BIOGEOGRAFIJA

Biogeografija je znanost koja se bavi proučavanjem rasprostranjenosti biljnih i životinjskih vrsta na Zemljinoj površini, iz čega proizlazi da biogeografija ima za cilj otkriti gdje pojedini organizmi žive, utvrditi njihovu brojnost, te proučiti osnovne zemljopisne i povijesne okolnosti koji su doveli do toga da se pojedina vrsta javlja u određenom području. Rasprostranjenost biljnih/životinjskih vrsta najčešće se promatra od regionalnih do kontinentskih razmjera. Uobičajeni primjeri rasprostranjenosti vrsta na svim tim razinama mogu se objasniti spletom povijesnih okolnosti odnosno ukupnim utjecajem povijesnih čimbenika na dotičnom prostorom, kao što su:

Tijekom razdoblja ekoloških promjena na Zemlji, biogeografija uključuje proučavanje biljnih i životinjskih vrsta kroz njihovu prošlost i/ili sadašnjost ako žive u refugijima, i s time u vezi podizanje i spuštanje razine mora, promjene toka rijeka i promjene ekoloških čimbenika koji vladaju na nekom području (obitavalištu) s jedne strane, i izolacijom određenog kopnenog područja, povezanog s dostupnim protokom i zalihom energije s druge strane.

Specijacija je evolucijski proces kojim su nastale nove biološke vrste.

Izumiranje, u biologiji i ekologiji, predstavlja nestanak određenog organizma ili skupine organizama (svojti), odnosno određene vrste. Općenito se trenutkom izumiranja smatra ugibanje posljednje jedinke određene vrste, iako je nestanak dotične vrste uslijedio znatno ranije, prije ove točke.

Glacijacija (glacijalno razdoblje) je vremenski interval (tisuće godina) unutar ledenog doba koje je obilježeno hladnijim temperaturama i širenjem ledenjaka. S druge pak strane, Interglacijal (ili, interglacijalno razdoblje) su razdoblja toplije klime.

U biologiji refugija (množina: refugie), ponekad jednostavno nazivamo utočište odnosno mjesto izoliranih i/ili reliktnih populacija koje su nekada bile široko rasprostranjene.odnosno proučava njihova staništa ili obitavališta gdje su sve opstale. Prema tome, biogeografija općenito čini više od pukog postavljanja pitanja koja vrsta i gdje?, nego također nudi pitanje i zašto?, a što je ponekad i od presudne važnosti.Suvremena biogeografija često se koristi geografskim informacijskim sustavom (GIS-om), kako bi razjasnila sve čimbenike koji utječu na rasprostranjenost organizama, kao i predvidjela buduće trendove u rasprostranjivanju istih. GIS koristi i matematičke modele u rješavanjuekoloških problema, prije svega s prostornog aspekta.

Specijacije:

a) Alopatrička (od grčkog Allos, "drugi" + grčki patrida, "domovina") ili zemljopisna specijacija je specijacija koja se javlja kada biološke populacije iste vrste postaju izolirane zbog neke geografske promjene/prepreke (nastajanje rasjeda, planinskih lanaca, društvene promjene, kao što je iseljavanje i slično). Izolirane populacije zatim su podvrgnute genotipskim i / ili fenotipskim razlikama kao što je (a) selektivno izlaganje različitim pritiscima; npr. prilagodba jedinki na način ishrane, (b) razvoj neovisne genetske tendencije, i (c) različite mutacije u populacije gena.

2. Povijest biogeografije

Prije objavljivanja knjige „Teorija otočne biogeografije autora MacArthur i Wilson, (1967) (koja predstavlja proširenu radnju na istu temu iz 1963.), biogeografija kao znanstvena disciplina uglavnom je promatrana kao povijesna tema, te je kao takva uglavnom bila čisto deskriptivnog karaktera. Međutim, Mac Arthur i Wilson su svojim radovima promijenili to shvaćanje te su pokazali kako se bogatstvo nekog prostora određenim biljnim i životinjskim vrstama može predvidjeti u opsegurazličitih čimbenika, kao što su povijesne okolnosti, stanište, stopa imigracije i stopa izumiranja. Sve navedeno je u novije vrijeme povećalo zanimanje za otočnu biogeografiju. Primjena teorije otočne biogeografijena pojedine dijelove staništa potaknula je razvoj novih znanstvenih područja kao što su: (i) održiva biologija i (ii) krajobrazna biologija. Razvoj klasične biogeografije posebno je uslijedio primjenom dostignuća u području molekularne sistematike. S razvojem molekularne sistematike znanstvenicima je omogućeno testiranje teorije o podrijetlu i disperziji populacija (kao npr. nekih endema). Dok je primjerice klasična biogeografija mogla samo nagađati o podrijetlu vrsta na Havajskom otočju, molekularna sistematika je omogućila znanstvenicima da testiraju teorije o srodstvenim odnosima populacija s pretpostavljenim izvorima tih populacija u Aziji i Sjevernoj Americi.

Neke osnovne postavke u biogeografiji uključuju:• evoluciju (promjena genetskog sastava populacija)• izumiranje (nestajanje vrsta)• disperzija (udaljavanje populacija izvan točke njihova podrijetla; disperzija je srodna migraciji).Općenito, možemo istaknuti da je biogeografija sinoptička znanost usko povezana s:• geografijom, • biologijom,• geologijom, • klimatologijom, • ekologijom i • evolucijom.

Ekologija

Ekologija je prirodna znanost, koja proučava odnose među živim organizmima, kao i njihov utjecaj na okoliš u kojem obitavaju, te utjecaj tog okoliša na njih. Iako se razvila kao grana biologije, ekologija se, osim što se koristi saznanjima iz biologije, dodatno koristi i saznanjima iz kemije, fizike, matematike, te brojnih drugih prirodnih znanosti. Pojam ekologija često se nepravilno koristi pri opisivanju aktivnosti vezanih uz zaštitu prirode. Pojam ekologije - termin ekologija prvi put je uporabio njemački zoolog Ernst Haeckel koji je pod pojmom ekologije smatrao "odnos živih organizama u dva pravca: (i) prema njihovom organskom i (ii) neorganskom okolišu". Sama riječ ekologija dolazi od grčke riječi oikos što znači: okućnica, dom, mjesto za život. Područja ekologije - Ekologija je široko znanstveno područje koje obuhvaća mnogo poddisciplina. Uobičajena, opća klasifikacija, koja se kreće od

najnižih do najviših razina složenosti, gdje se složenost definirana kao broj članova (entiteta) i procesa unutar sustava koji se proučavaju:• Bihevioralna ekologija proučava uloge ponašanja životinja vezanim za potrebe prilagodbe na prirodni okoliš;• Populacijska ekologija proučava dinamiku populacija određene vrste.• Biocenologija (ili sinekologija) usredotočuje se na interakcije između vrsta, unutar neke biocenoze (životne zajednice).• Ekologija ekosustava proučava tokove tvari i energije kroz biotičke i abiotičke komponente ekosustava.• Sistemska ekologija je interdisciplinarno polje usredotočeno na proučavanje, razvoj i organizaciju ekoloških sustava iz holističke (sveobuhvatne) perspektive.• Krajobrazna ekologija proučava procese i vezu između mnogo različitih ekosustava nekog područja ili geografski veće površine.• Evolucijska ekologija proučava ekologiju na način koji se eksplicitno fokusira na evolucijsku povijest vrsta i njihovih interakcija.

Ekologija se također može podijeliti prema području proučavanja, npr. na (i) ekologiju životinja, (ii) ekologiju bilja, (iii) ekologiju kukaca itd. Još jedna česta metoda podjele je prema proučavanom biomu, npr. na (i) arktičku ekologiju (ili, polarnu ekologiju), (ii) tropsku ekologiju, (iii) pustinjsku ekologiju, itd. Primarna tehnika koja se koristi u proučavanju, često se koristi za podjelu ekologije u podskupine(discipline), kao što su: (i) kemijska ekologija, (ii) genetička ekologija, (iii) statistička ekologija, (iv) teoretska ekologija i dr. Ova se polja međusobno ne isključuju.

Evolucija

Evolucija (lat. evolutio: razvoj, razvitak). Općenito se evolucija može definirati kao razvoj iz niže razine u višu razinu, iz jednostavnoga u složeno, razvoj nekoga prirodnog ili društvenog procesa (npr. umnih sposobnosti, sredstava za proizvodnju); manifestacija neke pojave, događaja ili ideje sukcesivno, u jednom slijedu (npr. slikarstva, pjesništva, drame , tragedije itd.); u povijesnom razvoju društva, kvantitativna postupna promjena kao suprotnost revoluciji; svaki razvoj koji je sličan rastu žive tvari, nasuprot kreativnom shvaćanju (npr. evolucija nekog izuma, evolucija običajnoga prava); kretanje koje se sastoji od niza povezanih i uzajamno uvjetovanih radnji; proces oblikovanja nekoga finalnog proizvoda, isto tako i sam proizvod iz tog procesa, kao i svaka oblikovana etapa, jedinica iz jedne razvojne serije (npr. cvijeta iz pupoljka) itd.

Brzina Evolucije

Na osnovu vremenskog trajanja evolucije razlikuju se tri tipa evolucije:1.Braditelična - sporija od prosječne brzine evolucije, 2. Horotelična ili mezotelična prosječna brzina evolucije, i 3.Tahitelična brža od prosječne brzine evolucije.

Evolucija u biologiji

Evolucija u biologiji je skup znanstvenih teorija i hipoteza o nastanku života, o zakonima i putovima postupnoga razvoja živoga svijeta; razvoj organizama od jednostavnih prema složenima; razvoj vrste, populacije, ili koje druge više sistematske skupine. Filogenija je znanost koja proučava evolucijski odnos među vrstama. U najširem smislu, biološka evolucija je proces u kojem nizom promjena ili razvojnih stupnjeva živi organizam ili skupina organizama stječe karakteristične morfološke i fiziološke značajke; teorija po kojoj različiti tipovi životinja i biljaka potječu od drugih preegzistentnih tipova. Upravo prikazana teorija prema kojoj se viši oblici života izvode iz nižih, temelji se na opsežnim promatranjima, koja se nadalje oslanjaju na discipline kao što su paleontologija, embriologija, poredbena anatomija, genetika, molekularna biologija (molekularna evolucija), poredbena fiziologija i znanost o životinjskom ponašanju. Sve navedene discipline znanstveno su se oblikovale već početkom XIX. stoljeća.

Darwinova teorija evolucije

Sredinom XIX. stoljeća prirodne su znanosti već raspolagale mnogobrojnim činjenicama koje su govorile u prilog evoluciji. Postignuti su važni uspjesi na području poredbene anatomije, osobito kralježnjaka (Georges Cuvier i dr.), i poredbene embriologije (Baer utvrdio je sličnost zametaka svih kralježnjaka); Theodor Schwann otkrio je 1839. jedinstvo stanične građe svih živih bića (celularna teorija) i osnovao znanost o stanici – citologiju. Charles Lyell u djelu "Načela geologije" (Principles of Geology, 1831.) postupne promjene Zemlje tumačio je sporim i neprekidnim djelovanjem prirodnih čimbenika: vode, vjetra, sunca itd. U poljoprivredi se razvijala tehnika selekcije – engleski stočari i ratari uzgajali su nove pasmine domaćih životinja i nove sorte kulturnoga bilja. Za obradbu i dokumentaciju svoje evolucijske teorije Charles Darwin je, kako se vidi, imao znatno povoljniji znanstveni teren. Uza sve to on je dugo oklijevao s izdavanjem svojega glavnog djela "O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije" (On the Origin of Species by Means of Natural Selection) i objavio ga je tek 1859., kada ga je na to potaknuo Alfred Russel Wallace, koji je te probleme rješavao gotovo na isti način kao i sam Charles Darwin. Darwinova teorija evolucije poziva se ponajprije na prirodni odabir ili selekciju koja uništava jedinke slabije prilagođene uvjetima života, a podupire one bolje prilagođene. Individualne varijacije koje ulaze u proces selekcije mogu, po Darwinovu mišljenju, biti determinirane vanjskim (okoliš) i unutarnjim (poslije nazvani genetičkim) čimbenicima. Darwin je nadalje dokazao da evolucija ima adaptivan značaj i da je svrhovitost relativno izražena u prilagođenosti organizma na određeni povijesno uvjetovani kompleks vanjskih uvjeta. Njegova je teorija u znanosti poznata kao darvinizam. Često se i sama znanost o evoluciji poistovjećuje s pojmom darvinizma. Darwinovo naučavanje dalje su razradili, proširili i produbili Huxley, Ernst Haeckel, Kliment, Arkadijevič, Timirjazev i drugi. Haeckel osobito se istaknuo kao vatreni pristaša Darwinove teorije. On je znanstveno razradio problem jedinstva žive i nežive prirode, postanak života kemijskim putem iz nežive prirode, monofiletsko podrijetlo živih bića itd. Na kraju Haeckel je

sastavio biogenetski zakon koji u suvremenoj evoluciji ima samo povijesno značenje. Prema Haeckelu filogenija je osnovna znanost o promjenama oblika kroz koje prolaze organizmi tijekom cijeloga svojeg razvoja. Haeckel je tako prvi postavio teoriju descendencije

Evolucionistički smjerovi nakon Darwina

Darvinizam i lamarkizam razilaze pitanje nasljeđivanja stečenih svojstava i problem biološke svrhovitosti. Za lamarkiste je osnovno načelo evolucijskoga procesa neki teleološki postulat, "unutrašnja svrha", pa u svezi s time oni umanjuju ili sasvim ignoriraju ulogu prirodnog odabira, a to je po darvinizmu odlučujući faktor biološke evolucije.Na temelju lamarkizma razvio se cijeli niz idealističkih mehanicističkih, tzv. neolamarkističkih hipoteza, koje se mogu svrstati u dvije skupine: psiholamarkizam i mehanolamarkizam. Psiholamarkizam je utemeljio 1871. Edward Drinker Cope i po njemu je glavni pokretač evolucije psihička energija, koja se kod nižih životinja očituje u "nastojanju pod utjecajem nužde", kod viših životinja u "izboru", a kod razumnih životinja u "svjesnom izboru". Mehanolamarkizam se razvio na osnovi nazora engleskog filozofa Herberta Spencera (1820.–1903.), koji je evoluciju organizama tumačio prijelazom tvari iz jednoličnog i indiferentnog stanja u raznolično i diferencirano stanje. U skupinu mehanolamarkističkih strujanja ulazi i teorija Theodora Eimera (1843.–1898.), poznata pod imenom Eimerova ortogeneza. Po toj je teoriji evolucijski proces koji ima sam po sebi točno određen smjer (tzv. usmjerena evolucija). Nasuprot različitim lamarkističkim smjerovima i hipotezama, koje podcjenjuju ili negiraju Darwinovo načelo prirodnog odabira, zoolog August Weismann ne priznaje nikakve druge faktore evolucije osim prirodnog odabira. Ta se teorija naziva neodarvinizam ili vajsmanizam. Weismann proširuje načelo prirodnog odabira i na procese koji se zbivaju u samom organizmu. On smatra da je nasljedna tvar ili zametna plazma sastavljena od niza nasljednih jedinica koje su okupljene u jezgri stanice. Najvažnije od njih bile bi posebne materijalne jedinice, "determinante", koje određuju svojstva pojedinih stanica. Na temelju novih znanstvenih činjenica Stephen Jay Gould i Niles Eldredge dali su nov model evolucijskih promjena koji su nazvali isprekidanom ravnotežom (engl. punctuated equilibria) ili punktualizmom, prema kojem se evolucijske promjene događaju naglo, nakon dugotrajna razdoblja stagnacije, za razliku od gradualizma – mišljenja da se evolucijski proces odvija postupno kroz dugo vrijeme.

Osim navedenih, postoji još cijeli niz evolucionističkih hipoteza, smjerova i pravaca. Sva su ta strujanja dala poneki doprinos razvoju biologije, ali kao evolucijske teorije imaju uglavnom povijesno značenje.Sintetička teorija o evoluciji plod je istraživanja niza suvremenih znanstvenika a napustila je sve one hipoteze koje svojim spekulativnim primjesama priječe ili ograničavaju mogućnost egzaktnog istraživanja i eksperimentalnog provjeravanja. Baza je te moderne teorije darvinizam, u koji su se, uz neke izmjene, mogli izvanredno ugraditi rezultati moderne biologije. Evolucija živih bića saglediva je: a) kao povijesna činjenica koja je imala svoj tijek i b) kao proces kojemu su na svoj način i sada podvrgnuta živa bića i po čemu se može dobiti uvid u njezine faktore. Kao povijesna činjenica ona je dokumentirana mnogobrojnim paleontološkim nalazima i komparativnim proučavanjima. Na temelju toga materijala uspješno su rekonstruirani tijekovi razvoja nekih biljnih skupina, nekih odjeljaka životinja, osobito kralježnjaka, a među njima specijalno najviših sisavaca i čovjeka. Ima i

pokušaja prikazivanja drveta (stabla) života sa svim prijelaznim oblicima od njegovih prvih početaka do čovjeka. Te rekonstrukcije pružaju često dobru opću orijentacijsku sliku, ali vrijede samo kao bolje ili slabije obrazložene spekulacije o razvoju, jer su rađene bez fosilnih dokaza. Budući da prvi oblici života nisu mogli ostaviti tragova, evolucijska se proučavanja stalno nalaze pred problemom kako su se i u kojim okolnostima pojavila najjednostavnija živa bića. Problem ostaje i razvoj jednostaničnih organizama , npr. ameba, u kojima već postoje svi osnovni procesi karakteristični za živa bića. G. G. Simpson smatra da je razvoj od prvih jednostavnih bića do amebe bio najteži i najkompleksniji, te da je vjerojatno trajao najmanje onoliko vremena koliko i razvoj od amebe do čovjeka. U pitanju razvoja višestaničnih organizama, neki znanstvenici tvrde da put od jednostaničnih do višestaničnih organizama ide preko kolonija jednostaničnih bičaša; zoolog Jovan Hadži zastupa teoriju celularizacije. Prava "povijest" živih bića počela je u najstarijim razdobljima paleozoika, u kambriju i siluru, gdje ima fosila svih glavnih tipova životinja (jednostanične životinje, člankonošci, preteče kralježnjaka ili kordati, kralježnjaci). Krajem devona pojavili su se fosili djelomično kopnenih životinja (vodozemci), a u karbonu kopnene životinje, gmazovi. Mezozoik se smatra erom gmazova, koji su osobito brojni u njegovu posljednjem razdoblju, u kredi; u kenozoiku su izumrli mnogi njihovi redovi. Potkraj trijasa pojavili su se fosili gmazova sa svojstvima sisavaca, a u jurigmazova i ptica. Nalazi gmazova toliko su brojni i raznoliki da se upravo s pomoću njih mogla prikazati jedna od tipičnih pojava u evoluciji, tzv. proces adaptivne radijacije. Tu se vidi kako se unutar jedne skupine na temelju jednoga zajedničkog oblika razvijaju različiti oblici »u najrazličitijim smjerovima uvjetovanima vlastitim mogućnostima i sredinama u koje ulaze« (G. G. Simpson). Nakon znatnoga prorjeđenja gmazova, proširile su se ptice i sisavci. Oni su u tercijaru bili malobrojni, ali je postojalo mnogo njihovih vrsta. Sisavci su se razvili od gmazova na temelju potpuno nediferenciranoga, prijelaznog oblika. Njihovo dobro zaštićeno potomstvo (rađaju živu mladunčad koju hrani majka), stalna tjelesna toplina i uravnoteženi metabolizam vitalne su prednosti koje su im omogućile da se mnogostrano razvijaju i prošire. Među njima je osobito zanimljiv red primata, u kojih se predstavnik pojavio u paleocenu. Iz tog osnovnog tipa u procesu adaptivne radijacije odvojili su se Lemuroidea , Tarsioidea i Hominoidea, među kojima se pojavio i čovjek.Iz činjenice da postoji oko 2 milijuna različitih vrsta živućih organizama, a utvrđeno je i mnoštvo izumrlih, te odatle da svi organizmi imaju neka zajednička svojstva (reprodukcija, asimilacija, iskorištavanje energije) proistječe da su raznolikost i jedinstvo temeljne karakteristike života. Evolucija kao razvoj vrsta tijekom vremena, postupnim slijedom promjena od jednostavnoga do složenog stanja, uključuje u sebi navedene karakteristike. Moderna teorija evolucije razvija se na temeljima darvinističkoga shvaćanja unoseći daljnje evolucijske faktore otkrivene ponajprije u okvirima genetike. Prvotno shvaćanje o nasljeđivanju stečenih svojstava modificirano je stečevinama molekularne biologije, gdje se raspravlja o povratnoj vezi između citoplazmatskih bjelančevina (sposobnih da prime utjecaje iz okoline) i DNK informacija. Razradbom nekih temeljnih bioloških činjenica i pojava (zakoni nasljeđivanja, vrsta, rasa, mutacija, selekcija , okoliš), prevladavanjem filozofskih gledišta teorije preformacije i duboko uvriježenoga tipološkog mišljenja (da u osnovi pojavnim različitostima leže »ideje« kao nešto jedino realno i nepromjenjivo), evolucija je postala središnja biološka znanost koja je zahvatila u sve ogranke biologije i fiziologije do genetike, morfologije i ekologije. Njezino je područje osobito unaprijeđeno dostignućima populacijske genetike.

Osnovni evolucijski procesi zbivaju se unutar populacije. Evolucija započinje narušavanjem genske ravnoteže. Ravnoteža se remeti onda kada se mijenjaju uvjeti u populaciji ili u okolišu. Analize uzročnih osnova evolucije utvrđuju da su njezine osnovne sile mutacija, prirodni odabir ili selekcija i genetska tendencija; to su procesi koji remete nasljednu ravnotežu.

Mutabilnost

Mutabilnost je sposobnost promjene nasljednoga materijala. Osim promjena u strukturi gena (genske mutacije), u stanicama se mogu pojaviti i promjene u broju kromosoma. Različiti oblici mutacije gena proširuju genetsku raznolikost populacije, odnosno njezinih genskih zaliha, udaljujući je time od "divlje" forme. Budući da je mutacijska učestalost, koja djeluje u smislu udaljavanja od "normalnog" alela divlje forme, mnogo veća od "povratne mutacije" prema divljoj formi, izražena je stalna tendencija k razbijanju jednoličnosti genskih zaliha ili tzv. mutacijski pritisak. Mutacijskim pritiskom, iz čisto nasljednih, nastaje populacija raznolikih genotipova. Budući da su mutacije moguće stalno i kod svakoga gena, one su izvor nasljedne varijacije. Mutirani geni imaju pojačane interakcije s drugim genima, i taj posredni učinak još je značajniji za raznolikost genotipova i fenotipova, a njihov je utjecaj na evoluciju veći od neposrednog učinka samoga mutiranog alela. Rekombinacijom kromosoma ili izmjena dijelova kromosoma s odgovarajućim dijelovima homolognoga kromosoma koja se zbiva tijekom mejoze poznata je kao crossingover. Rekombinacije pojačavaju učinak mutacije stvarajući širok spektar genskih kombinacija.

Prirodni odabir ili selekcija

Prirodni odabir ili selekcija je druga je osnovna snaga evolucije, ona je prirodni izbor između nositelja različito vrijednih nasljednih faktora. Kao otkriće, načelo selekcije (odabira) glavni je Darwinov doprinos teoriji evolucije, koju on objašnjava borbom za opstanak među pojedinim organizmima, od kojih preživljavaju najsposobniji. Selekciju, Darwin primjenjuje na jedinke a ne na populacije, a okoliš kao selektivna sila odabire varijante koje su joj se najbolje prilagodile. Darwin je time naglasio negativno gledište selekcije, ističući da je ona neumoljiva snaga koja uništava jedne a unaprjeđuje druge. To je stajalište Darwin temeljio na diferenciranom mortalitetu koji može dovesti do diferencirane reprodukcije. Danas je modificirano načelo selekcije temeljna orijentacija u rješavanju evolucijskih problema. Prema Hardy-Weinbergovu pravilu, kao polazištu u populacijskoj genetici, u standardnim uvjetima okoline svi geni populacijskih genskih zaliha dolaze do ravnoteže koja se stalno održava (idealna populacija). Zato je prirodni odabir, osim mutacija, jedina snaga koja uzrokuje promjene u genskoj ravnoteži populacije. Prirodna selekcija je utjecaj bilo kojega faktora iz okoliša na organizme. Kao selekcijski faktori mogu djelovati: ekstremne temperature, oborinski omjeri (sušna razdoblja, poplave), kemijski uvjeti, prirodni neprijatelji različitih štetočina i nametnika koji unaprjeđuju evoluciju pojedinih vrsta, zatim paraziti i uzročnici bolesti koji tijekom širenja i djelovanja zaraze selekcijom i umanjenjem populacije snažno utječu na evoluciju domaćinova organizma, a kroz njegovu obranu također i na svoju vlastitu.

Natjecanje i borba oko hrane, životnoga prostora i ostalih važnih životnih uvjeta ubraja se u unutar vrstnu selekciju koja podređene skupine potiskuje u nove ekološke niše ili vodi njihovu

izumiranju. Tako djeluje selekcijski pritisak. Djelujući tijekom milijuna godina, selekcija omogućuje razvoj novih adaptacija u najrazličitijim sredinama na Zemlji.

