LEONCE I LENA

šaljiva igra

PREDGOVOR

ALFIERI: "E LA FAMA?"

GOZZI: "E LA FAME?"

LIKOVI

KRALJ PETER od države POPO

PRINC LEONCE, njegov sin, vjeren sa

PRINCEZA LENA od države Pipi

VALERIO

GUVERNANTA

DVORSKI UPRAVITELJ

CEREMINIJAL MAJSTOR

PREDSJEDNIK DRŽAVNOG VIJEĆA

DVORSKI PROPOVJEDNIK

ZEMALJSKI VIJEĆNIK

ŠKOLNIK

ROSETTA

Sluge, državni savjetnici, seljaci

PRVI ČIN

O kad bih bio luda!Moje častoljublje seže do jedne šarene jakne.

(Shakespeare, Kako vam drago)

PRVA SCENA

VRT. Leonce poluispružen na klupi. Dvorski upravitelj.

LEONCE: Šta hoćete vi od mene, moj gospodine? Pripremiti me za moje zvanje? Ja imam pune ruke posla, ne znam čega bih se prije prihvatio. Vidite, najprije moram pljunuti na ovaj kamen trista šezdeset pet puta zaredom. Još niste probali? Probajte, to donosi svojevrsnu zabavu. Onda - vidite ovu šaku pijeska? (Uzima pijesak, baca ga uvis i onda ga hvata na nadlanicu.) Bacam ga uvis. Hoćete se kladiti? Koliko zrnaca imam na nadlanici? Par ili nepar? - Kako? Nećete se kladiti? Jeste li vi poganin? Vjerujete li u Boga? Ja se uglavnom kladim sa samim sobom i mogu tako danima. Kad biste ulovili nekoga ko bi imao volje da se ponekad sa mnom kladi, mnogo biste me obavezali. Onda - moram razmisliti kako bi to izgledalo kad bih se vidio odozgo. Blago onome ko bi mogao odozgo vidjeti vlastitu glavu! To je jedan od mojih ideala. To bi mi pomoglo. I onda - i onda bezbroj drugih stvari te vrste. - Jesam li ja danguba? Jesam li sada besposlen? - Da, to je žalosno...

DVORSKI UPRAVITELJ: Jako žalosno, vaša visosti.

LEONCE: Da oblaci već tri hefite plove sa zapada na istok. Od toga postajem sasvim melanholičan.

DVORSKI UPRAVITELJ: Jako osnovana melanholija.

LEONCE: Što vi meni ne proturječite, čovječe? Imate neodgodiva posla, zar ne? Žao mi je da sam vas tako dugo zadržavao. (Dvorski upravitelj odlazi duboko se naklonivši.) Čestitam, moj gospodine, vaše noge prave krasnu oblu zagradu kad se naklonite.

LEONCE (sam, ispruži se na klupi): Pčele tako mlitavo vise na cvijeću, a sunčeve zrake se lijeno pružaju po tlu, sve napada strahovita lijenost. A lijenost je početak svih poroka. Šta sve ljudi ne rade iz dosade! Studiraju iz dosade, Bogu se mole iz dosade, zaljubljuju se, žene i razmnožavaju se iz dosade, i najzad, umiru iz dosade. I sve to - što je najsmješnije - s beskrajno važnim licima, ne primjećujući to i ne pitajući zašto, nego o tome misle bogzna šta. Svi ti junaci, geniji, bilmezi, sveci, grješnici, očevi familija nisu u osnovi ništa nego rafinirani besposličari. I zašto upravo ja moram to znati? Zašto ja sebi ne mogu postati važan i ovoj sirotoj lutki navući frak, a u ruku tutnuti kišobran, pa nek izgleda sasvim čestita i sasvim korisna i sasvim moralna? - Ovome što je upravo otišao od mene, ja njemu zavidim, od zavisti bih ga mogao istući. O kad bi se jednom moglo biti neko drugi! Samo jednu minutu.

Valerio, pripit, dolazi trčeći.

LEONCE: Kako ovaj čovjek juri! Kad bih samo nešto znao pod kapom nebeskom što bi me navelo da ovako trčim.

VALERIO (staje neposredno pred princom, stavlja prst na nos i zuri u njega): Da!

LEONCE (isto tako): Tačno!

VALERIO: Shvatili ste me?

LEONCE: Potpuno.VALERIO: E, hoćemo li onda pričati o nečemu drugome? (Liježe u travu) Ja ću za to vrijeme

leći u travu i isturiti nos među vlati da cvate i izaziva romantična osjećanja dok se pčele i leptirovi njišu na njemu kao na ruži rumenoj.

LEONCE: Ali ne dahćite tako jako, predobri moj, inače će pčele i leptirovi pomrijeti od gladi jer ćete usrknuti sav polen iz cvjetova.

VALERIO: Ah, gospodine, kakva ja osjećanja za prirodu imam! Trava stoji tako lijepo da poželim biti vo ne bih li je mogao pasti, a onda ponovo čovjek ne bih li jeo vola koji je pasao ovakvu travu.

LEONCE: Vi, izgleda, radite i na idealima, nesretnice.

VALERIO: To je tuga jedna. Ne možeš ni s jednog zvonika skočiti a da vrat ne slomiš. Ne možeš dvije kile višanja s košticama pojesti a da te stomak ne zaboli. Vidite, gospodine, ja bih mogao sjesti u jedan ćošak i pjevati od večeri do ujutro: "Haj, sjedi muhac na zidu! Na zidu! Na zidu!", i tako do isteka moga života.

LEONCE: Aman, začepi gubicu s tom tvojom pjesmom, od toga bi se moglo poludjeti.

VALERIO: E to bi već bilo nešto. Luda! Luda! Ko bi trampio svoju ludost za moj razum? Ha, ja sam Aleksandar Veliki! Kako mi sunce krunu u kosi žari, kako mi uniforma blješti! Gospodine generalissimuse Skakavče, neka trupe navru! Gospodine ministre finansija Pauče Križaru, treba mi novca! Draga dvorska damo Konjska Smrti, šta radi moja mila supruga Buranija? Ah, dobri doktore Vilin Konjiću, u nevolji sam zbog princa nasljednika. A uz ove zamamne fantazije dobije se dobra juha, dobro meso, dobar hljeb, dobar krevet i džaba ostrižena kosa — u ludnici naime - dok bih se ja s mojim zdravim razumom u najboljem slučaju mogao ostvariti ubrzavajući sazrijevanje na nekom višnjevom drvetu da bi - o - da bi...?

LEONCE: Da bi višnje crvenjele od stida zbog rupa na tvojim hlačama! Ali tvoj zanat, plemeniti moj, tvoj obrt, tvoja profesija, tvoj status, tvoja umjetnost?

VALERIO (dostojanstveno): Meni je, gospodine, dosta posla što se moram besposleno klatiti; ja sam neviđeni majstor u dangubljenju; ja imam neusporedivu izdržljivost u lijenosti. Nema žulja koji sramoti moje ruke. Zemlja još nije popila kap znoja s mog čela, ja sam još jungfer što se posla tiče. A kad mi ne bi bilo mrsko, razložio bih ja vama ove moje zasluge mnogo opširnije.

LEONCE (s komičnim entuzijazmom): Padni mi na grudi! Jesi li ti jedan od onih uzvišenih što svijetla čela prođu kroz znoj i prašinu životnoga puta da bi s blistavim đonovima i rascvalim tijelima, poput blaženih božanstava, stupili na Olimp? Dođi! O dođi!

VALERIO (pjeva u odlasku): Haj, sjedi muhac na zidu, muhac na zidu, muhac na zidu!

(Izlaze obojica pod ruku.)

DRUGA SCENASOBA. Dvojica sobara odijevaju kralja Petera.

