BOSANSKO KOMPARATIVNO PRAVO

Doc. dr. Omer HamzićDoc. dr. Omer HamzićViši asist. Viši asist. Benjamina Londrc, M.A.

Kiseljak, 2016. godineKiseljak, 2016. godine

III. PRAVO U OSMANSKOJ BOSNI

A. VJERSKA STRUKTURA OSMANSKE BOSNE,B. PRAVO I SUDSTVO U OSMANSKOJ BOSNI,C. TANZIMAT (REFORMA) I TANZIMATSKO PRAVO,

A. VJERSKA STRUKTURA OSMANSKE BOSNE

• 1. Proces prihvatanja islama, • 2. Millet sistem,• 2. Bosna Srebrena, • 3. Pravoslavna crkva,• 4. Sefardi;

1. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA

1. Islam (uz srednjovj. herezu) čini duhovnu vertikalu Bosne, posebno Bošnjaka.

2. Ima više pristupa tom pitanju, koje opterećuju emocije, izazivaju strasti i predrasude:

a) Popularno bošnj. uvjerenje: da su Bošnjaci potomci bogumila - netačno jer je (1) prihvatanje islama u Bosni trajalo 250 godina i (2), islam su prihvatali pripadnici svih religija;

b) Da je bogumil. vlastela prva prihvatila islam kako bi sačuvala svoj posjed (Jukić, Klaić, Cvijić, Prelog, I. Andrić) historijski neutemeljena (dokazao historičar Vaso Čubrilović);

3. Islam nije nametan silom (kao što tvrde neki srpski i hrvatski historičari; jedan od dokaza berat sultana Mehmeda II 1453. carigradskom patrijarhu (priznta jurisdikcija nad „svim podanicima grčkog obreda“);

2. MILLET SISTEM

1. Pripadnici knjige „Božijeg otkrovenja“, pravoslav-ni, jevreji i katolici (tzv. milleti) imali su na perso-nalnoj osnovi određenu vjersku samoupravu i zaštitu, t.j. status zaštićene manjine (uz uslov da im vjerski poglavar živi u Osmanskom carstvu kao osmanski podanik, ali su to pravo u Bosni uživali i katolici – po odredbama Ahdname, od 1464.);

2. Oni su svoje privatno-pravne, prvenstveno statusne i porodične odnose regulirali na osnovu svog vjer-skog i kanonskog prava;

3. Sistem milleta – (a) smatra se kao osmanska „pluralistička“ formula rješavanja „nacionalnog pitanja“; (b) Sistem milleta – pogodovao je potkopavanju Osmanskog carstva sa strane;

3. BOSNA SREBRENA

1. Franjevci čuvari uspomene na srednjovjekovnu Bosnu – Ahdnama (obaveza, jemstvo) 24. 5. 1464. - fra Anđeo Zvizdović zatražio i dobio od sultana Mehmeda II Fatiha slobodu daljeg vjerskog djelovanja;

2. Katolici su Ahdnamom dobili spokojstvo i pravo vjeroispovijedanja dotle dok budu mirni i dok se pokoravaju sultanovim naredbama (tako je nast-ala franjevačka provincija ili „redodržava“, kasn. nazvana Bosna Srebrena (Bosna Argentina);

3. Teritorij Bosne Srebrene – od Ugarske do Jadrana (postepenim povlačenjem Osmanlija, našla se u tri države – Osmanskoj carevini, Mletačkoj i Austriji);

4. PRAVOSLAVNA CRKVA1. Pravoslavni – imali status zaštićene manjine -

zimmi (u 16. stoljeću pravoslavno naselje Gornja Varoš i crkva u centru Sarajeva);

2. Uspostavom Pećke patrijaršije, 1557. obnovljena je auto-kefalnost pravoslavne crkve (Sulejman I Zako-nodavac) – imala preko 40 mitropolija;

3. Pećka patrijaršija, odnosno srpska crkva imala je status najvećeg feudalca, kršćanskog posebno, što potvrđuje:

- Prva štamparija nabavljena u Veneciji i prenesena u Goražde, 1519. u Crkvi sv. Đorđa;

- Podizanje manastira (Tamna, Ozren, Lomnica, Voz-uća, Gostović), crkava (nova saborna u Sarajevu) i učilišta (srpska realka u Sarajevu);

5. SEFARDI1. O islamskoj državi na prostoru južne Španije:

prostor Andaluzije od 711. g. – jedinstven primjer skladnog života muslim., kršćana i jevreja; od 11. st. – španski vladari progone muslimane – rekonkvista, 1492., okončana osvajanjem Granade – kralj Ferdinand V Katolički)

2. Nakon pada Granade,1492. otpočeo je progon muslimana i Jevreja – koje jedino prihvataju u Osmanskom carstvu, naredbom sultana Bajazita II),

