2

Amos Oz

Kako izliječitifanatika

How to Cure a Fanatic 2002.

3

Preporuka za čitanjeFilip David

Ne nailazimo često na tekstove koji na tako neposredan način govore o različitimstvarima kao što su vlastita biografija, stjecanje i gubljenje identiteta, zamke fanatizma,opasnosti netolerancije, snaga mržnje, odnos žrtava i tlačitelja. Amos Oz živi ispod samogvulkana zamršenih i složenih arapsko-izraelskih odnosa. Dok govori ili piše, čini to natemelju vlastitog iskustva. Njegovi roditelji proživjeli su gorko iskustvo židovskog stradanja uEuropi. Njegovo iskustvo jest iskustvo dječaka koji iznova gradi svoj identitet i identitetzemlje u kojoj živi, na vruču i nemirnu palestinskom tlu. Odrasta između ljubavi i mržnje,fanatizma i nužnosti tolerancije. Njegovo sazrijevanje kao pisca teče usporedno s poimanjem irazumijevanjem situacije u kojoj odrasta. Pa se tako od dječaka koji je sudionik židovskeintifade razvija u svjetski poznata pisca koji se zalaže za mir i sporazum s Palestincima. Napitanje gdje su korijeni raznih nesporazuma koji prerastaju u teške tragedije i dugotrajnumržnju, Oz poručuje kako odgovora ima, ali oni nisu jednostavni. Svakom odgovoru prethodirazumijevanje. Bez razumijevanja događa se da "okupirani postaje okupator, potlačeni možepostati tlačitelj, dojučerašnja žrtva može lako postati nasilnik, kako se lako uloge moguzamijeniti". Poznajemo taj svijet o kojem piše Oz. To je i naš svijet, koliko i njegov. Začasplane mržnja, hranjena fanatizmom starijim od bilo koje religije, starijim "od bilo koje državeili vlade ili političkog ustrojstva... od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu".

Ozova obiteljska povijest sazdana je na "neuzvraćenoj ljubavi". Njegovi roditelji bili suEuropljani prognani iz Europe. Oni koji su je napustili živi mogli su se smatrati sretnima.Pitanja pripadnosti, iznevjerenih osjećaja, klackalica između ljubavi i mržnje, nostalgija zaEuropom, to su osjećaji koji su obilježili generaciju očeva i majki. Amos je odrastao upodijeljenom Jeruzalemu, gradu u srcu dvostruke tragedije, dvaju naroda slične patnje,Palestinaca i Židova, dugog, teškog sukoba s krvavim posljedicama. Amos Oz imao je"profesionalnu deformaciju" da se "stavlja u kožu drugih". "U mom svijetu", veli on, "riječnagodba istoznačna je s riječju život. A tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnostnagodbi nije čestitost, suprotnost nagodbi nije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ilipredanost. Suprotnost nagodbi jest fanatizam i smrt."

Tragedija bliskoistočne krize leži u sukobu "ispravnoga s ispravnim". Loša historijskaiskustva razdvajaju dva sukobljena naroda umjesto da ih zbližavaju. Ljudski odnosi u mnogimsu slučajevima sazdani na paradoksima, na apsurdima, a ne na stvarnim međusobniminteresima. Amos Oz piše vrlo jednostavno, ali i vrlo istinito. On je istinit, mudar i uvjerljivsvjedok složenih i katkad vrlo kompliciranih odnosa u kojima se nađu ne samo pojedinci negoi čitavi narodi. Glavna obrana od fanatizma jest humor. Ne cinizam, ne sarkazam, nego onazdrava vrsta humora koji djeluje ljekovito.

Amos Oz pripada sve rjeđoj vrsti intelektualaca koji lokalne vrijednosti i intereserazmatraju u okviru univerzalnih vrijednosti i interesa. Opće izvire iz pojedinačnoga ipojedinačno iz općega. Razmišljajući o drugima Amos Oz razmišlja i o sebi. Poznat vam jeonaj fini, uzbudljivi osjećaj nakon što ste pročitali tekst za koji biste voljeli da ste ga visročili, da ste sposobni, da znate pisati tako uvjerljivo, tako jasno, tako precizno. I s takvomlakoćom. Taj osjećaj imao sam čitajući ove zapise Amosa Oza. I s najvećim ih zadovoljstvompreporučujem čitateljima.

4

Tajni užiciNa ovome mjestu ne bih govorio o ratu i miru i ljubavi, te ljubavi i netrpeljivosti - o tome

ću, nadam se, govoriti negdje drugdje. Ovdje bih govorio o svome pisanju.Za pisca je to stvar incesta, govoriti o svome pisanju. Prije mnogo godina napisao sam

knjigu za djecu pod imenom Soumchi; vrlo osobnu, u prvom licu, u kojoj otkrivam nešto odvlastitog djetinjstva. A onda mi je prišao jedan novinar i rekao: "Gospodine Oz, možete linam, molim vas, reći svojim riječima o čemu je zapravo riječ u toj vašoj knjizi?"

To je, zapravo, moj problem, trebam vam reći svojim riječima o čemu ja zapravo pišem.Reći ću što neću učiniti: neću analizirati, neću pokušavati pobiti mišljenja stručnjaka, čakneću pokušati pričati o tome kako sam dobar pisac. Umjesto toga, ispričat ću nekoliko priča otome kako sam postao pisac, kako pišem, brišem, o svojim nedaćama i radostima.

Vrlo je uobičajeno, posebice u Njemačkoj i njemačkoj tradiciji, govoriti o boli i patnjikoje prate pisanje. Poznata mi je u tom smislu njemačka riječ chmertz. Ovdje pak želim rećinekoliko stvari o radosti pisanja. Ili o nekima od radosti.

Često se udaljavam od teme razgovora, pa će tako i ovaj moj esej imati mnoge digresije.A upravo sada dolazi prva od njih.

Govoreći o radosti: kad sam imao dvanaest godina, išao sam u židovsku vjersku školu zadječake, vrlo strogu, vrlo viktorijansku, premda pojma nisam imao tko je to Viktorija.Jednoga je dana školska medicinska sestra, najodvažnija dama koju sam sreo u životu,sakupila sve dječake, nas trideset pet, ili možda četrdeset, u jednu učionicu. Zatvorila jeprozore, zalupila vrata, i dva nam sata otkrivala sve o tajnama života. Uključujući svemehanizme, uključujući sve tajne naprave, uključujući sve što ide jedno u drugo, trube,rogove i ostalo. I sjećam se da smo svi sjedili blijedi, zapanjeni i šokirani, jer nakon što jeobjasnila sve o tim zastrašujućim mehanizmima, krenula je govoriti o dvjema poznatimnemanima seksualnog života, o Al-Qaidi i Hezbolahu seksualnosti: neželjenoj trudnoći ispolnim bolestima. Gotovo smo izgubili svijest i sjećam se sebe kako izlazim iz učionicepitajući se: "Dobro, shvaćam tehniku, no želi li se zaista itko tko je pri zdravoj pameti upustitiu takvo što?"

Očito je ta hrabra sestra koja je sve opisala, zaboravila spomenuti da se šuška o tome kakotu stvar prati i određen užitak. No možda to ona nije ni znala.

Kad se povede riječ o pisanju, često čujem pisce kako govore o boli i patnji vlastitogpisanja, i tada se sjetim te odvažne sestre.

Postao sam pisac zbog neimaštine, samoće i sladoleda. Bio sam jedinac u obitelji vrloniske srednje klase, zapravo vrlo siromašne jeruzalemske obitelji. Otac mi je bio knjižničar, amajka je povremeno davala privatne satove iz povijesti i književnosti. Živjeli smo uminijaturnom stanu koji je nalikovao unutrašnjosti podmornice, prepunom knjiga na mnogimjezicima, no osim knjiga bilo je tu malo čega. Moji su se roditelji susretali sa svojim prijate-ljima po kavanama. Mene bi poveli sa sobom, jer sam bio jedinac i kod kuće me nije imao tkočuvati. Rekli bi mi da moraju razgovarati s prijateljima i da se ja moram pristojno ponašati, iako tako i bude, na kraju će za mene biti sladoleda. E pa sad, u ono je vrijeme sladoled uJeruzalemu bio rjeđi no mir na Bliskom istoku danas. Bio je kao fama, kao legenda, samorijetki sretnici uživali su u njemu. Žudio sam za sladoledom, no moji su roditelji običavaliostajati pričajući sa svojim prijateljima neprekidno sedam dana i noći, barem se meni takočinilo. I ja sam se morao nečim baviti da ne bih počeo vrištati ili da ne poludim. Tako samtamo sjedio, i kao mali detektiv motrio zbivanja u kavani - ljude koji ulaze, ljude koji izlaze...kao maleni Sherlock Holmes, promatrao bih njihovu odjeću, lica, pokrete, udubio se u cipele,promišljao o ručnim torbicama, i kratio vrijeme izmišljajući kratke priče o tim ljudima, tkodolazi odakle, kakav je zapravo odnos između onih dviju žena i muškarca koji sjede za stolomu uglu, dvije žene puše, muškarac ne, jedna izgleda vrlo ogorčeno, muškarac malo govori,druga žena govori bez prestanka, dok je prva obavijena tišinom. Morao sam izmisliti priču.

Ili ovo - visok, čudan muškarac zastrašujuće pojave, koji sjedi blizu vrata, ispred njega su

5

novine, ali on ih ne čita. Gleda u vrata, čeka. Sat, dva, pa ne može valjda čekati moj sladoled,on čeka nekoga. Ja bih izmislio koga čeka i zašto. I tako sam ja zapravo učio olakšati svojusamoću promatrajući ljude, nagađajući, izmišljajući, povremeno bih ulovio komadićerazgovora i slijepio ih zajedno kao agent STASI-ja*, detalje informacija prema kojima bihstvorio ponekad optužujuću priču. Moram priznati da to još uvijek činim kad moram,primjerice, "ubiti vrijeme" u zračnoj luci, ili dok sjedim u čekaonici kod zubara, ili u redu -radije no da čitam novine ili čeprkam po glavi, ja izmišljam. No neke od mojih izmišljotinaviše nisu tako nedužne kao moje dječje izmišljotine iz dana sladoleda, ali i dalje izmišljam. Ikažem vam da je to izvrstan način da se ispuni prazno vrijeme, ne samo za pisca priča, nesamo za književnika, već za svakoga od nas. Toliko toga događa se na svakom uglu, usvakom redu za autobus, u svakoj bolničkoj čekaonici, u svakoj kavani... Toliko ljudskostizapravo prolazi svakodnevno našim vidnim poljem, a mi smo većinu vremenanezainteresirani, ne primjećujemo ništa, vidimo obrise umjesto pravih ljudi. Stoga, akousvojite naviku promatranja neznanaca, i ako imate sreće, završit ćete pišući priče,izmišljajući što ljudi čine jedni drugima, i kako pripadaju jedni drugima. Ako se to ne dogodi,opet ćete se dobro provesti i dobiti sladoled na kraju; igra je to u kojoj ne možete izgubiti.

Također sam postao pisac jer dolazim iz obitelji izbjeglica slomljenih srca. Svi članovimoje obitelji, s majčine i očeve strane, svi su bili odani Europljani. Zapravo, svi su bili velikizaljubljenici u Europu. Poznavali su jezike, poznavali su priče, poznavali su kulture, bili subezgranično zaluđeni Europom. Na žalost, tih dana, tridesetih, dvadesetih godina, kad sumorali napustiti Europu - razni članovi moje obitelji otišli su dvadesetih i ranih tridesetih - uto su vrijeme Židovi poput mojih roditelja bili jedini Europljani u Europi. Svi ostali bili supangermani ili panslaveni, ili samo portugalski domoljubi. Moj mi je otac u šali običavao rećida u Čehoslovačkoj postoje tri nacionalnosti: Česi, Slovaci i Čehoslovaci, a to smo zapravomi, Židovi. U Jugoslaviji postoji devet nacionalnosti: Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. - iJugoslaveni, koji smo zapravo mi, Židovi. A u Engleskoj, naravno, postoje Englezi i Velšani iŠkoti - i Britanci, koji smo, opet, mi.

Ali naravno da je njihova ljubav prema Europi ostala neuzvraćena. Ako su imali sreće,izbacili su ih. Ako nisu, nikada je nisu napustili živi. No moji su roditelji donijeli sa sobom uJeruzalem zapečaćenu zaludenost Europom. Knjige, sjećanja, ideje, krajolici, glazba, čežnja.Morao sam nagađati njihove čežnje, jer mi nisu željeli nametnuti svoj osjećaj nedostajanja.Nisu mi željeli nametnuti svoj odnos ljubavi i mržnje prema Europi. Za mene su željeli dabudem novi početak, kao što su mnogi izraelsko-židovski roditelji tog doba htjeli da njihovadjeca postanu novi počeci.

Bili su veliki lingvisti. Moj je otac čitao šesnaest ili sedamnaest jezika. Govorio ih jejedanaest, sve s teškim ruskim naglaskom. Čak je i arapski govorio s teškim ruskimnaglaskom. Moja je majka govorila šest ili sedam jezika. U svakodnevnom životu običavalisu između sebe razgovarati na ruskom i poljskom. Čitali su njemački, francuski, engleskizbog kulture. No vjerujem da su snove sanjali na jidišu. A mene su učili samo jedan jezik -hebrejski. Možda su strahovali da bi me mogle zavesti fatalne čari Europe, pa ću otići onamopo svoju smrt.

To je bila pozadina moga života. Godinama su moji roditelji govorili jedan drugome, a imeni, da će se jednoga dana, možda za mog života, ali svakako ne za njihova, Jeruzalemrazviti u pravi grad. Nisam imao blage veze o čemu govore. Za mene je Jeruzalem bio upotpunosti stvaran. To je bilo jedino stvarno mjesto. Mjesto u kojem sam rođen. Druga mjestanisu bila stvarna. Mnogo godina kasnije otkrio sam što su moji roditelji smatrali "pravimgradom": pravi grad mora biti okružen gustom šumom, kroz njega prolazi rijeka s mostovima.Tako su se nadali da će se to dogoditi i u Jeruzalemu: šuma, rijeka, mostovi. U pozadini jetužna i bolna priča. Njezina je ironija ta da, kad je moj otac bio mladić u Litvi, odakle jedošao iz Rusije, kad je njegova obitelj izbjegla u Litvu, koja je tada bila dio Poljske, imao jesreću da su ga odatle izbacili, pa je ćudljivom igrom sudbine stigao do britanske Palestine

* istočnonjemačka tajna policija

6

ranih tridesetih godina. Tih dana čitava je Europa bila prekrivena natpisima: "Židovi, otiđite uPalestinu". Kad je nakon mnogih, mnogih desetljeća opet otputovao u posjet Europi, našao juje prekrivenu natpisima: "Židovi, napustite Palestinu".