PETER (dok ga odijevaju): Čovjek mora misliti, a ja moram misliti i za moje podanike, jer oni ne misle, oni ne misle. - Supstanca je ono 'po sebi', to sam ja. (Skoro go ide ukrug po sobi) Shvatili? Po sebi je na sebe, razumijete? Sad dolaze moji atributi, modifikacije, afekcije i akcidencije: gdje je moja košulja, hlače? - Stani, fuj! Slobodna volja stoji tu naprijed skroz otvorena. Gdje je moral: gdje su manžete? Kategorije su u najsramnijoj zabuni: dva dugmeta su previše zakopčana, kutija je u desnom džepu, cijeli sistem mi je rasturen. Ha, šta znači ovaj čvor na maramici? Momče, šta znači ovaj čvor, čega sam se htio sjetiti?

PRVI SOBAR: Kad je vaše veličanstvo blagoizvoljelo vezati taj čvor u maramici, htjelo je...

PETER: Dakle?

PRVI SOBAR Htjelo se nečega sjetiti.

PETER: Čvornat odgovor! - Dakle, šta on misli?DRUGI SOBAR: Vaše veličanstvo se htjelo na nešto podsjetiti kad ste blagoiz voljeli uvezati

taj čvor u maramici.

PETER: (ide tamo-amo): Šta? Šta? Ovi ljudi me zbunjuju, ja sam potpuno smeten. Više ne znam kud ću.

Ulazi jedan sluga.

SLUGA: Vaše veličanstvo, Državno vijeće je na okupu.

PETER (radosno): Ha, to je to: htio sam se podsjetiti na svoj narod. Dođite, gospodo. Idite simetrično. Zar nije vrlo vruće? Uzmite maramice i obrišite si lica. Uvijek sam u neprilici kad moram javno govoriti. (Svi odlaze.)

Kralj Peter. Državno vijeće.

PETER: Dragi i vjerni moji, ovim sam htio objaviti i dati na znanje, objaviti i dati na znanje da će se moj sin ili oženiti ili neće (stavlja prst na nos): ili - ili, razumijete me već? Trećeg nema. Čovjek mora misliti. (Stoji jedno vrijeme pjevušeći.) Kad ovako glasno govorim, ne znam zapravo ko je to - ja ili neko drugi. To me straši. (Nakon dužeg prebiranja) Ja sam ja. Šta vi mislite o tome, predsjedniče?

PREDSJEDNIK (veličajno usporeno): Možda je tako, vaše veličanstvo, a možda i nije.

DRŽAVNO VIJEĆE U HORU: Da, možda je tako, a možda i nije.

PETER (ganuto): O mudraci moji! Dakle, o čemu se zapravo radi? O čemu sam htio govoriti?

Predsjedniče, kako imate tako slabo pamćenje u jednoj ovako svečanoj prilici? Sjednica je raspuštena.

Svečano se udaljava. Državno vijeće ga slijedi.

TREĆA SCENABOGATO OKIĆENA SALA. SVIJEĆE GORE.Leonce s nekoliko sluga.

LEONCE: Jesu li svi kapci zatvoreni? Zapalite svijeće! Miči mi dan! Hoću noć, duboku ambrozijsku noć. Stavite lampe pod kristalnim zvonima među oleandere, tako da između listova snatre kao djevojačke oči pod trepavicama. Približite mi ruže da bi vino briznulo u grlo kao kapi rose. Muzika! Gdje su violine? Gdje je Rosetta? Hajde, svi van!

Sluge izlaze. Leonce se ispruži na ležaj. Rosetta, ljupko odjevena, ulazi. Iz daljine se čuje muzika.

ROSETTA (umiljato prilazi): Leonce!

LEONCE: Rosetta!

ROSETTA: Leonce!

LEONCE: Rosetta!

ROSETTA: Usne su ti se ovjesile. Od ljubljenja?

LEONCE: Od zijevanja!

ROSETTA: Oh!

LEONCE: Ah, Rosetta, imam užasan posao...

ROSETTA: Da?

LEONCE: Ništa ne raditi.

ROSETTA: Osim voljeti?

LEONCE: To je, dakako, posao!

ROSETTA (povrijeđeno): Leonce!

LEONCE: Ili bavljenje.

ROSETTA: Ili dangubljenje.LEONCE: U pravu si, kao i uvijek. Ti si jedna mudrica, mnogo držim do tvoje bistrine.

ROSETTA: I tako, ljubiš me iz dosade?

LEONCE: Ne, dosadno mi je jer te ljubim. Ali ja volim svoju dosadu kao i tebe. Vi ste jedno. O dolce far niente! Sanjarim o tvojim očima kao o čudesno skrovitim, dubokim vrelima, draškanje tvojih usana uspavljuje me kao romor valova. (Zagrli je.) Dođi, draga dosado, tvoji poljupci su bludno zijevanje, a koraci ljupki zijev.

ROSETTA: Voliš li me, Leonce?

LEONCE: Eh, što da ne?

ROSETTA: Zauvijek?

LEONCE: To je duga riječ: zauvijek! Evo, je li dovoljno ako bih te volio pet hiljada godina i sedam mjeseci? To je doduše mnogo manje nego zauvijek, ali je još uvijek prilično vremena, možemo si uzeti vrijeme za ljubav.

ROSETTA: Ili nam vrijeme može uzeti ljubav.

LEONCE: Ili nam ljubav uzeti vrijeme. Pleši, Rosetta, pleši, da vrijeme ide s taktom tvojih ubavih nogu.

ROSETTA: Moje noge radije idu iz vremena.(Pleše i pjeva)

O noge moje umorne, morate plesati U šarenim cipelama, A htjele biste mirovati U zemljinim dubinama.O obrazi moji vreli, morate buktati Od plahog draškanja, A radije biste cvjetali U dvjema ružama.O oči moje sirote, morate sijevati Dok svijeće gore, A htjele biste u tami izlijevati Boli što vas more.

LEONCE (za to vrijeme sanjari, za sebe): O, umiruća ljubav je ljepša od nastajuće. Ja sam Rimljanin: kod blistave gozbe, za desert, igraju mi zlatne ribice u smrtnim bojama. Kako im odumire rumenilo na obrazima, kako gasne sjaj u očima, kako tiho valovi njihovih udova rastu i padaju! Adio, adio, draga, ljubit ću tvoj leš. (Rosetta mu opet prilazi.) Suze, Rosetta? To je visoko rafinirani hedonizam - moći plakati. Iziđi na sunce da dragocjene kapi kristaliziraju — to mora dati prekrasne alem-kamenove. Možeš od toga ogrlicu napraviti.

ROSETTA: Dobri alem-kamenovi, oni bi mi oči izrezali. Ah, Leonce! (Pokuša ga zagrliti.)

LEONCE: Pazi! Moja glava! Tu sam pohranio našu ljubav. Pogledaj unutra kroz prozore mojih očiju! Vidiš li kako je sirotica temeljito mrtva? Vidiš li bijele ruže na njezinim obrazima i dvije crvene na grudima? Ne guraj me, da joj se ne bi ručice polomile, bilo bi šteta. Moram glavu držati uspravno na ramenima, kao grobarica dječiji tabut.

ROSETTA (šaleći se): Ludo!

LEONCE: Rosetta! (Rosetta mu se iskesi.) Hvala Bogu! (Pokrije oči.)

ROSETTA (uplašeno): Leonce, pogledaj me!

LEONCE: Nipošto!

ROSETTA: Samo jedan pogled!

LEONCE: Nijedan! Šta ti misliš? Malo-pomalo, i moja ljubav ponovo dođe na svijet. Meni je drago da sam je sahranio, mogu zadržati dojam.

ROSETTA (odlazi tužno i sporo, pjevajući): Siroče sam siroto

Što samuje strahujući,

Ah, čemeru dragi moj –

Što ne bi sa mnom pošo kući?

