Apostolska crkva

Th omas WitherowAPOSTOLSKA

CRKVA – KOJA JE?

Naslov izvornika:Th omas Witherow

Th e Apostolic church – which is it?

Urednik:Dr. sc. Jasmin Milić

Prijevod:Melanie Ivančević, dipl. teolog

Lektura i korektura:Nenad Adžić, teolog

Nakladnik:Kršćanski centar “Dobroga Pastira”, Osijek

Reformirani teološki institut “Mihael Starin”, Tordinci

Priprema i tisak:Grafi ka, Osijek

ISBN: 978-953-6865-22-2

THOMAS WITHEROW

APOSTOLSKA CRKVA – KOJA JE?

Reformirani teološki institut “Mihael Starin”Tordinci, 2007.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU ………............…….. 7

1. POSTAVLJANJE PITANJA ...................................................... 9 Značenje riječi Crkva ............................................ 18Crkvena vlast ........................................................... 23

2. APOSTOLSKA NAČELA ....................................................... 29

Prvo načelo .............................................................. 32Drugo načelo ........................................................... 36 Treće načelo ............................................................ 40Četvrto načelo ......................................................... 43Peto načelo ............................................................... 46Šesto načelo ............................................................. 52

3. PRIMJENA TESTA .................................................................. 55Prelatura ................................................................... 57Neovisnost ............................................................... 60Prezbiterijanstvo ..................................................... 64Rezultat .................................................................... 69

4. PRAKTIČNE POUKE ............................................................. 75

DODATAK 1 – Westminsterska vjeroispovjest, poglavlje 31 ....................................................... 89

DODATAK 2 – Za daljnje čitanje…………....................…........ 91

SADRŽAJ

Jasmin Milić: PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU 7

Pred nama je knjiga prezbiterijanskog pastora i teologa iz Sjeverne Irske koji je živio i djelovao u drugoj polovici 19. sto-ljeća. Autor analizira i uspoređuje tri uobičajena modela cr-kvenoga upravljanja: episkopalni (prelatura), kongregacionalni (neovisnost) i prezbiterijalni (starješinsko upravljanje crkvom) te dolazi do zaključka da je prezbiterijalni model crkvenoga upravljanja onaj kojega nalazimo u ranoj apostolskoj Crkvi.

Autor piše u svome vremenskom kontekstu (19. stoljeće) te u kontekstu prezbiterijanizma u Sjevernoj Irskoj suprotstavlja-jući ga episkopalnom ustrojstvu Engleske odnosno Anglikan-ske crkve. Čitatelj treba imati ove činjenice na umu tijekom čitanja ovoga djela. Time će mu određena argumentacija koja se tiče jednoga drugoga vremena i drugoga zemljopisnoga konteksta biti jasnija.

Knjiga, bez obzira na gore navedene činjenice, jasno ukazu-je na prednost prezbiterijalnog crkvenog ustrojstva po kojem su pojedine reformirane crkve dobile naziv prezbiterijanske. Svakako da će oni koji žele saznati više o prezbiterijalnom mo-delu crkvenog upravljanja morati konzultirati druga suvreme-nija djela na ovu temu. No svatko tko želi imati temeljno znanje o prezbiterijalnom ustrojstvu moći će ga dobiti iz knjige Th o-masa Witherowa, Apostolska crkva – koja je? a koju predajemo u ruke hrvatskim čitateljima.

Dr. sc. Jasmin MilićSuperintendent Protestantske

reformirane kršćanske crkve u RH

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Kršćani obično razlikuju bitna i nebitna pitanja u vezi vjere te dolaze do zaključka kako je svaka činjenica ili doktrina koja s pravom spada u ovu posljednju kategoriju zapravo od vrlo male važnosti pa se na nju ne treba ni obazirati. Većina ljudi svoje mišljenje temelji na povjerenju; ne prolaze mučan proces razmišljanja, proučavanja ni rasuđivanja, a najčešće se odupiru preispitivanju izmičući pred težinom nepomirljivih činjenica time što kažu: “Budući da tema nije neophodna za spasenje ne trebamo se previše zamarati njome.”

Ako smo ovo ispravno razlučili, tada je zaključak do kojeg dolazimo vrlo opasan. Reći da činjenica božanskog otkrivenja nije tako važna samo zbog toga što nije nužna za spasenje te da ju stoga možemo, ali i ne moramo prihvatiti, bilo bi uzgaja-nje principa čija bi primjena rezultirala opustošenjem našega kršćanstva. Jer, koje su istine neophodne za spasenje? Zar nisu ove: postoji Bog; svi ljudi su grješnici; Sin Božji je umro na kri-žu za otkupljenje grješnika; te da će biti spašen bilo tko koji vjeruje kako je Isus Krist Gospodin? Postoji dobar razlog zbog kojega možemo vjerovati da ima više od samo nekolicine duša koje su sada u radosti,1 a koje u životu nisu znale mnogo više od ovoga – osnovnih principa Božjeg proročanstva – samu abecedu kršćanskoga sustava; ako je to tako, tada nikakve dru-ge božanske istine ne možemo smatrati aposolutno neophod-

1 U nebu (op. urednika).

POSTAVLJANJE PITANJA

10 Th omas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?

nima za spasenje. Međutim, ako su sve druge istine otkrivenja nebitne jer nisu neophodne, tada je sama Božja riječ uglavnom nebitna, jer se velikim dijelom bavi stvarima čija spoznaja, ako to tako uzmemo, nije od aspolutne važnosti za vječnu sreću ljudi. Niti se to mijenja ako okrenemo slučaj smatrajući kako ima mnogo više fundamentalnih istina. Kada bi čovjek važnim smatrao samo ono što mu se sviđa, bez obzira na broj (tih isti-na), on će bez sumnje, skratiti svoje vjerovanje i odbaciti teme-lje raznih kontroverzi; ali će ustvari staviti sa strane sve osim malog dijela Svetog pisma. Ako taj princip ne osakajuće Bibli-ju, onda barem većinu nje smatra trivijalnim. Otkrivenje je po svojoj dragocjenosti i čistoći zlato, i na sam dodir, ovaj princip ju u velikom dijelu pretvara u blato.

Premda se ne možemo prema svakoj izjavi u Svetom pismu odnositi kao da je neophodna za spasenje, svaka ima svoju važ-nost u nekom drugom smislu, inače se ne bi niti našla u dobroj Božjoj riječi. Čovjekova mudrost možda ne može precizirati svaku istinu koja kao pojedinačni dio tvori božansko otkrive-nje, ali vječnost će pokazati da niti jedan dio nije uzaludan. Svo Sveto pismo je korisno. Možda činjenica koja tamo stoji nije neophodna za spasenje čovjeka, ali vodi do velike i milostive svrhe Božjega plana – možda je potrebna za našu osobnu utje-hu, za vodstvo u našem životu, ili za naš rast u svetosti, a sva-kako je bitna za cijelinu sustava božanske istine. Božji zakon je savršen. Ako u Bibliji prekrižite istinu koja se čini najmanje važnom, Božji zakon više neće biti savršen. U arhitekturi, popu-na koja zatvara pukotinu u zidu u podređenom je položaju na-spram temelja, ali nam graditelj daje do znanja kako je i jedno i drugo jednako važno u ispunjavanju svoje svrhe te imaju udjela u održavanju kuće stabilnom i u cijelosti. U brodogradnji, vijci i matice koje drže brod su beznačajne u usporedbi s hrastovim gredama i jarbolima od borovine, ali u potpunosti doprinose sigurnosti broda i njegovih putnika. Tako je i u kršćanskom

Th omas Witherow: APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE? 11

sustavu, svaka činjenica, velika ili mala, koju je Bog po svom htjenju stavio u Bibliju, je već po samom svom položaju važna, ispunjava svoju svrhu i, premda se smatra nebitnom za spase-nje, ne zaslužuje da ju se smatra beznačajnom.

Svaka božanska istina je važna, iako sve božanske istine možda nisu jednako važne. Najjednostavnija izjava Biblije se više brine za besmrtno biće nego najuzvišeniji osjećaj čovjeko-ve genijalnosti. Prvo u sebi nosi nešto što drugo ne može po-kazati – Božji pečat. Prvo nam dolazi s neba, a drugo miriše na zemlju. Prvo u nama nalazi poseban interes, jer je sastavni dio Riječi kao Božje poruke svakom pojedincu; drugo je proizvod isključivo ljudskoga uma, kojemu smo mi kao i svi naši interesi nepoznati. Svaka isključivo ljudska istina trebala bi nam biti laka poput pera u usporedbi s najneznatnijom Božjom istinom. Vjera kršćanina bi trebala težiti ka dosizanju i razumijevanju svega čemu je Bog dao mjesta u svojoj Riječi, stvorenoj da bude svjetlo našim stopama dok si krčimo put u ovom mračnom svi-jetu. Uostalom, ova knjiga, za razliku od ostalih, nije osuđena na propast. Nebo i zemlja mogu proći, ali Kristove riječi neće proći. Svaki biblijski stih je ovjeren pečatom vječnosti. I sama ta činjenica je dovoljna da učini svaki njen redak važnim.

Zbog ovih opaska smatramo ispravnim predstaviti naše tu-mačenje crkvenog poretka. Rijetki bi išli tako daleko i rekli da su ispravni nazori o crkvenoj vlasti neophodni za spasenje, no bila bi ludost potcjenjivati ovu temu. Duh Sveti mnogo govori o toj temi u Svetom Pismu. Kršćanski svijet je po tom pitanju podijeljen u mišljenju, sve od Reformacije. Ne možemo se pri-družiti niti jednoj kršćanskoj denominaciji, a da time ne pot-pomažemo ispravno, odnosno krivo shvaćanje crkvene vlasti; i pogledi koje prihvatimo u vezi ove teme idu tako daleko da utječu na naše mišljenje u vezi kršćanske vjere i prakse. S ta-kvim činjenicama pred nama, premda ne smatramo poredak


novozavjetne crkve nužnim za spasenje ljudi, ne osjećamo se slobodni potcjeniti njenu važnost.

Različite oblike crkvene vlasti koje danas susrećemo u kr-šćanskom svijetu možemo klasifi cirati kao jednu od slijede-ćih: Prelatura,1 Neovisnost2 i Prezbiterijanstvo. Ove termine ne koristimo na uvredljiv način, već kao izraze koji najbolje opisuju svaki pojedini sustav. Prelatura je oblik crkvene vlasti kojom upravljaju nadbiskupi, biskupi i drugi crkveni službeni-ci, ovisno o hijerarhiji; koju na primjer vidimo u Grčkoj crkvi,3 Rimskoj crkvi,4 i Anglikanskoj crkvi. Neovisnost je takav oblik crkvene vlasti čiji je specifi čan princip da je svaka pojedina za-jednica pod Kristom te nije podređena nikakvoj vanjskoj ju-risdikciji, već unutar sebe ima – među svojim službenicima i članovima – svu upraviteljsku vlast; i kao takvu ju nalazimo među Kongregacionalistima (slobodne crkve) i Baptistima. Prezbiterijanstvo je takav oblik crkvene vlasti gdje upravljaju prezbiteri ili starješine koji se sastaju na Sastanku, Prezbiteriju, Sinodi ili Općoj skupštini; kao takvu je nalazimo u nekoliko prezbiterijanskih crkava u Irskoj, Škotskoj, Engleskoj i Ame-rici.5 Ova tri oblika crkvenog poretka su sada najučestaliji u kršćanstvu. Dakako, svaki drugi organizacijski oblik koji neko kršćansko tijelo ima je samo modifi kacija ili mješavina nekih navedenih sustava.

1 Poznatiji nam je kao episkopalni oblik crkvene vlasti. (op. urednika).2 Poznat nam je i kao kongregacionalni oblik crkvene vlasti (op. urednika)3 Pravoslavnoj (op. urednika).4 Rimokatoličkoj (op. urednika).5 Autor je živio i djelovao u Irskoj u 19. stoljeću te stoga spominje crkve koje

su mu bile zemljopisno bliske. I ostale reformirane crkve u Europi pa i u našim krajevima temeljile su se na prezbiterijalnom sustavu upravljanja (op. urednika).


Kratak pregled nam omogućava vidjeti kako se ova tri susta-va uvelike međusobno razlikuju po svojim karakteristikama. I ne samo to, već se Prelatura u svim svojim glavnim principima protivi Prezbiterijanstvu i Neovisnosti. Dakle, ova tri oblika u svoj svojoj različitosti ne mogu u potpunosti biti ispravna, i na-ravno, ne mogu na jednak način tražiti potporu i privrženost prosvijetljenog i savjesnog čovjeka. Štoviše, očito je da Božja riječ – jedino pravilo vjere i prakse – ne može sve odobriti; jer kako si Božja riječ nikada ne proturječi, ne može sankcionirati proturječne sustave. Mora biti da je jedan od tri oblika uskla-đeniji sa Božjom voljom, koja je izražena u Pismu, nego ostala dva; i svako Božje dijete bi trebalo biti uistinu zainteresirano saznati koji je to oblik. Upravo bi kršćanin od svih ljudi tre-bao biti istinoljubac i sigurni smo u to, kada bi kršćanin mogao vidjeti koji od ovih tri sustava koja se natječu, podupire Riječ Istine, on bi ga u potpunosti podupro i ne bi davao ni malo potpore drugima. Ako čovjek, nakon što uvidi razliku još uvi-jek smatra jednako vrijednim ono za što zna da je samo ljudsko kao i ono što je božansko, neka se bolje pozdravi sa svojim kr-šćanstvom i prestane hiniti kako cijeni ono što je istinito. Vjera Gospodina Krista, osim ako smo uistinu krivo shvatili njezin duh, veže sve one koji ju prime na to da preferiraju istinito nad lažnim, ispravnim nad krivim, dobro nad zlim; a kada bismo mi bili u kušnji da ih na bilo koji način jednako poštujemo i da-jemo jednaku potporu, odbacili bismo jedan od prvih zahtjeva kršćanstva. Utjecaj kršćanina je često vrlo malen u ovome svi-jetu, no kakav god bio, bilo da je to njegov talent za koji je, kao i za njegovo vrijeme, njegov novac ili intelektualnu moć, odgo-voran Bogu, i taj utjecaj bi uvijek trebao biti na strani istine, a ne protiv istine.

Dakle, koji bi od ovih najučestalijih oblika crkvene vlasti u svijetu kršćanin bio obvezan izabrati i podupirati?


Ovo je vrlo važno pitanje. Uostalom, to pitanje nam se na-meće svugdje gdje niče jedna crkvica odvojenih ljudi i gdje vrh crkvenog tornja strši uvis. A opet trebamo priznati kako veći-na kršćana uspijeva proći kroz ovaj život bez da provedu i sat vremena razmišljajući o ovoj iznimno zanimljivoj temi. Većina dozvoljava da im njihovi preci odaberu crkvu, i na svaki Šabat6 kad idu štovati Boga, idu stopama svojih pradjedova – ne zna-ju zašto niti ih je briga. Neki se pokunje pred propitivanjem kako ne bi ispalo da Crkva koja ih veže obiteljski, obrazovno, ili navikom nema autoriteta po Svetom pismu i ne bi li se osje-ćali neugodno da im se njihova uvjerenja sukobe s njihovim interesima. Ali najveći uzrok tome zašto gotovo nema više ta-kvog preispitivanja na ovu temu je zato što je propovjedaonica gotovo umuknula o crkvenoj vlasti. Na ovu temu truba ne tru-bi nesigurno, već ne ispušta nikakav zvuk. Uvjereni smo kako u svakoj denominaciji ima barem nekoliko službenika7 koji će svojim ljudima, a vezano uz ovu temu reći: “Navijestili smo vam sav Božji nauk”. Ljudi koji nikada nisu posebno obraćali pažnju na odlomke Svetog pisma gdje su obuhvaćeni principi crkvene vlasti, nisu odvojili vremena kako bi razmislili o ovoj temi. Rezultat toga je masa muškaraca i žena koji žive u pot-punom neznanju, ne samo biblijskih činjenica u vezi ove teme, već i specifi čnosti njihove vlastite denominacije; oni su prela-tisti, neovisni, ili prezbiterijanci po rođenju, a ne uvjerenju; na sve oblike crkvene vlasti gledaju jednako, kao da su jednako vrijedne, a to je isto kao i da ih smatraju sasvim bezvrijedni-

6 Šabat dolazi od hebrejske riječi i znači počinak. U reformiranoj, posebice puritanskoj tradiciji, termin šabat se koristi za Dan Gospodnji odnosno nedjelju (op. urednika).

7 Autor koristi termin Minister koji se uobičajeno u hrvatskom jeziku prevo-di kao svećenik. No kako je riječ svećenik u teološkom značenju neprihvat-ljiva u reformiranoj teologiji u hrvatskom prijevodu Minister prevodimo kao službenik. (Prim. urednika).


ma; nemaju defi niranu ideju u vezi ove teme; i stoga su oni bez opće naobrazbe s nekim usputnim obrazovanjem, spremni biti dio bilo kojeg sustava ili pak niti jednog od ovih sustava, već kako to najbolje odgovara njima osobno i njihovim svjetovnim ambicijama. Tako i mnogi kršćani smatraju kako po rođenju ili pak slučajno pripadaju određenoj denominaciji, ili su slijepi ili ravnodušni; i premda svaki od suparničkih sistema crkvene vlasti ima svoga predstavnika u svakom selu, oni i dalje muko-trpno žive u blaženom neznanju o ovim stvarima, i nikada si ne postave pitanje koje se samo nameće drugom čovjeku kada vidi crkveni toranj – koja je (crkvena vlast) od svih ispravna?

Većina ljudi koji se povuku iz zajednice jedne crkve kako bi se pridružili drugoj, i tako upražnjavaju svoje pravo izbo-ra među različitim oblicima crkvene vlasti, potaknuti su na to motivima koji nikada ne bi trebali utjecati na inteligentnog kr-šćanina. Njih vodi osjećaj, a ne procjena. Oni nisu prvo utvrdili osnovne principe te denominacije, po prihvaćenom standardu i tada preispitali te principe u svjetlu Božje riječi. Većina lju-di nisu toliko intelektualno nastrojeni da bi istražili principe i izvagali ih. Barem se ne muče, ali je na njihov izbor utjecao au-toritet nekog velikog čovjeka, ili moralnost neke osobe, ili po-božnost i elokventnost nekog mjesnog službenika – ili možda beznačajna uvreda, ili koristoljublje, ili ljubav prema položaju ili modi u svijetu, ili neki drugi jednako jadan i vulgaran razlog. Krajnji je apsurd na osnovu ovakvih mjerila utvrditi koja je iz-među ovih suparničkih oblika – prelature, neovisnosti i prez-biterijanstva – ispravna. Odvažite ih po autoritetu velikih ljudi! Nema ni jednoga od ovih tri sustava koji se ne može pohvaliti dugačkim katalogom istaknutih ljudi, a koju su ga svesrdno po-dupirali do posljednjeg trenutka svog života. Preispitajte ih po moralnoj vrijednosti! Svaki sustav bi mogao iznjedriti dobrani broj izvrsnih ljudi koji su u vječnom počinku i čekaju da počnu službu. Ako se pitamo koji od ovih sustava osigurava sposobne


i pobožne službenike koji će poučiti ljude, vidimo kako u sva-kom sustavu ima mnogo takvih za propovjedaonicama; i ako dalje preispitujemo, nerijetko ćemo u istom gradiću naići na elokventnog službenika koji dobro poznaje Sveto pismo i koji je poput pčelice cijeli tjedan radišan u Božjem vrtu, i koji, kad dođe Šabat, dijeli Božju riječ slatku kao med zadivljenoj masi; dok se, u istoj denominaciji, sa druge strane ulice nalazi neki jadni monotoni govornik, koji je osuđen mumljati praznom prostoru cijelu godinu. Nesigurno je na takav način ocjenjivati crkvene sustave, bez obzira koliko to bilo uobičajeno.

