o

A n a B e z a n t

P O U K A S R C A

Izvadci iz pisama indijskih učenika duhovnosti

Kauči razlikovati krivo od pra­voga, stalno tekuće od vječno trajnoga. Prije svega nauči od­vajati vanjsko znanje od duševne mudrosti, nauku oka od nauke srca.

/Glas tišine/

S njemačkog preveo K.S.

Zagreb, 1985

P R E D G O V O R

Fod naslovom "Pouka srca" biti će u ovoj knižici objavljen niz razmatranja koja su uglavnom uzeta iz pisama indijskih prijatelja. Ona nemaju autoritativan karakter ali ona sadrže misli koje su primaocima bile od pomoći, pa ih zato treba i drugima dati. Odre­đeni su samo za takve ljude koji odlučno pokušavaju živjeti višim životom, i odnose se posebno na one koji znadu da ovaj život vodi na Put učeništva pod vodstvom velikih duša koje su njime išle u prošlosti, ali ipak ostali na Zemlji da bi pomogli drugima da ga nastupe. Misli iztažene u ovim pismima ne pripadaju ni jednoj određenoj religiji ali njihovo oblikovanje i ono u njima izraženo osjećanje je indijsko. Ono je predanost takve plemenite i intezivne vrste koja je na Istoku poznata pod imenom Bakti - predanost, koja se čitava i bezuvjetno prinosi Bogu i onom božansko-1judskom obliku kroz koji se Bog objavljuje odanim ljudima. Taj se Bakti nije nigdje tako savršeno izrazio kao u Hinduizmu i autori tih pisama su Hindi, koji vični preobilnom bogatstvu Sanskrita pokušavaju pjesničke njež­nosti svog materinjeg govora bar približno uskladiti s grubim zvu­kom evropskih jezika. Suprotno hladnoći i osjećajnoj povučenosti ne­kih evropskih naroda, osobito Engleza, izvire religiozni osjet iz istočnih srdaca tako prirodno uvis kao pijev jedne ševe. Tu i tamo nalazimo i na Zapadu prave Bakte kao na primjer Tomu kempenca, sve­tu Tereziju, Ivana od križa, Franju asiškog i svetu Elizabetu ugar­sku. Ali većinom naginje religiozni osjet na Zapadu, pa i tamo gdje je on dubok i pravi, više k šutnji i nastoji se sakriti. Takvim lju­dima koji se boje izražavati religiozne osjećaje ova pisma neće bi­ti od pomoći i za takve ona nisu pisana.Obratimo se sada razmatranju jednog od najvažnijih protuslovja u višem životu. Svi dobro znademo da okultizam od nas traži neke vrste stanovitu izolaciju kao i potrebnu strogu samodisciplinu.Cd naše ljubljene i poštovane učiteljice Helene Petrovne Blavatske kao i tradicija okultnih života mi smo saznali, da se od onog koji želi proći kroz vrata hrama, traži odricanje i stroga samodisciplina. Bagavad Gita stalno naglašava i ponavlja pouku o ravnodušnosti prema boli i veselju, pouku o onoj potpunoj ravnodušnosti u svim prilikama, bez koje pravi Joga ne moše biti. To je jedna strana okultnog života koja je bar u osnovi općenito priznata, pa ju mnogi slijede i u praktičnom životu i nastoje, da joj se prilagode',S drugom stranom okultnog života bavi se "Glas tišine" od H.P.B.

- 2 -

Ta druga strana je suosjećanje za sva živa bića, stalna brza pripravnost za sve ljudske nužde. Ovo se suosjećanje najpotpu­nije izrazilo u tim Velikima, kojima mi služimo, i njima donije­lo ime "Majstora milosrđa". Na taj suosjećaj u njegovoj svagda­njoj primjeni slijedeća pisma žele obratiti naše misli, jer to je nešto što mi u našem praktičnom životu najlakše previdjamo, ma koliko bilo naše srce obuzeto ljepotom tog izražavanja kod Velikih. Pravi okultist mora, dok je on sebi najstrožji sudac i najtvrđi nadziratelj, za sve ljude u svojoj okolini biti naj- suosjećajniji prijatelj i najprijazniji pomoćnik. Postići takav suosjećaj i takovu dobrotu mora biti cilj svakoga od nas. Ali to se može postići samo stalnom primjenom dobrote i suosjećanja prema svima koji nas okružuju, bea Iznimke. Svaki koji bi htio postati okultistom mora u svom domu i u svom posebnom krugu bi­ti čovjek na kog će se drugi prvoobratiti kada ih spopadnu pote­škoće i brige ili kada padnu u grijeh, jer mogu kod njega biti sigurni da će im pomoći i da će s njima suosjećati. Pa i oni najmanje privlačni, najgluplji, baš odvratni ljudi treba da os­jete, da bar u njemu imaju prijatelja. Svaka najmanja čežnja prema plemenitijem životu, svaka klijajuća želja prema nesebič­nom služenju, svaka još poluoblikovana dobra namjera treba da u njemu nađe pomoćnika koji je spreman da ju ohrabri i ojača, ta­ko da svaka klica Dobra pod toplom i poticajnom prisutnosti nje­gove prijazne prirode može početi rasti.Takova se snaga služenja stiće školovanjem sebe u svagdašnjem životu. Prvi korak k tome jest da se shvati, da je pravi "Ja" sviju jedan! Onda ćemo kod svakog čovjeka s kojim dođemo u doti­caj ignorirati sve ono što je na njegovoj vanjštini neprijatno i u njemu prepoznati onaj pravi"Ja"koji boravi u njegovom srcu. Slijedeći korak je da nam to postane jasno, i to ne samo teore­tski nego stvarno da osjetimo, kako taj"Ja"ide za tim da se iz­razi kroz ovoje koji ga koče, a onda i to kako taj ovoj koji ga OKružuje za naše oči nestaje. Onda slijedi treći korak, da se mi s tim"Ja"identificiramo,jer mi to jesmo stvarno u svom pravom biću - i da ga u njegovoj borbi proti niskih elemenata koji ko­će njegov izraz, podupiremo. Pa kako možemo našeg brata samo preko naše niže prirode dostići, to ostaje jedini djelotvorni put ka­ko pomoći, da mi stvari gledamo onako kako ih gleda taj naš brat, sa svim njegovim ograničenjima i predrasudama i njegovim iskriv­ljenim pogledom pa da onda, kada smo tako vidili i takov dojam dobili, da njemu pomognemo na njegov način a ne na naš, jer se

- 3 -

samo na taj način može dati stvarna pomoć. Ovdje nam dakle do­bro dolazi okultno školovanje: mi se u njemu učimo povuci se od naše niže prirode, nju razmatrati i njene osjećaje osjeća­ti a ne dozvoliti da oni na nas uplivaju - i dok mi ta osjeća­jna iskustva skupljamo mi o njima intelektualno sudimo.Ovu metodu moramo primijeniti i ovdje da pomognemo našemu bra­tu. kada mi osjećamo kako on osjeća, pošto suglasna žica u na­ma odzvanja njegov zvuk, mi moramo naš odrijeseni"Ja"upotrije­biti za rasuđivanje, savjetovanje i poučavanje, ali na takav način da naš brat osjeti da je to njegova vlastita bolja priro­da koja se očituje kroz naša usta.Hi moramo biti pohlepni u nastojanju da dademo svoje najbolje. Nije život duha u zadržavanju nego u davanju. Ali često naše "najbolje" za njega, kojemu želimo pomoći, ne će biti privlač­no - tako kao što visoka poezija nije za malo dijete. Onda mo­ramo dati ono najbolje koje je on sposoban primiti a preostale zadržati. Ne zato što mu to nebi priuštili, nego zato što mu to još ne treba, Na taj način nama pomažu Majstori, prema kojima smo mi djeca i na isti način moramo mi nastojati pomagati onima koji su - što se tiče života duha - mladji od nas.Ne smijemo nikada zaboraviti ni to, da je čovjek, koji je toga časa slučajno kod nas, čovjek kog nam je povjerio Majstor da mu služimo. Ako mi iz rastresenosti, nestrpljivosti ili ravnodušno­sti propustimo da mu pomognemo, onda smo mi u tom poslu našega Majstora zakazali. Hi često propuštamo takove neposredne zadaće, jer smo zaokupljeni nekim drugim poslom. Fali nam razumijevanje za to, da je u tom času baš to naša zadaća - da pomognemo toj čovječjoj duši, koja je za to nama poslana. Zato je potrebno da mislimo na tu opasnost. Nju je posebno, teško prepoznati, jer se ovdje koristi jedna dužnost da se druga izbjegne, pa pomanjkanje uvidjavnosti vodi do zakazivanja u ispunjenju naše zadaće. Zato ne smijemo nikada visiti nad nekim posebnim poslom. Hi moramo uvijek raditi ali duša mora kod toga biti slobodna i "spremna na uzbunu", spremna da i najtiši njegov mig primi, kada On treba našu službu da se pomogne nekom čovjeku kojem On preko nas hoće pomoći.Ranije spomenuta strogost prema našem nižem"Ja"preduvjet je za takovu pomoćnu službu. Jer samo onaj koji se za svoje vlastite prilike malo brine, tko je za sebe samoga ravnodušan prema ve­selju i boli - dovoljno je slobodan da drugome može pokloniti punu