LEONCE (sam)\ Čudna je stvar to s ljubavlju. Godinu dana liježeš sanjajući budan u krevet, a onda jednog lijepog jutra ustaneš, popiješ čašu vode, odjeneš se, pređeš rukom preko čela i - dođeš sebi. Bože, koliko je žena potrebno da bi se ljestvica ljubavi otpjevala nagore i nadolje. Teško da jedna može ispuniti jedan ton. Zašto je para iznad zemlje prizma koja zraku bijelog ljubavnog usijanja prelama u dugu? (Pije.) U kojoj li se boci krije vino od kojeg bih se danas mogao napiti? Hoće li mi se to ikad dogoditi? Sjedim kao pod nekom zračnom pumpom. Zrak je tako oštar i rijedak, mrznem se kao da se sankam u nanking hlačama. - Gospodo, gospodo moja, znate li vi šta su bili Kaligula i Neron? Ja znam. - Dođi, Leonce, održi jedan monolog, ja ću te slušati. Moj život zjapi preda mnom kao veliki bijeli list papira koji moram ispisati, a ja ne uspijevam izvući niti jedno slovo. Glava mi je prazna plesna dvorana, poneka sasušena ruža i izgužvana vrpca na podu, napukle violine u ćošku, posljednji plesači su skinuli maske i gledaju jedan drugoga nasmrt umornim očima. Svaki dan se dvadeset četiri puta ovijem okolo kao rukavica. O, poznajem ja sebe, znam ja šta ću misliti i sanjati za petnaest minuta, za osam dana, za godinu. Bože, šta sam skrivio da me kao đaka tako često tjeraš biflati lekciju? Bravo, Leonce, bravo! (Aplaudira.) Prija mi kad sebi ovako viknem. E, Leonce! Leonce!

VALERIO (Izviruje ispod jednog stola): Vaša visost je izgleda na najboljem putu da postane prava luda.

LEONCE: Pri ovome svjetlu se i meni tako čini.

VALERIO: Čekajte, sad ćemo o tome opširnije popričati. Imam još samo smazati komad pečenja što sam ukrao u kuhinji i nešto vina što sam maznuo s vašeg stola. Odmah sam gotov.

LEONCE: Kako mljacka! Ovaj momak u meni izaziva sasvim idilična osjećanja. Opet bih mogao početi s najjednostavnijim, mogao bih sir jesti, pivo piti, duhan pušiti. Samo nastavi, ali nemoj tako roktati surlom i klapati očnjacima.

VALERIO: Jeste li se to uplašili za svoje noge, vrli Adonise? Budite bez brige, ja nisam ni metlar ni učo, meni ne trebaju prutići.

LEONCE: Ti ne ostaješ dužan.

VALERIO: Volio bih da isto tako bude s mojim gospodinom.

LEONCE: Misliš, tako bi dobio svoj degenek koji si zaradio? Toliko se brineš za svoj odgoj?

VALERIO: O Gospode, koliko je lakše postati napravljen nego odgojen. Žalosno je to u koje stanje jednog čovjeka može dovesti drugo stanje drugoga. Kakve sam ja mjesece doživio nakon što je moja majka dospjela u one mjesece! I koliko sam dobra primio koje imam zahvaliti tome što sam se primio.

LEONCE: A s tvojim primanjem se ne bi moglo bolje dogoditi nego tebe pogoditi. Izražavaj se bolje, ili ćeš dobiti najneugodniji dojam o mojoj važnosti.

VALERIO: Kad je moja majka oko Rta dobre nade rodila...

LEONCE: A tvoj otac na Rtu horn (rog) brodolom trpio ...

VALERIO: Tačno, jer je bio noćni stražar. Ali je on ipak rjeđe stavljao rog na svoje usne nego očevi plemenitih sinova na svoje čelo.

LEONCE: Čovječe, ti posjeduješ uzvišenu besramnost. Osjećam potrebu dovesti se u bliži dodir s njom. Imam veliku pasiju da te izmlatim.

VALERIO: To je jedan udarni odgovor i pogodan dokaz.

LEONCE (kreće na njega): Ili si ti jedan udareni odgovor. Jer ti ćeš dobiti batine za svoj odgovor.

VALERIO (Bježi. Leonce posrće i pada): A vi ste dokaz koji se tek mora izvesti, jer pada preko svojih vlastitih nogu, koje se u biti tek trebaju dokazati. To su izrazito neuvjerljivi listovi i jako problematična bedra.

Ulazi Državno vijeće. Leonce ostaje sjediti na podu. Valerio.

PREDSJEDNIK: Oprostite, vaša visosti...

LEONCE: Kao sebi samome! Kao sebi samome! Opraštam si dobrostivost što ću vas saslušati. Ne želite li se smjestiti, gospodo? - Kakva samo lica ljudi naprave kad čuju: "mjesto!" Samo sjednite na tlo i ne ženirajte se. Pa to je posljednje mjesto koje ćete jednom dobiti, a tu vas niko ne registrira - osim grobara.

PREDSJEDNIK (zbunjen, pucketa prstima): Ako vaša visost blagoizvoli...

LEONCE: Prestanite pucketati prstima ako od mene ne želite napraviti ubicu!

PREDSJEDNIK (pucketa sve jače i jače): Milostivi, obratite pažnju...

LEONCE: Zaboga, stavite ruke u džepove ili sjednite na njih. On je potpuno izvan sebe. Saberite se!

VALERIO: Ne smije se djecu prekidati dok piške, inače dobiju... suzdržanost.

LEONCE: Čovječe, saberite se! Sjetite se svoje familije i države! Vi riskirate kap ako vam vaš vlastiti govor da ostavku.

PREDSJEDNIK (Izvlači papir iz džepa): Ako vaša visost dozvoli...

LEONCE: Šta? Vi već znate čitati? E onda...

PREDSJEDNIK: Njihovo kraljevsko veličanstvo objavljuje vam da je za očekivani dolazak mlade vaše visosti, presvijetle princeze Lene od Pipija, određen sutrašnji dan.

LEONCE: Ako me moja mlada već očekuje, učinit ću joj po volji i pustiti je da čeka. Sinoć sam je vidio u snu, imala je tolike oči da bi joj plesne cipele moje Rosette odgovarale kao obrve, a na obrazima nije imala rupice nego odvodne kanale za smijeh. Ja vjerujem u snove. Sanjate li vi ponekad, gospodine predsjedniče? Imate li slutnje?

VALERIO: Razumije se. Svake noći uoči dana u kojem će pečenje izgorjeti, kopun krepati, ili njegovo kraljevsko visočanstvo zaboljeti stomak.

LEONCE: A propos, niste li imali još nešto na jeziku? Dajte slobodno sve od sebe.

PREDSJEDNIK: Na dan svadbe je njegova visoka volja namjerna položiti u ruke vaše visosti objavu svojih najviših želja.

LEONCE: Recite najvišoj volji da ću ja učiniti sve osim onoga što ću izostaviti, ali što u svakom slučaju neće biti mnogo, koliko bi bilo kad bi još jednom toliko bilo. Gospodo moja, oprostite što vas neću ispratiti, upravo imam želju da sjedim, ali moja milost je tolika da je ja ionako ne bih mogao izmjeriti nogama. (Raskreči noge.) Uzmite ipak mjeru, gospodine predsjedniče, s tim da me kasnije možete na nju podsjetiti. Valerio, otkači gospodu.

VALERIG Da ih okačim? Ili da im praporce okačim? Trebam li ih voditi kao da idu četveronoške?

LEONCE: Ti, čovječe, nisi ništa drugo nego jedna loša igra riječima. Ti i nemaš oca ili mater, tebe je napravilo pet samoglasnika kad su jedan s drugim...