Čini nam se kako postoji bolji i zadovoljavajući način na koji možemo odlučiti koji je od oblika crkvene vlasti koje danas postoje u svijetu, najispravniji – odnosno, da principe svake specifi čne testiramo prema standardu Božje riječi. Ta knjiga je sasvim dovoljna prikazati put i kršćansku obvezu u ovim kao i drugim pitanjima, jer je njezin autor, Bog naš vodič u praktič-nim pitanjima kao i u pitanjima vjere. Biblija nam daje potreb-na znanja na osnovu kojih možemo oblikovati svoje stavove u vezi ove teme. Govori nam o Crkvi koja je bila organizarana u svijetu prije tisuću i osamsto godina.8 Tu Crkvu su osnovali apostoli i proroci, djelujući pod Božjim autoritetom. U Bibliji je sačuvana svaka sigurna činjenica o osnutku prve Crkve, a sve ostalo je rekla-kazala i tradicija. U Svetom pismu čitamo o mnogim činjenicama koje nam pomažu da dovoljno točno znamo povijest, doktrinu, štovanje i ustrojstvo Crkve u apo-stolskim danima. Vjerujemo da je principe vlasti te Crkve, koju su osnovali produhovljeni ljudi, odobrio sam Bog. Vlast se, kao i doktrina, vrlo brzo iskvarila, ali je Crkva u apostolskom periodu bila čišća nego ikada nakon toga vremena. Zato je i najočiglednije kako ćemo do istine stići metodom usporedbe

8 Autor govori u kontekstu njegovoga djelovanja i nastanka ove knjige odno-sno u 19. stoljeću. (op. urednika).


eklezijalne vlasti s modelom predstavljenim u Svetom pismu. Ono što je najsličnije božanskom originalu, najvjerojatnije će biti od Boga.

Najbolji prijatelji postojećih eklezijalnih sustava ne mogu s pravom prigovoriti na ovakav test. Gotovo da nema crkve na ovom svijetu koja se glasno ne poziva na apostolicitet. Prelat-ske crkve tvrde kako su apostolske. Neovisne crkve tvrde kako su apostolske. Prezbiterijanske crkve tvrde kako su apostolske. Svaka od ovih denominacija tvrdi kako je zadržala istu dok-trinu, štovanje i vlast Crkve, koju su započeli Božji apostoli. Predlažemo da preispitamo jednu od ovih točaka – onu o ekle-zijalnoj vlasti – ispitom kojega su sami odabrali. Oslobađajući se svih predrasuda, prilazimo zakonu i svjedočanstvu, željni saznati što Bog kaže o ovoj temi i odlučni slijediti put na koji Sveto pismo ukazuje, bez obzira kamo to vodilo. Istražimo Bibliju da vidimo što ona uči o ovoj važnoj temi. Ako, nakon pomne istrage ne uspijemo otkriti jasne i određene principe crkvene vlasti, tada ćemo nužno zaključiti kako su Prelatura, Neovisnost i Prezbiterijanstvo jednaki – niti jedna od njih nije utemeljena na božanskom autoritetu – te iz toga proizlazi da svatko može izabrati oblik koju mu više odgovara. Ako pak, s druge strane otkrijemo da se u Svetom pismu nalaze neki dobri principi crkvene vlasti i kada otkrijemo koji su to principi, tada ćemo doznati što Bog misli o toj vlasti, otkrit ćemo kriterij po kojem možemo vrednovati postojeće sustave i ustanoviti koli-ko ima ljudskoga, a koliko božanskoga u svakom od njih.


ZNAČENJE RIJEČI CRKVA

RIJEČ CRKVA u našem svakodnevnom govoru ima različi-ta značenja. Katkad označava fi zičku zgradu za štovanje Boga; katkad označava ljude koji se obično okupljaju u takvoj zgradi; katkad se odnosi na grupu duhovnika koje razlikujemo od lai-ka; katkad na cjelokupno tijelo kršćanske konfesije. Budući da je opća upotreba zakon jezika, nije na nama da odstupamo od različitih značenja koje najbolji pisci daju toj riječi; niti može-mo reći kako zbog tih mnogih značenja ima mnogo praktičnih nedostataka, jer sama upotreba riječi u određenom kontekstu određuje na koji način bi se ta riječ trebala shvatiti. No, ne tre-ba zaboraviti da kada dolazimo do tumačenja Božje riječi, ne mogu se sva ta različita značenja toga termina primjeniti na tu riječ, jer kada bi se sva značenja prihvatila, to bi pomrači-lo i iskvarilo značenje božanske objave. U Svetom pismu ri-ječ Crkva uvijek ima isključivo jedno značenje – skup Božjih ljudi – kršćanska zajednica. Grčka riječ ecclesia prvenstveno i općenito označava skup koji se okupio iz bilo kojeg razloga (Djela 19,32); ali u prilagođenom i vjerskom smislu, znači za-jednica kršćana, i to se nedvosmisleno prevodi s riječju Crkva. Proučite Sveto pismo od početka do kraja i vidjet ćete kako riječ Crkva nikada nema drugačije značenje od onoga koje smo naveli. Ako netko smatra kako može osporiti ovu izjavu, neka pronađe, ako može, bilo koji odlomak Božje riječi gdje bi se značenje promjenilo kada bi na mjestu gdje stoji Crkva stavili frazu kršćanska zajednica ili kršćanski skup. Uvjereni smo kako bi to bilo nemoguće.

Premda je značenje riječi Crkva u Svetom pismu uvijek isto, znajte da joj je primjena široka. Prema autorovoj želji, primje-njuje se na bilo koju kršćansku grupu, bila ona velika ili mala. Svi koji su upoznati sa Svetim pismom, vidjet će kroz primjere kako je to zaista tako. Dajemo pet odlomaka kao primjere:


Kološanima 4,15: “Pozdravite braću u Laodiceji i Nimfa za-jedno s crkvom koja se sastaje u njegovoj kući.” Ovdje se termin odnosi na kršćansku zajednicu, tako maloj da se može sastajati i u privatnoj kući.

Djela apostolska 11,22: “Vijest o tome dođe do ušiju crkvi u Jeruzalemu.” Ovdje se kršćanska zajednica odnosi na stanovni-ke istoga grada i kao što to znamo iz pouzdanih izvora, neko-liko tisuća ljudi.

Djela apostolska 7,38: “To je onaj (Mojsije) koji u krilu za-jednice (na engl. Crkva) u pustinji bijaše posrednik između anđela što mu je govorio na Sinajskoj gori i očeva naših; onaj koji je primio riječi života da ih predadne nama.” Ovdje riječ označava kršćansku zajednicu – zajednicu Božjeg naroda tako velika da uključuje cijeli narod, koji je tada brojio dva milijuna. Termin se također odnosi na Božji narod iz Davidovih dana, kada su živjeli u Kanaanu, proširili se na veliki teritorij i pora-stao na nekoliko milijuna. Hebrejima 2,12, uspoređeno s Psal-mom 22,22-25.

1 Korinćanima 12,28: “I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljivanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.” Ovdje termin označava zajed-nicu kršćana koja živi na zemlji; jer je među njima, a ne među svecima u slavi, Bog podigao nadarene apostole i proroke.

Efežanima 5,25: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju.” Ovdje se riječ koja ozna-čava zajednicu kršćana koristi u njezinom najširem smislu – za sve za koje je Krist umro – cijelu Božju obitelj – sve svece na nebu i sve vjernike na zemlji, u smislu jedne velike obitelji.

Neka svakako bude primjećeno da, bez obzira na njezine različite primjene, riječ Crkva nikada nije promijenila svoj smi-


sao. Svaki puta znači istu stvar. Bez obzira gdje ju primjenimo, uvijek označava kršćansku zajednicu; a na kakvu je nadahnuti pisac mislio, veliku ili malu, općenitu ili specifi čnu zajednicu, ne saznajemo iz termina nego iz konteksta u kojem se termin koristi. U svakom slučaju, iz konteksta, a ne same riječi ćemo zaključiti o čemu pisac govori, o cjelokupnoj zajednici Božjeg naroda na nebu i zemlji, ili samo o onima na zemlji, u narodu, u gradu, ili u privatnoj kući. U praksi – koja katkada prevari i naj-bolje tumače Svetoga pisma – određena ideja se tumači samo iz konteksta, a ta ideja također određuje značenje neke rije-či. Novi istaknuti kritičar je objasnio kako je upravo to uzrok mnogih značenja – toliko ih je da zbunjuju – koja se pridodaju gotovo svakoj riječi u našim klasičnim rječnicima, a uzrokuju mnoge pogreške u interpretaciji Božje riječi. To je vjerojatno razlog zbog kojega mnogi pretpostavljaju kako riječ Crkva ima dva značenja –znači jedno kada se odnosi na cjelokupno tijelo vjernika, a nešto drugo kada se odnosi na vjernike u specifi č-nom mjestu. Istina je kako riječ Crkva ima samo jedno znače-nje, a niz različitih primjena. Sam termin ne znači ništa drugo nego zajednicu kršćana; a kontekst odlučuje o tome koristi li se termin općenito ili specifi čno. Stoga je netočno tvrditi da bilo koja ideja koja jasno proizlazi iz konteksta defi nira značenje ri-ječi; kad, mora se priznati, termin izvan konteksta ne sugerira niti ograničenu niti opću primjenu.

Da smo imali prilike govoriti o nekoliko samostalnih kr-šćanskih zajednica u jednoj pokrajini ili narodu, bilo bi u skla-du sa svetopisamskim govorom nazvati ih Crkvama te regije. Znamo koliko često apostol govori o Crkvama u Siriji, Ahaji, Galaciji i Aziji. Tako, kada bi mi trebali govoriti o pojedinač-nim crkvenim zajednicama u Irskoj – posebnim kršćanskim grupama razasutim po cijeloj zemlji – možemo ih nazvati Ir-skom Crkvom budući da je takav izraz sasvim razumljiv u cr-kvenom govoru i ne može ga se krivo razumjeti. No, vrijedno


je primjetiti da kada koristimo fraze poput “Anglikanska crkva Škotske”, “Episkopalna crkva Amerike”, ili “Prezbiterijanska cr-kva Irske”, nimalo ne odstupamo od svetopisamskog značenja te riječi. Značenje te riječi u Svetom pismu, kao što smo vidjeli, nedvosmisleno označava kršćansku zajednicu, a to je sve ono što gore navedene fraze jesu; kontekst pak istovremeno ograni-čava kršćane po pitanju ispovijedanja određenih principa i pri-padnosti određenim zemljama. Kada koristimo izraz kao npr. Prezbiterijanska crkva Irske, riječ Crkva u skladu sa Svetim pi-smom označava zajednicu kršćana, a iz konteksta vidimo kako ispovijeda prezbiterijanske principe i nalazi se u Irskoj.

Ispravna upotreba tog termina koji označava kršćane u ne-koj zemlji ne proistječe iz činjenice da su svi okupljeni u jednoj zajednici, bilo osobno ili preko predstavnika, već iz činjenice da ih se doživljava kao kolektiv. Sve svete na nebu i vjernike na zemlji nazivamo Crkvom, ne zato što su oni sakupljeni, doslovno ili fi gurativno, već zato što ih smatramo velikom za-jednicom koja je odvojena od svijeta i koju zajednički principi ujedinjavaju u jedno veliko bratstvo. Tako se i kršćane bilo koje denominacije, iako ima mnogo različitih zajednica, može u nji-hovom obliku združenosti nazvati Crkvom, ne zbog njihove doslovne ili fi gurativne okupljenosti, već zbog toga što ih se shvaća kao kolektivno tijelo drugačije od drugih, a međusobno ih udružuje ispovijedanje zajedničkog vjerovanja.

Nekoć se postavljalo pitanje odnosi li se riječ Crkva u Sve-tom pismu na kršćane neke zemlje. Znanost biblijskog kriticiz-ma je jednom zauvijek odgovorila na to pitanje. Ovako isprav-no čitamo Djela apostolska 9,31: “Crkva po svoj Judeji, Galileji i Samariji bijaše na miru; izgrađivala se i živjela u strahu Gos-podnjemu te se povećavala utjehom Duha Svetoga.” Niti jedan čovjek koji se imalo smatra naobraženim neće oklijevati pri prihvaćanju ovoga teksta kao originalnog oblika teksta, kada


se zna da mu nedavno otkriveni rukopis – Codex Sinaiticus (Sinajski kodeks) ide u prilog kao i A B C; i ta su četiri rukopisa i najstariji i najvrijedniji postojeći novozavjetni rukopisi.9 Čak kada bi zanemarili dokaze što proizlaze iz drugih verzija i Cr-kvenih očeva, jedinstveni glas ova četiri rukopisa je dovoljan za utvrditi ispravnu formu bilo kojega teksta; oni svjedoče o ori-ginalnom čitanju Djela apostolskih 9,31 u koje nitko ne može sumnjati; i zato u tom stihu sa sigurnošću ukazujemo na jasni izričaj riječi Crkva, koja se odnosi na kršćane jedne zemlje na koje se gleda kao na kolektiv, premda su u stvarnosti podijelje-ni u mnoge manje zajednice.

Naravno, neki pisci drugačije pišu o ovoj stvari. Oni nam kažu da se univerzalna zajednica kršćana na nebu i na zemlji u Svetom pismu naziva Crkva, ne iz razloga što se na nju gleda kao na veliko bratstvo koje se okuplja oko istih principa, već jer su “uvijek i svugdje uistinu združeni u Isusu”. Samo u ma-šti možemo pretpostaviti kako naš um to shvaća kao uopćeni termin; ali kada bi to i bilo tako, ništa se ne bi promijenilo. Kršćane u nekom mjestu, u nekoj pokrajini, u nekom narodu iz istih razloga možemo nazvati Crkvom, jer oni također “uvijek i svugdje imaju zajedništvo u Isusu”. Nema načina na koji su kr-šćani na nebu i zemlji “ujedinjeni u Isusu”, a da se to ne odnosi i na kršćane bilo koje zemlje. Ako je cjelina ujedinjena, tada su i njezini dijelovi ujedinjeni. Bilo kako bilo, ako ih gledamo kao kolektivnu zajednicu, kršćani u nekoj pokrajini, u nekom dije-lu, ili u kraljevstvu, koji drže iste zajedničke principe, su Crkva onako kako to Sveto pismo kaže. Oni su zajednica kršćana.

9 Postoje solidni dokazi koji upućuju na to da rukopisi koje autor navodi uopće nisu tako točni. Vidi, npr. Pickering, Th e Indentity of the New Testa-ment Text, Th omas Nelson Publishers, prerađeno izdanje 1980.


CRKVENA VLAST

KRŠĆANSKO ZAJEDNIŠTVO na zemlji, koje inače zove-mo Crkva, u Svetom pismu se naziva i kraljevstvom. Kada je Gospodin Isus govorio o Njegovoj Crkvi, rekao je Pilatu: “Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu.” (Iv 18,36). Samim time što je kraljevstvo, podrazumijeva barem tri stvari: prvo – kra-lja ili vladara; drugo – podanike; treće – zakone. U Crkvi ili Božjem kraljevstvu, Krist je kralj, vjernici su podanici, a Sveto pismo je pravi zakon.

Svaki kralj ima pod sobom dužnosnike zadužene za pro-vođenje njegovih zakona i kojima je kruna dala autoritet da donose pravdu i sud. Suci i mirotvorci su dužnosnici u kraljev-stvu, a moć dobivaju od monarha služeći i provodeći zakone koji vrijede za ljude svih staleža i klasa. Odatle dolazi vrlo jasna podjela u kraljevstvu na vladare i podanike – na one čija je dužnost provoditi zakon i one koji ga moraju ispoštovati.

Ista razlika postoji u Kristovom kraljevstvu. Također se sastoji od vladara i podanika – onih koji su zaduženi za do-nošenje zakona i ljudi od kojih se traži da budu podložni tim zakonima. To je razvidno iz Hebrejima 13,17: “Slušajte svoje starješine i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim duša-ma kao oni koji imaju o tome dati račun!” Iz ovog retka jasno vidimo kako je dužnost nekih u crkvi vladati; oni su nositelji dužnosti u Crkvi. Također je jasno kako postoje i drugi u Crkvi, čija je dužnost biti poslušan; to su sami članovi – podanici u kraljevstvu – ljudi.

U svakom društvu koje priznaje kako je dužnost nekih vla-dati, a drugih biti podređen, treba postojati nešto što zovemo vlada; jer kada s jedne strane postoji autoritet, a s druge pod-ložnost, tada je sve bitno sadržano u vladi. Kad ne bi postojao niti jedan drugi zapis u Svetom pismu o ovoj temi osim ovog


maloprije citiranog, neosporno je da je vlada ustanovljena u apostolskoj Crkvi. Ako je vlada postojala, tada je postojao i neki oblik vlasti; jer apsurdno je reći kako je u Kristovom kra-ljevstvu bilo vlade, a da je bila bez ikakvog oblika. U povijesti crkve i politike ima mnogih čudnovatosti, ali od svih čudnih stvari koje su se dogodile u svijetu ili Crkvi od početka vreme-na, nikada se još nije pojavila vlada bez oblika vladavine. To je nemoguće. Vlada je sama po sebi apstrakcija. Onoga trenutka kada ima moć djelovanja, postaje stvarnost – stoji pred svi-jetom kao nešto vidljivo – i za to treba oblik. Čini se jasnim i očitim kako je postojala vlast u apostolskoj Crkvi te da je ta vlast imala neki određeni oblik. Vrlo je važno točno utvrditi koji je to oblik vladavine bio, jer zaključak nosi posljedice; svi-ma mora biti jasno kako plan crkvene vlasti, kojeg su utemeljili Božji apostoli pod vodstvom Duha Svetoga, u sebi mora nositi stupanj zakonitosti i autoriteta kojega niti jedan ljudski sustav – pa bio on i remek-djelo, vrhunac drevne mudrosti ili sustav s najboljim preporukama – ne može iskazati; te da svaki oblik crkvene vlasti zaslužuje tek onoliko poštovanja koliko je u skla-du sa principima božanskog originalnog oblika. Međutim, po-stoje očiti razlozi koji otežavaju točno utvrđivanje eklezialnog sustava vlasti u novozavjetnoj Crkvi.

(1) Apostoli, koji su pisali kršćanima i sami članovi apo-stolske crkve stoga su dobro upoznati s njezinom organizacij-skom strukturom, nisu smatrali potrebnim u detalje opisivati kršćansku zajednicu. Da su to činili, to bi bilo sasvim nepri-rodno. Katkada izjavljuju činjenice u vezi crkvene vlasti i na taj način ukazuju na ustaljenu praksu. Te su naznake i činjenice bile dostatne i razumljive onim osobama kojima je to primarno bilo upućeno, ali nama koji živimo daleko iza toga vremena, u stranoj zemlji i u posvema drugačijem svijetu, nije lako razu-mljivo.


(2) Oni čak nisu uredili činjenice vezane uz ovu temu niti ih sustavno posložili. Da je stvaranje Biblije ovisilo o čovjeku, bila bi to sasvim drugačija knjiga; ali budući da to nije nama bilo stavljeno na izbor, moramo je prihvatiti onakvom kakva je. Pogledamo li je, vidimo kako ne izgleda kao udžbenik što po-učava po nekom znanstvenom redoslijedu. Pa čak i moralnost i doktrine nisu u nekom uređenom sustavu, već se nalaze u različitim dijelovima, a naš je zadatak sakupiti fragmente, me-đusobno ih usporediti i postaviti ih u redoslijed. Dakle, Sveto pismo ne poučava sustavno o crkvenoj vlasti, već je ona raza-suta u raznim objavama, činjenicama, naznakama i različitim kontekstima; moramo je potražiti, preispitati, kombinirati i klasifi cirati. Naravno, ne slažu se svi s ovako iznesenim činje-nicama niti sa svim zaključcima koji kao takvi proizlaze iz njih, niti s konstruiranjem sustava iz raznoraznih dijelova materije.

