Anne i Serge Golon - Andjelika 02

8/13/2019 Anne i Serge Golon - Andjelika 02

http://slidepdf.com/reader/full/anne-i-serge-golon-andjelika-02 1/286

Anne i Serge Golon



SADRŽAJ

PRVI DIO: DVOR ČUDESA..............................................................3

01. Pariška noć .......................................................................................4

02. Dvoboj na groblju Saints-Innocents .....................................................9

03. Anđelika u Calembredaineovoj vlasti · Jeziva smrt fratra Bechera ............19

04. Život prosjaka u kuli Nesle..................................................................29

05. Anđeliku progoni policajac Desgrez ......................................................41

06. Ja sam vjetar....................................................................................51

07. Šetnja na Novom mostu.....................................................................56

08. Želja za Amerikom.............................................................................62

09. Ivan Truli, trgovac djecom..................................................................64

10. Anđelika traži svoju djecu...................................................................68

11. Florimond kod Velikog Matthieua .........................................................74

12. Bitka na Sajmištu Saint-Germain.........................................................75

13. Anđelika u Chateletu ..........................................................................83

14. Cantor u ciganskoj čergi .....................................................................86

15. Dramatična noć u Jazbini Velikog Coesrea.............................................92

16. Utočište kod gazde Bourjusa ...............................................................9817. Bludna noć u Velikom Chateletu ..........................................................101

DRUGI DIO: GOSTIONICA "CRVENA KRINKA" .........................106

18. Anđelika se udružuje s gazdom Bourjusom, pečenjarom.........................107

19. Cvjetarlce na večeri kod gazde Bourjusa...............................................114

20. Ponovo u Louvreu · Susret s Barkarolom ..............................................124

21. Anđelika kod Drvoguza.......................................................................13022. Gostionica "Crvena Krinka" postaje glasovita ........................................135

23. Kombinacije s čokoladom · Majordom Audiger udvara Anđeliki ................143

24. Audiger zaprosio Anđeliku u mlinici u Javelu.......................................... 149

25. Anđelika se zaljubljuje u Stihoklepca....................................................158

26. Mali rat zbog obrtnica.........................................................................165

27. Krvave orgije u "Crvenoj krinki" ..........................................................167

28. Tko li je ubojica malog prodavača? ......................................................174

29. Anđelika očajem obuzeta....................................................................186

30. Grubost i pohota policajca Desgreza ....................................................190



TREĆI DIO: GOSPOĐE IZ ČETVRTI MARAIS ..............................199

31. Čudne izjave kobasičara s trga Greve...................................................200

32. Anđelikine trgovačke sposobnosti ........................................................205

33. Napad drskog sluge · Markiz de Montespan zaštitio Anđeliku...................210

34. Princ de Conde predlaže Anđeliki da mu postane ljubavnicom..................21735. Susret s Hortenzijom · Senzacionalna partija hoke.................................224

36. Radosti i tuge u palači Beautreillis · Joffreyeva sablast............................230

37. Tajne i otrovi u četvrti Marais..............................................................235

38. Raymond savjetuje Anđeliki da očara Filipa du Plessisa...........................240

39. Častohlepni snovi · Posjeta vračari la Voisin ..........................................243

40. Opasna izjava ljubavi .........................................................................248

41. Molines sastavlja ugovor o braku.........................................................255

42. Molinesove čudne riječi o grofu de Peyracu ...........................................261

43. Lica iz prošlosti..................................................................................26244. Audigerova drskost............................................................................263

45. Oproštaj s Desgrezom........................................................................265

46. Povratak u Poitou ..............................................................................268

47. Anđelika brani svoju djecu od Filipa .....................................................272

48. Surova bračna noć.............................................................................274

49. Anđelika se ne predaje .......................................................................279

50. Anđelika pred kraljem ........................................................................280



DVOR ČUDESA



1.

PARIŠKA NOĆ

Noćas se Parizom provlači mrmor kopnjenja. Snijeg se topi po krovovima i duž

streha. Mjesec, mokar i žut, mrgodno motri oblake što prolaze ispred njega.Na trgu Greve se na sladunjavoj mjesečini njiše novi obješenik. Sat na tornjuGradske vijećnice odbija vrijeme. Pred malim Bogorodičinim kipom uguranimizmeđu dvije šunke, kobasičar, zajedno sa ženom i djecom, niže devetnice, usvom dućanu.Štakori glođu u zidovima ili kroz blatnjave ulice, bezglavo jure zalijećući se u nogeokašnjelim prolaznicima koji uz povik straha suču mačeve iz korica.Momak i djevojka, građanskog porijekla, izlaze iz Palače de Bourgogne1 izabrinuto zure u mračne ulice. Prilazi im džeparoš Zeba i nudi usluge svog fenjera.Zaradit će tako koji novčić prateći ih do trga Vosges. Dakako, ukoliko uz put nesretne kojega od svojih drugova protuha. Tada će bez po muke ovaj građanski parolakšati za kesu i ogrtače i poći zatim pod ruku do groblja Saints-Innocents, gde je Veliki Coesre, kralj šatrovaca, zakazao zbor svojih podanika.U svom skloništu u predgrađu Saint-Martin Veliki Coesre se sprema da se uputimeđu svoje podanike. Njegov idiot Balonja, složio je u svoja kolica mekegospodske ogrtače što ih je nekoliko lopova donijelo sa svojih krstarenja. Njegovvrhovni savjetnik, Sjedobradi, obavještava ga da valja riješiti vrlo osjetljiv spornastao između dvojice prosjačkih vođa: između Calembredainea koji nastavaunutar nekadašnjih opkopa zamka Nesle i Rodogonea Ciganina, koji stanuje upredgrađu Saint-Denis. Calembradaine je jači jer je on svoju moć pružio nad svimpariškim mostovima, nad vratima univerzitetske četvrti i nad obalama Sene, ali iRodogoneova je moć strašna jer on iza sebe ima sve cigane u gradu i svetamnopute gatare.Jezivi čovuljak Ivan Truli vraća se pustim ulicama držeći čvrsto uza se jednodijete. Platio je za nj dvadeset groša jednoj dadilji u "La Couche", gradskomnahodištu iza Notre Dame. Djetetu nije više od šest, sedam mjeseci. Lako će muunakaziti nožice ili ga osakatiti i zatim ga poslati u prošnju s nekom od "markiza".Ukoliko ga prije toga ne prodadu vraču Lesageu i njegovoj mamici La Voisin.Njima su potrebna djeca; kolju ih za svoje crne mise. Ima vremena da se o tomeodluči… U posljednje vrijeme poslovi idu nešto bolje. Jest, upravo otkad je nestaloonog popa Vincenta koji je kupio djecu ispred vratiju kuća i slao ih bogzna gdje.Ivan Truli pospješi korak. Tu noć treba da se održi glavni sastanak podzemnebratije na groblju Saints-Innocents. Mora pošto-poto zgrnuti što više novca. Kaoda vremena nisu teška. Ali Rolin Klada je veliki princ i pravo je da mu se plaćadanak.Na trgu Vosges se pod jednim balkonom dvojica tuku u dvoboju, a pod drugimnekoliko mladića pjeva serenadu.Arthemisa, Roxana, Gliceria, Grisolina, lijepe kurtizane u gradskoj četvrti Marais,stoje nalakćene na prozore.

U predgrađu Saint-Antoine, u palači Beauvais, Kate Ćoravica, razgrće svoj krevetmladiću snažnih mišića, u kojega je tijelo glatko kao bjelekost, a brada se tekosula svijetlim maskom. Baš kao što je i željela. Ona će već tog pjevčića, što senespretno uzvrtio, pretvoriti u sjajnog ljubavnika. A uz to nema ni velikihzahtjeva. Gospođa de Beauvais s tugom u srcu misli na vojvodu de Guisea koji joj

je velike novce izmamio, pa i na markiza d'Olonea koji se prošlog mjeseca oženio.To ju je sjetilo okrutnog pamfleta "Povelja o mezimčetu" što ga je o njoj napisao

1 Hotel de Bourgogne nekad rezidencija kraljeva. U vrijeme ove priče neka vrst kazališta.



onaj prostak Bussy-Rabutin2 za kojega svi tvrde da je vrlo duhovit. IzmeđuOlonea i Guisea nalazi se Strvinac Beauvais. U tom gradiću, smještenu u nekakvoj jarugi, zbog čega u njemu vlada vječita polutama, zgrade su vrlo ružne. Ne trebase čuditi što su se plemenite i zaslužene osobe zaustavile na tako neprivlačnumjestu ako se zna da je kroza nj vodio glavni put do grada Gospođe Ane, gdje seodvijala sva trgovina dok se gradila Tvrđava Luj.Otkako je ova Tvrđava stekla svoja prava, upravu gradića Beauvaisa nisu više

imali u svojim rukama značajnije osobe, već svijet niskog porijekla i neznanci kojegrad uzdržava, mada nisu vrijedni svih onih novaca što se na njih troše. Ali tajsvijet se stara da pješadiju održi u najboljem stanju…Gospođi de Beauvais umalo nije iscurilo i ono jedino oko od pustog plača, a LujXIV je poslao Bussy-Rabutina po treći put u Bastilju.Nešto podalje tvrđava Bastilja spava na dnu noći kao ogromna morska neman nadnu mora. Na bedemima vojnici zvučno šmrcaju dok se žuti mjesec zrcali u broncimalih topova. U zatvorima, zaboravljenim zatvorenicima dolaze u posjete štakoricrvenih očiju. U svojoj ćeliji gospodin de Bussy-Rabutin piše kralju poslanicu ustihovima moleći ga da mu oprosti, dok njemu njegova rođakinja gospođa deSevigne piše iz svoje palače u Templeu: "Eto vas ponovo u zatvoru, dragi i jadnirođače. Danas sam vidjela vašu kćerku. U dobrom je raspoloženju kao da vas vidisvakog dana, a mudra je kao da vas nikada ne vidi…" U ulici Tourette Ninon deLendos piše gospođi de Sevigne da bi preporučila udovicu Scarron: "Ona je, vrloskromna žena koju biste vi mogli u svojoj kući upotrijebiti da prenosi naređenjasobaricama i slugama. Na nesreću lijepa je kao anđeo, a duhovita da u čudurazjapite usta. Nijedna je žena neće iz bojazni da je svi ljudi ne požele…" Pošto jepečatnim voskom zapečatila svoju poruku kurtizana se rasteže i zijeva. Neće lionaj strašni markiz de Saucourt, koji je onim svojim licem obajsanim životnomradošću i svojom neutoljivom požudom uspio rasplamsati strasti u svimgospođama, prezirno odbiti draži lijepe Ninon de Lenclos? Već je pozno, a on jošnije stigao. Pa ipak, rado bi se bila prepustila toj silovitoj igri. Stigavši nedavno uPariz, Saucourt je brzo izbio na glas zbog svog faunskog temperamenta. Madazamuckuje, toliko je poduzetan u ložnici da ga se žene čak pribojavaju.Ninon podilaze srsi straha i naslade. "Ah!" uzdiše. "Samo da mi je okusiti noviužitak!" Prelazi u svoju kupaonicu gdje je čeka puna kada tople vode iz koje seširio miris naranče. Na mramornoj ploči stola sobarica je poslagala prašak saCipra, mirišljive masti iz Firenze i Rima, ličila iz Španjolske, mirise iz Nice iGenove, djevičansko mlijeko, kravlju mokraću, posude u kojima izgaraju mirisi…Netko grebe dolje u dvorištu, na vratašcima. On je…Gospođa Scarron snatri u svom uskom krevetu, pod zaštitom bedema Templea.Okrene se i tiho cvili. Sanja da je sigurna ruka miluje. Naglo se trgne iza sna jer je u mraku čula cerekanje Scarrona, bogalja. Zašto sada, kad je on mrtav, strepisjećajući se njegovih milovanja! Dok je bio živ, nije se bojala i nije joj bilo

dosadno pored njega. Drugi su ljudi često vrlo dosadni. Ali otkako je umro svi jegledaju sa sažaljenjem i gađenjem zato što je bila ženom onoga čovjeka. Sjeti sekako ju je on ponekad vukao svom ležaju… Istina, nije se otimala, a nije biloneugodnije no s mnogim drugim muškarcima…Ali kako da pred očima svijeta zbriže tragove tih sjećanja koje nitko ne pozna…Sutra će, čim svane, u crkvu, na misu, a poslije će krenuti u Louvre da kraljupreda molbu. Kralj Luj XIV trči po krovovima Louvrea. A evo zašto: njegovoveličanstvo se htjelo pošto-poto izjednačiti s markizom de Saucourtom. Nije muviše dovoljno da infantkinja, njegova supruga, podiže na nj svoje modrezaljubljene oči, da mu gospođa de Soissons dobacuje plamteće poglede i da mu segospođa d'Orleans, lukava Henrietta, drsko osmjehuje. Kralj je bacio oko na

gospođicu La Mothe-Houdancourt, kraljičinu dvorsku gospođicu. Ali večeras,

2 Bussy-Rabutin (1618-1693) francuski pisac.



uputivši se svojoj dragani u odaje dvorskih gospođica, Luj XIV se našao sučeliceodlučnoj odbrani stroge gospođe de Navailles.Pošto je bijedno udario u odstupanje, njegovo veličanstvo je u svom kabinetusazvalo Veliki ljubavni savjet u čijem su se sastavu nalazili, vojvoda de Lauzun,markizi de Guiche i de Vardes, i kraljev osobni sobar, Bontems.De Lauzun poznaje dobro mjesto. On tvrdi da se do odaje lijepih djevojaka možestići jedino olukom, a poslije toga dimnjakom.

- Nekako mi se ne sviđaju takve ljubavne vratolomije - uzdiše kralj pomalo uneprilici.Ali Peguilin, vojvoda de Lauzun, ga hrabri. Naposljetku, Veliki ljubavni savjetdospijeva na krov kroz vidjelicu na krovu. Put kojim im je proći nije ni širok nisiguran.- Ide sve kao po loju - primijeti kralj. - Ali za svaku sigurnost, ja ću izuti cipele iponijeti ih.Bontems cvili: - Oluci su vlažni pa će se njegovo veličanstvo prehladiti.- Kad se vratimo u moj kabinet, okrijepit ćemo se prženim kruhom i vinom -odgovori kralj.- A sad se krovom moramo probiti do dimnjaka - objašnjava de Guiche kojioprezno ide naprijed i istražuje teren.- Do vraga! - mrmlja kralj dohvativši se dimnjaka.- Ali ono najgore tek predstoji - ceri se de Vardes koji već polako uvlači u dimnjakljestvice spletene od konopa.- Naprijed, sire - Peguilin veselo bodri kralja - stigao je trenutak za juriš. Ja ću seprvi probiti u tvrđavu.- U redu, ali nemojte u njoj zasjesti kao pobjednik.- Ne bojte se, sire. Čekat ću da se najprije vi ukonačite.- Ja ću ostati na bedemu tvrđave - kaže markiz de Vardes - neće biti previšedvojica da drže ljestvice. Zajedno s Bontemsom se prihvaćam te dužnosti.Peguilin de Lauzun koji se gotovo već sasvim bijaše spustio u otvor dimnjaka,izviri napolje svojim gaskonjskim nosom.- Otkako je de Vardes osvojio groficu Soissons, ograničio se samo na tu tvrđavu.- Koja je svima otvorena - dometne kralj.Markiz de Verdes čeka da njegov preuzvišeni gospodar nestane kroz otvor da bipotom slegnuo ramenima. Uz Bontemsovu pomoć čvrsto drži ljestvice od konopakoje se tresu pod težinom onih što silaze. Mjesec zašao za oblak te je dostamračno.De Vardes podiže usne nad zube i naceri se kao pas kad hoće da ugrize. Radi sebaš o grofici de Soissons, onoj kurvetini! Ali svetog mu Denisa, zašto ga proganjasjećanje na onu drugu ženu, onu sa zelenim očima? Glupa pripovijest, zaista!U stvari, gospođica La Mothe-Houdancourt nije očekivala posjetu Luja XIV, a jošmanje je Peguilina očekivala jedna druga dvorska gospođica kojoj čak ni imena

nije znao. Ali ništa nije slađe od ljubavi i nitko se ne miri tako brzo sa sudbinomkao dvorske gospođice.Gospođica La Mothe stavi brzo ruku na usta da bi zadržala krik spazivši predsobom svog kraljevskog ljubavnika, crnog kao da je dintnjičar.Nije čuti ni najmanjeg šuma, ne podiže se ni najmanji uzvik. Ne zaboravimo da slijeve strane, iza vrata, dopire hrkanje gospođe de Navailles, a da su nadesnovrata kraljičine sobe.Kraljica leži sama u svom velikom krevetu, čeka kralja i trudi se da se odrve snukoji je sve više obuzima. Kralj često radi dokasna u noć.Infantkinji Mariji Terezi se čini da uvijek na nj čeka. Uza sve on je uvijek vrlopažljiv i lijep da ljepšega ni u snu ne može poželjeti.

Marija Tereza se podiže na lakat i promatra kako se u polumraku sobe vrzmajudvije male prilike: njezin patuljasti par; oni su uvijek tu, vjerni i nespretni, tužni ismiješni, i jedno pored drugog leže u nekom od kutova zajedno s njezinimpsićem.



Kraljica zamoli patuljčicu da joj donese šalicu vrlo guste čokolade sa stučenim jajem i slamčicu uz to. Polako će srkati tu tekućinu i pri tom mislila na Španjolsku.Kralj je u zagrljaju gospođice La Mothe-Houdancourt. Ljubi je u njezino mlado licei svu je ogaravi garom dimnjaka.Peguilin je, međutim, dosta uznemiren. Velike svijetle i ustrašene oči njegovedvorske gospođice te njezino otimanje, odjednom ga zabrinuše. A nije li, možda,prvi što će uputiti u ljubavne tajne ovu divnu saksonsku figuricu krhkih udova,

koja se otimlje njegovu zagrljaju?- Recite mi, srećo moja - šapuće joj u uho - da niste možda još uvijek djevica?Nevinašce mu se nato grohotom nasmija u lice. Hajde, hajde, već će se nekakosporazumjeti. Ona mu se ruga, eto to je. On i ne misli da gore na krovu de Vardesi Bontems zijevaju i drhte od hladnoće pridržavajući ljestvice od konopa i da jevrijeme dragocjeno. Mora iskoristiti priliku, do đavola! Hm, već ide bolje. Curica jeupravo divna. Čudno da je prije nikad ne bijaše primijetio. Uza sve to, ima dojamda je poznaje vrlo dobro, a njezin mu smijeh zvuči prisno, poznato.- Recite mi svoje ime, čedo moje malo - moli je on prije no što će je napustiti.Ona ga lukavo gleda.- Prije mi vi recite svoje.- Pobogu, ja sam Peguilin. Zar me niste prepoznali?Ona se ponova nasmije.- Peguilin, dimnjičar!A zatim i ona djetinjom ozbiljnošću pristaje da mu kaže svoje ime:- Zovem se Marija Agneza de Sance.

U svojim odajama u Louvreu gospodin Mazarin osjeća da mu se primiče posljednjitrenutak. Danas je naredio da ga ponesu do palače u Novoj ulici na Malimpoljanama, gdje je obišao divnu biblioteku u kojoj je Gabriel Nause sakupiotrideset i pet tisuća primjeraka dopremivši ih uz veliki trošak iz Nizozemske,Flandrije, Engleske ili Italije. Poslije toga su ga odnijeli u njegove ogromnekonjušnice kojima se stranci dive kao osmom čudu svijeta. On se smješkaogledajući prekrasne podsedlice svojih mazgi. Vezovi su na njima tako čudesnoizrađeni da su mu neki redovnici stalno dodijavali ne bi li im ih on prepustio danjima ukrase oltare u svojim crkvama.Vrativši se u Louvre s te šetnje, kardinal je izgubio svijest. Smrt nije daleko, on tovrlo dobro zna. Sad mu je napustiti sve te divne stvari koje su ga stajale tolikihnapora i poniženja.Pored, kamina, gospodin Colbert, njegov prvi sekretar piše nešto na malomstoliću. Guščije pero škripi po papiru.Posljedni gosti što su se do kasna zadržali u apartmanima gospođe de Soissonsnapustili su Tuileries pošto su svijeće već gotovo dogorjele. Pijanci se vukuulicama predgrađa Saint-Honore. Uz put buče i udaraju po vratnicama dućana i

gase ulična svjetla.A gospođa de Soissons kojoj svijest muti slatka omaglica zbog popijenog vina,odlazi u svoju sobu. Zahvaljujući njoj, Louvre je konačno blistao u raskoši i sreći.Svaki dan ples i svečanosti. A po noći… uživanje u ljubavi. Krevet OlympijeMancini, vojvotkinje de Soissons, nikad nije prazan. Uza sve to, oblačići sitnihbriga ponekad prekriju čelo lijepe Talijanke. De Vardes? Hoće li je se zasititi …?Pošto je morala prepustiti kralja čarima svoje nepodnošljive sestrice Marije,Olympija je bila ponosna što je uspjela osvojiti i ukrotiti de Vardesa, onu zvjerkuokrutnog osmijeha… Ali od nekog vremena izgleda rastreseno, odsutno. Skupljasnagu. Nije više bio previše osjetljiv na njezina zabadanja i njezine ljutnje.Mora poći do glasovite vračare La Voisin da se s njom malko posavjetuje. Ona će

joj otkriti ime suparnice. A ako takva zaista postoji, toj nema života… Naposljetku, je li de Vardes vrijedan svih tih briga! Ta ona želi osvojiti kralja! Valjda se većzasitio svoje dosadne ženice, infantkinje koja još ni riječi nije znala kazati nafrancuskom i koja slijepo sluša savjete svog jezuitskog ispovjednika. Ta neće





Noćni Pariz je sjajno razbojište grabežljivaca koji prolaznicima skidaju ogrtače,otimaju kese i uz to ih premlate ili otprave na bolji svijet, noćni Pariz je sjajnorazbojište razvratnika koji ispadaju iz krčama i javnih kuća držeći se za ruke ipjevajući. Noćni Pariz je razbojište razbojnika, sretnih i slobodnih. Oni noćuprovaljuju kroz prozore, obijaju brave i pokupe sve što im dopadne ruku.Nedaleko od Novog mosta nekoliko kavgadžija napada nenaoružana čovjeka.Drugi se sabljom brani sam od četvorice najmljenih ubojica.

Le Petit, pjesnik s Novog mosta osluškuje i prepoznaje drage noćne šumove svogagrada: šištanje lopova, zveckanje mačeva, viku pijanaca, jauke nesretnih žrtava injihovo dozivanje u pomoć, osluškuje i smješka se svoj toj zbrci u koju se svremena na vrijeme umiješa kreštavi glas prodavača oblatni ili duhana,neosjetljivi svjedok, a možda i sukrivac tih zločina.Noć zaista nije topla. Sa Sene se podigao oštar vjetar. Claude Le Petit klizne izsvog zaklona. Odlazi pred vrata krčama i pečenjarnica da se naužije mirisapečenog mesa.U ulici Dolina bijede se nalaze pečenjarnice. Iako je već kasno, ulica je dobroosvijetljena, a na ražnjeve nabodeni pilići uz pucketanje se okreću u dnu svakepečenjarnice.Jedino posljednja u tom nizu pečenjarnica je zamračena i u njoj nema nikoga.Gospođa Bourjus, gazdarica, umrla je večeras od crnih kozica. Gazda Bourjusplače pored njezina uzglavlja, u velikoj sobi na katu. Nećak, Louis Chaillou,smušeno momče što je nedavno kod njega osvanulo iz Toulouse, gleda ga sdrugog kraja stola gdje stoje dva svijećnjaka i grančica šimšira u sudu punomposvećene vode. No pođimo dalje, gdje je toplije i veselije. Birtije i pečenjarnicesu zvijezde pariških noći, spilje mirisne i tople. U ulici Jednoroga nalazi se "Češer",a u Vlasuljarskoj ulici se smjestile krčme "Lavlja jazbina" i "Dobri dječaci", dok seu Ulici loših dječaka nalazi pečenjarnica "Bogati radnik". Krčme "Tri čekića", "Crna jelengljiva", "Zelena rešetka" i još neke nalaze se u Ulici zumbula, gdje seokupljaju kapucini, celestini i dominikanci, među koje se umiješao, vansebnaizgleda, i fratar Conan Becher. On se trudio da u vinu zaboravi plamen lomače.

2.

DVOBOJ NA GROBLJU SAINTS-INNOCENTS

Anđelika je kroz okno netremice motrila lice fratra Bechera. Nije se uopćeobazirala na rastopljeni snijeg što joj je s krova padao po ramenima. Stajala je tu

u gluhoj noći, pripijena uz prozor krčme "Zelena rešetka".Fratar je sjedio netremice se zagledavši u daljinu i pijuckao iz kositrena vrča što jestajao pred njim.Anđelika ga je jasno vidjela usprkos debelu staklu prozora. Unutrašnjost krčmebijaše malko zadimljena. Fratri i svećenici, koji su predstavljali glavne goste u"Zelenoj rešetki", nisu pušili lulu. Dolazili su ovamo da štogod gucnu, a nadasveda bi igrali damu3 i da se kockaju.Mlada žena, uza sve to što je bilo vrlo hladno, nepomično i tvrdoglavo se držalasvog mjesta u čeki. Odjeća je na njoj bila jadna, sirotinjska, od grubog parheta.Glavu joj je pokrivala lanena kapica.Međutim, kad bi se vrata krčme otvorila i snopom svjetla obasjala prag, moglo senazrijeti njezino profinjeno lice izvanredne ljepote i vrlo blijedo, što je sve doneklebilo dokazom da je žena bila plemićkog porijekla.

3 Dama – vrsta igre; nešto kao šah



Nije tome davno što je ova žena bila jedan od najljepših ukrasa raskošnog dvoramladoga kralja Luja XIV, gdje je plesala u zlatom izvezenoj haljini, okruženablistavim pogledima obožavatelja privučenih njezinom ljepotom.Zvala se Anđelika Sance de Monteloup. Kad joj je bilo šesnaest godina, roditelji su je udali za znatnog velikaša iz Toulouse, grofa Joffreya de Peyraca.Koji su je to strašni i nepredvidivi putevi sudbine doveli tu, u ovu noć bijede, danagnuta nad oknima jedne krčme vreba čovjeka na kojega se ustremila sva

njezina mržnja?Osmatrajući crte lica zloćudnog fratra Bechera, Anđelika je ponovo proživljavalakrižni put posljednjih mjeseci, groznu moru u kojoj se mučila.Ponovo joj je iskrsavao pred oči grof de Peyrac, njezin muž, čovjek neobičan iprivlačan uza sve to što je bio bogalj na jednu nogu po čemu je i dobio nadimak:Veliki šepavac Languedoca.A bio je on, osim toga, i veliki učenjak, veliki umjetnik, veliki duh, jednom riječi usvemu velik. Pobuđivao je u drugima sklonost i ljubav i njegova, u početkurogobatna, nježna ženica, poslije se strasno zaljubila u nj.Ali je basnoslovno bogatstvo grofa de Peyraca izazvalo tuđu zavist.Postao je žrtva zavjere koju je i sam kralj, bojeći se moćnoga vazala, poduprosvojom moćnom rukom. Optužen kao vještac, grof je najprije bio zatvoren uBastilju, a zatim od nepravednih sudaca osuđen na lomaču, Anđelika je na trguGreve vidjela ovoga fratra kako na lomači spaljuje čovjeka kojega je ljubila!Vidjela je kako se plamen s lomače miješa sa zlatom sunčanih zraka u kristalnočistom jutru zimskog dana. Uspomene su bile još svježe.Svi su je napustili, ostala je sama, bilo joj je suđeno da netragom nestane, ona injezina dva dječaka.Drage njuškice Florimonda i Cantora sinuše joj pred očima. Vjeđe joj zatrepere.Načas joj pogled napusti okno i glava joj nemoćno klone.Ne plače li Florimond u ovom trenutku? Možda, je doziva? Jadni anđelak! Nemaviše ni oca ni majke…Ostavila ih je kod svoje sestre Hortenzije usprkos njezinu vikanju. Gospođa Fallot,žena državnog branitelja, drhtala je pri pomisli da u svojoj kući dade zaklonpotomstvu jednoga vješca. Bila je izvan sebe i otjerala je Anđeliku sa svog praga.Na sreću tu je bila Barba, služavka velikodušna srca. Njoj će se smiliti jadnisirotani…Anđelika ponovo živne. Ne, ona nije sasvim pobijeđena. Jer još nešto je moralaobaviti: fratar Becher mora umrijeti!Anđelika nije zadrhtala. Jedino ona je znala zašto redovnik Becher mora umrijeti.Za nju je on bio utjelovljenje svega onoga što je Joffrey de Peyrac za čitava svogaživota mrzio: ljudske gluposti, netrpeljivosti i ostataka srednjevjekovne sofistikeod koje Joffrey beskorisno branjaše nove nauke. Ali taj ograničen duh, koji sesasvim izgubio u mračnim i prapotopnim labirintima dijalektike, taj je duh slavio

pobjedu. Joffrey de Peyrac je bio mrtav.Ali prije no što će umrijeti on je pred glavnim vratima Notre Dame doviknuoConanu Becheru: - Conane Becheru, za mjesec dana naći ćemo se pred Božjimsudom!Mjesec je bio na izmaku.- Griješiš, curice, što noćas tako dugo stojiš na nogama. Zar nemaš novčić od petfranaka da ga potrošiš unutra?Anđelika se okrene u potrazi za stvorom koji joj bijaše uputio te čudne riječi, alinikoga ne opazi. Odjednom se mjesec probije između dva oblaka i ona primijetikraj svojih nogu zdepastu priliku patuljčića. On prema njoj podigne dva prstaukrštena na neobičan način. Sjeti se da joj je crnac Kuasi-Ba jednoga dana

pokazao taj isti znak kazavši joj: Ukrstim prste ovako, a moji mi prijatelji vele: „Dobro, ti pripadaš našima!” Nesvjesno napravi znak što joj ga bijaše pokazaoKuasi-Ba. Široki osmijeh rascijepi patuljčićevo lice.



- I ti si jedna od naših! Baš sam to i mislio. Ali ne sjećam te se. Pripadaš liRodogoneu Ciganinu, starom vojničini Ivanu Bezuhom, Modrome Marincu iliGavranu?Anđelika ne odgovori već se okrene i ponovo netremice zagleda kroz prozor upriliku Conana Bechera. U jednom se skoku patuljak nađe na izbočini prozora.Svjetlo koje se probijalo iz krčme osvijetli njegovu krupnu glavurdu prekrivenudozlaboga prljavom čekinjom. Ruke je imao okrugle i debeljkaste, a stopala vrlo

mala. Na nogama je imao cipele od platna, baš kakve djeca nose.- Koga, dakle, gledaš tako netremice?- Onoga tamo, što sjedi u uglu.- Misliš li da će ti onaj stari kostur, čije jedno oko poprijeko gleda ono drugo,platiti mnogo za tvoj trud?Anđelika duboko uzdahne. Život je odjednom ponovo uzeo maha u njoj. Najzad jeznala što joj je činiti.- Onog čovjeka tamo - reče - moram ubiti!Patuljak joj odmah hitrom rukom prođe oko pasa.- Pa ti uopće nemaš noža! Kako ćeš ga onda ubiti?Tek sada mlada žena pažljivo osmotri tog čudnog prikana koji je izbio iz zemljekao kakav štakor, kao jedna od onih odvratnih životinja što su s nadolaskom noćisve više osvajale ulice Pariza.Anđelika je dugo lutala bez cilja mračnim i zasnježenim ulicama posrćući kao da jepijana. Silan nagon mržnje, nagon lovca doveo ju je pred krčmu „Zelena rešetka”,u koju se fratar Becher uvukao potaknut željom da u piću zaboravi lomaču što ju je sam potpalio. Ona ga je odmah prepoznala.- Dođi sa mnom, „markizo” - grubo reče patuljak skočivši na zemlju. - Hajdemona groblje Saints-Innocents. Tamo ćeš se sporazumjeti s drugovima kako da seriješiš tog svog štakora.Ona bez oklijevanja pođe za njim. Kepec je išao naprijed gegajući se.- Zovem se Barkarola! - nakon časka šutnje - Zar ne, vrlo dražesno ime, isto takodražesno kao i ja? Hu!Hu!Hu!Patuljak je radosno huhucao, potom je zanosno poskočio i okrenuo se u zraku, aonda umijesio grudu od snijega i blata i zviznuo je u prozor jedne kuće.- A sada magla, ljepotice moja - nastavi požurujući - inače će nam se na glavesrušiti sadržaj svih vrana dobrih građana kojima ne damo da u miru knjavaju.Tek što je to dorekao kadli se s bukom, otvori prozorski kapak. Anđelika skoči ustranu da bi izbjegla najavljenom kupanju.Patuljak odjednom iščezne. Anđelika je išla, pa išla. Stopala su joj upadala ublato, a haljina joj bila gotovo mokra. Ali ona nije osjećala studeni.Tihi zvižduk privuče njezinu pažnju prema otvoru kanalskog odvoda. Patuljak sepojavi izbivši napolje iz rupe.- Oprostite mi što sam vas napustio ne pozdravivši vas, markizo. Otišao sam po

svog prijatelja Ivića Drvoguza.Iza njega se izvukla iz otvora kanala još jedna sitna prilika. Ali pridošlica nije biopatuljak već bogalj, krnjadak, čovjek položen na veliku drvenu dasku;Čvorugavim je šakama stiskao drvene ručice. Odupirući se o njih kretao senaprijed.Ta nakaza podigne na Anđeliku svoj ispitljiv pogled. Lice je njegovo imaloživotinjski izraz i bilo prekriveno bubuljicama. Rijetku je kosu brižljivo skupio nablistavoj lubanji. Njegovo se odijelo sastojalo od neke vrsti mundira od modrogasukna, na kojem su rupice za dugmad i posuvraci na rukavima bili ukrašenizlatnim vrpcama. Vjerojatno je nekad pripadao nekom oficiru plemiću. Visokiovratnik i besprijekorna kravata upotpunjavali su izgled tog neobičnog tipa. Pošto

je dugo mjerio mladu ženu, Drvoguz hrakne i bezobrazno pljucne u nju. Ona gazačuđeno pogleda, a zatim upljuvak obriše grudom snijega.- U redu - primijeti bogalj zadovoljno. - Njoj je, dakako, jasno s kim govori.- S kim govori? Hm! Pa i to je, u stvari, neki način govora! - poviče Barkarola.



A zatim prsne u svoj huhutavi smijeh: - Hu! Hu! Alaj sam duhovit!- Dodaj mi šešir - reče Ivić Drvoguz.Stavi na glavu svoj šešir ukrašen kicoški udešenim perom, a zatim dohvati drveneručke i stavi se u pokret.- Što hoće? - upita poslije nekog vremena.- Htjela bi umlatiti nekog fratra.- U redu. A kome pripada?

- To još nisam doznao…Krećući polako naprijed, drugi su im se pripadnici podzemlja pridružili. Isprva suse čuli piskavi zvuci koji su dopirali s mračnih uglova ulica, s obala rijeke ili s krajadvorišta. Potom se pojaviše prosjaci dugih brada, bosonogi, u širokim dronjavimogrtačima, starice nalik na svežnjeve prnja, vezane špagom i debelim krunicama,slijepci i šepavci koji su svoje štake nosili na ramenima da bi što brže hodali, tegrbavci koji nisu imali vremena da poskidaju svoje grbe. Pokoji istinski bijednik ipokoji pravi bogalj pomiješao se s tim mnoštvom lažnih prosjaka.Anđelika je teškom mukom razumijevala taj njihov jezik prepun nekih čudnihriječi. Na jednom im se uglu priključi grupica razbijača koji su osvajački micalibrčićima. Njoj se u prvi mah učini da su to vojnici ili gradski stražari, ali se ubrzouvjerila da su to prerušeni lupeži.Pred vučjim očima pridošlica Anđelika odjednom uzmakne. Baci oko sebe pogled ividje da je sa svih strana opkoljena tim groznim tipovima.- Kao da te je strah, ljepotice? - primijeti jedan od lupeža obuhvativši je rukomoko struka.Ona odgurne njegovu ruku.A kako je čovjek i dalje nasrtao, ona ga pljusne.Oko nje se stvorila mala gužva. Pitala se što li će joj se sada dogoditi. Nije ju bilostrah. Mržnja i bijes što su joj već dugo razdirali dušu zgusnuše se u strahovituželju da grize, da šamara, da kopa oči. Dospijevši na samo dno pRoyalije, ona sevrlo brzo prilagođavala sredini, zvijerima koje su je okruživale.Ivić Drvoguz, onaj neobičan stvor, svojim autoritetom i svojim mahnitim rikanjemubrzo je uspostavio red. Taj ljudski krnjadak je imao neobično dubok glas odkojega zadrhtaše svi prisutni te ih on na kraju potoni svojoj volji.Svojim žestokim riječima smiri svađu. Pogledavši razbijača što ju je izazvao,Anđelika primijeti da mu je lice obliveno krvlju i da jednom rukom pritišće oči.Ostali su se smijali.- Ha, ha, ha! Curica te udesila za vrbicu!Anđelika se zateče kako se i sama smije, izazivački, što je nemalo iznenadi. Zarzbilja život nije bio mučniji na dnu pakla? Strah? Šta je strah? Osjećaj koji nepostoji. Taj osjećaj je jedino ispunjao dobre ipariške građane koji drhte slušajućikako pod prozorima prolaze protuhe na putu za groblje Saints-Innocents gdje će

vidjeti svoga vladara, Velikog Coesrea.- A kome ona pripada - priupita još tkogod.- Nama! - zariče Drvoguz. - Imajte to na umu!On je išao ispred svih. Nijedan od svih tih protuha, ma kako brze noge imao nijepokušao da pretekne bogalja. A kako je uličica bila strma, dvojica lažnih vojnikakoje se u podzemlju nazivalo „vojničinama” požure i podignu drveni podnožak nakoji je položen Drvoguz i ponesu ga.Vonj te četvrti je bivao sve prodorniji, sve mučniji: meso i sirevi, te povrće trulilo je po kanalima. Otužan zadah raspadanja osjećao se posvuda. Bijaše to četvrttržnica nad kojom se nadvio strašan mesožder: groblje Saints-Innocents.Anđelika još nikad nije bila na groblju Saints-Innocents, iako je to jezivo groblje

bilo najpopularnije mjesto ljubavnih sastanaka Parižana. Tu su se čak sastajale ivelike gospođe što su dolazile da u knjižarama ili dućanima, smještenim ispodkosturnica, kupe knjige ili rubeninu.



Za dana se moglo svaki dan vidjeti otmjenu gospodu i njihove ljubavnice kakošetaju ispod arkada i vrhovima svojih štapova odmiču u stranu lubanje ilirazbacane kosti, dok su se mimo njih vukli sprovodi pjevajući psalme.Noću su se na to povlašteno mjesto, gdje po tradiciji, nitko nije mogao biti uhićen,sklanjali varalice, lupeži, a razvratnici su dolazili ovamo da s bludnicama uživaju urazvratu.Kad su stigli pred zid podignut oko groblja, zid ruševan na više mjesta tako da je

lako bilo prodrijeti unutra, na glavnom se ulazu pojavi jedan od zvonara odjeven ucrnu dugačku halju ukrašenu mrtvačkim glavama, ukriženim goljenicama isrebrenim suzama. Spazivši skupinu novodošlih protuha, ne uzbudivši se, reče:- Htio bih vas obavijestiti da je u Gvožđarskoj ulici umro neki čovjek i njegovi biželjeli da sutra nekoliko siromaha prisustvuje sprovodu. Svaki će dobiti desetnovčića, a uz to i kutu ili crni ogrtač.- Poći ćemo, poći - poviče nekoliko bezubih starica.I gotovo bi odmah bile i pošle da se postave pred kuću u Gvožđarskoj ulici, ali ihsa svih strana obasuše pogrdnim riječima, a Ivić Drvoguz ponovo zariče i stane ihgrditi na pasja kola. Do vraga, kako se usuđuju misliti na sebe i na svoje poslovedok ih Veliki Coesre čeka! Koji je vrag nanio te starice baš na njega! Kao danestaju dobri stari običaji…Starice se zbune i obore glave tresući svojim bradicama. Potom se svi, tko krozovu, a tko kroz onu rupu, uvukoše u groblje Najavljivač smrti se udalji drmusajućizvoncetom. Zaustavljao se na raskršćima i, dižući lice prema Mjesecu, pjevuckašežalobne pjesme:

Probudi se, o usnuli svijete,I Bogu se moli za svoje mrtvace…

Razrogačenih očiju Anđelika je kročila ogromnim prostorom napučenimmrtvacima. Ovdje i tamo zjapile su velike zajedničke rake, već napola punetjelesa ušivenih u mrtvačke ponjave. Rake su čekale nove pošiljke mrtvaca,čekale su da ih napune pa onda zatvore.

Ponegdje je nadgrobni kamen, a ponegdje pločica, postavljena u razini tlaoznačavala grob poneke sretnije obitelji. Saints-Innocents je bilo groblje sirotinje.Bogate se pokapalo na groblju Saint-Paul.Mjesec koji je na koncu zagospodario na vedrom nebu, osvjetljavao je sada tanaksloj snijega koji je pokrivao krov crkve i okolnih zgrada.Studen je ublažavala odvratni zadah, na koji se nitko nije obazirao. Čak i Anđeliki je bilo svejedno što je zrak bio zasićen kužnim isparavanjima.Ono što je najviše privlačilo Anđelikin pogled i do te je mjere pogodilo da joj sečinilo da sanja, bijahu četiri galerije koje su, polazeći od crkve, tvorile ogradni zidgroblja.Prizemni dio tih zdanja, sagrađenih u srednjem vijeku, sastojao se od jednog

trijema sa svodovima na lukove, gdje su, čim bi svanulo, piljari izlagali svojeproizvode u košarama.Iznad tog trijema nalazila su se potkrovlja pokrivena krovnim crijepom. Ta supotkrovlja sa strane groblja počivala na drvenim stupovima i ostavljala praznemeđuprostore između krovišta i svodovlja. Sav taj prostor bijaše pun kostiju.Tisuće i tisuće mrtvačkih lubanja i raznih dijelova kostura tu su bile nabacane nahrpu. U tim hambarima smrti dupkom punim grozne žetve, nevjerojatne gomilelubanja što ih je propuh sušio, a vrijeme mrvilo u prah, predstavljale suizvanredan prizor za poglede i razmišljanja živih.Svuda su se pored grobova vidjele hrpice kostura ili jezive bijele kugle lubanjakoje su grobari brižno sakupili da bi ih sutradan smjestili u hambare iznad trijema.

- Što je… što je ono? - promuca Anđelika kojoj se činilo da sve to što vidi nepripada stvarnosti te se poboja da nije šenula umom.Sjedeći na povišenom humku jednoga groba patuljak Barkarola ju je sazanimanjem promatrao.



- Kosturnice - odgovori - kosturnice groblja Saints-Innocents. Najljepše kosturniceu Parizu.Poslije časka šutnje nadoda: - A ti, djevojko, odakle ti dolaziš? Ti, čini se,nikadništa dosad nisi vidjela.Ona sjedne pored njega.Pošto je maloprije, a da ni sama nije toga bila svjesna, „vojničini” noktimaraskrvarila lice, svi su je puštali na miru i nitko joj se više riječju nije obratio.

A kad bi je koji znatiželjan ili pohotan pogled okrznuo, ubrzo bi se digao nečiji glasi izvijestio:- Ivić Drvoguz kaže da pripada nama! Prste k sebi dječaci!Anđelika nije ni primijetila da se prostor oko nje, još poluprazan kad su stigli,malo-pomalo punio odrpanom i strašnom gomilom.Kao opčinjena je promatrala kosturnice. Nije znala da je taj tužan običajskupljanja kostura bio karakterističan samo za Pariz. Sve velike crkve u glavnomgradu nastojale su da se u tome takmiče sa Saints-Innocents. Anđeliki se tajobičaj činio strašnim, dok ga je Barkarola smatrao veličanstvenim. On prošaputa.

…Smrt te na kraju izazove. A strašno je napustiti svijet

i ne znati kamo ćeš stići!Anđelika se polako okrene prema njemu.- Da nisi možda pjesnik?- Nisu to moje riječi već Stihoklepčeve.U njoj ponovo uskipi bijes.- Poznaš li ga?- Dakako da ga poznam! To je pjesnik s Novog mosta!- I njega moram ubiti!Patuljčić poskoči kraj nje poput žabe.- Šta? Ne pričaj koješta. On mi je drugar.On se ogleda oko sebe u potrazi za svjedocima i pri tom stavi prst na sljepoočice i

usukne njime.- Sestrica je ćaknuta! Ona bi sve potamanila!Odjednom se podiže urnebesna buka. Gomila se razmakne da bi propustilaneobičnu povorku.Na čelu se nalazio vrlo visok i vrlo mršav stvor. Svojim bosim nogama je sitnokaskao po blatnjavom snijegu. Gusta sijeda kosa mu je padala po ramenima, alilice mu je bilo glatko. Reklo bi se neka stara žena. Možda, uostalom, i nije to biomuškarac iako je imao hlače na sebi i kabanicu svu u dronjcima. Ispupčenih jagodica, očiju sivkastih i sumornih na dnu udubljenih duplji, to je stvorenjesasvim izgubilo oznake spola, kao što ih kostur izgubi, a na živi je kostur ipodsjećao u tom turobnom prizoru. Nosio je dugo koplje s čijeg je vrha visila

mrcina krepana psa.Pored njega je onizak čovjek, okrugla i ćosava lica, vitlao metlom.Poslije ta dva čudnovata barjaktara išao je svirač vergla. On je žustro okretaoručicu svoga instrumenta. Taj je glazbar osobito upadao u oči po tome što je naglavi imao ogroman slamnati šešir koji ga je gotovo do ramena progutao. Ali on jena prednjoj strani probušio rupu kroz koju su se sjajila dva podrugljiva oka. Unjegovoj je pratnji bio dječak koji je strahovitim udarcima mlatio po dnu bakrenogkotlića.- Hoćeš li da ti kažem imena ove trojice glasovitih velikaša? - upita BarkarolaAnđeliku.I doda namignuvši joj: - Ti poznaš naš znak, ali ja vidim da ti nisi od naših. Oni

što ih naprijed vidiš to su ti Veliki Eunuh i Mali Eunuh. Veliki Eunuh već godinamaumire, a nikako da umre. Mali Eunuh je čuvar žena Velikog Coesrea. On nosioznake kralja Thunesa.- Zar metlu?



- Šut'! Ne smij se! Ona metla je dobra da se u čistoći održi kuća. Dakle, iza ovihide Thibault verglaš i njegov paž Linot. A naposljetku evo i milosnica kraljaThunesa.Pod prljavim kapicama, na koje pokaza prstom, imale su natečena lica i velikepodočnjake kao bludnice. Neke su još uvijek bile lijepe, a sve su drskimpogledima gledale naokolo. Jedino je prva djevojka, gotovo djevojčica, sačuvalaizvjesnu svježinu: Usprkos studeni, ona je ponosno razgolila svoje mlade i

razvijene grudi.Žalim su nastupali bakljonoše, mušketiri s mačevima, prosjaci i lažni hodočasnicisvetog Jakova. Na kraju se, uz cviljenje točkova, pojave jedna kolica koja jeispred sebe gurao orijaš mutna pogleda i ispupčenih usnica.- Balonja, idiot Velikog Coesrea - primijeti patuljčić.Iza idiota, na kraju, povorke, išao je nekakav tip bijele brade. Na sebi je imaocrnu halju džepova punih smotuljaka pergamene. O pasu mu visite tri šibe, rog zamastilo i nekoliko guščljih pera.- Ovo je Sjedobradi, desna ruka Velikog Coesrea, onaj koji stvara zakone ukraljevstvu tunskom.- A gdje je Veliki Coesre?- U kolicima.- U kolicima? - ponovi Anđelika čudeći se.Zatim se podigne na prste da bi bolje vidjela.Kolica se zaustave pred podijem podignutim usred groblja. Na podij je vodilonekoliko stepenica, a odozgor bijaše natkriljen krovom u obliku piramide.Idiot Balonja se sagne i nešto uze u kolicima, a zatim pođe uza stepenice i sjednena njihov vrh i postavi nešto na koljena.- Bože, Bože! - promrmlja u čudu Anđelika.Konačno je vidjela Velikog Coesrea. Taj stvor je bio prava nakaza: na grozangrudni koš nastavljale se slabašne i bijele nožice, ni duže ni snažnije no što su udjeteta od dvije godine. Snažnu mu glavu pokrivaše crna i čekinjava kosa uvijenau prljavi dronjak koji mu je skrivao gnojne kraste po glavi. Oči, duboko uvučeneispod čupavih obrva, blistaju okrutnim sjajem. Imao je pozamašne crne brkove nakrajevima zavinute popuf kukice.- He! He! - cerekao se Barkarola uživajući u Anđelikinu iznenađenju. - Vidjet ćeš,djevojčice da kod nas mali vladaju velikima. Znaš li tko će najvjerojatnije postatiVeliki Coesre kad Rolin Klada otegne papke?I na uho joj šapne: - Drvoguz.Pa nastavi kimajući glavom: - To ti je prirodni zakon. Treba imati mozga da bi sevladalo nad podzemljem, a u dugonogih pameti nema. Šta ti misliš o tome,Brzonogi?Oslovljeni Brzonogi se osmjehne. Sjeo bijaše na rub jednog groba i jednom rukompritisnuo prsa kao da ga bole. Bio je još vrlo mlad. Izraz njegova lica bio je blag i

priprost. Odgovori slabašnim glasom:- Imaš pravo, Barkarola. Bolje je imati glavu nego noge, jer ako te noge izdadu,ništa ti više ne ostane.Anđelika se u čudu zagleda u duge i mišićave noge mladićeve.On se tužno osmjehivao.- Oh! Još uvijek ih imam, ali jedva da još mogu njima micati. Nekad sam bio lakejkod gospodina La Sablierea. Jednoga sam dana pretrčao preko dvadeset milja isrce mi je poslije toga popustilo. Odonda gotovo ni hodati više ne mogu.- Ti više ne možeš hodati zato što si previše trčao - poviče patuljak i prevrne se uzraku. - Hu, hu, hu! Ala je to smiješno!- Zaveži, Barkarola! - zagrmi nečiji glas. - Ti nas zajebavaš.

Jedna ruka dohvati patuljčića za kabanicu i gurne ga na gomilu kostiju.- Ovaj kržljavac je dozlaboga dosadan, zar ne, ljepotice?Čovjek što se umiješao na štetu Barkarole nagne se prema Anđeliki. Umorna odpustih nakaznosti i grozota, pristalost pridošlice ugodno je djelovala na mladu



ženu. Nije dobro razabirala njegovo lice, sakriveno sjenom šešira ukrašenogtankim perom. Ipak je nazirala pravilne crte njegova lica, velike oči i usta lijepouobličena. Bio je to mladić u punoj snazi. Tamnoputa ruka mu je počivala nadršku kratkog bodeža što mu je visio o pasu.- Kome pripadaš, lijepo moje čedo? - upita je umiljatim glasom u kojemu seosjećao laki naglasak stranca.Ona ne odgovori već se prezirno zagleda u daljinu.

Naprijed, na stepenice podija, pred Velikog Coesrea i njegovog orijaškog idiota bistavljen bakarni kotlić po kojemu je maloprije paž Linot nemilice bubinjao.A čeljad podzemlja je išla k tom kotliću, jedan po jedan, i u nj polagala danak štoga je njegov vladar od njih tražio.Svakome je bilo određeno da plati prema svojoj specijalnosti. Patuljak koji seponovo približio Anđeliki potiho ju je obavještavao o naslovima svih tih prosjakakoji su, otkada postoji Pariz, ozakonili izrabljivanje milosrđa svojih bližnjih.Pokazao joj je ripodes, prosjake pristojno odjevene koji pružaju ruku kao da setobože srame. Ovi pričaju prolaznicima kako su nekada bili časni ljudi, ali su im uratu popaljene kuće, a imovina opljačkana. Mercandiers tvrde da su prije bilitrgovci koje su drumski razbojnici opljačkali. Convertis skrušeno priznaju da ih jepogodila božja milost i žele se obratiti na katoličku vjeru. A pošto prime nagraduza svoje obraćenje, odlaze u drugu župu da se ponovo obrate. „Vojničine” i „podrugljivci”, to jest nekadašnji vojnici, mole milostinju vrhovimasvojih mačeva, prijeteći i tjerajući strah u kosti dobrim građanima, dok siročad,djeca koja se drže za ruke i pri tom plaču od gladi, nastoje da ih ganu.Svi ti bijednici su se pokoravali Velikom Coesreu zato što on održava red međuprotivničkim bandama.Novčići, škude pa čak i zlatan novac je zvečio u kotliću.Čovjek u kojega je put bila nalik na koricu izgorena kruha nije ni časa Anđelikupuštao s očiju. Ponovo joj se primakne i rukom joj dotakne rame, međutim onanapravi pokret kao da će se povući, te on brzo reče:- Ja sam Rodogone Egipćanin. Pod mojom je komandom u Parizu sedam tisućaosoba. Svi cigani koji ovuda prođu plaćaju mi namet, a također i sve tamnoputežene što iz dlana čitaju budućnost. Ne bi li htjela biti jedna od mojih djevojaka?Ona ne odgovori. Mjesec je putovao iznad crkvenog zvonika i iznad kosturnica.Pred podijem su u mimohodu prolazili pravi i lažni bogalji, oni koji su se sakatilinamjerno da bi izazvali sućut i oni koji su navečer odbacivali štake i šarpije. Stogasu se njihove jazbine i zvale „Dvor čudesa”.Stigavši na groblje iz Skitničke ulice, Kairskog prolaza, iz predgrađa Saint-Denis,Saint-Martin, Saint-Marsel, iz ulica Jussienne i Sveta Marija Egipatska, krastavi,onemoćali, kukavni, izmučeni, ti tobožnji bolesnici koji su dvadeset puta na danpadali mrtvi kraj zaštitnog kamena na ćošku kuće pošto su prije toga uzicomvezali ruku da bi zaustavili kucanje bila, sada su bacali jedan za drugim svoj obol

pred strašnog malog idola čijoj su se vlasti pokoravali.

Rodogone ponovo stavi ruku Anđeliki na rame. Ovaj put ona se ne usprotivi. Ruka je bila topla i živa, a njoj je bilo hladno! Čovjek je bio snažan, a ona slaba. Okreneoči prema njemu i u sjeni šešira potraži crte njegova lica koje nije u njoj izazivalogađenje. Vidjela je kako se sjaji bijela pokost njegovih, dugih ciganskih očiju. Onpromrsi kletvu i teško se nasloni na nju.- A ne bi li ti postala „markiza”? Jest, ja mislim da ćeš baš to postati!- Hoćeš li mi pomoći da ubijem jednog čovjeka? - upita ona.Bandit zabaci unatrag glavu i zaceri se okrutnim i nečujnim smijehom.- Deset, dvadeset njih, ako budeš htjela. Samo mi ga pokaži, a ja ti se kunem da

ću mu još prije jutra utrobu rasuti po ulici.Rodogone pljune u ruku i potom joj je pruži.- Deder udri da se slažeš!Ali ona svoje ruke povuče za leđa, a glavom odmahne: - Ne još.



Ciganin još jednom opsuje, a onda se odmakne od nje, ali ne puštajući je s očiju.- Baš si tvrdoglava. Ali ja te hoću… i imat ću te!Anđelika prođe rukom preko čela. Tko joj je već kazao te riječi, i opake i požudne?Nije se više sjećala.U međuvremenu je izbila svađa između dva „vojnika”.Pošto je završio mimohod bogalja i prosjaka, pred podijem su stali promicatinajgori lupeži glavnog grada. Osim džepara i kradljivaca ogrtača bilo je tu i

ubojica po narudžbi, razbojnika i obijača među koje su se umiješali propalistudenti, lakeji, stari robijaši, te čitava gomila stranaca koje su tu izbacila ratnavremena: Španjolci, Irci, Nijemci, i Švicarci, pa čak i Cigani.Na tom glavnom sastanku podzemlja bilo je mnogo više ljudi nego žena. Svi nisubili prisutni. Mada je groblje Saint-Innocents bilo vrlo prostrano, još uvijek je bilopremaleno da primi sve obespravljene i sve parije grada.Odjedared pomoćnici Velikog Coesrea otvore sebi put udarcima šiba kroz gomilu ipođu prema grobu na koji je Anđelika bila naslonjena. Njoj je bilo jasno da su njutražili tek kad je vidjela da su se ti neobrijani ljudi zaustavili pred njom. Te jepomoćnike predvodio Iveta Sjedobradi.- Kralj Thunesa pita kome ova ovdje pripada? - upita Sjedobradi pokazavši prstomna nju.Rodogone odlučnim pokretom rukom opaše mladu ženu.- Ne miči se - šapne joj - ja ću sve urediti.I povuče je prema podiju čvrsto je stegnuvši uza se. On je drskim i sumnjičavimpogledima šibao po gomili kao da se bojao neće li mu neki neprijatelj oteti plijen.Na nogama je imao čizme od odlične kože, a kabanica mu je bila bez zakrpa.Anđelika je sve te pojedinosti zapažala a da uopće nije bila svjesna toga. Tajčovjek nije u njoj izazivao strah. On je bio vičan da zapovijeda i da se bori.Anđelika se potčinila njegovoj moći kao žena koja ne može živjeti bez gospodara.Našavši se pred Velikim Coesreom, Egipćanin istegne vrat što je više mogao,zatim pljune i reče: - Ja, vojvoda od Egipta, uzimljem ovu ovdje za markizu.I širokim zamahom ruke baci u kotlić punu kesu.- Ne može - javi se iza njih miran i grubi glas.Rodogone se naglo okrene.- Calembredaine!Nekoliko koraka podalje, na mjesečini, stajao je čovjek čije lice bijaše obilježenoljubičastom oteklinom, onaj isti čovjek koji se već dvaput, cereći se, ispriječioAnđeliki na putu.Bio je visok kao i Rodogone, ali snažnije građe. Kroz dronjke njegova odijelavidjele su se snažne mišice i dlakava prsa. Čvrsto ustobočen na razmaknutimnogama, palcima zadjenutim za kožnati opasač, netremice je i izazivačkipromatrao Ciganina. Njegovo snažno tijelo je izgledalo mlađe od jezovita lica, nadkojim se nadvio busen sivih kosa. Kroz prljavi čuparak blistalo je jedino oko.

Drugo je skrivao crni povez.Mjesec ga je sasvim osvijetlio. Iza njega se blistao snijeg po krovovimakosturnica.,,Oh! Groznoga li mjesta!” pomisli Anđelika. „Groznoga li mjesta!” Ona se baciprema Rodogoneu. Vojvoda Egipta u tom trenutku obaspe čitavom bujicomuvreda bešćutnog protivnika.- Pseto, kučkin sine, kopile đavolje, strvino… ovo neće po tebe dobro završiti.Jedan od nas dvojice je suvišan…- Zaveži! - odgovori Calembredaine i pljucne u pravcu Velikog Coesrea. Čini se da je to bio izraz poštivanja. Calembredaine potom baci u kotlić nešto težu kesu odone što ju je prije toga bacio Rodogone.

Iznenadan smijeh potrese bijednog patuljčića što je sjedio na idiotovim koljenima.- Vraška želja me spopala da ovu ljepoticu stavim na licitaciju - poviče oštrim ikreštavim glasom. - Neka je svuku do gola kako bi joj mladići mogli prosuditidraži. Zasad Calembredaine vodi. Na tebi je red, Rodogone.



Prosjaci radosno vrisnuše. Grozne se ruke pruže prema Anđeliki. Ali Egipćanin jegurne iza sebe i trgne bodež. Uto se Calembredaine sagne i okruglim predmetompogodi protivnika u zglavak.Taj se predmet otkotrlja i Anđelika na svoj užas opazi da je to ljudska lubanja.Egipćaninu ispadne bodež iz ruke. Calembredaine dohvata protivnika oko pasa.Dva se razbojnika stegnuše da su im kosti pucale, ali odmah se srušiše u blato.To je bio znak za opći ljuti boj. Predstavnici pet ili šest suparničkih pariških

razbojničkih družina baciše se jedni na druge. Oni što su imali mačeve ili bodežeudariše nasumce i krv je šiknula. Drugi su se ugledali na Calembredainea tegrabili sa zemlje lubanje i bacali ih na protivnike kao kakve lopte.Anđelika se skokom nađe u gužvi s namjerom da umakne.Ali snažne ruke je dograbe i odvedu pred podij gde su je držali pomoćnici VelikogCoesrea koji je, okružen svojom tjelesnom stražom, frčući svoje crne brkovebešćutno promatrao tok bitke. Sjedobradi pokupi sa zemlje kotlić i čvrsto gastegne uza se.Idiot Balonja i Veliki Eunuh zlurado su se smijali. Thibault svirač vergla je okretaoručicu svoga instrumenta i pjevao kao da je pomahnitao.Gurane, gažene stare prosjakinje su siktale kao zmije.Anđelika opazi starca, koji je imao samo jednu nogu, kako snažnim udarcimasvoje štake mlati Drvoguza po glavi, kao da u nju zabija čavle. Međutim ga jedanod protuha proburazi mačem i starac se sruši preko bogalja.Barkarola i žene Velikog Coesrea su se sklonili na krov jedne kosturnice odakle su,grabeći u ogromnim zalihama mrtvačke lubanje, uzeli na nišan mjesto bojnogmeteža.Svoj toj pomahnitaloj vici i urlanju, svom tom cviljenju pridružila su se sadadozivanja stanovnika susjednih ulica koji su s prozora gledali na to vrzino kolovještica. Oni su zazivali Bogorodičino ime i dozivali stražare.Mjesec se polako spuštao iza obzorja.Rodogone i Calembredaine su se još uvijek borili poput bijesnih pasa. Udarci suslijedili za udarcima. Bili su podjednake snage. Iznenada se razliježe uzvikčuđenja.Rodogone je nestao kao nekom čarolijom. Ta neobična pojava unese strah ipomutnju među gledatelje, sve same bezbožnike. Ali uto začuše kako Rodogonedoziva. Calembredaine ga jednim udarcem bijaše otpremio na dno skupnegrobnice. Došavši k svijesti među lešinama, molio je da ga izvuku odande.Grohotan se smijeh razliježe najprije među najbližim gledaocima, a potom se kaoval raširi na ostale.Zanatlije i radnici iz obližnjih ulica slušali su, oznojenih čela, taj urnebesan smijehkoji se nadovezao na ubojničko vriskanje. Žene po prozorima križale su se ustrahu.Odjedared srebreni zvuk zvona najavi Zdravomairiju.

Strašna bujica grdnji i sramotnih riječi ispuni sivu noć nad grobljem, dok su sasvih crkava u gradu brujali jutarnji pozdravi Bogorodici.Trebalo je bježati. Kao zli duhovi koji se boje svjetla, svijet podzemlja je napuštaogroblje Saint-Innocents.U toj zori, prljavoj i smradnoj, tek malko načetoj kao sukrvica ružičastim mrljama,Calembredaine je stajao pred Anđelikom i promatrao je smijući se.- Tvoja je - reče Veliki Coesre.Anđelika ponovo skoči i htjede bježati prema ulazu u groblje. Ali je silovite rukedograbe i prikriju na mjestu. Prljava joj krpa začepi usta. Otimala se i otimala doknije izgubila svijest.



3.

ANĐELJKA U CALEMBREDAINEOVOJ VLASTI

JEZIVA SMRT FRATRA BECHERA

- Ničega se ne boj - reče Calembredaine.Sjedio je na jednom stocu pred njom, a ogromnim se šakama odupro o koljena.Plamen svijeće sa srebrnog svijećnjaka što je bio postavljen na pod borio se sblijedom svjetlošću dana.Anđelika se pomakne i opazi da leži na ležaju krcatom ogromnim količinamaogrtača koji su se razlikovali i po kakvoći tkanine i po boji. Bilo ih je vrloraskošnih, od baršuna, ukrašenih zlatom, pa do onih kakve nose mladi gospodičićikad s gitarom odlaze pod prozore svojih dragana, pa drugih od teškog parheta,širokih kakve nose putnici ili trgovci.- Ničega se ne boj Anđeliko - ponovi razbojnik.

Ona ga je gledala razrogačenim očima. Da nije možda poludjela? On je govorionarječjem kojim se govori u Poitouu i ona ga je razumjela.Čovjek podigne ruku prema svom licu i jednim jedinim trzajem otkine ljubičastuizraslinu što mu je presjecala obraz. Protiv volje ona ispusti nervozni krik. Ali on jeveć odbacio unazad prljavi šešir, a zajedno s njim i čupavu periku. Na krajurazveže crni povez što ga je preko oka nosio.Pred Anđelikom je stajao mladić tvrdih crta lica. Kratka i crna kosa mu sekovrdžala na četvrtastom čelu. Uvučena pod guste obrve dva kestenjasta oka su je motrila pažljivo i s očitim izrazom tjeskobe.Anđelika se rukom uhvati za grlo. Osjećala je da se guši. Kao da joj je krikzaglavio u grlu. Naposljetku stane sricati slogove kao gluhonijemo čeljade koje

miče usnama, a ne čuje zvuk vlastitoga glasa: - Ni… ko… la.Laki osmijeh raširi mladićeve usne.- Jest, ja sam. Prepoznala si me, dakle?Ona baci pogled na prljavi svlak što je sada ležao na podu pored stoca: periku,crni povez…- Jesi li ti onaj što ga zovu … Calembredaine?On se isprsi i snažno se udarivši po prsima koja odjeknuše, poviče:- Jest, ja sam Calembredaine, glasoviti lola s Novog mosta. I ja sam postao netkoi nešto otkako smo se zadnji put vidjeli, a?Anđelika ga je šutke promatrala. Još uvijek je ležala ispružena na ležajunačinjenom od starih ogrtača; nije bila kadra, da se pomakne. Gusta magla kao

dim probijala se u prostoriju kroz rešetke na prozoru u polakim kolutima. Možda joj se zbog toga to biće u dronjcima, taj Herkul odrpanac. crnog i neobrijanog licakoji se tukao u prsa i pri tom vikao: „Ja sam Nikola… Ja sam Calembredaine…”činio kao neko priviđenje što ga je njezina mašta stvorila.Imala je dojam da će se ponovo onesvijestiti.On se, međutim, ušetao uzduž i poprijeko ne puštajući je ni časa s očiju.- U šumama se može izdržati dosta dobro dok je toplo - nastavio je on svojupriču. Radio sam s krijumčarima soli. Poslije sam naišao na jednu bandu u šumiMercoeur. Banda se sastojala od nekadašnjih plaćenika, od nekadašnjih seljaka saSjevera, odbjeglih robijaša. Bili su dobro organizirani. Pridružio sam im se.Pljačkali smo namjernike na cesti što od Nantesa vodi za Pariz. Ali u šumi se može

izdržati dok je toplo. Početkom zime treba se skloniti u grad. Nije to lako…Okrenuli smo na Tours, pa na Chateaudun. Tako smo, eto, stigli pred Pariz. Kolikeli smo nevolje doživjeli sa ovim lovcima na prosjake i razbojnike. Stalno su ti zapetama! Kad bi koga uhvatili na gradskim vratima, obrijali bi mu obrve i polabrade i onda ga otjerali. Lijepi moj prijatelju, vrati se na selo, vrati se na svoje



zapaljeno imanje, na svoja opustošena polja, na mjesta gdje si se do jučer borio.A mogao si dospjeti i u Opću bolnicu ili Chatelet, ukoliko si u džepovima imaokomad kruha što ti ga je dala pekarica, a dala ti ga je jer ti ga je morala dati. Ali ja sam pronašao putove da se uvučem u grad: pronašao sam podrume koji su od jedne kuće vodili u drugu, kanale koji svršavaju u jarcima, teglenice zaleđene dužčitave Sene, počevši tamo od Saint-Clouda. S jedne teglenice na drugu… i tjeraj!Jedne smo noći, nećeš mi vjerovati, svi uspjeli ući u Pariz; kao štakori…

Ona će nato neodređeno: - Kako si mogao pasti na tako niske grane?On se nadnimi nada nju lica zgrčena od bijesa.- A ti?Anđelika pogleda svoju razdrapanu haljinu. Raspuštena i nepočešljana kosa virila joj je ispod platnene kapice kojom je u zadnje vrijeme pokrivala glavu po uzoruna žene iz naroda.- Nije to isto - odgovori.Nikola zaškripi zubima i zareži kao razbjesneli pas:- Ej, sada je… gotovo isto. Čuješ li…kučko!Mlada žena ga je promatrala. Na usnama joj se pojavi neka vrsta dalekogosmijeha… Bio je to baš on. Ponovo ga je vidjela kako stoji na suncu ispruživšiprema njoj svoju ogromnu ručetinu punu šumskih jagoda. A na licu mu onaj istiopaki, osvetljivi izraz… Malo-pomalo joj se vraćao u sjećanje. Tako se saginjao…Onaj Nikola kad bi bio u neprilici, još seljak, ali već stvor koji ne pristaje u krasotuproljetnog šumarka… Silovit kao životinja kad se tjera. Pa ipak je stavio ruke izaleđa da ne bi upao u iskušenje da je dograbi i siluje: „Kazat ću ti… Samo si tipostojala u mom životu… Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te se vrzma iamo i tamo ne znajući ni sam zašto. Moje jedino mjesto si bila ti…” Priličnokrasnorječiva ljubavna izjava za jednog seljaka. U stvari, njegovo pravo mjestobilo je upravo ono na kojem se sada našao: strašan i bezočan vođa razbojnika uglavnom gradu… Vođa ništarija koji radije otimlju drugima nego da u znoju licasvoga zarađuju za život. To se moglo nazrijeti još u ono vrijeme kad je napuštaosvoje stado da bi ukrao doručak drugim pastirčićima. A Anđelika mu je bilapomoćnik.Ona se jednim, trzajem uspravi na ležaju i netremice se unese svojim zelenimpogledom u njegove oči:- Zabranjujem ti da me vrijeđaš. Ja nikada nisam bila tvoja kučka! A sad midonesi da nešto pojedem. Gladna sam!Zaista, nenadana glad joj je zahvatila tijelo i svrdlala u crijevima.Nikolu Calembredainea kao da je zbunio njezin napad.- Ne miči se - reče - odmah ću se pobrinuti za jelo.Dohvativši željeznu polugu, udari po gongu od bakra koji se poput sunca sjajio nazidu. Umah na stepenicama odjekne bat cokula i na odškrinutim se vratima pojavičovjek začuđena lica. Nikola ga pokaže Anđelici:

- Predstavljam ti Bljezgara, jednoga od mojih džeparoša. No prije svega o njemutreba reći da je savršen glupan. Prošlog mu je mjeseca pošlo za rukom da gapribiju na stup sramote. Stoga sam ga zadržao ovdje da mi kuha dok mušterije potržnicama ne zaborave oblik njegova nosa. Poslije ćemo mu staviti vlasulju i datiškarice. A onda jao kesama! Što imaš u loncu, ništarijo?Bljezgar ušmrkne, a zatim rukavom košulje obriše zabaljeni nos.- Svinjske nožice, šefe, i uz to kupusa.- Ti si svinja - zariče Nikola. - A što ti se čini, hoće li to jelo biti po volji jednojgospođi, a?- Ne znam, šefe.- Neka donese - nestrpljivo se javi Anđelika.

Gotovo se onesvijestila oćutjevši miris jela. Zaista je bila neugodna ta glad koja ju je spopadala u najvažnijim i najdramatičnijim trenucima njezina života. I što je uvećoj nevolji bila, veću je glad osjećala!



Kad se Bljezgar vratio noseći drvenu zdjelicu punu kupusa i hladetine, pred njim je kročio Barkarola. Po svom običaju ovaj skoči uvreten, a potom se okrene kAnđeliki i nakloni joj se poput kakva dvoranima što je, s obzirom na njegoveokrugle nožice i ogroman mu šešir, bilo vrlo smiješno vidjeti. Njegovo užasnoružno lice zračilo je bistrinom uma, pa čak i izvjesnom ljepotom. Možda je zbogtoga, usprkos svojoj nakaznosti, odmah postao simpatičan Anđeliki.- Čini mi se da nisi baš previše zadovoljan svojom novom ljubavlju,

Calembredaine - reče Barkarola i namigne mu. - Ali što li će na ovo kazati markizaPoljaka?- Zaveži gubicu, gnjido! - zareži šef. - Kojim pravom ti ulaziš u moju odaju?- S pravom vjernoga sluge koji je zavrijedio nagradu, šefe. Ne zaboravi da sam tiupravo ja doveo ovu lijepu djevojku koju si već odavna vrebao po svim pariškimuglovima.- Dovesti je na groblje Saints-Innocerats! Ti se možeš pohvaliti svojom lukavošću!Malo je trebalo pa da je Veliki Coesre sebi uzme, a Rodogone Egipćanin umalo mi je nije ispred nosa odnio.- Pa trebalo je da je nekako zaradiš - odgovori patuljčić Barkarola koji je moraosasvim zabaciti glavu unazad da bi gledao u lice Nikolu. - Kakvog bih ja šefa imaokad se on ne bi tukao za svoju markizu! Samo ne zaboravi da još nisi platio savmiraz. Nije li tako, ljepotice?Anđelilca nije ništa čula jer je halapljivo jela. Patuljak ju je samilosno promatrao.- Najukusniji dio svinjske nožice su sitne kosti - ljubazno primijeti. - Čovjek ih sužitkom isisa, a potom ispljune. Osim tih sitnih kostiju ostalo ne vrijedi bogznakoliko.- Što si htio kazati tvrdnjom da miraz još nije plaćen? - upita ga Calembredainenamrštivši obrve.- Do vraga! Mislio sam na tipa kojega ona hoće da ucmekamo! Na fratra razrokihočiju!Nikola se okrene k Anđeliki.- Je li to istina? Da li se ti slažeš s tim?Ona je prebrzo jela. Najela se i sad je u čitavom tijelu osjećala neobičnumalaksalost, stoga se ponovo pruži po ogrtačima.Na Nikolino pitanje odgovori zatvorenih očiju.- Jest, treba ga ubiti!- I pravo je - poviče veselo patuljak - da krv poprska svadbenu noć prosjaka! Hu!Hu! Fratrova krv…!Patuljak tresne jezivu psovku, našto mu se šef zaprijeti šakom te on strugnu uzastepenice. Calembredaine udarcem pete zatvori rasklimana vrata.Nato se približi čudnovatom ležaju na kojemu se nalazila mlada žena i podbočivšise šakama, dugo je promatraše. Naposljetku ona otvori oči.- Je li istina da si me dugo vremena slijedio po pariškim ulicama? - upita.

- Odmah sam te pronašao. Ta možeš i zamisliti, zahvaljujući svojim ljudima, jasam vrlo brzo obaviješten o svima došljacima i znam bolje od njih koliko draguljaposjeduju i kako se ulazi u njihovu palaču kad sat odbiija ponoć na tornjustražarnice na trgu Greve. Ali ti si me vidjela onaj put u gostionici „Tri čekića”…- Prostače! - šapne ona i naježi se pri tom. - Zašto si se smijao gledajući umene…?- Jer mi se odjedared učinilo da ćeš ubrzo postati moja!Ona ga hladno pogleda, zatim slegne ramenima i zijevne. Nije se bojala Nikolekao što se bojala Calembredainea. Ona je uvijek s njim radila što je htjela. Bojatise mogla samo ljudi koje nije poznavala dok su bili djeca. San joj je zaklapao oči.Ponovo upita nesigurnim glasom:

- Zašto… zašto si napustio Monteloup?- E ovo je da čovjek svisne - poviče on prekriživši ruke na prsima - Zašto? Zarmisliš da sam ja umirao od želje da me stari Guillaume nabode na koplje… poslije



onog što je među nama bilo'? Napustio sam Monteloup na dan tvoje svadbe. Zarsi i to zaboravila?Jest, ona je to sasvim smetnula s uma. Pod spuštenim vjeđama naviralo je sadasjećanje i ona osjeti miris vina i slame, osjeti težinu snažnoga Nikolina tijela nasvojemu i ono mučno čuvstvo žurbe, i bijesa što su je prekinuli prije vremena.- Ah! - poviče on gorko. - Može se reći da ja za tebe nisam ništa značio. Prirodno,ti me se sigurno nikad za svih ovih godina nisi ni načas sjetila, a?

- Pa i nisam - odgovori ona nehajno. - Ta imala sam prečega posla no da mislimna slugu s očeva imanja.- Kučko! - poviče on izvan sebe. - Pazi dobro što govoriš. Sluga s imanja tvogaoca sada je tvoj gospodar. Ti mi pripadaš.I dok je on dalje tako vikao, ona je zaspala. Njegov glas ne samo da joj nijesmetao već je u njoj budio čuvstvo grube, ali blagotvorne zaštite. On odjednomumukne.- Evo - izusti ispotiha - baš kao nekad… kad bi zaspala na mahovini usred našihsvađa. Pa, spavaj, ljubljena moja. U svakom slučaju, ti mi pripadaš. Je li tihladno? Hoćeš li da te pokrijem?Ona mu gotovo neprimjetnim pokretom vjeđa potvrdno odgovori. Nikola potraživrlo raskošan plašt i baci ga preko nje. Zatim je polako i gotovo sa strahompomiluje po čelu.

Ta neobična soba bijaše zaista vrlo čudnovata. Sagrađena od ogromnih stijena,kao stare kule, bijaše okrugla. Svjetlo se unutra probijalo kroz malo okanceispresijecano željeznim motkama. Bila je dupkom puna najrazličitijih predmeta odvrlo finih ogledala uokvirenih ebanovinom ili bjelokošću, pa do starih zarđalihželjeznih predmeta te alata kao što su čekići, pijuci, oružje…Anđelika se protegne. Napola budna u čudu je gledala naokolo. Potom je ustala idohvatila jedno ogledalo. U njemu se odrazi lik neke nepoznate djevojke okrutnihi suviše upornih očiju, kao što su oči u opake mačke dok vreba na svoj plijen.Večernja svjetlost se u sumpornim preljevima odražavala na njezinojnepočešljanoj kosi. Brzo odbaci od sebe ogledalo prestrašivši se. Ta žena lica kaou progonjena stvora, izgubljena izraza, nije bila ona…! Što se s njom događalo?Zašto su u toj okrugloj prostoriji bili svi ti predmeti? Mačevi, kuhinjsko posuđe,neseseri, kovčežići puni marama, lepeza, rukavica, nakita, štapova, glazbenihinstrumenata, jedno grijalo za krevet, hrpe kosa, a nadasve ti plaštevi i ogrtačikoji su, prebačeni jedni preko drugih, bili krevetom na kojemu je ona spavala.Međutim, jedan vrlo graciozan ormarić s pretincima izrađen od egzotičnog drva sotoka kao da se čudio što se nalazi među tim vlažnim zidovima.Ona osjeti za pasom neki tvrdi predmet. Potegne kožnati držak i izvuče napoljedug i šiljati bodež. Gdje li ga je već vidjela? U jezovitom i teskobnom snu, kad seono Mjesec poigravao mrtvačkim lubanjama.

Čovjek tamne puti ga je držao u ruci. Zatim mu je bodež ispao i Anđelika ga jepokupila iz blata kad su se on i Calembredaine dohvatili i srušili na zemlju. Držala je u ruci bodež Rodogonea Egipćanina. Ponovo ga gurne u prslučac. Trudila se dasredi zbrku u glavi.Nikola! Gde je Nikola? Potrči k prozoru. Između željeznih prečaga na oknu opaziSenu, njezine lijene vode, boje apsinta pod naoblačenim nebom, opazi onajneprestani pokret čamaca i teglenica. Na drugoj strani rijeke, utonuloj već usumrak, prepozna sjene Louvrea i Tuileriesa.Pogled na te građevine izazva u njoj sjećanje na njezin bivši život, i to je sestrašno kosne. Bila je uvjerena da je poludjela. Nikola! Gdje je Nikola?Baci se k vratima i, našavši ih zatvorenim i zaključanim dvostrukim kračunima,

stane po njima bijesno lupati. Urlajući je dozivala Nikolu zarivši nokte u gnjilodrvo.Ključ zaškripi u bravi i pred njom se pojavi čovjek crvena nosa.- Kog si se vraga tako razgalamila, markizo? - upita je Bljezgar.



- Zašto su ova vrata bila zatvorena?- Ne znam.- Gdje je Nikola?- Ne znam.Gledao ju je neko vrijeme, a onda joj predloži:- Dođi da vidiš prijatelje, to će te smiriti.Ona pođe za njim po zavojitim stepenicama od kamena, vlažnim i mračnim.

Što je niže silazila sve je jasnije razabirala viku, grohotan smijeh i dernjavu djece.Najzad se nađe u prostranoj dvorani na lukove, punoj svijeta. Najprije joj upadneu oči Drvoguz na velikom stolu, postavljen tamo kao komad govedine na tanjur. Udnu dvorane gorjela je vatra. Na kamenom ognjištu je sjedio Brzonogi i nadziraolonac. Neka debela žena je čupala patku, dok je druga, mlađa, držala polugolodijete među koljenima i brisala mu uši. Po slami na podu posvuda se pružili starci istarice, pokriveni dronjcima i prljava djeca koja su se s psima naganjala zaotpatke hrane.Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola na starim bačvama koje su im služile umjestostolica. Igrali su na karte ili pijuckali i pušili.Kad je Anđelika ušla, sve se oči okrenu k njoj. Nasta muk među tim bijednicima.- Dođi naprijed, djevojčice - pozove je Drvoguz poprativši svoje riječi svečanimpokretom. - Ti si družica našeg šefa Calembredainea. Prema tome dugujemo tipoštovanje. Hej, vi tamo, brže se dižite i dajte jednu stolicu markizi!Jedan što je pušio lulu laktom gurne susjeda.- Nema šta, djevojka je bez greške! Calembredaine je ovaj put dobro izabrao,gotovo bolje od tebe.Čovjek kojemu bijahu upućene te riječi približi se Anđeliki i primi je za braduumiljatim, i odlučnim pokretom u isti mah.- Ja sam Lijepi Dječak - reče.Ona mu bijesno skine ruku.- Zavisi od ukusa.Dvoranom se razlegne smijeh. Prisutnima se učini vrlo duhovitim njezin odgovor.- Ne zavisi - primijeti Drvoguz gušeći se od smijeha - rekao ti je svoje ime. LijepiDječak, tako ga zovu. Deder, Bljezgaru, daj djevojci da nešto popije. Bogami,meni se ona sviđa.Staviše pred nju veliku čašu na kojoj bijaše utisnut grb nekog plemića čiju jepalaču vjerojatno posjetila Calembredaineova razbojnička družina u noći bezmjesečine. Bljezgar je napuni do vrha crnim vinom, a uz put napuni i ostale čaše.- U tvoje zdravlje, markizo…! Kako se zoveš?- Anđelika.Grohotan i pijani smijeh družine ponovo odjekne ispod svodova.- Ovo je da crkneš od smijeha! Anđelika?! Ha! Ha! Ha! Nema šta, pravi pravcatianđeo! Ovoga kod nas još nije bilo… A zašto i ne bi? Na koncu konca zašto i mi ne

bismo bili anđeli? Budući da je ona naša markiza… U tvoje zdravlje Markizoanđela!Smijali su se i pri tom se udarali po stegnima što je proizvodilo zvuke slične jezovitom i zaglušnom bubnjanju.- U tvoje zdravlje, markizo! Deder, pij…pij, do vraga!No ona je sjedila nepomično, vodeći očima po pijanim i neobrijanim licima što suse naginjali sa svih strana prema njoj.- Pij već jednom! - zaurla Drvoguz svojim stravičnim glasom.Ona se izazivački zagleda u nakaznog čovečuljka ni ne zaustivši. Zavlada tišinanabijena prijetnjom. Najzad Drvoguz uzdahne i rastužena izgleda promatrašesvoje drugove.

- Neće da pije! Šta li joj je?- Šta li joj je? - ponavljali su ostali za njim. - Lijepi Dječače, ti se razumiješ užene, pokušaj je udobrovoljiti.Lijepi Dječak slegne ramenima.



- Gomilo glupana - prezrivo lane - zar ne vidite da od ove nikad ništa nećetevikom postići?I sjedine pokraj Anđelike i polako je pomiluje po leđima kao što se miluje dijete.- Ne boj se, nisu oni opaki, znaš. Prave se važni da bi prestrašili građane. Mi smote već zavoljeli. Ti si naša markiza. Markiza anđela! Zar ti se ne sviđa? Markizaanđela! Ipak, nije li to lijepi naziv? A i pristaje ti, i tvojim lijepim očima. De, napijse, lijepo moje. Vino je dobro. Jedna bačva je na svojim vlastitim nogama došla

od luke Greve sve do kule Nesle. Tako ti je to kod nas. Ovo je Dvor čudesa!Mladić joj primakne čašu usnama. Nju nekako potakne njegov muški i umiljatiglas. Uze čašu i ispije. Vino je zaista bilo dobro. Ugodna toplina joj prostrujitijelom. Odjedared joj se sve učini jednostavnijim i manje strašnim. Popije još jednu čašu, a potom se laktom osloni o stol i stane promatrati oko sebe. Bogalj ju je promatrao sumornim pogledom, kao morsko čudovište nepokretno na dnumora. Možda mu je naređeno da motri na nju? Ali ona nije ni mislila bježati. Akamo bi i otišla?

Navečer su se vraćali u svoja skloništa prosjaci i prosjakinje koji su bili podCalembredainovom zaštitom. Bilo je mnogo žena koje su u naručju nosile bolesnudječicu ili novorođenčad umotanu u krpe. Ova su stalno potiho kmečala. Jedno odove djece, kojemu je čitavo lice bilo u gnojnim mjehurima, bi izručeno ženi što jesjedila pored ognjišta. Ova spretnim i brzim trzajem poskida kraste s djetetovalica, mokrom krpom prijeđe preko sitnog lišća koje sad bijaše glatko i zdravo. Nakraju mu majka pruži punu dojku.Anđelika se trgne na taj prizor. Drvoguz se osmjehne i objasni svojim muklimglasom:- Kao što vidiš, kod nas se brzo ozdravlja. Ne moraš poći u procesiju da bi vidjelačudesa! Ovdje se događaju svakog dana. Vrlo je lako moguće da u ovom trenutkuneka dobra i milosrdna gospođa priča: «Oh, draga, vidjela sam jedno dijete naNovom mostu. Lice mu je sve sami gnojni mjehuri. Koje li bijede…! Jasno, dalasam milostinju bijednoj mu majci!" I te su bogomoljke vrlo zadovoljne. A djetetunije bilo ništa. Majka mu je na lice zalijepila malo suhog kruha natopljenogmedom, da bi se privukle muhe… Gle, stigao je Mišja Smrt. Možeš sada otići…Iznenađena, Anđelika se upitno zagleda u nj.- Nije potrebno da razumiješ - promrmlja bogalj. - Mi smo se sporazumjeli sCalembredaineom.Mišja Smrt, koji je upravo ušao u tom trenutku, bijaše sušičavi Španjolac. Bio jetako mršav da su mu zašiljena koljena probila hlače. Taj se bijedan otpadak sbojnih polja u Flandriji uza sve to pravio nebojša i razmetao svojim dugim crnimbrkom, perjem okićenim šeširom i sabljetinom što ju je nosio preko ramena, a nakojoj je bilo nabodeno pet ili šest crknutih miševa. Za dana je Španjolac prodavaonekakav prašak za ubijanje glodavaca, dok je noću upotpunjavao svoje mršave

prihode stavljajući u Calembredaonovu službu svoje znanje mačevatelja.On vrlo dostojanstveno pristane da popije čašu vina. Potom stane gristi komadrepe dok su se neke starice svađale oko njegove lovine: prodavao je svakog mišaza dva novčića. Pošto je primio novac, Mišja Smrt dohvati svoju sablju i njomepozdravi prisutne, a zatim je spremi u korice.- Spreman sam - reče u zanosu.- Odlazi - Drvoguz će Anđeliki.Zauzevši odbrambeni stav, ova htjede nešto upitati, no odmah odustane od tenamjere. Uto i drugi muškarci poustaju, takozvani „vojničine”, to jest bivši vojnicinaviknuti na pljačku i bitke kojima je teško padao nerad mirnih vremena. Onaodjednom opazi da je sa svih strana okružuju ti zlikovački likovi. Na sebi su imali

razderane uniforme na kojima su se još vidjeli porubi i pozlate, oznake regimentiu kojima su služili.



Anđelika privuče ruku k boku, pa je zatim gurne pod prslučac gdje bijaše sakrilaEgipćaninov bodež. Bijaše odlučila da će, ako baš bude morala, skupo prodatisvoju kožu.Ali bodeža pod prslučoom ne nađe.Plane, a bijes joj još više raspali popijeno vino: - Gdje je moj nož?- Evo ga - javi se odmah Bljezgar svojim unjkavim glasom.I pruži joj nož nevina izraza na licu. Anđelika se zbuni: kako joj je mogao izvući iz

prslučca nož a da ona to uopće nije osjetila?Ponovo u prostoriji odjekne urnebesan smijeh, grozan smijeh prosjaka irazbojnika, smijeh koji će čitav život proganjati Anđeliku.- Sjajna lekcija, curice! - poviče Drvoguz. - Naučit ćeš da poštivaš Bljezgaroveruke. Svaki je njegov prst pravi čarobnjak. Propitaj se kod domaćica na tržnici štao tome misle.- Lijep je ovaj bodež - primijeti jedan od „vojničina” dohvativši ga.Ali pošto ga je dobro osmotrio, baci ga na stol obuzet strahom: - Ta to je nožRodogonea Egipćanina…!S mješavinom nemira i poštovanja svi se zagledaju u bodež koji se svjetlucao nasvjetlu voštanica.Anđelika uze bodež i ponovo ga sakrije pod prslučac. Imala je dojam da je tajpokret posvećuje u očima onih bijednika. Njima nije bilo poznato kako je onadošla do tog trofeja jednog od najopasnijih neprijatelja njihove družine. Tajna jedjelovala na njih: okružila ju je aureola slave.Ivić Drvoguz propišta: - Hej, ova naša Markiza anđela je jača no što se čini.Ona iziđe praćena pogledima poštovanja i divljenja.Našavši se napolju, Anđelika vidje kako se u gotovo mrkloj noći koči urušena kulaNesle. Zaključi da se prostorija u koju je bijaše smjestio Nikola Calambredainenalazila na samom vrhu i da je služila kao spremište za stvari što ih je njegovabanda krala. Jedan od „vojničina” joj ljubazno objasni kako je Calembredaineupalo na pamet da se neki članovi bande smjeste u staroj srednjovjekovnoj kuliusred Pariza. Zaista je ta kula bila idealno sklonište za protuhe.Dvorane napola u ruševinama, bedemi u raspadanju, klimavi tornjići pružali suskloništa na kojima su im ostale bande po predgrađima uveliko zavidjele.Pralje, koje su dugo vremena sušile rublje po kruništima kule Nesle, morale supobjeći pred strašnom najezdom.Nitko nije ni mislio odatle istjerati lupeže koji su vrebali na kočije iz predgrađaSaint-Germain skrivajući se ispod mostića što su, slični samarima, bili podignutiiznad nekadašnjih jaraka. Svršilo se na tome da je svijet smatrao okolicu kuleNesle, u samom srcu Pariza, vrlo opasnim mjestom. Ponekad se zvuk violina uTuileries, s druge strane Sene, miješao sa zvukom gusala starog Urlikala ili spripjevima Thibaulta verglaša uz čiju su svirku prosjaci plesali i orgijali.

U maloj luci gdje se prodavao ogrev, a koja se nalazila nedaleko od kule, lađarisnize glas primijetivši na obali opasne prilike.Nije se više moglo izdržati na tom mjestu, govorili su između sebe. Kad će već jednom gradski suci narediti da se poruše stari bedemi i otjera sav onaj ološ?- Gospodo, da ste mi zdravo - pozdravi ih Mišja Smrt približivši im se. - Ne biste libili dobri pa nas prevezli do obale Gesvres?- Imate li novaca?- Imamo ovo - odgovori Španjolac prislonivši mu na trbuh vrh svoga mača.Čovjek pomirljivo slegne ramenima. Svakog su dana imali pune ruke posla slupežima koji su se skrivali u lađama, krali robu i tražili da ih se prevaža na drugustranu, i to badava, kao gospoda. Kad je lađara bilo više, izbijale su krvave gužve,

u kojima su sijevali noževi, jer taj svijet što je živio na vodi nije baš bio obdarenvrlinom strpljivosti.Te večeri, međutim, trojica mornara što su kraj upaljene vatre bdjeli pokrajteglenica, shvatiše da je bolje ne zametati kavgu. Jedan se mladić na znak svoga



gospodara diže i, ne baš sasvim uvjeren, odriješi jedan čamac na koji poskakašeAnđelika i njezini mrki drugovi. Čamac prođe ispod lukova Novoga mosta i u bliziniMosta Notre Dame pristane uz obalu Gesvres.- Baš ti hvala, djetence - reče Mišja Smrt mladome lađaru. - Ne samo da smo tizahvalni, već te puštamo da se vratiš natrag, živ i zdrav. Jedino ćeš nam posuditisvoj fenjer. Vratit ćemo ti ga kad se sjetimo…Ogroman luk na kome je počivala obala Gesvres tek je nedavno sagrađen. Bio je

to grandiozan posao, pravo remek-djelo u obrađenom kamenu.Prodrijevši unutra, Anđelika začuje šum obuzdane rijeke. Ona ju je svojimsilovitim tokom podsjetila na riku oceanskih valova. Buka kočija koje su prolazileiznad njih sličila je na daleku grmljavinu i još više pojačavala taj dojam. Hladna ivlažna, ta je grandiozna rupa, izdvojena u srcu Pariza, čini se, bila navlasstvorena zato da posluži kao sklonište svim zločincima velikoga grada.Lupeži prođoše njome s kraja nakraj. Skačući su se prebacili preko tri ili četirimračna prijelaza, koji su bili otvoreni zato da bi mesnicama u ulici Stari fenjerposlužili kao kanali za otjecanje, i u kojima je ključala bujica krvi.Više naprijed nailazili su na druge prijelaze, uske i smrdljive, na stepeniceskrivene u zavojima kuća, na nasipe gdje su im stopala do gležanja upadala ublato.Kad su se ponovo našli na pariškim ulicama, bijaše gluha noć. Anđelika nije bilakadra da kaže gdje se nalazi. Jest, tu je bio mali trg s jednom česmom u sredini skoje se razlijegao mrmor vode.Odjedared se u blizini javi Nikolin glas.- Jeste li vi, mladići? Je li i djevojka s vama?Jedan od „vojnika” okrene fenjer prema Anđeliki.- Evo je.Ona opazi visoku priliku i jezovito lice razbojnika Calembredainea. Zatvori očiobuzeta užasom. Iako je znala da je to bio Nikola, ipak je onako prerušen u njojpobuđivao strah.Šef rukom spusti fenjer.- Kog vraga nosaš tu „dimljivku”? Gospodinu je sada neophodno svjetlo da bihodao!- Nisam htio svršiti u Senu na obali Gesvres! - bunio se čovjek što je nosio fenjer.Nikola zgrabi grubo Anđeliku za ruku.- Ne boj se, srdašce! Ti vrlo dobro znaš kako u stvari izgledam - podrugivao jojse.- Ti, Zimovko, postavi se s druge strane ulice, iza kamena međaša. Ti, Martine,ostani sa mnom. Ti, Goberte, pođi tamo dolje. Ostali neka vrebaju na raskršćima.Barkarola, jesi li ti na svom mjestu?Jedan glas koji kao da je dolazio s neba odgovori: - Tu sam, šefe.Patuljak se bijaše šćućurio na tabli okačenoj nad jednim dućanom.

Od trijema u kojemu se nalazila zajedno s Nikolom, Anđelika je mogla vidjeti uskuuličicu u svoj njezinoj duljini. Nekoliko fenjera, obješenih ispred bogatijih kuća,slabo su je osvjetljavali. Na njihovu je odsjevu središnji potočić pun otpadaka bionalik na gadnu zmijurinu.Dućančići zanatlija bili su dobro zatvoreni. Svijet je lijegao. Iza prozorskih sustakala promicali okrugli plamičci voštanica.Jedna žena je otvorila prozor da bi ispraznila vedro na ulicu. Čulo se kako prijetidjetetu što je plakalo da će pozvati opata Bourrua. Bijaše to bauk onog vremena,bradati opat, pričalo se, koji je prolazio svijetom s vrećom na leđima da bi u njutrpao zločestu djecu i odnosio ih.- Sad ću ja tebi pokloniti opata Bourrua! - promumlja Nikola.

Potom nadoda napetim i tihim glasom: - Sad ću ti platiti miraz, Anđeliko. Takav ti je običaj kod nas prosjaka. Čovjek plaća da bi dobio svoju dragu. Isto kao kad sekupuje ono što se želi imati.



- U stvari, jedino svoje dragane mi kupujemo - primijeti jedan od razbojnika izacereka se.Nikola ga psovkom ušutka. Odnekud doprije šum koraka. Razbojnici umuknu iukrute se. Polako izvuku mačeve iz korica. Neki čovjek se približavao skačući s jedne kamene ploče na drugu trudeći se da u lokvicama na ulici ne zablati svojecipelice visokih peta i mašnom okićene.- Nije on - šapne Nikola Calembredaine.

Njegovi ljudi ponovo utaknu svoje mačeve u korice. Prolaznik začuje zveckanjeoružja, trgne se, te, primijetivši nekoliko prilika što su se micale pod trijemom,nagne u bijeg urlajući: - Lopovi! Ubojice! Noćni razbojnici! Ubiše me!- Prokleti idiot - gunđao je Zimovka vrlo neraspoložen s druge strane ulice. - Kadse jednom desi da nekoga pustiš da mirno prođe, pa mu čak ni ogrtač ne skineš,onda ti se raznjače kao pravi magarac! Lud svijet!Lagani zvižduk doprije s druge strane i on ušuti.- Gledaj tamo, Anđeliko, gledaj tko dolazi! - šapne Nikola i snažno stisne rukumlade žene.Smrznuta, ništa ne osjećajući, pa ni snažan stisak njegove ruke. Anđelika ječekala. Znala je što će se dogoditi. A to što će se dogoditi bilo je neumitno. Ineophodno da se dogodi. Njezino je srce moglo ponovo oživjeti tek „poslije toga”.Jer u njoj je već sve bilo mrtvo i jedino je mržnja imala moć da sve to ponovooživi.Pod žutim svjetlom ulične lampe ona opazi dva fratra kako idu držeći se pod ruku.Odmah je u jednome od njih prepoznala Conana Bechera. Drugi, debeljuškast ibrbljiv, nešto je govorio na latinskom razmahujući naveliko rukama. Mora da jebio malko naljoskan, jer je svaki čas vukao svog druga prema zidu kuća, a ondamu se ispričavao i odvodio ga nasred ulice i silio ga da hoda blatnjavim potočićem.Anđelika začuje rezak glas alkemičarev. I on je govorio na latinskom, ali silovito,kao da prosvjeduje.Stigavši do trijema, stane se derati na francuskom kao da je poludio.- Dosta mi je, fra Amboise! Vaše teorije o krštavanju u masnoj juhi čisto sukrivovjerje! Ni jedan sakramenat ne može biti svet, ako je voda koja se pri tomupotrebljava izmiješana s nečistim elementima, kao što su, u ovom slučaju,životinjske masti. Krštavati masnom čorbom! Kakvog li svetogrđa! A zašto da nekrštamo crnim vinom, kad ste već toliko zaintačili? Pa to bi bilo sjajno budući davam se, kako se čini, mnogo sviđa.I cimnuvši žestoko, mršavi se franjevac oslobodi ruke fra Amboisea, koji se za njbijaše kao čičak prilijepio.Debeljkasti fratar mucaše unjkavim glasom pijanca: - Oče, ražalostili ste me…Jao! Baš sam vas želio uvjeriti…Odjedared oštro krikne: - Ah! Ah! Deus coeli!4 Gotovo u istom trenutku Anđelika se mogla uvjeriti da je fra Amboise bio kraj njih

ispod trijema. - U vaše ga ruke predajem, prijatelji - šapne prebacivši se snajčišće latinštine na šatrovštinu.Conan Becher se okrene: - Šta se dogodilo?Ali mu riječ zapne u grlu kad je nesiguran pogled bacio po pustoj ulici.- Fra Amboise - zazove… - fra Amboise gdje ste?Njegovo mršavo vansebno lice kao da se udubilo još više, oči mu iskočile iz duplji ičuli su kako teško diše idući polako naprijed i bacajući oko sebe užasnute poglede.- Hu! Hu! Hu!Eto, to je patuljak Barkarola stupio na poprište zlokobno se glasajući poput noćneptičurine. On se presavije preko metalne ploče na kojoj je bio ispisan naziv radnjei ona zaškripi. On se spretnim skokom ogromne žabetine stvori pred nogama

fratra Bechera.Ovaj se trgne i priljubi uza zid.

4 Bože na nebesima



- Hu! Hu! Hu! - ponovi patuljčić huhukanje.Barkarola se u paklenom plesu stane vrtjeti oko svoje žrtve. Skakao je oko njegauvreten, pozdravljao ga bečeći se i kreveljeći, a sve je to pratio besrambimpokretima. Smantao je fratra podižući oko njega pravu paklenu buku.Uto iz mraka iziđe još jedno užasno stvorenje cerekajući se pri tom: nekakavgrbonja krivih nogu. Koljena su mu se dodirivala, dok su mu noge i stopala bilaisuviše raskrečena tako da je hodao naglim i jezivim trzajima i vrckanjem.

Ali njegovo nakazno tijelo bilo je upravo adonski lijepo prema užasnom mu licu. Ustvari, na čelu je imao čudnu mesnatu izraslinu, koja se klatila i bila crvene boje.Krkljanje što se otelo iz fratrova grla nije više imalo ničeg ljudskog.- Aaaaaah …! Vragovi! - zaurla.Njegovo dugo tijelo se presavije i on padne na koljena na blatnjavu ulicu. Oči muiskočile, a lice mu postalo žuto kao vosak. Između njegovih usnica što mu ih jegrozan strah razvalio, tresli su se dva reda pokvarenih zuba.Vrlo polako, kao u kakvoj mori, on podigne koštunjave ruke s razmaknutimprstima. Jezik mu se jedva pokrene. Najzad izusti:- Milost… Peyrac!To ime izgovoreno usnama omraženog stvora, zarije se Anđeliki u srce poputbodeža. Ludilo što je prožimalo taj nestvaran prizor zahvati Anđeliku. Onadivljački zaurla:- Ubij ga! Ubij ga!Odjednom ugrize Nikolu za rame a da ni sama nije bila svjesna svoga postupka.Nikola se oslobodi odgurnuvši je, a potom iz korica isuče mesarski nož kojimbijaše oboružan.Ali se odjednom grobni mir uvuče u uličicu. Čulo se kako Barkarola govori:- Što je ovo sad?Fratrovo se tijelo opustilo na bok, podno zida.Razbojnici se primaknu bliže. Nikola se sagne i podigne nepokretnu glavu. Donjavilica se objesi i pri tom se ogromna usta razvale u posljednji tjeskobni pokret. Očisu mu već bile ukočene i zamućene.- Za nas tu više nema posla. Mrtav je! - reče Calembredaine.- A da ga nismo ni dotakli - dometne patuljak - zar ne, Kukmavče, da ga uopćenismo dotakli? Samo smo se kreveljili da bismo mu utjerali strah u kosti.- I tako dobro si to izveo da je crko… Crko od straha.- Baš smiješno - zaključi Barkarola.Jedan se prozor otvori. Nečiji glas podrhtavajući upita:- Šta se dogodilo? Tko to govori o vragovima?- Podbrusimo pete - naredi Calembredaine. - Tu za nas više nema posla.

Kad su Parižani ujutro pronašli mrtvo tijelo redovnika Bechera a da na njemu nijebilo znakova niti od udaraca niti rana, sjetiše se riječi vješca što je živ spaljen na

trgu Greve: "… Conane Becheru, za mjesec dana te pozivam na sud Božji…"Potražiše kalendare i utvrdiše da se mjesec navršavao upravo tog dana. Bezprestanka se križajući, stanovnici ulice Trešnjik, blizu Arsenala, pričali su o čudnimkrikovima što su ih te noći trgli iz prvoga sna.Moralo se platiti dvostruku cijenu grobaru koji je pokopao prokletoga fratra.A na grob mu je stavljen ovaj epitaf: „Ovdje počiva otac Conan Becher, obračenifranjevac, koji je izdahnuo mučen od nečistih sila posljednjega dana mjesecaožujka 1661.”Banda Nikole Calembredainea, glasovitoga razbojnika, provela je noć pijući pokrčmama.Obreli su se u svim birtijama kolikogod ih je bilo između Arsenala i Novog mosta.

Jatili su se oko jedne žene pomodrela lica i raspletenih kosa. Tjerali su je da pije.Noć više nije bila crna već crvena, crvena kao vino, plamsala je poput požara.Stolovi su se rušili, vatre na ognjištima okretale su se oko svojih ognjenihosovina, podovi su se podizali u susret tavanicama!



Anđelika je bila pijana kao čep. Najzad povrati. Čelo nasloni nia stol; u glavi joj serodi misao, a zatim je dugo i očajno mučila: "Izgubljena sam! Izgubljena sam…!"Odlučnim pokretom ruke Nikola je uspravi, a zatim je promatraše uznemiren i učudu.- Zar ti je slabo? U stvari, još ništa ni popili nismo… Moramo proslaviti našusvadbu…Opazivši, međutim, da je sasvim klonula i zatvorila oči, on je podiže u naručaj i

iziđe.Noć je bila hladna, ali toplina što je strujala s Nikolinih prsiju je ugrije i ona seosjećala bolje.Ležeći između kopita brončanoga konja, pjesnik s Novog mosta opazi glasovitograzbojnika kako, lako kao kakvu lutku, u naručju nosi bijelu priliku raspuštenihkosa.Kad je Calembredaine kročio u prostranu dvoranu prizemlja u kuli Nesle, jedan dionjegovih prosjaka i njegovih prosjakinja okupio se bijaše oko pucketave vatre.Jedna od žena skoči na noge i vičući kao da je pomahnitala, baci se na nj:- Izdajniče! Uzeo si drugu…! Prijatelji su mi to javili. A ja sam u međuvremenusatirala svoje zdravlje s bandom razvratnih mušketira.. Ali ja ću te kao svinjuzaklati, a i nju također!Nikola polako postavi na pod Anđeliku i prisloni je uza zid da ne bi pala.A zatim izmahne svojom ručetinom i djevojka se složi kao klada.- A sad dobro otvorite uši - reče Nikola Calembredaine - ova ovdje - i pri tompokaže prstom Anđeliku - pripada meni i nikome drugome. Oni koji se usude da jedotaknu ili oni koji pokušaju da joj bilo čime dojađuju, imat će sa mnom posla.Znate što to znači, zar ne? A što se tiče markize Poljaka…Dograbi djevojku za skut bluze i pokretom odlučnim i prezrivim odgurne je premaskupini mladića što su igrali na karte.- … možete s njom raditi što vas volja.Zatim se Nikola Merlot, porijeklom iz Poitoua, nekadašnji pastir, a sad vuk,likujući okrene prema ženi koju je oduvijek ljubio, a koju mu je sudbina sadavratila.

4.

ŽIVOT PROSJAKA U KULI NESLE

Calembredaine uze ponovo Anđeliku na ruke i stane se uspinjati uza stepenice

kule. Uspinjao se polako da se ne bi spotaknuo. Od ispijenog mu se vina jošuvijek maglilo u glavi. Ta sporost je davala svečani izgled njegovu uspinjanju.Anđelika se prepustila stisku njegovih moćnih mišica. U glavi joj se malko vrtjelozbog zavojitih stepenica.Stigavši navrh, Nikola Calembredaine udarcem noge otvori vrata prostorije gdjesu se nalazile pokradene stvari. Zatim pođe k bijednom ležaju napravljenom odogrtača, spusti Anđeliku na nj kao kakav paket i uz to poviče:- Red je na nama dvoje sada.Pokret i pobjednički smijeh što je rascijepio Nikolino lice koje se sjajilo upolumraku, trgoše Anđeliku iz pasivne ravnodušnosti koja bijaše njome ovladala još dok su bili u posljednjoj krčmi. Pošto bijaše povratila, sasvim se otrijeznila iona sada skoči i potrči prema prozoru zgrabivši za željezne motke a da ni samanije bila svjesna onoga što radi.- A što si ti - poviče iznad ramena - što si mislio kazati onim svojim glupavim:"Red je na nama dvoje sada?"- Ja… ali… htio sam reći - mucao je Nikola potpuno zbunjen.



Ona mu se podrugljivo nasmije.- Da ne misliš možda postati mojim ljubavnikom, ti, Nikola Merlote?On se stvori pored nje u par nečujnih koraka. Čelo mu se nabra od ljutine.- Ne mislim - odgovori suho - već sam siguran.- To ćemo vidjeti!- Nema se tu šta vidjeti.Ona ga izazovno odmjeri pogledom. Crvena svjetlost s vatre što su je lađari

zapalili dolje na obali Sene, podno same kule, obasja ih obadvoje. Nikola dubokouzdahne.- Slušaj - otpoče muklim i prijetećim glasom - obraćam ti se zato što se o tebi radii što treba da shvatiš. Ti nemaš prava da mi uskratiš ono što od tebe tražim.Tukao sam se za tebe, ubio sam onoga tipa po tvojoj želji. Veliki Coesre te jemeni izručio, prema tome, sve je u najboljem redu što se tiče zakona podzemlja.Ti mi pripadaš.- A ako ja ne prihvatim zakone podzemlja?- Onda ćeš umrijeti - odgovori on i nešto kao blijesak sijevne u dnu njegovihočiju. - Od gladi ili od nečeg drugog. Ostavit ćeš kožu, ne obmanjuj se. Uostalom,ništa ti drugo i ne preostaje. Zar ne shvaćaš - nastavi i prisloni svoju stisnutušaku na sljepoočicu mlade žene - zar ti ovom tvojom malom grofovskom tikvicomnisi još shvatila što je izgorjelo na trgu Greve zajedno s vješcem, tvojim mužem?Sve što te je prije dijelilo od mene! Sluga i grofica više ne postoje. Ja samCalembredaine, a ti… ti više ništa nisi. Tvoji su te napustili. Oni tamo na onojstrani…Ispruži ruku i pokaže na drugoj strani Sene ogromno zdanje Tuileriesa i hodnikeLouvrea u kojima su žmirkala svjetla - Ni za one tamo više ne postojiš. Sad znašzašto pripadaš podzemlju… jer je podzemlje domovina napuštenih… Ovdje će seuvijek naći nešto da pojedeš. Bit ćeš zaštićena. Bit ćeš osvećena i pružit će ti sepomoć. Ali ne misli na izdajstvo…Zašuti. Bio je malko zadihan. Osjećala je na svome ramenu njegov vrući dah.Mada ju je jedva dodirivao, osjećala je kako žar njegove želje u njoj raspaljujeneke mutne požare. Vidje kako otvara svoje velike ruke, vidje kako ih podiže da bi je zgrabio, i kako zatim uzmiče ne usuđujući se da to učini.Uze tada da je moli šapatom na narječju njihova sela.- Ljubavi moja, ne budi opaka sa mnom. Zašto si takva? A nije li, u stvari, svevrlo jednostavno? Ovdje smo… sami … kao nekoć. I siti smo i gasni. A što dadrugo radimo do da se ljubimo? Ne misliš mi, valjda, reći da me se bojiš!Anđelika prasne u smijeh i slegne ramenima.On nastavi: - Onda? Dođi…! Sjećaš li se? Mi smo se uvijek dobro slagali. Stvorenismo jedno za drugo, čedo moje malo. Ništa se ne može protiv nečega kao što jeovo… Znao sam da ćeš mi jednoga dana pripasti. Nadao sam se. A sad je, vidiš,stigao taj trenutak…!

- Ne - otpovrne ona tvrdokorno odmahujući svojom dugom kosom popadalom poramenima.Odjednom on pomahnita: - Čuvaj se. Mogu te i silom imati, ako mi bude volja…- Pokušaj. Oči ću ti iskopati noktima.- Naredit ću svojim ljudima da te drže - zaurla.- Podlače!Obuzet očajem, on se uteče strašnim psovkama.Ali ona jedva da ga je i čula. Čela naslonjena na čvrste željezne šipke na prozoru,kao zatvorenik koji je izgubio svaku nadu, Anđelika osjeti kako je svladava umor."Tvoji su te napustili…" Kao odjek na tu Nikolinu rečenicu, odjeknuše joj usjećanju druge riječi, oštre kao krvnička sjekira: "Neću da o vama više išta čujem.

Morate nestati. Nikakva naziva, bez imena, bez ičega." Pred njom uskrsneHortenzija, kao zmija, sa svijećnjakom u ruci:- Odlazi! Odlazi!



Nikola je imao pravo. Nikola Calembredaine, orijaš plahovite i divlje krvi, koji seiza njezinih leđa tresao i kleo da se od njegovih kletvi moglo srušiti i staro stijenjekule Nesle. Njegovi su dronjci imali grozan zadah grada, ali njegova je put,možda, ako je stisne žestoko, ako silovito zagrize u nju, imala nezaboravan ukusMonteloupa…!Odjednom se pomiri sa sudbinom, prođe ispred njega i stane driješiti prslučacstigavši pored ležaja. Potom otkopča suknju i pusti je da padne na pod. Bila je u

košulji. Časak je oklijevala. Studen ju je ujedala po tijelu, ali joj je glava gorjela.Skine na brzinu taj posljednji komad odjeće i gola se pruži preko pokradenihogrtača.- Dođi - pozove ga mirnim glasom.Šutio je kao bez daha. Njezina mu se pokornost činila sumnjivom. Približi semotreći je s nevjericom. Polako se poče oslobađati dronjaka što ih je imao nasebi.U trenutku ostvarenja njegovih najnevjerojatnijih snova, Nikola, nekadašnjeslužinče, tresao se od uzbuđenja. Nejasna svjetlost s vatre zapaljene vani na obaliSene bacala je na zid njegovu ogromnu sjenu.- Dođi - ponovi ona - hladno mi je.I ona je, u stvari, drhtala, možda zbog studeni, a možda ju je njegovo ogromnotijelo, golo i zastalo, ispunjalo nestrpljenjem i strahom.Vučjim se skokom baci na nju. Stezao ju je rukama da su joj kosti pucale, a uz to je ispuštao krikove izmiješane s riječima:- Ah! Ovaj put je divno. Kako je divno! Moja si! Nećeš mi više umaći, moja si!Moja! Moja Moja! - ponavljao je skandirajući svoj muški delirij.Zahvaćen žestinom žudnje on ju je uzeo kao da je ubija. Nakon nekog vremenaona je čula kako uzdiše poput nasićena psa.- Anđeliko.- Satro si me - tužila se ona.Zatim se umota u ogrtač i zaspe.Još ju je dvaput uzeo u toku noći. Obamrla, ona se trzala iz dubokog sna da bipostala žrtvom tog mračnog stvora koji ju je grabio uz puste psovke, a potom jesilom uzimao muklo uzdišući da bi zatim klonuo pored nje mumlajući riječi bezikakva smisla.U zoru ga probudi šapat nečijih glasova.- Calembredaine, požuri - govorio je Lijepi Dječak - moramo na dernek u Saint-Germain da izravnamo račune s vračarama Rodogonea Egipćanina, koje suprijavile starog Urlikala i staru Urlikalicu.- Evo me odmah, ali ne pravi buke. Mala još spava.- Nitko u to i ne sumnja! Puste li buke noćas u staroj kuli Nesle! Štakori nisu moglispavati. Nema šta, pošteno si zapeo! Smiješno je da ti ne možeš uživati u ljubavia da se ne dereš?

- Umukni! - gunđao je Calembredaine.- Markiza Poljaka ti i nije previše zamjerila.- Moram ti priznati da sam na dlaku izvršio tvoje naređenje… Čitavu sam je noćmilovao zato da je ne spopadne volja da vam dođe ovamo gore u posjetu smesarskim nožem. Dokaz da se na tebe ne ljuti baš mnogo, jest u tome što tedolje čeka s punom zdjelom kuhanog vina.- U redu, a sada izađi!Pošto je Lijepi Dječak otišao, Anđelika malko rastvori vjeđe.Nikola je bio već na nogama, u dnu prostorije, odjeven u svoje odijelo od samihkrpetina. Bio joj je okrenut leđima i nagnut nad jednom škrinjom u kojoj je neštotražio. Žena s imalo iskustva otkrila bi odmah zašto je on savio leđa. On je očito

bio u velikoj nedoumici.Najzad zatvori kovčeg i, stišćući u ruci neki predmet, vrati se prema Anđeliki, kojase ponovo pravila da spava.Nikola se nagne nad nju i zovne je tiho:



- Anđeliko, čuješ li me…? Moram poći. Ali bih ti prije htio kazati… Htio bih znati…Da li se mnogo ljutiš zbog onoga što se noćas dogodilo? Nije moja krivica. Bilo je jače od mene. Ti si tako lijepa… Jesam li te zbilja ozlijedio? Poslat ću ti VelikogMatthieua s Novog mosta, hoćeš li? Da te liječi?On položi svoju hrapavu ruku na bijelo rame koje se bijaše pomolilo ispod ogrtačate ona nije mogla suspreći drhtaj.- Odgovori mi. Primijetio sam da ne spavaš. Gledaj što sam izabrao za tebe!

Jedan prsten, pravi prsten. Odnio sam ga jednom trgovcu na Obali zlatara da gaprocijeni… Gledaj ga … Nećeš ga? Evo, ostavit ću ga ovdje pored tebe … Reci mišto bi ti se sviđalo. Hoćeš li pršuta? Odličnog pršuta? Još je nenačet, jutros su gadonijeli. Digli su ga nekom kobasičaru na trgu Greve dok je ovaj promatrao kakovješaju jednog od naših drugova… Hoćeš li novu haljinu? Imam ih nekoliko…Odgovori mi ili ću se naljutiti.Ona ga pogleda između razbarušene kose i odgovori nabusito:- Hoću kabao pun vruće vode.- Kabao? - ponovi on zatečen. Sumnjivo je promotri. - A što će ti voda?- Da se operem.- Dobro - odgovori on razuvjeren. - Poljakinja će ti ga donijeti. Traži sve što želiš.Ako ti štogod ne bude po volji, reći ćeš mi kad se vratim. Prebit ću boga u njima.Zadovoljan što je ona ipak nešto poželjela, okrene se prema venecijanskomogledalu naslonjenom na rub ognjišta i uze stavljati na obraz prišt od obojenogvoska, koji mu je služio da nagrdi svoje lice.Anđelika naglo sjedne na ležaju.- E to ne može! - odlučno reče. - Zabranjujem ti, Nikola Merlote, da se predamnom pojaviš s licem prljava i smrdljiva starkelje. Inače neću dopustiti da me joštakneš.Njegovo tvrdo lice obilježeno zločinačkom rabotom osvijetli izraz djetinje radosti.- A ako te poslušam… hoćeš li mi onda dopustiti?Ona naglim pokretom pokrije lice skutom jednog ogrtača da bi sakrila uzbuđenješto ga je u njoj pobudio sjaj u očima razbojnika Calembredainea. Jer on ju jegledao poznatim joj pogledom maloga Nikole, lakoumnog i nestalnog, u „koga nijeloše srce” kako je o njemu govorila njegova jadna majka. Bio je to pogled Nikolekoji se saginje nad tijelom svoje sestre koju su vojnici silovali. „Francino,Francino…”, dozivao ju je.- Hoćeš li onda dopustiti da te još ljubim? - šaputao je.Ona mu se sada osmjehivala prvi put otkako su se na onako čudan način susreli.- Možda.Nikola svečanim pokretom ispruži ruku i pljune na pod.- Onda se kunem da me ti više nikad nećeš vidjeti pod likom Calembredaineamakar me uhode uhvatile i oprale mi lice nasred Novog mosta.I on gurne u džep vlasulju i povez.

- Prerušit ću se dolje.- Nikola - zazove Anđelika - noga mi je ozlijeđena. Gledaj. Možda bi mi je VelikiMatthieu, o kojemu si maloprije govorio, mogao izliječiti.- Navratit ću do njega.I naglo dograbi rukama bijelu nožicu i poljubi je.Kad je on izišao, ona se sklupča i pokuša ponovo zaspati. Hladnoća ponovostegne, ali ona je bila dobro pokrivena pa je nije osjećala. Blijedo zimsko suncelijepilo je u obliku pravokutnika svoju svjetlost na zidove.Iako joj je čitavo tijelo bilo bolno i umorno, Anđeliku je u tom trenutku prožimaoneki osjećaj sreće. „Dobro je”, mislila je. „Ovo je kao kad se utaži glad ili žeđ. Poslije ne razmišljaš

ništa. Divno je ništa ne misliti”.Pored nje je blistao dijamant na prstenu. Osmjehne se. Bilo kako bilo, tog ćeNikolu uvijek za nos vući!





četvrt, držao pod sobom okoliš starih vrata Saint-Germain, Saint-Michel i Saint-Victoir sve tamo do obala Sene i palače Tournelle.Studenti koji su rado odlazili na Pre-au-Cleres5 da se tuku, građani koji su unedelju radosni odlazili da pecaju glavoče u nekadašnjim jarcima, lijepe gospođeželjne da posjete svoje prijateljice u četvrti Saint-Germain ili da odu na ispovijedu Val-de-Grace6 trebali su samo pripremiti svoje novčanike. Čitav čopor prosjakabi iskrsao pred njima, zaustavljao im konje, pritijesnio kočije u uske prolaze vrata

ili mostova podignutih nad jarcima.Seljaci ili putnici, koji su dolazili izvana, morali su platiti jednom uvozninuprijetećim „vojnicima” koji bi im se ispriječili kad su već dobrano ušli u Pariz. Ološpod zapovjedništvom Nikole Calembredainea oživio je gradske zidine nekadašnjetvrđave Filipa Augusta te se kroz njih bilo isto tako teško probiti kao u vrijeme kadsu se tu nalazili pokretni mostovi.Bio je to sjajno izveden pothvat u kraljevstvu Thunes. Mudro i gramžljivočudovište što je tim kraljevstvom upravljalo, Veliki Coesre, odnosno Rolin Klada,nije se umiješao. Calembredaine je kneževski plaćao. Njegov smisao za jasnepoteze u bitki, smjelost njegovih odluka kojima je upravljao Drvoguz, čovjekgenijalnih organizatorskih sposobnosti, činile su ga svakim danom sve moćnijim.Jednom u kuli Nesle, brzo su zauzeli i Novi most, povlašteno mjesto u Parizu, gdjese uvijek motalo mnoštvo veselih danguba kojima su džepari s takvom lakoćomrezali kese da se majstorima tog posla kao što je bio Bljezgar gadilo stavljati rukuna njih.Bitka za Novi most je bila krvava i trajala je nekoliko mjeseci. Pobijedio jeCalembredaine jer je on sa svojima držao sve uokolo.On je po starim teglenicama izvan upotrebe, privezanim za svodove ili stupovemosta, rasporedio svoje prosjake koji su se pravili da spavaju, a u stvari su tustražarili širom rastvorenih očiju.Bazajući smjelo pariškim podzemljem u društvu Brzonogog, Barkarole iliDrvoguza, Anđelika je malo-pomalo otkrila čitavu mrežu prosjačkih i pljačkaškihpunktova što ih je njezin nekadašnji drug u igri tako brižljivo organizirao.- Ti si lukaviji no što sam mislila - reče mu jednoga dana. - Ponekad se i nekadobra misao začme u tvojoj glavurdi.I rukom mu pogladi kosu.Ona se rijetko prepuštala takvim nježnostima, koje su njega neobično uzbuđivale.On je privuče i posadi sebi na koljena.- Čudiš se… Nisi to očekivala od seljačine kao što sam ja? Ali ja seljačina nisamnikad bio, nikad nisam htio biti…I prezrivo pljune na pod.Sjedili su ispred velike vatre u velikoj prostoriji pod kulom Nesle. Tu su seokupljali Calembredaineovi sljedbenici i gomila odrpanaca što su dolazili da sedodvoruju tom samodršcu prosjaka i protuha. Kao i svaku večer taj se smrdljivi i

bučan ološ vrzmao po prostoriji u kojoj je sve ječalo od dječje dernjave, odpodrigivanja, od psovki, od nazdravljanja bakrenim čašama, u kojoj se osjećaoonaj nepodnošivi vonj starih prnja i vina.Taj skup je predstavljao najodabranije društvo među podanicima slavnognevaljalca, koji je nastojao da na njegovu dvoru bude uvijek otvorenih bačava imesa na ražnju. Te su podašnosti držale na uzdi najusijanije glave među njegovimortacima.U stvari, kad kiša i vjetar zavija, kad su ulice puste, kad se plemiću ne da ukazalište, a građaninu u krčmu, što bi bolje mogao raditi „vojnik” praznog želucado da ode do Calembredainea da ga kod njega napuni.Dvoguz bi se postavio na stol drskošću čovjeka šefova povjerenja i zauzimao

držanje neshvaćenog mudraca. Njegov drugar Barkarola skakaše naokolo uvretensrdeći dozlaboga one koji su igrali na karte. Mišja Smrt je prodavao izgladnjelim

5 Livada na kojoj su se održavali dvoboji.6 2 Glasoviti samostan u Parizu





seljačko porijeklo, ali je isto tako bila istina da je on već odavno otresao ilovaču sasvojih cokula. Bio je on gradski vuk, spretan i hitar.Kad je svoje ruke stezao oko Anđelike, ona je imala dojam da ju je stegao čeličniobruč koji nijedna snaga nije mogla raskinuti. Prema raspoloženju, ona se otimalaili je mačjom nježnošću prianjala svoj obraz uz njegov neobrijani. Sviđalo joj sekad bi u njegovim očima divlje zvijeri opazila zasljepljujući sjaj i dokaz o svojojmoći. On se pred njom nije usudio pokazati zakrinkana lica. Crte lica Nikole iz

Monteloupa su je potčinjavale njegovoj vlasti više no što je i mislila. Kad bi joj onšaputao, na narječju kojim su se kao djeca sporazumijevali, riječi što se šapućupastiricama u slami plasta, grozne je okoline nestajalo. Bijaše to za nju kao nekoopojno sredstvo, nešto što je blažilo njezine duboke rane.Ponos što ga je taj čovjek osjećao dok bi je uzimao, bio je u isto vrijeme uvredljivi potresan:- Bila si plemkinja… Bila si mi nedostupna - često je ponavljao - a ja sam govorio: „Imat ću je…” Znao sam da ćeš doći… Sad mi pripadaš.Ona ga je vrijeđala, ali ga se nije bojala. Jer istina je da se ne bojimo osoba kojesmo poznavali dok su bili djeca. Najteže se zaboravljaju zgode iz djetinjstva.Prisnost što ih je vezivala imala je isuviše duboke korijene.- Znaš li na što sam mislio? - reče Nikola - Svi planovi s kojima sam se nosioovdje, u Parizu, podsjećaju me na naše pustolovine i pothvate što smo ihpoduzimali. Pripremali smo ih dugo prije no što smo pristupili njihovu ostvarenju,sjećaš li se? Ništa! Kad sam se dao na to da organiziram sve ovo, ponekad bihgovorio.Prekine se da bi razmislio. Jezikom ovlaži usne. Dječak imenom Flipot, sklupčankraj njegovih nogu, pruži mu čašu vina.- Baš dobro - promrmlja Calembredaine vraćajući praznu čašu - pusti nas darazgovaramo.- Vidiš - nastavio je - ponekad sam sebi govorio: „Šta bi uradila Anđelika? Kako biona to riješila u svojoj maloj glavi?” I to mi je pomagalo… Zašto se smiješ?- Ne smijem se već se smiješim, i to zato što sam se sjetila našeg posljednjegpohoda koji nije baš slavno završio. Kad se ono bijasmo uputili u Ameriku inasukali se ravno u opatiji Nieul.- Tako je! Prava glupost! Taj put nisam smio poći s tobom…Ponovo se zamisli.- Nisu u tebe bile baš sjajne ideje u ono vrijeme. Ti si rasla, izrastala u ženu.Ženama nedostaje zdrave pameti… Ali zato one imaju nešto drugo - pridometne ibezobrazno se nasmije.Ustručavao se, a onda pokuša bojažljivo da je pomiluje promatrajući je krajičkomoka. Anđelikina snaga je bila u tome što on nikada nije znao kako će biti dočekaninjegovi ljubavni pokušaji. Ona mu je znala zbog jednog poljupca skočiti u očizažagrenih zjenica kao u bijesne mačke, prijeteći da će se baciti s vrha visoke

kule i vrijeđajući ga pri tom jezikom piljarica, jezikom koji je vrlo brzo naučila.Čitave dane je bila naježena, hladna. Videći je takvu, Barkarola se uznemirenovrpoljio, a Lijepi Dječak zamuckivao. Calembredaine bi u takvim danima okupljaosvoju bandu. Svi su bili ustrašeni i pitali su se što bi mogao biti uzrok njezinezlovolje. U drugim je međutim trenucima znala biti ljubazna, nasmijana, gotovonježna. Ponovo ju je nalazio: bila je to ona, njegov san oduvijek. DjevojčicaAnđelika, bosonoga, razderane haljinice, kosa punih slamčica, Anđelika koja jetrčala naokolo po puteljcima.A potom bi postajala pasivna, kao odsutna, pokoravajući se svemu što je od njetražio, ali tako ravnodušno da ju je on puštao, uznemiren i s nekom nejasnombojazni u duši.

Čudna je zaista bila ta žena, Markiza anđela!U stvari, ona nije radila iz računa. Njezini uzdrmani živci bacali su je iz pustogočaja i užasa u šutljivu, gotovo sretnu klonulost. Ali njezin joj je ženski nagonukazivao jedini mogući način obrane. Kao što je podjarmila seljačića Merlota, sad



je podjarmila razbojnika u kojega se pretvorio; čas prevelikom pokornošću, a časgrubošću izbjegavala je opasnost da postane njegova robinja i žrtva. Držala ga jeu svojoj vlasti više milošću svojih pristanaka nego tvrdoćom svojih odbijanja.Strast je Nikolu svaki dan sve više razdirala.Taj opasan razbojnik čije su ruke bile krvave od mnogih zločina, tresao se odpomisli da bi joj se mogao ne militi.Tu večer, videći da Markiza anđela nije bila mrgodna lica kao ponekih dana, stane

je milovati nadimljući se od ponosa. Ona se priljubila uz njegovo rame poputpovijuše, prezirući krug pijanih i nacerenih vinopija oko sebe. Dopustila mu je da joj razmakne prslučac i da je žestoko ljubi u usta.Njezin smaragdni pogled strujio je između vjeđa, izazivački i dalek. Osjećajući usebi svu dubinu svoga pada, ona je uživala u tome da svima pokaže kako pripadaopasnom gospodaru.Te su majstorije tjerale u strašan bijes Poljakinju.Bivša Calembredaineova ljubavnica nije se baš lako mirila s tim što je bilaistisnuta, a utoliko se manje mirila što ju je Calembredaine, okrutan kao svisilnici, imenovao Anđelikinom sluškinjom. Ona je bila ta koja je morala svojojsuparnici nositi navrh kule toplu vodu da se opere, nevjerojatan običaj upodzemlju o kojemu se govorilo sve do predgrađa Saint-Denis. U svom bijesuPoljakinja je svaki put polovicu kipuće vode prolila po nogama. Ali takva je bilamoć nekadašnjeg sluge nad njegovim podanicima da se ona nije usudila riječ rećiu lice onoj koja ju je istisla iz srca njezina ljubavnika.Anđelika je ravnodušno primala i usluge i bijesne poglede crnomanjaste djevojke.Poljakinja je bila vojnička bludnica, jedna od onih koje vojnike prate u ratnepohode. Više je bitaka vidjela nego neki stari najamnik Švicarac. Mogla je pričati otopovima, arkebuzama i kopljima nadugo i naširoko jer je imala odnose sa svimvojničkim rodovima. Tvrdila je da je čak i oficirima odlazila, i to zbog njihovihlijepih očiju i ufitiljenih brčića jer u te su ljubazne gospode džepovi najčešće biliprazniji nego u običnoga vojnika pljačkaša. Za jednog pohoda vladala je nadčitavom jednom pukovnijom Poljaka, odakle je i dobila nadimak.Za pasom je nosila nožinu koju je potezala u svim mogućim prilikama. Pričalo seda se njom dosta dobro služi.Navečer, pošto bi istrusila par čaša vina, Poljakinja bi se razveselila te stala pričatio pljačkama i požarima.- Ah! Lijepa ratna vremena! Govorila sam vojnicima: „Vojsko, za poljupce ću vambiskati buhe…” Poslije toga je pjevala vojničke pjesme i grlila bivše vojnike.Svršilo bi na tome da bi je istjerali nogom u tur. Tada bi, pod pljuskom i zimskimvjetrom, markiza Poljaka trčala duž Sene i pružala ruke prema Louvreunevidljivom u noći.- Hej! Veličanstvo! Hej! Kralju! - vikala je - kad ćeš nam dati rat? Divan rat! Štaradiš tamo, u svojoj rupi, lijenčino? Kakav si mi ti, do vraga, kralj bez bitaka! Kralj

bez pobjeda…!Kad je bila trijezna, Poljakinja je zaboravljala svoja ratna raspoloženja i mislila jesamo na to kako da ponovo sebi privuče Calembredainea. Da bi to postigla,upinjala je svu domišljatost svoje prirode bez skrupula i sav svoj vatrenitemperamenat. Po njezinu mišljenju Calembredaine će se brzo zasititi djevojkekoja se nikad ne smije i čije su oči ponekad izgledale kao da vas ne vide. U redu,bili su zemljaci. To stvara čvrste veze, ali ona je dobro poznavala Calembredainea.Neće mu ona biti dovoljna. Naposljetku, ona, Poljakinja, bi se zadovoljila da gadijele napola. Dvije žene nisu mnogo za jednoga čovjeka. Veliki Coesre ih je imaošest!Sukob je bio neizbježiv i na kraju izbije. Bio je kratak, ali žestok.