Kamo onda mi točno pripadamo? Možda uopće ne pripadamo. Nema jednostavnog crno-bijelog odgovora na to pitanje, kao ni na jedno drugo. Odrastao sam u pozadini ambivalencijei dvosmislenosti i miješanih osjećaja i odnosa ljubav-mržnja i neuzvraćene ljubavi. Asusjedstvo je bilo puno potencijalnih preinačavatelja svijeta, idealista, ideologa, svatko sasvojom osobnom formulom za trenutni spas. Svi su bili odlični govornici, nitko nikada nijeslušao. Susjedstvo je bilo puno tolstojevaca - ljudi koji su vjerovali u Tolstojevu filozofiju -neki od njih čak su i izgledali i odijevali se poput Tolstoja. Puštali su bijelu bradu i nosilikonopac oko neke vrste ruskog haljetka i izgledali više tolstojevski nego sam Tolstoj. Kadsam prvi put vidio Tolstojevu fotografiju na poleđini jednog romana, bio sam uvjeren da živiu susjedstvu. Zar ga nisam već mnogo puta vidio? I ne samo njega, već i njegovu obitelj ibraću? On je jedan od nas.

Bili su to tolstojevci, no mnogi od njih bili su tolstojevci koji su upravo iskoračili izromana Dostojevskoga, jer su im um i duša bili vrlo izmučeni, puni suprotnosti, bijesa isukoba. A opet, svi su ti dostojevskijanski tolstojevci pripadali u Čehovljevu priču. Onopravo, pravi duh susjedstva nije bio ni Tolstoj ni Dostojevski, već Čehov. Čežnja za dalekimmjestima. Negdje iza obzorja bila je mila Moskva. Moskva, Moskva. No ta "Moskva" koja jemogla biti i Berlin, ili Beč, ili Pariz, ili Varšava, ili bilo što - ta "Moskva iza obzorja" nijehtjela te Židove. Htjela ih je izvan svog vidokruga, izvan svojih misli, a u nekim slučajevima iizvan ovoga svijeta. Čak si nisu smjeli priuštiti da priznaju svoju ljubav kulturama koje sumorali ostaviti.

Postojao je također i svakodnevni sukob: kad sam bio mali, Jeruzalem je bio izmiješanigrad. Bilo je arapskih četvrti, židovskih četvrti, armenijskih četvrti, njemačko susjedstvo,američka kolonija, i grčka kolonija - bio je to jedan od najkozmopolitskijih malih gradova nasvijetu. Zapravo, nije toliko ni bio grad koliko je bio rasprostranjena nakupina četvrti. Aizmeđu pojedinih četvrti bilo je polje ili obilje prazne zemlje. U svakoj četvrti drukčije su semolili, govorili raznim jezicima i različito se odijevali. I razgovarali su jedni s drugima. Usvakodnevnom životu četrdesetih godina bilo je napetosti, ali ne i nasilja. Svi su uvijeknekako vjerovali da su oni drugi u pozadini. Ono što je svima bilo zajedničko jest tajnimesijanski žar. Svi su smatrali da predstavljaju pravo nasljeđe Jeruzalema, pravu vjeru, pravovjerovanje. Svi su smatrali da zaista pripadaju Jeruzalemu, dok su oni drugi samo podnošljivaprisutnost u pozadini. Štoviše, svatko je mislio da mu Jeruzalem zaista pripada. A uJeruzalemu su, naravno, vjersko ludilo i međuvjerske napetosti takve da možeš ili poludjeti ilirazviti dobar smisao za humor. Morao si razviti osjećaj za relativnost. Spoznaju da, uistinu,svatko ima priču, no ničija priča nije vrjednija ili uvjerljivija od priče onog drugog.

Prisjećam se jedne stare priče, u kojoj jedan od likova, gdje drugdje nego u Jeruzalemu,sjedi u maloj uličnoj kavani, jedan starac sjedi preko puta, i oni počinju razgovarati. Iispostavi se da je to Bog glavom i bradom. Tip mu ne vjeruje istog trena, no nakon određenihznakova i znamenja uvjeri se da sjedi za stolom nasuprot Bogu. I ima za njega jedno pitanje,naravno, vrlo žurno. Kaže: "Dragi Bože, reci mi, molim te, sada i zauvijek, čija je vjeraprava? Rimokatolička, protestantska, možda židovska ili čak muslimanska? - Tko ima pravuvjeru?" A Bogu toj priči kaže: "Sinko moj, da ti pravo kažem, ja nisam religiozan, nikada inisam bio, dapače, religija me uopće ne zanima."

Bio sam vrlo mlad kad sam živio pod britanskom upravom, i prve riječi koje sam naengleskom naučio izgovoriti prije no što sam učio engleski u školi - prve engleske riječi, osim"da" i "ne", bile su riječi: "Britanci, idite kući!", koje smo mi, židovska djeca u Jeruzalemu,običavali vikati dok bismo bacali kamenje na britanske ophodnje u Jeruzalemu u svojoj

7

vlastitoj "Intifadi*" 1945., '46., '47. Kako da ne razvijem svijest o relativizmu, svijest operspektivi i određen osjećaj tužne ironije o tome kako okupirani postaje okupator, potlačenimože postati tlačitelj, dojučerašnja žrtva može lako postati nasilnik, kako se lako uloge moguzamijeniti.

Prije 1948. u Zapadnom Jeruzalemu bilo je nekoliko arapskih četvrti. Onda je došlaopsada, uznemiravanje, jordanska i egipatska vojska bombardirale su židovski Jeruzalem,topništvo i zračne uzbune, i onda, kad se sve završilo, više nije ostalo Arapa u židovskimčetvrtima. I za mene, rođenog u Jeruzalemu, bez obzira na činjenicu da imam čvrst stav otome tko je veći krivac za 1948. - a mislim da su arapske vlade najveći krivci - sve je tobesmisleno. Smisao je tragedija sama. Trebaju li se okriviti arapska vodstva, ili cionisti, ilioboje, ili se krivnja dijeli - ostaje činjenica da su 1948. stotine tisuća Palestinaca izgubilesvoje domove. Znam da je te iste godine, u tom istom ratu gotovo milijun istočnjačkih Židovaiz arapskih zemalja također ostalo bez domova i mnogi su izbačeni i završili u Izraelu, imnogi su završili u tim istim kućama koje su prije pripadale palestinskim Arapima. Tižidovski izbjeglice - oni koji su preživjeli, iz Iraka, Sjeverne Afrike, Egipta, Sirije, Jemena - ioni su, nakon tri, četiri, pet godina života u izbjegličkim kampovima, i oni su na kraju imalidomove i radna mjesta, dok Palestinci nisu. Zbog toga taj problem ostaje otvoren i bolan. Kaopripovjedač, pisac, ne mogu ne vidjeti da se ne radi o crno-bijeloj priči. Ne radi se opripovijesti o dobrim i lošim momcima. Ovo nije film o Divljem zapadu, a nije ni filmsuprotan onome o Divljem zapadu. Iako se ovdje u Europi često, češće da nego ne, srećem snestrpljivim ljudima koji uvijek za svaku priču, svaki sukob žele znati tko su "dobri" a tko"loši", koga trebamo podržati, a protiv koga protestirati..., moje je shvaćanje, moje prijašnjeiskustvo, da sukob izraelskih Židova i palestinskih Arapa nije priča "dobrih" i "zlih". To jetragedija: sukob između ispravnoga i ispravnoga. I toliko sam puta to i rekao, da sam zaslužionaslov "izdajice s potvrdom" u očima mnogih svojih izraelskih zemljaka. Istodobno, nikadanisam uspio u potpunosti "zadovoljiti" svoje arapske prijatelje, djelomično zbog toga što mojstav nije dovoljno radikalan, i u vojničkom smislu nije propalestinski ili proarapski.

Zapravo se u takvom ozračju ambivalentnosti osjećam kao kod kuće.Možda i nije u potpunosti pošteno upitati: Koje je to iznimno pravo ili sprema književnika

ili pripovjedača da iznosi svoje mišljenje? Postoji li bilo što na ovome svijetu a da toknjiževnici ili pripovjedači ili pisci znaju bolje od taksista, računalnih programera ili čakpolitičara? Jednostavni odgovor bio bi, pa, eto, ja dolazim iz zemlje gdje se svi sa svimaprepiru oko svačega, pa zašto onda ne bih i ja? Dolazim iz zemlje u kojoj svaki taksist točnozna kako se treba vladati državom, a i svijetom, pa zašto onda ne bih i ja? Ako mi obećate daćete to uzeti sa zrnom soli, reći ću vam da Izrael nije ni zemlja, ni nacija. To je užarena,vrišteća zbirka argumenata, beskrajni ulični seminar. Svi se prepiru, svi znaju bolje. Mislimda ta crta anarhije nije prisutna samo u Izraelu, već u cjelokupnom židovskom kulturnomnaslijeđu. Nije bez razloga da Židovi nemaju papu, niti su ga ikada mogli imati. Da se ikadabilo koji muškarac ili žena proglasi židovskim papom, svi bi ga/ju opkolili i tapšali po leđimagovoreći: "Bok, Papa, ne poznaš me, kao ni ja tebe, ali moj djed i tvoj ujak zajedno su trgovaliu Minsku ili Casablanci, pa zato ušuti pet minuta i daj da ti jednom za svagda objasnim što tozapravo Bog od nas želi." Usput rečeno, to je vrlo duboko u genima židovske kulture. Odsamog početka, Židovi su oduvijek imali naviku neslaganja jedan s drugim. Nije slučajno danikada ne možete pronaći dvoje od nas koji se slažu jedan s drugim u vezi bilo čega, zapravoteško je i pronaći jednog Židova koji se slaže sam/a sa sobom, zato što svi mi imamopodijeljen um i dušu u vezi svih stvari, svatko je dostojevskijanski tolstojevac ili obrnuto. Toseže još u dane kad su izabrani Židovi običavali izazvati samog Boga, vrlo otvoreno. Apovremeno su ga i tužili da se mora pojaviti pred sudom pravde. Možda se sjećate da, joštamo u Sodomi, Abraham, sveti praotac Abraham, otac Židova i Arapa, pokušava spasitigrešni grad Sodomu od bijesa Božjeg koji želi uništiti taj grad. Pedeset pravednika, četrdeset,trideset, dvadeset, možda deset. Kad mu argument bude pobijen (a ne možeš pobijediti kad se

* arapski "otresti se"; palestinski ustanak u Gazi i na Zapadnoj obali koji je počeo u prosincu 1987.

8

prepireš s Bogom), okreće oči ka nebu i izgovara odvažnu rečenicu: "... Zar ne bi sudaccijelog svijeta učinio što je pravedno?" No ovo je već krivokletstvo, krajnja odvažnost, toznači reći Bogu samom: Možeš biti zakonodavac, ali nisi iznad zakona. Možeš biti izvormoći, no morat ćeš se ići opravdati pred vrhovnim sudom. Pravda je iznad tebe - zamisao kojase vjerojatno čini nepojmljivom drugim vjerama. I to nije jedini primjer. Proroci su seprepirali s Bogom, a ponekad bi i iznijeli pred njega optužbe protiv Boga. Moja najdraža pričaiz Talmuda jest priča o dva vrlo sveta rabina, o rabinu Jehoshui i rabinu Tarfonu, koji se,obojica sposobni suci, razilaze u ispravnom tumačenju Zakona, Tore, Božanskog zakona. Iprepiru se, u najčasnijoj židovskoj tradiciji svađaju se dan i noć i noć i dan, ne jedu, nespavaju, prepiru se. Nakon sedam dana i noći, sam Bog im se smiluje. On shvati da će skapatisvađajući se. Pa se umiješa, i čuje se glas s nebesa, moćni glas, te reče: "Rabin Jehoshua imapravo, rabin Tarfon griješi, hodite spavati." ("Hodite spavati" nije u tekstu, ali je u kontekstu.)No, nije to kraj priče. Poraženi rabin Tarfon upre oči u nebo i reče: "Svemoćni Bože, dao siljudima Toru, molim te, ne miješaj se u ovu prepirku." I ne pogodi ga grom, niti ga zaspekamenje! Zapravo, nakon onoga što ja zamišljam kao trenutak zapanjena oklijevanja, Bogprogovori: "Moji me sinovi pobijediše." I ode, kako bih rekao, podvijena repa, a prepirkadvaju rabina se nastavi. Ta tradicija, takva crta anarhizma, prepiranja, zagonetka je našecivilizacije, i meni se to sviđa. Čak i kad je ne mogu podnijeti, čak i kad se okrene protivmene, i dalje mi se sviđa.

Pa onda, zašto ne ja?

Udaljit ću se od teme zbog još jedne male priče. Unovačen sam kao mladi časnik stenkovskom jedinicom izraelske vojske na egipatskom frontu 1967., u Šestodnevnom ratu.Bio sam u rezervi, tada u kasnim dvadesetima, i svi smo bili ljudi raznih zanimanja, a nemladi vojnici. No bili smo s tenkovskom jedinicom posljednje noći prije pravog početkabitke, sjedili smo oko logorske vatre pokušavajući pogoditi što će se dogoditi. U neko dobameđu nama se pojavio general. General, general Tal, bio je glavni zapovjednik južne fronte uratu 1967. Nastade tišina, i general Tal krene dijeliti s nama neke svoje zamisli u vezinadolazeće bitke. Nakon otprilike četiri rečenice prekine ga okrugli, stariji kaplar snaočalama, i vrlo uljudno reče: "Oprostite, molim, generale, jeste li ikada pročitali TolstojevRat i miri" General odgovori: "Naravno da jesam, kakvo pitanje, i to mnogo puta." "Jeste lionda svjesni, generale, da ćete ponoviti istu konceptualnu pogrešku koju su, prema Tolstoju,Rusi napravili u bitci kod Borodinovog?" Za tren oka cijeli je vod upao u žestoku, grlenuprepirku o Tolstoju, strategiji, književnosti, prijevodima, svemu. I svi su urlali iz punih pluća,svi su nazivali onog drugog totalnim idiotom, uključujući generala i kaplara. Na kraju seispostavilo da je kaplar profesor ruske književnosti na sveučilištu u Tel Avivu, no general jezato završio studij filozofije na prestižnom sveučilištu u Jeruzalemu. Pa zašto onda ne ja?Izraelci se prepiru, ja se prepirem. A opet, ja sam taj koji ustane svakog jutra, ode u malušetnju pustinjom, skuha si šalicu kave, sjedne za stol i počne se pitati: "Kako bih se osjećao dasam ona? Kako bi bilo biti u njegovoj koži?", što morate učiniti da biste napisali inajjednostavniji dijalog: morate podijeliti s različitim likovima ne samo svoju odanost, već iosjećaj iz trbuha.

