Priroda i funkcija jezika

Sporazumijevati se možemo na različite načine. Komunikacija može biti verbalna i neverbalna. Postoji tzv. nejezičko sporazumijevanje (npr. zviždanje, kucanje, tam tam bubnjevi). Postoje tzv. vidljivi tipovi sporazumijevanja (npr. dimni signali, saobraćajni znaci, sporazumijevanje ronilaca, sporazumijevanje dodirima: rukovanje, poljubac, zagrljaj).

Jedan od uslova opstanka i razvoja ljudskog društva je nastanak i postojanje jezika. Jezikom se ljudi sporazumijevaju, tj. izražavaju svoje misli, osjećanja, htijenja.

Nauka koja se bavi proučavanjem jezika naziva se lingvistika.

Jezik je sistem proizvoljnih glasovnih zvukova pomoću kojih se sporazumijevaju članovi jednog društva.

Odlike jezika

Osnovne karakteristike jezika su:

a) ProizvoljnostJezik je sistem znakova koji je zadan i određen za sve pripadnike iste jezičke zajednice i ostvaruje se u govoru.JEZIČKI ZNAK = OZNAKA (plan izraza) + OZNAČENO (plan sadržaja)Jezički znakovi su proizvoljni, tj. nema prirodne veze između oznake i označenog. Dakle, odnosi među njima su nemotivirani. Motiviranost postoji samo kod nekih onomatopejskih zvukova (tik-tak, av-av) i složenica (palikuća).

b) Usvojivost jezikaLjudski jezik se uči, usvaja.

c) Plodnost jezikaOmogućeno je neograničeno stvaranje novih rečenica pomoću postojećeg vokabulara.Ne postoje bogati i siromašni jezici, jer jezik oslikava društvenu stvarnost u kojoj jezička zajednica obitava.

d) Strukturno dvojstvoJezik ima dva plana: jedinice koje nemaju značenje (k, l, š, a, o) i jedinice koje imaju značenje (škola).

e) StrukturiranostSvaka jezička jedinica ima svoje mjesto u jezičkom sistemu i ona se, prema određenim zakonitostima, može spajati sa drugim jedinicama iz sistema ili se njima zamjenjivati.

m (l) + a + l (m)+ a

Priroda jezičkog znaka

Znak možemo definirati kao pojavu koja označava neku drugu pojavu (dim – vatra, zeleno svjetlo na semaforu – prolaz). Ferdinand de Sosir je u djelu „Kurs opće lingvistike“ definirao pojam jezičkog znaka. Jezički znak je spoj pojma (označenog) i zvučne ili grafičke predstave tog pojma (oznaka).

Označeno nije konkretni predmet, nego pojam o njemu. Oznaka je niz glasova ili slova. Oznaka i označeno predstavljaju cjelinu.Zvučna predstava niza glasova l-o-p-t-a je kad čujemo izgovor glasova, a grafička kad vidimo napisan niz tih glasova. Sa stvaranjem jedne ili druge predstave javlja se i pojam u našoj svijesti.Zvučna ili grafička predstava su izraz jezičkog znaka, a pojam - predstava toga u našoj svijesti je sadržaj jezičkog znaka. Izraz i sadržaj znaka čine njegovu formu.Predmet koji se predstavlja znakom je izvanjezička stvarnost – referent. Jezički znak se može realizirati samo pomoću nečega materijalnog – u govoru je to zvuk. Ali, znakovi se mogu ostvariti i u pismu.

Organski i neorganski idiomi

Po Romanu Jakobsonu, funkcije jezika su:- referencijalna: prenosi poruke,- emotivna: prenosi stav,- apelativna: želi izazvati reakcije kod primaoca, zovu je još i zapovjednom funkcijom,- poetska: djeluje ljepotom,- metajezička: želi provjeriti je li primalac razumio poruku.

Svaki jezik ima osobitost prema rasprostranjenosti, postanku, sličnosti. Te osobenosti su idiomi. Idiom je oblik nekog jezika – jezička pojavnost. Termin idiom upućuje da su svi oblici jezika ravnopravni. Mnoštvo različitih idioma nosi ukupnost jednog jezika. Sve idiome, prema njihovom nastanku, dijelimo na:

a) organske i b) neorganske idiome.