Jedne večeri Anđelika pođe u posjetu Drvoguzu koji je nastavao nekakvu jazbinublizu Mosta Saint-Michel. Odnijela mu je par kobasica. Drvoguz je bio jedini odčitave bande prema kojemu je pokazivala izvjesni obzir. S pažnjom se ophodila



prema njemu što je on, uostalom, keseći svoju gubicu svadljiva buldoga, primaokao najprirodniju stvar na svijetu.Tu večer, pošto je sumnjivo onjušio kobasice, netremice promatraše Anđeliku ipotom je upita: - Kamo ćeš sada?- U Nesle.- Ne idi tamo. Uz put se zaustavi kod krčmara Rameza na Novom mostu.Calembredaine se nalazi tamo s drugovima i s Poljakinjom.

Počeka trenutak kao da joj je želio dati vremena da razmisli o onom što joj bijašekazao, a onda značajno doda: - Jesi li shvatila što ti je raditi?- Ne.Spustila se bijaše prema njemu na koljena kao obično da bi bila u istoj visini s timkrnjatkom od čovjeka. Pod i zidovi njegove jazbine bili su od nabijene zemlje.Jedini predmet u toj rupi bio je kožnati kovčeg u kojemu je Drvoguz držao svojačetiri odijela i tri šešira. On je veliku brigu posvećivao oblačenju svoje polovicetijela.Jazbinu je osvjetljavao žižak ukraden u crkvi i pričvršćen na zid, krasan zlatarskirad u pozlaćenom srebru.- Ući ćeš u krčmu - objašnjavao je Drvoguz profesorski je poučavajući - a kadbudeš vidjela što Calembredaine i Poljakinja rade, uzet ćeš što ti dopadne šaka:neki sud, bocu i tresnut ćeš ga po glavi.- Koga?- Pa Calembredainea, do vraga? U takvim se slučajevima ne treba obazirati nadjevojku.- Imam uza se nož - reče Anđelika.- Ne diraj ga, ne znaš se njim služiti. A osim toga, najbolja lekcija podzemnomštakoru koji vara svoju markizu jest bum po glavi, vjeruj mi!- Baš me briga što me ona seljačina vara - odgovori Anđelika osmjehujući seprezrivo.Oči Drvoguzove sijevnuše ispod čupavih obrva. Polako joj reče:- Nemaš pravo… Kazat ću čak: ti nemaš izbora. Calembredaine je moćan međunašima. Dobio te je. Uzeo te je. Nemaš više prava da ga prezireš. Nemaš višeprava da mu dozvoliš da te prezire: On je tvoj čovjek.Anđeliku prođoše ježuri bijesa i nekog gluhog sladosteašća. U grlu ju je steglo.- Neću - procijedi promuklim glasom.Bogalj prasne u gorki smijeh.- Niti ja nisam htio kad mi je u Nordligenu topovsko zrno odnijelo obadvije noge.Nije me pitalo za mišljenje. Ne može se vraćati na takve stvari. Treba seprilagoditi, to je sve… Trebalo je naučiti kako se hoda na drvenom tanjuru…Na svjetlosti žiška isticale su se sve bubuljice na krupnom licu Drvoguza. Anđelikapomisli kako on liči ogromnoj jelengljivi, gljivi izrasloj u mraku i vlazi zemlje.- Nauči jednom i ti kako treba živjeti među prosjacima - nastavio je da je

podbada tihim glasom. - Učini kao što ti kažem, inače te smrt čeka.Ona izazovnim pokretom, zabaci unatrag kose.- Ne bojim se smrti.- Ne govorim ti o smrti onoj, o smrti tijela - gunđao je bogalj - nego o onojdrugoj, goroj, o unutarnjoj smrti…Odjedared bijesno plane:- Siliš me da govorim velike gluposti. Trudim se da te urazumim, do vraga! Nemašprava pustiti da te jedna Poljakinja zgnječi! Nemaš prava… Ti ne. Jesi lirazumjela?Zarije joj u lice platneni pogled.- Deder, ustani i pođi. No prije mi dodaj bocu i čašu. Tamo su u uglu.

Pošto je čašu razom napunio, reče: - Ispij ovo odjednom i onda odlazi… Udrisnažno, ne ustručavaj se. Poznajem ja Calembredainea dobro. U njega je tvrdatikva…!



Stigavši pred krčmetinu Overnjanina Rameza, Anđelika se zaustavi na pragu.Unutra je bilo zadimljeno. Dimnjak je slabo vukao te je čitav prostor bio ispunjengustim dimom. Nekoliko radnika nalakćeni na klimave stolove šutke je pilo.U dnu lokala, ispred ognjišta, Anđelika osmotri četiri „vojnika”, uobičajenutjelesnu gardu Calembredaineovu: Zimovku, Goberta, Riqueta, Čarapara, a zatimBarkarolu, koji se bijaše popeo na stol, te Bljezgara, Mudricu, Veliku Vreću, MišjuSmrt i na kraju Nikolu na čijim je koljenima Poljakinja pijanim glasom pjevala.

Tog je Nikolu ona iz dna duše mrzila, tog Nikolu s groznim prerušenim licemCalembredainea.Bio joj je dovoljan jedan pogled na taj prizor kao dodatak gutljaju što joj ga jedao Drvoguz da u njoj raspali želju za borbom. Brza joj ruka dohvati s jednogstola poteži sud od kositra i ona pođe prema skupini. Svi su bili isuviše pijani da bi je vidjeli i prepoznali. Našavši se iza Nikole, skupi svu snagu i udari naslijepo.Čulo se kako je Barkarola iz punih pluća izdahnuo ,,Hu”. Zatim NikolaCalembredaine posrne i padne s glavom naprijed među cjepanice na ognjištupovukavši za sobom i Poljakinju koja se poče derati kao da je deru.Nasta neopisiva gužva. Ostali gosti poskakaše napolje. Čulo se kako viču:ubojstvo. „Vojnici” povadiše svoje mačeve, a Bljezgar dohvati Nikolu i pokuša gapovući s ognjišta.Poljakinji se kosa upalila. Barkarola potrči na drugi kraj stola na kojemu sekočoperio, zgrabi pokal s vodom i istrese ga djevojci na glavu.Odjednom nečiji glas poviče:- Magla, braćo! Panduri…!Izvana dopre bat koraka. Jedan narednik Chateleta se pojavi na pragu s pištoljemu ruci i vičući:- Ruke uvis, razbojnici!Ali uslijed gustog dima i gotovo potpunog mraka u lokalu, on je izgubio prilično navremenu.Lupeži dohvate nepokretno tijelo svoga vođe, odvuku ga u stražnji dio krčme ikliznu na drugi izlaz.- Požuri, Markizo anđela! - zaurla Velika Vreća.Ona skoči preko prevaljene klupe u nastojanju da im se priključi. Ali je nečija rukačvrsto zgrabi, a jedan glas poviče:- Uhvatio sam drolju, naredniče!U istom trenutku Anđelika vidje Poljakinju kako je kraj nje podigla bodež. „Gotova sam”, pomisli Anđelika u vrtlogu misli i slika. Sječivo sjevne kroz mrak.Pandur što je držao Anđeliku presavije se nadvoje i pade na tlo u hropcu.Poljakinja baci stol u noge pandurima koji bijahu pritrčali, gurne Anđeliku premaprozoru i obje iskoče kroz prozor na uličicu. Pucanj pištolja odjekne iza njihovihleđa.Malo poslije toga dvije žene dostignu grupu Calembredaineovih momaka u blizini

Novoga mosta. Bijahu se zaustavili da bi došli do daha.- Uf! - uzdahne Zimovka brišući rukavom čelo - ne vjerujem da će za nama upotjeru sve dovde, ali ovaj je blaženi Calembredaine skalupljen od olova, časnariječ!- Nisu valjda nikoga ukebali? Gdje si, Barkarola?- Uvijek tu!Poljakinja objasni:- Bijahu ščepali Markizu anđela, ali ja sam ubila pandura. Udarila sam ga u trbuh.Ovaj ne prašta.I pokaže bodež zamrljan krvlju.Skupina ponovo stavi put pod noge u pravcu kule Nesle. Uz put su im se priključili

svi drugovi koji su se u taj sat vrzmali oko svog najdražeg mjesta.Vijest je išla od usta do usta.- Calembredaine, slavni lupež! Ranjen!



Velika Vreća pokuša objasniti: - Markiza anđela ga je teškom posudom odalamilapo glavi zato što je milovao Poljakinju.- I pravo je! - prihvatiše svi s odobravanjem.Jedan predloži: - Idem po Velikog Matthieua.I u trku ga nestane.Kad su stigli u kulu Nesle, polože Calembredainea na stol u velikoj dvorani.Anđelika mu se približi i strgnuvši mrsku joj krinku, stane pregledavati ranu.

Uznemirila se videći ga onako nepomična i oblivena krvlju. Nije imala dojam da ga je odviše snažno udarila. Pa i vlasulja ga je morala donekle zaštititi. Ali je držačvrča, kojim ga je udarila, malko kliznuo prema sijepoočici. Osim toga, pao je uvatru i izgorio čelo.Ona naredi:- Stavite vodu da se ugrije.Nekoliko dječaka požuri da izvrši naređenje. Znali su svi za njezinu maniju prematoploj vodi, a osim toga nije to bio trenutak da joj se usprotive. Udesila jeCalembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u djelo svojeprijetnje. Učinila je to nikome ništa ne govoreći, baš u pravi trenutak… I pravo jeučinila… Svi su joj se divili i nitko nije žalio Calembredainea, jer se znalo da je unjega tvrda glava. Odjedared se napolju začuju zvuci glazbenih instrumenata.Vrata se otvore i na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta.Usprkos poznom satu on nije zanemario da se okiti nabranom ogrlicom, da na senatakne molare i dođe uz prataju cimbala i truba.Veliki Matthieu, kao i svi drugi šarlatani, s jednom je nogom bio u pariškompodzemlju, a s drugom u predsoblju prinčeva. Svi su bivali jednaki predkliještama vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i lakovjerni: i najbezobzirnijiplemić i najodvažniji razbojnik. Spasonosne zubne paste, ljekoviti napici,čudotvorni melemi stvorili su od Velikog Matthieua univerzalnog čovjeka. Za nj jeStihoklepac sastavio pjesmicu koju su verglaši pjevali po uglovima ulica:

…Budući da mu je znan

uzrok svake boli, propisat će isti lijeki živini i ljudskom stvoru…

On je liječio i bludnice i lupeže da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog svojeurođene ljubaznosti, a liječio je moćne zbog časfoljublja i pohlepe. Mogao jenapraviti munjevitu karijeru među velikim gospođama koje je on prijateljskitapšao po ramenima. Jednakom se prisnošeu odnosio i prema njihovim visostima iprema kurvama i djevojčicama. Ali on je proputovao čitavu Europu i odlučio je dasvoje dane završi na Novom mostu i da ga nitko od njega neće otrgnuti.Promatrao je još uvijek nepokretnog Nikolu ne krijući pri tom svog zadovoljstva.- Do vraga, koliko li je krvi iz njega istočilo! Jesi li ga ti ovako udesila? - upita on

obrativši se Anđeliki.Prije no što je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za bradu iispitljivo joj se zagleda u usta.- Niti jednog pokvarenog zuba - reče razočarano - A da vidimo nešto niže. Jesi litrudna?I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula.- Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo još niže…Anđelika izbjegne tom pregledu odskočivši u stranu.- Đavolji sljeparu! - zaurla bijesno. - Nismo te ovamo zvali zato da mene pipaš,već da se pobrineš za ovog čovjeka ovdje…- Ho! Ho! Ho! Markizo - kesio se Veliki Matthieu. - Ho! Ho! Ho! Ho! Ho!

Njegovo hohotanje je bivalo sve bučnije te se na kraju činilo da će svojimsmijehom srušiti tavanicu pridržavajući pri tom tripu s obadvije ruke. Bijaše ončovjek orijaškog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot od narančastog ipoput paunovog perja azurnog satena. Ispod perom zakićenog šešira nosio je



periku. Kad je tako dotjeran silazio među svijet podzemlja, među sive prnje iodvratne rane, blistao je kao sunce.Pošto se do mile volje nasmijao, primijeti da je Nikola Calembredaine došao ksvijesti. Sjedeći na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod kojim se skrivalai neka nelagoda. Nije se usudio pogledati Anđeliku.- Koga se vraga smijete, gomilo govana - promrmlja. - Bljezgaru, idiote, ponovo ti je zagorjelo meso. Ovde smrdi na pečeno svinjče.

- Koješta! Ti sam si pečeno svinjče - rikne Veliki Mattlneu brišući s lica suzerupčićem na kockice. - I Poljakinja također! Gledajte! Pola mu je leđa ispečeno.Ho, ho, ho…!I stane se smijati još bučnije nego prije. Smijali su se do sita te noći u kuli Nesle,sučelice Louvreu.

5.

ANĐELIKU PROGONI POLICAJAC DESGREZ

- Pogledaj načas ovamo - reče Božur Anđeliki - vidiš li onog čovjeka što hoda blizuvode, sa šeširom nabijenim na oči i ogrnuta u plašt sve do brkova? Jesi li gaprepoznala…? A? Vidiš, to ti je uhoda.- Kako znaš?- Ne znam. Osjećam.I „vojnik” počeša svoj nos koji je bio kao u svih pijanaca; gomoljkast i grimizan te je po tome i prozvan Božurom.Anđelika se oslonila o ogradu sedlastog mostića podignutog nad jarkom predkulom Nesle. Blijedo je sunce razgonilo maglu što je već nekoliko dana visila nad

gradom. Suprotna obala rijeke se još nije vidjela, ali u zraku se osjećao blagi dahproljeća. Nekoliko odrpanih dječaka lovilo je ribu u jarcima, dok je na obali rijekekonjušar prao konje pošto ih je prije napojio. Čovjek na kojega je Božur pokazaosvojom lulom imao je izgled nekoga tko se mirno uputio u šetnju, građanina koji je htio protegnuti noge prije ručka šetajući obalom Sene. Gledao je slugu kakotimari konje i s vremena na vrijeme podizao glavu prema kuli Nesle, kao da gazanima ta stara ruševina, taj ostatak iz negdašnjih vremena.- Znaš li koga traži? - ponovo se javi Božur zapuhnuvši Anđelikino lice dimomžestokog duhana.Ona se malko odmakne.- Ne znam.

- Tebe.- Mene?- Da, tebe, Markizo anđela.Anđeliki se na licu ocrta nesiguran osmijeh.- Ti si maštovit.- Što… što sam ja?- Ništa, ništa. Htjela sam reći da tebi svašta pada na pamet. Nitko mene ne traži.Nitko na mene ne misli. Ja više i ne postojim.- Moguće da je tako kao što kažeš. Ali zasad sam mišljenja da vjerojatno pandurMartin više ne postoji… Sjećaš li se, tamo kod Rameza Overnjanina, Velika Vrećati je doviknuo: „Požuri Markizo anđela!” Bit će da je to ostalo u ušima pandura kadsu opazili Martina s rasparanim trbuhom. Oni su odmah pomislili da ga je sigurnoMarkiza anđela ubila. I sad te traže. Ja to znam zato što se mi stari vojnicisretnemo pri čaši vina sa svojim starim ratnim drugovima koji su preuzeli službu uChateletu. I tako koješta doznamo.



- Neka! - iza njih se oglasi Calembredaine. - Ne moramo se zbog togazabrinjavati. Da hoćemo, lako bismo onog momčića okupali u Seni. A šta nammogu? Jedva ih je stotinjak, a nas…I on ponosno razmahne rukom, kao da je u svojoj ruci skupio vaskoliki grad.Uzvodno, tamo s Novog mosta, vika se šarlatana probijala kroz sumagiicu.Jedna kočija stupi na most. Oni se pomaknu u stranu. Ali već pri kraju mosta konjiposrnuše jer im se jedan od prosjaka baci pred kopita. Bio je to Crni Kruh, jedan

od Calembredaineovih prosjaka, starac sijede brade, smiješno nakinđuren debelimčislima i školjkama.- Milost! - monotonim glasom zavapi - imajte milosti prema bijednom hodočasnikukoji se zbog zavjeta uputio u Compostellu, a nema više sredstava da nastavisvojim putem. Udijelite koji novčić, a ja ću se moliti za vas na grobu svetogaJakova.Kojičaš ga žestoko oplete bičem.- Natrag, đavolji prosjače!Gospođa proturi glavu kroz prozor. Plašt joj se rastvori i otkrije skupocjeni nakitoko njezina vrata.- Lorraine, što se dogodilo? Potjerajte malo brže te svoje konje! Htjela bihprisustvovati večernjici u opatiji Sant-Garmain-des-Pres.Nikola napravi nekoliko koraka i stavi ruku na ručicu od vrata.- O pobožna gospođo - reče i skine izbušeni šešir - zar ćete vi što idete navečernjicu odbiti milostinju ovom bijednom hodočasniku koji ide u dalekuŠpanjolsku da se moli Bogu?Gospođa pogleda čekinjavo lice što se pred njom pojavilo u sumraku, odmjeri togtipa kroz čiju su se podrpanu odjeću vidjeli mišići borca i koji je za pasom imaomesarski nož. Gospođa razjapi ogromna usta i udari u dreku:- U pomoć! Uboji…Božur je već uperio mač u kočijašev trbuh. Crni Kruh i Flipot, jedan od dječaka štosu dotad pecali u jarcima, zaustaviše konje. Mudrica je trčeći pristizao.Calembredaine je uskočio u kočiju i grubom rukom gušio ženino dozivanje upomoć.Odjednom poviče Anđeliki:- Daj rubac! Hej, tvoj rubac!A da ni sama roje znala kako, Anđelika se nađe u kočiji, osjeti miris pudera, svile,lijepih sukanja obrubljenih zlatnim vrpcama.Calembredaine joj istrgne rubac s vrata i stane ga gurati gospođi u usta.- Mudrico, požuri! Skini prsten! Oduzmi novac!Žena se žestoko otimala. Mudrica se pošteno znojio i bio u velikoj neprilici dok ježeni poskidao dragulje, zlatni lančić, ogrlicu koja se sastojala od zlatnogmedaljona i priličnog broja krupnih dijamanata.- Pomozi mi, Markizo anđela - jadikovao je. - Ne snalazim se među svim tim

stvarčicama.- Požuri, svršavaj već jednom - mumljao je Calembredaine - izmiče mi, kao jegulja klizi!Anđelikine ruke brzo pronađu kopču. Bilo je vrlo jednostavno. Ta i ona je nekadnosila sličan nakit.- Ošini, kočijašu! - Božur se razdera svojim podrugljivim glasom.Kočija se zakotrlja niz predgrađe Saint-Germain uz veliku škripu kotača. Kočijaš jebio sretan što se izvukao samo s nešto straha te je kao lud tjerao. Malo poslijetoga plemenita je gospođa uspjela izvaditi zapušač iz usta te ponovo udari udreku.

Anđelikine ruke su bile pune zlata.- Donesi svijeću - poviče Calembredaine.U prostoriji kule Nesle okupiše se oko velikog stola i promatrahu bljesak nakita štoga je Anđelika na nj položila.



- Sjajan prepad!- Crni Kruh će dobiti svoj dio, on je prvi počeo.- Bilo je, međutim, opasno - primijeti Mudrica. - Još se vidjelo.- Prilika kao što je ova bila, znaj, ne smije se propustiti, idiote,nesposobnjakoviću. Nema šta, velika si šeprtlja. Da ti markiza nije priskočila upomoć…I Nikola pogleda Anđeliku i pri tom se osmjehivao nekim čudnim, pobjedničkim

smiješkom.- I ti ćeš dobiti dio - promrmlja.I dobaci joj zlatni lančić. Užasnuta, ona ga ne htjede.- Ipak - dometnuo je Mudrica - bilo je opasno. Budući da se pandur nalazio tekpar koraka daleko, nije sve skupa ispalo loše.- Bila je magla te nije ništa vidio. A ako je što čuo, onda sigurno još trči. A šta je imogao učiniti? Samo jednoga od njih me je strah. Ali njega već dugo vremenanije vidjeti. Nadajmo se da ga je tkogod umlatio u nekome uglu. Šteta.Rado bih mu zavrtio vratom. Njemu i njegovu prokletom psu.- Ej! Pas! Pas! - poviče Mudrica razrogačivši oči. - Ovdje me je već držao…I rukom se uhvati za grlo.- Čovjek s psom - prošaputa Calembredaine zatvorivši oči - sad se sjećam: jednoga dana sam te video u njegovu društvu blizu Malog mosta. Poznaješ li ga?Primakne se Anđeliki i rastreseno je pogleda prije no što će se prijeteći naceriti.- Ti ga poznaš. To je sjajno. Sada si jedna od naših, te ćeš nam pomoći da gaucmekamo, zar ne?- Napustio je Pariz. Neće se ovamo više vratiti, u to sam sigurna - odgovoriAnđelika bezbojnim glasom.- Naprotiv, vratit će se…Calembredaine potvrdi glavom, a svi ostali za njim. Božur je mrmljao tužnimtonom: - Čovjek s psom se uvijek vraća.- Hoćeš li nam pomoći, a?Nikola uze sa stola zlatni lančić.- De, uzmi ga, lijepa moja. Zaslužila si ga.- Neću!- Zašto?- Zato što mi se zlato ne sviđa - otpovrne Anđelika osjetivši kako joj tijelom,prolazi grčevit drhtaj - groza me hvata kad vidim zlato.I iziđe ne mogavši više podnijeti taj pakleni obruč.

Napolju više nije bilo žbira. Anđelika pođe uzduž obale. Iz magle boje škiljevcaizbijale su žute točke fenjera ovješenih na pramcima teglenica. Čula je nekoglađara kako udešava gitaru i pjevuši. Ubrzo se našla na kraju predgrađa, gdje seosjećao dah polja. Zaustavila se: magla i noć prigušili su svaki zvuk. Čula je

jedino šum vode, dolje ispod sebe, kako mrmori u tršćaku udarajući o čamce navezu.Poput djeteta prestrašena tišinom, reče ispod glasa:- Desgrez!Nečiji glas je tiho zborio iz njedara noći i vode: „Kad se nad Pariz spusti noć, nasdvojica krenemo u lov. Silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona,lutamo starim opkopima, provaljujemo u smrdljive jazbine u kojima se skriva tagamad! Prosjaci i razbojnici…”Čovjek s psom će se vratiti… Čovjek s psom se uvijek vraća…A sad je, gospodo, došao trenutak da se čuje veličanstven glas, glas koji je,neokaljan besramnošću ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k razboru misli svojih

vjernika…Čovjek s psom će se vratiti… Čovjek s psom se uvijek vraća…



Anđelika ukriženim rukama snažno stisne svoja ramena da bi prignječila krik koji joj je nadimao grudi: Tišina joj odgovori, grobna tišina poput snježne tišine u noćikad ju je Desgrez napustio.Tišina hladna kao smrt kojoj su je svi prepustili.Napravi nekoliko koraka prema rijeci. Odjednom joj stopala propadnu u mulj.Zatim joj zglavke zapljusne voda. Studen joj prostruji čitavim tijelom Možda biBarkarola kazao: „Jadna Markiza anđela! Mora da joj se nije milila smrt u hladnoj

vodi. Njoj koja je bila luda za toplom vodom!” Nešto se pomače u tršćaku. Nekaživotinja? Vjerojatno štakor? Čupa mokrih dlaka okrzne Anđeliku po listovima.Krik gađenja joj se ote iz grla. Naglo uzmakne i trkom se uspe uza strmu obalu.Pandže joj dohvate suknju. Štakor joj se penjao uz tijelo. Ona naslijepo udari nebi li ga se oslobodila. Životinja se javi kreštavim krikom. Anđelika odjednom osjetioko vrata stisak dvije male smrznute ruke. Iznenađena, poviče:- Što je ovo? Štakor nije.Putem za vuču lađa prolazila su dva lađara noseći fenjer u ruci. Anđelika im seobrati:- Hej, lađari, posudite mi fenjer. Dva se čovjeka zaustave i sumnjičavo jeosmotre.- Lijepe li ženske! - reći će jedan.- Ne miči se - upozori ga drugi - to ti je Calembredaineova prijateljica. Budi miran,ako ne želiš da te zakolju kao svinjče. Na ovu je ljubomoran. Pravi Turčin- Uh! Ta ovo je opica - poviče Anđelika koja naposljetku razazna životinju što jojse uspela na ramena.Majmunčić ju je i dalje grčevito stiskao oko vrata svojim dugim i tankim rukamadok su je njegove crne i prestrašene oči gledale gotovo ljudskim izrazom. Iako jebio odjeven u hlačice od ružičaste svile, žestoko se tresao od hladnoće.- Ne pripada li možda vama ili nekom od vaših drugova?Lađari odmahnu glavom.- Ne, nikome od naših. No možda je vlasništvo nekog od onih šarlatana sa sajmana Saint - Germainu.- Našla sam je dolje, blizu rijeke.Jedan od ljudi okrene fenjer u pravcu što ga je ona pokazala.- Netko je tamo - reče.Primakoše se i otkriše ispruženo tijelo nekog čovjeka. Izgledalo je kao da spava.- Hej, čovječe! Prehladno je ovdje za spavanje!A kako se čovjek ne pomače, okrenuše ga i prestrašeno povikaše jer je čovjekpreko lica imao krinku od crvenog baršuna. Po prsima mu polegla duga bijelabrada. Stožasti šešir okićen crvenim vrpcama, izvezena torba, hlače od baršunastegnute oko nogu ofucanim i blatnjavim vrpcama pripadali su talijanskompelivanu, jednom od onih što dolaze iz Pijemonta i kolaju od sajma do sajmapokazujući životinje i izvodeći razne vještine.

Bio je mrtav. Otvorena usta bila su mu već puna mulja.Stalno se držeći Anđeliki oko vrata majmunčić je ispuštao bolne krikove.Mlada žena se sagne i starcu skine crvenu krinku. Pokaže se staro i mršavo lice.Smrt mu je izranila tijelo. Oči staklaste.- Da ga bacimo u vodu? Ne preostaje nam drugo - reče jedan od lađara.Ali drugi preko čela i prsiju napravi znak križa i reče da bi trebalo poći do opata uSaint-Germain-des-Pres i kršćanski pogreb upriličiti jadnome tuđincu.Anđelika ih tiho napusti. Kimala je glavom prisjećajući se. Prvi put je vidjelaubijenog starca u krčmi „Tri čekića”. Majmunčić je nasmijavao goste oponašajućiih pri jelu i piću. A Gontran je kazao pokazavši sestri starog Talijana: „Gledaj kojeli divote, - crvena krinka i svjetlucava brada!” Sjeti se također da je gospodar

zvao majmunčića imenom Piccolo.7 - Piccolo!

7 Talijanski: mali



Majmunčić tužno zakriješti i još se jače privine uza nju.Tek mnogo kasnije Anđelika je primjetila da drži u ruci crvenu krinku.

* * *

U međuvremenu je gospodin Mazarin umro. Pošto se preselio u Vincennes, pošto je svoje bogatstvo uručio kralju, koji taj poklon nije htio primiti, kardinal je

napustio ovaj život kojemu je on znao pravu vrijednost jer je dobro upoznaorazne njegove izglede.Strast koja ga je najviše čitava života zaokupljala, tu vlast, predao je svomkraljevskom štićeniku.Prvi ministar podigne prema kralju svoje požutjelo lice i šapćući mu prenese ključeapsolutne vlasti:- Bez prvog ministra, bez ljubimaca. Vi jedini budite gospodar…A potom neosjetljiv za suze kraljice majke Talijan ispusti dušu.Westfalski mir s Njemačkom. Pirinejski sa Španjolskom, Sjeverni mir sklopljenpod vodstvom Francuske bdjeli su pored njegova uzglavlja.Mali kralj iz vremena fronde, iz vremena građanskog rata i inozemnih ratova, malikralj čijoj su kruni nekoć zaprijetili moćni velikaši dok je on lutao od grada dograda, sad je već izgledao kao kralj nad kraljevima. Luj XIV je naredio da se zakardinalovu dušu sav narod moli četrdeset sati. On je obukao korotu i sav se dvormorao ugledati na nj. Po čitavu su se kraljevstvu šaputale molitve pred oltarimaza dušu omraženoga Talijana. Mrtvačka zvonjava je dva dana bez prekidaodzvanjala pod nebom Pariza.Pošto je prolio posljednje suze iz svojih mladih očiju, kojima on više neće puštatina volju, Luj XIV se prihvatio posla.Susrevši u predsoblju predsjednika Svećeničkog udruženja, koji ga je upitao komeće se ubuduće obraćati kad se bude radilo o pitanjima koja je dotada običnorješavao gospodin kardinal, kralj mu odgovori: „Meni, gospodine nadbiskupe …” „Nema više prvih ministara… nema više svemoćnih ljubimaca… Država sam ja,gospodo!” Zaprepašteni ministri su uspravno stajali pred mladim kraljem. Njegovasklonost prema užicima bijaše pobudila nade u njihovim srcima. Kao potčinjeničinovnici, oni su mu podnosili svoje spise.Dvor se skeptički smijuljio. Kralj je napravio program u koji je uključio, sat po sat,sve ono čime se naumio baviti: plesovi i ljubavnice, ali nadasve posao, intenzivan,stalan, savjestan. Svijet je odmahiva glavom. Neće to dugo potrajati.Potrajalo je pedeset godina.

* * *S druge strane Sene glas o kraljevu postojanju dolazila je u kulu Nesle prekoBarkarolinih brbljarija. U stvari, on je, kad ne bi znao što će, oblačio na sebe

odijelo dvorskih budala iz XVI stoljeća, načičkao se zvončićima i perima, i takonakinđuren otvarao vrata mušterijama jedne od najpoznatijih vračara pariških.- Poznajem sve lijepe gospođe što skrivene pod krinkama i velovima dolaze knjoj…Spominjao je imena i iznosio pojedinosti o njima. Anđelika ih je poznavala sve do jedne te nije ni posumnjala da su najblistavija imena iz kraljeve blizine čestonavraćala u sumnjivu jazbinu vračare.Ova se zvala Katarina Mauvoisin, ali je bila bolje poznata pod nadimkom Voisin.Barkarola je tvrdio da je bila opasna i vrlo spretna. Sćućuren poput žabe krajsvoga prijatelja Drvoguza, Barkarola je isprekidanim rečenicama otkrivao Anđeliki,na mahove znatiželjnoj a na mahove ustrašenoj, tajne spletke i užasan arsenal

nevaljalština i mistifikacija pri kojima je bio prisutan.Zašto su se ti prinčevi i te velike gospođe iskradali u sivim ogrtačima iz Louvrea,skriveni pod krinkama? Zašto su žurili kroz blatnjave uličice Pariza i kucali na



vrata jedne jazbine, koja im je otvarao grozan patuljak? Zašto su povjeravalisvoje najintimnije tajne ušima jedne napola pijane ženetine… ?Zato što su željeli nešto što nisu mogli postići novcem?Željeli su ljubiti kao što mladost ljubi, zrele su žene željele zadržati ljubav svojihljubavnika koji su im izmicali, a ambiciozne, nikad zadovoljne u svojoj ambiciji,htjele su se popeti još više, uvijek još više…Tražili su od Katarine Voisin ljubavne napitke koji su okivali srca, tražili su droge

što zaluđuju polni nagon i čula.Drugi su tražili nasljedstvo starog strica koji nikako da umre ili se htjeli riješitistaroga muža, suparnika ili suparnice, djeteta koje se trebalo roditi.Voisin je vršila pobačaj, Voisin je bila trovačica i vračara, Voisin je mogla sve.Šta su još htjeli? Pronaći blago, razgovarati s vragom, vidjeti nekog tko je većumro, ubiti na daljinu posredstvom vraćanja. Dosta je bilo otići do Katarine Voisin.U pitanju je bila samo cijena, a Voisin će naći pomagače, učenjaka koji praviotrove, lakeja ili služavku koji kradu pisma, pokvarenog popa koji čita crne mise8 pa čak i dijete potrebno za krvavu žrtvu, dijete kojemu bi utjerali dugu iglu u vrati onda mu pili krv.Dospjevši na Dvor čudesa, to jest na samo dno podzemlja, poslije osude svogamuža krivo optuženog za vračanje, Anđelika je kroz Barkarolino pričanje otkrila dapostoje osobe koje se zaista bave vračanjem. On joj je razgrnuo zastor nadužasnim iskrivljivanjem vjerskih osjećaja. Nekakav Ivan Truli prodavao je vračariVoisin djecu za žrtvovanje.Uostalom, njegovim je posredstvom Barkarola i dospio za vratara u vračarinukuću.Ivan Truli je volio posao dobro obavljen, ozbiljan, organiziran do u sitnice.Pri svakom susretu s tim groznim tipom Anđelikiu su podilazili srsi groze.Kad bi se kroz razbijena vrata uvukao u veliku dvoranu kule Nesle, taj čovuljakblijeda lica i zamućenih očiju kao u krepane ribe, ona bi se stala tresti kao prut navodi. Ni zmije se ne bi više prestrašila.Ivan Truli je trgovao djecom. Na izvjesnom mjestu u predgrađu Saint-Denis, bašu dijelu grada gdje je bilo sjedište Velikog Coesrea, bio je nekakav kućerak odblata o kojemu su čak i oni najokorjeliji govorili u po glasa. Dan i noć je iz togkućerka dopirao plač nevine nejačadi. Nahočad i ukradena djeca su svršavala tu.Najmanjima bi iščašili ruke i noge i onda ih iznajmljivali prosjacima kojima su seovi služili da bi izazvali sućut ljudi. Dječacima i djevojčicama ljupke spoljašnostipoklanjana je velika briga da bi ih se još u nježnoj dobi prodalo bogatimrazvratnicima koji su ih kupovali za svoje grozne užitke. Najsretniji su bili oni štosu ih kupovale nerotkinje željne da čuju dječji smijeh uz svoje ognjište ili dazadovolje uznemirena muža. Drugi su opet htjeli, tobožnjim potomstvom osiguratikakvo nasljedstvo.Pelivani i šarlatani kupovali su za sitne novce zdravu djecu da bi ih naučili raznim

vještinama. S tom bijednom robom odvijala se stalna i ogromna trgovina. Tihmalih žrtava je umiralo na stotine, ali ih je još uvijek dosta bilo. Ivan Truli je bioneumoran. Obilazio je dojilje, svoje ljude je slao po selima, skupljao napuštenudjecu, potplaćivao sluškinje u dječjim obdaništima i sirotištima, otimao maleSavojce i Overnjane koji su dolazili u Pariz sa svojim koferima, sa svojimdimnjičarskim alatom ili priborom za čišćenje čizama i tu zauvijek nestajali.Pariz ih je gutao kao što je gutao slabe, siromašne, osamljene, nemoćne,neizlječive bolesnike, starce, vojnike bez penzije, seljake što ih je rat otjerao snjihovih imanja, propale trgovce. Podzemlje je sve njih primalo na svoje groznegrudi i svakome davalo vjekovima ozakonjena zanimanja i izvore prihoda.Jedni su postajali padavičari, drugi su se posvećivali krađama. Starci i starice su

za novac sudjelovali u pogrebnim povorkama. Djevojke su se odavale prostituciji,a majke su prodavale kćerke. Ponekad bi neki velikaš pribjegao uslugama

8 Služba u čast vraga.



plaćenih ubojica da bi se riješio kojega od svojih neprijatelja. Ili bi u dogovoru sDvorom čudesa organizirali neku pobunu kojoj je bio cilj da potpomogne nekuspletku na kraljevu dvoru. Plaćen da viče i da vrijeđa, ološ se svim svojimsnagama bacao u metež. Okružen sa svih strana prijetećim licima odrpanihprotuha, mnogi ministar je mislio da će sada biti bačen u Senu, te je, videći gradu plamenu pobune, popuštao pod pritiskom svojih neprijatelja.A u predvečerje velikih blagdana, naviještanih velikom zvonjavom, moglo se

vidjeti pokojeg crkvenog prelata kako se mota oko opasnih skrovišta u gradu.Sutradan će gradskim ulicama proći moći ovoga ili onoga sveca. Kanonici tihsvetaca su željeli da naručenim čudom pobude vjeru u gomilama. A gdje da nađute čudom izliječene bogalje ako ne na Dvoru čudesa? Tobožnji slijepac,gluhonijemi ili uzeti prosjak postavio bi se na mjesto kojim je imala proći procesijai odjednom bi, lijući suze radosnice, stao vikati da je ozdravio.Tko kaže da su stanovnici u kraljevstvu Thunes samo badavadžili?Nije li Lijepi Dječak muku mučio s čitavom plejadom prostitutki koje su mu,doduše, donosile svoje zarade, ali je on zauzvrat morao održavati mir među njimai krađom pribavljati haljine potrebne im u njihovu poslu?Božur, Gobert i ostali „vojnici” često su se vraćali u svoje jazbine bez ikakvelovine pošto bi čitavu noć proveli vani smrzavajući se na studeni.Kolike li je sate trebalo provesti u čeki, koliko vike i neprilika doživjeti da bi senekome skinuo ogrtač?A zar je zabavnije u nastupu tobožnje padavice usta zabalaviti pjenom od sapunai previjati se na zemlji pred besposlenim blesavcima?A osobito kad vas na kraju tog puta čeka smrt, pusta smrt u tršćaku pored rijekeili, još gore, mučenje u zatvoru Chatelet, mučenje koje ti rastrga živce i izbeči oči,a na kraju vješala na trgu Greve, vješala koja u kraljevstvu Thunes nazivaju: „Penji se tužna srca.”

Pod zaštitom Calembredainea i zahvaljujući prijateljstvu Drvoguza, Anđeilika se ukraljevstvu Thunes osjećala i slobodnom i sigurnom.Ona je bila nedodiriva. Platila je svoj danak postavši prijateljicom jednograzbojnika. Zakoni podzemlja su oštri. Znalo se da Calembredaineova ljubomoraneće oprostiti nikome te se Anđelika usred gluhe noći mogla naći pored grubih iopasnih ljudi, kao što su bili Božur i Gobert, sigurna da joj se ništa neugodno nećedogoditi. Ma kakve ona želje pobuđivala, dok šef nije skinuo zabranu, ona osimnjemu nikome neće pripadati. I tako je njezin život, bijedan naizgled, gotovo upotpunosti proticao u spavanju i u besciljnim lutanjima Parizom. Za jelo se uvijeknešto našlo za nju, a u kuli Nesle ona bi na povratku zatekla upaljenu vatru.Mogla se pristojno odjenuti jer su lopovi ponekad donosili pokoju lijepu haljinu odkoje se širio miris bogiša i lavande. Ali joj nije bilo do toga. Stalno je imala na sebiistu haljinu od smeđeg serža na kojoj se suknja počela krzati. A glavu je također

pokrivala istom platnenom kapicom. Poljakinja joj je poklonila poseban pas da bisakrila bodež što ga je nosila ispod prslučca.- Ako hoćeš, naučit ću te kako da se njime služiš - predložila joj je jednoga dana.Poslije onog događaja s pokalom od kositra i ubijenog pandura, između njih seuspostavio odnos poštivanja, gotovo prijateljstva. Za dana je Anđelika rijetkoizlazila i nije se udaljavala od kule. Nagonski je prihvatila način života svojih novihdrugova, kojima su građani, trgovci i panduri, po prešutnom sporazumu, prepustilinoć.Takve se jedne noći prošlost vratila k njoj, i tako je okrutno prodrmala da umalonije svisla.Calembredaineova je banda opljačkala jednu kuću u predgrađu Saint-Germain.

Noć je bila bez mjesečine, ulica jedva osvijetljena. Kad je Razbibrava, dječakokretnih prstiju, uspio razbiti zasun na vratima za služinčad, ušli su u kuću nevodeći mnogo brige o oprezu



- Kuća je velika. U njoj stanuje samo jedan starac i jedna sobarica koja prebiva nagornjem katu - objasni Nikola. - Kneževski ćemo obaviti ovaj posao.Pošto je upalio fenjer s prikrivenim svjetlom, povuče ih za sobom u veliki salon.Crni Kruh koji je tu dolazio često prositi, dao mu je točan raspored prostorija.Anđelika je pošla s njima. Nije joj bilo prvi put što je sudjelovala u sličnimpustolovinama. U početku je Nikola nije htio voditi upozoravajući je:- Mogao bi te tko udariti!

Ali je ona bila tvrde glave. Nije radi krađe odlazila s njima, već zato su joj sesviđali mirisi uspavanih kuća: tapiserija, ulaštenog pokućstva, mirisi kuhinje ikolača. Dodirnula bi poneku sitnicu, a onda je ponovo vraćala na njezino mjesto.Nikada u njoj nije odjeknuo glas koji bi joj kazao: „A šta ti radiš ovdje, Anđelikode Peyrac?” Osim one noći kad je Calembredaine opljačkao kuću starog učenjakaGlazera, u predgrađu Saint-Germain.Te noći je Anđelika na jednoj konzoli primjetila svijećnjak. Ona pripali svijeću nafenjeru lopova koji su u međuvremenu punili svoje vreće. Primijetivši zatimvratašca u dnu prostorije, polako ih gurne pobuđena znatiželjom.- Sto mu muka! - šapćući se javi Mudrica iza njezinih leđa - što li mu je ovo sada?Plamićak sa svijeće se odrazi na velikim staklenim bocama dugih ispusta. Posebnosu upadali u oči ispremotane bakrene cijevi, sudovi od emajla s latinskimnapisima, obojene bočice svake veličine.- Što li mu je ovo? - ponovi Mudrica zaprepašten.- Ovo je laboratorij.Anđelika polako pođe naprijed i zaustavi se pred jednim stolom od opeka nakojemu se nalazila jedna grijalica i jedna retorta.Njoj nije izbjegla niti jedna pojedinost. Tu se nalazio i jedan omot zapečaćenpečatnim voskom na kojemu pročita: Za gospodina de Saint-Croix . Te u otvorenojkutiji nekakav bijeli prašak. Anđelikine nosnice zadršću. Miris joj nije bio nov.- A ovo? - pitao je Mudrica. - Nije li ovo brašno? Mirisom podsjeća na bijeli luk.Uze prstima zeru tog praška i prinese ga ustima. Nagonskim pokretom ona muzadrži ruku. Iskrsne joj pred očima lik Fritza Hauera kako viče „Gift, grindigeFrau!” 9 - Mudrico, pusti. To je otrov, arsen!Mudrica se ogleda oko sebe prestrašenim očima.- Otrov! - ponovi uznemireno.Uzmaknuvši, sruši jednu retortu koja uz kristalan zvuk prsne na tisuću komada.Uljezi navrat-nanos napuste laboratorij. Salon je bio prazan. Pošto su opljačkališto se opljačkati dalo, ostali su napustili kuću. Čulo se nabadanje štapa nagornjem katu. Starački se glas spusti niza stepenice.- Marija, opet ste zaboravili zatvoriti mačke. Pa to je nepodnošljivo. Moram sići davidim.Nagnuvši se potom prema predvorju, poviče:

- Jeste li to vi, Saint-Croix? Došli ste po formulu?Anđelika i njezin drug požure prema kuhinji, a odatle kliznu u ostavu kroz čija surazvaljena vratašca nestali lopovi. Pretrčavši dio puta, zaustave se u maloj uličici.- Uf - uzdahne Mudrica. - Gadno sam se prestrašio. Da smo znali da ćemo upastiu kuću nekog vješca…! Samo da nam ne navuče nevolju na vrat! A gdje sudrugi…?- Bit će da su krenuli drugom ulicom.- Pa mogli su nas i pričekati. Ne vidi se prst pred nosom.- Zaboga, Mudrico, prestani već jednom s jadikovkama! Ljudi tvoga soja morali bividjeti noću kao danju.Ali on je zgrabi za ruku.

- Slušaj!- Šta je?

9 Otrov, milostiva gospođo.



- Ne čuješ? Slušaj … - ponovi on neopisivim užasom u glasu.Odjednom zakrklja:- Pas…! Pas…!I bacivši vreću na zemlju, udari u trk. „Ovom jadniku nisu svi kotači na mjestu”, reče Anđelika u sebi i sagne se dapokupi lupežovu vreću s plijenom. Uto i ona začuje neki šum koji je dolazio s dnašutljivih uličica.

Činilo joj se da čuje lak i brzi galop koji se sve više primicao. Odjedared opazi psana drugom kraju ulice kako poput bijele sablasti juri dugim skokovima. Obuzetanaizrecivim strahom, Anđelika potrči što je noge nose. Trčala je kao luda. Nijemarila za lošu kaldrmu koja joj je lomila stopala. Bila je kao slijepa. Osjećala seizgubljenom i htjede vrisnuti, ali iz grla nikako da istisne glasa.Životinja joj se u skoku baci na ramena i ona se licem zabije u blato. Na leđimaosjeti težinu, a na vratu pritisak vilice s poput čavala oštrim deračima.- Sorbona! - poviče.A patom tiše ponovi:- Sorbona!Na kraju polako, polako okrene glavu. Dakako, bila je Sorbona jer ju je odmahispustila. Anđelika podiže ruku i pomiluje krupnu glavu danske doge koja ju je učudu njuškala.- Sorbono, moja draga Sorbono, gadno si me prestrašila. Znaš, nije to od tebelijepo.Pas je iznenada po licu lizne svojim hrapavim jezikom.Anđelika se teškom mukom podigne. Pri padu se prilično ugruvala.Odjednom začuje bat koraka. Krv joj se zaustavi u žilama. Sorbona. to je značiloDezgrez. Nikad jedno bez drugog. Čovjek s psom se uvijek vraća…!Anđelika brzo skoči na noge.- Nemoj me odati - molila je tiho obrativši se psu. - Nemoj me odati!Imala je tek toliko vremena da se skrije u kutu jednih vrata. Srce joj je tuklo kaoda će prsnuti. Ludo je željela da to ne bude Dezgrez. Ta on je morao napustitigrad. Nije se mogao vratiti. Pripadao je pokopanoj prošlosti.Koraci odjeknuše sasvim blizu. Zaustave se.- Hej, Sorbono - odjekne Desgrezov glas - što ti se dogodilo? Nisi uspjela zgrabitidrolju?Anđeliku je naprosto boljelo srce od pustog lupanja u prsima.Taj poznati glas, glas njezina odvjetnika: ,,A sad je, gospodo, došao trenutak dase čuje veličanstveni glas, glas koji je, neokaljan besramnošću ljudskih djela.“Noć je bila gluha i mračna kao ponor. Ništa se nije vidjelo; samo par koraka ju jedijelilo od Desgreza. Ona je čula njegove pokrete, naslućivala njegovu zbunjenost.- Prokleta Markiza anđela - poviče oštro - nije rečeno da ćemo je još dugo tražiti.Hajde, Sorbono, ponjušider, ovo, ponjuši. Drolja je pogodila kao nikad kad je u

kočiji ostavila svoj šal. S ovim nam ne može pobjeći. Dođi, vratimo se k vratimakule Nesle. Tamo joj počinje trag, siguran sam u to.I udalji se zviždukom dozvavši psa koji bijaše zaostao.Anđeliki je znoj curio niza slijepoočnice, a noge su pod njom drhtale. Na kraju seodvaži i napravi nekoliko koraka van svoga skrovišta. Ako se Desgrez sada motaoko vrata Neslea, bit će bolje da se tamo ne vraća. Valja joj se probiti do dupljeDrvoguza i zamoliti ga da je primi na konak za tu noć.Usta su joj bila suha. Začuje žubor vode s neke česme. Mali trg na kome senalazila nejasno je obasjavala svjetlost jednog fenjera obješenog iznad dućanamješovite robe.Anđelika se približila česmi i uroni u svježu vodu svoje od blata prljavo lice. Zatim

uzdahne s olakšanjem.Dok se uspravljala, jedna je ruka čvrsto obuhvati oko pasa, a druga joj grubozačepi usta.



- Tu smo, ljepotice! - javi se Desgrez. - Zar misliš da me se tako lako možezavarati?Anđelika se pokuša osloboditi, ali ju je on tako snažno stisnuo da je prinajmanjem pokretu kriknula od bola.- Ne, ne, droljice moja, nema ništa od bježanja! - primijeti Desgrez malko sesmijući.Zapljusne je poznat miris njegove iznošene odjeće: kožnatog opasača, mastila i

pergamene, duhana. Bio je to odvjetnik Desgrez, sa svojim noćnim licem! Klonula je mučena jednom jedinom mišlju: „Samo da me ne prepozna… Umrijet ću odsramote… Samo da mi je pobjeći prije no što me prepozna!” Držeći je još uvijeksamo jednom rukom, Desgrez prinese zviždaljku k ustima. Odjeknuše tri prodornazvižduka.Nekoliko trenutaka poslije toga pet ili šest ljudi izbije iz obližnjih uličica. Čulo sezveckanje ostruga i remenova o kojima su visjeli mačevi. Bili su to panduri.- Mislim da sam uhvatio ptičicu - vikne Desgrez.- Bogami, plodna noć. Uhvatili smo dva lopova koji su bježali na onu stranu. Akouz to privedemo još i Markizu anđela, mogli bismo kazati, gospodine, da ste nasdobro vodili. Vidi se da dobro poznate jazbine.- Pas nas je vodio. Zahvaljujući vratnoj marami ove ptičice, on nas je moraodovesti na pravo mjesto. Ali, ima nešto… što još nisam shvatio. Umalo mi nijeumakla. Poznajete li vi ovu Markizu anđela?- Ljubavnica je vođe bande Calembredainea. Ništa drugo o njoj ne znamo. Jedininaš čovjek koji ju je vjerojatno vidio izbliza sad je mrtav. To je bio stražar Martin.Ona ga je ubila u jednoj krčmi. Nema druge, treba strpati u zatvor curu što ste jeuhvatili, gospodine. Ako je ovo ona prava, gospođa de Brinvillier će je prepoznati.Bio je još dan kad su lopovi napali njezinu kočiju te je dobro vidjela djevojku kojase s njima nalazila.- Nema šta, ne fali im odvažnosti! - promumlja jedan od stražara. - Ničega se višene boje ti razbojnici. Napasti na kočiju šefa civilne policije usred bijela dana, usredPariza!- Platit će oni to, ne boj se!Anđelika je slušala riječi što su joj oko ušiju zujile trudeći se da ostane nepokretnau nadi da će Desgrez olabaviti stisak. Onda će se ona u dva skoka naći podzaštitom mrkle noći i nestati bez traga. Bila je sigurna da je Sorbona nećeprogoniti. A neće je valjda dostići ti teški ljudi sapeti u svoje uniforme?Ali kao da bivši odvjetnik nije bio sklon da ispusti svoj plijen, naprotiv vještomrukom stane je pretresati.- Što li je ovo? - poviče.Ona osjeti kako su mu se prsti uvukli ispod njezina prslučca. On kratko zviždne.- Bodež, bogami, pravi pravcat bodež, vjerujte mi, a ne tek običan nožić. U stvari,djevojčice moja, čini mi se da ti nisi baš krotke ćudi.

Stavi bodež Rodogonea Egipćanina u džep i nastavi da je pretražuje. Ona se trgnekad se njegova tvrda i topla ruka našla na njezinoj dojki i časkom se zaustavila.- Kako li ti lupa srdašce! - rugao se Desgrez upola glasa. - Evo još jedne kojojsavjest nije čista. Odvedimo je pod fenjer dućana da vidimo kako izgleda.Ona se jednim trzajem uspije osloboditi, ali je odmah deset željeznih ruku dohvatii po njoj zabubnja tuča udaraca.- Droljo! Hoćeš da ponovo trčimo za tobom!Dovuku je do svjetla. Desgrez je grubo zgrabi za kosu i iskrene joj unazad lice.Anđelika zatvori oči. Možda je neće prepoznati onako blatnjavu, poprskanu krvlju izatvorenih očiju. Tako je snažno drhtala da su joj zubi zvokotali.Činilo joj se da su je vjekovima držali izloženu svjetlu uličnog fenjera.

Na kraju je Desgrez ispusti uz razočarano mumljanje.- Prokletstvo! Nije ona, nije Markiza anđela.Stražari prokunu svi u isti mah.- Kako znate, gospodine? - usudi se jedan postaviti pitanje.



- Već sam je vidio. Jednoga dana su mi je pokazali na Novom mostu. Ova jojdjevojka liči, ali nije ona.- Pa ipak, povedimo je sa sobom. Možda ćemo od nje izvući kakvo obavještenje.Desgrez je izgledao zbunjen i rasijan.- Uostalom, bilo je u svemu ovome nešto što mi nije bilo jasno - javi sezamišljenim tonom. - Sorbona se nikad ne prevari. U stvari, pas nije napao ovudjevojku, već ju je pustio na miru nekoliko koraka od sebe. A to je siguran znak

da je ne smatra opasnom.Na kraju zaključi uz smiješak:- Ovdje smo izvisili, ali, na sreću, vi ste uhvatili dvojicu lupeža. Gdje su izvršiliprovalu?- U ulici Mali lav, kod nekog starog ljekarnika koji se zove Glazer.- Vratimo se tamo, možda ćemo naći neki trag.- A što ćemo s djevojkom?Desgrez kao da je oklijevao: - Pitam se ne bi li bilo bolje pustimo li je da odesvojim putem. Sad kad sam joj vidio lice, više ga neću zaboraviti. Možda će mi jednom biti od koristi.Bez prigovora stražari puste mladu ženu i nestanu u mraku zvekćući ostrugama.Anđelika klizne iz kruga svjetla. Hodala je tik uza zid kuća. U mraku joj je bilolakše pri duši. Uto razazna bijelu mrlju pored česme i začuje Sorbonino laptanje.Pio je. Pored psa se nazirala Desgrezova sjenka.Anđelika se ponovo ukruti. Vidjela je kako je Desgrez pomaknuo kraj svogaogrtača i nešto bacio prema njoj.- Drži - reče bivši odvjetnik - vraćam ti tvoj nož. Nisam nikad nijednu djevojkuokrao. Osim toga, bodež bi mogao biti od koristi gospođici koja se u ovaj sat šetanaokolo. Pa, laku noć ljepotice.Budući da je Anđelika šutjela, on dometne:- Nećeš da mi poželiš laku noć?Ona skupi svu svoju hrabrost i jedva čujno šapne:- Laku noć!Slušala je kako po zvučnoj kaldrmi kuckaju krupne bakanče policajca Desgreza.Zatim se naslijepo uputi ulicama Pariza.

6.

JA SAM VJETAR…

Zora ju je zatekla na međi Latinske četvrti, u blizini Benardinske ulice. Iznadkrovova mrkih škola i internata nebo se počelo bojiti ružičastim tonovima. Uvidjelicama su treperili odsjevi svijeća. Upalili su ih studenti koji su rano ustali. Uzput je susretala mladiće koji su se vraćali kući, zijevajući, mutnih pogleda, poštosu napustili javne kuće gdje su milosrdne prostitutke nekoliko sati ljuljuškalenjihova mlada tijela. Prolazili su tik uz nju dobacujući joj bezobrazne riječi. Imalisu prljave ovratnike, bijedna odijela od iznošenog serža natopljenog vonjommastila, te crne čarape koje su im plesale oko mršavih listova.Zvona s kapelica su se počela javljati.Anđelika je posrtala od umora. Bila je bosa jer je uz put izgubila cipele. U lice jojse urezao izraz tuposti.Dospjevši na obalu Tournelle, osjeti miris svježega sijena. Prvo proljetno sijeno.Teglenice su bile tu, vezane jedna uz drugu, sa svojim mirišljivim i lakim teretom.S njih je parišku zoru zapljuskivao topao ćuh tamjana, mirisi tisuća osušenihcvjetova, obećanje lijepih proljetnih dana koji su se već ćutjeli u zraku.



Ona se spusti do rijeke. Na nekoliko koraka od nje lađari su se grijali oko vatre te je nisu primijetili. Uđe u vodu i pope se na pramac jedne teglenice a zatim se sosjećajem zadovoljstva uvuče u sijeno. Ispod cerade miris je bio još opojniji:vlažan, topao, nabijen olujom kao ljetni dan. Odakle li je došlo to rano sijeno? Stihog i bogatog polja, s polja plodnog i izloženog suncu. To je sijeno podsjećalo naprozračne krajolike vjetrom sušene, na svijetla nebesa i na tajnovite zatvorenedoline koje pohranjuju toplinu i njome hrane zemlju.

Anđelika se pruži po sijenu ukriživši ruke na prsima. Zatvorila je oči. Uronila je usijeno, davila se u njemu. Zaplovila je na oblaku prožetom krhkim i snažnimmirisima. Nije više osjećala bolnoga tijela. Monteloup ju je zgrabio i nosio nasvojim grudima. Zrak je imao okus cvijeća, ukus rose. Vjetar ju je milovao. Polako je plovila u smjeru sunca. Napuštala je noć i njezine užase. Sunce ju je milovalo.Već je davno nije nitko tako milovao.Bijaše postala plijenom divljega Calembredainea. Bila je družica vuku koji joj jeponekad uspijevao svojim kratkotrajnim zagrljajem izmamiti krik životinjskogsladostrašća, krkljanje mahnite zvijeri. Ali njezino je tijelo zaboravilo dražimilovanja.Okrznuti cvijetom osjetljivost puti… Dugi srsi koji se šire i plave slasću prepuštenotijelo…Ona je plovila prema Monteloupu i u sijenu osjećala miris malina. Njezine usijaneobraze, njezine suhe usne voda s potoka je plavila svojim svježim proticanjem.Otvarala je usta i uzdisala: „Još!” U snu su suze tekle Anđeliki niz lice i gubile se unjezinoj kosi. Nisu to bile suze bola, već prevelike sreće.Protezala se i sva prepuštala ponovo nađenim užicima, prepuštala se uljuljkivanatihim glasovima polja i šuma koji su joj odzvanjali u ušima: „Ne plači. Ne plači, draga. Nije to ništa. Zlo je prošlo. Ne plači, jadnice!Anđelika otvori oči. U polumraku ispod cerade, ona opazi ispruženu u sijenu poredsebe nečiju priliku. Dva nasmijana oka su je promatrala.Ona promuca: - Tko ste vi?Neznanac stavi prst preko usana.- Ja sam vjetar. Ja sam vjetar porijeklom s jednog dijela polja u Berryju. Kad sukosili sijeno, pokosili su i mene s njim. Gledaj i uvjeri se da sam zaista pokošen!On brzo klekne i izvrne svoje džepove.- Ni prebijene pare! Niti jednog novčića! Potpuno pokošen! Zajedno sa sijenom.Stavili su me na teglenicu i evo me u Parizu. Čudna pustolovina za poljskipovjetarac.- Ali… - zausti Anđelika i prijeđe jezikom preko usana kao da skuplja misli.Mladić je imao na sebi crno istrošeno odijelo, na par mjesta poderano. Oko vrata je imao ovratnik od dronjava platna. Opasač njegova haljetka još više je isticaonjegovu mršavost.Ali lice mu je bilo izražajno, gotovo lijepo uprkos blijedoći gladuša. Duga i uska

usta kao da su bila stvorena zato da stalno govore i da se smiju svemu i ničemu.Crte lica su mu bile stalno u pokretu. Kreveljio se, smijao, bečio na sve mogućenačine. Pramen kose boje lana padao mu je na oči i njegovoj čudnoj fizionomijidavao izraz seljačke naivnosti s kojom je bio u očitoj suprotnosti lukavi izraznjegovih očiju.Dok ga je Anđelika promatrala, on se raspričao, nadugo i široko.- Šta će povjetarac kao ja raditi u Parizu? Ja koji sam navikao da pušem u živice,puhat ću u suknje gospođa i dobit ću pljusku. Popovima ću otpuhnuti šešire i bitću izopćen iz crkve. Zatvorit će me u zvonike Notre Dame, a ja ću u nevrijemepokrenuti zvona. Koje li sablazni!- Ali… - ponovi Anđelika i pokuša se pridići.

On je brzim pokretom ruke opet polegne.- Ne miči će… Mir! „Sigurno neki malo luckasti student”, pomisli Anđelika.On ponovo legne i, podigavši ruku, pomiluje ju po obrazu.



- Ne plači više - šapne.- Ali ja ne plačem - odgovori Anđelika. Uto primijeti da joj je lice obliveno suzama.- I meni se sviđa spavati u sijenu - dometne mladić. - Kad sam kliznuo podceradu, tu sam tebe našao. Plakala si u snu. Pomilovao sam te tada da bih teutješio, a ti si rekla: „Još!”- Ja?- Ti. Obrisao sam ti lice i primijetio da si vrlo lijepa. S ljepotom tvoga nosa mogu

se usporediti jedino školjke s morske obale. Znaš, one tako bijele i tako fineškoljke da izgledaju prozirne. Tvoje su usne kao latice škrobuta, a vrat ti jeokrugao i gladak…Anđelika je slušala kao u polusnu. Zaista, takvih riječi već dugo nije čula. Činilo jojse da dolaze iz velike daljine. Poboja se da joj se ne ruga. Kako je mogao reći da je lijepa kad se ona osjećala sva izgužvana, prljava, okaljana zauvijek tomstrašnom noći u kojoj je postala svjesna da više nikad neće moći pogledali u licesvjedoke svoje prošlosti.On nastavi da joj brzo šapće:- Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti. Tvoje su grudi toliko lijepe da semogu jedino sa samima sobom usporediti. Reklo bi se da su građene točno poudubljenju muškarčeva dlana, a na vrhu im je krasan pupoljak, kakvi se videposvuda u prirodi kad osvane proljeće. Tvoja bedra imaju oblik vretena, tvojabedra su glatka kao svila. Trbuh ti je kao jastuk od bijele svile, pun i napet na kojibih rado položio lice.- Baš bih rado znala. - reče Anđelika namrštivši obrve - kako ste došli do tihzaključaka?- Dok si spavala, ja sam te dobro osmotrio…- Drzniče! Đače pohotljivi! Đavolji podaniče!- Šuti! Ne viči tako jako! Zar zbilja hoćeš da nas lađari bace u vodu…? A što ste setoliko raz gnjevili, lijepa gospo? Kad netko na dragulj naiđe na putu, zar je pravoda ga ne pogleda? Ta htio bi znati je li od pravoga zlata, da li je zaista lijep kaošto izgleda, ukratko, htio bi znati je li vrijedan da ga podigne ili je bolje da gaostavi tamo gdje ga je našao? Rem passionis suae bene eligera princepa debet,mundum examinandum.10 - A da niste vi slučajno princ u koga su uprte sve oči? - Anđelika će podrugljivo.Neznanac nabra vjeđe u iznenadnom čuđenju.- Ti, dakle, razumiješ latinski, mala lupežice?- A vi ga govorite iako ste prosjačana…Student je grickao donju usnu. Očito, bio je zbunjen.- Tko si ti? - upita je blago. - Imaš krvava stopala. Mora da si dugo trčala? Tko te je toliko prestrašio?A budući da ona nije ništa odgovorila, on dometne:- Uza se imaš nož. Strašno je to oružje! Egipatski bodež. A znaš li se njime služiti?

Anđelika ga je kroz trepavice lukavo promatrala.- Možda.- A tako! - poviče on i malko se odmakne od nje.Izvuče jednu vlat iz sijena i uze je grickati. Plave mu oči dobiše zamišljen izraz.Ubrzo je ona imala dojam da on više i ne misli na nju već da mu misli blude unedostižnim predjelima. Tko zna, možda je mislio na zvonike Notre Dame gdjereče da bi ga mogli zasužnjiti? Ukrućeno i odsutno njegovo isuviše blijedo liceizgledalo je starije. Ona opazi tragove uvelosti u uglovima njegovih vjeđa. Samobijeda ili razuzdanost mogu tako obilježiti čovjeka u punoj snazi.Uostalom, on kao da i nije imao dobi. Njegovo mršavo tijelo u isuviše širokomruhu izgledalo je nestvarno. Ona se poboja da on zaista nije priviđenje te ga dirne

u ruku.- A tko ste vi? - šapne.

10 Latinski: Princ mora pažljivo birati ono što mu se sviđa, jer ga svi gledaju.



Lice mu oživi i on okrene k njoj oči koje kao da i nisu stvorene za danju svjetlost.- Već sam ti kazao. Ja sam vjetar? A ti?- Ja sam lahor.On prasne u, smijeh i primi je za ramena.- Šta rade vjetar i lahor kad se sretnu?On ju je polako pritisnuo. Anđelika primijeti da ponovo leži u sijenu a nad nju,sasvim blizu, nadnijela se njegova široka i čulna usta. Laki se pregib ocrtavao na

njegovim usnama. Taj ju je izraz prestrašio, a da ni sama nije znala zašto. Bilo jeu tom izrazu i poruge i okrutnosti. Ali pogled je neznančev bio blag i nasmijan.Ostao je tako nagnut nad njom dok ona nije prva privučena tim zovom, napravilapokret prema njemu. Sad on napola polegne po njoj i poljubi je.Poljubac dugo potraja, koliko i deset poljubaca kad se polako otkinu i ponovospoje.Za ogrubjela Anđelikina čuvstva, bio je taj poljubac kao povratak ljeta. Oživio jenekadašnje užitke sasvim drugačije od grubog užitka što joj ga je pružaonekadašnji sluga - a ipak s koliko žara! - i kojemu je on naviknuo. „Maloprije sam bila dozlaboga umorna, a sad više nisam. Moje mi tijelo više neizgleda jadno i tužno. Nisam, dakle, potpuno umrla…”Malko se promeškolji u sijenu sretna što je u bubrežnoj šupljini osjetila snažnobuđenje želje, buđenje koje će se ubrzo pretvoriti u oštro razdiranje.Čovjek se donekle ispravi i, oslonjen o lakat, nastavio je da je promatra smiješećise uz to. Ona nije bila nestrpljiva, pažljivo je pratila strujanje topline koja joj serazlijevala tijelom. Još malo i on će je ponovo poljubiti. Imali su vremenanapretek, čitav božji dan su imali na raspolaganju njih dvoje koji ionako nisu imalinikakva posla.- Čudno - promrmlja on - ima u tebi profinjenosti velikih gospođa što nekako nijeu skladu s tvojim prnjama.Ona se osmjehne.- Zbilja? A vi, dakle posjećujete velike gospođe, gospodine nadodvjetniče?- Ponekad.I on je suhim cvijetom paškaklje po vrhu nosa, a zatim objasni:- Kad mi u želucu previše krulji pođem k gazdi Georgesu, vlasniku kupki svetogNikole da mu ponudim svoje usluge. A tamo dolaze velike gospođe da dometnumalko papra svojim ljubavnim pustolovinama. Dakako, ja nisam prostak kao LijepiDječak, a usluge ovog mog jadnog i neishranjenog kostura stoje manje od uslugadlakavog i snažnog nosača koji smrdi po luku i crnom vinu. Ali drugačije strijele janapinjem u svoj luk. Da, draga moja curice. Nitko u Parizu ne zna više od meneduhovitih pričica pikantnog sadržaja. Mojim se gospama te pričice mnogo sviđajuzato što uzbuđuju i stvaraju dobro raspoloženje. Ja do suza znam nasmijati lijepekurve. Ženama se iznad svega sviđa veselost. Hoćeš li da ti ispričam zgodicu očekiću i nakovnju.

- Zaboga, ne, ne - poviče Anđelika - meni se ne sviđaju zgodice te vrste.On je izgledao ganut.- Ti si srdašce! Čudno malo srdašce! Zaista neobično! Ja sam se već susretao svelikim gospođama koje su bile više nalik na prostakuše, ali nikad još sprostakušama koje bi bile nalik na velike gospođe. Ti si prva. Ti si lijepa kao san.Slušaj! Čuješ li zvonjavu sa Samaritane na Novome mostu…? Uskoro će podne.Hajdemo na Novi most, tamo ćemo ukrasti nekoliko jabuka za ručak, hoćeš li? Irukovet cvijeća u koji ćeš ti zagnjuriti svoju lijepu njuškicu…? Slušat ćemo VelikogMatthieua kako se razbacuje velikim riječima i gledat ćemo verglaša kakopodstače svog svisca da pleše… I rugat ćemo se panduru koji me posvuda traži dabi me objesio.

- A zašto bi vas objesili?- Ali… zar ti, dakle, ne znaš da me hoće objesiti? - upita je on čudeći se."Ovaj je zaista lud, ali i zabavan", pomisli Anđelika.



Ona se stane protezati. Željela je da je on ponovo miluje, ali njega kao da suodjednom zaokupile druge misli.- Sad se sjećam - reče on iznenada - već sam te vidio na Novom mostu. Nepripadaš li ti možda Calembredaineovoj bandi, bandi glasovitog lupeža?- Istina je, pripadam Calembredaineu.On ustukne davši licu smiješan izraz straha.- Ajme! Ajme! U što sam se ovo opet uvalio, ja nepopravljivi ženskar? A da ti nisi

slučajno ona Markiza anđela na koju je naš lupež onako ludo ljubomoran?- Jesam, ali…- Bože, kako su nesavjesne ove žene! - po viče on potresno. - Nisi li mi to moglakazati prije, bijednice? Zar ti je baš stalo da vidiš kako teče ova moja sukrvica štomi kola u žilama? Ajme! Ajme! Calembredaine! Evo ti moje sreće! Pronašao samženu koju sam čitav život tražio i ta onda pripada Calembredaineu… No nijevažno! Ipak je život od svih ljubavnica još uvijek ljubavnica koja je najvrednijaobožavanja. Zbogom, ljepotice…!Dograbi stari stožasti šešir kakve su nosili učitelji i nabije ga na svoju plavu čupu,a zatim klizne ispod cerade.- Budi dobra - šapne joj na odlasku smiješeći se - pa ne reci ništa svomgospodaru o mojoj drskosti… Da, ja već vidim da nećeš ništa reći. Ti si divna,Markizo anđela… Ja ću misliti na tebe do onog dana kad me objese… pa čak iposlije toga… Zbogom!Ćula je kako gaca po blatu podno teglenice, a zatim ga vidje kako pod suncem trčiobalom. Sav ogrnut u crno ruho, sa onim svojim stožastim šeširom, mršavihnogu, izbušena ogrtača koji je vijorio na vjetru, on je bio nalik nekoj neobičnojptičurini.Lađari koji su ga primijetili kad je napuštao teglenicu stadoše za njim bacatikamenje. On okrene prema njima svoje blijedo lice i prasne u grohotan smijeh.Potom ga nestane kao da je u zemlju propao.

7.

ŠETNJA NA NOVOM MOSTU

To fantastično priviđenje razvedrilo je Anđeliku i potislo u njoj sjećanje na gorkisusret što ga je u toku noći imala s Desgrezom. Bolje da više i ne misli na to.Poslije, kad se malko oslobodila strašnog osjećaja o svom dubokom padu, ona jeponovo razmišljala o Desgrezu te se pitala: „Da li me je noćas prepoznao? Sigurno

nije. Ne bi mi bio vratio bodež… Ne bi mi bio govorio onim krajnje prostačkimtonom… Ne, nije me prepoznao… Bila bih umrla od sramote!” Odmahne glavom ipročešlja prstima kosu da bi je očistila od suhih vlati trave. O tome će kasnijerazmišljati. A zasad ne smije razbiti čar trenutka. Ote joj se uzdah izvjesnogžaljenja. Da li je zbilja bila gotova da se iznevjeri Nikoli?Markiza anđela slegne ramenima, a na usnama joj se pojavi opaki osmijeh. Nijese moglo iznevjeriti ljubavniku njegova kova. Ništa je nije vezivalo za Nikolu osimbijede i ropstva.Pa načinu kako se onaj mladić maloprije povukao još jednom je mogla izmjeritimoć zaštite kojom ju je taj bandit okružio u svijetu pariškog podzemlja. Bez njegai bez njegove tiranske ljubavi, ne bi li ona bila pala još na niže grane?Zauzvrat prepustila mu je svoje divno, svoje savršeno tijelo za kojim je oduvijekžudio.Bili su kvit. Ona bi se bez ikakva ustručavanja bila s drugim uspustila u nježnamilovanja kojih gotovo bijaše zaboravila slast. Ali onaj je pobjegao; bilo je bolje



da je tako završilo. Ona ne bi bila u stanju i dalje podnositi Calembredaineaukoliko bi ovoga nož zauvijek umirio živahnog brbljivca.Andelika pričeka trenutak prije no što će i sama kliznuti s hrpe sijena. Dotaknevodu i osjeti da je hladna, ali ne ledena. Ogledavši se oko sebe, zaslijepi jesvjetlo. Bi joj jasno da je to proljeće. A nije li onaj student pričao o cvijeću i voćuna Novom mostu? Andelika primijeti da je granulo proljeće kao udarcemčudotvornog štapića.

Zamagljeno nebo bijaše ružičastim velom prekriveno. Sena se caklila u svomsrebrenom oklopu. Lađe su plovile njezinom glatkom i mirnom površinom. Čulo seuranjanje vesala. Niže niz rijeku, pratljačama pralja odgovaralo je tiktakanjemlinova smještenih na lađama.Sakrivši se pogledu, Andelika se umije u hladnoj vodi koja joj razigra krv. Pošto seobukla, pođe obalom i stiže na Novi most.Neznančeve riječi su trgnule iz zimskog mrtvila Anđelikin duh.Ona je sad prvi put vidjela Novi most u svoj njegovoj ljepoti, sa onim njegovimdivnim lukovima i onom njegovom samoniklom živošću, veselom i neumornom.Novi most je bio najljepši pariški most, i najdraži, jer je on najbrže povezivaodvije obale Sene s otokom na kojemu bijaše smješten Cite.Tu je vladala vječita graja, tu se miješala vika sitnih zanatlija, mamljenjašarlatana i vadizuba, pripjevi pjesama, zvonjenje Samaritane, moljakanjaprosjaka.Gomila koja je dolazila, odlazila, zaustavljala se, ponovo se vraćala, uvijek seobnavljala u poslovnoj užurbanosti, znatiželjna, eto to je bio Novi most. Andelikase umiješa među gomilu i pođe između dva reda dućana i izloga. Išla je bosonoga,razderane haljine. Izgubila je kapicu te su joj se duge kose pozlaćene suncemrasule po ramenima. Ali sve to nije bilo važno. Na Novom mostu su bose nogepromicale pored krupnih bakandži zanatlija i crvenih potpetica gospode. Ona sezaustavi pred vodovodnim rezervoarom Samaritane da bi pogledala „vještonačinjen sat” koji je pokazivao ne samo sate već dane i mjesece te je stavljao upokret svu silu zvona koja konstruktor, kao dobar Flamanac, nije zaboraviougraditi.Na pročelju tog monumentalnog rezervoara koji je snabdjevao vodom Tuileries iLouvre, u reljef je bio utisnut jedan prizor iz evanđelja: Samaritana kako daje pitiIsusu kraj Jakovljeva zdenca.Andelika se potom zaustavi pred svakim dućanom, pred prodavačem igračaka,peradi, ptičica, mastila i boja, pred pokazivačem marioneta, strigačem pasa,varalicom na kocke. Ona opazi Crni Kruh i njegove školjke, Mišju Smrt i njegovmač s jadnom lovinom, te starog Urlikala i staru Urlikalicu na uglu Samaritane.Usred jedne skupine zijaka stari je slijepac strugao po svojoj violini dok je babakriještala neku ganutljivu priču u kojoj je bilo riječi o obješenima, o lešinamakojima su gavrani kopali oči i kojekakvim još grozotama. Svijet je sve to slušao

sagnute glave i brišući oči. Vješanja i procesije su bili najljepši prizori za pariškipuk, prizori koji nisu mnogo stajali, a svatko se mogao uvjeriti da svaki čovjekima i tijelo i dušu.Mamica Urlikalica je pjevala svoju pjesmicu s puno žara:

Sad slušaj, svijete, što ti zborim Jednom kad pođemU opatiju „Penji se tužna srca”Za te ću da se molimU času kad isplazim jezik.

Toliko je rastvarala usta da se vidjelo do samog joj ždrijela. Jedna joj je suza

curila iz jedinoga oka i gubila se u borama njezina lica. Bila je strašna, vrijednadivljenja…Kad je otpjevala pjesmicu, završivši posljednji stih još kreštavijim tonom, opljunedebeli palac i stane dijeliti letke kojih je nosila čitav snop ispod pazuha, vičući:



- Tko još nema svog obješenika?Stigavši do Anđelike, radosno povikne: - Hej, Urlikalo, djevojka je ovdje! Tvoj ječovjek sasvim poludio od jutros. Priča da te je onaj prokleti pas sigurno zadavio.Govori kako će povesti sve prosjake Pariza u juriš na Chatelet. A markiza mirnošeta po Novom mostu…!- A zašto da ne šetam? - bunila se Anđelika oholo. - A zar se vi ne skitate okolo?- Ja radim - odgovori starica. - Ti ne možeš ni zamisliti koliko nosi ova pjesmica.

Stalno govorim Stihoklepcu: „Dajte mi obješenike!” Ništa se ne isplati bolje odobješenika. Drži, hoćeš li jedan letak? Poklanjam ti jer si ti naša markiza.- Za vas će večeras biti kobasica u kuli Nesle - obeća joj Anđelika.I udalji se zajedno s drugim besposličarima čitajući letak:

Sad slušaj, svijete, što ti zborim Jednom kad pođemU opatiju „Penji se tužna srca”Za te ću da se molimU času kad isplazim jezik.

U uglu pri dnu letka bio je potpis koji je ona već otprije poznavala: Stihoklepac.Anđelika osjeti kako joj je srce uskipjelo starom mržnjom. Pogleda premabrončanu konju na bedemu jer bijahu joj rekli da se Stihoklepac s Novog mostaponekad uspinjao gore da bi spavao konju među kopitima. Lupeži su poštivalinjegov san. A što i ne bi kad ionako nije ništa imao. Bio je siromašniji odnajsiromašnijeg prosjaka, uvijek gladan, uvijek ganjan i uvijek spreman daizazove sablazan koja se potom poput otrova širila Parizom."Kako to da se još nije našao nitko da ga ubije?” pomisli Anđelika. „Da gasretnem, ja bih ga s užitkom ubila. Ali prije toga bih mu htjela kazati razlog…”Zgužva letak i odbaci ga u potočić. Prođe jedna kočija. Ispred nje su jurili slugekoji su se pri trku bacali poput vjeverica. Bili su veličanstveni u svojim svilenimlivrejama i šeširima okićenim perjem.Gomila je pokušavala pogoditi tko se nalazi u kočiji. Anđelika je promatrala trkače

i sjeti se Brzonogog.Dobar brončani kralj Henrik IV blistao se na suncu i osmjehivao se nad crvenim iružičastim suncobranima ispod sebe. Čitav su bedem, u stvari, zaposjeli trgovcinaranača i cvijeća. Jedan jedinstveni krik je nudio zlatne plodove:- Portugal! Portugal!Prodavačice cvijeća na Novom mostu dolazile su ovamo već zarana i tu sesmjestile. Spuštale su iz Ulice rukovet cvijeća u samoj blizini Saint-Julien-le-Pauvrea, gdje se nalazilo sjedište njihova ceha ili iz ulice Suho drvo gdje su secvijećem snabdijevale u vrtovima provansalskih fratara.Noseći košarice pune tuberosa, ruža i jasmina, mlađe su se prodavačice kretalemeđu mnoštvom da bi posuvratke prolaznika zakitile cvijećem, dok su starije

čuvale štandove u zaklonu crvenog suncobrana.Jedna od tih mamica zamoli Anđeliku da joj pomogne praviti kitice, a kako seAnđelika pri tom pokazala dosta vještom, prodavačica joj dade dvadeset novčića.- Za naučnicu mi izgledaš prestara - reče joj pošto je pogledom odmjerila nju injezinu bijednu haljinu - ali jednoj bi djevojčici trebalo dvije godine da naučipraviti kitice kao što ih ti praviš. Ne bi li ti sa mnom radila? Lako ćemo se složiti.Anđelika odmahne glavom, stisne dvadeset novčića u šaci i udalji se nekoliko putapogledavajući onih nekoliko novčića što joj ih je dala prodavačica. Bio je to prvinovac što ga je sama zaradila. Kupi dva uštipka i pojede ih. Zatim se umiješameđu besposličare koji su se na sva usta cerili pred kolicima Velikog Matthieua.Sjajan je bio Veliki Matthieu! Ustoličio se sučelice kralju Henriku IV čijega se ni

osmijeha ni veličajnosti nije bojao. Uspravljen na svojim kolima ravne podloge i sčetiri kotača okružena priručjem mnoštvu se obraćao gromovitim glasom koji jeodjekivao s jednog do drugog kraja Novog mosta. Njegov poseban orkestarsastavljen od tri glazbenika: trubača, bubnjara i jednog cimbalista, pratio je



njegovu govoranciju i zaglušivao jauke nesretnika kojima je vadio zube takvomgrajom da je čovjeka od nje boljela glava.Velikom Matthieuu, zanesenjaku, upornom, izvanrednom čovi i snagom ispretnošću, nije mogao odoljeti niti najtvrdoglaviji zub pa makar on moraopokleknuti pacijenta i sa zemlje ga trgnuti u zrak svojim kliještima. Poslije toga jeizmučenu žrtvu slao krčmaru da kod njega rakijom ispere usta. Između jednogklijenta i drugog Veliki Matthieu se, s perom zataknutim, za šešir, s dvostrukim

nizom zuba preko svog odijela od atlasa, sa velikom sabljom koja mu je tuckalapo petama, pomicao s jednog kraja svojih kola do drugog hvaleći svoje velikoznanje, izvrsnost svojih droga, prašaka, lijekova za mazanje svih vrsta, kuhanihna tihoj vatri s mnogo maslaca, ulja, voska i pokoje neškodljive trave.- Vi vidite, gospođe i gospodo, najveću ličnost planete, virtuoza, feniksa u svojemzanatu, uzora medicinske nauke, u direktnoj liniji nasljednika Hipokrata,istraživača prirode, bića svih univerziteta, vi vidite svojim vlastitim očima lječnikametodičnog, galenskog, hipokratskog, patološkog, kemijskog, spagirijskog,empirijskog.- Ja liječim vojnike radi svoje prirođene ljubaznosti, siromahe radi ljubavi Božje, atrgovce radi njihovog novca.- Ja nisam ni doktor ni filozof, ali moja pomada vrijedi isto toliko koliko i doktori ifilozofi. Iskustvo znači više no znanje. Ovdje imam jednu pomadu od koje bijeliput: bijela je kao snijeg, mirisava kao balzam i mošus…- Imam i mast od neprocjenjive vrijednosti jer, slušajte me dobro, ljubavnici iljubavnice, ova mast čuva one koji je upotrebljavaju od oštrih izdajničkih bodljikaljubavi.I podigavši ruku u poetskoj pozi stane recitirati:

Kupuj, svijete, brže-bolječuvaj sebe od nevoljeOvaj prašak čuda činiMudrost daje magarčini

Čast lupežu, a nevinost krivcuLjubavnika staroj ženiZaljubljivom starcu ljubavnicuZnanje silno svakoj beni…

Posljednje stihove Veliki Matthieu izrecitira zakolutavši očima. Anđelika prasne usmijeh. On je primijeti i prijateljski joj namigne."Nasmijala sam se. A zašto sam se nasmijala?” pitala se Anđelika. „Ta nema niglave ni repa ono što on govori!” Ali njoj je bilo do smijeha.U tom trenutku jedan čovjek prijeđe preko mosta i pridruži joj se.- Lijepa djevojko - reče joj - vidim da si vesele naravi, a osim toga ne čini mi seda živiš u lasti i masti. Ne bi li htjela zaraditi dvadeset livara?

- A na koji način? - upita ona pošto ga je odmjerila.- Moj gospodar je plemeniti stranac koji prvi put dolazi u Pariz. Tako je nestrpljivda upozna intimne draži Parižanka te mi je odmah naredio da mu pronađemveselu i lijepo građenu družicu s kojom bi proveo noć. Došao sam na Novi most jer znam da nema mjesta gdje bi se moglo bolje odabrati. Dobit ćeš cipele,haljine, dobar ručak i dvadeset livara. Moram dodati da moj gospodar nije nekistarac već mlad čovjek privlačna izgleda mada ponešto krupan. Sviđa li ti se mojprijedlog?- Baš nimalo.- Hoćeš li da se sporazumim s tvojim zaštitnikom?Anđelika ispusti tihi zvižduk kao što rade članovi podzemlja kad ih nešto zadivi.

- Ti barem nisi stranac.- Ne, nisam - reče sluga. - Ja sam baš iz Pariza. Ali sam već tri godine u službi jednoga Nijemca. Rat me je odvukao tamo, ni sam ne znam kako. Upravo sam sevratio i ovo mi je prvi ponovni susret s Novim mostom.



I ogleda se oko sebe u zanosnom divljenju. Anđelika iskoristi taj trenutak i uroni ugomilu.Na malom podiju neki starac s drvenom nogom trudio se da privuče znatiželjuprolaznika.- Dođite pogledati crvenog čovjeka. Najneobičniji prirodni fenomen. Čini vam seda ste vrlo mudri zato što ponekad sretnete čovjeka crne kože. Ali ima li neštosvakodnevnije od onih Marokanaca kojima nas je Veliki Turčin preplavio? Ja ću

vam, međutim, pokazati nepoznatog čovjeka iz nepoznatog svijeta, htio samkazati iz Amerike, čudnovate zemlje iz koje sam i ja sam doputovao.Riječ „Amerika” zadrži Anđeliku ispred podija.Lakrdijaš s drvenom nogom bio je postariji čovjek, neobrijane brade, s crvenimrupcom na glavi. Čini se da mu nije bilo stalo da se kao i drugi šarlatani inadriliječnici na Novom mostu okiti odvratnim prnjama. Njegova vrlo prljavakošulja na crvene i bijele crte, pokrpani prsluk, glas i isprekidan i slab, nisuprivlačili gledatelje. Na jednom mu je uhu visio zlatni prstenčić.- Ja sam stari mornar, putovao sam svijetom na kraljevskim lađama i mogao bihvam koješta ispričati o nepoznatim zemljama. Ali vidim, gospođe i gospodo, davam se žuri. Bilo kako bilo, ja nisam sa svojih putovanja donio samo uspomene,već i ovaj neobičan fenomen koji sam ja sam zarobio tamo u Americi.Štapićem je pokazivao na neku vrst skloništa zatvorenog jednom ceradom, gdjese nalazio sav arsenal njegove demonstracije.- Crveni čovjek, gospođe i gospodo, crveni čovjek!Anđelika baci nekoliko novčića što joj bijahu preostali u drveni čanak ispredpodija. Još se neki besposličari ugledaju na nju.Kad je bogalj ocijenio da je skup gledatelja dovoljno velik, teatralnim pokretompovuče ceradu.U dnu zaklona nalazio se kip naizgled od crvene opeke, kojemu su oko glave ibedara bila pobodena pera.Kip se pokrene, napravi nekoliko koraka i nađe se na suncu. Svijet zažamori.Nema sumnje, bio je to čovjek. Imao je nos, usta, uši ukrašene kolutićima,dugoljaste oči koje povedoše po ljudima odsutan pogled, imao je ruke, noge. Putmu je bila boje prilično tamnog bakra, ali po mišljenju gledatelja ne baš tamnijano što je put u ponekih talijanskih ili španjolskih brđana. Ukratko, izuzev perakoja su mu izbijala iz bedara i glave, na čovjeku crvene kože nije bilo ničegposebice neobičnog.Pošto su ga dobro pogledali i pošto su izmijenili mišljenja o tom fenomenu,dangube se raziđu, a stari mornar naredi fenomenu da se povuče u zaklon. Potombez žurbe usitni malko duhana, uvalja ga u kuglicu i stane ga žvakati.Anđelika zastade kraj podija. Vjetar koji je puhao sa Sene i koji joj je poigravaokosom pojača iluziju o beskrajnim prostranstvima što ih je u njoj rastvarala riječ „Amerika”. Sjeti se svog brata Josselina, vidjela je ponovo kako podiže na nju svoj

blistavi i divlji pogled i šapće joj: „Ja odoh na more!”Jedne večeri je došao pastor Rochefort, sjeo je u kuhinju s djecom Sance koja suse okupila oko njega zinuvši svojim začuđenim očima. Josselin … Raymond …Hortenzija… Gontran… Anđelika… Madelon… Denis… Marija-Agneza… Kako su bilalijepa djeca Sance u svojoj nevinosti, u neznanju što im je spremala sudbina!Slušali su stranca, a njegove su riječi oduševile njihova srca. „Ja sam samo putnik, znatiželjan sam da vidim druge zemlje, goni me želja daupoznam mjesta gdje nitko ne trpi od gladi i žeđi i gdje se čovjek osjećaslobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer neslušaju riječ Gospodnju, već je izobličuju. Gospod nije naredio da se ljudi ubijaju iuništavaju, već da se ljube!” Anđelika načas zatvori oči. Kad ih je ponovo otvorila,

opazi na par koraka od sebe, u gužvi na Novom mostu Bljezgara, Veliku Vreću,Božura, Goberta, Lijepog Dječaka i još neke kako je promatraju.- Sestrice - pozdravi je Božur uzimajući je za ruku - idem zapaliti svijeću Vječnomocu od Saint-Pierreiaux-Boeufs. Mislili smo da te više nikad nećemo vidjeti.



- Bili smo sigurni da si dospjela u Chatelet ili u Opću bolnicu.- Ukoliko te nije prožđeralo ono pašče, prokleto bilo.- Uhvatili su Razbibravu i Mudricu. Jutros su ih objesili na trgu Creve.Okružiše je. Eto, ponovo je gledala njihova zlokobna lica, slušala njihove pijaneglasove, a osim toga, osjetila lance podzemlja koje nije bilo moguće razbiti u jednom jedinom danu. Pa ipak, poslije dana koji je ona nazvala „dan lađe sasijenom” ili „dan Novog mosta” ponikne u njoj kao neka nada. Nije još znala

kakva. Ne izlazi se iz podzemlja tako lako kao što se u nj ulazi. Na kraju, i nije seosjećala tako nesretnom. Nije bila gladna, studen je nije ubijala, a uz to jeproljeće bilo na pragu.Božur je govorio:- A sad ćemo se proveseliti, ljepotice. Znaš li zašto usred bijela dana šetuckamopo Novom mostu? Jer mali Flipot treba da izvede svoje remek-djelo kao džepar.Flipot, jedan od šmrkavih dječaka iz kule Nesle, s obzirom, na okolnost zamijenio je svoje dronjke s odijelom od ljubičastog serža. Na nogama je imao cokule ukojima se dosta teško kretao. Imao je čak i ovratnik od nabranog platna te je, storbom od pliša u kojoj su tobože bile knjige i pera, mogao s dosta vjerojatnostiproći za sina kakva zanatlije koji markira iz škole i zabavlja se pred kazalištemlutaka na Novom mostu.Bljezgar mu je davao posljednje upute.- Slušaj me dobro, dječačiću. Danas se ne radi samo o tome da prerežeš vratkesi, kao dosad… Mi bismo htjeli vidjeti da li si kadar izvući se iz gužve i kidnuti sukradenim. Jesi li razumio?- Jesam - odgovori Flipot useknuvši se nervozno i pošto je nekoliko puta rukavomobrisao nos.Lopovi su pažljivo promatrali prolaznike.- Pogledaj, tamo, onog lijepog gospodina s onom ljupkom gospom. Idu pješice.Prava sreća. Vidiš li onog bogatuna što dolazi prema nama, Flipote? Zaustavili suse pred Velikim Matthieuom. Sad je pravi trenutak! Uzimaj škarice, dječače i hajdu berbu.Svečanim pokretom ruke Bljezgar uruči dječaku par brižljivo zašiljenih škarica igurne ga u gomilu. Njegovi su se pomagači već umiješali među gledatelje predkolima Velikog Matthieua.Bljezgar je pažljivim okom slijedio pokrete svoga učenika. Odjedared udari udreku:- Čuvajte se, gospodine! Gospodine! Ej, odrezaše vam kesu, monsinjore!Neki prolaznici pogledaše u smjeru njegove ruke i uzeše trčati. Božur se derao kaoda ga kolju:- Kneže, čuvajte se. Jedan vas dječak hoće da pokrade!Plemić segne za kesom na kojoj se nalazila Flipotova ruka.- Džeparoš! - zaurla.

Njegova družica krikne.Gužva se tu stvori učas i strahovita. Gomila je vikala, gazila, ljudi su jedni drugehvatali za vrat i davili se dok su Calembredaineovi ljudi svojim vikanjem iupozorenjima nastojali još veći metež stvoriti.- Uhvatio sam ga!- Tu je!- Hvataj ga! Bježi!- Eno ga tamo!- Ovamo narode!Izgažena djeca su plakala. Žene su padale u nesvijest, Gomila je isprevrtalaštandove. Crveni suncobrani su letjeli u Senu. Trgovci voća stadoše tući jabukama

i narančama, da bi se obranili.U gužvu se umiješaju psi dovedeni na šišanje strigačima. Njihove prilikekovrdžave dlake jurile su svijetu među nogama režeći i s pjenom oko usta.





Nikola joj se približi proždirući je očima. Nju gane postojanost njegove strasti.- Šta bi bio uradio da se nisam vratila?- Zavisi. Da su te uhvatili žbiri, sve bih svoje prosjake bio stavio u pokret. Staviobih pod prismotru zatvore, bolnice… Omogućili bismo ti bijeg. Da te je paszadavio, posvuda bih tražio psa i gospodara mu i ubio bih i jednoga i drugoga. Ada si…Glas mu postane promukao.

- A da si otišla s nekim pronašao bih te i onoga zadavio.Ona se osmjehne. U sjećanju joj iskrsne blijedo, podrugljivo lice. Ali Nikola je biolukaviji no što je ona pretpostavljala, a ljubav mu je uz to izoštrila nagon.- Ne misli da mi možeš lako umaći - nastavi on prijetećim tonom. - Među ološemnema nevjere kao u dobrom društvu, a ako se to dogodi, nevjera se plaćaživotom. Nigdje se ne bi mogla skloniti. Brojni smo i moćni. Pronašli bismo te pasklonila se ti u crkvu, samostan ili na kraljevski dvor. Dobro smo organizirani,dobro znaš. A ja uživam u organiziranju tučnjava.Rastvorivši poderanu košulju, pokaže joj mali ljubičasti znak pored lijeve sise.- Gledaj, vidiš li ovo? Moja majka mi je uvijek govorila. „To je znak tvoga oca.”Jer moj otac nije bio onaj debeli seljak, čiča Merlot. Ne. Majka me je dobila prijeno što se udala. Začela me je s nekim vojnikom, oficirom na visokom položaju.Nije mi nikad rekla njegovo ime, ali bi ponekad grdila čiču Merlota kad bi me ovajhtio tući: „Ne diraj ga. U njegovim žilama teče plemenita krv.” Nisi ovo znala, zarne?- Kopile nekog vojničine! Imaš se čime i ponositi! - primijeti ona prezrivo.On joj žestoko stisne ramena svojim herkulskim rukama- Ponekad bih te zdrobio kao lešnjak. U svakom slučaju, obaviještena si. Ako mise iznevjeriš.- Ne boj se. Meni dostaju tvoji zagrljaji.- Zašto si tako opaka?- Zar da tražim više? Morala bih biti od nekog posebnog materijala načinjena. Kadbi ti mogao biti bar malko nježniji.- Kako, ja da nisam nježan? - zariče Nikola - ja koji te obožavam! Ponovi još jednom da nisam nježan!I prijeteći podigne ruku. Ona mu se unese u lice i oštro krikne:- Da me nisi dotakao, smrdljivče! Prostačino. Sjeti se Poljakinje.On polako spusti ruku. Nato duboko uzdahne promatrajući je srdita lica.- Oprosti mi. Uvijek si jača od mene, Anđeliko.Osmjehne joj se i nespretno pruži prema njoj svoje ruke:- Ipak dođi. Trudit ću se da budem nježan.Ona pusti da je prevrne na ležaj i ravnodušna i pasivna prepusti se zagrljajima nakoje se već bijaše navikla.Kad je ugasio želju, ostao je još neko vrijeme stisnut uz nju. Anđelika je osjećala

na svojem obrazu njegovu poput četke tvrdu kosu. On ju je kratko šišao zato dabi mogao nositi vlasulju.Najzad će reći muklim glasom:- Sad znam. Nikada ti nećeš biti moja. Meni nije samo do ovoga. Ja bih i tvojesrce htio.- Ne možeš sve imati, dragi moj Nikola - otpovrne Anđelika sabranim glasom. -Nekad si imao dio moga srca, sad imaš čitavo moje tijelo. Nekad si bio mojprijatelj Nikola, sad si moj gospodar Calembredaine. Ti si ubio čak i sjećanje naljubav koju sam nekad, kao dijete, osjećala za tebe. Ali sam uza sve to vezana zatebe, na drugi način, zato što si snažan.Lupež se nakostriješi. Zatim progunđa i uzdahne:

- Pitam se neću li jednoga dana biti prisiljen da čak i tebe ubijem.Anđelika zijevne. San ju je hvatao.- Ne govori gluposti.Kroz prozor su zvijezde osule točkicama površinu pokradenih ogledala.



Jednoličan kreket žaba u jarcima podno kule nije ni načas prestajao. Iz dubinaruševina dopirali su različiti šumovi, zlosretniji: daleki povici jednoga pijanca, plačdjece, glodanje štakora. Prošlu su noć te grozne zvjerčice crvenih očiju nagrizliglavu jednom djetetu.- Nikola - odjednom će Anđelika.- Što je?- Sjećaš li se da smo htjeli otputovati u Ameriku?

- Sjećam.- A kad bismo sada zaista krenuli?- Kamo?- U Ameriku?- Jesi li luda?- Nisam, budi bez brige… u zemlju gdje nema ni leda ni gladi... gdje je čovjekslobodan.Te nastavi gorljivo:- Šta nas ovdje čeka? Tebe zatvor, mučenje na kotaču, robija ili vješala. A mene…A što mene čeka, mene koja ništa nemam, ako ti jednoga dana nestaneš?- Kad čovjek dospije na Dvor čudesa, ne smije nikad misliti na ono što ga čeka!Sutrašnjica ne postoji.- Tamo bismo možda dobili badava još neobrađenu zemlju. Obradit ćemo jesvojim rukama. Pomogla bih ti.- Ali jesi li ti poludjela? - grmne u nastupu ponovnog bijesa. - Maloprije sam tiobjasnio kako ja nisam seljak. Zar misliš da bih ja otišao i prepustio RodogoneuEgipćaninu klijentelu s derneka Saint-Germain ?Ona ne odgovori. Vrati se u svoju bezvoljkost. Gunđao je još neko vrijeme:- Ženske stvari! Kad im nešto padne na pamet.Bijesno se prevrtao sad na jednu, a sad na drugu stranu. Nikako da se smiri.Jedan glas mu je stalno ponavljao. „Što te čeka? „Penji se tužna srca”? Jest, pašta onda? Gdje bi se još moglo živjeti, osim u Parizu…?”U proljetnoj noći široka prsa Nikole Calembredainea su se napinjala od suzdržanihuzdaha.Gledao je usnulu Anđeliku. Mučen ljubomornom, htio ju je probuditi jer se ona, usnu, smiješila.Sanjala je da plovi preko oceana na brodu punom sijena.

9.

IVAN TRULI, TRGOVAC DJECOM

Jedne ljetne večeri Ivan Truli se uvuče u jazbinu Nikole Calembredainea u kuliNesle. Došao je u posjetu nekoj ženi koju su zvali Fani Nosilica. Imala je desetorodjece i iznajmljivala ih je sad ovome sad onome. Živjela je uglavnom od tesinekure; prosjačenju se odavala jedino radi zabave, a prostituciji iz navike, što,dakako, nije bilo na štetu njezinih sposobnosti da rađa, naprotiv.Ivan Truli je došao da „rezervira” dijete što ga je ona očekivala. Žena ga upozorikao prava trgovkinja:- Za nj ćeš mi platiti više jer će biti šepav na jednu nogu.- Kako znaš?- Onaj što ga je napravio bio je šepav.- Ova vrijedi para, ha, ha, ha - rugala se Poljakinja tresući se od smijeha. - Baš sisretna kad znaš tko ga je napravio. Jesi li sigurna, da se nisi slučajno zbunila?- Ja, ja mogu birati - odgovori Nosilica dostojanstveno.



I uze vrtjeti vreteno prljave vune. Bila je ona radišna žena koja nije mogla stajatiprekriženih ruku.Majmunčić Piccolo skoči na ramena Ivanu Trulom i naglo mu iščupa čuperak kose.- Prokleta beštijo! - poviče Truli braneći se šeširom.Anđelika je bila zadovoljna postupkom svoga miljenika koji nije krio odvratnostšto ju je osjećao prema toj krvopiji male djece. Ali budući da je on bio opasan tip,u velikoj milosti Velikog Coesrea s kojim je dijelio prebivalište, ona pozove k sebi

majmunčića.Ivan Truli je, češući lubanju, na pasja kola proklinjao majmunčića. On je većdojavio Velikom Coesreu: Calembredaineova je čeljad bezobrazna i opasna.Vjeruju da su svemoćni, ali prije ili poslije ostale glavešine podzemlja će sepobuniti protiv njih. A taj dan…- Dođi, popij čašu vina - reče mu Poljakinja da bi ga udobrovoljila i zaimačom munapuni čašu kuhanim vinom. Ivanu Trulom je bilo uvijek hladno, čak i usred ljeta.Mora da mu je u žilama tekla riblja krv. Uostalom, imao je sivozelene oči i ljepljivui hladnu kožu kao riba.Pošto je popio, grozan mu osmijeh razvuče usne iza kojih se pojavi niz pokvarenihzuba.U tom trenutku uđe Thibault, verglaš, u pratnji malog Linota.- Aha, evo lijepoga dječaka - poviče Ivan Truli trljajući ruke. - Thibaulte, ovaj put je odlučeno, kupit ću ti ga i dat ću ti - dat ću ti pedeset livara. Čitav imetak!Starac baci smeteni pogled kroz rupu na svom slamnatom šeširu.- A što bih ja uradio s tih tvojih pedeset livara? A osim toga, tko će mi sviratitrubu kad ga više ne budem imao?- Pa naučit ćeš drugog dječaka.- Ovaj mi je unuk.- Koješta. Zar mu ne želiš sreću? - odgovori omraženi čovjek predusretljivo sesmješkajući. - Pomisli, tvoj će unuk hodati odjeven u baršun i čipke. Govorim tiistinu, Thibaulte, znam kome ću ga prodati. Bit će miljenik jednog princa, a akobude sretan, može dospjeti i do najvećih položaja.Ivan Truli pomiluje dječaka po kestenjastim kovrdžama njegove kose.- Da li bi ti se sviđalo, Linote, imati lijepa odijela, jesti do mile volje u zlatnimtanjurima i krckati pečene bademe?- Ne znam - odgovori dječak iskrivivši usne.Nije nikako uspijevao zamisliti nešto tako divno budući da je, hodajući za djedom,poznavao samo bijedu.Kroz poluotvorena vrata sunčana zraka osvijetli njegovu zlatnu put. Imao je gustetrepavice, oči crne i velike usne crvene kao trešnje. Svoje prnje je nosio ne bezdraži. Čovjek bi pomislio gledajući ga da je to neki mali gospodičić prerušen uprosjačića. Zbilja je bilo čudno da je na onom đubrištu mogao izniknuti taj divancvijet.

- Hajde! Hajde! Nas dvojica ćemo se brzo složiti - reče Ivan Truli i svojom bijelomrukom ogrli dječaka oko ramena. - Dođi, lijepi moj dječačiću, dođi, janješce!- Ali ja se s tim ne slažem - bunio se starac podrhtavajući čitavim tijelom. -Nemaš prava uzeti mi unuka.- Neću ga uzeti, kupit ću ga. Pedeset livara, je li pravo ili nije? A osim toga, budimiran inače nećeš dobiti ništa, jesi li razumio?Odgurne starca i pođe prema vratima vukući za sobom Linota.Pred vratima naiđe na Anđeliku.- Ne možeš ga odvesti sa sobom bez Calembredaineova dopuštenja - reče mu onavrlo mirno. I uzevši za ruku dječaka, ponovo ga uvede unutra.Poput voska blijedo lice Ivana Trulog posta još bljeđe. Nekoliko trenutaka nije

mogao doći do daha.- Tako dakle! Tako dakle!Uze stolac.- Pa dobro, čekat cu Calembredainea!





- Ne priča li se da je crncu dovoljno ženu pogledati u oči pa da zanese? - upitaPoljakinja.Sobarica prasne u pohotan smijeh.- Pa priča se… Pa i ponavlja se od Tuileries do kraljeve palače otkako jeprimijećeno da je moja gospodarica u drugom stanju. To je naklapanje dospjeločak u kraljevu sobu. Njegovo veličanstvo je reklo. „Zbilja? Onda mora da se crnacsvojim okom duboko zagledao u nju!” Kad je poslije sreo moju gospodaricu u

predsoblju, okrenuo joj je leđa. Zamislite kako li se razljutila de Soissons. Onakoja je uvijek gajila nadu da će ponovo staviti na nj svoju šapicu! Ali kralj jebijesan otkada sumnja da je čovjek crne kože zbog istih razloga kao i on ležao unjezinu krevetu. A za nesreću ni muž ni njezin ljubavnik, ona sitna svinja markizde Vardes, neće da na sebe uzmu očinstvo. Međutim, moja se gospodarica uvijekznala izvući iz neprilika pa će i sada učiniti kraj tračevima. Prije svega službeno ćeroditi tek u prosincu.Bertilla sjedne i ogleda se oko sebe s likujućim izrazom na licu.- Natoči mi jednu čašu, Poljakinjo, pa ću vam ispričati kako će se stvar odvijati.Evo. Ništa strašno. Valja samo brojiti na prste. Crnac je napustio službu u veljači.Ako ona rodi u prosincu, onda on ne može biti otac, je li jasno? Tada će ona malkoproširiti haljinu i tužit će se: "Oh, draga kako je nemirno ovo dijete. Ne mogu semaknuti. Ne znam da li ću večeras biti u stanju doći na kraljev ples!” Poslije uprosincu uz veliki publicitet ćemo roditi, u samim Tuileriesima. Ivane Truli, imatćeš priliku da nam prodaš dijete rođeno toga dana. Nije važno tko će mu biti otac.Najvažnije je da se ukloni sumnju na crnca. Svi znaju da od prošle veljače veslana kraljevim galijama.- A zašto je na galijama?- Zbog neke prljave zgode vraćanja. Bio je pomoćnik nekom vješcu spaljenom natrgu Greve.Iako je sobom potpuno vladala, Anđelika se nije mogla suzdržati a da ne bacipogled na Nikolu. Ali on je ravnodušno jeo i pio. Ona se još više povuče u mrak.Spopala ju je želja da napusti dvoranu, ali ju je u isto vrijeme morila želja da štoviše čuje.- Dakako, prljava zgoda - nastavi Bertilla spustivši glas - taj crni vrag je znaočarati i zato su ga osudili. Zato vračara Voisin nije htjela nizašto na svijetu pomoćimojoj gospodarici da se oslobodi ploda, kad joj se obratila.Patuljak Barkarola skoči na stol tik kraj čaše sobaričine.- Vidio sam tvoju gospođu pa i tebe sam vidio mnogo puta, lijepa moja kovrdžavamrkvo. Ja sam mali demon što otvara vrata kod slavne vračare.- Zaista, prepoznala bih te po tvom bezobrazluku.- Voisin nije htjela da se miješa jer je znala da grofica u svojoj utrobi nosi crnčevodijete.- Kako je to doznala?

- Pa ona sve zna, ta vračara je.- Samo što joj je pogledala u dlan sve joj je kazala, sve do najmanjih sitnica -dometne sobarica prestrašena pogleda. - Da u sebi nosi zametak izmiješane krvi,da je crni čovjek s kojim ga je začela poznavao tajne vračanja, da ga ne možeubiti jer to bi čak i njoj samoj donijelo nesreću, mada je bila vračara. Mojoj jegospodarici to bilo jako žao. „Što ćemo sada, Bertillo”, pitala me je. Strašno serazgnjevila, ali Voisin nije htjela popustiti. Reče mojoj gospodarici da će jojpomoći pri porodu kad dođe vrijeme i da nitko ništa neće doznati. Ali više od togada ne može učiniti. Porođaj se dogodio prošle noći u Fontainebleauu, gdje se čitavdvor nalazi na ljetovanju. Voisin je tamo došla s jednim od svojih ljudi, vračomLesageom. Moja gospodarica je rodila u kućici koja pripada kćerci vračarinoj, a

nalazi se vrlo blizu kraljeva dvorca. U zoru sam odvela svoju gospodaricu natrag udvorac, a nekoliko sati poslije toga, odjevena kao što treba i našminkana sve doočiju, ona se, kao što je običaj, pojavila kod kraljice, budući da ona upravljakraljičinim domaćinstvom. Mnoge će osobe biti u nedoumici ovih dana jer očekuju



da će se grofica naći u velikoj nevolji. Ali neće im preostati drugo do daprežvakavaju svoje tračeve. Gospođa de Soissons je još uvijek trudna, a rodit ćetek u prosincu bijelo dijete koje će gospodin de Soissons vjerojatno priznati zasvoje.Urnebesan smijeh dočeka kraj te priče. Barkarola se baci uvreten i reče:- Čuo sam kad je moja gospodarica tiho šapnula Lesageu kako taj slučaj sgroficom Soissons vrijedi više od zlatnog rudnika.

- Oh! Ona je strašno gramzljiva! - promrmlja Bertilla kivnim tonom. - Ona jetoliko muzla moju gospodaricu da gospodarica meni, da bi mi zahvalila za mojupomoć, nije mogla ništa drugo pokloniti osim male ogrlice.Sobarica zaustavi zamišljen pogled na Barkaroli.- Ja mislim - reče odjedared - da bi ti mogao vrlo obradovati jednu osobu nanajvišem mjestu koju ja poznam.- Uvijek sam bio siguran da sam stvoren za visoke položaje - odgovori Barkarolaustobočivši se obijesno na svojim krivim nožicama.- Kraljičin patuljak je umro na veliku žalost kraljičinu kojoj je sve dosadno otkadse nalazi u drugom stanju. Patuljčica je očajna. Nikome ne uspijeva da je utješi.Njoj je potreban drug njezina uzrasta.- Oh! Siguran sam da bih se svidio toj plemenitoj gospođi! - poviče Barkarolauhvativši se za sobaričinu suknju. - Povedi me sa sobom, lijepa mrkvo, odvedi mekraljici. Zar ja ne izgledam divno i zamamno?- Pa nije valjda ružan, je li, Jacinthe? - primijeti sobarica razdragana.- Zapravo, ja sam lijep - tvrdio je nakaradni patuljčić. - Da me je priroda obdarilasamo s par centimetara još, bio bih najtraženiji ljubavnik u Parizu. Moj jezik senikad ne umori šapućući nježne rječce ženama, vjerujte mi.- Patuljčica govori samo španjolski.- A ja govorim španjolski, njemački i talijanski.- Treba da ga povedem sa sobom - poviče Bertilla i pljesne rukama. - Ovo jezaista sjajan posao kojim ćemo se istaknuti u očima njegova veličanstva.Požurimo. Moramo ujutro biti u Fontainbleauu da nitko ne bi primijetio našeodsustvo. Da te stavimo u košaricu maloga mješanca?- Vi mi se rugate, gospođo - bunio se Barkarola zauzevši već držanje velikoggospodina.Svi su se smijali i čestitali mu. Barkarola kod kraljice…! Barkarola kod kraljice!Calembredaine samo malko podigne nos iz čanka.- Ne zaboravi na drugove kad se obogatiš - reče i napravi značajan pokret palcemi kažiprstom, kao da njima pipa zlatnik.- Crkao da bog da ako te zaboravim! - prosvjedovao je patuljak koji je dobropoznavao nemilosrdan zakon podzemlja. Poskoči zatim prema kutu u kojemu sezgurila Anđelika. Pred njom se sagne u veliki dvorski naklon- Do viđenja, najlepša ženo, do viđenja, sestrice, Markizo anđela.

Čudnovati čovječuljak je pogleda svojim živim očima, neobično vidovitim i nadodaoponašajući držanje dvorskog kicoša:- Nadam se, najdraža, da ćemo se ponovo vidjeti. Sastat ćemo se… kod kraljice!

10.

ANĐELIKA TRAŽI SVOJU DJECU

Dvor se nalazio u Fontainebleauu. U vrijeme žege nije bilo čarobnijeg mjesta odbijelog dvorca utonulog u more zelenila, s jezercem u kojemu su se praćakališarani, među kojima je najstariji, sav bijel, na nosnici imao prsten Franje I. Vode,cvijeće, šumarci.



Kralj je radio, kralj je plesao, kralj je na konju išao u lov. Kralj je bio zaljubljen.Nježna Luisa La Valliere, uzbuđena je što je u njegovu kraljevskom srcu pobudilastrast, gledala ga je svojim prekrasnim modrosmeđim očima punim čežnje.Dvorani se natječu da sugestivnim alegorijama u kojima se Diana, trčeći krozšumu, na kraju prepušta Endimionu, što većim slavljem okruže skromnu plavudjevojku kojoj je Luj XIV oteo cvijet nevinosti. Bilo joj sedamnaest godina i tek sebila izvuklu ispod sirotinjskog krova brojne obitelji u pokrajini. Osamljena među

dvorskim gospođicama kraljičinim, nije li možda imala razloga da drhti, kad bi svenimfe i svi fauni videći je kako na mjesečini šeta parkom Fontainebleaua, šaputali: „Evo miljenice!” Tako su se revno kupili oko nje da nije više znala gdje bi sakrilasnagu svoje ljubavi i stid svog grijeha! Ali dvorani su poznavali do u tančinemehanizam svog parazitskog zanata. Preko ljubavnice se dolazi do kralja, prekonje se pletu spletke, dobivaju položaji, nagrade, penzije. Dok se kraljica, otežalaod trudnoće, povukla u svoje odaje živeći pored svoje neutješljive patuljčice, nadvoru se u divoti ljetnih dana odvijaju u neprekinutom nizu svečanosti i zabave.Za doručka upriličenog na jezeru, budući da nije u čamcima bilo dovoljno mjestaza poslužitelje, dvorani su se zabavljali promatrajući kako princ Conde, umjestoda pobjeđuje u bitkama i kuje urote protiv kralja, uzimlje tanjure što mu ihpružaju iz obližnjeg čamca i poput uzornog sluge poslužuje kralja i njegovumilosnicu.Jedanaestog kolovoza sve gospođe sudjeluju u lovu na jelena, četrnaestog seodržava ladanjski ples. Prerušen u pastira, kralj pleše s gospođicom La Valliere.Osamnaestog je zabava u šumi za koju su se svirači, razasuti iza živica, natjecaliu pjevanju s ptičicama.Dvadesetipetog bakljada… Ljubav je kolovođa plesa.

Na obali Sene, Anđelika je promatrala kako, u smrdljivoj vrućini Pariza, NotreDame obavija sumrak.Iznad visokih četvrtastih zvonika i nabreklog dijela glavne lađe nebo je bilo žuto iistočkano lastavicama. S vremena na vrijeme bi poneka ptičica proletjela krajAnđelike i gotovo očešala obalu uz oštar cvrkut. S druge strane rijeke, ispodkanoničinih kuća Notre Dame, dugi spust od ilovače označavao je mjesto gdje senalazilo najveće pojilo Pariza. U taj su sat na to pojilo konjušari ili kočijaši dovodiličitava stada konja da se napoje. Njihovo se naizmjenično njištanje orilo učeznutljivoj večeri.Odjedared Anđelika skoči na noge. „Idem vidjeti svoje sinove”, odluči.Jedan je lađar za dvadeset novčića prebaci na drugu stranu u lučicu Saint-Landry.Anđelika uđe u Ulicu pakla na par koraka od kuća prokuratora Fallot de Sancea.Nije uopće pomišljala da se u sestrinoj kući pojavi u stanju u kojemu je bila: usuknji svoj u dronjcima, nepočešljane kose stegnute maramom, u cipelama

iskrivljenih peta. Ali joj je palo na pamet da će, sakrije li se negdje u blizini, vidjetisvoju djecu. Već neko vrijeme ta ju je misao sve više zaokupljala, pretvarala se upotrebu koja se svakog dana sve jače očitovala u njoj. Florimondovo lišće jeiskrsavalo iz provalije zaborava i tuposti u koju je zapala. Ponovo je vidjelanjegove crne kovrdže ispod crvene kapice. Čula je kako cvrkuta. Koliko mu jesada godina? Nešto više od dvije. A Cantoru? Sedam mjeseci. Nije uspijevala daga zamisli. Ostavila ga je odmah pošto se rodio. Naslonivši se na zid blizudućančića jednog postolara, Anđelika uze promatrati pročelje kuće u kojoj ježivjela u vrijeme dok je još bila bogata i poštovana. Prije godinu dana njezina sekočija jedva kretala u uskoj uličici. Iz sestrina se stana uputila, raskošnoodjevena, da prisustvuje kraljevu trijumfalnom ulasku u Pariz. A Kate Ćoravica joj

je tom prilikom u ime glavnog upravitelja kraljeve blagajne podnijela vrlo unosanprijedlog: „Prihvatite, draga. Zar nije bolje to nego izgubiti život?” Odbila je i sveizgubila. A sad je stigla dotle da se pitala nije li u stvari i sam život izgubila budućida više nije imala imena, nije više imala pravo na život te je bila mrtva u svačijem



srcu. Vrijeme je prolazilo, ali na pročelju se kuće ništa nije micalo. Uza sve to izaprljavih stakala meštrova ureda nazirali su se pisari kako marljivo rade. Jedan odnjih iziđe da upali fenjer. Anđelika mu priđe.- Je li meštar Fallot de Sance ovdje ili je otputovao na svoje imanje da na ladanjuprovede ljeto?Prije no što će odgovoriti pisar je promotri sumnjičavim pogledom.- Već je prilično vremena prošlo što meštar Fallot de Sance ne stanuje ovdje -

odgovori - Prodao je zvanje i ured, sve je rasprodao. Imao je neprilika za vrijeme jednog procesa u koji je bio umiješan netko od njegove obitelji. To mu je nanijeloveliku štetu u njegovu poslu. Preselio je u drugu četvrt grada.- A ne znate u možda u koju četvrt?- Ne znam - odgovori pisar grubo. - A da i znam ne bih ti kazao. Nisi ti klijent kojibi njemu bio potreban.Anđelika je sasvim klonula duhom. Već nekoliko je dana živjela u nadi da će barnačas vidjeti lica svojih sinova. Zamišljala je kako se vraćaju iz šetnje, CantorBarbi u naručju, a Florimond kaskajući veselo pored nje. A evo i oni su se zauvijekizgubili iz njezina vidokruga!Morala se prihvatiti za zid jer joj se u glavi sve zavrtjelo. Postolar koji je daskamazatvarao izlog svoje radnjice bijaše čuo razgovor između nje i pisara te je upita:- Zar ta je zbilja mnogo stalo da vidiš meštra Fallota de Sancea? Treba ti zbogneke parnice?- Ne - odgovori Andelika trudeći da se svlada. - Htjela sam, zapravo, vidjeti jednudjevojku koja je kod njega bila u službi… zvala se Barba. Zar nitko u ovoj četvrtine zna novu adresu gospodina meštra- Što se tiče meštra Fallota i njegove obitelji, ne mogu ti pružiti nikakvu obavijest.Ali za Barbu ti mogu reći da više ne živi kod meštra Fallota. Kad smo je posljednjiput vidjeli, radila je kod jednog pečenjara u Ulici Dolina bijede. Pečenjarnica nosinaziv „Hrabrom pijevcu”- Hvala vam!Andelika je trčala već zamračenim ulicama. Ulica Dolina bijede koja se nalazila izazatvora velikog Chateleta, bila je leno pečenjara. Dan i noć su se tu čuli krikoviklane peradi, dan i noć je tu vladala buka od ražnjeva koji su se vrtjeli predvelikim vatrama. Pečenjarnica „Hrabrom pijevcu” bila je posljednja i ni po čemu senije posebno isticala. Naprotiv, reklo bi se, gledajući je, da je počela korizma, to jest vrijeme kad pečenjari gase svoje vatre, kad mesari zatvaraju svoje mesnice,kad slastičari zijevaju od dosade. Anđelika uđe u prostoriju slabo osvijetljenu s parsvijeća. Sjedeći pred vrčom vina, pokrupniji čovjek s prljavom kuharskom kapomna glavi, izgledao je više zaposlen pićem nego posluživanjem gostiju. Ovi baš nisubili brojni, uglavnom zanatlije i pokoji putnik vrlo bijedna izgleda. Vukući stopala,mladi je pomoćnik u umašćenoj pregači stavljao pred njih tanjure s jelom kojemu je teško bilo razaznati sastav.

Andelika se obrati masnom kuharu.- Služi li kod vas djevojka po imenu Barba?Nehajnim pokretom čovjek pokaže na kuhinju. Andelika spazi Barbu kako sjedećiispred vatre čerupa jednog pijevca.- Barbo!Djevojka podiže glavu i prstom obriše čelo osuto znojem.- Šta hoćeš, djevojko? - Barba upita umornim glasom.- Barbo! - ponovi Anđelika.Djevojka je razrogačenim očima promatrala Anđeliku, a odmah zatim iz grla joj seote prigušeni krik:- Oh! Gospođo! Neka mi gospođa oprosti!

- Ne moraš me više zvati gospođom, ta i sama vidiš - primijeti Andelika suhimglasom.Andelika se spusti na kamen ognjišta. Vrućina ju je gušila.- Barbo, gdje su moji sinovi?



Debeli obrazi Barbini su zadrhtali: činilo se da će ona svaki čas briznuti u plač.Proguta pljuvačku i na kraju uspije reći:- Kod dojilje su gospođo. Izvan Pariza, u jednom selu blizu Longchampa.- Moja ih sestra Hortenzaja nije zadržala kod sebe?- Gospođa Hortenzija ih je odmah poslala dojilji. Otišla sam jedinom prilikom do težene da bih joj uručila novac što ste mi ga ostavili. Gospođa Hortenzija je tražilada joj predam taj novac; dala sam joj ga, ali ne sve. Htjela sam da bude za djecu.

Poslije više nisam mogla ići k dojilji. Napustila sam gospođu Hortenziju Bila samveć na više mjesta u službi. Teško je danas zaraditi za život.Barba je govorila brzo, brzo i nije gledala Anđeliku. Ova je razmišljala. Longchampnije bio daleko. Dvorske gospođe su tamo odlazile u šetnju, da bi prisustvovaleslužbi božjoj u samostanu opatica. Barba je nervozno nastavila da peruša pijevca.Anđelika je imala dojam da je netko pažljivo motri. Okrene se i vidje umaštenogkuhara kako je merka razvaljenih usta. Na licu mu se ocrtavao izraz koji jebjelodano dokazivao kakve je osjećaje u njemu pobuđivala mlada žena u prnjama.Anđelika je bila već navikla na te pohotne poglede ljudi, ali sad se rasrdi. Namahustane.- Gdje stanuješ, Barbo?- U ovoj kuća, na tavanu.Uto se u kuhinji pojavi gazda krčme „Hrabrom pijevcu”.- Onda, kog vraga svi vi ovdje radite? - upita zamuckujućim glasom - Davide,gosti te zovu… Barbo, je li to pile očišćeno? Časna riječ, možda bi trebalo da jazasučem rukave, a vi da dignete sve četiri u zrak. A ova drolja, šta će ona ovdje?Deder, kupi se odavde! I nemoj da mi digneš kojeg kopuna!- Oh! Gazda Bourjus! - prestrašeno poviče Barba.Ali te večeri Anđelika nije bila pomirljivo raspoložena. Podbočivši se, osu gazduBourjusa paljbom pogrda dostojnih Poljakinjinih usta.- Zaveži gubicu, bačvetino! Ni da mi ih na dar dadneš. ne bih htjela tih tvojiholinjalih pijevaca. A što se tebe tiče, neodoljivi krasniče, bilo bi bolje da ne gledašpreviše s visoka i da ne otvaraš te tvoje laloke. Inače bi mogao pobrati kojušamarčinu.- Zaboga, gospođo! - poviče Barba sve prestrašenija.Anđelika iskoristi smetenost dvojice ljudi te šapne djevojci.- Barbo, čekam te napolju, u dvorištu.Kad je malo potom Barba prošla sa svijećnjakom, Anđelika pođe po klimavimstepenicama za njom do sobička u potkrovlju koji gazda Bourjus bijaše iznajmiodjevojci.- Bijedno je ovdje kod mene, gospođo - ponizno će Barba.- Neka te to ne smeta. I ja sam upoznala bijedu.Anđelika skine cipele da bi uživala u svježini poda i sjedne na krevet, zapravoslamaricu bez zavjesa, postavljen na četiri nogara.

- Treba da oprostite gazdi Bourjusu - nastavljala je Barba. - Nije opak čovjek, aliotkako mu je umrla žena, izgubio je glavu te samo pije. Kuhar mu je nećak.Doveo ga je iz pokrajine radi toga da mu bude od pomoći, ali nije ni hitre ruke nihitra duha. Stoga poslovi i ne idu najbolje.- Ako ti nisam na veliku smetnju, Barbo, da li bih mogla noć provesti ovdje, kodtebe? - upita Anđelika. - Sutra u zoru bih krenula da vidim svoje sinove. Mogu li stobom podijeliti krevet? Učinila bi mi uslugu.- Učinit ćete mi veliku čast, gospođo!- Čast - uzvikne Anđelika gorko. - Gledaj me i ne govori više takve gluposti.Barba brizne u plač.- Oh! Gospođo… vaše divne kose - zamuckivala je - vaše tako lijepe kose. Tko

vam ih sada češlja?- Ponekad se sama počešljam. Barbo, molim te, ne plači tako jako.- Ako mi gospođa dozvoli - šapne služavka - imam ovdje češalj, možda bih moglaiskoristiti priliku budući da je gospođa ovdje.



- Ako ti se baš hoće.Spretne Barbine ruke brzo su raščešljavale lijepe kovrdže koje su se prelijevale utoplim tonovima. Anđelika zatvori oči. Velika je moć svakodnevnih pokreta. Dosta joj je bilo osjetiti brižne ruke jedne dvorkinje da joj dozove u sjećanje čitav jedansvijet zauvijek nestao. Barba je šmrcala i brisala suze.- Ne plači, Barbo - ponavljala je Anđelika - Sve će ovo proći... Vjerujem da ćeproći... Ne odmah, ali sigurna sam da će doći i taj trenutak. Ti ne možeš to

shvatiti, Barbo. Oko mene se zatvorio neki pakleni krug koji samo smrt možeprobiti. Ali počinjem vjerovati da ću se ipak osloboditi. Ne plači, Barbo, dobramoja djevojčice.Spavale su jedna kraj druge. Barba je počela obavljati svoje poslove s prvimtracima zore. Anđelika pođe za njom u kuhinju pečenjarnice. Barba joj dade da seokrijepi kuhanim vinom i stavi joj u ruku nekoliko kolačića.Poslije toga Anđenka se nađe na cesti za Longchamp. Prošla je kroz gradska vrataSaint Honore i pošto je ostavila za sobom pješčane livade koje su zvali Elizejskimpoljanama stiže u selo Neuilly, gdje su se, kako joj reče Barba, nalazili dječaci. Jošnije znala što će učiniti. Možda će ih iz daljine samo promatrati. Ako joj Florimondu igri priđe blizu, pokušat će da ga kolačima k sebi privuče.Zamolila je prolaznike da joj kažu gdje stanuje mamica Mavaut. Približivši se,primijeti više djece kako se u prašini igraju pod nadzorom jedne djevojčice odotprilike trinaest godina. Djeca su bila prilično prljava i loše odjevena, ali izgledalasu zdrava. Ona se uzalud trudila da među tom djecom prepozna Florimonda. Utoiz kuće ispadne neka žena u cokulama. Anđelika pretpostavi da je to vjerojatnodojilja stoga odluči da uđe u dvorište.- Htjela bih vidjeti dvoje djece koje vam je na brigu povjerila gospoda Fallot deSance.Seljakinja, krupna žena smeđe kose i muškaračkog izgleda, nepovjerljivo ju jemjerila.- Jeste li donijeli novac?- Znači li to da vam mjesečarina za djecu nije plaćana redovito?- Da barem jest! - plane žena. - S onim što mi je gospođa Fallot dala, kad sam ihuzela, i što mi je poslije toga donijela njezina služavka nisam ih mogla hraniti nimjesec dana. Poslije toga više ni novčića nisam vidjela. Otišla sam u Pariz datražim novac ali gospođa Fallot je preselila. Takav postupak je svojstven timodvjetničkim strvinarima.- Ggdje su - upita Anđelika.- Tko?- Djeca!- A šta ja znam! - odgovori dojilja slegnuvši ramenima. - Imam dosta brige i sdjecom onih koji plaćaju.Djevojčica koja im se bijaše približila, poviče:

- Manji je tamo. Sad ću vam pokazati.I povede Anđeliku kroz glavnu sobu u staju gdje su se nalazile dvije krave. Iza jasala, ona otkrije jedan sandučić u kojemu je, onako u mraku, Anđelika jedvauspjela razabrati dijete od otprilike šest mjeseci. Bilo je golo, samo mu je trbuščićbio umotan u prljavu krpu čiji je jedan kraj halapljivo sisalo.Anđelika uze sandučić i dovuče ga nasred staje da bi bolje vidjela.- Stavila sam ga u staju jer je noću tu toplije nego u podrumu - šapne jojdjevojčica. - Pun je krasti, ali nije mršav. Ja muzem krave ujutro i navečer takoda mu uvijek dam malo mlijeka.Sva očajna Anđelika je promatrala dijete. Nije se naprosto mogla pomiriti sčinjenicom da je ta buba prekrivena gnojnim čirevima i parazitima bio njezin

Cantor. Osim toga, Cantor je imao plavu kosicu kad se rodio, a ovo dijete je imalosmeđu. U tom trenutku dijete otvori oči i ona opazi svijetle, divne zjenice.- Ima zelene oči kao i vi - reče djevojčica - Da mu niste možda majka?



- Jesam, ja sam mu majka - reče Anđelika ugaslim glasom. - A gdje se nalazistarije dijete.- Bit će da je u štenari.- Jasmina, ne upleći se u ono što te se ne tiče! - poviče seljakinja.Promatrala je njihovo bavljenje oko djeteta neprijateljskim pogledom, ali se ipaknije miješala. Možda se nadala da joj je ta žena bijedna izgleda ipak donijelanovac.

