A. Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak, Anatomija povjesnog spomenika, Zagreb 2006, 349-412 Алојз Ригл (Alois Riegl, 1858-1905) Најпре је студирао право, затим филозофију и општу историју, да би се тек касније заинтересовао и за историју уметности. Ригл је створио нови концепт о развоју уметности, по коме се уметност развија као израз "уметничке воље", која је различита од периода до периода. Уметничка воља открива се проучавањем форме ликовних дела. Из тога проистиче да сваки период у уметности има свој систем вредности; даље, то значи да су сви историјски периоди у развоју уметности једнако вредни; отуда, нема више (старог) концепта о успонима и падовима уметности. Нови концепт искључује употребу апсолутног, општеважећег критеријума, и уместо њега уводи историјски критеријум; уједно, из истраживања се искључује лични укус историчара уметности. Тако је увео у историју уметности један начин сагледавања уметничке прошлости, који је у основи био другачији од претходних. Тиме је постао уочљив још један елемент ове науке, који можемо назвати концептуализовањем, или начином на који истраживач уобличава или повезује своја сазнања о предмету који проучава; наиме, показало се да историја уметности временом мења своје концепте о развоју уметности. Риглов концепт заокружује промену схватања у историји уметности, која је током деветнаестог века мењала и допуњавала представу о појединим поеридима уметности; истовремено, нови концепт изазвао је огромне промене у схватању уметности и утицао је на будући развој истраживања

(према: П. Драгојевић, Нaука о уметности 2 [интерна

семинарска публикација], Београд 1998. )

1

Alois Riegl

Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak1

1. Vrijednosti spomenika i njihov povijesni razvoj Pod spomenikom se u najstarijem i izvornom smislu podrazumijeva djelo ljudske

ruke podignuto u svrhu održavanja pojedinih ljudskih podviga i vještina (ili sklopa

više njih) u svijesti budućih generacija. To može biti umjetnički (Kunstdenkmal) ili

pisani spomenik (Sehriftdenkmal) — već prema tome obavještava li promatrača o

događaju koji treba ovjekovječiti izražajnim sredstvima likovne umjetnosti ili pomoću

natpisa. Najčešće su te dvije vrste ujedinjene. Podizanje i održavanje takvih

»namjernih« spomenika (»gewollte« Denkmale), koje je moguće slijediti do najranijih

zabilježenih razdoblja ljudske kulture, do danas nije prestalo. No, kad govorimo o

modernome kultu i zaštiti spomenika, gotovo uopće ne mislimo na »namjerne«

spomenike, nego na »umjetničke« i »povijesne« spomenike (»Kunst- und historisehe

Denkmale«), kako je do sada u Austriji glasio službeni izraz. Ova oznaka, koja je

prema shvaćanjima od 16. sve do 19. stoljeća bila posve opravdana, danas bi, s

obzirom na poimanje biti umjetničke vrijednosti koje se afirmiralo u najnovije doba,

mogla dovesti do nesporazuma. Zbog toga prije svega treba ispitati što se do sada

podrazumijevalo pod »umjetničkim« i »povijesnim spomenicima«.

Prema uobičajenoj definiciji umjetničko je djelo svako opipljivo, vidljivo ili

slušno ljudsko djelo koje posjeduje umjetničku vrijednost. Povijesni spomenik je isto

takvo djelo koje posjeduje povijesnu vrijednost. Slušne spomenike (glazba) u ovom

kontekstu možemo unaprijed isključiti iz razmatranja jer njih, ukoliko nas ovdje

uopće zanimaju, jednostavno treba uvrstiti u pisane spomenike. Što je umjetnička, a

što povijesna vrijednost treba se zapitati samo s obzirom na opipljiva i vidljiva djela

likovne umjetnosti (u najširem smislu, tako da obuhvatimo sve tvorevine ljudske

ruke).

Povijesna vrijednost očito je širi pojam i zato ga treba razmotriti na prvom

mjestu. Povijesnim nazivamo sve ono što je jednom bilo, a danas više nije. Prema

najmodernijem shvaćanju s time povezujemo i sljedeću predodžbu: da ono što je

2

jednom bilo više nikada ne može biti i da sve što je jednom bilo tvori nezamjenjiv i

neuklonjiv dio razvojnoga lanca. Drugim riječima, sve što je uslijedilo uvjetovano je

prethodnim i ne bi moglo uslijediti onako kako se uistinu odigralo da nije prethodio

onaj prvi dio. Upravo zamisao o razvoju tvori bit svakog modernog povijesnog

poimanja. Prema modernim shvaćanjima svaka ljudska aktivnost i vještina o kojoj je

sačuvano svjedočanstvo ili vijest može polagati pravo na povijesnu vrijednost: svako

povijesno zbivanje za nas je u načelu nezamjenjivo. No, kako nije moguće uzeti u

obzir veliku količinu zbivanja o kojima su posredno ili neposredno sačuvana

svjedočanstva i koja se svakoga trena umnožavaju do beskraja, dosad smo se prisilno

ograničavali na pridavanje pažnje onim svjedočanstvima za koja nam se činilo da

predstavljaju posebno istaknute odsječke u razvojnome tijeku određene grane ljudske

djelatnosti. To svjedočanstvo može biti pisani spomenik čijim se čitanjem pobuđuju

predodžbe sadržane u našoj svijesti ili umjetnički spomenik čiji se sadržaj spoznaje

neposredno, osjetilima. Važno je shvatiti da je svaki umjetnički spomenik bez

iznimke istodobno i povijesni spomenik, jer predstavlja određeni stupanj razvoja

likovne umjetnosti za koji, strogo gledano, ne postoji posve istovrijedan nadomjestak.

Dakako, svaki je povijesni spomenik ujedno i umjetnički spomenik, jer čak i

sekundarni pisani spomenik kao što je otrgnuti listić papira s kratkom, beznačajnom

bilješkom sadrži, osim njegove povijesne vrijednosti za razvoj tvorničke proizvodnje

papira, pisma, materijala za pisanje, itd., i čitav niz umjetničkih elemenata: oblik

papirića, oblik slova i način njihova komponiranja. Naravno, to su toliko nevažni

elementi da ćemo ih u većini slučajeva previdjeti zbog toga što posjedujemo dovoljno

drugih spomenika koji nam na bogatiji i iserpniji način priopćavaju gotovo isto. No,

kad bi dotični papirić bio jedino sačuvano svjedočanstvo o umjetničkome stvaralaštvu

svoga vremena, morali bismo ga, unatoč njegovoj beznačajnosti, smatrati

nezaobilaznim umjetničkim spomenikom. Umjetnost koju ovdje susrećemo zanima

nas prije svega s povijesnoga stajališta: spomenik predstavlja neizostavni dio

razvojnoga lanca povijesti umjetnosti. Dakle, »umjetnički spomenik« je u ovome

smislu zapravo »povijesno-umjetnički spomenik« i njegova vrijednost nije

»umjetnička«, već »povijesna«. Iz toga bi proizišlo da je podjela na »umjetničke« i

»povijesne« spomenike neprikladna, jer su prvi sadržani u drugima i s njima čine

jednu cjelinu.

No, cijenimo li na umjetničkim spomenicima doista samo povijesnu vrijednost?

Da je tako, sva bi umjetnička djela ranijih razdoblja i svako bi umjetničko razdoblje u

3

našim očima imalo jednaku vrijednost, a samo bi relativno vrednija bila ona koja su

rijetka ili mnogo starija. U stvarnosti ponekad više cijenimo novija djela od starijih.

npr. jednoga Tiepola iz 18. stoljeća cijenimo više od manirista 16. stoljeća. Dakle,

mora postojati još nešto osim zanimanja za povijesno u starom umjetničkom djelu,

zanimanje temeljeno na njegovim specifičnim umjetničkim, a to znači na

koncepcijskim, oblikovnim i kolorističkim osobinama. Očito je da osim povijesno-

umjetničke vrijednosti koju za nas bez iznimke posjeduju sva stara umjetnička djela

(spomenici) ipak postoji i čista umjetnička vrijednost, neovisna o mjestu koje

umjetničko djelo zauzima u povijesnome razvojnom lancu. Je li ta umjetnička

vrijednost objektivno zadana u prošlosti kao i povijesna tako da tvori bitan dio pojma

spomenik, dio koji je neovisan o povijesnosti? Ili je ta umjetnička vrijednost

subjektivna. izmišljotina modernoga promatračkog subjekta, prilagođena njegovim

prohtjevima s kojima se i mijenja, pa u tom slučaju ne nalazi svoje mjesto unutar

predodžbe o spomeniku kao djelu koje ima komemorativnu vrijednost

(Erinnerungswert)?

Danas se u odgovoru na ovo pitanje razilaze pristalice dvaju mišljenja: starog,

koje još nije potpuno prevladano i novog, koje pobjedonosno napreduje. Od razdoblja

renesanse u kojem je, kako ćemo pokazati, prvo priznata važnost povijesnoj

vrijednosti, pa sve do 19. stoljeća postojao je nepovrediv umjetnički kanon, apsolutno

valjan objektivni umjetnički ideal kojemu su težili svi umjetnici, ali ga je jedva koji u

potpunosti mogao dosegnuti. Isprva se činilo da se antika najviše približila kanonu, da

je u svojim pojedinačnim ostvarenjima čak predstavljala sam ideal. Usamljeni je

status antike konačno ukinulo 19. stoljeće koje je dopustilo osamostaljivanje gotovo

svih ostalih umjetničkih razdoblja i njihovih neovisnih značenja, no nije napustilo

vjeru u objektivni umjetnički ideal.

Tek smo početkom 20. stoljeća odlučili izvući nužne zaključke iz predodžbe o

povijesnom razvoju te proglasiti minulo umjetničko stvaralaštvo nepovratno prošlim,

zbog čega ono u ni u kojem slučaju ne može biti kanonski mjerodavno. Ako se ipak

ne ograničimo na poštivanje modernih djela, nego eijenimo i stara zbog njihova

koncepta, oblika i boje pa ih ponekad pretpostavljamo modernima, to bi moglo značiti

(bez obzira na uvijek prisutan estetski čimbenik povijesnoga interesa) da određena

stara umjetnička djela, iako nikada u potpunosti a ono određenim svojim aspektima,

odgovaraju modernome umjetničkom htijenju (Kunstwollen). Upravo pojava ovih

podudarnih dijelova uz neodgovarajuće u pozadini ima sposobnost djelovanja na nas,

4

moderne ljude, kakvu moderno umjetničko djelo, koje se takve pozadine nužno mora

odreći, nikada ne može razviti. Prema tome, s današnjega gledišta ne postoji apsolutna

nego samo relativna, moderna umjetnička vrijednost.

U skladu s time i definicija pojma »umjetnička vrijednost« mora glasiti različito,

već prema tome zastupamo li starije ili novije gledište. Prema starijem, umjetničko

djelo posjeduje umjetničku vrijednost utoliko ukoliko odgovara zahtjevima navodno

objektivne, dosad nikada besprijekorno formulirane estetike. Prema novijem stajalištu

umjetnička se vrijednost spomenika mjeri prema tome odgovara li on zahtjevima

modernoga umjetničkog htijenja. Dakako, ti su zahtjevi u još manjoj mjeri jasno

formulirani, a to i ne mogu biti, jer se neprekidno mijenjaju od subjekta do subjekta i

od trenutka do trenutka.

Jedan od osnovnih preduvjeta za našu zadaću je i razjašnjavanje razlika u

shvaćanju biti umjetničke vrijednosti, jer to ima odlučujući utjecaj na načelno

usmjerenje svih aspekata njege spomenika. Ako ne postoji vječna, nego samo

relativna, moderna umjetnička vrijednost, tada umjetnička vrijednost jednoga

spomenika nije komemorativna, nego trenutačna vrijednost (Gegenwartswert). Zaštita

spomenika s njom mora računati, jer ona zahtijeva da ju se neodgodivo uzme u obzir

kao, nasuprot povijesnoj komemorativnoj vrijednosti nekog spomenika, donekle

praktićnu dnevnu vrijednost. No trenutačnu vrijednost treba odvojiti od samoga pojma

»spomenik«. Ako se priklonimo shvaćanju biti umjetničke vrijednosti koje se razvilo

kao rezultat u pojedinostima nepregledne povijesno-umjetničke istraživačke

djelatnosti 19. stoljeća, ubuduće ne možemo govoriti o »umjetničkim« i »povijesnim

spomenicima«, već samo o »povijesnim spomenicima«. Taj će izraz nadalje biti

upotrebljavan isključivo u ovome smislu.

Povijesni su spomenici, za razliku od onih namjemih, »nenamjerni«. No jasno je

da svi namjerni spomenici istodobno mogu biti nenamjerni i da predstavljaju samo

jedan mali dio nenamjernih. Kako su tvorci htjeli da djela koja danas zovemo

povijesnim spomenicima dostaju uglavnom tek praktičnim ili idejnim potrebama njih

samih, njihovih suvremenika i njihovih neposrednih nasljednika, a u pravilu uopće

nisu namjeravali ostaviti svjedočanstva vlastita umjetničkog i kulturnog života ili

stvaranja kasnijim stoljećima, naziv »spomenici« koji ipak običavamo davati ovim

djelima ne može biti mišljen u objektivnom, već samo u subjektivnom smislu: samim

djelima smisao i značenje spomenika ne pripada zbog njihove izvorne

predodređenosti, nego smo mi, moderni subjekti, ti koji im pridajemo takav smisao i

5

značenje. Kako kod namjernih, tako i kod nenamjernih spomenika riječ je o

komemorativnoj vrijednosti i zbog toga u oba slučaja govorimo o »spomenicima«. U

oba nas slučaja, nadalje, zanima djelo u njegovu izvornom, neokrnjenom obliku u

kojem je proizišlo iz ruku tvorca i u kojem ga mi želimo promatrati ili ponovo

uspostaviti u mislima, riječi ili slici. U prvom nam je slučaju komemorativna

vrijednost nametnuta od drugih (od tvoraca), u drugom je slučaju određujemo mi

sami.