VALERIO: A vi ste, prinče, jedna knjiga bez slova i bez ičega drugog osim povlaka. - Dođite sada, moja gospodo. Žalosno je to sa riječju "doći". Ako do nečega hoćeš doći, moraš krasti; ako donekle hoćeš uzići, mogao bi ostat visit; ako nekome hoćeš podići, naći će te kad budu kopali; ako misliš nakraj izići, bavi se sobom poput ljudi koji ne znaju šta bi više rekli, kao ja upravo sad, ili vi, moja gospodo, prije nego ste išta i rekli. Svoj otići evo ste našli, a svoj naprijed ići sami ćete naći.

Valerio i Državno vijeće odlaze.

LEONCE (sam): Kako sam se podlo napravio junakom nad onim nesretnicima! A ipak, u podlosti se krije određeni užitak. - Hm, ženiti se! To bi značilo bunar iskapiti. O Shandy, stari Shandy, ko mi pokloni tvoj sat! (Valerio se vraća.) Ču li ti ovo, Valerio?

VALERIO: Vi postajete kralj. Smiješno. Možete se cijeli dan vozikati okolo, dok se ljudima ne pokvare šeširi od pustog skidanja; možete od pristojnih ljudi istesati pristojne

vojnike, tako da sve bude sasvim prirodno; možete crne frakove i bijele kragne unaprijediti u državne službenike; a umrete li, sva se svijetla dugmad oboje plavo, a štrikovi na zvonima se od puste zvonjave poderu kao končići. Nije li to zabavno?

LEONCE: Valerio, Valerio! Mi moramo ganjati nešto drugo. Pogađaj!

VALERIO: Ah, nauka, nauka! Mi ćemo postati učenjaci! A priori, ili a posteriori?

LEONCE: A priori se mora učiti kod moga gospodina oca; dok a posteriori sve počinje poput stare bajke: bilo jednom jedno.

VALERIO: Postajemo, dakle, heroji! (Maršira tamo- amo bubnjajući i trubeći.) Trom - trom - pler - pler!

LEONCE: Ama, heroizam tukne i sklon je zaraznim groznicama, a bez poručnika i regruta ne može postojati. Kupi se sa svojom aleksandrovskom i napoleonovskom romantikom.

VALERIO: E onda ćemo postati geniji!

LEONCE: Slavuj poezije pjeva cijeli dan iznad naše glave, ali najbolji dio toga ode dovraga dok mu iskinemo pero i umočimo ga u tintu ili boju.

VALERIO: E onda budimo korisni članovi ljudskog društva.

LEONCE: Radije bih demisionirao kao ljud.

VALERIO: Onda nam ostaje da odemo dovraga.

LEONCE: Ma, đavo je tu samo zbog kontrasta, da bismo mi shvatili kako na nebu ipak nešto ima. (Skakućući) Valerio, o Valerio, imam ga! Ne osjećaš li zadah juga? Ne osjećaš li kako se dubokoplavi, vreli eter biba tamo-amo, kako svjetlost bljeska o zlatno sunčano tlo, o svetu slanu plimu, o mramorne stubove i tjelesa? Veliki Pan spava, a brončani likovi sanjaju u hladovini o dubokom šumu valova kod čarobnjaka Vergila, o taranteli i tamburinu, o dubokim ludim noćima ispunjenim maskama, bakljama i gitarama. Lazaroni, Valerio, Lazaroni! Idemo u Italiju.

ČETVRTA SCENA

VRT. Princeza Lena s nevjestinskim nakitom na sebi. Guvernanta.

LENA: Da, evo ga! To je tu. Do sada nisam ni na šta mislila. Sve je išlo onako samo od sebe, a onda se odjednom pojavi preda mnom ovaj dan. Imam vijenac u kosi - i zvona, zvona!

(Nagne se unazad i zatvori oči.) Željela bih, vidiš, da ledina raste iznad mene i pčele da nada mnom zuje; pogledaj, sad sam odjevena i imam ružmarin u kosi. Ne kaže li jedna stara pjesma:

Kao dijete u kolijevci

Željela bih u grob leći...

GUVERNANTA: Jadno dijete, kako ste blijedi pod tim blještavim kamenjem.

LENA: O Bože, ja bih mogla voljeti, zašto ne? Ideš ovako osamljen i pipajući tražiš neku ruku koja bi te držala sve dok pogrebnik ne razdvoji ruke i položi ih svakome od vas dvoje preko grudi. Ali zašto zakucati ekser kroz dvije ruke koje se nisu tražile? Šta je mojajadna ruka skrivila? (Skida prsten s prsta.) Ovaj prsten me dira kao zmija.

GUVERNANTA: Ali - po priči, on je jedan pravi Don Carlos.

LENA: Ali jedan muškarac...GUVERNANTA: Dakle?

LENA: Kojeg se ne voli. (Uspravlja se.) Fuj! Vidiš li, stidim se. Do ujutru će svi mirisi i sjaj s mene biti ostrugani. Pa jesam li ja jadni bespomoćni izvor koji u svojoj dubini mora odraziti svaku sliku što se nad njega nadnese? Svoje čašice cvjetovi otvaraju i zatvaraju jutarnjem suncu i noćnom vjetru kako oni hoće. Zar je kći jednoga kralja toliko manje od cvijeta?

GUVERNANTA (plačući): Anđele moj, ipak si ti pravo žrtveno janje.

LENA: Svakako! A svećenik već diže nož. Bože, dragi Bože, je li to istina da mi sami sebe moramo spasiti svojim bolovima? Je li istina da je svijet razapeti Spasitelj, da je sunce njegova trnova kruna, a zvijezde ekseri i koplja u njegovim nogama i slabinama?

GUVERNANTA: Dijete moje, dijete moje! Ne mogu te tako gledati. Ne može to tako ići, pa to će te ubiti. — Možda, ko zna! Mota mi se nešto po glavi. Vidjet ćemo. Dođi!

Ona odvodi princezu.

DRUGI ČIN

Kako je u mojoj najdubljoj dubiniJedan glas odjeknuo Tako me je skupa s mojim sjećanjem Odjednom progutao.

Adalbert von Chamisso

PRVA SCENAOTVORENO POLJE. GOSTIONICA U POZADINI.Ulaze Leonce i Valerio, koji nosi jedan zavežljaj.

VALERIO (zadihano): Časti mi, prinče, svijet je ipak jedna gorostasna građevina.

LEONCE: Ma daj, pusti! Jedva se usuđujem raširiti ruke iz straha da ću u nešto udariti. Kao u sobi ogledala - svaki čas bi se lijepe figure koje gledam mogle sasuti na pod kao krhotine, a ja stojim pred golim, praznim zidom.

VALERIO: Ja sam izgubljen.

LEONCE: Od toga niko neće biti na gubitku, osim onoga ko te nađe.

VALERIO: Sad ću se smjestiti u sjenu moje sjene.LEONCE: Isparit ćeš na suncu. Vidiš onaj lijepi oblak gore? On je bar četvrtina od tebe. A

sadzadovoljno gleda prema dolje, na tvoje grublje materijalne sastojke.

VALERIO: Ovaj oblak ne bi naškodio vašoj glavi kad bi na nju pao kap po kap. - Sjajna dosjetka! Za pola dana smo navrat-nanos projurili kroz desetak grofovija, pet-šest vojvodstava i kroz nekoliko kraljevstva - zašto? Jer je trebalo postati kraljem i oženiti se lijepom princezom! I vi ste još uvijek živi u takvoj situaciji? Ne razumijem vašu rezignaciju. Ne shvaćam. Ne ide mi u glavu zašto niste uzeli arsenik, namjestili se na ogradu zvonika i sebi kuglu stjerali u glavu da ne biste promašili.

LEONCE: Ali, ideali, Valerio! Ja u sebi nosim ideal jedne ženice i moram ga tražiti. Ona je beskrajno lijepa i beskrajno lišena duha. Ta je ljepota bespomoćna i dirljiva kao novorođenče. To je prekrasan kontrast: te nebeski stupidne oči, ta božanski priprosta usta, taj grčki profil ovčijeg nosa, ta duhovna smrt u tom tijelu bez duha.