Sve to otežava nam sa sigurnošću reći, a također i u jedno-dušnosti utvrditi koji je oblik crkvene vlasti postojao u apo-stolskim danima. No bez obzira koliko teško se to činilo, do-kazalo se kako je temeljitim istraživanjem Svetog pisma bez predrasuda moguće otkriti glavne principe na temelju kojih je sastavljena prva Crkva. Kažemo glavni principi jer ne može-mo očekivati kako ćemo naći nešto više od toga. Božja Riječ, osim u nekim rijetkim slučajevima, nikada ne zalazi u deta-lje – ona daje principe. To je jedna važna značajka božanske legislative, koju je vrijedno spomenuti. U svakoj civiliziranoj zemlji možemo vidjeti kako oni koje je vlada zadužila donose zakon za svaki specifi čni slučaj. Ljudski zakonodavac se upušta u detalje. Stoga u Engleskoj ima toliko mnogo zakona i statuta da bi od knjiga u koje su zapisani mogli napraviti veličanstvenu knjižnicu; Parlament se svake godine sastaje samo da bi sasta-vili nove zakone, ili poboljšali stare, ne bi li ih uskladili sa okol-nostima zemlje i vremena, koje se stalno mijenjaju; i usprkos svemu, svakodnevno se na sudovima pojavljuju slučajevi za


koje i najuspješniji pravnici moraju priznati kako ne postoje odgovarajući zakoni. Ali pogledajte kako božanski zakon poči-va na sasvim drugačijim metodama. Rijetko kada ulazi u same detalje, postavlja generalne principe i svaki princip je dovoljan da se na osnovu njega odluči o mnogim različitim slučajevima. Umjesto da npr. pokušava propisati svaki oblik dobroga koji bi čovjek trebao iskazati prema svom bližnjemu, postavlja prin-cip koji se može primjeniti na svaki slučaj – Voli bližnjega kao samoga sebe. Umjesto nabrajanja raznih načina kako bi djeca trebala iskazivati dužno poštovanje prema svojim roditeljima, Sveto pismo donosi općeniti zakon koji propisuje dobro u bilo kojem slučaju – Poštuj oca i majku. Time što ne navode svaki oblik grijeha kojega bi se kršćanin trebao izbjegavati, božan-ske nas odredbe navode na suzdržavanje od bilo kakvog obli-ka zla. Ljudski zakoni idu u sitne detalje, no božanski zakoni uspostavljaju generalne principe. Rezultat toga je da ovi drugi zakoni možda ostavljaju više mjesta za različitu interpretaci-ju i primjenu uvedenih pravila zakona, no tom nedostatku je i više nego dovoljna protuteža činjenica kako su Božji zakoni sami po sebi savršeni; oni se ne mijenjaju sa stalno promjenji-vim okolnostima zemalja i vremena; primjenjuju se na svaki slučaj koji se može pojaviti; i sažeti su u razumni format time što su svi zapisani u tako malo knjigu da je možemo podići jednom rukom ili nositi u džepu. Božanski zakoni nam ne daju podrobne detalje već osnovne vodeće principe koji su dio po-retka apostolske crkve. Na nama je utvrditi koji su to glavni principi bili.10

Uobičajena praksa pisaca je dok raspravljaju o važnoj temi crkvene vlasti, odaberu jednu od suvremnih crkava koja je omiljena, predstave njezine karakteristike i tada objašnjavaju

10 Ovaj odlomak je sastavljen na osnovu pročitane propovijedi Dr. Paleya o Rimljanima 14,7.


na koji način je ona odraz modela predstavljenog u Božjoj ri-ječi. Možemo vjerovati da i ovakav način ima nekakvih vrlina, no očito je kako je i takav način podložan ozbiljnim kritikama. Čini se kako se već na početku pretpostavlja zaključak do ko-jega se mislilac nada dovesti nas nakon zdravorazumskog lo-gičnog razmišljanja. To nekako stvara pogubni utisak kako je pisac već unaprijed odredio da je njegov nazor u vezi ove teme ispravan i tada poseže u Sveto pismo kako bi to dokazao. Pa da je autor i najnepristraniji istinoljubac, ovakav način otkriva njegovu sklonost prema jednom određenom sustavu, i na taj način već u polazištu pobuđuje predrasude mnogih čitatelja. Uostalom, to omogućuje odvojeno i nepovezano gledanje sti-hova u Svetom pismu i stavlja pisca u kušnju citirati samo one tekstove koji podupiru njegovu stranu. Zbog svih tih razloga, ne želimo usvojiti takvu metodu.

Način proučavanja koji preporučujemo nije toliko uobiča-jen, premda vjerujemo kako je zadovoljavajući. Istražit ćemo Sveto pismo na način da ćemo utvrditi različite činjenice koje se tiču vlasti apostolske Crkve. Predstavit ćemo odlomke, pro-motriti ih i neposredno otkriti njihovo značenje, te ćemo uz pomoć njih samih, pokušati doći do temeljnih principa. Tada ćemo se osvrnuti na naše suvremene Crkve, promotriti razli-čite oblike crkvene vlasti koji sada postoje u svijetu te vidjeti koji od njih utjelovljuju sve ili većinu ovih principa. Kada to učinimo, naći ćemo denominaciju koja je, u pogledu vlasti, naj-kvalifi ciranija za naziv Apostolska Crkva.

Pomnim istraživanjem Svetoga pisma naići ćemo na barem četiri različita nositelja dužnosti u Apostolskoj crkvi: (1) apo-stoli; (2) evangelizatori; (3) biskupi (zvali su ih i pastorima i učiteljima); (4) đakoni. Svaki navedeni je mogao obavljati služ-be nižega ranga; ali onaj tko je vršio službu nižega ranga nije imao pravo izvršavati dužnosti višega ranga. Tako je apostolska služba uključivala sve ostale, a biskup ili starješina imali su pra-vo služiti kao đakoni sve dok to nije stajalo na putu izvršenja njegovih vlastitih biskupskih dužnosti. Đakon, pak nije imao pravo služiti kao biskup, niti je biskup na sebe mogao preuzeti apostolske dužnosti. Svaka je viša služba uključivala sve ostale ispod nje.

Obje službe – apostolska i evangelizacijska – bile su privre-mene, potrebne na početku kada se uspostavljalo kršćanstvo, stoga nije bilo potrebe da budu trajne. Apostoli su bili svjedoci kako je Gospodin Isus uskrsnuo, imali su dar i moć činiti čude-sa i polaganjem ruku dijeliti Duha Svetoga, bili su nepogrešivi tumači božanske volje, osnivači kršćanske Crkve i, nakon što su ispunili svrhu za koju su bili poslani, nestali su s lica zemlje ne ostavivši apostole koji bi ih naslijedili. Evangelizatori su bili misionari – muškarci koji su putovali od mjesta do mjesta propovijedajući Evanđelje i koji su bili pomoćnici i izaslanici apostola u organiziranju Crkve. Najistaknutije primjere evan-gelizatora nalazimo u Filipu, Timoteju i Titu. Obzirom na ove

APOSTOLSKA NAČELA


privremene ili kao što ih još često zovu, izvanrednim nositelji-ma službe, treba napomenuti kako njihove dužnosti nisu ogra-ničene na sferu zajednice, već se prenose na cijelu Crkvu na većem nivou. Oni su bili članovi bilo koje kršćanske zajednice, ovisno o tome gdje su privremeno boravili, no njihova misija je bila na svjetskoj razini i njihov autoritet se pružao cijelom Crkvom.

S druge strane, biskupska i đakonska služba su zamišljene kao trajne crkvene službe. Biskupi, ili, kako ih se češće nazivalo – starješine11, i pastori, i učitelji, su bili nositelji dužnosti čija odgovornost je bila da poučavaju i vode Crkvu. Đakoni su ima-li obveze privremenog karaktera i bila im je povjerena služba brinuti se oko siromašnih. Crkva će uvijek imati potrebu za ove dvije službe sve dok bude članova koji će imati duhovne i zemaljske potrebe. No, treba spomenuti da su biskupi i đako-ni većinom bile službe u određenoj zajednici, unutar granica pojedine crkve ili pak područja za koje su određeni. Njihove dužnosti nisu nadilazile zajednicu u smislu odgovornosti za opću Crkvu kao što su to npr. bile službe apostola, proroka i evangelizatora.

Dr. Campbell ovako objašnjava potrebe prve Crkve za obje službe, odnosno za privremenim kao i stalnim nositelji-ma službe: “Uzmimo primjere iz života za usporedbu: jedno je osvojiti kraljevstvo i postati njegovim vladarom, a drugo je zavladati njime nakon što je već prije bilo osvojeno, odnosno zadržavati imetak već prije namaknut. Neće biti prikladno da ta dva vladara zamjene mjesta kao ni načine dolaska na vlast. Ako se vratimo sada na Crkvu, ona je imala neke izvanredne službenike koji, poput ovih vojnih sila koje su osvajale, nisu mogli biti čvrsto vezani uz neko mjesto dok je bilo još neo-svojenog područja. Njihova je odgovornost na neki način bila

11 Za sada je to samo pretpostavka, koju ćemo kasnije dokazivati.


sveopća dok im je funkcija bila pokretna. Nadalje, bilo je re-dovnih službenika ili pastora koji su poput građanskih vlada-ra bili odgovorni za neko područje unutar kojega su djelovali, kako bi poučavali ljude, predvodili bogoštovlja, dijelili vjerske sakramente i donosili propise. Bez ovog drugog uređenja, ne bi se zadržale stečene spoznaje. Za čas bi se ponovo vratili u ido-lopoklonstvo i poganstvo. Razlikovanje izvanrednih i redovnih službenika priznaju polemičari s obje strane, tako da ga ne mo-žemo smatrati nečim novim (kako se inače zna promatrati na ovo razlikovanje službi) što je uvedeno samo da bi potkrijepilo pretpostavku.”12 S ovim uvodnim razmatranjima, nastavljamo potragu za –

12 Predavanja o crkvenoj povijesti. 4. predavanje, 3. izdanje. London, 1824.


PRVO NAČELO

SVE SLUŽBE u kršćanskoj crkvi potiču od Gospodina Isu-sa. On sam je Autor i utjelovljenje svih službi; On je Apostol naše vjeroispovijesti; On je Evangelizator koji propovijeda mir onima koji su daleko i onima koji su blizu; On je veliki Pastor ili Pastir ovaca – Biskup duša; i On je Đakon ili sluga koji nije došao da mu se služi, već da služi. Sve službe u Crkvi utjelov-ljene su u osobi Krista.

Apostoli su bili jedini nositelji službe koji su bili izabrani za Gospodinova života. Njih je On sam postavio u službu. Njegov glas ih je pozvao u službu, i iz Njegovih su ruku primili posla-nje. Šimun i Andrija su bacali mreže na Galilejskom jezeru dok je Isus hodao obalom, no na Njegov su poziv ostavili svoje mre-že i krenuli za Njim u svijet. Zebedejevi sinovi su čuli Njegov poziv i odmah su zaboravili na oca i majku, ambiciozni u tome da postanu ribarima ljudi. Na Kristov poziv: Slijedi me, Levi je ostavio carinarnicu i nije više bio poreznik. Osobni poziv Gos-podina Isusa bio je tada, a i sada je prvi i najbolji od svih auto-riteta za služenje u Božjoj Crkvi. Sama činjenica kako je nekoga u službu postavio sam Gospodin, kao što je postavio apostole, dovoljan nam je poticaj da mu se podložimo. No nakon što je Gospodin uzašao na nebo, više nitko (osim Pavao koji je ro-đen van svog vremena) nije po njemu ušao u službu apostola. Gospodin Isus više nije svojim glasom pozivao ljude u službu. Gospodarev odlazak i upražnjeno mjesto poslije smrti aposto-la Jude stvorilo je preduvjete za uvođenje novoga principa. To možemo vidjeti u prvom poglavlju Djela apostolskih. Posebno obratimo pažnju na sljedeći odlomak – Djela 1,13-26 – kako bismo u potpunosti shvatili činjenice. U intervalu između Uzašašća i Pedesetnice, učenici su se u Jeruzalemu, u gornjoj sobi sastajali na molitvu. Uz jedanaest apostola, tamo su bili i Isusova majka i braća. Sve u svemu, bilo ih je oko sto dvade-


set. Petar je ustao i obratio se nazočnima. Podsjetio ih je kako je apostolsko mjesto Jude koji je izdao Gospodara i bio mrtav upražnjeno te da bi na to apostolsko mjesto na koje je on izgu-bio pravo zbog svog prijestupa, valjalo nekoga postaviti. Naveo je kvalifi kacije koje bi Judin nasljednik trebao imati. Trebao bi biti netko tko je cijelo vrijeme bio s jednanaestoricom, od početka do kraja Kristove službe. Navodi obvezu novoga apo-stola; s ostalima bi trebao biti svjedokom Isusova uskrsnuća. To je Petar izložio ljudima i braći koja su se zajedno sastala u gornjoj sobi u Jeruzalemu. Nadalje, čitamo u 23. retku: “Nato predložiše dvojicu: Josipa zvanog Barnabu s prezimenom Just i Matiju.” Budući su dvojica bila predložena, trebalo je odlučiti koji od njih će biti pravi apostol; što su nakon molitve i učinili bacivši kocke. Skrenimo posebnu pozornost na to da kada je Petar obrazlagao potrebne kvalifi kacije i specifi čne dužnosti te službe, nije bilo na Petru izabrati osobu, već na ljudima i braći kojoj se Petar obraćao. Nadalje, ne zaboravimo kako se služba koju je Matija nasljedio, u 20. retku naziva biskupska služba13, i kao što piše u 25. retku, trebao je “preuzeti apostolsku službu”. Braća su, potičući Petra, vršili imenovanje biskupa, odnosno izbor biskupa koji će vršiti tu službu. Apostolska je crkva po-stavila Matiju za službenika – biskupa – apostola. Sličan slu-čaj koji je zapisan u Djelima 14,23 je nažalost izgubio na snazi izričaja zbog lošeg prijevoda na engleski jezik. Prihvaćena ver-zija govori o dva apostola, Barnabi i Pavlu koji su postavljali starješine u svakoj crkvi; za što riječ u originalu znači “izabrati dizanjem ruku” – činjenica koju prihvaćaju najbolji tumači.14. Ne smijemo dopustiti da nam manjkavi prijevod ošteti važne činjenice u svjedočanstvu Svetoga pisma – naime, da su starje-šine u novozavjetnoj crkvi birali glasovanjem.

13 U prijevodu Biblije na hrvatski jezik (Zagreb: KS, 1993.), str. 1035. termin koji se rabi jest “nadglednička služba.” (op.prev.)

14 Vidi Dean Alford.


Nadalje ćemo razmatrati šesto poglavlje u Djelima. Do vremena na koji se zapis odnosi, učenici u Jeruzalemu su već bili brojni. Helenisti se počinju žaliti na Hebreje da se njihove udovice zapostavljaju u svakodnevnoj pomoći. Do tada su dva-naestorica brinula za potrebe siromašnih, no istovremeno su imali pune ruke drugoga posla i naravno da nije bilo čudo što su neki od te gomile ljudi bili zapostavljeni, ali nije bilo ni lijepo (ako uzmemo u obzir samu ljudsku prirodu) što su neki počeli mrmljati, iako su apostoli obavljali svoju dužnost. I što im je bilo činiti? Očito je bila potrebna podjela poslova. No jesu li apostoli sebi trebali pripisati pravo odlučivanja oko toga koga bi trebala zapasti briga za svakodnevne potrebe zajednice? Da su to učinili, vjerojatno bi im netko osporavao to pravo ili bi optužili nadahnutu braću za despotsku i neovlaštenu vlast. No umjesto toga, postupili su na takav način, koji nikako druga-čije ne možemo protumačiti nego da su tu stvar vodili onako kako bi Crkva izabirala nositelje službe kada bi i oni sami bili maknuti. Time su učinili presedan za budućnost. Apostoli su okupili mnoštvo i objasnili im što je na stvari. Objasnili su im kako je njihova dužnost širenje Božje riječi. Stoga bi bilo ne-razumno da na uštrb svakodnevnih potreba zanemare duhov-nost. Zato su naložili braći neka među sobom pronađu sedam ljudi na dobru glasu punih Duha i mudrosti koji bi mogli obav-ljati svjetovne poslove te bi time oslobodili apostole za dužno-sti njima specifi čne, naime, molitvu i službu propovijedanja. “Prijedlog se svidje svoj skupštini, te izabraše Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prokora, Nikanora, Ti-mona, Parmena pa bivšeg obraćenika na židovsku vjeru Nikolu iz Antiohije. Njih postaviše pred apostole, a ovi pod molitvom položiše na njih ruke” (Djela 6,5-6). Sedmoricu koju je skupšti-na prvi puta izabrala bili su đakoni. Iako nisu nazvani izričito tim imenom u Svetom pismu, gotovo svi se slažu da su oni to bili. Dakle, najniže su nositelje službe u apostolskoj crkvi birali ljudi.


Predstavili smo tri jasne činjenice koje mogu poslužiti kao osnova načelu. Prvo poglavlje Djela pruža nam primjer gdje okupljeni ljudi i braća postavljaju osobu u službu apostola i službenika. U četrnaestom poglavlju vidimo kako su starješi-ne u zajednici izabrali glasovanjem. Šesto poglavlje nam pruža primjer gdje cijela skupština učenika bira sedam ljudi za polo-žaj đakona. Na osnovu ova tri jasna i nepobitna primjera teme-ljimo princip biranja glasovanjem. Zaključak koji neizbježno proizlazi iz ovih dokaza je sljedeći – u apostolskoj crkvi nosite-lje službe su birali ljudi.


DRUGO NAČELO

Postoji još jedan tip službe koji se često spominjao u okviru rane crkve, a kojega smo do sada tek ovlaš dotakli. Tu mislimo na starješinu, ili prezbitera, kako ga se često naziva. Ova se vr-sta službe često spominje u Djelima i poslanicama; no, pažljiv će čitatelj primjetiti kako Sveto pismo tu službu poistovjeću-je s biskupskom službom. U istom retku se nikada ne govori o biskupima i starješinama. Primjerice, kada Pavao piše crkvi u Filipima (1,1), govori o biskupima i đakonima, ali uopće ne spominje starješine. Kada Jakov nalaže bolesnima neka zovu starješine (5,14), ne spominje biskupe. Kada bi se služba bi-skupa i starješine sasvim razlikovale – ako bi biskup imao vlast nad nekoliko starješina, tada je čudno kako se ni u jednom od-lomku Svetog pisma na istome mjestu ne spominju biskupi i starješine. Postoji samo jedna pretpostavka koja pruža zadovo-ljavajuće pojašnjenje ove stvari. Ako su ova dva termina samo različiti nazivi iste službe, tada bi bilo protiv jezičnih pravila spominjati biskupe i starješine – ponavljali bi se govoreći o prezbiterima i starješinama, ili biskupima i biskupima. Sama činjenica kako se te dvije službe nikada ne spominju zajedno u nekom odlomku Svetoga pisma ide u prilog tvrdnji da se radi o istim službama. Očito nije bilo potrebe koristiti oba pojma kada se htjelo govoriti o toj službi.

Ali, osim ove pretpostavke trebamo nešto jače što bi nam dokazalo da su ta dva termina samo različiti nazivi za istu oso-bu. Koliko god nevjerojatno zvučalo, ipak je moguće da su bi-skup i starješina bili nositelji različitih službi, iako se nikada ne spominju zajedno u istom odlomku. Stoga za daljnje propitiva-nje trebamo potražiti odgovor u Svetom pismu.

Prvi odlomak koji nam se nameće jest onaj u Titu 1,5-7: “Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješine kako sam ti osobno na-


redio: ako je tko besprijekoran, jedanput ženjen, ako ima djecu vjernike koja se ne mogu optužiti zbog razuzdanosti i nepokor-nosti. Jer nadglednik[biskup]15, u svojstvu Božjeg upravite-lja, mora biti besprijekoran: ne samodopadan, ne sklon srdžbi, ne goropadan, ne svadljivac, ne odan prljavim dobicima.” Ovaj odlomak jasno potvrđuje istinitost pretpostavke kako su te dvije službe identične. Čini se da je Pavao otišao dalje i ostavio Tita na Kreti kako bi ovaj postavio starješine u svakome gradu. Kako bi ga dodatno uputio na koji način izvršiti tu dužnost, apostol mu navodi koje su kvalifi kacije potrebne kako bi net-ko bio imenovan starješinom. Samo je član koji je ispunjavao sljedeće uvjete bio pogodan za tu službu – besprijekoran, je-danput ženjen, otac poslušne djece – jer, kao što kaže: “biskup mora biti besprijekoran, u svojstvu Božjeg upravitelja”. Dr. King je dobro opazio kako se “termin starješina na početku ovog odlomka, kasnije, u zaključku, zamjenjuje terminom biskup, a odnosi se na istog nositelja službe. Starješina bi trebao imati te kvalifi kacije. Zašto? Zato što biskup kao Božji sluga mora biti besprijekoran. Zar to ne poistovjećuje starješinu s biskupom? Ako ih to ne poistovjećuje, bolje od toga ne može. Kada bi sta-jalo, Gospodin gradonačelnik Londona mora predano obavljati svoje dužnosti, jer najviši dužnosnik toga grada ima veliku od-govornost, ne bi li se tu podrazumijevalo da su gradonačelnik Londona i najviši dužnosnik grada iste osobe? U protivnom, rečenica ne bi imala smisla, jer zašto bi gradonačelnik trebao predano obavljati svoje dužnosti za koje je neka druga osoba odgovorna? Gradonačelnik i najviši dužnosnik grada su ovdje jednako identični kao i starješina i biskup u Pavlovim uputa-ma Titu.”16 Svakom čovjeku bez predrasuda očito je da apostol

15 Riječ nadglednik je prijevod grč. riječi episkopos što u hrvatskom jeziku prevodimo kao biskup (op.prev.)

16 Autor citira Kinga, Exposition and Defence of the Presbyterian Form of Church Government, str. 176.-177. Edinburgh, 1853.


ne bi rekao da na mjesto starješine može biti postavljen samo čovjek dobroga vladanja te da biskup mora biti besprijekoran, ako nije imao na umu to kako su starješina i biskup samo dva različita naziva za jednu te istu službu. U bilo kojem drugom slučaju, apostol bi se čudno izražavao i ono što je govorio ne bi imalo smisla.