Zanimanje koje u nama, modernim ljudima, pobuduju djela naslijeđena od

prethodnih ljudskih naraštaja ni u kojem se slučaju ne iscrpljuje s »povijesnom

vrijednošću«. Primjerice, nemoguće je da ruševina dvorca čiji oronuli ostaci zidina

odaju premalo o obliku, tehnici ili dispoziciji prostora da bi zadovoljili naš umjetnički

ili kulturno-povijesni interes, a s kojom se ne povezuju nikakve kroničarske

zabilješke, može zahvaliti zanimanje koje za nju mi, moderni promatrači, ipak

bezuvjetno pokazujemo, svojoj povijesnoj vrijednosti. Isto tako, u slučaju staroga

crkvenog tornja treba razlikovati između više ili manje lokaliziranih povijesnih

uspomena najrazličitijih vrsta koje u nama budi pogled na njega i izmedu posve opće,

nelokalizira predodžbe o razdoblju koje je »sudjelovalo u stvaranju« tornja i koje se

otkriva u njegovim jasno uočljivim tragovima starosti. Ista se razlika može promatrati

i kod pisanih spomenika. Listić pergamenta iz 15. stoljeća najjednostavnijega

sadržaja, npr. s bilješkom o kupovini konja, ne budi u nama dvostruku

komemorativnu vrijednost samo svojim umjetničkim elementima, poput ruševine i

crkvenoga tornja (naime, povijesnu vrijed-nost zbog oblikovnih elemenata listića.

slova i dr., a vrijednost koju ovdje ispitujemo zbog požutjelosti i »patine«

pergamenta, bljedoće slova), nego i svojim pisanim sadržajem: povijesnu vrijednost

zbog odredbi kupovine (pravna i gospodarska povijest), spomenutih imena (politička

povijest, genealogija, povijest naselja) i sl., a tu drugu vrijednost zbog drukčijega

jezika, neobičnih izraza, pojmova i sudova koje čak i netko tko nije povijesno

obrazovan odmah prepoznaje kao zastarjele, kao pripadnike prošlosti. Zanimanje je

bez sumnje i u ovim slučajevima ukorijenjeno u komemorativnoj vrijednosti,

odnosno, i s ovoga gledišta promatramo djelo kao spomenik, i to kao nenamjerni

spomenik; ali komemorativna vrijednost nije vezana za djelo u njegovom izvomom

stanju, nego za predodžbu o vremenu proteklom od njegova nastanka koje se

razotkriva u tragovima starosti. Ako je poimanje »povijesnih« spomenika već ranije,

za razliku od onih »namjernih«, nazvano subjektivnim, a ipak je još uvijek bilo

6

povezano s promatranjem jednog stalnog objekta (izvornoga, individualno cjelovitoga

djela), sada se kod ove treće vrste spomenika objekt čini reduciranim tek na nužno

zlo; spomenik ostaje još samo neizbježni supstrat, izazivajući u promatraču isti ugodaj

koji u modernim ljudima stvara predodžba o zakonitome kružnom tijeku nastajanja i

nestajanja, pojava izranjanja pojedinačnog iz općeg i njegova ponovnoga postupnog

gubljenja u općem. Kako znanstvena iskustva nisu preduvjet da bi se stvorio ugođaj,

niti su potrebna posebna znanja stečena povijesnim obrazovanjem, već do njega

dolazi običnim osjetilnim opažanjem koje se odmah izražava kao osjećaj, ugodajno

djelovanje smatra da ima pravo na širenje ne samo medu obrazovanim pojedincima,

na koje se u prošlosti njega spomenika prisilno morala ograničiti. već i na dopiranje

do masa, do svih ljudi bez razlike na obrazovanje. Velika važnost nove

komemorativne (spomeničke) vrijednosti čije se posljedice zasada još ne mogu

procijeniti temelji se na težnji za sveopćom valjanošću koju ona dijeli s religioznim

osjećajima. Ta će se vrijednost ovdje nazivati »starosnom vrijednošću« (Alterswert).

Već iz ovih pretpostavki proizlazi da se moderni kult spomenika ne ograničava

na njegu »povijesnih spomenika«, nego da on i za »starosne spomenike«

(Altersdenkmale) zahtijeva uvažavanje s mnogo pijeteta. Kako su namjemi spomenici

bez ostatka sadržani u nenamjernim povijesnim spomenicima, tako će i svi povijesni

spomenici biti uvršteni u spomenike sa starosnom vrijednošću. Očito se tri vrste

spomenika razlikuju jedna od druge stalnim proširivanjem djelokruga komemorativne

vrijednosti. U kategoriju namjemih spomenika ubrajaju se samo ona djela koja voljom

njihovih tvoraca trebaju podsjećati na neki odredeni trenutak iz prošlosti (ili sklop

više njih); u kategoriji povijesnih spomenika krug se proširuje na one koji doduše

također ukazuju na određeni trenutak, ali je njegov izbor prepušten našim

subjektivnim sklonostima; konačno, u kategoriju starosnih spomenika ubraja se svako

djelo ljudske ruke, bez obzira na njegovo izvorno značenje i namjenu, ako svojom

vanjštinom jasno otkriva da je već duže vrijeme postojalo i da je »proživjelo« dulje

razdoblje koje je prethodilo sadašnjosti. Prema tome, tri se kategorije iskazuju kao tri

stadija proeesa uopćavanja pojma spomenik koji slijede jedan iza drugoga; neka

kratki pregled dosadašnje povijesti zaštite spomenika pokaže kako su se tri kategorije

i u stvarnosti razvile istim redo-slijedom, jedna iza druge.

U doba kad još nije bilo razumijevanja za nenamjeme, namjemi su spomenici bili

bespomoćno izloženi propadanju i uništenju čim su iščezli oni za koje su bili

predođredeni i kojima je bilo u interesu njihovo očuvanje. Stari i srednji vijek

7

poznavali su u stvari samo namjeme spomenike. Točan prikaz razvojnoga tijeka u tom

dugom razdoblju na ovom bi mjestu odveo predaleko; spomenimo stoga tek da su na

drevnome Istoku spomenike uglavnom naručivali pojedinci (ili obitelji), dok se kod

Grka i Rimljana pojavio rodoljubni spomenik koji je od početka bio pod zaštitom

većih interesnih skupina. S tim se proširenjem kruga zainteresiranih pojavilo i jamstvo

duljega trajanja, dakako, s druge strane i popuštanje prijašnje brižljivosti u odabiru što

je moguće trajnijega i otpornijega materijala. Kasnije ćemo govoriti o prividnoj pojavi

starosne vrijednosti u kasnom starom vijeku; nadalje, razumljivo je da su se naročito u

srednjem vijcku počeli javljati postupni prijelazi prema pojavi nenamjemih

spomenika.

Djelo kao što je Trajanov stup u srednjem je vijeku bilo izopćeno, jer je propalo

staro Carstvo čiji je sjaj i nepobjedivu moć stup trebao održati u sjećanju kasnijih

naraštaja. Ono je tada moralo pretrpjeti brojna oštećenja a da nitko nije razmišljao o

njegovu restauriranju; to što se stup uopće održao uspravnim ima zahvaliti uglavnom

preživjelu ostatku starorimskoga rodoljublja koje se nikada, ni kod srednjovjekovnih

Rimljana, nije posve izgubilo. Zbog toga Trajanov stup čak i tijekom srednjega

vijeka, doduše uvjetno rečeno, još uvijek možemo svrstati u namjeme spomenike. U

svakom je slučaju do 14. stoljeća postojala opasnost da stup nesmotreno bude

žrtvovan zbog nekih praktičnih potreba. Tek je od razdoblja renesanse pa sve do da-

našnjega dana ta opasnost privremeno otklonjena, a isto se vjerojatno može

predvidjeti i za inače neizvjesnu budućnost.

Tu je promjenu izazvao razvoj nove komemorativne vrijednosti u Italiji od 15.

stoljeća. Tada se počelo iznova cijeniti spomenike staroga vijeka, ali više ne samo

zbog posredovanja rodoljubnog podsjećanja na moć i veličinu staroga Carstva o či-

jem je kontinuitetu maštao i srednjovjekovni Rimljanin, nego zbog njihove

»umjetničke i povijesne vrijednosti«. To što su tada ne samo spomenici kao što je

Trajanov stup, nego čak i neugledni fragmenti friza i kapitela postali vrijedni pažnje,

dokazuje da je antička umjetnost sama po sebi bila ta koja je potakla zanimanje. To

što su se čak i natpisi posve beznačajnoga sadržaja, ako je bilo očito da potječu iz

razdoblja antike, počeli sakupljati i zamjećivati, otkriva probuđeno zanimanje za

povijest. Dakako da je ovaj novi umjetničko-povijesni interes isprva bio ograničen

isključivo na radove antičkih naroda u kojima su Talijani renesansnoga doba

prepoznavali vlastite pretke, što objašnjava i njihovu istodobnu averziju prema tobože

barbarskoj gotici. Razvojno-povijesnome razmatranju ovdje je ponuđena veza s

8

prijašnjim poimanjem namjemih spomenika i s njihovim uglavnom rodoljubnim

značenjem (ograničenim na državu, narod, komunu, obitelj i zbog toga sebičnim).

Pritom se ne smije previdjeti temeljna novost: ovdje smo po prvi put vidjeli ljude koji

su u negdašnjim radovima i djelovanju, odijeljenim od vlastitoga vremena tisućljećem

ili čak duljim razdobljem, prepoznali predstupnjeve vlastite umjetničke, kultume i

političke djelatnosti. Zanimanje za namjerne spomenike, koje se obično gubilo s

nestankom za njih zainteresiranih generacija, spašeno je od zaborava time što je jedan

cijeli narod postignuća odavno nestalih generacija počeo promatrati kao dio vlastitih

podviga, a negdašnje radove navodnih predaka kao plodove vlastite djelatnosti. Tako

je prošlost stekla trenutačnu vrijednost za moderni život i stvaralaštvo. Kod Talijana

se probudio povijesni interes usprkos tome što se isprva ograničavao na (stvarnu ili

navodnu) pretpovijest vlastitoga naroda. To je ograničavanje tada očito još bilo

nužno; povijesni interes isprva nije mogao zauzeti svoje mjesto drukčije nego u

poluegoističnom obliku rodoljubno-nacionalnoga interesa. Trebalo je proteći još

nekoliko stoljeća dok povijesni interes postupno nije poprimio moderni oblik u

kojemu se danas pojavljuje, osobito kod germanskih naroda — oblik interesa za sve,

pa i za najmanja postignuća i sposobnosti čak i najmanjih naroda koji su od vlastite

nacije odvojeni nepremostivim karakternim suprotnostima, oblik interesa za povijest

čovječanstva uopće, gdje u svakom pojedincu prepoznajemo dio nas samih.

Vrlo je značajno to što je isto razdoblje koje je otkrilo »umjetničku i povijesnu

vrijednost« barem antičkih spomenika izdalo i prve odredbe o zaštiti spomenika

(među njima i posebno značajni breve pape Pavla III. od 28. studenoga 1534.). Kako

starodrevno pravo nije poznavalo zaštitu nenamjernih spomenika, bilo je nužno

osigurati novootkrivene vrijednosti posebnim zaštitnim mjerama.

Prema tome, s punim pravom možemo reći da je s pojavom svjesnoga

priznavanja vrijednosti antičkih spomenika i ustanovljavanjem zakonskih mjera za

njihovu zaštitu u talijanskoj renesansi započela stvarna njega spomenika u

modernome smislu.

No svakako treba pojasniti da se predodžba koju su renesansni Talijani imali o

komemorativnoj vrijednosti ni u kojem slučaju ne poklapa s našom predodžbom na

početku 20. stoljeća. S jedne je strane, kao što je već rečeno, bila još očitija genetska

povezanost te novonastale zaštite nenamjernih spomenika s prijašnjom njegom

namjernih spomenika uz rodoljubnu ograničenost na poštivanje vrijednosti

pretpostavljene umjetnosti predaka, dakle isključivo antike. S druge strane, starosna

9

vrijednost još nije prepoznata — u ono je doba moglo biti riječi najviše o nejasnim

slutnjama nečeg takvog. Ali ni povijesna vrijednost koju su Talijani povezivali s

antičkim spomenicima još ni izdaleka nije bila ona jasno prepoznata povijesna

vrijednost s kraja 19. stoljeća. Upravo je u razdoblju renesanse započelo razlikovanje

umjetničke i povijesne vrijednosti, umjetničkih i povijesnih spomenika, koje će, kao

što smo već pokazali, vrijediti sve do 19. stoljeća i biti prevladano tek u naše doba.

Tijekom renesanse cijenile su se antičke forme kao takve, a umjetnost koja ih je

stvorila smatrala se jedinom i istinskom, objektivnom, ispravnom i općenito važećom

za sva vremena, prema kojoj je sva ostala umjetnost (osim talijanske vlastitoga

vremena) smatrana ili nepotpunim predstupnjem ili barbarskim nagrđivanjem. Strogo

uzevši, to je stajalište zapravo još uvijek normativno, mjerodavno i antički-

srednjovjekovno, ali nije povijesno u modernome smislu, jer još ne priznaje razvoj.

Unatoč tomu, štovanje je antike renesansnih Talijana imalo i svoj povijesni aspekt —

antiku su smatrali predstupnjem talijanske renesanse. Dakako, još se nisu usudili

općenito razmišljati o razvojno-povijesnome predstupnju, iako se događalo da se,

primjerice, za Miehelangela tvrdilo kako je pojedinim radovima premašio antiku.

Time je, čini se, sasvim jasno izrečeno da ni antički spomenici ne mogu polagati

pravo na vječnu, nego samo na relativnu, dakle povijesnu vrijednost. Zamisao da su

renesansni Talijani nakon prevladavanja razdoblja barbarskih invazija ponovo našli

sebe same i da su jednostavno nastavili antičku umjetnost koja im je urođena bez

sumnje je i sama već povijesna. Predodžba o razvoju sadržana je u tome što je

renesansnim Talijanima, zahvaljujući njihovoj nacionalnosti, pripisan, takoreći,

unutarnji prirodno-zakoniti poriv koji ih je obavezao da slijede kulturu podrijetlom

srodnih antičkih naroda.

Podjela nenamjemih spomenika na umjetničke i povijesne, koju s modernoga

stajališta moramo odbaciti, sa stajališta je talijanske renesanse bila posve opravdana.

Čak se može reći da je umjetnička vrijednost u početku bila presudna i da je povijesna

vrijednost (jednom postojeće pojedinačne činjenice) pred njom na početku još

uzmicala. Razvojni proces kulta spomenika u narednim se stoljećima, uključujući i

18., može ukratko definirati tako da paralelno s pojačanim sudjelovanjem drugih, prije

svega polugermanskih, kao i u cijelosti germanskih naroda, objektivna uzornost antike

još nije direktno osporena, ali je ipak u odnosu na način na koji su je potvrđivali

renesansni Talijani, zbog sve većeg poštivanja drugih umjetničkih vrsta doživjela sve

veća ograničenja. U ovom se razdoblju ipak nije došlo do stvamih zakona o zaštiti

10

spomenika, jer su s jedne strane antički spomenici postupno gubili dio po dio

kanonskoga značenja zbog kojega su jednom renesansni pape vjerovali da ih moraju

štititi, a neantički umjetnički izrazi u odnosu na antiku još nisu imali dostatan autoritet

da bi na njemu temeljili svoj zahtjev za zaštitom.