3. Doseljavanje Jevreja (Sefardi) u Bosnu – završeno je najkasnije 1540/41., jevreji su Sarajevo nazivali „mali Jerusalim“,

4. Doseljavanje srednjoevropskih Jevreja Aškenaza, počelo je poslije austrougarske okupacije BiH,

5. Uloga Jevreja u privrednom i kulturnom životu BiH je znatna (iako su bili malobrojni).

B. PRAVO I SUDSTVO U OSMANSKOJ BOSNI (A)

1. Izvori prava u osmanskoj državi, 2. Izvori katoličkog kanonskog prava,3. Izvori pravoslavnog crkvenog prava,4. Izvori jevrejskog prava,5. Krivično pravo,6. Šerijatsko bračno pravo,7. Ženidbeno pravo katoličke crkve,

B. PRAVO I SUDSTVO U OSMANSKOJ BOSNI (B)

8. Bračno pravo pravosl. crkve,9. Bračno pravo Jevreja, 10. Šerijatsko nasljedno pravo,11. Sudska organizacija, 12. Gradska i druga lokalna uprava i samouprava,13. Vakufi, 14. Mulk

1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI (A)

1. Osnov pravnog poretka u Osmanskom carstvu kao islamskoj državi bilo je islamsko pravo, t.j. Šerijat

- To je skup ili sistem vjerskih i općenito pravnih propi-sa, koji su sadržani u osnovnim izvorima islama ili su iz njih izvedeni.

- Osnovno značenje riječi „šerijat“ je „jasni“ ili „pravi“ put,

2. Obavezni izvori šerijatskog prava su: - Kur¨an (muslimani vjeruju da je Kur¨an knjiga

otkrovenja, božja riječ) i - Suna ili hadis (tradicija koja se vezuje za

Muhameda a.s.)

1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI (B)

3. Izvori šerijata nisu normativni akti, pa je njihova primjena zahtijevala različite metode tumačenja (Postupak tumačenja izvora šerijatskog prava zove se idžtihad),

4. U procesu tumačenja šerijata tokom stoljeća formirala su se 4 pravno-naučna sistema ili prav-ne škole - mezhebi:

- hanefijska (Ebu Hanifa, 699. – 767.), - malkijska (Malik, 713. – 795.), - šafijska (767. – 819.) i - hanbelijska (Ibn Hanbal, 780. – 855)

1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI (C)

5. Šerijatsko pravo nastojalo obuhvatiti cjelokupan život muslimana i u osnovi sadrži:

- vjerske propise (ibadet) i - razne svjetovne norme (muamelat), ali nije

raz-dvajalo pravo u užem smislu od religije. 6. Vremenom se pojavljuje jaz između

šerijatskih normi i praktičnih potreba države: - to premošćava zakonodavna aktivnost

sultana, koji izdaju svoje zakone, zv. kanuni i kanuname

- za razliku od šerijtaskog kao vjerskog, to se zvalo državno ili kanunsko pravo)

1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI (D)

7. Pored kanuna, sultani su objavljivali i svoje poje-dinačne odluke i naredbe - fermane, a kasnije u svečanim poveljama poznatim kao hatišerifi.

8. Pored šerijatskog i državnog (kanunskog prava), u Osm. carstvu je u stalnoj upotr. bilo i milletsko pravo, koje je imalo svoje posebne izvore;

9. Tako je primjenjivano i kanonsko pravo rimokato-ličke crkve, srpsko-pravoslavno crkveno pravo i običajno pravo Jevreja;

2. IZVORI KATOLIČKOG KANONSKOG PRAVA (A)

1. „Kanon“ označ. crkveno pravilo, odnosno crkveni zakon kojim se regulišu unutrašnja pitanja crkve: to je skup tekstova (svetih spisa),2. Izvori katoličkog kanonskog prava su: Biblija ili sveto pismo, crkveno zakonodavstvo i običaji:a)Biblija ili Sveto pismo:-sveta knjiga svih kršćana ili hrišćana, koju čine: Stari zavjet sa 46 i Novi zavjet sa 27 knjiga); -Spasenje ljudskog roda – je nit koja povezuje različ. biblijske knjige (otuda shvatanje da Biblija predstav-lja i ljudsku i Božju riječ).-Biblija je očigledno, djelo ljudi koji su vjerovali u Boga i dokaze Božjeg prisustva nalazili u (1) historiji starih Jevreja, (2) životu Isusa Krista i (3) razvitku ranog kršćanstva u Rimskom carstvu.;-