Nadalje, u 2 Ivanovoj 1 vidimo kako se apostol Ivan oslov-ljava kao starješina – “Ja, starješina, izabranoj Gospođi i njezi-noj djeci, koju iskreno ljubim.” Zatim u 1 Petrovoj 5,1 vidimo kako se apostol Petar oslovljava sa starješina, “Starješine koje su među vama opominjem ja, starješina kao i oni, svjedok Kri-stovih muka.” Svi se slažu s tim da su Ivan i Petar bili biskupi, no ovi reci pokazuju kako su oni bili i starješine. Ovo nas dovodi nadomak zaključku. Možemo reći kako je svaki general časnik, ali to ne znači i da je svaki časnik general. Biskup poput Ivana i Petra može biti i starješina, no starješina ne mora nužno biti biskup. To može biti tako, no za takvu tvrdnju ipak trebamo više dokaza. Za to, teško da ćemo naći bolji primjer od onoga u Djelima 20,17-28. Tamo čitamo o tome kako je Pavao poslao po starješine iz crkve u Efezu, koji bi se s njim trebali sresti u Miletu. Govorio im je o svojoj službi u njihovom gradu, glavna tema njegovih propovijedi je bila potreba obraćenja k Bogu i vjera u Gospodina Isusa Krista. Predvidio je nevolje koje ga čekaju u Jeruzalemu i drugdje, rastužio ih je kad je rekao da ga vjerojatno više neće vidjeti. Rekao im je neka paze na se i na ci-jelo stado nad koje ih je Duh Sveti postavio nadglednicima – tj. biskupima, kako se na drugim mjestima spominje. Svaki čita-telj koji poznaje izvornik, svjestan je kako je riječ nadglednik u Djelima 20,28 ista riječ koja je u Filipljanima 1,1 prevedena kao biskupi17. Ovdje dakle vidimo kako su starješine u Efezu bili bi-skupi koje je postavio Duh Sveti. Ovaj razvoj misli pojačava za-

17 Riječ episkopos je prevedena (KS, 1993.) s nadglednici (op. prev.).


ključak i čini ga smislenim. Biskupi su, kao što smo vidjeli, bili starješine, a starješine su, kao što vidimo, bili biskupi. To nas dovodi do načela – naime, u apostolskoj crkvi, služba biskupa i služba starješine iste su službe. Starješina nije bio podređen biskupu niti je biskup bio nadređen starješini. Ova dva različita termina podrazumijevaju istog nositelja službe.

Pa čak ako i ne želimo pridavati previše važnosti mišljenju jednoga čovjeka poput Edwarda Gibbona u vezi bilo kakve doktrine ili morala, taj je istaknuti povjesničar, iako na glasu kao nepristran što se tiče favoriziranja bilo kojeg vjerskog su-stava, uspio prodrijeti u srž stvari. Govoreći o vlasti i crkvenoj upravi prije Nicejskog koncila, rekao je: “Javne funkcije religije su se isključivo povjeravale postavljenim službenicima u crkvi, biskupima i prezbiterima; to su dva naziva koji su na počet-ku podrazumijevali istu službu te su se odnosile na istu osobu. Kada se reklo prezbiter tu se htjela istaći starosna dob ili pak njihova mudrost i važnost. Naziv biskup se više odnosilo na njihov nadzor vjere i života kršćana koji su bili pod njihovom pastoralnom skrbi.” 18

18 Autor citira iz History of the Decline and Fall of the Roman Empire, po-glavlje 15.


TREĆE NAČELO

Prisjetimo se dakle kako su prezbiter i biskup u početku bili samo različiti nazivi za istu crkvenu službu. U Svetom pismu smo našli dovoljno dokaza da su u apostolskoj crkvi biskupi bili starješine te da su starješine bili biskupi. Stoga ćemo se prema toj tvrdnji odnositi kao prema dokazanoj činjenici te nastaviti otkrivati treće načelo.

Četrnaesto poglavlje Djela opisuje misijsko putovanje Pa-vla i Barnabe. Pokušali su ih kamenovati u Ikoniju, no oni su pobjegli u Listru i Derbu. Kad je Pavao ozdravio hromoga čo-vjeka, on je mogao hodati i skakati. Svećenik Zeusa je doveo junce s vijencima do gradskih vrata ne bi li ih on i narod žr-tvovali štujući ova dva propovjednika kao bogove, a ovi su ih jedva odvratili od njihovih poganskih namjera koje su činili iz neznanja. Osjećaji te mase su tako nestalni, jer već trenutak kasnije su navalili na velikog apostola i kamenovali ga skoro do smrti, na istome mjestu gdje su ga maločas slavili kao boga. Jedva izvukavši živu glavu, Pavao i njegov suputnik su ponov-no posjetili Derbu, Listru, Ikonij i Antiohiju, propovjedajući evanđelje, utvrđujući duše učenika potičući ih da budu ustrajni u vjeri. I sveti nas povjesničar u pripovijedanju o ovom evan-gelizacijskom putovanju upoznaje s bitnom činjenicom, da su u svim crkvama postavljali starješine. Kako sam piše: “U svim su im crkvama postavljali starješine nakon molitve i posta te ih povjerili Gospodinu u koga bijahu vjerovali” (Dj 14,23). Već smo ranije vidjeli da se “crkva” u Svetom pismu odnosi na za-jednicu kršćana, bila velika ili mala. Na početku je bio običaj vjernike nekoga grada, bez obzira koliko velik bio, ili nekoga sela, bez obzira koliko maleno bilo, zvati crkvom toga mjesta. Mnoge od tih zajednica, koje su ovi pioniri kršćanstva okupili iz redova pogana, organizirale su se usred teškoća i zastrašiva-nja i vjerojatno su bile male po broju vjernika. No, bez obzira


na to što su bile brojčano male, apostoli nisu postavljali samo jednoga starješinu ili biskupa u svakoj zajednici, već, kako nas Duh Sveti upućuje, postavljali su starješine u svakoj crkvi. Ako je evanđelist Luka kao pravi svjedok govorio po nadahnuću Duha Svetoga, tada je bilo više od jednog starješine u svakoj zajednici apostolske crkve. Koliko ih je bilo, da li dva, tri ili više ne znamo, no jasno je da ih je u svakoj zajednici bilo više od jednoga.

Još ćemo se jednom vratiti na dvadeseto poglavlje Djela. U njemu Pavao putuje iz Grčke prema Jeruzalemu. Stao je u Tro-adi na tjedan dana pa je nastavio, katkad morem, a katkad ko-pnom, ne bi li prije Duhova stigao u glavni židovski grad. Do-šavši do Mileta, ionske luke, pedeset i osam kilometara južnije od Efeza, poslao je poruku starješinama efeške crkve. Kao što piše u Bibliji: “Iz Mileta Pavao posla u Efez neke ljude da mu do-zovu starješine crkve.” (Dj 20,17). Iz ovoga se vidi kako je efeška crkva imala više od jednog starješine, a već smo u dvadeset i osmom stihu vidjeli kako te starješine naziva nadglednicima, tj. biskupima. Koji god mogući razlog pokušali naći – bilo da je to problem jezika ili da je Pismo teško razumljivo – ipak piše da je u efeškoj crkvi bilo nekoliko starješina ili biskupa.

Nadalje, Filipi je bio grad na rubu stare Tračke. Čitatelj kla-sičar će to prepoznati kao mjesto na kojemu su August i An-tonije u žaru borbe izbavili cara svijeta iz ruku Bruta i Kasija; kršćaninu će to mjesto biti značajno po tome što je to prvo mjesto u Europi gdje se zavijorio kršćanski barjak, a kršćani slušali Isusovo evanđelje. Tamo se srce prodavačice grimizne odjeće otvorilo i prionulo uz Pavlove riječi. U Filipima su, zbog istjerivanja zloduha vračanja iz gatare, pretori naredili šibanje Pavla i Sile te da im tamničari stave noge u klade. U Filipima su se, u gluho doba noći, potresli temelji tamnice, otvorila sva vrata i svim su zarobljenicima spali okovi da je čuvar tamnice


svoju dvojicu zarobljenika pitao najvažnije pitanje ikada koje je grešnik pitao Božjega slugu: “Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?” U Filipima se organizirala crkva, unatoč snaž-nim i odlučnim otporima; i deset do dvanaest godina nakon Pavlovog prvog posjeta, napisao joj je pismo. To je pismo sa-čuvano. Nalazi se u Božjoj riječi, a znamo ga kao Poslanicu Fi-lipljanima. Čini se zanimljivim pročitati što je to apostol sma-trao potrebnim napisati crkvi na čijem popisu članova se prije svih nalazi ime Lidije i tamničara. Kao što se može očekivati, pismo je puno dragocjenih i utješnih istina; ali što nam je sad još i bitnije, u prvom stihu prvoga poglavlja čitamo: “Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svim svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima (biskupima) i pomoćnicima (đa-konima). Filipi je bez sumnje bio značajan grad, ali s aspekta broja stanovnika i same važnosti, bio je samo kao jedna župa u biskupiji. A opet, u današnje vrijeme19, jedan biskup se smatra dovoljnim za cijeli London, a kršćani se broje u milijunima, za razliku od onog vremena. Tada se jedna jedina kršćanska zajednica izdvojila iz poganske populacije, bila je crkva tek de-set ili dvanaest godina, izvrgnuta poruzi i patnji zbog Krista, locirana u odvratnom gradu na periferiji Makedonije, a imala je nekoliko biskupa. Pavao svoje pismo toj crkvi naslovljava na biskupe i đakone.

Čitatelj bez predrasuda koji će još jednom proći kroz ovo o čemu smo do sada govorili, vidjet će kako se Pavao u svojoj poslanici Filipljanima obraća biskupima. Vidjet će kako je bilo starješina u efeškoj crkvi budući je Pavao slao po njih iz Mi-leta. Vidjet će kako su Barnaba i Pavao postavljali starješine u svim crkvama. I kako bi nakon svega netko mogao zaključiti da u danima apostolske crkve nije bilo više starješina ili jednako tako, više biskupa? Ovo nas dovodi do trećeg načela apostolske vlasti – da je u svakoj crkvi bilo više starješina.

19 Treba imati na umu kako pisac govori o svom vremenu, prvoj polovici 19. st. (op.prev.)


ČETVRTO NAČELO

Ordinacija je svečano uvođenje osobe u crkvenu službu rukopolaganjem. Svaki je nositelj službe u crkvi, bilo biskup ili đakon, bio trajno postavljen u crkvenu službu i to svečano, činom ordinacije. Izvanjski, ordinacija se sastojala od tri dijela: posta, molitve i rukopolaganja. Polaganjem ruku su se dijelili duhovni darovi (Dj 8,17; 19,6); a prakticiralo se i pri čudesnim ozdravljenjima bolesnih (Mk 16,18; Dj 9,17; 28,8). Međutim, za razliku od svih drugih slučajeva, rukopolaganje se koristilo u ordinaciji crkvenih službenika, bez da se dijelio neki izvan-redni ili čudesni dar (Dj 6,6; 13,1-3 i 1 Tim 4,14; 5,22). To što u ordinacijama nema čudesnih sila nije valjani razlog za pre-kidanje te prakse; rukopolaganje u takvim slučajevima nikada niti nije bio način dijeljenja Svetoga Duha, već samo forma za postavljanje nekoga u crkvenu službu.

Bitno pitanje vezano uz ordinacije jest, tko ordinira, jedna osoba ili više njih, čini li to jedan ili više starješina, biskup ili prezbiterij? Nitko ne osporava to da Gospodin Isus može na poseban način pozvati bilo kojeg radnika i poslati ga u svoj vi-nograd. Također je vrlo vjerojatno da kada bi koji apostol još uvijek bio živ, ukoliko bi on to smatrao ispravnim, on imao isključivo pravo ordinacije. Štoviše, kada bi neki suvremeni evangelizator, kao i Tit, mogao dokazati kako je na njega apo-stol prenio to posebno pravo tada bi i on time što mu je na-dređeni autoritet to omogućio, imao pravo ordinirati (Tit 1,5). Bilo tko, osim apostola, koji tvrdi kako ima pravo činiti sve što evangelizatori čine, treba dokazati da je kao i Tit za to dobio mandat od apostola. No, po tome, nijedan vođa u bilo kojoj crkvi ne bi prošao. Stoga nam preostaje istražiti Sveto pismo kako bismo otkrili tko bi bio taj koji bi u odsutnosti apostola mogao svečano postavljati druge u crkvenu službu, a pogotovo trebamo istražiti ima li to pravo činiti samo jedna osoba ili više njih.


Prvo ćemo otvoriti 1 Timoteju 4,14. gdje piše o Timotejevoj ordinaciji. Apostol ohrabruje svog duhovnog sina na dobro, neka služi darom koji mu je dan. Rekao je kako mu je taj dar udijeljen na temelju proročanstva, tj. kao posljedica govora ne-kih proroka, koji su tada, u eri duhovnih darova, bili brojni i koji su njega izdvojili kao posebnog službenika. Dodaje da mu je taj dar dan polaganjem ruku starješinskog zbora, tj. prezbiteri ili starješine su to zajedno činili. Apostol je rekao: “Ne zanema-ruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temelju proročan-skih izjava polaganjem ruku starješinskog zbora!” Ove su riječi presudne kada govorimo o tome tko ima pravo ordinirati.

Vratimo se opet na Djela 13,1-3. Vidimo kako su tu zapi-sana imena nekih proroka i učitelja u antiohijskoj crkvi. Oni su služili Gospodinu i postili, tako im je Duh Sveti i objavio da mu odvoje Barnabu i Savla za misionarski rad među poga-nima. Oboje su već bili propovjednici Božje riječi, no sada im je trebalo ući u novu sferu i započeti raditi u novom sektoru. Stoga je bilo prikladno da ovu braću proroci i učitelji sveča-nim činom ordinacije postave kao misionare. O tome čitamo u trećem retku: “pošto su postili i molili, položiše ruke na njih te ih pustiše.” Očito je kako u ovom slučaju ordinaciju nije vodio jedan učitelj, već nekoliko njih. Bilo ih je više.

I u Djelima 6,6 nalazimo slučaj gdje više crkvenih vođa su-djeluje u ovom obredu. Tu su ordinirani đakoni. Jeruzalemska crkva je izabrala sedmoricu koji će se brinuti za potrebe si-romašnih: “njih postaviše pred apostole, a ovi pod molitvom položiše na njih ruke”. Ovaj stih nam je bitan utoliko što u nje-mu vidimo kako su i apostoli preferirali da više crkvenih vođa sudjeluje u ordinaciji, kada je to izvedivo i prikladno.

Sažmimo ono što smo do sada proučili. Ordinirali su samo apostoli ili oni koje su apostoli odredili za tu službu. Kad god su to mogli, ordiniralo ih je više. Kada je bilo moguće saku-


piti više njih koji će ordinirati, kao što je to bilo u slučaju s đakonima, tada ih je više sudjelovalo u toj ceremoniji. Kada nije bilo apostola, kao što smo vidjeli u slučaju Barnabe i Savla, ordinirali su određeni proroci i učitelji, a u slučaju Timoteja, to je činio prezbiterij. To nas dovodi do četvrtog načela, naime, da su u apostolskoj crkvi čin ordinacije vodili prezbiteri – više starješina.


PETO NAČELO

Petnaesto poglavlje Djela je predugačko da bi ga prepisali. No, čitatelju, prije nego nastaviš čitati, otvori Bibliju i pažljivo pročitaj cijelo poglavlje, od početka do kraja. Ako si u potrazi za istinom i otvoren primiti ju u svoj njezinoj jednostavnosti, tada ćeš u ovom poglavlju naći slijedeće činjenice:

Neki su ljudi došli iz Judeje u Antiohiju i poučavali tamoš-nju crkvu kako se trebaju obrezati da bi bili spašeni. Pavao i Barnaba su se protivili nauci tih učitelja, ali uzalud. Tada su svi odlučili poslati nekolicinu iz antiohijske crkve, među njima i Barnabu i Pavla, u Jeruzalem na konzultacije s apostolima i starješinama o tom pitanju. Kada su stigli u Jeruzalem – tadaš-nju kršćansku metropolu – apostoli i starješine su se okupili kako bi zajedno razmotrili to pitanje. U početku je bilo različi-tih mišljenja među njima. Na kraju je Petar ustao i uzeo riječ. Podsjetio ih je kako mu je Bog ukazao čast time što ga je prvo koristio u propovijedanju evanđelja poganima, kako Bog nije pravio razlike između njih i židova te je njima kao i židovima dao Duha Svetoga. Tvrdio je kako bi ustrajanje na tome da je obrezanje potrebno za spasenje bilo podjarmljivanje pogana onime što ni židovi nisu bili u stanju nositi, te da bi to bilo iskušavanje Boga. Završava velikom istinom, da su i pogani i židovi spašeni milošću Gospodina Isusa. Barnaba i Pavao su se nadovezali, rekli su kako je Bog i po njima činio čudesa među poganima. Zatim je Jakov izrekao svoj stav, da je Petar govorio istinu, naime, Bog je sebi između pogana uzeo narod, kao što je davno bilo prorokovano. Citirao je proroka Amosa da bi po-kazao kako je Bog obećao ponovo sagraditi pali dom Davidov koji se nalazio u ruševinama kako bi pogani koje je On pozvao potražili Gospodina. Završava vlastitim mišljenjem, kako one pogane koji su se već obratili Gospodinu ne treba nepotrebno opterećivati, već usmjeravati da se uzdržavaju od onoga što je


okaljano idolima, od bluda, od udavljenoga i od krvi. Zbor se složio s Jakovom. Apostoli i starješine složili su se sa svom cr-kvom i odlučili poslati Judu i Silu s Barnabom i Pavlom u An-tiohiju kako bi prenijeli odluku zbora. Tu odluku su uobličili u pismo napisano u ime apostola, starješina i braće, a naslovljeno na kršćane, bivše pogane, u Antiohiji, Siriji i Ciliciji. Pismo je osuđivalo one koji su poučavali da je obrezanje neophodno za spasenje i time uznemiravali braću unoseći smutnju; dali do znanja kako ti učitelji nemaju odobrenje apostola i starješina za takvu nauku; naveli su kako šalju Judu i Silu, zajedno s Pavlom i Barnabom, ljudima koji su predali svoj život za Gospodina Isu-sa, da bi im usmeno prenijeli odluku zbora. Također su naveli kako oni i Duh Sveti smatraju kako pogane ne bi trebalo nikako opterećivati osim uzdržavanja od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. To je bio sadržaj pisma posla-nog u Antiohiju po izaslanicima s jeruzalemskog sabora. Na-rod se skupio i slušao čitanje pisma pa su se obradovali zbog utješne riječi. Juda i Sila su tješili braću i utvrđivali ih u vjeri. Nedugo nakon toga, Pavao je zbog neslaganja s Barnabom oda-brao Silu za svog suputnika i krenuo na sljedeće misionarsko putovanje, cilj kojim je ovaj put htio obići obraćenike u svakom gradu gdje je do sada propovijedao Božju riječ i vidjeti kako vjernici napreduju. Preporučeni od braće milosti Gospodnjoj, Pavao i Sila su krenuli iz Antiohije kroz Siriju i Ciliciju utvrđi-vati tamošnje crkve. Posjetili su Derbu, Listru i druge gradove u Maloj Aziji te su ljudima nalagali držanje odredaba koje su donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu (Dj 16,4).

