Barikade uvajte se, mladi prijatelju, pisaca koji ne znaju ta su napisali, i zato su to napisali

Danilo Ki

Ako tekstovi prikupljeni u ovoj knjizi imaju neku zajedniku intenciju onda bi se ona mogla izraziti u slici barikade. Ne samo

zato to otvoreno ele potaknuti na pobunu protiv stvarnosti o kojoj govore i to sasvim konkretno nastoje ometati tu

stvarnost, preprijeiti put, gdje god je to mogude, svim oblicima drutveno poeljne normalnosti. To bi jo uvijek bilo

premalo u drutvu kao to je hrvatsko, drutvu permanentne nacionalne revolucije u kojem je pobuna postala opdenarodna

stvari i utoliko jo samo izraz masovnog konformizma, dok je jednostavna ljudska normalnost tek drutveno nepodnoljivi

eksces.

Metafora barikade eli znaiti vie. Ona je uvijek bila oblik u kojem je na traumatski nain izlazio na vidjelo neki

unutardrutveni antagonizam. Na barikadama je, tovie, roen moderni ovjek i s barikada su proklamirane sve one

vrijednosti koje njegovu ivotu i danas daju smisao i dostojanstvo. Na prvom mjestu svijet demokracije. Njegova

suprotnost je svijet granic u kojem se imanentni drutveni antagonizmi mogu podnijeti tek kao neto to dolazi izvana i s

im se drutvo susrede samo na svojim vanjskim granicama. Postupak iskljuenja, projiciranja unutardrutvenog proturjeja

u izvanjsku prijetnju homogenoj zajednici ne moe se meutim uskladiti s demokratskim iskustvom. Ono, naprotiv,

pretpostavlja priznanje izvorne drutvene heterogenosti, jednako kao to odbacuje iluziju realizirane drutvene harmonije.

Proturjeje, drama unutarnjeg sukoba to je sm nain na koji moderno drutvo egzistira, a ne neto tue to pod svaku

cijenu valja odstraniti.

Hrvatsko je drutvo, drutvo granic, a ne barikad. Strah od proturjeja, od unutarnjeg razdora i sukoba koji dominira

hrvatskom politikom i kulturom, izraz je povijesne nezrelosti i simptom konstitucijske slabosti hrvatskog drutva. Fascinacija

pitanjem vanjske granice, odnosno zaokruenja u jedinstvenu, etniki istu, cjelinu, kompenzacija su ove slabosti, bijeg

drutva od vlastite istine.

Barikade svjesno ele ostati u pluralu. Zato to su podignute na tezi da mnotvo drutvenih antagonizama danas vie nije

mogude svesti na jednu privilegiranu toku loma. Ne postoji vie jedno jedino fundamentalno proturjeje koje u sebi

saimlje sve drutvene suprotnosti. Kao to vie ne postoji ni jedinstveni politiki prostor unutar kojeg je mogude postidi

razrjeenje tih suprotnosti. Vie se ne moe podignuti jedna jedina barikada koja bi drutvo podijelila u dva meusobno

jasno suprotstavljena tabora. Zato se Barikade ne podiu prema nekom unaprijed zadanom ideolokom planu, a niti a

prioripriznaju ved uspostavljene demarkacije: mi-oni u etnikom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati,

jugonostalgiari-nacionalisti, ljeviari-desniari, fini graani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-

balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politiki

diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformistikoj funkciji, kao la koju drutvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi

moralo suoiti s vlastitom stvarnodu, s odgovornodu za tu stvarnost i nudom korjenite promjene.

Kao i prave barikade, tekstovi u ovoj knjizi ne pokuavaju prikriti spontanost u kojoj su nastali. Sastavljeni su od

raznorodnog materijala koji se u danom trenutku i na danom mjestu naao pri ruci: filozofija jezika, popularni vic,

psihoanaliza, fenomen masovne kulture, kritika ideologije, narodna poslovica, psovka, ratni zloin, Kant & Sidney Lumet,

Lacan & Franjo Kuharid, Aralica & Hamlet, Dagobert Duck & J. B. Tito, Ono to im je zajedniko jest praksa intelektualne

urbane gerile.

ovjek nije drvo

Jo neto je zajedniko tekstovima u ovoj knjizi svi do jednoga napisani su izvan Hrvatske. Nastali su u egzistencijalnoj

situaciji odmaka od stvarnosti o kojoj govore. To nikako ne bi trebao biti njihov nedostatak. Stvarnost domovine, ratna,

politika, a prije svega kulturna i intelektualna stvarnost, sveprisutna je u njima. Ono ega nema, al je za tom naputenom

domovinom. Iz jednostavnog razloga: upravo je domovina, ta "sakralizacija banalnog", kako je govorio Vilm Flusser, ono

to valja napustiti da bi se zbiljski postalo ovjekom. I to najprije kao osjedaj, potom kao ideju i na koncu, zato ne, i kao

stvar samu. Ovi stupnjevi emigracije uvijek mogu postati i stupnjevi emancipacije.

Otidi? Da, otidi! Ta tko pametan u nas nije pomislio ono to i Krlea ne tako davne etrdeset trede: "Ved godinama se pitam

zato nisam otputovao iz ovog malog grada gdje mi je sve strano () Tu sam inostranac kao da sam doputovao sa jedne

druge planete, i tu se gnjavim jalovo ved godinama".

Smisao ovih Krleinih rijei jo je zaahuren u sentimentalnoj gesti. One jesu kritika hrvatske stvarnosti, ali u formi gorkog

intimnog razoaranja. Zato jo uvijek pretpostavljaju intimno zainteresiranog adresata nekoga tko de pogoen kritikom

jednako sentimentalno reagirati: "Ostaj(te) ovdje!" Ali tu nije rije o odlascima i povratcima. Oni su u jednakoj mjeri

nemogudi, jer to to je dovedeno u pitanje jest samo mjesto subjekta. ovjek se nema kamo vratiti jer nema to ni napustiti.

Krlein motiv odlaska, doveden do pojma, upuduje na permanentnu dislociranost modernog ovjeka, dislociranost u

egzistencijalnom vidu, ali i u smislu njegova identiteta, dakle, dislociranost unutar simbolikog univerzuma u koji smjeta

svoj ivot. Za Krleu ovjek kao takav jest egzilant, a egzilantu se, kae Flusser, moe dogoditi i da otkrije "da ovjek nije

drvo. I da se moda ljudsko dostojanstvo sastoji upravo u tome da se nema nikakva korijenja".

ovjek nije arapa

S koje su intelektualne pozicije napisani tekstovi Barikada i na koji se koncept "uloge intelektualca" oni oslanjaju?

Kljuno mjesto u Lasidevoj Kronologiji na kojem on konkretno odreuje u emu je Krleina "izdaja intelektualca" glasi:

"umjesto donkihotskog, volterijanskog, kantijanskog i Starevidevog imperativa moralnosti, Krlea je (kaem: jednim

dijelom svog rada) prihvatio hegelijanski princip uma i historijske (ili etike) pragmatinosti. Time je prestao biti 'lud' i

postao je 'razuman'. Izgubio je dimenziju biblijskog proroka, njegovu istodu, traginost i veliinu. U povijesti hrvatskog

naroda prorokih stigmatizacija i vizija bilo je vrlo malo. To je zapravo naa najveda praznina: nedostatak spiritualne i

moralne beskompromisnosti i nepokolebljivosti".

Stanko Lasid ovime nije samo izrekao kritiku Krlee nego je i pozitivno odredio drutveno poeljni model intelektualnosti.

Rije je o uzoru one "istode, traginosti i veliine", kakve posjeduju "biblijski proroci". I rije je o konstataciji da je

nedostatak takva intelektualnog uzora ona najveda praznina u povijesnom iskustvu hrvatskog naroda.

Prorok meutim nije nikakav pojedinac od prirode ili boga nadaren nadljudskom modi spoznaje, vizionar onostrane

spiritualnosti i boanske istode i moralnosti. Prorok, to je prije svega drutvena uloga! Fantazma nekog mjesta, elitnog

dakako, s kojeg se vidi potpuna istina drutva i na kojem se ta jedna, jedina istina a priori posjeduje. S iskazom proroka, s

proroanstvom dakle, nema rasprave, nema dijaloga, nema izmjene argumenata ono se uzima na znanje, i to je sve.

Konzument proroanstva, s druge strane, pasivni je objekt zbivanja koji sebe doivljuje kao igraku hirovite sudbine. Slika

proroka za njega je protutea kaosu koji ivi, uzvieni regulativ njegove kontingentne povijesne egzistencije. Rascjep meu

njima prividan je. Oni se meusobno nadopunjuju kao polovi iste cjeline ideje drutva koje je u stanju postidi harmoniju

svojih proturjeja. Zato je Lasidev idealni intelektualac, onaj dakle "s dimenzijom biblijskog proroka", smjeten u kontekst

povijesti (hrvatskog) naroda. On je definiran u funkciji "dobrobiti za narod". Ali to intelekt ima s "dobrobiti za narod" i

uopde s dobrobiti kao takvom? I zato bi intelektualac trebao igrati konstruktivnu ulogu u povijesti nekog naroda? Kad

razum radi za dobrobit naroda onda se ved odrekao svoje slobode, dakle i samoga sebe. A moderni intelektualac, on se

ionako raa tek onda kad se oslobodio "funkcija" i kada je ideoloku konstrukciju "naroda i njegove povijesti" konkretno

doveo u pitanje.

U Lasidevu modelu uzorite intelektualnosti dolazi do izraaja sindrom dobrohotne konstruktivnosti koji iznosi na vidjelo

staru enju za privilegiranom drutvenom ulogom intelektualca, za onom ulogom koju su u drutvu igrali udotvorci i

amani, proroci i svedenici svi oni ija se zadada sastojala u tome da prazninu oko koje se konstituira drutvo ispunjuju

provizorijem proroanstva, mitskih pria i religijskih slik svijeta. Taj zahtjev za konstruktivnodu odavno je prepoznat u

svojoj kompenzacijskoj funkciji: "Od filozofije se zahtijeva, nakon to je religija izgubljena, da se baci na izgradnju i da

zamijeni upnika." (Hegel).

Lasidev Krlea postao je drutveni konformist (u smislu "hegelijanske pragmatinosti"), zato to je prestao biti fanatik

beskompromisne moralnosti s "dimenzijom biblijskog proroka". Ali taj fanatik i sam je izraz konformistike potrebe drutva

koje se ne usuuje suoiti s izazovima modernog vremena. U modernom drutvu i modernoj (masovnoj) kulturi ne postoji

vie ono privilegirano mjesto na koje bi se mogla delegirati odgovornost za istinito, dobro i lijepo, ta odgovornost, naprotiv,

jednako je raspodijeljena meu pripadnicima toga drutva. Od Krleina poslijeratnog konformizma vedi je samo

konformizam drutva kojemu su potrebni prijeratni Krlee kao u zori proroke i vizionarske intelektualnosti i to jo u slubi

naroda. Lasid, tek to je otvorio rascjep, odmah ga je i zatvorio. Moda i zbog povrno itanog Hegela. Koji u njegovoj

brzopletoj interpretaciji simbolizira drutveni konformizam, historijsku/etiku pragmatinost. Ali to ako je Hegel mislilac

nepomirenja suprotnosti? Mislilac koji nema razumijevanja za banalni antagonizam 'ludog' i 'razumnog' (Krlee), jer je za

njega upravo razum taj koji je dovoljno lud da dri rascjep otvorenim, "da gleda u lice negativnom i ostaje pri njemu", i jer je

za Hegela istinski ivot duha mogud samo u "apsolutnoj rascijepanosti (Zerrissenheit)".

ovjek nije nita drugo nego taj rascjep u kojem ivi svoj individualni i drutveni ivot. I onoliko koliko je jadan strah pred

tom istinom, toliko su alosni i pokuaji da se ona prikrije i da se rascjep provizorno zaepi. To je bilo jasno jo i Hegelu

iz Jenskih spisa: "Zakrpana arapa bolja je od poderane. Ali to ne vrijedi za samosvijest".

ovjek je ena

Barikade ne zastupaju nikakvu konstruktivnu poziciju. Naprotiv, kritika hrvatske stvarnosti, kako je izloena u tekstovima

ove knjige, otvoreno priznaje svoj destruktivni karakter. Kritika razara i pravo na to ne mora traiti ni od koga. Jedan od

Kracauerovih Minimalnih zahtjeva postavljenih intelektualcima iz 1931. bez ikakve ograde cilja na destruktivno ponaanje.

