas ili, štajaznam, obavijest.

Elem, Služba za privredu Općine Stari Grad svim vlasnicima kafana, kafića, aščinica, ćevabdžinica i granapa na području općine poslala Obavijest kojom ih “povodom predstojećeg mjeseca Ramazana” podsjeća kako je “Odlukom o rasporedu poslovnih djelatnosti na području općine (Službene novine Kantona Sarajevo br. 02/07) u članu 10. regulisano da nije dozvoljeno točenje i prodaja alkohola u neposrednoj blizini obrazovnih institucija, vjerskih objekata, harema i dvorišta istih”.

I moj drug sad ima problem s tumačenjem šerijata: nigdje u fetvi općinske Službe za privredu nije, naime, precizno označeno na “neposrednu blizinu” kojih “vjerskih objekata” se odnosi zabrana točenja alkohola. U Sarajevu, kako znamo, tih “vjerskih objekata” ima na svakom koraku, hoćeš džamiju, hoćeš sinagogu, hoćeš katoličku crkvu, hoćeš pravoslavnu, hoćeš Jehovine svjedoke, hoćeš prezbiterijance – u strogo religioznom smislu, na koncu, i Koševo i Grbavica su vjerski objekti – pa je teško u Sarajevu pronaći ćošak za otvoriti kafanu, a da nije “u neposrednoj blizini” nekog vjerskog objekta. Kožina je mala kafana, na primjer, “u neposrednoj blizini” same – sarajevske Katedrale.

Katedrala je, kako znamo, jedan od najvažnijih vjerskih objekata, sam The Vjerski Objekt, nema vjerskijeg objekta od Katedrale. Jest katolički, ali to učenjaci što su pisali Obavijest nalaze svejednim. Ne kažu oni “u neposrednoj blizini islamskih vjerskih objekata”, nego tek – “vjerskih objekata”. Što znači samo jedno, odnosno dvoje: ili kršćanska crkva nije vjerski objekt, ili je i katolicima došao Ramazan.

Pa sad Kožo, da skratim, ne zna smije li ili ne smije točiti alkohol. Ne bi svakako volio da mu iz obližnje Katedrale bane ljuti sarajevski nadbiskup okružen onim svojim bilmezima iz Biskupske konferencije, pa da mu pastirskim štapovima i drvenim raspelima porazbijaju radnju, pobacaju stolove i namlate goste što u najsvetiji katolički mjesec cijevče pivo.

Naravno, učenjaci iz Općine Stari Grad uvijek mogu reći da se ne pravimo glupi i da jako dobro znamo na koje se vjerske objekte Obavijest o zabrani alkohola odnosi. Mi to, naravno, jako dobro znamo. Stvar i jest u tome jako dobrom znanju. Nikad, recimo, vlasnici kafana i kafića nisu niti će dobiti zabranu točenja alkohola “u neposrednoj blizini vjerskih objekata” za vrijeme, recimo, uskršnjeg posta. Što znači samo jedno, odnosno dvoje: ili je Sarajevo definitivno ustanovljeno kao islamski grad sa šerijatskim gradskim zakonom, ili su – jebiga, ni ovo ne zvuči dobro, ali nisam ja pisao Obavijest – kršćani jednostavno posvećeniji, iskreniji, odgovorniji i odaniji, ukratko veći vjernici od muslimana.

Kako nigdje u Službenim novinama Kantona Sarajevo – provjerio sam detaljno sve brojeve – nema Odluke o uvođenju šerijata u Kanton, preostaje samo drugo objašnjenje. A to je prilično hrabro: čak ni ja, osvjedočeni islamofob, nikad se ne bih usudio reći da su muslimani manji i neiskreniji vjernici od katolika i pravoslavaca. A opet, sedam puta sam čitao famoznu Obavijest i svih sedam puta ispalo mi isto: kršćanima za vrijeme posta nema potrebe

zabranjivati alkohol, dok muslimanima treba. Kakav je to onda vjernik kojemu općinska vlast treba zatvoriti kafane da se o Ramazanu ne bi nalijevao alkoholom?

Slučaj ramazanske prohibicije mene, naime, ne zanima kao uvođenje šerijata i politički skandal – to je prilično plošna stvar i osim dvije–tri gnjevne psovke, ne bi se tu imalo bogznašto više napisati. Ne zanima me ni licemjerje šerijatskih vlasti, kojima je u ramazanskom postu problem samo alkohol – kao da i coca–cola i obična voda već nisu grijeh – a kojima alkohol “u neposrednoj blizini vjerskih objekata”, ispada, nije problem ostatak godine. Mene ta stvar zanima na višoj, upravo teološkoj razini: kakav je to, ponavljam, vjernik – ovo dakle nije retoričko pitanje, nego vrlo teološko – kojemu vlast treba zatvoriti kafane da se o Ramazanu ne bi nalijevao hladnom šljivom?

Kao ateističkom laiku, meni je to prilično nejasna stvar, da ne upotrijebim teži pridjev. Otprilike kao kad bi općinske vlasti u Splitu u neposrednoj blizini Hajdukovog stadiona zabranile prodaju Dinamovih dresova, zastava i šalova. Ne znam za vas, ali ja bih ozbiljno posumnjao u navijače koje bi od kupovine Dinamova šala odvratila tek činjenica da je njegova prodaja zabranjena.

Da nema tako Obavijesti i zabrane, navalili bi valjda Bošnjaci iz džamije ravno u kafiće i granape, na pivo i rakiju. Ovako, eto, neće. Okupit će se društvo nakon podne–namaza, milion je stupnjeva u zraku, žedni oni ko hidrocentrala, a na vratima kafane fotokopirana Odluka Službe za privredu Općine Stari Grad o zabrani točenja alkohola za vrijeme Ramazana.

– Jebiga – rezignirano će najkrupniji. – A ja se baš napalio na gajbu mrzle pive.

– Zna li ko neku kafanu da nije u neposrednoj blizini vjerskog objekta? – dosjetit će se jedan sitni.

– Ima jedna u Bijeljini – kiselo će se treći nasmijati vlastitoj šali.

– I šta ćemo sad?

– Ništa, hajmo kod mene čitat hadise i ajete.

– Mogul’ ja prvi? – oraspoložit će se onda onaj sitni. – Fali mi ih dvjesto do hatme.

Tako, eto, šerijatski pravnici – nisam, rekoh, ja pisao Obavijest – zamišljaju bosanske muslimane. Dobro, nije ni ta metoda za odbaciti, cilj opravdava sredstvo i tako dalje, ali sve i da jest tako, ostaje ono neretoričko pitanje: što će i njima i Allahu, džellešanuhu, vjernik kojemu su molitva i vjera tek drugi izbor, poslije bokala ledene šljivovice? Taj svakako neće u džennet. Barem ne ako u neposrednoj blizini nema kakve kafane.

Da sam ja imam, muftija, ili kako se već u Sarajevu zove načelnik općine, ja bih stoga – upravo obrnuto – uveo obavezu točenja i prodaje alkohola u neposrednoj blizini džamija i harema. Tamo gdje nema kafana, dao bih ih sagraditi o općinskom trošku. To bi, shvaćate, bio pravi ispit odanosti Bogu. Pa da vidimo tko je vjera, a tko nevjera. Ovako, samo je napravljen posao vlasnicima kafana koje su hm, neposredno daleko od vjerskih objekata.

Vesele se na Palama Ramazanu više nego reis. Oslobođenje, 18.07.2013.

Tajna Daytonskih svitakaBoris Dežulović | 12/07/2013

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da pita nešto. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili da pita neku budalaštinu.

Znaš li, kaže, da su izraelski stručnjaci u Jeruzalemu među Kumranskim spisima, “svitcima s Mrtvog mora”, konačno pronašli i originalnu prvu stranicu Biblije?

– Prvu stranicu?!

– Jest – veli on. – Preveli je sa staroaramejskog.

– I šta piše, bogati?

– Piše, “svi likovi i događaji opisani u ovoj knjizi su izmišljeni”.

Tako će vjerojatno jednog dana pisati i na prvoj stranici Daytonskog sporazuma kad arheolozi konačno pronađu njegov originalni tekst, nestao iz državnog arhiva Bosne i Hercegovine prije više osam godina. Teško, naime, da drugačije može ispasti, nego da je sve ovo danas, i likove i događaje, netko izmislio. Ne može, jebiga, stvarno postojati zemlja koja bi bila u stanju izgubiti svoj temeljni dokument, svoj ustav i povelju državnosti, samo Sveto pismo, Bibliju i Kur’an svog državnog prava.

Ne kažem, i u ozbiljnijim državama od Bosne i Hercegovine dogodi se da negdje iščezne neki papir, nestane kakva potvrda, molba ili račun, svugdje se u labirintima državne birokracije zna katkad zagubiti poneki dokument, ali nije još zabilježeno da je unezvjerena sekretarica upala u ured šefa Nacionalnog arhiva u Washingtonu žaleći se kako nigdje ne može naći potpisani original Deklaracije nezavisnosti.

Gdje je dakle bio, kako je uopće u Bosni i Hercegovini čuvan originalni, potpisani tekst Daytonskog sporazuma, vrag će znati. Je li bio u žutoj fascikli ili u zelenoj, je li bio u ladici kod tajnice ili u onom registratoru u računovodstvu, je li bio kod Šefika ili kod Dine, je li ga možda uzeo referent Memo kad je ono radio od kuće, ili ga je greškom odnijela Senada kad je nosila dokumente u fotokopirnicu? Stoji li možda danas pod nogom nečijeg kauča u vikendici na Boračkom jezeru, ili na nekom frižideru na sedmom katu nebodera na Grbavici visi pričvršćen slatki dječji crtež kućice i potoka s potpisima Clintona, Černomirdina, Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića na poleđini – nitko živ ne zna.

Tek, originalnog i potpisanog bosanskog primjerka Daytonskog sporazuma nema ni u Državnom arhivu, ni u Predsjedništvu, ni u Ministarstvu vanjskih poslova. Temeljni državni dokument nestao kao da je u zemlju propao.

A zemlja propala kao da joj je temeljni državni dokument nestao.

Srećom, postoji u Bosni i Hercegovini visoki predstavnik međunarodne zajednice, koji napamet zna Daytonski sporazum i obučen je da ga tumači. OHR tako dođe nešto kao Papinska biblijska komisija, ili Rijaset Islamske zajednice, a gospodin visoki predstavnik sam

mufesir, učenjak tefsira, autoritet za tumačenje daytonskih aneksa. Bez obzira je li riječ o državnosti Republike Srpske ili o novom ustavu Federacije BiH, jesu li mješoviti brakovi ili pravila u odijevanju, za sve se pita daytonskog mufesira.

– Dayton alejkum! Ako je neka rijeka prirodna granica između Federacije BiH i Republike Srpske – pita tako neki Murat iz Višegrada na službenoj stranici Rijaseta Daytonske zajednice, u rubrici “Pitanja i odgovori” – mene interesuje da li je u duhu Daytona ako ta rijeka na primjer primjera iznenada promijeni tok?

– Alejkum dayton, Murate – odgovori onda Visoki predstavnik. – Treći članak drugog aneksa Daytonskog sporazuma kaže: “Tamo gdje granična crta između entiteta slijedi rijeku, crta će slijediti prirodne promjene u riječnom toku.”

– Hvala lijepo – uljudno će onda Murat. – Samo sam to htio da čujem.

Stvar, primijetili ste, funkcionira baš kao vjerska dogma. Daytonski sporazum je u Bosni i Hercegovini i Kur’an, i Biblija, a Visoki predstavnik vrhovni tumač, reis, papa i patrijarh u jednom, pa ako on kaže da je nešto u duhu Daytona, to je onda Sveto pismo i tačka. Nema potpitanja, nema diskusije, nema Daytonskog nesporazuma.

Nema čak ni prijevoda na bosanski, srpski, hrvatski, srpskohrvatski, hrvatski ili srpski, be–ha–es, koji god: evo će brzo dvadeset godina od kraja rata i potpisivanja Daytonskog sporazuma, a nije u Bosni i Hercegovini napravljen ovjereni i autorizirani službeni prijevod s engleskog originala. Dvostruko manje je Besimu Korkutu trebalo da prevede Kur’an s arapskog. Čak je i Svetom Jeronimu manje trebalo da prevede Bibliju na latinski. A bio je Dalmatinac.

Samo je Milorad Dodik, što se zna, onomad na svoju ruku naručio prijevod Daytonskog sporazuma s engleskog, ali je posao odrađen nestručno i aljkavo. Riječ “entitet”, recimo, prilično je slobodno prevedena kao “nezavisna i suverena država s pravom na pridruživanje Republici Srbiji”.

Neće biti da je drugačije bilo i kad su onomad, prije više od dvije hiljade godina, u Palestini nestali svitci originalnog teksta Mojsijevog Petoknjižja: je li ih možda iz hrama bio uzeo pisar David, ili ih je greškom odnijela čistačica Estera, kad je vraćala one glinene ćupove u Kumran za kauciju, vrag će znati. Kako bilo, dvadeset punih stoljeća nakon toga svećenici, učenjaci i teolozi proučavali su prepisane prijepise njihovih prijepisa, dodavao im je i oduzimao tko je što htio i kako je kome odgovaralo, nastale od toga tri vjere, pa ga svaka tumačila na svoj način, sve dok 1947. stanoviti pastir Muhammed Edh–Dhib sasvim slučajno, tražeći zalutale ovce, nije u nekoj pećini kraj Mrtvog mora pronašao gomilu glinenih ćupova s nekakvim starim pergamentima, a arheolozi senzacionalno objavili da su otkriveni najstariji poznati spisi Petoknjižja.

Tako će valjda biti i kad jednog dana negdje kraj drevne Modriče, u mrtvom, suhom koritu starog toka rijeke Bosne, neki rastreseni pastir izgubi cijelo stado ovaca. I kad tako tražeći zalutale ovce otkrije pećinu punu ćupova sa svicima ispisanim arhaičnim engleskim jezikom. A arheolozi senzacionalno objave da je neki pastir sasvim slučajno, tražeći ovce, pronašao originalni, potpisani primjerak Daytonskog sporazuma iz 1995. godine. Konačni dokaz da mitska zemlja Bosna i Hercegovina nije bila izmišljena i da je zaista postojala.

Što je pak bilo s ovcama, nikad se, jasno, nije saznalo. Oslobođenje, 11.07.2013.

Kratka povijest betoniranja obaleBoris Dežulović | 09/07/2013

Nisu valjda graditelji Pelegrina – drevnog grada što ga je po lokalnoj legendi more povuklo u strašnu Vruju, mitsku uvalu između Piska i Brela – bili mudri poput žeževičkog poduzetnika Stipe Latkovića, što je svoj mali turistički feud u toj zaštićenoj eko-zoni od iste sudbine zaštitio bespravno sagrađenim betonskim muletima.

Ne gradi on, naime, ovih dana u toj djevičanskoj uvali privezište za bogataške jahte, nego betonsko pero za, veli, zaštitu svog ekskluzivnog Vruja Resorta od erozije. Prvoga je podigao prije dvije godine, a drugog – ministarstvima, upravnim odjelima i svim građevinskim inspekcijama usprkos – podiže upravo ovih dana.

Da je, eto, graditeljima Pelegrina kum bio Stipe Mesić, ili da su se barem obiteljski uvezali s državnom revizoricom, i oni bi valjda neometani od inspekcije, bez dozvola i suvišnih formalnosti, betonom krotili divlje more.

Ovako, drevni Pelegrin leži na dnu Vruje, odakle – kaže legenda – za tihih noći i danas odjekuju jezivi krici, a svakog Božića u ponoć izlijeće bijela kočija s dva krilata konja i pelegrinskim kraljevićem za uzdama. Dok Latkovićev Vruja Resort, hvala na pitanju, stoji postojano kano klisurina nad njim.

Sjedi gazda Latković na svojoj betonskoj zidini podno veličanstvenih Pupačićevih Dubaca, pa gleda more gdje se k njemu penje, i sluša more “dobro jutro“ veli, i ono sluša njega i on mu šapće, “ko te jebe more“ kaže tiho.

Zaliveno je betonom na koncu i posljednje djevičansko žalo od Zadra do Ploča, nema više valjda stope prirodnog žala nezapišanog betonom. Na istom mjestu na kojemu su Hrvati, prema popularnoj predaji, prvi put ugledali Jadran i očarani uzviknuli “more!“, moderni nomadi u ljetnim seobama naroda silaze na more i očarani viču: “Beton!“ Tri-četiri hiljade godina nakon što je neki pradalmatinac prvi put složio kamen na kamen, nije više u Dalmaciji ostao, hm, kamen bez kamena.

Vrag će znati tko je bio taj koji je stavio povijesni prvi kamen i složio prvu gradinu na obali, netaknutoj još otkako se krajem ledenog doba velika plava voda podigla do one crne linije morostaja što se danas ocrtava na bijelim hridima Vruje.

Tko god da je bio, bio je lijep komad sretnika: imao je za sebe više od šest tisuća kilometara netaknute morske obale, i svih tisuću dvjesto otoka kakvi su danas, ali bez gradova i naselja, bez ijednog jedinog zida i krova, bez ijednog mula. Takva je, eto, jadranska obala bila prije tri-četiri milenija, kad je neki Stipe Latković iz pećine doveo radnike, pokazao prstom na netaknutu zelenoplavu uvalu i rekao: “Tu!”. Tako je počelo.

U sljedećih četiri hiljade godina, sve do sretnih šezdesetih prošlog stoljeća, gradio je ovdje tko je stigao: Iliri, Delmati, Liburni, Histri i Kelti, i Grci, i Rimljani, i Bizantinci, i Hrvati, a poslije njih Mleci, Ugari i Turci, i Austrija, i Francuska, i Italija, i Jugoslavija – četrdeset stoljeća odjekivale su jadranskom obalom kremene sjekire, drveni bati, mašklini, macole i klesarska dlijeta, struganje pila, palacanje kožnih bičeva i škripa drvenih točkova, cviljenje

kolotura i revanje pretovarenih magaraca: niknuli su na nekoć netaknutoj obali cijeli veliki gradovi, antički, srednjovjekovni, renesansni i barokni, velebne gradine, zidine, utvrde, katedrale, luke, ceste, tvornice i mostovi.

Širenje područja gradnje

I u svih tih četiri hiljade godina – od onog prvog kamena na kamenu do posljednje zakovice u čeličnoj konstrukciji Masleničkog mosta – prema procjenama i analizama iz 1960. godine raskopano je, popločano, betonirano i urbanizirano ukupno manje od stotinu i pedeset kilometara hrvatske obale.

A onda su iz Rijeke krenuli kamioni s vrelim asfaltom i pet godina kasnije, 30. svibnja 1965, svečano je puštena u promet Jadranska magistrala od Rijeke do Dubrovnika. Na more se spustio moloh turizma.

U sljedećih pedeset godina zidao je tu i gradio tko je stigao: velike državne firme, hotelska poduzeća, narodna armija, direktori i proleteri, gastarbajteri, privatnici, povratnici, poduzetnici, generali, pješadinci, domaći i stranci, pedeset godina odjekivala je jadranskom obalom škripa mješalica za beton, cviljenje dizalica, eksplozije mina, brundanje kamiona i revanje pretovarenih Renaulta “četvorki”: niknuli su na nekoć netaknutoj obali cijeli hotelski gradovi, čudovišni grozdovi betonskih nastambi, zemljani nasipi, parkirališta, restorani, hoteli, apartmanska naselja i etno sela s jacuzzijima i privezištima za jahte.

U tih pedeset godina – u povijesni treptaj oka od valjka na magistrali do Latkovićevog mula – raskopano je, popločano, betonirano, izgrađeno i urbanizirano nevjerojatnih sedam stotina kilometara!

To, međutim, nije sve: najnovija analiza Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, izrađena u listopadu 2012., pokazala je kako je prema važećim prostornim planovima predviđeno širenje urbanizirane zone na gotovo tisuću i šest stotina kilometara, odnosno cijelu četvrtinu morske obale!

Za četiri hiljade godina s ove je strane Jadrana urbanizirano tako manje od stotinu pedeset kilometara obale – jedva tri i pol kilometra na stoljeće! – a onda u pedeset godina hiljadu i petsto!

Dva i pol kilometra na mjesec!!! U samo dvije generacije zauzeli smo tako točno deset puta više jadranske obale nego svi naši preci i prethodnici zajedno. Za pedeset godina izgradili smo deset puta više obale nego kolonijalna Grčka, genijalni Rim, moćni Bizant, razmetljiva Venecija, prosvijećena Francuska, nadmena Italija, slavna Austrija i ambiciozna poslijeratna Jugoslavija – zajedno!

I to ne računajući betonske mulete Stipe Latkovića i sve slične bespravne nakaze, kojih nema ni u prostornim planovima, ni u analizama Ministarstva graditeljstva, ni u notesima građevinske inspekcije, već jedino u našim brutalno razdjevičenim vrujama.

Nakon čega posljednjom nadom ostaje Pupačićevo zlato more, da se penje i bogda popenje preko one crne linije morostaja, da gledamo more gdje se nama penje, i slušamo more

“pičkalivammaterinadivljačka“ veli, da povuče onda u svoje modre dubine i Latkovićeve mulete i Vruja Resort i sve mulete i resorte, apartmane, nasipe i beach-barove do posljednjeg, kao što je onomad potopio i bahati Pelegrin.

Pa da svakog Božića u ponoć iz strašne Vruje izleti bijeli bager sa stotinu krilatih konjskih snaga i Stipom Latkovićem za upravljačem. A za tihih noći odjeknu iz nje jezivi krici: “Jebalo vas Ministarstvo za zaštitu okolišaaaaa… i županijski Odjel za graditeljstvoooooo!“

Slobodna Dalamacija, 08.07.2013.

Tihi susjed s mračnom tajnomBoris Dežulović | 06/07/2013


Elem, vozili se Bobi i Rudi po Bosni, zalutali preko Sokoca na Pale, pa se zaustavili na benzinskoj pumpi. “Nalij vodu”, doviknuo Bobi prodavaču. “Do vrha.” “Vodu?!”, začudio se Rudi, a bogami i vlasnik pumpe, stariji neki čovjek koji je svašta u svom životu vidio, ali ne i automobil što ide na vodu. “Ja, vodu”, potvrdio Bobi, pa kad je zaprepašteni prodavač nalio pun rezervoar, ubacio on unutra nekakvu tabletu, upalio motor i otišao dalje. Koji dan kasnije, eto ti Bobija i Rudija opet na Palama, opet prodavač nalio vodu, Bobi ubacio tabletu i odvezao se dalje. Treći put prodavač, jasno, vlasnik nije izdržao, pa upita Bobija kakva je to čudesna tableta.

“Pretvara vodu u benzin”, jednostavno će Bobi. “Čisti bezolovni.” “Dat ću ti milion za nju”, odmah mu ponudi poduzetni gazda. “A jok”, odmahnuo Bobi. “Dobro, tri”, povisio ovaj ponudu. “Ne znam”, nećkao se Bobi, pa mu na kraju kutiju tableta prodao za pet milijuna maraka, upalio motor i otišao dalje.

“Jesil ti poludio?”, popizdio Rudi. “Što mu proda one tablete, na šta ćemo sad da vozimo?!?”

“Na plin”, mirno mu odgovorio Bobi, “ko i dosad.”

Nije ovaj vic važan samo zato što je jedan od onih rijetkih u kojima Bobi i Rudi zajebu neprijatelja. Objašnjenje je srazmjerno jednostavno – vic je uvezen iz anglosaksonske humorističke kulture – ali je indikativno i to da se lako primio. Nisu, eto, ni Bobi i Rudi što su bili nekad, dok su se još zvali Mujo i Suljo. Nije, međutim, to poanta vica: poanta je u onih pet milijuna što ih je vlasnik pumpe na Palama spremno izbrojao za kutiju Aspirina. Konačno se, eto, saznalo gdje je nestalo pet milijuna maraka što su ih Momčilo Krajišnik i brat mu Mirko – kako piše Ratko Mladić u svojim dnevnicima – bili prebacili u grčku banku Ergos Atina, pa njime navodno kupili neko gorivo, da ga prodaju u Srbiji i operu novac. Obogatio se, vele, Momčilo Krajišnik na Aspirinima. Na čemu drugom?

Petnaestak godina kasnije, eto ga opet u biznisu: ratni zločinac osuđen za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja i deportacija nesrpskog stanovništva iz Srpske – čitali ste o tome ovih dana – za dva mjeseca, nakon izdržavanja dvije trećine od dvadesetogodišnje zatvorske kazne, izaći će na slobodu, izrazivši upravi britanskog zatvora želju da se vrati na Pale i radi na benzinskoj pumpi svoje djece.

Riječ je, jasno, o onoj benzinskoj pumpi koju je sagradio u vrijeme dok je još u Republici Srpskoj bio jebena faca, član samog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a koju je – kad je Momčilo završio u Haagu – nastavio voditi njegov sin Miloš zajedno sa stricem Mirkom. Do septembra, kad će pumpa, eto, zaposliti još jednog čovjeka, a nekadašnji predsjednik Karadžićeva parlamenta penziju dočekati na benzinskoj pumpi. Sic transit gloria Srpskae.

– Do vrha? – pitat će stariji radnik na benzinskoj pumpi na ulazu u Pale.

– Do vrha – odgovorit će čovjek iz starog “golfa” boje trule višnje, sve zagledajući u prodavača, oronulog nekog muškarca posve bijele kose i spojenih tamnih, bujnih obrva. – Izvinte, jel ja vas odnekud poznajem?

– Moguće – odgovorit će stari prodavač umornim glasom.

– Da niste slučajno iz Gornje Ljubogošte? Od Lazarevića, Ilije? – obradovat će se na to vozač “golfa”. – Niste valjda Ilijin otac?

– Ilija?! – zbunit će se sad prodavač.

– Aha. On ima isto tako obrve ko Momo Krajišnik.

Stjecajem historije, Bosna i Hercegovina i ostale zemlje u regiji podarile su tako čovječanstvu posve novi fenomen: dotrajali kliše o ratnim zločincima iz susjedstva – dragim starcima s mračnom tajnom, mirnim obiteljskim ljudima s lijepim kućama i njegovanim travnjacima, koje bi samo jednoga jutra okružili agenti Mossada, ili SFOR-a, svejedno – ovdje je zamijenio kliše o ratnim zločincima u penziji. Posve je to novo povijesno iskustvo: prvi put klasični ratni zločinci se nakon odsluženja kazne vraćaju kući i zauzimaju svoje mjesto u društvu.

Bilo je, istina, toga i prije, ali nižerangirane nacističke zločince što su šezdesetih i sedamdesetih izlazili iz savezničkih zatvora nisu bogami dočekivali novinari, političari i popovi. Nisu im žrtve u novinama čitale kako imaju problema s prostatom i kako su im unuci porasli dok ih nije bilo. Iz nekog razloga, naime, ovi naši se nešto i ne trude ostatak života provesti nezamijećeni, izmijenjenih se identiteta krijući od novinara i žrtava.

Sve je tako isto kao u klasičnim pričama o nacističkim zločincima – tihim, sijedim starcima s mračnom tajnom što zalijevaju travnjak pred kućom, vode unuke u vrtić, popravljaju komšijama bojler ili, štajaznam, rade na lokalnoj benzinskoj pumpi – samo što ovdje njihova mračna tajna niti je bogzna kakva tajna, niti bogzna kako mračna.

– Izvinte, jel ja vas odnekud poznajem? – pitat će drugi jedan, što se zaustavio na pumpi na ulazu u Pale.

– Moguće – odgovorit će stari prodavač umornim glasom, već navikao na to pitanje odgovarati kratko “moguće”.

– Niste valjda Krajišnik?

– Bogami jesam – oprezno će ovaj.

– Momčilo Krajišnik?! – zaprepastit će se vozač.

– Taj.

– Predsjednik Skupštine i osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik?!?

– Baš taj – reći će sijedi prodavač, nesigurno se osvrćući oko sebe.

– Ne mogu da vjerujem! – izaći će vozač iz auta, dodavajući mobitel ženi. – Radmila, slikaj me s Momom!


Posljednji Thompsonov koncert u nezavisnoj i suverenoj HrvatskojBoris Dežulović | 02/07/2013

I tako smo preko noći postali uljuđena, europska država.

Mislim, doslovno preko noći, dok pošteni svijet spava. Podnapili se predvečer Hrvati domaćom brljom, zagrnuli trobojkom i otišli na Poljud, na posljednji Thompsonov koncert u nezavisnoj i suverenoj Hrvatskoj, a ujutro se probudili na klupi na zagrebačkom Zrinjevcu, pokriveni plavom zastavom ujedinjene Europe: u ruci im prazna boca Tomčevog šampanjca, berba 2009, a pod otežalom glavom, tko zna kako se tu našao – kofer za violinu.

Koliko jučer, eto, treštao je poljudskim stadionom teški gitarski deseterac Marka Perkovića, oznojeni su hrvatski muževi goli do pasa, zagrljeni i podliveni etilnim alkoholom, suznih očiju pjevali o didinom gumnu, zmijama, vukovima i gorskim vilama, a onda požurili autocestom u Zagreb i već u ponoć, ispijajući vrhunski Tomčev Brut na Trgu bana Jelačića, zatvorenih očiju tronuti pjevušili Beethovenovu Devetu i Schillerove stihove „Freude, schöner Götterfunken, Tochter aus Elysium…“.

Samo dvojica stoje sa strane, pa nezadovoljno vrte glavama i šampanjskim čašama.

– Štajaznam – javio se najzad onaj malo podeblji, u tijesnoj crnoj majici s Thompsonovim mačem i gotičkim slovima „Ora et labora“. – Meni je ovo malo bezveze.

– Jel tako? – složio se odmah drugi, još gol do pasa, pa podigao s čela ustašku kapu i nekako iz trećeg pokušaja prinio čašu nosu. – Previše mu se na nepcu osjeti žuti plavec. Nije ovo stalo tri godine na talogu, nema šanse.

– Ma ne mislim na šampanjac, nego na Beethovena. Iako ne znan šta je gore – pokazao je debeli glavom prema pozornici. – Dobro, prvi stavak mu je fenomenalan, to svaka čast, i druga dva još mogu stat, ali ovaj četvrti je katastrofa. Vulgarni kič.

– Oda radosti?! Teška komercijala. Otkad ja to pizdim – odmahnuo je rukom drugi. – Očiju mi, ovo je gore od Čajkovskog.

– Da Čajkovski! Znaš šta je Pjotr Iljič za ovo? Monteverdi.

– Pa još zbor! Krvitiisusovu, vokali u simfoniji?! – snebivao se ovaj. – Vokal u simfoniji, to je brate ka žuti plavec u Dom Perignonu.

– Aha. Jadni Schiller, ugura ga je u ovih šest osmina ka Bellini Waltera Scotta u operu. Jebemimater, meni ovo pari Tomislav Bralić i klapa Intrade.

– Znaš šta ću ti ja reć? Beethoven je ubija simfoniju. On je za simfoniju isto šta i Puccini za operu.

– Dobro govoriš. Haydn se u grobu okriće šta mu je gluvi Švabo napravija od simfonije.

– Sva je srića da stari nije doživija Beethovenovu Devetu.

– Ne bi je ovi ni napisa da je Joseph bija živ, ne boj se. Vokali u simfoniji! Ujmisusovo sveto!

– A nisu se pravo za reć ni ovi proslavili. Slušaj bariton, molin te Bogon! – nije se više mogao suzdržati polugoli pod ustaškom kapom. – Alo, Braliću!!!

– Haha, ta ti je dobra – zadovoljno se debeli u tijesnoj crnoj majici nasmijao šali svoga kolege. – Uaaa! Buuuuu!!!

– Psssssssst!!! – prijekorno se konačno okrenuo nekakav tetovirani godzila sa zastavom Prve gardijske u ruci. – Eno vam u Rijeci Carmina Burana… Blitvari.

Tako izgleda civilizirana Hrvatska u europsku zoru 1. srpnja 2013. godine. Ako je proteklih dvadesetak godina bila Narodni radio, od ponoći s nedjelje na ponedjeljak Lijepa je naša bogami Treći program Hrvatskog radija. Odzvanjaju Hrvatskom Beethovenovi stavci i Mozartove kanconete i kavatine, nazdravlja se pjenušcem u elegantnim visokim čašama, sve se na blještavim ulicama klanja i klima glavama, podižu se šeširi i ljube ruke milostivama, na seoskim gumnima čita se poezija i sluša jazz, u špelunkama na željezničkim kolodvorima lokalni pijanci komentiraju sinoćnje baletne premijere, a pučke kuhinje beskućnicima i sirotinji dijele kanape sendviče od guščje jetrice s artičokima.

Preko noći, rekoh, kad pošteni svijet spava, Hrvatska postala bečki Opernball u Krležinoj Esplanadi. Kao da nikad nije bilo ni Andrijice Šimića, ni Marka Perkovića, ni zmija, ni vukova, ni gorskih vila.

A Marko siromah ostao sam na Poljudu, pogasili se reflektori, razišli se i redari i tehničari, razišao se i Slavko Lozina, nikog živog nema na opustjelom stadionu: samo Marko Perković stoji na bini i poput plačljive Seke Sabljić u „Maratoncima“ uvrijeđeno psuje novo doba i pomodne europske novotarije.

– Jebo vas Beethoven!


Udio Udbe ili kako je nastala hrvatska državaBoris Dežulović | 27/06/2013

Dvadeset pet godina će brzo da se raspala Jugoslavija, duboko negdje u deponiju historije leže i Partija i Armija, propali su veliki industrijski divovi i sportski klubovi, istekao povijesni rok trajanja i školskom i socijalnom i svim jugoslavenskim sustavima, nema više samoupravnih interesnih zajednica i osnovnih organizacija udruženog rada, nema ni stambenih lista ni dječjih odmarališta, ništa od Socijalističke Federativne Republike nije ostalo, samo se, eto, Udba drži kao da su zlatne sedamdesete.