2. IZVORI KATOLIČKOG KANONSKOG PRAVA (B)

• b) Crkveno zakonodavstvo kao drugi izvor kanonskog prava čine: • - odluke crkvenih sinoda i sabora, • - papski dekreti i enciklike, • - konkordati i razni drugi akti visokih crkvenih

vlasti;• - usaglašavanje ili kodifikacija crkvenih akata

i propi-sa traje od sredine 12. stoljeća i konačno je službeno kodificirano tek 1917.;• c) Običaji kao izvori crkvenog prava – uzimani

su samo ako nisu bili u suprotnosti sa vjerom;• d) Usmena crkvena predaja kao izvor prava

(često je rezultirala apokrifnim, tj. neispravnim učenjima)

3. IZVORI PRAVOSLAVNOG CRKVENOG PRAVA (A)

1. Osnovni izvori su (a) Biblija, (b) sveto predanje, (c) odluke prvih sedam vaseljenskih sabora, (d) razni akti Carigradske patrijaršije,a) Pravoslavni kanon Svetog pisma sastoji se takođe 46 knjiga Starog i 27 knj. Novog zavj. koje se dijele na: zakonske, historijske, poučne i proročke knjige).-Novozavjetne knjige čine 4 jevanđelja u kojima je opisan život, rad i nauka Isusa Hrista,- Jedna je historijska knjiga: „Djela apostola“ - opisuje razvitak ranog hrišćanstva i prve hrišćanske crkve, - Poučne knjige su apostolske poslanice, uglavnom apostola Pavla;- Jedna je knjiga proroka zv. Apokalipsa ili Otkrove-nje Jovana Bogoslova. (alegorijski opis Crkve, poseb. pred drugi Hristov dolazak, u koji hrišćani vjeruju, te ga očekuju).

3. IZVORI PRAVOSLAVNOG CRKVENOG PRAVA (C)

b) Sveto predanje kao izvor prava čine spisi koji potiču od svetih otaca.

c) Kanonske odluke 7 prvih vaseljenskih sabora od 4. do druge pol. 8. st. (rezultat su arbitraže u velikim crkvenim sporovima oko toga šta je pravovjerno, a šta heretičko);

d) Od raznih akata Carigradske patrijaršije, kao naj-češći priručni izvor prava korišten je Nomokanon ili zbornik državnih (nomos) i crkvenih (kanon) propisa;• - Pojavio se još u Bizantu u VI st. a najveći

autoritet imao je nomokanon patrijarha Fotija iz 833. g. • - Često se koristio i u autokefalnim crkvama,

kakva je bila i srpska (najpoznatija Svetosavska krmčija, Save Nemanića iz 1219., koja pored vjerskog, sadrž. i odredbe građanskog prava);

4. IZVORI JEVREJSKOG PRAVA (A)1.Jevrejsko pravo je u uskoj vezi sa judaizmom

kao religijom s kojom i ima osnovne zajedničke izvore i to: (a) Hebrejsku bibliju i (b) Talmud:• a) Hebrejska biblija je ista knjiga koju kršćani

ili hrišćani zovu Starim zavjetom (sadrži 39 knjiga, koje se dijele na tri skupine; (1) Tora ili na hebrejskom zakon (2) proroci i (3) spisi ili hagiografi); • (1) Tora (ili Petoknjižje) obuhvata prvih 5

knjiga Biblije i sadrži: • - historiju Jevreja do Mojsijeve smrti u 13. st.

p.n.e • - deset zapovijesti, kao osnov jevrejskog prava

i morala koje je Bog izdiktirao Mojsiju na Sinajskoj gori (prva grupa ima vjerski karakter i određuje dužnosti čovjeka prema bogu; drugi dio tiče se odnosa među ljudima

4. IZVORI JEVREJSKOG PRAVA (B)• b) Talmud - drugi osnovni izvor jevrejskog prava

(u znač. priručnik, uputa, zbirka vjerskih i svjetovnih zakona), sastoji se od dva dijela – Mišne i Gemare: • (1) Mišna (pisana verzija jevrejskog običajnog

prava), sadrži: • - propise o braku, razvodu i drugim odnosima

između muškarca i žene; • - propise o čišćenju, vjersk. praznicima,

građanskom i krivičnom pravu• (2) Gemara: sadrži tumačenje Mišne • - kako se jevrejski učenjaci i pravnici nisu uvijek

sla-gali, tu se nalaze brojne rasprave i o sitnim detaljima jevrejskog prava, kao i • - rasprave o historiji, jevrejskim običajima i

folkloru, tu su i mnoge narodne priče i legende.