Ne izgradnja, nego "razgradnja svih prirodnih sila", to je za Kracauera postao intelekta kao instrumenta razaranja

mitolokog u nama i oko nas. Stoga je upravo akt destruktivne kritike koji se oslanja na "neizmjernu mod negativnog kao

energije miljenja" (Hegel) i koji unosi razdor u prirodni tijek, odnosno lomi onu "drugu", "steenu" prirodu, - u ideolokim

konstrukcijama skamenjene oblike drutvena ivota ono to intelektualca ini intelektualcem.

Ali to ili tko bi mogao predstavljati uzor ovako shvadenoj intelektualnosti? U emu ili komu se simboliki zgusnuo taj akt

negacije, akt loma s prirodnim i zateenim, akt iste destrukcije koji ipak nije slika istog zla?

Jacques Lacan radikalno izokrede uvrijeeni stav o eni kao pasivnom, a mukarcu kao aktivnom elementu. Dimenzija akta

kako takvog, akta negacije, za Lacana je u svojoj biti enska. ena, a ne mukarac, je ta koja je sposobna za radikalan etiki

stav beskompromisnog inzistiranja. Olienje tog akta i stava je lik Antigone. Njezin (samo)destruktivni akt suprotstavljanja

dravotvornoj volji Kreonta, akt u kojem ona prekorauje granicu simbolike zajednice kojoj pripada, jest to to otvara

rascjep i unosi razdor u prirodni tijek zbivanja. "Taj lom s prirodom je na strani ene, a prisilna aktivnost mukarca u krajnjoj

konzekvenciji nije nita drugo do zdvojan pokuaj da se traumatska rupa tog rascjepa iznova zaepi" (Slavoj iek).

Antigona dakle, a ne fantazma biblijskog proroka, jest pravi uzor moderne intelektualnosti. Sva ona "istoda, traginost i

veliina", i sva ona "spiritualna i moralna beskompromisnost i nepokolebljivost" koje zaziva Lasid sadrani su u njezinom

inu negacije. Sve one sublimne kvalitete idealne intelektualnosti koje je Lasidev neznani pojedinac kao pripadnik hrvatskog

naroda projicirao u sliku biblijskog proroka jesu poreknuti dio njega samoga, u strahu zanijekani moment njegove

konstitucijske enskosti, kao hrabrosti negacije.

Zato uostalom ta enskost, osloboena i oslobaajuda, ne bi bila ona intelektualna pozicija na kojoj su

podignute Barikade?

Prije poetka U Kninu 1990.

Kao knjievni prevoditelj imao sam velikih problema s rijeima. Neke od njih me u mome intelektualnom iskustvu prate kao

nerjeive zagonetke. Jedna takva je i njemaka rije unheimlich. Prema njoj osjedam isto to je i Faust osjedao prema prirodi

kada je uskliknuo: "Gdje da te zgrabim silna prirodo?"

Da li u nekom naem rjeniku? U njima de se za tu rije nadi izraza kao to su neprijatno, strano, neugodno, jezivo, itd., ali

to ipak nije to. Od pomodi nisu ni tzv. Sinonimi u drugim jezicima. Ni grki, ni latinski, ni engleski ni francuski, pa ak ni

arapski i hebrejski ne rjeavaju zagonetku. Ostaju pri looj deskriptivnosti od koje se ne zna maknuti ni na hrvatski.

Dakle, idemo ispoetka. Unheimlich je oigledno negacija od heimlich, to isprva znai neto domade, prisno, poznato.

Prema tome, unheimlich bi bio izraz za ono to u ovjeku izaziva strah upravo zato to mu je strano i nepoznato.

Ali, jo smo daleko od rjeenja. O tom problemu Sigmund Freud je 1919. napisao esej. Naslov: Das Unheimliche. Ondje

nairoko raspravlja o etimolokim nedoumicama koje prate tu rije. U Sandersovu Rjeniku njemakog jezika navodi se tako

jedan sluaj koji moemo prepriati u najkradim crtama ovako: Govoredi o nekoj obitelji jedan ovjek kae: S njima je kao s

nekim zatrpanim bunarom ili isuenom barom. ovjek ne moe preko toga prijedi, a da ga pritom ne prati osjedaj kako de se

iznova pojaviti voda. Sugerira se da ta obitelj neto taji, neto skriveno i nedoputeno. Taj osjedaj, prema

navedenomRjeniku, mogude je ravnopravno opisati pojmovima heimlich i unheimlich. Dakle, jedna rije i istodobno njezina

negacija oznauju jedno te isto stanje. Problem pojanjava Schelling za koga rijeju unheimlich nazivamo sve to je trebalo

ostati skriveno, tajna, ali je izilo na svjetlo dana. Tu zagonetnu rije u svoju teoriju preuzeo je, dakako, i Freud. Za njega ona

oznajuje onu nelagodu i strah ovjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tuim i neprijateljskim silama, ije izvore

meutim duboko osjeda u sebi. Das Unheimliche je ono to je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada

izazvano nekim dojmom vrada iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjedaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova

vjenog vradanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usaene strahove kao to je onaj pred mrtvacima.

Rije je o prastarim animistikim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj ivog ovjeka i da ga namjerava povesti sa

sobom. Premda je civilizirani ovjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovno ih oivjeti i naizgled ak

potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjedaj koji nas, naroito u naim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsa

pomislimo: to mi je poznato, tu sam ved bio, poznati dja vu efekt, jednako zasluuje da bude opisan rijeju unheimlich.

Naposljetku, ista rije odgovara i onom drhtaju due kad se suoi s istinom ljubavi tako jasno izraenoj u njemakoj uzreici:

"Liebe ist Heimweh" (Ljubav je enja za zaviajem, nostalgija). Ukratko, rije unheimlich prati ovjeka na njegovu putovanju

kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti as, kao i sve ono to na sebi nosi nerazdvojive znake

Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Doivjeti se moda moe, ali prevesti

nikada.

Eto, ta i takva rije pala je u razgovoru koji sam s prijateljem Ernstom vodio na jednom putovanju. Bilo je to u nodi, negdje

otprilike na pola puta izmeu Bosanskog Petrovca i Bihada. Ernst je vozio kroz gustu zavjesu od kie i mraka, a ja sam ved

iscrpio sve teme kojima sam do tada razbijao monotoniju vonje. Nakon podulje etnje, on sm je poeo priati o svojim

doivljajima u Jugoslaviji, o krajevima kojima smo proli, o tome da ga sve to na neki udan nain privlai, da se svakako,

pod drugim okolnostima mora vratiti i da je sve to, krajevi i ljudi, zanimljivo, ak lijepo, ali nekako unheimlich. Tu sam se ja

nasmijao, a on je rekao da zna k ako je to zagonetna rije, ali da ne zna bolje kojom bi opisao svoj doivljaj. Ernst je novinar,

urednik u vanjskopolitikoj redakciji jednog uglednog bekog magazina. Te nodi, polovicom listopada, vradali smo se iz

Knina. On je bio na radnog zadatku, a ja u ulozi njegova prevoditelja. Nastavak puta do Zagreba uglavnom smo odutjeli. On

je, pretpostavljam, u glavi ved slagao svoj tekst, a ja sam pretresao svoje reminiscencije pokuavajudi dokuiti to ga je

navelo da upotrebi onu rije. Unaprijed priznajem da to nisam u stanju racionalno obrazloiti. Mogu tek navesti neka

prisjedanja, opisati pokoju sliku, nadovezati na nju vlastite slobodne asocijacije i moda malo spekulirati. Dakle, prva stvar

koja mi je tada pala na pamet, je jedna krma na Otrelju. Ondje u tom mjestu na pola puta izmeu Drvara i Bosanskog

Petrovca bili smo se nakratko zaustavili. U krmi osvijetljenoj krtim udkastim svjetlom bilo je hladno i vlano. Sedam do

osam mukaraca razmjestilo se po nevelikoj prostoriji. Od nekolicine njih dopirao je prigueni amor, dok je vedina samo

sjedila i utjela. Neobinost situacije pojaavao je i poseban vonj tog prostora. Neka mjeavina rekao bih smrada prljavih,

zamadenih ovjih kouha i onog zadaha koji neizvjetrivo struji kasarnskim hodnicima u kojima se nodu vonj mokrade mijea

s isparavanjima mokrih vojnikih izama. U jednom trenutku zamijetio sam kako ovjeku za susjednim stolom viri iz depa

drka pitolja. Tiho sam to rekao Ernstu. Odgovorio je da on to ne vidi. Pitolj je meutim ubrzo bio na stolu. ovjek,

antipatini debeljko, igrao se njime. Pravio sam se da to ne primjedujem, iako sam znao da se predstava izvodi zbog nas.

Pitolj se vratio u dep, ali je u drugoj ruci zazveckao sveanj kljueva. Iz duguljastog privjeska iskoio je mali no skakavac.

urno smo savakali nae sendvie i izili van. U mrkloj, kinoj i hladnoj bosanskoj nodi ak se i monotoni zvuk mijealice za

beton doimao nekako jezivo. I prvi puta toga dana u kiljavom svjetlu automobilske lampice na Ernstovom licu jasno se

mogla zamijetiti sjena nesigurnosti.

Ispoetka njegovu samouvjerenost nita nije moglo pokolebati. Toga jutra na prilazu Graacu pokazivao sam mu kamenje

nakupljeno uz rub ceste. Tu su bile barikade. Ne, za njega su to samo odroni. Ta ipak je on profesionalac koji znade

razlikovati rat od mira. Rat, to je Basra pod vatrom iranske artiljerije, to su marevi kroz praume Kambode, to su teko

naoruani Armenci na granici s Azerbejdanom. Ja, za razliku od njega, nisam neto takvo doivio i mora da sam mu izgledao

kao kakav prestraeni paranoik.

"Eto vidi da sve to skupa nije nita," uvjeravao me kad smo proli barikadu na ulazu u Knin. U meuvremenu, razgovarali

smo s ljudima po gostionicama, a oni su bili ljubazni, spremni pomodi, a na politika pitanja odgovarali su posve razumno,

upudeno, bez ikakve zagrienosti i agresivnosti. Tako je bilo i u Radio Kninu i u razgovoru s potpredsjednikom kninske opdine

Macurom. Sve je to ukratko podravalo osnovni dojam kako je cijela situacija napuhana, kao su politiki sukobi

predimenzionirani i kako stvarna opasnost uopde ne postoji. Ali tada se pojavio Milan Babid. Nastupio je kao osvijetena

medijska zvijezda. Srdano se pozdravio i praden nekim gorostasom, vjerojatno njegovim tjelohraniteljem uveo nas dvojicu,

novinara talijanskog Messagera, njegova prevoditelja i potpredsjednika Macuru, u jednu malu prostoriju u kojoj je otpoelo

neto to je trebalo liiti na intervju. Pritom nije vano to je reeno, nego kako je sve to izgledalo. Razgovor su svojim

upadicama neprestano prekidali ogromni tjelohranitelj i Macura. Suflirali su Babidu to da kae, ispravljali ga, domiljali

efektne izraze i zajedno s njim proizvodili iritirajudu kakofoniju. Prevoditelj na talijanski, jedan onizak stariji ovjek, ivo je

gestikulirao pretvarajudi Babideve iskaze u itave prie iji bi se sadraj ukratko mogao opisati kao Jugoslavija za poetnike.