Mislim da parafraziram D. H. Lawrencea koji je jednom rekao da pisati priču znači biti umogućnosti utjeloviti pola tuceta različitih osjećaja i mišljenja koji se međusobnosukobljavaju i suprotstavljaju, s istim stupnjem uvjerenja i žestine i suosjećanja. Tako da samipak možda malo bolje opremljen od drugih da razumijem, sa svojeg izraelsko-židovskogagledišta, kako je to biti prognani Palestinac, kako se osjeća palestinski Arapin čiju sudomovinu zaposjeli "izvanzemaljci s drugog planeta". A kako je biti izraelski naseljenik saZapadne obale? Ponekad se uvučem u kožu tih ultraortodoksnih ljudi, ili to barem pokušam.To mi možda daje pravo da podignem svoj glas i kritiziram. I zajedno s još tucet drugihIzraelaca, većinom književnika i pjesnika, vrlo malen broj, još 1967., mnogo prije osnutkapokreta "Mir sada", nekoliko tjedana nakon veličanstvene izraelske pobjede u Šestodnevnomratu 1967., krenuo sam javno zagovarati rješenje dviju država, Palestine uz Izrael, koje se uonim danima izraelske nacionalne euforije gledalo ne samo kao izdaja, već i kao potpuni

9

idiotizam. Tada nas je bilo toliko malo, da smo mogli voditi skupove Izraelskog mirovnogpokreta, svi mi sa svih krajeva zemlje, skoro da smo mogli održati nacionalni kongres, unutarprostora javne telefonske govornice. No kad se osvrnem na te dane, moja stajališta nisu bilarezultat iznimnog razumijevanja povijesti ili poznavanja arapskog pitanja ili palestinskeideologije. To je možda bila moja profesionalna deformacija da se stavljam na mjesto, u kožudrugih. To ne znači da uvijek opravdavam one druge, nego da imam mogućnost razmotritimišljenje drugih ljudi.

Uvijek postoji ta beskrajna nedoumica, što ti je činiti kad se zatekneš da živiš uz bok bolii nepravde i nasilja i demagogije i šovinizma i vjerskog fundamentalizma i fanatizma, što ti ječiniti? Kako da upotrijebiš svoj glas, pretpostavimo da imaš taj svoj glas, netko si tko imaolovku i može tu olovku upotrijebiti? Bi li bilo ispravno reći da se, eto, ovdje iza ugla događakrvoproliće, sada nije vrijeme za ljubavne priče, sada nije vrijeme za pisanje učenih,osjećajnih, složenih, istraživačkih priča, sada je vrijeme za borbu protiv nepravde? Da, činimja i to s vremena na vrijeme, i uvijek se osjećam pomalo poput izdajnika vlastite umjetnosti,istančane podvojenosti i nijansi. Istodobno, ako sjedim kod kuće i radim na raznimsintaktičkim alternativama rečenice ili na idiomatskim problemima određenog dijaloga ili čakne melodijsko-glazbenom odnosu između dviju rečenica u priči, u meni se često javlja maliglas koji me naziva izdajnikom: "Kako se usuđuješ? Ljudi se ubijaju samo dvadesetak,petnaestak kilometara od mjesta na kojem sjediš i pišeš - kako se samo usuđuješ?" Kakopostupiti u takvoj situaciji? Kako god okreneš, izdajica si. Što god da radiš, ili si izdajniksvoje umjetnosti, ili si izdajnik svojeg unutarnjeg osjećaja građanske dužnosti. Pa eto, mojodgovor na to pitanje, kao i na još mnoge druge stvari, glasi: Spreman sam nagoditi se. Imamveliko povjerenje u nagodbu. Svjestan sam da u europskim idealističkim krugovima nagodbaima grozan ugled, naročito u mladih. Nagodba se shvaća kao nedostatak čestitosti, nedostatakelementarnog ćudoređa, nedostatak dosljednosti, nedostatak iskrenosti. Nagodba zaudara,nagodba je neiskrena.

Ali ne u mojem rječniku. U mom svijetu, riječ nagodba istoznačna je s riječju život. Atamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnost nagodbi nije čestitost, suprotnost nagodbinije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ili predanost. Suprotnost nagodbi jestfanatizam i smrt. Oženjen sam istom ženom četrdeset dvije godine, pa znam nekoliko stvari onagodbama. I dopustite mi da odmah dodam da, kad kažem nagodba, ne mislim na predaju, nemislim na to da se ponudi drugi obraz suparniku, neprijatelju ili supružniku, mislim napokušaj da se druga strana susretne negdje na pola puta. I nema sretnih nagodbi: sretnanagodba je suprotnost. Oksimoron. Tako da se ja nagađam i oko svog pisanja: svaki put kadshvatim da se oko nečega ne slažem sto posto sa samim sobom, ne napišem priču, napišemljutit članak, iznoseći vladi svoje mišljenje, ponekad im kažem kamo da svi odu, ili, jošjasnije, neka se nose dođavola. Iz nekog razloga, oni me nikada ne poslušaju. Premda sam imjasno i glasno već mnogo, mnogo puta rekao da idu s vragom - još uvijek se drže na svomemjestu. No u takvim slučajevima, kad čujem u vezi određene teme više od jednoga glasaunutar sebe, tamo gdje mogu vidjeti više od jedne točke gledišta, ponekad više od dvije točkegledišta, kad mogu čuti malen glas u sebi, tada znam da sam u najmanju ruku trudan s pričom.A kad kažem trudan s pričom ili romanom, moram odmah i dodati da je, barem u mojojprošlosti, bilo mnogo više pobačaja, željenih i neželjenih, nego samih porođaja. Pa ondapristajem na nagodbu, pišem članke, priče, i nikada ih ne miješam. Nisam nikada napisaopriču ili roman samo da bih poslao neposrednu političku poruku, poput: "Prestanite graditinaselja na okupiranim teritorijima" ili: "Priznajte palestinsko pravo na Istočni Jeruzalem."Nikada neću napisati pripovijetku, alegorijsku pripovijetku, s namjerom da kažem svojojvladi da učini ovo ili ono. To spada u moje članke. Ako u mojim pripovijetkama postojimetapolitička poruka, uvijek će to biti, kako god da se uzme, ona o nagodbi, bolnoj nagodbi ipotrebi da izaberemo život umjesto smrti, nesavršenost života umjesto savršenosti slavnesmrti. To je moja nagodba, jedna od mojih mnogobrojnih nagodbi. I to tolika da na svomeradnom stolu imam dvije olovke, dvije vrlo jednostavne kemijske olovke, vrlo jeftine. Kojemoram napuniti svaka dva tjedna, no uvijek su dvije: jedna crna, jedna plava. Tek toliko da se

10

podsjetim da je jedna stvar kad pišem politički esej, a druga stvar kad pišem priču. I nebrkam. U Izraelu ljudi ne čitaju samo članke i objave, čitaju i pripovijesti. Čitaju kao da suopsjednuti. Prema statistici Ujedinjenih naroda, Izraelci čitaju daleko najviše od bilo kojegnaroda pod Sunčevim svodom, osim ljudi s Islanda - koji ionako baš i nisu pod Sunčevimsvodom. No za razliku od Europljana, za razliku od Nijemaca, za razliku od ljudi s Islanda -Izraelci ne čitaju pripovijetke da bi u njima uživali. Ne čitaju književna djela da bi se opustiliili proširili svoje obzore. Ne, oni čitaju da bi se razbjesnjeli! Čitaju da bi se mogli ne složiti!Čitaju da bi se zavadili s piscem, ili s likovima, ili s obadvoma. I to do te mjere da mi jejedanput jedan cinični izraelski izdavač rekao da činjenica kako se moje pripovijetke, i onemojih kolega tako dobro prodaju u Izraelu, mora imati veze s činjenicom da neki od kupacakupuju deset primjeraka iste knjige samo da bi ih uništili.

Taksisti se često prepiru sa mnom ili s mojim likovima preko mene. Ne samo da će mireći da je određena knjiga trebala imati drugačiji završetak, ili da je trebala biti drugačijenapisana, ili da uopće nije trebala biti napisana. Nego će mi također reći da likovi imajuopasan način razmišljanja ili da imaju izdajničke zamisli, ili da nemaju pojma o tome što jeprošao židovski narod, ili da ne poznaju Arape - "Poruči im od mene, ja poznajem Arape jerdolazim iz arapske zemlje." Tako ja moram tu vrstu poruka prenijeti od svojih taksista dosvojih likova, a oni nisu jedini. U Izraelu je uobičajeno da premijer pozove pjesnika, ili pisca,ili tekstopisca na malo noćno okupljanje duša, skupljanje glava. Ne u uredu - u premijerovimosobnim odajama. I onda dobiješ šalicu čaja, ili oštro piće, sve to ovisi o tome tko si ti i tko jepremijer, i onda će ti premijer reći - barem meni, u više navrata - "Pa onda, Amose, reci mi(

gdje je to zemlja krenula nizbrdo? Kako da nastavimo dalje?" I onda će on poslušati mojodgovor ili odgovor mojih kolega s divljenjem. I divit će se svakoj riječi, i onda nas upotpunosti zanemariti. No budimo realni - čak ni proroci u svoje vrijeme nisu imali mnogouspjeha u promjeni mišljenja i osjećaja vladara i kraljeva, ili naroda. Bilo bi nerealnoočekivati da ja i moji kolege, sadašnja generacija izraelskih pisaca i pjesnika, možemo postićiveći uspjeh od proroka po pitanju promjene mišljenja i osjećaja vladara i naroda.

Nisam postao pisac preko noći. Istina je da sam uvijek pisao pričice i epizode. No kadsam se preselio u kibuc, morao sam raditi u poljima pamuka kao i svi drugi, i činjenica da sampisao priče i pjesme nikoga nije impresionirala. Zapravo je to bila obveza. Pisci nisu praviljudi zemlje. Intelektualci, pa, sve je to lijepo, no imaju li oni doista osjećaj za fizičke poslovei život u jednakosti? I tako se dogodilo da sam tek nakon što su moje dvije ili tri kratke pričeobjavljene u časopisima, skupio hrabrost pojaviti se pred povjerenstvom kibuca i zatražititjedno jedan dan slobodno za svoje pisanje. Planula je rasprava, vrlo ozbiljna rasprava, svakastrana imala je svoje jake razloge. Neki su ljudi rekli: "Gle, čovjek ima snažne umjetničkesklonosti, piše, objavljuje, trebamo mu dati malo vremena za sebe." Drugi su rekli: "Ne, ne,nije to tako jednostavno. U socijalističkoj zajednici svatko se može nazivati umjetnikom. I netreba povjerenstvo odlučiti tko je pravi umjetnik, a tko ne. I što ako se na kraju svi pretvore uumjetnike? Tko će onda raditi na polju?" Nakon duge rasprave održalo se glasovanje, iodlučili su mi osloboditi jedan dan u tjednu za moje pisanje - s tim da sam morao obećati daću ostatak dana raditi s udvostručenim žarom. Pa sam objavio roman, pa još jedan, zamoliosam još jedan dan, i na kraju dobio tri raspoloživa dana za pisanje. Bila je to jeziva otmica, neteritorija, već vremena. No smiješan je kraj te priče, jer kad su moji romani postali glavniizvor prihoda kibuca, vrlo mi je oprezno prišao blagajnik i rekao: "Čuj, sad kad tvoje knjigedonose značajnu količinu novca, misliš li da, kad bismo ti dali dva starija člana kibuca lošazdravlja koji više ne mogu raditi vani na polju da ti malo pomognu, misliš li da bi to povećaloproizvodnju?" Rekao sam: "Gle, to je posao za unutra, u sobi, a ne na suncu. Dajte ga tojtrojici staraca, a mene pošaljite musti krave."

Počinjem pisati svaki dan prije šest ujutro. Ponekad sjedim mnoge sate u svojoj radnojsobi, proizvevši samo stranicu, ponekad samo par rečenica, ponekad ništa. A opet, moram bititamo. Ne mogu čak ni pročitati novine na putu do posla svakog jutra, jer mi je radna sobatočno ispod spavaće, nekoliko koraka i eto me. No više se ne ljutim na samog sebe kada ne

11

stvaram. Bilo je dana kad sam se mrzio jer sam samo sjedio ne stvorivši ništa. Pogotovo doksam još živio u kibucu, sjedio bih cijelo jutro i možda napisao tri retka i obrisao četiri, pa sambio u manjku u odnosu na prethodni dan. I onda bih otišao u zajedničku blagovaonicu, i bilobi me sram jesti. Ovdje su ljudi koji su preorali par jutara zemlje, ljudi koji su pomuzli stotinekrava, ili ljudi koji su sagradili zid, pa jedu svoj ručak - a ja sam napisao četiri retka i izbrisaopet; kako se uopče usuđujem jesti?

No tijekom godina naviknuo sam samog sebe na gledište vlasnika radnje: moj je posao daonamo odem svakog jutra, otključam vrata i sjednem i čekam mušterije. I da ne radim ništadrugo. Ako imam mušterije, onda je to vrlo uspješan dan. Ako ne, opet radim svoj posaosamim tim što sjedim i čekam. Tako da to nije samo čekanje, jer čak i kad ne pišem, u mojojse glavi događaju stvari na isti način na koji su se događale kad sam bio klinac koji žudi zasladoledom i čeka da završe razgovori njegovih roditelja. Gledam, zamišljam, izmišljam.Stavljam se u kožu drugih ljudi ili ispod odjeće drugih ljudi. Nisam vam danas govorio o stilu,tehnikama, temama, poredbama - stručnjaci to razumiju mnogo bolje od mene. A ja sam htio svama podijeliti neke od radosti iskustva hrabra pripovijedanja. Odakle zapravo dolazi pravapotreba da se ispričaju priče, i kako ona živi, čak i u najgore vrijeme, vrijeme patnje ipredrasuda i tragedije i gubitka i poraza. I kako je drevna ta potreba da se ispriča priča.Vjerujem da postoji u svakom ljudskom stvoru, ne samo u pisaca i romanopisaca - potreba dase ispriča priča, potreba da se izmisli onaj drugi, potreba da se zavučeš pod kožu onogadrugoga, što, na kraju, nije samo ćudoredno iskustvo, nije samo izvrsna pokora, nije samodobro političko vodstvo, nego, na kraju - i nemojte to reći mojoj medicinskoj sestri iz škole -na kraju, to je i golem užitak.