5. KRIVIČNO PRAVO (A)

1. Osnov starog osm. kriv. prava je šerijatsko pravo - u kome se krivična djela dijele u tri grupe:

- (1.) hadd (kriv. djela direktno uperena protiv vjere i javnog morala koja je država službeno progonila i kažnjavala i za koja su kazne bile tačno određene: blud, kleveta, alkohol, krađa, razbojništvo),

- (2.) krivična djela za koja je bila predviđena odmazda ili plaćena umira (ostaci rodovsko-plemenskog sistema krvne osvete (ius talionis);

- (3.) djela za koja je bila predviđena samo vrsta kazne – batinanje, globa, odnosno novčana kazna;

- za razliku od prve dvije grupe krivična djela iz treće grupe u izvorima nisu unaprijed predviđena, ali su samo primjera radi navedena: uvreda, lažno svjedočenje, lihva, prevara;

- Za ova djela kazne je u ime sultana odmjeravao kadija

5. KRIVIČNO PRAVO (B) 2. Pravo tačnog propisivanja tih krivičnih djela i

visine kazne šerijat je prepustio poglavaru islamske države, odnosno po njegovom ovlaštenju kadiji kao sudiji),

- U osmanskom carstvu je po tom osnovu sultan, kao šef države svojim kanunamama odmjeravao vrstu i visinu kazne za mnoga krivična djela (siyaset);

- Centralna osmanska vlast pri tome se rukovodila vlas-titom procjenom svojih interesa, posebno fiskalnim potrebama države;

- Kako osnovni izvori šerijata nisu predvidjeli takve slučajeve, to je pravosudna ulema (muftije i kadije) cijelu ovu oblast prepustila sultanovoj jurisdikciji.

3. U osmanskom pravu (koje se oslanjalo na šerijat) nije bilo razlike u kažnjavanju prema staleškoj pripadnosti krivaca, već po spolnoj i vjerskoj pripadnosti. (muslim. strožije kažnjavan, žena ponekad strožije kažnjavana od muškarca).

6. ŠERIJATSKO BRAČNO PRAVO1. Brak – građanskopravni, ugovorni odnos, -

sklapanje braka nije vezano ni za kakvu vjersku ceremoniju;• a) Saglasnost za sklapanje braka: davala se u pri-

sustvu dva svjedoka;• b) Bračni poklon (mehr), davao muž. (ostajao

lična svojina žene)• c) Bračni ugovor (sklapao se između mladoženje i

bračnog zastupnika žene, bračnom ponudom mla-doženje (idžab) i nevjestinim prihvatanjem (kabul);

2. Punoljetstvo za brak: žene 12, muškarci 14 godina;

3. Smetnje za sklap. braka: krvno srodstvo, srodstvo po tazbini, muslimanka se nije mogla udati za nemusl.)

4. Razvod braka (talak)- je stvar zakonita, „ali je Bog ne voli“; razlozi su različiti (impotencija, duševna ili fizička, bolest, socijalne razlike, preljuba, ropstvo, otpadanje od islama);

7. ŽENIDBENO PRAVO KATOLIČKE CRKVE

1. Brak se smatrao kao božanska ustanova i istovre-meno ustanova prirodnog, ljudskog prava,• a) Ženidba ili brak uspostavlja se kao

nerazdvojiva životna zajednica,• b) Ženidba je znak Božje milosti (sakrament), a

brak pravno neraskidiva veza,2. Uslovi i smetnje za sklapanje braka,• a) Punoljetstvo i drugi uslovi za sklapanje

braka (dvije krštene osobe, žena sa 14, muškarac sa16 godina),• b) Smetnje za sklapanje braka (maloljetstvo,

polna nemoć, različitost vjere, krvno srodstvo),• b) Mješoviti bakovi (sa pojavom

protestantizma, Tridentski sabor 1563., Kanon iz 1917. priznaje mješovite brakove samo između krštenih osoba);

8. BRAČNO PRAVO PRAVOSLAVNE CRKVE

1. Brak kao sveta tajna i duhovno druženje:• a) Potpuna duhovna i tjelesna zajednica: radi

uzajamnog života i rađanja djece, • b) Mjesto, vrijeme i procedura sklapanja braka:

u crkvi, u prisustvu sveštenika i najmanje dva svjedoka, u dane kada to crkva dozvoljava;

2. Smetnje za sklapanje baka: - (1) neotklonjive:, krvno srodst., kumstvo,

postoj. brak i - (2) otklonjive: maloljetstvo, neki stepen

krvnog srod-stva, razlika vjere);3. Razvod braka (dozvoljen: preljuba, nestanak

brač-nog druga, bolest, otpadništvo od vjere), ali je u „Božjim očima prvi brak najveći“;