Trideset godina će za koji dan da je u jednoj garaži u njemačkom Wohlfahrtshausenu pronađeno mrtvo tijelo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora Ine, trideset godina svi znaju da je ubojstvo naručio šef hrvatske Udbe Josip Perković, a on dvadeset tri od tih trideset godina mirno živi upravo u nezavisnoj hrvatskoj državi, koja se svih tih godina upinje obračunati sa svojim najstrašnijim demonom: osnivala je nezavisna Hrvatska i državna vijeća i saborske komisije, uprezala je cijeli svoj politički, policijski, pravosudni i medijski aparat u raskrinkavanje strašne Udbe, njenih plaćenih ubojica i nalogodavaca, a Josip Perković i dalje spokojno živi u Zagrebu, kao da je penziju dočekao u računovodstvu tvornice čarapa, a ne u službi koja je ljude po europskim garažama likvidirala metkom u potiljak.

Konačno, ovih dana, uoči pristupa Hrvatske Europskoj uniji – kad će se steći uvjeti da barem Njemačka, kad već neće Hrvatska, sudi Josipu Perkoviću i službeno zatraži njegovo izručenje – hrvatski je Sabor na brzinu domislio izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji s članicama Europske unije, pa u zakon ugradio odredbu po kojoj će europski uhidbeni nalog Hrvatska izvršavati samo za kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Nakon čega čovjek zaista nije siguran da je stric Ante Đapića, ubijen 1989, zaista bio posljednja Udbina žrtva.

Nije mi poznato da se hrvatska država za nekog svog građanina tako zauzela kao što se, eto, zauzela za direktora jugoslavenskog OOUR-a za ubijanje emigranata: locirala je za to vrijeme, identificirala, uhićivala i transferirala čak i vlastite generale i heroje, nije prstom micala ni za pomorce što su nevini trunuli po egipatskim i grčkim zatvorima, nije svoje zakone mijenjala niti za bolesnu djecu, ali je cijeli svoj pravosudni aparat upregnula da domisli način kako da od pravde zaštiti čovjeka koji je naloge za ubojstva potpisivao lakoćom kojom se potpisuju narudžbenice za uredski pribor.

Utemeljitelj i prvi predsjednik te države i sam je pri tom javno svjedočio kako mu je oca ubila Udba, Udbine žrtve u toj su državi beatificirane kao sveci njene nezavisnosti, a Udbini šefovi, eto, svih tih dvadesetak godina opušteno šetaju ulicama što se zovu po ljudima koje su dali ubiti. Nisu na tim ulicama ni danas još posve sigurni Srbi, homoseksualci ili navijači neprijateljskih nogometnih klubova, samo se za Udbine ubojice još nije čulo da su doživjeli nekakvu neugodnost.

Teško da je, pravo govoreći, Josip Perković uopće i primijetio kako više nema ni Udbe, ni Jugoslavije. I ta bi zemlja, da je opstala, s više nelogode potpisivala zakon o zaštiti ovlaštenih državnih ubojica. Čak i protesti hrvatske opozicije povodom izmjena zakona, prigodno nazvanog Lex Perković, izgledaju kao puko zadovoljavanje forme: cijelih sedamnaest godina HDZ je, uostalom, i sam vladao zemljom, prvih deset imao je potpunu i apsolutnu vlast, koristeći je da se obračuna i sa sindikalnim vođama i s nezavisnim novinarima, zajebavala je ta vlast, maltretirala, sudila – a bogami i ubijala – svakoga tko joj je ikad zasmetao, namještala je i nogometna prvenstva i izbore za Miss Hrvatske, ali nije napravila baš ništa da pravdi privede Udbine ubojice.

Kad je i djelovala kao da se obračunava sa sablasti Udbe, radila je to tek da se obračuna s neistomišljenicima. Nama trojici osnivača Ferala, na primjer, glavni je krimen bio grijeh naših otaca, visokih oficira Udbe, javno je tu izmišljotinu širio i sam Franjo Tuđman, i to uz pomoć tajnih službi koje su vodili same glavešine jugoslavenske Udbe! Nije li to veličanstveno? Stvar je funkcionirala bez greške: u samostalnoj Hrvatskoj suradnici Udbe sasvim pouzdano nikad nisu bili samo oni koji su najebali kao udbaši.

Možete, dakle, o Jugoslaviji misliti što hoćete, ali takvom se jednom genijalnom projektu morate pokloniti: šefovi službe čiji je, ako ne jedini, ono svakako važniji smisao bio da zatre svaku ideju o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, trideset godina kasnije u toj istoj državi žive nimalo nejavno i posve slobodno, zaštićeni kao velebitska degenija.

To je, pitate li mene, bila ozbiljna firma.

Najebao je u međuvremenu svaki jugoslavenski direktor što se obreo u uskrsloj hrvatskoj državi, najebao je svaki niži oficir kojega je hrvatska nezavisnost zatekla u dvosobnom stanu dobivenom od JNA, najebao je svaki poslovođa u čijem bi se dućanu otkrila konzerva „made in Yugoslavia“, malo je, makar ovolicko, život bio zagorčan svakom pjevaču koji je ikad snimio refren s Titom i Jugoslavijom – sve ti jebem, i sam Predsjednik Sviju Hrvata dr. Franjo Tuđman, da je poživio, najebao bi i završio u nekom švedskom zatvoru kao kolovođa udruženog zločinačkog poduhvata! – samo šef zloglasne Udbe nijednom u ovih dvadeset tri godine nije nespokojno zaspao.

Teško da je, rekoh, on ikad i primijetio kako više nema Udbe, a kako stvari stoje, nisam ni ja više siguran u to da je nema. Slavna je ona sentenca iz De Rougemontova ogleda „Udio

đavla“, o Vragu čije je najveće lukavstvo u tome što je čovjeka uvjerio da ne postoji. Udba je još lukavija: kako bi Hrvate uvjerila da ne postoji, napravila je – hrvatsku državu.

Globus, 27.06.2013.

Boris Dežulović: Kratka povijest hrvatske neovisnosti

U nekoj drugačijoj Hrvatskoj - ili barem nekoj mrvu manje zavisnoj i nenormalnoj - stvar bi bila sasvim dovoljno paradoksalna već svečanom proslavom Dana neovisnosti na takozvanom “licu mjesta”. U svakoj takvoj, naime, romantična bi historijska epizoda o raskidu svih državnopravnih veza s Jugoslavijom, pod zračnom uzbunom, u podrumu nacionalne naftne kompanije, ionako dušu dala za prvoboračko postrojavanje i “sat povijesti na otvorenom”. Dobro, više “u zatvorenom”.

Sastali bi se Vladimir Šeks i svi preživjeli sudionici tog povijesnog zasjedanja, pridružili bi im se i predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović, svi ministri i svi bivši premijeri, kompletna Hrvatska biskupska konferencija zajedno s kardinalom Bozanićem ponosno bi stupala ispražnjenom Šubićevom ulicom, za njima hrvatski branitelji sa zastavama svojih brigada i Počasna garda Tuđmanovih baletana s velikom trobojnicom, ispred njih unatraške bi brzali i saplitali se novinski fotoreporteri, a kamere državne televizije izravno bi prenosile dolazak svečane povorke pred upravnu zgradu Ine.

Tudok segiteni?- Jó napot kívánok, tudok segíteni? - pitao bi portir na perfektnom mađarskom, znatiželjno preko Šeksovih ramena gledajući dugačku svečanu povorku i silne novinare oko nje.

- Dobardan, mi došli na svečanu sjednicu Sabora - odgovorio bi razdragani Vladimir Šeks.

- Mi... - uskočila bi poliglotkinja Jadranka Kosor, pokazujući rukom na kolonu iz sebe. - Mi... došla... svečanim zasjedanjem... Saboroš... Szabor, razumjelo?

- Sabor?! Ez a Ina. MOL - iskreno bi se začudio portir, pa pokazao prema Gornjem gradu. - Sabor van a másik oldalon a város!

- Šta kaže, šta kaže? - gurao bi se kardinal Bozanić.

- Jebemliga ako sam ga riječ razumio - slegnuo bi ramenima Šeks, pa stao široko gestikulirati pred već ionako pomalo nervoznim portirom. - Mister, ovo je hrvatski Dan nezavisnosti... Kroejšn Independens dej, anderstend? Vi deklard aur independens in d andergraund of jor bilding, on dis dej tventi tu jirs agou, okej? Sou, vi kejm hir tu selebrejt det spešl dej...

- Uram... uram! - prekinuo bi ga već vidno nervozni portir. - Van valami engedéllyel?... Valami dokumentumok?

- Aha, dokumenta! To imamo, imamo dokumente, naravno - lupio bi se Šeks po čelu, pa iz velike kožne fascikle stao vaditi papire. - Evo, ovo vam je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, to vam je od 25. lipnja... a evo vam i ovjerena Odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza, od 8. listopada 1991... Tu vam sve piše.

- Mi az?! Mi ez a papírok?! - izgubio bi portir živce, pa stao vikati. - Körletrend! Policijom! Policijom!

- Mister, misteroš - smirivao bi ga Šeks. - Vidite, ovo je sad malo neugodno, mi smo iz državnog vrha, predsjednik je tu, novinari, televizija snima, nema nikakve potrebe da policija...

Svečana sjednica Državnog sabora u podrumu u kojemu je rođena neovisna Hrvatska završila bi, da skratim, rijetko viđenim skandalom: na poziv mađarske ambasade iz svečane bi se povorke izdvojili pomalo zbunjeni pripadnici interventnog voda MUP-a, pa na zapovijed razjurili grupu građana što je povrijedila privatni posjed mađarskog MOL-a. A Šeks, Josipović, Milanović, Bozanić i društvo završili bi na obavjesnom razgovoru u policiji.

Proslava u Budimpešti

U nekoj drugačijoj Hrvatskoj stvar bi, kažem, bila sasvim dovoljno paradoksalna već svečanom sjednicom “na licu mjesta”, pred zgradom suverene i neovisne nacionalne naftne kompanije, danas - dvadeset dvije slavne godine kasnije - pod tuđinskom vlašću. Baš kao ono prije hiljadu godina, kad su Hrvati potpisali Pactu Conventu, predali krunu MOL-u i za predsjednika Uprave okrunili mađarskog menadžera Kolomana.

Za ovakvu Hrvatsku, međutim, to nije dovoljno paradoksalno. Program svečane proslave Dana neovisnosti započeo je, naime, još dan ranije, kad je iz Budimpešte stigla vijest da mađarskom državnom tužitelju ne pada na pamet potpisati Europski uhidbeni nalog i izručiti Zsolta Hernadija, predsjednika Uprave MOL-a, kojega Hrvatska traži zbog otpužbi o davanju deset milijuna eura mita Ivi Sanaderu, onih slavnih dana kad je potpisana Pacta Conventa, a Ina predana mađarskoj kruni. Hrvatsku državnu naftnu kompaniju, ukratko, vodi tip s Interpolove potjernice, koji ne smije niti ući u Hrvatsku.

Nije li to jedna od ljupkijih epizoda iz bogate hrvatske povjesnice? Hrvatska je najprije raskinula sve državno-pravne sveze s Jugoslavijom, povijesnom odlukom donesenom u podrumu kompanije koju će potom uz debeli mito predati Mađarima, a onda od istih tih Mađara biti glatko odjebana kad zbog tog mita budu tražili da joj izruče šefa MOL-a, pozivajući se na isti onaj Europski uhidbeni nalog zbog kojega je - dvadeset godina potpuno jednako braneći svoje hernadije i “nacionalni interes” - sve onako suverenu i neovisnu, već tri mjeseca šamara svaki europski općinski referent. Podsjećajući je, u divnom rapletu, na potpisane državno-pravne sveze s Europskom unijom.

Ni sa kim se povijest tako otvoreno ne zajebava kao s Hrvatima.

U sljedećoj epizodi, slutim, jednog će se slavnog dana hrvatski članovi Uprave Ine d.d. okupiti u podrumu Sabora da u tajnosti jednostrano raskinu partnerski ugovor s mađarskim MOL-om, predsjednik Nadzornog odbora Siniša Petrović objavit će historijsku Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza s kompanijom Magyar Olaj- és Gázipari Nyrt, i dvadesetak godina kasnije preživjeli

sudionici tog događaja zajedno s biskupima i počasnom gardom okupit će se na Markovu trgu.

- Jó napot kívánok - ljubazno će ih pred novinarima pozdraviti hrvatski premijer. - Tudok segíteni?

Slobodna Dalmacija 15.10.2013

Boris Dežulović: Ogled o našima i njihovima

Priča prva ide ovako: Sestra Alisa je imala jedanaest godina, a Melisa šest. Meni je tada bilo trinaest. Tog jutra otac i majka su nas probudili vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Onda me zaustavila grupa vojnika.

Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao.

Trenutak prije nego me pogodio, vidio sam roditelje malo dalje. Onaj vojnik koji je pucao na mene naredio je drugome da puca na tatu i mamu. Vikao je “Ubij ih, ubij ih, ubij ih!”... tri puta. Kad je drugi put rekao “Ubij ih”, moj otac je rekao: “Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!” Držao je za ruku Alisu, a majka Melisu. Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.

Kad sam došao svijesti, nje više nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju je pokupio Elvir. Rekao je da je našao Melisu kako spava kraj maminog tijela. Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će pričekati da se mama probudi.

Priča druga ide ovako: Onda se dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti. Iz te gomile mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavio dječak od pet do šest godina. To je bio nevjerojatan prizor. Dječak je išao ravno prema vojnicima koji automatskim puškama vrše strijeljanje. Ljudi naučeni ubijati sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima mesa drugih ljudi.

Jedan nadređeni je tada povikao: “Što čekate, završite s njim!” Vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili su: “Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?” On je onda rekao: “Stavite ga na kamion i dovedite s drugom grupom, pa ćemo završiti s njim.” Dječak je bio u šoku. Stalno je ponavljao: “Babo, babo, gdje si?”

Vojnici su ga uzeli, a on se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam rekao vojnicima: “Odvest ću ga u svoj kamion.” Iznenada me uhvatio za ruku. Bio sam poznat kao jak i čvrst čovjek, ali nikome ne bih želio da iskusi takav stisak. Bio sam šokiran njegovom snagom.

Odveo sam ga u bolnicu, a on je govorio: “Babo, ne daj da me odvedu, molim te!” I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi.

Dvije vojske, ista pričaOve dvije priče nasumce su izabrane među hiljadama sličnih iz bosanske enciklopedije preživjelih. Prva je svjedočenje trinaestogodišnjeg bošnjačkog dječaka A., koji je sa šestogodišnjom sestrom preživio masovni pokolj, druga je iskaz bivšeg vojnika, zaštićenog svjedoka broj 101, o šestogodišnjem bošnjačkom dječaku D. koji je preživio masovno strijeljanje.

Jedna od ove dvije priče - za ovaj ogled nije važno koja - na Haškom je tribunalu ispričana u procesu protiv srpskih gospodara rata u Bosni i Hercegovini, uključujući vodeće Miloševićeve obavještajce Frenkija Simatovića i Jovice Stanišića, koji su Karadžiću i Mladiću organizirali logističku podršku i specijalne jedinice odgovorne za neke od najgorih zločina, poput onih s početka teksta.

Druga priča, za ovaj ogled nije važno koja, na istom je sudu ispričana u procesu protiv hrvatskih gospodara tog rata, vojno-političkih šefova Herceg-Bosne, koji su organizirali progone i masovna pogubljenja Bošnjaka. Da, poput onih s početka teksta. Jednom od dječaka obitelj je pobila vojska u hrvatskim uniformama, drugom vojska u srpskim. Za potrebe ovog ogleda, mi ne znamo koja od njih je pucala u A., a koja u D. Teško je zamisliti užas šestogodišnjeg dječaka koji iz hrpe leševa viče “babo, gdje si?”, teško je zamisliti užas šestogodišnje djevojčice koja čeka da joj se mrtva majka probudi, ali neobično je lako iznad njih, s kalašnjikovima u rukama, zamisliti bilo koju od te dvije vojske.Ni jedna ni druga nisu tog jutra krenule graditi nasipe po Bosni, pa pod nerazjašnjenim okolnostima poubijale dvjesto ljudi.

To su bili pomno organizirani zločini, ratni zločini s predumišljajem, a vojska niti razmišlja, niti predumišlja - umjesto nje, to čine ljudi u kabinetima s velikim geografskim kartama na zidu. I to je zapravo jedina razlika: dvadesetak godina kasnije, odgovorni za jednu priču danas su slobodni ljudi, a odgovorni za drugu osuđeni. Haški sud je šestoricu hrvatskih gospodara rata osudio na ukupno stotinu i jedanaest godina zatvora, a onda, sutradan, srpske gospodare rata oslobodio svake odgovornosti za zločine.

Obje presude u Hrvatskoj su, po uvriježenom običaju, izazvale šok i nevjericu. Šestorica hrvatskih warlordova - da su suđenje doživjeli Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban, bilo bi ih desetorica - osuđeni su zbog udruživanja u zločinački pothvat etničkog čišćenja Herceg-Bosne i njenog pripajanja Hrvatskoj, čime je Tuđmanova Hrvatska i službeno označena agresorom na Bosnu.

S druge strane, Simatović i Stanišić su oslobođeni svake odgovornosti za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, čime je Miloševićevu Srbiju isti sud praktički amnestirao od krivice za agresiju na BiH.Haška presuda je, izvan svake razumne sumnje, skandalozna, i oko toga u Hrvatskoj neće biti previše prijepora. Prijepora će, međutim, biti oko drugog pitanja: koja točno od dvije presude je - izvan svake razumne sumnje - skandalozna?Za dobar dio domoljubne javnosti skandalozne su, naime, obje. Osuđujuća presuda “našima” ponajviše zato što su po suštinski istoj optužnici - udruživanje u

zločinački pothvat - Miloševićev Himmler i Göring oslobođeni. Sve da su i “njihovi” osuđeni na stoljeće zatvora, takav bi ishod svejedno bio skandalozan, jer bi to bilo izjednačavanje agresora i žrtve.

U tradicionalnom šoku i nevjerici nije, međutim, samo počasna straža pred Tuđmanovim spomenikom: šokirani su danas u nevjerici i hrvatski socijaldemokratski premijer i još socijaldemokratskiji predsjednik, koji su “naše” zločine u BiH konsenzusom označili - citiram - “greškama”, obojica izrazivši nadu, čak i uvjerenje, da će pravomoćna presuda biti pravednija. Oni znaju o čemu govore: po struci nisu samo Hrvati, već i diplomirani pravnici. A po hrvatskom pravu jedini pravedan ishod je, kako slijedi, da u drugostupanjskom postupku “naši” budu oslobođeni, a “njihovi” osuđeni.

Naši i njihoviPrekratimo im onda iščekivanje jednostavnom mozgalicom za razbibrigu, razbišok i razbinevjericu - oni će kao pravnici to najbolje znati. Znate tu igru, zove se “pronađite grešku”.Koji je dakle od zločina s početka priče bio samo “greška” - onaj iz noćnih môra malog A. ili onaj iz košmara malog D.? I čijoj se točno pravomoćnoj slobodi Milanović i Josipović nadaju: onih iz kabineta s velikom geografskom kartom na zidu što su ubojici A.-ovih roditelja i sestre diktirali “ubij ih!”, ili onih koji su streljačkom vodu pred šestogodišnjim D. otamo diktirali “što čekate, završite s njim”?Razmislite, nije teško. Naši su oni s kartom Herceg-Bosne na zidu.

Boris Dežulović : Kad je dragi Bog izvlačio parove, bio je milostiv - prema IslanduDa ste Islanđani, biste li uopće mogli tražiti bolji ždrijeb od posvađane i disfunkcionalne Hrvatske, momčadi s posebnim potrebama?

Kad je prošlog ponedjeljka u Fifinom glavnom štabu u Zürichu, na samom vrhuncu drame - nakon parova Portugal-Švedska i Francuska-Ukrajina - legendarni švicarski Šuker Alexander Frei trećem nositelju Grčkoj iz šešira izvukao Rumunjsku, kad je dakle postalo izvjesno da je Hrvatska kao četvrti nositelj u pripetavanju za Mundijal u Brazilu dobila Island, predsjednik nacionalnog nogometnog saveza, izbornik reprezentacije i ostali članovi delegacije skočili su kao da je reprezentacija u posljednjoj minuti finala Svjetskog prvenstva postigla pobjedonosni gol. A oduševljeni navijači kod kuće već su počeli nazivati turističke agencije i raspitivati se za letove za Rio de Janeiro.

Nije se tome pretjerano čuditi, jer teško da ih je ždrijeb dodatnih kvalifikacija za Mundijal mogao nježnije pomaziti. Prema istraživanjima javnog mnijenja, tri četvrtine anketiranih molilo je Boga da Frei izvuče upravo par Hrvatska-Island, a i sami reprezentativci na čelu sa selektorom javno su izjavljivali kako u baražu priželjkuju baš takav rasplet. Razumljivo, rekoh, jer su iz šešira izvukli uvjerljivo najslabijeg od sva četiri moguća protivnka.

Možda je, jebiga, nakon svega što se događalo u kvalifikacijskoj grupi bilo previše od Svevišnjeg tražiti još i da im u ždrijebu umjesto Ronaldovog Portugala nanese rashodovanu i neispravnu reprezentaciju Hrvatske, ali islandski izbornik Lars Lagerbäck i njegovi nogometaši vjerojatno su to nečim zaslužili.

Da, gospodo, Island. Zašto ste uopće mislili da je riječ o Hrvatskoj, u kojoj su tri četvrtine anketiranih u istraživanjima, predsjednik saveza i svi nogometaši na čelu s novim izbornikom Nikom Kovačem na izvlačenju u Zürichu priželjkivali upravo Island, naslabijeg od sva četiri moguća protivnika, slaveći nakon ždrijeba kao da smo već u polufinalu Mundijala u Brazilu? Zašto ste tako sigurni da je Dragi Bog - kako to kažu Niko Kovač i Robert Također - utakmicu Island-Hrvatska namjestio kao uslugu nama?

Niste, naravno, o tome razmišljali, ali još više nego u Zagrebu Dragom su Bogu prošlog ponedjeljka zahvaljivali tri hiljade kilometara sjevernije, na jednom otoku usred hladnog Sjevernog mora. Reprezentaciji Islanda, države veličine Splita s bližom okolicom - koja nikad u povijesti nije sudjelovala na nekom velikom natjecanju, europskom ili svjetskom prvenstvu - već drugo mjesto u kvalifikacijskoj grupi i plasman u baraž za Mundijal najveći je uspjeh u cjelokupnoj povijesti. Ako su se skromni sjevernjaci uopće usuđivali sanjati više - znaju oni da je previše, ali ako baš pitate - onda bi to, ako je ikakvom statističkom vjerojatnošću uopće izvedivo, bilo da za protivnika u dodatnim kvalifikacijama dobiju slabašnu Hrvatsku.

Da ste Islanđani, biste li uopće mogli tražiti bolji ždrijeb? Možda moćni Portugal s Cristianom Ronaldom, ili zloglasnu Grčku, koja je u posljednjih osam godina od četrdeset kvalifikacijskih utakmica za velika natjecanja izgubila svega četiri? Ili možda Ukrajinu, koja nije izgubila više od godinu dana, u dvije kvalifikacijske utakmice neporažena čak i od Engleske, što se na Wembleyju izvukla tek Lampardovim penalom u sutonu utakmice? Ili, jebiga, posvađanu i disfunkcionalnu Hrvatsku, momčad s posebnim potrebama, koja u službenoj utakmici nije pobijedila još od ožujka, pa za pumpanje samopouzdanja organizira prijateljske utakmice protiv Lihtenštajna?

Tih dana, prije samo mjesec-dva, dok se Hrvatska u Vaduzu mučila da u posljednjim sekundama nekako pobijedi selekciju za koju igraju svi vojno sposobni muškarci u državi, Island je u Bernu igrao herojsku kvalifikacijsku utakmicu protiv Švicarske, s tri gola u posljednjih pola sata nadoknadivši katastrofalnih 1:4 i otvorivši vrata baraža za Svjetsko prvenstvo. Potražite na YouTubeu hat-trick Jóhanna Berga Gudmondssona na Stade de Suisse u Bernu, pogledajte kako je lola tri puta pogodio rašlje i zapitajte se još jednom: koga je zapravo dragi Bog pomazio u ždrijebu dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu?

Mene stoga cijela stvar podsjeća na onaj stari vic, koji danas ide otprilike ovako: pred izvlačenje parova baraža za Mundijal u Brazilu, otišli igrači i selektori nositelja ždrijeba - Portugala, Grčke, Ukrajine i Hrvatske - kod Dragoga Boga da izmole sreću, a Ovaj ih postrojio pred četvora vrata. Najprije se otvorila vrata pred reprezentativcima Portugala i selektorom Paulom Bentom, a tamo - kompletna švedska reprezentacija sa Zlatanom Ibrahimovićem na čelu. “Dragi moji Portugalci”, kazao im onda Dragi Bog, “pokazali ste se kao pravi vjernici, dobri katolici i vrijedni nogometaši, pa sam vam izabrao protivnika za prolaz, atraktivnog ali pobjedivog. Sretan vam put u Brazil!”

Otvorila se onda vrata i pred ekipom Ukrajine i izbornikom Mihajlom Fomenkom, a unutra cijela

francuska vrsta na čelu s Franckom Ribéryjem. “Dragi moji Ukrajinci”, obratio im se Dragi Bog, “pokazali ste se kao pravi vjernici, dobri pravoslavci i vrijedni nogometaši, pa sa vam izabrao protivnika za prolaz, atraktivnog, ali totalno izvan forme. Sretan put u Brazil!” Otvorila se potom i vrata pred grčkom nacionalnom ekipom i selektorom Fernandom Santosom, a tamo reprezentacija Rumunjske s kapetanom Vladom Chirichesom. “Dragi moji Grci, i vi ste se pokazali ste se kao pravi vjernici, dobri pravoslavci i vrijedni nogometaši, pa sam vam izabrao protivnika za prolaz, neatraktivnog ali lakog. Sretan put u Brazil!”

Najzad, otvorila se i ona vrata pred hrvatskim reprezentativcima i izbornikom Nikom Kovačem, kad unutra selekcija Islanda, veselo ribarsko društvo oko lonca s bakalarom.

“Dragi moji Islanđani, pokazali ste se kao pravi vjernici, dobri luterani i vrijedni nogometaši, pa sam i vama izabrao protivnika za prolaz”, završio je Dragi Bog.

“I da, sretan put u Brazil!”

Boris Dežulović otkriva pet najvećih hrvatskih mitovaU stvarnosti, međutim, Hrvati ne samo da ne čitaju Thomasa Manna, već ne čitaju uopće. Dok tri četvrtine Nijemaca, recimo, u prosjeku čita jednu knjigu mjesečno, prema jednom nedavnom sličnom istraživanju više od polovice Hrvata u godinu i pol dana nije pročitalo nijednu jedinu knjigu!

1. MIT O KRALJU TOMISLAVU I DRUGE PRIPOVIJETKE

Svakako, nisu Hrvati ni prvi ni jedini što su svoju povijest sintetizirali u fantasy-literaturu. Pa ipak, malo je takvih bajki kao što je povijest Hrvata, uzbudljiva priča o jednom narodu čijega je dobrog kralja - sad govorim po sjećanju - zla vještica lukavstvom zarobila u kućicu od čokolade, pa se tamo ubo na vreteno i usnuo tisućljetni san, sve dok na kraju nije došao lovac Luka, ubio vuka, gurnuo babu u peć i odveo Hrvate u palaču Ujedinjenih naroda, gdje su sretno živjeli do kraja šestog toma. I to je to, neka mi hrvatski povjesničari oproste poneko možebitno pojednostavljivanje. Ipak su ovo novine.

Nije, opet, da ne napadamo odmah hrvatske povjesničare, ni njima bilo lako. Pređi su im u tmici srednjeg vijeka ostavili malo tragova, gdjekoji ulomak kakve kamene ploče, poneka darovnica i rasparene naušnice, pa ti sad piši priču. A pisati povijest Hrvata na temelju raspoloživih pisanih tragova i izvora jednako je kao, štajaznam, na temelju jednog pronađenog nožnog prsta rekonstruirati Michelangelovog Davida. Hrvatskim povjesničarima, da je povjeriti taj posao, David bi ispao jednoruki lola s penisom do koljena.

Najslavniji naš kralj, Tomislav, dobar je primjer za to. Pouzdano se o tom vrlom hrvatskom mužu zna tek da se zvao Tomislav, da je početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, da je... hm, to je otprilike sve. Sva je sreća ispala i za njega i za hrvatsku medievistiku da je najmarljiviji kroničar srednjega vijeka, bizantski car Konstantin Porfirogenet, živio baš u to vrijeme. Ali avaj - on ne spominje nikakvog tog, kako ste rekli, Tomislava.

Ne znamo tako ni tko je ni što zapravo bio Tomislav, tko je bio prije njega, tko poslije njega, ne znamo ni kako je i gdje došao na vlast, ni kako je s nje otišao, ni što je uopće na njoj radio. Pa ipak, vrijedna nam je historiografija za potrebe narodnog preporoda ispisala o njemu cijele “Gospodare prstenova“, s detaljnim opisima bitke protiv Mađarima, pobjede nad Bugarima i veličanstvene krunidbe na Duvanjskom polju, o čemu djeca i danas uče u školama.

Poslije je bilo lako. Kad je povjesničare jednom krenulo, utemeljili su odmah veličanstveno srednjovjekovno kraljevstvo i lozu hrvatskih kraljeva, sve do onoga posljednjeg, znate ga, Zvonimiružica se zvao junak, što se onomad na velikom narodnom saboru ubo na vreteno. Ostalo je, štono se kaže, povijest.

I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da je u vrijeme narodnog preporoda bila popularna “Sumrak saga“?

2. MIT O HRVATSKIM RATNICIMA

Nisu hrvatski mitolozi uskladili priče, pa se u mitu o hrvatskim ratnicima sudaraju dva kontradiktorna mitološka elementa: onaj o neobično pitomim Hrvatima, najmiroljubivijem narodu na cijelom svijetu - koji su se, došavši onomad na Jadran, papi Agatonu zakleli da nikad neće ratovati na tuđem, izvan Hrvatske - i onaj o ratobornim, hrabrim Hrvatima koje je pod svojom komandom želio svaki patološki europski konkvistador.

Svi već znamo napamet te rečenice. “Da mi je samo stotinu hiljada Hrvata“, povjerio se jednom Napoleon Bonaparte, “osvojio bih cijeli svijet!“ I sva je sreća - barem za “cijeli svijet“ - da razni historijski bonaparte nisu sa hrvatskom krunom na glavi dočekali kraj milenija, kad se slavnih hrvatskih vojnika namnožilo do pet stotina hiljada.

U posljednjih tisuću godina - sve otkako je ono po romantičnom mitu posljednji hrvatski kralj Zvonimir ubijen jer nije htio sa srednjovjekovnim NATO-om na Jeruzalem - nije tako u Europi bilo rata bez miroljubivih Hrvata. Hoćete li sa Žigmundom na Češku, ili s Katoličkom ligom na protestante u Magdeburg, hoćete li s Lujom XIII. na Španjolsku ili s Marijom Terezijom na Berlin, s Napoelonom na Rusiju ili s Habsburzima na Galiciju i Srbiju, nigdje se ne ide bez Hrvata. O miroljubivosti naroda što se papi zakleo na miran suživot s Europom, rječito govori i popularna njemačka uzrečica iz Tridestogodišnjeg rata, ona “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!“.

Dobro, bilo je to u ona tegobna vremena kad Hrvati nisu imali svoju državu, pa su i svoje i tuđe kosti po Europi sijali za svakog bolesnika koji ju je naumio osvojiti. Hrvati tako zaista - u strogo formalno-državnopravnom smislu - nikad u svih tih tisuću godina nisu ratovali izvan svoje države. Osim možda dva puta. Svaki put, naime, kad su uopće imali svoju državu.

I svijet još može biti sretan: što bi tek bilo da nismo najmiroljubiviji narod na svijetu?

3. MIT O NAJLJEPŠOJ OBALI NA SVIJETU

Na stranu tupava marketinška dosjetka kako je Hrvatima, kad su onako krotki i pristojni u redu pred Božjim katastrom ostali kratkih rukava, Svevišnji odlučio dati parcelu što ju je bio ostavio sebi. Na stranu i to što je prilično preuzetno jednu lijepu obalu nazvati najljepšom prije nego što se malo toga svijeta obišlo, prije nego se vidjelo i čudesne obale Galapagosa ili Šri Lanke, čarobne obale Vijetnama i zaljev Ha Long, ili recimo narnijske pejzaže maorskog Te Whanganui-A-Heija.

Ljepota je ionako, poznata je stvar, relativna, i uvriježeni bi mit o hrvatskoj obali kao najljepšoj na svijetu bio sasvim legitiman - de gustibus bla bla - da ljepota nema drugu jednu, malo nezgodniju osobinu: da nije, naime, prolazna.

Nekoć nedavno, prije jedva pola stoljeća, hrvatska je obala zaista morala biti svjetsko čudo: hiljadu otoka i šest hiljada kilometara morske crte na divljem kamenu - gore Velebit i Biokovo, dolje more što se njima penje - a na svakih devet tirkiznih uvala jedna s ubavim malim ribarskim mjestom u dnu: gore crkvica sa zvonikom, dolje kućice što se njemu penju. Talijani bi, poznato je, dupe dali za kilometar takve obale.