VALERIO: Dovraga, evo nas opet na granici. Ova zemlja je kao glavica luka: same ljuske ili kutije umetnute jedna u drugu - u najvećoj nema ništa osim kutija, a u najmanjoj ne-ma naprosto ništa. (Baca zavežljaj na tlo.) Treba li ovaj zavežljaj postati mojim nadgrobnim kamenom? Vidite, prinče - postajem filozofičan - evo vam jedna slika ljudskog života: na izranjavljenim nogama vučem ovaj zavežljaj kroz mraz i žegu jer navečer želim odjenuti čistu košulju, a kad ta večer konačno dođe, moje čelo je potavnjelo, obrazi upali, oko ugaslo, tako da još imam taman dovoljno vremena da svoju košulju odjenem kao mrtvačku košulju. Zar ne bi bilo pametnije taj svežanj skinuti sa štapa, prodati ga u prvoj boljoj birtiji, napiti se, i u hladu spavati dok ne dođe ona večer - bar se ne bih znojio i nabijao kurije oči. A sada, prinče, dolazi

primjena u praksi: od puste stidljivosti mi ćemo sada odjenuti i unutrašnjeg čovjeka, pa iznutra odjenuti kapute i hlače. (Obojica idu prema birtiji.) O dragi zavežljaju, koji prekrasni mirisi, kako zamamna isparenja od vina i pečenja! Aj, drage hlače moje, kako se ukorjenjujete u tlo, kako zelenite i cvjetate! A meni u ustima vise dugi teški grozdovi dok mošt vrije pod muljačom. (Odlaze)

Dolaze princeza Lena i guvernanta.

GUVERNANTA: Ovo mora da je začarani dan, sunce ne zalazi iako je od našeg bijega beskrajno dugo.

LENA: Ama, ne, draga moja, pa cvijeće koje sam ubrala za oproštaj kad smo odlazile iz vrta jedva daje ocvalo.

GUVERNANTA: Gdje ćemo se odmoriti? Još nismo naišle doslovno ni na šta. Nigdje samostana, nigdje pustinjaka, nigdje čobana.

LENA: Bit će da smo mi to drukčije zamišljale s našim knjigama, iza zidova našeg vrta, među mirtama i oleandrima.

GUVERNANTA: Svijet je baš odvratan. Ne možeš čak ni misliti na kraljevića lutalicu.

LENA: O, svijet je lijep, i tako prostran, tako beskrajno širok. Stalno bih ovako išla, danju i noću, samo naprijed i dalje. Ništa me ne dodiruje. Crveni cvjetni sjaj igra iznad livada, a daleka brda leže na zemlji kao mirni oblaci.

GUVERNANTA: Šta li će reći kad vide, Isuse moj!? To je tako nježno i ženstveno! To je jedno odricanje. To je kao bijeg svete Ottilije. Da, ali mi moramo tražiti krov nad glavom, smrkava se.

LENA: Da, biljke sabiru svoje paperjaste listiće u san, a sunčane zrake ljuljaju se na travkama kao umorni obadi.

DRUGA SCENA

GOSTIONICA NA UZVISINI, PORED RIJEKE, S KOJE PUCA POGLED. VRT PRED GOSTIONICOM. Valerio, Leonce.

VALERIO: Dakle, prinče, zar vam hlače ne isporučuju prekrasni napitak? Ne klize li vam čizme kao podmazane niz grlo?

LEONCE: Vidiš li ova stara stabla, ova gnijezda, ovo cvijeće? Sve to ima svoje priče, svoje slatke tajne priče. Vidiš li prijateljska staračka lica pod lozom na kućnim vratima? Kako sjede držeći se za ruke i strahuju što su oni tako stari, a svijet tako mlad. O Valerio, a ja sam tako mlad i svijet je tako star. Uplašim se ponekad za sebe, tako da bih se zavukao u ćošak i lio vrele suze sažalijevajući se.

VALERIO (pruža mu čašu): Uzmi ovo zvono, ovo ronilačko zvono, i potoni u vinsko more da te ono zaspe perlama. Pogledaj kako vile u zlatnim cipelicama lebde nad čašicama cvjetova vinove loze, udarajući u čembala.

LEONCE (skačući): Dođi, Valerio, moramo nešto učiniti, nešto raditi. Posvetit ćemo se dubokim mislima, istražit ćemo kako to da stolica stoji na tri, a ne na dvije noge. Dođi da raščlanjujemo mrave, da brojimo prašnike. Još ću to dotjerati do jedne

raskošne strasti. Ipak ću naći jednu zvečku koja će mi ispasti iz ruku tek kad budem brao pahuljice i čupkao deku. Imam ja još izvjesnu količinu entuzijazma za potrošiti; ali kad budem lijepo zakuhao kašu, trebat će mi beskrajno mnogo vremena da nađem kašiku kojom ću je kusati. I to je ono što me boli.

VALERIO: Ergo bibamus! Ova flaša nije ljubavnica, nije ideja, ne stvara porođajne bolove, neće postati dosadna niti nevjerna. Ona će ostati jedno te isto od prve do zadnje kapi. Otvori je, i prema tebi će nahrupiti svi snovi koji u njoj drijemaju.

LEONCE: O Bože! Pola života bih pretvorio u molitvu kad bi mi bila dodijeljena jedna jedina slamka koju ću jahati kao veličanstvenog konja dok i sam ne legnem na slamu. - Strašne večeri! Tu dolje je sve tiho, gore se mijenjaju i vuku oblaci, a sunčeva svjetlost nestaje i vraća se. Pogledaj kakvi se čudni likovi tamo bore! Pogledaj one bijele sjene s užasno tankim nožicama i šišmiševim krilima! A sve to odjednom, zbrkano, dok se dolje ne miče ni list ni travka. Zemlja se plaho u sebe samu uvukla, poput djeteta, a iznad njezine bešike prelaze sablasti.

VALERIO: Ja ne znam šta biste vi htjeli, ali meni je baš dobro pri duši. Sunce sija kao gostionička firma, a plameni oblaci iznad toga kao natpis: "Gostionica kod zlatnog sunca". Zemlja i voda ispod toga su poput stola po kojem je proliveno vino, a mi ležimo na tome kao igraće karte kojima su Bog i đavo iz dosade htjeli razbaciti jednu partiju. Pri tome ste vi kralj, a ja žandar, fali nam, dakle, samo dama, jedna lijepa dama s velikim licitarskim srcem na grudima i jednim moćnim tulipanom u koji sentimentalno može potonuti i duga nosina. (Ulaze guvernanta i princeza) Ah, Boga mi, evo je! Samo, to nije tulipan nego prstohvat duhana, i nije nos nego surla. (Guvernanti) Zašto, najdraža, koračate tako brzo da vam se ponekad listovi ukazuju sve do prepoštovanih podvezica?

GUVERNANTA (razbjesnjela, zastaje): A zašto vi, najpoštovaniji, rastvarate gubicu toliko da promatraču stvarate rupu u vidiku?

VALERIO: Da vi, uvažena, ne biste svoj nos raskrvarili o horizont. Takav nos je kao toranj na Libanonu koji stoji prema Damasku.

LENA (guvernanti): Nije valjda put tako dug, draga moja?

LEONCE (sanjarski, za sebe): O da, svaki put je dug. Kuckanje mrtvačkog sata u našim grudima je sporo i svaka kap krvi mjeri njegovo vrijeme, a naš život je jedna podmukla groznica. Za umorne je noge svaki put predug...

LENA (koja ga sluša bojažljivo i snatreći): A umornim očima je svako svjetlo preoštro, umornim usnama svaki dašak pretežak (osmjehuje se) i umornim ušima svaka riječ previše. (Ulazi s guvernantom u kuću.)