4. Mješoviti brakovi (u početku samo sa svojom vjerom, od 1933. pod posebnim uslovima);

9. BRAČNO PRAVO JEVREJA1. Brak se shvata kao povezivanje dviju familija

radi potomstva, a manje kao lični odnos supružnika. Sam čin ženidbe ima 4 etape:• a) Prva: sporazum između članova dviju

porodica kojim se nevjesta obećava mladož., uz dogovoren vjerenički dar - mohar, • b) Druga: predaja mohara - mladož. priređuje

gozbu, • c) Treća: kada mladoženja na osnovu snage

mohara zatraži nevjestu, punac priređuje gozbu,• d) Četvrta: vjenčanje se završava čitanjem i

potpisiva-njem bračnog ugovora, čime je brak sklopljen,

2. Razvod baka: jednostrani čin muža koji se realizuje jednostavnom izjavom da mu žena više nije žena i da on nije njen muž;

10. ŠERIJATSKO NASLJEDNO PRAVO (A)

1. Nasljedno pravo skoro u cijelosti regulirano je odred-bama Kur¨ana – osnovni principi: muškarcu kao nasljedniku pripadalo onoliko koliko dvjema ženama nasljednicama);

2. Nasljednici:• a) normalni – univerzalni (asaba) nasljednici –

srodnici po muškoj liniji i to kako djeca, tako i roditelji; • b) udjelni: 12 kategorija pobočnih i daljih

srodnika,3. Podjela imovine: • a) Srodnici po muškoj liniji (asaba) dobijali su

cijelu imov., ali pošto se prvo podmire „udjelni nasljednici“;• b) Ako nije bilo asabe ostatak imovine odlazio je u

državnu riznicu, pod uslovom da se koristi za potporu muslimana, ako to nije bilo moguće, pozivali su se srodnici po ženskoj liniji;

10. ŠERIJATSKO NASLJEDNO PRAVO (B)

4. Testament ili oporuka: • a) Poziv na nasljedstvo upućivao se, tek

nakon izvršenja testamenta i podmirenja eventualnog duga umrlog (opći okvir testamenta utvrđen je Kur¨anskom odredbom);• b) Ostavilac i nasljednici u testamentu:

ostavilac je raspolagao do 1/3 imovine, a preko toga samo uz suglasnost zakonskih nasljednika);• c) Zavještanje se poništavalo ako ga ne

potvrde svi ostali nasljednici; 5. Posljedica dosljedne primjena šerijatskog

nasljed-nog prava: usitnjavanje posjeda – zbog velikog broja nasljednika;

11. SUDSKA ORGANIZACIJA (A)

1. Sudsku vlast vršio je kadija – u prvom redu organ pravosuđa, a u lokalnoj upravi – organ opće nadležnosti, ali i izvršilac naredbi centralne vlasti;

2. Sudska nadležnost kadije: svi građanski i krivični sporovi, administrativno, poresko, zemljišno pravo, privatno-pravni sporovi, starateljstvo, cijene , vakufi;

3. Izvršna i nadzorna funkcija: a) čuvar zakona i izvršilac naredbi centralne vlasti,b) nadzor nad radom i djelovanjem svih vojno-upravnih organa i drugih službenika na području svog kadiluka, te o tome izvještavao cara i vezira.

4. Protokoli (sidžil) su posebne knjige kadije;5. Neformalna porota (šuhudul-hal) kadije (10-12

uglednih ljudi svih nacionalnosti, prisustvovali svim suđenjima);

11. SUDSKA ORGANIZACIJA (B)5. Tri ranga ili vrste kadija:

a) obični kadija, b) mula sa sjedištem u Sarajevu, c) naib – ovlašteni zastupnik mule za posebna pitanja na području;

6. Nije bilo institucije apelacije: stranka koja bi bila nezadovoljna prvom presudom, mogla je obnoviti postupak, ali pred istim kadijom;

7. Muftija kao organ sudske vlasti u širem smislu – bio je najstariji islamski svećenik i učenjak u jednom okrugu ili jednoj pokrajini (izdavao fetve);

8. Autoritativne fetve u Carstvu je izdavao istambulski muftija (Šejuhu-l-islam), ali i ostale muftije. (u Bosni je Sarajevo već 1509. g. postalo sjedište muftije).

12. GRADSKA I DRUGA LOK. UPRAVA I SAMOUPRAVA (A)

1. U klasično osmansko doba postojale su četiri vrste naselja: (1) velegradovi (šeher), (2) mali gradovi (kasabe), (3) trgovi ili bazari i (4) sela (karije);

2. Stvarna urbanizacija Bosne, počinje sa uspostavom osmanske vlasti (administr. sjedišta, kasabe);

3. Uloga derviških redova u ranoj urbanizaciji: tekije ili staništa podizane su pored vode ili na dr.pogodnim mjestima oko kojih su se formirala naselja;

4. Svi gradovi su bili nova naselja, sa osloncem na dugu tradiciju gradskog života na Orijentu, dakle, bez neposredne veze sa ranijim bosan. trgovištima;

5. Povlašten položaj gradskog stanovništva: posebna carska povelja – muafnama stanovništvo oslobađa izvjesnih obaveza (u Bosni samo u Sarajevu);