Ljepota je, međutim i avaj, prolazna: u međuvremenu smo minirali, raskopali, poravnali, nasuli, betonirali, asafaltirali i urbanizirali točno pet puta više obale nego u prethodnih dvije i pol hiljade godina svi graditelji, od Grka i Dioklecijana do Konstruktora i Lavčevića. I usvojili planove za još toliko.

Hrvatska obala danas je tako samo jedna golema favela, arhitektonsko-urbanistički leprozorij što izgleda kao da je nakon strašnog potresa negdje u Pacifiku divovski tsunami sa siromašnih obala Indokine povukao u more milijune kubika građevinskog otpada, odnijevši stotine hiljada cijelih kuća, potleušica i nastambi, pa ih naplavio na istočnu obalu Jadrana.

Ta obala ne samo da nije najljepša na svijetu, ona uopće više nije lijepa. Lijepi su ostali još neki otoci i pokoja uvala do koje se za sad još ne može doći SUV-om ili bagerom.

I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nam dragi Bog nije dao najljepšu obalu na svijetu, onu što je bio ostavio sebi?

4. MIT O TISUĆLJETNOJ HRVATSKOJ KULTURI

Kako je uopće nastao taj mit, posve je zapravo nejasno, ali u dvadesetom stoljeću učvrstila se u svakodnevnoj upotrebi predodžba o Hrvatima kao obrazovanom i uljuđenom narodu kojemu su frak, leptir-mašna i kofer za violončelo standardna narodna nošnja. Taj neobičan svijet, eto, ulicom ide skidajući cilindre pred damama što vrte suncobrane i sve ponavlja “kistihand, milostiva“, sluša Treći program Hrvatskog radija i ne propušta operne premijere, a u slobodno vrijeme za svoju dušu piše introspektivnu poeziju, u originalu čita Thomasa Manna i odsutno gudeći Koncert za u D-duru razmišlja što zapravo ima ispod sjetnih zvukova Haydnovog violončela, pa žuri u knjižaru sa cekerom, kao po grincajg.

U stvarnosti, međutim, Hrvati ne samo da ne čitaju Thomasa Manna, već ne čitaju uopće. Dok tri četvrtine Nijemaca, recimo, u prosjeku čita jednu knjigu mjesečno, prema jednom nedavnom sličnom istraživanju više od polovice Hrvata u godinu i pol dana nije pročitalo nijednu jedinu knjigu! Prodaja tih neobičnih papirnatih predmeta pala je i do osamdeset posto, zatvorene su sve male nezavisne knjižare u državi, a velike su postale megatrgovine papirnate galanterije, multimedije, igračaka, školskog pribora na Hello Kitty i šalica sa šaljivim natpisima: riječ “knjižara“ danas u Hrvatskoj znači “dućan mješovitom robom“, a neki od njih toliko su proširili svoj svaštarski asortiman da prodaju čak i knjige.

Sličnu sudbinu doživjela je, na primjer, i neobična riječ “kino“, koja danas označava osobite, goleme fast-foodove s tinejdžerskim 3D atrakcijama o čudovištima od lego-kockica. U takvoj se Hrvatskoj zbog slabe prodaje ulaznica otkazuju već i koncerti Petera Gabriela, a kamoli Salzburškog komornog orkestra: sjetni zvukovi Haydnovog koncerta u D-duru Hrvate potiču još samo na razmišljanje ima li Ana Rucner ispod violončela gaćice ili nema.

Takva, uljuđena, kulturna i obrazovana Hrvatska u obrazovanje iz svog budžeta izdvaja gotovo dvostruko manje od prosjeka Europske unije, a za kulturu tek nešto više nego što daje Crkvi: samo nedavna izložba Pabla Picassa u Klovićevim dvorima u Zagrebu bila je deset puta skuplja od ukupnog budžeta Republike Hrvatske za kulturu!

Rezultat svega je činjenica da su slavna hrvatska sveučilišta na svjetskim tablicama oko stabilnog petstototog mjesta, a prosjek stručnjaka s fakultetskom diplomom dvostruko manji nego u Litvi ili Irskoj, pa Hrvati od stručne literature čitaju samo teletekst-stranice sportskih kladionica: u samoj kolijevci hrvatske književnosti intendant kazališta donedavno je bio konferansje pučkih tombola, a nacionalna nagrada za književnost sudski je dodijeljena starleti što se gola fotografira u ogledalu i pjeva “moj mali Messi, daj me protresi, gol, gol, gol, zabij mi gol“.

I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nismo uljuđeni, obrazovani i kulturni?

5. MIT O HRVATSKOM SPORTSKOM FENOMENU

Jedan od najukorijenjenijih hrvatskih mitova jest onaj o Hrvatima kao sportskoj naciji. Je li riječ o klimi i geografiji, jesu li brutalne kondicijske pripreme kroz tegobnu povijest, je li psihologija i domoljubna motivacija, je li neka genetska mutacija ili je zaista za sve odgovoran dragi Bog, hrvatska se znanost još spori. Da su Hrvati, međutim, svjetski sportski fenomen, u to se ovdje službeno ne sumnja.

Zašto bi, međutim, dragi Bog sportskim talentom blagoslovio baš Hrvatsku, a ne, recimo, Bjelorusiju, Češku, Kazahstan, Gruziju, ili, štajaznam, Azerbajdžan? Dobro, to da je naš Svevišnji malo pristran pa navija za svoje katolike, čini se razumnim ogovorom, ali ostaje onda ozbiljnom teološkom zagonetkom zašto i islamski Azerbajdžan i pravoslavna Gruzija imaju više olimpijskih medalja od nas. I zašto muslimanski Kazahstan i ateistička, pivopijska Češka imaju dva puta, a pravoslavna Bjelorusija tri i pol puta više medalja od Hrvatske.

Ako mislite da je nepravedno sportski talent mjeriti brojem olimpijskih medalja, jer je Hrvatska jedna od najmlađih članica Međunarodnog olimpijskog komiteta, sa samo šest Olimpijada na kostima, valja vam znati da su sve navedene olimpijske sile još mlađe, sa po samo pet Olimpijada u biografiji. A ako pak mislite da je hrvatski sportski talent neporavedno mjeriti s mnogoljudnijim nacijama, možemo i u medaljama po broju stanovnika: ispred Hrvatske u tom su slučaju čak i neke nešto manje sportske velesile od nje, poput Grenade, Djevičanskih Otoka i Nizozemskih Antila, a od olimpijskih vršnjaka još i Slovenija i Slovačka i sva tri baltička sportska fenomena - Latvija, Litva i Estonija.

Dobro, olimpijske statistike nisu znanstveno referentne, Hrvati su, kako je poznato, svjetski fenomen u muškim, timskim, loptačkim sportovima, a na Olimpijadama se medalje dijele u kojekakvim bizarnim natjecanjima koje prate još samo familije sudionika - dizanju utega, bacanju diska, pucanju iz zračne puške, zrakomlaćenju na konju s hvataljkama ili onim smiješnim borbama u rukavicama, šljemovima i kućnim ogrtačima. Argument je svakako validan, osim što su dvije trećine od svoje dvadeset tri olimpijske medalje Hrvati osvojili u tim bizarnim neloptačkim sportovima koje prate samo familije sudionika. Od kojih im je dvije osvojio Bugarin, a jednu Talijan rođen u Sloveniji s prezimenom Crnogorac.

Da vidimo onda kako stojimo u muškim, timskim, loptačkim sportovima? U košarci su Hrvati nešto i značili dok nisu dobili državu: otada ih nitko nije vidio sve do prošlog vikenda, kad su osvojili četvrto mjesto u Europi. Kao i strašni Makedonci prije njih, ili strašni Slovenci prije Makedonaca. Vaterpolo? Vrlo dobro, tu smo olimpijski, svjetski i europski prvaci. Što god to značilo u sportu koji se ozbiljno igra u ukupno šest-sedam zemalja, koje su podijelile sve medalje od Drugog svjetskog rata do danas. Rukomet? Ako smo sportski fenomen zato što smo jednom bili prvaci svijeta, što je onda točno Rumunjska, četverostruki svjetski prvak? Odbojka? Ragbi? Dobro, idemo dalje. Nogomet?

Pričajmo o tome. Hrvatska je jednom davno bila treća na svijetu u nogometu, i to je svakako zadivljujući rezultat. Nije mnogo zemalja izvan kruga nogometnih velesila jednom davno osvojilo broncu na Mundijalu. Osim Turske i Čilea. Da, i Austrije. I Sjedinjenih Država. I Poljske, dva puta. Da, i Švedske također. Dva puta. Ne računajući, dakako, češke pivopije koji su jednom bili i u finalu Mundijala. Pa tako dva puta.

Od hrvatskih klubova, recimo, u svih dvadeset i kusur godina famozno “proljeće u Europi“ izborio je samo Hajduk i samo jednom, dok je nuklearni Dinamo posljednji put tamo prezimio onih dana kad je Neil Armstrong još sanjao da će jednog dana šetati po Mjesecu. Dočim su od manjih nogometnih sila od Hrvatske proljeće u Europi dočekivali još samo klubovi iz Poljske, Rumunjske i Bugarske. Eh da, i Švicarske. I Škotske. I Ukrajine. I Danske. I Austrije. I Češke. I Izraela. Da, i iz Cipra. I Srbije. I nitko više.

Sve u svemu, Hrvati su sasvim prosječan sportski fenomen, ni nevjerojatan, ni vjerojatan, ni najbolji, ni najgori, ništa više, ništa manje. I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nas dragi Bog nije blagoslovio fantastičnim sportskim talentom?

Dežulović: Jesu li muslimani primitivni ili katolici nisu?


Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Elem, ulovio reis zlatnu ribicu, pa ga ova, sve po kanonima žanra, zamolila da je pusti, a zauzvrat da će mu ispuniti dvije želje. "Želio bih", osvrnuo se ovaj oko sebe, pa šapnuo ribici, "da više nisam reis." "Nema nikakvih problema, ništa lakše", rekla zlatna ribica i uzela mu Kur'an iz ruku. "I šta, sad više nisam reis?!?", iznenadio se on. "Jok", odgovorila ribica. "A koja ti je druga želja?" "Druga želja", spremno će ovaj, "da imam palaču svu od zlata, skupa auta, lijepe žene i bruku para, a da ne radim baš ništa!"

"E jebiga", reče ribica, pa mu vrati Kur'an. "Što me zajebavaš?"

Gornji vic, po tumačenju stražara islama, klasični je primjer islamofobije, i zgodan uvod u našu današnju hutbu. Dakle, islamofobija. Jesu li zaista vicevi o dvoličnim reisima i hodžama islamofobni? Stražari političke korektnosti reći će kako su takvi vicevi certifikat stereotipa, ali što kad nema zlatne ribice? Jesu li stvari bez zlatne ribice išta smješnije? Gdje, naime, prestaje vic, a počinje taj, kako se zove, stereotip?

Prolistajmo zajedno novine posljednjih mjeseci. U bajramskoj hutbi prije koji dan jedan se imam u Jemenu osvrnuo na problem seksualnog zlostavljanja djece u provincijskim džematima, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego - razvod roditelja! Jemenski je imam, istina, kazao kako nije lijepo kad islamski učitelji siluju djecu, ali i upozorio da valja uzeti u obzir kako takva djeca nemaju ljubav kod kuće, pa je traže kod svojih vjerskih učitelja, tjerajući ih u napast. "To je dijete izgubljeno", rekao je imam, "i onda uvlači drugu osobu u to".

http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/jesu-li-muslimani-primitivni-ili-katolici-nisu

Sati guglanja

Svega koji tjedan ranije, predsjednik većinski muslimanske Indonezije Susilo Yudhoyono šokirao je svijet javno pohvalivši jedanaestogodišnju djevojčicu koja je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh. "Zamolio sam ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje", rekao je predsjednik Yudhoyono, a ministar je bogami i pripazio: djevojčica je nakon poroda bez pristanka obitelji - sterilizirana! Šokantna priča iz Indonezije stigla je svega koji dan nakon što je jedan katarski šejh javno izjavio kako je "od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju".

O odnosu prema ženama u islamskom svijetu govori i vijest iz saudijskog Al Bahaha, gdje je jedan vjerski vođa u ramazanskoj hutbi opravdao seksualno nasilje, javno upitavši "koliko često vidimo djevojke kako hodaju uokolo u provokativnoj odjeći?". "One izazivaju u muškarcima najgore instinkte koji u konačnici rezultiraju seksualnim nasiljem, pa bi trebale pogledati duboko u svoju savjest i zapitati se: jesmo li ovo same tražile?", rekao je on, ne propustivši se obrusiti i na "žene koje ne čiste svoje domove i poslužuju svojim muževima hladna jela".

Na meti pravovjernih muslimana nisu, međutim, samo domaće žene: nedavno je jednu strankinju u iranskom Mashhadu vjerska policija uhapsila jer se na ulici pojavila otkrivenog lica, dok je trudnica iz Francuske prošla mnogo gore - u Teheranu je izgubila dijete, pretučena od grupe muškaraca samo zato jer nije nosila nikab.

Samo jedna stvar u islamskim je zemljama gora nego biti žena: biti, naime, kršćanka. Vlasti u Iranu nedavno su objavile kako je "vojnik blizak Al-Qaidi" uhapšen dok se pripremao da na blagdan Velike Gospe napadne katoličke vjernike u katedrali Majke Božje u Urmiji, na sjeveru zemlje. Prije koji tjedan, pak, vlasti u Egiptu uhapsile su visoko pozicioniranog pripadnika Muslimanske braće koji je u automobilu vozio tri hiljade primjeraka Biblije natopljenih benzinom i spremnih za javno spaljivanje. Istog dana, mediji su objavili kako je na lokalnim izborima na jugu Turske pobijedio kandidat radikalnog islamskog Nacionalnog fronta, poznat po zalaganju za zabranu kršćanskih bogomolja i izjavi kako su kršćanske procesije "okupacija Turske".

Na meti islamskih vjerskih vođa nisu, jasno, samo kršćani. Jedan je imam u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nedavno, povodom obljetnice oslobođenja Auschwitza, ustvrdio kako je "Holokaust židovska izmišljotina", a drugi, u Libanonu, tim se povodom na džumi pojavio s nacističkim kukastim križem oko nadlaktice.

I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!

Je li ovaj slučajni uzorak, nakon svega pola sata guglanja po internetu, dovoljan da se zaključi kako je islam nazadna religija? Ili, da preformuliram pitanje, koliko je sati guglanja točno potrebno da se stotine sličnih priča i primjera ne računaju u titranje stereotipa, već u ozbiljne argumente?

Da je, recimo, riječ o primjerima iz zapadnog svijeta, bi li muslimani imali pravo reći kako je katolička vjera nazadna i primitivna? Napravimo mali eksperiment: umjesto imama, hodža i šejha, stavimo biskupe i svećenike, pa pogledajmo koliko se takva slika o katoličanstvu uklapa u stereotip o naprednom zapadnom svijetu. Možete li, recimo, zamisliti da se na problem seksualnog zlostavljanja djece umjesto jemenskog imama, osvrnuo nekakav,

na primjer, europski nadbiskup, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego razvod roditelja? Iznenadili biste se: tu rečenicu zapravo i jest izgovorio poljski nadbiskup Jozef Michalik.

Kao i ostale, stavio sam ih u usta islamskih vjerskih vođa za potrebe eksperimenta. Redom: jedanaestogodišnju djevojčicu, koja je bez pristanka roditelja sterilizirana nakon što je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh, javno je - zamolivši ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje - pohvalio predsjednik katoličkog Čilea Sebastian Pinera; da je "od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju" izjavio je pak meksički nadbiskup Fabio Martinez Castilla; a seksualno nasilje, riječima kako bi se žene koje "u muškarcima izazivaju najgore instinkte" trebale "zapitati jesu li ovo same tražile" - napavši i one "koje poslužuju svojim muževima hladna jela" - opravdao je talijanski svećenik Piero Corsi iz San Terenza.

Vrag je stereotip

Idemo dalje: onu nesretnicu nije uhapsila vjerska policija u iranskom Mashhadu, zbog toga što je javno šetala otkrivenog lica, već francuska policija u Lavalleu, jer joj je lice bilo - pokriveno. Mnogo gore prošla je ona trudnica što je ostala bez djeteta: bijesna rulja iz istog ju je razloga pretukla usred - Pariza.

Može još? Idiot koji je htio javno spaliti tri hiljade svetih knjiga ne pripada, jasno, Muslimanskoj braći: tri hiljade Kur'ana naumio je spaliti američki pastor Terry Jones. Lokalni izbori na kojima je pobijedio Nacionalni front nisu bili u Turskoj, već u Francuskoj: predsjednica te stranke, Marine Le Pen, muslimanske je ulične molitve usporedila s "okupacijom Francuske". Iz iste je zemlje i tip koji je usred bajramskog slavlja u Lyonu naumio dići u zrak u džamiju punu muslimanskih vjernika. Vjerski vođa koji tvrdi kako je "Holokaust židovska izmišljotina" zapravo je poljski biskup Taeusz Pieronek, nekadašnji bliski suradnik pape Ivana Pavla II, a onaj što drži mise sa svastikom talijanski je svećenik Angelo Idi iz Vigevana.

I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!

Najzad, ni onaj svećenik što je ulovio zlatnu ribicu u stvari uopće nije reis, nego biskup.

Kažem vam ja, vrag je stereotip

Da smo Raspudić i ja jedina dva Hrvata na svijetu, rekao bih popisivaču da sam Apač

Predsjednik Ivo Josipović pozvao je bosanskohercegovačke Hrvate da pristupe popisu stanovništva. Upravo je tako kazao, pristupite popisu, premda građani zapravo ne moraju

nigdje pristupiti. Građani mogu, ako im je volja, ostati u papučama jer druga strana, honorarni suradnici Državnog zavoda za statistiku, njima pristupaju

Kad je popis stanovništva, ne treba, da se tako izrazim, ići u pizzeriju. Pizza vam dođe na kuću.

Zašto bi, uostalom, Hrvate trebalo opominjati da se daju popisati i nikako, ni za boga miloga ne zaborave naglasiti koje su nacionalnosti? Nemaju valjda be-ha Hrvati šašav običaj da u doba popisa ugase svjetlo i televiziju pa se sakriju iza kauča i bespomoćno mijauču, kako bi onaj na vratima pomislio da je samo maca kod kuće? Koješta mi je nejasno, koji je smisao ove političke kampanje, ali ona je široka i snažna, masivna. Prije četrnaest dana vozili smo se od Mostara u Metković i cijelim tokom Neretve džambo-plakati pozivali su čeljad da dušmanskim popisivačima ne nude ni kave ni rakije prije nego ih upišu kao Hrvate. Čitava Hercegovina se pred popis stanovništva tuče u svoja hrvatska prsa i pjeva kao što navijači pjevaju “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”.

Pa, dobro, može i tako, pomislio sam zapanjeno razgledajući kroz šoferšajbu, premda bih osobno izabrao drugačije, diskretnije izražavanje nacionalne pripadnosti. Na primjer, kako to čine bosanski franjevci. Ne znam koliko znate o ovim redovnicima, a trebali biste. Da je ovo bolja zemlja, o njima bi se učilo u školama. Franjevačka provincija Bosna Srebrena bio bi nastavni predmet u kojemu bi se neočekivano skladno ujedinili i vjeronauk i građanski odgoj, u povijesti i djelovanju toga reda našli bi sve kršćanske i općehumanističke vrijednosti koje valja usvojiti.

Mudrost manjine

Ostali su u Bosni i Hercegovini nakon turskog osvajanja zahvaljujući pismenom dopuštenju, Ahdnami, koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću, i preživjeli vijekovima, pisali i opismenjavali, liječili, otvarali ljekarne, pučke škole i gimnazije i, iznad svega, sačuvali žižak katoličke vjere i hrvatskog imena na jednom mjestu gdje ni jedno od toga nije bilo premija. Franjevci su bili uz svoj potlačeni narod i u dobrim i u teškim godinama, i kad bi šljive rodile i blago se blagoslovljeno množilo, ali i kad bi tuča uništavala ljetinu i životinje zagonetno ugibale, a age i begovi bili nemilosrdniji no inače. Zahvalna kršćanska raja nazvala je te svećenike toplim, obiteljskim nadimkom - ujaci.

Najvrednije što su nam oni namrijeli je, mislim, iskustvo života u manjini, a znate i sami kako je ta stvar rijetka. Treba za to hrabrosti koju mnogi od nas nemaju. Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski. Takvi su aristokrati u duhu bili bosanski ujaci, tolerantni, oprezni, skrupulozni, a opet neustrašivi i ustrajni. Oni nisu pjevali, kao što nisu ni mogli pjevati, “koliko nas ima, jebo te, koliko nas ima”, ali se, ne brinite, uvijek dobro znalo tko su i što su.

Mudrost manjine sačuvali su i u posljednjem ratu i ta je mudrost sačuvala njihove duše. Gojko Šušak i Mate Boban sastali su se s tadašnjim provincijalom Petrom Anđelovićem i nekolicinom viđenijih franjevaca s jeseni 1992. u Širokom i iznijeli im svoj plan. Hrvati će zaratiti s Muslimanima, a franjevci neka autoritetom potaknu da katolički živalj u Srednjoj Bosni natovari imovinu na traktorske prikolice i iseli se s prostora koji ni nenadmašni vojni um poput Slobodana Praljka ne može zadržati. Fra Petar i braća sa zanimanjem su ih saslušali i glatko otpilili. Politička moć koju su imali ova dvojica nije ih pretjerano impresionirala, a i kako bi. Oni koji su pregovarali sa sultanima neće se uplašiti magistra Bobana. Hadezeovskim

http://www.jutarnji.hr/sve_teme/Bosna%20i%20Hercegovina

su uglednicima kazali da od toga što oni misle napraviti za narod ništa dobro ne može ispasti. Kao što naposljetku i nije ispalo.

Muškarci u Grudama

Osamdeset tisuća Hrvata je u jednom sramotnom klanju nestalo iz Srednje Bosne, a ujaci su mogli samo s užasom gledati kako im pastva stradava. Protiv mržnjom uspaljene gomile i bezumne sile ognja i metala bili su nemoćni, premda su se mnogi uzaludno trudili popraviti nepopravljivo. Priča fra Ive Markovića meni je, recimo, ranila srce i do suza me potresla. Taj ujak je sa svojim znancima hodžama uporno obilazio zaraćene strane i preklinjao ljude, i naše i njihove, da se urazume, i od svoje herojske, svetačke misije nije odustao ni nakon što je Armija BiH jednom upala u njegovo rodno selo u zeničkom kraju i poubijala valjda sve muškarce u fra Ivinoj obitelji.

Prije nego drugi put nekome kažete rečenicu “Drugačije bi ti govorio da ti je netko poginuo”, svakako biste trebali upoznati fra Ivu Markovića.

O ulozi bosanskih franjevaca u posljednjem ratu danas se ne zna mnogo, a i oni koji su čuli često s prezirom pričaju o njima. U Zapadnoj Hercegovini, na primjer, ljute se i lično ih vrijeđa da netko ne živi u Ljubuškom, Posušju, Zagrebu, Rakitnom, Širokom, Livnu, Međugorju ili takvoj nekoj palanci s hrvatskom većinom, gdje je tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima. Gomila se, znate i sami, često nađe uznemirena manjinom, koji put Židovima, koji put homoseksualcima, a u ovom osobitom slučaju svećenicima koje čak ni Boban i Šušak nisu uspjeli dozvati pameti, nego su ostali živjeti s Bošnjacima, kolokvijalno Balijama.

Franjevačku danas jedva tinjajuću luč vjere i hrvatskog identiteta u Srednjoj Bosni Nino Raspudić nedavno je na Radio Međugorju učeno objasnio “kontinuitetom kvislinške politike od Ahdname do danas”. I još je rekao da su oni “razvili jednu vrstu štokholmskog sindroma” među svojim muslimanskim otmičarima. I za kraj im zasolio kad ih je umjesto ujacima nazvao daidžama. To je, znate, bilo jako smiješno. Jedan od onih trenutaka kad se muškarci u kafiću u Grudama zadovoljno pljesnu po butinama i od smijeha zagrcnu viski-kolom.

Haha, urbani konzervativac

Dogodi se s vremena na vrijeme da u našoj javnosti zablista nova intelektualna zvijezda takozvane desnice i svi se zbog nje, pa i ako su ljevičari, raspamete od sreće. Gospodina profesora zovu onda na televiziju i na okrugle stolove, ljubopitljivo čekajući da se on značajno nakašlje i nešto zasljepljujuće pametno izvali. I u pravilu se razočaramo. Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili, ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha ha, urbanim konzervativcem. Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa. Nino Raspudić samo je netko tko ljepše zna kazati “tko je jamio, jamio je”.

Svejedno, ako ste Hrvat i živite u Bosni i Hercegovini, poslušajte ipak predsjednika Ivu Josipovića. Da živim tamo, i ja bih se tako izjasnio. Rekao bih da sam Hrvat zbog fra Ive Markovića, ponosan jer vjeru i naciju dijelim s jednim takvim velikim čovjekom. Ali, zbog Nine Raspudića se ne bih mučio. Dapače, da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništa da me upiše kao Apača.

Kako sam Antu Tomića otjerao u Apače

Nemala čast ukazana mi je prošlog tjedna kad me je u subotnjem izdanju vladinog jutarnjeg biltena na mjesto koje mi pripada stavio najveći živući, a možda i najveći naš pisac svih vremena, prološki Voltaire Ante Tomić. Kao posljedica Bardovog napada nisu mi ostale duševne boli isključivo zbog toga što, prema sudu kritičara iz narodne fronte kojoj se zadnji priključio Tomić, nemam dušu, za razliku od njega, za čiju smo iz subotnjeg teksta mogli ustanoviti da je tankoćutno kršćanska, štoviše franjevačka.

Franjevci ujaci i “daidže”

Povod zadnjem u nizu medijskih napada na moju “klerofašističku” malenkost, koji su se protezali od šovinističkih bošnjačkih portala pa do nekadašnjih perjanica Ferala, a danas zabavljača bošnjačke političke javnosti prljavim hrvatskim rubljem, intervju je što sam ga krajem ljeta dao radijskoj postaji Mir Međugorje. U njemu sam se, odgovarajući na usputno pitanje voditelja o smjeni fra Drage Bojića s mjesta urednika časopisa Svjetlo riječi radi govora mržnje i neposluha, usudio kritizirati “daidže”, šačicu bosanskih franjevaca, neku vrstu Lijanovića u habitima, nekad u službi Brozove i Izetbegovićeve, a danas Lagumdžijine unitarističke politike.

Rekao sam da se radi o izrazitoj manjini unutar provincije Bosne Srebrne, dakle nisam govorio o bosanskim fratrima kao što mi se zlonamjerno imputira, kako bi me se pokušalo diskreditirati, već eksplicitno o “manjem dijelu” koji se nadovezuje na tradiciju kvislinške politike, koja se može pratiti od početaka modernizacije BiH, a posebno u razdoblju jugoslavenske komunističke vlasti. Radi se o šačici fratara koji se češće pozivaju na Ahdnamu, dokument kojim je sultan Mehmed Osvajač 1463. godine iskazao milost mudrom fra Anđelu Zvizdoviću i njegovom preživjelu stadu, nego na Sveto pismo. Većina franjevaca Bosne Srebrne s pravom se kroz naredna stoljeća mogla nazivati narodnim “ujacima” i većina je to ostala do danas. No oni koji su bili i ostali služinčad vladara i taj narod držali u pokornosti tuđoj vlasti, kao posrednici između obespravljene raje i bega ne zaslužuju naziv “ujaci”, već su odavno ironično nazvani “daidže”, što nažalost nije moj izum.

Problem s Ahdnamom nije u tome što je fra Anđeo prihvatio milosrđe sultana, već što neki smatraju kako bi se Hrvati (za njih su to bosanski katolici) trebali i danas zadovoljiti tim modelom, tj. pristati biti građani drugog reda – “zimije”, bez političkih prava, tolerirani milošću brojnijih i jačih. Laž je dakle da sam kvislingom nazvao fra Anđela Zvizdovića, ali jesam i hoću sve one koji pristaju na model toleriranih zimija, kojim je fra Zvizdović spašavao narod u 15. stoljeću, i nameću ga drugima u narodu iz kojeg potječu.

Na istom tragu podložnosti vlasti djelovala je i kontroverzna Udruga katoličkih svećenika Dobri pastir, koju je neposredno nakon audijencije nekolicine bosanskih fratara kod Josipa Broza Tita u Beogradu, 1949. osnovala KPJ kako bi preko Udbe kontrolirala crkvene strukture. Dogodilo se to samo nekoliko godina nakon što su jugoslavenski komunisti pobili većinu od 184 u ratu stradala katolička svećenika u BiH. Unatoč tome što je Biskupska konferencija Jugoslavije zabranila svećenicima pristupanje u tu režimsku udrugu dio franjevaca se oglušio i sudjelovao u radu Dobrog pastira. Tito je tu skupinu crvenih fratara kitio ordenima i privilegijama, a oni su svu bol nakon odlaska voljenog Vođe izrazili

hodočašćem u Kuću cvijeća i dirljivim riječima upisanim u knjigu žalosti. Upravo njihovi preživjeli članovi i kasnije odgojeni pomladak čine korpus od desetak današnjih “daidža”.

I danas je u BiH povoljno tlo za “poštene Hrvate”, kojima je “građanska” BiH zamijenila Jugoslaviju.

Manekeni sarajevske multikulturalnosti

Takvi su u ratu i poraću bili Izetbegovićevi manekeni sarajevske multikulturalnosti i ljubimci međunarodne zajednice, a danas su Lagumdžijine zimije, uz Lijanoviće i bruku koja se naziva HSP BiH, a čiju okosnicu, zanimljivo, čine podoficiri JNA, dakle ljudi iz Tomićeva miljea.

Za tobožnje “građane” svi su Hrvati u BiH ustaše osim HSP-ovaca i svi su lopovi osim Lijanovića. Nakon što se predugo trpjelo daidžansko politiziranje, novi provincijal Bosne Srebrne fra Lovro Gavran je fra Bojića zbog šokantnog intervjua punog govora mržnje i plitkih objeda na račun svoje hercegovačke braće, smijenio s pozicije urednika časopisa Svjetlo riječi, koji je godinama bio poligon “građanskog” iživljavanja. Time je slučaj daidža stavljen ad acta, uz ogorčene prosvjede njihove ideološke braće iz nekadašnjeg Ferala i BH Dana, s kojima je Svjetlo riječi, znakovito, osim što je puhalo u istu tikvu, i doslovno tiskano u istoj tiskari.

Unatoč nastojanjima daidža nema raskola između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, niti između Hrvata u Bosni i onih u Hercegovini. Dovoljno je pogledati rezultate svih dosadašnjih izbora da bi se vidjelo kako hrvatske stranke dobivaju jednak postotak i u Posavini i u Srednjoj Bosni i u Hercegovini. Daidžama posebnu ljutnju stvara činjenica da se većina Hrvata u BiH nije spremna odreći političkih prava kako bi njima bilo komotnije u etnički monolitnom Sarajevu. Radi se o preživjelom mentalitetu redodržave, gdje bi narod valjda trebao šutjeti i trpjeti, biti poput “najmanjeg čovjeka” iz pjesme Nikole Šopa, a oni će biti posrednici između bega i raje, uz pljesak bošnjačkih nacionalista, preživjelih titoista, EPH-azije i Ferala.

Daidže, suprotno onome što piše Tomić, nisu uz manjinsku već uvijek uz većinsku političku opciju. Podržavaju “građansku” politiku koja je u stvari krinka za nacionalističku platformu većinskog naroda, što se jasno pokazuje od slučaja Komšić do Lagumdžijine platforme, a čega su postali svjesni i takvi “bobanovci” poput Vesne Pusić, Zorana Milanovića i Ive Josipovića, a na koncu i Europska unija konačno govori o “hrvatskom pitanju”. Ono danas postoji za sve, osim za bošnjačke unitariste, desetak daidža i udarna pera Pavić/Kutlinog lista.

Ako ste se usudili reći da nije uredu da jedan narod drugom bira političke predstavnike, daidže su vam u epehazijskim izdanjima i bošnjačkim novinama i portalima redovito tovarili na leđa Bobana, Šuška, Ahmiće, Heliodrom, HDZ, pad Posavine, tajkune, sve čega bi se sjetili ne bi li vam začepili usta.

Kako je lijepo biti manjina

Zbog ovakve kritike “daidža” na mene se sručio bijes Ante Tomića. Ne treba mu zamjeriti, jer njegov ga književni genij opravdava i kada piše o stvarima o kojima ne zna ništa. Tako je u neozbiljnoj novini koja duguje državi ozbiljan novac za porez, najprije napisao lijepu bajku o bosanskim franjevcima i ratu u BiH, kao ujdurmi Bobana i Šuška, a onda mi očitao lekciju jer sam ih tobože sve optužio kao kvislinge. No povijesna istina za književnog genija nije važna,

kao što je za veličinu Homerovog epa sporedno je li se Trojanski rat odvijao baš onako kako je opisano u Ilijadi.

Mali brat Tomić s divljenjem, gotovo zavišću, piše o manjinskom položaju bosanskih fratara i naroda kao poželjnom modelu: “Tegobno i mučno je biti manjina, ali je istovremeno i uzvišeno i časno i baš, onako, aristokratski.” Mogu mu samo poželjeti da mu se ispuni san pa da osjeti sav spokoj, dostojanstvo i ljepotu života pod “multikulturnom i građanskom BiH”. Jer baš je “onako aristokratski” kad ti npr. na Badnju večer Muamer Topalović pokuca i zapuca na vrata.

