BIBLIOTEKA TRIBINA IBN SINAibn-sina.net/images/stories/monografije/Prijelom_za_tribinu_4.pdf · Prijelom za tribinu 4.indd 2 20/03/2019 09:37. Sarajevo, mart 2019. Hajrudin Somun

BIBLIOTEKA

TRIBINA IBN SINA

Knjiga 4

Prijelom za tribinu 4.indd 1 20/03/2019 09:37

Izdavač:Naučnoistraživački institut “IBN SINA”, SarajevoPotok 24, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovinae-mail: [email protected] www.ibn-sina.net

Za izdavača:Dr. Kazem Zoghi Barani

KorekturaHajra Polovina

Dizajn & DTP:“IBN SINA”

Štampa: SABAH-PRINT

Za štampariju:Anel Elezović

BIBLIOTEKA TRIBINA IBN SINAKnjiga 4


Sarajevo, mart 2019.

Hajrudin Somun

Četiri decenije od iranskeislamske revolucije

Zlatko Dizdarević

40 godina od iranske revolucije

BIBLIOTEKATRIBINA IBN SINA

Knjiga 4


U ovoj knjizi nalaze se integralni tekstovi izlaganja Hajrudina Somuna i Zlatka Dizdarevića sa Redovne mjesečne tribine “Ibn Sina”, na temu 40 godina Islamske revolucije u Iranu, održane 27. februara 2019. godine u Amfiteatru Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu.


[ 5 ]

Hajrudin Somun

ČETIRI DECENIJE OD IRANSKE ISLAMSKE REVOLUCIJE

Islamska Republika Iran proslavila je u februaru ove godi-ne četiri decenije postojanja. To je već samo po sebi ve-liki vremenski domet i očigledan pokazatelj uspjeha nje-

ne islamske revolucije koja je doživjela vrhunac obaranjem monarhije 11. februara 1979. godine. Koliko god je važno što je tako dugo opstao jedan državni sistem utemeljen na duhovnim vrijednostima, isto toliko je značajno da je svih tih četrdeset godina Iran ostao jedini bastion nezavisnosti i otpora vanjskim hegemonističkim silama na Srednjem isto-ku. Koristeći se ovom prilikom i željom Instituta „Ibn Sina“ iz Sarajeva da godišnjicu I. R. Iran obilježi opažanjima jednog od posljednjih stranih svjedoka islamske revolucije, nastojat ću da evociram njene početke, tok, vrhunac, karakteristike, uspjehe i propuste u proteklim godinama, oslanjajući se na vlastito iskustvo, ali i stavove drugih analitičara iranskih re-volucionarnih i poslijerevolucionarnih zbivanja.1

* * *

1 U ovom radu autor se koristio i materijom iz svojih knjiga Korijeni iranskog revolta (zajedno s Rezom Barahenijem, NIN, Beograd, 1979. god.) i Seferna-ma iz Irana (Dobra knjiga, Sarajevo, 2019. god.).


[ 6 ]

Hajrudin Somun

Kao i pri svakoj prethodnoj godišnjici obilježavanja iran-ske islamske revolucije, tako je i pri ovoj u svijetu izraža-vano čuđenje kako je uopće mogao preživjeti jedan sistem zasnovan na vjeri koji je ona dovela na vlast. Tako se govo-rilo na njenu desetu godišnjicu, koju sam dočekao u Iranu, kao i na 35. na čiju sam proslavu pozvan u Teheran, te ovu 40. koju sam pratio iz svoje domovine Bosne i Hercegovine. Prvu deceniju obilježio je rat koji je Irak poveo protiv Irana, a naredne tri razne vrste ekonomskih sankcija, pa ipak „vlast ajatollaha“ kako se na Zapadu uprošćeno naziva taj sistem, nije pokleknuo pred raznim oblicima unutrašnjih teškoća i vanjskih pritisaka. Pogotovo se tada, februara 1979. nije vje-rovalo da će tako dugo opstati. Ni Iranci, ni oni koji su izveli revoluciju, ni koji su je pratili, simpatisali ili osuđivali. Strani reporteri i diplomati, kad bi se poveo razgovor o tome koliko bi mogla potrajati islamska revolucija, rekli bi nekoliko sed-mica, nekoliko mjeseci, najviše godinu. Ja bih im odgovarao: „Živi bili pa vidjeli, ostaće oni najmanje petnaestak, možda i dvadeset godina“. Pozivao sam se na česte smjene manje ili više reformskih perioda u iranskoj historiji, ali i snagu revo-lucionarnog masovnog pokreta koji je doveo do tako brzog i neočekivanog pada monarhije. Ni u Americi, gdje se kroji-la sudbina monarhije Pahlavi od početka 1950-ih, niko nije očekivao da će ona tako brzo i na tako dramatičan način pa-sti. Za iransku 1978/79. godinu krvavih nereda, milionskih protesta i smjena vlada i generala, tadašnji šef CIA Stanfield Turner je, pet dana po povratku ajatollaha Homeinija u Iran, izjavio: „CIA je znala za široki pokret i nezadovoljstvo religi-oznih, kulturnih, političkih i ekonomskih snaga u Iranu. Bilo je to kao kada izbija serija vulkana, ali nijedan ne proklju-ča toliko da ga vlada ne može kontrolisati. Ali nismo mogli predvidjeti da jedan 78-godišnji svećenik može biti kataliza-tor svih tih snaga i da ćemo imati jedan silan vulkan – istin-sku nacionalnu revoluciju.“ Na kraju je još rekao: „Pretpo-stavljam da čak ni ajatollah Homeini nije shvatao kako brzo napreduju njegov uticaj i moć.“2

2 Washington Post, 6. februar 1979. godine.


[ 7 ]

Četiri decenije od iranske Islamske revolucije

Na osnovu zbira događaja, iranskih i stranih izvora i lič-nog iskustva, iransku Islamsku revoluciju 1979. godine bih pomjerio deceniju i po unazad, a cjelokupni razvoj Irana od početka 1960-ih godina podijelio u četiri faze. Prva, pri-premna faza trajala je od 1963–1978. godine. Druga faza, od početka 1978. do početka 1979. kad je oborena monarhija. Treća je decenija 1979–1989. koju karakterišu uspostava islamskog sistema, rat s Irakom i smrt vođe revolucije ajatol-laha Homeinija. Četvrta faza je konsolidacija islamske repu-blike koja traje od 1989. godine.

Počelo je 15. hordadaEpitet islamski je, dakle, bitna karakteristika iranske re-

volucije, a otpor despotskom monarhističkom sistemu i njegovom služenju vanjskim silama i interesima glavno na-čelo na kojem je pokrenuta, vođena i trajala sve do danas. Posmatran u širem kontekstu nego što je duhovni, propali pokušaj Muhamada Mosadeka 1952/1953. godine mogao bi se također smatrati početkom pokreta za obaranje monar-hije. Ipak se računa da su inicijalni događaji koji su doveli do ustanovljenja Islamske Republike Iran kakva je ona danas krenuli otvorenim sukobom između dinastije Pahlavi i šiit-ske uleme 1963/1964. godine, na čijem čelu se već tada po-javio ajatollah Ruhollah Musavi Homeini, koji će dati glavni pečat cjelokupnom procesu koji se naziva iranskom islam-skom revolucijom. Iako se za konkretan početak revolucije često uzima početak 1978, ta je godina obilježila samo po-sljednju fazu pred pad monarhije. Pravi početak revolucije zbio se u nekoliko dana juna 1963. godine.

Već od početka 1963. godine, popularni predavač iz mje-sta Homein je s katedre medrese Fajzije u Komu pozivao narod na bojkot novog plana šahove „vesternizacije“ Irana pomoću „bijele revolucije“. Tako je Muhamad Reza Pahlavi nazvao svoj pokušaj modernizacije zemlje, na što su ga na-vratili Amerikanci, uplašeni da bi im se zbog nezadovoljstva masa mogao oteti važan politički i vojni saveznik na južnim linijama odbrane od sovjetskog komunizma. Bilo je to vrije-me kada su u arapskom svijetu naseristički pokreti i režimi


[ 8 ]

Hajrudin Somun

istiskivali zapadne sile, a privlačili Sovjetski Savez koji ih je snabdijevao naoružanjem i pokretao velike investicione projekte poput asuanske brane u Egiptu. „Bijela revolucija“ je imala neke pozitivne efekte na ekonomskom i socijalnom planu, posebno u oblasti zdravstva i obrazovanja. Iako su Kubanci bili dio suprotnog komunističkog tabora, od njih je posuđen sistem „korpusa opismenjavanja“ masa pomoću kojeg je broj učenika osnovnih škola sa milion i po povećan na četiri miliona, a mnogi od završenih studenata humani-tarnih fakulteta koji su prihvatili da idu u te korpuse u za-mjenu za oslobađanje od služenja vojske ostajali su na selu kao učitelji i kasnije se pridružili islamskoj revoluciji. Broj doktora i bolnica se utrostručio za desetak godina, pa su iskorijenjene epidemije koje su pogađale siromašne oblasti zemlje.

Šahove limitirane reforme nisu bile dovoljne da bi zado-voljile široke mase Iranaca, zato što je najveći dio prihoda od izvoza nafte išao na naoružavanje armije, održavanje poslušnog državnog i policijskog aparata i bogaćenje prin-čeva, dvorjana i samog carskog bračnog para. Koliko je bila ograničena zemljišna reforma kojom su od veleposjednika oduzeta velika imanja i dijeljena na kredit onima koji su je obrađivali dovoljno govori podatak da je od oko 2.300 sela koja su bila u vlasništvu njegovog oca šaha Reze, šah Muha-mad Reza oko osam stotina zadržao za sebe.

Kako je odmicala 1963. godina, Homeini se u svojim predavanjima na seminarima u Komu sve oštrijim riječima obraćao studentima. Govorio je da šah treba da izađe iz svo-je palače i vidi sirotinjske četvrti na jugu Teherana. Studenti su prepričavali po Komu kako je uzeo Kur’an u jednu ruku, a ustav u drugu, pa optužio šaha da je pogazio svoju zakletvu da će braniti i svetu islamsku knjigu i ustav usvojen počet-kom vijeka za vrijeme ustavne revolucije. Osuđivao je šaha zbog pokornosti Americi i Izraelu, pozivao na otkazivanje proslave Nouruza, iranske nove godine i protivio se izlasku žena na izbore.

Kad je nastupila Ašura te godine, odnosno prva deka-da islamskog mjeseca muharrema kada muslimani šiiti na


[ 9 ]


razne načine evociraju tragičnu smrt Imama Huseina koga je 680. godine pogubila vojska umejidskog halife Jezida, vlasti su naredile da se tokom tih ceremonija ne smije go-voriti protiv šaha i Izraela i tvrditi da je „islam u opasnosti“. Na sam deseti muharrem ili 3. juni, Homeini je pred masom seminaraca u Komu upozorio šaha da će: „Ako ne promije-ni smjer, doći dan kada će narod izražavati zahvalnost zbog njegovog odlaska iz Irana“. On je vladu šaha Pahlavija upo-redio sa Umejidima, a Muhamada Rezu sa halifom Jezidom. Nazvao ga je marionetom Izraela. Smatrao je da iza zabrane govora protiv šaha i Izraela stoji američka obavještajna služ-ba CIA. Jezikom bliskim masama vjernika, što će odlikovati sve njegove buduće nastupe, on je rekao: „Ako ne kažemo da je šah takav i takav, zar to nije istina? Ako kažemo da je Izrael opasan za islam, zar on nije opasan? Ako CIA kaže da ne govorimo o šahu i Izraelu, da li to znači da je šah po nji-hovom mišljenju Izraelac?“ Ljudi su jecali kada je Homeini govorio: „Zabrinuti smo i tužni zbog stanja u kojem se nalazi ova upropaštena zemlja.“3

Poslije dva dana, u zoru 5. juna 1963, policija je Homei-nija sprovela iz Koma u Teheran, u zatvor Kasr. Bio je to 15. hordad 1342. godine po iranskom kalendaru, koji se sim-bolično uzima kao početak islamske revolucije. Taj događaj se svake naredne godine obilježavao vjerskim skupovima i demonstracijama, a i danas je 15. hordad jedan od iranskih zvaničnih praznika. Kada se pročulo za Homeinijevo hapše-nje u Teheranu, Komu, Mašhadu i Širazu izbile su demon-stracije i sukobi s policijom u kojima je poginulo četiri stoti-ne ljudi. Homeini je smješten u kućni pritvor u teheranskoj četvrti Davudije.

U proljeće naredne godine Homeiniju je dozvoljeno da se vrati u Kom, ali on nije prestao kritikovati vlast. Poseb-no se okomio na zakon o kapitulacijama, odnosno o imu-nitetu američkih građana koji po bilo kojoj osnovi borave u Iranu. Kapitulacijama su nazvane trgovinske privilegije i eksteritorijalna prava koja su muslimanska carstva, posebno

3 Detalji govora prema: http://old.ido.ir//en/en-a.aspx?a=1388042008


[ 10 ]

Hajrudin Somun

osmansko, davala kršćanskim silama. Po uzoru na turske imtijazate i u safavidskom Iranu je bilo nepisano pravilo da se takve privilegije daju evropskim trgovcima, a carska Rusija ih je kadžarskoj dinastiji zvanično nametnula 1828. godine u mirovnom paktu u Turkmenčaju. Poslije pobjede Oktobarske revolucije, Lenjinova vlada je unilateralno uki-nula kapitulacije prema Iranu, one nisu ušle ni u sporazum o prijateljstvu i saradnji koji su dvije zemlje potpisale 1921. go-dine, ali ih je šah Reza Pahlavi proglasio nevažećim tek 1927, kada je isteklo 99 godina od kadžarsko-ruskog sporazuma. Istiskujući postepeno Rusiju i Britaniju kao strane sile koje diktiraju politiku Irana i koje su u oba svjetska rata okupira-le njegovu teritoriju, Amerikanci su krajem 1943. god., kod vlade Kavama Alsultana za svoju „vojnu misiju“ isposlovali pravni imunitet.

Nakon dvije godine rasprave o zakonu o izuzeću Ameri-kanaca od iranskog sudstva, bez obzira na to kakav prekršaj ili zločin počinili, on se našao pred Medžlisom u oktobru 1964. god. Homeini je u Komu održao žestok govor, nazvavši taj akt izdajom nezavisnosti i suvereniteta Irana, a sve čla-nove Medžlisa izdajicama ako za njega glasaju. Za Ameri-kance je rekao da „oni misle da su svi Iranci nešto malo više od robova američkih i zapadnih ideala.“ On je ovako počeo svoje obraćanje članovima Medžlisa: „Naša čast je pogaže-na, a veličina Irana ocrnjena...Gospodo, ja vas upozoravam. O vojsko Irana, o političari Irana, proglašavam opasnost! Tako mi Boga, onaj ko se ne usprotivi, čini kardinalan grijeh. O islamske vođe, spašavajte islam! Ulemo iz Nedžefa, ule-mo iz Koma, spašavajte islam!“ O politici SAD prema Iranu je rekao: „Amerika je gora od Engleske, Engleska je gora od Sovjeta, a Sovjeti su gori od svih... Ali mi smo danas suoče-ni s njihovom prljavštinom, s Amerikom. Neka predsjed-nik SAD zna da je kod našeg naroda najomraženiji čovjek...Svi naši problemi dolaze iz Amerike, iz Izraela, a Izrael je iz Amerike. Islamski narodi općenito mrze strance, posebno Amerikance.“4

4 Capitulation in Iran, Islamic Revolution Document Center, http://www.irdc.ir/en/


[ 11 ]


Zakon je ipak usvojen u parlamentu, a trećeg novembra, oko tri po ponoći, pred Homeinijevu kuću su došli policijski specijalci, probudili ga, izveli i folkswagenom ga odvezli na aerodrom Mehrabad gdje je čekao specijalni avion kojim je prebačen u Tursku. Iz Turske je prešao u Nedžef, u blizinu groba prvog šiitskog Imama Alija, gdje će ostati u egzilu do početka 1979. godine.

Sve to što se događalo 1963/1964. godine indikativno je za dalji tok iranske revolucije, sve do njene pobjede u febru-aru 1979. Osnovni problemi su naznačeni, glavni krivac za tegobe naroda viđen u despotskom monarhističkom siste-mu, a glavni neprijatelj u Americi. SAD su mentor i zaštit-nik dinastije Pahlavi. Problemi na koje je Ruhollah Homeini ukazivao iz Koma bili su prije svega političke, a ne vjerske prirode. On poziva Medžlis, dakle ustavnu instituciju, i iran-sku armiju, dakle carsku vojsku, da se odupru pogrešnoj i sluganskoj politici monarha, ali još ne da se obara monar-hija. U izgnanstvu u Iraku on nastavlja političku kampanju koja je još u duhu tradicionalnog šiitskog otpora tiraniji, ali to više nije tihi otpor, nego djelotvorna borba. Visoku šiitsku titulu mardžae taklid koja označava izvor oponašanja, a onaj ko je stekne ima pravo samostalno donositi vjerske pravne propise i presude, Homeini je stekao još u Komu, uspinjući se na ljestvici visokih autoriteta iznad ostalih ajatollaha po-slije smrti najvećeg od njih, Sejjida Huseina Borudžerdija.

Homeinija je veliki broj dvanaestoimamskih šiita već smatrao svojim mardžae taklidom u Iraku, Pakistanu, Afga-nistanu i Indiji. Po tome bi njemu trebalo da bude svejedno gdje se nalazi ako mu je stalo samo do vjerske titule. Isprav-ljanje pogrešnog puta kojim je dinastija Pahlavi krenula i sr-ljala u zagrljaj Amerike putem vraćanja Irana na pravi put vjere Poslanika Muhammeda i Imama Alija ostao je njegov glavni cilj. Međutim, on je već početkom 1970-ih godina u seriji predavanja u medresi Šejh Murteza u Nedžefu, koja su štampana na arapskom i perzijskom jeziku pod naslovom Islamska vladavina, zastupao tezu da je monarhija u suprot-nosti s islamom i da je Bog objavio svoje zakone ljudima, tako da oni mogu voditi muslimane. Prema tome, ne treba


[ 12 ]

Hajrudin Somun

čekati dolazak dvanaestog imama Mehdija da bi se primje-njivali božanski zakoni, nego to u njegovoj odsutnosti mogu činiti oni koji poznaju te zakone, odnosno islamski pravni-ci, fukaha. Oni mogu ne samo da nadgledaju poslove jed-ne muslimanske države nego, također, da obavljaju izvršnu vlast. „Istinski vladari su fukaha, i vladavina treba da je zva-nično njihova“, pisao je tada Homeini, postavljajući osno-vu teorije o velajate-fakihu, vladavini vrhovnog islamskog pravnika. Pod uticajem filozofa Farabija i Mula Sadraa, on je islamski pravni princip velajete-fakiha razvio u političku doktrinu da „kada dinastija Pahlavi izgubi legitimnost, bude zamijenjena političkim sistemom u kojem će vladati ulema ili jedan od uleme.“5

Homeinijeva predavanja su se tajno prenosila iz Iraka u Iran i najprije izučavala na šiitskim houzama. Ona su postala popularna u širim krugovima vjernika posebno poslije jedne godišnjice njegovog hapšenja, 15. hordada kada su u Komu izbile demonstracije studenata, a policija jednog studenta bacila s krova Fajzije medrese. Drugi šiitski velikodostojnici i veliki ajatollasi, poput ajatollaha Šariatmadarija i ajatollaha Taleganija, nisu se slagali s idejama da ulema preuzme poli-tičku vlast. Međutim, sve dublje srljanje Muhamada Reze u dikaturu i zavisnost od Amerike uticali su na mase pobožnih Iranaca da vjeruju u nadu izbavljenja koju su im pružale pre-davanja i pisane poruke Ruhollaha Homeinija koje su se pre-nosile po džamijama i medresama, a na kasetama po uni-verzitetima i bazaru. Narod je šaha sve više poistovjećivao s Jezidom, ubicom mučenika Huseina, a Homeinija počeo nazivati svojim imamom.

