Alojzije Stepinac – zagrebački nadbiskup i kardinal

(1898.-1960.)

Životopis

Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić kao peto od osmero djece

roditelja Josipa i Barbare (r. Penić). Kršten je dan poslije na ime Alojzije Viktor

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. pohađao je Gornjogradsku klasičnu

gimnaziju. Bio je pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija (za djecu roditelja koji nisu

mogli financirati školovanje). Nakon 6. razreda prijavio se kao kandidat za svećenstvo.

Svetu potvrdu primio je 1915. u Krašiću, u dobi od 17 godina.

Budući da se Prvi svjetski rat otegnuo na puno duže vrijeme nego što su to sve strane

očekivale, austrougarska vojska donijela je odluku da se u vojsku pozovu i učenici

srednjih škola koji su navršili 18 godina. Tim mladićima bilo je dopušteno da u

skraćenom roku završe osmi razred i podvrgnu se ispitu zrelosti prije negoli pođu na

ratište. 8. svibnja 1916. Stepinac je navršio 18 godina. 28. lipnja pristupio je ispitu

zrelosti i prošao. Kad je maturirao, Stepinac je istoga dana morao u Karlovac u vojnu

službu. 29. lipnja 1916. Stepinac je postao članom 96. karlovačke pukovnije te je dobio

odoru i pušku. Prije polaska na bojište klečao je u kapeli Majke Božje Loretske u

franjevačkoj crkvi u Karlovcu. Kapela je kasnije obnovljena i postavljen je mramorni

oltar koji je posvetio kasniji nadbiskup koadjutor mons. Franjo Šeper.

Međutim, budući da je Stepinac bio “ajnjeriger” (jednogodišnjak), poslan je u Rijeku da

prođe pripravni časnički tečaj u trajanju od šest mjeseci. Tijekom boravka u Rijeci

svake nedjelje je prisustvovao misi, kojoj su svi obvezni bili ići, a nakon nje, trčao je u

svetište Majke Božje na Trsat, da prisustvuje još jednoj misi. Nije trpio psovke svojih

kolega i gadili su mu se njihovi odlasci u javne kuće nakon mise.

Na povratku s ratišta ostavio je spomen-pločicu zahvalnicu na Trsatu: “U zahvalu za

bezbrojna isprošena dobročinstva poklanja Bogorodici Djevici Mariji Alojzije

Stepinac” (Deiparae Virgini Mariae in gratiarum actionem pro innumerabilibus

beneficiis impetratis)

Stepinac je na pokušaj odgovaranja od odlaska na ratište rekao: “Ako je Božja volja, On

će me i iz samog pakla izbaviti.”

20. veljače 1917. poslan je na talijansko ratište. Sudjelovao je u žestokim bitkama oko

Gorice, zatim prilikom proboja talijanske fronte na Soči. Došao je do rijeke Piave. Bio je

uzorit vojnik, pošten, pravedan, hrabar, ponizan. Nije kažnjavao svoje podređene.

Stao je u zaštitu nepravedno osuđenog vojnika koji je uhvatio svog nadređenog koji je

pokušao silovati neku djevojku. Alojzije Stepinac je, pišući svom župniku Vranekoviću,

rekao: “Da sam ga ja našao na takvom činu, možda bih ustrijelio takvu zvijer, sjetivši se

kako bi meni bilo, kad bi moju sestru netko htio silovati.”

Vojnim svećenicima redovito je posluživao tijekom mise.

Kada mu je stigao jedan otac osmero djece, uzeo ga je kao svog poslužnika te mu je

kasnije ishodio dopust da se vrati obitelji. Stepinac se borio u prvim redovima.

U srpnju 1918. zarobili su ga talijanski vojnici. Odveden je u Italiju gdje su mu zašili

ranu na nozi koju je dobio u posljednjoj bitci.

Austro-Ugarska se raspadala; zeleni kadar; nezadovoljstvo Slavena u Monarhiji; car

Karlo razriješio je vojsku prisege

Stepinac se prijavio u jugoslavensku legiju, kao i mnogi drugi razočarani Monarhijom i

u želji za slobodnom državom. Poslan je na solunsku bojišnicu gdje je dočekao kraj rata.

U novu jugoslavensku državu se razočarao, kao i hrvatski narod u cjelini. Stepinac je

proživio sve strahote rata, ali je ostao duhovno zdrav zahvaljujući svojoj vjeri.

U jesen 1919. upisao je Agronomski fakultet, ali ubrzo napušta studij kako bi se

posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Otac mu je nudio imanje i nagovarao ga na

ženidbu. Stepinac je ponudio brak Mariji Horvat, ali želja za svećeništvom bila je jača.

