D. Babić, O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini. U: Ž. Vujić – M. Špikić, Ivi Maroeviću baštinici u spomen. Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2009.: 43-60. Darko Babić Filozofski fakultet, Zagreb O muzeologiji, novoj muzeologiji i znanosti o baštini

Sažetak:

Termin muzeologija prvi se put spominje 1869. godine. Od skupa praktičnih savjeta o tome kako

obavljati određeni posao u muzeju, preko grane znanja koja proučava ciljeve i organizaciju

muzeja do segmenta informacijskih znanosti koji se bavi izučavanjem identifikacije, zaštite i

komuniciranja muzealnosti materijalnih svjedočanstava kulture i prirode radi zaštite,

interpretacije i prijenosa poruka u svom dosadašnjem razvojnom putu, muzeologija ostaje

relativno čvrsto povezana s muzejima kao institucijama i predmetima koji se u muzejima nalaze.

Šezdesete godine dvadesetog stoljeća obilježavaju društvena previranja iz kojih proizlaze i

zahtjevi za redefinicijom postojećih društvenih vrijednosti, te propitivanje uloge društvenih

institucija. Početkom sedamdesetih godina nastaju eko-muzeji kao rezultat novog promišljanja

uloge muzeja u društvu, te suodnosa čovjeka i okoliša u kojem on egzistira. Razvija se tzv. nova

muzeologija. Ovi procesi idejno otvaraju novo poglavlje u muzeologiji naglašavajući da osnovni

predmet izučavanja ne može biti niti muzej, niti muzejski predmet ili zbirka, već sveobuhvatni

koncept baštine.

Različite discipline koje se bave pojedinim segmentom baštine idejno i sadržajno danas su sve

bliže. Sve navedeno moguće utemeljuje put razvoja jedne nove interdisciplinarne znanosti,

znanosti o baštini.

Ključne riječi: eko-muzej, muzeologija, nova muzeologija, baština, znanost o baštini

Na početku osobno

Predavanja iz kolegija Uvod u muzeologiju i Zaštita muzejskih zbirki bili su moje prvo

susretanje s muzeologijom na trećoj godini studija. Kolegij Zaštita spomenika kulture bio je

dodatni privilegij, iznimno vrijedan, koji sam slušao kao student etnologije. Svi oni, zasigurno,

trajno su odredili dio mojih razmišljanja vezanih uz muzeje, muzeologiju i baštinu. Spremnost da

nam napiše tekst za deplijan i pruži podršku na otvorenju izložbe koju smo radili kao studenti, te

izrada diplomskog rada pod mentorstvom prof. Ive Maroevića nezaboravni su trenutci i iskustvo.

Reakcija profesora (kako sam ga uvijek zvao) na sastanku Katedre vezanom uz redefiniranje

studija sukladno bolonjskom procesu na kojem sam, moguće i igrom slučaja i trenutne

inspiracije, predložio naziv studij muzeologije i upravljanja baštinom, ostao mi je u iznimno

pozitivnom sjećanju. Profesor je, kao i mnogo puta ranije, bio spreman na dijalog i pokazao

otvorenost za nove ideje. Kao i tada, tekst koji imate ispred sebe rezultat je jednog prijedloga i

promišljanja koje sve navedeno ne želi promatrati kao jedino moguće i konačno, i koji bi

zasigurno bio kvalitetniji (a moguće u zaključcima i donekle drugačiji) da sam imao više

vremena i s profesorom razgovarati i raspravljati o ovoj temi.

O muzeologiji kao znanstvenoj disciplini

Od prve, barem koliko nam je u sadašnjem trenutku poznato, pisane pojave riječi muzeologija

1869. godine do danas prošlo je gotovo stoljeće i pol. Promatrano iz perspektive predmeta koje

svakodnevno možemo vidjeti na izložbama ili u muzejskim depoima, arhivama i knjižnicama, te

prirodnih i kulturnih znamenitosti koju susrećemo u našim raznovrsnim kretanjima prostorom

ovog našeg planeta i koja sva zajedno svjedoče o razvoju ljudske civilizacije, u tim odnosima,

nepunih sto pedeset godina muzeologije čine se pomalo nevažno, ustvari zanemarivo.

Istovremeno, upravo je tijekom tih posljednjih sto pedeset godina naša civilizacija prošla kroz

velike i u odnosu na prijašnja vremena iznimno intenzivne i ubrzane promjene koje su

nedvosmisleno odredile i oblikovale našu današnju realnost, naš način života, naša razmišljanja,

a značajno i percepciju realnosti, i posebice vrijednosti prijašnjih vremena. Zato vjerojatno i nije

slučajno da se i riječ muzeologija pojavila upravo u ovom periodu.

Razvoj muzeologije kao znanstvene discipline izravno je povezan s postupnim razvojem i

profesionalizacijom rada u muzejima, najprije kao muzeografije koja se isključivo bavi

opisivanjem postupaka i metoda u procesima sakupljanja i rukovanja materijalnim predmetima,

zatim s dubljim analizama objavljenim u obliku traktata ili knjiga o problemima zbirki i muzeja

pa sve do usko tematskih specijaliziranih rasprava o muzeologiji publiciranih u stručnim i

znanstvenim časopisima posvećenim ovoj znanstvenoj disciplini. Profesor Ivo Maroević u

svojem sustavnom pregledu dosadašnjeg razvoja muzeologije i muzeološkog razmišljanja,

izloženog u knjizi Uvod u muzeologiju1, istaknuo je četiri značajna razdoblja u tom razvoju. Prvi

je tzv. početak muzeološke misli koji započinje u vrijeme renesanse, u vrijeme osnivanja muzeja

i galerija s onim značajkama i značenjima koje oni imaju i danas, period koji završava početkom

devetnaestog stoljeća. Ovo razdoblje dominantno karakterizira stvaranje osnova za organizirani

sabirački rad i prve, makar skromne analize i promišljanja muzejskih zadataka. Slijedi

protoznanstvena faza od početka 19. st. do konferencije održane u Madridu 1934. godine. U

ovom periodu postupno se pojavljuje znanstveno utemeljeno proučavanje muzejske djelatnosti

poput klasifikacije predmeta u muzejima po uzoru na klasifikacije iz prirodnih znanosti, te sve

intenzivnije bavljenje povijesnim razvojem muzeja kao institucije i razvoja pripadajućih mu

zbirki. Upravo se u ovom periodu po prvi put javlja i termin muzeologija2, prvo izravno

povezana s izlaganjem i održavanjem prirodoslovnih zbirki, a zatim i kao svojevrsna znanost

koja je posvećena muzejima3 za razliku od drugih znanstvenih disciplina koje se bave isključivo

fenomenom sakupljanja predmeta iz svog matičnog područja. Kraj devetnaestog i početak

dvadesetog stoljeća obilježen je i intenziviranjem izdavanja raznovrsnih publikacija vezanih uz

muzeje, te osnivanjem mnogobrojnih muzejskih udruženja. Empirijsko-deskriptivnu fazu, treći

stupanj, omeđuju konferencija u Madridu 1934. godine s jedne i osnivanje Međunarodnog

komiteta za muzeologiju (ICOFOM4) pri ICOM5-u 1976. godine s druge strane. Konferencija u