Svatko iskren priznat će kako je ovo ispravan prikaz svih činjenica vezanih uz ovu temu, kako nam je opisano u petnae-stom i šesnaestom poglavlju Djela. Pojednostavljeno, sljedeće se činjenice ističu:

(1) Barnaba i Pavao su s nekim lažnim učiteljima iz Judeje raspravljali o potrebi obrezanja;


(2) Rasprava nije zaključena u antiohijskoj crkvi gdje je i započela;

(3) Stvar se predala crkvenom zboru apostola i starješina u Jeruzalemu, dakle, izvan antiohij-ske crkve;

(4) Ovaj se zbor javno sastao kako bi raspravljao o tom pitanju;

(5) Donijeli su odluku;(6) Crkve u Antiohiji, Siriji i Ciliciji su se povino-

vale toj odluci.Ove su činjenice očite iz teksta i ne mogu se poreći. Bilo bi

čudno da su navedene u Svetom pismu, a da se nisu dogodile

te nam ne služe kao primjer. Da je to sve bilo samo kako bi

antiohijska crkva saznala Božju volju po pitanju te raspra-

ve, Pavao, koji je bio prisutan je mogao objaviti Božju volju

gotovo bez greške, jer ne samo da je govorio po nadahnuću

Duha Svetoga, već je često i odlučivao o jednako važnim

stvarima, usmeno ili pismeno. Samo bi jedna rečenica apo-

stola bila dovoljna u Antiohiji da ju Božja Crkva prihvati

kao normativ za kršćansku vjeru i kršćansku obvezu. Da

je bilo bitno samo da se donese nepogrešiva odluka, zbog

čega se uopće išlo dalje s ovom stvari? Kad su s tim sluča-

jem došli u Jeruzalem, da se radilo samo o božanskoj na-

dahnutosti odluke, zbog čega je onda bilo potrebno starješi-

nama sastati se s apostolima kako bi raspravili o ovoj stvari,

nisu li apostoli bili kompetentni izreći Božju volju i bez

pomoći nenadahnutih? Da je bilo bitno samo to da aposto-

li donesu nepogrešivu odluku, zbog čega je bilo rasprave,

pa čak i suprotstavljanja različitih mišljenja u zboru? Zašto


je bilo važno doći do sličnoga stava i zašto su apostoli je-

dan za drugime držali riječ? Mislili bi kako je dovoljno da

jedan nadahnuti izrazi stav oko toga. Da je rasprave bilo

samo među starješinama, bilo bi smiješno ovima rasprav-

ljati oko nečega što je trebalo odlučiti nadahnućem, a u vezi

čega bi ovi nenadahnuti mogli samo šutjeti i slušati Božji

glas. I opet, zašto bi im onda apostoli dozvolili sudjelova-

nje u raspravi kad bi bilo dovoljno da jedan nepogrešivi

tumač Božje volje odluči o tom pitanju? Napokon, zašto je

u pismenom nalogu stajalo kako je donijet u ime apostola i

starješina iz Jeruzalema? Za sada vidimo samo jedan odgo-

vor koji bi bio zadovoljavajući. Ovi su se događaji dogodili

i bili zapisani nama za primjer u sličnim situacijama. Prili-

kom pojave neke nesuglasice unutar zajednice, a o kojima

se zajednica unutar sebe ne može dogovoriti, ta stvar bi se

trebala donijeti pred crkvenu vlast, koja bi u svom sastavu

vijećala o tome. Kada bi sad apostoli bili živi i mogli se

sastati sa starješinama koji bi im pomogli u odlučivanju, i

kad bi mi takvom zboru mogli povjeriti nesuglasice, to bi

bila prava poslušnost primjeru koji nam daje Božja riječ.

Ali kada u odsustvu apostola svoje nesuglasice povjerimo

starješinama te oni pod vodstvom nadahnutih apostolskih

poslanica u Svetom pismu donesu neku odluku po tom pi-

tanju, i kada se u Gospodinu povinujemo toj odluci, tada ne

samo da smo u skladu s duhom Pisma, već sa svime što je u

skladu s njim, i samim apostolskim primjerom.

Dolazimo do dvije činjenice, prve, kako je u apostolskoj cr-kvi postojala mogućnost predavanja stvari, koje su bile pred-met rasprave, odluci zbora crkvenih vođa, van zajednice u ko-joj je do nesuglasica došlo te druge, da se taj crkveni zbor i u


odsustvu apostola ima pravo sastati, raspraviti, odlučiti i tra-žiti poslušnost toj odluci u Gospodinu. Ova načela nazivamo mogućnost poziva na zbor starješina i njihovo pravo kao vlast zajedno odlučivati.

Kako ne bi ostavili prostora cjepidlačenju, reći ćemo i koju riječ o braći spomenutoj na sastanku u Jeruzalemu. Budući se spominju odvojeno od apostola i starješina, čini nam se kako se “braćom” nazivaju neslužbeni članovi crkve, ili kako ih još danas nazivamo, laici. Po našem je mišljenju nedvojbeno kako su i oni nazočili sastanku, suglasili se s odlukom, da je pismo napisano i u njihovo ime, kao i u ime apostola i starješina – pri-mjećujemo šablonu u tekstu. Premda nam sve činjenice nisu tako očite, ono što vidimo jest –

(1) u izvještaju o događajima u Antiohiji izraz braća prvenstveno se odnosio na apostole i starješine (stih 2),

(2) nije rečeno kako su se braća okupila kako bi odlu-čivala o tom pitanju, već su se “apostoli i starješine okupili kako bi razmotrili stvar” (stih 6),

(3) nigdje u tekstu ne vidimo braću kako govore o temi, već su “šutjeli i slušali” dok su drugi govorili (stih 12),

(4) ne piše kako su odluke naložila braća, već “aposto-li i starješine u Jeruzalemu” (Dj 16,4).

Tko je radoznao i bez predrasuda primjetit će kako pojedini članovi crkve koje ovdje nazivaju “braćom” nisu donijeli od-

luku, nisu govorili na sastanku, nisu se okupili da bi odlučili

niti se na njihovu poziv iz Antiohije zbor sastao. S druge će

pak strane vidjeti kako su prisustvovali sastanku, složili se

sa zaključcima te su se, kao što je to i bitno primjetiti, svi


kršćani u Jeruzalemu usuglasili pa je pismo u kojoj je staja-

la odluka napisano i u njihovo ime, uz apostole i starješine.

Zbog same učtivosti i kršćanskog pozdrava, Silvan i Timotej

su uz Pavla spomenuti u prvoj poslanici Timoteju, no to ne

znači kako su Silvan i Timotej također bili nadahnuti, a još

manje da su koautori pisma. Isto je i s pismom naslovljenim

na pogane u Antiohiji, Siriji i Cilicija, koje su slali apostoli

i starješine – ime braće dodano je, ne zato što su koautori

pisma, već kako bi bilo vidljivo slaganje s odlukom. Dakle,

oni koji bi nas htjeli uvjeriti kako su članovi apostolske cr-

kve, pojedinci, ne samo nazočili sastanaku kao promatra-

či, već sudjelovali i u odlučivanju poput članova crkvenog

vodstva, trebao bi pronaći nešto mnogo očitije i uvjerljivije

od petnaestog poglavlja Djela. Nama izgleda očito sastaja-

nje apostola i starješina, kako su vijećali i donijeli odluku;

braća su bila prisutna, slušala su i složila se. Apostoli i star-

ješine su, da tako kažemo, bili članovi vijeća; braća su bila

slušatelji koji su se suglasili s odlukama vođa.

Stoga možemo naše peto načelo sažeti u ove riječi – moguć-nost poziva na zbor starješina i njihovo pravo kao vlast zajedno odlučivati.


ŠESTO NAČELO

Karakteristika specifi čna za apostolsku vlast je da crkvene vođe nisu iskazivali duhovnu poslušnost niti jednom zemalj-skom vladaru ili crkvenom poglavaru.20 Pavao malokad zapo-činje svoje poslanice bez da čitatelje podsjeti na to da je apostol Božjom voljom, a ne voljom ljudi. Pogledajte npr. poslanicu Galaćanima 1,1: “Pavao – apostol, ne od ljudi, niti po kojemu čovjeku, već po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mr-tvih”, itd. U slici apostolskog vremena u Novom zavjetu nigdje ne nalazimo crkvu koja duhovnu vlast pripisuje svjetovnom kralju, ili crkvu koja se odriče dijela svoje religijske slobode u zamjenu za bilo kakve zemaljske prednosti. Nigdje u Evanđelji-ma ne nailazimo na davanje nadmoći kršćanskom, a pogotovo ne poganskom kralju, nad Bogom u njegovim stvarima. Sveto-pisamski zakon jasno veli: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Mk 12,17). Članovi apostolske crkve su u svim zemaljskim stvarima bili poslušni građanskim vladarima zemlje u kojoj su živjeli, a u svim duhovnim stvarima bili su vjerni višoj sili. U zemaljskim je zakonima apostol bio poslušan zakonima zemlje donesene od strane lokalnog vladara, a za duhovne stvari se nije klanjao cezarovom prijestolju.

Uzalud ćemo tražiti takav primjer u Svetom pismu, budući se u rano doba niti jedan zemaljski princ nije obratio na kr-šćanstvo pa nije ni bio u prilici biti pokrovitelj širenju crkve i biti riznica duhovne snage. No, Bog nije ograničen ljudskom voljom. Ista milost koja je pokorila Savla iz Tarza, u vrijeme kada je disao prijetnjom ubojstva protiv Gospodinovih uče-nika, mogla je obratiti i Pilata, Agripu ili rimskog cezara. To što se tako nije dogodilo ne možemo pripisati Božjoj nemoći.

20 Ovdje autor aludira na vlast monarha u Anglikanskoj te vlast pape u Ri-mokatoličkoj crkvi a o čemu će kasnije izravnije govoriti (op. urednika).


Sama činjenica da u apostolskim danima Bog nije posegnuo za nekim poganskim princom i učinio ga kršćaninom kako bi ovaj ispunio prazno mjesto zemaljskog crkvenog vladara je samo po sebi vrlo poučna činjenica. Svakako obratite pozornost na to kako Sveto pismo ne izvještava o takvim slučajevima niti u kasnijim razdobljima. Nema načela po kojem bi princ bio ovlašten imati pravo i upražnjavati autoritet u crkvenim stva-rima, iako se tijekom godina mogao pojaviti kršćanski vladar. Ako postoji takvo načelo, ono nam je nepoznato, ali ima i onih koji zagovaraju takvo načelo pa će na osnovu Pisma, ako ika-ko mogu, jamčiti kako kršćanski kralj može vladati crkvom u duhovnim stvarima. Ako to i može biti tako, morate nam oprostiti što vjerujemo da nijedan zemaljski princ nema pravo gospodariti nad Božjom baštinom.

Također, duhovna vlast nije bila dana niti crkvenom služ-beniku, bez obzira koliko nadaren bio, koliko patio ili koliko marljiv bio. Članovima se zaista nalagala poslušnost crkvenim vođama ili starješinama, ali starješine se sa svoje strane nisu smjele ponašati kao gospodari Božje baštine, već biti primjer stadu (1 Pt 5,3). Pa čak se ni apostoli nisu ponašali kao gospo-dari nad vjerom ljudi već su se smatrali suradnicima u njihovoj radosti (2 Kor 1,24). Niti među apostolima nitko nije imao pr-venstvo. Petar je bio jedini kojemu se kasnije službeno izrazilo prvenstvo, ali on ju nikada sebi nije pripisao; uvijek se sa svojim kolegama apostolima ponašao kao jednostavni propovjednik Kristovog križa. Nikada ga se u Pismu ne predstavlja kao ono-ga koji bi druge podređene postavljao u crkvenu službu ili kako vrši neki posebni nadzor nad podređenim mu službenicima u crkvi. Jednom, kada je Petar “hvatao krivine”, vidimo kako mu se drugi apostol suprotstavio u lice, jer je zavrijedio osudu (Gal 2,11). Dakle, Sveto pismo ne pruža nikakve osnove za tvrdnju kako vrhovna duhovna vlast pripada nekom crkvenom službe-niku, kao ni bilo kojem zemaljskom princu.


Sveto pismo bi nam trebalo biti vodič, kako u ovoj stvari, tako i u drugim vjerskim stvarima. Ako pogledamo sljedeće odlomke, vidjet ćemo gdje je zapravo izvor sve duhovne vlasti:

Efežanima 1,20-23: “Što (Bog) pokaza u Kristu uskrisujući ga od mrtvih i postavljajući ga ‘sebi s desne strane’ na nebesi-ma, iznad svakog poglavarstva, vlasti, sile, gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva ne samo u ovome svijetu nego i u onome koji će doći. I ‘sve mu je podložio pod noge’, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunjava sve u svima.”

Efežanima 5,23: “Jer je muž glava žene kao što je i Krist gla-va Crkve – on, Spasitelj svoga Tijela!”

Kološanima 1,18: “On (Krist) je i Glava Tijela, Crkve: on je početak prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi.”

Citirani odlomci uzeti su iz Svetoga pisma – jedinog nor-mativa kršćanske vjere i prakse. Uzeli smo ih u obzir, a oni nas dovode do zaključka kako je jedini vladar Crkve Krist bila dok-trina apostolskih dana. Ono što je glava čovjekovu tijelu, to je Krist Crkvi, a kao što ni tijelo ne može imati dvije glave tako ni Crkva ne može imati dvije glave – Krista i papu, kao ni Krista i kralja. Čini nam se kako u ovom pitanju nema srednjeg rje-šenja. Ili ćemo odbaciti autoritet Biblije, ili vjerovati ono čemu nas uči – naime, da je Krist glava nad svima i svime u Crkvi. Odlučujemo se za ovo potonje. Kristovo poglavarstvo je šesto načelo vlasti koje nalazimo u apostolskim danima. Pogledajmo posljedice ovog načela – ako je Krist glava Crkve tada su člano-vi crkve Njemu podložni, a kako nikako drugačije ne možemo znati Kristovu volju, već samo iz Pisma, slijedi da crkvenim stvarima trebaju upravljati oni službenici koje je Gospodin Isus ovlastio i koji bi, bez uplitanja vanjskih vlasti trebali odlučivati prema Božjoj volji, izraženoj u Njegovoj riječi.

Ako čitatelj ozbiljno razmotri dokaze spomenute u pret-hodnom poglavlju, vjerujemo kako će se složiti ukoliko s bo-žanskim autoritetom kažemo da su načela, kojih se sljedeće činjenice dotiču, bile u praktičnoj primjeni apostolske crkve:

(1) Ljudi su izabirali crkvene službenike.(2) Službe biskupa i starješine su bile iste.(3) U svakoj je crkvi postojalo nekoliko starješina.(4) Ordinacija je bila čin prezbiterija – tj. nekoliko

starješina.(5) Postojala je mogućnost priziva na zbor starješina, a

oni su združenim snagama odlučivali i upravljali.(6) Jedina Glava Crkve je bio Gospodin Isus Krist.

Ovih šest načela čine cijelu platformu crkvene vlasti, svako načelo je bitnije od prethodnog, u uzlaznoj krivulji, od načina

biranja do toga kako je Gospodin poglavar Crkve. Do ovih

načela nismo došli putem logike, već Svetoga pisma kao

što mislimo da bi ga sva djeca Božja trebala primiti, osim

u slučaju postojanja očitih i dobrih razloga za suprotno, za

običan, jednostavan zdrav razum. Najnenačitaniji čitatelj,

ako će biti iskren i bez predrasuda, priznat će kako ne bi

mogao previdjeti ovih šest načela vlasti u apostolskoj crkvi,

PRIMJENA TESTA


a da je proučio navedene odlomke Pisma. No drugo je ali

veoma bitno pitanje je jesu li ta načela dio postojećih oblika

crkvene vlasti u svijetu? Na to pitanje bismo sad trebali od-

govoriti. Stoga ćemo proći kroz te postojeće oblike jedan za

drugim i testirati ih prema apostolskim kriterijima.


PRELATURA

Kao što smo već ranije objasnili, Prelatura je sustav crkvene vlasti na čelu s nadbiskupima, biskupima, svećenicima, đako-nima i drugim službenicima. Primjer nalazimo u Rimskoj21 i Engleskoj22 crkvi. Obje imaju prelatski oblik vlasti s time da Rimska prelatura vrhovnu crkvenu vlast utjelovljuje u papi za razliku od prelature Engleske crkve kojoj je vrhovni crkveni vladar kralj. Osim ove razlike, ove su dvije crkve, koliko god im se doktrine razlikovale, u svim bitnim pitanjima vlasti – iste. Iako se mnogima možda više sviđa prelatura Protestantske23 crkve nego Rimske, ne želimo i nemamo potrebe pretpostavi-ti jednu drugoj, pa ćemo protestantsku prelaturu usporediti s apostolskim standardom.

Danas izvor sve vlasti u Engleskoj crkvi proizlazi od kralja koji je na vlasti, koji obiteljskim nasljedstvom dolazi na prijesto-lje, i koji je bez obzira na svoje osobine, po Zakonu parlamenta, jedini vrhovni poglavar Crkve u Engleskoj i Irskoj (37 Henry VIII, poglavlje 17). Svaka osoba stupajući u službu te crkve prethodno mora potpisati ovaj članak: “Kraljevo veličanstvo je, pod Bogom, jedini vrhovni vladar u ovoj kraljevini i svim dru-gim zemljama i područjima vlasti njegovog visočanstva, kako u duhovnim i crkvenim stvarima, tako i zemaljskim” (Kanon 36). U nadležnosti Krune je postavljanje svih nadbiskupa i biskupa, pod vodstvom političke vlasti – tijela sastavljenog od ljudi iz svih religija, izabranog od strane Parlamenta većinom glasova. Najviši crkveni nositelji službe koji se nalaze pod Krunom su nadbiskupi, od kojih su dva u Engleskoj, nadbiskupi Canter-

21 Rimokatoličkoj (op. urednika).22 Anglikanskoj (op. urednika).23 Autor ovdje pod potestantskom crkvom misli na Anglikansku crkvu (op.

urednika).


buryja i Yorka, a dva u Irskoj – nadbiskupi Armagha i Dublina. Svaki od njih ispod sebe ima pomoćnog biskupa, a svaki biskup je nadležan za svećenstvo svoje biskupije, koji propovijedaju i vrše vjerske obrede u svojim župama. Župnike u nekim slu-čajevima postavlja Kruna, nekada biskupi, katkada superiorni laik, a katkada ih postavljaju i na neke manje poželjne načine.

Ovakva je prelatura, u svom najboljem obliku, kao što ju na-lazimo ustanovljenu u protestantskoj Engleskoj. Usporedimo je sa sustavom vlasti apostolske crkve.

U apostolskoj su crkvi ljudi birali crkvene službenike, ali u Engleskoj crkvi Kruna bira nadbiskupe i biskupe, a dijecezan-ski biskup, vladin opunomoćenik ili neko građansko udruženje bira svećenstvo te biskupije. Vjernici apostolske crkve su imali pravo birati apostole dok vjernici Engleske crkve nemaju pravo birati ni crkvenog domara.24

U apostolskoj crkvi su službe biskupa i starješine bile iden-tične, efeške starješine su bile biskupi (nadglednici) stada, ali u ustrojstvu Engleske crkve to je potpuno drugačije. Starješinu, u doba apostola učitelja i vođu zajednice, danas u Engleskoj crkvi najbliže možemo poistovjetiti sa župnikom. No, očito je da da-našnji župnik u Engleskoj crkvi nije i biskup. Rektor je odgovo-ran za župu, a biskup za biskupiju, koja se obično sastoji od ne-koliko župa. Prvi je na čelu jedne zajednice, a drugi na čelu više zajednica. Prvi ima autoritet nad laicima, a biskup Engleske crkve nad grupom svećenika. Dakle, premda je župnik Engle-ske crkve ono što je starješina bio u apostolskoj crkvi, jasno je kako su sada biskup i starješina dvije različite službe, za razliku od apostolske crkve u kojoj je sam starješina bio biskup.

U Engleskoj crkvi za svaku zajednicu skrbi prezbiter. Ako se poziva još jednoga, taj je samo pomoćnik ovome prvome i

24 Odnosno «crkvenjaka», osobu koja brine za crkvena dobra (op. urednika).


nema nikakve crkvene ovlasti. U crkvenom ustroju nije uobi-čajeno, a niti neizmjerno bitno imati više od jednog prezbitera ili starješinu u jednoj zajednici, za razliku od apostolskih vre-mena gdje vidimo da je u svakoj crkvi bilo nekoliko starješina.

U Engleskoj crkvi čin ordinacije isključivo vrši prelat, koji može zatražiti da mu se drugi pridruže, no njegova je prisut-nost presudna u tom činu, a u apostolskoj crkvi prezbiterij je ordinirao ljude rukopolaganjem.