C.) Genska tendencija (drift) treća je osnovna sila evolucije, a uvjetuje ustaljivanje neutralnih ili neadaptivnih svojstava. Genski drift djeluje samo u malim populacijama, i to po načelu vjerojatnosti. Rezultati su slučajni i uzrok su slučajnom ustaljivanju gena ili gubitku mutiranog gena. Gubitak ili fiksacija događa se bez obzira na selekcijski pritisak, prema čemu i naziv pojave: genetski drift, tj. genetski nanos. Tako osim selekcijskog istrjebljenja, postoji i mogućnost da se oni geni, inače samo usputni, koji se u velikoj genskoj zalihi nisu mogli istaknuti, odjednom istaknu u slučajem uvjetovanom genetskom driftu u malim populacijama i tako postanu valjani za neki genetski sastav, dok se oni geni koji su prije toga bili zastupljeni sada gube. Kao primjer za tu pojavu uzimaju se Darwinove zebe na otočju Galápagosu .

Podjela evolucijskih procesa

S obzirom na opseg i određene karakteristike evolucijskih procesa, evoluciju je moguće razlučiti na: 1. mikroevoluciju, 2. makroevoluciju i 3. Megaevoluciju kao stupnjeve ili razine u neprekidnom evolucijskom nizu.

a. Mikroevolucija - sadrži manje sukcesivne promjene u genskoj zalihi određene populacije od jedne do druge generacije. U njoj djeluju osnovne sile evolucije. Procesi mikroevolucije vode stvaranju novih vrsta, odnosno populacija.

Specijacija je odjeljivanje i razvoj novih populacija, tj. nastanak novih vrsta. Još se naziva i populacijska divergencija. Cijeli tijek evolucije ovisi o podrijetlu novih populacija koje imaju adaptivnu sposobnost veću od svojih predaka. U nastanku novih vrsta uz osnovne sile djelatne su i dodatne sile, koje djeluju dulje vrijeme. Glavni faktor je izolacija. Možemo izdvojiti nekoliko oblika izolacije:

• geografska,

• ekološka,

• reproduktivna i

• genska.

U geografskoj izolaciji proces se odvija tako da se početna populacija širi od sredine svojega prebivališta u susjedna područja. U početku se izmjena gena nastavlja između svih dijelova populacije. Postupno se male populacije počinju fragmentirati i ustaljivati u najpogodnijim prebivalištima, pa jedne od drugih postaju odijeljene ekološki nepovoljnim područjima. Nakon određenog vremena izolacije započinje fragmentacija u još manje populacije ili demove. Dijeljenje početne populacije u homogene serije dema poznato je kao ponašanje svih živućih organizama. Svaki dem zadržava isti genski sastav kakav je imala populacija predaka, ali su ekološke barijere genskoj izmjeni između demova temelj genske divergencije između njih. Svaki izolirani dem biva od početka modificiran silama mikroevolucije. Nakon nekog

vremena demovi se počnu međusobno razlikovati, iako još uvijek ostaju otvoreni genskoj izmjeni. Primarni je način postanka vrste alopatrijska specijacija; u njoj je prostorna izolacija, pojačana geografskim ili ekološkom barijerom, djeluje tako da dvije prvotno vrlo slične populacije postaju genski izolirane. Ekološka izolacija sastoji se u tome da populacije koje žive na istom geografskom području postaju izolirane faktorima okoliša tako da zauzmu odijeljene biotope ili nastanjuju specijalne ekološke niše. Taj proces vodi stjecanju specifično usklađenih gena i gubljenju prvotno zajedničkih oznaka, a to unaprjeđuje fiziološku izolaciju. Dogodi li se da se takve populacije, nakon dugog vremena, ponovno nađu zajedno, unatoč činjenici da nastanjuju isti areal, one se više međusobno ne križaju. Reproduktivna izolacija sastoji se u razlikama u ponašanju u doba parenja (npr. u ptica razlike u glasanju), u razlikama s obzirom na razdoblje i sezonu parenja, u morfološkoj neusklađenosti kopulacijskih organa što priječi nesmetano neograničeno križanje (panmiksiju). Čini se da geografsko odjeljivanje odlučno utječe na mehanizam te izolacije. Genetska izolacija nastupa kao posljedica promjena u kromosomskojgarnituri ili u poretku gena. Kada nastupe takve promjene, kromosomi dotičnih vrsta ne mogu se spojiti, pa više-manje nepravilno djeluju ako i dođu u dodir. Zbog antagonističnosti genetskoga sastava roditeljskih vrsta, gamete ili ugibaju već u samom početku procesa oplodnje ili pak, ako se nastavi razvoj zametka, rađaju se životno nesposobni ili sterilni hibridi. Nastanak novih vrsta kroz samu genetsku izolaciju je rijedak, ali zajedno s geografskom izolacijom dobiva veliko značenje.

b. Makroevolucija ili adaptivna radijacija je evolucija iznad razine vrste, a karakterizira ju dijeljenje ili fragmentacija, koja dovodi do postanka i razvoja većeg broja adaptivnih tipova. Dok u mikroevoluciji i specijaciji nastaju posebne adaptacije, u makroevoluciji razvoj se odvija od opće adaptacije divergentno prema mnogobrojnim posebnim adaptacijama. Makroevolucija obuhvaća razvoj viših sistematskih skupina (porodica, red, razred). Nju karakterizira:

(i) dioba skupina u mnogo novih podskupina;

(ii) prodor u nove sredine;

(iii) organiziranje različitih struktura i načina života.

Osnovna karakteristika evolucije iznad razine vrste je pomicanje skupine organizama u nove adaptivne zone. Kako bi organizam mogao proći kroz zonu ekološke nestabilnosti u novu adaptivnu zonu, on mora imati otvoren evolucijski i ekološki pristup u nju, tj. skupina mora već imati neka prilagodljiva svojstva, a zona ne smije u sebi imati jakoga konkurenta. Prvi prodor u novu zonu zahtijeva samo opću adaptaciju; poslije toga evolucija vodi specijaciji. Važno je svojstvo makroevolucije također usmjeravanje razvoja nekih svojstava prema samo jednoj razvojnoj liniji. Evolucija gmazova paleontološkim

3. adaptivna radijacija stvara evolucijske linije koje, s obzirom na specijalne adaptacije, konvergiraju prema drugim sistematski udaljenim je nalazima najbolje dokumentiran primjer makroevolucije. Čini se da su određene karakteristike adaptivne radijacije, utvrđene u evoluciji gmazova, osnovne značajke makroevolucije u svim skupinama, a to su:

1. do makroevolucije uvijek dolazi nakon stjecanja nove opće adaptacije ili nakon ulaska u novu adaptivnu zonu (kod gmazova je nastala opća adaptacija za život na kopnu).

2. makroevolucija nije linearna već zrakasta. Radijacija se nastavlja na opću adaptaciju i na ulaz u novu adaptivnu zonu time što se razvija specijalna adaptacija u različitim divergentnim novim linijama.

Paleontologija je znanost o razvoju života na Zemlji, drevnih biljaka i životinja zasnovana na fosilima, svjedočanstvima njihovog postojanja sačuvanim u stijenama. Uključuje proučavanje fosila tijela, tragova, brloga, odbačenih dijelova, koprolite, i kemijske ostatke.

5. u makroevoluciji zbiva se definitivno propadanje skupina organizama. Kako je opća adaptacija zamijenjena specijalnom, skupine se kruto specijaliziraju na uske adaptivne podzone i gube sposobnost za pomak u nove veće zone. Budući da se sve adaptivne zone moraju konačno promijeniti, skupine zatvorene u usku zonu moraju propasti.

4. makroevolucija stvara skupine paralelnih specijalnih adaptacija između divergentnih ali srodnih linija, koje imaju zajedničku osnovu opće adaptacije. (Fitosauri i krokodiliiz trijasa danas su primjer takva paralelizma i ekološke zamjene.)

Megaevolucija je pojava novih bioloških sustava ili tipova organizacije. Kroz tri milijarde god. razvilo se gotovo 200 takvih tipova. Njihovo podrijetlo najvažniji je događaj u evoluciji, vrlo kompliciran i najmanje istražen.

Megaevoluciju karakteriziraju:

1. pokušaji i istraživanja raznosmjernih linija od polaznoga pretka da prijeđu

ekološku granicu i uđu u novu zonu, dok jednoj konačno to i ne uspije;

2. prodor i promjena uvijek su brzi;

3. nova zona uvijek je ekološki pristupačna i nema suparnika, a zahtijeva novi opće adaptivni tip za invaziju (npr. razvoj gmazova od vodozemaca).

Glavno je svojstvo organske evolucije divergencija koju usmjeruje prirodna selekcija kao glavna sila. Na svim razinama evolucije djelatne su osnovne sile, ali se javljaju i sve složenija djelovanja manje poznatih sila.

Molekularna evolucija

Molekularnom evolucijom se bavi moderna grana biologije. Predmet istraživanja nastanak je prvih živih bića iz predbioloških molekula i njihova daljnja evolucija, a koristi se strukturnom srodnošću makromolekula u danas živućim vrstama. Budući da je sveukupna informacija o ustrojstvu živih bića zapisana u genomu, biološka evolucija očito je evolucija genoma. Varijabilnost populacije zasniva se na slučajnoj varijabilnosti genoma (mutacija). Prirodna se pak selekcija zbiva samo na razini produkata gena. Filogenetsku srodnost pokazuju zato sveukupni

Izumiranje

Izumiranje je pojava koja postoji otkako postoji i život na Zemlji, izumrle su mnoge biljne i životinjske vrste. Ponekad se to događa zbog prirodnih promjena klime, grabežljivaca i biljnog pokrova, no u zadnje vrijeme je glavni krivac čovjek. Izumiranje u najužem smislu riječi znači potpuno nestajanje nečega, ono može biti postupno ili naglo, odnosno može biti masovno izumiranje. Od pretpostavljenog broja životnih vrsta na Zemlji negdje oko 4 milijarde, danas ih postoji manje od 50 milijuna.

Ugrožene vrste

Danas posebno ugrožene vrste su velike mačke, osim lavova (lov zbog krzna), razni jeleni i ptice (meso), i životinje u šumama koje gube staništa (sječa). Ako se ovako nastavi, za desetak godina bi mogle nestati stotine vrsta. Posebna opasnost prijeti divljim životinjama kao što su tigrovi, koji bi mogli izumrijeti do 2015.

Borba protiv izumiranja

Organizacija IUCN se bavi ovim problemom. Radi podizanja svijesti o ovome problemu i sprječavanja daljnjeg izumiranja biljnih i životinjskih vrsta, sastavila je biljnih i životinjskih vrsta prema stupnju ugroženosti.

Međunarodni savez za očuvanje prirode (International Union for the Conservation of Nature and Natural Resources) osnovan je 1948. godine i obuhvaća 83 države članice, 108 vladinih agencija, 766 nevladinih agencija i 81 međunarodnu organizaciju. Okuplja oko 10.000 stručnjaka i znanstvenika iz država širom svijeta. Cilj rada mu je korištenje prirodnih resursa na znanstvenim osnovama te zaštita rijetkih vrsta i ugroženih prirodnih staništa.

Postoji veliki broj ekosustava koje možemo podijeliti u dvije velike cjeline: Kopneni ekosustavi - to je skup ekosustava gdje je okolni zrak prirodni okolišVodeni ekosustavi – to je skup ekosustava gdje je voda prirodni okolišKopnene zajedniceI. Terestički BIOMIBIOMI – NAJVEĆI TIPOVI VEGETACIJE NA ZEMLJIBiomi (ekozone ili ekoregije) - čine makro biocenoze ili velika geografska područja ekozona na Zemlji, gdje makroklimatski uvjeti određuju tipove ekoloških zajednica koje ih izgrađuju. Biome čine različite skupine kopnene biljnih i životinjskih zajednica prilagođenih na zajedničke makroklimatske uvjete. Biom čini specifičan spoj biljaka i životinja koje su prilagođene životu u određenim uvjetima u okolini, među kojima klima ima najznačajniji utjecaj.Rasprostranjenost bioma na Zemlji određena je makroklimatskim paramertima kao što je prosječna godišnja temperatura i prosječna godišnja količina oborina, a koje variraju prema geografskim širinama i nadorskim visinama.Na svakih 100m nadmorske visine temperatura opada 1C. Idući od ekvatora prema Sjevernom polu prvo nailazimo na tropske kišne šume, slijede listopadne šume umjerenih područja, pa redom šume četinjača i tundre. Gotovo isti slijed možemo uočiti uspinjanjem na visoke planine. Šume četinjača u planinama nazivamo planinske četinjače, a tundre blizu planinskih vrhova nazivaju se alpske tundre.Biološka raznolikost karakterizira svaki biom, a posebno raznolikost flore i faune, ali uključujući i manje dominantne biljke i životinje. U kopnenim biomima, biološka raznolikosti biljnih vrsta često se odražava na veću neto primarnu proizvodnost, što je u uskoj vezi s dostupnosti vlage i većim temperaturama.

U osnovi biome možemo podijeliti na:1. Terestičke /kopnene biome, i 2. Akvatičke biome (uključujući slatkovodne i morske biome)Kao što je već istaknuto, makroklima je glavni čimbenik koji određuje rasprostranjenost terestičkih bioma. Među važnije klimatske čimbenike možemo ubrojiti:1. Geografsku širinu: Arktik, sjeverni klimatski pojas, umjereni klimatski pojas, suptropski pojas i tropski pojas, 2. Vlažnost: vlažno, polu-vlažno, polu-sušno i sušno područje.3. O sezonske varijacije: Oborine mogu biti ravnomjerno raspoređena tijekom cijele godine ili mogu postojati sezonska razdoblja bez kiše, to jest sušna razdoblja, kao npr u Sredozemlju gdje su izražena suha ljeta i vlažne zime: Većina regija na Zemlji dobivaju većinu svojih oborina tijekom ljetnih mjeseci, dok u Sredozemnom Bazenu većina oborina dolazi tijekom zimskih mjeseci.

4. Nadmorska visina, povećanje nadmorske visine uzrokuje raspored stanišnih tipova slično kao povećanje geografske širine.Biološka raznolikost se općenito povećava od polova prema ekvatoru i raste s porastom vlage. Biomi su široko rasprostranjeni ekosustavi, koji se odlikuje određenim dominantnim tipovimavegetacije kao na primjer: tundra, tajga, tropska kišna šuma, stepa, savana, bjelogorične i crnogorične šume

1. TundraTundra je biom koji se prostire u predjelima, gdje je rast drveća onemogućen nižim temperaturama i kratkom vegetacijskom sezonom. Ime potječe od kildin-samske (laponske) riječi "tūndâr", koja označava "ledinu bez drveća". Postoje tri tipa tundre: (i) arktička, (ii) antarktička i (iii) alpska.Flora palearktičkih tundri često se naziva arkto-alpskom uslijed postojanja zajedničke povijesti vegetacije i velikog broja zajedničkih vrsta biljaka u arktičkoj, antarktičkoj i alpskoj tundri. Biom artičke tundre okružuje Zemlju malo južnije od ledom prekrivenog polarnog mora na sjevernoj polutki, te prekriva 20% zemljine površine. Slična zajednica zvana alpska tundra nalazi se iznad planinskih područja. Artička tundra je hladna i mračna tijekom većeg dijela godine. S obzirom da godišnja količina oborina iznosi svega 200 mm, tundra bi se mogla smatrati hloadnom pustinjom, no topljenje snijega uzrokuje nastanak vodenih bazena tijekom ljeta. U tundi se voda zadržava jer je isparavanje iznimno malo. Samo površinski sloj tla se odmrzavatijekom ljtnih mjeseci, a ispod tog sloja se nalazi permafrost koji je uvijek smrznut, pa je stoga procjeđivanje vode minimalno. Nekoliko vrsta životinja živi u tundrama preko cijele godine. Npr. mišu sličan leming ostaje ispod snijega; tetrijeb se zakopava u snijeg za vrijeme oluja. Mošusno govedo. Biljke su malih dimenzija. Od drvenastih biljaka ima jako malo vrsta. To su obično breze i patuljaste vrbe. Od zeljastog bilja brojne su mahovine i lišajevi. Klima je hladna i oštra, ima jako malo padalina, tlo je veći dio godine zaleđeno. Od životinjskih vrsta ističu se mošusno govedo i irvasi, koje u Americi nazivaju karibu. Vukovi i polarne lisice predatori su koji su prilagođeni životu u tundri tako što imaju gusto krzno i sloj potkožne masti. Također su uši, rep i njuška jako skraćeni kako ne bi došlo do smrzavanja.

2. Tajge -Šume četinjača

Šume četinjača nalaze se na tri lokacije: u tajgama koje se nalaze u sjevernom djelu Sjeverne Amerike i Euroazije; blizu planinskih vrhova (gdje se zovu planinske šume četinjača); te duž sjevernoameričke obale Pacifika sve do sjeverne Kalifornije.Obilježja tajgi su šumske vrste s češerima kao što su smreka (Picea) , jela (Abies) i bor (Pinus). Ta su stabla dobro prilagođena na hladnoću i niske temperature, jer im listovi i kora drveta imaju debelu prevlaku. Također igličasti listovi mogu podnjeti težinu snijega. Grmlje je rijetko, a tlo je prekriveno mahovinom i lešajevima ispod sloja iglica. Ptice jedu sjemenke četinjača, a medvjedi, jeleni, sobovi, losovi, dabrovi i mošusni štakori žive oko hladnih jezera i duž potoka i rijeka.Vukovi love veće sisavce. Gorska kuna (Gulo gulo) i planinski lav ili puma (Puma concolor) također nastanjuju ova područja. Tajge su jedan od najvećih bioma na našem planetu. Obuhvaćaju područje od oko 12 milijuna kvadratnih kilometara, tj. oko 8% kopna na Zemlji i čine trećinu svjetskih šuma. Geografski, govorimo o području koje se proteže od Kanade i Aljaske do Skandinavije, Rusije, Kine, Mongolije te dijelova Japana i Korejskog poluotoka. Ovakve šume nisu ograničene samo na sjeverna područja, možemo ih pronaći u Sjevernoj Americi na višim nadmorskim visinama Apalači gorja, Stijenjaka i Sierra Nevade te u sličnim planinskim regijama diljem Euroazije.

Te tamne, zatvorene četinarske šume relativno su siromašne faunom. Stalni stanovnici tajge su mrki medvjed, vuk, lisica, divlja svinja, vjeverica, puh, hermelin, polarni zec, srna, dabar. Od vodozemaca tu su smuk, crni daždevnjak, živorodni gušter. Zimska klima tajgi je vrlo surova pa živi svijet opstaje zahvaljujući životnim formama koje ih karakteriziraju npr. gusto krzno, bogato perje, potkožno masno tkivo, te sposobnost nalaženja i pripremanja dobrog skrovišta i jazbina, fiziološke osobine tijekom razdoblja zimskog sna i dr.

Tipovi tajgi

Možemo istaknuti nekoliko tipova odnosno podtipova tajgi: listopadne ariševe tajge (graniče sa tundrama) svijetle tajge (dominiraju borovi) tamne tajge, dominiraju vrste iz redova smreka (Picea), jela(Abies), bor (Pinus) mješovite tajge u kojima dominiraju širokolisne listopadne vrste otpornije na niske temperature.3. Crnogorične šume umjerenog pojasa

Crnogoricom odnosno crnogoričnim šumama nazivamo šume sa prevladavajućim vrstama drva koje ne odbacuje lišće, nego ga zadržavaju tijekom cijele godine. Od crnogoričnih vrsta možemo istaknuti jelu (Abies), smreku (Picea), planinski bor (Pinus sylvestris), crni bor (Pinus nigra), munjika (Pinus heldreichii) , molika (Pinus peuce), ariš (Larix), tisa (Taxus baccatta), tuja (Thuja), borovnica (Vaccinum myrtillus). Crnogorične šume četinjača u kojima prevladava smreka i jela najviše se javljaju na Karpatima, Alpama, Dinaridima, zatim u SAD-u u području Stijenjaka. Tlo je podzol. Na tlu se nalazi debeli sloj iglica i češera koji prekrivaju raspadnuti humus.

Na području crnogoričnih šuma umjerenog pojasa može se izdvojiti područje do 400 m nadmorske visine koje je obraslo pretežno bjelogoricom. Tu prevladava bukva (Fagussilvatica), zatim grab (Carpinus) , brijest (Ulmus) , jasen (Fraxinus) , lipa (Tilia) i dr. Od niskog raslinja, značajne su razne režuhe (Cardamine), lazarkinja (Asperula) i mnogobrojne biljke pratilice: šumarica (Anemone), kopitnjak (Asarum europaeum) i dr.U višem gorskom području (400-1000 m nadmorske visine), značajne su samonikle, mješovite ili čiste šume, šume četinjača, uglavnom jele (Abies) i smreke (Picea). Od crnogorice najviše ima smreke, zatim jele i vrlo rijetko tise (Taxus). Pretplaninsko područje obuhvaća prostor iznad 1000 m nadmorske visine. Veoma snažan vjetar, snijeg i led, tu su odlučujući ekološki činioci. Tu je značajna pretplaninska šuma bukve (Fagetum croaticum subalpinum Horv.), a u prizemnom raslinju bijeli žabljak (Ranuculus), kamenika (Saxifraga) i planinska paprat, zatim je uočljiva pretplaninska šuma smreke (Piceetum croaticum subalpinum Horv.) sastavljena od smreke vitkog uzrasta i niske krošnje, a na tlu različite krušćice (Pirola), crvotočine (Lycopodium), borovnica (Vaccinum myrtillus), brusnica (Vitis idaeae), mahovina i druge acidofilne biljke. Konačno, u najvišim pretplaninskim predjelima iznad 1400 m nadmorske visine (Bjelolasica), javlja se klekovina bukve (Fagetum suffrutcosumHorv.). Na rubovima i udubinama ponikava, gdje se dugo zadržava snijeg, održava se velelisna vrba (Salicetum grandifoliae Horv.).Krajoliku daju posebna obilježja livade, rudine, vrištine, utrine i druga zemljišta koja nisu obrasla šumama.

Prašuma umjerenih krajeva

U pojasu umjerene klime goleme se prašume nalaze u zapadnoj Rusiji i Kanadi. U Europi je jedina prašuma Perućica kod Vučeva u Bosni i Hercegovini. U prašumama umjerenih krajeva žive: mrki medvjed, ris, divlja mačka, vjeverica, kuna itd.

4. Listopadne šume umjerenog pojasa

Listopadne šume umjereno klimatskih područja rasprostranjene su u predjelima s relativno hladnom zimskom i toplom ljetnom sezonom. Tu se prosječna mjesečna temperatura kreće od 3C koliko iznosi za siječanj do 15,6 C za srpanj. Klima u području širokolisnih listopadnih šuma je relativno topla i kišovita, katkada tijekom ljeta se pojavi duže sušno razdoblje.

Rasprostranjenost listopadnih šuma umjerenog područja

Listopadne šume nalazimo na svim kontinentima umjerenog pojasa, kao na primjer na istočnoj obali Sjeverne Amerike, na krajnjem jugu Južne Amerike i Afrike, najvećem dijelu Europe, istočnoj Aziji i istočnoj obali Australije. Rastu u umjereno kontinentskoj klimi. Karakteristično i dominantno širokolisno drveće listopadnih šuma umjerenog područja (bioma) su hrastovi (vrste roda Quercus) bukve (Fagus), javori (Acer) i breze (Betula). U ovom području često se javljaju i "mješovite šume" što se odnosi na šume u kojima imaelemenata listopadnog i zimzelenog drveća. Tipično zimzeleno drveće su: borovi (vrste roda Pinus), jele (Abies) i smreke (Picea). U nekim područjima u okviru ovog bioma zimzeleno drveće može biti važnije od listopadnog. U nešto hladnijim područjima listopadna šuma prelazi u zimzelenu šumu četinjača u kojima prevladava jela i smreka.U ovim šumama, tlo je većinom smeđe, bogato humusom, stoga je pogodno za razvoj poljoprvrede. Zbog krčenja i sječe šuma danas su ta šumska postranstva potisnuta (ostale su manje površine tih šuma), no u novije vrijeme sve se više vodi briga o pošumljavanju.

Struktura širokolisnih listopadnih šuma se obično sastoji izčetiri dijela odnosno sloja. Najveći sloj je (i.) sloj krošnji odraslog listopadnog visokog drveća, koje može biti visoko između 30i 65 m. Ispod sloja krošnji nalaze se ostala tri sloja, koja su otprilike visoka između 9 i 15 metara. Niži sloj, ispod sloja krošnje visokog drveća javljaju se biljke prilagođene na manju količinu svjetlosti. (ii) Taj sloj uključuje manje odraslo drvećeili mlado drveće koje se probija prema svjetlosti. To se drveće obično razvije u visoka stabla ako im se ukaže prilika u borbi za svjetlost i prostor, posebno ako se uruši ili osuši neko veće drvo. Ispod ovog sloja je (iii) sloj grmlja, koji se sastoji od niskih drvenastih biljaka. Najniži (i biološki najraznovrsniji) je (iv) prizemni sloj zeljastih biljaka.