U ljeto 1924. napokon se odlučio za svećeničko zvanje. Nadbiskup Antun Bauer poslao

ga je na studij u Rim na Papinskom sveučilištu Gregoriani (1924.-1931.)

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. U srpnju 1931. završio je studij

teologije i filozofije te se vratio u domovinu, odnosno u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju.

U nadbiskupskom dvoru obnašao je službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je na

kraće vrijeme upravitelj. Posvetio se radu s mladima, zbrinjavao je sirotinju, osobito

studente izvan Zagreba, oformio je pučku kuhinju...

23. studenog 1931., na Stepinčevu inicijativu, nadbiskup Bauer ustanovljuje Caritas

Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom

nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu (36 godina i nepune četiri godine

svećenstva). Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali.

Nakon smrti nadbiskupa Bauera, 7. prosinca 1937. Alojzije Stepinac postaje

zagrebački nadbiskup. Osnovao je 14 novih župa, proglasio Mariju Bistricu

nacionalnim svetištem, zauzeo se za obnovu svetišta Krvi Kristove u Ludbregu,

osobito se borio protiv kletve i psovke, grijeha abortusa, poticao je pobožnosti prema

Gospi i Euharistiji; ustanovio je Katoličku akciju, poticao je katolički tisak,

vjeronauk u školama i župama...

Nadbiskup Stepinac tijekom Drugog svjetskog rata

Kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, nadbiskup Stepinac posjetio je Slavka

Kvaternika, a zatim i poglavnika Antu Pavelića po njegovu dolasku u Zagreb.

Katolička crkva u Hrvatskoj surađivala je sa svim aktualnim vlastima u prošlosti, želeći

tako zaštititi svoje vjernike. Stepinac je pozdravio osnutak hrvatske države, kao i cijeli

hrvatski narod.

Krajem travnja 1941., Stepinac je uputio poslanicu katoličkim svećenicima u NDH.

Pozvao ih je na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja hrvatske države. U nastavku je

rekao: Mi vjerujemo i očekujemo da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj

slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.

Stepinac se oštro usprotivio ustaškoj politici prisilnog pokatoličavanja Srba. Međutim,

uputio je svećenicima instrukciju: “Kad dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne

vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na

katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote... Uloga je i zadaća kršćana u prvom

redu spasiti ljude.”

U službenim dopisima poslanika Međunarodnoga odbora Crvenog križa pri NDH,

Juliusa Schmidlina, u nekoliko se navrata spominje i zagrebački nadbiskup Stepinac u

kontekstu pomoći i intervencija za zatočenike u logorima.

Važno je napomenuti da je Katolička crkva još prije Drugog svjetskog rata osudila i

komunizam (Divini redemptoris, 1937.), i fašizam (Non abbiamo bisogno, 1931.) i

nacizam (Mit brennender Sorge, 1937.)

Židovska povjesničarka Esther Gitman u svom djelu Kad hrabrost prevlada bavila se

sudbinom Židova u vrijeme NDH i ulogom Stepinca u spašavanju svih ugroženih

Već drugog mjeseca nakon uspostave NDH Stepinac je počeo prosvjedovati protiv

progona Židova i Srba. Ustaše su Stepinca nazivali “prijateljem Židova” i

“neugodnošću za režim”. Još 1936. Stepinac je pružao utočište židovskim izbjeglicama iz

Njemačke i Austrije

26. listopada 1941. molio je sve župljane da se klone borbe za bezbožničke ideologije, a

u ime Katoličke crkve. Dan nakon uništenja sinagoge u Zagrebu žestoko je

prosvjedovao protiv toga čina. Stepinčeve propovijedi ljutile su i ustaše i naciste i kasnije

komuniste.

25. listopad 1942.: “Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni

list nalazi se u Knjizi postanka…. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili

koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci,

imadu jednako pravo da govore »Oče naš koji jesi na nebesima.”

Tijekom rata Ante Pavelić je samo jednom posjetio zagrebačku katedralu

Uz Stepinčevu pomoć stotine Židova prokrijumčarene su iz NDH. Čak je uspio dobiti

ukidanje naredbe da svi Židovi moraju nositi žutu oznaku. Osuđivao je nacističke rasne

zakone. Skrivao je Židove pod vlastitim krovom...

Više puta je pisao Paveliću i ustaškim dužnosnicima kako bi spasio što više života,

Hitlerov Gestapo ga je planirao ubiti, a vlasti su od Vatikana tražile da ga se smijeni.