Talijan se ispoetka trudio oko svojih pitanja i inzistirao na preciznim odgovorima, a potom se stao gubiti okredudi se as

prema jednom as prema drugom sugovorniku, dok su mu ovi u jedan glas tumaili sve glasnije i glasnije svatko svoje i to na

razliitim jezicima. Njegova je zbunjenost na kraju poprimila crte oajanja. Bespomodno je zautio izgledajudi kao ovjek koji

nita ne razumije, koji ne zna zato je doao ovamo, a jo manje umije upotrijebiti to to je uo. Za to vrijeme Babid je

naglaeno prepotentno nizao svoje izjave. Njegov nastup na trenutke se pretvarao u puko egzerciranje bahatosti. Ta

bahatost djelovala je na njegovoj osobi upadljivo autentino, pristajala mu je ak toliko da se doimala poput kakvog

prirodnog dara, talenta pomodu kojeg s lakodom ostvaruje superiornost nad svojom okolinom. Taj dojam samo je

pojaavalo njegovo djeako lice, istinski ozareno samozadovoljstvom zbog potpune neupitnosti i nedvojbenosti kakvu

poznaje samo blaena instinktivnost. U svojoj grotesknoj prirodnosti izgledao je kao ovjek koji je postao identian sa

svojom eljom, kao otjelovljeni, hodajudi day dream, kao fantazma koja govori. Taj intervju ili bolje, doivljaj s tog intervjua,

uas su zbrisali sve pozitivne dojmove koje je Ernst sakupio za naeg posjeta Kninu. Njegova reakcija na Babida mogla se

opisati samo kao srdba. Ona je najjasnije dola do izraaja u epitetima, zapravo psovkama kojima je okrstio

Babida. Dorfkaiser, balkanski Trottel, idiot itd. Ali ved tada osjetio sam da se ta srdba i te psovke ne odnose samo na Milana

Babida, da pogaaju mnogo ire podruje no to je ono Kninske krajine ili ono ak same politike kao takve. Sve razgovjetnije

sam osjedao da se one u krajnjoj konzekvenciji odnose i na mene. Iza te srdbe skrivala se naime mnogo ira odbojnost koja

de u onoj krmi na Otrelju biti dopunjena osjedajem nesigurnosti, zapravo straha, da bi svoj jasni izraz nala naposljetku u

upotrebi rijei unheimlich. To unheimlich odnosilo se na Balkan ili bolje, na pojam Balkana ije carstvo za prosjenog

Europljanina poinje odmah ved na sunanoj strani Alpa. Ernst, Europljanin, navikao se kretati u svijetu kao u svojem svijetu,

ureenom, dobro poznatom i dostatno osmiljenom. Sada se meutim naao suoen sa svijetom kojim vlada

nepredvidivost, u kojem poredak stvari u trenu moe izmaknuti kontroli, u kojem krhki sloj civiliziranosti svaki as moe

regredirati na bestijalnost. Sa svijetom udesno pomijeanih anrova i izmirenih suprotnosti u kojem glupost potvruje svoj

presti nad pamedu, u kojem ruglo djeluje neodoljivo, a zlo se ogrde najnevinijim izrazima. Njegova reakcija na taj svijet i

sama je meutim pripadala tom svijetu. On je unaprijed odustao od pokuaja da ga shvati svojim svjesnim miljenjem. Iza

njegove srdbe skrivala se abdikacija njegova razuma. Odbojnost je odavala tajnu, nepriznatu privlanost, a nesigurnost i

strah najmanje su bili znaci baenosti u nepoznato i tue. Naprotiv, svjedoili su o dubljem prepoznavanju iskonski bliskoga,

razotkrivali su doivljaj ovoga balkanskog svijeta kao potisnutog dijela vlastitog europskog identiteta. Tada sam u citirao

jednu misao Egona Erwina Kischa iz daleke 1913. godine: Sada du je ponoviti, jer mislim da de dobro dodi svakomu tko se

nae u gomili Balkanaca koja pijana od jeftine europolatrije zaziva Europu u onom istom ritualnom kodu u kojem uroenici

u sunim razdobljima zazivaju kiu. Ona glasi: "S potcjenjivanjem gleda se na Balkan s onog uasnijeg Balkana koji sebe

naziva Europom".

Otpisani

Austrijanci su besramno bogati i sretni. To vjerojatno nikada ne dolazi do izraaja tako upadljivo kao sada u ovo predboidno

vrijeme. Kao da je sve to se moe kretati izalo na ulice. I mlado i staro i dvonono i etveronono, sve se to natiskuje pred

raskonim izlozima i nagurava na vratima trgovina i robnih kuda. Be pulsira u ritmu potroake groznice i ini se da na

svijetu nije ostao vie nitko drugi osim kupaca i prodavaa. Priprema se jo jedno veliko deranje, opijanje i darivanje. I

premda je sve to sasvim neestetsko i pomalo nedostojno, ovako razotkriveno do kraja, do same trine golotinje, jo uvijek

prua idilinu sliku srede i normalnosti. Stoga i budi zavist. Pogotovo za dananje hrvatsko oko, gladno ove trivijalne idile,

gladno sitnih zadovoljstava, najjednostavnijeg pa i najprostakijeg obilja. Moda nikada nije bilo ljudskije no danas, poeljeti

ljudima u Hrvatskoj da budu ovako prizemno i stabilno sretni kao to su ovi Austrijanci. Moda i nema vede srede od ove:

biti taj siduni ali solidni potroa, dati se od razmaenog derleta odvudi u trgovinu igrakama, kupovati, konzumirati,

ponovo kupovati, ponovo konzumirati, znati samo za to i ni za to vie, biti prosto i nisko sretan tup, priprost s odebljom

lisnicom u depu, i nemati pojma o povijesnim zadadama, o sudbonosnim odlukama, tisudljetnim snovima. Upravo to bi se

moglo poeljeti hrvatskom ovjeku danas pred Boid 1993.

A poetkom stoljeda, upravo tu negdje oko Boida, slavnog su austrijskog pisca Hermanna Bahra salijetala naroita

privienja. Ovdje, nedaleko Bea, na Semmeringu, njemu se na bijelom snijegu ukazivalo more, pravo pravcato plavo more.

Ako je i bio donekle lud taj ovjek, bio je lud za Dalmacijom i Jadranskim morem, on, pisac "Putovanja Dalmacijom". Moda i

dananje Austrijance pohode slina eznutljiva raspoloenja i s njima elja: tmurnu kontinentalnu zimu zamijeniti za vedri

morski horizont. No njihova dananja slika plavog mora slika je koraljnih atola, pjeanih plaa, tamnoputog hotelskog

personala. U svakom sluaju, ako dananji Austrijanac jo uopde ezne, on ezne uglavnom tropski, eventualno subtropski,

dakle Karibik ili La Gomera. I, razumije se, ostvaruje svoje elje brzo, udobno i jeftino. Na Dalmaciju i nae more on vie i ne

misli. Ostali su oni zagubljeni u ved antikvarnim turistikim vodiima ili na poutjelim fotografijama s obiteljskih ljetovanja

sedamdesetih. Ved dulje vrijeme za nas tamo dolje vlada ovdje sve slabije zanimanje. ak je i rat usprkos svom autentinom

glamouru postao ovdanjoj publici dosadan. Nakon to su, uglavnom u karitativnom smislu, uinili i vie nego se od njih

oekivalo, iroke austrijske narodne mase posve su nas se zasitile. Dosta im je Hrvata i Srba, Bosne i Jugoslavije,

beskonanog rata, te im je ved sasvim svejedno tko je tamo meu onim budalama na Jugu kriv, a tko prav, tko je poeo prvi,

a tko drugi. Svoju savjest su iskupili, a tko je oekivao od njih neto vie, taj je glup i prav mu budi.

Vie razumijevanja ne moe se oekivati ni od obrazovanih. I dok nas oni prvi, spomenute iroke narodne mase, ne vole jer

ne znaju i ne ele znati nita o nama, ovi pak, inteligenti, zaziru od nas jer znaju, izgleda, i previe. Nedavno, da budemo

precizni, u utorak 7. prosinca, moglo ih se vidjeti po bekim kavanama kako itaju izmeu ostaloga i Frankfurter Allgemeine

Zeitung - novinu koja je istina odved daleko od narodnih masa, ali i opasno preblizu onim mjestima na kojima padaju vane

politike odluke i gdje se stvara ono to nazivamo javnim mnijenjem. U tom dakle broju FAZ-a dobili smo na dar - ne od

Svetog Nikole, nego od Viktora Meiera, jednog od zacijelo najupudenijih i najuglednijih urnalista kad je rije o Hrvatskoj,

odnosno prostorima bive Jugoslavije - jedan lanak pod gorkim naslovom "Hrvatska je uglavnom otpisana". Ono strano u

ovom lanku nije njegov sadraj. Sve naime to je ovdje predbaeno hrvatskoj politici, poznato nam je i predobro: desno-

autoritarno usmjerenje vladajude stranke, pogrene odluke Predsjednika od samog poetka, najprije u politici prema Srbima

u Hrvatskoj, a zatim u njegovu neprepoznavanju naravi i razmjera rata protiv Hrvatske, pa sve do najnie toke ove naopake

politike, - odnosa prema Bosni i Muslimanima. Ovog puta meutim ovi sporni momenti Tumanove politike prvi put se

pojavljuju i to u posve nedvojbenoj formi, kao naknadno verificirane postaje na putu Hrvatske u njenu vlastitu propast.

Brodolom je ovdje gotova stvar. Nacionalna katastrofa nije neto u to srljamo i to bi se jo moglo izbjedi samo kada bismo

uinili ovo ili ono. Ne, nacionalna katastrofa je neto to se ved dogodilo. Viktor Meier ne spekulira o nekoj novoj,

efikasnijoj, terapiji kojom bi se jo dalo pomodi teko bolesnom pacijentu, ali takoer ni ne mrcvari osuenoga na smrt - on

secira ved ohlaen le i podnosi kratki izvjetaj o uzroku smrti. Stoga je njegov stil u ovom lanku osloboen bilo kakve

sentimentalnosti, on je lapidaran, neumoljivo precizan i u svojoj ledenoj jasnodi stravino zloslutan. Evo par citata: "Izgleda

da danas ni demokracija ni nacionalna bududnost Hrvatske nisu sigurni."; "Sljededi izbori, ako de se takvi jo uopde odrati,

tek su za tri godine."; "On (Predsjednik, op.p.) je u svojoj okolini trpio samo one koji su mu u svemu odobravali, neprestano

je mijenjao svoje ministre i savjetnike, ostavljajudi svojim glupavim izjavama lo dojam u inozemstvu."; "Dananji sukob

izmeu Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini nije popratna posljedica srpske agresije, nego u bitnome proizvod

Tumanove politike."; "Hercegovci igraju veliku ulogu i meu Tumanovim suradnicima u Zagrebu, a meu njima i ministar

obrane, uak, koji snosi veliku odgovornost za sadanji katastrofalni razvoj."; "Tumanova je tragedija u tome da je sada i

stvarno dolo do takve podjele (Bosne, op.p.), ali ne u znaku 'nagodbe' sa Srbima, nego u znaku totalne srpske pobjede,

kako protiv Muslimana, tako i protiv Hrvata, kao i u tome da je Zapad pod etiketom nekog "modusa vivendi" sve vie sklon

priznati srpska osvajanja i u samoj Hrvatskoj."; "Posljedica Tumanove politike u Bosni je nacionalna katastrofa tamonjeg

Hrvatstva, sve tei strateki poloaj Hrvatske prema Srbiji i tekode za Hrvatsku na internacionalnoj sceni."; "Hrvatska je

sama i to u strateki nepovoljnom poloaju naspram srpskoj sili koja danas u svako doba moe vedinu hrvatskih gradova

izloiti izravnoj topnikoj vatri."; "U pogledu postupaka Hrvata u Bosni stvorilo se u inozemstvu miljenje da se Hrvati ne

razlikuju mnogo od Srba i da, ako je Tuman u Bosni za 'podjelu', onda bi to moglo biti rjeenje i za Hrvatsku. Izgleda da je

zapadna politika, Njemaka takoer, Tumanovu Hrvatsku politiki uglavnom 'otpisala'." - Toliko Viktor Meier, novinar za

kojeg bi se teko moglo redi da je ikada bio nesklon Hrvatskoj i Hrvatima.