U prvoj fazi revolucije šah je pokušavao da manipuliše nezadovoljstvom uleme smjenama vlada. To je učinio već poslije 15. hordada, smjenjujući premijera Asadollaha Ala-ma, okrivljujući ga za nerede koji su izbili zbog hapšenja Homeinija. Njegov nasljednik Hasanali Mansur naručio je iz SAD za 200 miliona dolara smrtonosnog naoružanja za

5 H. E. Chehabi and Asghar Schirazi, „The Islamic Republic of Iran“, Journal of Persianate Studies 5, (2012), str. 175–204.


[ 13 ]


suzbijanje daljih nereda. Narednih godina šah je, pod pri-tiskom američkog predsjednika Jimmija Cartera, malo po-pustio dizgine diktature i torture Savaka, specijalne polici-je koju su obučavali instruktori CIA-e i izraelskog Mosada. Ignorišući sve šire nezadovoljstvo opozicionih političara iz mosadovskog Nacionalnog fronta i ljevičarskih organizaci-ja, a posebno masa šiitskih vjernika, Amerikanci su na šaha Muhamada Rezu bacili sve karte, ali će na njemu izgubiti Iran koji su smatrali „otokom stabilnosti u turbulentnom kraju svijeta“.

Godina u kojoj se rasplamsala revolucijaDruga faza revolucije se sva zbila u jednoj godini, od po-

četka 1978. do početka 1979. godine, a uvod joj je priredio sam američki predsjednik Carter, koji je posljednjeg dana 1977. godine doletio u Teheran da sa šahom Pahlavijem i caricom Farah dočeka Novu godinu. Bilo je to prvi put da jedan američki predsjednik dočeka Novu godinu izvan svoje zemlje, ali i da doživi da se na teheranskim ulicama Ameri-ka počne nazivati šejtane-bozorg, veliki satana. Naime, tih dana je još trajao mjesec muharrem i tek se završila ašu-ra, nabijena, kao i svaka prethodna, duhovnom napetošću i otporom tiraniji. U Komu se 8. januara 1978. god., visoka ulema sastala kod velikog ajatollaha Hoseina Hamadanija i odlučila da se prekine nastava u svim houzama i fakultetima u znak protesta zbog klevetničkog članka protiv Homeinija koji se prethodnog dana pojavio u teheranskom listu Ete-laat. U uvodniku, iza kojeg su stajali dvor i vlada, Homeini je nazvan antipatriotom, avanturistom, nevjernikom, britan-skim pijunom. Pisalo je da i nije pravi Iranac, jer mu se djed doselio iz Indije, da je vodio raskalašen život, da ga Britanci i dalje plaćaju i da je želio potkopati „bijelu revoluciju“. To je bilo i previše za šiitsku ulemu koja je pomno pratila i slušala Homeinijeve poruke iz Nedžefa. Bojkot nastave prerastao je tokom dana u proteste, u kojima su četiri hiljade seminaraca i građana Koma zahtijevali povratak na ustav s početka vije-ka, slobodu govora, oslobađanje političkih zatvorenika i do-zvolu da se Homeini vrati u Iran. Savakova policija je otvorila


[ 14 ]

Hajrudin Somun

vatru na demonstrante i ubila sedamdeset ljudi, prema po-dacima uleme, a samo deset prema tvrđenju vlasti.

Po tradiciji šiitskih žalovanja za mrtvima, taj osmi januar se produžio na cijelu godinu. Na četrdeseti dan od masakra u Komu, ulema i trgovci s bazara izašli su na ulice svih velikih gradova. Policija je otvarala vatru, padale su nove žrtve. Goto-vo sav Tabriz se digao na noge, a iz okolnih azarbejdžanskih mjesta stigle su hiljade seljaka. Vojska je opkolila grad, policija pucala u masu. Poginulo je najmanje stotinu ljudi, a ranjeno i uhapšeno nekoliko stotina. Šah je za februarske sukobe optu-žio „bezbožni savez crvenog i crnog imperijalizma“. Četrdeset dana poslije, prilikom oplakivanja žrtava iz Tabriza, ubijeno je stotinu demonstranata dok su izlazili iz glavne džamije u Jazdu. I tako opet, u maju u drugim gradovima, svakih četr-deset dana, ali i u međuvremenu, jer su se množili sukobi i povećavale žrtve koje je trebalo ožalovati. Na Teheranskom univerzitetu digli su se i studenti, pa ih je za dan uhapšeno osam stotina. Rijetko kada su se u povijesti Irana, kao te go-dine, zbližavali šiitsko iskazivanje mučeničke smrti i izraža-vanje muke zbog tlačenja naroda. Mladići su na protestima nosili parole na kojima je pisalo „Svako mjesto je Kerbela, a svaki dan Ašura“. Svaki poginuli demonstrant bio je šehid, što je preraslo prvobitno značenje žrtve na putu vjere, pa postalo oznaka palih boraca u savremenim oslobodilačkim ratovima i pokretima. I u savremenom Iranu već uveliko se širio pokret koji nije imao samo religioznu poruku i cilj.

Bilo je te godine i mirnih predaha u kojima bi šah pravio ustupke, mijenjao ministre i šefove policije. Obećavao je slo-bodne izbore i djelovanje rada i drugih stranaka osim pro-vladinog Rastakiza. Dozvolio je mirne demonstracije, a kako bi odobrovoljio ulemu naredio je da se zatvore kockarnice iz kojih je Fondacija Pahlavi ubirala milionske dodatne priho-de. Cijeli se Iran, međutim, ponovo uzburkao kada je 20. av-gusta u Abadanu, pored najveće rafinerije nafte na svijetu, u jednom kinu izbio požar u kojem je izgorjelo i ugušilo se naj-manje četiri stotine gledalaca, najviše mladih. Za abadansku živu lomaču u kinu Rex vlada je optuživala vjerske fanatike, a narod je vjerovao da su Savakovi ljudi podmetnuli požar. Iz


[ 15 ]


uleme su takve sumnje potvrđivali podatkom da je, tih dana ramazanskog posta, na još trideset mjesta u Iranu podmet-nuta vatra, ali da niko nije stradao. Bilo bi i u Abadanu mno-go manje žrtava da je u tom starom kinu postojao sistem, oprema i služba za sprečavanje požara. Ljeto je pakleno vre-lo u svim krajevima oko naftnih izvora iranskog juga, a baš tog avgusta pijesak i kamen bili su užareni. Na petrolejskim poljima oko Ahvaza bilo je pedeset stepeni, a u Abadanu su po ulicama zmije ujedale djecu. Na dženazu žrtvama požara u kinu Rex i po takvoj vrućini izašlo je deset hiljada ljudi. Iz mase su se čuli uzvici „Smrt šahu! Spalite njega!“

Živa u termometru raspoloženja naroda skočila je pre-visoko poslije Abadana, pa je šah još više popustio dizgine nadajući se da će smiriti proteste protiv dinastije Pahlavi. Ne samo da protesti nisu prestajali, nego su obuhvatali sve šire slojeve stanovništva. Jedan od najvećih je krenuo sa sjevera Teherana prema zgradi Medžlisa. Bio je Bajram, pa je ulema predvodila protestnu kolonu. Bajramski namaz nije se kla-njao u džamijama, nego na asfaltu Avenije Pahlavi. Povorka je ubrzo prerasla u marš mira kojem je pristupilo oko stotinu hiljada ljudi svih slojeva društva i uzrasta. Uzvikivalo se Alla-hu-ekber, ali i Azad, Esteklal, Sloboda!, Nezavisnost!. Nosili su se veliki portreti Homeinija i Alija Šariatija. Prvi put voj-ska i policija nije posegla za oružjem ni kad se vikalo „Živio Homeini!“ i „Vratite nam Homeinija!“. Kao nagradu, momci i djevojke bacali su im cvijeće.

U svijetu se još, na sve što se događalo u Iranu, gleda-lo kao da je to samo religiozni pokret šiitskog klera protiv monarhije, a ustvari bio je to masovni narodni protest zbog nesnosnog stanja u koje je zemlju dovela dinastija Pahla-vi. Dok su se na ulicama i trgovima odvijale demonstracije u kojima su se često uzvikivale vjerske parole, hiljadu za-poslenih u Centralnoj banci Irana i sedam stotina radnika fabrike transformatora u Komu štrajkovalo je zbog niskih plata i nesređene zdravstvene zaštite. Već su po zidovima Teherena ispisivane i parole Marg bar Šah!, što doslovno znači „Smrt šahu!“, ali bi bolje odgovaralo internacional-nom sloganu „Dolje Šah!“.


[ 16 ]

Hajrudin Somun

Na poziv uleme poslije mirnog bajramskog marša, 7. sep-tembra je održan opšti štrajk, pa je ponovo na ulice Tehera-na izašlo stotinu hiljada radnika raznih zanimanja. Ovi nisu bili nimalo raspoloženi, niti su im zahtjevi koje su uzvikivali bili imalo religiozni. Vojska je stajala mirno na kamionima, čvrsto držeći mašinke. Tu su se već čuli i uzvici Marg bar šah!, pa je šah, uvidjevši da se sve diglo protiv njega, i staro i mlado, i koje vjeruje i ne vjeruje, proglasio vanredno stanje u jedanaest velikih gradova i zabranio skupove više od tri lica. Sutradan, u petak, dok je u ostalim četvrtima Teherana bilo mirno, u jugoistočnom dijelu su se najedanput čuli pucnje-vi, rafali i vika. Na trgu Mejdane Žale, gdje je ranije zakazan veliki protestni zbor, od ranog jutra se okupilo dvadesetak hiljada ljudi ne znajući da je uvedena zabrana skupova koja je objavljena na radiju tek ujutro. Prema naredbi komandan-ta vojske generala Oveisija, masu su opkolili tenkovi i oklo-pna kola, iz kojih su virile mitraljeske cijevi. Organizatori skupa nisu poslušali naredbu da se svijet raziđe. Nisu vjero-vali da će vojska pucati u narod ako u prve redove stave žene i djecu. U napetosti koja je zavladala čuli su se prvi pucnji, pa su demonstranti pošli golim rukama na tenkove, bacali kamenje, motke i molotovljeve koktele. Očevici su tvrdili da su vojnici plakali što moraju pucati u narod, a jedan je ustri-jelio svog oficira.

Teheran je tog dana zavijen u crno, a cijeli Iran je Mejdane Žale doživio kao moru. Objavljeno je kako je sutradan jedna žena, udarajući se u grudi, lutala po krvavom Mejdane Žale i kroz jecaje vikala: “Gdje je moja djevojčica? Ona je mučeni-ca, šehida, ona je kao Imam Husein, a ovo ovdje je Kerbela.“ Bila je to majka djevojke, tek diplomirane arhitektice, koja je pala tog crnog petka. Njen vapaj za kćerkom i njena iden-tifikacija s Imamom Huseinom, unukom Božijeg poslanika, bili su duhovni pokretači iranske revolucije koja se primicala vrhuncu. To joj je na Zapadu davalo notu nerazumljivosti i opskurnosti, a među sunitskim muslimanima otpora i odiu-ma, iako je imala podršku najširijih slojeva stanovništva. Po-zivima uleme na otpor pridružili su se redom svi intelektual-ci, sekularni političari i pokreti, javne ili tajne islamističke ili krajnje ljevičarske organizacije.


[ 17 ]


Neshvatanju, a često i odbojnosti prema jednom tako širokom pokretu protiv dinastije Pahlavi, o čijim se zlima, korupciji i torturi već uveliko pisalo na Zapadu, doprinosila je i činjenica da je na čelu tog pokreta bio jedan vrhunski vjerski autoritet, pa još šiitski ajatollah. A pogotovo kad se taj ajatollah pojavio na tlu Evrope. Naime, mjesec dana poslije masakra na trgu Žale, na pritisak iz Teherana, Sadam Huse-in je poručio Homeiniju da mora napustiti Irak. Ajatollah je krenuo u Kuvajt, ali ni tamo ga nisu pustili preko granice, pa se vratio u Basru. “Shvatio sam“, kazat će kasnije, „da će isto biti ako pođem u bilo koju drugu muslimansku zemlju, pa sam odlučio da odem u Francusku.“ U iznajmljenoj kući u pariškom kvartu Neauphle-de-Chateau još će lakše nastaviti da vodi pokret obaranja monarhije u Iranu. Primao je dele-gacije, dolazili su mu iranski političari prognani iz zemlje. Davao je intervjue novinarima kojima je govorio da im od-mah bude jasno: „Taj režim mora biti oboren, a onda... kad parlament položi zakletvu, glavnu ulogu imat će mišljenje naroda.“ Svjetske televizije su prikazivale Homeinija kako obavlja namaz u bašti, dodajući tako iranskom pokretu još jaču religioznu notu.

Kako je odmicala sedamdeset osma godina stvari u Iranu su se mnogo brže odvijale nego što je iko u Iranu i svijetu mogao zamisliti. Uprkos policijskim stražama i agentima Savaka raspoređenim po Teheranu, čak bi u njegovim sje-vernim dijelovima ljude usred noći probudio bat odsječnih koraka i zvonki uzvici Allahu ekber mladih ljudi kratke bra-de, koji su kao vojne jedinice stupali sporednim, mračni-jim ulicama. Sve češće su se marševi demonstranata kretali Avenijom Pahlavi sa siromašnog juga prema elitnom sjeve-ru prijestolnice. Usput bi, ako je bilo vrijeme molitve, jedan mula stao naprijed da predvodi namaz, a drugi bi ga slijedili padajući ničice na sedždu na maramicu ili na goli asfalt ako je nisu imali. Bilo je to prvi put u moderna iranska vremena da se miješaju ta dva svijeta, s tim što je siromašni jug sve više osvajao bogati sjever. Na masovnim protestima koji su se kretali Avenijom Šah Reza pjevala se pjesma „Allah, Allah, Iran, Iran“, koju je neki anonimni pjesnik tako uskladio sa težnjama mladih ljudi. Iako je upućena „onima koji Allah


[ 18 ]

Hajrudin Somun

rekoše i u vjeri toj postojani ostaše“ i ispunjena borbenim nabojem „krvi, smrti i pobune“, pjesmu nosi refren u kojem uz Allah, Allah odmah slijedi Iran, Iran. Najmlađi demon-stranti su imali i svoju pjesmu Jare dabestani-e man, Druže moj školski, saputniče moj. Na zidovima se mogao vidjeti i plakat s krupno ispisanim imenima Ibrahim Halilullah, Mu-hammad Resulullah, Homeini Ruhollah – Ibrahim Božiji mi-ljenik, Muhamed Božiji poslanik, Homeini Božiji duh.

Oktobar je prošao mirno, bez novih žrtava. Predsjednik vlade Šarif-Emami, jedan od nekoliko premijera koje će šah promijeniti da bi spasio monarhiju, pokušao je da skreše ko-rupciju na vrhu vlasti. Nije zaustavljao štrajkove koji su izbi-jali po ministarstvima, na naftnim postrojenjima, u manjim tvornicama, ali i onim najvećim kao što je tvornica Nasional u kojoj je petnaest hiljada radnika sastavljalo automobile pejkan, domaću verziju hilmana. Samo u jednom danu za-bilježeno je trideset i šest štrajkova.

S prvim danima novembra, međutim, probudio se Te-heranski univerzitet na kojem su djelovale sve legalne, ali i podzemne, islamističke i lijeve opozicione grupacije. Kad je čuo da su na protestnom skupu ispred kapije univerziteta spaljivane slike Muhamada Pahlavija i carice Farah i da je oborena šahova statua, šef armije general Oveisi je naredio da se puca u studente. Ubijeno ih je desetak, a ranjeno više stotina. Sutradan je Teheran planuo. Stotine učenika sred-njih škola, krećući se po ucrtanom planu, zapalilo je desetak banaka, kina, restorana i prodavnica alkoholnih pića. Bila je neradna nedjelja, nije bilo incidenata, pa je moglo biti da je sve pripremila neka islamistička grupa da ne bi bilo žrtava među civilima.

Šah je oborio još jednu vladu i postavio generala Zahe-dija za novog premijera, a na televiziji dao zakletvu da će „u ime dužnosti koja mu je od Boga data“ udovoljiti zahtjevima naroda, da se neće ponavljati greške i da neće biti korupcije. Sutradan je već ispunio neka od obećanja. Uhapšeni su bivši dugogodišnji premijer Amir Abas Hovejda i šef Savaka gene-ral Naseri. To je bio neočekivani korak popuštanja. Hoveida je godinama izvršavao sve šahove zamisli u politici, a general


[ 19 ]


Oveisi komandovao armijom od pedeset hiljada agenata, mučitelja i ubica, koja je bila zaštitni bedem vladajuće elite. Šah Muhamad Reza je žrtvovao te jake figure sa svoje šahov-ske ploče više da bi spasio vlastitu krunu nego što je dolazio svijesti o propasti sistema koji se gradio na lažnoj veličini i sjaju. Uhapšeni su i ministri zdravlja, trgovine i poljoprivre-de, a da bi napravio ravnotežu na strani protivnoj monarhiji, čim se vratio iz Pariza gdje je posjetio Homeinija, uhapšen je i Karim Sandžabi, vođa Nacionalnog fronta i Mosadekov blizak saradnik. Tih dana nije prestajao ni štrajk na naftnim poljima gdje su radnike vojnici uperenim bajonetima vraćali na posao.

U Teheranu su kružile priče o mogućoj američkoj vojnoj intervenciji ili o novom „crnom petku“ kako se među diplo-matama i stranim reporterima nazivao masakr na Mejdane Žale. U Medžlisu se sve slobodnije raspravlja o teškom sta-nju u zemlji. Još se ne zahtijeva promjena sistema, a član parlamenta Bani Ahmad, sklon socijaldemokratiji vidi izlaz u španskom modelu, kada je odlazeći diktator Franko prepu-stio krunu Juanu Carlosu koji je pozvao sve opozicione poli-tičare izvan zemlje i uspostavio parlamentarnu demokratiju. Bani Ahmad je u Medžlisu svoj prijedlog popratio uzvikom: „To je nacionalno izmirenje, a ne pucanje u nevini narod!“. Većina nas stranih reportera mislili smo da je za „popravak monarhije“ kasno, a čuveni francuski filozof Michel Fouca-ult, koji se tih dana nalazio u Teheranu, je napisao: „Postoje bitne razlike između Irana i Španije. Zbog neuspjeha eko-nomskog razvoja u Iranu nisu izgrađeni temelji za liberal-ni, moderni zapadni režim. Umjesto toga, izrastao je jedan ogroman pokret odozdo, koji je eksplodirao ove godine... Pokret koji je upravo sada izbacio pola miliona ljudi na ulice Teherana da se suprotstave mitraljezima i tenkovima. Oni ne uzvikuju samo ‘Smrt šahu!’, nego, također, ‘Islam, islam, Ho-meini, Tebe ćemo slijediti’, čak i ‘Homeini za cara!’“.6

Ajatollah Homeini se nije više obazirao na šahove mani-pulacije, nego je nastavio da se iz Pariza obraća studentima,

6 Michel Foucault, Le Nouvel Observateur, oktobar 16–22, 1978. god.


[ 20 ]

Hajrudin Somun

ali i vojsci i masama da se u ime Kur’ana i patriotizma su-protstave kompromisnim pozivima za izbore i novi ustav. Prvi dan mjeseca muharrema, koji je te godine padao drugog decembra, protekao je mirno i kada se približio policijski čas koji je počinjao u devet sati, teheranske ulice su opustjele, ostale su samo vojne patrole. Četveromilionski Teheran pre-selio se na ravne krovove i terase na kojima je počeo nebeski oratorij od kojeg se šahu i carici u palači Niavaran moralo lediti srce. Kretalo se sa Allahu ekber, a nastavljalo sa Marg bar šah, „Ubili su mi brata, red je na mene“, „Iran je postao druga Palestina“, „Narode, što se ne dižeš?“. S juga Tehera-na su javljali o sukobima. Nekoliko hiljada ljudi su oplakivali sudbinu Imama Huseina i iskazivali spremnost da postanu šehidi. Uprkos policijskom času, izašli su na ulice u dugač-kim bijelim plaštovima, spremljenim kao za mrtvace. Vojska je otvorila vatru, pa su desetine ubijene, a stotine ranjenih ječale u toj tmini i opštoj pometnji. Deveti dan muharrema, samo što je izašao iz zatvora, popularni ajatollah Mahmud Talegani stao je na čelo velikog protestnog pohoda. Bar pola miliona ljudi je šest sati mirno, u redovima od po četiri čo-vjeka, marširalo avenijama Teherana.