Za razliku od divnog miljea manjine fra Ante se grozi dijelova BiH gdje su Hrvati u većini: Tamo je “tijesno i zagušljivo i peku oči od tjelesnih mirisa, ali si među svojima”. Ne vidim zašto bi na Širokom bilo tješnje nego u Varešu, u Kiseljaku zagušljivije nego u Kaknju i otkud mu traumatiziranost situacijom u kojoj “oči peku od tjelesnih mirisa”.

Pater Tomić ne treba analizu, argumente, dokaze, brojke, već umjetničkim genijem, kroz jednu efektnu poredbu objašnjava sve. Pogađa bit. Tako je dokučio da sam ja ustvari Rojs: “Očistite li ono što on govori od akademskih ukrasa, u osnovi to nije ni bistrije ni suvislije od baljezganja Ljube Ćesića Rojsa.” On nasušno treba Rojsa i Rojsove, živi od njih, nužni su mu za poetiku, kao laka meta, za razvaljivanje i odmjeravanje vlastite civiliziranosti. Nije važno što mu je Rojs i zemljopisno i socio-kulturnim miljeom iz kojeg je potakao bliži nego meni, već to što im je poetika ista – skloni su slikovito, sočnom dosjetkom lapidarno “objasniti” svaku stvar. Tomićev genij je nabujao, kao i kod većine velikana pisane riječi, iz krize identiteta, točnije traumatične urbanizacije. Tegoban socijalni i kulturni milje kao jedini izlaz mu je ostavljao postati pitomcem JNA, a vlastiti izbor doveo ga je do Kutlinog i Pavićevog čanka i udobne uloga etabliranog alternativca. Tepa sebi da je ljevičar, a po narudžbi gazi radnike, profesore, liječnike, studente, piše hagiografije Čačiću ili daidžama. Pokazuje totalnu bešćutnost i socijalnu neosjetljivost, razvaljuje siromašne, ruralne, inferiorne. Pazi da ne ugrize ruku koja ga hrani, bio to Kutle, Sanader, HAVC ili Vijeće HRT-a. Ukratko, Čačić je in, radnice Kamenskog su out.

Jedan lucidan komentator ga je nedavno usporedio s likom iz stare tv-serije Korijeni, crnim robom na američkoj plantaži koji bičuje svoju novodovučenu afričku braću. Tomić je Kunta Kinte “urbanih jugoslavena”, bičuje svoje dinarske rođake, izruguje im se kako bi stekao naklonost malograđanskog miljea. Očajnička težnja da se urbano legitimira vidi se i na izvanjskim detaljima - ono što mu je zemljaku Žužulu hipertrofirana potreba da se iskaže kao veliki ljubitelj i poznavatelj opere, njemu je nošenje šešira i sklonost da i u petom desetljeću života javnosti redovito daje na znanje kako on sluša super američke bendove, dakle konzumira kvalitetnu zapadnu glazbu, za razliku od “krkana” iz zavičaja koji slušaju Thompsona.

Njegova metoda “društvene kritike” je jednostavna - promatra Hrvatsku pod lupom i traži prljavštinu, primitivizam, glupost, gadost nad kojom bi onda mogao likovati. On ustvari ima istu mentalnu strukturu kao zadrti nacionalisti od čijeg kritiziranja živi. Njegov habitus je izokrenuti narcizam nacionalista, koji kod njega postaje mazohizam, autoflagelacija. Oni misle da smo mi u svemu najbolji narod na svijetu, on da smo najgori. Mene je mapirao kao desničara i nacionalistu. On je ljevičar jer je uz Pavića i Kutlu, protiv radnika i prosvjetara, a kozmopolit je, kao i daidže, jer podržava tuđi nacionalizam.

Dežurni intelektualac iz kasarne

Valjda je iz JNA epistemologije i politologije naučio kako je nemoguć desni, konzervativni intelektualac pa piše: “Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha, ha, urbanim konzervativcem”. I kad mu se humor olinja pravi genij poput fra Ante nađe način da ostane u sedlu pa počinje čitateljima doslovno označavati kad je smiješno, da čitatelj ne propusti nasmijati se na pravom mjestu, poput onog “smijeha iz konzerve” u humorističnim serijama. On misli da je urbaniziranje nemoguće mimo revolucionarne i partijske linije. Gledana iz dubine socijalnog i kulturnog očaja škola za podoficire JNA izgledala je kao Oxford ili Sorbonne. Intelektualno je stoga samo ono što su starješine rekle da jest - dijalektički materijalizam, preziranje “nacionalnih torova” i antiklerikalizam. Ostalo su seljaci i glupani. Uključujući Churchilla.

Tekst koji je započeo bajkom, Tomić završava antiutopijom i poantom kojom me je uništio do kraja: “da smo Nino Raspudić i ja dva jedina Hrvata koji su ostali na ovome svijetu, rekao bih popisivaču stanovništva da me upiše kao Apača”. Ovo bravurozno završno zakucavanje pokazuje svu razliku između bogate imaginacije književnog velikana i ograničene mašte običnog smrtnika, tj. mene. Jer meni, naime, nikad ne bi palo napamet zamisliti da sam na svijetu, ili barem u hrvatskom korpusu, ostao sam s Antom Tomićem. Godi mi što sam tako značajan u njegovim očima, pa makar i kao toliki monstrum da mu ogadim hrvatstvo do kojeg mu je inače toliko stalo, kao i do katoličanstva i franjevaštva koje eto brani od mene. Kao i uvijek, dok jednom ne omrkne drugom ne osvane: njegov hipotetski čin odreknuća bio bi nenadoknadiv gubitak za Hrvate, ali istovremeno i neočekivan dar s neba za Apače

Aante Tomić odgovara Nini Raspudiću: Bruce Lee nikada ne bi nunčakama napao franjevce Subota, 26 Listopad 2013 20:47 Kolumna

Nino Raspudić čudna je voćka koja je rađala svakakvim plodovima.

Mijene su mu bile zapanjujuće, kao da gledate Davida Bowieja, koji je čas Ziggy Stardust, a čas Thin White Duke, ili Senada Galijaševića koji je prošao dugi put između Senada od Bosne do oblajhanog disco manijaka Senne M-a.

Piše: Ante Tomić

Kada se pojavio prije desetak godina, Raspudić se, po duši ću priznati, činio čistim genijalcem. Mostarski kip Bruce Leeja bio je prekrasna fora, šašava, ironična, ljekovito opičena umjetnička akcija u jednome tmurnom, nenasmijanom, beznadnom, mržnjom raskoljenom gradu.

Raspitajući se tada o njemu, netko mi je kazao kako mladi asistent na talijanistici iz zajebancije piše roto ljubiće pod ženskim pseudonimom i znam i da me je to nasmijalo, premda, iskreno, ne vjerujem da se kič romanse mogu pisati bez prave strasti. To ne ideš raditi ako i sam nisi sentimentalna dušica koja će zaplakati od sreće što su se njih dvoje na kraju ipak spojili i sretno živjeli do kraja života.

http://www.jutarnji.hr/ante-tomic-odgovara-raspudicu-bruce-lee-ne-bi-nikada-nuncakama-napao-franjevce/1135517/

http://www.neznase.ba/kolumna/92-kolumna

http://www.neznase.ba/kolumna/92-kolumna/22625-aante-tomi-odgovara-nini-raspudiu-bruce-lee-nikada-ne-bi-nunakama-napao-franjevce

http://www.neznase.ba/kolumna/92-kolumna/22625-aante-tomi-odgovara-nini-raspudiu-bruce-lee-nikada-ne-bi-nunakama-napao-franjevce

Kako bilo, sljedeća je Raspudićeva inkarnacija bila još i luđa, na Red Carpetu se pojavio kao biograf Marka Grubnića zvanog Modni Mačak. Pa dobro, valjda i to netko mora, pomislio sam zbunjeno. Ja stvarno nemam nikakvih problema prihvatiti bilo čiji pošteni posao. Uvijek kažem, bolje da mladić piše biografiju Modnog Mačka, nego da se drogira. Zanimljivo je, međutim, da će Nino Raspudić mene nazvati medijskim plaćenikom. On je, kao, Modnom Mačku pisao džabe. Iz uvjerenja.

Doktorska zrelost

Ili možda jest... Ne znam... Bojim se, pravo da vam kažem, to i zamisliti.

Napokon, evo nam Raspudića u svoj njegovoj doktorskoj zrelosti i intelektualnoj punini na svim televizijskim panelima o položaju Hrvata u Be i Ha, kao propovjednika Evanđelja po trećem entitetu. U otrcanom habitu s prašnjavim sandalama on kvrgavim hodočasničkim štapom gnjevno šiba pogane koji se ne daju krstiti, ne prihvaćajući božansku istinu kako našem napaćenom narodu u susjednoj državi nema žive glave dok ne dobije što su i Srbi u Daytonu dobili, komad države, pa kolika je da je, naša je. Šireći taj politički nauk prije mjesec i po se na Radio Miru u Međugorju za neistomišljenike, bosanske franjevce, drznuo kazati da su izdajice. Da budem sasvim precizan, a vi me slobodno provjerite na YouTubeu, rekao je kako je među franjevačkim ujacima na stvari “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname (povelje koju je sultan Mehmed Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću 1463., op. A.T.) do danas“.

Prije dva tjedna o tome Raspudićevom sramotnom napadu na ljude koji su i mudriji i hrabriji i pošteniji od njega na ovome istom mjestu sam objavio jedan umjereno oštar tekst i izazvao bujicu odgovora uvrijeđenih rodoljuba. Kao i inače kad se rodoljubi raspizde, bila je to vrlo blatnjava bujica. Javio se, recimo, na portalu dnevno.hr Zvonimir Hodak da meni blesavome objasni kako stvari u Bosni stoje, ali za Hodaka, ne zamjerite, odavna nemam živaca. Što on uopće zna o Bosni?

Hodakova istina

Pamtim kako je jednom, u drugoj polovici devedesetih, Zvonimir Hodak krenuo izlagati svoju istinu o Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, a njegov se klijent Tihomir Blaškić tako prepao da mu je smjesta otkazao suradnju i angažiro pravog advokata.

O mom tekstu nešto su zatim pisali i na poskok.info, najvećoj internetskoj duševnoj bolnici u ovome dijelu Europe, ali to bih vam teško mogao rekonstruirati bez ovlaštenog medicinskog vještaka. Javio se onda u Večernjem listu i jedan Jurasić člankom “Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce“, ali i to sam tek ovlaš preletio.

Amaterska psihologija

“Tomiću, brate, kaži da mrziš Hercegovce“, doduše, izvrsno zvuči, zažalio sam gotovo da i sam nisam napisao humoresku s tim naslovom, no Jurasić, bojim se, nije smjerao na tu književnu vrstu.

Ukazao se, aleluja, konačno i Nino Raspudić himself, što god himself značilo kod nekoga tko se pojavljuje u mnogo kontroverznih obličja, da me izriba na stranici i po novina, prostoru, po

http://www.vecernji.hr/kolumne/kako-sam-antu-tomica-otjerao-apace-kolumna-629218

http://www.vecernji.hr/kolumne/kako-sam-antu-tomica-otjerao-apace-kolumna-629218

prilici, pet puta većem od dvadeset pet redaka koje sam ja njemu posvetio. Veći dio toga samo se nejasno dotiče naše teme, ili barem ja nisam shvatio što je autor htio amaterski psihologizirajući o moji imotskim korijenima mojem školovanju u vojnoj gimnaziji JNA, mojem glazbenom ukusu i odjevnim navikama. Ovo posljednje me totalno zbunilo, zašto mi se okomio na odjeću, ali sam onda skontao kako je to sigurno zaostatak od vremena kad je Nino Raspudić hodao za Modnim Mačkom kao Enes Čengić za Miroslavom Krležom.

“Šešir? Ou, Đizis fakin Krajst!“ uzviknuo bi zacijelo zgranuto prijatelj Grubnić.

No, kada dođemo do srži polemike, njegove uvrede franjevaca Bosne Srebrene, Raspudić je neočekivano sramežljiv.

Čestiti muževi

Nije on, tvrdi, mislio na sve svećenike ovoga reda, podlo je to i pomisliti. Njegova je bespoštedna kritika bila upućena samo nekolicini, beznačajnoj manjini dijelom udbaških, a dijelom promuslimanskih izroda nedostojnih kafene halje. Međutim, tonski snimak radijske emisije je neumoljiv, a izraz, ponovit ću ga “kontinuitet kvislinške politike od Ahdname do danas“, tvdo jednoznačan. Fra Anđeo Zvizdović je za Radio Mir Raspudiću krajem kolovoza bio kvisling, a u Večernjem listu ga je prošlog petka nazvao mudrim.

Dobro, to se može razumjeti. Čovjek je bio među svojima u Međugorju i poželio im, pretpostavljam, kazati nešto što je njima milo čuti, prenijelo ga je, što bi rekli, a sad se povukao. Rekao pa porekao. Dogodilo se to i boljima od njega, a poricanje vlastitih riječi i postupaka, osim toga, nije ni neobično za nekoga kao što je on. Čestiti desničarski muževi često to čine, naprave svinjariju, a kasnije vrdaju i izvlače se. Hrvatska politika u BiH dosta dobro ilustrira taj neobični običaj.

Svi se rodoljubi strastveno, na dječje zdravlje i majčin grob danas zaklinju kako naš politički i vojni cilj 1992. nije bio podijeliti Bosnu, premda je bezbroj dokaza da jest. Tako i Raspudić piše kako sam ja “napisao lijepu bajku o bosanskim franjevcima i ratu u BiH, kao ujdrurmi Bobana i Šuška“. Pa što je drugo, zaboga, bio sukob između nas i Bošnjaka, nego ujdurma Bobana i Šuška? Dobro, i Tuđman. Susret Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, Bobanov dejt s Karadžićem u Beču, Koljevićevi tajanstveni noćni posjeti Pantovčaku, stenogrami, salvete i, napokon, silna vojska i oružje prebačeni preko granice, sve je vodilo promjeni, kako pokojni predsjednik jednom reče, “neprirodnih granica Bosne i Hercegovine“.

Okrugli stolovi

Onda se s nevjericom otkrilo da i Bošnjaci, suprotno očekivanjima, pravo dobro rukuju kalašnjikovima, a s druge strane je i međunarodna zajednica pritegnula Tuđmana, pa su u Zagrebu zijanili tu stvar i počeli se pravi blesavi.Hrvate u BiH službena hrvatska vlast je povela u jednu bezglavu ratnu avanturu, a zatim ostavila da se koprcaju na suhome, niječući da ima ikakve veze s njima. Meni najstrašnije, najsramotnije poglavlje te izdaje bilo je trenutak kad se Tuđmanov stariji, Miroslav, u jednoj emisiji pohvalio kako hadezeovska vlast Haaškom sudu nije izručila nijednog Hrvata. “Iz Hrvatske“, naglasio je obavještajni mastermind i nitko mu u studiju nije mogao prigovoriti kako govori neistinu. Kratko prije toga televizijskog nastupa isti je taj Miroslav Tuđman, doduše, sa splitskog aerodroma osobno ispratio Darija Kordića i devetoricu iz Viteške skupine na avion za Nizozemsku, ali oni se, eto, nisu računali. Kordić i Kupreškići nisu bili naši,

nego Bosanci.

Petnaestak godina kasnije Nino Raspudić hoda po okruglim stolovima i tribinama, gostuje na televizijama i radijima, gorko naričući za Bobanovom Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom i dijagnosticirajući kako se u bosanskih franjevaca, živeći među muslimanima, “razvio štokholmski sindrom“. Ja bih, međutim, rekao da se psihološki fenomen identifikacije talaca s otmičarima primjećuje upravo kod Raspudića. Zašto bi inače itko normalan navijao za jednu politiku koja njemu i njegovim hercegovačkim ljudima ništa osim jada nije donijela, koja ih je iskoristila i odbacila, sažvakala i ispljunula?

Gledajući ga kako uokolo visoko nosi svjetlo istine o trećem entitetu, imam za njega samo tri pitanja. Raspudić, naravno, pretpostavlja kako bi do žuđenog entiteta, dijela bosanskohercegovačkog teritorija gdje bi Hrvati bili svoji, valjalo doći političkim putem, da se pregovarači okupe oko stola, natoči se rakija, posluži livanjski sir i sudžukica te se, sve uz šale i pošalice, lijepo utanači podjela zemlje. Poznajući, međutim, visokozapaljivu narav tog svijeta, to nikad ne ispadne tako. Zemlju bez krvi nitko ne pušta. Dođe li do toga, važno mi je znati, je li Nino Raspudić spreman poginuti za treći entitet?

Pitanje broj dva. Ako se treći entitet, ovako ili onako, i ostvari, što će biti s Hrvatima koji su ostali na prostoru s bošnjačkom ili srpskom većinom? Ima li Raspudić za njih nekakav rezervni smještaj u Tomislavgradu ili Širokom, ili bi im samo prepisao nekakve lijekove protiv štokholmskog sindroma?

Treće pitanje. Što nam jamči da će Hrvatima u trećem entitetu biti bolje nego što im je sada? Čisto empirijski, ima li Raspudić nekakve primjere kojima bi to potkrijepio? Ja, recimo, ne vidim da su Srbi dobili ikakvu praktičnu korist od one mračne, vučije države koju zovu Republika Srpska.

Ovo su, mislim, sve važna pitanja, ali zbog nečega se ne postavljaju. Ili, ako ih netko i postavi, nađe se nekakav Jurasić da mu kaže kako “mrzi Hercegovce“, ili se javi Nino Raspudić, sa zavidnim psihološkim obrazovanjem koje je valjda stekao rješavajući psiho-testove u ženskim revijama, da uoči kako pacijent nedvojbeno pati od “očajničke težnje da se urbano legitimira“. Umiješa li netko emocije u političku raspravu, to je uvijek neugodno i nepristojno. Zatekne vas, ne očekujete da će polemičar uzimati za argumente vaš čuvstveni život o kojemu ne zna ništa. Emocije pripadaju pjesništvu, pa ću i ja, u nedostatku boljega, Raspudiću na ovo odgovoriti stihovima Branimira Štulića iz pjesme „Daleko od istine“:

Kako si glup.Kako si ohol, dragi moj.Sudiš o mojim osjećajima.

Voajerski uvid

Ili, dobro, ne. Neću bježati ni od toga. Želi li Raspudić, a očito ga to uspaljuje, voajerski uvid u moj unutrašnji život, mogu mu ga i dati. Ja stvarno imam mnogo zajedničkog, ali ne onako kako Raspudić naivno pretpostavlja, s tvrdnim muškarcima iz krševitog kraja. Volim, recimo, njihovu škrtu otresitost i izravni, bezobrazni, nemilosrdni humor. I u mojim knjigama i u novinskim tekstovima ima mnogo toga humora. On mi je jednostavno divan. Rijetko se kad zaista tako nasmijem kao među imotskim i hercegovačkim prostacima. Priznajem, ja sam jedan od njih. Osjećam se ugodno i domaće u Hercegovini. Sve je tu, napokon, kao i u mojem

Donjem Prološcu, koje leži tu odmah iza brda. Jednaki je pejzaž, jednaki jezik i običaji, stari Mercedesi i sportske kladionice, jednaka hrana i arhitektura, ako se to uopće smije nazvati arhitekturom. Draga mi je čak i ona Gospa koju su Hercegovci izmislili u Međugorju. Bože dragi, ako ima naivčina koji će platiti za tu bezazlenu opsjenu, zašto ne uzeti njihov novac?

Sve po mjeri

Sve je, u najkraćem, i u Hercegovini i u Prološcu meni po mjeri, osim nacionalizma, a nisam slabić poput Nine Raspudića da ljudima govorim ono što je njima milo čuti. Kazat ću im ono što mislim, ali ne zato da bih se dopao svojim prijateljima liberalima, nego stoga što mi je užasno gledati kako narod stradava. Kako trune u mržnji. Želio bih nekako pomoći jer mi je bolno doći u moj izmučeni i glavni zavičaj, koji se čestito najeo tek kad su muškarci otišli raditi u Njemačku, i ustanoviti kako su svi tamo gdje sam ih ostavio. Ma, ni pomakli se nisu. Neobrijani, u nečistim maskirnim prslucima, još uvijek cugaju ispred zadruga, proklinjući u Donjem Prološcu četnike, a desetak kilometara dalje, u Posušju, balije.

Frustrirajuće je to. Dođeš li u Bosnu i Hercegovinu, dosta ti je pogledati u zrak. Što su zvonici i minareti viši, narod je strašnije propao. U jalovoj zemlji samo bogomolje lijepo uspijevaju. Da crkve i džamije nisu sve krupnije i razmetljivije ukrašene, ne bi se zapravo ni primjećivalo da nije 1992. Dvadeset godina je prošlo, a svi tvrdoglavo drve po starim nacionalističkim sranjima, živeći očajnim, duhovno obogaljenim, jednodimenzionalnim životima. Tu ne možeš na primjer, biti socijaldemokrat ili zeleni, panket ili hevimetalac, vegetarijanac, peder, cyber-aktivist, šta god. Možeš biti samo Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Nacionalni su identiteti ugušili sve druge identitete, okrutno zadavili svaku mogućnost nečega drugačijeg, boljeg.

Kad je Nino Raspudić podigao onaj kip Brucea Leeja, učinilo se na trenutak kako možda u Mostaru ipak ima nekakve nade. Oskudna je ponuda identiteta bila dopunjena nečim osvježavajuće duhovitim, nečim što se zdravo rugalo nacionalnoj i vjerskoj nesnošljivosti. I zapravo je zaprepašćujuće kako je Raspudić od prije desetak godina postao čovjek kakav je danas. On zacijlo nalazi nekakav logičan kontinuitet u razvoju svoje ličnosti, ali ja ga, dopustite, ne vidim. Ne znam kako bih povezao Brucea Leeja i treći entitet. Misli li Nino Raspudić da bi se Bruce Lee borio za treći entitet? Da bi Bruce Lee nunčakama napao bosanske franjevce? Glupost! Mali Zmaj to nikada ne bi napravio, a i Raspudića bi trebalo biti sram da to čini.

Boris Dežulović | Lijepi li su mostarski shopping-centri Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča kako je onomad Mujaga dočekivao austrijskog cara. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ili kako je Mujaga dočekivao austrijskog cara.

http://prometej.ba/index.php/home-3/1357-boris-dezulovic-lijepi-li-su-mostarski-shopping-centri

http://prometej.ba/index.php/home-3/1357-boris-dezulovic-lijepi-li-su-mostarski-shopping-centri

Ne znam taj, rekoh, ali rekli smo da nema više Muje. Znam, ali nije Mujaga od "Mujo", reče Kožo, nego od "Mustafa". Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik, što je negdje u ovo doba prošlog stoljeća izgradio gotovo cijeli Mostar, pa u ljeto 1910. ponosno dočekao i Njegovo Carsko Veličanstvo Franju Josipa.

Elem, došao Mujagi toga historijskog dana šef carskog osiguranja iz Beča, inzistirajući da ga fijakerom povede u izvid predviđenom ćesarskom rutom. "Lijepa vam je vijećnica, tko je to sagradio?", pitao je tako dok su prolazili pored Općine. "Ja", ponosno će Mujaga, "za samo osam godina." "Osam godina?! Mi to u Beču završimo za četiri", nadmeno će ovaj, pa se okrene nadesno. "A šta je ovo?" "Prva osnovna škola", odgovori gradonačelnik, "ja je napravio, za godinu dana." "Godinu?!", iznenadio se dvorski policajac. "Kod nas u Beču to bi bilo gotovo za dva-tri mjeseca!"

Iznervirao se Mujaga, ali šuti, da ne bi bilo skandala. Sve dok nisu stigli pred zgradu Gimnazije. "Unglaublich! Nikad ne bih tako nešto očekivao u Bosni i Hercegovini", zadivljeno će bečki fićfirić. "Kad je ona sagrađena?"

"Nemam pojma", odgovorio mu Mujaga. "Jutros nije bila tu."

Eh da, bio je Mujaga autentična mostarska lista. Nema više u Mostaru takvih ni u kafani, a kamoli u uredu gradonačelnika. Da ćesar danas dođe u Mostar, jednako bi se lijepo šef osiguranja iznenadio velebnim građevinama na carskoj ruti - "Unglaublich! Kad se to izgradilo?", pitao bi pred kakvim betonsko-staklenim trgovačkim kompleksom kakvoga nema ni Beč - i jednako bi mu gradonačelnik Ljubo Bešlić odgovorio: "Nemam pojma, jutros nije bio tu." Nasmijao bi se Kajzerov ađutant Ljubinoj šali - "eh, vi Mostarci!" - ali ovaj bi samo slegnuo ramenima. "Ne, bez zajebancije. Jutros nije bio tu."

Ne bi danas Njegovo Carsko Veličanstvo u Mostaru imalo što ni vidjeti doli velebne shopping-centre. U početku bi se, pričaju očevici, stvorili preko noći, a sad već niču i preko dana. Prije koju godinu, kažu, jedna žena ujutro ostavila kćerku u dječjem vrtiću, u parku u Dubrovačkoj ulici, a kad se poslijepodne vratila po dijete, imala je što i vidjeti: nit' u Dubrovačkoj parka, nit' u parku vrtića, nit' u vrtiću kćerke! A na mjestu vrtića - ogromni tržni centar! Izvan sebe upala žena u centar, Piramida se zove, kad unutra, među svim onim dućanima - i vrtić i mala! Progutao shopping-centar cijeli dječji vrtić i sve mališane što su se zatekli u njemu!

Moj prijatelj Hodža pričao mi kako je jednom otišao u Staru bolnicu na rentgen pluća, tamo mu rekli da se vrati po nalaze za pola sata, pa preko puta popio kafu, a kad se dvije cigarete kasnije vratio do bolnice, zatekao tamo divovski shopping-centar! Ušao Hodža bojažljivo u Mepas Mall, tako se veli zove, dobardan, dobardan, ja došo za onaj rentgen. "Jooj, nemamo vam mi rentgen",rekla mu mlada medicinska sestra, "ali na drugom katu imamo Reebok, još je bolji."

A centar Piramida, izronio na mjestu dječjeg vrtića, i Mepas Mall - "najveći u regiji!" - na mjestu Stare bolnice, samo su posljednji primjeri shopping-centralizacije Mostara. Rondo, Orca, Biosfera, Mercator, Interex, niču trgovački kompleksi po gradu kao nuklearne gljive prije kisele kiše. Drugi jedan prijatelj, mostarski pjesnik Marko Tomaš, nekidan malo popio i zaspao u klupi na parku, pa se ujutro probudio na polici s Givenchyjevom kozmetikom. Odmah je, jasno, shvatio da je delirium tremens, ali je siromah mislio da je njegov.

Znanost tako češe mozak nad nevjerojatnim fenomenom - što je više u Mostaru nezaposlenih, a trenutačno ih je više od petnaest hiljada, to je više i luksuznih trgovačkih centara - iako je stvar vrlo jednostavna: ne odlaze Mostarci više ni na posao, jer se boje cijeli dan ostaviti kuću.

Stotinu godina nakon legendarnog Mustafe Mujage Komadine, što je od male trgovačke kasabe napravio gizdavi europski gradić, Mostar je za mandata Ljube Mujage Bešlića opet golemo gradilište. Umjesto gimnazija, škola, kazališta i mostova, grade se međutim tek gigantski shopping-centri. Dok se drugdje u državi ne gradi ništa doli bogomolje, crkve i džamije, u Mostaru se i toga sjećaju s nostalgijom: preko puta Mepas Malla već dobrih desetak godina stoji tako zapušteno gradilište crkve Kristova Uskrsnuća. Ne usuđuje se Isus ni uskrsnuti, da mu u prazan grob ne uvale kamen temeljac za kakav mepas-mater mega-mall.

Stoljeće kasnije, eto, od gizdavog europskog grada Mostar je opet postao tek mala trgovačka kasaba. Samo što je Kujundžiluk malo veći, dućani malo skuplji, magaze malo bogatije, a bazerdžani malo beskrupulozniji.

"Lijepi li su mostarski shopping-centri, još su ljepši mladi menadžeri", pjeva odozgo rahmetli Ilijaz Delić, "a najljepši menadžer Mustafa". Pa onda: haj prošetala Suljagina Fata, haj prošetala do Mepasa Malla, sama Fata po Mepasu zvjera, ona traži Muju menadžera. Na kraju, jasno, nađe Muju u sedmom dućanu: "Haj Mujo, imaš Dolče i Gabanu?"

Poznati mostarski arhitekt Borislav Puljić nedavno je cijelu stvar nazvao novim urbicidom, ne bitno drugačijim od onoga što ga je grad doživio prije dvadeset godina. Dobro, možda malo gorim: ljepša je, jebiga, bila i ruševina Mujagina Mostara nakon tri rata, nego ovaj novi, staklen i blještav, na dvanaest rata. Jedna američka agencija izradila je tako mapu Mostara s označenim nekadašnjim zelenim površinama danas nasutim betonom, svjedočanstvo masakra nad gradom u kojemu parkovi nestaju preko noći. Gradom u kojemu se ljudi noću ne boje parkova, već se parkovi noću boje ljudi.

I valjda jedinim, upozorava Puljić, koji više nam ni klasični zatvoreni trg, jednu od prvih kvalifikacija grada. Kako su, u skladu s konceptom povratka te kasabe na srednji vijek, tržni centri najprije preuzeli prvotnu ekonomsku funkciju trgova, dakle trgovinu, a onda i društvenu, sa svim namještajem gradskog trga - dućanima, kafićima, baštama i fontanama - čeka se još samo da se Mepasovi bazerdžani prvi dosjete, pa u atrij svoga Malla, tamo između New Yorkera i Zare, uguraju i crkvu Kristova Uskrsnuća.

A eto onda i zgodne prilike da dugo iščekivani spomenik svom legendarnom prethodniku Mujagi - za koji je baš ovih dana Federacija konačno izdala blagoslov - gradonačelnik i neimar Ljubo Bešlić, umjesto na musavom Trgu Musala, podigne u nekom od raskošnih trgova, "najvećih u regiji".

Kad je, uostalom, čuveni Mustafa Komadina po uzoru na javno kupatilo u Pešti sagradio mostarsku Banju, i ona je bila najveća u regiji. Zabilježen je i njegov čuveni govor na svečanom otvaranju 3. lipnja 1914. "Mostarci, evo vam banje!", rekao je mitski Mujaga, pola liska-pola gradonačelnik. "Kupaće gaće i dva fjorina u ruku, a ko nema para, eno mu Neretva."

Stotinu godina kasnije, umjesto javnih kupališta svečano se otvaraju tek javna kupovališta. Samo su govori ostali isti.

"Mostarci, pare u ruke", kaže tako bazerdžan Mustafa Ljubo Bešlić na otvaranju novog shopping-centra. "A ko nema para - eno mu Neretva."

Boris Dežulović: Ima li Bosne na ekavici?

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj,

zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, malog Mujice opet nije bilo u školi, pa kad se sutradan konačno

pojavio, učiteljica ga strogim glasom upitala gdje je bio jučer. "Nena mi

teško bolesna", tužnim će glasom Mujica. "Ne bih da griješim dušu",

oprezno će učiteljica, "ali to kažeš svaki put: kad god te nema u školi, tebi

baka teško bolesna!" "Tačno, učiteljice", potvrdno klimne glavom Mujica.

"I mi mislimo da glumi."

Što je poslije bilo s malim Mujicom, ne znamo. Vic ne kaže ništa o tome,

mada ih ima nekoliko na tu temu. Jedan takav - o školi, dječaku i baki -

mrtav-ozbiljan prepričao je tako magistar Fatmir Alispahić, neumorni

borac za čistoću bosanskog jezika. Usred halabuke oko teksta u kojemu

se okomio na Marjana Mijajlovića, što je ono prije mjesec dana historijsku

utakmicu bosanske reprezentacije na bosanskoj televiziji prenosio na

tečnoj ekavici - "jeziku genocida" - Alispahiću je, veli, sin iz škole došao sa

zadatkom da napamet nauči pjesmicu Muharema Omeragića "Moja baka".

"Uzmem u nevjerici čitanku i vidim, stvarno, pjesmicu 'Moja baka', koju

napamet uče djeca u gradu u kome je bezmalo devedeset odsto

stanovništva bošnjačkog!", skanjuje se tata Fatmir. "Sjećam se koliko mi

je nezgodno bilo, u mome djetinjstvu, kada me učiteljica upita da govorim

o svojoj baki, a ja nisam imao baku, već sam imao nene. Ali, to je bila

komunistička Jugoslavija, kojom su harali velikosrpski nastavni programi.

Desetine hiljada Bošnjaka dali su živote da nam se nene više ne bi zvale

bakama, da nam se bosanski jezik više ne bi zatrpavao ekavicom, da

bismo bili slobodni u izražavanju svoga identiteta. Ako te slobode nema,

onda su obesmišljene žrtve, onda je besmisleno sve."

Na stranu što je posve nejasno zašto bi riječ "baka" bila ekavska, to zna

valjda samo tata Fatmir. Na stranu čak i to što je fanatični borac protiv

"bakavice" u svom tekstu pomalo nesmotreno odao strogo čuvanu vojnu

tajnu o pravim ciljevima oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini.

Pojma, naime, u Armiji BiH nisu imali da se zapravo bore kako se nene u

Bosni više nikad ne bi zvale bakama. Džabe oni tako ginuli od Kladuše do

Zvornika, džabe držali čuke oko Goražda i jurišali na Bihać, obesmišljene

su sve žrtve, sve je besmisleno: dvadeset godina kasnije djeca im u školi

uče pjesmicu "Moja baka". Jebo vas i baka i rat i ko nas ikad više u njega

uvuče. Radije će nam djeca u školi učiti "Meine Grossmutter".