5. Mediteranske šume i šikare

Mediteranske šume i šikare su biom sa umjerenom klimom kojeg karakteriziraju ljetna suša i žega i blage i kišovite zime. Ljeto je obično vruće, ali može biti prohladno na obalama nekih mora, kao na primjer šire područje San Francisco u Kaliforniji, jer je more tu hladno. Zime su obično umjerene do prohladne na obalnim mjestima, ali isto tako mogu biti mjereno hladne u mjestima udaljenijim od mora ili na većim visinama.Mediteranska grmolika vegetacija nalazi se na 5 mjesta u svijetu koja leže od 32 do 40o sjeverne i južne geografske širine. Te eko-regije ili biomi mediteranskih šuma i šikara rasprostranjene su oko (1) Sredozemnog mora, (2) u Kaliforniji, (3) u centralnom Čileu, (4) na jugozapadu Australije i u (5) Western Capeu (oko Rta Dobre nade) u Južnoj Africi.U glavne tipove vegetacije ovog bioma mediteranske vegetacije spadaju:

Mediteranske šume - uglavnom se sastoje od širokolisnog drveća poput hrastova i mješovitih sklerofilnih šuma većinom rasprostranjenih u Kaliforniji i Sredozemlju, zatim od šuma Eucalyptusa na jugozapadu Australije i od šuma Nothofagusa u centralnom dijelu Čileu. Šume su većinom rasprostranjene na dubljim tlima koja više akumuliraju vode. Vazdazelene šume najvećim dijelom čine vrste rodova bora (Pinus) i vazdazelenih hrastova (Quercus).

Fynbos je prirodna grmolika vegetacija koja se javlja u malom pojasu oko Western Cape (Rt Dobre Nade) u Južnoj Africi. Područje je s mediteranskom klimom, okruženo obalnim i planinskim područjima. Fibnos je biom koji uključuje mediteranske šume i šikare.

Šumarci vazdazelenih hrastova/vazdazelena makija koja uključuje visoke i guste vazdazelene šikare koje su karakteristične za Sredozemlje i Kaliforniju, zajedno s manjim šumama alepskog i crnog bora, a u Kaliforniji šumarcima oraha.

Niske prorijeđene šikare vazdazelenih bušika ili gariga - to su niske i razmjerno prorijeđene heliofilne šikare nazvane bušici (ili garizi), a sastoje se od vazdazelenih sklerofilnih grmova i niskih drvenastih vrsta, koje se nazivaju „vazdazeleni bušici“ (Hrvatska), "chaparral" (Kalifornija), "matorral" (Čile i južna Španjolska), "maquis" (Francuska i drugdje u Sredozemlju), "macchia" (Italija, a odatle potiče i hrvatski naziv - makija), "finbos" (Južna Afrika) i "kwongan" (jugozapadna Australija)..U nekim područjima ove prorijeđene šikare su glavni oblik vegetacije. U nekim područjima su se razvili degradacijom prvobitnih šuma i sastojina makije, u prvom redu sječom, nekontroliranom ispašom i/ili požarom. Uz degradaciju biljnog pokrova, degradiralo je i tlo odnosno stanište.

Niski grmoliki pašnjaci kontinentalnih klimatskih područja

Niski grmoliki pašnjaci (engl. heath ili heathland) obuhvaća biljne zajednice patuljastih grmova, uglavnom rasprostranjeni na kiselijim tlima niske kvalitete.

Mediteranske savane, suhi travnjaci i kamenjarski pašnjaci

Mediteranske savane su terestički biomi koji uključuju kamenjarske pašnjake, suhi travnjake, savane (pašnjaci izmiješani s raštrkanim drvećem) i grmolike pašnjačke zajednice (niske prorijeđene šikare) čiju dominantnu vegetacija uglavnom čine trave, grmovi i drveće. Klima je umjerena s izraženim ljetnim sušnim razdobljem.

Vatra kao ekološki faktor – može nastati slučajnim prirodnim putem ili namjerno izazvana od strane ljudi. Čovjek često koristi kontroliranu vatru kao oruđe u gospodarenju mediteranskim biljnim pokrovom. Vatra nastala na bilo koji način igra veliku ulogu u oblikovanju svih gore navedenih tipova vegetacije u mediteranskom vegetacijskom biomu.U mediteranskoj vegetaciji mnoge su biljke pirofiti, tj. otporni na požare ili čak ovise o vatri koja im služi za razmnožavanje, ubrzan protok (recikliranje) hranjivih tvari (mineralizacija organske tvari) i odbacivanje mrtvih i/ili starijih biljnih dijelova to jest obnavljanjem (pomlađivanjem) vegetacije, izbijanjem mladih biljnih izbojaka iz spajajućih pupova vrata korijena.

6. Tropske i suptropske kišne širokolisne šume

Tropske i suptropske kišne širokolisne šume, također se nazivaju tropske kišne šume, su tropski i suptropski šumski biomi. Pod tim se nazivom podrazumijeva tip vegetacije koji srećemo samo u tropskom klimatskom području. Za ove vazdazelene šume karakterističan je gusti biljni pokrov oblikovan od krošnji visokog drveća. Te šumska sastojine bogate su florom i faunom. U tom klimatskom području ne postoje izmjene godišnjih doba, pa tako ni razdoblje vegetacijskog mirovanja. Pored koraljnih grebena, u ovim područjima je najveća gustoća biljnih i životinjskih vrsta na svijetu.Tropske kišne šume (vazdazelene prašume ili džungle) tvore ekološke sustave prilagođene tropskoj i suptropskoj klimi, čije je osnovna obilježja uključuje prosječnu godišnju temperaturu od 25 °C s kolebanjima od 0,5-0,6 °C između godina, i dnevnim temperaturnim amplitudama od 6-10 °C. Pored toga, godišnja količina padavina je iznad 2.500 mm, tako da je više od sedam mjeseci godišnje klima humidna ili perhumidna. Tropske kišne šume se rasprostiru u tropskim područjima Južne i Srednje Amerike, Afrike i Južne Azije kao i Australije, s obje strane ekvatora. Iznimka su područje Anda u Južnoj Americi i pasatno-monsunsko područje Istočne Afrike.Utvrđeno je da su 1950. tropske kišne šume pokrivale od 16-17 miliona km2, dakle oko 11% površine Zemlje. Do 1980. oko 50% tih šumskih površina je uništeno čovjekovim djelovanjem. Nažalost, proces uništavanja tih šumskih sastojina nastavljen je i traje još uvijek.

Šume tropskog pojasa

Šume tropskog pojasa se prostiru na ekvatorijalnom području, vlažna i topla klima, obilje padalina, velika bioraznolikosti i vertikalna slojevitost (5 slojeva). (Amazona najveća!). Monsunska šuma –indomalajski poluotok; kiše dolaze s monsunom, biljke listaju 1 mjesec prije dolaska monsuna.Tropske kišne šume su rasprostranjene između ekvatora i 23° sjeverne i južne geografske širine gdje padaline redovne premašuju i 250o mm godišnje. U tim šumama živi najveći broj vrsta po jedinici površine uopće, a visina stabala dosiže i do 60 metara. Temperatura i dužina dana su u tim geografskim širinama relativno su stalne, tako da raznolikost vegetacije određena samo različitim količinama padalina. Tako razlikujemo tropske sušne šume koje imaju 42-postotni udio listopadnog drveća; tropske šume s 32% udjela listopadnog drveća i tropske kišne šume s 25% udjela listopadnog drveća. U tropskim krajevima i njihovim prašumama, kiše su vrlo obilne. Najveća prašuma na svijetu je tropska kišna šuma (džungla) Amazonija, velika je kao Europa. Proizvede oko 40% kisika na Zemlji.

U biom tropskih i suptropske kišnih širokolisnih šuma spada nekoliko tipova šumskih ekosustava:

Nizinske ekvatorijalne vazdazelene kišne šume, obično zvane samo tropske kišne šume, su šume koje dobijaju veliku količinu oborina, više od 2000 mm godišnje.Te se šume nalaze u pojasu oko ekvatora, a najveća područja pod tim šumama su amazonskaprašuma u Južnoj Americi, zavala Konga u centralnoj Africi i Indonezija i Nova Gvineja.

Vlažne listopadne i mješane-vazdazelene šume dobijaju najveću količinu oborina tijekom ljeta koje je toplo i vlažno, a zimesu hladne i suhe. Neke drvenaste listopadne vrste u ovim šumama gube lišće tijekom suhe zimske sezone. Ove šume se mogu naći u dijelovima Južne Amerike, u Srednjoj Americi, oko Kariba, u obalnoj zapadnoj Africi, u nekim dijelovima indijskog potkontinenta i u većem dijelu Indo-Kine.

Planinske kišne šume se mogu naći na planinskim područjima sa hladnijom klimom.

Poplavne šume

Rasprostranjenost tropskih i suptropskih širokolisnih kišnih šuma

Tropske i subtropske širokoline kišne šume javljaju se na nekoliko kopnenih ekozona na više kontinenata, uključujući i afričke trope(ekvatorijalna Afrika), Indomalajski podkontinent (dijelovi indijskog potkontinenta i jugoistočne Azije) Neotrope (sjever Južne Amerike i Srednje Amerike) Australoaziju (istočna Indonezija, Nova Gvineja, sjeverna i istočna Australija) i Oceanija (tropski otoci u Tihom oceanu). Oko polovice svjetski tropskih kišnih šuma se nalazi u južnoameričkim državama Brazilu i Peruu. Kišne šume sada pokrivaju manje od 6% Zemljine kopnene površine. Znanstvenici procjenjuju da više od polovice svih biljaka i životinja živi u tropskim kišnim šumama. Od životinjskih vrsta, tu nalazimo razne leptire, zmije, leoparda, tigra, bivola, vodenkonja, krokodila, tapira, jaguara, mravojeda, papige i druge.

Osim toga, tropske prašume daju velike količine kaučuka, bambusa, banana itd, a na iskrčenim se mjestima uzgaja riža, šećerna trska, kakaovac, pamuk i drugo bilje. U Južnoj Americi, Indiji i Africi kroz džungle protiču velike rijeke (Amazona, Ganges, Kongo, Niger).

7. Kišne šume umjerenih klimatskih područja

Kišne šume umjerenih klimatskih područja - je šumski ekosustavobilježen velikim količinama padalina. Razgraničenje prema tropskim kišnim šumama čini istovremeno granica između ta dva tipa klime.Općenito se kišnim šumama smatraju šume koje imaju višegodišnji prosjek padalina iznad 2.000 mm.

Rasprostranjenost kišnih šuma umjerenih područja

Kišne šume ovog tipa razvijaju se na obalama svih kontinenata u područjima umjerenih geografskih širina. Velike površine prekrivene ovim šumama koje obilježavaju krajolik postoje u:

Sjeverna Amerika: Najpoznatija je temperate rainforest na sjevernoameričkoj pacifičkoj obali između sjeverne Kalifornije(SAD), Britanske Kolumbije (Kanada) i jugoistočnog dijela Aljaske(SAD). Ovdje prevladava crnogorica, a u Kaliforniji rastu Sequoia sempervirens, najviša vrsta stabala na Zemlji. Osim toga, ovdje se pojavljuje i jedina kišna šuma dalje od obale, kanadski nacionalni park Mount Revelstoke.

Južna Amerika: kišne šume umjerenih područja ovdje rastu pretežno na čileanskoj pacifičkoj obali - valdivianska kišna šuma. Sastoji se pretežno od Cupressaceae (Čileanski cedar, patagonski čempres) i Nothofagusa.

Australija i Zapadna Tasmanija: U australskoj državi Victoriji i na zapadnom dijelu Tasmanije, otoka južno od Australije, i danas rastu prostrane kišne šume umjerenih područja. Ovdje pretežu eukaliptusi miješani s monimijama i Nothofagusima.

Novi Zeland: U ovim šumama prevladavaju stabla iz grupa Nothofagusi Podocarpaceae. Tipično za ove šume je podrast paprati.

Sjeverna Anatolija i Gruzija: U području Kolhisa u obalnoj šumi pretežu stabla iz porodica Juglandaceae i Ulmaceae.

Manja područja pod kišnim šumama ili ostaci kišnih šuma umjerenih područja, nalaze se još:

Pirinejski poluotok: Ostaci su se zadržali još samo u kanjonima;

Prašuma Perućica u Bosni;

Norveška: nekoliko kvadratnih kilometara u području Trøndelag još

su samo ostaci skandinavskih obalnih šuma;

Južna Afrika: istočna obala;

Brazil, na visoravnima;

Istočna Azija: na jugu Koreje i Kine kišne šume umjerenih područja dijelom prelaze u tropske kišne šume; na jugu Japana mogu se još naći ostaci prvobitno izraženih kišnih šuma umjerenog područja.

Kišne šume umjerenih područja najbogatiji je ekosustav umjerenog klimatskog područja. Visoka razina biološke raznolikostividljiva je prije svega u životinjskom svijetu naročito u brojnosti kukaca i paučnjaka, kako u krošnjama drveća, tako i u gornjem sloju tla.

Tropske i suptropske širokolisne suhe šume

Ovaj se tip šuma nalazimo u područjima na malim nadmorskim visinama u kojima dolazi do dugotrajnih sušnih razdoblja. U tim šumama uglavnom raste trnovito grmlje i drveće, kao i mnoge sukulentne biljke. Drveće ima rasperjane listove (listovi građe u obliku pera) ili s nizom malih listića kao u akacije (Robinia), a uz to imaju i krošnje u obliku kišobrana (akacija, Robinia). Biljne vrste tropskih i suptropskih širokolisnih suhih šuma vrlo su otporno na vatru i ima korijenje koje dosiže do podzemnih voda čak do 40 mdubine. To nisu guste, nego prorijeđene otvorene šume, koje su rasprostranjene na svim kontinentima gdje vladaju sušna razdoblja, i do 7 mjeseci bez padavina. U tropskim i suptropskim suhim šumama najpoznatije su dvije drvenaste vrste: tikovina i ebanovina. Iako je biom tropske i suptropske suhe šume manje biološki raznolik od kišnih tropskih šuma (džungli), ipak su te šume dom raznim divljim životinjama, uključujući majmuna , jelena , velike mačke , papige , razneglodavce i ptice . Lokalno, u nekim područjima ove šume imaju tendenciju da se stapaju i pretvaraju u savane.

Tropski i subtropski travnjaci, savane i niske grmolike biljne zajednice

Tropski i suptropski travnjaci, savane i niske šikare su biomrasprostranjen u polusuhim do umjereno vlažnim područjima. U takvim travnjačkim krajolicima dominiraju trave i slične zeljaste biljke. U savani osim visokih trava nalazimo raštrkano drveće. U niskim šikarama (pašnjačko-šumskim sastojinama) dominira nisko drvenasto i zeljasto žbunje. Godišnja količina oborina u tropskim i suptropskim travnjacima, savanama i niskim šikarama kreće se između 450 i 1500mm, što uvelike ovisi o godini i godišnjoj sezoni. Naime, može se ponekad dogoditi da cijela količina oborina padne u samo nekoliko tjedana, a ostali dio godine bude gotovo bez ikakvih oborina. Tropski i suptropski travnjaci, savane i niske šikare se javljaju na svim kontinentima osim Antarktika. Najrašireniji su u Africi, ali ih se isto tako može naći u južnoj Aziji, sjevernim dijelovima Južne Amerike i Australije, kao i na jugu Sjedinjenih Američkih Država.

Savana

Termin savana ili Savannah od kasnih 1800-ih se koristi za travnjačke površine na kojima se nalazi “drveće izmješano s travom”.Dva su osnovna čimbenika zajednička svim savana; velika (i) variranja količine oborina iz godine u godinu, i (ii) suha sezona kada se učestalo javljaju požari. Savana pokriva oko 20% Zemljine kopnene površine, a najveća područja zauzima u Africi.

Stepa

Stepa je travnjačka zajednica većinom rasprostranjena u nizinskim područjima za koju je često karakterističan niz međusobno ovisnih biljnih i životinjskih zajednica. Površinu pod stepom često odlikuje vrlo kvalitetno tlo (Ukrajina, černozem) koje je iznimno pogodno za poljoprivrednu proizvodnju, posebno u istočnoj Europi. Najveće površine pod stepom nalaze se u južnoj Rusiji, a najplodnije su u južnoj i središnjoj Ukrajini.Za stepske biljne zajednice je karakteristično da ne uključuju drvenaste vrste (za razliku od savane). Dakle, to je tipična travnjačka zajednica koja zauzima ravničarski/nizinski ili blago brežuljkasti reljef. Gusti biljni pokrov koji izgrađuje stepu pretežno se sastoji od različitih vrsta trava s tipičnim izgleda koji se mijenja s tijekom vegetacijskih razdoblja (masovno cvjetanje, klasanje, ljetna sprženost i sl.). Šume koje se javljaju u području stepa nalaze se isključivo na prostorima uz rijeke i jezera. U Sjevernoj Americi stepe se nazivaju prerije, a u Južnoj Americi pampas.

Ljanos

Ljanos je velikatropska travnjačka zaravan istočno od Anda, a najveće površine zauzima u sjevernom i sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike(Kolumbija i Venezuela). Njegova glavna rijeka je Orinoco, koji je sastavni dio granice između Kolumbije i Venezuele i glavnih riječnihsustava Venezuele.

Pustinje i vegetacija suhih područja

Pustinje i vegetacija suhih područja su biom kojeg karakterizira mala količina padavina. Prosječna godišnja količina oborina iznosi do 250mm ili manje i imaju suhu ili vrlo suhu klimu, koju odlikuje snažan deficit vlažnosti, gdje je mogući godišnji gubitak vlage putem evapotranspiracije daleko veći nego što je količina vlage koju dobije ekosustav pustinje putem oborina. Pustinje i vegetacija sušnih oblasti se pojavljuje u tropskim, suptropskim i regijama sa umjerenom klimom. Pustinjsko zemljište je obično pjeskovito ili kamenito i ima malo organske tvari. Zemljište je često slano.Biljke i životinje ovih staništa su prilagođene niskoj razini vlage. Potpuno sušne aridne regije su uglavnom bez vegetacije i životinja, a u njih spadaju kamenite pustinje i pješčane dine. U vegetaciju regija sa suhom klimom spadaju i neki travnjaci, šikare i manje šume. Biljke koje su prilagođene suhoj klimi se nazivaju kserofitima, a u njih spadaju sukulentne biljke, geofiti, sklerofilne i slične biljke. Od životinja koje su prilagođene životu u suhoh klimi možemo spomenuti kukce, gmazove, paučnjake, ptice i sisavce. To su često noćne životinje, kada se uglavnom kreću i love plijen, kako bi izbjegle velike vrućine i gubitak vode tijekom

PUSTINJE

Pustinje su u prvom redu nastale pod utjecajem reljefa i pod djelovanjem kretanja zračnih masa. U prvom slučaju: pustinje nastaju jer visoki planinski lanci sprečavaju prodor kišnih slučaj: pustinje u kontinentu (Gobi) do kojih se vlažni zrak s mora osuši). Karakteristike: niska količina vlage, velika temperaturna kolebanja (danju +40 C, noću oko 0 C), kiša u obliku pljuskova.

BILJKE: jednogodišnje zeljaste biljke (pojavljuju se samo u vrijeme veće vlažnosti), višegodišnje kserofitske biljke (grmolik i trnovit habitus, reducirani listovi, korijenje duboko usađeno), sukulenti (akumuliraju veće količine vode, imaju plitak korijen).

ŽIVOTINJE: gušteri, zmije, ptice, sisavci.

Pustinja Sahara

Sahara je najveća svjetska vruća pustinja. Ona zauzima više od 9.000.000 četvornih kilometara i pokriva veći dio sjeverne Afrike, što je gotovo kao površina Sjedinjenih američkih država.

Namibijska pustinja, Australska, Gobi, Atakama, Taklamakan

Akvatični (Vodeni) Biomi

Vodeni ekosustavi su smješteni u depresijama Zemlje. To je zajednica organizama koji ovise jedni o drugima ali i o vodenom okolišu odnosno vodenom ekosustavu u kojem žive. Postoje dva glavna tipa vodenih ekosustava, (i) slatkovodni ekosustavi i morski ekosustavi.

I. Slatkovodni ekosustavi

Slatkovodni ekosustavi pokrivaju svega 0,80% Zemljine površine, a od ukupne vode mase čine nastanjuje 0,009%. Slatkovodni ekosustavi stvaraju gotovo 3% neto primarne proizvodnje (procesom fotosinteze) na Zemlji i sadrže 41% svjetskih poznatih vrsta riba.Postoje tri osnovna tipa slatkovodnih ekosustava:• Lentički ekosustav: sporo kretanje vode, uključujući jezera, bazenei ribnjake,• Lotički ekosustav: brzo kretanje vode, na primjer, izvori, potoci i rijeke.• Močvare: područja gdje je tlo prezasićeno ili poplavljeno vodombarem određeni dio vremena. Osim toga, kopnene vode možemo podijeliti u tri osnovne skupine: Vode stajaćice: jezera, bare, lokve; Vode tekućice: izvori, potoci, rijeke; Podzemne vode

1. Jezero

Jezero je vodom ispunjena prirodna depresija na kopnu, koja nema neposredne veze s morem. Većina jezera su slatkovodna i smještena su na sjevernoj hemisferi u području viših geografskih širina. Umjetna jezera su akumulacijski bazeni hidrocentrala, ribnjaci i dr. Dijelovi mora odijeljeni od kopna pješčanim prudovima nisu jezera. Velika jezera ponekad se nazivaju "unutrašnjim morima" (Kaspijsko i Crno more) a malena se mora ponekad nazivaju jezerima.

Po postanku jezera se dijele na: 1. tektonska u tektonskim depresijama (Mrtvo more, istočnoafrička jezera, Bajkalsko, Ohridsko i dr.);2. vulkanska u kraterima vulkana (Trasimeno u Italiji); 3. glacijalna (ledenjačka) smještena u depresijama (Ladoga4. krška u kršu (Plitvička jezera) i 5. reliktna jezera, koja su preostala od nekadašnjih većih jezera ili mora 6. mrtvi riječni rukavi.

Jezera se mogu kategorizirati prema bogatstvu hranjivih tvari, koje tipično utječu na rast biljaka. Jezera siromašna hranjivim tvarima nazivaju se oligotrofnim i općenito su prozirna te imaju nisku koncentraciju biljnog života. Mezotrofna jezera imaju dobru jasnoću i srednju razinu hranjivih tvari. Eutrofna jezera su obogaćena hranjivim tvarima, pa stoga imaju dobar rast biljaka kao i moguće cvjetanjealgi. Hipertrofno jezero je vodena masa visoko obogaćena hranjivim tvarima. Ta jezera imaju slabu jasnoću i predmet su cvjetanja algi.

Limnologija je grana hidrologije koja se bavi istraživanjem jezera, napose fizikalnim i kemijskim svojstvima jezerske vode i biologijom jezera.

Limnologija ekosustav jezera dijeli na tri zone (i) litoralna zona, je rubno područje jezera, dakle nagnuto područje blizu zemlje;(ii) zona otvorene vode, gdje je sunčeva svjetlost obilna; i (iii) zona duboke vode, gdje dopire malo sunčeve svjetlosti. Dubina koju svjetlost može dostići u jezerima ovisi o gustoći i gibanju čestica. Čestice u vodi mogu biti sedimentarnog ili biološkog podrijetla i daju boju jezerskoj vodi. Raspadnuta biljna tvar daje žutu ili smeđu boju vodi, dok su alge daju zelenkastu boju vodi.

Eutrofikacija je proces obogaćivanja vode hranjivim tvarima, a jezera s visokim sadržajem hranjivih tvari su eutrofična. Voda u eutrofičnim jezerima mutna i nalikuje juhi od graška, u prvom redu zbog prisutnosti golemog broja algi i cijanobakterija koje se razvijaju na hranjivim tvarima.

Močvare

Močvare su plitke vode stajaćice, odnosno tlo natopljeno najčešće slatkom vodom, koje se odlikuje niskom pH vrijednošću (dakle kiselošću) i biološkom raznolikošću staništa za mnoge biljne i životinjske vrste, kao što su vodozemci, ribe, ptice, kukci, gmazovi i sisavci.Močvaru kao čest oblik voda stajaćica treba razlikovati oda) lokve, plitke udubine sa vodom koja presušuje tijekom sušnog razdobljab) bare, plitka vodena masa kojoj sunce dopire do dna i odlikuje se bujnim biljnim raslinjem c) jezera, koja na zemlji nastaju tek nakon ledenog doba i u pravilu se razlikuje eufotički afotički sloj.

Močvare se najčešće nalaze u riječnim nizinama ili uz jezera, odnosno u reljefnim depresijama s intenzivnom vegetacijom. U močvarama se, za razliku od tresetišta, ne stvara treset.Prema porijeklu i načinu dotoka vode močvare se dijele na: niske, koje se "hrane" samo podzemnom vodom; u ovih močvara, vegetacijski sloj je deblji visoke, koje se "hrane" samo površinskom vodom, praktično jedino oborinskim vodama; ovdje je sloj vegetacije tanak mješovite, koje se prihranjuju iz oba izvora; to je najčešći tip močvara.