Na Ašuru, deseti dan šiitskog odbrojavanja posljednjih muka Imama Huseina, na zakazani marš žalosti odazvalo se dva miliona Iranaca i Iranki svih slojeva, uzrasta i zanimanja. Na kraju se ta masa slila oko Šahjada, skladno izvijene mo-numentalne mramorne kapije Teherana, koju je šah podigao za proslavu dva i po milenija iranskog carstva, pa je tako i nazvana, „Šahu u spomen“. Uzvikivalo se Marg bar šah! (Smrt šahu!), Allahu ekber (Allah je najveći) i Homeini rehber (Homeini vođa). Pošto je marš i skup kod Šahjada trajao dva dana, trebalo je ljudima pomoći, pa su pekari iznosili gomi-le hljeba barbarija i dijelili ga ljudima, a žene u čadorima na pločnicima kuhale krompir u velikim kazanima, uz koje su im sinovi iznijeli plinske boce. Očevi su nosili uspavanu djecu na ramenima. Kao na paradama u bivšim socijalistič-kim zemljama, posebne ešalone formirali su radnici fabrika, službenici ministarstava, studenti, ljevičarske i islamističke organizacije. Bio je to opštenarodni zbor i predah. Moglo je da se kaže ili zapjeva što god se htjelo. Bio je zbor protiv


[ 21 ]


vlasti, za promjene, ali je sve prošlo mirno i dostojanstveno, uključujući i uzdržanost armije i policije.

Međutim, s novom 1979. godinom postalo je još jasnije da su iranskoj monarhiji odbrojani dani. Izbili su neredi u Mešhedu, oko carske palače Niavar u Teheranu se stezao obruč uzvika Marg bar šah. Amerikanci su spriječili armiju da izvrši udar, a šahu savjetovali da bar privremeno napusti zemlju. Novi i posljednji predsjednik vlade Šahpur Bahti-jar doveo je u Niavaran ministre koji prvi put šahu ne ljube ruku. On izlazi pred Medžlis s programom u kojem se traži oslobađanje političkih zatvorenika, sloboda štampe i slo-bodni izbori, kaže: „Nećemo više biti žandari petrolejskih puteva.“, ali mu to ništa ne pomaže, jer ga Homeini iz Pariza ne prihvata.

Šah odlazi, Imam se vraćaUsred rasprava o tome šta se sve može dogoditi nared-

nih dana, suhog, hladnog i vjetrovitog utorka, šesnaestog januara 1979. god., Teheranom se munjevito pronijelo: Raft! (Otišao je!). Svakome je bilo jasno da je šah napustio zemlju. U Teheranu i cijelom Iranu nastalo je narodno veselje, nevi-đeno u naciji koja je navikla da tako masovno izražava samo žalovanje za Imamom Huseinom. Kada je šah Muhamad Reza s caricom Farah krenuo prema avionu na pustom ae-rodromu Mehrabad, nekoliko vjernih članova imperijalne garde i dvorjana poljubili su mu cipele i zaplakali. Carski par ponio je korpu iranske zemlje. Na vrhu stepenica još jednom se okrenuo prema snježnim vrhovima Alborza i ušao u avion kojim će kasno popodne stići u Asuan na jugu Egipta. Sve je obavljano u tajnosti, niko nije znao šta se događa dok avi-on nije odletio. Uveče je jedina državna televizija prikazala carski par na Mehrabadu samo u trenucima kad su se drža-li carski. Javljeno je da suveren odlazi na odmor i ljekarske pretrage.

U južnijim dijelovima Teherana mladi ljudi su kidali, lo-mili i palili šahove portrete. Nekoliko hiljada mladih Iranaca okupilo se na Mejdane Bistočehar Esfand oko velike statue šaha Reze. Ona je, za Mosadekova pokreta, bila oborena, ali


[ 22 ]

Hajrudin Somun

samo do koljena, pa su je godinama popravljali i zavarivali. U narodu se počelo vjerovati da je nemoguće srušiti spome-nik Rezi Velikom, pa, dakle, ni monarhiji i zato su se tog po-podneva snažni momci potrudili da ne ostanu ni stope na postolju. Popeli su se, vezali konopce oko vrata spomenika starog šaha, zanjihali ga i oborili. Jedni su ostali na postolju da visoko mašu crvenim i bijelim zastavama, drugi da visoko uzdižu portrete ajatollaha Homeinija, a treći su gazili bron-zani torzo, pošto su se glava i noge polomili prilikom pada.

Do mraka te večeri po cijelom Iranu srušene su sve preo-stale statue šaha Reze kao i njegovog sina Muhamada Reze, a svuda je visilo pitanje kada će se vratiti Imam Homeini iz egzila u koji je tajno otpremljen s istog tog Mehrabada prije petnaest godina. Zemlja je s dva gospodara, a nijedan nije na njenom tlu. Jedan je otišao, ali uz njega je još vjerna armija. Drugi treba da dođe, a ima uz sebe gotovo sav narod. Na po-ruku Homeinija iz Pariza da je spreman da se vrati u zemlju, armija odgovara da neće dozvoliti, pa mu i premijer Bahtijar savjetuje da ne dolazi. Kada se čulo da Homeiniju ne daju da se vrati, izbili su novi neredi. Svakome je bilo jasno da su svi Iranci u Homeiniju vidjeli spas. Ne samo sirotinja i radnici, nego intelektualci, političke struje s lijeva i s desna, mosa-dekovski Nacionalni front, umjereni i ekstremni ljevičari, čak i komunistički Tudeh. Na kraju, to su shvatili i generali i Šahpur Bahtijar koji poziva Homeinija da se vrati u zemlju.

Samo onaj ko se tog dana, 1. februara 1979. god., našao u Teheranu, ili je samo zbog toga i došao tamo, mogao je osje-titi punoću i dubinu veze koju je ajatollah Homeini uspio iz egzila uspostaviti s masama svoga naroda. Odjednom se na vedrom nebu pojavio avion Air Francea koji je kružio viso-ko nad Teheranom. Sa zemlje su milioni ruku bili ispruže-ni prema nebu i milioni glasova su ponavljali Allahu ekber i Dorud Homeini (Živio Homeini). Na ulice i trgove izašlo je četiri miliona ljudi iz Teherana i obližnjih mjesta. Pratili su kruženje blještavog aviona koji je za mnoge od njih bio da-lek kao zvijezda, a njihov imam u njemu zarobljenik. Kada je konačno boing 747 Air Francea sletio i Homeini mirno sišao niz stepenice aviona, u papučama, svi su odahnuli, a ta slika


[ 23 ]


će ostati u pamćenju kada god se spomene iranska islamska revolucija. Dotičući zemlju, odbio je da klekne i poljubi tlo domovine kao što je učinio šah petnaest dana ranije nepo-vratno odlazeći s tog istog aerodoroma.

Uprkos bojkotu još postojeće carske vlasti, ali i zahvalju-jući njenoj toleranciji i uzdržanosti, doček Homeinija je pro-lazio u miru i redu. Ajatollah je sjedio mirno u oklopljenom džipu koji se sporo probijao kroz četrdesetak kilometara uli-ca, trgova i prigradskih puteva od Mehrabada do Behešte Za-hra koji su od zore bili ispunjeni masom ljudi. Neki su u ek-stazi pokušavali da se bace pod točkove teškog džipa. Kada je stigao na Behešte Zahra i kada su ga jedva popeli i smjestili u fotelju na drvenoj platformi, reporteri, među kojima je bio i autor ovih redova, su već odavno čekali na svojim drvenim daskama. Bili su okruženi s pola miliona iranskih duša koje su u jedan glas dozivale svog vođu, rahbara. Sva ta masa se uzburkala i zaljuljala kao da će podignuti i ponijeti svog ima-ma zajedno sa sinom Ahmedom i svitom mula oko njega.

Miran kao kip, naborana čela i spuštenih vjeđa, ajatollah je slušao kako dječiji hor pjeva „Šehidi, došao vam je vođa“. A onda je, poslije molitve Allahu, počeo ubojitu kritiku di-nastije Pahlavi. Podižući ruke prema nebu, rekao je: “Muha-mad Reza Pahlavi, taj zli izdajica, otišao je. Pobjegao je i sve opljačkao. Razorio je našu zemlju i napunio naša groblja. Uništio je ekonomiju. Čak i projekti koje je sprovodio u ime napretka, gurnuli su zemlju u propast. Ima ih, narode, koji namjeravaju da vrate Muhamada Rezu. Budite na oprezu. Kažem vam da su taj čovjek, njegova vlada, njegov Medžlis, da su svi ilegalni. Ja ću imenovati svoju vladu. Začepit ću usta ovoj vladi. Ja ću odrediti vladu uz podršku ovog naroda, jer me ovaj narod prihvata.” Kao što je prije mjesec-dva go-vorio u Parizu, Homeini je spominjao i slobodu, iransku na-ciju, demokratiju, da neće biti ugnjetavanja pod islamskim sistemom, da će svi ljudi biti ravnopravni. Kao što sam tada i danas mislim isto ono što sam napisao u izvještaju koji sam poslao sa specijalno montiranog teleksa na Behešte Zahra kako je Homeinijev povratak u Teheran bio, ako ne najveći, ono najneobičniji i najvatreniji doček ikada priređen jednom


[ 24 ]

Hajrudin Somun

ljudskom stvorenju. Drago mi je da nisam ostao usamljen u tom uvjerenju. Kasnije sam našao da je John Simpson, re-porter BBC-ja, koji je u avionu Air Francea pratio ajatollaha od Pariza do Teherana, i koji je dugo bio izvještač sa Srednjeg istoka, rekao da je to bio doček “s vjerovatno najvećom ma-som ljudi u ljudskoj istoriji”.

Kraj 2.500 godina stare monarhije bio je tu, a na dohvat ruke početak novog političkog sistema zasnovanog na volji širokih masa i na načelima islama. Revoluciju više niko nije mogao zaustaviti, iako se ni to nije moglo sasvim isključiti. Čim se vratio u Iran na to je upozorio i ajatollah Homeini na Behešte-Zahra. Revolucija je mogla izgorjeti na vatri vojnog udara, kakvih je u to doba bilo puno po Aziji i Africi. Ili kao Mosadekova naftna revolucija 1952/1953, koju su brutalno skršili Britanci i Amerikanci. Tada je isti ovaj šah koji je prije dvije sedmice napustio domovinu, Muhamad Reza, pobje-gao iz zemlje, pa se vratio kad je zaustavljen protok iranske nafte na Zapad i montiran pad Mosadekove vlade. Armija je u svim tim slučajevima imala glavnu ulogu pošto se u to vri-jeme nije mogla naći zemlja na Srednjem istoku koju nije vo-dio neki general ili pukovnik ako nije bila kraljevina ili šeikat. Iranska vojska je sada bila razbijena, generali pobjegli ili se pokolebali u vjernosti monarhiji. Ali i da nisu, teško bi mogli izaći na kraj s jednom drukčijom armijom čije je oružje bila borbena oporuka dvanaest šiitskih imama, a vođa ajatollah Homeini.

Za konačan uspjeh revolucije ipak je bilo odlučujuće ono što se događalo desetak dana po Homeinijevom povratku iz egzila. Možda je izbjegnut vojni udar i građanski rat u zemlji zato što je prethodno obezglavljen i razbijen Savak na koji se nije mogla osloniti CIA, kao što je uradila za vrijeme obara-nja Mosadeka, a možda je tome doprinijelo samo prisustvo ajatollaha Homeinija na tlu Irana. Misleći da su džavidani, pripadnici carske garde, napali Homeinijevo sjedište u školi Refah na sjeveru Teherana, hiljadu mladića u trku je došlo da ga brani. U borbi između dvije paralelne vlasti, vlade Šahpu-ra Bahtijara i Islamskog revolucionarnog komiteta, dio armi-je još vjeran monarhiji, a posebno carska garda, bili su na


[ 25 ]


strani vlade. Povela se bitka između razbijenih, ali još regu-larnih ostataka armije i islamskih revolucionarnih boraca, a odlučivala se u dvije vojne baze, vazduhoplovnoj Došen tepe na istoku i gardijskoj Lavizan na sjeveru grada. Kao iz zemlje nicalo je oružje u rukama mase, a mladići i djevojke podizali su barikade. Bitka za Došen Tepe je dobijena poslije borbe koja je trajala pet sati, a naoružani komandosi homafari, za tri sata su osvojili fabriku oružja u Farahabadu.

Ostaju još dva simbola carevine, palača Niavaran i sjedi-šte gardista Lavizan. Homeini je zaprijetio Bahtijaru da će proglasiti džihad ako se gardisti ne povuku u kasarne. Po te-heranskim avenijama gore barikade, a po trgovima se odr-žavaju pravi festivali radosti i spremnosti za borbu. Strani reporteri koji su bili u Vijetnamu javljali su svojim redakci-jama: „Ovako je bilo u Sajgonu pred pad.“ Komanda armi-je ipak je proglasila neutralnost i povratak vojske u kasar-ne kada je od oba predsjednika vlade, zvaničnog Bahtijara i revolucionarnog Mehdija Bazargana, dobila odluku da Iran mora postati republika, s tim što je prvi bio za ustavnu republiku, a drugi za onakvu kakvu narod izglasa, jer tako zahtijeva Homeini. Kada su shvatili da se gubi svaka nada za opstanak monarhije koju su zastupali, svi članovi Medžli-sa i senata dali su ostavke. Slijedio ih je i predsjednik vlade Šahpur Bahtijar. Tenkisti na dva čiftena i jednom škorpionu izvjesili su bijele zastave pred palačom Niavaran, a u Lavi-zanu je 6.000 vjernih džavidana pokleklo kada su čuli šta se dogodilo u palači. Napustili su sve ostavljajući silne tenkove, helikoptere i raketno oružje. Vojnici su skidali oznake s uni-formi i odlazili kroz kapiju mimoilazeći se s gerilcima koji su mahali kalašnjikovima i puškama g-3 domaće proizvodnje. Nekoliko ih je prepoznalo prijatelje, pa su spustili oružje na zemlju i grlili se.

Pošto sam bio svjedok tog posljednjeg čina otpora, zabi-lježio sam da je bilo malo iza podneva kada su se posljed-nji šahovi gardisti, bez ispaljenog metka, išetali iz historije iranske carevine. Uvečer se na kraju TV dnevnika na ekranu posljednji put zavijorila, a zatim zatamnila zastava dinastije Pahlavi s izlazećim suncem i lavom koji drži sablju. To je bila


[ 26 ]

Hajrudin Somun

ta nedjelja 11. februara sedamdeset devete, čiju je četrdese-tu godišnjicu ovog februara 2019. proslavio narod Irana. Od tada se taj datum pamti kao Bistodo Bahman (22. behmen) po iranskom kalendaru.

Rađa se islamska republikaTreću fazu prerastanja islamske revolucije u islamski si-

stem vlasti sprovodili su Islamsko revolucionarno vijeće koje je ajatollah Homeini formirao od vodećih vjerskih autoriteta 12. januara 1979. god., dok je još bio u Parizu i prelazna vla-da koju je na preporuku tog vijeća imenovao četiri dana po povratku u Iran. Sastav Revolucionarnog vijeća obznanjen je tek poslije pobjede revolucije, a vodeći su mu članovi bili ajatollah Muhamad Behešti i ajatollah Morteza Motahhari. Vijeće je bilo zakonodavno tijelo koje je donosilo zakone i izdavalo dekrete do formiranja prvog parlamenta, Medžlisa, u avgustu 1980. godine. Prelaznu vladu sa sedam ministara vodio je Mehdi Bazargan. Bez obzira na to što je Bazargan bio sekularni političar, Homeini je proglasio da se radi o vla-di zasnovanoj na njegovim načelima Velajete-fakiha: „Kao čovjek koji, prema starateljstvu (velajetu) koje posjedujem od svetog zakonodavca (Poslanika), proglašavam Bazargana za vladara i pošto sam ga ja imenovao njemu se mora biti poslušno“, glasio je njegov dekret. „Nacija mora da ga sluša. Ovo nije obična vlada. Ovo je vlada zasnovana na šerijatu. Njoj se suprotstaviti, znači biti protiv islamskog šerijata... Revolt protiv Božije vlade je revolt protiv Boga. A revolt pro-tiv Boga je bogohuljenje.“7

Mehdi Bazargan je bio jedini civil prihvatljiv i omiljen u gotovo svim slojevima iranskog društva. Kao i ostali pro-tivnici šahove tiranije i on je propatio u zatvorima, vodio je nacionalnu petrolejsku kompaniju za vrijeme Mosadekove nacionalizacije nafte, a kao profesor je isključivan s uni-verziteta. Među intelektualnom ulemom je bio poznat kao autor nekoliko knjiga o islamu. Ipak je imao i protivnike u mlađem krilu uleme koje je bilo protiv svega što je sekularno

7 Khomeini, Sahifeh-ye Nur, vol. 5, str. 31.


[ 27 ]


i u radikalnim ljevičarskim grupacijama za koje je Bazargan bio prozapadnjak i antikomunista.

Pošto je postignut konsenzus u Revolucionarnom vijeću o budućem imenu zemlje, već 30–31. marta održan je refe-rendum na kojem je 97 birača glasalo za islamsku republiku. Tako je Iran proglašen „Islamskom Republikom Iran“ (I. R. I.), a prestala je da postoji carevina. Pod pritiskom radikal-nog dijela uleme koja je zahtijevala zavođenje ekstremnih mjera protiv pripadnika bivšeg režima i Savaka koji su po-činili zločine ili se na drugi način usprotivili volji naroda, Vi-jeće je formiralo Islamski revolucionarni sud koji je odmah počeo da izriče smrtne kazne za najviše pripadnike šahove vlade i armije. Već peti dan od pobjede revolucije revolucio-narni sud je po kratkom postupku osudio na smrt generala Rahimija i još trojicu generala, vjerovatno kao mjeru pre-dostrožnosti zbog još mogućeg vojnog udara na novu vlast. Ustrijeljeni su i neki bivši ministri, a među njima i Mansur Ruhani optužen da je uništio nacionalnu poljoprivredu.

Bivšeg predsjednika vlade Abasa Hovejdu izveli su pred sud, ali je suđenje odgođeno. Svijet je tih dana motrio na sve što se događa u Iranu, a Hovejda je na Zapadu uživao reputaciju koja se mogla mjeriti sa šahovom. Predsjednika revolucionarnog suda, mladog ajatollaha Sadika Halhalija, nije bilo briga šta svijet priča. On je namjeravao da sruši sve što je podsjećalo na predislamski Iran i dinastiju Pahlavi i da na smrt osudi ne samo još živog šaha Muhamada Rezu, nego i one koji su mu vjerno služili. Kao što je šah Muhamad Reza žrtvovao svog omiljenog premijera ne bi li tako sa sebe oprao grijehe, tako je ajatollah Halhali, kada mu je već izma-kao šah, namjeravao da na Hovejdi iskali sav bijes zbog zala koje je činila omražena monarhija. Na ponovljenom suđe-nju Hovejda je ipak osuđen na smrt, a njegovom strijeljanju u zatvoru Kasr prisustvovao je ajatollah Halhali. Da se zaštiti nova vlast i spriječi bilo kakav pokušaj njene destabilizacije u maju su formirani odredi Revolucionarne garde iz kojih će izrasti moćna vojska čuvara revolucije, Sepahe pasdaran.