12. GRADSKA I DRUGA LOK. UPRAVA I SAMOUPRAVA (B)

6. Esnafi kao oblici posebne samouprave djelovali su u svim zanatskim i trgovačkim centrima;•a) Esnaf je udruženje svih majstora jedne struke, njihovih pomoćnika i učenika, koji je imao svoju samoupravu, svoj statut i rukovodstvo; •b) Organizacija esnafa: djelovali su kao samostalne organizacije sa svojim statutom u kojem su za sve pripadnike bili propisani određeni standardi i mjere;•c) Organi esnafa: skupština i uprava (londža), na čelu esnafa kao cehmajstor stajao je ćehaja ili ustabaša, pomoćnici ćehaje (kalfabaša);7. Ukidanje esnafskih uredbi u Bosni (Omer-paša Latas 1850.)

13. VAKUFI (A)1. Vakuf: nepokretna imovina darovana od strane

vakifa u općekor. svrhe – izvan pravnog prometa;2. Svrha vakufa dobrotvorna (izdržavanje džamija,

imareta, musafirhana, izgradnja vodovoda, javnih česmi itd.);

3. Vakufnama (povelja ili zakladnica), koju izdaje vakif, a ovjerava nadležni šerijatski sud, koji je postavljao i muteveliju ili upravnika vakufa.

4. Vrste vakufa:• a) samostalni ili opći (srf), čijim se dobrima

koristila muslimanska zajednica i svi ostali;• b) porodični (evladijet), čija su se sredstva samo

djelimično trošila u vakufske svrhe, a ostatak su koristili potomci (evlad) zavještača (rjeđi vakufi).

5. Najpoznatiji vakufi u Bosni: Isa-bega Ishakovića, utemeljitelja Sarajeva, te Gazi Husrevbegov vakuf;

14. MULK1. Islamska koncepcija svojine: Bog kao

apsolutni vlasnik svega, pa i zemlje, povjerava vlasništvo imamu (kolektiv, država) na jednoj i pojedincu, na drugoj strani;

2. To se u praksi srednjeg vijeka i feudalizma izraža-valo kroz postojanje državnog i privatnog vlasniš-tva. (u Osmanskom carstvu privatna svojina se na-zivala mulk ili erazi memluke, za razliku od erazi-mirije kao državnog vlasništva);

3. Mulk je privatna svojina, sa neograničenim prav-om raspolaganja od strane vlasnika:• a) Prava posjednika mulka: neograničeno

pravo raspolaganja svojim posjednom, prodaje i naslje-đivanja, • b) Mulk je činila kuća sa okućnicom, baščom i

oko pola dunuma (mulk zemlje obično su nazivane milać ili milćevina),

C. TANZIMAT (REFORMA) I TANZIMATSKO PRAVO

• 1. Pojam i počeci Tanzimata• 2. Hatišerif od Gülhane• 3. Hati Humajun (Hatt-i Humayun) 1856. • 4. Ramazanski zakon, osmanski zemljišni

zakon, 1858. • 5. Saferska naredba (Uredba o čiflucima),

1859.• 6. Medžela (Osmanski građanski zakonik)

1. POJAM I POČECI TANZIMATA (A)

1.Pojam: tanzimat je program i politika reformi i moder-nizacija tradicionalnih osmanskih institucija u cilju spre-čavanja propasti carstva, a prvenstveno: - (a) reforma vojske i uprave, a potom i - (b) kodifikacija osmanskog prava;2. Počeci Tanzimata: kraj 18. v. za vladavine sultana Selima III (1789. – 1807.) , koji je:- (a) uveo redovnu diplomatsku službu, 1792.;-(b) predložio program reformi vojske i lokalne uprave (Nizam-i-džedid), da bi: (1) ojačao autoritet centralne vlasti, (2) spriječio dalji socijalni razdor i političke nerede;

1. POJAM I POČECI TANZIMATA (B)

3. Teškoće i otpori reformama: unutrašnji i vanjski(a) unutrašnji: nezadovoljstvo i pobune janjičara,

lokalne oligarhije, ajana i kapetana;(b) vanjski: Napoleonova invazija Egipta 1799.,

Srpski ustanak 1805., rat sa Rusima 1806.;4. Sultan Selim III bio je prisiljen da odustane od

reformi, ali su ga ipak, protivnici zbacili s prijestolja i ubili 1807.