LEONCE: O dragi Valerio! Zar ja ne bih također mogao reći: "Ne bi li trebalo to i cijela šuma perjanica s dvije napucane ruže na mojim cipelama..." Mislim da sam ovo sasvim melanholično rekao. Hvala Bogu da se počinjem oslobađati melanholije! Zrak više nije onako svijetao i hladan, nebo se vrelo priljubljuje uza me i teške kapi padaju. - Oh, taj glas: "Nije valjda put tako dug?" Mnogo glasova govori na zemlji i vjeruje se da svi oni govore o različitim stvarima, ali ja sam nju razumio. Ona počiva na meni kao duh dok je iznad voda lebdio prije nego će postati svjetlom. Koje vrenje u dubini, koje postajanje u meni, kako se onaj glas toči kroz prostor! "Nije valjda put tako dug?" (Odlazi.)

VALERIO: Ne, put do ludnice nije tako dug: lahko ga je naći, ja poznajem sve staze, bogaze i puteljke do tamo. A njega već vidim kako jednom širokom alejom ide tamo jednog ledenog zimskog dana, sa šeširom pod rukom, kako se sklanja u hlad golih stabala i hladi maramicom kao lepezom. - On je lud! (Odlazi za njim.)

TREĆA SCENA

SOBA. Lena. Guvernanta.

GUVERNANTA: Ne mislite na onog čovjeka!

LENA: Bio je tako star pod svojim plavim kovrdžama. Proljeće na obrazima, a zima u srcu! To je tužno. Umorno tijelo svugdje nađe počinka, ali umoran duh - gdje bi on trebao počinuti? Pade mi na um jedna užasna misao: vjerujem da ima ljudi koji su nesretni, kojim nema spasa, naprosto zato jer jesu.

(Ustaje.)

GUVERNANTA: Kamo, dijete moje?

LENA: Dolje u bašču.

GUVERNANTA: Ali...LENA: Ali, draga majko, znaš da me je zapravo trebalo staviti u saksiju. Potrebni su mi rosa i

noćni zrak, kao cvijeću. - Čuješ li večernja suglasja? Kako zrikavci pjevaju danu uspavanku, a noćne ljubice ga omamljuju svojim mirisima. Ne mogu ostati u sobi. Zidovi padaju na mene.

ČETVRTA SCENA

VRT. NOĆ I MJESEČINA. Vidi se Lena kako sjedi na livadi

VALERIO (nešto dalje): Lijepa je priroda, a bila bi još ljepša kad ne bi bilo mušica, kad bi birtijski kreveti bili nešto čistiji i kad drvotočci ne bi poput sata kucali u zidovima. Unutra hrču ljudi, vani krekeću žabe, unutra zvižduću kućni, a vani poljski cvrčci. Draga ledino, ovo je jedna ledena odluka! (Liježe na livadu.)

LEONCE (dolazi): O noći balzamična, kao prva koja se spustila na raj. (Primjećuje princezu i približava joj se.)

LENA (za sebe): Grmuša je u snu zacvrkutala. Noć spava dublje, obraz joj je bljeđi i dah tiši. Mjesec je kao usnulo dijete, zlatne kovrdže su mu u snu pale preko ljupkog lica. O, njegov san je smrt. Počiva na svom tamnom jastuku kao mrtvi anđeo, a zvijezde gore oko njega kao svijeće! Jadno dijete! Tužno je, mrtvo, i tako samo.

LEONCE: Ustani u svojoj bijeloj haljini, kreni kroz noć za lešom i pjevaj mu mrtvačku pjesmu.

LENA: Ko to tamo govori?

LEONCE: San.

LENA: Snovi su blaženi.

LEONCE: Sanjaj se, dakle, blaženom i pusti me da ti budem blaženi san.

LENA: Smrt je najblaženiji san.

LEONCE: Pusti me onda da ti budem anđeo smrti. Daj da se moje usne odmah spuste na tvoje oči poput njegovih krila. (Ljubi je.) Lijepi lešu, počivaš na crnom odru noći tako ljupko da priroda mora omrznuti život i zaljubiti se u smrt.

LENA: Ne, pusti me! (Skače i brzo odlazi.)

LEONCE: Previše! Previše! Cijelo moje biće je u ovome jednom trenutku. Sad umri. Više nije moguće. Kako živahno i isijavajući ljepotu hrli stvaranje iz haosa meni ususret! Zemlja je ljuska od tamnoga zlata: kako samo pjenuša svjetlost u njoj i preliva se preko njezinih rubova, a odatle se bljeskovito kotrljaju zvijezde. Jedna kapljica ovog blaženstva pretvara me u jednu čarobnu zdjelu. Dolje, sveti peharu! (Želi se baciti u rijeku.)

VALERIO (Skače i hvata ga): Stop, serenissime!

LEONCE: Pusti me!

VALERIO: Pustit ću vas čim se vi opustite i obećate da ćete vodu pustiti.

LEONCE: Budalo!VALERIO: Zar vaša visost još uvijek nije nadišla poručničku romantiku - baciti kroz prozor

čašu iz koje ste pili u zdravlje svoje voljene.

LEONCE: Gotovo bih rekao da imaš pravo.

VALERIO: Utješite se! Ako ove noći ne budete spavali pod livadom, spavat ćete na njoj. Htjeti u jedan od ova dva kreveta bilo bi isto toliko samoubilački. Ležiš na slami kao da si mrtav, a buhe te bodu kao da si živ.

LEONCE: Pa dobro. (Liježe u travu.) Čovječe, oštetio si me za najljepše samoubistvo. Nikad više u životu neću naći tako izvrstan trenutak za to, a i vrijeme je tako pogodno. Sad sam opet izvan štimunga. Ovaj momak sa svojim žutim prslukom i nebeskoplavim hlačama sve mi je pokvario. - Nek mi nebo udijeli jedan uistinu zdrav i tup san.

VALERIO: Amin! A ja sam spasio jedan ljudski život i cijelu će mi noć moja čista savjest grijati tijelo.

LEONCE: Neka ti tako bude, Valerio!

TREĆI ČIN

PRVA SCENA

Leonce. Valerio.

VALERIO: Ženiti se? Otkad je to vaša visost dotjerala do vječnog kalendara?

LEONCE: Znaš li ti, Valerio, da je i najmanji među ljudima toliko velik da bi cijeli jedan život bio prekratak da bi ga se moglo voljeti? I zato mogu prirediti radost onoj vrsti ljudi koji umišljaju da ništa nije toliko lijepo i sveto da ga oni ne bi morali učiniti još ljepšim i svetijim. Ima užitka u toj ljupkoj aroganciji. Zašto im ga ne bih pruštio?

VALERIO: Vrlo humano i filobestijalno! Ali, zna li ona ko ste vi?

LEONCE: Ona samo zna da me voli.

VALERIO: A zna li vaša visost ko je ona?

LEONCE: Budalo! Pitaj karanfil i biser rose kako im je ime.

VALERIO: Znači, ona je uopće nešto, ako već i to nije odveć grubo i ako odgovora ličnom opisu. - Ali, kako bi se to trebalo odigrati? Hm! Prinče, hoću li ja biti ministar ako se vi danas pred svojim ocem vežete sa svojom Neizrecivom i Bezimenom bračnim pečatom? Vaša riječ?

LEONCE: Moja riječ!

VALERIO: Ubogi vrag Valerio preporučuje se njegovoj ekselenciji državnom ministru Valeriju od Valerievca. - "I šta bi on? Ne poznajem ga. Miči se, nevaljalče!" (Odlazi. Leonce ga slijedi.)

DRUGA SCENATRG PRED DVOROM KRALJA PETRA.Zemaljski vijećnik. Upravitelj škole. Seljaci uređeni kao nedjeljom, s jelovim granama u rukama.