Da jo jednom neto pojasnimo: nas Hrvate nitko ovdje ne optuuje da smo faisti. Nema ni rijei o tomu. Nama se, i to je

ono najgore, uopde nita ne predbacuje. U nas se, naprosto, konstatira glupost i na temelju toga proglaava nas se

izgubljenim sluajem. Nije nam ak ni pruena ansa da budemo zli. Mi smo iz cijele prie izali samo kao - budale. Je li

zamislivo ita gore i sramotnije?

I s kojim pravom bi se od ovdanjeg bekog inteligenta, nakon to je proitao Meierov lanak, moglo oekivati neko

razumijevanje za Hrvate i hrvatsku politiku? Prema glupanu - taj Austrijanac rekao bi: Trottelu - on nede osjetiti ak ni

samilost. Vjerojatno tek gaenje i elju da mu se ved jednom maknemo s oiju, po mogudnosti zauvijek. Onaj gore

spomenuti Hermann Bahr odbijao je priznati neku bitnu razliku izmeu Srba i Hrvata. Drao ih je pripadnicima jedne te iste

nacije, tek s razliitim doivljajima. I doista, danas bismo mogli redi, najveda razlika meu njima je u tome kako doivljuju

vlastitu beskonanu glupost - jedni kao srpsku pobjedu, drugi kao hrvatsko udo.

Advent je u Beu i posvuda se peku kolai. Pa ipak, i ovdje se osjetio miris baruta u zraku. Pisma-bombe grubo su povrijedile

predboidnu idilu i dale prostora runijim slutnjama. Zluradi kakvi jesmo - a to nam drugo preostaje - olako bismo mogli

potraiti u tomu jasne znake slinosti. Ali kakva bi to utjeha bila, modi nadi sebi drutvo samo ondje gdje je glupost na djelu?

Mudri Predsjednikov savjetnik Miroslav Krlea

Jednoga dana, nad ovom novom piramidom mrtvih hrvatskih domobrana, kad napokon shvatimo zato je naem hrvatskom

intelektualcu toliko mila i draga blizina modnika, moda demo modi sebi i svojima zamisliti neku bolju bududnost. Danas je

za takve vizije oigledno jo prerano. Hrvatski pjesnik, hrvatski redatelj, pisac i novinar, glumac i profesor danas je jo uvijek

opsjednut eljom da svoj krhki intelektualni habitus osloni o naizgled vrsti tron svjetovne vlasti. I dok njegovoj skromnosti,

samozatajnosti i stidljivosti nema kraja kad je rije o svenazonim svakidanjim drutvenim nepravdama, o najtrivijalnijem

gaenju ljudskih prava koja se zbivaju pod njegovim nosom, koja on ne vidi i ne uje i u vezi s kojima njemu uglavnom nita

ne pada na pamet, - u njegovom prisustvu moete neometano gaziti sve zakone pravne drave i sve norme ovjenosti,

moete dati oduka najperverznijoj samovolji, smijete se napljakati i narazarati, pa ak i ubijati smijete, nita od svega toga

nede pomjeriti njegove kruide - to isto tromo, tiho i nezamjetljivo drutveno bidence naprasno oivi mobilizarate li ga za

nacionalnu stvar ili, jo bolje, posjednete li ga za stol oko kojeg se odluuje o sudbini itavih naroda. Sad najednom nema

granica njegovoj hipersenzibilnosti, kad treba osluhnuti i najtananiji titraj nacionalne due, sad je on odluan i hrabar kad

stotine tisuda ljudi treba podidi s njihovih ognjita i dalekovidniji od svih kad tom narodu treba pokazati neki put, jednako

kao to je poput pravog stoika miran i sabran kad taj isti narod ugleda strovaljen u provaliji. Pojedinane sudbine u pravilu

ga vie ne zanimaju, on barata visokim ciframa i misli u milenijskim perspektivama, on izgara na nacionalnom megaprojektu

i razumljivo, ne da se ometati sitnicama, uostalom, tko jo vodi rauna o piljevini kad se obaraju itave ume. Ali ovaj

hrvatski Atlas koji je tako spremno natovario na svoja pleda univerzum nacije, sudbinu milijuna, nije nitko drugi do onaj isti

neugledni, puzavi gnom kojemu je i ono malo najobinije, najsvakidanjije graanske odgovornosti bio odved velik teret. I

nema tu nikakva paradoksa. Da bi dananji hrvatski intelektualac dospio do ranga narodnog mudraca, nacionalnog

intelektualnog mesije nije mu potrebno nita drugo nego da prethodno nije ni pokuao postati graaninom, u onoj

apstraktnoj jednakosti sa svim ostalim graanima drave, bez obzira na profesiju i formalno obrazovanje. Viak nacionalne

mudrosti ionako nije nita drugo do kompenzacija manjka graanske odgovornosti. A kada ovaj sluaj kao simptom duboke

frustriranosti hrvatske inteligencije poprimi sve znaajke zakonite pojave, onda nam postaje jasan i onaj manino depresivni

karakter hrvatskog intelektualnog ivota uopde, njegov svima nama tako dobro poznati dosadni ritam: ...tupost - euforija -

tupost..., pa iznova, euforija, ... pa tupost ... i tako u beskonanost. Ti isti koji su juer ukoeni u najdubljem patosu

nacionalnog samortvovanja promatrali sveopde srljanje u propast, ne inedi nita da se ono sprijei, danas, s najdubljeg

dna provalije piu infantilna pisamca voama svjetskih sila obraunavajudi s njima kao sa mokljanima iz susjedstva. Najprije

dakle samosaaljenje, potom tragikomina megalomanija, pa ponovo samosaaljenje, i tako ukrug.

Ovo je kontekst unutar kojeg je nedavno najslavniji hrvatski intelektualni pokojnik, Miroslav Krlea, promoviran u

Predsjednikova savjetnika. Pozivajudi se na najslavnijeg krleologa, Stanka Lasida, uinio je to knjievni kritiar, takoer

krleolog, Velimir Viskovid u Feralu i to ovim rijeima: "Moda treba vjerovati Stanku Lasidu kad kae da bi Krlea danas bio

dragocjeni, mudri Tumanov savjetnik. (...) Pomogao bi vjerojatno realizaciji hrvatske dravnosti s manje konvulzija, manje

rtava." Misaona kvaliteta ovog iskaza u obrnutom je razmjeru s njegovom vanodu. Ovakve hipoteze, izvan znanstvenog

konteksta gdje kao radne pretpostavke u procesu spoznaje imaju svoju neizostavnu ulogu, ali gdje se takoer, barem

naelno, mogu verificirati, nisu u ovom sluaju nita drugo do obini intelektualni rot, nusproizvod trederazrednog

neobaveznog daskanja. ak ako tu izjavu u sadrajnom smislu uzmemo ozbiljno, malo demo se okoristiti. Predsjednikova

eksplicirana ideja humanog preseljenja stanovnitva, kao naina rjeavanja hrvatsko-srpskog problema bila bi tada, pod

hipotetikim uplivom mudrog Miroslava Krlee valjda jo humanije realizirana. Moda bi i Hrvatska bila neto veda no

danas, a Hrvati srednje Bosne na bi bili zbrisani ba do zadnjega. Ni mogudnost da svi nai Glavai i Merepi pod budnim

Krleinim okom napokon iskau svoj, danas iz-vrag-bi-ga-znao-kojeg-razloga tako nesretno potisnut, senzibilitet za pravnu

dravu i ljudska prava nije za potcijeniti. Ali opametimo se! Skroz je nevjerojatno da bi ovaj Lasid-Krlein hipotetini lifting

mogao izbrisati grimasu nacionalne katastrofe s naih umornih lica. S druge, formalne strane, pokazuje se Lasideva hipoteza

o Krlei kao Tumanovu savjetniku u svoj svojoj prozirnosti tek kao nespretni i vulgarni striptiz. To Lasid govori o sebi, svlai

se ideoloki i politiki, a Krlea je tu tek smokvin list, koji ne skriva, nego tek u pravom smislu prokazuje samu golotinju. Na

gotovo komian nain to je izrekao u intervjuu i sam Viskovid podsjedajudi nas na poznatu injenicu da Lasid vrlo esto

projicira vlastitu osobnost u Krlein opus, odnosno konkretno: "Krlea je trebao napraviti ono to bi on (Lasid) uinio da je u

njegovoj koi." Dakle, skinemo li s Lasideve hipoteze auru znanstvene metodologije koju projiciranje vlastite osobnosti u

osobu, odnosno predmet istraivanja jo i moe imati, ali emu ovdje odista nema mjesta, ostat de nam puka Lasideva

apologija dane hrvatske stvarnosti. Svojom fikcijom Krlee kao Tumanova savjetnika on je sebe legitimirao kao vjernog

sljedbenika hrvatskog revolucionarnog dravotvorstva kao jasno profiliranog ideolokog koncepta koji nije tek rezultat

superiornog uvida u stvarnost, nego tu stvarnost, ovako jadnu kao to ona danas jest, tek proizvodi i podupire. Naroito

vulgarno na ovom samorazgolidenju Lasidevu jest to to je ovaj najslavniji krleolog uinio sa samim Krleom - ponizio ga je

na neku vrstu Ivana Aralice Josipa Broza, jednako kao to je i dananjeg najpoznatijeg predsjednikova intelektualnog

savjetnika Aralicu pretvorio u Miroslava Krleu Franje Tumana. No posebno alosno u itavoj prii jest to da je Krlea

promoviran u Tumanova savjetnika u trenutku kad je ved gotovo svima jasno da Predsjednik uopde ne treba intelektualne

savjetnike jer je on sam sebi dovoljan intelektualac, tovie, da on i nije nita drugo do tipini hrvatski intelektualac, dakle

sada kada je jasno da se na Predsjednik sve ovo vrijeme uopde i nije bavio politikom, nego je tek dovravao svoj

povjesniarski opus magnum djelom o nastanku hrvatske drave u dvadesetom stoljedu, umaudi ovoga puta pero u krv i

suze vlastitog beskrajno oboavanog naroda. Ako bi kakav savjetnik ovdje ipak dobro doao, onda samo onaj iz kruga

politiara, po mogudnosti kakav tradicionalni realpolitiar, ali danas je, ini se, ved i za takvoga prekasno.

Koliko god bila misaono isprazna, Lasideva zamisao o Krlei kao mudrom Tumanovu savjetniku postaje izuzetno vana

sagledamo li je u kontekstu naeg odnosa prema intelektualnom nasljeu, prema kulturnoj ostavtini koju su nam namirile

prole generacije. Zbog posebno vanog mjesta koje Krlea zauzima u tom kulturnom nasljeu, zbog neospornog ugleda

kakav je onaj Stanka Lasida kao opdepriznato prvorazrednog hrvatskog intelektualca, zbog neosporne upudenosti kritiara

Viskovida, ali i zbog neprikrivenosti kojom se vri manipulacija tim nasljeem, (u istom Viskovidevu intervjuu Feralu saznali

smo da je Krleina misao ugraena u programske temelje vladajude stranke, a takoer i za zamisao profesora Viktora

megaa o idenju Krlee od politikih implikacija u njegovu djelu) Lasidevo promoviranje pokojnog Krlee u Tumanova

savjetnika postaje drski izazov cijeloj jednoj generaciji koja u kritikom razraunavanju s tradicijom i s njenim

samoproglaenim tumaima i uvarima tek mora izboriti svoj vlastiti intelektualni identitet. To to je naizgled njen hendikep

- samouruavanje svih zamislivih autoriteta, koje se sistematski odvija pred njenim oima, ujedno je i njena velika prednost.

Nakon ove Lasideve teze vie nijedna nacionalna kulturna veliina ne zasluuje neupitno potovanje, kao to ni najmanja

slabost ili glupost ak i najvedih uglednika ne smije imati pravo na milost. Kako su prvosvedenici nacionalne kulture ionako

sami pogazili sve kulturne svetinje, ne ostaje nam nita drugo nego da proglasimo, s punom svijedu o konzekvencama,

nastup radikalne praznine. Pritom nije rije o neselektivnom nihilizmu. Rije je naprosto o odlunom odbacivanju jednog

naina razmiljanja, jednog tipa samoreprodukcije hrvatske intelektualne frustracije koja je tako otvoreno kulminirala u

Lasidevoj jadnoj hipotezi. Rije je naprosto o odbijanju same dileme - biti ili ne biti predsjednikovim savjetnikom - o

radikalnoj negaciji duha i karaktera koji reproducira takve dileme. Tko kae da je ta dvojba naa sudbina, tko se to uopde

usuuje redi da svoje intelektualne uzore moramo traiti meu predsjednikim kamerdinerima i dvorskim liferantima, meu

tim ljivarima ljudskog morala i duha? Kao da nismo u stanju sebi nadi bolje uzore?

