PITANJE SMRTI

PITANJE SMRTIVano je suoiti se s ovim pitanjem. Oni koji u svoju elipsu nisu ukalkulirali ovo pitanje ne zasluuju naslov zrelosti. Dakako, tu je rjeavanje pregrt eshatolokih tema. Veliki je problem i dodir vjenosti i vremena. A i naa nauka o Bogu, grijehu, raju, paklu

Smrt drma ljudsku egzistenciju. Ne samo onoga koji umire, nego i sve njegove (npr. majka dijete, suprug suprugu). Po naravi stvari, gubitak malog djeteta je strahoviti gubitak. Analogno i strahovito pitanje.

Pitanje smrti ne pogaa vie onoga koji je umro, nego one koji ostaju. Roditelji znaju kazati to smo ti mi skrivilizatokoji je smisao?. Na to nema odgovora. Jedino mogue je rei da Onaj koji vidi ire od nas, dublje od nas sigurno zna zato. Nekada je bolje biti blizu, solidaran, a ne svaki se put praviti kako sve znamo.

Pastoral ukopa je vano evangelizacijsko sredstvo, a ne manipuliranje zgodom. Unijeti tada svjetlost u ljudska pitanja nad otvorenim grobom. Vidimo ima razloga da se uvede pastoral alujuih. Te osobe pastoral treba pratiti i osvjetljavati.

PASTORAL ALUJUIH

Smrt je lom svijeta koji se izgraivan. Nestaje komunikacija, zajednitvo. Slijedi alovanje. Ono je proces koji se odvija po nekim zakonitostima i neobino je vaan, koliko je i zahtjevan.

Borba izmeu injenice i vjere pokojnika nema, a ipak vjerujemo da ivi.

Faze alovanja:

1. FAZA OKA manja je ako je oekivana smrt, a vea ako je ona neoekivana. Teko je i onima koji to trebaju priopiti. Ova faza poinje od vijesti da je netko umro. Traje do nekoliko sati ili do dva dana. Tu osobe ne mogu potpuno kontrolirati sebe, izgubljene su.

2. FAZA KONTROLE nakon to je osoba doivjela ok, neoekivanost, prazninu, ona polako preuzima kontrolu nad osjeajima i razumskim djelovanjem. Ali, komunikacija prema drugima je naruena. Osoba se bori sa svojom orijentacijom. Traje izmeu 3 i 7 dana. Ova faza nije kemijski ista. I tu se mijeaju razliiti osjeaji.

3. FAZA REGRESIJE po S. Freudu:

a. mjesna regresija osoba se povlai u svoj ja i ide prema instancama duha

b. vremenska povratak prema svim iskustvima, posebno duhovnim, prologa ivota (vraanje filma)

c. formalna povratak izriajima i predodbama o ivotu

Ako je nekom ivot kompliciran, esto se ljudi znaju ovdje spetljati i teko dostii smisao. Ova faza je kritiki prostor alovanja: postavljanje pitanja. Nekada ovdje ne vrijedi ona: O pokojnicima samo dobro. uju se i prigovori Bogu: zato? Najtei su i prigovori savjesti: to sam mogao, a nisam. Traje izmeu 4 i 6, a prema nekima i 10 tjedana (prije se sluila misa 30-tog dana nakon smrti, iako moda bez znanja ovih teorija). Da li u ovome treba i moe sam uspjeti, pokupiti jedno novo sadrajno iskustvo? Neki dogaaji su teki da bi sami uspjeli.4. FAZA PRILAGOAVANJA izmeu 6 mjeseci do 1 god: oslobaanje od pokojnika. Pokojnik dobiva svoje mjesto, prilino objektivno i raieno.

to bi trebalo sa alujuima?

Oni trebaju doi do stabilizacije i stava: ja moram dalje, ivot je mogu, ima smisla. Prvo treba postii rjeavanje alosti. Ali ljudi imaju pravo na alost. Ne treba siliti. Ne treba pjevati Raduj se na sprovodima. Autori govore o strukturiranju alosti. ovjek apsolutno i okantnu alost treba staviti u okvir, na svoje mjesto, ali mu nikad nitko nema pravo prebrisati alost. Vano je strukturirati alost kako bi ovjek imao snagu za dalje. Zatim je potrebno priznati stvarnost. Potom prihvatiti ivot dalje. Ovo se teko postie zbog faze regresije: koliko smo mogli utjecati da produljimo ivot pokojnika. Dogaa se da se neki ubiju ili umru nakon smrti voljene osobe. Potom treba izraziti neprihvatljive osjeaje i prema pokojniku, lijeniku, Bogu Trebaju im osobe da to izraze. Zatim slijedi procjena gubitka (analiza) i inkorporiranje pokojnika u ivot: ne kao opsjednue, nego neto to je +- prihvaeno.Nesposobnost alovanja

alovanje je, in solidum, i stvar zajednice. Danas ima pojava da se uope ne ide na ukope. Takoer, alost se privatizira. U pluralnome drutvu pogledi na smrt su razliiti. Drutvo ne nudi blizinu u alovanju, osim slubenih institucija. Ne dao Bog da i mi postanemo samo servis i funkcionalija. Ili to ve jesmo?

Iskustvo smrti je umanjeno mnogi umiru sami u bolnicama i starakim domovima: ljudi ne vide proces starenja i umiranja.

Danas se ne govori i ne teologizira o smrti. Mnogi ne vjeruju u ivot poslije smrti.

ULOGA VJERE, CRKVE

Obred ukopa je traen! Budunost nije jasna i oita, pa se mora obiljeiti kraj i put nekamo. Ovo nije sakramenat. Ne treba praviti puno guve, nego postaviti spektar mogunosti. Neplaanje lukna nije razlog uskraivanja ukopa! U ime kog Boga mi uskraujemo krtenicima ukop? To to se dotini nije suivio u zajednicu ne treba kriviti samo njega, nego i crkvene djelatnike! Reda treba praviti prije, a ne kad je ovjek ucviljen! Obred ukopa treba biti melem alujuima. Koja je funkcija obreda? On pokazuje cilj prijelaza i predskazuje preko simbola na put prijelaza. Obredi pomau da se kontroliraju emocije. Umanjuje se strah i osude. Obred ohrabruje ljude na novi odnos s pokojnikom i njegovim stanjem. Obred naznauje i prihvaanje ivota bez pokojnika. Zadaa pastorala alujuih! Tema smrti (u irem smislu, i pobaaj) treba biti prisutnija. Ne tek starima alujue i njihovo stanje treba registrirati i pratiti te povezivati sa Isusom Kristom i kranskim postojanjem. Podvojenost osjeaja prema pokojniku, Bogu, lijenicima treba sasluati, pustiti. Ugraditi u ovo i kransku interpretaciju Boga ivota, uskrsnua Trebalo bi raditi i pratite alujue, pogotovo tee sluajeve. Kako ne znam. Ima primjera. Barem otii, sjesti, sluati, pomoliti se, pozvati na susret s drugim alujuima. Ne treba samo misa, nego i razgovor, susret.