sućut. Kako on sam ništa ne treba on može sve davati. Bez sva­kog samoljublja on postaje utjelovljenom ljubavi za druge.U okultizmu Je knjiga, kojoj u prvom redu moramo posvetiti na­šu pažnju, knjiga života. Druge knjige mi proučavamo samo pora­di života. Jer ako idemo za tim da živimo okultnim životom sva­ko proučavanje, i ono okultnih djela, samo Je sredstvo na putu k duhovnosti. Ono što nas vodi do nogu našeg Majstora naš Je ži­vot a ne naše znanje, pročišćeno srce a ne dobro napunjena glava.Riječ "predanost" ključ Je svakog istinskog napretka u duhovnom životu. Ako mi naš posao činimo Jedino radi širenja duhovnog ¿okreta a ne radi svog zadovoljstva nad uspjehom, ako ga shvaćamo kao službu Majstoru a ne da u tom tražimo vlastito zadovoljstvo, onda nećemo biti obeshrabreni niti radi povremenih napora, niti radi oblaka povremene praznine i razočaranja u svom nutarnjem životu.C^m mi služimo radi služenja a ne radi veselja koje nam služenje donosi, mi smo učinili očit korak naprijed. Jer tek od tada mi počinjemo sticati ono ravnovjesje, onu nutarnju ravnotežu koja nas čini sposobnima da našu službu obavljamo s istim zadovolj­stvom radilo se o neuspjehu ili uspjehu, Jednako bilo unutra tamne ili svjetlo. Čim nam Je uspjelo svladati našu osobnost da na poslu za Majstora osjećamo stvarno veselje i onda kada Je on za nižu prirodu bolan, onda mora Još Jedan daljnji korak biti učinjen.Taj se sastoji u tom da mi radimo Jednako srdačno i s punom sna­gom i onda kada te veselje prođe i svjetlo nestane iza oblaka.Dogod Je drugačije postoji opasnost da služba za Svete u stvari znači službu za nas same - mi njima služimo za ono što od njih primamo, umjesto da radimo iz čiste ljubavi.Dogod postoji taj finiji oblik sebičnosti mi smo uvijek u opasno­sti da od službe odpadnemo ako tama oko nas dugo traje pa se mi nutarnje osjećamo mrtvi i bezpomoćni. Ali baš u takvoj noći duha može se učiniti najplemenitija služba i zadnje omče nižeg Ja mogu biti poderane.Mi polažemo tako mnogo na predanost, Jer uvijek opet nalazimo da učenici dolaze u opasnost uslijed prevage onog osobnog"Ja"i time da se koči napredak majstorovog djela. Ovdje se nalazi naš pravi neprijatelj i tu Je to bojno x)olJe. čim to učenik uvidi on bi morao biti zadovoljan svim onim što u dnevnom životu odstruže od svoje osobnosti, i morao bi sirim "neugodnim osobama" biti zahvalan

- 5 -

kada cu stanu na nožni palac, kidaju njegove osjetljivosti i razbi­jaju njegovo samoljublje. Oni su njegovi najbolji prijatelji, nje­govi najkorisniji pomagači i on treba da prema njima osjeća zahva­lnost za pomoć koju mu pružaju kod uništavanja njegovog najopasni­jeg neprijatelja. Ako dnevni život tako promatramo on postaje ško­lom okultizma i mi počinjemo učiti onu potpunu ravnodušnost koja se traži na višim stupnjevima učeništva prije nego se dublje znanje i time veća moć smije položiti u naše ruke. Gdje ovo mirno samosvla— davanje, ova ravnodušnost prema osobnim prilikama, ta vedra preda­nost poslu za druge fali tamo nema pravoga okultizma, pravog duho­vnog života. Niski psihizam ne traži ni jedno od ovih svojstava i zato ga pseuđo-oicultizam rado prihvaća, ali Bijelo bratstvo to traži od svojih pregalaca i postavlja sticanje tog svojstva kao pretpo­stavku za primanje neofita u predvorje hrama. Zato neka bude cilj svakog učenika, školovati se da_ bude sposoban služiti i da vježba strogu samodisciplinu, da Majstor "kad pogleda u njegovo srce u njemu nikakovu manu ne nađe". Cnda će ga primiti za ruku i voditi dalje prema gore.

Ana Bezant

P O U K A S R C A

Nevolja prijeti čovjeku koji smatra vanjske okolnosti važnijima nego mir nutarnjeg života koji je od vanjskih prilika neovisan.3aš obratno, što su vanjske okolnosti odvratnije, što veća žrtva koju život kroz njih traži, to smo mi bliže konačnom cilju radi vrste ispita koji imamo položiti. Zato je budalsto dati se previše pri­vući od bilo kojeg vanjskog oblika religioznog života, jer sve što pripada razini materije prolazno je i varavo i zato mora dovesti do razočaranja. Svako kog intenzivno privlači neki vanjski životni oblik mora prije ili kasnije iskusiti beznačajnost svih vanjskih stvari. I što on prije prođe kroz iskustva koja protekla karma od njega traži to bolje za njega. Naravno uvijeknam je neugodno kad nam se tlo iznenada pod nogama izgubi, ali lijek koji liječi ludosti uvijek je gorak i mora se izdržati, ako bolest ima biti izliječenja. Ali kada nježni dašak vjetra koji dolazi sa lotosovih nogu Velikih prođe preko naše duše, mi osjetimo da ni najgora vanjska okolina nije dosta jaka da omete muziku koja nas ushićuje iznutra.Kao što se Evropejac kojeg je privukao okultizam, osjeća bližim Velikima kada stavi nogu na indijsko tlo, tako osjeća Indijac kada se popne na visine snijegom pokritog Eimavata. A ipak je to samo varka, jer se Gospodarima čistoće ne dolazi bliže fizičkom promjenom mjesta, nego samo time da se sami učinimo čišćima i jačima, time da za dobro svijeta preuzimamo patnje na sebe. Ali što se tiče neznanja u obmani se nalazećeg svijeta o našim poštovanim Majstorima, to podsjećam na riječi: "Psovanje i klevetanje svijeta može im manje škoditi nego psikanje zmije uzvišenom Eamavatu".Ako se dopusti - a to će učiniti svako ko se i samo malo razumije u okultizam-»da postoji mnoštvo nevidljivih bića koja sudjeluju u stvarima ljudi (elementali, elementarni duhovi svih stupnjeva koji izmišljaju razne vrste varka i maskiraju se u raznolikim odijelima kao članovi Tamnog bratstva koji nalaze svoje veselje u tom da zavode pristaše prave mudrosti), onda se mora priznati i to da je priroda u svojoj velikoj dobrohotnosti i u svojoj apsolutnoj pra­vednosti nadarila čovjeka sposobnostima da može razlikovati između glasova ovih stanovnika zraka i glasova Majstora. I ja mislim da se u tom svi slažemo da su razum, intuicija i savjest naše najviše sposobnosti, jedina sredstva preko kojih možemo razlikovati

- 7 -

istinito od lažnoga, dobro od zla i pravo od nepravednog.I pošto ¿je to tako to iz toga slijedi, da se ništa što razum ne pri­hvaća i što ne zadovoljava najsavjesniji zahtjev moralne prirode, da se nikada ne može smatrati kao saopćenje Majstora. Ne smijemo zaboraviti ni to, da su Majstori Majstori mudrosti i milosrđa i da njihove riječi razum prosvjetljuju i šire a ne da zbunjuju i muče. Oni ne uznemiruju nego oni smiruju, ne ponižavaju nego uzdižu. Oni nikada ne primjenjuju metode koje ubijaju razum i intuiciju ili ih koče. Kakav bi bio neizbježivi rezultat kada bi ti Gospodari lju­bavi i svjetla htjeli svojim učenicima naturiti saopćenja koja pro­tuslove razumu ili etičkom osjećaju? Namjesto razumne vjere nastupila bi slijepa lakovjernost, namjesto duhovnog napretka pos­ljedica bi bila moralna uzetost i neofiti bi stajali bespomoćni, bez vodstva izručeni na milost i nemilost svakoj šaljivoj ninfi ili još gore, svakom griješnom dugpi.Zar je to određenje učeništva? Moše li to biti put ljubavi i mudro­sti? Mislim da nema razumnog čovjeka koji bi to mogao vjerovati dulje vremena,ako bi ga na čas i moglo nešto zaslijepiti i dovesti do tog da .izrečene apsurdnosti prihvati kao istinite.

Između mnogih sumnji koje bi mogle napasti učenika i mučiti ga, nalazi, se i pitanje da li fizička slabost može kočiti duhovni na­predak. Asimilacija duhovne hrane ne opterećuje fizičke snage i duhovno se može napredovati dok tijelo trpi.S druge strane velika je obmana, koja počiva na pomanjkanju znanja i uravnoteženosti, vjerovati da će nas izgladnjenje i mučenje tijela učiniti prijemijivijim za duhovne doživljaje. Stalni i stvarni nap­redak se može mnogo prije postići time, da se stalno čini ono što najviše služi namjerama svetih Majstora. Kada je došlo pravo vrije­me za to da se duhovna iskustva utuve mozgovnoj svijesti, tijelo tome neće moći biti zapreka. Male poteškoće, koje može tijelo prou­zročiti, mogu biti u sekundi odstranjene. Obmana je vjerovati da bi bilo kakvo fizičko naprezanje moglo duhovni napredak ma i za korak naprijed dovesti. Jedini put Majstorima se približiti je taj, da se čini ono što njihovim željama najviše pomaže - i čim je to učinjeno ne treba više ništa drugo činiti.

• *“Meni se čini da u tom leži neka sasvim posebna dragost - biti odan i strpijiv,veselo podrediti vlastitu volju onim Velikim koji su mudriji i koji nas uvijek vode u pravome smjeru. U duhovnom

;

- 8

životu nema ništa takvog kao što su osobne želje. Zato neka uče­nik radosno žrtvuje svoju osobnu srećuw "Veliki" će onda naći pri­liku da preko njega djeluju za druge. On će se možda gđekada osje­ćati napuštenim kada je sam, ali kada će trebati učiniti kakov po­sao, on će svoje vodice uvijek naći na svojoj strani. Razdoblja tame moraju se izmjenjivati s onima svjetla i sigurno je samo do­bro, ako ta tama dođe u vrijeme kada ona nas same pritište, iako osobna bol time postaje još veća. Osjećati prisutnost i upliv Velikih sigurno je najveći dar koji si možemo zamisliti. Ali i to bi morali biti spremni žrtvovati, ako se time, što se odričemo onoga što nam izgleda najvišim i najboljim, može lakše postići dobrobit svijeta.