S pravom se 19. stoljeće naziva historijskim, jer je u nerazmjerno višem stupnju

nego prije ili kasnije — barem koliko mi to danas uspijevamo vidjeti — bilo sklono

otkrivanju i pažljivu promatranju pojedinih činjenica, a to znači pojedinačne ljudske

djelatnosti u njenom čistom, izvomom stanju. Omiljeno nastojanje 19. stoljeća bilo je

doznati posve točno povijesno činjenično stanje: takozvane pomoćne znanosti

zapravo uopće nisu smatrane pomoćnim strukama; prije se u njima iscrpljivala

najvažnija djelatnost povijesnoga istraživanja. Najbeznačajnija se pripovijest čitala sa

zadovoljstvom, te se propitivala njezina autentičnost. Iako to nije priznato, postulat

važnosti za povijest čovječanstva, naroda, država i crkve, koji je prije određivao po-

vijesnu vrijednost, postupno je gotovo posve ukinut. Zato je ojačala kultuma povijest

za koju čak i sićušan detalj, upravo sićušan detalj, može biti od važnosti. Ta važnost

počiva na uvjerenju o nezamjenjivosti i najmanjega dijela u razvojnome lancu. U tom

je lancu čak i ono što je bilo zanemarivo s obzirom na materijal, radni učinak i svrhu

uživalo objektivnu vrijednost. S neizbježnim postupnim smanjivanjem objektivne

vrijednosti spomenika razvoj, iz kojeg proizlaze sve vrijednosti, sam je po sebi morao

s obzirom na pojedinačne spomenike neprekidno dobivati na važnosti. Povijesna se

vrijednost, koja je bila neodvojivo vezana uz pojedinačno, morala postupno

transformirati u razvojnu vrijednost, a za nju je pojedinačno kao objekt postalo

nevažno. Ta razvojna vrijednost nije ništa drugo do starosna vrijednost koju smo već

prije upoznali: ona je prema tome logična posljedica povijesne vrijednosti koja se

razvila četiri stoljeća ranije. Da nije postojala povijesna vrijednost, ne bi se mogla

razviti ni starosna vrijednost. Ako je 19. stoljeće bilo stoljeće povijesne vrijednosti,

čini se da će 20. stoljeće postati stoljećem starosne vrijednosti. Zasad se još nalazimo

u prijelaznom razdoblju koje je prema zakonu prirode istodobno i razdoblje borbe.

Čitav je opisani proees, koji je od namjeme vrijednosti spomenika preko

povijesne konačno doveo do starosne vrijednosti, tek dio osamostaljivanja individue

koje prevladava u novije doba, a od kraja je 18. stoljeća učinilo znatan napredak i —

ako sve nije varka — od kraja 19. stoljeća, barem za određeni broj europskih naroda,

započelo mijenjati klasične osnove obrazovanja koje smo naslijedili. Sve intenzivnije

nastojanje karakteristično za tu promjenu je razumjeti fizičku i psihičku percepciju ne

11

u njezinoj objektivnoj biti, kako su to činila ranija kultrna razdoblja, već u njezinoj

subjektivnoj pojavnosti, a to znači u djelovanjima koja ima na subjekt (koji zamjećuje

osjetilima ili osvješćuje duhom). To nastojanje jasno dolazi do izražaja u opisanoj

mijeni komemorativne vrijednosti. Povijesna vrijednost još uvijek izaziva veći interes

od pojedinačnoga događaja koji se promatračkom subjektu prikazuje na određen način

objektivno. Istodobno se starosna vrijednost već potpuno odrekla lokalizirane

pojedinačne pojave kao takve i u svakom spomeniku bez iznimke, bez obzira na

njegova specifična objektivna svojstva, odnosno uzimajući u obzir tek one osobine

koje upućuju na nestajanje spomenika u općenitosti (tragovi starosti) umjesto onih

osobina koje odaju njegovu izvomu cjelovitu, objektivnu individualnost cijeni tek

subjektivno ugođajno djelovanje.

No 19. stoljeće nije samo intenziviralo štovanje povijesne vrijednosti do krajnjih

graniea već je za nju htjelo uvesti i zakonsku zaštitu. Vjerovanje u objektivni

umjetnički kanon koje je od renesanse počelo slabiti, jer se antika koja ga je ranije

predstavljala pokazala neprikladnom za trajno potvrđivanje toga naslova, u 19. je

stoljeću preneseno tako reći na sva umjetnička razdoblja, čime se objašnjava i osobit

zamah povijesno-umjetničkoga istraživanja u to doba. Prema shvaćanjima 19. stoljeća

u svakoj se umjetničkoj vrsti skrivao dio vječnoga kanona — sve su zaslužile vječno

očuvanje svojih svjedočanstava da bi se zadovoljile naše estetske potrebe. Umjetnička

je djela, s obzirom na brojne proturječne trenutačne vrijednosti, trebalo okružiti

bedemima zakona. Svi su zakoni i odredbe 19. stoljeća bili prilagođeni poimanju

prema kojemu kod nenamjernih spomenika (osim navodne objektivne umjetničke

vrijednosti) nailazimo tek na povijesnu vrijednost, pa su se stoga ti zakoni u trenutku

u kojemu se počela javljati starosna vrijednost pokazali nedostatnima.

U dodatku kratkome pregledu razvoja kulta spomenika upozorit ćemo na još

nekoliko pojava koje se na prvi pogled možda ne mogu uskladiti s predstojećim

tumačenjima.

Iako već u starome vijeku susrećemo pojedinačne potvrđene primjere savjesnoga

očuvanja starih umjetničkih djela, u tome još nikako ne smijemo vidjeti simptome

kulta nenamjemih spomenika, nego tek kult živućih, posebice religioznih predodžbi

koje kao takve nisu posjedovale nikakvu komemorativnu vrijednost, već vrlo realnu

trenutačnu vrijednost; pijetet nije bio upućen ljudskome djelu, već božanstvu koje je u

svom prolaznom obliku zauzelo svoje (privremeno) boravište. Zbog zahtjeva za

neprolaznošću njegove trenutačne vrijednosti svaki bi, primjerice, antički kip

12

božanstva bez okolišanja mogao biti smatran namjernim spomenikom, kad mu s druge

strane ne bi nedostajala odlučujuća oznaka takvoga spomenika: ovjekovječivanje

određenoga trenutka, bilo nekog pojedinačnog čina, bilo određene vještine.

Suprotno tome, na početku rimskoga carskog razdoblja nailazimo na neosporan

kult starih umjetničkih djela isključivo zbog umjetnosti. To je možda

najneočekivanija od brojnih analogija koje to doba nudi modernome vremenu. Brojna

svjedočanstva o ljubiteljima antikviteta njihova vremena prenijeli su nam osobito

Plinije i Petronije; u oba razdoblja nailazimo i na važnu popratnu pojavu —

preferiranje starijih umjetničkih djela na račun modernih. Danas još preslabo

poznajemo odnose iz kojih se neposredno razvila umjetnost s početaka rimskoga

carskog doba da bismo u potpunosti mogli prozrijeti spomenutu iznenađujuću

popratnu pojavu. No uočavamo da su, prema postojećim izvještajima, ljubitelji

umjetnosti bili opčinjeni isključivo time da se domognu radova poznatih kipara i

slikara 5. i 4. stoljeća prije Krista. Nemoguće je da su sakupljači, prema istovjetnim

iskazima izvora, slučajno postupali poput sakupljača rariteta, a ne poput prijatelja

umjetnosti. Čini se da se radilo o hobiju određenog broja neizmjemo bogatih ljudi,

zaokupljenih stvaranjem novih vrijednosti, kako bi jedni druge nadmašili u svojim

posjedima. Tome je mogla pridonijeti propast starogrčke religije s njezinih dvanaest

božanstava. I na prvi pogled brzi nestanak čitave pojave koja nije ostavila tragove i o

kojoj već u 3. stoljeću više uopće nema spomena govori u prilog tome da se nije

radilo o opsežnijem pokretu antičkoga duha.

Posve je razumljivo da država takvu burzu rariteta nije štitila zakonima. Ipak,

nijedan povjesničar neće poreći da je pojava morala biti u određenoj vezi s općim

razvojem likovne umjetnosti na početku carskoga doba; pritom prije svega mislimo na

tada novo i dominantno zanimanje za vizualnu percepeiju objekata i njihov

odgovarajući prikaz u likovnoj umjetnosti, koja je kao takva karakteristična i za naše

moderno doba. Možda će se sklonost Rimljana 1. i 2. stoljeća prema antikvitetima o

kojoj govorimo nakon pobližeg ispitivanja doista u nekoj mjeri pokazati anakronim

prethodnikom moderne komemorativne vrijednosti; u svakom slučaju nije došlo do

njezina daljeg razvoja, jer je doba seobe naroda osjećalo sve prije nego poštovanje za

staru pogansku umjetnost koja je na bezbroj načina bila povezana s vjerom u

božanstva.

Posebno bi ispitivanje također moglo pokazati da se starosna vrijednost počela

najavljivati pojedinačnim nejasnim i uvjetnim očitovanjima već mnogo prije početka

13

20. stoljeća u kojemu je postala mjerodavnom kulturnom silom. S druge strane

moramo paziti da nas ne zaokupe pojave koje posjeduju samo izvanjsku sličnost s

kultom starosne vrijednosti. To naročito vrijedi za kult ruševina koji smo prije izabrali

kao primjer moderne starosne vrijednosti, a koji se bez sumnje može slijediti unatrag

do 17. stoljeća. Moderni kult ruševina je baš usprkos vanjskoj podudarnosti u

osnovnoj težnji potpuno različit od onog ranijeg, što naravno samo po sebi ne

isključuje povezanost u razvoju, nego je upravo zahtijeva. Već to što su slikari

ruševina u 17. stoljeću, i to čak i najrodoljubniji među njima — Holanđani, gotovo

isključivo prikazivali antičke ruševine, dokazuje da se tada radilo o određenom

povijesnom trenutku: sve rimsko smatrano je simbolom najveće zemaljske moći i

uzvišenosti. Ruševno je trebalo prizvati u svijest promatrača upravo barokni kontrast

između negdašnje veličine i sadašnjega poniženja. Riječ je o odjeku žaljenja zbog

dubokog pada a time i o želji da se negdašnje očuva. To je istodobno požudno

prekapanje po boli koja tvori estetsku vrijednost baroknoga patosa, povremeno

ublaženoga primjesom nevine pastirske idile. U opreci prema tome modernome

čovjeku ništa nije stranije od baroknoga osjećanja: tragovi starosti na njega djeluju

umirujuće poput svjedoka zakonitoga prirodnoga tijeka kojem je sa sigurnošću i bez

pogreške podređeno svako ljudsko djelo. Znakovi nasilnoga uništenja ruševinu zamka

čine manje prikladnom za pobuđivanje čistoga ugođaja starosne vrijednosti kod

modernoga promatrača; ranije smo ruševinu ipak upotrijebili za ilustraciju starosne

vrijednosti, zato što je na primjeru ruševine moguće potpuno jasno razabrati starosnu

vrijednost, ona je, dakako, čak previše očita da bi modernom čovjeku sklonom

ugođajnosti osigurala potpuno izbavljenje.

2. Odnos komemorativnih vrijednosti prema kultu spomenika Upoznali smo tri različite komemorativne vrijednosti spomenika, pa treba

istražiti koji se zahtjevi postavljaju kulm spomenika, a proizlaze iz osobina svake od

tih vrijednosti. Zatim ćemo promotriti ostale vrijednosti koje spomenik može ponuditi

modernom čovjeku. Njih je općenito, kao trenutačne vrijednosti, moguće suprotstaviti

vrijednostima prošlosti ili komemorativnim vrijednostima.

Pri razmatranju komemorativne vrijednosti treba naravno poći od starosne

vrijednosti, ne samo zbog toga što je ona najmodernija i što polaže pravo na

budućnost nego naročito zbog toga što obuhvaća relativno najveći broj spomenika.

14

A. Starosna vrijednost

Starosnu vrijednost spomenika na prvi pogled otkriva njegov nemoderni izgled.

Taj nemoderni izgled ne ovisi tako izrazito o nemodernome stilu. On se, naime, može

i oponašati, pa bi njegovo ispravno prepoznavanje i ocjena bili gotovo posve

ograničeni na razmjerno uzak krug izučenih povjesničara umjetnosti, a starosna

vrijednost uzima sebi pravo djelovanja na široke mase. Ona se temelji na protivljenju

suvremenosti i otkriva se uglavnom po nepotpunosti, po nedostatku cjelovitosti, po

sklonosti prema gubitku oblika i boje, a te su osobine jednostavno u suprotnosti s

onima modernih, to znači novonastalih tvorevina.

Čitava ljudska likovna djelatnost nije ništa drugo nego sažimanje određenog

broja elemenata rasutih po prirodi ili bezobličnih elemenata koji su stopljeni s

cjelinom prirode u zaokruženu, oblikom i bojom omeđenu cjelinu. U procesu

stvaranja čovjek postupa kao i priroda sama: oboje proizvode zasebne individue. Tu

osobinu cjelovitosti još i danas bezuvjetno očekujemo od svakog modernog djela.

Povijest umjetnosti doduše uči da je razvoj ljudskoga umjetničkog htijenja sve

usmjereniji prema povezivanju pojedinog umjetničkog djela s njegovom okolinom, a

naše se doba, prirodno, u tome pokazuje najnaprednijim. No unatoč našim ćudljivim

cottages, unatoč slikama kao što je Miehettijeva Jorijeva kći2 gdje jednoj, inače u

cijelosti vidljivoj figuri u sredini slike, okvir odsijeca glavu, izolirajuće sažimanje

cjeline unutar zakonitih kontura i danas ostaje nezaobilaznim postulatom svakoga

umjetničkog stvaralaštva. Već u toj cjelovitosti leži estetski moment, elementama

umjetnička vrijednost kojom ćemo se pod nazivom »vrijednost noviteta«

(Neuheitswert) još baviti kao jednom od aktualnih vrijednosti. Dakle, nedostatak

cjelovitosti nam se kod modernih djela ne bi svidio — zato ne gradimo ruševine (osim

da bismo ih krivotvorili), a novoizgrađena kuća čija žbuka otpada ili je čađava djeluje

uznemirujuće na promatrača, jer on od nove kuće očekuje besprijekomu dovršenost

oblika i boje. Simptomi prolaznosti na tek nastalome djelu ne djeluju tako da stvaraju

ugođaj, već nas iritiraju.

No kad je individua (koju su stvorili čovjek ili priroda) uobličena, počinje

destruktivno djelovanje prirode, njezinih mehaničkih i kemijskih sila koje nastoje

rastaviti individuu na njezine elemente i ponovo je ujediniti s amorfnom prirodom.

Prema tragovima toga destruktivnog djelovanja prepoznajemo da spomenik nije

nastao u neposrednoj sadašnjosti, nego u nekom više ili manje prošlom vremenu, a na

izravnoj percepeiji tragova vremena počiva starosna vrijednost spomenika.

15

Najdrastičniji primjer za to nudi, kao što je već rečeno, ruševina koja je nastala

postupnim otkidanjem većih dijelova iz nekoć potpune cjeline jednoga dvorea.

Starosna vrijednost mnogo djelotvonije dolazi do izražaja u manje nasilnoj te više

optički nego haptički očitoj razgradnji površine (istrošenost, patina), nadalje u

oglodanim kutovima, bridovima i sl., čime se otkriva polagano ali izvjesno i

nezaustavljivo, zakonito i stoga neodoljivo razgrađujuće djelovanje prirode.