Isušivanje močvara obavlja se melioracijom pomoću drenažnih kanala i podizanjem nasipa. Na taj se način stvara novi životni okoliš u kojem ne rastu stabla, ponekad ima grmlja, a općenito se tu nalaze ekološke zajednice koje uspijevaju na mokrom mineralnom pa do organskom tlu, a mogu opstati samo uz neprekidni višak vode. Razgraničenje između močvara i drugih tipova biotopa nije jednostavno. One su među oblik između drugih biotopa kao što su tresetišta, vodene površine koje se isušuju ili mokre livade i grmišta. Tipične biljne vrste su iz rodova Eupatorium i Lysimachia, kao i neke druge biljne zajednice koje su vrlo važne kao "paša" za leptire i druge kukce. Mnoge su močvare ugrožene ili su u prošlom stoljeću i ranije potpuno isušene zbog potreba poljoprivrede za obradivim površinama ili iz zdravstvenih razloga (malarija). U novije vrijeme je došlo do promjene odnosa prema močvarama. Shvaćen je njihov značaj za ukupnost čovjekove životne sredine, i česti su uspješni napori za renaturiranjem tih područja.

Plankton se javlja u zoni slobodne vode (limnion, pelagijal) koja nije jedinstvena već ju dijelimo na eufotički i afotički sloj. Eufotički je gornji, osvijetljeni sloj koji se, uglavnom, poklapa s dubinom prodora svijetla. U ovom sloju se odvija i organska produkcija, pa ga nazivamo i trofogeni sloj. Afotički je donji, neosvjetljeni sloj koji se proteže od granice prodora svijetla do dna. Budući da ovdje nema svijetla, nema ni fotosinteze, pa nema ni fitoplanktona. Rijetki su i zooplanktonski oblici.

Bare su prirodna udubljenja nepravilnog oblika, odnosno plitke vodene mase gdje žive razne biljke i životinje od zone niskih do zone visokih biljaka kao i od zone plitke i duboke vode. Bare se od močvara razlikuju zbog toga što svjetlost sunca u pravilu dopire do dna.

Ribnjak je umjetno napravljen vodeni bazen s važećom dozvolom za rad, namijenjen za uzgoj ribe. Voda ribnjaka može da bude slatkaili slana. Ribnjak ima osiguranu infrastrukturu za punjenje i pretapanje vode te osigurava potpuno pražnjenje jezera za vrijeme ribolova. Tokom proizvodnje (uzgoja ribe), ribe se dodatno prehranjuju.

Boćata voda u sebi sadrži više soli nego obična slatka voda, a manje soli nego što je ima morska voda; nastaje miješanjem morske i riječne vode.

Atol je koraljni otok. Okružuju ga korali koji rastu oko vulkanskih otoka u tropskim morima, a naročito u Tihom i Indijskom oceanu. Atoli imaju oblik prstena, ali i polukruga, u sredini je plitki zaljev — laguna.

Laguna je plitko područje slane ili bočatne vode uz morsku obalu koje je u manjoj ili većoj mjeri zatvoreno. Obično je odijeljena od otvorenog mora sa niskim pješčanim otocima ili koralnim prevlakama.Lagune se obično nalaze uz niske pješčane morske obale, posebno na ušćima rijeka u more. Lagunama se također nazivaju i kanali između kopna i koralnih grebena, i vode u atolima.

Morski ekosustavi

Morski ekosustavi pokrivaju oko 71% Zemljine površine i sadrže oko 97% vode na planetu Zemlji. Oni generiraju oko 32% svjetske neto primarne proizvodnje. Od slatkovodni ekosustava se razlikuju po prisutnost otopljenih tvari u vodi, osobito soli,. Oko 85% otopljenog materijala u morskoj vodi su natrij i klor. Prosječna slanost morske vode je oko 35%. Stvarni salinitet morske vode varira između različitih morskih ekosustava. Morski ekosustavi mogu se podijeliti u slijedeće zone: 1. oceanska (otvoreni dio oceana, gdje žive morske životinje, kao što su kitovi, morski psi, i tune i druge); 2. donje ili duboke vode); 3. bentos (morsko dno).

Priobalje (litoralna zona)1.1. Općenito o priobaljuPriobalje (litoral) je podijeljeno na više mikroregija koje, zavisno od toga o kojem se okružju radi (more, rijeka ili jezero), mogu biti različite.Priobalje općenito obilježava gibanje vode, erozija, jaka sedimentacija, kolebanje temperature, te bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta. Sve to često stvara posebne mikroklimatske uvjete pogodne za razvoj jedinstvenih vrsta organizama.Priobalje je dio mora, jezera ili rijeke uz obalu. To je područje obale koje se proteže od crte visoke vode (plime ili visokog vodostaja) do crte niske vode (oseke ili niskog vodostaja).SupralitoralSupralitoral je prema definiciji prva po redu stepenica priobalja odnosno litorala, počevši od kopna prema moru. Supralitoral je stalno izvan vode, a more ga vlaži samo prskanjem i/ili razlijevanjem valova.Mediolitoral Mediolitoral ili eulitoral je prema definiciji druga po redu stepenica priobalja odnosno litorala. To je područje izmjene plime i oseke koje se proteže od gornje granice visine plime do donje granice normale oseke. Za vrijeme plime područje mediolitorala je uronjeno u more, a za vrijeme oseke je izvan mora, pa stoga ekološki čimbenici kao što su temperatura, vlažnost, osvijetljenost i dr. u tom području jako variraju.SublitoralSublitoral je naziv za morsko priobalno (litoralno) područje koje se stalno nalazi pod morem. U oceanografskom smislu, sublitoral obuhvaća priobalje (litoral) na koje značajno utječu morske mijene i na kojima dolazi do gubitka energije valova, morskih struja i sl., a koje se ponekad proteže do dubine od 200 m. U pomorskoj biologiji sublitoral se shvaća kao područje mora do dubina na kojima sunčevo svjetlo dopire do morskog dna u kojemu živi najveći broj

morskih organizama. Unutar sublitorala biolozi razlikuju dva priobalna morska područja, i to: a) Infralitoral i b) Cirkalitoral.

Infralitoral Infralitoral je treća po redu stepenica priobalja (litorala). Proteže se od donje granice oseke pa do dubine od oko 50 metara (može biti plići ili dublji ovisno o prodoru svjetla). To je područje fotofilnih alga koje se razvijaju na stjenovitoj podlozi i morskih cvjetnica na pomičnoj podlozi.Cirkalitoral Cirkalitoral je četvrta po redu stepenica priobalja (litorala). Proteže se od donje granice rasprostranjenosti fotofilnih alga i morskih cvjetnica pa do dubine do koje se razvijaju scijafilne alge, obično od 120 do 200 metara dubine. Ispod 200 metara svjetlost koja prodire više nije dovoljna za fotosintezu pa ni razvoj alga više nije moguć. S dubinom se broj biljnih vrsta smanjuje, a životinjskihpovećava.

Mangrove

Mangrove su poseban tip vegetacije koja se razvija na muljevitim terenima zaljeva, laguna i ušća rijeka u tropskim područjima. Glavna obilježja mangrova uglavnom čine vazdazelene drvenaste biljke. U području umjerenog klimatskog pojasa na ovim se terenima nalaze slane močvare.Ekološki uvjeti u mangrovama i njihova biologija U mnogim staništima mangrova može se pronaći velika raznolikost biljnih vrsta. Od utvrđenih 110 biljnih vrsta, samo 54 vrste koje spadaju u 20 rodova i 16 porodica čine prave mangrove, tj vrste koje se mogu pronađi samo u prirodnom staništu mangrova i retko drugde.Evolucija je mnoge od ovih vrsta gotovo podjednako prilagodila na uvjete staništa koja imaju vrlo različiti stupanj slaniteta vode, visinu plime i seke, anaerobne uvjete zemljišta i intenzivno sunčevo zračenje budući da se radi o tropskim područjima. Biološka raznolikost u mangrovama uglavnom je niska – rijetko se nalazi više od 20 biljnih vrsta. To se posebno odnosi na područja većih geografskih širina i u području obje Amerike. Najveća biološka raznolikost može se naći u šumama Nove Gvineje, Indonezije i Malezije. Šume mangrova suprilagođene malim količinama kisika. Tako npr. crvene mangrove, koje većinom žive u poplavljenim područjima izdignu se iznad razine mora putem dugačkog korijena i tako uzimlju kisik preko pora (lenticela) u kori drveta. S druge pak strane crne mangrove žive na višem zemljištu i obrazuju mnogo pneumatofora (specijaliziranih korjenovih struktura koje izbijaju iz zemlje poput slamčica za disanje) koje su prekrivene lenticelima. Ove „slamčice za disanje“ obično dostignu visinu od 30 centimetara, a u nekih vrsta i preko 3 metra. Postoji četiri tipa pneumatofora – štulaste, klinaste, kolenaste i trakaste. Kolenast i trakast tip se mogu kombinovati sa potpornim korenima u osnovi drveta. Korenja takođe imaju velike aerencime koje služe da ubrzaju kretanje kiseonika u biljci.Ekološki uvjetiKao i u svim drugim ekosustavima i u šumama mangrova svi se ekološki čimbenici odlikuju istovremenim uvjetima koji su ključni za razvoj vegetacije mangrova. Među posebno važne čimbenike koji utječu na životne forme svake biljne vrste koja nastanjuje šumu mangrova,

ističe se prilagodba povećanoj koncentraciji soli, nedostatku kisika i promjeni razine vode, odnosno plimi i oseki. Ovi čimbenici također imaju utjecaj na prostornu i vremensku organiziranost, odnosno spratovnost šuma mangrova, a time i na sam izgled biocenoze mangrova. U pojedinim područjima Svijeta dominiraju različite biljne vrste, pa se tako mogu razlikovati bijele, crne, crvene, kao i mangrove palmi koje se susreću u jugoistočnoj Australiji.

Rasprostranjenost

U području SAD-a šume mangrova su ograničene na obalni dio poluotoka Florida i izoliranih područja na južnoj obali zaljeva Luizijane i na jugu Teksasa. U Sjevernoj Americi močvare se na Floridi protežu južno od jezera Okičobi i zauzimaju više od 28.000 km površine. Južni dio ovih močvara pretvoren je u nacionalni park. U tim se područjima voda izljeva iz jezera u Meksički zaljev. Uz samu morsku obalu nalazi se pojas šuma mangrova koji je praktički neprohodan. Taj pojas čine crvene, crne i bijele mangrove. Dublji jarci su pod vodom cijelu godinu.U jugoistočnoj Aziji mangrove se javljaju u vidu pojaseva, od kojih se svaki odlikuje specifičnom skupinom vrsta drveća. Na te šume mangrova, koje se još nazivaju mangal obično se nadovezuju nizinsketropske šume u kojima se javljaju neke od istih vrsta koje se nalaze u šumama mangrova.U Australiji, mangrove se javljaju oko Nove Gvineje, Sulavesija i susjednim otocima. U jugoistočnoj Australiji se razlikuju pojedine biljne zone, od kojih šume mangrova čine zadnji pojas zapadnih ivlažnih padina okrenutih prema Tihom oceanu. U Australiji je oko 11.500 km² prekriveno šumama mangrova koje dopiru do krajnjeg juga do uvale u Viktoriji (37° 45') i Barkerovoj uvali u Adelejd. Novi Zelandima šumovite mangrove na oko 38° (slično australijskom najjužnijem opsegu mangrova): krajnja geografska dužina na zapadnoj obali je luka Raglan (37 ° 48'), na istočnoj obali, luka Ohiva je krajnji jug gdjese javljaju mangrove (38° 00'). Mangrove se javljaju u Africi i Južnoj Americi, gdje „prerastaju“ u tropske kišne šume, ali se također javljaju i na brojnim otocima.Značajna područja pod šumama mangrova nalaze se u Keniji i naMadagaskaru, koje se miješaju sa obalskim madagaskarskim suhim listopadnim šumama. Nigerija ima najveća područja pokrivena mangrovama u Africi, koja zauzima oko 36.000 km². Veliki dio tih područja je uništen u posljednjih 50-tak godina uslijed izlijevanja nafte u moreuglavnom zbog havarije tankera, što je imalo izravan negativan utjecaj na ribolov i gospodarstvo tih područja.

FaunaIsprepletano i gusto korijenje biljaka mangrova predstavlja praktično prirodnu branu koja sakuplja organski materijal koji donose rijeke ili plima. Mulj obogaćen hranjivim tvarima postaje stanište i hrana mnogobrojnim životinjskim vrstama.Rakovi, Ribe - Muljski Skakači su tipične ribe mangrova, ali ujedno i tipični predstavnici faune mangrova uopće. Vodozemci - Žaba, Gmazovi - Tipični predstavnici gmazova su malajski varan, slanovodi krokodil kao i više vrsta otrovnih morskih zmija, kao što je prugasta zmija. Ptice - su orao ribar, indijski marabu crvenoglavi medojed i mrki pelikan.Sisavci - nekoliko vrsta životinja iz reda primata. Osim srebrnastog i tamnog langura koji se hrani lišćem, na ovim staništima se može naći i bradavičavi makaki.

Morski ekosustavi

Morski ekosustavi spadaju među najveće vodene ekosustave na Zemljia. Oni uključuju oceane, slane močvare, estuarije i lagune, mangrove, koraljne grebene, duboko more i morsko dno. Za razliku od slatkovodnih ekosustava imaju znatno veći sadržaj mineralnih soli. Morske vode prekrivaju dvije trećine površine Zemlje. Sva se ta područja smatraju ekosustavima, jer funkcioniraju kao zatvoren sustav koji uključuje proizvođače, (zelene biljke), potrošače (životinjski svijet) i razlagače saprofitski i parazitski organizmi). Usporedi hranidbeni lanac.Morski ekosustavi su vrlo važni za cjelokupno morsko i kopneno okruženje. Općenito se smatra da obalna staništa uključujući delte rijeka, estuarijima, slane močvarama, šume mangrova spadaju međunajproduktivnija područja na planeti, te se računa da proizvode oko morske primarne biološke produktivnosti. Uz to, drugi morski ekosustavi, kao što su koraljni grebeni, osiguravaju hranu i sklonište mnogim morskim organizmima i predstavljaju najviši stupanj biološke raznolikosti u svijetu. Morski ekosustavi obično imaju veliku biološku raznolikost i za njih se smatra da imaju dobru otpornost protiv invazivnih vrsta. Morske strujeMorske struje koje susrećemo u svjetskim morima i oceanima su manjeviše međusobno povezane. To su uglavnom horizontalno gibanje morske odnosno oceanske vode, te su uz valove i mijene jedno od triju osnovnih gibanja morske vode. Kreću se u određenom smjeru,a mogu biti: (i) stalne, (ii) periodične ili (iii) povremene pojave. Morske struje su tople ili hladne "rijeke" vode u oceanima. Povremene i periodične struje utječu na manja, uža litoralna područja, dok stalne morske struje imaju planetarni utjecaj.Morske struje uzrokuju sile i čimbenici koji djeluju na vodu, kao na primjer: rotacija Zemlje, prevladavajući vjetrovi koji pušu na površinu i usmjeravaju tok vode (stalni ili sezonski vjetrovi), razlike u temperaturi vode, razlika u salinitetu, privlačna sila Mjeseca i riječni tokovi. Na smjer i snagu morskih struja utječu i oblik morskog dna i obale, promjene u gustoći vode kao i druge struje. Morske struje čiji su uzrok vjetrovi, rijetko kad zahvate vodu dublje od 200 metara, dok su struje koje su posljedica Coriolisovog učinka duboke i do 1000 metara. Javljaju se uz zapadne obale kontinenata i vrlo su brze i snažne. Najbrža među njima je Agulhaška struja u Indijskom oceanu i teče brzinom od 5 čvorova. Oceanske struje mogu "putovati" više tisuća kilometara. Imaju veliko djelovanje na klimu kontinenata, a naročito na područja uz obale oceana. Vjerojatno najizraženiji primjer je Golfska struja koja čini klimu sjeverozapadne Europe umjerenijom od drugih područja na jednakim zemljopisnim širinama. Drugi primjer su Havaji, gdje je klima suptropska a ne tropska zbog hladne tihooceanske odnosno Kalifornijske struje.Neritička zonaNeritička zona je dio oceana koji se proteže od točke oseke do ruba kontinentalnog šelfa (ruba), sa relativno malom dubinom, uglavnom do 200 metara. Neritička zona ima uglavnom vodu bogatu kisikom, nizak vodeni pritisak, kao i relativno stabilnu temperaturu i razinu saliniteta. Ove značajke, uz Sunčevo zračenje (svjetlosti), rezultira intenzivnom fotosintezom stvarajući bogatstvo fitoplanktona i plutajućih smeđih algi (Sargassuma), što čini neritičku zonu područjem na kojoj se nalazi većina morskih živih bića.Zooplankton i, slobodno plutajuća bića koja mogu biti mikroskopske veličine do veličine malenih riba i škampa, žive u ovoj zoni i zajedno sa fitoplanktonom čine bazu hranidbenog lanca koji podržava većinu

svjetskih područja za ribolov. Na rubu neritičke zone se završavaju kontinentalni šelfovi (rubovi) i naglo se strmoglavljuju do dubljih voda i pelagijske zone.Epikontinentalni pojas Epikontinentalni pojas se nalazi u okviru neritičke zone. Epikontinentalni pojas obalne države obuhvaća morsko dno i njegovo podzemlje izvan njezinoga teritorijalnog mora preko čitavoga prirodnog produžetka njezinoga kopnenog područja (tzv. kontinentalna ravnina) do vanjskog ruba kontinentalne orubine, ili do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora, tamo gdje vanjski rub kontinentalne orubine ne seže do te udaljenosti.

Pelagijska zona

Riječ pelagijska dolazi iz grčkog πέλαγος ili pélagos, što znači "otvoreno more". Pelagijska zona se može zamisliti kao cilindar sa vodom koji ide od površine mora pa skoro do samog dna, kao što je prikazano na slici ispod. Uvjeti se mijenjaju kako se ide niže niz stupac vode; pritisak se povećava, temperatura vode opada i dobiva manje svjetlosti. Ovisno o dubini, znanstvenici dalje dijele stupac vode na dijelove, slično kao kod Zemljine atmosfere, koja je podijeljena na pet vertikalnih slojeva (vidi niže). Pelagijska zona obuhvaća 1370 milijuna kubnih kilometara i ima vertikalni raspon do 11 kilometara. Ribe koje žive u pelagijskoj zoni se nazivaju pelagijske ribe. Život u pelagijskoj zoni postaje sve rjeđi kako se dubina povećava. Na njega utječu razina svjetlosti, pritisak, temperatura, salinitet, količina kisika i hranjivih tvari, kao i podvodna topografija terena. U dubokim vodama, pelagijska zona se ponekad naziva zonom otvorenog oceana i može biti u kontrastu sa vodom koja je blizu obale ili na kontinentalnom šelfu (rubu). Međutim, u drugim kontekstima, obalna voda koja nije blizu dna je ipak pelagijska zona. Pelagijska zona se razlikuje od zone bentosa i demerzalne zone pri dnu mora. Bentos je ekološki prostor na samom dnu mora. Tu spadaju površina sedimenta i nekoliko podpovršinskih slojeva. Morski organizmi koji žive u toj zoni, poput školjki i rakova, nazivaju se životinjama zone bentosa. Morsko dno i životinje koje tu žive jako utječu na bentos. Ribe koje žive u demerzalnoj zonise dijele na ribe bentosa, koje su gušće od vode i mogu ostati na dnu, i na bentopelagijske ribe, koje mogu plivati tik iznad dna. Ovisno o dubini mora, može postojati do pet vertikalnih slojeva u oceanu. Od najvišeg do najnižeg, to su:1. Epipelagijska zona Od površine do oko 200 m. Osvijetljena površinska zona gdje ima dovoljno svjetlosti za fotosintezu. Stoga u ovoj zoni uglavnom žive biljke i životinje. Gotovo svi primarni proizvođači oceana se nalaze i ovoj zoni. Ovaj sloj je prirodno stanište riba poput tune, mnogih morskih pasa i meduza. Ova zona se još zove i površinska zona.2. Mezopelagijska zona Od 200 m do oko 1000 m. Iako nešto svjetlosti dospijeva do ove zone, ta količina svjetlosti ipak nije dovoljna za fotosintezu. Ova je zona 10 dobila naziv po grčkoj riječi μέσον, što znači sredina. Na oko 500 m u vodi nestaje kisika. Međutim, mnogi oblici života sa efikasnijim škrgama ili sporim kretanjem žive u tom području, kao na primjer iglun, lignje i nekoliko vrsta sipa i drugih živih bića. U ovoj zoni žive i mnogi bioluminiscentni organizmi.Demerzalne ribe - Ribe koji žive u blizini morskog dna

Zbog nedostatka hranjivih tvari u ovoj zoni, neka živa bića se noću dižu do epipelagijske zone kako bi se hranila.3. Batipelagijska zona Ova se zona proteže od 1000 m do oko 4000 m. Do ove dubine, ocean je sasvim mračan, to je zona bioluminiscentnih organizama. Nema nikakvih biljaka, a većina životinja preživljava konzumiranjem "snijega" (detritusa) koji pada sa viših zona, ili lovljenjem drugih životinja. Divovske lignje (kao i manje lignje i neobične Grimpoteuthis (hobotnice) žive na ovoj dubini, a njih love ulješure. Ova zona je dobila svoj naziv od grčkog βαθύς (batis) što znači duboko.4. Abizopelagijska zonaBioluminiscencija je zanimljiva pojava proizvodnje svjetla, koju posjeduju različite skupine organizama, kao što su bakterije, gljivice i životinje. Bakterije su najbrojniji bioluminiscentni organizmi, a zanimljivo je da ih većina obitava u moru. Ova se zona proteže od 4000 m do iznad morskog dna. Naziv potiče od grčkog ἄβυσσος (abisos), abis, što znači bez dna (u davna vremena se smatralo da ocean nema dna, pa je tako nastala ova riječ). Vrlo je malo živih bića prilagođeno da preživi na niskim temperaturama i nevjerojatnom visokom vodenom pritisku na ovoj dubini. Među vrstama koje žive u ovoj zoni ima nekoliko vrsta lignji, bodljikaši i morski člankonošci poput morskog pauka. Mnoge vrste koje žive na ovim dubinama su razvile prozirnost ili su izgubile oči zbog potpunog nedostatka svjetlosti u ovoj zoni.5. Hadopelagijska zona Ova zona uključuje dubine u morskim brazdama. Naziv potiče od grčkog Ἁδης (Haides), Had, što je u grčkoj mitologiji označavalo podzemlje. Ovi prostori su uglavnom neistraženi i samo nekolicina vrsta živi ovdje (u otvorenoj morskoj brazdi). Međutim, mnogi morski organizmi žive u i na hidrotermalnim izvorima koji se mogu nalaziti u ovoj i udrugim zonama. Neki znanstvenici smatraju da se ova zona nalazi od 6000 m pa nadolje, bilo da je u brazdi ili ne. Batipelagijska, abizopelagijska i hadopelagijska zona su vrlo slične i zato ih neki morski biolozi kombiniraju u jednu zonu ili ih smatraju kao dvije posljednje iste zone. Abizalne ravnice su pokrivene mekanim muljem mrtvih organizama koji padaju na dno.

BentosBentos (od grčki: benthos = dubina) je ekološka skupina organizama, koja sve svoje životne aktivnosti evolucijski prilagodila i ostvaruje na dnu vodenih ekoustava. Bentos čine životne zajednice riječnog, jezerskog ili morskog dna, a vezani su za podlogu ili se kreću po samom dnu. Pošto se bentos mora i oceana obuhvaća velike površine vodenog, a stoga imaju i posebne karakteristike životnih zajednica, smatraju se posebnim akvatičnim biomom. Tipovi bentosa U odnosu prema ekološkim zahtjevima i samoj prirodi organizama bentosa, obično se izdvaja fitobentos (alge i više biljke stanovnici dna) i zoobentosu (životinjske vrste stanovnici dna).Prema veličini organizama, bentos se može podijeliti na: makrobentos, veličine veće od 1 mm mejobentos, veličine izmeću 32 µm i 1 mm mikrobentos, veličine ispod 32 µm.Prema karakteristikama staništa, bentos dijelimo na: epibentos, organizme koje žive na sedimentu dna (podlozi), i

hiperbentos, organizme koji žive neposredno iznad sedimenta.

Hidrotermalni izvoriHidrotermalni izvori su otvori koji se nalaze u blizini oceanskih hrptova. Nastaju kao posljedica pomicanja tektonskih ploča. Kroz hidrotermalne izvore se ispušta jedan dio unutrašnje topline Zemlje. Godine 1979. su otkriveni crni dimnjaci i bujnost podmorskog života povezana je s njima. Ovaj ekosustav se temelji na primarnoj proizvodnji himiosintetičkih bakterija koje žive slobodno ili žive u simbiozi sa drugim organizmima.