Pošto su se počele ispoljavati značajne razlike između vo-đstva uleme i sekularne vlade, Bazargan je proširio kabinet s


[ 28 ]

Hajrudin Somun

nekoliko pripadnika uleme, ali je ajatollah Behešti sa svojom Islamskom republikanskom strankom (IRS) insistirao da se cijeli novi sistem ustroji prema načelima Homeinijevog Ve-lajete-fakiha. Opće glasanje za Skupštinu eksperata koja je trebalo da pripremi nacrt ustava I. R. Iran održano je 3. avgu-sta, ali sa znatno manjim učešćem birača zbog bojkota naci-onalista, koji su podržavali Bazargana, komunista iz Tudeha i drugih ljevičarskih organizacija. Poslije pola godine od po-bjede revolucije, već je počeo razdor između vodeće uleme i sekularnog bloka. Ajatollah Homeini je upozoravao da su liberali i nacionalisti pokazali pravo lice ponašajući se zavje-renički protiv revolucije i islamske republike. Krajem avgusta počeli su napadi na sekularne nacionaliste, liberalne intelek-tualce i kurdske separatiste. Mosadekovski Nacionalni front je zabranjen. Iako se i KP Tudeh, posebno zbog svoje antia-meričke politike, pridružila Homeinijevoj revoluciji, i ona se distancirala od nove islamske vlasti i došla pod udar kritike i napada iz bloka koji podržava Beheštijevu stranku IRS.

Antiamerička osjećanja gotovo svih slojeva stanovništva Irana ispoljavana su na razne načine, ali su se posebno uz-burkala zbog dopuštenja Carterove administracije da se šahu Pahlaviju dozvoli ulazak u SAD radi liječenja. Vrhunac će se dogoditi 4. novembra kada velika grupa studenata priredi, povodom godišnjice sukoba na Teheranskom univerzitetu, demonstracije pred američkom ambasadom. Demonstranti koji su pripadali organizaciji „Muslimanski studenti sljedbe-nici Imamove linije” upali su u kamp ambasade, u kojem se, od predrevolucionarnih hiljadu, nalazilo još samo šezdeset diplomata i drugog osoblja. Studenti su smatrali da SAD tre-ba da Iranu izruče šaha radi suđenja, ali su, također, tvrdili da se u ambasadi kuje plan protiv revolucionarne vlasti i za povratak šaha. Pošto ajatollah Homeini nije naložio studen-tima da napuste ambasadu i oslobode američke građane, a Mehdi Bazargan se nije složio s njihovim zadržavanjem kao taocima, osuđujući sam upad u ambasadu, njegova vlada je poslije dva dana podnijela ostavku.

U atmosferi raspoloženja protiv SAD, koje su zamrznu-le iranske rezerve u američkim bankama otvarajući na taj


[ 29 ]


način proces sankcija protiv islamske vlasti u Iranu koji će trajati sve do danas i neraspoloženja islamističkih studenata prema Bazarganovoj vladi koja je optuživana za popuštanje, ako ne i dosluh s Amerikancima – jer se sam Bazargan tih dana u Alžiru sastao sa Zbigniewom Brzezinskim, savjetni-kom za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera – zaka-zan je referendum o novom ustavu. Nakon oštrih rasprava s Bazarganovom vladom i njegovim istomišljenicima o nje-govom sadržaju, Skupština eksperata je u oktobru usvojila nacrt ustava, za koji je na referendumu 2–3. decembra gla-salo 75% birača. Ustavom je potvrđeno da je Iran islamska republika (I. R. Iran) u kojoj vrhovnu vlast ima vrhovni vođa (fakih) koga doživotno bira Skupština eksperata. Prema uvodnim članovima ustava vrhovni vođa i pravnik (fakih) je, također, vođa revolucije i imam islamskog umeta, što se smatra prvom titulom koja se u šiitskom islamu daje jednoj živoj osobi. U ustav su ušli i članovi 107–110 koji vrhovnom vođi daju velike izvršne ovlasti, iako bi sva izvršna vlast tre-balo da pripada predsjedniku republike. Predsjednik se bira na direktnim izborima i može da ostane dva mandata. Skup-ština eksperata se brine o podudarnosti ustava i šerijatskog prava. Ona vodi računa da je pravni i politički sistem zemlje u skladu s Kur’anom. Uvedeno je i Vijeće čuvara revolucije koje je nakon Homeinijeve smrti preuzelo dio ovlasti vrhov-nog vjerskog vođe. Ovo vijeće, koje čine šest vjerskih vođa i šest pravnika, ima u I. R. Iran izuzetan značaj jer je nadređe-no i zakonodavnoj vlasti. Ono odobrava ili odbacuje zakone koje usvoji jednodomna Islamska savjetodavna skupština (Madžlis-e Šura-je Eslami). Medžlis ima 290 poslanika, koje direktno biraju građani na mandat od četiri godine. Po jed-nog poslanika u parlamentu imaju vjerske manjine: asirski i jermenski kršćani, Jevreji i zaratustrovci.

Tako je prva godina vladavine islamske revolucije proš-la u prelasku s privremenih formi u ustavnu zakonodavnu vlast koja je podređena vrhovnom vjerskom vođi, u skladu s Homeinijevom filozofijom Velajete-fakiha. Na prvim pred-sjedničkim izborima 25. januara 1980. godine ubjedljivo je pobijedio nezavisni sekularni kandidat Banisadr kojeg je podržao vrhovni vođa Homeini. Na prvim parlamentarnim


[ 30 ]

Hajrudin Somun

izborima 14. marta većinu mandata dobila je, međutim, Islamska republikanska stranka, pa je ubrzo nastupila politička borba između islamističkog sastava Medžlisa i predsjednika Banisadra, oko koga su se okupljali liberalni sekularni krugovi. U proljeće te godine SAD su zvanično prekinule diplomatske odnose sa I. R. Iran, a 25. aprila do-godio se pravi debakl američke vojne moći kada su njihovi helikopteri, koji su pošli da oslobode taoce iz ambasade u Teheranu, zapali u oluju i srušili.

U proljeće i ljeto 1980. nastupa i „Islamska kulturna re-volucija“ u skladu sa stavom Imama Homeinija koji je on iznio još u Nedžefu u poruci iranskim hadžijama koji su 1971. godine krenuli u Mekku. „Otrovna kultura imperijaliz-ma uvlači se u dubine gradova i sela kroz cijeli muslimanski svijet zamjenjujući kulturu Kur’ana i masovno regrutujući našu omladinu u službu stranaca i imperijalista“,8 kaže se u poruci koja je našla najsažetiji izraz u garbzadegiju, kako su iranski književnici u vrijeme šaha nazvali opčinjenost, fasci-naciju Zapadom. Zavodi se poseban režim života, ponaša-nja i odijevanja Iranaca koji je propisala ulema. Iz državne uprave otpuštane su žene koje su se nepropisno oblačile. Univerziteti su zatvoreni na dvije godine pošto je Imam Ho-meini oštro kritikovao ideološko stanje u visokom školstvu. On je rekao: „Ne bojim se više ekonomskih sankcija ni vojne intervencije, bojim se zapadnih univerziteta i obuke naše omladine u interesu Zapada ili Istoka“, a studentima je po-ručio: „Oslobodite se svakog ‘izma’ i ‘ista’ koji pripadaju Isto-ku ili Zapadu. Budite samozavisni i ne prihvatajte nikakvu pomoć od stranaca.“9 Grupe radikalnih studenata, hezbolla-ha, napali su univerzitetske kampove u Teheranu, Mešhedu i Širazu. Formirani su komiteti za islamizaciju univerziteta, a iz Visokog savjeta za kulturnu revoluciju izdati nalozi da svi nastavni predmeti moraju biti zasnovani na islamskom učenju. I naredne tri decenije Kulturno vijeće nadgledalo je kulturu i obrazovanje kako bi bili u skladu s islamom.

8 „Message to the Pilgrims“, February 6, 1971 Islam and Revolution: Writings and Declarations of Imam Khomeini, str. 195.9 http://www.irib.ir/occasions/Enghelab-farhangi/En.htm


[ 31 ]


Sadamova Kadisija protiv IranaNajveći udar na islamsku revoluciju izvana dogodio se

22. septembra 1980. kada je predsjednik Iraka Sadam Husein naredio svojoj armiji da napadne Iran duž svih 1.175 kilome-tara zajedničke granice. Motivi za Sadamov napad na Iran mnogo su dublji nego njegova želja da se domogne bogatih naftnih izvora u provinciji Kuzestan nastanjenoj arapskom manjinom. Sadam se, prije svega, plašio islamske revoluci-je u Iraku, čijih je preko polovine stanovnika pripadalo ši-itskom pravcu islama, a on je čeličnom rukom vladao reži-mom koji je gotovo isključivo sačinjavala četvrtina sunitskog stanovništva. Među iračkim šiitima već je djelovala ilegalna islamistička stranka Dava, na koju je morao imati značajan uticaj ajatollah Homeini dok je bio u egzilu u Nedžefu, uz Kom najveći šiitski ideološki centar. Iako vjeran ateističkoj arapskoj nacionalističkoj stranci Baas, Sadam je takođe stra-hovao od komunista, jer je istovremeno s islamskom revolu-cijom u Iranu u Afganistanu buktala prosovjetska revolucija.

Sve su to pomno pratili Amerikanci koji nisu uspjeli da sačuvaju dinastiju Pahlavi kao regionalni oslonac svoje poli-tike. Prevarili su se u procjenama snage pokreta koji stoji iza ajatollaha Homeinija, nisu mogli ništa poduzeti da spriječe islamsku revoluciju, a kada je ona uspjela, s krizom talaca doživjeli su težak diplomatski poraz. SAD je imala razloga i za veliko nezadovoljstvo što je islamskom revolucijiom u Iranu razbijena južna linija odbrane zapadnog svijeta od komunizma.

U takvom stanju stratezi američke politike na Srednjem istoku skovali su plan da se Sadam Husein gurne u rat s Ira-nom. Tako bi se skresala vojna moć Iraka koji je postao pri-jetnja Izraelu i američkim interesima u regionu Perzijskog zaliva, a istovremeno zaustavila iranska revolucija. Konkre-tan povod bio je diplomatski dugotrajni spor oko granične linije na Šat al-Arabu. Sporazumom sa šahom Pahlavijem potpisanim u Alžiru 1975. godine Sadam je popustio u svo-jim zahtjevima kako bi Iran prestao pomagati iračke Kurde s kojima je Irak vodio ratove. Nova islamska vlast u Teheranu


[ 32 ]

Hajrudin Somun

proglasila je taj sporazum nevažećim, što je Sadam Husein uzeo kao razlog da povede rat. Da bi mu dao širi historijski, islamski i panarapski značaj, on je rat nazvao novom Kadisi-jom, po bici u kojoj je arapska muslimanska vojska 636/637. godine porazila posljednjeg sasanidskog vladara Jazdegir-da III, označivši tako početak vlasti Arapa nad Perzijom. Već prvih dana rata Sadam je zajedno s jordanskim kraljem Huseinom obišao položaje na okupiranoj iranskoj teritoriji. Na taj način je suveren Jordana, za koga se smatra da je do-bio zadatak od Amerikanaca da Sadama Huseina nagovori da napadne Iran, prekršio međunarodne norme ponašanja jednog šefa države.

Iranska komanda ušla je u rat s Irakom desetkovana, što bijegom, što smrtnim presudama desetinama generala na Halhalijevom revolucionarnom sudu. Regularnoj armi-ji pridružila se vojska čuvara revolucije Sepahe pasdaran. Kao treća ratna formacija služile su hiljade basidža, mla-dih, često maloljetnih dobrovoljaca. Pošto je trajao osam godina, bio je to najduži rat u XX st., duži i od svjetskih ra-tova. Bio je frontalan, rovovski rat sličan Prvom svjetskom ratu. Iračkim tenkovskim i mitraljeskim cijevima i vatri iz helikoptera često su se morali suprotstaviti „ljudski tala-si“ mladih dobrovoljaca koji su mobilisani po džamijama. Istovremeno je bio prvi rat u kojem su gradovi napada-ni balističkim raketama i u kojem je jedna strana, iračka, masovno upotrebljavala hemijsko oružje, a obje napadale naftne tankere trećih zemalja. Neke bitke, kao oslobađanje Horamšahra od Iračana ili iranski pokušaj osvajanja Basre, bile su ravne onima iz svjetskih ratova. Vjerovatno je bila i najveća nesrazmjera u naoružanju, pošto je Iran bio pod stalnim embargom, a Sadam je nabavljao naoružanje mi-lijardama dolara koje su mu slali Saudijci i Kuvajćani. Iz Amerike su stizali novi tenkovi, iz Sovjetskog Saveza novi migovi, iz Francuske miraži, iz drugih zemalja, uključujući Jugoslaviju, lakše naoružanje i municija.

Kako su se odvijale bitke na frontu, tako je, uz podršku masa kojoj je doprinijela široka mobilizacija mladih ljudi u odbrani zemlje od neprijatelja, u zemlji jačao teokratski


[ 33 ]


karakter islamske republike. Okončana je i kriza s američ-kim taocima. Oni su oslobođeni 20. januara 1981. godine, nakon inauguracije novog američkog predsjednika Ronalda Regana koji je naredio da se odmrznu 9,5 milijardi dolara iranskih deviznih rezervi iz američkih banaka. Nije, među-tim, došlo do odmrzavanja diplomatskih odnosa između dvije zemlje čemu se odlučno protivio vrhovni vođa ajato-llah Homeini.

Na unutrašnjem političkom planu nastavljeno je jačanje snaga čuvara islamske revolucije, koje su postale paralelna vojska pod komandom istaknutih učesnika u svrgavanju monarhije, okupaciji američke ambasade i komandanata na frontu, i pod punom kontrolom uleme. Pasdarani su, osim učešća u ratu, postali aktivni u održavanju reda, unutrašnje sigurnosti i discipline. Uspostavili su svoj budžet, sistem re-grutovanja, obavještajnu i propagandnu službu. Na kraju su dobili svoje ministarstvo u vladi. Poslove koje je obavljao Sa-vak preuzele su druge institucije, stranka IRP, garda i komi-teti. Položaj predsjednika Banisadra bio je sve slabiji, optuži-van je za izdaju revolucije, što se protivio držanju američkih talaca, što je „otrovan“ Zapadom. Pod pritiskom radikalne uleme i pasdarana Homeini ga je 12. juna lišio predsjednič-kog položaja. Plašeći se izvođenja pred revolucionarni sud i smrtne kazne, 12. juna Banisadr je dva dana kasnije prešao u ilegalu, a 30. jula, zajedno s Masudom Radžavijem, vođom ljevičarskih Mudžahidina halk (MEK), prerušen je napustio zemlju i pojavio se u Parizu.

Po instrukcijama Radžavija iz Pariza njegovi sljedbenici su tokom ljeta 1981. godine pokušali izvršiti kontrarevoluciju bombaškim napadima i eksplozijama u institucijama vlasti. Mudžahidini halk su 28. juna postavili eksplozivnu napravu u sjedište Islamske republikanske stranke od čije eksplozije je stradalo sedamdeset ljudi, među kojima i drugi čovjek u zemlji, predsjednik IRP ajatollah Muhamad Behešti, visoki vjerski i državni autoriteti i nekoliko ministara. Ta eksplo-zija se po datumu izvršenja pamti kao Hafte tir. Od druge eksplozije 30. avgusta stradali su novi predsjednik I. R. Iran Muhammad Ali Radžai i predsjednik vlade Džavad Bahonar.


[ 34 ]

Hajrudin Somun

U avionskoj nesreći stradala je polovina vojne komande. Čak su izvršeni atentati na četvoricu predvodnika molitvi petkom. Uslijedila su hapšenja hiljada ljudi iz opozicionih grupacija, suspenzija nekih građanskih prava i obaveza po-krivanja žena. Dok su trajale bitke s iračkom armijom, vodila se i borba protiv kurdskih pobunjenika na sjeveru Irana.

Međutim, do proljeća 1982. god., metodom „teror protiv terora“ skršen je otpor ilegalnih organizacija i ćelija KP Tu-deh. Islamska vlast je učvršćena uz podršku masa i molitvi u džamijama, koje su postale značajni politički faktor agita-cije kao i pred revoluciju. Desetine hiljada mula su, poslije završene mesere u Komu, raspoređene po malim mjestima i selima gdje pomažu narodu, pišu dopise, vode sudove, ubiru porez, dijele pomoć siromašnim i regrutuju omladinu za rat. Poslije oslobađanja grada Horamšahra nastupilo je olakšanje i nada da će se rat uskoro završiti.

U novom Medžlisu, kao i svim drugim institucijama vlasti dominira stranka IRP. Tako se uvodi specifičan oblik jednopartijskog sistema. U parlamentu se vode debate u kojima se već formiraju blokovi delegata koji zahtijevaju radikalnije ekonomske mjere i islamizaciju i onih koji za-stupaju i brane interese privatnog kapitala, slobodne tr-govine i građanskih prava. Pred kraj 1982. godine Mehdi Bazargan kao delegat u parlamentu 5. novembra upućuje pismo predsjedniku Medžlisa Hašemiju Rafsandžaniju u kojem optužuje vlast za stvaranje u zemlji „atmosfere tero-ra, straha, osvete i nacionalne dezintegracije“. Nikad nije potvrđena puna autentičnost tog pisma koje se čitalo među kritičarima novog sistema i često citiralo izvan Irana, ali da je ono postojalo dokazuje zahtjev islamističkih krugova da se Bazargan uhapsi i osudi, te govor Imama Homeinija u ko-jem nije spominjao autora pisma, ali jeste kritikovao „riječi korumpiranog“.

Nakon tog pisma Homeini je 15. decembra strogo kriti-kovao sudove i komitete zbog njihovih pretjerivanja i obja-vio jednu vrstu dekreta u osam tačaka u kojem je samovolj-na hapšenja, pretresanje kuća, prisluškivanje i konfiskaciju imovine proglasio „velikim grijesima koji će biti kažnjivi“.


[ 35 ]


On je obećao narodu da će živjeti u miru i istakao: „Od sada smo u periodu stabilnosti i izgradnje. Narod mora osjeća-ti da živi u miru i sigurnosti i nastaviti da radi bez brige.“10 Pošto, kako je rekao, „ne treba više da govorimo da smo u revolucionarnoj situaciji“, Homeini je naredio da se formi-ra komisija koja će njegove naredbe sprovesti u djelo. Šefo-vi revolucionarnih sudova su smijenjeni, sudije otpušteni, uhapšeni ili razmješteni. Amnestirano je 8.000 zatvorenika, a čak i bivšim saradnicima Savaka je ponuđeno da služe islamskoj republici.

Učvršćenje vlasti Velajete-fakiha Narednih pet godina iranska islamska republika se razvi-

jala na temeljima već utvrđenog stabilnog sistema islamske demokratije. Uspostavljen je paralelizam odlučivanja izme-đu predstavničke, pravosudne i izvršne vlasti po uzoru na klasičnu parlamentarnu demokratiju, posebno francusku i belgijsku, s jedne strane, i vođstva uleme s druge. Predsjed-nik Islamske republike je istovremeno Predsjednik vlade. Gornji dom ili senat u evropskim demokratijama u Iranu je zamijenjen Skupštinom stručnjaka. Donji dom je Islam-ska savjetodavna skupština (Madžlise-šoraje-islami, prema izvornom islamskom načelu šura, savjetovanja među vjerni-cima). Treće, najvažnije tijelo je Vijeće čuvara revolucije od 12 članova. Nije izborno, nego imenovano tijelo koje, među-tim, može zaustaviti, vratiti ili poništiti svaki zakon ili dekret donesen na prijedlog vlade u parlamentarnoj proceduri. Vrhovni islamski pravnik, valiye-fakih, nadgleda da li je taj cijeli sistem u skladu s islamskim načelima. Kao valiye-fa-kih i vrhovni vođa revolucije Imam Homeini nije tih godina često intervenisao u odluke vlade i parlamenta. Očuvane su gotovo sve institucije funkcionisanja države iz vremena šaha, ali su popunjene novim kadrovima lojalnim islamskoj revoluciji. I dalje su djelovali mjesni komiteti kao alternati-va lokalnoj policiji i vlasti. Formirane su brigade za obnovu

10 Iz govora vrhovnog vođe ajatollaha Ruhollaha Homeinija emitovanog na Radio Teheranu 15. decembra 1982. godine.


[ 36 ]

Hajrudin Somun

zemlje, razne fondacije za pomoć potlačenim (mosatazafin) i u ratnim uslovima posebno važna Bonyade šohada, fonda-cija za pomoć porodicama žrtava rata.