Kako izliječiti fanatika

Pa, kako izliječiti fanatika? Jedna je stvar proganjati hordu fanatika preko afganistanskihplanina. Druga je boriti se protiv fanatizma. Bojim se da nemam neke posebne ideje o tomekako uloviti fanatike u planinama, no imam misao ili dvije o prirodi fanatizma i o načinima,ako ne da se izliječi, a ono da se obuzda. Napad na Ameriku 11. rujna nije bio samosiromaštvo protiv bogatstva. Siromaštvo protiv bogatstva jedan je od najstrašnijih svjetskihproblema, no postavit ćemo takvim terorističkim napadima pogrešnu dijagnozu akojednostavno smatramo da je to bio napad siromašnih na bogate. Ne radi se samo o onima kojiimaju i onima koji nemaju. Da je slučaj tako jednostavan, prije bismo očekivali da napad dodeiz Afrike, koja je najsiromašnija, i da možda bude usmjeren protiv Saudijske Arabije iZaljevskih zemalja, zemalja koje proizvode naftu, najbogatijih. Ne, to je borba izmeđufanatika koji vjeruju da cilj, bilo koji cilj, opravdava sredstva, i nas ostalih, koji vjerujemo daje život cilj, a ne sredstvo. Borba je to s jedne strane između onih koji misle da je pravda, bezobzira na to što njima znači ta riječ, važnija od samog života, i onih među nama koji misle daživot ima prednost pred mnogim drugim vrijednostima, uvjerenjima ili vjerovanjima. Krizikoja je sada prisutna u svijetu, na Srednjem istoku, u Izraelu / Palestini, uzrok nisu vrijednostiIslama. Ne radi se o arapskom poimanju svijeta, kao što to tvrde neki rasisti; uopće ne. Radise o drevnoj borbi između fanatizma i pragmatizma. Između fanatizma i pluralizma. Izmeđufanatizma i tolerancije. Jedanaesti rujan se čak nije dogodio zbog pitanja je li Amerika dobraili loša, je li kapitalizam ružan ili bjelodan, treba li se globalizacija spriječiti ili ne. Radilo se otipično fanatičnoj tvrdnji: Ako mislim da je nešto loše, istrijebit ću to skupa s onima kojiondje prebivaju.

Fanatizam je stariji od islama, stariji od kršćanstva, stariji od židovstva, stariji od bilokoje države ili vlade ili političkog ustrojstva, stariji od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu.Na žalost, fanatizam je sveprisutan činilac ljudske prirode; sjeme zla, ako tako želite toimenovati. Ljudi koji u Americi postavljaju bombe u klinike za pobačaje, ljudi koji spaljuju

12

džamije i sinagoge po Europi, razlikuju se od Bin Ladena samo u stupnju, ali ne i u prirodisvojih zlodjela. Jedanaesti rujan izmamio je tugu, bijes, nevjericu, šok, melankoliju,nedostatak smjernica i, da, neke rasističke reakcije - protuarapske i protumuslimanskerasističke reakcije posvuda. Tko bi pomislio da će nakon dvadesetog stoljeća odmah nastupitijedanaesto stoljeće?

Moje djetinjstvo u Jeruzalemu stvorilo je od mene stručnjaka za komparativni fanatizam.Jeruzalem moga djetinjstva, onih četrdesetih godina, bio je pun samoproglašenih proroka,izbavitelja i mesija. Čak i danas, svaki drugi stanovnik Jeruzalema ima svoju osobnu formuluza trenutačni spas. Svi kažu da su došli u Jeruzalem, i, citirat ću sada poznati stih iz jednestare pjesme, došli su u Jeruzalem da ga izgrade i da on njih izgradi. Zapravo neki od njih,Židovi, kršćani, i muslimani, socijalisti, anarhisti, svjetski preinačavatelji, zapravo su došli uJeruzalem ne toliko da ga izgrade ili da on izgradi njih, nego više da ih on razapne na križ, ilione druge, ili oboje. Postoji jedan uvriježeni duševni poremećaj, priznata duševna boljkapoznata pod imenom "jeruzalemski sindrom": ljudi dođu u Jeruzalem, udahnu predivan, čistplaninski zrak, i onda se najednom dosjete i potpale džamiju ili crkvu ili sinagogu. Ako ne to,samo skinu svu svoju odjeću, popnu se na stijenu i krenu proricati. Nitko nikada ne sluša. Čaki danas, u današnjem Jeruzalemu, iz svakog reda za autobus može iskočiti iskra i pretvoriti seu vatreni ulični seminar, u kojemu se potpuni neznanci svađaju o politici, ćudoređu, strategiji,povijesti, identitetu, vjeri i pravom smislu Boga. Sudionici takvog uličnog seminara, dok seprepiru o politici i teologiji, dobru i zlu, ipak pokušavaju laktovima izboriti što bolje mjesto uredu. Svi vrište, a nikada nitko ne sluša. Osim mene. Ponekad naćulim uho: to je način na kojizarađujem za život.

No moram priznati da sam kao jeruzalemsko dijete i sam bio u potpunosti mali fanatikkojemu su isprali mozak. Samouvjeren, šovinistički orijentiran, gluh i slijep za bilo kojupripovijest koja se razlikovala od moćne židovske, cionističke pripovijesti tog vremena.Bacao sam kamenje - klinac židovske intifade. Zapravo, prve riječi koje sam naučio izgovoritina engleskome, osim "da" i "ne", bile su riječi: "Britanci, idite kući!", koje smo mi, židovskadjeca običavali izvikivati dok bismo bacali kamenje na britanske izvidnice u Jeruzalemu.

Kad već govorimo o licima povijesne ironije - u mojem romanu iz 1995., Pantera upodrumu, opisao sam kako dječak po imenu, ili nadimku, Profi gubi svoj fanatizam, svojšovinizam, barem do jedne određene točke, i uskoro se promijeni, u roku od dva tjedna, krozspoznaju relativizma, kroz šok relativizma. Tako mu se dogodi da se sprijatelji sneprijateljem, tajno, točnije s vrlo dragim, nedjelotvornim britanskim policijskim narednikom.I oni se tajno sastaju, dječak i britanski narednik, i uče jedan drugoga engleski i hebrejski. Idječak otkrije da žene nemaju rogove i rep, što je za tog dječaka gotovo jednako uznemirujućekao i otkriće da Britanci i Arapi nemaju rogove i rep. I onda, na neki način dječak razvijeosjećaj nepristranosti, sposobnost da napusti svoje crno-bijele predodžbe, ali, naravno, cijenakoju plaća za to jest da na kraju toga kratkog romana više nije dijete, on je mali čovjek, malaodrasla osoba. Većina radosti i oduševljenja i žara i jednostavnosti života, nestali su. A osimtoga, počinju ga psovati, njegovi stari prijatelji počinju ga nazivati izdajicom. Bit ću slobodancitirati prvu stranicu i pol Pantere u podrumu, jer mislim da je to najbliže što sam se ja uspiopribližiti pitanju fanatizma.

Mnogo puta u životu nazivali su me izdajnikom. Prvi je put to bilo kad sam imaodvanaest godina i četvrt i živio u četvrti na rubu Jeruzalema. Bilo je to za vrijeme ljetnihpraznika, manje od godine dana prije no što su Britanci napustili zemlju i izraelska se državarodila usred rata.

Jednog jutra ove su riječi osvanule na zidu naše kuće, napisane crnim debelim slovima,baš ispod kuhinjskog prozora: PROFI BOGED SHAFEL. "Profi je podli izdajica."

Riječ shafel, "podli", u meni je pobudila pitanje koje me još uvijek zaokuplja, sada doksjedim i pišem ovaj roman. Je li moguće da izdajica ne bude podao? Ako ne, zašto se ChitaReznik (prepoznao sam mu rukopis) potrudio dodati tu riječ "podli"? I ako jest, pod kojimokolnostima izdaja nije podla?

13

Bio sam dobio nadimak Proffy, prikačio mi se odonda kad sam postao tako pametan. Toje bila skraćenica od Profesor, kako su me nazivali zbog moje opsjednutosti da provjeravamriječi. (Još uvijek volim riječi. Volim ih skupljati, rediti, miješati, obrtati, kombinirati. Nekakoslično kao što ljudi koji vole novac rade s novčićima i novčanicama, a ljudi koji vole karte, skartama.)

Moj je otac spazio natpis pod prozorom kad je izašao kupiti novine tog jutra u polasedam. Za vrijeme doručka, dok je mazao marmeladu od malina na krišku crnog kruha,najednom je zabio nož u teglu marmelade, skoro do drška, i rekao na svoj razboriti način:

"Kakvo ugodno iznenađenje. A što je to sad naumilo Njegovo Veličanstvo da smozaslužili takve počasti?" Moja je majka rekla:

"Nemoj ga odmah ujutro napadati, dovoljno je strašno da ga uvijek napadaju drugadjeca."

Otac je imao odjeću kaki boje, kao i većina muškaraca iz naše četvrti u to vrijeme. Imaoje kretnje i glas muškarca koji je u potpunosti u pravu. Razvlačeći ljepljivu masu malina s dnastaklenke i razmazujući istu količinu na obje polovice kriške kruha, rekao je:

"Činjenica je da danas gotovo svatko upotrebljava riječ izdajica s pretjeranom slobodom.No tko je izdajica? Da, zaista. Čovjek bez časti. Čovjek koji potajno, iza tvojih leđa, zbogneke sumnjive koristi, pomaže neprijatelju da djeluje protiv njegovog naroda. Ili da povrijedinjegove prijatelje i obitelj. On zaslužuje više prijezira od ubojice. Molim te, pojedi jaje dokraja. Pročitao sam u novinama da u Aziji ljudi skapavaju od gladi."

Kasnije u tom romanu, čitatelj može otkriti da je majka bila u potpunosti u krivu: samoonaj tko voli može postati izdajica. Izdaja se ne protivi ljubavi, ona je jedna od njenih mnogihmogućnosti. Izdajica je, mislim, onaj koji se mijenja pred očima onih koji se ne mogupromijeniti i ne žele promijeniti i mrze promjenu i ne mogu smisliti promjenu, i jedino što oniuvijek žele jest promijeniti tebe. Drugim riječima, izdajica je, u očima fanatika svatko tko sepromijeni. I težak je to izbor, izbor između toga da postaneš fanatik ili da postaneš izdajica.Na neki način, ne biti fanatik znači da si, do neke granice i na neki način, izdajica u očimafanatika. Ja sam svoje odabrao, kao što će vam reći Pantera u podrumu.

Sâm sam se imenovao stručnjakom za komparativni fanatizam. To nije šala. Ako ikadačujete da neka škola ili sveučilište otvara odsjek za komparativni fanatizam, ja se eto ovdjeprijavljujem za predavačko mjesto. Kao bivši stanovnik Jeruzalema, kao izliječeni fanatik,smatram da sam u potpunosti osposobljen za to radno mjesto. Možda je vrijeme da svakaškola, svako sveučilište održi barem nekoliko predavanja iz komparativnog fanatizma, jer onse nalazi posvuda. Ne mislim samo na očigledne pojave fundamentalizma i revnosti. Neodnosi se to samo na one očite fanatike, one koje gledamo na televiziji, na mjestima gdjehisterična gomila maše šakama prema kamerama izvikujući slogane na nerazumljivim namjezicima. Ne, fanatizam je gotovo posvuda, i njegovi tiši, civiliziraniji oblici prisutni su svudaoko nas i možda čak u jednakoj mjeri u nama samima. I te kako poznajem nepušače koji bivas živa spalili zato što ste u njihovoj blizini zapalili cigaretu! I te kako poznajemvegetarijance koji će vas živa pojesti zato što jedete meso! I te kako su mi poznati pacifisti,neki od mojih kolega iz Izraelskog mirovnog pokreta, koji su spremni prosvirati mi glavusamo zbog toga što se zalažem za malo drugačiju strategiju u vezi toga kako sklopiti mir sPalestincima. Dakle, ne kažem, naravno, da je svatko tko podigne svoj glas protiv nečegafanatik. Sasvim sigurno ne ukazujem na to da je svatko tko ima čvrst stav fanatik. Kažem dase sjeme fanatizma uvijek krije u kreposti nespremnoj na odstupanja, kugi mnogih stoljeća.Naravno da postoje stupnjevi zla. Militantni pobornik očuvanja okoliša može biti pun krepostinespremne na odstupanja, a opet će takav prouzročiti vrlo malo zla u usporedbi s, primjerice,pobornikom etničkog čišćenja ili teroristom. A opet, sve fanatike posebno privlači, posebnoim godi kič. Vrlo često fanatik može izbrojiti samo do jedan; dva je za njega ili nju prevelikabrojka. Istodobno ćete otkriti da su fanatici beznadno sentimentalni: često im je milije osjećatinego misliti i posebno ih opčinjava njihova vlastita smrt. Preziru ovaj svijet i spremni su gazamijeniti "rajem". No njihov je raj obično zamišljen kao sreća dovijeka na kraju loših filmova.

14

Dopustite mi da skrenem na jednu priču, ja sam općepoznat po skretanju s teme, uvijekskrećem s teme. Moj dragi prijatelj i kolega, izvrsni izraelski romanopisac Sammy Michael,jednom je doživio ono što neki od nas pisaca prolazimo s vremena na vrijeme, naimeprisustvovao je vrlo dugoj međugradskoj vožnji s vozačem koji mu je držao prodiku kako jeviše no žurno da svi mi Židovi pobijemo sve Arape. I Sammy ga je slušao, i umjesto da vikne:"Kakav ste vi grozan čovjek! Jeste li vi nacist, jeste li fašist?", odlučio je postupiti na drukčijinačin. Upitao je vozača: "A tko bi to po vašemu mišljenju trebao ubiti sve Arape?" Vozač jerekao: "Kako to misliš? Mi! Izraelski Židovi! Moramo! Nemamo izbora, pogledaj samo štonam svakodnevno rade!" "Ali po tvome mišljenju, tko bi točno trebao obaviti tu zadaću?Policija? Ili vojska? Ili možda vatrogasci? Ili zdravstvene službe? Tko bi trebao obaviti tuzadaću?" Vozač se počešao po glavi i rekao: "Mislim da bi to trebalo biti pravednopodijeljeno među svima nama, svaki od nas trebao bi ubiti nekoliko njih." Sammy Michael,još uvijek igrajući igru, rekao je: "O. K., recimo da je tebi dodijeljena određena stambenačetvrt u tvom rodnom gradu Haifi i ti kucaš na svaka vrata, ili zvoniš na zvonce pitajući:'Oprostite, gospodine, ili oprostite, gospođo, jeste li vi možda arapskog podrijetla?'

I ako je odgovor da, upucaš ih. Onda završiš sa svojom četvrti i kreneš kući, no tek što sizakoračio", rekao je Sammy vozaču, "čuješ da na četvrtom katu u tvojoj četvrti beba plače. Bili se vratio i pucao u bebu? Da ili ne?" Trenutak je trajala tišina i onda je vozač rekaoSammyju Michaelu: "Znaš što, ti si jedan vrlo okrutan čovjek." Dakle, ovo je značajna pričajer u prirodi fanatika postoji nešto što je u biti vrlo sentimentalno i istodobno lišeno mašte. Ito mi ponekad ulijeva nadu, premda vrlo ograničenu nadu, da ako ubrizgamo u ljude malomašte, to bi moglo pomoći da se fanatik osjeća neugodno. To nije brzo ozdravljenje, to nijebrzi lijek, no moglo bi pomoći.

