Embed Size (px)
Citation preview
Ahmed Rashid
TALIBANI
2 Talibani
Islam, nafta i nova velika igra u Srednjoj AzijiS NOVIM predgovorunakon terorističkog napadaod 11. septembra 2001.Ahmed Raskid
I. Verski fundamentalizam-Islam-AvganistanII. Unutrašnja politika-Avganistan-1973. -III. Avganistan-Unutrašnja politikaIV. Avganistan-politička istorija
Šta su o knjizi rekli:Patrick Sil, Sundai Times:" Pročitajte ovu izvrsnu knjigu i bit će vam jasna vrlo složena politika u Avganistanu i smrtonosna opasnost od širenja haosa, droge i vjerskog nasilja na susedne zemlje. "
Tarik Ali, Nev Left Revivr." Prvi vjerodostojan prikaz dolaska talibana na vlast. "
Rupert Edis, Sundai Telegraph:" U celoj toj zbrci Rashid ima izvrstan osećaj za osobe i karaktere, koji su jednako egzotični kao iu vreme stare velike igre. "
Jason Burke, Obzerver." Knjiga Ahmeda Rashida opisuje događaje kakve nalazimo u filmovima Džejmsa Bonda: zaraćena plemena, sraz carstava, fanatike koji sanjaju o osvajanju sveta, nasilje i seks... Ako iko zaista razume šta se tamo dešava onda je to Rashid. "
Robin Banerdži, Daili Telegraph:" Jednu komplikovanu priču Rashid priča na jasan način. Pojavu talibana smešta u kontekst avganistanskog građanskog rata, nadmetanja oko izvora energije u republikama Srednje Azije i interesa američke, saudijske i pakistanske tajne službe. "
International Herald Tribune:" Ovo je dobro utemeljena i izbalansirane knjiga, znalački napisana. "
Roger Hovvard, Spectator." U ovoj izvrsnoj i vrlo čitkoj knjizi Ahmed Rašid uspeo je spojiti podrobne analize, ne samo sa anegdotama nego is iskrenom saučešću prema nevinim narodima što su već decenijama žrtvom raznih igara u nadmetanju stranih sila pa se čini kako su predodrđeni za večno stanje rata. "
Richard Beeston, Nev Statesman:" Autor ove knjige donosi svoje duboke spoznaje o tajnovitom i čudnom tali-banskom vodstvu stečene ličnim iskustrvom u Avganistanu tokom poslednjih deset godina. "
Neil Ouilliam, BRISMES Nevsletter." Rashid je napisao do sada najtemeljitiji prikaz talibana i smestio da ga u prikaz avganistanske istoriji sve od vremena velike igre. "
Michael Church, Independent:" Zahvaljujući izvrsnoj Rashidovoj analizi poteza i nadmetanja naftnih kompanija i stranih država, direktori naftnih kompanija dobili su savremenu bibliju a ljudi zainteresovani za nove Turkijski republike mogu steći uvid o tome u kojem se smeru kreću te misteroizne države. "
Mojoj majci, jer me naučila što treba da shvatim.Nadam se da sam ispunio njena očekivanja. I za Angeles.
3 Talibani
NOVI PREDGOVOR nakon terorističkih napada IZ SEPTEMBRA 2001.
Od 1989. godine Sjedinjene Američke Države i druge zapadne zemlje ignorirale su nesmiljeni građanski rat u Avganistanu. Dana 11. septembra 2001. Avganistan se svetu predstavio na okrutan i tragičan način i svet se toga dana zauvek promenio. Devetnaest pilota samoubica, što su oteli 4 aviona is 3 od njih srušili dva solitera Svetskog trgovinskog centra u Njujorku i zgradu Pentagona u Vašingtonu, bili su članovi organizacije Al-Kaida, čiji je vođa Osama bin Laden, a sedište joj je u Avganistanu, državi pod vlašću talibana. Cilj njihova napada bilo je samo srce posthladnoratovskog sveta, nervni centar globalizacije i pretpostavljenih napora međunarodne zajednice da taj svet učine sigurnijim i boljim.
Samo nekoliko sati nakon tih napada američki je predsjednik George V. Bush izjavio kako se Amerika nalazi u ratu sa međunarodnim teroristima. " Oni koji napadaju Sjedinjene Američke Države sami su odlučili o sopstvenom uništenju ", rekao je 15. septembar, nakon što je objavio izvanredno stanje u celoj zemlji. Upozorio je kako će reakcija SAD-a biti " rat bez fronta i bez crta odbrane " i kako " taj rat neće trajati kratko ". Svečano se obavezao da će osnovati međunarodni savez, preko članica NATO-a i drugih savezničkih zemalja, u nameri da kazni organizaciju Al-Kaida i talibane.Piloti samoubice, školovani u SAD-u i u Nemačkoj, pripadaju novome naraštaju militantnih islamskih grupa. Bili su to obrazovani mladići iz srednjeg sloja, imali su dobra zaposlenja, porodice, devojke. Bez obzira na to bili su puni nepomirljiva ogorčenja koje su godinama negovali i tako postali sposobni olako ubiti sedam hiljada ljudi, odAhmed Raskid: Talibani kojih su mnogi bili obični, pobožni američki muslimani. Ova knjiga delimično nastoji doprineti razumevanju tog ogorčenja i organizacije koja ih je obučila i nadahnula.
Ali, Al-Kaida ne bi mogla tolike godine planirati ni organizovati napade da nije imala sigurno utočište u kojemu joj je sve bilo dostupno-obuka, finansijska sredstva, komunikacije i nadahnuće. Činjenica da su talibani, zbog dugogodišnjeg nemara SAD-a i drugih zapadnih zemalja, uspeli pretvoriti Avganistan u pravo utočište ekstremističkih grupa i proširiti svoju globalnu mrežu na 34 zemlje, samo je vrh 1 golemog glečera. Talibani udomljuju i islamske ekstremističke grupe iz Rusije, Pakistana, Kine, Burme, Irana, zemalja Srednje Azije i iz nekoliko zemalja Dalekog istoka, a svi se bore za talibane i istovremeno nastoje u svojim zemljama provesti vlastite političke ciljeve. Avganistan je postao središtem svetske terorističke mreže, za šta krivicu ne snosi bedni afganistanski narod pritisnut sušom, glađu, građanskim ratom i golemom nemaštinom kao posledica dugotrajnog rata između talibana i antitalibanskih snaga Ujedinjene Frontovi ( UF ).Napad od 11. septembar naviješten je samo dva dana pre toga kad je ubijen vođa UF-a Ahmad Šah Masud, najvjerodostojniji protivnik talibana. Dvojica mladih Marokanaca, s belgijskim pasošima, glumeći novinare na putu od Brisela preko Londona i Islamabada do Kabu-la, nosili su bombu skrivenu u video kameri. Na krajnjem severu Avganistana, čim su počeli intervju sa Masudom, digli su u vazduh i njega i sebe. S krhotinama od granate u glavi iu drugim delovima tela, Masudje preminuo nakon samo nekoliko sati. Nije baš bilo dvojbe da je to ubistvo organizovala Al-Kaida kako bi još više učvrstila svoje ionako bliske odnose sa talibanskim vodstvom i ujedno Ujedinjenu Frontu lišila njena najsposobnijeg vođe upravo u trenutku kad je Al-Kai-da planirala još veći teroristički napad znajući kako će time na Avganistan navući osvetoljubive američke snage. Bin Laden i talibanski vođa mula Muhamed Omar očigledno nemaju nikakvih dvojbi kako će oni uništiti svaku američku vojnu invaziju, bez obzira na njenu vojnu moć, baš kao što su i avganistanski mudžahedini nakon desetogodišnjeg rata uništili sovjetsku vojsku.
Početkom godine još je više narastao bes talibana prema zapadnim zemljama. Dana 19. januar Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je Rezoluciju broj 1333 kojom su talibanima nametnute sankcije, a uključivale su potpunu zabranu prodaje oružja talibanima, zaplenu talibanskih novčanih sredstava u svim zemljama sveta i obustavu svih međunarodnih letova avganistanske vazdušne kompanije Ariana. Savet bezbednosti UN-a izjavilo je kako je Avganistan, u kojemu su na vlasti talibani, svetsko središte međunarodnog terorizma i zatražilo
4 Talibani
izručenje Bin Ladena. Talibani su oštro reagovali i izjavili da Bin Ladena neće nikada izručiti. Još ih je više razljutila činjenica da nikakva ograničenja nisu nametnuta Ujedinjenoj fronti, koja je i dalje dobijala vojnu pomoć od Rusije, Irana, Indije i zemalja Srednje Azije.
Pakistan, kao glavni snabdevač oružja i goriva za talibane, našao se u nezgodnu položaju, ali se obavezao na poštovanje sankcija UN-a. Međutim, u godišnjem izveštaju o globalnom terorizmu, što gaje 30. april objavilo američko Ministarstvo spoljnih poslova stajalo je kako Pakistan i dalje talibanima pruža pomoć u " nafti, novcu, tehničkoj podršci i vojnim savetnicima ". Istovremeno je organizacija Human Rights Vatch, sa sedištem u Njujorku, objavila oštro izveštaj u kome je stajalo kako Pakistan krši sankcije UN-a tako što talibane i dalje snabdeva oružjem i ljudstvom. Uz rastuću dvojbu međunarodne zajednice kako Pakistan ne poštuje sankcije UN-a nego talibanima i dalje dostavlja oružje, Savet bezbednosti donelo je 31. juli Rezoluciju broj 1363 kojom osniva grupu posmatrača za sprovođenje embarga UN-a na dopremu oružja talibanima. Na to su talibani i avganistanske islamske stranke koje su ih podržavale odgovorili da će ubiti svakog posmatrača UN-a koji dođe na pakistansko-avganistansku granicu.
Nadalje, tokom prvih devet meseci 2001. godine bilo je nekoliko znakova upozorenja kako će neizbežno doći do terorističkih napada. Dana 5. veljače u 01:00 je njujorškom sudu počeo proces protiv četvorice saradnika Bin Ladena, optuženih za postavljanje bombi u dva američka ambasade u Africi 1998. godine. Sud ih je 29. maj proglasio krivima za 302 teroristička zlodela i osudio ih na dugogodišnje zatvorske kazne. U aprilu je 01:00 Alžirac po imenu Ah-mad resama osuđen za unošenje oružja iz Kanade u SAD, gde je 2000. nameravao dignuti u vazduh vazdušnu luku u Los Anđelesu. Od januara do avgusta u Italiji, Nemačkoj, Španiji i Velikoj Britaniji uhapšena su dvadesetorica Alžiraca zbog navodnog planiranja više terorističkih napada u evropskim zemljama. Bili su tesno povezani sa Bin Ladenom i uvežbavani u Avganistanu. Američke snage su 23. lipnja u Arapskom moru stavljene u stanje pripravnosti najviše nakon objave o mogućim terorističkim napadima. U nekoliko zemalja Afrike i Persijskog zaliva zatvorena su američka ambasade a Vashington je istovremeno upozorio talibane kako će njih smatrati odgovornima u slučaju da Bin Laden poduzme bilo kakav teroristički napad.
Talibansko je vođstvo, kao rezultat sankcija UN-a, postalo izolovano ali su i talibani krenuli u ofanzivu, odlučni u nameri da se odupru pritisku zapadnih zemalja bez obzira na to što se zbog celogodišnje suše, građanskog rata i potpunog uništenja poljoprivrede još više pogoršala ionako velika humanitarna kriza koja je izazvala golemi talas od milion izbeglica u druge delove Avganistana i van njega. U januaru je između talibana i Ujedinjene fronta došlo do snažnih borbi za područje Hazaradžat u centralnom Avganistanu, gde žive Hazari, koji su muslimani-šiiti i koje talibani, kao muslimani-suniti, mrze. Talibani su 8. januar ponovo zauzeli Jakovlang, a predstavnici organizacija za ljudska prava kasnije su podastrli dokaze o tome kako su masakri-rali 210 civila u gradu i okolini. Ujedinjena je fronta 13. februar ponovo zauzela grad Bamijanu ali je ubrzo opet prešao u ruke talibana.Dana 26. veljače, u znak kazne i podjarmljivanja Hazara, talibanski vođa mula Muhamed Omar zapovedio je svojim snagama da unište dva divovska kipa Bude, stara 1800 godina, koja su nadvisivala Bamijansku dolinu. Dok su talibani u Bamijanu dovozili dinamit i tenkove, mnoge su zemlje osudile taj čin, među njima i Japan, Šri Lanka i Egipat, i poslale svoja izaslanstva u nameri da talibane privole na obustavu rušenja tih kipova. U glavnim gradovima mnogih zemalja budisti, Avganistanci i ljubitelji umetnosti organizovali su antitalibanske demonske demonstracije ali se talibani nisu pokolebali pa su 10. april kipovi srušeni dinamitom i tenkovskom vatrom. Uništili su i oko četrdeset kipova u Kabulskom muzeju i jedan veliki drevni kip bude u mestu Gazna. Talibani su optužili svet kako mu nije stalo do njihove zemlje, koju su izolovali, ni do njenog gladnog naroda, nego do kipova, iako ni njih same nije ni najmanje brinula bijeda vlastita naroda.
Neke je zemlje rušenje kipova Bude prenulo iz sna u pogledu mogućih opasnosti od talibana. Vođa Ujedinjene fronta, Ahmad Šah Masud, prvi je put posetio Evropu u aprilu 2001. Obratio se Evropskom parlamentu u Strazburu, primili su ga predstavnici Evropske zajednice u Bimellesu i francuski ministar spoljnih poslova u Parizu. Ujedinjeni je front dobio na snazi povratkom generala Rašida Dostum u Avganistan gde je, uz pomoć Turske, na severu zemlje osnovao bazu
5 Talibani
kako bi uzbečke nacionalističke borce digao na borbu protiv talibana, kao i Ismaila Hana, bivšeg guvernera zapadnog Avganistana, koji je u pokrajini Gor u zapadnom Avganistanu, uz podršku Irana, osnovao još jednu bazu za borbu protiv talibana. Tako je Ujedinjena fronta stekla mogućnost otvaranja dve nove bojišnica kojima bi razvukla talibanske snage.Vođa talibanske vlade u Kabulu, zvane Sura, i zamenik vođe tali-banskog pokreta mula Muhamed Rabani umro je 16. april od raka u jednoj bolnici u Karačiju. Smatrali su ga umjerenjak, zagovornikom uspostave dijaloga s Masudom. Njegova je smrt označila kraj svakom ozbiljnijem pokušaju umerenih talibanskih vođa da se odupru pobornicima tvrde politike u talibanskom režimu, koji su bili odlučni suprotstaviti se Zapadu u nameri da stvore, kako su to zvali, najčistiju islamsku zemlju na svetu.Otpor talibana ujedno je značio i jačanje sukoba s UN-om i drugim međunarodnim humanitarnim organizacijama koje su delovale u Avganistanu kao i donošenje novih zakona, što je prouzrokovalo ozbiljna kršenja ljudskih prava i netrpeljivost mnogih Avganistanaca prema njima. Dana 19. maj talibani su zatvorili jednu italijansku bolnicu u Kabulu i evropske lekare naterali u beg optuživši ih da su se družili sa avganistanskim ženama. Dva dana nakon toga odbili su da sarađuju sa projektom organizacija UN-a za vakcinaciju dece protiv dečje paralize. Dana 22. maj izjavili su kako će svi Indijci u Avganistanu morati da nose žute značke kao znak prepoznavanja, što je podstaklo još veću osudu međunarodne zajednice, koja je trajala nekoliko nedelja pa su na kraju povukli tu izjavu i rekli kako Indijci neće nositi značku nego lične dokumente. Procenjuje se da u Avganistanu ima još oko 1700 Indijaca i Sikha. Dana 31. maj zabranili su ženama zaposlenim u stranim humanitarnim organizacijama voziti automobile.
Talibani su došli u najozbiljniji spor sa humanitarnim organizacijama kad Svetskom programu za hranu UN-a ( Vorld Food Program-VFP ), koji hrani oko tri milijuna Avganistanaca, nisu dopustili sprovesti kontrolu primaoca doniranog hleba u pekarama VFP-a u Kabulu. Nakon više meseci neuspešnih pregovora, VFP je zaprijetio kako će do 15. juni zatvoriti 157 pekarnica u Kabulu. Talibani su zatražili pomoć od arapskih i muslimanskih humanitarnih organizacija ali se nisu mogli nadati nikakvoj većoj pomoći. VFP je 15. juni zatvorio svoje pekare i time prisilio talibane na kompromisno rešenje, postignuto dva dana posle toga. Dana 13. juli talibani su zabranili upotrebu Interneta u celoj zemlji. Nedelju dana nakon toga izdali su dekret o zabrani uvoza trideset proizvoda, uključujući razne igre, kasete sa snimljenom muzikom i ruž za usne. Još su se jače sukobili s humanitarnim organizacijama 5. avgusta, kad su uhapsili 08:00 stranaca i 16 Avganistanaca, zaposlenih organizacije " Shelter Nou International ", i optužili ih za pokušaj propagiranja hrišćanstva, za šta je predviđena smrtna kazna. Sudski proces osmorici stranaca, među kojima su bila četvorica Nemaca, počeo je 4. septembar, po šerijatskom zakonu, u Vrhovnom sudu u Kabulu.Godišnja letnja talibanska ofenziva počela je 1. juni kad je 25.000 talibanskih vojnika, među kojima je bilo oko 10.000 neafganistanaca ( Arapa, Pakistanaca i pripadnika srednjoazijskih naroda ), napalo crte ratišta Ujedinjene fronta izvan Kabula, u pokrajini Tahar, na severoistoku zemlje, i na području Hazaradžat. Ujedinjena fronta nije uspevala zauzeti dalja područja, ali je čvrsto držala svoju crtu odbrane, a na novim je ratištima na severu i na zapadu zemlje uspela razvući talibanske snage. U jednom izveštaju Savetu bezbednosti UN-a iz avgusta, generalni sekretar UN-a Kofi Anan zagovarao je novi " razumljiv pristup " kako bi se pokušao uspostaviti mir u Avganistanu, nazvavši sve dotadašnje pokušaje " neuspešnim " i istakavši potrebu za osmišljavanjem strategije podsticaja i uzmaka kao i plana obnove Avganistana. Spomenuo je i to da na strani talibana ima više radikalnih islamskih boraca nego ikada ranije.
Tokom te političke krize neopisivo je porasla patnja afganistanskog naroda a Avganistan je proglašen zonom najveće humanitarne katastrofe u 2001. godini. Avganistanski narod ima najveći broj izbeglica na svetu, sa tri milijuna i šest hiljada izbeglica izvan Avganistana, od toga dva milijuna i dvesta hiljada u Pakistanu, a jedan milion i dvesta hiljada u Iranu. Do septembra je bilo više od milion novih stradalnika-800.000 novih izbeglica unutar Avganistana, 200.000 novih izbeglica u Pakistanu i još 100.000 u Iranu. Dugotrajna suša je oterala milione ljudi sa zemlje u gradove gde su humanitarne organizacije bile preplavljene zbog nedostatka sredstava i talibanskog šikaniranja. U januaru je u izbegličkom logoru u Heratu, u kojemu je bilo oko 80.000 izbeglica, od gladi umrlo stotinu osoba, većinom dece. U severnom Avganistanu, gde je bilo oko
6 Talibani
200.000 izbeglica iz drugih delova zemlje, ljudi su jeli travu, stočnu hranu i glodare te za sitniš prodavali žensku decu kako bi kupili malo hrane.Ujedinjeni su narodi bili skrhani krizom avganistanske poljoprivrede. U jednom izveštaju VFP-a od 24. april pisalo je kako će u 2001. godini biti obrađeno 50% manje zemlje, zbog suše i nedostatka semena i kako je zbog akutnog nedostatka vode i ispaše uginulo 70% goveda, ovaca i koza. Ujedinjeni su narodi u junu upozorili na mogućnost masovnog umiranja od gladi ukoliko međunarodna zajednica ne poveća pomoć Avganistanu. Međutim, zbog talibanskog šikaniranja humanitarnih radnika mnoge zemlje nisu bile spremne da povećaju humanitarnu pomoć. VFP je izjavio kako će tokom zime 2001. na 2002. morati hraniti 5.500.000 ljudi, naspram 3.800.000, koliko ih je hranio 2000. Potkraj avgusta bijeda avganistanskog naroda postala je međunarodno pitanje, jer je Australija u to vreme odbila da primi 438 izbeglica, uglavnom Avganistanaca, koje je, dok su plovili za Australiju, s jednog potonulog broda indonezijskog pokupio 01:00 norveški teretni brod.
Avganistanci danas čine najbrojniju grupu ilegalnih doseljenika u Evropi.Jedini zahtev međunarodne zajednice što su ga talibani ispunili bila je zabrana gajenja maka, čime se, ironično ali istinito, još više pogoršalo strašno ekonomsko stanje u zemlji. Od cveta maka proizvode se opijum i heroin, stoje donosilo velik deo prihoda svim zaraćenim stranama u Avganistanu. Mula Omar zabranio je uzgoj maka u julu 2000. i njegova je zabrana nemilosrdno sprovedena. U martu 2001. Ujedinjeni narodi i Sjedinjene Američke Države objavili su kako su talibani u potpunosti sprečili sejanje maka u vreme njegove setve pa se nekoliko zemalja zalagalo za slanje direktne pomoći hiljadama zemljoradnika, koji su ostali bez ičega jer nisu imali veštačkog đubriva ni ikakva drugog semena za početak uzgoja drugih kultura. Među novim izbeglicama bili su i mnogobrojni zemljoradnici koji su ostali bez sredstava za život. Zalihe opijuma iz prethodnih godina i dalje su se krijumčarile u susedne zemlje, poput Tadžikistana i Irana, odakle je odvožen za Rusiju i Evropu, a cena mu je od 2000. na 2001. porasla deset puta.
Do 11. septembar pojavili su se svi mogući pokazatelji kako je Avganistan postao velika opasnost za međunarodnu i regionalnu stabilnost. Zbog suše, građanskog rata, masovnih seoba, trgovine drogom, tvrde linije talibanskih vođa i povećanja broja terorističkih grupa zapadne sile su trebale shvatiti da se kriza približava. Svet je važnost Avganistana shvatio tek kad su ljudi, toga sunčanog jutra u Njujorku, zgranuto posmatrali kako se dva aviona zabijaju u dva nebodera Svetskog trgovinskog centra. Sad kad su Sjedinjene Američke Države i njihove zapadne saveznice krenule u uništavajući vojni pohod na tali-bane i organizaciju Al-Kaida, ostaje pitanje da li postoji i politička i ekonomska strategija za uspostavljanje neke nove vlasti u Avganistanu i za rešavanje ekonomske krize koja je samo doprinela porastu ekstremizma i terorizma.
Ova se knjiga piše već dvadeset jednu godinu, stoje gotovo jednako periodu tokom koga kao novinar izvješćujem o događajima u Avganistanu. Rat u Avganistanu uzeo mi je dobar deo života uz to što sam, kao pakistanski novinar, puno pisao i o događajima u svojoj zemlji, jer ih je bilo na pretek, au tom periodu sam bio zadužen i za druge zemlje Srednje Azije i za raspad Sovjetskog Saveza.Zašto pišem o Avganistanu ? Koga god su Avganistanci dirnuli i ko god je bio u toj zemlji, bilo u ratu ili u miru, dobro zna šta mislim kada kažem da se ta zemlja i njen narod ubrajaju među najneobičnije zemlje i narode na kugli zemaljskoj. Osim toga, taj je narod pogodila jedna od najvećih tragedija dvadesetog veka najdugotrajniji građanski rat u tom delu sveta, koji je prouzrokovao neizrecivu bedu.Istorija i priroda te zemlje i njenog naroda puni su protivrečnosti. Avganistanski je narod, i muškarci i žene, hrabar, veličanstven, častan, velikodušan, gostoljubiv, graciozna i lep a opet, i žene i muškarci, umeju biti opaki, zli i spremni na prolivanje krvi.Tokom mnogih vekova razne su sile, Persija, Mongoli, Velika Britanija, Sovjetski Savez au novije vreme i Pakistan, svoja nastojanja da shvate Avganistance kao narod i upoznaju njihovu zemlju pretvorili u umetnost iu političku igru velikih sila. Ali, nikada ih nijedan tuđinac nije pobedio niti im je uzeo dušu. Avganistanci su jedini narod koji se uspeo odbraniti od 2 kolonijalnih carstava dvadesetoga veka-britanskog i sovjetskog. Međutim, u ratovima što traju već dvadeset jednu godinu platili su golemu cenu-više od milion i pol mrtvih i potpuno razaranje zemlje.
7 Talibani
U mojim odnosima sa Avganistancima i sreća mije uveliko bila naklonjena. Puno sam se puta jednostavno zatekao na pravome mestu u pravo vreme. Bio sam na licu mesta kad su tenkovi jurišali na palatu predsjednika Muhameda Dauda u Kabulu 1978. godine, u državnom kojim je započeo raspad te zemlje. Godinu dana kasnije pijuckao sam čaj na kandaharskoj tržnici kad su u taj grad ušli prvi sovjetski tenkovi. Dok sam izvješćivao o ratu Sovjetskog Saveza protiv mudžahedina porodicu me nagovarala da o tim zbivanjima napišem knjigu, što su u to vreme činili mnogi novinari. Nisam je napisao. Toliko sam toga imao reći ali nisam znao odakle da počne.Čvrsto sam odlučio da napiše knjigu nakon što sam 1988. godine nekoliko meseci proveo u Ženevi kao izvestilac sa mučnih pregovora pod pokroviteljstvom UN-a, koji su završili Ženevskim sporazumima i povlačenjem sovjetskih snaga iz Avganistana. Među gomilom od dvjesto novinara imao sam sreće da su mi bili dostupni mnogi zatvoreni razgovori između diplomata Ujedinjenih naroda, SAD-a, Sovjetskog Saveza, Pakistana, Irana i Avganistana. Tu knjigu nisam ni uspeo napisati jer su Avganistanci, moja prva ljubav, ravno iz Ženeve odjurili u krvav i besmislen građanski rat koji traje još i danas.
Umesto pisanja knjige otišao sam u Srednju Aziju posetiti Afganistanske pretke, gde sam iz prve ruke posmatrao slom Sovjetskog Saveza, o čemu sam napisao knjigu sa stanovišta srednjoazijskih zemalja što su u tom procesu netom postale nezavisne. Ali, Avganistan me uvek nanovo privlačio.Godine 1992. trebao sam napisati knjigu kad sam u Kabulu mesec dana izmicao mecima dok je rušen režim predsednika Nadžibulaha i dok je grad padao u ruke mudžahedina. Afganistanska me saga prethodnih godina odvela u mnoge prijestolnice-Moskvu, Vašington, Rim, Džedu, Pariz, London, Aškabad, Taškent i Dušanbe. Svojevrsna priroda talibana i nedostatak literature o njihovu meteorskom usponu u konačnici su me uverili da o njima moram napisati knjigu, tj opisati poslednju dvadeset jednu godinu avganistanske istoriji koje su ujedno i deo moje lične istorije.Godinama sam bio jedini pakistanski novinar što je temeljno izvješćivao iz Avganistana, bez obzira na to stoje rat plamsao u samom susedstvu Pakistana i stoje Avganistan podupirao pakistansku spoljnu politiku i održavao na vlasti vojni režim generala Zia ul-Haka. Još jedan važan faktor bilo je, možda, moje uverenje, što sam ga stekaojoš 1982., kako će pakistanska politika prema Avganistanu igrati presudnu ulogu za buduću nacionalnu bezbednost Pakistana i za njegovu unutrašnju politiku kao i dovesti do vala islamskog fundamentalizma u mojoj zemlji. Dok Pakistan danas hoda po ivici političkog, ekonomskog i socijalnog ponora a kultura droge, oružja, korupcije i nasilja prožima zemlju, sve što se dešava u Avganistanu poprima još veću važnost za Pakistan.Pakistanski se političari nisu uvek slagali sa onim što sam pisao. Nije bilo lako imati drugačije mišljenje od Zie. Godine 1985. nekoliko su me sati ispitivale njegove tajne službe i zapretile mi da ne pišem pola godine, zbog mojega kritičkog stanovišta prema vlasti. Nisam prestao pisati ali sam objavljivao pod raznim pseudonimima. Stalno su me pratili i prisluškivali mi telefone.
Avganistan je, kao i Avganistanci, zemlja protivrečnosti koja neprestano iscrpljuju svakog izvestioca. Ekstremistički mudžahedinski vođa Gulbudin Hikmetjara osudio me na smrt proglasivši me komunističkim simpatizerom kao i Džordža Arnevja iz BBC-a-i godinu dana je u svome partijskom listu za mnom objavljivao potjernicu. Kasnije se gomila ljudi u Kabulu sručila na mene, jurila za mnom da me ubije jer sam tamo stigao nekoliko trenutaka nakon što je eksplodirala raketa koju je ispalio Hikmetjara i usmrtila dvojicu dečaka u naselju Mikro-jan. Mislili su kako sam ja agent koji je došao da proveri kakvu je štetu raketa prouzrokovala.Godine 1981., dok je Nadžibulah bio direktor zloglasnog khad-a, tajne službe Avganistanske komunističke partije ustrojene po uzoru na ruski KGB, on me lično ispitivao nakon što su me agenti khad-a priveli jer sam u kabulskoj pošti čitao zabranjeni broj časopisa Time. Nakon stoje postao predsednikom i nakon što sam s njim napravio nekoliko intervjua došao je do zaključka kako bih mogao preneti njegovu pomirbenu poruku pakistanskoj premijerki Benazir Buto. Rekao sam mu da me neće ni slušati, što se i dogodilo.Bezbroj sam se puta našao u unakrsnoj vatri između afganistanskih komunističkih snaga i mudžahedina, između suparničkih Mudžahedinskih ratnika i između talibana i tenkovske vatre Ahmada Šaha Masuda. Nikad nisam bio ratnički raspoložen pa sam uglavnom eskivirao.
8 Talibani
Moje zanimanje za Avganistan ne bi trajalo tako dugo da mi nisu pomagali mnogi ljudi, napose sami Avganistanci. Talibanski mule, antitalibanske komandanti, lokalni komandanti na prvoj crti ratišta, ratnici na ratištima i taksisti, intelektualci, humanitarni radnici i seljaci, previše ih je da bih ih sve spomenuo a, osim toga, bilo bi ih previše osetljivo i spominjati. Svima im od srca zahvaljujem.Osim Avganistanaca, najviše su mi pomogli pakistanski ministri, diplomate, generali, radnici državnih službi i tajnih organizacija koji su me napadali ili su iskreno dijelili moja stanovišta. S mnogima sam se istinski sprijateljio.
Svih tih godina mnoge su mi institucije, predstavništva Ujedinjenih naroda i nevladinih humanitarnih organizacija, pružale utočište po celom Avganistanu, od njih sam učio, dobijao podatke i potpora. Neizmernu su mi pomoć pružili svi direktori Kancelarije UN-a za koordinaciju humanitarne pomoći Avganistanu-Martin Barber, Alfredo Uits-chi-čestar i Erick de Mul, kao i Brigitte Neubacher, koja se bavi Avganistanom gotovo jednako dugo kao i ja. Svima im toplo zahvaljujem. Iskreno zahvaljujem i radnicima Visokog odbora UN-a za izbeglice, a to su: Robert Van Leeuven, Shamsul Bari, Sri Vijaratne, Jackues Muchet, Rubert Colville i Monik Malha, kao i neumornom Adanu Adaru iz Svetskog programa za hranu, koji je bolje razumeo talibane nego bilo koji zvaničnik UN-a.
Zadužili su me i mnogi drugi ljudi, kojima iskreno zahvaljujem -Francis Okelo, James Ngobi, Hiroshi Takahashi, Arnold Schifferdecker i Andrew Tesoriere iz Posebne misije UN-a za Afganistan, Benon Se-van i Andrew Gilmour iz sjedišta UN-a u New Yorku, Thomas Gurt-ner i Oliver Durr iz Međunarodnog odbora Crvenog križa, Frederick Rousseau i Marie Pierre Caley iz humanitarne agencije Acted i An-drew VVilder i Sofie Elieussen iz organizacije Spasite djecu. Od bitne važnosti za moj rad bila je potpora što sam je dobio od posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a za Afganistan.
Šesnaest sam godina bio specijalni izvjestitelj iz Afganistana za časopis Far Eastern Economic Review i veliku zahvalnost dugujem svojim urednicima, napose Najan Čandi, jer su objavljivali moje priloge, financirali moja putovanja i pothranjivali zanimanje za izvješća0 sada već mračnom i nerazjašnjenom ratu na rubu Azije. Bivši urednik za vanjsku politiku V. G. Kulkarni doveo je sebe 1997. u golemu opasnost kad je svoje nepovjerljive šefove uvjeravao kako moj tadašnji prikaz afganistanskoga rata, kao borbe za naftovode i plinovode u Afganistanu i Srednjoj Aziji, zaslužuje mjesto na naslovnoj stranici. Taj je prikaz iznjedrio sada već uobičajenu frazu "nova velika igra". Tu su tradiciju nastavili i sljedeći urednici te rubrike, Andrew Waller 1 Andrew Sherrv.Zahvaljujem urednicima rubrike za vanjsku politiku Daily Telegrapha, Nigelu Wadeu, Patricku Bishopu i Stephenu Robinsonu, jer nisu digli ruke od Afganistana. Zahvaljujem i kolegama novinarima i prijateljima iz BBC World Servicea, postaja Radio France International i Radio Australia, što su mi neprestano dopuštali objavljivati svoja stajališta.Urednik pakistanskog lista Nation Arif Nizami stajao je uza me dok sam pisao kilometarska izvješća o Afganistanu. Uvijek mije davao prostor na prvoj stranici i štitio me od telefonskih poziva bijesnih pakistanskih državnih dužnosnika. I bivša urednica Heralda, Sherrv Rahman, dopuštala mi je da u njezinu časopisu objavim mnoge svoje fotografije i izvješća.Sve to ne bih mogao napraviti bez goleme pomoći i prijateljstva Barnetta Robina, da ne spominjem njegovu pomoć preko Interneta, koji više zna o Afganistanu nego itko dragi koga poznajem. Duboku zahvalnost dugujem velikom broju afganistanskih profesora i znanstvenika, novinara i boraca za ljudska prava koji se, kao ni ja, ne mogu prestati baviti Afganistanom i od kojih sam puno naučio. To su Olivier Roy, Nancy Hatch Dupree, Ašraf Gani, William Maley, Anders Fange, Citha Maass, Ekbal Ahmad, Patti Gossman, Abas Faiz, Steve Levine, Tony Daviš, Edward Giradet, Sadao Sakai, Tim McGirk, Bob Nicklesberg, Malika Lodhi, Rahimulah Jusufzai, Leslie Cockburn, Francois Chipaux, Jennifer Griffin i Gretchen Peters.Duboko sam zahvalan Cathy Gannon, direktorici ureda agencije Associated Press u Islamabadu i Kabulu, čija izvrsna izvješća svih tih godina zaslužuju nekoliko Pulitzerovih nagrada, da ne spominjemo njezinu velikodušnost i skromnost. Iskreno zahvaljujem direktorima ureda agencije Reuters u Islamabadu, a to su Jane Macartnev, Alistair Lyon i Andy Hill. Iskreno hvala i Šarah
9 Talibani
Hunt Cooke, mojoj urednici u izdavačkoj kući I. B. Tauris, koja je od početka vjerovala u ovaj projekt i imala strpljenja glede rokova.Ovu knjigu ne bih mogao napisati da nije bilo strpljenja, ljubavi i razumijevanja moje supruge Angeles i moje dvoje djece, koji godinama podnose moja lutanja i izbivanja i koji već dugo imaju jednake osjećaje prema Afganistanu kao i ja.Ahmed Rashid Lahore
Uvod:AFGANISTANSKI SVETI RATNICIUjedno toplo proljetno popodne u južnom dijelu Kandahara vlasnici trgovina spuštali su rolete na vratima trgovina jer je bio početak vikenda. Zdepasti Paštuni, s dugim bradama i čvrsto povezanim crnim turbanima oko glave, kretali su se uskim i prašnjavim ulicama prema gradskome nogometnom stadionu smještenom odmah iza glavne tržnice. Po ulicama su skakutala djeca, većinom siročad u dronjcima, uz uzbudljive pokrete i viku zbog skoroga nesvakidašnjeg događaja.Bio je ožujak 1997., a Kandahar je već dvije i pol godine bio glavnim gradom žestokih talibanskih islamskih ratnika što su osvojili dvije trećine Afganistana i dalje se borili kako bi osvojili i preostali dio te zemlje. Jedna se šačica talibana osamdesetih godina borila protiv sovjetske Crvene armije a većina ih se borila protiv režima predsjednika Nadžibulaha koji se uspijevao održati na vlasti četiri godine nakon što su se sovjetske trupe, godine 1989., povukle iz Afganistana, ali ih se većina nije nikada borila protiv komunista a tu su većinu činili mladi studenti Kur'ana, polaznici stotina medresa (islamskih teoloških škola) osnovanih po afganistanskim izbjegličkim logorima u Pakistanu.Od svoje dramatične i iznenadne pojave, potkraj 1994., talibani su u Kandahar i okolne pokrajine donijeli relativan mir i sigurnost. Potukli su zaraćene plemenske skupine i povješali njihove vođe, razoružali do zuba naoružan narod i otvorili ceste kako bi omogućili vrlo unosnu ilegalnu trgovinu između Pakistana, Afganistana, Irana i Srednje Azije, koja je predstavljala okosnicu tamošnjega gospodarstva.
Talibani, pripadnici većinskoga paštunskog naroda, koji čini nekih 40% od ukupno dvadeset milijuna afganistanskih stanovnika, do krajnjih su granica naelektrizirali paštunski nacionalizam. Paštuni su vladali Afganistanom tristo godina ali su vlast ne tako davno preuzeli manji afganistanski narodi. Talibanske su pobjede oživjele nade u ponovnu dominaciju Paštuna u Afganistanu.Ali, talibani su, osim toga, uveli ekstremno shvaćanje islamskog zakona zvanog šerijat, na zgražanje mnogih Afganistanaca i ostatka muslimanskog svijeta. Zatvorili su sve ženske škole i dopustili rijetke prilike kad žene mogu izići iz kuće, čak i u kupovinu. Zabranili su sve moguće oblike zabave, glazbu, televiziju, video, igranje karata, bacanje zmajeva i većinu igara i sportova. Njihov je islamski fundamentalizam tako ekstreman da je bacio ljagu na islamsku poruku mira i snošljivosti i na sposobnost islama na suživot s drugim narodima i vjerama. Njihov će islam nadahnuti jedan novi ekstremistički oblik fundamentalizma diljem Pakistana i Srednje Azije, islama koji ne prihvaća nikakav kompromis s tradicionalnim islamskim vrijednostima, društvenim strukturama ni postojećim ustrojem država.Nekoliko tjedana prije toga proljetnog popodneva talibani su u Kandaharu ukinuli dugogodišnju zabranu igranja nogometa. Humanitarne organizacije UN-a zgrabile su tu rijetku priliku da nešto učine za javnu zabavu i hitro obnovile tribine i sjedala na tom bombama uništenom stadionu. Ali, nijedan strani humanitarni djelatnik nije bio pozvan da toga blagog proljetnog četvrtka, u popodnevnim satima, kad počinje muslimanski vikend, dođe na inauguraciju obnovljena stadiona. Na programu nije bilo nogometne utakmice. Umjesto utakmice, trebalo se održati javno smaknuće, a žrtva je trebala biti ustrijeljena na golu.Upravo sam stigao zrakoplovom UN-a iz Pakistana kad su mi utučeni i zbunjeni strani humanitarci tihim glasom priopćili vijest o smaknuću. "Ovo neće baš potaknuti međunarodnu zajednicu da dodijeli više sredstava za projekte pomoći Afganistanu. Kako ćemo opravdati sredstva utrošena na stadion koji talibani ovako koriste?", reče jedan zapadni humanitarac.
10 Talibani
Nervozno su promatrali i moju kolegicu, američku novinarku Gret-chen Peters. Ta visoka i vitka plavuša, široka i vrlo izražajna, kao dlijetom isklesana lica, odjevena u premalen kamiz-lokalnu odjeću što se sastoji od pamučnih dimija, košulje do ispod koljena i dugog šala što joj je prekrivao glavu. Ali, sve to nije uspjelo prikriti njezinu visinu ni upečatljiv američki izgled, koji je predstavljao opasnost za taliban-sko poimanje ženskog odijevanja-žene se ne smiju ni čuti ni vidjeti jer odvlače muškarce s čvrstog islamskog puta i stavljaju ih na divlje kušnje. Bilo iz straha od žena ili zbog prezira prema ženstvenosti, ta-libanski su čelnici često odbijali dati intervjue novinarkama.Još od zime 1994., kad su se tajnoviti talibani po prvi put pojavili i osvojili Kandahar a potom nadrli prema sjeveru i u rujnu 1996. osvojili Kabul, izvještavao sam o fenomenu talibana i više od deset puta putovao u njihova uporišta u Kandaharu, Heratu i Kabulu. Još više od dnevnih događaja zanimalo me tko su talibani, kakve su im pobude, tko ih podržava i kako su došli do tako nasilna i ekstremna tumačenja islama.Evo, dogodilo se još jedno talibansko iznenađenje, koje je svakom novinaru i noćna mora i dar-taj strašan događaj na koj i sam se zgrozio, od straha i od iščekivanja. Vidio sam toliko smrti tijekom toga rata ali to ne znači da će mi zbog toga biti lakše promatrati smaknuće jednog ljudskog bića. A još je bila gora činjenica da će se smaknuće gledati iz zabave, s tisućama drugih ljudi, kao izraz islamske pravde i talibanske vlasti.Talibani nas najprije nisu pustili na stadion ali su potom mene pustili pod uvjetom da stojim mirno na bočnoj crti i da ni s kim ne razgovaram. Kolegica Gretchen Peters uspjela je ući ali ju je brzo izbacila skupina uspaničenih i naoružanih talibanskih stražara, gurkajući je automatskim puškama marke kalašnjikov.Oko tri popodne stadion je bio pun, sva sjedala i sva stajaća mjesta i samo pješčano igralište. Bilo je ondje više od deset tisuća ljudi i djece. Djeca su se igrala, istrčavala na igralište a ljutiti ih čuvari gurali izvan bočne crte. Činilo se da je na stadionu sva muška populacija Kandahara. Ženama je zabranjeno odlaziti na javne događaje.
Buka je na stadionu naglo splasnula kad je na igralište umarširalo oko dvadeset naoružanih talibana, u plastičnim japankama, crnim turbanima i muškim verzijama islamske odjeće zvane kamiz. Prošli su duž bočne crte igrališta gurkajući puščanim cijevima razigranu djecu prema tribinama i vičući gomili da utihne. Ljudi su ih odmah poslušali pa se samo čuo klopot njihovih plastičnih japanki.A onda, kao da je dan neki znak, na igralište je stiglo nekoliko terenskih automobila marke datsun s dvoja vrata, omiljenoga taliban-skog prijevoznog sredstva. S jednog se oglasilo pojačalo limena zvuka, kakve možemo vidjeti na tisućama džamija u Pakistanu i Afganistanu. Jedan postariji čovjek je ustao i počeo narodu držati predavanje. Bio je to kadi (kadija, tj. sudac) Halilulah Ferozi, sudac taliban-skoga Vrhovnog suda u Kandaharu. Govorio je više od sat vremena, objašnjavajući narodu vrline talibanskog pokreta, prednosti islamskog načina kažnjavanja i cijelu povijest toga slučaja.Kažnjenik se zvao Abdulah Afgan, mladić u ranim dvadesetim, koji je navodno ukrao neke lijekove od Abdula Valija, svog suseljana iz nekog sela blizu Kandahara. Kad mu se Vali odupro, Abdulah je pucao u njega i ubio ga. Nakon potrage koja je trajala nekoliko tjedana Valijevi su ga rođaci pronašli, uhitili i priveli talibanima na suđenje. Proces je održan i osuđen je na smrt, prvo na Islamskome visokom sudu u Kandaharu a potom, nakon njegove žalbe, i na talibanskom Vrhovnom sudu. Bili su to procesi bez odvjetnika, na kojima se pretpostavlja daje osumnjičeni kriv i mora dokazivati svoju nevinost.Po talibanskom tumačenju šerijata ili islamskog zakona smaknuće obavlja obitelj žrtve, ali prije samoga smaknuća sudac moli rodbinu žrtve da poštede ubojicu. Ako ga pomiluju onda obitelj žrtve dobiva novac za krv, tj. novčanu naknadu ili odštetu. Ali, među mnogim islamskim teolozima, u Afganistanu i u drugim islamskih zemljama, vode se rasprave o tome koliko se to talibansko tumačenje islamskog zakona temelji na šerijatu a koliko na zakonu plemena Paštuna o ponašanju, zvanom "paštunwali".Na igralište su izišla oko dvadesetorica rođaka ubijenoga a onda im se obratio kadi. Ruku uzdignutih prema nebu, molio ih je da poštede Abdulahov život u zamjenu za krvni novac. "Ići ćete u Meku deset puta ako poštedite život ovoga čovjeka. Naši su vođe obećali da će vam isplatiti golemu svotu novca iz fonda zvanog Beit ul-mal (islamski dobrotvorni fond) ako mu oprostite", rekao im je. Dok su svi rođaci glavom davali znak odbijanja, talibanski su čuvari uperili
11 Talibani
puške u gledatelje uz upozorenje da će pucati u svakoga tko se makne. Na tribinama je zavladalo muk.
Abdulah, koji je tijekom cijeloga tog postupka sjedio u jednim kolima, pod stražom naoružanih talibana, izveden je iz automobila. Sa svijetložutom kapicom na glavi i u novoj odjeći, s teškim okovima na nogama, s rukama na leđima zavezanim u lance, zapovjeđeno mu je da krene prema jednom golu stadiona. Noge su mu vidno podrhtavale od straha dok je hodao igralištem a lanci su zveckali i svjetlucali se na suncu. Kad je stigao do gola, morao je kleknuti okrenut suprotno od gledatelja. Jedan mu je čuvar šapnuo da može izmoliti svoju posljednju molitvu.Jedan je čuvar jednom rođaku ubijenoga dodao kalašnjikov. Ovaj se hitro približio Abdulahu, napeo pušku i ispalio mu tri hica u leđa s udaljenosti od dva metra. Kad je Abdulah pao na leđa krvnik je prišao njegovu drhtavu tijelu i sasuo mu još tri hica u grudi. U roku od nekoliko sekundi ubacili su tijelo na karoseriju jednog terenca i odvezli ga. Rulja se hitro i u tišini razišla. Dok smo se automobilom vraćali u grad, s tržnice su se dizali tanki oblaci dima jer su se vlasnici čajana i roštilja pripremali za večernje goste.Mješavina straha, mirenja sa sudbinom, potpune iscrpljenosti i očaja nakon tolikih godina rata i više od milijun i pol žrtava mnoge je Af-ganistance prisilila da prihvate talibanski način dijeljenja pravde. Sutradan je u jednom selu razjarena svjetina kamenovala neku ženu osuđenu jer je pokušala pobjeći iz Afganistana s čovjekom koji joj nije bio u rodu. Uobičajena talibanska kazna za osobu uhvaćenu u krađi jest odsijecanje jedne ili obiju ruka ili jednog ili obaju stopala. Kad su u rujnu 1996. osvojili Kabul i bili dočekani kao osloboditelji, mnogim su se ljudima u Kabulu i u svijetu zgadili jer su mučili a potom javno objesili bivšeg predsjednika Nadžibulaha, nekadašnjegaAhmed Rashid: Talibanikomunističkog vlastodršca, koji je prije toga živio četiri godine u jednoj zgradi UN-a, pod zaštitom UN-a.Od kraja Hladnoga rata nijedan drugi politički pokret islamskoga svijeta nije privukao toliko pozornosti kao afganistanski talibani. U mnogim su Afganistancima pobudili nadu da će taj pokret jednostavnih islamskih studenata, koji su imali namjeru uvesti mir u zemlji, konačno uništiti zaraćene frakcije što su uništavale ljudske živote od 1992., kad je u Kabulu srušen komunistički režim. Drugi su se bojali kako će se taj pokret srozati i postati tek još jedna zaraćena frakcija, s namjerom da afganistanskom narodu nametne despotsku strahovladu.
Osim toga, paštunski su talibani u prvi plan izbacili pitanje međuetničkih odnosa u toj multietničkoj zemlji, kao i druga pitanja, uključujući i ulogu islama naspram uloge klana, plemensku i feudalnu strukturu društva i pitanje modernizacije i ekonomskog razvoja u jednome konzervativnom islamskom društvu. Razumijevanje fenomena taliba-na dodatno otežava prekomjerna tajnost koja okružuje njihove političke strukture, njihovo vodstvo i proces odlučivanja unutar samoga pokreta. Oni ne daju izjave za tisak, političke izjave niti održavaju redovite konferencije za tisak. Kako su zabranili fotografiranje i televiziju nitko ne zna ni kako izgledaju njihovi čelnici. Jednooki talibanski vođa, mula Muhamed Omar, i dalje je zagonetna osoba. Talibani su, poslije Crvenih kmera iz Kambodže, danas najtajnovitiji politički pokret na svijetu.Ipak, i nehotice su postavili novi put islamskog radikalizma u cijelome tom dijelu Azije, odašiljući udarne valove u susjedne zemlje. Zato ne čudi da Iran, Turska, Indija, Rusija i četiri od pet srednjoazijskih zemalja-Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan -oružjem i novcem podupiru antitalibanski Sjeverni savez u pokušaju da zaustave napredovanje talibana. S druge strane, Pakistan i Saudij-ska Arabija podupiru talibane. U razdoblju nakon Hladnoga rata to je potaknulo nezapamćenu polarizaciju u tome golemom dijelu svijeta. Pobjede talibana na sjeveru Afganistana iz ljeta 1998. i njihova uspostava vlasti na više od 90% područja Afganistana izazvali su još oštrije regionalno sukobljavanje jer je Iran zaprijetio kako će okupirati Afganistan i optužio Pakistan da podupire talibane.U samom središtu toga regionalnog meteža leži borba za bogata nalazišta nafte i plina u kontinentalnom dijelu Srednje Azije-danas na svijetu posljednjih netaknutih zaliha energije. Jednaku važnost ima i snažna konkurencija među državama u toj regiji i zapadnih naftnih kompanija kad je riječ o tome tko će graditi unosne naftovode i plinovode prijeko potrebne za transport te energije po Europi i Aziji. Ta borba međusobnih suparnika pretvorila se u "novu veliku
12 Talibani
igru"-nasljednicu "velike igre" između Rusije i Velike Britanije iz devetnaestoga stoljeća oko prevlasti u zemljama Srednje Azije i u Afganistanu.
Od kraja 1995. godine Washington pruža snažnu potporu američkoj kompaniji Unocal u njezinoj namjeri izgradnje plinovoda od Turkme-nije do Pakistana, preko afganistanskog područja pod talibanskom vlašću. Ali, u toj se novoj velikoj igri pojavio još jedan, neočekivan igrač. Dan nakon spomenutog smaknuća stigao sam u palaču mule Muhameda Hasana, guvernera Kandahara, kako bih ga intervjuirao. Idući prema zgradi pokraj do zuba naoružanih talibanskih čuvara, sm-rznuo sam se. Iz guvernerova je ureda izašao zgodan poslovan čovjek sijede kose, odjeven u besprijekoran plavi sako sa zlatnom dugmadi, sa žutom svilenom kravatom i u skupim talijanskim kožnim cipelama. U pratnji su mu bila još dvojica poslovnih ljudi, također besprijekorno odjevena, s teškim aktovkama u rukama. Izgledali su kao da su upravo sklopili posao na Wall Streetu a ne kao da su vodili pregovore sa skupinom islamskih gerilaca u prašnjavim ulicama Kandahara.Glavni poslovni čovjek bio je Carlos Bulgheroni, predsjednik argentinske kompanije Bridas Corporation koja je od 1994. vodila tajne pregovore s talibanima i sa Sjevernim savezom oko izgradnje istoga plinovoda preko Afganistana. Korporacija Bridas bila je oštra konkurencija Unocalu i čak je u Kaliforniji pokrenula sudski proces protiv Unocala uz optužbu da joj je Unocal ukrao ideju.Godinu sam dana nastojao otkriti kakve interese ima jedna argentinska kompanija, nepoznata u ovome dijelu svijeta, ulagati u zemlju tako visoka rizika kao što je Afganistan. Ali, i u Bridasu i u Unocalu vladala je tišina. Posljednje stoje Bulgheroni želio bilo je to da ga kakav novinar vidi dok izlazi iz ureda talibanskog čelnika. Ispričao se i rekao kako ga čeka službeni zrakoplov kojim će odletjeti u glavni grad Sjevernog saveza, Mazar-e Šarif.Kako se borba za naftovode i plinovode iz Srednje Azije pojačavala, islamske zemlje i Zapad bili su u brizi i oko toga predstavljaju li talibani novu budućnost islamskog fundamentalizma-agresivna, ekspanzionističkog i nepomirljiva u svojim najčistijim zahtjevima da afganistansko društvo vrate na neki zamišljeni model Arabije iz sedmoga stoljeća, u vrijeme proroka Muhameda. Zapad se bojao i posljedica sve veće trgovine drogom iz Afganistana i talibanske potpore međunarodnim teroristima poput saudijskog ekstremista Osame bin La-dena, čija je organizacija Al-Qaida podmetnula razorne bombe u američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji u kolovozu 1998.Nadalje, neki su se stručnjaci pitali neće li možda talibanski fun-damentalistički islam ispuniti mračna predviđanja nekih američkih intelektualaca koji smatraju kako će se nakon Hladnoga rata novi militantni islamski svijet suprotstaviti Zapadu i jednim novim srazom civilizacija stvoriti novi hladni rat.Ne bi bilo nikakvo čudo da Afganistan bude središtem toga novog sukoba. Današnji su talibani samo nova verzija cijeloga niza osvajača, ratnika, propovjednika, svetaca i filozofa što su prohujali afganistan-skim koridorom, rušili stare civilizacije i vjere i donosili nove. Drevni su kraljevi vjerovali kako je Afganistan središte svijeta a to se vjerovanje održalo do danas. Poznati indijski pjesnik Muhamed Ikbal opisao je Afganistan kao "srce Azije", a lord Curzon, britanski namjesnik u Indiji s početka dvadesetoga stoljeća, nazvao gaje "bojišnicom Azije".
Malo je zemalja na svijetu čiju povijest, politiku i karakter naroda toliko određuje zemljopisni položaj kao što je to slučaj s Afganistanom. Zbog svoga geostrateškog položaja, na križanju putova između Irana, Arapskog mora i Indije sjedne strane i Srednje i Južne Azije s druge strane, ta zemlja i njezini planinski prijevoji imaju posebnu važnost još od vremena arijske invazije, tj. od prije šest tisuća godina. Njezin neprohodan, brdovit, pustinjski i suh teren stvorio je jedne od najboljih ratnika u povijesti svijeta, a njezin krajolik s pustim, ogoljelim planinama i raskošnim zelenim dolinama gdje se grane voćaka povijaju pod bremenom plodova, nadahnuo je mnoge pjesnike.Prije više godina jedan mi je mudri stari afganistanski mudžahe-din ispričao mit o tome kako je Bog stvorio Afganistan. "Kad je Allah stvorio svijet vidio je da mu je ostalo puno smeća, komadića i raznih otpadaka što se nisu nigdje uklapali. Skupio ih je na jednu hrpu i bacio na zemlju. Tako je nastao Afganistan." Tako je glasila njegova priča.Površina današnjeg Afganistana iznosi gotovo 650.000 četvornih kilometara. Planinskim lancem Hindukuš podijeljen je na dva dijela, sjeverni i južni. Iako su se u dvadesetome stoljeću na tom
13 Talibani
području miješale mnoge rase, južno od Hindukuša žive uglavnom Paštuni i neke etničke skupine koje govore perzijskim jezikom a sjeverno od toga lanca žive etničke skupine perzijskog i turkijskog podrijetla. Na samom planinskom lancu žive Hazari i Tadžici koji govore perzijskim jezikom. Na krajnjem sjeveru, na području planina Pamir, koje je Marko Polo nazvao "krovom svijeta", Afganistan graniči s Tadžikistanom, Kinom i Pakistanom.3 U visokim i snijegom zatrpanim udolinama planina Pamir živi mnoštvo različitih i egzotičnih etničkih skupina a ne-pristupačnost samoga terena govori da među njima nema nikakve komunikacije.Na južnom podnožju lanca Hindukuš smješten je Kabul. Okolne ravnice čine najplodniji predio Afganistana. Zapadni i južni dio Afganistana smješten je na istočnom dijelu iranskog platoa-ravan, gol, suh i slabo naseljen. Veći dio.toga područja lokalno stanovništvo jednostavno zove "registan", tj. pustinja. Jedina je iznimka grad-oaza Her-at, središte civilizacije više od tri tisuće godina.
Sjeverno od lanca Hindukuš počinje nepregledna gola srednjoazijska stepa što se proteže tisućama milja prema sjeveru, sve do Sibira. Tamo vladaju tako velike razlike klime i terena da se stanovnici toga područja, turkijske etničke skupine, ubrajaju među najotpornije ljude i najbolje ratnike na svijetu. Na istočnom dijelu Afganistana protežu se manji planinski lanci, među njima i lanac Suleman, koji sežu preko granice s Pakistanom a na cijelome tom području žive paštunska plemena. Preko tamošnjih planinskih prijevoja, poput prijevoja Hajbar, osvajačima su stoljećima bile dostupne plodne indijske ravnice.Obradive površine čine samo deset do dvanaest posto površine Afganistana i većinom su smještene na takvim strminama da je za njihovu obradu potrebno uložiti natprirodne napore. Do sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća nomadstvo je bilo glavni izvor prihoda. Uzgajale su se koze i posebna sorta afganistanskih tustorepih ovaca, a nomadi Koči svake bi godine proputovali tisuće kilometara sa svojim stadima, po Pakistanu, Iranu i Afganistanu, u potrazi za dobrom ispašom. Iako je osamdesetih godina rat sa Sovjetskim Savezom uništio kulturu i izvor prihoda nomada Koči, siromašnim su seljacima stada koza i ovaca još uvijek bitna za preživljavanje. Bivši nomadi postali su trgovci i vozači kamiona na afganistanskim krijumčarskim putovima što je od presudne važnosti kao izvor prihoda talibana.Ceste i putovi vode preko Afganistana od početka povijesti. To zatvoreno područje bilo je raskrižje azijskih putova kao i stjecište i bojišnica dvaju velikih naleta civilizacije, urbanih perzijskih carstava prema zapadu i nomadskih turkijskih carstava prema sjeveru. Stoga Afganistan ima golema arheološka bogatstva.Za te dvije drevne civilizacije, koje su u raznim povijesnim razdobljima jačale i slabile, prevlast nad Afganistanom bila je od presudne važnosti. U nekim je razdobljima ta zemlja služila kao tampon zona stoje razdvajala te dvije civilizacije, a u nekima je bila koridor kojim su se njihove vojske, u pohodima na Indiju, kretale od sjevera prema jugu ili od zapada prema istoku. U toj su zemlji nastale prve drevne religije-zoroastrizam, maniheizam i budizam. Prema UNESCO-u, grad Balh, koji je bio smješten samo nekoliko kilometara od današnjega Mazar-e Šarifa i čije su ruševine još uvijek vidljive, jedan je od najstarijih gradova na svijetu, grad u kojemu su cvjetali budistička, perzijska i turkijska umjetnost i graditeljstvo.
Preko Afganistana, drevnim su Putem svile, hodočasnici i trgovci donijeli budizam u Kinu i Japan. Osvajači su pustošili tu zemlju kao zvijezde repatice. Godine 329. pr. Kr. Aleksandar Veliki najprije je osvojio Afganistan i Srednju Aziju a potom Indiju. Za sobom je ostavio novo, blistavo budističko-grčko kraljevstvo i civilizaciju u planinama Hindukuš -jedini u povijesti poznati spoj europske i azijske kulture.Godine 654. Afganistan je pregazila arapska vojska i stigla do rijeke Amu Darja na granici sa Srednjom Azijom. Sa sobom je donijela svoju novu vjeru-islam, koja je propovijedala jednakost i pravdu i velikom brzinom prožela cijelo to područje. Pod vlašću perzijske dinastije Samanida, koja je trajala od 874. do 999., Afganistan je bio sudionikom u umjetnosti i književnosti nove perzijske renesanse. Dinastija Gaznevida vladala je od 977. do 1186. i osvojila sjeverozapadnu indijsku pokrajinu Panđab i neke istočne dijelove Irana.Godine 1219. Afganistan je pregazio Džingis Kan sa svojim mongolskim hordama, razorio gradove poput Balha i Herata i pobio velik dio naroda. Ipak su i Mongoli dali neki doprinos jer su iza sebe ostavili današnje Hazare-mješance Mongola i pripadnica lokalnih plemena.
14 Talibani
U četrnaestom je stoljeću Timur ili, kako ga na Zapadu zovu, Ta-merlan, potomak Džingis Kana, stvorio golemo novo carstvo što se protezalo od Rusije do Perzije, a prijestolnica mu je bila Samarkand u današnjem Uzbekistanu. Godine 1381. osvojio je Herat pa je njegov sin, Šah Ruh, godine 1405., tamo preselio prijestolnicu svoga Timu-ridskog carstva. Turkijski narod Timuridi donio je u perzijsku civilizaciju turkijsku nomadsku kulturu Srednje Azije i izgradio Herat, jedan od najkulturnijih i najljepših gradova na svijetu. Taj spoj srednjoazijske i perzijske kulture bio je najveće naslijeđe za budućnost Afganistana. Stotinu godina kasnije Babur šah, Timurov potomak, posjetio je Herat i zapisao da "na cijelome svijetu nema grada kao što je Herat".
Sljedećih tristo godina istočna afganistanska plemena povremeno su upadala u Indiju, osvojila Delhi i osnovala golema indijsko-afga-nistanska carstva. Afganistanska dinastija Lodhi vladala je u Delhiju od 1451. do 1526. Godine 1500. Timurov potomak, car Babur, istjeran je iz svoje prijestolnice u Dolini Fergana u Uzbekistanu. Na svom je putu najprije osvojio Kabul, 1504., a potom Delhi. Osnovao je dinastiju Mogul koja će vladati Indijom sve do dolaska Velike Britanije. Istodobno je, na zapadnoj strani, oslabila perzijska moć, pa su Herat osvojili uzbečki Shaybani-Hani. U šesnaestom je stoljeću zapadni Afganistan opet potpao pod perzijsku vlast, u vrijeme dinastije Safa-vida.Taj dugi niz invazija stvorio je mnoštvo različitih etničkih skupina, kultura i religija što će predstavljati goleme poteškoće za stvaranje afganistanske države-nacije. U zapadnom Afganistanu prevladavao je narod koji je govorio perzijskim jezikom ili jezikom dari, kako zovu taj afganistanski dijalekt perzijskog jezika. Tim dijalektom govore i Hazari u središnjem Afganistanu, koje su Perzijanci obratili na šiizam pa su tako postali najveća šiitska skupina na tom pretežito sunitskom području. Dijalektom dari govore i Tadžici, nasljednici drevne perzijske kulture. Uzbeci, Turkmeni, Kirgzi i drugi narodi na sjeveru Afganistana govore turkijskim jezicima Srednje Azije. A plemena Paš-tuna na jugu i na istoku zemlje govore svojim jezikom-paštunskim (pashto), koji je zapravo mješavina indijsko-perzijskog jezika.Modernu državu Afganistan osnovala su južna paštunska plemena na jednoj povijesnoj prekretnici, kad je, u osamnaestome stoljeću, opala moć svih velikih dinastija-perzijskih Safavida, indijskih Mogula i uzbečkih Janida. Paštunska su plemena bila podijeljena na dvije velike skupine-Gilzai i Abdali-koje su kasnije same sebe počele nazivati Durani i koje su se često međusobno borile za vlast.
Paštuni kažu da su potomci Kaisa, učenika proroka Muhameda. Stoga se smatraju semitskim narodom iako ih antropolozi smatraju indoeuropskim narodom koji je kroz povijest asimilirao mnoge etničke skupine. Pripadnici naroda Durani kažu kako su potomci Kaisova najstarijeg sina Sarbanara dok pripadnici plemena Gilzai smatraju sebe potomcima Kaisova drugorođenog sina. Njegova trećega sina smatraju pretkom raznih drugih paštunskih plemena, kao što su Kakari, Kan-dahari i Safisi u okolici Pešavara. U kineskim i indijskim zapisima iz šestoga stoljeća spominju se Afganistanci/Paštuni koji žive istočno od Gazne. Ta su se plemena u petnaestome stoljeću počela seliti na zapad, prema Kandaharu, Kabulu i Heratu. Već u šesnaestom stoljeću plemena Gilzai i Durani počela su se boriti za zemlju oko Kandahara.
Područje plemena Gilzai danas se proteže južno od rijeke Kabul, između planine Safed i planinskog lanca Suleman na istoku, lanca Hazaradžat na zapadu i Kandahara na jugu.5Godine 1709., poglavica plemena Hotaki Mir Vais, iz paštunskog ogranka Gilzai, pokrenuo je u Kandaharu ustanak protiv šaha Safavida. Bila je to dijelom posljedica šahovih nastojanja da Paštune, koji su bili zagriženi suniti, obrati na šiizam, među kojima postoji povijesna netrpeljivost koja će, nakon tristo godina, ponovno doći do izražaja u obliku talibanskog neprijateljstva prema Iranu i afganistanskim šiitima.Nekoliko godina nakon toga Mir Vaisov je sin porazio Safavide i osvojio Iran. Ali, godine 1729. Afganistanci su istjerani iz Irana. Kako je moć plemena Gilzai opadala, njihovi tradicionalni protivnici u Kandaharu, plemena Abdali, osnovali su godine 1747. konfederaciju, nakon devetodnevnog vijećanja plemenskih poglavica u tijelu zvanom Laje džirga, i za kralja izabrali šaha Ahmada Abdalija. Poglavice su mu oko glave zamotale turban u koji su, u znak odanosti, zabole mjedene mačeve. Vijećanje zvano Laje džirga postat će tradicionalno legalno tijelo i sredstvo biranja vladara kako bi se izbjegla nasljedna monarhija. Tako su i vladari imali pravo
15 Talibani
tvrditi da su ih izabrala plemena zastupljena u Džirgi. Ahmad Šah promijenio je ime konfederacije Abdali u Durani, ujedinio sva paštunska plemena i pošao u velike osvajačke pohode u kojima je osvojio velik dio današnjeg Pakistana.Godine 1761. Ahmad-Šah Durani potukao je indijske maharadže i osvojio prijestolje u Delhiju i Kašmir i tako stvorio prvo Afganistan-sko carstvo. Kao otac afganistanske nacije pokopan je u bogato ukrašenu mauzoleju u svojoj prijestolnici Kandaharu, kamo Afganistanci i danas odlaze na molitvu. Mnogi ga Afganistanci smatraju svetim. Njegov sin, Timur-Šah, preselio je prijestolnicu iz Kandahara u Kabul godine 1772. i time olakšao kontrolu nad novoosvojenim područjima sjeverno od Hindukuša i istočno od rijeke Ind. Godine 1780. dinastija Durani sklopila je savez s amirom Buhare, glavnim vladarom Srednje Azije, po kojemu je rijeka Oxus ili Amu Darja postala granicom između
Srednje Azije i nove paštunske države Afganistana. Bila je to prva utvrđena sjeverna granica nove afganistanske države.Dinastija Durani u sljedećem će stoljeću izgubiti područja istočno od rijeke Ind jer joj je moć opala zbog unutarnjih klanovskih borbi. Međutim, više od dvjesto godina, sve do 1973., Afganistanom će vladati neki od klanova dinastije Durani. Te je godine kralja Zahir-Šaha svrgnuo njegov rođak Muhamed Davud-Han i Afganistan je proglašen republikom. U međuvremenu se nastavilo nesmiljeno suparništvo između paštunskih plemena Gilzai i Durani, koje je nakon sovjetske invazije na Afganistan postalo još snažnije, a napose nakon pojave talibana.Oslabljeni i posvađani kraljevi plemena Durani morali su se boriti protiv dvaju velikih imperijalnih sila, Velike Britanije na istoku i Rusije na sjeveru. U sedamnaestome stoljeću, zbog straha od nadirućega ruskog imperijalističkog carstva u Srednjoj Aziji, Velika je Britanija tri puta pokušala osvojiti Afganistan i u njemu uspostaviti čvrstu vlast dok nisu shvatili kako je tvrdokorne Afganistance lakše potkupiti nego potući. Britanci su im ponudili novac, manipulirali su plemenskim poglavicama i tako uspjeli pretvoriti Afganistan u svoj protektorat. To je rezultiralo "velikom igrom" između Rusije i Velike Britanije, tajnim ratom nadmudrivanja i podmićivanja i povremenim vojnim pritiscima jer su te dvije sile nastojale pretvoriti Afganistan u tampon zonu i tako jedna drugu držati na odstojanju.Ratovima između vladara plemena Durani, koje su potpaljivali britanski obavještajci, Velika je Britanija uspjela afganistanske kraljeve, koji nisu bili sposobni ubirati poreze, učiniti slabima i ovisnima o britanskoj širokogrudnosti. Kao posljedica toga stanja, nepaštunska su plemena na sjeveru zemlje postajala sve neovisnija o središnjoj vladi u Kabulu. Velika je Britanija osvojila sjeverozapadnu Indiju, što je oslabilo Paštune, jer je dio paštunskih plemena po prvi put potpao pod vlast druge zemlje, britanske kolonije Indije. Ta je podjela postala službena kad je Velika Britanija, 1893., utvrdila službenu granicu između tih dviju zemalja, takozvanu Liniju Durand.