Pokušaj si predstaviti kako je lijepa patnja samo ako nas ona čini prikladnijim za posao. Nesumnjivo je, da mi ne možemo tražiti mir ako treba svijetu pomagati u borbi. Pokušaj, makar svuda oko tebe izgleda tamno, osjećati da to nije stvarno. Kada se Veliki od vremena do vremena omotaju u vanjskom Maju ravnodušnosti, onda je to zato da čim vrijeme sazrije izliju svoj blagoslov u još većem obilju. Naravno je, dok tama prevladava, da se riječima ne moše mno­go pomoći, ali učenik ipak treba pokušati svoje povjerenje uzdržati nepokolebivim - da su Veliki blizu njega i osjećati da svjetlo, iako je njegovoj razumskoj svijesti povremeno uskraćeno, ipak u njegovoj nutrini i da.ušlijed njihove mudre i>dobrohotne pomoći;.raste iz dana u dan. čim razum opet postane osjetljiviji on spozna sveseljem i iznenađenjem, da je duhovan rad napredovao a da si on pojedinosti toga ni.ie bio svjestan. Mi poznajemo zakon. U duhovnom svijetu neizostavno slijede noći, s'. već im ili manjim-sivilom, nakon svje tla dana. Mudrac koji znade da je tama posljedica prirodnog zakona radi toga se ne uzrujava. Mi možemo biti sigurni da će i tama opet proći. Nikada ne zaboravi da i iza najgušće magle stalno svijetli svjetlo, koje izlazi od lotosovih nogu Gospodara svijeta.Stoj čvrsto i nikada ne gubi povjerenje u njih, onda se ne trebaš ničega bojati. Kroz iskušenja ćeš prolaziti i moraš prolaziti, ali ćeš biti suguran da ćeš ih svladati. Čim se tama rasvijetli, koja kao plahta visi preko duše, ti ćeš moći opaziti kako je ona u stvarnosti bila puka sjena, puka varka. A ipak je ta tama, dok traje, dosta stvarna da uništi gdjekoju plemenitu dušu, koja još nije razvila dovoljnu snagu da ostane postojana.

Duhovni život i duhovna se ljubav ne iscrpljuju kadi se daruju.

- 9 -

Davanje samo još dodaje nešto njenoj snazi i nju čini bogatijom i jačom. Pokušaj biti tako sretan i zadovoljan koliko god možeš, jer stvarni duhovni život je veselje a bol je samo posljedica našeg neznanja kao i nedostataka jasnog pogleda. Zato treba da se supro- staviš osjećaju žalosti, koliko god možeš. Pa i onda kad ne možeš sasvim spriječiti da te spopadne, ipak joj ne bi trebao potpuno popustiti. Nikada ne zaboravi da je najnutamjije srce Svemira - blaženstvo.

Zdvajanje ne bi smjelo u srcu odanog učenika naći mjesto, jer ono slabi povjerenje i snagu predanosti i tako gradi hrvalište tamnim silama na kojem oni mogu nastupiti borbu. Taj je osjećaj slijepilo koje ove snage bacaju na učenika, da bi ga mučile i time iz te varke, ako je moguće, mogle za sebe izvući neku prednost. Ja sam iz naj- gorkijih iskustava naučila, da je u iskušenjima ove vrste samopo­uzdanje od male koristi pa da čak i prevamo može djelovati. Jedini put da nepovrijeđeno iz tih varki izađeš jest, da se sav i potpuno posvetiš Velikima. Razlog tome dosta je jasan. Protusnaga koja ima biti djelotvornom mora pripadati istoj razini kao snaga kojoj treba da se suprostavi. Kako ove poteškoće i varke ne dolaze iz vlastitog Ja, to je taj Ja prema njima bezpomoćan. Budući da oni izlaze od tamnih snaga mogu ih samo one od Bijelog bratstva učiniti nedjelo­tvornima. Zato je potrebno za našu sigurnost da mi sebe - naš odvo­jeni Ja - potpuno napustimo i kroz to budemo oslobođeni svih Ahamkara .

Kako znamo da Teozofsko društvo - i što se toga tiče također svaki drugi pokret duhovnog značenja - stoji pod zaštitom i nadzorom daleko viših i mudrijih Snaga nego smo to mi mali ljudi, mi se ne trebamo briniti za buduću sudbinu ovog društva - možemo biti mirni i svjesni odgovornosti revno izvršavati našu dužnost i preu­zimati one zadaće koje nam pripadaju. Briga za budućnost ima nesu­mnjivo uvijek svoju osobitu svrhu u kućanstvu prirode. Kod običnog čovjeka stavlja mozak u rad i mišice u pokret i bez tih briga svijet bi kako na fizičkom tako i intelektulanom području slabo napredo­vao. Ali na određenom stupnju ljudskoga razvoja stupa osje/aj dužnosti i ljubav prema istini na njezino mjesto, pa jasnoća pogleda i poticaj za djelovanjem koji se time stiču puka snaga mišica i živaca nikada ne. mož_e nadoknaditi. Zato odbacite svaku plašljivost idjelujte, dušom okrenutom prema izvoru svjetla, za veliki cilj radi

kojega ste ovdje.5 a srcem koje obuhvaća čitavo čovječanstvo ali po­tpuno bez želja u pogledu uspjeha vašeg rada! Tako su to naši r'udraci učili, tako je opominjao sri Erišna Ardunu na bojnom po­lju, pa tako treba da i mi ulažemo naše snage.Moji osjećaji u pogledu patnje u svijetu nisu sasvim isti kao tvoji, ništa mene ne boli više nego sljepoća i ludilo kojim velika većina naših ljudi ide za radostima čutila, kao i potpuno zbrkana i pogrešna shvaćanja koja oni imaju o životu. Pogled na to neznanje i tu ludost pokreću moje1 srce dublje nego fizičke muke i tegobe koje ljudi moraju trpiti. Pa iako me je molitva Rantideve prijašnj­ih godina duboko pokretala, to mi prema uvidu koji sam otada smjela učiniti u nutarnje biće stvari, izgleda da je shvaćanje Bude mu­drije i transcedentnije. Pa iako bi ja veselo na sebe preuzela smrtne muke, da nekog učenika oslobodim mučenja kojima biva izlo­žen to je moja bol za ove, pošto poznajem uzroKe kao i neposredne posljedice boli učenika, ipak jedva do polovice tako jaka kao ona, što ju osjećam za bijedu tih siromašnih neznalica koji ne shvaća­jući zašto ispaštaju kazne za prošla nedjela.

Funkcije intelekta su samo poredenja i razumni zaključci.Duhovna spoznaja leži daleko s onu stranu njegovog pogleda. Ti si u svojoj sadanjoj okolini vjerojatno prezasićen intelektualnim oš- troumnostima. Ali svijet je baš mjesto za školovanje pa nikakvo is­kustvo, bilo ono bolno ili smiješno, za svjesno živućeg čovjeka nije bez koristi ili vrednosti. Cdvratnosti, kroz koje moramo pro­laziti, čine nas samo mudrijima i baš pogreške koje činimo imadu svoju veliku korist za budućnost. Zato ne trebamo mrmljati na sudbinu ma kako ona vanjski izgledala malo zavidnom.

Karma znači, kako Gita i Joga Vasišata uče, djelovanje i očitovanje volje koje izlazi iz Vasane, požude. U tim obim etičkim zakoni­cima jasno je izloženo da ništa, što je učinjeno iz čistog osjećaja dužnosti, ništa što je potaknuto osjećajem da "tako valja Činiti", ne može okaljati moralnu prirodu djelovatelja-makar se on u svom shvaćanju o dužnosti i pristojnosti nalazio u zabludi. On će nara­vno svoju zabludu morati okajati bolima koje stoje u odnosu s težinom posljedica te zablude, ali ta zabluda ne može ni u kom slučaju pogoršati njegov karakter ili okaljati njegov Jivatma /individualni Ja/.

Dobro je ako se svi događaji u životu smatraju lekcijama koje se mogu iskoristiti za napredak. I bol uzrokovana rastankom od pri­jatelja koje ljubimo može se na taj način iskoristiti. Lto znači prostor i vrijeme na razini duha? Iluzije mozgaj stvari koje u stvarnosti uopće ne postoje i koje samo iz nemoći pameti koja uta- mničuje duh, postižu privid stvarnosti. Na kraju će za svakoga od nas iz boli izrasti dobro i zato mi ne smijemo gunđati. Ne, pošto znamo da se učenicima Majstora ne može ništa značajnijeg dogoditi što ne odgovara volji njihovog Gospodara. Moramo u svakom bolnom događaju gledati stepenicu koja nas vodi duhovnom napretku.Viditi sredstvo k onom nutarnjem razvoju koji će nas osposobiti da bolje služimo Velikima i time čovječanstvu.

Ako možemo služiti Velikima, ako možemo obratiti naše duše u svim olujama i vatrama njihovim lotosovim nogama, što nam onda znače boli i patnje koje ove oluje našim prolaznim ovojima donesu? Pokušajmo razumiti nešto o nutarnjem značenju ovih boli, ovih pro­mjena u našim vanjskim odnosima! Koliko je boli pretrpljeno toliko je zle karme izravnato i jedna dobra lekcija naučena. Zar to nisu misli koje dotiču da nas provedu kroz mnoštvo nužda ovoga svijeta zabluda. Kako je lijepo trpjeti, samo ako se znade zašto i ako imamo vjeru! Kolika je to razlika prema bijedi onoga koji to nezna, jednog skeptika ili njevjernika! Skoro bi se moglo pože­ljeti da sva bol i bijeda svijeta padne na nas, da ostali svijet bude oslobođen i može biti sretan. Raspeće Isusa Krista simboli­zira taj stadij u životu učenika. Zar nije tako? Ostajte samo čvrsti u vjeri i u predanosti i ne izbjegavajte sveti put ljubavi i istine! To je vaš posao -sve će drugo za vas učiniti Gospodari milosrđa kojima vi služite. Vi sve to znate a kada ja o tome govo­rim to je zato, da vas u tom vašem znanju učvrstim. Jer mi često zaboravljamo naše najbolje spoznaje pa u doba zbunjenosti zadaća je prijatelja često više u tom da nas sjeti na naše vlastite riječi, nego da nam utuvljuje nove istine. Tako je često tješila Draupadi svog mudrog muža Yudistira, kada je za čas strašna nesreća savla­dala njegovu obično mirnu vedrinu. A tako je morao i sam Vasista biti tješen i smirivan, kada jie bio utučen radi smrti svoje djece.Ta strana Maje ovoga svijeta doista je neopisiva! Kako lijepa i romantična s jedne strane i kako bijedna i strašna s druge! Da,Maja je tajna svih tajni i tko je Maju naučio razumiti, taj jenašao svoje jedinstvo s Brahmom, svoje jedinstvo s najvišim blaženstvo i najvišim svijetlom.