U bekom asopisu Transit nekadanji slavni poljski disident Adam Michnik u tekstu pod naslovom "U sjeni Sokrata" pie o

nacionalnom identitetu u modernom drutvu i zakljuuje o dananjoj ulozi intelektualca ovo: "Drati se istine i ujedno

slijediti zahtjev da se sve oko sebe analizira i da se svaka ideja modnika ovog svijeta podvrgne kunji - takav stav za

intelektualce znai: prihvada to da de postati objekt pogrda; mora raunati s tim da de ljudi o tebi iriti zlobne glasine -

kako prezire vlastitu zemlju i izdaje nacionalne vrijednosti. Drugim rijeima: tko u ovom svijetu koji se tako brzo mijenja

eli kao intelektualac ostati vjeran istini i skeptian naspram vladajudih kao i naspram masovnih instinkata, on mora biti

svjestan mogudnosti da de ga osuditi zbog klevete. Kao i Sokrata."

Dakle, izbor postoji. Potrebno je samo, usuditi se.

Njegova najautentinija autentinost

Sjedate li se "trulog Zapada"? Mlaim generacijama ovaj je pojam poznat samo u njegovoj ironinoj porabi. Sve to je

dolazilo s tog "trulog Zapada" bilo je bolje od onoga to se moglo nadi u nas. Ukratko, izvor sve nae fascinacije bio je na

Zapadu. Nazivajudi ga ipak trulim, sprdali smo se s vladajudom ideologijom ili pak onim to je od nje tada jo preostalo - u to

je doba naime utakmica izmeu komunistikog istoka i kapitalistikog zapada bila ved odluena. No, prije tog doba postojalo

je i jedno drugo do kojeg see sjedanje starijih, doba naime kad se o trulom Zapadu govorilo smrtno ozbiljno. Zapad, to jest

zapadni kapitalizam bio je truo jer je predstavljao jedno sasvim nesavreno drutvo, drutvo iznutra izjedeno nepomirljivim

suprotnostima, dekadentno i bez povijesne perspektive, za razliku od naeg tadanjeg socijalizma, drutva bududnosti,

drutva unutarnje harmonije i garantirane stabilnosti.

Da demo jednog dana sintagmu "truli Zapad" ponovo rabiti izvan svakog ironinog konteksta, dakle sasvim seriozno, mogao

je oekivati svatko tko je par posljednjih godina kritiki pratio na put u bolju prolost. No, da de se novi/stari promicatelj

prie o trulom Zapada javiti s tako ugledne pozicije kao to je ona predsjednika Matice hrvatske, s tako isturene tribine

kakva je naslovna stranica Vijenca, Matiina glasnika, i u liku moralno tako besprijekorne osobe kao to je Vlado Gotovac, to

je moglo iznenaditi ak i solidne realiste. Balast bezrazlonog optimizma prvo je ega se mora osloboditi onaj tko eli kritiki

promiljati hrvatsku intelektualnost.

"Prokazivanje zavjere samozadovoljstva", tako je naime naslovljen Gotovev tekst, naizgled je polemika autora s neim to

on dri Zapadom, nervozna i prepatetina optuba na raun zapadne nezainteresiranosti za nau hrvatsku sudbinu, jedan od

onih jogunastih ispada kojima nevoljeni i zanemareni nadoknauju svoju stvarnu nemod i konkretni neuspjeh. Ipak, ovom

hrvatskom razoaranju Zapadom, inae omiljenoj temi nacionalnih mislilaca, Gotovac je ovoga puta dao neki sistem. I to

veoma ambiciozan. Dodijelio je napokon Hrvatskoj njeno navlastito mjesto i jasno definiranu ulogu u svjetskoj povijesti. S

jedne strane epohalni slom komunistikog totalitarizma, s druge pak slom jugoslavenstva odredili su, prema Gotovcu, osobit

poloaj Hrvatske danas u svijetu. A taj svijet, zapravo Zapad, reagirao je na pojavu Hrvatske zbunjeno, u svakom sluaju

nespremno i nije prepoznao njenu jedinstvenost. tovie, hrvatski je sluaj postao onima sa Zapada pravi izazov kojemu oni

nisu dorasli i koji nikako ne razumiju. "Nastoje bilo ime uutkati taj nepoznati govor - na primjer tvrdnjom da je to samo

patetika provincije, neumjerena beznaajnost, nesmotreno, zapravo neodgovorno lutanje ozbiljnim trenutkom povijesti ..."

Zapad, u Gotovevoj interpretaciji, nikako ne moe prihvatiti Hrvatsku jer ne pristaje ni na kakvu novost, jer se povrno dri

tek onog poznatog u tradiciji i ziheraki odbija prihvatiti neizvjesnost mijena s Istoka. Sluaj Hrvatske je meutim neto

posebno, on "prokazuje tu zavjeru samozadovoljstva, tu mentalnu dovrenost povijesti, koja je moguda jedino kao kretanje

s izborom, sa ciljem, kao idealizam novog koji je uvijek pustolovina."

Hrvatska dakle, za Gotovca, objavljuje svijetu neku povijesnu novost. Tromi, dekadentni, u svom povijesnom razvoju

dovreni Zapad, ne prepoznaje tu novost. Stoji bespomodno pred njom kao pred Sfinginom zagonetkom. Da li meutim, tu

novost koja ponovo pokrede na Zapadu zaustavljen povijesni razvoj prepoznaje sam Gotovac? Ne, nigdje u tekstu nije nam

reeno to je zapravo taj svjetski novum made in Croatia, u emu se sastoji ta hrvatska osobitost koju nema nitko drugi na

svijetu i pred izazovom koje evo ustuknuo je sav modni Zapad. Gotovac sam ne imenuje tu veliku svjetskopovijesnu novinu

Hrvatske i niime ne upuduje na neki njen mogudi konkretni sadraj. To je naime tako, zato to on, Vlado Gotovac, to tako

osjeda i o tomu svjedoi dubinom svoje vjere i autentinodu svoga iskustva. "Autor je govornik iskustva i njegov redaktor,"

redi de Gotovac o samome sebi, "to pretpostavlja najvedu autentinost." Dakle, premda nam nije reeno to je to hrvatski

sluaj donio novoga na svjetskopovijesnu scenu, valja nam vjerovati da je to tako jer nam to jami Vlado Gotovac. Da je pak

njegovo svjedoanstvo pouzdano, jami nam njegovo iskustvo, a da je to iskustvo autentino, jami nam ponovo sam

Gotovac. Tautoloki karakter ove "argumentacije" otkriva semantiku prazninu priice o svjetskopovijesnoj ekskluzivnosti

hrvatskoga sluaja. Rije je o "istini" koja ne potrebuje nikakva dokazivanja ni zbiljske potvrde, ija se evidencija uspostavlja

iskljuivo vjerovanjem u nju. Adresat Gotoveva teksta napokon uopde i nije onaj imaginarni zastupnik ignorantskog

zapadnog stava prema Hrvatskoj. Naprotiv, tekst koji se unaprijed odrie svakog racionalnog diskursa, svakog napora

logine argumentacije, tekst u potpunosti sroen u monolokom tonu objave, nije nita drugo do patetina propovijed koju

Vlado Gotovac s presvetog oltara domovine upuduje sasvim odabranoj publici - zajednici onih koji vjeruju u nacionalnu stvar

i to apriorno, dakle bezuvjetno i bez ostatka. Sva Gotoveva samoproglaena autentinost poiva na vjeri da kroz usta

nacionalnog mudraca progovara sama nacionalna stvar u njenoj samo nama dostupnoj ekskluzivnosti (cosa nostra). Istina

Gotoveva, istina njegovih misli i nije nita drugo nego povratni efekt te vjere same. Pokretaki motiv ovog teksta uostalom

i nije potreba da se u mranu hrvatsku stvarnost unese neto svjetla. Svu svoju svrhu ovaj Gotovev tekst nalazi tek u

halucinatornom ispunjenju elje vjernike publike. Namjesto konkretnog sueljavanja s kritikom koju Zapad upuduje

Hrvatskoj, sa svim onim prigovorima zbog krenja ljudskih prava, onemogudavanja slobode tiska, politike prema susjednim

dravama, namjesto odgovorne kontraargumentacije, nudi se uivanje u prkosnoj pozi samoproglaene superiornosti - kao

iluzorna kompenzacija stvarne hrvatske bijede i hrvatskog besmisla. A da je upravo strah od priznanja tog besmisla,

priznanja koje bi bilo ravno proglaenju bankrota kompletnog nacionalnog poduhvata, onaj pravi pokretaki motiv

Gotoveva propovijedanja pokazuju najbolje ove njegove rijei: "Ne mogu, nikako ne mogu pristati na to, da je uas

hrvatskog sluaja uzaludna krvava provincijska epizoda, besmisleni eksces na rubu sna zadovoljnog svijeta blagostanja. Ja

osjedam, vjerujem i nalazim vie od toga u ovoj nesredi mog naroda: izmeu Vukovara i Dubrovnika Bog je neto zamislio."

Ali da to to nam se dogodilo jo uvijek nije spomenuta uzaludna krvava provincijska epizoda potrebna je potvrda jaa od

samoprizvane autentinosti Gotoveva osjedaja i snage njegove vjere. Uostalom, treba li iskrenijeg priznanja debakla od

tvrdnje da nas jo samo Bog moe spasiti samoskrivljenog besmisla.

Vratimo se ipak dekadentnom Zapadu. Njegov kobni manjak u odnosu na Hrvatsku i na svjetsku povijest uopde Gotovac vidi

u njegovu pragmatizmu. Zapad u stvari i ne nudi nita vie od dinamike "gigantskog pragmatizma gospodarsko-tehnolokih

mijena", Zapad je upravo zbog tog svog pragmatizma slijep za hrvatsku osobitost jer. "... Pragmatina pojedinost je svjetski

bezlina, unutarnje besciljna - njezin sluaj svodi se na iskopavanje i ukopavanje u dinamici funkcionalnih relacija." Ali to

je uostalom taj pragmatizam o kojem govori Gotovac, ako ne jedna od osnovnih znaajki modernog kapitalizma, globalnog

sistema proizvodnje koji je upravo sama bit Zapada i bez kojeg nije zamisliva ni jedna zapadna osobitost ukljuujudi i

demokraciju. Jer upravo je kapital to to uzrokuje moderne gospodarsko-tehnoloke mijene, upravo je on to to je svjetski

bezlino kao to je beskonano umnaanje profita po sebi besciljno. Osporavati zapadni pragmatizam ne znai nita drugo

nego dovoditi u pitanje samu bit kapitalizma. I nikakvom se sladunjavom patetikom ne da prikriti ovaj temeljni nesporazum.

Gotovac vidi osobitost Hrvatske, njen tako glasno zazivani novum u odnosu na ostatak svijeta, njen iskustveni viak, upravo

u odmaku od suvremenog kapitalizma Zapada. On bi htio kapitalizam bez kapitalizma, neko drutvo, ili bolje, zajednicu,

poteenu onih antagonizama koje sobom nuno nosi suvremeno kapitalistiko drutvo. On snatri o Hrvatskoj kao zajednici

autentinih individua, u svojoj pojedinanosti neposredno, organski spojenih sa svijetom - pa onda u kominom napadu

narcizma takvo iskustvo, kao najvedu autentinost, pripisuje samome sebi. Naprotiv, uasava se pragmatinog svijeta

Zapada, njegova otuenog graanskog drutva u kojem su odnosi izmeu individua, kao i odnosi individua prema dravi

odreeni potpuno prazno i formalno, u do kraja provedenoj apstrakciji od Gotovcu toliko milih konkretnosti i osobitosti, pa

tako i od one njemu oigledno najvanije, etnike pripadnosti naime.