Konformizam i jednolikost, potreba za pripadanjem i želja da se učini da i svi drugipripadaju, mogu čak biti najrašireniji, ali ne i najopasniji oblici fanatizma. Sjetite se trenutkaiz onog predivnog filma, Monty Pythonova Brianova života, kad Brian kaže skupini svojihbudućih sljedbenika: "Svi ste vi pojedinci!" A gomila mu gromko otpovrne: "Svi smo mipojedinci!", osim jednoga koji kaže blentavo, sitnim glasom: "Ja nisam", no svi ga ljutitoušutkaju. Zaista, nakon što sam rekao da su konformizam i jednolikost blagi no najraširenijioblici fanatizma, moram dodati da kult ličnosti, idealiziranje političkih ili vjerskih vođa,obožavanje čarobnih pojedinaca, mogu također biti drugi vrlo rašireni oblik fanatizma.Izgleda da je dvadeseto stoljeće bilo vrlo uspješno u oba slučaja. Totalitarni režimi,smrtonosne ideologije, agresivni šovinizam, nasilni oblici vjerskog fundamentalizma s jednestrane, a sveopća idolatrija jedne Madonne ili jednog Maradone s druge. Možda je najgoriaspekt globalizacije djetinjasto ponašanje ljudske rase: "globalni dječji vrtić", prepun igračakai besmislenih sitnica, bombona i lizalica. Sve do sredine devetnaestog stoljeća, par godinaviše-manje - ovisi od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta - no ugrubo, do nekegranice u devetnaestom stoljeću, većina ljudi u najvećem dijelu svijeta imala je barem triosnovne izvjesnosti: gdje ću provesti život, kako ću zarađivati za život i što će mi se dogoditinakon što umrem. Gotovo svatko na svijetu, samo prije nekih sto pedesetak godina, znao je daće provesti život tamo gdje je rođen ili negdje u blizini, možda u susjednom selu. Svatko jeznao da će zarađivati za život radeći istu stvar kao i njegovi roditelji, ili nešto vrlo sličnotome. I svatko je znao da će, u slučaju da se pristojno ponašao, prijeći na bolji svijet nakon štoumre. Dvadeseto je stoljeće podlokalo, često i uništilo takve i druge izvjesnosti. Gubitak tihosnovnih izvjesnosti možda je omogućio ideološki najtežih pola stoljeća za kojim je slijediladruga polovica najokrutnije sebičnog, hedonističkog stoljeća okrenutog besmislenim sitnicama. Zaideološke pokrete prve polovice prošlog stoljeća, mantra je bila: "Sutrašnji će dan biti bolji -žrtvujmo se danas"; hajdemo čak nametnuti žrtvovanje drugim ljudima, da bi naša djecanaslijedila rajski vrt u budućnosti. Otprilike sredinom tog stoljeća, taj je pojam zamijenjenpojmom trenutačne sreće, ne samo famoznim pravom da se izborimo za sreću, već i samomvrlo proširenom zabludom da je sreća izložena na policama i da sve što trebaš učiniti jestobogatiti se u dovoljnoj mjeri da si priuštiš sreću putem vlastita novčanika. Pojam "zauvijeksretni", obmana dugotrajne sreće, zapravo je oksimoron. Ili ravnina, ili vrhunac. Dugotrajnasreća zapravo nije sreća, kao što ni dugotrajni orgazam zapravo uopće nije orgazam.

15

Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja dapoboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili dapokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. Fanatik jenajnesebičniji stvor na svijetu. Fanatik je veliki altruist. Često se fanatik mnogo više zanimaza tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha,od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike,ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti sevješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj kojije neprijemčiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske točke gledišta, vješanje okovrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja. Bilo kako bilo, fanatika više zanimaš ti nego onsam, iz jednostavnog razloga što fanatik ima vrlo malo sebe ili se uopće nema. Gospodin BinLaden i njegova klika nisu samo mrzitelji Zapada. Nije to tako jednostavno. Umjesto toga, jamislim da oni žele spasiti vaše duše, osloboditi vas, nas, od naših prezrenih vrijednosti, odmaterijalizma, od pluralizma, od demokracije, od slobode govora, od emancipacije žena...

Svaki od gore navedenih pojmova, smatraju islamski fundamentalisti - vrlo je, vrlo loš zavaše zdravlje. Neposredna meta Bin Ladena može biti New York, ili Madrid, no njegov je ciljbio pretvoriti umjerene, pragmatične muslimane u "prave" vjernike. S Bin Ladenove točkegledišta, Islam je oslabljen zbog "američkih vrijednosti", a da obraniš islam, ne samo damoraš pogoditi Zapad, i to jako ga pogoditi, već moraš eventualno i preobratiti Zapad. Mir ćezavladati svijetom samo u slučaju da se svijet preobrati, ne na Islam, već u najljućifundamentalistički žestoki i kruti oblik Islama. Jer to će biti dobro za tebe. Bin Laden te u bitivoli: u njegovu načinu razmišljanja 11. rujan bio je čin ljubavi. Učinio je to za tvoje dobro,želi te promijeniti, želi te izbaviti.

Vrlo često takve stvari počinju u obitelji. Fanatizam počinje kod kuće. Počinje upravo svrlo raširenom potrebom da promijenimo dragog člana obitelji za njegovo ili njezino dobro.Počinje potrebom da se žrtvujemo za dobrobit dragog voljenog susjeda, počinje potrebom dakažemo vlastitom djetetu: "Moraš postati kao ja, ne kao tvoja majka", ili: "Moraš postati kaoja, ne kao tvoj otac", ili: "Molim te, postani nešto vrlo drugačije od obaju svojih roditelja." Ili,između bračnih partnera: "Moraš se promijeniti, moraš vidjeti stvari mojim očima ili ovajbrak neće opstati." Vrlo često to počinje potrebom da živimo svoj život kroz život nekogdrugog. Odustati od sebe da bismo isposlovali ispunjenje nekog drugog, ili dobrobitgeneracije koja dolazi. Žrtvovanje sebe sama često uključuje buđenje groznih osjećaja krivnjeu dobročinitelja, koji njime upravljaju ili ga čak nadziru. Kad bih morao odabrati izmeđudviju stereotipnih majki iz poznatog židovskog vica - majke koja kaže djetetu: "Pojedi dokraja doručak ili ću te ubiti", ili one koja kaže: "Pojedi do kraja doručak ili ću se ubiti",vjerojatno bih odabrao manje od ta dva zla. A to je radije ne pojesti doručak do kraja iumrijeti, nego ne pojesti doručak do kraja i imati napadaje grižnje savjesti cijeloga života.

A sada da se okrenemo mučnoj ulozi fanatika i fanatizma u izraelsko-palestinskomsukobu, sukobu Izraela i većine arapskog svijeta. Izraelsko-palestinski sukob u osnovi nijegrađanski rat između dvaju segmenata iste populacije, ili istog naroda, ili iste kulture. To nijeunutarnji sukob, već međunarodni sukob. Što je zapravo sretna okolnost, jer je međunarodnesukobe mnogo lakše riješiti nego unutarnje sukobe, vjerske ratove, klasne ratove, ratovevrijednosti. Rekao sam lakše, ali ne i lako. U biti, bitka između izraelskih Židova ipalestinskih Arapa nije vjerski rat, iako ga fanatici s obiju strana pokušavaju vrlo revnopretvoriti u vjerski rat. Zapravo to nije ništa više no teritorijalni sukob oko bolnog pitanja:"Čija je zemlja?" To je sukob između pravednoga i pravednoga, između dvaju vrlo moćnih,vrlo uvjerljivih prava na istu malu zemlju. Ne vjerski rat, ne rat kultura, ne nesuglasicaizmeđu dviju tradicija, već jednostavno nesuglasica oko nekretnina - čija je to zapravo kuća. Ija vjerujem da je to rješivo.

Na skroman način, na oprezan način, vjerujem da mašta može poslužiti kao djelomičan iograničen mehanizam obrane od fanatizma. Vjerujem da osoba koja može zamisliti, premasvojoj moći shvaćanja, susret s uplakanom bebom na četvrtom katu, da takva osoba možepostati manje cjelovit fanatik, što je blag napredak. Bilo bi lijepo kada bih vam sada mogaoreći da je književnost odgovor, zato što književnost sadrži protuotrov za fanatizam

16

ubrizgavajući maštu u svoje čitatelje. Bilo bi lijepo kada bih vam mogao prepisati: čitajteknjiževnost, i izliječit ćete se od fanatizma. Na žalost, to nije tako jednostavno. Na žalost,mnoge su pjesme, mnoge priče i drame kroz povijest bile upotrijebljene u svrhurasplamsavanja mržnje i rasplamsavanja nacionalističke samovoljne kreposti. No ipak, postojeodređena književna djela za koja vjerujem da mogu pomoći do određene granice. Svakiekstremizam, svaki beskompromisni križarski rat, svaki oblik fanatizma kod Shakespeareazavrši tragedijom ili komedijom. Fanatik nikada nije sretniji ili zadovoljniji na kraju; ili jemrtav, ili postane predmet sprdačine. To je dobra vrsta cjepiva. A i Gogolj može isto takopomoći: Gogolj groteskno osvještava svoje čitatelje o tome kako malo znamo, čak i kad smouvjereni da smo sto posto u pravu. Gogolj nas uči da vlastiti nos može postati ljuti neprijatelj,može postati čak fanatični neprijatelj, pa se možemo naći u situaciji da fanatično proganjamovlastiti nos. To nije loša pouka o sebi samom. U tom smislu Kafka je dobar odgajatelj, iakosam siguran da nikada nije mislio da bi ga se moglo upotrijebiti u svrhu obrazovanja protivfanatizma. Kafka nam pokazuje da postoji mrak i zagonetka i ruglo čak i onda kad mislimo danismo učinili ništa pogrešno. To pomaže. (Kad bismo imali cijeli eon vremena, sada bihopširno nastavio o Kafki i Gogolju, i vezi, tajnoj vezi koju vidim između njih dvojice, no otome ćemo drugom prilikom.) Također može pomoći William Faulkner. Izraelski pjesnikYehuda Amichai izražava sve to bolje no što bih se ja ikada ponadao da se mogu izraziti, kadakaže: "Tamo gdje smo u pravu, nijedno cvijeće ne može izrasti." To je jedna vrlo korisnarečenica. Pa tako, do određene mjere, neke vrste književnosti mogu pomoći, ali ne sve.

I ako mi obećate da ćete ovo što govorim uzeti s velikim zrnom soli, mogu vam reći dasam, barem načelno izmislio lijek za fanatizam. Smisao za humor odličan je lijek. Ni jednomu životu nisam vidio fanatika koji ima smisla za humor, niti sam vidio da osoba sa smislom zahumor postaje fanatikom, osim ako ga negdje ne izgubi. Fanatici su često sarkastični. Neki odnjih imaju vrlo ciljan smisao za sarkazam, ali nemaju humora. Humor sadrži sposobnost da sesmijemo sebi samima. Humor je relativizam, humor je mogućnost da se vidiš onakvimkakvim te možda vide drugi, humor je sposobnost da shvatiš da, bez obzira na to koliko sikrepostan i koliko su ti zla nanijeli, postoji određena strana života koja je uvijek pomalosmiješna. Što si više u pravu, to si smješniji. A kad smo već kod toga, možeš biti pravedniIzraelac ili pravedni Palestinac ili pravedni bilo što, no dok imaš smisla za humor, moguće jeda si djelomice otporan na fanatizam.

Kad bih barem mogao zbiti osjećaj za humor u kapsule i uvjeriti cijelo čovječanstvo daproguta moje humor-pilule, i na taj način svakoga cijepiti protiv fanatizma; možda bih se čakjednoga dana mogao prijaviti za Nobelovu nagradu iz medicine, ne iz književnosti.

No barem me poslušajte! Sama zamisao da zbijem smisao za humor u kapsule, sama idejada navedem druge ljude da progutaju moje humor-pilule za svoje dobro, jer će ih izliječiti odnjihovih nedaća, već je pomalo zagađena fanatizmom. Budite vrlo oprezni, fanatizam jeiznimno prenosiv, zarazniji je od bilo kojeg virusa. Možete ga lako navući na sebe čak i uslučaju kad ga pokušavate poraziti ili potući. Sve što je potrebno jest da pročitate novine,pogledate vijesti na televiziji, i možete vidjeti kako lako ljudi mogu postati protufanatičnifanatici, protufundamentalistički izbavitelji, križari protiv muslimanskog svetog rata. Usvakom slučaju, ako već ne možemo poraziti fanatizam, možda ga barem možemo malkozauzdati. Kao što sam rekao, sposobnost da se sami sebi smijemo - djelomični je lijek,sposobnost da se vidimo onako kako nas vide drugi - dodatni je lijek. Sposobnost da živimo usituacijama koje imaju mogućnost otvorenog kraja, čak i da naučimo uživati u takvimsituacijama, da naučimo uživati u različitosti, to bi također moglo pomoći. Ne propovijedamsada potpuni ćudoredni relativizam, zasigurno ne. Pokušavam istaknuti potrebu da zamislimojedni druge. Na svakoj razini, na razini čiste svakodnevice, samo da zamislimo jedni druge.

Zamislimo jedni druge dok se svađamo, zamislimo jedni druge dok se žalimo, zamislimojedni druge baš u samom onom trenu kad smo sto posto uvjereni da smo u pravu. Čak i kad sisto posto u pravu, a onaj drugi je sto posto u krivu, još uvijek je korisno zamisliti jedandrugoga. Zapravo, mi to činimo sve vrijeme. U mojem posljednjem romanu, Isto more, riječje o skupini od šestero ili sedmero ljudi koji su rasuti po cijeloj zemaljskoj kugli i ostvarujuizmeđu sebe gotovo mističnu povezanost. Osjećaju jedno drugo, telepatski razgovaraju jedno

17

s drugim sve vrijeme, iako su rasuti posvuda po svijetu.Sposobnost da živimo u situacijama s otvorenim krajem dozvoljena je pomoću mašte

svima nama: na primjer, pisanje romana uključuje, uz ostale terete, prijeku potrebu da svakogjutra ustaneš, popiješ svoju kavu i kreneš zamišljati druge ljude. A što da sam ja ona, a što dasi ti on. A kada je riječ o mojoj vlastitoj pozadini, o mojoj vlastitoj životnoj i obiteljskoj priči,ne mogu si pomoći a da o tome često ne mislim, da bih uz mali pomak u genima, ili uživotnim okolnostima svojih roditelja, i ja mogao biti on ili ona, mogao bih biti naseljenik sažidovske Zapadne obale, mogao bih biti ultraortodoksni ekstremist, mogao bih biti orijentalniŽidov iz neke zemlje Trećeg svijeta, mogao bih biti bilo tko. Mogao bih biti jedan od svojihneprijatelja. Zamisliti drugoga uvijek je od pomoći. Prije mnogo godina, dok sam još biodijete, moja mi je mudra baka objasnila jednostavnim riječima koja je razlika između Židova ikršćanina - ne između Židova i muslimana, nego između Židova i kršćanina: "Vidiš", rekla je,"kršćani vjeruju da je Mesija jednom bio ovdje i da će se zasigurno jednoga dana opet vratiti.Židovi smatraju da Mesija tek treba doći. Oko toga", rekla je moja baka, "oko toga sedogodilo toliko bijesa, proganjanja, krvoprolića, mržnje... Zašto?" rekla je. "Zašto svi nemogu jednostavno pričekati i onda vidjeti? Ako dođe Mesija i kaže: 'Bok, lijepo vas je ponovovidjeti', Židovi će se morati povući. Ako, s druge strane, Mesija dođe i kaže: 'Dobar vam dan,jako mi je drago upoznati vas', cijeli će se kršćanski svijet morati ispričati Židovima. A odsada do tada", rekla je moja mudra baka, "samo živi i pusti druge da žive."