Nakon drugog englesko-afganistanskog rata Velika je Britanija pružila potporu amiru Abdulu Rahmanu, kao pretendentu na afgani-stansko prijestolje. Tako je "Željezni Amir" (1880.-1901.), kako su ga zvali, dobio potporu Velike Britanije centralizirati i ojačati afgani-stansku državu. Uz britansku financijsku potporu i opskrbu oružjem, stvorio je učinkovitu državnu upravu i jaku vojsku. Najprije je pokorio buntovna paštunska plemena a potom krenuo prema sjeveru zemlje i okrutno okončao autonomiju Hazara i Uzbeka. Primjenjujući metode koje će stotinu godina kasnije primijeniti i sami talibani, proveo je etničko čišćenje tipa devetnaestoga stoljeća tako stoje pobio nepaš-tunske protivnike a Paštune preselio na sjeverne predjele, gdje su obrađivali zemlju, čime je stvorio lojalni dio paštunskog naroda naseljena među drugim etničkim manjinama.Za svoje je vladavine ugušio više od četrdeset ustanaka nepaštun-skih plemena i stvorio prvu okrutnu afganistansku tajnu policiju, preteču komunističkoga Khada iz osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Iako je tim potezima integrirao Afganistance svih etničkih skupina i učvrstio afganistansku državu kao nikada do tada, većina naknadnih etničkih tenzija u sjevernom Afganistanu i međuetničkih pokolja nakon 1997. posljedica su politike Željeznog Amira. U njegovu ostavštinu, koja će neizravno imati utjecaja i na talibane, ubrajamo i izolaciju Afganistana od Zapada i utjecaja modernizacije, uključujući i obrazovanje, jačanje islama davanjem većih ovlasti paštunskim mulama i uvođenje koncepta božanskog prava vladanja umjesto tradicionalnog koncepta po kojemu je vladare biralo tijelo Laje Džirga.
16 Talibani
Nasljednici Željeznoga Amira iz prve polovice dvadesetoga stoljeća u velikoj su mjeri bili pobornici modernizacije. Godine 1919. uspostavili su potpunu neovisnost od Velike Britanije, donijeli prvi ustav i počeli stvarati malu urbanu obrazovanu elitu. Ipak, činjenice da su dva afganistanska vladara ubijena i daje bilo povremenih plemenskih ustanaka pokazuju s kakvim su se poteškoćama suočavali afganistanski vladari u svojoj nakani da to višenacionalno plemensko društvo pretvore u modernu državu.
Kad je kralja Zahir Šaha, koji je bio na vlasti od 1933., svrgnuo njegov rođak Sardar Muhamed Davud i poslao ga u izgnanstvo u Rim, bio je to kraj dinastije Durani. Afganistan je proglašen republikom a Daud je postao njezinim predsjednikom. Uz pomoć lijevo orijentiranih vojnih časnika i male stranke Parcham (Zastava) smještene u gradovima, koju je predvodio Babrak Karmal, skršio je pokret islamskog fundamentalizma koji je još bio u povojima. Čelnici toga pokreta pobjegli su 1975. u Pešavar, gdje im je potporu pružio pakistanski premijer Zulfikar Ali Buto pa su tamo nastavili sa svojim djelovanjem protiv predsjednika Davuda. Ti će čelnici, Gulbudin Hikmetjar, Burha-nudin Rabani i Ahmad Šah Masud, kasnije postati vođama mudža-hedina.Predsjednik Davud obratio se Sovjetskom Savezu za pomoć oko modernizacije ustrojstva države. Od 1956. do 1978. Sovjetski je Savez dao Afganistanu milijardu i dvjesto šezdeset milijuna dolara ekonomske pomoći i milijardu i dvjesto pedeset milijuna dolara pomoći u oružju, jer su tako, na vrhuncu Hladnoga rata, pridobili tu zemlju u svoju interesnu sferu. U tom istom razdoblju SAD su dale Afganistanu pomoć u ukupnom iznosu od 533 milijuna dolara, većinom tijekom pedesetih godina, nakon čega Washington više nije pokazivao zanimanja za tu zemlju. U vrijeme kad je Davud preuzeo vlast Afganistan je već bio zemlja čijih je 40% prihoda stizalo iz inozemstva. A ipak nije uspio, kao ni kraljevi prije njega, izgraditi državne institucije. Naprotiv, centralizirana ali slabo učinkovita državna birokracija bila je nametnuta a ne birana, osim stoje posao biranja imala Laje Džirga, a i članovi toga tijela uglavnom su bivali imenovani.6Pet godina kasnije, u travnju 1978., marksistički nastrojeni vojni časnici, školovani u Sovjetskoj Savezu, od kojih su neki 1973. pomogli predsjedniku Davudu preuzeti vlast, izveli su krvav državni udar i svrgnuli Davuda. Ubili su njega, njegovu obitelj i tjelesnu gardu. Ali, komunisti su bili oštro podijeljeni na dva tabora. Jedan se zvao Khalq (mase) a drugi Parcham (zastava), a njihov nedostatak razumijevanja složenog afganistanskog plemenskog društva doveo je do sveopćih pobuna protiv njih. Mule i kanovi objavili su džihad, tj. sveti rat, protiv komunističkih bezvjernika pa je i sama vladajuća komunistička elita bila uhvaćena u klopku žestokoga bratoubilačkog nasilja. Ubijen je prvi komunistički predsjednik, predstavnik struje Khalqi, Nur Muhamed Taraki, a njegov je nasljednik, Hafizulah Amin, ubijen u prosincu 1979., kad su sovjetske snage ušle u Afganistan i na vlast dovele predstavnika struje Parcham, Babraka Karmala.
Ubrzo je Afganistan, za samo nekoliko dramatičnih mjeseci, izbačen u središte snažnoga Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i SAD-a. Mudžahedini su postali protusovjetske udarne snage, kojima su pomagale Sjedinjene Američke Države. Ali, sovjetska je invazija za Afga-nistance bila samo još jedan pokušaj neke strane sile da ih pokori i njihovu vjekovnu religiju i društvo podredi nekoj tuđinskoj ideologiji i društvenom ustrojstvu. Džihad je dobio nov zamah kad su SAD, Kina i arapske zemlje počele mudžahedinima dostavljati velike količine novca i oružja. Taj će rat, koji je odnio milijun i pol afganistanskih života i završio tek nakon povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana, 1989., iznjedriti jedan novi naraštaj mudžahedina koji su sebe nazvali talibanima (tj. učenicima islama).
Prvi dio-Povijest talibanskog pokretaPrvo poglavljeKANDAHAR 1994.GODINE: PODRIJETLO TALIBANATalibanski guverner Kandahara, mula Mouhamed Hasan Rahmani, ima jednu zbunjujuću naviku-neprestano gura stol onom svojom zdravom nogom. Do kraja razgovora, bez obzira koliko taj razgovor traje, drveni će stol tako gurati oko svoje stolice i po desetak puta. Ta neuroza vjerojatno predstavlja njegovu psihološku potrebu da osjeti kako još uvijek ima i drugu nogu ili je to možda samo tjelovježba kako bi mu ona zdrava noga u svakom trenutku bila u pokretu.
17 Talibani
Nosi drvenu protezu, kakvu je nosio Long John Silver, gusar u djelu Treasure Island (Otok s blagom) Roberta Louisa Stevensona. Stari drveni patrljak. Lak se davno izlizao, pun je ogrebotina i usjekotina, vjerojatno od svladavanja afganistanskoga brdskog krša. Kao jedan od najstarijih talibanskih vođa, u svojim četrdesetima, ijedan od rijetkih koji su se doista borili protiv sovjetskih snaga, Hasan je jedan od utemeljitelja talibanskog pokreta i smatraju ga čovjekom broj dva u pokretu, odmah iza njegova starog prijatelja, mule Omara.Nogu je izgubio 1989. na kandaharskoj fronti, netom prije povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana. Unatoč činjenici da međunarodne humanitarne organizacije opskrbljuju umjetnim udovima milijune ranjenika u Afganistanu, on kaže kako više voli tu protezu. Jednom drugom prilikom šrapnel mu je odnio dio jednog prsta. Talibansko se vodstvo može pohvaliti da ima najveći broj invalida na svijetu a posjetitelji ne znaju kako na to reagirati, smijati se ili plakati. Godine 1989. mula Omar izgubio je desno oko, kad je u njegovoj blizini eksplodirala raketa. Jednooki su i ministar pravosuđa Nurudin Turabi i bivši ministar vanjskih poslova Muhamed Gaus. Gradonačelnik Kabu-la Abdul Madžid nema jedne noge ni dva prsta. Slične vrste invaliditeta imaju i drugi čelnici, čak i vojni zapovjednici.
Rane talibana vječiti su podsjetnici na dvadesetogodišnji rat, koji je odnio milijun i pol ljudi i poharao zemlju. Sovjetski je Savez godišnje trošio oko pet milijardi dolara na rat protiv mudžahedina, tj. ukupno četrdeset pet milijardi za devet godina, i izgubio. SAD su od 1980. do 1992., na ime pomoći mudžahedinima, dale četiri do pet milijardi dolara. Jednaki je iznos dala i Saudijska Arabija pa su mudžahedini, kad tome dodamo i pomoć drugih europskih i islamskih zemalja, dobili ukupno više od deset milijardi dolara pomoći.1 Većina te pomoći stigla je u obliku modernoga smrtonosnog naoružanja, danog priprostom poljodjelskom narodu koji gaje primjenjivao sa strahotnim posljedicama.Ratne rane talibanskih čelnika odraz su i krvava i okrutna načina ratovanja u Kandaharu i njegovoj okolici tijekom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. U usporedbi s Paštunima iz ogranka Gilzai, koji žive na sjeveru zemlje i oko Kabula, Paštuni iz ogranka Durani, nastanjeni na jugu i u Kandaharu, dobili su znatno manje pomoći preko CIA-e i drugih zapadnih kanala koji su mudžahedine opskrbljivali oružjem, financijskom pomoći i logistikom, poput lijekova i medicinske opreme. Pomoć je distribuirala pakistanska organizacija ISI (In-terservice Inteligence), koja se prema Kandaharu odnosila kao prema kakvoj zabiti a prema organku Durani s nepovjerenjem. Tako je za ranjenog kandaharskog mudžahedina najbliža bolnica bila u mjestu Keta u Pakistanu, do kojega se stizalo nakon dva dana naporna jahanja na devi po brdovitu terenu. Mogućnost dobivanja prve pomoći vrlo je rijetka među talibanima čak i danas, liječnika je premalo a kirurga na prvoj crti ratišta uopće nema. Liječničko osoblje praktički je jedino moguće naći u bolnicama Međunarodnog odbora Crvenog križa.
Slučajno sam se našao u Kandaharu u prosincu 1979. kad su u grad ušli prvi sovjetski tenkovi. Maloljetni su sovjetski vojnici dva dana putovali od Sovjetske Republike Turkmenije u Srednjoj Aziji do He-rata a potom do Kandahara nasutom cestom koju su šezdesetih godina izgradili sami Sovjeti. Mnogi su vojnici bili iz srednjoazijskih zemalja. Izišli su iz tenkova, otresli prašinu sa svojih uniforma i lagano krenuli do najbliže čajane na šalicu nezaslađena zelena čaja, jednog od glavnih prehrambenih artikala i u Afganistanu i u Srednjoj Aziji. Afganistanci koji su se zatekli na tržnici samo su stajali i buljili. Nešto prije toga, dana 27. prosinca, sovjetske su Specijalne snage (Spetsnatz) snažno napale palaču predsjednika Hafizulaha Amina u Kabulu, ubile ga, okupirale Kabul i za predsjednika postavile Babraka Karmala.Kad je oko Kandahara počeo obrambeni pokret, temeljio se na plemenskoj mreži ogranka Durani. Borba u Kandaharu bila je zapravo plemenski džihad na čelu kojega su stajale klanske poglavice, tj. uleme (stariji Verski poglavari), a ne ideološki džihad pod vodstvom isla-mista. U Pešavaru je bilo sedam mudžahedinskih stranaka koje je Pakistan priznao i koje su dobivale jedan dio pomoći preko CIA-e. Zanimljivo je da na čelu nijedne od tih stranaka nisu bili Paštuni iz ogranka Durani. Svih je sedam stranaka imalo svoje pobornike u Kandaharu ali su na jugu bile najpopularnije one stranke što su se temeljile na plemenskim vezama, poput stranke Harakat-i-Inqilab Islami (Pokret islamske revolucije), koju je predvodio mevlana Muhamed Nabi Mohamadi, i Hizb-i-Islami (Islamska stranka), koju je predvodio mevlana Jounis Halis. U paštunskom su pojasu obojica tih čelnika prije rata bila dobro poznata, jer su imala vlastite medrese, tj. vjerske škole.
18 Talibani
Za zapovjednike na jugu odanost nekoj stranci ovisila je o tome koji će im pešavarski vođa dati novac ili oružje. Mula Omar stao je na stranu Halisove stranke Hizb-i-Islami, a mula Hasan na stranu stranke Harakat. "Poznavao sam Omara vrlo dobro ali smo se borili na različitim frontama i u različitim skupinama, no ponekad smo se borili zajedno", rekao je Hasan.2 Popularna je bila i Nacionalna islamska fronta, koju je predvodio Pir Sejid Ahmad Gailani, pobornik povratka bivšeg kralja iz loze Durani, Zahir-Šaha, kao vođe islamskog otpora, čemu su se snažno usprotivili Pakistan i SAD. Bivši kralj Zahir-Šah živio je u Rimu a među žiteljima Kandahara uvijekje bio popularan pa su se nadali kako bi njegovim povratkom plemena Durani opet dobila vodeću ulogu u zemlji.Kako je rat odmicao, proturječja u vodstvu paštunskih mudžahedina slabila su Paštune. Ulema je zastupala povijesne ideale iz rane povijesti islama i rijetko je dovodila u pitanje tradicionalne afganistanske plemenske strukture poput Džirge. Osim toga, veća su prava davale nacionalnim manjinama. Islamisti su napadali plemensku strukturu društva i slijedili radikalnu političku ideologiju kako bi stvorili uvjete za islamsku revoluciju. Bili su isključivi pa manjinske etničke skupine nisu u njih imale povjerenja.Tako stranka Harakat nije imala nikakve čvrste stranačke strukture, nego je bila samo labavi savez između zapovjednika i plemenskih poglavica, od kojih su mnogi imali samo osnovno obrazovanje stečeno u nekoj od medresa. S druge strane, stranka Hizb-i-Islami Gulbudina Hikmetjara izgradila je tajnu, snažno centraliziranu političku organizaciju s kadrovima iz redova obrazovanih Paštuna iz gradova. Prije samoga rata islamisti gotovo i nisu imali baze u afgani-stanskom društvu ali su, zahvaljujući novcu i oružju dobivenom od CIA-e i pomoći od Pakistana, izgradili bazu i stekli golemu moć. Tradicionalisti i islamisti bespoštedno su ratovali tako daje do 1994. vodstvo tradicionalista u Kandaharu praktički bilo uništeno, što je stvorilo slobodan prostor za novi val još ekstremnijih islamista-talibana.Bitku za Kandahar odredila je i posebna povijest toga grada. To je drugi po veličini grad u Afganistanu, koji je prije rata, 1979., imao oko 250.000 stanovnika, a danas ih ima dvostruko više. To je grad nastanjen još 500. godine pr. Kr., a na udaljenosti od samo 55 kilometara smješteno je selo iz brončanog doba, Mundigak, nastanjeno oko 3000. godine pr. Kr., koje je nekada pripadalo civilizaciji Doline Inda. Stanovnici Kandahara oduvijek su bili dobri trgovci, jer je taj grad bio smješten na križanju starih trgovinskih putova-prema istoku, prijevojem Bolan u smjeru Sinda, Arapskog mora i Indije i prema zapadu u smjeru Herata i Irana. Bilo je to glavno čvorište za trgovinu, umjetnost i zanatstvo između Irana i Indije pa su mnogobrojne tržnice toga grada stoljećima poznate.
Novi se grad nije gotovo nimalo izmijenio u odnosu na njegove velebne proporcije što ih je 1761. postavio Ahmad-Šah Durani, utemeljitelj dinastije Durani. Činjenica da je dinastija Durani stvorila afganistansku državu i njome vladala tristo godina dala je žiteljima Kandahara poseban status među Paštunima. Kao ustupak za preseljenje prijestolnice u Kabul, kabulski su kraljevi žitelje Kandahara oslobodili od vojne službe. Mauzolej Ahmad-Šaha dominira središnjom tržnicom i još uvijek se tisuće Afganistanaca tamo dolaze moliti i odati počast utemeljitelju države.Do njegova groba nalazi se svetište Plašta proroka Muhameda -jedno od najsvetijih mjesta bogoštovlja u Afganistanu. Plašt se otvara samo u rijetkim prigodama, kao, primjerice, kad je kralj Amanulah, 1929., želio okupiti plemena ili kad je, 1935., grad zahvatila epidemija kolere.3 Ali, godine 1996., kako bi ozakonio svoju ulogu vođe i čovjeka kojega je Bog predodredio da stane na čelo afganistanskog naroda, mula Omar je izvadio plašt i pokazao ga okupljenom mnoštvu talibana koji su ga tom prigodom nazvali amir-ul-mominin, tj. "vladar pravovjernih".Ali, slava Kandahara na tom području temelji se na njegovim voćnjacima. To je grad-oaza, smješten u pustinji sa strahotnim ljetnim vrućinama, okružen raskošnim zelenim poljima i sjenovitim vinogradima, poljima lubenica, voćnjacima murvi, smokava, breskvi i šipaka čuvenih diljem Indije i Irana. Slike kandaharskih šipaka rese perzijske rukopise napisane prije tisuću godina a u prošlom su se stoljeću posluživali i na stolu britanskoga guvernera Indije u Delhiju. Kandahar-ski vlasnici i vozači kamiona, koji će talibanima pružiti veliku financijsku pomoć u njihovoj borbi za osvajanje zemlje, počeli su trgovati u prošlome stoljeću, kad su kandaharsko voće prevozili sve do Delhija i Kalkute.
19 Talibani
Voćnjaci su se do rata navodnjavali dobro održavanim sustavom za navodnjavanje a u ratu su i Sovjeti i mudžahedini tako snažno minirali polja daje seosko stanovništvo pobjeglo u Pakistan pa su vinogradi i voćnjaci ostali napušteni i zapušteni. Kandahar je i dalje jedan od najminiranijih gradova na svijetu. Na tom su ravničarskom području voćnjaci i kanali za navodnjavanje pružali zaklon mudžahedinima, koji su brzo preuzeli vlast i izolirali sovjetske snage u gradu. Sovjeti su za odmazdu posjekli tisuće voćaka i uništili sustav za navodnjavanje. Kad su se izbjeglice poslije 1990. morale vratiti u svoje poharane vinograde i voćnjake, morali su, kako bi preživjeli, uzgajati opijum pa su tako stvorili jedan od najvećih izvora prihoda za talibane.
Kad su se Sovjeti 1989. povukli uslijedila je dugotrajna borba protiv režima predsjednika Nadžibulaha dok nije svrgnut, 1992., kad su mudžahedini zauzeli Kabul. Građanski rat, koji je uslijedio, uglavnom je posljedica činjenice da Kabul nije pao u ruke dobro naoružanih i međusobno zavađenih paštunskih stranaka koje su djelovale iz Peša-vara, nego još bolje organiziranih i složnijih tadžičkih snaga Burhanu-dina Rabanija i njegova vojnog zapovjednika Ahmada Šaha Masuda i uzbečkih snaga sa sjevera pod zapovjedništvom generala Rašida Dos-tuma. Bio jl to ubitačan psihološki udarac, jer su time Paštuni, po prvi put u tristo godina, izgubili vlast u glavnom gradu. Gotovo istodobno počeo je građanski rat, jer je Hikmetjar okupio Paštune, opkolio Kabul i počeo ga nemilosrdno bombardirati.Afganistan je, netom prije pojave talibana potkraj 1994., bio u stanju raspadanja. Zemlja je bila podijeljena na mala područja, na kojima su vladali lokalni vojni diktatori, a svi su se međusobno borili, mijenjali strane i borili se protiv svojih dojučerašnjih saveznika, tako daje postojalo nepregledno mnoštvo raznih savezništava, izdaja i krvoprolića. Vlada predsjednika Burhanudina Rabanija, u kojoj su pretežito bili Tadžici, držala je Kabul, njegovu okolicu i sjeveroistočni dio zemlje, dok je Ismail Han držao tri pokrajine zapadno od Kabula, sa središtem u Heratu. Na istoku zemlje, prema granici s Pakistanom, tri paštunske pokrajine bile su pod vlašću triju neovisnih tijela zvanih Sura (Vijeće), sastavljenih od mudžahedinskih zapovjednika, sa sjedištem u Džalalabadu. Jedno malo područje južno i istočno od Kabula držao je Gulbudin Hikmetjar.
Uzbečki vođa, general Rašid Dostum, koji je na sjeveru zemlje držao golemo područje od šest pokrajina, u siječnju 1994. raskinuo je savez s Rabanijevom vladom i pridružio se Hikmetjaru pa su zajedno napali Kabul. U središnjem dijelu Afganistana pokrajinu Bamijan držali su Hazari. Južni Afganistan i Kandahar podijelilo je desetak bivših nižih mudžahedinskih zapovjednika i razbojnika, koji su na sve moguće načine pljačkali tamošnje stanovništvo. Uz plemensku strukturu i gospodarstvo u rasulu, bez konsenzusa glede paštunskog vodstva i uz nespremnost Pakistana da osigura vojnu pomoć ogranku Durani, kao što suje osigurali Hikmetjaru, Paštuni na istoku zemlje zaratili su jedni protiv drugih.Predstavništva međunarodnih organizacija čak su se bojala raditi u Kandaharu jer je i sam grad bio podijeljen na različite zaraćene skupine. Njihovi su vođe, kako bi namaknule novac, pakistanskim trgovcima prodavali sve do čega bi dolazili. Kidali su telefonske žice i vadili stupove, sjekli drveće, rasprodavali tvornice, postrojenja, čak su i valjke za ravnanje ceste prodavali trgovcima starim željezom. Oduzimali su ljudima kuće i zemlju, vlasnike i njihove obitelji istjerivali i imanja davali svojim pristašama. Vojni su zapovjednici stanovništvo mučili kako su željeli, otimali su djevojčice i dječake radi seksualne zabave, pljačkali trgovce na tržnicama, tukli se i stvarali nered po ulicama. Umjesto da se izbjeglice počnu vraćati iz Pakistana, novije val izbjeglica počeo odlaziti iz Kandahara u Ketu.Moćnoj je mafiji vozača kamiona iz Kete i Kandahara to stanje bilo nepodnošljivo za poslovanje. Godine 1993. putovao sam na tome kratkom putu od 210 kilometara od Kete do Kandahara, na kojem nas je zaustavilo najmanje dvadeset skupina. Put bi prepriječili lancem i za prolaz tražili cestarinu. Prijevozničkoj je mafiji, koja je željela otvoriti ceste kako bi krijumčarila od Kete i Irana do nove države Turk-menije, posao postao nemoguć.
To je stanje bilo napose mučno za one mudžahedine što su se borili protiv Nadžibulahova režima i potom se vratili kućama ili otišli na daljnje školovanje u medrese Kete i Kandahara. "Svi smo se međusobno poznavali-mule Omar, Gaus, Muhamed Rabani (nema nikakve veze s predsjednikom Rabanijem) i ja -jer smo svi iz pokrajine Urozgan i zajedno smo se borili", rekao je mula Hasan. "Odlazio sam u Ketu i vraćao se, tamo sam polazio medresu, ali, kad god bismo se susreli pričali
20 Talibani
bismo o strašnoj nedaći stoje snašla naš narod pod vlašću tih razbojnika. Bili smo istomišljenici i dobro smo se slagali, tako daje bilo vrlo lako donijeti odluku da se nešto učini", dodao je.Mula Muhamed Gaus, jednooki talibanski ministar vanjskih poslova, rekao je uglavnom to isto: "Dugo bismo sjedili i pričali o tome kako promijeniti to strašno stanje. Prije nego što smo u to ušli imali smo tek nejasne zamisli o tome što učiniti i mislili smo da nećemo uspjeti ali smo vjerovali da radimo s Allahom, kao Njegovi učenici. Prešli smo tako dug put jer nam je Allah pomagao", rekao je Gaus.
O tim su problemima raspravljale i druge skupine mudžahedina na jugu zemlje. "Mnogi su ljudi tražili rješenje. Ja sam iz Kalata, iz pokrajine Zabul (135 kilometara sjeverno od Kandahara) i bio sam počeo polaziti medresu, ali je situacija bila tako loša da nas je to odvlačilo od učenja pa smo s jednom skupinom prijatelja svo vrijeme provodili u raspravi o tome što je nama činiti i što je uopće potrebno učiniti", rekao je mula Muhamed Abas, koji će kasnije postati ministrom zdravstva u Kabulu. "Staro mudžahedinsko vodstvo doživjelo je potpun neuspjeh u uspostavi mira. Tako sam s jednom skupinom prijatelja otišao u Herat kako bih nazočio sjednici Sure (Vijeća), koju je sazvao Ismail Han, ali nisu uspjeli pronaći rješenje a stanje se sve više pogoršavalo. Tako smo došli u Kandahar razgovarati s mulom Omarom i pridružili se njemu", dodao je Abas.Te su različite ali duboko zabrinute skupine ljudi, nakon dugih rasprava, zacrtale ciljeve koji i danas predstavljaju službene i objavljene ciljeve talibana: uspostava mira, razoružanje stanovništva, uspostava šerijatskog zakona i obrana integriteta i islamskog karaktera Afganistana. Kako su većinom bili studenti u medresama, prirodno je da su izabrali ime talibani. Talib znači student islama, osoba koja stječe znanje, naspram mule, koji daje znanje. Odabirući to ime, taliban (množina od Talib), distancirali su se od stranačke politike mudžahedina i time dali znak kako su oni pokret za čišćenje društva a ne stranka koja želi prigrabiti vlast.
Svi koji su se okupili oko Omara bili su djeca džihada, ali duboko razočarana frakcionaštvom i kriminalom nekad idealiziranoga mudžahedinskog vodstva. Sebe su vidjeli kao čistače zabludjeloga gerilskog rata, pogrešnog društvenog sustava i islamskog načina života okaljana korupcijom i razularenošću. Mnogi su rođeni u izbjegličkim logorima u Pakistanu, školovani na pakistanskim medresama a borilačke su vještine naučili od mudžahedinskih skupina u Pakistanu. Tako su mlađi talibani jedva poznavali vlastitu zemlju i povijest ali su na svojim medresama učili o idealnom islamskom društvu što ga je prije 1400 godina stvorio prorok Muhamed i po tom su uzoru željeli stvoriti društvo.Neki talibani kažu kako nisu izabrali Omara za vođu zbog njegovih političkih i vojnih sposobnosti nego zbog njegove pobožnosti i nepokolebljive vjere u islam. Neki kažu kako gaje odabrao Bog. "Mi smo mulu Omara izabrali da vodi ovaj pokret. Bio je prvi među jednakima pa smo mu dali vlast da nas vodi a on je nama dao ovlasti da rješavamo probleme naroda", rekao je mula Hasan. Sam je Omar pakistanskom novinaru Rahimulahu Jusufzaiju dao jednostavno objašnjenje, koje glasi: "Uzeli smo oružje u ruke kako bismo postigli ciljeve af-ganistanskog džihada i spasili svoj narod od daljnje patnje u rukama takozvanih mudžahedina. Imali smo potpunu vjeru u Svemogućega Boga. To nikada nismo zaboravili. On nas može ovjenčati slavom ili odvesti u poraz".
Danas nema na svijetu vođe koji je obavijen tolikom tajnovitošću kao mula Muhamed Omar. Trideset devet mu je godina a nikad ga nitko nije fotografirao niti se ikada susreo s ijednim zapadnim političarom. Prvi se put sastao s jednim diplomatom UN-a u listopadu 1998., četiri godine nakon pojave talibana, i to s posebnim predstavnikom za Afganistan Lahdarom Brahimijem, jer je talibanima prijetio razoran napad Irana. Živi u Kandaharu a glavni grad Kabul posjetio je samo dvaput a i onda samo nakratko. Većina Afganistanaca i stranih diplomata danonoćno nastoje prikupiti gole činjenice o njegovu životu.
Rođenje negdje oko 1959. u selu Nodeh blizu Kandahara, u obitelji siromašnih seljaka bezemljaša, članova plemena Hotak, koje pripada paštunskom ogranku Gilzai. Poglavica plemena Hotak, Mir Vais, osvojio je 1721. iranski grad Isfahan i tamo osnovao prvo afganistansko carstvo ogranka Gilzai ali je na njegovo mjesto ubrzo došao Ahmad-Šah Durani. Omarov je otac bio bez plemenskog i bez društvenog statusa a uglednici iz Kandahara kažu kako nisu nikada čuli
21 Talibani
za njegovu obitelj. Tijekom džihada iz osamdesetih godina obitelj mu se preselila u Tarinkot, u pokrajinu Urozgan, jedno od najzaostalijih i najnepristu-pačnijih područja Afganistana, u koje su sovjetske snage rijetko prodirale. Otac mu je umro dok je bio mladić pa je na njega pala skrb za majku i za širu obitelj.U potrazi za poslom otišao je u selo Sengesar u okrugu Mevand u pokrajini Kandahar gdje je postao seoski mula i otvorio medresu. Vlastito je školovanje u medresama Kandahara morao dvaput prekidati, prvi put zbog sovjetske invazije a drugi put zbog osnivanja talibana.6 Pridružio se Halisovoj stranci Hizb-i-Islami i od 1989. do 1992. borio se pod zapovjedništvom Neka Muhameda a protiv Nadžibulahova režima. Bio je ranjen četiri puta, od čega jednom u desno oko na koje je potpuno slijep.Unatoč uspjehu talibana, Singesar još uvijek izgleda kao i sva druga paštunska sela. Žive u kućama od nepečene gline oblijepljene debelim naslagama blata i slame, ograđenim visokim zidovima-tradicionalnim načinom obrane paštunskih kuća. Od jedne kuće do druge vode uski, prašnjavi puteljci što se u kišne dane pretvaraju u duboke kaljuže. Omarova medresa još uvijek radi-mala koliba od blata sa zemljanim podom prekrivenim madracima na kojima učenici spavaju. Ima tri žene koje i dalje žive u selu i nedostupne su javnosti. Prva mu je žena iz Urozgana, kao i treća, a druga, tinejdžerka Guljana, kojom se oženio 1995., je iz Singesara. Ukupno ima petoro djece koja se školuju u njegovoj medresi.Omar je visok čovjek, dobro građen, s dugom crnom bradom i crnim turbanom, ima trpak smisao za humor i sarkastične dosjetke. Krajnje je zatvoren prema neznancima, napose strancima, ali je talibanima dostupan. Na početku pokreta petkom bi se molio u glavnoj džamiji u Kandaharu i družio bi se s ljudima, ali se kasnije prilično povukao i rijetko izlazi izvan upravne zgrade u Kandaharu, gdje i živi. Danas rijetko posjećuje svoje selo a kad odlazi u posjet prati ga tucet tjelohranitelja u konvoju luksuznih japanskih džipova sa zatamnjenim staklima.
Na sjednicama Sure vrlo malo govori, uglavnom sluša mišljenja drugih sudionika. Zbog svoje je sramežljivosti vrlo slab govornik i, unatoč mitologiji koja ga okružuje, nema baš osobne karizme. Po cijele dane radi u malom uredu u upravnoj zgradi. U početku je sjedio na betonskom podu zajedno s talibanima koji bi ga posjećivali ali danas sjedi na krevetu dok ostali sjede na podu-čime je naglašen njegov položaj vođe. Ima nekoliko tajnika koji bilježe njegove razgovore sa zapovjednicima, običnim vojnicima, ulemom i tužiteljima a kako ga često zovu zapovjednici iz cijele zemlje neprestano pucketaju telefonski aparati.Njegov se posao sastoji od dugih rasprava, a svaka završava izdavanjem komadića papira zvanog "čit", na kojemu je zapisana uputa, tj. dopuštenje nekom zapovjedniku da krene u napad ili nalog nekom talibanskom guverneru da pomogne tužitelju ili pak kakva poruka pregovaračima UN-a. Službene izjave stranim veleposlanstvima u Is-lamabadu često su mu diktirali pakistanski savjetnici.U početku pokreta sakupio sam mnoštvo tih "čitova", zapisanih na kutijama od cigareta ili na duhanskim papirićima, koji su sadržavali dopuštenja za putovanja iz jednog grada u drugi. Sada se koriste malo bolji blokovi papira. Uz Omara se nalazi jedan metalni kovčeg iz kojega vadi smotke afganistanskih novčanica za potrebe zapovjednika i tužitelja. Kako su talibani pobjeđivali, pojavio se još jedan kovčeg-s američkim dolarima. Ti željezni kovčezi su ministarstvo financija tali-banskog pokreta.Na važnim sastancima, pokraj Omara je uvijek njegov čovjek od povjerenja i službeni glasnogovornik-mula Vakil Ahmad. Taj mladi polaznik medrese iz plemena Kakar, kojemu je Omar bio učitelj, počeo je kao njegov pratitelj, vozač, čovjek koji mu je kušao hranu, prevodio i pravio bilješke. Brzo je napredovao do viših poslova, poput obavljanja razgovora sa stranim diplomatima i dužnosnicima humanitarnih organizacija što su posjećivali Omara, odlazaka na sastanke s taliban-skim zapovjednicima i susreta s pakistanskim dužnosnicima. On je, kao Omarov glasnogovornik, glavna talibanska osoba za kontakt sa stranim novinarima kao i osoba koja im određuje kaznu ako ocijeni da je koji novinar preoštro kritizirao talibane. Vakil djeluje kao Omaro-ve oči i uši a ujedno je i njegov vratar. Svaki važan Afganistanac može doći do Omara samo preko Vakila.Danas postoji cijelo mnoštvo mitova i priča o tome kako je Omar poveo jednu malu skupinu talibana protiv pohlepnih lokalnih kanda-harskih vojnih zapovjednika. Najvjerodostojnija od svih priča, koja se često ponavlja, jest ona po kojoj su mu, u proljeće 1994., susjedi iz Singesara došli
22 Talibani
priopćiti kako je jedan vojni zapovjednik oteo dvije maloljetne djevojčice, obrijao im glave i odveo ih u vojni logor gdje su ih mnogi vojnici silovali. Omar je okupio nekih trideset taliba, koji su zajedno imali samo šesnaest pušaka, i s njima napao taj logor, oslobodio djevojčice a zapovjednika logora objesio o tenkovsku cijev. Zaplijenili su goleme količine oružja i streljiva. "Borili smo se protiv muslimana koji su krenuli stranputicom. Kako smo mogli ostati mirni na zlodjela počinjena ženama i siromašnima?", rekao je kasnije Omar.
Nekoliko mjeseci poslije toga u Kandaharu su se sukobila dvojica zapovjednika oko jednog dječaka kojega su obojica htjela seksualno zlostavljati. Došlo je do pucnjave u kojoj su poginuli i neki civili. Omarova je skupina oslobodila dječaka pa su ljudi sa svih strana počeli talibane pozivati u pomoć oko razrješavanja lokalnih razmirica. Tako je Omar isplivao kao vrsta Robina Hooda koji pomaže siromasima u borbi protiv gramzivih zapovjednika. Ugled mu je rastao i zato što nije tražio nikakve plaće ni nagrade od onih kojima je pomagao, samo je tražio da ga slijede u uspostavi pravedne islamske države.Omarovi su izaslanici istodobno procjenjivali raspoloženje drugih zapovjednika. Njegovi su kolege otišle u Herat na sastanak s Ismailom Hanom pa je u rujnu mula Muhamed Rabani, jedan od utemeljitelja talibana, posjetio Kabul i razgovarao s predsjednikom Rabanijem.
Izolirana je kabulska vlada bila spremna poduprijeti bilo kakve paš-tunske snage što su bile spremne oduprijeti se Hikmetjaru, koji je još uvijek bombardirao Kabul, pa je predsjednik Rabani obećao novčanu pomoć talibanima ako se pristanu boriti protiv Hikmetjara.Međutim, talibani su bili vrlo tijesno povezani s Pakistanom, gdje su mnogi od njih odrasli i polazili medrese koje je vodio spretni mevlana Fazlur Rahman sa svojom strankom Jamiat-i-Ulema Islam (JUI), fundamentalističkom strankom koja je imala znatnu potporu među Paš-runima u Balučistanu i u pokrajini zvanoj NWFP (North West Fron-tier Province, tj. Sjeverozapadna pogranična pokrajina). Ono što je bilo najvažnije, mevlana Rahman je u to vrijeme bio politički saveznik premijerke Benazir Buto i imao je pristup vladi, vojsci i organizaciji ISI, kojoj je pripisivao te nove snage na pomolu.Pakistanska politika prema Afganistanu bila je u stanju mrtvila. Nakon pada Sovjetskog Saveza 1991., pakistanske su vlade, jedna za drugom, očajnički pokušavale otvoriti izravne kopnene putove za trgovinu s Republikama Srednje Azije (Central Asian Republics-CAR). Glavna zapreka toj nakani bio je nesmiljeni građanski rat u Afganistanu, kroz koji su prolazili svi putovi. Tako su pakistanski političari bili suočeni sa strateškom dvojbom. Ili će Pakistan i dalje podupirati Hikmetjara u nastojanju da na vlast u Kabulu dovede jednu paštunsku skupinu koja će biti naklonjena Pakistanu ili će promijeniti smjer i zahtijevati sporazum o podjeli vlasti među svim afganistanskim strujama, bez obzira na cijenu po Paštune, kako bi se osnovala stabilna vlada koja će otvoriti putove prema Srednjoj Aziji.Pakistanska je vojska bila uvjerena kako druge etničke skupine neće udovoljiti njihovoj nakani pa je nastavila podupirati Hikmetjara. U pakistanskoj je vojsci bilo oko 20% vojnika iz redova Paštuna koji su živjeli u Pakistanu i propaštunskog i islamskoga fundamentalističkog lobija iz redova organizacije ISI pa je vojska i dalje bila odlučna postići pobjedu Paštuna u Afganistanu. Međutim, godine 1994. bilo je jasno daje Hikmetjar izgubio jer je ostao bez kopnene vojske, a njegov je ekstremizam podijelio Paštune, od kojih gaje većina mrzila. Pakistan je postao umoran od podupiranja gubitnika pa je potražio nove potencijalne predstavnike Paštuna.Kad je godine 1993. za premijera izabrana Benazir Buto, žarko je željela otvoriti put za Srednju Aziju. Najkraći je bio onaj od Pešavara do Kabula preko planinskog lanca Hindukuša do Mazar-e Šarifa a potom do Tirmeza i Taškenta u Uzbekistanu, ali je bio zatvoren zbog borbi oko Kabula. Pojavio se novi prijedlog koji je snažno zastupala očajna pakistanska prijevoznička i krijumčarska mafija, kao i JUI i paštunski vojni i politički dužnosnici. Umjesto toga sjevernog puta, moguće je bilo raščistiti put od Kete do Kandahara i Herata te dalje do Ašhabada, glavnog grada Turkmenije. Na jugu zemlje nije bilo borbi, tek desetak zapovjednika koje će trebati primjereno podmititi kako bi pristali otvoriti trgovinske kanale.
U rujnu 1994. pakistanski su promatrači i dužnosnici organizacije ISI potajno prevalili put od Čamana na pakistanskoj granici do Herata, kako bi stekli uvid u stanje na tom putu. Tog je mjeseca Čaman posjetio i ministar vanjskih poslova Nasirulah Babar, podrijetlom Paš-tun.
23 Talibani
Kandaharski su ratni zapovjednici na taj plan gledali s nepovjerenjem, misleći kako Pakistan time nastoji vojno intervenirati i skrši-ti ih. Jedan je zapovjednik, Amir Lalai, Babaru uputio otvoreno upozorenje, koje je glasilo: "Pakistan nudi obnovu naših cesta ali ja ne mislim da će popravkom naših cesta automatski nastupiti mir. Sve dok se susjedne zemlje miješaju u naša unutarnja pitanja, ne trebamo očekivati mir".9Pakistan je ipak počeo pregovore s kandaharskim zapovjednicima i s Ismailom Hanom u Heratu da dopuste promet kroz to područje do Turkmenije. Babar je 20. listopada 1994. poveo skupinu od šest zapadnih veleposlanika u Kandahar i Herat a da o tome nije ni izvijestio vladu u Kabulu.1 ° U tom su izaslanstvu bili i viši dužnosnici za željeznice, ceste, telefone i električnu energiju. Babar je rekao kako namjerava od međunarodnih organizacija prikupiti 300 milijuna dolara za obnovu cesta od Kete do Herata. Dana 28. listopada premijerka Benazir Buto sastala se s Ismailom Hanom i generalom Rašidom Dos-tumom u Ašhabadu i nagovarala ih da pristanu otvoriti jedan južni put, duž kojega bi kamioni plaćali samo nekoliko cestarina i imali zajamčenu sigurnost.
Međutim, prije toga sastanka jedan je veliki događaj uzdrmao kan-daharske ratne zapovjednike. Oko 200 talibana iz Kandahara i pakistanskih medresa stiglo je 12. listopada 1994. na malu afganistansku graničnu postaju Spin Baldak na pakistansko-afganistanskoj granici odmah nasuprot Čamana. Tamna i masna rupa usred pustinje bila je važna postaja za kamione i gorivo koju je koristila prijevoznička mafija a držali su je Hikmetjarovi ljudi. Tu su afganistanski kamioni preuzimali robu iz pakistanskih, kojima nije bilo dopušteno ulaziti u Afganistan, a iz Pakistana su krijumčarili gorivo za vojske lokalnih af-ganistanskih zapovjednika-razbojnika. Za prijevozničku je mafiju kontrola nad tim gradićem bila od presudne važnosti. Već su muli Omaru bili darovali nekoliko stotina tisuća pakistanskih rupija i obećali mu mjesečnu naknadu za talibane ako s cesta počisti lance i razbojnike i ako im zajamči siguran promet za kamione.
Talibanske su se snage podijelile na tri skupine i napale Hikmet-jarove vojarne. U toj kratkoj i oštroj borbi ubijena su sedmorica Hik-metjarovih vojnika a nekoliko ih je ranjeno, nakon čega su pobjegli. Talibani su izgubili samo jednog čovjeka. Potom je Pakistan pomogao talibanima tako što im je dopustio zaplijeniti veliko skrovište oružja nedaleko od Spin Baldaka koje su čuvali Hikmetjarovi ljudi. Oružje su prenijeli preko granice u Afganistan 1990. godine, kad se Islam-abad, prema uvjetima Sporazuma iz Ženeve, obvezao kako neće na području Pakistana držati oružje za Afganistance. Tom su prilikom talibani zaplijenili 18.000 kalašnjikova, desetke topova, velike količine streljiva i mnogobrojna vozila.Taj je događaj tako zabrinuo kandaharske ratne vođe da su optužili Pakistan za potporu talibanima ali su se i dalje međusobno svađali umjesto da se ujedine protiv te zajedničke opasnosti. Babar je postajao nervozan pa je izdao zapovijed da se napravi jedno pokusno putovanje-poslao je konvoj od trideset kamiona s lijekovima u Aškabad. "Rekao sam Babaru kako trebamo dva mjeseca pričekati jer nismo imali nikakva sporazuma s kandaharskim zapovjednicima a on je bio uporan u slanju konvoja. Zapovjednici su bili sumnjičavi, mislili su kako se tim konvojem prevozi oružje za neke buduće snage u Pakistanu", rekao mi je kasnije jedan pakistanski dužnosnik u Kandaharu.
Dana 29. listopada 1994. konvoj vojnih kamiona iz Nacionalne ćelije za logistiku (National Logistics Cell-NLC), koju je osamdesetih godina osnovala organizacija ISI za dopremu američkog oružja mudžahedinima, krenuo je iz Kete s osamdeset bivših pakistanskih vojnih vozača. U konvoju je bio i pukovnik Imam, najistaknutiji časnik ISI-a, koji je zapovijedao na jugu zemlje kao i pakistanski generalni konzul u Heratu. Bila su tu i dvojica mladih talibanskih zapovjednika, mula Bordžan i mula Turabi. (Obojica će kasnije predvoditi prvi napad na Kabul, gdje će mula Bordžan i poginuti.) Oko dvadeset kilometara od Kandahara, u mjestu Taht-e Pol blizu vanjske obrambene crte kandaharske zračne luke, konvoj je zaustavila jedna skupina zapovjednika-Amir Lalai, Mansur Ačakzai, koji su nadzirali zračnu luku, i Ustad Halim. Zapovjedili su konvoju da se parkira u obližnjem selu u podnožju jednoga niskog planinskog lanca. Kad sam, nakon nekoliko mjeseci, prolazio tim područjem još su se uvijek mogli vidjeti ostaci logorskih vatri i razni drugi otpaci.Zapovjednici su tražili novac, dio tereta kao i to da Pakistan prestane pomagati talibane. Dok su pregovarali s pukovnikom Imamom, Islamabad tri dana nije objavio nijedne vijesti o toj otmici
24 Talibani
konvoja. "Strahovali smo kako će Mansur na konvoj utovariti oružje i za to optužiti Pakistan. Zato smo razmotrili sve vojne opcije za spašavanje konvoja, primjerice, napad Skupine za specijalne zadatke (pakistanski vojni komandosi) ili padobranski desant. Obje smo te opcije smatrali preopasnima pa smo zatražili od talibana da oslobode konvoj", rekao je jedan pakistanski dužnosnik. Talibani su 3. studenoga 1994. krenuli u napad na zapovjednike koji su držali konvoj. Misleći kako ih je napala pakistanska vojska, zapovjednici su pobjegli. Talibani su krenuli u potjeru za Mansurom preko pustinje, uhvatili ga i ubili, zajedno s njegovih deset tjelohranitelja. Tijelo su mu objesili o tenkovsku cijev kako bi ga svi ljudi mogli vidjeti.
Iste su večeri krenuli na Kandahar i tamo, nakon dva dana sporadičnih borbi, do nogu potukli vojske lokalnih zapovjednika. Najistaknutiji zapovjednik u samom gradu, mula Nakib, koji je imao vojsku od 2500 ljudi, nije pružio otpor. Neki su njegovi pomoćnici kasnije izjavili kako je za predaju od ISI-a uzeo veliki mito, uz obećanje da će moći ostati na svom položaju. Talibani su njegove ljude uzeli u svoje redove a njega su demobilizirali i poslali u rodno selo blizu Kandahara. Zaplijenili su desetine tenkova, oklopnih vozila, vojnih kamiona, oružja i, kao najvažnije, šest bombardera Mig-21 i šest transportnih helikoptera što su ostali u zračnoj luci nakon sovjetske okupacije.Za samo nekoliko tjedana ta je nepoznata sila zauzela drugi po veličini grad u Afganistanu, a izgubila je samo desetak ljudi. Nijedan strani diplomat ni analitičar u Islamabadu nije dvojio da su dobili znatnu pomoć od Pakistana. Pakistanska vlada i JUI proslavili su pad Kandahara. Babar je uspjeh talibana proglasio svojom zaslugom i novinarima potajno govorio kako su talibani "naši momci". Međutim, talibani su jasno pokazivali kako su neovisni o Pakistanu i time davali do znanja da nisu ničije marionete. Dana 16. studenoga 1994. mula Gaus je izjavio kako Pakistan kod slanja konvoja u budućnosti ne bi trebao zaobilaziti talibane niti sklapati sporazume s pojedinim lokalnim zapovjednicima. Rekao je i to da talibani neće dopustiti da se roba namijenjena Afganistanu prevozi pakistanskim kamionima-stoje bio glavni zahtjev prijevozničke mafije.14Talibani su uklonili lance s putova, uspostavili jednoobrazni sustav cestarina za kamione što su kod Spin Baldaka ulazili u Afganistan i nadzirali autoput iz smjera Pakistana. Prijevoznička je mafija bila ushićena pa je u prosincu prvi pakistanski konvoj od pedeset kamiona sa sirovim pamukom stigao iz Turkmenije u Ketu, nakon što su tali-banima platili cestarinu u iznosu od 200.000 rupija (5000 američkih dolara). U međuvremenu su tisuće mladih afganistanskih Paštuna, koji su studirali u Balučistanu i u NWFP-u, pohitalo u Kandahar kako bi se pridružili talibanima. Za njima su ubrzo krenuli i dragovoljci iz medresa stranke JUI u Pakistanu, nadahnuti novim islamskim pokretom u Afganistanu. Do prosinca 1994. talibanima se u Kandaharu pridružilo 12.000 afganistanskih i pakistanskih studenata.
Kako je u zemlji i u inozemstvu jačao pritisak na Pakistan da objasni svoje stajalište, premijerka Benazir Buto prvi je puta u veljači 1995. zanijekala bilo kakvu pomoć Pakistana talibanima. "U Afganistanu ne podržavamo ničiju stranu niti se miješamo u njihove odnose", izjavila je tijekom svog posjeta Manili.15 Kasnije je rekla kako Pakistan ne može spriječiti da talibanski novaci odlaze preko pakistanske granice i priključuju se talibanima. "Ja se ne mogu boriti umjesto gospodina Rabanija (predsjednika Burhanudina) u njegovu ratu. Ako Af-ganistanci žele ići preko granice, ja im to ne priječim. Mogu im zabraniti povratak, ali ih većina u Pakistanu ima obitelj", rekla je.16Talibani su odmah uveli najstrože tumačenje šerijatskog zakona u povijesti muslimanskog svijeta. Zatvorili su sve škole za djevojčice i zabranili zapošljavanje za žene, porazbijali televizore, zabranili čitav niz sportova i rekreacijskih aktivnosti a svim muškarcima zapovjedili da nose duge brade. Tijekom sljedeća tri mjeseca talibani će zauzeti 12 od ukupno 31 afganistanske pokrajine i na tom području otvoriti sve ceste i razoružati narod. Kako su napredovali sjeverno prema Kab-ulu lokalni su zapovjednici ili bježali ili su im se, mašući bijelim zastavama, predali. Mula Omar i njegova vojska studenata krenuli su u pohod na Afganistan.
Drugo poglavljeHERAT 1995.god: NEVIDLJIVI BOŽJI VOJNICI
25 Talibani
U ožujku 1995., na sjevernom rubu pustinje Dasht-i-Mango -Pustinje smrti-dizali su se oblaci sitne prašine nad uskim trakom istrošene autoceste što povezuje Kandahar i Herat, koji su međusobno udaljeni 560 kilometara. Ta autocesta, što su je pedesetih godina izgradili Rusi, išla je rubom šikare i pijeska jedne od najvrelijih i naj-sušnijih pustinja na svijetu. Nakon toliko godina rata bila je puna tenkovskih brazdi, kratera od bombi, a mostovi su bili porušeni, zbog čega je promet tekao brzinom od samo dvadeset kilometara na sat.Talibanska se ratna povorka -japanska terenska vozila s dvoja vrata, otvorenih karoserija-kretala u smjeru Herata, krcata do zuba naoružanim mladićima što su nakanili zauzeti taj grad. Iz suprotnog se smjera kretala duga kolona vozila s ranjenim talibanima na žicanim krevetima, privezanima za karoserije kao i zarobljenika iz redova snaga Ismaila Hana, koji je držao Herat.Tijekom prva tri mjeseca nakon zauzimanja Kandahara talibani su afganistanski građanski rat pokrenuli s mrtve točke jer su zauzeli dvanaest od trideset jedne afganistanske pokrajine i stigli do Kabula na sjeveru i do Herata na zapadu. Talibanski su vojnici u Kandaharu nerado govorili u nazočnosti svojih zapovjednika pa se o talibanima nešto moglo saznati samo tako da putujete autostopom iz Kandahara i natrag. Unutar terenskog vozila, u kojemu bi se naguralo oko deset vojnika s kovčezima streljiva, raketa, bacača granata i vreća pšenice, jedva bi dočekali da nekome ispričaju svoje životne priče.
Po njihovim riječima, od zauzimanja Kandahara oko 20.000 Af-ganistanaca što su studirali u stotinama pakistanskih medresa napustilo je izbjegličke logore u Pakistanu i pridružilo se snagama mule Omara. Na njihovu putu prema sjeveru pridružile su im se tisuće afganistan-skih Paštuna. Većina ih je bila vrlo mlada-u dobi između četrnaest i dvadeset četiri godine-a mnogi se nikada prije toga nisu borili premda su, kao i svi Paštuni, znali rukovati oružjem.Mnogi su od rođenja živjeli u izbjegličkim logorima u dvjema pakistanskim pokrajinama-Balučistanu i Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini, gdje su povremeno bivali zadajani Kur'anom u desetinama medresa što su niknule duž granice u organizaciji afganistanskih mula ili pakistanskih islamskih fundamentalističkih stranaka. U tim su školama proučavali Kur'an, izreke proroka Muhameda i osnove islamskog zakona, onako kako su ih tumačili njihovi jedva pismeni učitelji. Ni učitelji ni polaznici nisu poznavali ni osnove matematike, znanosti, povijesti ni zemljopisa. Mnogi od tih mladih ratnika nisu poznavali ni povijest vlastite zemlje kao ni džihad protiv Sovjetskog Saveza.Ti dječaci nisu imali ništa zajedničko s mudžahedinima koje sam upoznao tijekom osamdesetih godina-ljudima što su dobro poznavali loze svojih plemena i klanova, s nostalgijom se sjećali svoje napuštene zemlje i sela i pričali priče i legende iz afganistanske povijesti. Bili su to pripadnici naraštaja koji nikad nije vidio svoju zemlju u miru-Afganistan bez rata protiv nekog osvajača ili bez međuetničkih sukoba. Nisu znali ništa o svojim plemenima, precima, susjedima ni o složenoj etničkoj strukturi naroda stoje često povezivala njihova sela i domovinu. Bili su kao naplavina što ju je more izbacilo na obali povijesti.Nisu znali ništa o prošlosti niti su imali planova za budućnost. Sadašnjost je bila sve. Doslovno su bili siročad rata, bez korijena i bez mjesta, bez posla i bez imanja, bez gotovo ikakvih spoznaja o sebi samima. Ratu su se divili jer je rat bio jedino zanimanje na koje su se mogli priviknuti. Njihovo priprosto vjerovanje u mesijanski i puritanski islam, koji su im ulile njihove priproste seoske mule, bilo je jedino za što su se mogli uhvatiti i stoje njihovim životima davalo nekakva smisla. Bez ikakve praktične naobrazbe, čak ni onakve kakvu su imali njihovi preci-obrada zemlje, čuvanje stada ili izrada ručnih radova -bili su ono što bi Karl Mara nazvao afganistanskim lupenproleterija-tom.
Nadalje, rado su se okupili u to u potpunosti muško bratstvo što su ga stvorili talibanski vođe jer za ništa drugo nisu ni znali. Mnogi su, zapravo, bili siročad odrasla bez žena-majki, sestara ili rođakinja. Neki su bili polaznici medresa ili su do tada živjeli zatvorenim životom izbjegličkih logora, kamo su ženski članovi obitelji mogli rijetko zalaziti. Čak i po normama konzervativnih paštunskih plemena, koji su u svojim selima i nomadskim logorima živjeli kao usko povezane zajednice u kojima su se muškarci družili sa ženama iz svojih obitelji, život tih dječaka bio je okrutan i težak. Biti u društvu sa ženama bila im je nepoznanica.Njihovi učitelji, mule, isticali su kako žene predstavljaju kušnju, nepoželjno odvlačenje čovjeka od službe Allahu. Kad su talibani ušli u Kandahar i žene zatvorili u kuće tako što su im zabranili
26 Talibani
zaposlenje, školovanje, čak i odlazak u kupovinu, većina tih dječaka iz medresa nije u tome vidjela ništa loše. Osjećali su se ugroženima tom polovicom ljudskoga roda koju nikada nisu upoznali pa ih je bilo znatno lakše zatvoriti u kuće, poglavito ako tako nalažu mule što su se pozivale na primitivne islamske navade koje nisu imale nikakva uporišta u islamskom zakonu. Podjarmljivanje žena postalo je poslanjem istinskih vjernika i fundamentalista po kojemu su se talibani razlikovali od mudžahedina.To muško bratstvo nije tim mladićima pružalo samo Verski cilj za koji se trebalo boriti nego ukupan način života koji je trebalo prigrliti i koji im je trebao osmisliti život. Ironijom sudbine, talibanski je pokret bio izravan povratak na vjerske vojne redove što su se pojavili u kršćan-skome svijetu u vrijeme križarskih ratova protiv islama-disciplinirani, motivirani i bezobzirni u postizanju svojih ciljeva.1 Tijekom prvih nekoliko talibanskih pobjedonosnih mjeseci stvorena je cijela mitologija o njihovoj nepobjedivosti kakvu su mogli postići samo Božji vojnici. U to vrijeme stalnog napredovanja svaka je pobjeda samo jačala dojam o istinitosti njihova poslanja-daje Bog na njihovoj strani te daje njihovo tumačenje islama jedino ispravno.
Ojačani velikim brojem novaka, krenuli su prema sjeveru i ušli u pokrajine Urozgan i Zabul, koje su zauzeli bez ijednog hica. Paštunski lokalni zapovjednici-pljačkaši, nespremni staviti na kušnju vjernost svojih pobornika, istaknuli su bijele zastave, predali se i u to ime predali svo svoje oružje.Na jugu zemlje talibani su krenuli u napad na snage Gafara Ahun-dzadeha, čiji je klan, tijekom gotovo svih osamdesetih godina, držao pokrajinu Helmand i njezina unosna polja opijuma. Naišli su na oštar otpor, ali su uspjeli neke manje zapovjednike, mafijaše droge, nahuškati na Ahundzadeha a neke potkupiti i tako, u siječnju 1995., zauzeti tu pokrajinu. Krenuli su dalje prema zapadu i stigli do.Dilarama na autocesti Kandahar-Herat i do granice triju zapadnih pokrajina koje je držao Ismail Han. Istodobno su krenuli prema sjeveru u smjeru Kabula i s lakoćom prodrli kroz paštunski pojas gdje su naišli na više masovne predaje nego masovnog otpora.Paštunski jug, u kaosu i anarhiji, čiji su sitni zapovjednici bili neorganizirani, s lakoćom je pao u ruke talibana, ali su se na kraju morali suočiti s velikim zapovjednicima i sa složenom političkom i etničkom situacijom stoje vladala na drugim područjima zemlje. U siječnju 1995. sve su oporbene skupine združile snage kako bi napale vladu predsjednika Rabanija u Kabulu. Hikmetjar se udružio s uzbečkim zapovjednikom generalom Rašidom Dostumom na sjeveru i s Hazarima u središnjem dijelu Afganistana koji su držali jedan dio Kabula. Pakistan je pomogao oko osnivanja toga saveza jer je Hikmetjar još uvijek bio očiti miljenik Islamabada a početkom te godine dobio je od Pakistana velike količine raketa za bombardiranje Kabula. Međutim, čak je i Islamabad bio zatečen brzim napredovanjem talibana. Iako je vlada premijerke Benazir Buto pružala punu potporu talibanima, ISI je bio skeptičan glede njihovih sposobnosti, uvjeren kako će oni ostati korisna ali periferna snaga na jugu Afganistana.Hikmetjar je bio vidno zabrinut zbog tih suparničkih paštunskih snaga što su velikom brzinom napredovale od juga prema sjeveru pa je pokušao zaustaviti talibane i istodobno poduzeti snažan raketni napad na Kabul, u kojemu su stotine civila poginule a velik je dio grada porušen. Dana 2. veljače 1995. talibani su zauzeli Vardak, oko 55 kilometara južno od Kabula, pa je po prvi put zaprijetila opasnost Hikmet-jarovim bazama oko Kabula. Talibani su munjevito napredovali pa su 10. veljače 1995. zauzeli Meidan Šahr, nakon žestokih borbi u kojimaje poginulo 200 ljudi, a sutradan i Muhamed Aga. Hikmetjar se našao u klopci između vladinih snaga sjeverno od grada i talibana južno od grada. Moral njegovih vojnika je potonuo.
Dana 14. veljače 1995. talibani su zauzeli Hikmetjarov stožer u Čarasjabu, prouzročili paniku među njegovim vojnicima i natjerali ih u bijeg na sjever, prema Džalalabadu. Snage predsjednika Rabanija, pod zapovjedništvom Ahmada Šah Masuda, povukle su se u Kabul. Talibani su otvorili sve ceste i tako omogućili da u Kabul uđu konvoji hrane, nakon višemjesečne blokade grada koju je nametnuo Hikmetjar. Bio je to mudar potez, kojim je među skeptičnim žiteljima Kabula porastao ugled talibana i ispunjen glavni zahtjev prijevozničke mafije koja ih je podupirala. Došlo je do borbi između Masuda i talibana, koji se nisu obazirali na pozive za prekid vatre posebnog izaslanika UN-a za Afganistan, tuniskog diplomata Mahmuda Mestirija.Masud je imao još jedan veći problem. Iako je Hikmetjar bio natjeran u bijeg, Masud se morao suočiti i sa snagama Hazara šiita koje je predvodila stranka Hizb-i vahdat, a držale su južne
27 Talibani
dijelove grada. Pokušao je dobiti na vremenu pa se u Čarasjabu dva puta sastao s talibanskim zapovjednicima, mulama Rabanijem, Bordžanom i Gausom. Tom su se prigodom talibani po prvi put sastali sa svojim najvećim suparnikom, koji će ih tijekom sljedeće četiri godine uporno nastojati kazniti. Zatražili su ostavku predsjednika Rabanija i Masu-dovu predaju, a takvim pregovaračkim stajalištem nisu baš mogli steći potporu. Istodobno su počeli pregovarati i s Hazarima.Sastali su se i s Mestirijem, posrednikom UN-a, kojemu su predali tri uvjeta za svoje sudjelovanje u mirovnom procesu pod pokroviteljstvom UN-a. Zatražili su da njihove jedinice dobiju status "neutralnih snaga" u Kabulu, da prijelazna vlada u Kabulu bude sastavljena samo od "dobrih muslimana" te da svih trideset pokrajina budu zastupljene u toj vladi. Zbog njihova inzistiranja da u novoj vladi u Kabulu oni imaju većinu, predsjednik Rabani i UN bili su primorani odbiti takve zahtjeve.Masud je odlučio potući svoje neprijatelje jednog po jednog. Dana 6. ožujka 1995. na prepad je napao Hazare, poslao tenkove u južne dijelove Kabula, potukao Hazare i istjerao ih iz grada. Hazari su u tom beznađu postigli sporazum s talibanima, koji su sve više napredovali, i predali im svoje teško naoružanje i položaje. Ali, u toj predaji i metežu ubijen je hazarski vođa Abdul Ali Mazari dok je bio u talibanskom zatočeništvu. Hazari su kasnije tvrdili kako su talibani bacili Mazarija iz helikoptera kad je, dok su ga kao zatočenika prevozili u Kandahar, pokušao dograbiti pušku.
Njegova će smrt, bez obzira na to je li bila slučajna ili namjerna, zauvijek osuditi talibane u očima afganistanskih šiita i njihova glavnog pokrovitelja-Irana. Hazari im nikada neće oprostiti Mazarijevu smrt a tri godine kasnije osvetili su im se tako što su na sjeveru zemlje masakrirali tisuće njihovih pripadnika. Time su izbile na površinu krvave međuetničke i sektaške podjele-između Paštuna i Hazara i između sunita i šiita-što su tinjale pod samom površinom.U međuvremenu Masud nije imao namjere dopustiti talibanima da preuzmu mjesto Hazara u južnom dijelu Kabula. Dana 11. ožujka 1995. poduzeo je još jedan kazneni napad i nakon krvavih uličnih borbi, u kojima su poginule stotine talibana, istjerao ih iz grada. Bila je to prva velika bitka u kojoj su talibani izgubili. Njihova slaba vojna struktura i bijedna vojna taktika bila je siguran put u poraz pred iskusnijim Masudovim borcima.Talibani su već bili osvojili nesređeni paštunski jug zemlje jer je iscrpljeno i od rata umorno stanovništvo toga kraja u njima vidjelo spasitelje i mirotvorce, ako ne i potencijalnu silu koja će oživjeti paš-tunsku moć što su je Tadžici i Uzbeci ponizili. Mnogim je predajama potpomoglo podmićivanje lokalnih zapovjednika, koji bi nakon toga mijenjali stranu-taktika koju će talibani kasnije pretvoriti u pravu umjetnost i koju su mogli sebi priuštiti zahvaljujući velikim prihodima od trgovine drogom, prijevozničke mafije i inozemne pomoći, od Pakistana i Saudijske Arabije. Tijekom svojega napredovanja zaplijenili su i goleme količine sitnog naoružanja, tenkova pa čak i helikoptera, što im je omogućilo naoružavanje još većeg broja vojnika. Na područjima pod njihovom vlašću razoružavali su stanovništvo, uvodili zakon i red, nametali strogi šerijatski zakon i otvarali ceste za promet, što je rezultiralo naglim padom cijena prehrambenih proizvoda. Narod je nakon dugogodišnjih patnji s krajnjim veseljem dočekao sve te mjere. Poraz u Kabulu bio je velik udarac talibanskom ugledu, ali ne i njihovoj odlučnosti.
Talibani su nakon toga svoju pozornost usmjerili prema zapadu u namjeri da zauzmu Herat. Potkraj veljače 1995., nakon snažnih borbi, zauzeli su pokrajine Nimroz i Farah koje je držao Ismail Han i krenuli dalje prema bivšoj sovjetskoj bazi u Šindandu, južno od Herata. Režim u Kabulu bio je vidno zabrinut zbog talibanskog napredovanja i neuspjeha Ismaila Hana da im se odupre. Masudovo je ratno zrakoplovstvo iz Kabula počelo bombardirati talibanske crte ratišta kako bi pomoglo obrani Šindanda i Herata. Kako nisu imali zračne luke a logistička im je potpora iz baza u Kandaharu bila slaba, kao i zapovjedna struktura, talibani su počeli trpjeti velike gubitke u napadima na vladine položaje oko Šindanda.Potkraj ožujka 1995. istjerani su iz Šindanda. Povukli su se i pritom izgubili većinu područja koja su ranije osvojili i izgubili najmanje tri tisuće vojnika. Stotine ranjenika ostavljene su u pustinji, gdje su i umrli, jer talibani na bojišnici nisu imali nikakve medicinske opreme a zbog nedostatka logistike nisu bili u mogućnosti osigurati vodu i hranu za svoje vojnike. "Nikad nismo doživjeli takvu okrutnost. Svakog smo dana bombardirani, deset do petnaest puta. Nema ni hrane ni vode
28 Talibani
pa su mi prijatelji umirali od žeđi. Izgubili smo vezu sa zapovjednicima i nismo znali gdje su nam drugi vojnici. Nestalo nam je streljiva. Bila je to velika bijeda", rekao mije talibanski ranjenik Saleh Mohamad, dok su ga prevozili u Kandahar.