Ovaj Gotovev nesporazum sa Zapadom upuduje na dublji poremedaj u kompleksu onoga to on naziva hrvatskim sluajem.

On nas tjera da postavimo kljuno pitanje: to je zapravo bio osnovni motiv hrvatske dravotvornosti? ini se naime da

udnja za demokracijom to nije bila. tovie, ambicija da se probije okvir zadan zapadnim kapitalizmom, da se preskoi

horizont povijesno ostvarenog ima svoje izvorite nesumnjivo u revolucionarno-utopijskim porivima. A time otvoreno iznosi

na vidjelo prije kontinuitet, no prekid s jugoslavenskim komunizmom. Nismo li naime jednom ved bili bjelosvjetska

posebnost, nismo li jednom ved ivjeli u sistemu kakvog nitko na svijetu nije imao, uvjeravajudi sebe i druge u apsolutni

novum nae pojave? Bilo je to u vrijeme kad smo bjeali od zlog Istoka istodobno se ne pribliavajudi trulom Zapadu. Eto

kako se jugonostalgija moe otkriti na, za naivne, sasvim neoekivanim mjestima.

S druge strane, Gotovevo prokazivanje dekadentnog Zapada i istodobno prizivanje hrvatske ekskluzivnosti u

svjetskopovijesnim razmjerima mora nuno uzrokovati temeljito prevrednovanje nekih od najvanijih pojmova unutar

hrvatske nacionalne ideologije.- pojmova Istoka i Zapada. Tko Gotovca uzme ozbiljno, morat de nanovo povlaiti granicu

izmeu Istoka i Zapada, granicu oko koje se oduvijek kristalizirao hrvatski identitet. I to, da ne bude zabune, zapadnije no

to smo je obiavali zamiljati. Ne slijedi li to Gotoveva misao odved revno trend hrvatske dravne politike, mogao bi se

zapitati kakav zlobnik. Doista, Gotovev neprikriveni afinitet za ideju odabranog naroda koji u svojoj ekskluzivnosti ima

ispuniti neku svjetskopovijesnu misiju - jedinstveni i neodoljivi poljubac hrvatskog princa jedini je, prema Gotovcu, u stanju

probuditi na Zapadu zadrijemalu povijest - ali ujedno i nebeskog naroda, naroda iju traginu ovozemaljsku izgubljenost

naknadno osmiljava milostivi Bog, nedvosmisleno upuduje na veoma opasne srodnosti. Bilo kako bilo, s Gotovevim

"Prokazivanjem zavjere samozadovoljstva" jo smo korak dalje od ideje zapadne demokracije ali zato dva koraka blie onom

mentalnom sklopu unutar kojeg divljaju sumanutosti raznih Milida od Mavi.

Aralica shrvan emocijama

Velike prirodne katastrofe ali i ljudske tragedije esto ostavljaju za sobom jednu osobitu vrstu spomenika - svjedoanstva o

samom trenutku propasti, o momentu u kojem se zaustavio ivot, u kojem je, kako se to kae, stalo vrijeme. Bilo da je rije

o samrtnom gru praivotinje okamenjenom u fosilu ili pak o onim kazaljkama na satu zaustavljenim u trenutku sverazornog

potresa, takav dokument uvijek iznova djeluje fascinantno jer predstavlja neku vrstu saetka tragedije, njen simboliki

prikaz, takoredi njen govor, onaj znak u kojem nam se tragina sudbina obrada vjeno aktualnom prijetedom opomenom.

Kada demo jednog dana traiti slian dokument o tragediji koja je u ovim vremenima rata i rasula snala hrvatsku

intelektualnost, dakle neku vrstu svjedoanstva o trenutku u kojem se zaustavila hrvatska pamet, kakva god da je bila, i

koliko god da je bilo, ne bismo smjeli zaboraviti jedan kratak tekst objavljen prije otprilike godinu dana u Slobodnoj

Dalmaciji. Uokvireno na sredini stranice, pod naslovom "Aralica shrvan emocijama", stajalo je ovo:

"U danima ovoga rata, stjecajem okolnosti i ljubaznodu gospodina predsjednika, doao sam u njegovu blizinu. U trenucima

kada je Zadar proivljavao teke, tragine dane imao sam kontakte i s njim i s vodedim ljudima iz nae sredine. esto sam bio

pitan da li smo zaboravljeni, da li predsjednik misli na nas, kada de ovo zavriti, je li s nama kraj?

I u tim trenucima prirodne, ljudske klonulosti uvijek sam govorio da, to se moga uvida tie u predsjednikovo miljenje,

njemu je prioritetna misao Zadar. Pred petnaestak dana za jednim rukom u ali mi je rekao: "Hodete li idi na otvorenje

Maslenikog mosta?" Ja sam odgovorio: "Ako mi to ostvarite, dajem vam sve rukove!" Pred kojih tjedan dana, jedne kasne

veeri, pri zavretku ugodnog razgovora, a s njim je razgovor doista uvijek ugodan, ponovno mi je rekao: "Hodete li sa mnom

na Masleniki most?" Rekao sam: "Imate li politiko pokride?" "Imam ga," odgovorio je. "Onda idem! Nema mi nita

radosnije nego ovaj ....(Vidljivo shrvan emocijama, Aralica nije mogao dalje nastaviti svoju priu u Skuptini opdine Zadar)

Sve potrebno za jednu grotesku ini se da je ovdje: monolog neinteligentne dvorske lude preruene u intelektualca-

savjetnika, grandezza Pirove pobjede u pozadini, zagonetna tajnovitost tople muke intime iz koje namiguju povijesne

odluke i ono najbitnije to scenu ini kako izuzetnom tako ujedno i tipinom - emocija sama, eruptivna i neobuzdana poput

divlje prirode, ista i iskrena kao ona Gotoveva najautentinija autentinost, oceanski duboka i nepregledna, jedna emocija

tako silna da se naprosto prelijeva preko svih postojedih rubova potapajudi sve pod sobom i rastapajudi sve pre sobom,

dakle i svaku misao a naposljetku i sam jezik.

injenica da ovaj dokument u kojem elimo vidjeti saet simboliki prikaz traginog skonanja hrvatske pameti ostavlja prije

svega komian dojam ne bi nas trebala unaprijed zbuniti. Kominost, kako smo nauili u Hegela, jest ovo: pokazati ovjeka ili

stvar kako se u svome epurenju raspadaju u samima sebi. ovjek koji se u ovom naem sluaju raspao jest hrvatski

intelektualac kao takav, ovdje tek sluajno zateen u liku Ivana Aralice, a komponente na koje se raspao jesu: prazno mjesto

intelekta i kao nadomjestak ovoj ispraznosti gestualna punina hipertrofiranog osjedaja. Stvar pak koja se u Araliinoj prii

raspala jest implicitno sveprisutna nacionalna stvar, a njeni sastavni dijelovi na koje se raspala jesu: la uzvienog povijesnog

trenutka i istina posve prizemnih drutvenih odnosa koji tu la podupiru. Iza herojskog lika mudraca duboko zamiljenog

nad otvorenim kartama nacionalne sudbine jasno se ukazuje nalije bespomodnog cmizdravca, okovanog odnosima

ovisnosti o autoritetu koji u euforinom zanosu ne samo da vie ne prikriva svoju servilnost, nego u stilu patolokog

egzibicionizma lascivno istie svoju nasladu u pokoravanju. Da pritom stradava i sam govor, kao to se zbiva u Araliinom

sluaju, stvar je nunosti koja proizilazi iz same logike jezika. Nije Aralica zautio, nije on prekinuo svoj monolog zato to su

ga, jadnog, shrvale silne emocije, nego se sam jezik ugasio, dokinuo samoga sebe, kad je u Araliinoj porabi prestao

izraavati bilo to drugo osim neposredne okolnosti autoritarnog odnosa. A taj odnos, odnos je zaljubljenosti u vou, to jest

u ono to on kao Ja-ideal otjelovljuje - neprikosnovenu nacionalnu stvar. Takav odnos u svojoj psihodinamikoj regresiji jest

po sebi stanje infantilne bespomodnosti. A ono vie ne treba jezik, jer nijemo strahopotovanje izraava stanje ovisnosti

bolje od bilo koje rijei. Araliin manifestni stupor u svom je latentnom smislu tek prikaz samog akta podavanja. Znaajne

komponente homoseksualnog libida prethodno konotirane u inscenacijama ekskluzivne muke intimnosti napokon, u

napadu nemodi, nalaze svoje zamjensko zadovoljenje. Strani drutveni tabu ponovo je lukavo izigran. Njena prisnost,

najdublje meusobno uivljavanje, toplina najintimnijih zajednikih trenutaka, sve to i jo mnogo tota nigdje ne djeluje

tako nevino kao kad se iivljuje u samoprijegornom radu na navlastito mukoj, nacionalnoj stvari. Koju, uostalom, u velikoj

mjeri tek i omoguduje.

A ona silna emocija koja u liku najdublje ljudske tronutosti vabi na suosjedanje, tek je simptom patologije autoritarnog

drutva u kojem ima sasvim odreenu funkciju. Sugerirajudi naime da postoji neka emocionalna meta-pozicija, neko

predracionalno stanje zajednitva u kojem je moguda nekakva neposredna predjezina komunikacija, ovaj nabrekli osjedaj

vri ujedno ulogu drutvene cenzure. On zaokruuje neko podruje unutar kojeg ne vae zakoni miljenja i koje je apriorno

izuzeto od svake racionalne drutvene kritike. ovjek dakle u ovom konkretnom sluaju ili osjeda kao Aralica, te se zajedno s

njim nijemo preputa strahopotovanju pred predsjednikom veliinom i udivljenju njegovim povijesnim odlukama i

pobjedama, ili pak ne dijeli taj osjedaj, trai racionalno obrazloenje, postavlja pitanja o svrsishodnosti politikih odluka i

akcija, ukratko, ponaa se kao zreli, autonomni lan drutva, odgovoran za vlastite postupke, ali i za drutvo u cjelini. U

ovom potonjem sluaju pojedinac de se meutim izloiti opasnosti od ekskomunikacije. Jer podruje velikog osjedaja

konstitutivno je za identitet. Prema tom iracionalnom modelu ustrojeno je i samo hrvatstvo. Ono nije nita drugo nego

jedna takva stvar osjedanja, ili bolje, stvar sudjelovanja u zajednikom osjedanju. Svakomu se u svakom trenutku moe

meutim dogoditi da ne bude na pravom mjestu i u pravom trenutku shrvan pravim osjedajem i da na temelju jednog

takvog propusta ispadne iz zajednice pravih ljudi te postane krivi ovjek na krivom mjestu.

U tom smislu sluaj najdubljeg ganuda predsjednikova savjetnika s punim se pravom moe proglasiti paradigmatinim i to

prije za intelektualnu, nego za politiku scenu Hrvatske. Pristajanje na iracionalnost u drutvenoj komunikaciji, tovie,

njeno bestidno egzerciranje na javnoj sceni, nije uopde poseban grijeh Ivana Aralice, ni njegova ekskluzivna glupost. To je

opde mjesto hrvatske intelektualnosti, njen sveprisutni sindrom koji se uvijek iznova moe pronadi i kod najsuptilnijih njenih

predstavnika, i u njenim najprofinjenijim manifestacijama. Taj silni oceanski osjedaj koji polae pravo na sve, a ne daje nita,

to veliko hrvatsko srce koje je uvijek spremno svojim lupetanjem zaguiti svaku rije, a s njom i svaku misao, najvedi je

andar hrvatskog duha - najbolji uvar okamenjene autoritarnosti hrvatske kulture. On nadgleda sve njene inicijacijske

rituale, pravovremeno odstranjuje sve to sluti na samostalnost i slobodu, nacionalnim veliinama koje sam po vlastitom

diskrecionom pravu ustoliuje osigurava vjeitu nedodirljivost i brine se da, veselja radi, na nacionalni Parnas uvijek

zasjedne pokoja kapitalna budala. Da nema tog silnog osjedaja strani bi propuh odavno otpuhao iz hrvatske kulture mnoge

papirnate velikane i rastjerao kuni zadah hrvatskog jala, gluposti i samoskrivljene nesrede.