Madridu, naime, prepoznaje muzej kao sredstvo kojim se prenose poruke iz prošlosti, a sam

muzej definira kao osnovni interes muzeologije. Dodatno se određuju osnove rada u muzejima

odnosno uvjeti, metode i načini stručnog sakupljanja, spremanja, održavanja, obrade i

vrednovanja muzejskih predmeta kao temelja muzejskog rada. Drugi svjetski rat – unatoč

strahotama koje je prouzročio (ili baš zbog njih) – ne mijenja bitno ove poglede, tako da i nakon

istog tadašnji tzv. "zapadni svijet" ostaje u domeni definiranja muzeologije na tragovima

madridske konferencije, primarno kao discipline koja služi i pomaže u muzejskom radu na razini

pragmatičnog proučavanja tog rada, a temeljenog na iskustvu i rezultatima drugih znanstvenih

disciplina i područja. Definicija iz 1958.6 godine kojom se muzeologija određuje kao grana

1 Većina podataka u prvom dijelu ovog odlomka preuzeti su upravo iz navedene knjige. Maroević, I. Uvod u muzeologiju. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. 50-62.. 2 U knjizi Praxis der Naturgeschichte Philippa Leopolda Martina koja izlazi 1869. g. i gdje drugi dio knjige ima naslov Dermoplastik und Museologie. Maroević. Uvod u muzeologiju. 52. 3 U tekstu: J. G. Th. von Graesse, Die Museologie als Fachwissenschaft koji je tiskan 1883. godine. Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str. 53. 4 Akronim za International Committee for Museology (Međunarodni odbor za muzeologiju). 5 Akronim za International Council of Museums (Međunarodni savjet za muzeje). 6 Prihvaćena na međunarodnom muzejskom seminaru UNESCO-a u Rio de Janeiru, Brazil.

znanja koja proučava ciljeve i organizaciju muzeja, a muzeografija kao tehnika sakupljanja i

obavljanja muzejskog rada koja se idejno oslanja na muzeologiju najčešća je i stalno prisutna u

rječnicima i enciklopedijama u zemljama zapadne hemisfere. Istovremeno u dijelu svijeta idejno

i politički orijentiranom ka socijalizmu postupno se pokušava pronaći i obrazložiti nova

filozofija i teorija, prije svega s ciljem definiranja muzeologije kao zasebne znanstvene

discipline. Ovi pokušaji se kreću od shvaćanja da je muzeologija ustvari teorija koja svoju

metodologiju ima u muzejskom radu7 no time se, kako to ističe i prof. Maroević, ustvari samo

idejno razdvaja muzeologija, uz prisutno unutarnje razdvajanje uloge temeljnih znanstvenih

disciplina od muzeologije kao samostalne spoznaje, od muzeografije. U svom radu iz 1963.

godine Wojciech Gluzinski muzeologiju pak smješta u pomoćne povijesne znanosti obrazlažući

da su polazne točke znanstvenog interesa muzeologije muzealni predmeti kojima, da bi

udovoljili zakonitostima muzejskog rada, nisu od pomoći temeljne znanstvene discipline. Godine

1964. muzeologija se po prvi put jasnije približava informacijskim znanostima u radovima

istočnonjemačkih muzeologa koji muzeologiju smatraju samostalnom znanošću sa specifičnim

predmetom istraživanja u području znanstvene dokumentacije, uz po njima ondje već prisutne

arhive i biblioteke. Godine 1967. Antun Bauer stavlja muzealni zbirni fond, točnije muzejski

predmet kao njegov imanentni dio, u središte muzeološke spoznaje ukazujući na višeslojnost

značenja koje isti ima. Takvim stavom se relativno jasno odmiče od ustanove muzeja kao

glavnog interesa muzeologije. Slijedeće godine J. Neustupny uvodi pojmove opće muzeologije

koja obuhvaća temeljne postavke koje su zajedničke svim muzejskim predmetima i muzejskom

radu kao cjelini, i specijalnih muzeologija koje se ostvaruju na razini i principima primjene

temeljnih znanstvenih disciplina u proučavanju muzejske građe. Utvrđeno nepostojanje jasno

definiranog predmeta spoznaje muzeologije, kao ni metoda i kriterija za procjenu njenih teorija

potaknulo je Zbyneka Z. Stanskog da predloži sistematiku i metodologiju muzeologije i

djelatnosti muzeja te da definira "muzealnost kao onu stranu stvarnosti koju možemo upoznati

samo u prikazu odnosa čovjeka prema stvarnosti, muzealiju kao predmet koji nosi obilježja

muzealnosti i napokon u muzeologiju uvodi metodologiju teorije spoznaje i teorije vrijednosti"8.

Iako je cijela ova faza u razvoju muzeologije bila snažno obilježena stalnim povratcima svođenja

muzeologije na pragmatičnu razinu, njena iznimno vrijedna karakteristika je istovremeno jasno

zastupanje ideje da "muzej kao institucija ne može biti predmetom bavljenja muzeologije kao

znanosti, već sva ona složena struktura muzejskih predmeta koja se zahvaljujući muzeju i

7 Jiry Neustupny u doktorskoj tezi Pitanja moderne muzeologije iz 1950. godine. Maroević, I. Uvod u muzeologiju., str. 54. 8 Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str.. 56.

njegovim značajkama pojavila kao pretekst za nove spoznaje u informacijskom,

komunikacijskom i širokom kulturalnom smjeru"9. Zadnju fazu u svojoj periodizaciji razvoja

muzeologije, onu koja traje i danas, I. Maroević imenuje teoretsko-sintetičkom. Faktografski njen

početak je vezan uz osnivanje Međunarodnog komiteta za muzeologiju (ICOFOM) 1976. godine,

ali na idejnoj razini i prepoznavanjem muzejskog predmeta kao informacijsko-dokumentacijskog

objekta koji je nositelj kulturnih informacija, čime i muzeologija koja proučava taj predmet

"nadilazi potrebe saznanja u okvirima temeljne znanstvene discipline"10. ICOFOM je svojim

aktivnostima (simpoziji, seminari, radionice, panel diskusije), te publiciranjem radova na temu

muzeologije glavno središte muzeoloških rasprava u ovom periodu. Premda su idejni ciljevi

ICOFOM-a bili utemeljiti muzeologiju kao znanstvenu disciplinu; proučiti i pomoći razvoju

muzeja i muzejske struke, te proučiti njihovu ulogu u društvu i njihove djelatnosti i funkcije;

potaknuti kritičku analizu glavnih trendova u muzeologiji u samom početku su se i rasprave

unutar ICOFOM-a često iscrpljivale na isključivo teorijskim refleksijama praktičnog rada. Bitna

prekretnica je imenovanje Viniša Sofke 1983. godine na mjesto predsjednika komiteta, jer su od

tada teme o kojima se diskutira značajno sadržajno proširene, premda ostaju dominantno

"analitička u smislu istraživanja mogućih odgovora na praktična i fundamentalna pitanja

muzeologije kao discipline nego sintetička koja bi rezultirala određenim konsenzusom struke i

znanosti oko određenih temeljnih pitanja"11. Na seminarima ICOM-a i ICOFOM-a u Londonu

1983.12 upravo će prof. Ivo Maroević predstaviti ideju o muzeologiji kao dijelu informacijskih

znanosti zagovarajući ideju da je muzejski predmet izvor i nositelj informacija. Teoretsko-

sintetička faza, posebno osamdesete godine prošlog stoljeća, obilježene su i intenzivnim radom

na razvoju muzeološke terminologije koji je kulminirao izdavanjem rječnika Dictionaruim