Neobična slika božice Kali, koja stoji na ležećem bogu &ivi primjer je za Korisnost - za višu mogućnost upotrebe loših svo­jstava srdžbe i mržnje. Crni obraz Kali pretstavlja srdžbu a povezano s mačem istodobno znači fizičku hrabrost. A čitav lik znači: dogod čovjek srdžbu, mržnju i fizičku snagu posjeduje on neka ove upotrijebi za potiskivanje svojih drugih strasti, za unište­nje požude mesa. Slika pretstavlja također ono što se stvarno događa kada se mišljenje prvi put okrene prema višemu životu. Tu nam još fali na mudrosti i mentalnoj ravnoteži, pa mi onda potisku­jemo naše požude pomoću naših strasti. Mi upravimo našu srdžbu protiv naših vlastitih poroka i tako ih potiskujemo. Naš ponos stavljamo suprot nedostojnih sklonosti kako našeg tijela tako i mišljenja i tako se popnemo do prve prečke ljestava. Ležeći Siva nam pokazuje da mi, dok smo zapleteni u borbu kao što je ova, ne poštujemo naš najviši princip, Atme. Mi, što više po njemu gazimo i prije nego smo unuštili posljedneg neprijatelja velikog Sebe, ne­ćemo spoznati u kojem smo stavu prema našem Atmi stajali za vri­jeme borbe. Tako opaža Kali Livu pod svojim nogama tek nakon što je ubila zadnjeg Daitija - personifikaciju Ahamkara. Onda se srami svog luđačkog bjesnila. Dogod nisu svladane sve strasti moramo ih naizmjence upotrebljavati za njihovo vlastito podčinjavanje tako, da neutraliziramo snagu jedne putem snage druge. Samo tako možemo na početku postići uspjehe oko umrtvljenja sebičnosti i uhvatiti prvi pogled na naš pravi Atma - na Livu u nama kojeg tako dugo ne poznajemo, dok u našem srcu bijesne požude.

Pametno se ponašamo ako zapostavljamo naše vlastite kratkovidne želje da bi s puno povjerenja služili Majstoru. Moje je iskustvo da se izbjegnu mnoge opasne provalije, na koje bi i neznajući naišli, kada se slijedi njihovo vodstvo. Za čas izgleda vrlo teško ako se mora odstupiti od svojih skonosti, ali na kraju iz jedne takove žrtve izraste samo veselje. Nema boljeg školovanja od onih godi­na u životu u kojima smo natjerani teškim razočaranjima, tražili zaštitu do nogu naših Majstora, jer nigdje drugdje ne postoji sta­lno mjesto mira. Onda raste u učeniku običaj da uvijek na to mi­sli da je njegovo jedino utočište kod Majstora, i čim on jednom na njih ne misli on se osjeća bijedan i napušten.

- 13 -

Tako se zapali za njega baš iz tame očaja svjetlo koje više nikada ne potamni. Cni kojih oči prodiru u daljine udaljene budućnosti, koje su zastrte za naše smrtne poglede, uvijeK su činili i uvijek će činiti ono što je za svijet najbolje. Neposredni se uspjesi i prolazna zadovoljstva moraju žrtvovati, ako treba da bude cilj, bez opasnosti povratnog udarca, sigurno dostignut, što više želimo stvoriti uvjete za konačni uspjeh, to manje treba da tražimo žetvu dana. Samo kroz patnju možemo doći do savršenstva i čistoće, samo kroz patnju možemo iz sebe učiniti prikladne sluge za ono ve­liko siroče koje neprestano viče za duhovnom hranom. Život ima samo onda pravu vrijednost ako ga žrtvujemo do nogu Velikih.

Radujmo se ako imamo priliku služiti velikoj stvari osobnim žrt­vama, jer takove patnje mogu Majstori upotrijebiti da sirote blu- deće čovječanstvo za malu stepenicu dignu na više. Svaka bol koju učenik trpi cijena je za odgovarajuću dobit koja pripadne svijetu. Zato neka on svoju patnju sretan i bez prigovaranja uzme na sebe, jer on već vidi nešto jasnije nego slijepi smrtnici za koje on trpi. Čitavim tokom razvoja vlada zakon koji je za oči novajlije vrlo bolan: da se ništa, što je vrijedo posjeda ne može steći bez odgo­varajuće žrtve.

Tko se odrekao svakog osjećaja Sebe i Sebe učinio oruđem kroz koje djeluju same ruke Božje ne treba se bojati poteškoća i iskušenja ovog tvrdog svijeta. "Kako Ti zapovijedaš tako ja radim". To je naj­lakši put da se izađe iz dometa individualne karme, jer onaj koji stavlja svoje sposobnosti do nogu Velikih više ne stvara nikakovu karmu za sebe. Jer s njim se onda događa kako je Eri Krišna obećao: "Ja uzimam njegovu krivnju na Sebe". Učenik se za plodove svojih djela ne treba brinuti. Tako je govorio i veliki Majstor kršćanstva: "Ne brini se za sutrašnji dan"!

Ne dopuštaj pobudama da uplivaju na tvoje držanje. Oduševljenje spada u područje osjećaja a ne u ono pravoga ponašanja. Oduševljava- jućem ponašanju u pravom okultizmu nema mjesta, jer okultizam mora uvijek biti samosvladavajući.

14 -

Jedna od najtežih zadaća u životu okultiste jest biti uvijek uravnotežen, snagu za to on dobiva iz duhovnog uvida. Ckultist Eora voditi više nutarnji život nego vanjski. On osjeća, shvaća i spoznaje sve više i više, ali pokazuje sve manje. I same žrtve koje on mora doprinositi spadaju više nutarnjem nego vanjskom svijetu.U običnoj religioznoj pobožnosti sva se snaga žrtve koje je priroda sposobna upotrebljava zato, da se vanjski propisi promatraju i da se daje otpor ruganjima i napastima fizičkog svijeta. U životu okultiste mora snaga žrtve biti upotrebijena za višje stvari. 0 ra­zmjernom značenju svih stvari mora se vagati i vanjsko podrediti nutarnjem. Prije svega okultist ne smije nikada biti izbirljiv.Tako kao što Hamsa u bajci iz mješavine vode i mlijeka uzima samo mlijeko a vodu ostavlja, tako okultist izvlači iz svih stvari jezg­ru njihovog života, a ostavlja ovoje i posude u kojima su oni bili sakriveni.

Kako može neko misliti da bi se Majstori trebali umiješati u život i rad ljudi i zato što to ne čine zaključivati, da oni ne postoje?S istim pravom moglo bi se postaviti pitanje, da li u Svemiru postoji moralni zakon, pa iz toga što postoje nepravde i sramote među ljudima zaključiti, da takov zakon ne može postojati. Zašto ljudi zaboravljaju da su Majstori Jivanmukte /ljudske duše oslobo­đene svih zemaljskih OKOva/ oni koji poslugu sa zakonima, sa zakonima se identificiraju, zapravo su sami duh zakona? Ali nije potrebno radi toga se uzrujavati, jer sudbeni stol kojemu se u stva­rima savjesti podvrgavamo, nije javno mnijenje nego naš vlastiti viši Ja. I to su borbe kao ove koje čiste srce i uzdižu dušu, a ne silovite svađe na koje nas tjeraju naše strasti, niti sama "prave­dna srdžba", ni ono što se zove "pobožno zgražanje".

Što nam znače brige i poteškoće? Zar nam ne bi one trebale biti jednako dobrodlošle kao zabave i udobnosti? Nisu li nam one naši najbolji učitelji i odgojitelji, puni ljekovitih.lekcija? Ne dolikuje li nam onda da što ravnodušnije koračamo'kroz promjenei šivota i sreće? Zar nam ne bi bilo na sramotu kad ne bi uspjeli sačuvati onaj mir duha i primjerenost raspoloženja koji treba da obilježa­vaju ponašanje učenika? Učenik treba uvijek usred svih vanjskih oluja i grmljavina sačuvati svoju vedru mirnoću.

- 15 -

Ako promatramo samo ono vanjsko, onda je taj svijet potpuna lud­nica, ali kako je varava ta ludost! To je pravo ludilo umno pore­mećenih u kom bolesnik ne priznaje svoje stanje nego se drži pot­puno zdravim. Ch! Kako bi bio život za nas nepodnošljiv da nam nisu oči otvorene za tu ludost koja vlada vanjskim ovoj em i kad nebi mogli slušati onu muziku i harmoniju koji zvone u duši stvari!Zar ne mislite da smo nezahvalni kada bez veselja slušamo želje naših Majstora i ispunjavamo svoje dužnosti? Vi ne bi trebali osje­ćati samo mir i zadovoljstvo nego se i veseliti i životnu bodrost imati dok služite onima, kojima služiti je naše najviše pravo i na koje misliti je najviše ushićenje.

Da nas Veliki neće nikada napustiti tako je sigurno kao smrt. Ali naša je dužnost da im prilazimo stvarnom predanošću« Ako je naša predanost stvarno prava i duboka, ne postoji ni najmanja opasnost da bi mogli otpasti od njihovih svetih nogu. Ali vi znate što znači stvarna duboka predanost. Vi znate isto tako dobro kao i ja da se traži, ništa manje nego, potpuno napuštanje osobne vol je} apsolutno uništenje osobnog elementa u čovjeku i da se samo na tome može te­meljiti pravi Bakti. Pravi ideal predanosti tek se onda može dosti­ći kada je čitava čovjekova priroda potpuno usklađena sa božanskim zakonom, kada više ni jedan neskladan zvuk ne titra u bilo kojem di­jelu čovječjeg bića, ako sve misli, predodžbe, želje i osjećaji, bili ovi voljni ili bezvoljni, titraju kao odgovor u potpunom su­glasju s "Velikim dahom”. Tek tada smo se uzdigli na ono područje u kom nema promašaja. Cva stepenica Bakti jedina osigurava stalni daljnji napredak i nedvojbeni uspjeh. Učenik ne gubi nadu zato što ne bi bilo doboljno brige i ljubavi velikih Majstora za njega, nego usprkos te brige i ljubavi, radi svoje vlastite ludosti i slabosti.A ludost je u svakom moguća dok postoji predstava o odvojenosti u njemu, predstava koja se u njemu urezala kroz duge eone varavog i zavodničkom mišljenja i koja još nije mogla biti potpuno iskorije­njena.