Zbrinuo je oko 500 slovenskih svećenika i stotinu Poljaka koje su prognali nacisti.

Spasio je oko 7 000 partizanske i pravoslavne djece s Kozare. Čuvao je Židovima

novac kako bi mogli djelovati u tim teškim vremenima.

Kraj rata i odnos s novim komunističkim vlastima

17. svibnja 1945. Stepinac je prvi put uhićen. Tito je tražio od Stepinca da se odrekne

Vatikana i da postane poglavar nacionalne crkve.

8. srpnja 1945. Stepinac je u Mariji Bistrici na propovijedi osudio bezbožnički moral

vlasti

Pastirsko pismo – u rujnu 1945. u Zagrebu je održana Biskupska konferencija na

kojoj su biskupi sročili pastirsko pismo katoličkim vjernicima. U pismu se posebno

osvrću na ubijanja i uhićenja svećenika, na pitanja odgoja mladeži, oduzimanja crkvene

imovine, sravnjivanja grobova, oduzimanja katoličkog tiska, pljenidbe tiskara... Traži se

puna sloboda katoličke štampe, sloboda kataoličkih škola, sloboda vjeronauka, sloboda

karitativne djelatnosti i slično. Pismo je pročitano 30. rujna 1945. u svim župama u

Hrvatskoj.

Predsjednik Vlade Federalne Hrvatske, Vladimir Bakarić, izjavio je o ubojstvima

širokobrijeških franjevaca da su gotovo svi poginuli s puškom u ruci, a što se tiče pisma,

zbog napisanih riječi može se odgovarati po krivičnom zakonu.

18. listopada 1945. Sveta Stolica je službeno prosvjedovala protiv progona Katoličke

crkve na Balkanu, ističući da takve mržnje prema Crkvi nikada nije bilo.

25. listopada o pastirskom pismu očitovao se i Tito, govoreći da je Crkva podržavala

ustaški režim te da nisu stali u obranu Srba tijekom rata. Nadalje, rekao je kako su

kažnjeni samo oni koji su trebali biti kažnjeni.

4. studenog 1945. Stepinac je napadnut kamenjem i jajima u Zaprešiću prilikom

otvorenja nove župe. Znao je da će ga napasti, ali je svejedno došao. 15. studenog uhićen

je Stepinčev tajnik Ivan Šalić, pod optužbom da je blagoslovio križarsku zastavu.

Nakon nepravednih izbora za Ustavotvornu skupštinu u studenom 1945., KPJ je

nastavila s pripremom konačnog obračuna sa Stepincem i Katoličkom Crkvom. 15.

prosinca 1945. Bakarić je najavio “kampanju protiv popova”. Pet dana kasnije pokrenuta

je “kampanja na raskrinkavanju popova kao ustaških gnijezda”.

30. siječnja 1946. Sveta Stolica poslala je američkog biskupa Josepha Patricka

Hurleya za upravitelja papinskog poslanstva u Beograd. Tito je od njega zatražio da

smijene Stepinca ili će ga on dati uhititi. Uslijedila je medijska kampanja protiv

Stepinca i Crkve. Pripremao se teren za suđenje Stepincu.

Crkvi je oduzeto još u kolovozu 1945. 82% zemljišta

Doneseni su mnogi protucrkveni zakoni kako bi se mogli kažnjavati svećenici i

diskreditirati Crkva

Mediji su tijekom 1946. stvarali sliku u javnosti o Stepincu kao zločincu, fašistu i

neprijatelju naroda i države

Tito je za glavnog tužitelja protiv Stepinca odredio Jakova Blaževića. Na sastanku u

Bledu, Tito je rekao: Gonite ga! (J. Blažević, Historijsko pamćenje)

Zločini protiv Crkve krajem rata i u poraću

Ubijeno je 287 svećenika, 201 redovnik, 54 bogoslova i sjemeništaraca i 30 časnih

sestara = 601 žrtva (J. Batelja, Crna knjiga). 3. listopada 1946., na suđenju, Stepinac je

rekao: “Vi ste učinili pogrešku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće

nikad zaboraviti.”

Stepinac (1956.): "Moć sotone, to je prava moć komunizma. Uništiti čast čovjeka,

poniziti ljudsku dušu. To je djelo sotone. Tolikim svećenicima, zapravo svima s kojima

sam usmeno ili pismeno došao u kontakt - preporučio sam, da svaki dan mole

egzorcizam. Ja ga nikada ne propuštam. To mi je prvo u danu".