ZEMALJSKI VIJEĆNIK Dragi gospodine školniče, kako se drže vaši ljudi?

ŠKOLNIK Oni se u svojoj nevolji drže tako dobro da se već odavno drže jedan za drugog. Oni u sebe valjano ulivaju alkohol, inače se na ovoj žegi ne bi mogli ovako dugo održati. Hrabro, ljudi! Ispružite svoje jelove grane naprijed da bi se mislilo kako ste vi jelova šuma, a vaši nosevi jagode, vaše kape rogovi divljači, a vaše hlače od jelenje kože mjesečina u šumi. I upamtite: posljednji ide uvijek ispred prvoga, tako da izgleda kao da ste dignuti na kvadrat.

VIJEĆNIK: A vi, školniče, stojite za trijeznost.

ŠKOLNIK: Razumije se, pa od trijeznosti još jedva stojim.

VIJEĆNIK: Pazite, ljudi, u programu stoji: "Svi podanici će od slobodnih komada biti čisto odjeveni, dobro nahranjeni i zadovoljnih lica postrojeni duž puta." Nemojte nas sramotiti.

ŠKOLNIK: Budite postojani! Ne češkajte se iza ušiju i ne useknjujte se dok visoki par prolazi pored vas, a pritom pokazujte pripadajuću dirnutost, ili će biti primijenjena dirljiva sredstva. Shvatite šta se za vas čini: postavljeni ste upravo tako da vjetar od kuhinje puše prema vama, tako da i vi jednom u životu imate priliku omirisati pečenje. Znate li još lekciju? Hej? Vi!

SELJACI: Vi!

ŠKOLNIK: Vat! SELJACI: Vat!ŠKOLNIK: Vivat!

SELJACI: Vivat!ŠKOLNIK Dakle, gospodine vijećnice! Vidite kako je inteligencija u porastu. Zamislite, ovo

je latinski! A večeras dajemo i jedan transparentni bal pomoću rupa u našim jaknama i hlačama, a vlastitim šakama udaramo si kokarde na glave.

TREĆA SCENAVELIKA SALA. NAGIZDANA GOSPODA I DAME, BRIŽLJIVO GRUPIRANI.Ceremonijalmajstor i nekoliko sluga u prednjem planu.

CEREMONIJALMAJSTOR: To je žalosno! Sve upropast. Pečenke se stežu. Čestitke se krive. Visoke kragne se sliježu kao melanholične svinjske uši. Seljacima iznova rastu nokti i brade. Vojnicima se kovrdže dižu. Među dvanaest djevica nema niti jedne koja horizontalnom položaju ne bi dala prednost pred uspravnim.

PRVI SLUGA: U svojim bijelim haljinicama one izgledaju kao iscrpljeni svileni zečevi, a dvorski pjesnik rokće oko njih kao zabrinuto morsko prase. Gospoda oficiri kvare svoje držanje, a dvorske dame stoje kao pregrade u solani; so im se kristalizira na ogrlicama.

DRUGI SLUGA: One su to sebi u najmanju ruku učinile udobnim; ne bi se moglo reći da varaju onim što im je na ramenima. Iako nisu otvorena srca, jesu otvorene sve do srca.

CEREMONIJALMAJSTOR: Da, one su dobre mape Turske carevine: vide se Dardaneli i Mramorno more. Naprijed, nevaljalci! Na prozore! Dolazi njihovo veličanstvo!

Ulaze kralj Peter i Državno vijeće

PETER: Dakle, i princeza je nestala? Ima li traga našem voljenom princu nasljedniku? Jesu li moji nalozi izvršeni? Jesu li granice pod nadzorom?

CEREMONIJALMAJSTOR: Da, veličanstvo. Pogled iz ove sale dozvoljava nam najstroži nadzor. (Prvom slugi) Šta si ti vidio?

PRVI SLUGA: Jedan pas je, tražeći gospodara, projurio kroz našu državu.

CEREMONIJALMAJSTOR: (Drugom slugi): A ti?

DRUGI SLUGA: Neko šeta na sjevernoj granici, ali to nije princ, ja bih ga prepoznao.

CEREMONIJALMAJSTOR (Trećem slugi): A ti?

TREĆI SLUGA: Izvinite - ništa.

CEREMONIJALMAJSTOR: To je veoma malo. A ti?

ČETVRTI SLUGA: Također ništa.CEREMONIJALMAJSTOR: To je isto tako malo.

PETER: Ali, Državno vijeće, nisam li ja došao do zaključka da se ovoga dana moje kraljevsko veličanstvo raduje i da rečenog dana bude slavljena svadba? Nije li to bila moja najtvrđa odluka?

PREDSJEDNIK: Da, vaše veličanstvo, tako je protokolirano i zapisano.

PETER: I ne bih li se ja kompromitirao ako ne bih proveo svoj zaključak?

PREDSJEDNIK: Kad bi se vaše veličanstvo još ikako moglo kompromitirati, ovo bi bio takav slučaj.

PETER: Nisam li dao svoju kraljevsku riječ? - Da, ja ću svoj zaključak odmah pretvoriti u djelo, radovat ću se. (Trlja ruke.) O, ja sam izvanredno radostan.

PREDSJEDNIK: Svi zajedno dijelimo osjećanja vašeg veličanstva u mjeri u kojoj je to podanicima moguće i preporučljivo.

PETER: Ah, ne znam šta ću od radosti. Dat ću da se komornicima naprave crvene haljine, nekoliko ću kadeta učiniti poručnicima, podanicima ću dozvoliti - ali, ali svadba? Nije li druga polovina odluke glasila da treba biti proslavljena svadba?

PREDSJEDNIK: Da, vaše veličanstvo.

PETER: Da, ali ako princ ne dođe, a princeza također ne dođe, tada, tada...

PREDSJEDNIK: Da, ako princ ne dođe, a princeza također ne dođe, tada...

PETER: Tada? Tada?

PREDSJEDNIK: Tada se njih dvoje ne mogu vjenčati.

PETER: Stani, je li zaključak logičan? Ako - tada... Tačno! Ali moja riječ, moja kraljevska riječ!

PREDSJEDNIK: Neka se vaše veličanstvo utješi drugim veličanstvima! Kraljevska riječ je jedna stvar - jedna takva stvar - koja je ništa.

PETER (slugama): Vi još ništa ne vidite?

SLUGE: Vaše visočanstvo, ništa, ama baš ništa.

PETER: A ja sam bio odlučio tako se radovati! Upravo s dvanaestim udarom zvona htio sam početi radovati se punih dvanaest sati - postat ću skroz melanholičan.

PREDSJEDNIK: Zahtijevat ćemo od svih podanika da dijele osjećanja vašeg veličanstva.

CEREMONIJALMAJSTOR: Onima koji pri sebi nemaju maramice, plakanje ipak nije dozvoljeno iz razloga pristojnosti.

PRVI SLUGA: Stop! Vidim... Šta?! To je nešto kao izbočina, kao nos, ostalo još nije s ovu stranu granice; onda vidim još jednog čovjeka, pa još dvije osobe suprotnog spola.

CEREMONIJALMAJSTOR: U kojem pravcu?

PRVI SLUGA: Idu ovamo. Dolaze prema zamku. Tu su!

Valerio, Leonce, guvernanta i princeza ulaze maskirani.

PETER: Ko ste vi?

VALERIO: Znam li ja to? (Sporo skida maske jednu za drugom.) Jesam li ovo? ili ovo? ili ovo? Istinu govoreći, plašim se da sebe ovako listam i svoje ljuske ovako razlažem.

PETER (U neprilicil): Ali, ali nešto biste ipak morali biti?