Nastajanje hidrotermalnih izvora

Pokretanjem tektonskih ploča stvaraju se pukotina (procjepi) u Zemljinoj kori. Pod utjecajem temperature i pritiska, hidrotermalne tekućine se izdižu do morskog dna. Istjecanjem hidrotermalnih tekućinana morsko dno, one dolaze u dodir s hladnom morskom vodom, gdje talože mineralne tvari koje formiraju mineralne građevine slične dimnjacima. Hidrotermalne tekućine su bogate otopljenim plinovima (sumporovodik, metan, ugljični monoksid, ugljični dioksid i vodik) i metalima (silicij, mangan, željezo, cink). Sastav i fizičko-kemijske karakteristike hidrotermalnih tekućina su posljedica temperature i vrste stijena kroz koju je tekućina prošla. Mogu se razlikovati crni i bijeli dimnjaci. Hidrotermalni dimnjaci donose u oceane željezo u količini oko 50 000 t/dan, čime se pospješuju rast fitoplanktona. Značajni su sudionici u prirodnom ispuštanju ugljičnog dioksida u ocean. Posebno su važni u Južnom oceanu gdje hrane 20 000 tona fitoplanktona. Međutim, samo 0,2% željeza iz vrelih podvodnih izvora postaje topljivo u vodi. Strukture dimnjaka u vodi traju od 10 do 100 godina. Dakle, u tom razdoblju oni propadaju, a kanali kroz koje je protjecala hidrotermalna tekućina u morskom dnu s vremenom se zatrpat s mineralnim tvarima. Aktivno područje uz rub tektonskih ploča s vremenom se pomiču uzrokuju nastanak novih dimnjaka i nestanak starih.Ekosustav hidrotermalnih izvora

Prije 1977. godine, morsko se dno smatralo pustinjom bez primarne proizvodnje fotosinteze. Otkriće ekosustava povezanih sa hidrotermalnim izvorima je dramatično povećalo naše znanje biologije, a promijenilo je i naše mišljenje kako je mikroskopski život nemoguć bez svjetlosti.Na nivou hidrotermalnih izvora, primarnu proizvodnju obavljaju himiosintetički mikroorganizmi. Ovi himiolitotropni organizmi koriste kemijsku energiju iz otopljene soli za obavljanje funkcije fotosintezeu biljaka. Oni čine prvu kariku u prehrambenom lancu, a njih konzumiraju primarni potrošači. Postoje i simbiotske zajednice u kojima simbionti stvara energiju.

Geoepohe

KRONOLOGIJA EVOLUCIJE ŽIVOTA

pokazuje sve važne događaje u razvoju života na planeti Zemlji. Za kontekst, v. članke biologija, evolucija, geološka kronologija i historija Zemlje. Datumi se temelje na naučnim dokazima. Tablica koristi skraćenice "MYA " za "prije xx miliona godina" i "kYA" za "prije xx tisuća godina."

U biologiji, evolucija je proces u kojem populacije organizama stječu i prenose nove karakteristike s generacije na generaciju. Taj proces kroz duge periode objašnjava porijeklo nove vrste i, konačno, veliku raznolikost biloškog svijeta. Moderne vrste su srodne jedna drugoj kroz zajedničkog pretka, te produkti evolucije i specijacije kroz milijarde godina.

Datum Događaj

4600 MYAPlaneta Zemlja se formira od akrecijski disk koji se okretao oko mladog Sunca.

4100 MYAPovršina zemlje se dovoljno ohladila da kora postane tvde. Formiraju se atmosfera i oceani [1] .

4000 MYAPojavljuje se život, vjerojatno od samoreproducirajućih molekula RNA. Kopiranje i reproduciranje tih molekula zahtijeva resurse kao što su energija, prostor i manji građevinski bllovi, koji su uskoro postali oskudni, što je dovelo do natjecanja. Prirodna selekcija je pogodovala onim molekulama koje su bile efikasnije u replikaciji. Mokekule DNK su nakon toga preuzetle ulogu glavnih replikatora. Uskoro su razvile vanjsku membranu koja je stvorila stabilnu fizičku i kemijsku okolinu pogodnu za vlastitu replikaciju - rađanje proto-stanica. Atmosfera u to doba nije sadržavala slobodni kisik.

3900 MYAKasno teško bombardiranje: vrhunac udara na Zemlju, Mjesec, Mars i Veneru od strane asteroida i kometa (planetezimala); ovo konstantni poremećaji su možda potakli dalju evoluciju života (V. Panspermija). Smatra se da su ti

udari uzrokovali višestruko prokuhavanje oceana; usprkos tome život se nastavio [2].

Stanice nalik na prokariote se prvi put pojavljuju. Ti prvi organizmi su kemoautotrofi: oni koriste karbon dioksid kao izvor ugljika i oksidiraju anorganske materijale kako bi dobili energiju. Kasnije prokariote evoluiraju u organizme sposobne za glikolizu, niz kemijskih reakcija koje oslobađaju energiju iz organskih molekula kao što je glukoza. Glikoliza stvara molekule ATP kao kratkotrajnu energetsku valutu koja se koristi u skoro svim organizmima do današnjeg dana. To je doba u kome živi posljednji univerzalni predak; nastaje razdvajanje na bakterije i arheje.

3500 MYABakterije razvijaju primitivne oblike fotosinteze koji na početku ne stvaraju kisik. Ovi organizmi stvaraju ATP koristeći protonski gradijent, mehanizam koji se dan-danas koristi u skoro svim organizmima.

3000 MYAEvoluiraju fotosinteske cijanobakterije; one koriste vodu kao reduktant, te stvaraju kisik kao sporedni proizvod. Kisik ispočetka oksidira željezo u oceanima, stvaraju željeznu rudaču. Razina kisika potom počinje rasti u atmosferi, djelujući kao otrov za mnoge bakterije.

2500 MYANeke bakterije evolucijom stječu sposobnost da efikasnije koriste kisik kako bi se koristili energiju iz organskih molekula poput glukoze. Gotovo svi organizmi koji koriste kisik se služe istim nizom reakcija - ciklusom limunske kiseline i oksidativnom fosforilacijom. Efekt "nagle ledare" [3] rezultira u huronijskoj glacijaciji (2.500 million-2.100 mya)[4].

2100 MYAPojavljuju se složenije stanice: eukariote, koje sadrže razne organele. Njihovi najbliži srodnici su vjerojatno arheje. Većina organela koje su vjerojatno nastale od simbiotskih bakterija: mitohondriji, koji koriste kisik kako bi izvukli energiju iz organskih molekula i sliče današnjim rikecijama, te vrlo česti kloroplasti, koji preuzimaju energiju iz svjetla te sintetiziraju organske molekule su nastali iz cijanobakterija i sličnih oblika. Ovo je primjer koevolucije.

1200 MYASeksualna reprodukcija evoluira i ubrzava opću evoluciju[5]. Dok većina života postoji u oceanima i jezerima, neke cijanobakterije su možda već živjele u tlu u to vrijeme.

1000 MYAPojavljuju se višestanični organizmi: ispočetka kolonijalne algei kasnije, morske trave, koje žive u oecanima.[6]

1000-750 MYAPrvi poznati superkontinent, Rodinija, se stvara, a potom razbija.

950-780 MYASturtijsko ledeno doba. Ovo je doba višestrukih gotovo globalnih glacijacija s periodima koji su oscilirali od snježne grudve Zemlje do stakleničke Zemlje.

900 MYAImna 481 dana od po 18 sati u godini. Rotacija Zemlje se otada usporila.

750-580 MYAPrema hipotezi o snježnoj grudi Zemlji, prakambrijsko varangijsko ledeno doba je tako oštro da su se svi Zemljini oceani potpuno smrzli; ostali su tekući jedino u tropima.

600 MYASpužve (Porifera), meduze (Cnidaria), pljosnati crvi (Platyhelminthes) i druge višestanične životinje se pojavljuju u oceanima. Cnidaria i Ctenophora su

neke od najstarijih stvorenja sa živcima; oni su u obliku jednostavne mreže, bez mozga i centralnog nervnog sistema. Formira se ozonski omotač, dozvolivši tako prve izlaske na kopno.

600-540 MYADrugi superkontinent, Pannotia, se formira i nestaje.

565-525 MYAKambrijska eksplozija, brzi niz evolucijskih promjena, stvara sve moderne planove tijela za (phyle) modernih životinja. Uzrok ove velike ekspanzije raznolikosti života je još uvijek predmet nazčne rasprave. Arthropoda, predstavljeni u mnoštvu trilobita, su dominantni phylum. Pikaia, a mali plivač iz phyluma svitkovaca, je mogući predak današnjeg čovjeka. Anomalocaris je grabežljivac dug do 2 metra čiji danas živući potomak može biti Pycnogonid, ili morski pauk [7].

530 MYAPrvi tragovi nogu na zemlji [8]

505 MYAPojavljuju se prvi kralježnjaci: ostrakodermi, ribe bez čeljusti srodne današnjim paklarama i sljepuljama. Haikouichthys i Myllokunmingia su primjeri tih besčeljusnih riba, isto kao i Agnatha. (V. također prahistorijske ribe).

488 MYAPrvo od sedam velikih izumiranja u geološkom dobu se događa za vrijeme kambrijsko-ordovicijske tranzicije.

475 MYAPrve primitivne biljke dolaze na kopno[9], nakon što su evoluirale od zelenih algi[10] i žive u blizini obale jezera. Prate ih gljive, i vrlo je vjerojatno da su živjeli simbiotski ; lišajevi su primjer takve simbioze.

450 MYAČlankonošci, čiji egzoskeleton drži tijelo i sprečava gubitak vode[11], su prve životinje koje se sele na kopno[12]. Među prvima su Myriapoda (millipedes i centipede), koje su kasnije pratili pauci i škorpioni.

450-440 MYADva Ordovicijsko-silurska masovna izumiranja. Zajedno predstavljaju drugo masovno izumiranje u historiji.

400 MYAPrvi insekti su bez krila: Lepisma saccharina, collembola, archaeognatha. Pojavljuju se prvi morski psi[13]. Pojavljuje se prvi celakant; za ovaj red životinja se vjerovalo da nema živućih pripadnika sve dok primjerci nisu otkriveni godine 1938. Za njega se često govori da je živi fosil.

375 MYATiktaalik je rod sarkopterigijski (glatkorepih) riba iz kasnog devona koji je imao mnoge tetrapodske karakteristike.

370 MYACladoselache, morski pas, je brzi grabežljnivac [14].

365 MYAKasno devonijsko izumiranje je treće masovno izumiranje.

Insekti su evoluirali na kopnu i slatkim vodama iz stonoga. Neke slatkovodne glatkorepe ribe (Sarcopterygii) razvijaju noge i evoluiraju u tetrapoda. Ovo se događa u vodi; tetrapods (Ichthyostega , Acanthostega i Pederpes finneyae) potom koriste noge kako bi se pomaknule na kopno, vjerojatno u lovu na insekte. Razvijaju se pluća i riblji mjehur. Današnji vodozemci su zadržali mnoge karakteristike nekadašnjih tetrapoda.

360 MYABiljke evoluiraju sjeme, strukturu koja štiti biljni embrio i omogućava biljkama da se brzo šire na kopnu. Stvaranje kratera Woodleigh (100 km

širokog) i Siljanskog prstena (40 km širokog, kraj Dalecarlije u Švedskoj).

360-286 MYAZlatno doba morskih pasa[15].

350-250 MYAKaroosko ledeno doba, počinje u ranom karboniferu i završava u kasnom permiju. Dva posebna perioda u kojima je većina Gondwanalanda bila pod ledom koji se širio iz Afrike i Južne Amerike, a kasnije imao središte u Indiji i Australiji, su uzrokovana polarnim pomakom

300 MYASuperkontinent Pangea se stvara te će trajati slijedećih 120 miliona godina; ovo je posljednje vrijeme kada će svi Zemljini kontinenti biti jedan. Evolucija amniotskog jaja dovodi do uspona Amniota, reptila, koji se razmnožavaju na kopnu. Insekti počinju letjeti, i uključuju niz raznovrsnih redova (npr. Palaeodictyoptera, Megasecoptera, Diaphanopterodea i Protorthoptera) vilinkonjici (Odonata) koji sliče na mnoge današnje insekte. Prostrane šume Lycopodiophyta (lycopods), horsetails i Cyatheales pokrivaju zemlju; njihovo truljenje će s vremenom stvoriti ugljen i naftu. Golosjemenjače postaju sve raznolikije. Prve koje će se pojaviti su palmolike cikade.

280 MYAProtodonata vilinkonjic Meganeura monyi je među najvećim insektima koji je ikada živio, sa rasponom krila od 70 cm. Kralježnjaci uključuju mnoge temnospondilske, antrahosaurske, i lepospodnilske vodozemce i rane anapsidske i sinapsidske (npr. Edaphosaurus) reptile.

256 MYADiictodon, Cistecephalus, Dicynodon, Lycaenops, Dinogorgon i Procynosuchus su neki od mnogih reptila nalik na sisavce čiji su tragovi pronađeni u Južnoj Africi i Rusiji. Pareiasauri su bili veliki i nespretni biljožderi. Prve Archosauriformes.

250 MYAPermsko-trijasko masovno izumiranje briše skoro 90% svih životinjskih vrsta; ovo četvrto po redu masovno izumiranje je najgore u historiji.

Lystrosaurus je obični biljožder koji preživljava izumiranje. Arhosauri se počinju odvajati od ostalih reptila. Teleosti evoluiraju od Actinopterygii (zrakorepih riba) i postupno postaju dominatna grupa među ribama. Kisik čini 10% atmosfere, odnosno na trećini svoje nekadašnje razine, pa životinje sa sistemom disanja nalik na današnje ptice dobro napreduju. Neke spore bakterije Bacillus rod 2-9-3 (Sali bacillus marismortui) su uhvaćene u kristalima soli - halitu u New Mexicu. Godine 2000. su reanimirane te su brzo razmnožile. Trenutno čine najstariji živući organizam.[traži se izvor]

220 MYAKlima je vrlo suha, i organizmi koji se mogu prilagoditi suši napreduju: arhosauri i golosjemenjače. Archosauri se granaju u krokodile, dinosaure i pterosaure.

Od sinapsida dolaze prvi preci sisavaca, terapsidi, točnije eucinodonti. Ispočetka su mali i slični rovkama. Svi sisavci imaju mliječne žlijezde kojima hrane mlade, te konstatnu tjelesnu temperaturu. Isto tako, par autozoma dobija gen SRY (izveden iz SOX3 gena X kromozoma) kako bi postao Y kromozom, koji se s vremenom počeo smanjivati u dužini. Golosjemenjače (uglavnom crnogorica) su dominantne kopnene biljke. Biljožderi će bitno narasti za vrijeme dominacije golosjemenjača, jer su im potrebna velika

crijeva kako bi mogli probaviti lošu hranu koju nude golosjemenjače.208-144 MYADruga velika dominacija morskih pasa [16] .

200 MYAPeto masovno izumiranje označava prijelaz iz trijasa u juru.

Morski reptili uključuju ihtiosaure i pleziosaure. Amoniti i školjkaši cvjetaju. Dinosauri preživljavaju izumiranje i rastu do ogromnih veličina, ali thecodonti, ili "šupljozubi" reptili, izumiru. Evouilraju modenrni vodozemci: Lissamphibia; uključujući Anura (žabe), Urodela (daždevnjake) i Caecilia. Geminiviridae, raznolika grupa virusa, se mogu datirati u ovo doba i ranije[17].

180 MYASuperkontinent Pangea se počinje raspadati na nekoliko kopnenih masa. Najveća je Gondwana, sastavljena od kopna koje danas čini Antarktik, Australiju, Južnu Ameriku, Afriku, i Indiju. Antarktika je još uvijek zemlja šuma. Sjeverna Amerika i Eurazija su još spojene u sjeverni superkontinent - Lauraziju.

164 MYANajstariji plivajući sisavac, Castorocauda lutrasimilis, predstavlja prethodnika modernih sisavaca kao što su čudnovati kljunaš i echidna.

160 MYA3 metra dug, Guanlong wucaii - ili zmaj s krijestom od pet boja iz provincije Xinjiang u sjeverozapadnoj Kini je najstariji poznati tiranosaur.

150 MYAVeliki dinosauri su česti i raznoliki - Brachiosaurus, Apatosaurus, Stegosaurus, Allosaurus, zajedno s manjim oblicima kao Ornitholestes i Othneilia. Ptice evoluiraju od teropodskih dinosaura. Archaeopteryx je predak ptica, s kandžama i perjem, ali bez kljuna.

135 MYANovi dinosauri Iguanodon, Hylaeosaurus, itd., se pojavljuju nakon izumiranja jurskih oblika. Microraptor gui, a 77 cm dug dinosaur iz Liaoninga u sjeveroistočnoj Kini, ima pticolika pernata krila na četiri uda.

133 MYAJeholornis prima, primitivna ptica iz formacije Jiufotang u sjeveroistočnoj Kini jede sjemenje. Ova ptica ima velika, snažna krila, ali i dugi, koštani rep, poput većine dinosaura.

130 MYAKritosjemenjače razvijaju cvijeće, strukture koje privlače insekte i ostale životinje koje će širiti pelud. Ova novina kritosjemejnača predstavlja naglu eksploziju životinjske evolucije i koevolucije.

128 MYARani tiranosaur je Dilong paradoxus iz provincije Lioning u Kini. Ima perje i malo tijelo dužine 1,5 m.

125 MYAEomaia scansoria, je placentalni sisavac, od koga će kasnije nastati moderni placentalni sisavci. Izgleda poput modernog miša, penje se na gmrlje u Liaoningu u Kini. Psittacosaurus s kljunom nalik na papagaja je predak kasnijih rogatih dinosaura.

123 MYASinornithosaurus millenii je dinosaur iz Liaoninga u Kini koji ima primitivno perje koje se ne koristi za let. Ostali dinosauri s perjem su Sinosauropteryx (najprimitivnije perje, jednostavnih cijevnih oblika) i Changchanornis. Zajednički predak im je Archaeopteryx. Ostali dinosauri su Polacanthus (oklopljeni biljožder) i Eotyrannus (rani tiranosaur).

110 MYASarcosuchus imperator, osam kubnih tona, 12 m duga, glava 2 m duga, je

najveći krokodil. Grabežljivi dinosauri uključuju "raptora" Deinonychusa i poluvodenog spinosaura s jedrolim leđima, dok biljožderi uključuju najvišeg poznatog sauropoda Sauroposeidon protelesa, isto kao i iguanodonta s bubuljastim nosom Altirhinus (pretka hadrosaura) i oklopljenog Sauropelta.

100 MYAVeliki teropodski dinosauri Carcharodontosaurus i Giganotosaurus su čak veći od tiranosaura.

88 MYARaspad Indo-Malagaške kopnene mase.

80 MYAMnoge vrste sauropoda, hadrosaura, rogatih i grabežljivih dinosaura; polovica svih poznatih vrsta su iz posljdnjih 30 MY mezozoika, odmah nakon razvitka kritosjemenjača. Indija se počinje kretati prema Euraziji.

75 MYAOviraptor je bio jedan od najpticolikijih dinosaura koji nije bio ptica. Posljednji zajednički predak ljudi i miševa[18].

65 MYAKredsko-tercijarno masovno izumiranje (šesto masovno izumiranje) briše polovicu svih životinjskih vrste uključujući sve dinosaure osiim ptica, vjerojatno zbog zahlađenja klime izazvanog velikim udarom asteroida: iridijumski prašak iz asteroida je stvorio talog po cijeloj Zemlji. Stvaranje kratera Chicxulub (promjera 170 km, danas napola potopljenog u more kraj Yucatana u Meksiku).

Bez prisustva velikih dnevnih dinosaura, sisavcis mogu povećati raznolikosti i veličinu. Neki će se vratiti u more (kitovi, sirenia, tuljani) a neki će poletjeti (šišmiši). Grupa malih, noćnih, šumskih sisavaca koji se hrane insektima zvana Archonta grana se u ono što će postati primati, šumske rovke i šišmiši. Primati imaju binokularnu viziju i prste za hvatanje, karakteristike koje im pomažu da skaču s grane na granu. Jedan primjer proto-primata je Plesiadapis koji je izumro prije 45 miliona godina.

60 MYACreodont, mesožder u sjevernoj hemisferi i izumro prije 5,2 miliona godina,je mogući predak miacida.

55 MYAAustralija se razdvaja od Antarktike. Proto-primati se prvi put pojavljuju u Sjevernoj Americi, Aziji i Evropi. Jedan primjer je Carpolestes simpsoni u bazenu Clarks Fork u Wyomingu. Imao je prste za hvatanje, ali ne i pogled unaprijed. Drugi (najstariji?) euprimat Teilhardina asiatica (Hunan, Kina) je veličine miša, dnevna životinja i s malim očima. Mako psine su vjerojatni preci velikih bijelih psina [19].

50 MYAEvolucija konja počinje s Hyracotheriumom: veličine lisice s dugim noktima umjesto kopitima. Predatk kitova (što uključuje delfine), Ambulocetus natans (Pakistan) vjerojatno hoda po kopnu kao moderni morski lav i pliva poput modernih vidri. Ima stopala koja mu daju dodatnu snagu kod plivanja, a još uvijek može čuti ušima. Pezosiren portelli, predak modernih manatija, hoda poput nilskog konja i pliva kao vidra. Miacidi uključuju Miacisa, petokandžastog pretka svih pasa, mačaka, medvjeda, rakuna, lisica, hijena, šakala i civitki; to je mesožder nalik na lasicu koji se penje po drveću.

48.5 MYAGastornis geiselensis (Evropa, SAD), 1,75 m visoka ptica-mesožder, je glavni grabežljivac

46.5 MYARodhocetus, predak kita, potomak Ambulocetusa, više ne treba piti običnu vodu.

43 MYANajraniji slon, Moeritherium (Egipat): 1m dug, veličine krupne svinje, jede meke, slasne biljke. Ima dug nos, ali ne i surlu ili kljove.

40 MYARed primata se dijele u pod-redove Strepsirrhini (lemuri) i Haplorrhini (majmuni); potonji su dnevni biljožderi.

37 MYABasilosaurus, 20 m dug, zmijolik predak kitova, ima zakrljžale udove. Čuje zvukove kroz srednje uho pomoću vibracija donje čeljusti. U egipatskoj 'dolini kitova', koja će kasnije postati pustinjom Wadi Hitan, postoji mnoštvo Basilosaurus isisa koji moraju dići glavu iz vode kako bi disali. Rani preci strepsirrhines primata se pojavljuju u egipatskoj pustinji, Biretia fayumensis i Biretia megalopsis.[20].

35 MYATrave evoluiraju među kritosjemenjačama.

30 MYAHaplorrhini (podred) se razdvaja u infraredove Platyrrhini (majmuni Novog svijeta) i Catarrhini (primati Starog svijeta). Majmuni Novog svijeta imaju prehenzilne repove i migriraju u Južnu Ameriku. Catarrhines ostaju u Africi kako se dva kontinenta razdvajaju. Jedan od predaka catarrhines mogao bi biti Aegyptopithecus. Mužjaci majmuna Novog svijeta su daltonisti. Haplorrhines: Bugtipithecus inexpectans, Phileosimias kamali i Phileosimias brahuiorum, slični današnjim lemurima, žive u kišnim šumama Brda Bugti u centralnom Pakistanu. Predak svih mačaka, 9 kg težak Proailurus, živi u šumama Evrope, izumire prije 20 miliona godina.

27.5 MYA Indrikoterij, rođak nosoroga, 4,5 m visok, najviši sisavac, živi u Mongoliji.

27 MYAPhorusrhacos longissimus (ptica užasa) 2,5 m visoka u Americi. Izumrla prije 15.000 godina.

25 MYACatarrhini mužjaci stječu osjet za boje, ali gube sposobnost prepoznavanja feromona[21]. Catarrhini se razdvajaju u 2 superporodice, majmune Starog svijeta (Cercopithecoidea) i majmune (Hominoidea). Primati Starog svijeta nemaju prehenzilni rep (npr. babun); neki uopće nemaju rep. Svi hominidi su bez repa.

22 MYAIndija se sudara s Azijom, stvarajući Himalaju i Tibetsku visoravan. Odsječena od vlage, Centralna Azija postaje pustinjom. Pojava deinotheriuma, drevnog slona, izumrlog prije 2 miliona godina. Životinja koja je nalik na mješavinu psa, medvjeda i rakuna je zorni medvjed (Ursavus elmensis), predak svih današnjih medvjeda. Ima veličinu lisice, lovi na vrhovima drveća, a dijetu podržava i dijelovima bilja i insektima. Prva grupa, Ailuropodinae, se oslanja na biljnu hranu, razvija vlastitu hranu od koje će do danas preživjeti jedino velika panda (Ailuropoda melanoleuca).

21 MYAStvorenje nalik na mungosa na splavu od bilja uspijeva doći iz Afrike na Madagaskar. Postaje predak svih tamošnjih sisavaca-mesoždera.

20 MYAAfrička ploča se sudara s Azijom. Cynodictis, predak pasa, ima skraćenu petu kandžu koja će postati karakteristikom modernih pasa. Izgleda poput modernih civetki i ima stopala i prste za trčanje. Dvije superporodice

grabežljivaca (canines i felines) su u ovom dobu već različiti. Gomphotherium, drevni slon.

19 MYAMegatherium americanum (divovski ljenjivac dug 6m). Izumro prije 8000 godina.

16 MYASqualodon pokazuje ranu eholokaciju kitova. Megalodon je divovski morski pas veličine autobusa[22]; dugo vlada i iznenada nestaje oko 1,6 MYA.