5. Reforme nastavlja Mahmud II (1808.–1839.), sljedbe-nik Sultana Selima III. i pristalica reformi; - okončao rat sa Rusima na Krimu, - likvidirao janjičarski red, 1826. i obračunao se sa ajanima i kapetanima,- otvorio put ka redovnoj vojsci i izvršio reorganizaciju lokalne uprave 1835.;

2. HATIŠERIF OD GÜLHANE (A)

1.Sultan Abdul-Medžid (1839. – 1861.), nastavlja reforme svog prethodnika i svoju vladavinu počinje izdavanjem Hatišerifa od Gülhane -na zapadu nazivan osmanska povelja sloboda, -djelo osm. ambasadora u Parizu Mustafa Rašid Paše;2. Hatišerif od Gülhane (plemeniti ili časni dekret iz kuće ruža) proklamira „korisne“ ili „srećne“ reforme (tanzi-mat -i-hajriye):•a) Potpuna sigurnost života, časti i imetka svim podani-cima Carstva bez bzira na religiju ili sektu, •b) uvođenje stalnog načina razrezivanja poreza, •c) jednak i redovan sistem regrutovanja u vojsku i trajanje vojne službe;

HATIŠERIF OD GÜLHANE (B)• b) Pravno ukinut timarski sistem (i na njemu

zasno-vana spahijska organizacija);• c) Javno suđenje – za svako optuženo lice

poslije istrage i ispitivanja;• d) Slobodno raspolaganje imovinom (nevini

nas-ljednici zločinca zadržavaju svoja zakonska prava);• e) Plaćanje i nagrađivanje svih javnih

službenika (jasno određene plaće), rigorozan zakon protiv mita i korupcije;

2. Hatišerifom od Gülhane. počinje razdoblje reformi ili tanzimata, (trajalo je do donošenja prvog osman. ustava 1876. godine i išlo vrlo teško, sa otporima, posebno u Bosni);

3. HATI HUMAJUN (HATT-I HUMAYUN) 1856. (A)

1.Hati Humajun je drugi temeljni pravno-politički akt ere tanzimata: -potvrdio i proširio listu obećanja iz Hatišerifa od Gülhane -za razliku od Hatišerifa iz 1839., koji je nastao u zemlji, Hatt-i-humayun je iniciran iz inozemstva; 2. …kao direktan rezultat Krimskog rata 1853. – 1856.-Rat je počeo napadom Rusije na Osmansko carstvo, upadom u Vlašku i Moldaviju, 1853. -nakon toga na stranu Porte, 1854., staju V. Britanija i Franc., a kasnije i Kraljevina Sardinija, dok je Austrija ostala neutralna; -poraz Rusije, 1855., u čuvenoj bici za Sevastopolja, označio je kraj Krimskog rata - završen Kongresom mira u Parizu 1856.

3. HATI HUMAJUN (HATT-I HUMAYUN) 1856. (B)3. Na kongresu mira velikih sila u Parizu – Portu

primaju za punopravnog člana koncerta (sporazuma), uz uslov da pokrene nove reforme;

4. Porta prihvata taj uslov, proglašavajući Hati Humajun, 1856. godine - u kojem se proklamuje:

a) jednakost svih sultanovih podanika, bez obzira na vjeru, jezik i rasu,

b) striktno pridržavanje godišnjeg budžeta,c) kodifikacija krivičnog i trgovačkog prava, d) unapređenje i poboljšanje rada pokrajinskih i

lokalnih upravnih vijeća ili savjeta, e) reorganizacija milletskog sistema;6. Hati Humajun – je početak druge faze tanzimata

(u narednih 20 g., do izdavanja Ustava 1876., donijeti su brojni reformski ili tanzimatski zakoni);

4. RAMAZANSKI ZAKON, OSMANSKI ZEMLJIŠNI ZAKON, 1858. (A)

1. Reguliše agrarne odnose koje je zatekao Hatišerif od Gülhane (legalizovao prisvajanja posjeda u procesu čiflučenja – ozakonjen čiflučki sistem,)

2. S obzirom na pravnu prirodu posjeda, Ramazanski zakon razlikuje pet kategorija zemljišne svojine:

• (1) mulk (erazi-memluke): privatno vlasništvo, s pra-vom neograničenog raspolaganja (kuća, okućnica ili kućište sa pola dunuma zemlje)

• (2) državno vlasništvo (erazi-mirija), koje je klasičnom timarskom sistemu bilo izuzeto iz pravnog prometa;

• - Ramazanski zak. je mirijske zemlje učinio djelimično pravno mobilnim (prodaja moguća, ali uz suglasnost države, nije mogla biti predmet nasljeđivanja),

• - sa nje je naplaćivan porez: zemljarina ili – desetina.