U Engleskoj crkvi, ako se pojave bilo kakve nesuglasice, je-dini kojima se možete obratiti su službeni sud, Kraljičinom sa-vjetodavnom vijeću ili nekakvom tribunalu takve vrste. U ovoj denominaciji nije uobičajeno dolaziti pred zbor starješina pi-tanjima koja su za raspravljanje, kako to vidimo u apostolskoj riječi i kako je običavala činiti apostolska crkva. U toj prote-stantskoj crkvi kralj je, po Zakonu Parlamenta, glava crkve i kao što stoji u 37. članku, kralju ili kraljici “pripada vrhovna vlast u svim ovozemaljskim stvarima, bilo da se radi o građan-skim ili crkvenim stvarima, u svim situacijama”, dok u vrijeme apostola, crkva nije imala druge glave osim Isusa Krista.

Sada smo, koliko je to bilo u našoj moći, otvoreno i iskreno istražili i usporedili dvije crkve pa nam se nameće sljedeći za-ključak: od šest velikih principa crkvene vlasti koje su postojale u apostolskoj crkvi, niti jednu ne nalazimo u prelaturi Engleske crkve. Stoga zaključujemo kako tu Crkvu, koja možda i uživa veliki ugled kao ljudski sustav, koju čuva Zakon Parlamenta, koja u sebi broji mnoge časne ljude, nemamo na osnovu čega, s aspekta vlasti, smatrati apostolskom crkvom. I pod cijenu ek-skomunikacije, osjećamo se obveznima izjaviti naše uvjerenje kako je vlast Engleske crkve proturječna Božjoj riječi.25

25 Br. VII u Constitutions and Canons Ecclesiastical (Statuti i Crkveni ka-noni), sastavljenih i od strane kralja odobrenih 1603. god, a ponovno iz-


NEOVISNOST

Teško je govoriti o specifi čnostima crkvenog uređenja Ne-ovisnih, tim više što mi ne vidimo kako su oni svoja gledišta o onome što Sveto pismo uči saželi u neku zajedničku formulu i budući je svaka zajednica za sebe pa se u nekim bitnim stavo-vima mogu dosta razlikovati jedni od drugih. Stoga nam pre-ostaje uz pomoć njihove uobičajene prakse i načela njihovih najistaknutijih pisaca otkriti njihov crkveni sustav. I njihova praksa i načela su ljudima dovoljno poznata da bismo mogli usporediti sustav Neovisnosti i crkvenu vlast po apostolskim kriterijima.

Kao što smo vidjeli, u prvoj crkvi je postojalo načelo biranja većinom glasova, što su i Gospodinovi apostoli poticali. Neo-visni su u potpunosti sačuvali ovo načelo, kod njih svakog cr-kvenog službenika biraju ljudi.

U apostolskoj crkvi su službe biskupa i starješine bile iden-tične, biskup nije imao vlast nad starješinom, naprotiv, svaki biskup je bio starješina i svaki starješina biskup. Tako je i među Neovisnima. Svaki njihov pastor vrši službu i biskupa i starje-šine i niti jedan nema autoritet nad drugim. Kod njih su biskup i starješina samo različita imena za iste osobe u službi, kao što je to bilo u apostolskim danima.

Vidjeli smo kako je u apostolskim danima bilo više starješi-na u jednoj crkvi. Toga u sustavu Neovisnosti nema. Na osno-vu teoretskih načela te crkvene vlasti, jedva postoji mogućnost imati nekoliko starješina, a u praksi to gotovo nikada nije tako.

danih 1852. god. (Prayer-Book i Homily Society) stoji ovako: “Tko god tvrdi kako je vlast Engleske crkve, pod vodstvom Njegovog visočanstva, nadbiskupa, biskupa, dekana, arhiđakona i ostalih koji obnašaju dužnosti u istoj, anti-kršćanska ili proturječna Božjoj riječi, neka ipso facto bude ekskomuniciran sve dok se ne pokaje ili javno povuče takve zle zablude.”


U njih je u svakoj zajednici samo jedan svećenik, ili biskup ili starješina. Njihov sustav praktično priznaje samo jednoga starješinu po crkvi. Kada bi apostol pisao poslanicu Neovisnoj crkvi, nikada je ne bi naslovio na biskupe, niti đakone, iz jedno-stavnog razloga što imaju samo jednoga biskupa po crkvi; niti bi apostol ikada pisao starješinama Neovisne crkve, kao što je Pavao pisao efeškim starješinama, iz jednostavnog razloga što nemaju više od jednoga starješine. Neovisna je crkva poznata po tome što crkvom upravlja jedan pastor i đakoni pod njim – uređenje koje se najviše kosi sa sustavom prve crkve gdje je u svakoj crkvi bilo više starješina. Neki Neovisni pokušavaju ublažiti svoj odlazak od apostolskih načela time što kažu kako je poželjno imati nekoliko starješina, ali ih njihove crkve nisu u stanju uzdržavati. Je li ikada našoj dragoj braći sinula veli-ka nejednakost između njihovog i apostolskog sustava u kojoj si njihove najbogatije crkve danas ne mogu priuštiti ono što si najsiromašnije crkve tih apostolskih dana mogle priuštiti? Božja riječ piše o Pavlu i Barnabi: “u svim su im crkvama po-stavljali starješine.”

U apostolskoj crkvi crkvene službenike su uvodili u različite službe rukopolaganjem prezbiterija, ali Neovisni smatraju da bilo kakva ordinacija nije bitna; često se smatra nepotrebnom. Postoje slučajevi gdje su ljudi cijeli svoj život radili kao pastori u crkvama, nikada ne uvedeni u službu rukopolaganjem i moli-tvom. Ovakav sustav ne zahtjeva ordinaciju. Kod njih je to stvar ukusa, prepušta se osobnom izboru svakog pojedinca. Kad bi se neki novoizabrani pastor htio ordinirati, to bi mogao učiniti jedino na način koji nije dosljedan načelima Neovisnih. Kako zajednica nema nekoliko starješina, ordinirati ga mogu samo ljudi koje Sveto pismo na to ne ovlašćuje, ili ga može ordinirati neki pastor iz susjedstva. Zar nije očito kako je ovo posljednje načelo u suštoj suprotnosti s osnovnim načelima Neovisnosti, odnosno s time da je svaka zajednica unutar sebe potpuna i


ima sve što joj je potrebno za upravljanje? To osobito dolazi do izražaja kada neki traže pomoć obližnjih pastora u takvim prilikama, a drugi koji žele biti dosljedni svojim kongregacio-nalističkim pravilima umanjuju važnost ordinacije, smatrajući je nevažnom i bolje im je bez nje.

U apostolskoj crkvi je postojala mogućnost priziva na zbor starješina. Toga nema kod Neovisnih. Riječ pastora, đakona i crkvene skupštine je u svakom slučaju konačna. Bez obzira je li odluka nedostatna ili nepravedna, nije moguće tražiti presu-du nepristranog i objektivnog tijela. Crkvena odluka može biti sasvim pravedna, a može biti i produkt predrasude ili zlobe nekolicine vođa sastanka, naravno, pod izlikom gorljivosti za općim dobrom i za dobrobit vjere; no, bez obzira na površnost ili neispravnost odluke, sustav ne daje mogućnost priziva ošte-ćenom pojedincu, a zlostavljaču daje neograničenu moć. Ako ne postoji nikakav savez, tada vladari, ako to žele, mogu biti tirani crkve, koji oštećenima neće priznati pravo na odštetu. “Neovisnost je”, kaže Dr. Wardlaw, “sposobnost svake pojedine crkve da bez priziva riješi vlastite probleme.”26 Ovo je ingenio-zan način za prikrivanje najodvratnije karakteristike ovog su-stava. Većina će reći kako je crkva kompetentna riješiti vlastite probleme pa joj ne treba priziv nekom višem tijelu, ali ono što mi tvrdimo je da u slučaju problema koji crkva ne zna i ne može riješiti, kod Neovisnih priziv nije dopušten pa je oštećenik li-šen naknade štete, a moć se, za koju onaj na položaju nikome ne odgovara, pretvara u zloupotrebljavanu tiraniju, a nema su-stava kontrole. Slučaj u antiohijskoj crkvi nam pokazuje kako je u slučaju nesuglasica u prvoj crkvi, postojala mogućnost predavanja te stvari zboru starješina, koji su pod vodstvom apostola rješavali to pitanje. Starješine bi se još uvijek mogle

26 Dr. Wardlaw, Congregational Independency (Neovisna zajednica), str. 232. Glasgow, 1848.


sastati, pisana riječ apostola je svima dostupna, danas ima više prilika da neko neovisno tijelo koje je udaljeno od utjecajnih vođa i mjesta gdje su nastale nesuglasice, pa je time nepristra-no, donese odluku koja će riješiti nesuglasice ukoliko bi se iste pojavile. No, Neovisni, u ovom smislu ne priznaju apostolski primjer. Njihovo načelo je ne priznati bilo kakav vanjski auto-ritet, učiniti konačnom bilo koju odluku crkvene skupštine te ne omogućiti povrijeđenoj strani bilo kakav priziv.

Drago nam je što možemo reći kako Neovisni u potpunosti priznaju apostolsko načelo: Krist je Glava Crkve.

Rezultat naše usporedbe je da postoje tri načela apostolske crkve koje u potpunosti priznaju i prihvaćaju naša Neovisna braća, a to su: biranje većinom glasova ljudi, identitet prezbite-ra i biskupa te Kristovo poglavarstvo nad Crkvom. No postoje tri apostolska načela koja ne nalazimo u njihovom sustavu, a to su: više starješina u jednoj crkvi, ordinacija koju vrše prezbite-ri rukopolaganjem te mogućnost priziva. Stoga zaključujemo da premda je sustav vlasti Neovisnih crkava bliži načelima cr-kvene vlasti apostolske crkve nego sustav vlasti Engleske i Rim-ske crkve, ipak je ne možemo smatrati dostojnim nasljednikom apostolske crkve.


PREZBITERIJANSTVO

Sad nam preostaje usporediti prezbiterijanski sustav s krite-rijima svetopisamskog zakona i svjedočanstava. Termin prez-biterijanski potječe od riječi prezbiterij, jer je glavna karakteri-stika ovog oblika crkvene vlasti ta da se prezbiteriju povjerava dužnost upravljanja crkvom, tj. prezbiteri ili crkvene starješine zajedno upravljaju crkvom. No, usporedimo i taj sustav, kao što smo ostale, s kriterijima Svetoga pisma.

Već smo nekoliko puta ranije spomenuli načelo apostolske crkve, da su ljudi birali većinom glasova. Tako je to i u prezbi-terijanstvu. U svim prezbiterijanskim crkvama, širom Britanije i Amerike, uz iznimku Protestantske crkve Škotske, svi članovi zajednice biraju svoje crkvene službenike. Katkada je i ta pri-vilegija bila zloupotrebljavana, no ima li koje dobre stvari koju čovjekov grijeh i sljepoća nisu zloupotrijebili? Apostolska cr-kva nam je u baštinu ostavila Sveto pismo, a prezbiterijanci su često pokazivali da to cijene i više od samog zlata.

U rano doba crkve, služba biskupa i starješine je bila iden-tična. Niti je položaj službe starješine bio inferioran biskupskoj službi niti obrnuto. Tako je to i u prezbiterijanskoj crkvi. Svaki je starješina biskup ili nadglednik stada i svaki je biskup starje-šina, onaj koji je odgovoran upravljati Božjim domom. Dva su dijela starješinske službe: učiteljska i rukovodeća, no jedna je služba.

U apostolskoj crkvi je bilo više starješina u jednoj crkvi. Ta-kva je praksa i u svakoj prezbiterijanskoj crkvi danas. U sva-koj zajednici ima nekoliko osoba koje su ordinirane za službu starješine od kojih svaki brine za barem jednu od različitih službi, osobito za naučavanje, dok se drugi prvenstveno bave rukovođenjem Božje crkve. Poučavanje i vođenje su, kao što smo već rekli, različiti sektori iste službe i oni koji služe, teoret-


ski, mogu raditi i jedno i drugo, premda se u praksi pokazalo boljim za ljude to da svaki starješina posveti najveću pažnju onom sektoru rada koji najbolje radi. Sve starješine, time što su biskupi, prema Svetom pismu imaju jednako pravo propo-vijedati, krstiti, služiti Gospodnju večeru i ordinirati27, no te se dužnosti prenose na jednoga od starješina kojega zovu pa-stor,28 posebno školovanog za ovaj rad, i za kojega se svi slažu kako ima najviše darova i znanja te je time najkvalifi ciraniji za vođenje vjerskih obreda što podižu crkvu; a većina starješina samo upravlja, posjećuje bolesne, drže vjeronauk, vode moli-tvene sastanke i na raspolaganju su i za druge stvari. Zbog toga prezbiterijanci imaju više starješina u svakoj crkvi, i kao što je bilo i u apostolskim danima, uobičajeno je za starješine baviti se i drugim službama, osim propovijedanjem i poukom. U 1 Timotejevoj 5,17 možemo vidjeti kako je prezbiterska služba i u davna vremena bila kakva je i sada. “Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti.” Stoga će svakom pametnom čovjeku riječi Dr. Kinga imati smisla i biti istinite: “Ove riječi nepristranom čitatelju mogu značiti samo jedno, da su sve starješine koji dobro upravljaju dostojni velike časti, no posebni među onima koji dobro upravljaju su oni koji služe propovijedanjem i poukom. Naravno, stih koji tako tumačimo govori kako samo neki od svih starješina služe propovijeda-njem i poukom, tj. među svim starješinama ima i onih starješi-na koji, kao i danas, poučavaju.”29 Premda smo u kušnji početi obrazlagati pravo značenje ovog prekrasnog stiha, za koje nas naši protivnici često optužuju da je groteskno i neobično, mo-

27 Podrazumijeva se da sakramente u prezbiterijanskoj crkvi mogu dijeliti samo oni koji imaju tu dozvolu i koje je prezbiterij postavio u tu službu.

28 Autor ovdje upotrebljava termin Minister (op. urednika).29 King, str. 115.


limo čitatelja da obrati pozornost na ono što posebno imamo na umu, a to je da i prezbiterijanska crkva, kao i apostolska crkva, u svakoj zajednici ima više starješina.

Crkvene službenike su u apostolskoj crkvi na njihove službe postavljali prezbiteri rukopologanjem. Nekoliko grana prezbi-terijanske crkve su jedine poznate po tome što u praksi sprovo-de ovo načelo Svetoga pisma.

U apostolskoj crkvi je postojalo pravo priziva višem tijelu te pravo upravljanja. Ovo pravo ne samo da priznaju, već je i jedno od načela najsvojstvenije prezbiterijanstvu. Prilikom nekih nesuglasica u zajednici, članovi ih mogu riješiti među sobom bez priziva, no ako im to ne bi pošlo za rukom, isto tako cijelu stvar mogu, bilo da traže savjet ili odluku, predati zboru starješina, odnosno prezbiteriju. Najviši crkveni sud koji je poznat tom ustroju jest Prezbiterij; s time da je Sinoda ime za prezbiterij na razini neke pokrajine, a Generalna skupšti-na je bila ime prikladna za prezbiterij na nacionalnoj razini. Generalna skupština je nadređena Sinodi samo zato što ima više prezbitera. Stoga je subordinacija crkvenih sudova, koju neki nepromišljeni prijatelji prezbiterijanizma smatraju glav-nom karakteristikom ustroja, samo sporedna stvar koja se u praksi pokazala poticajnom za jedinstvo i snagu, ali ni po čemu nije neophodna za postojanje sustava. Tome u prilog govori činjenica kako je denominacija koja nema ni Sinodu ni Skup-štinu, pa ni ikakav Crkveni sud osim područni prezbiterij, ipak potpuno prezbiterijansko tijelo. Ako postoji samo jedan zbor starješina kojemu se zajednica može obratiti s prizivom, apo-stolsko načelo je očuvano.

Čak nije sigurno kako je i samo zastupništvo glavna karak-teristika ovog sustava, premda je virtualno zastupništvo re-zultat postojećeg ustroja. Zastupništvo postoji utoliko što ne-koliko crkvenih službenika, koji su voljom ljudi izabrani za tu


službu, obavljaju poslove u ime svih. Ne mogu ni svi službenici pristupiti višim sudovima; jer iako su teoretski sve starješine jednake po pitanju službenih ovlasti i imaju jednako pravo sje-diti u prezbiteriju, ipak se zbog praktičnosti dogovaraju kako će samo neki od njih biti zastupnici. U Prezbiterijanskoj crkvi Irske od pamtivijeka prakticiraju, a njihovo iskustvo nam samo potvrđuje prednosti takve prakse, da dvoje starješina pastor ili starješina koji poučava, i još jedan starješina sjede u prezbite-riju. Rezultat toga je postojanje prividnog zastupništva i ono ima mnoge prednosti, no reći kako je to glavni temelj prezbite-rijanstva je, po našem mišljenju, u suprotnosti s činjenicama u ovom slučaju. Kada bi platformu prezbiterija proširili tako da svaki starješina ima mjesto u našim crkvenim sudovima, to bi u velikoj mjeri rješilo pitanje zastupništva, ali iz mnogih razloga to ne bi bilo mudro rješenje i ne bi potreslo temelje ovog ustro-ja. U međuvremenu, kakvi god bili stavovi u vezi zastupničkog načela i subordinacije crkvenih sudova, nema sumnje da prez-biterijanski oblik vlasti, kao i u apostolskoj crkvi, daje ljudima pravo priziva na zbor starješina, a zboru starješina daje pravo vladanja – privilegija koju, koliko nam je poznato, po pitanju vlasti, ne uživa niti jedna druga denominacija osim prezbiteri-janske.

U apostolskoj crkvi, Gospodin Isus je jedini Kralj i Glava. Tu istinu ispovijedaju svi prezbiterijanci i gotovo svi žive u skladu s tim, osim nekolicine koji su se zbog svojih obaveza prema državi morali prividno udaljiti od toga načela. Sve prezbiteri-janske crkve među svojim karakterističnim načelima poseb-no cijene ono da je Krist jedini Kralj i Glava svoje Crkve. Kao denominacija, prezbiterijanci su oduvijek smatrali kako crkva neovisno o zemaljskim vladarima ima vrhovnu nadležnost u duhovnim pitanjima te da su svi crkveni službenici dužni tu nadležnost sprovoditi u skladu s Kristovom voljom, koja je izražena u Njegovoj riječi. Prezbiterijanci su uvijek gajili odre-


đenu toplinu i privrženost prema doktrini kako je Isus Krist vrhovni poglavar svoje Crkve.

Uz pozorno proučavanje došli smo do toga kako su prezbi-terijanci prihvatili i praktično primjenjuju šest glavnih načela crkvene vlasti koje su nadahnuti ljudi apostolske crkve defi ni-rali. Ne poznajemo niti jednu drugu denominaciju u svijetu za čiji oblik crkvene vlasti bi to isto mogli reći, a da se slažemo.


REZULTAT

Evo, dakle, rezultata našega istraživanja i uspoređivanja. Božja riječ sadrži šest moćnih, dobro defi niranih načela vlasti, koji su bili sastavni dio crkve koju su započeli i ustrojili nadah-nuti ljudi, Gospodinovi apostoli. Sve postojeće crkve za sebe tvrde da su apostolske te sve, osim Grčkih i Rimskim crkava, izjavljuju da prihvaćaju Sveto pismo kao jedino istinsko pravi-lo vjere i života. Međutim, kad smo prelaturu Engleske crkve usporedili s kriterijima Božje riječi, uvidjeli smo kako ta crkva ne prihvaća i ne primjenjuje niti jedno od apostolskih načela. Među Neovisnima nalazimo tri apostolska načela u praktičnoj primjeni, a ostala tri ne. Prezbiterijanci priznaju svih šest na-čela i svako od njih je glavna karakteristika prezbiterijanskog ustroja. Sada podsjećamo čitatelja na aksiom kojim smo se dali u istraživanje: današnja crkva koja u svom upravljanju primje-njuje najviše apostolskih principa, po obliku vlasti je najbliža apostolskoj crkvi. Ovaj ćemo aksiom primjeniti na rješenje. Za-ključujemo sljedeće, dok je prelatura Rimske i Engleske crkve u izravnoj suprotnosti obliku crkvene vlasti odobrenu od strane nadahnutih ljudi, i dok je pristup Neovisnih nešto bliži, iako nije sasvim isti kao kod prve crkve, Prezbiterijanska je, sa sta-jališta vlasti, jedina apostolska crkva.