Vladine su snage odlučno potisnule talibane na dvije fronte a političko im je i vojno vodstvo bilo u rasulu. To je znatno narušilo sliku talibana kao potencijalnih mirotvoraca jer su u očima mnogih Afga-nistanaca postali tek još jedna skupina lokalnih mafijaških ratnika. Predsjednik Rabani na nekoje vrijeme učvrstio svoj politički i vojni položaj oko Kabula i Herata. U svibnju 1995. vladine su snage imale potpunu kontrolu u šest pokrajina. Tim je porazima vlast talibana smanjena s dvanaest na osam pokrajina. Međutim, Herat je i dalje bio primamljiv, ne samo talibanima nego i paštunskoj prijevozničkoj i opijumskoj mafiji koja je očajnički čekala otvaranje putova prema Iranu i srednjoazijskim zemljama što su vodili preko Herata.Nijedan mudžahedinski zapovjednik nije bio tako ugledan kao Ismail Han a rijetki su tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza prošli takve patnje kakve je prošao narod Herata. Ismail Han bio je časnik u afga-nistanskoj vojsci kad su Rusi okupirali Afganistan i imao je snažne islamističke i nacionalističke osjećaje. Kad su Sovjeti zauzeli Herat tamošnji su narod, koji govori perzijskim jezikom, smatrali nezainteresiranim za borbu i najkulturnijim od svih Afganistanaca. Heraćani su posljednji put bili prisiljeni na borbu prije više od stotinu godina, tj. 1837., kad su pružili otpor perzijskoj invaziji. Kako se nisu bojali otpora, Sovjeti su izgradili zračnu bazu Šindand, kao svoju najveću zračnu bazu u Afganistanu i dopustili svojim časnicima da u Herat dovedu svoje obitelji.Ali, 15. ožujka 1979., stanovnici toga grada organizirali su protiv Sovjeta do tada nezabilježen ustanak u jednom gradu. Dok su ubijali sovjetske časnike i savjetnike i njihove obitelji, Ismail Han je u gradskoj vojarni izveo udar, pobio afganistanske komunističke časnike i narodu podijelio oružje. Ubijene su stotine Rusa. Iz straha od sličnih pobuna u drugim afganistanskim gradovima, Moskva je iz Sovjetske Republike Turkmenije poslala tristo tenkova za gušenje ustanka i počela nesmiljeno bombardirati jedan od najstarijih gradova na svijetu. Petnaest godina nakon toga veliki dijelovi grada još su uvijek izgledali kao mjesečeva površina, s nepreglednim ruševinama. Za samo nekoliko dana ubijeno je više od dvadeset tisuća Heraćana. Ismail Han je sa svojim gerilcima pobjegao u provinciju a desetine tisuća civila pobjeglo je u Iran. Sljedećih je deset godina vodio snažan gerilski rat protiv sovjetske okupacije i u provinciji uspostavio učinkovitu upravu i tako zadobio poštovanje naroda. To se poštovanje pokazalo neprocjenjivim kad se nakon odlaska sovjetskih snaga vratio u Herat.
Herat je bio kolijevka afganistanske povijesti i civilizacije. Taj grad-oaza nastao je prije pet tisuća godina. Njegova dolina, s više od 500 četvornih kilometara navodnjavane zemlje, okružena planinama, smatrana je najplodnijom zemljom u Srednjoj Aziji. Grčki povjesničar Herod opisao ju je kao žitnicu Srednje Azije. "Na cijelome svijetu nema grada kao što je Herat", napisao je u svojim memoarima car Babar. Englezi su tu ljepotu uspoređivali sa svojim grofovijama u Engleskoj. "To područje među planinama prekrasan je predio malih utvrđenih sela, vrtova, vinograda i kukuruznih polja a taj bogat prizor rese mnoge rječice blistave vode što teku dolinom u svim pravcima", napisao je 1831. britanski avanturist i špijun kapetan Connollv.Herat je stoljećima bio raskrižje između dvaju suparničkih carstava, Turskog i Perzijskog, a njegovi su stanovnici vrlo rano prihvatili islam. Glavna džamija u središtu grada potječe iz sedmog stoljeća a obnovila ju je 1200. godine dinastija Gorid. U srednjem je vijeku bio i središte kršćanstva, tj. nestorijanske crkve, i sufizma-duhovne i mistične strane islama. Sljedbenici sufijskih bratstava nakšibendija i kadirija dobivali su položaje predsjednika vlade i ministara. Zaštitnik Herata je hadži (hodža) Abdulah Ansari, slavni pjesnik i filozof sufizma, koji je umro 1088. i koji u Afganistanu još uvijek ima brojne sljedbenike. Kad je Džingis Kan 1222. osvojio Herat od njegovih 160.000 stanovnika poštedio je samo 40.000. Ali, grad se oporavio i za manje od dvjesto godina dosegnuo svoj vrhunac nakon što su Timurov sin, Šah Ruh, i njegova supruga, kraljica Gouhar Šad, godine 1405. preselili prijestolnicu Timuridskog carstva iz Samarkanda u Herat.
Timuridski su vladari po prvi put u povijesti objedinili turkijsku nomadsku stepsku kulturu i visoku kulturu uređenih perzijskih zemalja, doveli razne majstore i obrtnike iz Perzije, Indije i Srednje
29 Talibani
Azije i podigli stotine veličanstvenih spomenika i drugih zdanja. Šah Ruh i njegova kraljica Gouhar Šad pretvorili su Herat u golemo gradilište,gradeći džamije, medrese, javna kupališta, knjižnice i palače. Na tržnicama Herata prodavali su se najljepši sagovi, nakit, oružje, vojna oprema, crijep i keramika. Na dvoru je djelovao Bihzad, kojega smatraju najboljim perzijskim slikarom minijatura. "Ako u Heratu ispružiš noge zasigurno ćeš udariti kakvog pjesnika", rekao je Ali Šir Navai, predsjednik vlade Šaha Ruha, koji je i sam bio umjetnik, pjesnik i pisac.4 Navaija, koji je pokopan u Heratu i nacionalni je pjesnik današnjeg Uzbekistana, smatraju ocem turkijske književnosti jer je bio prvi pjesnik koji je pisao na turkijskom umjesto na perzijskom. Na dvoru je bio i perzijski pjesnik Jami koji je također pokopan u Heratu, a sin Šaha Ruha, Ulug Beg, bio je astronom koji je u Samarkandu imao zvjezdarnicu stoje promatrala kretanja zvijezda. Njegov kalendar i položaj zvijezda tiskani su na Oksfordskom sveučilištu 1665. i još su uvijek zapanjujuće točni.
Godine 1417. kraljica Gouhar Šad, koja je i sama izgradila desetke džamija, dovršila je gradnju velebna kompleksa na rubu grada koji se sastojao od džamije, medrese i njezine grobnice. Njezinu grobnicu, sa zidovima popločanim plavom perzijskom keramikom ukrašenom cvjetnim uzorcima, natkritu rebrastom plavom kupolom s prekrasnim bijelim zapisima iz Kur'ana, još uvijek smatraju jednim od najljepših spomenika islamske arhitekture na svijetu. Kad ju je godine 1937. vidio Byron opisao ju je kao "najljepši primjer arhitekture u boji što gaje čovjek izgradio na slavu Bogu i sebi samome".5 Kad je kraljica Gouhar Šad umrla, u dobi od 80 godina, nakon stoje podigla oko tristo građevina u Afganistanu, Perziji i Srednjoj Aziji, na njezin je grob stavljen jednostavan natpis, koji glasi: "Bilkisa svoga vremena". Bilkisa znači Kraljica od Sebe.6 Velik dio toga kompleksa uništili su Britanci 1885. a Sovjeti su to područje minirali kako bi spriječili ulazak mudžahedina.Kad su Sovjeti 1979. bombardirali Herat grad su porušili gore nego nekada Mongoli. "Herat je danas najporušeniji i najminiraniji grad na svijetu a ipak ne dobivamo nikakve pomoći niotkuda", rekao mije 1993. Ismail Han.7 Unatoč pustoši što gaje okruživala, Ismail Han je razoružao narod i u trima pokrajinama uspostavio učinkovitu upravu u kojoj su funkcionirale zdravstvena skrb i škole.Ukratko, zahvaljujući tom lukavom čovjeku s vragoljastim smiješkom zbog kojegaje izgledao znatno mlađi od svojih četrdeset sedam godina, škole u Heratu polazilo je 45.000 djece, od kojih su 1993. polovica bile djevojčice, a u školama njegovih triju pokrajina bilo je ukupno 75.000 učenika. Godine 1993. odveo me u posjet školi Atun Heirvi, koju je u dva turnusa polazilo 1500 djevojčica, pod vedrim nebom, bez učionica, stolova, knjiga, papira ni tinte-njihova je želja za učenjem bila tek odrazom duge povijesti učenja i kulture grada Herata. Nasuprot tome, kad su talibani preuzeli Kandahar, zatvorili su četrdeset pet škola a ostavili samo tri. Kad su kasnije zauzeli Herat zatvorili su sve škole u gradu a djevojčicama čak zabranili učenje kod kuće.
Godine 1995. Ismail Han je bio suočen s golemim problemima. Već je bio razoružao narod i stvorio nepopularni redovni vojni rok. Kako bi se odupro talibanima morao je ponovno naoružati narod a u redovnoj je vojsci vladala korupcija, slab moral i nedostatak sredstava. Korumpiranost vojnih časnika i bahatost prema civilima uzeli su maha u cijelome gradu a carinici su od kamiona što su prolazili kroz Herat naplaćivali čak deset tisuća pakistanskih rupija (330 američkih dolara)-što je bio zajamčen način stvaranja neprijatelja od prijevozničke mafije. Talibani su bili dobro obaviješteni o njegovim problemima. "Ismail je slab, vojnici se ne žele boriti jer ne dobivaju plaću a među narodom je diskreditiran zbog korupcije u redovima vlasti. Ostao je usamljen pa mu mora pomagati Masud", rekao mi je mula Vakil Ahmad.Napravio je i jednu ozbiljnu vojnu pogrešku. Uvjeren kako su talibani zbog poraza na rubu raspada, krenuo je u loše odabranom trenutku u loše pripremljenu ofenzivu. Jakim je mobilnim snagama 23. kolovoza 1995. zauzeo Dilaram a tjedan dana kasnije i neke dijelove Helmanda i time zaprijetio Kandaharu. Ali, njegova je vojska bila prenapregnuta i nalazila se u neprijateljskoj sredini dok su talibani cijelo to ljeto, uz pomoć Pakistana i Saudijske Arabije, obnavljali vojsku i dopremali oružje, streljivo i vozila i stvarali novu zapovjednu strukturu uz pomoć savjetnika ISI-a. ISI im je pomogao i oko sklapanja jednog sporazuma, koji je ostao tajnom, između talibana i generala Rašida Dostuma. Dostum je u Kandahar poslao svoje uzbečke tehničare da poprave
30 Talibani
Migove i helikoptere što su ih talibani prethodne godine u Kandaharu zaplijenili i tako stvorili prvo talibansko ratno zrakoplovstvo. U međuvremenu su Dostumovi bombarderi počeli napadati Herat.
Kako bi se oduprli prijetnji Ismaila Hana, talibani su hitro mobilizirali oko 25.000 ljudi, od kojih su mnogi bili svježi dragovoljci iz Pakistana. Iskusnije su borce poslali u kolonama terenskih datsuna da presijecaju opskrbu Ismailove vojske. Potkraj kolovoza kod Giriška su postavili vrlo uspješnu zasjedu pa je Ismail Han naložio opće povlačenje. Talibani su za samo nekoliko dana odbili njegove snage prema Šindandu, a i taj je grad neobjašnjivo napustio 3. rujna 1995., bez borbe. Dva dana nakon toga, dok mu je vojska bezglavo bježala a talibanske mobilne kolone nadirale sve dublje u njihove redove i opkoljavale ih, napustio je i Herat i sa svojim zapovjednicima i nekoliko stotina vojnika pobjegao u Iran. Sutradan su provladine mase u Kabu-lu, razjarene zbog pada Herata, napale i opljačkale pakistansko veleposlanstvo i ranile pakistanskog veleposlanika dok su vladini vojnici mirno promatrali taj događaj. Odnosi između Kabula i Islamabada pali su na najnižu razinu kad je predsjednik Rabani otvoreno optužio Pakistan za pokušaj njegova svrgavanja uz pomoć talibana.
Talibani su tako osvojili cijeli zapadni dio zemlje, to osjetljivo područje do granice s Iranom i po prvi put uspostavili vlast u nekom dijelu zemlje u kojemu Paštuni nisu bili u većini. Prema Heratu su se odnosili kao prema okupiranom gradu, uhitili stotine Heraćana, zatvorili sve škole i silom provodili razne zabrane i šerijatski zakon još strože nego u Kandaharu. Grad nisu čuvali lokalni izdajice nego tvrdokorni paštunski talibani iz Kandahara a gradska je uprava predana Paštuni-ma iz ogranka Durani, od kojih mnogi nisu ni znali perzijski jezik pa stoga nisu mogli ni komunicirati s lokalnim stanovništvom. Tijekom sljedećih nekoliko godina u tijela gradske vlasti nije primljen nijedanlokalni čovjek, Heraćanin. Jedino što je preostalo tim obrazovanim i kulturnim stanovnicima Herata, gdje su vladali, po njima, odvratni i neobrazovani Paštuni koji nisu ništa znali o veličanstvenoj povijesti toga grada, bilo je to da odlaze na Džamijev grob i čitaju njegov tužni natpis, koji glasi:Kad ti lice ne mogu vidjeti, kao ni mjesec u mračnoj noći, ronim zvijezde od suza a noć mi ostaje mračna unatoč svem zvjezdanom sja-ju*Pad Herata bio je i početak kraja Rabanijeve vlade. Talibani su, ojačani pobjedama, u listopadu i rujnu krenuli u još jedan napad na Kabul, u nadi da će uspjeti zauzeti daljnja područja prije dolaska zime kad su borbe nemoguće. Masud je potkraj studenoga krenuo u pro-tunapad i odbio ih, pri čemu su poginule stotine vojnika. Ali, talibani će ustrajati i nastojati grad osvojiti drugim sredstvima, slabljenjem Masudovih crta obrane podmićivanjem a ne tenkovskom vatrom.
Treće poglavljeKABUL 1996.god: VLADAR PRAVOVJERNIHTog prohladnog proljeća 1996. stotine afganistanskih mula, u džipovima, kamionima i na konjima, počele su stizati u Kandahar. Do 20. ožujka u taj je grad stiglo više od 1200 paštunskih Verski h vođa iz južnog, sjevernog i središnjeg Afganistana. Smjestili su se u vladinim uredima, u staroj utvrdi i na natkrivenoj tržnici, jer su ta mjesta pretvorena u goleme spavaonice jednostavno tako što su na pod prostrte stotine sagova na kojima su mule spavale.Bio je to najveći skup mula i uleme u povijesti Afganistana. Bila je vrlo znakovita činjenica da nisu bili nazočni lokalni vojni zapovjednici, tradicionalni vođe plemena i klanova, politički dužnosnici iz rata protiv Sovjetskog Saveza ni predstavnici nepaštunskih naroda sa sjevera Afganistana. Mula Omar pozvao je samo vjerske vođe kako bi raspravljali o budućem planu djelovanja ali, kao još važnije, kako bi legitimirali talibanskog vođu, mulu Omara, kao svemogućega vođu zemlje.Desetomjesečna talibanska opsada Kabula nije uspjela slomiti taj grad pa je među njihovim redovima, zbog sve većih gubitaka, rastao broj nemira. Tijekom dugih zimskih mjeseci umjerenjaci u taliban-skim redovima otvoreno su govorili o potrebi pregovora s kabulskim režimom. Pobornici tvrde politike željeli su nastaviti pohod na cijelu zemlju. Došlo je i do velikih podjela među Paštunima. Kandaharci okupljeni oko Omara željeli su nastaviti rat dok su predstavnici onih paštunskih područja koja su talibani nedavno bili zauzeli željeli mir i obustavu rata.
31 Talibani
I svi ljudi izvan te zemlje shvatili su kako se talibani nalaze na raskrižju. "Talibani ne mogu zauzeti Kabul a Masud ne može zauzeti Kandahar. Kako će talibani napredovati ako ne uspiju zauzeti Kabul? Čak i ako ga uspiju zauzeti, kako će ostatak Afganistana prihvatiti njihov oblik islamskog sustava?", rekao mije posrednik UN-a Mah-mud Mestiri.1 Sjednice Sure trajale su dva tjedna, po cijele dane i noći. Odvojene su Sure raspravljale o pitanjima poput političke i vojne budućnosti, najboljeg načina provedbe šerijatskog zakona i budućnosti obrazovanja djevojčica na područjima pod talibanskom vlašću. Sve su se rasprave odvijale u krajnoj tajnosti a strancima je tih dana bilo zabranjeno ulaziti u Kandahar. Međutim, kao promatrači bili su nazočni pakistanski dužnosnici, među njima i pakistanski veleposlanik u Kabulu kadi Humajun i nekoliko časnika ISI-a, a jedan od njih bio je pukovnik Imam, pakistanski generalni konzul u Heratu.Kako bi pomirili svoja različita stajališta, glavna je skupina Kan-daharaca, okupljena oko mule Omara, izabrala mulu Omara za "vladara pravovjernih" (amir-ul mu'minin), čime je, slijedom toga islamskoga naslova, postao neupitnim vođom džihada i emirom Afganistana. (Talibani će kasnije promijeniti ime Afganistana u Afganistan-ski Emirat.) Dana 4. travnja 1996. Omar se pojavio na krovu jedne zgrade u središtu grada, zamotan u plašt proroka Muhameda, koji je izvađen iz svoga svetišta prvi put nakon šezdeset godina. Dok je oko sebe omotavao i razmotavao plašt, koji je tako lepršao na vjetru, ushićeno mu je pljeskalo okupljeno mnoštvo mula u dvorištu zgrade, uzvikujući "amir ul-mu'minin".Taj zavjet vjernosti ili "baiat" predstavljao je postupak sličan onome kad je halif Omar potvrđen vođom muslimana u Arabiji nakon smrti proroka Muhameda. Bio je to majstorski politički potez, jer je mula Omar, zamotavši se u plašt proroka Muhameda, preuzeo pravo vođe ne samo Afganistanaca nego i svih muslimana. Sastanak je završio objavom džihada protiv režima predsjednika Rabanija. Talibani su se zarekli da neće ući u pregovore ni s jednom od protivničkih strana i izjavili su kako se o konačnoj odluci glede dopuštanja obrazovanja za žene može raspravljati "kad Afganistan dobije legitimnu vladu". Pobornici tvrde linije mule Omara odnijeli su pobjedu.
Ali, za mnoge Afganistance i muslimane u drugim zemljama bila je to ozbiljna povreda pravilnog postupanja jer je taj visoki položaj dan čovjeku koji nije imao ni pravog obrazovanja ni plemenskog pedigrea niti je bio u srodstvu s obitelji proroka Muhameda. Tu titulu nije uzeo nijedan Afganistanac još od 1834. godine kada ju je uzeo kralj Dost Muhamed Han, prije negoli je objavio džihad vlastitom narodu. Nadalje, po islamu taj naslov nije valjan osim ako ga nekom vođi ne dodijeli sva ulema u zemlji. Talibani su uporno tvrdili da njihov sastanak udovoljava zahtjevu Kur'ana zvanom "ahl al-hal o aqd", koji doslovno znači "ljudi koji mogu otpustiti i svezati", tj. oni koji imaju vlast donositi legitimne odluke u ime islamske zajednice.Taj je naslov Omaru dao prijeko potreban legitimitet i mistiku među Paštunima kakvu nije tijekom rata stekao nijedan mudžahedinski vođa. To će mu omogućiti da se još više udalji od dnevne politike, osigurati mu još jedan razlog da se ne sastaje sa stranim diplomatima kao i to da bude još tvrđi glede proširenja baze talibanskog vodstva ili pregovora s protivnicima. Otkako je stekao taj naslov uvijek se mogao iza njega sakriti i odbiti se sastati s protivničkim vođama kao sa sebi ravnima.Ali, na tom sastanku uleme namjerno nisu donijete nikakve odluke glede znatno osjetljivijih pitanja o tome kakvu vlast talibani namjeravaju uspostaviti u Afganistanu i što planiraju, ako uopće imaju planova, glede ekonomskog i društvenog razvoja zemlje. Ta će pitanja zauvijek ostati bez odgovora, čak i nakon što su zauzeli Kabul. "Našu strukturu nismo još javno iznijeli jer nismo dovoljno jaki da odlučimo tko će biti predsjednik vlade ili predsjednik zemlje", rekao je mula Vakil, Omarov pomoćnik i dodao: "Šerijat ne dopušta politiku ni političke stranke. Zato ni ne dajemo nikakvu plaću političkim dužnosnicima ni vojnicima, samo hranu, odjeću, obuću i oružje. Želimo živjeti onako kako je živio naš Prorok prije 1400 godina a džihad je naše pravo. Želimo ponovno uspostaviti vrijeme našega Proroka pa samo provodimo ono što afganistanski narod želi posljednjih četrnaest godina".
Jedan je drugi talibanski vođa to izrazio još jezgrovitije, riječima: "Svoje neprijatelje možemo voljeti, ali tek nakon što ih porazimo".Samo dan ranije talibanski su izaslanici rekli Mestiriju u Islam-abadu kako su spremni razgovarati s predsjednikom Rabanijem.4 "Ako su talibani spremni razgovarati i ako je i predsjednik Rabani
32 Talibani
spreman razgovarati, onda je to doista velika stvar", rekao je Mestiri, pun nade. Konačni ishod sastanka uleme bio je udarac od kojega se nisu oporavili ni Mestiri ni mirovni napori UN-a pa je Mestiri u svibnju podnio ostavku.Taj sastanak uleme bio je potaknut i sve brojnijim uspjesima af-ganistanskog režima u pridobivanju oporbenih čelnika kao i sve boljim međunarodnim položajem predsjednika Rabanija. Nakon uspjeha vladinih snaga nad Hikmetjarom, Hazarima i talibanima, vlada je shvatila kako je došao čas za stjecanje većeg političkog ugleda i širenje političke baze za potporu njezinoj politici. Predsjednik Rabani počeo je pregovarati s lokalnim vođama, nastojeći ih pridobiti obećanjem kako je spreman osnovati novu vladu u koju bi i oni mogli ući. U siječnju i veljači 1996. njegov je izaslanik, dr. Abd-ur Rahman, imao odvojene sastanke s Gulbudinom Hikmetjarom u Sarobiju, s generalom Rašidom Dostumom u Mazar-e Šarifu i s vodstvom stranke Hizb-i vahdat u Bamijanu. U veljači su sve protivničke strane, osim taliba-na, osnovale vijeće od deset članova za mirovne pregovore s Kabu-lom, bez obzira na to što su talibani i dalje zahtijevali predaju vladinih snaga. Tjedan dana nakon toga vijeće stranke Hizb-i-islami ovlastilo je Hikmetjara da s predsjednikom Rabanijem pregovara o podjeli vlasti.Pakistan je bio zabrinut zbog Rabanijeva uspjeha pa je pokušao pridobiti iste te lokalne vođe na stranu talibana i osnovati savez protiv vlade u Kabulu. ISI je u Islamabad pozvao Hikmetjara, Dostuma, paš-tunske vođe iz Sure u Džalalabadu i neke čelnike stranke Hizb-i vahdat kako bi na njih izvršio pritisak da se priklone talibanima. Sastali su se s predsjednikom Farukom Legarijem i vojnim zapovjednikom, generalom Jehangirom Karamatom, a pregovori su trajali cijeli tjedan, od 7. do 13. veljače. Pakistan je predložio politički savez a u tajnim je razgovorima predložio zajednički napad na Kabul u kojemu bi talibani napali grad s juga, Hikmetjar s istoka a Dostum sa sjevera.5 Kako bi omekšao talibane, Babar je ponudio tri milijuna dolara za obnovu ceste u južnom Afganistanu, od Čamana do Torgundija na granici s Turkmenijom. Ali, talibani se nisu pojavili na tom sastanku, čime su još jednom s prijezirom odbili svoje pokrovitelje u Pakistanu, unatoč osobnim pozivima pakistanskog ministra unutarnjih poslova Nasiru-laha Babara, čelnika JUI-a Fazlur Rahmana i organizacije ISI. Talibani su odbili bilo kakvo povezivanje s lokalnim vođama koje su osuđivali kao komunističke bezvjerce.Taj neuspjeh Islamabada da stvori ujedinjenu frontu protiv Kabula još je više učvrstio predsjednika Rabanija. Početkom ožujka krenuo je, s delegacijom od šezdeset ljudi, na veliku turneju po Iranu, Turk-meniji, Uzbekistanu i Tadžikistanu kako bi pridobio potporu i vojnu pomoć tih zemalja. Iran, Rusija i Indija, kao pobornici kabulske vlade, zaključili su kako je rat došao u presudnu fazu jer bi još jedna bitka za Kabul mogla povećati političku nestabilnost i širiti islamski fundamentalizam po Srednjoj Aziji. Iran se zabrinuo zbog pada Herata u ruke Paštuna, koji su bili veliki protivnici šiita i kojima su pomagali suparnici Irana, Pakistan i Saudijska Arabija. Rusija je kabulski režim smatrala umjerenijim i popustljivijim od talibana, jer je bila zabrinuta za sigurnost svojih republika na području Srednje Azije. Moskva je osim toga željela kraj četverogodišnjem građanskom ratu u Tadžikistanu, između neokomunističkih vladinih snaga i islamskih pobunjenika, koji je bio potaknut iz Afganistana. Indija je podupirala Kabul jednostavno stoga stoje Pakistan bio na strani talibana.
Sve su te zemlje ubrzale vojnu pomoć vladinim snagama. Rusija je poslala tehničku pomoć za obnovu zračne luke Bagram a ruski su vojni transporteri u Kabul dopremali oružje, streljivo i gorivo iz Rusije, Tadžikistana i Ukrajine. Iran je uspostavio zračni most od Mešhada u istočnom dijelu Irana do Bagrama i dopremao oružje. Pakistanska je tajna služba izvijestila kako je u jednome jedinom danu u Bagram sletjelo trinaest iranskih zrakoplova. CIA je došla do podataka kako su afganistanski šiiti, saveznici predsjednika Rabanija, prodali Iranu pet protuavionskih raketa Stinger za milijun američkih dolara po komadu. (Sjedinjene su Američke Države mudžahedinima prodale oko 900 Stingera tijekom 1986. i 1987. godine a CIA je nakon 1992. godine poduzela bezuspješnu akciju ponovnog otkupa neupotrijebljenih Stingera of mudžahedina.).6 Iran je osnovao i pet logora za obuku blizu Mešhada za oko pet tisuća vojnika pod vodstvom bivšega guvernera Herata, Ismaila Hana. Iran je afganistanskoj vladi pružao veliku pomoć s obzirom na to da je Teheran morao progutati svoj bijes prema Masudu zbog pokolja šiita Hazara u Kabulu od prije godinu dana. U međuvremenu je Indija dala pomoć za obnovu afganistanske zračne kompanije Ariana, koja je sada imala sjedište u New Delhiju, kako bi
33 Talibani
afganistanskom režimu osigurala pouzdanu dopremu oružja zrakom. Osigurala je i rezervne dijelove za zrakoplove, nove kopnene radare i novčanu pomoć.
S druge strane, Pakistan i Saudijska Arabija ubrzali su opskrbu oružja talibanima. Pakistan im je osigurao novu telefonsku i telegrafsku mrežu, obnovio kandaharsku zračnu luku i pružio pomoć u rezervnim dijelovima i naoružanju za njihovo ratno zrakoplovstvo a i dalje je dopremao hranu, gorivo i streljivo, uključujući i rakete. Saudijska im je Arabija dopremala gorivo, novac i stotine novih terenskih vozila. Većina te pomoći stizala je zrakoplovima u kandaharsku zračnu luku iz lučkoga grada Dubaija u Perzijskom zaljevu.Amerika je bila zabrinuta zbog tako velikog upletanja drugih zemalja. Nakon stanke od četiri godine opet je pokazala zanimanje za pokušaj rješavanja rata u Afganistanu. Početkom ožujka kongresmen Hank Brown, član Senatskog pododbora za vanjske poslove za područje južne Azije, bio je prvi izabrani američki predstavnik što je nakon šest godina posjetio Kabul i druga središta moći na tom području. Nadao se kako će organizirati sastanak svih afganistanskih frakcija u Washingtonu.Pomoćnica američkog ministra vanjskih poslova za južnu Aziju, Robin Raphel, stigla je u Islamabad kako bi načinila pregled američke politike prema Afganistanu. Njezino je putovanje počelo 19. travnja 1996. i posjetila je tri središta moći, Kabul, Kandahar i Mazar-e Šarif, a kasnije i tri glavna grada srednjoazijskih zemalja. "Ne želimo se mije-šati u poslove Afganistana ali se smatramo prijateljima Afganistana i zato sam ovdje kako bih pokušala nagovoriti same Afganistance da se okupe i razgovaraju. Zabrinuti smo i zbog mogućnosti propuštanja ekonomskih potencijala u ovoj zemlji ako se ne uspostavi politička stabilnost", rekla je Raphel u Kabulu.8 Mislila je na prijedlog za izgradnju plinovoda prihvatljiv za sve afganistanske frakcije i nagovarala Pakistan da se pomiri s Rabanijevom vladom i da talibane i Rabanijevu vladu dovede za pregovarački stol.Sjedinjene Američke Države krenule su u akciju i na drugim frontama. Tijekom rasprave u Vijeću sigurnosti UN-a o Afganistanu, 10. travnja 1996., prve nakon šest godina, predložile su uvođenje međunarodnog embarga na uvoz oružja u Afganistan. Raphel je takvu odluku željela primijeniti kao polugu kojom bi se sve zemlje u toj regiji prisilile na politiku nemiješanja u Afganistan i ujedno dala veća uloga naporima UN-a da sazove konferenciju svih zaraćenih strana u Afganistanu.
Clintonova je administracija očito bila naklonjena talibanima, jer je njihova politika bila na crti vašingtonske protuiranske politike a bili su joj važni i za izgradnju bilo plinovoda ili naftovoda od Srednje Azije koji tako ne bi morao ići preko Irana. Američki je Kongres već ranije odobrio CIA-i tajni proračun u iznosu od dvadeset milijuna dolara za desta-biliziranje Irana, a Teheran je optužio Washington da jedan dio tih sredstava dostavlja talibanima, stoje Washington uvijek demantirao. Pakistanska premijerka Benazir Buto poslala je u Washington nekoliko izaslanika radi pridobivanja SAD-a za otvoreniju intervenciju na strani Pakistana i talibana ali Washington na to nije pristao, osim stoje izrazio svoj poznati neprijateljski stav prema Iranu i odbio je stati na bilo čiju stranu u afganistanskome građanskom ratu. Raphel je odlučno opovrgnula nagađanja kako SAD pomažu talibanima. "Mi nismo na ničijoj strani niti ijednoj zaraćenoj skupini pružamo pomoć", rekla mije.SAD su i dalje bile skeptične glede talibanskog osvajanja Kabula u skoroj budućnosti. Raphel je talibane opisala kao međusobno duboko podijeljene, neiskusne, bez jakog vodstva i nesposobne za vođenje vlasti i rekla kako su svojom tvrdoglavošću od sebe udaljili druge frakcije. "Čini se kako vaga, zbog tih slabosti i Masudove rastuće snage, u izvjesnoj mjeri pada na štetu talibana i spriječit će ih u postizanju zacrtanoga cilja da zauzmu Kabul. Iako se čini kako su talibani dosegnuli krajnju crtu svoje ekspanzije, njihov je položaj na paštunskom jugu vrlo čvrst", rekla je.
Washington se dodvoravao i drugim lokalnim vođama. Nekolicina ih je posjetila Washington, a prvi je bio general Dostum, koji se u Washingtonu sastao s američkim dužnosnicima 11. travnja 1996. Af-ganistanski su vođe i njihovi predstavnici iz svih zaraćenih strana u neviđenim razmjerima sudjelovali u kongresnim saslušanjima u Wash-ingtonu, koje je od 25. do 27. lipnja održao senator Hank Brown. Međutim, kako je to bila izborna godina i kako je bilo malo interesa za novo upletanje Amerike u afganistansku kaljužu, Washington je mogao imati samo ograničene ciljeve, iako je bio zabrinut zbog porasta trgovine oružjem i drogom u samom Afganistanu.
34 Talibani
Na nevoljkost SAD-a da pruži potporu talibanima utjecao je i neuspjeli pokušaj Pakistana da stvori savez protiv predsjednika Rabanija. To se dokazalo još poraznijim za Islamabad kad je, u svibnju, u Kabul stiglo tisuću Hikmetjarevih vojnika pružiti potporu vladinim snagama u obrani od talibana. Dana 26. lipnja 1996. sam je Hikmetjar, prvi put nakon petnaest godina, ušao u Kabul, kako bi zauzeo položaj ministra vanjskih poslova koji mu je ponudila afganistanska vlada, a njegova je stranka prihvatilajoš devet položaja u vladi. Istoga su dana talibani u znak osvete krenuli u masovni raketni napad na Kabul, u kojemu je ubijena šezdeset jedna osoba a više od stotinu ih je ranjeno.Nakon toga političkog zbližavanja s Hikmetjarom predsjednik Ra-bani posjetio je Džalalabad u pokušaju da privoli tamošnju Suru da uđe u njegovu vladu. Izjavio je kako je spreman odstupiti s vlasti u korist bilo kojeg afganistanskog vođe i predložio konferenciju svih strana u Džalalabadu na kojoj bi se izabrao novi predsjednik. I Dostum je u kolovozu pristao na primirje i otvorio autoput Salang, tako da je Kabul, prvi put nakon više od godinu dana, bio povezan sa sjeverom zemlje. Zahvaljujući Rabanijevim sporazumima njegovi su "unutarafganistanski dijalozi" konačno pokrenuti s mrtve točke. "Ovaj se savez može učvrstiti pridobivanjem još većega broja protivničkih vođa kako bi se stvorila osovina za mir pa zato pozivam sve druge da se pridruže ovome procesu kako bismo našli formulu za osnivanje zajedničke vlade", rekao mi je Rabani u Kabulu.1' Bio je to značajan uspjeh koji je razbjesnio talibane, jer su shvatili kako moraju hitro krenuti na Rabanija, prije negoli uspije učvrstiti svoj savez.Utaborili su se izvan glavnoga grada i cijele ga godine nemilosrdno bombardirali. Samo su u travnju 1996. ispalili 866 raketa i ubili 180 a ranili 550 civila te razrušili velike dijelove grada-jednako kao i Hikmetjar od 1993. do 1995. U srpnju 1996. talibanske su rakete pale u blizini novoimenovanog posrednika UN-a za Afganistan, njemačkog diplomata Norberta Holla, koji je tada bio u posjetu Kabulu. Holl je pobjesnio. "Ovako se ne postupa prema mirovnom izaslaniku, ispaljujući rakete na njega. Ako u svoj dom primite gosta onda na njega ne pljujete. To pokazuje vrstu prezira prema mojoj misiji", rekao je talibanima.
Talibansko je raketiranje grada bilo popraćeno čestim kopnenim napadima na Masudove crte ratišta sjeverno i južno od grada. Potkraj svibnja stajao sam s Masudovim vojnicima najednom brežuljku blizu Kabula, dok je lila kiša, i dalekozorom promatrao desetine talibana kako terenskim vozilima pokušavaju probiti Masudove crte obrane na cesti u dolini ispod brijega uz potporu talibanske artiljerijske vatre. Masudove su haubice D-30 ruske proizvodnje uzvraćale na skrivenu talibansku artiljeriju. Planine su podrhtavale od muklih udara granata, a uši su zaglušivale od neprestane paljbe i nedostatka zaštitnika za uši.Iza Masudovih crta obrane uz brda i kroz blato probijali su se kamioni puni svježih vojnika i streljiva. "Talibani imaju goleme zalihe streljiva i ispaljuju tisuće granata ali su im topnici vrlo neprecizni. Međutim, bolje koriste tenkove i terenska vozila nego prije godinu dana", rekao je jedan general Masudove vojske i dodao: "Taktika im je još uvijek vrlo slaba, s većim osloncem na frontalni napad i čini se da nemaju učinkovita zapovjednog lanca". Talibani nisu mogli usmjeriti dovoljne količine oružja ni ljudstva na jednu frontu kako bi se probili u grad a Masud im je neprestano razbijao postrojbe. Iako je uspijevao držati crte obrane oko Kabula, a njegove snage, koje po procjeni imaju samo 25.000 vojnika, nisu mogle razvući tu obranu i poduzeti učinkovitu ofenzivu kako bi potisnule talibane prema jugu.Talibansko tvrdoglavo odbijanje sporazuma s drugim zaraćenim stranama bacalo je Pakistan u očaj ali se to talibanima, čini se, na koncu isplatilo jer su uspjeli pridobiti Pakistan i Saudijsku Arabiju da podupru još jedan njihov pokušaj osvajanja Kabula prije dolaska zime. Šef saudijske tajne službe, princ Turki al-Fejsal, posjetio je Islamabad i Kandahar u srpnju 1996. kako bi s ISI-em razmotrio novi plan zauzimanja Kabula pa su obje te zemlje ubrzale i povećale svoju pomoć talibanima. Dva mjeseca nakon Turkijeva posjeta talibani su krenuli u napad, ne na Kabul nego na Džalalabad na istoku zemlje. Pakistan i Saudijska Arabija pomogle su im oko predaje grada i mogućeg bijega čelnika Sure u Džalalabadu, hadži Abdula Kadira. Dali su mu veliko mito, po nekim Afganistancima čak deset milijuna američkih dolara, i jamstva da njegova imovina ni bankovni računi u Pakistanu neće biti zamrznuti.
Talibani su krenuli u iznenadnu ofenzivu na Džalalabad 25. kolovoza 1996. Dok se glavnina talibanskih snaga kretala prema gradu s južne strane, Pakistan je dopustio stotinama naoružanih
35 Talibani
pristaša tali-bana iz izbjegličkih logora u Pakistanu prijeći pakistansku granicu i krenuti na Džalalabad s istočne strane. U Džalalabadu je zavladala panika a Sura se raspala. Hadži Kadir je pobjegao u Pakistan 10. rujna a novije vršitelj dužnosti guvernera, Mahmud, sljedećega dana ubijen zajedno sa šestoricom svojih tjelohranitelja, dok je i sam pokušavao pobjeći u Pakistan. Iste je večeri kolona talibanskih terenskih vozila, pod vodstvom mule Bordžana, ušla u Džalalabad, nakon kratke vatre u kojoj je poginulo oko sedamdeset ljudi.Tijekom nekoliko sljedećih dana mobilne su talibanske kolone zauzele tri istočne pokrajine, Nangarhar, Lahman i Kunar i u noći od 24. rujna 1996. krenule na Sarobi, koji je smješten oko sedamdeset kilometara od Kabula i predstavlja vrata Kabula. Taj munjeviti napad ta-libana, iz nekoliko smjerova, potpuno je iznenadio vladine snage pa su pobjegle u Kabul. Glavni je grad tako po prvi puta ostao potpuno nezaštićen s istočne strane. Talibani se nisu zaustavili radi preustro-javanja nego su branitelje Sarobija tjerali natrag u Kabul. Druge su talibanske kolone krenule prema Kabulu s juga a jedna je krenula od Sarobija prema sjeveru kako bi zauzela bagramsku zračnu luku i tako presjekla jedinu Masudovu zračnu vezu.Brzina njihove ofenzive zapanjila je vladu u Kabulu. Talibanske su kolone nadrle u Kabul uvečer 26. rujna 1996., samo nekoliko sati nakon što je Masud izdao zapovijed o potpunom povlačenju kako bi se grad evakuirao. U pozadini su ostale male jedinice kako bi zadržale napredovanje talibana i digle u zrak skladišta streljiva dok je Masud pobjegao prema sjeveru s mnoštvom oklopnih vozila i naoružanja. Odlučio je napustiti grad bez borbe svjestan da ga ne može obraniti od napada sa svih četiriju strana. A nije ni želio izgubiti potporu kabul-skog naroda, što bi se dogodilo daje odlučio braniti grad, jer bi došlo do još većeg krvoprolića. Talibanskaje pobjeda bila potpuna. "Nijedne afganistanske snage, bilo vladine ili neke protivničke, nisu nikada izvele tako brz i složen niz operacija na tako velikom području. Bio je to najučinkovitiji vid mobilnog ratovanja".14Prvi i najkrvaviji čin talibana bilo je vješanje bivšeg predsjednika Nadžibulaha, koji je u to vrijeme imao pedeset godina a bio je na vlasti od 1986. do 1992. Od 1992., kadje propao mirovni plan UN-ao uspostavi prijelazne vlade, boravio je u diplomatskoj zgradi UN-a u središtu Kabula. Nešto prije nego što će mudžahedini osvojiti Kabul, Nadžibulaha je iz Kabula trebao odvesti posrednik UN-a Benon Sevan, ali je taj plan u zadnji čas obustavljen. Do tada su sve zaraćene strane poštivale diplomatski imunitet UN-a. Nadžibulahova žena Fatana i tri njihove kćeri živjele su od 1992. u izbjeglištvu u New Delhiju.
Za njegovu smrt dijelom su odgovorne pogreške UN-a. Na dan pada Sarobija Nadžibulah je poslao poruku u sjedište UN-a u Islam-abadu u kojoj je zamolio Norberta Holla da organizira evakuaciju za njega i trojicu njegovih suputnika-njegova brata Šahpura Ahmadza-ija, njegova osobnog tajnika i tjelohranitelja. Ali, u Kabulu nije bilo nijednog dužnosnika UN-a koji bi preuzeo odgovornost za Nadžibulaha. Samo mu je Masud ponudio da će ga odvesti iz grada. Dana 26. rujna 1996., u popodnevnim satima, Masud je poslao jednoga svog starijeg generala da zamoli Nadžibulaha da napusti grad s vladinim snagama koje su se povlačile, uz obećanje da će mu osigurati putovanje do sjevera zemlje ali je Nadžibulah to odbio. Kako je bio ponosan i tvrdoglav čovjek vjerojatno se bojao da će, ako pobjegne s Tadžicima, zauvijek biti osuđen u očima svojih sunarodnjaka Paštuna.15Na dužnosti unutar kompleksa UN-a bila su samo trojica uplašenih afganistanskih čuvara koji su pobjegli čim su čuli talibanske puške na rubovima grada. Nadžibulah je poslao posljednji brzojav UN-u u Is-lamabadu u ranim jutarnjim satima, u kojemu je ponovno zatražio pomoć. Ali, tada je već bilo kasno. Specijalna talibanska jedinica od pet ljudi, određena za taj zadatak, na čijemu je čelu, kako se vjeruje, bio mula Abdul Razak, guverner Herata i u to vrijeme zapovjednik snaga koje su trebale osvojiti Kabul, stigao je po Nadžibulaha ujedan sat poslije ponoći, dakle čak prije nego li su talibani ušli u Kabul. Kasnije je Razak priznao kako je osobno izdao zapovijed za Nadži-bulahovo smaknuće.16Talibani su ušli u Nadžibulahovu sobu, nemilosrdno pretukli njega i njegova brata a potom ih zamotali i terenskim vozilom odvezli u zamračenu predsjedničku palaču. Tamo su ga kastrirali, privezali ga za terensko vozilo i vukli ga nekoliko krugova oko palače, a potom ga ustrijelili. Njegova su brata mučili na sličan način i na kraju ga udavili. Tijela su im objesili o betonski stup odmah ispred palače, udaljene samo nekoliko zgrada od kompleksa UN-a.
36 Talibani
U zoru su znatiželjni stanovnici Kabula dolazili gledati dva naduta izmrcvarena tijela obješena o čelične omče. Među prste su im stavili cigarete a džepove im napunili afganistanskim novčanicama-što je narodu trebalo prenijeti talibansko stajalište glede raskalašena života i korupcije. Ostala dvojica Nadžibulahovih suputnika uspjela su pobjeći iz zgrade UN-a ali su kasnije uhićena pri pokušaju bijega iz grada te su na jednak način mučena i obješena.Nadžibulahovo je smaknuće bilo prvi okrutan i simboličan čin ta-libana u Kabulu. Bilo je to unaprijed smišljeno i ciljano ubojstvo snamjerom da u narodu izazove strah. Novoimenovani poglavar kabul-ske Sure, mula Rabani, izjavio je kako je Nadžibulah bio komunist i ubojica te je zato osuđen na smrt. To je bilo točno ali je takvo sakaće-nje i mučenje bilo mimo svakog islamskog zakona, a zbog činjenice da nije bilo suđenja i da su tijela bila tako javno izložena mnogi su žitelji Kabula bili ogorčeni. Još ih je više ogorčila talibanska zapovijed da se Nadžibulaha ne smije pokopati na islamski način, iako su sutradan za njega organizirane pogrebne molitve u Keti i Pešavaru gdje su ga se paštunski nacionalisti u Pakistanu dobro sjećali. S vremenom su tijela skinuta sa stupova i predana Međunarodnom odboru Crvenog križa koji ih je odvezao u Gardez, Nadžibulahovo rodno mjesto u pokrajini Paktiji, gdje su ih pripadnici njegova plemena Ahmadzai pokopali.Cijela je međunarodna zajednica osudila to ubojstvo a napose muslimanski svijet. Talibani su time ponizili Ujedinjene narode i međunarodnu zajednicu a svoje saveznike, Pakistan i Saudijsku Arabiju, doveli u vrlo neugodan položaj. Ujedinjeni su narodi konačno dali sljedeću izjavu: "Ubojstvo bivšeg predsjednika bez legitimnoga sudskog procesa predstavlja ne samo grubo kršenje imuniteta predstavništva UN-a nego i još više ugrožava sve napore glede postizanja mirnog rješenja afganistanskog sukoba". To talibane nije prestrašilo pa su dosudili smrtne kazne za Dostuma, Rabanija i Masuda.
U roku od dvadeset četiri sata uveli su najstroži islamski režim na svijetu. Svim su ženama zabranili raditi izvan kuće iako su žene činile četvrtinu zaposlenika u državnim službama u Kabulu, velik dio zdravstvenog osoblja i svo osoblje u osnovnom obrazovanju. Zatvorili su sve škole i koledže za djevojke čime je prekinuto daljnje školovanje za 70.000 učenica i studentica, i uveli strogi način muslimanskog odijevanja za žene, od glave do pete. Bilo je bojazni da će 25.000 obitelji ratnih udovica, čiji je prihod ovisio o njihovu zaposlenju i o donacijama UN-a, umrijeti od gladi. Svakoga su dana izdavali nove dekrete. U jednoj objavi radio Kabula od 28. rujna 1996. stajalo je: "Lopovima će se odsijecati ruke i stopala, preljubnice će biti kamenovane na smrt a oni koji budu pili alkohol bit će bičevani".Ahmed Rashid: TalibaniZabranili su televiziju, video, satelitske antene, glazbu i sve igre uključujući i šah, nogomet i puštanje zmajeva. Radio Kabulu dali su ime Radio Šerijat i s programa skinuli svu glazbu. Na glavnim su ulicama stajali talibanski vojnici i privodili muškarce bez brade. Za razliku od Herata i drugih gradova, u Kabulu je bilo mnoštvo međunarodnih novinara i TV ekipa koje su po prvi put opširno izvješćivale o talibanskim mjerama. Talibani su osnovali šestoročlanu Suru koja će vladati Kabulom a većina njezinih članova bili su Paštuni iz ogranka Durani. U Suri nije bilo nijednog stanovnika Kabula. Na čelu Sure bio je mula Muhamed Rabani a ostali članovi bili su mula Muhamed Gaus, kao ministar vanjskih poslova, mula Amir Hanmutaki, kao ministar informiranja, mula Sejid Giasudin Aga, mula Fasil Mohamad i mula Abdur Razak.Nijedan od članova Sure nije nikada živio u nekome velikom gradu, većina ih nije nikada ranije posjetila Kabul a sad su bili u situaciji vladati jednim živim, polumodernim, multietničkim gradom od milijun i dvjesto tisuća stanovnika, u kojemu su Paštuni bili tek neznatna manjina. Novoosnovana talibanska vjerska policija provodila je po gradu šerijatski zakon i prema Kabulu se odnosila kao prema okupiranom gradu. Talibani nisu shvaćali da upravljati velikim gradom nije isto što i vladati u nekom selu. Činilo se da na putu njihove pobjede stoji jedino Ahmad Šah Masud.
Masud je bio jedan od najsjajnijih vojnih zapovjednika i najkariz-matskijih osoba što ih je iznjedrio džihad. Nazvan "Lav Pandžšira", prema svome rodnom mjestu na području u kojem su živjeli Tadžici, u Dolini Pandžšir sjeverno od Kabula, bio je neuhvatljiv i potukao je sedam velikih sovjetskih ofenziva na Pandžšir tijekom osamdesetih godina. Sovjetski su ga generali nazvali neuništivim i majstorom gerilskog ratovanja. Njegova gaje vojska od 20.000 vojnika obožavala a
37 Talibani
ugled mu je bio na vrhuncu 1992. godine kad je, u vrijeme pada komunističkog režima, osvojio Kabul i tako spriječio da to učini Hikmetjar. Ali, nakon četverogodišnje vladavine u Kabulu, njegovi su se vojnici pretvorili u arogantne naredbodavce što su šikanirali civile, krali po trgovinama i ljudima oduzimali domove zbog čega su stanovnici Kabula u početku s radošću dočekali ulazak talibana u grad.Masud je rođen 1953. u vojničkoj obitelji i studirao je na Lycee Istiqlal u Kabulu, koji su vodili Francuzi. Postao je jedan od mladih islamskih protivnika režima predsjednika Davuda pa je 1975. pobjegao u Pakistan nakon neuspjelog ustanka u Pandžširu koji je sam organizirao. Dok je bio u izgnanstvu u Pešavaru sukobio se sa svojim kolegom Gulbudinom Hikmetjarom pa je njihovo suparništvo tijekom sljedećih dvadeset godina bilo odlučujućim razlogom zbog kojega mudžahedini nisu nikada pristali ući u koalicijsku vladu u Kabulu. Bio je opsjednuto ogorčen na Pakistan jer je Pakistan najprije pomagao Hikmetjaru a potom talibanima. Tijekom džihada tvrdio je da o strategiji rata trebaju odlučivati Afganistanci a ne pakistanski ISI. Ali, Pakistan je dostavljao svo oružje američkog podrijetla stoje potaknulo netrpeljivosti koje još uvijek traju. Islamabad je bio zatečen kad su Kabul 1992. osvojili Tadžici i Uzbeci sa sjevera a ne Paštuni s juga.Masud je uvijek izmicao pokušajima mirotvorstva. Bio je slab političar, nesposoban da druge lokalne paštunske zapovjednike, koji su mrzili Hikmetjara, uvjeri kako je savez između Tadžika i Paštuna jedini mogući način postizanja mira. Iako je bio veliki vojni strateg nije imao smisla za sklapanje političkih saveza među različitim etničkim skupinama i strankama. Veliki mu je problem bila činjenica stoje bio Tadžik. Ako izuzmemo jedan neuspjeli ustanak iz 1929. godine, Tadžici nisu nikada vladali u Kabulu a Paštuni im nisu vjerovali.U Kabulu se ponašao suzdržano i nije želio prihvatiti nijedan položaj u vladi, odbijajući i položaj ministra obrane u vladi predsjednika Ra-banija iako je bio zapovjednik vojske. "Postoji jedna stara perzijska uzrečica: 'Kad svatko želi stolicu, bolje je sjesti na pod'", rekao mi je u svibnju 1996., samo nekoliko tjedana prije nego li su ga talibani istjerali iz grada, i dodao: "Pakistan pokušava podjarmiti Afganistan i pretvoriti ga u koloniju tako da ovdje postavi kvislinšku vladu. To mu neće uspjeti, jer je afganistanski narod oduvijek bio neovisan i slobodan".
Radio je osamnaest sati dnevno uz dvojicu vojnih tajnika, koji su radili u smjenama kako bi ga mogli pratiti, spavao je samo četiri sata noću a zbog straha od ubojstva nije nikad proveo dvije noći na istom mjestu. Sa svojim je vojnicima spavao, jeo i borio se, a usred bilo koje velike bitke uvijek ga se moglo naći na prvoj crti ratišta. Sljedećih nekoliko mjeseci bit će suočen s najvećom opasnošću jer su ga talibani istjerali iz Kabula i, kako se činilo, bili nadomak pobjedi u cijeloj zemlji. Uspio je preživjeti ali je godine 1999., u dobi od četrdeset šest godina, već imao borački staž od dvadeset pet godina.Masudove su se snage povukle autoputom Salang na područje njegove baze u Pandžširu. Kako su ih talibani slijedili njegovi su vojnici minirali planine i tako stvarali odrone kako bi spriječili ulazak taliba-na u dolinu. Talibani su poduzeli bezuspješan napad na Pandžšir, ali se nisu uspjeli probiti. Napredovali su duž autoputa Salang i zauzimali gradove smještene u tom smjeru dok ih u tunelu Salang nisu zaustavile Dostumove snage koje su napredovale od Mazar-e Šarifa prema jugu. Još nije bilo jasno čijoj će se strani Dostum prikloniti a njegove snage u to vrijeme nisu napadale talibane.Mula Rabani sastao se s Dostumom 8. listopada 1996. želeći neutralizirati Uzbeke dok su talibani slijedili Masuda, ali su ti pregovori propali. Talibani su odbili Dostumu dati autonomiju i vlast na sjeveru zemlje. I Pakistan je poduzeo diplomatske korake kako bi odvojio Dos-tuma od Masuda. Međutim, Dostum je shvatio da unatoč njegovim neslaganjima s Masudom stvarnu opasnost za nepaštunske narode predstavljaju talibani. Dana 10. listopada 1996., u mjestu Hin Džan na autoputu, sastali su se svrgnuti predsjednik Rabani, Masud, Dostum i vođa Hazara Karim Halili i osnovali "Vrhovno vijeće za obranu domovine" radi obrane od talibana. Bio je to početak novog antitalibanskog saveza, što će produžiti građanski rat.
U svome brzom napredovanju prema sjeveru talibanske su se snage previše prorijedile pa je Masud to iskoristio i 12. listopada 1996. poduzeo veliki protunapad duž autoputa. Osvojio je nekoliko gradova i ubio i zarobio stotine talibanskih vojnika koji su u panici bježali prema Kabulu. Masudove su snage 18. listopada 1996. ponovno zauzele
38 Talibani
zračnu bazu Bagram i počele bombardirati kabulsku zračnu luku dok je Dostumova ratna avijacija bombardirala talibanske ciljeve u Kabulu. U tim su snažnim borbama stradale tisuće civila a 50.000 ljudi pobjeglo je iz sela duž autoputa Salang. Dok su ti očajni prognanici stizali u Kabul desetine tisuća žitelja Kabula, većinom Tadžika i Hazara, pokušavalo je pobjeći u suprotnom smjeru-istočno prema pakistanskoj granici, kako bi umaknuli talibanskoj osveti i masovnim uhićenjima što su ih talibani u gradu već provodili.Suočeni sa sve većim gubicima, talibani su počeli patiti od nedostatka ljudstva pa su počeli prisilno novačiti mladiće iz Kabula jednostavnim upadanjem u džamije i prisilnim odvođenjem vjernika. Tisuće dragovoljaca stizalo je iz Pakistana gdje su neki uleme zatvorili svoje medrese tako da studenti nisu imali drugoga izbora nego se masovno pridruživati talibanima. Dnevno su u Kandahar i Kabul počele stizati tisuće afganistanskih studenata iz medresa i izbjegličkih logora u Pakistanu, autobusima koje su iznajmile pakistanske islamističke stranke. Pakistan nije obraćao pozornost na njihove putovnice ni vize.Ojačani tim svježim snagama, talibani su krenuli u napad na zapadni Afganistan, sjeverno od Herata, u pokrajini Bagdis. Potkraj listopada 1996. u Maimanu je Dostumovim zrakoplovom stigao Ismail Han s dvije tisuće svojih boraca kako bi u pokrajini Bagdis pomogao prvoj crti obrane od talibana. Iran je prije toga ponovno naoružao i opremio snage Ismaila Hana stoje bio izazovan i proizvoljan pokušaj jačanja toga novog antitalibanskog saveza. Kako je tijekom studenoga i prosinca u Bagdisu došlo do teških borbi, u kojoj su obje strane u znatnoj mjeri koristile avijaciju, još 50.000 ljudi izbjeglo je u Herat. To je pogoršalo ionako katastrofalnu izbjegličku krizu o kojoj su se brinule organizacije UN-a a zbog zime, visokih snjegova i neprestanih borbi obustavljena je i isporuka humanitarne pomoći.Unatoč jakom snijegu talibani su potisnuli Masuda s rubova Kabula. Potkraj siječnja 1997. ponovno su osvojili gotovo čitav teritorij duž autoputa Salang koji su bili izgubili kao i zračnu bazu Bagram i Čarikar. Masud se povukao u Pandžšir dok su talibani napredovali duž autoputa u namjeri da se sukobe s Dostumom.
Pad Kabula izazvao je zabrinutost cijele regije. Iran, Rusija i četiri Srednjoazijske Republike upozorile su talibane da ne idu dalje prema sjeveru i javno izjavile kako će pomoći naoružati antitalibanski savez. U međuvremenu su Pakistan i Saudijska Arabija poslali diplomatska izaslanstva u Kabul da provjere kakvu pomoć te dvije zemlje mogu ponuditi talibanima. Apeli UN-a i drugih međunarodnih tijela za obustavom vatre i za posredovanjem u pregovorima nisu naišli na plodno tlo među zaraćenim stranama. Cijela je regija postala duboko podijeljena. Pakistan i Saudijska Arabija bili su na strani talibana a druge zemlje u regiji na strani opozicije. Talibani se još nisu mogli nadati međunarodnom priznanju koje su tako očajnički željeli. "Nemamo nijednog prijatelja na svijetu. Osvojili smo tri četvrtine zemlje, zauzeli glavni grad a nismo dobili ni jednu jedinu čestitku", sjetno je rekao mula Muhamed Hasan.Činilo se da su se nespremnost mule Omara na kompromis s protivničkom stranom ni s UN-om, kao i njegova nepoljuljana vjera i odlučnost da postigne vojnu pobjedu, konačno ipak isplatili. Grad Kabul, prijestolnica paštunskih kraljeva od 1772. godine, u kojemu su posljednje četiri godine vladali Tadžici, opet je bio u rukama Paštuna. Taj studentski pokret, kojemu su mnogi ljudi predviđali da neće uspjeti zauzeti glavni grad, upravo je to učinio. Unatoč golemim gubicima, talibanski je ugled bio na najvišoj razini. Međutim, cijena njihove pobjede odražavala se u sve dubljim etničkim i Verski m podjelama, što je naočigled podijelilo Afganistan i cijelu regiju."Rat je zamršena igra", rekao je Omar, koji je ostao u Kandaharu i odbio čak i posjetiti Kabul, i dodao: "Talibanima je trebalo pet mjeseci da osvoje jednu pokrajinu ali je onda za samo deset dana šest pokrajina palo u naše ruke. Sada imamo vlast u dvadeset dvije pokrajine, uključujući i glavni grad Kabul. Inšalah (ako Bog da), cijeli će Afganistan pasti u naše ruke. Čini nam se da vojno rješenje ima više izgleda nakon brojnih neuspjelih pokušaja mirnog rješenja putem pregovora".' 8 Činilo se kako sjeverni Afganistan samo čeka da ga talibani zauzmu.
Četvrto poglavljeMAZAR-E ŠARIF 1997.god: POKOLJ NA SJEVERUSvi su očekivali da će talibani u proljeće krenuti u ofenzivu na Mazar-e Šarif, posljednje uporište antitalibanskog saveza u sjevernom Afganistanu, koje je držao general Rašid Dostum sa svojim Uzbe-cima. Tijekom dugih zimskih mjeseci u tom je gradu rasla panika jer je zbog talibanske
39 Talibani
blokade ponestajalo hrane i goriva a odnos domaće valute i dolara se udvostručio a potom, kako su bogati stanovnici Ma-zara bježali u srednjoazijske zemlje, i utrostručio.Iako je većina afganistanskog stanovništva koncentrirana na jugu, koji je u to vrijeme bio pod talibanskom vlašću, na sjeveru je bilo 60% afganistanske poljoprivrede i 80% industrijskih dobara, minerala i plina. Tijekom dvadesetoga stoljeća vlast Kabula nad sjevernim dijelom zemlje bila je ključnim čimbenikom izgradnje i ekonomskog razvoja Afganistana. U očima talibana, odlučnih da osvoje cijelu zemlju i sve njezine pokrajine drže na okupu, autonomija što su je uživali ratni zapovjednici na sjeveru zemlje morala je biti skršena. Međutim, kad je u svibnju konačno otpočela talibanska ofenziva nitko nije očekivao krvavu dramu u obliku izdaja, protuizdaja i međuetničkog krvoprolića, i to u razmjerima koji su bili zapanjujući i po standardima samih Afganistanaca i koji će pokrenuti kovitlac na cijelom području Srednje Azije.Kako je tijekom zime bio udobno smješten u mjestu Kala-e Džangi, (utvrda rata), na rubu Mazara, Dostum se najednom našao u situaciji da ga mnoge susjedne zemlje i mnogi Afganistanci smatraju spasiteljem i posljednjom nadom u obrani od talibana. Grad Mazar, smješten u srednjoazijskoj stepi koja počinje od sjeverne strane planine Hin-dukuš, kulturno je i etnički jednako udaljen od Kandahara kao i Kan-dahar od Karačija. Njegova utvrda iz devetnaestog stoljeća predstavlja nadrealističnu mješavinu europskog dvorca opasana opkopom i obrambenim rovovima i zdanja iz svijeta mašte u arapskim noćima, s golemim zidinama od pečene gline i s plavom kupolom na vrhu goleme tvrđave u kojoj je bio smješten Dostumov ured. Čuvana tenkovima i artiljerijom i dobro uvježbanim Dostumovim snagama, čiji su vojnici još uvijek nosili uniforme iz komunističkih vremena, ta impresivna utvrda nije bila jedini čimbenik kojim je Dostum pokušavao pridobiti posjetitelje, poput stranih diplomata koji su ga sada posjećivali jedan za drugim.
Svoju je moć očitovao na nemilosrdan način. Kad sam prvi put došao k njemu u blatnjavom su se dvorištu mogle vidjeti mrlje od krvi i komadi ljudskog mesa. Naivno sam upitao čuvare jesu li to zaklali kozu. Odgovorili su mi kako je Dostum prije sat vremena kaznio jednog vojnika zbog krađe. Čovjeka su privezali za gusjenicu jednog tenka ruske proizvodnje koji su onda vozili po dvorištu i tako doslovno samljeli kažnjenikovo tijelo a prizor su promatrali svi vojnici i sam Dostum. Kao najokrutniji i najotporniji od svih srednjoazijskih naroda, Uzbeci su poznati po tome da vole pljačkati, što su naslijedili od svojih predaka kao potomci horda Džingis Kana a takav im je bio i vođa Dostum. Visok preko 180 cm, s nabreklim mišicama i grlenim grubim smijehom, Dostum je medvjed od čovjeka a neki se Uzbeci kunu kako su se neki ljudi od toga smijeha na smrt prestrašili.Rođen 1955. u siromašnoj seljačkoj obitelji, u jednom selu blizu Šibergana, bio je pomoćni radnik na zemlji i vodoinstalater a onda se, 1978., pridružio afganistanskoj vojsci. U vojsci je napredovao i postao zapovjednikom oklopnih jedinica što su branile sovjetsku opskrbu za Afganistan koja je stizala iz luke Hairatan na rijeci Amu Darji. Nakon povlačenja sovjetskih snaga, 1989., Dostum je bio na čelu snažne uzbečke milicije zvane Džouzdžan, koja je ime dobila po pokrajini iz koje su potekli i koju je predsjednik Nadžibulah koristio kao udarne snage protiv mudžahedina. Pripadnici te milicije borili su se po cijelom Afganistanu a često su ih dopremali zrakoplovima u posljednjem času kako bi spriječili poraz vladinih snaga.
Godine 1992. Dostum se prvi digao na ustanak protiv svog pokrovitelja Nadžibulaha i time stekao reputaciju prevaranta i političkog oportunista. Do tada je puno pio a onda je postao "dobar musliman". Od tada je mijenjao strane i sklapao saveze sa svim zaraćenim vojskovođama-s Masudom, Hikmetjarom s talibanima pa opet s Masudom-i sve ih otvoreno izvarao. Osim toga bio je na svim platnim listama u zemlji. Plaćala gaje Rusija, potom Uzbekistan, Iran i Pakistan, a u posljednje vrijeme Turska. Godine 1995. uspjelo mu je biti na platnom spisku dviju zemalja, Irana i Pakistana, koje su u to vrijeme bile do krajnosti posvađane zbog talibana.1 Iako je držao samo šest pokrajina na sjeveru uspio je od sebe napraviti čelnika kojega susjedne zemlje nisu mogle zaobići. Sada su ga Iran, Uzbekistan i Rusija, koje su ga postavile kao svjetovni tampon protiv paštunskog fundamentalizma, smatrali jedinim vođom koji je sposoban spasiti sjever od talibana.2 Ako je uopće i imao kakvu trajnu karakternu crtu bilo je to njegovo duboko protivljenje ekstremističkom fundamentalizmu i paštunskih frakcija još prije uspona talibana.
40 Talibani
Grad Mazar, nekad živopisno mjesto na drevnom Putu svile, ponovno je steklo važnost kao ključna postaja u novoj masovnoj krijumčarskoj trgovini između Pakistana, Srednje Azije i Irana. Dostum je osnovao vlastitu zračnu kompaniju "Balkh Airlines" kojom je krijumčarenu robu dopremao iz Dubaija dok mu je prijevoz kamionima do granice srednjoazijskih zemalja, udaljene samo stotinu i deset kilometara od Mazara, osiguravao stalan prihod od tranzitnih poreza i carina. Mazarske su tržnice bile pune ruske votke i francuskih parfema za uzbečke vojnike odane piću i ženama. Ali, za razliku od drugih lokalnih zapovjednika, Dostum je imao učinkovitu upravu u kojoj su zdravstvo i obrazovanje dobro funkcionirali. Na Sveučilištu Balh u Mazaru, jedinom sveučilištu u zemlji koje je normalno radilo, studiralo je oko 1800 djevojaka, većinom odjevenih u suknje i s visokim potpeticama.
Zajamčio je sigurnost desetcima tisuća izbjeglica iz Kabula koji su otuda bježali u nekoliko valova od 1992. i našli utočište u Mazani, gradu koji su smatrali posljednjom tvrđavom mira. U Mazar su se preselili i poznati afganistanski pjevači i plesači koji više nisu mogli nastupati u Kabulu. Mazar je bio i grad hodočasnika. Svakodnevno su stizale tisuće ljudi na molitvu na Alijevu grobu, popločanu plavom keramikom. Ali je bio rođak i zet proroka Muhameda i četvrti halifa islama, kojega šiiti posebno štuju. Vjeruje se daje pokopan u danas najveličanstvenijoj džamiji i najsvetijem mjestu u Afganistanu. Pokraj grada Mazara nalaze se ruševine grada Balha, koji su arapski okupatori u sedmom stoljeću nazvali "majkom svih gradova". U njemu je propovijedao Zaratustra prije gotovo tri tisuće godina, tu je Aleksandar Veliki postavio logor a u tom je gradu rođen i perzijski pjesnik Rumi. Balh je cvjetao kao središte neprekidne civilizacije i zoroastri-zma, budizma i islama dok ga 1220. nije porušio Džingis Kan pa je nakon toga postao središtem kulture i trgovine.