Ali na stranu, rekoh, to. Meni je zanimljivija druga jedna stvar s čistoćom

jezika za koju se magistar mr. Propper Alispahić tako ustrajno zalaže:

koncept po kojemu nije važno ni da li mali Mujica laže, ni da li mu je baka

bolesna, već je važno da on nema baku, već nenu. Po kojemu onda nije

važno ni je li Bosna i Hercegovina pobijedila, u ratu ili na utakmici s

Litvom, svejedno, već je važno da mali Mujica - u Bosni ili Brazilu -

svejedno, ima nenu, a ne baku. Mr. Propper Alispahić stvar pojašnjava na

još jednom primjeru velikosrpske "bakavice" sa školom, mališanom i

njegovom bakom.

"Nedavno je na Federalnoj televiziji emitiran prilog o ocu alkoholičaru

koji maltretira malodobnog sina, iako je najbolji učenik u školi. Dječak

nema majke, a čuva ga nena, koja govori o stravičnom maltretiranju

unuka od svoga sina. Takvih je tuga po Bosni bilo i biće. Međutim, u Bosni

niti je bilo, niti će biti da se muslimanske nene ili nane zovu bakama."

Naime, šta? "Naime", objašnjava Alispahić, "u tom je prilogu na FTV-u u

više navrata bošnjačka nena Munira nazvana – bakom Munirom!".

Nije mr. Proppera, shvatili ste, potresla priča o nesretnom dječaku bez

majke, kojega mlati pijani otac, a čuva dobra nena Munira - "takvih je

tuga", jebiga, "bilo i biće" - već ga je duboko potreslo što je u toj priči

Munira nazvana bakom! Odmah je zabrinuti Fatmir dohvatio telefon i

policiji prijavio slučaj pijanog siledžije čijega malodobnog sina od batina

brani njegova stara baka.

- Nije moguće! - u nevjerici će policajac.

- Aha. Zamislite, "baka"!

Mr. Propper Alispahić ima, jasno, i objašnjenje cijelog fenomena - toga,

naime, autogenocidnog refleksa koji Bošnjake tjera da Marjana

Mijajlovića zovu da prenosi utakmice bosanske reprezentacije, a

Muharema Omeragića da nenu zove bakom.

"Za mene postoji samo jedno objašnjenje", kaže on. "Muharem se stidi

našeg porijekla, jezika, tradicije, pa smatra kako je 'baka' kulturniji i

napredniji izraz, jer ako bošnjačka djeca počnu nane zvati bakama, daleko

će dogurati, kao što je i Muharem dogurao, da bude korišten kao alat za

diskriminaciju Bošnjaka. Odricanje od svoga, kako bi se ugodilo tuđem,

najgore je samoponiženje, jer onaj drugi, za čiju naklonost se to radi, na

to će gledati sa podsmijehom i gađenjem. Ta pjesma može biti samo

predmet šprdnje kod Srba i Hrvata, koji će sa uživanjem gledati kako

jedan Bošnjak ponižava i sebe i bošnjačku djecu!"

Da odmah otklonimo sve nesporazume, ja se u potpunosti slažem s mr.

Propperom Alispahićem. Odricanje od svoga, kako bi se ugodilo tuđem,

najgore je samoponiženje. Jedini je problem što Srbima i Hrvatima u ovoj

priči ugađa upravo magistar Alispahić. Koji im je vratio prevejanu,

podmuklu "baku", a iz njihovih jezika prepisao tupave

velikosrpskohrvatske teze o porijeklu, jeziku i tradiciji.

Ovako je to, punih osamnaest godina prije Fatmira Alispahića, u ljeto

1995, objasnio hrvatski alispahić Božidar Spitzer, dugogodišnji direktor

jedne zagrebačke osnovne škole: "Iako je prošlo pet godina od

proglašenja hrvatske državne samostalnosti, još uvijek se ne možemo

osloboditi fraza iz onog jezika. Uveli smo svoju novčanu jedinicu, kunu, ali

mi još uvijek 'nemamo ni dinara', kod nas vlada 'besparica'. Koliko je

dinar simbolizirao kolonijalni položaj Hrvatske, toliko sada kuna označava

hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Zar se ne može sasvim jednostavno

reći: nemam ni kune?"

Nije, kako vidite, problem što u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj vlada

besparica, već je problem što su i "para" i "besparica" srpske riječi, relikti

kolonijalnog položaja Hrvatske. Nisu deseci tisuća Hrvata, rekao bi

Fatmir Spitzer, dali svoje živote da više ne bi imali ni dinara, već da ne bi

imali ni kune.

Optužujući tako sunarodnjake za ulizivanje Hrvatima i Srbima - točnije

onim Velikohrvatima i Velikosrbima koji "s uživanjem gledaju kako

Bošnjaci ponižavaju i sebe i bošnjačku djecu" - Fatmir Alispahić se tako

sam ispostavlja ulizan, i to upravo Velikohrvatima i Velikosrbima, s kojima

tako radosno dijeli iste teorije krvi i tla. Kojima su, najzad, i komadali

Bosnu, dok ju je Fatmir branio od zloglasnih baka.

"Nema Bosne na ekavskom!", autoritativno tako narodni heroj Fatmir

Alispahić ispisuje rečenicu koju bi istog časa potpisali i Karadžić i Mladić.

Srećom, ne pita se ni Karadžića, ni Alispahića: Bosne na ekavici ima, i

zove se - da čovek ne poveruje spostvenom uvetu - Bosna i Hercegovina.

Onim pak drugim Srbima i Hrvatima, kojima je važno imaju li novca za

život, a ne kako se taj novac zove - i je li onaj dječak na kraju zbrinut ili

nije, a ne je li mu Munira baka ili nena - važnije je, najzad, bilo da je Vedo

Ibišević uvalio Litvi, nego na kojem ga je jeziku uvalio.

Kad "gledaju kako jedan Bošnjak ponižava i sebe i bošnjačku djecu", oni

to - vjerujte, znam iz prve ruke - ne gledaju "s uživanjem": teško bi čovjek,

naime, s uživanjem gledao Fatmira Alispahića.

Boris Dežulović: Hrvatska kraljica Mija MartinaZvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zamotao suri orao džoint pa se onako napušen pustio s najviše litice na planini. Obrušio se orao dolje u strmoglavom okomitom padu, svakim perom na tijelu osjećajući blaženstvo apsolutne slobode, i kad je već izgledalo da će se tako obamro u ekstazi zabiti u podnožje, u posljednji trenutak, jedva pedalj-dva od tla, zamahnu on krilima i odlijepi se u visinu. "Jebote, kakav sam ja kralj!", urlao je orao diveći se sam sebi.

Vidio to drugi orao, pa ga upitao šta mu je. "Trava, moraš probati", odgovorio mu ovaj, "čisto ludilo." Pristane odmah drugi orao, zamotaju njih dvojica po džoint i obruše se s litice, pa nakon nekoliko minuta bezglavog pada zamahnu krilima i u posljednji čas se odlijepe od tla. "Jebote, kakvi smo mi kraljevi!", oduševljeno su onako nadimljeni urlali dok su se vraćali gore.

Gledao sve to odozdo medo, pa ih upitao šta im je. "Trava, hoćeš i ti probati?", pozvali ga oni. Pristao medo, zapalio s njima džoint, pa se popeo na planinu i zajedno s njima pustio s vrha litice. "Jel' dobrooo?", pitao ga onaj orao. "Ludilooo!", odgovorio oduševljeni medo u adrenalinskom orgazmu, gledajući kako mu se podnožje nezaustavljivo približava. "Pazi sad", upozori ga orao, "kad dođemo na metar iznad zemlje, ti samo snažno zamahni krilima." "Kakvim krilima, nemam ja krila!", odgovorio mu medo. "Nemaš krila?!?", u čudu ga pogledao drugi orao. "Jok ja", odgovorio medo.

"Jebote, medo", na to će oba ona sura orla, "kakav si ti kralj!"

Istog trenutka, kako mi je Kožo ispričao vic o dva sura orla i mrkome medvjedu, ja sam vidio mrku Miju Martinu Barbarić kako gore, na samom vrhu Vran-planine, uzima džoint od Joea Šimunića i povlači zadnji dim, pa sa Velikoga Vrana onako nadimljeni zajedno skaču u ambis, dolje u Duvanjsko polje. "Za doooom...!", viče Joe, a Mija Martina mu u ekstazi dodaje: "Spremniiii!" "Tooo, Martina!", oduševio se Joe, "pušite ga, šupci, jebe nam se za Fifu i Fare, jebe nam se za kazne i otkaze!" "Kakve kazne?", pogledala ga Martina. "Pa otkaze i to", zbunio se sad i Joe, "imaš valjda desetak miliona u šteki?" "Jok ja", odgovorila mu ona. "Jebote, Martina", pogledao je ovaj pravo zadivljeno, "koja si ti kraljica!"

Bosanskohercegovački Hrvati, shvatili ste, ponekad su baš poput mrkog medvjeda iz Kožinog vica. Nema te trave i toga džointa koje im braća iz Matice Domovine ponude, a da ga oni neće oduševljeno prihvatiti, svaki put ga junački povući do pete i skočiti u ambis, i baš svaki put pedalj-dva iznad tla shvatiti da nemaju krila, i da su ga opet lijepo popušili.

I tako svaki put.

"Jebote, kakvi ste vi kraljevi!", iskreno im se onda divi cijela Hrvatska, gledajući kako napušena bosanskohercegovačka braća lete odozgo s Gvozda, Ljubuše, Liba i Vran-planine, pa hametice padaju po Duvanjskom polju. Tri Ljetopisa ne bi popu Dukljaninu bila dovoljna da zapiše koliko je hrvatskih kraljeva u posljednjih dvadesetak godina okrunjeno na Duvanjskom polju.

Posljednja je, eto, povukla glasnogovornica federalnog Ministarstva turizma i okoliša Mija Martina Barbarić, slavna pjevačica što je onomad iz treće - nakon što je 2001. pokušala s pjesmom "Ne možeš mi ništa", a 2002. pjesmom "Nemoj danas" - 2003. konačno otišla na Eurosong s pjesmom "Ne brini". "Za dom spremni! Evo, Jovanoviću, kazni i mene ako smiješ!", spremno se ona na Facebooku solidarizira s hrvatskim reprezentativcem Joeom Šimunićem, što je skandalizirao svjetsku javnost ustaškim pozdravom pred punim maksimirskim tribinama, spremno ona tako desetak godina kasnije opet pjeva svoj refren "ne možeš mi ništa". "Nemoj danas", pomislila je onda ljuljajući se na rubu ponora, pa povukla dim, zapjevala "Ne brini" i samo se pustila s vrha.

Nije takve kraljice Hercegovina vidjela još otkako se ono kraljica Katarina Kosača uzdala u pomoć katoličke braće i skočila iz Konjica u Dubrovnik. "Imaš valjda desetak miliona da otkupiš slobodu?", pitali je Dubrovčani gledajući kako pod zidine pristižu Turci, pa kad im je rekla da ima samo mač pokojnog muža, zadivljeno je pogledali: "Jebote, kakva si ti kraljica!"

Stara je, naime, i dugačka loza hrvatskih kraljeva u Bosni i Hercegovini. Malo tko ih je u historiji zapravo tako redovito krunio - ni Jugoslavija ih nije toliko puta zajebala kao rođena braća iz Matice Domovine - pa ipak oni s braćom iz Hrvatske sveudilj spremno skaču u ponor. Ta stvar sa za dom spremnošću upravo je savršen primjer: svaki put u povijesti kad su na svojim Facebook-profilima solidarno upisivali "Za dom spremni!", bosanskohercegovački Hrvati lijepo su tresnuli o dno ambisa.

Četrdeset prve, recimo, matica ih Nezavisna Država veselo pozdravila "Za dom!", ovi joj odgovorili "Spremni!", a Matica dovela Nijemce, Talijane i četnike, pa bosanskohercegovačku braću na kraju potrpala u konjske zaprege i tek pred Bleiburgom - jedva pedalj-dva iznad tla - pitala ih imaju li krila. "Kakva krila?", gledala je braća. "Pa odstupnicu, plan be", objasnila im Matica Domovina, "recimo, ZAVNOH." "Jok mi", blijedo odgovorili oni. "Jebote", zadivljeno će na to Hrvatska, "kakvi ste vi kraljevi!"

Pedeset godina kasnije opet isto: matica ih Republika veselo pozdravila "Za dom!", ovi joj odgovorili "Spremni!", a Matica im dovela kojekakve HDZ-ove, HSP-ove i ostale mazgove, pa bosanskohercegovačku braću na kraju potrpala u avion i tek pred Haagom - jedva pedalj-dva iznad tla - pitala ih imaju li krila. "Krila?", gledala je braća. "Da, odstupnicu, plan be", objasnila im Matica Domovina, "recimo, Europsku uniju." "Jok mi", blijedo će oni, a Matica će na to zadivljeno: "Jebote, kakvi ste vi kraljevi!"

Malo im je, međutim, i to bilo, nego dvadesetak godina kasnije opet bosanskohercegovački Hrvati veselo Majci Republici odgovaraju "Spremni!", spremna je glasnogovornica Mija Martina, spreman je, čitamo, i nekakav glasnogovornik Zavoda za zdravstveno osiguranje Hercegovačko-neretvanskog kantona, spreman je dakako i HSP, spremno pola hrvatskog Facebooka u BiH, spremni komentatori

hrvatskih medija i portala po Bosni i Hercegovini, a Matica Majka sve ih onako spremne trpa u autobuse i tek pred biračkim mjestom - pedalj-dva, shvatili ste, iznad tla - pita imaju li krila.

"Krila?", pogledala je braća.

"Da, odstupnicu, plan be", objasnila im Matica Domovina, "recimo, svoj entitet."

"Entitet?!", blijedo će oni. "Jok mi."

"Jebote, kakvi ste vi kraljevi!"

B. DEŽULOVIĆ Ostavite Hajduk na miru! Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu i vičite 'Ajmo, ustaše!'

Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.

Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.

Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.

Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.

Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima - pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije - prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.

Societa Calcio Spalato

U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i

http://www.jutarnji.hr/sve_teme/Hajduk

dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.

Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.

Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije - Hajduk NOVJ - s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.

Epska utakmica 1944.

Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.

Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.

Nacističke kite

Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.

Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran

u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad - kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha - nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.

Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.

Belmondo kao Matošić

Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.

Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.

Uklanjanje zvijezde

Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”

Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se - baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske - te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se - baš kao i ostatak Hrvatske - odriče svoje jedine europske titule.

Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana - sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige - školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara - “Spremni!”.

Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali - kako danas znamo - ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.

HNK Ustaša

Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub - sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži - izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.

Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.

Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili - zašto ne - kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću - klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni. Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.

Obratite se Benitu

Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali - shvatili ste već - ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.

Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.

Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.

Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži - ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” . Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća - dok se Hajduk okupljao pred put na Vis - poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima. Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.

Boris Dežulović: Kako je Bosna zijanila Eurojackpot

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča šta mu se dogodilo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ili šta mu se dogodilo.

Elem, kaže, naručio ja telefonom drva za ogrjev za vikendicu na Vlašiću, pet kubika prvoklasne bosanske bukovine, pa je cijeli dan cijepao i slagao uz zid kuće. Navečer mrtav umoran legao da spavam, kad me u dva iza ponoći probudio telefonom neki čovjek - ajde, rekoh, da i tebe netko zove u dva iza ponoći - da pita trebaju li mi možda drva za ogrjev. Ne trebaju, odgovorio ja i poklopio slušalicu.

I?, pitao ja.

I ništa, veli on. Probudio se ja ujutro, otišao iza kuće po cjepanice da upalim peć, kad tamo - nema drva! Onih pet kubika iza kuće počišćeno do zadnjeg ivera!

Jebiga, lijepo te čovjek pitao, nasmijah se ja. Još si dobro i prošao. Članove Vijeća ministara, recimo, nekidan su - usred sjednice o implementaciji sporazuma Sejdić-Finci - telefonom probudili iz Bruxellesa, da ih pitaju treba li slučajno Bosni i Hercegovini četrdeset pet milijuna eura. "Ne treba", odgovorili sneni ministri, pa nastavili sjednicu. I šta? Kad su se probudili, gledaju oni - nema para! Nigdje onih četrdeset pet milijuna eura, kao da su u zemlju propali!

Zapravo, kad su bolje pogledali, stvarno pare u zemlju propale. Zna se i kako se zove zemlja u koju su propale: Bosna i Hercegovina.Zbog neprovođenja sporazuma Sejdić-Finci, čitali ste ovih dana, u BiH je propalo četrdeset pet milijuna iz IPA fondova Europske zajednice. Zamjenik generalnog direktora za proširenje Europske komisije Joost Korte potvrdio je u Sarajevu kako će EU, zbog tvrdoglavog izbjegavanja Bosne i Hercegovine da se dogovori sama sa sobom, sredstva iz IPA fonda za tu zemlju preusmjeriti u Kosovo, za regionalni projekt stambenog zbrinjavanja raseljenih osoba i izbjeglica. Preciznije, gotovo polovica tog novca - ukupno 23,5 milijuna eura - bit će proslijeđeno Kosovu "u smislu podrške dijalogu i normalizaciji odnosa Prištine i Beograda", dok će ostatak biti potrošen na regionalni program stambenog zbrinjavanja.

Zijanila tako Bosna i Hercegovina gotovo sto milijuna konvertibilnih maraka, ali nitko se baš pretjerano ne sekira. Kao da su putem za Europu zagubili negdje par kovanica po deset pfeniga.

http://www.jutarnji.hr/komentar-jurice-pavicica-kako-je-simunic-postao-torcidin-heroj-i-ucitelj-povijesti-hrvatskim-navijacima/1142957/

http://www.jutarnji.hr/komentar-jurice-pavicica-kako-je-simunic-postao-torcidin-heroj-i-ucitelj-povijesti-hrvatskim-navijacima/1142957/

Prevrće ministar trezora i financija Nikola Špirić džepove, ispipava se po jakni, ali para niotkud.

- Pa đe si ih stavio? - pita ga negdje iza Nove Gradiške premijer Vjekoslav Bevanda.- Jebem li ih, ne znam - odgovori onda ministar Nikola Špirić. - Sinoć su bile u IPA fondu.- Kol'ko je bilo? - pita onda Zlatko Lagumdžija.- Devedeset miliona.- Eura? - napravi se zainteresiran Mirko Šarović, ministar trgovine i ekonomskih odnosa.- Jok, maraka.

- Bježi ba - odmahne onda sa stražnjeg sjedišta ministar Fahro. - Ja mislio neke pare!

Nigdje na svijetu - baš nigdje osim u Bosni i Hercegovini - četrdeset pet milijuna eura nisu male pare: toliko, na primjer, iznosi nagradni fond Eurojackpota, europske lutrije. Nije, međutim, zabilježeno da je netko zijanio jackpot zbog toga što nije implementirao sporazum s Eurojackpotom, pa nepravilno ispunio nagradni listić. Za glavni dobitak na europskoj lutriji, kako znamo, potrebno je na listiću pogoditi pet brojeva, a u Bosni i Hercegovini na glasačkom listiću zaokružili samo tri.

- Imamo li Sejdića i Fincija? - pita onda Željko Komšić, bez daha prateći izvlačenje na televiziji.

- Imamo - javi se Bakir Izetbegović. - Al' su prekriženi.

Četrdeset pet milijuna eura, skoro sto milijuna maraka - milijardu kovanica od deset pfeniga! - točno toliko novca, na primjer, prije koji tjedan Europska unija je izdvojila kao humanitarnu pomoć Filipinima, za saniranje katastrofalnih posljedica tajfuna Haiyan, u kojemu je poginulo gotovo šest hiljada, a nestalo dvije hiljade ljudi. Šta znaju Filipini šta je katastrofa! U Bosni i Hercegovini, recimo, za te pare nestala samo dvojica: Sejdić i Finci.

A Europska unija svejedno sitničari i zajebava. Jebalo je svih četrdeset pet milijuna. Nije se, primijetili ste tu stvar, čulo da su od Republike Filipini za uplatu tog novca tražili da im u predsjedništvu, osim Tagaloganca, Cebuanca i Ilokanca, sjedi i po jedan Bisajac i Hiligajac.Da, primjerice, Europska unija pare iz IPA fondova uplaćuje na žiro-račune bosanskohercegovačkih ministara i ostalih državnih birokrata, vidjeli biste kako bi se brzo implementirao taj, kako se zove, sporazum Sejdić-Finci. Europska birokracija, međutim, neviđeno komplicira, pa malo što u Bosni i Hercegovini zahtijeva svih pet brojeva na nagradnim listićima za parlamentarne i predsjedničke izbore, nego još traži da se za jackpot od četrdeset pet milijuna eura ponude kvalitetni programi i projekti!

Ja lutrije i govana!

Ima Kožo i o tome jedan, kad je ono Direkcija za europske integracije Vijeća ministara BiH ispunila aplikaciju... pardon, kad je Cigo dao oglas u Oslobođenju: "Ako neko ima para, nek se javi, ja imam novčanik pa da nešto iskombinujemo.".

Boris Dežulović: Kratka povijest odmahivanja rukom

Sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva.

Koliko puta ste proteklih godina čuli tu rečenicu? Koliko puta ste je čuli samo u posljednjih mjesec-

dva?

Dvojezične table u Vukovaru!, ćirilica u Pakracu i Lipiku!, prava Srba!, prava manjina!, prava drugačijih!, istospolne zajenice!, referendum o braku!, Ustav!, ustaše!, Crkva! biskupi!, zdravstveni odgoj!, tiha konzervativna revolucija!, Thompson!, “za dom!“, grafiti!, anonimni komentari!, hrvatska Wikipedija!… u svega par mjeseci hrvatski mediji s jedne i s druge strane rova potrošili su valjda desetogodišnju zalihu teških, olovnih uskličnika pišući o ćirilici, homoseksualcima, biskupima i golobradim ustašama, a iz pozadine obje zaraćene strane čuje se uvijek ista mantra tribuna takozvanog “običnog“ ili “malog čovjeka“, malodušnih proletera iz kolodvorskih gostionica i sportskih kladionica, penzionera kraj kontejnera i prodavačica na Konzumovim kasama, što odmahuju rukama govoreći kako “sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva.“

‘Istinski problem’

Malodušno odmahivanje rukom službeni je tako pozdrav takozvanih nesvrstanih, koji cijelu stvar nadziru s visoka – dakle sa sigurne distance – i otamo nepogrešivo vide kako su obje zaraćene strane podjednako udaljene od onog “običnog, malog čovjeka“ i njegove tjeskobne stvarnosti, podjednako daleko od “istinskih problema“ s kojim je suočena ova sjebana država.

A “istinski problem“ je, jasno, ekonomija.

Afere s ćirilicom, homoseksualcima ili ustašama konstruiraju tako političke elite, da bi sakrili “istinski problem“ ili vlastitu nesposobnost da ga riješe. Svi su oni isti, korumpirani lopovi, prevaranti i kurvini sinovi koji troše našu dragocjenu historiju na prava Srba i pedera, dok Hrvatska veličanstveno propada pod teretom divovskog duga, nezaposlenosti, bijede i siromaštva.

Ima jedna poučna povijesna priča o tome, o narodu čije su političke elite konstruirale afere kako bi “ljudima skrenuli pažnju s istinskih problema društva.“ I njima se svjetska kriza dokotrljala iz Sjedinjenih Država, uništivši cjelokupnu nacionalnu ekonomiju, napunivši biroe nezaposlenima, a trotoare beskućnicima.

A novine su se bavile temama za “skretanje pažnje“ – golomozgim klincima što po zidovima šaraju kukaste križeve i ratnim veteranima što razbijaju dvojezične natpise. I da: referendumom što ga je te jeseni zatražila široka koalicija desnih stranaka i raznoraznih konzervativnih i nacionalističkih udruga, a parlament raspisao za prosinac.

Zvao se, povjesničari će se sjetiti, Das Volksbegehren gegen die Versklavung des Deutschen Volkes:

Referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda.

O da, neobično je slično njemački narod te 1929. godine bio porobljen kao Hrvati danas, ovisan o multinacionalnim velikim financijskim konzorcijima što su konačno na “crni utorak“ tog listopada prdnuli u čabar, povukavši cijeli svijet u katastrofu, a njemački narod na referendum u prosincu.

I čime mediji Weimarske Republike tih kasnih dvadesetih Nijemcima “skreću pažnju s istinskih problema“?

Hollywoodskim zvijezdama što kvare njemačku mladež, izopačenim crnačkim jazzom i kratkim suknjama, skandalima s komunjarom Bertoltom Brechtom, Novom Objektivnošću i Georgeom Groszom, što svojim crtežima ismijava njemačke nacionalne svetinje, ili Josephinom Baker, koja otvoreno promovira golotinju i promiskuitet. Ili propagandom homoseksualnosti u skaradnom filmu Anders als die Andern – Drugačiji od drugih – jednim od prvih uopće s gay-tematikom, i doktorom Magnusom Hirschfeldom, koji predvodi pokret za ukidanje zloglasnog Članka 175 weimarskog Ustava o kriminalizaciji homoseksualnosti, što je na užas konzervativne Njemačke i inicijativu njemačkih socijaldemokrata baš tih dana 1929. trebao biti ukinut.

I, jasno, židovskom zavjerom protiv slavne njemačke nacije.

Hitlerovo odličje

Svakako, kad je tih godina prvi put čekićem razbijena dvojezična hebrejsko-njemačka tabla na nekom nürnberškom dućanu ili berlinskoj sinagogi, nije to bilo suštinski drugačije nego kad je sedamdeset pet godina kasnije čekićem razbijena prva dvojezična tabla u Vukovaru. Kad su, naime, njemački domoljubi javno prozivali njemačke Židove zbog manjka patriotizma i pitali ih gdje su bili u Prvom svjetskom ratu, nije to bilo naročito drugačije od današnjih izjava hrvatskog ministra Predraga Matića o nelojalnosti hrvatskih Srba.

I nije kasnije bijesnim Nijemcima mnogo značila zgodna historijska činjenica da je upravo njemački Židov i veteran Prvog svjetskog rata, poručnik Hugo Gutmann, bio taj koji će orden Željeznog Križa okačiti na rever onog svog vojnika, mladog kaplara što će to odlikovanje nositi i kad dvadesetak godina kasnije postane Reichkanzler i Führer.

Svakako, sve se to njemačkim nacionalistima nakupilo u prsima kad su u prosincu 1929. godine izašli na referendum protiv porobljavanja Njemačke. Bio je to, jasno, prije svega referendum za odbijanje Youngovog plana, američke inicijative za reviziju Versailleskog sporazuma, ali u povijesti nije ostao zapamćen kao Referendum protiv Youngovog plana, već kao Referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda.

Sav je njegov pravedan gnjev, sve njegove povijesne frustracije bile su sadržane u tom referendumskom pitanju.

I svakako, nije bilo malo onih koji su tih dana tek rezignirano odmahivali rukom – i na pokret njemačkih homoseksualaca za ukidanje Članka 175, i na javne hajke protiv umjetnika, intelektualaca i ostalih domaćih izdajnika, i na razbijanje židovskih izloga, i na program nekakve minorne Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, koja je u svom glupavom programu od 25 točaka najavila rješavanje “istinskog problema“ njemačkog društva, dakle onog židovskog.

Na referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda, uostalom, toga je prosinca izašlo jedva šest

milijuna građana – manje od petnaest posto. Sasvim sigurno, lijep broj od ostalih trideset šest milijuna Nijemaca s pravom glasa što su ostali kod kuće malodušno su odmahivali rukom govoreći kako “sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva“ – bijede, siromaštva i milijuna nezaposlenih.

Završetak ove poučne priče razmjerno je poznat. Historijska je, naime, nevolja što su “istinske probleme društva“ na kraju najčešće – a priča nas uči: i najuspješnije – rješavali upravo oni na koje smo tek rezignirano odmahivali rukom. Prije nego što smo ih onako visoko i ponosno podigli u zrak.

Na baušteli u Siriji.


Elem, otišao naš čovjek na pečalbu u Siriju, pa mu tamo dali da na frontu negdje oko Bab al-Hawe istovaruje municiju. Drugi dan, vidi komandant mjesne al-Kaide da svi na ramenima nose po dva sanduka municije, na svako rame po jedan, samo naš čova sve veselo zviždeći nosi – jedan sanduk. “Bogati, Jugoviću”, radoznalo će bradati komandant, “zašto samo ti nosiš po jedan sanduk, kad svi drugi mogu dva?” “To je zato što su lijenčine”, spustio ovaj sanduk, pa obrisao znoj. “Čista lijenost, dragi moj Jašare.” “Kakva bolan lijenost?!”, na to će komandant Jašar. “Kako ‘kakva’?”, odgovorio mu naš čovjek. “Mrsko je gospodi dva puta ići tamo-amo!”

Tako, eto, danas izgledaju vicevi o Jugovićima, našim ljudima na pečalbi, gastarbajterima našeg doba. Prošlo je vrijeme kad se s brdovitog Balkana išlo, kako se to u skladno rimovanom poludvanaestercu običavalo govoriti, “trbuhom za kruhom”, daleko je vrijeme kad se odavde išlo u zapadnu Europu, ili preko oceana, u Ameriku i Australiju: nije naš čovjek više u inozemstvu na privremenom radu, danas je – mala je, beznačajna razlika – na privremenom ratu u inozemstvu.

Neki unovačeni u selefije, dakle “trbuhom za duhom”, drugi kao klasični plaćenici, psi rata, “duhom za kruhom” – a svi zajedno “glavom za dupetom” – odlaze naši ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i ostalih republika u građanski rat u Siriju kao nekad na bauštelu u Njemačku. Ekonomski obrazac je isti: kao što pedesetih ili šezdesetih u Jugoslaviji nije bilo posla, tako danas nema – rata.

Brzo će tako punih dvadeset godina da nema na Balkanu čestitog rata, petnaestak je godina prošlo i od klanice na Kosovu i NATO-ovog bombardiranja Srbije, pa hiljade kvalificiranih vojnika, pješadinaca, artiljeraca, snajperista, inženjeraca, vezista i ostale zdrave ratne snage besposleno sviraju kurcu po birtijama i kladionicama, obilaze nesretnici s kalašnjikovima i ručnim bombama zemlju tražeći nekakav rat, ratić, sukob, pobunu, makar oružanu neku

http://tacno.net/feed/rss/

pljačku mjesne pošte, komšijski spor oko međe, bračnu svađu, bilo što, samo da ženi i djeci donesu polovni frižider, stari šporet, televizor, PlayStation ili iPhone.

Neki su, istina, otvarali svoje privatne, male ratove, ali sve je to životarenje i mučenje krajnje neizvjesne sudbine, nema od toga kruha ni televizora. Sa sjetom i nostalgijom prisjećali su se onda Jugoslaveni zlatnih vremena kad je ovdje ratovao svatko sa svakim, nije u Euroaziji bilo rata da je zaobišao Balkan, cijeli su najmoderniji, svjetski ratovi započinjali ovdje, i malo što su ovdje ratovati dolazili Amerikanci, Englezi i Rusi, nego su i Nijemci u ta doba odlazili u rat na Balkan!

Eh, to su bila vremena. A danas jebeni civili i za pištolj traže dozvolu. Zolje, ose, maljutke, kalašnjikovi i protuavionski mitraljezi skupljaju prašinu po tavanima i podrumima. Neki tip iz Novog Sada nekidan, čitali ste u novinama, mijenja ruski tenk T-55 za Golf “četvorku”! Ne isplati se više poštenom čovjeku držati tenk u garaži. Jedan mu građanski rat godišnje treba samo za gorivo i registraciju.

A onda se među Jugoslavenima pročulo da ima na Bliskom istoku čudesna jedna država, Eldorado za vojsku, Sirija se navodno zove. Bajke su pričali ljudi što su otišli tamo – doživotno, kažu, dvije hiljade eura mjesečne plaće, ima ih što su navodno dobili i dvije – i uskoro su na pečalbu u sirijski građanski rat krenuli prvi gastarbajteri, točnije gastburgerkrigeri.

Obavještajne službe Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine počele su javljati o desecima naših ljudi što odlaze ratovati u Siriju, tko za Ashadovu armiju ili Hezbollah, tko za opozicijsku Slobodnu sirijsku vojsku ili al-Kaidu, tko za Kurde, tko za Iračane – opet, kao nekoć, Udba prati naše gastarbajtere i maltretira im obitelji – a novine su u rubrikama s osmrtnicama stale objavljivati dirljive priče o povratnicima iz Sirije.

Točno šezdeset godina nakon što je Savezno ministarstvo privrede 1953. dogovorilo prvi posao na Bliskom istoku, a splitska građevinska tvrtka Pomgrad započela gradnju sirijske luke Latakija, započevši zlatno vrijeme jugoslavenske građevinske operative na nesvrstanim gradilištima, opet su jugoslavenski radnici s kacigama na glavama krenuli put Sirije.

I sve je opet kao nekad, iste su tegobne gastarbajterske sudbine, iste su priče: jedna iz Poljica u kladuškom selu Vrnograč, čitali ste i o njoj, ostavila muža i dvoje djece, pa otišla na privremeni rat u Siriju, a jedan, Srbin iz srca Šumadije, prešao na islam i upisao se u vehabije, pa se tamo zaposlio u al-Kaidi.

Iste su teške gastburgerkrigerske priče, isti je žanr, isti su vicevi. Čuli ste već onaj kad se Mujo vratio iz pečalbe i pohvalio novim mobitelom, pa da demonstrira to čudo telekomunikacije nazvao Fatu iz avlije u kuhinju, “hoćemol’ u krevet?”, a ona mu odgovorila “ne mogu, došao onaj moj konj iz Sirije”. Ili onaj kad su se u Bahariyi pripremali za kamenovanje, pa ukopavali izdajnike do pojasa u zemlju, kad je ono šef ratišta pobrojao da su braća iz Islamskog fronta ukopali devetoricu ćafira, ovi iz Fronta al-Nusra osmoricu, junaci iz brigada Ahfada al-Rasula bogami cijelu dvanaestoricu, a Mujo i Suljo – jednoga. Pa objasnili šefu: “Jest, al’ vidi koliko njima strše!”