U kućici se nalazilo pseto naizgled vrlo oštro. Jasmina se morala poslužiti svomsvojom zavodljivošću i obećanjima da bi ga izmamila napolje.- Skriva se uvijek iza Patua. Bojažljiv je.- A čega se boji?Djevojčica se brzo obazre oko sebe.- Batina.Potom stane nešto vući iz pasje kućice. Napolju se pojavi crna lopta.- Zaboga, još jedan pas! - poviče Anđelika.- Nije pas. Ovo su mu kose.- Pa da - šapne Anđelika.Dakako, takva je čupa mogla pripadati samo sinu Joffreya de Peyraca. Vidje da jedjetetovo lice mršavo i blijedo. Na njemu su se sjale preplašene oči. Mada je bilovrlo vruće, dijete se neprestano treslo. Sitne kosti stršile su mu kao šiljci, a putmu je bila hrapava i nečista.Anđelika se uspravi i pođe prema dojilji.- Vi ih morite glađu - reče polako i prijeteći - puštate ih da umru od gladi. Većmjesecima ovoj djeci niste posvetili nikakvu brigu, niste im dali da nešto pojedu.Jedu jedino ono što psu ostane ili što je ova djevojčica sebi otimala od usta. Vi stevelika gadura!Seljanki šikne krv u lice. Ukrstila je ruke na prsima.- Ovog čuda još nisam vidjela - poviče gušeći se od bijesa. - Natovare me djecoma da ne daju niti novčića, nestanu bez traga, a onda još treba da dozvolimnekakvoj uličarki, ciganki, jednoj drolji… da me vrijeđa!Ne obazirući se uopće na njezinu viku, Anđelika uđe u kuću.Dohvati grubu krpu koja je visila ispred ognjišta i, uzevši Cantora, uprti ga sebi naleđa pridržavajući ga krpom vezanom na prsima, baš kao što ciganke nose svojudjecu.- Šta to radite? - upita dojilja koja se za njom uputila u kuću. - Ne mislite ihvaljda povesti odavde? Prije treba platiti!Anđelika potraži po džepovima i baci na tlo nekoliko škuda. Seljakinja sepodrugljivo cerekala.- Deset livara! Mani se šale! Duguju mi više od tri stotine. Plati ili ću dozvatisusjede i njihove pse da te otjeraju odavde.Visoka i krupna ustobočila se na vratima ispruženih ruku. Anđelika uvuče ruku u

prslučac i izvuče bodež Rodogonea Egipćanina koji je blistao u polumraku istimzlokobnim sjajem kao i zelene oči žene u čijoj se ruci nalazio.- Miči se s vrata! - zareži Anđelika promuklim glasom. - Miči se ili ću te zaklati!Seljakinja problijedi kao krpa. U pariškim je predgrađima bila na glasu smjelostdjevojčura iz pariškog podzemlja i njihova spretnost u baratanju bodežem.Prestrašeno ustukne. Anđelika prođe kraj nje držeći oštricu bodeža okrenutuprema seljakinji, kao što ju je naučila Poljakinja.- Da nisi pisnula! Ne tjeraj na mene pse ni seljake, jao tebi ako se usudiš. Sutraće ti planuti kuća! A tebe će jutro zateći prerezana grkljana. Jesi li razumjela…?Stigavši nasred dvorišta, sakri bodež za pojas, zatim podigne Florimonda na ruke ibrzim korakom krene prema Parizu.

Dašćući se bacila prema glavnom gradu, tom Molohu ljudskih bića, gdje ona nijeimala drugog skloništa za svoje napola mrtve sinove, osim ruševina i zlosretnunaklonost prosjaka i razbojnika.



S vremena na vrijeme bi naišla poneka kočija te su joj se oblaci podignute prašineljepili na oznojeno lice. Ali ona nije usporavala korak i nije uopće osjećala težinusvojih sinova. „Svršit će i ovo jednoga dana”, mislila je, „pa i treba da svrši. Treba da seiščupam iz pandži podzemlja i da ih povedem k živima…”U kuli Nesle nađe Poljakinju koja se upravo trijeznila od posljednjeg pijanstva ikoja joj pomogne oko djece.

11.

FLORIMOND KOD VELIKOG MATTHIEUA

Spazivši djecu, Calembredaine ne pokaza ni gnjev ni ljubomoru, kao što seAnđelika bojala, ali mu se na mrkom i grubom licu ocrta zabrinut izraz.- Da nisi možda poludjela - reče on - da nisi poludjela dovukavši ovamo svoje

sinove? Nisi li vidjela što ovdje rade s djecom? Možda ih želiš iznajmiti zaprosjačenje? Ili želiš da ih štakori prožderu? Ili da ti ih Ivan Truli odvede…?Ražalošćena njegovim neočekivanim prijekorima, ona se hvatala za nj.- Pa gdje da ih onda odvedem, Nikola? Gledaj što su od njih napravili! Umalo nisupomrli od gladi! Nisam ih dovela ovamo zato da im se nanese neko zlo, već da ihstavim pod tvoju zaštitu. Ti si snažan, Nikola.Stiskala se uza nj očajna, gledajući ga kao što ga prije nikad nije gledala. Ali on tonije primjećivao već je odmahivao glavom i ponavljao:- Neću bit u stanju da uvijek štitim tu djecu plemenite krvi. Neću moći.- Zašto? Ti si snažan, boje te se.- Zapravo ja i nisam tako snažan. Ti si mi uništila srce. Kad se u život svijeta kao

što smo mi umiješa srce, onda se prave gluposti. Sve onda ode do vraga. Ponekadse noću probudim i velim: „Calembradaine, budi oprezan. Opatija Penji se tužnasrca nije više tako daleko…”- Ne govori tako. Prvi put te nešto molim. Nikola, Nikola moj, pomozi mi daspasim svoju djecu!

Prozvali su ih anđelčićima. Okruženi bijedom i zločinom pod Calembredaineovomzaštitom dijelili su sigurnu sudbinu svoje majke. Spavali su na mekim ogrtačima iu čistim plahtama u velikom sanduku postavljenom kožom. Svakog su jutradobivali svježe mlijeko. Zbog njih je Rigobert ili Božur odlazio u lov na seljakinješto su odlazile na mliječni trg, noseći na glavama bakrene kante pune mlijeka.

Mljekarice na kraju ne htjedoše više prolaziti ulicom pored Sene te se moralo čaku Vaugirard zbog njih. Najzad su i one shvatile da je samo vrčem mlijeka trebaloplatiti slobodu prolaza te „vojnici” više i nisu morali vaditi iz korica svoje mačeve.Anđelika se bacala svim žarom svoje ljubavi na njegovanje Cantora i Florimonda.Po povratku iz Neuillya, povela ih je Velikom Matthieuu. Željela je da joj on daneku mast za Cantorove kraste i za Florimonda. Kako da vrati život njegovudrhtavom, iscrpljenom tjelešcu koje se čak i pod majčinim milovanjimaprestrašeno trzalo? Anđeliki se srce cijepalo dok bi ga držala na koljenima.- Kad sam ga napustila, već je govorio - govorila je Anđelika - a sada ne uspijevariječi prozboriti.Poljakinja ju je pratila k Velikom Matthieuu. On je zbog njih podigao zastor koji jenjegova kola dijelio na dva dijela i zamolio ih da uđu, kao da su velike gospođe, unjegov privatni kabinet gdje je bilo svega i svačega: ljudskih vilica sa zubima,supozitorija, kiruških nožića, kutija punih perunikina praha, ibrika i nojevih jaja,pa čak i dva balzamirana krokodilčića.



Veliki meštar osobno, svojom vlastitom rukom namaže Cantora jednom mašćusvoje vlastite proizvodnje i uvjeri ih da će u roku od jednog tjedna kraste nestati.Obećanje se obistinilo: kraste su otpale, a ispod njih se pojavi dijete punačno imirno, bijele puti, kestenjastih kovrdža, odličnog zdravlja.Što se tiče Florimonda, Veliki Matthieu, nije baš bio previše siguran. Uze dijetepregledavati s mnogo pomnje. Promatrao ga je i smješkao mu se, a onda ga vratiAnđeliki, smeteno češući bradu. Anđelika je bila više mrtva nego živa.

- Što mu je.- Što. Treba da jede, u početku vrlo malo, a poslije sve što bude mogao i htio.Možda će tako kosti pokriti mesom. Koliko je mjeseci imao kad si ga napustila?- Dvadeset mjeseci, nešto manje od dvije godine.- Najgore doba za patnju - reče rastreseno Veliki Matthieu. - Patnju najboljepodnašamo odmah čim se rodimo, ili kasnije. Patnja najgore pogađa mališane kojibaš počinju razumijevati.Anđelika diže na Velikog Matthieua oči u kojima su se sjajile zadržane suze. Pitalase kako to da taj prosti razmetljivac zna tako mudre stvari.- Hoće li umrijeti?- Možda neće.- Ipak mi dajte neki lijek - zamoli ga.Nadrilječnik usu u papirnatu vrećicu nekakav prašak od biljke i preporuči joj dasvaki dan od toga napravi čaj i dadne ga djetetu da ga popije.- Dat će mu nešto snage - reče.Taj čovjek koji je nadugo i naširoko hvalio svoje lijekove, ne reče ništa suvišno.Pošto je časak pošutio, nastavi:- Ono što je njemu potrebno jest da dugo vremena ne osjeti glad, da ne osjetistrah, da ne osjeti studen, da se ne osjeti napušten, da oko sebe gleda uvijek istalica. Njemu je potreban jedan lijek koji ja ne posjedujem u svojim teglicama:osjećaj sreće. Jesi li me razumjela, djevojko?Ona mu glavom kimne da je razumjela. Bila je zaprepaštena i smućena. Nikad jojnitko nije govorio o sinovima na taj način. U svijetu u kojemu je nekad živjela nijebilo uobičajeno. Ali možda je jednostavan svijet vidio jasnije neke stvari?Na podij se bijaše u međuvremenu popela mušterija natečena lica umotana urubac. Orkestar je drečao podižući zaglušnu buku. Veliki Matthieu izvede napoljedvije žene ljubazno ih tapšući po ramenima.- Trudite se da se smije! - poviče im još jednom prije no što će uhvatiti kliješta.Otada su se u kuli Nesle svi trudili da nasmiju Florimonda. Stari Urlikalo i njegovaUrlikalica plesali su za nj svojim starim razigranim nogama. Crni Kruh mu jedavao da se igra s njegovim hodočasničkim školjkama. S Novog mosta su mudonosili naranče, slatkiše, mlinice od papira. Neki mali Overnjanin mu jepokazivao svoga svisca, a neki opet dječak sa sajmišta Saint-Germain došao je damu pokaže svojih osam pripitomljenih miševa koji su plesali menuet uz zvuke

violine.Ali je Florimonda uhvatio strah i on sakrije oči. Jedino ga je majmunčić Piccolouspijevao zabaviti, ali uzalud se kreveljio i prevrtao: na dječakove usne ne izmamiosmijeh.Čast tog čuda pripala je Thibaultu, verglašu. Jednoga dana stari zasvira pjesmu o „Zelenom mlinu”. Anđelika koja je Florimonda držala na koljenima primijeti da setrgnuo. On na nju podigne svoje oči. Usne su mu podrhtavale otkrivajući zubićesitne kao zrnad riže. I on slabašnim, hrapavim glasićem koji kao da je dolazio izdaljine reče:- Mama!



12.

BITKA NA SAJMIŠTU SAINT-GERMAIN

Stigao je rujan, hladan i kišovit.

- Evo, hladnoća se približava - jadao se Crni Kruh stiskajući se uz vatru u svommokrom odijelu. Vlažna su drva cvrčala na ognjištu. Građani i bogati trgovci nisute godine čekali blagdan Svih svetih da bi obukli zimska odijela i sebi pustili krv,kao što je preporučala higijena koja je tvrdila da se treba povjeriti kirurgu četiriputa godišnje, to jest na početku svakog godišnjeg doba.Ali plemići i sirotinja imali su puno razloga da zabrinuto govore o drugim stvarima,a ne o kiši i hladnoći. Svi velikodostojnici dvorski i financijski, bili su pogođenihapšenjem vrlo bogatog glavnog ravnatelja državne blagajne, gospodinaFouqueta. A svi su se dostojanstvenici u podzemlju pitali kakav će tok poprimiti, utrenutku otvorenja sajmišta Saint-Germain borba između Calembredainea iRodogonea Egipćanina.

Hapšenje gospodina Fouqueta odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Nekolikotjedana prije toga kralja i kraljicu majku, dočekao je u Vaux-le-Comteu taj istiministar koji je živio nevjerojatno raskošno. Oni su se još jednom diviliveličanstvenom dvorcu što ga bijaše sagradio arhitekt Vau, promatrali su zidneslike slikara Le Bruna, kušali su Vatelova jela, prošetali prekrasnim vrtovima što ih je projektirao Le Notre, po vrtovima osvježenim vodom što ju je inženjer Francinidoveo u bazene, vodoskoke, spilje i česme. Na kraju je čitav dvor mogao ukazalištu, na otvorenom, pljeskati jednoj vrlo duhovitoj komediji: od mladogautora koji se zvao Moliere.Zatim su, pošto su pogašene posljednje baklje, svi zajedno krenuli u Nantes zbogstaleža Bretagne. Baš tamo je došlo do hapšenja gospodina Fouqueta. Naime

jednog jutra se neki bezimeni mušketir pojavio pred Fouquetom kad je ovaj htioući u svoju kočiju.- Nije potrebno da se tamo penjete - reče mušketir - ovdje vas čeka nosiljka sprozorima popriječenim željeznim prečagama, koju vidite tu na par koraka.- Što? Što to znači?- Znači da vas hapsim u kraljevo ime.- Nema sumnje, kralj je gospodar - promrmlja glavni ravnatelj - ali bilo bi midraže, radi njegove slave, da je otvorenije postupio.Strpljivost, prijetvornost, konačna odluka u čitavom tom događaju nosili su pečatMazarinova učenika. Točno prije godinu dana isto tako je uhapšen vrlo bogat grofde Peyrac iz Toulouse i potom kao vještac spaljen na trgu Greve. Ali u općem

zaprepaštenju i tjeskobi što ga je na dvoru izazvalo hapšenje glavnog ravnateljakraljeve blagajne nikome nije upala u oči potpuno ista taktika kojom se kraljposlužio u oba slučaja. Nitko o tome nije razmišljao. Znalo se jedino da će se uFoquetovim računima naći ne samo tragovi njegovih pronevjera, nego i imenasvih onih gospođa i gospode čijim se uslugama koristio i plaćao ih za to. Pričalo sečak i o kompromitirajućim dokumentima iz kojih se očito vidi da su se nekiznameniti velikaši, pa čak i prinčevi kraljevske krvi, za vrijeme fronde, prodalilukavom novčaru.Ali nitko još nije prepoznao u ovom drugom još izvanrednijem i još munjevitijemhapšenju istu autoritativnu ruku.Samo je Luj XIV, razbivši pečat na poruci kojom mu se javljalo da su uLanguedocu izbili neredi koje je podjarivao neki gaskonjski plemić po imenud'Andijos, uzdahnuo: „Pa i vrijeme je!”



Vjeverica,11 pogođena na samom vrhu životnoga stabla, padala je dolje s grane nagranu. Bilo je vrijeme: Bretagna se sigurno neće pobuniti radi njega kao što seLanguedoc bunio radi onog drugog, radi onog čudnog čovjeka kojega je moraoživoga spaliti na trgu Greve.Plemstvo prema kojemu je Fouquet bio neobično široke ruke neće ga braniti odstraha da ne doživi njegovu sudbinu. A ogromna ravnateljeva bogatstva vratit ćese u državnu blagajnu, što je bilo pravo i pošteno. Umjetnici Vau, Le Brun,

Francini, Le Notre, pa sve do veselog Molierea i Vatela, svi ti umjetnici što ih jeFouquet okupio oko sebe i uzdržavao zajedno s čitavim četama njihovih crtača,slikara, radnika, vrtlara, glumaca, kuhara, ti umjetnici radit će odsada samo za jednog gospodara. Poslat će ih u Versailles, u onaj „mali dvorac od kartona”,izgubljen među šumama i močvarama, gdje je Luj XIV stisnuo prvi put u zagrljajnježnu La Valliere. U čast te žarke, tajne ljubavi, izrast će tu najdivnijesvjedočanstvo u slavu Kralja Sunca.Što se Fouqueta tiče, povest će se izvidi za vrlo dugu parnicu, a dotle će vjevericabiti zatvorena u nekoj tvrđavi. I svi će zaboraviti na nju.Anđelika nije imala kad da se naslađuje tim novim događajima. Sudbina je htjelada pad onoga kojemu je grof Joffrey de Peyrac tajno bio žrtvovan uslijedi brzo izanjegove pobjede. Ali to je bilo isuviše kasno za Anđeliku. Ona nije ni pokušavalada obnovi sjećanja, da shvati situaciju. Moćnici su prolazili, rovarili, izdajstvasnovali, vraćali se u milost i nestajali. Mlad, bešćutan i autoritativan vladarporavnao je glave odlučnim udarcem srpa. Kovčežić s otvorima ostao je skriven utornjiću dvorca Plessis-Belliere.Anđelika je sada bila samo žena bez imena koja je stiskala na srce svoja dva sinai s užasom pomišljala na zimu koja se bližila.Dvor je ličio na mravinjak razbijen nenadanim udarcem trnokopa.Podzemlje je bilo u previranju očekujući bitku na Sajmištu Saint-Germain, bitkukoja je po svim znacima imala biti strašna.Kraljica i prodavačica cvijeća na Novom mostu s nestrpljenjem su čekale da serodi dauphin.12 Cigani su ulazili u Pariz.Bitka na Sajmištu Saint-Germain koja je natopila krvlju glasovito sajmište većprvog dana nakon njegova otvaranja, potpuno je zbunila one koji su se trudili da joj otkriju uzroke.Lakeji su tukli studente, plemići su na svoje mačeve nabadali pelivane, žene susilovane nasred trga, kočije su gorjele, a nitko nije znao tko je kresnuo prvu iskru.Jedan jedini čovjek nije se varao. Bio je to mlad čovjek po imenu Desgrez, čovjekobrazovan i ponešto burne prošlosti. Desgrez je baš bio postavljen zazapovjednika policije u Chateletu. Svi su ga se bojali i o njemu se počelo govoritikao o jednom od najsposobnijih policajaca glavnog grada. Poslije se taj mladićosobito istakao strpavši u zatvor najveću trovačicu tog vremena, markizu deBrinvilliers, kao što je 1678. prvi podigao zastor nad glasovitom dramom u vezi s

trovanjima.Tom su prilikom razna otkrića zaprljala čak i stepenice prijestolja.Opće je mišljenje bilo da su policajac Desgrez i njegov pas Sorbona najboljepoznavali sva skrovišta i sva živa stvorenja grada.Desgrez je već dulje vremena pratio razvoj neprijateljstva između dvojice moćnihšefova pariškog podzemlja: Calembredainea i Rodogonea Egipćanina za prevlastnad teritorijom Sajmišta Saint-Germain. A isto tako je znao da su oni suparnici ineprijatelji zbog ljubavi prema nekoj ženi u koje su oči bile boje smaragda, apodzemlje ju je zvalo Markizom anđela. Nešto prije no što se sajmište otvorilo, on je nanjušio strateško kretanje među šatrovcima Iako je bio policajac nižegaranga, onog jutra kad se otvarao sajam, on je uspio dobiti dozvolu da sve

policijske snage glavnog grada rasporedi duž međa predgrađa Saint-Germain. Onnije mogao spriječiti izbijanje tučnjave koja je strahovitom brzinom i žestinom

11 Nadimak za Fouqueta12 Prijestolonasljednik.



planula, ali ju je zato odmah i grubo prekinuo, pogasivši u isto vrijeme požare,organiziravši u odbrambene kvadrate plemiće oboružane mačevima, što su se utrenutku izbijanja tučnjave zatekli na tom mjestu, pristupivši masovnimhapšenjima. U sam cik zore te krvave noći dvadeset probranih zlikovaca izvedeno je van Pariza, do vješala u Montfauconu i obješeno.Istini za volju treba kazati da su brojni uzroci potakli bande pariških zlikovaca dase između sebe pokolju radi dominacije nad glasovitim sajmištem u predgrađu

Saint-Germain. Od listopada do prosinca i od veljače do mesopusta sav je Pariztuda prolazio. Čak se ni kralj nije libio da koju večer navrati ovamo zajedno sdvorom, a kakvu je blagodat za kradljivce ogrtača i džepare predstavljalo to jatodivnih ptica ne treba ni spominjati!U XIV stoljeću, fratri samostana Saint-Germain-des-Pres, u čijoj se nadležnostisajmište i nalazilo, ogradili su ga zidinama i opskrbili vratima i stražom. Ali je ulazbio slobodan, ništa se nije plaćalo. Dvije velike drvene barake u kojima sustanovali trgovci i pelivani podignute su između Ulice peći, ulice Tournon, te Ulicečetiri vjetra.Osim toga, u tom se ograđenom prostoru, odmah do ulice Robbiaia nalaziloneobrađeno zemljište, mjesto određeno za marveni trg.Tu se osjećao dah polja koja su, uostalom, bila sasvim blizu protežući se prekobrežuljaka na čijim su vrhovima bile podignute vjetrenjače.Unutar zidina nalazilo se četiristotine niša, odnosno dućančića natkrivenihtrijemovima ili strehama, a poredanih na prilično velikom prostoru ispresijecanomulicama. A svuda naokolo prostirala se livada na kojoj se pod vedrim nebommoglo postaviti stolove na nogarima, te je u isto vrijeme služila kao prolazkočijama, nosiljkama i konjima. No tu je uvijek bilo napretek svjetine tako da sečovjek jedva kretao.Svega i svačega se prodavalo na Sajmištu Saint-Germain. Trgovci iz velikihpokrajinskih gradova, iz Amiensa, Rouena, Reimsa, izlagali su tu uzorke svojerobe. U ponekim otmjenim dućanima, svijet se pogađao za kućne haljine izMarseillea, dijamante iz Alençona, bombone iz Vedruna.Portugalac je tu prodavao sivi ćilibar i fini porculan. Provansalac je nudio naranče ilimune. Turčin je hvalio svoje meleme iz Perzije, svoje mirisave vodice izCarigrada. Flamanac je izlagao svoje slike i svoje sireve. Ukratko, bio je to Novimost u daleko većim, svjetskim razmjerama, gdje je sve bučalo od urnebesnog jecanja praporaca, flauta, dipala i tamburica.Oni što su pokazivali životinje i neobičnu čeljad privlačili su gomilu, koja je grnulada vidi ples miševa uz pratnju violina i dvije muhe kako se slamkama tuku udvoboju.Tu se lijepo obučen svijet češao o svijet u prnjama. Svi su dolazili na SajmišteSaint-Germain ne samo da vide izložbu sjajnih i različitih predmeta već i dauživaju u slobodi vladanja i izražavanja čemu se nisu mogli prepustiti ni na

jednom drugom mjestu.Sve je tu bilo podešeno za radost čuvstvima.Ljudi su davali maha svojim neobuzdanostima u prodavaonicama pikantnih jela, ulijepim kabaretima ukrašenim ogledalima i pozlatom te u jazbinama gdje senaveliko kockalo.Svi mladići i djevojke poticani ljubavnom strašću mogli su je tu zadovoljiti.Ali u svim epohama Cigani su predstavljali veliku zanimljivost Sajmišta Saint-Germain. Oni su bili njegovi prinčevi sa svojim akrobatima i svojim astrolozima.Već sredinom ljeta pristizale su njihove čerge u koje bijahu upregnute mršaverage opletenih griva. Te čerge su bile krcate žena i djece, kuhinjskog suda,ukradenih pršuta i kokoši.

Ljudi, oholi i mučaljivi, dugih crnih kosa pokrivenih šeširima okićenih perjem učijim su se sjenama palile oči sjajne poput žeravice, nosili su na ramenima dugekremenjače.





Svađa između Calembredainea i Drvoguza poprimala je epske konture. Nikola jemogao bez po muke zgnječiti bogalja u njegovu drvenom tanjuru, ali toliki je bioupliv ovoga da je, u stvari, bio gospodar situacije.Kad se pojavila Anđelika s crvenom krinkom preko lica, buka nešto utihne.- Kakav je ovo karneval? - gunđao je Nikola. - Kamo ćeš?- Idem otjerati Rodogoneove trupe. Za jedan sat mjesto će biti čisto, gospodo.Poslije će moći svatko u svoje sklonište.

Calembredaine se okrene Drvoguzu kao da ga poziva za svjedoka:- Ne čini li ti se da ona svakim danom postaje sve luđa?- Pa čini, ali ako je ludost nadahnjuje dobrim mislima, pusti neka radi što jenaumila. Svemu se čovjek može nadati od ove naše Markize anđela. Njojzahvaljujući postao si krhotina, a sada neka barem popravi razbijeni lonac.Anđelika potrči u noć. Trčala je do vrata Saint-Jacques i tek tu pokuša prijećipreko jarka. Jedan od Rodogoneovih Cigana ispriječi joj se na putu. Ona mu nanjemačkom natuknu neku vrlo zamršenu priču prema kojoj je ona prodavačica naSajmištu Saint-Germain i vraća se sada u svoju tezgu. Ovaj pusti da prođe tažena pod krinkom, umotana u plašt ne posumnjavši nimalo u nju. Ona bezzaustavljanja pojuri do jednoga svoga prijatelja, vlasnika tri ogromna i strašnamedvjeda. Anđelika je potpuno smantala ta tri medvjeda i njihova staroggospodara, a isto tako i dječaka koji je držao drveni čanak u ruci.Posao je bio brzo sklopljen zahvaljujući njezinim lijepim očima.Odbijalo je deset sati s tornja opatije Saint-Germain-des-Pres kad su Rodogoneoviljudi, koji su bili na straži duž starih jaraka, opazili kako prema njima nastupaogromna mumlajuća prilika. Ciganin koji je pokušao utvrditi tko to hoće da probijenjihov obruč dobi u prsa udarac šape koja mu s komadom kabanice iščupa ikomad mesa.Ne čekajući opširnija obavještenja, ostali poskakaše na bedeme. Neki su potrčaliprema Seni da bi obavijestili drugove koji su na toj strani bili u zasjedi, ali i ovinaiđoše na dva neugodna susreta. Već su mnogi banditi bili u vodi, i plivali premadrugoj obali gdje se nalazio Louvre i prema manje opasnim mjestima. Tući se,poklati se u otvorenoj borbi s prosjacima i „vojnicima” nije plašilo njihova odvažnasrca, ali uhvatiti se ukoštac s medvjedom koji je, kad se uspravio na zadnje noge,bio dobra dva hvata visok, nijednome se od Rodogoneovih ljudi nije mililo.Anđelika se mirno ponovo pojavi u kuli Nesle i obavijesti skup da je čitava četvrtpotpuno očišćena od nepoželjnih posjetitelja. Glavni štab Calembredainovogodreda pođe napolje da izvidi i morade priznati da je Markiza anđela rekla istinu.Od muklog praska Drvoguzovog smijeha građanke su drhtale iza svojih zavjesa.- Ha! Ha! Ha! Ova Markiza anđela - smijao se - napravila čudo…! Ha! Ha Ha!Ali Nikoli nije bilo do smijeha.- Dogovorila si se s njima da nas izdaš - ponavljao je gnječeći Anđeliki zglavak -otišla si da se prodaš Rodogoneu Egipćaninu!

Da bi smirila njegov ljubomorni bijes, ona mu je morala ispričati svoj pothvat.Sad je bogaljev grohot prskao poput udarca groma. Neki su stanovnici okolnihkuća povirili na prozore i stali vikati da će sići dolje sa sabljama i helebardama imalo zapapriti tim lupežima koji poštenom svijetu ne daju da spava.Taj ljudski krnjadak se uopće nije obazirao na njihove prijetnje. Vukući se pokamenim pločama ulice, on prođe kroz čitava predgrađe Saint-Germain smijući sena sva usta. Godine i godine poslije toga na prosjačkim se veselicama pričalo o trimedvjeda Markize anđela…!

Ispričani manevar nije, međutim, spriječio izbijanje sukoba. Zapovjednik policijeChateleta imao je pravo kad je ujutro prvoga listopada pošao do gospodina de

Dreuxa d'Aubraysa, gospodara Offemonta i Villiersa, redarstvenog časnika gradaPariza i uvjerio ga da je prijeko potrebno sve raspoložive snage pariške policijedovesti u blizinu Sajmišta Saint-Germain.



Taj je dan, međutim, prošao mirno. Calembredaineovi su se ljudi kao gospodarikretali među sve gušćim gomilama naroda. U sumrak stadoše pristizati kočijevisokog društva.Uz tisuće i tisuće upaljenih zublji pored svakog dućana, izložba je poprimala izgledzačaranog dvorca.Anđelika se držala Calembredainea i zajedno su promatrali borbu životinja: dvijedoge protiv jednog vepra. Željna tih okrutnih prizora, svjetina se natisla oko

ograde male arene.Anđelika je bila dobro raspoložena. Kod prodavača pića pila je muškata, cedrovasoka i cimetove vode. Potrošila je ne vodeći mnogo računa o novcu jednu kesu što joj ju je Nikola poklonio.Kupila je za Florimonda lutaka i slatkiša.Nikola je pretpostavljao da će sajmište biti pod budnim nadzorom policije, te seobrijao i na se navukao odijelo nešto pristojnijeg izgleda od onog u koje se običnooblačio, da bi što manje upao u oko. Natukavši na oči širok šešir koji mu jedonekle skrivao nemiran pogled, on je svojim izgledom bio nalik siromašnomseljaku koji je, usprkos svojoj bijedi, došao da se malo razveseli na sajmu.Anđelika i Nikola su zaboravili na sve. Svjetla su im se odražavala u očima.Prisjećali su se davnih i divnih sajmova po gradićima i selima njihova kraja.Nikola je provukao ruku Anđeliki oko pasa. Držao ju je na neki poseban, svojnačin. Ona je imala dojam da je steže jedan od onih željeznih prstenova kakvimse okivaju zatočenici oko pasa. Ponekad joj je godio tvrdi zagrljaj njegovih ruku.Pa i tu večer, obuhvaćena njegovim mišićavim stiskom, osjećala se krhka ipokorna, slaba i zaštićena. Ruku punih slatkiša, igračaka i bočica kolonjske vode,sve se više zagrijavala borbom životinja. Vikala je i lupala nogama zajedno sostalim gledateljima kad je crn i podivljali vepar otresao s leđa jednog napadača isvojim deračem odbacio u zrak rasporenog psa.Nenadano, ona opazi na drugoj strani borilišta, baš sučelice njima, RodogoneaEgipćanina.Na kraju njegovih prstiju klatio se dug i zašiljeni bodež. Nož zasikti iznad borilišta.Anđelika se baci u stranu i za sobom povuče Nikolu. Oštrica bodeža proleti parcentimetara od Nikolina vrata i zarije se u vrat prodavača ukrasnih stvarčica.Pogođen, čovjek u grču zalomi rukama raskrilivši skutove šarenog plašta. Načas jenaličio na ogroman leptir proboden iglom. Iz vrata mu brizne mlaz krvi i on sesruši na tlo.Na Sajmu Saint-Germain je počeo krvavi obračun.Oko pola noći Anđelika je zajedno s desetak djevojaka i žena, od kojih su dvijepripadale Calembredaineovoj bandi, dospjela u podzemnu ćeliju Chateleta. Iakosu se za njom zatvorila vrata, činilo joj se da još uvijek čuje krikove izbezumljenasvijeta, dernjavu prosjaka i zločinaca guranih nemilosrdnim rašljama pandura ipolicajaca koji su ih u naletima odvodili sa Sajmišta Saint-Germain ravno u

zatvor.- Nadrljale smo - reče jedna djevojka. - Baš sam rođena pod sretnom zvijezdom!Jednom pođem u skitnju izvan Glatignya, i eto me u ćuzi. Oni su kadri da meposade na konjica14 zato što sam se udaljila iz mjesta određenog mi za boravak.- Je li gadno boli na tom konjicu - upita jedna djevojčica.- Oh, Gospode, još osjećam da su mi mišići i živci nategnuti kao bjeli sljez. Kadme je mučitelj stavio na nj; povikala sam: „Blagi Isuse! Prečista Djevice, buditemilostivi prema meni!”.- A meni je - javi se druga - krvnik ugurao sve do dna grla šuplji rog i onda krozanj usuo gotovo šest krčaga hladne vođe. Da je bar bilo vino! Mislila sam da ću serasprsnuti kao praseći mjehur. Poslije su me odvukli u kuhinju Chateleta i stavili

pred veliku vatru da dođem k sebi.

14 Neka vrst mučila.



Anđelika je. slušala te glasove koji su dopirali iz smrdljive tame i bilježila u svijestinjihovo značenje, ali nimalo se ne zabrinjavajući zbog ispričanih pojedinosti.Pomisao da će sigurno biti podvrgnuta mučenju za vrijeme preslušavanja,obaveznog za sve optužene, nije joj dopirala do svijesti. Jedna jedina misao joj seu glavi namatala: ,,A mališani? Što će od njih biti? Tko će se za njih brinuti? Nećeli ih napustiti u kuli? Štakori će ih požderati…"Iako je u zatvoru vladala vlažna studen, njoj su se sljepoočice orosile znojem.

Šćućurena na hrpi smrdljive slame, nagnuta na zid, koljena obgrlivši rukamanastojala je da ne drhti i da nađe razloge umirenja. „Pa naći će se već neka žena koja će se za njih pobrinuti. Nemarne su,nesposobne, ali ipak brinu da nečim nahrane svoje sinove… Pa nahranit će i moje.A ako je Poljakinja tamo, mogu biti mirna. Pa i Nikola će biti pažljiv…”Ali nije li i Nikola uhvaćen? Anđelika se sjeti svog užasa kad je, trčeći iz ulice uulicu da bi izbjegla krvavom obračunavanju, svaki put naletila na obruč pandura ipolicajaca.Svi su prilazi sajmištu i četvrti Saint-Germain bili pod stražom te se činilo da sebroj policajaca i pandura odjednom postostručio. Anđelika se pokuša sjetiti da li jePoljakinja mogla napustiti sajam prije općeg meteža. Kad ju je posljednji putvidjela, bludnica je sa sobom vukla mladog provincijalca, prestrašenog i sretnog uisti mah, prema obali Sene. Ali možda su se pri tom zadržali kod dućana, moždasu bazali naokolo, možda su svratili da štogod popiju u kojoj od krčama.Anđelika uspije snagom svoje volje sebe uvjeriti da Poljakinja nije dopala zatvora.Ta je pomisao donekle umiri. Iz dubine njezine tjeskobe javljale su joj se nausnama, nagonski se vraćale zaboravljene riječi molitve. „Budi im milostiva, zaštiti ih, Prečista Djevice… Zaklinjem se…”, ponavljala je usebi, „da ću se iščupati iz besramnog života kojim živim, ako mi spasiš sinove…Napustit ću ovo društvo zločinaca i lupeža. Upet ću sve svoje snage da živim odsvojih ruku…”Sjeti se prodavačice cvijeća i poče se zanositi planovima. Vrijeme joj je tako bržeproticalo.Ujutro se podigla velika buka od škripe brava i ključeva. Vrata se na ćeliji otvore.Dežurni pandur zubljom osvijetli unutrašnjost ćelije. Danje svjetlo koje seprobijalo kroz puškarnice, usječene u debele zidine, bilo je tako slabo da seunutra nije bogzna što vidjelo.- Tu su markize, dječaci - poviče stražar veselo. - Dođite brže ovamo. Žetva ćebiti sjajna.Još tri stražara uđu i zataknu zublju u jedan prsten u zidu.- Zar ne, ptičice, bit ćete mirne i mudre?Jedan od stražara izvuče ispod kabanice jedne škare.- Skini kapicu - reče ženi koja se nalazila blizu vrata. - Hm! imaš sijede kose.Neka, izvući ćemo također neki novčić. Poznajem jednog vlasuljara blizu trga

Saint-Michel koji pravi jeftine vlasulje za stare pisare.Odreže sijedu kosu, veže je komadom špage i baci u košaru. Njegovi su drugoviproučavali kosu na glavama drugih uhićenica.- Ja vam neću zadati truda - reče jedna od žena. - Ošišali ste me, nema tomedugo.- Gle, istinu veli - stražar će podrugljivo - prepoznao sam ovu ovdje. Ha! Ha! Činimi se da ti se ovdje sviđa!Jedan stražar pristupi Anđeliki. Ona osjeti kako joj gruba ruka opipava glavu.- Hej, prijatelji! - poviče. - Ovdje je dobra roba. Primaknite svjetlo da bolje vidim.Smolasti plamen osvijetli bujnu kestenjastu i kovrdžavu kosu koju je stražaroslobodio skinuvši Anđeliki kapicu. Čuo se zvižduk divljenja.

- Prekrasno! Nema plavih tonova, doduše, ali se sva prelijeva. Prodat ćemo jegospodinu Binetu u ulici Saint-Honore. On ne pazi mnogo na cijenu već nakakvoću. „Nosite ovo leglo gamadi”, kaže mi svaki put kad mu donesem kosu





Međutim, oko ponoći vrata se uz štropot otvore i konjanici izvedu zatvorenice izćelije i povedu ih iz hodnika u hodnik, u veliku dvoranu obloženu modromtapiserijom ukrašenu žutim ljiljanima.U dnu dvorane, na polukružnom podiju, nalazila se neka vrst katedre odizrezbarenog drva, a nad njom jedna slika koja je prikazivala Krista na križu.Poviše katedre i slike dizao se baldahin obložen tapiserijom.Za katedrom je sjedio čovjek u crnoj togi, s ovratnikom ukrašenim bijelim

vrpcama i s bijelom perikom na glavi. Uz bok mu se nalazio još jedan čovjek koji je pred sobom imao kup pergamena. Prvi je bio zapovjednik parlške policije, adrugi njegov pomoćnik.Podvornici, žbiri oboružani šibama, i vojnici kraljeve garde okružiše skupinu žena idjevojaka i gurnuše ih pred podij. Pri tom su morale proći kraj jednoga stola zakojim je sudski pisar zapisivao njihova imena.Anđelika je od zaprepaštenja ostala otvorenih usta kad ju je pisar upitao kako sezove: ta ona više nije imala imena… Na kraju reče da se zove Ana Sauvert. Takose zvalo jedno selo u blizini Monteloupa i njoj je ono nenadano palo na pamet,Suđenje je bilo začas gotovo. Chatelet je toga dana bio kao šipak pun. Trebalo jebrzo raditi.Pošto je postavio po nekoliko pitanja svakoj od predvedenih žena, pomoćnikpročita listu koju mu je pisar uručio i izjavi da su „sve spomenute osobe osuđeneda budu javno izbičevane, a potom odvedene u Opću bolnicu gdje će ih pobožnežene poučiti kako se krpa i Boga moli”.- Ovaj put smo se jeftino izvukle - šapne jedna djevojka Anđeliki. - Opća bolnicanije zatvor, već sklonište za sirotinju. Silom nas tamo zatvore, ali nismo podstražom. Ništa lakše nego kidnuti.Skupinu od dvadesetak žena stražari potom odvedoše u prostranu dvoranu uprizemlju, a onda ih svrstaše duž zida. Uto se otvore vrata i uđe vojnik visoka ikrupna rasta, crveno mu lice, popriječeno crnim brcima, okružila lijepakestenjasta vlasulja. U svom plavom mundiru nategnutom preko debelih ramena,visokim kožnatim opasačem koji mu je stezao trbušinu, sa širokim posuvracimana orukvicama prekrivenim gajtanima, sa sabljom, s ogromnim naprsnikom kojusu povezivale zlatne rojte, ličio je pomalo na Velikog Matthieua samo što mu licenije zračilo dobrotom i vedrinom kao u nadriliječnika. Oči udubljene ispod gustihmu trepavica bijahu sitne i okrutne.Na nogama je imao čizme s visokim potpeticama koje su još jače isticale njegovsnažan lik.- Ovo je zapovjednik straže - šapne Anđelikina susjeda. - Strašan je, stoga su ga iprozvali Ljudožder.Ljudožder prođe ispred žena zveckajući ostrugama po podu.- Ha! Ha! Lijepe moje ptičice, sad ćemo vas malo počešljati! Brzo, skidaj košulje!Da znate: one koje se budu isuviše derale, dobit će koji udarac pride.

2ene koje su već na svojoj koži iskusile kaznu bičevanja, poslušno stadoše skidatiprslučac. One koje su imale košulje, skinu ih do pasa i prebace preko sukanja.Stražari su pristupali onim ženama koje su oklijevale i grubo su ih svlačili. Jedanod njih dohvati Anđeliku za prslučac i dopola joj ga razdrapa. Ona se poboja da jojne pronađu bodež te brzo razgoliti leđa.Zapovjednik straže pođe gore pa dolje promatrajući žene poredane ispred sebe.Zaustavljao se pred onim mlađim. Pri tom bi kresnule sjajem njegove prasećeočice. Na kraju zapovjednik pokretom prsta pokaže na Anđeliku.Jedan od pandura zakvoca kao kokoš i naredi joj da iziđe iz reda.- Deder, vodite taj klatež - naredi zapovjednik - i da ste ih dobro počešali. Kolikoih ima?

- Dvadesetak, gospodine.- Sad su četiri sata poslije podne. Treba da ste s njima gotovi do zalaska sunca.- U redu, gospodine.



Stražari narede ženama da iziđu, Anđelika primijeti u dvorištu jedna kolica punašiba. Ta su kolica imala slijediti nesretnu povorku do mjesta određenog za javnokažnjavanje, to jest do crkve Saint-Denis. Vrata se zatvore i Anđelika osta samasa zapovjednikom straže. Ona baci na nj iznenađen i tjeskoban pogled. Zašto onanije dijelila sudbinu svojih drugarica? Da je ne misli opet zatvoriti u ćeliju?Bilo je dosta hladno u toj oniskoj dvorani na lukove, čije srednjevjekovne zidineprobijaše vlaga. Iako je vani bio još dan, tu se već uvukao mrak te su stražari

upalili zublje. Potresana drhtavicom, Anđelika je ukrižila ruke preko prsiju, višezbog toga da bi ih sakrila pred upornim pogledom Ljudoždera nego da bi sezaštitila od hladnoće.Ljudožder joj se primakne teškim korakom i kašljucne.- Onda, košuto moja lijepa, zar zbilja umireš od želje da ti ogule ta tvoja lijeparamena?A kako ona ništa ne odgovori, on nastavi:- Odgovori! Zar zbilja umireš od želje?Bilo je jasno da Anđelika nije željela da bude išibana, stoga ona niječno odmahneglavom.- Dobro, pokušat ćemo urediti tu stvar - reče oficir sladunjavim glasom. - Zaista bibila šteta upropastiti šibama ovakvo pilence. Možda nas dvoje pronađemo nekiizlaz, a?Stavi joj prst pod bradu i silom joj podigne lice, a zatim ushićeno fićukne.- Sto mu jada! Imaš divne oči! Mora da ti je majka pila absint dok te je nosila! De,osmijehni mi sa malko!Uto njegovi debeli prsti stadoše milovati krhki joj vrat i okrugla ramena.Ona se povuče natrag ne uspijevši obuzdati osjećaj gađenja. Ljudožder prasne usmijeh. Od silnoga mu je smijeha trbušina poskakivala dolje-gore. Netremice ga je motrila svojim zelenim očima. Na kraju, usprkos nadmoći svog položaja i rasta,on se poče nelagodno osjećati.- Onda, složili smo se, zar ne? - ponovo će on. - Doći ćeš sa mnom u moj stan.Poslije ćeš dostići druge, ali stražari će te pustiti na miru. Neće te izbičevati… Jesili zadovoljna, pilence moje malo?Ponovo prasne u smijeh, a zatim je privuče sigurnom rukom i stane je cmokati policu halapljivim i zvučnim poljupcima.Dodir njegove vlažne gubice, njegova daha koji je vonjao na duhan i crno vino,izazove u njoj gađenje te se ona stade poput jegulje otimati da bi se iščupala iznjegova stiska. Opasač i gajtani Ljudožderove uniforme grebli su je po prstima.Naposljetku njoj nekako uspije da se oslobodi. Na brzinu nekako navuče na sebepoderani prslučac.- Šta je? - u čudu ju je pitao Ljudožder. - Što ti bi? Tebi još nije jasno da sam tehtio poštedjeti šiba?- Velika vam hvala na tome - odgovori Anđelika odlučnim tonom - ali ja bih radije

otrpjela šibe.Ljudožder zine u čudu, crni mu se brci zatresoše, a lice mu se nali krvlju kao da suga odjednom vrpce ovratnika počele gušiti.- Što…! Što to kažeš…?- Radije ću podnijeti šibe - ponovi Anđelika. - Gospodin zapovjednik pariškepolicije me je kaznio i ja ne smijem izmaknuti njegovoj pravdi.I odlučno krene k vratima. Jednim jedinim skokom on je sustigne i zgrabi za šiju.,,Oh, Bože sveti!” pomisli Anđelika. „Nikad više neću kokoš uhvatiti za vrat. To jegrozan osjećaj.” Zapovjednik ju je pažljivo promatrao.- Ti si neka čudna drolja - reče ponešto zadihan. - Za tvoje bih te riječi mogao,pljoštimice, sabljom tako istući da bi kao mrtva ostala na zemlji. Ali neću da te

mrcvarim. Lijepa si i lijepo građena. Što te više gledam, više mi se sviđaš. Bilo bizaista glupo da se ne složimo. Mogu ti pomoći. Slušaj, ne budi luda. Budi ljubaznaprema meni, a kad dostigneš druge, dobro, moguće da će stražar koji će te pratitiokrenuti glavu na drugu stranu…



U jednom trenutku Anđelika nazre mogućnost da se izvuče. Pred očima jojzatrepere lišća Florimonda i Cantora.Izbezumljena, opazi životinjsko i crveno lice koje se nagnulo nad nju. Njezino setijelo bunilo. Nemoguće! Nikad ne bi mogla! A osim toga, iz Opće bolnice se moglopobjeći… A možda će joj uspjeti bijeg dok je budu vodili u bolnicu…- Radije ću u Opću bolnicu! - poviče izvan sebe. - Radije…!Ostatak se njezinih riječi izgubio kao u vrtlogu oluje. Ljudožder je tako tresao

njom da je gotovo dah izgubila, a uz to ju je obasuo bujicom groznih pogrda.Otvori se svijetao ponor u jednim vratima i ona kao lopta poleti u nj.- Išibajte ovu kurvu da joj koža visi…! - rikne Ljudožder.Vrata prasnuše kao udarac groma.Anđelika se sruši među skupinu civilnih stražara koja je upravo prispjela dapreuzme noćnu smjenu. Bili su to većinom zanatlije i miroljubivi trgovci koji suprotiv volje obavljali tu službu nametnutu cehovima radi sigurnosti grada.Upravo su izvukli karte za igru i svoje lule kadli im u noge doleti polugoladjevojka. Zapovjednik je naređenje zaurlao takvim glasom da ga nitko nijerazumio.- Evo još jedne koju je naš hrabri zapovjednik dobrano udesio - reče jedan odnjih. - Ne bi se moglo ustvrditi da ga ljubav čini nježnim.- Uza sve to, on ima uspjeha. Njemu noći nisu puste.- Do vraga! Izvlači ih iz gomile zatvorenica i onda im da da biraju između zatvora injegova kreveta.- Da mu to zapovjednik dozna, ne bi se dobro proveo!Anđelika se digne. Bila je sva izubijana. Stražari su je mirno promatrali puneći lulei miješajući karte.Oklijevajući, Anđelika pođe k pragu stražarnice. Nitko je ne zadrža.Ubrzo se našla pod svodovima ulice Saint-Leufroy koja je preko tvrđave Chateletpovezivala ulice Saint-Denis i Most mjenjača.

14.

CANTOR U CIGANSKOJ ČERGI

- Psssst! Markizo anđela…! Pazi se, ne idi naprijed - Poljakinjin glas zaustaviAnđeliku dok se približavala kuli Nesle.Anđelika se okrene i primijeti djevojku koja joj je, skrivena u mraku jednih vrata,mahala rukom. Ona joj priđe.

- Eto ti na, jadna moja markizo - uzdahne Poljakinja - nadrljale smo do kraja. Nasreću, Lijepi Dječak je stigao. Jedan mu je „fratar” napravio tonzuru na tjemenu,te se poslije stražarima predstavio kao da je opat. Kad su ga potom prebacivali izChateleta u biskupski zatvor, uspio je pobjeći.- Zašto si mi rekla da ne idem u kulu Nesle?- Do vraga! Tamo se ustoličio Rodogone Egipćanin sa svom svojom bandom.Anđelika problijedi kao krpa. Poljakinja nastavi:- Trebalo je vidjeti kako su nas otjerali! Nisu nam dali vremena ni da svoje prnjepokupimo. Uza sve to, uspjela sam spasiti tvoj kovčežić i majmunčića. Odnijelasam ih u Ulicu Dolina ljubavi, u kuću gdje Lijepi Dječak ima prijatelja i gdjeobitavaju njegove žene.- Gdje su moji sinovi? - upita Anđelika.- Nitko ne zna gdje je Calembredaine završio - nastavljala je Poljakinjabrzorekom. - Uhapšen…? Obješen…? Neki tvrde da su ga vidjeli kad se bacio uSenu. Možda se dokopao polja…- Šta me briga za Calembredaina - procijedi Anđelika kroz stisnute zube.



Bijaše zgrabila djevojku za ramena i zarila joj nokte u meso.- Gdje su moji mališani?Poljakinja ju je gledala svojim velikim crnim očima kao izgubljena. Na kraju spustivjeđe.- Nisam ih htjela dati, uvjeravam te… ali drugi su bili jači…- Gdje su? - ponovi Anđelika bezbojnim glasom.- Odveo ih je Ivan Truli… zajedno sa svom djecom koju je uspio naći.

- Odnio ih je dolje… u predgrađe Saint-Denis?- Da. To jest, Florimonda je odnio, ali Cantora nije. Rekao je da je suviše debeoda bi ga iznajmljivao prosjacima.- Što je s njim učinio?- Prodao… prodao ga je. Jest, za trideset novčića… nekim Ciganima koji su dijetekupili da bi poslije od njega napravili akrobata.- Gdje su ti Cigani?- Otkuda bih ja znala gdje su! - pobuni se Poljakinja i zlovoljno joj se istrgne. -Mačko, uvuci kandže, svu si me izgrebla… Šta da ti kažem…? Došli tu neki Cigani ionda krenuli na put. Rusvaj od prošle noći im se nije nimalo svidio. Napustili suPariz.- U kojem su pravcu otputovali?- Nema tome ni dva sata što su viđeni kako kreću prema vratima Saint-Antoine.Vratila sam se ovamo nekako sluteći da bih te mogla sresti. Ti si majka, a majkesu kadre probiti zidove…Anđeliku je razdirala strahovita bol. Činilo joj, se da će poludjeti.Florimond tamo dolje u rukama odvratnoga Ivana Trulog, zaplakan dozivljemajku…! Cantor odveden zauvijek u nepoznato!- Treba poći u potjeru za Cantorom - reče ona - možda Cigani još nisu odmaklidaleko od Pariza.- Sasvim si izgubila glavu, jadna moja markizo!Ali Anđelika je već grabila prema vratima Saint-Antoine. Poljakinja pođe za njom.- Naposljetku - reče pomirivši se s Anđelikinom odlukom - hajdemo. Imam parškuda, možda će pristati da nam ga prodaju…

* * *

Tog je dana padala kiša. Zrak je bio vlažan i osjećala se jesen. Kaldrma sesvjetlucala.Dvije žene pođoše duž desne obale Sene i iziđu iz Pariza blizu Arsenala. Naobzorju nisko se nebo otvaralo u crvenu podrtinu, široku i dugu. S večera sepodigao hladan vjetar. Neke su im osobe rekle da su vidjeli Cigane tamo premamostu Charenton.Brzo su hodale. S vremena na vrijeme Poljakinja je slijegala ramenima, ali je bez

pogovora išla dalje za Anđelikom pokoravajući se svom fatalizmu, fatalizmu ženekoja je mnogo pješačila i slijedila druge po svakom vremenu i po svakakvom putua da toga i nije bila svjesna.Kad su se približili mostu Charenton, primijetiše nekoliko upaljenih vatara, doljeispod ceste. Poljakinja se zaustavi.- To su oni - šapne - imale smo sreće.Pođoše prema ciganskom logoru. Sumarak debelih hrastova privukao je ciganskopleme na to mjesto. Nekoliko cerada rastegnutih od jedne grane do drugepredstavljale su jedini zaklon Ciganima u toj kišovitoj noći. Žene i djeca su sjedilioko vatre. Pekli su ovna na debelom ražnju. Po strani su mršavi konji pasli.Anđelika i njezina drugarica priđoše bliže.

- Nastoj da se ne ljutiš - tiho ju je opominjala Poljakinja. - Da samo znaš kako suopaki! Natakli bi nas obadvije na ražanj, zajedno s ovnom i nikome ništa. Pustimene da ja s njima govorim. Poznajem ponešto njihov jezik…





Ona posluša te rukama obuhvati mladićevo tijelo spojivši smrznute šake nanjegovim toplim grudima. Njegova je toplina prožme ugodnim osjećajem. Nasloniglavu neznancu na snažna leđa i čas se tako odmarala. Znala je što joj je raditi,pa je to smiri. Iz razgovora dvojice konjanika shvati da su pripadali skupiniprotestanata koja se vraćala iz hrama u Charentonu.Nešto kasnije bili su u Parizu. Anđelikin drug plati i za nju cestarinu na vratimaSaint-Antoine.

- Kamo vas moram otpratiti, ljepotice? - upita je trudeći se da joj zagleda u lice.Ona se oslobodi obamrlosti što bijaše načas njom ovladala.- Ne bih htjela iskoristiti vašu dobrotu, gospodine, ali napravili biste mi velikuuslugu kad biste me otpratili do Velikog Chateleta.- Otpratit ću vas vrlo rado.- Anđeliko - poviče Poljakinja - ne čini gluposti. Budi oprezna!- Pusti me na miru… Radije mi pruži tvoju kesu. Mogla bi mi dobro doći.- Kako te volja… naposljetku - promrmlja djevojka slegnuvši ramenima.Skočila je na zemlju i stala zahvaljivati na njemačkom svom konjaniku, koji,uostalom, i nije bio Nijemac već Holanđanin. Njega je, čini se, i obradovala izbunila Poljakinjina vesela ljubaznost.Anđelikin drug podiže šešir da bi se oprostio od ostalih, a zatim potjera konjaširokom i nezakrčenom ulicom u predgrađu Saint-Antoine. Nekoliko minuta poslijetoga zaustavio se pred Chateletom koji je Anđelika napustila prije par sati.Ona sjaše. Velike zublje zataknute ispod glavnog ulaza tvrđave osvjetljavale sučitav trg. Na njihovu crvenu svjetlu Anđelika je dosta jasno vidjela svog ljubaznogdruga. Bio je mladić od dvadeset do dvadeset i pet godina, odjeven jednostavnoali u lijepo građansko odijelo.Ona reče:- Žao mi je što ste se zbog mene odijelili od svojih prijatelja.- Ah, nije to nišla. One mladiće, u stvari, ja i ne poznajem, stranci su. Ja samFrancuz iz La Rochellea. Moj je otac brodovlasnik, a poslao me je u Pariz da seizučim u trgovini. Te sam strance sreo u hramu u Charentonu, gdje smoprisustvovali pogrebu jednog člana naše vjere. Kao što vidite, niste uopće omelimoje planove.- Zahvalna sam vam što ste mi sve tako ljubazno ispričali, gospodine.Pruži mu ruku. On je uzme i Anđelika vidje kako se prema njoj sagiba dobro iozbiljno mladićevo lice i osmjehuje joj se.- Veseli me da sam vam napravio uslugu, draga prijateljice.Ona je gledala kako se mladić udaljuje među svjetinom i crvenim izlozima u uliciVelike klaonice. On se ne okrene, ali taj je susret ispunio hrabrošću mladu ženu.Odmah zatim Anđelika odlučno prođe ispod glavnog ulaza i pojavi se na ulazustražarnice. Stražar je zaustavi.- Htjela bih govoriti sa zapovjednikom kraljevske straže.

Stražar joj namigne kao da shvaća.- S Ljudožderom? Budući da ti se toliko sviđa, ulazi, curice!Dvorana je bila puna plavičastog dima što se oslobađao iz lula. Ulazeći, Anđelikanesvjesnim pokretom pokuša poravnati mokru suknju. Primijeti da joj je vjetar za jahanja otpuhnuo s glave kapicu te je obuze osjećaj stida sjetivši se svoje ošišaneglave. Skine rubac s vrata, poravna ga na glavi i sveže ispod brade.Potom pođe prema drugom kraju prostorije. Plamen s ognjišta isticao je crn ikrupan lik zapovjednika straže. On je svojim bučnim glasom nešto nadugo inaširoko razglabao držeći čibuk lule jednom, a čašu vina drugom rukom. Njegovisu ga potčinjeni slušali zalijevajući i klateći se na svojim stolicama. Bili su većnavikli na njegova hvalisava razmetanja.

- Gle, gle! Neka nam djevojčica dolazi u posjete - primijeti jedan od vojnikazadovoljan upadicom.Zapovjednik se žestoko trgne i pomodri od bijesa prepoznavši Anđeliku. Ona mune dade da dođe k sebi već poviče:



- Gospodine kapetane, i vi, gospodo vojnici, molim vas da mi pomognete! Ciganisu mi oteli sina i potom su napustili Pariz. U ovom su trenutku ulogoreni kodmosta Charenton. Molim vas, dođite sa mnom i prisilite ih da mi vrate dijete. Oniće se sigurno pokoriti naređenju vojnika…Nasta čas zaprepaštenja i šutnje. Odjednom jedan od vojnika prasne u nesuzdrživsmijeh.- Ha! Ha! Ha! Ovako nešto smiješno još nikad nisam čuo! Hal Ha Ha! Jedna drolja

dolazi zanovijetati stražare zato što… Ha! Ha! Ala je ovo smiješno! Šta ti misliš,markizo, tko si ti?- Sanjala je i misli da je francuska kraljica!Od smijeha je odjekivala čitava prostorija. Kamo god se okrenula, Anđelika jevidjela razjapljena usta i ramena koja je potresao razulareni smijeh. Jedino sezapovjednik nije smijao, a na crvenom mu se licu ocrtavao strašan izraz."Otjerat će me u zatvor, izgubljena sam!" pomisli Anđelika.Zahvaćena paničnim strahom ogleda se oko sebe.- Djetetu je osam mjeseci - poviče. - Lijepo je kao anđeo. Sličan je vašoj djeci štou ovom trenutku spavaju u svojim zipkama, u blizini svojih majki... A mojega ćeCigani odvesti daleko... daleko... Nikad se više neće vratiti svojoj majci... Nećenikad upoznati svoju domovinu, neće znati za svoga kralja... On će...Davili su je jecaji bez suza. Na stražarskim se i vojničkim licima ugasi smijeh. Jošse čuo pokoji cerek, a onda se ljudi u neprilici zagledaše jedni u druge:- U stvari - reče postariji vojnik lica išarana brazgotinama - ako je ovoj jadnicizbilja do njezina djeteta... ima ih već previše koje svoju djecu napuštaju nauglovima ulica...- Tišina! - zagrmi zapovjednik raskoračivši se pred mladom ženom.- Znači - reče mirno s prijetnjom u glasu - ne samo da si kurvetina bez košulje iosuđena na bičevanje, već dolaziš ovamo i, kao kakva velika gospa, ne ustručavašse gnjaviti vojnike! A što bi ti dala zauzvrat, markizo?Ona ga smjelo pogleda.- Dajem sebe.Ljudožderove očice postadoše još manje. Kao da se malko trgnuo.- Dođi ovamo - naredi joj odsječno.I gurne je u pokrajnju prostoriju koja je služila za arhiv.- Što si zapravo htjela kazati s onim "dajem sebe"? - zamumlja zapovjednik.Anđelika s mukom proguta pljuvačku, ali se ne povuče:- Htjela sam kazati da ću uraditi sve što od mene budete tražili.Odjedared joj se u dušu uvuče bezuman strah, da on više neće htjeti da zna zanju, da će mu se učiniti isuviše bijednom. Život Cantora i Florimonda visio je olabavoj želji te životinje.A on je opet mislio kako nikad nije naišao na takvu djevojku.Tijelo kao u boginje! Bože svemogući, to se njezino tijelo osjećalo čak i pod onim

prnjama što ih je na sebi imala. Tijelo drukčije od tijela debelih uvelih djevojaka skojima je obično lijegao. O nadasve lice! On nikada nije zagledao u lica kurvi...Nisu ga zanimala. Tek je sada otkrio što znači lice jedne žene. Da poblesaviš,časnu riječ!Ljudožder se nekako zamisli. Anđelika je drhtala. Na kraju je zgrabl pod pazuha isilovito je povuče k sebi.- Što od tebe budem tražio? - reče divlje je gledajući. – Što od tebe budemtražio... je li?Oklijevao je, a ona nije ni načas posumnjala da se bojazan krije pod tim njegovimoklijevanjem.- Tražim da sa mnom provedeš čitavu noć - na kraju bubne - jesi li razumjela? Ne

na brzinu kao što sam ti prije predlagao... već čitavu noć hoću!Ispusti je i dohvati lulu kao da se sveti.- To će ti biti poukom da ne dižeš isuviše glavu! Onda! Pristaješ?Nije bila kadra da bilo šta kaže već samo potvrdno kimne glavom.



- Vodniče! - zaurla Ljudožder.Na vratima se pojavi podoficir.- Konje...! I pet ljudi! Da su spremni u tren oka!Mali odjel se zaustavi primijetivši ciganski logor. Zapovjednik izda nekolikonaređenja.- Neka dvojica zauzmu položaj tamo iza šumarka. Možda im padne na pamet tepokušaju preko polja umaći. A ti, djevojko, ostani ovdje.

S nagonom životinja koje čak i noću slute opasnost, Cigani uzeše promatrati cestui okupljati se.Zapovjednik i trojica vojnika krenuše prema njima dok su ostala dvojica vršilipokret zaokružavanja.Anđelika je ostala u mraku. Čula je kako Ljudožder, kuneći kao Turčin, naređujeglavaru plemena da se svi ljudi, žene i djeca imaju ispred njega svrstati u red.Zapisat će im imena jer je to bilo prijeko potrebno poslije krvoprolića koje se jučerodigrao na Sajmu Saint-Germain. Poslije će ih pustiti da mirno odu svojim putem.Primirivši se, nomadi poslušaju. Navikli su oni na zanovijetanja svih mogućihpolicija.- Djevojko, dođi ovamo - rikne sada kapetan obrativši se Anđeliki.Anđelika pritrči.- Je li među vama dijete ove žene? - upita kapetan. - Vratite joj ga ili ćemo vassve koliko vas ima na sablje ponabadati.U tom trenutku Anđelika opazi Cantora. Spavao je na grudima jedne Ciganke.Riknuvši poput tigra, ona poskoči prema Ciganki i istrgne joj dijete koje udari uplač. Ciganka se pobuni, ali joj glavar oštrim glasom naredi da umukne.Pogledavši konjanike čije su helebrade svjetlucale od plamena vatara, bi mu jasnoda bi im svaki otpor bio uzaludan.Uza sve to bio je vrlo drzak. Na kraju spomene da je za dijete plaćeno tridesetnovčića. Anđelika mu ih dobaci.Njezine se ruke strasno omotaše oko Cantorova tjelešca, glatkog i okruglog. Činise da njemu nije bio baš po volji prilično grub prijelaz u staro vlasništvo. Bilo jeočito da se, zahvaljujući lakoći prilagođavanja o čemu je od samog rođenja daodovoljno dokaza, osjećao sasvim dobro na Cigankinim grudima.Kas konja, na kojemu se Anđelika šćućurila iza jednoga stražara, zipkao ga je i on je ponovo zaspao, sa palcem u ustima. Čini se da mu nije bilo hladno, iako je biopotpuno gol, baš kao i drugi Cigančići.Ona ga stavi na prsa, ispod prslučca, pridržavajući ga jednom rukom dok sedrugom držala za kožnati pojas stražarev.U Parizu je proticala ista noć, sa onim svojim satima koji su uranjali u sve dubljutamu da bi potom izbili i u danje svjetlo, kao što potok izbija iz livade ili iz svogpodzemnog nevidljivog toka.Pošten je svijet počeo zatvarati prozore i gasiti svijeće. Gospoda i građani su

odlazili u krčme ili u kazalište. Večere su se produžavale uz pijuckanje rožolja ipokojeg galantnog poljupca.Na tornju Chateleta odbijalo je deset sati.Anđelika skoči na zemlju i potrči k zapovjedniku.- Dopustite mi da smjestim na sigurno mjesto svoje dijete - molila je. - Kunemvam se da ću se vratiti sutra na noć.On se tobože namršti.- Pazi da me ne prevariš? Požalit ćeš inače.- Kunem vam se!Ne znajući kako da ga uvjeri u svoju iskrenost, ukriži dva prsta i pljune na zemlju.Tako su se prosjaci zaklinjali.

- U redu - odgovori kapetan. - Rijetko se događa da netko pogazi tu zakletvu.Čekat ću te… ali nemoj da previše čeznem za tobom. A dotle dođi načas i daj mi jedan poljubac na ime predujma.





Anđelika je jednom prilikom zajedno s Calembredaineom posjetila tu izuzetnučetvrt predgrađa Saint-Denis. On joj je tada pokazao osobno leno VelikogCoesrea, čudnu neku kuću na nekoliko katova, možda nekadašnji samostan, jersu male kule s tornjićima i ostaci trijema još odolijevali zubu vremena međunaslagama zemlje crnice, starim daskama, kamenjem i motkama kojima su tuzgradu prekrili da se ne bi srušila. Poduprta sa svih strana, kriva i klimava,pokazujući otvorene rane na svojim svodovima, svojim prozorima i svojim

lukovima i ističući oholo svoje ponosne kule, to je zaista bila palača prosjačkogkralja.Veliki Coesre je živio tu sa svojim dvorom, svojim ženama, svojim ministrima,svojim idiotom. A baš je na tom mjestu, pod moćnom zaštitom svog velikoggospodara, Ivan Truli dovodio svoju robu, ukradenu djecu, zakonitu ili nezakonitu.Prodrijevši u opasnu četvrt, Anđelika pokuša pronaći kuću koju je tražila. Nagon joj je govorio da je Florimond sigurno tu. Hodala je, mrak ju je štitio. Osobe što ih je susretala nisu marile za tu ženu u prnjama sličnu ostalim stanovnicima bijednihstraćara. Pa da su je i zaustavili, bila bi se izvukla ničiju sumnju ne pobudivši.Poznavala je dosta dobro jezik i običaje šatrovaca.Zahvaljujući samo svojoj moralnoj bijedi i svom moralnom padu, ona je moglanekažnjeno proći kroz taj pakao.Zar ju je ijedna drolja te večeri, videći je mokrih i poderanih haljina, kosa ošišanihkao u bludnica puštenih iz zatvora, lica što joj ga je izdubla tjeskoba i umor,mogla optužiti da nije jedna od njih, da je u taj prokleti krug ušla s neprijateljskimnamjerama?Pa ipak, morala se čuvati da je ne prepoznaju. Dvije bande protivneCalembredaineovoj obitavale su u toj četvrti.Šta bi se dogodilo da se kojim slučajem proširi vijest da se Markiza anđela vrzmau njihovu kraju? Noćni lov divljih zvjeri u gustišu šume manje je okrutan od lova ukoji se bacaju ljudi progoneći nekoga od svojih u mračnim podzemljima jednogagrada.Za veću sigurnost ona se sagne i blatom namaže lice.U taj noćni sat kuća Velikog Coesrea se isticala među drugima zato što je bilaosvijetljena. Tu i tamo po prozorima svjetlucale su crvenkaste zvjezdice s noćnihžižaka, zapravo malih zdjelica napunjenih uljem u koje bijaše umočen komadićkrpice.Skrivena iza jednog kolobrana, Anđelika je časak promatrala kuću. Palača VelikogCoesrea bila je najbučnija. I tu se održavalo sijelo prosjaka i zločinaca kaodonedavna u kuli Nesle. Primali su Calembredaineove ljude. A kako je te noći bilodosta hladno, sve su otvore zatvorili starim daskama.Anđelika na kraju odlučno priđe jednom od prozora i poviri unutra kroz pukotinunastalu između dvije daske. Soba je bila puna svijeta. Prepozna nekoliko ljudi:Malog Eunuha, Sjedobradog s onom njegovom lelujavom bradom, Ivana Truloga.

Ovaj posljednji je pružio svoje bijele ruke prema plamenu i razgovarao saSjedobradim.- To je bio zaista divan pothvat, dragi moj meštre. Ne samo da nas policija nijeuopće ometala, već nam je dapače pomogla da raspršimo bandu onog drznika,Calembradeinea.- Čini mi se da si ti prevršio mjeru tvrdeći da nas policija nije uopće ometala.Petnaestak je naših bez suda podignuto na vješala u Montfauconu! A nismo nitisigurni da li je među njima Calembredaine bio!- Neka! U svakom slučaju, razbili su mu glavu i mnogo će vremena proći dokponovo zauzme svoje mjesto… ako se uopće vrati, u što ozbiljno sumnjam.Rodogone je zauzeo sve njegove položaje.

Sjedobradi uzdahne.- Znači da jednoga dana treba zametnuti boj s Rodogoneom. Kula Nesle kojagospodari Novim mostom i Sajmištem Saint-Germain ima važan strateški položaj.Nekad, dok sam predavao povijest pokojem bitangi u internatu Navarra…





- Plače?- Plakao je, ali ja sam mu kazao da ćeš ti doći po njega.Ona je slutila da se dječačić okrenuo k nekome, a onda začuje kako ljubaznogovori:- Vidiš li, Flo, mama je tu.- Budite strpljivi, brzo ću vas osloboditi - obeća Anđelika. Povuče se malko unazadi uze ispitivati vrata. Brave su izgledale čvrste, ali je li bilo moguće osloboditi

šarke ugrađene u trule zidove? Noktima zagrebe u meku žbuku.Uto iza sebe začuje neki čudan šum. Kao kad kokoš kvoca, najprije prigušeno, apotom sve jače dok se ne pretvori u smijeh.Anđelika se okrene i opazi na pragu Velikog Coesrea.

* * *Nakaza je sjedio u košarci postavljenoj na četiri kotača. Nema sumnje, pomažućise rukama položenim na pod, on je na taj način kružio hodnicima svog opasnoglabirinta.S praga sobe promatrao je netremice mladu ženu svojim okrutnim očima. A ona,skamenjena od straha, prepoznala je čudovišnu pojavu koju bijaše vidjela nagroblju Saint-Innocents.On se i dalje smijao kao da kvoca i da se podriguje, uslijed čega su mu se treslakržljava prsa, produljena u dvije slabašne i mlohave nožice.Ne prestajući da se smije, on je nastavio da se giblje. Ona je zapanjenopromatrala hod škripavih kolica. On ih ne upravi k njoj već ih skrene kraj nje.Odjednom ona opazi na zidu jedan od bakrenih gongova kakve već bijašezamijetila u drugim sobama. Željezna šipka bila je položena na podu ispod gonga.Veliki Coesre se spremao da udari u gong. A na njegov će se zov strčati iz dubinakuće, prema Anđeliki, prema Florimondu, svi prosjaci, svi zločinci, svi demoni togpakla…

Oči zaklane zvijeri postajahu staklaste.- Oh! Ubila si ga! - javi se iza nje jedan glas.Na istom onom pragu na kojemu se maloprije pojavio Veliki Coesre stajala je sada jedna djevojka, gotovo djevojčica, lica kao u Madone.Anđelika baci pogled na oštricu svoga bodeža crvenu od krvi. A zatim će tiho:- Ne viči ili ću biti prisiljena da i tebe ubijem.- Jao! Ne, neću vikati. Ja sam sretna što si ga ubila!Djevojčica se približi.- Nitko nije imao smjelosti da ga ubije - šapne. - Svi su se tresli od straha. A etobio je samo grozan čovječuljak.Zatim podigne na Anđeliku svoje crne oči: - Ali trebalo bi da sada bježiš!- Tko si ti?

- Ja sam Rozina… posljednja žena Velikog Coesrea.Anđelika spremi bodež pod prslučac, a zatim pruži drhtavu ruku i njome prijeđepreko svježih i crvenih obraza djevojčinih.- Rozina, pomogni mi još samo časak. Moj je sin iza onih vrata. Ivan Truli ga jezatvorio tu unutra. Treba da ga uzmem.- Drugi ključ od vrata je tamo - reče djevojiica. - Ivan Truli ga je povjerio VelikomCoesreu. Ključ je u kolicima.Nato se djevojčica sagne nad odvratnom i nepomičnom lešinom. Anđelika okreneoči na drugu stranu. Rozina se uspravi.- Evo ga.I sama uvuče ključeve u brave koje zaškripaše. Vrata se otvore. Anđelika pojuri u

zatvor i zgrabi Florimonda kojega je Linot držao u naručju. Dijete nije plakalo, nivikalo, ali je bilo promrzlo i tako je snažno stisne svojim mršavim ručicama da jeostala bez daha.- A sad mi pomozi da se izvučem iz ove kuće - reče okrenuvši se Rozini.



Linot i Flipot joj se grčevito uhvate za suknju.- Ne mogu vas povesti sve.I otrgne se od sitnih prljavih ručica, ali dva su dječaka trčala za njom.- Markizo anđela! Markizo anđela! Nemoj nas pustiti ovdje!Odjedared Rozina koja ih je povela prema jednim stepenicama stavi prst na usne.- Tiho! Netko se uspinje stubama.Nečiji težak korak odzvanjaše na donjem katu.

- To je Balonja, idiot. Dođite ovamo.I nagne u bijeg kao da je poludjela. Anđelika pojuri za njom praćena dvojicomdječaka. Dok su izlazili na ulicu, neljudski krik se razlegne iz dubine palače VelikogCoesrea. Bio je to krik Balonje, idiota, koji je rikao od boli pred lešinom kraljevskenakaze koju je tolike godine okruživao svojim pažnjama.- Trk! Trk! - ponavljala je Rozina.Dvije žene praćene dvojicom zadihanih dječaka protrčaše bez predaha kroznekoliko mračnih ulica. Gole im noge najzad kliznuše po mokrim pločama gradskihulica. Rozina uspori trčanje.- Evo fenjera - reče. - Ovo je ulica Saint-Martin.- Moramo što dalje odmaknuti. Mogli bi nas slijediti.- Balonja ne može govoriti. Nitko ga neće razumjeti. Još će možda povjerovati daga je on ubio. Proglasit će novoga Velikog Coesrea. Ali ja se tamo više nikad nećuvratiti. Ostat ću s tobom zato što si ga ubila.- A ako nas Ivan Truli pronađe? - upitat će Linot.- Neće vas pronaći, ja ću vas sve braniti - reče Anđelika.Rozina pokaže na blijedu svjetlost u dnu ulice, svjetlost koja je stala potiskivatisjaj fenjera.- Gledaj, noć je na izmaku.- Jest, noć je na izmaku - ponovi Anđelika surovo.

U opatiji Saint-Martin-des-Champs opatice su svakog jutra dijelile juhusiromasima. Velike gospođe koje su prisustvovale jutarnjoj službi božjoj pomagalesu opaticama u tom činu milosrđa.Siromasi koji su ponekad proveli noć na zaštitnom kamenu na ćošku kuće nalazilisu časak smirenja u velikoj blagovaonici opatije. Svaki je dobio zdjelicu tople juhei okrugao kruh.U tu je opatiju dospjela Anđelika noseći u naručju Florimonda i vodeći sa sobomLinota, Flipota i Rozinu. Bili su uplašeni i pokriti blatom i prljavštinom.Stjeraše ih u red u kojemu se već nalazila čitava gomila bijednika. Potomposjedaše za drveni stol.Pojaviše se dvorkinje koje su donosile velike zdjele pune juhe.Miris je bio dosta ukusan, ali Anđelika prije no što je nahranila sebe samu, htjededa najprije Florimond okusi jelo.

Ona oprezno prinese zdjelicu mališanovim usnama.Tek sada ga je mogla bolje osmotriti pri nejasnoj svjetlosti koja se uvlačila krozprozore u dvoranu. Imao je poluzatvorene oči i zašiljeni nosić… Disao je teško kaoda njegovo srce, izmučeno strahom, nije bilo kadro pronaći normalne otkucaje.Bezvoljan, Florimond pusti da mu se juha prospe mimo usne. Ali ga toplinatekućine oživi. Uhvati ga štucavica, a zatim proguta jedan gutljaj da bi na krajusam pružio ruke prema zdjelici i počeo halapljivo piti.Anđelika je promatrala njegovo mršavo lišće skriveno pod crnom i zamršenomkosom. „Evo što si napravila od sina Joffreya de Peyraca, nasljednika tuluških grofova,djeteta Cvjetnih igara, rođenog za raskoš i radost…'' predbacivala je samoj sebi.

Ona se budila iz stanja moralne tuposti kao iz nekog dugog sna grozeći se nadužasom i ruševinama svog vlastitog života. Evo, dakle, što je dozvolila da sedogodi s njezinim sinom! Divlji bijes na sebe samu i na čitav svijet uskomeša se



poput plime. I tada umjesto da je ta strašna noć utuče i u njoj ubije volju zadaljnu borbu, ona je, naprotiv, prožme nekom čudnom snagom. „Nikad više…”, odluči u sebi, „nikad više neće osjetiti glad, nikad više neće osjetitistuden… Nikad više neće osjetiti strah… Zaklinjem se.” A nisu li ih čekali predvratima opatije glad, studen i strah? „Moram nešto napraviti, i to odmah.” Anđelika pogleda oko sebe. Bila je jedna odonih bijednih majki, jedna od onih „siromašnih” kojima nitko ništa nije dugovao, a

nad kojima su se lijepo odjevene gospođe iz milosrđa sagibale prije no što će sevratiti da ćeretaju u svojim salonima o književnosti ili da spletkare na dvoru.Prebacivši svilene rupce preko svojih kosa da bi sakrile blijesak pokojeg bisera,pričvrstivši pribadačama proste pregače na svilu i baršun svojih haljina, one suišle jedna drugoj. Za njima su hodale dvorkinje noseći košarice iz kojih sugospođe izvlačile kolače, voće, ponekad paštete ili pola pileta, ostatke skneževskih stolova.- Oh! Draga - poviče jedna od njih - zaista ste odvažni dolazeći ovamo ranim jutrom da dijelite milostinju u tom svojem stanju. Bog će vas blagosloviti.- Nadam se da hoće, najdraža.Ženin smijeh što se potom razlegao učini se poznat Anđeliki. Ona podiže oči iprepozna groficu de Soissons kojoj je crvena Bertilla pružala svileni ogrtač modreboje. Grofica se ogrne njim stresavši se od zime.- Bog je doista loše postupio sa ženama prisilivši ih da u utrobi nose devet mjeseciplod jednog trenutka užitka - reče nadstojnici samostana koja ju je pratila kvratima.- A što bi radile opatice na ovom svijetu kad bi svaki trenutak bio samo radost? -upita nadstojnica smiješeći se.Anđelika naglo ustane i pruži sina Linotu.- Pazi na nj.Ali joj se Florimond urlajući uhvati za vrat. Najzad ga je morala zadržati uza se, aostalima naredi: - Ostanite tu i ne mičite se.

Jedna je kočija čekala u ulici Saint-Martin. A kad se grofica de Soissons htjela unju popeti, neka žena u bijednim haljinama, s djetetom u naručju joj se približi irekne:- Gospođo, moj sin umire od gladi i hladnoće. Naredite da jedan od vaših sluguodnese na mjesto koje ću mu kazati, jedna kolica puna drva, zdjelu hrane, kruha,nekoliko pokrivača i odijela.Plemenita gospođa iznenađeno odmjeri prosjakinju.- Vi ste vrlo drski, djevojko moja! Niste li jutros dobili zdjelicu hrane?- Nije mi dosta jedna zdjelica da bih živjela, gospođo. Ono što od vas tražimsitnica je prema vašem bogatstvu. Kolica drva i nešto hrane dok se sama nesnađem nije zaista ništa.

- Ovo je nečuveno! - poviče grofica. - Jesi li čula Bertillo? Drskost ovih prosjakinja je svakim danom sve veća! Pustite me na miru, ženo! Da me niste dodirnuli timsvojim prljavim rukama, ili ću narediti slugama da vas istuku.- Čuvajte se, gospođo - prišapne joj Anđelika sasvim tiho - čuvajte se, gospođo,pazite da ja ne progovorim o sinu Kuasi-Ba!Grofica koja je rukom skupljala suknje da bi se popela u kočiju, zasta s nogom uzraku. Anđelika nastavi:- U predgrađu Saint-Denis znam kuću gdje odgajaju sina jednog crnca…- Govorite tiše - šapne gospođa de Soissons bijesno, gurajući Anđeliku u stranu. -Kakva je to priča? - upita zatim suho.Grofica se oholo uspravi, otvori lepezu i stane njom mahati iako to nije bilo

potrebno budući da je popuhivao svježi povjetarac.Anđelika prebaci na drugu ruku Florimonda jer joj bijaše otrnula ruka od njegovetežine.



- Poznajem sina jednog crnca koga odgajaju… Rodio se u Fontainbleauu dana kojimi je poznat i uz pomoć i njegu jedne žene čije ime mogu kazati svakome koga tobude zanimalo. A ne bi li se dvor neobično obradovao kad bi se doznalo da jegospođa de Soissons trinaest mjeseci nosila dijete u utrobi?- Oh, droljo! - poviče lijepa Olympija koja nije mogla svladati svoj južnjačkitemperamenat.Zagleda se netremice u Anđeliku trudeći se da je prepozna, ali je mlada žena

oborila oči, uvjerena da u toj bijednoj ženi ne bi nitko prepoznao sjajnu gospođude Peyrac.- Sad mi je dosta - nastavi grofica de Soissons gnjevno. I brzo se vrati ka kočiji. -Zaslužili ste da vas dam izbatinati. Meni se nimalo ne sviđa da me netko vuče zanos.- Niti se kralju ne sviđa da njega netko vuče za nos - šapne Anđelika pošavši zanjom.Plemenita gospođa pocrveni kao rak i spusti se na sjedište tapecirano baršunomporavnavši pri tom svoju suknju.- Kralj…! Kralj…! Kamo smo dospjeli kad jedna drolja, koja ni košulje nema,spominje kraljevo ime! To je nepojmljivo! Pa što biste vi htjeli?- Već sam vam kazala, gospođo. Vrlo malo: kolica drva, toplo ruho za sebe i zasvoju djecu od osam i deset godina i malo hrane…- Kojeg li poniženja slušati sve ovo! - cvilila je gospođa de Soissons raskidavšizubima svoj čipkasti rupčić. - A onaj se idiot od šefa policije hvali na sva usta osvojem pothvatu na Sajmištu Saint-Germain tvrdeći da je zgnječio drskostzločinaca… Što čekate i ne zatvorite vrata, prostačine? - razdere se na sluge.Jedan od ovih skoči da izvrši gospodaričino naređenje te pokuša udaljiti Anđeliku,ali se ova nije predavala već ponovo pristupi kočiji.- Mogu li se pojaviti u palači de Soissons u ulici Saint-Honore?- Možete - reče suho grofica. - Izdat ću potrebna naređenja.

16.

UTOČIŠTE KOD GAZDE BOURJUSA

I tako je gazda Bourjus, pečenjar u Ulici „Dolina Bijede”, koji je načimao prvu okuvina sjetno namatajući misli o veselim napjevima što ih je nekoć njegova žena utaj sat pjevala, opazio kako mu u dvorište ulazi neka čudna povorka.Družinu odrpanaca koja se sastojala od dvije mlade žene i od tri djeteta predvodio

je sobar, u livreji velikaške kuće, koji je vukao jedna kolica puna drva i odjeće.Skupinu je upotpunjavao majmunčić, šćućuren na kolicima. Izgleda da ga je tašetnja zabavljala te se uz put kreveljio prolaznicima. Jedan od dvojice dječakaveselo je natezao žice na jednoj vijeli.Gazda Bourjus skoči, sočno opsuje, udari šakom po stolu i stiže u kuhinju upravou času kad je Andelika stavljala Florimonda Barbi u ruke.- Što se tu događa? - mumljao je uvrijeđeno. - Da mi ne misliš ispričati kako je iovo tvoje dijete? A ja sam te, Barbo, smatrao poštenom djevojkom!- Gazda Bourjus, čujte me.- Ništa neću da čujem! Moju ste pečenjarnicu pretvorili u prosjačku jazbinu!Obeščastili ste me…Tresnuvši o zemlju svoju kuharsku kapu, izjuri iz krčme da bi pozvao stražare.- Drži u toplom dvoje mališana - preporuči Andelika Barbi. - Ja idem gore u tvojusobu da naložim vatru.



Sobar gospođe de Soissons, zaprepašten i uvrijeđen, morade uz klimave stepeniceodnijeti drva na šesti kat i složiti ih u jednom sobičku u kojem je bio krevet okokojega čak ni zavjesa nije bilo.- Preporučit ćeš gospođi grofici da mi sve ovo svaki dan šalje - reče Andelikaotpuštajući ga.- U redu, ljepotice, a ne bi li počula moje mišljenje - htjede sluga kazati svoju.- Ne znam što bih s tvojim savjetom, prostačino, a osim toga zabranjujem ti da

mi daješ ti - zaključi Andelika tonom koji nije bio baš nimalo u skladu s njezinimrazderanim prslučcom i ošišanom kosom.Sluga siđe niza stepenice smatrajući se, kao i gazda Bourjus, obeščašćenim.Nešto kasnije u sobicu se popne Barba noseći na rukama Florimonda i Cantora.Nađe Linota i Flipota kako pušu do iznemoglosti u vatru što ju je Anđelika zapalila.Gušili su se od vrućine. Svima su se crvenjeli obrazi. Barba ispriča kako sepečenjar još uvijek ljuti i kako se ta njegova ljutnja osobito doima Florimonda.- Ostavi sada djecu kod nas, budući da je ovdje sada ugodno - reče Andelika - a tiidi i obavljaj svoj posao. Barbo, valjda ti nije žao što sam došla k tebi sa svojimmališanima?- Zaboga, gospođo, za mene je to veliki blagdan!- A treba da prihvatiš i ove ovdje - reče Anđelika pokazujući na Rozinu i dvojicudječaka. - Da znaš odakle dolaze?!- Gospođo, svoju bijednu sobu vam stavljam na raspolaganje.Iz dvorišta dopre do njih vikanje gazde Bourjusa:- Baaarbo…!Sve je susjedstvo odjekivalo od njegove vike. Ne samo da su mu kuću zaposjeliprosjaci, već je i njegova djevojka sasvim izgubila glavu. Pustila je da izgori šestkopuna na ražnju… A kakav je ono slap iskara što kulja iz dimnjaka…? Iz dimnjakakoji vatra nije već pet godina ugrijala! Sve će izgorjeti…! Koje li propasti! Oh!Zašto je gazdarica Bourjus umrla!Gospođa de Soissons je poslala lonac pun juhe, kuhane govedine i povrća, a uz to još i dva kruha i vrč mlijeka.Rozina siđe da zagrabi vode u bunaru dvorišta, potom je dovuče gore i stavi naprijeklad da se ugrije. Anđelika opere sinove, umota ih u nove košulje i u toplepokrivače. Nikad više ne smiju osjetiti glad i zimu!Cantor je grickao pileću kost što ju je našao u kuhinji i pri tom je cvrkutao ibacakao nožice po zraku. Florimond još ne bijaše sasvim došao k sebi. Usnuo bi, azatim se budio i vikao pri tom. Drhtao je. Anđelika nije znala da li od ognjice ilistraha. Ali poslije kupanja se obilato oznojio i zaspao potom mirnim snom.Anđelika istjera iz sobe Linota i Flipota te se opere u badnju koji je obično služioskromnoj služavci u iste svrhe.- Kako si lijepa! - poviče Rozina. - Ne znam tko si, ali ti si sigurno jedna od ženaLijepog Dječaka.

Anđelika je snažno trljala glavu i zaključi da je pravi užitak oprati kosu kad jesasvim kratka.- Ne, ja sam Markiza anđela.- Ti si Markiza anđela! - poviče djevojka diveći joj se. - Toliko sam o tebi čula. Je liistina da je Calembredaine obješen?- Nemam pojma, Rozino. Vidiš, nalazimo se u jednostavnoj i čestitoj sobici. Nazidu visi križ, a tu je i mala škropionica s posvećenom vodom. Ne treba višegovoriti o svemu tome.Navuče na se košulju od gruboga platna, te suknju i prslučac od tamnomodrogaserža. Sve je to došlo u kolicama. Vitak Anđelikin stas se gubio u tom ruhugrubom i bez oblika, ali barem je bilo čisto, te ona osjeti olakšanje što se najzad

riješila svojih starih prnja.Uze jedno ogledalo iz kovčežića po koji je otišla u Ulicu „Dolina ljubavi” zajedno smajmunčićem Piccolom. Bijaše u tom kovčežiću sijaset zanimljivih stvarčica do



kojih je njoj bilo stalo, osobito do češlja od kornjačevine. Očešlja se. Njezino lice,okruženo kratkom kosom, učini joj se nepoznatim.- Stražari su ti ih odrezali, zar ne? - upita Rozina.- Da… nije važno! Narast će. Oh, Rozino, šta je ovo ovdje?- Gdje?- U kosi. Gledaj!Rozina pogleda.

- Čuperak sijede kose - odgovori.- Sijede kose! - ponovi Anđelika užasnuta.- Ali kako je to moguće? Tog sijedog čuperka jučer nije bilo, sigurna sam.- Odjednom si posijedila. Možda noćas!- Jest, bit će da je tako!Noge su joj klecale od umora te se spusti na Barbin krevet.- Rozino, da nisam možda ostarjela?Djevojka, na koljenima pred njom, ozbiljno joj se zagleda u lice, a onda jepomiluje po obrazima.- Ne, bora nemaš, a put ti je sasvim glatka.Anđelika se počešlja što je bolje umjela nastojeći da sakrije onaj nesretni čuperak.Poslije toga poveže glavu crnim pamučnim rupcem.- Koliko ti je godina, Rozino?- Ne znam. Možda četrnaest, a možda petnaest.- Sad sam te se sjetila. Vidjela sam te jedne noći na groblju Saints-Innocents.Kročila si u povorci Velikog Coesrea i imala gole grudi. Bila je zima. Zar ti nije bilohladno na onoj zimi?Rozina podigne na Anđeliku svoje široke tamne oči u kojima ova opazi nejasanprijekor.- Ti sama si maloprije rekla: ne treba više o tome govoriti - promrmlja djevojčica.Uto Flipot i Linot pokucaše na vrata i uđoše u sobu vrlo dobro raspoloženi. Barbaim je krišom dala jedan tiganj, komad slanine i ćup pun tijesta. Sad mogu ispećiuštipke.U čitavu Parizu nije te večeri bilo veselijeg mjesta od te male sobice u Ulici „Dolinabijede”. Anđelika je pekla uštipke, dok je Linot svirao na vijeli svoga djedaThibaulta, verglaša. Poljakinja je glazbalo pronašla kraj ugla jedne kuće i predalaga unuku staroga verglaša. Nije se znalo što se zbilo sa starcem poslije onogmeteža.Nešto kasnije stiže Barba sa svojim svijećnjakom. Reče da te večeri nije bilonijednog gosta u pečenjarnici i da je gazda Bourjus, ojađen, zatvoriopečenjarnicu. A da nevolja bude još veća, netko mu je ukrao sat. Ukratko, Barba je bila slobodna prije vremena. Baš kad je bila pri kraju te svoje priče, pogled jojpadne na kup predmeta položenih na drvenu škrinju u kojoj je ona držala svojuodjeću.

Tu su ležale dvije trenice za duhan, jedna kesa s nekoliko škuda, bilo je tudugmadi, jedan otpirač i usred toga…- Ali ono… ono je sat gazde Bourjusa! - poviče.- Flipot! - prasne Anđelika.Dječak napravi snuždeno lice.- Jest, ja sam to učinio kad sam otišao u kuhinju po tijesto za uštipke.Anđelika ga pograbi za uho i žestoko mu ga nategne.- Ako ponovo počneš s krađama, otjerat ću te, a ti se vrati Ivanu Trulom.Rastužen, dječak se skupi u jednom uglu sobička, gdje je ubrzo, srvan umorom,zaspao. Linot se povede za njim. A zatim se i Rozina pruži preko slamarice.Mališani su mirno spavali.

Klečeći ispred vatre, Anđelika i Barba su jedine još bile budne, sve je bilo tiho jersoba je gledala na dvorište, a ne na ulicu koju su u taj noćni sat počeli pučitipijanci i kockari.- Nije kasno. Odbija devet sati s tornja Chateleta - reče Barba.



Anđelika podiže glavu, a odmah se zatim naglo digne. Barba se začudi primijetivšina njezinu licu preplašeni izraz.Mlada žena je neko vrijeme promatrala usnule sinove. Naposljetku se zaputi kvratima.- Do viđenja, Barbo, do sutra - šapne.- Kamo ćete, gospođo?- Moram obaviti još nešto - odgovori Anđelika. - Poslije, s ovim je gotovo. Novi

život počinje.

17.

BLUDNA NOĆ U VELIKOM CHATELETU

Samo nekoliko koraka dijelilo je Ulicu „Dolina bijede” od zatvora Chateleta. Izpečenjarnice „Hrabrom pijevcu” vidjeli su se zašiljeni krovovi nad kulama tvrđave.

Iako je hodala vrlo polako, Anđelika se vrlo brzo stvorila pred glavnim ulazom nadkojim se dizao toranj sa satom dok mu se sa svake strane kočila po jedna kula.Kao i prethodne noći, nekoliko ga je zublji osvjetljavalo.Anđelika pođe prema ulazu, zatim se povuče i uze bazati po obližnjim ulicama unadi da će nenadano čudo uništiti groznu tvrđavu čiji su čvrsti zidovi svimmogućim nedaćama odoljevali već pola tuceta vjekova. Zgode i nezgode togadana bijahu joj sasvim istisnule iz sjećanja obećanje što ga je dala zapovjednikustraže. Ali ju je Barba svojim riječima podsjetila na nj. I, eto, došao je trenutak daodrži svoju riječ.Uličice kojima je Anđelika prolazila bile su prožete neugodnim vonjevima. Bile suto Ulica ribljeg kostura, Klaonička ulica, Ulica tripa. Štakori su se po njima otimali

za razne otpatke. „Naprijed”, reče u sebi, „što imam od toga da ovuda bazam? Ionako moram ući.”Vrati se prema zatvoru. Pod samim ulazom skloni se u stranu pred pogrebnompovorkom koja je iz zatvora izlazila.Na čelu je hodao čovjek s dimljivom zubljom u ruci, a iza njega koračahu dvanosača s nosilima, iza kojih naiđoše još dvoja nosila. Zrak se ispuni smradomlešina, koji je potisnuo smrad što se širio iz obližnjih ulica.Po naređenju šefa kriminalne policije na nosilima su iznosili tri utopljenika koji suveć više dana bili zatvoreni u najdubljim ćelijama zatvora i kojima se nije mogaoutvrditi identitet.Sad su ih odnosili par stotina koraka od Chateleta, k milosrdnim sestrama svete

Katarine, kojima su pravila njihova reda nalagala da operu i pokriju rupcem izatim pokopaju u posebnu, zajedničku, grobnicu te bijedne ljudske lešine.Anđeliku podiđu ježuri te žurno uđe u stražarnicu.- Ha! Stigla si! - poviče Ljudožder.Sjedio je dignuvši noge na stol i pušio.- Nisam vjerovao da će doći - reče jedan od stražara.- Ja sam bio siguran - odlučno će Ljudožder - da će se vratiti. Sreo sam već dostadjevojaka koje nisu održale riječ, ali prostitutka me još nikada nije prevarila…Onda, curice?Ona ledenim pogledom odmjeri njegove obraze nabrekle od krvi. On, međutim,pruži ruku i krepko je uštine za stražnjicu.- Sad ćeš liječniku da te ispere i da vidi nisi li bolesna. Ako jesi, mašću ću tenamazati. Znaš, ja sam ti prilično tankoćutan tip. De, požuri sada!Jedan stražar otprati Anđeliku do ambulante. Liječnik je baš udvarao jednoj odključarica zatvora.Anđelika se morala pružiti na jednu klupu i prepustiti se odvratnom pregledu.



- Reći ćeš zapovjedniku da je čista kao novi dukat i svježa kao ruža - povičeliječnik za stražarom. - Rijetko čovjek nailazi na takve ovdje unutra!Poslije toga ključarica je odvede u zapovjednikovu sobu, koju su u zatvoru zvučnonazivali zapovjednikovim „odajama”. Anđelika je ostala sama u toj sobi na čijimsu prozorima bile rešetke kao na zatvorskim ćelijama i čiji su debeli zidovi biliprekriveni ofucanim i istrošenim bergamskim tapiserijama.Svijećnjak položen na stol pored jedne sablje i jedne tintarnice jedva da je i

razbijao mrak što se skupio ispod stropa. Osjećao se vonj stare kože, duhana ivina. Anđelika osta stojeći kraj stola. Nije se usudila ni sjesti ni bilo šta poduzeti.Preplavila ju je tjeskoba; što je vrijeme više odmicalo, to joj se čitavo tijelo sveviše kočilo od vlažne studeni koja joj je probijala u kosti.Na kraju začuje u hodniku zapovjednikove korake. On uđe psujući na pasja kola:- Banda lijenčina…! Nisu kadri da se snađu sami! Da mene nije tamo bilo…!Baci sablju i pištolj na stol, sjedne sav zadihan i naredi pruživši jednu nogu premaAnđeliki: - Skini mi čizme!Anđeliki krv navali u obraze.- Nisam ja vaša sluškinja.- Gle! Gle! - promumlja on i stavi ruke na koljena da bi je što bolje promotrio.Ali se ona odmah prekori. Ta bilo je ludo podsticati njegov bijes u trenutku kad jebila potpuno u njegovoj vlasti. Stoga pokuša da ublaži odgovor koji joj je sam odsebe navalio na usta.- Rado bih udovoljila vašoj želji, ali ja se za ista ne razumijem u vojničkoodijevanje. A osim toga, moje su ruke isuviše sitne za vaše ogromne čizme!Gledajte!- Istina, imaš male ruke - složi se on. - U tebe su ruke kao u vojvotkinje. Pusti,bubice, sam ću - promulja on odgurnuvši je.Dohvati jednu od čizama i uze je navlačiti uvijajući se i kreveljeći se.Na hodniku se začuju koraci. Nečiji glas zazove: - Kapetane! Kapetane!- Šta je?- Donijeli su jedan leš izvučen iz Sene blizu Malog mosta.- Stavite ga u mrtvačnicu.- U redu… ali ima ranu od noža u trbuhu.Trebalo bi da dođete i utvrdite činjenično stanje.Ljudožder uze psovati. Čovjek bi pomislio da će se od njegove dernjave srušitizvonik obližnje crkve; na kraju izjuri napolje.Anđelika je morala ponovo čekati i čekajući tako potpuno se smrzla. Uznadala seda će joj u čekanju noć proći ili zato što se Ljudožder više neće vratiti, ili, tko zna,zato što će ga možda tamo negdje tkogod umlatiti. Međutim, uskoro u Chateletuodjekne njegov snažan glas. Jedan stražar ga je pratio.- Skini mi čizme - reče mu. - U redu, a sada kidaj! A ti djevojko, uvuci se u krevetumjesto da tu kao svijeća stojiš i zubima cvokoćeš.

Anđelika se okrene i primakne krevetu. Polako se stane svlačiti. Činilo joj se da joj je komad olova pritisnuo želudac. Pitala se da li da skine košulju, na kraju jezadrži na sebi. Popne se u krevet i, usprkos gađenju, osjeti izvjesno zadovoljstvouvlačeći se pod pokrivač. Strunjača je bila mekana i ona se, malo-pomalo, ugrije.Povukavši plahtu do brade, gledala je kapetana kako se svlači.On je, zaista, predstavljao neku vrstu prirodnog fenomena: krčkao je, puhao,stenjao, groktao, a sjena je njegova ogromnog lika prekrila površinu čitavog zida.Skine veličanstvenu smeđu vlasulju i pažljivo je objesi o drvenu vješalicu.Zatim dobro pročeša lubanju i sasvim se svuče.Onako bez čizama i bez vlasulje i gol kao Praksitelov Herkul, zapovjednikzatvorske straže nije baš ništa izgubio od svoje veličanstvenostL Malo zatim on se

povuče. Anđelika ču kako se zapljuskuje vodom iz vedra. Najzad se pojavisramežljivo opasan ručnikom oko bedara.Baš u tom trenutku ponovo netko stane lupati na vrata.- Kapetane! Kapetane!



On pođe da otvori.- Kapetane, vratio se jedan stražar i izvjestio da su lopovi provalili u jednu kuću uUlici mučenika i…- Krvi vam Isusove - zagrmi Ljudožder - hoćete li već jednom shvatiti da sam jamučenik? Ta i sami znate da me već više od tri sata topla, topla kokica čeka ukrevetu? Zar mislite da ja sada imam vremena da se bavim vašim idiotarijama…?On zalupi vratima, sa štropotom povuče zasun i zastane načas, gol i ogroman,

truseći sve moguće i nemoguće psovke. Potom se smiri, zaveže oko glave rubac,ali tako da su mu dva čuperka zavodljivo izvirivala na čelu.Naposljetku dohvati svijećnjak i pažljivo priđe krevetu.Navukavši pokrivače do brade, Anđelika je promatrala punokrvnog orijaša kako sepribližava krevetu. Ona dva čuperka što su mu stršila sa čela ocrtavala su se nastropu kao rogovi iznad njegove glave.Umotana u pokrivače, osjećala je kako je prožima toplina kreveta. Hvatala ju jetromost i san, međutim ona sjena na stropu bila je toliko smiješna da se ona nijemogla suzdržati već prasne u smijeh.Ljudožder se zaustavi, iznenađeno je promjeri. Radostan izraz mu rascijepigubicu.- Ha! Ha! Curica mi se osmjehuje! E baš se tome nisam nadao! Bio sam siguranda ti znaš samo strijeljati hladnim pogledima, a sada vidim da znaš i vesela biti!Neka! Samo se smij, ljepotice! Tako! He! He! Ha! Ha!I poče se čovo smijati na sva usta, a bio je tako smiješan s rogovima isvijećnjakom da se Anđelika naprosto gušila u svom jastuku. Na kraju, očiju punihsuza, uspije zaustaviti svoj ludi smijeh. Bila je sad bijesna na samu sebe, jer sezarekla da će biti suzdržana, ravnodušna, da će dati samo ono što joj bude pitano,a eto je gdje se smije kao drolja koja želi da raspoloži mušteriju.- Sjajno, bebice, tako i treba - ponavljao je zapovjednik zadovoljan. - Pomakniderse tamo i napravi mi malko mjesta kraj sebe.Ono njegovo „malko mjesta” što je tražio umalo nije u njoj izazvalo novu provalusmijeha. Ali je u isto vrijeme zaokupi misao na ono što se imalo dogoditi. Dok seon penjao u krevet, ona se povuče na drugi kraj, skupi se i osta tako, zgrčena inijema.Strunjača se splošti pod ogromnom težinom njegova tijela. Ljudožder useknesvijeću, zatim pruži ruku i navuče zastore oko kreveta. U onoj vlažnoj tamizapljusne je nepodnošljiv i oštar vonj vina i duhana što se širio s njega, te vonjkože čizama. On je snažno disao i uz put nešto psovao. Svojom ogromnom šapompođe po strunjači i na kraju dograbi Anđeliku, koja protrne od tog dodira.- Ovamo! Ovamo! - promumlja. - Ukrutila si se kao drvena lutka! Nije sadavrijeme za to. Ne želim biti grub s tobom. Bit ću, naprotiv, ljubazan, zato što si tiposrijedi. Maloprije si me gledala kao da nisam veći od zrna graška, i to mi je bilodovoljno da shvatim kako ti se nimalo ne mili leći sa mnom. A zapravo sam ja

lijep muškarac i uglavnom se sviđam ženama. Ali tko da shvati ženskinje! Jedno je, međutim, sigurno, a to je da mi se sviđaš. Srce si! Nisi nimalo nalik na druge.Stoput si ljepša od svih! Od jučer samo na tebe mislim…Njegovi krupni prsti su je nježno štipuckaii i pipali.- Reklo bi se da nisi navikla na ovo. Ali lijepa kao što si, mora da si upoznala većmnoge ljude. Jednom riječi, što se nas dvojice tiče, bit ću s tobom iskren. Kadsam te maloprije vidio u stražarnici, pomislio sam, zagledavši ti lice, da ćeš bitiopaka sa mnom. Događa se to i najboljim ljudima. Znaš, tada sam naredio da mipripreme oveći vrč vina s cimetom: da bih bio siguran da ću ti učiniti čast i da sepred tobom neću osramotiti. Jao i pomagaj! Od tog trenutka sručile su se na mojutikvu sve one zgode s lopovima i utopljenicima… Reklo bi se da se svijet namjerice

ubija zato da bi mene zaje… Tri sata sam trčao od sudske pisarnice do mrtvačnicenatopljen onim prokletim vinom s cimetom koje mi je palilo krv. A sad sam baš unajboljem raspoloženju, ne krijem ti. Nisam više u stanju da te krotim



milovanjima! Treba da se istresem. U svakom slučaju, za oboje bi bilo bolje da i tipokažeš malo dobre volje! Šta misliš, djevojčice?Te riječi su djelovale umirujuće na Anđeliku. Njezini refleksi i njezina reagiranja,pa čak i čisto fizička, bila su osjetljiva na rasuđivanje; po tome se ona razlikovalaod velike većine žena. Ljudožder nije bio glup, nagonski je osjećao kako stvari utom pogledu kod nje stoje. Nije on badava sudjelovao u pljački mnogih gradova iu silovanju bezbrojnih žena i djevojaka svake rase i zemlje; iz svega toga je ponio

neko iskustvo…!Bio je nagrađen za svoju strpljivost: pod sobom je osjetio divno i savitljivo tijelokoje se tiho i pokorno otvaralo njegovim željama. Rokćući od zadovoljstva, onzagospodari njim.Anđelika nije imala vremena da osjeti ni odbojnost ni protivljenje.Neko ju je vrijeme svojim stiscima protresao kao oluja stablo; ubrzo je, međutim,osjetila da je slobodna.- Eto, gotovo! - uzdahne čovjek.Dlanom svoje široke ruke on je kao kakvu cjepanicu zavalja prema drugom krajukreveta.- A sada spavaj, lijepa moja curice. Još jednom ćemo se pozabaviti sutra ujutro, aonda ćemo biti kvit.Čas zatim već je bučno hrkao.Anđelika se bojala da joj san neće lako na oči, ali izmorena naporima toga dana,te kapetanovom ljubavlju, ona je u udobnosti toplog i mekog kreveta ubrzozaspala u dubok san.A kad se probudila u mraku, nije u prvi mah znala gdje se nalazi. Kapetanovo jehrkanje bilo nešto blaže. Anđeliki je bilo vruće. Skinula je košulju jer joj je njezinogrubo platno žuljalo nježnu put.Nije više osjećala straha, ali joj se u dušu uvukao neki nemir. Razlog tojnelagodnosti nije ni u kom slučaju bilo ogromno tijelo Ljudoždera, već neštosasvim drugo, nešto neodređeno i mučno…Pokuša ponovo zaspati. Okrene se nekoliko puta s boka na bok. Na kraju naćuliuši.Zamijeti tada neku rasplinutu i nejasnu buku koja ju je, čini se, i probudila. Bili suto glasovi, koji su iz velike daljine dopirali, poprimivši ton stalne i tugaljiverecitacije. Zvukovi bi načas utihnuli da bi se odmah zatim ponovo javili. Najednom joj sine: bili su to zatvorenici.Kroz pod i glomazne zidove dopirali su do nje prigušeni jauci, očajno zapomaganjenesretnika u okovima koji su se udarcima cokula branili od zatvorskih štakora,koji su se branili od vode, od smrti. Zločinci su proklinjali Spasiteljevo ime, dok suga nevini zazivali. Drugi su u hropcu krkljali, iscrpljeni mukama za vrijemesaslušanja, napola mrtvi od gladi i hladnoće. Eto odakle su dolazili zvuci, zlosretnii tajanstveni.

Anđelika se strese. Činilo joj se da ju je Chatelet pritisnuo težinom svojih stoljeća isvojih užasa. Hoće li se ponovo obreti na slobodnom zraku? Hoće li je Ljudožderpustiti da ode? On je spavao. Bio je snažan i moćan. Bio je gospodar u tom paklu.Primakne se ogromnom tijelu što joj je hrkalo uz bok i začudi se, položivši ruku nanj, da nije osjetila odbojnost pri dodiru njegove čvrste kože.Kapetan se trže i, okrenuvši se, umalo je nije prignječio.- He! He! Mala se prepelica probudila - reče muklim glasom.Pruživši ruku privuče je k sebi. Naprosto je nestala u zagrljaju njegovih mišića kojisu mu poigravali ispod kože.Čovjek bučno zijevne. Zatim odgurne zastore i vidje da se blijedo sivkasto svjetlopomalja iza željeznih prečki prozora.

- Uranila si, mačkice!- Kakva je to buka što se čuje?- To su zatvorenici. Do đavola, ne zabavljaju se, valjda, kao mi!- Pate…



- Ta nisu tamo dospjeli zato da uživaju. Budi sretna što si se izvukla! Bolje ti je umom krevetu nego na slami s druge strane zida, budi sigurna. Reci, nije li toistina?Anđelika potvrdno kimne glavom, što njega ispuni radošću.On dohvati vrč crnoga vina sa stolića pokraj kreveta i dobrano potegne. Dok je pioAdamova jabučica mu je skakala dolje-gore po snažnom vratu.Zatim pruži Anđeliki vrč.

- Sada ti.Ona prihvati vrč jer je osjećala da ju je od očaja među zlokobnim zidovimaChateleta moglo spasti samo vino i da je na sve oko sebe mogla zaboraviti uputenom užitku.On ju je hrabrio:- Pij mačkice, pij ljepotice. Dobro je ovo vino i okrijepit će te.Kad se najzad bacila na jastuk, u glavi joj se vrtjelo, žestoka i opora tekućinapomutila joj je misli. Ni do čega joj nije bilo stalo, jedino još do života.On se s mukom okrene prema njoj. Ona ga se više nije bojala. Naprotiv, osjetila je izvjestan užitak kad ju je pomilovao svojim širokim dlanom, ne baš previšenježno, ali sigurnim i iskusnim pokretom. Ta milovanja, više nalik gruboj masažinego dašku povjetarca, primala je sa stvarnim osjećanjem olakšanja. Obaspe jeseljačkim poljupcima, halapljivim i cmokavim. Iznenađena, Anđelika samo što nijeprasnula u smijeh.On je potom uze u dlakavi naručaj i polako je pruži preko kreveta. Bi joj jasno, da je ovaj put odlučio da bolje iskoristi povoljnu priliku, te sklopi oči.Anđelika se zaricala kako će zauvijek zaboraviti sve ono što je imalo uslijediti, kaoda se nikad ni dogodilo nije.Ipak nije bilo strašno kao što je zamišljala u početku. Ljudožder nije bio opak.Doimao se pomalo kao čovjek koji nije svjestan svoje težine i snage. Usprkosčinjenici da ju je gotovo zgnječio, u sebi je morala priznati kako ju je, postavšižrtvom tog gorostasa punog snage i vitalnosti, ipak donekle ponio osjećajsladostrašća. Poslije se osjetila lakom kao kamen plovučac.

Kapetan se oblačio i pri tom pjevuckao neku vojničku koračnicu.- Sto mu muka paklenih! - ponavljao je. - Užitak je s tobom leći u krevet! A prijetoga sam te se bojao…!Uto uđe u sobu kirurg-brijač Chateleta s priborom za brijanje.Anđelika se obuče dok je njezinu jednonoćnom ljubavniku brijač vezivao ručnikoko vrata i sapunao lice. Ljudožder je bio s njom zadovoljan, i to je stalnoponavljao.- Dobro si rekao, brijaču: svježa kao ruža!Anđelika nije znala kako da se oprosti. Odjednom Ljudožder baci kesu na stol.- To je za tebe.

- Već sam plaćena.- Uzmi - rikne kapetan - i kidaj!Anđelika nije čekala da joj dvaput kaže. Kad se našla napolju, nije imala hrabrostida se odmah vrati u Ulicu Dolina bijede koja se nalazila u blizini zatvora. Siđeprema Seni, gdje su žene lađara podigle nekakva „kupališta” za žene. Odpamtivijeka su Parižani i Parižanke provodili tri vruća godišnja mjeseca pljuskajućise u Seni. A „kupalište” se sastojalo od jedne cerade nategnute na nekoliko motki.Kupačke su se na tim „kupalištima” pojavljivale u košuljama i kapicama.Žena kojoj je Anđelika htjela platiti ulaznicu poviče:- Nisi valjda luda da ćeš se u ovaj sat kupati! Previše je hladno!- Nije važno!

Voda je zaista bila vrlo hladna. Anđelika je neko vrijeme cvokotala zubima; poslijese sasvim ugodno osjećala. Budući da je bila sama, zapliva par puta izmeđumotki. Kad se obrisala i obukla, još je dugo šetala obalom, uživajući na toplom jesenjem suncu.







18.

ANĐELIKA SE UDRUŽUJE S GAZDOM BOURJUSOM,PEČENJAROM

Dok se Anđelika trudila da se, što je moguće neopaženije, uvuče u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”, iziđe napolje gazda Bourjus, oboružan kuhačom i pojuri nanju.Ona kao da se tome i nadala, u pravi čas se skloni iza maloga bunara. Ganjali suse zatim obilazeći oko kamene ograde bunara.- Kupi se odavde, odrpanko, droljo…! - derao se pečenjar. - Što sam ja skrivioGospodu da mi je ovamo poslao odrpance odbjegle iz Opće bolnice ili Bicetrea… amožda i s nekog još zloglasnijeg mjesta? Znamo vrlo dobro što znači ošišanaglava kao što je tvoja…! Vrati se u Chatelet, odakle si i došla ili ću te ja tamovratiti… Ne znam šta mi bi, te još sinoć nisam ovamo doveo stražara… Predobarsam, eto! Ah! Šta bi rekla moja bogobojazna žena da vidi kako mi pečenjarnicu

obeščašćuju na ovako bezočan način!Izmičući udarcima kuhače, Anđelika uze da se dere na gazdu Bourjusa još jačenego on na nju?- A šta bi kazala vaša bogobojazna žena o jednom tako bezočnom mužu… koji jošprije zore poteže iz vrča…?Pečenjar se umah zaustavi. Anđelika iskoristi prednost.- A što bi kazala o njegovoj pečenjarnici prekrivenoj prašinom i o već šest danaizloženim i kao pergamena suhim pijevcima? Što bi kazala o njegovoj praznojkonobi, o njegovim prljavim stolovima i klupama?- Pakla ti paklenog! - prasne pečenjar.- A što bi rekla o jednom mužu koji psuje? Jadna gospođa Bourjus koja s visine

nebeske promatra sav ovaj nered! Mogu vas uvjeriti ne bojeći se da ću pogriješiti:ona ne zna gdje da se sakrije od srama pred anđelima i svim svecima Božjim!Na licu se gazde Bourjusa ogledala sve veća smućenost. Naposljetku se teškospusti na ogradu bunara.- Jao, jao! - tužio je. - Zašto je umrla? Bila je domišljata gospodarica, uvijekdobre volje i odlučna. Ne znam ni sam što me priječi da ne potražim zaborav nadnu ovoga bunara!- Ja ću vam kazati što vas priječi. Strah da će vas dočekati tamo dolje s riječima: „Aha, došao si gazda Pierre…!- Oprosti, nije gazda Pierre, već gazda Jacques.- Aha, došao si, gazda Jacques! Ne radujem ti se baš previše. Uvijek sam govorila

da se bez mene nećeš snaći. Gori si od djeteta…! A to si i dokazao! Kad vidim štosi napravio od one moje gostionice, uvijek čiste i sjajne dok sam bila živa…! Kadvidim našu lijepu firmu svu u rđi i čujem kako za vjetrovitih noći škripi i ne dasusjedima spavati…! I kad vidim svoje lonce, kad vidim svoje forme za kolače, tetignjeve za ribu istrugane jer ih onaj idiot od tvoga nećaka čisti pepelom umjestoda upotrebljava vrlo meku kredu koja se može kupiti u krugu Templea…! Pa kadvidim kako puštaš da te perušaju svi oni prodavači pilića i vina koji ti utrapepijevce bez kreste umjesto kopuna i ocat mjesto dobrog vina, e, kako onda moguuživati na nebu ja koja sam bila sveta i poštena žena…!Anđelika ostade bez daha od te govorancije, koja na gazdu Bourjusa ostavi vrlosnažan dojam.

- Istina je… - promumlja - istina je… Upravo bi to rekla. Bilo je tako… baš tako…Debeli mu obrazi zadršću.- Ne vrijedi sada cmizdriti - oštro se okomi na nj Anđelika - nećete cmizdrenjemzaustaviti njezinu metlu kojom vas čeka s onu stranu života! Već se treba



prihvatiti posla! Barba je dobra djevojka, ali spora, treba joj kazati što joj jeraditi. Vaš mi nećak izgleda veliki smušenjak. A gosti ne vole pečenjarnicu gdjegazda na njih reži kao pas na lancu.- A tko to na njih reži? - upita gazda Bourjus uvlačeći ponovo prijetnju u tonsvoga glasa.- Vi!- Ja?

- Jest, vi! Vaša vesela ženica ne bi ni tri sekunde trpjela zlovolju što vam se čitana licu dok sjedite pred čašom vina.- A ti misliš da bi otrpjela videći u svom dvorištu bušljivu bezobraznicu tvojesorte?- Ja nisam bušljiva - odgovori Anđelika nabusito i pri tom se uspravi. - Moje rublje je čisto, gledajte.- A misliš li da bi trpjela videći kako joj se po kuhinji motaju oni tvoji dječaci, onajporod lupeški? Iznenadio sam ih dok su se kljukali slaninom u mojoj ostavi, asiguran sam da su mi i sat ukrali. Nitko drugi već oni!- Evo vašega sata - drekne Anđelika vadeći iz džepa sat prezirnim pogledom. -Našla sam ga ispod stepenica. Vjerojatno ste ga izgubili kad ste se sinoć, kao čeppijan, penjali u svoju sobu na spavanje…I pružajući preko bunara sat starom pečenjaru, nadoda:- Kao što vidite, ne bavim se krađom. A mogla sam ga bez po muke za sezadržati.- Nemoj da padne u bunar - zabrinuto joj se obrati.- Rado bih vam ga dala u ruku, ali se bojim kuhače.Gazda Bourjus samelje neku psovku, a zatim odbaci kuhaču na tlo. Anđelika muse primače s izrazom jogunice u očima. Osjećala je kako ju je prošla noć što ju jeprovela sa zapovjednikom zatvorske straže naučila nekim sitnicama, obogatila ju je iskustvom kako se zavode mrgodni muškarci i kako treba iskesiti zubeprostacima. Njezini su pokreti dobili novu neposrednost i slobodu koja će jojubuduće biti od velike koristi.Nije požurila da vrati sat, već ga je razgledala s velikim zanimanjem.- Lijep sat, nema šta!Pečenjarevo lice zasja radošću.- Zar ne? Kupio sam ga u jednog pokućarca iz Jura15, u jednog od onih brđana štozimu provedu u Parizu prodajući po kućama svoju robu. Neprocjenjive vrijednostinose u svojim džepovima… Ali ne guraju ih pod svačiji nos, pa često ni podprinčevski: oni moraju biti sigurni s kim imaju posla.- Oni radije trguju s pravim trgovcima nego s glupanima… osobito kad se radi ositnim mehanizmima koji su prava umjetnička djela.- Tako je kao što kažeš: prava umjetnička djela - ponovi pečenjar izlažući srebrnioklop svoga sata sramežljivim zrakama sunca koje se probijalo između dva

oblaka.Zatim ga stavi u džepić, motreći pri tom brojne lančiće i sitne bezvrijedne ukraseu svom zapučku i ponovo se podozrivim pogledom unese Anđeliki u oči.- Baš se pitam kako je ovaj sat mogao ispasti iz džepića, kao što se čini da bi tihtjela podvaliti. Osim toga, pitam se kako to da se sada izražavaš riječima pravevelike gospođe, dok si nas neku večer zasula šatrovačkim pogrdama od kojih sepoštenu čovjeku kosa diže na glavi. Sve se bojim da me ti, kurvice svim mastimanamazana, ne namagarčiš čime.To Anđeliku ne razoruža.- Nije nimalo zabavno s vama se upuštati u razgovor, gazda Jacques - otpovrneona prijekornim glasom. - Vi isuviše dobro poznajete žene.

Pečenjar prekriži kusave ruke na svojoj kao burence okrugloj trbušini, a očimadivlje zakoluta: - I poznam. Zato i neću dopustiti da mi podvale rog za svijeću!

15 Pokrajina francuska prema Švicarskoj.



Poslije toga poduže potraje mučna šutnja. Dobričina je neumoljivim pogledomstrijeljao grešnicu koja je oborene glave stajala pred njim.- Onda? - ponovo se javi odlučnim tonom.Anđeliki, koja je bila viša od njega, on se činio vrlo smiješan, okrugao kaoburence, sa svojom kuharskom kapom na ušima i stroga izgleda. Ali odgovoriponiznim riječima:- Uradit ću ono što mi vi naredite, gazda Bourjus. Ako me otjerate, otići ću sa

svoja dva mališana. Ali ne znam gdje da odem, kako da sklonim svoju djecu odhladnoće i kiše. Mislite li da bi nas vaša žena otjerala? Živim u Barbinoj sobi. Nesmetam vam. Gorim svoja drva i jedem svoju hranu. Dječaci i djevojka što su samnom došli mogli bi vam obaviti mnoge sitne poslove: donijeti vodu, pomestipod. Mališani bi bili gore…- A zašto da budu gore? - zapita pečenjar. - Djeci nije mjesto u golubinjaku već ukuhinji, pored ognjišta, gdje se mogu ugrijati i po volji se kretati. Žene su drolje…!Beštije imaju više ljubavi od njih! Donesi svoju djecu u kuhinju, inače ću serazgnjeviti! A da i ne spominjem da ćeš mi na kraju, ložeći vatru gore, zapalitidrveni crijep na krovu…Anđelika se popne lako poput duha po stepeništu do Barbine sobice na sedmomkatu.Kuće su bile vrlo visoke i uske u toj trgovačkoj četvrti i stisle se jedna uz druguprisiljene na to burnim razvitkom grada u srednjem vijeku. Na svakom katu subile po dvije sobe, a vrlo često i samo jedna, poduprta zavojitim stubištemkojemu kao da je bio cilj da čovjeka odvede u samo nebo.Na jednom odmorištu Anđelika sretne priliku koja kao da se krila. Bio je to David,nećak gazde Bourjusa. Pekarski se pomoćnik stisne uza zid i ošine je opakimpogledom. Anđelika se više nije sjećala grubih riječi što mu ih je dobacila u licekad je prvi put došla k Barbi u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu".Osmjehne mu se odlučivši da u toj kući, u kojoj je htjela otpočeti častan život,stekne sebi prijatelje.- Dobar dan, mali!- Mali? - prasne David poskočivši. - Imaj, međutim, na umu da bih ti, po potrebi,mogao jesti kolačiće s glave. Tako sam, eto, malen. O berbi sam navršiošesnaestu godinu.- Oh, oprostite, gosparu! Počinila sam veliku grešku. Ne bi li mi vaša ljubaznostmogla oprostiti?Pomoćnik očito nije bio vičan takvim šalama, stoga nevjesto slegne ramenima ipromuca: - Možda i bi.- Sjajno. Baš sam ganuta. A ne biste li se, budući da ste dobro odgojeni, mogli jednoj časnoj gospođi umjesto sa suviše prisnim ti, obratiti s vi?Jadan je momak, čini se, bio na sto muka. S mršavog i blijedog lica visokogzvekana gledala su je dva crna i dosta lijepa oka. Sigurnost ga bijaše sasvim

napustila.Anđelika nastavi da se penje, ali se odjednom zaustavi.- Sudeći po tvome naglasku, ti si sigurno s juga!- Jesam, gospođo. Ja sam iz Toulouse.- Iz Toulouse! - poviče ona. - Zdravo „brate iz mog mjesta”!Ona mu skoči oko vrata i zagrli ga.- Toulouse!Dječak pocrveni kao paprika. Anđelika mu reče nekoliko riječi na jeziku d'oc isasvim smuti jadnoga Davida.- Znači da ste i vi odonud?- Gotovo da jesam.

Osjećala se sretnom zbog tog smiješnog susreta. Koje li razlike! Nekad je bila jedna od prvih gospođa u Toulousi, a sad je eto poljubila jednog slugu samo zatošto mu je govor imao onaj naglasak sunca pomiješan s vonjom bijelog luka imirisom cvijeća!





Anđelika sjedne ispod crvenog suncobrana i prihvati se posla savjesno i spretno.Cvijeće pozne jeseni rasulo se po nasipu u živoj i raščupanoj boji krizantema, uzlatnim vršcima nevena, u preljevima veselih karanfila, u ozbiljnom izgledutulipana u loncima, tim azijskim cvijetom u koji se Europa zaljubila prošlogastoljeća. Anđelika je udisala zrak Novog mosta s potajnom mješavinomzadovoljstva i straha. Vjetar što je popuhivao sa Sene milovao joj je usne svojimvlažnim daškom. Nabrekli su oblaci putovali nebom; ponekad bi kroz njih izvirilo

sunce, a na obojenom obzorju rijeke ocrtavao se čaroban profil Pariza. Zaistaneobično, Anđelika je u njemu mogla pročitati kratku povijest svoga života uglavnom gradu. Na desnoj obali rijeke vidjela je Louvre kako se oholo koči poputkakve tvrđave, na lijevoj se strani smjestila stara kula Nesle u ruševinama. Lađe,teglenice i čamci klizili su s jedne strane rijeke na drugu i stalno se čula pjesmalađara i kloporanje mlinica podignutih na lađama. I tako je ista pjesma Seneljuljuškala stanovnike Louvrea i kule Nesle.Anđelika je radije skrenula pogled prema brežuljcima. Očima povede po gotskomtornju Saint-Germain d'Auxerre koji se pomaljao iz mrlje zelenila, zatim ih svrneprema mostu Saint-Michel nagruvanom mnoštvom kuća. Najzad ih zaustavi naPalači pravde koja je sjenom svojih tornjeva prekrila Novi most i dozvala joj usjećanje druge uspomene. Ali zar je sve to sada bilo važno? Zar je bilo važno što ju je svaki kamen na Novom mostu vidio kako prolazi tuda sad ohola sad bijedna!Tu se ona osjećala dobro, tu se osjećala sigurna kao u vlastitoj kući.Istina je, dakle, da se čovjek uvijek vraća na Novi most kao što se krv vraća usrce.Zapjevucka napjev što su ga verglaši ponavljali:

Na Novom se mostu motaju prodavači melema i masti pjevači pomodnih kiticai svodnici gospođica

Tu se jate šatrovci i džepari

ranarnici i vračinadriliječnici, bogaljikockari, igrači…

Slušajući pjesmicu, cvjetarica odmahne glavom i ispriča kako se Stihoklepacnalazi u zatvoru i kako će ga ovaj put zaista objesiti, i to, nedvojbeno, na vješalapodignuta u vrijeme gradnje Novog mosta na jednom njegovu kraju.- A i trebalo bi da ga objese baš tu, na mjestu njegovih podviga.Cvjetaričina kćerka ušmrkne slinavi nos i otare oči.- Ona plače! Prirodno! - izdere se na nju majka. - Kao da nije vrijeme da se jednomjesto kao stvoreno za trgovinu već jednom oslobodi one zloguke ptičurine! Ali

treba priznati da se taj u zaluđivanje djevojaka razumije kao i Veliki Matthieu uvađenje zuba!Anđelika upita kako to da Veliki Matthieu ne urla kao obično. Tako je doznala dase on u međuvremenu preselio na Sajmište Saint-Germain zajedno sa svojimkolima i svojim orkestrom.Novi most se povukao u pozadinu, prepustivši prvenstvo svojem veselom iopasnom bratu, Sajmištu Saint-Germain. Stoga je sada i bilo tu manjebesposličara, manje šarlatana, manje prosjaka. Anđelika se radovala što međuprobisvjetima što su se tuda vukli nije zapazila nijedno poznato lice. Nije li tomožda značilo da je zauvijek uništena vlast Calembredainea, slavnog zlikovca sNovog mosta? Čini se da su policajci i njegova lupeška braća ujedinili svojenapore da bi ga uništili. Gdje je sada? Jesu li ga objesili? Je li se udavio?Promatrala je guste valove Sene, olujne modrosive boje. Nije bila ganuta.Naprotiv, osjećala je neku vrst olakšanja što nema više one željezne ruke koja ju je, doduše, branila, ali i čvrsto prikovala za dno života.



Anđelika se bojala da se odnekuda ne pojavi. Gotovo ju je opijala ponovo stečenasloboda. Imala je povjerenja u svoju snagu koja joj se činila beskrajna. Korak pokorak ponovo će se popeti uz padinu, dat će ime svojim sinovima. Više ih nećemoriti ni glad ni hladnoća.Cvjetarice su bučno razgovarale o velikom metežu na Sajmištu Saint-Germain.Reklo bi se da su još brojile mrtvace tog osobito krvavog sukoba. Ali jednom se ipolicija pokazala na visini svog zadatka. Od te glasovite večeri kroz ulice krcate

svijetom probijali su se panduri vodeći prosjake u Opću bolnicu, ili su se vidjelirobijaši koji su odlazili na galije. A osim toga svaka je zora svanjivala s nekolikoobješenih na trgu Greve.- Drage gospođe - uvjerljivo je tvrdila debela prodavačica cvijeća koja je, čini se,imala visoki položaj u cehu cvjetarica - vidjet ćete da će nas naš mladi kraljosloboditi te kuge. Priča se da je odlučio izvesti mnoge promjene. Uskoro će sviprosjaci s uglova ulica, sve skitnice koje nisu u stanju navesti mjesto svogprebivanja, biti pohvatani i silom strpani i zatvoreni u sirotišta. Kad sam odnijelapune košarice tuberoza i jasmina u palaču gospođe Seguier, njezina sobarica,inače moja nećakinja, ispričala mi je ono što čuje od svoje gospodarice. Mladikralj radi po pet pa i šest sati na dan sa svojim ministrima, pa čak i onda kad senalazi u svojim dvorcima na ladanju. I kaže da će provesti mnoge reforme zadobro naroda.- Imamo kralja koji nam se sviđa - poviče lijepa djevojka koja je nosila košaricupunu karanfila. - Lijep je! Jednoga dana sam ga prepoznala dok je u kočiji prolazioPekarskom ulicom. Povikala sam ,,Živio kralj!” i dobacila mu kiticu cvijeća.- Bezobraznice!- Kitica je pala u potočić, ali on je vidio moj pothvat i osmjehnuo se.- Čini se da se zaljubio u jednu od kraljičinih dvorskih gospođa, da ju je napravioljubavnicom i svu je prekrio draguljima.- Sve su to tračevi Stihoklepca, te male zmije otrovnice. Ne štedi čak ni svogakralja!- Tetice, a zašto kralj ne bi smio biti zaljubljen? Ima tako nježne, tako umiljateoči…- Umukni, Ninetto, ili ću te poslati na ispovijed. Ne smiješ tako govoriti o jednomčovjeku, pa makar to bio i sam kralj.Debela cvjetarica će reći skrušeno:- Sto mu jada, znamo vrlo dobro da ljudi ne vrijede mnogo, ali ipak ja tvrdim daStihoklepac laže jer, mada su veliki krmci, ljudi ipak ne bi učinili tako nešto svojimženama baš u trenutku kad treba da im rode njihova prvijenca. Poslije, zna se,sve je moguće. Kolebljiva je ljudska priroda. A tko zna koliko je ogledalacaupereno da bi privukli lijepog gardelina!- Maćeho, ponovit ću Stihoklepcu ono što ste kazali o kralju.- Uzalud oštriš jezik, lijepa moja curice. On je u zatvoru i ovaj mu put ne fale

vješala.- Ne vjerujem da će ga objesiti. Uvijek se izvuče iz zatvora. A osim toga i treba dase vrati i napiše naše hvalospjeve kraljici.- Sačuvaj Bože! Onim svojim zagrižljivim perom napisao bi svinjarije a da to mi ine primijetimo.- Koga će nam vraga taj kolac pun zlobe - jurišala je dalje debela cvjetarica kojojStihoklepac očito nije bio po volji. - Ima dosta i drugih pjesnika koji se pripremajuda napišu naše pjesme. Na osam će ih mjesta dijeliti čim top najavi rođenje.- Poslije ispaljenog dvadeset i četvrtog hica znat ćemo da li je muško ili žensko.Dvadeset i četiri hica za princezu i sto za dauphina.- Oh! Kako sam nestrpljiva! - poviče mlada prodavačica skačući radosno u zrak.