Nakon gotovo osam godina rata s Irakom, 18. jula 1988. godine Imam Homeini je objavio da Iran prihvata UN rezo-luciju 598 o prekidu neprijateljstava, a mirovni sporazum potpisan je 16. avgusta. On je izjavio: „Da nije bilo u interesu islama i muslimana, ovo nikad ne bih prihvatio. Radije bih prihvatio smrt i šehadet. Ali nemamo izbora... Ovo prihva-tanje za mene je gorče od otrova.“11 Konačna odluka Imama Homeinija uslijedila je dvije sedmice pošto su Amerikanci s nosača raketa Vincennes u Perzijskom zalivu, navodno greš-kom, oborili Iran Airov avion na redovnom letu iz Teherana za Dubai. Poginulo je svih 290 putnika.

Bio je to vjerovatno neposredan povod konačnog prihva-tanja mira koji je Sadam Husein predlagao već poslije druge godine rata. Ustvari, iranska ekonomija bila je iscrpljena, a presušile nabavke naoružanja zbog sankcija. Irak je imao de-vet stotina borbenih aviona kojima su letjeli piloti plaćenici iz Belgije, Rusije, Istočne Njemačke, Južne Afrike, Pakistana, a Iran manje od stotinu aviona, kojima su upravljali priučeni revolucionarni gardisti. Na Homeinijevu odluku posebno su uticali sve češći napadi dalekometnih raketa scud na Tehe-ran i druge velike gradove, kao i strah u narodu od hemijskog oružja kojim je Sadam prijetio Iranu. U martu iste te godine on je kaznio Kurde zbog podrške Iranu tako što su na Halab-džu, uz iransku granicu, iz aviona bačeni hemijski otrovi od kojih je istog časa umrlo oko pet hiljada ljudi. Računa se da je u ratu na obje strane poginulo između jednog i dva milio-na ljudi, a u ratnim operacijama oko pola miliona.

Rat s Irakom učvrstio je Islamsku republiku, ali je iscr-pio njenu privredu koja je već bila desetkovana štrajkovima i zastojem izvoza nafte za vrijeme revolucije 1978/79. Već u prvim godinama rata industrijska proizvodnja pala je na 40%, nezaposlenost isto toliko porasla, devizne rezerve su morale da se troše na nabavku naoružanja i municije. Zbog

11 Objavljeno na Radio Teheranu, 20. jula 1988. godine.


[ 37 ]


toga je vlada pribjegla povećanju proizvodnje i izvoza nafte već 1982. godine na 2,3 miliona tona barela dnevno, bez ob-zira na kvote koje je propisivao OPEK. Ekonomija je naglo oživjela, bazar je ponovo postao centar trgovine, inflacija prepolovljena. Ajatollah Homeini je presjekao raspravu koja se u Medžlisu vodila između radikalnog i umjerenog pristu-pa ekonomskog razvoja zemlje nakon revolucije. Radikalno krilo uleme zahtijevalo je podruštvavanje i nacionalizaciju privrede i industrije, nastavak rada revolucionarnog sudstva i progona protivnika revolucije, a konzervativno krilo uleme je štitilo interese privatnog vlasništva i slobodne trgovine i zalagalo se za očuvanje nekih građanskih individualnih pra-va. Na strani konzervativnih zastupnika u parlamentu bilo je Vijeće čuvara revolucije, u kojem je dominirala ulema koja se opirala agrarnoj reformi i oduzimanju zemlje veleposjed-nicima, jer su i mnogi iz uleme posjedovali velika imanja. I Imam Homeini je zahtijvao da se poštuje privatno vlasniš-tvo pojedinaca, uključujući pokretnu i nepokretnu imovinu, kuće, radionice i trgovine. Nesumnjiva je bila Homeinijeva podrška umjerenijem putu razvoja Irana nakon prvih godi-na stabilizacije novog sistema u zemlji i oslobađanja terito-rija u ratu s Irakom.

U desetoj godini od pobjede revolucije ipak je prevladalo umjerenije, pragmatičnije krilo u političkom i ekonomskom sistemu islamske republike. Odustalo se od ekstremnih mje-ra u svim oblastima. Nastojala se zaboraviti prva i druga go-dina poslije obaranja monarhije kada je ajatollah Sadik Hal-hali po kratkom postupku slao u smrt desetine i stotine ljudi. Prestala je i kulturna revolucija i negiranje nacionalnog i kulturnog identiteta predislamskog Irana. Nakon deset go-dina, međutim, nije više izdržalo srce onoga ko je pokrenuo i vodio islamsku revoluciju modernog Irana. Veliki ajatollah i marža taklid Ruhollah Homeini, poslije desetak dana bor-be s nekoliko srčanih udara, umro je 3. juna 1989. godine. Malo je falilo da dočeka svoju devedesetu. Kao što su ga vjera i duh održavali u snazi tolike godine, nisu ga napuštali ni po-sljednjih dana. Sa cijevi od infuzije u ruci, obavljao je namaz. Oko dva miliona ljudi je bilo na dženazi na Musali, brežuljku za masovne molitve nasred Teherana, i još polovina kad je


[ 38 ]

Hajrudin Somun

spuštan u privremenu grobnicu na Behšte-Zahra. Ostavio je Iranu u nasljedstvo islamsku revoluciju i islamsku republiku koja je već sutradan dobila novog vrhovnog vođu u ajatolla-hu Aliju Hameneiju.

Uprkos sankcijamaNasuprot svijetu, iranskom susjedstvu i cijelom Sred-

njem istoku, u Iranu se ništa suštinski nije promijenilo do ferbruara ove 2019. godine, kada je obilježena 40-ogodiš-njica pobjede islamske revolucije. Godinu–dvije poslije preseljenja Homeinija raspao se Sovjetski Savez, Zapad je pomeo komunizam iz istočne Evrope, ujedinile su se dvije Njemačke, u Afganistanu zavladali talibani, Al-Kaida spro-vodila teror u muslimanskim zemljama, u Turskoj islamizam naslijedio kemalizam, Amerikanci srušili Sadama, ali i Irak. Ugušeno je „arapsko proljeće“, na ruševinama Sirije pojavi-la se fantomska „islamska država“. Nasuprot, dakle, svemu tome iranska islamska republika je opstala, a Iran se razvijao u miru dok je sav Srednji istok gorio. Za svih proteklih četr-deset godina ni dana nije prestajao otpor izvana njegovom islamskom sistemu. Izdržao je osam godina rata s Irakom i još više godina strogih, iscrpljujućih sankcija zbog programa nuklearne energije, iza kojeg se, navodno krila namjera da se proizvodi nuklearno naoružanje. Privredni razvoj, oslonjen najviše na prihode od nafte, gotovo je zaustavljen. Prije em-barga 2012. GDP je bio prosječno 3,8%, a 2012–2013. god., pao je na 1,9%. Proizvodnja nafte, koja čini 80% iranskog izvoza, pala je sa 2,5 miliona barela u 2011. na milion u 2015. godini. Trgovina sa zemljama Evropske unije smanjena je sa 28 milijardi dolara u 2011. na 12,8 milijardi u 2014. godini.

Nezadovoljstvo masa iskazano u nemirima 2009. godine, najvećim poslije uspostavljanja Islamske republike, bilo je motivirano koliko zahtjevima za reformu sistema i ljudskih prava, toliko i padom životnog standarda i osiromašenjem zemlje zbog sankcija. Iran je zbog svog nuklearnog progra-ma prethodne decenije prošao fazu najžešćih međunarod-nih sankcija kojima su Ujedinjene nacije ikada podvrgnuli neku državu. Zbog takvog stanja vodstvo zemlje prihvatilo


[ 39 ]


je kompromis s međunarodnom zajednicom. Rigoroznim sporazumom postignutim 14. jula 2015. godine u Beču sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti i Njemačkom (P5+1) o ukidanju sankcija u zamjenu za ograničenja njegove nukle-arne aktivnosti, Iranu je omogućeno da stvori pretpostavke za ekonomski oporavak i reintegraciju u globalnu zajednicu. Administracija predsjednika SAD Donalda Trumpa, povlače-njem iz tog sporazuma 2018. godine ne samo da je pogazila jedan od najvažnijih međunarodnih sporazuma poslije Dru-gog svjetskog rata, nego je uvela nove, još neviđene sankcije. Kažnjavaju se sve zemlje i kompanije svijeta koje sarađuju s Iranom, a posebno su na udaru članice Evropske unije koje ne žele da prekidaju ekonomske i trgovinske odnose s islam-skom republikom.

Bez obzira na pokušaje da se zaustavi iranska islamska revolucija i obori islamska republika kao njen rezultat, Iran je u periodu od 1979–2019. postigao ekonomski i društveni napredak koji ga je uzdigao na 18. poziciju najrazvijenijih zemalja svijeta. Na političkom planu prolazio je kroz turbu-lentne periode i prilike kroz koje su zemlju vodila dvojica vr-hovnih vođa, veliki ajatollah Ruhollah Homeini (1979–1989) i ajatollah Ali Hamenei (1989–), jedan privremeni predsjednik vlade Mehdi Bazargan (1979) i sedam predsjednika I. R. Iran: Abolhassan Banisadr (1981–1981), Muhammad Ali Radžai (1981), Ali Hamenei (1981–1989), Akbar Hašemi Rafsandža-ni (1989–1997), Muhammad Hatami (1997–2005), Mahmud Ahmadinedžad (2005–2013) i Hasan Ruhani (2013–). Svaki od njih ostavio je poseban pečat na postrevolucionarni ra-zvoj Irana. Jedan je pao kao žrtva terorističkog napada (Rad-žai), jedan je u egzilu (Banisadr). Rafsandžani je i na drugim funkcijama koje je obavljao sve do smrti (2017) predvodio pragmatični blok u vođstvu zemlje i zalagao se za ekonom-ske reforme i uravnoteženu saradnju sa svijetom. Hatami se zalagao za manje restriktivna građanska prava, veće kulturne slobode Iranaca i za dijalog s drugim religijama u svijetu, a njegov nasljednik Ahmadinedžad svojom esktremnom poli-tikom i stavovima doprinio daljoj izolaciji i negativnoj pred-stavi Irana u svijetu. U političkom sukobu između pristalica reformi i dijela uleme koja vuče zemlju natrag i u izolaciju od


[ 40 ]

Hajrudin Somun

cijelog svijeta koja se vodi u vrhu islamske republike pred-sjednik Ruhani predvodi prvi blok u nadi da će on prevladati i na narednim predsjedničkim izborima.

Predsjednik Ruhani i njegova vlada su u posljednjih pet godina, postigavši nuklearni sporazum kojim su bar djeli-mično skinute sankcije, doprinijeli najvećem uspjehu vanj-ske politike zemlje od pobjede revolucije. Na ekonomskom planu, uprkos sankcijama, nastavili su kurs razvoja koji Iran čini manje zavisnim od izvoza nafte, a više oslonjenim na vlastite izvore. U poređenju sa stanjem pred kraj monarhije, Iran je za četiri decenije napravio skok u razvoju kakav nije postigla nijedna zemlja u širem regionu Srednjeg istoka. Na UN indeksu ljudskog razvoja sa 110-og mjesta Iran se popeo na 60. Pismenost stanovništva porasla je sa 47% na 90%. Samo 7% sela je bilo elektrificirano 1979. godine, a danas gotovo sva. Iako je broj stanovništva nešto više nego udvo-stručen (tada 35, a danas oko 80 miliona), broj škola i univer-ziteta porastao je deset puta. Na 2.570 univerziteta školuje se 3,8 miliona studenata, od kojih su polovina djevojke. U na-učnom razvoju Iran je postao 13. zemlja u svijetu, u medicini 17. U transplantaciji koštane srži drugi je na svijetu odmah iza Italije. Sve više mladih ljudi iz Azije ide u Iran na studije.

Prema konkretnijim ekonomskim podacima, udio in-dustrije u razvoju povećan je sa 16% na 40% GDP-a koji je prošle godine iznosio 540 milijardi dolara. U automobilskoj industriji Iran je 16. na svijetu s 1,5 milion proizvedenih vo-zila. Posljednjih godina monarhije Iran je samo iz Amerike uvozio žitarica za dvije milijarde dolara, a danas ih čak izvo-zi u vrijednosti od šest milijardi. Jednom od najkvalitetni-jih riža s obala Kaspijskog jezera pokriva 80 posto potreba domaće potrošnje.12 A tek šta da se kaže za neke ekskluziv-ne iranske proizvode popularne u cijelom svijetu: 85% svih stabala i plodova pistacija na svijetu otpada na Iran i to mu je najznačajniji izvozni proizvod, osim nafte. Najveći su po-izvođači meda u regionu, a samo jedna kolonija u Azerbej-džanu ima 600.000 košnica. Popularnog začina šafrana 94%

12 Podaci koje objavio Pars Today, 02. 02. 2019. god.


[ 41 ]


svjetske potrošnje dolazi iz Irana, a 90% kavijara u kojem uživa elitni zapadni svijet vadi se iz jesetre s iranske obale Kaspijskog jezera.

* * *

Svaka godišnjica iranske islamske revolucije koristi se i kao prilika za raspravu o njenom karakteru i vrijednostima koje je svrstavaju među najznačajnija zbivanja moderne političke historije. Najčešće se poredi s francuskom Buržoa-skom i ruskom Oktobarskom revolucijom, a rjeđe i s Mao-vom kineskom. Iranska zaslužuje da se stavi u red s francu-skom i ruskom revolucijom, ali je drukčija od njih samim tim što se Iran konačno, poslije stotinu godina, oslobodio oku-pacije, pokroviteljstva i robovanja stranim silama. A Rusija i Francuska su bile samosvojne, nezavisne imperije, pa nisu imale od koga da se oslobađaju. Slične su po tome što su sve tri uticale na bitne promjene društvenih odnosa, francuska na evropskom zapadu, ruska na istoku, a iranska u svije-tu islama. Razlike su u prirodi tih promjena, jer su iranske u suprotnosti s onim u sekularnim revolucijama, kakve su buržoaska francuska i boljševička ruska, pa i komunistička kineska. Ajatollah Homeini, vođa iranske revolucije, čini tu razliku još markantnijom. Naime, nigdje u prošlom vijeku nisu neki rat, revoluciju, pokret za nezavisnost ili borbu pro-tiv kolonijalizma povele vjerske vođe i osvojile vlast u drža-vi. Nije to bio ni Mahatma Gandhi, ni Muhamad Ali Džinah, iako su granice Indije i Pakistana omeđene po religioznoj pripadnosti. Iranska revolucija je, uz to, najkompleksnija i zato izložena novim interpretacijama.

Na tim linijama kreću se i neka ranija i aktuelna razmi-šljanja i ocjene istaknutih stranih i balkanskih historičara i analitičara iranske revolucije, koji ne spadaju u velike apo-logete, ali ni negatore njenih osnovnih vrijednosti i poslje-dica. Poznati francuski filozof Michel Foucault, koji je u isto vrijeme kao autor ovog rada bio u Teheranu poslije masakra na trgu Žale, pet mjeseci prije pobjede revolucije, javio je u Pariz: „Situacija u Iranu mogla bi se razumjeti kao jedan


[ 42 ]

Hajrudin Somun

veliki viteški dvoboj ispod tradicionalnih amblema, jednog kralja i jednog sveca, naoružanog vladara i od svega lišenog prognanika, između despota koji se suočava s golorukim partnerom iza kojeg stoji narod.“13 Dajući joj značaj za hi-storiju moderng Irana i „cijelog svijeta“, Fred Halliday je već sredinom 1980-ih pisao: „Iranska revolucija je bila jedan od epskih događaja poslijeratne historije (misli poslije Drugog svjetskog rata) po tome što je obuhvatila značajne nivoe po-litičke mobilizacije, međunarodne krize i političku brutal-nost...Njena novost bila je, u prvoj instanci, u ulozi koju je u njoj imala vjera i posebno ono što se slobodno naziva re-ligioznim fundamentalizmom. Prvi put u modernoj historiji (znači od 1789.) izvršena je revolucija u kojoj su dominantna ideologija, forme organiziranja, vodeće ličnosti i proklami-rani cilj bili religiozni.“14

Bruno Brakus, magistar historije iz Zadra, piše: „Gleda-jući iz zapadne perspektive i konteksta francuske i ruske revolucije, lako bi se moglo pomisliti da je iranska revolu-cija „korak unatrag“ u društvenom razvoju jer je ona pred-stavljala pobunu protiv modernog sekularnog društva. No karakteristike iranske revolucije odredili su specifični po-vijesni razvoj Irana, a posebno događaji od nekoliko deset-ljeća prije same revolucije.“15 Analitičar Vedran Obućina iz Zagreba kaže: „Ne bih Iran nazvao teokracijom. On svakako ima teokratske sastavnice, ali daleko je Iran od monarhijsko--teološke diktature Saudijske Arabije ili apsolutne teokracije kao što je Vatikan. Sve ipak počiva na izborima i Iran je jedna od rijetkih zemalja na Bliskom istoku gdje se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima. Postoji golema doza demo-kracije u Iranu, ali ona nije savršena niti usmjerena prema liberalnom obliku demokracije kakva postoji na Zapadu.“16

13 Le Nouvel Observateur, Paris, 16–22. oktobar, 1978.14 Fred Halliday, The Iranian Revolution: „Uneven Development and Re-ligious Populism“, State and Ideology in the Middle East and Pakistan, Macmillan Publishers Limited, 1988.15 Bruno Brakus, „Iranska revolucija“, Časopis Sveučilišta Zadar Rostra, br. 7, godina IX, 2016. god.16 Vedran Obućina, Intervju, 03. 01. 2018, hkv.hr


[ 43 ]


Jedan stav s Univerziteta Kazvin o duhovnosti iranske revo-lucije: „Islamska revolucija je prije svega i po svojoj suštini revolucija koja čovjeka, generalno uzev, poziva ka Bogu, vje-ri i duhovnosti, za šta je Foucault kazao ‘duša za svijet lišen duše’. Drugo, Iranska revolucija je bila islamska revolucija, te je stoga oživjela identitet muslimana u najudaljenijim tačka-ma svijeta...“17 Na kraju, u izvještaju jedne italijanske anali-tičarke sa proslave 40-ogodišnjice revolucije stoji: „Islamska republika, na čiji se opstanak niko nije htio kladiti, još živi a malo je ljudi vjerovalo da će preživjeti šest mjeseci. Ono što je Iran pokušavao da pokaže svijetu ovih 40 godina je da je to normalna zemlja zajedničkih aspiracija. Prečesto je vanjski svijet brkao iranski narod sa sistemom, ne uspijevajući da shvati da zemlju čine njen narod i njene vođe.“18

17 Farhad Darviši, časopis PIS, Institut „Ibn Sina“, br. 12, 25. 01. 2019. god.18 Annalisa Porteghella, „Independence, Freedom, Islamic Republic“, ISPI, 08. 02. 2019. god.



[ 45 ]

Zlatko Dizdarević

40 GODINA OD IRANSKE REVOLUCIJE

U čemu je smisao iranske revolucije čija se četrdeseta godišnjica obilježavala u februaru 2019. godine – pitanje je koje se tim povodom često ponavlja i u svijetu i u Bosni i Hercegovini, i to iz više razloga i na različite načine. Ima tu istinske znatiželje potaknute nedovoljnim bavljenjem i naših i svjetskih medija ovim historijsko-političkim, ali na svoj način i civilizacijskim fenomenom; bilo je sporadično sažetih i vjerodostojnih odgovora, ali još više nedovoljnog poznavanja i konteksta, i realnih zbivanja prije revolucije i svega onoga što je ta revolucija donijela u minule četiri dece-nije. Samom Iranu, ali podjednako tako i novoj geostrateškoj realnosti u regionu Srednjeg istoka, pa i mnogo šire u svijetu.

„Pitanje Irana“, njegove realnosti, značaja i pozicije važ-no je u najnovijim geostrateškim prelamanjima ali i politič-kim, ekonomskim, naročito energetskim, pa tako i vojnim preslagivanjima posljednje decenije. Posebno su obilježene tzv. „arapskim proljećem“ započetim 2011. godine, a četiri godine kasnije, 2015. i „nuklearnim sporazumom“ što su ga potpisali u Beču SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina, Rusi-ja i Njemačka sa Iranom, da bi dvije godine kasnije američki predsjednik Donald Trump najavio izlazak njegove zemlje iz tog sporazuma i to realizirao 2018. godine. Oba ova događaja


[ 46 ]

Zlatko Dizdarević

dio su šireg konteksta u kojem je Iran postao mnogo značaj-nija činjenica nego što je to bio i u vrijeme najvećih napora SAD da sa šahom Rezom Pahlavijem od ove velike i civili-zacijskim tragovima i tradicijama prebogate zemlje napravi svog najvećeg imperijalnog partnera na Srednjem istoku.