Dolazit će, baš kao nekad, naši ratnici iz inozemstva na urlaub, za Bajram ili Božić, donosit će djeci s Bliskog istoka bombone, čokolade, kekse, maskirne jakne i male dječje kalašnjikove, a

političari će njihove očeve pozivati da se vrate, da svoje bogato iskustvo i znanje ulože kod kuće, sve zlatousto obećavajući kako će jednog dana i njihova domovina biti Sirija.

Bit će rata za sve, i više nitko neće morati trbuhom za kuršumom.

Čudnovate zgode Kristine Ć.

Prije dva dana Hrvatsku je potresla dramatična breaking-vijest: nestala je Kristina Ć., poznata aktivistica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara! Bila je navodno na novogodišnjem Thompsonovom koncertu u Vukovaru, ali kući u Split nije došla do petka navečer, nakon čega je uznemirena obitelj njen nestanak prijavila policiji.Već do ujutro Hrvatska je bila na nogama. O nestanku mlade ustašice javili su svi mediji, na Facebooku je pokrenuta stranica “Kristina Ć., uz tebe je cijela Hrvatska” i grupa “Potraga za Kristinom Ć.”, a portal Dnevno.hr bio je, kako se to od njega i očekuje, up to date, javljajući o razvoju događaja iz minute u minutu, sa zebnjom podsjećajući kako je Kristina nedano dobila prijetnje smrću. Jasno, na ćirilici.

“Javno prozivamo policiju i ministra Ostojića: jeste li prijetnje Kristini uopće shvatili ozbiljno?”, priopćila je nekakva Građanska inicijativa za zaštitu ugroženih studenata, koja je istog dana organizirala okupljanje na zagrebačkom Zrinjevcu, a apelom Vladi, predsjedniku i Saboru javila se i udruga Volim Hrvatsku. “Vi imate dužnost osigurati svima nama sigurnost i pravo izražavanja stavova”, upozorio je predsjednik udruge Roko Šikić.

Drama na vrhuncu

U dramatičnu potragu za Kristinom uključio se, očekivano, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. “Zadnji telefonski kontakt sa Kristinom je ostvaren 2. siječnja oko 17 sati. U tom trenutku je razgovarala s nekim tko se predstavio kao sudionik Križnog puta. Nakon toga kontakt više nije bilo moguće ostvariti”, objavio je Stožer, moleći “za bilo kakvu informaciju.”

Priopćenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranske udruge, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba. Bojeći se najgoreg,

Kristinini suborci su navečer najavili molivu u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, a solinski ogranak stranke HRAST za ponedjeljak, na blagdan Sveta Tri kralja, u splitskoj crkvi svetog Filipa Nerija u 11 sati i misu za nestalu Kristinu Ć.

Uskoro se s najnovijim informacijama javio i njen odvjetnik Zvonimir Hodak. “Prijatelj iz Splita zvao je Kristinu na mobitel, javila se, ali nije razgovarala, već je samo pustila da čuje da s nekim priča. Policija je locirala signal tog mobitela pedesetak kilometara od Zagreba, i koliko čujem već su se uputili u Dugo Selo.”

Drama je bila na vrhuncu. Tko je tajanstveni “sudionik Križnog puta” s kojim se Kristina susrela? Čiji je bio muški glas iz njenog mobitela? Je li Kristina živa? Dnevno.hr donosi najnoviju vijest: mobitel je pronađen u kleti usred šume kraj sela Brckovljani, gdje policijske snage pretražuju teren. “Obećali su da će me izvještavati, ali za sad vijesti nema”, izjavio je odvjetnik Hodak. “Sve je vrlo čudno i sumnjivo.”

Konačno, oko šest sati poslijepodne, policija je objavila kako je Kristina Ć. pronađena u Dugom Selu, živa i zdrava. “Samo da se javim, žao mi je što se ovo dogodilo”, ujutro se naciji obratila preko Facebooka. “Mobitel mi se smočio na putovanju, radi samo na punjaču i brzo se ugasi.”

Ne znam za vas, ali ja bolju satiru o hrvatskoj današnjici nisam pročitao. Cijela se država digla na noge tražeći nestalu heroinu, policija je češljala Zagrebačku županiju, udruge i stožeri objavile su rat Udbi i srbokomunističkoj vlasti, zvonila su zvona hrvatskih crkava, svi mediji bez daha su pratili dramu Kristine Ć., a njoj se smočio mobitel.

Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negdje u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga suvremenja postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, posve je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik.

Priča je to o današnjoj Hrvatskoj, duboko oglupjelom društvu koje je dvadeset četiri sata svoje slavne historije potrošilo na derište što se proglasilo nestalim pa uživalo u nacionalnoj drami. Nije ni to, jasno, osobito neobično, svi smo kao klinci bar jednom poželjeli biti Tom Sawyer – istina, više u trećem razredu osnovne škole, nego na trećoj godini fakulteta – najzad, tako kako je nestala Kristina Ć. svake večeri nestaju hiljade hrvatskih tinejdžera, jednako tupavo sutradan objašnjavajući roditeljima kako im se smočio mobitel, ali sve obično završi tek ćaćinim priopćenjem o sedam dana zabrane Facebooka i televizije.

Treba im žrtva

Ne bih, recimo, želio griješiti dušu, ako se legendarni splitski intelektalni kružok već negdje javio, a ja propustio: nije, naime, zabilježeno da su se gnjide javile optužnicom protiv vukovarskog Stožera, braniteljskih i katoličkih udruga, Zvonimira Hodaka, portala Dnevno.hr, poludjelih medija i same Kristine, što su policiju odvukli od potrage za dvije hiljade nestalih osoba, među kojima i deset maloljetnika što su nestali istih dana kad i mlada ustaška heroina.

Nisu se, razumljivo, javili jer i njima, kao i cijelom tom imbecilnom parapolitičkom freak-showu, očajnički treba Žrtva. Sve drugo imaju, imaju cijelu žrtvoslovnu mitologiju, Domovinu u rukama srbokomunističko bande, proganjane domoljube i branitelje, petu

kolonu, domaće izdajnike, abolirane četnike i udbaške spavače što slobodno vršljaju po Raspetoj Hrvatskoj, i jedino što im nedostaje jest – Žrtva.

Brzo će petnaest godina da je otišao Ćaća Nacije i da je Vječna Hrvatska dopala šaka jugoslavenskim smušenjacima, smutljivcima, mutikašima i bezglavnicima, a sve otada još nitko od njihove zločinačke ruke nije čestito najebao, upisao se u Mučenike i dao nekog smisla romantičnoj domoljubnoj paranoji.

Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba – atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njezin je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, smočio mobitel.

Ima li uopće u ovoj državi više ikoga da položi život na Oltar Domovine? Što radi peta kolona, što radi Udba, što rade njeni spavači? Gdje ste, p…e?

SRETNA NOVA 1914.Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, uhvatio Mujo zlatnu ribicu i ona mu, sve po kanonima žanra, dala ponudu koja se ne odbija. “Sve što želim”, reče joj na to Mujo, “jest da barem jedan dan u životu živim kao princ!” “Nikakvih problema”, reče zlatna ribica, i paf! – odjednom se Mujo nađe u golemoj sobi s kristalnim ogledalima i kićenim namještajem, u postelji sa zlatnim baldahinima, sav u svili i kadifi. Nije se pravo ni snašao, kad u sobu uđe sobarica i nosi doručak. “Dobro jutro, Vaše Veličanstvo”, reče ona stavljajući mu pladanj s doručkom na krevet, pa tiho otkliže iz sobe. I tek što je izašla, uđe za njom u sobu druga neka žena, u raskošnoj krinolini.

“Jesil se više probudio?”, upita ga ona. “Hajde pojedi to pa da idemo polako.” “Đe ćemo?”, zbunjeno će on. “Ferdinande dragi”, mazno će ona, “zaboravio si da danas idemo u Sarajevo!”

Neodoljivo su me na ovaj stari vic podsjetile novogodišnje čestitke i želje bosanskohercegovačke političke elite, koja se ubila ovih dana smišljajući svakojaka čudesa za godinu što slijedi. Predsjednik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović poželio je, recimo, da uz “više prosperiteta, blagostanja i još boljih međuljudskih odnosa i uzajamnog poštovanja, dolazeća godina bude i godina odlučnog zaokreta potrebnog da bi BiH bila uspješno društvo”, “više prosperiteta, razumijevanja i tolerancije, na sreću i zadovoljstvo svih građana BiH” zaželio je predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, dok je kolega iz Republike Srpske Nebojša Radmanović dodao i “odlučan iskorak u procesu evropskih integracija, te hvatanje koraka sa susjednim zemljama na evropskom putu”.

“Bezbjedniju i pravedniju zemlju u kojoj će svi imati šanse za uspjeh” građanima Bosne i Hercegovine u novoj godini zaželio je ministar bezbjednosti Fahrudin Radončić, dodavši i želju “da iduća godina bude ključna u ispunjavanju obaveza na evropskom putu BiH, na kojemu neće biti zaštićenih i nedodirljivih”, dok je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić

zaželio “jačanje pravde i pravne države, socijalnu sigurnost i napredak privrede, a time i otvaranje novih radnih mjesta.”

Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, na primjer, zaželio je “godinu u duhu posvećenog rada, zajedništva, suživota, jačih međuljudskih odnosa i uzajamnog poštovanja”, a predsjednik HDZ-a 1990 Martin Raguž “uređeni ustavnopravni poredak i politiku u čijem je središtu čovjek i njegovo dostojanstvo, te briga za bližnjeg i opće dobro”.

I sve tako, izredale se najumnije glave Bosne i Hercegovine s novogodišnjim željama, sve u njihovim čestitkama frca od sreće, blagostanja, pravde, prosperiteta, razumijevanja, zajedništva, suživota, tolerancije, dostojanstva, posvećenog rada, pravne države, socijalne sigurnosti i europskih integracija.

“Ukratko, ako sam dobro razumjela”, javi se konačno za riječ zlatna ribica, “vi želite da Bosna i Hercegovina barem jednu godinu živi kao uređena pravna država integrirana u Evropu, jake privrede, suživota i tolerancije, bez zaštićenih i nedodirljivih?”

“E, to!”, povikaše oni uglas.

“Nikakvih problema!”, reče zlatna ribica i paf! – odjednom se cijelo društvo probudilo u velikoj, kićenoj dvorani ukrašenoj kristalnim lusterima i skupocjenim ćilimima. Nisu se pravo ni snašli, kad eto ti za govornicom – rahmetli Safvet-beg Bašagić! Jest, eno ga bogami on, pod crvenim fesom i brižno isukanih brčina. “Poštovana gospodo zastupnici”, započe on, pa se onako šeretski nasmije, “jestel se probudili?” “Šta je ba ovo?”, gledaju se Željko, Bakir, Nebojša, Fahro, Zlajo, Nermin, Martin i ostali, a Safvet-beg za govornicom nastavi: “Ako jeste, ja bih da završim ovu svečanu sjednicu, pa da idemo. Čeka nas visoki povjerenik gospodin general Oskar Potiorek.”

“Đe ćemo to?”, zbunjeno će iz prvog reda Bakir.

“Kako đe ćemo?!”, naljutio se Safvet-beg, “zaboravili ste da nam danas u vojnu inspekciju u Sarajevo dolazi Njegovo Cesarsko i Kraljevsko Veličanstvo prijestolonasljednik Franc Ferdinand!”

Tako se čarobna, europski integrirana uređena pravna država iz novogodišnjih želja bosanskohercegovačkih političkih elita za 2014. godinu, ukazala kao Bosna i Hercegovina godine 1914.: a tamo najmlađa članica Austrougarske unije troši svoju ukletu historiju na očajničke pokušaje da se u jednoj državi pomire tri konfesije i tri nacionalna interesa.

“A državna uprava, infrastruktura, pruge i ceste?”, upitala ih, kaže legenda, zlatna ribica. “Kultura, obrazovanje, radna mjesta? Industrijalizacija, agrarna reforma?”

“Ne, ne”, složiše se konfesijski i nacionalni vođe. “Za to ima vremena.”

“Nikakvih problema”, odgovorila im zlatna ribica, i paf! – odjednom se Safvet-beg Bašlagić, i Mustaj-beg Mutevelić i Šerif efendija Arnautović, i Petar Kočić i Jozo Sunarić, i reis i muftije i nadbiskup i oba provincijala i sva četiri mitropolita, cijeli saziv časnoga Bosanskog sabora zajedno s vojnim guvernerom generalom Oskarom Potiorekom probudio u velikoj bijeloj dvorani čitavoj od mramora i stakla. Nisu se efendije i gospoda pravo ni snašli, kad eto ti za govornicom – Denis Bećirović.

“Poštovana gospodo”, započe on, pa se onako šeretski nasmije, “jestel se probudili?” “Šta je ba ovo?”, gledaju se muftije, biskupi, vladike i Safvet-beg pod crvenim fesom, a Predsjednik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine nastavi: “Ako jeste, ja bih da vam čestitam Novu godinu, da nam uz više prosperiteta, blagostanja i još boljih međuljudskih odnosa i uzajamnog poštovanja, dolazeća 2014. bude i godina odlučnog zaokreta potrebnog da bi Bosna i Hercegovina bila uspješno društvo. Pa ako smo spremni, da polako prijeđemo na glasanje o amandmanima na Ustav BiH.”

Duhovna dimenzija medicine

Riječ je o posljednjoj fazi pretvaranja Republike Hrvatske u stražnje dvorište seoskog župnog ureda. Faza u kojoj je Crkva uvedena u visoku politiku, pa u intimni život građanina – povratak u devetnaesto stoljeće – sad se ispostavlja tek kao priprema za konačno preuzimanje Države kao širokog međuprostora.

Nije bilo tako davno kad je Hrvatska liječnička komora upozoravala kako našim bolnicama nedostaje čak hiljadu specijalista, a Hrvatskoj do europskog prosjeka od 3,6 liječnika na tisuću stanovnika – više od četiri hiljade doktora!

Pa ipak, Milanovićeva Vlada reagirala je tek kad je Ustavni sud ukinuo njenu odluku o radnoj obavezi za liječnike u štrajku: od ovoga tjedna u hrvatskim će bolnicama tako početi raditi “duhovnici na poslovima dijagnostike i liječenja”, nadaleko poznati medicinski specijalisti u narodu poznatiji kao – svećenici.

Svećenici u hrvatskim bolnicama primat će plaću s koeficijentom 1,571, što znači da će im bruto mjesečna primanja, bez dodataka, iznositi 9245,94 kune. Ukratko, “duhovnici na poslovima dijagnostike i liječenja” imat će – kako upozorava Nataša Škaričić – veće plaće nego kolege koji rade s otvorenim izvorima zračenja ili oboljelima od AIDS-a, u traumatologijama ili hitnim službama! Veće plaće u “zemlji znanja” imat će svećenici u bolnicama nego asistenti na fakultetima ili viši stručni suradnici znanstvenih ustanova!

Prvopričesnici iz SDP-a nastavljaju tako put svog historijskog okajavanja, evoluirajući u veće katolike od Pape. Istina, od proleterskog pape Franje nije osobito teško biti veći katolik, ali u SDP-u su čak i manji komunisti od njega.

Sindrom ĐUU

Jedno je, naime, izvirivati ispod biskupske mantije s opravdanjem da je Hrvatska golemovećinski katolička zemlja, pa uvoditi Boga u vrtiće, škole, kasarne, predsjedničke zakletve i bračne krevete, a sasvim nešto drugo – mala je, krhka razlika – svećenike uvoditi u visokostručne poslove o državnom proračunu. A ne pada mi na pamet mnogo visokostručnijih od “poslova dijagnostike i liječenja”.

Nakon čega zaista nema nikakve zapreke da svećenici nakon vjeronauka u školama predaju i biologiju, da vode Institut Ruđer Bošković i uređuju Hrvatsku televiziju, ili, recimo, da rade kao “duhovnici na poslovima pilotiranja putničkim zrakoplovima”.

Na stranu sad čak i činjenica kako ta stvar – duhovna pomoć bolesnima – svećeniku i inače spada u opis radnog mjesta. Zašto, na primjer, i svećenici koji po zabitim planinskim vukojebinama obilaze svoje stado, zaboravljeno i od Vlade i od Države, također ne bi bili u državnoj službi, recimo na plaći Ministarstva socijalne skrbi? Zašto bi oni bili osuđeni zavisiti od milodara, dok njihovi kolege, koji istu stvar rade u grijanim bolničkim sobama, plaću dižu na bankomatima?

Ni medicinski obrazovaniji od mene neće, jasno, osporiti značajnu pomoć koju u procesu liječenja oboljelih može imati snaga vjere i duhovna potpora svećenika.

Nazivati to, međutim, “dijagnostikom i liječenjem” izravna je uvreda ljudima koji su odležali šest godina medicine, odgulili godinu stažiranja i još tri-četiri godine specijalizacije iz neurologije ili kardiologije, pola života čitajući debele knjige i secirajući leševe iz frižidera, da bi na kraju dobili isti posao kao kolega koji od cijele medicinske izobrazbe ima tek jedan kolegij s prve godine, “Uvod u misterij Krista i povijest spasenja”. A od kardiološke specijalizacije – mladu misu u crkvi Presvetoga Srca Isusova u Čemincu.

- Što vi mislite, mladi kolega? – kazat će tako u viziti nad bolničkim krevetom na Neurologiji iskusni mentor, prekaljeni dijagnostičar kojega svi u bolnici zovu dr. House.

- Hm. Najprije virusna infekcija, pa slabost nogu i kortinuklearnog trakta, problemi s disanjem… GBS? – nesigurno će mladi kolega u viziti. – Gillain-Barréov sindrom?- Dobro, dobro, pače vrlo dobro – pohvalit će ga mentor. – Ali što ćemo s arefleksijom, diskoordinacijom mišića lica i očitom oftalmoflegijom?- Ja bih rekao MFS – ohrabrit će se na to drugi.- Miller-Fisher? Hm. A vi, slažete li se vi da je MFS? – okrenut će se mentor kolegi iza sebe.-Definitivno ĐUU – kratko će ovaj.- DJ? Dubin-Johnsonovo sindrom?!?- Ne, ne, nega baš ĐUU.- ĐUU?!- Đava uša unj – autoritativno će doktor, među kolegama poznat kao velečasni House. – Nema šta drugo bit.

Ne znam, naime, što više od ĐUU-sindroma, IĐ-terapije – “iš Đavle!”, jasno – te posljednje pomasti i mise zadušnice suvremenoj dijagnostici mogu ponuditi specijalizanti s bogoslovije. U potpori bolesnicima mogu, to je svakako vrijedno hvale, ali ne i državne plaće. Oni je, uostalom, neće zarađivati “na poslovima molitve za ozdravljenje”: to rade i inače.

Put do ozdravljenja

Na stranu, rekoh, sve to. Na stranu čak i činjenica da hrvatske bolnice i dalje za svoje teško ili neizlječivo bolesne pacijente neće imati psihologe i psihijatre, ali će imati profesionalne “duhovnike”. Možda griješim – od cijele medicine imam završen samo jedan semestar kemoterapije – ali ovako laički, nisam pretjerano siguran da će onim ustravljenim nesretnicima u hodniku, s nalazom magnetne rezonance u oduzetim rukama, osobito ohrabrujuće zvučati rečenica sućutne medicinske sestre: “Nažalost, gospodine, mi na onkologiji nemamo psihologa, ali imamo zato svećenika.”

Sve je to, kako vidite, zajebancija. Tako gledano, zapošljavanje svećenika – obzirom na stanje hrvatskog zdravstva – moglo bi biti čak i rijetko pragmatično rješenje.

Ovdje, međutim, nije riječ samo o velečasnom Houseu. Riječ je o posljednjoj fazi pretvaranja Republike Hrvatske u stražnje dvorište seoskog župnog ureda. Faza u kojoj je Crkva uvedena u visoku politiku, pa u intimni život građanina – povratak u devetnaesto stoljeće – sad se ispostavlja tek kao priprema za konačno preuzimanje Države kao širokog međuprostora.

U tom osvajanju, preciznije rečeno kukavičkoj kapitulaciji građanskog, svjetovnog teritorija, bolnica kao prostor života i smrti – mjesto gdje je građanin najranjiviji i fizički najovisniji o državnom servisu – ima upravo ključnu simboličku funkciju i stratešku važnost: Hrvati možda i neće ozdraviti, ali Hrvatska hoće.

Završava tako u našoj maloj župi devetnaesto stoljeće i počinje veselo osamnaesto. Zavrtjet ćemo unatrag Francusku revoluciju, “duhovnici na poslovima kirurgije” zalijepit će nekako glavu Louisu XVI, sagradit ćemo Bastillu ljepšu i stariju, a onda u nju potrpati sve one prosvjetiteljske komunjare što su tvrdile da “udaljenost između prijestolja i oltara nikad ne može biti prevelika”

(P)ravna gora: tužni kraj legende o Kapetanu Draganu

Kapetan Dragan: Hoću u svoju zemlju!”, vrišti naslov u Večernjim novostima, a podnaslov dodaje – “Dragan Vasiljković iz australijskog zatvora moli Srbiju za pomoć: U Hrvatskoj će mi život biti ugrožen. Stavite me u program razmene!”

Stanoviti profesor Vojo Ilić iz organizacije “Srbi za pravdu i demokratiju”, čitam u potresnom tekstu što slijedi, redovito posjećuje Dragana Vasiljkovića – koji u australskom pritvoru od 2006. godine čeka izručenje Hrvatskoj po optužnici za ratne zločine – i zabrinuto objašnjava kako je čuveni Kapetan sve uvjereniji da će ga Australija predati hrvatskim vlastima, “gde ga čeka presuda, a možda i pretnja smrću”.

Sam Vasiljković, čitam dalje, ekskluzivno za Novosti objašnjava zašto bi mu “u Hrvatskoj život bio ugrožen”: “Bilo bi logično da se u Srbiji moj slučaj razmotri, da se Srbija dogovori sa susedom Hrvatskom kako bi me Zagreb zaštitio kao svog nekadašnjeg državljanina. Sada, kada se u Vukovaru javno ispoljava etnička netrpeljivost prema Srbima, to daje utisak da Hrvatska nije dorasla normama Evropske unije, pa bih u njoj kao zatočenik bio žrtva takvih predrasuda.”

I evo nam Dragana Vasiljkovića dvadeset dvije godine kasnije kao “žrtve predrasuda”, “etničke netrpeljivosti prema Srbima” i nepoštivanja “normi Evropske unije”. Mitski Kapetan Dragan, vođa legendarnih Knindža, iznenada se, eto, boji da će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”!

U rimskom pravu takav se spektakularni obrat u sudnici naziva “Excipiendo reus fit actor”, a institut zamjene teze – klasična slavenska pravna antiteza – “Negatio per positionem alterius”. U Dalmaciji, kraju u kojemu je Kapetan Dragan započeo svoju blistavu vojničku karijeru, u tim se pak prilikama obično kaže: “Gle kurca!”

Gle, dakle, kurca: neustrašivi Kapetan Dragan – mitski komandant slavnih “crvenih beretki”, legendarne Jedinice, anđeo čuvar SAO Krajine, Rambo na straži istočne granice srpstva i noćna mora hrvatskih redarstvenika, bojovnika i ustaša – boji se da će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”!

Što bi rekao drugi jedan legendarni Srbin, Bili Piton – “Ajde?!”.

A kao da je jučer bilo, kad se u noći 4. travnja 1991. u Kninu pojavio komandant specijalnih snaga Službe državne bezbednosti Srbije Franko Simatović Frenki, pa zajedno s ministrom unutrašnjih poslova SAO Krajine Milanom Martićem u bazi MUP-a u Golubiću zbunjenim “martićevcima” predstavio potpuno nepoznatog nekog mrkog, suhog muškarca koji će od njih napraviti elitnu specijalnu jedinicu pod vioskim pokroviteljstvom Službe. Neznanac je stigao iz Australije i zvao se Daniel Snedden, navodno zajeban tip, svjetski putnik, pustolov, legionar i plaćenik. Pravo ime mu je bilo Dragan Vasiljković, i to je otprilike sve što se o njemu znalo.

Ostalo je, jasno, legenda.

A legenda je uskoro obišla globus Srbije, “od Tokija do Milvokija”, kako će se to muda otečenih od samopouzdanja svega dva-tri mjeseca kasnije zajebavati kninski specijalci na jednom snimku iz tih herojskih vremena, na kojemu isti onaj tajanstveni tip iz Australije, u rijetkim trenucima predaha od herojskih bitaka, oko logorske vatre pjeva i svira gitaru. On je sad već legendarni Kapetan Dragan, i da: uz sve ostalo – a pričalo se da je bio i profesionalni vojnik i profesionalni fotograf, i profesionalni pilot i profesionalni nautičar, i bogati biznismen i prvak u golfu i savjetnik za bezbjednost tanzanijske vojne hunte – on umije i pjevati i svirati gitaru.

Tako je do ljeta 1991. dovršen mit o Kapetanu Draganu, neustrašivom komandantu koji je od prljavog, bradatog čopora u Golubiću napravio specijalnu jedinicu po najvišim standardima hollywoodskog akcijskog žanra, strašne “crvene beretke”, popularne “knindže”, strah i trepet “zengi” i ustaša.

Pamtim dobro to proljeće, bio sam tada u Kninu, gdje je tajanstveni Kapetan Dragan, krajinski Robin Hood, Miloš Obilić i Zoro Osvetnik – za prijatelje i suborce samo “Kep” – šarmirao strane novinare svojom pojavom i engleskim s australskim naglaskom, na kojemu bi im s nadmoćnim osmijehom običavao govoriti kako im “ne može reći tko je on zapravo, jer bi ih morao ubiti”.

Pamtim dobro, jer sam tada bio i u Beogradu, gdje su se o prvom srpskom superheroju iz ratova devedesetih raspredale najfantastičnije ratne legende. Groupies Kapetana Dragana – junaka ženskih snova i ustaških košmara – u beogradskim mu novinama posvećuju cijele erotske ode, u anketama je najpopularniji Srbin poslije patrijarha Germana, na trafikama se prodaju stripovi o Kapetanu Draganu i “Knindžama”, ispred robne kuće Beograđanka Baja Mali Knindža uz harmoniku pjeva “Što se ono tamo čuje, ko to peva u ravnici?/To su, majko, hrabri borci, to su Knindže Krajišnici!”, a na štandovima u Knez Mihajlovoj nude se majice s Kapetanovim likom i kasete ocvalog Bore Drljače – “Svi smo čuli ovih dana za Dragana Kapetana/Krajina ga slavi naša, on je brani od ustaša”.

Eh, to su bili dani!

Da li, naime, zbog toga što je bio mlađi i luđi, đavo će ga znati, tek te jeseni, dok se bavio državnim udarom protiv Milana Babića, nije mu smetala “etnička netrpeljivost u Vukovaru” – u kojemu su za to vrijeme “osloboditelji” strijeljali zarobljenike iz vukovarske bolnice – ali bogami ni “četnička netrpeljivost” u Kninu: niti je zatočenike koje su njegovi “knindže” mučili i ubijali u zatvoru na kninskoj tvrđavi doživljavao “žrtvama takvih predrasuda”, niti mu je to tada odavalo utisak kako SAO Krajina “nije dorasla normama Evropske unije”.

Iz nekog razloga, eto, u ono vrijeme – kad ga je dva-tri tjedna nakon devetomartovskih demonstracija Frenki Simatović pozvao u beogradski hotel Metropol, pa mu na stol u ćošku bacio ponudu Jovice Stanišića da u Kninu osnuje specijalnu jedinicu krajinskog MUP-a – nisam legendarnog Kapetana Dragana čuo da se žali kako će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”. Ni kad je svoje “crvene beretke” s logistikom Miloševićeve Službe vodio u bitke protiv ustaša po Dalmaciji, Lici i Baniji – pokazujući ovlaženim novinarima i snimateljima kako gore hrvatska sela – nisam ga čuo da se žali Srbiji kako ga u Hrvatskoj “čeka pretnja smrću”.

A naročito se u to slavno vrijeme, dok je vjerno služio Martićev projekt pripajanja Krajine matici Srbiji – dao sam si truda i temeljito proučio arhivu – nije čulo Dragana Vasiljkovića kako očajnički poziva da ga “Zagreb zaštiti kao svog državljanina”.

Nisu se te stvari čule, jer se neustrašivi Kapetan Dragan i Hrvatskoj i smrti prezirno smijao u lice. Nisu mu tada ni jedna ni druga mogle ništa, jer je bio brži, jači i lukaviji. Nisu se tako te stvari čule ni kad je beogradskim novinarskim grupijima pozirao poput američkog specijalca, muda natečenih od samopouzdanja, išaran kamuflažnim bojama – na tenku ili na poligonu, s lubanjom u ruci ili Vojislavom Šešeljom u kadru – ni kasnije, kad je Hrvatska podigla optužnicu i zahtjev za njegovo izručenje, a šmeker u havajskoj košulji na beogradskom se aerodromu suvereno kurčio kako je hrvatskoj ministrici pravosuđa Vesni Škare-Ožbolt poslao pismo s brojem svog mobitela i porukom da mu pošalje novac za avionsku kartu.

Umjesto toga, čulo se samo kako pred televizijskim kamerama hrvatsku gospođu ministarku sarkastično moli “samo malo vremena da se vakciniše protiv besnila”. “Jer to je jedino što me

brine: Hrvata se ne plašim sigurno!”, šeretski je svojim novinarskim grupijima dobacio legendarni Kapetan Dragan, ulazeći u avion na letu za legendu iz koje je i došao.

Tamo u legendi, u gradu Perthu, Dragan Vasiljković se uskoro smirio, sredio i oženio, posvetivši se biznisu, golfu i yachtingu. Sustigle ga u to i godine, a onda bogami i odluka australskih vlsti o izručenju Hrvatskoj. I odjednom, eto mitskog Kapetana Dragana dvadeset dvije godine kasnije kao “žrtve predrasuda”, “etničke netrpeljivosti prema Srbima” i nepoštivanja “normi Evropske unije”, eto vođe legendarnih Knindža gdje se iznenada boji da će mu “u Hrvatskoj život biti ugrožen”! Eto ga, najzad, kako kumi maćehu Srbiju “da se dogovori sa susedom Hrvatskom” kako bi ga “Zagreb zaštitio kao svog nekadašnjeg državljanina”.

Gle, rekoh, kurca: excipiendo Serbus fit Croata!

Sad, kad ga u Hrvatsku umjesto Frenkija i Jovice Stanišića šalje australski sud, kad će tamo Qantasovom biznis-klasom, umjesto razdrndanom kampanjolom JNA po podlokanim planinskim drumovima – i kad ga umjesto negostoljubivih banijskih vukojebina, napučenih do zuba naoružanim “zengama”, ustašama i stranim plaćenicima, čeka klimatizirana dvorana šibenskog suda i par sredovječnih civila i žena iz Županijskog odvjetništva – legendarni Kep, krajinski Robin Hood, Miloš Obilić i Zoro Osvetnik cmizdreći se žali na višak hrvatskih predrasuda i manjak evropskih normi!

Tužnijeg kraja jedne legende ja nikad nisam čuo.

Očekivao bi čovjek, jebiga, da onaj srpski heroj iz devedeset prve – junak Duginih reportaža, Bijelićevih TV-dnevnika, postera, stripova, narodnih dvanaesteraca i Drljačinih pjesama – na kraju guslarskog epa bane u šibenski sud, pa prkosno pred ustaškom sutkinjom i zamjenicom županijskog tužitelja razdrlji svoju havajsku košulju i poviče: “Pucajte, ustaše, jebale vas sve vaše etničke netrpeljivosti i predrasude, živela SAO Krajina, živela Srbija, živele evropske norme!”

Kad umjesto toga – mitski Kapetan kumi za milost i moli Srbiju da mu pomogne. Boji se strašni Kep hrvatskog pravosuđa i predrasuđa! Plači, savremena srpska istorijo, u usta te ona lažljiva jebem! Gdje je sad Bora Drljača da zapjeva, “Svi smo čuli ovih dana/za Dragana Kapetana/Krajina ga slavi svuda/brani je od predrasuda”? Gdje je Baja Mali Knindža, “Što se ono tamo čuje/ko to kuka u sudnici?/To su, majko, hrabre Knindže/i njihovi odvjetnici”!

Okreću se u grobu major Gavrilović i vojvoda Sinđelić, okreću se Banović Strahinja i Hajduk Veljko, i Kraljević Marko i starina Novak i mali Radojica, okreću se i Miloš Obilić i Milan Toplica i Ivan Kosančić i Jug Bogdan i svih devetoro braće Jugovića, slavni je srpski panteon poput ringišpila na seoskom vašaru, okreću se i vrte kosti u aleji srpskih heroja kao u centrifugi veš-mašine: gde bi bila, nesrećna Srbijo, da su ti se tako ponašali legendarni kapetani?

Šta bi ostalo od tvoje istorije da se, recimo, Kapetan Koča – kad su ga ono Turci zarobili kod Brzaske – žalio bečkom dvoru kako se “u Tekiji javno ispoljava etnička netrpeljivost prema Srbima, što daje utisak da Otomansko carstvo nije doraslo normama Francuske građanske revolucije, pa bih u njemu kao zatočenik bio žrtva takvih predrasuda”?

Mitovi i legende, kako vidimo, nisu više što su bili, borci za slobodu danas se u Srbiji zove advokati. Ostavi se, Bajiću Radoše, romantičnih televizijskih epova i snimaj uzbudljivu srpsku sudsku dramu, “Pravnu goru”. Ostavi, Srbijo, herojske deseterce UNESCO-u i svjetskoj nematerijalnoj baštini, ostavi gusle i dohvati se plajvaza, žalbi, molbi, apela, peticija, dopisa, priziva, predstavki i taksenih maraka, pa zaguslaj “Ekstradiciju Kraljevića Marka”.