Dostuma su štovali zbog jednostavne činjenice daje njegov grad u posljednjih osamnaest godina rata ostao netaknut. Žitelji Mazara nisu nikada bili izloženi bombardiranju ni uličnim borbama od kojih su stradali drugi gradovi. Međutim, sve će se to ubrzo promijeniti. Povijest uzbečkih klanova sastoji se od nepregledne priče krvnih osveta, borbe za vlast, pljački, paleža i razmirica zbog žena. Omiljeni uzbečki sport zvan bozkoši, stoje vrsta pola u kojemu jahači nastoje bičevima dohvatiti leš koze s odrubljenom glavom, uvijek se koristi kod opisivanja uzbečke politike. U tom sportu nema ni momčadi ni pravila što je dobra analogija Dostumovih odnosa prema njegovoj subraći časnicima.Postojala je oštra svađa između Dostuma i njegova prvog pomoćnika, generala Malika Pahlavana. Dostum je bio optužen za ubojstvo Malikova brata, generala Rasula Pahlavana, ubijenog u jednoj zasjedi u lipnju 1996., zajedno s njegovih petnaest tjelohranitelja. Ta svađa i strah daje Dostum već izdao zapovijed i za Malikovo ubojstvo, potpomognuti talibanskim mitom i obećanjima da će dobiti vlast, potaknuli su Malika da izda Dostuma, stoje 19. svibnja 1997. i učinio pozvavšitalibane da mu pomognu svrgnuti Dostuma.3 Maliku su se pridružila još trojica starijih uzbečkih generala, njegov polubrat Gol Muhamed Pahlavan, Gafar Pahlavan i Madžid Ruži. Nadalje, Dostum nije svojim vojnicima podijelio plaće čitavih pet mjeseci pa je među njima dolazilo do pobuna.Talibani su od Herata i Kabula brzo napredovali prema sjeveru. Kako su sjeverne pokrajine, jedna za drugom, padale u ruke tog neprirodnog saveza između Paštuna i Uzbeka iz Malikove baze u pokrajini Farjab, Dostum je s 135 časnika i vojnika najprije pobjegao u Uzbeki-stan a potom u Tursku. Na putu za Termez, na granici između Uzbeki-stana i Afganistana, morao je američkim dolarima podmititi vlastite vojnike kako bi propustili njegov konvoj. To je za talibane bila bogom dana prigoda, ali nisu ništa naučili iz svojih dotadašnjih pobjeda nad drugim gradovima, u kojima nisu pristali podijeliti vlast s ostalim zapovjednicima, gdje su i dalje bili politički kruti i nisu željeli ublažiti šerijatski zakon i uskladiti ga s etničkim potrebama naroda. Ako je Malik mislio da će mu talibani dati na sjeveru zemlje onakvu autonomiju kakvu je od 1992. uživao Dostum, grdno se prevario. Bio je to sporazum s đavlom koji se raspao za samo nekoliko sati.Kad je u Mazar, u terenskim vozilima pod zapovjedništvom mule Abdul Razaka (čovjeka koji je izdao zapovijed za Nadžibulahovo ubojstvo), ušlo 2500 do zuba naoružanih talibanskih vojnika, odbili su podijeliti vlast s Malikom i ponudili mu beznačajno mjesto zamjenika ministra vanjskih
41 Talibani
poslova u kabulskoj vladi. Talibani, od kojih većina nije nikada ranije bila na sjeveru zemlje, bahato su počeli razonižavati žestoke uzbečke i hazarske vojnike, preuzimati džamije, iz kojih su objavljivali uspostavu šerijatskog zakona, zatvarati škole i sveučilišta i uklanjati žene s gradskih ulica. Bio je to recept za katastrofu u gradu u kojemu je živjela složena mješavina nacionalnih i Verski h skupina i koji je oduvijek bio najotvoreniji i najliberalniji grad u zemlji.
Pakistanski diplomati i djelatnici ISI-a doletjeli su u Mazar kako bi pomogli talibanima u postizanju novog sporazuma, jer se stari već raspadao. Potom je Islamabad i dalje pogoršavao situaciju tako stoje prerano priznao talibane kao legitimnu vlast u Afganistanu i nagovorio Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate da učine to isto.4 Uzbeci su ranijim dogovorom bili zavedeni, jer su povjerovali kako se radilo o sporazumu o podijeli vlasti a onda su shvatili da se radi o ta-libanskom preuzimanju vlasti. Malik je uhvaćen u klopku jer je osim izdaje Dostuma učinio još jednu veliku pogrešku-talibanima je predao Ismaila Hana, koji se protiv njih borio u Farjabu.5Dana 28. svibnja 1997., u popodnevnim satima, izbile su razmirice jer se jedna skupina Hazara odbila razoružati. Nastupio je pravi pakao. Na ustanak su se digli najprije mazarski Hazari a onda i sav narod. Kako nisu bili obučeni za uličnu borbu i nisu poznavali labirint mazarskih ulica, talibani su padali kao lake žrtve u svojim terenskim vozilima, u slijepim ulicama, panično bježeći pred vatrenom paljbom iz kuća i s krovova. Za petnaest sati žestokih borbi na ulicama Mazara ubijeno je oko šesto talibana a više od tisuću ih je zarobljeno u zračnoj luci dok su pokušali pobjeći. Ubijeno je ili zarobljeno deset najviših talibanskih političkih i vojnih čelnika. Među uhićenima su bili ministar vanjskih poslova mula Muhamed Gaus, mula Razak i guverner središnje banke mula Ehsanulah. Malikovi su vojnici odmah počeli pljačkati grad, uključujući i predstavništva organizacija UN-a, i tako prisilili UN da napusti grad. Ubijeni su i deseci pakistanskih studenata.Malikove su snage brzo povratile četiri sjeverne pokrajine (Tahar, Farjab, Džouzdžan i Sar-e Pol) koje su talibani osvojili prije samo četiri dana a došlo je i do snažnih borbi za još tri sjeverne pokrajine (Balh, Samangan i Kunduz). Kako su svi putovi bili zatvoreni, zarobljeno je na tisuće talibanskih vojnika i na stotine pakistanskih studenata koji su potom pobijeni i pokopani u masovne grobnice. Na jugu zemlje Masud je iskoristio tu priliku i krenuo u protunapad u kojemu je opet osvojio Džabal ul-Seradž kod južnog ulaza u tunel Salang. Minirao je ulaz u tunel i tako uhvatio u klopku talibane koji su još uvijek bili na sjeveru i pokušavali pobjeći cestom prema Kabulu.Masud je povratio još jedan dio područja oko Kabula i nekoliko gradova na sjeveroistoku zemlje koji su samo tjedan dana prije toga pali u talibanske ruke. Ubijene su ili zarobljene daljnje stotine talibana. U međuvremenu su i Hazari, potaknuti pobjedom u Mazani, krenuli u protunapad i tako probili devetomjesečni talibanski obruč oko svojega područja, Hazaradžata. Na ulazu u bamijansku dolinu talibanske su snage potisnute pa su Halilijeve snage počele napredovati južno prema Kabulu i tisuće Paštuna iz tamošnjih sela natjerale u bijeg u glavni grad.
Bio je to najveći poraz talibana otkako su se, prije trideset mjeseci, pojavili, u namjeri da osvoje zemlju. Tijekom desetotjednih borbi, od svibnja do srpnja, talibani su izgubili više od tri tisuće vojnika, poginulih i ranjenih, a još oko tri tisuće i šest stotina ih je zarobljeno.6 Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa na objema je stranama ranjeno više od sedam tisuća vojnika i civila. Od svibnja do srpnja ubijeno je više od 250 Pakistanaca a 550 ih je zarobljeno, stoje Islamabad dovelo u vrlo neugodan položaj. Moral talibana je potonuo jer su izgubili i neke od najboljih i najiskusnijih jedinica s prvih crta bojišnica.Mula Omar poslao je hitan poziv studentima u Pakistanu da dođu pomoći talibanima. Opet su zatvorene pakistanske medrese i u redove talibana stiglo je pet tisuća novaka, Pakistanaca i Afganistanaca. Tali-banska je situacija bila tako ozbiljna daje čak i tajnoviti mula Omar bio prisiljen izići iz svog skrovišta u Kandaharu i po prvi put posjetiti Kabul kako bi se sastao sa svojim zapovjednicima i podignuo moral svojih vojnika.Talibani su bili prisiljeni novačiti sve veći broj ljudi iz paštunskih plemena ogranka Gilzai na istoku Afganistana i iz Pakistana. Ali, oni su zahtijevali političku cijenu koju talibani nisu bili spremni platiti. Pripadnici plemena Gilzai, nekad glavni borci protiv sovjetskih snaga, nisu željeli biti topovska hrana talibanima ako ne budu adekvatno zastupljeni u talibanskim šurama (vijećima), u
42 Talibani
kojima su većinu imali pripadnici ogranka Durani. Pridružit će im se ako dobiju udio u vlasti. Pripadnici ogranka Gilzai koji su bili zapovjednici u talibanskoj vojsci bili su krajnje kritični prema talibanskoj taktici u Mazani. "U Ma-zaru je napravljeno previše pogrešaka. Do prvog dogovora između Malika i talibana došlo je prebrzo. Taj je sporazum trebalo podrobnije raspraviti kako bi se uspostavio međusobni dijalog. Napravljene su i brojne vojne pogreške", rekao mije u Kabulu, u srpnju 1997., Džala-ludin Hakani, vodeći talibanski zapovjednik iz redova istočnih Paš-tuna.Hakani, koji je bio zapovjednik talibanskih snaga na kabulskoj fronti, bio je paštunski zapovjednik veteran iz mjesta Host u pokrajini Paktiji a talibanima se pridružio 1995. Bio je jedan od najslavnijih zapovjednika iz rata protiv Sovjetskog Saveza. Iako je postavljen za ministra u kabulskoj vladi i on i drugi članovi vlade koji nisu bili iz Kandahara bili su ogorčeni činjenicom da nisu sudjelovali u procesu odlučivanja, koji se zbivao u Kandaharu, pod vodstvom Omara, a ne u Kabulu.7 Nakon poraza u Mazani talibani su mu dali veliku svotu novca da prikupi tri tisuće novaka iz redova paštunskih plemena ogranka Gilzai. Hakani je s novim ljudima stigao na kabulsku frontu, ali kako nije mogao donositi vojne odluke, a i zbog činjenice da su bili pod zapovjedništvom kandaharskih časnika, došlo je do masovnog dezertiranja. Nakon dva mjeseca ostalo mu je samo tristo novaka. Ta-libane je još više uznemirivala činjenica da su stanovnici sela oko Kandahara odbijali poslati svoje sinove u talibansku vojsku. Tako su talibani po prvi put bili suočeni s problemom novačenja i pomanjkanja ljudstva.
Među državama Srednje Azije to krvoproliće u samom susjedstvu izazvalo je paranoidnu reakciju jer su smatrali kako će se rat proširiti na njihova područja i kako će tisuće afganistanskih izbjeglica prijeći njihove granice. Napravili su do tada nezabilježen potez-u cijeloj su regiji pojačali mjere vojne sigurnosti. Oko 3000 ruskih vojnika na uzbekistansko-afganistanskoj granici, 25.000 ruskih vojnika na tadžikistansko-afganistanskoj granici, ruski graničari u Turkmeniji kao i razne lokalne vojne jedinice na tom području stavljene su u stanje najviše pripravnosti. Uzbekistan i Tadžikistan zatvorili su granice prema sjevernom Afganistanu. Uzbečki su vojni helikopteri u Termezu prevozili vojne patrole dok su vojnici postavljali maskirane tenkove i osiguravali most preko rijeke Amu Darja, koji spaja Afganistan sa Srednjom Azijom.
Rusija je ponudila da će poslati deset bataljuna u Kirgistan nakon jednog apela kirgistanskog predsjednika Askara Akajeva, iako ta zemlja ne graniči s Afganistanom. Rusija i Kazahstan organizirali su hitan sastanak Zajednice neovisnih zemalja kako bi raspravili krizu na tom području, a na sastanku je ruski ministar vanjskih poslova Jevgenij Primakov obećao "vrlo oštru i učinkovitu akciju Rusije" ako talibani krenu u daljnje pohode. Turkmenija, koja se sama proglasila neutralnom i koja graniči sa zapadnim Afganistanom, uspostavila je poslovne odnose s talibanima ali su Turkmene uznemirile borbe oko Mazara. Po prvi je put devet tisuća afganistanskih Turkmena prešlo granicu Turk-menije i tamo zatražilo utočište.Iran je izjavio kako će i dalje podupirati antitalibanski savez pa je pozvao Rusiju, Indiju i zemlje Srednje Azije da mu u tome pomognu. Iranski je ministar vanjskih poslova, Ali Akbar Velajati, apelirao na Ujedinjene narode da interveniraju. Talibani su bili bijesni na sve svoje susjede. "Iran i Rusija se miješaju i pomažu protivničkoj strani. Dali su joj zrakoplovstvo kako bi mogli bombardirati naše položaje. Iran dnevno šalje u Mazar do dvadeset dva leta s naoružanjem", izjavio je mula Muhamed Abas, talibanski ministar zdravstva.8 Iranski diplomati i njihove kolege iz srednjoazijskih zemalja uputili su oštru optužbu Pakistanu jer ne samo da pomaže talibanima nego i laže i krši svečano obećanje koje je dao premijer Navaz Šarif samo tjedan dana prije ta-libanske ofenzive. Najednom sastanku na vrhu regionalnih zemalja u Ašhabadu, glavnom gradu Turkmenije, Šarif je obećao da će zauzdati talibane i spriječiti širenje rata prema sjeveru. "Vjerodostojnost Pakistana u Srednjoj Aziji sada je ravna nuli", rekao mi je jedan stariji uzbečki diplomat.9Međutim, dolazak talibana na sjever doista je imao koristan učinak na četverogodišnji građanski rat u Tadžikistanu jer je obje zaraćene strane prisilio da ubrzaju pregovore iz straha od talibana. Konačno je 27. lipnja 1997. u Moskvi postignut mirovni sporazum između tadzikistanske vlade i islamističke oporbe, kojemu su pripomogli Rusija i UN. Taj je sporazum bio velik poticaj Masudu jer mu je Rusija opet mogla slati opskrbu iz baza u Tadžikistanu. Dopušteno mu je koristiti zračnu luku u Kuliabu u južnom Tadžikistanu, kamo je stizala opskrba iz Rusije i Irana a on ju je prevozio dalje u Dolinu Pandžšir.
43 Talibani
Tada je antitalibanski savez pokušao učvrstiti svoje redove osnivanjem novoga političkog saveza, koji je morao uzeti u obzir Dostu-mov silazak s političke pozornice. Dana 13. srpnja 1997. osnovali su "Ujedinjenu islamsku i nacionalnu frontu za spas Afganistana " i proglasili Mazar svojim glavnim gradom. Ponovno su imenovali Burha-nudina Rabanija predsjednikom a Masuda ministrom obrane i dali obećanje kako će osnovati novu vladu u kojoj će biti plemenski i islamski vođe ali i tehnokrati. Ali, taj je savez bio osuđen na propast jer su opet razlike između Malika, Masuda i Halilija spriječile zajedničko djelovanje Uzbeka, Tadžika i Hazara. U korijenu njihova raspada bilo je nepovjerenje drugih vođa prema Maliku nakon niza njegovih izdaja. Malik prije toga nije uspio spriječiti talibansku vojsku na sjeveru, koja je imala 2500 vojnika, da zauzme grad Kunduz i njegovu zračnu luku. Talibani su tu enklavu još više ojačali tako što su svakodnevno zrakoplovima dopremali ljudstvo i opremu iz Kabula. Malik nije mogao ili nije želio istjerati talibane sa sjevera ali se zato Masud sve više približavao Kabulu.Sredinom srpnja Masud je sjeverno od Kabula pokrenuo stanje s mrtve točke tako stoje ponovno osvojio Čarikar i zračnu bazu Bagram i pritom pobio daljnjih nekoliko stotina talibanskih vojnika. U rujnu su Masudove snage opet stigle na samo tridesetak kilometara od Kabula. Obje su zaraćene strane ispaljivale rakete i artiljerijsku vatru što je daljnjih 180.000 civila natjeralo u bijeg iz bogate Doline Šomali (Sjeverne doline), sjeverno od Kabula, koja se našla na prvoj crti ratišta. Povlačeći se iz Doline Šomali talibani su zatrovali izvore vode i minirali male kanale za navodnjavanje i brane kako se lokalno tadžičko stanovništvo ne bi ubrzo vratilo. Ne samo daje taj rat raseljavao i ubijao civile nego je počeo uništavati i njihova osnovna sredstva za život i kabulski poljoprivredni pojas pretvarati u pustinju.Antitalibanski savez je do tada uspio napraviti golemi luk od 180 stupnjeva oko Kabula. Zapadno i sjeverno od grada bile su Masudove snage a Halilijevi su Hazari držali područja istočno i južno od grada.
Kako su rasla nagađanja o njihovu mogućem napadu na Kabul talibani su i dalje bili uvjereni da su njihovi protivnici previše podijeljeni a da bi napali glavni grad. "Protivnike smo podijelili na dva dijela tako što smo postavili svoje snage u Kunduzu. Sjeverne su skupine međusobno posvađane. Drugi se uzbečki generali ne mogu pouzdati u Malika. Već ih je jednom izdao i on se sada nastoji samo spasiti. Nijedna skupina nije dovoljno snažna da sama napadne talibane tako da se moraju pokušati ujediniti ali im to nikada neće uspjeti", rekao je Ha-kani.Činilo se da su dvojbe u Malikovu lojalnost opravdane, kad su ga talibanske snage u rujnu iznenada napale u Kunduzu. Talibani su se probili iz svoje tamošnje enklave i uz pomoć paštunskih plemena s tog područja krenuli u još jedan napad na Mazar. Dana 7. rujna 1997. zauzeli su grad Tašhorgan i stvorili paniku u Mazani. Dok su napredovali u smjeru Mazara došlo je do žestokih borbi između uzbečkih snaga lojalnih Maliku i drugih snaga lojalnih Dostumu. Dostumova je vojska spalila Malikovu kuću pa je Malik pobjegao u svoju bazu u pokrajini Farjab a odatle u Turkmeniju i konačno u Iran. U jednoj dramatičnoj prekretnici Dostum se iz izgnanstva iz Turske vratio u Mazar i okupio svoje snage kako bi potukao Malikove pobornike i potisnuo talibane iz predjela Mazara. Mazar je zapao u kaos jer su Uzbeci ponovno opljačkali neke dijelove grada i sjedišta organizacija UN-a i prisilili humanitarne djelatnike da po drugi put u godini dana napuste taj grad. Dok su se talibani povlačili ubili su najmanje trideset Hazara šiita u selu Kazilabad južno od Mazara a možda i nekoliko stotina. "Talibani su prohujali kroz ovo selo poput oluje. Ubili su oko sedamdeset ljudi, nekima su prerezali grkljane, a neke su žive oderali", izjavio je Sohrab Rostam, čovjek koji je preživio taj pokolj.Dok su se talibani povlačili prema Kunduzu, Dostum je pokušao učvrstiti svoj položaj ali su Mazar praktički preuzele hazarske skupine pa je Dostum bio prisiljen napustiti tu uzbečku prijestolnicu i osnovati bazu u Šiberganu. Oštre tenzije između Uzbeka i Hazara oslabile su antitalibanski savez pa je Dostum ipak morao pridobiti Malikove pobornike. Učinio je to tako što je razotkrio strahote koje je Malik počinio. Dostumove su snage otkopale dvadeset masovnih grobnica blizu Šibergana u pustinji Dašt-e Laili u pokrajini Džouzdžan gdje je pobijeno i zakopano više od dvije tisuće talibanskih ratnih zarobljenika. Dostum je za taj pokolj optužio Malika, ponudio je talibanima pomoć oko prijevoza tijela i pozvao UN da provedu istragu. U znak dobre volje oslobodio je oko dvjesto talibanskih zarobljenika.12
44 Talibani
U naknadnoj istrazi UN-a utvrđeno je da su zarobljenici prije smrti mučeni i izgladnjivani. "Njihova je smrt bila zastrašujuća. Odvodili su ih iz zatvora govoreći im kako će biti razmijenjeni a onda su ih kamionima odvozili do bunara koji su često koristili pastiri i u kojima je voda bila duboka oko 10 do 15 metara. U bunar su bacani živi a ako bi pružili otpor prvo bi ih ustrijelili a onda bacili. Kad bi napunili bunar pucali bi iz pušaka i bacali u nj granate i na kraju bi ga zatrpali buldožerom", izjavio je posebni izvjestitelj UN-a Paik Chong-Hyun koji je pregledao te zajedničke grobnice.
Kasnije su se pojavili i svjedoci iz čijih je izvješća postalo jasno kako se dogodilo strašno etničko čišćenje. General Šalim Sahar, vojni časnik odan Maliku, kojega je Dostum zarobio, izjavio je: "Po noći kad bi se spustio mrak i u tišini, uzimali smo oko 150 talibanskih zarobljenika, povezali im oči, svezali im ruke na leđima i odvozili ih u zatvorenim kamionima u pustinju. Tamo bi ih poredali, po desetoricu, uz rub iskopanih rupa i otvorili paljbu. To je trajalo oko šest noći".14 Osobito je strahotna bila uporaba kontejnera jer će ih obje strane sve više rabiti kao metodu ubijanja. "Kad smo izvlačili tijela iz kontejnera koža im je od vrućine i nedostatka kisika bila spaljena i gotovo crna", izjavio je jedan drugi Malikov general i dodao kako je u kontejnerima umrlo 1250 talibana.Katastrofa na sjeveru zemlje i snažne borbe što su uslijedile cijeloga ljeta samo su povećale etničke podjele između talibana Paštuna i nepaštunskih naroda u Afganistanu. Zemlja je bila praktički podijeljena na sjever i jug i na Paštune i nepaštune. Sve su strane provodile etničko čišćenje i vjerske progone. Talibani su pobili cijela sela Haza-ra šiita i protjerali tadžičke seljake iz Doline Šomali. Uzbeci i Hazari pobili su na stotine talibanskih ratnih zarobljenika i žitelja paštunskih sela na sjeveru i oko Kabula. I Hazari šiiti protjerivali su Paštune iz njihovih domova samo zato što su suniti. U borbama tijekom posljednjih nekoliko godina protjerano je više od 750.000 ljudi-na sjeveru oko Mazara, na bojišnici oko Herata i oko Kabula-što je potaknulo novu izbjegličku krizu u trenutku kad su predstavnici UN-a pokušavali nagovoriti izbjeglice koje su još uvijek živjele u Pakistanu da se vrate kućama. Također, susjedne su zemlje manipulirale podjelama unutar Afganistana i tako ih produbljivale, jer su sve zemlje povećavale pomoć nekoj od zaraćenih strana. To je samo pogoršavalo podjele među etničkim skupinama. Osim patnje civila najveću štetu od jačanja borbi pretrpjeli su Ujedinjeni narodi. Posrednik UN-a Norbert Holl nije uspio uvjeriti talibane da su Ujedinjeni narodi neutralni u pokušaju uspostave mira niti je uspio uvjeriti protivničku stranu da će Ujedinjeni narodi štititi interese etničkih manjina. Niti mu je uspjelo izvršiti pritisak na zemlje u toj regiji da prestanu naoružavati zaraćene strane u Afganistanu. Nitko nije imao povjerenja u Ujedinjene narode i svi su ih ignorirali. Holl je u jednoj otvorenoj izjavi okrivio vanjske sile za neprestano upletanje kao i zaraćene strane za krutost. "Pregovori su došli do mrtve točke, jednostavno ne možemo nastaviti pregovarati kako bi trebalo. Ne smatram da su afganistanski vođe nečije marionete ali netko im ipak šalje naoružanje", izjavio je Holl.15 Nakon mjesec dana podnio je ostavku.
Pokazalo se da najveću zapreku predstavlja talibansko vodstvo, neupućeno u proceduru UN-a pa čak i u povelju UN-a. Mula Omar odbio se sastati s Hollom, stoje prouzročilo prijezir unutar tima UN--a, dok su drugi talibanski vođe javno izrugivali nastojanja UN-a oko postizanja obustave vatre. Prijezir talibana prema UN-u povećao se nakon njihova poraza u Mazani a još više nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a odbilo poduzeti mjere u svezi s pokoljem u Mazani i predati talibanima mjesto Afganistana u UN-u koje je još uvijek držao predsjednik Rabani.Talibani su imali nekoliko nerealnih dvojbi glede UN-a koje nije bilo moguće raspršiti nikakvom diplomacijom. Bili su uvjereni kako UN, u dogovoru sa zapadnim silama, kuje urotu protiv islama i njihova šerijatskog zakona. Osim toga, optužili su UN da su pod utjecajem zemalja u toj regiji i da zato odbijaju priznati njihovu vladu. Kriza unutar UN-a dogodila se u vrijeme kad je UN bio suočen sa smanjenjem donacija bogatih zemalja za programe pomoći Afganistanu jer je zbog dugotrajnog rata došlo do "zamora donatora". Donacije su se i nadalje smanjivale zbog talibanske diskriminacije prema ženama. Buduće operacije humanitarne pomoći u Afganistanu ovisile su o tome hoće li predstavništva UN-a uspjeti uvjeriti talibane da ublaže diskriminaciju među spolovima, što su talibani odbili učiniti. Nekoliko zapadnih nevladinih organizacija obustavilo je svoje humanitarne programe u Kabulu jer im talibani nisu dopustili da i dalje pomažu ženama. Talibani su na sjeveru zemlje dva put prisilili nevladine organizacije da napuste to područje a potom se više nisu ni vratile.
45 Talibani
Pobornici tvrde linije među talibanima snažno su se zalagali za poticanje krize s predstavništvima humanitarnih organizacija UN-a kako bi ih mogli istjerati s područja pod talibanskom vlašću, uz izgovor da njihove agencije promiču zapadne svjetovne nazore među lokalnim stanovništvom. Potkraj rujna direktorima triju agencija UN--a u Kandaharu naloženo je da napuste zemlju nakon što su izrazili prosvjed zbog toga što je jedna odvjetnica u službi visokog predstavnika UN-a za izbjeglice (UNHCR-a) bila primorana razgovarati s taliban-skim dužnosnicima iza zavjese kako joj ne bi vidjeli lice. UNHCR je u rujnu suspendirao sve svoje programe jer su talibani uhitili četvero njegovih zaposlenika koji su bili afganistanski državljani. Organizacija Spasite djecu obustavila je nekoliko programa jer su talibani odbili dopustiti ženama polaziti predavanja o opasnostima od mina. Postajalo je nemoguće osiguravati humanitarnu pomoć stanovništvu bilo kojeg područja Afganistana bez obzira na to što se približavala zima i što su nestašice hrane bivale sve češće.
Odnos talibana prema ženama donio im je golem negativan publicitet i međunarodnu kritiku kad je talibanska vjerska policija, 28. rujna 1997. u Kabulu, uhitila i tri sata zadržala europsku predstavnicu za humanitarna pitanja Emmu Bonino i devetnaestero zapadnih novinara i humanitarnih djelatnika. Bili su u obilasku ženskog odjela jednebolnice koji je financirala Europska unija kad su uhićeni novinari koji su pratili gospođu Bonino jer su fotografirali pacijentice a-talibani su zabranili svako fotografiranje."Ovo pokazuje kako narod ovdje živi u stanju terora", rekla je gospođa Bonino novinarima u Kabulu.16 Talibani su se ispričali ali je zadan još jedan udarac spremnosti Zapada za financiranje humanitarne pomoći Afganistanu. Potom su talibani izjavili kako će razdvojiti kabulske bolnice i neće dopustiti da se žene liječe zajedno s muškarcima-a u cijelom je Kabulu postojala samo jedna ženska bolnica.Clintonovoj je administraciji bivalo sve teže i dalje gajiti naklonost prema talibanima. Snažne američke feminističke skupine lobirale su u Washingtonu u korist afganistanskih žena. Američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright izrekla je u rujnu do tada najoštriju kritiku SAD-a prema talibanima. Za svog posjeta Islamabadu, 18. studenog 1997., izjavila je: "Mi se protivimo talibanima zbog njihova protivljenja ljudskim pravima i odvratna odnosa prema ženama i djeci i velikog nedostatka poštovanja prema dostojanstvu čovjeka". Ta njezina izjava shvaćena je kao značajan pokazatelj američkog udaljavanja i od talibana i od pakistanske potpore talibanima. Međutim činilo se kako talibane ni najmanje ne brinu ti međunarodni pritisci. Zapravo, prouzročili su još veće protuzapadno raspoloženje. U Pakistanu i Kandaharu uleme su rekle Omaru da bi trebao iz Afganistana istjerati sve humanitarne organizacije jer su one samo špijuni neprijatelja islama.17U namjeri da poboljša posredovanje UN-a, glavni tajnik UN-a Kofi Annan izdao je nalog bivšem alžirskom ministru vanjskih poslova Lahdaru Brahimiju da obiđe to područje i Vijeću sigurnosti UN-a podnese izvješće. Nakon stoje Brahimi, od 14. kolovoza do 23. rujna, posjetio trinaest zemalja u toj regiji, uključujući i Afganistan, donio je zaključke koji će potaknuti jači međunarodni pritisak na okolne zemlje da prestanu slati pomoć i oružje zaraćenim stranama. Annan je u listopadu u Ujedinjenim narodima osnovao "Skupinu zainteresiranih zemalja". U toj skupini stoje dobila nadimak "Šest plus dvije", bilo je šest Afganistanu susjednih zemalja te Rusija i Sjedinjene Američke Države.18 Brahimi se nadao kako će taj forum potaknuti Iran na pregovore s Pakistanom i istodobno ponovno uključiti Washington u napore oko postizanja mira. Osim toga, taj je potez imao svrhu provesti embargo na uvoz oružja u Afganistan i potaknuti pregovore između zaraćenih strana.
Nakon tih koraka Annan je sredinom studenoga Vijeću sigurnosti UN-a podnio oštro izvješće o Afganistanu u kojemu je po prvi put beskompromisno upotrijebio teške riječi i optužio zemlje na tom području, poglavito Iran i Pakistan, za poticanje sukoba. Rekao je da te zemlje koriste UN kao smokvin list kako bi i dalje pomagale zaraćenim stranama.19 "Strana vojna i financijska pomoć šalje se u nesmanjenim količinama što podgrijava rat i zaraćenim stranama oduzima stvarni interes za postizanje mira" izjavio je Annan i dodao: "Nesmanjena potpora tih vanjskih sila kao i nezainteresiranost drugih zemalja koje nisu izravno uključene svode diplomatske inicijative na irelevantne čimbenike". Annan nije poštedio ni lokalne vojne zapovjednike, rekavši: "Afganistanski se vođe ne žele uzdići iznad svojih lokalnih interesa i početi zajedno djelovati u
46 Talibani
smjeru nacionalne pomirbe. Čini se kako u Afganistanu ima previše skupina, lokalnih vođa, terorista, trgovaca drogom i ostalih koji s ratom puno dobivaju a s mirom bi puno izgubili".20Kasnije se u Teheranu obratio sastanku na vrhu Organizacije islamske konferencije i bez uvijanja kritizirao njihove apatične pokušaje rješavanja toga sukoba. Činilo se kako Afganistan, nakon dugogodišnjega nemara međunarodne zajednice, postaje predmetom međunarodnih diplomatskih rasprava, ali to nije zadovoljilo talibane, odlučne u namjeri da osvoje sjever zemlje, ni njihove protivnike, jednako odlučne oduprijeti se toj njihovoj namjeri.
Peto poglavljeAMIJAN 1998.-1999.god RAT BEZ PREDAHAU domovini Hazara u središnjem Afganistanu, zvanoj Hazaradžat, temperatura je bila ispod ništice. U podnožju visokih snježnih nanosa, što su prekrivali vrhove planinskog lanca Hindukuša koji okružuje Bamijan, hazarska su se djeca, proširenih trbuha i ispijenih obraza, igrala "talibana", što je bila njihova verzija igre policajaca i lopova. Među Hazarima je vladala glad pa se igra sastojala od toga da djeca hvataju u zamku talibanski konvoj pšenice, kradu im pšenicu i nose je kući svojim gladnim obiteljima. Ta su djeca živjela od korijenja, šumskih bobica i ono malo krumpira što su im roditelji uspijevali uzgojiti na malim, uskim njivama među kamenjem, na strmim planinskim obroncima. Hazaradžat ima samo 10% obradive zemlje a te im je godine propala ljetina pšenice i kukuruza.Ali, oni su gladovali i jednostavno zato što su Hazari. Godine 1997., u namjeri da ih prisile na predaju, talibani su zatvorili sve prilazne puteve s juga, zapada i istoka. Pomoć sa sjevera nije bilo moguće dopremiti zbog bezvlađa i nereda, nestašice hrane na tom području a i zbog toga što su zimski snjegovi potpuno zatvorili planinske prolaze pa konvojima hrane nije bilo moguće doprijeti do Bamijana koji je smješten na nadmorskoj visini od 2250 metara. Među Hazarima u pokrajini Bamijan, kojih je bilo 300.000, već je vladala glad, a od nedostatka hrane patili su i njihovi sunarodnjaci u susjednim pokrajinama Gor, Vardak i Gazna, gdje ih je bilo 700.000, što znači daje svih milijun Hazara zahvatila glad.
UN i Svjetski program za hranu (World Food Program, WFP) već su mjesecima vodili mučne pregovore s talibanima da propuste konvoje pomoći za Hazare ali su ih talibani uporno odbijali. Ono što je još više ogorčilo UN bila je činjenica daje Pakistan odlučio talibanima poslati 600.000 tona pšenice a da im nije postavio zahtjev da obustave blokadu Bamijana. Bio je to prvi put u dvadeset godina rata da je jedna strana primijenila hranu kao oružje protiv druge strane što je odražavalo jačanje etničkih i plemenskih podjela koje su razdirale Afganistan.Hazari su s Paštunima uvijek izvlačili deblji kraj ali nikada u tolikoj mjeri. Prema jednoj teoriji ti niski zdepasti ljudi s naglašenim mongolskim crtama lica potomci su Džingis Kanovih mongolskih ratnika, domaćih Tadžika i drugih turkijskih naroda. Godine 1222. branitelji Bamijana ubili su unuka Džingis Kana nakon čega je hazarski narod iz osvete masakriran.1 Bamijan je prije toga, cijelo jedno tisućljeće, bio središte budizma u Indiji i važno odmorište, zvano seraj, za karavane deva na drevnom Putu svile, koji je povezivao Rimsko carstvo sa Srednjom Azijom, Kinom i Indijom. Bamijan je, nakon stoje tim područjem zavladao islam, ostao zaštitnik i glavno središte budizma za cijelu Srednju Aziju i Indiju. Korejski svećenik po imenu Hui-chao, koji je bio u tom gradu 827. godine, zapisao je daje kralj Bamijana još uvijek bio budist i tek će u jedanaestom stoljeću Gaznevidi prihvatiti islam na tom području.Grad još uvijek nadvisuju dva golema kipa Bude iz drugog stoljeća po Kr., zapravo likovi Bude uklesani u visokim stijenama. Ta dva kipa, jedan visok oko 50 a drugi oko 35 metara vrijeme je tako izgrizlo da su im glave nestale ali njihova veličina zadivljuje. Oba kipa odražavaju klasične crte svih Buda azijskog potkontinenta ali su im tijela umotana u grčke halje jer predstavljaju jedinstven spoj klasične indijske i srednjoazijske umjetnosti i helenizma koji je u te krajeve donijela vojska Aleksandra Velikog. Ta dva kipa predstavljala su jedno od čuda drevnoga svijeta i tamo su dolazili hodočasnici iz cijele Kine i Indije.U stijenama do kipova uklesane su spilje u kojima su nekada živjele tisuće budističkih svećenika. U tim su se spiljama, prekrivenim drevnim štukaturama, smjestile tisuće hazarskih izbjeglica iz Kabula. Kad su talibani osvojili Bamijan zaprijetili su da će kipove Buda minirati što je potaknulo žestoke prosvjede budističkih zajednica u Japanu i Šri Lanki. U međuvremenu su osam puta
47 Talibani
bombardirali planinsko područje iznad kipova zbog čega su se u liticama i samim kipovima pojavile pukotine.
Hazaradžat je bio praktički neovisan sve do 1893. kad gaje osvojio paštunski kralj Abdul Rahman koji je pokrenuo prvi program protiv Hazara u kojemu su tisuće Hazara pobijene a tisuće odvedene u Kabul gdje su živjeli kao neslobodni kmetovi i sluge. Sve njihove džamije dao je porušiti. Hazari, kojih po nekoj procjeni ima tri do četiri milijuna, najveća su skupina muslimana šiita u Afganistanu. Neprijateljstvo temeljeno na vjerskoj pripadnosti, tj. između dviju muslimanskih sekti, sunita i šiita, traje već stoljećima. Paštuni su suniti a Hazari šiiti. Talibani su tu netrpeljivost još više produbili jer sve šiite nazivaju munafikun, što znači licemjeri ili ljudi bez imalo pravog islama.Ono stoje u talibanima izazivalo još veći bijes bila je činjenica da hazarske žene igraju važnu ulogu u politici i društvu, čak i u vojsci, tj. u obrani svoje zemlje. U središnjem vijeću hazarske stranke Hizb-i vahdat (Stranka jedinstva), koje ima osamdeset članova, bilo je dvanaest žena od kojih su mnoge bile visoko obrazovane. Žene su bile zadužene za humanitarne programe UN-a i za provedbu programa svoje stranke na području osnovnog obrazovanja, zdravstvene skrbi i planiranja obitelji. Žene su često bile na ratištima, rame uz rame s muškarcima, a neke su od njih u gradu Mazani u svibnju ubijale tali-bane. Hazarke sa zvanjem sveučilišnih profesora, koje su pobjegle iz Kabula, osnovale su u Bamijanu sveučilište, po svoj prilici najsiromašnije na svijetu jer su mu učionice bile sagrađene od blata i slame, bez električne energije i grijanja i s vrlo malo knjiga.
"Mi mrzimo talibane, oni su protiv svakog oblika civilizacije, protiv afganistanske kulture, a napose protiv žena. Oni su okaljali islam i afganistanski narod" rekla mi je dr. Humejra Rahi, koja je na tom sveučilištu predavala perzijsku književnost i postala najveći pjesnik otpora. Talibanima se nije sviđao ni način odijevanja hazarskih žena. Dr. Humejra Rahi i njezine kolegice nosile su suknje i čizme s visokim potpeticama. Poezija Humejre Rahi prožeta je novom vjerom hazarskog naroda i samopouzdanjem što su ga stekli nakon toliko stoljeća tlačenja dok su živjeli na milosti i nemilosti Paštuna."Pobjeda je vaša i Bog je s vama, pobjedonosna vojsko Hazaradžata. Neka grudi vaših neprijatelja budu meta vaših puščanih cijevi. Vi ste pobjednici, pobjedom ovjenčani, Bog je s vama. S vama su moje ponoćne molitve i moj jutarnji plač i dječji uzdasi 'O Bože, o Bože!' I suze i uzdasi obespravljenih."2Unatoč opsadi i desetljećima obespravljenosti i predrasuda što su ih doživljavali od paštunskih vlastodržaca u Kabulu, Hazari su dočekali svoj trenutak. U svibnju su odigrali presudnu ulogu u pobjedi nad talibanima u Mazani, kao i u listopadu 1997. Osim toga uspjeli su odbiti nekoliko talibanskih napada na Bamijan. Nekad su bili treća po redu i najslabija karika u savezu između Uzbeka, Tadžika i Hazara protiv talibana, a sada, kad su Uzbeci bili podijeljeni i u rasulu a Tadžici oko Kabula na mrtvoj točki, Hazari su osjetili kako je kucnuo njihov čas. "Iza leđa nam je Hindukuš a pred nama su talibani i njihovi pomagači Pakistanci. Poginut ćemo ako treba ali se nećemo predati", rekao mi je prkosni zamjenik vođe stranke Vahdat, po imenu Kurban Ali Irfani, dok smo sjedili oko vatre i pokušavali se zagrijati, u jednoj prostoriji iznad kipova Buda, koje je na veličanstven način obasjavala mjesečina.Njihova dobra organizacija i spremnost na borbu zračili su jednim novim samopouzdanjem i ponosom. "Mi smo spasili sjever od talibana", rekao je četrnaestogodišnji hazarski vojnik Ahmad Šir, koji je u borbama sudjelovao već dvije godine i držao svoj kalašnjikov kao kakav profesionalni vojnik. Nisu Hazari bili sami, imali su i oni prijatelja. Iran im je dopremao oružje i opremu na novosagrađenu pistu blizu Bamijana, dugačku više od tri kilometra a vođa stranke Vahdat Karim Halili te je zime, nastojeći dobiti još više vojne pomoći, posjećivao Teheran, Moskvu, New Delhi i Ankaru.
Ali, i Hazari su imali svojih problema. Bili su podijeljeni na nekoliko frakcija a sve su se međusobno borile za teritorij, vlast i vanjsku pomoć. Stranka Hizb-i vahdat bila je podijeljena na frakcije a svaka je frakcija kontrolirala jedan dio Mazara i sve su se borile jedna protiv druge i protiv Uzbeka, tako daje Mazar bio pretvoren u ratnu zonu a antitalibanski savez u političku klaonicu. Časnici iranske i ruske tajne službe nekoliko su puta pokušavali posredovati između
48 Talibani
Dostuma, čija se baza nalazila u Šiberganu, i Hazara kao i između raznih hazarskih frakcija, ali nijedna strana nije bila spremna na kompromis. U siječnju 1998., kad su u Mazaru izbile teške borbe između Uzbeka i Hazara, Masud je prvi put posjetio Teheran kako bi Irance nagovorio da nešto poduzmu i pokušaju spasiti antitalibanski savez prije nego li bude prekasno. Talibani su u međuvremenu cijele te zime mirovali, promatrali kako se njihovi neprijatelji međusobno uništavaju, pojačavali opsadu Bamijana i pripremali se za još jedan napad na Mazar.Borbe su trajale cijele te zime u zapadnoj pokrajini Farjab, gdje su talibani u siječnju počinili još jedan pokolj ubivši oko 600 uzbečkih seljaka. Humanitarni djelatnici iz zapadnih zemalja, koji su kasnije istraživali taj slučaj, izjavili su kako su talibani vukli ljude iz njihovih kuća, postrojavali ih i ustrijelili. Kako su talibani uvodili sve strože islamske zakone i kazne u Kabulu rasla je međunarodna osuda njihove politike. Svakoga su se tjedna u Kabulu i Kandaharu događala javna odsijecanja udova, bičevanja i kamenovanja žena. Međunarodni dan žena, 8. veljače, bio je te godine, 1998., posvećen patnjama afganistanskih žena pod vlašću talibana. Jedno izvješće pred američkim Senatom, o pitanju spolova u Afganistanu, privuklo je pozornost cijele javnosti kao i osudu talibanske politike što su je izrekle razne istaknute osobe, među njima i gospođa Hillarv Clinton. Talibani su izdali nove dekrete u kojima su odredili točnu dužinu brade za muškarce i dali popis muslimanskih imena koja se imaju davati novorođenoj djeci u Afganistanu. Zatvorili su i ono malo obiteljskih škola za djevojčice u Kabulu a njihova je vjerska policija odlazila u pohode na kabulske ulice kako bi sve žene stjerala u kuće i zatražila od vlasnika kuća da zamrače prozore kako se žene ne bi mogle vidjeti s ulice. Tako su žene bile prisiljene svo vrijeme boraviti u kućama kamo ni sunce nije smjelo doprijeti. Pobornici tvrde talibanske politike čvrsto su odlučili iz Afganistana istjerati sve humanitarne organizacije UN-a pa su izazvali nekoliko incidenata kojima su ih doveli do krajnjih granica strpljivosti.
Dana 24. veljače 1998. cijelo se osoblje UN-a povuklo iz Kanda-hara i obustavilo sve operacije u tom gradu nakon što su viši taliban-ski dužnosnici pretukli djelatnike UN-a i priprijetili im. Mula Muhamed Hasan, guverner Kandahara, koji je invalid bez jedne noge i obično je blage naravi, na jednog je dužnosnika UN-a bacio stol i stolicu a potom ga pokušao zadaviti jer je ovaj odbio asfaltirati cestu u Hasano-vu selu. U ožujku talibanske vlasti nisu dopustile direktoru humanitarnih operacija UN-a, Alfredu Witschiju-Cestariju, posjetiti Kabul radi razgovora s tamošnjim vlastima. Osim toga, UN je svo to vrijeme bio duboko frustriran zbog talibanske opsade Hazaradžata. "Naše humanitarne operacije na sjeveru zemlje nemaju nikakve sigurnosti a na jugu imamo golemih problema s talibanima. Na sjeveru nema nikakve vlasti a na jugu je vlast vrlo naporna", rekao mije Lahdar Brahimi.Unatoč svim tim problemima Brahimi je pokušao organizirati sastanak između talibana i antitalibanskog saveza. U želji da izbjegnu sastanak s protivničkim vođama, kojima bi time pružili legitimitet, talibani su predložili sastanak ulema obiju strana. Nekoliko su se mjeseci međusobno svađali oko toga tko ima pravo biti ulema. UN je uspio dobiti pomoć SAD-a. Tako je 17. travnja 1998. Bili Richardson, posebni izaslanik predsjednika Clintona za vanjsku politiku i američki veleposlanik u UN-u, došao u jednodnevni, takozvani padobranski, diplomatski posjet Afganistanu i obje zaraćene strane prisilio da sazovu sastanak ulema.Obje su strane pokušavale pridobiti SAD pa je razmetljivi Richardson bio na obje strane primljen s oduševljenjem. Obasuli su ga darovima u obliku sagova, bisaga i turbana. Talibani su u Kabulu po prvi put dopustili američkim novinarima i TV reporterima, koji su pratili Ri-chardsona, da snimaju njihove vođe i u čast Richardsonu odgodili svoj redovnijavni događaj petkom-bičevanja i odsijecanja udova na gradskome nogometnom stadionu. Ali, premda su talibanske vođe u Kabulu obećale kako će smanjiti opsadu Hazaradžata i raspraviti svoju politiku prema spolovima s UN-om, samo nekoliko sati nakon Ri-chardsonova odlaska mula Omar je taj dogovor odbacio.
Potkraj travnja, pod pokroviteljstvom UN-a, uleme su se sastale u Islamabadu pa su se obje strane, nakon četverodnevnih razgovora, složile u mirovnu komisiju imenovati po dvadeset ulema a ta je mirovna komisija trebala donositi odluke o pitanjima poput obustave vatre, prestanka talibanske opsade Hazaradžata i razmjene ratnih zarobljenika. Međutim, talibani su poslije odbili imenovati svoje izaslanstvo uleme pa je tako i taj mirovni proces u svibnju propao a talibani su u to vrijeme čak pripremali novu ofenzivu.
49 Talibani
Dio tih priprema činili su i novi sukobi s UN-om. Talibani su u lipnju zabranili svim ženama boravak u općim bolnicama i svim su muslimankama zaposlenim u predstavništvima UN-a, koje su zbog posla morale putovati, naložili da moraju putovati u pratnji nekog člana obitelji, krvnog srodnika, takozvanog mahrama, čemu je bilo nemoguće udovoljiti, jer su predstavništva UN-a upošljavala veći broj žena upravo zato da bi udovoljila talibanskim zahtjevima i stekla pristup afganistanskim ženama. Potom su talibani zahtijevali da se sve zapadne nevladine organizacije u Kabulu isele iz svojih poslovnih prostora i presele u razrušenu zgradu Politehničkog fakulteta. Od trideset nevladinih organizacija, koliko ih je bilo u Kabulu, njih dvadeset dvije glasovale su da će otići iz Kabula ako talibani ne povuku taj svoj zahtjev a talibani su izjavili da to pitanje nije za raspravu.Kad je Europska unija obustavila svu humanitarnu pomoć za područja pod talibanskom vlašću, Brahimi je javno obznanio UN-ovu frustriranost, što je odjeknulo kao bomba. "To je organizacija koja nam uručuje dekrete kojima nas sprječava u obavljanju svog posla", izjavio je i dodao: "Talibani moraju znati da ne samo da postoje granice podnošljivosti nego da nas i zemlje donatori sve više pritišću kako bismo konačno rekli da nam je dosta".4 Talibani su odbili povući svoje zahtjeve pa su 20. srpnja 1998. nasilno zatvorili urede svih nevladinih organizacija i tako je počeo egzodus stranih humanitarnih djelatnika iz Kabula. Istoga su dana u Džalalabadu pronađena tijela dvojice Afganistanaca koji su radili za organizacije UN-a, Muhameda Habibija iz UNHCR-a i Muhameda Bahsarjara iz WFP-a, koji su ranije bili kidnapirani. Njihovu smrt talibani nisu ni pokušali objasniti.Od milijun i dvjesto tisuća stanovnika Kabula, više od polovice ih je dobivalo neku pomoć od nevladinih organizacija ali kad je pomoć prestala stizati prve žrtve bile su žene i djeca. Ozbiljne štete prouzročene su na području distribucije hrane, zdravstvene skrbi i krhke gradske mreže za distribuciju vode. Dok su ljudi mahali praznim loncima i kantama kad bi prolazila talibanska terenska vozila, talibani bi im odgovarali na svoj karakterističan način u kojemu nije bilo nimalo brige za socijalne probleme. "Mi muslimani vjerujemo da će svemogući Bog na ovaj ili onaj način svakoga nahraniti. Ako strane nevladine organizacije odu, neka to bude njihova odluka. Mi ih nismo istjerali", riječi su koje je ministar za planiranje Karidin Mohamad također često ponavljao.
U međuvremenu su talibani nagovorili Pakistan i Saudijsku Arabiju da im pruže pomoć još jednoj ofenzivi radi zauzimanja sjevera zemlje. Sredinom lipnja Kandahar je posjetio šef saudijske tajne službe, princ Turki al-Fejsal, nakon čega je Saudijska Arabija talibanima dopremila četiri stotine terenskih vozila i financijsku pomoć. Pakistanska organizacija ISI osigurala je svotu od dvije milijarde rupija (pet milijuna američkih dolara) pomoći u obliku logistike, koja je talibanima bila prijeko potrebna. Djelatnici ISI-a često su posjećivali Kandahar kako bi talibanima pomogli pripremiti taj napad jer su u redove talibana stizale tisuće afganistanskih i pakistanskih novaka iz izbjegličkih logora i medresa. U međuvremenu su Iran, Rusija i Uzbeki-stan, u travnju, počeli dopremati oružje, streljivo i gorivo za antitali-banski savez.6 Iranci su Hazarima dopremali oružje zrakoplovima izravnim letovima od Mešheda do Bamijana, dok su Rusija i Iran dopremali oružje Masudovim snagama u zračnu bazu Kuliab u južnom Tadžikistanu, odakle gaje Masud transportirao u Afganistan.Talibani su u srpnju krenuli od Herata prema sjeveru i 12. srpnja 1998. osvojili Maimanu, nakon što su potisnuli Dostumove snage, zaplijenili stotinu tenkova i drugih vozila i zarobili oko osam stotina uzbečkih vojnika, od kojih su većinu masakrirali. Dana 1. kolovoza 1998. talibani su zauzeli Dostumovo sjedište u Šiberganu, jer je nekolicina njegovih zapovjednika od talibana uzela mito i prešla na njihovu stranu. Dostum je pobjegao u Uzbekistan a potom u Tursku. Zatim su i neki drugi uzbečki zapovjednici, čije su jedinice držale zapadnu cestu prema Mazani, razočarane Dostumovim bijegom, primili od talibana mito i otvorili im put prema hazarskim snagama, koje su imale 1500 vojnika. Bile su smještene izvan grada gdje su ih talibani iznenada napali. Dana 8. kolovoza 1998., u ranim jutarnjim satima, hazarske su se snage najednom našle u okruženju. Borili su se sve dok im nije ponestalo streljiva i samo ih je stotinu preživjelo. U deset sati ujutro, dok su žitelji Mazara mirno obavljali svoje dnevne poslove, u grad su ušla prva talibanska terenska vozila.Uslijedio je još jedan okrutan pokolj, po žestini genocidan, jer su se talibani željeli osvetiti za svoje gubitke iz prethodne godine. Kasnije je jedan talibanski zapovjednik rekao da im je mula Omar dopustio da ubijaju dva sata, a da su oni ubijali dva dana. Talibani su ubijali kao ludi, jureći svojim
50 Talibani
vozilima uskim ulicama Mazara i pucajući na sve strane, ubijajući sve što se micalo-vlasnike trgovina, vozače rik-ši, žene i djecu po trgovinama, čak i koze i magarce. Protivno svim zakonima islama, po kojima se mrtve odmah mora zakopati, ostavili su trupla trunuti na ulicama. "Pucali su bez upozorenja u svakoga tko se zatekao na ulici, bez razlike jesu li to bili muškarci, žene ili djeca. Ulice su ubrzo bile prekrivene truplima i krvlju. Tijekom prvih šest dana nitko nije smio zakapati trupla. Psi su jeli ljudsko meso od čega su poludjeli a smrad je ubrzo postao nepodnošljiv", rekao je jedan Tadžik koji je uspio pobjeći.
Kako su ljudi bježali i tražili zaklon u vlastitim domovima, talibanski bi vojnici upadali i masakrirali cijele obitelji. "U ljude bi ispaljivali tri hica na licu mjesta, jedan u glavu, jedan u grudi a jedan u spolni organ. Preživjeli su svoje mrtve pokapali u svoje vrtove. Žene su silovali", rekao je taj isti svjedok. Jedna četrdesetogodišnja udovica je izjavila: "Kad su talibani upali u našu kuću ubili su mog supruga i dva brata na licu mjesta. Svakoga su ustrijelili tri puta a potom im prerezali grkljane u stilu halal".9Nakon prvoga dana mahnitog ubijanja, počeli su ciljano ubijati Hazare. Kako nisu željeli ponoviti svoju pogrešku iz prethodne godine, kad su u Mazar ušli bez vodiča, ovoga su puta doveli lokalne Paštune, nekada odane Hikmetjaru, koji su dobro poznavali grad. Ti paštunski borci iz Balha sljedećih su nekoliko dana vodili talibanske jedinice u potragu za domovima Hazara. Ali, talibani se nisu mogli kontrolirati pa su i dalje ubijali sve ljude bez razlike, čak i one koji nisu bili Hazari (vidio sam kako su ubili jednoga tadžičkog dječaka -taliban koji gaje ubio stajao je tamo neko vrijeme a dječakov je otac briznuo u plač i rekao: 'Zašto ste ubili moga sina? Mi smo Tadžici'. Taliban je odgovorio: 'A zašto niste rekli?' A otac mu je na to uzvratio: 'Jesi li me pitao da bih ti mogao odgovoriti?'Tisuće Hazara odvedeno je u mazarski zatvor a kad se zatvor napunio sve su ih utrpali u zatvorene kamione (kontejnere), zaključali i tako su se ugušili. Neke su kontejnerima odvezli u pustinju Dašt-e Laili izvan grada i tamo ih masakrirali-kao izravnu odmazdu za postupanje Hazara prema talibanima 1997. "Dovezli su tri kontejnera iz Mazara u Šibergan. Kad su najednom otvorili vrata samo je još troje ljudi bilo živo. Oko tri stotine ih je već umrlo. To troje odvedeno je u zatvor. Sve sam to promatrao s mjesta na kojemu sam stajao", rekao je neki drugi svjedok.1' Dok su idućih dana desetine tisuća civila bježale iz Mazara pješice u dugim kolonama, talibani su ih iz zraka bombardirali i mnoge ubili.
Talibanski je cilj bio je očistiti sjever zemlje od šiita. Talibanski vojni zapovjednik mula Niazi, koji je naložio ubojstvo bivšega afga-nistanskog predsjednika Nadžibulaha, imenovanje guvernerom Mazara pa su talibanske mule, samo nekoliko sati nakon zauzimanja grada, s tornjeva gradskih džamija odaslale proglas da tamošnji šiiti imaju tri mogućnosti: postati suniti, otići u šiitski Iran ili umrijeti. Zabranjeni su svi šiitski molitveni obredi u džamijama. S tornja središnje mazarske džamije Niazi je objavio: "Prošle ste godine digli ustanak protiv nas i ubijali nas. Pucali ste u nas iz svih vaših domova. Sad smo se vratili da se s vama obračunamo. Hazari nisu muslimani pa ih zato moramo ubijati. Ili prihvatite biti muslimani ili napustite Afganistan. Kamo god odete mi ćemo vas naći. Ako se popnete visoko, povući ćemo vas za stopala. Ako se prikrijete nisko, povući ćemo vas za kosu".12 O rimskom osvajanju Velike Britanije rimski je povjesničar Tacit rekao: "Rimska je vojska napravila pustoš i to nazvala mirom". Kako u Mazaru nije bilo neovisnih promatrača koji bi izbrojili trupla, bilo je nemoguće procijeniti broj ubijenih ali su kasnije UN i Međunarodni odbor Crvenog križa ocijenili daje ubijeno između pet i šest tisuća ljudi. Kasnije je postalo jasno da su se na putu toga tali-banskog pohoda dogodili slični pokolji Uzbeka i Tadžika, u Maimani i Šiberganu. Po mojoj procjeni talibani su u srpnju i kolovozu ubili između šest i osam tisuća ljudi uključujući i mnogobrojne žrtve među antitalibanskim snagama. Ali, talibanska namjera da teroriziranjem naroda spriječe njegove kasnije pobune nije se ostvarila.Talibani će u Mazaru krenuti i na još jednu skupinu i time na sebe navući snažne međunarodne prosvjede i gotovo prouzročiti rat između talibana i Irana. Jedna je mala talibanska jedinica, pod vodstvom mule Dosta Mohamada, u kojoj je bilo i nekoliko Pakistanaca, pripadnika militantne ptorušiitske stranke Sipah-i Sahab, ušla u iranski konzulat u Mazaru, pokupila jedanaest Iranaca koje su tamo zatekli-diplomata, djelatnika tajne službe i jednog novinara-odvela ih u podrum konzulata i ustrijelila. Teheranska je vlada već bila stupila u kontakt s pakistanskom vladom od koje je zatražila da zajamči sigurnost njihova konzulata jer su Iranci znali da su s talibanima u
51 Talibani
Mazar otišli i djelatnici pakistanskog ISI-a. Iranci zatečeni u konzulatu mislili su da su Dost Mohamad i njegova jedinica poslani da ih zaštite pa su im izrazili dobrodošlicu.13 Talibani su zarobili i četrdeset pet iranskih vozača kamiona koji su Hazarima dopremali oružje.Talibani su u početku odbili otkriti gdje se nalaze iranski diplomati ali su kasnije, zbog sve većega međunarodnog pritiska i ogorčenja Irana, priznali da su ih ubili, uz napomenu da nisu ubijeni po službenom nalogu nego da su ih ubili talibanski razbojnici. Ali, iz pouzdanih se izvora saznalo daje Dost Mohamad razgovarao telefonom s mulom
Omarom i pitao ga hoće li ubiti iranske diplomate za što mu je mula Omar dao dopuštenje. Bez obzira na to je li to istina ili nije, to je zacijelo verzija u koju vjeruju Iranci. Ironično je daje Dost Mohamad kasnije završio u zatvoru u Kandaharu jer je iz Mazara sa sobom doveo dvije konkubine pa se njegova supruga u Kandaharu požalila muli Omaru. Talibani su oteli oko četiri stotine hazarskih žena i odveli ih sa sobom kao konkubine.14Upravo je ta talibanska pobjeda, kojom su preuzeli vlast na najvećem dijelu Afganistana, uz naknadne pobjede i izjave pakistanskih dužnosnika kako će talibani ubrzo biti priznati na međunarodnoj razini, dijelom potaknula njihova gosta, saudijskog disidenta Osamu bin Ladena, da postane odvažnijim glede svog objavljenog džihada protiv SAD-a i saudijske kraljevske obitelji. Dana 7. kolovoza 1998. Bin La-denovi su pobornici digli u zrak američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji, pri čemu je ubijeno 224 a ranjeno 4500 osoba. Zato su Sjedinjene Američke Države 20. kolovoza 1998. izvele raketne napade na Bin Ladenove logore za obuku na sjeveroistoku Afganistana. Više desetaka kružećih raketa pogodilo je ciljeve, ubilo više od dvadeset i ranilo trideset ljudi. SAD su izjavile kako je Bin Laden bio tamo ali je uspio pobjeći. Ustvari, među poginulima i ranjenima bilo je vrlo malo Arapa. Većina poginulih bili su Pakistanci i Afganistanci koji su se uvježbavali za rat u Kašmiru, koji je pod vlašću Indije.To je razbjesnilo talibane pa su u velikim afganistanskim gradovima organizirali demonstracije u znak prosvjeda protiv tih američkih napada. Razjarena je svjetina napala urede UN-a u nekoliko gradova. Pojavio se i mula Omar kako bi napao predsjednika Clintona osobno. "Ako je napad na Afganistan Clintonova osobna odluka, onda je to učinio kako bi pozornost svijeta i američkog naroda skrenuo sa sramne afere Bijele kuće koja je dokazala daje Clinton lažljivac i čovjek bez pristojnosti i časti", rekao je Omar misleći na aferu s Monikom Lewin-sky. Omar je tvrdio kako je Bin Laden gost ne samo talibana nego i afganistanskog naroda i kako ga talibani neće nikada izručiti SAD-u i dodao: "Upravo je Amerika najveći terorist na svijetu".15 Dok su se dužnosnici UN-a zbog rastuće nesigurnosti evakuirali iz Kabula vojnici su ustrijelili jednoga vojnog časnika UN-a, po nacionalnosti Talijana i ranili jednoga francuskog diplomata. Obojica napadača, Hak Navaz i Šalim, podrijetlom iz Ravalpindija, koje su talibani uhitili i zatvorili, bili su pakistanski islamistički militanti iz skupine Harakat ul-ansar.
Umjesto da nastoje umiriti međunarodne kritičare i Iran talibani su poduzeli ofenzivu na Bamijan iz tri smjera pa je Bamijan, 13. rujna 1998. pao, nakon što su se neki hazarski zapovjednici predali taliba-nima. Karim Halili i drugi čelnici stranke Vahdat, zajedno s većinom žitelja grada, pobjegli su u planine čim su prve talibanske jedinice ušle u grad. Zahvaljujući višekratnim međunarodnim apelima za poštivanjem ljudskih prava, ovoga je puta mula Omar zapovjedio svojim zapovjednicima da se suzdrže od ubijanja hazarskih civila. Ipak je u Bamijanu bilo smaknuća nekoliko tjedana nakon dolaska talibana. U jednom obližnjem selu talibani su ubili pedeset staraca koji nisu mogli bježati s mlađim žiteljima.U nekoj drugoj tragediji koja se dogodila 18. rujna, samo pet dana nakon okupacije Bamijana, talibani su dinamitom raznijeli glavu manjega Bude. Potom su kip gađali raketama i znatno ga oštetili. Uništili su i vrlo fine freske u samoj niši u kojoj je kip postavljen. Ta dva kipa, kao najveće arheološko naslijeđe Afganistana, stajala su tamo gotovo dvije tisuće godina i izdržala napade Mongola. A talibani su ih namjerno uništavali. Bio je to zločin koji se nije mogao opravdati nikakvim pozivanjem na islam.Pad Bamijana predstavljao je za Iran kap koja je prelila čašu. Iran je izjavio da ima pravo na samoobranu po međunarodnom pravu i po Povelji UN-a kao i pravo da protiv talibana poduzme sve potrebne mjere. Isto to je izjavio i Washington kad se odlučio na raketni napad. Nakon tjedan dana vrhovni poglavar Irana, ajatolah Ali Hamnei upozorio je kako bi moglo doći do rata širokih razmjera koji bi zahvatio cijelu regiju. Optužio je Pakistan daje za zauzimanje Bamijana poslao
52 Talibani
vlastitu vojsku i avijaciju, stoje Islamabad zanijekao. Odnosi između Irana i Pakistana znatno su se pogoršali a Teheran je isprobavao mišice. Uz iransko-afganistansku granicu počela je do tada najveća iranska vojna vježba u kojoj je sudjelovalo 17.000 pripadnika Iranske revolucionarne garde, uz podršku tenkova i avijacije. U listopadu je duž iste granice otpočeo još jedan niz vojnih vježbi, u kojima je sudjelovalo oko 200.000 pripadnika redovne iranske vojske a talibani su mobilizirali oko pet tisuća boraca za borbu protiv iranske invazije, koju su očekivali.Kako je Vijeće sigurnosti UN-a izrazilo strahovanja zbog mogućega sveobuhvatnog napada Irana na Pakistan, ponovno je poslalo Lah-dara Brahimija na to područje. Vojna napetost između Irana i talibana splasnula je tek nakon što se Brahimi sastao s mulom Omarom, 14. listopada 1998., u Kandaharu. Tom se prigodom mula Omar prvi put sastao s nekim dužnosnikom UN-a ili stranim diplomatom, ako izuzmemo Pakistan. Omar je pristao osloboditi sve iranske vozače kamiona i izručiti posmrtne ostatke iranskih diplomata, uz obećanje da će poboljšati odnose s UN-om.
Zahvaljujući razmiricama između talibana i Irana, Masudu je ostalo dovoljno vremena i prostora preustrojiti svoje snage i ostatke uz-bečkih i hazarskih boraca koji se nisu predali talibanima. Istodobno je od Rusije i Irana dobivao sve veće količine oružja, vozila i helikoptera. Poduzeo je niz dobro organiziranih i munjevitih napada na sjeveroistoku zemlje i od talibana povratio znatan dio teritorija, osobito na području duž osjetljive afganistanske granice s Tadžikistanom i Uzbeki-stanom. U listopadu i studenome demoralizirani i slabo opremljeni talibanski vojnici, promrzli od hladnoće, kratko su pružali otpor a onda se predali Masudu. Među talibanima je bilo dvije tisuće poginulih vojnika i ranjenika. Masud je 7. prosinca 1998. u Dolini Pandžšir održao sastanak sa svim zapovjednicima koji su se borili protiv talibana. Zbog pada hazarskog i uzbečkoga vojnog zapovjedništva Masud i njegovi Tadžici izbili su na vrh pa su ostali zapovjednici, među kojima je bilo i nekoliko istaknutih Paštuna, imenovali Masuda vojnim zapovjednikom svih antitalibanskih snaga.
Talibanska ofenziva, pokolj Hazara i sučeljavanje s Iranom, uz napad američkih kružećih raketa, znatno su narušili krhku ravnotežu snaga na tom području. Talibansko je napredovanje razbjesnilo i Rusiju, Tursku i srednjoazijske zemlje koje su optužile Pakistan i Saudijsku Arabiju za pružanje pomoći talibanima. Zbog zaoštravanja verbalnograta još su se više polarizirala dva bloka zemalja na tom području. Dana 25. kolovoza 1998. u Taškentu su se sastali ministri vanjskih poslova i ministri obrane Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana i Tadžikistana i ruskih dužnosnika kako bi napravili zajednički vojni i politički plan zaustavljanja talibanskog napredovanja.Eskalacija rata na tom području imala je goleme posljedice. Postojala je opasnost od izbijanja rata između Irana i talibana u koji bi se, na strani talibana, mogao uključiti i Pakistan. Zapadni ulagači i naftne kompanije postali su oprezni glede ulaganja u naftom bogatim državama oko Kaspijskog jezera. Porasla je opasnost od širenja islamskog fundamentalizma u srednjoazijske zemlje, koje su ionako već bile osiromašene a antiameričko raspoloženje je i dalje raslo na cijelome tom području. Kako su pakistanske islamske stranke zahtijevale islamizaciju zemlje, Pakistan se sve dublje polarizirao.Međunarodna je zajednica i dalje bila očajna zbog upornoga talibanskog odbijanja da osnuju vladu sastavljenu od svih zaraćenih strana, promijene svoje stajalište glede pitanja spolova i prihvate diplomatske norme ponašanja. Humanitarne organizacije UN-a nisu se mogle vratiti u Kabul. Washington je već bio opsjednut uhićenjem Bin Ladena i talibanskim odbijanjem njegova izručenja. Čak je i Saudijska Arabija, kao bliska saveznica talibana, povrijeđena jer su talibani dali utočište Bin Ladenu, povukla svoje diplomatske predstavnike iz Kabula i potpuno obustavila službenu financijsku pomoć talibanima, nakon čega je Pakistan ostao njihov jedini opskrbljivač.Dana 8. prosinca 1998., taj bijes međunarodne zajednice rezultirao je do tada najoštrijom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a za Afganistan. Tom su rezolucijom talibanima upućene prijetnje o nametanju sankcija zbog njihove zaštite međunarodnim teroristima, zbog kršenja ljudskih prava, poticanja trgovine drogom i neprihvaćanja obustave vatre. "Međunarodni terorizam sa sjedištem u Afganistanu postao je pošast" izjavila je američka izaslanica Nancy Soderberg.17 Pakistan je bio jedina zemlja koja nije podržala tu rezoluciju, nazvavši je pristranom pa je i on postao izoliran na međunarodnoj razini u jednakoj mjeri kao i talibani. Početkom 1999. rastući pritisak UN-a, SAD-a i drugih zemalja ponovno je doveo obje zaraćene strane za pregovarački
53 Talibani
stol. Pod pokroviteljstvom UN-a, 11. ožujka 1999. u Ašhabadu su počeli razgovori između izaslanstava talibana i oporbenih snaga. Razgovori su završili jednom pozitivnom izjavom, koja je ulijevala nadu, jer su obje strane pristale razmijeniti ratne zarobljenike i nastaviti s pregovorima. Ali, mula Omar je u travnju isključio sve daljnje razgovore, optuživši Masuda za dvoličnost. Ustvari, obje su strane iskoristile to zatišje i pregovore za pripremu nove proljetne ofenzive. Dana 7. travnja 1999. Masud se u Dušanbeu sastao s ruskim ministrom obrane Igorom Sergejevim, nakon čega je Rusija najavila izgradnju nove vojne baze u Tadžikistanu. Bilo je jasno da time želi povećati vojnu pomoć Ma-sudu. Talibani su popunjavali svoje redove i novačili sve veći broj studenata iz pakistanskih medresa. Masud i Hazari poduzeli su niz napada na sjeveroistoku zemlje i u Hazaradžatu. U jednome dramatičnom preokretu, 21. travnja 1999., snage Vahdata ponovno su zauzele Bamijan. Rat se na sjeveru ponovno rasplamsao, a mirovni napori UN--a opet su bili na nuli.