Ne smijemo se varati ni u kom pogledu. Neke su istine nesumnjivo gorke ali najmudrije držanje je ono, da ih se upozna i da im se gle­da u lice.

16 -

Živjeti u umišljenom nebu znači samo da se od pravog neba isključujemo. Ako . sjednemo i o tom razmišljamo jesu li u nama još zaostali kakovi tragovi o odvojenosti i osobnom osjetu, kako­va želja da se opremo prirodnom toku događaja, onda može biti da ne nađemo u sebi takovih želja. Ako znamo i vjerujemo da je pre­dodžba odvojenosti puko djelo Maje, da neznanje i sve osobne želje proizlaze samo iz osjećaja odvojenosti i da su one korjen svih naših bijeda, to ne možemo učiniti ništa drugo nego osuditi ova kriva i varava shvaćanja. Ali ako promatramo činjenice i proma­tramo sebe u svagdašnjici, naše promjenljivo držanje u raznim život nim okolnostima, onda će nam se nametnuti jedan bitno drugi za­ključak. Mi ćemo pronaći da je činjenično ostvarenje naše spoznaje i naše vjere u našem vlastitom životu još daleki cilj koji predh- odno samo povremeno dostižemo za kratkih časova kada potpuno zabo­ravimo na svoje tijelo i svoju ostalu materijalnu okolinu i potpu­no se utopimo u razmatranju Božanskog - ne, u Božanstvu samom.

Za nas su radi milosti Majstora stvari na Zemlji nešto jasnije i razumljivije nego za ostale ljude na svijetu i to je razlog zašto tako pohlepno svu snagu svog života posvećujemo njihovoj službi.Svo djelovanje - dobročinstva, patriotizam itd. je, tako će reći cinik s pobjedonosnim podrugljivim smiješkom, puko pitanje davanja i primanja, puko trgovanje. Ali plemenitija strana, ako se točno promatra i primijeni na više životne probleme, leži s onu stranu moći shvaćanja omalovažavajućih podrugljivaca. Tako oni omalova­žavaju i ismjehuju plemenitost, nazivaju je "trgovačkom" a ludi i lakoumni svijet, koji svagdje samo traži zabavu, s njima se smi­je i njih smatra duhovitim i oštroumnim momcima. Ako gledamo samo na površinu ove naše čudesne zemaljske kugle samo će se tamna ža­lost širiti našom dušom i beznađe će kočiti sve naše napore za poboljšanje odnosa. Ali ako pogledamo dublje onda vidimo, kako sve što se ne može složiti, nestaje. Sve se ukazuje lijepo iskladno, naše srce se rascvjeta i osjeća sretnim pa darežljivo ot­vara svoje blago okolnom svijetu. Zato ne smijemo biti obeshrabreni ako vidimo nešto strašno i ne trebamo se tužiti radi ludosti i slijepoće ljudi u čijoj smo sredini rođeni.

- 17 -

Postoje čvrsti moralni zakoni, baš tako kao što postoje pojedini fizički zakoni. Ove moralne zakone može čovjek povrijediti jer on je nadaren individualnošću i slobodom koja uvjetuje tu individual­nost. Svaka povreda tada postaje moralnom snagom koja na moralnoj razini djeluje suprotno smjeru u kom se kreće opći razvoj.Uslijed zakona reakcije svaka takova snaga ima tendenciju da ukine djelovanje pravoga zakona. Ako se dakle te suprotne snage nakupe i poprime gigantske razmjere biti će snage reakcije nužno nasilne pa imaju za posljedicu moralne i duhovne revolucije, religiozne

V

ratove i tome slično. Ako o toj teoriji dalje razmišljamo to ćemo razumiti zašto je potrebno da se na Zemlji pojavljuju Avatari /utjelovljenja božanskog u čovječjem obliku/. Kako su stvari jedno­stavne kada se otvore oči! Kako izgledaju nerazumljive ako je duhovni pogled slijep ili mutan! Priroda je u svojoj beskrajnoj^ darežljivosti stvorila čovjeka na vanjskoj razini kao egzaktno oponašanje svog nutarnjeg djelovanja. I doista je tako: tko ima oči da vidi može viditi, tko uši za čuti može čuti.Kako se jako želi da se dušama koje trpe u časovima teških iskuše­nja i duboke tame pruži pomoći Ali oni koji su prolazili kroz slična iskušenja znaju iz vlastitog iskustva kako je bilo dobro, da oni u to doba pomoć.koja se uvijek daje, nisu mogli shvatiti pa su radi toga imali osjećaj napuštenosti i izgubljenosti i bili potišteni. Inače bi djelovanje tog iskušenja bilo većim dijelom izgubljeno pa bi snagu i spoznaju, koje dolazi od svakog takovog iskušenja, oni stekli tek nakon dugih godina pipanja i kolebanja.Zakon o djelovanju i protudjelovanju svagdje je na snazi.... čovjek koji se je potpuno predao to je čovjek koji u radu kao i u mišljenju sve svoje snage kao i sav svoj posjed posvećuje naj­višem Božanstvu. Koji si je svjestan kako svoje vlastite ništavosti tako i neistinitosti predodžbe o odijeljenosti. Takovog čovjeka tamne Moći ne smiju napasti i on je zaštićen od svih opasnosti koje bi mogle napasti njegovu dušu. Nijedan čovjek u kojem je osjećaj predanosti probuđen ne može nikada zauvijek otpasti - kako to Gita uči - ali on nije siguran protiv prolaznih stranputica, makar še svako živo biće, od najvišeg anđela do najmanjeg protozoa, nalazi pod zaštitom Logosa svojega sistema, pa kroz razne stepenice i vrste postojanja biva natrag nošeno u njegovo krilo, da se tamo za neku vječnost veseli blaženstvu Mokše.

18 -

Vidovitom oku otkriva ono vanjsico uvijek ono unutarnje i zato su sva mjesta i svi ljudi uvijek zanimljivi. Ni ono vanjsko nije tako odvratno kakovim ga mi vidimo u početnoj žestini našeg Vaira- gya /biti bez strasti/ i u svom suprostavljanju protiv svega što je puki privid. Jer kada bi tako bilo onda bi čitavo stvaranje bila ludost i besmisleno razbacivanje snage. Vi rznate da to nije tako, štoviše da i u varavim objavama vanjskih omota leži duboka i istinita mudrost o kojoj je Carlyle u svom Sartor Eesartusu pokazao jedan dio. Zašto se dakle odvraćamo s gađenjem i strahom kccia vidimo pojave ružnog izroda? Zar nisu sve haljine kojima se maskira najviše Božanstvo za nas svete i pune mudrosti? Ti pravo kažeš da sve stvari, čiste kao i nečiste, koje imaju svoje određeno mjesto uiprirođi baš putemjsvoje raznolikosti grade savršenstvo eg najvišeg Ixgosa.

Zašto se veza s unutarnjim svijetom prekida, što nam nanosi žalost i tugu? Zato što nas vanjski svijet još ima naučiti neke lekcije a jedna od tih je ta, da je taj vanjski svijet također božanski u svom biću, božanski u svojoj supstanci i božanski u svom djelovanju i da bi se mi zato prema njemu trebali ljubeznije odnositi.Csim toga su i žalost i melankolija korisni, oni nas imaju naučiti svoje vlastite mudrosti. Oni su za rast i razvoj ljudske duše isto tako važni kao i veselja i intenzivni životni osjećaji. Ali oni su potrebni samo na ranijim stepenicama našega rasta i mi si ih možemo uštediti čim je naš nutarnji Ja procvao i njegovo se srce ot­vorilo božanskom Suncu.

Vi znate kako teče razvoj. Mi na početku nemamo nikakovih čutilnih opažanja. Postepeno razvijamo te sposobnosti i onda dolazimo do točke našeg hodočašća na kojoj ih mi najintenzivnije posjedujemo. Poslije toga slijedi razdoblje u kojem mi čutilna opažanje 'učimo gledati kao Maju. Tako se čutilna opažanja postepeno povlače a spoznaja prevladava dok na koncu sva čutilna opažanja u svjetlu spo znaje nisu izgorila i mi postigli potpuni mir. Ali to nije mir kao u početku našega života u mineralnom carstvu, nego je mir u sve­znanju. Nije mir u apatiji koji je sličan smrti kakovu vidimo u kamenu, nego mir u apsolutnom životu i apsolutnoj ljubavi.

- 19 -

Apsolutni život je mir, jer on sve oživijuje i svoj blagoslov iz­lijeva na čitav Svemir. Ipak, ekstremno se dodiruje i tako dolaze pod isti vid početak i konac zajedno.

Dvije su točke koje bi htjela razjasniti:1 . / Da su ljudi s psihičkim sposobnostima koji nisu školovani,uvi jek

u opasnosti da riječi koje su stvarno kazali neprijatelji, pri­maju kao upute Majstora i da ih dalje prenose, i

2. / Da Majstor nikada ništa ne kaže što intelekt njegovih sluša­telja ne može shvatiti i ništa takovog protiv čega se buni njihov moralni osjećaj. Ma koliko riječi jednog Majstora bile u protuslovlju s onim što smo prije mislili, one nas uvijek vode apsolutnom uvjerenju kako u intelektualnom tako i moralnom shva­ćanju. One dolaze kao objava koja ispravlja zablude koje time najedanput postaju vidljive. One struje dolje kao zraka svjetla koja rastjerava tamu. One ne traže niti lakovjernost ni slije­po povjerenje.