“Poranio Marko u neđeljuu neđelju prije jarkog suncapokraj mora Urvinom planinom.Onđe Marko saktisa oružjeonda trže divit od pojasaa iz džepa knjige bez jazije.Knjigu piše Kraljeviću Marko:“Ko gođ dođe Urvinom planinommeđu jele studenu bunaruda upita za deliju Markaneka znade da je deli-Markodopadnuo Turkom u okoveu okove sve od predrasudai etničke netrpeljivostijer ne pozna dušman hrišćanlukanije Turkom pravu dorastaoni jevropskoj demokratskoj normi.Zato Marko hoće selu svomemlad mu život ovđe je ugrožen.”

Pa kaže:

“Al’ gle Šarca i u Šarca kurcakamenoga Srbin osta srca!Gorkom suzom Marko zaplakaopa još gorčom knjigu nakitio:Neka znade ko gođ ovđe prođenije ovo Urvina planinaveć je ovo planina Kurvinater je Marku preostalo samoda ište od grada Carigradada ga štiti kao svoga sinamrskom Turkom sudržavljanina.Duboke su deli-Marku ranenema njima do pravnoga l’jekaniti trava do rimskoga pravaNegatio Marko da pozovealterius per positionem:O Srbijo živ te Marko jeboReus fit actor excipiendo!”

Višegradski VidovdaniZvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitala učiteljica maloga Muju tko je napisao "Na Drini ćupriju", a ovaj odmah dreknuo: "Ja nisam!"

Sjetio me onda mali Mujo na pokojnog pjesnika Branka Čučka, koji je onomad svome prijatelju Dariju Džamonji povjerio zamisao da napiše knjigu s naslovom "Na Drini ćuprija", pa kad u knjižari zatraži "Na Drini ćupriju", da ga prodavačica pita "jel' onu od Andrića ili onu od Čučka?".

Ničega takvog autoironičnog nije, međutim, bilo u zamisli Emira Kusturice da stotinu-dvije metara od veličanstvenog Mehmed-pašinog mosta u Višegradu sagradi cijelu jednu renesansno-vizantijsku varoš, na Drini Firenzu, da popuni, kako reče, prazninu koju je otomanska vlast ostavila u Bosni, ne dopustivši humanizmu i renesansi da se razmaše njenom historijom i književnošću. Da, ukratko, na pitanje učiteljice tko je napisao "Na Drini ćupriju" digne ruku i mangupski ponosno drekne: "Ja!"

Da sve to dakle uradi na pravdi Boga, a u slavu Ive Andrića. Ili je točnije reći u slavu Boga, a na pravdi Andrića. "Srušili su Andrićevu bistu, a dobili Andrićgrad. Neka paze što rade", adresirao je vrlo precizno svoje pismo o namjerama neimar Kusturica, da ne bi bilo nekih nesporazuma, svodeći golemi privatno-državni projekt na jalijašku osvetu jalijašima što su devedesetih Kusturičinom glavom čitali nesretnog pisca, pa u slavu svoga Boga i na pravdi svoga Andrića srušili piščev višegradski spomenik.

Umjesto jedne brončane biste, Višegrad je tako dobio cijeli Andrićev grad, naknadnu svoju renesansnu povijesnu jezgru, sa sve renesansnim fasadama, zidinama i kulama, renesansnom crkvom Svetog velikomučenika kneza Lazara i Vidovdanskih mučenika, renesansnim multipleks-kinom i renesansnom upravnom zgradom Hidroelektrane Višegrad. Eh, da, i renesansnim Andrićevim institutom, u kojemu se najumnije glave srpske renesanse upinju popuniti bezdane praznine u bosanskoj i srpskoj historiji. Poput one, čitali smo ovih dana, stoljetne praznine uoči Vidovdana 1914, povijesne rupe o pravim uzrocima Prvog svjetskog rata.

Svake je hvale vrijedna ta misija graditelja novoga Višegrada, što dovlačeći kamenje s obraslih bosanskih gradina popunjavaju rupe u vlastitoj prošlosti. Zanesenima valjda pred monumentalnim dimenzijama tih praznina, promakla im je, međutim, jedna doslovno pod pendžerom Instituta, jedva par stotina koraka od andrićgradske kapije, na mezarju Stražište, gdje na kamenom spomeniku stoje uklesane riječi "Spomen-obilježje svim ubijenim i nestalim Bošnjacima, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama u Višegradu".

Žrtvama čega?, pita se onda vrli pitac neki lutajući renesansnim Višegradom. Zemljotresa? Poplave? Epidemije? Avionske nesreće? Financijskog inženjeringa?

Ni riječi o tome, međutim, u zbornicima radova andrićgradskog instituta. Ni riječi o onoj praznini u povijesti renesansnog Višegrada na čijem su muljevitom dnu prije par godina otkriveni kosturi nečijih devedesetogišnjih nena i nečije trogodišnje djece. Ni riječi o svježoj,

koliko jučer iskopanoj rupi u povijesti grada, kojoj nedostaje četrnaest hiljada protjeranih i tri hiljade ubijenih građana.

Doći će valjda i ta živa, rastvorena praznina na red, čim se, eto, popuni ona stara stotinu godina. Doći će i ti dokumenti na red, čim se preštampa, uveže i u arhivu Odjeljenja za istoriju Kusturičina instituta pospremi pismo austrijskog guvernera Oscara Potioreka ministru financija Leonu Bilinskom. Ima dana, bilo je i ratova i uzroka i pisama, doći će na red i druga pisma što su ih pisali ljudi iz historijske praznine, kao što su došla na red i "Pisma u slobodu" Ljubice Guzine, Srpkinje u sarajevskom kućnom pritvoru ratnih devedesetih, promovirana nekidan u Kusturičevom Andrićgradu. Ne treba, jebiga, do Beča, Beograda i Sarajeva potezati da se nađu takva pisma.

Ima dana do Vidovdana. Pa će nakon velikog povijesnog Vidovdana 1914. doći valjda na red i Vidovdan 1992, onaj što je svanuo gustim dimom s Bikavca, sa zgarišta kuće Mehe Aljića, iz koje i dan-danas tamnom prazninom u andrićgradskoj historiji odjekuju vriskovi živih spaljenih staraca, žena i djece, miješajući se sa zapomaganjem i dimom onih spaljenih dva tjedna ranije, u kući Sumbule Zebe u Pionirskoj ulici.

Tu prazninu, međutim, nisu popunjavali Kusturičini i Dodikovi bageri. Umjesto njih, obnovio je inat Bakire Hasečić i bošnjačkih dobrovoljaca, što su je sagradili kakva je bila, nimalo veličanstvena i renesansna, neugledna i obična, po mjeri svoga vremena i svojih stanara. Da zapamti povijest Višegrada kako su - pored cijelog lažnog i historijski bespravnog Andrićgrada - Država i Grad došli rušiti obnovljenu Sumbulinu kuću-grobnicu. Pa da izučava u Odjeljenju za istoriju onaj dokument gradskih vlasti, najsramotniji papir u cijelokupnoj istoriji Višegrada, kojim se traži da se kuća "vrati u prvobitno stanje". Kao da ima na svijetu nekoga tko bi više od Sumbule i onih sedamdeset nesretnika želio da se sve - ako igdje ima te moći, sile i komunalne službe - nekako vrati u prvobitno stanje.

Ta praznina u historiji - "prvobitno stanje" kuće Sumbule Zebe - ne zanima, međutim, arhitekte Andrićgrada. Ne zanima ih ona praznina na kamenom spomeniku na mezarju Stražište, onaj pretposljednji, prazni redak iz uklesane posvete "žrtvama genocida u Višegradu". I tu su strašnu, tešku riječ iščupali iz spomenika, i tih će osam kamenih slova, "genocida" - kao i sve ostalo iščupano kamenje - ugraditi u renesansni Andrićgrad. Slova A, N, D, I, C i G sad imaju, nedostaju im još samo četiri. Ali ima dana do Vidovdana, i mezara do Lazara, jedinoga vidovdanskog mučenika kojega pamti renesansni Višegrad.

"Srušili su Andrićevu bistu, a dobili Andrićgrad. Neka paze što rade", jalijaški duhovito na kraju prijeti Emir Kusturica, ostavljajući da se jednako zapitamo što valja srušiti da bi se dobio Višegrad. Da bi se grad, kako ono, "vratio u prvobitno stanje".

Nije, naravno, važan Kusturica. Ima već dugo da nije važan. I on i njegov lažni grad ostat će za budućnost - i neka ih tamo - tek znamenje zaborava, strahotne praznine duše koja istim dlijetom kleše veličanstvenu izmišljenu historiju i briše svoje mračne tajne.

Srušili bi Sumbulinu kuću, a gradili Andrićgrad.

Neka paze što rade.

Papa Fanjo u pošti na Alipašinom Polju


Elem, stigao papa Franjo u Sarajevo, pa onako svojeglav i nekonvencionalan kakav već jest, odmah na aerodromu upitao službenog vozača Muju bi li imao što protiv da on malo vozi. "U Rimu me zajebavaju oni moji iz vatikanske tajne službe", povjerio se Sveti Otac Muji, "ne daju mi da vozim." Mujo se kratko nećkao, ne bi on to smio ni za živu glavu, ali s druge strane Papa je to, kako može tako visokom gostu reći da ne može? Zamijenili oni tako mjesta i Papa sjeo za volan Mercedesove limuzine, pa veselo stisnuo gas, sto na sat, sto dvadeset, sto šezdeset, i učas umakao pratnji.

Niti pet minuta kasnije, na Kasindolskoj se cesti odnekud pojavio policajac na motoru, pokazujući Muji i Papi da zaustave automobil. Kad je, međutim, skinuo kacigu i vidio koga je presreo, trenutačno je ublijedio, pa odmah motorolom nazvao šefa. "Šefe, imam ovdje jednoga što juri Kasindolskom sto osamdeset, ali ne znam šta da radim." "Kako ne znaš?", odjavio mu se šef, "oderi jalijaša!" "Bih ja, ali...", odgovorio policajac, pa se okrenuo i gotovo šapćući dodao, "kako bih vam rekao, ovaj je malo zajeban. Visoka faca."

"Čuj, visoka faca?", pitao ga šef. "Ko je, nije valjda gradonačelnik? Lijepo mu se izvini i..." "Ma nije, ovaj je bogami malo viša faca od Komšića", odgovorio ovaj. "Ko onda? Da nije premijer kantona? Suad Zeljković?" "Jok. Viši." "Viši?! Jel predsjednik Federacije? Živko Budimir?" "Još viši." "Ko onda? Premijer BiH? Bevanda?!?" "Ma kakvi. Viši." "Shvatam. Kojega si, majke ti, od one trojice iz Predsjedništva zaustavio?" "Ma nije niko od njih", opet će policajac, "ovaj je još viši!" "U dan te jebo, zaustavio si Inzka! Valentin Inzko, jelde?" "Nije ni on. Još viši." "Još viši?!? Barack Obama?! Putin?!? Generalni sekretar Ujedinjenih nacija?!" "Jok", kratko će ovaj, "viši." "Pa ko je onda??", živ se zgranuo šef."Ne znam ko je", odgovorio mu policajac, "al Papa mu je vozač!"

Otprilike tako nekako - kao Mujinog osobnog vozača - u veselom će historijskom obratu Hrvati ovoga ljeta dočekati trećeg papu u posljednjih četvrt stoljeća. Primijetili ste već vjerojatno tu stvar, nisu se Hrvati nešto polomili zvati u goste papu Franju, ili se barem nisu pojagmili za njim onako kako su zivkali njegova dva prethodnika, onog provjerenog poljskog antikomunistu i osvjedočenog njemačkog prijatelja. Za ovoga, prije svega, nisu Hrvati posve sigurni ni je li uopće katolik.

"Veći katolik od Pape", bila je popularna uzrečica za katoličke kabadahije što bi se busali u svoja vjernička prsa, a od ovoga sumnjivog argentinskog pape veći je katolik i vozač Mujo.

Argentinskoga biskupa Jorgea Marija Bergoglia, to je sad jasno, sama je beogradska Udba

dovela na tron svetoga Petra. Sve što taj radi, otkako je prije godinu dana zasjeo u Svetu Stolicu, upereno je protiv boljih hrvatskih katoličkih običaja i same Crkve u Hrvata. Malo, naime, što je onoga dana kao novi papa pozdravio okupljene na Trgu Svetog Petra sa "dobra večer", kao da je voditelj vijesti na Radio Busovači, a ne poglavar Rimske crkve, malo što je potom uveo isposničku skromnost, iselio iz kraljevskog vatikanskog apartmana i skinuo kićeni zlatni križ - dokinuvši samu suštinu katoličke vjere - nego je cijeli mandat otada potrošio na zajebavanje hrvatskih biskupa.

Sagrade li oni kakav divovski mramorni hram ili biskupske dvore od oniksa i zlata - eto pape Franje kako poziva Crkvu na skromnost i odricanje od luksuza! Kupe li hrvatski biskupi novi Audi "šesticu" - eto pape Franje kako se vozi u starom Renaultu "četvorki"! Liznu li hrvatski biskupi dupe bogatim donatorima i krupnom kapitalu - eto pape Franje kako osuđuje bezdušne kapitaliste na Oganj Vječni! Ulože li hrvatski biskupi koju kunu u kakav dobar biznis s nekretninama - eto pape Franje kako čisti Vatikansku banku od gramzivih menadžera u kardinalskim plaštevima! Povedu li hrvatski biskupi Hrvate u rat protiv poganih homoseksualaca - eto pape Franje kako se javno pita tko je on da osuđuje homoseksualce! Povedu li oni onda rat protiv krvoločnih ateista - eto pape Franje kako propovijeda da i nevjernici mogu biti iskupljeni! Odbiju li hrvatski biskupi krstiti dijete kakvog nevjenčanog bračnog para - eto pape Franje kako usred Sikstinske kapele svojeručno škropi neko malo vanbračno kopile!

Bogami Papa navečer gleda na Hrvatskoj televiziji što rade u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, pa sutradan ujutro sve obrnuto. Točno ih zajebava.

Jasno vam je onda zašto se hrvatski katolici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisu nešto poubijali od želje da ugoste Svetog Oca. Sumnjiv je taj tip, tko zna što je komunjara u stanju napraviti pozovete li ga u goste. Pojavio bi se pred milijun vjernika na zagrebačkom hipodromu i na tečnom hrvatskom pozdravio "Smrt fašizmu!", pa ukinuo vjeronauk u školama i uveo marksizam, beatificirao Stipu Šuvara, raspustio Crkvu u Hrvata i proglasio SFR Jugoslaviju.

Ako je, naime, i bilo nekakve sumnje u očiglednu antihrvatsku misiju pape Franje, prilično neuvijeno sam ih je otklonio svojim posljednjim potezima. Najprije je, taman pred završetak rada posebnog vatikanskog povjerenstva o fenomenu međugorskih ukazanja, prejudicirao konačnu odluku svojim stavom kako "Gospa nije službenica u pošti da nam šalje svakodnevne poruke", a onda je - tek što je Komisija predala svoj izvještaj o Međugorju - stigla vijest kako će papa Franjo ovoga ljeta posjetiti Sarajevo, da otamo povodom stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata svijetu pošalje "poruku mira". Čuj, poruku mira. Kao da je rimski papa poštar John Lennon, službenik u uredu BH Pošte na Alipašinom Polju.

Niti dakle Zagreb, niti Split, ni Vukovar, ni Mostar, ni Grude, nego, eto - Sarajevo. Proći će papa Franjo pored Međugorja kao pokraj turskog groblja!

Sustići će onda policajac na motoru Mercedesovu limuzinu negdje kraj Žitomislića, pa nazvati šefa u Čapljinu da je upravo presreo "papamobil" s papom Franjom lično. "Odlično", reći će mu šef, "pusti vozača, a razbojnika dovedi ovamo!"

Kad god su Hrvati veći katolici od Pape, na kraju - shvatili ste - najebe Mujo.

Nino protiv Raspudića

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obreo se Mujo u Danskoj, gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. “Iz Bosne i Hercegovine”, odgovorio on malo kao i ponosno. “A gdje je ta, kako ste rekli, Bosna?”, pogleda ga ovaj malo kao i s visoka, na što Mujo otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: “U Brazilu.”

Jedina razlika između profesora Nina Raspudića i danskog barmena iz vica, ili švedskog, norveškog, svejedno, jest u tome što je i njegova Hrvatska – za razliku od Danske, ili Švedske, Norveške, svejedno – u Brazilu. Zato za Nina Raspudića s iste visine – visine šanka u nekom baru u boljoj četvrti Kopenhagena, ili visine novinskog stupca u tiražnijim zagrebačkim novinama – u reprezentaciji Bosne i Hercegovine “ima jako dobrih igrača i uglavnom su sve dobri i simpatični momci, ali kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.”

“Nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda”, kaže tako Raspudić u intervjuu Večernjem listu, pa objašnjava: “Da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija, imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. To je nešto što moji prijatelji Bošnjaci vole i naravno da ću je podržavati. Puno više poznajem i imam prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca. Međutim, u ovoj situaciji u kojoj se prodaje priča da je BiH jedinstvena država i da oni predstavljaju sve ljude u njoj, tu fikciju ne mogu emotivno podržavati. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit: kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata za BiH? Pozvan je jedan jedini.”

Odložimo na stranu kurvinsko podmetanje – kojega Raspudić, kako vidimo, radosno prihvaća – kako je reprezentacija BiH “bošnjačka” jer za nju igraju samo Bošnjaci, odnosno “pozvani su” tek po jedan Hrvat i Srbin. Kako se Raspudić sam potpisao, mogla bi i njemu dva-tri pitanja.

Prvo, recimo, koji to još Hrvat u reprezentaciju nije pozvan, a bolji je od svih onih Bošnjaka u njoj? Drugo: koji to Hrvat bolji od Bošnjaka nije pozvan, a radije bi igrao za BiH nego za Hrvatsku? Ili, da preformuliram u treće: koji to selektor, a naročito Pape, u reprezentaciji BiH ne bi volio vidjeti Ćorluku rođenog u Derventi, Jelavića rođenog u Gabeli kraj Čapljine ili, štajaznam, Lovrena rođenog u Zenici? Koji to ne bi pozvao Mandžukića rodom iz Odžaka, Rakitića iz Žepča i Kovačića iz Kotor- Varoši, Srnu porijeklom iz čajničkog sela Gornji Stopići ili samog Joea Šimunića, porijeklom iz Otigošća kraj Fojnice? Možda Niko Kovač, i sam rodom iz Livna?

Šestorica-sedmorica prvotimaca hrvatske reprezentacije na čelu sa selektorom mogli su, eto, braniti boje BiH, jednako kako su izabrali braniti boje Hrvatske, ali iz nekog razloga – a svaki je samo njihov – nisu. Kao što bi, jebiga, i teniska selekcija BiH sa Čilićem i Dodigom igrala u Svjetskoj skupini Davis kupa, a o rukometnoj da i ne pričamo. I kao što nijednom talentiranom mladom bosanskohercegovačkom Hrvatu – ili barem dovoljno talentiranom da stane u najširi Kovačev izbor – neće pasti na pamet da pored žive Hrvatske igra za BiH.

Njihovo je to, dakako, ljudsko i svako drugo pravo, i nepristojno bi ih bilo uopće spominjati, da nisu u podmukloj zamjeni teza iskorišteni kao argument za “etničku čistoću” nacionalnog tima BiH kao „ekskluzivno bošnjačke reprezentacije”.

Na stranu, rekoh, čak i to podlo podmetanje. Raspudić, uostalom, s visine šanka u zagrebačkom Večernjaku nema ništa protiv Papetovih “dobrih i simpatičnih momaka”, i “da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija”, imao bi čak i “simpatije prema njima”, jer “to je nešto što njegovi prijatelji Bošnjaci vole”, a on ima “puno više prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca.” Čim, naime, čujem da netko ima puno prijatelja Bošnjaka – ili Srba, Hercegovaca, Cigana, Šiptara, Židova, crnaca, pedera, svejedno – ja ga hvatam za revolver. Čuvajte se ljudi koji u neprijateljskim redovima poznaju mnogo čestitih ljudi, i imaju tamo brojne prijatelje. Najbjedniji je to argument balkanskih šovena, kojega ćete u svakoj polemici čuti najkasnije do treće rakije ili trećeg pasusa: “Poznajem mnogo poštenih Srba”, “imam dobre prijatelje među homoseksualcima”, “najbolji prijatelj u vojsci bio mi je Albanac”, ili, štajaznam, “pa meni je kum Hrvat!”.

Upravo je nevjerojatno koliko u svojim polemičkim kvalifikacijama šoveni i nacionalisti imaju potpisanih i ovjerenih preporuka prijatelja, kumova i rodbine s druge strane. Tako i Nino Raspudić, kako vidimo, ima mnogo prijatelja među Bošnjacima. Štoviše, mnogo više nego među Nigerijcima. Znači li to onda da je između Bosne i Hercegovine i Nigerije jedina razlika to što Raspudić nekim nevjerojatnim spletom okolnosti ima više prijatelja među bosanskim muslimanima nego među nigerijskim?

Čak ni to, jer Bosna je mnogo gora. Raspudićeva rodbina u BiH “živi bez političkih prava, kao građani drugog reda”: “Državni sklop koji trenutačno simbolizira BH-reprezentacija uskraćuje prava mojim roditeljima, sestrama i bratu.” Za razliku, shvatili ste, od Nigerije, koja nijednom članu njegove rodbine nije uskratila nijedno političko pravo. Zato Nino Raspudić ne može navijati za BiH: “Kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.”

Tu sam se, priznajem, malo zbunio. Stotine tekstova – vjerojatno i više nego o odnosu Sarajeva prema Hrvatima – ispisao je, naime, Nino Raspudić prokazujući izdajnički odnos Perecije, pardon Republike Hrvatske, prema Hrvatima u BiH, odnosno Raspudićevim “roditeljima, sestrama, bratu” i ostaloj mnogobrojnoj “rodbini bez političkih prava”. “Odnos službene Hrvatske prema Hrvatima u BiH iznimno je problematičan, do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda”, ponovio je tako na jednom nedavnom okruglom stolu, da bi u intervjuu Novom listu pojasnio: “Ne znam ni za jedan primjer države osim Hrvatske, koja je mirno promatrala majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi.”

Mogao bih izvući bezbroj sličnih citata Raspudićeva pravednog – i opravdanog – gnjeva zbog maćehinskog i rasističkog odnosa Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, napose “Hercegofcima”, ali iz nekog razloga, da parafraziramo samog Raspudića, on Hrvatsku ne može gledati na isti način na koji gleda Bosnu i Hercegovinu. Čak ni onda kad ih demontira na upadljivo “isti način”: unutar “državnog sklopa koji simbolizira reprezentacija BiH” Raspudićevi najbliži “žive kao građani drugog reda”, a unutar državnog sklopa koji simbolizira hrvatska reprezentacija “do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda”.

Pa ipak, nismo čuli Raspudića gdje objašnjava kako bi, “da je to eksplicitno reprezentacija Republike Hrvatske, imao simpatije prema njima kao prema susjedima”, zato što je “to nešto

što moji prijatelji iz Hrvatske vole i naravno da ću je podržavati”, i zato što ima “puno više prijatelja u Hrvatskoj nego u Meksiku”. Nismo čuli Raspudića ni da traži Srbe i Bošnjake u hrvatskoj reprezentaciji, ni da se pita “kako navijati za hrvatsku reprezentaciju kada za Hrvatsku igra više Bosanaca nego Brazilaca”, a naročito da “nema emocija prema državnom sklopu koji hrvatska reprezentacija trenutačno simbolizira”, a koji “mirno promatra majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi”. Nije se, ukratko, čulo da Raspudić ne navija za Hrvatsku “na isti način” na koji ne navija ni za Bosnu i Hercegovinu.

Zašto onda Nino Raspudić navija za Hrvatsku? Naravno, samo zato što je etnički, dakle slučajno, Hrvat. Svakako, iracionalne emocije u nogometu su posve legitimne, ali njih je upravo Raspudić diskvalificirao svojim racionalnim, principijelnim razlozima, jer reprezentacija države u kojoj je rođen i koju vole njegovi prijatelji ipak simbolizira diskriminacijski “državni sklop”. Problem je, međutim, što ni principi kod njega ne stoje najbolje, jer – kako vidimo – ne simboliziraju sve nacionalne reprezentacije svoje diskriminacijske državne sklopove “na isti način”.

Pravo je dakle pitanje, i tu smo sad već na dobrom tragu, što zapravo za Raspudića simbolizira hrvatska reprezentacija? Ili – preciznije, a njegovim riječima – koja se to “simbolika tovari” hrvatskoj selekciji, pa da je za nju mogao navijati na način na koji nikad nije mogao za simbolički natovarenu BiH?

Za dobronamjernu je pretpostavku da nije riječ o simbolici koju joj “tovare” najžešći navijači, jer bi Raspudića prokazala kao još bjednijeg šovena nego kad ne navija za simbolički natovarenu BiH, obzirom da je odgovarajući simbolički tovar hrvatske reprezentacije cijeli nacišovenski. Ako je pak riječ o vjerojatnijem, dodikovskom simboličkom tovaru nacionalnog jedinstva – ako se dakle “prodaje priča” da hrvatska reprezentacija predstavlja sve Hrvate, i ako takvu “fikciju može emotivno podržati” – u čemu je onda točno problem kad selektor BiH u Raspudićevoj projekciji svijeta ne poziva Hrvate? Koji će kurac etnički jedinstveni Hrvati u reprezentaciji BiH?

Elem, obreo se Nino u Danskoj i gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. A Nino otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: “E jebiga.”

Top je bio hladan

12.06.2014. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Senad iz Göteborga. Dođi, veli, na Skansen Kronan da vidiš nešto.

Odmah sam, naravno, sjeo u automobil i otišao u Zadar, ujutro uhvatio Ryanairov let za Švedsku, sletio na mali aerodrom u Säveu, požurio do Göteborga, pa od gradske luke kroz staru Hagu uzbrdo, uz hiljadu stepenica, na vrh brda: na vrhu brda vojna utvrda sa slavnom kulom Skansen Kronan, na obodu utvrde vidikovac s pogledom na Göteborg, na vidikovcu

drvena klupa, pored klupe brončana maketa kule s pločom za turiste, a kraj ploče Senad maše rukama i požuruje me.

Vidi ovo, pokazuje mi onda na ploču, pa prevodi sa švedskog historiju čuvene kule pet metara debelih zidova od granita, sagrađene u drugoj polovici sedamnaestog vijeka za obranu grada: cijelo stoljeće i pol otada slavna utvrda Skansen Kronan stražarila je nad Göteborgom, sve dok početkom devetnaestog stoljeća nije raspuštena i napuštena - nikad iskorištena. Shvataš, veli Senad, u svih stotinu pedeset godina s ove utvrde nije ispaljen nijedan jedini puščani, a kamoli topovski hitac!

Stotinu pedeset klasa švedske kraljevske vojske odslužilo je svoju časnu dužnost izmjenjujući se na Skansen Kronanu, djedovi, očevi i sinovi predavali su stražu jedni drugima, cijele živote proveli gledajući kroz dvoglede prema moru, svako jutro uljili puške i četkama čistili topove, jednom u mjesec-dva folirali vježbe da mrskog neprijatelja dočekaju spremni, pa ostatak stoljeća umirali od nepojamne dosade, uzgajali ruže, rješavali križaljke i ispraćali starije kolege u penziju.

Generacije švedskih muškaraca istrunule su tako na Skansen Kronanu čeznutljivo čitajući u stockholmskom Tidningaru kako je savojski vojvoda objavio rat Genovi, kako se Austrija i Venecija tamo dolje brane od Turaka, Španjolci s Englezima ratuju za Gibraltar, Prusi i Habsburzi za Šleziju, Mađari protiv Austrije, Kozaci protiv carske Rusije, Amerikanci protiv Engleza, Francuzi među sobom, Napoleon naposljetku krenuo na Europu, cijela kugla zemaljska odjekuje od pucnjave i topovske grmljavine - a oni jadnici cijelo su to vrijeme rješavali križaljke i pili topli čaj od bazge.

Da bi nakon stotinu pedeset godina dokonog ljenčarenja posadu Skansen Kronana kralj konačno rasformirao kao tehnološki višak, a teško topništvo sa slavne utvrde otpisao kao "odlično očuvano i nikad korišteno, prvi vlasnik, samo ozbiljne ponude na broj taj i taj, tražiti Karla XIII".

Nije u to vrijeme, kako vidite, bilo mnogo mirnijih i manje stresnih poslova od vojne službe pod švedskom krunom. I nije jedna göteborška žena, sve umirući od straha dok joj se čovjek vrati sa sjevernih mora, tražila vezu da ga nekako zaposli kao čuvara dječjeg internata, vrtlara u ženskom samostanu ili artiljerca na Skansen Kronanu. Mi na Balkanu nismo dotle jedan čestiti olimpijski ciklus sastavili bez rata, više je prosječni muškarac na Balkanu do četrdesete ratovao nego što je jebo, a slavna švedska artiljerija na straži kraljevstva ispratila deset kraljeva da nije metka ispalila.

Podsjetila me slavna tvrđava Skansen Kronan ponad Göteborga na glasovitu "šargansku osmicu", uskotračnu željezničku prugu od Užica do Višegrada, i na njoj, usred šume na prijevoju Mokre Gore, malenu stanicu Jatare, u kojoj nikad - sve od 1924., kad je pruga sagrađena, pa do njenog zatvaranja 1974. - nije prodana nijedna jedina vozna karta. Punih pedeset godina nitko na stanici Jatare nije ušao u legendarnog Ćiru, niti je itko ikad na njoj s Ćire sišao!

Pola stoljeća nesretni je službenik na šalteru stanice Jatare proživio čeznutljivo čitajući u Politici koliko su milijuna putnika prevezle jugoslavenske i sovjetske željeznice, koliko britanske, a koliko indijske: pozlaćeni sat za pedeset godina staža i punu starosnu penziju siromah je na kraju doživio sve čekajući da se pojavi barem jedan od njih, jedan jedini neki,

bilo koji, pa da oliže plajvaz i svečano načme onaj požutjeli blok karata Državnih železnica Kraljevine Jugoslavije s voznom kartom broj 0001.

U te, eto, dvije priče - o vojnoj posadi na brdu iznad Göteborga i željezničkom službeniku na planini iznad Višegrada – stala je cijela naša kolosalna historijska nesreća.

Dok je švedska kruna gradila utvrde s kojih stotinu i pedeset godina neće biti ispaljen nijedan metak, mi smo ovdje udarnički gradili željezničke stanice na kojima za to vrijeme neće biti prodana nijedna karta. Takvih je naših "željezničkih stanica Skansen Kronan" sagrađeno na hiljade: nadaleko je, recimo, poznata tvornica glinice sagrađena 1979. u Obrovcu, usred puste dalmatinske Bukovice. Stotine milijuna dolara uloženo je u divovski kompleks, da bi bio zatvoren nakon samo godinu-dvije, kad su opsežna terenska istraživanja oko tvornice pokazala da je najbliži rudnik boksita u Gvineji.

I u Göteborgu su, ne kažem, gradili tvornice: stotinu pedeset godina već - točno onoliko koliko je trajala uzaludna straža na Skansen Kronanu - Ericsson, recimo, tamo proizvodi komunikacijsku tehnologiju, a prije devedeset godina na Hisingenu, podno slavne tvrđave, sagradili su i tvornicu automobila. Eno je i danas tamo, još uvijek fercera. Možda ste i čuli za nju, Volvo se zove.

Mi smo pak takvom pameću gradili kule na brdima. Nije nama nijedna ostala neiskorištena, u cjelokupnoj povijesti Balkana nitko još nije umro od starosti proživjevši svoj vijek bez rata. Kad je ono raspuštena tvrđava Skansen Kronan, Šveđani su poveli još jedan mali ratić - posvađali se nešto s norveškim secesionistima, reda radi, da ne ispadnu baš najveće pičke u Europi, pa i jedni i drugi mjesec-dva kasnije jedva dočekali da završi, zamalo na kraju ponovo zarativši oko toga tko se kome prvi predao - i to je do dana današnjeg bilo sve.

Pune dvije stotine godina otada nisu Šveđani metka ispalili. Sa Norvežanima su se kasnije razišli kao da je zatvorilo kafanu, a ne državnu personalnu uniju, Skansen Kronan dali su beskućnicima, a otkako je nestalo beskućnika, u glasovitoj kuli organiziraju - vjenčanja.

Mi smo pak, hvala na pitanju, u tih dvjesto godina pucali i na vjenčanjima. Baš onih dana kad je posada Skansen Kronana razdužila neiskorištene puške, Srbi su ustali protiv Osmanlijskog carstva, bosanski kapetani zaratili protiv turskih vezira, a Hrvati za Austriju protiv Napoleona.

I sve otada nismo stali: ratovali smo onda protiv Mađara u Vojvodini, pa protiv Mađara i za Austriju, pa za Austriju protiv Talijana i Prusa, pa protiv same Austrije, pa za Austriju protiv Turske, pa za Tursku protiv Austrije, pa u dva balkanska rata protiv Osmanlija i Bugara, pa smo započeli jedan svjetski rat i pregrmjeli drugi, i na kraju zaratili jedni protiv drugih, svi protiv svih. I još nam nije dosta. Što bi rekao moj prijatelj Nenad Veličković: "Izdržite još malo, nećete još dugo."

Zvao me tako nekidan u dva iza ponoći Kožo. Dođi, veli, na Vrace da vidiš nešto.