Museologicum 13 1986., pospješujući i na taj način nastojanja muzeologa da se muzeologiji

prizna, odnosno potvrdi status znanstvene discipline. Na seminaru ICOFOM-a u Haagu 1989. u

posebni fokus razmatranja stavljen je odnos muzeologije i krajolika, što ukazuje na svojevrsno

širenje koncepta uspostavljanja relacija između muzejskog i prirodnog konteksta, te prirodnih i

kulturnih procesa. Iste godine u sklopu ljetne škole muzeologije u Brnu Z. Z. Stransky je u svom

referatu predložio tri temeljna kriterija za definiranje muzeologije kao znanstvene discipline. Po

njemu, to su povijesnost muzeologije, zatim unutarnja logika znanstvenog znanja (odnosno

posebni predmet znanja, znanstveni jezik, specifične metode, vlastiti znanstveni sustav), te

9 Ibid. 57. 10 Ibid. 57. 11 Ibid. 58. 12 Nazivi seminara bili su Metodologija muzeologije i profesionalno obrazovanje i Muzej-teritorij-društvo. 13 Muzeološki rječnik.

objektivna društvena potreba neovisno o tome je li ona ideološki određena ili utemeljena na

pitanjima društvene relevantnosti muzejske prakse. Kako i I. Maroević napominje, unatoč

vidljivom razvoju muzeologije bitne karakteristike ovog perioda su velike nejasnoće glede

definiranja područja kojim se muzeologija bavi, te jednako tako i njena praktična korisnost, čime

"ciljevi i organizacija rada muzeja prestaje biti glavnim predmetom, a zamjenjuju ih primjene i

integracije brojnih temeljnih muzeoloških aktivnosti koje se zbivaju unutar muzejskog konteksta,

neovisno o tome o kojoj je instituciji riječ. Muzejski predmet i muzealnost kao osobina predmeta

polako dolaze u prvi plan, kao i informacijsko-komunikacijske sposobnosti muzejskih

predmeta"14. Sumirajući postojeće pokušaje u definiranju muzeologije kao znanstvene discipline,

Peter van Mensch će u svojoj doktorskoj disertaciji Towards a Methodology of Museology15

obranjenoj 1992. godine ustanoviti predmet znanja i strukturu muzeologije određujući muzejski

predmet kao osnovnog nositelja podataka i informacija, definirati njegove funkcionalne i

strukturalne značajke uzimajući u obzir pitanja konteksta i značenja predmeta u odnosu na

stvarnost i na muzejsku zbirku, te određujući tri osnovne muzeološke funkcije – zaštitu,

istraživanje i komunikaciju. Nešto samo malo kasnije, 1995. godine, isti će analizirajući

dotadašnji povijesni razvoj muzeologije prepoznati tri različita pristupa muzeološkog

promišljanja predmeta znanja, empirijsko-teorijski, prakseološki i filozofsko-kritički koji su

prema njemu bili i ostat će samostalni u svom razvoju16. No, po mišljenju Petera van Menscha

povremeno među njima dolazi do preklapanja interesa, sinergije i upravo u tim trenutcima mogu

se prepoznati prekretnice u razvoju, odnosno muzejsko-muzeološke revolucije (moguće je

prepoznati dvije takve revolucije). Prva se dogodila između 1880. i 1920. godine i obilježava ju

spoznaja da je većina praktičnih problema ustvari istovrsna svim muzejima, uključujući i tada

snažno prisutnu orijentaciju prema obrazovanju u muzejskom radu. Ta prva sinergija povećala je

zanimanje za zajedničko područje interesa, samim time i za muzeologiju kao disciplinu koja

pokriva navedena interesna područja. Usprkos ovoj sinergiji na pragmatičnom, ali i teorijskom i

kritičkom nivou naglasci u interesima i daljnjem istraživanju i dalje ostaju dominantno vezani uz

praktični rad. Ipak, "muzeologija je time postepeno prepoznata kao područje interesa s vlastitim

identitetom"17. Između 1960. i 1980. došlo je do nove sinergije, ovaj put u namjeri redefiniranja

uloge muzeja i inzistiranja na njegovoj aktivnijoj ulozi u društvu. Ova druga, nova revolucija

14 Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str.. 61. 15 Prema metodologiji muzeologije. Doktorska disertacija Petera van Menscha obranjena je na Sveučilištu u Zagrebu.. 16 Mensch, P. van. Magpies on Mount Helicon. Paper presented at the joint meeting of ICOFOM and MINOM during the General Conference of ICOM at Stavanger, July 4th, 1995. URL: http://www.rwa.ahk.nl/03_onderzoek_ontwikkeling/03_publicaties/13_1996/magpies.jsp. (10.01.2005) 17 Ibid.

obilježena je pojavom novog tipa muzeja, eko-muzeja, a njena retorika i novo promišljanje uloge

muzeja i muzeologije u društvu kreirala je, iako u još nedovoljno definiranoj i samoj

muzeologiji, novu muzeologiju.

Eko-muzeji i nova muzeologija

U svojoj analizi eko-muzeja Tomislav Šola će reći da su upravo eko-muzeji "ujedinili na

kompaktan način teoriju i praksu… jer (stvaranje) eko-muzeja znači slijediti jednu filozofiju,

mentalno i društveno ponašanje koje se pretočilo u profesionalnu metodologiju koja je opet

značila svugdje prepoznatljiv pristup. (…) (Stoga ) jedan eko-muzej ne može biti model nego

dapače način osluškivanja, spoznaje institucionalne misije i odgovornosti ove u ostvarivanju

ciljeva zajedničkog ideala. Teorija eko-muzeja, ako je točno shvaćena, predstavlja potpunu

prekretnicu, onu tako dugo očekivanu mentalnu promjenu koja daje prevladavajuću svjetlost i

inspiraciju muzejskoga svijeta (...). Ideal je muzej kao mentalno stanje. Razinstitucionalizirani

muzej u krajnosti je potpuna svijest o individualnom i skupnom identitetu, način življenja sa

prošlošću, osjetljivost na vrijednost određenog identiteta. Te vrijednosti trebale bi biti poznate,

sačuvane i uzgajane s ljubavlju, sa svrhom iznalaženja kontinuiteta unutar neizbježnosti

promjena"18.