Organski idiomi su nastali prirodnim putem. To su: mjesni govor, dijalekt i narodni jezik.

Neorganski idiomi su nastali izgradnjom ili nadgradnjom. Dakle, stvarani su svjesno. Takav je standardni jezik.

Velika je razlika između jezika i govora. Govor se može odnositi na pojedinca, neko mjesto ili regiju.

Govor pojedinca zavisi o psihofizičkim karakteristikama te teritorijalnim, profesionalnim i socijalnim preduslovima. Govor pojedinca nazivamo idiolektom.

Mjesni govor karakterišu pojedini oblici riječi ili akcenata koji su različiti od nekog drugog mjesta.

Narodni govor se vezuje za područja veća od jednog mjesta.

Više govornih mjesta čini govorni tip, a govorni tipovi poddijalekt, a oni, opet, dijalekt (govorne oblasti koje imaju zajedničke osobine). Dijalekti grade narječja, a narječja jezik.

Bosanki jezik je nastao iz štokavskog narječja. On ima pet dijalekata: istočnobosanski, zapadnobosanski, istočnohercegovački, zapadnohercegovački i sandžački.

Standardni jezik i substandardi

Često se poistovjećuju književni i standardni jezik mada među njima postoji velika razlika. Književni jezik podrazumijeva jezik književnih djela, a standardni jezik podrazumijeva širu upotrebu jezika koji ima svoja određena pravila. Standardni jezik pridržava se norme, a u književnosti ima odstupanja od nje. Književni jezik odlikuje se „autorskim“ odstupanjem od standardnog jezika.

Razgovorni jezik je jedan od tipova pojavnosti jezika. Naziva se još i kolokvijalnim jezikom. Njime se služimo svakodnevno. Upotrebljava se u momentima kad je potrebno da se sagovornici što bolje razumiju. Na njega otpada 75% čovjekove govorne aktivnosti. U razgovornom jeziku dolazi do odstupanja od strogih pravila.

Žargon je poseban govorni jezik neke skupine ljudi koje vezuje neki zajednički interes. Naziva se još i argo i sleng. Kod nas se upotrebljava šatrovački. Postoje različiti žargoni – đački, vojnički, pojedinih profesija, sportski žargon. Dostupan je i razumljiv samo pripadnicima pojedinih skupina. Karakteriše ga žargonska leksika i frazeologija. Jedna od najvažnijih osobina žargona je da je podložan nestajanju (5-10 godina).

Standardni jezik je sredstvo najšireg sporazumijevanja i treba biti uokviren preciznim pravilima da bi komunikacija bila efikasnija. Ta pravila se nazivaju književnojezička norma. Nju usvajamo i učimo.

Norma standardnog jezika razrađena je u gramatikama, pravopisima i rječnicima. Ona obuhvata sva pravila koja reguliraju upotrebu jezičkih sredstava. Ona vrijedi i u pisanju i u govoru.

Norma može biti:

- ortoepska: izgovorna,

- ortografska: pravopisna,

- morfološka: pravila tvorbe i gramatičkih oblika,

- sintaksičko-semantička: obrazovanje rečenica,

- leksička: upotreba riječi,

- stilistička: pravila za postojanje jasnoće i ljepote.

U pravilima pisanja treba razlikovati grafiju (pismo) i ortografiju ( pravopis). Grafija je sastav slova kojima se piše. Ortografija je skup pravila za upotrebu znakova u jeziku.

U grafiji je najmanja jedinica slovo (grafem). Glas se može zabilježiti pomoću jedne (monogram) ili dvije grafeme (digram). Skup slova jednog jezika je pismo. Ono može biti: klinasto, arapsko, kinesko i sl. U tradiciji Bosne i Hercegovine su; glagoljica, ćirilica, arebica, bosančica, begovica i latinica.

Pravopis može biti:

a) etimološki – riječi se pišu kako se grade po porijeklu i

b) fonetski – riječi se pišu kako se izgovaraju.

Normiranje jednog jezika znači odabir osnovice standardnog jezika. U bosanskom jeziku je to novoštokavski ijekavski govor. Potom slijedi faza deskripcije (rječnici, gramatike). Posljednja je faza kodifikacija (normativni rječnici, gramatike, priručnici, pravopisi).

Redoslijed radnji u normiranju je:

- popisivanje,

- opisivanje i

- propisivanje.