- Prvi znak će biti dan s tornja Louvrea. Najveće zvono na tom tornju zvoni samou takvim prilikama. Poslije će naša Samaritana prihvatiti veselim cilikanjem, a nakraju će grunuti topovi s Bastilje.- Hoćemo li poći u Louvre pozdravit kraljicu?



- Ja ću obući suknju od serža s porubima od crnog baršuna, kukuljicu od baršunana četvorine, i stavit ću zlatno prstenje optočeno korneolom, i niz koralja.- A ja ću staviti haljinu od crvenog sukna, narukvice od bisera i ahata, zlatni lančići naušnice.Cvjetarice i prodavačice naranača s Novog mosta živo su jedna drugojobjašnjavale čime će se sve ukrasiti kad krenu zajedno sa prodavačicama riba dase poklone mladoj kraljici-babinji i gospodinu prijestolonasljedniku.

- A dotle - ponovo uze govoriti Anđelikina poslodavka - jedna me briga posebicemori: gdje bi naša družba dobrim zalogajem mogla dostojno proslaviti blagdansvetog Valbonnea? Gazda gostionice „Dobri dječaci” prošle nas je godineopljačkao kao drumski razbojnik. Moj novčić više neće svršiti u njegove džepove.Anđelika koja je do tog trenutka slušala ne otvorivši usta, kao što se i pristojiskromnoj naučnici, sad se umiješa u razgovor.- Znam odličnu pečenjarnicu u Ulici „Dolina bijede”. Tamo nije skupo, a jela suvrlo ukusna i nova.Na brzinu spomene nekoliko jela nastojeći pri tom da se sjeti specijaliteta koji suse služili u njezinoj palači u Toulousi, a pri čijem je pripremanju sama uzimalaučešća.- Rakovi u tijestu, purani s komoračem, janjeće tripice u kastroli a da i ne govorimo tortama od bajama s pistacem, o kosanom mesu umotanom u tijesto, o saću uanisu. Ali, drage gospođe, vi tamo možete jesti nešto što ni njegovo veličanstvoLuj XIV nije nikad vidio na svom stolu: male brioše, vruće i lagane, sa smrznutimguščjim jetrima. Kažem vam, prava poslastica!- Jao, djevojko, rastu nam zazubice od tih tvojih jela - povikaše cvjetaricezacrvenivši se od puste želje - a gdje ti stanuješ?- U pečenjarnici „Hrabrom pijevcu”. Posljednja je u Ulici Dolina bijede tamo premaKožarskoj obali.- Ne vjerujem da se tamo tako dobro kuha. Moj čovjek radi u Velikoj klaonici, pakoji put tamo navrati da štogod založi, ali on kaže da je to tužno i neprivlačnomjesto.- Niste dobro obaviješteni, prijateljice draga. Gazdi Bourjusu je stigao iz Toulousenećak. Ovaj odlično kuha, a osim toga pravi je majstor u pripremanju svih vrsta južnjačkih jela. Ne zaboravite da je Toulousa kraljica cvijeća. Sveti Valbonne ćebiti sretan videći da ga se slavi u takvom ambijentu. A u „Hrabrom pijevcu” ćetesresti majmunčića koji se krevelji da čovjek puca od smijeha. Također će tamo bitii svirač vijele koji zna sve pjesme što se pjevaju na Novom mostu. Ukratko, tamoćete naći sve što je potrebno društvu da se dobro zabavi.- Djevojko moja, čini mi se da je u tebe više dara za reklamu nego za vezivanjecvijeća. Otpratit ću te do pečenjarnice.- Hm! Ne, danas ne. Tuluški kuhar je otišao na selo da osobno izabere cvjetačukoju priprema s pohanim pršutom. Recept kako se priprema to jelo drži u velikoj

tajnosti. Ali sutra navečer, čekat ćemo vas i još dvije gospođe iz vašega društvada raspravimo o meniju koji vam se najviše svidi.- A što ti radiš u toj pečenjarnici?- U rodu sam s gazdom Bourjusom - mirno otpovrne Anđelika.Sjetivši se da je prilično bijedno izgledala kad ju je cvjetarica prvi put vidjela, onapokuša objasniti: - Moj muž je po zanatu bio slastičar. Još ne bijaše položiopomoćnički ispit kadli se prošle zime razbolio i umro od kuge. Za vrijeme njegovebolesti smo se zadužili preko glave kod ljekarnika.- Znamo mi dobro kako izgledaju računi kod ljekarnika! - požališe je dobre ženepodigavši oči prema nebu.- Gazda Bourjus se smilovao na mene i moju nevolju, pa mu zauzvrat pomažem u

poslu. A budući da tamo nema mnogo gostiju, trudim se da drugamo zaradim kojinovčić.- Kako se zoveš, draga?- Anđelika.



Zatim se digne i reče da odlazi k pečenjaru da ga obavijesti. Dok se brzimkorakom vraćala prema Ulici Dolina bijede, čudila se svim onim budalaštinama štoih je ispričala u toku tog jutra. Nije uopće razmišljala o razlozima koji su je navelida pribavlja mušterije gazdi Bourjusu. Je li se time željela odužit pečenjaru što jenije otjerao iz svoje kuće? Je li se nadala nekoj nagradi s njegove strane? Ni našto nije ona mislila. Prepuštala se struji koja ju je navodila da uradi najprije ovupa onda onu stvar. Naprijed ju je gurao nenadano zaoštren nagon majke da brani

svoje mališane.Poslužit će se svim mogućim sredstvima: lažima, lukavstvima, odvažnošću da bise spasila, da bi ih spasila. Bila je uvjerena u to.Na zavoju Kožarske obale pred njom se pojaviše kule Chateleta. Prošla joj se noćučini dalekom prošlošću. Odmahne rukom kao da baca kamenčić preko ramena.Tako je iza sebe odbacila i to sjećanje kao i mnoga druga.

19.

CVJETARICE NA VEČERI KOD GAZDE BOURJUSA

Sutradan ujutro Anđelika ustane u sam cik zore i probudi Barbu.Bilo je očito da djevojka nije shvatila ozbiljno ulogu koju je Anđelika preuzela nase da bi se priredio ručak za ceh cvjetarica.- Ta odspavajte još malko, gazdarice - dobaci joj Barba zijevajući i tarući oči. - Uvašoj obitelji nije bio običaj rano ustajati.- Griješiš, Barbo. Ja volim rano ustajati: takav je običaj na selu. A što se mojeobitelji tiče, ti je, Barbo, ne poznaš, izuzev moju sestru o kojoj radije ne bihgovorila. Osim toga, prošlost je prošlost i ako mi želiš ugoditi, ne spominji mi je

više.Barbu je sasvim smutila Anđelikina primjedba. Bučno obriše nos, a potom se počeispričavati braneći se od optužbe koja joj se učini opasnom.- Oh! Gospođo, ništa zlo nisam mislila!Poslije toga Anđelika nogom probudi Linota i Flipota koji su spavali na poduumotani u ćebad. Linot se priključi prepirci:- I ja bih kazao svoju: zašto ona ljenčina David još spava i silazi u kuhinju tekonda kad je vatra upaljena, voda u loncu topla i čitava gostionica pometena? Zarse tako obavlja naukovanje? Ti si rekla da treba raditi te bi ga ti, markizo, trebaladobro prekoriti!- Oprez, dječaci, ja više nisam Markiza Anđela niti ste vi više prosjaci. Zasad smo

sluge, poslužitelji i pomoćnici, ali ćemo ubrzo postati građani.- Jarca mu rogatog! - poviče Flipot. - Meni se građani ne sviđaju. Građanima sedižu kese, kradu ogrtači. Neću da budem građanin.- A kako da te zovemo ako više nisi Markiza anđela? - upita Linot.- Zovite me: gospođo i govorite mi vi.- Ništa više? - naceri se Flipot.Ariđelika mu odalami šamarčinu po čemu on shvati da je život počinjao dobivatidrugi tok. Dok je on cmizdrio, ona pregleda odijela dvojice dječaka. Oni su na sebiimali pokrpana i gruba, ali čista i pristojna odijela koja im je poslala grofica deSoissons. Osim toga, imali su čvrste i krupne bakandže, čavlima okovane, koje suizgledale kao da su uzete u najam, ali će im zato sačuvati topla stopala u tokučitave zime.- Flipote, ti ćeš pratiti Davida na tržnicu. Ti ćeš, Linote, biti pri ruci Barbi: nosit ćešvodu, drva, itd… Rozina će paziti na djecu i na ražnjeve u kuhinji.Snužden, Flipot uzdahne:



- Nije baš zabavan ovaj novi zanat. Prosjaci i džepari žive na velikoj nozi. Danassu, na primjer, puni novaca: jedu dok ne crknu, piju dok se ne udave u vinu.Sutradan nemaju prebijene pare. Da ne bi osjećali glad, skupe se u kojem uglu ispavaju do mile volje. Ovdje se, međutim, samo argatuje i jede kuhana govedina.- Ako se želiš vratiti Velikom Coesreu, neću te valjda ja držati za kaput!Dvojica se dječaka uzeše buniti.- E to ne! Uostalom to više nije ni moguće! Tamo bi nas sigurno ubili! Hvala

najljepša!Anđelika uzdahne.- Nedostaju vam pustolovine, dječaci moji dragi! Shvaćam vas. Ali na tom vasputu čekaju vješala. Na ovom ćemo putu, doduše, sporije puniti džepove, ali ćemozauzvrat postati pošteni ljudi. Naprijed marš!Svi se bučeći spustiše niza zavojite stepenice.Anđelika se zaustavi niže na jednom od katova. Zatambura na vratima sobemladoga Chailloua i na kraju uđe.- Na noge, naučniče!Mladić izvuče iz plahte začuđen i uvrijeđen izraz lica.Naposljetku će zamuckujući:- Šta je ovo sada…! Znate li… da ja nisam kućni sluga, a niti naučnik s obziromda… da sam ja gazdin nećak i... i sin moga oca, gospodina Chailloua iz Toulouse.- Ti vrlo zanimljivo zboriš - primijeti Anđelika. - Zamisli, svatko je sin ili kćerkasvoga oca!Odjedared se prekine. Padne joj na pamet da se u njoj samoj učvrstio dojam da jebiće bez korijena te čak nema prava da, kao ovaj tu mladić, ponosno spomeneime svoga oca ili svoga muža.Slegne ramenima i, prignuvši se, uhvati za ramena dječaka, koji je spavao golispod pokrivača.- Ustaj, Davide Chaillou! - veselo je naređivala. - Ne zaboravi da si, počevši oddanas, glasoviti kuhar čije bi recepte htio znati čitav Pariz.On se, međutim, skvrčio ispod pokrivača i divlje ih stiskao. Šutio je kao zaliven.Anđelika nenadano primijeti kako je mladić najprije pocrvenio, a onda problijedio.- Što ti je, Davide? Možda se loše osjećaš? U tom slučaju treba te liječiti. Uza sveto, izgledaš mi jak i zdrav.Sagne se još više nada nj i stavi mu ruku na čelo kao što bi je stavila Linotu iliFlorimondu. Naučnikove se sljepoočice osuše znojem. Slijedeći pravac njegovapogleda, Anđelika primijeti da njegove oči bulje u njezine grudi koje su navalile uotvor prslučca. Ona se uspravi pomalo u neprilici, a onda stegne rubac na vratu.- Ako si bolestan, ostani u krevetu. Znači, poći ću u kuhinju bez tebe.- Ne! Ne! - poviče on brzo. - Poći ću s vama. Ali iziđite da bih se mogao izvući izkreveta i ustati.Andelika se pomirljivim pogledom zagleda u Flipota koji je išao za njom.

Pustopašni dječak, značajno se kreveljeći, pokazivao je na naučnika, a zatim seštipao po stražnjici, što je među probisvijetom podzemlja značilo otprilike ovo: „On se zatelebao u tebe!”Mlada žena se, na kraju, nasmije i odvede Flipota sa sobom. „Neće biti baš lakoraditi s tim juncem što se tjera”, pomisli. „Gore po nj! Ako bude drzak, dobit ćekoji šamar. Uostalom, ne vjerujem da je glup kao što izgleda, barem što se tičekuharskog zanata. A to i jest važno!”Gazda Bourjus nekako i protiv volje smeten, cmizdrav, uzbuđen i iznenađenAnđelikinom vlašću, pristane da joj dadne prilično nabijenu kesu.- Ako se bojite da ću vas pokrasti, možete doći sa mnom na tržnicu - reče mu ona- ali bolje biste učinili da ostanete ovdje te pripremite i ispečete kopune, purane i

patke. Ta valjda vam je jasno da gospođe koje će uskoro stići ovamo treba daovdje naiđu na atmosferu koja će im uliti povjerenje. Prazan izlog ili punprašnjave živine, prljava dvorana koja smrdi po ustajalom duhanu, bijedan i



nevoljki izgled sve su to stvari koje ne privlače svijet koji želi da se dobro najede.Uzalud bih im ja obećavala najbrižljivije jelovnike! Ne bi mi vjerovale.- Ali što ćeš jutros kupiti na tržnici? Ta one žene još nisu odlučile!- Idem da kupim dekoracije.- De… Šta to?- Kupit ću sve što je potrebno da bi vaša pečenjarnica dobila primamljiv izgled:kuniće, ribu, salamu, voće, svježe povrće.

- Ali ja ne držim gostionicu - jadikovao je debeljko - ja sam pečenjar. Hoćeš li dami natrpaš na vrat cehove kuhara i slastičara?- A šta vam oni mogu?- Žene ništa ne shvaćaju od ovih ozbiljnih stvari - cičao je gazda Bourjuspodigavši prema tavanici svoje kukaste ruke. - Zastupnici tih cehova će pokrenutiparnicu protiv mene, odvući će me pred suce. Ukratko, ti ćeš me upropastiti!- Već ste upropašteni - odgovori mu Anđelika. - Ništa nećete izgubiti ako pokušatenešto drugo, ako se malko trgnete iz te svoje nepokretnosti. Nataknite na ražanjživad, a onda pođite šetnjom do luke Greve. Čula sam telala kako viče da su izBorgonje i Šampanje stigle bačve dobroga vina.Pariške su tržnice bile na glasu kao dobro opskrbljene uvijek osim, govorili suzločinci, „u vrijeme gladi, rata, kuge i pobune”, što znači svega dva ili triput nagodinu. Istini za volju, prava pravcata nestašica bila je dosta rijetka, pa ako su utakvim prilikama bijednici, koji su predstavljali važan društveni sloj, ugibali kaomuhe, stolovi velike većine ostalih Parižana bijahu dosta dobro snabdjeveni.Trgovci, građani, službenici a da se i ne govori o bankarima i prinčevima, mnogosu vodili računa o dobrom jelu. Može se slobodno reći, bez bojazni da će sepogriješiti, da je taj ratoboran i ponosan narod priznavao samo jednog gospodara:rafiniranost nepca više nego potrebu želuca.U vrijeme fronde u gradu se odmah počelo govoriti o predaji kad je jednogalijepoga jutra nestalo peciva iz Gonessea, predgrađa zauzetog od kraljeve vojske.Gradske tržnice su u obilju bile snabdjevene svim i svačim, što je u toj četvrtivisokih, šiljastih i uskih kuća imalo za posljedicu neugodne mirise, nered,rasipanje koje sigurno nije išlo na ruku sitnoj trgovini, ali je zato podsticalodjelatnost kradljivaca.Kad je Anđelika stigla na centralnu tržnicu prije nje su tržnicom prošli kraljeviekonomi i pobrali desetinu za kraljeve kuhinje, i krvnik već bijaše završio obilazakdućana koji su mu dugovali davanja ili na temelju starih ovlaštenja ili zato što sumanje-više bili njegovo vlasništvo.Bilo je to najbolje vrijeme za marljive domaćice što rano ustaju. Anđelika je sužitkom doticala još toplu divljač, kuniće meke dlake, njušila sireve i dinje,prevrtala ribe što su se kao srebro prelijevale. Snažni konji trgovaca dopremali suribu, zaštićenu ledom, za manje od dva dana od najbližih obala Normandije.Kupujući, vodila je računa da je ne opljačkaju samosvjesne prodavačice snažnih

vratova, te prave kraljice tržnice, koje su svojim britkim i vještim jezicima tepomanjkanjem bilo kakvog obzira mogle poslužiti za uzor šarlatanima na Novommostu kako se skromnom kupcu podvaljuje pokvarena ili loša roba.Ono što je naučila na Dvoru čudesa bilo je od neprocjenjive koristi Anđeliki kad bise našla u položaju da odgovori istim tonom. Uza sve to, ispočetka se protiv voljeupuštala u te žučljive, žestoke, surove i vrlo često osebujne raspre u kojima jepariški puk osobito uživao. Vika mu je bila potrebna i bila je najboljimpodmazivačem njegova sjajnog i buntovnog duha. Riječ više voli od djela. Riječleti, a djelo ostaje, a baš to može biti neugodno.Malo-pomalo Anđelika se prepustila opojnoj izmjeni riječi, tvrdih i šarolikih kaoobojene lopte. Pobijeđena protivnica imala je barem zadovoljstvo da je po skupoj

cijeni prodala svoj poraz. Pobjednici takvih dvoboja rasla je moć. Njezina pobjedanije smjela biti skromna, jer je čitavo susjedstvo bilo pozvano, u doslovnomsmislu riječi, da prati i ocijeni borbu.



Anđelikin prolaz pored izložene robe na stolovima i u dućanima izazvao je izvjesnuradoznalost među piljaricama. Ta žena bijedno odjevena, čiji se rječnik lakobogatio izrazima šatrovačkog porijekla i koja je uza sve to oholo išla naprijedizbirljivo kupujući samo najbolju robu, izazivala je nepovjerenje i podozrivost.Dobro su pazile na nju i njezina Flipota. A kako se gazda Bourjus u posljednjevrijeme pokazao kao nepouzdan kupac i u isto vrijeme sve veći tvrdica, videći uzAnđeliku njegova nećaka, one su se još više učvrstile u svom lošem dojmu.

Anđelika je manje-više uspjela kupiti ono što joj je trebalo. To njezino uvođenje unjoj potpuno novi svijet, mladi je David otežavao stalno joj ponavljajući:- Isuviše je lijepo! Isuviše je skupo! Šta će kazati moj stric…?- Zvekane! - dobaci mu ona na kraju - zar te nije sram, tebe sina gospodinaChailloua, da tako škrtim očima gledaš na ovaj svijet?Naučnik pocrveni.- Pa vi ste, znači, čuli za slavu moga oca? - upita je mladić prigušenim glasom. -Je li istina da ste iz Toulouse?Anđeliki nije bilo nakraj pameti da mu objašnjava smisao svojih šala. Bilo je očitoda mladog Chailloua priroda nije obdarila velikom pameću i da ni najoštrije strijelenisu bile u stanju probiti debelu opnu njegove gluposti. Ali riječ Toulouse je još jednom u mislima odvede dalekom gradu. Nije li bila još gotovo djevojčica kad ječula o slavi svoga muža? U grlu je stegne. Život nije bio lak. Na putu usponakojim je naumila krenuti da bi potpuno raskrstila s bijedom, zasjede su je čekalena svakom koraku.Primijeti da je naučnik čekao njezin odgovor s nestrpljenjem.- Pa svakako - odgovori trudeći se da se sabere. - Tvoj otac… Ah! Pa da, njegovomi ime nije nepoznato. A čime se on, u stvari, bavio?Bezvoljni David je izgledao razočaran kao dijete kojemu su oteli bombon iz usta.- Hajte, hajte, pa vi to dobro znate! Imao je veliku drogeriju na trgu Garonne.Jedino su se kod njega mogle kupiti egzotične trave da bi se dao ukus jelima. „U ono vrijeme ja nisam išla u kupovinu”, pomisli Anđelika.- On je donio sa svojih putovanja mnoge nepoznate stvari. Bio je kuhar nakraljevskim brodovima. Znate dobro: on je imao namjeru lansirati kakao uToulousi.Anđelika napregne misli da bi dozvala u sjećanje slučaj što ga je ta riječ u njojprobudila. Da, da o tome se svojevremeno govorilo u salonima. Sjeti senegodovanja jedne tuluške gospođe.- Kakao ? Ali to je piće za Indijance!Davida kao da je uznemirilo njezino oklijevanje: Anđelikino mišljenje je počelobivati od najveće važnosti za nj.Približi joj se i reče da će joj, da bi je uvjerio u sjajne ideje svoga oca, povjeriti jednu tajnu koju još nikad nikome nije povjerio; pa ni stricu.Tvrdio je da je njegov otac koji je mnogo putovao za svoje mladosti, pio kakao u

mnogim stranim zemljama gdje su ga proizvodili od sjemenki uvezenih iz Meksika.I tako se mogao uvjeriti, bilo u Španjolskoj, bilo u Italiji, pa čak i u Poljskoj, uizvrsnost novoga proizvoda koji je bio ukusna teka, a osim toga je imao i ljekovitasvojstva.Načevši to pitanje, mladi David više nije bio u stanju da se zaustavi. U želji dapobudi zanimanje gospodarice svojih misli, počeo je izlagati sve što je znao o tojstvari.- Hm! - reče Anđelika koja ga je slušala napola uha. - Nikad nisam okusila to piće,a i ne privlači me. Pričaju da kraljica, Španjolka, luduje za njim. Ali dvoru je čudnata strast i svi joj se rugaju.- To je zato što ljudi na dvoru nisu navikli na kakao - tvrdio je ne baš bez veze

mladi kuhar. - Moj otac je razmišljao o toj stvari i dobio pismenu dozvolu od kraljada može prodavati taj novi proizvod. Ali, na žalost, on je umro, a kako je i mojamajka umrla još prije njega, ostao sam ja da se okoristim tom dozvolom. Ali ja ne



znam kako da počnem. Zato ni ne rekoh ništa stricu. Sve se bojim da se on ruga imeni i mome ocu. Stalno govori kako je moj otac bio lud.- Imaš li pri sebi tu pismenu dozvolu? - upita Anđelika položivši na zemlju košare izagledavši se u mladića koji se zatelebao u nju.Njemu su gotovo noge otkazale poslušnost od sjaja njezinih zelenih očiju. Kad suAnđelikine misli nečim bile sasvim zaokupljene, njezine su oči poprimale gotovoneodoljiv sjaj koji se uvijek snažno doimao sugovornika, utoliko snažnije što nitko

nije uspijevao objasniti razloge tome.Jadan je David bio već unaprijed sigurna žrtva tih očiju. On im nije mogaoodoljeti.- Imaš li pri sebi pismenu dozvolu? - Anđelika ponovi pitanje.- Imam - šapne.- Kojeg je dana izdana?- 28. svibnja 1659. A ovlaštenje vrijedi dvadeset i devet godina.- Ukratko, dvadeset i devet godina imaš pravo proizvoditi i stavljati u promet tajegzotični proizvod?- Tako je.- Trebalo bi istražiti nije li taj kakao opasan po zdravlje - promrmlja Anđelikazamišljeno - i da li će ga javnost rado prihvatiti. Jesi li ga ti pio?- Jesam.- Pa što misliš?- Pa, čini mi se isuviše slatkast - odgovori David. - Ali ako se u nj pomiješa malopapra i cimeta, dobija dosta dobar ukus. Ali pravo da kažem, radije ću popiti čašudobroga vina - doda praveći se važan.- Pazi na vodu! - poviče nečiji glas iznad njihovih glava.Taman su na vrijeme skočili u stranu da izbjegnu smrdljivom kupanju. Anđelikaprimi za ruku naučnika i osjeti da drhti.- Htio sam vam kazati - promuca ovaj na brzinu - da nisam nikad vidio jednu… jednu ženu kao vi lijepu.- Ma kako ne bi vidio, jadni moj dječaće - reče ona ljutito. - Treba samo da seogledaš oko sebe umjesto da grickaš nokte i da se vučeš kao krepana muha. Usvakom slučaju, ako mi želiš ugoditi, pričaj mi o tom svom kakaou umjesto da miiskazuješ suvišne komplimente.Zatim, primijetivši njegovo rastuženo lice, pokuša ga utješiti prekorivši u istovrijeme sebe što je bila previše oštra. Mogao je postati još i te kako interesantans onom svojom dozvolom u džepu.Stoga će reći smijući se:- Nisam ja, na žalost, djevojčica od petnaest godina, dječače moj dragi. Gledaj,već sam ostarila. Već imam sijedu kosu.I izvuče ispod kapice čuperak kose koja je na onako čudesan način postala sijedaza one strašne noći u predgrađu Saint-Denis.

- Gdje je Flipot? - poviče ogledavajući se oko sebe. - Nevaljalac, otišao u šetnju!Malo ju je uznemirio Flipotov nestanak. Bojala se da on, jednom među gomilomsvijeta, ne pokuša provesti u djelo učenje Bljezgara džeparoša.- Nema smisla da se zabrinjavate zbog onog malog lupeža - reče David u nastupužestoke ljubomore. - Vidio sam kako se maloprije nekakvim znakovimasporazumijevao s krastavim prosjakom koji je tražio milostinju ispred crkve. Apotom je odjurio zajedno sa svojom košarom. Moj će stric pobjesniti…!- Ti sve vidiš crno, jadni moj Davide.- Do vraga, nikad nisam imao sreće!- Vratimo se natrag, sigurno ćemo naći onog ugursuza.Ali uto je dječak već trkom jurio prema njima. Anđeliki se učini vrlo dražestan s

onim svojim očima živim kao u pariškog vrapca, sa svojim crvenim nosićem,dugom glatkom kosom, pod šeširom nabijenim na oči. Nekako je počeo da joj bivasve draži, a također i mali Linot kojega je dvaput istrgla iz kandži Ivana Trulog.



- Čekaj da ti kažem, Markizo anđela - dahtao je Flipot smetnuvši potpuno s umanjezina naređenja da je ne zove Markiza anđela - znaš li tko je sada naš VelikiCoesre? Drvoguz, da draga moja, Drvoguz iz kule Nesle.Zatim spusti glas i doda šapatom:- Rekli su mi: „Čuvajte se dječaci, jer se krijete među suknjama jedne izdajnice!”Anđelika osjeti da joj se ledi krv.- Po tvom mišljenju, oni znaju da sam ja ubila Rolina Kladu?

- Ništa mi o tome nisu rekli… Jest… Crni Kruh mi reče da si ti povela stražare nacigane.- Tko je još bio s njim?- Crni Kruh, Brzonogi, tri starice od naših, i dva padavičara koji pripadaju drugojbandi.Mlada žena i dječak su sve to jedan drugome rekli na šatrovačkom tako da Davidnije ništa razumio, ali je po tonu razgovora osjetio da je riječ o strašnim stvarima.Bio je zabrinut i ujedno pun divljenja za svoju novu ljubav zamjećujući tutajanstvenu prisnost između nje i neuhvatljivog i svemoćnog svijeta zločina koji jeigrao značajnu ulogu u Parizu.Čitavim putem do pečenjarnice Anđelika je bila šutljiva, ali čim je prešla prekonjezina praga, odlučno je odbacila sve bojazni. „Djevojko moja”, namatala je u mislima, „vrlo lako se može dogoditi da se jednoga dana probudiš s rasporenim grlom ili plivajući na valovima Sene. To te zloprogoni već dugo vremena. Kad ti ne prijete prinčevi, onda se na tebe okomeprosjaci! Nije važno! Treba se boriti, pa makar ti danas sjao posljednji dan života.Nećeš se izvući iz neprilika ako ih ne zgrabiš rukama za vrat i sama ne žrtvuješštogod… Nije li mi gospodin Molines to kazao jednoga dana…?”- Naprijed dječaci - reče naglas - treba da se one gospođe iz ceha cvijeća rastopekao maslac na suncu, kad prijeđu preko ovoga praga.

* * *Te gospođe bile su zaista očarane kad su, nešto poslije toga, sišle niz tri stepenicepečenjarnice „Hrabrom pijevcu”. Ne samo da se u prostoriji osjećao zamamanmiris kolača, već je bila vrlo ukusno udešena i posticala je tek.Velika vatra s ognjišta, pucketajući, plamsala je zlatastim sjajem. Uz pomoćnekoliko svijeća postavljenih na obližnje stolove odsijevala je po kuhinjskomposuđu i bakrenim predmetima ukusno razmještenim po spremnicama:posudama, vrčevima, zdjelama za ribu, i za kolače. Anđelika je, osim toga, izvuklasrebrno posuđe što ga je gazda Bourjus ljubomorno čuvao pohranjeno po svojimsanducima, a to su bili dva vrča, posudica za ocat, dvije čašice za jaja i dvijezdjelice za pranje prstiju, koje su pune voća, grožđa i krušaka, stavljene na stolpored boca crnog i bijelog vina na kojima je poigravao odraz s vatre u crvenim ižutim tonovima rubina i zlata. Baš te su pojedinosti najviše i upale u oči

prodavačicama.Budući da su, u povodu raznih svečanosti, često nosile cvijeće u velike kneževskekuće, one su primijetile da je u rasporedu srebrnog posuđa, voća i vina bilo neštood one otmjenosti kojom su se odlikovala gospodska primanja, što je, dakako,godilo njihovoj taštini.Lukave trgovkinje ne htjedoše pokazati previše otvoreno svoje zadovoljstvo, stogasu kritičkim očima motrile kunce, pršute okačene o gredu tavanice, sumnjičavo sumirisale predjela, hladne nareske, ribu u zelenom umaku, iskusnim su prstompipali perad. Starješinica ceha, kojoj bijaše ime Marjolaine, našla je na krajuzamjerku toj savršenoj slici.- Nešto ipak nedostaje: cvijeće - reče. - Ova teleća glavica s dva karanfila u

nozdrvama i jednim božurom među ušima, imala bi potpuno drugi izgled.- Gospođo, nismo ni pokušavali da se takmičimo, pa radilo se samo o stručkuperšuna, sa spretnim prstima vas, kraljica cvijeća - uglađeno joj odgovori gazdaBourjus.



Zamoliše tri lukave gospođe da sjednu pored vatre i ponudiše ih vrčem najboljegvina što su ga imali u podrumu.Vrlo ljupki Linot, sjedeći na kamenu ognjišta, polako je okretao ručicu svogavergla, a Florimond se igrao s Piccolom.Sastav ručka bio je dogovoren u vrlo srdačnom raspoloženju. Dogovorili su se vrlobrzo i lako.- A sada - jadikovao je pečenjar pošto je uz bezbroj naklona otpratio cvjetarice do

vrata - šta ćemo uraditi sa svim ovim „lopovštinama” što nam rese stolove? Sadće stići zanatlije i radnici na kuhanu govedinu. Dakako, oni neće ni pogledati sveove delikatese, a kamoli ih okusiti. Čemu ovi suvišni troškovi?- Čudim vam se, gazda Bourjus - strogo otpovrne Anđelika. - Mislila sam da semnogo više razumijete u trgovinu. Ovaj beskorisan trošak vam je omogućio dadobijete narudžbu na kojoj ćete zaraditi deset puta više nego što ste potrošili. Ada i ne spominjem kako se ne može znati koliko će one gospođe potrošiti kad se jednom dobro raspolože. Navest ćemo ih na pjesmu i ples, pa će i mnogiprolaznici, videći da se u našoj pečenjarnici gosti dobro zabavljaju, ući da sepridruže veselju.Mada se gazda Bourjus nije previše zanašao, ipak je dijelo Anđelikine nade. Harnose i sa zanosom baci na pripremanje svečane večere za dan svetog Valbonnea i utome je sasvim zaboravio na svoju sklonost piću. Poskakujući na svojim kratkimnogama, ponovo je stekao onu svoju okretnost glavnog kuhara, svoju sigurnost usaobraćaju s prodavačima, onu ljubaznost, i prirodnu i pomalo laskavu,svojstvenu svim ugostiteljima koji do sebe nešto drže. Budući da ga je Anđelikauspjela uvjeriti kako je izgled njegova osoblja važan za uspjeh u poslu, on je čaknaručio dva nova pomoćnička odijela, jedno za svoga nećaka, a jedno za Flipota.Kape, bluze, hlače, pregače zajedno sa stolnjacima i ubrusima poslaše praljamakoje su svu tu robu vratile uštirkanu i kao snijeg bijelu.Ujutro velikog dana gazda Bourjus priđe Anđeliki, osmjehujući se i trljajući ruke.- Mala moja djevojčice - reče joj prijateljski - u stvari, ti si unijela u moju kućuživost i veselje koji su u njoj vladali dok je moja sveta i dobra žena bila u životu.U vezi s tim mi je nešto palo na pamet. Dođi sa mnom.Hrabreći je miganjem oka, dade joj znak da ga slijedi. Ona pođe za njim i popešese zajedno uza zavojite stepenice na prvi kat. Ulazeći u bračnu sobu gazdeBourjusa, Anđeliku spopade bojazan koja joj do tog trenutka i na kraj pameti nijebila. Da se nije kojim slučajem pečenjar bavio mišlju da zatraži od nje, koja jetako korisno počela zamjenjivati njegovu ženu, neka preuzme potpuno na sebenjezinu delikatnu ulogu?Nasmiješen i prijetvoran izraz njegova lica dok je za sobom zatvarao vrata itajanstvenim se korakom uputio k ormaru, prilično ju je uznemirio.Zahvaćena strahom. Anđelika se pitala kako da se suprotstavi toj novoj nevolji.Zar se, zbilja, mora odreći svojih lijepih planova, napustiti zaštitu tog

gostoljubivog krova, još jednom poći u skitnju s dva sina u naručju, praćenatrojicom malih beskućnika?Da popusti? Krv joj navali u obraze i ona očima punim tjeskobe povede po ložnicimalog trgovčića, po krevetu oko kojega bijahu navučeni zastori od zelenog serža,po dvjema škripavim sjedalicama, po ormariću za umivanje od orahovine nakojemu se nalazio lavor i srebrni vrč.Iznad ognjišta nalazile su se dvije slike na kojima su se vidjeli prizori Križnog putai, prislonjeno o naslone, oružje, ponos svakog zanatlije i građanina: dvije kratkepuške, musketa, kremenjača, koplje, sablja sa srebrenim balčakom i rukobranom.Gazda pečenjarnice „Hrabrom pijevcu” iako mekana srca u svakodnevnom životu,bio je vodnik u građanskoj miliciji, što mu nije bilo krivo. Rado je odlazio u

Chatelet, za razliku od mnogih svojih kolega, kad je na njega dolazio red da čuvastražu.Anđelika je čula kako puše i bučno se kreće u pokrajnom sobičku.Najzad se pojavi gurajući ispred sebe škrinju od pocrnjelog drva.



- De mi pomogni, djevojko.Ona mu priskoči u pomoć te dovukoše škrinju usred sobe.Gazda Bourjus obriše znoj s čela.- Evo - reče - mislio sam… Jednom riječi, ti sama si mi nekoliko puta ponovilakako se za tu večeru moramo svi uparaditi kao švicarski stražari. David, dvojicadječaka i ja bit ćemo veličanstveni. Ja ću obući hlače od smeđe svile. Ali ti nam, jadna moja kćeri, nećeš služiti na čast usprkos svojoj lijepoj njuškici. Stoga sam

mislio…Prekine se, oklijevaše časak, a zatim otvori škrinju. Brižno poslagane i namirisanelavandom, bile su u škrinji poslagane suknje njegove pokojne žene, prslučci,kapice, šalovi, lijepa kapa od crnoga sukna obložena svilenim kvadratićima.- Bila je nešto krupnija od tebe - dometne pečenjar gušeći se - ali s nekolikopribradača…Prstom obriše suze i zaurla:- Ne gledaj me, već izaberi!Anđelika podiže haljine pokojnice, skromne po kakvoći tkanine, ali kojih su porubiod baršuna, ukrasi živih boja, finoća rublja dokazivali da je gazdarica pečenjarnice „Hrabrom pijevcu” bila jedna od najbogatijih trgovkinja te četvrti. Posjedovala ječak jedan muf od crvenog baršuna išaran zlatnim cvjetićima koji je Anđelikavrtjela oko zglavka ne skrivajući pri tom svoje zadovoljstvo.- Prava ludost! - reče gazda Bourjus osmjehujući se s razumijevanjem. - Vidjelaga je u galeriji i probi mi uši ponavljajući kako je lijep. Ja sam joj govorio: ,,A štoćeš uraditi s tim mufom, Amandinu? On bi pristajao nekoj plemenitoj gospođi izMaraisa16 koja odlazi u Tuileries ili Cours-la-Reine da se koketno šetucka nalijepom zimskom danu.” „Kad je tako”, odgovarala mi je ona, „poći ću dakoketiram u Tuileries i Cours-la-Reine.” To me je dovodilo do bjesnila. Kupio sam joj ga prošloga Božića. Kako mu se obradovala! Tko bi ikada bio rekao da ćeposlije nekoliko dana… biti mrtva…Anđelika obuzda svoje uzbuđenje.- Uvjerena sam da će se radovati gore u nebu videći kako ste dobri i velikodušni.Neću uzeti ovaj muf jer je isuviše lijep za mene. Ali ja prihvaćam vaš dar, gazdaBourjus. Vidjet ću što mi najviše odgovara. Ne biste li mi mogli poslati Barbu dami pomogne preurediti ove haljine.Za nju je činjenica da se nalazi pred ogledalom s jednom sobaricom kraj svojihnogu bio prvi korak prema cilju što ga je sebi postavila. S ustima punim pribadačai sama Barba je to osjećala te joj se svaki čas obraćala s „gospođo”, očitozadovoljna tone.,,A sve se moje bogatstvo sastoji od nekoliko novčića što su mi ih dale cvjetarice sNovog mosta i od milostinje što mi je svaki dan šalje grofica de Soissons”,razdragano je razmišljala Anđelika.Izabrala je prslučac i suknju od zelenog serža s porubima od crne svile. Pregača

od crne svile išarana zlatnim cvjetićima dopunjavala je njezino ruho bogatetrgovkinje. U gospođe Bourjus su bile obilate grudi te haljina nije potpunoprijanjala uz Anđelikine čvrste i visoko podignute. Jednim rupcem ružičaste boje,sa zelenim vezovima po sebi, ona sakrije suviše veliki otvor prslučca.U jednoj torbici pronađe vrlo jednostavan nakit gospođe Amandine: tri zlatnaprstena optočena korneolom i turkizima, dva zlatna križića, naušnice i osam lijepihkrunica od kojih su jedne bile od crnog jantara, a ostale od kristala.Ona siđe. Ispod uštirkane kapice koja joj je skrivala kratku kosu visile su jojnaušnice od ahata i bisera, a oko vrata zlatni križić na vrpci od crnog baršuna.Dobar pečenjar ne sakri svoje radosti pred njezinom ljupkom pojavom.- Svetoga mi Nikole, ti upravo ličiš na kćerku kojoj smo se uvijek nadali, a koja

nikad nije došla! Ponekad bismo je sanjali. Imala bi petnaest-šesnaest godina,

16 Nekadašnja četvrt u Parizu.



govorili bismo. A bila bi odjevena upravo kao ti sada… Hodala bi našompečenjarnicom veselo se šaleći s gostima…- Vrlo ste ljubazni, gazda Jacques, dijeleći mi sve te komplimente. Na žalost, kaošto jučer rekoh vašem nećaku, meni više nije ni petnaest ni šesnaest godina. Jasam majka obitelji…- Ja ne znam što si ti - ganuto odgovori odmahujući svojom krupnom glavomcrvenih obraza - ali mi ne izgledaš sasvim stvarno biće. Otkako si počela poput

kakva vihora juriti mojom kućom, čini mi se da se vrijeme izmijenilo. Nisamsiguran nećeš li jednoga dana iznenada nestati kao što si iznenada i došla. Čini mise da je već mnogo vremena proteklo od one večeri kad si izbila iz noćne mrkline,rasutih kosa po ramenima, i upitala me: „Nije li kod vas dvorkinja po imenuBarba?” Te su mi riječi odjeknule u lubanji kao udarac zvona. Možda je to bio znakda ćeš ti ovdje odigrati neku ulogu. „Nadam se da je tako”, pomisli Anđelika, ali je ipak prosvjedovala tonomljubaznog prijekora:- Bili ste pijani, eto zašto su vam odjeknule u lubanji kao udarac zvona!Budući da je razgovor zabasao u sentimentalne vode, u mističke predosjećaje,njoj se učini da nije vrijeme da porazgovara s gazdom Bourjusom o materijalnojnaknadi koju se nadala izvući za sebe i svoju grupu iz te suradnje.Kad ljudi počnu snatrati o nečemu, ne smije ih se naglo vratiti u zbilju koju oničesto isuviše rado ispovijedaju. Anđelika odluči da iskoristi svu snalažljivost svojeneposredne prirode i da bez ijednog pogrešnog koraka nekoliko sati igra čarobnuulogu kćerke gazde Bourjusa.Večera ceha cvjetarica na dan svetoga Valbonnea uspjela je iznad svakogočekivanja. Samom svecu je vjerojatno bilo žao što se ne može utjeloviti iiskoristiti priliku da se provede.S tri korpe pune cvijeća ukrasiše dvoranu. Gazda Bourjus i Flipot klanjajući sedočekivahu gošće i služahu kod stola. Rozina je pomagala Barbi u kuhinji.Anđelika je nadzirala i jedne i druge, zavirivala u zdjele i kontrolirala ražnjeve,spremno odgovarala na ljubazne pozdrave cvjetarica i hrabrila pohvalama iprijekorima darovitost Davida unaprijeđenog u velikog kuhara južnjačkihspecijaliteta. U stvari, ona se nije htjela kompromitirati predstavljajući ga kaoisuviše sposobnog kuhara. On je znao mnoge stvari, ali njegova lijenost i, možda,pomanjkanje prilika bijahu ga spriječili da ne pokaže koliko vrijedi. Pod utjecajemAnđelikina poleta, zanesen njezinim odobravanjem, pod njezinim vodstvom, on jesam sebe nadmašio. Kad ga je smućenog i crvenog dovukla u dvoranu, cvjetaricega dočekaše klicanjem. Razveseljene dobrim vinom, ove su gospođe zaključile daima lijepe oči, te ga obasuše nečednim i smjelim pitanjima, počeše ga grliti,milovati, golicati…Linot dohvati svoj verglec. Prodavačice zapjevaše držeći čaše u rukama, a poslijetoga popucaše od smijeha kad je Piccolo izvodio svoju točku bez poštede

oponašajući hirove mamice Merjolaine i njezinih drugarica.Uto jedna grupica mušketira koja je bazala Ulicom Dolina bijede u potrazi zazabavom, začuje vesele ženske glasove i pojuri u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”tražeći da ih se posluži „pečenjem i vrčevima”.Veselica je tada poprimila tok koji se zasigurno ne bi bio svidio svetom Valbonneu,tom dobrom provansalskom svecu, prijatelju sunca i radosti, da nije po prirodigledao pomirljivo na nered koji se neminovno javlja prilikom sastanakaprodavačica cvijeća i udvornih vojnika. Ne postoji li možda izreka da je tugagrijeh? A ako netko hoće da se smije, da se od srca smije, ne postoji li bezbrojnačina da bi to postigao? A svakako je jedan od najboljih naći se u toploj prostorijipunoj raznih mirisa: vina, začina i cvijeća gdje vas mali svirač vergla stalno poziva

na ples i pjesmu, gdje vas mali majmunčić zabavlja, i gdje se nekoliko veselih,svježih i nimalo oholih žena prepušta vašim poljupcima pod milostivim iohrabrujućim pogledima debelih mamica hitrih jezika.



* * *

Anđelika je došla k sebi tek kad je sa zvonika Svete Opportune zazvonilaZdravomarija. Crvenih obraza, teških vjeđa, slomljenih ruku od pustih tanjura ivrčeva, zažarenih usana od pokojeg smjelog i brkatog poljupca, ona oživiugledavši gazdu Bourjusa koji je lukavo se smješkajući brojio žute cekine.Ona poviče: - Nismo li dobro radili, gazda Bourjuse?

- Dakako da jesmo, kćeri moja. Prilično je vremena prošlo što moja pečenjarnicanije doživjela ovakve zabave! A ona se gospoda nisu pokazala tako lošim placimačega se bilo bojati s obzirom na njihova pera i njihove sabljetine.- Ne mislite li da će nam dovesti nove goste!- Moguće da i hoće.- A evo što vam ja predlažem - nenadano će Anđelika. - Ja ću vam pomagati sasvom mojom trupom: Rozinom, Flipotom, Linotom i majmunčićem, a vi ćete mikao naknadu dati četvrtinu zarade!Pečenjar se namrgodi. Taj način pristupanja trgovačkim poslovima činio mu sevrlo neobičan. Nije baš bio siguran da jednoga dana neće imati neprilika scehovima ili sa starješinom trgovaca. Ali veselo uživanje u vinu te noći prilično mu je mutilo misli te se tako našao bez obrane pred Anđelikinom voljom.- Kod bilježnika ćemo napraviti ugovor - nadoda ova - koji će ostati tajnom. Nijepotrebno da o svojim poslovima pričate susjedima. Recite im da sam vamrođakinja te ste me primili u kuću i radimo kao jedna obitelj. Vidjet ćete, gazdaJacques, pravit ćemo sjajne poslove. Svi će u četvrti hvaliti vaše trgovačkesposobnosti i mnogi će vam biti zavidni. Već mi je stara Merjolaine govorila ovečeri ceha prodavačica naranača s Novog mosta koja bi se trebala pripremiti zadan svetog Fiacrea. Vjerujte vi meni, vama je u interesu da nas držite uza se. Zaovaj put mi dugujete ovo.Brzo izbroji dio što joj je pripadao i ode ostavivši dobričinu zbunjenog, aliuvjerenog u svoje trgovačke sposobnosti.Anđelika iziđe iz dvorišta da bi udahnula malo čistog jutarnjeg zraka. Snažno jepritisla na grudi šaku sa zlatnim cekinima, tim ključevima slobode. Ona nije okralagazdu Bourjusa, dakako. Anđelika je računala da će svoju malu trupicu hraniti sonim što ostane iza ovakvih svečanih večera, te će sve što bude izvukla i što će seuvećavati u razmjeru s njihovim naporima, predstavljati malo-pomalo izvjesnoblago. A onda će se upustiti u nešto drugo. Zašto se, na primjer, ne bi okoristiladozvolom, koju David Chaillou tvrdi da posjeduje, za pravljenje egzotičnog pićapoznatog pod imenom kakao? Puk to piće sigurno ne bi prihvatio, ali će, možda, „kicoši” i „kaćiperke”, željni novina i neobičnosti, uvesti tu modu.Anđelika je već u svojim snatrenjima vidjela kako se kočije velikih gospođa igospode zaustavljaju u Ulici „Dolina bijede”.Strese glavom da bi raspršila te snove. Ne smije ciljati predaleko ni letjeti

previsoko. Život joj je bio još previše nestalan i nesiguran. Prije svega morala jeskupljati, skupljati kao mrav. Bogatstvo je ključ slobode, pravo da se ne umre, dane vidi kako joj umiru sinovi, pravo da se smiju. Da joj njezina dobra nisu bilaoduzeta, sigurno bi bila spasila Joffreya. Ali mlada žena odmah otrese glavom. Nato više ne smije misliti, jer svaki put kad na to misli, u žile joj se uvlači želja zasmrću, želja da zauvijek usne, kao što se sniva na toku vode koja vas odnosi.Ne, neće na to više misliti. Ima drugih briga: spasiti Florimonda i Cantora.Skupljat će, skupljati…! Zatvorit će svoje zlato u drveni kovčežić, dragocjeniostatak iz groznog doba proživljelog u kuli Nesle, u koji će staviti bodežRodogonea Egipćanina. Oko tog oružja, sad već nepotrebnog, gomilat će se zlato,oružje moći.

Andelika podigne oči prema vlažnom nebu na kojemu je zlatni odraz zore ustupaomjesto olovnom sivilu dana.Prodavač rakije izvikivao je ulicama svoju robu. Neki prosjak na ulazu u dvorište jednolično je moljakao milostinju. Zagledavši se u nj, ona prepozna u njemu



Crnog Kruha, Crnog Kruha u njegovim dronjcima, u njegovim ranama,nakinđurenog školjkama, tim znakovima vječnog hodočasnika bijede.Obuzeta strahom, otrči u kuhinju uze komad kruha i zdjelicu juhe i odnese mu da jede. Prosjak ju je motrio neljubaznim pogledom iza gustih i sijedih obrva. Nijednood njih ne protisne riječi.

20.PONOVO U LOUVREU

SUSRET S BARKAROLOM

Neko vrijeme Andelika je svoje sposobnosti posvećivala i zdjelama gazde Bourjusai cvijeću mamice Marjolaine. Cvjetarica ju je zamolila da joj priskoči u pomoć jerse primicao dan rođenja kraljeva nasljednika te je posla bilo preko glave.

Jednoga dana u mjesecu studenom, dok su sjedile na Novom mostu, sat s tornjaPalače poče odbijati. Zvonar Samaritane zgrabi svoj čekić, a u daljini su se čulimukli pucnji topa s Bastilje.Pariški puk kao da je poludio.- Kraljica je rodila! Kraljica je rodila!Suzdržana daha, gomila je brojila:- Dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i dva…Pri dvadeset i trećem udarcu svijet se stade svađati. Neki su tvrdili da je todvadeset i četvrti udarac, a drugi da je dvadeset i drugi. Optimisti su jurilinaprijed, pesimisti zaostajali. A udarci zvona i topa nastavili su da pljušte poParizu u deliriju. Nije više bilo sumnje: bilo je muško.

- Dauphin! Dauphin! Živio dauphin! Živjela kraljica! Živio kralj!Svi su se grlili i ljubili. Na Novom mostu zaori pjesma. Narod se uhvatio u kolo.Dućani i zanatlijske radnje zatvoriše vrata. Iz česama je šikljalo vino. Za velikimstolovima što su postavili kraljevi konobari, narod je jeo kolače i grickaobombone.Navečer se narod predavao oduševljenju promatrajući vatromete nad Senom,ispred Louvrea. Jedna je lađa plovila rijekom okružena svjetlucavim morskimnemanima koje su predstavljale neprijatelje Francuske. Lijepi neki vitez, jašući nakrilatom konju, izbije ispod krova Louvrea i svojim kopljem poubija nemani. Iznjihovih utroba prsnuše bezbrojne papirnate zmijurine raznih boja. Na kraju, u jednom snopu raketa penjalo se kroz noć blistavo i jasno sunce i svijet ugleda u

njemu, ispisano stotinama zvijezda, imena Luja i Marije Tereze.Anđelika koja je promatrala prizor s Novog mosta, vraćala se kući u društvu nekihsusjeda.Razdragani i veseli žalili su mladu kraljicu:- Priča se da je dvadeset sati trpjela!- Bila je već na samrti!- Kralj nije napuštao njezin krevet. Plakao je.- Opat iz Saint-Germain-des-Presa je sve do Fontainebleaua nosio moći sveteMargarete, zaštitnice babinja.- Čim su moći stavljene na stol, dauphin se rodio.Jedna starica kojoj je bilo petnaest godina u vrijeme Henrika IV, te joj je bilo

poznato djetinjstvo Luja XIII i Luja XIV, reče tresući svojom lijepom čipkastomkapicom:- Lijepi je ovo dan bio, dragi moji prijatelji. Naš kralj je mlad i već ima sina. Nemoramo se bojati kraljevskih namjesništva, a ta namjesništva su velika nevolja zanarod.



A zatim doda: - Ali prilikom rođenja maloga Luja XIV, Luja Božidara kako su ganazivali zato što se na nj čekalo dvadeset godina, vatrometi su bili ljepši od ovih.Činilo se čovjeku da nebo silazi na zemlju kad su gospoda kraljevi inženjeristavljali u pokret svoje sprave i svoje granate. Ovo danas nije bilo bogzna što.- Polako! Polako! Muči! - ušutka je njezina prijateljica. - Dobro smo se zabavile.Naš kralj je veliki kralj. Njegov znak je sunce…!Kad se kraljica vratila iz Fontainebleaua i ponovo se nastanila u Louvreu sa svojim

kraljevskim novorođenčetom, gradski su se cehovi pripremali da joj odnesu svojedarove.Stara Marjolaine reče Anđeliki koju je u međuvremenu zavoljela:- Doći ćeš i ti. Ne bi to bilo pravilno, ali ja ću te prijaviti kao svoju naučnicu, paćeš ponijeti moje košarice sa cvijećem. Drago ti je, zar ne, što ćeš vidjeti kraljeveodaje u lijepoj palači Louvre? Priča se da su sobe više i prostranije od crkava!Anđelika se nije usudila odbiti. Velika je bila čast što joj ju je iskazivala ta dobražena. Osim toga, mada to nije htjela samoj sebi priznati bockala ju je znatiželjada ponovo vidi ona ista mjesta koja su za nju bila svjedocima mnogih događaja itragedija. Hoće li sresti Veliku gospođicu očiju natečenih od suza, besramnugroficu de Soissons, živahnoga Lauzuna, mračnoga de Guichea, de Vardesa…? Tkoće ikada od tih gospođa i te velike gospode, prepoznati među cvjetaricama, ovuženu koja je nekada u svojim dvorskim haljinama, sjajnih očiju, u pratnji svogbešćutnog crnca, jurila hodnicima Louvrea, trčala od jednog do drugoga, molećinemoguću milost za svoga već osuđenoga supruga?Određenog dana, ona se našla u dvorištu palače gdje su cvjetarice, prodavačicenaranača s Novog mosta, te prodavačice ribe s tržnice, izmiješale svoje suknje isvoje zvonke glasove. Pratila ih je njihova roba, slična ljepotom, ali različitamirisima.Košare pune cvijeća, košarice pune voća i burad s haringama bit će poslaganipred gospodinom dauphinom i on će svojom sitnom ručicom dotaći i prekrasneruže i sjajne naranče i srebrnu ribu.Dok su se, bučne i namirisane uspinjale stepenicama što su vodile u kraljeveodaje, prodavačice susretoše papinog poslanika koji je nosio opremu zakonitomnasljedniku francuske krune, tradicionalni dar kojim je papa „dokazivao da gapriznaje prvorođenim sinom crkve…”U predsoblju gdje ih bijahu uveli da čekaju, dobre su žene oduševljeno promatraledivote izvučene iz tri škrinje crkvenim baršunom postavljene i srebrnim bravamaosigurane. Bijaše to zaista oprema za božanskog sina! A što su i mogle drugo doda zinu u čudu pred onim dugim povojima od srebrnog platna, pred engleskimtkaninama skrletnih boja sa zlatnim pčelama po sebi ili bijele boje išaranesrebrnim pčelama, pred plaštem od grimiznog tafta sa zlatnim rubovima ili pred jastukom od crvenog baršuna s grbom njegova veličanstva i na koji će monsinjorDauphin biti položen na dan svoga krštenja?

Žene su se raznježile pokazujući jedna drugoj lijepe košuljice od platna izCambraia, s ovratnicima u svili i sa zlatnom dugmadi; presvlaku za jastuk; kapicesa ženevskim vezom; opršnjake i duge povoje od platna izvezene u bijeloj svili isrebru, koji će omotati novorođenče kao malu dragocjenu mumiju.A bila su tu i dva velika jastuka izvezena zlatom, koji su se mogli otvoriti kaokovčezi, a bili puni ambre i zamamnih mirisavih ulja.U kraljičinoj sobi, u koju su potom uvedene, žene trgovačkih cehova klekoše isvaka svoj govor održa. Klečeći, kao i sve druge, na sagovima živih boja, Andelikaopazi, u polumraku kreveta ukrašenog pozlaćenim uresima, kraljicu gdje leži uraskošnom ruhu. Imala je još uvijek onaj svoj pomalo hladan izraz koji se na njojprimijećivao u Saint-Jean-de-Luzu, pošto bijaše napustila svoju mračnu palaču u

Madridu. Ali haljine i frizura po francuskoj modi nisu joj pristajali onako dobro kaonjezino fantastično ruho infantkinje i njezine kose umjetno napuhane koje sunekad, u širokim obrednim linijama, uokvirivale njezino lice i njezin lik mladogidola obećanog Kralju Suncu.



Sretna majka, zaljubljena i u toj svojoj zaljubljenosti ohrabrena kraljevompažnjom, kraljica Marija Tereza se udostojila osmijehom počastiti grupu šarenu istrašnu što joj se uz uzglavlje našla zajedno s apostolskim poslanstvom koje jojse ulagivački klanjalo.Kralj je stajao po strani, na stepenicama kreveta. On se također ljubaznosmješkao, ali iskrenije od svoje žene. Usprkos tome, Anđelika ga gotovo nijeprepoznala.

Promjena se dogodila u njegovu držanju. Ljupkosti snažnoga mladića što ga jevidjela u Saint-Jean-de-Luzu pridružila se sada ohola ljepota i uzdržljivost izakojih se krila njegova snažna volja i hrabrost koje su sasvim opčinjale one što suga okruživali i ispunjavale ih osjećajem o njegovoj izvanrednoj moći. U toku tegodine Luj XIV je doživio Mazarinovu smrt, propast bogatog i moćnog podanika izLandguedoca, bacio je u nemilost Fouqueta, zaveo gospođicu La Valliere i položiotemelje za gradnju Versaillesa.Jedna se riječ nametala onome tko ga je gledao: veličanstvenost . Bio je to većonaj Luj XIV čiji su munjeviti potezi na putu prema apsolutnoj vlasti zapanjili dvori počeli zabrinjavati čitavu Europu.Okrutno uzbuđenje što njom bijaše ovladalo kad se našla na koljenima predkraljem, u društvu onih poniznih žena, sasvim ju je zaslijepilo i oduzelo joj svusnagu. Nikoga nije vidjela osim kralja.Nešto kasnije, kad je zajedno sa svojim drugaricama napustila kraljeve odaje,rekoše joj da su u kraljičinoj sobi još bili kraljica majka, gospođa d'Orleans,gospođica de Montpensier, vojvoda d'Enghien, sin princa Condea, te mnogimladići i djevojke iz njihove pratnje.Ona nije nikoga vidjela. U onom mračnom i mučnom prizoru samo se kraljev likisticao.Smiješeći se uspravljen na stepenicama velikog kraljičinog kreveta, on ju jeispunjavao stravom. Nije ličio onom drugom, kralju što ju je primio u Tuileries ikojega bi ona baš rado bila primila za košulju i pošteno ga prodrmala. Stajali sutada jedno sučelice drugom, kao dva mlada stvora podjednake snage koji su sedivlje borili, svaki od njih siguran da ima pravo na pobjedu.Koje li ludosti! Kako nije odmah shvatila da se pod izgledom još ranjiveosjećajnosti krio kralj ponosna značaja koji za čitava svog života neće dozvoliti ninajmanji napad na svoju vlast! Već na samom početku je on bio kralj koji morapobijediti, te je ona, Anđelika, zato što mu nije uočila bit, bila kao staklorazbijena.Išla je za skupinom naučnica prema izlazu iz palače. Starješinice ceha su ostale dabi prisustvovale velikoj svečanosti. Naučnice nisu imale pravo na tu čast.Dok je prolazila mimo smočnica gdje su već spremne zdjele i nagomilani komadimesa čekali da budu odneseni u blagovaonicu, Anđelika začuje iza sebe zvižduk:dva kratka i jedan dugi fićuk. Prepoznala je znak Calembredainove bande. Mislila

je da sanja čuvši taj znak, tu u Louvreu Luja XIV.Okrene se. Kroz otvor jednih vrata nečiji sitan lik je pružio svoju sjenu popločicama poda.- Barkarola!Potrči prema njemu iskreno mu se obradovavši. Patuljčić se nadimao u svomponosu i dostojanstvu.- Uđite, sestrice. Uđite najdraža markizo. Dođite, malo ćemo počaskati okoječemu…Ona se nasmije.- Oh! Barkarola, kako si lijep! I kako se lijepo izražavaš!- Ta ja sam kraljičin patuljak - odgovori Barkarola tašto se kočopereći.

Uvede je u neku vrst male sobice za razgovor, pokaže joj svoj svileni kaputićnapola narančast, a napola žut, stegnut pojasom snabdjeven zvončićima. Onpotom stane uvreten skakati da bi ona mogla ocijeniti učinak svih onih zvončića. Skosom ošišanom na šiji u visini širokog i uštirkanog ovratnika i simpatičnim licem



pomno obrijanim, patuljak je izgledao sretan i kao drenovina zdrav. Anđelika mureče da joj se čini mlađim.- Istini za volju, i ja se sam osjećam tako otkako sam ovdje - skromno priznadeBarkarola. - Život je dosta ugodan i ja vjerujem, kad sve zbrojim i odbijem, dasam omilio ovoj čeljadi na dvoru. Sretan sam što sam u ovim godinama došaonavrh svoje karijere.- A koliko ti je godina, Barkarola?

- Trideset i pet. Sad sam na vrhuncu zrelosti, u naponu svih svojih moralnih ifizičkih snaga. Dođi, sestrice. Predstavit ću te jednoj plemenitoj gospođi premakojoj, ne krijem ti, osjećam nježna čuvstva, a ona tim mojim osjećajima ljubaznouzvraća.Poprimivši izgled neodoljivog ljubavnika, patuljak vrlo tajanstveno povedeAnđeliku kroz mračan labirint nuzprostorija Louvrea.Uvede je naposljetku u mračnu sobicu gdje Anđelika primijeti za jednim stolomženu od četrdesetak godina, vrlo ružnu i tamnoputu, koja je nešto kuhala namalom kuhalu od majolike.- Dona Terezito, predstavljam vam donu Anđeliku, najljepšu gospođu Pariza -svečano objavi Barkarola.Žena upilji u Anđeliku svoj crn i prodoran pogled i odgovori nešto na španjolskom.Anđelika u njezinu odgovoru razabere riječi „Markiza anđela”, našto Barkarolanamignu Anđeliki.- Upitala je da li si ta Markiza anđela o kojoj ja uvijek govorim. Vidiš li, sestrice,da ja ne zaboravljam svojih prijatelja.Obišli su oko stola i Anđelika primijeti da su sitne nožice done Terezite jedvaprelazile rub stolice, na kojoj se skupila. Ona je bila kraljičina patuljčica.Anđelika dohvati suknju s dva prsta i malko joj se nakloni iskazujući na taj načinpoštovanje toj gospođi visoka položaja.Pokretom glave patuljčica dade znak mladoj ženi da sjedne na drugu stolicu inastavi polako miješati smjesu u zdjelici. Barkarola uto skoči na stol i dok jesvojoj družici na španjolskom pričao nekakve zgode, tukao je lešnjake i jeo jezgre.Prekrasan bijeli hrt pođe prema Anđeliki, onjuši je i sklupča joj se kraj nogu.Životinje su nagonski voljele njezino društvo.- Ovo je Pistolet, kraljev hrt - predstavi ga Barkarola - a ovo su Dorinda iMignonna.Bilo je ugodno i mirno u tom kutu palače gdje se dvoje patuljčica sklanjalo dauživaju u svojoj ljubavi. Anđeliki je draškao nosnice miris što se širio iz zdjelice.Bio je to neki neodređeni miris, ugodan, u kojemu se ćutio miris cimeta i paprike,ali osnovni miris joj je bio nepoznat. Osmotri načas primjese koje su se nalazilena stolu: lešnjake i bajame, snopić crvene paprike, vrč meda, kocke napolastučenog šećera, nekoliko čaša punih zrnja anisa i papra i nekoliko kutija cimeta u

prahu. Najzad, bilo je tu i nekakva boba koji ona nikad ranije ne bijaše vidjela.Sasvim zaokupljena svojim poslom, patuljčica, čini se, nije bila raspoložena da seposveti gošći. Barkaroline brbljarije joj na kraju izmame smiješak na usne.- Rekao sam joj da sam se po tvom mišljenju pomladio i da to sigurno dugujemsreći kojoj je ona izvorom. Draga moja, divan li život provodim ovdje! U stvari,pograđančujem se, i to me donekle zabrinjava. Kraljica je dobra žena. Kad je jakotužna, zove me k sebi, pogladi me po licu i onda mi kaže: „Ah! Jadni moj dječače!Jadni moj dječače!” Ja nisam navikao na to, pa mi odmah suze izbiju na oči, meni,ovom Barkaroli što ga ispred sebe gledaš.- A zašto je kraljica tužna?- Do vraga, počinje joj biti jasno da joj njezin čovjek nabija rogove!

- Znači, istina je ono što se priča, to jest da kralj ima milosnicu?- Pa jasno! On krije tu svoju La Valliere, ali će kraljica prije ili poslije doznati zanju. Jadna ženica! Nije baš lukava, i uopće ne pozna život. Znaš, sestrice, akodobro pogledaš, život se prinčeva ne razlikuje mnogo od života njihovih poniznih



podanika. Podmeću jedni drugima da je milina, i svađaju se između sebe kao onenaše drolje i drugovi. Trebalo bi vidjeti francusku kraljicu kad na večer čekapovratak muža koji se za to vrijeme drma u zagrljaju druge. Ako postoji nešto našto mi Francuzi možemo biti ponosni, onda je to ljubavna sposobnost našegagospodara. Draga moja, nema tome dugo što je njegovo veličanstvo od podne pado četiri sata ujutru ostalo kod svoje ljubavnice.Šesnaest sati zaredom! Štakažeš? Kraljica ga je čekala ispred ognjišta, jedino u suknji i u društvu svoje

dvorske družbenice, gospođe Chevreuse. Kad je kralj ušao: „Što radite?” upitaljutito. „Sire, če kala sam vas”, odgovori kraljica suznih očiju. „Čekali ste me,čekali ste me… čini mi se da vam se to događa isuviše često.” „Na žalost, Sire, to je baš istina!” „Na što se tužite, gospođo? Možda na to što ne spavam svake noćiu vašim odajama?” „U mojim odajama, jest”, prekine ga kraljica ljutitim glasom, „ali…” „Razumio sam vas dobro... A što da se radi, gospođo, ta ni kraljevi nemogu uvijek postići sve što bi htjeli. Pođite, dakle, i odmorite tu svoju kratkupamet.” Kraljica mu se po tom bacila pred noge s ovim riječima: ”Ljubit ću vasuvijek, ma šta vi uradili!” Kraljičina družbenica se neprimjetno udaljila. Naš jegospodar legao pored svoje markize. Ali jao, kraljičine su želje došle u nevrijeme,to jest pošto je kralj šesnaest sati proveo u sobi gospođice La Valliere. Pet minutanakon što je legao već je hrkao kao zvuk. A nju smo čuli kako tiho, tiho plače.- Vi, dakle, spavate u kraljičinoj sobi? - upita Anđelika čudeći se.- Pa i psi tamo spavaju. A i šta smo mi ako ne domaće životinje? Pa ipak ja se saovom svojom pameću u čudnom tjelešcu zabavljam mjereći dubinu srca svojihgospodara. Hoćeš li da ti ispričam još koju zgodicu?- Brbljiv si kao pravi dvoranin.- Zbilja? A možeš mi vjerovati ako ti priznam da svog prijatelja Stihoklepca sNovog mosta snabdijevam mnogim pojedinostima kojima se van svake mjereraduje. Ispričat ću ti, dakle, još jedan prizorčić: pred par dana je kraljica majkaoštrim riječima prekorila njegovo veličanstvo. Doznala je za njegovu bračnuvjerolomnost i boji se da se za Božić ne pričesti u smrtnom grijehu. Očitala mu je,dakle, dugu bukvicu. Kad je završila, kralj koji se nalazio kraj prozora, ostade jošneko vrijeme tamo, a onda se okrene, duboko se nakloni i ode. Tada će kraljicamajka reći gospođi de Motteville: „Mislila sam da će biti nezahvalan i svojeglav, alinisam vjerovala da će biti ovako tvrda srca!” I udari u plač. Sakriven iza jednogazastora, ja sam međutim mislio: „Srce majke, srce žene, istim ritmom tuče i podkraljevskom krunom i pod običnom kapicom!”Bilo je očito da je sada cinik Barkarola postao pobornikom neke ganutljivefilozofije. Opazivši Anđelikin osmijeh, namigne joj.- Nije li ponekad ugodno, Markizo Anđela, pobuniti u sebi dobre osjećaje? Osjećatise poštenim, dobrim, zarađujući za život poštenim i napornim trudom?Ona ne odgovori jer joj se nije sviđao kepecov sladunjavi ton. Da bi skrenularazgovor na nešto drugo, upita:

- Bi li mi mogao kazati šta ono dona Terezita tako pažljivo kuha na tihoj vatri?Ima neki čudan miris, kojemu ne uspijevam naći ime.- Ali to je kraljičin kakao!Anđelika naglo skoči na noge i ode da pogleda u zdjelicu. Primijeti u njoj neštocrnkasto, gusto, nešto što nije baš izazivalo tek. Uz pomoć Barkarole se upusti urazgovor s patuljčicom. Ova joj reče da je za to remek-delo oko kojega se upravotrudila bilo potrebno; sto sjemenki kakaovca, dva zrnca meksičkoga papra, šačicuanisa, šest aleksandrijskih ruža, mahuna kampeša, dvije drahme cimeta,dvanaest bajama, dvanaest lešnjaka i pola kocke šećera.- Taj mi se recept čini strašno kompliciran - reče Anđelika razočarano. - A da li jeto bar dobro? Mogu li kušati?

- Kušati kraljičin kakao! Bezbožnica, uličarka tvog kova? Kojeg li svetogrđa! -poviče kepec tobože se zgražajući.Mada je patuljčica Anđelikin zahtjev smatrala dosta drskim, ipak joj pruži nazlatnoj kašiki malko smjese, o kojoj je bila riječ.



Ta je smjesa bila vruća i previše slatka. Anđelika iz pristojnosti reče da je odlična.- Kraljica ne bi mogla bez kakoa - objasni Barkarola. - Popije poprilično tih čašana dan. Mi joj ih nosimo kriomice jer se i kralj i čitav dvor smije njezinoj strasti. Učitavom Louvreu jedino njegovo veličanstvo i kraljica majka, također Španjolka,piju tu tekućinu.- A gdje se može nabaviti sjemenje kakaovca da bi se proizveo kakao?- Kraljica ga dobavlja ravno iz Španjolske preko španjolskog poslanika na dvoru.

Treba ga potom pržiti, očistiti, oljuštiti.A zatim nadoda ispotiha: - Ne razumijem čemu tolike neugodnosti zbog ovestrahote!U tom trenutku nahrupi u sobu jedna djevojčica pitajući tvrdoglavom brzinom našpanjolskom da li je već gotov kakao za njegovo veličanstvo. Anđelika u njojprepozna Filipu. Pričalo se da je ta djevojčica nezakonita kćerka Filipa IV,španjolskog kralja, i da se infantkinja Marija Tereza, našavši je kao napuštenonovorođenče u jednom hodniku Escoriala, postarala za njezin odgoj. Filipa je bilau infanktinjinoj pratnji kad je ova prešla preko Bidassoe.Anđelika se digne i oprosti se od done Terezite. Kepec je otprati do vratašca štosu vodila na obalu Sene.- Nisi me uopće upitao što sada radim - reče Anđelika.Odjedared je imala dojam da se patuljčić pretvorio u bundevu, jer je na njegovumjestu vidjela jedino veliki šešir narančaste boje. Barkarola je oborio oči i gledaou zemlju.Anđelika sjedne na tlo da bi bila u njegovoj razini i da bi ga gledala u oči.- Odgovori mi!- Znam što radiš. Napustila si Calembredainea i prepuštaš se dobrim osjećajima.- Reklo bi se da me za nešto optužuješ! Nisi li ništa čuo o bitki na Sajmištu Saint-Germain? Calembredaine je nestao. Rodogone se smjestio u kulu Nesle.- Više nisi član podzemlja!- Pa ni ti nisi.- Oho! Ja ga se nisam odrekao. Uvijek ću mu pripadati. To je moje carstvo - rečeBarkarola neobično svečanim glasom.- A tko ti je sve to kazao o meni?- Drvoguz.- Jesi li ga vidio?- Pošao sam da mu se poklonim. Sad je on naš Veliki Coesre. Vjerujem da ti je topoznato, zar ne?- Pa i jest.- Otišao sam i u lavorčić pljucnuo kesu krcatu cekinima. Hu! Hu! Draga moja, biosam najbogatiji na skupu.Anđelika uze patuljka za ruku, neobičnu ručicu okruglu i punačku kao u djeteta.- Barkarola, vjeruješ li da mi smjeraju neko zlo?

- Vjerujem da u Parizu ne postoji žena čija se lijepa koža drži manje tijela no štose drži tvoja.I on iskrevelji lice u opaku grimasu. Ali njoj je bilo jasno da njegove riječi nisu biletek pusta prijetnja. Ona odmahne glavom.- Utoliko gore. Umrijet ću, ali natrag se ne mogu vratiti. Možeš to kazatiDrvoguzu.Kraljičin patuljak prekrije oči tragičnim pokretom.- Ah! Strašno li je vidjeti ovako lijepu ženu s rasporenim grkljanom!Dok je ona odlazila, on dohvati za skut njezine suknje: - Rečeno u povjerenju, bilobi bolje da ti sama porazgovaraš s Drvoguzom.Kišilo je. Ubrzavši korak, Anđeliki se srce ispuni nekom neodređenom tugom, dok

je u ustima osjećala gorak ukus kakoa. „Vjerujem”, mislila je gledajući rijeku koja je silovito proticala, „da ne postojinijedna druga žena koja je u tako malo vremena doživjela tako mnogo nevolja.Pred nešto više od godine dana, kad sam otišla u Louvre, primila me je Velika



gospođica i razgovarala sam s kraljem. A sad mi kraljičin patuljak čini častprimajući me u svojem privatnom kutku.” Ali kad je ušla u pečenjarnicu „Hrabrompijevcu”, gosti koji su sjedili za stolovima, dočekaše je s poklicima, lupajućinoževima po tanjurima.- Lijepa Anđelika! Lijepa Anđelika! „Neka me Bog kazni ako sam previše ohola”, pomisli ona, „ali draže mi je bitikraljica u mojoj pečenjarnici, nego služavka u Louvreu. Imaj na umu, lijepa moja

Anđeliko, da onoga dana kad se ponovo pojaviš pred kraljem, mora biti bar petmilijuna livara dijamanata na tvojoj haljini!” Ta joj misao ozari lice smiješkom iona se veselo zaputi u kuhinju.

21.

ANĐELIKA KOD DRVOGUZA

Počevši od mjeseca prosinca, Anđelika je sve svoje vrijeme posvetila poslovanjupečenjarnice. Gostiju je bivalo sve više. Zadovoljstvo cvjetarica je urodilo dobrimplodom. U „Hrabrom pijevcu” su se specijalizirali za proslave cehova. Svijet koji jepripadao raznim zanatima, sretan da okvasi grlo i da se do sita najede u društvu,a u čast svetaca zaštitnika, dolazio je ovamo na prijateljske večere pod svježeobojene tavanice, gdje se uvijek mogao naći bogati izbor divljači, kobasica i suhogmesa.Čak je i nepovredivi ceh mesara, najmoćniji i najstariji ceh pariški, priredio tusvoju godišnju večeru na Silvestrovo. Bio je to period proslava. Poslije Božića,dolazila je Nova godina, potom Sveta tri kralja, a onda karneval.Povorke luđaka su jurile gradom tresući svojim zvončićima. Vrhunac zabavljanja

se odvijao baš u krčmama, gostionicama, pečenjarnicama, na svim onimmjestima gdje se dobro jelo i pilo. Pijanstvo je bila mana kojoj su se svi prepuštaliu to vrijeme, a proždrljivost mali grijeh.Anđelika se posvetila tome da zasiti grla i želuce izbirljivaca. kao što bi pojahala jogunasta konja koji bi jurio brzo i odveo je daleko.Poslije radnika, zanatlija i trgovaca u „Hrabrom pijevcu” su se počele viđati banderazuzdanika, raskalašenih i rafiniranih filozofa koji su propovijedali pravo na svakiužitak, preziranje žene i nepostojanje Boga. Nije bilo lako izbjeći njihovimbezobzirnim rukama, a osim toga, pokazali su se prgavi pri izboru jela. Iako jeAnđeliku ponekad plašio njihov cinizam, ipak je računala da će oni njezinojpečenjarnici napraviti opravdanu propagandu koja će joj privući bolje goste.

Dolazio je ovamo i svijet iz kazališta. Oni su, ne skidajući crvenih lažnih nosova,dolazi u skupinama da bi se divili podvizima majmunčića Piccola.- Ovo je majstor nad majstorima - govorili su. - Da se ova životinjica kojimslučajem pojavila na svijetu pod ljudskim likom, kakav li bi ona glumac bila!Oznojena čela, obraza kuhanih na vatri, ruku masnih i prljavih, Anđelika se bacalana posao ne misleći ni na šta drugo osim na taj trenutak. Smijati se, izbacitidovitljivu riječ, skinuti sa svoga ramena nečiju isuviše smjelu ruku nije za njupredstavljalo osobiti trud. Miješati umake, sjeći povrće, pripremati jela, sve ju jeto zabavljalo.Sjeti se da joj se sviđalo pomagati u kuhinji u Monteloupu, dok je bila mala. Aliosobito se u Toulousi posvetila kuharskom umijeću pod vodstvom rafiniranogJoffreya de Peyraca, čiji je stol u Palači radosnog znanja bio glasovit u čitavomkraljevstvu.Sastavljati poneke recepte, dozivati u sjećanje neke od nepovredivih nazoragastronomskog umijeća, ispunjalo ju je na trenutke sjetnom radošću.



Jednu jedinu stvar nije mogla podnijeti: nije mogla čuti da Florimond kašlje.Odmah ju je spopadao strah da je obolio od neke bolesti protiv koje ga ona nijemogla zaštititi. On je bio suviše nježna zdravlja. Neće uspjeti da ga othrani. Prijeili poslije odnijet će to svoje blago na groblje Saints-Innocents. Susjede su joj togovorile, mašući glavom gledajući velike podočnjake djetetove. „Nećete gaothraniti. Ja sam izgubila tri… ja pet…Smrtnost djece je bila vrlo velika. Liječnici neznalice ubijali su te male stvorove

propisujući im dva lijeka: puštanje krvi i čišćenje crijeva. Osim toga, puk nije biodovoljno imućan da pozove lječnika. Majke su se upropaštavale kupujući kodljekarnika neke trave, nazvane ljekovite, koje često nisu iziskivale od onih koji suih pripremali drugog truda do da ih poberu šetajući se svojim vrtovima. Djeca suumirala, a pogrebi su tužno promicali ulicama uz jednolično pjevanje psalama,dok su na prozorima u kući malog mrtvaca izvirivale crne zastave posute bijelimcvijećem, znakom nevinosti. „Bog ga dao, Bog ga uzeo!” Sitan svijet radnika,zanatlija i malih trgovaca lako se mirio sa sudbinom. Duboka vjera je od njih, krozvjekove napravila najstrpljiviji i najmarljiviji društveni sloj kraljevstva. Oni su jednostavno podnosili iskušenja, sudbinu često mučnu te je često radost njihovihpriroda odnosila pobjedu te si ih čuo da pjevaju. „Da ljubim Boga, možda ne bih toliko trpjela slušajući Florimondov kašalj”, mislila je Anđelika. „Ako umre, srce će mi pući. Zamrzit ću na svijet i život!”S hladnoćom Florimondu je počelo curiti iz nosa, uši mu se zagnoje i on se krajurazboli.Dvadeset puta na dan Anđelika je koristila trenutak predaha u poslu da bi se utrku uz sedam katova uspela u potkrovlje, gdje je malo tijelo mrcvareno ognjicomnastavljalo da se bori protiv smrti. Ona je drhtala primičući se ležaju, a potom biodahnula s olakšanjem uvjerivši se da još diše. Polako je milovala širokoispupčeno čelo osuto sitnim kapljicama znoja. „Ljubljeni moj! Lijepi moj dječače! Bože, ostavi mi moje slabašno dijete…! Bože,neću tražiti više ništa od života! Ponovo ću odlaziti u crkvu, platit ću misu. Ostavimi moga dječaka!”Trećega dana Florimondove bolesti gazda Bourjus kiselo „naredi” Anđeliki da sepreseli na prvi kat gdje on više nije spavao otkada mu je umrla žena. Kakav je tonačin da se dijete njeguje u potkrovlju ne mnogo većem od ormara i gdje se noćugura njih osmorica uključujući majmunčića? Takvi se postupci pristoje ciganki,djevojčuri bez imalo srca!Florimond je ozdravio, ali Anđelika je ostala u velikoj sobi na prvom katu sa svojadva mališana, dok je Flipota i Linota dopalo drugo potkrovlje. Rozina je i daljedijelila krevet s Barbom.- I htio bih - zaključi gazda Bourjus crven od ljutine - da mi više ne nanosišsramotu time što mi svakoga dana valja gledati onu lakejsku ništariju kako podnosom svih susjeda baca drva u moje dvorište. Ako se želiš ogrijati, otiđi u

drvarnicu i uzmi drva koliko ti treba.Anđelika je preko sluge odmah poručila grofici de Soissons da joj više nijepotrebna njezina pomoć i da joj zahvaljuje na milosrdnom činu. Kad je slugaposljednji put došao, ona mu podijeli napojnicu. Ovaj, koji još ne bijaše došao ksebi od zaprepaštenja što ga je doživio prvoga dana kad je Anđeliki dovezao drva,odmahne glavom.- Mogao bih mirne duše reći da sam bio prisiljen koješta raditi u životu, ali nikadsretati se sa ženom kao što si ti!- U tome bi bilo tek pola zla - otpovrne Anđelika - da i ja tebe nisam bila prisiljenaviđati svaki dan…U posljednje vrijeme poklanjala je hranu i robu što joj ju je slala gospođa de

Soissons prosjacima i sirotinji što su se u sve većem broju okupljali u blizinipečenjarnice „Hrabrom pijevcu”. Među ovima je vidjela mnoga poznata lica kojasu je šutke i prijeteći motrila. Ona ih je darivala trudeći se da time pridobije teneprijateljske snage.



Šutke je ona od njih tražila pravo na slobodu. Ali oni su iz dana u dan sve višetražili. Plima njihovih dronjaka i njihovih štaka sve je jače zapljuskivala njezinosklonište. Pa i sami gosti pečenjarnice su se bunili protiv njihove navale govorećikako je pred pečenjarnicom bilo više prosjaka nego pred crkvenim vratima. Vonjnjihovih prnja i pogled na njihove gnojne rane sigurno nisu podsticali tek.Gazda Bourjus je urlao, ali ovaj put istinski bijesan.- Ti ih privlačiš kao što zibet privlači zmije i stonoge. Prestani već jednom da im

dijeliš milostinju i oslobodi me te kuge inače ćeš me prisiliti da se rastanem odtebe.Ona je odgovarala:- Po čemu vi sudite, da vaš posao trpi više od prosjaka nego poslovi drugih? Nisteli čuli glasove o nestašici, koji kolaju po čitavoj zemlji? Priča se da izgladnjeliseljaci navaljuju u gradove kao vojska i da se bijednici strahovito množe… Zima jetome uzrok, i nestašica...U stvari, nju je bilo strah.U velikoj i tihoj sobi u kojoj se čulo jedino disanje dvoje djece, ona je noćuustajala i s prozora promatrala kako na mjesečini blista gusta voda Sene. Podnokuće je bila pjeskovita obala na koju su svršavali otpaci i ostaci iz pečenjarnice:perje, čaporci, iznutrice, ostaci koji više nizašto nisu bili. Psi i gladuši dolazili su ičeprkali ne bi li našli štogod za staviti u usta. I sad ih je čula. Bio je to sat kad suzvižduci i krici zločinaca parali noć Pariza. Anđelika je znala da je na nekolikokoraka odatle, odmah iza Mosta mjenjača, počinjala obala Gesvres, pod čijim sezvučnim svodovima jati gradski ološ. Ona se dobro sjećala te vlažne i prostranespilje u koju se slijevala krv s klaonica što su se nalazik u Ulici Stari fenjer.Anđelika nije više dijelila sudbinu tog prokletog svijeta noći, već je pripadalaonima koji su se u dobro zabravljenim kućama uticali znaku križa kad su čulihropac smrti što se penjao s mračnih uličica.To je već bilo previše. No neće li je breme prošlosti zaustaviti napola puta?Anđelika je prilazila krevetu na kojemu su spavali Florimond i Cantor.Florimondu su duge trepavice zasjenjivale sedefaste obraze. Kose su mu okoglave tvorili veliku tamnu aureolu koja se stapala s Cantorovom kosom koja jebivala sve gušća i veća. No ovoga su se uvojci prelijevali u kestenjastozlatnimtonovima dok su se Florimondovi crnjeli kao gavranovo krilo.Anđelika je opažala da je Cantor svojim izgledom naginjao „njezinoj strani”. On jepripadao rodu, i rafiniranom i seljačkom, rodu de Sance od Monteloupa. Neće seisticati velikim srcem, ali će biti strastan, neće voljeti odgoj, već jednostavnost.Podsećao ju je na Josselina svojim tvrdoglavim čelom, na Raymonda svojommirnoćom, na Gontrana svojom sklonošću prema samoći. Fizički ju je podsjećaona Madelonu, samo što nije bio osjetljiv kao ona.Taj debeljuškasti mališan, svijetlih i pametnih očiju već je bio svijet za sebe, sve usvemu skup vjekovnih mana i vrlina. Ostavi li mu slobodu i da njom raspolaže po

svojoj volji, s njim neće imati briga. Kad ga je jednom prilikom Barba umotala upovoje i čvrsto ga stegnula, taj mirni Cantor poslije nekoliko trenutaka čuđenja,strašno se razgnjevio.Poslije dva sata zaglušeni susjedi su zahtijevali da mu se da sloboda.Barba je tvrdila da Anđelika ne mari mnogo za svog mlađeg sina već da više voliFlorimonda. Ova je odgovarala da je za Cantora ne mori briga. Cantor je svakomprilikom pokazivao jasno da je njemu nadasve stalo da ga se pusti na miru, dok jeFlorimond bio osjetljiv i on je tražio da se oko njega bave, da se s njim razgovara,da se odgovara na njegova pitanja. Trebalo mu je posvećivati mnogo brige ipažnje.Između Anđelike i Cantora nisu bile potrebne ni riječi ni pokreti. Bili su iste rase.

Koristeći trenutke mira za pustih poslijepodnevnih sati, sjela bi ispred vatre iuzimala ga na koljena. Promatrala ga je i divila se njegovu crvenom i punačkomtijelu i rijetkoj snazi tog mališana koji još nije imao ni godinu dana i koji se poslijesvog rođenja - pa čak i prije no što se rodio, mislila je - stalno borio da nadživi,



tvrdoglavo se otimljući smrti koja je isuviše često zaprijetila njegovu krhkomebitku.Sisao je pileću kost i s vremena na vrijeme njegove zelene oči, sasvim naliknjenima, zablistale bi veselim sjajem i susretljivo.Cantor je bio njezina snaga, Florimond njezina lomnost i kao takvi predstavljali sudva suprotna pola njezine duše.Nestašica o kojoj je Anđelika govorila nije bila prazna riječ tek tako nabačena, već

je počela tući na gradska vrata odmah poslije Sveta tri kralja. Žetva je bila vrlomršava. Još su mnogi vojnici lutali selima, a osobito je poreski sistemomogućavao spekulantima da rade što ih je volja. Hapšenje gospodina Fouquetauništilo je sistem bezobzirne pljačke, ali je odgovor gospodina Colberta bio previšeenergičan. Ponegdje su zalihe bile paljene ili bacane u rijeku. Stigla je zima, aambari su bili prazni. Velika se neimaština širila sa sve žešćom hladnoćom.Ta je zima bila mračna, oštra kao sablja, i kao stvorena upravo za to da izazovesvaku vrst nevolje.U nekoliko dana snabdijevanje Pariza hranom postalo je vrlo otežano. Zaštićeni odsvojih udruženja, svi oni zanati koji su imali veze s hranom manje su trpjelinestašicu od drugih. U pečenjara, mesara, slastičara i pekara uvijek će se naćinešto za jelo, ali su zato u svojoj trgovini imali velikih poteškoća. Gosti su bili sverjeđi. Anđelika se žalostila videći da joj sezona svečanih večera nije donosila koristkojoj se nadala. Ali zahvaljujući Božjoj providnosti, ona i njezini drugovi bili su usigurnosti. Ponovo se radovala što se sklonila u pečenjarnicu: inače bi zasigurno iona i njezini sinovi bili pomrli od gladi za tih nekoliko tragičnih mjeseci.U Parizu je još jednom na puk navalila glad, još jednom je kuga, njezina vječitadružica, kosila sirotinju. Narod se procesijama obraćao Nebu za pomoć izvlačeći izcrkava još jednom zlato moćnika i crkvene barjake i noseći ih kroz smrznute ulicena kojima su se ljudi rušili pogađani epidemijom ili hladnoćom.Iz Louvrea je kralj naredio da se sirotinji razdijeli uvezeno žito. To su žito zvali „kraljevim žitom”. Poplava gladnih, slabo ishranjenih, vječito odrpanih tesiromašnih koji su zbog stida tražili skrovita mjesta da umru, svakim je danombivala sve veća. Neki je stranac pisao da je imao dojam da se stanovništvo Parizasastoji samo od prosjaka i bogalja. Zaista se ta nevolja pridružila ostalima.Pandurima je bilo naređeno da grad oslobode te napasti, stoga su ih u grupamazatvarali u velika sirotišta Bicerte i Salpetriere.U Ulicu Dolina bijede koja se htjela poigrati svojim mukotrpnim imenom, sklanjalisu se mnogi od onih koji su bili dosta bogati da ne osjete nestašicu.Pošto je prošao prvi trenutak pomutnje, Anđelika odluči da iskoristi situaciju. Nijeli bilo pošteno da ona lijepa gospoda plate poteškoće na koje se nailazi da bi sedobavilo perad i pečenku? Nije li im trebalo naplatiti opasnosti kojima se izlagala uDavidovu društvu odlazeći čak u okolicu Meudona i Grenelle da bi krišom nabavila janjce i piliće? Oboružavali su se ražnjevima ako slučajno nalete na nepoćudno

društvo. Anđelika je ponovo ispod prslučca počela skrivati bodež RodogoneaEgipćanina.Više puta je sebi i svom drugu spasila glavu zahvaljujući poznavanju šatrovačkoggovora. Bili su prisiljeni nadugačko zaobilaziti da bi izbjegli pandure, plaćanjecestarine pred gradskim vratima.Jest, sve je to trebalo skupo platiti. Gosti su to vrlo dobro znali. Bili su bogati, alinisu mogli jesti svoje cekine, dok će se u pečenjara, mesara, slastičara i pekarauvijek naći nešto za jelo.Bila su to tri strašna mjeseca.Studen je bivala sve žešća, nestašica je bivala sve žešća, sirotinja je bivala svežešća i sve opasnija. Anđelika odluči da pođe u posjetu Drvoguzu. Već odavna je

to trebala učiniti. Barkarola joj je to savjetovao, ali ponestajalo joj je snage pripomisli da joj valja ući u kuću Velikog Coesrea.Još jednom se morala suzdržati, svladati nove poteškoće, dobiti još jednu bitku.Jedne mrke i hladne noći stiže u predgrađe Saint-Denis.



Odveli su je pred Drvoguza koji je stanovao u dnu svoje kuće od blata, sjedeći nanekoj vrsti prijestolja, okružen dimom i čađom s uljanica.Pred njim, na zemlji, bio je postavljen lavorčić od bakra. Ona baci u nj priličnotešku kesu, a pokloni još jedan dar: ogromno i još krvavo stegno bravetine ipogaču kruha, vrlo rijetku hranu u ono vrijeme.- Pa nije tako loše! - promrmlja Drvoguz. - Već je prilično dugo što te čekam,markizo. Znaš li da si se u opasnu igru bila upustila?

- Znam da samo tebi dugujem što sam još živa.Primakne mu se. S obje strane Drvoguzova prijestolja stajale su mračne ličnostinjegova groznog kraljevstva: Veliki eunuh, Mali eunuh sa svojim znakovimadvorskih lakrdijaša, metlom i vješalima na kojima je visio krepani pas, teSjedobradi, sa svojom lelujavom bradom i svojim šibama, znakovima nekadašnjegučitelja u navarskom koledžu.Drvoguz je imao na sebi besprijekornu kravatu i krasan šešir s dva reda crvenihpera.Anđelika se obavezala da će mu donijeti sama ili će mu poslati, svakog mjesecaistu svotu i obeća mu da na njegovu „stolu” nikad ničega neće nedostajati. Ali jezauzvrat tražila da joj ne smetaju u njezinu novom životu. Zatražila je također daprosjaci napuste prag „njezine” pečenjarnice.Po izrazu Drvoguzova lica shvati da je postupila kao što je trebalo i da je on biozadovoljan.Opraštajući se od njega, ona mu se duboko pokloni.

* * *Anđelika se osjećala laka i živa kao ptica.U Parizu je još uvijek vladala glad, velika glad, poslovi su išli naopako, alipribližavalo se proljeće.Da bi narodu razbio brige, kralj je upriličio viteški turnir koji je stajao koliko i brodpun žita. Ali tom računicom nitko nije htio razbijati glavu. Poslije svih onihnevolja, sad su se htjeli zabavljati. Ako se izuzmu vješanja i procesije, narod se još jedino zabavljao baveći se kraljem i njegovim dvorom. Buduća stoljeća koja ćena pijedestal božanstva podići plesače, majstore kista i pera, moći će napisati dasu „zvijezde” onog vremena bili kralj i prinčevi. Njima su ljudi s ulice posvećivalisvoje misli i svoje interesiranje.Pošto je naslutio profil njegova veličanstva u kočiji, postolar se veselije hvataosvog posla.Građanin je s revnošću čitao „Gazetu” gdje su pojedinosti o kraljevim zabavama,o haljinama princeza i kraljevim zdravicama bile opisane u stihovima, uditirambima što ih je sastavljao gospodin Loret, pjesnik ulizica.Nedjeljom su svi jurili u Saint-Germain, u Saint-Cloud ili u Versailles da bi gledaliLuja XIV kako sam jede pola srne, okružen zlatnim i srebrnim posuđem.

Kao i svi drugi i Anđelika se u Ulici Richelieu divila četvoroprezima koji su kretalina trg smješten između Tuileries i Louvrea, na kojemu su se trebale održati trke.Na čelu, u rimskoj dvokolici, u žutocrvenoj livreji, kralj je zasljepljivao pogledesvojim odijelom od srebrnog brokata. O pasu je nosio zlatnu sablju ukrašenudijamantima, a gustu mu je i dugu kosu pritisnuo srebrni šljem, ukrašen dragimkamenjem i dijamantnim ružama, a na njemu se kočila perjanica plamene boje.Gomila ga je pozdravljala radosnim klicanjem.Poslije kralja išao je Gospodin u perzijanskom ćetveropregu, odjeven u crveno-bijelu livreju. Zatim je nastupao princ Conde u turskom četveropregu s turbanomna glavi i u ruhu posutom zlatnim polumjesecima.Američka četa vojvode de Guisea, koja je išla na kraju, pobrala je aplauze svjetine

zbog svoje posebnosti i svog egzotizma.Svi su konji bili pokriveni panterskim kožama, a čela im krasili uspravni rogovi štoim je davalo izgled apokaliptičkih životinja.



A pratili su ih neki neobični stvorovi: bradati satiri okićeni vinovom lozom, crncikoji su za sobom natezali medvjede, ljudi obojeni crvenim bojama, s kapama naglavi načičkanim školjkama ili koraljima ili zakrinkani strašnim glavama dlakavihzmajeva. Tigrove kože ili svilene tkanine sinje boje s utisnutim likovima ribakrasili su vitezove, oboružane sjekirama, lukovima i strijelama.Vojvoda de Guise s groznom krinkom na glavi, prsima stegnutim u oklop odzmajeve kože, predstavljao je dosta dobro divljega kralja onog tajnovitog carstva

Zapadnih Indija, izgubljenog tamo iza beskrajnog mora.Pošto je vidjela taj mimohod iz tisuću i jedne noći, Anđelika se vrati u Ulicu Dolinabijede. Ispriča Florimondu o čudesima što ih je vidjela. Opis Indijanaca izameričke čete ga neobično oduševio i baš suprotno no što se bojala, nijepokazivao straha već su ga te priče privlačile kao i nju nekada.Navečer bi je znao zapitati svojim čeznutljivim glasićem:- Mama, kad ćemo otputovati u Ameriku?

22.

GOSTIONICA "CRVENA KRINKA" POSTAJE GLASOVITA

- Djevojko moja, neka me Bog kazni ako ikada još moja noga prijeđe preko pragakrčme u kojoj se usuđuju na ovako bezočan način varati najfinija nepca Pariza.Začuvši tu svečanu izjavu, Barba potrči u kuhinju. Gost se potužio. Prvi se putpotužio otkako je dolazio u pečenjarnicu „Hrabrom pijevcu” uvijek sam, šutljiv,odjeven u svilu i nakinđuren vrpcama.Taj čovjek je sam po sebi bio kao tanjur najbiranijeg jela i jeo je skrušeno i plaćaodvaput više no što je iznosio račun.

Zato je njegova izjava odjeknula kao grom iz vedra neba i valjalo joj je posvetitipažnju.Stoga Anđelika požuri odmah k njemu. Čovjek je odmjeri od glave do pete.Izgledao je vrlo zlovoljan, ali kao da je bio iznenađen ljepotom i otmjenošću koja je zračila iz mlade gostioničarke.Nakon trenutka oklijevanja, on nastavi:- Djevojko draga, želim vas obavijestiti da neću više staviti nogu u vaš lokal, akome se još jednom pokuša ovako nasamariti.Anđelika se trudila da svom držanju dade što ponizniji izraz dok ga je pitala štose, u stvari, dogodilo.Na to pitanje gost ustane u nastupu vrlo velikog uzbuđenja. Bio je crven u licu i

ona ga htjede udariti po leđima pitajući se nije li mu možda zastala pileća kost ugrlu.Gospodin na kraju dođe do daha i riječi.- Vi, ljepotice moja, možete po mom izgledu zaključiti da u svojoj palači imamdosta slugu te, prema tome, ne dolazim od nevolje na doručak u vašu gostionicu.Prvi put sam ovamo zašao sasvim slučajno, privučen apsolutno božanskimmirisom koji je lebdio oko vaših vrata. Uhvatio sam se na nju, na moje velikoiznenađenje, ovdje sam okusio jedan od onih omleta kakve niti ja, savjetniksabora, ne umijem pripremiti!Pošto je letimičan pogled bacila na stol, Anđelika se odmah uvjerila, opazivši teknačetu bocu burgunca, da vino nikako nije bilo razlogom čudnovatog ponašanjasavjetnikova. Suzdržavši želju da se nasmije, odgovori bezazlenim tonom.- Gospodine, skromni gostioničari naše vrste još mnogo toga treba da nauče.Nisam, međutim, znala, priznajem otvoreno, da je tako teško ugoditi savjetnicimasabora…



Sav zaokupljen problemom omleta, gost je nastavio da iznosi svoje prigovore.Ukratko, omlet kojim je danas poslužen bio je sasvim drugog teka od omleta okojemu je sačuvao božansku uspomenu.- Pa ipak, jaja su svježa… - usudi se primijetiti Anđelika.Savjetnik sabora je prekine tragičnim pokretom ruke:- Samo bi još to trebalo! Nije problem u tome. Ja bih želio znati tko je pripremioonaj omlet prije nekoliko dana jer, nećete me, valjda, uvjeriti da je ovaj omlet isti

kao i onaj.Razmislivši, Anđelika se sjeti da je ona sama pripremila „glasoviti” omlet.- Raduje me što vam se svidio - reče ona - ali moram priznati da je donekle i pukislučaj što sam vam ga odmah spremila. Naime, taj omlet treba prethodno naručitikako bih se mogla pobrinuti za sve sastojke koji u nj idu.Sjajom pohlepe zablistaju sitne praseće oči savjetnikove. Molećivim ju je glasompreklinjao da mu povjeri sastav tog recepta i ona je sad bila primorana da branisvoju kuharsku tajnu s onom istom koketerijom kojom bi bila branila svojukrepost.Kao praktična žena, ona je odmah ocijenila tipa te odluči da stekne njegovunaklonost pomislivši odmah kako bi on mogao postati nepresušiv izvor zarade zapečenjarnicu „Hrabrom pijevcu”.Sasvim mirno rukama se podboči o bokove zauzevši držanje oprezne i prepredenegostioničarke i odgovori da je njemu, s obzirom da se tako dobro razumije ukuharsku vještinu, sigurno dobro poznato kako kuhari ne odaju svoje najvrednijerecepte tek tako, već traže da im se za njih dobro plati.Usprkos njegovom visokom društvenom položaju, debelom se gospodinu omaklopar zvučnih psovki, ali na kraju uzdahne i složi se da je njezin zahtjev pošten i namjestu. Razumije se, on će dobro platiti, ali uz uvjet da ona pripremi omlet koji ćebiti potpuno isti kao i onaj prvi. Obećao je uz to da će za tu priliku dovestinajizbirljivije sladokusce u Palači pravde i saboru da o tome prosude.Anđelika pristane na njegov prijedlog i dobi mnoge pohvale od elegantne gospode.Ona naposljetku napiše recept i uruči ga savjetniku Bernavu, a u naknadu dobipoprilično tešku kesu. Savjetnik uze recept i stane ga čitati drhtavim glasom, kaoda se radilo o ljubavnom pismu."U tuce stučenih jaja staviti štipak zelena luka, jednu ili dvije pržene kukmepijevca, tri ili četiri grančice bedrenika, tri ili četiri listića volujka, isto tolikokiseljače, jedan ili dva listića majčine dušice, dva ili tri lista mekane loćike, malkomažurane, miloduha, grbača. Sve to sasuti u tavu u koju je prethodno usutopodjednako ulja i maslaca iz Vanvesa. Na kraju politi svježom kremom.”Poslije čitanja nasta svečana tišina, a savjetnik će ozbiljno Anđeliki:- Gospođo, moram priznati da se nikad ne bih odlučio da upoznam druge s ovomtajnom dostojnom bogova, pa ni za svotu dvaput veću od one što smo vam jeuručili. U vašem postupku slobodan sam prije svega vidjeti vašu želju da nam

ugodite, a moji prijatelji i ja trudit ćemo se da vam se odužimo posjećujući ovogostoljubivo mjesto…I tako je Anđelika privukla izbirljivu klijentelu „sladokusaca”. U njezinu supečenjarnicu počeli navraćati grof de Broussin, Bussy-Rabutin, markiz Villandry.Za ovu je gospodu užitak što ga pruža stol nadilazio sve ostale užitke, pa čak ionaj što ga pruža ljubav. Kočije i nosiljke počele su se zaustavljati ispredpečenjarnice „Hrabrom pijevcu”, baš kao što je nekad snatrila.Na njih su se ugledali građani, književnici, liječnici.Najuporniji među ovima je bio neki doktor Lambert Martin, glasovit, pričalo se, podvjema tezama što ih je branio na Sorboni: Est ne foemina opus naturaeimperfectum17? i An quo salacior mulier eo fecundior 18? Imao je navadu da bez

kraja i konca govori o terapeutskim svojstvima jela što su ih stavljali preda nj.

17 Je li žena nesavršeno djelo prirode?18 Je li žena plodnija što je razbludnija?





- E, pa šta? Svatko prema svom ukusu.- Ovo prelazi svaku mjeru, dragi prijatelju! Odakle vam hrabrost da baš vi, učen iglasovit profesor član francuskog Sveučilišta, da baš vi govorite o ukusu, vi kojiste kadri počiniti tri smrtna grijeha protiv najosnovnijeg kuharskog ukusa?Učeni profesor progunđa dobrostivo:- Baš ste sitničavi! Ja sam zadovoljan ukusom onoga što jedem i što ne vidim, stomu jada, u čemu su ti tobožnji grijesi za koje me optužujete!

- Znajte onda, prije svega, da se ručak ne počinje sirom. To je prvi grijeh.Nezamisljivo je staviti peršun na šarana! To je drugi! I na kraju, tko je još čuo dase riba jede poslije mesa i divljači! Ali sad, pošto sam dobro razmislio, nije to sve, jer ste počinili jedan sitan, ali uza sve to vrlo važan grijeh! Tko bi mi znao kazatikoji?Čitava se prostorija zamisli. Mortemart uzdahne:- Gospodo, gospodo, danas vam ponestaje duha! Uostalom, ja vas i shvaćam. Ustvari, čovjek ne zna što bi mislio kad čuje jelovnik gospodina profesora. Žao mi je da naša draga i plemenita prijateljica, markiza Sable, nije ovdje da mi odgovori jer dobro pozna sve nijanse gastronomske etikete. Zaboga, gospodo, ne gubiteglave pred ovim debelim i barbarskim predstavnikom društva izjelica. Tkopogađa?- Ima li krčmarica pravo na riječ? - umiješa se Anđelika.Mortemart se okrene na visokim potpeticama i obujmi je oko pasa.- Običnoj krčmarici naše epikurejsko i sofističko društvance ne bi dalo riječ, ali vilikao što ste vi, dajemo sva prava.- Pa evo, gospodo, u čemu je četvrti grijeh za koji optužujete gospodinaMontmaura: on je unio u svoju listu golubove iako je Uskrs već prošao.- Časti mi moje i vjere, ima pravo! - oduševljeno poviče savjetnik du Bernay. - Uovo vrijeme golubovi su ili prestari ili premladi za jelo.Svi burno zaplješću Anđeliki, a markiz Mortemart je poljubi.Sitne zgode ovakve vrste utvrđivale su Anđelikin ugled. Bila je prava rijetkostnaići na krčmaricu koja sjajno kuha i koja je znala odgovoriti baš ono što trebagospodi naučenoj na ćeretanja kakva su se vodila na dvoru i u ložnicama. Znali suda je bila pravi umjetnik u tome, ali uz to je njezina ljubaznost i dobroraspoloženje liječilo rane razočaranih čeznutljivaca. Zahvaljujući navikama što jojih bijaše ucijepio nekadašnji njezin ambijent, Anđelika je znala dati mjeru svojimdosjetkama. Ponekad se u svojim hitrim odgovorima pozivala na mitološkabožanstva, baš kao što su činile ,,kaćiperke”, ne bojeći se da će time upasti uvulgarnost.Neki su dolazili „Hrabrom pijevcu” da bi je upoznali. Ona se, međutim, grdnoprestrašila kad je među novim gostima jednoga dana prepoznala vojvodu Lauzunai nekoliko mladića s dvora. Tog se dana pojavila pred gostima pod crvenomkrinkom.

Taj su njezin čin svi oduševljenim odobravanjem popratili, a jedan od mladića jestihovima slavio „sjaj njezinih očiju od smaragda u purpurnoj škrinji.” Kadgod bise, poslije toga, pobojala da u sali ne sretne neko poznato lice, stavljala je prekoočiju krinku i svijet se malo-pomalo naučio da kaže kako ide vidjeti „Crvenukrinku”.Mada se prilično zaokruglila, Anđelika je među sladokuscima i izjelicama gubilatek. Događalo joj se da je sanjala kako se guši komadima jela, kako se utapa uumacima. Nezasitljiva glad nekih njezinih gostiju, upravo ju je strašila.- Ako ćemo pravo - govorila im je ona - korizma će biti pravi lijek za vašezdravlje.- Ne govorite nam o toj bijedi! - odgovarali su proždrljivci.

Odredbe o poštivanju korizme postale su vrlo stroge poslije reforme što ju jepropovijedao Kalvin. Čini se da ovaj apostol nije imao hrabrosti ustvrditi da je jednako grijeh jesti meso štuke kao i meso pileta.



Odredbe su se množile kao gljive poslije kiše da bi se čitav jedan narod koji biradije pristao da se raspne na križ nego da se liši mesa, prisilio na poštivanjeposta. Vjernicima se prijetilo smrtnim grijehom ne bi li ih se spriječilo da četrdesetdana prije uskrsnuća Kristova ne okuse nikakva mesa. Odredbe su dopuštale dvaobroka na dan, od čega su se izuzimali jedino bolesnici i starci preko sedamdesetgodina.Pečenjare, prodavače i preprodavače pilića kažnjavalo se velikim globama za

najmanjeg kopuna. Te godine su gazdu Gardyja, mesara iz Ulice Stari fenjer,vezali za stup sramote pred velikim Chateletom i okitili ga komadima telećegmesa zato što nije poštivao zabranu. Dangube su odlazili da ga vide, osobito zbogonih komada mesa što su im izazivali slinu u ustima.Korizma je remetila društvene odnose u zemlji. Domaćice su postajale čangrizavei neuljudne.Bilo je razuzdanika koji su u skupinama odlazili u Charenton da bi se tamo, podzaštitom protestantskih sloboda nažderali pečenja. Ali najvećim dijelom svijetu jebilo stalo do vječnog spasenja. Trpjelo se, dakle, mada ne uvijek šutke.Petnaest dana poslije početka korizme svima je već bilo preko glave ribe i povrća.Nesretni proždrljivci su se motali oko pečenjarnica i mesnica, kao Židovi oko Zidaplača.Da bi ih ohrabrila, Anđelika se šalila s onim svojim gostima koji su najviše patiliuslijed korizme tvrdeći da odlično izgledaju i služila ih salatama živih boja koje suovi jeli turobna izraza kao djeca koja uzimaju sredstvo za čišćenje. Osim toga,činila je što je mogla da bi im pripremila što veći izbor vodenih životinja - vidre,žabe, kornjače.Na kraju, trebalo se prilagoditi glasovitoj i neumitnoj sarki, nekoj vrsti debeledivlje guske kojih je u to godišnje doba bilo u obilju na sjevernim morskimobalama, a koja je s obzirom na to da je smatrana poluribom, polupticom,dospjela na listu dozvoljenih jela.Sarka je prema nekima dolazila na svijet na ostacima truloga drva što je plutalomorem. Za te ostatke se ona držala kljunom dok se ne bi sasvima razvila. Poslijetoga je odlijetala. Neki su tvrdili da je ona u stvari plod jednog stabla što je raslona Orknevskim otocima20. Kad bi dozrio, plod je padao na zemlju i iz njega jeizlazila ptica sarka.Neki se putnik usudio tvrditi da je na jednom sjevernom otoku vidio čitavo žaloprekriveno ovim pticama i da su te ptice nesle i odgajale jaja kao bilo koji krilatistvor normalan i… zabranjen za jelo u korizmene dane. Ali odmah su ga poslalidoktoru Hectoru Bocisu koji je svojim očima promatrao kako se ta ptica spontanoizliježe iz morskih valova. „U stvari”, pisao je taj doktor, „uz porijeklo ove ptice vezane su najbesmislenijepriče. Ograničit ću se da iznesem rezultate svojih vlastitih istraživanja. Evo tihrezultata: ako bacite u more komad drva, ubrzo će se na tom drvu pojaviti crvi.

Malo-pomalo ti će crvi dobiti glavu, noge, krila, perje. Na kraju narastu veliki kaoguske i počinju letjeti.” Zahvaljujući njegovu ovlaštenom mišljenju svijet je i daljemirne savjesti jeo sarku u doba korizme.Pjesnici su je slavili lirskim izljevima u ime zahvalnog želuca:

I tako se stara krhotina brodau leteće patke mijenja.O čudne li mijene!Nekad je bila drvo potom je broda,a prije toga gljive

imala lik.Naposljetku kao pticaleti iznad morske pjene!

20 Otoci na sjeveru Škotske.



Meso joj je bilo crno, tvrdo i smrdljivo, pravo korizmeno jelo, ali je ipak bilo meso!

1663. godine Anđelika iskoristi prisilni korizmeni nerad da bi ostvarila tri zamislikoje su joj stalno bile na umu.Prije svega, promijenila je mjesto stanovanja. Nije joj se nikad sviđao uzak ibučan stan u sjeni velikog Chateleta, gdje su se čuli krikovi ubijanih pijetlova,zaklanih životinja, gdje je sve vonjalo na meso, ribu, otpatke svake vrste, gdje se

širio zadah groblja Saint-Innocents. U lijepoj četvrti Marais pronašla je kućicu s trisobe na katu, koja joj se činila pravom palačom. Kućica se nalazila u Ulici Poštenihgrađana nedaleko raskršća sa Starom ulicom hrama.Pod Henrikom IV neki je bankar počeo graditi lijepu palaču u kamenu i cigli, alipošto je doživio slom zbog ratova ili svojih vlastitih prevara, morao je napustitigradnju i tako je zdanje ostalo nedovršeno. Završio je samo trijem s po jednomkućicom sa svake strane ispod velikog unutrašnjeg dvorišta. Neka starica koja je,ne zna se kako, postala vlasnica tog zdanja, stanovala je u jednoj od tih dvijukućica, a drugu je iznajmila Anđeliki za skromnu stanarinu. U prizemlju su dvaprozora s čvrstim rešetkama osvetljavala mali hodnik koji je vodio u malu kuhinjui prostranu sobu gdje se bijaše smjestila Anđelika prepustivši sinovima sobe naprvom katu gdje su se smjestili zajedno sa svojom guvernantom Barbom, koja jenapustila službu kod gazde Bourjusa da bi ušla u službu kod gospođe Morens. To je bilo novo Anđelikino ime. Možda jednoga dana tom imenu uspije dodatiplemićku česticu ,,de” Tako će njezini sinovi nositi jedno od prezimena svoga oca:de Morens. Poslije će tražiti da im se vrate titule, a možda i nasljedstvo.Ona se zanosila ludim nadama. Novac sve može. Nije li već uspjela doći do kućiceza sebe i svoje sinove?Iako je ta kućica bila sagrađena za obitavalište vratara, kad se ulazilo u nju, gubiose taj dojam. Naime, hrastova vrata nisu nikad postavljena na trijem, ali su zatoskulpture bile dovršene: dvije ovnove glave među vijencima cvijeća i voća. Ulaz ukućicu nalazio se ispod trijema.Barba je napustila pečenjarnicu bez žaljenja. Onaj joj se posao nije nimalo sviđao,dok je, naprotiv, uživala baveći se „svojim mališanima” Od samog Anđelikinadolaska gazdi Bourjusu, ona se gotovo isključivo bavila njima. U kuhinju jeAnđelika umjesto nje uzela dvije djevojke i jednog sudopera. S Rozinom koja serazvila u svježu i vrijednu konobaricu, s Flipotom kao kuharskim pomoćnikom iLinotom koji je imao posebnu dužnost da zabavlja goste, da prodaje perece,mesne valjuške i oblatne, osoblje „Hrabrog pijevca” ili bolje „Crvene krinke” bilo jedosta brojno.Anđelika je bila sretna što je najzad mogla istrgnuti Florimonda iz bučneatmosfere gostionice. Njemu se nisu sviđali galama i nasilnosti, a sam Bog znanajbolje da je toga bilo napretek među tim ljudima iz takozvanih dobrih obitelji;baš među njima.

Plemići su odlazili u gostionice da bi se oslobodili etikete. Pod veselim utjecajemalkohola ponekad se veselje pretvaralo u tučnjavu: bacali su jedni drugimaposuđe u glave, izvlačili se mačevi iz korica. Anđelika se odlučno bacala u gužvu.U tim prilikama osjećala je da je prožima borbeni Poljakinjin duh i njezino jeenergično djelovanje praćeno oštrim jezikom djelovalo na razularene ljude. Nije toza nju predstavljalo neki posebni trud jer je bilo dijelom njezine svakodnevneborbe koju je odlučila voditi, ne uzmičući, do konačnog cilja. Pri pomisli da goreFlorimond plače ili se trese od straha koji je ta buka izazivala u njemu, njezin sebijes dvostručio. U novom će stanu biti miran. Umjesto vonja raznih pohanih jela iotpadaka, tamo će udisati svježe mirise što su strujali iz perivoja i vrtova koji susa svih strana okruživali tu četvrt u kojoj je plemstvo, već od početka stoljeća

počelo graditi svoje palače.Djeca su s Barbom odlazila da se prošetaju u perivoje Templea, gdje su pili kozjemlijeko, u perivoje kapucina ili palače de Guisea ili u vrtove celestina, poznate povoću i sjenicima pokrivenim zelenilom.



Prve večeri kad se preselila u Ulicu Poštenih građana, Anđelika se, vrlo uzbuđena,penjala iz prizemlja na prvi kat. Nije imala mnogo namještaja: po jedan krevet usvakoj sobi, te kreveti za djecu, dva stola, tri stolice i nekoliko jastučića od kadifeza sjedenje. Ali je zato u kaminu plamsala vatra, a soba mirisala na palačinke. Ustvari palačinkama se slavilo ulazak u novi stan. Patu, pas, mahao je repićem, aJasmina, sluškinja, osmjehivala se Florimondu. a on joj uzvraćao osmijeh.Anđelika je nedavno skočila do Neuillyja po Florimondove i Cantorove drugove iz

vremena bijede. Smjestivši se u Ulici Poštenih građana, ona je pomislila kako bi joj tu bio potreban pas čuvar. Četvrt Marais je bila pusta i opasna po noći. Bilo jetu mnogo neobrađena zemljišta, a osim toga kuće su bile vrtovima odijeljene jedna od druge. Anđelika je, doduše, uživala Drvoguzovu zaštitu, ali u mrakulupeži se mogu lako zabuniti. Tako se ona u dobar čas sjetila djevojčice, kojoj,nema sumnje, ima da zahvali za život svojih sinova, i životinje koja je štitilaprestrašenoga Florimonda. Dadilja je nije zasigurno prepoznala, jer je Anđelikastavila preko lica krinku, a dotamo je otišla u unajmljenoj kočiji. Za novac što jojga je Anđelika ponudila, dobra se žena rastapala od osmijeha te pusti bezprigovora da djevojka, njezina nećakinja, i pas napuste njezinu kuću. Anđelika sepitala kako će Florimond reagirati, ali čini se da su mu djevojčica i pas ostali udobroj uspomeni. Ali se zato Anđeliki, dok je promatrala Jasminu i Patua, srcecijepalo od boli sjetivši se kako je Florimonda pronašla u pasjoj kućici, te se onaponovo zaklinjala da njezini sinovi ne smiju više nikada osjetiti ni glad nihladnoću.Tu večer se bijaše bacila u luđačke troškove kupujući im sve moguće igračke. Neone vjetrenjače ili konjske glave nabijene na štapove što se za nekoliko novčićamogu kupiti na Novom mostu, već igračke što su se prodavale u galeriji Palače zakoje se tvrdilo da su izrađene u Niirnbergu: koćijicu od pozlaćenog drva s četirilutke, tri psića od stakla i zviždaljku od slonove kosti, a za Cantora jaje odobojenoga drva u kojemu je bilo više manjih jaja.Gledajući svoju obitelj, Anđelika je govorila Barbi:- Barba, ova dva dječaka će jednoga dana pohađati Akademiju na Mont-Parnassu ipredstavit ćemo ih na dvoru.Barba je odgovarala sklapajući ruke: - Sigurna sam u to, gospođo.Uto ulicom prođe objavljivač umrlih.Slušajder, o usnuli svijetu, Bogu se pomoli za svoje mrtvace. Anđelika srditopojuri prema prozoru i sasu mu vrč vode na glavu.Druga je zamisao Anđelikina bila da promijeni naziv pečenjarnice „Hrabrompijevcu” koja je, zahvaljujući njezinu uspjehu, bivala sve poznatija pod imenom „Crvena krinka”. Želje mlade žene u tom pogledu su bile dosta velike. Osim jedne „grančice” od kovanog željeza postavljene tako da visi nad ulicom a na kojoj jeimala biti naslikana crvena krinka, ona je željela i oslikanu firmu postaviti nadvratima gostionice.

Jednoga dana vraćajući se s tržnice zaustavi se pred firmom jednoga trgovcaoružjem. Na toj firmi je bio prikazan stari vojnik bijele brade kako pije vino izsvoga šljema, dok je čelik njegova koplja neobično blistao pored njega. „Ali ono je stari Guillaume!” poviče zaletivši se navrat-nanos u radnju. Vlasnik jojreče da je to remek-djelo nad njegovim vratima djelo slikara Gontrana Sanceakoji stanuje u četvrti Sain-Marcel.Anđelika potrči. Srce joj je snažno tuklo. Na trećem katu jedne kuće skromnaizgleda otvori joj vrata mlada žena, crvena i nasmiješena.U ateljeu Anđelika primijeti Gontrana za slikarskim stalkom okruženog platnima ibojama: ažurnom, crvenosmeđom, pepeljastomodrom, takozvanom mađarskomzelenom bojom…

Pušio je lulu i slikao golog anđelka, a kao model mu je pozirala djevojčica odnekoliko mjeseci, pružena na sagu od modrog baršuna.Posjetiteljica je bila zakrinkana i uze tumačiti vlastite želje u pogledu firme. Zatimskine krinku i prasne u smijeh. Učini joj se da je Gontran zaista veseo što je vidi.



Sve je više ličio ocu. Na isti je način stavljao ruke na koljena, kao posrednik, dasluša. Reče joj da je uspio dobiti radnju i da se oženio kćerkom svog nekadašnjeggospodara, Van Ossela.- Zaboga, oženio si se jednom građankom! - poviče ona prestrašeno iskoristivšitrenutak dok se mlada Holanđanka nalazila u kuhinji.- A ti? Ako sam dobro čuo, vodiš nekakvu krčmu i poslužuješ pićem osobe koje sudaleko ispod mene u pogledu društvenog položaja.

Poslije trenutka šutnje ponovo progovori:- Dotrčala si da me vidiš, ne oklijevajući, bez lažnog stida. A bi li isto tako otrčalada izneseš svoj položaj Raymondu, koji je nedavno imenovan za ispovjednikakraljice majke, Mariji Agnezi, kraljičinoj dvorskoj gospođici i kurvici u Louvreu, što je potpuno u skladu s poimanjem tih lijepih djevojaka, ili malom Albertu koji senalazi kao paž u palači markiza de Rochanta?Anđelika prizna da se radije drži podalje od tog dijela svoje obitelji i upita što jebilo od Denisa.- On je svršio u vojsku. Naš otac je sretan. Napokon jedan Sance u kraljevskojslužbi! Jean Marie, posljednji od braće nalazi se u Zavodu. Možda mu Raymondpribavi neki crkveni položaj jer je u odličnim odnosima s kraljevim ispovjednikomkoji drži ključeve imenovanja. Na kraju ćemo i mi imati biskupa u kući!- Ne čini li ti se da smo mi neka čudna obitelj? - upita Anđelika tresući glavom -Sancei su se rasporedili dužinom čitave društvene ljestvice - Hortenzija ploviizmeđu dviju voda sa svojim mužem prokuratorom. Održavaju mnoge društveneveze, ali žive dosta jadno.- Krivnjom one priče o otkupljivanju položaja država im evo već četvrtu godinuniti jednog novčića nije dala.- A da li ih vidiš koji put?- Pa vidim. A isto tako i Raymonda i ostale. Nitko od njih nije previše zadovoljanda me sretne ali ipak se ne libe da me zamole da im napravim portret.Anđelika je časak oklijevala.- A kad se nađete… govorite li možda o meni?- Nikad! - mrko odgovori slikar. - Ti si isuviše okrutno sjećanje za nas, pravanesreća, pad koji nam je rastrgao srce, mada ga nemamo baš mnogo. Na sreću,malo je bilo takvih koji su znali da si nam sestra… ti, žena vješca, živa spaljena natrgu Greve!Pa ipak dok je govorio uzeo joj je ruku u svoje, žuljevite i nagrizene od kiselina.Raširi joj prste, takne sitan dlan na kojemu su se opažali tragovi opeklina od vatrei peći i položi na nj obraz u nastupu nježne ljubavi. Vrlo rijedak slučaj, ponekaddoživljen dok su bili djeca.Anđeliku je toliko peklo grlo da je mislila da će sad briznuti u plač. Ali već je skorozaboravila kad je zadnji put plakala. Posljednje su joj suze navrle na oči prijeJoffreyove smrti. Potpuno je batalila običaj da plače.

Ona izvuče ruku iz njegovih i reče gotovo suho, gledajući naokolo platna oslonjenao zid.- Vrlo ljepe slike radiš, Gontran!- Jest. Uza sve to velika gospoda naprosto uživaju da mi se obraćaju s „ti”, agrađani me oholo gledaju zato što ove lijepe stvari radim svojim rukama. Ili bimožda htjeli da ih radim nogama? Ili se možda razmahivanje sabljom ne obavljarukom i manje je prezren posao od razmahivanja kistom?Odmahne glavom, a smiješak mu ozari lice. Ženidba ga učinila veselijim ićeretavim.- Ja vjerujem u život, sestrice. Jednoga ćemo dana nas dvoje otići na dvor, uVersailles, gdje kralj hoće da privuče mnoge umjetnike. Ja ću oslikati tavanice

njegovih dvorana, napravit ću portrete prinčeva i princeza, a kralj će reći: „Vislikate divne stvari, gospodine.” A tebi će reći: „Gospođo, vi ste najljepša ženaVersaillesa!”.Oboje prasnuše u smijeh.



23.

KOMBINACIJE S ČOKOLADOM

MAJORDOM AUDIGER UDVARA ANÐELIKI

Treća Anđelikina zamisao bijaše da u oblaporno pariško društvo lansira onoegzotično piće koje su nazivali čokoladom. Ta je misao nije napuštala usprkoslošem dojmu što ga je u njoj izazivao prvi dodir s tom čudnom smjesom.David joj je pokazao glasoviti dokumenat: ovlašćenje svoga oca.Mladoj se ženi učini da je sve u redu, da su svi znakovi i potpisi ispravni,autentični. Na ovlašćenju je čak bio i potpis mladoga kralja Luja XIV, a tim sepotpisom davalo pravo gospodinu Chaillouu da jedino on može proizvoditi iprodavati čokoladu na francuskom teritoriju; na kraju se navodilo da to ovlašćenje

vrijedi dvadeset i devet godina. „Ovaj zvekan nema pojma kakvo je bogatstvo naslijedio”, pomisli Anđelika. „Treba svakako pokušati udahnuti vrijednost ovom komadiću papira.” Upitamladića da li je ikad imao priliku proizvesti čokoladu svoga oca i čime je to radio.Mladi kuharski naučnik, presretan što mu se pružila prilika da na na taj načinprivuče pažnju svoje Dulcineje objasni da čokolada potječe iz Meksika i da ju je1500. godine na španjolski dvor uveo Fernando Cortez. Odatle se to piće proširilou Flandriju, potom se, u samom početku stoljeća, njime oduševila Firenca i Italija,a onda njemački prinčevi, a sad se čak i u Poljskoj već pilo.- Moj mi je otac ponovio tu priču bezbroj puta još dok sam bio sasvim mali -objašnjavao je David pomalo zbunjen svojim nenadanim znanjem.

Pod Anđelikinim pažljivim pogledom, mladić je čas blijedio, čas crvenio. Ona gaponešto odlučnijim glasom zamoli da nastavi svoje izlaganje.Mladić joj povjeri da su još uvijek postojale u njegovoj rođenoj kući u Toulousi,nekakve sprave kojima se služio njegov otac da bi proizveo čokaladu. Te susprave sada čuvali neki njegovi daleki rođaci. Proizvodnja čokolade bila je u istovrijeme i jednostavna i vrlo komplicirana.Njegov je otac dobivao sjemenke najprije iz Španjolske, a zatim ravno izMartiniquea, odakle mu ih je slao trgovac, Židov, po imenu Costa.Sjemenke je trebalo pustiti da fermentiraju, ali ne previše. Taj se postupakobavljao u proljeće, dakle, u vrijeme umjerenih vrućina.Poslije fermentacije sjemenke se stavljalo sušiti, no ni u tome se nije smjelo

pretjerivati, jer bi se sjemenke lomile pri postupku ljuštenja. Stoga ih je ponovovaljalo sušiti tako da pod tučkom postanu krhke, ali ne previše, da ne bi izgubilesvoju aromu.Sad se pristupalo tucanju. U ovom se postupku krila velika tajna uspjeha. To seobavljalo na koljenima, u havanu pola drvenom a pola od crnog metala i malkougrijanom. Ta se naprava zove „metal”. Ime su joj dali Azteki, crveni ljudi izAmerike.- Jedanput sam vidjela na Novom mostu jednoga od tih crvenokožaca - rečeAnđelika. - Možda bi ga se moglo pronaći i, tko zna, ne bi li čokolada bila ukusnijakad bi on tucao sjemenke.- Moj otac nije bio crvene kože pa ipak je njegova čokolada bila na glasu kao vrlo

ukusna - odgovori mladi Chaillou neosjetljiv za ironiju.- Snaći ćemo se, dakle i bez Indijanaca. Za kuhanje su potrebni veliki kotlovi odlivenog željeza. Ali prije toga valja rešetom odstraniti lupine, dlake i klice, anadasve fino usitniti sjemenke. Na kraju se stavlja određena količina šećera,mirodija i drugih sastojaka.



- Pretpostavimo na kraju - htjede znati Anđelika - da dovučemo ovamo spravetvoga oca i sjemenke, kaži mi, bi li ti znao pripremiti to piće?David se načas zbuni, ali pred Anđelikinim odlučnim pogledom, reče da bi, naštobude nagrađen blistavim osmijehom i prijateljskim udarcem po obrazu.