Eko-muzeji

Eko-muzeji su novi oblik muzejskog djelovanja nastao početkom sedamdesetih godina prošlog

stoljeća, prvenstveno u Francuskoj. Oni su, što će posebice biti vidljivo u analizi njihovog

razvoja, svojevrsna materijalizacija novog načina promišljanja odnosa čovjeka i pripadajuće mu

okoline. Naravno, naivno bi bilo tvrditi da su samo eko-muzeji produkt ovog, tada novog

promišljanja. Naime, po cijelom svijetu razvijali su se oblici nove prakse, ali je činjenica da su

upravo eko-muzeji bili ti koji su u praktičnoj realizaciji sadržavali teorijska razmišljanja

zastupana od stanovitog broja muzejskih praktičara i teoretičara, koji su ukazali na ograničenja

muzeologije kao discipline isključivo povezane s muzejima kao jasno definiranim ustanovama,

njihovim ciljevima i organizacijskom strukturom i pripadajućim im materijalnim muzejskim

predmetima. Širi društveni kontekst preduvjet je razvoja eko-muzeja. Povijest bilježi da

sredinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća dolazi do intenzivnih društvenih previranja

generiranih prijeporima i nezadovoljstvima postojećim stanjem u društvu, manifestiranih među 18 Šola, T. L'innovazione degli ecomusei e i musei di tradizione. // Musei per l'ambiente / uredio Cechini, Folco. Argenta : Comune di Argenta, 1999. 20-23.

ostalim kroz valove protesta, prosvjeda i štrajkova koji kao takvi potresaju cijeli svijet. U isto

vrijeme, no sada pod višestruko većom pažnjom javnosti, učestale ekološke katastrofe, opasnosti

utrke u naoružavanju i nuklearnih eksperimenta s tada u potpunosti nepoznatim posljedicama,

kao i svijest o utjecaju industrije na onečišćenje atmosfere, te svakodnevno i više nego očevidno

nestajanje prirodne baštine i ruralnih krajolika rađaju novi oblik svjesnosti poznatiji kao

ekologizam odnosno environmentalizam19. U takvoj situaciji nije ni čudno da je došlo do

frustracija i oko muzeja (pa i muzeologije) koji nisu ponudili kvalitetne odgovore na postojeću

krizu i iznesena pitanja i zahtjeve, prije svega ono o ulozi muzeja u društvu. Reakcija i odgovor

proaktivnih muzejskih djelatnika na takvo stanje bili su eko-muzeji. Iako su oblici novih eko-

muzeja, ili šire gledano praksi koje su imale karakteristike eko-muzeja, oscilirali i često se

ispreplitali s područjem već poznate prakse muzeja na otvorenom i iskustva njemačkih heimat20

muzeja, pa samim time donekle i "klasičnog" muzejsko-muzeološkog promišljanja, većina njih

je posjedovala bitnu distinkciju u smislu novog promišljanja stvarnosti, drugačijeg razumijevanja

realnosti okoliša i realnosti baštine koja ih okružuje tvoreći time svojevrsnu paradigmu u razvoju

muzeja kao institucija društva, ali – ne manje važno – i redefiniranja suodnosa čovjeka, okoliša i

baštine. Eko-muzeji su imali i evidentnih nedostataka koji su stvarali zabune i nesuglasice, od

kojih je zasigurno najveći upravo njihovo ime. Naime, prefiks eko, umjesto da objasni njihovu

ideju sveobuhvatnosti baštine i uključivanja svih stvarnih i idejnih pojmova koji iz tog proizlaze,

zadobio je u značajnom postotku značenje koje ovaj tip muzeja sasvim direktno, gotovo

isključujuće povezuje s prirodnom baštinom, te jednako tako formom koju je moguće realizirati

samo u ruralnim krajevima. Nepotrebno je spominjati da postoje brojni primjeri koji su s više ili

manje uspjeha pokušali promijeniti ovu percepciju, ali u svijesti ljudi (bilo pripadnika lokalnih

zajednica, bilo posjetitelja / korisnika) i, što je daleko značajnije za razvoj muzeologije, velikog

dijela muzejskih djelatnika praktičara i muzeologa teoretičara, eko-muzeji su ostali snažno

obilježeni ovim svojim imenom, odnosno prefiksom koji ih svrstava upravo u područje

19 Ove pojmove određeni broj autora smatra istoznačnim, no potrebno je ukazati da između njih postoji stanovita razlika. Ekologizam označava političku doktrinu, ideologiju koja se temelji na ekološkim pretpostavkama, u prvom redu na bitnoj vezi između čovjeka (koji je samo dio prirode, a ne svemogući upravitelj prirodom) i prirodnog svijeta koji ga okružuje, dok je environmentalizam oblik umjerenog, reformističkog pristupa koji traženje odgovora na krizu okoliša razmatra prije svega sa stajališta ljudi bez dovođenja u pitanje ustvari konvencionalnih, antropocentričnih pretpostavki o prirodnom svijetu. Ekologizam kao ideologija // Suvremene političke ideologije / Slaven Ravlić. Zagreb : Politička kultura, 2003, str.310-325.. 20 Riječ heimat je približno istoznačna hrvatskoj riječi domovina, odnosno preciznije zavičaj. Heimat muzeji počeli su se razvijati krajem 19. stoljeća, a ekspanziju su doživjeli dvadesetih i tridesetih godina 20. st. kada ih je, nažalost, intenzivno počeo iskorištavati i nacional-socijalistički režim u Njemačkoj u svrhu vlastite propagande, ponekad svjesno brišući dijelove koji mu nisu odgovarali. Otuda i usporedba koju koristi Alfredo Crus-Ramirez o heimat muzejima kao izopačenim prethodnicima eko-muzeja. Crus-Ramirez, A. The Heimatmuseum: a perverted forerunner // Museum. 148 Vol.37, No.4 (1985), str. 242-244.

institucija ili akcija koje pokušavaju preskriptivnom praksom sustavno odgovoriti (samo) na

problem ugroženog i devastiranog okoliša. Problem originalne idejne koncepcije eko-muzeja

povećao se i u popularnosti koju su neki od njih ubrzo stekli, i pomodnosti koju su time

uzrokovali. Često je korištenje ovog imena (interpretiranog upravo u smislu upotrebljivog alata

za zaštitu prirodne baštine) ustvari bio put k lakšem dobivanju financijskih sredstava za

ustanovljenje (bilo kakvog) novog muzeja i za njegovo funkcioniranje. Kao svojevrsni oblik

otpora, istinski se eko-muzeji (iako bi pravilnije bilo reći razni oblici baštinskih akcija koje su

svoju praksu utemeljile na idejama vezanim uz prvobitne francuske eko-muzeje) zbog

izbjegavanja ove pomodnosti imena, ali i pravilnog razumijevanja da jedna praksa i oblik

funkcioniranja eko-muzeja ne može biti preslikana na drugu lokaciju kao njena jednostavna

kopija, nisu ni koristili imenom eko-muzej.

Sagledamo li sve takve novonastale forme zajedno, tako da pod jedan pojam – koje god mu ime

dali – uvrstimo sve pojave i prakse koje su se u posljednjih tridesetak godina dogodile kao plod

novog načina mišljenja i pristupa baštini, možemo uočiti da u njihovoj osnovi postoji nekoliko

jasnih, zajedničkih karakteristika. Sve su one prihvatile da je ishodište njihovog procesa identitet

neke zajednice u određenom definiranom prostoru koji, budući da je ugrožen (na koji god način),

traži određenu (re)akciju. Oni će ga svojim akcijama istraživati, potpomagati i podržavati, te

prezentirati i interpretirati s ciljem da ga stave u funkciju života, pa sukladno tomu i razvoja

same zajednice u kojoj djeluju. Najbolji način da to učine, a eko-muzeji odnosno ove prakse

upravo to rade, jest stimulirati samu lokalnu zajednicu da identificira vlastite vrijednosti koje ona

(ionako) najbolje poznaje. Time će ih dodatno bolje razumjeti, a posljedično tome i

najkvalitetnije zaštititi. Dakle, da bi u svojoj misiji uspio, eko-muzej mora biti oslonjen na

zajednicu u kojoj djeluje, jer upravo ona čini njegovu najvažniju osnovu, te posljedično nužno

sudjeluje i u njegovom prvom planiranju, a onda i radu i upravljanju. Drugim riječima, eko-

muzej uvijek "raste od dolje, a nije impostiran od gore. On izrasta kao odgovor na potrebe i