Početkom 1998. Kofi Annan uputio je sljedeće upozorenje: "U zemlji od dvadeset milijuna stanovnika pedeset tisuća naoružanih ljudi drži u zatočeništvu cijeli narod".18 Potkraj 1998. Annan je zloslutno progovorio o "mogućoj dubljoj regionalizaciji toga sukoba" u kojoj je Afganistan postao "pozornicom nove verzije velike igre".19 Umjesto da donesu mir, talibanske pobjede i pokolji ljudi na sjeveru zemlje doveli su Afganistan do samog ruba potpunih etničkih podjela.Čini se kako su se zloslutna predviđanja Kofija Annana počela ostvarivati potkraj godine kad je posrednik UN-a Lahdar Brahimi najavio svoju ostavku. Optužio je talibane za nepopustljivost, pakistanske medrese za slanje tisuća studenata u talibanske redove kao i zemlje koje su talibanima pružale pomoć. Ostavku je dao u listopadu, nakon dviju talibanskih ofenziva, jedne u srpnju a druge u rujnu, u kojima su talibani pokušali potisnuti Masudove snage s područja oko Kabula i presijeći mu opskrbu sa sjevera zemlje, iz smjera Tadžikistana.Obje su te ofenzive doživjele neuspjeh ali su talibani sjeverno od glavnoga grada proveli akciju krvave i spaljene zemlje, u kojoj je oko dvjesto tisuća ljudi pobjeglo s tog područja, a Dolina Šomali -jedno od najplodnijih područja Afganistana-u potpunosti je uništena. Kako se zima približavala postojala je opasnost da će tisuće izbjeglica, što su našle utočište pod zaštitom Masudovih snaga u dolini Pandžšir i one pod zaštitom talibanskih snaga u Kabulu, ostati bez hrane i skloništa.Nakon Rabanijeve ostavke međunarodna je zajednica znatno oštrije osudula talibane. Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je, 15. listopada, nametnulo ograničene sankcije talibanima-zabranilo je komercijalne letove u Afganistan i iz Afganistana i zamrznulo talibanske bankovne račune u svim zemljama svijeta, a "VVashington je istodobno jače pritisnuo talibane da izruče Bin Ladena.Dana 6. veljače 2000. uslijedio je novi međunarodni pritisak na talibane, nakon stoje skupina očajnih afganistanskih civila otela jedan putnički zrakoplov kompanije Afghan Airlines, koji je letio iz Kabula na jednoj domaćoj liniji, i sletjela u Londonu, gdje su svi zatražili politički azil. Otmica je nakon četiri dana mirno završila. Početkom ožujka 2000. talibani su poduzeli nekoliko bezuspješnih ofenziva protiv Masudovih snaga ali su bili odbijeni. Talibanskom je ugledu zadan velik udarac kad su, 27. ožujka, dvojica najviših čelnika Sjevernog saveza, koji su proveli tri godine u talibanskom zatvoru u Kandaharu, uspjela pobjeći i stići u Iran. Jedan od njih bio je Ismail Han, koji je osamdesetih godina bio vođa mudžahedinskog otpora protiv sovjetskih okupacijskih snaga a potom se borio protiv talibana.
Talibani su u travnju poslali nekoliko apela međunarodnoj zajednici za pomoć južnim pokrajinama pogođenima sušom i pokrajini Baglan, gdje se pojavila najezda skakavaca. Suša se tijekom ljeta pogoršala i zahvatila cijelu zemlju ali, kako su talibani odbijali objaviti obustavu vatre, međunarodna zajednica nije poslala pomoć. Od ukupno 67 milijuna dolara, koliko su agencije UN-a zatražile za pomoć područjima pogođenima sušom, uspjele su prikupiti samo osam milijuna. Kako se stanje zbog suše sve više pogoršavalo, cijene prehrambenih namirnica porasle su od veljače do srpnja za više od 75% a afga-nistanska je valuta, od veljače do srpnja, devalvirala za 50%. Međutim, to nije spriječilo talibane da poduzmu planiranu ljetnu ofenzivu protiv Sjevernog saveza. Dana 1. srpnja tisuće talibanskih vojnika i deseci tenkova krenuli su u napad iz svih smjerova, pokušavajući probiti položaje Sjevernog saveza, samo trideset kilometara
54 Talibani
sjeverno od Kabula. Ali, Masudove su ih snage odbile, nakon što su talibani izgubili oko 400 vojnika.Kako su borbe oko Kabula jenjavale, talibani su 28. srpnja poduzeli ofenzivu na sjeveroistoku zemlje u namjeri da presijeku Masu-dovu opskrbu iz smjera Tadžikistana. Snažno su bombardirali civilne ciljeve i polagano napredovali prema Talokanu, političkom sjedištu Sjevernoga saveza. Nakon četverotjedne opsade i teških borbi Talokan je 5. rujna pao, odmah nakon što je Masud zapovjedio strateško povlačenje iz grada kako ne bi stradali civili. Povukao se na granice Badah-šana, jedine pokrajine koju su još držale njegove snage, a 150.000 izbjeglica, bježeći pred talibanima iz Talokana nagrnulo je na granicu s Tadžikistanom moleći tamošnje vlasti da im pruže utočište. Talibani su zauzeli i nekoliko gradova na afganistansko-tadžikistanskoj granici i tako pokrenuli val panike u zemljama Srednje Azije.
Tijekom 2000. godine bilo je sve više znakova o podjelama i nezadovoljstvu među talibanskim vodstvom jer su paštunska plemena pokazivala sve veću netrpeljivost prema talibanskim zakonima i korupciji u njihovim redovima kao i prema njihovoj nebrizi za stradanja naroda. Dana 13. siječnja u Kabulu su čuvari opljačkali Burzu i ukrali novac u protuvrijednosti od 200.000 američkih dolara. Burza je u znak prosvjeda bila zatvorena nekoliko dana a afganistanska je valuta, "af-gani", u odnosu na američki dolar, potonula. Dana 25. siječnja, četiri stotine plemenskih vođa iz četiri pokrajine-Paktija, Host, Paktika i Gardez-prisililo je talibane da smijene njihove pokrajinske guvernere tako što su se usprotivili novačenju u svojim pokrajinama i naglom porastu poreza, uz pritužbe kako se novac od poreza šalje u Ka-bul umjesto da se koristi za ublažavanje nedaća lokalnog stanovništva. U pokrajini Host 27. siječnja je više od 2000 ljudi održalo do tada nezabilježen antitalibanski prosvjed. Zbog suše i uporne taliba-nske politike nastavljanja rata, javnost je sve više kritizirala nebrigu talibana za nedaće civilnog pučanstva. Krijumčari i prijevoznici okrivljavali su ih zbog toga što su pružili utočište Bin Ladenu, što je potaknulo sankcije UN-a i naglo smanjenje krijumčarske trgovine. Potkraj travnja talibani su u Kandaharu uhitili zapovjednika svojih zračnih snaga, generala Ahtara Mansurija, i još deset dužnosnika, jer su Is-mailu Hanu pomogli pobjeći iz zatvora.Osim toga, rasla je netrpeljivost prema sve većoj pomoći talibana islamskim fundamentalističkim i terorističkim pokretima u susjednim zemljama, napose u zemljama Srednje Azije. Talibani su udomljavali ekstremističke skupine iz tih zemalja, kao i iz Irana, Kašmira, Kine i Pakistana, čiji su se militantni članovi borili na strani talibana. Islamski pokret Uzbekistana (Islamic Movement of Uzbekistan, skraćeno IMU), koji je u ljeto 1999. i ponovno tijekom 2000. poduzeo nekoliko bezuspješnih ofenziva na Uzbekistan, ima baze u sjevernom Afganistanu. Više od jedne trećine talibanskih snaga što su zauzele Talokan, a imale su ukupno 15.000 vojnika, činili su pripadnici neafganistan-skih naroda, od toga 3000 Pakistanaca, 1000 pripadnika IMU-a, više stotina Arapa pod vodstvom Bin Ladena kao i Kašmiraca, Čečena, Filipinaca i kineskih muslimana.Pojačani su napori SAD-a, Rusije i zemalja u regiji oko koordiniranja antiterorističkih akcija. Nakon stoje Kabul priznao secesionistič-ku vladu Republike Čečenije i, 16. siječnja 2000., dopustio Čečenima da u Kabulu otvore veleposlanstvo, optužbe Rusije na račun talibana dramatično su porasle. Nakon vojnoga udara u Islamabadu od 12. listopada 1999., Pakistan je ubrzao svoju potporu talibanima i povećao vojnu pomoć za ljetnu ofenzivu 2000. U to je vrijeme Pakistan bio jedina zemlja koja je pomagala talibanima a zemlje u regiji pokazivale su sve više netrpeljivosti prema vojnom režimu u toj zemlji.Bilo je nekoliko pokušaja UN-a i Organizacije islamske konferencije (Organisation of the Islamic Conference, skraćeno OIC) da zaraćene strane dovedu za pregovarački stol, ali nijedan nije polučio pozitivne rezultate. Španjolski diplomat Francesco Vendrell imenovan je 18. siječnja posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a za Afganistan. OIC je u ožujku, i ponovno u svibnju, organizirao u Džedi posredne razgovore između talibana i Sjevernog saveza ali bez rezultata. Iako se činilo kako su talibani na putu da preuzmu vlast na cijelom području Afganistana, sve su ih susjedne zemlje izolirale i osudile kao pokret razbojnika.
Drugi dio-Islam i talibaniŠesto poglavljeIZAZOV ISLAMU: TALIBANSKI FUNDAMENTALIZAM NOVOGA TIPA
55 Talibani
Islam je oduvijek bio u središtu života običnog afganistanskog puka. Bilo da su molili tri puta dnevno, postili tijekom ramazana ili davali zekat-islamski prilog za siromahe-malo je muslimana na svijetu koji svoje vjerske obrede pobožnosti obavljaju tako redovito i s toliko emocija kao Afganistanci. Islam je oduvijek stijena stoje ujedinjavala različite i višenacionalne Afganistance dok je džihad često služio kao glavni čimbenik za mobiliziranje afganistanskog nacionalizma tijekom otpora Velikoj Britaniji i Rusiji.Nije bilo važno je li netko bogat ili siromašan, je li komunist, kralj ili mudžahedin. Kad sam se 1988. u Rimu sastao s bivšim afganistan-skim kraljem Zahir Šahom, kojije tada bio upoznim godinama, mirno je prekinuo intervju i otišao u susjednu sobu na molitvu. Komunistički su ministri molili u svojim uredima. Mudžahedini su prekidali borbe radi molitve. Mula Omar provodi sate moleći na svom prostiraču za molitvu i često nakon molitve dugo razmišlja o svojoj strategiji. Ah-mad Šah Masud pravi stanke dok zapovijeda vojskom kako bi se pomolio i ulazi u duboku duhovnu tišinu dok se razliježe buka topova i dok na sve strane zvone telefoni.
Ali, nijedan Afganistanac ne smije prisiljavati svog susjeda na molitvu. Islam je u Afganistanu tradicionalno bio vrlo tolerantan -prema drugim muslimanskim sektama, drugim religijama i prema modernom načinu života. Afganistanski mule nisu nikada ljude klju-kali islamom, a sve donedavno problemi među islamskim sektama nisu predstavljali važno pitanje. Indijci, Siki i Židovi igrali su sve do 1992. važnu ulogu u gospodarstvu Afganistana. Tradicionalno su upravljali tržištem novca u gradovima, a kad bi afganistanski kraljevi odlazili u rat često je od njih posuđivao novac.Nakon 1992. okrutnije građanski rat uništio stoljetnu afganistan-sku toleranciju i slogu. Podijelio je islamske sekte i etničke skupine na način kakav obični Afganistanci nisu mogli ni zamisliti. Dogodili su se pokolji nezabilježeni u ranijoj afganistanskoj povijesti, koji su nanijeli nepopravljivu štetu tkivu nacionalne i religijske duše te zemlje-Masudov pokolj Hazara u Kabulu 1995., hazarski pokolj tali-bana u Mazaru 1997. i talibanski pokolji Hazara i Uzbeka tijekom 1998.. Talibanski program protiv šiita nanio je veliku štetu islamu i slozi u toj zemlji jer su manjinske skupine masovno bježale iz zemlje. Po prvi put u povijesti Afganistana islam kao čimbenik ujedinjenja pretvorio se u smrtonosno oružje u rukama ekstremista, u snagu podjele, razjedinjenja i golemog krvoprolića.Osamdeset posto Afganistanaca su suniti hanefiti a to je najliberalnija od četiriju sunitskih škola.1 Manjinskih muslimanskih sekta bilo je malo i to po rubovima Afganistana. Šiiti čine većinu među Hazarima u Hazaradžatu. Toj sekti pripada i šačica paštunskih plemena, nekoliko tadžičkih klanova i jedan dio stanovništva Herata. Is-mailiti, sljedbenici Age Hana, pripadaju ogranku šiita. Oduvijek su živjeli u nepristupačnim predjelima na sjeveroistoku zemlje blizu is-mailitskih zajednica u planinama Pamira na području istočnog dijela današnjeg Tadžikistana i sjevernih predjela Pakistana. Aga Han proglasio je vođu afganistanskih ismailita, po imenu Sejid Nadir Šah Hu-sain, koji je umro 1971., poglavarom ismailitske zajednice. Od njegove smrti na čelu te zajednice nalaze se njegovi sinovi koji igraju zapaženu ulogu u antitalibanskom savezu. Indijci i Siki stigli su u
Afganistan u devetnaestom stoljeću kao pratnja britanskih snaga a od 1998. uglavnom su napustili zemlju, kao i Židovi iz Buhare, a ostalo ih je samo nekoliko desetaka.Vjera sunita hanefita nema hijerarhije i nije centralizirana pa vladarima dvadesetoga stoljeća nije bilo lako uključiti njihove vjerske vođe u strogo centralizirani državni sustav. Ali taje činjenica bila vrlo pogodna za labavu afganistansku konfederaciju koja je trajala stoljećima. Islam je u Afganistanu po tradiciji zagovarao minimum vlasti i najmanju moguću mjeru upletanja vlasti u život ljudi. Odluke vezane za svakodnevni život provodila su plemena i etničke zajednice. Paš-tuni su imali seoske mule koji su bili vrlo neobrazovani ali su se brinuli da džamija bude središtem seoskog života. Na području svakoga plemena postojale su male medrese za učenike ili talibe. U srednjemu vijeku Herat je bio središte afganistanskog sustava medresa, ali od sedamnaestog stoljeća afganistanski su studenti odlazili na studij u poznatije medrese u zemljama Srednje Azije, u Egipat i Indiju kako bi što lakše postigli zvanje uleme.Islam je u Afganistanu bio duboko ukorijenjen i zbog toga stoje do 1925. u toj zemlji vladao šerijatski zakon. Kralj Amanullah bio je prvi vladar koji je, 1925., počeo uvoditi civilne zakone, a država je pretvarala ulemu u islamske suce, zvane kadi (kadije). Godine 1946. u Kabulu je
56 Talibani
osnovan Šerijatski fakultet, koji je postao glavnim središtem za integriranje civilnog zakona u šerijatski zakon. Simbol spajanja tradicionalnog i modernog bio je Muhamed Musa Šafik, posljednji predsjednik vlade iz vremena monarhije koja je svrgnuta 1973. Šafik se školovao u jednoj medresi i na Šerijatskom fakultetu u Kabulu a nakon toga na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Kad su ga komunisti 1979. ubili cijeli je narod bio duboko ožalošćen.
Zato ne čudi da se mule, 1979., nisu pridružile radikalnim islamskim mudžahedinskim strankama nego tradicionalnijim plemenskim strankama, poput stranaka Harakat-i inquilab-i-Islami (Pokret islamske revolucije), koju je predvodio mevlana Muhamed Nabi Muhame-di, i Hizb-i-Islami, na čijemu je čelu bio mevlana Junis Halis. Obojica vođa imala su titulu mevlane, a neko su vrijeme studirali u medresi Hakania u Pakistanu, nakon čega su u Afganistanu otvorili vlastite medrese. Nakon sovjetske invazije osnovali su labave organizacije, decentralizirane, neideološke i nehijerarhijske, ali su ubrzo postali gubitnici jer su CIA i ISI oružjem opskrbljivali radikalnije islami-stičke stranke.Još jedan čimbenik umjerenog islama u Afganistanu bila je golema popularnost sufizma, islamskog misticizma, koji je nastao u Srednjoj Aziji i Perziji. Riječ suf na arapskom znači vuna a sam naziv potječe od grubih vunenih ogrtača kakve su nosila prva sufijska braća. Sufijski redovi zvani tarika (tarikat, derviški red), što znači "put", bili su srednjovjekovna reakcija na vlast, intelektualizam, zakon i mule pa su zato bili vrlo privlačni siromašnu i bespomoćnu puku. Sufije su svoju vjeru gradili na molitvi, razmišljanju, plesu, glazbi i sesijama u kojima su vrtjeli i tresli tijelom, u neprestanoj potrazi za istinom. Tim se obredima u čovjeku stvara unutarnji duhovni prostor u koji nitko ne može prodrijeti. Prije sedam stotina godina poznati arapski putopisac Ibn Batuta ovako je opisao sufizam: "Temeljna svrha sufijskog života jest prodrijeti kroz zapreke ljudskih osjetila koji čovjeka odvajaju od božanstva i na taj način postići jedinstvo s Bogom".Dva glavna sufijska reda u Afganistanu, nakšibendije i kadirije, odigrala su presudnu ulogu u ujedinjenju naroda radi pružanja otpora Sovjetskom Savezu jer su osigurala cijelu mrežu udruženja i saveza koji se nisu temeljili na pripadnosti mudžahedinskim strankama ni etničkim skupinama. Čelnici tih redova bili su vrlo istaknute osobe. Obitelj Mudžadedi stoljećima je davala čelnike reda nakšibendija i kraljeve. Komunisti su u siječnju 1979. u Kabulu, kako bi eliminirali potencijalne suparnike, okrutno ubili 79 članova te obitelji. Jedan je član ipak preživio-Sibhatulah Mudžadedi-i u Pešavaru osnovao vlastitu stranku otpora, pod nazivom Jebhe-i nejat-i milli-i Afghani-stan (Nacionalna oslobodilačka fronta Afganistana), i postao oštrim kritičarom radikalnih islamističkih stranaka. Godine 1989. imenovan je predsjednikom afganistanske prijelazne vlade a godine 1992. postao je prvim mudžahedinskim predsjednikom Afganistana.Poglavar reda kadirija, Pir Sejid Ahmad Gilani, koji je preko supruge bio u srodstvu s bivšim kraljem Zahir Šahom, osnovao je u Pešavaru Nacionalnu islamsku frontu Afganistana, zvanu Mahaz-i milli. Poglavari obaju redova podupirali su bivšega kralja Zahir Šaha i bili najumjereniji od svih mudžahedinskih vođa. Svi su ih zaobilazili: osovina CIA-ISI, Hikmetjar i Masud, a kasnije i talibani. U politiku su se vratili 1999. kad su osnovali novu stranku pod nazivom Stranka mira i nacionalnog jedinstva, koja je pokušala posredovati između talibana i njihovih protivnika.
Prije pojave talibana u Afganistanu nije nikada cvjetao islamski ekstremizam. Među sunitima su postojali vahabiti, sljedbenici stroge sekte vahabija iz Saudijske Arabije. Tu je sektu osnovao Abdul Vahab (1703.-1792.), kao pokret kojem su arapske beduine očistili od utjecaja sufizma. Širenje vahabizma postalo je glavnim ciljem saudijske vanjske politike nakon procvata životnog standarda kao posljedice naftnih bogatstava tijekom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Sljedbenici toga pokreta prvi su put došli u Srednju Aziju 1912. godine, kad je jedan stanovnik Medine, po imenu Sejid Šari Mohamad osnovao vahabitske ćelije u Taškentu i u Dolini Fergana. Iz tih područja i iz britanske kolonije Indije taje sekta stigla u Afganistan, gdje je prije rata imala neznatan broj sljedbenika.Međutim, kako su čelnici tih ćelija, pripadnici paštunskog naroda, školovani u Saudijskoj Arabiji, dobivali sve više naoružanja i novca od Saudijske Arabije, broj njihovih sljedbenika počeo je rasti. Početkom rata Saudijci su poslali Afganistanca Abdula Rasula Sajafa, koji je dugo živio u Saudijskoj Arabiji, da u Pešavaru osnuje vahabitsku stranku, zvanu Ittehad-i islami (Islamsko jedinstvo). Afganistanski vahabiti, koji još imaju naziv salafi, postali su protivnicima i sufija i tradicionalnih plemenskih stranaka ali nisu uspjeli pridobiti znatan broj sljedbenikajer su obični
57 Talibani
Afganistanci njihovu vjeru smatrali tuđom pa su od njih jako zazirali. Arapski su mudžahedini, među njima i Osama bin Laden, koji se pridružio džihadu, pridobili mali broj sljedbenika među paštunima uglavnom zahvaljujući svome velikom bogatstvu i oružju.
Zahvaljujući dostavi velikih količina oružja od CIA-e, preko ISI-a, radikalne islamističke stranke postale su pokretačkom snagom džihada. Godine 1975. i Hikmetjar i Masud sudjelovali su u jednome bezuspješnom ustanku protiv predsjednika Muhameda Davuda. Potom su ti radikalni islamisti pobjegli u Pakistan gdje ih je vlada u Islamabadu štitila kao sredstvo pritiska na buduće afganistanske vlade. Tako je Pakistan, kad je Sovjetski Savez 1979. okupirao Afganistan, pod svojom kontrolom već imao profesionalne radikalne islamiste koji su mogli povesti džihad. Predsjednik Zia ul-Hak tvrdio je kako se većina vojne pomoći koju šalje CIA dostavlja tim strankama sve dok se Masud nije osamostalio i počeo oštro kritizirati kontrolu Pakistana.Ti islamski čelnici potjecali su iz novog sloja obrazovanih sveučilištaraca-Hikmetjar je na Kabulskom sveučilištu studirao strojarstvo, a Masud je studirao na Francuskom koledžu u Kabulu-koje je nadahnula najradikalnija i najispolitiziranija islamistička stranka u Pakistanu, Jama'at-i islami. Taje stranka bila nadahnuta organizacijom Muslimansko bratstvo (Ihvan ul-Muslimin), osnovanom u Egiptu 1928. radi organiziranja islamske revolucije i islamske države. Utemeljitelj te organizacije, Hasan al-Bana (1906.-1949.) najjačeje utjecao na čovjeka po imenu Abul-Ala Maududi (1903.-1978.), koji je 1941. osnovao pakistansku stranku Jama 'at.Stari pokreti Ihvana u muslimanskome svijetu željeli su srušiti kolonijalizam islamističkom revolucijom a ne nacionalističkom ili komunističkom. Za razliku od tradicionalnih mula ti su islamisti odbili napraviti kompromis s domaćom neokolonijalnom elitom jer su željeli radikalne političke promjene kojima bi se stvorilo istinsko islami-stičko društvo kakvo je zacrtao prorok Muhamed u Meki i Medini, kao i boriti se protiv izazova modernoga svijeta. Odbacivali su nacionalizam, plemenski sustav i feudalnu klasnu strukturu društva u korist jednog novoga muslimanskog internacionalizma koji bi ponovno ujedinio muslimanski narod zvan umma.5 Radi postizanja toga cilja stranke poput pakistanskog Jama'ata i Hikmetjarove stranke Hizb-i islami osnovale su visoko centralizirane moderne stranke po uzoru na komunističke, sa sustavom ćelija, krajnjom tajnosti, političkom indoktrinacijom i vojnom obukom.
Najveća slabost političkog islama po modelu organizacije Ihvan jest njegova ovisnost o jednoj osobi, tj. karizmatskom vođi ili amiru, a ne o nekoj organizaciji ustrojenoj na demokratskim temeljima. Radikalni islam nije opsjednut stvaranjem institucija nego karakterom i čistoćom svoga vođe, njegovim vrlinama i sposobnostima i pitanjem može li njegova osoba biti slična osobi proroka Muhameda. Na taj način ti pokreti na prvo mjesto stavljaju islamske vrline pojedinca bez obzira na to što se te vrline, logično, mogu steći samo u onom društvu koje je već istinski islamsko.6 Taj je model, kao i u slučaju Hikmetjara, uvijek dopuštao cvjetanje diktatura.Ti su radikalni islamisti, u usporedbi s talibanima, ipak bili relativno moderni i napredni. Zagovarali su obrazovanje žena i njihovo sudjelovanje u društvenom životu. Stvarali su ili su pokušali stvarati teorije islamske ekonomije, bankarskog sustava, inozemnih odnosa i jedan pravedniji društveni sustav. Međutim, radikalni je islamizam patio od istih slabosti i ograničenja kao i afganistanski marksisti-kao sveopća ideologija nije integrirao različite društvene, vjerske i etničke identitete afganistanskog društva nego ih je odbacivao. I afganistanski komunisti i islamisti željeli su provesti radikalne promjene u tradicionalnoj strukturi društva, revolucijom odozgo. Željeli su dekretima dokrajčiti plemenski i etnički sustav, stoje bilo nemoguće, i nisu bili spremni prihvatiti složenu životnu stvarnost.Politički neuspjeh afganistanskih islamista i njihova nesposobnost da osmisle teorije promjena temeljene na stvarnosti opća su pojava u muslimanskome svijetu. Francuski intelektualac Olivier Roy nazvao je to "neuspjehom političkog islama".7 Muslimanska društva dvadesetoga stoljeća podijeljena su na dvije proturječne strukture. Na jednoj strani su bili klan, pleme i etnička skupina, a na drugoj država i religija. Radilo se o maloj skupini naspram velike vjere, tj. o plemenu naspram umme jer su ljudi uvijek bili odani i predani plemenu i vjeri, a ne državi.8 Afganistanski islamisti nisu uspjeli riješiti tu dvojnost.
Talibani su organizirali Pokret za reformu islama. Tijekom povijesti muslimanskoga svijeta islamski su reformistički pokreti transformirali i prirodu vjere i politički i društveni život, jer su
58 Talibani
muslimanska nomadska plemena rušila muslimanska carstva drugih naroda, transformirala ih, potom se sama urbanizirala da bi na kraju i sama bivala porušena. Te je političke promjene oduvijek omogućavao koncept džihada. Zapadna je misao, pod snažnim utjecajem srednjovjekovnih kršćanskih križara, džihad uvijek zamišljala kao islamski rat protiv nevjernika, tj. nemuslimana. Ali, džihad je u biti unutarnja borba muslimana kako bi ljudi postali bolji, korisniji i više pomagali zajednici. Osim toga, džihad je i način propitivanja poslušnosti Bogu i provedbe Njegovih zapovijedi na zemlji. "Džihad je unutarnja borba moralne discipline i predanosti islamu i političke akcije".9Islam dopušta i ustanak protiv nepravedna vladara, bez obzira na to je li on musliman ili ne. On je i mobilizirajuća snaga za postizanje promjena. Tako je život proroka Muhameda postao uzor džihada za besprijekorno ponašanje muslimana i za političke promjene jer se i sam prorok digao na ustanak protiv trulog arapskog društva u kojemu je živio i osjećao duboko vjersko i moralno ogorčenje. I djelovanje talibana, kad su napali gramzive zapovjednike oko sebe, zapravo je predstavljalo džihad u duhu proroka Muhameda. Ali, džihad ne dopušta ubijanje subraće muslimana na temelju nacionalne ni vjerske pripadnosti pa je upravo to, tj. talibansko tumačenje džihada, ono što zaprepašćuje nepaštunske etničke skupine. Sjedne strane talibani tvrde kako vode džihad protiv pokvarenih i zlih muslimana, a s druge strane pripadnici etničkih manjina jasno vide kako oni islam koriste kao pokriće za istrijebljenje nepaštunskih naroda.
Talibansko tumačenje islama, džihada i transformacije društva u Afganistanu je predstavljalo anomaliju jer pojava toga pokreta nije u sebi imala nijedne vodeće islamističke ideje što su se pojavile tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza. Talibani nisu ni radikalni islamisti nadahnuti idejama Ihvana ni mistični sufisti ni tradicionalisti. Nisu se uklapali ni u jednu od brojnih islamskih ideja ni pokreta što su se pojavili u Afganistanu od 1979. do 1994. Moglo bi se reći da se izrodio i propao legitimitet svih triju pojava (radikalnog islamizma, sufizma i tradicionalizma) stoje potaknulo golu i pohlepnu borbu za vlast i stvorilo ideološki vakuum koji su talibani popunili. Talibani nisu predstavljali nikoga osim sebe i nisu priznavali nikakav islam osim svojega. Ali, imali su i oni svoj ideološki temelj -jedan krajnji oblik deoban-dizma koji su propovijedale pakistanske islamističke stranke u afgani-stanskim izbjegličkim logorima u Pakistanu. Deobandizam kao jedna islamska grana sunita hanefita, već je neko vrijeme postojala u Afganistanu, ali se talibansko tumačenje te vjere ne može usporediti ni sa čime u cijelome muslimanskom svijetu.Deobanditi su se pojavili u britanskoj koloniji Indiji i nisu bili reakcionaran nego napredan pokret koji je želio reformirati i ujediniti muslimansko društvo u vrijeme dok se borio za život u toj kolonijalnoj državi kojom su vladali nemuslimani. Glavni ideolozi deobandizma bili su Muhamed Kasim Nanautavi (1833.-1877.) i Rašid Ahmad Gangohi (1829.-1905.), koji su u mjestu Deoband blizu New Delhija osnovali prvu medresu. Indijski ustanak iz 1857. predstavljao je prekretnicu za indijske muslimane, jer su oni poveli tu antibritansku pobunu u kojoj su bili potpuno potučeni. Nakon toga ustanka među indijskim se muslimanima pojavilo nekoliko filozofskih i religijskih smjerova s namjerom da obnove svoj ugled. Raspon tih pokreta bio je vrlo velik, od deobandista do prozapadnih reformatora koji su osnivali koledže poput Muslimanskog sveučilišta Aligarh, po uzoru na britanska sveučilišta u kojima se studirao islam, kao i društveni i znanstveni predmeti kako bi muslimanska mladež mogla dostići svoje britanske vladare i natjecati se s rastućom hinduističkom elitom.
Svi su ti reformatori smatrali obrazovanje ključnim čimbenikom stvaranja novog i modernog naraštaja muslimana. Deobanditi su željeli stvoriti novi naraštaj obrazovanih muslimana koji će oživjeti islamske vrijednosti na temelju intelektualnih spoznaja, duhovnog iskustva, šerijatskog zakona i tarikata, tj. puta. Učeći svoje studente kako tumačiti šerijatsko pravo nastojali su uskladiti klasične šerijatske tekstove s postojećom stvarnošću. Deobanditi nisu smatrali da žene imaju pravo na jednakost, protivili su se svim oblicima hijerarhije u muslimanskom društvu i odbacivali šiizam, ali će talibani ta stajališta dovesti do takvih krajnosti kakve začetnici deobandizma ne bi nikada prihvatili. Deobanditi su osnivali medrese po cijeloj Indiji kamo su odlazili studirati i afganistanski studenti koji su i sami željeli steći bolje spoznaje o mogućem odnosu islama prema kolonijalizmu. Godine 1879. u Indiji je bilo dvanaest deobandističkih medresa sa znatnim brojem polaznika iz Afganistana, koje su opisivali kao "nasilnike i nasrtljivce".' ° Godine 1967., kad je
59 Talibani
Deoband slavio stotu obljetnicu svoga postojanja, u južnoj je Aziji bilo 9000 deobandističkih medresa.Početkom dvadesetoga stoljeća afganistanska je vlada nastojala surađivati s Deobandom kako bi što bolje provela vlastiti plan izgradnje modernih državnih medresa. Godine 1933., prigodom krunidbe kralja Zahir Šaha, uleme iz deobandske medrese posjetile su Kabul i izjavile da će Deoband "za te nove okolnosti i vrijeme, tako pripremiti uleme da mogu u potpunosti surađivati s namjerama i ciljevima slobodnih vlada u islamskom svijetu i postati iskreni djelatnici države".1' Afganistanska je država osnovala nekoliko deobanditskih medresa ali nisu bile popularne ni u paštunskom pojasu.Deobanditske su se medrese u Pakistanu osnivale znatno brže nakon 1947., tj. nakon uspostave te države. Deobanditi su osnovali organizaciju JUI, u potpunosti religijski pokret, kako bi promicali svoja vjerovanja i privukli vjernike. Godine 1962. vođa toga pokreta u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini, mevlana Gulam Gaus Hazar-vi, pretvorio je svoj JUI u političku stranku koja se potom raspala na nekoliko frakcija. Jedan dinamičan vođa, mevlana Mufti Mahmud, preuzeo je paštunsku frakciju JUI-a u toj pokrajini i preoblikovao je na populističan način. Njegov je JUI odigrao glavnu ulogu na izborima 1970. kada je pridobio veliku potporu protiv vojnog režima. Promicao je jedan islamistički program od dvadeset dvije točke s naglaskom na uvođenje naprednoga socijalnog programa i s jakim anti-američkim i antiimperijalističkim stajalištem. Taje kampanja bila obilježena žestokim sukobom između JUI-a i stranke Jama 'at-i islami pa taj jaz između dviju najvećih islamskih stranaka traje sve do danas.
Povijest pokreta JUI u Pakistanu nije relevantan za ovu knjigu ali će deobanditska vjera imati najveći religijski i ideološki utjecaj na talibane. Tijekom osamdesetih godina pakistanska politika prema Afganistanu vođena je uz pomoć stranke Vama 'at-i islami i Hikmetjarove stranke Hizb-i-islami, koje su ujedno bile i glavni suparnici JUI-a u Pakistanu. Veze ISI-a sa strankom Jama 'at-i islami bile su važan čimbenik za dodjelu pomoći mudžahedinima. Pokret JUI, na čijemu je čelu sada bio sin Mufti Mahmuda, mevlana Fazl-ur Rahman, nije dobio nikakvu političku ulogu pa su male prodeobandističke skupine af-ganistanskih mudžahedina bile uvelike ignorirane.Međutim, JUI je to razdoblje iskoristio za osnivanje stotina medresa duž Paštunskog pojasa u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini i u Balučistanu u kojima su mladi pakistanski i afganistanski izbjeglice dobili priliku za besplatno školovanje, hranu, smještaj i vojnu obuku. U tim će se medresama uvježbavati jedan novi naraštaj Afga-nistanaca za postsovjetsko razdoblje Afganistana. Iako deobanditi nisu imali nikakve političke potpore, vojni je režim predsjednika Zia ul--Haka financirao medrese svih muslimanskih sekti. Godine 1971. u Pakistanu je bilo samo devet stotina medresa ali, potkraj vladavine Zia ul-Haka, 1988., bilo je osam tisuća registriranih i dvadeset pet tisuća neregistriranih medresa u kojima se školovalo više od pola milijuna učenika. Kako je pakistanski državni obrazovni sustav stalno propadao, te su medrese postale jedini izlaz za dječake iz siromašnih obitelji, tj. jedini način stjecanja barem prividnog obrazovanja.Većina tih medresa bila je smještena u ruralnim područjima i u afganistanskim izbjegličkim logorima, a vodili su ih poluobrazovani mule čije učenje nije imalo gotovo ništa zajedničko s izvornim reformističkim programom deobanditske škole. Njihovo tumačenje šerija-ta bilo je pod jakim utjecajem paštunskog plemenskog zakona zvanog "paštunvali", a istodobno su te medrese i stranke sklone vahabit-skoj vjeri, poput deobandita, uz financijsku pomoć Saudijske Arabije, proizvodile mlade militante koji su se krajnje cinično odnosile prema svim borcima džihada protiv Sovjetskog Saveza. Nakon što su mudžahedini 1992. zauzeli Kabul, ISIje i dalje ignorirao rastući utjecaj JUIa na južne Paštune. JUI je u svojoj zemlji bio politički izoliran te je ostao u oporbi za vrijeme prvog mandata premijerke Benazir Buto (1988.-1990.) i za vrijeme mandata premijera Navaza Šarifa (1990.- 1993.).
Međutim, na izborima iz 1993. JUI je stupio u savez s pobjedničkom Pakistanskom narodnom strankom (Pakistan People's Party, skraćeno PPP), čija je predsjednica bila Benazir Buto, i tako ušao u vladajuću koaliciju.14 Kako je JUI time po prvi put dobio pristup kanalima moći, to mu je omogućilo uspostavu tijesnih veza s vojskom, ISI--em i Ministarstvom unutarnjih poslova, čiji je ministar bio umirovljeni general Nasirulah Babar. Babar je upravo tražio novu skupinu Paštuna koja bi u Afganistanu ponovno dovela Paštune na vlast i omogućila trgovinu između Pakistana i
60 Talibani
zemalja Srednje Azije preko južnog Afganistana, a tu mu je priliku ponudio JUI. Vođa JUI-a, mevlana Fazl-ur Rahman, postao je predsjednikom Stalnog odbora za vanjske poslove u Narodnoj skupštini, čime je po prvi put stekao mogućnost utjecaja na vanjsku politiku. Svoj će položaj koristiti za posjete Wa-shingtonu i glavnim gradovima europskih zemalja, gdje će lobirati za talibane, kao i za Saudijsku Arabiju i države Perzijskog zaljeva, želeći pridobiti njihovu financijsku pomoć.Kako JUI nije imao centralizirane hijerarhije i kako nije bilo nijednoga poznatog ni obrazovanog lokalnog mule koji bi otvorio medresu, deobanditska je tradicija dovela do pojave desetaka razjedinjenih i ekstremističkih frakcija. Na čelu najvažnije frakcije JUI-a nalazi se mevlana Sami ul-Hak, Verski i politički vođa koji je bio član Narodne skupštine i senator i čija je medresa postala glavnim mjestom za obuku talibanskog vodstva. Godine 1999. najmanje osam ministara u tali-banskoj vladi u Kabulu imali su diplome njegove medrese Dar ul-- 'Ulum Hakania, a deseci njih imali su položaje talibanskih pokrajinskih, vojnih zapovjednika, sudaca i raznih državnih službenika.15 U njegovoj su se medresi školovali i Junis Halis i Muhamed Nabi Mu-hamedi, čelnici tradicionalnih mudžahedinskih stranaka. Hakania se nalazi u mjestu Ahora Hatak, u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini. Sastoji se od niskih zgrada uz glavni autoput Islamabad-Pešavar.
Ima osnovnu školu za tisuću pet stotina učenika, koji tamo i stanuju, Srednju školu za tisuću učenika koji stanuju izvan škole i dvanaest manjih medresa-podružnica. Osnovao juje 1947. otac Sami ul-Haka, mevlana Abdul Hak, koji je studirao i predavao u Deobandu. Hakania nudi i osmogodišnji studij s diplomom magistra islamistike i dodatni dvogodišnji program za stjecanje doktorata. Kako se to učilište financira iz donacija, za učenike je školovanje besplatno.U veljači 1999. prijavio se zastrašujući broj od petnaest tisuća kandidata za samo četiri stotine slobodnih mjesta, čime je ta medresa postala najpopularnijim učilištem u sjevernom Pakistanu. Sami ul-Hak, veseo ali pobožan čovjek s nevjerojatnim osjećajem za humor, s bujnom bradom crvenom poput kane, rekao mi je da njegova medresa uvijek čuva oko četiri stotine mjesta za afganistanske studente. Od 1991. ta je medresa primila šezdeset studenata iz Tadžikistana, Uzbeki-stana i Kazahstana a svi oni, čini se, pripadaju islamskoj oporbi u svojim zemljama i u Pakistan ulaze bez putovnica i viza.Hak je još uvijek ljut zbog toga što gaje ISI tako dugo ignorirao. "ISI je uvijek podržavao Hikmetjara i kadi Huseina Ahmada (vođa stranke Jama 'at-i islami) a nas je ignorirao iako je naHakaniji studiralo 80% zapovjednika što su se borili protiv Rusa na paštunskim područjima", rekao mi je dok smo sjedili na grubom sagu u njegovu uredu okruženi bradatim studentima koji su u rukama držali formulare za upis u školsku godinu 1999.16 "Hikmetjar je imao 5% podrške među narodom, a 90% vojne pomoći ISI-a. Nas nikada nisu priznali ali je s dolaskom talibana potpora afganistanskog naroda prešla na našu stranu", dodao je uz gromoglasan smijeh."Do 1994. nisam poznavao mulu Omara jer nije studirao u Pakistanu ali svi oko njega bili su bivši studenti Hakanije pa su me često posjećivali kako bismo raspravili što treba činiti. Savjetovao sam im da ne osnivaju stranku jer je ISI još uvijek pokušavao okrenuti jednu mudžahedinsku stranku protiv druge kako se ne bi ujedinile. Rekao sam im da osnuju studentski pokret. Kad je talibanski pokret nastao, rekao sam ISI-u 'neka studenti preuzmu Afganistan'", rekao je Hak. Sami ul-Hak duboko poštuje mulu Omara. "Prvi put sam ga sreo kad sam 1996. otišao u Kandahar i bio sam ponosan da su ga izabrali za amir ul-mu'minina. On nema novca, plemena ni pedigrea ali ga štuju više nego druge pa gaje zato Allah izabrao da bude njihov vođa. Prema islamu, čovjek koji je sposoban donijeti mir može biti izabran za amira. Kad u Pakistan dođe islamska revolucija neće je predvoditi stari mrtvi vođe kao što sam ja nego neki sličan nepoznat čovjek koji će se izdignuti iz masa."Sami ul-Hak u neprestanom je dodiru s Omarom, pomaže mu rješavati pitanja s područja međunarodnih odnosa i daje mu savjete glede važnih šerijatskih odluka. On je i glavni organizator pronalaženja i novačenja pakistanskih studenata za borbu na strani talibana. Nakon talibanskog poraza u Mazani iz 1997. Omar gaje telefonom zamolio za pomoć. Hak je zatvorio svoju medresu i sve studente poslao da pomognu talibanima. A nakon bitke za Mazar 1998. organizirao je sastanak talibanskih vođa i predstavnika dvanaest medresa u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini kako bi brojčano ojačala talibanske vojske. Sve su medrese pristale zatvoriti svoje učionice na mjesec dana pa su u Afganistan poslale 8000 studenata. Pomoć koju talibani
61 Talibani
dobivaju iz deobandističkih medresa iz Pakistana predstavlja važnu potporu na koju se uvijek mogu osloniti, a koja nije ovisna o vladi ni o tajnim službama.
Jedna druga frakcija JUI-a vodi medresu Jamiat ul-Ulum-i Isla-miyyah u gradu Binori, koji je zapravo predgrađe Karačija. Osnovao ju je pokojni mevlana Muhamed Jusuf Binori i ima 8000 učenika, uključujući više stotina Afganistanaca. U toj se medresi školovala nekolicina talibanskih ministara. I ona se financira iz donacija četrdeset pet muslimanskih zemalja. "Sredstva koja dobivamo su Allahov blagoslov", kaže njezin nastavnik Mufti Džamil. "Ponosni smo što školujemo talibane i uvijek se molimo za njihov uspjeh jer su uspjeli provesti stroge islamske zakone", dodao je.'7 Binori je 1997. poslao talibanima 600 učenika. U rujnu 1997. polaznici te medrese organizirali su divljačke demonstracije u Karačiju nakon ubojstva trojice njihovih nastavnika. Tukli su se s policijom, uništavali automobile i trgovine video opremom i tukli fotoreportere. Tada je taj najveći i najkozmo-politskiji pakistanski grad prvi put doživio nerede u stilu talibana.Još jedna ekstremistička frakcija JUI-a jest Sipah-i Sahab Pakistan (SSP), najotrovnija antišiitska skupina u Pakistanu koju podupiru talibani. Kad je vlada 1998. napravila udar na SSP, nakon što su njezini pripadnici masakrirali stotine šiita, njezini su vođe pobjegli u Kabul gdje su dobili utočište. Stotine militanata SSP-a uvježbavale su se u logoru za obuku Host koji vode talibani i Bin Laden i koji su 1998. pogodile američke kružeće rakete. Stotine članova SSP-a bore se rame uz rame s talibanima.JUI će se uvelike okoristiti talibanskom zaštitom. Taje organizacija po prvi put uspjela stvoriti međunarodni ugled i utjecaj kao glavni pokrovitelj islamskog radikalizma. Pakistanska vlada i ISI nisu je više mogli ignorirati, kao ni Saudijska Arabija ni arapske zemlje oko Perzijskog zaljeva. Logore u Afganistanu, koji su služili za vojnu obuku i kao skrovište neafganistanskih mudžahedina i koje je nekad vodio Hikmetjar, preuzeli su talibani i predali ih nekim skupinama JUI-a, poput SSP-a. Godine 1996. talibani su predali logor Badr blizu Hosta, na pakistansko-afganistanskoj granici, stranki Harakat ul-ansar, koju je predvodio Fazl-ur-Rahman Halil. Bila je to još jedna frakcija JUI-a, poznata po krajnjem ekstremizmu, koja je svoje članove slala u borbe u Afganistan, Kašmir, Čečeniju i Bosnu.18 Dvije godine kasnije taj su logor napale američke kružeće rakete.Između talibana i nekih ekstremističkih deobandističkih skupina u Pakistanu postoje čvrste veze jer imaju zajedničke ciljeve, a često i podrijetlo. Nekolicina deobandističkih vođa s obje strane granice potječu iz paštunskih plemena ogranka Durani naseljenih oko Kandaha-ra i oko Čamana u Pakistanu. Deobandisti se po svojoj tradiciji protive plemenskoj i feudalnoj strukturi društva a otuda i talibansko nepovjerenje prema plemenskoj strukturi i poglavicama klanova koje su isključili iz svih vodećih uloga. I talibani i deobandisti žestoki su protivnici muslimana šiita u Iranu. Pakistanski deobandisti sada žele u Pakistanu provesti islamsku revoluciju talibanskog tipa. Očito je da su talibani svojom krutošću iskrivili tradicionalno deobandističko učenje i reforme jer ne prihvaćaju nikakav koncept dvojbe, osim da je dvojba grijeh, a raspravu smatraju gotovo krivovjerjem. Ali, time su stvorili novi, radikalan i, za vlade zemalja u regiji, krajnje opasan model bilo kakve buduće islamske revolucije. Hikmetjar i Masud nisu protivnici modernizma. Za razliku od njih, talibani su oštri protivnici modernizma i nemaju nikakve želje shvatiti ni prihvatiti moderne ideje napretka i ekonomskog razvoja.Talibani imaju vrlo slabo obrazovanje iz područja islama i afganistanske povijesti, slabo poznaju šerijat i Kur'an kao i političke i teorijske događaje u muslimanskom svijetu tijekom dvadesetoga stoljeća. Iako su o muslimanskom radikalizmu dvadesetoga stoljeća napisana mnoga djela i rasprave, talibani nisu uopće upućeni u te povijesne događaje ni tradiciju niti su na tom području dali kakav doprinos. Nisu napisali nijedan islamski proglas niti pouzdanu analizu islamske ni afganistanske povijesti. Vrlo malo sudjeluju u svjetskim raspravama o radikalnom islamu a još manje su upoznati s vlastitom poviješću. To stanje dovelo je do mračnjaštva u kojemu nema mjesta ni za raspravu sa subraćom muslimanima.
Novi talibanski model čiste islamske revolucije prouzročio je goleme posljedice u Pakistanu i, u manjoj mjeri, u zemljama Srednje Azije. Pakistan je, kao krhka zemlja pogođena krizom identiteta, ekonomskim zaostajanjem, etničkim i sektaškim podjelama i pohlepnom vladajućom elitom koja ne uspijeva srediti stanje u zemlji, suočen s mogućnošću novog islamističkog vala pod vodstvom neotalibanskih skupina a ne starijih, zrelijih i popustljivih islamskih stranaka. Već 1998.
62 Talibani
skupine pakistanskih talibana počele su zabranjivati televiziju i video u gradovima duž paštunskog pojasa, uvoditi šerijatski način kažnjavanja, poput kamenovanja i odsijecanja udova, iako je to protivno legalnom sustavu, ubijati pakistanske šiite, i prisiljavati ljude, napose žene, da prihvate talibanski način odijevanja i života. Tako se pakistanska potpora talibanima obrušava na sam Pakistan, dok se pakistanski čelnici ponašaju kao da takve opasnosti nema pa i dalje pomažu talibanima. U zemljama Srednje Azije, poglavito u Tadžikistanu i Uzbekistanu, tj. u Dolini Fergana, koja se nalazi na području što graniči s tim zemljama, policija progoni neotalibanske militante. Talibani i njihovi pomagači predstavljaju za cijeli muslimanski svijet i za Zapad novi oblik islamskog ekstremizma, koji odbacuje svaki kompromis s umjerenim muslimanima i sa Zapadom. Kako nisu bili spremni na kompromis s humanitarnim organizacijama UN-a i sa zemljama donatorima, kao ni na žrtvovanje nekih svojih načela u zamjenu za međunarodno priznanje, a ujedno su svu vladajuću elitu u muslimanskim zemljama odbacivali kao trulu, to je potaknulo žučlji-vu raspravu u muslimanskom svijetu i ujedno nadahnulo jedan mlađi naraštaj islamskih ekstremista. Talibani su islamskom fundamentalizmu dali novo lice i novi identitet-za treće tisućljeće-identitet koji odbija svaki kompromis i svaki politički sustav osim talibanskoga.
Sedmo poglavlje TAJNO DRUŠTVO-TALIBANSKA POLITIČKA I VOJNA ORGANIZACIJAAko je afganistanski narod i imao kakvu nadu u mir nakon pojave talibana, bila je to činjenica da talibani vladaju pomoću jednoga kolektivnog političkog vodstva, koje se međusobno savjetovalo i nastojalo izgraditi konsenzus bez ijednog pojedinca koji bi vodio glavnu riječ. Talibanska Sura u Kandaharu tvrdila je kako djeluje po uzoru na prve islamske sure, u kojima je nakon rasprave slijedio konsenzus među "vjernicima" i koje su osjetljivost prema potrebama naroda i bliskost s narodom smatrale važnim čimbenicima. Model vladanja putem sure velikim se dijelom temeljio na paštunskoj plemenskoj džirgi, tj. plemenskom ili seoskom vijeću, u kojemu su sudjelovali poglavice svih klanova i odlučivali o važnim plemenskim pitanjima. Tijekom prvih posjeta Kandaharu duboko su me se dojmile njihove rasprave, koje su ponekad trajale po cijelu noć jer su pozivali zapovjednike, mule i obične borce da daju svoje mišljenje prije negoli bi mula Omar donio odluku.U početku su mnogi Afganistanci bili zadivljeni činjenicom da talibani ne traže nikakvu moć za sebe. Tvrdili su da samo uspostavljaju zakon i red prije negoli vlast predaju vladi sastavljenoj od "dobrih muslimana". Međutim, od 1994. do 1996., kad su zauzeli Kabul, njihov se proces donošenja odluka promijenio i postao krajnje centraliziran, tajnovit, diktatorski i nedostupan.
S obzirom na to da je mula Omar postajao sve moćniji i zatvoreniji i odbijao putovati kako bi vidio i razumio ostatak zemlje i susreo se s ljudima pod svojom vlašću, struktura moći talibanskog pokreta činila je jednake pogreške kao i njihovi prethodnici, mudžahedini i komunisti. Talibani su, također, nakon 1996. obznanili svoju želju da postanu jedinim vladarima u Afganistanu, tj. da osnuju vladu u kojoj neće sudjelovati druge skupine. Tvrdili su kako su u samom talibanskom pokretu dovoljno zastupljene sve etničke skupine zemlje pa su, kako bi to dokazali, krenuli u osvajanje ostatka Afganistana.Početne nade u talibane bile su izravnom posljedicom izrođenja bivše mudžahedinske vlasti. Mudžahedinsko je vodstvo, smješteno u Pešavaru, tijekom džihada bilo do krajnosti podijeljeno. Frakcije nije na okupu držala neka organizacija nego karizma njihovih vođa i lokalnih zapovjednika. Kako je rat odmicao njihove su vođe postajale sve ovisnije o financijama i oružju zapadnih zemalja pomoću kojega su pridobivali lojalnost svojih zapovjednika i gerilaca na terenu. Velik dio vremena trošili su na doslovnu kupovinu potpore u Afganistanu dok su se u Pešavaru međusobno svađali.Pakistan je samo pothranjivao to nejedinstvo. General Zia ul-Hak bio je zapovjednik pakistanskih snaga u Jordanu 1970. gdje je pomagao kralju Huseinu skršiti Palestince. Tada je iz prve ruke vidio opasnost od ujedinjenoga gerilskog pokreta za državu koja mu je dala utočište. Pomoću razjedinjenog pokreta, koji nije imao jedinstvenog vođu, Zia je uspijevao vezati mudžahedinske vođe za širokogrudnost Pakistana i zapadnih zemalja. Ali kad je Islamabadu očajnički trebalo jedinstveno mudžahedinsko vodstvo kao politička alternativa komunističkom režimu u Kabulu 1989., nakon povlačenja sovjetskih snaga, i 1992., nakon pada režima predsjednika Nadžibulaha, mudžahedini u Pešavaru bili su tako razjedinjeni da ih nije bilo moguće pomiriti, čak ni pomoću
63 Talibani
velikih mita. To nejedinstvo imat će duboke posljedice na budućnost Afganistana, jer neće biti moguće osnovati vladu širokog spektra.Drugi element među vođama otpora protiv Sovjetskog Saveza bili su zapovjednici na terenu, koji su bivali sve očajniji zbog nejedinstva i korupcije među njihovim vođama u Pešavaru i zbog lakoće kojom su postajali taocima radi oružja i novca. Priroda rata i njegove poteškoće zahtijevali su njihovu međusobnu suradnju unatoč svađama njihovih poglavara u Pešavaru.
Među zapovjednicima na terenu postojala je snažna želja za postizanjem većega jedinstva. Ismail Han organizirao je u srpnju 1987., u pokrajini Dor, prvi sastanak ratnih zapovjednika, na kojemu je sudjelovalo 1200 zapovjednika iz cijelog Afganistana. Na tom je sastanku prihvaćeno dvadeset rezolucija, a najvažnija je bila ona kojom su zahtijevali da politički pokret vode oni a ne njihovi vođe iz Pešavara. "Pravo odlučivanja o budućoj sudbini Afganistana pripada nasljednicima žrtava i muslimanima iz rovova, koji se bore na krvavim frontama i koji su spremni podnijeti žrtve. Nitko drugi nema pravo donositi odluke o sudbini države".1Oko tri stotine zapovjednika ponovno se sastalo u pokrajini Paktija u srpnju i u Badahšanu u listopadu 1990. Međutim zbog etničkih razlika, osobnih nadmetanja i želje da prvi stignu u Kabul, njihov je konsenzus propao a mudžahedini su se 1992. međusobno borili oko zauzimanja glavnoga grada. Bitka za Kabul iznijela je na vidjelo podjele između sjevera i juga s jedne strane i između Paštuna i nepaštuna s druge strane. Nesposobnost Ahmada Šaha Masuda da iznađe kompromis s paštunskim zapovjednicima koji su se borili protiv Hikmetjara, čak i 1992. kad je Masud osvojio Kabul, znatno je okaljala njegov politički ugled. Više nikad neće zadobiti povjerenje Paštuna sve do 1998., nakon što su talibani osvojili sjever zemlje.Treću razinu vodstva unutar pokreta otpora činili su znanstvenici, intelektualci, poslovni ljudi i tehnokrati izbjegli iz Kabula u Pešavar. Mnogi od njih bili su neovisni i zagovarali su jedinstvo svih snaga otpora. Ali, toj skupini obrazovanih Afganistanaca ni stranke u Pešavaru ni Pakistan nikada nisu dali ozbiljnu političku ulogu. Zato su mnogi napustili Pešavar i otišli u druge zemlje i tako povećali broj obrazovanih Afganistanaca raseljenih po svijetu. Njihov utjecaj na političke događaje u vlastitoj zemlji postao je marginalan a kad ih je zemlja, nakon 1992., trebala kao predvodnike obnove nije ih bilo.
Paštunska ulema i nastavnici u medresama bili su razbacani po cijelom području pokreta otpora. Neki su bili stranački čelnici u Pešavaru a neki zapovjednici na terenu, ali nisu predstavljali ujedinjenu snagu unutar pokreta otpora pa je do 1992. i njihov individualni utjecaj u znatnoj mjeri izblijedio. Ulema je bila zrela daje preuzme pokret ta-libanskoga tipa.Kad su se talibani 1994. godine pojavili ostalo je samo staro i posvađano vodstvo pokreta otpora koje predsjednik Burhanudin Rabani nije uspio ujediniti. Kako su na jugu glavnu riječ vodili lokalni zapovjednici, paštunsko je područje u potpunosti ostalo bez zajedničkog vodstva. Zato su talibani bivše vođe mudžahedina s pravom smatrali suvišnima i korumpiranima pa iako su neke od vođa među ulemama poštivali kao svoje bivše učitelje, nisu im u svom pokretu dali nikakve političke uloge. A nisu im se sviđali ni svojeglavi zapovjednici na terenu, koje su optuživali za poraz Paštuna nakon 1992. Važni zapovjednici s bojišnica koji su se predali talibanima nikada nisu bivali promicani unutar talibanske vojne strukture. Talibani su u potpunosti odbacivali i afganistanske intelektualce i tehnokrate jer su ih smatrali začetnicima zapadnog i sovjetskog obrambenog sustava koji su mrzili.Tako se talibanski pokret pojavio u trenutku za njih vrlo povoljne povijesne prekretnice, kad se komunistička struktura moći u potpunosti raspala dok su vođe mudžahedina bile diskreditirane, a tradicionalno plemensko vodstvo eliminirano. Zato im je bilo vrlo lako pomesti ono malo staroga paštunskog vodstva stoje preostalo. Od toga trenutka talibanskoj vladavini nije prijetila nikakva opasnost iz redova Paštuna. Pružila im se prilika za izgradnju sustava koji nije toliko povezan s plemenskom organizacijom koliko s islamskim korijenima. Kako im je čimbenik islama davao potpuni legitimitet imali su mogućnost reagirati na potrebe naroda ali su dokazali da zato nemaju ni sposobnosti ni želje.Istodobno su odbili izgraditi mehanizam za uključivanje predstavnika nepaštunskih etničkih skupina u redove vlasti. Njihov neupitan položaj na paštunskim područjima nije se mogao ponoviti na sjeveru ako nisu dovoljno fleksibilni da objedine složeni mozaik afganistanskih etničkih skupina i stvore jedan novi oblik kolektivnog vodstva. Umjesto toga talibani su u konačnici stvorili
64 Talibani
jedno tajno društvo u kojemu su glavnu riječ imali Kandaharci i koje je bilo jednako misteriozno, tajnovito i diktatorsko kao i Crveni kmeri u Kambodži ili Irak pod vlašću Sadama Huseina.
Najviše tijelo za donošenje odluka bila je vrhovna Sura, koja je i dalje bila smještena u Kandaharu, gradu koji je mula Omar napustio samo jednom (1996., kad je posjetio Kabul) i koji je pretvorio u novo afganistansko središte moći. U toj vrhovnoj Suri glavnu su riječ vodili Omarovi stari prijatelji i kolege, uglavnom Paštuni iz ogranka Durani, koje su prozvali "Kandaharcima", iako su potjecali iz tri pokrajine -Kandahara, Helmanda i Urozgana. Sura se sastojala od deset članova (vidi Dodatak 2) ali su na njezinim sjednicama sudjelovali i vojni zapovjednici, plemenski starješine i uleme, tako daje i dalje bila prilično labavo i amorfno tijelo u kojemu je često sudjelovalo do pedeset ljudi.Od deset glavnih članova Sure šestorica su bili Paštuni iz ogranka Durani a samo jedan Tadžik iz Badahšana, mevlana Sejid Giasudin (koji je dugo živio u paštunskom pojasu). Takav omjer Paštuna i ne-paštuna mogao je biti prihvatljiv dok su talibani napredovali u paštunskom pojasu, ali nakon što su zauzeli Herat i Kabul Sura s takvim sastavom nije više bila istinsko predstavničko tijelo svih afganistanskih etničkih skupina. Kandaharska se Sura nikad nije dovoljno proširila kako bi u nju ušli i predstavnici Paštuna iz ogranka Gilzai i predstavnici nepaštunskih naroda. Ostala je uska i zato nesposobna zastupati interese cijele zemlje.Postoje još dvije Sure koje su odgovorne kandaharskoj Suri. Jedna od njih je kabinet, tj. vlada sa svojim ministrima u Kabulu ili kabulska Sura. Druga je zapravo vojno vijeće ili vojna Sura. Kabulska je Sura 1998. imala sedamnaest članova od kojih su najmanje osmorica bili iz ogranka Durani, trojica iz ogranka Gilzai i samo dvojica iz nepaštunskih naroda (vidi Dodatak 2). Kabulska Sura rješava tekuće probleme vlade, grada i kabulske vojne fronte, ali važne odluke donosi kandaharska Sura. Kandaharska je Sura često opozivala čak i neke male odluke kabulske Sure i njezinog poglavara mule Muhameda Rabanija, poput dopuštenja za putovanje novinara ili nekoga novog projekta humanitarne pomoći UN-a. Vrlo brzo kabulska Sura, koja je imala ulogu vlade, nije mogla donositi nikakve odluke bez prethodnih konzultacija s Kandaharom, stoje dovodilo do beskonačnih odgađanja i kašnjenja.
U Kabulu i Heratu, a kasnije i u Mazaru, dakle u gradovima gdje Paštuni nemaju većinu, sve glavne položaje-guvernera, gradonačelnika, šefa policije i drugih viših dužnosnika-dobivali su kandaharski Paštuni koji tamošnji jezik dari, koji je lingua franca tih gradova, nisu uopće znali ili su ga znali vrlo slabo. U tamošnjim lokalnim šurama nema nijednog istaknutog lokalnog čovjeka. Talibani su fleksibilnost pokazali samo na području imenovanja pokrajinskih guvernera. Od jedanaest guvernera iz 1998. samo su četvorica bila iz Kandahara.3 U prošlosti su guverneri i stariji lokalni dužnosnici obično bili članovi lokalne elite i odražavali su etnički sastav lokalnog stanovništva. Talibani su tu tradiciju ukinuli i postavljali ljude iz drugih krajeva.Međutim, politička moć talibanskih guvernera znatno je smanjena. Zbog nedostatka sredstava s kojima su mogli raspolagati i zbog nemogućnosti provedbe ozbiljnih ekonomskih projekata kao i pomoći izbjeglicama po povratku iz Pakistana i Irana guverneri su imali sve manju i manju političku, ekonomsku i socijalnu ulogu. Mula Omar i guvernere drži pod kontrolom kako ne bi izgradili moćnu lokalnu bazu. Neprestano ih preseljava ili ih, kao zapovjednike, vraća na bojišnicu.Nakon poraza u Mazaru 1997. porasle su kritike zapovjednika Paš-tuna iz ogranka Gilzai jer nisu konzultirani o vojnim i političkim pitanjima, unatoč činjenici da su osigurali glavninu vojnog ljudstva. Talibani su u Mazaru izgubili 3000 svojih najboljih vojnika, 3600 ih je zarobljeno, a desetorica zapovjednika bila su ili ubijena ili zarobljena. Tako su bili prisiljeni zatražiti novake iz plemena ogranka Gilzai na istoku zemlje, ali im nisu bili spremni prepustiti dio političke moći niti ih uključiti u kandaharsku Suru. Zato su pripadnici ogranka Gilzai sve manje bili spremni služiti kao talibanska topovska hrana pa su se opirali novačenju.
Vojna struktura talibana obavijena je još većom tajnošću. Vrhovni zapovjednik oružanih snaga je mula Omar iako nema nikakve stvarne definicije njegova položaja ni uloge. Ispod njega je zapovjednik stožera, a potom zapovjednik kopnene vojske i avijacije. U Kabulu postoje najmanje četiri pješadijske divizije ijedna oklopna. Međutim, ne postoji nikakva jasna vojna struktura s hijerarhijom časnika i zapovjednika a zapovjednici jedinica stalno se premještaju. Primjerice,
65 Talibani
talibanske ekspedicijske snage u Kunduzu, jedinoj vojnoj postrojbi na sjeveru zemlje, promijenile su nakon poraza u Mazaru iz 1997. najmanje tri zapovjednika u razdoblju od tri mjeseca dok je više od polovice vojnika bilo povučeno na heratsku frontu i na njihova su mjesta poslani neiskusni pakistanski i afganistanski vojnici. Vojna je Sura jedno labavo tijelo koje planira strategiju i može provoditi odluke u svezi s vojnom taktikom, ali se čini da nema nikakvih ovlasti za donošenje strateških odluka. O vojnoj strategiji, imenovanju ljudi na ključne položaje i dodjeli sredstava za ofenzive odlučuje Omar.Osim opće vojne obveze koju provode talibani, zapovjednici iz paštunskih područja posebno su odgovorni za novačenje ljudi, za njihove plaće i za brigu oko vojnika na terenu. Za te svrhe dobivanju sredstva-novac, gorivo, hranu, prijevoz, oružje i streljivo-od vojne Sure. Vojnici se često izmjenjuju jer na bojišnicu dolaze drugi članovi njihovih obitelji kako bi već umorni vojnici mogli provesti dulje vrijeme kod kuće. Redovna talibanska vojska nije nikad imala više od 25.000 do 30.000 vojnika iako bi se taj broj lako povećao neposredno prije novih ofenziva. Na isti način su i studenti iz pakistanskih medresa, koji su 1999. činili oko 30% talibanskog ljudstva, provodili na bojišnici kratko vrijeme i potom bi se vraćali kućama, a na svoja mjesta slali novake. Međutim, taj neplanski način novačenja, koji se uvelike razlikuje od Masudove redovne vojske od 12.000 do 15.000 vojnika, ne dopušta stvaranje redovne i disciplinirane vojske.Zato su talibanski ratnici slični tradicionalnim plemenskim gardama, zvanim laškar, o kojima postoje mnoge priče iz povijesti paštunskih plemena. Laškar se uvijek brzo mobilizirao, bilo po nalogu monarha ili na obranu plemenskog područja ili protiv nekoga lokalnog neprijatelja. Sudjelovanje u toj jedinici bilo je isključivo dragovoljno. Sudionici nisu dobivali plaću, ali su dijelili plijen. Međutim, talibanskim je vojnicima bilo zabranjeno pljačkati pa su u početku, kad bi zauzeli neki grad, bili nevjerojatno disciplinirani, ali je nakon poraza u Mazani 1997. te discipline nestalo.Većina talibanskih boraca ne dobiva plaću, a zapovjednici odlučuju o tome koliko će im novca dati kad odlaze na dopust. Redovne plaće dobivaju profesionalni i školovani vojnici, pripadnici bivše komunističke vojske. Ti paštunski tenkisti, topnici, piloti i mehaničari više se bore kao plaćenici jer su služili u vojskama svih vlastodržaca u Kabulu.Nekolicina članova vojne Sure ujedno su i ministri u vladi što dovodi do još veće zbrke u Kabulu. Tako je ministar zdravstva, mula Muhamed Abas, bio dozapovjednik talibanskih ekspedicijskih snaga koje su na sjeveru, nakon poraza u Mazaru 1997., ostale u okruženju. Potom je povučen i poslan u Herat kako bi organizirao još jednu ofenzivu i na kraju vraćen na svoj položaj ministra nakon šest mjeseci, stoje zaprepastilo humanitarne organizacije UN-a s kojima je surađivao. Mula Ehsanulah Ehsan, guverner Državne banke, bio je zapovjednik jedne elitne postrojbe od nekih tisuću Kandaharaca. Zato njegov položaj u banci nije privukao gotovo nimalo pozornosti. Ubijen je u Mazaru 1997. Mula Abdul Razak, guverner Herata koji je bio zarobljen u Mazaru 1997. i kasnije oslobođen, predvodi vojne ofenzive po cijeloj zemlji još od 1994. Gotovo svi članovi kandaharske i kabulske Sure, osim onih s tjelesnim invaliditetom, u nekom su razdoblju bili vojni zapovjednici.