Odmah sam, naravno, sjeo u automobil, i ravno sa Skansen Kronana na aerodrom u Säveu, uhvatio tamo let Göteborg - Zadar, pa iz Zadra u Sarajevo, kroz staru Grbavicu uzbrdo na Vraca, slavno brdo s kojega je onomad tri i pol godine topovima gađan grad: na brdu granica Federacije i Srpske, duž granice cesta, uz cestu zid, na zidu ploča, a kraj ploče Kožo maše rukama i požuruje me.

Vidi ovo, pokazuje mi onda na ploču, pa prevodi s ćirilice: "Na ovom mjestu 19. 5. 1992. godine komandant glavnog štaba Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić izvršio je smotru dva bataljona samoorganizovanog naroda Opštine Novo Sarajevo." Shvataš, veli Kožo, u istočnom Sarajevu već pomalo nervozni, brzo će dvadeset godina da s ovog brda nije ispaljen nijedan jedini puščani, a kamoli topovski hitac!

Nismo mi, kako vidite, rastrošni i bahati Šveđani. Nama su topovi još dobri, šteta ih baciti. Neiskorištene, kao nove, raspustili smo tvornice, škole, muzeje i željezničke stanice, a kasarne, rovovi, bunkeri, utvrde i kule još nam valjaju. Istog tog dana, recimo, ubojicu i zločinca Darija Kordića u Zagrebu dočekali kao papu, pa požurili valjda odmah na smotru dva bataljona samoorganiziranog naroda Općine Busovača.

Naraštaj rođen poslije rata taman je dočekao punoljetnost: neće se valjda u utvrdama po brdima - vjenčavati?

Centralni dnevnik s Ristom Đogom


Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, rijeka poplavila cijelo selo, svi pobjegli, samo Mujo ostao sam u kući. Kad je drugog dana voda potopila prizemlje popeo se on na kat, pa otamo ugledao čamac s ekipom Federalne televizije. "Hajd, upadaj!", doviknuo mu snimatelj. "Neka vas, ja ostajem", odgovorio mu Mujo, "molit ću se Bogu i On će me spasiti!" Trećeg dana voda poplavila i prvi kat, pa se popeo na drugi, kad eto ti vojne amfibije s reporterom televizije Hayat. "Hajd, upadaj!", doviknuo mu ovaj, a Mujo mu odgovori: "Neka vas, ja ću se moliti Bogu i On će me spasiti!" Četvrtog dana voda prekrila cijelu kuću i Mujo se popeo na krov, kad ugleda iznad sebe helikopter s reporterom Face TV-a. "Hajd, upadaj!", zaurlao reporter viseći poput specijalca na konopcu i pružajući Muji ruku, ali ovaj tvrdoglavo ostao pri svome. "Neka vas, ja ću se moliti Bogu i On će me spasiti!"

Peti dan, jasno, podivljala bujica odnijela i kuću i krov i Muju, završio nesretnik na nebu, pa stao pred Gospodara Sudbine. "Nema u selu većeg vjernika od mene", požalio Mu se Mujo, "pet dana sam se molio, a Ti ništa!" "Ne znam stvarno u čemu je bio problem", odgovorio mu Gospodar, "tri puta sam ti slao pomoć."

Armagedonske poplave u Bosni i Hercegovini aktualizirale su ovaj stari vic, pa sad preostaje još samo da se dogovorimo je li ono sâm Gospodar Sudbine slao sve one reportere u

čamcima, gumenjacima, amfibijama i helikopterima, ili su Gospodari Sudbine upravo urednici novina, televizija i portala, što su Muji slali svoje snimatelje.

Ako je suditi po slučaju Pauline Janusz, bit će da je Bosna i Hercegovina ipak sekularna država: gospodar njene sudbine je, recimo, Senad Hadžifejzović, najveća bosanskohercegovačka televizijska zvijezda, vlasnik Face TV-a i urednik kultnog Centralnog dnevnika, u kojemu je na tu poljsku novinarku organizirana prava, pravcata hajka, dobri stari lov na vještice u najboljoj tradiciji sretnih devedesetih.

Svašta su, eto, nanijele poplave po Bosni, jednom čovjeku iz prijedorskog naselja Ljubija, čitali ste, iz bujice u dvorištu isplivao frižider pun granata i ručnih bombi - bombe su, naime, u Bosni hladno oružje - a u redakciju Face TV-a u Prelogovoj ulici nabujala Miljacka izbacila, ne biste vjerovali, Ristu Đogu.

Točno dvadeset godina nakon što je na Arkanovu zapovijed otišao odraditi gažu kao konferansje Cecinog koncerta u Zvorniku, pa pod nikad razjašnjenim okolnostima nestao u Zvorničkom jezeru, pod jednako nerazjašnjenim okolnostima čuveni se Risto Đogo prije koji dan pojavio na dvadeset prvom katu Bosmalovog City Centra. Iscijedio Đogo šinjel, opsovao nekoliko puta i Cecu i Drinu i vremensku prognozu, pa pokucao na vrata redakcije da upita jel mu počeo Dnevnik.

Tako je te večeri na Senadovoj televiziji objavljen prilog o poljskoj novinarki s bosanskohercegovačkom adresom, što se na portalu sarajevskog Media centra usudila objaviti kritički ogled o ulozi medija u nedavnoj nacionalnoj katastrofi. Prilog pod naslovom "Ono se zove Paulina" - u kojemu je nedvojbeno utvrđeno kako je Paulina Janusz, jasno, "u službi razbijanja Bosne i Hercegovine" - potpisao je stanoviti Rašid Halilović, ali iz svake rečenice isplivavao je močvarni duh Riste Đoge: nedostajali su samo Đogin pištolj i kakva demonska pošalica na kraju.

Paulina Janusz idealna je žrtva kukavelji iz Đoginog mokrog šinjela - em žena, em stranac. Od nekoga tko remeti dirljivo nacionalno jedinstvo pred Višom Silom, njihovom prijekom sudu bolje je jedino kad nacionalno jedinstvo pred Višom Silom remeti žena, a jedino bolje od žene koja remeti nacionalno jedinstvo pred Višom Silom je - ako je ikako moguće - da je strankinja.

Filozofija bosanskohercegovačke palanke, naime, strancu dopušta samo da se smije njihovim vicevima, hvali ćevape i skladan suživot, divi se ljepoti divlje prirode i navija za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu. Primijeti li, međutim, mitološki stranac grešku u ponuđenoj slici bosanskohercegovačke arkadije - bez obzira primijećuje li to logikom svog posla, interesa ili čak emocije prema toj zemlji, bez obzira je li na tom crtežu zaokružio vehabije u Maoči ili, štajaznam, beskrupuloznog malezijskog milijardera u FK Sarajevu - on se izravno kvalificira "u službu razbijanja Bosne i Hercegovine".

Paulina je tako u svom tekstu analizirala kako prevladavajući mirnodopski medijski senzacionalizam funkcionira u uvjetima izvanrednog stanja: većina medija podijelila se tako na one koje vodena kataklizma nije ni dotakla, pa nisu dopustili da im katastrofa poremeti satnicu turskih serija i televizijske prodaje lonaca od nehrđajućeg čelika, i one koje je poplava lijepo ponijela, pa su se pridružili internetskoj histeriji, iskoristivši priliku da se usput malo reklamiraju, prikazujući tako poplavu kao - u najkraćemu - opasni prirodni fenomen koji pogađa reportere i snimatelje što prkose smrti.

Za živog i zdravog Ristu Đogu, naravno, nije bilo nikakve sumnje: Paulina Janusz je u službi razbijanja Republike Srpske.

Pardon, Bosne i Hercegovine.

Nakon toga krenuo je, jasno, lov na vješticu iz Poljske, zakotrljala se hajka nezapamćena još od one imbecilne afere s pjesmom Predraga Lucića o Dariju Kordiću, i Paulina Janusz na koncu je morala napustiti Bosnu i Hercegovinu. Žena, jebiga, nema hrabrost novinarskih heroja što prkose smrti, uplašila se nekoliko nedvosmislenih prijetnji i vratila kući. Nacija je odahnula: hrabri reporter Face TV-a raskrinkao je još jedan bijedan pokušaj razbijanja BiH.

Svakako, ponašanje medija i društvenih mreža za nedavnih katastrofalnih poplava i inače zahtijeva pomniju analizu: pitate li mene, sva je sreća da devedeset druge nije bilo interneta. Kamo, međutim, iste te sreće da je Risto Đogo umro devedeset četvrte.

Džennetske hurije u raju za investitore


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča dnevnik. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča kakav vic ili televizijski dnevnik.

Elem, prošlog petka televizija prekinula program da javi kako Bosni i Hercegovini prijete katastrofalne poplave, u zeničkom naselju Lašva i općini Doboj-Jug započela je evakuacija stanovništva, u Gradačcu, Srebreniku, Kladnju i Brčkom proglašeno je vanredno stanje, a dramatično je i u samom Sarajevu: vodostaj Miljacke najviši je u posljednjih deset godina, a najkritičnije je, veli televizija, na području Ilidže, gdje je uslijed rasta vodostaja Bosne, Željeznice, Dobrinje i Kasindolskog potoka već poplavljeno stotinjak kuća i industrijskih pogona.

Toliko o poplavama, poštovani gledatelji, a kad smo već kod Ilidže, u velikoj Sali hotela Terme danas, drugoga dana Sarajevo Business Foruma, održana je panel-diskusija na temu Regionalni potencijali u energetici. "Postoje veliki resursi koje nismo koristili posljednjih dvadeset godina", rekao je u svom izlaganju federalni ministar energetike Erdal Trhulj, podsjetivši na ocjenu kompanije International Finance Corporation kako Balkan ima vodene potencijale za tri i pol milijarde dolara investicija. "Možemo reći da u Bosni i Hercegovini ima previše vode", zaključio je ministar Trhulj. "U tom pogledu BiH je raj za investitore."

Svakakve budalaštine, eto, čovjek može očekivati u Bosni i Hercegovini, ali da je s "previše vode" ta zemlja "raj za investitore" - u trenutku kad televizija javlja da se Bosna davi u

poplavama, a da je situacija u Sarajevu najkritičnija upravo na Ilidži - Mujo ili Suljo, da je kojim slučajem jedan od njih ministar energetike, ne bi izjavili niti u vicu s Amerikancem, Rusom, plavušom i napušenim zekom, a kamoli na forumu biznismena u hotelu na Ilidži, dok građani dolje pod prozorom grozničavo pune vreće s pijeskom, otčepljuju prolaze pod mostovima i panično mašu helikopterima.

Sedam dana je prošlo, poplavilo od tada pola Balkana, izginuli deseci ljudi, uništene stotine hiljada kuća, postala Bosna pakao za Bosance, pa se u međuvremenu nekako i zaboravilo da je takva "raj za investitore", akvapark sa trista čuda, tri hiljade vodenih atrakcija i tri milijarde dolara potencijala. Zaboravilo se to i onda kad se u općoj histeriji stalo tragati za uzrocima najgorih poplava u pisanoj historiji ovih prostora.

Jedni su tako uvjeravali kako je vodenu kataklizmu u najboljoj starozavjetnoj tradiciji poslao sam Gospod Bog, razjaren najavljenom Sodomom, Gomorom i gay-paradom u Beogradu, drugi su za sve optužili samog Đavla - časopis Aura nepogrešivo je na fotografiji jednog odrona prepoznao lik Šejtana, neki su portali javili kako je u Željeznom Polju samo šehidsko mezarje, Subhanallah, ostalo netaknuto, a Avaz je mrtav-hladan objavio i senzacionalnu vijest kako je u jednoj potopljenoj i razorenoj kući na jezeru Modrac neoštećen i suh ostao samo Kur'an - a treći, razumniji i trezveniji, pokazivali su prstom dalekovode i bandere, optužujući za katastrofu HAARP, zloglasni američki Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije, koji pomoću tajne mreže svojih antena mijenja klimu i organizira na Balkanu prirodne katastrofe. Sve dok se na kraju nije stidljivo javila i grupa znanstvenika iz hrvatskog Hidrometeorološkog zavoda, sa fantastičnom tezom kako su za nezapamćene poplave odgovorne obilne kiše koje su padale više od mjesec dana.

Eh, da mi je netko na vrijeme, recimo u osnovnoj školi - dok smo učili kondenzaciju, ionizaciju i kumulonimbuse, sve sanjajući astronautske skafandere - rekao da će globalna kompjuterska mreža za četrdeset godina služiti da temeljito oglupjelom čovječanstvu senzacionalno otkrije kako poplave nastaju kad se otapa snijeg i padaju kiše!

Nije, međutim, pitanje otkud poplave na Balkanu, već otkud štete od tih poplava. Zato, shvatili ste, zgodno dođu kojekakvi Bogovi, Šejtani, chemtrailsi i poludjeli znanstvenici iz filmova o Jamesu Bondu. Ako su, naime, poplave zaista Božje djelo, štete od poplava - kaže stara hidrometeorološka - isključivo su djelo čovjeka. Istog onog koji i zemlju i zrak i vodu vidi samo kao potencijale od milijardi dolara i resurse za ulagače. Optimistu, poznata je stvar, poluprazna čaša vode zapravo je napola puna, a vodeni džehenem ustvari džennet za investitore.

Otkrilo se tako da brane po Srbiji nisu kolabirale zbog gay-parade, već zbog dvadeset godina izvlačenja para iz sumnjivih poslova lokalnih političara i biznismena, otkrilo se da nasip na Savi kod Rajeva Sela nije pukao jer je HAARP naciljao Balkan, već zato što su beskrupulozni hrvatski građevinari tu vadili šljunak, otkrilo se na kraju i da Bosna i Hercegovina nema "previše vode" samo zato što se ukazao Šejtan, već i zato što u budžetu Federacije BiH za 2014. godinu, u stavci "prevencija, zaštita i spašavanje od prirodnih nesreća", stoji točno nula zarez nula maraka, i što je federalna Vlada samo dva-tri mjeseca prije kataklizme s računa Civilne zaštite povukla trideset šest milijuna maraka kako bi sebi podijelila plaće i dnevnice.

Najzad, ni one katastrofalne suše prije dvije godine nisu nas poharale zbog gay-parade ili HAARP-a, već zato - kako je precizno tada ustanovio Holger Kray, šef Svjetske banke za poljoprivredu i ruralni razvoj - što je "sustav navodnjavanja i odvodnje bivše Jugoslavije, u

svoje vrijeme jedan od najrazvijenijih na svijetu, u dvadeset godina sistematski i nepovratno uništavan".

Je li, međutim, i do kraja uništen? Vjerovali ili ne, još nije. "Postoje veliki resursi koje nismo koristili posljednjih dvadeset godina", podsjetit će gospodu biznismene ministar Trhulj.

Zato danas, eto, imate raj za investitore, kojekakve konjokradice, političke uhljebe, trgovce nekretninama, građevinsku mafiju i bjelosvjetske mufljuze koji će ono "previše vode" pakirati u bočice od pola litre i prodavati vam po dvije marke, a od novca za brane i nasipe graditi sebi dvorce u kojima ćete ih dvoriti i zabavljati.U "raju za investitore", naime, vama je namijenjena uloga džennetskih hurija.

Leonardo na univerzitetu u Brčkom



Elem, stoji švercer ispred Evropskog univerziteta u Brčkom i viče: "Hajmo ljudi, diplome na akciji po hiljadu maraka! Medicina, pravo, ekonomija, političke nauke... sve po hiljadu!" "Imaš možda menadžment u saobraćaju?", upita ga Mujo. "Jašta nego imam", izvadio tip diplomu. "A možel' za sedamsto maraka?" "Sedamsto?", zastane ovaj. "Za te pare ipak ću morati malo da te propitam."

Sad, je li bilo baš tako, ne znam – pošto kupio, po to prodao – ali ako i ne znamo kako u Bosni i Hercegovini nastaju diplomirani pravnici, ekonomisti i inženjeri, nakon onog skandala u Brčkom, kad se otkrilo da na Evropskom univerzitetu radi ukupno deset profesora, znamo barem kako nastaju vicevi.

Na cijelom slavnom brčanskom univerzitetu, na pedesetak fakulteta, radilo je deset profesora, i morao je to biti upravo rudarski posao. Baš kao u rudniku Breza prije šezdeset pet godina, kad je ono legendarni udarnik Alija Sirotanović u jednoj jedinoj smjeni sam iskopao stotinu pedeset dvije tone ugljena, cijelih pedeset više od mitskog sovjetskog heroja rada Alekseja Stahanova, a nepravedno mu zaboravljeni kolega Nikola Škobić samo dva dana kasnije u istom rudniku iskopao još četrnaest tona više.

Jednako tako jedan je profesor na Evropskom univerzitetu u Brčkom, otkrilo se, sam samcat u

istoj akademskoj godini predavao pedeset šest nastavnih predmeta, a kolega onda zavrnuo rukave pa uzeo četrnaest više - ravno sedamdeset. Svi renesansni polihistori i homo universalisi morali bi se ušima poklopiti pred ovim akademskim udarnicima, a svestranog bi Leonarda da Vincija na Evropskom univerzitetu zajebavali kao fah-idiota.

- Slikar, vajar, arhitekta, vajar, inženjer, matematičar, botaničar, anatomičar, biolog, geolog, kartograf i pisac – čitao bi Nedeljko Stanković, vlasnik Evropskog univerziteta, molbu za posao starog talijanskog profesora. – A gluma, niste naveli glumu? Mislio sam da na Univerzitetu otvorim i filmsku akademiju, da angažujem malo Kusturicu i vas...

- Ne, nažalost – umorno bi odgovorio sijedi profesor, već navikao na ovakva pitanja. - Ja nisam Leonardo di Caprio, nego Leonardo da Vinci.

- Da Vinci? Čuj – ponovio bi gazda, pa opet bacio oko na molbu i duboko uzdahnuo. – Ovo je znači sve? Nemate možda barem još menadžment u saobraćaju?

- Nisam stigao i to da završim – sarkastično bi odgovorio sijedi profesor.

- Dobro, može onda na pola satnice – nevoljko bi završio gazda Nedeljko. – Al ipak ću morati malo da vas propitam.

Pored takvih udarničkih profesora, nisu ni studenti mogli biti ništa lošiji, pa je prošlog mjeseca zabilježeno kako su petorica magistara farmacije na brčanskom Evropskom univerzitetu fakultet završili za samo godinu dana. Izbila, jasno, velika afera: kako je moguće u Bosni i Hercegovini za samo godinu dana skupiti hiljadu maraka?

U istom slavnom sveučilišnom gradu, uostalom, malo nakon afere sa Evropskim univerzitetom otkrilo se i da dvadesetak funkcionera Distrikta Brčko radi sa falsificiranim svjedodžbama o završenoj srednjoj školi. U Posavini je to, čini se, prilično uobičajena stvar: svojedobno su, sjetit ćete se i toga, u srednjoj školi "Pero Zečević" u Odžaku direktor i razredni starješina falsificirali gotovo šest stotina svjedodžbi. Šest stotina! Pitanje je, jasno, je li u tu školu itko ikada uopće i išao. Tek valjda nakon što je otkrivena afera, građani Odžaka saznali su da je ona napuštena, prazna smeđa zgrada u Ulici Džemala Bijedića zapravo - srednja škola.

Naravno, slučajevi u Posavini i Brčkom nisu usamljeni: u Bosni i Hercegovini, naime, obrazovni je sustav ponešto drugačiji od klasičnog, uobičajenog u europskim zemljama. Dok je u tradicionalnim kulturama običaj, recimo, djetetu nakon uspješno završene srednje škole za poklon kupiti prvi automobil, u Bosni je običaj djetetu, kad uspješno nabavi prvi automobil, za poklon kupiti diplomu završene srednje škole. Dok u tradicionalnim europskim kulturama roditelji plaćaju fakultet, a studenti časte za diplomu - u Bosni i Hercegovini studenti plaćaju za diplomu, a roditelji časte fakultet.

Zato su samo neupućene iznenadili ovih dana objavljeni podaci iz istraživanja Instituta za razvoj mladih Kult, prema kojima čak trećina mladih između petnaest i dvadeset četiri godine starosti napušta obrazovni sustav. Zna li se da podaci otprilike odgovaraju onima iz Republike Srpske, a da pritom više od trideset posto onih još mlađih nakon osnovne škole uopće ne nastavlja školovanje, ovako laički – tradicionalnom matematikom – ispada da polovica mladih u Bosni i Hercegovini ima samo osnovnu školu.

Sad, međutim, znamo i gdje završavaju silni ti mladi ljudi s osnovnom školom: tamo gdje i ostali, sve kako je red - najprije u srednjoj školi, recimo u Odžaku, a onda na studiju, primjerice u Brčkom. Samo u Bosni, shvatili ste, mladi prekidaju školovanje da bi završili fakultet.

- Profesore, može potpis? – salijeću onda studenti starog Leonarda po hodnicima univerziteta.

- Može – odgovorit će ovaj uzimajući im indekse. – Menadžment u saobraćaju, jelde?

- Ma jok, samo autogram – nestrpljivo će onda studenti vadeći mobitele. – Možel i slika za Fejsbuk?

Turska i Hercegovina



Elem, znaš li šta je to kad se u kafani nađu Amerikanac, Rus i Turčin? Znam, reko, vic. Jok, veli, nego pauza sjednice Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Zanimljive stvari događale su se, eto, proteklih dana u Bosni i Hercegovini. Dok je Rusija, priznavši rezultate referenduma i Krim kao nezavisnu državu, gomilala vojsku uz ukrajinsku granicu - zbog čega je na nuklearnom samitu u Haagu na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država izbačena iz grupe G8 - na lokalnim izborima u Turskoj uvjerljivo je pobijedila Partija pravde i razvoja premijera Recepa Tayyipa Erdoğana. Još uvjerljivije, međutim - rezultatom 3:0 - Manchester City je u gradskom derbiju na Old Traffordu pobijedio United, uz dva gola Edina Džeke.

Tu, jasno, vi malo zastanete, počešete se po potiljku pa zbunjeno upitate: kakve veze, bogati, Džekini golovi imaju s Bosnom i Hercegovinom?

Uostalom, da ikakve veze s Bosnom i Hercegovinom imaju, da ih je - onako kako ih je uvalio za City, njegove navijače, bogate arapske gazde i svoju tjednu plaću od stotinu hiljada eura - Edin Džeko uvalio i za Bosnu i Hercegovinu, valjda bi građani pomahnitali od sreće kružili u automobilima Sarajevom sa zastavama Manchester Cityja, a ne zastavama Republike Turske i Erdoğanove Partije pravde i razvoja.

Umjesto pobjede Cityja na Old Traffordu, do dugo u noć slavila se tako po bosanskim gradovima premoćna pobjeda turske Partije pravde i razvoja na lokalnim izborima. Nekome, opet - valja dopustiti i tu mogućnost - može izgledati prilično blesavo da se u Sarajevu tako euforično slavi Erdoğanova pobjeda na lokalnim izborima, ali samo demokratski ignoranti umanjuju značaj lokalnih izbora.

Neće, eto, više biti pizdarija s tramvajima i Gradskim saobraćajem, neće više u gradu biti lakše naći posao nego parking-mjesto, neće ulicama tumarati čopori divljih pasa, neće se - sad kad je Recep Tayyip Erdoğan pobijedio na lokalnim izborim - Stupska petlja graditi kao da se tamo na zapadnom kraju Sarajeva gradi najveća bosanska piramida. Procvast će Sarajevo sad kad Erdoğanova Partija pravde i razvoja preuzme kantonalnu vladu i gradsko vijeće.

Tako uvjerljivo turski je premijer pobijedio još samo u Istanbulu i Ankari. Da, i Zenici: osam i pol hiljada korisnika budžetskih sredstava u Zeničko-dobojskom kantonu, recimo, odahnulo je kad se pročulo da je na lokalnim izborima pobijedio Erdoğan. Nisu, istinabog, plaće za februar još stigle, ali Zeničani su ih već zapili slaveći u kafanama pobjedu Partije pravde i razvoja. Džabe je SBB nekidan dovukao onolike autobuse u zeničku Arenu: nema Fahro šanse protiv Erdoğana.

Osim za komunalne probleme u Sarajevu, Zenici, Bihaću i drugim gradovima, pobjeda Recepa Tayyipa Erdoğana na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini još je, međutim, važnija za svjetsku stratešku ravnotežu. Nakon što su u Banjoj Luci bučno proslavljeni rezultati referenduma i ruska aneksija Krima - pa se Republika Srpska već ponizno nudi mudrosti i milosti tovariša Lenjina, Staljina, Putina, kojega li već - NATO-u je od neprocjenjivog značaja uz granicu Federacije BiH s Rusijom imati stabilnu tursku lokalnu vlast.

I ne zna živ čovjek je li se to svjetski geopolitički interesi prelamaju u Prijedoru i Cazinu, ili se to bosanskohercegovački geopolitički interesu prelamaju na Krimu i Crnome moru. Ne zna živ čovjek zapravo hoće li to u Ukrajini započeti drugi bosanskohercegovački rat, ili će u Bosni i Hercegovini započeti treći svjetski.

I ne zna što bi bilo gore.

Ne bi ni to, najzad, bilo prvi put. To da neki Bosanac iz Obljaja kraj Grahova nabavi pištolj, pa da započne svjetski rat. A u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku sedamsto pedeset hiljada ljudi ima pištolj, pušku ili kalašnjikov.

Što, jasno, nije problem dok ih u BiH imaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Problem je kad ih u BiH imaju Rusi, Amerikanci i Turci.

Pojma, primjerice, svijet nije imao koliko je - točno stotinu godina nakon Onoga rata - opet bio blizu, kad su ono nekidan turski lovci presreli ruski špijunski avion. Osam lovaca tipa F-16 turskog ratnog zrakoplovstva presrelo je nad turskom obalom ruski Iljušin Il-20 - prava se drama odvijala na nebu iznad Crnog mora i u kafanama po Sarajevu i Banjoj Luci - i da je samo malo zadrhtao prst na obaraču turskog pilota, opet bi Bosna plivala u krvi.

Tako, naime - kad se u kafani nađu Amerikanac, Rus i Turčin - u svijetu počinju vicevi: samo u Bosni i Hercegovini tako počinju ratovi.

U 3:10 za džumuZvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin. Ima i Šaki taj običaj, zovne u dva iza ponoći s Boračkog jezera da ispriča vic.

Elem, nazvao Bakir hodžu da ga pita može li sutra izostati s namaza. Ne može, veli, nikako na džumu, pa bi on otklanjao kod kuće. "Dina mi", veli, "sve ću isto ko da sam u džamiji." "Hm", razmislio hodža, "a imaš li u kući frižider?" "Frižider?!", zbunio se malo Bakir. "Ja, frižider", ponovio mu hodža, "onaj veliki, kockasti?" "Imam, efendija, baš takav", spremno će onda Bakir, "kupio ga baš nekidan u BBI-centru". "E pa kad završiš namaz, baci kakvu crnu deku preko njega i obiđi koji krug", objasnio mu hodža, "da odmah i hadždž obaviš."

Tako je u vicu, ali Bosna i Hercegovina nije vic i zajebancija, tamo se te stvari ozbiljno shvaćaju. Ne postoji situacija u kojoj će čestiti čovjek, Bošnjak i Izetbegović propustiti džumu-namaz. Nekidan tako - samo posljednji primjer - član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović zatekao se u vrijeme džume u zgradi zajedničkih institucija BiH u Sarajevu, na sastanku vođa parlamentarnih stranaka sa visokom predstavnicom Europske unije za vanjske poslove Federicom Mogherini i europskim povjerenikom za proširenje Unije Johannesom Hahnom.

Nije to, međutim, bio samo još jedan dosadni i zaludni sastanak: ovaj je stigao nakon nekako istodobnih izbora za bosanskohercegovački i europski parlament, i otvorenih signala nove vlade EU kako bi mogla snažnije povući BiH k sebi - gospođa Mogherini čak je najavila kako će joj Bosna i Hercegovina biti u strateškom fokusu - pa su ga nimalo protokolarnim, vrlo važnim i gotovo ključnim u pristupanju BiH Europskoj uniji ocijenili i komentatori vodećih svjetskih medija. Sve je stoga pažljivo isplanirano i utanačeno, ništa nije prepušteno slučaju, osim jednog malog, naoko nevažnog detalja: sastanak je dogovoren za petak u pola dvanaest.

- Ne razumijem – rekla je europska ministrica vanjskih poslova, gledajući kako se gospodin Bakir Izetbegović, niti petnaest minuta nakon početka sastanka, diže sa svog mjesta i kupi stvari.

- Moram stići tačno u podne – objasnio je Bakir.

- Tačno u podne?! – zbunila se gospođa Mogherini.

- Aha – objasnio joj Bakir. – Za džumu.

- Tačno u podne za džumu? – sažaljivo ga je pogledala europska ministrica, pa ga obzirno ispravila. – Dragi Bakire, nije u podne, nego u tri i deset. I nije džuma, nego...

- Bogami je džuma. I bogami je u podne – lecnuo se Bakir.

- Gospodine, vjerujte da znam, otac mi je bio režiser – ljutnula se sad malo i gospođa ministrica.

Eh da, zaboravio sam vam reći, gospođa je, možda niste znali, kćerka dosta poznatog talijanskog režisera Flavija Mogherinija.

- "Tačno u podne" - nastavila je ona polako - i "U tri i deset za Yumu" nisu isti film.

Sad, jesu li moji izvori sa sastanka u zgradi zajedničkih institucija BiH pouzdani, dalo bi se razgovarati, ali da je stvar bila u tome da se gospoda iz Europske unije i gospoda iz Bosne i Hercegovine slabo međusobno razumiju, to znamo i bez pouzdanih izvora.

Najzad, sve da je na početku možda i najvažnijeg sastanka što će ga imati za svoga mandata Bakir Izetbegović podigao ruku i objasnio gospođi Federici kako mora točno u podne u kino, gledati "U tri i deset za Yumu" – ili u tri i deset, gledati "Točno u podne", sad sam se i ja malo zbunio – ne bi ga ona gledala ništa manje smeteno, nego kad joj je objasnio da mora u tri i deset na džumu. Pardon, točno u podne. Ne, naravno, zbog toga što bi europska gospoda mislila kako su odlazak u kino i u džamiju ista unutrašnja potreba, ili što ne bi znala da je džuma-namaz kod muslimana svetinja i farz, već zato što je svugdje u takvom, pristojnom svijetu, obaveza društvenih vođa da javno dobro i korist stave ispred ličnog.

Da je ovaj Bakir, poput onog iz vica, pitao svoga hodžu, da je pisao bilo kojem alimu, Rijasetu, Vijeću za fetve ili samom reisu, svugdje bi mu rekli - to znam čak i ja, kaurin - da će mu dobri Allah halaliti jednu džumu, ako je za dobro naroda i zajednice. A da nije bilo za dobro Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, ne bi se valjda Bakir na tom sastanku ni pojavio, niti bi prije sastanka onako cvrkutao i biglisao.

Prije četiri godine, recimo, na zahtjev njemačkog nogometnog saveza Središnje je vijeće muslimana u Berlinu, konzultirajući stručnjake s egipatskog sveučilišta Al-Azhar, profesionalnim nogometašima - s obrazloženjem da im je nogomet jedini izvor prihoda - odobrilo izuzeće od obaveze ramazanskog posta, a odgovarajući na nedoumice islamskih vjernika učenjaci će upozoriti kako su po Ibn-Abbasu, radijallahu anhu, čak i studen i kiša ponekad opravdani razlog da se preskoči džuma-namaz.

Odlaskom iz zgrade na samom početku sa sastanka s visokim izaslanstvom EU – napuštajući dakle proces europskih integracija već nakon petnaestak minuta – Izetbegović nije tako poslao poruku Europskoj uniji, već državi čijeg je Predsjedništva član i narodu kojega u tom predsjedništvu predstavlja. U Bakirovu unutrašnjem svijetu i poretku, naime, Bošnjaci su kao zajednica negdje ispod njemačkog udruženja profesionalnih nogometaša, a Bosna i Hercegovina kao prirodna pojava manje važna od obične malo jače kiše.

Drugo bi, naime, bilo samo stručno teološko objašnjenje, ono po kojemu funkcija u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine Izetbegoviću, jebiga, nije jedini izvor prihoda.

Gdje je njemu Europa, a gdje Bosna i Hercegovina, Izetbegović je, uostalom - jednako birajući između Europe i džume - pokazao i prije tri mjeseca, kad se istim neoprezom europske koordinacije dogodilo da njemačka kancelarka Angela Merkel konferenciju o zapadnom Balkanu sazove na isti dan kad je u Ankari - ne biste vjerovali, u tri i deset poslijepodne - zakazana svečana inauguracija novog turskog predsjednika i Bakirova osvjedočenog prijatelja Recepa Erdogana. Izetbegović se premišljao točno sekundu: za razliku od zapadnog Berlina, u istočnom je Istanbulu kod kuće. Tamo - kako smo vidjeli prije dvije godine, dok je još predsjednik Turske bio Abdullah Gul - predsjednici zajedno klanjaju džumu-namaz.

Zapad je, naime, nevjeran i divlji, a na Divljem zapadu vrijede drugačija pravila. U "Točno u podne", recimo, vlakom u podne u grad stižu opasni razbojnici, s kojima se - znate svi tu priču

- obračunava mjesni šerif, danas bismo rekli predsjedavajući predsjedništva. Da Garyju Cooperu, naime, nije bilo do općeg dobra i Bosne i Hercegovine, skupio bi se s Grace Kelly i pobjegao u Istanbul. Pa bi pravdu u svoje ruke morali uzeti mještani. Kao, shvatili ste, u onom drugom, u kojemu sami hvataju razbojnike i ispraćaju ih na vlak.

U tri i deset za džumu.

Documents

Boris Dezulovic - Kolumne