želje ljudi koji žive i rade u tom području i on ih aktivno uključuje u sve svoje faze razvoja, dok

se planira i stvara, i kasnije, kada je otvoren i djeluje, odnosno funkcionira."21. Za pravi eko-

muzej ne postoje nevažne, efemerne stvari, preciznije rečeno: on odbacuje logiku tradicionalnih

muzeja gdje su jedini bitni elementi oni koji su prepoznati isključivo od strane školovanih

stručnjaka kao reprezentirajući za neko vrijeme ili neko područje. Za eko-muzeje je sve što je dio

ili bi moglo biti dio identiteta zajednice jednako važno, pri čemu stupanj relevantnosti tih

21 Varine, H. de. Tommorrow's community museums. 1993. URL: http://assembly.coe.int/Museum/ForumEuroMusee/Conferences/tomorrow.htm.(05.02.2009.)

dijelova određuju ljudi koji žive u prostoru na kojem eko-muzej djeluje. Samo te i tako

vrednovane elemente on uzima i koristi se njima u svom radu. Slično tome, i opet u razlici prema

"klasičnim muzejima", eko-muzej ne sakuplja materijalne i ne bilježi nematerijalne dijelove

identiteta da bi ih kao nežive, izdvojene iz njihovog originalnog konteksta, sačuvao za buduće

generacije, već ih čuva tako da i stvarima i pojavama daje smisao koji su imale nekada ili koji još

uvijek imaju, čime ih održava aktivnima i prisutnima u zajednici. One time ostaju dio

svakodnevnog života, što je ujedno i najbolji oblik zaštite od nestajanja (svejedno da li

neželjenog zaborava nematerijalnog ili dekontekstualizacije materijalnog). Sve navedeno ustvari

logično podrazumijeva da je eko-muzej u svom djelovanju primarno okrenut sadašnjosti, zatim

budućnosti (razvoju), a tek potom prošlosti. Samorazumljivo je da eko-muzej koristi prošlost, ali

svakako ne da (kao što smo već naznačili) materijalnim svjedočanstvima prezentira isključivo

kroniku bivših događaja, već da elementima prošlosti kao aktivnim sudionicima u društvu stalno

propituje sadašnje stanje i pokušava, koristeći tu istu prošlost, ponuditi ideje ili rješenja za

probleme s kojima je zajednica sada suočena. Premda se eko-muzej u svom radu većinom

oslanja na volontere iz lokalne zajednice, koji posebice ako se dodatno educiraju rade gotovo sve

poslove vezane uz ovakav muzej, on uvijek ima i nekoliko stručnjaka koji prije svega imaju

ulogu savjetnika, koordinatora i katalizatora cijelog procesa. Konačno i bitno, eko-muzej nema

ni publiku ili korisnike u klasičnom smislu, njegova su publika / korisnici cijela zajednica kao

takva na području na kojem se eko-muzej nalazi.

Nova muzeologija

Na prvi se pogled čini da je praksa eko-muzeja prethodila teoriji. Ponajprije zato što su se

intenzivnije teorijske rasprave, sveobuhvatnije analize i pokušaji muzeoloških /

novomuzeoloških sinteza dogodili tek nekoliko godina nakon nastanka prvih eko-muzeja22. No

kako nas upozorava i Tomislav Šola23, praksa i teorija se ustvari događala simultano i zasigurno

upravo zato što su eko-muzeji uspjeli uskladili teoriju i praksu nije jednostavno razlučiti razvoj

jedne od druge, barem kada raspravljamo o eko-muzejima. U zaključcima nekoliko rasprava, od

kraja šezdesetih godina nadalje, organiziranih od strane ICOM-a i UNESCO-a, a koji su

povezani s ulogom muzeja u društvu i strukturom odnosa prema baštini, možemo uočiti bitne

elemente koji su usađeni u nastajuće eko-muzeje, a kasnije i u novu muzeologiju. Već 1968.

godine24 u zaključnoj rezoluciji ICOM-ove konferencije napominje se da "muzeji trebaju biti

22 Prvim eko-muzejom smatra se Le Creusot-Montceau-les-Mines u Francuskoj započet 1971. godine. 23 Šola. T. L'innovazione degli ecomusei e i musei di tradizione. 20-23. 24 Te je godine u kolovozu održana deveta generalna konferencija ICOM-a u Münchenu, Njemačka.

prepoznati kao vodeće institucije u službi razvoja, zbog doprinosa kojeg mogu pružiti kulturi,

društvenom i ekonomskom životu"25. Slične preporuke i zahtjevi pojavljuju se i na

međunarodnom simpoziju u studenom 1969. održanom u Parizu26 gdje se još intenzivnije

propituje uloga i mjesto muzeja u suvremenom društvu, slično kao i na desetoj generalnoj

konferenciji ICOM-a 1971.27 kada je pred muzejske djelatnike iznesen i zahtjev da poduzmu

detaljnu i kontinuiranu procjenu potreba svojih korisnika. Okrugli stol, odnosno sastanak održan

od 20. do 31. svibnja 1972. godine pod pokroviteljstvom UNESCO-a u Santiago de Chileu,

označio je dodatnu prekretnicu. Isti je isprva bio zamišljen kao rasprava o ulozi i povezanosti

muzeja s društvenim i ekonomskim potrebama stanovnika Latinske Amerike s četirima ključnim

temama kao polazištem diskusija: 1) muzeji i kulturni razvoj u ruralnom okolišu uz mogućnosti

razvoja agrikulture; 2) muzeji i problemi okoliša; 3) muzeji i znanstveno-tehnološki napredak; te

4) muzeji i cjeloživotno obrazovanje. Glavni zaključak proizašao iz ovog sastanka jest vrlo jasan

stav da je povezanost sa zajednicom u kojoj se muzeji nalaze, i kojoj služe, neophodna jer će

jedino ta i takva povezanost inspirirati i muzeje i zajednicu na kvalitetno promišljanje i zaštitu,

što će posljedično potaknuti i ekonomsko napredovanje određenog područja28. Ovaj okrugli stol

rezultirao je i idejom novog oblika muzeja imenovanog tada integrirani muzej29, potpunog u

smislu povezanosti s društvom i s okolinom koja ga okružuje, ali i u smislu njegove

integriranosti sa svim ostalim organizacijama ili institucijama društva koje služe i pomažu

razvoju lokalne zajednice. Dio tada usvojene deklaracije to jasno potvrđuje: "Muzej je institucija

u službi društva kao njegovog neodvojivog dijela, i u svojoj osnovi on sadrži elemente koji mu

omogućuju da pomogne u oblikovanju svijesti zajednica kojoj služi, čime može stimulirati te

zajednice na akciju projicirajući njihovo povijesno iskustvo kako bi ono kulminiralo u

prezentaciji suvremenih problema (…) Transformacija u muzeološkim aktivnostima traži

postepenu promjenu u gledištima kustosa i administracije i u institucionalnim strukturama za

koje su oni odgovorni. Dodatno integrirani muzej zahtjeva stalnu ili povremenu pomoć

stručnjaka raznih disciplina, uključujući društvene znanosti."30. Nažalost ni deklaracija, niti ideje

proizašle iz ovog sastanka nisu naišle na spremnost i razumijevanje velikog broja tadašnjih

prominentnih muzejskih djelatnika da ih iskreno prihvate, i aktivno primijene u praksi. Nakon

sastanka u Santiagu na još jednom seminaru u organizaciji ICOM-a pod nazivom Muzeji i

25 Davis, P. Ecomuseums : a sense of place. London & New York : Leicester University Press, 1999, str. 52. 26 Organiziran je od strane ICOM-a; naslov simpozija bio je Muzeji u suvremenom svijetu. 27 Održane u Grenobleu i Parizu, Francuska.. 28 Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 53. 29 Eng.: the integrated museum. 30 Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 54.

okolina 31 dodatno se preispituje uloga muzeja, ovaj put u direktnoj vezi s problemima okoliša.