Dakako, daleko od toga da tvrdimo kako je neka postojeća crkva u svemu ista kao i prva crkva. Lako je shvatiti iz Svetoga pisma kako je apostolska crkva gotovo jedinstvena, i to tako posebna u svemu da je teško kao takvoj ikada se ponoviti. Ona je imala apostole, proroke i apostolske delegate – svi su imali posebne ovlasti koje nitko nije naslijedio. Rani propovjednici su običavali činiti čuda kako bi potvrdili svoju doktrinu i djelili su Duha Svetoga rukopolaganjem. Katkada je u nekoj zajedni-ci postojalo nekoliko nadarene braće koji su proročkim okom mogli vidjeti u budućnost i tako nepogrešivo prenijeti Božju


volju. U Jeruzalemskoj crkvi, majci svih crkvi, koju je organi-zirao zbor apostola, imali su zajednicu dobara i ondašnjim je ljudima bilo sasvim prirodno, da kad im srca po prvi put uz-ljube Gospodina Isusa, prodaju svoju imovinu i prihod done-su apostolima pred noge. U doba apostola nije bila izgrađena niti jedna javna zgrada koja bi služila za kršćansko bogoslužje, a učitelji su, umjesto da svoj životni poziv ograniče na jedan mali predio u zemlji, išli svugdje propovjedati Riječ. Niti jedna sljedba za koju znamo nije bila u stanju ovako kopirati apostol-sku crkvu, niti će je vjerojatno ikada moći.

Opet, postoje neka uređenja, neka od njih su i nebitna, koja nalazimo u prezbiterijanskom sustavu, a za koje je teško naći primjer u Svetom pismu. Već smo spomenuli zastupništvo – praksu gdje jedan ili dva starješine predstavljaju ostalu braću starješine na sastancima prezbiterija – uređenje koje više pro-izlazi iz zdravog razuma nego samog Svetog pisma. Ta praksa je prihvaćena kako bi spriječila bilo koju zajednicu u nadmoć-nom utjecaju te da bi, koliko je to moguće, osigurala mirnu raspravu i nepristranu odluku. Kad bismo mogli zahtjevati da sami nadahnuti apostoli prisustvuju zboru starješina kako bi vodili braću u pravom odlučivanju, uvjereni smo kako bi sve dobro prošlo pa tada ne bi toliko obraćali pozornost na zastu-pništvo. No, dok god je čovječanstvo grješno, treba paziti na zloupotrebu i praksu arbitrarne vlasti podložiti zdravoj pro-vjeri. Zastupništvo je najbolji plan koji takvo što može postići, a istodobno pružiti ljudima sigurnost. Također smo govorili o subordinaciji crkvenim sudovima, uređenje uvedeno zbog na-čela priziva, a to uređenje ne samo da stvara jedinstvo i snagu denominacije, već ima i mnogih drugih prednosti. Svrsishod-nost ova oba uređenja je očita, iako ih ne možemo smatrati osnovama prezbiterijanstva.


Ljudi često priznaju prednost prezbiterijanskom sustavu u tome što laici imaju mjesta u crkvenim sudovima. No, ovo je gadna zabluda. Nitko osim starješina koje poučavaju i uprav-ljaju nije kompetentan sjediti u prezbiterijanskom crkvenom sudu, od razine zajednice pa sve do Generalne skupštine. Kao što smo već vidjeli, sve su starješine ravnopravne u položaju te službe iako se njihovi segmenti službe možda razlikuju. Ipak je to jedna te ista služba. Niti jedan starješina nije laik, već crkveni službenik kojega je rukopolaganjem ordinirao prez-biterij, zadužen za nadgledanje stada i izvršavanje duhovnih poslova. Ne sjedi starješina u našim crkvenim sudovima kako bi predstavljao laike. On predstavlja laike u istoj mjeri u kojoj ih i svećenik zastupa; obojicu su izabrali ljudi, obojica izvrša-vaju jednu službu u crkvi i jedina razlika među njima može biti obrazovanje, rad i plaća. Takva ideja vjerojatno potječe od či-njenice da većina starješina radi neki svjetovni posao. No, tre-ba se sjetiti kako su svi svećenici tako radili na početku. Pa čak je i apostol živio od svoga zanata, kako nas opetovano podsjeća (Dj 20,34; 18,3; 1 Kor 4,12; 1 Sol 2,9; 2 Sol 3,8); a to je bio i dio Pavlove upute efeškim biskupima: “tako se treba truditi i pri-tjecati u pomoć nemoćnima” (Dj 20,35). Kada bi naše starješi-ne bili laici zato što imaju svjetovna zanimanja, tada bi efeški biskup bio laik, a apostoli pogana bi također bili laici. Jednako tako je bespredmetno tvrditi da time što su braća prisustvovala apostolskom zboru (Dj 15,23), laici mogu biti zastupani te da laike na crkvenom sudu zastupaju braća, jer kao što je opće po-znato, i starješine i braća su bili prisutni na apostolskom zboru pa stoga nitko nije zastupao one druge – svaki stalež je imao svoje mjesto i svoju funkciju. Starješine nikoga ne predstav-ljaju, već u Božjoj kući sjede kao duhovni vladari. U crkvenim sudovima nema zastupnika laika niti laičkih starješina – naziv koji se pojavio iz neznanja i kojega samo zloba održava kako bi služba bila ozloglašena i prezrena.


Pošteno je samo reći kako su takve groteskne ideje

o crkvenom poretku, što proizlaze iz ovih termina, nalazile

podršku u razlikama koje su se vremenom pojavile između

službi starješina koje poučavaju i upravljaju. Ta razlika

nije nastala zahvaljujući nekim crkvenim zakonima, već su

takve, i bile su takve, zbog razlike u darovima. Najdarovitije

starješine su prije postavljali za propovjednike, i ono što je

na početku bila samo razlika u darovima s vremenom je

preraslo u naočigled različiti status. Kao što je Dr. Campbell

istinito rekao: “Moć kao da ima neku privlačnu silu koja ima

tendenciju akumulacije, i to tako da nešto što se na početku

čini jedva primjetnim, s vremenom postane nešto sasvim

drugačije.”

Trebali bismo žaliti, a ne zagovarati tu razliku

koja se pojavila u prezbiterijanaca između starješina koje

poučavaju i onih koji upravljaju te bismo trebali raditi na

tome da je, koliko god to možemo, uklonimo. Naravno, to

ne bismo činili kako bi umanjivali učiteljsku službu, već

time podignuli upravljačku službu tako da na tu službu

postavljamo samo one koji se od ostalih izdvajaju po većoj

darovitosti, svjesni odgovornosti starješine te one koji su

za Gospodina spremni dati najbolje od sebe u obavljanju

tih dužnosti. Osim toga, đakonska služba sada postoji

samo u nekim zajednicama. Trebalo bi ju oživiti u svakoj

crkvi, a osobito u onima gdje se starješine zbog obavljanja

tih svjetovnih poslova ne mogu potpuno posvetiti svojim

duhovnim dužnostima. Tek kada se takve situacije počnu

shvaćati kao nedostaci, tada ih se može popravljati; jedna od

mnogih vrlina u nauku prezbiterijanske crkve jest da crkva

u sebi ima snagu pročišćavanja i reformiranja, snagu koja,


uz uvjet konstantnog očuvanja svetopisamskih i glavnih

načela samog sustava, može mijenjati bilo koje uređenje

koje se u praksi pokazalo neproduktivno.

Ne tvrdimo kako je prezbiterijanska crkva u svemu

ista preslika apostolske crkve. Jedna crkva posjeduje

nešto što bi druga mogla samo poželjeti, i obrnuto, neke

stvari koje bi druga mogla poželjeti postoje u prvoj. Ali,

doktrinarno su sasvim iste, štuju na isti način, što se tiče

vlasti, sva bitna načela nalazimo koja nalazimo u jednoj,

nalazimo i u drugoj crkvi. O nijednoj drugoj postojećoj

crkvi se to isto ne može reći. Smatramo da je to izvan svake

osnovane sumnje i stoga kažemo od svih crkava koje danas postoje u svijetu, prezbiterijanska crkva najbliža je crkvi iz apostolskih vremena. Smatramo kako se svaki čovjek koji

je sve navedeno uzeo u obzir, pozorno i bez predrasuda,

mora složiti s tim.

Apostolska načela crkvene vlasti svojstvena su prezbiteri-janskom sustavu. Budući da ostale crkve ne prakticiraju niti priznaju ta načela, prezbiterijanci se drže odvojeno od njih.

Nisam dio Neovisne crkve, već radije prezbiterijanac ni iz jednog drugog razloga već što vjerujem kako je prezbiterijan-stvo uspjelo u onome u čemu drugi konkurentski sustav nije us-pio – zadržati načela apostolske vlasti; i samim time je u skladu sa Svetim pismom (a da ne govorimo o jedinstvu, međusobnoj povezanosti i snazi), koji Neovisni nikada neće postići. Time što prelatski oblik vlasti ne uključuje apostolska načela, pro-svjetljeni i savjesni prezbiterijanci bi trebali razmišljati izvan granica, bez ozbira na moguće modifi kacije i izmjene prelat-skih članaka, ili pak njihovih rituala.

Kada naša načela ne bi bila apostolska i bitna, ne samo kako bi prezbiterijanstvo bilo lažno, već prava prijevara; i kada bi se na osnovu toga izdvajajali od drugih denominacija, tada bi sudjelovali u nepotrebnim podjelama Božje Crkve. Kada bi ot-krili da karakteristike ovog sustava nisu istinite ili su pak stvari sekundarnog značaja, tada bi žurno trebali raditi na zacjeljiva-nju podjele koja postoji, i pokazati kršćansko jedinstvo na višoj razini time što bi se ujedinili s nekom sestrinskom sljedbom čija načela su više u skladu sa Svetim pismom i važnija od naših vlastitih načela. No, ako su pak naša obilježja vrlo važna i isti-nita, tada nam je dužnost pred Bogom i crkvom o njima govo-riti, pokazivati ih i braniti te žurno informirati svijet o njima.

PRAKTIČNE POUKE


U svim ovim dužnostima, prezbiterijanci se čine tromi. Kao denominacija ne pokazujemo želju niti za odricanjem od na-ših specifi čnih načela i stapanjem s prelaturom ili Neovisnima, niti poduzimamo neke napore u poučavanju i propagiranju tih načela kao što bi to bilo za očekivati. Samim nazivom i karak-terom crkvenog sustava poručujemo svijetu kako su važna ta načela, ali našim uobičajenim prešućivanjem ove teme sa pro-povjedaonica, poručujemo kako ta načela i nisu tako bitna. Da-jemo dvoznačne poruke i ponašamo se kolebljivo. Jednom ru-kom gradimo, a drugom rušimo. Na osnovu nekih naših načela razlikujemo se od drugih sljedbi, a opet poučavanje o njima s propovjedaonica se inače smatra nametanjem mišljenja što nije u skladu s evanđeljem. Time što postojimo kao zasebna crkva, naše karakteristike dobivaju na važnosti, ali naša uobi-čajena nehajnost druge podučiti tim načelima, ako i ne donosi poboljšanju, produbljuje popularnu ideju kako su ta načela sa-svim nebitna.

Malo tko će se usuditi, tko je upoznat s okolnostima o ko-jima govorimo poreći to da se o našim načelima rijetko govo-ri s propovjedaonica. I sam sam godinama sjedio u različitim prezbiterijanskim crkvama, u raznim gradovima i zemljama; uvijek sam slušao kako službenici predano, a katkada čak i dosta žustro, propovijedaju o Kristovom evanđelju i o kršćan-skoj moralnosti, ali ne sjećam se da sam ijednom čuo, osim na namještenju jednog službenika, da se ljude uči zbog čega bi trebali biti prezbiterijanci, a ne prelatisti – a opet, uvijek sam bio na bogoslužjima gdje sljedeća župna crkva ne bi bila dalje od 3 kilometara. I mnogi drugi koji su sav svoj život proveli u prezbiterijanskim crkvama, kažu mi kako se ne sjećaju da su ijednu nedjelju slušali izlaganje o ijednom prezbiterijanskom načelu. Plea of Presbytery30 je jedna od najboljih obrana ure-

30 Obrana prezbiterija (op.prev.)


đenja apostolske crkve i štovanja u ovom stoljeću, i svjedoči o činjenici kako se s propovjedaonice šuti o našim karakteristič-nim načelima. U samom predgovoru, autori spomenutog dje-la kažu sljedeće: “Može li (Mr. Boyd) pokazati jednog jedinog prezbiterijanskog službenika u Ulsteru koji se protekle četiri nedjelje obratio zajednici govoreći o specifi čnostima prezbi-terijanstva? Može li imenovati prezbiterijanskog pastora koji je o tome već govorio barem jednu nedjelju? Drago nam je što ne može pokazati niti jedan takav slučaj koji bi išao u prilog njegovoj kontroverznoj raspravi.” U svemu ovome čast iznim-kama koje možda postoje, ali još uvijek ne možemo s pravom zanijekati to da je izlaganje o našem crkvenom ustroju općeni-to postalo nepopularno i neobično. Pa čak se i na povremeno pojašnjavanje naših načela na ordinacijama počinje gledati kao na nužni teret koji nije u skladu sa slobodom današnjega vre-mena, već nam je to nametnuti prastari običaj, nama dobrim ljudima koji pod svaku cijenu želimo zadržati dobre odnose sa susjedima, pa se bojimo uvrijediti ih ako im otvoreno kažemo istinu. Stoga ćemo ili sasvim izostaviti govor o prezbiterijan-stvu na ovakvim prilikama ili ćemo, što se opet svodi na isto, taj govor tako omekšati kako bi svima bio prihvatljiv. I iz tiska se rijetko može iščitati o prezbiterijanskim načelima, osim kad se pojavi neki pobornik druge sljedbe i koji je, potaknut na-šom ravnodušnošću, dovoljno hrabar napasti naš sustav. Tek tada se pojavi neki prezbiterijanski “ratnik” naoružan do zuba za borbu, spušta se na kontroverzno polje, no prije nego udari, svakako se ispričava što se tako nameće čitateljstvu i objašnja-va da on nastupa u samoobrani – što je isto kao da kaže kako uopće ne bi opterećivao svijet istinom da nije bio isprovociran. Ovakvo iskreno priznanje, već na samom početku, priprema čitatelja da spisateljevu gorljivost shvati kao izljev osobnog ja-danja, a najjače logičke argumente smatra otrovnim ubodima neke osvetoljubive sljedbe.


Mnogi su razlozi ovoj krivoj šutnji. Vjerujem kako se ne sra-mimo toga što smo prezbiterijanci, iako to tako često izgleda. No, činjenica je kako se neki službenici nikada nisu usredo-točili na ono što je od velike važnosti, na upoznavanje svojih ljudi s osnovama prezbiterijanstva po kojima se prezbiterijan-ci razlikuju od ostalih kršćana, a čija spoznaja je vrlo bitna i preduvjet za dosljedno ponašanje te nastavak egzistencije naše denominacije. Ostali šute, jer se pokazivanje snažne privrže-nosti prezbiterijanskim načelima čini fanatičnim i bezobzir-nim, i to se grubo kosi sa protestantskom herezom naših dana – kako su svi oblici protestantske religije jednako istiniti te da svi ti oblici zaslužuju potporu i odobrenje kršćana. Ali glavni razlog tišine s propovjedaonice po pitanju ove teme je rašire-no mišljenje među službenicima, a to je kako su naša obilježja tako jasno izražena u Svetom pismu da je svima očito pa je zato javno zastupanje prezbiterijanstva sasvim nepotrebno. Uvjeren sam kako je to ogromna, velika, zabluda klera. Doi-sta, prezbiterijanska načela su jasno sadržana u Bibliji, no ne smijemo zaboraviti kako je nešto što je jasno jednom čovjeku možda potpuno nejasno drugome. Današnji ljudi, zaokupljeni brigom svakodnevice spori su na učenje Božjih stvari i na sva-kom koraku trebaju pomoć i vodstvo kako bi stekli prave sta-vove o duhovnim stvarima. Prezbiterijanstvo jasno iščitavamo iz Biblije, a vjerujem da je evanđelje još jasnije napisano u Sve-tom pismom. No, nije neobično susresti ljude koji su odmalena upoznati s Biblijom, službenike čiji je zadatak propovijedati je i pisci koji su htjeli poučiti svijet o religiji, a da svi oni zapravo ne poznaju osnove Kristovog evanđelja. Kao što propovjedni-ku križa ne bi bilo mudro ostaviti Bibliju mnoštvu pa neka sami u njoj otkriju evanđelje, tako ih nije mudro ostaviti ni da sami u njoj traže o prezbiterijanstvu. Netko tko zna samo malo više od nas, u nekoliko minuta nam može približiti značenje nekog odlomka u Pismu koje nikada tamo nismo vidjeli, i može nas


ostaviti zbunjene kako se pitamo, pa kako to da smo taj dio tako često čitali, a nikada ga nismo shvatili na taj način, niti vi-djeli tu istinu u svoj njezinoj svjetlosti i krasoti. Osim toga, čini se jasnim da ako je crkveno uređenje dio otkrivene Božje volje, tada bi dužnost svakog vjernog službenika bila da toj temi prida odgovarajući značaj s propovjedaonice. Ljudi osobito trebaju pomoć službenika u vezi s apostolskim sustavom, ima mnogo posla oko sakupljanja odlomaka, oko uspoređivanja činjenica i u deduktivnom zaključivanju koje nekolicina prepuštena vla-stitim mogućnostima gorljivo želi istražiti i odlučno ih prona-ći. Čija je, dakle, dužnost pomoći im, ako ne službenik, koga je Duh Sveti pozvao izabranog od strane ljudi kako bi služio riječju i naukom? “Da, usne svećenikove trebaju čuvati znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon.”31

Bez obzira na to zašto se s propovjedaonica šuti o načeli-ma karakterističnim za prezbiterijanski ustroj, rezultati toga se vide svakoga dana. Nekoliko inteligentnih koji su upoznati s našim načelima, to su znanje sami stekli iz Biblije i knjiga, a ne s propovjedaonice, dok ih većina onih koji uopće nisu upoznati s tom temom često javno grde. Mnogi koji se sastaju u kućnim grupama to čine iz navike koju imaju još iz djetinjstva, a ne zato što su razmišljali o spefi čnim načelima prezbiterijanskog su-stava i žele pronaći istine u Božjoj riječi. Oni su prezbiterijanci samo po rođenju i navici, a ne po uvjerenju. Time što nisu bili sustavno poučavani da su načela po kojima je uređena njiho-va crkva isključivo apostolska, mnogi prezbiterijanci se prema svim protestantskim crkvama odnose kao da su sve istinite; ne opterećuju se formama vjere; po njima su Westminsterska kon-fesija i Trideset i devet članaka ista stvar; prelatura, neovisnost i prezbiterijanstvo – sve im je to isto i samo fanatici se prave kako vide razliku. Takva mišljenja su sada tako učestala da ih

31 Malahija 2,7 (op.prev.)


se više ni ne prezire, već uživaju opću prihvaćenost, osobito u očima bogatih prezbiterijanaca koji samo oponašaju modu i već pomišljaju na izlazak iz strukture. A nije lijepo ni to što mnogi koji nisu poučeni odnositi se prema prezbiterijanskim načelima kao prema dijelu božanske objave, iz različitih pobu-da žele pojačati dojam kako su svi oblici protestantske vjere u skladu sa Svetim pismom. Njih u crkvi drži samo moć navike ili osobna privrženost nekom vrijednom svećeniku, a spremni su odbaciti dosadašnje nominalno priznavanje apostolskih prin-cipa čim im napuštanje prezbiterijanske crkve omogući napre-dovanje u svjetovnim interesima, kad time mogu udovoljiti svojim nadređenima, kad hrane svoju želju za osvetom ili tek udovoljavaju svom hiru.