Prema tome, temeljni estetski zakon našega vremena koji počiva na starosnoj

vrijednosti može se formulirati na sljedeći način: od ljudske ruke zahtijevamo izradu

cjelovitih djela kao simbola nužnoga i zakonitoga nastajanja. Naprotiv, od prirode

koja djeluje s vremenom zahtijevamo razgradnju cjelovitoga, također kao znak

nužnoga i zakonitoga nestajanja. Na novom ljudskom djelu smetaju nam znakovi

prolaznosti (prijevremena propadanja), kao što nas na nekom starom djelu smetaju

pojave nečeg novog (upadljiva restauriranja). Modernoga čovjeka s početka 20.

stoljeća mnogo više raduje nepomućeno opažanje čistoga, zakonitog tijeka nastajanja

i nestajanja u skladu s prirodom. Svako se ljudsko djelo pri tome doživljava jednako

kao i prirodni organizam u čiji se razvoj nitko ne smije umiješati; taj organizam treba

slobodno proživjeti svoj vijek, a čovjek ga smije tek sačuvati od preuranjena

odumiranja. Tako moderni čovjek u spomeniku vidi dio vlastita života, a svaki zahvat

na njemu osjeća kao smetnju, baš kao i zahvat na vlastitom organizmu. Čini se da je

moći prirode, čak i u njezinim aspektima destruktivnosti i propadljivosti koji se

smatraju neprestanim obnavljanjem života, dodijeljeno isto pravo kao i čovjekovoj

stvaralačkoj djelatnosti3. Ono što treba najstrože izbjegavati je samovoljno kršenje

prirodnih zakona, uplitanje nastajanja u nestajanje i obrnuto, sputavanje prirode

ljudskom rukom, što je jednako svetogrđu, ali i prijevremeno uništenje ljudskoga

stvaralaštva prirodnim silama. Ako su sa stajališta starosne vrijednosti ono što je na

spomeniku estetski djelotvomo upravo znakovi prolaznosti, propadanja cjelovitoga

ljudskog djela zbog mehaničkih i kemijskih prirodnih sila, proizlazi da kult starosne

vrijednosti ne samo da nije zainteresiran za očuvanje spomenika u nepromijenjenu

stanju nego je očuvanje protivno njegovim interesima. Kao što je prolaznost

neprekidna i nezaustavljiva, a zakon kružnoga tijeka, na čijem se opažanju, kako se

čini, temelji istinsko estetsko zadovoljstvo modernoga promatrača starih spomenika,

ne zahtijeva obustavu očuvanjem, već neprekidno kretanje promjene, tako ni

spomeniku ne treba uskratiti djelovanje prirodnih sila koje uzrokuju njegovo propa-

danje, čak ni onda kad je to u ljudskoj moći, dok god se ono odvija mirnom,

16

zakonitom stalnošću, a ne naglim, nasilnim uništavanjem. Sa stajališta starosne

vrijednosti svakako treba izbjegavati samo jedno: samovoljno uplitanje ljudske ruke u

nastalo stanje spomenika; on ne smije otrpjeti dodavanje ili oduzimanje, nadopunu

onoga što su tijekom vremena uništile prirodne sile, ali ni uklanjanje onoga što je na

isti način pridodano spomeniku i što bi nagrdilo njegov izvomi, cjeloviti oblik. Čisti,

oslobađajući dojam prirodnoga, zakonitoga nestajanja ne smije biti ometan

primjesama proizvoljno dodanoga nastajanja. Prema tome, kult starosne vrijednosti

kao drski zahvat u zakonitu djelatnost prirode koja uzrokuje propadanje osuđuje ne

samo svako nasilno uništavanje spomenika ljudskom mkom, čime s jedne strane

djeluje u smislu očuvanja spomenika, nego načelno osuđuje i svaku konzervatorsku

djelatnost, svako restauriranje kao jednako neovlašten zahvat u vladavinu zakona

prirode. Time kult starosne vrijednosti direktno radi protiv očuvanja spomenika. Jer,

ne treba sumnjati da neometana djelatnost prirodnih sila konačno mora dovesti do

potpunoga uništenja spomenika. Točno je da ruševina postaje sve slikovitijom što je

više njezinih dijelova podložno propadanju: njezina starosna vrijednost s neprekidnim

napredovanjem propadanja postaje sve manje ekstenzivnom, a to znači da je

potaknuta sve manjim brojem dijelova, ali je zato i intenzivnija, što znaći da preostali

dijelovi sve jače djeluju na promatrača. Naravno, i taj proces ima svoje granice: kad

se konačno potpuno izgubi ekstenzivnost djelovanja, ne preostaje ni supstrat za

intenzivno djelovanje. Obična, bezlična gomila kamenja više ne dostaje da bi

promatraču prenijela starosnu vrijednost. Za to mora biti prisutan najmanje jedan

jasan trag izvomoga oblika negdašnje ljudske tvorevine, negdašnjega nastanka, dok

gomila kamenja predstavlja samo mrtav, bezličan ulomak prirode bez traga živopis-

noga nastajanja.

Vidimo da kult starosne vrijednosti pridonosi vlastitome uništenju4. Ni njegove

radikalne pristalice neće uložiti protest protiv ovoga zaključka. Razgrađujuća je

djelatnost prirodnih sila toliko spora da će nam čak i tisućljetni spomenici vjerojatno

ostati sačuvani u dogledno vrijeme — kažimo, u doglednome životnom vijeku toga

kulta. I nastajanje dobiva svoj stalni i neprekidni nastavak: ono što je danas moderno i

što se predstavlja u individualnoj cjelovitosti odgovarajući zakonima nastajanja

postupno će se pretvoriti u spomenik i popunit će prazninu što će je s vremenom u

spomeničkom fundusu koji smo naslijedili sasvim sigumo otvoriti prirodne sile. Sa

stajališta starosne vrijednosti ljudsko se djelovanje ne mora pobrinuti za vječno

očuvanje spomenika negdašnjega nastajanja, nego za vječno javno prikazivanje

17

kružnoga tijeka nastajanja i nestajanja. On ostaje zajamčen i kad danas postojeće

spomenike u budućnosti zamijene drugi.

Kao što je već naznačeno, starosna vrijednost je u prednosti pred svim ostalim

idejnim vrijednostima umjetoičkoga djela zato što smatra da joj je dopušteno svojatati

zahtjev da se obraća svima, vrijedi za sve, bez iznimke. Ona tvrdi da je ne samo iznad

razlika u konfesijama nego i iznad razlike između obrazovanih i neobrazovanih,

između onih koji razumiju umjetnost i onih koji je ne razumiju. Kriteriji po kojima se

prepoznaje starosna vrijednost u pravilu su toliko jednostavni da ih mogu razumjeti

čak i ljudi čiji je intelekt inače posve zauzet trajnom brigom za tjelesnu dobrobit i

materijalna dobra. Čak je i najograničeniji težak sposoban razlikovati stari crkveni

toranj od novoga. To je prednost koju starosna vrijednost ima pred povijesnom

vrijednošću, jer povijesna vrijednost počiva na znanstvenoj osnovi i zbog toga se

može dokučiti tek zaobilaznim putem, razboritom refleksijom. Starosna se vrijednost

promatraču otkriva neposredno, na osnovu najpovršnijega osjetilnoga (optičkoga)

opažanja, čime je sposobna neposredno se obratiti emocijama. Dakako, znanstveni

korijen povijesne vrijednosti ujedno je i korijen starosne, no starosna vrijednost želi

svima priopćiti konačna znanstvena postignuća, ono do čega je došao razum te to

učiniti korisnim za emocije — slično kao što je kršćanstvo na zalazu staroga vijeka

promatrano s povijesnoga aspekta, u svjetlu ljudskoga razuma a ne u svjetlu

(nedodirljivoga) božanskoga otkrivenja, jezgru onoga što je inteligeneiji staroga

vijeka ponudila grčka filozofija razjasnilo masama, za njihovo izbavljenje — onim

masama koje se ne mogu uvjeriti i pridobiti razumskim argumentima, nego samo

apelom na osjećaje i njihove potrebe.

Taj zahtjev za sveopćom valjanošću također je ono što pristalice starosne

vrijednosti nezaustavljivo goni da nastupaju osvajački i netolerantno. Prema njihovu

uvjerenju nema estetskoga izbavljenja, osim u starosnoj vrijednosti. Starosna

vrijednost koju već dulje vrijeme instinktivno osjećaju tisuće, a na početku ju je

otvoreno propagirala samo mala grupa ratobornih umjetnika i laika, sada

svakodnevno dobiva sve više pristalica. Ona to ne zahvaljuje samo vještoj tehničkoj

propagandi, nego bez sumnje velikim dijelom i snazi koju posjeduje prema uvjerenju

njezinih pristalica, a to je snaga da zavlada čitavom budućnošću. Moderna će zaštita

spomenika, prema tome, s njom morati računati, i to ponajprije s njom. No to ju ne

može i ne smije spriječiti da provjeri pravo na egzisteneiju ostalih vrijednosti jednoga

spomenika tamo gdje ih nalazi — komemorativnih i trenutačnih vrijednosti — da

18

prosudi te vrijednosti s obzirom na starosnu vrijednost i da ih zaštiti tamo gdje

starosna vrijednost bude ocijenjena neznatnom.

B. Povijesna vrijednost

Povijesna vrijednost spomenika proizlazi iz toga što nam on predočava sasvim

određeni, tako reći individualni stupanj razvoja nekog stvaralačkog područja

ljudskoga roda. S toga nas stajališta na spomeniku ne zanimaju tragovi prirodnih

utjecaja zbog kojih propada, a koji su se javili u vremenu proteklom od njegova

postanka, nego negdašnji postanak spomenika u smislu ljudskoga djela. Povijesna

vrijednost je utoliko veća ukoliko se u što jasnijoj mjeri očituje izvomo cjelovito

stanje spomenika u kojem se on nalazio neposredno nakon njegova nastanka.

Nagrđivanje i djelomična oštećenja za povijesnu su vrijednost dodatak koji

predstavlja smetnju i koji nije dobrodošao. To u istoj mjeri vrijedi za povijesno-

umjetničku, za svaku kultumo-povijesnu i, naravno, pogotovo za svaku kroničarsku

vrijednost. Povjesničar može samo žaliti što je, primjerice, Partenon očuvan samo kao

ruševina, ako ga već promatra kao spomenik jednog odredenog razvojnog stupnja

grčke arhitekture, kamenorezačke tehnike ili kultnih predodžbi i bogoslužja. Zadatak

povjesničara je svim dostupnim pomoćnim sredstvima ponovo ispuniti praznine koje

su u izvomoj tvorevini tijekom vremena stvorili prirodni utjecaji. Simptomi

propadanja, koji su jezgra starosne vrijednosti, sa stajališta se povijesne vrijednosti

moraju odstraniti svim sredstvima. No to se ne smije učiniti na samome spomeniku,

nego na kopiji ili tek mišlju i riječju. Dakle i povijesna vrijednost načelno smatra

originalni spomenik nepovredivim, ali iz sasvim drugog razloga nego što to čini

starosna vrijednost. Kod povijesne vrijednosti nije posrijedi konzerviranje tragova

starosti, promjena koje su, u vremenu koje je proteklo od nastanka, uzrokovali

prirodni utjecaji — one su joj nevažne ili su nepoželjne. Povijesna vrijednost prije

svega želi sačuvati što je moguće autentičniji dokument za buduća dodatna povijesno-

umjetnička istraživanja. Svako ljudsko kalkuliranje i nadopunjavanje podložno je

subjektivnoj pogrešci; zato dokument, ta jedina pouzdana osnova, mora ostati što je

moguće bolje očuvan da bi se kasnije naši pokušaji nadopunjavanja mogli kontrolirati

i da bi se za njih eventualno mogli naći bolji i utemeljeniji nadomjesci. To poimanje u

svojoj načelnoj različitosti od onoga starosne vrijednosti najviše dolazi do izražaja

kad se postavi pitanje o najprikladnijem tretmanu spomenika u skladu sa zahtjevima

povijesne vrijednosti. Dosadašnje se propadanje zbog prirodnih sila ne može poništiti,

te ga zbog toga sa stajališta povijesne vrijednosti ne treba ukloniti. No daljnja

19

oštećenja, od današnjega dana i u budućnosti, koja starosna vrijednost ne samo da

tolerira nego ih i postulira, sa stajališta su povijesne vrijednosti ne samo neprikladna,

već ih svakako treba izbjegavati, jer svako dalje propadanje otežava znanstvenu

rekonstrukeiju izvornoga ljudskoga djela. Prema tome, kult povijesne vrijednosti

mora biti usmjeren prema svakom mogućem očuvanju spomenika u stanju u kakvom

je danas i mora voditi tome da ljudska ruka omete prirodni tijek, odnosno da zaustavi

normalni nastavak djelovanja prirodnih sila, ukoliko je to u ljudskoj moći. Vidimo da

se interesi starosne i povijesne vrijednosti, iako su obje komemorativne vrijednosti,

razilaze u presudnoj točki njege spomenika. Kako riješiti ovaj sukob? I ako ga ne

možemo riješiti, koju od dvije vrijednosti treba žrtvovati u korist druge?

Ako imamo na umu da kult starosne vrijednosti ne predstavlja ništa drugo do

zreli oblik stoljećima postojećeg kulta povijesne vrijednosti, najprije smo skloni

proglasiti potonju fazu prevladanom. Za praktični tretman spomenika iz toga bi

proizašlo da bi svugdje gdje postoji sukob između dviju komemorativnih vrijednosti,

povijesna vrijednost morala ustuknuti zbog zastarjelosti. No je li valjanost povijesne

vrijednosti uistinu već posve prevladana? Je li njezina uloga prethodnika starosne vri-

jednosti doista već uglavnom ispunjena?

Kao prvo, čak će si i najradikalniji pristalice starosne vrijednosti, koji još i danas

pretežno pripadaju obrazovanim slojevima, morati priznati da im se neki spomenik

sviđa ne samo zbog njegove starosne vrijednosti, već da ipak dobrim dijelom

zadovoljstvo crpe iz toga što spomenik svrstavaju u jedan od pojmova stila koji

postoji u njihovoj svijesti te spomenik mogu proglasiti ili antičkim, ili gotičkim, ili

baroknim, itd. Poznavanje povijesti također im je još uvijek, uz osjećaj za starosnu

vrijednost, estetskim izvorom. To zadovoljstvo bez sumnje nije neposredno (to znači

umjetničko), nego je znanstveni refleks budući da pretpostavlja poznavanje povijesti

umjetnosti, ali ono nepobitno dokazuje da u našem štovanju starosne vrijednosti ipak

još nismo toliko neovisni o povijesnom prethodniku da bismo se mogli potpuno

odreći znanja, dakle zanimanja za povijesnu vrijednost. Ako se danas od

visokoobrazovanih okrenemo prema prosječno obrazovanima koji i čine široki krug

zainteresiranih za kultuma dobra, u pravilu čak i kod njih susrećemo opću podjelu

spomenika na srednjovjekovne (antički su spomenici kod nas u Srednjoj Europi

razmjemo rijetki da bi bili priznati i ocijenjeni kao posebna kategorija), novovjekovne

(renesansa i barok) i moderne, što opet ima za preduvjet makar i vrlo grubu

orijentaciju u povijesti umjetnosti i dodatno dokazuje da starosnu vrijednost ipak

20

nismo sposobni posve odvojiti od povijesne vrijednosti, kako to nastoje pioniri

najmodernijega razvoja. To dolazi do izražaja kad, primjerice, ruševno stanje

srednjovjekovnoga dvorca smatramo prikladnijim i primjerenijim našim ugođajnim

prohtjevima od barokne palače koja nam se očito čini premladom da bi bila u

ruševnome stanju. Time postuliramo određeni odnos između propadajućeg stanja u

kojem se spomenik predstavlja i njegove starosti, što opet pretpostavlja određeno

poznavanje najvažnijih razvojnih faza, odnosno određenu količinu povijesno-

umjetničkih znanja.