* * *Počevši od tog trenutka, Anđelika je koristila svaku priliku da se obavijesti o

svemu što se dotad znalo u Francuskoj o tom bezalkoholnog piću.Stari neki ljekarnik, njezin prijatelj, kod kojega je kupovala neke mirodije i rijetketrave reče joj da se čokolada smatra odličnim sredstvom protiv smetnji slezene.To njezino svojstvo otkrio je, u toku svojih još neobjavljenih ispitivanja glasovitiliječnik Rene Moreau koji je tu pojavu zapazio liječeći maršala Gramonta, jednogod rijetkih uživatelja čokolade na dvoru.Anđelika je pomno bilježila sve te obavijesti a uze i ime glasovitog liječnika. Stariljekarnik stane kimati glavom gledajući za njom dok se udaljavala. Upoznao jemnoge žene koje su pribjegavale svim mogućim i nemogućim sredstvima da bipobacile. To ga iznenada sjeti strašnoga slučaja. Tiho krikne i brzo napustiprekapnicu u kojoj je destilirao nekakav sirup i izjurivši na ulicu, potrči za mladomženom. Naposlijetku je dostigne jer se ova zaustavila čuvši iza sebe klackanjestarčevih papuča.Kad je došao do daha, starac baci oko sebe podozrivi pogled i šapne joj u uho:- Kćeri moja, usprkos povoljnim obavještenjima što sam ih uspio prikupiti o onompiću, mislim da bih vas morao upozoriti i na nezgode koje bi se mogle pojaviti.Sjetio sam se užasne vijesti u vezi s tim proizvodom.- Samo kažite, ljekarniče.- Zaboga, govorite tiše, djevojko! Dovest ćete me inače u vrlo mučan položaj, jerću vam odati gotovo profesionalnu tajnu koju smo mi ljekarnici dužni poštivati istotako kao i liječnici. A odat ću vam je u vašem interesu. Vama sigurno nije puznatoda je naša mlada kraljica 18. listopada 1662. donijela na svijet djevojčicu koja jepoživjela samo mjesec dana. Znajte, dakle, da je to dijete bila nakaza dlakava icrna kao sam vrag i da nisu znali gdje bi je sakrili. Liječnici su utvrdili da je tanesreća zadesila kraljevsku obitelj zbog toga što je njegovo veličanstvo kraljicapila velike količine čokolade. Jeste li sada načistu, kćeri moja! Čuvajte se togapića.- Imat ću to na pameti, gospodine. Budite bez brige - odgovori Anđelika kojupričica ljekarnika Lazara nije uopće prestrašila.Jednoga dana pođe u posjetu kraljičinoj patuljčici. Ovaj put je kušala smjesu prijeno što je zapaprena paprom i zaslađena i zgusnuta šećerom. Njoj se učini vrloukusnom. Dona Terezita, ponosna na svoju tajnu, stane je uvjeravati da je vrlomalo bilo onih koji su znali pripremiti čokoladu, mada su neki došli iz inozemstva.Međutim, onaj zlobnik Barkarola joj je pričao da je čuo o mladiću građanskog

staleža koji je tobože, otišao u Italiju da prouči način pripremanja i za čiju sečokoladu priča da je odličnog ukusa. Taj mladić, po imenu Audiger, nalazi se uslužbi grofa de Soissonsa kao majordom i samo što nije dobio ovlašćenje zaproizvodnju čokolade u Francuskoj. „Hm! To se ne smije dogoditi”, zareče se Anđelika trgnuvši se. „Jedino ja imamisključivo pravo na proizvodnju!” Odlučila je da se potanje obavijesti o tommajordomu Audigeru. Bilo kako bilo, ta vijest je očito dokazivala da je ideja očokoladi bila u zraku i da ju je valjalo ostvariti što prije kako je ne bi preteklispretniji takmaci ili oni s moćnijim zaleđem.Nekoliko dana poslije toga, jednog poslijepodneva, dok je zajedno s Linotomstavljala cvijeće u vaze razmještene po stolovima, neki mladić raskošno odjeven,

siđe niza stepenice na pragu i usmjeri ravno k njoj.- Zovem se Audiger, a majordom sam kod grofa de Soissonsa - reče. - Rečeno mi je da se bavite mišlju da proizvodite čokoladu, ali da nemate ovlaštenje. Jaovlaštenje, međutim, posjedujem i došao sam da vas na prijateljski način



upozorim da nema smisla da se zanašate planovima koji nemaju nikakva izgledana uspjeh.- Od srca vam zahvaljujem na vašoj pažnji, gospodine - otpovrne ona - ali ako stevi tako sigurni da ćete pobijediti, nije mi jasno zašto ste se potrudili do mene,zašto se izlažete opasnosti da mi otkrijete svoje oružje i, možda, ranjivost vašihplanova.Mladić se trgne pomalo smeten. Pažljivije osmotri Anđeliku. Smiješak mu razvuče

usne istaknute tankim crnim brčićem.- Bože, kako ste lijepi, curice!- Sad ste otvorili vatru iz drugih topova, pa ne znam kakvu ste bitku došli ovamozametnuti - odgovori Anđelika ne uspijevajući da potisne osmijeh. Audiger baciogrtač i šešir na stol i sjedne sučelice Anđeliki. Nakon par trenutaka bili su većgotovo prijatelji. Audigeru je bilo tridesetak godina. Izvjesna gojaznost nije kvarilanjegov lijep izgled. Kao svi upravitelji i ekonomi u službi velike gospode i on je opasu nosio mač i bio isto tako lijepo odjeven kao i gospodar mu. Ispriča kako sumu roditelji bili iz pokrajine i dosta imućni što mu je omogućilo da stekne izvjesnunaobrazbu. Poslije nekoliko ratnih godina bijaše stekao položaj ekonoma u vojsci,a uz put se zabavljao kuhanjem i dobio diplomu. Zatim je, da bi upotpunio svojeznanje, krenuo u Italiju da bi se specijalizirao u pravljenju sladoleda i kolača,kolačića i bombona, te čokolade kao pića.- Pošto sam se vratio iz Italije 1660. imao sam sreću da se svidim njegovuveličanstvu tako da je odsada moja budućnost osigurana. A evo zašto: dok samprolazio poljima u okolici Genove, primijetio sam u polju krasan grašak. Bio jesiječanj. Palo mi na pamet da bih mogao kupiti nešto tog graška i staviti usanduke. Petnaest dana nakon toga bio sam u Parizu i preko gospodinaBontempsa, kraljeva prvog sobara, iznio pred kraljevo lice taj grašak. Jest, dragamoja, ne morate me zbog toga gledati razrogačenim očima. Bio sam na dvakoraka od kralja i on je dobrostivo sa mnom razgovarao. Čini mi se da su tomprilikom u kraljevu društvu bili Gospodin, grof de Soissons, gospodin maršal deGramont, markiz de Vardes, grof de Noailles i gospodin vojvoda de Grequi. Sva tagospoda povikaše u jedan glas, opazivši moj grašak, kako nikad ljepšega graškanisu vidjeli. Gospodin grof de Soissons razbije nekoliko mahuna pred kraljem, kojimi, pošto je izrazio svoje zadovoljstvo, naredi da ga odnesem gospodinuBeaudoinu, majordomu određenom za hranu, s porukom da se jedan tanjurićpripremi za kraljicu majku, jedan tanjurić za kraljicu i jedan za gospodinakardinala koji je u ono vrijeme stanovao u Louvreu, a ostatak neka pripreme zavečeru njemu i Gospodinu. U isto vrijeme njegovo veličanstvo naredi Bontempsuda mi da nagradu u novcu, ali ja ne htjedoh primiti. On je, međutim, bio uporan ireče uz to da će mi uslišiti molbu ako štogod ustrebam. Dvije godine poslije toga,pošto sam došao do nešto novca, predao sam mu svoju molbu kojom sam tražioovlaštenje za otvaranje slastičarnice u kojoj bih uz to mogao i čokoladu prodavati.

- A zašto je već niste otvorili?- Polako, lijepa moja curice. Najprije stvari treba da sazriju. Ali čuvar kraljevapečata, ministar Seguier, pošto je ispitao ovlaštenje s kraljevim potpisom, obećaomi je da će ga zaprimiti, potvrditi kraljevim pečatom i svojim potpisom da biodmah bilo pravovaljano. Kao što vidite, lijepa moja prijateljice, kad jednomdobijem isključivo pravo na čokoladu, nećete me tako lako tući, čak i kad bistedobili ovlaštenje kakvo ja već imam.Usprkos simpatiji, kojom ju je nadahnjivao posjetitelj svojom iskrenošću, ona jeipak bila donekle razočarana.Baš mu htjede oštro odgovoriti, da bi mu potkresala samouvjerenje, kako i ona,odnosno mladi Chaillou, posjeduje isključivo pravo na čokoladu, samo što je bila u

prednosti jer je njezino ovlaštenje prije zaprimljeno, ali se suzdrži na vrijeme itako mu nije otkrila svoje karte. Jedan od dva dokumenta možda nije bioispravan. Morala se još raspitati kod cehova i predstojnika trgovaca.



Budući da se nije mnogo razumjela u cehovske zavrzlame, odluči da bude vrlooprezna pred ovim konkurentom koji je bio u prednosti pred njom jer je biobogat, jer je imao dobre veze i, na kraju, jer je poznavao zanat.Pošto je duboko udahnula, kao da će zagnjuriti u vodu, spretno mu postavizamku:- Pretpostavimo da se pojavite sa svojom čokoladom, kojemu cehu se mislitepridružiti?

- Nijednome budući da imam posebno kraljevo ovlaštenje. „Dobro je i to znati, jer isti zakoni vjerojatno važe i za Davidovo ovlaštenje”,pomisli mlada žena, koja će ponovo naglas reći majordomu Audigeru:- Gazda Bourjus, moj rođak, kojega ću vam predstaviti čim se vrati s tržnice,morao je kupiti ovlaštenje samo zato da bi mogao poslužiti ribom svoje goste uposne i mrsne dane. Stoga smo pomišljali da ćemo se nekako složiti s cehovima idobiti od njih ovlašćenje za obavljanje tih zanata.Audiger podigne k nebu oči i ruke.- Lijepa moja djevojko, time biste se u velike nevolje uvalili! Pa kad biste i imalidovoljno novaca da platite sve troškove oko toga, morali biste svaki put ponovoplaćati kraljeve kontrolore. To bi vas upropastilo, a vi biste samo gubili vrijemetrčkarajući od jednoga ureda do drugoga.- A što bi onda valjalo uraditi?- Ništa s obzirom na to da jedino ja imam ovlaštenje za prodaju čokolade.- E to je previše - poviče Anđelika lupnuvši nogama o pod. - Niste nimalo ljubazni,gospodine, ometajući na taj način mušice jedne gospođe. A ako baš ludo poželimda prodajem čokoladu i da se nađem među mladim gospođama i poslužujem ihšalicama mirisavog pića.- Onda je to najednostavnija stvar na svijetu.- Kako? Ta maloprije ste ustvrdili da je to vrlo komplicirano, zapravo nemoguće!- Do vraga neka idu žene koje razmišljaju! Reklo bi se da posjećujete salonegospođice de Scudery. Priznajem da s vremena na vrijeme rado navratim tamo,mada ne znam ništa što bi bilo neugodnije od tih žena koje umišljaju da imajumozga u glavi, iako istina kao svijet stara tvrdi da ga nemaju. Ali vratimo se sebisamima. Ako vam je baš toliko stalo do čokolade, postoji ipak mogućnost daostvarite te želje: udajte se za mene!U kuhinji odjekne prigušeni krik, a zatim štropot razbijenih tanjura. Vrata seotvore silovito gurnuta i na njima se pojavi David koji je zavraćao rukave namršave nadlaktice; Audigeru kao da nije bilo jasno što je htio taj kuhinjskimomak.- Je li ovo vaš brat?- Nije. Nećak je gazde Bourjusa. Odličan kuhar!- Nije dovoljno debeo za kuhara… a nije ni previše druževan. Zašto mi takotvrdoglavo pokazuje šake…?

Audiger nehajno položi ruke na držak sablje.- Nemate, dakle, odvažnosti da se bijete samo šakama? - poviče David svojimkreštavim glasom.Ali majordom se i dalje nehajno smješkao.- Deder, Davide, dosta je gluposti! Što se miješaš bez potrebe! - strogo ga prekoriAnđelika.Jadni dječak opusti ruke, a lice mu dobi izraz prekorenog dječaka. Ali nikako da seodluči da ode, već promrmlja:- Mome se stricu ne sviđaju gosti koji ništa ne traže već samo oko njih čovjektroši vrijeme.- Imaš pravo, dječače. Pa donesi nam onda vrč dobroga vina.

- Ovo nije krčma, ovamo se dolazi zbog jela.- U koje vrijeme?- Ne prije osam u ovo doba.



- Drugim riječima, želiš me izbaciti napolje. U redu, nećemo se svađati. Vratit ćuse.Audiger ustane i elegantnim pokretom prebaci preko ramena svoj raskošanogrtač. Osmjehne se Anđeliki, a ona pomisli kako su mu usne mesnate i lijepooblikovane.- Vratit ću se, lijepa gostioničarko, po odgovor. O ozbiljnoj se stvari radi, vjerujtemi! I dobro razmislite!

Andelika se smješkala.- Kako možete biti tako neoprezan? Ta vi ništa ne znate o mojim kvalitetimadomaćice.- Znam da ste prava čarobnica u kuhinji, što, uostalom, i nije toliko važno sobzirom da sam i ja kuhar. A što se ostaloga tiče, vjerujem da bih se zadovoljio -odgovori on veselo i duboko joj se klanjajući.Navečer je Andelika čekala da ode posljednji gost da bi upoznala gazdu Bourjusa sAudigerovom posjetom.- Iako tvrdi da je već sve spremno, on ipak još ne posjeduje pismeno ovlaštenje.Dobro sam razmislila i ne smijemo više ni časa časiti. Da li se slažete da…- Dakako da se slažem! - poviče pečenjar odmahnuvši svojim kratkim rukama. -Pa da se i ne slažem što bi se time promijenilo, u stvari?- Dopuštate li mi da radim po svom ćefu?- Zar si ikada radila drugačije? Uradi, kćerce, uradi kako misliš da je najbolje. Tidobro znaš da mene svi ti veliki planovi samo uznemiruju i zabrinjavaju. Osjećamda će sve to vrlo loše svršiti.- Možda i nećemo uspjeti, ali neće biti ni štete ako pokušamo.- Pa ti onda pokušaj.A budući da je na njega došao red da ide na stražu u Chatelet, ode po svojeoružje.Andelika ga zamoli za dozvolu da prespava u pečenjarnici, to jest u sobi u kojoj jestanovala prije no što se preselila u Ulicu Poštenih građana. Bilo je već kasno iosjećala se isuviše umornom.- Dakako, samo ostani. Kuća je tvoja, sve je ovdje tvoje.- Gazda Bourjus - primijeti Anđelika rastužena - odgovarate mi kao da se srditena mene i…Pečenjar prasne u smijeh i uštine je za obraz.- Ti si sunce moje kuće, a ja sam čangrizavi čiča. Dobri Bože, ta trebala si me većupoznati!Ona ga pogleda i popustljivo mu se smiješila dok se udaljavao s helebardom u jednoj, a fenjerom u drugoj ruci.Zatim zatvori vratnice, gurne kračune i uspne se na prvi kat. Pošto se na brzinuoprala i svukla, umorna i glavoboljom mučena, legne uzdahnuvši s olakšanjem.Upravo je bijaše počeo hvatati san kadli začuje škripanje stepenica. Vrata se sobe

otvore i iza dugoljastog plamena svijeće pojavi se nezgrapan Davidov lik.- Gospođo Anđeliko?Ona sjedne u krevetu.- Šta se dogodilo! Što hoćeš?Svjetlo je neobično podrhtavalo. David se tresao kao list na vjetru.- Nije istina, zar ne da nije? Vi se nećete, vi se nećete udati za nj?Anđelika zijevne.- Ah! To li tebe muči, moj jadni Davide! Baš ništa nisi razumio, zvekane! Onajgospodin je lijep, bogat, vjeruje da je neodoljiv i htio bi me slatkim riječimauspavati kako bi što lakše uspio u svome naumu. On ne gubi ništa čekanjem.Sutra ćemo otići zajedno, ja i ti, u glavarstvo trgovaca da se točno obavijestimo

kako stoje stvari s tim tvojim ovlaštenjem, a potom ćemo zatražiti da mu seprizna prednost.- Znači da je… istina? Vi niste ništa ozbiljno mislili? Onaj vam se mladić, dakle,nije svidio? Vi ste mu se tako smješkali…!



- Ta morala sam uspavati njegove sumnje. Ali kojim se ti pravom miješaš u onošto te se ne tiče? Otkada sam ovdje, jesi li ikada primijetio da se upuštam u bilokakve pustolovine? Pored posla u pečenjarnici i brige za svoju djecu, zar misliš daimam još i vremena za kojekakve gluposti…?Mladić se polako primakne krevetu i stavi svijećnjak na noćni ormarić. A zatimudahne kao čovjek koji je izronio iz vode.- Kako sam sretan! - reče u zanosu. - Od same pomisli da bi vas onaj čovjek

mogao obujmiti oko pasa, meni se mrači pred očima.Zatvori oči, zatim kao da je nešto tražio reče:

Pet je na njoj divotau koje sam zaljubljen ja ponajprije u njezine ruke pa u oka joj obadvaa što se pete divote tičetreba biti i uglađen i brz…

- Davide, Davide! - poviče Anđelika gušeći se od smijeha. - Gdje se pokupio tesalonske bezobraštine?- Stihoklepac mi je sastavio ovu pjesmicu. Želio sam kazati da vas volim pa samga zamolio da mi pomogne u tome. Ali vi se smijete - poviče jadan dječakkreštavim glasom - vi mi se rugate!- Tiho! Probudit ćeš susjede! Smijem se jer si budalast. Ti znaš isto tako dobrokao i svi drugi da je Stihoklepac podrugljivac i gad. Hajde, vrati se u svoj krevet.Ali David priđe još bliže i nagne se nada nju. Svjetlo s voštanice je izdubilo velikesjene u njegovu licu koje posta odjedared tvrdo izgubivši sasvim svoj dječačkiizraz. Nesvjesno ona poravna naramenicu na košulji koja joj bijaše spuzla nizrame.- Ljubim vas - šapne on gustim i muklim glasom. - Nema od vas ljepše žene. Noćusanjam da stavljam ruku na vaše grudi, usne na vaše usne. Htio bih se naći uovom krevetu s vama, stegnuti rukama vaše tijelo tako snažno da vičete, čini mi

se da bi se tada dogodilo nešto tako divno da bih umro od sreće! „Nije ni tako loše”, pomisli Anđelika. „Dapače dosta lijepo zvuči. Ne može senijekati da je ove južnjake priroda obdarila prirodnim lirizmom… Ali zar da se joštučem s ovim zvekanom od sedamnaest godina?” Uto se crte Davidova licaodjedared zgrče u plačljivu grimasu i pod navalom tjeskobe on jecajući pade narub kreveta.- Oh! Ne ljutite se, preklinjem vas! Ne znam što mi je... Kao da sam poludio! Danisam možda bolestan?Anđelika mu se osmijehne, pruži ruku i majčinskim pokretom pomiluje mladića počekinjavoj kosi.- Nisi ti bolestan. Sve je to više nego normalno. Postao si čovjek. Možda ne još

sasvim. Jesi li već bio s kojom ženom, Davide?Mladić okrene glavu da bi sakrio rumenilo koje bi Anđelika ionako teško razabralau onom polumraku.- Nisam - odgovori mrko - ja ne volim žene. One me ispunjuju strahom.- A ja? Ja koja te po čitav božji dan ganjam, ja koja te tjeram i vrijeđam, zar te i ja ispunjam strahom?- Pa ponekad me i vas strah, osobito kad me poprijeko pogledate. Međutim, imamdojam da vi niste ni podrugljiva ni opaka… Otkako ste me poljubili…- Ja tebe poljubila?- Pa da! Onoga dana kada ste doznali da sam iz Toulouse. Da znate, onoga samdana osjetio da ste dobri. Stoga sam i mislio da biste me vi mogli naučiti…

- A čemu bih te to ja mogla naučiti, Davide?On puhne i raskolačene mu se oči zaustave na njoj.- Pa, eto… onoj divnoj stvari….



- Ljubavi? Kao što sam te naučila kuhati? Ne, dječače moj dragi. Znaš, ti ćeš testvari naučiti ili s djevojčicom svoje dobi ili sa ženom zrelih godina… Ukratko, janisam ni previše mlada ni previše stara za tu ulogu!- Nećete, dakle? - poviče on svojim kreštavim glasom.Anđelika se smela. Morala je priznati da ju je donekle uzbudila silovitost tenjegove za nju nove i proste želje. U drugim prilikama se možda ne bi bila odrvalaiskušenju da mu bude učiteljica, ali u ovom trenutku nije znala kako da objasni

tom neiskusnom mladiću da u životu jedne žene postoje zlosretni dani za kojih je inajvatrenija milosnica prisiljena da se pokaže okrutnom. Jadnom je Davidusudbina još jednom bila protivna.- Slušaj - odluči najzad - sigurna sam da se ti poprilično varaš u pogledu osjećajakojima te ja nadahnjujem. U stvari, vrlo ćeš brzo primijetiti da su noću, u krevetu,kad se ugasi svjetlo, sve žene nalik jedna drugoj. A tebi nedostaje upravosaznanje u čemu su slične. Dodaj mi, dakle, moj ogrtač, tamo je na stolici, idopusti da ustanem.Pođe zatim k stoliću, napiše nekoliko riječi na komadić papira, dometne pedesetškuda i sve to uruči Davidu.- Evo ti! A sad iziđi, pređi preko Mosta mjenjača i okreni u Ulicu Glatigny. Pokucajna trećoj kući s desne strane. Pred kućom visi crveni fenjer, a u blizini se nalazisveti Nikola naslikan na drvu.Potraži tamo ženu koju nazivaju Poljakinja. Reci joj da te ja šaljem. Ona ne značitati, ali će joj ovo pisamce pročitati Lijepi Dječak, a ovih pedeset škuda dat će joj na znanje da s tobom mora postupati kao s gospodinom. Hajde, mladiću iničega se ne boj. Trči! Hladno mi je i noge su mi promrzle.David je držao oborene oči dok ga je ona gurala prema vratima. Budući da joj seu svemu pokoravao, ona je čula kako je napustio kuću, a s prozora vidje kakoprelazi preko Mosta mjenjača obasjanog mjesečinom. „Moj čin nije u skladu s ćudoređem”, pomisli Anđelika liježući ponovo u krevet - „ali je zato u skladu s milosrđem. A što se mene tiče, nemam baš vremena datrošim vrijeme na suvišne stvari, kao što bi kazala naša susjeda, tetka Alice.”

24.

AUDIGER ZAPROSIO ANĐELIKU U MLINICI U JAVELU

Sutradan ujutro Anđelika se stidjela da se bilo kojim pitanjem obrati mladomChaillouu. No primijetila je da je bio dobre volje mada su mu dah i oči odavali da je te noći u Dolini ljubavi popio više no što je popio čitave godine.

Kao što mu bijaše obećala, pođe zajedno s njim do poglavarstva trgovačkihcehova. Primio ih je nekakav debeljko sav u znoju, manje-više prljava ovratnika.On im saopći da je pismeno ovlaštenje mladoga Chailloua pravovaljano poduvjetom da plati nove pristojbe.Anđelika nato odgovori:- Za našu smo pečenjarnicu već namirili troškove koji se odnose na zvanjepečenjara, kuhara i na kraju, gostioničara, da bismo mogli mi sami peći ribu. Azašto da sada još plaćamo da bismo mogli prodavati jedno bezalkoholno piće?- Imate pravo, draga djevojko. Sjetili ste me da vam valja platiti pristojbe nesamo cehu prodavača mirodija, već i potcehovima prodavača pića. Ako vam,dakle, sve pođe kao po loju, imat ćete privilegiju da platite za još dva dodatnaovlaštenja: cehu druge kategorije, to jest cehu mirodijara i cehu treće kategorije,to jest cehu prodavača pića.Anđelika se teškom mukom suzdržavala da ne plane.- I nema drugog izlaza?



- Nema - odgovori čovjek sabrano. - Nisam, razumije se, spomenuo određenedržavne pristojbe, te pristojbe pregledavača, kontrolora težine i kakvoće…- Ali kako možete tražiti da se pregleda taj proizvod kad ga, u stvari, i nepoznajete?- Problem nije u tome. Taj proizvod je roba, prema tome, svi cehovi od kojihzavisi moraju nad njim imati kontrolu i dio koristi od njega. Budući da ta vašačokolada, kao što kažete, spada među mirodije, morate k sebi uzeti jednoga

majstora za mirodije, a jednoga za piće, dati im dobru plaću, pobrinuti se zanjihov smještaj, platiti pristojbe za novu trgovačku tvrtku svakom pojedinomcehu. A budući da se po vašem izgledu ne bi reklo da ste skloni plaćanju svih tihpristojbi, odmah vas upozoravam da ćemo budno paziti da kod vas sve bude uredu.- A što to zapravo znači? - upita Anđelika natmurivši lice i podbočivši se.To je zabavljalo ozbiljne trgovce i jedan od mlađih je smatrao svojom dužnošću da joj objasni:- To znači da ćete vi preko dvojice majstora što ćete ih primiti na posao postatičlan udruženja, a samim tim se obavezujete i pristajete da taj novi proizvod mogustaviti u prodaju svi vaši kolege prodavači mirodije i pića, pod pretpostavkom dase taj čudni proizvod zaista svidi mušterijama.- Nema šta, gospodo, vi vrlo ohrabrujuće djelujete na čovjeka. Hvala! Znači mibismo se morali izložiti svim mogućim i nemogućim troškovima, morali bismoprimiti na posao nove majstore i pobrinuti se za njihovu dječurliju, morali bismotrošiti za propagandu, osušiti zidove u novoj kući, da bismo se na kraju iliupropastili ili podijelili korist naših napora i naše tajne s onima koji nisu mrdnuliprstom da bi nam pomogli?- Koji su, naprotiv, učinili sve, lijepa moja, time što su vas prihvatili i dopustilivam da razvijate svoju trgovinu!- Ukratko, vi zahtijevate da vam se plati neka vrst cestarine?Mladi je trgovac pokuša umiriti.- Ne smijete zaboraviti da je cehovima potreban novac, svakim danom sve više.Budući da ste i vi trgovci, poznato vam je da se prilikom svakog novog rata,pobjede ili rođenja prijestolonasljednika ili pak prinčeva, traži od nas da još jednom otkupimo svoja teškom mukom stečena prava. Osim toga, kralj nasupropaštava stvarajući svakom prilikom, pa čak i bez potrebe, nove zanate izvanja, pomalo nalik na ovo što ste nam ga podnijeli u ime nekakvoga gospodinaChailloua.- Gospodin Chaillou sam ja - umiješa se naučnik - ili je barem bio moj otac,gospodo. A ja vas uvjeravam da je on skupo platio ovo ovlaštenje.- Zbilja, mladiću, vaši odnosi s nama nisu posve u redu. Prije svega vi niti jeste, aniti ćete biti mirodijar i naše udruženje nije ništa utjeralo od vas.- Ali budući da njegov otac pridonosi jedan pronalazak vašem udruženju -

primijeti Anđelika.- Najprije nam to dokažite, a potom se obavežite da ćemo od toga imati nekukorist.- Ali vaše udruženje nije ništa napravilo ni za ovog mladića, ni za njegova oca.- Prema tome, ako ništa ne pridonesete, udruženje vas ne može niti prihvatiti.- A zar je to, naposletku, potrebno? - odsječno će Anđelika. - Budući da je kraljovome mladiću podijelio isključivo pravo da proizvodi i prodaje robu o kojoj jeriječ i budući da smo njegov stric i ja odlučni da mu damo potrebna sredstva i daupravljamo čitavim poslom, ne vidim zašto bismo morali udovoljiti vašimzahtjevima!Po brzim pogledima što su predstavnici trgovaca izmijenili između sebe, njoj bi

jasno da je dirnula u Ahilovu petu udruženja čije je zakone, koji su bili na snaziveć gotovo četiri stoljeća, kralj narušavao svojim „hirovima”, kako oni to nazivaju.Mladi trgovac živo odgovori:



- Ne pribjegavajte lukavstvima, lijepa moja, i ne mislite da ćete nas nekažnjenoizazvati. Upozorit ću vas, osim toga, da ćete našu zaštitu uživati i znatneprednosti imati ako postanete član udruženja.- A koje prednosti? Možete li mi barem jamčiti da se trgovci pićem neće usprotivitiuvozu mojih sjemenki i mirodija i da neće tražiti svoj dio? Možete li mi jamčiti,ako podijelim s vama tajnu novog proizvoda, da se neće umiješati ljekarnici, ililiječnici, koji tvrde da je čokolada proizvod sa znatnim ljekovitim svojstvima?

- Što se toga tiče, možete biti mirni, djevojko moja. Liječnici i ljekarnici se slažukao rogovi u vreći…Uto se drugi trgovac umiješa:- Ja sam, međutim, čuo da medicinski fakultet odobrava uživanje čokolade i dapreporuča ljekarnicima da se opskrbe tim proizvodom.- U tom slučaju, djevojko moja, vaša se stvar znatno komplicira, jer cehmirodijara ne može na sebe preuzeti prodaju lijekova.Anđelika je mislila da će joj glava prsnuti. Duboko uzdahnuvši, ona se oprosti ireče da će malko porazmisliti o zamršenim tajnama trgovačkih uprava koje ćeslijedeći put, sigurna je, pronaći sjajne razloge ne bi li je spriječili da poduze bilošta novo.Na povratku kući prekoravala je sebe što je pustila svojem bijesu na volju. Ali jeodmah shvatila da ni s osmijesima ne bi bila više postigla od onih ljudi.Audiger je imao pravo tvrdeći da mu neće biti stalo do cehova i njihove zaštitekad jednom bude imao kraljevo ovlaštenje u džepu.Ali on je bio bogat i imao je moćne zaštitnike, dok su Anđelika i siromašni Davidbili nemoćni pred eventualnim neprijateljstvom cehova.A da se obrate kralju s molbom da zaštiti prvo ovlaštenje odobreno prije petgodina, činilo joj se i vrlo teško izvodivo i vrlo delikatne prirode.Počela je razmišljati kako da se složi s Audigerom. Naposljetku, umjesto da sekolju, ne bi li bilo bolje da ujedine svoje snage i da podijele posao? Anđelika sasvojim ovlaštenjem i potrebnim materijalom, mogla je preuzeti zadatak danabavlja sjemenke kakaa i da ih pripremi za upotrebu, to jest za proizvodnjupraha kojemu se potom dodaje šećer i cimet ili vanilija. Audiger se pak mogaoprihvatiti proizvodnje raznih pića i svakovrsnih kolača.Za njihova prvog razgovora, njoj je bilo jasno da mladić nije ozbiljnije razmišljao oizvorima nabave. Nehajno je odgovarao da „ta stvar ne predstavlja neku posebnuteškoću”, da „ima vremena da se o tome razmisli”, da „će od svojih prijateljadobiti kakaa koliko bude htio”.Anđelika je od kraljičine patuljčice doznala da je bilo potrebno obraćati sediplomatskim predstavništvima, mnogobrojnim posrednicima, da je trebalo imativeza na španjolskom ili firentinskom dvoru, samo zato da bi se nekako dovuklo uFrancusku nekoliko vreća kakaa potrebnih kraljičinoj popašnosti.Jasno, ona nije mogla računati da će se tim putovima opskrbiti kakaom za tekuću

potrošnju. Izgleda da se jedino Davidov otac dotad ozbiljnije bavio timproblemom.

* * *

Audiger je češće navraćao u gostionicu „Crvena krinka”. Kao i izjelica Montmaur ion je sjedao za poseban stol, uvijek sam i vidljivo izbjegavajući druge goste.Poslije vrlo smjelog i veselog početka, on je odjedared postao šutljiv. Anđelika jebila čak ponešto i uvrijeđena što taj njezin glasoviti kolega nijednom riječi nijehvalio njezina jela. On je, uostalom, nerado jeo, a s Anđelike nije skidao pogledadok je išla amo-tamo po lokalu. Ozbiljan i uporan pogled lijepoga mladića, lijepo

odjevenog i sigurnog u sebe počeo je plašiti Anđeliku. Sa žaljenjem se sjećalašaljivog tona njihova prvog razgovora. Nije znala kako da načme probleme koji su joj toliko ležali na srcu. Audiger se, bez sumnje, uvjerio da će nju biti teže ukloniti



kao konkurenta nego što je u prvi mah mislio. U svakom slučaju, on ju je pažljivomotrio.On je tom svojom upornošću i malko pretjerao. Naime, više bi puta, za vrijemenedjeljnih šetnji, kad je čitava Anđelikina obitelj odlazila van grada u šetnju,osvanuo na konju kraj njih i praveći se kao da ih je tobože slučajno sreo, ljubaznose pozivao k njima na zakusku na travi. Pri tom bi iz bisaga na sedlu izvlačio zečjupaštetu i bocu šampanja.

Ili bi ga susreli na brodu što je rijekom plovio za Chaillot ili u diližansi na putu zaSaint-Cloud, u kojoj su se njegove trake, njegova pera i njegovo odijelo odskupocjenog štofa čudno doimali.Bila je nedjelja i ljetno doba. Sve glavne ceste oko Pariza, u promjeru od jednemilje, bile su pune ljudi. Jurili su u kočijama, na konju, pješice. Bježali su iz gradana čisti zrak, da uživaju u plavetnilu neba. Jedni su odlazili u svoje ladanjskekuće, drugi su se raštrkali po okolnim selima.Išlo se na misu u seosku crkvicu, potom se sa seljacima plesalo pod brijestom,pila su se bijela vina te ružica iz Vanvesa, d'Issyja i Suresnesa.A stihoklepac je vedrim stihovima slavio vječnu potrebu Parižana da bježe izgrada:

Za blagdana kad vrijeme je lijepo

Parižanin ko bujica plaviokolne livade i seloi sjedi na zelenoj travi.

Čiča Bourjus i sva njegova čeljad odlazili su nošeni općom strujom.- U Chaillot! U Chaillot! Hajdemo, novčić po osobi - vikali su lađari. Brod jeprolazio ispred Cours-la-Reine i ispred samostana des Bonshommes. Nešto nižesvijet se iskrcavao i odlazio u Bulonjsku šumu da doručkuje na travi.Ponekad su lađe vozile do Saint-Clouda. Tada su svi trčali u Versailles da gledajukako kralj ruča. Ali Anđelika je odbijala da ide na taj izlet. Zarekla se da će ići uVersailles samo ako je kralj primi. Razumije se, zarekla se samoj sebi. A to je

značilo da nikad neće vidjeti Versailles. Ona je ostajala na obali Sene sa svoja dvasinčića opijena čistim zrakom.Večer se spustila.- U Pariz! U Pariz! Hajdemo, novčić po osobi - vikali su lađari.David i Rozinin dragi, sin jednog pečenjara, za kojega se imala na jesen udati, naramena su podizali djecu. Na gradskim vratima sretali su mnoštvo pijanaca.Sutradan poslije divnog izleta Audiger odjedared napusti svoj suzdržani stav i rečeAnđeliki:- Što vas više promatram, to sam više u nedoumici, lijepa moja prijateljice. Ima uvama nešto što me zbunjuje…- Nešto u vezi s čokoladom?

- Ne… ili prije da… indirektno. U početku sam vjerovao da ste vi osjećajnočeljade… dobre duše. Ali poslije sam primijetio da ste vrlo praktična žena, gotovosebična, i da nikad ne gubite glavu. „Nadam se da je tako”, pomisli ona i osmjehne mu se što je zamamnije mogla.Zatim reče:- Znate, u životu postoje trenuci kad smo prisiljeni baciti se svim svojim snagamana jednu stvar, pa na drugu. U ponekim periodima ljubav dominira, uglavnomonda kad se živi bez briga. U drugima, poslovi vas sasvim zaokupe, ili neki cilj.Stoga vam neću kriti da je za mene sada najvažnija stvar na svijetu zaraditi štoviše novaca za svoje sinove kojima je… koji su ostali bez oca!- Ne bih želio biti nametljiv, ali s obzirom na to da ste poveli riječ o svojim

sinovima, mislite li da ćete jednim tako napornim poslom kao što je ovaj, anadasve tako malo u skladu s pravim obiteljskim životom, uspjeti svoje sinovepodići na noge i učiniti ih sretnim?



- Nemam mogućnosti izbora - odgovori Anđelika suho. - Uostalom, ne mogu sepotužiti na gazdu Bourjusa. Kod njega sam našla nenadano uhljebljenje u skladu smojim skromnim prilikama.- A ako bih vam ja pružio mogućnost izbora?- Što time mislite reći?Ona ga pogleda i opazi u njegovim smeđim očima izraz suzdržanog divljenja. Učini joj se da je to povoljan trenutak za razgovor o čokoladi.

- Da zbilja, jeste li dobili ovlaštenje?Audiger uzdahne.- Vidite i sami da samo mislite na korist, pa čak to i ne krijete. Pa neka, kazat ćuvam istinu: na ovlaštenje još nije stavio pečat ministar pravde, a ne vjerujem daće ga staviti prije listopada, jer se predsjednik Seguier za vrućih ljetnih mjesecipovlači u svoj dvorac na ladanje. Ali poslije će ići sve vrlo brzo jer sam o toj stvarirazgovarao s gospodinom grofom de Guicheom, zetom ministra Seguiera. Kao štovidite, uskoro nećete više imati baš nikakvih izgleda da postanete lijepaprodavačica čokolade, ukoliko ne…- Da… ukoliko ne… - ponovi Anđelika. - Čujte što ću vam reći.I bez uvijanja obavijesti ga potanko o svojim namjerama. Otkrije mu da posjedujeovlaštenje, starije od njegova, s kojim bi mu mogla praviti „neugodnosti” stoga bibilo najbolje da se sporazume. Ona bi mogla proizvoditi čokoladu, a on bi jemogao pripremati. A da bi imala neku korist i od prodavaonice čokolade, ona ćeraditi u njoj i pomoći mu svojim kapitalom.- A gdje mislite otvoriti prodavaonicu? - upita ona.- U četvrti Saint-Honore, blizu Trahoira. Samo što vaše priče nemaju solidnupodlogu.- One imaju solidnu podlogu, i vi to vrlo dobro znate. Četvrt Saint-Honore je kaostvorena za taj posao. Louvre je blizu. I kraljevska palača također. Taprodavaonica ne bi smjela biti nalik na krčmu ili pečenjarnicu. Već vidim lijepitarac od crnih i bijelih ploča, ogledala i pozlaćenu drvenariju, a iza lokala vrt sasjenicima od vinove loze kao u samostanu celestina… sjenice za ljubavne parove.Anđelikina objašnjenja su ozlovoljila majordoma koji se tek pri njezinim zadnjimriječima malko razvedrio.- Čarobni ste kad pustite krila svojoj mašti, draga prijateljice. Sviđa mi se vašaveselost i vaš žar koji su uvijek u skladu s vašim skromnim držanjem. Pažljivosam vas promatrao. U vas je jezik brz, ali vam je vladanje časno. To mi se sviđa.Ono što me kod vas smeta, reći ću vam otvoreno, to je vaš suviše praktičan duh išto ste upeli da s iskusnim ljudima razgovarate o poslovima na jednakoj nozi.Krhkost žene nekako se ne slaže s odlučnim i oštrim tonom. Žene treba daprepuste ljudima brigu o poslovima jer u njih je kratka pamet pa se sasvim izgubei smute.Anđelika prasne u smijeh.

- A ja, naprotiv, ne mogu zamisliti gazdu Bourjusa i Davida kako razgovaraju oovim pitanjima!- Ta ne radi se o njima.- A o čemu onda? Vi još niste shvatili da se ja sama moram braniti?- Pa tako je, vama je potreban zaštitnik.Anđelika se pravila kao da ne razumije.- Polako, polako, gospodine Audiger. U stvari, vi ste ljubomoran zlobnik koji hoćeda sam popije svu svoju čokoladu. A budući da vam je neugodno čuti ono što jagovorim, vi se izvlačite pričama o krhkosti žena. Mislim, u stvari, da bi rješenješto ga ja predlažem bilo bolje nego čarkanje što ga beskorisno vodimo.- Ja znam stoput bolje rješenje.

Pred ozbiljnim mladićevim pogledom Anđelika se povuče. Uze ispred njega tanjur,očisti stol, i upita što želi kao međujelo. Ali dok je išla prema kuhinji, on ustane idostigne je u dva koraka.



- Anđeliko, lijepa moja, ne budite okrutni - molio je. - Hajde da u nedjelju samiodemo u šetnju. Htio bih s vama ozbiljno razgovarati. Mogli bismo poći do mliniceu Javelu. Naručit ćemo da nam se pripremi riba na mornarski način, a potomćemo prošetati poljem. Hoćete li?Bijaše joj stavio ruku na bok. Ona podigne oči privučena njegovim svježim licem,a nadasve lijepo oblikovanim usnama ispod crnih brčića. Mora da su te usne bileelastične pod poljupcima prije no što će se rastvoriti, mora da se nametnu,

nabrekle od zahtjeva, puti koje se dotaknu. Njome prostruji bujica sladostrašća.Nesigurnim glasom pristane da se u nedjelju sastanu kod mlinica.

* * *

Utanačeni izlet uzbuđivao je Anđeliku više no što je željela. Uzalud je pokušavalada razborito razmišlja o tom izletu. Svaki put kad bi se sjetila Audigerovih usana injegove ruke na svom boku nju bi prošao sladak srh. Odavna već nije osjetilatakvo čuvstvo. Porazmislivši, utvrdi da je poslije one pustolovine s kapetanomstražara u Chateletu, a to znači već gotovo dvije godine, nijedan čovjek nijedotakao.Dakako, to se tako kaže, jer njezin se život odvijao u prije bi se reklo senzualnojatmosferi kojoj se dosta teško odrvati. Ona nije uzimala u obzir poljupce irazbludna milovanja od kojih se šamarima morala braniti. Više puta ju je udvorištu napao poneki pijani grubijan te se morala braniti udarcima cokula ili zvatiu pomoć. Sve je to, uključivši iskustvo s kapetanom zatvorskih stražara te grubezagrljaje Calembredaina, ostavilo u njoj trpak okus nasilja, okus koji je sasvimohladio njezina ćutila.Čudila se iznenadnom i nježnom buđenju svojih čuvstva. Još prije par dana nipomišljala nije na takvo što. A neće li taj Audiger iskoristiti taj nalet njezinauzbuđenja te zatražiti od nje da mu ne smeta u njegovim poslovima? „Neće”, bila je sigurna Anđelika. „Užitak je jedno, a poslovi drugo… Jedan danproveden u nečijem ugodnom društvu neće biti na štetu mojih budućih planova.”Da bi ugušila grižnju savjesti zbog neumitnosti svoga poraza, uvjerila je sebe dasu je u Audigerov zagrljaj vukli interesi njezinih poslova. Uostalom, zar se zbiljanešto moralo dogoditi? Audiger je dotada uvijek bio primjernog ponašanja.Stojeći pred ogledalom jednim je prstom ravnala svoje duge i tanke trepavice. Dali je još uvijek lijepa? Svi su joj to govorili, ali nije li vrućina kuhinje još višeošmugnula njezinu po prirodi već tamnu put? „Malko sam odebljala. To mi dosta dobro pristaje. A bit će da se ljudima kao što jetaj majordom sviđaju punačke žene.” Postidjela se zbog svojih od kuhinjskihposlova otvrdlih i pocrnjelih ruku. Krene stoga na Novi most da kod VelikogMatthieua kupi zdjelicu pomade da bih ih njom pobijelila.Vraćajući se natrag pokraj Palače pravde, uspne se do galerije s dućanima

sitničara i kupi čipkasti ovratnik s normandijskim vezom. Sašit će ga oko izreza nasvojoj skromnoj zeleno-plavoj haljini. To će njoj koja je svojom odjećom bila nalikna sluškinju ili trgovkinju, dati izgled djevojke iz građanskih krugova. K tome je još kupila par rukavica i jednu lepezu. Prava ludost!Najveću su joj brigu zadavale kose. Previše sporo su rasle mada valovitije isvijetlijih tonova. Sa žaljenjem se sjećala teške svilene mase koja joj je pokrivalaramena.Ujutro velikog dana sakrije ih pod lijepi rubac od tamnomodre svile što je nekadpripadao ženi gazde Bourjusa. Na izrez prslučca stavi kamej od crvenog ahata, aza pas zadjene kesu optočenu biserjem što je također naslijedila od jadneBourjusove žene.

Anđelika počeka ispod trijema. Izgledalo je da će dan biti vrlo lijep. Nebo jeizmeđu krovova bilo vedro.Kad se Audigerova kočija pojavila, ona pojuri k njoj poput učenice internata nadan slobodnog izlaska.



Majordom je zaista bio veličanstven. Imao je na sebi žute hlače obrubljenecrvenim trakama. Ispod prsluka od svijetložutog baršuna načičkanog, malimzlatnim gajtanima vidjela se naborana košulja od najfinijeg lana. Čipke na prsima iorukvice; bile su fine kao paučina.Anđelika ih dodirne zadivljena.- Irski vez - objasni mladić - platio sam čitav imetak za nj.On pomalo prezirno prstom podigne skroman ovratnik svoje drugarice.

- Poslije ćete i vi imati ovako lijepe čipke, draga. Čini mi se da vam ne faliljupkosti za njih. Siguran sam da bi vam odlično stajale haljine od svile i satena."I od zlatnog brokata”, pomisli Anđelika stisnuvši zube.Ali već poslije nekoliko trenutaka, čim se kočija našla na obali Sene i pošlanjezinim tokom, njoj se ponovo vrati dobro raspoloženje.Među stadima ovaca u ravnici kraj Grenelle21 mlinica u Jevelu je dizala svojavelika krila nalik šišmiševim, čije blago tiktakanje su zaljubljeni parovi pratilipoljupcima i obećanjima. U Javel se odlazilo krišom. Velika zgrada pretvorena ugostionicu dočekivala je goste, a vlasnik je bio vrlo obziran i znao je šutjeti.- Kad se ne bi šutjelo u jednoj kući kao što je naša - govorio je - gadan bi rusvajnastao. Čitav bismo grad uzbudili.Pored gostionice su prolazili magarci natovareni trbušastim vrećama. U zraku jelebdio miris brašna i toploga žita, riblje juhe i rakova.Anđelika je s užitkom udisala svježi zrak. Mali bijeli oblaci putovali su plavimnebom. Smješkala im se uspoređujući ih s dobro istučenim bjelancima. S vremenana vrijeme bi pogledala Audigera u usne i uživala u sitnim strasnim srsima što su je prožimali.Zar on zbilja neće pokušati da je poljubi? Izgledao je dosta ukrućen u svojemlijepom odijelu i sav zauzet sastavljanjem menija s vlasnikom gostionice koji seosjećao počašćen njegovom posjetom.U dvorani gdje je vladao povoljan polumrak sjedili su drugi parovi slični njima. Štosu se više praznile boce bijeloga vina, vladanje je bivalo slobodnije. Po gugutavomsmijehu gospođa moglo se zaključiti da su i pokreti muškaraca postali smjeliji.Anđelika je pila da bi sakrila svoju uzbuđenost. Obrazi su joj gorjeli.Audiger uze pričati o svojim putovanjima i o svom zanatu. Sve je upravonevjerojatnom točnošću iznosio ne ispuštajući nijedan datum, nijednu razbijenuosovinu.- Kao što vidite, draga, moj položaj počiva na vrlo čvrstim temeljima. Nikakvihiznenađenja. Moji roditelji…- Oh! Iziđimo odavde - zamoli Anđelika pošto je odložila kašiku.- Vani je pasja vrućina!- Ali ima i malo povjetarca… a osim toga tamo neće biti svijeta što se ljubi - dodapolušapatom.Pod zasljepljujućim suncem Audiger se bunio tvrdeći da će joj pozliti i da će opržiti

svoj ten. Skine stoga široki šešir ukrašen bijelim i žutim perjem i poviče kao kad ju je prvi put vidio:- Bože, kako ste lijepi, draga!Ali pošto su napravili nekoliko koraka puteljkom uz Senu, on nastavi priču o svojojkarijeri. Kad posao s čokoladom krene, pričao je, počet će pisati knjigu o neobičnovažnom zvanju majordoma. U toj će knjizi paževi i kuhari koji se žele usavršiti usvom umijeću naći sve potrebne upute.- Čitajući tu knjigu, majordom će naučiti kojim se redom služe jela i kako sestavljaju tanjuri. Isto će tako naučiti kako valja složiti stolnjake i ubruse, kako seprave marmelade, bilo tvrde bilo tečne, i svaka vrsta kolača i drugih dobrihslastica. Majordom će naučiti da, u vrijeme obroka, mora uzeti bijeli ubrus koji će

po dužini složiti i potom ga staviti na rame. Upozorit ću ga da je ubrus opipljiv iposeban znak njegove moći. Ja sam takav. Mogu služiti noseći sablju o pasu, s

21 Nekad selo kraj Pariza, sada pariška četvrt



ogrtačem preko ramena, sa šeširom na glavi, ali ubrus mora biti stavljen kao štorekoh.Anđelika se podrugljivo osmjehivala:- A kad cjelivate žene, kako ga onda stavljate?Ali se odmah ispriča opazivši uvrijeđen i začuđen izraz mladićev.- Oprostite. Kad pijem bijelo vino, uvijek mi se neobične misli motaju po glavi. Alizašto ste me na koljenima molili da dođem s vama u Javel. Da mi pričate o

položaju ubrusa?- Ne rugajte mi se, Anđeliko. Ja vam pričam o svojim planovima, o svom zvanju.A to se upravo poklapa s namjerama što sam ih imao zamolivši vas da danasdođete sama sa mnom na izlet. Sjećate li se, možda, rijeći što sam vam ih kazaoprvog dana kad smo se vidjeli? Tada sam vam gotovo u šali kazao: „Udajte se zamene!” Odonda sam mnogo razmišljao o tome i shvatio sam da ste vi zaista ženakoju…- Oh! - poviče ona. - Vidim stogove sijena. Pođimo tamo. Bit će nam bolje negona suncu.Pridržavajući rukom veliki šešir, ona udari u trk. Stigavši do stogova baci se bezdaha u toplo sijeno. Htio-ne htio morao je slijediti njezin primjer te je smijući sedostigne i sjedne kraj nje.- Ludice! Vi me zaista uvijek izbacite iz kolotečine. Povjerujem načas da govorimlukavoj poslovnoj ženi, a onda otkrijem da je ta lukava žena leptir koji leti odcvijeta do cvijeta.- Jednom ne znači uvijek. Budite ljubazni, Audiger, pa skinite periku. Meni jepostalo vruće od tog krzna što ga imate na glavi. Htjela bih vas pomilovati popravoj kosi.On se malko trgne unazad. Pa ipak, pošto je časak oklijevao, skine periku i solakšanjem prođe prstima kroz kratku kestenjastu kosu.- Sad je na meni red - reče Anđelika i pruži ruku.Ali on je zadrži potpuno se zbunivši.- Anđeliko…! Što vam je! Vas je obuzelo sotonsko raspoloženje…! A ja sam htio svama govoriti o ozbiljnim stvarima!On je svojom rukom držao zglavak mlade žene. Njoj se činilo da joj na tommjestu ruka gori. Vidjela je nad sobom njegovo uzbuđeno lice i sama se još višeuzbudila. U njega su, zaista, bile lijepe usne, put mu je bila glatka, a ruke bijele.Bilo bi ugodno kad bi joj postao ljubavnikom. Ona bi živeći kraj njega osjetilanjegove čvrste, zdrave, gotovo bračne zagrljaje u kojima bi se odmarala od posla iborbe svakodnevne. Zatim bi ležeći jedno kraj drugoga mogli govoriti obudućnosti i čokoladi.- Slušajte - šaputala je ona - slušajte mlin u Javelu. Njegov se ritam buni. Negovori se o ozbiljnim stvarima u njegovoj sjeni. Zabranjeno je. Slušajte!Pogledajte nebo, plavo je. A vi ste lijep, a ja, ja…

Nije se usudila doreći svoju želju. Ali ga je zato smjelo promatrala svojim očima izkojih su prskale zelene varnice. Njezine polurastvorene usne, pomalo vlažne, žarnjezinih obraza, naglo bibanje njezinih grudi koje on bijaše zamijetio u čipkastomprorezu, sve je to govorilo rječitije od riječi: „Želim vas.” On napravi pokretprema njoj, ali odjednom se digne i trenutak je stajao okrenut leđima.- Ne - reče na kraju jasnim glasom. - S vama ne. Već mi se, razumije se, dogodiloda sam se u sijenu zabavljao sa soldatušama ili sluškinjama. Ali vas ne mogudirnuti. Vi ste žena koju sam izabrao. Bit ćete moja na dan vjenčanja koje ćesvećenik blagosloviti. Zavjetovao sam se tako usred razuzdanih orgija. Poštovatću onu koju izaberem kao ženu i kao majku svoje djece. A vi ste žena koju samizabrao, Anđeliko, gotovo u onom istom trenutku u kojemu sam vas opazio. Bijah

odlučio da vas danas zamolim za pristanak, ali vi ste me potpunoma zbunili svojimneobičnim ponašanjem. Nadam se da nije u tome bit vaše prirode. Nije li moždapretjerano mišljenje da ste vi nepokvarena udovica?



Anđelika mlako odmahne glavom. Grickala je suhi cvijet promatrajući ga izmeđupoluzatvorenih vjeđa. Trudila se da sebe zamisli kao majordomovu suprugu. Bilabi dobra građanska ženica kojoj bi velike gospođe blagonaklono otpozdravile našetalištu Cours-la-Reine kad bi se tamo odvezla u skromnoj kočiji postavljenojzelenim plišem, i monogramom na vratima, kočijašem u crnom odijelu i malimslugom.S godinama će Audiger odebljati, lice će mu postati crveno. A kad, tko zna po koji

put, bude pričao svojoj djeci ili prijateljima zgodu s graškom i njegovimveličanstvom, nju će spopasti volja da ga zadavi.- Razgovarao sam o vama s gazdom Bourjusom - nastavljao je Audiger zamišljeno- i on mi nije zatajio da vodite uzoran život i da ste neumoran radnik, ali mi je istotako otkrio da su vaši vjerski osjećaji vrlo labavi. Samo nedjeljom idete na misu,ali večernjicama nikad ne prisustvujete. Pobožnost je ženska vrlina u pravomsmislu riječi: ona je oklop njezine po prirodi slabe duše i zalog njezina uzornogponašanja.- A što biste vi htjeli? Ne može se u isto vrijeme bit pobožan i bistar, vjeri odan ilogičan.- Ta šta vi zborite, jadna kćerce? Da niste kojim slučajem krivovjerka? Katoličkavjeroispovijest…- Oh! Molim vas - poviče ona planuvši odjedared - ne govorite mi o vjeri. Ljudi supokvarili čega su se god dotakli. Najsvetiji dar što im ga je Bog poklonio, vjeru,oni su ukaljali ratovima, licemjerstvom i krvlju. Dolazi mi da povraćam, toliko mise sve to gadi. U mladoj ženi kojoj je došla želja da se ljubi u ljetno poslijepodne,mislim da će Bog prepoznati djelo svoje stvaralačke moći, budući da ju je stvoriobaš takvom!- Anđeliko, vi ste izgubili glavu. Vrijeme je da vas izvučem iz društva ljudi čijebogohulne razgovore slušate. Vjerujem da vam je potreban ne samo zaštitniknego i čovjek koji će vam biti i gospodarom donekle i omogućiti vam da zauzmetesvoje mjesto žene. Živeći između svoga strica i onog blesavca, njegova nećaka, vimislite da vam je sve dozvoljeno. Previše su vas razmazili, trebalo bi vas krotiti..- Zar zbilja? - odgovori Anđelika zijevajući i pruži se.Taj je razgovor dotukao njezine putene želje. Ugodno se pruži u sijeno, pošto jeprije toga, podmuklica, podigla svoju dugu suknju i tako otkrila zglavke u slivenimčarapama.- Gore po vas - doda.Nakon pet minuta je već spavala. Audigeru je srce snažno tuklo dok je promatraogipko tijelo što se bijaše prepustilo sijenu. Prelazio je očima po divnim oblicimakoji mu se bijahu usjekli u sjećanje duboko kao litanija: anđeosko čelo, izazivačkausta, lijepe grudi. Bila je srednjega rasta, ali tako skladno građena da joj je likizgledao viši. On joj nikad nije vidio zglavke, koji su mu sada dočaravali lijepozaokrugljene noge što ih je činilo duljim no što su bile, lijepe ženske noge koje su

sigurno grčevito stiskale tijelo koje bi njima zagospodarilo. Oznojena čela, Audigerodluči da se udalji bježeći od iskušenja što ga je sve snažnije vuklo.

* * *

Anđelika je sanjala da plovi morem u brodu punom sijena. Jedna ju je rukamilovala, jedna joj je ruka šaputala: - Ne plači, ne plači!Probudila se. Opazi odmah da kraj nje nema nikoga. Spuštajući se prema obzorju,sunce ju je ogrnulo svojom toplinom „Krivnjom onog glupana, Audigera, gubim seu nestašnoj igri sa suncem”, pomisli i pri tom uzdahne. Tijelom su joj još kolaliostaci žudnje. Ona pomiluje svoje mašaste ruke.

"Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti, tvoje su grudi napravljene po mjerimuškarčeve ruke."Gdje je završila ona čudna ptica, čovjek kojega bijaše srela u lađi krcatoj sijenom?Govorio je zanosne riječi i odmah potom ih miješao s podrugljivim. Dugim joj je



poljupcem pritisnuo usta. Je li on uopće postajao. Ustane, otrese slamke što su jojse uhvatile haljine i vrati se u gostionicu mlina i zlovoljno zamoli Audigera da jeotprati natrag u Pariz.

25.

ANĐELIKA SE ZALJUBLJUJE U STIHOKLEPCA

Za jesenjeg sutona Anđelika je šetala Novim mostom. Došla je da kupi cvijeća teiskoristila priliku da luta od dućana do dućana.Odjednom se ustavi pred kolima Velikog Matthieua i prene se.Veliki Matthieu je čupao zub nekom čovjeku koji je pred njim klečao. Pacijent jeimao otvorena usta raširena uz to zubarskim kliještima. Anđelika prepozna kosu,žutu i rijetku kao čuperak kukuruznog klipa, te crni poderani ogrtač. Bio je to onajtip s lađe pune sijena.Mlada se žena laktovima progura u prvi red.Mada je bilo već dosta hladno, po čelu Velikog Matthieua su izbile krupne graške

znoja.- Do vraga, ala je ovaj tvrd! Bože, kako je tvrd!Načas prekine vađenje da bi obrisao znoj, stoga izvadi kliješta iz mladićevih usta iupita ga:- Boli?Žrtva se okrene k publici i niječno odmahne glavom. Nije bilo sumnje, to je on,njegovo blijedo lice, njegova duga usta, njegove grimase zapanjene budale.- Gledajte, gospođe i gospodo! - vikao je Veliki Matthieu. - Nije li ovo čudesno?Evo čovjeka koji ne trpi, mada ima tvrde zube, vjerujte mi! A kojim to čudom netrpi. Zahvaljujući ovom čudesnom melemu kojim sam mu namazao desni prijevađenja. Ova mala bočica, gospođe i gospodo sadrži zaborav svih bolova. Pod

mojom rukom se ne trpi. Zahvaljujući čudotvornom melemu, izvadim zub a da to ine primijetite. Hajde, prijatelju prihvatimo se ponovo posla.Mladić spremno otvori usta. Uz psovke i veliki trud nadrizubar se ponovo stanenositi s upornom vilicom. Naposljetku, uz pobjednički usklik Veliki Matthieupodigne u zrak na vrhu kliješta tvrdoglavi kutnjak.- Gotovo! Je li vas boljelo, dragi prijatelju.Mladić se digne ne prestajući da se smiješi. Glavom dade znak da nije.- Šta da još kažem? Evo čovjeka koji je pred vama udaren na muke i koji sadaodlazi svjež i veseo. Zahvaljujući čudotvornom melemu koji ja jediniupotrebljavam među pučkim ljećnicima nitko više neće oklijevati da baci do vragasmrdljive klinčiće koji obeščašćuju usta poštenog kršćanina. Svijet će dolaziti s

osmijehom na usnama k zubaru. Ne oklijevajte više, gospođe i gospodo. Dođite!Bol više ne postoji! Bol je crko!Dotle je pacijent stavio stožasti šešir na glavu i sišao s kola. Anđelika pođe zanjim. Htjela ga je zaustaviti, ali se pitala hoće li je on prepoznati.On pođe obalom Morfondus, ispod Palače pravde. Na nekoliko koraka ispred sebeAnđelika je vidjela kako u magli što se širila sa Sene lebdi njegova neobična imršava silueta. Ponovo joj se činio nestvarnim stvorom. Išao je dosta polako,zaustavljao se, potom ponovo nastavljao put. Odjednom ižčezne kao da je uzemlju propao. Anđelika ispusti tihi krik, ali odmah se sjeti da je čovjek naprostosišao niz tri ili četiri stepenice što su s obale vodile do vode. Bez razmišljanja pođeza njim i umalo ne udari u neznanca koji se bijaše naslonio na potporni zid.Presavinut nadvoje, muklo je ječao.- Šta je? Šta vam je? - upita Anđelika - Da vam nije zlo?- Hm! Umirem - odgovori on ugaslim glasom. - Ona mi životinja umalo nijeotkinula glavu. Ali vilicu mi je bez sumnje iščašio. Ispljune tanak mlaz krvi.- Ali rekli ste da vas ne boli!



- Ništa ja nisam rekao! A kako da i kažem? Veliki Matthieu mi je dobro platio zaonu malu komediju.Zakmeči i ponovo pljune. Njoj se učini da će izgubiti svijest.- Koje li gluposti! Niste smjeli pristati na tako nešto.- Već tri dana nisam ništa okusio.Anđelika obujmi oko pasa neznančevu mršavu priliku. Bio je viši od nje, ali takolagan da je ona imala dosta snage da pridrži njegov jadni kostur.

- Dođite, večeras ćete dobro jesti - obeća mu ona. - I ništa nećete platiti. Ninovčićem ni zubom.Vrativši se u gostionicu, potrči u kuhinju i potraži nešto čime bi okrijepila tu žrtvugladi i pučkog zubara. Bilo je još juhe i dobar komad jezika s prilogom odkrastavaca. Odnese mu sve što je našla, a tome dometne vrč vina i zdjelu sagorušicom.- Počnite s ovim, a poslije ćemo vidjeti.Dugi nos jadnog spadala zadrhti.- O divni mirisu juhe - šapne neznanac uspravivši se kao da je uskrsnuo. - Oblažena bitnosti vrtnih božanstava!Ona ga ostavi da se može najesti u miru. Pošto je dala naloge i provjerila je li svespremno za dolazak mušterija, pođe u sobičak iza kuhinje da pripremi jedanumak, gdje se obično povlačila kad je htjela pripraviti neko posebno jelo.Malo potom vrata se otvore, a u otvoru se pojavi glava njezina gosta.- Reci mi, ljepotice, nisi li ti mala skitnica što zna latinski?- I jesam i nisam - odgovori Anđelika koja nije znala je li joj žao ili je zadovoljnašto ju je prepoznao. - Sad sam nećakinja gazde Bourjusa, vlasnika ove gostionice.- To znači da više nisi pod sumnjivom vlašću gospodina Calembredainea?- Bože me oslobodi.On klizne u sobičak, pnmakne joj se svojim lakim korakom i uhvativši je oko pasa,poljubi je u usta.- Vidim, gosparu, da ste se potpuno oproravih - reče Anđelika kad je došla dodaha.- Meni ne treba mnogo. Već te dugo vremena tražim po čitavu Parizu, MarkizoAnđela.- Pst! - ušutka ga ona prestrašeno se ogledavši oko sebe.- Ne boj se! Nema policajaca u lokalu. Nisam nijednoga primijetio, možeš mislobodno vjerovati, sve ih poznajem. Onda, mala skitnico, kako vidim tebi suznana dobra mjesta. Dosta ti je bilo lađa sa sijenom. Čovjek ostavi cvijetak,blijed, beskrvan i od blata prljav, koji u snu plače da bi poslije utvrdio kako se tajcvijetak pretvorio u punačku snagu, koja se uvalila u imućnu kuću. Pa ipak, nemasumnje to si baš ti. Tvoje su usne još uvijek sočne, samo što sada imaju okustrešanja, a ne gorkih suza. Dođi još.- Žuri mi se - odgovori Anđeiika, otklanjajući ruke koje su joj htjele zarobiti

obraze.- Dva trenutka sreće vrijede više od dvije godine života. A osim toga, još me moriglad, znaš!- Hoćete li da vam donesem palačinke ili kompot?- Ne, ja sam tebe gladan. Dosta mi je da te gledam i da te diram. Time hoću da senasitim. Hoću tvoje usne boje trešnje, tvoje obraze boje breskve. Sve je na tebikao stvoreno za jelo. Nema boljeg obroka za izgladnjela pjesnika… Tvoje meso jesočno. Spopada me volja da te grizem, izaziva u meni neutaživu glad…!- Baš ste nemogući - korila ga ona nastojeći da se oslobodi. - Od tih vaših lirskih iprostačkih ljubavnih izjava mislim da ću poludjeti.- Pa to ja želim. De, ne cifraj se.

Odlučnim pokretom koji je dokazivao da mu se povratila snaga on je stisne uza sei zabacivši joj glavu na svoju mišicu uze je cjelivati.Odjedared ih udarac zaimače po stolu naglo odvoji.



- Za svetoga Jakova! - bjesomučno je urlao gazda Bourjus. - Ovo prokletopiskaralo, đavolji sluga, ovaj opadač, klevetnik, u mojoj kući, u mojoj kuhinji,napastvuje moju kćerkicu! Napolje, bitango, ili ću te nogama u tur izbaciti naulicu.- Imajte milosti, gosparu, imajte milosti prema mojim hlačama! Toliko sudotrajale da će vaša preuzvišena noga biti uzrokom neugodnog za dame.- Napolje, nitkove, gubi se prokleto piskaralo, grickalo noktiju! Sramotiš mi radnju

svojim poderanim prnjama i tim svojim smiješnim šeširom…Ali mladić se krveljio, smijao i držao rukom ugroženi tur. Najzad je pojurio premavratima, izbekeljio se i nestao.Anđelika pomalo kukavički reče:- Onaj tip je ušao ovamo nikako da ga se oslobodim.- Hm! - gunđao je gazda Bourjus - hajde, hajde, ne pričaj, ovaj put ti lice nije bilomrzovoljno. Budi tiha, lijepa moja, ne govori da nije! Ne vičem ja zbog toga: malomaženja s vremena na vrijeme neće nauditi lijepoj djevojci. Ali, istini za volju,Anđeliko, razočarala si me. Zar u našu gostionicu ne navraća pošteni svijet? Akako da ti izbor padne na to prokleto škrabalo!

* * *

Kraljeva milosnica gospođica La Valliere imala je prevelika usta. I malko je šepalau hodu. Pričalo se da joj to daje posebnu draž i da joj nije smetalo da odličnopleše. Ali činjenica je bila da je šepesala.Nije imala grudiju. Uspoređivali su je s Dianom, pričalo se stoga o čarimadvospolnih bića, ali činjenica je bila da ona nije imala grudiju. Put joj je bila suha.Suze su joj brazdale obraze zbog kraljeve nevjere; poniženja na dvoru, grižnjesavjesti, izdubile su joj oči. Postala je mržava i suha. Na kraju, pošto je po drugiput ostala u drugom stanju u ložnici je imala izvjesne smetnje čije pojedinosti subile poznate samo Luju XIV. Ali i Stihoklepcu.I o svim tim nevoljama i javnim i tajnim, o njezinim tjelesnim nedostacima, on jesastavio izvrsnu rugalicu, punu duha, ali i užasnu po opakosti i oštrini tako da jeponešto stidljiviji građani ne htjedoše pokazati svojim ženama, već su se ovemorale obraćati služavkama da bi došle do nje.

Imajte šepavi hod i petnaest ljeta.Grudi ravne ko daske i gotovo nikakvih čuvstvaRoditelje? Bog bi ih znao! I kao cura bez iskustvau predsoblju rađajte djecu.Vjere mi, ljubav ćete kraljevu steći.Pitajte La Vallizre, ona će vam to isto reći.

Ti su se leci mogli naći posvuda u Parizu: u palači Biron gdje je stanovala Luisa La

Valliere, u Louvreu, pa čak i kod kraljice koja se čitajući opis suparničinih ljepota,radosno smijala prvi put poslije mnogo vremena te je, radosna, trljala svoje maleruke.Ranjena, više mrtva nego živa od stida, gospođica La Valliere se bacila u prvukočiju do koje je došla i odjurila u samostan u Chaillot, gdje se htjela zarediti.Kralj joj, međutim, naredi da se vrati i pokaže na dvoru. Po nju je poslaogospodina Colberta. U tom je pozivu bilo manje povrijeđenog osjećaja ljubavi, aviše bijesnog izazova. Kralj je bio van sebe zato što mu se njegov narod usudiorugati; ali on se također počeo pribojavati da mu njegovi ljubavnica ne služi načast.Najsposobniji policajci su se bacili u potjeru za Stihoklepcem.

Ovaj put su svi bili sigurni da neće umaknuti vješalima.

* * *



Anđelika se u svojoj sobi u Ulici Poštenih građana spremala da legne. Jasmina sepovukla pošto joj bijaše zaželjela laku noć. Djeca su već odavno spavala. Napoljuse podigla buka od nečijih koraka, u trku. Tanak sloj snijega što je te prosinačkevečeri počeo polako padati, prigušivao je korake.Nekoliko udaraca odjekne na vratima. Anđelika navuče sobnu haljinu i požurihodnikom k okancu na vratima.- Tko je?

- Otvori mi, mala skitnice, brzo, otvori!Prije no što je i mogla razmisliti, Anđelika povuče zasune. Stihoklepac se spotakneo nju. U istom trenutku bijela masa izbije iz tame, skoči i nađe mu se za vratom.- Sorbono! - poviče Anđelika.Ona se baci i ruka joj sretne vlažnu dlaku doge.- Pusti ga, Saorbono. Lass ihn! Lass ihn!Nejasno se prisjećala da je Desgrez izdavao psu naređenja na njemačkom.Sorbona je režala čvrsto zarivši čaporke u mladićev ovratnik. Ali odmah mu dosjetila stiže Anđelikin glas. Mahne repom i pusti svoju žrtvu režeći i dalje bijesno.Stihoklepac je dahtao.- Gotov sam!- Koješta! Ulazite, brzo!- Pas će ostati ispred vrata i upozorit će policajca.- Ulazite kad vam kažem!Brzo ga gurne u kuću, a sama osta ispod trijema, povukavši za sobom vrata.Čvrsto je držala Sorbonu za ogrljak. Na ulazu u kuću pri svijetlu uličnog fenjeravidje kako snijeg vije. Naposljetku začuje prigušeni korak, korak koji je uvijekslijedio psa, korak policajca Francoisa Desgreza.Ona istupi naprijed.- Tražite li možda svoga psa, odvjetniče Desgrez?Ovaj se zaustavi te se i sam skloni pod trijem. Nije mu vidjela lica.- Ne - odgovori Desgrez - tražim jedno škrabalo, pisca pogrdnih pjesmica.- Sorbona je ovuda prolazila. Zamislite, jednom sam poznavala tog vašeg psa.Zazvala sam ga i sebi dozvolila slobodu da ga zadržim.- Sigurno je bio sretan, gospođo. A vi ste se, valjda, hladili na kućnom pragu poovom lijepom vremenu?- Baš sam zatvarala vrata. Ali mi razgovaramo u mraku, odvjetniče Desgrez, isigurna sam da ne pogađate tko sam.- Ne pogađam, gospođo, već znam. Odavna već znam tko stanuje u ovoj kući, abudući da mi nijedna gostionica u Parizu nije nepoznata, imao sam prilike da vasvidim u „Crvenoj krinki”. Zovete se gospođa Morens i imate dva sina od kojih jestarijemu ime Florimond.- Vama ništa ne može izbjeći. Budući da znate tko sam, pitam se kako to da samoslučaju imamo zahvaliti što sada razgovaramo?

- Nisam bio siguran da bi vas moj posjet obradovao, gospođo. Kad smo seposljednji put vidjeli, razišli smo se na prilično neugodan način.Anđelika se sjeti burne noći u predgrađu Saint-Germain. Činilo joj se da više nikapi sline nema u ustima.Najzad će bezbojnim glasom:- Što ste htjeli reći?- Snježilo je baš kao i noćas, a pod nadsvođenim ulazom u Temple bilo je mračnokao i pod ovim trijemom.Anđelika priguši uzdah olakšanja.- Naš rastanak i nije bio neugodan. Bili smo pobijeđeni, a to nije isto, odvjetničeDesgrez.

- Ne trebate me više zvati odvjetnikom, gospođo, jer sam prodao svoje ovlaštenjena odvjetničko zvanje budući da su me prije toga isključili iz udruženja. Stogasam ga prodao, i to dosta dobro, da bih potom kupio položaj kapetana policije, natemelju kojega sam se posvetio zadatku koji više nosi, a nije beskorisniji:



gonjenju zločinaca i zlonamjernika. I tako sam s visokih dometa riječi sišao ušutljive sfere podzemlja.- Vi se uvijek lijepo izražavate, odvjetniče Desgrez.- Kad se pruži prilika, pustim da me ponesu govorničke fraze. Stoga sam izadužen da posebice vodim brigu o ljudima neumjerenih riječi, bilo da ih pišu iline: o pjesnicima, novinarima, škrabalima svih mogućih vrsta. Pa i večeras sambio u tragu otrovnom tipu, izvjesnom Claudu Le Petitu, poznatijem pod imenom

Stihoklepac. Taj će vam momak biti do groba zahvalan zbog vašeg susreta saSorbonom.- A zašto?- Jer ste nas zadržali baš dok smo bili na dobrom putu da ga uhvatimo, te je on umeđuvremenu podbrusio pete i kidnuo.- Zaista mi je žao što sam vas zadržala.- Neobično sam sretan što vas vidim mada salončić u kojemu me primate nije bašnajugledniji.- Oprostite mi. Morate mi doći u posjetu, Desgrez.- Pa i hoću, gospođo.Sagne se prema psu da bi mu stavio remen na ogrljak. Snježne pahuljice supadale sve gušće. Policajac podiže ovratnik svog ogrtača, napravi korak, i zatimse zaustavi.- Upravo sam se nečega sjetio - dometne. - Taj Stihoklepac je napisao okrutnestihove pune kleveta u vrijeme sudskog postupka protiv vašega muža. Čekajte:

A lijepa gospođa de Peyracmoli se Svevišnjem BoguDa joj se mužu izgubi tragU Bastiji, groznom brlogu.

- Oh, molim vas, šutite! - poviče Anđelika začepivši uši rukama. - Ne spominjiteviše te događaje. Ničega se više ne sjećam. Neću da se sjećam…- Znači da je prošlost umrla za vas, gospođo!

- Jest! Prošlost je mrtva!- Najbolje što se može uraditi. Neću vam je više spominjati. Do viđenja, gospođoi... laka vam noć!Anđelika povuče zasune. Zubi su joj cvokotali. Do srži se smrzla stojeći vani nahladnoći odjevena jedino u kućnu haljinu. A hladnoći je trebalo nadodatineočekivani susret s Desgrezom i njegova otkrića.Ušavši u sobu, zatvori vrata. Čovjek plave kose sjedio je na ognjišnom kamenuobuhvativši rukama mršava koljena. Više je ličio cvrčku nego čovjeku.Mlada žena se nasloni na vrata. Upita bezbojnim glasom:- Jeste li vi Stihoklepac?- Jesam.

- Jeste li vi napisali one bezobraštine na račun gospođice La Valliere? Šta vamsmeta da se svijet voli na miru? Kralj i ona djevojka su učinili sve što je bilo unjihovoj moći da sakriju svoju ljubav, a vi ste tu bruku iznijeli u javnost odvratnimizrazima! Kraljevo je ponašanje za osudu, očito, ali on je mlad čovjek, žestok, ana silu je oženjen za princezu bez duha i ljepote.On se kesio.- Gle ti nje, kako ga samo brani! Da ti onaj razvratnik nije zarobio srce?- Nije ali meni se gadi kad vidim da se poteže po blatu tako častan i kraljevskiosjećaj.- Ne postoji na ovom svijetu ništa što bi bilo časno i kraljevski.Anđelika prođe sobom i nasloni se na drugi kraj ognjišta. Osjećala se loše i bila

uzrujana. Pjesnik ju je motrio odozdo na gore. Vidje kako mu u očima poigravajucrveni vršci plamena.- Nisi dosad znala tko sam? - upita on.



- Nitko mi nije kazao tvoje ime, a kako sam ga mogla pogoditi? Vaše pero jebezbožno i prljavo, a vi…- A ja?- A vi ste mi se učinili i dobar i veseo.- Pa ja i jesam dobar sa djevojčicama što plaču u lađama sa sijenom, ali samzločest s prinčevima.Anđelika uzdahnu. Nikako da se zagrije. Glavom napravi pokret prema vratima.

- A sada morate ići.- Moram ići! - poviče on. - Da idem dok me Sorbona čeka da me dograbi za hlače,a onaj prokleti policajac da mi katance stavi na ruke?- Oni su otišli.- Otišli? Kakvi otišli! Čekaju me u mraku.- Oni i ne sumnjaju da ste ovdje, kunem vam se.- Kako da čovjek bude siguran? A zar ti ne znaš tu dvojicu prijatelja, ljepoticemoja, ti koja si bila član Calembredainove bande?Ona mu dade znak da šuti.- Vidiš li? I ti sama osjećaš da dolje u snijegu stoje u čeki! Uza sve to ti tražiš odmene da odem?- Jest, odlazite!- Tjeraš me.- Tjeram.- Ali tebi bar nisam napravio nikakva zla.- Jeste.On ju je dugo promatrao, naposljetku pruži ruku prema njoj.- Onda se moramo pomiriti. Dođi.A kako se ona nije micala, on će:- Obojicu nas proganja ono pseto. Kakva nam korist od toga da se svađamo?Držao je ispruženu ruku.- Tvoje su oči postale tvrde i hladne kao smaragd. U njima nema više onogsunčanog sjaja malog potočića što teče ispod zelenih grana i čini ti se da kaže: „Voli me, grli me…”- Da li potočić kaže sve to?- Tvoje oči kažu kad u meni ne vide neprijatelja. Dođi!Ona popusti i skvrči se uza nj. On joj odmah prebaci ruku preko ramena.- Sva se treseš. Napustio te siguran izgled dobre krčmarice. Nečega si se uplašila,neko ti se zlo slučilo. Da te nije pas napao? Policajac.”- I pas mi je učinio nažao, i policajac, a i vi, gospodine Stihoklepče!- Prokleto trojstvo Pariza!- Vi što sve znate, recite mi što sam ja bila prije no što sam dospjela uCalembredaineovo društvo?Njemu se javi dosada na licu.

- Ne znam. Otkad sam te pronašao, naslutio sam manje-više kako si se izvukla izlošeg društva i kako si povukla za nos onu dobričinu pečenjara. Ali prijeCalembredainea, ne, kod njega se trag zaustavlja.- Draže mi je tako.- Ali bijesan sam zato što sam gotovo siguran da onaj đavolji policajac, da onpoznaje tvoju prošlost.- Vi konkurirate jedan drugome u pogledu obavijesti?- Izmjenjujemo ih, ja i on, obavijesti.- U stvari vi mnogo sličite jedan drugome.- Pomalo. Ali postoji velika razlika između njega i mene.- Koja?

- Ja njega ubiti ne mogu, a on mene može ravno u smrt odvući. Da mi ti večerasnisi otvorila vrata, sad bih ja bio u Chateletu, kamo bi me on bio odveo. Veći bihbio porastao barem tri palca zahvaljujući konjicu majstora Aubina, a sutra u zoruveć bi se njihao na tankom konopcu.



- A zašto ste rekli da vi njega, međutim, ne biste mogli ubiti?- Ja ne znam ubijati. Kad vidim krv, hvata me mučnina.Ona se veselo smijala izrazu gađenja na njegovu licu. Žustra pjesnikova rukapogladi je po vratu.- Kad se smiješ nalik si golupčiću.I nagne se nad njezino lice. U njegovu nježnu i podrugljivu osmijehu ona primijetisjenu rupe što su mu je u ustima izdubla kliješta Velikog Matthieua. U njoj se javi

želja da plače i da zagrli tog čovjeka.- Sad je već sve dobro - šapne on - više to nije strah. Sve prolazi… Samo snijegpada vani, a nama je ugodno ovdje u toploj sobi… Ne dešava mi se često danoćim u ovakvom lijepoj palači! Reklo bi se da si gola ispod ove haljine? Jest!Osjećam da je tako. Ne miči se, golupčiću… Ništa ne govori…Njegova se ruka uvuče pod haljinu, pođe linijom njezina ramena, a zatim kliznenaniže. On se smijao njezinim trzajima.- Evo proljetnih pupoljaka. A usred smo zime…!Poljubi je u usta. Potom se pruži ispred vatre i polako je privuče k sebi.

* * *

Čuj me, molim te, i otvori očiProdavač vani već rakiju toči.U mojoj tvrdnji šali nema tragaKažem li, kasno je, ljubavi draga!

Pjesnik se zaogrnuo poderanim ogrtačem i na glavu posadio svoj veliki šešir. Zoraosvanula snježna. U bjelini šutljive ulice prodavač rakije, sav zakukuljen hodao jenezgrapno poput medvjeda.Anđelika ga dozove. On natoči obojici, na pragu, po čašicu alkohola.Kad se prodavač udaljio, oni se osmjehnuše jedno drugome.- Kamo ćete sada?

- Idem da obavijestim Pariz o još jednoj sablazni. Gospodin de Brienne je noćaszatekao svoju ženu s ljubavnikom.- Noćas? A kako vi to možete znati?- Ja sve znam. Zbogom, ljepotice.Ona ga uhvati za skut ogrtača i reče:- Navratite još koji put.

* * *

On je navraćao. Dolazio je navečer, tiho kucnuo o prozor ugovoreni znak. Ona jeodlazila da mu otvori ne podižući buku. U toplini male sobe pored tog druga sad

brbljivog, sad zajedljivog, a sad zaljubljenog, ona se odmarala od napornog dana.On joj je pričao o skandalima što su se događali na dvoru i u gradu. To ju jezabavljalo jer je poznavala većinu ličnosti o kojima je pričao.- Ja sam bogat svim strahovima osoba koje me se boje - znao bi kazati.Za novac nije mario. Ona se uzalud trudila da ga pristojnije obuče.Poslije dobrog ručka koji je on prihvaćao a da nije nikad posezao za svojomkesom, osam dana ne bi dolazio, a kad bi se pojavio mršav, gladan, nasmijan,uzalud bi ga ona pitala gdje je sve bio. Budući da se tako dobro slagao sa svimpariškim ološem, nije li možda terevenčio s njegovim pripadnicima kad bi sepružila prilika? Nikad ga nitko nije vidio u kuli Nesle, pa ipak, budući da je bio jedna od najvažnijih ličnosti Novog mosta, mjesto mu je bilo osigurano. A budući

da je znao sve tajne, mogao je mnoge natjerati da „propjevaju”.- Zabavnije je natjerati ih da plaču i da škripe zubima - govorio je.Pomoć je primao jedino od žena koje su mu bile drage. Mlada cvjetarica, bludnica,služavka, pošto se prepuštala njegovu milovanju imala je pravo da ga malko



mazi. Govorila mu je: „Jedi, dragi”, i onda je očima punim nježnosti gledala kako jede.Poslije bi iščezao. Kao i mlada cvjetarica, kao i bludnica, kao i sluškinja i Anđelika je osjećala želju da ga zadrži. Pružena u toplom krevetu, pored njegova dugogtijela čiji su zagrljaji bili tako živi i laki, ona bi mu provukla ruku oko vrata iprivlačila ga k sebi.Ali on je već otvarao oči, zamjećivao danju svjetlost iza malih stakala učvršćenih

olovom, skakao iz kreveta i na brzinu se oblačio.U stvari, nije imao mira. Njime bijaše ovladala pomama dosta rijetka u onovrijeme koja se oduvijek plaćala skupo: pomama slobode.

26.

MALI RAT ZBOG OBRTNICA

Nije baš uvijek griješio što je bježao na taj način. Dosta često, dok bi se Anđelikaoblačila, držeći prozor otvoren, nečija tamna sjena bi se pojavila iza gvozdenih

šipaka.- Vi isuviše rano dolazite u posjete, gospodine policajče.- Ne dolazim u posjetu, gospođo. Tražim neko piskaralo.- I mislite da ćete ga naći u ovom kraju? - nehajno je pitala Anđelika prebacujućiogrtač preko ramena da bi krenula u gostionicu „Crvena krinka”.- Tko zna? - odgovarao je Desgrez.Ona je izlazila, a Desgrez ju je pratio ulicama punim snijega. Sorbona je skakala itrčala ispred njih. To je podsjećalo Anđeliku na ono vrijeme kad su zajedno šetaliParizom. Desgrez ju je jednoga dana otpratio u Kupke Svetog Nikole. Drugi put jebandit Calembredaine iskočio pred njih. Sad su se sretali, a svaki je od njih čuvaoza se ono što se s njima zbivalo posljednih godina. Anđeliku nije bilo stid što on

zna da ona radi u jednoj gostionici. On je sasvim izbliza pratio slom njezinabogatstva te je mogao lako shvatiti nužnost koja ju je natjerala da zasuče rukavei svojim se vlastitim rukama prihvati poniznog kuhinjskog posla. Znala je da je neprezire. Ona je u sebi uspjela potisnuti u stranu sjećanje na život što ga je provelas Calembredaineom. Godine su odonda prošle. Calembredaine se nije pojavljivao.Anđelika je vjerovala da je uspio pobjeći. Možda se pridružio drumskimrazbojnicima? Ili je upao u ruke kakvom mešetaru koji je novačio za vojsku?Nagonski je osjećala da ga više nikad neće vidjeti. Stoga je mogla uzdignute glaveići k svome cilju. Čovjek što je gipkim korakom hodao pored nje, naviknut našutnju, nije uopće sumnjao u nju. Pa i on se izmijenio. Govorio je manje, aveselost je njegova ustupila mjesto ironiji koje se bilo bojati. Iza najobičnijih

riječi, dosta često se nazirala skrivena prijetnja. Ali Anđelika je imala dojam da jojDesgrez nikad ne bi naudio.Izgledao je manje siromašan. Na nogama je imao lijepe čizme. Često je nosioperiku.Pred vratima gostionice policajac je vrlo svečano pozdravljao Anđeliku i ondanastavljao svojim putem.Anđelika se divila lijepoj firmi postavljenoj nad vratima, što ju je živim bojamanaslikao njezin brat Gontran. Na njoj je bila prikazana žena umotana u plašt odcrnog satena. Zelene su se oči sjale iza crvene krinke. Oko žene je slikar naslikaoUlicu Dolina Bijede s onim njezinim čudnim i starim kućama koje su se dizale uzvjezdano nebo, i crvena svjetla njezinih pečenjarnica.Prodavač vina je izlazio rano jutrom iz gostionice sa svojim sudom u ruci.- Evo vina i čistog i zdravog! Trčite, dobre žene! Obruči na bačvama pucaju…!Na zvuk zvona čitav bi grad oživio. Navečer je Anđelika nizala jednu na drugulijepe škude i pošto bi ih prebrojila, stavljala ih je u vrećice, a odmah potom ugvozdenu blagajnu koju je na njezin nagovor kupio gazda Bourjus.



Audiger je ponekad navraćao i ponovo je nagovarao da se uda za nj. Imajući naumu njegove planove o čokoladi, Anđelika ga je dočekivala s osmijehom nausnama.- A što je s vašom obrtnicom?- Za nekoliko dana sve će biti gotovo!Anđelika mu naposljetku reče:- Vi tu svoju obrtnicu nećete nikada dobiti!

- Zbilja, gospođo pogađalice? A zašto?- Zato što vas je gospodinu Seguieru preporučio gospodin de Guiche, njegov zet.Međutim vama nije poznato da je u obitelji gospodina de Guichea pravi pakao i dagospodin Seguier drži stranu svoje kćeri. Čuvar kraljeva pečata ne propuštanijednu priliku da podvali svom zetu, stoga će i vašu obrtnicu pustiti da je prekrijeplesan.Te je pojedinosti doznala od Stihoklepca. Uvrijeđen njezinim riječima, Audigernadigne dreku. Registracija njegove obrtnice je na dobrom putu, a kao dokaz da je tome tako neka posluži činjenica što je on već počeo uređivati prodavaonicu uulici Saint-Honor.Kad je jednoga dana posjetila buduću prodavaonicu čokolade, Anđelika je utvrdilada je majordom poslušao njezine savjete. Ogledalima je ukrasio salu i pozlaćenomdrvenarijom.- Vjerujem da će ova novost privući svijet željan originalnosti - objašnjavao jeAudiger sa svim smetnuvši s uma čiji je bio dužnik za tu zamisao. - Potpuno noviproizvod zahtijeva i ambijent nov.- A jeste li što poduzeli u pogledu nabavke sirovina?- Čim dobijem obrtnicu, sve će drugo ići ko po loju.Mlada je žena koristila njegov pomalo nehajao optimizam te se ozbiljno počelaraspitivati o mogućnosti uvoza većih količina kakaa u Francusku. Tada će Audigerbiti prisiljen da se obrati njoj te je ona unaprijed uživala u tome kako će mupodvaliti.Ali David nije uspio pronaći trag Židova kojega je njegov otac nabavio prvepošiljke kakaa s Martiniquea. Okrene se stoga na drugu stranu. U to se vrijemepočelo mnogo govoriti, između krupnih trgovaca i financijera koji su pohađalinjezinu gostionicu, o stvaranju Zapadno-indijske kompanije; za nju se zalagao ipotpomagao je ministar Colbert pa čak i sam kralj koji se na tom polju htiouhvatiti u koštac s Holanđanima i Englezima.Jedne večeri Claud Le Petit joj je donio reklamni tekst što ga je po kraljevunaređenju sastavio jedan od šestorice članova Francuske akademije.- Ovo ti je, draga, pravo remek-djelo. Slušaj! „Madagaskar je pravi raj! Na njemu vlada umjerena klima, a čudesna zemlja jedva čeka da je netko obradi. Tamo ima svega u obilju. Voda je izvrsna, voćebožanstveno, na zlatne se žile nailazi na svakom koraku duž planinskih padina.

"A što da se tek kaže o stanovnicima! Dobrodušni, raspoloženi da primeEvanđelje, sretni da vide na poslu kršćane.”Stihoklepac prekine čitanje da bi prokomentirao pročitano:- Ovo sve treba otprilike ovako protumačiti: Na tom se velikom otoku crkava odvrućine i od nezdrave močvarne vode. Zemlja će prožderati silno zlato, astanovnici su tako lijeni da će radije ići na misu i radije će gledati kako bijelci radenego da sami zasuču rukave.Anđelika ga potegne za kosu.- Buntovniče! Zašto se mora u svemu vidjeti neko zlo? Sigurno se neku koristmože izvući odotamo: šećer, duhan, pamuk i, dakako, kakao. Taj tekst je samoformalnost. A tamo se može slati vino, rakija, slano meso, sirevi…

- Ne zaboravi trgovinu robljem, taj vrlo unosan posao.- Kralj je već uložio u taj posao pet milijuna livara od osamnaest potrebnih.- Kralj nije glup. On se nada da će se duh njegovih podanika pod drugim nebomokrenuti k poslu. On je osobno zatražio od Charpentiera da doda ovaj pasus:



"Imajte povjerenja u daleke pothvate i ne obazirite se na neuspjehe kojeprimjećujete u svojoj zemlji. Francuzi se, u stvari, ubiše od truda da napakoste jedni drugima, a njihova trgovačka društva su tako nestalna da najbolji poslovipropadnu u njihovim rukama. Tome je, valjda, neka prirodna fatalnost kriva, a datoga nije, nitko im se oduprijeti ne bi mogao…”Anđelika je neko vrijeme šutjela. Najzad uzdahne:- Kad dobro promislim, čini mi se da bih se mogla složiti s kraljem - reče. - Ali sad

je isuviše kasno. Ne ostaje mi drugo do da se borim.

27.

KRVAVE ORGIJE U "CRVENOJ KRINKI"

Anđelika stavi pero na stol i, zadovoljna, preleti očima račun što ga bijašepribilježila.Upravo se bijaše vratila iz „Crvene krinke”, u koju je, prije no što je krenula kući,uz veliku buku upala družina mlade gospode čiji su joj se ovratnici od ženevske

čipke te bogato ruho učinili znakom da su u njih pune kese i rasipne ruke. Bili suzakrinkani, dakle, još jedan dokaz da su pripadali najvišem sloju. Poneke ličnosti sdvora nastojale su sačuvati u tajnosti svoje posjete gostoljubivim krčmama u kojesu rado navraćale da bi se na bar kratko vrijeme oslobodili robovanja dvorskojetiketi.Mlada je žena, što se dosta često događalo, ostavila gazdi Bourjusu i Davidu injihovim malim slugama zadatak da ih posluže. Sad kad je njihova gostionica bilana glasu, a David se usavršio u pripravljanju kuharskih specijaliteta, ona se manjeubijala od posla, i uglavnom se posvetila kupovini i financijskoj strani posla.1664. godina je bila pri kraju. Malo-pomalo poslovanje se sjajno razvilo. Da je tkoprije tri godine pokušao predvidjeti takav uspon pečenjarnice „Hrabrom pijevcu”,

čitava bi se ulica Dolina bijede valjala od pustog smijeha. Ali iako još ne bijašeotkupila posao od gazde Bourjusa, što je u potaji smjerala, Anđelika je u nekuruku bila pravom gospodaricom. Pečenjar je i dalje bio vlasnik, ali ona je preuzelasve troškove, te je u skladu s tim povećala i svoje vlastite prihode. Na kraju jegazda Bourjus dobivao manji dio zarade. Uostalom on se smatrao zadovoljnim štose riješio svake brige i lijepo živio u svojoj vlastitoj gostionici stavljajući uz putdobru paru na stranu za staračke dane. Anđelika je gomilala novce koliko je samopoželjeti mogla. Gazda Bourjus je samo želio da ostane pod njezinom zaštitom, daga okružuje njezina dalekovidna i nepobitna ljubav. Govoreći ponekad o njoj on bikazao „moja kćerka” s takvim uvjerenjem da su mnogi gosti „Crvene krinke” bilisigurni u njihov rod. Podložan sjetnom raspoloženju i uvjeren u svoj skorašnji

kraj, pričao je kako je svojom oporukom, ne oštetivši nećakove interese, mislio naAnđelikinu korist. Uostalom, David i nije mogao prigovoriti odlukama svoga stricakad se radilo o ženi koja je potpuno gospodarila njim.On se u međuvremenu razvio u vrlo lijepog mladića. Svjestan toga i stekavšibogato iskustvo u Poljakinjinim zagrljajima, on nije gubio nadu da će jednogadana postati ljubavnikom one koju je obožavao.Anđelika je zamijetila Davidov napredak u ljubavnom umijeću. Ona je tajnapredak mjerila svojim vlastitim reakcijama, jer ako ju je nekad ljutila mladićevanezgrapnost, sad su poneki njegovi pogledi u njoj izazivali pomalo uznemirujućiužitak. I dalje je s njim bila stroga, nabusita, kao s mlađim bratom, ali je u istovrijeme sebe prekoravala što se ponekad prema njemu držala kao običnanamiguša. Osmijesi i šale kojima su se znali prepustiti kraj ražnjeva nisu uvijekbili lišeni peckavih izazova koje čovjek i žena, privlačeći se uzajamno, izmjenjujuskrivajući pod nevinim riječima manje nevin zov.Iskrivivši lice u podrugljiv izraz, Anđelika se pitala neće li jednoga dana popustiti,potaknuta znatiželjom, njegovoj mladoj i uskomešanoj strasti. Osim toga, David



joj je bio potreban. On je bio jedan od stupova na kojima je počivao uspjehnjezinih budućih pothvata. Na primjer, kad ona bude kupila dva ili tri dućana naSajmištu Saint-Germain, Davida će zapasti zadatak da im osigura popularnost.Drugi stup je imao biti Audiger kojemu je namijenila ulogu u pogledu lansiranjačokolade i drugih pića.I s njim se morala složiti. Trebalo je zadržati i ne obeshrabriti tog ozbiljnijegzaljubljenika, koji je dublje zagrizao, a čija je sve očitija suzdržljivost bila znakom

sve dubljih osjećaja. Njega nije mogla držati na uzdi s pokojom ljubaznosti. Nemasumnje, David bi joj, za jednu noć u kojoj bi mu dozvolila da do mile volje diranjezino „božansko tijelo”, bio bezgranično podložan. Što se tiče Audigera, Anđelikase donekle plašila njegove upornosti odrasla čovjeka koji je već zaboravio hirevemladenačke dobi, a nikad niie upoznao hirove strasti. Taj miran građanin, privržensluga, vojnik po nacionalnoj tradiciji, iskren, hrabar i oprezan kao što su drugiplavi ili crnomanjasti, neće dopustiti da ga se vuče za nos.Anđelika otrese pijesak s papira na koji bijaše pribilježila svoje račune. Ona seblago osmjehivala. „Eto, uvalila sam se između tri kuhara koji naprosto umiru od ljubavi prema meni,a svaki zbog drugih razloga. Bit će da je njihovo zanimanje tome krivo… Odvrućine pećnica njihova se srca rastapaju kao masni purani.”Jasmina uđe i pomogne joj da se svuče i da joj iščetka kosu.- Šta se to čuje pred vratima? - upita Anđelika.- Ne znam. Izgleda da već podulje jedan miš gricka vrata.Šum je bivao sve jači. Mlada žena pode u predsoblje i ustanovi da grickanje nedolazi iz dna vratiju, već od prozorčića posred vrata. Otvori mala vratašca i ote jojse tih krik gađenja, jer se mala crna ručica uvukla odmah između rešetki naprozorčiću tragično se pruživši prema njoj.- Ta to je Piccolo! - poviče Jasmina.Anđelika povuče zasune, uvijek pažljivo zabravijene, otvori vrata i majmunčić jojskoči u naručaj.- Šta se dogodilo? Nikad sam nije došao ovamo. Reklo bi se… zaista, reklo bi seda je razbio lanac.Ne znajući šta da misli, ponese životinjicu u svoju sobu i stavi je na stol.- Ha, ha, ha! - bučno se smijala služavka. - Kako li samo izgleda! Dlaka mu jeljepljiva i crvena. Mora da je pao u vino.Anđelika koja je milovala Piccola, odjednom povuče ruku uprljanu i crvenu.Prinese je nosu i odmah osjeti kako blijedi.- Nije vino - reče - već krv!- Je li ranjen?- Sad ću vidjeti.Skine mu izvezen prslučić i hlače, oboje natopljeno krvlju. Pa ipak na životinjici neotkri nikakvu ranu iako joj se čitavo tijelo treslo u grčevitim trzajima.

- Šta ti je, Piccolo? - Anđelika ga upita ispotiha. - Šta se dogodilo, mali mojprijatelju? Reci mi?Majmunčić ju je promatrao svojim živim i raskolačenim očima, zatim je skočiounazad, zgrabio malu kutijicu u kojoj se nalazio vosak za pečaćenje i ozbiljnostade stupati mašući ispred sebe malom kutijicom.- Ah, ovaj ugursuz! - poviče Jasmina prasnuvši u smijeh - najprije nas prestrašina mrtvo ime, a potom oponaša Linota i njegovu košaricu s oblatnama. Nije lisjajan, gospođo? Liči zaista Linotu kad, ozbiljan i ljubazan, nudi svoje oblatne.Ali životinjica, pošto je obišla oko stola dozvavši im u sjećanje malog prodavačaoblatni, ponovo se uznemiri. Okretala se, ogledavala oko sebe i povlačila. Njuškica joj se naborala u prestrašen i jadan izraz. Dizala je lišće udesno, pa ulijevo. Činilo

se kao da se obraća nekoj nevidljivoj osobi. Naposljetku se poče otimati, boriti.Odjedared baci kutiju, skupi ruke na trbuhu i sruši se nauznak uz kreštav krik.- Ali što mu je? Što mu je? - mucala je Jasmina zgranuta.



Anđelika, koja je pažljivo pratila majmunčićeve pokrete, brzim korakom pođeprema ormaru, skine ogrtač i uzme krinku.- Čini mi se da je neka nesreća zadesila Linota - reče bezbojnim glasom. - Moramodmah tamo.- Pratit ću vas, gospođo.- Možeš ako baš hoćeš. Ali odnesi prije majmunčića Barbi, da ga opere, ugrije i damu dadne mlijeka.

Anđelikom sasvim ovlada predosjećaj da se neka nesreća dogodila. Usprkosriječima utjehe što ih je Jasmina kraj nje mrmljala dok su žurile prema gostionici,ona nije ni časa sumnjala da je majmunčić prisustvovao nekom groznom prizoru.Bijahu upravo stigli na Obalu kožara kadli se nečija prilika u trku gotovo zarije unjih. Bio je to Flipot, sav van sebe.Ona ga dohvati za ramena i drmne njime kao da mu je htjela pomoći da dođe ksebi.- Išao sam po tebe, Markizo anđela - promuca dječak. - Linota… Linota su ubili!- Ubili, a tko?- Oni ljudi, gosti!- A zašto? Što se dogodilo?Jadan dječak proguta pljuvačku, a onda navrat-nanos stane pričati kao da recitiranaučenu zadaću:- Linot je bio na ulici sa svojom košaricom oblatni. „Oblatne! Oblatne! Tko zoveprodavača oblatni?” pjevuckao je kao i svaku večer. Uto jedan od gostiju što senalazio u našoj gostionici, znate jedan od one zakrinkane gospode, s ovratnicimaukrašenim čipkom, reče: „Lijepog li glasa. Zaželio sam se oblatni. Zovite miprodavača.” Linot je došao. Tada gospodin reče: „Svetoga mi Dionizija, ovajdječak ima čaroban glas, ali izgled mu je još čarobniji.” Posjeo je Linota nakoljena i stao ga ljubiti. Prišli su drugi te ga i oni htjedoše ljubiti. Bili su svidozlaboga nakićeni… Na kraju zgrabiše Linota i htjedoše mu skinuti hlače… Onispusti košaricu s oblatnama, uze se derati i nogama ritati. Ali gospodin što ga jeprvi zvao, izvadi mač i sjuri mu ga u trbuh. To isto je uradio još jedan od družine.Linot je pao, a iz trbuha mu se razlila…- A zar mu gazda Bourjus nije priskočio u pomoć?- Priskočio je, ali njega su uškopili.- Što? Što si to kazao? Koga su uškopili?- Gazdu Bourjusa.- Ti si sasvim poludio.- Ne, ja nisam, ali oni tamo, oni su sigurno ludi. Kad je gazda Bourjus čuo Linotakako viče, dotrčao je iz kuhinje i stao govoriti: „Gospodo! Zaboga! Gospodo!” Alioni su skočili na nj i udri po njemu da se sve prašilo. Uz to su vikali: „Debelabačvo! Debelo burence!” Gotovo je i mene počelo to zabavljati. Uto jedan poviče: „Poznajem ga, to je stari iz „Hrabroga pijevca…” A drugi odmah prihvati: „Nije u

tebe dovoljno hrabar izgled za pijevca, sad ću od tebe napraviti kopuna.” Odmahdohvati nožinu za rezanje mesa. Svi su skočili na gazdu Bourjusa i odrezali mu…Dječak je završio pričanje odrešitim pokretom koji je rječito i nedvojbeno govorioo groznom zločinu počinjenom nad jadnim pečenjarom.- Drao se kao magare. Sad ga se više ne čuje. I David se umiješao. Dobio jemačem pošteno po glavi. Kad smo to vidjeli, svi smo se razbježali i David, i ja, inaučnici, i sluškinje i Suzana.Ulica Dolina bijede imala je neobičan izgled. Ta je ulica u vrijeme karnevala uvijekbila vrlo bučna. Brojni gosti po pečenjarnicama derali su se i nazdravljali, ali nasamom kraju ulice okupilo se neobično mnogo bijelih prilika s visokim kapama naglavi. Obližnji pečenjari i njihovi pomoćnici oboružani ražnjevima uskomešali su se

pred vratima gostionice „Crvena krinka”.- Ne znamo što bismo poduzeli - poviče jedan od njih Anđeliki. - Oni su prokletniciklupe navalili na vrata. A imaju i pištolj.- Trebalo bi pozvati pandure.



- David je već odjurio, ali..Gazda „Operušanog kopuna”, pečenjarnice što se nalazila u blizini „Crvenekrinke”, reče sniženim glasom:- Neki lakeji su ga zaustavili u Ulici tripa.Rekoše mu da oni gosti što se nalaze u tom trenutku u gostionici „Crvena krinka”,pripadaju najvišim plemićkim krugovima, sve sama gospoda iz kraljeve pratnje, teće se stražari naći na sto čuda ako se umiješaju u tu zgodu. Usprkos tom

upozorenju David je otišao u Chatelet, ali su lakeji već bili obavijestili stražare, temu ovi rekoše da se gostiju riješi kako zna.Iz gostionice „Crvena krinka” dopirala je strašna buka: urnebesan smijeh, pijanopjevanje i divljački krici od kojih su se dobrim pečenjarima kostriješile kose ispodvisokih kapa.I na prozore su bili navaljeni stolovi i klupe. Nije se vidjelo što se događa unutra,ali se čuo lom razbijenih čaša i tanjura, a s vremena na vrijeme odjeknuo biprasak pištolja kojemu su vjerojatno služile za cilj lijepe staklene boce odskupocjenog stakla kojima Anđelika bijaše ukrasila stolove i pokrov nadognjištem.Anđelika opazi Davida. Bio je bijel kao i pregača mu, a čelo mu bilo omotanozavojem na kojemu se isticala krvava mrlja.On joj se približi i isprekidanim joj riječima ispriča sve što je vidio u toj groznojpijanci. Gospoda su bila odmah vrlo velikih zahtjeva. Prije su već bili u drugimlokalima. Najprije su punu zdjelu gotovo kipuće juhe izručili na glavu jednomenaučniku. Mnogo su se namučili dok su ih izgurali iz kuhinje gdje su se pokušalidomoći Suzane, plijena ne baš najprivlačnijeg. Na kraju se zbila nesreća sLinotom, čiji je ljubak lik u tim životinjama izazvao grozne želje…- Dođi - reče Anđelika zgrabivši mladića za mišicu - moramo vidjeti što se unutrazbiva. Proći ću kroz dvorište.Dvadesetak je ruku zadrža.- Ta nisi valjda poludjela…! Raznijet će te svojim mačevima! Vukovi su ono, a neljudi!- Možda još postoji mogućnost da spasimo Linota i gazdu Bourjusa.- Poći ćemo kad ih san počne svladavati…- Dotle će oni sve porazbijati, uništiti, spaliti!Istrgne se iz ruku koje su je htjele zadržati i, povukavši sa sobom Davida, uđe udvorište, a potom u kuhinju.Vrata što su vodila u lokal David je brižljivo zatvorio zasunom prije no što jekidnuo zajedno s drugim slugama. Anđeliki se ote uzdah olakšanja. I tako suvelike količine najvažnijih namirnica bile pošteđene od razornog bijesa onihbijednika.Uz mladićevu pomoć dogura stol do zida, popne se na nj i kroz jedan otvor koji senalazio nekako u polovici visine zida, baci pogled u salu.

Dvorana je bila potpuno uništena; po podu je vidjela razasuto posuđe i tanjure,prljave stolnjake i porazbijane čaše. Pršuti i zečevi što su još prije par sati visiliokačeni o grede tavanice sad su također bili porazbacani po podu. Pijana sedružina spoticala o njih i bijesno po njima mlatarala udarcima nogu. Ona je jasnočula besramne riječi njihovih pjesama, kletve i psovke.Većina se okupila oko jednoga stola kraj ognjišta. Po njihovim pokretima i popospanim glasovima bilo je očito da će ubrzo popadati po podu. Pri odsjaju vatre,njihova otvorena i mumljava usta ispod crnih krinki zlokobno su se doimala.Njihova raskošna odijela bila su uprljana vinom i umacima, a možda i krvlju.Anđelika je tražila očima tijela Linota i gazde Bourjusa, ali dno je lokala bilomračno jer su i svijećnjaci bili pobacani.

- Koji je od njih prvi napao Linota? - upita Anđelika ispotiha.- Onaj mali, tamo, na čelu stola, s onim roza trakama po zelenom prsluku. Čini seda on upravlja tom družinom i da za sobom vuče sve druge.



U tom trenutku čovjek, kojega je upravo David pokazao Anđeliki, s mukomustane, drhtavom rukom podigne čašu i svojim kreštavim glasom poviče:- Gospodo, pijem u slavu Astree i Asmodea22, prinčeva prijateljstva.- Oh! Taj glas! - protisne Anđelika povukavši se natrag.Prepoznala bi ga među tisuću glasova. Taj ju je glas još uvijek znao trgnuti iztjeskobna sna. „Gospođo, vi ćete umrijeti!” Dakle, to je bio on, uvijek on. Nisu linečiste sile pakla izabrale baš njega da bude utjelovljenje njezine zle kobi?

- On je, zar ne, prvi mačem udario Linota?- Jest, a odmah poslije njega onaj visoki, tamo pozadi, u crvenim hlačama. Ni onnije morao skinuti krinku da bi ga ona prepoznala.Kraljev brat i vitez de Lorraine! A bila je gotovo sigurna da je mogla staviti imepod svako od onih zakrinkanih lica.Odjedared jedan od te pijane rulje stane bacati u vatru stolice i stoce. Drugi jedohvatio bocu i zavitlao njome preko čitave dvorane. Boca pade u vatru i razbijese. Unutra je bila rakija. Ogroman plamen šikne i odmah zahvati namještaj. Pravipakleni oganj zavrtloži i zakrča u dimnjaku, a ugarci praskajući prsnuše po podu.Andelika brzo siđe sa svoje osmatračnice.- Zapalit će kuću. Treba ih zaustaviti!Ali mladić je stisne drhtavim rukama.- Nećete tamo! Ubit će vas!Časak su se natezali. Bijes i strah od vatre potrostručili su Anđelikinu snagu.Oslobodila se i odgurnula Davida.Andelika namjesti svoju krinku, mada joj uopće nije bilo puno stalo da jeprepoznaju. Odlučno povuče zasune i uz štropot rastvori kuhinjska vrata.Pojava na kuhinjskom pragu žene umotane u plašt i s čudnom crvenom krinkompreko lica, izazva u prvi čas zapanjenost među lolama.Pjesma i vika oslabi.- Hej! Crvena krinka!- Gospodo - prozbori Andelika uzbuđenim glasom - jeste li izgubili glavu? Zar sene bojite kraljeva bijesa kad mu glas javnosti javi vijest o vašim zločinima…?Po tupom muku koji je odmah potom uslijedio, ona shvati da je izrekla jedinu riječkoja je bila kadra probiti se do njihovih alkoholom zamračenih mozgova i vratitiim iskru pameti: kralj!Iskoristivši njihovu pomutnju, ona smjelo pođe naprijed. Namjera joj je bila dastigne do ognjišta i iz vatre izvuče zapaljene stolice i da tako smanji mogućnostpožara koji je prijetio kući.Uto opazi pod stolom grozno iznakaženo tijelo gazde Bourjusa. Pokraj njega Linot,otvorena trbuha, lica bijela kao snijeg, miran kao kerubin, izgledao je kao daspava.Pred tim užasnim prizorom se načas ukruti. I kao što krotitelj koji, zahvaćenstrahom, načas svrne pogled sa svojih zvijeri te izgubi kontrolu nad njima, tako je

i ona izgubila kontrolu nad čoporom koji ju je okruživao.To je bilo dovoljno da je zaskoče.- Žena! Žena!- Baš ono što nam treba!Nečija ju ruka grubo dohvati za vrat. A odmah potom snažan udarac je potrefi usljepoočnicu. Na oči joj padne mrak, osjećaj gađenja ju je gušio. Potpuno jeizgubila svijest o tome gdje se nalazi.Jedino je čula kako nečiji ženski glas neprestano kriješti. Naposljetku postadesvjesna da je to njezin vlastiti glas.Položena na stol, vidjela je kako se crne krinke sagibaju nad njom i cere se doiznemoglosti.

Željezne šake su joj čvrsto stegle zglavke na rukama i nožne gležnje. Na silu su joj podigli suknje.

22 Lica iz Lessageova djela Hromi đavo.



- Tko je na redu? Tko će da uživa u ovoj drolji?Vikala je kao što se viče u jezovitom snu, vikala je izbezumljena od straha i očaja.Nečije se tijelo sruši na nju. Nečija labrnja, razjapljena od smijeha, slijepi se zanjezina usta.Odjedared zavlada grobna šutnja, tako posvemašnja da je Anđelika pomislila kako je zaista izgubila svijest. Ali nije bilo tako. Njezini mučitelji su umukli i ukrutili se.Njihovi mutni i izbezumljeni pogledi promatrali su nešto na podu, nešto što ona

nije vidjela.Onaj što se čas prije bijaše popeo na stol i spremao se da je siluje, naglo sepovukao. Osjetivši da su joj ruke i noge slobodne, Anđelika se uspravi i brzospusti duge suknje. Ništa nije shvaćala. Činilo joj se da je netko čarobnimštapićem skamenio one bezumnike.Polako klizne sa stola i tek tada spazi Sorbonu koja bijaše srušila na pod malogčovjeka u zelenom prsluku i čvrsto ga očnjacima držala za grlo. Doga je ušla krozkuhinjska vrata, a napala je svoju žrtvu brzo poput munje.Jedan od razvratnika propenta:- Pozovite psa… Gdje… gdje je pištolj?- Da se niste pomakli - naredi Anđelika. - Ako se itko od vas pomakne, naredit ćupsu da zadavi kraljeva brata.Noge su joj podrhtavale kao konju koji je mnogo trčao, ali joj je zato glas bioneobično jasan.Zatim Anđelika nehajno napravi nekoliko koraka. Vidjela je da Sorbona drži svojužrtvu kao što je Desgrez bijaše naučio. Samo jedna riječ i njezine bi čeličnečeljusti napravile kašu od zadihanog lica gospodina d'Orleansa kojemu je u grlukrkljalo nekakvo nejasno mumljanje. Lice mu je bilo ljubičasto.- Warte23 - polako reče Anđelika.Sorbona mahne repom pokazujući time da je razumjela i da čeka naređenja. Okonjih su se vinovnici krvavih orgija ukrutili u položaju u kojemu ih je zateklaprovala psa među njih. Svi su bili isuviše pijani a da bi shvatili što se zapravodogađa. Vidjeli su jedino da je Gospodinu, kraljevu bratu, prijetila opasnost dabude udavljen, a to je bilo dovoljno da se nasmrt prestraše.Ne ispuštajući ih s oka, Anđelika otvori ladicu stola, uze nož što se unutra nalazio ipriđe čovjeku koji joj je bio najbliži.Videći kako se podiže nož, on se pokuša povući.- Ne mičite se! - naredi ona oštro. - Ne bojte se, neću vas ubiti. Hoću samo davidim kako izgleda ubojica prekriven čipkama.Nenadanim pokretom prereže vrpcu koja je pridržavala krinku viteza de Lorrainea.Pošto je pogledala njegovo lijepo lice obilježeno razvratom, to lice njoj isuvišedobro poznato, koje se bijaše nadvilo nad njom, u Louvreu, jedne noći koju nikadneće zaboraviti, ona pođe prema drugima.Tupih lica, pijani da su se jedva držali na nogama, pustili su da im poskida krinke.

Gotovo sve ih je poznavala: Briennea, markiza d'Olonea, lijepog de Guichea,njegova brata Louvignyja, i onoga što je, kad mu je skinula krinku uz podrugljivugrimasu, promumljao:- Crna krinka protiv crvene krinke!Bio je to Peguilin de Lauzun. Prepoznala je također i de Saint-Thierryja iFrontenaca. Vrlo elegantan gospodin, opružen po podu u lokvama vina i rigotina,glasno je hrkao. Anđeliki se usta napuniše gorčinom mržnje kad je raspoznala crtelica markiza de Vardesa.Ah! Sve lijepi kraljevi momci! Ona se nekad divila njihovim raznobojnim perima, asad se kao gostionićarka „Crvene krinke” užasavala nad pokvarenošću njihovihduša.

Od čitave družine trojica joj bijahu nepoznati. Posljednji je, međutim, izazvaomutna sjećanja u njoj, kojima nikako da uhvati nit.

23 Čekaj na njemačkom.



Bio je to mladić visok i lijepo građen, sa prekrasnom plavom perikom zlatnihtonova. Manje pijan od drugih, naslonio se na jedan od stupova koji su podržavalisalu i pravio se da čisti nokte. Kad mu se Anđelika približila, ne čekajući da muprereze vrpcu na krinci, on je ljupkim i nehajnim pokretom sam skine. Njegoveblijedoplave oči gledale su je hladnim i podrugljivim izrazom. To je smete. Nervnanapetost koja joj je davala snagu, odjednom popusti i ona osjeti kako je velikiumor svladava.

Vrućina u dvorani je bila nepodnosiva. Njoj je znoj curio niz sljepoočice.Ona se vrati k psu i zgrabi ga za ogrljak naredivši mu da pusti svoju žrtvu. Nadalase da će se Desgrez pojaviti, ali on nije dolazio, a ona je bila sama među onimopasnim prilikama. Jedini stvaran lik bio je Sorbonin.- Dignite se, gospodine - reče ona umornim glasom. - Odlazite svi do jednoga!Dosta ste zla počinili!Posrćući i vukući tijela markiza de Vardesa i kraljeva brata, dvorski mladićiudariše u bijeg pridržavajući jednom rukom svoje krinke. Na ulici su se moralimačevima braniti od ražnjeva kuhara koji su ih proganjali uz bijesnu i buntovnuviku.Sorbona je osjećala krv te je režala kezeći svoje crne labrde. Anđelika privuče ksebi lako tijelo prodavača oblatni i pomiluje ga po hladnom i čistom čelu.- Linote! Linote! Dragi moj dječače… malo moje i jadno sjeme bijede…Buka što se vani podigla trgne je iz njezina bola.- Požar! Požar!Dimnjak se zapalio i vatra je zahvatila krov kuće. Komadi drvlja stadoše padatikroz dimnjak na ognjište i gusti se dim raširi dvoranom.Noseći Linota, Anđelika pojuri napolje. Ulica je bila osvijetljena kao usred dana.Gosti i pečenjari su s užasom pokazivali plamenu perjanicu što je poput kruneobavila krov stare kuće. Snopovi varnica pljuštali su po susjednim krovovima.Potrčaše k Seni, koja se nalazila u blizini, i brzo stvore lanac od kablova i vedara.Ali požar se rasplamsao visoko, te su vodu morali vući kroz katove susjednihkuća, jer su se stepenice „Crvene krinke” u požaru rušile.Anđelika i David htjeđoše ponovo prodrijeti u dvoranu i izvući napolje tijelo gazdeBourjusa, ali se oboje moralo povući pred dimom koji ih je gušio.Tada su kroz dvorište prodrli u kuhinju i stadoše spašavati sve što se spasiti dalo.Uto su stigli i kapucini. Gomila ih bučno pozdravi. Narod je volio te redovnikekojima su pravila njihova reda nalagala da priteknu u pomoć pogorjelcima, te supredstavljali jedinu zaštitu grada od požara.Sa sobom su dovukli ljestve sa kukama i krupne olovne štrcaljke kojima su moglidaleko dobaciti snažne mlazove vode.Čim su stigli na mjesto nesreće, zasukaše rukave svojih habita i, ne plašeći seupaljenih krhotina koje su im padale po glavama, uvukoše se u obližnje kuće.Ubrzo su se pojavili na krovovima i počeli oko sebe rušiti snažno izmahujući

kukama. Zahvaljujući njihovoj krepkoj intervenciji, kuća u plamenu bi izdvojena, akako nije bilo vjetra, požar se nije proširio na ostale kuće. Postojala je bojazan dase ne desi jedna od onih velikih nesreća što su dva ili tri puta tokom jednogstoljeća ništile grad u kojemu je bilo dosta drvenih kuća.Na mjestu gdje se još jučer nalazila vesela gostionica „Crvena krinka” sad jezjapila rupa zakrčena komadima nedogorenih greda i pepela. Požar je bio ugašen.Pocrnjelih obraza, Anđelika je promatrala slom svojih nada. Kraj nje je stajalaSorbona. „Gdje je Desgrez? Moram vidjeti Desgreza”, mislila je Anđelika. „On će mi kazatišto mi je sada raditi.” Uze dogu za ogrljak.- Vodi me k svom gospodaru.

Nije morala daleko pješačiti. Na nekoliko metara od mjesta nesreće, u sjeni jednihvratiju, ona primijeti policajčev šešir i široki ogrtač. On je mirno sitnio duhan.- Dobar dan - pozdravi je mirno. - Gadna noć, zar ne?- Bili ste ovdje! - poviče Anđelika gušeći se. - Dva koraka daleko? I niste došli?



- A zašto sam morao doći?- Niste čuli kako vičem?- Nisam znao da ste to bili vi, gospođo.- Nije važno! Jedna je žena zapomagala.- Ne mogu juriti u pomoć svim ženama koje zapomažu - Desgrez će veselo. - Paipak, da sam znao da ste to bili vi, bio bih priskočio.Ona promrmlja:

- Sumnjam u to!Desgrez uzdahne.- Nisam li jednom već izložio i život i karijeru zbog vas? Mogao sam ih još jednomizložiti. Vi ste, jao, loša navika mojega života, gospođo, i zaista se bojim da ću,usprkos svom prirodnom oprezu, zbog vas naposljetku gadno nagrajsati.- Držali su me na stolu… Htjeli su me silovati.Desgrez je podrugljivo pogleda.- Samo to? Mogli su vam i štogod gore uraditi!Anđelika prijeđe rukom preko čela.- Imate pravo. Mogli su i štogod gore uraditi. Laknulo mi je pri duši kad samshvatila da su samo to htjeli. Zatim je stigla Sorbona… baš u pravi trenutak.- Uvijek sam imao povjerenja u njezine inicijative.- Znači li to da ste je vi poslali?- Očito.Mlada žena duboko uzdahne i spontanim pokretom slabosti i ispričavanja nasloniobraz na njegovo hrapavo rame.- Hvala.- Znate - preuze mladić svojim mirnim glasom koji ju je u isti mah i dražio ismirivao - ja samo prividno pripadam državnoj policiji. Prije svega, ja sam ukraljevoj službi. Nije moja dužnost da ometam ugodne provode ovih plemenitihmladića. Zaboga, draga, previše ste toga doživjeli a da bi vam smio biti nepoznatsvijet u kojemu živite. Tko se ne povodi za modom? Pijanstvo se smatra šalom,razuzdanost koju su dotjerali do izopačenosti smatra se ljupkim hirom, a orgijuzačinjenu zločinom, ugodnom zabavom. Danju klanjanja na dvoru i crvene pete,noću blud, kockarnice, krčme. Nije li to divno podešen život? Varate se, dragaprijateljice, ako mislite da je to opasan svijet. U stvari, njihovi mali provodi nisunimalo pogibeljni! Jedini neprijatelj, najgori neprijatelj kraljevstva je onaj tko jednom riječju može ugroziti njihovu moć, a to su novinari, škrabala, pamfletisti.Ja tragam za pamfletistima.- U redu, možete krenuti u potjeru - odgovori Anđelika odmaknuvši se i zaškripivšizubima. - Obećajem vam, imat ćete pune ruke posla.Nenadano joj je sinulo u glavi. Odmakne se od njega i htjede se udaljiti, ali muponovo pristupi.- Bilo ih je trinaest. Trojici ne znam imena. Treba da mi ih pribavite.

Policajac skine šešir i pokloni se.- Stojim vam na službi, gospođo - reče glasom i osmijehom odvjetnika Desgreza.

28.

TKO LI JE UBOJICA MALOG PRODAVAČA?

Kao i prvi put kad ga je srela, Anđelika je pronašla Claudea Le Petita u lađi punojsijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispriča mu događaje odprošle noći. Sav njezin trud je otišao u dim. Razvratnici ukrašeni čipkama još su jednom opustošili njezin život, baš kao što pljačkaška vojska pustoši kraj kojimprolazi.



- Moraš me osvetiti - ponavljala je dok su joj se oči grozničavo sjajile. - Jedino time možeš osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori neprijatelj. Desgrez tokaže.Pjesnik je zijevao uz zvučno klopotanje vilica i protare svoje žute vjeđe naprašenesnom.- Čudna žena! - reče na kraju. - Sad mi odjednom poče govoriti „ti”. Zašto?Uhvati je oko pasa i htjede je privući k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi.

- Slušaj što ti govorim!- Za pet minuta ćeš me već zvati prostačinom. Nisi više mala droljica, već velikagospođa koja zapovijeda. U redu: na vašu zapovijed, markizo. Uostalom, sve samshvatio. Od koga hoćeš da počnem? Od Briennea? Sjećam se da je udvaraogospođici La Valliere i da ju je želio naslikati kao Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napravit ćemo od Briennea umak za ručak njegovu veličanstvu.Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se rađalo sunce.- Jest, za ručak, stvar je moguća. Štamparske mašine gazde Gilberta su uvijekspremne da se stave u pokret kad je potrebno umnožiti škrgut mojih zubi protivmoćne vlasti. Jesam li ti kazao da je sin gazde Gilberta bio osuđen na robiju zbognekog bogapitaj kakvog griješćića? Krasna prilika za nas: Zar ne?I izvukavši iz svoje kabanice staro izlomljeno i očerupano pero, stane pisati.

* * *

Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila Zdravomariju.Pred kraj jutra kralj iziđe iz kapelice gdje je prisustvovao službi božjoj i prođe krozpredsoblje gdje su molitelji čekali na nj. On primijeti da je pod bio posut bijelimpapirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih je tek tada primijetio.Ali silazeći malo potom niza stepenice koje su vodile u njegove odaje, Luj XIVnaiđe na isti nered što izazove zlovolju na njegovu licu.- Što je ovo? Ovdje pljušte leci kao u jesen lišće po šetalištu Cours-la-Reine. Dajtemi, molim vas jedan.Vojvoda de Crequi se umiješa, crven u licu.- Vaše Veličanstvo, nimalo zanimljive izmišljotine…- Ah, znam već o čemu se radi - reče kralj nestrpljivo pruživši ruku - sigurno nekanova izmišljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mosta koji kao jegulja kliziizmeđu prstiju pandura i ove bezobraštine uspjeva proturiti u moju palaču i prednoge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi… Pa da, to je njegovo djelo. Kad viditeravnatelja policije i gospodina predsjednika općine, čestitajte im u moje ime…Poslije toga sjedne za stol da ruča. Pred njega iznesoše tri jarebice pripremljene ugrožđu, zdjelu s ribom, pečeno meso s prilogom od krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV položi na stol prljavi papirić još vlažan od mastila koje mu je prljalo prste. Bio je velika izjelica, a već odavna je naučio da svladava svoju

osjetljivost, te njegovu teku nije nimalo smetalo ono što je čitao. Ali kad jezavršio čitanje letka, muk zavlada u dvorani gdje su gospoda obično veseloćeretala s njim, i pritisnuo sve prisutne poput mlinskog kamena.Iako je pamflet bio napisan oporim i prostim riječima, ipak su te riječi koje su većviše od deset godina u očima čitavog Pariza predstavljale buntovan duh grada,pekle kao ubodi strelica.U letku su se opisivala junačka djela gospodina de Briennea, prvog kraljevogvelikodostojnika, onoga kojemu nije bilo dosta što je htio odnijeti "nimfu smjesečevom kosom” gospodaru kojemu je sve dugovao, kojemu nije bilo dostašto je svojim stalnim svađama sa ženom bio na sramotu i bruku dvora! Tajljubazni mladi čovjek upao je prošlu noć zajedno sa svojim drugovima u jednu

pečenjarnicu u Ulici Dolina bijede, gdje su najprije silovali, a onda mačevima izbolimalog prodavača oblatni. Zatim su uškopili gazdu uslijed čega je i umro, sabljamarazbili glavu njegovu nećaku i kćer mu silovali. Naposljetku su to svoje



zabavljanje završili podmetanjem požara tako da je od kuće i pečenjarnice ostaosamo pepeo.

Htjeli bi nas uvjeriti da su u zločini i pljačkeBijedna djela ljudi nepoznata rodaBilo ih je trinaest, sve sama dična gospoda Ali su zato ćudi bili zločinačke

Svakog ćete dana jedno ime štiti A ime onog što oštriju mačem probitijelo dječaka u nejakoj dobiTo slavno ime posljednje će biti

Tko li je krvnik malog prodavača?

- Svetoga mi Dionizija - reče kralj - ako je ovo istina, Brienne je zaslužio vješala.Je li tko od vas, gospodo, čuo štogod o ovim zločinima?Dvorani su zamuckivali dodajući da su im slabo bili poznati događaji od prošlenoći. Ujutro im je bila dužnost da prisustvuju kraljevu ustajanju, potom da gaprate do vrata gdje se održavalo savjetovanje, zatim su ga čekali u predsoblju dabi na kraju zajedno s njim prisustvovali svetoj misi. Znači, imali su malo vremena

da se obavijeste o novostima u gradu. Peguillin i de Vardes, mamurnih i umornihlica, izmijeniše poglede. Vojvoda de Lauzun ne dade se zbuniti već izjavi da jezaista nešto dočuo o tome kako je tamo kod Mosta mjenjača izbio požar.Opazivši malog paža koji je pomogao nabavljačima, kralj mu se obrati iznenadnimpitanjem:- A vi mi, dječače moj, vi sigurno zabadate svuda nos i sigurno ste znatiželjni kaosvi dječaci vaših godina, ponovite mi što se jutros priča na Novom mostu!Dječak pocrveni, ali je bio od dobre obitelji te je odgovorio ne zbunivši se previše:- Sire, priča se da je istina sve ono što je Stihoklepac napisao, a sve da sedogodilo prošle noći u gostionici „Crvena krinka”. Ja sam sa svojim drugovimasinoć igrao kolo i baš smo se vraćali u dvor kad smo opazili vatru. Potrčali smo da

vidimo požar, ali su ga kapucini uspjeli ugasiti.- A priča li se da su neki plemići izazvali tu nesreću?- Priča se, ali nitko ne zna njihova imena jer su bili zakrinkani.- Što još znate?Kralj je netremice promatrao paža. Mada je bio još dječak, u njemu je već snažnobio razvijen osjećaj dvoranina te se bojao da ne zucne neku riječ koja bi mumogla nauditi. Ali se pokorio nalogu kraljevih zapovijednih očiju te oborivši glavu,promrmlja:- Sire, vidio sam malog prodavača oblatni. Bio je mrtav, a trbuh mu je biootvoren. Jedna ga je žena izvukla iz požara i stezala ga u naručju. Vidio sam igazdina nećaka. Oko čela je imao povoj.

- A gazda gostionice?- Nisu uspjeli iznijeti njegovo tijelo iz zapaljene kuće. Svijet je govorio…Paž se pokuša osmjehnuti u hvalevrijednoj namjeri da razbije tmurnu atmosferu.- Svijet je govorio da je to lijepa smrt za jednog pečenjara.Ali kraljevo je lice ostalo ledeno te dvorani brzo prinesoše ruku ustima da bi sakriliizraz neprilične veselosti.- Pođite odmah po gospodina de Briennea - reče kralj - a vi gospodine vojvodo -doda obrativši se vojvodi de Crequiju - prenesite gospodinu d'Aubraysu slijedećeupute: da se skupe sva obavještenja i pojedinosti o noćašnjem događaju, te da mise podnese izvještaj čim bude gotov. Zatim da svatko tko bi bio uhvaćen daraznosi ili prodaje ove letke bude uhićen i sproveden u Chatelet. Da svaki

prolaznik kojega se zatekne da pobire ili čita ove letke bude kažnjen povećomnovčanom kaznom i neka mu se zaprijeti sudskim gonjenjem i hapšenjem. Nakraju, neka se odmah poduzmu najoštrije mjere da se otkrije tipografa koji je ovoštampao, te gospodina Claudea Le Petita.





- Evo ga - reče Peguilin pružajući gospodinu de Vannoisu štampani letak što ga jemaloprije kupio od ušljivog dječaka za deset novčića.Frontenac je više volio kidnuti nego čekati. De Vardes ga je savjetovao da to nečini.- Vaš bijeg znači priznanje, izdat ćete se time to je sigurno. Ako se, međutim,budete pravili nevini, možda će vas mimoići ova poplava optužbi. Pogledajtemene. Da li vam, možda, izgledam smeten? Šalim se, smijem. Nitko u mene ne

sumnja, pa čak mi i sam kralj povjerava koliko ga ovaj slučaj muči.- Prestat ćete se smijati kad na vas dođe red.- Imam predosjećaj da taj red i neće na mene doći „Bilo ih je trinaest” kažepjesma. Tek su se tri imena pojavila, a već se priča da su neki uhapšeniprodavači, pod mukama, otkrili ime štampara. Za koji dan ta kiša letaka ćeprestati i sve će se vratiti u normalu.- Ne dijelim vaš optimizam o kratkom trajanju ovog mučnog stanja - odgovorimarkiz de Frontenac, zimogrozno podižući ovratnik putnog ogrtača. - Meni jedraže progonstvo od zatvora. Zbogom.Prešao je njemačku granicu kad se njegovo ime pojavilo po ulicama Pariza i prošlo je dosta nezapaženo. Baš dan prije toga de Vardes je bio žrtvovan osveti javnosti,i to takvim riječima da je sam kralj bio uzbuđen. Stihoklepac je, u stvari,optuživao tog „zločinačkog mondena” da je autor španjolskog pisma koje prijedvije godine bijaše dospjelo u kraljičinu sobu samo zato da bi je milosrdnoobavijestilo o nevjeri njezina supruga s gospođicom La Valliere. Ta optužba jeotvarala još živu ranu u kraljevu srcu jer on nije nikad uspio staviti ruku na krivcei više no jednom je o toj stvari razgovarao s de Vardesom pitajući ga za savjet. Idok je on ispitivao zapovjednika švicarskih stražara, dok je on slao po gospođuSoissons, de Vardesovu ljubavnicu i sukrivca, dok mu se njegova šurjakinjaHenriette Engleska, također umiješana u slučaj sa španjolskim pismom, bacalapred noge, dok su se de Guiche i Mali gospodin oštro svađali s vitezom deLorraineom, na listi zločinaca iz gostionice „Crvena krinka” se svaki danpojavljivalo novo ime. Louvigny i Saint-Thierry već unaprijed pomireni sasudbinom, doznadoše jednog lijepog jutra da je Pariz znao točan broj njihovihljubavnica i njihove ljubavne sklonosti. Sve je te obavijesti pratio stalan refren:

A ime onog što oštrim mačem probiTijelo dječaka u nejakoj dobiTo slavno ime posljednje će biti.Tko li je ubojica malog prodavača?

Zahvaljujući pomutnji u koju su otkrića u vezi s de Vardesom bacila kralja, ova sugospoda samo zamoljena da napuste položaje koje su zauzimali i da se povuku nasvoja imanja.Vjetar uzbuđenja je puhao nad Parizom.

- Na kome je danas red? Na kome je red? - tulili su svakog dana prodavačipjesmica. Svijet se otimao za lecima. S ulice prema prozorima je dovikivano „ime”dana.Ljudi iz najboljeg društva uzeše navadu da prilaze jedni drugima tajanstveno sepri tom držeći:- Ali tko li je ubio malog prodavača oblatni? - pitali bi i onda prasnuli u smijeh.Zatim jedan glas poče kružiti i smijeh se sledi na ustima ljudi. U Louvreu, osjećajstraha i duboke pomutnje smijeni bezbrižno dobro raspoloženje onih koji su,sigurni u svoju nevinost, dotle veselo pratili tu ubitačnu igru. Više puta je samakraljica majka viđena kako odlazi u kraljevu palaču i sastaje se sa svojim mlađimsinom. U blizini palače u kojoj je stanovao Mali gospodin postajkivale su šutljive

grupice neprijateljski raspoloženih danguba. Nitko još nije govorio, nitko još nijetvrdio, ali glas se proširio da je kraljev brat sudjelovao u orgijama u „Crvenojkrinki”, i da je on ubio malog prodavača oblatni.



