BETTY MAHMOODY
NE DAM SVOJE DIJETE
Ova je knjiga posveena sjeanju na moga oca, Harolda Lovera.
Ovo je istinita pria. Likovi su autentini, dogaaji stvarni. Meutim, imena i
detalji po kojima bi se pojedine osobe mogle prepoznati preinaeni su da bi
se i njih i njihove obitelji zatitilo od mogueg uhienja ili smaknua od
vlasti Islamske Republike Irana. To su: Hamid, vlasnik prodavaonice
mukog rublja; Judy, Amerikanka udata za Iranca; Judyn ogor Ali; Judyne
prijateljice, Rasheed, Trish i Suzanne; uiteljica gospoa Azahr; tajanstvena
gospoica Alavi; Amahl i krijumar Mosehn.
1.
Na sjedalu do prozora mlanjaka British Airwaysa drijemala je moja ki. Lice
su joj obrubljivali crvenkastosmekasti uvojci koji su joj padali i ispod
ramena. Nikada nisu bili iani.
Bio je 3. kolovoza 1984. godine.
Drago moje dijete iscrpilo je ovo dugotrajno putovanje. Detroit smo
napustili u srijedu ujutro, a sada dok smo se bliili kraju ove etape puta,
sunce se ve dizalo u petak.
Moj mu Moody digao je pogled sa stranice knjige to mu je leala na
trbuhu. Gurnuo je naoale na proelavo elo. Spremite se kazao je.
Otkopala sam sigurnosni pojas, dohvatila torbu i uskim prolazom izmeu
sjedala krenula prema toaletu u stranjem dijelu zrakoplova. Osoblje je ve
skupljalo otpatke i obavljalo druge pripreme za prvi stadij ateriranja.
Ovo je pogreka, rekla sam sama sebi. Kad bih se bar ovog trena mogla
iskrcati iz aviona. Zakljuala sam se u zahodu, zirnula u zrcalo i ondje
ugledala enu na samom rubu panike. Upravo sam navrila trideset i
devetu, a u toj bi dobi ena morala znati na emu je. Kako sam, pitala sam
se, ja to izgubila kontrolu?
Osvjeila sam minku, nastojei da to bolje izgledam, nastojei da neim
zaposlim misli. Nisam eljela biti ovdje, ali tu sam, pa se stoga moram snai
to bolje umijem. Moda e ova dva tjedna protei brzo. Kad se ponovno
vratimo kui u Detroit, Mahtob e poi u vrti u Montessori koli u
predgrau. Moody e se udubiti u svoj posao. Poet emo raditi na svojoj
kuici iz snova. Samo da odvalimo ova dva tjedna, rekla sam samoj sebi.
Po torbi sam tragala za debelim crnim hulahupkama koje sam kupila po
Moodyjevu naputku. Navukla sam ih te povrh njih popravila suknju svog
klasinog tamnozelenog kostima.
Jo sam jednom pogledala odraz u zrcalu odbacujui pomisao da provuem
ealj kroz svoju smeu kosu. emu, zapitala sam se. Obavila sam teki
zeleni al koji, kako mi je Moody rekao, moram nositi uvijek kad smo
negdje vani. Kad sam ga svezala ispod brade, izgledala sam poput stare
seljanke.
Razmiljala sam o naoalama. Mislila sam da sam bez njih privlana. U
pitanju je bilo to koliko elim impresionirati Moodyjevu rodbinu ili pak koliko
elim vidjeti od ove uskomeane zemlje. Ostavila sam naoale na nosu,
spoznavi da je al ve napravio nepopravljivu tetu.
Napokon sam se vratila na svoje sjedalo.
Sve neto razmiljam rekao je Moody. Moramo sakriti amerike
putovnice. Nau li ih, oduzet e nam ih.
to da uinimo? upitala sam.
Moody je okoliao. Pretrait e ti tanu zato to si Amerikanka
rekao je. Neka budu kod mene. Manja je vjerojatnost da e mene
pretresti.
Ovo je vjerojatno tono, jer je u svojoj domovini moj mu odvjetak
uglednoga roda, to se vidjelo i iz samoga njegovog imena. Perzijska su
imena slojevita znaenjima, te svaki Iranac moe mnogo zakljuiti iz
Moodyjeva punog imena Sayyed Bozorg MahMoody. Sayyed je vjerska
titula koja oznauje da je netko s obiju strana familije izravan potomak
proroka Muhameda, a Moody je posjedovao razgranato obiteljsko stablo,
pisano na farsiju, koje je to dokazivalo. Roditelji su ga obdarili imenom
Bozorg u nadi da e on opravdati ovaj termin koji se daje onome tko je
velik, ugledan i astan. Prezime je izvorno glasilo Hakim, no Moody se rodio
ba nekako u vrijeme kad je ah izdao ukaz kojim zabranjuje takva islamska
imena, pa je Moodyjev otac prezime promijenio u Mahmoody, koje je vie
perzijsko negoli islamsko. Ono je izvedeno od Mahmood, to znai
hvaljen.
Uz status imena iao je i presti kolovanja. Premda Moodyjevi zemljaci
slubeno mrze Amerikance, oboavaju ameriki obrazovni sustav. Kao
lijenik kolovan i obrazovan u Americi, Moody bi sigurno pripadao
povlatenoj eliti svoje rodne zemlje.
Prekopala sam tanu, pronala putovnice i predala ih Moodyju. Gurnuo ih je
u nutarnji dep sakoa.
Uskoro se letjelica poela sputati. Strojevi su uoljivo usporili, a nos
zrakoplova sputao se neuobiajeno nisko, izvodei strm brz spust. Zbog
planina koje okruuju grad moramo se hitro spustiti rekao je Moody.
itava se letjelica od pritiska tresla. Mahtob se probudila, iznenada uzbunila
i epala me za ruku. Pogledom je u meni potraila utjehu.