Iz svega toga u najmanju mku proizlazi da komemorativna vrijednost koja u

svom apsolutnom obličju — starosnoj vrijednosti — danas tvori jedan od najvažnijih

kulturnih potencijala još nije dosegnula toliku zrelost da bismo se mogli u potpunosti

odreći njezina povijesnoga obličja. Povijesna vrijednost koja počiva na znanstvenoj

osnovi, dakako, nije sposobna neposredno pridobiti mase kao što to nisu ni poučci

filozofije; ali slično kao što je već prije naznačeno za analognu ulogu filozofije u

starome vijeku, odnedavno vidimo kako je povijesni interes već četiri stoljeća

neprekidno na djelu i kako masama čini pristupačnom oslobađajuću ulogu predodžbe

o razvoju, za što još ni u starosnoj vrijednosti nije pronađena posljednja i konačna

formula. Zbog toga i postoji potreba za obrazovanjem koja danas stoji posve u znaku

predodžbe o povijesnome razvoju, iako postoje i mnogi glasovi koji u povijesnom

obrazovanju ne žele prepoznati ni cilj ljudske kulture ni najpouzdanije sredstvo

dolaska do toga eilja.

Još i danas imamo razloga, već prema mogućnostima, udovoljiti zahtjevima

povijesnoga istraživanja, a to znači udovoljiti potrebi za povijesnim vrijednostima

koju oni zadovoljavaju i ne razmatrati ih kao quantite negligeable tamo gdje

kolidiraju sa zahtjevima starosne vrijednosti. Kada bismo prijevremeno zapostavili i

zanemarili povijesnu vrijednost kojoj zahvaljujemo moderni razvoj i u vezi s njim i

pojavu starosne vrijednosti, došli bismo u opasnost da naštetimo upravo višim

interesima kojima treba udovoljiti njegovanjem starosne vrijednosti.

Srećom, čak i vanjski povod za sukob između starosne i povijesne vrijednosti u

pitanjima praktične njege spomenika postoji mnogo rjeđe nego što nam se to na prvi

pogled čini. Naime, obje konkurentske vrijednosti općenito stoje u obmuto

proporcionalnom odnosu; što je veća povijesna vrijednost, to je manja starosna

vrijednost. Glasnija, istodobno objektivno dostupnija, a time i nametljivija povijesna

vrijednost potiskuje intimniju starosnu vnjednost, a to se, pogotovo u slučaju

21

namjernih spomenika, pojačava gotovo do pobijanja starosne vrijednosti. Jedinstveni

trenutak koji zorno predočava povijesna vrijednost tada se čini važnijim od razvoja

samog. On, kao i sve što je individualno, djeluje previše sadašnje da bi dopustio

prošlosti i prolaznosti, na čijem osvješćivanju počiva starosna vrijednost, da dovoljno

dođu do izražaja. Kod ingelheimskih stupova u dvorištu heidelberškoga dvorca

pomislimo uglav-nom na palaču Karla Velikoga koju su nekada ukrašavali, tako da

djelovanje njihove apsolutne starosti na ugođaj biva gotovo posve poništeno. U

takvim slučajevima nikada ne treba sumnjati da tretman spomenika mora odgovarati

zahtjevima povijesnoga, a ne starosnoga kulta. Obratno će se utoliko snažnije

istaknuti starosna vrijednost u svim slučajevima u kojima je povijesna

(»dokumentama«) vrijednost spomenika neznatna. Tada će se i tretman spomenika

prilagoditi zahtjevima starosne vrijednosti.

Nerijetko se događa da i sama starosna vrijednost mora odobriti zahvat ljudske

ruke u životni tijek nekog spomenika, zahvat koji inače načelno zabranjuje. To je

prikladno onda kad spomeniku prijeti propadanje zbog prijevremena uništenja

djelovanjem prirodnih sila, zbog neobično brzoga uništavanja njegova organizma.

Kad se, primjerice, opazi da dosad dobro očuvanoj fresei na vanjskome zidu crkve

odnedavno svaka kiša ispire jedan dio tako da joj u najkraćem roku pred našim očima

prijeti propast, postavljanju zaštitnoga krova iznad freske danas se neće moći

oduprijeti ni pristalica starosne vrijednosti čak i kad to nesumnjivo znači interveneiju

moderne ljudske ruke u samostalni tijek prirodnih sila. Prijevremeno oštećenje

spomeničkoga organizma djeluje kao nasilni, nezakoniti, nepotrebni zahvat i u

svakom slučaju predstavlja smetnju, čak i ako ne dolazi od čovjeka, nego od prirode

same. Pa i sam čovjek nije ništa drugo nego dio prirodne sile, doduše naročito nasilni

dio, čime se objašnjava i pojava da čak i nasilno uplitanje čovjeka u život spomenika

kod nas, modernih ljudi, može imati ugođajno djelovanje ukoliko je samo prohujalo

dovoljno dugo vremena od tog uplitanja (ruševina dvorca u Heidelbergu). Kad se

ljudsko djelovanje koje inače, promatrano iz blizine, djeluje nasilno i uznemirujuće

promatra s udaljenosti koja omogućava pregled, ono djeluje jednako zakonito i nužno

kao i djelovanje prirode, jer nam se čini dijelom prirodnoga tijeka.

U prvom spomenutom slučaju (potreba zaštitnoga krova iznad freske) vidimo da

i starosna vrijednost zahtijeva očuvanje spomenika uz pomoć uplitanja ljudske ruke

kako to, inače suprotno starosnoj vrijednosti, prisilno postulira samo povijesna

vrijednost sa stajališta njezine neotklonjive potrebe za očuvanjem dokumentamoga

22

činjeničnog stanja. Blaže se uplitanje ljudske ruke starosnome kultu čini kao manje

zlo u usporedbi s agresivnijim uplitanjem prirode. Interesi obiju vrijednosti u takvom

slučaju barem naočigled idu ruku pod ruku, iako je starosnoj vrijednosti stalo samo do

usporavanja, a povijesnoj vrijednosti do potpunoga sprečavanja procesa propadanja.

Za današnju je zaštitu spomenika najvažnije to što je naizgled izbjegnut sukob između

dviju vrijednosti.

No čak i ako pri tretmanu spomenika između starosne i povijesne vrijednosti ne

postoji sukob, mogućnost postojanja povoda za njega dovoljno je česta, naročito u

slučajevima u kojima su obje vrijednosti izjednačene po sposobnosti ostavljanja

dojma na promatrača. Tada se jedna prema drugoj odnose kao konzervativan nasuprot

radikalnom principu. Konzervativni pristup zastupa povijesna vrijednost, jer ona želi

sve očuvati i to u stanju zatečenom danas. U usporedbi s njom starosna se vrijednost

nalazi u prednosti, jer zastupa praktično lakše provodljiv, u osnovi zapravo jedini

doista provodljiv princip. Vječno očuvanje uopće nije moguće, jer su prirodne sile na

kraju jače od svake ljudske dosjetke, a čovjek sam, suočen s prirodom kao pojedinac,

nalazi u njoj svoju propast. U pitanjima očuvanja vanjskim postupcima u kojima obje

vrijednosti u skladu s ranije navedenim čak mogu ići mku pod ruku, teško da će taj

sukob ikada poprimiti oštriji oblik. Uglavnom će se to dogoditi u pitanjima

restauriranja koja su povezana s promjenom oblika i boje. Starosna je vrijednost u

takvim pitanjima mnogo osjetljivija od povijesne. Kad se sa staroga tornja odstrani

nekoliko popucalih kamenova i kad se nadomjeste novima, povijesna vrijednost tornja

neće doživjeti nikakav gubitak vrijedan spomena, jer je izvorni oblik ostao isti, a za

prosuđivanje svih dodatnih povijesnih pitanja još postoji dovoljno staroga kamenja,

tako da je mali broj izmijenjenoga kamenja posve zanemariv. Naprotiv, starosnoj

vrijednosti već i ti najmanji dodaci, naročito kad svojom »novom« bojom (na koju je,

kao na relativno-subjektivni element unutar objektivno-cjelovite pojave svakoga

predmeta, posebno osjetljivo moderno doba) intenzivno odskaču od staroga mnoštva,

mogu postati izrazito jakom smetnjom.

Konačno, moramo utvrditi da kult povijesne vrijednosti, iako priznaje cjelovitu

dokumentamu vrijednost samo izvomome stanju jednoga spomenika, ipak priznaje i

ograničenu vrijednost kopiji ukoliko je sam izvomik (»dokument«) nepovratno

izgubljen. Nerješiv sukob sa starosnom vrijednošću postojat će u takvim slučajevima

samo onda kad kopija ne nastupa kao pomoćno sredstvo u znanstvenome istraživanju,

nego kao punovrijedni nadomjestak izvomika s pretenzijom na povijesno-estetsko

23

priznanje (zvonik Sv. Marka). Dok god postoje ovakvi slučajevi, povijesna se

vrijednost ne može smatrati prevladanom, a starosna se vrijednost još ne može

smatrati jedinom mjerodavnom estetskom komemorativnom vrijednošću ljudskoga

roda. S druge strane, s obzirom na neprekidan razvoj umjetničko-tehničkih

reprodukcijskih sredstava, možemo biti uvjereni da će u doglednoj budućnosti

(posebice nakon pronalaska potpuno uvjerljive fotografije u boji i njezina

kombiniranja s kopijama u obliku faksimila) biti pronađena najcjelovitija zamjenska

sredstva za originale dokumenata. Time će barem donekle biti zadovoljen zahtjev

znanstveno-povijesnoga istraživanja koji je jedini izvor mogućega sukoba sa

starosnom vrijednošću, a da pritom ljudsko uplitanje izvomik ne učini bezvrijednim

za starosni kult.

C. Namjerna komemorativna vrijednost

Za razliku od starosne vrijednosti koja cijeni prošlost kao takvu, povijesna

vrijednost teži izdvajanju jednoga razvojno-povijesnog trenutka iz prošlosti i

njegovom jasnom predočavanju, kao da taj trenutak pripada sadašnjosti. Namjema

komemorativna vrijednost od početka, od postavljanja spomenika, ima zacrtan eilj —

ne dopustiti da određeni trenutak ikada postane prošlost, održati ga prisutnim i živim

u svijesti onih koji dolaze. Ova treća kategorija komemorativnih vrijednosti tvori

jasan prijelaz prema trenutačnim vrijednostima.

Dok je starosna vrijednost utemeljena isključivo na prolaznosti, a povijesna je

vrijednost želi zaustaviti smatrajući ipak da već nastali znaci propadanja imaju pravo

na egzisteneiju, namjema komemorativna vrijednost bez okolišanja polaže pravo na

neprolaznost, vječnu sadašnjost, na stanje neprestanog nastajanja. Stoga smatra da

treba suzbijati prirodne sile koje uzrokuju propadanje i koje se suprotstavljaju

ispunjenju ovoga zahtjeva te uvijek iznova onemogućavati njihovo djelovanje. Jedan

bi spomen-stup, primjerice, čiji bi natpis bio pohaban, prestao biti namjemim

spomenikom. Zato osnovni postulat nam-jemih spomenika tvori restauriranje.

Obilježje namjeme komemorativne vrijednosti kao trenutačne vrijednosti jest i to

što je nju od destruktivnih interveneija ljudske ruke oduvijek štitilo zakonodavstvo.

Naravno, u ovoj je kategoriji spomenika od početka neprekidno prisutan sukob sa

starosnom vrijednošću. Bez restauriranja spomenici bi uskoro prestali biti namjemim

spomenicima; zato je starosna vrijednost oduvijek bila smrtni neprijatelj namjerne

komemorativne vrijednosti. Kult namjeme komemorativne vrijednosti predstavljat će

nesavladivu prepreku za kult starosne vrijednosti dok god se ljudi ne odreknu

24

zemaljske besmrtnosti. No, oštar sukob između starosne vrijednosti i namjerne

komemorativne vrijednosti stvara zaštiti spomenika manje neprilika nego što bismo

na prvi pogled pretpostavili, jer je broj »namjemih« spomenika razmjerno malen u

usporedbi s velikim brojem nenamjemih spomenika.

3. Odnos trenutačnih vrijednosti prema kultu spomenika Većina spomenika ima sposobnost zadovoljiti čovjekove emocionalne ili

duhovne potrebe koje jednako tako mogu zadovoljiti i nove, moderne tvorevine (ili su

za to čak i prikladnije). Na toj sposobnosti spomenika, kod koje se ne uzima u obzir

postanak u prošlosti i na njemu utemeljena komemorativna vrijednost, počiva

trenutačna vrijednost spomenika. Sa stajališta te vrijednosti čovjek će od početka biti

sklon promatrati spomenik ne kao takav, nego kao upravo nastalu tvorevinu. Zato će i

od (staroga) spomenika zahtijevati vanjski izgled (novoga) ljudskog djela u trenutku

njegova nastanka: zahtijevat će potpunu cjelovitost i netaknutost destruktivnim

prirodnim utjecajima. Simptomi tih utjecaja mogu se, doduše, tolerirati već prema

prirodi trenutačne vrijednosti koja se razmatra, ali se prije ili kasnije naiđe se na

nepremostivu granicu iza koje bi trenutačna vrijednost postala nemogućom. Tada se

trenutačna vrijednost mora pokušati dokazati u odnosu prema starosnoj vrijednosti.

Tretman spomenika prema načelima kulta starosne vrijednosti koji bi stvari u osnovi

uvijek, a praktično u većini slučajeva želio prepustiti njihovoj prirodnoj sudbini, mora

konačno, bez obzira na okolnosti, dovesti do sukoba s trenutačnom vrijednošću. Taj

se sukob može okončati jedino (potpunim ili djelomičnim) zapostavljanjem jedne od

dviju vrijednosti.

Trenutačna vrijednost može, kao što je rečeno, poteći iz zadovoljenja osjetilnih

ili duhovnih potreba. U prvom slučaju govorimo o praktičnoj uporabnoj vrijednosti ili

samo uporabnoj vrijednosti, u drugom slučaju o umjetničkoj vrijednosti. Kod

umjetničke vrijednosti treba nadalje razlikovati između elementarne vrijednosti,

vrijednosti noviteta koja počiva na cjelovitu karakteru tek nastala djela i relativne

umjetničke vrijednosti koja se temelji na suglasnosti s modernim umjetničkim

htijenjem. Osim toga treba uzeti u obzir da li spomenik treba služiti svjetovnoj ili

crkvenoj umjetničkoj svrsi.

25

A. Uporabna vrijednost

Fizički je život preduvjet svakoga psihičkog života. On je i važniji, jer može

napredovati bez razvijenijeg psihičkog života, ali ne i obmuto. Zato, primjerice, stara

zgrada koja je još i danas u praktičnoj uporabi mora ostati očuvana u stanju u kojem

može pružiti zaklon ljudima bez ugrožavanja njihova života ili zdravlja. Svaku

pukotinu koju su prirodne sile napravile u njezinim zidovima i krovu treba odmah

zatvoriti, treba spriječiti ili zaustaviti prodiranje vlage i sl. Općenito se može reći da je

uporabnoj vrijednosti sasvim svejedno koji je tretman dodijeljen spomeniku dok god

on nema utjecaja na egzisteneiju spomenika i dok se time ne čine apsolutno nikakvi

ustupci starosnoj vrijednosti. Samo u slučajevima u kojima je uporabna vrijednost

prisutna zajedno s vrijednošću noviteta treba još preciznije povući granicu unutar koje

se starosnoj vrijednosti može dopustiti slobodno djelovanje, o čemu će još posebno

biti govora.