* * *

Anđelika je od Desgreza doznala prve reakcije na dvoru.Sutradan po nemilim događajima, baš dok je Brienne vođen u Bastilju i jedva donje stigao, policajac zakuca na kućici u Ulici Poštenih građana kamo se Anđelikapovukla.Ona je vrlo suzdržljivo saslušala priču kojom ju je on obavijestio o kraljevim

riječima i odlukama.- On misli da je sve završilo s Briennom - prošapće ona stisnutih zuba - ali oprez,to je samo početak. Prije oni što su najmanje krivi. A zatim sve dalje i dalje dokskandal ne prsne i Linotova krv ne poprska kraljevsko prijestolje.Grčevito zalomi svojim malim rukama, pomodrelim i hladnim.- Sad sam ga otpratila na groblje Saints-Innocents. Sve su piljarice napustilesvoje prodavačke stolove i došle za sprovod onom jadnom stvorenjcu kojegapriroda bijaše obdarila samo ljepotom i ljupkošću. A izopačeni prinčevi morali sumu oduzeti jedino njegovo dobro: život. Sprovod mu je bio veličanstven.- Te piljarice s tržnice sada prate kočiju gospodina de Briennea…- Objesile ga da bog dao, zapalile mu kočiju, zapalile kraljevu palaču. Neka zapalesve dvorce u okolici: Saint-Germain, Versailles…- Palikućo! A gdje ćete ići na ples kad ponovo postanete velika gospođa?Ona ga uporno pogleda i odmahne glavom.- Nikad, nikad više neću biti velika gospođa. Sve sam pokušala, i ponovo sveizgubila. Oni su jači. Imate li imena što sam vam ih tražila?- Evo ih - reče Desgrez izvukavši iz ogrtača smotuljak pergamena. - Rezultatstrogo osobne istrage koja je samo meni poznata. U gostionicu „Crvena krinka”one večeri listopada 1664. ušli su: gospodin d'Orleans, vitez de Lorraine, gospodinvojvoda de Lauzun…- Ah! Molim vas, nikakvih naslova…- To je jače od mene - otpovrne Desgrez smijući se. - Vi znate da sam jaslužbenik koji se odnosi s najvećim poštovanjem prema vlastima. Pa kažimoonda: gospoda de Brienne, de Vardes, du Plessis-Belliere, de Louvigny, de Saint-Thierry, de Frontenac, de Cavois, de Guische, de La Valliere, d'Olone, de Tormes.- De La Valliere? Brat milosnice?- On glavom.- Divno - prošaputa ona dok su joj oči gorjele osvetničkim plamenom. - Ali…čekajte, tu ih je četrnaest. Ja sam ih nabrojila samo trinaest.- U početku ih je bilo četrnaest jer je i gospodin de Tormes bio s njima… Tajpostariji čovjek voli mladalačke pretjeranosti. Ali kad je primijetio Gospodinovenamjere u dječakovu pogledu, on se povukao uz ove riječi: „Laku noć, gospodo,ne želim vas pratiti stranputicom. Više mi se sviđa udariti svojim vlastitim putem,stoga odoh u krevet markize de Raquenau.” Svima je poznato da je ta debela

gospođa njegova ljubavnica.- Sjajna priča da bi ga se kaznilo za njegov kukavičluk!Desgrez se načas zagleda Anđeliki u zgrčeno lice i lako se osmjehne.- Zloća vam dobro pristaje. Kad sam vas upoznao, pripadali ste prije ganutljivimtipovima, onima što privlače gomile.- A vi, kad sam vas upoznala, bili ste ljubazan, veseo, iskren. Sada međutim, imatrenutaka, kad osjećam da vas mrzim.I po licu ga ošine svojim zelenim očima i promumlja kroza zube:- Čangrizavi đavole!Policajac prsne u smijeh raspoložen njezinim riječima.- Slušajući vas, gospođo, reklo bi se da ste se družili sa šatrovcima.

Anđelika slegne ramenima i uputi se prema ognjištu, gdje kliještima dohvati jednodrvo da sakrije svoju nepriliku.



- Strah vas je, zar ne - ponovo se javi Desgrez svojim otegnutim naglaskompariškog predgrađa - strah vas je za vašeg malog Stihoklepca? Ovaj put viševolim da vas obavijestim da mu ovaj put ne ginu vješala.Mlada žena izbjegne odgovor mada ju je spopadala želja da mu dovikne:- Nikad on neće na vješala! Ne može se objesiti pjesnika Novog mosta. Odletjet ćekao mršavo ptiče i savit će gnijezdo na tornjevima Notre Dame.Živci su joj bili napeti, činilo joj se da će joj se pokidati. Podjari vatru, nagnuvši

lice prema plamenu. Na čelu je imala malu opekotinu. Prošlu noć ju je opržila jedna iskra. Zašto Desgrez već jednom ne digne sidro. Pa ipak bilo joj je drago što je tu. Stara navika, očito.- Koje ono ime bijaste spomenuli? - poviče ona odjednom. - Du Plessis-Belliere?Markiz?- Sad tražite naslove? U redu, radi se zaista o markizu du Plessis-Belliereu,kraljevom generalu… Znate, pobjedniku kod Norgena.- Filip! - šapne Anđelika.Kako ga nije prepoznala kad je podigao svoju krinku i pogledao je istim onimledeno-plavim pogledom kojim se onako prezrivo nekad unosio u lice svojerođakinje u sivoj haljini? Filip du Plessis-Belliere! U sjećanju joj iskrsne dvoracPlessis, što leži na svom jezercetu kao bijela nimfa.- Kako je to čudno, Desgrez. Taj mladić ml je rođak, bratić koji je stanovao parkilometara od našeg dvorca. Igrali smo se zajedno.- A sad kad bratić dolazi da se s vama igra u krčmama, hoćete li ga poštedjeti?- Možda. Naposljetku bila su trinaestorica. S markizom de Tormes broj će bitipotpun.- Ne budite neoprezni, draga prijateljice, i ne pričajte sve svoje tajne ovom „čangrizovom đavolu”!- Po ovom što sam vam kazala nećete otkriti gdje se štampaju Stihoklepčevipamfleti, a niti tko ih raspačava po Parizu, a niti kako dospijevaju u Louvre. Aosim toga, ja sam sigurna da me vi nećete izdati.- Ne, gospođo, ja vas izdati neću, ali neću vas niti varati. Ovaj put je odzvoniloStihoklepcu.- E to ćemo još vidjeti!- Tako je, na žalost! To ćemo još vidjeti - ponovi on. - Do viđenja, gospođo.Kad ju je konačno napustio, ona je teškom mukom mirila duboki nemir koji jebijaše zahvatio. Jesenji vjetar je pištao Ulicom Poštenih građana. Oluja jerazdirala Anđelikino srce. Još nikad nije tako snažno i tako duboko osjetilatjeskobu, strah, bol. Sva su joj ta čuvstva bila dobro poznata, ali ovaj put ih jeosjećala kao oštar očaj bez suza, očaj koji nije htio da se smiri, koji nije htio da seutješi.

Audiger je dotrčao. Preneraženost mu se usjekla u pošteno lice. Uhvatio ju je

rukama, a ona nasloni čelo na njegovo snažno rame.- Draga moja prijateljice, velika vas je ne sreća zadesila, ali vi se ne smijeteprepustiti očaju. De, gore glavu! Ne plašite me tim svojim utučenim licem!- Ovo je katastrofa! Strahovita katastrofa! Nema više gostionice „Crvena krinka”,nestala zauvijek. Kako ću živjeti? Cehovi me ne moraju braniti, naprotiv. Mojugovor s gazdom Bourjusom nema nikakve vrijednosti. Mojim uštedama će brzodoći kraj. U posljednje vrijeme sam uložila mnogo novca u zalihe vina, rakije ilikera. Osim toga, potpuno sam preuredila dvoranu. Doduše, David će nešto izvućina ime osiguranja protiv požara; zna se da je ovaj svijet dozlaboga škrt. Budućida je i on izgubio sve, dakako, od jadnog dječaka ne mogu tražiti da i meni danešto od ono malo novca što će uspjeti njima iščupati. Sve što sam s toliko muke

uspjela podići, sve se to raspalo u prah i pepeo… Što da sada radim?Audiger nasloni obraz na meku kosu mlade žene.



- Ne bojte se, ljubavi moja. Dok mene bude, vama i vašim sinovima neće ništausfaliti. Nisam bogat, ali ipak posjedujem dovoljno da vam pomognem. A čimsamo moj posao krene, radit ćemo zajedno kao što smo se i dogovorili.Ona se oslobodi njegova zagrljaja.- Ali nije to ono što sam ja htjela! - poviče - Meni nije na kraj pameti da s vamaradim kao vaša sluškinja…- Ne kao sluškinja, Anđeliko.

- Sluškinja ili žena to je isto. Ja sam htjela unijeti svoj dio kapitala u taj posao.Imati ista prava…- U tome i jest čitava vaša nevolja, Anđeliko, i nisam daleko od pomisli da vas jeBog htio kazniti zbog vaše oholosti. Zašto uvijek govorite o jednakosti žene? To jebogohulstvo, draga! Kad biste vi skromno ostali na mjestu što ga je Bog odredioosobama vašega spola, bili biste sretniji. Ženi je suđeno da živi u svojoj kući, podzaštitom muža, s tim da se brine za nj i za djecu što će ih s njim poroditi.- Divne li slike! - podrugljivo se naceri Anđelika. - Znate, takav me život nijenikada privlačio. Bacila sam se u životnu gužvu sa svoja dva sinčića u naručjuzbog toga što mi se ta gužva više sviđala. Kako je da je, Audiger, sad možete ići!Dolazi mi da povraćam kad vidim svu vašu glupost.- Anđeliko!- Odlazite, molim vas!Nije ga više mogla podnijeti. Kao što više nije mogla podnositi plačljivu Barbu,blesavog Davida, izgubljenu Jasminu. Čak su joj išli na živce i njezini vlastitidječaci koji su osjećali pogibelj što je zaprijetila njihovu svijetu te su udvostručili udernjavi i hirovima. Bilo joj je dosta svih. A što su se uvijek svi za nju kačili?Ostala je bez kormila i sada je oluja vukla njezin brod na uzburkanu pučinu nadkojom su poput velikih ptičurina letjeli bijeli leci otrovnoga Stihoklepca.Kad je osjetio da će i na njega ubrzo doći red, markiz de La Valliere odluči da sepovjeri sestri koja je prebivala u palači Biron, gdje Luj XIV bijaše smjestio svojumilosnicu. Luisa La Valliere se ustraši te posavjetova mladoga brata da pođekralju i iskreno mu sve prizna.To ovaj i učini.- Bilo bi mi žao da suze zaliju dva lijepa oka meni vrlo draga, ako vas prestrogokaznim - reče mu njegovo veličanstvo. - Gospodine, napustite Pariz i pridružite sesvom puku u Roussillonu. Skandal ćemo ugušiti.Ali nije to bilo tako jednostavno. Skandal se nije dao lako ugušiti. Zatvarali su,hapsili, mučili, a uza sve to, redovito kao prirodna pojava, svaki dan su se pojavilinovi leci. Još malo i pojavit će se leci s imenima markiza de La Vallierea, viteza deLorrainea, kraljeva brata! Sve su štamparije bile pregledane, sve su bile podnadzorom. Većina prodavača s Novog mosta je svršila u Chatelet.A leci su dospijevali čak i u kraljičinu ložnicu.Sve osobe koje su ulazile i izlazile iz Louvrea bile su pod strogim nadzorom, ulazi

su bili pod stražom kao kakva tvrđava. Sve osobe što su u nj ulazile u osvit dana:nosači vode, mljekari, sluge… pretresani su do gola. Na prozorima i po hodnicimastajale su straže. Nijedan čovjek nije mogao ući u Louvre, a niti iz njega izići a dane bude opažen."Čovjek nije, ali je zato mogao polučovjek", mislio je Desgrez, ozbiljno sumnjajućida je Barkarola, kraljičin patuljak, Anđelikin pomagač.Kao što su joj bili pomagači prosjaci po uglovima ulica koji su skrivali čitave hrpeletaka ispod svojih prnja i onda ih bacali po stepeništu ispred crkava i samostana,kao što su joj bili pomagači noćni razbijači koji su okašnjelom građaninu, pošto biga operušali, zauzvrat davali nekoliko letaka da se utješi čitajući ih, pa cvjetarice iprodavačice naranača s Novom mosta, Veliki Matthieu koji je pod izlikom da

badava dijeli svoje recepte ljubaznim mušterijama, raspačavao nove pjesničkeproizvode Stihoklepca.A pomagao joj je i Veliki Coesre, odnosno Drvoguz, pod čiju je zaštitu jedne mrklenoći prenijela tri sanduka puna letaka na kojima su bila otisnuta imena još





spava, počinje osjećati da je hladno među kopitima brončanog konja i da je samna svijetu, kao pseto bez gospodara.- Govoriš kao Calembredaine - primijeti Anđelika zamišljena pogleda.- Pa i njega si uvukla u zlo jer ti, na kraju krajeva, i nisi nego tlapnja, neuhvativakao šareni leptir, ambiciozna, sjajna, nedohvatna…Mlada žena ne odgovori. Nije joj bilo do prepirke i uvreda. U sjećanju joj iskrsnelice Joffreya de Peyraca, na dan prije hapšenja, pa lice Nikole Calembredainea

nešto prije gužve na Sajmištu Saint-Germain. Nekim ljudima u trenutku porazavraća se iskonski nagon zvijeri. Tko nije zamijetio tugu vojnika koji odlaze u rat,gdje smrt čeka na njih?Ovaj put ne smije dopustiti da je sudbina iznenada zaskoči. Trebalo joj seoduprijeti.- Napustit ćeš Pariz - odluči. - Ti si izvršio svoj zadatak, jer su posljednji pamfletinapisani, štampani i na sigurno mjesto smješteni.- Napustiti Pariz? A kamo bih otišao?- K svojoj staroj dojilji, onoj ženi koja te je odgojila tamo u planini Jura, a o kojojsi mi pričao. Uskoro će zima, po cestama će zapasti snijeg, nitko neće poći da tetamo traži. A sada ćeš napustiti moju kuću gdje nisi siguran i sklonit ćeš se kodDrvoguza. Još večeras, točno u pola noći, naći ćeš se na gradskim vratimaMontmartre, koja su oduvjek slabo čuvana. Tamo će te čekati konj i u njegovimbisagama novac i pištolj.- U redu, markizo - reče on zijevajući te se diže da bi pošao.Njegovo fatalističko potčinjavanje mučilo je Anđeliku više nego neka nesmotrenasmjelost. Je li to u njemu bila posljedica umora, straha ili rane? Izgledao je poputmjesečara. Prije no što će je napustiti gledao ju je dugo i ozbiljno.- Sada si - reče - vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti.Ona nije shvatila što je time mislio reći. Riječi više nisu dopirale do nje, a svojetijelo je osjećala kao da ju je tko isprebijao.Nije prošlo mnogo vremena, a ona je gledala kako se pod sitnom kišicom udaljujetamna i mršava prilika Stihoklepčeva.Poslije podne na marvenom trgu na sajmištu Saint-Germain, kupi jednoga konjaza kojega potroši dio svoje ušteđevine, zatim okrene u Ulicu Dolina ljubavi da uLijepog Dječaka „posudi” jedan od njegovih pištolja.Dogovoreno je da će oko pola noći Lijepi Dječak, Božur i još nekoliko njihovihdrugova poći s konjem k vratima Montmartre. Claude Le Petit će tamo stići u istovrijeme u pratnji povjerljivih ljudi Drvoguza. Zatim će ga svi otpratiti krozpredgrađe sve do otvorenog polja.Utvrdivši i pripremivši čitav plan, Anđelika se donekle smiri. Navečer se pope udječju sobu, zatim na tavan, gdje bijaše smjestila ranjenoga Davida. Mladić jeimao žestoku ognjicu jer mu se upalila loše povijena i liječena rana.Kasnije, našavši se u svojoj sobi, Anđelika poče brojiti sate. Djeca i sluškinje već

bijahu pozaspali, Piccolo zagrebe na vratima. Ona mu otvori, a on pođe naognjište i tamo se sklupča. Poduprijevši se o koljena, Anđelika je promatralavatru. Za dva sata, za jedan sat Claude Le Petit će biti izvan opasnosti. Ona ćetada lakše disati, a poslije toga će leći i nastojati da usne. Otkada je požar uništio „Crvenu masku”, čini joj se da je potpunoma zaboravila što je to san.Korak konjskog kopita odjekne na ulici. Konj se zaustavio. Kucanje na vratima.Srce joj je snažno tuklo. Pođe i otvori prozorčić.- Ja sam, Dresgrez.- Dolazite li u ime prijateljstva ili kao policajac.- Otvorite, pa ću vam kazati.Ona povuče zasun misleći pri tom kako nije baš najugodniji taj policajčev posjet

njezinoj kući. Na kraju joj bi draže da joj pravi društvo nego da tu stoji sama ibroji minute, a svaki je minut peče kao kap rastopljena olova.- Gdje je Sorbona?- Nije sa mnom večeras.



Ona primijeti da pod mokrim ogrtačem bijaše odjeven u prsluk od crvenog suknaukrašen crnim vrpcama dok su mu orukvice i ovratnik bili izvezeni od čipke. Sasabljom i mamuzama na čizmama gotovo je ličio na provincijskog plemićaponosnog što se nalazi u glavnom gradu.- Dolazim iz kazališta - reče veselo. - Jedan dosta delikatan zadatak prisilio me dapravim društvo lijepoj gospođi.- Niste više u lovu na pamfletiste.

- Možda je netko shvatio da u toj stvari ja neću dati od sebe sve što bih biokadar…- Odbili ste da sudjelujete u tom poslu?- Ne baš sasvim. Ali daju mi slobodne ruke. Znaju da ja imam svoj osobni sistem.Uspravan ispred ognjišta, trljao je ruke da bi ih ugrijao. Na jedan stolić bijašeodložio šešir i crne rukavice.- Zašto niste postali kraljev vojnik? - upita ga Anđelika diveći se lijepom držanjunekadašnjeg advokata kukavca. - Našli bi da ste zgodan mladić, a vi ne bistezabadali nos u tuđe poslove. Ne mičite se… donijet ću vam vrč vina i oblatni.- Ne, hvala! Usprkos vašem ljubaznom gostoprimstvu, mislim da je bolje ako sepovučem. Htio bih još malko prošetati do gradskih vrata Monmartre.Anđelika se prene i baci oči na svoj sat: jedanaest i pol.Ako se Desgrez sada uputi k vratima Montmartre, vrlo vjerojatno će natrapati naStihoklepca i njegove pomagače. Je li on slučajno tamo naumio poći ili je taj đavou ljudskoj spodobi nešto njušio? Ne, to je bilo nemoguće! Ona odluči da ga pošto-poto zadrži.Desgrez je oblačio ogrtač.- Tako brzo! - čudila se Anđelika. - Nekako mi ne idu u glavu ti vaši postupci.Dođete ovamo u nemoguće vrijeme, izvučete me iz kreveta, potom se oblačite ihoćete da odete.- Nisam vas ja izvukao iz kreveta. Niste se večeras još uopće svlačili. Sjedili steispred vatre i pri tom o nečemu maštali.- Pogodili ste… Dosađivala sam se. Daj, sjedite tu.- Neću - odgovori on vezujući vrpcu na vratniku. - Što više razmišljam, to bivamsve uvjereniji da bih učinio bolje kad bih požurio.- Oh! Ti ljudi! - poviče ona tobože ljutito.Razbijala je glavu tražeći neku izliku da ga zaustavi. Bojala se da će biti presudnijiza Degreza nego za pjesnika i neizbježiv susret ako ga sada pustim da ode kgradskim vratima Montmartre. Policajac je, doduše, imao i sablju i pištolj, ali i onitamo su bili naoružani, a bili su uz to brojniji. Osim toga, Sorbonu nije poveo sasobom. U svakom slučaju bolje će biti da prilikom bijega Claudea Le Petita nebude tučnjave u kojoj je vrlo lako mogao zaglaviti policijski kapetan Chateleta. To je svakako trebalo spriječiti.Ali Desgrez je već napuštao sobu.

„Ovo postaje zaista blesavo”, mislila je Anđelika. „Ako nisam u stanju ni četvrtsata zadržati jednoga čovjeka, pitam se zašto me je Bog stvorio ženskim bićem!”Pođe za njim u predsoblje i kad je on uhvatio ručicu na vratima, ona položi svojuna njegovu ruku. Kao da ga je iznenadila nježnost toga pokreta. On je časakoklijevao.- Laku noć, gospođo! - reče osmijehujući se.- Noć mi neće biti laka ako vi odete - ispotiha će ona. - Noć je preduga kad jenetko sam.I svoj obraz položi na njegovo rame. „Ponašam se kao obična bludnica”, mislila je, „utoliko gore! S par poljubaca ću bardobiti na vremenu. A ako i više zatraži, bogami se neću cifrati. Naposljetku,

poznajemo se već tako dugo!”.- Poznajemo se već tako dugo. Desgrez - reče naglas. - Niste nikad pomislili da biizmeđu nas da…



- Nije vaš običaj da se bacate u naručaj ljudima - odgovori Desgrez pomalozbunjen - Šta se to s vama večeras događa, lijepa moja prijateljice?Ali ipak je njegova ruka napustila ručicu vrata i prešla na njezino rame. Vrlopolako, kao protiv volje, on podiže drugu ruku i oko pasa obujmi mladu ženu. Ali je ne privuče k sebi. Držao ju je prije kao neki lagan i krhki predmet s kojim nezna što bi otpočeo. Ona je uza sve to osjetila da srce policajca Desgreza življekuca. Zar ne bi bilo zabavno kad bi uspjela uzbuditi tog čovjeka tako

hladnokrvnog, tog čovjeka koji uvijek vlada sobom?- Ne - reče on naposljetku kao da odgovara na njezino pitanje - ne, nikad nisampomislio da bismo nas dvojica mogli svršiti u jednom krevetu. Znate, draga, zamene je ljubav nešto vrlo prosto. U toj, kao i u mnogim drugim stvarima, ja neznam za raskoš i uopće me ne dovodi u iskušenje. Hladnoća, glad, siromaštvo ipuste batine što sam ih primio od svojih učitelja nisu nimalo potakle u menisklonosti prema rafiniranim užicima. Ja sam čovjek krčme i javne kuće. Oddjevojke tražim da bude dobra životinja, čvrsta, da bude podatna tako da s njommogu raditi što mi se sviđa. Istini za volju kazat ću vam, draga, vi niste žena pomom ukusu tkana.Ona se prilično zabavljala slušajući ga. Ne podižući glavu s udubljenja u njegovuramenu, osjećala je toplinu njegovih ruku. Ne, nije on bio tako prezrivoraspoložen kao što je tvrdio. Žena kao Anđelika nikad se nije varala. Mnoge su jestvari vezivale uz Desgreza. Prigušeno se nasmije.- Govorite mi kao da sam ja neki raskošni predmet… nepodatan, kao što rekoste.Nema sumnje, vi se divite bogatstvu moje haljine i mojega stana?- Ah, ruho tu nema nikakva značenja. Vi ste uvijek sačuvali svijest o svojojsuperiornosti koja vam je tako snažno izbijala iz očiju jednoga jutra kad vam jepredstavljen neki odvjetnik, kukavan i prost.- Štošta se odonda dogodilo, Dresgez!- Mnoge stvari neće nikad proći, a među ostalima, ni nadutost jedne žene čiji supreci zajedno s Ivanom II Dobrim sudjelovali u bici kod Poitiersa 1356. godine.- Nema šta, vi, policajce, uvijek o svima sve znate.- Jest… Baš kao i Stihoklepac, vaš prijatelj.Uze je za ramena i blago je, ali odlučno, odvoji od sebe gledajući je u lice.- Onda…? Je li baš istina da je u pola noći trebao biti kod gradskih vrataMontmartre?Ona se trgne, ali u isto vrijeme pomisli da je opasnost prošla. U daljini na nekomsatu odbijali su posljednji udarci ponoći. Desgrez uhvati likujući sjaj u njezinimočima.- Da… da, na žalost sad je već prekasno - promrmlja zamišljeno kimajući glavom.- Mnogo je njih noćas ureklo sastanak kod gradskih vrata Montmartre. Međunjima šef policije i dvadeset stražara iz Chateleta. Da sam tamo stigao kojitrenutak prije, možda sam im mogao savjetovati da će biti sretnije ruke ako

divljač pričekaju na nekom drugom mjestu… Ili bih možda bio upozorio neopreznudivljač da bježi nekom drugom ulicom…? Ali sad… sad, zaista, mislim da jeprekasno!

* * *

Flipot je rano ujutro odlazio po svježe mlijeko za djecu na tržnicu mliječnihproizvoda. Anđelika bijaše upravo zapala u kratak i nemiran san, kadli začuje kakose Flipot u trku vraća. Zaboravio je pokucati na vrata i svoju čupavu glavu proturikroz otvor. Izbuljio oči kao da će mu sad na iskočiti s lica.- Markizo anđela - šapne - vidio sam…na trgu Greve… Stihoklepca…

- Na trgu Greve? - ponovi ona. - Ali zar je on zbilja poludio! Što tamo radi?- Isplazio je jezik - odgovori Flipot. - Objesili su ga!



29.

ANĐELIKA OČAJEM OBUZETA

- Obećao sam gospodinu d'Aubraysu, šefu pariške policije, koji se, opet obavezaokralju, da javnost neće doznati posljednja tri imena s liste. Jutros je, međutim,

usprkos činjenici da su autori pamfleta povješani, ime grofa de Guichea dato zadoručak Parižanima. Njegovo veličanstvo je i te kako dobro shvatilo da smrtglavnog krivca neće zaustaviti ruku pravde koja će se oboriti na Gospodina,njegova brata. Ja sam sa svoje strane natuknuo njegovu veličanstvu da poznajemsukrivca ili sukrivce koji će usprkos Stihoklepčevoj smrti sigurno nastaviti sasvojom rabotom do kraja. Ponavljam, obećao sam da se posljednja tri imena nećepojaviti u javnosti.- Pojavit će se!- Neće!Anđelika i Desgrez nalazili su se ponovo licem u lice na onom istom mjestu gdje jesinoć Anđelika naslonila glavu na policajčevo rame. Ona sebi nije mogla oprostiti

taj svoj postupak. Sad su im se pogledi ukrstili kao mačevi.Kuća je bila pusta. Samo se David nalazio gore na tavanu, ranjen i u groznici. Tekkoji šum bi dopro s ulice. Odjek narodnog nemira nije dopirao do te aristokratskečetvrti. Vikanje gomile koja je od samog jutra prolazila trgom Greve ispred vješalana kojima se njihalo tijelo Claudea Le Petita, pjesnika Novog mosta, zaustavljalose na pragu četvrti Marais. Već petnaest godina je on plavio Pariz svojimepigramima i svojim rugalicama te nitko nije mogao vjerovati da je on zaistamrtav, obješen. Gomila je pokazivala njegovu plavu kosu kojom je vjetarpoigravao, njegove cipele iskrivljenih peta i istrošenih čavala. Na uglu Kožarskeulice stara je Urlikalica, lica natopljena suzama, uz pratnju glazbala čiče Urlikala,kreštavim glasom pjevala slavni pripjev:

Jednom kad pođemu opatiju „Penji se tužna srca”Za te ću da se molimu času kad isplazim jezik…

Njezina je pjesma unosila nemir u gomilu, koja je, zahvaćena nemoćnim bijesom,stisnutim šakama prijetila Gradskoj vijećnici.U kućici u Ulici Poštenih građana borba se nastavljala, oštra, nepoštedna, a ipaktihim glasom kao da su se Anđelika i Desgrez bojali da čitav grad osluškujenjihove riječi.- Poznato mi je gdje se nalaze snopovi letaka što ih još mislite raspačati - govorio je Desgrez. Mogao bih pozvati u pomoć vojsku, napasti predgrađe Saint-Denis iisjeći na komade sve one zlikovce koji bi se usprotivili premetačini policije u kućiVelikog Coesrea, gospara Drvoguza. Ali postoji jednostavniji način da se urede testvari. Slušajte, mala ludico, i ne gledajte me kao divlja mačka… Claude Le Petit je mrtav. Moralo je tako biti. Njegove bezobraštine već predugo traju, a kralj nećenikad dozvoliti da svjetina sudi o njegovim činima.- Kralj Kralj! Usta su vam puna njegova imena. Nekad je u vas bilo više ponosa!- Ponos je grijeh mladosti, gospođo. Prije no što se nadmemo od ponosa, trebaznati s kim imamo posla. Ja sam se silom prilika sukobio s kraljem. Umalo nisamraznesen na komade. Znači: kralj je jači. Stavio sam se, dakle, na njegovustranu. Po mom skromnom mišljenju, gospođo, vi koji ste odgovorni za životdvoje djece, morali biste se ugledati na mene.- Šutite, ispunjate me grozom.- Došlo mi je do ušiju da ste željeli dobiti obrtnicu za proizvodnju nekogegzotičnog pića ili nešto tome slično… A ne mislite li da bi jedna dosta velikasvota, pa recimo pedeset tisuća livara, bila dovoljna da se otpočne bilo kakav



trgovački pothvat? Ili neka privilegija, izuzimanje od poreza, ne znam sam što?Kralj je spreman da vam podijeli pravo koje želite a zauzvrat traži potpunu ineposrednu šutnju. To je najbolji način, za sve, da se završi ova drama.Gospodinu šefu policije kralj će čestitati, ja ću dobiti novi položaj, njegovoveličanstvo će odahnuti s olakšanjem, a vi, draga moja, pošto ponovo dohvatitekormilo svoje lađe, zaplovit ćete prema bogatijim obalama. Hajde, ne tresite sekao ždrebica pod bičem krotitelja. Razmislite. Vratit ću se za dva sata po vaš

odgovor…* * *

Jedna kolica pod pratnjom stražara vozila su štampara i njegova dva pomoćnikana trg Greve gdje su imali biti obješeni. Za njih su bila podignuta još troja vješalaodmah kraj Stihoklepčevih. Dok je majstor Aubin navlačio omču na sijedu glavuštamparevu, jedan glas se diže i kao val ustalasa gomilu.- Milost! Kralj im je udijelio milost!Majstor Aubin zastane.Ponekad se, doduše, događalo da je kralj svojim pomilovanjem u zadnji časistrgnuo osuđenika njegovim marljivim rukama. S obzirom na mogućnostiznenadnih promjena kraljevih naređenja, krvnik je morao biti na minut točan, alinije smio žuriti. On je sad strpljivo čekao da mu se podnese akt o pomilovanjupotpisan od kralja. Ali se nitko ne pojavi. Posrijedi je bila zabuna. U stvari, tuzabunu je izazvao kapucin što je kolicima odvozio tijela pogubljenih osuđenika kojise sad teško probijao kroz onu gustu gomilu svijeta, te je stao vikati:- Miči! Miči!Što je svijet razumio kao: Milost! Milost!Primijetivši o čemu se zapravo radi, majstor se mirno prihvati posla. Ali majstorGilbert, još prije par trenutaka pomiren sa sudbinom, više nije htio umrijeti. Počeose otimati i vikati jezovitim glasom:- Pravda! Pravda! Ulažem priziv kralju! Hoće da me ubiju dok se ubojice malogprodavača oblatni i gazde Bourjusa šepire na slobodi. Hoće da me objese zato štosam se stavio na stranu istine. Ulažem priziv kralju! Ulažem priziv kralju!Stratište na kojemu su bila podignuta troja vješala, zaškripi pod pritiskomsvjetine.Napadnut kamenicama i toljagama, krvnik je morao napustiti žrtvu i skloniti sepod stratište. Dok su neki iz svjetine otrčali po vatru da bi zapalili stratište, na trgizbiju gradski stražari na konjima i udarcima biča uspiju rastjerati svijet okostratišta. Ali su u međuvremenu osuđenici bez traga nestali.Pošto je svoja tri sina uspio istrgnuti vješalima, Pariz je zahvatio buntovan duhfronde. Svijet se sjetio da je 1650. Stihoklepac prvi odapeo otrovne strelice protivMazarina, takozvane „mazarinade”. Dok je bio živ, dok su Parižani bili sigurni da

će njegov zajedljiv jezik podjariti nove mržnje, stare su mržnje pustili da spavaju.Ali sad kad je on bio mrtav panika je zahvatila puk: činilo mu se da su muodjednom, začepili usta. Sve je ponovo izbilo na površinu: glad iz 1656, iz 1658,1662, te novi porezi. Šteta što je Talijan bio mrtav! Sad bi pošli zapaliti njegovupalaču…Na obalama Sene narod se hvatao u kolo i pjevao…

Tko li je ubojica malog prodavača?A onda opet u koru odgovarao:Sutra ćemo znati! Sutra… ćemo znati!

Ali sutradan grad nije više cvjetao bijelim cvijećem letaka. Ni sutradan ni

slijedećih dana. Šutnja je zavladala gradom. Nestalo je more… Nikad se nećedoznati tko je ubio malog prodavača oblatni. Pariz je shvatio da je Stihoklepaczaista bio mrtav.On sam je, uostalom, rekao Anđeliki:



- Sad si vrlo snažna i možeš nas uz put ostaviti.Stalno su joj u ušima odjekivale te njegove riječi. A za dugih noći u kojima nijeuspijevala da se smiri stalno ga je vidjela ispred sebe, vidjela je kako je motrisvojim očima svijetlim i sjajnim, kao voda Sene kad se u njoj zrcali sunce.Nije htjela poći na trg Greve. Bilo joj je dovoljno što je Barba s većim maromnego na propovijed odvukla tamo dvoje djece. Poslije joj je u tančine ispričalagrozni prizor. Ništa nije propustila: ni plave kose Stihoklepčeve što ih je vjetar

micao po nabuhlom mu licu, ni gaćice koje mu bijahu spuzle na mršave listovenogu, ni tintarnicu od roga, ni guščije pero koje sujeveran krvnik bijaše ostavio zapasom.- Šuti, mrzim tu pohlepu slugu i sluškinja da pričaju o obješenim ljudima - zaurlaAnđelika.Barba je, međutim, mislila kako nesmiljeno srce bije u grudima njezinegospodarice. Doduše radilo se o jednom bijednom i gladnom piskaralu, jednom odonih ludih novinara. Pa iako je bio samo nekakav stihoklepac, ipak je on bio svimadobro poznat. A osim toga, Barba nije bila ni gluha ni slijepa. Kao sluškinja koja jedržala do sebe, njoj nije trebalo mnogo pa da dozna tko je bio obziran noćniposjetitelj koji je ponekad strugao na vratima njihove kućice u Ulici Poštenihgrađana. Barba se više puta jadala Jasmini što je ta čudna crna ptičurina postaoljubavnik lijepe Anđelike, a ne gospodin Audiger, čovjek lijep i vrijedan svakogpoštivanja. Uza sve to, bilo joj je žao što gospođa nije nijednom suzom dalaoduška svojoj neobičnoj strasti. Razočarana, Barba je postala čangrizava iodsutna što nije bilo u skladu s njezinom prirodom. Bila je umorna od stalnoguspinjanja na tavan gdje je njegovala onu budalu od Davida. Jasmina se radozalagala, ali Barba više za nj nije htjela da zna… Bilo je dovoljno sablazni pod timkrovom i bez očijukanja jedne djevojčice od četrnaest godina s mladićem odsedamnaest. Poslije toga je djevojčica koja nije bila ravnodušna prema lijepimDavidovim očima, objesila nos i preko volje obavljala svoju službu.Florimond i Cantor su iskoristili sve te poremećaje te su se tukli kao dva malaCigančića čupajući jedan drugome pune šake raščupanih kosa. Cantor je u trećojgodini bio jak kao Florimond u petoj. Anđelika je imala dojam da neće nikadprestati da se tuku i urlaju.Poslije neprospavane noći Anđelika trećega dana ustane iz kreveta i reče u sebi: „Ne mogu više podnositi ovakav život”.Tog dana imala se sastati s Desgrezom u njegovoj kući u Ulici Most Notre-Dame, aonda će je on otpratiti do važnih ličnosti s kojima će zaključiti tajni ugovor kojimse imala završiti ta čudna afera koja će svima ostati u sjećanju pod nazivom: Afera malog prodavača oblatni.Anđelikini su zahtjevi prihvaćeni. Zauzvrat ona će određenim ljudima izručiti trisanduka štampanih, ali nerasturenih pamfleta od kojih će gospoda s policije brže-bolje zapaliti veliku vatru. I život će ponovo poteći. Anđelika će ponovo imati

mnogo novaca. A samo ona će imati pravo da proizvodi i prodaje, u čitavukraljevstvu, piće pod imenom čokolada. „Ne mogu više podnositi ovakav život”, ponovo Anđelika reče u sebi.Upali svijeću jer se još ne bijaše razdanilo. U ogledalu na toaletnom stočiću opazisvoje blijedo i napeto lice. „Zelene oči”, pomisli. „Zelena boja očiju donosi nesreću. Dakle je istina… Jadonosim nesreću onome tko me ljubi… ili koga ja ljubim…” Claude, pjesnik…obješen! Nikola… nestao. Jeffrey… živ spaljen.Rukama se polako uhvati za sljepoočice. Tako je sva unutra drhtala da je teškommukom dolazila do daha. Uza sve to, dlanovi su joj bili hladni i mirni. „A što da se borim protiv svih tih snažnih i moćnih ljudi? Nije to za mene. Ženino

je mjesto u kući, pored muža koga ljubi, pored toplog ognjišta, u mirnoj i prisnojatmosferi vlastitog doma, pored djeteta koje spava u svojoj drvenoj kolijevci.Sjećaš li se, Joffreyu, malog dvorca gdje se rodio Florimond…? Planinska je olujatukla svom silinom o stakla, a ja sam sjedala na tvoja koljena i prislanjala svoj



obraz uz tvoj. I gledala sam pomalo sa strahom, a pomalo s užitkom tvoje čudnolice na kojemu je poigravao sjaj s vatre. Kako si se divno smijao otkrivajući svojebijele zube. Ili bih legla u naš veliki krevet, a ti si mi pjevao, onim tvojim dubokimi baršunastim glasom koji mi je zvučio u ušima kao jeka s planine. Tada bihusnula, a ti si lijegao pored mene u svježe i izvezene plahte u kojima se osjećaomiris perunike. Mnogo sam ti dala, znam. A ti si meni, ti si meni dao sve. Snatrilasam kako ćemo uvijek biti vrlo sretni.

Zatetura preko sobe i sruši se na koljena kraj kreveta. Sakrije lice u posteljinu. „Joffreyu, ljubavi moja…!” Iz grudiju joj se otrgnuo krik suviše dugo zadržavan. „Joffreyu, ljubavi moja, vrati se, ne pusti me samu… vrati se!”Ali on se neće vratiti, znala je. Predaleko je otputovao. Kako da sada stigne donjega? Nije čak ni groba imao, gdje bi moglo da se pomoli… Njegov je pepeopoklonjen vjetru nad Senom.I vidje rijeku u njezinu širokom i živom toku, i vidje njezin srebrni oklop što ga nasebe stavlja u predvečerje.Anđelika ustane. Niz obraze su joj tekle suze.Sjedne za stol, uze komad bijelog papira i zašilji pero. „Kad budete čitali ovo pismo, gospodo, ja više neću biti živa. Znam da je velikizločin podići ruku na svoj vlastiti život, ali za taj zločin, potražit ću zaštitu u Bogakoji pozna dubinu naših duša. Prepuštam se njegovu milosrđu… Sudbinu svojihdvaju sinova povjeravam pravednosti i dobroti kraljevoj. Za šutnju od koje jezavisila čast kraljeve kuće, a kojoj sam ja ostala vjerna, obraćam se njegovuveličanstvu moleći ga da se kao otac sagne nad njihovim malim životima koji supočeli svoj vijek pod znakom najvećih nesreća. Ako im kralj ne vrati ime i imovinunjihova oca, grofa de Peyraca, neka barem odredi sredstva za njihovo izdržavanjedok su nejaki, a poslije neka se pobrine za njihov odgoj i za sredstva potrebna dasebi priskrbe neki položaj…”Napiše još nekoliko pojedinosti u vezi sa svojom djecom, zatim zamoli da se pružizaštita i mladom Chaillouu, sirotanu bez igdje ikog.Barbi je također napisala pismo, moleći je da nikad ne napusti, Florimonda iCantora i ostavljajući joj u nasljedstvo ono malo ruha i nakita što je posjedovala.Drugo pismo stavi u omotnicu i zapečati ga.Sad se osjećala bolje. Potom se uredi i obuče i jutro provede u sobi svojih sinova.Gledajući ih, vrati joj se dobro raspoloženje. Nije ju uopće uznemiravala misao daće ih zauvijek napustiti. Nije im više bila potrebna. Imali su Barbu koju supoznavali i koja će ih odvesti u Monteloup. Odrast će na suncu i na čistompoljskom zraku, daleko od blatnjavog i smrdljivog Pariza.Pa i sam Florimond se odvikao od te majke koja se kasno vraćala kući, toj kući odkoje su napravili svoje malo carstvo, okruženi s dvije sluškinje, psom Patuom,igračkama i pticama. Budući da im je Anđelika donosila igračke, žurili su k njojkad bi je vidjeli da bi odmah potom nezadovoljno gunđali tražeći još štogod.

Taj dan Florimond izvuče svoje odijelce od crvenog drogeta i reče:- Mama, kad ćeš mi kupiti hlače? Znaš, ja sam već velik!- Dragi moj, ti već imaš veliki šešir s crvenim perom. Mnogi dječaci tvojih godinane mogu se pohvaliti takvim šeširom, već se moraju zadovoljiti kapicom kakvuCantor ima.- Hoću hlače! - poviče Florimond tresnuvši o pod svoju trubu.Anđelika napusti sobu bojeći se da se ne naljuti i da ne bude stroga s njim.Poslije ručka, pošto su djeca legla, ona obuče ogrtač i napusti kuću. Uze sa stolazapečaćeni omot. Uručit će ga Desgrezu i zamoliti ga da ga ponese na tajnisastanak. Potom će se spustiti na obalu Sene. Imala je još dosta vremena.Namjera joj je bila da dugo šeta uz rijeku. Htjela je odšetati u polje, da sa sobom

odnese sliku livada od jeseni žutih, pozlaćenog drveća, htjela je posljednji putudisati miris mahovine koji će je sjetiti Monteloupa i njezina djetinjstva…



30.

GRUBOST I POHOTA POLICAJCA DESGREZA

Anđelika je čekala Desgreza u njegovoj kući na Mostu Notre Dame. Policajcu sesviđalo stanovati na mostovima, dok su oni što ih je gonio stanovali ispod

mostova.Izgled se njegova sadašnjeg stana znatno razlikovao od izgleda stana u ruševnojkući na Malom mostu u koji je Anđelika prije mnogo godina jednom prilikomnavratila.On je sada posjedovao svoju kuću na vrlo bogatom Mostu Notre Dame, gotovonovom, na toj neukusnoj građevini koja se sviđala dobrostojećim građanima, natom zdanju načičkanom kipićima s naručjima punim voća i cvijeća, s likovimakraljeva, njihovim kipovima, a sve to premazano upadljivim „prirodnim” bojama.U sobi u koju je Anđelika bila uvedena vladao je taj isti pučki ukus. Mlada je žena jedva i pogledala široki krevet čiju su nebnicu podupirali spleteni stupci, i radnistol na kojemu su se nalazili predmeti u pozlaćenoj bronci.

Nije se pitala na koji je način odvjetnik Desgrez dospio do tog skromnogblagostanja. Desgrez je bio za nju i sadašnjost i sjećanje. Imala je dojam da on onjoj sve zna, i to ju je smirivalo. On je bio tvrd i ravnodušan, ali i siguran kaostup. Kad uruči Desgrezu svoju posljednju poruku, mogla se mirna srca udaljiti:njezini sinovi neće biti prepušteni ulici.Otvoren je prozor gledao na Senu. Čuo se šum vesala. S njih je padala voda kaokakav slap kad su se sva odjednom povukla pri prolazu ispod mosta.Vani je bilo lijepo vrijeme. Blago jesenje sunce sjajilo se na crno-bijelim, brižljivoulaštenim pločicama poda.Naposljetku Anđelika u hodniku začuje odlučan korak praćen zveckanjemmamuza. Bio je to Desgrez.

Ovaj uđe i nimalo se ne začudi opazivši je.- Gospođo, budite pozdravljeni. Sorbono, ostani napolju s tim svojim prljavimšapama.I ovaj je put bio odjeven, ako ne baš kicoški, a ono vrlo ukusno. Gajtan od crnogbaršuna isticao mu je širok ovratnik ogrtača koji on baci preko stolice. Ali starogaDesgreza prepoznala je po nehajnom pokretu kojim se oslobodio šešira i perike.Zatim otpaše sablju. Izgledao je vrlo dobro raspoložen.- Bio sam kod gospodina d'Aubraysa. Sve ide da ne može bolje. Sastat ćete se,draga moja, s najvišim ličnostima iz krugova trgovine i financija.Anđelika se ljubazno osmjehivala. Te su joj se riječi činile beskorisne i nisu jemogle trgnuti iz njezine tuposti. Ona neće imati čast da upozna gospodina

Colberta. U trenutku kad se te svemoćne ličnosti sastanu u nekom dalekom stanu,tijelo Anđelike de Sance, grofice de Peyrac, Markize anđela plovit će površinomvode između pozlaćenih obala Sene. Bit će slobodna tada. Nitko je više neće moćiuvrijediti. Možda će se sastati s Joffreyom…Odjednom se trgne. Desgrez je nešto govorio, a ona ga nije slušala.- Šta ste kazali?- Rekao sam da ste došli suviše rano radi sastanka.- Nisam zbog toga došla ovamo. U stvari, samo sam načas navratila, jer meprekrasan kicoš čeka. Idemo da se divimo posljednjim novostima u galeriji Palače.Možda će me poslije odvesti u Tuileries. To će me malko rastresti pa ću s manjenervoze dočekati sat sastanka. Međutim, ovdje imam jedan omot koji mi smeta.Ne bih li ga mogla ostaviti kod vas. Na povratku ću ga uzeti.- Stojim vam na raspolaganju, gospođo.On uze zapečaćen omot, pođe prema maloj gvozdenoj blagajni, otvori je i staviomot unutra.



Anđelika se okrene da uzme lepezu i rukavice. Sve je bilo vrlo jednostavno. Istotako jednostavno i bez žurbe će krenuti van grada. U određenom trenutkupromijenit će smjer i okrenuti prema Seni… Pod sunčanim zrakama voda će sesjajiti kao crno-bijeli pod.Škripavi zvuk privuče njezinu pažnju i ona podigne glavu. Opazi Desgreza kakookreće ključ u bravi i kako zatim najprirodnijim pokretom na svijetu spušta ključ usvoj džep. Okrenuo se k njoj i smiješeći se, reče:

- Sjednite još par minuta. Već odavna vam želim postaviti dva-tri pitanja. Čini mise da je ovo baš zgodna prilika.- Ali… mene čekaju.- Pa neka čekaju - odgovori Desgrez stalno se smješkajući. - Uostalom, vjerujemda ćemo biti brzo gotovi. Sjednite, molim vas.Pokaže joj stolicu ispred stola, dok se on sam smjesti s druge strane, njoj prekoputa.Anđelika je bila isuviše umorna da bilo kakve primjedbe postavlja. Već mnogedane njezini pokreti su bili isto tako nestvarni kao i pokreti mjesečara. Podizalase, sjedala, čekala, odlazila…Ipak postoji nešto što nije u redu. A što…? Ah! Evo! Zašto je Desgrez zaključaovrata?- Pitanja što vam ih moram postaviti odnose se na jedan prilično neugodan slučaj,kojim se baš sada bavim. U pitanju je život više osoba. Oduzelo bi nam mnogovremena, a bilo bi i beskorisno da vam sve potanko pričam. Dovoljno je daodgovorite na moja pitanja. Eto…Govorio je vrlo polako i nije gledao u nju. Zaštitivši dlanovima poluzatvorene oči,činio se zaokupljen nekim dalekim priviđenjima.- Prije četiri godine, otprilike, jedne je noći provaljeno u stan ljekarnika Glazera učetvrti Saint-Germain. Tom prilikom su uhvaćena dva zločinca najgore vrste. Akome sjećanje ne vara, oni su u krugovima šatrovaca bili poznati pod nadimcimaRazbibrava i Mudrica. Bili su obješeni. No, prije smrti pod mukama spomenuti jeMudrica dao neke izjave koje sam nedavno pronašao u zapisniku što se čuva uChateletu, a koje su od posebne važnosti za istragu koju sada vodim. A te seizjave odnosa na ono što je gospodin Mudrica za vrijeme svog iznenadnog posjetaone noći vidio u kući gospodina Glazera. Na žalost, njegove riječi nisu posve jasne. Izjava je vrlo zbrkana, ostavlja otvorena vrata mnogim pretpostavkama, aništa ne dokazuje. Stoga bih vas htio zamoliti da mi objasnite neke činjenice. Štoste sve vidjeli u kući staroga Glazera?Svijet je postajao sve nestvarriiji. I soba i sve što je u njoj bilo sasvim seraščinilo. U tom trenutku ona je vidjela jedino svjetlost što je izbijala iz nenadanorastvorenih Desgrezovih smeđih zjenica, čudnu svjetlost koja je blistala sjajemprozračne školjke.- Jeste li meni postavili to pitanje? - upita Anđelika.

- Jest. Što ste, dakle, onu noć vidjeli u kući staroga Glazera?- Kako da ja to znam? Meni se čini da ste vi sasvim izgubili glavu!Desgrez uzdahne. Svjetlost njegovih očiju se ugasi iza oborenih vjeđa. On sa stolauze guščije pero i uze ga nesvjesno vrtjeti između prsta.- U kući starog Glazera te noći je s provalnicima bila i jedna žena. Nije važno koja!No ipak, jedna žena koja je imala jedno ime u tom opasnom, a meni vrlo dobropoznatom svijetu. Zvali su je Markiza anđela. Niste nikad ništa o njoj čuli? Ne? Tažena je bila prijateljica glasovitog bandita glavnog grada: Calembredainea.Calembredaine…? On je uhvaćen 1661. na Sajmištu Saint-Germain i poslije togaobješen…- Obješen…! - poviče Anđelika.

- Ne, ne - blago dometne Desgrez - ne uzbuđujte se previše, gospođo. Ne, nijebio obješen. U stvari, pobjegao je bacivši se u Senu i… udavio se. Tijelo mu jepronađeno nabubreno kao bačva i s dvije libre pijeska u ustima. Šteta, tako lijepčovjek! Shvaćam da blijedite! Vratimo se, međutim, Markizi anđela, dostojnoj



družici tog tipa, koji je bio, što vam je sigurno poznato, glasovit lupež, višestrukiubojica, osuđivan na robiju, odakle je pobjegao itd. Vladavina mu je bila kratkavijeka, ali efikasna: sudjelovao je u bezbrojnim krađama, u oružanim napadimana kočije kao što je bio napad na kćerku zapovjednika građanske straže. Na duši je imao bezbrojna ubojstva, a među njima ubojstvo jednog stražara Chateleta,kojemu je vrlo vješto rasporio trbuh. Molim vas da mi to vjerujete…Anđelika se malo-pomalo trgla iz svoje obamrlosti. Hvatao ju je strah. Osjećala je

da je uhvaćena u zamku.Pogled joj potraži otvoren prozor kroz koji je u sobu prodirala buka vode. Sena jetekla ispod kuće… Jedini izlaz! „Potonut ću na samo dno. Završit ću sa svijetomljudi, tim mrskim svijetom!”- Markiza Anđela se nalazila s Mudricom u Glazerovoj kući. Ona je vidjela sve što je i on vidio, i…Ona se u skoku našla kraj prozora. Ali još prije nje kraj njega se našao Desgrezkoji je zgrabi za zglavke i silom je vrati k stolici na koju je grubo baci. Izraz licamu se sasvim izmijenio.- E, to ne - promumlja - sa mnom se ne mogu zbijati takve šale!I nagne se nad nju svojim okrutnim noćnim licem na kojemu se pojavio cerekkojega se bilo bojati.- Deder, pljucni ono što te pitam, i to brzo, inače ću te ja staviti u pokret. Šta sividjela kod Glazera?Anđelika se zagleda u nj. Srce su joj uzburkali osjećaji u kojima su se miješaliljutina i strah.- Zabranjujem vam da me tikate.- Svakoj se drolji na preslušavanju obraćam s „ti”.- Zar ste zbilja poludjeli?- Odgovaraj! Što si vidjela kod Glazera?- Zvat ću u pomoć.- Možeš se derati koliko te volja. U kući stanuju stražari. Zabranjeno im je daulaze k meni, pa makar čuli smrtne krikove.Znoj je počeo izbijati Anđeliki po sljepoočicama. „Ne smijem”, mislila je, „ne smijem se znojiti. Nikola je govorio da je to loš znak,to je znak da se nalaziš pred priznanjem.” Strašan je šamar pogodi po licu.- Hoćeš li govoriti? Šta si vidjela kod Glazera?- Nemam vam ja što kazati! Seljačino! Pustite me da odem.Desgrez joj se primakne i, uhvativši je ispod lakata, oprezno je podigne, kao da jeteško bolesna.- Znači, nećeš da govoriš, zlato moje malo? - javi se nenadanom nježnošću -znaš, nije to ljubazno od tebe. Hoćeš baš da se naljutim…?Držao ju je čvrsto uza se. Ruke su mu vrlo polako stale kliziti duž lakata mladežene. Odjednom je probi strašan bol i ona prodorno krikne. Činilo joj se da joj

čelična kliješta čupaju ruke. Policajac ju je tako poduhvatio da nije moglamaknuti. Pri najmanjem pokretu osjećala je kao da je tko bodežem u bokovebode. Ali više od ičeg boljeli su je prsti. Razmaknuti i ispruženi, na najmanjipritisak Desgrezove ruke prožimao ju je nepodnosiv bol.- Hajde, govori! Šta si vidjela kod Glazera?Anđelika je bila sva u znoju. Grč bola joj zahvati šiju, a zatim se proširi na lopaticei križa.- Pa ipak, nije strašno ono što te pitam. Obična obavijest o jednoj zgodi s kojom tinemaš nikakve veze. Ni ti, ni tvoji dronjavi prijatelji… Govori, ljepotice, slušam te.Još uvijek nećeš?Napravi neprimjetan pokret i krhki prsti njegove žrtve škljocnuše. Anđelika zaurla.

Nimalo ganut, on je nastavljao:- Hajde, prijatelj Mudrica je u Chateletu ispričao o nekakvom bijelom prašku… Jesili vidjela taj prašak?- Jesam.



- Kakav je to prašak bio?- Arsen… otrov.- Hm! Znala si čak da je to bio arsen! - primijeti on smijući se.I pusti je. Uozbiljio se i kao da je o nečem drugom razmišljao. Izlomljena od bola,Anđelika odahne.Malo potom on se trgne iz svojih razmišljanja, ponovo je gurne na stolicu i,privukavši k sebi stolac, sjedne ispred nje.

- Budući da si se urazumila, nećemo te više mučiti.Bio joj je sasvim blizu. On svojim stisne Anđelikina koljena koja su se tresla. Onase zagleda u dlanove svojih pomodrelih i kao usahlih ruku.- A sad mi ispričaj tu zgodicu.Nagnuvši glavu malo u stranu nije ju više gledao. Ponovo se vrati u ulogunesmiljenog ispovjednika zlokobnih tajni. Ona uze pričati jednoličnim glasom.- U Glazerovu je stanu bila jedna soba… jedan laboratorij.- Jasno… svi znaju da je ljekarnik.- Onaj bijeli prah nalazio se na brončanom tanjuru. Poznala sam ga po mirisu;vonjao je na bijeli luk. Mudrica ga je htio okušati, ali ja sam ga spriječila kazavšimu da je to otrov.- Što si još zamijetila?- Pored tanjura s arsenom nalazio se jedan omot od tvrdog papira zapečaćencrvenim voskom.- Da nije na njemu bilo što napisano?- Pisalo je: za gospodina Saint-Croix.- Odlično, a zatim?- Mudrica je prevrnuo jednu retortu koja se razbila. Mora da je buka probudilavlasnika kuće. Pobjegli smo, ali dok smo prolazili kroz predsoblje, čuli smo gakako se spušta niza stepenice i pri tom viče: „Ninetta”, ili neko slično ime, „daniste možda zaboravili zatvoriti mačke?” A zatim doda: „Jeste li vi, Saint-Croix?Jeste li došli po lijek?”- Odlično! Odlično!- Zatim…Policajac prezirno odmahne rukom.- Što je bilo poslije, ne zanima me. Doznao sam ono što mi treba…Pred njom iskrsne mračna ulica u kojoj ju je zaskočio pas Sorbona. Ponovo jeproživljavala svoj tragični bijeg. Prošlost nije htjela umrijeti. Vraćala se, crna,prljava, brišući jednim potezom četiri godine strpljivog i poštenog posla. Pokušaprogutati slinu, ali grlo joj je bilo suho kao drvo. Najzad uspije zaustiti:- Desgrez otkad znate…?On je ošine podrugljivim pogledom.- …Da si ti Markiza anđela? Ako baš hoćeš, od one noći. Misliš li da ja tako lakoispuštam djevojku koju sam uhvatio i uz to joj još vratio nož?

Znači, prepoznao ju je! Bile su mu poznate sve etape njezina pada. Osjećala je dapropada u zemlju od stida. Brzo reče:- Moram vam objasniti. Calenibredaine je bio seljak iz mog kraja… drug izdjetinjstva. Govorili smo istim narječjem.- Ne tražim od tebe da mi ispričaš svoj život - progunđa Desgrez tvrdo.Ali ona se zakači za nj vičući plačljivim glasom.- Jest… treba da ispričam… treba da shvatite. Bio je moj drug iz djetinjstva. Bio jesluga u dvorcu. Odjednom je nestao. Našao me je kad sam došla u Pariz… Znate,želio me još onda kad smo živjeli tamo… A svi me bijahu napustili… I vi također…usred snijega. Tada me je uzeo i sebi potčinio… Istina je, živjela sam s njim, alinisam počinila sve one zločine za koje me optužujete. Nisam ja ubila stražara

Martina, Desgrez, kunem vam se… Samo jednom sam ubila. Da, istina je, ubilasam Velikog Coesrea. Ali da bih sebi spasila život i da bih istrgnula sina groznojsudbini…



- Ti si, dakle, ubila Velikog Coesrea. Onog Rolina Kladu kojega su se svi nasmrtbojali?- Da, ja sam ga ubila.On se tiho nasmija.- Gle! Gle! Vidi ti nje, Markize anđela! Ti, potpuno sama? Onim tvojim velikimnožem? Kvrc!Ona problijedi: učini joj se da je nakaza tu, na dva koraka, sklupčana na podu, s

otvorenim grlom iz kojega lipti mlaz krvi. Došlo joj je da povraća. Desgrez je parputa lako udari po obrazima smijući se pri tom.- Daj, ne gledaj kao da su ti sve lađe potonule! Izgledaš sva promrzla! Dođi, da teugrijem.Povuče je sebi na koljena i čvrsto je stisne, a zatim je žestoko ugrize za usne.Ona krikne od bola i istrgne mu se iz zagrljaja. Odjednom je opet vladala sobom.- Gospodine Desgrez - reče dajući svom držanju sve dostojanstvo što joj je jošpreostalo - bila bih vam zahvalna kad biste donijeli neku odluku u mom pogledu.Hoćete li me uhapsiti ili ćete me pustiti da odem?- Zasad ne dolazi ni jedno ni drugo u obzir - odgovori on nehajno. - Poslije malograzgovora kao što je bio ovaj naš, ne možemo se tek tako rastati. Mislila bi da jepolicajac velika ništarija. Međutim, ja mogu biti, samo kad hoću, neobično nježan!I uspravi se kraj nje. Smiješio se, a njegove su oči ponovo dobile sjaj crveneškoljke. I prije no što je ona uspjela da se obrani, on je podigne na ruke i šapnesagnuvši glavu nad njezino lice:- Dođi, mala moja životinjice!- Ne dopuštam da mi govorite na taj način - poviče ona. I brizne u plač.Odjednom se stane gušiti u bujici suza, potresana jecajima koji su joj kidali srce.Desgrez je odnese na krevet i posjedne na nj. Zatim ju je dugo i mirnopromatrao; vrlo pažljivo. A kad se istrošila silina njezina očaja, poče je svlačiti.Osjećala je na vratu dodir njegovih prstiju koji su joj s prslučca skidali pribadačespretnije od sobarice. Oblivena suzama nije imala ni truna snage da mu seodupre.- Desgrez, kako ste vi zločest! - jecala je.- Ali, lijepa moja curice, nisam ja zločest.- Vjerovala sam da ste mi prijatelj… Vjerovala sam da… Oh! Bože! Bože! Kakosam nesretna!- Mir! Mir! Kakve su to misli - reče on tonom pomirljivog prijekora.Spretnom joj je rukom podizao široke suknje, skidao podvezice, motao svilenečarape, skidao joj cipelice.Kad je ostala samo u košulji, odmakne se i ona začuje kako se i on svlači,zviždučući, čula je kako u sva četiri ugla sobe lete čizme, prsluk, opasač… Zatimse jednim skokom i sam nađe na krevetu i povuče zavjese.U polutami tople ložnice veliko i dlakavo Desgrezovo tijelo izgledalo je crveno i

prevučeno crnim baršunom. On je i dalje ostao neposredan.- Evo, ovdje, ptiče moje! Ali što je to? Dosta je plača! Smijmo se sada! Daj, dođiovamo, bliže!Strgne joj košulju i takvu joj zvučnu pljusku zalijepi na stražnjicu da je onaposkočila bijesna zbog tog poniženja i zarije mu u rame svoje oštre zube.- Ah, kučko! - zareži on. - Zaslužila si batine.Ali se ona nije dala. Stanu se boriti. Anđelika ga obasu najbesramnijim psovkamakojih se uspjela sjetiti. Na usne joj navre čitav Poljakinjin rječnik čemu se Desgrezsmijao kao lud. Praskanje njegova smijeha, njegovi bijeli zubi, opor miris duhanakoji se miješao s mirisom njegova muškog znoja sve je to do srži uskomešaloAnđeliku. Bila je sigurna da ga mrzi, da mu želi smrt. Vikala mu je da će ga ubiti

svojim nožem. Ali on se tome još više smijao. Naposljetku je smota poda se ipokuša je poljubiti.







Anđelika ga pogleda poput djevojčice uhvaćene na nekom nečasnom djelu, zatimobori glavu u znak priznanja.- A sada?- Sada…? Bilo bi glupo da ne iskoristim slabost svih tih ljudi i ne izvučem nekukorist za sebe. Prilika je jedinstvena i uvjerena sam da ću se obogatiti i stećiizgubljeno, ako uspijem lansirati čokoladu.- Sjajno.

On joj uze omot i pođe s njim k vatri koja je gorjela u kaminu. Kad je posljednjikomadićak izgorio, vrati se k njoj miran i stalno se smješkajući.- Desgrez - promrmlja Anđelika - kako ste pogodili… ?- Oh, draga - poviče on smijući se - vi me zbilja smatrate vrlo naivnim. Zar da mise ne učini sumnjivom žena koja k meni bane smućena izgleda, nenaličena inenapudrana, a koja, osim toga, trabunja o nekakvom sastanku s nekakvimkicošem u galeriji Palače? Zatim...Desgrez je oklijevao.- Isuviše vas dobro poznam. Odmah mi je bilo jasno da nešto s vama nije u redu,da se nešto ozbiljno događa i da treba biti brz i odlučan. S obzirom na to da su minamjere bile prijateljske, gospođa će mi oprostiti što sam bio previše grub s njom.Nije li tako?- Nisam baš sigurna - odgovori ona pomalo zlovoljno - razmislit ću još.Desgrez se veselo nasmije obuhvativši je toplim pogledom.Iako ju je pred njim bilo stid, ona ga je u isto vrijeme smatrala najboljimprijateljem na svijetu.On nastavi:- U pogledu priznanja što ste mi ih od svoje volje povjerili budite mirni, nećeteimati nikakvih posljedica. Zadržat ću ih za sebe, i već sam zaboravio tko mi ih jesaopćio. Dozvolite, gospođo, skromnom policajcu da vam da jedan savjet,gledajte uvijek ispred sebe, ne obazirite se nikad na prošlost. Ne čeprkajte popepelu… onom što je vjetru predan da ga raznese. Jer će vas svaki put, kad semislima budete navraćali tome, napasti želja da umrete. A ja vam neću uvijek bitina dohvat ruke da vas na vrijeme zadržim…

Zakrinkana i, radi veće sigurnosti, povezanih očiju, Anđelika je, u kočiji spuštenihzastora, prebačena iz Desgrezova stana u malu kućicu u blizini Vaugirarda. S očijusu joj skinuli povez tek u malom salonu koji je obasjavalo nekoliko svijećnjaka, au kojemu se nalazilo nekoliko ličnosti pod perikama, vrlo kruta držanja i koji kaoda nisu bili baš oduševljeni što je vide.Da tu nije bilo Desgreza, Anđelika bi se bila prestrašila da je upala u klopku izkoje se neće živa izvući.Međutim, namjere gospodina Colberta, građanina stroga i hladna lica, bijahupoštene. Nitko nije smatrao opravdanijim zahtjeve što ih je Anđelika uputila kralju

od tog pučanina koji je mrzio orgije i mahnitu rasipnost ljudi s dvora. Njegovoveličanstvo je poslušalo njegov savjet, mada zle volje i prisiljeno na to, trebapriznati, skandalom što su ga izazvali Stihoklepčevi pamfleti.Anđeliki je odmah upalo u oči da je njezin položaj izvrstan, a o njezinimzahtjevima da se raspravlja samo zato da bi se sačuvala forma.Kad je dva sata potom napustila taj učeni skup nosila je sa sobom obećanje da će joj iz kraljeve blagajne biti isplaćeno pedeset tisuća livara da bi mogla obnovitigostionicu „Crvena krinka”. Osim toga, bit će potvrđeno ovlaštenje za otvaranjeprodavaonice čokolade što je svojevremeno bilo izdano ocu mladog DavidaChailloua, samo što će ovaj put i Anđelikino ime biti u nj uneseno. Na kraju jeudovoljeno i njezinu zahtjevu da njezini poslovi ne potpadnu pod nadležnost

nijednog ceha.Postigla je uz to mnoge olakšice za nabavku sirovina. Na kraju, na ime štete što ju je ona osobno pretrpjela, tražila je u vlasništvo jednu akciju nedavnoosnovanog Zapadno-indijskog društva.



Ovaj posljednji zahtjev poprilično je iznenadio njezine sugovornike. Ali ta sugospoda ubrzo primijetila da se mlada žena sjajno razumije u poslove. Ona im jeskrenula pažnju da su njezinu buduću trgovinu posebno zanimale egzotičnenamirnice te da se Zapadno-indijsko društvo moglo samo radovati jednojmušteriji kojoj je bilo u interesu da rečeno društvo dobro uznapredujepotpomagano novčarima kraljevstva.Gospodin Colbert je gunđajući priznao da su zahtjevi mlade žene dosta teški, ali

umjesni i osnovani. Dakle, svi su njezini zahtjevi prihvaćeni. Zauzvrat žbirigospodina d'Aubraysa, zapovjednika policije, poći će do ruševne kolibe naotvorenom polju, gdje će preuzeti jedan sanduk pun pamfleta u kojim su masnimslovima bila ispisana imena markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea igospodina d'Orleansa, kraljeva brata.U onoj istoj kočiji navučenih zastora Anđelika se vratila u Pariz. Trudila se dasakrije svoj optimizam i svoju radost. Činilo joj se da ta njezina radost nije namjestu, osobito ako se pomisli na kakvim je grozotama iznikla njezina pobjeda. Aliako se sve bude odvijalo kao što je predviđala, neka je đavo odnese ako jednogadana ne postane jedna od najbogatijih žena Pariza. A s novcem je mogla dalekostići i visoko se popeti. Poći će u Versailles, bit će predstavljena kralju, njezini ćesinovi biti odgojeni kao i sva ostala mlada gospoda.Na povratku joj nisu povezali oči, zato što je već bila duboka noć. Bila je sama ukočiji. Zaokupljena svojim računima i snovima put joj je prošao za tili čas. Okosebe je čula topot konjskih kopita.Odjednom se kočija zaustavi i jedan se zastor podigne izvana. Pri svjetlosti jednogfenjera ona opazi Desgrezovo lice kako se sagnulo na vratima. Bio je na konju.- Ovdje ću vas napustiti, gospođo. Kočija će vas odvesti kući. Za dva dana ću vasvidjeti i nadam se da ću vam izručiti ono što vam je obećano. Je li sve u redu?- Mislim da jest! Oh, Desgrez, pa ovo je divno. Ako uspijem lansirati čokoladu,sigurna sam da mi ništa ne stoji na putu do bogatstva.- Uspjet ćete! Živjela čokolada! - reče Desgrez.Skine šešir, i sagnuvši se, poljubi joj ruku možda nešto duljim poljupcem no što jepristojnost dopuštala.- Zbogom, Markizo anđela!Ona mu se nasmiješi.- Zbogom, policajče!



GOSPOĐE IZ ČETVRTI MARAIS



31.

ČUDNE IZJAVE KOBASIČARA S TRGA GREVE

Kobasičar s trga Greve odmarao se sjedeći pred svojim dućanom. Bilo je to prvihdana proljeća. Nebo je bilo vedro. Na vješalima nije nitko visio, nikakvih priprema

nije bilo za vješanje, a s druge strane Sene dizali su se u zelenomodro nebo kusatizvonici Notre Dame oko kojih su uzlijetala velika jata golubova i vrana.Zrak je bio tako čist da se s tog mjesta ispred dućana čulo tiktakanje mlinskogkotača gazde Hughesa dolje na padini rijeke.Tog jutra nije bilo mnogo svijeta na trgu. Vidjelo se da korizma nije daleko. Svijetse već sporije kretao, već mu se u lice zasijecala crta zlovolje kao da je ta žrtvašto ju je Gospod od njega tražio jedanput na godinu bila prava nesreća. GazdiLucasu, kobasičaru, valjat će zatvoriti dućan. Neće ništa zaraditi, a njegova ćežena gunđati kao bijesna krmača. Ali pokora je pokora! Kakvi su to kršćani koji bihtjeli vršiti pokoru, a ne podnijeti nijedne žrtve? Gazda je Lucas bio zahvalan usvom srcu svetoj crkvi što je uspostavila korizmu i tako mu pružila priliku da se

svojim grčevima u želucu pridruži muci Kristovoj na križu.Jedna vrlo lijepa kočija izbije na trg i zaustavi se nedaleko kobasičarnice. Iz kočijeiziđe žena, žena vrlo lijepa, koja je svoju kosu češljala po novoj modi, modigospođa iz četvrti Marais: kratke kose u sitnim kovrčama, s dvije duže kovrčekoje su se spuštale niz vrat i ljupko se skupile na grudima. Gazda Lucas je čak i utome vidio ludost vremena: žene su rezale kose, najljepši ukras što im ga je Bogdao. Trebalo bi samo da njegova žena, ili njihova kćerka Jeanne, odrežu kose dabi se ugledale na velike gospođe!Pa čak i u danima velike bijede 1658. kad u kući nije bilo novca gazda se Lucasusprotivio namjeri svoje žene da svoju kosu proda onim prokletim vlasuljarima,koji su se lakomili na ženske kose zbog toga što su od nje pravili vlasulje za

gospodu. Tako je to bilo na tom svijetu: žene su rezale svoje kose da bi te kosesvršile na muškaračkim glavama!Gospođa je promatrala nazive firmi kao da nešto traži.Kad se približila kobasičarnici Saint-Antoine, gazda Lucas je prepozna. Jednomprilikom su mu je pokazali na tržnici gdje je ona imala dva skladišta. Ta žena nijepripadala visokom društvu, mada se obratno moglo pretpostaviti na temeljunjezina držanja i divote njezinih haljina. Bila je to neka gospođa Morens, jedna odnajbogatijih trgovkinja u Parizu. Obogatila se zahvaljujući namisli da uvede moduproizvodnje i prodaje čokolade. Ne samo da je ona bila vlasnik prodavaonicečokolade „Španjolska patuljčica” u predgrađu Saint-Honore, već je bila i vlasnicavrlo brojnih restauranata i gostionica. Osim toga, ona je svoje prste umiješala i u

mnogo skromnije, ali unosne poslove kao što su bili „kočije za pet novčića” inekoliko dućančića na Sajmištu Saint-Germain, a imala je i isključivo pravoprodaje egzotičnih ptičica na obali Megisserie. Četvorica trgovaca koja su slijediladvor na njegovim pomicanjima plaćali su joj taksu za pravo prodaje svoje robe.Pričalo se da je udovica, da je počela ni od čega, ali da je tako spretna uposlovima da su se najveće ličnosti pa čak i gospodin Colbert, rado s njomsastajale.Sjetivši se svega toga, gazda Lucas ustane, skine kapu i pokloni joj se koliko mu je dopuštao okrugao trbuh, kad mu se ona obratila.- Stanuje li ovdje gazda Lucas, vlasnik kobasičarnice Saint-Antoine - upita žena.- Ja sam taj, gospođo. Stojim vam na raspolaganju, ali učinite mi čast i uđite umoj skroman dućan…Gazda Lucas pođe ispred nje nadajući se već velikoj narudžbi.- Imam ovdje safalade, kobasice naizgled ljepše od ahata, ukusnije od nektara,kobasice koje daju odličan ukus juhi i svim jelima u koja ih se miješa; dovoljan jekomadićak, ne veći od kocke… Imam i ovaj crveni pršut…



- Znam… znam da je sve ono što proizvodite odlične kakvoće, gazda Lucase -prekine ga ona ljubazno - Uskoro ću vam poslati svoga slugu s narudžbom.Međutim, ja sam jutros ovamo došla zbog nečeg sasvim drugog… Evo u čemu jestvar: već mnoge godine stoji kod vas otvoren jedan moj dug koji sam došlapodmiriti.- Dug? - ponovi kobasičar začuđen.Pažljivo se zagleda u lijepo lice subesjednice i odmahne glavom siguran da nikad s

njom riječi nije progovorio.Ona se osmjehne.- Jest, dužna sam vam. Pet godina je odonda prošlo. Vi ste pozvali liječnika iljekarnika da pruže pomoć jednoj djevojci kojoj bijaše pozlilo ispred vaših vrata…- Ali time mi još niste kazali tko ste, u stvari - odgovori on blago - jer nije mi sedogodilo samo jednom da pomognem osobama kojima je pozlilo pred mojimvratima. S obzirom na sve ono što se događa na trgu Greve, bolje bih učinio daprijeđem u milosrdne redovnike nego da prodajem suhomesnatu robu. Nije ovomjesto za ljude koji hoće mirno da žive. No ovdje čovjeku nije nikad dosadno.Ispričajte mi kako je to bilo s vama, možda će mi vaše pričanje osvježitipamćenje.- Bilo je zimsko jutro - poče Anđelika protiv volje uzbuđenim glasom. - Na trguGreve su spaljivali jednog vješca. Htjela sam vidjeti pogubljenje te sam došlaovamo. Nisam dobro uradila, jer sam bila pri kraju trudnoće. Vatra me jeprestrašila. Izgubila sam svijest, a k sebi sam došla u vašoj kući. Vi ste pozvaliliječnika...- Da, da! Sad se sjećam - progunđa gazda Lucas i s lica mu nesta radosnogsmijeha. U neprilici je promatrao Anđeliku izrazom u kojemu se osjećalo žaljenje istrah.- To ste, znači, vi bili - reče tiho. - Jadna ženo!Anđeliki planuše obrazi. Znala je da će taj korak izazvati bolne uspomene. Zareklase da se mišlju neće zalijetati natrag u prošlost već da će samo ponavljati kako jeona gospođa Morens, žena solidne imovine i na čijem imenu nema nikakve mrlje.Ali povik tog poštenjačine oslobodi njezina čuvstva i ona sebe vidje izgubljenu uonom mnoštvu, guranu, gaženu, jadnu sa svojim velikim smućenim očima, sasvojim deformiranim tijelom.Uspravi se, poravna suknju od modre svile, te čipkaste orukvice što su joj lepršaleoko zglavaka ukrašenih nakitom. Napokon reče, trudeći se da se osmjehne:- Istina je. U ono sam vrijeme bila jadna žena, a vi ste, gazda Lucas, bili premameni neobično dobar. Ali život se poslije pokazao dobrostiv prema meni tako davam danas mogu zahvaliti kao što ste zavrijedili.Kazavši to, izvuče iz džepa tešku kesu od kože i položi je na pult. Kobasičar kaoda to nije ni primijetio. I dalje ju je promatrao pažljivim i podozrivim očima.- Eliza, dođider malo ovamo - vikne iznad ramena.

Kobasičareva žena priđe i pokloni se u svojim brojnim suknjama od ferandineobrubljene baršunom. Bijaše čula razgovor.- Pa da - reče - mnogo ste se izmijenili, ali ja bih vas prepoznala ako ni po čemu aono po očima. Moj muž i ja često smo žalili što smo vas pustili da odete u onomstanju i često smo željeli da vas ponovo vidimo.- Utoliko smo više to željeli…- … što smo smatrali da bismo vam trebali kazati svoje mišljenje…- … o onom što se prije toga dogodilo.- … u slučaju da ste mu u rodu…Bili su prilično smušeni, savjetujući se očima i nižući svoje primjedbe kao molitvelitanija.

- Kome to u rodu? - u čudu je pitala Anđelika.- Pa zaboga, u rodu s vješcem?Mlada žena stane odmahivati glavom u nastojanju da svom licu da štoravnodušniji izraz.





njegovi su pomoćnici razgonili gomilu bičevima, ali kolica nikako da krenu.Čekajući da se put raščisti, majstor Aubin uđe u „Plavu lozu” u namjeri da svojužrtvu okrijepi čašicom rakije. To on često čini. Pa i on potegne, zajedno sa svojimpomoćnicima. Treba priznati da taj krvnički zanat nije lak i da je tim ljudimapotrebna okrepa, zar ne?- Kad su se vrata otvorila, gazda Gilbert je vrlo lijepo vidio osuđenika. Na sebi jeimao bijelu košulju prljavu od krvi, duge crne kose koje su mu do tabana sezale…

Oprostite mi, gospođo, ako sam vam ovom pričom učinio nažao. Eliza, donesibocu i čašice.- Ne, ne, molim vas, nastavite - molila je Anđelika uzbuđena.- Pa… pravo da kažem, to bi, uglavnom, bilo sve. Gazda Gilbert to priznaje. Ništanije vidio. U krčmi je bio mrak. Čuo je kako majstor Aubin viče, jer nikoga nijebilo da ga posluži pićem. Kopljanici napolju nisu nikome dopuštali da uđe.Osuđenika su položili na jedan stol.- A što su radili zamaskirani ljudi?- Stajali su, sjedili, tko bi ga znao? Bilo je mračno. Gilbert kaže: ništa nisam vidio.Ali u čitavoj toj stvari nešto je jače od njega i od njegovih očiju: uvjerenje da ljudišto su došli iz podruma nisu odvukli natrag onu istu vreću s onim istim sadržajemveć drugu vreću i s drugim sadržajem i… da je onog dana na trgu Greve spaljenalešina što su je oni ljudi iz podruma dovukli!Anđelika rukom prođe preko čela. Ta joj se priča činila ludom. Pitala se zašto su joj je ispričali. Nije uspiievala objasniti značenje skriveno pod tom pričom. Malo-pomalo neka se svjetlost probije kroz njezino zaprepaštenje: ne znači li to,možda, da Joffrey nije mrtav?Je li to bilo moguće? Ta vidjela ga je kako gori! Vidjela je njegov dugi lik ,vezanuza stup! Ostala je sama, izložena svačijoj nemilosti… Nikad se nijedno svjetlonije upalilo u njezinoj noći, nikad nijedna riječ, nikad prijateljski znak... Joffreyživi! I ona je morala čekati više od pet godina da bi joj o tome nešto natucnuo jedan… kobasičar koji, po svom vlastitom priznanju, nije ništa vidio i samo joj jeponovio riječi nekog pijanog krčmara… Koje li ludosti!Joffrey živ… Postoji, dakle, mogućnost da ga vidi, da ga dotakne… Da vidi njegovotajanstveno lice, očaravajuće, jedinstveno; njegovo strašno, a opet tako lijepolice! Gdje li je sada? Zašto se nije vratio? Ah! Ako se nije vratio, znači da jemrtav. Da, mrtav! Nije tu bilo mjesta nadi.- Umirite se - tješila ju je kobasičareva žena. - Ne dršćite tako. Ta samo jepretpostavka to što smo vam rekli. Hajde, gucnite malo vina.Vino je bilo dosta jako i malko je okrijepi. Ona duboko uzdahne dva ili triput. Uzasve to osjećala se slomljeno kao poslije kratke i žestoke bolesti.Žalosno odmahne glavom:- To što ste mi ispričali, zaista je neobično.Ali kako da se objasni? Ako je osuđenik zamijenjen, majstor Aubin je to morao

primijetiti, poslije, kad mu je navlačio ogrtač s kukuljicom prije no što će ga vezatiza stup lomače. Znači, majstor Aubin je bio potplaćen, da bi sudjelovao u tompothvatu, i…Anđelika protrne.- Da ste samo jednom vidjeli krvnika kao što sam ga vidjela ja, shvatili biste da jeto nemoguće.Muž i žena nemoćno slegnuše ramenima.- Znamo samo to što smo vam ispričali, jadna moja gospođo! Mislili smo da će vasta stvar zanimati. Često smo govorili: „Zašto se ona jadnica nije više vratila?Možda bi joj ovo što smo doznali dalo malko nade?”- Pet godina - prošapće Anđelika - i nikakve vijesti za sve to vrijeme! Ako je imao

tako odane prijatelje - ali koje? - koji su ga izbavili na taj način i u posljednjitrenutak iz krvnikovih ruku, i tako bogate da su mogli platiti ogromnu svotu da bipotkupili majstora Aubina, zašto mi nitko od njih za sve ovo vrijeme nije daonikakva znaka? Ne, sve je to samo pusto naklapanje!



Ustane. Noge su se pod njom tresle. Uznemirenim očima povede po gazdi Lucasu injegovoj ženi.- Zašto ste mi sve ovo ispričali? Da me ne mislite izdati?- Zaboga, šta vam pada na pamet, draga.- A zašto onda? Ili ste me htjeli ucijeniti?- Vi ste sasvim izgubili glavu - reče mali kobasičar poprimivši iznenadadostojanstveno držanje. - Kad mogu, rado ću napraviti uslugu bližnjemu, eto u

tome je stvar. I što sam više razmišljao o čitavoj zgodi, sve sam uvjereniji bio dabi upravo vama trebalo ispričati je.I, podigavši bogobojazne oči prema Djevičinu liku, nastavi:- Često se molim Bogorodici da me nadahne iskrenim milosrđem, korisnim iblagotvornim, a ne onim što uznosi onog što ga čini, a ponižava onog što gaprima.- Ako ste već tako dobar kršćanin, morali biste se radovati smrti jednog vješca ine želiti da uskrsne iz mrtvih.- Ja se ne radujem nijednoj smrti - promrmlja kobasičar čije su oči, uvaljene udebele obraze, blistale iskrenošću. - Oči u oči sa smrću duša se svakog čovjekanađe u opasnosti da zauvijek bude izgubljena. Nijedan osuđenik ne prođe ovimtrgom a da se ja ne pomolim Bogorodici da ga spasi kako bi imao vremena da seotkupi ili da živi bolje pošto se pred vječnim ponorom suočio sa svojim grijehom.A to se ponekad i dogodi: kraljev glasnik dojuri s pomilovanjem ili… izbije na trgumetež i osuđenik se spasi, što se nedavno dogodilo trojici na smrt osuđenih. Eto,tim se slučajevima ja veselim.Žena je ponovo otvorila vrata dućana. Sunce je prodrlo u prostoriju i obasjaloiskrene osjećaje na kobasičarevu licu, Anđelika, kojoj je iskustvo izoštrilo čula,primijeti njegovu iskrenost i reče čudeći se:- Zašto ste vi dobri? Ljudi vašeg položaja su tvrda srca. Neće bližnjemu učinitidobra ako nisu sigurni da će im to donijeti neku korist.- A zašto ne bih bio dobar? - odgovori kobasičar - osmjehujući se nevino poputdjeteta. - Život je vrlo kratak, a ja ne bih htio izgubiti svoj raj zbog neke prevareili opačine zahvaljujući kojima bih možda postao nešto bogatiji ili moćniji oddrugih!Pošto se s njima oprostila, Anđelika pošalje kočiju nazad odlučivši da se pješicevrati na trg Vosges.Iako se osjećala slabom, htjela je malko prošetati, da bi sredila svoje misli.Pođe duž Sene ulicom nedavno sagrađenom koja je prolazila kraj samostanacelestina.Sjenice u njihovim lijepo uređenim vrtovima počele su se zaodijevati lišćem iviticama ljupke zelene boje. Celestini su vrata tih svojih vrtova zatvarali kad suzreli grozdovi mogli staviti u iskušenje posjetitelje, a otvarali su ih poslije berbe.Anđelika uđe i sjedne ispod jedne sjenice. Ona je često ovamo dolazila u društvu

svojih prijateljica ili udvarača koji su joj recitirali stihove ili u nedjelju zajedno sasvojim sinovima, Florimondom i Cantorom.Tog su jutra vrtovi bili još pusti. Nekoliko redovnika u smeđim habitima i u pregačiod grubog platna obrađivali su lijehe ili obrezivali lozu. Iz samostana je dopiralozujanje molitava, pjev psalama dok je jedno zvono bez prestanka tuklo. Iz čitavete smjese pobožnih glasova, svetih pjesama, voštanica, tamjana, iz tih obreda,dogmi, ponekad bi izniknuo, tokom vremena, cvijet prave svetosti, savršene, kaošto je bio gospodin Vincent ili kao što je bio kobasicar s trga Greve. Svetostisvakidašnje, prožete dobroćudnom mudrošću koja baca u sjenu vjekovnesramote, sićušnosti i vjersku nesnošljivost. „Zbog tih izvanrednih bića”, mislila je Anđelika, „moglo se praštati.”





Otada su poslovi u prodavaonici išli da nisu mogli bolje.Anđeliki je bilo jasno da je za nju bilo od velike koristi što se udružila s dobričinomAudigerom koji je bio zaljubljen u nju. Isuviše slab da bi joj se suprotstavljao iuvjeren da će ona prije ili poslije postati njegova žena, puštao ju je da radi štohoće.Iako se strogo pridržavala svih točaka njihova ugovora, ipak se Anđelika trudila dašto veća zarada pripadne njezinom dijelu posla. Tako je ona potpuno preuzela na

sebe brigu u poslovanju prodavaonica što ih je pootvarala u gradićima oko Pariza:U Saint-Germaineu, Fontainbleauu, Versaillesu, pa čak i u Lionu i Nantesu.Bila je nepogrešiva pri izboru ljudi što ih je stavljala na čelo svojih novihprodavaonica. Prepuštala im je dobar dio zarade, ali je zauzvrat tražila da imračuni budu točni. Osim toga, ugovorom ih je obavezivala da prvih šest mjesecinjihovi poslovi budu u stalnom rastu, inače će poslovođa biti smijenjen. Ugroženitom prijetnjom, poslovođe su se trudili da uvjere provincijalce kako im je biladužnost da piju čokoladu.Anđelika nije imala manu mnogih trgovaca i novčara onog vremena: ona nijegomilala novac nego ga je stalno stavljala u promet.Ulagala je u razne sitnije poslove, kao što je, na primjer, bio posao s javnimkočijama Pariza koje su polazile od palače Saint-Fiacre te uz put kupile sluge,paževe, krojačice, trgovce, vojnike na štakama i užurbane činovnike i odvozile ihza svega pet novčića tamo gdje su željeli.Bijaše se, osim toga, udružila i sa svojim nekadašnjim vlasuljarom FrancoisomBinetom iz Toulouse.

* * *

Jednoga dana dok je pred ogledalom po tko zna koji put tužila za svojom dugomkosom koju joj bijahu odrezali oni lupeži u Chateletu, Anđelika se sjetila FrancoisaBineta.Njezina „nova” kosa nije bila ružna, naprotiv imala je još zlatnije preljeve i bila jošvalovitija, ali je bila dozlaboga kratka. Sad kad je ponovo postala gospođa nije jumogla skrivati ispod kapice te je zbog toga bila u stalnoj i velikoj neprilici. Valjalo joj je pribjeći umecima. Ali da li će pronaći gdje boju kose sličnu svojoj, s onimsjajnim preljevima koji su se rijetko viđali? Sjetila se riječi stražara koji joj jeodrezao kosu:- Prodat ću je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore.Nije li to, možda, bio onaj njezin Binet iz Toulouse…? U svakom slučaju, postojalesu male mogućnosti da je on još uvijek čuvao njezinu kosu. Ali nju je spopalaželja da vidi tog svog nekadašnjeg slugu i ta je želja više nije napuštala, tako dase jednoga dana uputila k njemu.I zaista je to bio onaj njezin Francois Binet, obazriv, ljubazan… brbljiv. U njega se

mogla mirne duše pouzdati. Pričati će o svemu i svačemu, ali nikad se nijednomriječju neće dotaći prošlosti.Oženio se. Žena mu se zvala La Martin, a bila je vrlo spretna frizerka. Njih dvojesu uspjeli privući vrlo biranu klijentelu.Anđelika se mogla bez brige pojaviti pred nekadašnjim vlasuljarom svoga muža.Gospođa Morens je bila vrlo poznata ličnost u Parizu. Ipak ju je Binet, dok joj jedotjerivao frizuru, ispotiha zvao: „gospođo grofice”. Mada joj je to godilo, nju jespopadala želja da zaplače.Binet i njegova žena vrlo smjelu frizuru napraviše Anđeliki. Sasvim na kratko su joj odrezali kosu i potpuno joj otkrili vrlo lijepo oblikovane uši, a od odrezane kosenapraviše nekoliko umetaka koje su joj ljupko složili uzduž vrata i ramena i tako

ih na umjetan način produžili.Dok je sutradan Anđelika s Audigerom šetala Mailom, dvije gospođe je zaustavišeda bi je upitale tko joj je napravio tako zgodnu frizuru.



Ona ih je poslala Binetu. To ju je potaklo da se udruži s vlasuljarom i njegovomženom. Ona će njima slati bogate gospođe, svoje mušterije, a oni će joj za todavati izvjestan postotak. Uz to im je posudila novaca da pošalju u provincijunaučnike s tim da kupuju kose lijepih seoskih djevojaka. Sam Pariz više nijemogao nasmagati dovoljno ženske kose da bi se udovoljilo sve većoj potražnji zavlasuljama.Posljednja trgovačka transakcija Anđelikina bila je i najvažnija. Kupila je nekoliko

„dijelova broda” od jednoga trgovca iz Honfleura imenom Jean Castevast s kojim je već otprije bila u poslovnim odnosima.Gazda Castevast se bavio svakojakim poslovima. Iznajmljivao je ribarske brodovekoji su odlazili na ribarenje čak u Novu Zemlju, prodavao bakalar u Parizu,trgovao naveliko solju iz Poitoua i Bretagne i opremao brodove za Ameriku, odakle je opat dovozio kolonijalnu robu. Čak je i gusarske brodove opremao.Poslovi su mu napredovali da nisu mogli bolje. Posuđivao je novac mornarima nasvojim brodovima, i to uz velike kamate i na kratak rok. Osiguravao je uz četiriposto sumnjive zajmove, naime zajmove koje su stranci smatrali nesigurnim, ali je on znao da imaju čvrstu podlogu. Kupovao je i zamjenjivao kršćanske roboveza Arape što bi ih njegovi brodovi zarobili, i to posredstvom redovnika Svetogtrojstva čiji se samostan nalazio u Lisieuxu.Zahvaljujući ovoj posljednjoj svojoj djelatnosti, gazda Castevast je smatrandobročiniteljem čovječanstva mada je od obitelji zarobljenih kršćana tražio „predujam” i od njih dobivao novac na ime njihove zahvalnosti.Kao što rekosmo, Castevastovi su poslovi dobro napredovali, međutim, ponekadse upuštao u presmione pothvate te se zbog toga u posljednje vrijeme našao narubu propasti. Jedan su mu brod zarobili Berberi, na drugom se pobunila posada,zbog povećanih nameta na sol propao mu je čitav tovar bakalara.Anđelika iskoristi tu priliku i tobože pritekne u pomoć lukavom trgovcu kojega jecijenila zbog njegove sposobnosti i odvažnosti. Pomogla mu je tako što mu je upočetku posudila novaca. Zatim mu je svojim vezama pomogla da bude izabran zakraljeva prokuratora u gradskom vijeću Honfleurea. Uz to je polučila da i njegovbrat dobije položaj kraljeva prokuratora za mornaricu u istom gradu. Zahvaljujućitim imenovanjima, Jean Castevast je uspio izići na kraj s poreskim vlastima.Osim toga, kao akcionar Zapadnoindijskog i Istočnoindijskog društva, Anđelika jeod Colberta postigla da Castevastovi brodovi mogu pristajati u Martiniqueuplaćajući pri tom sasvim neznatne pristojbe kraljevim službenicima na otoku.Izuzimanje od poreza bilo je prvo što je uspjela postići čime se nesvjesno naplatilaza sva ona poniženja što ih je osjećala svaki put kad bi u Monteloup dolazioporeznik. A možda se pri tim nastojanjima sjećala prvih trgovačkih savjeta što jojih je dao gospodin Molines.Jedno od načela gospođe Morens, a možda je baš u tome bila i tajna njezinauspjeha, moglo bi se izraziti ovim riječima koje ona nikad nikome nije

povjeravala: „Svaka je trgovina dobra, ukoliko je oslobođena poreza.” U zamjenuza svoje zajmove i usluge Anđelika je postala suvlasnikom Castevastovih brodova.Uz to je u Parizu bila jedini njegov dioničar za kolonijalnu robu: za kakao,razumije se, ali i za kornjačevinu, bjelokost, egzotične ptice i, za skupocjene vrstedrveta.Ona je snabdijevala drvetom nove državne tvornice namještaja što ih je gospodinColbert podigao. Majmunčiće i ptice prodavala je Parižankama…Sve joj je to omogućilo da zaradi vrlo mnogo novaca.

* * *

Zaokupljena svojim mislima i računima, Anđelika je napustila obalu Sene i uputilase Ulicom Beautreillis. Živost koja je tu vladala privede je zbiji. Bilo joj je sada žaošto je otpremila kočijaša. Nije više bilo u skladu s njezinim novim društvenimpoložajem da ide pješice i da se miješa s nosačima vode i služavkama koje su



trčale ulicom. Ona više nije nosila haljine do gležanja kao žene iz puka te joj jerub njezine bogate haljine bio zaprljan blatom.Gomila svijeta u pokretu stane je gurati prema jednoj kući. Poče se žestokoopirati toj struji, ali joj jedan građanin koji ju je gotovo prignječio, dovikne:- Budite strpljivi, ljepotice! Prolazi princ!Velika se vrata otvore i kroz njih prođe kočija u koju bijaše upregnuto šest konja.Anđelika odjednom iza prozora kočije prepozna strogi profil princa de Condea.

Netko vikne: - Živio gospodin princ!Mrgodan, princ podigne čipkastu orukvicu. Za narod je on još uvijek bio pobjednikkod Rocroi. Na žalost, Pirinejski mir ga je prisilio na povučen život koji njemu nijenimalo bio po volji.Kad je prošao, svatko pođe za svojim poslom. Anđelika prođe ispred dvorištapalače koju princ upravo bijaše napustio. Znatiželjno se zagleda u zgradu. Odnekog joj vremena njezin lijep stan na trgu Vosges bijaše postao pretijesan.Počela je sanjati o palači s velikim ulaznim vratima, s dvorištem u kojemu bi semogle okretati kočije, s dvorištem u kojemu se nalaze štale i kuhinje, stanovi zaslučinčad, a sasvim odotraga lijepi vrt zasađen stablima naranača i cvijećem.Palača što ju je promatrala tog jutra bila je gotovo još nova. Svjetlo i jednostavnopročelje s vrlo visokim prozorima i balkonima od kovanog željeza, te krov odglatkih pločica škriljevca i s okruglim vidjelicama bili su građeni prema ukusu togvremena.Vrata palače su se polako zatvarala. Anđelika je oklijevala da napusti to mjesto ada ni sama nije znala zašto. Primijeti da je grb uklesan nad vratima bio kaoodsječen. Niti je vrijeme niti su vremenske nepogode mogle uništiti prinčevskigrb, već je bilo očito da je to učinilo klesarsko dlijeto.- Kome pripada ova palača? - upita jednu cvjetaricu koja je u blizini imaladućančić.- Pa… gospodinu princu - odgovori prodavačica kočoperno.- A zašto je gospodin princ naredio da se skine grb iznad vrata? Šteta, svi ostaliradovi u kamenu su vrlo lijepi!- Eh, to je druga priča - odgovori dobra žena, namrštivši se. - Nad vratima je biogrb čovjeka koji je sagradio palaču. Nekog plemića, prokletnika. Bavio sevraćanjima, bio u sporazumu s vragom, pa je osuđen na lomaču i spaljen.Anđelika osta kao ukopana. Zatim osjeti kako polako blijedi. Eto zašto je pred timvratima od svijetle hrastovine što se blistala na suncu imala dojam da je već jednom bila tu.Bila je tu onog dana kad je stigla u Pariz. Na tim je vratima vidjela pečatekraljevog pravosuđa…- Priča se da je onaj čovjek bio vrlo bogat - dalje je, govorila žena. - Kralj jedrugima raspoklanjao njegova dobra. Gospodin princ je dobio najveći dio, a međunjima i ovu palaču. Prije no što je u nju ušao, naredio je da se odstrani grb vješca

i čitava palača poškropi blagoslovljenom vodom. Znate, htio je mirno spavati.Anđelika se zahvali cvjetarici i ode.Prolazeći ulicom Saint-Antoine, počela je premetati po mislima trudeći se da sedomisli kako da dođe u vezu s princom de Condeom.

* * *

Nekoliko mjeseci pošto bijaše otvorila prodavaonicu čokolade, Anđelika sepreselila na trg Royal. Novac je već poprilično priticao u njezine džepove.Napustivši Ulicu poštenih građana i preselivši se u aristokratsku četvrt, mlada sežena popela za jednu stepenicu na društvenoj ljestvici.

Na trgu Royal plemići su se tukli u dvoboju, a lijepe su gospođe razgovarale ofilozofiji, astronomiji i poeziji.



Udaljivši se od mirisa čokolade koji su je proganjali, Anđelika se osjećala kaopreporođena. Očima punim simpatije promatrala je novu sredinu, taj svijetzatvoren i pariški.Taj trg sa svojim ružičastim kućama, sa svojim visokim krovovima od škriljca, sasvojim arkadama pod čijom su se sjenom stisli dućančići pomodne robe, pružao joj je sklonište gdje se ona odmarala od dnevnih poslova.Tu se živjelo životom povučenim i mondenim. Skandali su tu poprimali lažan

izgled kazališnih predstava.Anđelika je počela uživati u uglađenom razgovoru, tom sredstvu kulture što je većpola stoljeća vršilo snažan utjecaj na francusko društvo. Ali uvijek je bila u brizida će se osjećati nelagodno. Njezine su misli isuviše dugo bile udaljene odproblema o kojima je bila riječ u epigramima, madrigalima, sonetima!Osim toga, svi su je smatrali pučankom, to jest ženom niskog porijekla, stoga sunajbolji saloni pred njom ostali zatvoreni. Strpljivo je čekala da u njih prodre.Bogato se oblačila, ali nije bila baš previše sigurna da su joj haljine u skladu samodom.Kad su njezini sinovi odlazili da se na trgu prošetaju ispod drveća, svijet seogledao za njima, jer bili su lijepi i ukusno odjeveni. I Florimond i Cantor su seoblačili u prava pravcata muška odijela od svile, brokata, baršuna, sa velikimčipkastim ovratnicima, čarapama, a na nogama cipelice s visokim petama. Lijepesu im kose pokrivali šeširići ukrašeni perjem, a Florimond je čak o pasu nosiosabljicu na koju je bio neobično ponosan. Iako je po izgledu bio nježan i nervozan,neobično se oduševljavao ratom. Izazivao je na dvoboj majmunčića Piccola ilimirnoga Cantora koji je u dobi od četiri godine tek koju riječ znao kazati. Da nijeimao bistre zelene oči, Anđelika bi bila povjerovala da je priglup. No on je bio vrlošutljiv, a i čemu da govori kad ga je Florimond ionako razumio, a sluge suispunjale sve njegove želje!Preselivši se na trg Royal, Anđelika je uzela u službu još jednu kuharicu i jednogaslugu. S Flipotom koji je promaknut u lakeja, te kočijašem, gospođa Morens senije morala sramiti pred susjedama. Barba i Jasmina su nosile kapice od čipke,zlatne križiće i indijanske šalove.Uza sve to Anđelika je bila sasvim načistu da je svi smatraju obogaćenompučankom. Htjela se popeti što više, a saloni u četvrt Marais su dozvoljavaliambicioznim ženama iz puka da prodru među aristokrate jer je duh sjedinjavaograđane i velike gospođe.Počela se truditi da stekne naklonost stare gospođice što je stanovala u stanuiznad njezina. Ta je gospođica bila kačiperka u vrijeme cvata kaćiperstva i ženskihrasprava. Poznavala je markizu Rambouillet, posjećivala je gospođicu Scudery.Izražavala se uglađenim i nerazumljivim riječima.Philonida de Parajonc je tvrdila da postoji sedam raznih načina poštivanja, auzdahe je dijelila u pet vrsta. Prezirala je muškarce, a Molierea je strašno mrzila.

Ljubav je za nju bila „pakleni lanac”.Nije, međutim, bila uvijek tako ponosna. Šaputalo se da se u mladosti nijezadovoljavala dosadnom zemljom koja se zvala Nježnost, već da je putovalakraljevinom koja se zvala Koketerija i često prebivala u njemu glavnom gradu kojise zvao Užitak. Sama bi ponekad govorila podižući svoje blijede oči uvis: „Ljubavmi je strahovito opustošila srce!”- E da je samo srce! - mrmljao je Audiger kojemu se nije nimalo sviđalo štoAnđelika posjećuje tu staru kaćiperku. - Vi postajete sitničavi, draga. Kod nasnarod kaže da je žena mudra kad uspije razlikovati prsluk i košulju svoga muža.Anđelika bi se nasmijala i tako razoružala Audigera.Zatim je odlazila s gospođicom de Parajonc na predavanja u Dragocjenu palaču

gdje ju je ova upisala za tri pistolesa24.

24 Pistole - deset zlatnih franaka.



Tu se sastajao cvijet poštena svijeta, to jest mnoge žene što su pripadalesrednjim građanskim slojevima, svećenici, mladi i naoružani ljudi, provincijalci.Program tog društva je bio vrlo primamljiv: „Želimo vam za svega tri pistolesapružiti u toku tri mjeseca, to jest od prvog siječnja do polovice korizme svezabave što ih razborit duh može zamisliti:"U ponedeljak i subotu: ples i komedija pri čemu će svatko biti pošlužen slatkimlimunima i narančama iz Portugala.

"U utorak: vokalni i instrumentalni koncert."U srijedu: predavanje o filozofiji."U četvrtak čitanje članaka i novih komedija uz kritički osvrt."U petak: neobična izlaganja podvrgnuta kritici".Sve je bilo predviđeno da bi se umirilo gospođe koje su se bojale da se kasno unoći vraćaju kući:"Sigurna će pratnja biti stavljena na raspolaganje osobama kojima je stalo dosigurnosti njihovih kasa, nakita i genoveških čipaka. A možda ta pratnja neće bitiniti potrebna budući da smo u pregovorima sa svim džeparima Pariza koji su namobećali izdati propusnice koje će našim članovima omogućiti da bez ikakvihsmetnji dolaze na sastanke i s njih odlaze. Ta su gospoda dokazala da umijupoštivati riječ koju su jednom dali.” Osim toga, ljudi iz Dragocjene palače su sepobrinuli da predavači budu poznate ličnosti. Tako je Roberval, profesormatematike na Kraljevskom sveučilištu, govorio o kometi koja je 1665. mnogouzbudila Parižane.Ta su predavanja govorila o poplavama Nila, o ljubavnoj sklonosti, ali i o uzrocimasvjetlosti, o pitanjima praznog prostora i o težini zraka.Anđelika je ubrzo primijetila da je proživljavala strašne muke slušajući naučnapredavanja; trpjela je kao vrag u škropionici punoj blagoslovljene vode.Kad bi čula poneke izraze, činilo joj se da čuje strastveni glas Joffreya de Peyracai da vidi sjaj njegovih crnih očiju.- U mene je isuviše malo mozga - reče jednoga dana gospođici de Parajonc. - Svioni veliki problemi me uznemiruju. Ubuduće ću navraćati u Dragocjenu palačusamo na ples i na muzičke priredbe.- Vaš je uzvišeni duh isuviše duboko ogrezao u materiju - jadala se staragospođica. - A kako da se istaknete u jednom salonu ako niste u toku onoga očemu se raspravlja? Nećete ništa da naučite o filozofiji, o mehanici, o astronomiji,ništa o skladanju stihova! Što vam onda ostaje…? Pobožnost. Jeste li barem čitaliSvetog Pavla i Svetog Augustina? Oni su najbolji pregaoci da bi učvrstili Božjuvolju! Posudit ću vam ih!Ali Anđelika nije htjela da zna za Svetog Pavla i Svetog Augustina, pa, ni za knjigugospođice de Gournay: O jednakosti ljudi i žena iz koje je ona mogla izvući dobreargumente i suprotstaviti ih Audigerovim tvrdnjama.Ali se zato strasno i kriomice bacila na proučavanje Rasprave o prenemaganju i

lijepom vladanju od gospođice de Quintin i Kako ćete uspjeti na dvoru odgospođice de Croissy.

33.

NAPAD DRSKOG SLUGE

MARKIZ DE MONTESPAN ZAŠTITIO ANĐELIKU

Sutradan po posjeti što ju je Anđelika učinila gazdi Lucasu, kobasičaru na trguGreve, ona je zamolila gospođicu de Parajonc da je prati u Tuileries.Gospođica Parajonc ju je obično posvuda pratila. Poznavala je čitav Pariz ipokazujući Anđeliki sad ovu, sad onu ličnost, kazivala bi joj njihova imena. Tako je Anđelika upoznavala nova imena na dvoru. Osim toga, stara joj je gospođica



dobro poslužila da bi pored nje istakla svoju ljepotu. Naime, jadna bi se Philonidanaprahala sve do očiju okruženih velikim crnim podočnjacima te bi tako nacifranaličila na staru namigušu i pri tom bila uvjerena da je neodoljiva kao u ono davnovrijeme kad su za njom čeznuli bezbrojni udvarači.Učila je Anđeliku kako treba šetati kroz Tuileries, trudeći se da izvede potrebnepokrete, čemu su se mnogo smijali bezobraznici. Ona je, međutim, smatrala da seoni dive njezinu ljupkom liku.

- U Tuileries - govorila je - treba kroz veliku aleju šetati nehajno se držeći. Akoželite biti duhoviti, morate mnogo govoriti i ne kazati ništa, morate se smijati dabiste izgledali veseli, uspraviti se svaki čas da biste istakli svoje grudi, raskolačitioči da biste izgledali viši, zagrizati u usne da bi bile crvenije, glavom razgovarati s jednim, a lepezom s drugim… Ukratko, treba se raznježiti, draga! Šalite se,gestikulirajte, prenavljajte se…To poučavanje i nije bilo tako loše. Anđelika ga je primjenjivala s više mjere iuspjeha nego njezina učiteljica.Prema riječima gospođice de Parajonc, Tuileries su bile „poprište lijepoga svijeta,a Cours-la-Reine „carstvo namigivanja”. Svijet je odlazio u Tuileries da bi tudočekao vrijeme šetnje na Cours-la-Reine, a navečer se poslije šetnje na Cours-la-Reine ponovo vraćao u Tuileries izmjenjujući šetnje kočijom sa šetnjamapješice.Gajevi po parkovima bili su kao stvoreni za pjesnike i ljubavnike. Tu su svećenicipripremali svoje propovijedi, a odvjetnici svoje obrambene govore. Sve osobekoje su nešto značile tu su uricale sastanke, a ponekad se tu moglo sresti kralja ilikraljicu, dok je prijestolonasljednik često dolazio u društvu svoje guvernante.Danas je Anđelika odvukla svoju prijateljicu prema velikoj aleji kojom su običnošetale velike ličnosti. Princa de Condea se tu moglo sresti gotovo svaku večer.Bila je razočarana primijetivši da ga nema i ona bijesno lupne nogom.- Baš sam znatiželjna zašto vam je tolika stalo do toga da vidite njegovu visost -čudila se Philonida.- Moram ga vidjeti.- Želite li mu uputiti neku molbu…? Ali ne žalostite se, draga, eno ga, upravodolazi.Zaista, princ de Conde je dolazio velikom alejom okružen plemićima iz svojepratnje.Tek sada je Anđeliki postalo jasno da nije postojala nikakva mogućnost da s njimdođe u dodir. Je li mu mogla pristupiti i kazati:- Monsinjore, povratite mi palaču u Ulici Beautreillis jer ona meni pripada. Vi ste

je primili iz kraljevskih ruku a da na nju nikakvo pravo ni ste imali…Ili:- Monsinjore, ja sam žena grofa de Peyraca, vlasnika palače s koje ste skinulinjegov grb i koju ste dali poškropiti blagoslovljenom vodom…

Poriv koji ju je doveo u Tuileries bio je i djetinjast i glup. Ta ona je bila samo ženaiz puka koja se obogatila prodajući čokoladu! Nitko je nije mogao predstavitinjemu! A da je i predstavi, što bi mu kazala? Bijesna na sebe samu, stane sežestoko prekoravati: „Glupačo! Šta bi bilo od tvojih poslova kad bi uvijek donosilaovako nerazumne i nagle odluke…?”- Dođite - reče staroj usidjelici.I brzo se udalji od glasne i šarene skupine što je pored nje prošla.Usprkos prekrasnom danu i blagom plavetnilu proljetnog neba, Anđelika je dalješetala sa zlovoljom na licu. Philonida je upita ima li namjeru poći na Cours-la-Reine. Ona odgovori da ne misli. Kočija joj je bila isuviše priprosta.Neki gizdelin ih zaustavi:

- Gospođo - obrati se Anđeliki - ja i moj prijatelj upravo smo raspravljali o vama.Okladili smo se: jedan tvrdi da ste žena nekog prokuratora, a drugi da stegospođica i ”kaćiperka”. Ne biste li bili tako dobri pa nam kazali tko je od nasdvojice u pravu?



Bila bi se od srca nasmijala da nije bila loše volje. Osim toga, nije podnosila tekicoše nacifrane kao lutke i u kojih je nokat na malom prstu bio duži nego nadrugim prstima.- Uvijek se kladite da ste budala i nikad nećete izgubiti - odgovori.Gizdelin je buljio u nju zgranut. Philonida de Parajonc je bila zbunjena.- Vaš odgovor je vrlo duhovit, ali na tri kilometra smrdi po ulici. Nećete nikaduspjeti u ni jednom salonu, ukoliko…

- Oh! Philonido! - poviče Anđelika odjednom se zaustavivši - gledajte tamo…- Što?- Tamo - ponovi Anđelika glasom koji se sveo na jedva čujni šapat.Na nekoliko koraka od nje, u zelenom okviru jednoga gaja, neki se mladić lijenonaslonio na postolje mramorne statue. Bio je vrlo lijep, a njegovu je ljepotu jošviše isticala elegancija njegova ruha. U njegovo odijelo od zelenog baršuna bijahuutisnuti pozlaćeni likovi ptica i raznog cvijeća. Odijelo prilično neobično, ali lijepokao proljetna livreja. Bijeli šešir ukrašen zelenim perima pokrivao mu je bujriuplavu vlasulju. Njegovo bijelo i rumeno lice, uokvireno dugim kovrdžama iublaženo neznatnim namazom pudara, krasili su plavi i tanki brčići. Imao je velikeoči, prozirno plave, kojima je lišće davalo zeleni ton.Crte lica su mu bile nepomične, a isto tako i njegov pogled. Je li sanjario?Razmišljao? Njegove plave zjenice činile su se prazne, kao zjenice slijepca. Pogledmu je bio odsutan kao u čovjeka koji snatri o nečemu, a hladan kao u zmije.- Šta je, Anđeliko - prijekorno je upozori gospođica de Parajonc - izgleda da steizgubili glavu. Samo gradski sitni ljudi mogu tako promatrati jednu osobu.- Kako… kako se zove?- Zaboga, to je markiz Filip du Plessis-Belliere! Čemu se toliko čudite? Sigurno tučeka svoga ljubavnika. Ne razumijem, zaista, što ste tako zinuli i zastali kao daćete pustiti korijenje! Ta vama se ionako ne sviđaju kicoši.- Oprostite - odgovori Anđelika došavši konačno sebi.Na trenutak se bijaše ponovo pretvorila u djevojčicu divlju i punu divljenja, Filip!Njezin rođak pun prezira. Oh! Monteloup i miris dvorane u kojoj se pod tanjuromtople juhe isparavao vlažan stolnjak. I bol i radost u istom trenutku…!Prošle su pored mladića. On ih je primijetio, pokrenuo se, skinuo šešir pokretomneizkazane dosade i pozdravio ih.- Taj plemić, zar ne, pripada kraljevoj pratnji? - upita Anđelika kad su malkopoodmakli.- Jest. Zajedno s gospodinom princom je ratovao dok je ovaj bio u španjolskojslužbi. Poslije je imenovan glavnim nadstojnikom kraljeva lova. Tako je lijep itoliko uživa u ratovanju da ga kralj naziva Martom, bogom rata. Međutim, onjemu se pričaju strašne stvari.- Strašne stvari…? Baš me zanima koje su to strašne stvari!Gospođica Parajonc se pomirljivo osmjehne.

- Eto, već vam je krivo što loš glas bije tog lijepog gospodičića. Ah! Sve su ženekao i vi. Trče za njim i zanosno se dive njegovim plavim kosama, njegovoj svježojputi, eleganciji njegova ruha. Ne predaju se dok se ne uvale u njegov krevet.Tada se, međutim, druga muzika čuje. Da, da, gospođica Armanda de Circe igospođica Jacari su mi se povjerile… Lijepi je Filip naizgled odgojen i ljubazan.Rastresen je kao mudrac, čemu se na dvoru svi smiju. Međutim, čini se da je uljubavi pravi prostak: kočijaš se s više poštivanja odnosi prema svojoj ženi, negoon prema svojim ljubavnicima. Sve one koje su okusile njegove zagrljaje, mrze gaiz dna duše…Anđelika ju je slušala samo s jednim uhom. Stalno joj je lebdio pred očima Filipovlik, oslonjen na kip, nepomičan i nestvaran kao kakvo priviđenje. Jednom ju je

uzeo za ruku i poveo je da plešu. Bilo je to u Plessisu, u velikom i tajanstvenomdvorcu usred velike šume Nieul. Anđelika nije mogla objasniti svojoj prijateljici da je Filip iz Poitoua, te jest da je usprkos njegovoj plavoj kosi i u njegovim žilamateklo nešto arapske krvi. Strast, tankoćutna okrutnost te rase kao da je bila



svojstvena i svijetu u jugozapadnim predjelima kraljevstva. Ljubazni su poneštogrubi i šutljivi. Nevjernička krv se nije srodila s njima, ali je ipak kolala u njihovimžilama i ponekad bi iznenada planula.- Čini se da upravo uživa u tome da muči na vrlo rafiniran način svoje ljubavnice -nastavila je Philonida. - Zbog neke gluposti je tako divljački isprebijao gospođu deCrice da se gotovo tjedan dana nije mogla pomaknuti; stvar vrlo neugodna sobzirom na gospođina muža. U slučaju pobjede u ratu, ponaša se da je to prava

sramota. Njegovih se vojnika svijet više plaši nego vojnika zloglasnog Jeana deWerthea. Čak u crkvama obeščašćuju žene i tako ih izmrcvare da ih se poslijeprepoznati ne može. U Norgenu je silom sakupio kćeri odličnijih građana i gotovoih poubijao zato što su se opirale njemu i njegovim oficirima. Poslije razvratnenoći prepustio ih je vojnicima. Mnoge su tom prilikom umrle, ili poludjele. Da gaprinc de Conde nije uzeo u zaštitu, Filip du Plessis bi bio zasigurno pao u nemilost.- Philonido, vi ste stara ljubomorna brbljivica! - poviče Anđelika planuvšiodjednom. - Onaj mladić nije i ne može biti čudovište kakvim ga vi prikazujete.Uživate u tome da napuhujete brbljarije što ste ih o njemu čuli.Gospođica se zaustavi gotovo se gušeći od negodovanja.- Ja…! Brbljarije…! Ta i sami znate koliko zazirem od naklapanja susjeda i svegaonoga što ulica priča. Ja…! Brbljarije…! Ja koja ne podnosim prostakluke! Ako vamveć nešto povjerim i kažem, znači da je to istina!- Pa dobro, ako je istina, onda on nije tome kriv - odlučno izjavi Anđelika. - Takav je zato što su ga žene izmučile zbog njegove ljepote.- Kako… Kako vi to znate? Poznajete li ga?- Ne… ne.- Onda ste ludi! - Poviče gospođica de Parajonc zacrvenivši se od bijesa. - Ne bihni u snu pomislila da ćete izgubiti glavu zbog takvog leptira. Zbogom…Napusti je i velikim se koracima uputi k izlaznim vratima. Anđelika pođe za njomne želeći prekinuti prijateljstvo s gospođicom Parajonc koju je, u stvari, voljela.

* * *

Da se Anđelika i stara kaćiperka nisu tog dana poriječkale u Tuileriesima zbogFilipa du Plessis-Bellierea, ne bi bile tako brzo krenule kući, a da nisu izišle u tomtrenutku ne bi bile postale žrtve prostačke oklade lakeja okupljenih pred ulazom,a gospodin de Lauzun i gospodin de Montespan ne bi se bili tukli u dvoboju zalijepe zelene oči gospođe Morens, a Anđelika bi se bila još dugo načekala daponovo prodre u društvo velike gospode. To dokazuje samo da je ponekad dobroimati ponešto duži jezik.Budući da se jednim napisom branio ulaz u vrtove „lakejima i ološu” bilo je uvijekpred ulazom mnoštvo lakeja, slugu, kočijaša koji su tu kratili vrijeme igrajući nakarte, tukući se ili pijući u gostionici na uglu. Tu su se večer lakeji vojvode de

Lauzuna zarekli da će platiti bocu vina onome tko se usudi podići suknje prvojgospođi koja iziđe iz Tuileriesa.Dogodilo se da je ta gospođa bila Anđelika koja je dostigla Philonidu i pokušala jeumiriti.Prije no što je mogla predvidjeti namjeru drskoga lakeja, nekog dugonje koji jesmrdio po vinu, suknja joj je na prostački način poletjela u zrak. Gotovo u istomtrenutku njezina se ruka nemilice spustila na drznikovo lice. Gospođica deParajonc je kriještala kao papiga.Neki velikaš koji se upravo penjao u kočiju i koji je vidio čitav prizor dade znaksvojim slugama, a ovi se, sretni što im se pruža prilika, oboriše na slugegospodina de Lauzuna.

Izbi strahovita tučnjava usred konjskih balega dok su dangube zauzele položajepo strani i radoznalo promatrale. Pobjeda je pripala livreji plemića koji je svojesluge podbadao žestoko im plješćući.On se približi Anđeliki i pozdravi je.



- Hvala vam, gospodine, na pomoći - odgovori mu ona.Sva se tresla od bijesa zbog doživljenog poniženja. Ali više od samog bijesa njombijaše ovladao osjećaj straha jer umalo ona sama nije pokušala udesiti za vrbicupijanog lakeja, kao što je nekad radila s pijancima u „Crvenoj krinki”, prateći svojpothvat slikovitim riječima što ih je naučila u Poljakinjinoj školi. Sva njezinanastojanja da ponovo dospije u krug velikih gospođa bila bi zauvijek propala.Sutradan bi se gospođe iz predgrađa Marais grohotom srnijale toj zgodi.

Problijedila je kao vosak pri toj pomisli te odluči da padne u nesvijest premastarom dobrom običaju.- Ah! Gospodine… kojeg li bezobrazluka! Strašno li je biti ovako izloženzlostavljanju ovih grubijana!- Smirite se, gospođo - reče on pridržavajući je oko pasa brižnom i snažnomrukom.On je bio vrlo lijep mlad čovjek. Imao je žive oči, a njegov naglasak nije ostavljaosumnji. Bio je sigurno Gaskonjac! On se predstavi:- Louis Henri de Pardaillan de Gondrin, vi ez od Pardaillana i drugih mjesta, markizde Montespan.Anđelika je poznavala to ime: pripadalo je starom i visokom plemstvu pokrajineGuienne. Ona mu se osmjehne što je čarobnije mogla, a markiz, očito očaran timsusretom, htjede pošto-poto znati gdje i kada bi mogao dobiti vijesti o njoj. Aliona ne kaza svoje ime, već mu samo reče:- Dođite u Tuilleries sutra u ovo vrijeme. Nadam se da će nam se pružiti boljaprilika da ugodno pročavrljamo.- Gdje da vas čekam?- Kraj spomenika Jeci25.Mjesto je prilično obećavalo. To je bilo mjesto ljubavnih sastanaka. Sretan, markiz joj poljubi ruku.- Imate li nosiljku? Mogu li vas otpratiti?- Moja je kočija u blizini - odgovori Anđelika koja nije željela da on vidi njezinuskromnu kočiju.- Onda do viđenja, tajanstvena ljepotice.Na brzinu je poljubi u obraz, a zatim se žustrim korakom uputi k svojoj kočiji.

* * *

- Nemate nimalo stida… - otpoče gospođica de Parajonc.Ali se uto pred ulazom u park pojavi vojvoda de Lauzun. Videći u kako se jadnomstanju nalaze njegove sluge - jedan je pljuvao zube, drugome je iz nosa krv tekla,a na svima je odjeća bila poderana i prašna - uze se derati svojim kreštavimglasom. Čuvši da su ih udesili sluge nekog velikaša, poviče:- Treba dobro nalemati te vucibatine i njihova gospodara. Taj ološ nije vrijedan da

ga se sablja dotakne.Markiz de Montespan ne bijaše još sjeo u svoju kočiju. Čuvši te riječi skoči sapapučice, potrči prema vojvodi, zgrabi ga za ruku, okrene ga oko njegove vlastiteosi i uz to ga nazva prostačinom i lupežom.Čas potom bljesnuše sjajni vrhovi dviju sabalja i, dva Gaskonjca ukrštiše sabljepred sve znatiželjnijim očima besposličara.- Gospodo, molim vas! - vikala je gospođica de Parajonc. - Dvoboj je zabranjen.Večeras ćete spavati u Bastilji.Ali vojvoda i markiz se nisu obazirali na ta razložna proricanja već su se tukli uzzveket mačeva dok je svjetina pružala pravi pasivni otpor švicarskim stražarimakoji su se pokušavali probiti do duelanata.

Na sreću, markiz de Montespan uspije raniti vojvodu Lauzuna u stegno. Peguilinposrne i ispusti sablju.

25 Nimfa koju je Jupiter pretvorio u pečinu i osudio da ponavlja posljednje riječi onoga koji joj se obraća.



- Kidajmo brzo, dragi! - poviče markiz podržavajući ga. - Treba izbjeći Bastilju.Pomognite mi, drage gospođe!Kočija krene u onom istom trenutku kad su švicarski stražari, dijeleći i lijevodesno šamare i ubode helebardom, stigli u njezinu blizinu.Dok se kočija uz veliki štropot spuštala niz ulicu Saint-Honore Anđelika je svojimvlastitim šalom pritisla Peguilinovu ranu stisnuta u kočiji uz mladog vojvodu,markiza, gospođicu de Parajonc. U kočiji se čak nalazio i lakej koji je izazvao

tučnjavu. U posljednji su ga čas bacili polumrtvoga na tlo kočije.- Bit ćeš osuđen na kotač i na robiju - obeća mu Peguilin tresnuvši ga nogom utrbuh. - Neću dati ni jednog jedinog novčića za tvoje otkupljenje…! Vjere mi, mojdragi Pardaillane, moj mi kirurg zahvaljući vama ne mora puštati krv ovogproljeća.- Treba vas povezati - reče markiz. - Dođite k meni. Vjerujem da je kod kućemoja žena s nekim svojim prijateljicama.

* * *

U ženi gospodina de Montespana Anđelika prepozna lijepu Athenaidu deMortemart, nekadašnju Hortenzijinu prijateljicu iz Zavoda, onu istu s kojom suprije mnogo godina prisustvovale trijumfalnom kraljevom ulasku u Pariz.Gospođica de Mortemart, koju su u mladosti zvali gospođica Tonnay Charente,udala se 1662. Poslije udaje je postala još ljepša. Njezina ružičasta put, modreoči, njezine zlatne kose i duhovitost s koje je bila na glasu njezina obitelj, sve jeto pridonijelo da postane jedna od najviđenijih žena na dvoru. Na nesreću, injezina obitelj i obitelj njezina muža, mada su obje pripadale starom i visokomplemstvu, što se tiče novca nikad ih u njih nije bilo u obilju. Pritiješnjenadugovima i vjerovnicima, siromašna Athenaida nije mogla dati svojoj ljepoti onajsjaj koji je zavrijedila, a događalo joj se da je morala izostati s dvorskihsvečanosti zato što nije mogla nabaviti novu haljinu.Apartman u koji su ušli duelanti zajedno s Anđelikom i gospođicom de Parajoncostavljao je dojam gotovo krajnjeg siromaštva, ali i pretjerane raskoši na koju jegospodare prisiljavao položaj što su ga zauzimali u društvu.Raskošne su haljine i odijela bile razbacane po prašnom pokućstvu. Sobe nisu bileugrijane iako je bilo još dosta hladno. A kad je spomenuta skupina stigla, zatekla je Athenaidu kako se, u kućnoj haljini od tafta, nateže, poput kakve babuskare, spomoćnikom jednoga zlatara. Naime, ovaj bijaše došao da traži predujam zaogrlicu izrađenu u srebru i zlatu što ju je mlada žena željela staviti oko vrata nasvečanosti koja se imala slijedećeg tjedna održati u Versaillesu.Gospodin de Montespan se odmah umiješa i pomoćnika otpremi nogom u tur.Athenaida se pobuni. Htjela je ogrlicu. Žestoka svađa izbije između muža i žene, adotle je krv iz rane jadnoga Paguilina kapala po podu.

Gospođa de Montespan naposljetku to primijeti i pozove svoju prijateljicuFrancoisu d'Aubigne koja bijaše došla da joj pomogne donekle spremiti kuću, jersu je dan prije toga napustile sve sobarice.Udovica pjesnika Scarrona odmah dođe, uvijek ista u onoj svojoj haljinici, sasvojim velikim crnim očirna i suzdržanim izrazom oko usta. Anđelika je imaladojam da ju je još jučer vidjela u Templeu. „Još malo pa će se i Hortenzija pojaviti”, pomisli.Zajedno s Francoisom prenese onesvještenog vojvodu de Lauzuna na kanape.- Idem po vodu u kuhinju. Budite tako dobri, gospođo, pa pridržite zavoj na rani -reče udovica.Po gotovo neprimjetnom skanjivanju Anđelika shvati da ju je gospođa Scarron

prepoznala. Naposljetku, vrlo važno. I gospođa Scarron je bila jedna od onihosoba koja je morala skrivati dio svoga života. U svakom slučaju, Anđelika jeionako bila odlučila da se prije ili poslije nađe licem u lice s osobama među kojima je nekad živjela. Nije mogla znati kakva će biti njihova reakcija: ogovaranje,



tračevi ili šutnja!? Raspoloženja se na dvoru vrlo brzo mijenjaju. Mnogi suskandali uzbudili duhove poslije procesa grofu de Peyracu, a proces Fouquetubacio je u sjenu ove ostale.Ostavši sama kraj ranjenika, Anđelika ga je promatrala prilično se uzbudivši. On je još uvijek bio ,,l'enfant terrible” dvora. Njegove crte lica jedva načete odbezbrojnih orgija i ludosti, još su bile profinjene i skladne.Kad li je zadnji put vidjela malog Peguilina iz Gaskonje? U Louvreu kad se zbog

nje potukao s gospodinom d'Orleansom? Ne…! Prođu je ježuri. Posljednji ga je putvidjela u gostionici „Crvena krinka” „Kako se brzo zaboravlja”, pomisli, „kako brzo ishlapi gorčina mržnje kad čovjek jede svaki dan do sita i kad su mu prsti puni prstenja!” Anđelika položi svoju rukupunu prstenja, koja joj je izgledala znakom vlastitog poraza, na Peguilinovu. Životse vrti…! Ne može se uvijek biti u zavadi…Bračni par de Montespan je u drugoj sobi nastavio da se svađa.- Kako to da je niste prepoznali? Do vraga, ta to je gospođa Morens! Sad ste većspali na to da se u dvoboju tučete za vlasnicu prodavaonice čokolade.- Divna je, a ne zaboravite uz to da se za nju priča kako je jedna od najbogatijihžena Pariza, Ako se baš o njoj radi, nimalo ne žalim svoj postupak.- Gubite mi se!- Draga, želite li vi imati svoju ogrlicu od dijamanata? „Sjajno”, pomisli Anđelika, „već vidim kako treba da pokažem svoju zahvalnostovim bajnim velikašima. Skupocjeni dar ili čak i poteža kesa, a sve to obavijeno smnogo diskretnosti i finoće.” Vjeđe vojvode de Lauzuna zadrhtaše. On se zagledau Anđeliku praznim pogledom.- Da ne sanjam - propenta - jeste li to vi, ljepotice moja?- Jest, baš ja - odgovori mu ona smješkajući se.- Sam vrag zna da li sam se nadao da ću vas vidjeti, Anđeliko! Često sam se pitaokamo ste pobogu svršili.- Pitali ste se, ali se niste potrudili da to i doznate, priznajte.- Istina je, lijepa moja curice. Ja sam dvoranin, a svi su dvorani pomalo podliprema onima koji padnu u nemilost.On je ispitljivo promatrao ruho i nakit mlade žene.- Trebalo se snaći. Sad se zovem gospođa Morens.- Svetoga mi Severina, čuo sam o vama! Prodajete čokoladu, nije li tako?- Kratim time vrijeme. Netko se zabavlja astronomijom ili filozofijom. Ja međutim,prodajem čokoladu. A vi, Peguiline? Je li još uvijek provodite ugodan život? Jesteli još uvijek u kraljevoj milosti…?Peguilin se uozbilji i načas kao da je zaboravio svoju radoznalost.- Ah, draga, moja milost je prilično šepava. Kralj je uvjeren da sam ja bio udogovoru s de Vardesom što se tiče španjolskog pisma, znate, onog kojim jekraljica obaviještena o tome kako je njezin preuzvišeni suprug vara s gospođicom

la Valliere. Nikako da raspršim te sumnje i njegovo je veličanstvo često vrlo grubosa, mnom! Na sreću, Velika je gospođica zaljubljena u mene!- Gospođica de Montpensier?- Jest - odgovori potiho Peguilin zakolutavši očima - vjerujem čak da ima namjerezaprositi me.- Oh! Peguiline - poviče Anđelika prasnuvši u smijeh - vi ste nenadoknadiv,nepopravljiv. Nimalo se niste izmijenili!- A, bogami, niti vi. Lijepi ste kao uskrsla.- A što vi znate o ljepoti uskrslih, Peguiline?- Zaboga, ono što o njima kaže crkva…! Dođite ovamo, srdašce, da vas poljubim!Uzme joj lice između dva dlana i privuče je k sebi.

- Đavo te odnio! - poviče de Montespahs praga. - Nije ti dosta što sam te ranio ubedro da bih te spriječio da trčiš, već eto dolaziš da kosiš travu ispod mojih noguu mojoj kući, Peguiline, đavolji brate! Zaista sam pogriješio što nisam pustio da teodvedu u Bastilju.