Ona je definitivno bila otporna na fanatizam. Poznavala je tajnu življenja sa situacijamaotvorenog kraja, bez nepomirljivih sukoba, s drugošću onih drugih.

Počeo sam govoreći da fanatizam često započinje kod kuće. Dopustite mi da završimgovoreći da se protuotrov također može nad kod kuće, doslovno pod prstima. Ali, ni jedančovjek nije otok, rekao je John Donne, a ja se ponizno usuđujem dodati: ni jedan muškarac ini jedna žena nisu otok, no svatko je od nas poluotok, napola priključen kopnu, napola suočens oceanom; napola povezan s obitelji i prijateljima i kulturom i tradicijom i zemljom inarodom i seksualnošću i jezikom i mnogim drugim vezama. A ona druga polovica želi da jese ostavi da na miru promatra ocean. Smatram da bi nam se moralo dopustiti da ostanemopoluotoci. Svako društveno ili političko ustrojstvo koje nas pretvara u darvinovske otoke, aostatak čovječanstva u neprijatelja ili suparnika, čudovišno je. No istodobno, svako društvenoi političko i ideološko ustrojstvo koje nas želi pretvoriti u ništa više do molekule kopna,također je monstruozno. Stanje poluotoka zdravo je ljudsko stanje. To je ono što jesmo i onošto zaslužujemo ostati. Tako da na neki način u svakoj kući, svakoj obitelji, svakoj ljudskojpovezanosti zapravo imamo odnos između mnoštva poluotoka i bolje je da to upamtimo prijeno što krenemo oblikovati jedan drugoga i preobraćati jedan drugoga i tjerati osobu poredsebe da se okrene prema nama, dok on ili ona zapravo treba jedno vrijeme promatrati ocean. Ito vrijedi za društvene grupe i kulture i civilizacije i narode i, dakako, za Izraelce i Palestince.Nitko od njih nije otok i nitko od njih ne može se u potpunosti prožeti s onim drugim. Ta dvapoluotoka trebala bi biti u vezi, no istodobno i sami sa sobom. Znam da je to neobična porukau ove dane nasilja i bijesa i osvete i fundamentalizma i fanatizma i rasizma, koji su svirazulareni po Bliskom istoku i svagdje drugdje. Smisao za humor, sposobnost da zamislimoonog drugog, moč da prepoznamo odliku poluotoka u svakomu od nas, može biti baremdjelomična obrana od gena fanatizma koji je u svima nama.

Između dobroga i dobroga

Tko su dobri momci? To je ono što svaki dobronamjerni Europljanin, lijevo orijentiraniEuropljanin, Europljanin intelektualac, liberalni Europljanin uvijek želi doznati, kao prvu iosnovnu stvar. Koji su dobri momci u filmu, a koji su loši momci. U tom smislu u Vijetnamuje bilo lako: vijetnamski je narod bio žrtva, a Amerikanci su bili loši momci. Ista je stvar s

18

politikom rasne diskriminacije u Južnoafričkoj Republici: lako se moglo vidjeti da je tozločin, a borba za jednaka građanska prava, oslobođenje i jednakost te ljudsko dostojanstvojest ono dobro. Borba između kolonijalizma i imperijalizma s jedne strane, a žrtvekolonijalizma i imperijalizma s druge: to izgleda prilično jednostavno - lako možeš shvatitikoji su momci dobri, a koji loši. No kada nastupi izraelsko-arapski sukob, posebice izraelsko-palestinski sukob, stvari nisu tako jednoznačne. I bojim se da vam neću ništa olakšati akojednostavno kažem: ovi su anđeli, ovi su đavoli, morate samo podržati anđele i dobro ćepobijediti. Izraelsko-palestinski sukob nije film o Divljem zapadu. Nije to bitka između dobrai zla, radije bih rekao da je to tragedija u drevnom i najodređenijem smislu te riječi: sukobizmeđu dobra i zla, sukob između jedne vrlo moćne, duboke i uvjerljive tvrdnje i druge, kojaje vrlo različita, ali ništa manje uvjerljiva, ništa manje moćna, ništa manje čovječna.

Palestinci su u Palestini zato što je Palestina dom, i to jedini dom palestinskog naroda. Utom istom smislu Nizozemska je dom Nizozemaca, ili Švedska dom Šveđana. Izraelski suŽidovi u Izraelu jer ne postoji ni jedna druga zemlja na svijetu koju bi Židovi, kao narod, kaonacija, mogli nazvati svojim domom. Kao pojedinci da, ali ne kao narod, kao nacija.Palestinci su protiv svoje volje pokušali živjeti u drugim arapskim zemljama. Bili suodbačeni, ponekad čak poniženi i proganjani od takozvane "Arapske porodice". Na najbolnijimogući način bilo im je ukazano na njihovo "palestinstvo", nisu ih željeli ni kao Libanonce, nikao Sirijce, ni kao Egipćane, ni kao Iračane. Morali su naučiti, koračajući trnovitim putom dasu Palestinci, te da je to jedina zemlja na koju mogu računati. Na neki čudan način, židovskije narod, baš kao i palestinski, imao svojevrsno usporedno povijesno iskustvo. Židove su biliizbacili iz Europe; moje su roditelje doslovno izbacili iz Europe prije sedamdesetak godina.Jednako, ili gotovo jednako kao što su Palestinci najprije bili izbačeni iz Palestine, a zatim izarapskih zemalja. Kad je moj otac bio dječak u Poljskoj, europske ulice bile su prekrivenegrafitima "Židovi, vratite se u Palestinu", a ponekad još i gorima: "Prljavi Čifuti, odsmrdite uPalestinu". Kad je moj otac ponovo posjetio Europu kakvih pedeset godina kasnije, zidove suprekrivali novi grafiti: "Židovi, van iz Palestine".

Ljudi iz Europe, šalju mi bajne pozive da provedem idiličan vikend u prekrasnomturističkom odmaralištu zajedno s palestinskim partnerima, palestinskim kolegama,palestinskim sugovornicima, tako da se možemo bolje upoznati, zbližiti, popiti zajedno šalicukave, te čemo tako navodno shvatiti da nitko nema rogove i rep - i tako će se riješiti svanevolja. To se zasniva na vrlo raširenoj sentimentalnoj europskoj ideji da u osnovi svakogsukoba nije ništa više doli nesporazum. Malo grupne terapije, malo obiteljskog savjetovanja isvi će živjeti dugo i sretno. Pa, eto, ja imam loše vijesti za vas: neki sukobi vrlo su stvarni, imnogo su gori od pukog nesporazuma. Ono što mi trebamo, nije samo kava i boljerazumijevanje. Ono što mi trebamo jest bolna nagodba. Riječ nagodba ima grozan ugled uEuropi. Pogotovo medu mladim idealistima koji nagodbu uvijek smatraju oportunizmom,nečim nečasnim, nečim podlim i sumnjivim, pokazateljem nedostatka čestitosti. Ali ne i umom rječniku. Za mene riječ nagodba znači život. A suprotno nagodbi nije idealizam, nijeodanost; suprotno nagodbi jest fanatizam i smrt. Mi trebamo nagodbu. Nagodbu, ne predaju.Nagodba znači da palestinski narod nikada ne bi trebao pasti na koljena, kao što to ne bitrebao ni narod izraelskih Židova.

Raspravljat ću o prirodi takve nagodbe, no odmah na početku reći ću vam da će tanagodba biti vrlo bolna. Jer oba naroda vole zemlju, jer oba naroda, izraelski Židovi ipalestinski Arapi, imaju jednako duboke, povijesno različite i emotivne korijene u toj zemlji.Jedan od sastavnih dijelova te tragedije, jedno od gledišta koje je pomalo ironično u svojojbiti, jest činjenica da mnogi izraelski Židovi ne mogu prepoznati koliko je duboka palestinskaosjećajna veza sa zemljom. A mnogi Palestinci ne uspijevaju shvatiti koliko je samo dubokažidovska vezanost uz tu istu zemlju. Bilo kako bilo, to priznanje dolazi na vrlo bolan način ikao bolan proces za oba naroda. Cesta je to popločana razbijenim snovima i rastrganimiluzijama i ranjenim nadama i raznesenim bojnim pokličima iz prošlosti na objema stranama.

Radio sam mnogo godina za izraelski pokret "Mir sada". Zapravo sam se zauzimao za mir

19

između Izraelaca i Palestinaca još mnogo prije nego što je osnovan "Mir sada", 1978. Tada,1967., neposredno nakon Šestodnevnog rata, bio sam među malobrojnim i prvim Izraelcimakoji su se smjesta zauzeli za ideju pregovora u vezi budućnosti na Zapadnoj obali i Gazi, ne sJordanom ili Egiptom, nego s palestinskom populacijom i s palestinskim vodstvom i, da, sPalestinskim oslobodilačkim pokretom (PLO), koji je u to vrijeme odbijao čak i izgovoritiriječ Izrael. Tada je to bilo čudno iskustvo.

Trenutačno je izraelski mirovni proces ranjen. No, da budemo vrlo jasni: izraelskimirovni proces nije sestra blizanka pacifističkih pokreta u Europi ili Americi tijekom trajanjaVijetnamskog rata ili u skorije doba. Mi ne zastupamo ideju da će se sve riješiti preko noći uslučaju da Izrael napusti okupirana područja. Niti predstavljamo jednostavnu ideju da je Izraelonaj loš momak, zasigurno nije jedini loš momak u ovoj priči. Mi zastupamo mir, ali nezastupamo nužno interese Palestinaca. Vrlo smo kritični prema palestinskom vođstvu. Osobnosam prema palestinskom vođstvu isto onoliko kritičan kao i prema izraelskome. I do toga ćudoći kasnije. No neslaganje između nas i nekih europskih mirovnih pokreta još je mnogodublje. Osobno sam bio na bojnom polju dvaput u životu, prvi put kao vojnik rezervist utenkovskoj jedinici na granici s Egiptom u Sinaju 1967. i opet na sirijskoj fronti u ratu 1973.godine. To je bilo najstrašnije iskustvo u mom životu, a opet, ne sramim se što sam se borio uta dva rata. Nisam pacifist u sentimentalnom smislu te riječi. Kada bih opet smatrao da postojiprava opasnost za moju zemlju da bude izbrisana sa zemljopisne karte i da moj narod budepoklan, opet bih se borio, iako više nisam mlad. Ali borio bih se samo ako bi bila riječ oživotu i smrti, ili kad bih mislio da netko želi pretvoriti mene ili moje bližnje u robove.Nikada se ne bih borio - i radije bih završio u zatvoru - za dodatni teritorij. I nikada se ne bihborio za dodatnu spavaću sobu nacije. Nikada se ne bih borio za sveta mjesta i sveteznamenitosti. Nikada se ne bih borio za takozvane nacionalne interese. No borio bih se kaolav za život i slobodu, i ni za što drugo.

Pa, eto, to može stvoriti određen jaz između mene i običnog europskog pacifista kojismatra da je najveće svjetsko zlo rat. U mome rječniku, rat je strašan, no najveće zlo nije ratveć agresija. Da je 1939. cijeli svijet osim Njemačke mislio da je rat najgore zlo na svijetu,onda bi sada Hitler bio gospodar svemira. Zato, kad prepoznate agresiju, morate se boritiprotiv nje, bez obzira na to odakle dolazi. No samo za život i slobodu, ne za dodatni teritorijili dodatne izvore blagostanja.

Kad sam skovao frazu "Vodite mir, a ne ljubav", naravno da nisam propovijedao protivvođenja ljubavi. Htio sam do određene mjere izbrisati široko rasprostranjen, sentimentalnibućkuriš od mira i ljubavi i bratstva i suosjećanja i oprosta i ustupaka itd., zbog kojeg ljudimisle da, kad bi svi ljudi ostavili oružje, svijet bi istoga časa postao predivno, ljubavljuprožeto mjesto. Osobno mislim da je ljubav rijetka povlastica. Mislim da čovjek u najboljemslučaju, barem u mojem slučaju, može voljeti desetero ljudi. Ako je vrlo širokogrudan, moževoljeti dvadesetero ljudi. Čovjek koji ima sreće, mnogo sreće, može biti voljen od deseteroljudi. Ako mi netko kaže da voli Latinsku Ameriku ili Treći svijet, ili da voli čovječanstvo, toje prerazvodnjeno da bi imalo neku važnost. Kao što je nekoć popularna pjesma tugovala: "...nema dovoljno ljubavi da bi se nastavilo". Ne mislim da je ljubav vrlina kojom se rješavajumeđunarodni odnosi. Potrebne su nam druge vrline. Potreban nam je smisao za pravdu, aliisto tako zdrav razum, trebamo maštu, duboku sposobnost da zamislimo onog drugog,ponekad da se uvučemo u njegovu kožu. Potrebna nam je razumska sposobnost da senagodimo i ponekad žrtvujemo i učinimo ustupke, no ne trebamo počiniti samoubojstvo u imemira. "Ubit ću se da bi ti bio sretan." Ili: "Želim da se ubiješ, da bih mogao biti sretan." Tadva stava nisu raznorodna, mnogo su bliža no što vi to mislite.

Prema mome shvaćanju, suprotno od rata nije ljubav i suprotno od rata nije suosjećanje, isuprotno od rata nije širokogrudnost ili bratstvo, ili opraštanje. Ne, suprotno od rata jest mir.Narodi trebaju živjeti u miru. Ako za svoga života ugledam državu Izrael i državu Palestinukako žive rame uz rame kao dostojanstveni susjedi, bez prisile, iskorištavanja, krvoprolića,bez straha, bez nasilja, bit ću spokojan čak i ako ne prevlada ljubav. I kao što nas je podsjetiopjesnik Robert Frost: "Dobre ograde čine dobre susjede."

Jedna od stvari koja čini ovaj sukob toliko teškim jest činjenica da je izraelsko-palestinski, ili

20

izraelsko-arapski sukob, u osnovi sukob dviju žrtava. Dviju žrtava istog tlačitelja. Europa,koja je kolonizirala arapski svijet, iskorištavala ga, ponizila ga, pregažila njegovu kulturu,kontrolirala ga i koristila kao igralište imperijalizma, ista je Europa koja je obespravila Židove,progonila ih, mučila ih, i naposljetku ih masovno istrijebila u nečuvenom zločinu genocida.Pomislili biste da dvije žrtve odmah između sebe razviju osjećaj solidarnosti - kao na primjeru poeziji Bertolda Brechta. No u stvarnom životu, neki od najstrašnijih sukoba upravo susukobi dviju žrtava istog tlačitelja. Dvoje djece istog okrutnog roditelja ne vole nužno jednodrugo. Vrlo često jedno u drugome vidi presliku svoga okrutnog roditelja.