Da je taj veliki osjedaj sveprisutan, tovie, da vjerojatno nikada nije tako kobno kao danas pritisnuo nae smrtnike

sudbine, samo u svrhu te jednostavne ali vane spoznaje zasluuje masleniki stupor Ivana Aralice odliku izuzetnog

povijesnog dokumenta. Ne dakako Aralice radi. Jer njega je shrvalo tek nama za primjer i nama za pouku.

Agrameri lete u nebo

"A u pizdu materinu," mrmljao je poluglasno ovjek u tramvaju poprativi svaki puta psovku dubokim uzdahom. Nakon

izvjesnog vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "Dobro koji vam je avo ovjee, to

psujete neprestano?" - "Kder mi se sutra udaje za Hercegovca" - Na to de cijeli tramvaj s dubokim uzdahom: "A u pizdu

materinu."

Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je

ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, tovie, u najjaem smislu, predmet nemilosrdne poruge. To ruenje meutim, ruenje

je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu briljivo su odabrane i nepogreivo se sklapaju u fantom

sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to od roenja. Ved tada mu naime pod jastuk stavljaju

plan grada Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih bududih ivotnih tenji, mjesta koje on, da bi ispunio svoje ivotno

poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavladati. Ali on, taj uljez ostaje u oima velegraana nepopravljivi

primitivac, nedoueni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlai bijele arapice pretvarajudi sebe u pripadnika

plemena white socks , kako ga prekrtava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, doskoiti drugaije

no da u depu dri magnet - kako bi usprkos svemu bio privlaan, barem tako nam pripovijeda vic. No, daleko od toga da je

na Hercegovac tek bezazlena provincijalna budala. Naprotiv, u vicevima se esto poantira njegova brutalnost. to je prvo

to de uiniti Hercegovac nakon prometne nesrede koju je prouzroio svojim BMWeom? Zaklopit de mobitel.

Postoji meutim jo neto to je i pored ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim

vicevima zajedniko. To je mehanizam njihove tvorbe, ovinistika logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i

anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog graanstva istiskuje se jedna grupa ljudi

na koju se projiciraju drutvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simboliki simptom-uzronik sveukupne

drutvene nesrede. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore neto realno o samim Hercegovcima.

Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajednikoga koliko je i onaj prljavi, egoistini, grabeljivi

zelena iz antisemitskih viceva imao zajednikog sa stvarnim idovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvui,

moe se redi da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci rtve hrvatskog antisemitizma, rtve upravo onog politikog

projekta na ijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboraku slavu, projekta etniki iste hrvatske dravnosti. Jer

Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasistikom kljuu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske

dravnosti. On, koji je bio ispred svih na junakom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih doljaka, uljeza, tih opanara

i iljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katolikog, tisudljetnog hrvatstva odstraniti

strano tijelo balkanskog primitivizma olieno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, naao se u ulozi svoje rtve. Njegova tragedija,

koju je u realnom smislu dovrio bosanskohercegovaki rat svih protiv sviju, simboliki je ipak kulminirala onim

nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao proitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam nae Srbe,

evo vam natrag vai Hercegovci. Na mjesto iskljuenog Srbina, oko ije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski

identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije rije tek o ironiji sudbine, kao to ni

u vicevima o Hercegovcima nije rije o samim Hercegovcima. Rije je o logici same stvari, o unutarnjoj nunosti pokrenutih

drutvenih procesa. Nita bolje ne svjedoi o tomu od onog na poetku citiranog vica.

Ondje naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uopde i ne izlazi na scenu. Nimalo sluajno. Jer u svim tim

vicevima i anegdotama Hercegovac i nije nita drugo do jedna pomodna konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute

oko stvarne graevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost,

opskurnost ovog uljeza, slui samo jednoj svrsi - proizvoenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne

profinjenosti, velegradske prosvjedenosti, samosvjesne graanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira.

Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako raspriti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona

fina zagrebaka cura iju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s itavim tramvajem sugraana njen otac, je li dakle

ta cura uopde zasluila ita bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I to je ona drugo nego i sama jedan proizvod

one iste hrvatske malograanske ideologije koja je na vlast dovela tog omraenog Hercegovca; ideologije koja je njoj

unaprijed namijenila sasvim odreenu sudbinu: da slini po raspelu, raa Hrvate i bude ku. A ako joj kojim sluajem uspije

probiti se na javnu scenu, onda de na njoj odigrati ved unaprijed pripremljene uloge. Ili de nastupiti kao glasnogovornik

mukih elja, od onih politikih do onih intimnih, ili de kao dekorativni privjesak muke modi odutjeti kompletni nastup. Ili

dakle, da se posluimo paralelom iz ivotinjskog carstva, kao kretavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta naa cura

i uzjogunila, znamo to bi je ekalo. Nisu malo minke utroile zagrebake dame na prekrivanje masnih ljiva pod oima.

I to bi htio onaj otac iz vica. Bolje partije od Hercegovca svojoj kderi ionako nede nadi. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine

svoje kderi, nego zbog vlastita ponienja i nemodi.

Vic se poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u naem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske

teine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije ime ona raspolae - predmet najvedeg uivanja i ujedno zalog

reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici iju otimainu grupa nemodno promatra. Vic je dakle scena

najvedeg mogudeg ponienja grupe, ponienja koje u naem sluaju primitivni Hercegovac nanosi uljuenom zagrebakom

graanstvu. Reakcija te grupe na ovo ponienje jest prije svega bespomodna fascinacija, a sam vic mazohistiki je prikaz

njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebaki malograanski mlakonja onaj koji u ovoj prii najvie uiva - u

ponienju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovaki grubijan.

Ali, ved smo pokazali da je predmet otimaine u svojoj biti oduvijek ved bio predodreen za tu svrhu, da su ona fina

zagrebaka cura i sirovi hercegovaki provincijalac upravo idealan par. No jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko

drutvance oplakuju gubitak neega to nikada nisu posjedovali - samosvijest graanske individualnosti koja se slobodno

realizira na intimnom, socijalnom i politikom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost

provincijalnom balkanskom primitivizmu predoenom u Hercegovcu iz vica. Kderima te graanske samosvijesti, dakle

zakonitim kderima graanske, a time i enske emancipacije ovog naeg stoljeda, enama osloboenim stega patrijarhalnog

morala i obveza spram nacije odnosno drave, tim vie meutim svjesnim socijalnog i politikog znaaja svoga spola, tim se

enama neto takvo kao to je Hercegovac iz vica nikako ne moe dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav.

S finom zagrebakom curom stvar stoji sasvim drugaije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek ivjela s njim, jer je on,

odnosno ono to on reprezentira, dio njenog najintimnijeg ivotnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost,

grabeljivost, sve ono dakle to je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije nita drugo do nalije njene

zagrebake obiteljske idile, lajerom hipokrizije prekrivena ugnjetaka stvarnost njena krdanskog morala, sirovi svakidanji

sadraj fiktivne finode njenog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu doljak. U svojoj biti i u naoj stvarnosti

on je oduvijek bio roeni, premda nepriznati Zagrepanin. Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz

provincije, on je originalni fauk nae metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrijebimo teke Matoeve rijei o Zagrebu

i Zagrepanima, "oajna nemod polugrada, polukulture, poludrutva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet" Sva

zla pripisana u vicevima njemu i smjetena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autentina su zla glavnoga grada. Ovu istinu

uostalom nita tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepani ti koji u njemu psuju ko koijai.

Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokuaj da se izdigne iznad

drutvenih, kulturnih i politikih prilika koje ga uvijek iznova sakate i poniavaju. Oni su izraz njegove nemodi da ovlada

silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igraka, predmet njihova

iivljavanja. U njima on ivi svoj fiktivni bolji ivot, doputajudi, u dubokom samosaaljenju, da mu se otima i ono to nikada

nije uspio izgraditi u sebi - njegov graanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni ovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vjeiti

nesretnik i polutan na trenutak umilja sebi da je neto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to

drugo, bolje, stvarno i postane.

Zato, kada ih ujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.

Djelatnici vs. najamni radnici

Prije nego se naizgled sretno okonan trajk srednjokolskih nastavnika izgubi u slijedu novih zbivanja, valjalo bi podsjetiti

na nekoliko znaajki ovog dogaaja koje zasluuju posebnu pozornost. Da u ovom trajku ima neto to je vie od samog

trajka, osjetili su gotovo svi, ako ni zbog ega drugoga, onda zbog silne medijske halabuke koja ga je pratila. Sigurno je,

meutim, da pokuaj jedne, u hrvatskom drutvu socijalno nipoto najugroenije skupine ljudi da popravi svoj teki poloaj

zakonski doputenim sredstvom, trajkom, sam po sebi nije dovoljan za senzaciju. Puka injenica da su to nastavnici, a ne na

primjer strojovoe ili neki drugi, takoer nije odluujudi moment. Senzacionalnost trajka jednoznano potjee od naina na

koji je drutvo reagiralo na ovaj izazov. Razdraljivost drave i njenih medijskih glasnogovornika, njena nervozna, gotovo

panina reakcija, lakoda kojom se posegnulo za prijetnjama i tekim optubama, ukazuju da je dirnuto u ivac koji koordinira

daleko vanije drutvene funkcije nego to je ravnotea prorauna. trajk naime, recimo to odmah, nije primarno ugrozio

proraun, nego upravo ideologijsku konstrukciju na kojoj poiva dananje hrvatsko drutvo. Stoga je agresivna reakcija i te

kako primjerena znaaju realno ugroene stvari.

Primjer koji najbolje potvruje reeno odnos je predsjednika Vlade Valentida prema ovom trajku. Otpor zahtjevima

srednjokolskih nastavnika on je pruio na dva fronta. S jedne strane Valentid eksplicitno brani dravni proraun, a s time

stabilnost nacionalne valute, odnosno, takoer i, kako kae, "stabilnost ove drave u trenutku u kojem se nalazimo", dakle

on naizgled brani interes cjeline pred sebinim partikularnim zahtjevom. Da bi uspjeno obavio ovu realnu obrambenu

zadadu, on se slui jakim frazama i na drugom, paralelnom frontu nie teke optube od kojih najopasnije zvui ona u kojoj

se kae da "pojedini predstavnici sindikata ne ele postidi rjeenje, ved potiu kaos i anarhiju". Nae razumijevanje ovakvih

poruka uglavnom je opteredeno kobnom naivnodu. Mi smo naime skloni vjerovati da se govor o obrani prorauna odnosi

na neto stvarno i konkretno, dok je pria o silama anarhije i kaosa tek puki lingvistiki fenomen - svjesna mistifikacija u

funkciji efikasnije obrane. Drugim rijeima, predsjednik Vlade misli ozbiljno kad obrazlae nunost obrane prorauna,

naprotiv on ne misli vie ozbiljno kad srednjokolske nastavnike, taj krhki i njeni sloj dravnih namjetenika proglaava

anarhistima i kaotiarima, i to anarhije i kaosa radi. Dakle, on je kad se grudima baca pred proraun pragmatini

realpolitiar, a kad prijetedi anatemizira, mistifikator, politiki iluzionist, ukratko, ideolog.

A to ako je obrnuto? Ako je dakle stabilnost prorauna jedna ideoloka priica par excellence, a zla difamacija nastavnika,

naprotiv, potez realpolitiara sa stvarnim znaenjem i konkretnim posljedicama. U tom sluaju proraun nije nikakva hrpa

novca koju Dagobert Duck (ika Baja) hrvatske gospodarske politike na opde dobro ljubomorno uva i titi od nerazumnih

rasipnika, nego tek rezultanta stvarnih odnosa modi meu interesnim grupama, realno izraena u odreenoj koliini

razmjenjivog drutvenog dobra, u naelu uvijek podlonog promjenama, konkretno, preraspodjeli. A srednjokolski

nastavnici bili bi tako jedna grupa meu grupama koja raspoloivim sredstvima, sindikalnom organiziranjem i, ako zatreba,

trajkom, u pravilu dakle normalnom procedurom, legalnim pritiskom, eli postidi preraspodjelu prorauna u svoju korist, a

na tetu nekoga ili neega drugoga (na primjer preskupe dravne reprezentacije, ili moebitnog tajnog financiranja

bosanskohercegovake avanture). Ali ne, sindikalni zastupnici srednjokolskih nastavnika stvaraju kaos i anarhiju. Njima nije

do rjeenja problema zbog kojeg navodno trajkaju, dakle do poboljanja materijalnog i socijalnog statusa svoje grupe, nego

do ruenja drave. Oni dakle uopde i ne nasrdu na proraun, nego na drutvo u cjelini, na poredak sam, oni su sila

destrukcije i rasula i kao takvi najopasniji neprijatelji hrvatske drave.