- Uzmite barem nekog ljubavnika zbog putenog užitka - savjetovala joj je potomNinon. - Ne mislite me valjda uvjeriti da vam se ljubav gadi!Anđelika je odgovarala da nema vremena da na to misli. I ona se sama čudilamirnoći svoga tijela. Reklo bi se da su joj iz glave, uslijed velikog posla ibezbrojnih planova, sasvim ishlapile te želje. Kad bi se navečer, mrtva od umora ipošto bi se još načas poigrala skrivača sa svojim sinovima, srušila na krevet,imala je samo jednu želju: spavati dubokim snom da bi se sutradan mogla,

osvježena i odmorena, ponovo posvetiti svom poslu.Njoj nije nikad bilo dosadno, a za besposlenu ženu ljubav je često samo sredstvoda utuče vrijeme. Vatrene izjave njezinih udvarača, njihov brzi dodir da nitko nevidi, „supružnički prizori” s Audigerom koji su ponekad završavali s poljupcimakojih se majordom nije mogao nasititi, sve je to za nju predstavljalo „korisnu ilibeskorisnu igru”, već prema tome da li jest ili nije izvlačila neku korist iz te igre.Pošto je saslušala Anđeliku koja joj je povjerila te svoje brige i svoj način života,Ninon joj reče da je to njezino ponašanje graničilo s bolešću. Da bi ozdravila,morala bi na neko vrijeme napustiti svoje poslove i prepustiti se užicima što ih jeslobodan način života pružao besposlenom svijetu: izletima, maskiranimplesovima, kazalištu, večerama i kockanju u svako doba dana i noći.Anđelika je u kući Ninon de Lenclos susrela čitav Pariz. Princ de Conde je navraćaotamo svakog tjedna da odigra partiju hoca26.Više je puta srela i Filipa du Plessisa. Zamolila je Ninon da je upozna s njim. Lijepimladić je obuhvati svojim prezrivim, njoj dobro poznatim, pogledom, a zatim,pošto je časak porazmislio, reče jedva mičući usnama:- Ah, vi ste dakle gospođa Čokolada!Anđeliki navali krv u obraze. Duboko mu se pokloni i odgovori:- Tako je, dragi rođače.Mladić se namršti.- Rođak? Čini mi se, gospođo, da ste vi prilično drski tvrdeći…- Zar me niste prepoznali? - prekine ga ona netremice se zagledavši u nj svojimzelenim očima koje su plamtjele bijesom. - Ja sam vaša rođakinja Anđelika deSance de Monteloup. Jednom smo se vidjeli u Plessisu. Kako je vaš otac ljubaznimarkiz…? Kako vaša majka?Nastavila je da govori trudeći se da ga uvjeri u svoj identitet, a onda ga ostavižderući se u duši zbog počinjene gluposti.Nekoliko je dana živjela u strahu da on ne rastrubi posvuda njezinu tajnu. Kad seponovo susrela s gospodinom du Plessisom ona ga zamoli da ne govori nikome oonome što mu je zadnji put povjerila.Filip du Plessis ju je promatrao kao da je s oblaka pao. Naposljetku odgovori kakomu uopće nije stalo do njezinih tajni i kako mu je, uostalom, još manje stalo dase dozna da je u rodbinskim vezama s jednom gospođom koja se toliko niskospustila da prodaje čokoladu.

Anđelika ode od njega bijesna zarekavši se da mu više neće poklanjati nikakvupažnju. Znala je da mu je otac umro, a da mu je majka postala pobožna da biokajala grijehe mladosti, te se povukla u samostan Val-de-Grace. Mladić jerasipao nasljedstvo u raznim pretjerivanjima. Kralj ga je volio stoga što je bio lijepi ludo hrabar, međutim o njemu su kružile strašne priče. Anđelika se prekoravalašto isuviše često na nj misli.Neočekivana izjava ljubavi i još neočekivanija partija hoce sasvim su poremetilinjezin život i nekoliko su je mjeseci odvojili od uobičajenih razmišljanja.

* * *

Anđelika je bila prilično ponosna što je i njezino ime dospjelo na listu osobakojima je gospođica de Montpensier dozvolila ulaz u vrtove palače Luxembourg.

26 Hazardna igra na karte u doba Mazarina.



Stigavši jednoga dana pred ulaz, vrata joj otvori Švicarčeva žena jer joj je mužbio odsutan.Anđelika se uputi lijepim alejama omeđenim vrbama i grmovima magnolije. Ubrzo je primijetila da je vrt, inače uvijek dosta živ, tog dana bio gotovo prazan. Vidjela je jedino dva lakeja u livreji koji su trčali što ih noge nose i koji najzad nestadošeu jednom šumarku. Zatim nigdje nikog. Radoznala i ponešto uznemirena,nastavila je svoju usamljenu šetnju.

Dok je prolazila pored jedne spilje napravljene od školjaka, učini joj se da čuje tihišum. Okrene se i razabere ljudski lik sklupčan u grmu."Oho! Oho! Neki od podanika Drvoguza! Sigurno se tu sakrio da nekoga očerupa.Ala bi zinuo u čudu da ga iznenadim i upitam ga na šatrovštini što tu radi!”Osmjehne se pri toj pomisli. Nije se sigurno događalo svaki dan da se velikagospođa nađe pred kradljivcem u čeki i da mu očita bukvicu na jeziku kule Nesle ipredgrađa Samt-Denis. "A zatim ću mu dati kesu da dođe k sebi od iznenađenja, jadnik!” pomisli sva sretna što će se sve to odigrati bez svjedoka.Međutim, dok se opreznim korakom primicala grmu, opazi da je čovjek bioraskošno odjeven, mada mu je ruho bilo zaprljano blatom. Nalazio se u vrločudnom položaju, u položaju četveronošca: na koljenima i laktovima. Odjednomuznemireno okrene glavu i kao da je naćulio uši. Ona prepozna vojvodud'Enghiena, sina princa Condea. Vidjela ga je već više puta za vrijeme šetnje uTuileries i na Cours-la-Reine. Bio je sjajan mladić, ali se o njemu pričalo da uopćene vodi računa o etiketi i da ne zna za osjećaj mjere.Blijedo mu je lice izobličio izraz straha.- Što li samo radi tu? Zašto li se skriva? Čega li se boji? - pitala se, a nekineodređeni osjećaj tjeskobe joj stisne srce.Pošto je časak oklijevala, povuče se tiho i stiže u veliku aleju parka. Tu sretneŠvicarca koji se prilično zbunio kad ju je opazio.- Oh! Gospođo, što radite ovdje? - promuca. - Odmah se povucite!- Zašto? Ta dobro ti je poznato da pripadam krugu osoba kojima je gospođica deMontpensier dozvolila ulaz u park. Tvoja me je žena pustila da uđem bez ikakveprimjedbe.Čuvar se prestrašeno ogleda oko sebe. Anđelika je uvijek bila vrlo darežljivaprema njemu.- Neka mi gospođa oprosti - šapne primičući joj se - ali mojoj ženi nije poznatatajna koju ću vam sada povjeriti: danas nije dozvoljen nikome ulaz u park jer većod jutros lovimo vojvodu d'Enghiena koji misli da se pretvorio u kunića.Videći da je Anđelika raskolačila oči, čuvar prstom dodirne sljepoočicu.- Znate, ponekad mu se događaju takve stvari. Jadan mladić. Izgleda da jeposrijedi neka bolest. Kad vjeruje za se da je kunić ili jarebica, bježi da se sakrijebojeći se da ga ne ubiju. Već ga više od dva sata tražimo.- Tamo je, u šumarku pored male spilje. Vidjela sam ga.

- Svemogući Bože! Treba obavijestiti gospodina princa. Ah, evo ga!Zaista im se približavala jedna nosiljka. Princ de Conde turi glavu kroz prozorčić.- Šta radite ovdje, gospođo? - upita srdito.Švicarac se brzo umiješa:- Monsinjore, gospođa je upravo ovog trenutka primijetila vojvodu kraj male spiljeod školjki.- Ah, u redu. Lupeži, otvorite mi vrata. Pomozite mi da siđem, sto mu jada! Nepodižite toliku larmu! Prestrašit ćete ga. Ti tamo, trči i dovedi njegova prvogsobara. A ti, skupi sve ljude koje možeš naći i zatvori sve izlaze…Malo potom među grmljem se čulo nekakvo skakanje, a zatim bjesomučna trka.Vojvoda d'Enghien projuri kao strijela, a odmah za njim dva momka koji ga

najzad sustignu i zaustave. Odmah ga i drugi hajkači opkole. Iz grupe se izdvojivojvodin prvi sobar, čovjek koji ga je odgojio, te mu stane nježno govoriti:- Nitko vas neće ubiti, monsinjore. Nećemo vas zatvoriti u kavez… Uskoro ćeteopet trčati do mile volje po polju.



Vojvoda d'Enghieh je bio blijed kao krpa. Ništa nije govorio, a u pogledu mu senazirao izraz ganutljiv i upitan kao u progonjenih zvjeri.Princ de Conde se približi. Mladić se bez riječi bijesno otimao.- Odvedite ga - reče princ Conde. - Dozovite liječnika i kirurga. Neka mu pustekrv, neka mu dadu neko sredstvo za čišćenje, ali prije svega neka ga vežu. Neželim se večeras ponovo poigrati slijepog miša. Naredit ću da se izbičuje onajčijom je krivnjom ponovo pobjegao.

Skupina se udalji. Princ se približi Anđeliki koja je zaprepaštena prisustvovalatužnom prizoru i koja je bila gotovo isto onako blijeda kao i jadan mladić.De Conde se ustoboči pred njom i uze je motriti mrgodnim očima.- Onda - reče - jeste li ga vidjeli? Sjajan prizor! Potomak prinčeva de Conde i deMontmorency...Pradjed mu je bio manijak! Baka mu je bila luda. Morao sam seoženiti s kćerkom. U ono je vrijeme pincetom sebi čupala vlasi, jednu po jednu.Znao sam da će ista bolest pogoditi moje potomstvo, ali morao sam se s njomoženiti, jer je to htio kralj Luj XIII. Umrla je potpuno luda. A vidjeli ste mi sina.Ponekad vjeruje da je pas i teškom se mukom suzdržava da ne zalaje predkraljem. Ili zamišlja da je slijepi miš i onda se boji da ne bi udario u zidove svogaapartmana. Neki dan je zamislio da je biljka te su ga sluge morale polijevati…Zabavno, zar ne? Kako to da se ne smijete…?- Monsinjore… kako možete pomisliti da mi je do smijeha…? Očito me nepoznate…On je prekine iznenadnim smijehom koji mu se pojavi na mrgodnom licu.- Poznam vas, poznam. I te kako dobro vas poznam, gospođo Morens! Vidio samvas u Ninoninoj kući i u kućama drugih osoba. Veseli ste kao djevojčica, lijepa kaokurtizana, a srce vam je puno utjehe kao u majke. Osim toga, vjerujem da ste jedna od najinteligentnijih žena u čitavu kraljevstvu. Ali to nećete da se vidi, jerste lukavi i jer znate da se ljudi boje pametnih žena.Anđelika se osmjehne iznenađena tom neočekivanom izjavom.- Monsinjore vi mi… laskate… Rado bih znala tko vam je o meni dao sve teobavijesti…- A zašto da me netko obavještava…? - odgovori ovaj oštro i nabusito poputstarog vojničine. - Promatrao sam vas. Niste li primijetili da vas često promatram?Čini mi se da me se pomalo bojite, mada plašljivi niste…Anđelika podiže oči na pobjednika. Nije ovo bio prvi put što ga je tako promatrala,ali princu nije bilo ni na kraj pameti da je to ona ista siva djevojčica što mu seprije toliko godina prkosno usprotivila i kojoj bijaše kazao: „Već vidim da će, kadodrastete, ljudi zbog vas i na vješala rado poći.”Ona je uvijek bila uvjerena da joj srce ispunja duboka mržnja na princa Condea tese sad morala boriti protiv osjećaja simpatije i razumijevanja koji se među njima javljao. Nije li ih čitav niz godina špijunirao, nju i njezina muža, preko svogasobara Klementa Tonnella? Nije li on glavom naslijedio dobra Joffreya de Peyraca?

Dugo vremena je Anđelika razbijala glavu kako da dozna koliko je udjela imaoprinc de Conde u njezinoj drami. Slučaj joj je pri tom bio od neobične pomoći.- Ništa mi niste odgovorili - reče princ. - Dakle, čini se da me se zaista plašite?- Ne bojim vas se, monsinjore, već mi se čini da nisam dostojna časti da s vamarazgovaram. Vaša slava…- Koješta! Moja slava… Vi ste mladi te mnogo toga ne znate. Moje oružje rđa iukoliko se njegovo veličanstvo ne odluči da stjera u kozji rog Holanđane iliEngleze, bojim se da ću umrijeti u svom krevetu. A što se tiče ćaskanja u društvu,Ninon mi je stoput rekla da riječi nisu topovske kugle kojima gađaš protivnika, tetvrdi da ja još nisam naučio zadaću kako treba. Ha! Ha! Ha!Prasne u smijeh i slobodno je uze za ruku.

- Dođite, draga. Moja me kočija čeka napolju, ali da bih došao do nje prisiljen samosloniti se o milosrdnu ruku. Eto što ja dugujem svojoj slavi: reumu što sam jepokupio u rovovima punim vode tako da u poneke dane moram vući nogu kao



kakav starac. Ne biste li mi načas pravili društvo? Jedino sam vas kadar podnijetiposlije mučne zgode koje smo bili svjedoci. Poznajete li moju palaču Beuatreillis?Anđelika odgovori dok joj je srce žestoko tuklo.- Ne poznam, monsinjore.- Priča se da je to jedna od najljepših građevina što ih je sagradio Mansart. Menise baš ne mili u njoj prebivati, ali su zato sve žene lude za njom. Dođite je vidjeti.Mada ne bi bila priznala, Anđelika je uživala u časti da se vozi u kočiji princa

kraljevske krvi kojega su besposličari uz put pozdravljali.Bila je iznenađena pažnjom što ju joj je on posvećivao, tim više što je osjećala da je ta pažnja iskrena. Priča se da princ de Conde nije, otkako se njegovaprijateljica Marta du Vigean povukla u samostan karmelićanki u predgrađu Saint-Jacques, prema ženama ophodio s onom pažnjom i ljubaznošću s kojom se premanjima plemstvo u Francuskoj obično ophodilo. Tražio je samo fizički užitak. Većgodinama su njegove ljubavnice bile manje-više niskog porijekla, dok su svenjegove ljubavne pustolovine bile kratka vijeka. U salonima je njegova grubostoduzimala hrabrost i najpoduzetnijim ženama. Ovaj put, međutim, princ se trudioda se svidi svojoj pratilici.Kočija se okrene u dvorištu palače Beautreillis.Anđelika se uspne mramornim stepenicama. Svaka pojedinost u toj svijetloj iskladnoj građevini govorila joj je o Joffreyu de Peyracu. Po njegovu su htijenjuizrađene vitke linije kojima su se odlikovale vitice od kovanog željeza što sukrasile balkone, oni duborezi prekriveni zlatnom bojom koji su uokvirivali visoke iglatke površine od mramora, te ogledala, kipovi i poprsja, životinje i ptice ukamenu izrađene, kojih je posvuda bilo i koji su podsjećali na duhovne zaštitnikesretnog doma.- Ništa ne kažete? - čudio se princ pošto su prošetali kroz reprezentativne odajeprvog i drugog kata. - Moje posjetiteljice obično kriješte kao papige kad ih ovamodovedem. Možda vam se ne sviđa? Pa ipak, priča se da imate mnogo smisla zasve što se odnosi na uređenje kuće.Ušli su u mali salon čiji su zidovi bili presvučeni modrim satenom i ukrašenizlatnim vezovima. Jedna vrata od kovanog željeza, izvanredne ljepote, dijelila suih od velike galerije koja je gledala na vrtove.U dnu salona, na svakom kraju kamina kočila su se dva mramorna lava na čijimsu se čelima vidjele svježe rane. Anđelika spusti ruku na oštećena čela.- Zašto je razbijen ovaj ukras? Već sam i na drugim mjestima u palači zapazilaistu pojavu. Gledajte, čak je i s prozora u ovom salonu na nekim mjestimaostrugan crtež.Prinčevo se lice smrači:- Na tim su se mjestima nalazili grbovi nekadašnjih vlasnika palače. Naredio samda se uklone. Jednoga ću dana na ta mjesta staviti svoj grb, ali ne znam kada…Radije ću urediti svoju ladanjsku vilu u Chantillyju.

Anđelika će na to držeći još uvijek ruku na oštećenim grbovima:- A zašto niste pustili da grbovi ostanu tamo gdje su i bili? Šteta što ste ih ovakoiskasapili!- Da vam pravo rečem, grbovi onog čovjeka su mi išli na živce. Bio je proklet.- Proklet? - ponovi ona kao jeka.- Jest. Taj je čovjek proizvodio zlato uz sotoninu pomoć. Živ je spaljen. Poslije mi je kralj poklonio njegova dobra. Sve se bojim da je kralj tim poklonom htio navućineku nesreću na moju glavu.Anđelika se približi prozoru i zagleda se napolje.- Jeste li ga poznavali, monsinjore?- Koga? Osuđenog plemića…? Nisam. Bolje za mene.

- Čini mi se da se sjećam i čovjeka i čitave zgode - reče ona prestrašena svojomsmjelošću, ali uza sve to vrlo mirna. - Nije li, možda, bio iz Toulouse? Neki dePeyrac!?- Jest - odgovori on ravnodušno.



Ona prijeđe jezikom preko suhih usana.- A nije li se pričalo da je bio osuđen zato što je poznavao neku vrlo važnu tajnugospodina Fouqueta koji je u ono vrijeme bio na vrhuncu svoje moći?- Vrlo je lako moguće. Gospodin Fouquet se dugo smatrao francuskim kraljem.Imao je dovoljno novaca za to. Mnogi su ljudi pravili gluposti po njegovunagovoru. A među njima čak i ja. Ha! Ha! Ha! Koješta, sve je to sada dalekaprošlost.

Anđelika se malko okrene da bi ga načas promotrila. Uvalio se u naslonjač i vrhomštapa slijedio linije velikih cvjetova na sagu. Mada mu je osmijeh gorčine iskriviousne sjetivši se gluposti što ih je počinio pod utjecajem gospodina Fouqueta, nijeuopće reagirao na Anđelikine aluzije koje su se odnosile na Joffreya de Peyraca.Najzad je bila sigurna da nije on smjestio u njezinu kuću sobara Klementa Tonnelada je špijunira. Tko zna nije li Fouquet tog istog Tonnela držao kraj princa deCondea zato da ga špijunira! Bilo je u ono vrijem zavjera s još zamršenijimspletkama te je velikašima najbolje odgovaralo da sve što prije zaborave.Kakva korist od toga gospodinu princu da se sada sjeća kako je nekad htiootrovati Mazarina i kako se prodao Fouquetu. Druge su brige njega zaokupljale:kako da stekne milost mladoga kralja, još uvijek sumnjičavog, i kako da sesprijatelji s mladom ženom čija ga je potajna sjeta, ispod vesela lica, snažnijevukla no što je i sam bio svjestan.- Nalazio sam se u Flandriji u vrijeme procesa grofu de Peyracu - nastavio je princ- tako da nisam bio u toku događaja. Nije važno! Dobio sam njegovu palaču imoram priznati da me taj dar uopće ne raduje. Čini se da vještac nije nikad u njojstanovao. Ja se, međutim, ne mogu osloboditi dojma da ove zidine kriju nešto vrlotužno i zlo kobno. Uopće, palača me se doimlje kao scenarij za predstavu koja senikad nije održala… Ljupki predmetići sakupljeni ovdje čekali su nekog drugog, ane mene. Zadržao sam ovdje starog konjušara koji je svojevremeno bio u službigrofa de Peyraca. On tvrdi da ponekad vidi sablast… Moguće. Ovdje se osjećaprisutnost nečega što čovjeka odbija, tjera odavde. Zato se rijetko zadržavam.Ostavlja li palača i na vas mučan dojam.- Ne ostavlja, naprotiv - prošaputa Anđelika.Njezin je pogled lutao naokolo. „Ovdje sam u svojoj kući”, mislila je. „Ja i mojisinovi smo gosti koje ovi zidovi čekaju.”- Znači, sviđa vam se ova palača?- Sviđa. Divna je. Oh, željela bih u njoj živjeti - poviče ona i u nenadanom zanosupritisne srce rukama.- Pa, možete ako baš želite - on će nato.Ona se naglo okrene prema njemu koji ju je netremice promatrao onim još uvijekplemenitim i zapovjedničkim pogledom o kojemu će gospodin Bossuet jednogadana napisati: „Onaj princ… koji je u svojim očima pobjedu nosio…”- Ako baš želim? - ponovi Anđelika. - A pod kakvim uvjetima, monsinjore?

On se ponovo osmjehne, a zatim se naglo digne i priđe joj.- Eto, četrdeset i četiri su mi godine. Nisam više mlad, ali ni ostario još nisam.Ponekad me nešto žiga u koljenima, istina je, ali još sam dosta otporan. Kažemvam to bez uvijanja. Ukratko, smatram da bih još mogao biti podnošljiv ljubavnik.Nadam se da vas ne ljuti ova moja izjava. Ne znam odakle dolazite, ali nešto migovori da ste u svom životu i gorih izjava čuli. Vidite, ne želim vas obmanjivati.Nisam nikada mnogo cupkao oko žena. Smatram da je beskorisno oblizivati seoko žena samo zato da bi se na kraju postavilo isto pitanje: „Hoćete li ilinećete…?” Ne, nemojte mi još odgovoriti. Htio bih vam predočiti neke od koristikoje biste mogli imati. Imali biste penziju… Da, znam, vi ste vrlo bogati. Paslušajte, dao bih vam ovu palaču, budući da vam se tako mnogo sviđa. Brigao bih

o vašim sinovima i dao im odgovarajući odgoj. Znam također da ste udovica i daljubomorno bdijete nad glasom neporočnosti što ga uživate. Istina, to je velikoblago, ali… uzmite u obzir i činjenicu da ja od vas ne tražim da se odreknete svoje



neporočnosti zbog bilo koga… A budući da ste mi maloprije spomenuli moju slavu,dopustite mi da u vezi s tim primijetim…Oklijevao je. Na licu mu se vidjelo da je razlog tome bila iskrena skromnost.- … da nije sramota biti ljubavnica princa de Condea. Naš svijet je tako sačinjen.Svakome ću vas predstaviti… Zašto taj podozriv i pomalo prezriv osmijeh,gospođo?- Zato - odgovori Anđelika još uvijek osmjehnuta - što sam se sjetila pjesmice što

je Urlikalo, stari prosjak, pjeva po uglovima ulica:Sretan je onaj tko ih nikad upoznao nije Još sretniji onaj tko s njima iz istog vrča ne pije…

- Đavo odnio tog drznika! - poviče princ tobože bijesan.I dograbi je oko pasa i grubo je privuče k sebi.- Znajte, zbog toga vas i volim, draga moja prijateljice - reče suzdržanim glasom.- Zato što sam primijetio da je vaše žensko umijeće prožeto nekom ratničkomsmjelošću. Napadate u najpogodnijem trenutku, koristite protivnikovu slabostmakijavelističkom spretnošću i zadajete strahovite udarce. Ali ovaj put se nistedovoljno brzo povukli na svoj položaj. Sad vas držim! Kako ste svježa i otporna!Imate čvrsto i savitljivo tijelo…! Ah! Želio bih da se odazovete mom pozivu ne zatošto sam princ, već što sam jadan i nesretan stvor. Vi se potpunoma razlikujete odnamiguša tvrda i neplodna srca.Sagne lice u Anđelikinu kosu.- U Vašoj sam zlatnoj kosi primijetio sijedi čuperak, što me je ganulo. Čini se dase pod vašim mladim i veselim licem skriva iskustvo koje su stvorile velikenesreće. Da li griješim?- Ne, monsinjore - blago odgovori Anđelika.Da joj je tog jutra tko kazao, mislila je pri tom, da će se prije večeri naći uzagrljaju princa de Condea i da će od svoje vlastite volje nasloniti čelo na njegovobožanstveno rame, bila bi mu odgovorila da život nije tako lud. Ali njezin životnije nikad bio previše jednostavan te se već bijaše donekle navikla na iznenađenja

sudbine.- Od svoje mladosti - nastavio je princ - ljubio sam samo jednu ženu. Nisam jojuvijek bio vjeran, ali druge nisam ljubio. Bila je lijepa, dobra, bila je družica mojeduše. Spletke i zavjere koje su se kovale, najzad su je slomile. Otkad je uzelavelo, što mi je ostalo? Za čitava života imao sam samo dvije ljubavi: nju i rat.Moja ljubljena se povukla u samostan, a onaj glupan, Mazarin, potpisao jePirinejski mir. Postao sam običan lutak koji se ulagiva mladom kralju u nadi da ćepostići, Bog sam zna kada, kakvu vojničku službu ili možda zapovjedništvo, ako bikralju pala sretna misao da od Flamanaca zatraži kraljičinu dotu. Nešto se šuška…Ali ostavimo po strani te priče, neću da vas time umaram. Vaš je lik u meniraspirio plamen, koji se, čini se, bio počeo gasiti. Strašna je smrt srca… Htio bih

vas imati pored sebe.Dok je on govorio Anđelika se nježno izvukla iz njegova zagrljaja i povukla semalko unazad.- Monsinjore…- Znači, pristajete, nije li tako? - reče on s tjeskobom u glasu. - Oh! Preklinjemvas… Tko vas zadržava? Ljubite li nekog drugog? Ta nećete mi reći da osjećatenešto za onog slugu niskog porijekla, onog Audigera, koji vas prati po gradu kaovjerno pseto.- Audiger je moj poslovni drug.- To vas, međutim, nije spriječilo - odgovori on potaknut ljubomorom - da ste se jučer pojavili i kazalištu s majordomom grofa de Soissonsa. Ta to je nepojmljivo.

- Monsinjore - odgovori Anđelika - znajte da se ja nikad ne odričem svojihprijatelja dok su mi god potrebni. Majordom Audiger mi je još uvijek potreban.On se ugrize za usnu.- Do vraga! Vi ste opasna žena kad tako govorite.



- Vidite sada da nisam baš uvijek osoba koja ulijeva povjerenje - reče onasmješkajući se.- Nije važno. Želim vas takvu kakva jeste!On nije bio svjestan škripca u koji ju je uvalio. A što bi ona bila odgovorila da joj je svoj prijedlog postavio na nekom drugom mjestu? Nije znala.Ali tu, u toj palači u koju je ušla prvi put, nju su okruživale stare utvare. Poredprinca de Condea, koji je izronio iz prošlosti u svojim hlačama već pomalo izvan

mode, nalazio se tvrd i blistav lik Filipa u svijetlom ruhu, a iza njih zakrinkanasjena, odjevena u crni baršun i srebro, s krvavim rubinom na prstu, plemić koji jebio njezin gospodar, njezina jedina ljubav.Među svima onima koje je smrt ili život oslobodio, ona je jedina još ostalazarobljenica nekadašnje drame.- Šta vam je? - upita je princ. - Zašto te suze u vašim očima? Da vas nisam čimepovrijedio? Ostanite ovdje, gdje biste, čini se, rado ostali. Dopustite mi da vasljubim. Bit ću vrlo obazriv…Ona polako odmahne glavom: - Ne, monsinjore, to je nemoguće!

35.

SUSRET S HORTENZIJOM

SENZACIONALNA PARTIJA HOKE

Kad se Anđelika ponovo susrela s princom de Condeom, ovaj joj ne pokaza da sena nju ljuti. U ljubavi nije bio grub kao na dvoru ili na bojnom polju. Budući da jeprilično patio kao mladić, bilo mu je znano da su na polju osjećaja veliki čestonespretniji, i manje sretni od običnih građana ili pastira u polju. Bio bi zaistazahvalan Anđeliki da ga je mogla voljeti.

- Budite mi barem partnerom u partijama hoke - reče joj. - Računam na vassvakog ponedjeljka kod Ninone.Ona pristane na njegov prijedlog sretna što mu može pokazati svoje prijateljstvo.Zaštita koju joj je on na taj način pružao bila je također nešto što se nije smjelopotcijeniti. Svaki put kad bi mislila na palaču Beautreillis, Anđelika je grizla prste.Ipak nije žalila što je otklonila nagodbu s princom. Ali palača Beautreillis je bilanjezina. Vrijeđalo ju je što je bila isključena iz nje, što na nju nije mogla polagatipravo a da zauzvrat ne da ništa.Njezin položaj obogaćene trgovkinje sve joj je više bio na teret. Jednoga dana,čuvši Ninonu da izgovara ime Sance, živo je upita:- Dakle, poznate nekoga od moje obitelji?

- Vaše obitelji? - čudila se kurtizana.Anđelika se nekako snađe i reče:- Učinilo mi se da čujem ime Rance. Moja daleka rodbina… Ali o kome ste govorili?- O jednoj prijateljici koja će ovamo ubrzo stići. Ima mnogo duha i volim je slušatimada je vrlo opasna: to je gospođa Fallot de Sance.- Fallot de Sance - ponovi Anđelika skočivši na noge.Oči su joj se širom raskolačile.- I doći će ovamo…- Pa sigurno. Cijenim njezinu duhovitost, vrlo često zlobnu, istina. Ali i takvi su jezici potrebni da bi pročistili ocat i razgovoru dali malko papra. Dosadan bi biosvijet u kojemu bi svi bili blagonakloni i dobri.

- Ja bih se time zadovoljila, uvjeravam vas.- Reklo bi se da vi ne podnosite gospođu Fallot de Sance.- Malo je to što ste rekli.- Samo što nije stigla.- Kožu ću joj oderati…







- Ti?U prestravljenim Hortenzijinim očima Anđeliki se učini da vidi lik žene udronjcima, naoružane oštrim nožem.- Dojilja je pretjerala: nisam bila u dronjcima i nisam joj se prijetila nožem. Bit ćeda sam nešto jače vikala, jer djeca su bila zaista u bijednom stanju. Da ih janisam odnijela, ti ih sigurno ne bi bila našla jer bi bili pomrli od gladi. Drugi putnastoj bolju dojilju pronaći…

- Jasno, s tobom čovjek mora uvijek pred vidjeti „drugi put” - odgovori Hortenzijaskočivši na noge sva izvan sebe. - Ti si beskrajno ravnodušna i drska, ti si…Zbogom.U svom bijesu sruši stočić na kojemu je sjedila i ode.Ostavši sama, Anđelika je dugo sjedila spojivši ruke u krilu i razmišljala. Mislila jekako ljudi i nisu zli kao što bi mogli biti.Eto, Hortenzija, na primjer; obuzeta nevjerojatnim strahom, bez milosti ju jebacila iz kuće. Poslije tu istu Hortenziju grize savjest pri pomisli na malogFlorimonda pretvorenog u Ciganče.Veseli južnjak d'Andijos, kadar jedino da gubi na kartama i da se igra svojimčipkastim orukvicama, odjednom nameće rat kralju i kao zapovijednik bande četirigodine drži u pobuni čitavu jednu pokrajinu.Princ de Conde koji spašava kraljevstvo, koji smišlja ubojstva i izdaje, da bi sezatim ponizio ne bi li ponovo zadobio kraljevu milost, bio je, u stvari običančovjek, vrlo skroman, nesretan zbog sinovljevog ludila, bio je čovjek koji je začitava života samo jednu ženu ljubio nježno i strasno.Sutradan će Anđelika poslati Florimonda i Cantora k obitelji Fallot de Sance sdarovima za rođake i tetku.

- Jeste li ovdje? - javi se Ninon podigavši zastor. - Vidjela sam gospođu Fallot deSance kad je otišla. Učinilo mi se da je dobrog zdravlja, ali loše volje. Niste joj,dakle, morali oderati kožu?- Pošto sam razmislila - blago odgovori Anflelika - uvjerila sam se da je okrutnijeako joj je ostavim nedirnutu.

* * *

Taj isti dan je mogao biti zabilježen bijelom kredom. Naime, te iste večerigospođa Morens i princ de Conde odigrali su partiju hoke, koja je postala glavnipredmet razgovora u modernim krugovima, nad kojom su se sablažnjavalibogomoljci, koja je oduševila razvratnike i zabavila čitav Pariz.Partija je obično počinjala u trenutku kad bi sluge donijele svijeće. Mogla je trajatitri ili četiri sata, već prema sreći igrača. Poslije toga domaćica je pozivala goste navečeru, a onda se svatko vraćao svojoj kući.

Partija hoke počinje s neograničenim brojem igrača. Te večeri je počela spetnaestak. Igralo se u velike novce. Već poslije nekoliko dijeljenja otpala jepolovica. Zbog toga je nešto popustio ritam.Odjednom Anđelika, koja je bila rastresena i koja je mislila na Hortenziju,primijeti, prilično začuđena, da se smjelo nosi s princom de Condeom, markizomde Thiangesom i predsjednikom suda Jomersonom. Već od nekog je vremena ona „dirigirala” igrom. Mladi vojvoda de Richemont, koji ju je obožavao, obilježavao jenjezine tablice. Bacivši pogled na njih, ona se uvjeri da je već čitav mali imutakdobila.- Večeras vam ide kao nikad, gospođo - reče markiz de Thianges nacerivši se. -Već gotovo čitav sat držite banak i kao da niste raspoloženi da ga nekom drugom

prepustite.- Još nisam vidio da neki igrač tako dugo drži banak! - izjavi vojvoda deRichemont vrlo uzbuđen. - Imajte na umu, gospođo, ovo: ako izgubite, morate



svakom od ove gospode platiti svotu koju sada dobivate. Još se uvijek možetezaustaviti, imate na to pravo.Gospodin Jomerson stane vikati kako kibici moraju biti kuš, a ako ne budu htjeli,naredit će da se isprazni dvorana. Umirili su ga upozorivši ga da se ne nalazi uPalači pravde, već u kući gospođice Ninon de Lenclos. Svi su čekali na Anđelikinuodluku.- Nastavljam igru - napokon će ona.

I razdijeli karte. Predsjednik odahne. Mnogo bijaše izgubio te se nadao da će sesreća okrenuti i da će on stostruko naplatiti svoj gubitak. Nije toga još bilo da je jedan igrač tako dugo držao banak, kao ova gospođa. Ako se gospođa Morensukopisti, kao što izgleda da joj je namjera, nema joj onda spasa. Utoliko bolje zasve druge! Samo se žena može ukopistiti na ovakav način. Na sreću, nije imalamuža kojemu bi morala položiti račun, inače bi taj jadnik bio na brzinu dozvaosvog upravitelja i naredio mu da pripremi sav raspoloživ novac.Predsjedniku Jomersonu sreća očito nije bila sklona, i on je na svoju veliku žalost,morao napustiti igru.Anđelika je još uvijek držala banak. Svi su se gosti gospođice Ninon de Lenclosokupili oko igrača. Oni koji su se spremali da odu nikako da se odluče, već sustajali na jednoj nozi i pružali vratove.Zareda nekoliko neodlučnjh dijeljenja. Anđelika je, doduše, dobila ulog, ali nitkood igrača nije bio eliminiran. Najzad gospodin de Thianges izgubi i diže se brišućioznojeno lice. Strašne li večeri! Šta li će kazati njegova žena kad dozna dagospođi Morens, trgovkinji čokolade, moraju platiti svotu jednaku njihovudvogodišnjem prihodu? Dakako, ako ona na kraju pobijedi! Ukoliko pak ne dobije,dugovi drugih igrača će pripasti njoj, dok će ona isplatiti princu Condeu svotudvaput veću od one koju dobije. Čovjeka je hvatala vrtoglavica od tih misli. Ta ježena poludjela! Jurila je ravno u svoju propast! Nijedan se igrač, pa ni najluđi, nebi usudio nastaviti igru.- Zaustavite se, ljubavi moja - šaputao je vojvoda na Anđelikino uho. - Ne možetestalno dobivati.Anđelika je položila ruku na karte. Mali, glatki i tvrdi snop pržio joj je dlanove.Prodornim se pogledom netremice zagleda u princa de Condea. Pa ipak, igra nijezavisila od njega, već od sreće.A ta sreća-sudbina joj je stajala sučelice. Dobila je lik princa de Condea, njegoveplamene oči, njegov kukasti nos, njegove bijele zube mesoždera koji su blistali unjegovu osmijehu. Ali on više ne drži karte u rukama, već mali kovčežić u kojemuse sjaji bočica zelenog otrova.Obavijali su ga muk i mrkina.Odjednom muk prsne od kristalnog zvuka Anđelikina glasa.- Nastavljam igru!Još jednom neodlučno dijeljenje. Vilarceaux pođe k prozoru. Pozivao je prolaznike

da se popnu jer tako nevjerojatne partije nije bilo poslije znamenite partije u kojoj je njegov djed, igrajući s kraljem Henrikom IV, proigrao ženu i svoju pukovniju.Svijet se natisnuo u salon. Čak su se i sluge popele na stolice da bi izdalekapratile igru. Svijeće su se dimile. Nitko nije ni pomišljao da ih usekne.U salonu je vladala zagušljiva vrućina.- Nastavljam igru - ponovi Anđelika.- Neodlučno.- Još tri neodlučna dijeljenja i bit ćemo svjedoci „izbora banka”!- Krajnjeg uloga hoke… Takav se slučaj do gađa svakih deset godina!- Svakih dvadeset godina, dragi moj!- Jednom u jednoj generaciji.

- Sjetite se novčara Tortemera koji je od Montmorencyja zatražio grb.- A ovaj opet od njega sve njegovo brodovlje.- Tortemer je na kraju izgubio…- Nastavljate li, gospođo?



- Nastavljam.Gibanje među gledateljima. Umalo nisu prevrnuli stol i zgnječili dvojicu igrača.- Sto mu jada! - obrecnu se princ posegavši za svojim štapom. - Kunem vam seda ću vas sve dotući ukoliko nam ne date malo zraka. Natrag, kad vam kažem…!Znoj orosi Anđelikino čelo. Posljedica vrućine. Nije uopće bila uzbuđena. Nijemislila ni na sinove ni na svoj trud i imovinu kojoj je prijetila velika opasnost.U stvari, njoj se činilo da je sve onako kako i treba da bude. Godinama se borila

protiv zle kobi upornošću krtice. Sad se konačno našla s njom licem u lice nasvom terenu, u svojoj ludosti. Zgrabit će je za grlo, bodežem će je probosti. I ona je bila luda, opasna i nesvjesna kao i sama kob. Bile su jednake!- Neodlučno!Salon zažagori, a potom odjekne od povika.- Izbor banka! Izbor banka!Anđelika pričeka da se galama malko stiša da bi potom upitala, pametno kaoškolarka, šta zapravo znači taj „izbor banka”!Svi stadoše objašnjavati u isti mah. Najzad vitez de Mere sjedne kraj njih idrhtavim joj glasom objasni stvar. Pri tom posljednjem dijeljenju banak jepotpuno prazan. Brišu se prethodni dobici i dugovi.Svaki igrač je stavljao u banak ono što je protivnik tražio da stavi, a ne ono što bieventualno htio staviti. A ulog je morao biti ogroman. Navedoše primjere: novčarTortemer, u prošlom vijeku, zatražio je od Montmorencvja njegove plemićkenaslove, a Villarceauxov je djed pristao da, ukoliko izgubi, svom, protivnikuprepusti ženu i pukovniju.- Mogu li se još uvijek povući? - upita Anđelika.- To je vaše neosporno pravo, gospođo.Ukrutila se i zamislila. Oko nje muk kao u grobu. Već mnoge sate je Anđelikadržala banak. Zar da je sreća napusti u posljednjem trenutku? Oči joj odjednombljesnuše gotovo divljačkim sjajem. Ona se, međutim, osmjehne i reče:- Nastavljam!Vitez de Mere proguta pljuvačku i doda:- Prilikom „izbora banka” treba kazati ove riječi: „Prihvaćam igru. Ako dobijemtražim…”Anđelika blago sagne glavu i, smiješeći se još uvijek, ponovi:- Prihvaćam igru, monsinjore. Ako dobijem tražim da mi prepustite svoju palačuBeautreillis.Gospođi Lamoignan se ote povik iznenađenja koji njezin muž priguši bijesno jojpoklopivši usta.Sve se oči okrenuše princu vječito gnjevnog pogleda.On podiže oholo čelo i osmjehne se:- Prihvaćam igru, gospođo. Ako dobijem tražim da mi budete ljubavnicom.Sad se pak sve glave ponovo okrenuše Anđeliki koja je nastavila da se osmjehuje.

Svjetlost se svijeća odražavala na njezinim poluotvorenim usnama. Laki znoj joj jeovlažio zlatastu put te joj se sjajila poput peteljke koju je zora orosila. Od umoraplave vjeđe davale su njezinu licu izraz senzualnosti i prepuštanja.Svi prisutni muškarci zadrhtaše čuvši prinčev zahtjev. Zavlada tišina, duboka inapetošću prožeta.Vitez de Mere reče tihim glasom:- Još možete birati, gospođo. Ako odbijete: partija se vraća u prethodni položaj.Ako prihvatite: partija je ugovorena.Anđelika rukom dohvati snop karata.- Partija je ugovorena, monsinjore.Dobila je samo dečke, dame i sitne karte. Najlošije otkako je počela igra. Ipak,

poslije nekoliko mijenjanja uspije sastaviti ne baš jaku figuru. Našla se preddilemom: ili da otvori karte i tako riskira da karte princa de Condea budu jače odnjezinih ili da uzimanjem novih karata pokuša sastaviti jaču figuru. U tom bi se





Obuzeta groznicom kupovanja, kupila je malog jahaćeg konja za Florimonda nakojemu je on mogao juriti alejama parka koje bijaše ukrasila stablima narančizasađenim u sanduke.Cantor je dobio dva krupna psa ovčara, ozbiljna i nježna, koja je mogao upreći umalu kočijicu od pozlaćenog drva u kojoj se naokolo vozao.Ona se sama povela za modom te godine te je kupila jedno od onih psetanacaduge dlake što su ih gospođe radi zabave držale. Florimond i Cantor, kojima su se

svidjele velike i okrutne životinje, otvoreno su prezirali čupavog lajavka.Na kraju, da bi upotpunila svoje ustoličenje u novom domu, ona odluči prireditiveliko primanje s plesom. Tom je zabavom gospođa Morens, trgovkinja čokolade upredgrađu Saint-Honore, željela steći položaj plemenite gospođe u gospodskojčetvrti Marais.Razmišljajući o toj zabavi, sjetila se Audigera. Majordom će joj sjajno poslužiti.Anđelika ga već tri mjeseca nije vidjela. U zadnje vrijeme bijaše doneklezanemarila svoje poslove, ali na sreću mogla je trošiti jer su se dvije njezine lađevratile iz Istočne Indije bez neprilika tako da se njezina zarada odjednompodvostručila.

* * *

Anđelika je znala da je vojvoda de Soissons pratio kralja na putu u Roussillon, te je pretpostavljala da je Audiger krenuo s njim na put. Ipak joj je bilo čudno da jenjezin poslovni drug, uvijek brižan i pristojan, nije došao pozdraviti prije no što jenapustio Pariz.Za svaki slučaj, ona mu posla pisamce. Zanimalo ju je što je s njim, a uz to munapisa kake bi bila sretna kad bi ga mogla vidjeti.On se pojavi sutradan mračna i prijekorna izgleda.- Što mislite o mojoj palači? - upita ga Anđelika veselo mu prišavši. - Nije li jednaod najljepših palača u Parizu?- Pravo govoreći, ne mislim ništa - odgovori Audiger muklim glasom.Anđelike se njegov odgovor nije baš najugodnije dojmio.- Da se niste ponovo naljutili? Hajde, hajde, zar se ne radujete mojemu uspjehu?- Postoji razlika između uspjeha i uspjeha - odgovori majordom kruto. - Sagibamglavu pred plodovima rada i ljudske umiješnosti. Rečeno mi je da ste ovu palačudobili igrajući na karte.- Točno.- A rečeno mi je uz to da je princ de Conde vaš partner u igri, zatražio kao ulog,da postanete njegovom ljubavnicom.- I to je točno.- A što biste bili učinili da ste izgubili?- Bila bih postala njegovom ljubavnicom, Audiger! Ta vi znate isto tako dobro kao

i ja da je kartaški dug svetinja.Okruglo majordomovo lice se zažari kao žerava i on duboko uzdahne. Anđelikabrzo doda:- Ali ja nisam izgubila! I sad sam vlasnica ove veličanstvene građevine. A čini mise da je ponekad i dobro malko koketiranja.- Sijete sjeme koketiranja, a žanjete rogove - primijeti na to Audiger još više semrgodeći.- Vaše su primjedbe glupe, jadni moj prijatelju. Gledajte stvarnosti u lice. Janisam izgubila, a vi niste rogonja i to s prostog razloga što mi dvoje nismovjenčani. Ne zaboravite to!- Kako da zaboravim! - tužio je on izmijenjenim glasom. - Ja se strašno izjedam

misleći na to, Anđeliko.Pruživši prema njoj ruke, doda:- Anđeliko, vjenčajmo se, preklinjem vas, vjenčajmo se dok nije kasno.- Dok nije kasno…? - ponovi ona iznenađena.



Stajala je na zadnjoj stepenici stubišta, na mjestu s kojega mu se obratila pošavšimu u susret.Njezina ručica puna prstenja počivala je na ogradi od izrađenog kamena. Na sebi je imala kućnu haljinu od crnoga baršuna koji je neobično isticao njezinu tamnuput. Oko vrata je imala niz bisera.U valovitoj kosi zlatnih preljeva, sijedi čuperak skvrčen poput srebrne ruže,predstavljao je još jedan dragulj, ganutljiv dragulj…

Njezin lik je bila živa slika i prilika mlade udovice suviše krhke da živi osamljena uvelikoj polupustoj palači. Ali iz njezinih zelenih očiju nije zračila nemoć. Sporimpogledom obuhvati veličanstveno predvorje izrađeno u mozaiku, visoke prozorekoji su gledali na dvorište, tavanicu s ukrasnim udubinama u kojima su se jošuvijek vidjeli grbovi njezina muža jer ih je s one visine bilo teško skinuti.- Dok nije kasno? - ponovi tihim glasom kao da govori samoj sebi. - Oh! Zaista,ne nikako ne.Osjećajući se kao da ga je tko izudarao po licu, Audiger odmjeri ponor koji ga jedijelio od nje. Jadnik nije shvaćao kakvim se to neumoljivim razvojem događajaskromna sluškinja u „Crvenoj krinci” pretvorila u veliku i oholu gospođu. Vidio je unjoj samo častoljubivu ženu.U svojoj naivnoj dobroti majordom, dakako, nije mogao slutiti da se iza mlade iusamljene žene nadvio tragičan lik Joffreya de Peyraca; grofa tuluškog, ljubljenogsupruga živog spaljenog na trgu Greve, lik čovjeka koji je i poslije svoje smrtiostao neosporan gospodar tog mjesta.Budući da je dobro poznavao plemstvo, taj svijet oštrih zubi, njegovu iskonskuglupost, umišljenost čitave klase, on je bio uvjeren da će jadna djevojka naići nanepremostive zapreke te će se jednoga dana vratiti k njemu, zadihana, ponižena,ali živa i zdrava. Uostalom, nije li mu javila da ga želi vidjeti, nije li ga pozvalapostavši konačno svjesna svoje ludosti i željna prijateljskog i razboritog savjetakoji joj je samo on mogao dati?- Pisali ste mi - reče on nadom ispunjen - da me želite vidjeti.- Pa da! Audiger - poviče Anđelika radosna što je razgovor krenuo dragim tokom.- Zamislite, htjela bih prirediti veliko primanje pa bih željela da vi pripremite stol iupravljate poslugom.On se zacrveni kao rak. Ona primijeti svoju pogrešku te je htjede ispraviti.- Nije li više nego prirodno da se vama obratim? Vi ste najbolji majordom kojegapoznam. Nitko ne zna tako lijepo složiti ubruse; nitko im ne zna dati neobičan inovi oblik…Na Audigerovim su se obrazima izmijenile sve boje duge. Spopadala ga je želja da je u isto vrijeme i vrijeđa, i premlati na mrtvo ime, da ode bez riječi, da joj poslužii da svrši sa sobom. S gorčinom je mislio kako su samo žene kadre izvrći čovjekasmijehu, ma kako se on postavio.Od svih tih mogućnosti pribjegao je najdostojnijoj.

- Žao mi je, ali ne računajte na mene - reče slomljenim glasom.Duboko joj se pokloni i ode.

* * *

Morala se pomiriti s tim. Uza sve to svečanost što ju je gospođa Morens priredila usvojoj palači Beautreillis doživjela je veliki uspjeh.Osobe s najvišim naslovima u Parizu nisu se libile da se odazovu njezinu pozivu.Gospođa Morens je plesala s Filipom du Plessis-Belliiere koji je bio odjeven uodijelo od modrog atlasa. Anđelikina haljina od modrog baršuna obrubljenazlatnim porubom, divno se slagala s odijelom njezina druga. Tvorili su najljepši

par te večeri. Anđelika se iznenadila videći da je njegovo hladno lice ozariosmiješak dok ju je, držeći u zraku njezinu ruku, vodio u plesu preko prostranogsalona.- Danas niste više "Barunica tužne haljine" - reče.



Ona je ljubomorno nosila u svom pamćenju tu izreku kao bezmjernu i vrlo rijetkudragocjenost. Tajna njezina porijekla vezala ih je kao sukrivce. On se sjećao malei sive curice čija je ruka drhtala u ruci lijepoga rođaka. „Kako sam bila luda!” mislila je Anđelika smješkajući se uspomenama svogdjetinjstva.Poslije te svečanosti, nju je pritisla tuga kao čemer gorka. Naprosto ju je gnječilasamoća njezina kneževskog prebivališta… Palača Beautreillis je za nju

predstavljala mnogo toga: prebivalište prožeto bezbrojnim uspomenama iako unjemu nikad prebivala nije. „Uspomenama na ono što je trebalo biti!” mislila je.Anđelika je za blagih proljetnih večeri znala čitave sate prosjediti ispred vatrekamina ili ispred prozora. Nije više bila poduzetna kao prije. Kinjio ju je osjećajnelagodnosti kojemu nije znala uzroka. Njezino mlado tijelo bilo je samo, ali su jojzato srce i duh bili ispunjeni jednim priviđenjem.Događalo joj se da bi iznenada skočila iz kreveta i, držeći u ruci svijećnjak,odlazila k vratima i vrebala, u mraku galerije, ni sama nije znala što.Da nije tko dolazio…? Nije… Muk, samo muk. Djeca su spavala u svojim odajamapod paskom vjernih služavki. Ona im je vratila očevu kuću.Anđelika je lijegala u svoj veličanstveni krevet. Bilo je hladno. Dodirivala je svojeglatko i čvrsto tijelo, milovala ga osjećajući neku vrst sjete u duši. Nijedan živičovjek nije mogao udovoljiti njezinoj želji. Bila je sama i sama će biti čitavaživota!Onaj dio četvrti Marais gdje se nalazila palača Beautreillis bio je punsrednjovjekovnih ostataka, jer tu je bila palača Saint Pol koja je pod Karlom VI iKarlom VII bila omiljelim prebivalištem kralja. U toj palači koju su podigli kralj injegovi prinčevi nalazili su se brojni apartmani koje su povezivale galerije,odijeljene jedne od drugih dvorištima i vrtovima u kojima su se nalaziligolubarnici, razne životinje, tereni za igru i turnire. Prvi velikaši kraljevstva gradilisu svoje palače u neposrednoj blizini kraljevog dvora. Te prilično lijepe građevinesa starinskim zabatima i načičkane oštrim tornjićima, kao što su bile palača Sensili Reims, izmiješale su se sa novogradnjama. Posvuda su se vidjelisrednjovjekovni zidovi, izmučeni i krivi kao plamen na vjetru, posvuda su prkosilivremenu i lijepim pročeljima kojih su tvorci bili Mansart ili Perrault.Anđelika je u dnu svojega vrta posjedovala starinski bunar kojega je kamenaograda bila sva izrađena kao da je bila djelo kakva zlatara. Pošto bi se čovjekpopeo uza tri stepenice što su ga okruživale, mogao je sjesti na njegov rub i domile volje maštati, pod strehom od kovanog željeza milujući prstom kamenedaždevnjake ili čkalj što se uhvatio kamena.Jedne večeri dok je šetala za puna mjeseca i po toplom zraku, Anđelika zatečepored bunara starca sijede kose koji je zaimao vodu. Prepoznala je slugu koji jeraznosio drva po sobama i koji je vodio brigu o svijećama. Dobila ga je od princa

de Condea zajedno s palačom. Bio je to onaj isti starac za kojega princ reče da jebio u službi nekadašnjeg gospodara.Potaknuta radoznalošću, pođe prema zdencu. Rijetko je kada razgovarala sastarcem. Svi su ga nazivali „djedom”. Ona ga upita kako se zove.- Pascalou Arrengen, gospođo.- Po imenu se tvome odmah zna odakle si. Ti si Gaskonjac ili Bearnežanin, nije litako?- Ja sam iz Bayonne. Baskijac sam, ako ćemo pravo.Ona jezikom ovlaži usne pitajući se da li da ga pita još štogod.Starac je skinuo vedro sa zdenca. Voda je prsnula po kamenoj ogradi i zablistalana mjesečini.

- Je li istina da je čovjek koji je sagradio ovu palaču bio odozdo, iz Languedoca?- Istina je… Bio je iz Toulouse.- Kako se zvao?



Htjela je čuti njegovo ime, čuti da je još živ u sjećanju ovog jadnog starca koji ga je poznavao i možda volio. Ali starac se brzo prekriži i prestrašeno se ogleda okosebe.- Psssst. Ne smije se spominjati njegovo ime. On je proklet!Anđeliki se stegne srce.- Istina je, znači? - upita ona kao da tobože ništa ne zna. - Priča se da je spaljenkao vještac…

- Priča se.Starac ju je pozorno promatrao. Njegove plave oči kao da su je ispitivale,izgledalo je kao da se premišlja bi li joj se povjerio ili ne.Odjednom se osmjehne, a bore mu se prevuku sitnim lukavstvom.- Priča se… ali to nije istina.- Zašto?- Nekog drugog, već mrtvog čovjeka, spališe na trgu Greve.Srce je sada u Anđelikinim grudima tuklo kao bubanj.- Kako znaš?- Znam jer sam ga vidio.- Koga?- Njega… prokletog grofa.- Vidio si, ga? Gdje?- Ovdje… jedne noći… u unutarnjoj galeriji... Vidio sam ga…Anđelika uzdahne i umorno sklopi oči. Bilo bi ludo tražiti nadu u naklapanju jadnog sluge koji je samo vidio neko priviđenje! Imao je pravo Desgrez da netreba nikada govoriti o „njemu”, nikad misliti na „nj”.Ali stari se Pascalou raspričao.- Bilo je to jedne noći, nekoliko dana poslije lomače. Spavao sam u konjušnici, udvorištu. Bio sam sam jer je čak i vratar napustio palaču. Ja sam, međutim ostao.A kamo da i odem? Čuo sam šum u gornjoj galeriji i prepoznao njegov korak.Nečujni mu smijeh razvuče bezuba usta.- Kako da ne prepozriam njegov korak…? Korak Velikog šepavca Languedoca…?Upalio sam fenjer i ušao. Korak je odjekivao ispred mene, ali nisam nikoga vidio jer galerija je na tom mjestu tvorila ugao. Ali kad sam stigao do ugla, opazio samga. Naslonio se na vrata kapelice i okrenuo se prema meni…Anđeliku podiđoše srsi.- Jesi li ga prepoznao?- Prepoznao sam ga kao što pas prepozna svoga gospodara, ali mu nisam vidiolica. Nosio je krinku… Krinku od crnog čelika… Odjednom je nestao u zidu i više ganisam vidio.- Oh! Odlazi! - zapišta Anđelika. - Umrijet ću od straha!Starac je začuđeno pogleda, podlakticom prođe ispod nosa, uze vedro i ponizno seudalji.

Anđelika se vratila u svoju sobu obuzeta neopisivim strahom. Sad zna zašto jemeđu zidovima svoga doma osjećala čas silnu radost čas crnu bol. Zato što jenjime lutala avet Joffreya de Peyraca. Joffrey de Peyrac… sablast…! Oh, tužne lisudbine za nj koji je bio sam život, koji je obožavao život u svim njegovimoblicima i čije tijelo kao da je bilo stvoreno za puteni užitak!Spusti glavu u dlanove i učini joj se da će zaplakati.Tada u gluhoj noći odjekne pjesma, pjesma nebeska i slatka, slična pjesmi anđelanad pustim poljima u božičnoj noći.Anđelika je u prvi mah mislila da sanja. Ali primakavši se hodniku, jasno jerazabrala raspjevani djetinji glas.Dohvativši svijećnjak uputi se prema sobi svojih sinova.

Polako podiže zastor i kao ukopana stane, zadivljena prizorom što su ga njezineoči vidjele.Žižak je blago osvjetljavao dječju spavaonicu. Stojeći na velikom krevetu, Cantor je, u bijeloj košuljici, prekriživši pune ručice na trbuhu i uprijevši oči u nebo,



pjevao, sličan nebeskom anđelu. Glas mu je bio izvanredno čist, ali njegov jedjetinji izgovor na ganutljiv način iskrivljavao riječi:

Na tan BozicaRotio se IsusRotio se u staliciNa sustavoj slamiciRotio se u kutu

Na sijenu …Odupirući se laktovima o jastuk Florimond ga je očito s užitkom slušao.

Sveti Josip sa svojim sesiromnapravio mu je kolijevku…

Lagani šum odjednom trgne Anđeliku. Kraj sebe primijeti Barbu koja je rupcembrisala suze ganuća.- Gospođa nije znala da naše zlato tako lijepo pjeva? - šapatom joj se obratislužavka. - Htjela sam vas time iznenaditi, ali on je svojeglav i nikome neće dapjeva, samo Florimondu.Bol je ponovo ustupila mjesto radosti u Anđelikinu srcu.

Bog je dao dušu trubadura Cantorovu tijelu. Divno je pjevao. Joffrey de Peyracnije bio mrtav, već je živio u svojim sinovima. Jedan mu je bio sličan licem, adrugi glasom…Već je pomišljala na to kako će Cantoru uzeti za učitelja gospodina Lullija,kraljeva glazbenika.

37.

TAJNE I OTROVI U ČETVRTI MARAIS

Tako je Anđelika organizirala svoj život u lijepoj četvrti, gdje se susretala kremapariškog društva. Gradile su se tu mnoge kuće, visoke i svijetle i malko nagnutihpročelja. Vrtovi i dvorišta palača preko noći podignutih tvorili su otoke zelenila ukojima su se miješali mirisi naranača i konjušnica.Gospođa Morens je posjedovala dvije kočije, šest konja, dva konjušara, četirilakeja. Osim toga, u svojoj je službi imala dva sobara, jednog kuhara, jednogpisara, nekoliko sobarica i čitavu četu sluškinja i slugu.Ona je mogla svojoj osobi dati još veći sjaj i još jače naglasiti svoju pripadnostčetvrti Marais da je odlazila u crkvu s jednim lakejem koji bi nosio jastučić, te jednim koji bi pridržavao njezin dugi skut i još jednim koji bi nosio torbicu u kojojse držao molitvenik.Ali Anđelika je rijetko odlazila u crkvu, ili bolje reći, nikada. Njoj je zaista to biložao jer je to išlo na uštrb njezina ugleda i dobroga glasa. Ali kuća Božja je za njubila mjesto mučenja. Sjetila bi se da je ubila jednog čovjeka, da je živjelarazuzdanim životom. Osim toga, nije mogla da zaboravi lomaču na trgu Greve, nipodignutog križa fratra Bechera…Crkva je u njoj izazivala fizičko gađenje, te bi izlazila napolje, na trg gdje suprosjaci, sklupčani po stepenicama, jadikovkama dočekavali prolaznike…Morala je, dakle, odustati od toga da prati prijateljice na službu božju, čemu su seneobično čudili oni koji su je poznavali.Gospođa Scarron je potajno pokušavala da je privede pobožnosti. Činilo joj se daće Anđelika prije pasti žrtvom njezinih nastojanja od čarobne Ninon čije je

slobodoumlje vuklo porijeklo od grčkih mislilaca, a očitovalo se u njezinomsablažnjivom životu.



Anđelika je često viđala udovicu bilo na ozbiljnim primanjima u palačid'Aumontovih, bilo na raskošnijim primanjima u kući de Montespanovih. Napovratku Francoisa joj se uvijek nudila za pratnju.Vraćale su se pješice, u prijateljsku razgovoru, jer su obje iz doba siromaštvasačuvale običaj da ulicama hodaju pješice. Nije li ih prošlost bremenita bijedom,prošlost kad su se bojažljivo stiskale uz ognjište stare Cordeau, tako dubokovezala?

Anđelika se bojala gospođe Scarron i u isto je vrijeme voljela zato što joj je moglapovjeravati svoje brige i misli. Svojim milozvučnim glasom, svojimrazumijevanjem i iskrenim zanimanjem za ono što joj se priča, ona je zatvorenimdušama ulijevala želju da se otvore, a Anđelika se uvijek bojala da joj nepromakne koja neoprezna riječ. Što se pak gospođe Scarron tiče, ona se sjećalada je rođena u jednom zatvoru, da je u svojoj petnaestoj godini, u La Rochelleu,odlazila jezuitima po tanjur juhe i da se poslije, u kući njezine tete de Navailles, snjom postupalo jedva nešto bolje nego sa sluškinjama, što jasno dokazuječinjenica da je na putu morala jahati na mazgi dok je njezina sestrična putovala unosiljci.Ni jedna ni druga nisu pričale o svojoj nekadašnjoj bijedi, mada su osjećale da ih je bijeda, isprepletena s bezbroj drugih nevolja, zbližavala. S tog su se razlogavrlo rado viđale.Još jednoj prijateljici je Anđelika stalno odlazila: čarobnoj markizi de Sevigne.I ova se, kao i gospođa Scarron, držala podalje od ljubavi, zbog koje je dugovremena mnogo patila; ali dok je Francoisa ljubav zamijenila sa tajnom ineizmjernom ambicijom, gospođa de Sevigne je, po svom vlastitom priznanju, „svoje srce ispunila prijateljstvom”. Bio je pravi užitak provesti nekoliko sati snjom, a još veći primati njezina pisma, duhovita i vrlo zanimljiva.Anđelika je odlazila u njezinu kuću da bi je slušala kako priča o Versaillesu, kamo je markiza odlazila ponekad na izričitu kraljevu želju, jer se ovome sviđalo njezinodruštvo. Ona je zanosno i zorno pripovijedala o zabavama što su se u Versaillesupriređivale: trčanje s kolutima, plesovi, komedije, vatrometi, šetnje, a kad bi uAnđelikinim očima opazila isuviše veliku tugu, primijetila bi:- Ne očajavajte, draga. Versailles je mjesto gdje kraljuje nered; metež je na timzabavama takav da su dvorani poput stršljena bijesni; kralj se uopće ne obazirena njih. Gospoda de Guise i d'Elbeuf nisu preksinoć mogli nigdje naći kutka da seskrase te su morali u konjušnici prespavati.Anđelika je bila uvjerena da su gospoda de Guise i d'Elbeuf radije i u konjušnicispavali nego da ih se isključi sa zabava u Versaillesu; i imala je pravo. Tajkraljevski dvorac o kojemu su svi govorili i koji ona nije željela vidjeti prije no štose u njemu uzmogne pojaviti u svoj svojoj slavi, postao je u njezinim očimaprivlačan i čaroban kao kakva opsjena, postao je jedini i nevjerojatni cilj njezineambicije. Dospjeti u Versailles! Ali da li je za trgovkinju čokolade, pa bila i

najbogatija u Parizu, moglo biti mjesta na dvoru Kralja Sunca?Bila je uvjerena da će i do toga jednoga dana doći. Nije li joj sve polazilo zarukom?Luj XIV je ogromne svote trošio na uljepšavanje Versaillesa.- Zaokupljen je ljepotom svoje palače, kao lijepa žena svojim licem - govorila jegospoda de Sevigne.Kad je kraljica majka umrla od raka, kralj, koji se onesvijestio pored njezinauzglavlja, pobježe u Versailles, gdje je ostao tri dana lutajući alejama lipa,šumarcima šimšira obrezanim u obliku kružnice, i među mnoštvom mramornihbogova i boginja. Versailles je djelovao kao balzam na njegovu tugu. On se tumogao do mile volje isplakati, dočarati uzvišen lik te majke koja je od njega

napravila kralja. Vidio ju je ponovo u crnoj haljini koju su oživljavali podbradnici ičipke, s prekrasnim nizom bisera koji joj je sezao sve do koljena, veličanstvenimkrižem od dijamanata, vidio je njezine izvanredno lijepe sitne ruke. Zadržavao seu odajama gdje ga je primala i koje su bile ukrašene stvarčicama dragim njezinu



srcu: rukovetima jasmina velikim kao grmovi i kineskim stvarčicama izrađenim ufiligranu srebrnom i zlatnom. U Versaillesu bar njoj nije zadavao jada!U to isto vrijeme gospođa de Montespan je također izgubila majku. Zbog tekorote, kojoj se uz to pridružila dvorska, ta luda žena se nešto više zadržavalakod kuće. Sad je često navraćala Anđeliki, bježeći od vjerovnika i neugodnostivlastitog doma. Potajna je muka nagrizala njezinu urođenu veselost. Pričala jeAnđeliki o svojem djetinjstvu. Otac joj je bio razvratnik, a majka bogomoljka. Dok

je majka po čitav bogovetni dan provodila u crkvi, otac je orgijao te se gotovonikad ni viđali nisu. Svi su se u čudu pitali kako su samo uspjeli djecu na svijetdonijeti. Athenaida je pričala i o dvoru, ali nekako suzdržljivo, i s neprikrivenimnestrpljenjem: kraljica je bila glupa, a La Valliere slaboumna nesretnica. Kad li će je kraj već jednom odbaciti? Bilo je napretek odlučnih žena koje će rado zauzetinjezino mjesto… Pričalo se da su gospođe de Roure i de Soissons navraćale k LaVoisinovoj po otrov kojim su smišljale otrovati gospođicu La Valliere.Mnogo se govorilo o otrovima u Parizu. Uza sve to nitko više nije u četvrti Marais,osim nekoliko vrlo starih gospođa, tražio da mu se za vrijeme obroka donese maliormarić u kojemu su se nalazile čaše pune okamenjenih zubi i rogova jednoroga,te neka vrst slanika od zlata ili srebra u kojemu su bili pohranjeni zmijski jezici.Sve su to bila zaštitna sredstva protiv otrova.Nove su se generacije s prezirom odnosile prema tim sredstvima. Međutim,mnoge su osobe umirale tajanstvenom smrću, a liječnici su pronašli da im jeutrobu uništila nekakva razorna vatra. Netko im je, po svoj prilici, servirao,upotrebit ćemo izraz policajca Desgreza, „pucanj pištolja u juhi”.U Anđelikinu je susjedstvu živjela markiza de Brinvilliers, i to u Ulici Karla V.Sasvim slučajno je Anđelika dospjela pred tu ženu koju je Anđelika u vrijeme dok je pripadala Calembredaineovoj bandi, napala blizu kule Nesle.Gospođa de Brinvilliers je nije prepoznala, bar se tome Anđelika nadala. Uza sveto Anđelika se vrlo nelagodno, osjećala za vrijeme posjete jer joj je stalno predočima bila zlatna narukvica koju je čuvala kao uspomenu u jednom kovčežićuzajedno s bodežom Rodogonea Egipćanina.Gospođa Morens je pošla u kuću kćerke zapovjednika policije, gospodinad'Aubraysa, da bi je zamolila za jednu uslugu.. Gospodin d'Aubrays je nedavnoumro, ali na položaju šefa policije naslijedio ga je njegov sin, te se Anđelikanadala da će se gospođa de Brinvilliers zauzeti kod svoga brata da bi pustio izzatvora jednog bijednika, zatvorenog zbog prosjačenja. Anđelika je tog bijednikaupoznala u vrijeme svog boravka u kuli Nesle i sad ga je htjela uzeti u svojuslužbu.Bijednik o kojemu je riječ zvao se Brzonogi.

* * *

Jednoga dana dok je u kočiji prolazila trgom Pilori, Anđelika opazi na kotačudugoljasto i tužno lice. Bio je Brzonogi.Krv joj uskipi jer je Brzonogi bio bezazlen i nevin čovjek koji je obolio i pao ubijedu jer ga je njegovo zanimanje sasvim iscrpilo, naime, on je bio teklić. Dok ježivjela u kuli Nesle ona nikad nije primijetila da je Brzonogi što ukrao. Ponekad seodavao prošnji, a Calembredaine je smatrao da je pošteno što ga pušta da živi unjegovoj bandi ne tražeći od njega ništa zauzvrat.Anđelika naredi kočijašu da zaustavi i skoči na zemlju. Ne obazirući se nadangube, ona se obrati osuđenome:- Brzonogi, prijatelju, što ćeš ti tu gore?- Ah, to si ti Markizo anđela? - odgovori nesretnik. - A otkud bih ja znao što ću

ovdje? Panduri su me uhvatili i doveli u ovaj njihov zvonik. A zašto, tko bi to znao.- Strpi se malo, vratit ću se da te oslobodim.Da ne bi gubila vrijeme na uzaludne predstavke i molbe. Anđelika odjuri ravnogospodinu d'Aubraysu. Postigla je da su mladića brzo preslušali, a sutradan je



potpisana otpusnica iz zatvora. Gospođa de Brinvilliers pozove Anđeliku na svojeprimanje gdje će upoznati mnoge vrlo simpatične ličnosti, među njima i viteza deSaint-Croixa. Svima je bilo poznato da je spomenuti gospodin bio ljubavnikspomenute gospođe…Obukavši Brzonogog u vrlo lijepu livreju, Anđelika ga imenuje za Florimondova iCantorova sobara. Nije on bio sposoban za teški rad, ali je zato bio ljubazan idobar i znao je djecu zabavljati pričajući im lijepe priče. Nitko od njega nije više ni

tražio…Nije on bio jedini preživjeli iz kule Nesle kojega je Anđelika primila u svoju palačuBeautreillis.Ostali, nepopravljivi prosjaci, šepavci i protuhe, brzo su nagrnuli u ulicu gdje ih jetri puta tjedno čekala topla juha, kruh i odjeća. Ovaj put Anđelika nije tražila odDrvoguza da je oslobodi svojih prosjaka. Primanje prosjaka smatrala je sadasvojom dužnošću, dužnošću velike gospođe, te ih je željela sve pogostiti.Dok joj je poznanstvo s Audigerom počelo bivati mrsko jer ju je podsjećalo nanjezin bijedan položaj sluškinje, siromahe je osjećala kao svoju braću te se nijelibila da s njima razgovara šatrovačkim jezikom. Prosjaci su se tada grohotomsmijali a ona je dobro poznavala njihov grozni smijeh…Oh! Da li je mogla zaboraviti smijanje prosjaka u podzemnim rupetinamazaspaloga grada…!?Da li je mogla zaboraviti kulu Nesle, miris gulaša što se kuha u loncu, starice štoglođu kosti krepanih štakora što im ih je prodao Španjolac, jezoviti ples bračnogpara Urlikalo, pjesmu stare Urlikalice, cerekanje, dernjavu, hropce…?Ne, to nije mogla zaboraviti.Otvarala im je vrata svoje palače. Za hladnih zimskih jutara, jutara prožetihsnježnom tišinom za kojih se smrdljivi dah prosjaka zgušnjavao u guste oblake,ona je vidjela kako idu prema njoj kao divlje zvijeri.- Siromasi su strašni - govorio je gospodin Vincent.Jest, bili su strašni. Ali ona je dobro znala kako je tjeskoba i opakost ljudskaujedala, ujedala za samo srce! I nju bijaše povukla za sobom smrdljiva bujica!Stari i topli glas koji je tom stoljeću pobudio osjećaj milosrđa, glas gospodinaVincenta, nalazio je u njoj odjeka. „Siromasi… koji ne znaju gdje da se sklone ni što da rade, koji plutaju uosamljenosti svoje bijede i kojih je svakim danom sve više… jao… moje su breme imoja bol!”Klečeći na podu, Anđelika im je prala noge, liječila im i povijala rane. Jedino suoni, osim njezina dva sina, mogli oživljeti osjećaj ljubavi u njezinu otvrdlom srcu.Nešto poslije one nezgode s Brzonogim, ona primijeti Crnog Kruha. Starac se nebijaše u međuvremenu baš nimalo izmijenio. Još uvijek je bio sav omotanškoljkama i krunicama lažnog hodočasnika. Dok mu je jednoga dana stavljalamast na čir što mu je izjedao ranu, on reče:

- Sestrice, dpšao sam da te upozorim. Ako ti je do života stalo ne smiješ višeprimati izvjesnu osobu.- Što to govoriš, Crni Kruše? Što sam to učinila?- Ti ništa. Ali ona druga.- Koja druga?- Prijateljica što se oko tebe svija i ulaguje ti se ima tome tjedan dana. Eto čaksam i danas vidio da je izišla iz tvoje kuće.Anđelika se sjeti da joj je gospođa de Brinvilliers toga dana došla u posjetu.- Sitna gospođa u ogrtaču grimizne boje?- Ne znam da li je njezin ogrtač grimizne boje, ali tu sitnu gospođu poznam dostadobro i mogu ti kazati da je se čuvaš kao samog vraga.

- Ali, što to govoriš, Crni Kruše? Ta to je gospođa de Brinvilliers, sestra šefapolicije!- Može biti. Ali ja ti kažem da je se čuvaš!- Ali odakle je ti poznaš?



- To ti je čitava priča. Jednoga je dana bilo vraški hladno i ja sam zadrijemao predcrkvom svete Opportune, a probudio sam se u Općoj bolnici, umotan u pokrivač,na strunjači, oko mene zastori, a na glavi mi kapica privezana… Moje stare kostinisu nikad bile u tako toplom ležaju. Ali noge mi bijahu otkazale poslušnost…Ostao sam u bolnici… Silom, dakako! Vaša nas je prijateljica posjećivala. Donosila je kolača, pršuta… Nema šta, duša od žene! Samo što su svi bolesnici koji su jeliono što je ona donosila crkavali kao muhe. U mene je dobar vid. Nije potrebno da

me netko upozori. A kad je jednoga dana prišla mom krevetu i rekla mirastapajući se od dobrote. „Evo, donijela sam ti kolača, jadni moj starče”, ja sam joj odgovorio „Nije me još spopala želja da vidim lice Svevišnjega, to jest ne želim još umrijeti!” Kako li me je samo pogledala! U očima joj je buknuo pakleni oganj.Stoga ti i kažem. Markizo anđela, budi oprezna i ne druži se s tom ženom.- Ali šta tebi ne pada na pamet, Crni Kruše!- Meni pada na pamet…! Meni pada na pamet…! Ja vjerujem u ono što vidim.Osim toga, poznam jednog slugu koji se zove La Chaussee. Služi kod gospodinaSaint-Croixa, ljubavnika te iste de Brinvilliers. Taj mi je La Chaussee pričao čudnestvari.Anđelika se zamisli. Za ime Saint-Groixa je ona čula u kući staroga Glazera, ukoju je s Calembredaineovom bandom upala radi pljačke. U kući je tada otkrilaarsen. A nije li joj možda Desgrez kazao: „Zločince danas ne treba tražiti poulicama, već na drugim mjestima… možda u salonima…!”Prođu je ježuri. Lijepa i mirna četvrt Marais! Koliki li se zločini skrivaju iza velikihulaznih vrata palača nad kojima se koče kameni grbovi! Nigdje mira na tomsvijetu…- U redu, Crni Kruše. Neću više posjećivati onu gospođu. Hvala ti što si meupozorio.Ode i vrati se s bocom vina i komadom slanine.- Tvoja prosjačka torba nije previše teška, moj dobri Crni Kruše.Starac se zagleda u bijeli snijeg na ulici, tom svom jedinom prebivalištu. Namigne joj i dobaci:

Prosjaci su jadni i nesretni ljudiNjima sreću samo budućnost nudi

Odmah poslije starca sa školjkama, stiže k njoj policajac dugoga nosa. Anđelika jeposljednjih godina rijetko viđala Desgreza, a kad bi se sreli, osjećala senelagodno. Uza sve to što je on bio vrlo ljubazan, ona nije mogla zaboraviti gruboi ujedno, pohotno ispitivanje kojemu je on bijaše podvrgao. Pred njim se osjećalanekako slabija te ga se od onoga dana ponešto i pribojavala.Kad su je obavijestili o njegovu posjetu, ona se namrgodi i mrzovoljno siđe. Uvelaga je u salončić gdje je obično primala pisare i dobavljače.- Reklo bi se da niste zadovoljni, gospođo - veselo je dočeka Desgrez. - Možda

zato što mene vidite? A eto, ja došao da vam čestitam na divnom domu u koji stese spretno smjestili. Samo Bog zna kako vam je to pošlo za rukom!- Bog to možda ne zna - odgovori Anđelika - ali sam zato sigurna da vi to vrlodobro znate. Ne budite licemjerni, gospodine policajče, već mi otvoreno reciterazlog kojemu imam da zahvalim za čast što ste došli da me vidite.- Uvijek odrešita u odgovoru, kako vidim. U redu! Prijeđimo na stvar. Čini mi seda ste sa svojom susjedom, dražesnom gospođom Brinvilliers, u vrlo prijateljskimodnosima. Ne biste li me kojom prilikom mogli upoznati s njom?- Zašto baš ja? Vi ste policajac, te biste se u tom svojstvu vrlo lako mogli uvući unjezino društvo.- Vrlo točno, samo što ja ne želim da joj se predstavim u tom svojstvu. Zašto, na

primjer, ne bih bio mladi plemić, vaš prijatelj, očaran njezinim lijepim očima i kojiizgara od želje da joj udvara?- Zašto - ponovi Anđelika kršeći tjeskobno ruke a da ni sama nije znala zašto toradi - zašto baš od mene to tražite?



- Vi znate mnoge stvari, draga, i mogli biste mi biti od koristi.- Ja vam ne želim biti od koristi! - prasne ona. - Neću da vas uvedem u salone dabiste vi u njima mogli obavljati svoje prljave poslove „grubijana”. Ne želimposjećivati onu ženu… Ne želim imati nikakve veze ni sa kim od vas… sa svim timstrahotama. Pustite me na miru…!Drhtala je čitavim tijelom. Mladić je u čudu pogleda.- Što vam bi? Časna riječ, vama su sasvim popustili živci. Vidio sam vas već i

očajnu i prestrašenu, ali nikad u ovoj mjeri, i uz to bez razloga. Visoko ste sepopeli, mislim. Ovdje mirno živite, u zavjetrini.- Ne, nisam ni u kakvoj zavjetrini, jer vi još uvijek dolazite… jer se vi uvijekvraćate! Došli ste da me ucjenjujete mojom jadnom prošlošću, da bih priznala…ne znam ni sama što. Ne znam ništa, neću da išta znam, neću da išta čujem, nećuda išta vidim… Ta vi bar vrlo dobro znate da sam upropastila svoj život zato štosam se umiješala u tuđe spletke…! Preda mnom je još dugi put, a ako drhtim, to je zato što se bojim, svih se vas bojim, da me još jednom ne upropastite… Pustiteme na miru, zaboravite da postojim! Preklinjem vas, Desgrez!On ju je zamišljen slušao. Anđeliki se učini da negdje u dubini njegovih smeđihočiju vidi neuobičajen izraz, sjetan pogled premlaćenog psa. Desgrez ispruži rukukao da ju je htio pogladiti po licu, ali se predomisli i spusti ruku.- Imate pravo - reče uzdahnuvši - mnogo smo vam jada zadali. Nećemo vas višemučiti, dušo draga.Ode. Ona ga više nije vidjela.I njoj je bilo teško mada to nije htjela priznati, ali je s olakšanjem odahnula kad jeotišao.Nije više htjela da zna za svoju prošlost koju je počela skidati sa sebe kao prljavoruho.Markiza de Brinvilliers je mogla potamariiti svu svoju obitelj, Anđeliki se fućkalo.Ali policajcu nije željela pomoći da je raskrinka.Imala je ona drugih briga. Htjela je u Versailles.Ali posljednji metri u njezinu uspinjanju prema tom cilju bili su i najmučniji. Gubila je dah. Osjećala je da joj prije no što stigne do cilja valja zapodjenuti posljednjubitku, najtežu, najoštriju od svih…Dobila je vrlo važan bod kad ju je slučaj ponovo stavio u vezi s njezinim bratom, jezuitom Raymondom de Sanceom.

38.

RAYMOND SAVJETUJE ANĐELIKI DA OČARA FILIPA DUPLESSISA

Jedne večeri, već je bilo prilično kasno, dok je Anđelika sušila pismo za svojudragu prijateljicu Ninon de Lenclos, sluga je obavijesti da je jedan klerik glaveobrijane na tjemenu želi odmah vidjeti. Mlada žena nađe u predvorju palačenekakva fratrića koji joj reče da je njezin brat, prečasni otac de Sance želi vidjeti.- Odmah?- Odmah, gospođo!Anđelika se pope da uzme ogrtač i krinku. Neobičan sat za sastanak jednog jezuita i njegove sestre udovice, i to udovice jednog vješca živa spaljenog na trguGreve!Fratar reče da velečasni de Sance nije daleko. I zaista, poslije par koraka našli su

se pred kućom jednostavnog izgleda, starinskom srednjovjekovnom zgradomprislonjenom uz novu zbornu crkvu jezuitske družbe. U predvorju nesta Anđelikinavodiča, kao crne sablasti. Ona se uze uspinjati stepenicama prema prvom katugdje ju je čekao visoki ljudski lik sa svijećnjakom u ruci.



- Jeste li vi, sestro?- Ja sam, Raymonde.- Dođite, molim vas.Pošla je za njim ne postavljajući pitanja. Odmah se uspostavila tajna veza izmeđučlanova obitelji de Sance iz Monteloupa. Ona za njim uđe u ćeliju kamenih zidova jedva malko osvijetljenu žiškom noćne lampice. U dnu kreveta Anđelika razabrablijedo lice vrlo profinjenih crta i zatvorenih očiju. Žena ili djevojčica? Jezuit

podigne svijećnjak da ga osvijetli.- Bolesna je. Možda će umrijeti.- Tko je to?- Marija Agneza, naša sestra.Poslije kratke šutnje doda:- Sklonila se kod mene. Pobrinuo sam se da legne, ali s obzirom na njezinenezgode, bio mi je potreban savjet i pomoć neke žene. Pritom sam se sjetio tebe.- Dobro si učinio. A što joj je?- Krvari. Izgubila je mnogo krvi. Mislim da je posrijedi pobačaj.Anđelika pregleda sestru. U nje su bile majčine ruke, ruke brižne i sigurne.Krvarenje nije bilo naglo, ali je zato bilo stalno.- Krvarenje treba odmah zaustaviti, jer će inače umrijeti.- Mislio sam pozvati nekog liječnika, ali…- Liječnika! Taj bi joj samo pustio krv i ona bi sigurno umrla.- Na žalost, ovamo ne mogu uvesti babicu jer bi mogli nastati tračevi igovorkanja. Naša su pravila vrlo slobodoumna, ali u isto vrijeme i vrlo stroga.Nitko me ne bi prekorio što sam tajno priskočio u pomoć svojoj sestri, ali moramse čuvati govorkanja. Stoga mi je teško držati je u ovoj kući uz koju se nalaziveliko sjemenište. Shvaćaš li me?- Čim bude pregledana, prebacit ćemo je u moju palaču. A sad što prije trebapozvati Velikog Matthieua.Četvrt sata poslije toga, Flipot je jurio prema Novom mostu zviždućući s vremenana vrijeme da bi ga prosjaci mogli prepoznati. Anđelika se već bila obratilaVelikom Matthieuu jednom prilikom kad je Florimonda prevrnula kočija. Znala jeda ovaj posjeduje gotovo čudotvoran lijek za zaustavljanje krvi. A on je mogao,ukoliko je bilo potrebno, držati jezik za zubima i doći umotan tako da ga nitko neprepozna.On je odmah stigao i mladoj bolesnici pružio pomoć, i spremno i spretno,naklapajući uz put po svom običaju:- Ah! Draga gospođice, a što niste na vrijeme upotrebili ljekovitu mast nevinostišto je Veliki Matthieu prodaje na Novom mostu? Sastoji se od kamfora, gospinabilja te sjemenki grožđa i cvjetova bijelog lopoča. Dosta je uvečer i ujutro uzetidva do tri grama tog lijeka zajedno s čašom mlijeka u kojemu je prije togaugašeno usijano željezo… Vjerujte mi, gospođice, nema ništa bolje da bi se potisli

isuviše snažni Venerini porivi koji se inače ovako skupo plaćaju…Ali jadna Marija Agneza sigurno nije bila u stanju da sluša njegove zakašnjelepreporuke. Njezini prozirni obrazi, pomodrele vjeđe, mršavo lice okruženoobilatom crnom kosom, činilo se da su napravljeni od voska, kao da pripadajubiću bez života.Anđeliki se najzad učini da se krvarenje zaustavlja i da se nešto života vratilo udjevojčine obraze.Veliki Matthieu je ostavio Anđeliki nekakav čaj koji je bolesnica morala piti svakogsata da bi „namirila krv koju bijaše izgubila”.Preporučio je da je se ne dira bar nekoliko sati.Kad je on otišao, Anđelika sjedne pored stolića na kojemu se nalazilo crno raspelo

na podnošku i ogromnu sjenu bacalo na zid. Malo potom vrati se Raymond isjedne s druge strane stolića.- Mislim da je u zoru možemo prebaciti, reče Anđelika - ali bolje će biti dapričekamo još neko vrijeme da prikupi što više snage.



- Pa, čekajmo - odgovori Raymond.Sagnuo je svoj blijedi profil, možda nešto manje mršav nego prije nekolikogodina, i utonuo u razmišljanje. Crna i glatka kosa padala mu je po bijelomovratniku mantije. Tonzura mu se nešto prošarala pod prvim naletima ćelavosti.Inače se nije promijenio.- Kako si doznao, Raymonde, da prebivam u palači Beautreillis pod lažnimimenom gospođe Morens.

Jezuit neodređeno odmahne svojom bijelom rukom.- Nije mi bilo teško raspitati se, prepoznati te. Divim ti se, Anđeliko. Strašnidogađaji kojih si bila žrtvom danas su daleko i gotovo zaboravljeni.- Ne baš sasvim - uzdahne ona gorko - s obzirom da se još uvijek ne mogupokazati na danjem svijetlu. Mnogi plemići skromnijeg porijekla od mojegasmatraju me običnom trgovkinjom koja se prodajom čokolade obogatila. Nikadviše neću stupiti nogom na dvor niti će mi biti moguć pristup u Versailles.On se zagleda u nju svojim prodornim očima. Poznavao je sve moguće načine dase obiđu mondene prepreke.- A što se ne udaš za čovjeka sa zvučnom titulom? Zaljubljenih će se naćinapretek, ako baš svojom ljepotom ne privučeš nikoga, svojim ćeš ih bogatstvomprivući na stotine. Tako ćeš doći do novog imena i novih titula.Anđelika odmah pomisli na Filipa i pri toj misli zacrveni se do ušiju. Udati se za nj?Markiza du Plessis-Belliere…! Ta to bi bilo divno!- Raymonde, zašto na to nisam nikad pomišljala?- Možda zato što se još uvijek nisi navikla na činjenicu da si udovica i slobodna -odgovori on čvrsto - ali ti porazmisli o tome i imaj pri tom na umu da je udajanajbolji i najpošteniji način da se domogneš visokog položaja. Udata žena imamnoge prednosti, a ja ću ti pomoći koliko god budem mogao svojim vezama ipoložajem.- Hvala ti, Raymonde. To bi bilo divno - ponovi zamislivši se. - Dolazim iz velikedaljine, Raymonde, ti to ne znaš. Od čitave obitelji ja sam se najniže srozala,mada se ne može reći da su drugi doživljeli vrlo blistavu sudbinu. Zašto smo takološe prošli?- Hvala ti na onom „smo” - primijeti on škrto se osmjehnuvši.- Zaboga, sama činjenica da netko ode u jezuite je dokazom neuspjeha. Sjeti se,naš otac nije bio zadovoljan. Bilo bi mu milije da te vidio u posjedu kakve dobre isigurne crkvene nadarbine, Jcsselin se izgubio u Americi. Denisa, jedinog vojnikau obitelji, bije glas da je vjetrogonja i nepošten u igri, što je već popriličnoozbiljno. Gontran? Bolje da i ne govorimo. Iz ljubavi prema slikarstvu sasvim seotuđio od svog plemićkog staleža te postao zanatlija. Albert je paž kod maršalaRochanta i u isto vrijeme njegov ljubavnik ukoliko ga nije zapala dužnost da sedivi gojaznim čarima maršalice. A Marija Agneza…Prekine se, osluhne gotovo neprimjetno disanje što je dopiralo iz sobe, te nastavi

tišim glasom:- Moram kazati da je još kao dijete bila puna vraga i da se valjala po slami saseoskim dječacima. A na dvoru mora da je prošla sito i rešeto. Na koga se sumnjada bi mogao biti djetetov otac?- Vjerujem da ni ona sama to ne zna - oštro odgovori jezuit. - Ono što bih janadasve želio znati jest da li se radi o pobačaju ili je potajno rodila. Koža mi se ježi pri pomisli da je živo stvorenje mogla ostaviti u rukama Katarine Monvoisin!- Otišla je k La Voisinovoj?- Vjerujem. Mucala je njezino ime.- A tko k njoj ne ide? - reče Anđelika slegnuvši ramenima. - Nedavno je k njojišao u posjete vojvoda de Vendome prerušen u Savojca ne bi li od nje doznao

gdje je gospodin de Turenne sakrio blago. A Gospodin, kraljev brat, pozvao ju je uSaint-Cloud da mu pokaže vraga. Ne znam da li je ona u tome uspjela, ali on ju jenagradio kao da ga je zaista vidio. Vračara, stručnjak za pobačaje, trgovkinja sotrovima, ona ima bezbrojne darove…



Raymond je ozbiljna lica slušao njezino pričanje. Zatvorio je oči i dubokouzdahnuo.- Anđeliko, sestro draga, mene podilazi jeza - reče on polako. - Stoljeće u kojemuživimo svjedokom je besramnih, okrutnih zločina od kojih će se budućimpokoljenjima dizati kosa na glavi. Samo u toku ove godine nekoliko stotina žena je meni na ispovijedi priznalo da su se oslobodile svog ploda. To još nije ništa:obična posljedica opće pokvarenosti i brakolomstva. A gotovo polovica mojih

pokajnica priznaju na ispovijedi da su otrovale nekog od svojih, da su se đavoljimčaranjima pokušale osloboditi one ili onoga koji im je bio na smetnju. Jesmo li jošuvijek divljaci? Uzdrmavši vjeru, nije li nam krivovjerstvo otkrilo ponore našeprirode? Postoji strahovit nesklad između zakona i želja. Na crkvi je da pronađeizlaz iz ovog bespuća.Anđelika je bila iznenađena povjerljivostima velikog jezuita.- Zašto mi pričaš sve to, Raymonde. Možda i ja spadam među žene koje su...Jezuitov se ozbiljan pogled ponovo vrati k njoj. Činilo se kao da je ispituje. Nakraju odmahne glavom.- Ti si čista kao dijamant - reče - kao dragulj plemenit i tvrd, ali prost i providan.Ne znam, možda si za vrijeme dok nitko nije znao za te, počinila koji zločin, ali jasam uvjeren, ukoliko si ga zaista počinila, da drugačije nisi mogla postupiti. Ti sikao i siromasi, Anđeliko, griješila a da ni sama ne znaš da griješiš, protivno odvelikaša i gospode…Osjećaj iskrene zahvalnosti je ispunjao Anđelikino srce slušajući te nevjerojatneriječi u kojima joj se činilo da nazire poziv Milosti i izraz oproštenja koji dolazi svišeg mjesta.Noć je bila tiha. Miris tamjana je lebdio u ćeliji, a sjena raspela što je bdjeloizmeđu njih i sestre u životnoj opasnosti učini se Anđeliki prvi put poslije mnogihgodina, blaga i utješljiva.Nesvjesnim se pokretom spusti na koljena.- Raymonde, htjela bih se ispovijediti.

39.

ČASTOHLEPNI SNOVI

POSJETA VRAČARI LA VOISIN

Ozdravljenje Marije Agneze se nastavilo u palači Beautreillis na zadovoljavajućinačin. Samo što je djevojka bila tužna i bez života. Reklo bi se da je izgubila svojzvonak smijeh koji je oduševljavao čitav dvor, ali je zato prilično dolazila do

izražaja druga strana njezine ćudi: tvrdoglavost i žestina. U početku se ne pokazazahvalnom Anđeliki na njezinoj ljubaznosti. Međutim, s vremenom se priličnooporavila, te je Anđelika prvi put kad je bila drska ćušne po obrazu. Otada jeMarija Agneza bila uvjerena da je Anđelika jedina žena s kojom se mogla složiti.Za zimskih večeri umiljato bi sjela ispred vatre te su se sestre, sjedeći jedna uzdrugu, zabavljale ručnim radom ili svirajući na mandolini. Izmjenjivale su pri tomdojmove o zajedničkim poznanicima, a kako su obadvije bile oštra jezika i živahnaduha, ponekad bi se kao lude smijale svojim duhovitostima.Ozdravivši, Marija Agneza kao da nije pomišljala da napusti svoju „prijateljicuMorens”. Nitko nije znao da su sestre te ih je to prilično zabavljalo. Kraljica sepisamcem zanimala za zdravlje svoje dvorske gospođice na što je Marija Agneza

odgovorila da se osjeća dobro i da će ući u samostan. Njezina je odluka bilaozbiljnija no što je itko mislio. Djevojka nije nikoga htjela vidjeti. Vrijeme jeuglavnom provodila u čitanju poslanica svetog Pavla i prateći Anđeliku na misu.Anđelika je bila radosna što je smogla hrabrosti da se ispovijedi predRaymondom. Sad je mogla da se pojavi pred Gospodnjim oltarom bez ikakvih



primisli i bez lažnog stida, i mogla se potpuno posvetiti dužnosti velike gospođe izčetvrti Marais. Sa zadovoljstvom je prisustvovala dugim službama božjimprožetim tamjanom, gromkim glasom propovjednika i skladnim zvucima orgulja.Vrijeme što ga je provodila u molitvi i razmišljanju o Bogu djelovalo je kao melemna njezinu dušu.Glas o njihovu obraćenju dovodio je u palaču Beautreillis uzbuđene plemiće. IAnđelikini udvarači i bivši ljubavnici Marije Agneze nikako da se s tim pomire.

- Što smo to čuli? Vršite pokoru? Zar ćete zbilja u opatice?Marija Agneza je na sva pitanja odgovarala držeći se poput mrgodne sfinge.Najčešće se uopće nije pojavljivala ili bi namjerice otvorila molitvenik. Što se pakAnđelike tiče, ona je odlučno demantirala te glasine. Trenutak joj se nije činiopogodan. Kad ju je gospođa Scarron odvela svom dušobrižniku, poštenom opatuGodinu, Anđelika se namrgodi kad joj je ovaj počeo spominjati kostrijet. Baš dok je smišljala planove da se uda za Filipa, dakako da neće upropastiti svoju put izamamne obline svoga tijela s opasačima od strune i drugim predmetima pokore.Više no ikad su joj bile potrebne njezine draži da bi pobijedila ravnodušnostneobičnog mladića koji se svojom plavom kosom i svojim odijelima od svijetlesvile doimao kao da je napravljen od leda.On je, međutim, bio jedan od stalnih posjetitelja palače Beautreillis. Dolazio je,bio ravnodušan kao uvijek, govorio je malo. Anđelika nije sebe mučila da li jepametan ili glup. Promatrajući njegovu oholu ljepotu, uvijek ju je obuzimalodaleko i ponizno čuvstvo, što ga je još kao djevojčica osjećala pred tim njezinimelegantnim rođakom.Kad bi se toga sjetila, njezine su se neugodne uspomene bojile nekom mutnompožudom. Sjećala se bijelih Filipovih ruku na svom bedru, ogrebotine od njegovaprstena... Gledajući ga sada ravnodušnog i odsutna duha, bilo joj je žao što jeonda pobjegla.Filip dakako nije imao pojma da je ona bila žena na koju je on navalio one strašnenoći u "Crvenoj krinci".Kad bi se njegove svijetle oči zaustavile na Anđeliki, ova je imala mučan dojam damladić uopće ne primjećuje njezinu ljepotu.Nikad joj se nije obraćao nikakvim komplimentom, pa ni najobičnijim.Nije bio ljubazan. Umjesto da ih očara njegova pojava, djeci je ulijevala strah.- Zabrinjava me način kojim ti promatraš markiza du Plessisa - izjavi jedne večeriMarija Agneza svojoj starijoj sestri. - Ti si najrazboritija žena koju sam ikadupoznala, zato mi i ne ide u glavu da bi te mogla zaludlti ljepota onog...Činilo se da traži jezgrovit nadimak, a ne našavši ga zamijeni ga grimasomgađenja.- A što mu zamjeraš?- Što mu zamjeram? Pa ako hoćeš da znaš, zamjeram mu što je tako lijep, što jestvoren za zavodnika, a što ne zna zgrabiti u naručaj jednu ženu. Jer najvažniji je,

priznaj, način na koji muškarac uzimlje u zagrljaj ženu...- Marija Agneza, ne čini li ti se da je ovo dosta frivolan predmet razgovora za jednu djevojku koja se namjerava povući u samostan?!- Baš zato. Moram iskoristiti priliku dok još nisam ušla. Ja muškarca sudim ponačinu kako me uhvati oko pasa. Volim siguran i nježan zagrljaj iz kojega se nemožeš izvući, mada imaš dojam da to svakog časa možeš učiniti. Ah, divno li je utom trenutku biti lomna žena!Njezino lice okrutne mačke se prepusti užitku mašte. Anđelika se osmjehneopazivši na njemu letimičan izraz pohote koji je samo muškarcima bio poznat.Zatim djevojka obori oči.- Treba kazati da malo njih ima taj dar, ali se svaki trudi što bolje može, dok Filip

ništa i ne pokušava. Sa ženama postupa tako da ih prevrne i siluje. Bit će da seljubavi naučio na bojnom polju. Čak ni Ninon nije kod njega uspjela. Moždanježnost čuva za svoje ljubavnike...! Sve ga žene odreda mrze, i to točno prematome koliko je koju razočarao.



Nagnuta nad ognjište u kojemu su se pekli kesteni, Anđelika se ljutila na sestrineriječi.Bijaše već odlučila da će se udati za Filipa du Plessisa. Bilo je to najbolje rješenje.Time će se sve urediti, udajom će se popeti tamo gdje je željela, steći ćeizgubljenu čast. Ona se namjerice zanašala dobrim osobinama onoga koga je sebiodabrala za muža i svojim osjećanjima koji su je gurali prema njemu. Željela jeda on bude ljubazan kako bi imala razloga da ga voli.

U naletu iskrenosti prema sebi samoj, sutradan odjuri Ninoninoj kući i prva načmerazgovor o onom što ju je mučilo.

* * *

- Što mislite o Filipu du Plessisu?Ninon se zamisli držeći prst na obrazu.- Kad ga čovjek dobro upozna dolazi do zaključka da je gori no što izgleda. A kadga upozna još bolje, onda će primijetiti da je mnogo bolji no što izgleda.- Nisam vas razumjela, Ninon.- Htjela sam reći da on nema nijednu od onih osobina što ih njegova ljepotaobećava, pa čak ni užitak da pobudi ljubav. Ali ako se ide do kraja, on pobuđujepoštovanje jer je primjerak jednog svijeta koji nestaje: on je u pravom smisluriječi plemenit. Živ će se požderati radi pitanja etikete. Boji se do smiješnostiblatne mrljice na svojim svilenim čarapama. Ali se zato ne boji smrti. A kad budeumirao, umrijet će sam, kao vuk, i nikom se neće obratiti za pomoć. Pripadakralju i sebi samom.- Nisam znala da je tako velik.- Ali vi ne vidite ni njegovu sićušnost, draga. Sićušnost je kod plemića nasljednaosobina. Grb mu vjekovima zastire ostale ljude. A zašto se vrlina i njezinaprotivnost ne bi našla u jednom istom biću? Svaki je plemić u isto vrijeme i velik isitan.- A što on misli o ženama?- Filip…? Draga moja, kad doznate, dođite mi kazati!- Priča se da je nevjerojatno grub prema njima.- Jest, priča se.- Ninon, ta nećete mi valjda tvrditi da ga niste strpali u svoj krevet?- Jao, draga, moram vam priznati da uza svu svoju spretnost kod njega nisamništa postigla.- Zaboga, Ninon, ne plašite me!- Reći ću vam istinu. Taj me Adonis tvrdih očiju neobično privlačio. Pričalo se da jedosta nespretan u ljubavnim stvarima, ali ja se ne bojim izvjesne naglosti, te čak iuživam pomalo u tome da je ukrotim. Odlučila sam stoga da ga dovučem u svojuložnicu.

- I što je bilo?- Ništa. Možda bih bila više sreće imala s komadom leda pokupljenim u dvorištu.Na kraju mi je priznao da prema meni gaji izvjestan osjećaj prijateljstva, ali da gauopće ne privlačim. Vjerujem da u njemu želju za ljubavlju pobuđuje osjećajmržnje.- Znači da je lud!- Možda i jest. Ili je vjerojatnije da je u za kašnjenju za svojim vremenom. Trebaose roditi prije pedeset godina. Kad ga vidim, nešto me dirne u srce, jer me sjećamoje mladosti.- Vaše mladosti, Ninon…? - reći će Anđelika promatrajući kurtizaninu nježnu putbez bora. - Ali vi ste mlađi od mene!

- Ne, nisam, draga prijateljice. Da bismo ponekad nekoga utješili, kazat ćemo:tijelo stari, ali zato duh ostaje mlad, ali za mene bi se moglo reći upravo protivno:Tijelo ostaje mlado - hvala da je bogovima - ali mi je duša ostarila. Ja sam bila ucvijetu mladosti na početku ovog kraljevstva. Onda su ljudi bili drugačiji. Posvuda



su se vodile bitke: hugenoti, Šveđani, pobunjenici Gastonea d'Orleansa. Mladići suznali vojevati, ali nisu imali pojma o tome kako se vodi ljubav. Bili su veliki divljacis ovratnicima od čipke. A znate li na koga me podsjeća Filip? Na Cinq-Marsa,ljubimca Luja XIII. Jadan Cinq-Mars! Zaljubio se u Mariona Delormea, ali je kraljbio ljubomoran, te kardinalu Richelieuu nije bilo teško postići da padne u nemilost.Cinq-Mars je položio svoju lijepu glavu na panj. Bilo je mnogo tragičnih sudbina uono vrijeme!

- Ne govorite kao kakva bakica, Ninon!- Moram se načas staviti u položaj bakice da bih vas izgrdila, Anđeliko. Bojim seda ste naumili počiniti neku glupost. Anđeliko, lijepa moja curice, ta niste sevaljda zaljubili u Filipa, vi koja znate šta je velika ljubav? Isuviše je različit od vas.Razočarao bi vas više od ikoga drugog.Anđelika porumeni, a uglovi joj usana zadrhtaše kao u djeteta koje će zaplakati.- Odakle znate da ja znam što je velika ljubav?- Jer vam se to čita u očima. Rijetke su, vrlo rijetke, žene koje u dnu svojihzjenica nose onaj tužan i čaroban trag. Da, znam to dobro! Za vas je gotovo sada.Kako? Nije važno! Možda ste doznali da je oženjen? Možda vas je izdao, možda jeumro?- Umro je, Ninon!- Bolje tako. Vaša duboka rana nije bar otrovana, ali…- Ninon, ne kažite ništa više, molim vas. Hoću da se udam za Filipa. Moram seudati za nj. Ne možete shvatiti zašto. Ne volim ga, istina je, ali me uza sve to onprivlači. Oduvijek me je privlačio. Uvijek sam mislila da će jednoga dana biti moj.Ne kažite više ništa.

* * *

Snabdjevena tim skromnim obavijestima u pogledu Filipovog sentimentalnogživota, Anđelika je i nadalje primala u svom salonu zagonetnog mladića. On jedolazio k njoj često, ali njezini planovi su ostali uvijek na mrtvoj točki. Anđelika sena kraju počela pitati, ne dolazi li on k njoj zbog Marije Agneze. Međutim, sestrase uskoro povukla u samostan karmelićanki u predgrađe Saint Jacques radipriprema za uskršnju pričest, a on je poslije toga još češće navraćao. Jednogadana je doznala da se Filip naokolo hvali kako kod nje pije najbolji rožolj u Parizu.Možda je dolazio samo zato da pijucka taj liker koji je ona sama pripremala odkomorača, anisa, korijandara, kamilice i šećera, a sve to utopljeno u rakiju.Anđelika je bila vrlo spretna domaćica na što je bila vrlo ponosna. Mada je onasvakoj stvari posvećivala veliku pažnju, osjetila se uvrijeđena tom Filipovomizjavom. Dakle, ni njezina duhovitost, ni njezina ljepota nisu privlačili Filipa?S prvim danima proljeća nju je obuzeo očaj, utoliko veći što je za vrijeme korizmepoštivala post te je oslabila. U sebi se toliko oduševljavala mišlju da se uda za

Filipa da sada nije imala hrabrosti da se odrekne tog sna. Kao markiza du Plesissdospjela bi na dvor, ponovo bi stekla pravo na svoj rodni kraj, na svoju obitelj ibila bi gospodarica u bijelom dvorcu kojim se oduševljavala za svog djetinjstva.Iznervirana neprestanim izmjenama nade i očaja, izgarala je od želje da pođe k LaVoisinovoj da joj ova pronekne budućnost. Prilika joj se pružila kad je gospođaScarron došla k njoj jednoga popodneva.- Anđeliko, došla sam po vas, morate me svakako pratiti. Ona luda Athenaida jesebi uvrtjela u glavu da mora poći k zloglasnoj vračari, Katarini Monvoisin. Neznam što je misli pitati, ali vjerujem da neće biti zgorega da dvije pobožne ženepođu s njom i da se mole i bore protiv uroka što se mogu sručiti na glavu onenerazborite nesretnice.

- Imate pravo, Francoiso - brzo odgovori Anđelika.U pratnji dva anđela čuvara Anthenaida de Montespan, uđe u vračarinu špilju. Ustvari bila je to vrlo lijepa kuća u predjelu Templea. Obogaćena je vještica



napustila mračnu rupetinu gdje je patuljak Barkarola dugo vremena vršio dužnostvratara i krišom uvodio razne gospođe. Sad se k njoj gotovo otvoreno ulazilo.Ona je obično primala posjete sjedeći na nekoj vrsti prijestolja i umotana u ogrtačna kojemu su bile izvezene zlatne pčele. Ali rečenog je dana Katarina Monvoisinkoja je, usprkos posjetama najviših društvenih slojeva nije odrekla svojihplebejskih navika, bila mrtva pijana.Na pragu sobe za sastanke, gdje su bile uvedene, tri žene odmah shvatiše da su

tog dana uzalud navratile k vračari.Pošto ih je dugo promatrala mutnim očima, proročica na kraju posrćući siđe sasvog povišenog stoca i baci se prema Francoisi Scarron. Zgrabi je za ruku i reče:- Ah, vi, ah, vi! Vaša je sudbina vrlo neobična. Vidim more, zatim noć i na krajusunce. Noć je bijeda. Zna se što je bijeda. Ništa nije tako crno kao bijeda! Alisunce je kralj. Znajte, ljepotice, kralj će vas voljeti i na kraju će se s vama oženiti.- Vi se varate - poviče izvan sebe Athenaida. - Ja sam došla ovamo da vas pitamhoće li me kralj ljubiti. Vi ste sve smiješali.- Ne ljutite se, mala moja gospođo - odgovori proročica mekim glasom - nisamtoliko pijana da ne bih razlikovala sudbinu dviju osoba. Svakome svoje, nije litako? Dajte mi svoju ruku. I u vašem dlanu vidim kralja. A zatim sreću ibogatstvo. Jest, on će vas ljubiti, ali se s vama oženiti neće.- Idi do vraga, pijana beštijo! - prosikće Athenaida bijesno povukavši ruku.Ali proročica je htjela sve tri zadovoljiti. Uzme Anđelikinu ruku, zakoluta očima,odmahne glavom.- Vrlo čudna sudbina! Noć i u toj noći vatra, vatra koja sve ostalo zasjenjuje.- Željela bih znati da li ću se udati za jednoga markiza.- Ne mogu vam reći da li je markiz, ali vidim dva vjenčanja. Evo ovdje, ova dvaznaka. Vidim osim toga i šestoro djece…- Gospode…!- A zatim bezbroj ljubavi… jedna, dvije, tri, četiri, pet…- Nema smisla govoriti gluposti - reče Anđelika i htjede povući ruku.- Ali čekajte…! Zaista čudna vatra. U toj vatri izgara čitav vaš život… sve do samesmrti. Tako je snažna da zakriljuje sunce. Kralj će vas ljubiti, ali ga vi nećeteljubiti zbog one vatre…Dok su se u kočiji vraćale kući, Athenaida je kao zmija bila ljuta.- Ova žena nije zaslužila niti novčića, a kamoli sav onaj novac što smo joj ga dale.Nisam nikad čula toliku gomilu gluposti. Kralj će vas ljubiti… Kralj će vas ljubiti…!Svima priča isto!

* * *

Anđelika je doznala novost od gospođice de Parajonc. Nije se toj novosti nadala te joj je dosta dugo trebalo da razluči istinu iz nerazumljivog trabunjanja stare

kaćiperke. Ova je došla k njoj po svom običaju u vrijeme večere, izronivši izvečernje magle kao crni lik sovuljage, nakinđurena s tisuću vrpci, očiju plašljivih, inetremice uprtih ispred sebe. Anđelika je velikodušno ponudi kolačem. Sjedile supored vatre. Philonida se nadugo i široko raspričala o njihovoj susjedi, gospođi deGauffray, koja je „najzad osjetila protuudar dozvoljene ljubavi”, ona je, naime,poslije deset mjeseci braka donijela na svijet lijepog dječačića. Poslije nastavi dapriča o nevoljama „svojih dragih patnika”. Anđelika je mislila da pod „dragimpatnicima” ona misli na svoje stare roditelje, ali to su, u stvari, bile nogegospođice de Parajonc. „Dragi patnici” su imali nekoliko povećih žuljeva. Na kraju,pošto je cjepidlačila o svemu i svačemu, te pošto je duboko uzdahnula, gledajućikišu koja je tukla o prozore, reče:

- Treći elemenat pada.Radosna što može objaviti novost, ona otpoče kao što bi i svatko drugi otpočeo:- Znate li da gospođa de Lamoignon udaje kćerku?



- Bilo joj na zdravlje! Mala nije lijepa, ali zato ima dovoljno novca, da se sjajnoskrasi.- Kao uvijek vi ste točno pogodili. Jedino miraz te djevojčice može dovesti uiskušenje onako lijepog plemića kao što je Filip du Plessis.- Filip?- Ništa niste čuli? - upita Philonida trepćući brzo vjeđama.Anđelika se brzo pribere. Slegnuvši ramenima, odgovori:

- Možda i jesam ali nisam tome pridavala važnosti. Filip du Plessis se neće spustititako nisko da sebi uzme za ženu kćerku jednog predsjednika, doduše na visokompoložaju, ali ipak pučkog porijekla.Usiđelica se zacereka:- Neki seljak s mojega imanja uvijek je govorio: "Novac se pobire samo sa zemlje,a da bi ga se pobralo treba se sagnuti." Svima je poznato da se mladi du Plessisnalazi u novčanim poteškoćama. Kocka se naveliko u Versaillesu, a za opremuprilikom posljednjeg rata potrošio je čitavo bogatstvo. Vukao je za sobom čitavčopor od deset mazgi natovarenih zlatnim posuđem i uz to još sa svim i svačim.Svila njegova šatora je bila tako šarena da su ga Španjolci primijetili iz svojihrovova i uzeli ga na nišan. Moram, uostalom, priznati da je taj neosjetljiv mladićnevjerojatno lijep.Anđelika ju je pustila da naklapa. Poslije prvog trenutka nevjerice, ona kloneduhom. Poslednja stepenica koja ju je odvajala od Kralja Sunca, njezina udaja zaFilipa du Plessisa, srušila se. Oduvijek je znala da će taj pothvat biti težak i da će joj ponestati snage da ga izvede. Bila je iscrpljena, na kraju svojih snaga. Bila jeobična trgovkinja čokolade i neće dugo moći držati korak s plemstvom koje juneće nikada prihvatiti. Primali su je, ali je nisu prihvaćali… Versailles...!Versailles…! Raskošna zgrado dvora, sjaju Kralja Sunca! Filipe! Lijepi i nedohvatnibože Marsu! Pasti će ponovo na razinu jednoga Audigera, a njezini sinovi nećenikad postati plemići!Zaokupljena svojim mislima, sasvim je izgubila predodžbu o vremenu. Vatra segasila u kaminu, voštanica je dogorjevala. Anđeliku trgne iz njezinih misli oštarPhilonidin glas. Korila je Flipota koji je kraj vrata stajao na straži.- Beskorisni stvore, skini suvišak onoj svijeći.Flipot ju je promatrao razjapljenih usta ne shvaćajući što usidjelica hoće. Anđelikamu stoga umorno naredi:- Flipote, usekni svijeću.Philonida de Parajonc zadovoljno ustane.- Draga, izgledate mi zamišljena. Prepuštam vas vašim muzama.

40.

OPASNA IZJAVA LJUBAVI

Te noći Anđelika nije uspjela oka sklopiti. Ujutro je prisustvovala službi božjoj. Izkapelice je izišla vedro raspoložena. Ne bijaše još nikakvu odluku stvorila i kad jestiglo vrijeme šetnje i ona se uspinjala u kočiju, još nije znala što će uraditi.Ali je zato posebnu brigu prije toga posvetila svojoj toaleti.Pošto je rukom poravnala nabore na svilenoj suknji, uvali se u osamljenost kočije.Zašto je baš tog dana po prvi put obukla tu haljinu s tri podsuknje, suknju bojeindijskog kestena, uvelog lišća još donekle zelenog? Vrlo fini zlatni vez, istaknutbiserima, prekrivao je, kao gusta i bliješteća krošnja, njezinu suknju, ogrtač iprslučac. Na čipkastom ovratniku i orukvicama sa zelenim uzlovima bile suutisnute iste šare kao i na izvezenom joj ruhu. Anđelika je te šare izričito naručilau radionici tkanina u Alenconu, a prema nacrtima gospodina de Moynea, crtačakoji je radio samo za kraljevske kuće. Anđelika je u početku tu svoju strogu i uisto vrijeme raskošnu haljinu bila namijenila za primanja na kojima mondena



ćaskanja nisu bila previše lakoumna, kao što je bilo na primanjima što ih jegospođa d'Albert priređivala za velike gospođe. Anđelika je znala da ta haljinadivno pristaje boji njezine puti i njezinih očiju, mada ju je činila i nešto starijom.Ali zašto ju je obukla sada za šetnju na Cours-la-Reine? Da se nije možda nadalada će njom očarati nesmiljenoga Filipa? Ili se nadala da će mu njezinom strogošćuuliti povjerenje? Lepezom nervozno mahne ispred lica da bi ublažila val toplinekoji joj je zahvatio obraze.

Krizantema namreška vlažnu njuškicu i zagleda se u nju zbunjenim pogledom.- Čini mi se da se upuštam u veliku glupost, Krizantemo - reče mlada žena tužno -ali drugačije ne mogu, ne mogu ga se odreći.Zatim na veliko čuđenje psića zatvori oči i zavali se u naslonjač kočije, kao da jeizgubila svijest. Uza sve to, kad je došla blizu Tuileries, Anđelika se iznenadatrgne. Oči joj sijevnuše. Dohvati ogledalce što joj je visilo o pasu i zagleda se uneupadljiv namaz šminke na vjeđama i usnama. Vjeđe su joj bile malko tamne, ausne crvene. Nije ni pokušavala da pobijeli svoju put jer je primijetila da je višeuspjeha imala svojom prirodnom bojom tena nego da se ličila prema tadašnjojmodi. Njezini zubi, istrljani prahom brnistre i isprani u toplom vinu, blistali suvlažnim sjajem.Osmjehne se.Uzevši Krizantemu u naručaj, a drugom pridržavajući ogrtač, uđe u vrtoveTuileries. Odjednom pomisli kako će odustati od borbe, ako Filipa ne nađe uparku. Ali on je bio tu. Opazi ga u glavnoj aleji pored princa de Condea koji se nasvom omiljenom mjestu razmetao pred plemenitim besposličarima.Anđelika odlučno krene prema skupini. Odjednom je bila sigurna da će se dogoditiono što je željela da se dogodi, jer, sama je sudbina dovela Filipa u Tuileries.Pri kraju je popodne bilo blago i svježe. Laka kiša što je prije toga pala potamnila je pijesak po alejama i oprala prvo lišće na stablima.Anđelika je pozdravljala osmjehujući se, mada ju je malko oneraspoložila činjenicašto se njezino ruho nije sasvim slagalo s Filipovim. On koji je uvijek imao na sebiodijela svijetle boje, tog je popodneva imao na sebi plavo odijelo s gustim redomrupica za dugmad izvezenih zlatnim vezom. Oduvijek je bio prvi pobornik mode te je i sad svom odijelu dao novi oblik, a taj se sastojao u poširokoj suknjici koju jepozadi sablja uzdizala. Orukvice su mu bile prekrasne, ali gotovo bez ijednogukrasa, hlače u koljenima uske. Oni što su još uvijek nosili široke hlače crvenili suse po susretu s njim. Uz lijepe grimizne čarape, sa zlatnim porubom, savršeno supristajale crvene potpetice njegovih cipela od kože koje su se zakapčaledijamantnim kopčama. Pod pazuhom je nosio mali šešir od dabrovine tako finedlake da je ta dlaka izgledala kao jedan od najfinijih srebrnih niti načinjena. Peraoko šešira su bila kao nebo plava, a kako je mladić baš tog trenutka stigao, imao je zadovoljstvo da proljetna kišica nije njegovo divno ruho poprskala. U svojojplavoj vlasulji koja mu je padala po ramenima Filip du Plessis je naličio lijepoj

šarenoj ptici.Anđelika potraži pogledom malu Lamoignon, ali ne primijeti svoju ružnusuparnicu. Uzdahnula je s olakšanjem i uputila se ravno k princu de Condeu koji je svaki put kad bi je sreo ispoljavao osjećaje rezigniranog razočaranja.- Dakle, ljubavi moja - uzdahne trljajući svoj dugi nos o njezino čelo - okrutnicemoja, ne biste li nas počastili i prošetali s nama u našoj kočiji?Anđelika tiho uzvikne, a zatim se tobože zbunjenim pogledom obrati Filipu ipromrmlja:- Neka mi vaša visost oprosti, ali gospodin du Plessis me je već prije pozvao.- K vragu i ti kočoperni pjevčići - progunđa princ - Je li, markiže, imate li namjeruzadržati dugo, isključivo na svoju upotrebu, jednu od najljepših žena glavnog

grada?- Bože sačuvaj, monsinjore - odgovori mladić koji očito nije čuo razgovor te nije nimogao znati o kojoj je ženi riječ.



- U redu. Možete je onda odvesti. Prepuštam vam ju je. A ubuduće nastojte sići navrijeme sa svog oblaka, a dotle znajte da niste sami na svijetu i imajte na umu dai drugi imaju pravo na najčarobniji osmijeh Pariza.- Imat ću to na pameti, monsinjore - odgovori dvoranin pomevši pijesak perimasvojega šešira.Duboko se poklonivši društvu, Anđelika stavi svoju ručicu na Filipovu ruku ipovuče ga za sobom. Jadan Filip! Zašto su ga se svi bojali kad se njegovu oholu

rasijanost moglo tako lako izrabiti?Dok je njihova kočija prolazila ispred jedne klupe, gospodin de la Fontaine koji senalazio u Racineovu i Boileauovu društvu, reče:- Fazan i njegova fazanka!Anđeliki bi odmah jasna ta primjedba kojoj je poticaj dala razlika između njezina injegova ruha: njezino tamno i neupadljivo iako vrlo raskošno, njegovo bliještećise od raznih boja i od dragulja. Iza svoje lepeze ona se nasmiješi pjesniku, a on joj zauzvrat namigne okom. „Fazan i njegova fazanka? Dao Bog da tako bude!” mislila je.Oborivši oči, gledala je, dok joj je srce snažno u grudima lupalo, kako Filip svojimlijepim i sigurnim korakom gazi po vlažnom pijesku aleje. Nijedan velikaš nijeonako lijepo hodao kao on, nijedan nije imao noge onako lijepe i svijene. Pa nikralj, ma tko šta kazao. Uostalom, da bi o tome mogla suditi trebalo je dospjeti uVersailles i kralja izbližega promotriti. Mora dospjeti u Versailles! Baš ovako će,držeći svoju ruku u Filipovoj proći velikom kraljevom galerijom.Plameni pogledi dvorana divit će se svakom dijelu njezine divne haljine. Zaustavitće se na nekoliko koraka od kralja „Gospođa markiza du Plessis-Belliere.” Prsti jojse lagano zgrčiše. Uto se javi Fiiip prilično grubim glasom:- Još nisam uspio shvatiti zašto mi je gospodin princ nametnuo vaše društvo.- Zato što je bio uvjeren da će vam time ugoditi. Znate li da vas voli više negosvog rođenog sina, i to zato što ste vi dijete njegova ratničkog duha.A zatim doda obuhvativši ga svojim zamamnim pogledom:- Zar vam je toliko dosadno moje društvo? Možda ste čekali neku drugu ženu?- Nisam, ali večeras nisam mislio u šetnju.Ona se ne usudi upitati ga zašto. Možda nije uopće ni postojalo neko zašto. Filip jebio takav. Njegove se odluke nisu nikad zasnivale na ozbiljnim razlozima, ali senitko nije usudio ma što upitati.Na šetalištu je bilo vrlo malo šetača. Svjež miris drva i gljiva je prožimao zrak podsvodom što su ga nad šetalištem oblikovala visoka stabla.Uspinjući se u Filipovu kočiju Anđelika primijeti novu posedlicu s resama od srebrakoje su visile sve do zemlje. Gdje li je samo smogao novaca za tu novu raskoš,pitala se iako je pretpostavljala da je morao biti zadužen preko glave poslijekarnevalskih ludorija. A da se tu nije radilo o velikodušnosti predsjednikaLamoignona prema svom budućem zetu?

Nikad Anđelika nije s toliko nestrpljivosti podnosila Filipovu šutnju.Pravila se kao da je zanimaju Krizantemina prenavljanja ili kočije što su ihsusretali. U više je navrata već otvorila usta da nešto reče, ali je gubila hrabrostkad bi primijetila mladićev ravnodušan profil. Pogleda izgubljenog u daljini, on jepolako micao obraze žvaćući bombone od mošusa ili komorača. Anđelika pomisli,promatrajući ga, kako će ga odvići od te navike kad jednom budu oženjeni. Kad jenetko lijep kao što je bio Filip, onda se mora odreći svih navika koje ga činesličnim preživačima.Mrak je bivao sve veći, a to se razabiralo najbolje po drveću koje se činilo svegušćim. Kočijaš upita preko lakeja mora li okrenuti kočiju ili da nastavi krozBulonjsku šumu.

- Nastavite - naredi Anđelika i ne čekajući Filipov pristanak. Budući da je timenarušen muk, ona živo nastavi:- Znate li kakve se gluposti naokolo pričaju, Filipe? Da ćete se vjenčati sLamoignonovom kćerkom?



On kimne svojom lijepom plavom glavom.- Te gluposti su točne, draga.- Ali..Anđelika živo prosvjedova:- Nije moguće. Nećete mi valjda tvrditi da se vama, arbitru elegantiae, sviđa onajbijedni skakavac.- Nisam uopće razmišljao o njezinim dražima.

- Pa čime vas onda privlači?- Svojim mirazom.Gospođica de Parajonc, dakle, nije lagala. Anđelika suspregne uzdah olakšanja.Ako je samo novac u pitanju, sve će se onda vrlo lako urediti. Trudeći se da svomlicu da tužan izgled, poviče:- Oh, Filipe, nisam vjerovala da ste takav materijalista!- Materijalista? - ponovi on podignuvši obrve kao da ništa ne shvaća.- Da vam je toliko stalo do zemaljskih stvari, htjela sam reći.- A do čega bi trebalo da mi bude stalo? Otac nije želio da se posvetimsvećeničkom pozivu.- Ne mora čovjek pripadati crkvi pa da brak smatra nečim drugim, a netrgovačkim poslom!- A što bi onda bio?- Pa… recimo ljubavna veza.- Oh, ako vas to brine, najdraža, mogu vam reći, da mi je namjera obdariti malogskakavca čitavim čoporom djece.- Ne! - poviče Anđelika bijesno.- Dobit će ih za svoj novac.- Ne! - ponovo će Anđelika tresnuvši nogom o pod kočije.Filip okrene prema njoj svoje vrlo začuđeno lice.- Nećete da snabdijem djecom svoju ženu?- Ne radi se o tome, Filipe. Neću, naprosto, da ona bude vaša žena.- A zašto ona ne bi smjela biti mojom ženom?Anđelika sad razdraženo plane:- Zaboga, Filipe, ja nikako ne mogu shvatiti kako vi, stalni posjetilac Ninoninadoma, niste stekli baš nikakav smisao za konverzaciju. S tim svojim „zašto” isvojim izgledom kao da ste pali s oblaka, dajete svojim sugovornicima dojam dasu sasvim poblesavili.- Ali možda i jesu - odgovori on i osmjehne se.Videći njegov osmijeh, Anđelika, koju je spopala želja da ga istuče, zadrhti odneke neobjašnjive nježnosti. On se osmjehnuo. Zašto se tako rijetko smijao? Učini joj se da je ona jedina u stanju da ga shvati i da ga nasmije. „Glupan”, govorili su jedni. „Divljak”, govorili su drugi. A Ninon de Lenclos „Ako gase dobro pozna, dolazi se do zaključka da je gori no što izgleda, a ako ga se još

bolje upozna, dolazi se do zaključka da je mnogo bolji no što izgleda. Plemenit je ipripada samo kralju i sebi. „I meni”, pomisli Anđelika bijesno. Razgovor što su ga vodili nije ga ni za dlakupomjerio iz njegove ravnodušnosti.Ona se izjedala od bijesa. Samo miris baruta ga je mogao trgnuti iz njegoveravnodušnosti. Pa dobro, ako baš hoće rat, imat će ga da će se sve prašiti.Nervozno odstrani Krizantemu koja joj je grizla rese na ogrtaču, zatim svladabijes i veselo reče:- Ako se radi samo o tome da se ponovo pozlati vaš grb, Filipe, zašto se neoženite sa mnom? Imam mnogo novaca i ne postoji opasnost da ga izgubim uslučaju loše žetve. Uložen je u odlične i sigurne poslove tako da će se svakim

danom samo množiti.- Da se s vama oženim? - ponovi Filip. Njegovo je iznenađenje bilo iskreno.- Ja? Ja da se oženim trgovkinjom čokolade! - primijeti on krajnje prezirnimtonom.



Anđelika žestoko pocrveni. Poslije svega što je u životu doživjela, nije vjerovalada je još kadra pocrveniti kao što je pocrvenila. Taj blesavi Filip će uvijek naćinačina da joj čitavo biće uzmuti stidom i srdžbom. Ljutito sijevajući očima, izustinaprečac:- Ne bi se reklo da ja predlažem da se moja plebejska krv pomiješa s vašomkraljevskom. Ne zaboravite da se zovem Anđelika de Ridoe de Sance deMonteloup. Moja je krv čista kao i vaša, rođače dragi, ali je zato starija jer moja

obitelj potječe od prvih Capetiensa, dok se vi po muškoj lozi možete pohvaliti jedino da ste vanbračni potomci Henrika II.Ne trepnuvši vjeđama, on ju je dosta dugo promatrao, a na blijedom mu licu kaoda se pojavio trag izvjesnog zanimanja.- Hm! Nešto tome slično rekoste mi prije mnogo godina. Sjećam se. Bilo je to uMonteloupu, u vašem ruševnom zamku. Mala divljakuša nedočešljana i udronjcima dočekala me je na dnu stepenica da bi mi kazala kako je njezina krvstarija od moje. Ha! Ha! Ha! Zaista, stvar smiješna i zabavna!U Anđelikinu sjećanju iskrsne mala djevojčica u hladnom hodniku Monteloupa,očiju podignutih prema Filipu. Sjeti se kako su joj ručice bile hladne, kako joj jegorjela glava, a u trbuhu je grčilo dok je gledala kako on silazi kamenimstubištem. Njezino mlado tijelo mučeno tajnom puberteta zadrhtalo je osjetivšiprimicanje lijepog plavog mladića. Onesvijestila se.Kad je došla k sebi, u velikom krevetu svoje sobe, majka joj je objasnila kako višenije djevojčica jer se u njezinu tijelu slučio novi fenomen.Činjenica da je Filip bio u neku ruku umiješan u prvo ispoljavanje njezinih ženskihsvojstava, još uvijek ju je, poslije mnogih godina, zbunjivala. Jest, kao što jetvrdio, bilo je to smiješno, ali i ganutljivo donekle.Gledala ga je nesigurnim pogledom i pokušala se osmjehnuti. Kao i one dalekevečeri, bila je spremna da drhti pred njim. Prošaputa tihim i molećivim glasom:- Filipe, oženite se sa mnom. Imat ćete novaca koliko budete htjeli. Plemenitesam krvi, a svi će brzo zaboraviti na moju trgovinu. Osim toga, mnogi plemići unaše doba, ne smatraju da će se poniziti baveći se poslovima. Gospodin Colbert…Odjednom umukne… On nije slušao. Možda je mislio na nešto sasvim deseto… ilininašto. Da ju je upitao: „Zašto želite da se za mene udate?” bila bi mu doviknula „Zato što vas volim!” U tom trenutku je osjećala da ga ljubi onom istom sjetnom iiskrenom ljubavlju kojom bijaše ukrasila svoje djetinjstvo. Ali on ništa ne upita, teAnđelika nastavi, u neprilici, obuzeta očajem:- Shvatite me… htjela bih se vratiti u svoje društvo, imati ime, veliko ime… Htjelabih se pojaviti na dvoru u Versaillesu…Nije smjela tako govoriti. Bilo joj odmah žao što je bila iskrena te se ponada danije čuo. Ali Filip odgovori jedva se osmjehujući:- Moglo bi se brak shvatiti i drugačije, a ne samo kao pitanje novca!A zatim istim tonom kojim bi odbio pruženu bombonijeru, reče:

- Ne, draga moja, zaista ne…Ona shvati da je njegov odgovor neopoziv te ušuti. Bitku je izgubila.Malo potom Filip je upozori da nije odgovorila na pozdrav gospođice deMontpensier.Anđelika primijeti da se kočija vratila prema Cours-la-Reine gdje je bilo dostaživo. Nesvjesno je odgovarala na pozdrave što su joj bili upućeni. Činilo joj se dase sunce ugasilo, da je život dobio okus pepela. Žalostila ju je činjenica da se Filipnalazio kraj nje i da je ona bila obezoružana. Znači, više ništa nije moglapostići…? Njezini dokazi, njezina ljubav kliznuli su po njemu kao po hladnoj iglatkoj ljuski. Ne može se jednog čovjeka prisiliti da se oženi sa ženom koju nevoli, koju ne želi i ukoliko je njegov interes našao neko drugo rješenje. Samo bi

ga strah mogao slomiti, ali kakav je strah mogao prignuti šiju boga rata?- Evo gospođe de Montespan - reče Filip - sa svojom sestrom opaticom igospođom de Thianges. Zaista divni stvorovi.