Ne treba dokazivati kako nebrojeni svjetovni i crkveni spomenici još i danas

posjeduju sposobnost praktične primjene i kako su zaista u uporabi. Kad bi ih se

povuklo iz uporabe, za njih bi u većini slučajeva morao biti stvoren nadomjestak. Taj

je zahtjev toliko obvezujući da bi protuzahtjev starosne vrijednosti — prepuštati

spomenike njihovoj prirodnoj sudbini — mogao doći u obzir tek onda kad bi se za sve

spomenike izradili barem jednako vrijedni nadomjesci. Praktična realizacija toga

zahtjeva moguća je tek u razmjemo malo iznimnih slučajeva, jer se tome

suprotstavljaju doista nepremostive teškoće.

Djela u čijoj su izradi sudjelovala mnoga stoljeća tada trebaju jednim udarcem ili

ipak u razmjerno kratkom roku biti zamijenjena novima, gotovo odjednom treba

mobilizirati radne snage i novčana sredstva za pokrivanje troškova za čije su

pribavljanje bila potrebna stoljeća. Praktična nemogućnost takvoga postupka, čak i uz

raspoređivanje na čitav niz godina, više je nego očita pa se na njoj ne treba dulje

zadržavati. U pojedinim će se slučajevima uvijek moći posegnuti za tim sredstvom i

za njim će se bez sumnje posezati; ali je potpuno isključeno nje-govo uzdizanje na

razinu pravila. Zbog toga se uporabna vrijednost većine spomenika ne može ukinuti.

S druge su strane jednako neizbježni negativni zahtjevi uporabne vrijednosti koji

su prisutni onda kad obziri prema osjetilnim potrebama ljudi zahtijevaju suprotno od

očuvanja spomenika, npr. kad prirodno propadanje spomenika (recimo toranj koji

prijeti da će se srušiti) ugrožava ljudsko zdravlje i život. Jer obzir prema vrijednosti

26

tjelesne dobrobiti nesumnjivo prevladava svaki mogući obzir prema idejnim

zahtjevima starosne vrijednosti.

No uzmimo da se za sve spomenike koji su primjereni za uporabu stvamo može

izraditi moderni nadomjestak tako da stari originali bez restauriranja, ali i bez svake

praktične upotrebljivosti i korištenja mogu iživjeti svoj prirodni bitak — bi li to

uistinu u punoj mjeri pomoglo zahtjevima starosne vrijednosti? Pitanje ne samo da je

opravdano, nego ga jednostavno treba zanijekati; jer bitan dio živahne igre prirodnih

sila čije opažanje uvjetuje starosnu vrijednost nenadoknadivo bi se izgubio kad bi

ljudi prestali rabiti spomenik. Primjerice, tko bi se pri pogledu na baziliku sv. Petra u

Rimu htio odreći živahne štafaže koju čine moderni posjetitelji i obavljanje vjerskih

obreda. Čak će i najradikalnijega zagovomika starosne vrijednosti deprimirati pogled

na zgarište stambene zgrade uništene udarom groma, pa čak i ako njezini ostaci

upućuju na postanak građevine prije nekoliko stoljeća. Pogled na ruševinu crkve u

prometnoj ulici također neće imati ugođajno djelovanje, već će ga zasmetati. I ovdje

se radi o djelima za koja smo navikli da ih čovjek rabi i koja primjećujemo kao

smetnju kad više nisu u uporabi. Ona time odaju dojam nasilnoga uništenja koji je

nepodnošljiv čak i kultu starosne vrijednosti. Nasuprot tome ostaci spomenika koji za

nas više ne mogu imati praktično značenje i kod kojih nam ne nedostaje aktivnost

čovjeka kao djelatne prirodne sile, primjerice kod ruševine srednjovjekovnog dvorca

u strmoj brdskoj divljini ili ruševine hrama na prometnim rimskim ulieama, nose

nesputanu draž starosne vrijednosti. Dakle, još nismo tako daleko da bismo na sve

spomenike redom primijenili isključivo mjerila starosne vrijednosti. Kao što

razlikujemo starija i mlađa djela, tako još uvijek manje ili više točno razlikujemo djela

pogodna za uporabu i djela koja to nisu. U prvom slučaju uzimamo u obzir povijesnu,

a u drugom slučaju zajedno sa starosnom vrijednošću i pored nje uzimamo u obzir i

uporabnu vrijednost. Tek djela koja nisu za uporabu možemo promatrati i uživati u

njima sa stajališta starosne vrijednosti, a da nas pri tom ne ometa uporabna vrijednost;

kod djela nas pak pogodnih za uporabu u tome uvijek zasmeta ili spriječi ako ona ne

otkrivaju svoju trenutačnu vrijednost, na što smo kod njih navikli. Radi se o istom

modernom duhu iz kojeg je proizišla poznata agitacija protiv prisons d'art. Starosna

se vrijednost mora još energičnije nego povijesna vrijednost okrenuti protiv izdvajanja

spomenika iz njegova dosadašnjega, donekle organskoga konteksta, i njegova

zatvaranja u muzej — iako bi time spomenik gotovo sigumo bio oslobođen potrebe za

restauriranjem.

27

Ako, dakle, stalna praktična uporaba jednoga spomenika ima veliko i često

nezaobilazno značenje za starosnu vrijednost, to opet smanjuje mogućnost sukoba

između starosne i uporabne vrijednosti koji nam se činio neizbježnim. Takav se sukob

uopće ne može lako rasplamsati u vezi s kod nas relativno rijetkim djelima iz

razdoblja antike i ranoga srednjeg vijeka, jer ta djela, uz rijetke iznimke, odavno ne

posjeduju praktičnu uporablji-vost. Kod djela novijega doba kult će starosne

vrijednosti dopustiti ustupke kako bi se djela održala u funkciji. Ti ustupci

omogućavaju da se kod spomenika očuva sposobnost ispunjenja ljudskih potreba koja

je poželjna čak i sa stajališta starosne vrijednosti. Mogućnost sukoba između

uporabne i starosne vrijednosti ponajprije je prisutna kod spomenika koji se nalaze na

granici što dijeli upotrebljive i neupotrebljive, srednjovjekovne i novovjekovne. U

takvim će slučajevima pobijediti one vrijed-nosti čije zahtjeve podržavaju sukladni

zahtjevi drugih vrijed-nosti.

Tretman spomenika u slučaju sukoba između uporabne i povijesne vrijednosti

ovdje ne treba posebno ispitivati, jer je u tom slučaju ionako prisutan sukob sa

starosnom vrijednošću. Povijesna će se vrijednost zahvaljujući njezinoj fleksibilnosti

lakše prilagoditi zahtjevima uporabne vrijednosti.

B. Umjetnička vrijednost

Prema modernom poimanju svaki spomenik posjeduje umjetničku vrijednost

ukoliko odgovara zahtjevima modernoga umjetničkog htijenja. Postoje dvije vrste tih

zahtjeva. Prvi zahtjev moderna umjetnička vrijednost dijeli s vrijednošću ranijih

umjetničkih razdoblja, a to je predodžba da svako moderno umjetničko djelo koje je

upravo nastalo treba biti cjelovito djelo koje ni oblikom ni bojom još nije počelo

propadati. Drugim riječima, svako novo djelo već zbog svoje novosti posjeduje

umjetničku vrijednost koju možemo nazvati elementarnom umjetničkom vrijednošću

ili, kraće, vrijednošću noviteta. Drugi zahtjev u kojemu se očituje ono što razlikuje

moderno umjetničko htijenje od ranijih vrsta umjetničkoga htijenja tiče se specifične

naravi spomenika s obzirom na koncept, oblik i boju. Za taj bi zahtjev bilo najbolje

upotrebljavati naziv »relativna umjetnička vrijednost«, jer on svojim sadržajem ne

predstavlja nešto objektivno i trajno, već je podložan stalnoj promjeni. Posve je jasno

da spomenik ne može u potpunosti odgovarati ni jednom od dva zahtjeva.

28

a) Vrijednost noviteta

Svaki spomenik, već prema njegovoj starosti i milosti, odnosno nemilosti drugih

okolnosti, mora u nekoj mjeri iskusiti štetno djelovanje prirodnih utjecaja, tako da je

cjelovitost oblika i boje koju zahtjeva vrijednost noviteta, jednostavno nedostižna.

To je i razlog zašto su se kroz sva vremena pa sve do današnjih dana vidljivo

ostarjela umjetnička djela smatrala uglavnom nezadovoljavajućima za svako od

modernih umjetničkih htijenja. Zaključak je očit: da bi spomenik koji na sebi nosi

tragove propadanja odgovarao modernome htijenju spomenute vrste, on mora biti

oslobođen tragova starosti, a njegovi se oblik i boja moraju upotpuniti da bi ponovo

postigli karakter noviteta tek nastaloga spomenika. Vrijednost noviteta može se

očuvati samo na način koji potpuno proturječi kultu starosne vrijednosti.

Ovdje se, dakle, otvara mogućnost sukoba sa starosnom vrijednošću koji

oštrinom i nepomirljivošću premašuje sve prije spomenute sukobe. Vrijednost

noviteta zapravo je najžešći pro-tivnik starosne vrijednosti.

Dovršenost novoga, upravo nastaloga, koja se iskazuje najjednostavnijim

kriterijem — neokmjenim oblikom i čistom polikromijom — mogu ocijeniti svi, čak i

osobe bez ikakva obrazovanja. Zato je vrijednost novitela oduvijek bila umjetnička

vrijednost za široke krugove slabo obrazovanih i neobrazovanih, dok su relativnu

umjetničku vrijednost, barem od početka novijega doba, mogli cijeniti samo estetski

obrazovani moderni ljudi. Masu je oduvijek radovalo ono što se otvoreno izdavalo za

novo; ona je u djelima ljudske ruke uvijek željela vidjeti samo stvaralačko,

pobjedničko djelovanje ljudske moći, a ne destruktivno djelovanje prirodne sile koja

je neprijatelj ljudskome djelu. Prema shvaćanju masa lijepo je samo ono što je novo i

cjelovito — staro, fragmentirano i izblijedjelo je ružno. To tisućljetno shvaćanje,

prema kojemu mladost ima nesumnjivu prednost pred starošću, ukorijenjeno je tako

duboko da nemože biti iskorijenjeno u nekoliko desetljeća. Snažno protivljenje na

koje su naišli apostoli starosne vrijednosti pri svom prvom nastupu najbolje se

objašnjava time što se za većinu modernih ljudi podrazumijeva da obijeni rub

namještaja treba nadomjestiti novim, a potamnjelu zidnu žbuku obiti i zamijeniti

svježom. Povrh toga, cjelokupna se zaštita spomenika 19. stoljeća u svojim bitnim

aspektima temeljila na tom tradieionalnom shvaćanju, točnije rečeno, na prisnom

stapanju vrijednosti noviteta s povijesnom vrijednošću: trebalo je odstraniti svaki

primjetni trag propadanja zbog prirodnih sila, sve nepotpuno, fragmentamo dopuniti

tako da se ponovo uspostavi potpuna, jedinstvena cjelina. Ponovno vraćanje

29

dokumenta u izvomo stanje u 19. je stoljeću predstavljalo javno priznat i revno pro-

pagiran cilj svake raeionalne njege spomenika.

Tek je krajem 19. stoljeća jačanje starosne vrijednosti stvorilo proturječje i

sukobe koje već niz godina promatramo gotovo svugdje gdje treba zaštititi

spomenike. Proturječje između vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti stoji u

središtu kontroverze koja se trenutno, čak i u najoštrijim oblicima, vodi oko tretmana

spomenika. Vrijednost noviteta je beatus possidens kojega treba istjerati s tisućama

godina staroga posjeda. Starosna vrijednost je toga svakako svjesna i ne preže ni od

jednog sredstva i oružja kako bi svladala protivnika uvriježenog u predaji. Kad se radi

o spomenicima koji više ne posjeduju uporabnu vrijednost, starosnoj je vrijednosti

uglavnom već pošlo za rukom provođenje vlastitih načela pri tretmanu spomenika.

Drukčije je tamo gdje su istodobno uključeni i zahtjevi uporabne vrijednosti — sve

što je u uporabi još i danas u očima velike većine želi izgledati mlado i snažno, kao da

je upravo nastalo i želi se odreći tragova starosti, propadanja i gubitka snage.

Nadalje, među svjetovnim spomenicima (o crkvenima će s obzirom na ovo još

biti govora) ima onih kod kojih status vlasnika — dekomm, kako se običava reći —

zahtijeva najpomnije uklanjanje tragova propadanja. Visoki položaj ne znači ništa

drugo do samopotvrđivanje, razlikovanje od okoline. Zapuštanje bi plemićkoga

dvorca ili zahtjevne vladarske palače tako da žbuka otpada ili dobije mrlje u očima

javnosti naštetilo ugledu vlasnika.

Čini se da ovdje stojimo pred beznadnim sukobom: na jednoj strani pratimo

štovanje staroga zbog njega samog koje osuđuje svako obnavljanje, a na drugoj strani

štovanje novoga zbog njega samog koje teži za uklanjanjem svih ometajućih i

nedopadljivih tragova starenja. Pozicija vrijednosti noviteta za sada je nedodirljiva, jer

je ona sposobna djelovati na mase s neposrednošću koja uvelike premašuje

neposrednost ranije pripisanu starosnoj vrijednosti. Tisućljetna postojana valjanost

vrijednosti noviteta može se pratiti koliko nam pogled seže u povijest čovječanstva, a

kod pristalica joj je donijela pravo na apsolutnu i vječnu valjanost. Upravo ovdje

postaje jasno koliko je kult starosne vrijednosti doista još i danas ovisan o proboju i

predradnjama povijesne vrijednosti. Za kult povijesne vrijednosti treba još pridobiti

mnogo šire društvene slojeve prije nego što s njihovom pomoći mase budu spremne

za kult starosne vrijednosti. Tamo gdje se starosna vrijednost sudara s vrijednošću

noviteta spomenika koji ima trajnu uporabnu vrijednost, starosna će se vrijednost, ne

samo iz praktičnih obzira (uporabne vrijednosti, o čemu je već bilo govora u

30

prethodnom poglavlju), nego i iz idejnih (elementarnih umjetničkih) obzira morati

nastojati, koliko je to god moguće, pomiriti s vrijednošću noviteta. Na sreću, ova

zadaća danas nije toliko teška kao što se to možda na prvi pogled čini. Kao prvo, kult

starosne vrijednosti ne negira u potpunosti pravo na opstanak vrijednosti noviteta kao

takve: to pravo se osporava samo spomenicima, a to znači djeiima s određenom

komemorativnom vrijednošću. Naprotiv, novonastalim djelima pravo na egzisteneiju

ne samo da je izričito priznato, nego se danas naglašava čak i oštrije i eksplicitnije

nego u prošlim desetljećima. Moderno gledište od novonastaloga ljudskog djela

zahtijeva ne samo besprijekomu cjelovitost oblika i boje nego i stila, što znači da

moderno djelo koncepcijski te pojedinostima oblika i boje treba što manje podsjećati

na starija djela. Time se dakako izražava prepoznatljiva težnja za što je moguće

strožim razdvajanjem vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti. Ali već u priznavanju

vrijednosti noviteta kao estetske velesile leži mogućnost kompromisa, čim su ostale

okolnosti za to povoljne; njih ni u kojem slučaju ne nedostaje.