U ovom smislu, slobodno se može kazati – na nivou sim-plifikacije poznate kao „Iran za početnike“ – da je današnja slika zemlje, četrdeset godina od revolucije i rađanja Islam-ske Republike Iran, slika države u kojoj su voljom većine zajednički pobijeđeni kolonijalizam i tuđi interes koji ih je pritiskivao. Time je i definisan autentični put spram vlastitih korijena i interesa, plaćena je velika cijena za tu borbu, ali se osloncem na domaće snage, znanje i solidarnost, te sa-čuvano dostojanstvo i tradiciju, zemlja izdigla iznad mnogih drugih u svijetu, a posebno u regionu. Time je, jasno, postala trn u oku onih koji su dominantno određivali sudbinu Irana od svrgavanja premijera Muhameda Mosadeka 1953. godine i nametnuli Teheranu status „najbližeg i najmoćnijeg save-znika Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku, sa Šahom Rezom Pahlavijem vladarem na čelu zemlje“.

Godine nakon toga, i pored očiglednih napora SAD i Pahlavija da Iran pretvore u lidera regiona a, po zapadnim standardima, u vodeću silu na tim prostorima, bile su godi-ne formatiranja države isključivo u smjeru interesa Zapada. Profit dobijan enormnim crpljenjem nafte, prema procjena-ma stručnjaka, najmanje 80% je išao američkim kompani-jama, a ostatak iranskom „razvoju“. Ali i ideološkom profi-liranju zemlje koja se sve više odmicala od vlastite historije, navika i tradicija većine stanovništva Irana. Takvo šahovo carstvo postalo je garancija prosperiteta vodeće klase u zem-lji, pa i vojna i ekonomska garancija da „američki put“ znači sigurnost i drugim, malim kolonijalnim zemljama u regionu koje su prihvatile ovaj koncept, podjednako kao i sigurnost morskih puteva koji su spajali Arabijski poluotok i zapadna tržišta nafte.

Onoga časa kada je globalna energetska situacija počela bitno da se mijenja i utječe na unutrašnju situaciju u zemlja-ma koje su založile svoj interes i tradiciju tuđim računicama,


[ 47 ]


počela su da se javljaju i nova i drugačija unutrašnja pitanja o budućnosti države. Naravno, pojavile su se i snage oku-pljane oko nove situacije i potreba. Na čelu tih snaga pro-filirao se dosta brzo Ruhollah Homeini, u početku poznat tek kao stručnjak za islamski misticizam, da bi od pobune u Iranu protiv šaha 1963. godine počeo da se uzdiže u lidera koji snažno i javno kritikuje pojave i probleme koji se javljaju u državi na tragu vladavine Reze Pahlavija. Nakon jedne od „lekcija“ koje je javno održao šahu, protjeran je iz zemlje na 14 godina. Odlazi prvo u Tursku a na kraju u Francusku. U tom periodu postaje otvoreni zagovornik političkog islama, ali usvajajući i određene organizacijske ideje i postulate bli-ske tadašnjoj ljevičarskoj opoziciji šahu.

Za Homeinija i pokret koji je stvarao, one relacije koje je Šah imao sa SAD-om bile su potpuno neprihvatljive i apso-lutna negacija reformi za koje je vjerovao da ih Iran mora provesti. Nažalost po njih, ni šah ni Amerikanci, kao ni vla-dajuća elita u Iranu nisu Homeinija i njegov sve veći utjecaj u Iranu, čak i iz inostranstva, uzimali kao ozbiljnu opasnost. Predsjednik Nixon tako je tih sedamdesetih godina uvjera-vao šaha kako će „SAD ravnotežu snaga u regionu okrenuti sebi u korist, dokazujući kako ni arapski radikalizam ni so-vjetsko oružje ne mogu postići svoje ciljeve“.

Jači po efektima na državu i od te politike i američkog op-timizma bio je pad cijena nafte što je rapidno pogoršavalo situaciju u Iranu. Na stranu opozicije šahu počeli su se svr-stavati i dojučerašnje pristalice iz redova nove srednje klase, industrijalaca ali i malih trgovaca. Kada se sve ovo uzme u obzir, lako je bilo prepoznati okvir u kojem je stvoreno ve-liko nezadovoljstvo prema režimu i šahu. Na „gornjem ni-vou“, to je bila neupitna zavisnost šaha i države od Amerike i njenih interesa, ali i kroz to stvorene bliske veze sa Izraelom, najvećim neprijateljem Arapa u regionu. Na onom „nižem“, svakodnevnom životnom nivou, mali trgovci i posebno po-ljoprivrednici, uz iransku političku ljevicu prepoznavali su u Homeinijevom zalaganju za pravdu, socijalne mjere, digni-tet itd., pravac koji postaje izazovan za sve njih.


[ 48 ]

Zlatko Dizdarević

Iz današnje perspektive posmatrano, svoj značajan „do-prinos“ pripremanju terena za revoluciju s kraja sedamdese-tih, dale su i izrazito pogrešne procjene CIA-e čak i nakon ve-likih nereda koji su širom Irana izbili u januaru 1978. godine. Šah je tada bio obilježen kao izdajnik, a prognani Homeini kao primjer patriotizma. Već tada gradi se kult njegovog po-štenja i pravdoljubivosti. Šah je na sve ovo odlučio da odgo-vori popustljivošću ali je očigledno bilo kasno. CIA je našla za shodno da zaključi kako „Iran nije ni u predrevolucionar-nom ni revolucionarnom stanju...“. Mnogi politički analiti-čari danas smatraju da su ovakve procjene CIA-e među naj-većim greškama koje je glasovita obavještajna mega-služba ikada napravila od svog osnivanja netom iza Drugog svjet-skog rata. Posebne su bile vječite opsesije američkih obavje-štajaca prema kojima je „komunistička ljevica“ svugdje, pa i u Iranu, neprijatelj broj jedan, važniji i gori od bilo koga drugog. Nisu shvatali da je Homeini sa svojim idejama što su se identifikovale sa socijalnom pravdom, ali propagirale pod temeljnim određenjem islamske revolucije i islamske države, nova snaga, mnogo jača i važnija u Iranu od, recimo, „komunističkog“ Tudeha ili Nacionalnog Fronta, labave ko-alicije ljevičara. Tu snagu dodatno jačaju i oni što su koliko juče bili pristalice šaha, a sada ih je sve manje naprosto zato jer je život pod šahom postajao sve lošiji.

Kada su CIA i oni što su ih snabdijevali informacijama shvatili ovu realnost, bilo je prekasno. Njihov pokušaj us-postavljanja veza sa tzv. „umjerenim islamistima“ (potpuno ista, pogrešna taktika primijenjena je i mnogo godina kasni-je u tzv. „arapskom proljeću“), Homeini je prozreo i na njega nije bio spreman pristati ni po koju cijenu. On je, naprotiv, shvatio da treba uobličiti pokret koji će insistirati na nezavi-snosti, slobodama pa i demokraciji ali sve skupa uz prefiks „islamskog“. Bio je to dovoljan poziv mnogima iz opozicije šahu da mu se krenu približavati.

Cilj je bio postignut: Nakon mnogih nemira i sve brojni-jih protesta Iranaca na ulicama tamošnjih gradova šahova vlada je pala u decembru 1978. godine. Procjenjuje se da je na ulice Teherana tada izašlo blizu milion stanovnika koji su


[ 49 ]


ultimativno tražili odlazak Reze Pahlavija i povratak Home-inija u zemlju. Odlučujući protesti organizovani su uz veliki praznik Ašure, kojim se u Iranu obilježava mučeništvo ima-ma Huseina u sedmom vijeku. Simbolika nije bila slučajna, ovaj događaj i njegovo puno značenje uvijek su vezani uz dvije ključne riječi – žrtvovanje i pročišćenje. Epilog je bio: Šah je, već tada u poodmakloj fazi oboljenja od raka, napu-stio zemlju 16. januara ‘79. godine i nikada se više nije vra-tio. Prelazne poslove do punog preuzimanja vlasti od strane Islamskog revolucionarnog vijeća kratko je obavljala vlada Shahpura Bakhtyara. Ajatollah Homeini sletio je iz Pariza u Teheran 1. februara trijumfalno dočekan kao Imam, Poslani-kov potomak „koji se vratio da iskupi svoj narod...“.

U iranskim dokumentima u kojima su bilježeni razni do-gađaji iz tog vremena, u Homeinijevom nepretencioznom muzeju u Teheranu, imao sam priliku vidjeti 2015. godine sačuvan, zanimljiv, upečatljiv a jednostavan zapis jednog studentskog aktiviste, koji precizno oslikava razmišljanja „običnog“ mladog Iranca, o onome što je bio uzrok tadaš-njih zbivanja i viđenja i osjećanja tamošnjih ljudi. On je napisao: „Imperijalizam nas iskorištava i dominira cijelim svijetom. Imperijalizam svakoga želi pretvoriti u svog slugu te želi zagospodariti nad svima. Amerika bi željela da pod svoje stavi iransku državu i narod. Sa druge strane, islamska je republika sklona svim slobodnim i neovisnim vladama koje se zalažu za pravdu. To je ona vrsta vladavine koju su ljudi željeli i sami je stvorili; Ova je vlada prijatelj slobode, a neprijatelj imperijalizma, komunizma i svih sličnih. Zemlje poput Amerike ne daju slobodu onima kojima je potrebna, i sklone su jedino klasi koja je nad njima zavladala...“

A Homeinijev sin Ahmad bio je u svom „objašnjenju“ do-laska oca na vlast još precizniji, jednostavniji i isključiviji, na način koji je i onda, kao i danas poprilično zbunjivao one što su vjerovali da je „svaki islam“ kojeg promiču vjerski službe-nici, bespogovorno ispravan. Očigledno, to nije bilo tako, pa otuda ovakva Ahmadova izjava, uz konstataciju često spo-minjanu kako je „Homeinijevo najveće umijeće uspostava Islamske Republike“, on je odlučno odgovarao: „Ne. On je


[ 50 ]

Zlatko Dizdarević

imam postao i stvorio historijsku i pobjedničku Islamsku Republiku boreći se protiv nazadnog, glupog, pretencioznog i reakcionarnog sveštenstva!“

Može se danas kazati da je ovakva definicija jednostavna, ogoljena, možda i pomalo naivna, revolucionarno-populi-stička ali, ona je sasvim sigurno odgovarala razmišljanjima i naboju kojima je skinut šah a doveden Homeini.

Novi režim je potvrdu ispravnosti svoga puta veoma lako potvrđivao i ponavljanim Homeinijevim stavovima – suprot-stavljenim „dekadentnoj“ Americi – prema kojima „musli-mani moraju još više otvoriti pristup kao i povećavati razu-mijevanje savremenog razvoja, a istovremeno ne dopuštati da materijalna dobra zavladaju njihovim razmišljanjima...“

Ne treba pri ovome zaboraviti da je režim od samog po-četka, bez želje da ulazi u konflikte ni sa „drugom stranom“, držao jasnu i vidljivu distancu i prema drugoj, tada velikoj sili u svijetu, Sovjetskom Savezu. Ujedno, tadašnja sovjetska vlast, temeljem vlastitih doktrina o imperijalizmu, podrža-vala je iransku orijentaciju protiv Amerike pa čak i preporu-čivala vođstvu prosovjetskog Tudeha da se jasno podržava ajatollah kao revolucionarni vođa. Ova politika je nešto ka-snije evoluirala, zapravo zapala u probleme sa opredjeljiva-njem da li radikalnije za ili radikalnije protiv Homeinija, iz niza unutrašnjih i vanjskih razloga. Jedno je sovjetsko par-tijsko krilo držalo da će u Iranu pobijediti „antiimperijalisti“ okrenuti ljevici, a drugo da će pobijediti radikalniji vjernici naspram Tudeha, što se, ipak, pokazalo tačnim. Uprkos za-dovoljstvu Moskve što je definitivno okončano bilo kakvo savezništvo Irana i Amerike, Teheran se nije okrenuo Sovjet-skom Savezu. Naprotiv, njihovi saveznici u Iranu, članovi Iranske komunističke partije, uz obrazloženje da su sovjetski špijuni, nešto kasnije potpuno su i brutalno eliminisani sa tamošnje političke scene. I ne samo oni.

Iranska se revolucija okrenula isključivo sebi i unutraš-njim ciljevima, a što se više stvarao front protiv nje izvana, jačala je unutrašnja solidarnost i okretanje vlastitim snaga-ma, obrazovanju, proizvodnji i izgradnji uz jačanje samo-svjesti o historijskim tradicijama i snazi. Polako ali sigurno,


[ 51 ]


oslobađajući se i unutrašnjih neslaganja, postepenom libe-ralizacijom koja uglavnom pripada mladoj generaciji koja u Iranu dominira i po broju i po spremnosti na borbu za samo-održanje, Iran je izrastao u sve relevantniju i moćniju državu na izuzetno bitnom svjetskom geostrateškom čvorištu.

Uspjeh u toj borbi Iranu nije oprošten niti će biti ikad u glavama novih imperijalista. Međunarodni kontekst u ko-jem dolazi do otvorene negacije davno usvojenih međuna-rodnih pravila ponašanja vratio je u igru mnoge stare odno-se za koje se vjerovalo da su prevaziđeni i napušteni. Jačanje samostalnosti Irana u nizu važnih aspekata upalilo je zvono na uzbunu u mnogim centrima kojima je ta činjenica kvarila račune o novoj regionalnoj dominaciji na Srednjem istoku. Prije svega Sjedinjenim Američkim Državama i novim pla-novima o dominaciji na Istoku ali i posebno dalje prema dalekoj Aziji, probuđenim posebno poslije dolaska na čelo države Donalda Trumpa i njegove krajnje agresivne ekipe ali, reklo bi se i u mnogo čemu ekipe nerealnih ambicija. U isto vrijeme, svoje ambicije umanjivanja svakog napretka Irana na vojnom, ekonomskom i energetskom planu a posebno agresivno u oblasti primjene nuklearne energije i nanoteh-nologija isticao je ratoborni Izrael, izrazito blizak novim po-litičkim vrhovima u SAD-u.

Ova nova realnost, naravno, traži i posebno prilagođava-nje ukupnih međunarodnih odnosa, standarda i vrijednosti u tim odnosima kako bi se zacrtani ciljevi mogli ostvariti. Zato se i sada već otvorena politička i geostrateška borba protiv Irana, i ne samo Irana, nastavlja sa paralelnim nasto-janjima urušavanja bivšeg međunarodnog poretka, svoje-vremeno uspostavljanog na interesima, principima i krite-rijima nakon pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Međutim, odnos planetarno legalizirane sile protiv sposobnosti Irana da istraje u svojoj odbrani danas je u zna-čajnim nijansama drugačiji nego što su poklonici sile i njiho-vi sateliti računali.

Iran kao pomalo udžbenički primjer za prepoznavanje i čitanje današnje svjetske situacije ima zato i mnogo širi značaj kojeg iz evropske perspektive vjerovatno i nismo do


[ 52 ]

Zlatko Dizdarević

kraja svjesni. Proizvodnja te „nesvijesti“ dodatno je pogub-na u novim tehnološkim uslovima komuniciranja, ali i sve očiglednijeg podređivanja pa i sluganstva sili. Komunikacij-ske tehnologije uz svjesnu proizvodnju „antinovinarstva“, prihvatanje i proizvodnje laži, fake newsa, cenzura i dirigo-vane proizvodnje iskrivljenih informacija značajno pomažu čiščenju terena za jednostrane interese velikog korporativ-nog kapitala i novih geostrateških interesa.

Na Bliskom i Srednjem istoku puno toga nije novo. Samo su pomalo nerealni i optimisti bez pokrića bili skloni u jed-nom momentu povjerovati da je ta matrica osvajanja vlasti pukom silom u izvjesnoj, pa i značajnoj mjeri prevladana. Sada smo vraćeni interesima siledžijske geostrategije koja se čita samo kao pitanje prostora i resursa osvajanih tom silom, ili prevarom, a u ime lažne odbrane ljudskih prava. Sve dru-go postalo je, uglavnom, sekundarno. Zaključak u centrima u kojima se planiraju operacije u skladu sa ovakvim strate-gijama jeste da na ovaj način realizirani interesi zahtijevaju uporno održavanje nametnutih kriza različitog intenziteta. Mir, stabilnost, saradnja i razumijevanje, rješavanje proble-ma dogovorima, sporazumima i usaglašavanjem zajednič-kih interesa ciljano se ne smiju dozvoliti.

Upaljač za ovakvu vrstu kalkulacija bilo je saznanje da svijet polako ali sigurno gubi bitku sa kombinacijom dvije egzistencijalne činjenice. Prve da je osnovnih resursa za pre-življavanje – vode, hrane i energenata sve manje u poređenju sa ubrzanim rastom, na mnogim mjestima čak i eksplozijom broja stanovnika na zemlji. Ključno pitanje najmoćnijih po-stalo je, kako te resurse što brže i što lakše osvojiti za sebe. Kroz postojeći međunarodni poredak koji ne dozvoljava upotrebu sile protiv garantovanih prava na suverenitet dr-žava, nepovredivost granica i nemiješanje u unutrašnje stva-ri suverenih država – ovaj problem se teško mogao riješiti. Pojednostavljeno kazano, zemlje nastajale i formatirane na mentalitetu i „pravima“ imperijalizma, snage i iz toga crplje-nih ponašanja po mnogim pokazateljima opredijelile su se za redefiniranje, odnosno, rušenje postojećeg međunarod-nog poretka i uspostavljanja pravila prema kojima bi se sila


[ 53 ]


mogla legalizirati, pa tako i dolaziti do neophodnih resursa lakše i sa pokrićem. Glavna „šifra“ zloupotrebe u ovoj igri, ma kako prirodno, pozitivno i potrebno bila definisana kada su prave i humane namjere u pitanju, postala je kategorija „ljudskih prava“. Ipak, ono što se moglo očekivati, a dešava se sve očiglednije, jeste da „ljudska prava“ postaju sve više puki izgovor za zloupotrebljenu silu korištenu sa spomenu-tim ciljevima.

Iz ovoga su rođene dvije ključne premise de facto neoim-perijalizma iz kojih se izvodi sve ostalo – politika, granice, podobni i poslušni lideri, lažna partnerstva itd. Prva premisa je u spomenutoj neophodnosti legalnog otimanja energije, hrane i vode. Druga je kako onima od kojih se otima ne dati da se emancipiraju da bi ih se moglo držati poslušne i pod kontrolom. Politička, ekonomska, socijalna i svaka druga dr-žavna i društvena emancipacija, naravno, naći će se na putu spomenute otimačine. Zato, ko ne pristaje na ovo, mora biti discipliniran ili – uništen. A Iran na ovo nije pristao svojom revolucijom. Ni na dalju otimačinu prije svega nafte ali i dru-gih vitalnih resursa, ni na odricanje od vlastitih civilizacij-skih, državotvornih, ideoloških pa i vjerskih tradicija i prava. Drama je počela kada su moćni počeli gubiti bitke za svoje ciljeve koje su ranije redovno dobijali. Iran je tu već podugo najveće zvono za uzbunu uz Siriju koja izglednu pobjedu još uvijek krvavo plaća, a posebno otkako je i „Nuklearnim spo-razumom“ Teheran dokazao ne samo da mu se ne može uzi-mati pravo na potpunu samostalnost, već i da su se i država i institucije emancipovali na pragmatsko politički način do nivoa spremnosti za partnerstva sa svjetskim vrhovima.

Vrijeme minulih četrdeset godina – od revolucije 1979. god., i svrgavanja šaha Reze Pahlavija do danas u Islamskoj Republici Iran – mora se sagledati i kao dio procesa velikih promjena u cijelom svijetu. Bez razumijevanja tih promjena ne može se shvatiti ni ono što se dešavalo u Iranu, posebno u zadnjoj deceniji.