Vi znadete kako je neprijatelj protiv nas radio pa ako mi u našoj predanosti Majstorima ili u ispunjenju dužnosti na koje su nas oni pozvali, zakažemo, našoj nuždi i muki nikada neće biti kraja«,Ali mi se ne osvrćemo odviše na te muke. Mi ih možemo strpljivo i bez uzrujavanja podnositi. Eto nas stvarno muči i što muti mir našeg duha jest prijetnja povremeno protiv nas uperena, da će nas otkinuti od naših vođa. Ništa nas drugo ne može mučiti, nikakova osobna bol, nikakov fizički gubitak ma kako velik bio. Jer mi zna­mo, uzvišeni iznad svake sumnje, da je sve osobno prolazno i nepo­stojano, da je sve fizičko varka i neistinito i da samo ludost i neznanje može žaliti za stvarima, koje pripadaju svijetu sjena.

Učenik može imati malo koristi od poduke koja se daje na razini intelekta. Jedino znanje koje mu je vrijedno imati je ono znanje koje kaplje iz duše u intelekt. Dok dani prolaze količina će takv­og znanja u učeniku sigurno rasti i u toj mjeri u kojoj raste biti će postepeno sve zapreke s njegovog puta za njega otklonjene.

20 -

Na osjećaj boli nauči se svaki čovjek koji živi duhovnim životom.Znamo da nijedna bol ne traje zauvijek a kada bi i bila vječna to opet ne bi mnogo činilo. Mi se ne možemo nadati da ćemo Velikima ili čovječanstvu biti od kakove koristi ako ne prihvatimo od neprijatelja našu punu mjeru boli. Ali gdjekada je strašno suprostaviti se bijesu ovih gospodara Tame, jer oni nam mogu utjerati smrtni strah putem Maje koju povremeno stvaraju. Ipak, čisto se srce ne treba ničega bojati i može biti sigurno da će konačno pobijediti. Učenik se ne smije žalostiti radi prolaznih boli i varki koje oni pokušavaju stvo­riti. Gdjekada oni mogu napraviti pravu pustoš u njegovoj nutrini.Onda se on mora spustiti na ruševine svog vlastitog bića i mimo če­kati dok njegova ažurna Maja ne prođe. On bi trebao uvijek dopustiti valovima sumnje i nemira da preko njega prolaze ali kod toga se uvi­jek čvrsto držati sidra koje je našao. Neprijatelj mu ne može napraviti nikakovu stvarnu štetu u njegovom vlastitom biću dok god on ostaje Velikim odan čitavom svojom dušom i čitavom svojom snagom: "Tko se mene čvrsto drži lako će mojom pomoći preći Ocean smrti i svijeta”.

Ništa se učeniku ne može dogoditi što za njega ne bi bilo ono naj­bolje. Čim se je čovjek jedanput odlučio dati u ruke milostivih Ma­jstora oni se brinu za to da se sve dogodi u pravo vrijeme - u vrije me koje je od najveće koristi za učenika i za svijet. Zato neka on sve što mu se dogodi primi zadovoljno i s povjerenjem i neka se ne brine za "sutra". Burom bacana barka na uzburkanom moru mirnija je nego život hodočasnika na putu prema Svetištu Duha.Miran život značio bi stagnaciju i smrt za čovjeka koji još nije ste kao pravo na mir. Taj se mir može postići jedino time da se potpuno uništi neprijatelja - vlastitu osobnost.

Vi ne bi smjeli zapasti u krive zaključke koje postavljaju neznalice. Svaka prava ljubav je atribut duha i Prana i Bakti su obe aspekti božanske Prakriti /prirode/, koji čine život čovjeka koji čezne za vodama besmrtnosti, vrijednim življenja. U burnoj tami života učeniku dolazi jedino svjetlo od ljubavi, jer su ljubav i Ananda /blaženstvo/ u najvišem smislu identični, i što je ljubav čišća i duhovnija toliko više ona učestvuje u prirodi Ananđe i toliko manje ima u sebi eleme­nata koji joj narušavaju sklad. Samo je sveta ljubav Majstora tako veličanstveno uzvišena da u njoj nema ništa što nije božansko.

21

Opreznost i promišljenost su u okultizmu jednako važni kao i sva­gdje drugdje. U stvari sve sposobnosti ljudskog duha, koje se u običnom životu smatraju krepostima dolaze u okultizmu do najviše upotrebe. One su potrebni dijelovi stvarnog života koji je učeniku jedini važan. Svijetu se ne može tako lako pomoći kako si to mnogi zamišljaju, pa čak ni onda kada bi bilo više suradnika za taj posao. Nije znanje jedino što se od učenika traži. Pogledajte oko sebe i razmislite prije nego tvrdite da bi spoznaja i predanost nekolicine mogla kazaljku na satu pogurati naprijed. Ni jedan se pomušaj ne može učiniti a da on na drugoj strani nebi izazvao snažno neprija­teljstvo. A da li je svijet spreman svladati ovu reakciju?Vi ćete razumiti kako su mudri naši Majstori kada neidu dalje nego što to čine, samo ako učite iz sveg onog što ste vidili<,

£to bi vrijedio život kada mi nebi trpili. Trpili radi svijeta koji stenje pred našim očima, da ga učinimo malo čišćim. Trpili da steČemo malo više od vode života koja bi mogla utažiti žeđu nekih suhih usana?

U stvari, kada ne bi bilo patnje, što je sudbina svakog učenika koji krvarećih nogu nastupa put, to bi on nogao za'bluditi i izgubiti cilj iz vida na koji mora njegov pogled biti uvijek upravljen.Maja pojavnoga svijeta tako je zakučasta i tako očaravajuća da mi izgleda da bi uklanjanje patnje neizbježivo vodilo u zaboravljanje stvarnosti života i Kada bi nestala sjena duhovnog života moralo bi i njeno svjetlo nestati . Tako dugo dom se čovjek ne pretvori u Boga uzaludno je očekiv&ti da bi on mogao neprekidno uživati u duhovnom blaženstvu. A u vrijeme dok toga nema samo je patnja ona, koja noge učenika održava čvrstina i njega čuva od smrti koja bi ga sigurno iznenadila kad bi zaboravio istine duhovnog svijeta.

Učeni* ne bi smio biti uznemiren ni iznenađen ako duhovne snage koje su s druge strane protiv njega uperene nađu svoj učinak na drugoj razini, koja je viša nego ona fizičkog intelekta. IstJuj.a. je da bi se žeravice koje se gase u nekom nezapaženom kutu njegovog bića mogle time još jedanput zaplamsati. Ali taj je plamen samo znak konačnog uništenja njegovih slabosti, koje moraju do kraja izgoriti. Dok god porok osobnosti nije potpuno ispran moše se grijeh u svojim mnogostrukim oblicima uvijek još u nekom zaboravljenom kutu srca sa­kriti, iako se on u mentalnom žkvotu više ne pojavljuje. Jedini put da se svetište srca učini čistim je taj, da reflektor upravimo

22 -

u sve svoje tamne kuteve i u miru budemo svjedoci čina uništenja. Učenik ne smije ni u kom slučaju dopustiti da u tom procesu čišće­nja bude prestrašen, ma kakove ga strahote snašle. On se mora čvrsto držati nogu onoga koji na ovom veličanstvenom mjestu palenja svega materijalnog, ima svoje sjedište. Onda se on ne treba ničega bojati i za ništa brinuti. On se oslanja na one koji brane i pomažu i moše mirno prepustiti događaje na duhovnoj razini njihovoj zašti­ti i vodstvu. Čim je prošlo tamno razdoblje on će viditi kako zlato sjaji kad je šljaka izgorila.

U ovoj našoj zemaljskoj sferi mijenjaju se - kao i na svim razinama života - dan i noć. Sjene postoje i neposredno pod lampom. Kako je čudno da kulturni . i obrazovani ljudi mogu misliti da bi se napr­etkom znanosti, grube materijalističke znanosti, mogla sva bijeda - ona pojedinaca kao i čitavih naroda i rasa - zauvijek ukloniti! Bolesti, ratovi, suše, epidemije, poplave pa i one velike prirodne katastrofe - to da bi bila samo stvar daleke prošlosti?

Interes koji mi imamo za događaje na toj razini opsjena pripada samo emocijama i intelektu i ne može:' dotaknuti dušu. Dok se mi identificiramo s tijelom i razumom moraju promjenljive sudbine koje pogađaju Teozofsko društvo, opasnosti koje ugrožavaju njegovo jedi­nstvo i njegov život, na nas djelovati deprimirajući, gdjekada čak zaprepašćujući. Ali čim smo stigli do toga da živimo u duhu pa pri­hvatimo kao stvarnost, da sav vanjski svijet ima samo prividnu pri­rodu, da je promjenljiv karakter svake ljudske organizacije a unu­tarnji život da je nepromjenljiv, onda moramo - slagala se mozgovna svijest s time ili ne - osjetiti nutarnji mir, takorekuć neku neza- iteresiranost za ovaj svijet sjena, pa ostati netaknuti tim prevra­tima i provalama. Čim smo mi jedanput dosegli viši Ja to nam posta­je znanje o beskrajnoj mudrosti zakona i snaga koje vladaju Svemirom, instinktivnim posjedom i neizbježiva je posljedica nutarnji mir usred svih vanjskih muka i tegoba.

Govoreći grubo i uopćeno postoje na razini na kojoj živimo tri varijante kojima se obrazlaže ljudska bijeda:1. / kao sredstvo za iskušavanje karaktera2. / kao oruđe za odmazdu3. / kao sredstvo odgoja u najširem smislu riječi.