4. RAMAZANSKI ZAKON, OSMANSKI ZEMLJIŠNI ZAKON, 1858. (B)

• (3) vakufske zemlje (erazi-mevkufe): u pogledu njih-ovog pravnog režima, zakon nije donio nikakve bitne promjene u odnosu na klasično doba, • -ubrzo nakon donošenja Ramazanskog zakona

pristu-pilo se kodifikaciji vakufskog prava,• -Zakon o upravljanju vakufima, te više propisa iz

te oblasti doneseno je 1859. g.;• (4) općinske zemlje (erazi metruke), bile su u

vlas-ništvu seoskih općina, najčešće kao zajednički pašnjaci i ispasišta, šume i vode, kojima su se seljaci slobodno koristili za svoje potrebe;• (5) puste zemlje (erazi-mevat). – obuhvatali su

ledine, močvarna i neplodna zemljišta.

5. SAFERSKA NAREDBA (UREDBA O ČIFLUCIMA), 1859. GODINE (A)

1.Ovim aktom konačno su ozakonjeni postojeći agrarni odnosi u Bosni: - Ozakonjeno je, postojeće običajno agrarno pravo, nastalo u procesu čiflučenja); - Ozakonjeni su, dakle, odnosi uspostavljani slobodnom pogodbom između vlasnika zemlje (čitluk-sahibije) i seljaka (čifčije);2. Saferskom naredbom ustanovljena je neka vrsta trajnog, tj. neograničenog, otuđivog i nasljednog zakupa zemljišta između:a)posjednika (spahije), koji je postao vlasnik zemljišta (mogao je zemljište staviti u promet i nasljeđivati, ali uz suglasnost države) i b)kmeta, t.j. zakupca (mustedžira, čifčije), koji nema svojinskih prava na zemlju, ali je njegov zakup imao nasljedni karakter;

5. SAFERSKA NAREDBA (UREDBA O ČIFLUCIMA), 1859. GODINE (B)

3. S obzirom na to pravo nasljeđivanja, seljak je sa vlas-nikom zemlje imao u isto vrijeme i

- (a) privatno-pravni (zakupnički) i - (b) javno-pravni (t.j. kmetski) odnos: 4. Sklapan je zakupnički ugovor između posjednika i

kmeta (muzarea), po kome je:- kmet mogao sam napustiti posjed tek po završ.

žetve, - imao je pravo preče kupovine čifluka, - nije bio obavezan na kuluk kod vlasnika čifluka;5. Zatečeno stanje agrarnih odnosa postavljeno je

na privatno-pravnu osnovu: čifluk-sahibija je u isto vrijeme bio privatno-pravni zemljovlasnik, ali i aga (spahija, feudalac), dok je seljak u isto vrijeme bio kmet, ali i najamni radnik na zemljoposjedu;

6. MEDŽELA - OSMAN. GRAĐANSKI ZAKONIK (A)

1. Medžela je prva službena kodifikacija hanefijskog tumačenja šerijata: Osmanski građanski zakonik ili Knjiga pravnih propisa, i to: obligacionog, parničnog i dijelom stvarnog prava, iako nije formalno proglašena zakonom, „uživala“ je silu i autoritet zakona;

2. Na njemu je radila posebna komisija od 1869. – 1876. (objavljena i na francuskom jez.);

3. Sadržaj (dijelovi) Medželle - dva uvodna „govora“ i 16 knjiga, sa ukupno 1851 paragrafom ili članom: • a) U „govoru prvom“ daje se definicija pravnič.

nauke (Ilmi Fikh) kao poznavanje šerijatskih pravila o postu-panju i življenju, „na ovom svijetu“ (u „Medželli“ nisu vjerski već svjetovni propisi), • b) U „govoru drugom“ nalazi se 99 „temeljnih

pravnič-kih pravila“, kojima se različite pravne norme svode na jedno opće pravno pravilo ili načelo; u rimskoj i evrop. pravnoj nauci to su regule (regulae) ili sentence (sententija).

6. MEDŽELA - OSMAN. GRAĐANSKI ZAKONIK (B)

4. Primjeri iz pravnih pravila iz „Medželle“: „ono što postoji od davnina ima se ostaviti u tom stanju“ (čl. 6), ali da se „šteta ne može opravdati starinom“, t.j. „dugim trajanjem“ (čl.7). „Nužda ili viša sila čini dozvoljenim ono što je zabranjeno“ (čl. 21). „Ono što je zabranjeno primati, zabranjeno je i drugome davati“ itd.;

3. Poslije uvodnih govora - „temeljnih pravničkih pravi-la“, slijedi 16 knjiga u kojim su iscrpno normirani: kupo-prodajni odnosi, „najmovi“, zalog, jamstvo, amanet, darovanje, prisvajanje i uništenje tuđih stvari, ograni-čenje raspolaganja sa sredstv., raznovrsne zajednice i zajednica vlasništava (kompanija, susvojina), povjera ili punomoćstvo, nagodba, priznanje, tužba, dokazi, prisega i svjedočenje (šehadet), te na kraju suđenje;

4. Medžela se primjenjivala i poslije propasti Osmanskog carstva (u Turskoj do 1926., u BiH do 1946).