Već smo prije objašnjavali da se u prirodne sile koje djeluju na propadanje ne

sasvim starih vrsta spomenika koji su još i danas pogodni za uporabu, ubraja i ljudska

aktivnost. Ljudski faktor pritom ne djeluje samovoljno i nasilno, nego prema

određenim zakonitostima. Kad ljudska ruka stavi u uporabu neko djelo, to za njega

znači polagano, ali stalno i nezaustavljivo trošenje i propadanje. To objašnjava zašto

spomenik koji smo inače navikli vidjeti u uporabi, npr. palača za stanovanje u

prometnoj ulici, u stanju neupotrebljavanosti i napuštenosti odaje neugodan dojam

nasilnoga uništenja: čini nam se starijom nego što jest5. Zbog toga je kult starosne

vrijednosti bio prisiljen očuvati barem uporabne spomenike novijega vremena u stanju

koje im jamči trajanje njihove uporabne vrijednosti. Praktičnoj uporabnoj vrijednosti i

s estetske strane odgovara vrijednost noviteta: zbog nje kult starosne vrijednosti,

barem na današnjem stupnju njegova razvoja, mora tolerirati određenu mjeu

vrijednosti noviteta, barem na novovjekim djelima i djelima pogodnim za uporabu.

Kad bi npr. na gotičkoj vijećnici na uočljivom mjestu bio odlomljen vrh jednoga

baldahina, kult starosne vrijednosti nesumnjivo bi najradije ostao pri netaknutom

zadržavanju toga traga starenja, ali danas ne bi stvarao velike poteškoće kad bi

vrijednost noviteta u ime dekoruma zahtijevala odstranjivanje praznine i dodavanje

vrha u dokumentiranom izvomom obliku. Žestoke kontroverze koje su vodene između

pristalica obiju vrijednosti povezane su sa sljedećim zaključkom koji je u 19. stoljeću

izveden iz vrijednosti noviteta, a u korist povijesne vrijednosti.

31

Taj se zaključak odnosi na spomenike koji nisu sačuvani u posve izvornom

obliku, već im je ljudska ruka tijekom vremena priuštila različite stilske preinake.

Kako povijesna vrijednost počiva na spoznaji o izvomome izgledu spomenika, u doba

u kojem je kult povijesne vrijednosti bio najmjerodavniji težilo se odstranjivanju svih

izmjena (čišćenje, uklanjanje kasnijih dodataka) i ponovnom uspostavljanju izvomih

oblika bez obzira na to jesu li oni bili preeizno dokumentirani ili ne. Kultu je

povijesne vrijednosti čak i moderna izmišljotina koja približno nalikuje izvomome

obliku bila prihvatljivija od autentičnoga dodatka izrađenog u drugom stilu. Tom se

nastojanju povijesne vrijednosti pridmžio i kult vrijednosti noviteta stavom da ono što

je izvorno, što treba ponovo uspostaviti, takoder mora izgledati cjelovito te da svaki

dodatak koji ne pripada izvomom stilu predstavlja povredu cjelovitosti i simptom

propadanja. Iz toga je proizišao postulat stilskoga jedinstva koji je konačno doveo do

toga da su se čak i oni dijelovi, kojih izvomo nije bilo nego su dodani u kasnijem

stilskom razdoblju, ne samo odstranjivali već i obnavljali u obliku koji je bio

prilagođen izvomome stilu spomenika. Prema tome, može se reći da se tretman

spomenika u 19. stoljeću temeljio na postulatima stilske izvornosti (povijesna

vrijednost) i stilskoga jedinstva (vrijednost noviteta).

Ti su principi naišli na snažno protivljenje kad se pojavio kult starosne

vrijednosti kod kojega se ne radi ni o izvornosti stila ni o cjelovitosti, nego baš

suprotno — o njihovu kršenju. Kult je starosne vrijednosti smatrao da se ne radi o

prisilnim ustupcima uporabnoj vrijednosti i vrijednosti noviteta koja uporabnoj

vrijednosti odgovara s estetske strane, kako bi se uz tu žrtvu spomenik zadržao u

uporabi, nego o napuštanju gotovo svega onoga u spomeniku što sačinjava njegovu

starosnu vrijednost. To bi značilo kapitulaciju starosne vrijednosti, a kako bi je

izbjegli, pristalice su starosne vrijednosti započele ogorčenu borbu protiv starijega

pristupa. Takvu su borbu neprestano pratila pretjerivanja u oponiranju, a time se

pomutio jasan uvid u stanje stvari. Mnogo toga što je opravdano u starome pristupu, a

čega se ni novotari neće moći odreći, zbog njihova se pretjerivanja nepristranome

promatraču može učiniti ugroženim, jer se sada, u žaru borbe, poriče zajedno s onime

što je uistinu neodrživo. Tako se i onome što je neodrživo iz staroga sustava osigurava

nezasluženo uporište. No, do danas si je zbog neizbježne promjene shvaćanja posve

opravdan aspekt kulta starosne vrijednosti postupno sam od sebe utro put. Neka za to

bude dovoljan ovaj primjer: prije osam godina odlučeno je da se barokni kor župne

crkve u Altmunsteru, koji uopće nije bio ruševan, demolira i zamijeni gotičkim kako

32

bi se postiglo stilsko jedinstvo s gotičkim brodom. Prije četiri godine se, doduše iz

financijskih razloga, odustalo od podizanja tog gotičkog kora vrlo upitne povijesne

vrijednosti, ali neporecive vrijednosti noviteta. Danas su sve pristalice staroga i

novoga sustava suglasne da bi odstranjivanje Herberstorfova6 kora, s kojim je

znameniti pobjednik nad reformiranim težacima i u umjetničkom smislu uveo

protureformaciju u Gornjoj Austriji, bio neoprostiv prijestup ne samo s obzirom na

starosnu, nego i na povijesnu vrijednost. Čini se da je načelo stilskoga jedinstva

prema ovom, doduše novom, ali široko rasprostranjenom shvaćanju, iznevjereno, čak

i kod crkvenog spomenika (kod kojih su teškoće još veće zbog razloga koji će upravo

biti razmotreni), a da je jaz između obzimih pristalica staroga sustava i razboritih

pojedinaca među novotarima doista prevladan ondje gdje je dosad bio najveći.

Ono što je već rečeno o vrijednosti noviteta općenito vrijedi i za svjetovne i za

crkvene spomenike; no već unaprijed treba pripisati posebnu važnost odnosu

Katoličke crkve7 prema kultu vrijednosti noviteta. Odluka o tretmanu crkvenih

spomenika nije, kao kod svjetovnih, u rukama pojedinog vlasnika, već ovdje strog

hijerarhijski poredak Crkve, čak i na području udaljenom od dogme, omogućuje

jedinstven tretman i provodi ga u praksi. U osnovi su religiozna i svjetovna umjetnost

jedno te isto i do početka novijega doba nije postojala nikakva načelna razli-ka

između svjetovne i religiozne umjetnosti. Katoličanstvo je od reformacije nastojalo

trajno održati njihovo relativno jedinstvo, dok ga je protestantizam jednostavno

napustio. No raskorak je od tada postupno bivao sve očitijim, čak i kod romanskih

naroda, sve dok od 19. stoljeća nije postao naizgled nepremostivim. Konačno, u 20.

smo stoljeće ušli pod okolnostima u kojima slika religiozne tematike naslikana prema

vodećim načelima moderne umjetnosti, npr. Fritza von Uhdea8, nikako ne bi mogla

poslužiti u katoličke pobožne svrhe. U takvim se slikama npr. Krist pojavljuje kao

moderni čovjek koji svoje otkupljenje na neki način postiže kroz sebe samoga, dok je

prema crkvenom poimanju za to potreban nadnaravni Krist kojega u ulozi posrednika

zastupa Crkva. Ni svetački se likovi crkvenoga kiparstva i slikarstva također ne smiju

identifieirati s promatračima, nego moraju odavati objektivnu, samostalnu, cjelovitu

egzisteneiju. Već i Rembrandtovo traženje božanskoga u čovjeku i njegova drastičnog

prikaza nije odgovaralo katoličanstvu, a moderni su umjetniei u tome otišli mnogo

dalje od Rembrandta. Normativnost koju po svaku eijenu zahtijeva crkveno biće, a

time i crkvena umjetnost, čini se nespojivom s modernim »čovjekom sklonim

ugođajnosti«. Unatoč tome bilo bi promašeno isključiti suglasje katoličanstva i

33

moderne umjetnosti. Ohrabrujući znak predstavlja činjenica da Crkva ustrajava na

nužnosti postojanja crkvene umjetnosti. Za probleme koji pokreću svijet nikada nije

pronađeno rješenje bez borbi i sukoba, traženja i lutanja.

Slično je i s pitanjem o stavu Katoličke crkve prema vrijednosti noviteta i njoj

oprečnoj starosnoj vrijednosti. Vrijednost noviteta koja na svjetovnom području tvori,

barem zasada, neiskorjenjiv estetski postulat širokih masa, na religioznom je području

zaštićena ne samo zahvaljujući privrženosti širokih masa nego i zbog na neki način

posvećenih temeljnih shvaćanja, pa ju je na tom području još teže zaobići. Crkve,

statue svetih lica ili svetaea, slike s prikazima svetih pripovijesti nalaze se u vezi s

božanskim otkupiteljem i zato predstavljaju ono najdostojnije što ljudska ruka uopće

može stvoriti. Dakle, kod ovih se radova više no igdje u obzir uzima dekorum, a on,

kao što je već naglašeno, zahtijeva najčišću dovršenost oblika i boje. Čini se da je

suprotnost između starosne vrijednosti i vrijednosti noviteta na religioznom planu,

kojim vladaju najdublji osjećaji ljudske duše, na prvi pogled nepremostiva. No ipak,

ne treba izgubiti nadu u izmirenje ovih suprotnosti. Kao prvo, štovanje vrijednosti

noviteta, iako prilično odgovara osnovnim stavovima Katoličke crkve o superiornosti

čovjeka kao slike i prilike Božje nad prirodom, ipak nije nigdje utvrđeno dogmom;

radi se, dakle, samo o privremenom uredenju koje Crkva u budućnosti (kao što je

često činila i ranije u povijesno-umjetničkome razvoju) može promijeniti, ako to bude

smatrala nužnim i korisnim za njezine interese u odnosu na poželjnu slogu s

vjernicima. Nadalje, u temeljima samoga katoličanstva višestruko je sadržano sjeme

kulta komemorativne vrijednosti: s jedne strane treba samo pomisliti na štovanje

svetaca i brojne spomen-dane, s druge strane na neprekidan razvoj crkvene

historiografije (a svako pojedino djelo crkvene umjetnosti može se smatrati njezinim

spomenikom). Ovdje se, dakako, prvo radi o povijesnim vrijednostima; ali nakon što

smo u njima prepoznali neophodne prethodnike i utirače puta starosnoj vrijednosti,

opravdano se nadati da će Katolička crkva, kao često tijekom njezina gotovo dvije

tisuće godina dugoga postojanja, i ovoga puta naći odgovarajući kompromis s ostalim

vodećim duhovnim strujanjima vremena. Temeljem starosne vrijednosti i jest jedan

autentičan kršćanski princip: princip poniznoga prepuštanja volji Svemogućega

kojemu se nemoćan čovjek ne smije usuditi pasti u naručje.

Dobar znak mogućega pomirenja je u nekoliko navrata zamijećena činjenica da

Crkva kod tretmana njezinih gradskih spomenika uzima u obzir starosnu vrijednost,

jer želi biti obzima prema osjećajima gradskih vjernika koji većinom pripadaju

34

obrazovanim kmgovima; Crkva, dakle, vjeruje da se time nije ogriješila o vlastiti

životni interes. Svoje najtvrdokonije pristalrice vrijednost noviteta radi noviteta

samog pronalazi među pripadnicima ruralnoga svećenstva koje time nesumnjivo želi

izići u susret elementamom osjećaju za umjetnost svojih većinom slabo obrazovanih

vjernika, barem u onolikoj mjeri koliko i tradicionalnim crkvenim običajima

ophođenja s umjetnošću. Zato je iduća zadaća odvratiti ruralno svećenstvo od

dosadašnjeg precjenjivanja vrijednosti noviteta; s druge će strane i kult starosne

vrijednosti morati biti spreman barem toliko izići u susret crkvenim zahtjevima s

obzirom na vrijednost noviteta, kao što izlazi u susret očuvanju spomenika u slučaju

uporabne vrijednosti koju podržava.

b) Relativna umjetnička vrijednost

Mogućnost da se djela prijašnjih generacija cijene ne samo kao svjedočanstva

nadvladavanja prirode ljudskom stvaralačkom snagom nego i s obzirom na njima

svojstven koncept, oblik i boju počiva na relativnoj umjetničkoj vrijednosti. Tako se,

naime, s modernoga stajališta, prema kojem ne postoji objektivno važeći umjetnički

kanon, čini ispravnim da spomenik za modernoga čovjeka ne može posjedovati

umjetničku vrijednost, i to utoliko manje što je stariji, što ga veći vremenski i razvojni

odmak dijeli od modernoga čovjeka. No iskustvo nas uči da umjetnička djela koja su

nastala prije mnogo stoljeća često cijenimo više nego moderna — da ponekad upravo

spomenike koji se nisu svidjeli svome vremenu, već su nailazili na protivljenje (za što

upravo holandsko slikarstvo 17. stoljeća daje brojne primjere), nama modernim

ljudima predstavljaju najviše očitovanje likovne umjetnosti. Prije otprilike trideset

godina za ovu smo pojavu još imali jednostavno objašnjenje: tada se još vjerovalo,

koliko god se činilo teškim točno formulirati njezine kriterije, u postojanje apsolutne

umjetničke vrijednosti. To što su se više cijenili stariji spomenici objašnjavalo se time

da su se upravo ranija razdoblja njihovim umjetničkim stvaralaštvom više približila

apsolutnoj umjetničkoj vrijednosti nego što su to, usprkos svim naporima, u stanju

učiniti moderni umjetnici. Na početku 20. stoljeća već smo uglavnom došli do

uvjerenja da apsolutna umjetnička vrijednost ne postoji i da je stoga čisti umišljaj kad

u slučajevima »spašavanja« starijih majstora prisvajamo ulogu pravednijih sudaca

nego što su to bili suvremenici »neshvaćenih« majstora. To što u međuvremenu stara

umjetnička djela cijenimo više nego moderna mora se objasniti drukčije, a ne

mjerilom fiktivne apsolutne umjetničke vrijednosti. Staro umjetničko djelo može

35

imati tek pojedine dodime točke s modernim umjetničkim htijenjem. Osim toga, na

starom umjetničkom djelu moraju uvijek postojati i neki drugi aspekti koji se razilaze

s modernim umjetničkim htijenjem. Naime, pretpostavlja se kako je nemoguće da

negdašnje umjetničko htijenje bude identično s današnjim, a ta se razlika mora

pokazati u određenim osobinama. Zašto nam potonji neprivlačni aspekti ne kvare

ukupni dojam — kao što je već nagoviješteno ranije — može se objasniti samo time

da dopadljivi aspekti umjetničkoga djela dolaze do izražaja tako snažno da potiskuju i

pobjeđuju nedopadljive. U takvim okolnostima upravo postojanje osobina u konceptu,

obliku i boji jednoga spomenika koje ne odgovaraju današnjemu umjetničkom

htijenju dobiva čak danas, kad se općenito slijedi moto »svakom vremenu njegova

umjetnost«, tako veliku važnost za podizanje vrijednosti ostalih, dopadljivih aspekata

istoga spomenika, da ih moderni umjetnik, raspolažući tek sredstvima koja

odgovaraju našem umjetničkom htijenju, nikada ne može doseći. Nemoguće je

zamisliti razdoblje uvjereno da kroz likovnu umjetnost može dosegnuti estetsko

otkupljenje a koje bi se moglo odreći spomenika prošlih umjetničkih razdoblja:

zamislimo samo da likovna djela iz razdoblja antike i slike iz 15., 16. i 17. stoljeća

nisu dio našega kultumog blaga i izračunajmo koliko bismo osiromašili s obzirom na

zadovoljenje naših modernih potreba za umjetnošću. To ne mijenja ni spoznaja da je

ono što iščitavamo iz starih umjetničkih djela, a prihvatljivo je našem modernom

umjetničkom htijenju, sve drugo do povijesno-umjetnički ispravno — negdašnje je

umjetnike pri stvaranju ovih spomenika vodilo posve drukčije umjetničko htijenje od

onoga koje vodi modernoga čovjeka.