15 MYAČovjekoliki majmuni iz Afrike migriraju u Euraziju kako bi postali giboni (niži majmnuni) i orangutani. ljudski preci se granaju od predaka gibona. Orangutani, gorille i čimapnze su veliki majmuni. Ljudi su hominini.

13 MYAPreci čovjeka se odvajaju od predaka orangutana. Rođak orangutana: Lufengpithecus chiangmuanensis (Sjeverni Tajland). Pierolapithecus catalaunicus, Španija, mogući zajednički predak čovjekolikih majmuna i ljudi.

10 MYAKlima počinje postajati suha; savane i livade počinju istiskivati šume. Majmuni se šire, a veliki majmuni su u padu. Preci čovjeka se počinju odvajati od predaka gorila. Ovo je zenit konja koji se šire sjevernom hemisferom. Nakon 10 MYA se suočavaju s konkurencijom artiodaktila. Tomarctus, predak pasa, je psolika životinja.

7 MYANajveći primat Gigantopithecus je visok 2 m i živi u Kini (Gigantopithecus blacki), Vijetnamu i sjevernoj Indiji (Gigantopithecus bilaspurensis). Izumro prije 300.000 godina.

5.6 MYAIsušivanje Sredozemnog mora (Mesinski događaj).

5 MYAErupcije vulkana stvaraju mali komad kopna koji će spojiti Sjevernu i Južnu Ameriku. Sisavci iz Sjeverne Amerike prodiru u Južnu i izazivaju izumiranje tamošnjih sisavaca.

Preci čovjeka se razdvajaju od predaka čimpanze. Posljednji zajednički predak Sahelanthropus tchadensis (Čad, Sahara, zapadno od Doline Rasjeda). Najstariji u ljudskoj grani je Orrorin tugenensis (Milenijski čovjek, Kenija). Čimpanze i ljudi dijele 98% DNK: biokemijske sličnosti su tako velike da se hemoglobinske molekule razlikuju samo po jednoj aminokiselini. Jedna grupa čimpanza može imati više genetske raznolikosti nego svih šest milijardi ljudi koji danas žive, zahvaljujući kasnijem efektu grlića na ljudsku lozu. I čimpanze i ljudi imaju larinks koji se razmješta tokom prve dvije godine života na točku između farinksa i pluća, ukazujući da su i zajednički preci imali tu karakteristiku, preteču govora.

4,8 MYAArdipithecus, hominimski rod veličine čimpanze, hoda uspravno

3,7 MYANeki Australopithecus afarensis ostavlja trag na vulkanskom pijesku u Laetoli, Kenija (Sjeverna Tanzanija).

3,5 MYAOrangutani se dijele na bornejske (Pongo pygmaeus) i sumatranske (Pongo abelii) pod-vrste. Velika bijela psina se pojavljuje.

3 MYABipedalni australopitecini (rani hominini) evoluiraju u savanama Afrike dok ih lovi Dinofelis. Vrste uključuju Australopithecus africanus, Australopithecus bosei. Ostali rodovi uključuju Kenyanthropus platyops.

Gorile izumiru južno od rijeke Kongo. Sjeverna i Južna Amerika se spajaju, dozvoljavajući migraciju životinja. Moderni konji, Equus se prvi put pojavljuju. Deinotherium (4 m visok), je divovski rođak slona, s kljovama koje idu nadolje iz donje čeljusti.

2,5 MYASmilodon (sabljozuba mačka) se pojavljuje.

2,2 MYAGorile se dijele na zapadnonizinske (Gorilla gorilla) i istočne (Gorilla beringei) pod-vrste.

2 MYAHomo habilis (spretni čovjek) koristi primitivni kameni alat (rezače) u Tanzaniji. Vjerojatno živi s Paranrhropusom robustusom. Pojava Brocine oblasti (oblasti za govor u ljudskom mozgu). Vrsta homo su mesožderi dok Paranthropus jede bilje i termite. Neke čimapnze (Pan troglodytes) u južnom dijelu rijeke Kongo se granaju kako bi stvorili Bonoboe (Pan paniscus/pigmejske čimpanze). Bonoboi žive u matrijarhalnom društvu. Sabljozuba mačka se kreće iz Sjeverne u Južnu Ameriku.

1,8 MYAHomo erectus evoluira u Africi i migrira na druge kontinente, pretežno Južnu Aziju.

1,75 MYADmanisi čovjek/Homo georgicus (Gruzija), s malim mozgom je došao iz Afrike, s karakteristikama Homo erectusa i Homo habilisa. Primjerak je proveo posljednje godine života sa samo jednim zubom, što ukazuje da je ovisio o milosrđu drugih ljudi kako bi uspio preživjeti.

Gliptodont, pasanac veličine današnje Volkswagen "Bube", živi u južnom Peruu.

1,6 MYANajveći tobolčari: Pojava divovskom kratkolicog klokana (Procoptodon goliah) u Australiji, izumrlog prije 40,000 godina. 2-3 m visok i težak 200-300 kg, to je najveći poznat klokan. Vombatoliki Diprotodon optatum, 2.800 kg, 3 m dug, u Australiji, izumro prije 45.000 godina.

1,5 MYATobolčarski lav (Thylacoleo carnifex ili Leo) pojavljuje se u Australiji i izumire prije 46.000 godina.

1 MYARod Canis (kojoti, šakali, vukovi, dingoi, obični psi) razvija se od Tomarctusa. Siva lisica, Urocyon cinereogenteus je najprimitivniji canid koji danas živi.

800 kYASivi vuk (Canis lupus) se seli u arktičku Sjevernu Ameriku.

780 kYAZemljin posljednji geomagnetski zaokret.

700 kYAZajednički genetski predak ljudi i neandertalaca.

500 kYAHomo erectus (Choukoutien, Kina) s drvenim ugljenom kontrolira vatru, iako možda nije znao kako je napraviti.

400 kYAIstočne gorile (Gorilla beringei) se razdvajaju u istočnonizinske (G. beringei graueri) i planinske (G. beringei beringei) pod-vrste. Divovski jelen Megaloceros giganteus, Irska; rogovi imaju raspon od 3,6 m i više, izumro prije 9,5 kYA.

355 kYATri 1,5 m visoka Homo heidelbergensisa se spuštaju niz vulkan Roccamonfina u južnoj Italiji, ostavivši najstarije ljudske otiske nogu,

napravljene prije nego što je vulkanski pepeo očvrsnuo.

250 kYAPolarni medvjed evoluira od izolirane populacije smeđih medvjeda na visokim geografskim širinama.

195 kYAOmo1, Omo2 (Etiopija, rijeka Omo) su najstariji poznati ostaci Homo sapiensa.

160 kYAHomo sapiens (Homo sapiens idaltu) u Etiopiji, kraj rijeke Awash i sela Herto, prakticira grobne rituale i komada nilske konje. Njihovi mrtvi su kasnije prekriveni vulkanskim stijenama.

150 kYAMitohondrijska Eva živi u Africi. Ona je posljednji zajednički predak svih mitohondrijskih loza danas živućih ljudi.

130 kYAHomo neanderthalensis (Neandertalac) evoluira iz Homo heidelbergensisa i živi u Evropi i Bliskom istoku, pokapa mrtve i brine se o bolesnima. Ima hijoidsku kost (prije 60.000 godina, pećina Kebara, Izrael), korištenu za govor kod modernih ljudi. (Danas se ljudi koriste s oko 6000 živih jezika). Koristi koplje, vjerojatno za probadanje umjesto bacanja. FOXP2 gen se pojavljuje (povezan s razvojem govora).

100 kYAPrvi u anatomskom smislu moderni ljudi (Homo sapiens) se pojavljuju u Africi u ovo doba ili nešto ranije; dolaze od Homo heidelbergensisa. Homo sapiens (ljudi) žive u Južnoj Africi (Ušće rijeke Klasies) i Palestini (Qafzeh i Skhul), vjerojatno u blizini neandertalaca. Moderni ljudi ulaze u Aziju kroz dvije rute: sjeverno kroz Bliski Istok, i južno iz Etiopije preko Crvenog mora i južne Arabije. (V. Hipoteza jedinstvenog porijekla). Mutacija izaziva promjenu boje kože kako bi se apsorbirala optimalna količina UV zraka na različitim geografskim širinama. Počinje stvaranje modernih "rasa". Afričke populacije ostaju 'raznolikije' po genetskom materijalu od svih drugih ljudi, jer je samo dio njih (a s time i dio njihove raznolikosti) napustio Afriku. Na primjer, mtDNA pokazuje da je osoba engleskog porijekla genetski sličnija osobi japanskog porijekla nego dvije osobe iz afričke populacije.

82,5 kYALjudi u Zairu love ribu koristeći oštra koplja napravljena od životinjskih kostiju.

80 kYALjudi prave koštane harpune u Katandi, Demokratska republika Kongo.

74 kYASupervulkanska erupcija u Tobi, na Sumatri, u Indoneziji izaziva da populacija Homo sapiensa spadne na 2.000 primjeraka. Šest godina bez ljeta slijdi ledeno doba od 1,000 godina. 5 m vulkanskog pepela prekriva Indiju i Pakistan.

70 kYAPosljednje ledeno doba, Wisconsinska glacijacija, počinje.

Ljudi u pećini Blombos u Južnoj Africi prave alat od kostiju, te pokazuju tragove simboličko mišljenja kroz slikanje okerom. Također skupljaju i buše školjke kako bi napravili ogrlice. Divovski dabars (Castoroides ohioensis, Toronto, Kanada) najveći glodavac, dužina oko 2,5 m, izumire prije 10.000 godina.

60 kYAY-kromozomski Adam živi u Africi. On je posljednji muškarac od koga

potječu svi današnji muškarci s kromozomom Y.

50 kYAModerni ljudi se šire iz današnje Azije u Australiju (kako bi postali Australski Aboridžini) i Evropi. Napredovanje duž obala je brže nego apredovanje u unutrašnjosti. Dlakavi nosorog (Coelodonta antiquus) u Britaniji.

40 kYAKromanjonski ljudi slikaju i love mamute u Francuskoj. Imaju izvanredne kognitivne sposobnosti koje odgovaraju današnjim ljudima, što im omogućava da postanu grabežljivci/lovci na vrhu hranidbenog lanca. Istrebljenje divovskih tobolčara u Australiji, vjerojatno zbog ljudi, rezultira nedostatkom domaćih životinja, što će kasnije biti razlogom da tamošnji domoroci žive primitivnim načinom života u usporedbi s ostatkom svijeta.

32 kYAPrva skulptura pronašena u Vogelherdu u Njemačkoj. Prva svirala (od ptičje kosti) pronađena u Francuskoj. Kameni alat pronađen u Kota Tampanu u Maleziji.

30 kYAModerni ljudi ulaze u Sjevernu Ameriku iz Sibira na različite načine, neki od kasnijih valova preko kopnenog mosta u Berinškom prolazu, ali raniji valovi su vjerojatno išli preko Aleutskih otoka. Barem dva od najranijih valova su imali malo ili nimalo genetskih potomaka u doba kada su Evropljani stigli u Ameriku preko Atlantika. Ljudi dopiru do Solomonskih otoka. Ljudi naseljuju Japan. Lukovi i strijele se koriste na livadama Sahare. Keramički prikazi životinja pronađeni u Moravskoj (Češka Republika).

28 kYANajstarija poznata slika: u Kamenom skloništu Apollo 11 [23]., u Namibiji. 20 cm dug, 3 cm širok predmet u pećini Hohle Fels Cave blizu Ulma u Švapskoj Juri Uu Njemačkoj je najstariji umjetnički prokaz penisa[24].

27 kYANeanderthalci izumiru, ostavivši Homo sapiensa i Homo floresiensisa kao jedine žive predstavnike roda Homo. U Češkoj pronađen tekstil, odnosno glina.

25 kYABacači koplja za lov na životinje napravljeni od kostiju mamuta (Poljska).

23 kYAWillendorfska Venera, mali kip ženske figure, pronađen na paleolitskom nalazištui kraj austrijskog Willendorfa, datira iz ove ere.

20 kYALjudi ostavljaju tragove ruku i nogu na Tibetanskoj visoravni. Uljne svijeće napravljene od životinjske masti i školjaka pronađene u pećinama Grotte de la Mouthe u Francuskoj. Koštane igle korištene za šivanje životinjskih koža. (Shandingdongski čovjek, Kina). Mikrolitska kultura (Sjeverna Kina). Kosti mamuta korištene za gradnju kuća (Rusija).

18 kYAHomo floresiensis je postojao u Liang Bua vapnenačkoj pećini na otoku Flores u Indoneziji.

15 kYAPosljednje ledeno doba završava. Razina mora širom svijeta raste, plavi mnoge obalne oblasti, i dijeli kopno od novih otoka. Japan se dijeli od azijskog kopna. Sibir se odvaja od Aljaske. Tasmanija se odvaja od Australija. Stvaraju se Javanski otoci. Sarawak, Malezija i Indonezija se razdvajaju. Pećinske slike u Lascauxu i Altamiri su stvorene. Sjedilačka društva lovaca-sakupljača se pretvaraju u Natufijsku kulturu Bliskog istoka - preteču kasnijih poljoprivrednih društava.

14 kYAIzumiranje megafaune započinje (i traje do naših dana), prilikom čega je nestalo 100 vrsta krupnih sisavaca, vjerojatno zbog djelovanja ljudi.

11,5 kYAIzumiranje sabljozubog (Smilodona).

11 kYALjudska populacija doseže 5 miliona. Izumiranje Homo floresiensisa.

Izumiranje mamuta. Pripitomljeni psi (prve pripitomljnene životinje) iz podvrste sivog vuka (Canis lupus pallipes). Svi današnji moderni psi (5 glavnih grupa, oko 400 pasmina) pripadaju jednoj podvrsti Canis lupus familiaris.

10 kYALjudi u Plodnom polumjesecu Bliskog istoka razvijaju poljoprivreda. Domestikacija bilja započinje s uzgojem neolitskih žitarica. Ovaj proces proizvodnje hrane, uz kasnije pripitomljavanje životinja je uzrokovao nagli porast ljudske populacije koji traje do danas. U Jerihonu (moderni Izrael) osnovano naselje s oko 19.000 stanovnika.

10 kYASahara je zelena s rijekama, jezerima, stokom, krokodilima i monsunima. Japanska Jomon kultura lovaca-sakupljača stvara prvo svjetsko grnčarstvo. Ljudi dosežu Ognjenu zemlju na dnu Južne Amerike, posljednju kontinentalnu oblast nastanjenu ljudima (osim Antarktike).

8 kYAObična (krušna) pšenica Triticum aestivum nastaje u jugozapadnoj Aziji zahvaljujući hibridizaciji divlje pšenice sa sortom, Aegilops tauschii.

6,5 kYADvije vrste [[riža|riže] su domesticirane: azijska Oryza sativa i afrička Oryza glaberrima.

3 kYALjudi počinju koristiti željezni alat.

AD 1Ljudska populacija doseže 150 miliona.

AD 1835Ljudska populacija doseže 1 milijardu.

AD 1961Prvi čovjek u svemiru.

AD 1969Ljudi šeću po mjesecu.

AD 2012Ljudska populacija se približava brojci od 6,5 milijardi[25].

Holocensko masovno izumiranje se nastavlja s time da je stopa izumiranja dramatično narasla u posljednjih 50 godina. Većina biologa vjeruje[26] da smo ovog trenutka na početku nevjerojatno ubrzanog antropogenog masovnog izumiranja. E.O. Wilson s Harvarda, u knjizi Budućnost života (2002), predviđa da će nastavak ljudskog uništavanja biosfere dovesti da polovica sv

GEOBOTANIKA

Geobotanika ili biljna geografija bavi se rasprostranjenjem biljaka na Zemljinoj površini. Ona ga pokušava utvrditi, analizirati njegova pomicanja i pravilnosti te razjasniti uzroke tog rasprostranjenja. Oni su dijelom ekološki, tj. nalaze se u izmjeničnim odnosima između životnih potreba biljaka i životnih uvjeta koji vladaju na Zemlji, a dijelom su sadržani u povijesti postanka i rasprostranjenja biljaka.

Geobotanika se većinom dijeli na četiri dijela:

(1) nauka o arealu (ili flori), tj. floristička biljna geografija ili horologija, bavi se rasprostranjenjem pojedinih sistematskih jedinica,(2) nauka o vegetaciji (uključivši i biljnu sociologiju - fitocenologiju) bavi se rasprostarnjenjem biljnih zajednica, (3) nauka o staništu i ekološka biljna geografija istražuju ekološke osnove biljnog rasprostranjenja (4) genetska (ili historijska) biljna geografija proučava povijest flore i vegetacije.Mi ćemo se u okviru geobotanike detaljnije upoznati s dva geobotanička kompleksa, i to s florom i vegetacijom.

FLORA

Svi biljni taksoni nekog određenog zemljopisnog područja tvore njegovu floru, pa pod florom podrazumijevamo sve biljke nekoga, prirodnim ili umjetnim granicama određenog prostora. Kako među biljkama postoje različite sistematske skupine kao što su alge (zelene, smeđe, crvene), lišajevi, mahovine, itd. možemo razlikovati npr. floru zelenih alga, floru mahovina itd. Međutim, kada u običnom govoru mislimo na floru bez posebne napomene o kojoj se flori radi, u pravilu se misli na floru stablašica s dobro razvijenim provodnim sistemom, koje se zbog toga označavaju imenom vaskularne biljke. Ako želimo točno označiti da se radi baš o takvim biljkama, tada se to i pobliže određuje kao «flora vaskularnih biljaka» ili kraće «vaskularna flora». Tako možemo govoriti npr. o flori odnosno vaskularnoj flori grada Splita, Mostara, Zagreba, Dalmacije, Hercegovine, odnosno o flori Hrvatske, flori Europe i flori čitave Zemlje. Kada bismo gledali koliko tih vaskularnih biljaka ima, tada bi na području grada Splita mogli popisati 600 – 700 vrsta, u flori Dalmacije otprilike oko 3000 vrsta, u flori Hrvatske oko 4000 vrsta, u flori Europe nešto preko 11000 vrsta i u flori Zemlje oko 250 – 300 tisuća vrsta. Biljne vrste koje rastu zajedno na nekom ograničenom području našle su se tamo na temelju vrlo različitih čimbenika. Ti čimbenici mogu biti biološki, klimatski, geografski, orografski, a sve te čimbenike možemo zajedničkim imenom označiti kao recentni (lat. = skorašnji, današnji) čimbenici. Njima moramo pridodati i čimbenike iz bliže ili dalje geološke prošlosti, a to su najčešće paleografski i paleoklimatski čimbenici. U rasprostranjivanju i širenju biljnih vrsta od neolita do naših dana presudno značenje ima čovjek, što je poznato pod nazivom antropogeni čimbenici.

Takson – sistematska jedinica biljaka višeg ili nižeg reda.

U našem Sredozemnom području dominiraju dva životna oblika i to: hemikriptofiti (H) i terofiti (T). Iz toga bismo mogli zaključiti da je zima razmjerno hladna, a ljeto vruće i suho. U još sušnijem i toplijem dijelu Sredozemlja prevladavaju terofiti, jer su tamo ljeta još toplija i suša, a zime gotovo i nisu hladne. Kao treća mogućnost analize područne flore može nam poslužiti današnja rasprostranjenost pojedinih biljnih vrsta i to je florni geoelemet. U nekim slučajevima uspijeva nam ustanoviti i podrijetlo pojedinih biljnih vrsta, pa govorimo o flornom genoelementu. Ako bismo vrste analizirali prema pripadnosti pojedinim biljnim zajednicama, tada govorimo o flornom cenoelementu. Na kraju mogli

bismo unutar neke flore razlikovati autoktone biljne vrste, tj. biljne vrste koje su se rasprostranile nekim područjem na temelju prirodnih sila kao što su vjetar, voda, životinje i dr. i aloktone biljne vrste koje je u neko područje svojim aktivnostima unio čovjek. Takve biljke označavamo s dva termina i to antropokorne ili sinantropne biljke. Bolji je termin antropokorne biljke ili kraće antropokore, jer su terminološki analogne ornitokorama, anemokorama, hidrokorama itd.Smatra se da u Europi ima oko 20% antropokornih biljaka prenijetih iz Amerike. U Velikoj Britaniji od oko 1850 vrsta čak je oko 40% vrsta prenijetih na otok posredstvom čovjeka. (antropokorno).

ornitokorama-rasprostranjuju se pomoću ptica.anemokorama –rasprostranjuju se pomoću vjetra hidrokorama – rasprostranjuju se pomoću vode.

AREALI

Pod pojmom areal smatramo područje rasprostranjenosti neke biljne skupine (taksona). To može biti areal porodice, roda, vrste ili podvrste. Prema teoriji o monotropnom nastajanju biljnih vrsta smatra se da je u nastanku neke vrste sudjelovao jedan roditeljski par na jednom mjestu (monotropno) i samo jednom tijekom evolucije. Ukoliko se zbog nekih prednosti u odnosu na konkurente pojedini potomci ističu nekim korisnim svojstvima, oni počinju postupno prevladavati u populaciji, dok konačno ne istisnu sve one jedinke koje nisu prilagođene na neke novostvorene ekološke uvjete. Oni, pak, individui koji su najprilagođeniji takvim novonastalim uvjetima množe se sve više I više, te se koncentrično šire na sve strane tako dugo dok ne dođu do neke prepreke (barijere) koja ih zaustavlja u širenju. Barijera može biti geografska, kao npr. obala mora za kopnene biljke ili ekološka uvjetovana promjenom nekih ekoloških čimbenika. Tako širenje niza biljnih vrsta u Europi prema sjeveru zaustavlja hladnoća.Tako nastali areali pojedinih vrsta vrlo su različiti i nastali su uglavnom davno tijekom geološke prošlosti, pa ih danas ne susrećemo u njihovom izvornom obliku za koji ne znamo kako je izgledao. Mi npr. danas znamo da je Ginko biloba u živom stanju poznata jedino iz Japana, a u fosilnom obliku iz vrlo različitih dijelova Euroazije. To znači da je Ginko biloba pred 200-tinjak milijuna godina bila rasprostranjena na ogromnom prostoru, a danas se je sačuvala samo u izuzetno malenom području. Takvih primjera ima mnogo. Kako je do danas proučeno

veliko mnoštvo areala ogromnog broja vrsta, možemo vrste prema oblicima njihova areala, općenito klasificirati u 1) kozmopolite, 2) široko rasprostranjene, 3) endeme i 4) relikte.Zanimljivo je naglasiti, što je gotovo nevjerojatno, da kozmopolitskih biljaka koje su se čitavom Zemljom raširile prirodnim silama ima izuzetno malo, jer ima biljaka koje su danas kozmopolitski rasprostranjene ali zahvaljujući čovjeku. Jedna od takvih, rijetkih prirodno kozmopolitskih biljaka je obična trstika (Phragmites australis). Ne zna se točno objasniti kako se je uspjela rasprostraniti čitavom Zemljom. Široko rasprostranjene biljke – mogli bismo reći da među prirodno rasprostranjenim biljnim vrstama tj. skupni pripada najveći broj biljaka. Kada bismo proučavali današnju rasprostranjenost takvih vrsta na Zemlji, ona nam je značajna u fitogeografskom smislu za diferencijaciju pojedinih flornih carstava (regija). Ako bismo se ograničili na našem flornom carstvu sjeverne polutke – Holarktiku možemo razlikovati cirkumarktičke biljke ,borealne biljke,europske i azijske biljke, i mediteranske biljkeAreal (definicija): područje, oblast, pojas prirodne rasprostranjenosti bilo koje skupine biljaka ili životinja.Holarktik – holo – sav artik = područje sjeverne Zemljine polutke.Cirkumarktičke – cirkum = naokoloBorealis - sjeverni Prema tome, u okviru holarktika Europe možemo razlikovati arktički, borealni, europski, odnosno azijski, euroazijski i mediteranski florni element u smislu geoelemenata, tj. na temelju recentnog areala pojedinih vrsta. Međutim, u smislu genoelementa, a s obzirom na naše geografsko područje arktičke i borealne vrste su glacijalni relikti, a to znači da su one zaostatak biljnog pokrova ledenog doba, dok je niz vrsta u našem dijelu Sredozemlja ostatak toplog tercijarnog razdoblja, pa ih zovemo tercijarni relikti. Među glacijalnim reliktima arktičkog podrijetla na mjestima gdje na Velebitu tijekom proljeća leži snijeg, susreću se npr. Viola biflora i Dryas octopetala (Rosaceae – grm) kao tipični glacijalni relikti. U smrekovim šumama našega pretplaninskog pojasa mogu se susresti npr. Clematis alpina, Bellidiastrum michelii kao borealni glacijalni relikti. U granicama Hrvatske nemamo Alpe, ali već u Sloveniji postoji izvjestan broj biljnih vrsta koje su rasprostranjene oko sjevernog pola i na Alpama, a to su arktoalpske vrste.U našem Sredozemlju koji je topao može se susresti i nekoliko vrsta zaostalih iz tercijara (tercijarni relikti), među njima se ističe gospin vlasak (Adiantum capilus-veneris, por. Polypodiaceae). Da je ta vrsta nekoga, davnog toplog razdoblja svjedoči nam činjenica da se je u unutrašnjosti Hrvatske i Bosne sačuvala samo oko izvora termalne vode uz rijeku Vrbas u Novom Šeheru pokraj Banja Luke. Adiantum capilus-veneris ja biljka polušpilja, gdje polagano kaplje voda i jedino takvo nalazište može se vidjeti na poluotoku Pelješcu u selu Dubrava.