I upravo to je slučaj ne samo između Izraelca i Palestinca, nego i između Židova iArapina. Svaki od njih dvojice, kad pogleda onog drugog, vidi sliku svojih bivših mučitelja. Uvelikom dijelu suvremene arapske književnosti, premda ne u cjelokupnoj (i ovdje moramimati zadršku; mogu čitati arapsku književnost samo u prijevodu, jer na žalost ne čitamarapski), Židov, posebice izraelski Židov, često je predstavljen kao produžetak bijele,profinjene, tiranske, kolonijalne, okrutne Europe bez srca iz prošlih vremena. To sukolonizatori koji su ponovo došli na Bliski istok, ovaj put pod krinkom cionista, no došli suugnjetavati, kolonizirati i iskorištavati. To su ti isti ljudi - mi ih poznajemo. Arapi vrlo često,čak i osjetljivi arapski pisci, ne mogu uvidjeti ono što mi, izraelski Židovi, zapravo jesmo -gomila poluhisteričnih izbjeglica i preživjelih, koje proganjaju užasne noćne more,traumatiziranih ne samo Europom već i načinom na koji su se prema nama odnosile arapske iislamske zemlje. Izrael je zaista jedan golemi židovski izbjeglički logor. Polovina nas zapravosmo židovski izbjeglice iz arapskih zemalja, no Arapi to ne vide na taj način; vide nas kaoprodužetak kolonijalizma. Na isti način mi, izraelski Židovi, ne vidimo Arape, pogotovoPalestince, onakvima kakvi oni uistinu jesu: žrtve stoljeća ugnjetavanja, iskorištavanja,kolonijalizma i ponižavanja. Ne, mi ih vidimo kao stvaratelje pogroma i naciste koji su sesamo umotali u kofije* i pustili brkove i stekli preplanulu put, no u istoj se priči nalazerezanja židovskih grla iz puke zabave. Ukratko, oni su naši ugnjetavači iz prošlosti, jošjedanput. U tom smislu postoji duboko neznanje na objema stranama: ne političko neznanje osvrsi i ciljevima, već o pozadinama, o dubokim traumama obiju žrtava.

Mnogo sam godina oštro kritizirao Palestinski nacionalni pokret (PLO). Neki razlozi za tosu povijesni, a neki ne. No najviše sam kritizirao Palestinski nacionalni pokret zbognedostatka razumijevanja koliko je nepatvorena spona Židova sa zemljom izraelskom. Zbognedostatka razumijevanja da moderni Izrael nije rezultat kolonijalističkog poduzetništva, ilibarem zbog toga što to nisu objasnili svojem narodu. Odmah ću vam reći da sam jednakokritičan prema generacijama izraelskih cionista, koji ne mogu zamisliti da postoji palestinskinarod, pravi narod, sa stvarnim i legitimnim pravima. Tako da su oba vođstva, prošla, a također isadašnja kriva ili zato što ne razumiju tragediju, ili zato što je ne objašnjavaju svome narodu.

Ne vjerujem u iznenadni izljev obostrane ljubavi između Izraela i Palestine. Ne očekujemda će se jednom, kad pronađu neku čudnovatu formulu, dva suparnika odjednom zagrliti usuzama kao dugo izgubljena i napokon pomirena braća iz Dostojevskoga - "O, brate moj,hoćeš li mi ikada oprostiti, kako sam mogao biti tako grozan, samo uzmi zemlju, tko mari zazemlju, samo mi podari svoju ljubav." Na žalost, ja ne očekujem ništa slično tome. Ne očekujemtakođer ni medeni mjesec. Ako bilo što očekujem, onda je to pošten i pravedan razvod Izraelai Palestine. A razvodi nikada nisu sretni, čak i kad su manje-više pravedni. I dalje pogađaju, ibolni su. Osobito ovaj posebni razvod koji će biti jedan vrlo čudan razvod, jer obje strane kojese rastavljaju nastavit će živjeti pod istim krovom. Nitko se neće iseliti. A u stanu, budući daje vrlo malen, bit će prijeko potrebno odlučiti tko dobiva jednu spavaću sobu a tko drugu, i štos dnevnim boravkom; i budući da je stan tako malen, mora se napraviti poseban raspored uvezi kupaonice i kuhinje. Vrlo neudobno. No bolje od ove vrste stalnog pakla koji svatkotrenutno prolazi u toj voljenoj zemlji. Zemlji u kojoj palestinske muškarce, žene i djecusvakodnevno ugnjetava, proganja, ponižava, obespravljuje okrutna militantna izraelska vlada.

Zemlji u kojoj je izraelski narod svakodnevno ugrožen nemilosrdnim slijepimterorističkim napadima na građanstvo, muškarce, žene, djecu, školarce, tinejdžere, posjetitelje

* tradicionalno palestinsko pokrivalo za glavu muškarca

21

trgovačkog centra. Sve je bolje od toga! Posebice pravedan razvod. I onda možda, kadizvršimo taj bolni pravedni razvod tako da stvorimo dvije države, ugrubo podijeljene u skladus demografskom stvarnošću - i ja ne pokušavam sada ovdje nacrtati zemljopisnu kartu, alimogu vam reći u naznakama, da u osnovi granice trebaju biti slične onima prije 1967., sazajednički prihvaćenim promjenama i posebnim rasporedom u vezi spornih svetih područja uJeruzalemu - jednom kad se provede taj razvod i napravi podjela, vjerujem da će ubrzo iIzraelci i Palestinci navratiti preko crte razgraničenja da bi zajednički sjeli uz šalicu kave.

To će onda biti vrijeme za zajedničku šalicu kave. Štoviše, predviđam da ćemo ubrzonakon primjene rješenja podjelom, biti u poziciji da kuhamo zajedničke objede u svojojmalenoj kuhinji, a pod time mislim na zajedničku ekonomiju. Možda zajedničkobliskoistočno tržište. Možda zajednička bliskoistočna valuta. Jednu stvar mogu zasigurnopotvrditi Europljanima: naš bliskoistočni sukob zacijelo je bolan i krvav i okrutan i blesav, noneće nam trebati tisuće godina da stvorimo ekvivalent bliskoistočnog eura; bit ćemo brži nošto ste to bili vi, i prolit ćemo manje krvi nego vi. Tako da, prije no što nas počnetepodcjenjivati, nas židovske idiote, arapske idiote, okrutne stvorove, fanatične ljude,ekstremiste, nasilnike, dvaput promislite hoćete li nam uopće poćeti mahati prstom prednosom. Naša krvava povijest bit će kraća od vaše krvave povijesti. Znam da je vrlo opasnoizricati proročanstva kada dolazite iz kraja svijeta u kojem ja živim. Ovdje postoji žestokakonkurencija u tom poslu. No ja neću imati dlake na jeziku i reći ću da mi nećemo potratitistotine godina na klanje u europskoj tradiciji potvrđenoj kroz povijest. Mi ćemo biti brži.Koliko brži? Želio bih da vam mogu odgovoriti. Nikada ne podcjenjujem kratkovidnost iglupost političkog vođstva obiju strana. No to će se dogoditi.

Da nastavim; presudni prvi korak trebao bi biti, mora biti, rješenje dviju država. Izrael semora vratiti na ono što je bio početni izraelski prijedlog 1948., a možda i prije 1948., od samogpočetka: priznanje za priznanje, državnost za državnost, neovisnost za neovisnost, sigurnostza sigurnost. Dobrosusjedski odnosi za dobrosusjedske odnose, poštovanje za poštovanje.Palestinsko se vođstvo u svom dijelu posla mora obratiti svojim vlastitim ljudima i napokonreći, jasno i glasno, nešto što nikada nije uspjelo izgovoriti, a to je da Izrael nije povijesnanezgoda, da Izrael nije smetnja, da je Izrael zapravo domovina izraelskih Židova, bez obzirana to koliko je to bolno za Palestince. Isto tako mi izraelski Židovi moramo jasno i glasno rećida je Palestina domovina palestinskog naroda, koliko god nam se to činilo nezgodnim.

Najgora faza izraelsko-arapskog sukoba, izraelskopalestinskog sukoba nije sada, već uonim mnogim godinama, mnogim desetljećima, kad obje strane nisu mogle čak ni izgovoritiime one druge strane. Kad su Palestinci i ostali Arapi zaista imali problema naglas izgovoritiprljavu riječ Izrael. Običavali su je nazivati "cionističkim stvorom", "umjetnimmonstrumom", "smetnjom", "zarazom", "Al Daula al - Maz'ouma" - "umjetnom državom", ili"umjetnim stvorom". Kroz jedno dugo razdoblje mnogi su Arapi, a ponajviše Palestinci,podržavali mišljenje da je Izrael neka vrsta pokretnog izloška. Ako budu dovoljno glasnoprotestirali, svijet će uzeti Izrael i presaditi ga negdje drugdje, možda u Australiju ili na nekodrugo udaljeno mjesto. Doživljavali su Izrael kao noćnu moru, košmar; ako bi protrljali očidovoljno snažno, Izrael bi nestao. Odnosili su se prema Izraelu kao prema prolaznoj zarazi,koja, ako se dovoljno češeš, nekako nestane. I zaista su i pokušali par puta, ili, točnije, višeputa, poništiti Izrael vojnim snagama. Nisu uspjeli, i to ih je učinilo vrlo nezadovoljnima. Notih istih godina ni Izraelci nisu bili ništa bolji. Što se Izraelaca tiče, oni čak nisu uspijevaliizgovoriti jasne riječi "palestinski narod". Običavali smo tražiti utočište u eufemizmima, kaošto su "domoroci" ili "arapski stanovnici zemlje". Bili smo više panarapski orijentirani negoNaserov režim u Egiptu, jer ako si panarapski orijentiran, tada palestinski problem ne postoji.Arapski je svijet golem. Mnogo smo godina mi Izraelci bili slijepi na činjenicu da palestinskinarod ne može pronaći dom čak ni u arapskim zemljama. Nismo to htjeli ni vidjeti ni čuti.

Ta su vremena prošla. Sada od dvaju naroda svaki treba shvatiti da je onaj drugi stvaran; ivećina ljudi na objema stranama sada zna da onaj drugi neće otići. Jesu li sretni zbog toga?Uopće nisu. Je li to radostan trenutak? Uopće ne. To je bolan trenutak. To je više kao, za objestrane, probuditi se u bolnici iz narkotičkog snatrenja i otkriti da su ti odrezali dio tijela. I toje, samo da znate, loša bolnica, i obje obitelji izvan operacijske dvorane psuju jedna drugu i

22

proklinju liječnike. To je sadašnja slika Bliskog istoka. No barem svi naposljetku znaju da jeoperacija neizbježna, svi sada znaju da će se zemlja morati nekako razdijeliti na dvijenacionalne države. Jedna zemlja koja će biti većinom, ali ne u potpunosti židovska, jer Židoviimaju pravo biti većina u jednoj maloj zemlji, koja će, nakon izraelskog povlačenja,najvjerojatnije biti veličine jedne trećine britanske zemlje. No to će biti mjesto koje će priznatiizraelski Židovi, cijeli svijet, čak i naši susjedi, kao našu nacionalnu domovinu. Ali cijena zato mora biti to što će palestinski narod imati ista ta prava. Imat će domovinu, koja će biti jošmanja od Izraela, no to će biti dom, njihov dom.

Još žurnije je pitanje granica, žurnije od pitanja spornih svetih mjesta, žurnije od bilokojeg drugog pitanja jest pitanje što učiniti u vezi tragedije palestinskih izbjeglica iz 1948.godine. Ti ljudi koji su izgubili svoje domove, u nekim slučajevima svoju zemlju, izgubili susve u izraelskom Ratu za neovisnost 1948. Postoji oštro nesuglasje na koga prebaciti krivnju,ili većinu krivnje za tu tragediju. Vidjet ćete da neki moderni izraelski povjesničari kriveIzrael. Pretpostavljam da će eventualno za nekoliko godina, i nadam se da ću doživjeti taj dan,biti nekih modernih arapskih povjesničara koji će okriviti arapske vlade tog vremena. No bezobzira na to tko će na kraju preuzeti određenu količinu krivnje, pitanje je žurno i neodgodivo.Svaki palestinski izbjeglica koji je bez doma, posla i zemlje trebao bi biti namiren domom,radnim mjestom i putovnicom. Izrael ne može prihvatiti te ljude, barem ne u velikom broju.Ako to učini, neće više biti Izraela. A ipak, Izrael treba biti dio rješenja. Izrael također trebapriznati dio odgovornosti za tragediju. Koji postotak odgovornosti, to je vrlo akademskopitanje i vjerojatno vrlo subjektivno pitanje. No dio odgovornosti je na Izraelu. Drugi je diona palestinskom vođstvu iz 1947. i na arapskim vladama iz 1948. Izrael mora pomoći da seizbjeglice ponovo nastane u buduću Palestinu, a to znači na Zapadnu obalu i u Gazu, ili bilogdje drugdje. Naravno, Izrael ima potpuno pravo otvoriti pitanje milijuna židovskih izbjeglicaiz arapskih zemalja, koji su isto tako izgubili svoje domove i imovinu nakon rata 1948.godine. Ti se Židovi nisu htjeli vratiti u arapske zemlje. No oni su, isto tako, tamo ostavili sve- u Iraku, u Siriji, u Jemenu, u Egiptu, u Sjevernoj Africi, u Iranu, u Libanonu, jer su bili doslovnoizgurani iz tih zemalja, ponekad čak i prisiljeni otići. Tako da bi se za sve to trebalo pobrinuti.

Da sam ja izraelski premijer, ne bih potpisao nikakav mirovni sporazum koji ne rješavapitanja palestinskih izbjeglica na način da ih ponovo naseljava u palestinsku državu. Zato štoje svaki sporazum koji se ne bavi pitanjem izbjeglica tempirana bomba. Ne samo iz ćudorednihpobuda, ili čak sebičnih pobuda izraelske sigurnosti; to je ljudsko i nacionalno pitanje koje semora riješiti unutar okvira tekućeg mirovnog procesa. Na sreću, nije riječ o cijeloj Africi iliIndiji. Riječ je o nekoliko stotina tisuća domova i radnih mjesta. Nije svaki palestinskiizbjeglica danas beskućnik bez zemlje. No oni koji jesu bez doma i zemlje, trule u neljudskimuvjetima u izbjegličkim kampovima - njihov je problem i moj problem. Ne nađe li se rješenjeza te ljude, Izrael neće postići ni mir ni spokoj čak i ako ostvari dogovor sa svojim susjedom.