Dok smo, dakle, bez okolišanja morali zanijekati odgovor na pitanje može li

spomenik posjedovati vrijednost noviteta, odnosno umjetničku vrijednost koja počiva

na cjelovitosti izvornoga stanja spomenika, drugu moguću vrstu trenutačne

umjetničke vrijednosti — relativnu umjetničku vrijednost — spomeniku nikako ne

treba unaprijed oduzeti. Pri tome je uputno razlikovati između pozitivne i negativne

procjene relativne umjetničke vrijednosti.

Ako je relativna umjetnička vrijednost pozitivna, ako dakle spomenik nekim

svojim koncepcijskim, oblikovnim i kolorističkim kvalitetama zadovoljava naše

moderno umjetničko htijenje, iz toga nužno proizlazi želja ne dopustiti da ta njegova

vrijednost oslabi. Do toga bi došlo kad bismo ga, u skladu sa zahtjevima starosne

vrijednosti, predali na milost i nemilost propadanju pod utjecajem prirodnih sila. Čak i

više od toga: možemo osjetiti poticaj da, recimo, opozovemo dosadašnji prirodni

36

proces i uklonimo tragove starenja (čišćenje slike), odnosno da vratimo spomenik u

njegovo izvomo stanje u trenutku nastanka čim imamo dovoljan razlog za

pretpostavku da bi spomenik u njegovu izvornom, neostarjelom stanju u znatno višem

stupnju odgovarao našem umjetničkom htijenju nego u sadašnjem, prirodno

izmijenjenom stanju. Pozitivan slučaj relativne umjetničke vrijednosti u pravilu će

zahtijevati očuvanje u postojećem stanju, ponekad čak i restauratio in integrum, čime

će izravno stupiti u sukob sa zahtjevima starosne vrijednosti. Ovaj slučaj pobuđuje

posebno zanimanje zbog toga što vidimo kako u sukob dospijevaju dva najmodernija

estetska nazora: relativna umjetnička vrijednost, identična s modernim umjetničkim

htijenjem, u odnosu na starosnu vrijednost zastupa pritom tako reći vrijednost noviteta

(naravno, ne onu elementarnu, razmotrenu u prijašnjem poglavlju). Bit će zanimljivo

promatrati koja će od vrijednosti prevladati. Zamislimo li npr. Bottieellijevu sliku s

baroknim preslicima koji su svojedobno bez sumnje naneseni s dobrom umjetničkom

namjerom (da bi se suhoparnoj sliei iz quattroeenta podarila slikovitost), tada preslici

za nas moraju posjedovati starosnu vrijednost (jer dodaci ljudske ruke do kojih je

došlo prije duljeg vremena danas djeluju isto kao i zakoniti utjecaji prirode), pa čak i

povijesnu vrijednost. Danas, ipak, nitko neće oklijevati odstraniti preslike da bi

oslobodio čistoga Bottieellija: to se ne događa samo iz povijesno-umjetničkoga (da bi

se majstor quattroeenta važan za razvoj talijanske umjetnosti što je moguće jasnije

prepoznao u radu značajnom za njegov vlastiti razvoj) nego i iz umjetničkoga interesa

— jer Bottieellijev crtež i kolorit više odgovaraju našem vlastitom umjetničkom

htijenju nego talijanski barokni crtež i kolorit. Novonastala moderna intervencija na

starom umjetničkom djelu (koje, naravno, i pored toga pokazuje zastarjelost) i ovdje

se pokazuje još uvijek jačom u usporedbi s pokazateljima starosti, prolaznosti, s

prirodnim tijekom koji je zbog svoje zakonitosti svemoguć.

Daleko je manja opasnost sukoba sa starosnom vrijednošću koja prijeti u slučaju

negativne procjene relativne umjetničke vrijednosti. Ona modernom umjetničkom

htijenju nije samo bezvrijedna, nezanimljiva, već mu je upravo odbojna. Ta bi

bezvrednost predstavljala zapravo tek beskonačno malenu pozitivnu vrijednost, pa bi

stoga tretman spomenika u potpunosti prepustila zahtjevima starosne vrijednosti.

Sablažnjivost, stilska neprikladnost, ružnoća spomenika sa stajališta modernoga

umjetničkoga htijenja vodi direktno k zahtjevu za odstranjivanjem, k njegovom

hotimičnom uništenju. Pogotovo za neke barokne spomenike još i danas vrijedi (iako

se naš stav posljednjih dvadeset godina prilično ublažio) da ih »ne možemo pod-

37

nijeti« i da ih »radije ne bismo gledali«. Zahtijevanjem da ljudska ruka ubrza

propadanje spomenika na isti se način djeluje protiv starosne vrijednosti kao i kad se

restauriranjem propadanje umjetno odgađa. Dakako, danas bi se tek rijetko moglo

dogoditi da se spomenik uništi samo zbog njegove relativne umjetničke vrijednosti

(ili, točnije rečeno, njegove umjetničke bezvrednosti), no pri zaštiti spomenika neće se

moći zaobići ni taj negativni slučaj relativne umjetničke vrijednosti i to već zbog toga

jer ona kod pojave daljnjega sukoba s drugom trenutačnom vrijednošću (uporabnom

vrijednošću ili vrijednošću noviteta) na istom spomeniku može bitno pridonijeti

odluci u korist starosne vrijednosti.

Ako relativnu umjetničku vrijednost tvori moderno u starome, dospijevamo u

nemalu nepriliku kad treba odgovoriti na pitanje na čemu se temelji relativna

umjetnička vrijednost crkvenih spomenika (naravno sa crkvenoga stajališta, jer za

svjetovno poimanje ne postoji razlika između crkvenih i svjetovnih spomenika).

Preduvjet za to jest postojanje prepoznatljive moderne crkvene umjetnosti svjesne

vlastita cilja, čije su namjere djelomice uzete u obzir u starim umjetničkim djelima.

No postoji li doista moderna crkvena umjetnost? Bez sumnje postoji, jer se u crkvene

svrhe svakodnevno gradi, kleše i slika. U tim modernim crkvenim umjetničkim

djelima elementi starijih stilskih razdoblja u pravilu prevladavaju toliko da je moderna

jezgra često potisnuta do neprepoznatljivosti. Doduše, takva jezgra bez sumnje

postoji, jer moderno crkveno umjetničko djelo na prvi pogled prepoznajemo kao djelo

koje nije staro i to ne samo po novosti koja se prije svega otkriva po boji vanjštine,

nego i po posve očitom razlikovanju od starih uzora po konceptu i formalnim

odnosima, a to je razlikovanje teško izraziti riječima, jer se percipira nesvjesno. No

odmah treba ukloniti nesporazum koji bi se možda mogao izvesti iz spomenutoga

zastarjelog karaktera moderne crkvene umjetnosti, naime zaključak da sklonost

prošlim stilovima podupire kult starosne vrijednosti ili čak kult povijesne vrijednosti.

Crkvu sve do današnjeg dana uopće ne zanima ono što je prolazno. Ako i nisu rijetki

pripadnici katoličkoga svećenstva koji su se s pijetetom i zavidnim uspjehom posvetili

kultu povijesne vrijednosti, to samo pokazuje kako Crkva smatra da taj kult ne vrijeđa

ni jedan od njezinih životnih interesa. Crkva je do sada svjesno i revno potpomaganje

kulta prolaznih stvari, upravo prolaznosti same, smatrala nečim što leži izvan njezinih

pozitivnih interesa. Crkva kod starih umjetničkih djela cijeni stil i koncepeiju, ali ne i

staru formu ili boju kao takve. U korist vrijednosti noviteta Crkva preferira crkveno

38

djelo koje je nanovo izvedeno, doduše uz upotrebu starih stilskih izraza. Pri tom se

pravi vrlo karakterističan izbor postojećih stilova.

Od pojave romantizma, a to znači otkad je kult povijesne vrijednosti ušao u svoju

posljednju veliku i odlučujuću fazu, u crkvenoj su umjetnosti uglavnom prevladavali

srednjovjekovni stilovi, a osobito, nama zbog brojnih očuvanih spomenika bliska,

gotika. Razlog je očit: kad je opazila oruđenje između crkvene i svjetovne umjetnosti,

crkvena se umjetnost s punim povjerenjem oslonila na stilove onih razdoblja u kojima

još nije bilo podjele na crkvenu i svjetovnu umjetnost. Sklonost prema

srednjovjekovnome, naročito gotičkome, pratila je pojava koja se barem može

usporediti ako ne i identifieirati s relativnom umjetničkom vrijednošću svjetovnih

spomenika. Još su i danas nadležne institucije gotovo dnevno zaokupljene projektima

koji se bave oslobađanjem gotičkoga portala zaklonjena baroknim ili oslobađanjem

zazidane kamene ornamentike, promjenom baroknoga lukovičasta krova u gotički

oblik ili baroknih zidnih slikarija u zvjezdano nebo. Ovdje se nesumnjivo radi o strasti

prema renoviranju koja vodi računa o vrijednosti noviteta; no ne može biti slučajno da

su u pravilu baš gotička ili još starija djela ona koja želimo osloboditi stečenih tragova

starenja. Brojni slučajevi u kojima su se tijekom desetljeća pojedini svećenici tome

protivili dokazuju da time ni jedan vitalni interes Crkve nije doveden u pitanje; u vezi

s time može se zamijetiti ono što je već rečeno pri razmatranju vrijednosti noviteta —

da težnja ka gotiziranju spomenika ponajprije zaokuplja ruralno svećenstvo, dok se

gradsko prema njoj odnosi suzdržanije, a u pojedinim je slučajevima čak i odbija.

Sklonosti prema srednjovjekovnim stilovima, koja nesumnjivo postoji iz dubljih

razloga, treba dopustiti neometan razvoj. Čak je i u gotiziranim djelima prisutan

zametak samostalne i uistinu moderne crkvene umjetnosti, a u samoodređenje Crkve

ne bismo se trebali miješati tamo gdje ne dolazi u sukob s vitalnim kulturnim

interesima društva. Što je veća sloboda kojom bi Crkva novim umjetničkim djelima

potvrdila svoju sklonost prema srednjovjekovnim (i po želji prema svim osta-lim)

stilovima, toliko bi intenzivnije trebalo djelovati na njezine predstavnike da kod

spomenika crkvene umjetnosti starosna vrijednost naide na dostojno uvažavanje.

Pogled na spomenike crkvene umjetnosti služi na radost publike koja je brojnija od

svake župne zajedniee, zbog čega se tretman tih spomenika dotiče temeljnih interesa

šire javnosti.

39

Bilješke 1 Alois Riegl, Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen, seine Enlsiehung, u: Gesammelte

Aufsatze, Berlin 1995., str. 144-193. Prevela Libuše Jirsak. 2 Riječ je o slici talijanskoga slikara Francesea Paola Miehettija (1851.-1929.) iz 1895., koja se

nalazi u berlinskoj Nationalgalerie. Slika je 1904. nadahnula Gabriele D'Annunzia na sastavljanje

istoimene tragedije (op. prir.). 3 Ostale karakteristične crte modernoga kulturnog života, osobito germanskih naroda, koje

upućuju na podrijetlo jednako onome starosne vrijednosti nastojanja su oko zaštite životinja te smisao

za krajolik općenito, koji se već tu i tamo proširio ne samo na očuvanje pojedinačnih biljaka i čitavih

šuma već i na zahtjev za zakonskom zaštitom »prirodnih spomenika«, a time na uključivanje čak i

anorganskih tvari u krug individua kojima je potrebna zaštita. 4 Naravno, ništa nije suprotnije kultu starosne vrijednosti nego želja da se uništenje ubrza. Kult

starosne vrijednosti ni u kojem slučaju, iako se to možda čini, ne promatra ruševinu kao krajnji cilj, već

joj nesumnjivo pretpostavlja dobro očuvan srednjovjekovni dvorac. Iako je komemorativno djelovanje

u slučaju dvorca ustvari manje intenzivno nego kod ruševine, ono je zato toliko ekstenzivnije da

izjednačava nedostatak puninom i raznolikošću oblika tragova starosti koje nudi. Pokazuje ljudsko

djelo s manjim stupnjem oštećenja, ali zato i veći dio ljudskoga djela u stanju propadanja. 5 Obratno, netko se pri upotrebi posve nove stvari, npr. nove odjeće, na početku osjeća nelagodno

(prema uzrečiei »Novi ključ ne pristaje«), što svakako ne treba pripisati samo početnoj prisutnosti

praktičnoga otpora već i estetskoj sputanosti. 6 Altmunster je gradić u Gornjoj Austriji u okružju Gmunden. Adam Graf von Herberstorf (1585.-

1629.) je vojskovođa i političar iz Gornje Austrije (op. prir.). 7 Kako s obzirom na poglede i stavove ostalih crkvi koje postoje u Austriji ne treba očekivati

poteškoće na koje kod Katoličke crkve ponekad nailazi zaštita spomenika. naši su zaključci o crkvenoj

umjetnosti i zaštiti spomenika ograničeni na odnos Katoličke crkve prema tim pitanjima. 8 Fritz von Uhde (1848.-1911.), njemački slikar intimnih i religioznih prizora, jedan od

utemeljitelja minehenske secesije (op. prir.).