RELIKTI

Relikti su biljne vrste koje su se u nekom području sačuvale na nekim za njih povoljnim mjestima pribježištima ili refugijama iz razdoblja kada su u dotičnom području vladale druge ekološke prilike. Za ovaj dio Europe gdje je smještena Hrvatska i BiH, dva su

razdoblja u širem smislu imala određeno značenje u oblikovanju biljnog pokrova. Starije razdoblje je konac tercijara (miocen -pliocen) pred 6-2 miliona godina i niz glacijacija od pred 1 milijun do 12 tisuća godina. Tercijarno razdoblje značajno je po toploj i umjereno vlažnoj klimi, po prilici onakvoj kakva i danas vlada u tropima. Ledeno razdoblje značajno je po hladnoj klimi približno onakvoj kakva vlada u sjevernim dijelovima Euroazije, iznad šumske granice (područje tundre).Biljne vrste sačuvane iz razdoblja tercijara označavaju se kao tercijarni relikti, a biljke sačuvane iz ledenog doba nazivaju se glacijalni relikti.Kako Europa tijekom uzastopnih glacijacija izgubila najveći broj termofilnih biljnih vrsta to je ona vrlo siromašna tercijarnim reliktima. Najveće njihovo središte u Europi nalazi se u južnom dijelu Balkanskog poluotoka između Ohridskog jezera na sjeveru i planine Olimpa na jugu. Tu rastu npr. Aesculus hipocastanum, Dioscorea balcanica, Ramonda serbica, Haberlea rodopensis, Jankea heldreichii, Pinus peuce. Ovamo spada i Picea omorica, ali je ona rasprostranjena nešto sjevernije.Promatrajući globalno najveći broj tercijarnih relikata na području izvan tropskog dijela Holarktika sačuvao se je u zapadnom dijelu Sjeverne Amerike i u istočnoj Aziji. Razlog je tome što su planinski lanci Sjeverne Amerike i Središnje Azije smješteni transverzalno. Nastupom glacijacija kod merdijalnih planinskih lanaca biljke su mogle migrirati samo prema Relikti su stvar, pojava ili organizam sačuvan kao ostatak iz davnih vremena, a nalazi se još samo u malom broju na nekim ograničenim mjestima.Refugije = lat. Utočište, sklonište, zaklon.miocen = četvrta epoha tercijarapliocen = gornji sloj terijaraglacijacija = ledeno doba u razvoju Zemlje. jugu, dok su u Europi i Aziji migraciju zaustavile visoke planine i sve termofilne biljke sjeverno od transverzalnih planinskih lanaca morale su izumrijeti. Naime, nisu ih mogle prijeći i spustiti se na jug.

ENDEMI

Kako su se oblikovali i kako su nastali endemi? U ovom ćemo se poglavlju upoznati s endemičnošću i endemizmom, kao i s pregledom najvažnijih endema hrvatske flore.Pri proučavanju biljnog pokrova često se nameću pitanja: kako nastaju endemi? zašto endema negdje ima više, a negdje manje?, te napokon, što sve može uvjetovati pojavu i oblikovanje endema?Ako se jedna vrsta pojavljuje samo unutar nekog prirodno obilježenog (ograničenog) dijela Zemljine površine (npr. na nekom planinskom masivu, na otoku, ali i na čitavom kontinentu) ili unutar određenog floristički jedinstvenog područja, tada je ona tamo endemična. Takvi endemi mogu očito nastati tako da se ta vrsta razvila u tom području te se nije mogla dalje rasprostraniti (progresivni endemi), ali i tako da se neka vrsta koja je prije bila mnogo više rasprostranjena, zadržala se još ovdje, gdje zbog izolacije nije imala konkurencije ili joj je posebno odgovaralo stanište (konzervativni endemi). Pojavu ograničenja vrsta na određena floristički jedinstvena, većinom i fiziografski dobro omeđena područja, označavamo kao endemizam.

Endemične biljne vrste Hrvatske i Bosne i Hercegovine (nać)

NAČINI ŠIRENJA BILJNIH VRSTA I OBLICI AREALA

Težnja je svakog živog bića da se proširi na što većem prostoru. Tamo gdje ima takvih uvjeta to je širenje lagano i brzo. Međutim u prirodi takvi uvjeti praktički ne postoje. U pravilu postoji borba velikog broja potomaka za isti prostor i iste izvore hrane s time da već unaprijed ne postoje uvjeti za preživljavanje svih. Kod životinja, naročito ptica osvajanje novih prostora mnogo je lakše, jer postoji manji broj potomaka i veća mogućnost savladavanja prostora. Kod kopnenih biljaka koje su u pravilu pričvršćene za podlogu (ukorijenjene) ne postoji mogućnost aktivnog kretanja i savladavanja prostora. Da bi se biljke ipak «kretale» u tu svrhu proizvode niz različitih dijaspora pomoću kojih također mogu savladati prostor. Dijaspore mogu biti sjemenke, plodovi, rasplodni pupovi, gomolji, lukovice i sl. Za širenje biljnih vrsta i formiranje areala svakako su najvažnije sjemenke i plodovi. Biljke imaju sposobnost razbacivanja svojih sjemenaka vlastitom aktivnošću, ali je ta pojava izuzetno rijetka i naziva se autkorija. Takva je npr. štrcalica (Ecbalium allaterium) ili nedirak (Impatiens noli-tangere).Mnogo je češći slučaj da biljke za širenje svojih dijaspora koriste neke prirodne sile koje mogu biti biotske i abiotske i to je alokorija. Biotske sile su životinje, a širenje pomoću životinja zove se zookorija. Ona može biti dvojaka; onda kada životinje pojedu plodove, sjemenke prolaze kroz njihov probavni trakt, tada govorimo o endozookoriji. Te biljke imaju u pravilu plodove koštunicu ili koštuničavu bobu. Endokarp takvih plodova stvara čvrstu ljusku (košticu) koja obavija sjemenku. Taj je omotač tako čvrst da probavni sokovi životinja razgrade djelomično samo vanjski dio, tako da nakon izlaska iz probavnog trakta sjemenka može nicati. Ako sjemenka nije prošla kroz probavni trakt životinja ne može nicati. Kao primjer navodimo trešnju (Prunus avium). Kada plodovi ili sjemenke nose na sebi kukice ili zupce različita oblika s kojima se mogu prihvatiti za krzno ili runo životinja govorimo o epizookoriji, kao npr. čičak (Actium tomentosum, A. lappa), bročika (Galium aparine) i dr. Mnoge vodene biljke mogu se prilijepiti za noge ptica močvarica pa se tako mogu raširiti na vrlo velike udaljenosti. Tako mesožderna biljka (Aldrovanda vesiculosa) sa svojim područjem rasprostranjenosti u središnjem dijelu južne Afrike ima u Europi rasprostranjenost vrlo sličnu rasprostranjenosti ptice rode. Naime, europske rode odlaze na zimovanje upravo u dijelove južne Afrike. Slično se šire i neki sočni plodovi sjemenaka koje ne smiju proći kroz probavni trakt životinja, kao npr. agrumi (Cistus), jabuka (Malus) i dr. Ti su plodovi tako veliki da ih životinje ne mogu niti izgristi niti progutati cijele, već ih na nekom skrivenom mjestu trgaju i komadaju, a pri tome komadanju sjemenke se obično razlete u okolicu.Kada sjemenke i plodove šire ptice to se naziva ornitokorija, a kada ih šire mravi zove se mirmekokorija. Takve sjemenke imaju na sebi naročito masno tjelašce – elajosom kojim se mravi hrane. U našim geografskim širinama to je najčešće slučaj kod rodova kacigača (Corydalis) i ljubica (Viola)Geokorija je kada biljka sama zasijava svoje sjemenke u zemlju, kao npr. kikiriki (Arachis hypogea), djetelina (Trifolium subterraneum) ili u pukotinu zida (Cymbalaria muralis).Barikorija – plodovi koji se šire pomoću vlastite težine, npr. jabuke se kotrljaju niz

padinu, žir hrasta (Quercus) i itd.Hidrokorija plodovi koji su unutrašnjosti šuplji, pa plivaju na vodi, kao npr. tikva (Cucurbita), vodeni orah (Trapa natans), kokosov orah (Coccos nucifera) koji može izdržati više godina u moru, jer ima plutasti (spužvasti) omotač i tako može prevaliti više tisuća milja.Antropokorija – je širenje biljnih vrsta posredstvom čovjeka. To je vrlo uobičajeni način širenja mnogobrojnih biljnih vrsta iz jednog kraja svijeta u drugi, iz kontinenta na itd. Sve takve biljne vrste koje su se izvan svoga prirodnog areala raširile zahvaljujući čovjekovoj aktivnosti nazivaju se antropokore. Kako se čovjekova aktivnost može sustavno pratiti od neolita pa tijekom povijesnog doba sve do naših dana možemo antropokore podijeliti na arheofita, paleofita, neofita i neotofita.Arheofiti – su se širili u pretpovijesno doba i kada bismo ih htjeli fitografski definirati, najčešće bi pripadali azijskom geoelementu, a kako su se udomaćili u Europi najčešće ih označavaju kao Euroazijsku skupinu vrsta.Paleofiti – su skupina biljnih vrsta koje je širio čovjek tijekom povijesnog doba sve do otkrića Amerike.Neofiti – otkriće Amerike je početak Novog vijeka pa se one biljne vrste različitog podrijetla koje su se širile od tada, pa do drugog svjetskog rata označavaju kao neofiti. One podrijetlom iz Amerike su amerikanoneofiti, iz Indije – indikoneofiti, iz Turske –turcikoneofiti, kao npr. iđirot (Acorus calamus).Neotofiti su biljke koje se Europom šire poslije II. Svjetskog rata. Za hrvatsku floru to su npr. Solanum elaeagnifolium, S. sodomeum, Cyperus rotundus.Efemerofiti – Često se događa da pojedini neofiti, naročito jednogodišnji, negdje niknu i budu zabilježeni kao pridošlice, pa se nakon nekoga vremena izgube, a onda od odbačenog sjemena opet niknu i pojave se. Takve biljke koje se u nekoj flori povremeno pojavljuju nazivamo efemerofiti, kao primjer spomenimo rajčica (Lycopersicum esculentum) i lubenicu (Colocyntis citrulus).AREALKada bi površina Zemlje bila ravna ploča bez razlika u ekološkim čimbenicima pojedinih njezinih dijelova, areali pojedinih biljnih vrsta bili bi pravilni krugovi, slično kao što su pravilni krugovi kolonije čistih kultura na hranidbenoj podlozi. Kako Zemlja ima određenu orografiju (reljef), a ni ekološki uvjeti nisu jednaki, čak i na manjim razdaljinama, areali se biljnih vrsta oblikuju prema mogućnostima koje dotičnoj vrsti pruža teritorij i ekološki uvjeti. Ako je npr. neka biljka značajna za slatkovodne bazene nazivamo ih hidrofiti. Ako je primjerice biljka u potpunosti obrasla bazen, onda areal takve biljke ima oblik dotičnog bazena. Ako na nekom kopnu postoji više odvojenih vodenih bazena, tada vodena biljka ima raspršeni ili disperzni areal. Ako se sveukupni areal neke vrste sastoji od nekoliko ili više odvojenih dijelova, govorimo o disjunktnom arealu. Svi takvi areali mogu se označiti i kao diskontinuirani areali. Nasuprot tome, areali onih šumskih vrsta (drveta) koje homogeno obrašćuju veća ili manja područja, ali se izvan njih više ne pojavljuju, onda govorimo o suvislom ili kontinuiranom arealu. Taj areal je još i homogen, jer se individui praktički nalaze jedan do drugog. Međutim, kontinuirani areal i ne mora biti homogen, jer individui zbog svojih bioloških značajki ne rastu jedan do drugog, ali kontinuirano zauzimaju jedno područje. Često se puta događa da je neka vrsta šire rasprostranjena na nekom području i stvara kontinuirani areal, ali osim toga u nekom

drugom području stvara neki mali kontinuirani areal. Tu pojavu zovemo disjunkcija, a areali su disjunktni. Vrlo mnogo disjunktnih areala imaju jadransko-apeninske endemične vrste. Tako npr. oman ili slavulja (Inula verbascifolia) obuhvaća veći dio istočnojadranskog primorja sa središtem u Hrvatskom primorju, a isto tako na Monte Garganu u Italiji ima jednu disjunkciju. Već je odavno postavljena teorija da je nekada postojalo jedinstveno kopno na Zemlji koje se kasnije postepeno raspadalo u kontinente.

Florističke oblasti na pl zemlji• Klimatsko zoniranje od ekvadora prema polovima• Vegetacija= udruživanje biljaka-vegetacija –ekološko načelo• Flora= formiranje prema genetičkom principu• Prema Dilsu florističke oblasti su:1. Holartička obl sjeverne hemisfere2. Paleotropska Fo područja starog svijete Afrike i Azije3. Neotropska FO područje novog svijeta južne i centralne Ameroke 4. Kapska FO krajnji jug Afrike5. Australijska FO Australija i susjedni otoci6. Antarktička FO krajnji jug južne Amerike i antartički otoci

Holartik

• Gotovo polovinu čitavog kopna• Četiri kontinenta. Azija, SJ Amerika, Europa, sj dio Afrike-vantropska oblast sj

hemisfere,kompaktan pojas preko kontinenata obuhvaća:1. Čitavu Europu 2. Skoro čitavu Aziju izuzev Hindustan,Indokinu, Filipinsko otočje Malajskio otočje i

niz otoka u Tihom oceanu3. Skoro čitavu sj Ameriku izuzev većeg dijela Meksika 4. Sjevernu Afriku do južnih granica Sahare• Razdvaja ih Atlantski i Tihi ocean u osnovnim karakteristikama jedinstvena geneza

jedinstvena-jedinstven kontinent Euroazija-razdvajanje u kvartaru (2,6 mil god) zadnja era u kenozoiku u kojoj se razvio i čovjek (8 plivajućih ploča pukotine hrptovi Himalaje aktivni vulkani.

• Zajednčka geneza flora potiče od jedinstvene flore iz tercijara• Nema tipično tropskih familija, difer – razdvajanje

Oblast Holartik dijelimo na podoblasti:

1. Arktička FPO

2. Eurosibirska FPO3. Pontijsko-Centralnoazijska (zapadno centralnoazijska)4. Kinesko-japanska5. Mediteranska6. Makronezijska 7. Sjevernoamerička atlantska 8. Sjevernoamerička prerijska 9. Sjevernoamarička pacifiča 10. Sjevernoamerička indijska FPO• prostrane nizije se smjenjuju s moćnim planskin sustavim• Ogromne teritorije kopna u dužinskom smislu –velike klimatske razlike

Arktička floristička podoblast ( I )Krajnji sjever sj hemisfere kontinuiran pojas u Euroaziji i sj Americi sj otoke grenland vegetecija jednobrazna jednolični klim uvjeti. Provincije su:

• Arktička Euroazija• Arktička sj Amerika• Grenland• Zona tundre nema drveća južna granica poklapa se sa sj granicom šume

granica zavisi od uticaja tople morske struje ( Tajmir daleko na sjeveru 72 stupanj SGŠ)• Flora siromašna i jednoobrazna oko 300 vrsta

2. Eurosibirska floristička potoblast• Ogromna potoblast zauzima čitavu srednju Europu i gotovo čitavu srednju Aziju

veoma raznovrsna i vegetacijski i floristički• Prostire se južno od arktičke podoblasti južno od tundre sve do stepskih,pustinjskih i

tvrdolisnih vegetacijskih područja na jugu uglavnom šumska zona masovnost drvenastih porodica

• 0d geografskih elemenata flore zastupljeni su: borealni srednjeeuropski atlantski na sjeveru arktički i mediteranski na jugu floristički element.

• Pogodna za gajenje kulturnih biljaka na površinama krčenja šuma.• Krompir, ovas pšenica ječam kukuruz a u najjužnijim dijelovima i vinova loza.

3. pontijsko-centralno azijska floristička podoblast• Južna Rusija,centralna Azija s kaspijskim i Aralskim morem,pamir, Turkesta, Tibet,

Mongoliju, dio Manđurije, Armenijsko-Iransku visoravan i Anadolijsku visoravan.• Potpuno odsustvo šumske vegetacije dominiraju zeljaste trave izrazito kserofitne što je

svezi sa suhom pustinjskom klimom prostori Turkestana, Mongolije Tibeta i dr • Pustinje Gobi i Takla-Mahan • Domovina grašak, sočivica,bob pamuk, raž, badem,trešnja vinova loza kao divlja živi i

danas,orah, kruška kajsija jabuka višnja.

• U Tadžikistanu na povrće se gaji na 3000 mnm uz rijeku Šahdere voće jabuke kruške kajsije na 2700m nm.

4. kinesko-japanska floristička podoblast(istočnoazijska šumska oblast)

• Obuhvaća prostrane teritorije istočne Azije pod utjecajem maritimne klime s Pacifika. ( Manđuriju, Koreju jugoistočni dio Kine umjerena područja Himalaja sjeverni dio Indokine južni dio otoka Sahalina Kamčatku Kurilska i Aleutska otočja)

• Uglavnom u umjerenoj zoni bogata vrstama ova podoblast nije prošla kroz glacijalno razdoblje što je razlog za bogatstvo vrstama.

• Smatra se centrom za širenje umjerene vegetacije.• Monsunsko područje kineskih monsuna • Zimzelena Magnolija koje ima na u mediteranskoj podobl • Kineski dio naseljava jedinstveni živi predstavnik izumrlog reda Ginkoales danas

zastupljen jednim rodom i vrstom Ginko boloba (darvinovo drvo)• Predstavnici su: Katalpa, Forzicia, Jasen, Orah,Bukva itd.

5. Mediteranska floristička potoblast(zona tvrdolisnih šuma i žbunastih zajednica)

• primorska područja tri kontinenta od zapada prema istoku u obliku prstena oko Sreoizemnog mora. Prem sjeveru ograničena planinama Pirineja Alpa, i planina Balkanskog poluotoka.

• Možemo razlikovati sjeverni europski dio, južni afričko maloazijski, zapadni ka Atlantiku i istočni prema Crnom moru. Zaštićen planinama od zahlađivanja( diluvijalna Glacijacija je izostala)

• Dominantan je mediteranski florni element, u sastavu sudjeluje i stepski elementi. Pod utjecajem je zapadnih vjetrova.

• Tipična je tvrdolisna vegetacija- klima masline Olea europea

• Tipovi biljaka su: sklerofitne biljke( kožasti listovi), afilni žbunovi(gube listove za vrijeme suše fotosintezu vrše zelen stabljike), erikoidne biljke listovi igličasti rod (Erica), biljke bogate eterskim uljima (obrana od suvišne transpiracije), terofite ( zimu prežive u obliku sjemena) i geofite( prežive u obliku gomolja i lukovica)

5. Mediteranska floristička podoblast

• Predstavnici šumske vegetacije su: hrast crnika i plutnjak Querkus ilici i Querkus suber Pinus halepensis, čempres i libanonski cedar Cedrus libani

• Stare ljudske civilizacije koljevka ljudske kulture• Postojbina masline palmi cikasa i sl • Južno od izotermi januarska 4 st i julska 20 st granica tvrdolisne vegetacije• Mnoštvo kulturnih biljaka tipa žitarica.• Uvezene tropske i suptropske biljke Agava amerikana Opuncia ficus-indica

• eukaliptusi

6. Makronezijska prelazna floristička podoblast• Mala potoblast zahvaća nekoliko otoka u Atlanskom oceanu jugozapadno od

Španjolske i Portugala: Madera Kanarska ot, Azorska i otočje Zelenog rta• Prelazni karakter između sredozemne i afričko-tropske flore• Pokazuje veze i sa tercijarnom europskom florom• Nisu trpjela glacijaciju samostalan razvoj otočnog karaktera• Feniksova palma, Dracena draco starost do 4000 god• Mediteranski rodovi Arbutus, Laurus i dr.• Vječito proljeće- golfska struja

7. Sjevernoamerička atlantska floristička podoblast• zahvaća istočnu polovicu sj Amerike granica prema zapadu ide rijekom Misisipi iduči

od sjevera, najužnije dijelove Aljacke, čitavi južnu kanadu, Labrador, oblast velikih jezera istočno od Misisipi sve do Atlantika i gotovo čitavu Floridu južni dio je neotropska oblast

• Sjeverna subarktička klima i tropska u južnim dijelovim • Flora i vegetacija raznovrsni sličnost američke tajge i Europe i Sibira• Od kraja tercijara razvoj flore išao je neovisno od borealne Europe i Azije• Dijeli se: sjeverni i južni dio• Sjeverni se sastoji od 3 provincije:1. kanadska četinarska 2. provincija velikih jezera

3. i atlantska provincija• Južni dio dijeli se: 1. područje Golfske struje 2. područje delte Misisipi • Vegetacija obl je zonalna četinarske i lišćarske šume velika sl s vegetacijom

Eurosibirske podoblasti • Karnivorne biljke uz močvare ( Saracenija)

8. Sjevernoamerička prerijska floristička podoblast• Centralni dio SJ Amerike u pravcu od sjevero z prema jugoistoku• U pravcu zapad-istok graniči s pl masivima a na istoku s rijekom Misisipi • Pravac pružanja je sjever-jug , astepe u Europi zapad-istok• Planinski lanci zaustavljaju prodor maritime klime u unutrašnjost• U Sj Am nema pustinjske klime kao u Europi• Klima kontinentalna tem kolebanja velika• Prerije slične stepama : floristički bogatije i različit floristički sastav• u preriji čisti amer rodovi kojih u stepama nema• nalaze se kaktusi• slični rodovi ali zastupljeni različitim vrstama• Velika prostranstva pretvoreno u obradiva tla

9. Sjevernoamerička pacifička floristička podoblast• Priobalni pojas duž Tihog oceana od južne Aljacke ka jugu do Kalifornije• Dio uz ocean maritimna klima dosta padalina a na jugu svega 500ml

• Polupustinjska i pustinjska vegetacija utjecaj pl masiva• S druge strane iz planina je prerijska podoblast • Bogatsvo četinarskim vrstama a rodovi kojih u Europi nema su Sekvoja Libocedrus • U južnim dijovima živi Seqvoja gigantea-mamutovac 150 m prečnik 16 m,Eukaliptusi• Na pacifičkoj obali je lišćarska vegetacija Hrastovi• Pustinjska vegetacija Pelini kaktusi i Juka• Kalifornija –kulturne biljke

10. Sjevernoafričko-indijska floristička podoblast(zona subtropskih afričko-indijskih pustinja)

• Čitavu sjv Afriku do 16 stp SGŠ bez primorskih područja pripadaju mediteranu(Gotovo čitav Arabijski otok,Mesopotamija, primorske oblasti Iraka, pustinje uz rijeku Ind, -subtropske pustinje

• Na sjv je mediteranska podoblast na jugu u Africi u centralno afričke savane• Sahara.Nubijska, Arabijska i dr pustinje• Klima nepovoljna za razvoj živog svijeta god. kol. padalina 200mm• MAXIMALNE DO 50 STP.• TLO PJESKOVITO BEZ BILJAKA• Sahara u tercijaru pod morem (65 mil god- 1,5 mil god.9 PRIJELAZ IZMEĐU

Halartika i Južne Afrike kserofitna vegetacija• Podoblast Feniksove palme• Kserofite dospijevaju do pustinja u Indiji

Paleotropska floristička oblast• Tropska područja starog svijeta najveći dio Afrike i južne i jugoistočne dijelove Azije

i azijski otoci u tropskoj zoni dijeli se na podoblasti:1. Afrička floristička podoblast 2. Indomalajska floristička podoblast 3. Polinezijska floristička podoblast • Paletropis druga po veličini obuhvaća Afriku bez mediteranske podoblasti, i Kapskog

dijela, jugozapadni dio Arabijskog poluotoka ,Indiju bez sjveroistočnog dijela –(holartik), Indo-Kinu s južnim dijelovima Kine, Malajski poluotok, Malajski arhipelag-indoneziju s otocima Borneo,Sumatru, Celebes itd.,Filipine, Novu Gvineju, Havajske otoke, Melanezijska Mikronezijska i polinezijska otočja i sjeverni dio Novog Zelanda.

• Tropska klima ograničena izotermom 20 stp. Poklapa se granicama rasprostranjenja palmi. Tropska klima tem. ne pada ispod 20 stp-područja oko polutnika

• Dominiraju tropske porodice biljaka Begonije, palme Mirte itd.• Vrlo bogata vrstama Indija 21000 vr. • Florističke veze iako su kopna razdvojena Indija i Afrika (Vegenerova teorija o

razdvajanju) Indija se odvojila tek u eocenu (55 mil god- 40mil god)• Veza preko Madagaskara postojala u tercijaru • Prvobitna flora se razdvaja samostalno se razvija• Borneo 11000 vr

• Tropska Afrika 13000 vr • Madagaskar 5000 vr itd

1. Afrička floristička podoblast

• Najveći dio Afrike bez mediteranske podobl, sjevernog pustinjsko dijela, i Kapske oblasti na jugu, otok Madagaskar i Sejšelsko otočje.