Sam neologizam eko-muzej, koji je ustvari po prvi put javno iznesen godinu dana ranije32, kao i

predstavnici koji podržavaju te ideje zauzeli su u ovoj raspravi bitnu ulogu, čime zaključci

seminara definiraju eko-muzeje kao specifične muzeje okoline33. Daljnje muzejsko-muzeološke

rasprave na ovu temu nakon toga primarno se razvijaju unutar sastanaka ICOFOM-a, u Ciudad

de México 1980. godine, a zatim i u Parizu 1982. gdje se posebno, iako dominantno u kontekstu

prakse, diskutira o ulozi muzeja i eko-muzeja u društvu, ali i o odnosu muzeologije i sada

postojeće nove muzeologije, pri čemu je ovaj drugi termin doveo i do značajnog

nerazumijevanja i razmirica budući da je dio članova Komiteta za muzeologiju inzistirao da se u

prvi plan rada komiteta postavi upravo ova, novodefinirana nova muzeologija. Slične su se

nesuglasice nastavile i na generalnoj skupštini ICOM-a 1983. godine u Londonu kada je

Kanađanin Pierre Mayrand predložio formiranje radne grupe tzv. društvene muzeologije. Tada

novoizabrano vodstvo ICOM-a odbacilo je dotični prijedlog obrazlažući da bi isti prouzročio

dodatne nejasnoće u odnosu na muzeologiju koja i sama još nije postigla potpunu afirmaciju.

Ipak odlučeno je da se P. Mayranda zaduži da organizira privremenu radnu grupu i pripremi

posebni sastanak o eko-muzejima i novoj muzeologiji za sastanak ICOFOM-a planiran za

slijedeću godinu u Kanadi. Kako ovaj sastanak nije održan (zahvaljujući i opstrukciji vodstva

ICOM-a), pripadnici okupljeni oko radne grupe, potaknuti djelomičnim neuspjehom iz Londona

i osjećajem sustavnog ignoriranja, odlučili su samoinicijativno organizirati Prvu međunarodnu

radionicu eko-muzeja i nove muzeologije 1984. godine u Québecu, Kanada. Glavi produkt ove

radionice je tzv. "Quebeška deklaracija" u kojoj je izričito naglašeno da "muzeologija mora

pospješitii svoje izvore kroz multidisciplinarnost, moderne načine komuniciranja koji se koriste u

svim kulturnim akcijama, i moderne metode upravljanja koje uključuju i korisnika. Dok štiti

materijalna dostignuća prošlih civilizacija i čuva karakteristična dostignuća aspiracija i

tehnologije današnjice, nova muzeologija – ekomuzeologija, društvena muzeologija i svi ostali

oblici aktivne muzeologije – je prvenstveno zainteresirana za društveni razvoj, odražavajući

porivnu snagu u napretku društva i stavljajući ga u svoje planove za budućnost"34. Aktivnosti

nove muzeologije dobile su zamah, i u studenome 1985. godine u Lisabonu održana je Druga

međunarodna radionica eko-muzeja i nove muzeologije na kojoj je, nakon neuspješnih pokušaja

31 Održanog od 25. do 30. rujna 1972. godine u Bordeauxu, Istrasu, Lourmarinu i Parizu; Francuska. 32 Smišljen od Huguesa de Varinea, a iznesen od strane francuskog ministra za okoliš Roberta Poujada 3. rujna 1971. godine u gradu Dijonu prilikom primanja muzejskih predstavnika iz cijelog svijeta okupljenih na desetoj generalnoj konferenciji ICOM-a. 33 Hubert, F. Historique des ecomusees // La museologie selon Georges Henri Rivière / uredili J-F. Barbier Bouvet et al. Paris : Dunod, 1989., str.150. 34 Mayrand, P. The new museology proclaimed // Museum 148 Vol.37, No.4 (1985), str. 200-201.

osnivanja komiteta unutar ICOM-a, ustanovljen MINOM 35, međunarodni pokret za novu

muzeologiju. U tekstu objavljenom u časopisu Museum koji izdaje UNESCO glavni akter

pokreta, Pierre Mayrand, iznio je svoje viđenje razloga nerazumijevanja i nužnog paralelnog

djelovanja: "razlog može biti u kašnjenju muzejskog establišmenta da bude u toku sa brojnim

suvremenim - kulturnim, društvenim i političkim razvojem (…) ali po našem mišljenju glavni

razlog je u monolitskoj prirodi muzejskog establišmenta, površnosti reforma koje on predlaže i

marginalizacija svakog eksperimenta ili pogleda koji može biti označen kao ni na koji način

obvezatan", te stoga "uzimajući ponovo ideje okruglog stola iz Santiaga koje su bile šutke

sklonjene, deklaracija (quebeška – op.a.) potpuno reafirmira društvenu misiju muzeja kao novo

ishodište i prvenstvo ove funkcije nad tradicionalnim muzejskim funkcijama zaštite, zgrade,

predmeta i publike (…) od Santiaga do Lisabona mi smo svjedoci tranzicije od muzeologije

prema društvenoj i političkoj svjesnosti i savjesnosti."36

Usprkos navedenim deklaracijama i istupima njenih predstavnika, nova muzeologija –osim

prepoznatljivosti u inzistiranju na povezanosti muzeja i zajednice u kojoj se nalaze, te u

naglašavanju društvene i razvojne uloge muzeja – ostala je na epistemološkoj razini ipak prilično

nedefinirana. U svom razmatranju razvoja nove muzeologije Peter van Mensch37 napominje da

se termin nova muzeologija javlja značajno tri puta, u tri različita vremena na tri različita mjesta i

s tri različita značenja. Prvi put, što je prošlo gotovo bez ikakvog odjeka, tijekom pedesetih

godina u Sjedinjenim Američkim Državama kao pokušaj revitalizacije edukacijske uloge

muzeja, zatim krajem sedamdesetih godina u Francuskoj kao novi način razmišljanja o ulozi

muzeja u društvu (što će rezultirati u gore opisanom pokretu) i treći put na kraju osamdesetih

godina prošlog stoljeća, prije svega u Velikoj Britaniji, s povećanjem interesa za kvalitetom

muzejske komunikacije i uloge muzeja u društvu. Prema dostupnim podatcima38 čini se da je

sam naziv nova muzeologija po prvi put javno iznesen 1980. godine u tekstu Andrea Desvalleesa

u Encyclopaedia Universalis gotovo slučajno, jer je ovdje upotrijebljeni prefiks nova semantički

definirao prostor koji je trebao ukazati da se radi o isključivoj nadopuni ranijeg pojma

muzeologija. No, bez obzira na to što intencija stvaranja neologizma moguće i nije postojala,

sažetak koji ju opisuje naišao je na brojne sljedbenike i tako rezultirao i novim stvarnim

pokretom. Prema P. van Menschu, zbrka oko termina koji istovremeno nastaju kao alternative

novoj muzeologiji relativno je lako objašnjiva: "u novoj muzeologiji muzeološki ciljevi usmjereni

su prema razvoju zajednice, odatle termin društvena muzeologija. Prezentacija i čuvanje baštine 35 MINOM je akronim za Movement International de Museologie Nouvelle. 36 Mayrand. The new museology proclaimed. 200. 37 Mensch. Magpies on Mount Helicon. 38 Navedeno prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place. Str 54..