Primjeri ubojstava svećenika: Josip Kalajdžić iz Biškupca gol je razapet na križ, a tijelo

mu je bačeno u Dravu; Josip Astaloš obiješen je na drvu; Juraj Matijević je

kamenovan; Blaž Tomljenović sasječen je u komade; Ivan Kranjc ispečen je na ražnju

te kao “dar” vjernicima izložen pred župnom crkvom prije polnoćke; Eugen Šutrin

utopljen je u moru s kamenjem u odijelu; Antun Juričev, sasiječen te u vreči bačen u

more; Juraj Mladina razapet je na drvu gdje je visio tri dana; Josip Braenović, ogulili

mu kožu i ostavili ga na cesti psima (s njim je ubijeno 80 vjernika); Jakov Barišić,

odsječen mu je nos, uši i ruke, izvađene su mu oči te je živ bačen u oganj zapaljene

crkve, Maks Waldemar ubijen je s 350 vjernika; na Širokom Brijegu 14 franjevaca

poliveno je benzinom i zapaljeno, ostalih 14 je strijeljano; Ivan Tičić odbio je zanijekati

Boga i tako dobiti slobodu...

Suđenje Stepincu i nepravedna kazna

Montirani proces; “Ne možemo ga ustrijeliti kao što bismo željeli jer je nadbiskup; dobit

će zatvorsku kaznu.” (izvještaj iz Beograda američkom State Departmentu)

Još prije nego je uhićen, Stepinac je rekao: “Ja neću iznijeti žive glave iz ovoga vrtloga.

No, neka se vrši volja Božja!”

18. rujna 1946. po gradu su hodali naoružani milicajci i vojnici; na Kaptolu je bilo

mnoštvo naoružanih, kao da se sprema ratna operacija. U 5.30 ujutro milicajci su

zaposjeli nadbiskupski dvor. Stepinac je bio u svojoj privatnoj kapeli gdje se

pripravljao za misu. Stepinac su uručili nalog za uhićenje, a on im je odgovorio: “Idem s

vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!

Stepinac je morao odabrati odvjetnika, ali je rekao: “Pred sudom koji imade zadaću da

izvrši nalog stanovite organizacije, ja se neću braniti. Strijeljajte me! Postavite me pred

vrata vješala, ali odgovarati vam neću.” Dodijeljen mu je Ivo Politeo kojeg je strogo

kontrolirala Partija i onemogućavala mu rad. Prije suđenja Stepincu 1946. godine, 20

Židova koji su još uvijek živjeli u Jugoslaviji, a koji su svoje spašavanje i preživljavanje

pripisivali nadbiskupu, obratili su se njegovu branitelju, Ivi Politeu, te ponudili da

svjedoče u njegovu korist. Tužitelj Jakov Blažević na dokumente i dokaze koji su išli u

prilog Stepincu napisao bi: NE. Za Stepinca su htjeli svjedočiti mnogi ugledni Srbi,

Židovi i ostali koje je Stepinac spasio ili koji su u Stepincu vidjeli nevinog čovjeka. Nije

im dopušteno. Unatoč podsmjehivanju i dobacivanju iz sudnice, Stepinac je ostao

nepokolebljiv i čvrst. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava te

krivotvorenih dokumenata donesena je presuda. Suđenje je trajalo od 30. rujna do 11.

listopada 1946.

Stepinac o suđenju: “Mogu biti osuđen, mogu biti osuđeni i drugi biskupi, mogu biti

poubijani svećenici i vjernici, no stanje se neće poboljšati, pače bit će sve gore i dovest

će do pada. Živi primjer je Hitler. Ako meni nećete dati pravo, povijest će mi ga dati.

Kao što su mnogi procesi, koje je Hitler upriličio protiv Crkve, služili samo za njezinu

proslavu, tako će i ovaj, jer Krist stoji za Crkve.”

Stepinac odbacuje optužbu: ”Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene,

odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim

braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo

ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas

i umrijeti.”

Stepinac o proglašenju NDH: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku

državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda, koji je bio rob

u bivšoj Jugoslaviji.”

Stepinac o napadu na vjeru: “U školskim udžbenicima tvrdite, protivno od svih dokaza

povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni

umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao.” (..) “Za Majku Božju kaže se

u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike

najsvetiji pojam!”

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen je na 16 godina zatvora i gubitak

građanskih prava na 5 godina.

Udruženje američkih Židova protestiralo je protiv kazne dva dana poslije.