• Prva polovina tercijara Sahara je more i Sjeverozapadna Afrika klima vlažna• Druga polovica tercijara povlači se more klima suha nastaju pustinje• Dolazi do sljedećih pojava: 1. Površine ss kišnim tropskim šumama• 2. Savane i pustinje se proširuju• 3. Areali stare pl vegetacije se raspadaju• 4. Stare veze između mediteranske i i južnoafri • flore se prekidaju(disjunktivna vrsta Erica arb)• 5. Veoma se razvija kserfilni azijski element• Kulturne biljke: banane, papirus, afrički grašak, šećerna trska ricinus,kikiriki,papaja

slatki krompir i dr.• Divlje vr. Kaktusi Fikusi• Savane tropske šume i pustinjski-veget. oblici

2. Indo-malajska floristička podoblast• Južne i jugoistočne dijelove Azije,veliki dio Indije, Cejlon, Burmu, Južne dijelove

Kine, Formozu, Indokinu, Melaneziju i Polineziju• Oko polutnika klima je tropska udaljavanjem prema sj smjen je god doba• Bambusi i palme u tropskim dijelovima a u ostalim su lišćarske šume• Stare kulturne biljke u indiji su: pamuk kava, pirinač, banana, čaj, indigo dinja,

kaučukovac i dr • Monsunsko područje Himalaje, Burmu ,malojcko otočje Filipine, Java Borneo Celebes

Novu Gvineju do 3000 mm • Na malom prostoru mnogo vrsta Na Mal Otočju na 1km-200vrsta toliko živi na

čitavom teritoriju Engleske.• Malezijsko područje jr domovina: Kokosove palme, Sandalovo drvo, Cimet, crni

biber, Muškatni orah, Karanfilovo drvo, Šećerna palma Kaučukovac, Tikovo drvo i dr.

3. neotropska floristička oblast• Gotovo čitav Mexiko, najjužniji dio Floride, čitavu centralnu Ameriku, Južnu

Ameriku do 40 st JGŠ južnije je anatrktička oblast.• Klima je tropska i suptropska dosta vlage donose i duboko prodiru Jugoistočni

kišonosni pasati klima vlažna• Ogromna prostranstva tropskih kišnih šuma u slivu Amazona i rijeke Orinok

• U sušnijim oblastima su savane i stepe ljanosi Venecuelai Gvjana, pampasi u Argentini i Urugvaju, kamposi u centrlnim djelovima Brazila.

• dijeli se na tri podoblasti 1. Srednjeamerička ili meksikanska kserofitna • floristička podoblast • 2. Tropska američka floristička podoblast • 3. Andska floristička podoblast

Zoogeografske oblast

1. Novozelandska oblast2. Australijska3. Polinezijska 4. Neotropska 5. Madagaskarska6. Etiopska7. Indomalajska 8. Holarktička

_______________________________________________________________ Notogeja= novozelandska,australijska polinezijska oblast Neogeja= neotropska oblast Arktogeja=Madagaskarska, Etiopska, Indomalajska, i Holarktička

1. Novozelandska zoogeografska oblast

• Tri otoka Novog zelanda i otoci Catomotrea, Kembelska i Anripodeka • Najstarija mezojska fauna osnovne odlike su:1. Nema lokalnih sisara ( samo dvije vrste sl. miševa i jedna vrst pacova)2. Ptice svojevrsnih oblika – Kivi, Moa, endemične vrste papagaja3. Gmazove predstavlja jedna jedina vrsta Haterija 4. Nema zmija• NZ odvojio se krajem mezozoika • Vegetacija su guste šume izobilje paprati• Visoke snježne planine snijeg iznad šume• Ptice skoro sve endemične• Moa spada u poseban rod nojeva po građi između kivija i noja• Haterija izumire tamane je svinje • Od insekata samo 16 vrsta leptira

Predstavnici novozelandske zoogeog. oblasti:Moa , sova papagaj, takahe , kivi, haterija, kea, huija

2.Australijska oblast

• Naseljava Australiju,Tasmaniju Novu gvineju, Solomonska otčja, i Timor• Celebes i Molučka su prelazno područje ka Indomalajskoj oblasti• Po starosti iza Novozelandske obl. Karakteristike su.1. Samo ovdje žive Monotremata kljunaši2. Torbari zastupljeni bogato3. Od placentalnih sisavaca samo slijepi miševi glodavci i pas Dingo4. Endemičan je red australijskih nojeva EMU i Kazuari 5. Endemičan je red riba dvodihalice jedan predstavnik Ceratodus • Odavno je Austr. Izgubila vezu s ostalim kontinentima još u mezozoiku• Klima tropska i suptropska na jugu, postoje i polupustinje

Predstavnici životinja iz Australijske ozoog. Oblasti: kljunaš, koala, klokan, pas dingo, tasmanijski vrag, emu, tobolčar krtica, ptica lira, kazuar, kakadu, kus kus

3.Polinezijska zoogeografska oblast

• Zauzima mnogobrojne male otoke Oceanije: Nava kaledonija, Karolinski otoci, Marijanski sve do Sendvičkih otoka. Vulkanskog ili koraljnog podrijetl.

• Ostaci kopna koje je ujedinjavalo Australiju,Novu Gvineju s novim Zelandom• Odlike su 1. nisu zastupljeni svi sisavci , krokodili, zmije i gotovo svi vodozemci

samo na Sendvićkim ot ima žaba• u ovoj oblasti imaju dvije različite ekološke životinjske skupine:1. Prolazni oblici= sposobni za lako savladavanje morskih pregrada (letipas čiope-ptice

sl. lastama gnijezda sljepljuju od pljuvačke koja na zraku očvrsne služe za ishranu u Kini “lastina gnjezda”

2. Oblici na otocima čiji su preci na njih slučajno došli, većinom su endemi Gušter Iguana nalazi se i na Madagaskaru

• Cijela oblast je raznolika otočna faunaPredstavnici polinezijaske oblasti: lori papagaj, čiopa, letipas, kagu

2.Neogeja4.neotropska oblast

• Čitava južna i Centralna Amerika i Istočnoindijska otočja• Granica između južne faune i sjeverne je južne padine Meksičke visoravni• 0dlike faune su. 1. Postoji red krezubica (oklopnjaci.mravojedi, lenjivci)• 2. Tobolčari dva podreda endemi• 3. Širokonosni majmuni endemi• 4. velika familija vampira• 5. Red insektivora skoro ne postoji• 6.Glodavci su vrlo raznovrsni• 7. Postoje mnogobrojne i raznovrsne ptice

• Torbolčarskii pacov, Oposumi, Krezubice životinje bez zuba,kondor, Lama, Nandu Činčila Puma i dr.

Predstavnici.neotropske obl.: kondor, ljama, puma, činčila, nandu, oposum, tukan, bodljikavo prase, tinamu, oklopnik, dvoprsti lenjivac, anakonda, jaguar, drekavac, nutrija, veliki mravojed, kolibrić, pudu-najmanji jelen

5.Madagaskarska zoogeografska oblastOtok Madagaskar i okolni mali otoci fauna malih otoka se dosta razlikuje od faune samog Madagaskara- po negativnim odlikama

• Madagaskarska fauna je podrijetlom od stare Afričke faune. Odlike su.1. Neobično raznovrsne familije čekinjastih ježeva- tenreka 2. Bogatsvo polumajmuna lemuri3. Endemične vivere Foca 4. Skoro potpuno odsustvo papkara samo jedna vrsta Madag. Svinje, odsustvo majmuna i

svih zvijeri izuzev vivera 5. Značajna sličnost s Neotropskom faunom• Centar radijacije tenreka i lemura• Krezubica J Amerika i širokonosnih majmuna• Australija centar torbara• Tenreci su insektivori Lemuri Inri, L Kata. Žive na stijenama, L Vari mijenja boju L

patuljasti veličine 10 cm Aj-AJ sl lemurima srednji prst dugačak za izvlačenje insekata• Predstavnici: lemur vari, lemur indri, tenrek, patuljasti lemur, boa, dodo, foca

3. Arktogeja6.Etiopska zoogeografska oblast

• Čitav afrički kontinent južno od Sahare, južni dio Arabije otočje istočno od Af• Tipično kontinentalnog karaktera- raznovrstan. Odlike su:1. Damani- pećinari i afrički Nojevi, zlatne krtice, familija Antilopa, Žirafe. Nilski konj2. Velika sličnost s Indomalajskom skupinom sisavaca: Slonovi, uskonosni Majmuni,

Nosorozi, bradavičasta svinja, Zebre, Bivoli, Okapi, Paun Šipanza i dr 3. U ovoj oblasti nema: krtica,medvjeda i jelena• Savane i tropske šume velika brionost krupnih biljojeda • Endemi: mišolika ptica, tkači i nektarice, • Gmazovi. Pitoni gušteri žabe koje žive na drveću Dijeli se na 3 podob.• 1. Zapadno afrička centar kongo 2. Južno afrička 3. Istočno afrička• Zapadni dijelovi su šumskog karaktera a istočni savanskog.• Predstavnici: afrički paun, papagaj žako, okapi( slično zebri), čimpanza, gorila, afrički

noj, afrički bivo, močvarna antilopa, oriks

7. Indomalajska zogeografska oblast

• Indija,cejlon, Indokina, Malajsko otočje, na istok Bali, Celebes i Filipine• Na sjeveru do suptropskih šuma dominantan je kontinentalna fauna ?

• Odlike su: 1. Endemičan rod sisavaca dugoprstaste majmune , fam. Tupaja 2. Zastupljene skoro sve grupe životinja i fam Gibona. Mnogobrajni su jeleni i vjeverice poletuše 3. Velika sl. s etiopskom faunom (slonovi uskonosni majmuni ljuskari patuljast jelen, nosorozi idr) Mnogo se razlikuje od Australijske oblasti, a Tapiri i Enoti (pande) zajedničkj i za Neotropsku oblast

• Pripada i tropskoj i suptropskoj zoni u zapadnom dijelu su pustinje,u Indiji savane ostalo kopno je pod tropskim šumama

• Torbari se nalaze samo na Celebesu. Posebno su dobro zastupljene zvijeri • Indijski slon manji od afričkog manje uši velike kljove kod mužijaka.• Makaki majmuni vitki majmuni , Giboni sl. čovjekolikim majmunima• Krokodili gavijali.

Predstavnici: tigar, orangutan, tapir, indijski slon, indijski nosorog, gibon, mungos

4. Filipinska podoblast

• Filipinski otoci, flora otočna bujni razvoj pojedinih skupina životinja.• Slična j flori Australije (papagaji, endem rodovi miševa, aveti)• Od ptica rod Pitecofaga hrani se majmunima grabljivica ima veliki kljun.

5. Celebeska podoblast

• Sl. australijskoj oblasti tu živi Kus-kus, dotle dopiru tobolčari• Majmuni, jeverice ljuskar i, aveti, rovčice djetlići kojih nema u australijskijoj oblasti• Endemi su čubasti pavijan-makaki, primit. Goveče Anoa 1m visine, svinja babirus bez

dlaka veliki očnjaci kod mužijaka.

8.Holarktička zoogeografska oblast

• Ogromna oblast sj. Hemisfere na jugu graniči s Etiopskom obl.. Indomalajskom i Neotropskom obl.= Europa Sj. Afrika, skoro čitava Azija (južni dio pripada Indomalajskoj, a južna Arabija Etiopskoj obl.) i čitava Sj.Amerika. Veća od svih ostalih zajedno.

• Relativno siromašna fauna što objašnjavaju dva činitelja.1. Mada su zastupljeni svi tipični kont. predjeli izuzev savana (Grenland, Tibet, Sj

Europa, Sj. dijelovi Sj. Amerike. Sibir.idr) led surovi uvjeti2. Svj dijelovi Holarktika u evolutivnom i ekološkom pogledu su mladi tek počinje život

iza Velikog ledenog doba, pokrivala ga je ledena kalota Odlike faune su:

• Od sisavaca zastupljeni su endemične familije. Krtica,dabrova, skočimiša • Od ptica endemični su: tetrijebi, morski gnjurci

• Od vodozemaca repati vodozemci• Od riba red jesetra i velika fam. Salmonida

Holartik- glavne skupine životinja:

• Tobolčari samo dvije vrste oposuma na južnom dijelu Sj. Amerike• Slijepih miševa je malo, među glodavcima vjeverice,tekunice dabrovi puhovi, slijepo

kuče i zečevi ( zubi sjekutići rastu cijeli život)• Zvijeri. Hijene u južnom dijelu s. Amerike, kune vuk,lisica, medvjedi opada im

brojnost9 polarni je u sj. dijelovima Holarktika,• Papkara malo divlje svinje jedna vrsta. Endem je jednogrba i dvogrba kamila-

pustinjske živt. (Gobi, oko kaspijskog mora)• Od šupljoroga endemični su bizoni am. Bufalo prerije i stepe, europski bizon u

rezervatima istočnoeuropskih zemalja. Jeleni (pravi jeleni,irvasi i losovi) Kopitari tri endemične vrste. Divlji konj i dva polumagarca (kulan centralna Azija i kiang na Tibetu),

• Relativno malo gmazova broj im se povećava idući prema jugu VELIKA SLIČNOST PALEARKTIKA I NEOARKTIKA IPAK JEDNA OBLAST = SISAVACA endema nema u Palearktiku a ima ih u cijelom Hol.

Predstavnici: kojot, zmija zvečarka, prerijski pas, oposum, prerijski tetrijeb, divlji ćuran, bizon, viloroga antilopa

5.Sredozemna zoogeografska podoblast

• Mediteran i submediteran, sj.Arabiju, prednju Aziju, Kavkaz, južni Krim i dio srednje Azije, šumska, žbunasta veget, zeljasta i travna šarolika i raznovrs.

• Potpuna odsutnost američkih faunističkih elemenate.• Karakterist. živt su: bezrepi makaki majmun naseljava pl sj. Afrike i Gibraltarske

stijene, jelen dama Cervus dama muflon i ovce i pl. Ovce• Od etiopsko-indijskih sisavaca bodljikavo prase Španjolska, DIVLJA MAČKA. Ima

dosta slijepih miševa.• Leopard u istočnom dijelu podoblasti prugasta hijena • Predstavnici: muflon, svraka, bijela kanja, geneta, jelen lopatar

6.Centralno-azijska podoblast

• Centralnu i veći dio srednje Azije na jugu sve do havaja na sj. Do zabajkalskih stepa na zapad do kaspijakod jez i na istok do Velikog Hingana

• Pustinje i polupistinje i Tibetanska visoravan• Najvažniji endem su antilope na zapadu lisica stepska mačka i dr.• Najkarakterističnij na tibetu je divlji magarac KIANG, govedo JAK

7.Mandžurijsko-Kineska podoblast

• Sjeverna kina Mandžuriju, koreju, Japanske otoke listopadne šume reduciran u obradive površine

• Pkegavi jelen, zlatni fazan, crveni vuk, • Ima karakter prelazne zone • Fazanolike koke predjeli vječitog snijega.

Predstavnici: kiang – divlji magarac, medvjed, ušati fazan, antilopa onorgo, makaki majmun, mrmot

PITANJA SA ROKOVA

6. misec

1. domovina eukaliptusa2. 5 biljaka kojima je Malezija domovina3. jezero Vostok, gdje je i po čemu je značajno...

4. neofiti5. pirofiti6. što je permafrost i u kojem se biomu nalazi7. koja je moderna znanost potpomogla razvoju biogeografije8. aktualizam9. koja znanost proučava prostornu stvarnost10. zašto na mediteranu ima mnogo endema11. zašto je europa siromašna tercijarnim reliktima12. kojim pravcem se pružaju stepe u europi, a kojim u sj americi13. što je genetska izolacija14. najvažnije otkriće u geologiji15. prema čemu dils određuje 6 florističkih oblasi16. što su dijaspore kod biljaka17. koji čimbenici utječu da biljke rastu zajedno na nekom ograničenom području

18. oblici vegetacije u mediteranskom biomu19. provincije arktičke oblasti.20. što je chaparral, i gdje se nalazi21. neko pitanje gdje je odgovor gmazovi, ne sjećam se.

Specijacija, kapska oblast, nabroj florističke oblasti i navedi koja područja pokrivaju,antarktička oblast, vegetacija mediteranske oblasti, po kepenu ima 12 tipova klima nabrojite pod A , produkt gena je, madagaskarska zoogeografska oblast je karakteristična po, mangrove, granice holartika...

Ekipa evo vam nova pitanja što je dao turizmu iz biogeografije pa i njih malo naučite jer nikad ne znate šta može dat sutra

1-epizokorija je kada plodovi ili sjemenke nose na sebi kukice ili zupce različita oblika s kojima se mogu prihvatiti za krzno ili runo životinja.

2-zakon kontinuiteta ili neprekidnosti po kojem priroda ne pravi skokove već je u njoj sve povezano postupnim prijelazima kako u području fizičkih tako i psiholoških pojava....

3-uniformatizam-aktualizam čiji se princip može sažeti u prirodni zakoni koji vladaju danas, vladali su i u geološkoj prošlosti.

4-vrste jezera: tektonska, vulkanska, glacijalna, krška, reliktna, mrtvi riječni rukavi.

5-bioloska klima je kompleks ekoloških uvjeta koji s drugim čimbenicima neke određene sredine omogućuju razvitak, razmnožavanje i premještanje živih organizama.

6- 2 zivotna oblika koja prevaladavaju u sredozemlju značajne su šume bukve, hrasta kitnjaka i hrasta lužnjaka.

7-koja biljna zajednica nedostaje u stepama za stepske biljne zajednice je karakteristično da ne uključuju drvenaste vrste.

8-sto utjece na oblikovanje estuarija estuariji nastaju i oblikuju se pod utjecajem plime i oseke.

9- kad pocinje makroevolucija

10-florna carstva sj.hemisfere(nabroja¬t)

11-nz oblast-karakteristike tri otoka Novog Zelanda i otoci Catomatrea, Kembelska, Anripodeka, nema lokalnih sisara, ptice svih vrsta, gmazove predstavlja jedna jedina vrsta Haterija, nema zmija, vegetacija guste šume, izobilje paprati, visoke snježne planine .

12-gdje se prostire mediteranska oblast primorska područja tri kontinenta od zapada prema istoku u obliku prstena oko Sredozemnog mora. Prema sjeveru ograničena planinama Pirineja, Alpa i planina Balkanskog poluotoka.

13-adaptivna radijacija je evolucija iznad razine vrste a karakterizira je dijeljenje ili fragmentacija koja dovodi do postanka i razvoja većeg broja adaptivnih tipova.

14- lamarckova teorija po Lamarcku u prirodi postoji polagan, neprekidan proces preobrazbe vrsta. Čimbenike koji su uvjetovali taj proces Lamarck svodi na promjene okoliša po kojima se mijenjaju i potrebe životinje, pa time životinje stječu nove navike. U skladu s novim navikama i potrebama jedni se organi više upotrebljavaju i jače razvijaju. Te su promjene po Lamarcku uvijek advekatne uvjetima sredine a roditelji ih prenose na potomstvo.

15-2 elementa sto utjecu na savane velika variranja količine oborina iz godine u godinu, suha sezona kada se učestalo javljaju požari.

16-izumiranje je pojava koja postoji otkako postoji i život na Zemlji izumrle su mnoge biljne i životinjske vrste.

17-alopatricka specijacija ili zemljopisna specijacija je specijacija koja se javlja kada biološke populacije iste vrste postaju izolirane zbog neke geografske promjene, prepreke.

1.Bogatstvo nekog prostora biljnim i zivotinjskim vrstama moze se predvidjeti na tamelju cimbenika kao što su: povijesne okolnosti, stanište, stopa imigracije, stopa izumiranja.

2.Sustavna ekologija?

3.Filogenija je znanost koja proučava evolucijski odnos među vrstama.

4.Leibnizov zakon kontinuiteta ili neprekidnosti po kojem priroda ne pravi skokove već je u njoj sve povezano postupnim prijelazima kako u području fizičkih tako i psihičkih pojava.

5.Drift treća je osnovna sila evolucije a uvjetuje ustaljivanje neutralnih ili neadaptivnih svojstava.

6.U cemu se ogleda ekoloska izolacija ogleda se u tome da populacije koje žive na istom geografskom području postaju izolirane faktorima okoliša tako da zauzmu ili nastanjuju specijalne ekološke niše.

7.Karakteristike makrorevolucije dioba skupina u mnogo novih podskupina, prodor u nove sredine, organiziranje različitih struktura.

8.Koje biljne vrste mozemo razlikovati unutar neke flore floru stablašica, vaskularne biljke, vaskularna flora.

9.Rod Fagus širio se sjevernom polukuglom a rod Nothofagus južnom polukuglom. Danas su vrste roda Nothofagus rasprostranjene samo na južnoj hemisferi, a ograničene su samo na Južnu Ameriku, dok je rod Fagus isključivo vezan na sjevernu hemisferu Europu, Aziju, Sjevernu Ameriku.

10.Geokorija i primjer geokorija je kada biljka sama zasijava svoje sjemenjke u zemlju, kao npr kikiriki, djetelina.

11.Od kada tece proces evolucije na sj.hemisferi?

12.Rasprostranjenost bioma ovisi o makroklimatskim parametrima prosječna godišnja temperatura, prosječna godišnja količina padalina.

13.Novozelandska zoogeografksa oblast tri otoka Novog Zelanda i otoci Catomatrea, Kembelska, Anripodeka, nema lokalnih sisara, ptice svih vrsta, gmazove predstavlja jedna jedina vrsta Haterija, nema zmija, vegetacija guste šume, izobilje paprati, visoke snježne planine .

14.Bioloska klima je kompleks ekoloških uvjeta koji s drugim čimbenicima neke određene sredine omogućuju razvitak razmnožavanje i premještanje živih organizama.

15. Morski ekosustavi pokrivaju oko 71% Zemljine površine i sadrže oko 97% vode na planetu Zemlji. Oni generiraju oko 32% svjetske neto primarne proizvodnje. Od slatkovodnih ekosustava se razlikuju po prisustvu soli. Dijele se u sljedeće zone: oceanska, donje ili duboke vode, bentos.

16.Sredozemna zoog.oblast mediteran i submediteran sj Arabiju srednju Aziju, Kavkaz, južni Krim i dio srednje Azije, šumska žbunasta vegetacija, zeljasta travna šarolika i raznovrsna, potpuna odsutnost američkih faunističkih elemenata, karakteristike životinja su bezrepi makoki majmun, od etiopsko-indijskih sisavaca bodljikavo prase, divlja mačka, leopard u istočnom dijelu podoblasti.

17.Odlike mediteranske podoblasti primorska područja tri kontinenta od zapada prema istoku u obliku prstena oko Sredozemnog mora prema sjeveru ograničena planinama Pirineja, Alpa i planina Balkanskog poluotoka, možemo razlikovati sjeverni europski dio i južni afričko-malajski, dominantan je mediteranski florni element a u sastavu sudjeluje i stepski element, tipična je tvrdolisna vegetacija, predstavnici šumske vegetacije hrast crnika i plutnjak, čempres.

Evo vam pitanja iz bio,sto su danas bila..1.Bogatstvo nekog prostora biljnim i zivotinjskim vrstama moze se predvidjeti na tamelju cimbenika? 2.Sustavna ekologija? 3.Filogenija? 4.Leibnizov zakon kontinuiteta? 5.Drift? 6.U cemu se ogleda ekoloska izolacija? 7.Karakteristike makrorevolucije? 8.Koje biljne vrste mozemo razlikovati unutar neke flore? 9.Rod Fagus? 10.Geokorija i primjer? 11.Od kada tece proces evolucije na sj.hemisferi? 12.Rasprostranjenost bioma ovisi o makroklimatskim parametrima? 13.Novozelandska zoogeografksa oblast? 14.Bioloska klima? 15. Morski ekosustavi? 16.Sredozemna zoog.oblast? 17.Odlike mediteranske podoblasti?

1.rasprostiranje vrsta na svim razinama objasnjava se ukupnim utjecajem povijesnih cimbenika kao sto su (najmanje 4), 2.glacijal i interglacijal, 3.temeljne postavke biogeografije, 4.sto je suvremena klimatologija, 5.evolucija zapocinje narusavanjem genske ravnoteze, a nju izazivaju sile:, 6.sto je mutacija, 7.izolacija, koji su, vrste izolacije mozemo izdvojiti, 8. pod florom podrazumjevamo, 9. sto je areal, 10. kako su nastali kopneni endemi, 11. razdvajanjem areala pocinje proces:, 12. nabrojite teresticke biome, 13. slatkovodni ekosustavi mogu biti:, 14. nabrojite floristicke oblasti, 15. odlike africke pfo su:, 16. gdje zive tobolcari, 17. neogeja se rasprostire:, 18. nabrojati 6 elemenata klime, 19. gdje je rasprostranjena makija, 20. paleotropska oblast se dijeli na:, 21. kako kvalificiramo areale (za ovo zadnje nisam sigurna jel bilo ovako)