Krajem sedamdesetih u svijetu se privodio kraju globalni period dekolonizacije. Interesi imperijalizma i kapitala bivali su načeti na suštinski način a kriza resursa kucala je na vrata.


[ 54 ]

Zlatko Dizdarević

Slutnje moćnih o nemogućnosti da se dalje uzima sve što se hoće uz postojeća pravila i principe UN-a ubrzano su jačale. Definirane su nove doktrine i započete njihove realizacije sa ciljem promjena sistema vrijednosti i pravila u međunarod-nim odnosima. Uz nove poglede na stvarnost, nove ambicije, napuštanja jasnih međunarodnih standarda o suverenitetu, granicama, slobodama itd., prvo su ispotiha švercovane, a potom i legalizovane najgrublje neistine o toj realnosti.

Danas, praktično, živimo u postfaktičkom društvu. Stvo-rena je potpuno nova politička realnost bazirana na dvostru-kim standardima, de facto pravo na agresiju i razaranje, od uništavanja čitavih država, pokretanja miliona izbjeglica na planeti, otvorene trgovine njihovim sudbinama, do ponov-nih pobjeda raznih fašisoidnih ideologija za koje se mislilo da su eliminisane. Odbrana demokracije čak i u temeljnim postulatima mnogih država Zapada prevodi se isključivo kao odbrana brutalnog kapitalizma. Ergo, ko je protiv kapi-talizma, taj je i protiv demokracije. I ponovo, sve u ime slo-boda i ljudskih prava.

Ukratko, sila je praktično legalizirana kao mehanizam oti-mačine i na tome baziranih novih odnosa i „prava“ u svijetu. Rezultat je ciljano inficiranje planete siromaštvom, ratovi-ma i terorizmom, vjerskim fanatizmom i nacionalističkom histerijom. Plansko rušenje humanih principa međunarod-nog poretka služi kako bi se svemu tome širom otvorila vra-ta. Naravno, puke ideološke, vjerske, etničke i ko zna kakve podjele samo su upaljač za druge ciljeve. Virus je pušten iz laboratorija koje su u centrima za definisanje geostrateških interesa kako bi se moćnim korporacijama, kompanijama i bankama omogućila bezočna manipulacija državama i lju-dima. Na terenu Bliskog istoka to je sasvim vidljivo. A Iran im je postao nedostupan, zahvaljujući svojim ljudskim resursi-ma, unutrašnjoj konzistentnosti, svojoj tradiciji, autentičnoj snazi, samosnalaženju i dignitetu, uprkos mnogim doma-ćim problemima raznih vrsta. I zato ga je trebalo zaustaviti i kažnjavati.

Sve su to korektni analitičari prepoznavali u minulih de-setak godina i u priči o „Arapskom proljeću“, ali i u kultnom


[ 55 ]


projektu za današnja zbivanja – u knjizi Zbigniewa Brzezin-skog Velika šahovska ploča – američki primat i njegovi geo-politički ciljevi, objavljenoj 1997. godine. Bio je to, zapravo, putokaz za osvajanja i vraćanja u prošlost starih istočnih dr-žava i režima u korist novih imperijalnih strategija. Dovoljno je sumirati storije od Pakistana i Afganistana, organizovanog stvaranja talibana, potom Al-Qaede, napada na Irak 2003., do Libije, Jemena, stvaranja ISIL-a, sada Sirije, uz podršku i apsolutno međunarodno tolerisanje nezajažljivog i preko svake mjere agresivnog cionizma kojem se opiru i mnogi Je-vreji u svijetu, pa evo do pokušaja pokoravanja Venezuele, a od nedavno i stvaranja novog žarišta opasne nestabilnosti između Indije i Pakistana, ne zaboravimo – atomskih sila.

Kroz svo ovo vrijeme Iran je neprekidno tom projektu globalnog destabiliziranja svijeta jedan od glavnih ciljeva. Teško se sjetiti države u minulih pola vijeka čijem se rušenju posvetila i takozvana međunarodna konferencija u organi-zaciji velike sile, kakva je bila nedavno ona u Varšavi, navod-no povodom zaustavljanja „terorističkog Irana“. U pozadini, nafta polako curi, a plin iz prebogatih Pars polja u Iranu i Kataru – da se o Ruskom plinu iz „Sjevernog toka 2“ i LNG izvora i ne govori – nikako da se stavi u funkciju američke geostrategije slabljenja neprijatelja, pa i protiv Evrope.

Ono što je posebno uznemirujuće, jeste da se ta već sve-opšta dekadencija na terenu Zapada više ne odslikava ni u stanju ni u ponašanju ogromne većine međunarodnih insti-tucija, organizacija, foruma. Njihove nebrojene prazne i pot-puno neobavezujuće deklaracije, rezolucije, formalni apeli i pozivi raznih vrsta, odluke i akti, samo verbalno i teorijski uvažavaju nekadašnje izvorne principe, konvencije i rezo-lucije za koje, de facto, znaju svi unaprijed da više u zbilji ne igraju. Paralelno sa time, potpuno je odsustvo reakcija na agresivna rušenja iz Washingtona svega što je bilo ustanov-ljeno kao multilateralizam, međunarodno dogovaranje i sa-radnja. Ma koliko to i u skoroj prošlosti i decenijama ranije iznjedrilo više kapitalnih međunarodnih sporazuma i dogo-vora o sigurnosti, trgovini, klimatskim promjenama itd. Pa i uz ranije američko angažovanje.


[ 56 ]

Zlatko Dizdarević

Tipične su, u ovom kontekstu, zamjene teza koje diktira-ju novu stvarnost. Iran je tako ciljano jednostrano optužen da ugrožava opstanak „miroljubivog“ Izraela pa zato, valjda, Izrael može imati atomsku bombu već decenijama a Iran ne može. Mnoge laži se rutinski legaliziraju a na njih malo ko i obraća pažnju. Izmišljenim pričama svijet se bavi kao isti-nama: Danas hladno govore i o „Iransko-izraelskom ratu“, a kobajagi zaboravljaju da su okupacija Palestine i svi suko-bi Izraela sa Sirijom, Egiptom, Libanom i mnogim Arapima počeli mnogo prije pobjede islamske revolucije u Iranu. Ali zato je sasvim normalno kada se, recimo, objavi da su Izrael i SAD tokom tajnog sastanka u Bijeloj kući u decembru 2017. godine osmislili „Zajedničku strategiju za obuzdavanje Ira-na“ i dogovorili četiri operativne grupe za taj posao. Godinu i dva mjeseca poslije, u februaru 2019., na sastanku što su ga u Varšavi organizovali Amerikanci, najveći miljenik Was-hingtona, izraelski premijer Netanyahu, hladno je pozvani-ma definisao smisao te teatralne konferencije i američkog zadatka svima njima riječima: „Važno je što je ovaj sastanak otvoren za predstavnike glavnih arapskih zemalja koje po-državaju Izrael u unapređivanju zajedničkog interesa u ratu protiv Irana...“ Pametnom dosta i u detektiranju smisla kon-ferencije, i uloge takozvanih „glavnih arapskih zemalja“ na tragu glavnog cilja – rata Izraela protiv Irana! Ni naknadni pokušaj prekrajanja ove izjave Netanyahua od organizatora konferencije nije mogao prikriti opasnu opsesiju i Washin-gtona i Tel Aviva namjerama o ratu protiv Irana.

Sve ovo očigledno služi pojačavaju tvrdnji o Iranu kao „najmračnijem režimu i lideru terorizma u svijetu“ bez ob-zira na činjenicu da je riječ o državi po mnogo čemu bitno drugačijoj od miljenika istinskih pokrovitelja terora. To je država sa redovnim i slobodnim izborima na više nivoa, uz Parlament i sve pripadajuće institucije, sa 2.569 univerzite-ta na kojima studira 3.795.000 studenata (većina su od toga studentice), gdje su nauka i tehnologija u zavidnom uzletu, gdje su žene osnivači i rukovodioci u više od 400 visokoteh-noloških firmi, gdje je socijalna zaštita građana na neupore-divo višem nivou nego u mnogim tzv. modernim državama Zapada i gdje je po broju izdatih knjiga godišnje u odnosu


[ 57 ]


na broj stanovnika Iran četvrta država u svijetu. Impresiv-no pa i uz sve zamjerke koje se mogu staviti na odredbe što se u svijetu smatraju konzervativnim i nedemokratskim. A u Saudijskoj Arabiji koja je jedan od glavnih strateških par-tnera Zapadu u pokušajima držanja Istoka na podaničkoj uzici, čudo je neviđeno što je jedna princeza, prva i jedina u historiji, imenovana za ambasadoricu (i to u Washingtonu), a ženama od nedavno čak omogućeno i da same voze auto-mobil! Da se ne spominju američki dokumenti, prema koji-ma su Saudijci bili apsolutno najbrojniji i među teroristima u najtraumatičnijem terorističkom napadu na Ameriku, 11. septembra 2001. godine. Ali, njima je sve oprošteno, danas im se prodaje oružje i tamo se brani petro-dolar.

Prema sličnoj matrici od samog početka sirijske drame, koljači ISIL-a u Siriji su bezmalo „dobri teroristi“ ali je nepri-jatelj broj jedan legalno izabrani režim u Damasku, ma ka-kav bio. Assad se mora skinuti silom izvana, a ne na legalnim izborima u samoj Siriji, kako je i izabran. Tamo su problem „ljudska prava i demokracija“, a kobajagi nije to što su nafta i plin nacionalizovani pa ih ne kontrolišu zapadne korpora-cije ili neka od „sedam sestara“. I možda još gore, Sirija nije uoči početka „arapske zime“ imala ni dolar kredita i kamata u svjetskim bankama. Znamo i ovdje u nas da se to danas naprosto ne smije.

Eto zato upornih pokušaja razbijanja Sirije koja nikako da padne, podjednako kao i Irana. Razlika je uz sve ostalo što u Iran nisu mogli i nisu smjeli ući. Zato su pouzdane vi-jesti i to iz zapadnih izvora o tome kako američki helikopteri izvlače i spašavaju komandante ISIL-a iz posljednjeg okru-ženja u istočnoj Siriji odnoseći sa njima na sigurno i oko 50 tona zlata koje su teroristi pokrali u svojoj borbi za navodni halifat. Kažu da su time platili transport. Nije tačno, nego ih se čuva za buduće operacije, negdje.

Provjerene su i vijesti da američki strateški igrač, pred-sjednik Egipta general Sisi, čuvar Camp Davidskog spora-zuma kojim se brani trajna sigurnost Izraela, ovih dana ne dozvoljava prolaz iranske nafte kroz Suecki kanal jer je na-mijenjena Siriji. Zadatak je stigao iz Francuske, a pritisak je


[ 58 ]

Zlatko Dizdarević

na Assada da se uprkos pobjedi pozabavi onim što Zapad od Sirije hoće. Damask se bez nafte, tako i struje i grijanja, „vas-pitno“ smrzava gore nego u najtežim danima rata. Što bi ka-zala jedna vesela djevojka u kafeu u Damasku prije nekoliko godina, već u ratu: „Desetak godina sankcija za nas je tren, a za ove skorojevićke države od par stotina godina to je čita-va epoha...“. Sirijske rafinerije koje su osiguravale preradu vlastite nafte rušili su minulih godina „umjereni džihadisti“, naravno borci za ljudska prava dovedeni u Siriju, a najvaž-nija naftna polja tamo još uvijek drži takozvana „američka demokratska koalicija“.

Mnogi su u ovakvoj situaciji iznenađeni i posjetom Assa-da Teheranu, jer otkud njemu pravo da vodi svoju samo-stalnu vanjsku politiku i pravo Teheranu da ga podržava umjesto da se odmah odande povlače jer tamo, zajedno sa Hezbollahom, dramatično ugrožavaju Izrael. Zato im je Ne-tanyahu poručio da će ponovo napasti Siriju i Irance u njoj. Razumiju se prijetnje jer, premijer Izraela je pred izborima, a kod kuće mu nad glavom visi optužnica za korupciju. Haos je najbolja preporuka glasačima u ovakvoj strategiji. U današnjim „borbama za ljudska prava“ protiv država na Bliskom istoku, i manjim povodima od spašavanja velikog partnera Netanyahua bilo je raketiranja i ubijanja.

Događaj u vezi sa Iranom i još više sa budućnošću me-đunarodnih odnosa, koji je u jednom trenutku slutio da svi-jet možda i ima snage za promjenu ovog vidljivo negativnog trenda, vrlo brzo razgolitio je stvarnost kakva jeste. Počet-kom jula 2015. godine i u vezi sa Bliskim istokom finalizira-no je nešto veliko i pozitivno, nešto što nije bilo histerično zaoštravanje bez kraja i konca: Zemlje okupljene pod šifrom P5+1, dakle četiri stalne članice Savjeta bezbjednosti plus Njemačka, sa Iranom su potpisale u Beču, nakon duže od decenije pregovora, „Sveobuhvatni sporazum o iranskom nuklearnom pitanju“. Pojednostavljeno kazano, Iranu je odobren nastavak programa korištenja atomske energije u mirnodopske svrhe, ograničene su mogućnosti proizvodnje nuklearne bombe, a zauzvrat mu je trebalo ukinuti eko-nomske i druge sankcije. Prvenstveno blokadu izvoza nafte.


[ 59 ]


Uz mnoge druge benefite kao što je, recimo, i deblokada oko stotinu milijardi dolara zamrznutih u svjetskim banka-ma. Samo koju sedmicu kasnije, recimo, svijet je obišla vi-jest o impresivnom sporazumu kojim je najavljena iranska kupovina više od stotinu najsavremenijih „boingovih“ put-ničkih aviona. Činilo se doista da počinje nova era ne samo u trgovini i biznisu, već i u globalnim svjetskim odnosima. Američki predsjednik Barak Obama čak je izjavio tim povo-dom da je „pozitivno iznenađen veoma značajnom i kon-struktivnom ulogom Rusije u pregovorima koji su doveli do zajedničkog uspjeha...“.

Mnogi – a među njima čak i neki od onih što intimno nisu bili najsretniji ovim uzletom Irana – kazali su kako na Bliskom istoku ništa više neće biti kao što je bilo. Otvoreno, zvanično i glasno do histerije, jedini protiv ovog suglasja bio je, i tada, premijer Izraela Benjamin Netanyahu, čija zemlja odavno ima atomsku bombu. Dramatično je tada ponavljao kako je svijet ovim „napravio grešku historijskih razmjera“. Ispotiha ga je podržavao Rijad, navodno u ime odbrane sunita od šiizma, koji također poodavno ašikuje sa idejom da od Pakistana „kupi“ atomsku bombu, prevashodno radi „iranske opasnosti“.

Činilo se tada da se Iran vratio na veoma značajno mjesto u regionu koje mu pripada, samo mu ga razne „strateške“ kalkulacije nisu htjele priznati i mali igrači u tim kalkulacija-ma. Dok je na čelu države bio šah Reza Pahlavi, iranski šiiti bili su veliki i dobrodošli prijatelji i Zapada i njegovih brojnih satelita. Kada je došla islamska revolucija, ti isti šiiti, odjed-nom grupno i temeljno identificirani su kao faktor koji, naj-blaže rečeno, iritira većinu na Zapadu i nervira većinu među sunitima. Sa saudijskog trona čak su išli pozivi Zapadu i Izra-elu (?!) „da zatuku glavu zmiji“.

Sporazumom iz Beča, izgledalo je da svijet ulazi u novu fazu odnosa u regionu, mada na način puno složeniji, ma-nje isključiv i realniji, i sa postupno drugačijim Iranom, otvorenim i mnogo bolje pozicioniranim. Slutilo se i da je američka administracija, u ovom slučaju sa kooperativnijim Obamom i Kerryem, shvatila – uprkos ogromnim pritiscima


[ 60 ]

Zlatko Dizdarević

očito i tada svojevrsnog „deep statea“ – da se sa Iranom ve-like razlike mogu i moraju prevladavati jedino pregovorima, jer se pregovara samo sa onima sa kojima se to mora. Zato je Sporazum iz Beča doista bio historijski. Međutim, još tada je bilo rečeno da će njegov konačni domet zavisiti od mudro-sti, pameti, vizionarstva, političke sposobnosti, ali i raznora-znih interesa pa i svekolikih limita onih što su zarobljenici manipulacija i strasti svake vrste.

Nažalost, takvi su ponovo snažno izašli na svjetsku poli-tičku scenu samo tri godine kasnije. Većina unutar vladajuće Amerike svrstala se na stranu Trumpove Amerike, u ovom slučaju potpuno drugačije od Obamine, i njegove odluke da „poništi“ Sporazum. Evropa je potvrdila da će braniti Spo-razum, mada je prilično vidljivo da je većini u prvom planu prije odbrana interesa njihovih kompanija u poslovima sa Iranom, nego velika briga za geostrategiju odnosa na Bli-skom istoku. Nažalost, skora budućnost će pokazati da je to nedostatak vizije i spram odnosu između konzervativaca u samom Iranu u odnosu na predsjednika Rohanija i ministra spoljnih poslova Zarifa koji spremnošću za dijalog i spora-zumijevanje vide nastavak priključenja Irana stabilnosti i prosperitetu svih, pa tako i Evrope sa njenim interesima, a naspram novog radikalizma Washingtona, Tel Aviva, Rijada i sličnih. Oportunizam i zatvaranje u okvire samo vlastitih interesa ovdje nije dobitna kombinacija. UN i većina unutar njihovog sistema ionako u posao sa Sporazumom nisu bile presudno involvirane.

Mnogi kojima je najvažnije bilo prisloniti se stavovima neoimperijalnih centrala i njihovih ambicija u ovom sluča-ju nisu od početka polazili od onoga što se u geostrateškim analizama jasno vidi iz „ptičije“, ali ne i iz „žablje“ perspek-tive, a takav pogled sa visine, tačan i percipiran isključivo polazeći od vlastitog interesa, bio je bitan Trumpu i njego-vim suflerima: Iran je zemlja na raskršću Evrope i Azije sa dalekim istokom, u direktnom kontaktu sa Bliskim istokom i Arabijskim poluostrvom, izlazi na dva svjetski dominan-tna energetska basena – Kaspijski i Galfski. Ovo su suštinske činjenice koje treba staviti u kontekst osvajačkog cilja, a ne


[ 61 ]


vidjeti ovo u svakoj hladnoj analizi sa strane ispod je svakog nivoa političke inteligencije.

U širem kontekstu, Sporazum onakav kakav je potpisan bio je velika prilika i za popuštanje tenzija između Washin-gtona i Moskve, pa samim tim i za mnoge globalne a trauma-tične odnose u cijelom svijetu. Zato onima koji o globalnim kretanjima u svijetu promišljaju uz minimum dobre volje i pozitivnih nastojanja i jeste bilo teško povjerovati da će se Trump svrstati kao novi, veoma bitni igrač mračne ekipe voj-no-industrijskog kompleksa i korporativnih giganata kojima su te tenzije i ratovi „conditio sine qua non“. A teza na koju se zajahalo iz tih krugova odmah, ne silazi sa top mjesta u doslovno histeričnom poticanju svjetske, i posebno evrop-ske javnosti: Ameriku treba braniti od Rusije (a eno pribli-žava se i Kina) i to na terenu Evrope! Otud i potreba za nu-klearno širenje po Evropi koja će biti teren svakog budućeg rata, protiv Rusije u korist Amerike! Evropa je tako već danas nabijena raketama sa bojevim glavama koje „će biti poten-cijalni cilj Rusije“ u svakom izazvanom ratu sa njima. Nije malo u Evropi onih što ovo shvataju ali najveći broj zemalja unutar „nove“ EU nije imao snage da se odupre ovom nalo-gu Washingtona.

Paralelno sa tim na Bliskom istoku se kao mitski nepri-jatelj proizvodi Iran, a tvrdnja što se potencira svakog trena jeste kako Teheran ima isti razarajući zadatak spram tamoš-njih interesa Zapada i čuvara tih interesa, na prvom mjestu Izraela i Saudijske Arabije. Danas se tako pokazuje kao tač-no Obamino uvjerenje da će se „Iran Sporazumom približiti međunarodnoj zajednici“ ali su „deep state“ sa Trumpom i Netanyahuom baš u tome vidjeli najveći problem za njiho-ve interese. Otud i djelovanje, ovakvo kakvo se prepoznaje svakodnevno.