smatrano je unutar konteksta društvene akcije i promjena (…) Sami ljudi iz zajednice moraju se

brinuti za svoju baštinu, odatle termin popularna muzeologija (…) koncept muzeja nije

ograničen zgradom. Muzej može biti bilo gdje, i je bilo gdje i svugdje unutar određenog

teritorija. Za ovaj koncept muzeja izmišljen je termin eko-muzej, odatle termin

ekomuzeologija"39. Ni ostali pokušaji objašnjenja osnova nove muzeologije nisu mnogo

eksplicitniji, tako ju npr. Peter Vergo40 prepoznaje kao "stanje široko rasprostranjenog

nezadovoljstva sa starom muzeologijom koja se previše bavi muzejskim metodama, a premalo

svrhom muzeja", dok Rene Rivard vidi njenu glavnu karakteristiku u zahtjevima za otvorenošću

muzeja – arhitektonskom, prema javnosti i društvu, prema interdisciplinarnosti i kritici41. Hugues

de Varine42, jedan od glavnih aktera eko-muzeja pa time i nove muzeologije, smatra naprosto da

je nova muzeologija nastala kao posljedica procesa koji se zbivao tijekom šezdesetih godina

dvadesetog stoljeća i koji je položio temelje za novi pristup muzejima, snažno obilježen

povezanošću s politikom razvoja. Peter Davis43 iznosi interesantno promišljanje da bi se novu

muzeologiju ustvari trebalo sagledati u širem kontekstu općeg interesa za baštinu, kulturni

identitet i odnose vlasništva, odnosno posjedovanja baštine. Sažimajući sve navedeno možemo

zaključiti da su glavne karakteristike nove muzeologije primarno određene nezadovoljstvom

tradicionalnim muzejima, njihovom praksom inertnosti u odnosu na probleme društva u kojem

egzistiraju i nužnom potrebom za promjenom iste, ali i postojanjem želje za unaprjeđenjem i

osmišljavanjem kvalitetnijeg koncepta (s jasno izraženom praktičnom primjenom) koji će

obogatiti muzeologiju i dati joj novi smisao i ulogu. Ili izrečeno drugim riječima, nova

muzeologija bila bi skupni naziv za teorijsko promišljanje uloge muzeja u društvu i suodnosa

čovjeka i baštine u kompleksnosti realiteta u kojima egzistiraju, s naglaskom na nužno potrebnoj

aplikabilnosti iste u svakodnevnoj praksi.

Umjesto zaključka – prema znanosti o baštini

Nova muzeologija i s njom direktno povezani eko-muzeji označili su bitnu prekretnicu u razvoju

muzeološke misli kroz argumentiranu i često agresivnu kritiku tadašnje muzejske prakse i

metoda kojima se služi, te zahtjevima za propitivanjem odnosa na relaciji čovjek – društvo –

baština, iako njeni zagovaratelji ustvari nisu napravili određenu kritično potrebnu teorijsku

sintezu u smislu razvoja i redefiniranja postojeće, ili pak formuliranja neke nove znanstvene 39 Mensch. Magpies on Mount Helicon. 40 The New Museology / uredio Peter Vergo. London : Reaktion Books, 1989, str. 3. 41 Navedeno prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 55. 42 Varine, H. de. The origin of the new museology concept. 2009. URL: http://www.interactions-online.com/page_news.php?id_news=170&filtre_visu=30&pr. (05.02.2009.) 43 Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 58.

discipline (makar definirana i kao pluridisciplinarna). Možemo smatrati da zagovaratelji i akteri

eko-muzeja nisu ni imali takve ambicije, jer je razvijanje nove teorije za njih ipak bilo idejno

podređeno praksi koju su eko-muzeji svojom pojavom donijeli. Ovome u prilog kazuje i

činjenica da su predstavnici nove muzeologije vrlo spremno prihvatili i naziv aktivna

muzeologija koji jasno ukazuje na ono što se primarno očekuje od sljedbenika pokreta – aktivni

rad na primjeni novih ideja i aktivizam u smislu doprinosa razvoju, a tek zatim eventualnu

posvećenost sustavnom teorijskom promišljanju, analizi i sintezi. Neovisno o tome, neosporna je

činjenica da su upravo ideje i praksa koju su donijeli eko-muzeji potaknuli nova promišljanja,

uključujući i potrebe (re)definiranja fenomena koji su u središtu interesa izučavanja. U jednoj od

najsažetijih i po mnogim autorima najrazumljivijih definicija eko-muzeja René Rivard je

uspostavom analogija, točnije distinkcija, tradicionalni muzej odredio kao pojam koji se sastoji

od zgrade + kolekcije (zbirke) + stručnjaka + publike, dok s druge strane eko-muzej uključuje

teritorij (područje) + baštinu + memoriju + populaciju (tj. zajednicu)44. Analizirajući ovu

definiciju i primjenjujući je na muzeologiju, vidimo da nas prva razlika upućuje na to da su eko-

muzeji zgradu (jednu ili više njih) zamijenili sveobuhvatnošću teritorija. To znači da je muzejsku

ustanovu i specifični joj muzeološki kontekst zamijenila širina prostora na kojem se akcija

(muzejska, baštinska ili nekako drugačije definirana) događa. Muzejsku je zbirku pak zamijenila

baština, točnije sveukupnost baštine, što je vrlo jasan i iznimno bitan teoretski odmak od

muzejskog predmeta (odnosno određenog skupa muzejskih predmeta). Stručnjaci i publika

ustupili su mjesto memoriji i zajednici.

Muzeologija je, kao što smo ranije uvidjeli, u svom razvojnom putu krenula od skupa praktičnih

savjeta o tome kako obavljati određeni posao, preko grane znanja koja proučava ciljeve i

organizaciju muzeja (za razliku od muzeografije koja je tehnika sakupljanja i obavljanja

muzejskog rada) do znanosti koja se bavi istraživanjem selekcije, održavanja i javnog pristupa

materijalnim očitovanjima kulture i prirode koje se čuvaju u institucijama (uglavnom muzejima)

u cilju istraživanja odgoja i rekreacije. Čak je i definicija muzeologije kao dijela informacijskih

znanosti koji se bavi izučavanjem identifikacije, zaštite i komuniciranja muzealnosti materijalnih

svjedočanstava kulture i prirode (prvenstveno muzealija) radi zaštite ljudske baštine i

interpretacije i prijenosa njezinih poruka, kao i oblicima organiziranog i institucionalnog

ljudskog djelovanja (uglavnom muzejima) za postizanje navedenih ciljeva45 ostala relativno

čvrsto i direktno povezana s muzejima kao institucijama i s predmetom/ima koji se u muzejima

nalaze. Eko-muzeji i nova muzeologija upravo su taj dio radikalno promijenili odbacujući