To na neki način dopušta veliku fleksibilnost u hijerarhiji talibana jer svi njezini pripadnici istodobno djeluju i kao državni dužnosnici i kao vojni generali a osim toga u neprestanom su dodiru sa svojim borcima. Međutim, talibanska je uprava, osobito u Kabulu, zbog toga pretrpjela velike štete. Dok je neki ministar na bojišnici, njegovo ministarstvo ne može donositi odluke. Talibanski se sustav pobrinuo da nijedan njihov ministar ne postane učinkovit na svom položaju niti da stvori moćnu lokalnu bazu. Svakog ministra koji bi postajao politički previše moćan mula Omar bi istog trenutka vraćao na bojišnicu. Ali, rezultat te zbrke bio je taj daje zemlja ostala bez učinkovite vlade i da je talibanski pokret ostao bez jasno određenih uloga vodstva.Velikim dijelom zbog svoje prekomjerne tajnovitosti talibani nisu uspjeli pridobiti povjerenje ljudi u velikim gradovima, kao ni povjerenje stranih medija, humanitarnih organizacija i međunarodne zajednice. Čak i nakon osvajanja Kabula odbili su obznaniti kako namjeravaju uspostaviti vladu širokog spektra ili potaknuti razvoj gospodarstva. Situacija u kojoj su talibani zahtijevali međunarodno priznanje dok još nisu imali jasno određene vlade samo je povećala dvojbe međunarodne zajednice glede njihove sposobnosti vladanja. Glasnogovornik kabulske Sure, Šir Muhamed Stanakzai, relativno ugodan tali-ban iz ogranka Gilzai iz pokrajine Logar, koji govori engleski jer je u Indiji polazio policijsku školu, bio je talibanska veza s humanitarnim organizacijama UN-a i stranim medijima. Međutim, ubrzo je postalo jasno da on nema nikakve
66 Talibani
stvarne moći a ni izravnog pristupa muli Omaru kako bi mu prenio poruke i od njega donio odgovore. Tako humanitarne organizacije nisu nikada bile sigurne jesu li njihove poruke uopće dospjele do Omara pa je njegova uloga postala beznačajna.
Talibani su tu zbrku još više povećali kad su očistili kabulsku birokraciju čiji su niži službenici ostali na svojim mjestima još od 1992. Smijenili su sve više službenike Tadžike, Uzbeke i Hazare i na njihova mjesta postavili Paštune, bez obzira na to jesu li imali potrebne kvalifikacije ili ne. Kao rezultat otpuštanja stručnih i sposobnih službenika ministarstva su velikim dijelom prestala funkcionirati.Nemoguće je opisati talibansku radnu etiku u tim ministarstvima. Bez obzira na ozbiljnost vojne ili političke krize, vladini uredi u Kabulu i Kandaharu rade samo nekoliko sati dnevno, od osam ujutro do podne. U podne počinje stanka za molitvu, a nakon toga slijedi dugi popodnevni odmor. Navečer imaju dugotrajne društvene skupove ili sastanke. Na stolovima ministara nema nikakvih dokumenata ni papira niti građani ikada dolaze u vladine urede. Dok su stotine talibanskih dužnosnika i službenika prisiljavale muški dio stanovništva da puste duge brade, u ministarstvima nije bilo nikoga tko bi mogao odgovoriti na bilo kakva pitanja. Narod je prestao išta očekivati od tih ministarstava, a zbog nedostatka lokalnih predstavnika u gradskim upravama talibani su više izgledali kao okupatori nego kao uprava koja je pokušavala pridobiti srca i duše svoga naroda.Talibani do danas nisu ničim obznanili kako i kada planiraju uspostaviti jednu trajniju vladu, hoće li imati ustav ili ne i na koji će način politička vlast biti podijeljena. O toj temi svaki talibanski čelnik ima drukčije mišljenje. "Talibani su spremni pregovarati s oporbom ali pod uvjetom da y pregovorima ne sudjeluje nijedna politička stranka. Većina talibana dolazi iz političkih stranaka tako da znamo kakve probleme one stvaraju. Islam je protiv svih političkih stranaka", rekao mi je jedan ministar. Jedan drugi ministar izjavio je sljedeće: "Jednom kad budemo imali mir, narod može izabrati vladu kakvu želi ali prvo treba razoružati oporbu". Neki su željeli isključivo talibansku vladu.4Nakon 1996. sva je moć bila u rukama mule Omara koji se sve manje savjetovao s kandaharskom Surom. To se moglo vidjeti iz riječi njegova čovjeka od povjerenja Vakila, koji je izjavio slijedeće: "Odluke se temelje na savjetu amir ul-mu'minina. Nama konzultacije nisu potrebne. Mi vjerujemo daje to u skladu sa šerijatom. Mi se priklanjamo amirovu stajalištu čak i onda kad svi drugi misle drukčije. Neće biti poglavara države. Umjesto njega imat ćemo amir ul-mu'minina. Mula Omar imat će vrhovnu vlast i nijedna vlada neće moći provesti nijednu odluku s kojom on ne bude suglasan. Izbori su nespojivi sa šerijatom pa ih zato odbacujemo".
Za provedbu svojih odluka mula Omar se sve manje oslanjao na vladu u Kabulu a sve više na uleme u Kandaharu i vjersku policiju u Kabulu. Mevlana Said Muhamed Pasanai, predsjednik Islamskoga vrhovnog suda u Kandaharu, koji je Omara tijekom džihada naučio osnove šerijatskog zakona, postao mu je glavnim savjetnikom. On je preuzeo odgovornost za okončanje bezakonja u zemlji pomoću islamskog načina kažnjavanja. "Naši su suci predsjednici trinaest visokih sudova u trinaest pokrajina i posvuda vlada mir i sigurnost za tamošnji narod", rekao mije 1997.6 Pasanai, koji danas ima više od osamdeset godina, izjavio je kako već gotovo pola stoljeća dosuđuje islamske kazne u lokalnim selima i kako je savjetovao mudžahedine u primjeni šerijata u vrijeme džihada.Islamski vrhovni sud u Kandaharu postao je najvažnijim sudom u zemlji jer Omar živi u Kandaharu. Taj je sud imenovao islamske suce zvane kadi, tj. kadije, i pomoćne kadije u pokrajinama i sve ih jednom godišnje poziva u Kandahar kako bi razgovarali o procesima i o primjeni šerijatskog zakona. U Kabulu postoji jedan paralelan sustav jer je tamo sjedište ministarstva pravosuđa i Vrhovnog suda Afganistana. Vrhovni sud u Kabulu rješava oko četrdeset slučajeva tjedno i sastoji se od osam odjela koji rješavaju slučajeve s područja trgovine, poslovanja, kaznenog i javnog prava ali taj sud očito nema jednake ovlasti kao i Vrhovni sud u Kandaharu. Državni odvjetnik, mevlana Džalilulah Maulavizade, izjavio je: "Svi se zakoni sada islamiziraju. Uklanjaju se zakoni koji nisu u skladu s islamom. Trebat će nekoliko godina da pregledamo sve stare zakone kako bi ih promijenili ili uklonili".Sve teže ekonomsko stanje i političko otuđenje na područjima pod talibanskom vlašću, uz goleme vojne gubitke, izazvali su sve veće unutarnje podjele. Talibani su u siječnju 1997. bili suočeni s pobunom u samom srcu Kandahara, do koje je došlo zbog prisilnog novačenja. Na kraju su
67 Talibani
seljani, koji su odbili ići u vojsku, ubili četvoricu talibana koji su ih došli unovačiti. Talibani su protjerani iz nekoliko sela oko Kandahara nakon oružanih sukoba u kojima je bilo žrtava na obje strane.7 Seoske su starješine izjavile kako njihove mladiće čeka smrt ako odu u vojsku. "Talibani su obećali mir, a umjesto toga pružili su nam samo rat", rekao je jedan starješina.8 Talibani su u lipnju ubili 18 vojnih dezertera u kandaharskom zatvoru.9 Došlo je do sličnih nemira zbog novačenja i u pokrajinama Vardak i Paktija. Zbog prisilnog novačenja talibani su postajali sve nepopularniji pa su se za dobivanje novaka sve više oslanjali na pakistanske medrese i na afganistanske izbjeglice u Pakistanu.Istodobno su, u travnju 1998., dramatično porasla neslaganja između Sure u Kandaharu i one u Kabulu, nakon posjeta američkog izaslanika Billa Richardsona Kabulu. Mula Rabani, poglavar kabulske Sure, pristao je provesti neke od Richardsonovih zahtjeva ali je mula Omar sutradan u Kandaharu odbio njihov sporazum. Rabani je otišao na dugi odmor, stoje povremeno činio, pa su se pojavile glasine daje u zatvoru. U listopadu 1998. talibani su u Džalalabadu, najvećem gradu u istočnom Afganistanu, uhitili više od šezdeset ljudi, uz tvrdnju da tamo postoji plan o pokušaju državnog udara, čiji su autori bivši vojni časnici odani paštunskom generalu Šahnavazu Tanaiju, koji je 1990. pobjegao iz vojske predsjednika Nadžibulaha i pridružio se mudža-hedinima. Njegovi paštunski časnici bili su na strani talibana a mnogi su od 1994. služili u talibanskoj vojsci.10 U neredima na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Nangarhar u Džalalabadu, u prosincu, talibani su ubili jednog studenta i nekolicinu ranili. U gradu je došlo do štrajkova i ptorutalibanskih demonstracija.
Čini se da su nezadovoljstvo u Džalalabadu poticali pobornici mule Rabanija, koji je bio umjereniji, a u tom je gradu imao političku bazu. I moćni trgovci Džalalabada, dakle šefovi krijumčarske trgovine iz Pakistana, željeli su liberalnije stajalište talibana. Nakon incidenata u Džalalabadu mula Rabani ponovno je pozvan iz Kabula u Kandahar nakon čega je na nekoliko mjeseci nestao s pozornice. Godine 1998. kabulska je Sura željela ublažiti talibansku politiku kako bi u Afganistan ponovno došle agencije UN-a i veća međunarodna pomoć. Tali-banski vođe u Šurama u Kabulu i Džalalabadu osjećali su sve veće nezadovoljstvo javnosti zbog porasta cijena, nestašica hrane i obustave humanitarne pomoći. Međutim, mula Omar i kandaharsko vodstvo nisu dopustili proširenje humanitarnih aktivnosti UN-a pa su time prisilili UN da napusti zemlju.Tijekom zime 1998. na 1999. talibanski su vojnici opljačkali neke trgovine i osobe, što je odražavalo sve veću nedisciplinu u vojsci prouzročenu ekonomskim poteškoćama. Najgori takav izgred dogodio se u Kabulu u siječnju 1999. nakon čega su šestorici talibanskih vojnika odsječene desne ruke i lijeva stopala. Potom su vlasti objesile te odsječene udove o drveće u središtu grada kako bi ih ljudi mogli vidjeti i tamo su ostali sve dok se nisu raspali. Iako su se zbog unutarnjih talibanskih nesuglasica povećale spekulacije o ozbiljnim slabostima među talibanima, koje bi mogle dovesti do građanskog rata među njima, mula Omar je, zahvaljujući svome visokom položaju i golemim ovlastima, uspio održati potpunu kontrolu nad talibanskim pokretom.Tako su talibani, kao i mudžahedini prije njih, pribjegli vladavini jednog čovjeka, bez ikakva organiziranog sustava koji bi uzeo u obzir i druge etničke skupine i drukčija stajališta. Kako nijedan talibanski vođa nije bio spreman proturječiti Omaru niti mu se suprotstaviti, borba između umjerenih i tvrdih talibana preselila se u podzemlje. Postoji velika vjerojatnost da će to stanje s vremenom dovesti do eksplozije unutar talibana, tj. do intratalibanskoga građanskog rata, koji će opet podijeliti Paštune i nanijeti još veće patnje običnom narodu.
Osmo poglavljeSPOL KOJI JE IŠČEZNUO-ŽENE, DJECA I TALIBANSKA KULTURANema osobe koja bi poželjela vidjeti poluprazni ured melvane Kal-amudina u središtu Kabula. Cijeloj jednoj polovici ljudskog roda ionako to nije dopušteno jer taj mevlana ne dopušta ženama ni ulazak u zgradu, a kamoli u njegov ured. Taj divovski pripadnik jednoga paš-tunskog plemena ima goleme šake i stopala, dugi debeli nos, crne oči i gustu crnu bradu što dodiruje površinu stola. Njegova pojava i ime strah su i trepet u Kabulu. Šef je talibanske vjerske policije, a rijeka uredbi što izlaze iz njegova ureda iz korijena je promijenila način života u tom gradu čiji su žitelji nekad živjeli opušteno, i sve žene uklonila sa svakoga javnog mjesta.
68 Talibani
On je šef institucije koja se zove Amr bi'l-Ma'rufwa nahi an al--munkar, tj. Odjel za promicanje vrlina i sprečavanje poroka. On osobno više voli prijevod koji glasi Odjel za poštivanje vjere. Odjel ima tisuće mladih fanatika što okolo hodaju s bičem u ruci i s dugim palicama i kalašnjikovima. Ljudi ih jednostavno zovu "vjerska policija" ili kakvim drugim pogrdnim imenima. Kad sam ga 1997. posjetio kako bih s njim napravio jedan od rijetkih intervjua, upravo je bio izdao neke nove uredbe kojima je ženama zabranio cipele s visokim potpeticama, obuću što pravi buku dok hodaju i šminku. U tom je dekretu stajalo: "Zabranjeno je moderno odijevanje i nakit u bolnicama. Žene imaju dužnost ponašati se dostojanstveno, hodati tiho i ne lupati cipelama o pod, što pravi buku". Nije bilo jasno kako su fanatici uopće mogli vidjeti jesu li žene našminkane ili nisu i kakve su im cipele na nogama s obzirom na to da su umotane od glave do pete u takozvanu burku (vidi Dodatak 1).Tim su novim dekretom formalizirane ranije zabrane ženama koje su se odnosile na zapošljavanje izvan kuće, ali im je ovoga puta bilo zabranjeno raditi i za zapadne humanitarne agencije, osim u medicinskom sektoru. "Žene ne smiju raditi nigdje osim u medicinskom sektoru. Žene koje rade u medicinskom sektoru ne smiju sjediti na sjedalu do vozačeva. Nijedna afganistanska žena ne smije se voziti u istom automobilu sa strancima", stajalo je dalje u dekretu. U Kabulu je i obrazovanje za dječake došlo na mrtvu točku jer su većina nastavnika žene kojima je zabranjeno raditi. Cijela jedna generacija af-ganistanske djece raste bez ikakvog obrazovanja. Tisuće obrazovanih obitelji pobjeglo je iz Kabula u Pakistan jednostavno zato što se njihova djeca nisu više smjela školovati.
Nervozno sam upitao Kalamudina čime opravdava talibansku zabranu ženama da rade i idu u školu, a on je odgovorio: "Naš će nas narod optužiti ako ne pružimo obrazovanje ženama i s vremenom ćemo im osigurati jedno zvanje, ali za sada imamo ozbiljnijih problema". Poput mnogih mula i unatoč tome stoje gorostas, začuđujuće je ljubazan a ja sam se upinjao pohvatati njegove riječi. "Postoje sigurnosni problemi. Nemoguće je osigurati poseban prijevoz za žene, posebne škole za žene u sadašnjem trenutku. Žene moraju biti potpuno odvojene od muškaraca. A među nama imamo muškaraca koji se sa ženama ne mogu ponašati kako treba. U ratu sa Sovjetskim Savezom izgubili smo dva milijuna ljudi jer nismo imali šerijatskog zakona. Borili smo se za šerijat i sada imamo organizaciju koja će ga provesti. Ja ću ga provesti što god se dogodilo", kategorički je izjavio.Kad su talibani prvi put zauzeli Kabul vjerska je policija javno tukla muškarce i žene jer muškarci nisu imali dovoljno duge brade ili žene nisu nosile burke kako treba. "Našem osoblju savjetujemo da ne tuku ljude na ulicama. Mi samo savjetujemo ljudima kako se trebaju ponašati u skladu sa šerijatom. Primjerice ako netko počne voziti natraške i vidimo da će udariti u automobil iza sebe jednostavno ga upozorimo da malo pričeka", rekao je Kalamudin uz široki osmijeh, očito zadovoljan tom svojom modernom metaforom.Odjel je ustrojen po uzoru na slične državne organizacije u Sau-dijskoj Arabiji i upošljava tisuće mladića od kojih mnogi imaju minimalno obrazovanje stečeno u pakistanskim medresama. Odjel je ujedno i najučinkovitija talibanska tajna služba-čudna imitacija KHAD--a, goleme tajne agencije komunističkog režima iz osamdesetih godina. KHAD, koji je kasnije promijenio ime u WAD, upošljavao je 15.000 do 30.000 profesionalnih špijuna i uz to imao 100.000 plaćenih doušnika.1 Kalamudin je priznao da ima tisuće doušnika u vojsci, ministarstvima, bolnicama i zapadnim humanitarnim agencijama. "Svi naši djelatnici imaju iskustva glede Verski h pitanja. Osim toga mi smo neovisna organizacija i ne dobivamo savjete ni od ministarstva pravosuđa ni od Vrhovnog suda o tome što trebamo činiti. Poštujemo naloge amira mule Muhameda Omara."Kalamudinovi se dekreti redovito emitiraju na Radio Šerijatu (bivšem Radio Kabulu) i pokrivaju sve vidove društvenog ponašanja (vidi Dodatak 1). Jedan od dekreta odnosi se na ponašanje ljudi na sportskim događajima, koje su talibani u početku bili zabranili. U tom dekretu stoji: "Svi gledatelji, dok navijaju za sportaše, trebaju uzvikivati Allah-u-Akbar (Bog je velik) i suzdržati se od pljeska. Ako se vrijeme utakmice poklopi s vremenom molitve utakmicu treba prekinuti. I igrači i gledatelji trebaju zajedno moliti. Puštanje zmajeva nekad omiljena proljetna pošast žitelja Kabula, još uvijek je zabranjeno kao i svi sportovi za žene.
Po mišljenju talibana propitivanje tih dekreta, koji nemaju nikakva uporišta u Kur'anu jednako je propitivanju samoga islama, iako je emancipacija žena bila prva zadaća proroka Muhameda.
69 Talibani
"Najvažniji i nepogrešivi ispit islama bila je emancipacija žena, koja se najprije počela proklamirati a potom, sporim korakom, ostvarivati", rekao je Ferdinand Braudel.2 Ali talibani nisu ni muslimanskim novinarima dopustili da propituju te dekrete niti da raspravljaju o tumačenjima Kur'ana. Stranim humanitarnim djelatnicima jednostavno bi rekli: "Vi niste muslimani i zato nemate pravo raspravljati o islamu". Talibani su upravu, njihovo tumačenje islamaje ispravno, a sve drugo je pogrešno i izraz je ljudske slabosti i nedostatka pobožnosti. "Naš ustav je šerijat pa nam ustav nije potreban. Ljudi vole islam i zato podupiru talibane i cijene sve što radimo", izjavio je državni odvjetnik mevlana Džalilulah Maulavizade.Međutim, nedaće afganistanskih žena i afganistanskog društva u cjelini počele su puno prije dolaska talibana. Dvadeset godina neprestanog rata uništilo je afganistansko civilno društvo, klanski ustroj zajednica i obiteljsku strukturu koja je pružala važno utočište u tim teškim ekonomskim uvjetima. Glede uvjeta života Afganistan se nalazi među najsiromašnijim državama na svijetu. Smrtnost novorođenčadi najviša je na svijetu (18%, odnosno 163 od 1000). U ostalim zemljama u razvoju u prosjeku je znatno manja (70 od 1000). Do pete godine života umire 25% afganistanske djece, dok ih u ostalim zemljama u razvoju umire 10%.Od 100.000 rodilja umire ih 1700, stoje golem broj. Životni vijek za muškarce i žene iznosi samo 43-44 godine, dok u ostalim zemljama u razvoju iznosi 61 godinu. Zdravstvena skrb dostupna je za samo 29% stanovništva, a pitka voda za samo 12%, za razliku od drugih zemalja u razvoju gdje te razine iznose 80%, odnosno 70%. Djeca umiru od jednostavnih bolesti koje se mogu spriječiti, poput kozica i proljeva, jer nema zdravstvenih ustanova ni čiste vode.Prije pojave talibana nepismenost je bila veliki problem. Nepismeno je ostajalo 90% ženske i 60% muške djece. Ima velikih područja Afganistana na kojima su škole porušene u ratu, sve do jedne. Tako je talibanska politika prema spolovima samo pogoršala to dugogodišnje teško stanje. U prva tri mjeseca svoje vladavine u Kabulu talibani su zatvorili 63 škole u gradu, pa je bez školovanja ostalo 103.000 djevojčica i 148.000 dječaka, a bez posla 11 200 nastavnika od kojih je 7800 žena.5 Zatvorili su i Kabulsko sveučilište koje je imalo 10.000 studenata, od toga 4000 žena. U prosincu 1998. UNICEF je izvijestio da se obrazovni sustav nalazi u stanju potpunog rasula te da školu ne polazi 90% djevojčica ni gotovo 70% dječaka.
Svijet je uglavnom ignorirao to očajno stanje afganistanskog naroda. Tijekom osamdesetih godina Afganistan je privlačio pozornost i pomoć međunarodne zajednice ali onog trenutka kad se Sovjetski Savez 1989. povukao, Afganistan je nestao s radara svjetske pozornosti. Pomoć bogatih zemalja neprestano se smanjivala i bila je ispod minimalnih zahtjeva humanitarnih agencija, stoje postalo skandalozno.Godine 1996. UN je za svoj godišnji humanitarni program za Afganistan zatražio 124 milijuna dolara ali je do kraja te godine dobio samo 65 milijuna dolara. Za 1997. zatražio je 133 milijuna dolara, a dobio samo 65 milijuna dolara, tj. samo 42% dok je sljedeće godine zatražio 157 milijuna dolara i dobio samo 53 milijuna dolara, odnosno 34%. Za 1999. godinu UN je drastično srezao svoj zahtjev na samo 113 milijuna dolara. Znanstvenik Barnett Rubin izjavio je: "Ako je situacija u Afganistanu danas ružna to nije zato što je afganistanski narod ružan. Afganistan nije samo zrcalo Afganistanaca, on je zrcalo svijeta. 'Ako vam se ne sviđa slika u ogledalu nemojte razbiti ogledalo nego svoje lice', kaže jedna perzijska poslovica".Kad bi se kabulske žene pogledale u ogledalo, čak i prije dolaska talibana, vidjele bi samo očaj. Godine 1996. u jednoj maloj pekarnici u Kabulu, susreo sam gospođu Bibi Zohru, udovicu koja je sa skupinom mladih žena pravila nan, tj. kruh bez kvasca kakav jedu svi Af-ganistanci, za udovice, siročad i invalide. O takvim je pekarnicama ovisilo 400.000 ljudi u Kabulu, a financirao ih je WFP. Taj broj je uključivao 25.000 obitelji udovica, tj. samohranih majki, i 7000 obitelji čiji su očevi bili invalidi. Blatnjava daščara gospođe Zohre bila je puna rupa od šrapnela i metaka. Najprije je pogođena i razrušena raketama snaga Gulbudina Hikmetjara 1993., a 1995. ponovno je pogođena talibanskim rafalima.Imala je šestero djece i roditelje. Mali komadić zemlje na kojemu je nekad stajala njezina kuća dala je WFP-u da na njemu napravi pekarnicu. "Pogledaj moje lice, ne vidiš li na njemu tragediju naših života i naše zemlje?" rekla je. "Stanje se iz dana u dan pogoršava. Postali smo prosjaci, ovisni o UN-u. To nije način na koji Afganistanci želeživjeti. Žene su iscrpljene, potištene i očajne. Samo želimo mir i svaku minutu dana molimo za mir".
70 Talibani
Nedaće njezine djece, kao i druge djece, bile su još gore. Na igralištu koje je postavila organizacija Spasite djecu, u jednome polu-razrušenom naselju, na novim njihaljkama potišteno su se igrala ispijena afganistanska djeca. Igralište je bilo puno podsjetnika na rat-praznih čahura, jedan uništeni tenk s golemom rupom na kojoj je nekad bila topovska kupola i drveće sasječeno raketnom paljbom. "Glavni teret rata podnose žene i djeca", rekla mi je direktorica organizacije Spasite djecu, Sofie Elieussen. "Žene se moraju boriti s neishranjenošću svoje djece. Pate od histerije, traume i depresije jer ne znaju kad će pasti sljedeća raketa. Kako djeca mogu biti disciplinirana i reagirati na majčinu nježnost kad gledaju kako se stariji ubijaju i kako im majke ne uspijevaju osigurati ni najosnovnije potrebe? Toliko je stresa da djeca čak ne vjeruju ni drugoj djeci, a roditelji su prestali razgovarati s djecom i više im ni ne pokušavaju objasniti što se događa", rekla je.
U jednom UNICEF-ovom istraživanju kabulske djece, koje je provela dr. Leila Gupta, ustanovljeno je daje većina djece već vidjela najgore moguće zločine i da ih većina ne očekuje da će preživjeti. Dvije trećine ispitane djece vidjelo je ljude ubijene raketama, mrtva i razni-jeta tijela. Više od 70% djece izgubilo je barem jednog člana obitelji i više nemaju povjerenja u odrasle. Izjavila je i sljedeće: "Sva djeca pate od noćnih mora i usamljenosti. Mnoga su rekla da više nije vrijedno živjeti". Rat je uništio sve norme obiteljskog života. Kad djeca izgube povjerenje u roditelje i kad im roditelji ne mogu pružiti sigurnost, djeca nemaju nikakva uporišta u stvarnom svijetu.Djeca su u tom ratu zahvaćena ratnim zbivanjima u znatno većoj mjeri nego u bilo kojem ratu na svijetu. Svi lokalni ratni zapovjednici novačili su i dječake, neke čak u dobi od dvanaest godina, a mnogi su bili siročad bez nade u obitelj, školovanje ili bilo kakav posao osim vojničkog. Pomoću svojih veza s pakistanskim medresama talibani su poticali tisuće djece da idu u borbu. Postojale su cijele jedinice sastavljene od dječaka koji su punili artiljerijske cijevi, donosili streljivo, čuvali postrojenja i sudjelovali u pravim borbama. Značajno je Sspomenuti da je jedan veliki međunarodni pothvat iz 1998., kojem se sadašnji dobni minimum vojnika od 15 godina želio povećati na 18, naišao na otpor SAD-a, Pakistana, Irana i Afganistana. U jednom izvješću Amnestv Internationala iz 1999. stoji da danas u svijetu ima oko 300.000 vojnika mlađih od 18 godina.8 Nakon što su talibani zauzeli Kabul, bijeda žena i djece postala je znatno veća.Svaka žena koju sam sreo u Kabulu tijekom 1995. i 1996., a u to su vrijeme novinari bez problema razgovarali sa ženama na ulici, u trgovinama i uredima, znala je da će se njihova bijeda samo povećati ako talibani zauzmu grad. Jedna od njih bila je Nasiba Gol, izrazito lijepa i zgodna dvadeset sedmogodišnja djevojka koja je željela pripadati modernom svijetu. Godine 1990. diplomirala je na Kabulskom sveučilištu i imala dobar posao u jednoj nevladinoj organizaciji. Odjevena u dugu suknju i s visokim potpeticama nije baš brinula da joj lice bude prekriveno, samo bi, dok je putovala gradom, prebacila šal preko glave. "Talibani samo žele baciti žene u blato. Nijedna žena, ni ona najsiromašnija i najkonzervativnija ne želi da talibani preuzmu vlast u Afganistanu", rekla je, i dodala: "Islam kaže da žene imaju jednaka prava kao i muškarci i da ih treba poštivati. Ali talibanski potezi okreću ljude čak i protiv islama". Njezini su se strahovi ispunili jer, kad su talibani zauzeli Kabul, žene su nestale iz javnosti. Nasiba je morala napustiti posao pa je otišla u Pakistan.
Svi talibanski vođe potječu iz najsiromašnijih i najkonzervativnijih paštunskih pokrajina na jugu Afganistana, s najvećim brojem nepismenih ljudi. U selu mule Omara žene su oduvijek izlazile potpuno pokrivene i nijedno žensko dijete nije išlo u školu jer škola nije bilo. Omar i njegovi kolege prenijeli su svoju životnu sredinu i svoje iskustvo (ili neiskustvo) sa ženama na cijelu zemlju i tu su svoju politiku opravdavali Kur'anom. Neke su humanitarne organizacije neko vrijeme tvrdile kako je riječ o afganistanskoj kulturnoj tradiciji koja se mora poštovati. Ali u zemlji s tako raznolikim etničkim skupinama i različitim stupnjevima razvoja nije bilo nikakve univerzalne tradicije ni kulture glede uloge žene u društvu. Niti je ijedan afganistanski vladar prije talibana uvodio takve zakone ili zahtijevao obvezno nošenje brade za muškarce ili burke za žene.Jug je u potpunosti različit od svih ostalih dijelova Afganistana. Paštuni na istoku zemlje pod snažnim utjecajem pakistanskih Paštu-na, s ponosom su slali svoje kćeri u škole, a mnogi su to nastavili činiti i pod talibanima. Ili su otvarali seoske škole ili slali obitelji u Pakistan. Na tom su području humanitarne agencije, poput Švedskog odbora, pomagale oko 600 osnovnih škola, koje
71 Talibani
je polazilo 150.000 učenika, od toga 30.000 učenica. Kad su paštunski plemenski starješine zatražili školovanje za svoju žensku djecu talibanski se guverneri tome nisu mogli usprotiviti.9 U afganistanskim izbjegličkim logorima u Pakistanu školu su polazile desetine tisuća paštunskih djevojčica. Izvan paštunskog pojasa sve druge etničke skupine snažno su poticale školovanje ženske djece. Snaga Afganistana sastojala se od njegove etničke raznolikosti, a žene su u toj zemlji imale onoliko uloga koliko je bilo raznih plemena i narodnosti.U afganistanskim je gradovima vladala još veća raznolikost. Kan-dahar je oduvijek bio konzervativan grad ali je ženski dio heratske elite nekad govorio francuski kao drugi jezik i oponašao modne trendove šahova dvora u Teheranu. Četrdeset posto žena u Kabulu bilo je zaposleno i u vrijeme komunističkog režima i nakon 1992. kad su na vlast došli mudžahedini. Iole obrazovane žene koje su bile zaposlene svoj su tradicionalan način odijevanja zamijenile suknjama, visokim potpeticama i šminkom. Odlazile su u kino, bavile se sportovima, plesale i pjevale na vjenčanjima. I sam je zdrav razum nalagao da će talibani, ako žele pridobiti narod, morati olabaviti svoju politiku prema spolovima i prilagoditi je stvarnosti. Oni su naprotiv na Kabul gledali kao na leglo nemorala, na Sodomu i Gomoru, gdje je žene trebalo batinama natjerati da prihvate njihove standarde ponašanja a sjevernjaci nisu bili pravi muslimani pa ih je zato trebalo na silu reislamizirati.
Na nepomirljiv stav talibana utjecala je i njihova unutarnja politička dinamika i priroda novačenja. Njihovi su novaci-siročad, djeca bez korijena, lumpenproleterijat iz rata i izbjegličkih logora-odrastala isključivo među muškarcima. U medresama i oko njih vlast nad ženama i isključivanje žena iz javnog života predstavljao je snažan simbol muškosti i potvrđivalo potpunu predanost tih mladih ljudi džihadu. Na tom je području isključenje žena iz života talibanima davalo vrstu lažnog legitimiteta. "Takav odnos prema ženama ima korijene u političkim vjerovanjima i ideologiji, a ne u islamu ili u kulturnim normama. Talibani su novi naraštaj muslimana, proizvod kulture rata, koji su većinu života proveli potpuno odvojeni od svojih užih zajednica. U afganistanskom su se društvu žene tradicionalno koristile kao sredstvo za reguliranje društvenog ponašanja pa su, kao takve, snažan simbol afganistanske kulture", rekla je Šimi Vali, direktorica jedne afganistanske nevladine organizacije.Talibanski su čelnici više puta rekli da će, ako ženama daju slobodu i dopuste im polaziti školu, izgubiti potporu svojih vojnika, koji bi bili razočarani vodstvom stoje pod pritiskom kompromitiralo načela. Tvrdili su i to da bi njihovi novaci i vojska bili oslabljeni i zavedeni mogućnošću seksualnog provoda pa bi tako izgubili žar za borbu. Tako je tlačenje žena postalo glavnim obilježjem talibanskog islamskog radikalizma, kao cilj da "očiste" društvo i sačuvaju visok moral svojih vojnika. Pitanje spolova postalo je glavnom platformom talibanskog otpora nastojanjima UN-a i vlada zapadnih zemalja da ih prisile na kompromis i na donošenje blažih mjera. Kompromis sa Zapadom bio bi znak poraza i pokazatelj da su od početka na krivom putu dok je nepristajanje na kompromis bio znak pobjede.Tvrdokorni su talibani argumente vanjskoga svijeta okrenuli naglavačke. Tvrdili su da Zapad mora ublažiti svoja stajališta i napraviti kompromis talibanima umjesto da talibani priznaju univerzalna ljudska prava. "Da vidimo kakvu vrstu obrazovanja želi UN. To je politika bez vjere koja ženama daje takvu slobodu nemorala i dovodi do preljuba, a zagovara propast islama. U svakoj islamskoj državi gdje preljub postaje uobičajena pojava uništava se zemlja koja potom prelazi u ruke nevjernika jer tamo muškarci postaju kao žene, a žene se ne mogu obraniti. Svatko tko s nama razgovara mora to činiti u okvirima islama. Sveti se Kur'an ne može prilagođavati zahtjevima ljudi, ljudi se moraju prilagođavati zahtjevima Svetog Kur'ana", rekao je državni odvjetnik mevlana Džalilulah Maulalvizade.1' Talibani nisu umjeli objasniti kako bi tako duboko ukorijenjena vjera poput islama mogla biti obezvrijeđena u rukama preljubnika.
Sva paštunska plemena pridržavala su se i svoga plemenskog zakona zvanog "paštunvali", tj. društvenog zakonika po kojemu je plemenska džirga ili vijeće bilo ovlašteno donositi presude temeljene na mnoštvu tradicionalnih zakona i kazni, napose po razmiricama oko vlasništva nad zemljom, žena i ubojstava. Paštuni nisu nikad jasno vidjeli granicu između paštunvalija i šerijatskog zakona. Zapravo, ta-libanski način kažnjavanja velikim je dijelom preuzet iz paštunvalija a ne iz šerijata. Ali, paštunvali se primjenjivao u većoj ili manjoj mjeri u cijelom Paštunskom pojasu i zasigurno nije bio praksa drugih etničkih skupina. Kako su talibani bili
72 Talibani
odlučni u nakani da tu mješavinu paštunvalija i šerijatskog zakona silom nametnu i drugim etničkim skupinama, to je samo produbilo etničke podjele u zemlji. Nepaštun-ski su narodi to smatrali pokušajem nametanja zakona kandaharskih Paštuna svima u zemlji.Nema tih političkih uvjeta u kojima bi talibani bili spremni na kompromis. Nakon svakoga vojnog poraza uvodili bi još strožu politiku prema spolovima pod pretpostavkom da će oštrim mjerama prema ženama očuvati moral među svojim poraženim vojnicima, a jednako su činili i nakon svake pobjede jer je novo osvojenom narodu trebalo pokazati talibansku moć. Politika "angažmana" prema talibanima kako bi ublažili svoje mjere, a koju je zastupala međunarodna organizacija, nije polučila nikakvih rezultata. Talibanske tvrdnje da će nakon rata dopustiti školovanje za žene postajala je sve besmislenijom. Osvajanje Herata 1995. bilo je Afganistancima i vanjskom svijetu prvi pokazatelj da talibani neće prihvatiti kompromis po pitanju spolova. Grad Herat, kao srce srednjovjekovnog islama u tom dijelu svijeta, bio je grad džamija i medresa ali je imao drevnu liberalnu islamsku tradiciju. Bio je domovina islamske umjetnosti i zanatstva, minijaturnog slikarstva, glazbe, plesa, izrade sagova i brojnih priča o njegovim od-važnim i lijepim ženama.
Stanovnici toga grada još uvijek pričaju priču o kraljici Gouhar Šad, snahi osvajača Timura koja je nakon njegove smrti, 1405., preselila timuridsku prijestolnicu iz Samarkanda u Herat. Jednoga dana, u pratnji 200 dvorskih dama žarko crvenih usana, kraljica je došla razgledati kompleks sa džamijom i medresom koji se po njezinu nalogu gradio na rubovima Herata. Učenici medrese (tj. talibani) zamoljeni su da napuste medresu za vrijeme kraljičine posjete ali je jedan učenik u svojoj sobi zaspao. Probudila ga je jedna iznimno privlačna dvorkinja. Kad se ponovno pridružila kraljici bila je zadihana i raščupana od strastvenog ljubavnog zagrljaja. Umjesto da kazni nju ili tog studenta, kraljica je zapovjedila svim svojim dvorkinjama da se u zajedničkom obredu udaju za studente kako bi ih mogla blagosloviti i kako bi ubuduće mogli odolijevati iskušenjima. Svakom je studentu dala odjeću i plaću i zapovjedila da se svaki bračni par ima sastajati jedanput tjedno za vrijeme dok studenti naporno uče. Taje priča utjelovila liberalnu i humanu tradiciju islama i načina školovanja u heratskoj medresi.Talibani nisu ništa znali o povijesti i tradiciji Herata. Došli su kako bi heratske žene stjerali u kuće. Ljudima je bilo zabranjeno posjećivati svetišta sufijskih svetaca kojih je u Heratu bilo u izobilju. Talibani su poništili višegodišnje napore mudžahedinskog zapovjednika Ismaila Hana da obrazuje stanovništvo tako što su zatvorili sve ženske škole. Zatvorena je i većina muških škola jer su nastavnici bile žene. Proveli su segregaciju u ono malo bolnica koje su funkcionirale, zatvorili kupališta i zabranili ženama odlazak na tržnice. Zato su se heratske žene prve pobunile protiv talibana. Više od stotinu žena prosvjedovalo je 17. listopada 1996. ispred guvernerova ureda protiv zatvaranja gradskih kupališta. Talibanska je vjerska policija žene pretukla, a potom zatvorila nakon čega su policajci išli od kuće do kuće i upozoravali muškarce da žene drže u kućama.Međunarodni mediji i UN uglavnom su ignorirali događaj u Heratu, ali je nekolicina Zapadnih nevladinih organizacija shvatila kakve će duboke posljedice ti događaji imati za njihove buduće aktivnosti. Nakon dugih zatvorenih razgovora i jalovih pregovora s talibanima u Heratu, UNICEF i organizacija Spasite djecu odlučili su obustaviti svoje programe za obrazovanje u Heratu jer su talibani iz tih programa isključili djevojčice.12 Obustava tih programa nije pokolebala ta-libane jer su ubrzo shvatili da im se druge agencije UN-a nisu spremne usprotiviti po pitanju njihove spolne diskriminacije. Štoviše, uspjeli su podijeliti humanitarne agencije. Politika UN-a bila je u rasulu jer njegova predstavništva nisu uspjela zauzeti zajednički stav u pregovorima s talibanima. Kako je svaka agencija UN-a nastojala s taliba-nima postići vlastiti dogovor, kompromitirana su načela UN-a, a tali-banska diskriminacija prema ženama samo se povećala. "UN se nalazi na sklisku terenu. Misli da može malim kompromisima zadovoljiti i međunarodnu zajednicu i talibane. Zapravo ne uspijeva zadovoljiti ni jedne ni druge", rekao mije direktor jedne europske nevladine organizacije.
Tek kad su 1996. talibani osvojili Kabul svijet je postao svjestan njihove politike prema ženama. UN nije više mogao ignorirati to pitanje nakon što su strani mediji masovno prenosili vješanje bivšeg predsjednika Nadžibulaha i odnos talibana prema ženama u glavnom gradu. Uslijedili su prosvjedi svjetskih čelnika, poput glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija, direktora UNICEF-a, UNESCO-A, UNHCR-a i Europskog predstavnika za ljudska prava, ali talibani na to
73 Talibani
nisu reagirali.14 U Kabulu su zatvoreni svi kozmetički i frizerski saloni, kao i ženska kupališta -jedina mjesta gdje je bilo tople vode. Krojačima je naloženo da ženama ne uzimaju mjere nego da nauče napamet mjere svojih redovnih klijentica. Uništeni su modni časopisi. Jedan je američki novinar napisao slijedeće: "Nalakiraj nokte, slikaj prijatelja, zasviraj flautu, zaplješći uz glazbu, pozovi stranca doma na čaj i prekršio si talibanske dekrete".Sve do ulaska talibana u Kabul katastrofalan nedostatak politike UN-a nije privlačio pozornost, ali je tada postao skandalozan pa se UN našao na udaru kritika feminističkih skupina. Tako je konačno prisiljen zauzeti stajalište. Izdao je priopćenje u kojemu se spominjalo "očuvanje i promicanje neotuđive jednakosti i dostojanstva svih ljudi" i "ukidanje diskriminacije među spolovima, rasama, etničkim skupinama i religijama".1 ć Ali, u tom istom dokumentu stajalo je i toda "međunarodne organizacije visoko cijene lokalne običaje i kulture". Bio je to klasičan kompromis UN-a koji je talibanima pružio uporište za daljnje odugovlačenje tako što su obećali da će nakon uspostave mira dopustiti školovanje ženskoj djeci. Ipak je UN, u studenom 1996., bio prisiljen obustaviti osam projekata za osiguranje prihoda kabul-skih žena koji su bili prijeko potrebni jer žene više nisu smjele imati posao.
Tijekom sljedećih osamnaest mjeseci uslijedilo je bezbroj jalovih pregovora između UN-a, nevladinih organizacija, vlada Zapadnih zemalja i talibana pa je postalo jasno daje talibanski lobi u Kandaharu, sastavljen od uleme koje je zastupala tvrdu liniju, odlučio u potpunosti se riješiti UN-a. Zato su talibani još više pooštrili svoju politiku. Zatvorili su privatne obiteljske škole, tj. nastavu u vlastitom domu koju su do tada dopuštali i zabranili ženama liječenje u općim bolnicama. U svibnju 1997. vjerska je policija pretukla pet zaposlenica američke nevladine organizacije Care International i potom zatražila da svi humanitarni projekti dobiju odobrenje ne samo odgovarajućeg ministarstva nego i od Ministarstva za unutarnje poslove, Ministarstva za javno zdravstvo, policije i od Odjela za promicanje vrlina i sprečavanje poroka. Potom su zatražili da sve humanitarne djelatnice muslimanske vjere, koje dolaze u Afganistan, dolaze u pratnji jednog muškarca s kojim su u krvnom srodstvu. Naposljetku su, u srpnju 1997., zatražili da predstavništva svih stranih humanitarnih organizacija, bilo UN-a ili nevladinih organizacija, presele iz svojih ureda u jednu unaprijed određenu zgradu porušenog Politehničkog fakulteta. Europska je unija obustavila daljnju humanitarnu pomoć pa su UN i nevladine organizacije napustile Kabul.Strahote afganistanskih žena često su prikrivale činjenicu da pod talibanskom vlašću nisu puno bolje prošli ni muškarci, napose pripadnici nepaštunskih naroda. Svim muškarcima u Kabulu danje rok od samo šest tjedana da puste bradu do duljine koju su talibani propisali bez obzira na činjenicu što pripadnicima nekih etničkih skupina, kao što su Hazari, genetski raste vrlo kratka brada. Čovjek nije smio imati bradu kraću od muške šake pa su se zato pojavili vicevi, poput onoga daje muška brada postala najunosniji uvozno-izvozni posao i onoga da muškarcima ne treba viza za Afganistan nego brada. Vjerska je policija stajala na uglovima ulica sa škarama u rukama i rezala dugu kosu a njezine vlasnike često i batinala. Muškarci su morali nositi šal vare, tj. vrećaste hlače, do iznad gležnja i svatko je morao moliti pet puta dnevno.
Talibani su se okomili i na homoseksualce. Kandaharski su Paštuni bili poznati po svojim ljubavnim vezama s dječacima, a jedan od ključnih motiva zbog kojih je mula Omar mobilizirao talibane bila je činjenica da su lokalni ratni zapovjednici silovali malodobne dječake. Ali, homoseksualizam nije spriječen, a kazne su bile vrlo neobične ako ne i nehumane. Kad su u travnju 1998. u Kabulu zatekli dvojicu vojnika u homoseksualnom činu najprije su ih nemilosrdno pretukli, a potom svezali i namazali im lica crnim motornim uljem te ih tako na terenskom vozilu vozali po Kabulu. Ljude optužene za homoseksualizam kažnjavali su na takozvani "islamski" način, koji je nepoznat u islamskom svijetu-prignječili bi ih zidom.U veljači 1998. trojicu osuđenika na smrt zbog homoseksualizma, u Kandaharu postavili su uz veliki zid od cigle i blata, koji su potom prevrnuli na osuđenike. Nakon pola sata su ih izvadili ispod ruševine i jedan je uspio preživjeti. "Njegovo dostojanstvo, amir ul-mu'minin (mula Omar) nazočio je šerijatskom kažnjavanju trojice pedera u Kandaharu", izvijestio je talibanski list Anis.17 Na isti su način, u ožujku 1998., ubijena dvojica muškaraca u Kabulu. "Naši Verski dostojanstvenici nisu suglasni glede ispravnog načina kažnjavanja za homoseksualizam", izjavio je mula Muhamed Hasan što pokazuje s kakvim su se raspravama talibani bavili. "Neki kažu da
74 Talibani
bismo takve grešnike trebali odnijeti na krov i odozgo ih baciti, a drugi opet kažu da bismo trebali iskopati rupu pokraj nekog zida, zakopati ih u tu rupu i prevrnuti zid na njih".'8Talibani su zabranili i sve moguće oblike zabave koje je u siromašnoj i jadnoj zemlji kakav je Afganistan ionako oduvijek bilo malo. Afganistanci su rado išli u kino, ali su talibani zabranili i kino i televiziju i video i glazbu i ples. Mula Muhamed Hasan jednom je rekao: "Naravno, mi shvaćamo da ljudi trebaju nekakvu zabavu, ali mogu ići u park i promatrati cvijeće i više će naučiti o islamu". Po riječima ministra prosvjete, mule Abdula Hanifija, talibani "se protive glazbi jer ona napinje dušu i otežava proučavanje islama".19 Pjesma i ples zabranjeni su i na vjenčanjima koja su stoljećima bila veliki društveni događaj i od kojih su živjele stotine svirača i plesača. Većina ih je pobjegla u Pakistan.
Nitko nije smio u svojim kućama imati na zidovima slike ni fotografije. Jednog od najistaknutijih afganistanskih slikara, Muhameda Mašala, koji je imao osamdeset dvije godine kad je slikao golemi mural na kojemu je bilo prikazano pet stotina godina povijesti Herata, prisilili su da ih promatra dok su njegov mural premazivali vapnom. Jednostavno rečeno, talibani nisu prihvaćali ni shvaćali ni samu ideju kulture. I tradicionalne afganistanske novogodišnje proslave, zvane novruz, zabranili su kao protuislamske. Novruz, kao drevni proljetni festival, označava prvi dan perzijskoga sunčanog kalendara kad ljudi posjećuju grobove svojih bližnjih. Talibani su primijenili silu kako bi taj običaj spriječili. Zabranili su i praznik rada, 1. svibnja, kao komunistički blagdan. Neko su vrijeme zabranili i mjesec korote u muslimana šiita, zvan ašura kao i svaki oblik svečanosti za glavne muslimanske proslave u godini, zvane eid.Većina Afganistanaca bila je razočarana činjenicom da islamski svijet nije oštro osudio talibanski ekstremizam. Pakistan, Saudijska Arabija i arapske zemlje oko Perzijskog zaljeva nikada nisu izdale nijedno priopćenje o potrebni školovanja za žene, ni o ljudskim pravima u Afganistanu, niti su ikada te zemlje dovele u pitanje talibansko tumačenje šerijata. Šutjele su i azijske muslimanske zemlje. Začudo, od svih islamskih zemalja Iran je najsnažnije stao u obranu prava žena. "Svojom fosiliziranom politikom talibani ne dopuštaju ženskoj djeci polaziti školu, ženama ne dopuštaju raditi i sve to u ime islama. Ima li išta gore od nasilja, uskogrudnosti, ukidanja prava žena i blaćenja islama", rekao je ajatolah Ahmad Džanati još 1996.20 Iranska kritika talibanske politike znatno se pojačala nakon ubojstva iranskih diplomata u Mazani 1998. godine.U Mazaru se nalazi grob lijepe i tragične srednjovjekovne pjesnikinje koja se zvala Rabia Balhi. Bila je to prva žena svoga vremena koja je pisala ljubavne pjesme na perzijskom i tragično umrla nakon što joj je brat bičem izudarao ručne zglobove jer je spavala sa svojim ljubavnikom koji je bio rob. Svoju je posljednju pjesmu napisala vlastitom krvlju u samrtnoj postelji. Uzbečke su djevojke stoljećima njezin grob smatrale svetim i na njemu se molile za svoju ljubav. Kad su talibani zauzeli Mazar zabranili su pristup njezinu grobu. Tako je ljubav postala zabranjena, čak i ona prema srednjovjekovnoj svetici.
Deveto poglavljeBOGATSTVO OD HEROINA-DROGA I TALIBANSKO GOSPODARSTVONa udaljenosti od samo tri kilometra od središta Kandahara počinju polja maka i protežu se dok ljudsko oko vidi. U proljeće 1997. seljaci su brižljivo njegovali te mlade zelene biljke, slične salati, posađene prije samo nekoliko tjedana. Pažljivo su kopali oko njih da ih usprave, posipali ih umjetnim gnojivom i popravljali kanale za navodnjavanje koje je osamdesetih godina uništila sovjetska vojska. Za nekoliko tjedana procvjetat će žarko crveni cvjetovi a nakon nekog vremena latice će im otpasti a ostat će tvrde čahure.Četiri mjeseca nakon sjetve čahure se režu tankim nožićima domaće proizvodnje kako bi se došlo do njihove zlata vrijedne tekućine. Seljak svaku čahuru stišće među prstima dok ne iscijedi gustu i ljepljivu tekućinu bijelu poput snijega. Ta se tekućina zove opijum i do sljedećeg se dana pretvori u čvrstu smeđu smolastu tvar koja se potom struže ručnikom. Ta se radnja ponavlja svakih nekoliko dana sve dok čahura ne prestane puštati smolu. Potom se taj sirovi opijum skuplja u kalupe i drži vlažan u plastičnim vrećicama dok ne dođe nakupac. Opijum visoke kvalitete, koji se obično dobiva na dobro navodnjavanom području, tamno smeđe je boje i ljepljiv. Zove se tor i izvor je prihoda svih afganistanskih lokalnih ratnih zapovjednika, a napose talibana.1"Vječno smo zahvalni talibanima", rekao je jedan bezubi postariji seljak po imenu Vali Džan dok je plijevio svoje makove. "Talibani su nam donijeli sigurnost tako da možemo u miru uzgajati mak.
75 Talibani
Moram uzgajati mak kako bih uzdržavao svoju četrnaesteročlanu obitelj", dodao je. Cilj talibana da osiguraju mir i sigurnost na selu pretvorio se u golemu blagodat za uzgoj opijuma. Vali Džan na svojoj maloj njivi proizvodi 45 kilograma sirovog opijuma godišnje što mu donosi oko 1300 dolara-pravo bogatstvo za afganistanskog seljaka. Zna on da se na toj istoj količini, nakon što se preradi i proda u Londonu ili New Yorku, zaradi pedeset puta više, ali je sa svojom zaradom više nego zadovoljan. Rezultati tog priljeva novca posvuda su vidljivi jer se u selima oko Kandahara više obnavlja nego igdje drugdje u Afganistanu.Kako bi seljaci poput Valija proizvodili što više opijuma, talibani su pronašli islamsko opravdanje, iako Kur'an muslimanima zabranjuje proizvodnju i uporabu droga. Zapovjednik talibanskih snaga za borbu protiv droge u Kandaharu, Abdul Rašid objasnio je prirodu svog jedinstvenog posla. On je ovlašten uvesti strogu zabranu uzgoja hašiša "jer ga konzumiraju Afganistanci i muslimani". Ali mije bez imalo sarkazma rekao sljedeće: "Opijum je dopustiv jer ga konzumiraju ka-firi (nevjernici) na Zapadu, a ne muslimani ni Afganistanci". Talibani imaju i drugih političkih razloga zbog kojih dopuštaju procvat uzgoja maka. "Ljudima dopuštamo da uzgajaju mak jer od toga dobro zarade. Ne možemo ih prisiljavati da uzgajaju pšenicu jer bi se digli na ustanak protiv talibana kad bi, smo ih prisilili da prestanu uzgajati mak. Tako uzgajamo mak, a pšenicu dobivamo iz Pakistana", rekao je.
Guverner Muhamed Hasan tu jedinstvenu politiku opravdava drukčijom jezičnom "piruetom": "Droga je zlo i mi bismo željeli zamijeniti mak nekom drugom unosnom kulturom, ali to za sada nije moguće jer nismo međunarodno priznati". Sljedećih nekoliko mjeseci mula Omar će s vremena na vrijeme predložiti SAD-u i UN-u da će spriječiti uzgoj maka ako talibani dobiju međunarodno priznanje. Bilo je to prvi put daje talibanski pokret, koji je kontrolirao 90% zemlje međunarodnoj zajednici ponudio takvu mogućnost.Talibani su vrlo brzo shvatili daje potrebno formalizirati ekonomiju droge kako bi povećali prihode. Čim su osvojili Kandahar izjavili su da će zabraniti sve droge što je bio dovoljan poticaj američkim spostavili kontakt s talibanima. Međutim, nakon nekoliko mjeseci talibani su shvatili da im je prihod od maka vrlo potreban i da bi zabranom njegova uzgoja ogorčili seljake. Počeli su ubirati islamski porez zvan zekat od svih preprodavača opijuma. Prema Kur'anu muslimani moraju davati 2,5% svojih prihoda kao zekat za siromahe, ali talibanima vjera nije priječila da ubiru 20% od vrijednosti svakog kamiona opijuma. Istodobno je svaki zapovjednik i guverner pokrajine ubirao svoje poreze kako bi punio svoju riznicu i hranio svoje vojnike. Neki su postali i značajni preprodavači opijuma ili su kao posrednike u tome trgovinskom lancu upošljavali članove svojih obitelji.Talibani su se u međuvremenu okomili na hašiš kao glavnu namirnicu afganistanskih vozača kamiona, i tu su zabranu proveli vrlo učinkovito, čime su pokazali da bi i njihov napad na opijum bio jednako snažan. U dva skladišta u Kandaharu uskladištili su stotine vreća hašiša zaplijenjenih od uzgajivača i preprodavača. Obični suljudi govorili da ih je strah uzimati hašiš nakon što su ga talibani zabranili. Za one koji su ga i dalje potajno uzimali talibani su izmislili novi način liječenja ovisnosti o hašišu. "Kad uhvatimo krijumčare hašiša ili ovisnike o hašišu ispitujemo ih i tako ih nemilosrdno tučemo dok ne saznamo istinu", rekao je Abdul Rašid, i dodao: "Onda ih satima držimo u hladnoj vodi, dva do tri puta dnevno. To je vrlo dobar lijek".3 Potom je otišao u zatvor i doveo mi nekolicinu prestravljenih zatvorenika-ovi-snika kako bih s njima razgovarao. Bez oklijevanja su se složili daje talibanska šok-terapija učinkovita. "Kad me tuku i kad sam u hladnoj vodi potpuno zaboravim na hašiš", rekao je jedan trgovac i preprodavač hašiša po imenu Baht Muhamed koji je izdržavao tromjesečnu zatvorsku kaznu.
Od 1992. do 1995. Afganistan je svake godine proizvodio od 2200 do 2400 metričkih tona opijuma i tako dosegnuo Mianmar kao najvećeg proizvođača sirovog opijuma na svijetu. Afganistan je 1996. proizveo 2250 metričkih tona sirovog opijuma. Dužnosnici Programa Ujedinjenih naroda za kontrolu droga (United Nations Drug Control Programme, skraćeno UNDCP) izjavili su daje 1996. samo u Kandaharu, na 3160 hektara zemlje, proizvedeno 120 metričkih tona opijuma, stoje predstavljalo golem porast proizvodnje u odnosu na 1995. kad je na 2460 hektara proizvedeno 79 metričkih tona. Poslije toga, 1997., kad su talibani proširili svoju vlast na Kabul i dalje na sjever, proizvodnja opijuma poraslaje za strahotnih 25%, tj. na 2800 metričkih tona. Deseci tisuća paštunskih izbjeglica što su iz Pakistana stizali na područja pod
76 Talibani
talibanskom vlašću, obrađivali su zemlju i uzgajali kulturu koja je donosila najlakšu i najunosniju zaradu.Prema UNDCP-u, seljaci su dobivali manje od 1% ukupne zarade od trgovine opijumom, 2,5% dobivali su preprodavači u Afganistanu i Pakistanu, a 5% je ostajalo u zemljama kroz koje je heroin prolazio na putu za Zapad. Ostatak zarade odlazio je na preprodavače i distributere u Europi i SAD-u. Čak i uz tako nizak postotak zarade procjenjuje se daje u rukama afganistanskih seljaka godišnje završavalo više od 100 milijuna američkih dolara. Tako su talibani pobirali poreze u iznosu od najmanje 20 milijuna dolara godišnje.Sve od 1980. svi su mudžahedinski zapovjednici prihodom od droge financirali svoje vojne pohode i punili vlastite džepove. Pokupovali su kuće i poduzeća u Pešavaru, nova terenska vozila i imali račune u stranim bankama. Javno nisu željeli priznati da se upuštaju u trgovinu drogom, ali su uvijek za to optuživali svoje suparnike. Ali, za razliku od Talibana nijedan od njih nije bio dovoljno drzak, ili dovoljno pošten, priznati da se ne želi boriti protiv uzgoja i trgovine drogom. Godine 1997., po procjeni UNDCP-a i SAD-a, 96% afganistanskog heroina potjecalo je s područja pod talibanskom vlašću.Talibani nisu samo povećali područje za proizvodnju opijuma. Svojim su pobjedama znatno povećali i trgovinu i transportne rute. Nekoliko puta mjesečno do zuba naoružani konvoji kamiona marke tovota kretali su iz pokrajine Helmand, gdje se uzgaja 50% afganistanskog opijuma, na duga prašnjava putovanja. Neki su odlazili prema jugu, preko pustinje pokrajine Balučistan do luka na pakistanskoj obali Makran, drugi su odlazili u Iran, zaobilazili Teheran i završavali u istočnom dijelu Turske. Neki su odlazili prema sjeverozapadu u Herat i dalje u Turkmeniju. Godine 1997. trgovci drogom počeli su opijum prevoziti teretnim zrakoplovima iz Kandahara i Džalalabada do luka u Perzijskom zaljevu, kao što su Abu Dabi i Šarža.
Ta eksplozija proizvodnje heroina u Afganistanu najteže je pogodila zemlje Srednje Azije. Ruska je mafija, koja je u Afganistanu imala veze još iz vremena sovjetske okupacije, koristila svoje mreže za prebacivanje heroina preko zemalja Srednje Azije, Rusije i Baltičkih zemalja u Europu. Tadžikistan i Kirgistan uspostavili su važne opijumske rute, a i sami su postali važnim proizvođačima opijata. Dok se afganistanski opijum ranije rafinirao u laboratorijima u Pakistanu, zbog udara pakistanske policije i uspostave novih ruta preprodavači su opremili vlastite laboratorije u samom Afganistanu. Acetički anhidrid, kemikalija potrebna za pretvaranje opijuma u heroin, krijumčario se u Afganistan preko Srednje Azije.Ironično je daje pošast proizvodnje heroina počela u Pakistanu, a ne u Afganistanu. Pakistan je postao velikim proizvođačem opijuma osamdesetih godina kad je godišnje proizvodio 800 metričkih tona, tj. 70% ukupne svjetske proizvodnje heroina, sve do 1989. Pod tajnim plaštem opskrbe afganistanskih mudžahedina, koju su osiguravali CIA i ISI, razvila se proizvodnja narkotika golemih razmjera. "Tijekom osamdesetih godina korupcija, tajne operacije i proizvodnja i trgovina drogom tako su bili isprepleteni daje bilo teško odvojiti pakistansku trgovinu drogom od složenijih pitanja regionalne sigurnosti i oružanih pobuna", stoji u jednoj izvrsnoj studiji iz 1992. u kojoj se obrađuje neuspjela američka politika borbe protiv droge.4 Kao i u Vijetnamu, gdje je CIA namjerno okretala glavu od trgovine drogom kojom se bavila protukomunistička gerila koju je CIA financirala, Sjedinjene su Američke Države odlučile i u Afganistanu ne obraćati pozornost na rastuću spregu mudžahedina, pakistanskih trgovaca drogom i raznih elemenata u vojsci.Pojedini slučajevi te sprege koji su osamdesetih godina uspjeli doći na vidjelo, bili su samo vrh velikog ledenjaka. Godine 1983. direktor ISI-a, general Ahtar Abdur Rahman, morao je otpustiti svo osoblje ISI-a u Keti jer su bili upleteni u trgovinu drogom i preprodaju oružja koje je dopremala CIA i koje je bilo namijenjeno mudžahedinima.5
Godine 1986. bojnik Zahirudin Afridi je uhićen dok se vozio iz Peša-vara u Karači s 220 kilograma heroina visoke vrijednosti, što je bila najveća policijska zapljena droge u povijesti Pakistana. Dva mjeseca kasnije, na istoj je ruti, s jednakom količinom heroina uhićen kapetan avijacije Halil-ur Rahman. Mirno je priznao da mu je to bilo peto takvo putovanje. Samo te dvije zapljene vrijedile su na američkim ulicama 600 milijuna dolara, koliko i ukupna pomoć SAD-a Pakistanu te godine. Obojica časnika zadržana su u zatvoru u Karačiju, odakle su misteriozno pobjegla. Lawrence Lifschultz o tome je napisao: "Slučajevi Afridi-Rahman ukazuju da postoji heroinska mafijaška organizacija unutar vojske i ISI-a, povezana s Afganistanom".
77 Talibani
Američka organizacija pod nazivom Uprava za borbu protiv droge (Drugs Enforcement Administration, skraćeno DEA) imala je osamdesetih godina u Pakistanu sedamnaest djelatnika s punim radnim vremenom, koji su otkrili da postoji 40 velikih heroinskih mafijaških organizacija a na čelu nekih od njih bili su najviši državni dužnosnici. Tijekom toga desetljeća nije razbijena nijedna od tih organizacija. Očito je postojao sukob interesa između CIA-e, koja nije željela da se pojave nikakva neugodna otkrića o drogeraškim vezama između "junačkih" mudžahedina i pakistanskih dužnosnika i trgovaca drogom s jedne strane i DEA-e s druge strane. Nekoliko djelatnika DEA-e zatražilo je premještaj, a najmanje je jedan dao otkaz jer im CIA nije dopustila obavljati njihovu dužnost.U vrijeme džihada, i mudžahedini i časnici komunističke vojske u Kabulu iskoristili su priliku. Logistika njihovih operacija bila je iznimno jednostavna. Magarci, deve i konvoji kamiona, kojima se u Afganistan prevozilo oružje, nekad su se vraćali prazni, a potom su prevozili sirovi opijum. CIA i ISI podmićivali su paštunske plemenske poglavice kako bi ovi kroz svoja područja propustili konvoje oružja. Ubrzo su ih počeli podmićivati i za transporte heroina koji su istim rutama, ali u suprotnom smjeru, odlazili za Pakistan. Nacionalna ćelija za logistiku, vojno prijevozničko poduzeće koje je prevozilo oružje CIA-e od luke u Karačiju do Pešavara i Kete, često su koristili trgovci drogom, koji su imali dobre veze, za transport heroina u Karači, odakle je odlazio u druge zemlje. Taj transport heroina velikih razmjera iz osamdesetih godina bez znanja, ako ne i blagoslova, najviših dužnosnika u vojsci, vladi i CIA-i. Svi su odlučili okrenuti glavu jer su imali veću i važniju zadaću-poraziti Sovjetski Savez. Za kontrolu droge nitko nije bio zadužen.
Vojska je tek 1992., kad je general Asif Navaz postao vrhovnim zapovjednikom pakistanske vojske, poduzela organiziranu akciju za iskorjenjivanje drogeraške mafije koja je uzela maha i u pakistanskim vojnim snagama. Međutim, heroinski je novac već bio prodro u paki-stansko gospodarstvo, politiku i društvo. Predstavništva zapadnih organizacija za borbu protiv droge u Islamabadu pratile su šefove droge koji su za prvog mandata premijerke Benazir Buto, (1988.-1990.) i u vrijeme mandata premijera Navaza Šarifa (1990.-1993.), bili zastupnici u Narodnoj skupštini. Ti su drogeraški mafijaši financirali kandidate na izborima za visoke položaje i u Pakistanskoj narodnoj stranki premijerke Benazir Buto i u Pakistanskoj muslimanskoj ligi premijera Navaza Šarifa. Industrija i trgovina sve su se više financirale opranim novcem od droge, a crnu ekonomiju, koja je činila od 30-50% ukupnoga pakistanskog gospodarstva, uvelike si dotirali prihodi od droge.Tek nakon povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana počeo se povećavati pritisak SAD-a i drugih Zapadnih zemalja na Islamabad da smanji proizvodnju opijuma u zemlji. Tijekom sljedećih deset godina Pakistanu je dodijeljena pomoć u iznosu od 100 milijuna dolara za borbu protiv droge. Uzgoj maka osjetno je smanjen, s nekadašnjih 800 tona godišnje na 24 tone 1997. godine i na samo 2 tone 1999. godine. Projekti za uzgoj novih kultura u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini pokazali su se vrlo uspješnima. Međutim, trgovačka i transportna mafija nije u potpunosti nestala pa je s dolaskom talibana i s povećanjem uzgoja heroina u Afganistanu opet procvjetala. Pakistan više nije proizvodio heroin, ali je postao velikom transportnom rutom za izvoz talibanskog heroina. Isti oni trgovci drogom, vozači kamiona, medrese i kontakti u vladi, kao i lanci za opskrbu talibana oružjem, gorivom i hranom, služili su za prijevoz droge, kao i u vrijeme mudžahedina tijekom osamdesetih godina.
Pakistan se vraćao na svoje stare navade. U veljači 1998. Clintono-va je vlada optužila Islamabad da ne čini ništa za suzbijanje proizvodnje i izvoza heroina. SAD je odbio potvrditi Pakistan kao zemlju koja onemogućava proizvodnju droge, ali je na kraju ipak napravio iznimku zbog interesa nacionalne sigurnosti SAD-a.7 Ali problem droge prešao je granice Pakistana i Afganistana. Kako su se izvozne rute u svim smjerovima množile, u cijeloj je regiji dramatično poraslo konzumiranje droge. Godine 1998. oko 58% opijata konzumiralo se na području same regije, a izvozilo se tek oko 42%.8 Godine 1979. u Pakistanu nije bilo nijednog ovisnika, a 1986. bilo ih je 650.000,1992. tri milijuna, a 1999. po prilici pet milijuna. Zbog ovisnosti o heroinu i novca od droge povećali su se bezakonje i nezaposlenost. Isti su čimbenici omogućili naoružavanje etničkim i Verski m ekstremističkim skupinama.Iranska je vlada 1988. priznala da u toj zemlji ima milijun i dvjesto tisuća ovisnika ali su mi stariji dužnosnici u Teheranu rekli da se njihov broj kreće blizu tri milijuna, bez obzira na to što Iran ima
78 Talibani
jednu od najstrožih politika borbe protiv droge na svijetu, gdje svatko koga uhvate s nekoliko grama heroina automatski dobiva smrtnu kaznu.9 Osim toga, Iran se znatno više od Pakistana trudio otkloniti opasnost od droge. Od osamdesetih godina izgubio je 2500 pripadnika snaga sigurnosti u vojnim operacijama presijecanja konvoja droge iz Afganistana. Nakon stoje Iran, u vrijeme tenzija s talibanima iz rujna 1998., zatvorio granicu s Afganistanom, njegove su snage sigurnosti na toj granici, u samo nekoliko tjedana, zaplijenile pet tona heroina. Kako je zatvaranjem te granice smanjen izvoz heroina a time i talibanski prihodi od poreza, talibani su bili suočeni s velikom financijskom krizom.Broj ovisnika o heroinu porastao je i u Uzbekistanu, Tadžikistanu, Turkmeniji i Kirgistanu nakon što su te zemlje postale dijelom heroinskog izvoznog lanca. Godine 1998. policija je na tadžikistansko-af-ganistanskoj granici zaplijenila 1000 kilograma opijuma i 200 kilograma heroina. U siječnju 1999., na jednoj međunarodnoj konferenciji tadžikistanski je predsjednik Imomali Rahmanov rekao da se iz Afganistana u njegovu zemlju dnevno prokrijumčari 1000 kilograma droge i da broj ovisnika raste. Uzbekistan je rekao da se tijekom 1998. godine krijumčarenje droge iz Afganistana povećalo za 11%.Vidio sam kako heroin otvoreno prodaju u glavnom gradu Turk-menije Ašhabadu ispred hotela s pet zvjezdica, a u hotelima sam vidio kričavo odjevene turkmenske i ruske mafijaše, u pratnji još kričavijih djevojaka, kako razgovaraju o svojim putovanjima do afganistanske granice "radi posla". Policija je 1997. zaplijenila dvije tone heroina i 38 tona hašiša. Kako je Turkmenija vodila pomirbenu politiku prema talibanima, godine 1999. postala je glavnom rutom za izvoz afgani-stanskog heroina koji je bio vrlo unosan za korumpirane turkmenske dužnosnike.10 Predsjednik Kirgistana Askar Akajev rekao mi je u siječnju 1999. daje njegova zemlja postala "glavnom rutom za trgovinu drogom i odgovorna je za porast kriminala". Dodao je da u ratu protiv droga nije moguće pobijediti dok u Afganistanu ne zavlada mir te da je građanski rat postao najvećim čimbenikom destabilizacije u cijeloj regiji.