VALERIO: Ako vaše veličanstvo naredi! Ali prekrijte onda, moja gospodo, ogledala okolo, sakrijte svoju svijetleću dugmad i ne gledajte me tako da se u vašim očima odražavam kao u ogledalu, inače zaista više ne znam ko sam ja zapravo.

PETER: Ovaj čovjek me dovodi do konfuzije i dešperacije. Ja sam totalno zbunjen.

VALERIO: Ali ja sam ustvari htio visokom i učenom društvu objaviti da su evo ovdje došla dva slavna automata i da sam ja treći možda čudniji od oba, kad bih zapravo i ja sam stvarno znao ko sam, čemu se zapravo ne bi trebalo čuditi, jer ni ja sam ne znam ništa o onome što govorim i čak ne znam ni to da ne znam, tako da je veoma vjerovatno da se mene samo tako pušta govoriti i da sve to nije ništa nego valjanje i mljevenje, koje sve kaže. (Kričećim tonom) Pogledajte ovdje, moja gospodo i dame, dvije osobe obaju spolova, mužjaka i ženku, gospodina i damu! Ništa osim umijeća i mehanizma, ništa osim ljepenke i satne opruge. Svaka ima jednu finu, finu oprugu od rubina pod noktom malog prsta na desnoj nozi i kad se malo pritisne, mehanika radi punih pedeset godina. Ove su osobe tako savršeno urađene da ih se uopće ne bi moglo razlikovati od drugih ljudi kad se ne bi znalo da su one puka ljepenka; moglo bi ih se zapravo učiniti članovima ljudskog društva. Oni su veoma plemeniti, jer govore književno. Oni su veoma moralni jer ustaju na udarac zvona, ručaju na udarac zvona i idu u krevet na udarac zvona; oni imaju i dobru probavu, što dokazuje da imaju čistu savjest. Oni imaju izrazito fini osjećaj za pristojnost, jer dama uopće nema riječi za nogavice, a gospodinu je načisto nemoguće ići uz stepenice iza i niz stepenice ispred svoje žene. Oni su veoma obrazovani, jer dama pjeva sve nove opere, a gospodin nosi manžete. Pazite, moja gospodo i dame, oni su sada u jednom interesantnom stadiju: mehanizam ljubavi počinje se očitovati, gospodin je dami već nekoliko puta ponio šal, dama je već nekoliko puta zakolutala očima i pogledala pre-ma nebu. Oboje su već više puta prošaputali: Vjera, Ljubav, Nada! Oboje izgledaju već tako usklađeno da fali još samo sitna riječca: Amin.

PETER (Stavljajući prst na nos): In effigie? in effigie? Predsjedniče, ako se nekoga objesi in effigie, nije li to isto toliko dobro kao da je obješen uredno.

PREDSJEDNIK: Nek vaše visočanstvo oprosti, to je mnogo bolje, jer on kod toga ne trpi nikakvu muku, a ipak je obješen.

PETER: To je to! Slavit ćemo svadbu in effigie. (Pokazujući na Leonca i Lenu.) Ovo je princeza, a ovo je princ. Ja ću provesti svoj zaključak, ja ću se radovati. Neka zvone zvona! Priredite svoje čestitke! Brzo, gospodine dvorski propovjedniče!

Dvorski propovjednik istupa naprijed, iskašljava se, nekoliko puta pogleda prema nebu.

VALERIO: Počinji! Pusti svoja proklinjuća lica i počinji! Idemo!DVORSKI PROPOVJEDNIK (sasvim ozbiljno): Ako mi.. . ili... ali...

VALERIO: Jerbo i poradi...

DVORSKI PROPOVJEDNIK: Jer.. .

VALERIO: Prije postanka svijeta...

DVORSKI PROPOVJEDNIK: Da...

PETER: Skratite, dragi.DVORSKI PROPOVJEDNIK (sabirući se): Blagoizvoli li vaša visost princ Leonce od

kraljevstva Popo i blagoizvoli li vaša visost princeza Lena od kraljevstva Pipi, i blagoizvole li vaše visosti međusobno, uzajamno se i obostrano imati, izgovorite glasno i čujno jedno Da.

LENA I LEONCE: Da!

DVORSKI PROPOVJEDNIK: Ja na to kažem: Amin.

VALERIO: Dobro urađeno, kratko i sigurno; pa tako su bili stvoreni muško i žensko, dok su sve životinje raja stajale oko njih. (Leonce skida masku.)

SVI: Princ!

PETER: Princ! Moj sin! Ja sam izgubljen, ja sam prevaren! (Ide prema princezi) Ko je ova osoba? Dat ću da se sve ovo proglasi nevažećim!

GUVERNANTA (skida princezi masku, trijumfalno): Princeza!

LEONCE: Lena?

LENA: Leonce?

LEONCE: Aj, Lena, ovo je bio bijeg u raj.

LENA: Ja sam prevarena!

LEONCE: Ja sam prevaren!

LENA: O slučaja!

LEONCE: O providnosti!VALERIO: Ja se moram smijati, moram se smijati. Vaše visosti su uistinu slučajem pripale

jedna drugoj; nadam se da ćete u slučajnoj ljubavi naći i uzajamnu ljubav.

GUVERNANTA: Da moje stare oči i to konačno vide! Lutajući kraljević! Sad mogu mirno umrijeti.

PETER: Djeco moja, ja sam dirnut, ne znam šta ću od ganuća. Ja sam najsretniji čovjek! Ovim svečano predajem vlast u tvoje ruke, sine moj, i odmah ću početi nesmetano misliti. Kad bi mi, sine moj, prepustio ove mudrace (pokazuje na Državno vijeće) da me podržavaju u mojim nastojanjima. Dođite, gospodo, mi moramo misliti,

nesmetano misliti! (Udaljava se s Državnim vijećem) Onaj čovjek me je prije učinio konufuznim, moram se iz toga izbaviti.

LEONCE (prisutnim): Gospodo moja! Moja supruga i ja beskrajno žalimo da ste nam danas tako dugo stajali na dispoziciji. Vaš položaj je tako žalostan da mi ni po koju cijenu ne želimo više vašu postojanost stavljati na probu. Idite kući, ali ne zaboravite vaše govore, propovijedi i stihove, jer sutra počinjemo užitak, još jednom, iznova, mirno i opušteno. Doviđenja.

Svi odlaze, ostaju Leonce, Lena, Valerio i guvernanta.

LEONCE: Dakle, Leno, vidiš li sad kako su nam džepovi puni lutaka i igračaka? Šta ćemo s tim početi? Hoćemo li im svima napraviti brkove i okačiti sablje? Ili ćemo im navući frakove i pustiti ih da tjeraju infuzorijsku politiku i diplomatiju, dok mi nedaleko sjedimo s mikroskopom? Ili osjećaš želju za verglom oko kojeg će oblijetati mliječnobijeli estetski mišići? Ili ćemo napraviti teatar? (Lena se naslanja na njega i odmahuje glavom.) Ali ja bolje znam šta ti želiš: dat ćemo razbiti sve satove, sve ćemo kalendare zabraniti, a sate i mjesece ćemo računati prema cvjetnom satu, na osnovu cvjetanja i rađanja. Svoju malu zemlju ćemo okružiti sabirnim ogledalima, da više nema zime, a mi ćemo se ljeti izdestilirati do Ischiaje i Caprija i po cijelu godinu se nalaziti između ruža i ljubičica, naranči i lovora.

VALERIO: A ja ću biti državni ministar i donijet ću dekret po kojem će svaki onaj ko sebi žuljeve na rukama napravi biti stavljen pod starateljstvo, a onaj ko pretjera radeći biti kriminalistički gonjen; svako ko se hvali da hljeb svoj jede u znoju lica svoga bit će proglašen ludim i opasnim po ljudsko društvo; a mi ćemo leći u hlad i moliti Boga za makarone, bostan i smokve, za muzikalna grla, klasična tijela i komotnu religiju!