Napad na Iran, čim su se stekli uslovi dolaskom Trumpa u Bijelu kuću bio je frontalni: Dugo godina održavani i ciljano provocirani sukob između sunita i šiita počinje se opet agre-sivno knjižiti na „zli“ Teheran, a ne na poslušni i navodno ugroženi Rijad. Čak i u slučaju Jemena u kojem su Saudij-ci uz potvrđenu američku vojnu i drugu logističku pomoć


[ 62 ]

Zlatko Dizdarević

proizveli, uz sva razaranja, i najstrašniju humanitarnu kata-klizmu viđenu u novijoj historiji. Iran je, potom, ponovo per-cipiran kao kapitalna naftna konkurencija Saudijskoj Arabi-ji, a to je geostrateški bolna realnost za američku energetsku dominaciju u regionu. Uz ionako dodatno, za njih šokantne, najnovije informacije prema kojima je Rusija postala aktu-elno najveći snabdijevač Evrope čak i ukapljenim plinom (LNG), ispred Katara, Alžira, Nigerije i daleko ispred moć-no favorizovane Amerike. Dodatna muka sa Iranom, ako se ubrzano ne „zaključa“ sankcijama, jeste što se tamo stvara i novo konkurentno tržište sa 80 miliona ljudi. U historiji se ratovalo i za mnogo manja tržišta. Nazire se uz to i strateško, a za „imperiju“ opasno približavanje Irana Rusiji, Kini, Siri-ji, Turskoj, uz BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina), Latinsku Ameriku, projekte o novim energetskim putevima, dedolari-zaciju itd. S razlogom se podvlači činjenica da će Iran biti još snažniji faktor u već odavno sramnoj storiji međunarodne zajednice spram Palestine, ali i u borbi protiv mračnjaštva i primitivizma poput ISIL-a i sličnih. Jasno je da je Iran već postao, uz unutrašnju orijentaciju na vlastite snage, uglav-nom mlade, obrazovane i uspješne – nova realnost uz mno-ge drugačije interese od onih zapadnih, davno definisanih u odnosu na Istok.

Sve to je, eto, bilo dovoljno za „kontranapad carstva“.Novi Iran, ma koliko se 2015. god., realno činilo da je još

dug put do sasvim drugačije države od one koju su perso-nificirali isključivo Homeinijevi sljedbenici, postajao je, za realnu i trezvenu politiku Zapada, interes i potencijalni par-tner konstruktivnim snagama i u Americi i u Evropi ali ne i za ovakav Tel Aviv i Rijad koji su danas presretni jer su ponovo na istoj strani sa Washingtonom. Opciji sa „Sporazumom“ se nisu ni htjeli a odavno već ni mogli prilagoditi, zato su uz srčanu pomoć najgorih konzervativaca u Americi, posebno i Trumpovog zeta, specijalnog savjetnika Kushnera, inače izrazitog cioniste, krenuli u drugom pravcu, privlačiti veći-nu sunitskih, posebno zaljevskih vladara na svoju stranu, protiv Irana. To historija arapskog svijeta do sada nije zabi-lježila, Izrael sa Arapima protiv Irana! I još sa Jeruzalemom


[ 63 ]


kao ekskluzivno glavnim gradom Izraela što pojedini arapski „lideri“ možda i mogu, pored toga što i moraju progutati ali, kod ogromne većine i muslimana i katolika i pravoslavaca u svijetu to naprosto ne može proći. Jeruzalem je realnost ali i svetinja pripadnika tri monoteističke religije na planeti i stati iza opcije na koju je pristao Trump pod pritiskom zeta, cionističkog lobija i Netanyahua vjerujući da time ulazi u hi-storiju kao velikan i niko prije njega – zapravo je groteskno.

Snage „druge strane“, u jednom času vizionarske i dovolj-no jake da to vizionarstvo pretoče u novi pravac uspjele su da dovedu Sporazum do potpisivanja u julu 2015. godine. Tada najjači na Zapadu, Obamina Amerika, Velika Britanija onda još u EU, Francuska i Njemačka, uz Rusiju i Kinu i po-zadinsko učešće EU, potpisali su „Nuklearni sporazum“ sa velikim Iranom i to na temelju principa koje su zajednički ovim ispoštovali. Ali, principi su postali potpuno rastegljiva kategorija i stvar separatnih tumačenja, interesa kao cilja i sile kao operativnog načina realizacije. Uostalom, da je sve do čistih principa, povelja i želja, i Sporazum iz 2015. god., bio bi urađen pod okriljem UN-a, a ne ovako. No, i to je pri-hvaćena realnost.

Slutnja o odustajanju Wahingtona od „Nuklearnog spo-razuma“ iz 2015. god., a zapravo o vraćanju tamošnje veći-ne imperijalnoj politici i nepristajanju na dogovore od za-jedničkog interesa u svijetu – pokazala se tačnom samo tri godine od historijskih potpisa u Beču. Američki predsjednik Donald Trump praktično odmah po dolasku u Bijelu kuću u januaru 2016. godine prvo je najavio, a nešto kasnije i re-alizovao prijetnju da će se SAD povuči iz ovog Sporazuma, a indirektno na taj način i od sasvim nove, multilateralne „geostrategije“ spram Irana. Vraćene su pa i radikalno za-oštrene sankcije Iranu, navodno zbog njihovog nuklearnog programa, a suštinski kao izgovor kako bi se Teheran potpu-no zaustavio u svom buđenju, i u kapitaliziranju važnih, već stečenih prednosti nad mnogima u regionu. Pri tome nije naučena jasna i važna lekcija ni iz bliže historije: Teheran je i mnogo veće pritiske sa te strane na sebe uspio, praktično, da pretvori u dobitak za sebe. Bivalo je teško, bolno i dugo ali


[ 64 ]

Zlatko Dizdarević

historijska „supstanca“ je održana i ojačana. Ima pri tome i nešto posebno bitno u svemu ovome. To je da je unutrašnja opcija u državi, od dolaska na mjesto predsjednika države Rohanija i ljudi oko njega, uprkos velikoj provokaciji Trum-pa, postigla na novi i značajan način unutrašnju prevagu u zemlji i pokazala kako je okretanje budućnosti i stabilnosti, uz zadržanu snagu i autentičnost, nadjačala opciju onih koji se hrane prije svega idejama o revanšizmu i konzervativnim preferiranjem izolacije.

Otud i spremnost Irana, uz pet drugih partnera, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije i Kine – da se održi dogovor i bez Sjedinjenih Država i njegovih satelita. Pokušaji nagovora američke vlade na kompromis u vezi sa ovim nisu dali rezultate. Sjedinjene Države i Trump sa izraelskim pre-mijerom i saudijskim ambicioznim mlađahnim isforsiranim prijestolonasljednikom definirali su ucjenjivačke uslove pod kojima se, navodno, mogu povesti novi pregovori. Oni bi da „pregovaraju“ iznova o iranskom programu balističkih pro-jektila, o militantnim skupinama u Libanonu, Siriji i Jeme-nu (kako ih oni vide) i o promjenama u samom nuklearnom dogovoru. Trumpa su u ovome podržali primarno njegovi savjetnici, uglavnom tvrdolinijaši za koje nema nikakvog povratka pregovorima sa Iranom. Realno, nije malo ni onih koji ukazuju da je povlačenje iz dogovora zapravo loše po Ameriku jer ovim u izolaciju ide Washington a ne Iran. Uz to, veliki je rizik i od ozbiljnog trgovačkog rata SAD sa mnogima u svijetu pa i sa značajnim saveznicima, u Evropi i dalje. Iran je do danas ostao dosljedan svojim stavovima i opredjeljenju ali i uz punu svijest o novoj poziciji u svijetu: Pregovori su za-vršeni, Međunarodna Agencija za atomsku energiju (IAEA) u 13 izvještaja je potvrdila da Teheran ni na kakav način nije kršio Sporazum, čak su i u UN-u jednoglasno izglasane sve Rezolucije kojima se Sporazum prihvata. Dakle, SAD može da odlučuje kako hoće, ali Sporazum za Iran i ostale uz po-prilične probleme ostaje na snazi. Uostalom, to i nije bio bi-lateralni sporazum Irana sa SAD.

Potez Trumpa otvorio je niz novih i neočekivanih proble-ma i za Evropu. Komešanja spram američkih zahtjeva, vojnih,


[ 65 ]


posebno nuklearnih, energetskih ali i generalno ekonom-skih, postaju sve vidljivija jer se otvaraju oči pred činjenicom da su zahtjevi postavljeni svima unaokolo, a u ime “borbe protiv iranskog terorizma”, u najmanju ruku dubiozni, a sa-svim izvjesno interesno jednosmjerni. I dok su u Evropi već uobičajena odugovlačenja i dileme u ovakvim situacijama, Iran ponovo potvrđuje smisao opredjeljenja za revoluciju od prije četrdeset godina. To je neupitno puna samostalnost, suverenost, pravo na vlastiti put na kojem za truhle kompro-mise i dodvoravanja bilo kome nema mjesta. U krajnjoj liniji, takva pozicija i jeste rezultat ovog višedecenijskog jačanja i političkog sazrijevanja ma koliko taj proces bio složen, težak i nadasve stalno pod različitim pritiscima sa strane. Pri tome je uočljiv svojevrsni fenomen jačanja unutrašnje solidarno-sti i nacionalnog digniteta, uprkos neskrivenim razlikama o mnogim pitanjima unutar samog Irana između umjerenih snaga i onih oslonjenih isključivo na vjeru a onda i vojsku. Pi-tanje je samo koliko ovu činjenicu vide i razumijevaju mnogi izvana, uvjereni uvijek u onu prevlast koja se osigurava teme-ljem vlastite moći. Suština je, međutim, u činjenici da Iran danas nije sam na strani na kojoj je.

U velikom svjetskom geostrateškom preslagivanju ideo-loška komponenta koja je dominirala u vrijeme hladnog rata više nije važna na onaj način na koji je bila nezaobilazna tada. Interesi su drugi kao i spremnost da im se služi druga-čije. U vrhovima većine država više se ne pita koje je “ideo-loške pripadnosti” potencijalni partner u biznisu, već kakav rezultat taj biznis donosi svima. Ni dolar više nije jedina va-luta u malom i velikom poslovanju, ma koliko bio još uvijek dominantan. Mit je, ipak, načet i svijet to počinje da osjeća. Podjednako je i sa mitom o nepobjedivosti “najvećih” u ra-znim intervencijama unaokolo. Iran, kao i Sirija, otud, imaju značaj primjera za druge i u ovom smislu. SAD i Rusija – koja se vratila na veliku scenu uprkos sve donedavno potpunoj nevjerici na Zapadu da je to moguće – nisu više ni sami ni jedine osovine za ozbiljna partnerstva. Ni EU više nije “ideo-loški” potpuno uniformna kao nekada, kao što u poslove sa “Istokom” ulaze mnogi koji se ranije nisu mogli ni zamisliti u tim varijantama, dok centralna sila Zapada, ipak, postaje sve


[ 66 ]

Zlatko Dizdarević

“dogmatskija” u utvrđivanju kriterija sa kim se može a sa kim ne u familiji kojoj treba služiti.

Zato iz zapadne koalicije uz arapske satelite, Iran uglas opisuju i optužuju kao “vrhunsku opasnost za svijet”. U tu svrhu trebala je poslužiti i spomenuta Konferencija u Varšavi koja je – generalno govoreći – doživjela fijasko spram najav-ljivanih očekivanja. Od liste učesnika koji su bili pozvani a nisu došli, preko nemogućnosti da se postigne i približno najavljeno a radikalno jedinstvo u proglašavanju Irana os-novnim zlom na planeti, do niza manjih ili većih političkih otpora unaprijed skrojenom formatu i ciljevima skupa. Čak su i zvaničnici Poljske smogli snage da revidiraju početni an-tiiranski stav što im ga je nametnuo Washington. Bili su, za-pravo, osramoćeni pred vlastitim narodom zbog pokazane nezahvalnosti Iranu u kojem su Poljaci, izbjeglice u Drugom svjetskom ratu, našli utočište.

Potezi rijetko viđene antiiranske propagande vraćaju se sada kao bumerang: Nije baš lahko do danas lagati svijet da je Iran napadao Irak i razbijao tu zemlju uz milione mrtvih, niti da je Iran ušao pljačkaški i osvajački u Siriju, Jemen i Li-biju i stvarao tamo propale države. U svjetski otetoj priči o izbjeglicama i migrantima danas je i najvećim skepticima u vezi sa Iranom jasno da nisu odatle pokrenuti milioni be-skućnika, niti je Teheran taj koji evo bezmalo deceniju po-država i finansira terorističke organizacije poput Al-Qaede i Daeša, kao što mu nisu ni partneri oni koji to organizirano i interesno rade već godinama. Svijet, ipak, ima i pamćenje, pa se makar i naknadno vraćaju sjećanja na to ko je šta, kada i kako počeo. A može se u raznim dokumentacijama i arhi-vama naći i precizan podatak: Za razliku od mnogobrojnih invazija i krvavih vojnih pustolovina velikih imperija i kolo-nijalnih sila, a u novije vrijeme sa ili bez podrške Savjeta be-zbjednosti UN-a ili NATO-a, Iran među historijskim silama drži ozbiljan rekord – nije napao nijednu zemlju u posljed-njih 250 godina. Podatak je objavljen više puta i nikada ga niko nije demantovao.

Šta se događalo nakon politički doista diletantske ide-je Trumpa i savjetnika o raskidu “Nuklearnog sporazuma”,


[ 67 ]


obzirom na to odakle kakva sve znanja, objektivno, ima na raspolaganju taj sistem. Nije riječ ovdje samo o Iranu, već prije svega je pitanje pod kakvim se to doista kišobranom kreira svjetska politika odgovorna za milijarde života. Da li su do sada važeći kriteriji u vezi sa svjetskim mehanizmima zaštite globalne zajednice doista dovoljni da se sve ovo može gurati pod tepih. U ime čega? Nečije egzaltirane želje da uđe u historiju onako kako nije niko prije njega.

Što vrijeme više odmiče jasno je da dovoljno suprotstav-ljanja logici dobitka po svaku cijenu koja ruši rijetko zna-čajnu pojavu svjetla na kraju tunela, u svjetskoj politici ne pokazuju ni mnogi mimo Trumpove kuhinje, pa ni mnogi u zemljama koje još uvijek tvrde da podržavaju Sporazum, poput Velike Britanije, Njemačke i Francuske. Realno, stav Rusije i Kine, zemalja koje su svakim danom sve agresivni-je označavane kao opasnost za “demokraciju i ljudska pra-va”, čvršći je i konzistentniji u korist očuvanja Sporazuma i bez SAD-a. Uz pozitivnu retoriku ostalih za sada se ne vide i potrebni akcioni planovi kao mehanizmi za zaštitu njihovih poslova sa Iranom, koje je najavila Evropska unija.

Zaključak je na koncu prilično jasan. Amerikanci su od-lučili na Bliskom istoku biti saveznici totalitarnim monarhi-jama, finansijerima terorističkih organizacija i u potpunosti podržavati njihove ideje i namjere, namjerno u svoju korist. Od rata u Iraku interesi velikih više se ne čuvaju vlastitim vojnicima već takozvanim proxy ratovanjem i partnerima. Americi, Franuskoj, Britaniji i sličnima tamo su “saveznici” u lepezi od džihadista do Kurda. Realnost je poznata. Prvi su poraženi a komandanti im se spašavaju u američkim he-likopterima jer će vjerovatno trebati i sutra za neke druge operacije poput ove u Siriji i nerealizirane u Iranu. Kurdi su po ko zna koji put ostavljeni sebi bez i jednog dobitka što im je obećan, u lepezi od samostalne države u Iraku pa šire tamo gdje ih ima, u dijelovima Turske, Sirije i Irana, do au-tonomije u Siriji ili, ako ništa drugo, barem mira na granici sa Turskom. A sve je to i garancija za permanentnu profita-bilnu nestabilnost. Priča o povlačenju Amerikanaca iz Sirije i njihove “pobjede nad ISIL-om” samo je izvlačenje Trumpa


[ 68 ]

Zlatko Dizdarević

iz gotovog poraza i obećanje Izraelu i Rijadu da neće ostati sami. Uz plaćanje sirijskim Kurdima za lojalnost Americi u Siriji pa i Iraku jer su za njih ratovali umjesto američkih voj-nika čije bi pogibije i povratak kući u mrtvačkim sanducima itekako bili zbrajani kao nečiji poraz uoči slijedećih izbora. Otuda sada i Trumpovo ponavljanje svojoj javnosti da se njihovi momci moraju vratiti iz Sirije kući, a za njihov po-sao tamo naći će se već ko treba. Sve su to operacije kojima Washington sa partnerima pokušava od poraza na Bliskom istoku napraviti za javnost lažnu pobjedu.

Ono što je činjenica koja se ne može sakriti jeste – u tu pobjedu Iran ne samo da se ne može uknjižiti, već iz cijele situacije, uključujući čak i napadnuti “Nuklearni Sporazum”, izlazi kao pobjednik. Već je rečeno, oni su dobro naučili kako se nositi sa napadima na njih sa svih strana i na razne nači-ne. Trump se na poraze ili propuštene prilike za univerzalnu pobjedu poput prihvatanja Sporazuma u čijem je stvaranju njegova država zdušno učestvovala – mora tek početi navi-kavati. Ako bude znanja, mudrosti i nekih drugih savjetnika. Ovo što na tom terenu ima vodi ga krivim putem, poput tipo-va kao “savjetnika za nacionalnu sigurnost” (sic!), do zeta Ja-reda Kushnera koji pred očima ima samo fantaziju o Izraelu, vjerovatno od Sinaja do Eufrata i Mesopotamije. Za početak.

A Iran, nakon četiri decenije od pobjede islamske revo-lucije, a zapravo stvaranja po mnogo čemu jake, samosvje-sne i napredne države, zna kako se nositi sa onim što mnogi neprijatelji velikih ambicija i nerealnih snova smatraju po-razom Teherana. Zato se ovaj krug i zatvara na konstataciji sa početka: Najveći dobitak od 1979. godine do danas jeste pobjeda u rušenju kolonijalizma i podaništva, dizanje iz pe-pela vlastitim snagama, znanjem, odlučnošću ali i prevla-davanjem izolacionalizma i društvene, socijalne, mentalne, ekonomske, vjerske i kulturološke klaustrofobije. I uz svijest da su se doživljene muke i teškoće na tom putu isplatile, a ako bude trebalo, put će ponovo biti isti.

Na unutrašnjem planu ni dvije postojeće opcije, radikal-na i umjerena, nisu više u potpunoj ravnoteži. Oni okrenuti prema budućnosti postali su jači nego ikada, svjesni svoje


[ 69 ]


snage, digniteta, svih onih prava koja im pripadaju i moguć-nosti da se do njih dođe. Za onoliku državu, historiju i zbilju to uopće nije malo. S druge strane, i konzervativna linija je još mnogo jača nego što se očekuje i bitka s tim snagama još nije završena o čemu govore i najnoviji sudski procesi i pre-sude protiv aktivista za zaštitu ljudskih prava, a to očigledno ide s razlogom u korist najvećim neprijateljima Irana.

Hoće li veliki i mali u svijetu koji ovo ne mogu progutati shvatiti da je to njihov problem, a ne problem Irana danas, nakon četrdeset godina i svih izazova koje su Iranci preva-zišli. Za trajnu pa i samo privremenu okupaciju Irana oni su naprosto zakasnili.

Što je najvažnije, za takvu svoju poziciju, uprkos i nor-malnim neslaganjima i razlikama u gledanju na svijet u to-likoj zemlji, sve više ljudi na raznim stranama unaokolo za Iran pokazuje veliko uvažavanje, respekt i poštovanje. Ovo, naravno, nije uopće nebitno kao saldo za jednu revoluciju. Naprotiv.





Documents

BIBLIOTEKA TRIBINA IBN SINAibn-sina.net/images/stories/monografije/Prijelom_za_tribinu_4.pdf · Prijelom za tribinu 4.indd 2 20/03/2019 09:37. Sarajevo, mart 2019. Hajrudin Somun