Eksplozija heroina u Afganistanu pogađa politiku i ekonomiju cijele te regije. Uništava društvo, narušava ekonomiju tih ionako krhkih zemalja i stvara novu narko elitu koja odskače od sve siromašnijeg puka. Jedan je zapadni veleposlanik u Islamabadu izjavio: "Droga određuje politiku ove regije kao nikada ranije", i dodao: "Smatramo da ona sada predstavlja jednaku opasnost kao i islamski fundamentalizam i terorizam kao i potencijalni ekonomski krah u nekima od tih zemalja".12To pogoršanje situacije potaknulo je međunarodnu zajednicu da pokuša razgovarati s talibanima. U listopadu 1997. UNDCP je, nakon šest mjeseci tajnih pregovora, postigao sporazum s talibanima. Talibani su pristali iskorijeniti uzgoj maka ako međunarodna zajednica osigura sredstva za pomoć seljacima da počnu uzgajati druge kulture. Direktor UNDCP-a, Pino Arlacchi, zatražio je od donatorskih zemalja 25 milijuna dolara za desetogodišnji program uništenja uzgoja maka na području pod talibanskom vlašću. "Afganistanski heroin opskrbljuje 80% europskog i 50% svjetskog tržišta heroina. Ovdje je riječ o uništenju polovice svjetskog heroina", oduševljeno je rekao Arlacchi. UNDCP je izjavio da će osigurati nove unosne kulture, poboljšati sustav navodnjavanja, izgraditi tvornice i dati sredstva za provedbu zakona.Ali taj sporazum talibani nisu nikada proveli pa se on, nakon odlaska UN-a iz Afganistana 1998. jednostavno raspao. Nakon šest mjeseci i s manje optimizma Arlacchi mije rekao: "Afganistan je jedan od najtežih i najvažnijih dijelova svijeta, ali za kontrolu proizvodnje droge potreban je jedan širi politički dogovor".14 Ni potezi bogatih zemalja koje su podupirale inicijative UNDCP-a nisu ulijevali puno nade. Od 1993. do 1997. UNDCP je od zemalja donatorica zatražio 16,4 milijuna dolara za borbu protiv narkotika u Afganistanu, a dobio je tek polovicu toga iznosa.Porezi na izvoz opijuma postali su okosnicom talibanskih prihoda i njihove ratne ekonomije. Godine 1995. UNDCP je procijenio da izvoz droge iz Afganistana i Pakistana donosi prihod od oko 50 milijardi rupija (1,35 milijardi dolara) godišnje. Godine 1998. izvoz heroina se udvostručio i dosegnuo vrijednost od tri milijarde dolara. Novcem od droga financirali su se oružje, streljivo i gorivo za potrebe rata. Taj je novac služio za kupnju hrane i odjeće za vojnike kao i za isplatu njihovih plaća, za troškove prijevoza i za dodatne nagrade što ih je talibansko vodstvo odobravalo svojim borcima. Jedino što se može reći u korist talibana jest to da taj prihod, za razliku od njihovih prethodnika, nije punio džepove njihovih vođa, koji su i dalje živjeli krajnje skromno. Alije od afganistanskih i pakistanskih trgovaca drogom napravio milijunaše.
79 Talibani
Istodobno s trgovinom drogom, pod talibanskom se vlašću povećala i tradicionalna afganistanska krijumčarska trgovina iz Pakistana a u novije vrijeme i iz zemalja oko Perzijskog zaljeva, stoje ekonomski poharalo susjedne zemlje. Kompanija Afghan Transit Trade (ATT), koju podrobno opisujemo u Petnaestom poglavlju, najveći je službeni izvor prihoda za talibane i procjenjuje se da afganistanskom gospodarstvu godišnje donosi tri milijarde dolara. Carinici u Kandaharu, Kabulu i Heratu ne žele otkriti svoje dnevne zarade, ali ako znamo da kroz Kandahar dnevno prođe tristo kamiona na putu za Iran i Srednju Aziju, preko Herata, i još dvjesto kroz Džalalabad i Kabul prema sjeveru, onda su one doista velike. Ilegalna trgovina robom široke potrošnje, prehrambenim namirnicama i gorivom, koja prolazi kroz Afganistan, uništava industriju, smanjuje državne prihode i dovodi do povremenih nestašica hrane u svim susjednim zemljama, što njihova gospodarstva pogađa kao nikada u vrijeme džihada.
Talibanski prihodi od carina, tj. od krijumčarske trgovine, idu preko Afganistanske državne banke, koja pokušava osnovati podružnice u glavnim gradovima svih pokrajina. Ali u toj se banci ne vodi knjigovodstvo koje bi otkrilo otkud novac dolazi i kamo odlazi. Ti "službeni" prihodi ne idu u ratni proračun, jer ratni proračun izravno prikuplja i troši mula Omar u Kandaharu, a čine ga prihod od droge, pomoć od Pakistana i Saudijske Arabije i donacije iz drugih izvora. "Imamo prihode od carina, rudarstva i zekata ali postoje i neki drugi izvori prihoda za potrebe rata koji ne idu preko Afganistanske državne banke" priznao je zamjenik ministra financija, mevlana Arifulah Arif.15Kako ratom upravlja izravno mula Omar iz svojih metalnih kovčega krcatih novcem, koje drži pod krevetom, gotovo je nemoguće napraviti državni proračun, čak kad bi i bilo takvih stručnjaka, a nema ih. U Ministarstvu financija nema nijednog stručnjaka za ekonomiju ili bankarstvo. Ministar i njegovi zamjenici su mule s obrazovanjem iz medresa, a svi raniji službenici upućeni u posao dobili su otkaz. Koliko su nedostatna službena sredstva može se prosuditi iz činjenice daje Ministarstvo financija 1997. godine odredilo proračun u protuvrijednosti od 100.000 dolara za cijelu državnu upravu i za programe razvoja za sljedeću financijsku godinu, tj. za razdoblje od veljače 1997. do siječnja 1998. Taje svota zapravo pokrivala samo plaće dužnosnika.Neki od mula među talibanima, koji se bave trgovinom, pokušavaju potaknuti razvoj industrije i strana ulaganja ali, čini se da nemaju nikakve ozbiljne potpore talibanskog vodstva. "Želimo Afganistan pretvoriti u modernu zemlju i imamo golema mineralna, naftna i plinska bogatstva koja zasigurno zanimaju strane ulagače", rekao je ministar za rudarstvo i industriju mevlana Ahmad Džan, koji je napustio svoj posao proizvodnje sagova u Saudijskoj Arabiji kako bi se pridružio talibanima i vodio afganistanska industrijska poduzeća. "Prije negoli smo preuzeli vlast na jugu zemlje, nije bilo nijedne tvornice. Sad smo, uz pomoć pakistanskih i afganistanskih trgovaca, ponovno otvorili rudnike i tvornice sagova", dodao je. Priznao je da su među članovima moćne kandaharske Sure rijetki oni koje zanimaju ekonomska pitanja jer su previše zaokupljeni ratom.16Kao poticaj za strana ulaganja, napose pakistanskim trgovcima besplatno je ponudio zemlju svakome tko želi izgraditi tvornicu. Ali, kako je sva infrastruktura porušena, svaki bi ulagač morao izgraditi vlastitu cestu i vlastitu elektranu, kao vlastiti smještaj za radnike. Čini se da samo nekolicina pakistanskih i afganistanskih prijevoznika i trgovaca, sa sjedištem u Pešavaru i Keti, koji već sudjeluju u krijumčarskoj trgovini ili u unosnoj ilegalnoj trgovini drvnom građom iz Afganistana, pokazuju zanimanje za neke projekte, poput rudarstva.
U Afganistanu više nema obrazovanog ili profesionalnog sloja. S nekoliko izbjegličkih valova što su napustili gradove od 1992., otišli su i svi obrazovani ljudi, školovani stručnjaci, čak i telefonisti, električari i mehaničari. Većina talibana zaduženih za odjele poput financija, ekonomije i društvenog sektora, zapravo su trgovci, mule, tj. poslovni ljudi, prijevoznici i krijumčari koji izgradnju države vide samo kroz perspektivu širenja tržišta za krijumčarenje i prijevozništvo po cijeloj regiji.Jedan od njih je i mula Abdul Rašid, žestoki talibanski vojni zapovjednik iz Helmanda koji je postao poznat 1997. kad je zarobio jednu pakistansku vojnu patrolu stoje iz pokrajine Balucistan ušla na afganistanski teritorij u potjeri za jednom bandom krijumčara droge. Uhitio je te vojnike i poslao ih u Kandahar pa je izbila svađa između Afganistana i Pakistana. Osim toga on je direktor kamenoloma za proizvodnju mramora koji je u vlasti talibana. U tom rudniku, koji upošljava 500 radnika s krampovima i pijucima, nema nijednog inženjera, nikakve opreme, nema struje ni
80 Talibani
stručnog rada. Njegova tehnika proizvodnje mramora svodi se na uporabu eksploziva kojim se mramor raznosi (i nagrđuje).
Apetit talibana za stranim ulaganjima potaknulo je nadmetanje dviju naftnih kompanija, argentinske kompanije Bridas i američke kompanije Unocal, koje su se natjecale za naklonost talibana kako bi izgradile plinovod od Turkmenije do Pakistana, preko južnog Afganistana (vidi Dvanaesto i Trinaesto poglavlje). Taj je plinovod privukao nekoliko razmetljivih poslovnih ljudi, spremnih na rizik. Među njima su bili i afganistanski i pakistanski trgovci koji su u Kandaharu duž puta za Herat gradili benzinske postaje. Obećali su izgraditi ceste. Jedna skupina iz SAD-a osigurala je talibanima 1999. godine mrežu mobilnih telefona od Kabula do Kandahara. Te aktivnosti nisu pomogle uspostavi pravoga gospodarstva. Jedini im je cilj bio unaprijediti talibanski krijumčarski posao i olakšati život trgovcima i prijevoznicima.Zacijelo neće doći do ozbiljnih stranih ulaganja, čak ni do pomoći za početak obnove, sve dok ne završi rat i ne pojavi se neka vlada koja bi mogla osigurati minimum stabilnosti i lojalnosti. U međuvremenu Afganistan sliči na ekonomsku crnu rupu koja odašilje valove nesigurnosti i kaosa po regiji koja je već suočena s mnogostrukim ekonomskim krizama. Afganistanska je infrastruktura u ruševinama. Ne postoje ni osnovne civilne blagodati dostupne u bilo kojoj nerazvijenoj zemlji. Nema tekuće vode, električne struje, telefona, prohodnih cesta ni redovite opskrbe energijom. Postoje ozbiljne nestašice vode, hrane, smještaja i drugih osnovnih potreba. Ono malo što postoji za većinu je ljudi preskupo i nedostupno.Kako su tijekom rata postavljeni milijuni mina, to je prouzročilo ozbiljne probleme raseljavanja u gradovima i selima, jer su mine na najplodnijim područjima ugrozile poljoprivredu i navodnjavanje. Od 1979. od eksplozija mina ubijeno je 400.000 ljudi u Afganistanu i još toliko ih je ranjeno. Trinaest posto afganistanskih obitelji imaju barem jednog člana koji je poginuo ili je ostao invalid od eksplozija mina, a svakoga mjeseca pogiba ili biva ranjavano 300 osoba. Iako postoji 4000 pirotehničara, koje upošljavaju UN i razne nevladine organizacije i koji pokušavaju razminirati zemlju što prije, možda će trebati još deset godina za razminiranje samo velikih gradova. Godine 1998., nakon šest godina naporna rada, od 1300 četvornih kilometara miniranog prostora na području Kabula još je ostalo više od 500 četvornih kilometara pod minama.'7Osim borbe s minama većina stanovnika Kabula svakodnevno se bori za malo prljavih afganistanskih novčanica za kupnju dnevnih namirnica. Trgovine su pune krijumčarenih namirnica iz Irana i Pakistana, ali ljudi nemaju novca kupiti ih. Oni afganistanski liječnici koji nisu pobjegli iz Kabula primaju mjesečnu plaću u protuvrijednosti od 5 američkih dolara. Uspijevaju preživljavati samo zahvaljujući donacijama Međunarodnog odbora Crvenog križa. Prosječna mjesečna plaća kreće se od jednog do tri dolara. Kao rezultat potpunog siromaštva i nezaposlenosti veliki postotak stanovništva u gradovima potpuno je ovisan o agencijama UN-a, od kojih dobiva osnovna životna sredstva i pomoć za hranu. Polovica od 1,2 milijuna stanovnika Kabula prima neku vrstu pomoći u hrani od Zapadnih humanitarnih agencija.
UN je stalno suočen s pitanjem nije li možda njihova humanitarna pomoć samo doprinos produžetku rata, jer ratne zapovjednike oslobađa odgovornosti za civilno pučanstvo. Talibani su uvijek tvrdili da oni nisu odgovorni za narod jer će Allah sve osigurati. Ali, bijeda običnog čovjeka samo bi se povećala kad bi UN i nevladine organizacije u potpunosti obustavile dostavu pomoći, osobito ugroženim skupinama kao što su udovice i siročad.Godine 1998. ekonomska se situacija vidno pogoršala. Sjeverni su Afganistan pogodila tri razorna potresa, talibanska opsada Hazaradžata izazvala je opću glad u središnjem Afganistanu, poplave u Kandaharu potopile su sela i usjeve, a stanovništvo u gradovima bilo je pogođeno odlaskom humanitarnih organizacija nakon američkih raketnih napada iz kolovoza 1998. godine. Glad se vidjela na ulicama Kabula te hladne zime 1998./99., kad su si rijetki ljudi mogli priuštiti barem jedan obrok dnevno ili ugrijati svoje domove, ali bilo je znakova nade, samo kad bi nastupio mir. WFP je procijenio da će urod žitarica za 1998. iznositi 3,85 milijuna tona, tj. 5% više nego 1997., stoje trebala biti od 1978. najunosnija godina.To je bio odraz poboljšanog reda i zakona na ruralnim područjima pod talibanskom vlašću, prestanka borbi i povratka izbjeglica na svoju zemlju. Iako još uvijek ima 1,2 milijuna izbjeglica u Pakistanu i 1,4 milijuna u Iranu, od 1992. do 1999. vratilo se 4 milijuna izbjeglica. Međutim, talibani i agencije UN-a još su uvijek, 1998., morali uvoziti 750.000 tona pšenice za afganistanske
81 Talibani
gradove. Jasno je da talibani nisu doveli do ekonomskog rasula u Afganistanu. Zapravo su ga naslijedili od građanskog rata u kojemu su se, nakon 1992., borile sve strane. Ali, nijedna strana, uključujući i talibane, nije obraćala ni malo pozornosti potrebama civilnog pučanstva.Zato ne čudi da Zapadne zemlje pate od "zamora donatora", tj. od nespremnosti da daju više sredstava za humanitarnu pomoć u situaciji kad građanski rat nesmiljeno traje i kad su ratni zapovjednici neodgovorni. Koordinator UN-a za Afganistan do 1998., Alfredo Witschi--Cestari, izjavio je: "Razina patnje koju je doživio afganistanski narod doslovno je zastrašujuća. Kako godine prolaze, sredstva kapaju sve sporije i sporije. Dobivamo manje od polovice zatraženoga iznosa".1 8 Ratni se zapovjednici ni izdaleka ne brinu oko obnove zemlje. Afganistanska ekonomska crna rupa sve je dublja i šira i guta sve više vlastitih ljudi i ljudi cijele regije.
Deseto poglavljeGLOBALNI DŽIHAD-ARAPI U AFGANISTANU I OSAMA BIN LADENNa graničnom prijelazu Torham između Afganistana i Pakistana, smještenom na planinskom prijevoju Hajbar, samo je jednim lancem označeno da se tu nalazi granica.S pakistanske se strane mogu vidjeti pristojni graničari, pripadnici paravojnih snaga u sivim šalvarama i dugim košuljama, s turbanima na glavi. Bio je travanj 1989. i upravo je završilo povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana. Vraćao sam se u Pakistan cestom iz Kabu-la, ali je prijelaz bio zatvoren. Iscrpljen od dugog putovanja, legao sam na rub travnjaka s afganistanske strane granice i čekao.Najednom se pojavio kamion pun mudžahedina i zaustavio se pokraj mene. Ali, to nisu bili Afganistanci. Ispod neuredno zamotanih turbana moglo se vidjeti Arape svijetle boje kože, plavooke pripadnike srednjoazijskih naroda i tamnoputa lica slična kineskima, svi u prevelikim ili premalenim šalvarama i košuljama i s redenicima streljiva i kala-šnjikovima. Nijedan od te tridesetorice stranaca nije znao jezik paštu, ni dari, čak ni urdu, osim jednog Afganistanca koji im je bio prevoditelj i vodič. Dok smo čekali da se prijelaz otvori počeli smo razgovarati.Među njima je bilo filipinskih crnaca, Uzbeka iz sovjetskih srednjoazijskih republika, Arapa iz Alžira, Egipta, Saudijske Arabije i Kuvajta i Ujgura iz Kine. Afganistanac koji ih je pratio bio je pripadnik stranke Hizb-i Islami Gulbudina Hikmetjara. Bili su na vojnoj obuci u jednom logoru blizu granice, a toga su dana odlazili na slobodan vikend u Pešavar pa su se radovali pismima od kuće, čistoj odjeći i dobru obroku. U Afganistan su se došli boriti u džihadu na strani mu-džahedina i steći obuku iz naoružanja, izrade bombi i vojne taktike kako bi prenijeli džihad u vlastite zemlje.Te je večeri premijerka Benazir Buto priredila u Islamabadu večeru za novinare. Među uzvanicima je bio i general pukovnik Hamid Gol, direktor ISI-a i najgorljiviji islamistički ideolog u vojsci nakon smrti predsjednika Zia ul-Haka. Likovao je zbog sovjetskog povlačenja. Upitao sam ga ne igra li se vatrom kad poziva muslimanske radikale iz islamskih zemalja koje su, tobože, saveznice Pakistana i neće li ti radikali u vlastitim zemljama prouzročiti nerede i tako nanijeti štetu pakistanskoj vanjskoj politici, na što mi je odgovorio: "Mi vodimo džihad i ovo je prva islamska međunarodna brigada modernoga doba. Komunisti imaju svoje međunarodne brigade, Zapad ima NATO, zašto se i mi muslimani ne bi ujedinili i osnovali zajedničku frontu?" Bilo je to prvi put da mi je netko dao opravdanje za postojanje jedinica što su se već zvale arapskim Afganistancima, iako među njima nije bilo nijednog Afganistanca a mnogi čak nisu bili ni Arapi.Tri godine prije toga, 1986., šef CIA-e William Casey pojačao je rat protiv Sovjetskog Saveza tako stoje poduzeo tri, u to vrijeme tajne, mjere. Nagovorio je američki Kongres da Amerika opskrbi mudžahe-dine protuavionskim raketama Stinger za rušenje sovjetskih zrakoplova i da u Afganistan pošalje savjetnike za obuku gerilskih snaga. Do tada su američko oružje i ljudstvo sudjelovali u izravnim borbama. Osim toga, američka CIA, britanska služba MI6 i pakistanski ISI dogovorili su se oko jedne provokativne akcije-poduzeti gerilske napade na području Sovjetskih Socijalističkih Republika Tadžikistana i Uzbeki-stana, tj. mekanoga muslimanskog trbuha Sovjetskog Saveza, odakle je stizala opskrba za sovjetske snage u Afganistanu. Taj je zadatak povjeren najpouzdanijem mudžahedinskom vođi ISI-a Gulbudinu Hik-metjaru. U ožujku 1987. male jedinice mudžahedina iz baza u sjevernom Afganistanu prešle su rijeku Amu Darja i napale sela u Tadži-kistanu. Casey je bio oduševljen kad je čuo tu vijest pa je za sljedećeg posjeta Pakistanu otišao s predsjednikom Zia ul-Hakom u Afganistan održiti smotru mudžahedinskih jedinica.
82 Talibani
Također, Casey je obećao potporu CIA-e dugogodišnjoj inicijativi ISI-a oko prikupljanja radikalnih muslimana iz cijelog svijeta koji bi došli u Pakistan i borili se na strani afganistanskih mudžahedina. ISI je taj plan poticao još od 1982. a sad su već i svi drugi sudionici u toj igri imali vlastitih razloga podupirati te zamisli. Predsjednik Zia ul--Hak imao je plan učvrstiti islamsko jedinstvo, pretvoriti Pakistan u predvodnika muslimanskog svijeta i poticati islamske skupine u zemljama Srednje Azije. Washington je želio pokazati da se protiv Sovjetskog Saveza, zajedno s Afganistancima i njihovim dobročiniteljima Amerikancima, bori cijeli muslimanski svijet. A Saudijska je Arabija vidjela mogućnost promicanja vahabizma kao i priliku da se oslobodi svojih nezadovoljnih radikala. Nikome od sudionika u toj igri nije palo na um da bi ti dragovoljci mogli imati vlastite ciljeve zbog kojih će s vremenom svoju mržnju prema Sovjetskom Savezu usmjeriti protiv vlada svojih zemalja i protiv Amerike.Pakistan je već imao pripremljene upute svim svojim veleposlanstvima da bez pitanja izdaju vize svakome tko se želi ići boriti na strani mudžahedina. Na Srednjem su istoku organizacije Muslimansko bratstvo, Svjetska muslimanska liga sa sjedištem u Saudijskoj Arabiji i Palestinski islamistički radikali prikupljali dragovoljce i povezivali ih s Pakistancima. ISI i pakistanska stranka Jama 'at-i islami osnovali su odbore za prihvat čija je zadaća bila dočekivati, smještati i uvježbavati te nove dragovoljce a potom ih poticati da se priključe mudžahedinskim skupinama, obično skupini Hizb-i-islami. Sredstva za taj projekt stizala su izravno od saudijske tajne službe. Francuski pisac Olivier Roy opisao je to kao "zajednički pothvat Saudijske Arabije, Muslimanskog bratstva i stranke Jama 'at-i islami, koje je objedinjavao ISI".2Od 1982. do 1992. u pomoć afganistanskim mudžahedinima stiglo je 35.000 muslimanskih radikala iz 43 islamske zemlje Srednjega istoka, sjeverne i istočne Afrike, Srednje Azije i Dalekog istoka. U stotine novootvorenih medresa što ih je vojna vlada predsjednika Zia ulHaka počela financirati duž granice s Afganistanom pristizali su, na školovanje, deseci tisuća mladih muslimanskih radikala iz drugih zemalja. S vremenom će u izravnom dodiru s Pakistanom i Afganistanom i pod utjecajem džihada biti više od 100.000 muslimanskih radikala.U logorima blizu Pešavara i u Afganistanu ti su se radikali po prvi put susretali a potom zajedno studirali, prolazili vojnu obuku i odlazili u borbu. Na taj je način većina od njih stekla prvu priliku nešto saznati o islamskim pokretima u drugim zemljama pa su uspostavili taktičke i ideološke veze koje će im dobro poslužiti u budućnosti. Ti su logori, ustvari, postali sveučilišta budućeg islamskog radikalizma. Nijedna od tajnih službi, a bile su upućene, nije se željela baviti mogućim posljedicama takvog povezivanja tisuća islamskih radikala iz cijeloga svijeta. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a Zbignievv Brze-zinski izjavio je: "Stoje važnije za globalnu povijest svijeta? Talibani ili pad Sovjetskog carstva? Nekoliko uznemirenih muslimana ili oslobođenje Srednje Europe i završetak Hladnog rata?".3 Posljedice te politike američki su građani spoznali tek kad je nekolicina islamskih militanata obučenih u Afganistanu 1993. godine postavila bombu u Svjetski trgovinski centar u New Yorku, koja je usmrtila šestero i ranila tisuću ljudi.Samuel Huntington je napisao: "Taj je rat iza sebe ostavio nelagodnu koaliciju islamističkih organizacija koja ima cilj promicati islam i boriti se protiv svih nemuslimanskih snaga. Stvorio je i iskusne i dobre borce, logore za obuku i logistiku, dobre veze između pojedinaca i organizacija diljem islamskoga svijeta, veliku količinu vojne opreme, uključujući i 300 do 500 neupotrijebljenih raketa Stinger i, kao najvažnije, snažan osjećaj moći i samopouzdanja zbog postignutih ciljeva i veliku želju da krenu u druge pobjede".Većina tih radikala smatrala je da bi afganistanski džihad, nakon stoje porazio jednu velesilu, tj. Sovjetski Savez, mogao poraziti i drugu, Sjedinjene Američke Države i njihove saveznike. Ta se logika temeljila na jednostavnoj pretpostavci daje afganistanski džihad vlastitim snagama bacio Sovjetski Savez na koljena. Pobornici te ideje zanemarili su, jer im je to odgovaralo, mnoštvo unutarnjih razloga koji su srušili sovjetski režim od kojih je džihad bio samo jedan. Dakle, dok su SAD pad Sovjetskog Saveza smatrale neuspjehom komunističkog sustava, mnogi su ga muslimani smatrali isključivo posljedicom islamske pobjede. Islamskim je militantima to uvjerenje predstavljalo nadahnuće i živo ih podsjećalo na muslimanske pobjede diljem svijeta iz sedmog i osmog stoljeća. Smatrali su da se žrtvom i krvlju jednoga novog naraštaja muslimanskih mučenika i daljnjim pobjedonosnim ratovima može ostvariti nova islamska umma.
83 Talibani
Jedan od tisuća stranih dragovoljaca bio je i student iz Saudijske Arabije Osama bin Laden, sin građevinskog tajkuna Muhameda bin Ladena iz Jemena, velikog prijatelja pokojnog kralja Fejsala, koji je stekao basnoslovno bogatstvo jer je njegova kompanija uspjela sklopiti ugovore za renoviranje i proširenje svetih džamija u Meki i Medini. ISI je dugo molio princa Turkija bin Fejsala, direktora saudijske tajne službe Ištihbarat, da pronađe jednog člana kraljevske obitelji koji bi stao na čelo saudijskih dragovoljaca i tako muslimanima posvjedočio predanost kraljevske obitelji džihadu. Do tada su u redove mudžahedina stizali samo siromašniji Saudijci, studenti, vozači taksija i pripadnici beduinskih plemena. Ali, nijedan razmaženi saudijski princ nije bio spreman na težak život u afganistanskim planinama. Iako Bin Laden nije bio član kraljevske obitelji, bio je dovoljno blizak tim krugovima i zacijelo dovoljno bogat da stane na čelo saudijskog kontingenta. Tako će Bin Laden, princ Turki i general Gol postati velikim prijateljima i imati zajednički cilj.Središte arapskih Afganistanaca nalazilo se u uredima Svjetske muslimanske lige i Muslimanskog bratstva u Pešavaru, a na čelu mu je bio Abdulah Azam, Palestinac iz Jordana, kojega je Bin Laden upoznao na sveučilištu u Džedi i divio mu se kao svom vođi. Azam je s dvojicom sinova poginuo u eksploziji bombe u Pešavaru 1989. Tijekom osamdesetih godina uspostavio je bliske veze s Hikmetjarom i Abdu-lom Rasulom Sajafom, afganistanskim islamističkim intelektualcem kojega je Saudijska Arabija poslala u Pešavar promicati vahabizam. U to je središte, koje se zvalo Mahtab al-Hidmat i koji je 1984. osnovao sam Azam radi pružanja usluga novim dragovoljcima i primanja donacija od islamskih humanitarnih organizacija, Azamu pritjecao novac iz Saudijske Arabije. Preko te organizacije stizale su donacije saudijske tajne službe, saudijskog Crvenog polumjeseca, Svjetske muslimanske lige kao i osobne donacije saudijskih prinčeva i džamija. Deset godina kasnije organizacija Mahtab postat će središtem mreže radikalnih organizacija što su pružile pomoć pri organiziranju postavljanja bombi u Svjetskom trgovinskom centru i u američkim veleposlanstvima u Africi 1998. godine.Do dolaska u Afganistan Bin Ladenov život nije ni po čemu bio izniman. Rođenje oko 1957. kao sedamnaesto od pedeset sedmero djece svog oca Jemenca i majke Saudijke, jedne od mnogih žena Muhameda bin Ladena. Polazio je postdiplomski studij iz poslovnog upravljanja na Sveučilištu kralja Abdula Aziza u Džedi ali je vrlo brzo prešao na islamske studije. Vitak i visok oko 190 centimetara, dugonog i s bujnom bradom, bio je osjetno viši od svih svojih zemljaka koji ga se sjećaju kao mirna i pobožna čovjeka ali ne predodređena za veće ciljeve.
Njegov je otac podupirao i financijski pomagao afganistansku borbu protiv Sovjetskog Saveza pa kad se Bin Laden odlučio pridružiti mudžahedinima obitelj je bila oduševljena. Najprije je 1980. otišao u Pešavar gdje se susreo s mudžahedinskim vođama, a potom je često tamo odlazio sa saudijskim donacijama, sve do 1982. kad se odlučio nastaniti u Pešavaru. Sa sobom je doveo inženjere iz svoga poduzeća, kao i teške građevinske strojeve za gradnju cesta i skladišta za mudžahedine. Godine 1986. sudjelovao je u izgradnji tunelskog kompleksa u pokrajini Host koji je financirala CIA, kao veliko skladište oružja, prostor za obuku i medicinsko središte za mudžahedine, duboko ispod planina blizu granice s Pakistanom. Tamo je osnovao prvi logor za obuku arapskih dragovoljaca koji su u tom vitkom, bogatom i karizmatskom Saudijcu sve više vidjeli svoga vođu.Kasnije je izjavio: "Kako bi se oduprli ovim bezbožnim Rusima, Saudijci su izabrali mene kao svog predstavnika u Afganistanu", i dodao: "Nastanio sam se u Pakistanu, blizu granice s Afganistanom. Tamo sam prihvaćao dragovoljce iz Saudijskog Kraljevstva i iz svih arapskih muslimanskih zemalja. Osnovao sam svoj prvi logor u kojemu su dragovoljce uvježbavali pakistanski i američki časnici. Amerika je davala oružje, a Saudijska Arabija novac. Shvatio sam da nije dovoljno boriti se za Afganistan nego da se moramo boriti na svim frontama, bilo protiv komunističkog ili zapadnog ugnjetavanja".
Kasnije je izjavio kako je sudjelovao u zasjedama protiv sovjetskih snaga ali je, uglavnom, uz pomoć vlastitog bogatstva i donacija iz Saudijske Arabije, radio na realizaciji mudžahedinskih projekata i na širenju vahabizma među Afganistancima. Nakon Azamove smrti, 1989., preuzeo je njegovu organizaciju i osnovao Al-Qaidu, tj. Vojnu bazu, kao središte za arapske dragovoljce i njihove obitelji u namjeri da na taj način stvori jedan savez širokog spektra. Uz njegovu pomoć, nekoliko tisuća arapskih militanata osnovalo je baze u pokrajinama Kunar, Nuristan i Badahšan
84 Talibani
ali ih većina ljudi u Afganistanu, zbog njihova ekstremnog vahabizma, nije nimalo voljela. Štoviše, kako su se povezali s najekstremnijim provahabitskim paštunskim mudžahedinima, od sebe su udaljili nepaštunske narode i muslimane šiite.Kasnije ih je Ahmad Šah Masud kritizirao. Godine 1997., nakon što su ga talibani istjerali iz Kabula, Masud je izjavio: "U vrijeme džihada moja frakcija džihada nije imala dobre odnose s arapskim Afganistancima. Ali smo imali dobre odnose s frakcijama Abdula Rasula Sajafa i Gulbudina Hikmetjara. Kad je moja frakcija 1992. ušla u Kabul, ti arapski dragovoljci borili su se s Hikmetjarovim snagama protiv nas. Zamolit ćemo ih (Arape) da napuste našu zemlju. Bin Laden čini više štete nego koristi".7Godine 1990. Bin Laden se razočarao zbog razmirica među mudžahedinima pa se vratio u Saudijsku Arabiju i zaposlio u obiteljskoj kompaniji. Osnovao je dobrotvornu organizaciju za arapske veterane iz Afganistana, od kojih se 4.000 nastanilo samo u Meki i Medini, i davao novac obiteljima poginulih arapskih dragovoljaca. Nakon iračke invazije na Kuvajt lobirao je u kraljevskoj obitelji za organiziranje široke narodne obrane Saudijskog Kraljevstva, za osnivanje snaga za borbu protiv Iraka, koje bi se sastojale od veterana iz afganistanskog rata. Kralj Fahd nije ga poslušao nego je pozvao Amerikance. To je Bin Ladenu bio velik udarac. Kad su počele stizati američke snage od 540.000 vojnika Bin Laden je otvoreno kritizirao kraljevsku obitelj i lobirao kod saudijske uleme da izdaju vjerske uredbe, zvane fetve, protiv stacioniranja nemuslimanskih vojnika u njihovoj zemlji.Njegova se kritika pojačala kad je nakon oslobođenja Kuvajta u Saudijskoj Arabiji ostalo oko 20.000 američkih vojnika. Godine 1992. imao je žučljivu raspravu s ministrom unutarnjih poslova princem Naifom, kojega je nazvao izdajnikom islama. Naif se požalio kralju Fahdu pa je Bin Laden postao persona non grata. Ali, još je uvijek imao veza u kraljevskoj obitelji, osoba koje su također mrzile Naifa, a istodobno je održavao svoje veze sa saudijskom Tajnom službom i ISI-em.Godine 1992. otišao je u Sudan kako bi se pridružio tamošnjoj islamskoj revoluciji pod vodstvom karizmatskog sudanskog vođe Hasa-na Turabija. Kako je neprestano kritizirao saudijsku kraljevsku obitelj njezini su se članovi tako razljutili da su mu godine 1994. uskratili državljanstvo, što je do tada nezabilježeno u povijesti te zemlje. Uz pomoć svog bogatstva i veza u Sudanu je okupio brojne veterane iz afganistanskog rata. Svi su bili ogorčeni američkom pobjedom nad Irakom i ponašanjem arapske vladajuće elite koja je američkim vojnim snagama dopustila da ostanu u Perzijskom zaljevu. SAD i Saudijska Arabija pojačali su pritisak na Sudan jer je dao utočište Bin Ladenu pa su ga sudanske vlasti zamolile da napusti zemlju.
U svibnju 1996. ponovno je otišao u Afganistan. Jednim je iznajmljenim zrakoplovom stigao u Džalalabad zajedno s nekoliko desetaka arapskih militanata, tjelohranitelja i s članovima svoje obitelji, među kojima su bile tri njegove supruge i trinaestero djece. Tamo je živio pod zaštitom džalalabadske Sure sve do rujna 1996., kad su talibani osvojili Kabul i Džalalabad. U kolovozu 1996. po prvi je put proglasio džihad protiv Amerike koja je, kako je rekao, okupirala Saudijsku Arabiju. U toj je deklaraciji stajalo: "Zidovi ugnjetavanja i poniženja mogu se srušiti samo kišom metaka". Sprijateljio se s mulom Omarom pa se 1997. preselio u Kandahar gdje su mu talibani pružili zaštitu.
U to je vrijeme CIA osnovala posebnu jedinicu za praćenje njegovih aktivnosti i veza s drugim islamskim militantima. U jednom izvješću Ministarstva vanjskih poslova SAD-a iz kolovoza 1996. stoji daje Bin Laden "jedan od najvećih financijskih sponzora islamskih ekstremista na svijetu". U izvješću još stoji da on financira terorističke logore u Somaliji, Egiptu, Sudanu, Jemenu i Afganistanu. U travnju 1996. američki predsjednik Clinton potpisao je Protuteroristički akt po kojemu su SAD dobile dopuštenje zamrznuti financijska sredstva terorističkih organizacija. Taj je Akt prvi put primijenjen za zamrzavanje Bin Ladenova bogatstva koje je po nekim procjenama iznosilo od 250 do 300 milijuna dolara.8 Nekoliko mjeseci nakon toga egipatska je tajna služba izjavila da Bin Laden uvježbava 1.000 militanata, drugi naraštaj arapskih Afganistanaca, radi organiziranja islamske revolucije u arapskim zemljama.Početkom 1997. CIA je osnovala odred koji je stigao u Pešavar u namjeri da uhvati Bin Ladena u Afganistanu. Amerikanci su angažirali i neke Afganistance i Pakistance, ali se ta operacija izjalovila. Te aktivnosti SAD-a u Pešavaru natjerale su Bin Ladena da se preseli na sigurnije
85 Talibani
područje Kandahara. Dana 23. veljače 1998., najednom sastanku u već spomenutom logoru u pokrajini Host, sve skupine povezane s Al-Qaidom izdale su proglas kao zajednička organizacija pod nazivom "Međunarodna islamska fronta za džihad protiv Židova i križara". U tom je proglasu stajalo da "SAD već više od sedam godina drži pod okupacijom najsvetija mjesta u islamskom svijetu, na arapskom poluotoku, pljačkajući njegova bogatstva, izdavajući naloge njegovim vladarima, ponižavajući narod, terorizirajući susjedne zemlje i pretvarajući svoje baze na tom poluotoku u klin preko kojega će napasti susjedne muslimanske narode".Na tom je sastanku izdana i jedna/efra, koja glasi: "Odluka o ubijanju Amerikanaca i njihovih saveznika-civila i vojnika-dužnost je svakoga pojedinog muslimana, a može je provesti u bilo kojoj zemlji gdje je to moguće". Time je Bin Laden formulirao politiku koja nije usmjerena samo protiv saudijske kraljevske obitelji i Amerikanaca nego je i poziv na oslobođenje cijeloga muslimanskog Srednjeg istoka. Kad su SAD 1998. pojačale svoj zračni napad na Irak, Bin Laden je pozvao sve muslimane da se "dignu, bore i ubijaju" Amerikance i Britance.
Međutim, nakon postavljanja bombi u američkim veleposlanstvima u Keniji i Tanzaniji, u kolovozu 1998., od kojih je poginulo 220 ljudi, Bin Ladenovo je ime postalo poznato u cijelome muslimanskom svijetu i na Zapadu. Nakon što su Sjedinjene Američke Države optužile Bin Ladena za taj napad, uzvratile su, trinaest dana nakon toga, tako što su ispalile sedamdeset kružećih raketa na njegove logore u pokrajini Host i u Džalalabadu. Pogođeno je nekoliko logora koje su talibani predali arapskim dragovoljcima i pakistanskim radikalnim skupinama. Glavni američki ciljevi bili su logor Al-Bard, koji je držao Bin Laden, i logori Halid bin Valid i Muavija, koje je držala pakistanska organizacija Harakat ul-ansar. Organizacija Harakat koristila je te za obuku militanata za borbu protiv indijskih snaga u Kašmiru. U tim je napadima ubijeno nekoliko dragovoljaca iz drugih zemalja-trojica iz Jemena, dvojica iz Egipta, jedan iz Saudijske Arabije i jedan iz Turske. Ubijena su i sedmorica Pakistanaca i dvadesetorica Afganistanaca.U studenome 1998. SAD su ponudile nagradu od pet milijuna dolara za uhićenje Bin Ladena. Bijes Amerike se povećao kad je Bin Laden izjavio da ima islamsku dužnost nabaviti kemijsko i nuklearno oružje koje će upotrijebiti protiv SAD-a. "Bio bi grijeh kad muslimani ne bi pokušali nabaviti oružje kojim bi obuzdali bezvjerce da nanose štetu muslimanima. Mržnja protiv Amerikanaca vjerska je dužnost i nadamo se da će nas Bog za to nagraditi", rekao je.''U razdoblju od nekoliko tjedana nakon eksplozija bombi u američkim veleposlanstvima u Africi, vlada predsjednika Clintona tako je sotonizirala Bin Ladena da gaje optužila za sva zlodjela što su u posljednje vrijeme počinjena prema SAD-u u muslimanskome svijetu. U jednoj presudi protiv Bin Ladena, što ju je nakon toga izrekao jedan njujorški sud, okrivljen je za ubojstvo osamnaest američkih vojnika u Mogadišu u Somaliji, 1993., za pogibiju petorice službenika u bombaškom napadu u Rijadu 1995. i za smrt još devetnaestorice američkih vojnika u Dahranu 1996. godine. Osim toga, osumnjičen je daje bio povezan s postavljanjem bombi u Adenu 1992., u Svjetskom trgovinskom centru u New Yorku 1993. i u uroti za ubojstvo predsjednika Clintona na Filipinima 1994., te u planiranju postavljanja bombi u desetke američkih civilnih zrakoplova 1995.'2 Čak je i među američkim stručnjacima bilo dosta skepticizma glede njegova sudjelovanja u mnogim od tih kasnijih operacija.13Ali, Clintonova je vlada očajnički nastojala skrenuti pozornost s afere Monike Lewinsky, a osim toga bilo joj je potrebno svrsishodno i jednostavno objašnjenje za te neobjašnjene terorističke napade. Bin Laden je postao središtem zbivanja koja je Washington nastojao prikazati kao globalnu urotu protiv Amerike. Ono što Washington nije želio priznati jest činjenica da je afganistanski džihad, uz pomoć CIA-e, stvorio desetke fundamentalističkih pokreta diljem muslimanskoga svijeta na čijem su čelu stajali militanti ogorčeni ne toliko Amerikom koliko vlastitim korumpiranim i nesposobnim režimima. Još 1992. i 1993. egipatski i alžirski diplomati savjetovali su Washingtonu da se ponovno diplomatski uključi u događaje u Afganistanu radi uspostavljanja mira i radi prestanka nazočnosti arapskih dragovoljaca u Afganistanu. Washington je ta upozorenja ignorirao i nastavio ignorirati Afganistan čak i nakon jačanja tamošnjega građanskog rata.
Strahovanja alžirskih dužnosnika bila su opravdana jer su u svojoj zemlji osjetili djelovanje arapskih dragovoljaca iz Afganistana. U prvom krugu parlamentarnih izbora iz 1991. Fronta za spas islama (FIS) osvojila je 60% zastupničkih mjesta u cijeloj zemlji. Alžirska je vojska, u siječnju
86 Talibani
1992., poništila te izborne rezultate i proglasila predsjedničku upravu pa je za niti dva mjeseca otpočeo strahotan građanski rat koji je do 1999. odnio 70.000 života. Jedna još ekstremnija organizacija, Islamski džihad, koja je 1995. promijenila ime u Islamsku oružanu skupinu (GIA), taktički je nadmudrila i sam FIS. Na čelu GIA-e bili su alžirski dragovoljci iz Afganistana, tj. alžirski veterani iz afganistanskog rata, neovahabiti, koji će svojim programom odvesti Alžir u krvoproliće, destabilizirati sjevernu Afriku i dovesti do porasta islamskog ekstremizma u Francuskoj. Događaji u Alžiru samo su nagovijestili buduće događaje. I bombaški napadi što su ih u Egiptu izvodile islamističke skupine povezani su s egipatskim veteranima obučenim u Afganistanu.Bin Laden je poznavao mnoge od počinitelja tih nasilja u muslimanskom svijetu jer su u Afganistanu zajedno živjeli i zajedno se borili. Kako je njegova organizacija vodila brigu o veteranima iz afga-nistanskog rata i njihovim obiteljima, ostao je s njima u dodiru. Postoji velika mogućnost daje financirao neke njihove operacije, ali ne postoji vjerojatnost daje znao za sve njihove planove i ciljeve u njihovim zemljama. U poznavanju islama Bin Laden je oduvijek bio nesiguran, on nije ni istražitelj ni poznavatelj islama pa zato po zakonu ne može izdavati fetve, iako to čini. Njegovi apeli "smrt Americi" na Zapadu su prihvaćeni kao fatve iako u muslimanskom svijetu nemaju moralne težine.Arapski dragovoljci, koji su ga upoznali u vrijeme džihada u Afganistanu, kažu da nije ni intelektualac niti mu je u potpunosti jasno što treba činiti u muslimanskom svijetu. U tom smislu on nije ni Le-njin islamske revolucije, ni njezin internacionalistički ideolog kakav je bio Che Guevera za revolucije u zemljama Trećega svijeta.Bivši poznanici Bin Ladena opisuju ga kao duboko osjetljiva čovjeka kojemu su uvijek potrebni neki pokrovitelji, tj. ljudi što su više od njega znali i o islamu i o modernom svijetu. Na dugi popis tih pokrovitelja iz njegove mladosti kasnije su stavljeni doktor Aiman al-Zava-hiri, vođa zabranjene organizacije Islamskog džihada iz Egipta i dvojica sinova šeika Omara Abdula Rahmana, slijepog egipatskog propovjednika koji se sada nalazi u jednom američkom zatvoru zbog postavljanja bombi u Svjetskom trgovinskom centru i koji je bio vođa zabranjene organizacije Al-Jama'a Islamiyya u Egiptu. Preko afganistan-skog džihada upoznao je i starije dužnosnike Nacionalne islamske fronte iz Sudana, Hezbollaha iz Libanona i Hamasa, radikalnoga islamskog palestinskog pokreta iz Gaze i sa Zapadne obale. S njim je u Kandaharu bilo Čečena, Bangladežana, Filipinaca, Alžiraca, Kenija-ca, Pakistanaca i američkih crnaca muslimanske vjere, od kojih su mnogi bili znatno načitaniji i upućeniji od Bin Ladena, ali nisu mogli putovati izvan Afganistana jer su im imena bila na američkim potjernicama. Trebala im je financijska pomoć i utočište a to im je Bin Laden osigurao.
Nakon bombaških napada na američka veleposlanstva u Africi Sjedinjene su Američke Države pokrenule pravu globalnu operaciju. U desetak zemalja uhićeno je više od 80 islamističkih militanata. Među njima je bilo Tanzanijaca, Kenijaca, Sudanaca, Jemenaca, Pakistanaca, Bangladežana, Malezijaca i Filipinaca.15 U prosincu 1998. indijske su vlasti uhitile bangladeške militante koji su planirali postaviti bombe u američki konzulat u Kalkuti. U Maleziji su uhićena sedmorica Af-ganistanaca s krivotvorenim talijanskim putovnicama, koji su optuženi za pokušaj poticanja bombaških napada.'6 Prema FBI-u Bin Laden je financirao militante u Jemenu koji su u prosincu 1998. oteli šesnaest zapadnih turista.17 U veljači 1999. bangladeške su vlasti izjavile daje Bin Laden poslao milijun dolara organizaciji Harakat ul-Jihad (HJ) iz Đake, čiji su se neki članovi uvježbavali i borili u Afganistanu. Vođe HJ-a izjavile su da žele pretvoriti Bangladeš u islamsku državu po uzoru na talibane.18U tisuće kilometara udaljenom gradu Nouakčotu, glavnome gradu države Mauritanije u zapadnoj Africi, uhićeno je nekoliko militanata koji su se također uvježbavali u Bin Ladenovu logoru u Afganistanu, a bili su osumnjičeni za planiranje bombaških napada.19 U međuvremenu, na suđenju stotinu i sedmorici članova Al-Jihada na jednom vojnom sudu u Kairu, časnici egipatske tajne službe potvrdili su daje Bin Laden financirao Al-Jihad.20 U veljači 1999. CIA je izjavila daje pomoću satelitskog praćenja Bin Ladenove komunikacijske mreže spriječila da njegovi pomagači izvedu sedam bombaških napada na američke zgrade i ustanove u Saudijskoj Arabiji, Albaniji, Azerbej-džanu, Tadžikistanu, Ugandi, Urugvaju i Obali Slonovače, što pokazuje koliko područje pokrivanju afganistanski veterani. Clintonova je vlada 1999. godine za borbu protiv terorizma odobrila 6,7 milijardi dolara, a budžet FBI-a za borbu protiv terorizma povećanje sa 118 na 286
87 Talibani
milijuna dolara. FBI je u tu svrhu angažirao 2.650 ljudi stoje bilo dvostruko više nego 1998. godine.
Ali, najveću štetu od arapskih dragovoljaca iz Afganistana pretrpjeli su Pakistan i Saudijska Arabija, jer su njihove aktivnosti doživjele obrat. U ožujku 1997. ubijena su trojica arapskih i dvojica tadžikistan-skih militanata nakon pucnjave između njih i policije u jednom afga-nistanskom izbjegličkom logoru blizu Pešavara, koja je trajala trideset šest sati. Kao pripadnici radikalne vahabitske skupine Tafkir planirali su počiniti bombaški napad na zgradu u Islamabadu u kojoj se održavao sastanak čelnika islamskih zemalja.Uz poticaj Pakistana, talibana i Bin Ladena arapski su se dragovoljci iz Afganistana učlanili u pakistansku stranku Harakat ul-ansar želeći se pridružiti borbama u Kašmiru protiv indijskih snaga. Kad su u Kašmirsku dolinu stigli Arapi sa svojim vahabitskim pravilima, domaći kašmirski militanti bili su uvrijeđeni. Američka je vlada 1996. godine proglasila Ansar terorističkom organizacijom nakon čega je ta organizacija promijenila ime u Harkat ul-Mujaheddin. Svi Pakistanci stradali u napadu američkih raketa na Host bili su članovi Ansara. Godine 1999. taje organizacija izjavila da će u Kašmirskoj dolini uvesti strog vahabitski način odijevanja i zabraniti jeans. Dana 15. veljače 1999. ubili su ili ranili trojicu djelatnika kašmirske televizije jer su prenosili zapadne satelitske programe. Ansar je ranije poštivao liberalnu tradiciju i običaje kašmirskih muslimana ali su aktivnosti arapskih dragovoljaca iz Afganistana narušile legitimnost tog kašmirskog pokreta i pružile Indiji priliku za propagandni protuudar.2'Pakistan se našao u problemima kad je Washington napravio pritisak na premijera Navaza Šarifa da njegova zemlja pruži pomoć oko uhićenja Bin Ladena. Tijesni dodiri ISI-a i Bin Ladena i činjenica da je Bin Laden financirao i uvježbavao kašmirske militante u logorima Hosta, doveli su premijera Šarifa u neugodan položaj tijekom njegova posjeta Washingtonu u prosincu 1998. Šarif je zaobišao to pitanje ali su drugi pakistanski dužnosnici bili puno otvoreniji pa su svoje američke kolege podsjetili kako su i Amerika i Afganistan osamdesetih godina pomagali Bin Ladenu, a devedesetih talibanima. I sam je Bin Laden u jednom intervjuu spomenuo potporu nekih elemenata pakistanske tajne službe, rekavši: "Što se tiče Pakistana postoje neke državne službe koje, Božjom milošću, reagiraju na islamske osjećaje pakistanskog naroda. To se očituje u njihovoj naklonosti i suradnji. Međutim, neke druge državne službe upale su u zamku bezvjeraca. Molimo Boga da ih vrati na pravi put".
Potpora nekih elemenata unutar pakistanskoga državnog ustroja predstavljala je još jedno proturječje pakistanske politike prema Afganistanu, koju šire obrađujemo u Četrnaestom poglavlju. SAD su bile najbliskija saveznica Pakistana, i imale su tijesne veze s vojskom i ISI-em. Ali, i talibani i Bin Laden pružili su utočište i sredstva za obuku kašmirskim militantima koje je podupirao Pakistan, a Islamabadu nije bilo u interesu tu potporu prekinuti. Iako su Amerikanci u više navrata pokušavali nagovoriti ISI na suradnju oko izručenja Bin Ladena, ISI je to odbio, premda je SAD-u pružio pomoć oko uhićenja nekolicine njegovih suradnika. Bez pakistanske pomoći SAD nisu mogle provesti uspješnu akciju američkih komandosa za hvatanje Bin Ladena ni precizne vojne udare na njegove položaje jer bi se sve te akcije trebale provesti s pakistanskog teritorija. Istodobno se SAD nisu usudile iznijeti u javnost pakistansku pomoć talibanima jer su se još uvijek nadale da će im Pakistan pomoći oko hvatanja Bin Ladena.Saudijska je Arabija bila još veća zagonetka. U srpnju 1998. sau-dijski princ Turki posjetio je Kandahar, a nakon nekoliko tjedana kan-daharskim je talibanima stiglo 400 novih terenskih vozila s registracijama Dubaija. Saudijska je Arabija talibanima dala i novčanu pomoć za potrebe osvajanja sjevera te jeseni. Sve do bombaških napada na američka veleposlanstva u Africi i unatoč američkom pritisku da obustavi pomoć talibanima, Saudijska je Arabija i dalje financirala taliba-ne i šutjela o potrebi izručenja Bin Ladena.23 Istina o saudijskoj šutnji bila je još kompliciranija. Bilo im je draže ostaviti ga na miru u Afganistanu jer bi se njegovim uhićenjem i sudskim procesom u Americi otkrile njegove stalne i duboke veze s njemu naklonim članovima kraljevske obitelji i nekim elementima saudijske tajne službe, što bi Saudijsku Arabiju dovelo u vrlo neugodan položaj. Željela je da Bin Laden ili pogine ili da ga uhite talibani, ali ne i da ga uhite Amerikanci.
88 Talibani
Nakon napada na američka veleposlanstva u Africi, u kolovozu 1998., SAD su pojačale pritisak na Saudijsku Arabiju. Zato je princ Turki posjetio Kandahar kako bi nagovorio talibane da izruče Bin Ladena. Sastao se s mulom Omarom koji je odbio izručiti Bin Ladena i uvrijedio princa Turkija pogrdnim riječima o saudijskoj kraljevskoj obitelji. Sam Bin Laden opisao je što se dogodilo na tom sastanku, sljedećim riječima: "On (princ Turki) je zamolio mulu Omara da nas vrati kući ili protjera iz Afganistana. Saudijska vlada nema pravo tražiti izručenje Osame bin Ladena. To se nje ne tiče. Turki je došao u Afganistan kao daje izaslanik američke vlade".24 Ogorčena zbog tali-banskih uvreda saudijska je vlada prekinula diplomatske odnose s ta-libanima i tobože im obustavila svu pomoć, ali nije povukla priznanje talibanske vlade.U to je vrijeme Bin Laden već imao znatan utjecaj na talibane, što u prošlosti nije bio slučaj. Prije talibanskog osvajanja Kabula nije bilo nikakvih dodira između njih i arapskih dragovoljaca u Afganistanu i njihove panislamističke ideologije. Pakistan se potrudio upoznati Bin Ladena s talibanskim vodama u Kandaharu jer je želio zadržati logore u Hostu, koji su prešli u ruke talibana, za obuku kašmirskih militana-ta. Zahvaljujući posredovanju pakistanskih dužnosnika, obrazovanijim kadrovima među talibanima, koji su i sami imali panislamističke ideje, kao i primamljivim financijskim sredstvima i pomoći Bin Ladena, talibanski su se vođe pristale sastati s Bin Ladenom i predati mu spomenute logore.Dijelom radi njegove osobne sigurnosti, a dijelom kako bi ga mogli kontrolirati, talibani su 1997. preselili Bin Ladena u Kandahar. U početku je tamo živio kao gost, na vlastiti račun. Izgradio je kuću za obitelj mule Omara i financijski pomogao drugim talibanskim vođama. Obećao je asfaltirati cestu od grada do zračne luke i izgraditi džamije, škole i brane ali ti građevinski planovi nisu nikada ostvareni jer su mu sredstva bila zamrznuta. Svojim raskošnim životom u golemoj palači u Kandaharu, gdje je živio sa svojom obitelji, poslugom i drugim militantima, kao i bahatim ponašanjem arapskih dragovoljaca koji su s njim došli u Kandahar i neispunjenim obećanjima u pogledu izgradnje spomenutih objekata, navukao je netrpeljivost lokalnog stanovništva. Stanovnici Kandahara smatrali su da od njegove velikodušnosti imaju koristi talibanske vođe, a ne narod.Bin Laden se još više dodvorio talibanskom vodstvu kad je tijekom 1997. i 1998. poslao više stotina arapskih dragovoljaca u talibanske ofenzive na sjeveru zemlje. Ti su vahabitski ratnici sudjelovali u talibanskom pokolju nad Hazarima šiitima na tom području. Nekoliko stotina arapskih dragovoljaca, stacioniranih u vojarni Riškor blizu Kabula, borilo se s talibanima na kabulskoj fronti protiv Masuda. Bin Ladenov pogled na svijet sve je više utjecao na način razmišljanja viših talibanskih dužnosnika. Cjelonoćni razgovori što ih je vodio s talibanskim vođama na koncu su se isplatili. Prije njegova dolaska talibansko vodstvo nije bilo posebno neprijateljski raspoloženo prema SAD-u, ni prema zapadnim zemljama, ali je tražilo da priznaju njegov režim.
Međutim, nakon napada na američka veleposlanstva u Africi, talibani su postajali sve glasniji u svojim objedama protiv Amerike, UN--a, Saudijske Arabije i drugih muslimanskih zemalja širom svijeta. Njihov je rječnik sve više odražavao neprijateljske stavove Bin Ladena kakve talibani u početku nisu imali. Kako je jačao američki pritisak na talibane da izruče Bin Ladena, talibani su izjavili daje on njihov gost, a daje protjerivanje gosta protivno afganistanskoj tradiciji. Kad se činilo da Washington planira još jedan vojni udar na Bin Ladena, talibani su pokušali postići dogovor s Washingtonom, rekavši da će mu dopustiti da napusti Afganistan u zamjenu za američko priznanje. Tako su sve do zime 1998. u njemu vidjeli dobar zalog za trgovinu tj. za pogađanje s Amerikancima.Američko Ministarstvo vanjskih poslova uspostavilo je izravnu satelitsku telefonsku vezu s mula Omarom. Uz pomoć prevoditelja, američki dužnosnici za Afganistan vodili su duge razgovore s mulom Omarom u kojima su ispitali sve mogućnosti, ali bez rezultata.2 5 Početkom 1999. talibani su počeli shvaćati da nikakav kompromis s SAD--om nije moguć pa im je Bin Laden postao opterećenje. Zbog američke ucjene iz veljače 1999. da ili izruče Bin Ladena ili će snositi posljedice, talibani su bili prisiljeni organizirati njegov tajni odlazak iz Kandahara. Time su, donekle, dobili na vremenu, ali problem nije ni izdaleka riješen.Arapski dragovoljci u Afganistanu napravili su puni zaokret. Od običnih pomagača u afganistanskom džihadu i Hladnom ratu iz osamdesetih godina postali su devedesetih godina središtem zbivanja u Afganistanu, u svim susjednim zemljama i na Zapadu. SAD su plaćale
89 Talibani
cijenu svog ignoriranja događaja u Afganistanu iz razdoblja od 1992. do 1996. a talibani su pružali utočište najopasnijem i najmilitantnijem islamskom fundamentalističkom pokretu iz razdoblja poslije Hladnoga rata. Tako je Afganistan postao pravo utočište islamskog internacionalizma i terorizma, a Amerika i druge zapadne zemlje nisu znale kako riješiti taj problem.
Treći dio Nova velika igraJedanaesto poglavljeDIKTATORI I NAFTNI TAJKUNI-TALIBANI I SREDNJOAZIJSKE ZEMLJE, RUSIJA, TURSKA I IZRAELGodine 1996. dovršena je izgradnja velike međunarodne zračne luke u glavnom gradu Turkmenije Ašhabadu, s golemim terminalom, kako bi udovoljio očekivanom povećanju zapadnih letova u tu pustinjsku republiku bogatu naftom i plinom. Ali, tamo vlada potpuna tišina. Mjesec dana nakon otvaranja polovica zračne luke bilaje zatvorena zbog visokih troškova održavanja, a ostatak se čak 1999. vrlo malo koristio jer je bilo samo nekoliko letova tjedno.Godine 1995. u gradu Sarahsu na turkmensko-iranskoj granici izgrađena je blistava željeznička postaja od mramora, s blagajnama za kupnju karata. Pršteći crveni pijesak iz Karakuma, tj. Pustinje crvenog pijeska, obasipao je zgradu, a žegaje bila nepodnošljiva. Taje stanica bila završetak nove turkmenske željeznice koju je izgradio Iran i koja povezuje Mešhed na sjeveroistoku Irana s Ašhabadom. Bilaje to prva izravna veza između zemalja Srednje Azije i muslimanskih zemalja na jugu, izgrađena nakon sedamdeset godina međusobne izolacije. Međutim, kako tjedno postoje samo dva teretna i putnička vlaka iz Irana, postaja je veći dio tjedna zatvorena.Nakon što su Srednjoazijske Republike u prosincu 1991. stekle neovisnost, prometne veze s vanjskim svijetom postale su od prvenstvene važnosti za svaku od njih, ali, nakon gotovo deset godina izgledalo je kao da na tome čuvenom Putu svile deve prometuju više nego ikada. Ti spomenici rasipnosti, velikih ambicija i neostvarenih snova djelo su turkmenskog predsjednika Saparmurada Nijazova koji neznatan dio nestalnih prihoda svoje zemlje troši na njezinih 4,2 milijuna stanovnika, a velik dio na izgradnju kulta svoje osobe, ali ta pustinjska priviđenja predstavljaju i neispunjene nade turkmenskog naroda da, kako mi je još u prosincu 1991. rekao predsjednik Nijazov, postanu "novi Kuvajt".1Od stjecanja neovisnosti Turkmenija, kao i druge naftom bogate Srednjoazijske Republike, uzaludno čeka da njezina plinska i naftna bogatstva dospiju na inozemna tržišta. Kako nemaju izlaz na more i kako su okružene potencijalno ljubomornim i neprijateljskim silama-Rusijom, Iranom, Afganistanom i Uzbekistanom-srednjoazijske se zemlje neumorno bore za izgradnju naftovoda i plinovoda koji bi okončali njihovu izolaciju, oslobodili ih ekonomske ovisnosti o Rusiji i donijeli konvertibilne valute za obnovu njihovih gospodarstava poharanih u procesu raspada Sovjetskog Saveza. Tijekom sedamdeset godina sve su se njihove prometne veze-ceste, željeznice, plinovodi i naftovodi-gradili u smjeru istoka, tj. Rusije. Sada su se sve te zemlje željele povezati s Arapskim morem, Indijskim oceanom, Sredozemnim morem i Kinom.
Tijekom posljednjih nekoliko godina golemim se hiperbolama opisuju energetska bogatstva Kaspijskog jezera i Srednje Azije (to područje obuhvaća Kazahstan, Turkmeniju, Azerbejdžan i Uzbekistan, a od sada ćemo ga zvati Kaspijskom regijom). Početkom devedesetih godina SAD su procijenile da kaspijske naftne rezerve iznose između stotinu i stotinu i pedeset milijardi barela. Taje brojka prilično pretjerana pa se te zalihe sada procjenjuju na manje od polovice tih količina pa čak i na pedeset milijardi barela. Naftne rezerve toga područja zasigurno iznose između 16 i 32 milijarde barela (radi usporedbe, zalihe SAD-a iznose 17 milijardi barela, a zalihe Sjevernoga mora 17 milijardi barela), što znači da su zalihe Kaspijske regije 10 do 15 puta manje nego ukupne zalihe Srednjega istoka.
Bez obzira na to, Kaspijska je regija možda posljednje neistraženo i neiskorišteno naftno područje svijeta i zato potiče golemo zanimanje među stranim naftnim kompanijama. Zapadne naftne kompanije najprije su, 1991. i 1992., prebacile svoje zanimanje na zapadni Sibir, potom od 1993. do 1994. na Kazahstan, od 1995. do 1997. na Azerbejdžan i konačno, od 1997. do 1999., na Turkmeniju. Od 1994. do 1998. godine 24 naftne kompanije iz trinaest zemalja potpisale su
90 Talibani
ugovore u Kaspijskoj regiji. Najveće zalihe nafte ima Kazahstan, a procjenjuju se na 85 milijardi barela, ali je do sada nedvojbeno dokazano da ima 10 do 16 milijardi barela. Postoji mogućnost da Azerbejdžan ima 27 milijardi barela, ali je do sada dokazano da ima samo 4 do 11 milijardi barela. Zalihe nafte u Turkmeniji procjenjuju se na 32 milijarde barela, ali se za sada pouzdano može reći da ta zemlja ima samo 1,5 milijardu barela. Moguće zalihe nafte u Uzbekistanu procjenjuju se na jednu milijardu barela.Pronađene zalihe plina u Kaspijskoj regiji procjenjuju se na 6,7 do 9,5 tisuće milijardi kubičnih metara, dok zalihe u SAD-u iznose 8,5 tisuće milijardi kubičnih metara. Turkmenija je po zalihama plina jedanaesta zemlja na svijetu s mogućih 4,5 tisuće milijardi kubičnih metara. Moguće zalihe Uzbekistana iznose 3,1 tisuća milijardi kubičnih metara, Kazahstana 2,5 tisuća milijardi kubičnih metara, a Azerbejdža-na i Uzbekistana po 990 milijardi kubičnih metara.2Državnici zemalja Srednje Azije postali su opsjednuti planiranim naftovodima i plinovodima, njihovim potencijalnim rutama i geopolitikom toga područja. Godine 1996. Kaspijska je regija proizvodila milijun barela nafte dnevno od čega se izvozilo tek 300.000, uglavnom iz Kazahstana. Međutim, tek polovica te količine (140.000 barela dnevno) izvozila se u zemlje izvan bivšega Sovjetskog Saveza. U to je vrijeme proizvodnja nafte na tom području još uvijek iznosila tek oko 4% ukupne svjetske proizvodnje. Proizvodnja prirodnog plina iznosila je 1996. godine 93 milijarde kubičnih metara, od kojih se samo 22,6 milijardi izvozilo u zemlje izvan Sovjetskog Saveza-uglavnom iz Turkmenije. U zemljama Srednje Azije postojalaje hitna, gotovo očajnička potreba za izgradnjom naftovoda i plinovoda.
Bitka velikih sila za naftu i utjecaj u Kaspijskoj regiji uspoređuje se s bitkom za Srednji istok iz dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ali, danas je Srednja Azija još složenija kaljuža nadmetanja stranih interesa. Na tom području, u bitci koju sam u jednom članku objavljenom 1997. po prvi put nazvao "novom velikom igrom", sudjeluju svjetske velesile Rusija, Kina i SAD, susjedne zemlje Iran, Pakistan, Afganistan i Turska, same srednjoazijske zemlje i najmoćniji od svih igrača-naftne kompanije. Čini se da je naziv što sam ga dao tom nadmetanju bio pun pogodak jer su ga prihvatile i vlade i stručnjaci i naftne kompanije natjecateljskih zemalja.3Prvi sam put posjetio Srednju Aziju 1989. u vrijeme perestrojke sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova. Kako sam bio uvjeren da će nakon povlačenja sovjetskih snaga doći do eksplozije etničkog pitanja u Afganistanu, želio sam shvatiti etničko podrijetlo afgani-stanskih Uzbeka, Turkmena i Tadžika i vidjeti njihove zemlje podrijetla. Često sam odlazio na to područje i istraživao predjele i etničke i političke osobine toga kraja, koje su s raspadom Sovjetskog Saveza postale još složenije i hirovitije. Slučajno sam se zatekao u Aškabadu kad su se, 12. prosinca 1991., sastali čelnici srednjoazijskih zemalja, kako bi razgovarali o raspadu Sovjetskog Saveza i neovisnosti svojih zemalja.Svi su imali jedan oblik suzdržanog nacionalizma i strahovali od mogućeg nestanka sigurnosti i potpore sovjetskoga državnog sustava i mogućnosti da se sami suoče s vanjskim svijetom. Kako im se gospodarstvo urušavalo, za nekoliko je mjeseci postala vidljiva važnost njihovih naftnih zaliha i potreba izgradnje naftovoda. Počeli su pregovarati sa zapadnim naftnim kompanijama bez obzira na to što su već bili u tijeku pregovori između Kazahstana i američke kompanije Chevron. Moji naknadni posjeti tome području rezultirali su knjigom o Srednjoj Aziji ali, kako je Afganistan glibio u građanski rat, zaključio sam da će se njegove posljedice odraziti i na Srednju Aziju pa će pitanje naftovoda i plinovoda odrediti buduću geopolitiku te regije.Naziv "nova velika igra" imao je povijesni prizvuk. Potkraj devetnaestoga stoljeća izbio je neobjavljeni rat između Britanaca iz britanske kolonije Indije i carske Rusije, a svaka je strana željela spriječiti da ona druga stekne utjecaj u Srednjoj Aziji i Afganistanu. Prije negoli je postao namjesnikom u Indiji, 1898., lord Curzon je napisao: "Turkestan, Afganistan, Transkaspija, Perzija-mnogima su te riječi tek nešto vrlo daleko ili ih podsjećaju na čudne obrate jedne ljubavi na izdisaju. Za mene su to, priznajem, figure na šahovskom polju na kojemu se vodi igra za prevlast u svijetu".5 Igru su u to vrijeme vodila ekspanzionistička carstva-Velika je Britanija preko Indije prodirala u Afganistan, a vojska carske Rusije osvajala je Srednju Aziju.Za obje te sile središte gravitacije bio je Afganistan. Velika Britanija se bojala da će rusko napredovanje iz Turkmenije prema Heratu ugroziti britansko kolonijalno područje Balučistan i da bi Rusija svojim zlatom mogla okrenuti kabulske vladare protiv Velike Britanije. Rusija se bojala da će joj Velika Britanija naškoditi u Srednjoj Aziji pružanjem potpore ustancima muslimanskih
91 Talibani
plemena i vladarima Buhare i Kokanda. Stvarna se bitka, kao i danas, vodila oko komunikacijskih putova jer su oba ta carstva poduzela velike projekte izgradnje željeznica. Rusija je izgradila željezničke pruge preko Srednje Azije pa sve do granica Afganistana, Perzije i Kine, a Velika Britanija preko Indije do granice s Afganistanom.