Želim predložiti prvi zajednički projekt koji zajedno moraju pokrenuti izraelski Židovi ipalestinski Arapi, odmah nakon što se između njih provede razvod i uspostave dvije države.Prvi zajednički projekt, za koji ne bismo trebali uzeti nikakvu vanjsku pomoć i u koji bi objestrane trebale uložiti jednaku količinu novca, dolar za dolar; trebao bi to biti zajedničkispomenik našim prošlim glupostima, idiotizmu iz prošlosti. Jer svi znaju da, kad se mirovniugovor jednog dana konačno provede, palestinski će narod dobiti mnogo manje no što jemogao dobiti prije pedeset pet godina, pet ratova, sto pedeset tisuća mrtvih, njihovih mrtvih inaših mrtvih. Da je barem palestinsko vođstvo 1947./'48. bilo manje fanatično i jednoumno imanje nespremno na dogovor, da je barem prihvatilo rješenje Ujedinjenih naroda o diobi izstudenoga 1947. No izraelsko će vodstvo također morati pridonijeti tom spomeniku gluposti,jer smo mi Izraelci mogli dobiti mnogo bolje rješenje, mnogo uvjerljivije rješenje, samo dasmo bili manje oholi, manje opijeni moći, manje sebični i manje nemaštoviti nakon svojevojne pobjede 1967. godine.

I tako, obje će se nacije uvelike preispitivati u duši u vezi svojih prošlih obostranihgluposti. Ipak, dobra je vijest da je spoznajna kočnica nestala. Da sada provedete referendum,ili ispitivanje javnog mišljenja između Mediterana i rijeke Jordan, pitajući baš svakogpojedinca bez obzira na vjeru, status, politiku, putovnicu ili nedostatak putovnice - svakog

23

pojedinca - ne o onome što smatra pravednim rješenjem, ne o onome što bi želio vidjeti, negošto misli da će se uistinu na kraju svega dogoditi, pretpostavljam da bi oko osamdeset postoreklo: "podjela i uspostava dviju država". Neki bi ljudi odmah dodali: "I to će biti kraj svega, ito će biti grozna nepravda!" Ljudi bi to rekli na objema stranama. No barem većina ljudi sadato zna. Dobra je vijest ta, mislim, da je i narod židovskih Izraelaca i narod palestinskih Arapaispred svojih vođa, prvi put u mnogo stotina godina. Dok se naposljetku jedan vidoviti vođane bude izdigao na objema stranama i rekao: "To je to! To je to! Biblijski snovi - samo ih visvi nastavite sanjati, snove prije 1947., poslije 1967., ovakve ili onakve izmišljotine, samonastavite sanjati, nema nikakve cenzure na snove. No stvarnost je ugrubo na granicama iz1967." Dodaš li ili oduzmeš koji centimetar ovdje ili ondje, uzajamnim sporazumom. I nekunezapečaćenu formulu za sporna sveta mjesta, jer tamo se može primijeniti samonezapečaćena nagodba. U tom trenu, kad vode obiju strana budu spremni to izreći, vidjet ćeda su oba naroda, s tugom, spremna na to. Ne s radošću, ali spremna. Spremnija no ikad.Spremna kroz teškoće, spremna kroz bol i krvoproliće, ali spremna.

Želim naglasiti još jednu, posljednju stvar. Što nam je činiti? Što mogu učiniti stvarateljijavnoga mnijenja? Što mogu učiniti Europljani? Što može učiniti svijet izvana, osim kimatiglavama i govoriti: "Koja strahota!"? Pa eto, postoje dvije stvari, možda i tri. Prva je ta dačinitelji javnoga mnijenja u Europi imaju bijednu naviku da mašu kažiprstom, poput drevnihviktorijanskih gospođa, prema ovoj ili onoj strani: "Zar vas nije sram?" Suviše često nalazimu novinama raznih europskih zemalja ili grozne stvari o Izraelu, ili užasne stvari o Arapima iIslamu. Jednoumne stvari, stvari skučenih umova, stvari koje veličaju vlastitu krepost. Višenisam Europljanin ni u kojem smislu, osim kroz patnju svojih roditelja i predaka, koji su umojim genima ostavili osjećaj neuzvraćene ljubavi prema Europi. No da jesam Europljanin,pazio bih da ne mašem prstom ni pred čijim nosom. Umjesto mahanja prstom, nazivanjaIzraelaca ovim imenom ili Palestinaca onim imenom, učinio bih sve što bih mogao dapomognem objema stranama, jer su obje na rubu donošenja najbolnije odluke u svojimpovijestima. Izraelci, otpuštajući okupirana područja, preseljavajući veći dio naseljenika, nećesamo morati odustati od slike o samima sebi i suočiti se s ozbiljnim unutarnjim sukobom iraskolom. Oni će također ozbiljno riskirati sigurnost, a nju neće ugrožavati Palestina, većbuduće ekstremističke arapske snage koje bi se jednoga dana mogle poslužiti palestinskimteritorijem da započnu napad na Izrael, koji će nakon povlačenja biti širok svega dvanaestkilometara. To znači da će granica buduće palestinske države počinjati otprilike sedamkilometara od naše jedine međunarodne zračne luke. Za polovinu izraelske populacije,Palestina će se nalaziti unutar dvadeset kilometara. Jeruzalem će biti na granici. To nije lakaodluka za Izraelce, a opet, moraju je donijeti. Palestinci će, s druge strane, morati žrtvovatidijelove koji su bili njihovi prije 1948., a to će boljeti. Zbogom, Haifa, zbogom, Jaffa,zbogom, Beer Sheva, i mnogo ostalih gradića i sela koji su bili arapski i više nisu ili višenikada neće biti dijelom Palestine. To će neopisivo boljeti. I zato, ako imate za ponuditi zericupomoći ili suosjećanja, sada je vrijeme da ih pružite i jednom i drugom bolesniku. Ne morateviše birati između toga da budete proizraelski ili propalestinski usmjereni. Morate biti za mir.

Post scriptumŽenevskom sporazumu

Prosvjedi onih koji se protive Ženevskom sporazumu, u potpunosti su bez osnove. Autoritog sporazuma vrlo dobro znaju da su Sharon i njegov kabinet istinski legitimna vlada Izraela.Oni znaju da njihova inicijativa, plod dugogodišnjih pregovora u najvećoj tajnosti, nije ništadrugo doli vježba. A njezin je jedini cilj ponuditi izraelskom i palestinskom javnome mnijenjuprozor kroz koji mogu vidjeti drugačiji krajolik: nema više bomba u automobilima, nema više

24

samoubojica s bombama, nema više okupacija, nema više ugnjetavanja ili oduzimanjaposjeda, kraj je beskrajnom ratu i mržnji. Umjesto svega toga, mi predlažemo iscrpno,oprezno rješenje koje ne zaobilazi ni jedno osnovno pitanje. Njegovo je središnje načelosljedeće: mi prekinemo okupaciju, a Palestinci prekinu svoj rat prema Izraelu. Mi odustanemood svojeg sna o Velikom Izraelu, a oni odustanu od svojeg sna o Velikoj Palestini. Mi seodreknemo uprave u određenim dijelovima zemlje izraelske koji su toliko mili našim srcima,a Palestinci učine to isto. Problem izbjeglica iz 1948., koji je u samom srcu neugodna stanjanaše nacionalne sigurnosti, riješit će se jednom i zauvijek, strogo izvan granica izraelskedržave, i uz međunarodnu pomoć.

Ako se taj sporazum aktivira, ni jedan palestinski izbjeglički logor natovaren teretomočaja, nemara, mržnje i fanatizma neće preostati na Bliskom istoku. U dokumentu koji je unašim rukama, Palestinci prihvaćaju, ugovorno, konačno i bespovratno da neće ni sada ni ubudućnosti zahtijevati prava od Izraela.

Na kraju konferencije, nakon potpisivanja Ženevskog sporazuma, predstavnik Tanzima*izjavio je da će se sada možda moći na obzoru nazrijeti kraj rata između Židova i Palestinacakoji traje više od stotinu godina. Dodao je da će to zamijeniti gorki sukob medu onima naobjema stranama koji brane dogovor i mir, i medu onima na objema stranama koji su zaglibiliu fanatizam. Taj je sukob već počeo bjesnjeti. Sharon ga je bio izbacio iz sebe čak i prije nošto je Ženevski sporazum objavljen. A vode Hamasa** i Islamskog džihada odmah sunagrnuli odgovoriti mu, služeći se identičnim govorom mržnje.

Pa što to onda nedostaje Ženevskom sporazumu? Ženevski sporazum je krezub. Ženevskisporazum nije ništa više doli pedeset stranica papira. A opet, ako ih obje strane prihvate, sutraili prekosutra, otkrit će da su temelji za mir već položeni. I to do posljednje pojedinosti.

Ako Sharon ili Arafat žele upotrijebiti taj dokument kao osnovicu za dogovor, njegoviautori neće tražiti autorska prava. A ako Sharon smisli bolji plan, drugačiji, detaljniji, višenacionalistički, koji će prihvatiti druga strana, što ćemo onda mi? Pustit ćemo ga da to učini.Čak ćemo mu čestitati. I premda je Sharon, kao što je općepoznato, prilično masivna ljudskafigura, nosit ćemo ga na rukama, moji prijatelji i ja.

Napomena nakladnika

Tri eseja sakupljena u ovoj knjizi prerađeni su govori koje je Amos Oz održao uNjemačkoj 17., 21, i 23. siječnja 2002. godine. Njima je Amos Oz pridodao i Post scriptumnapisan 2003. godine povodom Ženevskog sporazuma, a prvi je put objavljen u Guardianu17. 10. 2003. u ponešto drugačijoj verziji.

Hrvatskom izdanju ove knjige kratak je predgovor napisao istaknuti beogradski pisacFilip David kojemu na tome posebno zahvaljujemo.

Bilješka o piscu

Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4. svibnja 1939. godine u Jeruzalemu. Odrastao jeu Jeruzalemu u ulici Amos, četvrti Kerem Avraham. Radnja najvećeg broja njegovih romanasmještena je upravo u toj četvrti. Njegovi roditelji, Yehuda Arieh Klausner i Fania Musman,bili su cionistički imigranti iz istočne Europe. Njegov otac studirao je povijest i književnost uVilniusu u Litvi, a u Jeruzalemu je bio knjižničar i pisac. Otac Ozove majke posjedovao jemlin u mjestu Rovno u zapadnoj Ukrajini, a 1934. godine s obitelji se preselio u Haifu.

Amos Oz i njegova obitelj bili su distancirani od religije. Usprkos toj činjenici Oz je

* naoružana policija pod okriljem Pokreta za nacionalno oslobođenje Palestine (Fatah), kojom jeupravljao Yasser Arafat

** skr. od arapskog "Islamskog pokreta otpora", funda-mentalistička militantna skupina koja negirasvaki dijalog s Izraelom, uključujući i pregovore PLO-a

25

pohađao mjesnu vjersku školu. Alternativa ovoj školi bila je javna škola koju je njegovaobitelj cijenila još manje. Ugledni pjesnik Zelda bio je jedan od njegovih učitelja. Školovanjeje nastavio u hebrejskoj srednjoj školi Rehavia.

Ozova majka počinila je samoubojstvo kada je on imao dvanaest godina, izazivajući kodnjega osjećaj odbačenosti koji će on opisati u svojoj knjizi

A Tale of Love and Darkness (Priča o ljubavi i tami). Sa četrnaest godina pristupaCionističkoj stranci i odlazi u kibuc Hulda. Ondje ga usvaja obitelj Huldai čiji je sin Ron sadagradonačelnik Tel Aviva. Tamo i mijenja svoje prezime u Oz, što na hebrejskom znači snaga.U kibucu živi i radi sve do 1986. godine kada se sa ženom Nily seli u Arad zbog astmenjihova sina Daniela. S uzlaznom putanjom njegove spisateljske karijere Ozove obveze ukibucu su se smanjivale, budući da je zarada od pisanja išla i u kibuc.

Kao većina izraelskih Židova, Oz je odslužio vojsku. U kasnim pedesetima služio je uNahalu i bio sudionik pograničnog sukoba sa Sirijom; tijekom Šestodnevnog rata (1967.) stenkovskom jedinicom bio je na Sinaju; tijekom Jomkipurskog rata (1973.) služio je naGolanskoj visoravni.

Nakon Nahala Oz studira filozofiju i hebrejsku književnost na Hebrejskom sveučilištu.Izuzev nekoliko kratkih članaka za novine koje su izlazile u kibucu i novinama Davar, Oz dosvoje 22. godine nije ništa objavio. Njegova prva zbirka priča Where the jackal Howls izlazi1965., a njegov prvi roman Elsewhere, Perhaps 1966. godine. Od tada izdaje u prosjeku jednuknjigu godišnje za izdavača Am Oved.

Ozovi stavovi su izrazito pacifistički u sferi politike i socijalno-demokratični u sferisocijalne ekonomije. Oz je jedan od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u svom članku Land ofour Forefathers u novinama Davar. Godine 1978. jedan je od utemeljitelja pokreta PeaceNow. Za razliku od drugih u izraelskom mirovnom pokretu nije bio protivnik gradnje zida naizraelskoj Zapadnoj obali.

Bio je među prvima koji je odao priznanje dogovoru u Oslu i pregovorima s PLO-om. Usvojim govorima i esejima često napada ljevičare koji nisu cionisti, a uvijek ističe svojcionistički identitet. Mnogi pripadnici desnice Oza smatraju najelokventnijimglasnogovornikom cionističke ljevice.

Ime Amosa Oza dugo se povezivalo s izraelskom laburističkom strankom. Bio je prisan svođom stranke Shimonom Peresom. Kada se Peres povlačio spominje se da je upravo on biotaj koji je imenovao Oza kao jednog od trojice mogućih nasljednika, zajedno s EhudomBarakom (kasnije premijerom) i Shlomom Ben-Amijem (kasnije ministrom vanjskim poslovau Barakovoj vladi).

U devedesetima Oz više nije pristaša laburista već se priklanja stranci Meretz. ShulamitAloni, vođa stranke, postaje mu dobar i blizak prijatelj. Posljednjih godina Oz je strankulaburista nazivao strankom koja "u mojim očima gotovo da više i ne postoji."

Amos Oz napisao je 18 knjiga na hebrejskom i oko 450 članaka i eseja. Njegova djela suprevedena na tridesetak svjetskih jezika. Redovito objavljuje eseje o politici, književnosti imiru. Objavljivao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books.

Do sada je objavio sljedeće knjige, zbirku priča Where the Jackals Howl (1965.), romaneElsewhere, Perhaps (1966.), My Michael - Moj Michael (1968.), Unto Death (1971.), Touchthe Water, Touch the Wind (1973.), The Hill of Evil Counsel (1976.), Soumchi (1978.), APerfect Peace (1982.), Black Box - Crna kutija (1987.), To Know a Woman (1989.), Fima(1991.), Don't Call It Night (1994.), A Panther in the Basement – Pantera u podrumu (1995.),The Same Sea (1999.) i A Tale of Love and Darkness – Priča o ljubavi i tmini (2003.).Objavio je i niz esejističkih knjiga medu kojima se ističu In the Land of Israel (politički eseji),Israel, Palestine and Peace i Under This Blazing Light.

Amos Oz dobitnik je prestižne Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagradenjemačkih nakladnika i knjižara (1992.), a godine 2005. dobio je prestižnu Goetheovunagradu grada Frankfurta.

Na Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu utemeljen je kolegij koji se bavi Ozom i njegovimdjelom.