- 23 -

Fromatrano sa svakog od tih gledišta^ tako ja mislim, stanje u kom izgleda da je sve mrtvo i zakočeno /nešto što svaki pregalac u sta­novito vrijeme doživi/ stoji u odnosu prema akutnoj boli,u sličnom odnosu kao samica prema robiji sa teškim prisilnim radom. Primjer je bez sumnje nešto grub ali meni se čini da mnogo govori a ja sam opa­zila da su analogije za razumijevanje apstraktnih i suptilnih pouka od velike pomoći. Zato ja pokušavam stvari tumačiti na taj način.Sve snage na tom svijetu rade u tom smjeru da pomognu razvoj do sa­vršenog čovječanstva. Ali savršenstvo možemo postići samo skladnim razvojem svih naših viših sposobnosti.Taj se pak skladan .razvoj može potaknuti samo odgovarajućom vježbom tih sposobnosti i kreposti, a vježba traži posebne uvjete za svako pojedino svojstvo. Pozitivnom, intenzivnom patnjom ne iskušavaju se niti razvijaju iste sposobnosti niti odplaćuju isti dugovi kao muklom i pustom nutarnjem prazninom. Strpljenje, pasivni otpor, povjerenje i predanost mnoge se bolje razvijaju pod uplivom mentalne potištenosti nego u nekoj aktivnojborbi. Zakon o djelovanju i uzvratnom djelovanju vrijedi i na moralnoj

»razini pa kreposti, koje se probude takovom mentalnom ukočenošću ili omamljenosti, baš su one koje su najprikladnije da ih suzbiju i svla­daju, i to sigurno nisu iste kreposti kojima bi mi mogl: dati akutnom bolu. Još riječ o tome prije nego pređem na drugo: takovo stanje ćudi pokazuje da se hodočasnik nalazi na granici između poznatog i nepo­znatog ali da već odlučno naginje potonjem. Cn pokazuje određen stupanj duhovnog rasta i ukazuje prema onoj stepenici na kojoj je duša na svom putu prema gore, doduše još neodređena ali ipak dosta jasno pre­poznala prividni /lažni/ karakter materijalnog svijeta, Nezadovoljna grubim stvarima, koje vidi i pozna,traži ono što stvarno jest, traži ono što je stvarno, što 'je bitno.Slijedeće tumačenje, nadam se, iako nešto kratko i sažeto pa zato površno, ipak će utoliko zadovoljiti ako pokaže koliko je Vairagja /bezželjnost/ korisna u kućanstvu prirode - osjećaj odsutnosti života u nama samima i svijetu oko nas - i kada pokaže kako to služi kao kamen kušnje za čvrstoću ćudi i čistoću srca i kako ono stvara protu­otrov protiv intelektualnog egoizma - filozofske pogreške koja zamjenjuje Ja sa osobnosti. Ludost koja pokušava dušu hraniti grubom materijalnom hranom.

24 -

Ali osim toga ona pokazuje kako Vairagva razvija istinsku vjeru i pravu predanost, ili pravilnije, ima namjeru da ju razvija i da probudi viši razum i ljubav prema Božanstvu.

Život je - a to vrijedi kako za najviše tako i za najniže - stalna promjena između mira i kretanja, između svjetla i tame, između veselja i boli. Zato ne dopusti svom srcu nikada da padne u očajanje ili da se pusti svladati od kakove ružne struje misli. Ti si sada sam sebi intelektualno dokazao i ti to sada saznaješ u vlastitom ži­votu kakav nestvaran karakter imaju stvari koje se opažaju čutilnim organima a i samim mišljenjem i kako su prolazne prirode svi fizički i osjećajnu užici. Zato ostani čvrsto na Putu koji će te dovesti do stvarnog života ma kako hrapava bila polja kroz koja te on vodi i pustinje bez veselja kuda povremeno prolaziš.Ali prije svega imaj povjerenje u milosrdne Velike, u naše mudre Majstore, posveti se srcem i dušom njihovoj službi i sve će se okr­enuti dobrom.

Da se iskorijeni neki porom potrebno je ovo:1. / točno poznavanje tog poroma2. / spoznaja, razgovjetno i jasno osjećanje da je to porok, da je

ludo njemu se podati i da nije vrijedan3. / volja da ga se "ubije”. - Ta će volja onda prodrijeti u podsvjesnu

sferu u kojoj je porom udomaćen pa će ga polako ali sigurno uništiti.

Pravi mir duha nije nikada rezultat ravnodušnosti ili lakoumnosti^ on može izrasti samo iz dubokog uvida u višu mudrost.

Učenik uzvišenog Bratstva Velikih mora, ma kako on bio mal, živjeti u Vječnome i njegov život mora biti život univerzalne ljubavi, u pro­tivnom slučaju morao bi on svoja visoka nastojanja napustiti. Aktiv­na služba koju mora svaki učenik za svijet činiti, različita je za razne razrede pregalaca. Ona se određuje prema osobitosti bića, prema osobitosti karaktera i prema posebnim sposobnostima pojedinaca.

Mi znamo da tako dugo dok još nije postignuto savršenstvo, razno­likost mora ostati, pa i u samom načinu služenja koji čela mora .č initi.

Jedva je moguće dovoljno visoko ocijeniti značenje istine u svim njenim oblicima i odnosima za razvoj duše. Mi moramo istinu ljubiti, istinu tražiti i istinu živjeti. Samo na taj način može student oku­ltizma viditi božansko svjetlo koje je najviša istina. Gdje postoji ma i najmanja sklonost k laži u bilo kojem obliku tamo postoje sje­ne i neznanje, a dijete ovih dviju je patnja. Ta sklonost k laži spada bez sumnje nižoj osobnosti. To je mjesto gdje se naši interesi sukobljuju, gdje borba za opstanak pokazuje svoju punu snagu i gdje zato kukavičluk, nepoštenje i prevara nalaze svoje područje djelovanja.Znakovi i simptomi djelovanja tog nižeg Ja ne mogu ostati skriveni čovjeku koji istinu iskreno ljubi, koji istinu traži i *coqx 0e pre­danost Velikima učinio osnovicom svog ponašanja. Ako njegovo srce ni­je okorjelo on će si uvijek odmah toga biti svjestan kada postoji sumnja0 ispravnosti nekog određenog posla. I onda će se pravi učenik pita­ti: "Što će mog Majstora veseliti, ako ja učinim ovo ili ono"? ili "Da li je to bio njegov nalog da sam se ja na taj način ponašao"?Pravi će se odgovor onda vrlo brzo u njemu pojaviti i on će tako uč­iti svoje držanje popravljati i svoje želje dovesti u sklad s boža­nskom voljom i time steći mudrost i mir.

Teozofija nije nešto što se nekome može, htio on to ili ne, u mozak1 srce ugurati. Ona mora postepeno prirodnim tokom u razvoju biti asimilirana i nekako kao okolni zrak udahnuta u protivnom će slučaju prouzročiti samo probavne poteškoće, da se tako narodnim izrazom izrazim.

Kada počnemo osjećati rast vlastite duše onda si postanemo svjesni mira, koji čini se, vanjski događaji ne mogu dotaknuti. Taj mir je najbolji dokaz za duhovni razvoj i tko ga osjeti, makar još i slabo i nestalno, taj više ne treba tražiti okultne pojave. Od prvog poče­tka mog noviciata stalno su me pučavali neka se više prepuštam tom nutarnjem miru nego bilo kakovim pojavama na fizičkoj, astralnoj pa i duhovnoj razini.

26 -

Ako u sebi samima stvorimo povoljne preduvjete i postižemo jakost, to ćemo lakše postići stvarni i bitni spiritualni napredak što ma­nje vidimo tih pojava. Tako moj skromni savjet ide onamo: upravite svoju pažnju stalno na rast nutarnjeg mira a nemojte ž.eliti taj pro­ces upoznati u pojedinostima kroz koje rast prolazi. Ako ste strplj­ivi, čisti i puni predanosti saznati ćete sve u pravo vrijeme ali mislite uvijek na to, da je zadovoljstvo koje dolazi iz predanosti duša duhovnog života.

Duhovni napredak nije uvijek isto što i dobrota i samožrtvovanje, iako ovo potonje u stanovito vrijeme takovom napretku mora voditi.

Istina je: U želji da steknemo naklonost ljudi ima nešto osobnog. Kada to ne bi bilo mi bi bili anđeli. Ali nam mora biti jasno da će još kroz dugo dugo vrijeme naši postupci biti i nadalje obojeni la­kim Ja osjećajem. Moramo stalno nastojati da taj osjećaj, koliko je moguće, umrtvimo. Ali dogot se taj Ja osjećaj na bilo koji način pokazuje, bolje je da on postoji kao neki neodređeni faktor koji nas vodi do ljubeznog držanja koje podržava opće dobro, nego da naše srce otvrdne, naš se karakter ukoči i Ja se pokaže u daleko manje privlačnim i prijaznim bojama. Time nikako ne želim reći da se mi ne bi trebali naprezati da taj, iako slabi porok, iskorijenimo, ali ono što bi htjela objasniti jest to, da ne bi trebalo nježno i milo odijelo u koje se duh oblači baciti u vatru samo zato, što ono nije sasvim bijelo i bez mana. Moramo misliti na to da su svi naši postu­pci više manje rezultat dviju faktora: želje za zadovoljenjem nas samih i želje da koristimo svijetu - i naše stalno nastojanje treba da ide za tim da prvi faktor koliko je rroguće smanjimo - potpuno is­ključen ne može biti dok klica osobnosti nije prestala postojati. Sredstva kojima će tu klicu uništiti učenik uči poznavati tokom sv­og napredovanja. To su predanost i dobra djela.

Majstori su svojim slugama, koji su se u punom zatajivanju samih sebe, tijela, razuma i duše, posvetili njihovoj službi, uvijek blizu.

- 27 -

Pa tko ovakvom, sluzi ma i samo ¿jednu prijaznu riječ kaže, ne ostaje bez hvale. U doba teških iskušenja Majstori, držeći se vrlo dobro zakona, puštaju da učenik svoju bitku izbori bez njihove pomoći. Ali ako neko drugi ohrabri učenika da ostane uporan, taj će bez sumnje biti nagrađen.

Ako učenik ostane smiren i bez strasti onda nema sumnje da će on tokom vremena sve više dolaziti pod upliv onog što je pravo biće sveg života i jednog će dana biti iznenađen - naći da je čudnovato narastao, a da o procesu tog rasta nije ništa znao ni opažao. Jer doista je tako da duša u svom vlastitom cvatu raste "nesvjesno kao cvijet" i time dobiva na ljepoti i miri­su, pušta sunčane zrake da ulaze u nju.