Da ova teka optuba ima stvarnu teinu dokazuje njeno najrairenije obrazloenje u medijima. trajk nastavnika je opasan

jer iznutra podriva jedinstvo domovine u odsutnom trenutku uspostave njene dravnosti. Sljededi korak u zakljuivanju

unaprijed je programiran. Tko u vrijeme napada vanjskog neprijatelja iznutra ugroava stabilnost drave, radi za tog

neprijatelja, tovie identian je s tim neprijateljem izvana. Srednjokolski nastavnici dakle vie ne rade za hrvatsku dravu,

nego su, htjeli to oni ili ne, u slubi etnikih koljaa. Ovaj opis nije iluzija nego je nuna konzekvencija logike funkcioniranja

hrvatskog drutva shvadenog kao organska zajednica. Rije je tu o onom ideolokom konstruktu koji je svojevremeno

stvorio hrvatsku dravu, ali koji sada u njoj vie ne ostavlja nikakav prostor za imanentni socijalni konflikt, koji uopde ne

raspolae pojmovima kojima bi izrazio drutveno nuan sukob razliitih interesnih grupa oko raspodjele drutvenog

proizvoda. Sve to unutar drutva dolazi u konflikt raspada se na ono nae i na ono neprijateljsko (izvanjsko). Neto takvo

kao realno socijalno nezadovoljstvo ne moe postojati dok god funkcionira mehanizam nunog rtvovanja za domovinu.

Konkretni oblici ovog drutveno poeljnog rtvovanja beskonano su raznoliki. Kao to je poznato, za domovinu se moe

umrijeti, gladovati, potucati se uokolo bez igdje iega i igdje ikog svog, ali, i to je ono to naizgled izaziva zbrku, za domovinu

je poeljno bogatiti se, lagodno, ak parazitski uivati, kao i s druge strane, pljakati i ubijati... sve to i jo nebrojeno mnogo

drugih domoljubnih radnji dade se podvesti pod rtvovanje za domovinu. Ali pod jednim uvjetom. Da takva, u stvarnosti bilo

koja, radnja bude s neke instancije smatrana domougodnom, odnosno da bude priznata kao korisna rtva za domovinu. S te

instancije unosi se u realnu zbrku idealni red. Ta instancija jest ono pravo mjesto drutvene modi u Hrvatskoj danas. Biti

modan ovdje znai imati to diskreciono pravo prosudbe o mjeri hrvatstva kod pojedinaca i grupa, pravo da se s onu stranu

bilo kakve racionalne verifikacije odluuje o tomu, kada se, tko, to, i u kojoj mjeri, rtvuje za Hrvatsku, i u skladu s tim, da li

jest ili nije lan zajednice.

To je dakle toka s koje govori Valentid, to je, a ne proraun, onaj stabilni poredak koji on brani od izazivaa kaosa i anarhije.

A kaos i anarhija nastupaju kad se pojedinac ili grupa drznu da sami odrede granice svog rtvovanja za domovinu. Te granice

su pak beskonano rastezljive. I doista, ako jedni mogu ginuti za domovinu, drugi su spremni jesti korijenje za nju, to bi

onda, kao u naem sluaju, htjeli srednjokolski nastavnici? Ovo pitanje - a to pokazuje koliko je silna koncentracija modi u

arbitrarnoj instanciji - mogude je postaviti ak i iz subjektivne pozicije izobilja. Nije li to tajna zato bestidni grabe

vrhovnika, besprimjeran u svojoj oholosti, iako posvuda ved razglaen nije ni naeo tvrdokornu indolentnost puka.

Ovdje napokon lei objanjenje zato je reakcija vlasti na trajk nastavnika bila tako agresivna. Ne zato jer su nastavnici

zaprijetili ravnotei prorauna, nego zato to su doveli u pitanje arbitrarnost politike elite u Hrvatskoj, jer su se drznuli sami

postaviti granice svom rtvovanju i jer su inedi to naposljetku doli u opasnu blizinu onog tabua oko kojeg se osovila

hrvatska dravotvorna ideologija, tabua u koji se dira pitanjem: da li je sve to skupa imalo smisla, je li ta hrvatska drava

uopde vrijedna svih onih za nju poloenih rtava? Tko makar i na trenutak pristane uz logiku kojom su se rukovodili

nastavnici stupajudi u trajk, morat de prije ili kasnije naletjeti i na to pitanje. U tom, i samo u tom smislu, kratkotrajni je

trajk srednjokolskih nastavnika prvi pravi politiki sukob u hrvatskoj dravi koji nadmauje sve to je do sada pokuala

napraviti takozvana opozicija koja je ostala talac hrvatstva kao golog sredstva manipulacije u rukama arogantnih

vlastodraca.

Ali zato je i proces javnog ulaska nastavnika u trajk bio za njih ujedno i proces gubljenja hrvatskog dravljanstva. Medijski

pretvoreni u izdajnike spregnute s vanjskim neprijateljem oni su simboliki ostali bez domovnice. U tom svjetlu valja

sagledati posjet sindikalne delegacije kardinalu Kuharidu. Nije tu primarno rije ni o kakvoj molbi za posredovanjem izmeu

sukobljenih strana, drave i njenih najamnika, nastavnika. Hrvatstvo nastavnika nevjerojatno brzo potroeno u trajku

jednako je tako brzo obnovljeno u prisustvu Kardinala. Rije je jednostavno o ponovnom krtenju, upravo u onom smislu u

kojem se na temelju katolike krtenice stjee hrvatsko dravljanstvo. Oni koji su agresivnom propagandom jednostavno, u

liku ugrozitelja hrvatske drave, simboliki izgurani iz zajednice Hrvata ponovo su se obilaznim putom ispod kardinalskih

skuta uvukli natrag. Ovaj obilazni put koji je u politikom, ali i kulturnom i svakom drugom obliku ivota u Hrvatskoj postao

gola nuda moda je najbolje doao do izraaja u izjavama Vesne Kaniaj, lidera nastavnikog sindikata. U njima ona do

neukusa egzercira svoju hrvatsku podobnost - nije dovoljna samo vlastita danas sasvim benevolentna politika legitimacija

("...moje simpatije inae pripadaju Stjepanu Radidu"), nego je bilo nuno podrobno iznijeti i podrijetlo roditelja, politiku

prolost oca, pa ak i hipotezu o tomu kojoj bi se politikoj opciji pokojni otac danas, da je iv, priklonio. Upravo u ovom

obilaznom putu, u svemu onomu to jedan sindikalist (zajedno sa svojim pokojnim precima) mora naknadno postati da bi

smio ostati nezadovoljnim posloprimcem, mjeri se nesloboda itavog drutva. Ova obilaznica na kojoj se beskonano krui u

dosadnom ritmu ritualnog legitimiranja predstavlja danas stvarni razmak izmeu graanina Republike Hrvatske i

demokracije.

Ali upravo ta racionalno posve suvina ali ipak neizostavna ritualna prisila, da se uvijek iznova dokazuje pripadnost

hrvatstvu, prisila oko koje se osovila hrvatska drava i koja danas jo uvijek ini od nje neto vie od drave same - fantazmu

hrvatskog identiteta - realno nije nita drugo do sredstvo gole manipulacije i slui samo jednomu - proirenju i uvrdenju

dominacije jedne politike i ideoloke elite nad svim sferama drutvenog ivota i utoliko je jedan od simptoma nadolazedeg,

novog totalitarizma.

Ako je trajk srednjokolskih nastavnika bio za vlast otpoetka vie od samog trajka - nasrtaj na ideoloki fundament

hrvatske drave - onda se on za trajkae same okonao kao neto manje od samog trajka, manje od sasvim legitimnog

konflikta posloprimca s poslodavcem. Posjet kardinalu Kuharidu oznaio je naime pristanak na propisanu igru, pad natrag u

nedoraslost i ovisnost o nekom autoritetu koji uvijek na koncu, umjesto pojedinaca i interesnih grupa samih, ima izvriti

neku pravednu raspodjelu. Ono to je zapoelo kao trajk najamnih radnika okonalo se kao eksces hirovitih djelatnika. I

kao to je djelatnik ideologem koji u pokuaju da nominalistiki raskine sa socijalistikom prolodu, rezultira realnim

kontinuitetom s njom - samoupravlja nije skonao svoj iluzorni ivot u najamnom radniku, nego se iahurio u djelatnika

obnavljajudi isti odnos ovisnosti o neprikosnovenoj i nedokuivoj politikoj modi - tako i trajk nije bio posve normalan,

zakonski ureen nain regulacije drutvenog ivota nego politiki eksces, anomalija/devijacija na inae zdravom,

beskonfliktnom organizmu hrvatskog drutva danas.

Popu pop, a bobu bob

Ima neto dirljivo naivno u pokuajima takozvanih analitiara dnevnopolitikih zbivanja, najede novinara, da nam na

temelju aktualnog materijala prue odgovor na pitanje to se to s nama zbiva, to nam se je zapravo dogodilo i to nas jo

eka. Oni zavidnom ustrinom i nepokolebljivom upornodu neprekidno raerupavaju klupka i razmrsuju vorove mree u

koju smo se zapleli, poteudi uvijek iznova neku nit o kojoj navodno sve visi. Danas je to raskol u vladajudoj partiji, juer su

to bile kadrovske premjetaljke u vrhovnitvu, a sutra de to ved biti licitiranje oko novog lidera oporbe. Ovo prevakavanje

pjene dana ne mora biti ni dosadno ni neukusno, ali ono naprosto nije u stanju utaiti glad za spoznajom. Logika

dnevnopolitikog komentara ovisi o jednom udnom pravilu. Onoliko koliko je uronimo u aktualnu stvarnost, toliko

istisnemo iluzije iz nje. I to ne bilo koje iluzije, nego upravo one na kojoj poiva itava ta stvarnost i koja, da bi analiza uopde

funkcionirala, mora ostati nedirnuta. Tom logikom stoga moda jo i moemo prepoznati lik nae nesrede, ali ne moemo

izmjeriti dubinu naeg pada, ni dohvatiti dno ponora na kojem se nalazimo.

Drugaije meutim stoji stvar s radom novinara i publicista kao to je primjerice Darko Hudelist. Njegov kut gledanja, za

jedan je, ali odluan korak odmaknut od svakidanjeg zbivanja i to taman onoliko koliko je nuno da se ono sagleda u

dimenziji vremena, dakle u nastanku, u trajanju i prolaznosti tog zbivanja, ali opet ni predaleko, svakako ne do toke neke

metapozicije, s koje se ak i ono najsudbonosnije po nas rasplinjuje u izmaglici vjenosti. Ukratko, pravo mjesto za jedan

pogled iskosa. Pored toga posjeduje Hudelist autentini afinitet za dokumentarno, za citat, kao i onaj osobiti talent za

neopteredeno uivljavanje u ljude i situacije koji mu omoguduje da iz komara stvarnosti izmami i one najneoekivanije

istine. Decentno ironian, nenametljiv u tumaenju, Hudelist zna lukavo s istinama. On ih hvata na mamac njihova

samoljublja, i priputa onamo kamo one same najradije izlaze - na vaar ljudske tatine.

Sva vrijednost Hudelistova postupka nedavno je iznova demonstrirana u Feralovu feljtonu "Pet godina raspada". Rije je o

prezentaciji dokumentarne grae iz razdoblja najedih sukoba u jugoslavenskom komunistikom vrhu koji su prethodili

raspadu zemlje, ratu i dananjem kaosu. Ono meutim to nas ovdje najvie zanima, jest sluaj jednog od glavnih

protagonista prie o rasulu, tadanjeg predsjednika Pred