- Mislila sam da se gospođa de Montespan nalazi u Roussillonu. Bijaše zamolilamuža da je povede kako bi bar na neko vrijeme umakla vjerovnicima.- Ako je suditi po izgledu njezine kočije, bit će da su se vjerovnici sažalili na nju.Jeste li primijetili koji krasan baršun? Ali zašto crn? To je zlokobna boja.- Gospođa de Montesnan nosi još uvijek korotu za majkom.- To je vrlo relativna korota. Jučer je gospođa de Montespan plesala u Versaillesu.Bila je to prva zabavica poslije smrti kraljice majke. Kralj je zamolio gospođu de

Montespan za ples.Anđelika je morala sebe prisiliti da upita nije li to možda značilo da će gospođicaLa Valliere ubrzo pasti u nemilost. Teškom je mukom sudjelovala u tommondenom razgovoru. Bilo joj je svejedno hoće li gospodin de Montespan postatirogonja time što će njezina odvažna prijateljica postati kraljeva ljubavnica.- Gospodin princ vam je domahnuo - ponovo će Filip.S nekoliko zamaha lepeze Anđelika odgovori na mahanje štapa princa de Condeakoji ih je pozdravljao kroz prozor svoje kočije.- Vi ste zaista jedina žena koju princ dočekuje komplimentima - primijeti markizlako se nacerivši. Ona nije uspjela razabrati da li je njegov osmijeh bio izrazruganja ili divljenja.- Poslije smrti svoje nježne prijateljice, gospođice Le Vigean u karmelićanskomsamostanu u predgrađu Saint-Jacques, zakleo se da od žena više ništa tražiti nećeosim putenog užitka. On mi je sam to povjerio. Pitam se, a što je prije toga odnjih tražio!Pošto je elegantno zijevnuo, nastavi:- Njegova ekselencija želi samo još jednu stvar: dobiti zapovjedništvo. Otkako jedoznao da zrak miriše na rat, svaki dan odlazi kralju na partiju karata i plaćagubitke sve samim zlatnicima.- Kojeg li herojstva! - grubo se naceri Anđelika kojoj je umoran i usiljen Filipovton počeo ići na živce. - Što sve ne bi učinio savršen dvoranin da bi ponovo ušao umilost svog kralja…! A kad se sjetim da je taj isti princ nekada smišljao da otrujekralja i njegova brata!- Što ste rekli, gospođo? - negodovao je Filip. - Njegova ekselencija nije nikadkrila da se digla protiv gospodina Mazarina. Mržnja ga je odvela dalje no što ježelio, ali nikad ni u snu nije pomislio da ugrozi kraljev život. To što ste rekli običnesu ženske izmišljotine!- Oh, Filipe, ne pravite se ludi. Vi baš kao i ja vrlo dobro znate da je zavjerapripremana u vašem dvorcu Plessisu.Po šutnji koja je potom zavladala, njoj bi jasno da ga je pogodila u otvorenu ranu.- Vi ste ludi! - poviče on izmijenjenim glasom.Anđelika se naglo okrene prema njemu. Dakle, tako je brzo pronašla putovenjegova straha, njegova jedinog straha?!Gledala ga je, bio je blijed, ozbiljan, njegove oči odjednom pažljive, vrebale su

izraz njezina lica. Nju obuze strašna radost. Reče tiho:- Bila sam tamo. Čula sam ih. Vidjela ih. Princa de Condea, opata Exilija,vojvotkinju de Beaufort, vašeg oca i još mnoge osobe koje su još žive i kojepobožno pužu pred kraljem u Versaillesu. Čula sam kako se prodaju gospodinuFouquetu.- To je laž!Pritvorivši oči, ona poče recitirati: „Ja, Luj II, princ de Conde, jamčim gospodinu Fouquetu da neću pripadati nijednojdrugoj osobi osim njemu, da ću mu predati svoje tvrđave, utvrde, i sve drugosvaki put…”- Šutite! - poviče on zaprepašten.

„Sastavljeno u Plessisu, 20. rujna 1649.”Vidjela je na svoju neizmernu radost kako sve više blijedi.- Mala glupačo - reče on slegnuvši ramenima prezirno - a što ste sad iskopali testare priče? Prošlost je prošlost. Ni sam kralj ne bi vjerovao.



- Kralj nikad nije imao u svojim rukama dokumente. Nikad nije točno doznao dokoje točke je stiglo izdajstvo velikaša.Ušutjela je da bi pozdravila kočiju gospođe d'Albert, a zatim nježno nastavi:- Nije još prošlo pet godina, Filipe, otkako je osuđen gospodin Fouquet…- Što hoćete kazati s time …?- Ovo: da još dugo vremena kralj neće moći ravnodušnim očima gledati licaponekih ljudi koji su bili vezani za gospodina Fouqueta.

- Neće on ništa znati. Dokumenti su uništeni.- Ne baš svi.Mladić joj se primakne na sjedištu od baršuna. Ona je snatrila nekad o takvomnjegovu pokretu, željela je da joj priđe i da je poljubi, ali očito trenutak sada nijebio pogodan za ljubavne izljeve. On je uhvati za zglavak i stisne je u svojoj tankojruci tako snažno da su mu pregibi pobijelili. Anđelika se ugrizla za usnu od bola,ali je njezina radost bila jača. Bilo joj je milije da ga vidi silovitog i grubog, negoravnodušnog i nedostupnog u njegovu preziru.Pod lakim namazom šminke lice markiza du Plessis-Bellierea bilo je kao krpablijedo.Ona na svom licu osjeti njegov dah koji je mirisao na mošus.- Kovčežić s otrovom…? - prosikće. - Vi ste ga dakle, uzeli?- Pogodili ste!- Kurvo! Oh kurvetino! Uvijek sam bio uvjeren da ste vi o tome nešto znali. Mojotac nije htio vjerovati. Nestanak onog kovčežića mučio ga je sve do smrti. A viste ga digli, a? A posjedujete li ga još uvijek?- Još uvijek.On protisne psovku između stisnutih zuba. Anđelika je mislila kako divno zvučičitava bujica psovki na njegovim svježim usnama.- Pustite me - reče - boli me.Dok se polako povlačio na svoje mjesto, mladićeve oči bljesnuše. Mada ženashvati značenje tog blijeska.- Vidim - reče Anđelika - da biste rado učinili sve samo da ja zauvijek ušutim. Alitime ne biste ništa dobili, Filipe. Na sam dan moje smrti moja oporuka bi bilauručena kralju. On bi iz nje doznao gde su pohranjeni dokumenti o kojima je riječ.Ona je pažljivo skinula s ruke zlatnu narukvicu koju joj Filip svojim stiskom bijašežestoko utisnuo u meso.- Baš ste grubijian, Filipe - reče nehajnim tonom.Okrenula se zatim k prozoru i pravila se kao da gleda napolje. Bila je sada vrlomirna.Napolju je sunce na zalazu prestalo da rasiplje svoje zlatne zrake po deblimastabala. Kočija se vratila u Bulonjsku šumu. Još je bilo vidljivo, ali večer je bila tu.Anđelika osjeti vlagu koja je izbijale iz šume i strese se. Očima se vrati Filipu.On je bio nepomičan i blijed kao kip. Primijetila je da su mu se plavi brčići orosili

znojem.- Volim princa - na kraju reče - a moj otac je bio pošten čovjek. Mislim da senjima ne može učiniti nešto takvo… Što želite kao naknadu za one dokumente?Zađužit ću se ako bude potrebno.- Neću novac.- Što onda hoćete?- Maloprije sam vam kazala, Filipe. Želim se udati za vas.- Nikad! - odgovori on uzmaknuvši.Zar mu se toliko gadila? Pa ipak, njihovi odnosi nisu bili samo mondeni. Nije li ontražio njezino društvo na prilično neobičan način? Čak i Ninon to bijaše primijetila.Šutjeli su. Tek kad se kočija zaustavila pred vratima palače Beautreillis, Anđelika

je primijetila da su se vratili u Pariz. Sasvim se smračilo tako da uopće nije vidjelaFilipovo lice. Bolje tako.Imala je dovoljno hrabrosti da mu se obrati zajedljivim tonom:- Onda, markiže, dokle ste stigli u svojim razmišljanjima?



On se pokrene. Izgledao je kao da se probudio iz nekog vrlo ružnog sna.- U redu, gospođo, oženit ću se s vama! Budite tako dobri pa se sutra navečerpojavite u mojoj palači u Ulici Saint-Antoine. S mojim ćete upraviteljem raspravitiuvjete ugovora.Anđelika mu ne pruži ruku, jer je bila sigurna da je on neće primiti.

* * *

Nije htjela da vidi večeru koju joj je sobar donio, a nije se popela ni u dječju sobu,što je običavala učiniti svaku večer, već se skloni u svoj kineski sobičak.- Ostavi me samu - reče Jasmini koja se pojavila da joj pomogne da se svuče.Ugasila je svijeće jer se bojala pogledati u ogledalo. Dugo je stajala nepomična umračnom uglu jednoga prozora. Iz prekrasnog su vrta dopirali do nje, kroz mrak,mirisi novog cvijeća.Nije li je vrebala sablast Velikog šepavca Languedoca iza svoje čelične krinke?Nije se htjela okrenuti, nije htjela uroniti u sebe. „Pustio si me samu! Što sam mogla učiniti?” vikala je nečujno sablasti svojeljubavi. Mislila je kako će ubrzo postati markiza du Plessis-Belliere, ali nije biloradosti u njezinu srcu zbog te pobjede. Osjećala je jedino kako je čitavo njezinobiće slomljeno i bez snage. „Ono što si uradila je podlo, užasno…!” Suze su joj tekle niz obraze. Čelomnaslonjena na stakla s kojih je bezočna ruka skinula grb grofa de Peyraca, ona jepolako plakala zaričući se kako su to posljednje suze slabosti što ih ona lijeva.

41.

MOLINES SASTAVLJA UGOVOR O BRAKU

Kad se gospođa Morens sutradan navečer pojavila u palači u ulici Saint-Antoine,trudila se da prikupi ono ponosa što joj još bijaše preostalo. Odlučila je da nećestaviti na kocku zbog nekakvih naknadnih grižnji savjesti rezultate jednog poslakoji je teškom mukom obavila. „Bačva je načeta, treba je popiti”, govorio je gazda Bourjus.Dignute je glave ušla u dvoranu osvijetljenu jedino vatrom s kamina. U njoj nijebilo nikoga. Imala je dovoljno vremena da skine ogrtač s ramena, masku s lica ida pruži ruke prema vatri. Iako se držala kao da je nije ničega strah, osjećala jeda su joj ruke hladne, a da joj je srce uzburkano.Nekoliko trenutaka potom pomakne se zastor, a jedan joj se starac, skromnoodjeven u crno odijelo, približi i duboko joj se pokloni. Anđelika nije ni na trenutak

pomislila da bi to mogao biti upravitelj markiza du Plessis-Bellierea gospodinMolines. Prepoznavši ga na kraju, ona iznenađeno uzvikne i spontanim mupokretom pruži ruku.- Oh, gospodine Molines! Zar je moguće? Šta… eh! Kako sam sretna što vasponovo vidim!- Za mene je to velika čast gospođo - odgovori on i ponovo joj se pokloni. - Molimvas, da li biste htjeli sjesti u ovaj naslonjač?On sam sjedne pored vatre ispred okruglog stolića na kojemu su bile raspoređenenekakve bilježnice, bočica mastila i posudica s pijeskom.Dok je on šiljio pero, Anđelika još uvijek iznenađena što ga vidi, pažljivo ga jepromatrala. Ostario bijaše, ali crte su mu lica ostale iste, tvrde, a pogled živ iinkvizitorski. Jedino su mu kose, pokrivene crnom kućnom kapicom, bile sasvimsijede. Anđeliki on izazove pred oči snažan lik njezina oca koji je toliko puta sjeokraj kamina hugenotskog upravitelja da s njim porazgovara o planovima koji suse ticali budućnosti njegova brojnog potomstva.- Možete li mi što kazati o mom ocu, gospodine Molines?



Upravitelj puhne u otpatke guščijeg pera što ih bijaše isjeckao.- Gospodin barun je zdrav kao dren, gospođo.- A mazge?- One iz ovogodišnjeg legla napreduju dobro. Vjerujem da je vaš otac vrlozadovoljan tom sitnom trgovinom.Anđelika se vidjela kako sjedi pored Molinesa, nevina djevojka, pomalotvrdoglava, ali poštena i ispravna. On je vodio pregovore i priveo kraju ugovor o

njezinoj udaji za grofa de Peyraca. A sad se eto pojavio iza Filipa. Kao kakav paukšto strpljivo plete svoju mrežu, Molines je uvijek umiješao svoje prste u potkunjezina života. Na nju je umirujuće djelovalo što ga vidi. Nije li to bio znak da sesadašnjost nado vezuje na prošlost? Mir rođenog kraja, snaga što ju je crpila izkorijenja vlastitog roda, sve se to ponovo pojavilo zajedno s brigama njezinadjetinjstva, s naporima jadnoga baruna da nekako zbrine svoje potomstvo, suznemirujućom velikodušnošću upravitelja Molinesa.- Sjećate li se? - reče zamišljeno. - Bili ste one večeri na mom vjenčanju uMonteloupu? Bila sam strašno bijesna na vas. Pa ipak, zahvaljujući vama,vjerujem da sam bila najsretnija žena na svijetu.Starac je pogleda iznad svojih debelih naočala s okvirima od kornjačevine.- Jesmo li se sastali ovdje da gubimo vrijeme na ganutljiva razmatranja o vašemprvom braku ili da se sporazumimo o vašem drugom braku?Obrazi mlade gospođe zažare se poput žerave.- Tvrda ste srca, Molines.- I vi ste tvrda srca, gospođo, ako se ima u vidu sredstva što ste ih upotrijebili dabiste nagovorili mog mladog gospodara da se s vama oženi.Anđelika duboko uzdahne, ali izdrži njegov pogled. Znala je da je u nepovratprošlo vrijeme kad je ona, plašljiva djevojčica, bijedna curica, odozdo na goregledala svemoćnoga upravitelja Molinesa, koji je držao u svojim rukama sudbinunjezine obitelji.Bila je ona žena umješna u poslovima. Čak je i gospodin Colbert s njom radorazgovarao o trgovini, a njezina izvanredna opažanja dovodila su u zabununovčara Pennatiera.- Molines, jednoga ste mi dana rekli: „Kad se želi postići neki cilj, treba bitispreman da se plati svojom vlastitom osobom.” Vjerujem da ću u ovom posluizgubiti nešto što mi je bilo dragocjeno: poštovanje same sebe… Utoliko gore…!Želim postići jedan cilj!Jedva zamjetan se osmijeh javi na starčevim usnama.- Ako vam moje odobravanje može biti od neke utjehe, gospođo, rado ću se složitis vama.Sad se Anđelika osmjehnula. Ona će se uvijek složiti s Molinesom. Ta sigurnost jojdade hrabrosti da se suoči s rasprom oko ugovora.- Gospođo - nastavi gospodin Molines - U ovom poslu moramo biti vrlo precizni.

Gospodin markiz mi je stavio do znanja da su veliki ulozi stavljeni u ovu igru.Stoga ću vam izložiti neke od uvjeta koje morate prihvatiti. Poslije ćete vipostaviti svoje uvjete. Na kraju ću sastaviti ugovor i dat ću ga obadvjemastranama da ga pročitaju. Prethodno ćete se zakleti pred raspelom da znate gdjese nalazi nekakav kovčežić koji gospodin markiz želi svakako dobiti. Jedino poslijevaše zakletve ovi će spisi postati punovažni.- Spremna sam to učiniti - potvrdi Anđelika pruživši ruku.- Ubrzo će gospodin du Plessis stići ovamo sa svojim kapelanom. U međuvremenućemo se dogovoriti o biti čitave stvari. Dakle, uvjeren da se gospođa Morensnalazi u posjedu tajne koja ga izvanredno zanima, gospodin markiz du Plessis-Belliere pristaje da se oženi s gospođom Morens, rođenom Anđelika de Sance de

Monteloup, uz slijedeće uvjete: čim brak bude sklopljen, to jest odmah poslijeobavljenog obreda vjenčanja, vi se obavezujete da ćete uručiti dotični kovčežić uprisustvu dvojice svjedoka, od kojih će bez sumnje jedan biti kapelan koji će



obaviti vjenčanje, a drugi ja, vaš ponizni sluga. Osim toga markiz traži da možeslobodno raspolagati s vašom imovinom…- Molim vas - živo se umiješa Anđelika. - Gospodin će markiz raspolagati po svojojvolji s novcem što će ga od mene dobiti, a ja sam spremna da zajedničkiodredimo svotu koju ću mu godišnje isplaćivati, ali ja ostajem jedina vlasnica iupravitelj svega što mi pripada. Ne pristajem da on u bilo kojem vidu sudjeluje uodlučivanju o mojoj imovini ili prihodima, jer ja sam napornim radom stekla ono

što imam i ne želim se naći nasred ulice, pa makar i nosila veliko ime. Dobro mi jepoznato da velika gospoda imaju neobično mnogo dara za rasipništvo.Ne trepnuvši okom, Molines precrta nekoliko linija i napisa druge. Zatraži zatim odAnđelike da mu u tančine opiše razne poslove kojima se bavi i da mu da imenavažnih osoba koje bi mu mogle potvrditi istinitost njezinih izjava. Ta primjedba neuvrijedi Anđeliku. Otkako se naglavce bacila u financijske transakcije i trgovačkeposlove, znala je da je vaša riječ samo onda nešto značila ako ste je moglipoduprijeti činjenicama koje se moglo kontrolirati. Stoga je, ne bez ponosa,upravitelja Molinesa uputila u svoje poslove, uživajući što s tom starom lijommože izmijeniti mišljenje o raznim problemima. Primjetila je u njegovim očimablijesak divljenja kad mu je predočila svoj položaj u Zapadno-indijskom društvu ikako je postala akcionar tog društva.- Priznajte, gospodine Molines, da sam se prilično dobro snašla.On kimne glavom.- Zaslužili ste da vas čovjek pohvali. Priznajem da mi se vaše kombinacije činevrlo spretnim. Sve, dakako, zavisi od glavnice koju ste na početku u taj posaouložili.Anđelika se nato gorko i oštro nasmija.- U početku…? Ništa nisam posjedovala, Molines, manje od ništa. Siromaštvo ukojemu smo živjeli u Monteloupu bilo je blagostanje u poređenju sa bijedom kojusam ja upoznala poslije smrti Joffreya-de Peyraca.Poslije spomena tog imena nasta duga šutnja. Vatra se počela gasiti te Anđelikadohvati jedno drvo u sanduku što se nalazio kraj vatre i baci ga na ugarke.- Treba da vas obavijestim o vašem rudniku Argentieres - javi se napokon Molinessvojim mirnim glasom. - Od tog je rudnika vaša obitelj prilične prihode vuklaposljednjih godina, međutim, sada, pošto ste se pojavili, bilo bi pošteno da prihodod njegove proizvodnje pripadne vama i vašim sinovima.- Rudnik, znači, nije bio stavljen pod zaplijenu i poklonjen drugima, kao i svaostala dobra grofa de Peyraca?- Nekako je izbjegao gramzljivosti kraljevskih poreznika. Taj je rudnikpredstavljao vaš miraz. Vlasništvo nad njim nije nikad bilo točno utvrđeno…- Kao kod svih stvari o kojima vi vodite brigu, gospodine Molines - smijući seprimijeti Anđelika. - Vi imate mnogo smisla da služite razne gospodare.- Nije tako, gospođo - protestirao je upravitelj pomalo uvrijeđenog izgleda - ja ne

služim razne gospodare, već razne poslove.- Shvatila sam nijansu, gospodine Molines. Govorimo, dakle, sada o poslu koji bihmogla nazvati: Du Plessis-Belliere sin. Prihvaćam obavezu u pogledu kovčežića,spremna sam da razmotrim visinu svote koju bih kao godišnji prihod davalagospodinu markizu. U zamjenu za to, tražim brak i da me se prizna markizom ivlasnicom zemalja i naslova koji pripadaju mom mužu. Tražim također da me onpredstavi svojoj rodbini i poznanicima kao svoju zakonitu ženu, a da moja dvasina dobiju gostoprimstvo i zaštitu u kući svoga očuha. Osim toga, željela bihznati kojim vrijednostima i kakvom imovinom on raspolaže.- Hm! Gospođo, nema toga bogzna što. Ne krijem vam da je moj mlađi gospodarprilično zadužen. Osim ove palače posjeduje još dva zamka: jedan u Tourenni i

jedan u Poitouu, ali zemlje su založene.- Da niste kojim slučajem loše upravljali poslovima svoga gospodara, gospodineMolines?



- Jao, gospođo! Sam gospodin Colbert, koji radi petnaest sati na dan da bi srediofinancije kraljevstva, ne može učiniti ništa jer mu kralj svojim rasipništvom brkasve račune. Tako i gospodin markiz nemilice troši prihode, neznatne poslije očevaraskošnog života, na ratnu opremu i dvorske lakoumnosti. Kralj mu je u višenavrata poklonio razna zvanja iz kojih je mogao izvući velike koristi. Ali da biplatio kartaški dug ili da bi kupio novu kočiju, na brzinu ih je porasprodavao. Ne,gospođo, poslovi du Plessis-Bellierea sina nisu uopće interesantni za mene. Vodim

brigu o njima, kazao bih, zbog sentimentalnih razloga. Dozvolite mi, gospođo, dapribilježim vaše prijedloge.Neko se vrijeme u sobi čulo samo škripanje pera kojemu je odgovaralo pucketanjevatre u kaminu. „Ako se udam, Molines će postati moj upravitelj. Čudno, nikad nisam pomišljalana takvu mogućnost. On će, nema sumnje, nastojati da svoje duge prste umiješau moje poslove. Moram biti oprezna. Naposlijetku, ne bi mi bilo baš krivo. Imalabih u njemu odličnog savjetnika.”- Mogu li vam savjetovati da se u ugovor unese dodatni uvjet? - upita Molinespodigavši glavu.- Koji bi bio u moju ili njegovu korist?- U vašu.- Ja sam mislila da vi zastupate interese gospodina markiza du Plessis-Bellierea.Starac se osmjehne ništa ne odgovorivši. Zatim skine naočari i nasloni se nanaslon naslonjača i zagleda se u Anđeliku onim svojim živim i prodornimpogledom kojim ju je motrio prije deset godina dok joj je govorio: „Vjerujem davas poznam, Anđeliko, stoga ću s vama razgovarati drugačije nego s vašimocem…”- Ja mislim - reče polako - da je baš dobro što se udajete za moga gospodara.Vjerovao sam da vas više nikad neću vidjeti. Međutim, evo vas ovdje, protivnosvim očekivanjima, i gospodin du Plessis se našao u položaju da se s vama moraoženiti. Budite pravedni i priznajte, gospođo, da ja nemam nikakve veze sokolnostima koje su vas naveli na ovaj brak. Ali se radi o tome da taj brak budeuspješan, to jest da bude u interesu moga gospodara, u vašem, a i u mojem jerkod zadovoljnih su gospodara i sluge zadovoljne.- Ja sam vašeg mišljenja, gospodine Molines. O kakvom se uvjetu, dakle, radi?- Tražite „consumatio matrimonii 27 .- Consumatio matrimonii …? - ponovi Andelika raskolačivši oči kao kakva gojenicatek izašla iz samostana.- Zaboga, gospođo… nadam se da ste shvatili što sam htio reći.- Pa da… razumije se da sam shvatila - promuca Anđelika pribravši se - ali vi steme iznenadili. Ta jasno je da udajom za gospodina du Plessisa…- Ništa nije jasno, gospođo. Gospodin du Plessis ne sklapa s vama brak iz ljubavi.Vjerujem da se nećete mnogo začuditi ako vam kažem da su daleko od ljubavi

osjećaj što ste ih pobudili u gospodinu du Plecsisu. Prije bi se reklo da ste u njemuizazvali osjećaje bijesa i srdžbe.- Slažem se - prošaputa Anđelika slegnuvši ramenima kao da joj tobože nije stalo.Ali ju je u isto vrijeme boljelo pomislivši na uvrede kojima ju je Filip sigurnoobasuo povjerivši svom upravitelju kako je upao u njezinu stupicu. Ona sigurnimglasom doda:- Pa što onda? Baš me briga što me ne voli! Sve što od njega tražim to je njegovoime, njegovi naslovi. Ostalo mi je sporedno. Može me prezirati, može se pariti sasluškinjama ako mu se to više sviđa. Ja sigurno neću trčati za njim.- Pogriješili biste, gospođo. Čini mi se da slabo poznate čovjeka za kojega trebada se udate. U ovom je trenutku vaš položaj vrlo jak, zato ga i smatrate slabićem.

Ali poslije će biti potrebno da njim svakako vladate, inače…- Inače…?

27 Izvršavati bračne dužnosti.



- Inače ćete biti strašno nesretni.Lice u mlade žene postade tvrdo. Ona procijedi kroza stisnute zube:- Već sam bila strašno nesretna, Molines. Nemam namjeru iznova početi.- Stoga vam i predlažem sredstvo obrane. Slušajte, Anđeliko, dosta sam star davam mogu bez uvijanja govoriti. Poslije udaje nećete imati nikakve moći nadFilipom du Plessis. Dobit će novac i kovčežić. Stvari srca nemaju na nj nikakvaučinka. Treba, dakle, da ga čulima pobijedite.

- To je opasna moć, Molines, i prilično ranjiva.- Ali je ipak moć. Na vama je da je učinite neranjivom.Anđelika je bila prilično smućena. Ona se nije nadala da će slične savjete čuti izustiju strogog hugenota. Molines je bio obdaren lukavom mudrošću koja nikadnije vodila računa o načelima, već samo o nestalnostima ljudske prirode podložnematerijalnim interesima. I ovaj put mora da je imao pravo. Anđelika se sjetinaleta straha koji je u njoj izazivao Filip i osjećaja nemoći što ju je spopadao prednjegovom ravnodušnošću i njegovim ledenim izgledom. Sine joj odjednom da jeona u dnu svoje duše računala na bračne noći da bi ga podvrgla sebi. Kad ženadrži u zagrljaju čovjeka, ona je vrlo moćna. Uvijek naiđe trenutak kad čovjekovaobrana popusti pred ponorom užitka. On, postaje slab i slijep. Spretna žena moraiskoristiti taj trenutak. Poslije će se i najveći grubijan vratiti, čak mimo volje, kizvoru požude. Anđelika je znala da će postati najspretnija i najbudnija ljubavnicakad se Filipovo divno tijelo spoji s njezinim, kad se njegova svježa i meka ustasastanu s njenim. U anonimnosti ljubavne borbe, oni će se naći, i mada će se Filipsutradan praviti da je zaboravio sve, oni će biti povezani snažniji no što bi ihpovezala bilo kakva ljubavna izjava.Njezin pomalo lutajući pogled zaustavi se na Molinesu. Bit će da je ovaj na njezinulicu slijedio trag njezinih misli jer se podrugljivo osmjehne i reče:- Mislim da ste dovoljno lijepi da se upustite u tu igru. Ali treba da igra… počne.To, doduše, još ne znači da ćete dobiti prvu rundu.- Što ste time mislili reći?- Moj gospodar ne voli žene. Pozna ih, sigurno, ali su za nj one plod gorak igadljiv.- A ipak mu pripisuju uspjehe koji su podigli veliku viku. A zloglasne orgije kojimase odavao u inozemstvu, u Norgenu…- To su samo odrazi rata na vojnička raspoloženja. Vojnik siluje žene kao što bipodmetnuo požar, kao što bi oštricom mača probo djetetov trbuh… Čini to da biuništio.- Molines vi govorite strašne stvari!- Ne želim vas prestrašiti, već samo upozoriti. Vi potječete iz plemićke obitelji, aliste zdrava i odrasla na selu. Čini se da vi nemate pojma kakvoj je vrsti odgojapodložan mladi plemić čiji su roditelji bogati i pripadaju mondenim krugovima. Udjetinjstvu je on igračka sluškinja i slugu, a poslije gospode kojima je poslan za

paža. U talijanskim običajima kojima ga privikavaju…- Zaboga, šutite. Sve to je prilično neukusno - prošaputa Anđelika gledajući uvatru zbunjena izgleda.Molines ne nastavi. Stavi naočari.- Da li da dodam onaj uvjet?- Dodajte sve što želite, Molines, ja…Prekinuo ju je šum vrata što su se otvarala.Filipov lik odjeven u svijetlo svileno odijelo, pojavi se u polumraku salona kao kipleda bivajući malo-pomalo sve uočljiviji. Bijel i plav, prekriven zlatom, izgledao jekao da je krenuo na ples. Pozdravi Anđeliku ravnodušno, ali s visoka.- Dokle ste stigli, Molines, s pregovorima?

- Gospođa Morens pristaje na predložene uvjete.- Možete li se zakleti pred raspelom da zaista znate gdje se nalazi kovčežić?- Mogu.- Budite tako dobri, gospodine Carette, pa priđite bliže…



Kapelan, čiji je crn i mršav lik ostao nevidljiv iza zaslijepljujućeg lika njegovagospodara, istupi naprijed držeći u ruci raspelo pred kojim se Anđelika zakune dazna gdje je skriven kovčežić i da će ga uručiti gospodinu du Plessisu poslijenjihova vjenčanja. Potom Molines navede svotu prihoda koju će Anđelika poslijeisplaćivati mužu. Svota je bila pozamašna i odgovarala je sveukupnim troškovimamladoga plemića, troškovima što mu ih je upravitelj namicao svake godine.Anđelika ne trepne očima: ako njezini poslovi budu napredovali kao i dosada, ona

se neće naći u neprilici da podmiruje svoje obaveze. Uostalom, kad postanemarkiza du Plessis, trudit će se da što veći prihod izvuče iz dva Filipova imanja.Mladić ne napravi nikakvu primjedbu. Na licu mu se ogledao izraz beskrajnedosade.- U redu, Molines - reče naposljetku prikrivajući zijevanje. - Nastojte što bržeprivesti kraju ovaj neugodan posao.Upravitelj se nakašlja i protrlja ruke kao u nedoumici.- Postoji jedan uvjet, gospodine markiže, koji je gospođa Morens, ovdje prisutna,željela unijeti u ugovor. Uvjet glasi: Gospođa Morens će izvršiti odredbe ugovorasamo u slučaju consumatio matrimonii .Filipu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati bit uvjeta, a onda pocrveni kao rak.- Oh, to je zaista…! - reče. - To je zaista…!Nije naprosto smogao riječi. Anđelika osjeti za nj neki čudan osjećaj samilosti inježnosti koji je on ponekad u njoj pobuđivao.- Ovo je prevršilo svaku mjeru! - dahne napokon. - Drskost udružena sbestidnošću!Problijedio je od bijesa.- Možete li mi kazati, Molines, kako da dokažem bližnjima da sam počastio ležajove osobe? Oduzimajući nevinost jednoj kurvi koja već ima dvoje djece i koja sepovlačila po krevetima svih mušketira i svih bankara ovog kraljevstva…?Pojavljujući se pred sudom kao onaj idiot de Langey koji se pred desetak osobamora truditi da dokaže svoju muškost? Je li gospođa Morens mislila na svjedokekoji bi trebali biti prisutni toj ceremoniji?Molines napravi pokret rukom kao da ga želi umiriti.- Ne shvaćam, gospodine markiže, zašto vas je taj uvjet toliko razbjesnio. On je,u stvari, isto tako važan, dopustite mi da kažem, za vas kao i za vašu budućuženu. Zamislite, vi možete, na primjer, povučeni lošim raspoloženjem ili sasvimrazumljivom mržnjom, zanemariti bračne dužnosti te bi gospođa Morens imalapravo da poslije nekoliko mjeseci zatraži poništenje braka i uvuče vas u proces ismiješan i skup. Ja pripadam reformiranoj vjeri, ali vjerujem da crkva smatra dase brak može poništiti ukoliko nije došlo do consurnatio matrimonii izmeđusupružnika. Nije li tako, gospodine kapelane?- Točno tako, gospodine Molines. Kršćanski i katolički brak ima samo jednu svrhu:rađanje!

- Vidite! - reče upravitelj blagim glasom u kojemu je jedino Anđelika, koja ga jedobro poznavala, zamijetila podrugljiv prizvuk. - A što se tiče dokaza o vašojdobroj volji - nastavio je podsmješljivim tonom - čini mi se da će najbolji dokazbiti da vam vaša supruga što prije dade nasljednika.Filip se okrene prema Anđeliki koja je za čitava razgovora nastojala ostati mirna.Ipak, kad ju je on pogledao, nije mogla a da ne podigne oči prema njemu. Odlicemjernog i tvrdog izraza njegova lijepog lica nju prođoše srsi, ali ovaj put tonisu bili srsi užitka.- Neka bude, slažem se - reče polako Filip dok mu je okrutan smiješak rastezaousne. - Potrudit ćemo se. Molines, potrudit ćemo se…



42.

MOLINESOVE ČUDNE RIJEČI O GROFU DE PEYRACU

- Natjerali ste me da odigram odvratnu ulogu, odvratniju no što sam mislila upočetku - reče Anđelika Molinesu.

- Manje ili više odvratna, zar je to važno? Kad smo se već odlučili za odvratnuulogu, onda se ne smije previše cjepidlačiti, već treba što bolje poduprijeti svojevlastite pozicije.Išao je za njom, tamnih obrisa i malko pognut, i pratio je do kočije. U svojojkućnoj kapici i oprezno trljajući svoje suhe ruke jednu o drugu, bio je za nju sjenaprošlosti. „Vraćam se svojima”, mislila je u sebi Anđelika pod naletom plime - osjećaja koja je odbila daleko od nje bolne uvrede što joj ih je Filip nanio svojim prezirom.Opet je počela osjećati tlo pod nogama, opet je pronašla svoj svijet. Na praguupravitelj uze pažljivo motriti zvjezdano nebo, dok se kočija gospođe Morens,okretala u dvorištu i napokon se zaustavila ispred njih.

- Pitam se - reče Molines sa izvjesnom zabrinutošću u glasu - kako je mogaoumrijeti onakav čovjek!- Koji čovjek, Molines?- Gospodin grof de Peyrac…Anđelika se ukruti. Očajanju što ju je kinjilo svaki put kad bi se sjetila Joffreya, odnekog su se vremena pridružile mračne grižnje savjesti. I njezine oči nagonskipolete prema zvjezdanom nebu.- Mislite li da... da će mu biti krivo… ako se udam za Filipa? - upita naivno.Starac kao da je nije čuo.- Nikako se ne mogu pomiriti s mišlju da je taj čovjek umro - nastavi odmahujućiglavom. - Možda je kralj to shvatio na vrijeme…

Anđelika ga iznenadnim pokretom zgrabi za ruku.- Molines, da vi ne znate štogod…?- Čuo sam od nekoga da ga je kralj pomilovao u zadnjem trenutku.- Jao! Svojim sam očima vidjela kako je izgorio na lomači.- Onda, pustimo na miru mrtve - odgovori Molines. - Neka se život vrši!U kočiji koja ju je odvozila kući Anđelika je stiskala svoje ruke pune prstenja.- Joffrey, gdje si? Odakle sada ovo svjetlo kad se plamen s tvoje lomače ugasioprije pet godina. Ako još lutaš zemljom, vrati se k meni!Ušuti prestrašivši se riječi što ih je šaputala. Pri prolazu kočije, ulične svjetiljke štosu po naređenju gospodina La Reyniea postavljene, bacale su mrlje svjetla ponjezinoj haljini. Ona je željela zagnjuriti, slijepa, u onu tamu.

Obuzeo ju je strah. Strah od Filipa, a nadasve strah od Joffreya, pa bio on živ ilimrtav!Kad je stigla u palaču Beautreillis, Florimond i Cantor joj dođoše u susret. Bili suodjeveni u svilena odjelca ružičaste boje, oko vrata čipke, oko pasa male sabljice,a na lijepim kovrđama šeširići ukrašeni ružičastim perima.Oslonili su se o vrat velikog psa ovčara crvene dlake i visokog gotovo kao što je iCantor bio.Anđeliki je srce snažno tuklo i ona se zaustavi pred ljupkošću tih najdražih jojbića. Kako li su bili ozbiljni i sigurni u svoju važnost! Kako li su polako hodali dane bi zgužvali svoja odjelca!Snažni svojom nejačicom, ucijepili su se između Filipa i Joffreyeve aveti. „Neka seživot vrši!” karao je stari upravitelj, hugenot. A život su bili oni. Zbog njih jemorala nastaviti svojim putem, polako, ni za taban ne ustupajući.



43.

LICA IZ PROŠLOSTI

Anđelikina posluga i njezine prijateljice nisu ništa slutili o bojaznima i grižnjamasavjesti koje su je u tom međuvremenu kinjile i kvarile joj san. Nikad nije

izgledala ljepša i sigurnija u sebe. Ona se susretljivo i vrlo prirodno osmjehivalaradoznalim licima po salonima gdje se munjevitom brzinom proširila vijest onjezinoj udaji za markiza du Plessisa i vijest o njezinom plemićkom porijeklu.Gospođa Morens! Trgovkinja čokolade! Jedna de Sance…! Iz porodice koja jeposljednjih stoljeća pala u siromaštvo, ali je nekim svojim glasovitim ograncimarodbinski povezana s porodicom Montmorency i Guise. Novi izdanci su joj počelidavati novi sjaj. A nije li možda Ana Austrijska na samrti dozvala k svom uzglavlju jezuita vatrenih očiju, velečasnoga oca de Sancea, onoga istoga kojega su svedvorske dame željele imati za dušobrižnika? Dakle, gospođa Morens, čiji je čudanživot i nagao uspon bio predmet malog skandala, iako to nitko nije htio priznati, jebila sestra onog pametnog, snalažijivog i gotovo slavnog svećenika…! Neki su još

sumnjali u to, ali na jednom primanju kod gospođe d'Albert, koja bijaše pozvala injega i nju, svi su imali prilike vidjeti kako je jezuita poljubio buduću markizu duPlessis-Belliere, kako joj je govorio ti i dugo se s njom zadržao u nježnom,bratskom razgovoru.Sutradan po svom susretu s Molinesom, Anđelika je poletjela k Raymondu. Znala je da će u njemu naći sigurnog saveznika koji će, a da se to uopće ne primijeti,organizirati njezin povratak u mondene krugove. Tako je i bilo.Nije ni tjedan dana protekao, a već se srušila ohola ograda podignuta izmeđunjezina tobože plebejskog porijekla i simpatija plemenitih gospođa iz četvrtiMarais. Pričale su joj o njezinoj ljupkoj sestri Mariji Agnezi de Sance čija je ljupkaprilika dvije godine oduševljavala dvor. Njezino obraćenje je bilo samo časovito,

zar ne? Bilo kako bilo, dvor će se osjetiti počašćen prisustvom ove druge de Sancekoja svojom ljepotom nije zaostajala za prvom, a svojim je duhom bila glasovita uknjiževnim krugovima.Došli su da je posjete njezina braća Denis i Albert, ovaj posljednji paž kodgospođe de Rochant. Pošto su joj izrazili svoje bratske osjećaje, nimalo u neprilicizamole je da im posudi nešto novca.Brata slikara nisu spomenuli ni jednom jedinom riječju, a ni najstarijeg brata koji je prije mnogo godina nestao u Americi. A niti je tko spominjao razloge koji sunatjerali nju, potomka, prave kneževske obitelji da proizvodi čokoladu, niti je štorečeno o njezinu prvom braku. Ti dvorani i te male gospođe znali su savršenozaboraviti, u povjerljivim i tihim razgovorima, ono do čega je i jednima i drugima

bilo stalo da se zaboravi.Svi nekadašnji ljubimci, osim de Guichea, svi su oni postali mnogo obazrivijibojeći se da ne padnu u nemilost. De Vardes je bio u zatvoru poslije afere s malimprodavačem oblatni, afere koja je iznijela na vidjelo tvorca španjolskog pisma.Iako je neobično uživala u tračevima, Velika gospođica je šutjela jer je u nje biloveliko i dobro srce. Pošto je dugo grlila Anđeliku, reče:- Mnogo, mnogo sreće vam želim, draga - i obriše nekoliko suza što joj ih jeganuće izmamilo na oči.Gospođa de Montespan se sjetila nekih čudnih zgoda iz života te Anđelike deSance, ali potpuno zaokupljena svojim spletkama, nije marila za to. Veselila se štoće Anđelika ubrzo biti predstavljena na dvoru; gdje je vladala dosada i mrtvilo jersu mu ton davali La Valliere svojim tužnim licem i kraljica svojom zlovoljnom iplačljivom pojavom. A kralj je, mada vrlo ozbiljan i dostojanstven, bio ljubiteljveselog društva i zabava, kao mladić koji je isuviše dugo držan na uzdi. VeselaAnđelikina ćud sjajno će poslužiti blistavom Athenaidinom duhu da dođe do punog



izražaja. Nije li društvo tih dviju veselih ljepotica bilo smatrano u salonima nekomvrsti zaloga da će večer biti živa i zanimljiva?Athenaida de Montespan je dojurila svojoj prijateljici s gomilom savjeta o tomekako da se obuče i kakav nakit da stavi prilikom predstavljanja u Versaillesu.U pogledu gospođe Scarron, mogla je biti sigurna u njezinu šutnju. Pametnaudovica je vodila računa o tome da se s poštovanjem odnosi prema sadašnjosti,prošlosti i budućnosti osoba koje su joj mogle biti od koristi. Ona je isuviše dobro

pazila da ne počini neku neopreznost. Nekim prešutnim i općim sporazumomposljednje godine Anđelikina života kao da je progutao duboki ponor. Ona sama, izabrinuta i s olakšanjem u duši, prihvati taj tok stvari. Jednu večer, pošto je još jednom pogledala nož Rodogonea Egipćanina, uvjerila se da je zadnje godineproživjela u nekom užasnom snu koji mora što prije zaboraviti. Njezin se životponovo spojio s unaprijed obilježenim životom Anđelike de Sance, mlade iplemenite djevojke iz Poitoua, kojoj kao da je već jednom u prošlosti Filip duPlessis-Belliere bio obećan.

44.

AUDIGEROVA DRSKOST

Iščeznuće jednog dijela njezina života ipak nije prošlo bez izvjesnih teškoća.Jednog jutra dok se dotjerivala, majordom grofa de Soissonsa, Audiger, dade senajaviti.Baš kad se htjela obući i sići da ga primi, promijeni odjednom mišljenje i ostasjedeći na stocu pred ogledalom. Velika gospođa je mogla i u kućnoj haljini primiti jednog majordoma.Kad je on ušao, Anđelika se ne okrene, već je polako velikim jastučcemnaprašivala vrat i početak grudiju. U velikom ovalnom ogledalu ispred sebe vidjela

je vrlo dobro kako se primiče, ukrućen u svom građanskom odijelu. Dobro jepoznavala taj strogi izraz što ga je njegovo lice poprimilo prije no što bi se izmeđunjih zametnula takozvana „bračna svađa”.- Uđite, Audiger - reče ona srdačno - i sjednite pored mene na ovaj stolac. Već jedugo vremena što se nismo vidjeli, ali to nije bilo ni potrebno budući da našiposlovi ionako dobro napreduju pod upravom onog dobričine Marchandaua.- Meni je uvijek žao kad prođe dugo vremena a da vas ne vidim - odgovori mladićsuzdržanim glasom - jer gotovo uvijek to iskoristite da napravite koju glupost. Jeli istina ono što se priča, to jest da ćete se udati za markiza du Plessis-Bellierea?- Prava pravcata istina, dragi prijatelju - nemarno odgovori Anđelika skidajućimekom četkicom sa svog labuđeg vrata suviše vidljiv trag pudara. - Markiz mi je

rođak i vjerujem da sam oduvijek bila zaljubljena u nj.- Tako, dakle, napokon ste uspjeli ostvariti planove svojih ambicioznih želja! Većodavna mi je bilo jasno da ništa i nitko nije dovoljno visoko za vas. Htjeli stepošto-poto pripadati plemstvu, kao da je to vrijedno truda...- Ja plemstvu pripadam, Audiger, i uvijek sam mu pripadala, čak i u vrijeme kadsam posluživala goste gazde Bourjusa. Vi koji ste tako dobro obaviješteni, osvemu što se naokolo priča, sigurno ste ovih dana čuli da se ja, u stvari zovemAnđelika de Sance de Monteloupe.Majordomovo se lice zgrči i pocrveni. „Morao bi poći kirurgu da mu pusti krv”, pomisli Anđelika.- Pa, zaista sam čuo. I namah mi je bilo jasno zbog čega ste onako prezirno odbilimoju ponudu da mi budete žena! Stidjeli ste me se.Prstom raširi ovratnik koji je gušio njegov bijes. Pošto je došao do daha, nastavi:- Nisu mi poznati uzroci zbog kojih ste vi, žena visokog roda, bili pali onako niskoda sam vas upoznao kao bijednu služavku, niti zašto ste se skrivali pred svojomvlastitom obitelji, ali poznam dovoljno svijet i vjerujem da ste postali žrtvom



gluhih i zločinačkih spletaka kakvih uvijek ima napretek u sjeni kraljevskihdvorova. A sad hoćete da se vratite u taj svijet! Nekako još ne uspijevam da vasvidim u novom svjetlu, stoga vam i govorim ovim prisnim tonom koji vas većmožda vrijeđa. Ne, Anđeliko, nećete, ne možete nestati okrutnije nego da vassmrt ugrabi. Divnog li zadovoljstva pripadati krugu podlih, glupih, licemjernihljudi! Kako, Anđeliko, vi čijoj sam se pameti i zdravom rasuđivanju uvijek divio,kako, zaboga, ne vidite mane tog svijeta kojemu, rekoste, da pripadate…? Kako

možete tako lako odbaciti zdravu atmosferu koja vam je potrebna da bisteslobodno disali, znam dobro, kako možete, dakle, odbaciti bratsku, srdačnudobrotu koju ste našli među nama? Kao što vidite, ja se ne sramim da se stavim uistu rizinu s gazdom Bourjusom… Ostat ćete sama između spletkara čija će taštinai podlost povrijediti vaš osjećaj za stvarnost, vašu iskrenost, ili ćete se i vi međunjima pokvariti…Anđelika pomalo srditim pokretom odloži srebrnu četku na rub ogledala. Bilo joj jedosta tih Audigerovih scena. Zar će sve do Versaillesa slušati propovijedi jednogamajordoma? Baci pogled na njegovo puno i glatko lice, njegove poštene oči, lijepeusne i pomisli kako je prava šteta za nj što je u isto vrijeme i neobično simpatičani neobično glup. Odlučno se digne uzdahnuvši.- Dragi moj prijatelju...- Nisam više vaš prijatelj. Bože sačuvaj - otpovrne on i sam se dignuvši.Shvatio je značenje njezina pokreta.- Gospođa markiza daje na znanje majordomu da može ići…?Njegovo dotad crveno lice naglo poblijedi, izmijeni se, a glas mu je drhtao dok jemrmljao:- Iluzije…! O vama sam samo iluzije gajio. Sanjao sam… Vi, moja žena! Jadna lisam budala bio! Istina, vi zaista pripadate svom svijetu. Točno, kurva kaostvorena da je čovjek sruši preko kreveta!U dva koraka se stvorio kraj nje, zgrabio je oko pasa i bacio na divan. Mahnit izadihan, zgrabi joj oba zglavka jednom rukom i čvrsto joj ih pritisne o grudi da bi je držao nepomičnu, dok je drugom rukom kidao s nje kućnu haljinu, finu košulju,trudeći se da je sasvim razgoli.Anđelika u prvi mah osjeti želju da se suprotstavi, ali se odmah potom ukruti iosta nepomična prepustivši se sasvim njegovu mahnitom napadu. On je očekivaoborbu, otpor, a kad je vidio da toga neće biti, osjeti uzaludnost i smiješnost svognasilja. Zbunjen do kraja, smiri svoje pokrete, a zatim opusti stisak.Očima potraži Anđelikino lice, bačeno unazad, bešćutno i mirno kao lice mrtvaca.- Zašto se ne branite? - propenta.Ona ga je motrila svojim zelenim zjenicama ne trepnuvši okom. Audigerovo licenije nikad bilo tako blizu njezina. Ona zarije svoj ozbiljan pogled u njegove tvrdeoči u kojima se naizmjence palila i gasila mahnitost, očaj i strast.- Moram priznati, Audiger, da sam u vama našla zaista korisnog prijatelja -

promrmlja Anđelika. - Ako je to ono što od mene želite, uzmite. Neću se braniti.Znate i sami da nikad ne ustuknem kad dođe vrijeme da moram platiti svojedugove.On ju je šutke promatrao. Značenje njezinih riječi polako je probijalo u njegovuglavu. Mogao je osjetiti ispod sebe, na svojoj nozi, njezino savitljivo i tvrdo tijelood čijeg mu se mirisa, i prisnog i stranog, mutila svijest. Ona se ni ne pomače.Morao je iskreno priznati: prepuštala mu se potpuno, ali baš to prepuštanje je bilouvredljivo. Ona mu je prepuštala svoje tijelo bez duše.On to shvati. Podigne se i uz neku vrst ridanja povuče se nekoliko koraka posrćućii ne puštajući je s očiju.Ona se uopće nije micala. Stajala je onako, poluležeći na divanu. Nije se čak

trudila ni da pokrije grudi razderanom čipkom s kućne haljine ni da spusti košujušto ju je on podigao otkrivši njezine divne sedefaste noge. Sad je mogao vidjeti tenoge o kojima je tolike godine snatrio. Bile su savršene kao što ih je i zamišljao:duge, oblikovane kao vreteno, a završavale se s malim stopalima koja su se



isticala na baršunastim jastucima kao divni ukrasi napravljeni od ružičastebjelokosti. Audiger duboko uzdahne.- Žalit ću sigurno čitava života - reče prigušenim glasom - ali bar se nećuprezirati. Zbogom, gospođo! Nisu mi potrebni vaši milodari!Povuče se do zastora i iziđe.Anđelika je dugo ostala u tom položaju, zamišljena. Zatim pregleda štetu što ju jepretrpjelo njezino ruho: ovratnik od čipke iz Malinesa bio je upropašten.

„Đavo odnio te muškarce!” mislila je bijesna.Sjeti se kako je za one šetnje u mlinici Javel poželjela da Audiger postane njezinljubavnik. Ali okolnosti su tada bile drugačije. U ono vrijeme je Audiger biobogatiji od nje, a ovratnik što ga je na sebi imala tog dana nije vrijedio ni trilivre…Gotovo neprimjetno se smješkajući, Anđelika ponovo sjedne na stolac predogledalom. „Ninon de Lenclos ima pravo”, mislila je, „ono što u ljubavi izaziva najvećenesporazume jest što ljubavne budilice ne zvone u isto vrijeme”

* * *

Sutradan ona primi od jedne svoje konobarice na službi u „Španjolskoj patuljčici”kratko Audigerovo pisamce kojim ju je ovaj molio da navečer dođe u trgovinu dabi zajedno s njim pregledala trgovačke knjige. Izlika joj se učini prilično naivna: jadni je mladić sigurno poslije neprospavane noći poslao do vraga svojedostojanstvo i svoju velikodušnost i nastojao sada dobiti ono što mu je biloponuđeno.Anđelika se odazove pozivu. Kao što bijaše kazala prethodnog dana, odlučila je dabude do kraja ispravna, znajući da mnogo duguje Audigeru.Stoga bez oduševljenja, ali odlučna da mu u jedinom zagrljaju pokaže svu svojuzahvalnost, pođe na sastanak s majordomom. Našla ga je u malom uredu što senalazio odmah uz salu gdje se služila čokolada. Bio je u jahaćem kaputu, a nanogama je imao lovačke čizme. Izgledao je vrlo miran, pa čak i dobro raspoložen.Ne napravi nikakvu aluziju na zgodu prethodnog dana i obrati joj se prirodnimtonom.- Oprostite mi, gospođo što vam smetam, ali prije no što otputujem smatrao sampotrebnim da zajedno utvrdimo stanje naših poslova, iako se možemo potpunopouzdati u poštenje upravitelja Marchandeaua.- Putujete?- Jest. Potpisao sam ugovor u pokrajini Franche-Comte. Tamo njegovo veličanstvomisli osvojiti neke gradove ovog proljeća.Uz pomoć upravitelja Marchandeaua pregledavali su knjige računa, u radionici supregledali strojeve, a u skladištima zalihe kakaa, šećera i mirodija. Na kraju

Audiger iziđe kao da želi donijeti još neke račune. Ali malo potom Anđelika začujekonjski korak koji se udaljavao. Shvatila je da je Audiger otputovao i da ga višeneće vidjeti.

45.

OPROŠTAJ S DESGREZOM

Anđelika upravo bijaše završila pismo svom brodaru u La Rochelle. Pošto ga jeosušila i zapečatila, stavi na oči krinku i uze ogrtač. Slušala je buku što jepotjecala iz dvorane krcate svijetom, jer je žestoka, ali kratka kiša otjerala gostes terasa gdje su sjedili.



Slatkast miris čokolade izmiješan s mirisom prženih badema, prodirao je u maliured gdje se ona, Anđelika, u crnoj haljini s bijelim ovratnikom i bijelimorukvicama, te perom u ruci, dvije pune godine nosila s bezbrojnim računima.Uobičajenim pokretom zaviri preko praga u dvoranu i baci pogled na „svoje” gostekroz uski razmak u zastoru. Kad postane markiza du Plessis-Belliere, vjerojatno ćedolaziti u tu dvoranu u društvu mladih udvarača da se sladi „božanskom”čokoladom. Bit će to prilično smiješna stvar, neka vrsta vrlo ugodnog revanša.

U velikim ogledalima pozlaćenih okvira odražavala se elegantna živost koju je onauvijek znala podstaći u „Španjolskoj patuljčici”, uostalom bez mnogo truda, jerčokolada je piće koje prije izaziva nježno raspoloženje nego žestoke svađe.Baš blizu zastora koji ju je skrivao, ona primijeti jednog čovjeka koji je sam sjediopred šalicom iz koje se isparavala vruća tekućina i koji je uz to sjetno grickaokolačiće. Pošto ga je časak motrila, Anđelika je bila sigurna da ga pozna i da tajčovjek vrlo bogato odjeven nije mogao biti nitko drugi do policajac Desgrez vrlospretno prerušen. Osjetila je djetinju radost. Poslije ledene mržnje svog 'budućegsupruga, Audigerovih predbacivanja, radoznalosti prijatelja, Desgrez je bio jedinistvor s kojim je mogla porazgovarati a da se ne brani ili da se ne igra komedije.Ona iziđe iz svog skrovišta i približi mu se.- Čini mi se da su vas napustili, odvjetniče Desgrez - šapne mu na uho. - Mogu lizamijeniti, oh, vrlo skromno, okrutnicu koja vas pušta da je čekate?On podiže oči i prepozna je.- Ništa mi ne može pružiti veću čast nego da mi uz bok sjedne vlasnica ovogčarobnog mjesta.Ona sjedne kraj njega smijući se i naredi jednom crnčiću da joj donese šalicučokolade i kolačića.- Koga to progonite na mom zemljištu, Desgrez? Možda kojeg bijesnog novinara?- Ne. Ovaj put sam na tragu stvorenju istih svojstava ali u ženskom liku, jednojtrovačici.- Oh! To je obična stvar! Ja poznam trovačica koliko god hoćete! - primijetinestašno Anđelika koja je pri tom mislila na gospođu Brinvilliers.- Znam. Ali najbolje ćete učiniti da zaboravite da ih poznate.Budući da se nije osmjehivao, ona mu glavom dade znak da je shvatila.- Kad mi budu potrebne vaše obavijesti, bez sustezanja ću doći k vama po njih -primijeti Desgrez nacerivši se podrugljivo - Znam da ćete ih meni vrlo radopovjeriti.Anđelika ne odgovori već se sva usredotoči na vruće piće što joj ga je crnčić Tomulio u šalicu.- Što mislite o ovoj čokoladi, gospodine Desgrez?- Prava pokora! Ali kad čovjek vrši istragu, zna se, mora se izložiti i sitnimneugodnostima kao što je čokolada. Moram, međutim, priznati da sam za svojekarijere morao navraćati i u mjesta mnogo neugodnija no što je ova prostorija.

Dosta je lijepo uređena…Mlada je žena bila uvjerena da je Desgrez upoznat s njezinim planovima da se udaza Filipa, ali s obzirom na to da on nije otpočinjao razgovor o tome, bila je unedoumici kako da sama otpočne.Sam slučaj joj je pomogao, jer je baš u tom trenutku s jednom skupinom gospodei gospođa u dvoranu ušao Filip. Zakrinkana i sjedeći u udaljenom kutu dvoranebila je sigurna da je on neće prepoznati.Pokazavši ga Desgrezu, reče:- Vidite li onog plemića u modrom odijelu? Uskoro ću se vjenčati s njim.Desgrez se pravio začuđen.- A…! Nije li to onaj dražestan rođak što se jedne večeri poigrao s vama u

gostionici „Crvena krinka”?- Baš on - potvrdi Anđelika izazivački kimnuvši bradom. - Pa dobro, šta vi mislite otome?- O čemu? O vjenčanju ili o rođaku?



- O jednom i drugom.- Brak je ozbiljna stvar te ću prepustiti vašem ispovjedniku brigu da vam o njemugovori, draga djevojčice - odgovori Desgrez poučnim glasom. - Što se pak tičerođaka, žao mi je što vam moram reći da on uopće nije vaš tip.- A zašto? Vrlo je lijep, čini mi se.- Baš zbog toga. Ljepota je svojstvo koje vas najmanje privlači na ljudima. Onošto na njima volite nisu svojstva koja ih približuju ženama, već ono što ih od žena

razlikuje: njihova posebna inteligencija, njihov način da sude o svijetu, ne uvijektočan, možda, ali koji vam se čini nov, pa tajna na koji se ispoljava njihov spol.Da, gospođo, vi ste takvi. Ne gledajte me tim svojim uvrijeđenim pogledom.Dodat ću još i ovo: što se neki čovjek više izdvaja iz općeg krda, više ima izgledada vam postane gospodarom. Stoga vi i volite originalne ljude, obespravljene,buntovnike. To i jest uzrok s kojega vaše ljubavi ne svršavaju uvijek dobro.Dovoljno je da vas neki čovjek zabavi i nasmije i slijedit ćete ga na kraj svijeta. Aako uz to posjeduje snažne mišiće i potrebno umijeće da udovolji zahtjevimavašeg divnog tijela, oprostit ćete mu svaki zločin. Onaj tamo nije glup, ali nemaduha. Ako vas voli, bojim se da ćete se nasmrt dosađivati kraj njega.- Ne voli me.- Utoliko bolje. Bar će vam vrijeme ugodno proći u nastojanju da osvojite njegovosrce. Ali što se tiče fizičke ljubavi, okladio bih se da je nespretniji od bilo kojegaseljaka. Netko mi je rekao da je pripadao Gospodinovoj bandi. Čini se da jenekada bio ljubavnik viteza de Lorainea i princa de Lignea.- Ne sviđa mi se da se tako govori o Filipu - reče Anđelika mršteći se. - Oh!Desgrez, nekako mi je neugodno, ali htjela bih vam postaviti jedno pitanje. Moguli ljudi koji imaju te čudne navike imati djece, na primjer?- Zavisi o kojemu se čovjeku radi, lijepo moje nevinašce - odgovori Desgrezsmijući se. - Po tjelesnom ustrojstvu mladića koji vas zanima, vjerujem da imasve ono što je ženi potrebno da je usreći i da joj pokloni čitav čopor djece. Alinjemu srce fali. Kad jednom umre, njegovo srce neće biti hladnije no što je uovom trenutku. Smiješno! Vidim da želite uživati u njegovoj ljepoti. Pa dobro,uživajte i nemojte se žaliti. Moram vas ostaviti.Ustane da joj poljubi ruku.- Moja trovačica nije došla. Žao mi je. Zahvaljujem vam na vašem ugodnomdruštvu.Kad se udaljio između stolova, Anđeliku naglo stegne u grlu osjećaj tjeskobe ibola.- Moram vas ostaviti - rekao je Desgrez.Odjednom joj padne na pamet da u svijetu u koji se vraćala, na dvoru, uVersaillesu, u Saint-Germaineu, Louvreu neće više sresti policajca Desgreza injegova psa Sorbonu.Sasvim će ishlapiti, vratit će se među sluge, trgovce, među sitan svijet koji se vrti

oko velikaša.Anđelika se digne i hitro poleti prema vratima na koja bijaše izišao Desgrez. Spaziga kako se udaljuje u sjeni drvoreda praćen svijetlim likom Sorbone.Poleti za njim dozivajući ga:- Desgrez! Desgrez!Ovaj se zaustavi i vrati natrag. Anđelika ga gurne u sjenu jedne brajde i ovije muruke oko vrata.- Poljubi me, Desgrez!On se lako trgne.- Šta vam je? Da ne želite spasiti neko piskaralo?- Ne, ne… ali ja…

Nije znala kako da mu objasni strah koji ju je spopao pri pomisli da ga više nećevidjeti. Zbunjena, umiljato protrlja svoje lice o njegovo rame.- Znate, ubrzo ću se udati. Onda, poslije, više mi neće biti moguće prevariti muža.



- Naprotiv, draga. Velika gospođa koja voli svog muža i ostaje mu vjerna izlaže sesmijehu. Ali ja vas shvaćam. Kad postanete markiza du Plessis-Belliere, neće vamse činiti otmjenim da među svojim ljubavnicima imate i jednoga policajca poimenu Desgrez.- Zašto tražiti razloge? - prosvjedovala je Anđelika.Rado bi se bila nasmijala, ali je bila isuviše ganuta. Oči su joj se napunile suzamakad je ponovila:

- Zašto tražiti razloge? Otkako je svijet svijet, tko će, gospodine, ikad shvatiti srcežena i razloge njihovih strasti?On prepozna u tim riječima odjek svoga glasa, kad se nekoć digao u sudnici dabrani grofa de Peyraca.Šuteći je obujmi oko pasa i čvrsto je stisne.- Vi ste mi prijatelj, Desgrez - prošaputa Anđelika plačnim glasom. - Nemamboljega od vas i nikad boljega neću imati. Vi koji sve znate, recite mi da nisampostala nedostojna „njega”. On je bio čovjek koji je nadvladao svoje nesreće isiromaštvo i vladao je voljom drugih što rijetko kome uspijeva… A ja, zar i janisam svladala koješta…? Vi jedini znate odakle dolazim, Desgrez, sjetite se irecite mi jesam li nedostojna izvanredne volje čovjeka koji se zvao grof dePeyrac? Ne bi li on u volji kojom sam njegove sinove istrgla bijedi, prepoznaosvoju vlastitu volju? Da se kojim slučajem vrati…- Ne mučite uzalud svoj mozak, anđele moj - reče Desgrez svojim sporim glasom.- Da se on vrati… pa jest, da se on vrati, ukoliko ja mogu da sudim o njemu,vjerujem da bi vas na mrtvo ime izdevetao. Zatim bi vas uzeo u naručaj i toliko bivas ljubio i grlio dok ne biste zamolili milost. Zatim biste oboje potražili nekomirno mjestance gdje biste čekali da proslavite svoj zlatni pir. Umirite se, anđelemoj, i nastavite putem kojim ste pošli.- Nije li čudno, Desgrez, što ja nikako ne mogu ugušiti nadu da ću se ponovo naćis njim jednoga dana? Netko mi je kazao da on nije onoga dana izgorio na trguGreve.- Ne obmanjujte se glupostima - odgovori on grubo. - Oduvijek su o izvanrednimljudima kružile najnevjerojatnije legende. On je umro, Anđeliko. Ne nadajte seviše i ne kinjite dušu. Gledajte pred sebe i udajte se za svog markizića.Ona ne odgovori. Srce joj je nadimala ogromna tjeskoba, neizmjerljiva, djetinja.- Ne mogu više! - zacvili. - Previše sam tužna. Poljubite me, Desgrez.- Oh! Žene! Žene! - promrmlja policajac. - Govore vam o svojoj velikoj ljubavi, o jedinstvenom čovjeku, a odmah potom, žele da ih grlite i ljubite! Čudnih listvorenja!Pomalo grubim pokretom, spusti joj rukave prslučca do ispod lakata, ogolivši jojna taj način ramena. Ona osjeti kako joj njegove dlakave ruke kliznuše podpazuha i tu se zadržale kao da uživaju u njihovoj tajnoj toplini.- Divni ste, ne mogu to nijekati, ali vas poljubit neću.

- Zašto?- Jer imam drugoga posla, a ne da vas ljubim. A onaj put sam vas uzeo da vamnapravim uslugu, ali to je bilo previše za moju jadnu dušu…Polako povuče ruke lako joj okrznuvši nabubrele grudi.- Ne ljutite se, draga, i sjetite me se koji put. Bit ću vam zahvalan. Mnogo srećevam želim, Markizo anđela!

46.

POVRATAK U POITOU

Filip joj je odmah kazao da će se vjenčanje obaviti u Plessisu. Nije želio tomvjenčanju dati nikakvog sjaja. To se slagalo s Andelikinim željama jer će takoimati mogućnosti da pronađe zloglasni kovčežić ne pribjegavajući pothvatima koji



bi mogli pobuditi nečiju pozornost. Ponekad bi je hladan znoj oblio pri pomisli dakovčežić možda više i nije na svom mjestu u tobožnjem tornjiću dvorca. A ako ga je netko našao i odnio? Malo vjerojatna pretpostavka. Tko da se pentra po strehina kojoj se jedva dijete moglo održati i da zaviruje u unutrašnjost jednog naizgledbeznačajnog tornjića? A ona je znala da zadnjih godina dvorac nije bio ni rušen nipopravljan. Bila je dakle sigurna da će na određenom mjestu naći ulog svojepobjede. Moći će ga uručiti Filipu u samom trenutku vjenčanja.

Pripreme za odlazak u Poitou bile su vrlo žive. Vodila je sa sobom Florimonda,Cantora i svu svoju kuću: Barbu, Brzonogog, pse, majmunčića, papige. S obziromna kovčege i sluge naredila je da se za put pripremi jedna kočija i dvoja teretnakola. Filip je odlučio putovati sam.On se pravio kao da nema veze sa svim tim pripremama, prisustvujući svimzabavama i primanjima na dvoru. Kad bi netko spomenuo njegovo vjenčanje, on je začuđeno mrštio obrve i odgovarao prezrivim i podrugljivim tonom: „Ah! Da,tako je!” Posljednjeg ga tjedna nijednom nije vidjela. Kratkim dopisima što joj ih je preko Molinesa slao, javljao joj je da treba da otputuje tog i tog dana, da će jedostići tog i tog. On će stići sa svećenikom i Molinesom. Vjenčanje će se odmahobaviti.Anđelika se pokoravala kao poslušna supruga. A poslije će ona već prisiliti togžutokljunca da promijeni ton. Naposljetku, nosila mu je u miraz čitavo bogatstvo,a sigurno mu nije slomila srce time što ga je odijelila od kćerke predsjednikaLamoignona. Mada je morala donekle grubo postupiti, dat će mu do znanja da jeinteresima obojice taj brak odgovarao i da je njegovo držanje prema njoj vrlosmiješno.Bilo joj je lakše što ga ne vidi, ali je u isto vrijeme bila i razočarana. Trudila se dane misli previše na nj. „Problem Filip” zario je trn u grudi njezine radosti. Kad bise prepustila mislima, opažala je da ju je strah spopadao. Bolje da ne misli.Kočijom se stizalo do Poitoua za manje od tri dana. Putovi su bili u prilično lošemstanju, izrovani proljetnim kišama. Nisu imali nikakvih neprilika na putu, jedino imse jedna osovina slomila nešto prije no što su stigli u Poitiers, gdje su se moralizadržati dvadeset i četiri sata. Sutradan ujutro Anđelika je počela raspoznavatimjesta uz koja su putovali. Prošli su nedaleko Monteloupa. Jedva se suzdržala dane potrči kući, ali djeca su bila umorna i prljava. Prošlu su noć spavali u nekakvojkrčmetini punoj buha i miševa. U Plessisu će naći potrebnu udobnost.Obgrlivši rukama ramena sinova, Anđelika je udisala svježi zrak polja u cvijetu,pitajući se u čudu kako je mogla tolike godine proživjeti u jednom gradu kao što je bio Pariz. Pocikivala je od radosti i imenovala mjesta kroz koja su prolazili, akoja su je sjećala na njezino djetinjstvo. Već mnoge dane je Anđelika sinovimaopisivala u tančine Monteloup i divne igre kojima se tamo moglo zabavljati. Oni suznali za podzemlje koje joj je služilo kao vještičina spilja i za ambar sa začaranimuglovima. Florimond je bio gotovo uvjeren da će tamo naći jednu djevojčicu

imenom Madelon i jednog dječaka imenom Gontran.Naposljetku se pojavio Plessis, bijel i tajanstven na rubu svog jezera. Anđeliki,koja je upoznala raskošne građevine i palače Pariza, učini se manjim no što joj jeu sjećanju ostao. Pojavilo se nekoliko slugu. Iako su vlasnici Plessisa sasvimzanemarili svoj dvorac u pokrajini, on je, zahvaljujući Molinesovoj brizi, bio držanu redu. Tjedan dana prije poslan je glasnik s naređenjem da se otvore prozori tesu se svježi mirisi voska za glačanje podova miješali s pljesnivim mirisimatapiserija. Anđelika nije osjetila zadovoljstva kojemu se nadala. Njezino uzbuđenjese odjednom ublažilo. Možda je trebala plakati ili plesati, vikati i ljubiti Cantora iFlorimonda. A budući da to nije mogla uraditi, osjećala je tugu u duši. Nesposobnada podnese pretjerano uzbuđenje tog povratka, bila je toliko'zatečena da nije

osjećala nikakvu reakciju.Raspita se odmah gdje će spavati djeca i ona se pobrine da ih smjesti. Napustilaih je tek kad je vidjela da su, oprani i odjeveni u čista i topla odijela, sjeli zadoručak pripremljen od mliječnih proizvoda i kolača što su ih seljaci na dar poslali.



Zatražila je potom da je odvedu u sobu na sjevernom krilu, u sobu princa deCondea. Prethodno bijaše poručila da joj tu sobu pripreme.Morala se još poslužiti Jasmininim uslugama i odgovoriti na pozdrav dvojice slugukoji su nosili u vedrima vruću vodu u pokrajnu kupaonicu. Čuvši njihov francuski,ona im rasijano odgovori na njihovu dijalektu. Oni su zinuli u čudu čuvši tu velikugospođu iz Pariza, čija je nošnja njima sigurno izgledala vrlo neobična, da seizražava na njihovu narječju kao da je njime od rođenja govorila.

- Zar me zbilja ne prepoznajete? - upita Anđelika smijući se. - Ja sam Anđelika deSance. A ti, Guillot, mislim da si iz Maubuisa, sela pored Monteloupa.Imenovani Guillot s kojim je ona nekada za lijepih ljetnih dana, brala murve itrešnje, blaženo se nasmije.- Vi ste, dakle, gospođa koja se udala za našeg gospodara?- Jest, ja sam.- Oh, to će svima biti drago. Pitali smo se tko li je nova gospodarica.Tako, dakle, svijet tu nije bio u toku događaja. A ako su što i znali, onda ono štosu znali nije odgovaralo istini, jer su je sigurno smatrali udatom, tamo, u Parizu.- Šteta što niste čekali da među nama proslavite vjenčanje - ponovo se javiGuillot tresući svojom čekinjavom glavom. - Bili bismo pripremili divan pir!Anđelika se nije usudila oporeći Filipovu vijest i reći tom seljaku da će sevjenčanje tek tu obaviti i da je i ona računala na svečanosti koje će joj pružitipriliku da se vidi s ljudima iz tog kraja.- Uza sve to bit će zabave - obeća.Zatim požuri Jasminu da joj pomogne da se okupa i uredi. Kad se mala sobaricapovukla, Anđelika, umotana u svilenu kućnu haljinu, pođe prema sredini sobe.Izgled dvorca nije se ništa izmijenio u posljednjih deset godina, ali Anđelika gaviše nije gledala zadivljenim očima djevojčice. Glomazno pokućstvo od crnog drva,nizozemskog stila i ukusa, sad joj se činilo vrlo neukusno, a isto tako i krevet sčetiri nezgrapna stupa. Naviknuta na fini drveni pod svoje sobe u Beautreillisu,pod u Plessisu posut šarama cvijeća i trava učinio joj se isuviše seljačkim zabuduću markizu. Ona slika na zidu što je prikazivala Olimp izgubila je svoju svježui uzbudljivu draž.Mlada se žena uputi prema prozoru i otvori ga. Prestraši se vidjevši kako je uzakvijenac po kojemu se nekad pentrala i spretno hodala. „Postala sam predebela, neću uspjeti doći do tornjića”, mislila je u očaju.Obično su svi hvalili njezino gipko tijelo, ali očito je ta njezina gipkost bilarelativna i nije bila baš za svaku priliku. Tu je večer s gorčinom ustanovila na sebineumoljivi hod vremena. Ne samo da više nije bila lagana kao nekad, već nije bilani spretna te se bojala da ne slomi vrat.Pošto je trenutak razmislila, zovne natrag Jasminu.- Jasmino, lijepa moja djevojčice, ti si tanka i sitna, a uz to spretna kao mačka.Morat ćeš se popeti na vijenac i dopuzati do tornjića na uglu. Pazi da ne padneš i

ne ugruvaš se!- Dobro, gospodo - odgovori Jasmina koja bi se bila provukla kroz ušicu od igle dabi ugodila svojoj gospodarici.Nagnuvši se kroz prozor, Anđelika je gotovo bez daha promatrala djevojčinonapredovanje duž vijenca.- Pogledaj u tornjić. Vidiš li štogod?- Vidim nešto tamno, nekakva kutija - otpovrne odmah Jasmina.Anđelika zatvori oči. Morala se pridržati za dovratnik prozora.- U redu. Uzmi je i donesi. Samo budi oprezna!Poslije nekoliko trenutaka Anđelika je držala u rukama kovčežić opata Exilija.Prekrio ga zemljani sloj, crn i vlažan, ali je bio načinjen od sandalova drva pa ga

nisu oštetili ni plijesan ni životinjice.- Možeš sada otići - reče Anđelika bezbojnim glasom Jasmini - i nikome ni riječi oonome što si učinila. Budeš li držala jezik za zubima, dobit ćeš novu haljinu ikapicu.



- Zaboga, gospođo, a kome da se povjeravam? - uzvrati Jasmina pomalouvrijeđena. - Ta ja ništa ne razumijem kad govore.Bilo joj je žao što je napustila Pariz. Uzdahnuvši, ode k Barbi da s njom ćereta oosobama koje su obadvije poznavale, a osobito o gospodinu Davidu Chaillouu.Pošto je očistila kovčežić, Anđelika se prilično izmučila dok je odskočila zarđalaopruga. Poklopac se naposljetku podigne i na jastučiću se pojavi bočica otrovasmaragdne boje. Promotrivši bočicu, zatvori kovčežić. Gdje da ga sakrije dok ne

dođe Filip i ne uruči mu ga u zamjenu za vjenčani prsten? Zatvori ga u onu istukomodu iz koje ga je bez razmišljanja uzela prije trinaest godina. „Da sam onda znala! Može li se u trinaestoj godini predvidjeti posljedice svojihvlastitih djela?” Ključ komode je sakrila u njedra, a onda se u očaju stala ogledatioko sebe. Ta su mjesta pobuđivala u njoj bol. Zbog te krađe počinjene izlakoumnosti, Joffrey, njezina jedina ljubav, bio je osuđen, a život im je potpunouništen…!Pokušala se odmoriti. Zatim, čim je napolju odjeknuo cvrkut mladih glasova, što je značilo da su djeca ustala, ona pođe k njima, potrpa ih sve, i djecu i Barbu, iJasminu, i Flipota i Brzonogog, u staru rasklimanu kočiju, sama zgrabi uzde i oniveselo krenuše u Monteloup.Sunce je žurilo k zapadu bacajući sumpornu svjetlost po prostranim livadama nakojima su pasle mazge. Radovi na isušenju močvara bijahu obimni i čitav je krajizgledao preobražen.Ali kad je prešla preko pokretnog mosta gdje su se pauni šepirili kao nekad,Anđelika odmah vidje da se zamak njezina djetinjstva nije nimalo izmijenio. Mada je barun de Sance sa svojim ukućanima živio u relativnom blagostanju, nije bio ustanju da one najnužnije popravke obavi na zamku. Kula, nazupčani bedemiosipali su se pod pokrivačem bršljana, a glavni ulaz bio je gdje se i nekad nalazio,u kuhinji.Staroga su baruna zatekli kraj dojilje koja je čistila crveni luk. Dojilja je još uvijekbila ravna i žustra, ali je izgubila zube, a pod potpuno sijedom kosom njezinotamno lice je podsjećalo na lica maurskih žena.Možda se prevarila? Ali Anđeliki se učinilo da je u radosti s kojom su je dočekaliotac i stara dojilja bilo neke usiljenosti, kao kad sretnete čovjeka kojega stesmatrali mrtvim. Oplakali ste ga i on je nestao iz vašeg života, a onda muodjednom morate napraviti mjesto.Florimond i Cantor su ubrzo raspršili njihovu zbunjenost. Dojilja se rasplakalastiskajući na svoje grudi „dvije lutkice”. Čas zatim obrazi su im se crvenili odnjezinih poljubaca, a ruke su im bile pune jabuka i oraha. Popevši se na stol,Cantor joj je otpjevao sav svoj repertoar.- A da li sablast Monteloupa, stara gospođa, još uvijek obilazi zamkom? - upitaAnđelika.- Već je dugo ne vidim - odgovori dojilja odmahujući glavom. - Otkako je

posljednji, Jean-Marie, otišao u zavod, nije se više pojavljivala. Uvijek samvjerovala da je ona zbog djece dolazila…U mračnom salonu teta Marta je suvereno vladala pred svojom tapiserijom, kaokrupni crni pauk usred svoje mreže.- Više ništa ne čuje, a ni mozak joj više ne funkcionira kako bi trebalo - objasni jojbarun.Pa ipak, zagledavši se u Anđeliku, stara teta je prepozna i reče promuklim glasom.- A je li i Šepavac došao? Mislila sam da su ga spalili.To je bila jedina aluzija na njezin prvi brak što ga je Anđelika čula u Monteloupu.Taj dio njezina života svi su ostavljali po strani. Uostalom, stari barun, čini se,sebe nije mučio mnogim pitanjima.

Malo-pomalo kako su djeca odlazila u svijet i navraćala ili ne navraćala uMonteloup, on ih je pomalo brkao u svom sjećanju. Mnogo je govorio o Denisu,oficiru, i o posljednjem, Jean-Marie. Za Hortenziju nije bio zabrinut, a bilo je jasno



da o Gontranu ništa ne zna. U stvari, najvažniji i nepromenljiv argument njegovihrazgovora bile su i ostale mazge.Pošto je prošetala zamkom, Anđelika se razvedri. Monteloup je ostao isti. Sve je unjemu bilo pomalo žalosno, pomalo bijedno, ali je zato sve bilo srdačno!Obradovala se primijetivši da su se njezini sinovi smjestili u kuhinji Monteloupakao da su se rodili i odrasli u pari juhe od kupusa i slušajući dojiljine priče.Htjeli su ostati na večeri i spavati u Monteloupu, ali ih ona povede u Plessis jer je

htjela dočekati Filipa ukoliko stigne.Budući da sutradan nije stigao nijedan glasnik od njega, ona se sama zaputi ksvom ocu.S njim je obišla sve zemlje i on joj pokaza radove što ih je zadnjih godinapoduzeo.Popodne je bilo mirno i mirisavo. Anđeliku je spopala želja da zapjeva. Kad su sevratili kući, barun se odjednom zaustavi i pažljivo se zagleda u kćerku. Zatimduboko uzdahne:- Znači, vratila si se, Anđeliko?Stavi joj ruku na rame i nekoliko puta ponovi, očiju blistavih od suza:- Anđeliko, kćeri moja Anđeliko…!Ganuta, ona odgovori:- Vratila sam se, oče. Sad ćemo se često vidjeti. Znate li da ću za koji dan stupitiu brak s Filipom du Plessis-Belliereom, brak za koji ste vi dali dozvolu?- Mislio sam da je vjenčanje već obavljeno! - reče on čudeći se.Anđelika stisne usne. Kakve li je Filip imao namjere pustivši glas po čitavu krajuda je vjenčanje obavljeno u Parizu?

47.

ANĐELIKA BRANI SVOJU DJECU OD FILIPA

Na povratku u Plessis obuze je strah, a srce joj još snažnije zakuca kad je udvorištu prepoznala markiževu kočiju.Lakeji joj rekoše da je stigao prije više od dva sata. Ona požuri prema dvorcu.Dok se uspinjala stubištem, začuje dječje krikove. „Florimond i Cantor opet dižu buku”, ljutnu se u sebi. „Od poljskog su zrakapostali previše nestašni.” Njihov bi ih budući očuh mogao smatrati nepodnosivim.Pojuri prema njihovoj sobi da ih strogo pozove na red. Prepoznala je Cantorovglas u kojemu se osjećao neizreciv strah. Njegovi su se krikovi izmiješali sbijesnim lavežom pasa.Anđelika otvori vrata i osta kao skamenjena.

Ispred kamina u kojemu je plamsala vatra, Florimond i Cantor su se stisnuli jedanuz drugoga. Na par koraka od njih tri ogromna vučjaka crna kao pakleni vrazi,bijesno su lajala na njih i natezali kaiševe čije krajeve je držao u ruci markiz duPlessis. Iako je zadržavao životinje, on se, izgleda, zabavljao plašeći djecu na tajnečovječni način. Anđelika opazi na podu, u lokvi krvi, lešinu Parthosa, jednog odovčara svojih sinova, koji je sigurno zadavljen pri pokušaju da obrani svojegospodare.Cantor je vikao dok su mu niz obraze tekli potoci suza. Ali se na blijedomFlorimondovom licu odražavala odvažnost. Izvukao bijaše svoj mali mač i uperioga protiv životinja u nastojanju da zaštiti brata.Anđelika nije imala vremena ni da vikne. Nagonski, bez razmišljanja, dohvati jedan stolac i baci ga svom snagom na pse koji zaurlaše i uzmaknuše bolnocvileći.Već je u svom zagrljaju držala Florimonda i Cantora koji se priljubiše uz nju.Cantor se odmah smiri.



- Filipe - reče zadihana. - Nije lijepo što djecu ovako plašite. Mogla su pasti uvatru… Cantor je, vidite, izgorio ruku…Mladić svrne na nju svoje zjenice tvrde i jasne poput leda.- Vaši su sinovi kukavice, prave djevojčice - odgovori on mekim glasom.Lice mu je bilo rumenije nego obično i malko je posrtao. „Pio je”, pomisli ona.U tom trenutku u sobu uleti Barba gotovo bez daha. Rukom je pritiskala grudi da

bi smirila lupanje srca. Njezine užasnute oči su prelazile s Anđelike na Filipa da bise najzad zaustavile na zadavljenom psu.- Gospođo, oprostite mi. Otišla sam u kuhinju po mlijeko. Htjela sam djeci dati da jedu. Pustila sam ih pod Flipotovim nadzorom. Nisam mogla zamisliti…- Nije ništa ozbiljno, Barba - odgovori mirno Anđelika. - Djeca nisu navikla naovako bijesne pse. Treba da se naviknu ako hoće jednom da idu u lov na jelena ivepra, kao pravi plemići.Budući plemići baciše ne baš oduševljen pogled na tri životinje, ali kako su senalazili među Anđelikinim rukama, nije ih više bilo strah.- Baš ste ludi - reče im majka tihim, prijekornim glasom.Uspravljen na raskoračenim nogama, u svom putnom odijelu od crvenkastogbaršuna, Filip je promatrao majku i njezine sinove. Odjednom švigne bičem napse, koji se povuku. On iziđe za njima.Barba požuri k vratima da ih zatvori.- Flipot je došao po mene - prošaputa. - Gospodin markiz ga je poslao iz sobenapolje. Nećete mi izbiti iz glave uvjerenje da je dovukao ovamo pse zato daproždru djecu…- Ne govori gluposti, Barbo - suho je prekine Anđelika. - Gospodin markiz nijenaučio na djecu. Htio se s njima poigrati…- Do vraga! Igre prinčeva! Znamo kako se oni igraju s djecom! Poznavala sam jednoga dječaka koji je skupo platio njihovu igru.Anđelika zadrhta sjetivši se Linota. Nije li plavi Filip bio među krvnicima malogprodavača oblatni? Nije li on ostao hladnokrvan na njegovo zapomaganje!Djeca su se smirila te ona ode u svoju sobu i sjedne pred ogledalo da uredi kosu.Kakvo je značenje mogao imati čitav ovaj slučaj? Da li da ga shvati ozbiljno? Filip je bio pijan, odmah je to zamijetila. Kad se rastrijezni, ispričat će se što jeprouzročio onu gužvu…Ali je riječ što ju je čula iz ustiju Marije Agneze isplivala i na njezina usta: „Životinja!” Životinja iza lijepog oblika, licemjer, okrutnik „koji ne preza ni predčim da bi se osvetio jednoj ženi”. „Ali neće nikad dotjerati dotle da nasrće na moje mališane”, reče tiho odloživšičešalj i dižući se, uznemirena.U tom trenutku se sa štropotom otvore vrata i ona opazi na pragu Filipa koji ju jemotrio krvničkim pogledom.

- Imate li kovčežić s otrovom?- Uručit ću vam ga na dan vjenčanja, kao što je ugovorom utvrđeno, Filipe.- Večeras ćemo se vjenčati.- Onda ću vam ga večeras predati - odgovori ona trudeći se da ne pokaže svogzaprepaštenja.Osmjehne se i pruži mu ruku.- Nismo se još pozdravili, Filipe.- Ne vidim da je to potrebno - odgovori mankiz i grubo zatvori vrata.Anđelika se ugrize za usne. Bilo je jasno da neće biti lako ukrotiti gospodarakojega sebi bijaše odabrala. U glavi joj sine Molinesov savjet: "Nastojte ga čulimaosvojiti.” Sad je prvi put posumnjala u svoju pobjedu. Osjećala se nemoćna pred

tim čovjekom napravljenim od leda. Nije nikad primijetila da je u njemu pobudilaneku želju. Pritisnuta morom tjegobe, ni ona za nj u tom trenutku nije osjećalanikakvu sklonost.



„Rekao je da ćemo se večeras vjenčati. Ni sam ne zna što govori. Ni mog oca niječak obavijestio.” Bila je zaokupljena tim razmišljanjima kad netko tiho pokuca navrata. Anđelika otvori i vidje svoja dva sina koji su se stiskali jedan uz drugoga.Ganutljiv prizor. Ali ovaj put je Florimond pod svoju zaštitu uzeo majmunčićaPiccola kojega je držao u naručju.- Mama - reče svojim drhtavim, ali čvrstim glasićem - mi bismo htjeli poći knašem djedu. Ovdje nas je strah.

- Strah je riječ koju dječak sa mačem o pasu nikad ne bi smio izgovoriti - strogoga prekori Anđelika. - Zar ste zbilja kukavice, kao što vam se htjelo maloprijepodmetnuti?- Gospodin du Plessis je već ubio Parthosa. Možda će ubiti i Piccola.Cantor se rasplače kratkim prigušenim jecajima. Cantor, mali Cantor, potresen dote mjere! Anđelika to nije mogla podnijeti. Ona nije smjela premišljati da li je toglupo ili nije: djeca su se bojala, a ona se zaklela da više nikad u životu nećeosjetiti strah.- U redu, poći ćete s Barbom u Monteloup, i to odmah. Samo mi obećajte da ćetebiti dobri.- Djed mi je obećao da će me uzjahati na jednu mazgu - reče Cantor utješen.- Oh, meni će dati konja - javi se Florimond.Niti sat poslije toga Anđelika ih je smjestila u jednu kočiju zajedno sa slugama injihovom robom. Bilo je dovoljno kreveta u Monteloupu za njih i za njihovupratnju. I sluge su se radovale što odlaze. Filipov je dolazak unio u bijeli dvoracnepodnošljiv zrak. Lijepi mladić koji je predstavljao pravu ljupkost na dvoru KraljaSunca tu je gospodario poput pravog despota.Barba šapne:- Gospođo, mi vas ovdje nećemo ostaviti samu… s onim… onim čovjekom.- Kojim čovjekom? - ponosno upita Anđelika i doda: - Barbo, ugodan život što gasada provodiš potisnuo je potpuno u zaborav izvjesne dijelove našeg zajedničkogživota! Znaj, da se ja znam braniti.I poljubi svoju vjernu službenicu u okrugle obraze jer joj je srce stegla tjeskoba.

48.

SUROVA BRAČNA NOĆ

Kad su praporci male karavane utihnuli u plavoj noći, Anđelika se sporim korakomvrati u dvorac. Bilo joj je lakše znajući da će joj sinovi biti pod zaštitničkimkrovom Monteloupa. Sad je dvorac Plessis izgledao još pustiji, gotovoneprijateljski, usprkos svojoj renesansnoj ljupkosti.

U predvorju joj se jedan sluga duboko pokloni i obavijesti da je večera gotova.Ona se uputi u blagovaonicu gdje je stol već bio postavljen. Gotovo odmah potomse pojavi i Filip i bez riječi sjedne za jedan kraj stola. Anđelika sjedne za drugi. Bilisu sami. Posluživala su ih dva sobara i jedan momak koji je nosio tanjure izkuhinje.Plamen s tri svijećnjaka blistao je po srebrnom posudu. Za čitavo vrijeme večerečuo se samo zvuk žlica i zveckanje čaša u koje se miješalo oštro cvrčanje zrikavcavani s livade. Kroz otvorena staklena vrata se vidjelo kako se magličasta noć širipoljem.Anđelika je bila sigurna da neće moći zalogaja okusiti, međutim jela je s tekom,kao uvijek u takvim prilikama. Primijetila je da Filip mnogo pije, ali umjesto da garaskravi, vino ga je činilo još krućim i hladnijim.Kad je ustao iza stola, pošto je odbio voće, njoj nije ostalo drugo do da pođe zanjim u susjedni salon, gdje su čekali Molines, kapelan i neka stara seljakinja zakoju je poslije doznala da je bila Filipova dojilja.- Je li sve spremno, opate? - upita Filip razbivši konačno oklop svoje šutljivosti.



- Jest, gospodine markiže.- Pođimo onda u kapelu.Anđelika se trgne. Vjenčanje, njezino vjenčanje s Filipom neće se valjda obaviti utim mučnim okolnostima?Ona se usprotivi:- Ne tražite, valjda, da sve bude spremno za vjenčanje i da se vjenčanje odmahobavi?

- Tražim, gospođo - podrugljivo odgovori Filip. - Ugovor smo potpisali u Parizu. Dase udovolji društvu. Gospodin opat, ovdje prisutan, će nas blagosloviti i mi ćemoizmijeniti prstenje. Da se udovolji Bogu. Ne čini mi se da su potrebne neke drugepripreme.Mlada se žena nesigurno zagleda u svjedoke tog prizora. Jedan jedini svijećnjak,koji je držala stara dojilja, osvjetljavao je njihova lica. Napolju je već bila gluhanoć. Sluge se bijahu povukle. Da tu nije bilo Molinesa, oporog i tvrdog Molinesakoji je volio Anđeliku više nego svoju vlastitu kćerku, ona bi bila povjerovala da jeupala u neku zasjedu.Očima potraži upraviteljev pogled, ali starac je držao oborene oči ispoljavajući onuvrst snishodljivosti koju je uvijek poprimalo njegovo držanje u prisutnosti njegovihgospodara du Plessisa.Morala se pomiriti s Filipovim zahtjevom.U kapelici osvijetljenoj dvjema voštanicama od žutog voska, smeten je seljačić,odjeven u ruho ministranta, donio blagoslovljenu vodu.Anđelika i Filip zauzmu mjesta na pripremljenim klecalima. Kapelan se postavipred njih i mrmljajućim glasom izgovaraše molitve i uobičajene formule.- Filipe du Plessis-Belliere, uzimate li za ženu Anđeliku de Sance de Monteloupe?- Uzimam.- Anđeliko de Sance de Monteloupe, uzimate li za muža Filipa du Plessis-Belliere?Ona odgovori: - Uzimam i pruži ruku prema Filipu da joj natakne prsten naprstenjak. Sjeti se takvog istog pokreta koji se zbio prije nekoliko godina utuluškoj katedrali.I onda se tresla od straha kao i sada, samo što je onda jedna ruka nježno stislanjezinu, u želji da je ohrabri. U svojoj smućenosti ona nije shvatila značenje onogobazrivog stiska. Sad joj se ta pojedinost vratila u sjećanje i razdirala joj srce kaoudarac bodeža. Dotle je Filip, polupijan i zamagljenih očiju nasumce nabadaoprsten ne uspijevajući da ga utakne na prst. Najzad je i to bilo gotovo.Skupina iziđe iz kapelice.- Sad je na vama da izvršite ugovor - reče Filip gledajući je svojim nepodnošljivimi ledenim očima.Ona shvati i zamoli ga da je slijedi u njezinu sobu.Stigavši tamo, izvuče iz komode kovčežić, pritisne oprugu koja ga je zatvarala iuruči ga mužu. Bočica zasja pri plamenu svijeće.

- Ovo je zaista izgubljeni kovčežić - reče Filip poslije trenutika šutnje. - Sve je uredu, gospođo!Kapelan i upravitelj potpišu izjavu da su bili svjedoci kad je gospođa du Plessis-Belliere predala kovčežić svome mužu kao što je bračnim ugovorom bilo utvrđeno.Još jednom saviju leđa pred bračnim parom du Plessis i udalje se sitnim koracimapredvođeni staricom koja je nosila svijeću.Anđelika priguši želju koja je bijaše spopala da zadrži upravitelja. Zaista smiješanporiv. Bezrazložan ju je strah kinjio. Nije, zaista nije ugodno naći se licem u lice smržnjom bijesnoga čovjeka, ali možda se između nje i Filipa uspostavi nekorazumijevanje.Krišom ga pogleda. Svaki put kad bi joj oko palo na njegovo prekrasno lice, straha

je nestajalo.Markiz savi nad kovčežićem svoj kao na medalji čist profil na kojemu se isticao,iznad usana, plavi brk. Duge, guste obrve zasjenjivale su mu obraze, ali on je biorumeniji no obično, a snažan miris vina neugodno se doimao Anđelike.



Opazivši da on podiže nesigurnom rukom, bočicu s otrovom, ona poviče živo:- Budite oprezni, Filipe. Opat Exili je tvrdio da samo jedna kap tog otrova možezauvijek unakaziti.- Zbilja?On podiže oči na nju. Opak sjaj zablista u njima. U ruci je njihao bočicu. Ponjegovu blijesku u očima ona pogodi da ga je vuklo isikušenje da joj je baci u lice.Ukočena od straha, ipak nije trepnula okom već ga je netremice gledala svojim

odvažnim i mirnim pogledom. On se naceri, a zatim odloži bočicu u kovčežić,zatvori ga i stavi pod ruku.Bez riječi zgrabi Anđeliku za zglavak ruke i povuče je iz sobe.U dvorcu je vladao muk i mrak, ali je mjesec, koji bijaše tek izišao, bacao popločicama poda svoj žuti sjaj.Filip je tako čvrsto stegao zglavak mlade žene da je ona osjećala kako joj tučebilo. Pa i takav, grub i opak, bio joj je draži nego ravnodušan. Filip je tu u svomdvorcu postajao stvarniji nego na dvoru. I u ratu je sigurno bio takav. Napuštao jesvoj sanjalački izgled lijepog mladića i pretvarao se u plemenitog ratnika,zagonetnog, okrutnog barbarina.Siđoše niza stepenice, prođoše kroz predvorje i iziđoše u vrt.Srebrna je izmaglica lebdjela nad jezercem Kad su stigli na malo mramornopristanište, Filip gurne Anđeliku prema jednom čunu.- Ulazite! - zapovjedi grubo.Zatim i on uđe i pažljivo položi kovčežić na klupu. Anđelika je čula kako on driješikonop kojim bijaše vezan čun, a zatim se polako odmače od obale. Filip dohvativeslo i usmjeri čun prema sredini jezerca. Mjesečina je klizala po naborimanjegova odijela od bijele svile, po pozlaćenim kovrdžama njegove vlasulje. Učitavom je prizoru bilo neke nestvarne, očaravajuće ljepote. Čulo se klizanje čunapo lišću bijelih lopoča koji su se natisli jedan uz drugoga. Uplašene, žabe su seumirile. Kad su stigli u sredinu jezerceta, gdje je voda bila mrka i bistra, Filipumiri čun. On se pažljivo ogleda. Bili su udaljeni od obale. Bijeli je dvorac ličio nautvaru između dviju mračnih strana parka. Šuteći, markiz du Plessis uze u rukekovčežić koji je danima i noćima mučio njegovu obitelj i baci ga odlučnimpokretom u vodu. Kovčežić potone, a valovi što se podigoše nad njim, ubrzo seraščine. Filip sada pogleda Anđeliku. Ona zadrhta, on se digne i sjedne uza nju.Od tog pokreta, koji bi u taj sat i na tom romantičnom mjestu više odgovarao jednom ljubavniku, njoj se sledilo srce od straha.Polako, ljupkošću svojstvenom svakom njegovom pokretu, on podiže ruke i staviih Anđeliki oko vrata.- A sad ću vas udaviti, lijepa moja ženice - reče poluglasno. - Na dnu ovog jezerapravit ćete društvo onom prokletom kovčežiću.Ona odluči da se ne pomakne. Je li bio pijan ili potpuno lud! U svakom slučaju, on je bio kadar da je ubije, bila je sasvim u njegovoj vlasti. Nije mogla ni zvati ni

braniti se. Malko pokrene glavu i nasloni je na njegovo rame. Na čelu osjeti dodirnjegova neobrijana obraza, muškarčevog obraza koji u njezinu srcu pobudinježnost. Odjednom se sve raspline… Mjesec je putovao nebom, kovčežić jepočivao na dnu jezera, polje je uzdisalo, posljednji čin tragedije je bio pri kraju.Bilo je pošteno da Anđelika de Sance umre od ruke mladića lijepog kao što subogovi lijepi, mladića koji se zvao Filip du Plessis.Odjednom dođe do zraka. Stisak koji ju je gušio, popusti. Ona opazi Filipa, bijesmu zgrčio lice i iscerio zube.- Do vraga - opsuje - zar ne postoji strah koji bi savio ovu prokleto oholu glavu?Zar ne postoji sila koja će vas natjerati da molite, da vičete…? Ništa, ništa, trebabiti strpljiv!

Grubo je odgurne i zavesla prema obali.Kad su pristali uz obalu, ona je jedva zadržala sebe da ne udari u bijeg. Sama nijeznala što da čini. Misli su joj se brkale u glavi. Vrat ju je jako bolio i ona serukama uhvati za nj.



Filip ju je pažljivo motrio mutnim očima. Ta žena kao da ne bijaše napravljena odiste tvari kao i druge. Ni suze nije pustila, niti krika ispustila, pa ni tresla se nije.Izazivala ga je, njega koji je imao sva prava da se ljuti, da bude uvrijeđen. Prisililaga je na brak, ponizila ga kao čovjeka, a tko da to podnese a da ne poželi daumre! Plemić na takvu uvredu mora odgovoriti sabljom, seljak batinom. Ali kakoda postupiš s jednom ženom…? Kakvu zadovoljštinu da čovjek traži od tih klizavih,nemoćnih, licemjernih stvorenja? Njihov je dodir kao dodir otrovne životinje, one

te sasvim smotaju svojim riječima tako da na kraju čak i kriv ispadneš.Ali nisu žene s njim uvijek izvukle deblji kraj! Znao je kako da se osveti.Naslađivao se njihovim jecajima, preklinjanjima kad bi ih poslije boja silovao, aonda ih bacao svojim ljudima da nastave započetu rabotu.Tako im se svetio za sva poniženja što je od njih doživio u svom djetinjstvu.Ali kako da ovu ukroti? Ona je iza svog ispupčenog, glatkog čela, iza onog svogpogleda poput zelene vode krila sva ženska lukavstva: lukavu snagu svoga spola.Tako je bar vjerovao. Nije znao da se Anđelika tresla od straha i da je bila takoiscrpljena da bi najradije bila zaplakala.U stvari mu je prkosila zato što je bila navikla da prkosi bolovima, što je bilanavikla da se bori.On je ponovo dohvati za zaglavak pokretom opakog stražara i povede je u dvorac.Dok su uzlazili stubištem, ona vidje kako je pružio ruku prema dugom biču kojim je krotio pse.Anđelika ustukne.- Filipe, rastanimo se ovdje. Čini mi se da ste pijani. Čemu da se još svađamo?Sutra…- E nećemo tako - odgovori on zajedljivo. - Nisam li ja dužan da obavim svojebračne dužnosti? Ali prije ću vam dati malu pouku, tako da vas ubuduće prođevolja da ucjenjujete. Ne zaboravite, gospođo, da sam ja vaš muž i da kao takavimam nad vama svu moć.Ona se htjede oteti, ali on je zadrži i ošine bičem kao tvrdoglavu kuju. Anđelikapoviče, potaknuta prije uvrijeđenim ponosom nego bolju.- Filipe, jeste li ludi?- Hoćete li pitati oproštenje - protisne on kroz stisnute zube. - Hoćete li pitatioproštenje za ono što ste mi učinili?- Neću!On je gurne u sobu, zatvori vrata i uze je tući. Po preciznosti i snazi udaracavidjelo se da je bio vičan toj vježbi. Svoj položaj upravitelja kraljevog lova jezaista zaslužio. Jadna se Anđelika u to mogla uvjeriti na svojoj koži.Ruke je prinijela licu da ga zaštiti. Povukla se prema zidu i nagonski okrenula leđabatinama. Od svakog se udarca stresala i grizla usne da ne bi jaukala. Neko čudnočuvstvo ju je obuzimalo. Njezin prvotni prkos je popuštao pod nastupom nekečudne želje za pravdom. Odjednom poviče:

- Dosta Filipe, dosta…! Molim vas da mi oprostite!A kad se on zaustavio, začuđen lakom pobjedom, ona ponovi:- Molim vas da mi oprostite… Istina je, zgriješila sam prema vama!Bio je neodlučan. Stajao je nepomično i mislio ne ruga li mu se i ne pokušava lilažnom pokornošću slomiti njegovu srdžbu. Puzave kučke sve odreda! Bezobraznekad pobjeđuju, gmizave pod bičem! Ali u Anđelikinu je glasu bilo neke iskrenostikoja ga je smućivala. A možda i nije kao i sve druge? A da nije onaj nejasan lik „Barunice tužne haljine”, koji mu se utisnuo u sjećanje, bio samo varljivaobmana?Teško je disao. U polusjeni u kojoj su se stopili mjesečina i svjetlost svijećnjaka,njegov pogled padne na njezina izudarana ramena, na njezin nježan potiljak, na

čelo naslonjeno na zid kao u skrušenog dječaka i u njemu pobudi silovitu i čudnuželju koju nikad nijedna žena nije dotad u njemu pobudila. Nije to bio samoživotinjski i slijepi nagon, već neko tajanstveno i pomalo nježno čuvstvo. Ona nijebila kao druge žene.



Njime ovlada iznenadni predosjećaj da će s njom doživjeti neki novi užitak, ononepoznato dostignuće u ljubavi koje je uzalud tražio u bezbrojnim i većzaboravljenim tijelima žena.Usne su mu bile suhe, žedne, pohlepne da se napoje na njezinoj podatnoj imirisavoj puti. Snažno dišući, baci daleko od sebe bič i oslobodi se vlasulje iprsluka.Uznemirena, Anđelika se okrene i vidje ga obezoružana i promijenjena, uspravnog

u mraku poput arhanđela. Sa svojom kratkom plavom kosom podsjećao je naantičke pastire, čipkasta mu se košulja na bijelim i glatkim prsima rastvorila, rukeotvorio u neodređen pokret.Odjedared pođe prema njoj, zgrabi je i nespretno joj zarije usne u toplu udubinuvrata. Ali nju je baš na tom mjestu boljelo, a osim toga sada se ona osjećalaogorčenom. Napokon, ona je pošteno priznala svoju krivicu, ali je zato bila isuvišeponosna a da bi je batine što ih je dobila raspoložile za ljubav.Naglo se istrgne iz ruku svog novog muža.- Ah! Ne, to ne! - poviče.Taj ga povik ponovo raspali. Raspršila se još jednom obmana njegova sna. Bila jekao i sve druge: tvrdoglava, proračunata, osvetljiva, vječna i opaka ženka. Povučese, zamahne šakom i pogodi je ravno u lice.Anđelika posrne, zatim ga s obadvije ruke zgrabi za posuvratike košulje i snažnoga odgurne prema zidu. On je časak bio zaprepašten. Da bi se obranila, postupila je s njim kao gostioničarka s pijancima. Uostalom, takvo joj je i držanje sada bilo:učvrstila je noge i pripremila ruke za borbu, dok joj se na licu zrcalio izraz izazovakoji kao da je govorio; „Pokušaj još jednom, mladiću, ako se usudiš!” Nije nikadvidio da se neka žena iz otmjenih krugova brani na taj način. To ga je i dražilo ibilo mu smiješno. Ali šta ona misli: da će se on povući, da će je pustiti na miru?Isuviše je dobro poznavao taj tip žena! Ako je ne ukroti tu istu noć, ona će muveć sutradan gadno zajašiti za šiju. Zaškripi zubima obuzet divljom željom dapobijedi, da uništi.Pretvarajući se da je izgubio ravnotežu, napravi nekoliko nesigurnih koraka, zatimnaglo i spretno skoči, zgrabi je za vrat i njezinom glavom nekoliko puta okrutnotresne u zid.Od tih udaraca Anđelika gotovo izgubi svijest i klizne na pod.Borila se da se ne onesvijesti. Sad je međutim bila sigurna: u krčmi „Crvenakrinka” Filip je bio onaj što je umalo nije ubio prije no što su se drugi sručili na njuda je siluju. Oh! Bio je on životinja, užasna životinja!On se baci na nju i pritisne je težinom svoga tijela o hladan pod.Imala je dojam da je postala žrtvom razularene životinje koja je bez predahamlatila po njoj, divlje i okrutno. Strašan je bol prekine u bubrezima… Nijedna ženato ne bi podnijela… Uništit će je, osakatiti…! Živinče, užasno živinče!Na kraju više nije mogla izdržati i bolno jaukne:

- Milost, Filipe, milost…!On odgovori muklirn i zadovoljnim groktanjem. Konačno je jauknula. Najzad jepronašao jedini oblik ljubavi koji ga je mogao zadovoljiti, radost, paklensku radostda stisne plijen ukočen od boli, pun straha, molećiv, na kojemu se svetio zapretrpljena poniženja. Želja razdražena mržnjom, pričepila ga kao gvozdenašipka. Pritisne je svom težinom svog tijela.Kad se naposljetku digao s nje, ona je bila više mrtva nego živa.Zadihan, lica oblivena znojem, promatrao ju je pod svojim nogama.Ona više nije stenjala već se trudila da dođe do svijesti. Micala se na podu kaolijepa, ranjena ptica.Filip odjednom osjeti strašnu bol u grudima iz kojih mu se ote nešto kao hropac,

kao jecaj. „Šta se ovo sa mnom događa?” pomisli prestrašen.Svijet mu se odjednom učini utonuo u tamu i očaj. Sva su se svjetla pogasila. Sve je zauvijek bilo uništeno. Sve što je moglo biti lijepo i živo, sad je bilo mrtvo. On



je čak ubio ono bojažljivo sjećanje na djevojčicu u sivoj haljini, čija je rukazadrhtala u njegovoj, ono sjećanje koje mu se s vremena na vrijeme vraćalo ikoje mu se sviđalo a da ni sam nije znao zašto…Anđelika otvori oči. Filip je gurne vrškom noge i reče nacerivši se pri tom:- Onda? Vjerujem da ste sada zadovoljni! Laku noć, markizo du Plessis!Ona je čula kako se spotiče o pokućstvo i izlazi iz sobe.

49.ANĐELIKA SE NE PREDAJE

Dugo je ostala ležeći na podu uprkos noćnoj hladnoći koja ju je štipala za golenoge.Osjećala se do krvi izranjena a grlo joj se stiskalo od želje da zaplače. Stalno inekako samo od sebe vraćalo joj se sjećanje na njezinu prvu bračnu noć podtuluškim nebom.Vidjela se kako leži nepomična, bez misli, udova bremenitih nekim njoj dotad

nepoznatim umorom. Uz njezino se uzglavlje sagnula visoka prilika Joffreya dePeyraca.- Jadna moja mala ranjena curica! - bijaše kazao.Ali glas mu nije bio sažaljiv. I odjedared je prasnuo u smijeh, pobjednički smijehzanesenog čovjeka koji je prvi obilježio tijelo svoje ljubljene drugarice."I zbog toga sam zaljubljena u nj”, mislila je onida sretna zbog svog poniženja”,eto zato što je čovjek u istinskom smislu te riječi. Zar nešto znači njegovonagrđeno lice? U njega je velika snaga uma, muškost, oštroumna upornostosvajača, jednostavnost gospodara, sve ono što od čovjeka čini gospodara i kraljaprirode…” Tog i takvog je čovjeka ona izgubila sada po drugi put! Nejasno jeosjećala da ju je duh Joffreya de Peyraca odbacivao, jer ga je prevarila.

Anđelika uze namatati misli o smrti, o malom jezercu pod lopočima. Zatim se sjetišto joj Desgrez bijaše kazao:- Ne dirajte u pepeo što ga je vjetar raznio… jer svaki put kad budete na nj mislili,spopast će vas želja za smrću… a ja neću uvijek biti pri ruci...Zahvaljujući Desgrezu, zahvaljujući tom policajcu svom prijatelju, Markiza anđela još jednom se ugnula nemilom zagrljaju očaja. Nije željela razočarati Desgreza.Podigavši se, odvuče se do vrata, gurne zasunke, vrati se ka krevetu i kao mrtvase sruši na nj. Bolje da ne misli previše. Uostalom, Molines ju je upozorio: „Moždai nećete dobiti prvu rundu!” Ognjica joj je tukla u sljepoočicama. Nije znala kakoda smiri razdiruće bolove po tijelu.Iz jedne mjesečeve zrake iziđe Stihoklepčevo priviđenje. Vidi mu stožasti šešir i

svijetle kose.Zovne ga, ali njega je već nestalo. Učini joj se da čuje Sorbonu i Desgrezov korakkoji se udaljuje.Desgrez, Stihoklepac: u glavi je sasvim izmiješala gonitelja i gonjenog. Oboje subili sinovi velikog Pariza, obojica zajedljivi podrugljivci, obojica su svoje riječiukrašavali latinštinom. Uzalud se trudila da ih jasno vidi; raščinjali su se, gubili seu irealnosti. Nisu više predstavljali dio njezina života. Okrenuta je nova stranica.Anđelika se zauvijek odijelila od njih.Probudila se mada je bila uvjerena da uopće nije ni spavala.Naćuli uši. Šutljiva šuma Nieul okružila je bijeli dvorac. Lijepi je krvnik sigurnohrkao u jednoj od soba u dvorcu, još uvijek pijan. Jedna sova ziahuče. U njezinuhukanju Anđela osjeti ljepotu šume i noći.Osjeti kako joj se veliki mir javio u duši okrene se na drugi bok i pokuša zaspati.Izgubila je prvu rundiu, ali je ipak postala markiza du Plessis.

* * *



Jutro joj je donijelo novo razočaranje. Dok je silazila visoko dignute glave, poštose sama bijaše obukla i počešljala da bi izbjegla Jasmininu radoznalost i pošto jelice dobro naprašila puderom da bi sakrila isuviše vidljive modrice, doznala je da je markiz, njezin muž u zoru mirno otputovao u Pariz. Ili bolje u Versailles gdje sedvor sakupio za svečanost prije odlaska na ljetovanje.Krv joj navali u obraze. Zar je Filip mislio da će njegova žena pristati da ostaneživa zakopana u pokrajini dok se u Versaillesu svijet do mile volje zabavlja?

Četiri sata potom, jedna kočija u koju je bilo upregnuto šest konja, ispod čijih sukopita vrcale iskre, jurila je izrovanim putovima Poitoua.Puna modrica, ali odlučna u onom što je htjela, Anđelika se također vraćala uPariz.Nije imala hrabrosti da sretne pronicav Molinesov pogled. Ostavila mu je pismo ukojemu ga moli da pripazi na njezine sinove. Uz Barbu, dojilju, djeda i upravitelja,Florimond i Cantor će biti maženi i imat će sve što samo požele. Mogla je, dakle,mirne duše otići.Stigavši u Pariz, odjuri k Ninoni de Lenclos. Ova je već tri mjeseca bila vjernaljubavi što joj je u srcu pobudio vojvoda Gassempierre, koji je već čitav tjedan biona dvoru te je Anđelika u prijateljičinoj kući našla idealno sklonište. Četrdeset iosam sati je provela u Ninoninom krevetu, s toplim oblogom melema iz Perua nalicu, s dvije tablete alauna na vjeđama, s tijelom premazanim raznim mastima iuljima.Pripisala je nezgodi, tobože doživljenoj na putu, brojne modrice i ogrebotine štosu joj nagrđivale ramena i lice. Ninon je bila nevjerojatno obazriva te Anđelika nijenikad doznala da li joj je vjerovala ili nije.Ninon joj je pričala s najvećom prirodnošću na svijetu o Filipu, kojega bijaševidjela odmah po njegovu povratku, prije no što je krenuo u Versailles, gdje subile predviđene vrlo ugodne zabave. Grad je brujao od brbljanja onih koji su na tezabave pozvani i škrgutanja zubi onih koji nisu.Sjedeći uz Anđelikino uzglavlje i milujući lutnju rastresenom rukom, Ninon jestalno govorila zato da njezina bolesnica ne bi otvorila usta jer je bilo potrebnonepomično mirovanje da bi se brzo dobilo boju ljiljana i ruža. Ninon je pričala da joj nije bilo žao što ne pozna Versailles, gdje zbog glasa koji ju je bio, nije moglabiti primljena. Njezina moć je bila drugdje, u maloj palači u četvrti Marais, gdje jeona zaista bila kraljica, a ne nečija družbenica. Bilo joj je dovoljno da zna da jekralj, u vezi s ovim ili onim slučajem na dvoru, ponekad pitao:- A što je rekla lijepa Ninon?- Ali kad vam se svi budu divili u Versaillesu, nećete me zaboraviti, zar ne, dragaprijateljice? - upita.Namignuvši joj ispod obloga i krema, Anđelika odgovori da neće.

50.

ANĐELIKA PRED KRALJEM

Dvadeset i prvog lipnja markiza du Plessis-Belliere krene u Versailles. Nije dobilanikakav poziv, ali je zato posjedovala najveću odvažnost na svijetu.Njezinu su kočiju, obloženu zelenim baršunom iznutra i izvana, ukrašenupozlaćenim resama i gajtanima, sa škrinjom i kotačima također pozlaćenima,vukla dva konja zelenka.Na sebi je imala haljinu od pepeljastozelenog brokata s velikim srebrnimcvjetovima. Od nakita je imala oko vrata prekrasan niz bisera koji joj je u nekolikokrugova sezao do donjeg ruba prslušca.Kosu, koju joj je dotjerao Binet, također su krasili biseri i dva laka i poput snijegabijela pera. Na njezinu vrlo pomnjivo mada ne pretjerano našminkanom licu nijeviše bilo tragova nasilja što je prije nekoliko dana počinjeno na njoj. Ostala je



samo mala modrica na sljepoočicama koju je Ninon sakrila madežom načinjenimod tafta u obliku srca. S još jednim, nešto manjim madežom, u kutu usana,Anđelika je sjajno izgledala.Ona navuče rukavice iz Vendomea, otvori lepezu oslikanu rukom i nagnuvši sekroz prozorčić, naredi:- Kočijašu, u Versailles!Nestrpljivost i radost sasvim je smutiše. Da bi se bar donekle smirila povela je sa

sobom Jasminu da bi s nekim mogla razgovarati za vrijeme puta.- Idemo u Versailles, Jasmino - ponavljala je djevojci koja je sjedila ispred nje skapicom od muslina na glavi i u izvezenoj pregači.- Ah, ja sam tamo već bila gospođo. Išla sam barkom iz Sant-Clouda u nedjelju dabih vidjela kralja za ručkom.- Nije to isto, Jasmino. Ti to ne shvaćaš.Put joj se učini da nema kraja. Cesta je bila vrlo loša. Dubokim je brazdama bilaizrovana. Dvije tisuće tovarnih kola je prolazilo njom svakog dana dovozeći kameni vapno za gradnju dvorca, morske pećine pune školjki, olovne cijevi i kipove zavrtove.Kočijaši su psovali jedni druge na pasja kola.- Nismo trebali proći ovuda, gospođo - reče Jasmina - već preko Saint-Clouda.- Ne, preko Saint-Clouda je put predug.Anđelika je svaki čas gurala glavu kroz prozor izlažući se opasnosti da upropastidivnu Binetovu frizuru i da je konji poprskaju blatom.- Tjeraj brže, kočijašu! Konji idu puževim korakom!Uto opazi na obzorju visoku ružičastu hrid koja se iskričavo blistala tog jutra naproljetnom suncu.- Šta je ono, kočijašu? Tamo dolje?- To je Versailles, gospođo.Niz nedavno posađenih stabala pokrivao je sjenom zadnje metre puta. U bliziniprvog ulaza Anđelikina se kočija morala zaustaviti da bi propustila drugu koja jevelikom brzinom dojurila iz Saint-Clouda. Crvenu kočiju u koju je bilo upregnutošest dorata, pratilo je šest konjanika. Netko reče da je to Gospodinova kočija.Zatim je naišla kočija njegove žene koju je vuklo šest kulaša.Anđelika uđe odmah za njima. Nije više vjerovala u loše susrete i uroke. U srcu jenosila sigurnost jaču od svih bojazni, sigurnost da je vrlo blizu trenutak njezinatrijumfa koji je isuviše skupo platila.Pričeka neko vrijeme dok se nije smirio metež što su ga prouzročile dvije velikeličnosti, a zatim siđe iz kočije i stubištem dospije do mramornog dvorišta.Flipot, odjeven u livreju markiza du Plessis, plavu, bijelu i žutu, držao je skutnjezina ogrtača.- Da nisi rukavom brisao nos - reče mu Anđelika. - Ne zaboravi da se nalazimo uVersaillesu.

- U redu, Markizo - uzdahne nekadašnji dječak na Dvoru čudesa koji jeraskolačenim očima promatrao divote oko sebe.Versailles još nije bilo ono veličanstveno zdanje kakvo je postalo koncem stoljećakad mu je Mansart dodao dva bijela krila. Bila je to palača iz priče koje se dizalana uskom brežuljku, radosna izgleda, ružičasta i crvena, sa svojim balkonima ukovanom željezu, sa svojim svijetlim i visokim dimnjacima. Vrhovi zgrade, teukrasne obrazine, prozori i krovovi bili su potpuno pozlaćeni i blistali su se kaobezbrojni dragulji što krase dragocjeni kovčežić.Oko dvorca je vladala silna užurbanost. Raznobojne livreje lakeja miješale su se stamnim košuljama radnika koji su vukli amo-tamo kolica i razni alat. Ritmičkomodjekivanju dlijeta koja su lomila kamen odgovarali su bubnjevi i svirale jedne

čete mušketira koja se poredala u sredini glavnog dvorišta.Ogledajući se oko sebe, Anđelika ne primijeti nijedno poznato lice. Naposljetkuuđe u dvorac na jedna vrata na lijevom krilu kroz koja je ulazilo i izlazilo mnoštvosvijeta. Prostranim stubištem sagrađenim od mramora u boji stiže u prostrani



salon gdje se okupila velika gomila skromno odjevenih ljudi. Svi su je gledali učudu. Raspita se i rekoše joj da se nalazi u stražarskoj dvorani, gdje su svakogponedeljka molitelji donosili svoje molbe ili dobivali odgovore na prethodne.U dnu dvorane, na kaminu je bila postavljena jedna lađa koja je predstavljalakralja, ali svi su se u dvorani nadali da će se on glavom pojaviti među njima što jeponekad običavao raditi.S pažom pored sebe i sva napirlitana, Anđelika se nelagodno osjećala među tim

mnoštvom isluženih vojnika, udovica i siročadi. Upravo je htjela otići kadli spazigospođu Scarron. Skočila joj je oko vrata, radosna što je napokon našla poznatuosobu.- Tražim dvor - reče joj. - Moj je muž sigurno u kraljevoj spavaćoj sobi. Htjela bihk njemu.Siromašnija i skromnije odjevena no ikad, gospođa Scarron je naizgled bila osobakoja o dvoru i dvoranima nije mogla znati bogzna što. Ali otkako je obijalapragove kraljevih predsoblja u potrazi za pomoći, mlada je žena bila do u tančineupoznata s dvorskim programom, bolje čak i od dvorskog kroničara Loreta kojemu je bila dužnost da iz sata u sat bilježi sve zgode.- Vjerujem da je kralj već ustao - reče ova. - Krenuo je u svoj kabinet gdje će sezadržati s princezama kraljevske krvi. Poslije će sići u vrtove ukoliko prije toga nenavrati ovamo. Za vas bi bilo najbolje da pođete ovom pokrivenom galerijom.Upravo na samom kraju s desne strane nalazi se predsoblje koje vodi u kraljevkabinet. U ovaj čas svi su tamo, te ćete lako pronaći svoga muža.Anđelika baci pogled na balkon gdje nije bilo nikoga osim nekoliko švicarskihstražara.- Umirem od straha - reče. - Zašto ne biste došli sa mnom, draga?- Zaboga, draga, kako bih se usudila? - prestrašeno odgovori Francoisa smetenimse pogledom zagledavši u svoju bijednu haljinu.Tek sada je Anđelika primijetila razliku između njihovih haljina.- Zar ste ovamo došli kao moliteljica? Još uvijek ste u poteškoćama?- Na žalost, u većim no ikada! Sa smrću kraljice majke umrla je i moja sitnapenzijica. Dolazim ovamo u nadi da će mi je obnoviti. Gospodin d'Albert mi jeobećao svoju pomoć.- Želim od srca da uspijete. Zaista mi je žao…Gospođa Scarron joj se ljubazno osmjehne i pomiluje ju po obrazu.- Ne bi vam smjelo biti žao, to bi bio grijeh. Izgledate divno i zaslužili ste dabudete sretna, draga. Veselim se sto vas vidim tako lijepu. Kralj je vrlo osjetljivna ljepotu. Sigurna sam da ćete ga očarati."A ja, naprotiv, počinjem u to sumnjati”, mislila je Anđelika dok joj je srce udaraloneujednačenim ritmom. Divote Versaillesa su je izazivale da dadne maha svojojsmjelosti. Bila je luda, prava pravcata luđakinja! Utoliko gore! Ona, međutim, nijetrkač koji gubi snagu i volju na par metara pred ciljem…

Pošto se nasmiješila gospođi Scarron, pojuri galerijom tako brzo da je Flipot izanje gubio dah. Kad je stigla na pola puta, s druge strane izbi grupica koja joj pođeu susret. Čak i na toj razdaljini Anđelika odmah prepozna veličanstven kraljev likokružen dvoranima.Nadvisivao je ostale zahvaljujući visini svojih crvenih potpetica i bogatoj vlasulji,ali se od drugih mnogo razlikovao i po svom divnom hodu. Osim toga, nitko senije bolje od njega služio štapom za šetnju. On je uveo u modu te predmetekojima su se dotad služili samo starci i bogalji.On je od štapa napravio sredstvo sigurnosti, lijepog držanja, pa čak i osvajanjaženskih srdaca.Išao je naprijed poštapajući se štapom od ebanovine sa zlatnom jabučicom. Uz

put je veselo čavrljao s princezama koje su mu se nalazile uz bok: Henriettom,engleskom princezom, i mladom vojvotkinjom d'Enghien. Tog dana, glavnamilosnica Luisa la Valliere nije prisustvovala šetnji. Njegovo veličanstvo nije bilozbog toga loše volje. Jadna djevojka je sve lošije izgledala. Kralj ju je još uvijek



posjećivao i bio u prisnosti s njom, ali za lijepih jutara za kojih su ljepota i sjajVersaillesa dolazili do punog izražaja, čini se da su bljedilo i mršavost gospođiceLa Valliere još više dolazili do izražaja. Bolje da ostane u svojoj palači kamo će onuskoro krenuti da se raspita za njezino zdravlje. Jutro je zaista bilo divno, aVersaiiles veličanstven. Ali nije li to sama boginja proljeća dolazila njemu u susretu liku nepoznate mu žene…? Sunce joj je blistalo oko glave, a nizovi bisera su jojtekli sve do pasa i sjajili se kao kapljice rose…

Anđeliki je odmah postalo jasno da će se izvrći smijehu, ako sada pođe natrag.Stoga je išla naprijed, ali sve polaganije. Obuzimalo ju je čuvstvo nemoći ifatalnosti što ga ponekad u snovima osjećamo. U magli što ju je okruživalarazabirala je samo kralja i netremice ga gledala kao privučena nekim nevjerojatnosnažnim magnetom. Da je i htjela oboriti oči, ne bi to mogla učiniti. Bila je sadasasvim blizu njega, kao onda, u onoj mračnoj sobi Louvrea, gdje se s njimsukobila. U tom trenutku samo je to strašno sjećanje bilo živo u njoj.Nije čak bila svjesna ni svoga položaja, onako sama usred ogromne galerijepreplavljene suncem, svog prekrasnog ruha, svoje jasne i tople ljepote, čarobnogizraza svog lica.Luj XIV se zaustavi, a iza njegovih leđa i svi dvorani. Lauzun koji je prepoznaoAnđeliku, ugrize se za usnu, sakrivši se, radostan, iza leđa drugih dvorana. Bit ćesvjedok vrlo zabavnog prizora, mislio je.S mnogo udvornosti kralj skine svoj šešir ukrašen perima plamene boje. Na njega je velik utjecaj imala ženska ljepota, a mirna smjelost kojom ga je promatrala taneznanka svojim smaragdnim očima očarala ga je umjesto da ga razgnjevi. Tko li je samo bila ta žena… Kako to da je nije prije zamijetio?Pokoravajući se nagonu, Anđelika se savi u vrlo dubok i otmjen poklon. Poželjela je načas da se više i ne uspravi, očima uprijetim u kraljevo lice od kojega nikakoda se otrgnu. Gledala ga je izazivački a da nije ni sama bila toga svjesna.Kralj je bio začuđen. Bilo je nečeg neobičnog u držanju te neznanke i uiznenađenju i šutnji dvorana. Okrene se malko u stranu lako oborivši vjeđe.Anđelika je mislila da će se onesvjestiti. Ruke su joj počele drhtati skrivene unaborima haljine. Osjećala se bez snage, izgubljenom.U tom trenutku, jedna ruka dohvati njezinu, čvrsto joj je stisne, što je namahvrati u stvarnost. Filipov glas mirno odjekne:- Sire, neka mi vaše veličanstvo podijeli čast da mu predstavim svoju ženu,markizu du Plessis-Belliere.- Vaša žena, markiže? - čudio se kralj. - Ta me vijest, zaista, iznenađuje. Jest,nešto sam o vašem vjenčanju čuo, ali ja sam vjerovao da ćete vi sami doći da meo tome obavijestite…- Sire, nisam smatrao potrebnim da dosađujem vašem veličanstvu jednim takomalo važnim događajem…- Vjenčanje, nevažan događaj? Pazite, markiže, da vas ne čuje gospodin

Bossuet…! I ove gospođe! Svetoga mi Luja, otkako vas poznam, pitam se odkakve ste tvari vi napravljeni. Znate li da bih ja vašu obazrivost prema menimogao shvatiti i kao neku vrst uvrede…?- Sire, zaista mi je žao da vaše veličanstvo tako tumači moju šutnju. Stvar mi sezaista činila nevažnom!- Šutite, gospodine, vaš postupak prelazi sve granice i ne dozvoljavam vam više ničasa da tako neugodne riječi govorite pred ovom čarobnom gospođom, vašomsuprugom. Časna riječ, vi ste baš obična vojničina. Gospođo, a što vi mislite osvom mužu?- Trudit ću se da budem zadovoljna njime, sire - odgovori Anđelika koja se zavrijeme tog dijaloga prilično pribrala.

Kralj se osmjehne.- Vi ste razumna žena. A osim toga vrlo lijepa. Ljepota i razum ne idu uvijek podruku! Markiže, opraštam ti zbog sjajnog izbora… i zbog njezinih lijepih očiju.



Zelene oči…? Rijetka boja očiju! Nisam baš imao prilike da im se suviše čestodivim. Žene zelenih očiju su…Prekine se, časak se zamisli, pažljivo promatrajući Anđelikino lice. Na licu mu seugasi osmijeh, a čitava njegova se pojava ukruti kao gromom pogođena. Predočima dvorana, ispočetka smetenim, a zatim prestrašenim, Luj XIV problijedi.Nijednom pogledu to nije promaklo zato što je kralj imao crvenu put te mu jenjegov kirurg često morao puštati krv. U par sekundi je postao bijel kao ovratnik

njegove košulje, mada su mu crte lica ostale nepomične.Zbunivši se Anđelika se ponovo zagleda u nj, protiv volje izazovno, kao štoponekad djeca gledaju onog koji treba da ih kazni.- Niste li možda porijeklom s Juga, gospođo? - upita kralj tvrdim glasom. - IzToulousa…?- Ne, sire, moja je žena porijeklom iz Poitoua - odmah odgovori Filip. - Njezin otac je baron de Sance de Monteloup. Njegovi se posjedi nalaze u blizini Niorta.- Oh, sire, kako možete zamijeniti jednu gospođu iz Poitoua s jednom gospođom sJuga! - poviče Athenaida de Montespan prsnuvši u veseo i lijep smijeh. - Vi, sire!Lijepa Athenaida je osjećala da je prilično čvrsto zasjela u kraljevoj milosti i dasebi može dozvoliti tu smjelost. Nelagodnost se raščini. Kralj dobi svojuuobičajenu boju. Uvijek prisutna duha, on Athenaidu pogleda razigranim očima.- Istina, žene iz Poitoua su neobično dražesne - uzdahne. - Ali budite oprezni,gospođo, jer će gospodin de Montespan morati ukrstiti svoj mač sa svimGaskonjcima u Versaillesu. Ovi bi se mogli osvetiti za uvredu nanesenu njihovimženama.- Uvredu, sire? To mi sigurno nije bila namjera. Htjela sam samo kazati da sužene i u jednom i u drugom kraju vrlo lijepe, ali u svakom na drugi način kojiodmah upada u oči. Neka mi vaše veličanstvo oprosti za ovu skromnu primjedbu.Osmijeh u velikim plavim očima bio je i skrušen i neodoljiv u isti mah.- Poznam gospođu du Plessis već mnoge godine - nastavila je gospođa deMontespan. - Zajedno smo odgojene. Njezina je obitelj u srodstvu sa mojom…Anđelika čitava života neće zaboraviti to zauzimanje Athenaide de Montespan. Makojim se uzrocima rukovodila mlada žena, ona je spasila svoju prijateljicu.Vedro se osmjehujući kralj se ponovo pokloni pred Anđelikom du Plessis-Belliere.- Neka bude…! Versailles vas radosna srca prima, gospođo. Dobro nam došli!I doda tišim glasom:- Sretni smo što vas ponovo vidimo.Po tim riječima ona shvati da ju je on prepoznao, ali da je prima i da želizaboraviti prošlost.Plamen jedne lomače kao da je posljednji put bljesnuo između njih. Savivši seponovo u dubok naklon, Anđelika osjeti kako joj bujica suza nadimlje vjeđe.Na sreću kralj pođe naprijed. Ona se uspravi, krišom otare suze i smućeni pogledbaci na Filipa.

- Kako da vam zahvalim, Filipe?- Da mi zahvalite! - protisne on kroz stisnute zube. - Svoje sam ime morao branitiod smiješnosti…! Žena ste mi, do sto đavola! Molim vas da od ovog trenutkavodite računa o tome. Kako ste mogli na ovakav način upasti u Versailles? Bezpoziva i ni od koga predstavljena…? I onako drsko gledati kralja! Ništa, dakle, nemože slomiti vašu paklensku drskost? Trebao sam vas zadaviti one noći.- Oh, molim vas, Filipe - otpovrne ona mašući svojom lepezom. - Ne pokvarite miovaj lijepi dan.Slijedeći druge dvorane, bijahu stigli u vrtove. Plavo nebo, vodoskoci, sjajsunčanih zraka koje su se lomile na površini dvaju velikih bazena na gornjojterasi, očarali su Anđeliku.

Činilo joj se da šeta po raju, gdje je sve bilo lako i u najboljem redu, baš kao i unekadašnjem boravištu blaženih.S vrha stepenica koje su dominirale jednim bazenom u obliku okrugle piramideona je promatrala velika stabla raspoređena kao na šahovskoj ploči i okružena



čitavim mnoštvom bijelih mramornih kipova. Drvoredi su sve do obzorja prostiralisvoje šarene sagove.S rukama na usnama, tim pokretom dječje gorljivosti, Anđelika je ostavljaladojam bića u ekstazi. U njoj se zanos snova stopio sa iskrenim divljenjem.

Documents

Anne i Serge Golon - Andjelika 02