44 Definicija prema: Davis. Ecomuseums : a sense of place, str. 73. 45 Maroević, I. Uvod u muzeologiju, str. 92-93.

koncept muzeja kao zgrade-ustanove, pa čak i potrebe institucije uopće, a posebno koncept

muzejskog predmeta kao središnjeg fenomena izučavanja. Gledajući iz perspektive razvoja

znanosti, oni su time moguće ukazali na neke anomalije muzeologije, otvorivši rasprave koje su

nadilazile koncepte i shvaćanja tadašnjeg muzeološkog promišljanja. Preciznije rečeno, nova

muzeologija je, utemeljena na praksi eko-muzeja, ustvari otvorila novo poglavlje (ili novi raskol,

ovisno o načinu na koji to promatramo), u svakom slučaju novi pravac ili "školu" prvenstveno

naglašavajući da primarni sadržaj, bit izučavanja ne može biti muzejski predmet (ili zbirka) već

koncept baštine koji, očito je, uključuje i muzeološkom teorijom definiran pojam muzejskog

predmeta, ali koji nikako ne završava samo na tom uređenom sustavu (odabranom od stručnjaka)

sastavljenom od isključivo tih i takvih pojedinačnih elemenata (i najčešće materijalnih

predmeta). Ako ovdje primijenimo logiku T. Khuna da "prelazak iz paradigmatske, nezrele

situacije koja je obilježena brojnim školama koje dijele znanstvenu disciplinu, svaka ističući svoj

pristup i svoja gledišta kao temeljna i jedina znanstvena, počinje u trenutku kad pojedinac ili

skupina prvi put izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz slijedeće generacije"46

možemo zaključiti da je muzeologija i danas na razini različitih škola, gdje možemo prepoznati

barem dvije – muzeologiju i novu muzeologiju od kojih svaka zagovara svoj specifični pristup.

Iako možemo nagađati kako i kada će se jedna od njih profilirati u dominantnu, ili se fuzionirati i

formirati neku novu, čini nam se da bi jedino ispravno rješenje krize (u smislu kako ju iznosi T.

Kuhn) moglo biti u tome da pretpostavimo jednu novu, baštinsku revoluciju, iz koje će se

definirati i neka nova znanost, odnosno znanstvena disciplina koja će zasigurno, poigramo li se

svjesno malo riječima, baštiniti teorijska dostignuća i muzeologije i nove muzeologije, ali –

sigurno je – i mnogo drugih znanstvenih disciplina. Određene ideje, pa čak i razvijene

kompleksnije i manje kompleksne teorije u tom pravcu već postoje47, ali istovremeno i novi

izazovi koji su pred nama i od kojih nam se najznačajnijima čine oni strukturalnog definiranja

temeljnog pojma izučavanja, kao i sveobuhvatnih teorija koje ga objašnjavaju. Analiza baštine

kao istinskog fenomena samo je započeta praksom eko-muzeja i novom muzeologijom.

Muzeologija je istovremeno krenula u pravcu da svoj osnovni pojam izučavanja konceptualno i

sadržajno širi približavajući se time ideji cjelokupnosti baštine. Slično je, iako ne možda toliko

evidentno kao u muzeologiji, vidljivo i u nekim drugim granama informacijskih znanosti bliskim

muzeologiji, poput bibliotekarstva i arhivistike gdje su postojeći termini knjižna građa i 46 Navod je iz pogovora koji je napisao V. Afrić. Khun, Thomas S. Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb : Jesenski i Turk, 2002, str. 221. 47 Usporedi npr.: Šola, T. Eseji o muzejima i njihovoj teoriji : prema kibernetičkom muzeju. Zagreb : Hrvatski nacionalni komitet ICOM, 2003, str. 301-319. i Šola,T. What theory? What heritage? // Nordisk museologi. 2(2005), str.. 3-16.

arhivalija samo relativno odredili granice temeljnih pojmova kojima se dotične grane bave.

Poput muzeologije, ni one nisu imune na sustavno proširivanje koncepta i sadržaja svog

temeljnog pojma, čime polagano ostvaruju idejnu konvergenciju između istih stvarajući jednu

novu strukturu i fokusirajući se na taj novi pojam (baštinu), ponekad i nesvjesno, utiru put novoj

znanosti. Komunikologija i javni mediji, sociološke ruralne, urbane i regionalne studije,

geografija, pa donekle i ekonomija, prije svega kroz upravljanje i marketing (posebice branding),

na osobit način dodiruju i istražuju sadržaj baštine i identiteta, i daju razvoju svoj osobiti prilog.

No ipak, ostanimo za sada suzdržani u našim projekcijama, jer uostalom prelazak u novu

znanost, vratimo li se još jednom na drugi dio gornje definicije48, očito je, i ne završava u sintezi,

zadatku koji je još uvijek pred nama, već tek kada ista privuče većinu istraživača slijedeće

generacije (dakle tek u drugom koraku, još jednoj slijedećoj generaciji). Sadržajno širenje

temeljnog pojma izučavanja pojedinih (ponekad i ne toliko bliskih) znanstvenih grana,

konvergencija na praktičnoj i teorijskoj razini i postojeće artikulacije u pravcu sinteze ipak

ukazuju da naša projekcija možda i nije daleka budućnost, čak bismo mogli tvrditi da se već

događa ili će se barem vrlo, vrlo skoro dogoditi. U novoj muzeologiji kao teoriji kao ni u eko-

muzejima kao pragmatičnim oblicima, sigurno je (nažalost ili nasreću, kako se uzme), nećemo

naći dovoljno elemenata da bismo mogli tvrditi da su oni ispunili gore navedene uvjete, no

istovremeno nećemo ni pogriješiti ukažemo li upravo na njih kao glavni potencijal onoga što će

se, odnosno vjerujemo da će se razviti u neku novu, očito je, interdisciplinarnu znanost o baštini.

Put koji prema tome vodi i koji ovdje samo nagoviještamo nije lak i jednostavan, no nova

znanstvena grana ili znanost o baštini danas uistinu više nije ni tako teško zamisliva kao što je,

ukoliko su o njoj i razmišljali, bila prvim tvorcima eko-muzeja i sljedbenicima nove

muzeologije.

Summary:

On Museology, New Museology and Heritage Science

Ever since it was first introduced in 1869 as a set of practical instructions regarding specific

museum work and its later development from a branch of science which analyzed goals and

organisation of museums to a segment of information sciences researching identification,

preservation and communication of museality of material objects of culture and nature with the

purpose of conservation, interpretation and transmission of messages, museology has always

48 "Počinje u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz slijedeće generacije." Khun. Struktura znanstvenih revolucija, str. 221.

remained closely related to museum institutions and objects kept in them. The 1960s were

turbulent years, marked with social upheavals and claims for a redefinition of existing powers

and social values, as well as enquires of roles of all societal institutions. The first eco-museums

were created at the beginning of the 1970s as a result of new considerations of the roles

museums played in society, as well as correlations between humans and the nature that formed a

constituent part of their lives. That opened the door to the birth of the so called new museology

as well as a new chapter in the development of museology with the emphasis not only on the

research of museums or museum objects and collection but of the all-encompassing concept of

heritage. Diverse scientific disciplines which traditionally dealt with only segments of heritage

are today drawn much closer together, regarding both their concepts and content. All this

probably creates a solid foundation for the development of a very new discipline, that is, an

interdisciplinary based heritage science.

Key-words: eco-museums, museology, new museology, heritage, heritage science