Sve je u redu rekla sam joj uskoro emo se prizemljiti.
to radi Amerikanka koja slijee u zemlju koja od svih naroda na svijetu
najmanje podnosi Amerikance? Zato svoju kerku vodim u zemlju upletenu
u krvavi rat s Irakom?
Koliko god se trudila, nisam uspijevala odagnati mranu slutnju to me
opsjedala jo otkad je Moodyjev neak Mammal Ghodsi predloio ovo
putovanje. Dvotjedni praznici bilo gdje podnoljivi su ako se moe radovati
povratku u udobnu normalu. No mene je progonila ideja koju su moji
prijatelji proglasili iracionalnom da e Moody, kad jednom Mahtob i mene
dovede u Iran, pokuati da nas obje ondje zauvijek zadri.
Nikada on to ne bi uinio, uvjeravali su me prijatelji. Moody je bio skroz-
naskroz amerikaniziran. U Sjedinjenim je Dravama ivio dva desetljea.
Sav njegov imetak, njegova medicinska praksa ukupnost njegove
sadanjosti i budunosti sve je to u Americi. Zbog ega bi razmiljao o
povratku u proli ivot?
Argumenti su na racionalnoj razini bili uvjerljivi, ali nitko nije Moodyjevu
paradoksalnu osobnost poznavao tako dobro kao ja. Bio je njean mu i
otac, a opet na stanovit nain beutan naspram potreba i elja vlastite
obitelji. Njegov je duh bio smjesa otroumlja i mrane zbrke. to se kulture
tie, bio je mjeavina Istoka i Zapada; ni sam nije znao to pretee u
njegovu ivotu.
Moodyju je sve nalagalo da nas nakon dvotjednih praznika vrati u Ameriku.
A sve mu je nalagalo i to da nas prinudi da ostanemo u Iranu.
Imajui na umu ovu jezovitu mogunost, zato sam se, dakle, sloila da
poem?
Mahtob.
Prve etiri godine ivota bilo je to sretno, brbljavo dijete, eljno ivota i
toplog odnosa sa mnom, s ocem i zeiem, jeftinom spljotenom punjenom
ivotinjom, visokom oko metar i dvadeset, odjevenom u zelenu bijelo
istokanu tkaninu. Na nogama je zeko imao remenie kako bi ga mogla
prikopati na svoje noge i plesati s njime.
Mahtob.
Na farsiju, slubenom jeziku Islamske Republike Irana, ta rije znai
mjeseina.
Za mene je, meutim, Mahtob sunce.
Kad su tokovi mlanjaka dodirnuli pistu, pogledala sam prvo Mahtob, a
zatim Moodyja, te spoznala razlog zbog kojeg sam morala doi u Iran.
Iz zrakoplova smo izili na silnu, teku teheransku ljetnu, jaru jaru to
nas je gotovo fiziki pritiskala dok smo asfaltnom prugom ili od aviona do
autobusa koji je ekao da nas preveze do terminala. A bilo je tek sedam
ujutro.
Mahtob mije vrsto stisnula ruku. Njezine velike smee oi upijale su ovaj
strani svijet.
Mama apnula je moram na zahod.
Dobro. Nai emo ga. Kad smo uli u aerodromski terminal, tek to
smo stupili u veliku dvoranu, brzo nas je pogodila nova neugodnost
sveobuhvatan vonj tjelesa, pojaan vruinom. Ponadala sam se da emo se
brzo moi probiti van, no prostorija je bila prepuna putnika koji su pristigli
drugim avionima. Svi su se gurali prema jednom jedinom alteru za
pasoku kontrolu, jedinom izlazu iz dvorane.
Morale smo se boriti, laktima se protiskujui naprijed kao i ostali. Drala
sam Mahtob pred sobom, titei je od svjetine. Posvuda oko nas cvrkutali
su visoki glasovi. Mahtob i ja kupale smo se u znoju.
Znam da se od ena u Iranu zahtijeva da im ruke, noge i ela budu
pokriveni, ali sam s iznenaenjem opazila da su sve aerodromske
namjetenice, kao i najvei broj putnica, gotovo posve umotane u ono to
je Moody nazvao adorima. ador je velika tkanina u obliku polumjeseca
ovijena oko ramena, ela i obraza tako da otkriveni ostaju samo oi, nos i
usta. Podsjea na ruho redovnice iz nekih davnih vremena. Pobonije
Iranke nose ga tako da gledaju samo jednim okom. ene su brzale
aerodromom nosei nekoliko komada teke prtljage samo jednom rukom,
jer su drugom trebale pridravati tkaninu ispod brade. Duge, leprave crne
ponjeve njihovih adora iroko su se nadimale. Najvie me zbunjivalo to to
je ador bio neobvezatan. Bilo je i druge odjee kojom se moglo udovoljiti
tekim zahtjevima propisa o odijevanju, no ove su muslimanke odluile da
povrh svega ostaloga nose ador, usprkos uasnoj vruini. udila sam se
moi koju nad njima imaju njihovo drutvo i vjera.
Pola nam je sata trebalo da se kroz rulju probijemo do pasoke kontrole,
gdje je namrgoeni slubenik pogledao jednu jedinu iransku putovnicu za
nas troje, igosao je i mahnuo nam da proemo. Zatim smo Mahtob i ja
slijedile Moodyja po nekim stubama, pa iza ugla da bismo potom ule u
prostoriju u kojoj se izdavala prtljaga, jo jednu veliku dvoranu dupkom
punu putnik