Nesumnjivo je da je nepoznavanje biblijskih istina i praktič-ne vrijednosti naših načela prezbiterijance učinilo mnogo hlad-nijima prema svojoj crkvi nego bi to inače bili. Često sam znao primjetiti kako rimokatolik, metodist, baptist – svaki svoju cr-kvu smatra pravom i najboljom na svijetu, dok prezbiterijanac inače i na sve druge protestantske crkve u najmanju ruku gleda kao na crkve koje su jednako dobre kao i njegova. Upravo zbog ovakvog uvjerenja prozelitizam ima velikog uspjeha u Ulsteru. Neke manje sljedbe pokušavaju proširiti mišljenje kako razlike među protestantskim crkvama uopće nisu bitne, a to žele zato što oni sami nemaju što izgubiti, već time samo mogu prido-biti one izvana koji tako počnu misliti. Svaki njihov službenik koji zna što radi je, naravno, svesrdni pristaša Evangelikalnog saveza.32 I prelatski se kler također trudi, osim nekih rijetkih slučajeva, proširiti istu misao među Disidentima33, jer im daje

32 Interdenominacijsko tijelo koje je u to vrijeme okupljalo različite prote-stantske crkve (op. urednika).

33 Eng. Dissenter, odnosi se na one koji su se zbog neslaganja s uvjerenjima Engleske crkve odvojili od nje (op.prev.)


slobodu širenja Pusejizma34 u njihove prezbiterijanske obitelji. Mudri su i znaju da jednom kad prezbiterijanac počne vjerova-ti kako nema razlike između tih dviju crkava, zapitat će se – pa na što ja to trošim, zašto bih podupirao odvojenu crkvu, zašto se ne bih pridružio Engleskoj crkvi? Ako nas prozelitizam sme-ta, ne možemo nikoga drugoga kriviti osim same sebe. Da smo bili vjerni vlastitim načelima, ljudi bi nam ostali vjerni. Ta opća ravnodušnost prema prezbiterijanstvu koja je posljedica našeg nepoučavanja, ostavila nas je otvorenima naletima svakojakih sljedbi koje nam se suprotstavljaju, a koje u tome uvijek mogu naći odobravanje i suradnju nekih od nas. To je Prezbiterijan-sku crkvu Irske učinilo svojevrsnim crkvenim prezervatom, kojim se noga papista ne usudi kročiti, ali gdje svaki lovac koji nosi masku protestantizma može do mile volje odapinjati stri-jelu i nositi kući svoju lovinu. To što su katkada neki naši ne-promišljeni uhvaćeni u zamku lovaca, naša je krivica.

No, umjesto da žalimo i plačemo nad učinjenim propusti-ma, možda bi nam bilo bolje razmisliti na koji najbolji način možemo iznova govoriti i pristupiti prezbiterijancima. Moć za to leži u rukama službenika i oni mogu s tim početi čim će to htjeti. Službenici niti jedne druge denominacije ne mogu utje-cati na inteligentno društvo i pridobiti ih kao mi. Generalna skupština obuhvaća sve službenike u kraljevstvu i neki mudrac koji bi iskoristio svoj položaj u tom tijelu mogao bi u srca svojih slušatelja upisati velike istine te tako poslati impuls nekog na-čela koji bi se proširio do krajnjih granica nacije. Svaki slušatelj koji je tamo je strelica u ruci moćnoga čovjeka. Svaki službenik u djelokrug svoga rada pronosi ideje i načela o kojima se tamo govori, a u njegovim rukama ta ideja zaživi. Rašireni po cijelom

34 Edward Bouverie Pusey bio je engleski crkvenjak i vođa Oxfordskog po-kreta poznatog i pod eng. nazivom Tractarianism, jer su djeleći traktate željeli donijeti probuđenje u Engleskoj crkvi (op.prev.)


kraljevstvu, svaki naš službenik je neki specifi čan centar, oni sa svima u društvu dolaze u kontakt, od najvišega do najnižega čovjeka po inteligenciji, javno se obraćaju ljudima barem jed-nom ili dvaput godišnje, odlaze u obitelji i razgovaraju s njima kraj njihovog ognjišta, sudjeluju na javnim skupovima, pred-sjedaju obrazovanju mladih, daju svoj doprinos u novinama i časopisima, i na mnoge načine im je otvoren put do ljudskih misli i srdaca. Nepotrebno je reći da na taj način možemo imati i dobar i loš utjecaj. U našoj je moći oblikovati mišljenje naše zajednice te na taj način djelovati na šire društvo. Samo mora-mo biti jedinstveni za načelo i gorljivo ga zastupati da bi to na-čelo duboko usadili u duh našega kraljevstva. U ovom trenutku postoji toliko sposobnih u prezbiterijanskoj crkvi da bi, ako bi bili pravilno vođeni, mogli napraviti revoluciju religijskog po-imanja nacije.

Pod tim pretpostavkama, jasno je da bismo trebali samo energično zauzeti novi smjer djelovanja kako bi okrenuli mi-šljenje javnosti u korist prezbiterijanizma. Ne treba zabora-viti kako nam je kao službenicima evanđelja iskazano veliko povjerenje. A odgovornost tog povjerenja se najbolje iskazu-je time što se svaki čovjek trudi do kranjih granica njegovati onaj dio vinograda povjeren njegovoj osobnoj brizi. Revnost u drugim stvarima nikada ne može nadoknaditi nedostatke rada na ovom polju. Neka naši službenici nastave kao i do sada vjerno propovijedati evanđelje i neka zadrže čistoću vjere bez koje nema vjerskog napretka. Neka nastave u davanju primjera svojim životom i karakterom odražavati onaj čisti moral koji traže od drugih. Neka podvostruče, ako je to moguće podvo-stručiti, pozornost na ljude i neka neumorno nose poruku sva-kom ognjištu. Neka posjećuju bolesne, tješe one koji tuguju, podučavaju neupućene, suosjećaju sa siromašnima i potlače-nima, potiču misiju i pomažu svemu što za svoju svrhu ima promicanje dobre volje i dobrih vrijednosti. Neka se u svemu


podučavaju kako bi ugodili Bogu, kako bi bili radnici koji se ne trebaju stidjeti. Ali neka znaju kako ne služe ni crkvi niti sebi ako se ne trude da bi kroz propovijed i pouke u umove svojih ljudi duboko utisnuli načela karakteristična za prezbiterijansko crkveno uređenje. Daleko od toga, ne kažem da bi time trebalo nadomjestiti Kristovo evanđelje, već budući vjerujemo kako su i ta načela sastavni dio božanske objave, naša je dužnost kao vjernima, poučavati Kristove sluge. Ne mislim niti da bi svaku denominaciju trebalo sustavno napadati na ružan i nekršćan-ski način, ali mi se čini da ako će propovjednik govoriti samo o laganim stvarima i propovijedati samo ono što prija njegovom slušateljstvu, a neće govoriti o lošim stvarima izvan zajednice koje samo donose zlo, i ako će se namjerno ustezati reći bilo koji dio istine iz straha da ga ne proglase sektašem ili bezob-zirnim, tada prestaje biti Božjim slugom i postaje čovjekov slu-ga. Sve dok smo odvojeni od Engleske crkve, naš interes i naša dužnost bi trebala biti upućivati prezbiterijance zbog čega smo još uvijek zasebna crkva. Ako ćemo biti odvojeni iz znanja, a ne neznanja, tada to odmah postaje svjesno i racionalno sta-nje, a time i zastrašujuće nego ikada prije. Osobna privrženost službeniku je preslaba veza koja će ljude vezati uz crkvu, jer svaki dan bi ju u trenu mogla prekinuti smrt. Običajne veze, srodstvo, povezanost od malih nogu, iako nekada mogu biti zaista snažne, nisu toliko snažne da ne bi mogle biti slomljene, kao što nam to iskustvo često pokazuje. Ostaje nam to da svoju zajednicu učimo da se naša načela, koja su dio Božje riječi i koja su vrijedna poput samog zlata, odnose na sve Božje ljude. S vremena na vrijeme bi ih trebali podučiti tome što je prezbi-terijanstvo. Neka svaki službenik to čini kako god blago hoće, ali neka to čini vjerno i čvrsto. Neka ga od toga ne odvrati gun-đanje pogođenih ljudi u crkvi ili pak vika neprijatelja izvana, jer pacijent je najglasniji kada liječnik dotakne bolno mjesto. Neka svakom čovjeku da do znanja kako on sam vjeruje u na-


čela koja javno predstavlja te da su mu blizu srca. Neka ne čini poznatu grešku – širi mišljenje kako su naša osobita načela tri-čarije. Neka bude oprezan, ne suprotstavljajući se drugim kr-šćanima koji pak na svoj način žele napredovati u Božjoj slavi, niti pomaže, a niti potiče osobe koje se sustavno zgražaju nad onim što mi smatramo velikim i važnim istinama. I neka se ne boji toga da ga zovu zanesenjakom, jer što je zanesenjak nego posprdni naziv za čovjeka koji se usudi imati načela i koji je dovoljno snažan pokazati kako im je vjeran cijeli život? Jed-nom rječju, svi bismo trebali stremiti tome da prezbiterijanci po imenu postanu prezbiterijanci po uvjerenju.

Ravnodušnost prema prezbiterijanskim načelima je danas tako mlaka i odvratna i traži svojevrsno izlječenje. Što ja sma-tram najboljim i radim jest da uzmem udžbenik Božje riječi i javno i ponaosob poučavam ljude što je u biti prezbiterijan-stvo. Svoj kraj ćemo najsigurnije vidjeti ako prestanemo pro-povijedati o našim načelima i dozvolimo tim načelima nestati iz sjećanja svijeta. Ali ako želimo da ih ljudi znaju i cijene, vrlo jednostavno, i mi sami im moramo pokazati da ih znamo i ci-jenimo. Ako ta načela želimo utisnuti u današnje umove, ne smijemo ih prestati naglašavati. Stavovi koji neprestano dolaze s propovjedaonice, govornica i tiska, samom prirodom stvari ne mogu do vijeka biti uzaludni; možda ih većina na početku neće ni voljeti, ali oni će oblikovati i stavove onih ljudi koji su stariji i već izgradili svoje stavove. Dobro će se učvrstiti u umo-vima mladih ljudi koji su otvoreni razmišljanju, širit će se u sve većim krugovima i konačno će postati dio javnog mišljenja. Propovjedaonica je pravo mjesto za oglašavanje vjerskih istina. Za laž se ne treba truditi, ona se širi svijetom kao neko sjeme koje jesenski vjetar nosi po cijeloj zemlji, koje uspijeva izrasti i bez brige poljodjelca. Ali istina će se rijetko širiti sama jer ljud-sko joj srce po prirodi nije privrženo i sklono, na svakom kora-ku joj prijete neznanje i predrasude i stoga je namjerno treba


raznositi po svijetu. Korov raste sam od sebe, ali cvijetu treba sva vještina i briga koju joj vrtlar može pružiti. Laž prirodno niče u čovjeku, bez njegovog truda, ali istini je potrebna neka dobra ruka koja će ju posaditi i zalijevati te je izložiti suncu. Od svih istina, ljudi su najmanje zainteresirani za vjerske istine i kako bismo onda mogli očekivati da se ova istina širi takvim svijetom bez pokretačke sile s propovjedaonice. Ne znam, to mi je nezamislivo. Onaj koji na pravom mjestu i u pravo vrije-me izrazi i objasni svoja načela te uvjeri druge kako on u njih vjeruje i cijeni ih, prije ili kasnije će pridobiti obraćenike na njegova uvjerenja nego čovjek za kojega se zna da nešto vjeru-je, ali uvijek o tome šuti. Drugi će se početi pitati je li on uopće to i misli, a tako nikada neće nikoga pridobiti.

Ako želimo prezbiterijanstvo u cijeloj Crkvi, tada svijetu moramo reći koliko smo privrženi i koliko smo vezani uz svoja načela. Ne bismo se smjeli dvoumiti između toga hoćemo li pri-stati uz jednu sljedbu, a pomagati drugoj. Trebali bismo presta-ti biti ravnodušna i hibridna generacija – prezbiterijanci samo po imenu. Ovo nije vrijeme za nedosljednost i sumnju, već za odluku, energičnosti i djelovanje. Prezbiterijanstvo bi se treba-lo pokrenuti. Interesi naše denominacije pate svaki čas kada ne poduzimamo ništa u tom smjeru. Oklijevanje i tromost su pri-jetnja izumiranju naše denominacije. Sa svake propovjedaoni-ce koja postoji kod nas, smjesta bi se trebalo naglašavati prez-biterijanstvo. Kada bismo kao denominacija bili vjerni Božjim istinama, kada bi ljudi razumjeli i voljeli naš ustroj, kada bismo javno prozivali otpadnike s porugom i omalovažavanjem, kada bismo nametali svoje prezbiterijanstvo i pokazivali drugim kršćanima da je ono utemeljeno na Svetom pismu i koliko je snažno, kada bismo pridobili svoje prijatelje da nas slijede, a neprijatelje da nas se boje – tada bismo znali što znači ponositi se i dičiti našim načelima. Propovijedali bismo ih i poučavali sve dok ih ljudi ne bi znali sricati k’o abecedu, a nevoljki svijet


bi ju morao slušati. Crkva koja zaboravlja isticati i poučavati svoja specifi čna načela, u ovom svijetu ima samo patnju; njena djeca su hladna prema njoj i kada bude pred izumiranjem, tek nekolicina će ju oplakivati. Ali Crkva koja trese svijet svojim uvjerenjima i koja se ni silom ni milom ne da ušutkati – to je Crkva koja će imati mnoge ljute neprijatelje, ali i mnogo toplih prijatelja – mnogi će ju mrziti, ali bit će i onih koji je vole i koji su spremni umrijeti za nju. Može se svašta govoriti protiv nje, ali ostat će vjerna Božjoj istini, i imat će svece i mučenike, a kad bude vrijeme, bacit će svijet na koljena.

Na kraju se obraćam prezbiterijancima. Ova knjižica je doš-la na svijet prvenstveno zbog vas, kako biste znali na kojim bi-blijskim osnovama se temelji prezbiterijanski oblik crkvenog ustroja, te kako si ona više od bilo koga drugoga može prisvajati naziv apostolska. Sam sam se isprva dao u ovo istraživanje zbog sebe i svoga zadovoljstva, no kasnije mi se učinilo da bi put ovih saznanja, koji se meni učinio tako jasnim i uvjerljivim, mogao biti od pomoći drugima koji, kao što sam i ja htio, žele znati što Krist misli o ovoj kontroverznoj temi. Kad sam se upustio u samo istraživanje, bojao sam se što će biti ako se ispostavi da je vlast u crkvi kojoj pripadam suprotna Božjoj volji. Ti strahovi mi uvelike potječu od čitanja uvjerljivih prezentacija i tvrdnji samouvjerenih Neovisnih pisaca, i priznajem, da sam samo bio slušao njihovo hvalisanje, a bez da sam sam proučio Sveto pi-smo, vjerojatno danas ne bih bio prezbiterijanac. Ali za mene je uvijek bilo pravilo – ni jednoga čovjeka ne zovi gospodarem, a sva mišljenja u vezi vjerskih stvari temelji isključivo na Božjoj riječi. Svjetlo sam tražio na Izvoru Svjetla. Tražio sam vodstvo Božjega Duha. Išao sam u Božju riječ, uspoređivao odlomke, i pokušao doći do apostolskih načela. Postojeće oblike crkvene vlasti sam stavio nasuprot Biblije i proučavao ih svjetlom koje svijetli iz Božje svjetiljke. Kako ne bih propustio ni jedan bitan odlomak u Pismu, i kako mi niti jedan važan argument ne bi


promakao, čitao sam najveće protuargumente koje postoje na prezbiterijanstvo i proučio sam prelaturu i Neovisnost, kako su je predstavili neki njihovi najvještiji zagovornici. Zaklju-čak je da sam uvjeren kako je prelatura u potpunosti ljudski sustav – načinio ju je čovjek, od glave do pete. Drago mi je da Neovisnost, u onome u čemu se razlikuje od prezbiterijan-stva, nije toliko pogrešna koliko manjkava te da se neke stvari “trebaju pospremiti na svoje mjesto”. Također čvrsto vjerujem kako je prezbiterijanski oblik crkvene vlasti bliži apostolskom obliku crkvene vlasti nego ijedan drugi. Kad bismo posvetili pozornost svim argumentima što idu u prilog ovog crkvenog poretka, napisali bismo debelu knjigu, no kako ljudi rijetko čitaju debele knjige, smatrao sam pametnijim odmah pisati o samoj srži problema, predstaviti biblijsko stajalište o toj stvari i omogućiti vam da sami za sebe prosudite. Nastojao sam biti kratak, tako da imate vremena to pročitati, i jasan, kako bi i najjednostavniji među vama to mogao razumjeti. Namjerno sam izbjegavao neku složenu studiju i zamršene argumenta-cije te sam vam htio pokazati činjenice iz Božje riječi koje se odnose na ovu temu – odvesti čitatelja do onog čistog izvora i dozvoliti mu samom zagrabiti vode. Sad vas pozivam na pro-matranje svih ovdje izloženih dokaza, pogledajte jesam li krivo citirao tekst, krivotvorio činjenicu, iskrivio svjedočanstvo ili koristio Sveto pismo izvan njegovog jednostavnog i prirodnog konteksta. Strogo preispitajte predstavljeni način razmišljanja najpoštenije i najiskrenije što možete, dajte Božjoj riječi težinu koja joj pripada, i uvjeren sam da ćete i vi kao i ja uvidjeti da sva apostolska načela crkvene vlasti nalazimo samo u prezbi-terijanskim crkvama. Vjerojatno vam to nešto znači; spoznaja da je ta crkva s kojom ste već od djetinjstva povezani – u čijem krilu su voljeni prijatelji, koji su sada u nebu, našli put spasenja i gdje su naučili životne lekcije – i čije pjesme i bogoslužja odišu spomenom na mučenike – da se vlast te crkve, kao i doktrina i


njeno slavljenje temelji na Božjoj riječi. Ako je to tako, važa je dužnost svesrdno je i dosljedno pomagati kroz život, odlaziti u njeno svetište, slušati pouke i korisno sudjelovati u bilo kojem dijelu njenog života. Moguće je biti prezbiterijanac, bez da ste kršćani, kao što je moguće biti kršćanin bez da ste prezbiteri-janac. Vjerujte mi, najbolje je biti oboje. Neka vam Kristova žr-tva tješi dušu, čvrsto se držite svake istine u Božjoj riječi, mali i veliki. Ne potičite lažne suprotne stavove, ne skrivajte svoju privrženost prezbiterijanskim načelima. Nastojte častiti sustav kojem pripadate, ljubeći Krista, živeći časnim i skladnim ži-votom da bi marljivim nastojanjima zaslužili ime po kojem su se u nekim boljim vremenima isticali Božji sveci – “izabrani narod, revan u djelima ljubavi.” (Titu 2,14; op.prev.)

WESTMINSTERSKA ISPOVIJEST VJERE

POGLAVLJE 31 – O SINODAMA I VIJEĆIMA

I. Za bolje upravljanje Crkvom i njenu izgradnju, trebale bi postojati skupštine koje inače zovemo sinodama ili vijećima.

II. Crkveni upravitelji sazivaju Sinodu službenika i dru-gih sposobnih osoba koje će konzultirati i s kojima će se posavjetovati u duhovnim stvarima. U slučaju da su crkveni upravitelji javni neprijatelji Crkve, tada se Kristovi službenici, mogu sami, po svojoj dužnosti, ili zajedno s ostalim osobama koje su delegirale crkve, sa-stati na takvim skupovima.35

III. Dužnosti sinoda i vijeća su rješavati kontroverzna pi-tanja vjere, pitanja savjesti, donositi pravila i smjernice za bolje javno štovanje Boga i upravljanje Njegovom Crkvom, zaprimati pritužbe u slučajevima lošeg ruko-vođenja i u vezi sa spomenutim utvrditi: koje se odred-

35 Na početku je Škotska crkva smatrala da se neki ovdje navedeni dijelo-vi odnose isključivo na crkve koje nisu osnovane ili ustrojene po pitanju vlasti.

DODATAK 1


be i odluke, ako su u skladu s Božjom riječi, trebaju bogobojazno i ponizno poštivati, ne samo zbog toga što su u skladu s Božjom riječi, već i zbog sile koja ih je donijela – Boga koji ih je zapovijedio i imenovao u Njegovoj Riječi.

IV. Sve sinode i vijeća od apostolskih vremena, bilo opće ili specifi čne, sklone su pogriješiti ili su pogriješile; sto-ga njih ne valja uzimati kao pravilo vjere i prakse, već ih se smatra kao pomoć za oboje.

V. Sinode i vijeća se bave i odlučuju isključivo crkvenim stvarima, ne miješaju se u građanske poslove koje se tiču državne, osim u iznimnim slučajevima kada su za to zamoljene od strane građanske uprave. Tada to rje-šavaju ponizno, u ulozi savjetnika.

Th e Westminster Confession of Faith, poglavlje 25, 30, također Th e Form of Presbyterial Church Government .Th omas Witherow, “Th e Form of the Christiane Temple”.James Bannerman, Th e Church of Christ (2 toma) (Banner of Truth).R. B. Kuiper, Th e Glorius Body of Christ (Naber of Truth).Ian Murray (ed.), Th e Reformation of the Church (Baner of Tru-th).Th omas M’Crie, Th e Unity of the Church (Presbyterian Herita-ge Publications).R. L. Dabney, “Prelacy a Blunder”, in Discussions: Evangelical and Th eological, tom 2 (Baner of Truth).

DODATAK 2

Documents

Apostolska crkva