Borbena vrijednost prema nekoj osobi ili stvari jedva je pohva­lna za učenika, ona sigurno nije znak njegovog duhovnog napret­ka.

Prvi korak prema duhovnom životu u gotovo svim slučajevima je sličan: znači upasti u osinje gnijezdo. £5vako pojedino djelo tvoje loše karme odmah se natiskuje oko tebe. Onoga tko ne sto­ji na jako čvrstim nogama to će učiniti nesigurnim i on će iz­gubiti ravnotežu. Ali tko je odlučan, ako je potrebno da se ne gledajući na sebe i svoj život žrtvuje za druge, nešreba se bo­jati. Baš ti potresi u vrtlogu patnji i iskušenja daju mu snagu i sigurnost i iznude rast duše.

Nikada ne zaboravi da su patnje, koje učenik mora pretrpiti, potreban dio njegovog školanja - to dolazi od njegove želje da uništi ono osobno u sebi. Na koncu on će naći da njegova du­ša nakon oluje kojoj se opirala toliko čarobnije cvate i da ljubav i dobrota njegovog Majstora, za ono što je pretrpio i žrtvovao, daje znatnu odštetu. To su samo časovita iskušenja a na kraju će spoznati, da on u stvari ništa nije žrtvovao, a sve stekao.

28 -

Ljubav najvišeg stupnja stoluje samo na mirnim vedrim visinama radosti, i ništa ne može baciti sjenku na njeno uzvišeno sniježno bjelilo.

Samilost i saučešće su osjećaji koje treba gajiti prema svim ljudi­ma koji lutaju i mi ne smijemo dozvoliti nijednom drugom osjećaju da nas zaokupi. Ni srdžbi, ni uvrijeđenosti, ni uzrujavanj^- Takovi bi osjećaji mogli povrediti ne samo nas same nego i one kojima ih šaljemo - koje bi mi rado vidili da se popravljaju i oslobađaju mana. Ako mi duhovno rastemo naše misli dobivaju nevjerojatno na dinamičkoj snazi i samo onaj koji je to sam iskusio znade kako i samo jedna puka površna misao nekog Iniciiranog uvijek poprima obj­ektivni oblik.

Čudnovato je kako snage Tame takorekuć jednim zamahom vjetra mogu uništiti prividno najbogatije duhovno blago^oje je s mukom i boli skupljano tokom dugogodišnjih studija i dugogodišnjeg iskustva.Zato je čudnovato, jer je to samo varka koja se odmah kao takva pre­poznaje čim se opet uspostavi mir i svjetlo. Cnda se vidi da nismo ništa izgubili, da je sve blago koje smo imali još ovdje i da su oluje i gubitci bili samo utvare.

Ka kako težak bio izgled u nekom času, kako tmuran i žalostan položaj, mi ne smijemo ni časa očajavati jer očajavanje nas slabi i smanjuje našu sposobnost, da služimo našim Majstorima.

Smatrajte to sigurnim da Gospodari milosrđa uvijek bdiju nad svojim pravim učenicima i nikada ne dopuste da poštena srca i oz­biljni tražioci svjetla budu dulje vremena zavaravani. Gospodari mudrosti učine da i povremeni neuspjesi postanu poukom, koja je dovoljna učeniku za čitav njegov ostali život.

Samo naše neznanje i sljepoća su uzroci što naš rad izgleda nera­zuman i neobičan. Kada stignemo dotle da stvari gledamo u njihovom pravom svjetlu i njihovom punom i dubljem značenju onda će sve izgledati ispravno i lijepo, kao najsavršeniji izraz najvišegRazuma

- 29 -

Iz zakona pravednosti i milosrđa i zakona karme i moralnog upravljanja svijetom proizilazi, da u poretku manifestiranog života ne postoji ni najmanja količina boli ili bijede iznad onog što je bezuvjetno potrebno za ciljeve našeg razvoja.I da svako djelo samopožrtvovnostil razvijajuće se čovječje monade jača ruke Majstora i takoreći donosi osnaženje snagama dobrog, također će doskora postati jasno, još prije nego naš sadanji život pripadne prošlosti, bar za veći dio sadašnjeg čovječanstva.

Nebi nam mnogo koristilo kada bi do u pojedinosti znali što nas čeka. Jer mi se ne trebamo brinuti za ono što će se dogo­diti. Cno na što treba paziti samo je to, da vršimo svoju duž­nost. Dogod jasno vidimo svoj put pred sobom od male je važno­sti ono, što proizilazi iz pojedinih koraka koje mi c miuO rici vanjskoj razini. Nutarnji život je stvarni život pa ako imamo čvrsto povjerenje u naše Majstore ne bi trebalo sumnjati u to, da iz nutra sve dobro ide msKako to izgledalo u tim vanjskim. • sferama varke» i da svijet sigurno napreduje u svom razvoju*U tim mislima ima dovoljno utjehe i blagoslova što i dostaje da nam dade snage za ispunjenje naših sadašnjih dužnosti i da nas potakne na daljnje djelovanje i tvrđi rad.

Postoji velika razlika između čovjeka koji znade što je duhov­ni život u stvarnosti i onoga koji o tom samo brblja a nije sam iskusio, koji ka) tome stremi i to pokušava uhvatiti, ali njegov mirisni dah još nije uspio udahnuti a ni njegov nježni dodir.

Mudrost onih koji nad nama bdiju daleko je obuhvatnija negoli mi to možemo naslutiti. Ako mi svoje povjerenje čvrsto na to položi­mo nejćemo upasti u pogrešku i možemo biti sigurni da ćemo izbje­ći mnoge nekorisne, čak štetne brige. Jer mnoge naše pogreške proizilaze od pretjeranih briga i straha,od prehapetih živaca a i prevelike revnosti.

- 5 0 -

i.ožete dakle viditi da je predanost bez sustezanja moćan fak­tor koji unapređuje razvoj duše, iako se to odmah ne vidi ili ne prepoznaje i vi me nejćete radi toga koriti što sam van pre- joru ila, da odbacite sve želje za pojavama i spiritualnim zna­njem, za psihičkim sposobnostima i abnormalnim iskustvima. Jer u jasnom sunčanom svijetlu mira otvara se svaki cvijet duše smijući se, bogat u svojim naročitim bojama. Onda jednoga dana učenik gleda sa čuđenjem ljepotu i čudesan miris svih tih cva­tova. On je pun veselja i u svom veselju prepoznaje da sva lje­pota dolazi od Gospoda kojemu je on služio. Rast duše nije ona otrcana strašna stvar kakovom ju šeprtlje u lažnom okultizmu drže. To je nešto tajanstvenog - tako ljupko i fino da nitko o tome ne može govoriti, ono se samo služenjem može spoznati.

Ti si okusio par kapi nebeske vode i mira i time stekao snagu. Znaj dakle za sva vremena da prava spoznaja ima korijen u miru duše i da snaga u srce teće iz božanskog mira. Prema tome pravi duhovni život sastoji jedino u iskustvu nebeskog mira i nebesk­og veselja i samo rast nutarnjeg mira znači pravi rast duše. Opažati abnormalne pojave s fizičkim čutilima može probuditi samo znatiželju ali ne može potaknuti nikakav rast. Predanost i mir grade atmosferu u kojoj duša živi i što ti više toga imaš toliko će više života tvoja duša posjedovati. Zato se prepusti uvijek iskustvima svog višeg Ja, kako u dokaz svog vlastitog napretka tako i za dokaz stvarnosti duhovnog svijeta i nebrida- vaj fizičkim pojavama, koje nikada ne mogu biti izvor snage i utjehe, nikakovo značenje.

Skromni i puni predanosti sluge Majstora tvore lanac kojeg je svaka karika povezana s milosrdnim Velikim. 0 čvrstoći, kojom je pojedina karika povezana sa slijedećom višom, ovisi jakost lanca koji nj.s stalno vuče gore k Velikima. Zato ne bi smjeli potpasti pod raširenu obmanu da je ljubav, koja ima tako velik udio u božanskom, slabost. I sama je obična ljubav, ako je prava, duboka i nesebična, najviša i najčišća objava višega Ja. Samo onog koji ju stalno njeguje sa željom da se sam žrtvuje, dovo­di ona na kraju do jasnog ostvarenja duhovnog svijeta. Više

- 31 -

nego bilo koji drugi ljudski osjećaj ili čin. To još mnogo vise vrijedi za ljubav koja se osniva na tome, da zajednič­kim stremljenjem stigne do prijestolja Božjeg. Koja zajedni­čki moli da preuzme na sebe boli lutajućeg i nesvjesnog čo­vječanstva i koja polaže međusobni zavjet odreći se vlastite sreće i vlastite radosti da bi bolje mogla služiti onima koji svojim blagoslovom nepokolebivo grade bedem koji čuva nezašti­ćeno siroče-čovječanstvo pred strašnim snagama Zla .... Alimisli i predodžbe svijeta sve su iskvarene od sebičnosti i niskosti ljudske prirode. Kada bi ljubav bila slabost onda ja neznan gdje ima jakosti. Prava jakost ne leži u prepirkama i suprostavljanju nego ona počiva uvjek u ljubavi i nutarnjem miru. Zato čovjek, kojemu je do toga da stvarno živi i raste, mora uvijek ljubiti i radi ljubavi trpiti.

Dali je ikada svijet, zaslijepljen svojim neznanjem i tašti­nom, priznavao punu pravednost svojim pravim spasiteljima i odanim slugama? Dovoljno je da sami vidimo i da zato što vidi­mo da nastojimo razbiti obmane i zablude u kojima ljudi žive, ukoliko je to moguće. Želja da bi svako imao oči da gleda isnagu da spozna, mora tako dugo ostati neispunjenom dok mrak,

*koji sada kao plahta sve pokriva i duhovni pogled drži u tami,ne- bude potpuno rastjeran.

M I R S V I M B I Ć I M A !