Odveden je u zatvor u Lepoglavu 19. listopada 1946., u ćeliji je bio sam, nikoga nije

vidio u početku. Držan je u izolaciji. Mogao je služiti misu i čitati teološke knjige. 5.

prosinca 1951. prebačen je u kućni pritvor u Krašić jer si komunisti nisu željeli

dozvoliti da im zagrebački kardinal umre u zatvoru. Komunisti su računali da će

proživjeti još samo koji mjesec. Postoji mogućnost da je Stepinac u zatvoru sustavno

trovan. Liječnici su mu ustanovili stvaranje prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca.

Liječili su ga pijavicama, no one su padale mrtve.

12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom. Nekoliko tjedana prije

(1952.) Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose s Vatikanom.

Nuđeno mu je i da napusti Hrvatsku, ali Stepinac je to odlučno odbio znajući da mu

komunisti nikada neće dozvoliti povratak. Odbio je i zato što je volio hrvatski narod i nije

ga htio napustiti. Nije smio obavljati biskupske dužnosti niti nositi mitru i štap, pa je

puno pomagao krašićkom župniku Josipu Vranekoviću. Milicijske patrole branile su

vjernicima, novinarima i svim onim koji su željeli vidjeti Stepinca. Selo je bilo strogo

kontrolirano, pa su ljudi prelazili preko polja i oranica kako bi vidjeli Stepinca. Pričekali

bi da stražari odu u šetnju, a onda bi ušli u župni ured.

Srijeda, 10. veljače 1960. i pogreb

Stepinac nije ništa jeo cijeli dan, samo je gledao u Gospinu sliku povrh kreveta. Oko 10

sati htjeli su mu dati injekciju, no on je prekinuo župnika i zatražio ono bitno –

ispovijed. Nakon toga, zatražio je svetu pomast i Papin blagoslov. Pričestio se i

zatražio sestre i prečasnog Šimeckog da dođu i da se mole. Oko njegova kreveta bili su

župnik Josip Vraneković, kanonik Šimecki, pet časnih sestara Družbe Služavki

Malog Isusa i njegova sestra Josipa. Dok je Stepinac primao svete sakramente, bio je

posve miran, bez ikakvih bolova. Kad je primio sakramente, bio je neobično radostan i

vedar. Oko podneva Stepinac je klonuo tijelom. Stanje mu se pogoršalo. Odlučili su mu

pozvati liječnike iz Zagreba na što je on odgovorio: “Lijepo mi ih pozdravite, ali mi se

više nećemo vidjeti.” Počela je molitva krunice; pojavili su se jaki grčevi, Stepinac je

teško disao. Točno u 14 sati zatražio je svoju svijeću. Preminuo je moleći za svoje

neprijatelje. Posljednja rečenica koju je izgovorio u 14 sati i 15 minuta bila je: “Fiat

voluntas tua.” Zapaljena svijeća gorila je čitav sat u zgrčenoj ruci mrtvog nadbiskupa.

Partija je zabranila pokop u Zagrebu. Stepinčevo tijelo moralo je biti sahranjeno negdje

u Krašiću. Vjernici su za ukop odredili župnu crkvu u Krašiću i odmah počeli kopati

pokraj svetišta i oltara. Župni dvor, crkva i mjesto opkoljeno je s mnogo vojnika. Svi

pristupi Krašiću bili su zatvoreni. Budući da je kardinal umro za vrijeme izdržavanja

kazne, državna komunistička vlast svojatala je pravo na njegovo tijelo te odredila da će

se odvesti u Zagreb. Na Šalati je provedena obdukcija i tijelo je balzamirano. Rano

ujutro, tijelo je vraćeno u Krašić i izloženo u župnoj crkvi. Mons. Franjo Šeper

prosvjedovao je kod vlasti da se tijelo zagrebačkog nadbiskupa pokapa u zagrebačkoj

katedrali. Vlasti su ipak dopustile pokop u katedrali. Cijeli Krašić ispratio je tijelo koje

je krenulo prema Zagrebu.

Ujutro, 13. veljače 1960. katedrala je bila puna, ali i prostor ispred nje. Ljudima iz

Krašića bilo je zabranjeno doći, milicjaci su ih vraćali nazad. Franjo Šeper vodio je

sprovod. U pripremljenoj grobnici u Krašiću, vjernici su ostavljali cvijeće i dolazili

moliti. Papa Ivan XIII. odmah je zatražio da se u bazilici sv. Petra, u kapeli, održi misa

zadušnica. To nije bio običaj, jer kardinal Stepinac nije pripadao rimskoj kuriji

Po Stepinčevu zagovoru dogodilo se tridesetak čudesnih ozdravljenja.

4. prosinca 1980. započeo je proces za njegovu kanonizaciju. 3. listopada 1998. papa

Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici, prigodom drugog posjeta

Hrvatskoj.