I današnja se velika igra vodi oko širenja nekih carstava na uštrb drugih. Dok oslabljena i financijski propala Rusija nastoji čvrsto zadržati područja u Srednjoj Aziji, koja još uvijek smatra svojim pograničnim predjelima, i kontrolirati kaspijsku naftu koja teče naftovodima preko Rusije, SAD nastoje prodrijeti na to područje pomoću planiranih naftovoda koji bi zaobišli Rusiju. Iran, Turska i Pakistan grade vlastite prometne veze s tim područjem i žele da naftovodi idu preko njihova područja, prema istoku, zapadu i jugu. Kina želi osigurati stabilnost u svojoj regiji Qing Zang, u kojoj živi ista muslimanska etnička skupina kao i u Srednjoj Aziji, energiju za svoj brz gospodarski razvoj i proširiti svoj politički utjecaj na tome kritičnom pograničnom području. I među zemljama Srednje Azije postoje nadmetanja, sklonosti i strateški interesi. A nad svim time nadvila se oštra borba između američkih, europskih i azijskih naftnih kompanija.
Ali, kao i u devetnaestom stoljeću, nestabilnost Afganistana i napredovanje talibana davali su tome globalnom nadmetanju novu dimenziju i time postajali važnim pokretačima nove velike igre. Zainteresirane zemlje i kompanije morale su odlučiti hoće li se talibanima suprotstaviti ili će ih nastojati pridobiti i vidjeti hoće li talibani biti zapreka ili pomoć u izgradnji naftovoda od Srednje Azije do novih tržišta u južnoj Aziji.Afganistan je stoljećima držao Srednju Aziju u čvrstom zagrljaju. Područje na kojemu se danas nalaze Tadžikistan, južni Uzbekistan i sjeverni Afganistan stoljećima je bilo jedinstven teritorij, kojim su naizmjenično vladali emiri ili kraljevi Buhare i Kabula. Vojska emira Buhare ovisila je o afganistanskim plaćenicima. Progonjeni plemenski poglavice, razbojnici i mule pronalazili bi utočište jedni kod drugih, prelazeći nepostojeću granicu. (Tako je odluka Tadžikistana iz 1997. da zračnu bazu Kuliab na jugu zemlje preda Ahmadu Šahu Masudu, kako bi preko nje primao vojnu pomoć iz Irana i Rusije, predstavljala samo nastavak tih nekadašnjih veza.) Povezanost Afganistana s područjem Srednje Azije okončana je Ruskom revolucijom iz 1917., kad je Sovjetski Savez zapečatio svoje granice s južnim muslimanskim područjima. Ponovno otvaranje tih granica 1991. godine navijestilo je početak "nove velike igre".Danas Afganistan graniči s Turkmenijom, Tadžikistanom i Uzbeki-stanom, ali samo Turkmenija ima velike zalihe energije. Tadžikistan ima pet milijuna stanovnika a njegova granica s Afganistanom, koja se proteže teško prohodnim planinskim lancem Pamir, dugačka je više od tisuću kilometara i presijeca je rijeka Amu Darja. Tadžici čine četvrtinu afganistanskog stanovništva. Tadžika ima i u svim drugim Srednjoazijskim Republikama a 200.000 ih živi u kineskoj pokrajini Qing Zang. Tadžici su jedina velika etnička skupina u Srednjoj Aziji koja nije turkijskog podrijetla. Oni su potomci prvih perzijskih plemena što su naselila Srednju Aziju između 1500. i 1000. godine pr. Kr., ali su kasnije nizom invazija turkijskih naroda iz Mongolije potisnuti na rubna područja.
Tadžikistan je u davna vremena bio vojno i ekonomsko središte te regije. Preko njega je prolazio Put svile kao i turkijski osvajači u pohodu na zapad-Iran, Rusiju i Europu-i na jug u Afganistan i Indiju. Rusija je 1868. pripojila sjeverni dio današnjeg Tadžikistana koji je tako pripao pokrajini Turkestan, pod ruskom vlašću. Kako se tadašnja velika igra zaoštravala, Velika Britanija i Rusija utvrdile su 1884. granicu između Afganistana i Srednje Azije, čime je Rusija pripojila južni dio Tadžikistana.Nakon stoje Staljin 1924. i 1925., proizvoljnim crtanjem zemljovida, stvorio pet Srednjoazijskih Republika, dva velika središta tadžičke kulture i povijesti, Buhara i Samarkand, pripala su Uzbekistanu, stoje među tim dvjema republikama prouzročilo netrpeljivost koja je cijelo vrijeme tinjala. U današnjem Tadžikistanu nema ni nekadašnjeg slavnog tadžičkog naroda i njegovih ekonomskih središta. Staljin je u planinama Pamira osnovao i autonomnu pokrajinu Gorno-Badahšan, koja obuhvaća 44% površine Tadžikistana ali u njoj živi samo 3% tadžičkog stanovništva. Tadžici su muslimani suniti, a u autonomnoj pokrajini Gorno-Badahšan žive različite pamirske etničke skupine od kojih su mnogi muslimani šiiti. Jedna od tih skupina su i ismailiti,
92 Talibani
šiitska sekta sljedbenika Age Hana, čiji su pripadnici naseljeni i na području Badah-šana koje pripada Afganistanu.Nekoliko mjeseci nakon ruske revolucije iz 1917. po cijeloj su se Srednjoj Aziji pojavile muslimanske gerilske skupine za borbu protiv boljševika. Boljševici su ih pogrdno zvali basmači, što znači razbojnici. Taj je pokret zastupao islam, nacionalizam i protukomunizam. Šezdeset godina kasnije jednake su pobude nadahnule i afganistanske mudžahedine. Velika je Britanija, kako bi obuzdala sovjetsku moć, 1919. pomagala basmačima. Kabulskim je vladarima plaćala da im šalju karavane deva s oružjem i streljivom. Tisuće tadžičkih basmača našlo je utočište u sjevernom Afganistanu jer je njihova borba trajala do 1929., kad su ih boljševici konačno skršili. Na sličan su način SAD osamdesetih godina potaknule afganistanske mudžahedine da uđu na područje Srednje Azije i napadnu položaje sovjetske vojske. Zato su sovjetski vojnici u Afganistanu mudžahedine često zvali basmačima.
Tadžikistan je uvijek bio nerazvijena i krajnje siromašna republika na rubu Sovjetskog Saveza. Njegov je proračun ovisio o dotacijama iz Moskve. Nakon 1991. došlo je do napetosti između Uzbeka i Tadžika i između tadžičkih klanova. To je izazvalo građanski rat (1992. do 1997.) između neokomunističkih vladinih snaga i cijelog niza islamis-tičkih snaga, stoje do kraja poharalo zemlju. Ponovno su tisuće tadžičkih pobunjenika i izbjeglica našle sklonište u sjevernom Afganistanu, a tadžičke vladine snage potpomagala je ruska vojska. Godine 1993. ruski je predsjednik Boris Jeljcin izjavio daje granica između Tadži-kistana i Afganistana "zapravo ruska granica" te da će ruske snage od 25.000 vojnika, stacionirane na tom području, braniti Rusiju.6 Moskva je time ponovno potvrdila svoju ulogu u Srednjoj Aziji.Konačno su komunistička vlada i islamistička opozicija u Tadži-kistanu, uz posredovanje UN-a, sklopili mirovni sporazum ali nijedna strana nije uspjela od rascjepkanih tadžičkih klanova stvoriti zajednički nacionalni identitet. Zbog unutarnjih podjela i činjenice da Tadžikistan "nije imao vlastite inteligencije koja bi osmislila nacionalizam i time narod povezala sa zemljom i međusobno", taje zemlja ostala izložena utjecajima iz Afganistana.7 Kasnije su obje strane iz građanskog rata surađivale s Masudom koji je za mnoge Tadžike postao simbolom tadžičkog nacionalizma, dok je vodio bitku protiv tali-bana. Talibani su taj njegov ugled povećali tako što su ga optužili da pokušava podijeliti Afganistan, pripojiti afganistansku pokrajinu Badahšan Tadžikistanu i tako stvoriti "Veliki Tadžikistan". Masud te optužbe odbacuje. Talibani su za Tadžikistan predstavljali jedan oblik islamskog fundamentalizma koji je odudarao od umjerene sufijske duhovnosti Srednje Azije, dok je paštunski ekspanzionizam bio u izravnom sukobu s težnjama Tadžika.Islamski je militantizam u Uzbekistanu, koji jednim dijelom potiče Afganistan, najozbiljniji problem predsjednika Islama Karimova. Uzbe-ci kao najbrojnija, najagresivnija i najutjecajnija rasa na tom području žive u samom islamskom i političkom središtu Srednje Azije. Uzbeki-stan graniči sa svim srednjoazijskim republikama i s Afganistanom. Njegovi najveći gradovi, Samarkand i Buhara, bili su sjedištima bezbrojnih civilizacija tijekom dva i pol tisućljeća i postali drugim po redu središtem islamskog učenja, odmah iza Arabije. Buhara je u srednjemu vijeku imala 360 džamija i 113 medresa, a u tom je gradu još 1900. godine bilo 100 aktivnih medresa s 10.000 studenata. Dolina Fergana, duga 400 kilometara, sa svojim stoljetnim islamskim učenjem i militantima, poput basmača, najbogatije je poljoprivredno područje Srednje Azije i središte islamističke opozicije predsjedniku Karimovu.
Uzbeci svoje podrijetlo vuku od Mongola Džingis Kana, čiji je jedan ogranak, klan Šajbani, 1500. godine osvojio područje današnjeg Uzbekistana i sjevernog Afganistana. Povjesničar iz 16. stoljeća Mahmud ibn Vali za te je davne Uzbeke napisao da su "poznati po lošoj naravi, brzini, odvažnosti i hrabrosti" i uživao je u njihovu bezakonju.8 Od tog se vremena vrlo malo promijenilo kad je riječ o uzbečkoj želji za moći i utjecajem. Uzbekistan je najveća Srednjoazijska Republika s 22 milijuna stanovnika. Ako tome dodamo još oko 6 milijuna Uzbeka koji žive u drugim Srednjoazijskim Republikama-a u trima od njih (Tadžikistanu, Turkmeniji i Kazahstanu) čine značajnu manjinu-predsjednik Karimov ima svoje saveznike-sunarodnjake preko kojih nastoji steći utjecaj u toj regiji. U sjevernom Afganistanu živi oko dva milijuna Uzbeka što su tamo doselili prije i u vrijeme basmačkog ustanka. U kineskoj pokrajini Qing Zang živi ih oko 25.000.
93 Talibani
Dobrano prije povlačenja sovjetskih snaga iz Afganistana Moskva i Taškent su se dodvoravali afganistanskim Uzbecima kako bi u sjevernom Afganistanu stvorili svjetovni "sanitarni kordon" pod vlašću Uzbeka koji bi se odupro mudžahedinima. Taje politika bila uspješna gotovo deset godina. General Rašid Dostum držao je šest pokrajina i, uz vojnu pomoć Moskve i Taškenta, odbijao mudžahedine, a kasnije i talibane. U međuvremenu je Karimov, 1994. godine, potaknuo stvaranje Antitalibanskog saveza između Srednjoazijskih Republika i Rusije. Međutim, s padom Mazara 1998. njegova je politika propala pa su talibani postali neposrednim susjedima Uzbekistana. Od tada je utjecaj Uzbekistana u Afganistanu znatno izblijedio jer Karimov nije bio spreman pomoći Masudu, koji je po nacionalnosti bio Tadžik.
Karimov je bezuspješno pokušavao utjecati i na Tadžikistan u kojemu ima 24% Uzbeka. Godine 1992. pružio je pomoć tadžičkoj vladi u napadu na islamske pobunjenike. Godine 1996., u vrijeme mirovnih pregovora između zaraćenih snaga, Karimov je pokušao obje strane prisiliti da daju veću ulogu uzbečkoj manjini tako što je podupirao ustanke lokalnih Uzbeka u sjevernom Tadžikistanu. Karimov se i dalje protivi nastojanju Tadžika da osnuju koalicijsku vladu sastavljenu od današnjih vladinih dužnosnika i pobunjenika jer bi to poboljšalo sliku islamista-što će se kasnije obrušiti na bijedni uzbekistanski narod.Karimov stoji na čelu strogo kontrolirane i autoritarne policijske države, a građanske ratove u Afganistanu i Tadžikistanu koristi kao izgovor za svoju represivnu politiku. Najveća su mu opozicija podzemne radikalne islamističke skupine učvršćene u Dolini Fergana, od kojih su neke vahabitske. Mnogi od tih uzbečkih militanata potajno su studirali u Pakistanu ili su tijekom osamdesetih godina prošli vojnu obuku u mudžahedinskim logorima u Afganistanu. S vremenom su se povezali s talibanima.Karimov je donio najoštrije zakone protiv islamskog fundamentalizma od svih Srednjoazijskih Republika, počevši od toga daje zabranio školovanje u medresama i nošenje brade i za sve je nerede optužio vahabite, a uzbečke vlasti taj izraz sve više koriste za sve islamske aktiviste. Ali, u situaciji u kojoj je polovica stanovnika mlađa od osamnaest godina, u kojoj vladaju nezaposlenost i inflacija, uzbekistanska mladež postaje sve nemirnija. Uzbekistanski režim nije svjestan socijalnog i ekonomskog nezadovoljstva među mladima. Uzbekistan je možda najjača država u Srednjoj Aziji, ali je suočena s najvećim političkim i Verski m podjelama. Neuspješni upadi predsjednika Karimo-va u Afganistan i Tadžikistan samo su potaknuli islamski militantizam u njegovoj zemlji.Bez obzira na sve to, Uzbekistan je jedan od velikih igrača u novoj velikoj igri. Proizvodi dovoljno nafte i plina za domaće potrebe, a ubrzo će ih početi i izvoziti. U početku su naftne kompanije ignorirale Uzbekistan i nastojale sklopiti ugovore sa susjednim zemljama. Karimov je na te zemlje bio ljubomoran i zavidio im je jer su uspjele privući strana ulaganja no ipak nije želio olabaviti državnu kontrolu nad gospodarstvom stoje uvjet za dolazak zapadnih ulagača. Kako Taškent postaje izvoznikom nafte i plina svakako će nastojati utjecati da se naftovodi i plinovodi grade tamo gdje će to njemu koristiti, ali će istodobno nastojati ometati razvoj susjednih zemalja kako bi stekao još veći utjecaj u cijeloj regiji.U Afganistanu ima 500.000 Turkmena koji su također doselili dvadesetih godina u vrijeme građanskog rata u Sovjetskom Savezu. U Afganistan se prvo"doselilo pleme Esara početkom devetnaestog stoljeća a nakon neuspješne pobune protiv boljševika doselilo se i pleme Teke. Turkmenija je zemlja pustinja i planina u kojoj žive nomadska turkmenska plemena koja se žestoko odupirala osvajačima ali su na kraju podlegla najprije perzijskim, potom turkijskim i na kraju ruskim osvajačima. Do početka devetnaestog stoljeća granice im nisu ništa predstavljale jer su se slobodno kretala po cijeloj regiji. U Iranu još uvijek živi 300.000 Turkmena, u Iraku 170.000 u Siriji 80.000 i u Turskoj nekoliko tisuća.Najveće turkmensko pleme Teke počelo je pružati otpor ruskom osvajanju njihova područja 1870. godine pa su 1881., u utvrdi Gok Tepe u jednoj oazi, potukli rusku vojsku. Sljedeće su godine ruske osvetničke snage ubile 6.000 turkmenskih konjanika. Godine 1916., pod vodstvom karizmatskog Muhameda Kurbana Džunaida Hana, Turkmeni su otpočeli dug i krvav otpor, prvo protiv carske Rusije, a potom protiv boljševika, koji je trajao sve do 1927., kad je njihov vođa poražen pa se skrasio u Afganistanu.Za cijelog razdoblja Sovjetskog Saveza Moskva je zanemarivala Turkmeniju. Taje republika imala najvišu stopu nezaposlenosti, najvišu smrtnost novorođenčadi i najnižu stopu industrijalizacije od
94 Talibani
svih sovjetskih republika izuzev Tadžikistana.9 Moskva je ulagala u eksploataciju nafte i plina u Sibiru dok je potencijalne zalihe nafte u Turk-meniji zanemarivala. Ipak je 1989. godine 47% prihoda te zemlje dolazilo od prodaje plina drugim sovjetskim republikama. Te je godine prodala 90,6 milijardi kubičnih metara plina.
Raspadom Sovjetskog Saveza republike što su kupovale turkmenski plin, postale su neovisne države ali vrlo siromašne i zato nesposobne plaćati svoje račune. Turkmenski ministar vanjskih poslova Avde Kulijev rekao mi je u prosincu 1991. sljedeće: "Nemamo pojma tko će sada kupovati naš plin i kako će ga plaćati".10Problem Turkmenije bio je njezin geografski položaj-između Irana, koji je za SAD bio neprihvatljiv za izgradnju plinovoda, Afganistana, koji se nalazio u građanskom ratu, i Rusije, koja je željela spriječiti izvoz turkmenskog plina na Zapad jer je predstavljao konkurenciju ruskom plinu iz Sibira. Godine 1992. Ukrajina, Armenija pa čak i Rusija odbile su Turkmeniji platiti plin. Moskva je imala veliki adut u rukama jer se sav turkmenski plin transportirao golemom mrežom plinovoda koja je nekad pripadala Sovjetskom Savezu, a potom Rusiji. Nakon što su potraživanja Turkmenije dosegnula svotu od jedne milijarde, predsjednik Nijazov obustavio je isporuku plina u susjedne zemlje pa je njegova proizvodnja 1994. pala na 20,6 milijardi kubičnih metara, tj. na manje od četvrtine proizvodnje od prije pet godina.Iako su SAD čvrsto odlučile izolirati Iran, Turkmenija to nije mogla sebi priuštiti jer joj je Iran bio najbliži i najbrži izlaz na jug i na more. Nijazov je spretno umirio SAD i istodobno pokušavao dobiti pomoć Teherana za izgradnju cesta i željeznica. U prosincu 1997. Iran je dovršio izgradnju plinovoda dugog 190 kilometara od Korpedzhea u zapadnoj Turkmeniji do mjesta Kord-Kuj na sjeveru Irana, kojim se opskrbljuje sjeverni Iran.1' To je još uvijek, nakon gotovo desetogodišnjih pokušaja, jedini novi plinovod između Srednje Azije i vanjskoga svijeta.
Nijazov je pokušavao privući i zapadne naftne kompanije da izgrade plinovode koji bi ga oslobodili ovisnosti o ruskoj mreži. U travnju 1992. Turkmenija, Turska i Iran dogovorili su izgradnju plinovoda do Turske i dalje do Europe, koji bi stajao 2,5 milijardi dolara. Taj plinovod nije nikada izgrađen, a kasnije je doživio i nekoliko promjena jer su SAD nastojale spriječiti svaku moguću rutu preko Irana. Potom je Turkmenija, u veljači 1999., konačno potpisala ugovor, ovoga puta s jednim američkim konzorcijem, za izgradnju plinovoda od Turkmenije do Turske koji bi išao ispod Kaspijskog jezera do Azerbejdžana i tako izbjegao Iran.Kako se gospodarstvo predsjednika Nijazova urušavalo tražio je alternativne putove za izvoz plina. Godine 1994. bili su gotovi nacrti za naftovod i plinovod dužine 8.000 kilometara koji bi išao istočno do Kine a stajao bi više od 20 milijardi dolara ali je taj projekt još uvijek u fazi pripreme.13 Iste je godine argentinska naftna kompanija Bridas, koja je u Turkmeniji imala koncesije, predložila izgradnju plinovoda preko Afganistana kojim bi se plin dopremao u Pakistan i Indiju. Američka je kompanija Unocal godine 1995., uz potporu Washingto-na, predložila sličan projekt. U bitku između tih dviju kompanija, koja se podrobnije obrađuje u sljedećem poglavlju, uključili su se i talibani i zapovjednici drugih afganistanskih zaraćenih snaga. Tako je Afganistan postao pokretačem prve bitke u novoj velikoj igri.Oslabljen i osiromašen, vojno nesposoban braniti svoju dugu granicu s Iranom, Afganistan i njegovi suparnici, Uzbekistan i Turkmenija, zagovarali su neutralnu vanjsku politiku. To je Turkmeniji pružilo opravdanje da se drži podalje od Rusije i tako izbjegne pristupanje bilo kojem ekonomskom i vojnom savezu nastalom nakon raspada Sovjetskog Saveza. To joj je omogućilo da izbjegne stati na bilo čiju stranu u afganistanskom ratu stoje razljutilo Moskvu i Taškent jer se Turkmenija odbila pridružiti Antitalibanskom savezu. Ašhabad je nekada, sve do pada Kabula iz 1992., afganistanskome komunističkom režimu osiguravao diesel gorivo. Isto je to činio i Ismailu Hanu koji je do 1995. držao Herat, a kasnije i talibanima. Turkmenski je konzulat u Heratu imao dobre odnose s talibanima, a onaj u Mazani s Antitali-banskim savezom. Turkmenija je bila jedina Srednjoazijska Republika koja se dodvoravala talibanima umjesto da im se suprotstavljala.
Nijazov je, kao i drugi predsjednici Srednjoazijskih zemalja, bio krajnje autokratski vladar. Nije dopuštao nikakvu političku oporbu, cenzurirao je medije i držao gospodarstvo pod kontrolom države. Izgradio je sirov kult osobe po uzoru na Staljina i posvuda su visjele njegove slike i kipovi.
95 Talibani
Postojao je cijeli odjel pri vladi za raspačavanje predsjednikovih slika. Kao i njegov suparnik Karimov, bio je siroče.
Obojica su odrasla u komunističkim sirotištima i vrlo rano postala članovima komunističkih partija svojih republika te su dobrano prije stjecanja neovisnosti dospjeli do položaja generalnih sekretara. Njihovo obrazovanje, odgoj i sve što su imali potjecalo je od već pokojnog komunističkog režima ali su obojica naučila igrati veliku igru vrlo spretno.Nijedna zemlja u toj regiji nije imala toliko koristi od raspada Sovjetskog Saveza kao Turska. Rusija je stoljećima bila najmoćniji neprijatelj Turske. Od kraja sedamnaestoga stoljeća do Prvoga svjetskog rata Turska i Rusija ratovale su više od deset puta pa je to suparništvo potaknulo Tursku da uđe u NATO i pokuša postati članicom Europske unije. Međutim, nezavisnost Srednjoazijskih Republika iznenada je podsjetila Tursku na njezina znatno starija povijesna naslijeđa.Sve do 1991. ideja panturcizma-domovine turkijskih naroda od Sredozemnog mora do Kine-bila je romantičan san nekolicine turskih intelektualaca ali je na dnevnom redu turske vanjske politike gotovo nije ni bilo. Međutim, ta se ideja nakon 1991. najednom pretvorila u dostižnu stvarnost i postala integralnim dijelom turske vanjske politike. Diljem golemog i međusobno povezanog pojasa što se proteže od Istanbula preko Kavkaza i Srednje Azije do Qing Zanga u Kini, govorili su se razni turski dijalekti. Srednjoazijske su Republike u Turskoj vidjele model za vlastiti gospodarski razvitak-muslimanski, ali svjetovan-a Turska je istodobno željela proširiti svoj utjecaj na cijelu regiju i postati glavnim igračem na svjetskoj pozornici.Počela je Srednjoazijskim Republikama i Kavkazu slati znatnu pomoć. Uvela je izravne letove do njihovih glavnih gradova, privlačne satelitske TV programe, ponudila tisuće stipendija studentima iz tih zemalja, obuku za njihove diplomate, vojne zapovjednike, vojnike i bankare i potaknula održavanje godišnjega panturkijskog sastanka na vrhu. Od 1992. do 1998. turske su kompanije na tom području uložile više do 1,5 milijardi dolara pa je Turska tako postala najvećim ulagačem u tim zemljama. Također je shvatila da mora, ako želi biti učinkovita u Srednjoj Aziji, umiriti Rusiju, stoje učinila kupnjom ruskog plina i povećanjem trgovine s Rusijom. Taje trgovina od 1990. do 1997. porasla s 1,9 na 4,1 milijardu dolara.14 Godine 1997. Europska je unija odbila prihvatiti članstvo Turske, stoje Turke razljutilo i ujedno ih natjeralo na tješnje odnose s SAD-om, Rusijom, Izraelom i Srednjom Azijom.Turska je postala velikim igračem u novoj velikoj igri. Zbog vlastitih potreba za energijom i želje za širenjem svoga utjecaja, turske su vlade, jedna za drugom, nastojale da Turska postane glavnom rutom za izvoz energije iz Srednje Azije. U ljeto 1997. SAD i Turska zagovarale su ideju o "transportnom koridoru" za glavni plinovod od Bakua u Azerbejdžanu preko Gruzije i Kavkaza do turske sredozemne luke Cevhan. Dogovorile su se kako će potaknuti Kazahstan i Turkmeniju da svoju naftu isporučuju tim naftovodom. Po tvrdnji SAD-a to će skupoj i dugoj ruti od Bakua do Cevhana osigurati dovoljne količine nafte i učiniti taj projekt financijski isplativim.15 SAD su željele da Turkmenija izgradi plinovod ispod Kaspijskog jezera koji bi potom išao duž koridora Baku-Ceyhan do Europe.
Osim toga, SAD su poticale Kazahstan da počne graditi sličan plinovod ispod Kaspijskog jezera kako bi se i kazahstanska nafta mogla isporučivati koridorom Baku-Ceyhan. Goleme kazahstanske zalihe nafte eksploatirala su dva velika zapadna naftna konzorcija u Tengizu i Karačagnaku, dok je Kina gradila treće naftno područje oko Uze-na.16 Kazahstan je već imao jedan planirani naftovod od Tengiza do ruske luke Novorosijks na Baltičkom moru, koji je gradio Chevron, ali bi se izgradnjom naftovoda Baku-Ceyhan izbjegla Rusija.Kompanija AIOC (Azerbaijan International Operating Companv), koju čini desetak svjetskih naftnih kompanija i najveća je naftna kompanija u Azerbejdžanu, bila je protiv naftovoda Baku-Ceyhan jer je bio preskup, predug i prolazio bi preko nemirnoga kurdskog područja u Turskoj.17 Godine 1998. postalo je jasno da će američki planovi za izgradnju naftovoda preko Afganistana biti odgođeni pa je tako koridor Baku-Ceyhan postao središtem vašingtonske politike prema Kaspijskoj regiji.Nesuglasice oko rute Baku-Ceyhan trajale su dvije godine, sve do 1998., kad je na međunarodnom tržištu, zbog pada potražnje kao posljedice ekonomske krize u Aziji, pala i cijena nafte na svjetskom tržištu i dosegnula rekordno nisku razinu od 13 dolara po barelu naspram 25
96 Talibani
dolara koliko je iznosila 1997. Time je eksploatacija srednjoazijske nafte postala neisplativa, jer su i njezina proizvodnja i transport bili skupi. Da bi tamošnja ulaganja bila na pozitivnoj nuli cijena nafte morala bi iznositi 18 dolara po barelu.'8 Bez obzira na to što naftovod Baku-Ceyhan više nije bio komercijalno isplativ, Washington je i dalje inzistirao na njegovoj izgradnji jer je on postao okosnicom američke politike u Srednjoj Aziji.Turska je osamdesetih godina podupirala afganistanske mudžahe-dine ali je njezina uloga bila vrlo mala. Međutim, kako je Ankara razvijala svoju panturkijsku vanjsku politiku, počela je otvoreno podupirati turkijske manjine u Afganistanu, poput Uzbeka. Davala je financijsku pomoć generalu Dostumu i dva put mu pružila utočište. Postala je snažnim protivnikom talibana stoje izazvalo nove napetosti s njezinim bliskim saveznikom Pakistanom. Također, opasnost od talibana natjerala je Tursku na jače zbližavanje sa svojim regionalnim suparnikom-Iranom.Turska je odigrala ulogu i u zaokretu izraelske politike prema Afganistanu. Nakon sporazuma iz Osla iz 1993., Turska i Izrael uspostavili su tijesne vojne i strateške veze. Izrael i, kao još važnije, neki židovski lobiji u SAD-u nisu u početku kritizirali talibane.19 Na crti politike američkog Ministarstva vanjskih poslova Izrael je doživljavao talibane kao protuiranske snage koje bi se mogle iskoristiti za obuzda-vanje utjecaja Irana na Afganistan i zemlje Srednje Azije. Štoviše, ako kompanija Unocal izgradi naftovod preko Afganistana, Iran će odustati od izgradnje vlastitog naftovoda iz Srednje Azije.Izraelska tajna služba Mossad uspostavila je dijalog s talibanima preko talibanskih ureda za vezu u SAD-u, i s naftnim kompanijama. Pakistanski je ISI podupirao taj dijalog. Iako Pakistan nije priznao izraelsku državu, ISI je tijekom afganistanskog džihada, preko CIA-e, uspostavio veze s Mossadom. Uz potporu Turske Izrael je uspostavio i bliske diplomatske i ekonomske veze s Turkmenijom, Uzbekistanom i Kazahstanom. U tim su zemljama izraelske kompanije ulagale u poljoprivredu, naftnu industriju i komunikacije.Ali, s promjenom američke politike prema talibanima promijenila se i izraelska, jer su talibani dali utočište Bin Ladenu i poticali trgovinu drogom. Turska je uvjerila Izrael da talibani predstavljaju opasnost za sigurnost cijele regije i da bi mogli izvesti islamski fundamentalizam u zemlje Srednje Azije. Kako je projekt Unocala ispario, a Izrael shvatio u kojoj su mjeri njezine srednjoazijske saveznice i Turska neprijateljski raspoložene prema talibanima, Mossad je stupio u kontakt s Antitalibanskim savezom. Bilo mu je u interesu da talibani ne preuzmu vlast u cijelom Afganistanu, iako je i dalje bio sumnjičav glede iranske potpore Ahmadu Šahu Masudu. I talibani i Sjeverni savez kasnije će se međusobno optuživati da dobivaju pomoć od Izraela.
Kad je cijena nafte 1999. pala, Iran je postao divlja karta u toj velikoj igri. Ta zemlja ima druge po veličini zalihe nafte na svijetu, koje iznose više od 93 tisuće milijardi barela a sada proizvodi 3,6 milijuna barela dnevno. Kako su zbog pada cijene nafte projekti za izgradnju naftovoda obustavljeni, Iran je počeo nagovarati Srednjoazijske Republike da izvoze naftu jednim naftovodom sjever-jug, preko Irana, do Perzijskog zaljeva. Taj bi se naftovod mogao izgraditi za samo mali dio cijene naftovoda preko Turske jer je Iran već imao čitavu mrežu naftovoda, koju je samo trebalo povezati s Azerbejdžanom. Iranski je zamjenik ministra za naftu, Ali Madžidi, u Teheranu izjavio: "Iran je najsigurnija, najjeftinija i najlakša ruta za srednjoazijsku naftu. Ukupni troškovi Irana iznosili bi 300.000 dolara. Probajte to usporediti s iznosom od tri milijarde dolara, koliko bi stajao naftovod preko Turske".2 ° Nadalje, Iran se natjecao s Turkmenijom za izgradnju plinovoda preko svog teritorija za izvoz plina u Indiju i Pakistan, što je bila znatno privlačnija ruta jer nije prolazila preko Afganistana.2'U prvoj fazi toga programa Iran je predložio zamjenu svoje sirove nafte za sirovu naftu iz Srednje Azije. Sirova se nafta iz Kazahstana i Turkmenije od 1998. transportira preko Kaspijskog jezera do iranske kaspijske luke Neka, gdje se rafinira za potrošnju u Iranu. Iran je u zamjenu za tu naftu dopustio naftnim kompanijama preuzimati naftu iz njegovih luka u Perzijskom zaljevu. Kako su projekti za izgradnju naftovoda bili do daljnjega odgođeni, to se svidjelo naftnim kompanijama pa su, unatoč pritisku SAD-a da to ne čine, počele pregovarati o daljnjim razmjenama s Iranom. Dvije su američke kompanije, Chevron i Mobil, koje imaju naftne koncesije u Kazahstanu i Turkmeniji, zatražile u svibnju 1998. od Clintonove vlade dopuštenje za razmjenu s Iranom, što je vašingtonskoj politici donijelo velikih glavobolja i o čemu će ovisiti budućnost američkih sankcija protiv Irana.22
97 Talibani
Konačno je sigurnost, kao nužnost izgradnje naftovoda od Srednje do Južne Azije, ovisila o okončanju afganistanskoga građanskog rata. "Srednjoazijske Republike imaju dva problema s Afganistanom. Jedan je strah, a drugi je mogućnost", rekao mije Lahdar Brahimi, posrednik UN-a za Afganistan, i dodao: "Strah proizlazi iz spoznaje tih novih i još uvijek krhkih zemalja da afganistanski rat neće zauvijek ostati unutar afganistanskih granica. Ili će se riješiti ili će se preliti preko granica na njihova područja. Žele izbjeći svaku avanturu koja bi dolazila iz Kabula, radilo se o islamskom fundamentalizmu, terorizmu ili drogi. Postoji mogućnost da se, kao zemlje bez izlaza na more koje žele prestati biti ovisne o Rusiji, za izgradnju plinovoda, naftovoda i komunikacijskih putova okreću prema jugu. Žele u Kabulu odgovornu vladu i dobrog susjeda. Svoje granice žele otvarati, a ne zatvarati".
Unatoč padu cijene nafte i očajnu gospodarskom stanju u Rusiji, bitka volje između SAD-a i Rusije bit će u središtu budućih nadmetanja oko naftovoda i plinovoda. Rusija je odlučna ne dopustiti Americi ulazak u svoje srednjoazijsko dvorište. Predsjednik Boris Jeljcin izjavio je 1998. sljedeće: "Ne može nam promaknuti buka u nekim zapadnim zemljama oko zaliha energije na kaspijskom području. Neki nastoje isključiti Rusiju iz te igre i potkopati njezine interese. Takozvani rat oko naftovoda i plinovoda na tom području dio je te igre".2 4 Podgrijavajući rat u Afganistanu, Rusija produžuje nestabilnost toga područja, što joj daje izgovor za vojnu nazočnost u Srednjoazijskim Republikama.Sada SAD žele stabilnost jer su zabrinute zbog mogućih posljedica afganistanskog rata na njihovu politiku u Srednjoj Aziji. StefanSestanovich, posebni savjetnik američkog Ministarstva vanjskih poslova za područje bivšega Sovjetskog Saveza (former Soviet Union, skraćeno FSU), je u ožujku 1999. izjavio: "Diljem Srednje Azije, državnici su vrlo zabrinuti zbog nestabilnog stanja u Afganistanu i Tadžikistanu. Boje se širenja iranskog utjecaja i pojave ekstremizma u vlastitim zemljama".2 5 Samo okončanje građanskoga rata u Afganistanu pružit će Srednjoazijskim Republikama i naftnim kompanijama pouzdanje za izgradnju naftovoda i plinovoda do južne Azije ali nema izgleda da bi se to moglo ubrzo i ostvariti.
Dvanaesto poglavljeUDVARANJE TALIBANIMABROJ 1-BITKA ZA NAFTOVODE I PLINOVODE 1994.-1996.Talibani su po prvi put stupili u dodir s vanjskim svijetom velikog novca, naftne politike i nove velike igre preko Carlosa Bulgheronija, predsjednika argentinske naftne kompanije Bridas, koji je imao plan povezati plinska polja svoje kompanije u Turkmeniji s Pakistanom i Indijom i tako stvoriti infrastrukturne veze koje bi pripomogle uspostaviti mir u Afganistanu pa čak i pomirbu između Indije i Pakistana.Kao i američki i britanski naftni magnati iz prve polovice dvadesetoga stoljeća, koji su naftu smatrali sredstvom globalne politike pa su zato smatrali da imaju pravo utjecati na vanjsku politiku, Bulgheroni je bio opsjednut jednom idejom. Godine 1995. i 1996. napustio je svoju kompaniju u Južnoj Americi i u svome poslovnom zrakoplovu proveo devet mjeseci, leteći odjednoga lokalnog ratnog zapovjednika do drugog u Afganistanu, u Islamabad, Ašhabad, Moskvu i Washing-ton kako bi uvjerio političke vođe da njegov planirani naftovod predstavlja realnu mogućnost. Ljudi oko njega jednako su naporno radili, možda ne zbog istih snova nego zbog Bulgheronijeve radoholične prirode.Bulgheroni je potomak tijesno povezane obitelji talijanskih doseljenika u Argentinu. Dopadljiv, vrlo obrazovan i filozof na području industrije, mogao je satima pričati o raspadu Rusije, o budućnosti naftne industrije i islamskom fundamentalizmu. Kompaniju Bridas osnovao je 1948. njegov otac Alejandro Angel kao malo uslužno poduzeće argentinske naftne industrije koja se tek pojavljivala. Car-los i njegov brat Alejandro Bulgheroni, potpredsjednik Bridasa, u-ključili su se 1978. na međunarodno tržište pa je Bridas postao treća po veličini naftna kompanija u Južnoj Americi. Ali, sve do dolaska u Turkmeniju nije imala nikakva iskustva o poslovanju u Aziji.Stoje te Argentince natjeralo da prevale polovicu zemaljske kugle i dođu u Afganistan? Nakon raspada Sovjetskog Saveza Bridas je želio poslovati u zapadnom Sibiru. U jedinom intervjuu što gaje Bulgheroni dao o ulozi Bridasa u Afganistanu rekao mije: "Ali, tamo je bilo previše problema s naftovodima, plinovodima i porezima tako da smo otišli u Turkmeniju kad se ta zemlja
98 Talibani
otvorila".1 Bridas je 1991. bio prva zapadna kompanija što je željela sklopiti ugovore s Turkmeni-jom, a to je bio golem rizik. Zapadne su naftne kompanije tu odluku u to vrijeme nazvale suludom. Turkmenija je bila vrlo daleka zemlja, bez izlaza na more, a još nije bila donijela nikakve zakone o zaštiti stranih ulaganja. "Druge su naftne kompanije izbjegavale Turkmeniju jer su je smatrale zemljom plina, a nisu imale pojma kome bi ga prodavale", rekao je Bulgheroni, i dodao: "Zbog našeg iskustva u pronalaženju plina i njegovu transportiranju međunarodnim plinovodima do tržišta u Južnoj Americi, uvjeren sam da se isto može učiniti i u Turkmeniji". Predsjedniku Nijazovu laskala je Bulgheronijeva pozornost u vrijeme kad se nijedan drugi zapadni naftaš nije ni pojavio na njegovim vratima pa su on i Bulgheroni postali veliki prijatelji.
U siječnju 1992. Bridas je dobio područje Jašlar u istočnoj Turkmeniji, blizu granice s Afganistanom, i sjeveroistočni dio golemih plinskih nalazišta u Daulatabadu koje su otkrili Sovjeti. U veljači 1993. dobio je i nalazište Keimir na zapadu zemlje, blizu Kaspijskog jezera. Kako je to bila prva i jedina naftna kompanija u Turkmeniji, dobila je vrlo povoljne uvjete-podjelu zarade 50 naprema 50% za Jašlar, a za Keimir 75 prema 25% u korist Bridasa. "Željeli smo pronaći nova nalazišta nafte i plina i izgraditi postrojenja, jer Rusija u tom slučaju ne bi mogla prigovarati kao u slučaju kad bismo samo ulagali u stara nalazišta iz sovjetskog razdoblja", rekao je Bulgheroni.Bridas je za istraživanje nalazišta plina uložio oko 400 milijuna dolara, što je bio golem iznos za jednu malu naftnu kompaniju na samom početku neovisnosti Turkmenije, kada u zemljama Srednje Azije nije bilo nijednoga naftnog diva. Bridas je počeo izvoziti naftu iz Keimira 1994. a proizvodnja je narasla na 16.800 barela dnevno. A onda je, u lipnju 1995., u vreloj i suhoj pustinji Karakum, naišao na zlato, tj. golemo naftno nalazište u Jašlaru procijenjeno na 764 milijarde kubičnih metara, stoje najmanje dvostruko više od ukupnih pakistanskih zaliha plina. "Za razliku od nafte, za plin je potrebno neposredno i dostupno tržište koje smo odmah počeli tražiti", izjavio je direktor transporta kompanije Bridas Jose Louis Sureda, čvrst i krupan inženjer koji će sljedećih mjeseci kružiti Afganistanom ispitujući moguće rute za plinovod.2"Kad smo otkrili Jašlar htjeli smo da se dio plina isporučuje starim ruskim plinovodima ali smo željeli pronaći i alternativna tržišta, u Kini ili južnoj Aziji", rekao je Bulgheroni, i dodao: "Plinovod kroz Afganistan mogao bi postati čimbenikom uspostave mira, što je teško ali moguće". U studenome 1994., baš kad su talibani zauzeli Kandahar, Burlgheroni je nagovorio Nijazova da osnuje jednu radnu skupinu koja će proučiti mogućnost izgradnje plinovoda preko Afganistana do Pakistana.Četiri mjeseca nakon toga nagovorio je pakistansku premijerku Benazir Buto da se udruži s Nijazovim. Dana 16. ožujka 1995. Pakistan i Turkmenija potpisali su memorandum kojim su Bridasu dopustili izradu studije o mogućnostima izgradnje toga plinovoda. "Taj će plinovod biti pakistanska veza sa Srednjom Azijom i otvorit će goleme mogućnosti", rekao mi je suprug premijerke Buto, Asif Zardari. Rekao je i to da je taj plinovod moguć jer bi prolazio područjem koje su držali talibani. U ureduje, iza leđa, držao veliki zemljovid s rutom toga plinovoda, koji je ponosno pokazivao.
U to su vrijeme pakistanska vojska i ISI pomagali talibanima kako bi otvorili južnu transportnu vezu preko Kandahara i Herata do Turkmenije. Istodobno je Pakistan pregovarao s Katarom i Iranom kako bi osigurao opskrbu plinom preko dva plinovoda ali je prijedlog Bridasa, u geostrateškom smislu, jer se Pakistan priklanjao interesima Afganistana i Srednje Azije, nudio najpovoljnije mogućnosti.Bridas je predložio izgradnju plinovoda dugog 1.400 kilometara od Jašlara preko južnog Afganistana do mjesta Sui u pokrajini Balu-čistan, gdje se nalaze pakistanska plinska nalazišta i odakle počinje pakistanska plinovodna mreža. Kasnije bi se gradnja mogla nastaviti sve do većih tržišta u Indiji, preko Multana. Bridas je predložio izgradnju lako dostupnog plinovoda kojim bi, s vremenom, i druge kompanije i zemlje mogle transportirati svoj plin. To se osobito svidjelo afgani-stanskim lokalnim ratnim zapovjednicima jer su i na sjeveru te zemlje postojala nalazišta iz kojih se nekada opskrbljivao Uzbekistan, ali su bila zatvorena. Bulgheroni je stigao u Afganistan kako bi pridobio tamošnje lokalne zapovjednike. "Sastao sam se sa svim vođama, s Ismailom Hanom u Heratu, s Burhanudinom Rabanijem i s Masudom u Kabulu, s Dostumom u Mazani i s talibanima u Kandaharu. Svi su me vrlo dobro primili jer su shvaćali da se zemlja mora obnoviti i da su im potrebna strana ulaganja", rekao je Bulgheroni.
99 Talibani
U veljači 1996. izvijestio je premijerku Buto i predsjednika Nija-zova da su "postignuti i potpisani sporazumi s lokalnim zapovjednicima koji nam omogućuju pravo prolaza".5 Toga je mjeseca s afgani-stanskom vladom, na čijemu je čelu bio predsjednik Burhanudin Ra-bani, potpisao ugovor na trideset godina o izgradnji i upravljanju plinovodom, a posao su trebali preuzeti Bridas i jedan međunarodni konzorcij što gaje Bridas trebao osnovati. Bridas je ušao u pregovore s drugim naftnim kompanijama, uključujući i Unocal, dvanaestu po veličini naftnu kompaniju u SAD-u, koja je imala veliko iskustvo u Aziji i ulagala u Pakistanu još od 1976. Turkmenski su se dužnosnici prvi put sastali s predstavnicima Unocala u travnju 1995. u Houstonu, a pozvao ih je Bridas. Predstavnici Unocala posjetili su Ašhabad i Islamabad, očito u namjeri da razgovaraju o zajedničkoj izgradnji naftovoda i plinovoda s Bridasom.
Ali, u to je vrijeme Bridas u Turkmeniji naišao na velike probleme. Savjetnici su uvjerili predsjednika Nijazova da Bridas izrabljuje Turk-meniju pa je turkmenska vlada u rujnu 1994. zabranila izvoz nafte iz Keimira i zatražila promjenu ugovora s Bridasom. U siječnju 1995. činilo se daje to pitanje riješeno jer je Bridas pristao svoj udio zarade smanjiti sa 75% na 65%. Kad je Bridas otkrio plin u Jašlaru predsjednik Nijazov i njegovi pomoćnici nisu došli na proslavu što ju je Bridas tim povodom organizirao nego su zatražili da se još jednom razmotre ugovori i za Jašlar i za Keimir. Predsjednik Nijazov obustavio je Bri-dasove radove u Jašlaru i ponovno zabranio izvoz nafte iz Keimira. Ovoga je puta Bridas izjavio da neće odstupiti od prvotno sklopljenih ugovora koje je Turkmenija dužna poštovati.Nijazov je bio diktator komunističkog tipa koji nije razumio međunarodne zakone ni ugovore niti su ga zanimali. Ali, imao je i drugih razloga da baš u tom trenutku pritisne Bridas. Kako je američka kompanija Unocal pokazala zanimanje za izgradnju vlastitog plinovoda za postojeća nalazišta u Daulatabadu, od čega bi Turkmenija imala znatne prihode, shvatio je kako bi preko Unocala mogao pridobiti neku veliku američku naftnu kompaniju kao i zainteresirati vladu predsjednika Clintona za ulaganja u Turkmeniji. Trebala mu je suradnja s Amerikom pa je otpočeo intenzivne razgovore s američkim diplomatima. Amerika je, s druge strane, morala podupirati Nijazova kako ne bi postao ovisan o Iranu. Nijazov je posjetio UN i u New York pozvao i Bridas i Unocal. Tom je prilikom, 21. listopada 1995., u nazočnosti šokiranih dužnosnika Bridasa, potpisao ugovor s Unocalom i njegovim partnerom, kompanijom Delta Oil iz Saudijske Arabije, za izgradnju plinovoda preko Afganistana. "Bili smo šokirani, a kad smo mu se obratili samo se okrenuo i rekao 'vi možete graditi drugi naftovod'", rekao je jedan direktor Bridasa.Potpisivanju je bio nazočan Henry Kissinger, bivši ministar vanjskih poslova SAD-a, u to vrijeme savjetnik Unocala. Dok je ispitivao rutu preko Afganistana rekao je da taj posao izgleda kao "pobjeda nade nad iskustvom". Međutim, Bridas nije bio spreman odustati, pa je tako počela prva bitka nove velike igre. Mario Lopez Olaciregul, izvršni direktor Bridasa, kasnije je rekao: "Mi smo samo naftna kompanija koja želi ulagati i raditi, ali smo postali sudionicima nečije 'velike igre' u kojoj velike sile tuku jedna drugu".7Unocal je predložio izgradnju plinovoda od Daulatabada, gdje postoje nalazišta od 700 milijardi kubičnih metara, do Multana u središnjem Pakistanu. Osnovao je konzorcij CentGas u kojemu je sam imao 70% udjela, Delta 15%, rusko državno poduzeće Gazprom 10% a turk-mensko državno poduzeće Turkmenrosgaz 5%. Unocal je potpisao jedan još ambiciozniji sporazum koji se svidio cijeloj regiji. Njegova kompanija CAOPP (Central Asian Oil Pipeline Project) zamislila je izgradnju naftovoda dugog 1.680 kilometara od Čardzua u Turkmeniji do jednoga naftnog terminala na pakistanskoj obali, kojim bi se dnevno isporučivalo milijun barela nafte za izvoz. Postojeći naftovodi iz vremena Sovjetskog Saveza-od Surguta i Omska u Sibiru do Čimkenta u Kazahstanu i Buhare u Uzbekistanu-mogli bi se spojiti s naftovodom CAOPP-a, tako da bi se nafta iz cijele Srednje Azije transportirala u Karači.
"Naša je strategija iskoristiti veliku postojeću mrežu naftovoda kako bismo cijeli sustav naftovoda ove regije povezali s izlazom na more i tako omogućili svim zemljama-proizvođačima nafte-Rusiji, Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmeniji-pristup rastućim tržištima u Aziji. Postojao bi trgovački koridor preko Srednje Azije", rekao je Robert Todor, izvršni potpredsjednik Unocala.8 Kako bi izbjegli probleme što ih je Chevron imao s Rusijom u Kazahstanu, Unocal je od samog početka nastojao pridobiti Moskvu. Po njegovu projektu ruska bi se nafta iz Sibira mogla izvoziti južno prema moru, a rusko poduzeće Gazprom imalo bi udio u tom plinovodu. "Nemamo problem s
100 Talibani
Rusijom, nego s Afganistanom. To je situacija u kojoj svi dobivaju", rekao mi je u Turkmeniji Unocalov direktor Henry De La Rosa.9Iznenadno zanimanje Clintonove vlade i Unocala za Turkmeniju i Afganistan nije bilo slučajno. Prethodno je došlo do značajne promjene u američkoj politici prema Srednjoj Aziji. Od 1991. do 1995. Wash-ington je strateški podupirao Kazahstan i Kirgistan, kao dvije zemlje koje će se ubrzo ekonomski i politički liberalizirati, što će olakšati ulaganja američkih kompanija na tom području. Kazahstan je još uvijek imao nuklearno oružje iz razdoblja Sovjetskog Saveza, a kazahstan-skom su se predsjedniku Nursultanu Nazarbajevu, zbog golemih zaliha nafte, plina i minerala njegove zemlje, osobno dodvoravali američki predsjednici, i Bush i Clinton. Ali, godine 1995. sve ga se više smatralo neuspješnim državnikom, jer mu je vlada bila u potpunosti korumpirana, a način vladanja sve više diktatorski.Kazahstan je 1993. predao Rusiji svoje nuklearno oružje. Kako su Rusi činili 40% stanovnika te zemlje i bili otvoreno neprijateljski raspoloženi prema njezinoj vladi, predsjednik Nazarbajev morao se prikloniti sigurnosnim i ekonomskim zahtjevima Rusije. Kazahstan je četiri godine bezuspješno nastojao nagovoriti Rusiju da dopusti kompaniji Chevron transport nafte iz Tengiza ruskim naftovodima do Europe. Chevron je još 1991. obećao uložiti u Tengiz pet milijardi dolara ali je u očaju tu namjeru skresao i do 1995. uložio samo 700 milijuna dolara.U tom su razdoblju (od 1991. do 1995.) SAD ignorirale Tadžikistan jer je tamo bjesnio građanski rat, a američko je Ministarstvo vanjskih poslova smatralo Uzbekistan i Turkmeniju, u kojima su na vlasti bili diktatori, izopćenim zemljama. Štoviše, uz zamjenika ministra vanjskih poslova Strobea Talbotta, koji je bio rusocentričan i američku politiku približavao bivšem Sovjetskom Savezu, Washington nije želio razljutiti Moskvu ugrožavanjem njezinih interesa u Srednjoj Aziji. Talbott je kanio Rusiju pridružiti NATO-u, a ne stvarati probleme u američko-ruskim odnosima upadanjem u "dvorište Rusije".
Međutim, kako je Rusija zapadala u rasulo Talbottova se proruska politika našla pod snažnim udarom američkih stručnjaka za vanjsku politiku, židovskog i izraelskog lobija u Washingtonu i američkih naftnih kompanija, jer su sve te zainteresirane strane željele da SAD zauzmu višedimenzionalno stajalište u svojoj vanjskoj politici prema bivšemu Sovjetskom Savezu, tj. stajalište koje će im omogućiti eksploataciju kaspijskih energetskih dobara, pomoći kaspijskim državama da se što brže osamostale od Rusije i priključe se Zapadnom taboru. Američke naftne kompanije, kao predvodnice američkog pohoda na to područje, željele su imati većega udjela u američkoj politici prema toj regiji.Početkom 1995. velike američke naftne kompanije osnovale su u Washingtonu jednu privatnu grupu pod nazivom Foreign Oil Compa-nies, u kojoj je bio i Unocal, za promicanje svojih interesa u Kaspijskoj regiji. Taje grupa počela angažirati bivše političare iz vremena predsjednika Busha i Čartera kako bi u Washingtonu lobirali za njezine interese.1' Njezini su se predstavnici sastali sa Sheilom Heslin, stručnjakom za energiju pri Vijeću za nacionalnu sigurnost (National Se-curitv Council, skraćeno NSC) a kasnije, u ljeto 1995., i s njezinim šefom, savjetnikom NSC-a Samuelom Bergerom. Nešto prije toga Berger je unutar NSC-a osnovao odbor za formuliranje politike prema Kaspijskoj regiji, u kojemu su bili predstavnici više ministarstava i CIA-e.Strateški interes Washingtona i američkih naftnih kompanija u Kaspijskoj regiji sve je više rastao pa je Washington počeo mijenjati stajalište prema Rusiji. Prvi su se time okoristili Uzbekistan i Turk-menija. Ranije je Washington spriječio pokušaj američkih lobista da promiču predsjednika Nijazova. U ožujku 1993. Nijazov je unajmio bivšeg savjetnika NSC-a Alexandera Haiga, koji gaje doveo u Wash-ington kako bi ovaj pokušao nagovoriti američke naftne kompanije da ulažu u njegovoj zemlji i kako bi ublažio američko stajalište glede izgradnje naftovoda i plinovoda preko Irana. Nijazov se nije uspio susresti s najvišim američkim dužnosnicima pa je taj posjet propao. Ali, Washington je 1995. shvatio da Nijazov, ako ga Amerika bude ignorirala, neće imati drugoga izbora nego se prikloniti Iranu. Množili su se ekonomski problemi Turkmenije jer nije uspijevala prodati svoj plin. Mogućnost izgradnje plinovoda preko Afganistana Amerikancima je bila vrlo privlačna ne samo zato što bi se tako izbjegao Iran nego i zato što bi to bio znak potpore Turkmeniji, Pakistanu i talibanima i ujedno jasan znak ignoriranja Rusije i Irana.SAD nisu mogle u Srednjoj Aziji steći stratešku moć bez Uzbekistana kao najveće i najsnažnije zemlje na tom području i jedine koja je sposobna oduprijeti se Rusiji. Tako su se i Amerika i Uzbekistan međusobno dodvoravali. Predsjednik Karimov podupirao je planove NATO-a o
101 Talibani
stvaranju jedne bojne za Srednju Aziju, čemu se Rusija oštro protivila. Godine 1997. jedan mi je ruski diplomat u Ašhabadu otresito rekao: "Ne prihvaćamo NATO u svom dvorištu. SAD moraju shvatiti da će Srednja Azija ostati u ruskoj sferi interesa".13 Američke su se kompanije zainteresirale za nalazišta minerala u Uzbekistanu pa je naglo procvalo poslovanje između Uzbekistana i SAD-a, koje se od 1995. do 1997. povećalo osam puta. Predsjednik Karimov prvi je put posjetio Washington u lipnju 1996. Kasnije je doktor Širin Hunter napisala: "Potkraj 1995. bilo je jasno daje Zapad, a poglavito SAD, odabrao Uzbekistan kao jedinu moguću protutežu nekoj novoj ruskoj hegemoniji i utjecaju Irana".
Tako su se u toj regiji pojavljivale dvije koalicije. Jedna se sastojala od SAD-a, koje su se priklanjale Uzbekistanu, Turkmeniji i Azer-bejdžanu i poticale svoje saveznike-Izrael, Tursku i Pakistan-na ulaganja u tim zemljama, a na drugoj Rusija koja je zadržala čvrsto uporište u Kazahstanu, Kirgistanu i Tadžikistanu. Kako je bitka za energetska i druga bogatstva jačala, Sjedinjene su se Američke Države bile spremne suprotstaviti Rusiji. Vodeći američki stručnjak za Srednju Aziju dr. Martha Brill izjavila je: "Iako američki političari zacijelo ne žele da Rusija postane hegemonistička sila, potencijalna cijena te hegemonije bit će znatno veća ako Rusija uspije određivati uvjete i Zapadu ograničiti pristup posljednjim poznatim nalazištima nafte i plina na svijetu. I najmanje moguće sudjelovanje Amerike na tom području izaziva najveću moguću sumnju Rusije".15Ovu sam priču počeo istraživati tek u ljeto 1996. Talibani su u rujnu 1996. iznenada zauzeli Kabul pa me to potaknulo da pokušam odgonetnuti dva pitanja s kojima su se borili zapadni novinari ali nisu uspjeli pronaći odgovore. Prvo je pitanje bilo pomažu li Amerikanci talibanima, bilo izravno ili posredno, preko Unocala ili preko svojih saveznika Pakistana i Saudijske Arabije, a drugo stoje dovelo do tako velike regionalne polarizacije u kojoj su na jednoj strani bili SAD, Saudijska Arabija, Pakistan i talibani, a na drugoj Iran, Rusija, srednjoazijske zemlje i Antitalibanski savez. Neki su nastojali ispitati nije li ponovno proradila stara veza CIA-ISI iz vremena afganistanskog džihada, ali je meni postalo jasno daje strategija oko izgradnje plinovoda i naftovoda postala pokretačkom snagom američkog zanimanja za talibane, koje je opet poticalo protureakciju Rusije i Irana.Ali, pokušati to istražiti značilo je ući u labirint u kojemu nitko ne govori istinu ili skriva svoje stvarne pobude i interese. Bio je to posao za detektiva a ne za novinara jer nije bilo ničega za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Bilo je teško čak i dobiti pristup pravim igračima jer politiku nisu pokretali političari ni diplomati nego tajnovite naftne kompanije i tajne službe zemalja u regiji. Najtajnovitije su bile naftne kompanije, zbog oštre konkurencije diljem svijeta. Nije bilo moguće saznati gdje namjeravaju bušiti ili kojoj će se ruti za naftovod prikloniti, čak ni to s kim su prije sat vremena ručali, jer bi time igru predali svojim neprijateljima-suparničkim naftnim kompanijama.Dužnosnici Bridasa nikad nisu razgovarali s novinarima, samo su tek povremeno davali izjave iz jedne diskretne tvrtke za javne odnose u Londonu. Unocal je bio pristupačniji, ali su njegovi dužnosnici imali uputu da daju neutralne odgovore iz kojih se ništa nije moglo saznati. Međutim, među tim dvjema kompanijama bilo je značajnih razlika koje će kasnije utjecati na njihove odnose s talibanima. Bridas je bio mala obiteljska tvrtka čiji su se dužnosnici, odgojeni na europskoj tradiciji, zanimali za politiku, kulturu, povijest i osobne veze naroda i ljudi s kojima su poslovali. Bili su upućeni u sve zavrzlame te igre pa su se potrudili proučiti etničke, plemenske i obiteljske veze čelnika s kojima su se sastajali.
Unocal je bio golema korporacija koja je upošljavala dužnosnike za vođenje globalnoga naftnog poslovanja. One dužnosnike što su posjećivali tu regiju, uz rijetke iznimke, zanimao je posao, a ne političko okruženje. Dok su istraživali rutu za plinovod, inženjeri Bridasa satima bi pijuckali čaj s afganistanskim plemenima u pustinji, dok bi predstavnici Unocala dolijetali i odlijetali i uzimali kao zdravo za gotovo sve što bi im rekli notorno prevrtljivi afganistanski lokalni zapovjednici. Afganistanci su još davno ovladali umijećem da svom sugovorniku kažu upravo ono što želi čuti, a sljedećem gostu upravo suprotno od onoga što su rekli prvome. Unocal je bio u podređenom položaju i zato što njegova politika prema talibanima nije odudarala od američke politike pa su na kraju i njegovi dužnosnici počeli talibanima dijeliti lekcije o tome što trebaju činiti. Bridas nije imao takvih predrasuda i bio je spreman sklopiti posao s talibanima iako ih nijedna zemlja nije priznala kao legitimnu vlast.
102 Talibani
Unocal se za podatke o lokalnim događajima i mogućem razvoju događaja nekako više oslanjao na američko veleposlanstvo u Islam-abadu i na pakistansku i turkmensku tajnu službu. Nije sam prikupljao podatke. Kad su objavljeni moji članci o nadmetanju Bridasa i Unocala i o obratima u toj novoj velikoj igri obje su kompanije u početku mislile da sam špijun koji potajno radi za onu drugu kompaniju. Unocal je to uvjerenje zadržao i nakon stoje Bridas shvatio da sam samo jedan vrlo znatiželjan novinar koji je predugo izvješćivao iz Afganistana da bi se zadovoljio neutralnim izjavama. Trebalo mi je sedam mjeseci putovanja, više od stotinu intervjua i potpuno zaranjanje u literaturu o naftnim kompanijama i proizvodnji nafte-o čemu nisam ništa znao-kako bih na kraju napisao naslovnu reportažu za časopis Far Eastern Economic Review, objavljenu u travnju 1997.U srpnju 1997. Strobe Talbott održao je govor kojim će označiti američku politiku prema toj regiji. Rekao je: "Postalo je pomodno proglašavati, ili barem predviđati, ponovnu 'veliku igru' na Kavkazu i u Srednjoj Aziji. Time se naravno misli da će pokretačka snaga te regije, nafta, dovesti do natjecanja velikih sila. Naš je cilj izbjeći i aktivno obuzdati takav atavistički ishod. Ostavimo Rudvarda Kiplin-ga i Georgea McDonalda Frasera tamo gdje im je mjesto-na policama povijesti. Velika igra koja je izbacila Kiplingova Kima i Fraserova Flashmana bila je igra bez rezultata".Ali, Talbott je dobro znao daje igra u tijeku pa je igračima uputio oštro upozorenje, bez obzira na njegovu izjavu daje rješavanje sukoba najvažniji cilj Washingtona. "Ako unutarnji sukobi i oni među državama tinjaju i bukte ta bi regija mogla postati rasadnikom terorizma, vjerskog i političkog ekstremizma i poprištem pravoga rata".16Nijazova odluka o potpisivanju sporazuma s Unocalom razbjesnila je Bulgheronija. U veljači 1996., u mjestu Fort Bend blizu Houstona u američkoj saveznoj državi Texas, podnio je tužbu protiv Unocala i Delte. Kompanija Bridas zatražila je odštetu od petnaest milijardi dolara zbog "mučnog miješanja tih kompanija u njezine poslovne odnose" i zbog toga što su "Unocal, Delta i (potpredsjednik Unocala Marthv) Miller, a možda i drugi, sudjelovali u civilnoj uroti protiv Bridasa". U svom je iskazu Bridas rekao kako je "Milleru otkrio svoj strateški plan izgradnje i upravljanja plinovodom. Bridas je pozvao Unocal i predložio mu zajedničko ulaganje".17 Ukratko, Bridas je optužio Unocal da mu je ukrao ideju.Kasnije je Bulgheroni rekao što osjeća, izjavivši: "Unocal je došao na ovo područje jer smo ga mi pozvali. Nije bilo razloga zbog kojega se ne bismo ujedinili. Željeli smo da nam se pridruže pa smo ih poveli u Turkmeniju. SAD su u početku tu ideju o izgradnji plinovoda smatrale smiješnom i nije ih zanimao ni Afganistan ni Turkmenija". Osim toga, Bridas je pri Međunarodnoj trgovačkoj komori pokrenuo arbitražu protiv Turkmenije zbog tri slučaja kršenja ugovora, kad je Turkmenija blokirala njihova postrojenja u Jašlaru i Keimaru.
Unocal je smatrao daje njegov prijedlog drukčiji jer se odnosio na nalazišta plina u Daulatabadu, a ne u Jašlaru. Predsjednik Unocala John Imle u jednom je ranijem pismu Bulgheroniju, koje je kasnije dostavljeno sudu, napisao da su mu dužnosnici u Turkmeniji rekli da nema nikakvih sporazuma između turkmenske vlade i Bridasa pa je zato Unocal mogao raditi što želi.18 "Mi smo smatrali da je projekt CentGas odvojen i neovisan o Bridasu. Predlagali smo kupnju plina iz postojećih zaliha i njegovu isporuku plinovodom. Bridas je predlagao transport plina sa svojih nalazišta u Jašlaru... projekt CentGas ne priječi Bridasu izgradnju naftovoda za prijevoz i prodaju vlastitog plina", rekao je Imle.Clintonova je vlada stala na stranu Unocala. U ožujku 1996. američki veleposlanik u Pakistanu Tom Simmons došao je u velik sukob s premijerkom Benazir Buto, zamolivši je da Pakistan prestane podržavati Bridas i počne podržavati Unocal. Jedan stariji pomoćnik premijerke, Buto koji je bio nazočan na tom sastanku, izjavio je: "Premijerka je podupirala Bridas i kad je stala u obranu te kompanije Sinje. Razbjesnila se na njega". Jedan je ministar u njezinoj vladi dodao: "Premijerka Buto zatražila je od Simmonsa pisanu ispriku, i dobila".I pomoćnica američkog ministra vanjskih poslova Robin Raphel, zadužena za južnu Aziju, zalagala se za Unocalov projekt tijekom dvaju putovanju u Pakistan i Afganistan, u travnju i kolovozu 1996. Na jednoj konferenciji za tisak u Islamabadu, 21. travnja 1996., izjavila je: "Postoji jedna američka kompanija koja je zainteresirana za izgradnju plinovoda od Turkmenije do Pakistana", i dodala: "Taj projekt bit će vrlo dobar za Turkmeniju, za Pakistan i za Afganistan jer neće samo osigurati mogućnost zapošljavanja nego i izvor energije za Afganistan". U kolovozu je posjetila i glavne gradove zemalja Srednje Azije i Moskvu, gdje je prenijela istu tu poruku.
103 Talibani
Zbog otvorene potpore SAD-a Unocalu pojačale su se već postojeće sumnje Rusije i Irana jer ih je to još više uvjerilo da CIA pomaže talibanima. U prosincu 1996. jedan mije stariji iranski diplomat potiho rekao da su Saudijska Arabija i CIA talibanima dostavile dva milijuna dolara-iako se to nije moglo potkrijepiti nikakvim dokazima. Međutim, nakon što su SAD i Unocal napravili nekoliko ozbiljnih pogrešaka te su dvojbe na svim frontama porasle.Kad su talibani u rujnu 1996. osvojili Kabul, dužnosnik Unocala Chris Taggert izjavio je da će, sad kad su talibani osvojili Kabul, biti lakše realizirati projekt izgradnje plinovoda. Tu je izjavu Unocal hitro povukao jer je podrazumijevala da Unocal podržava pobjedu talibana. Samo nekoliko tjedana prije toga Unocal je najavio da će afganistan-skim lokalnim zapovjednicima dati humanitarnu pomoć kao "nagradu" ako osnuju zajedničko vijeće za nadzor izgradnje plinovoda. To je opet bio znak da je Unocal spreman dati novac lokalnim vojnim zapovjednicima.Samo nekoliko sati nakon što su talibani zauzeli Kabul američko je Ministarstvo vanjskih poslova izjavilo da će uspostaviti diplomatske odnose s talibanima i poslati svojeg dužnosnika u Kabul. I taje izjava hitro povučena. Glasnogovornik američkog Ministarstva vanjskih poslova Glyn Davies izjavio je da SAD "nemaju prigovora" na talibansko uvođenje islamskog zakona. Talibane je opisao kao protivnike modernizma, a ne protivnike Zapada. Američki su kongresmeni stali na stranu talibana. Senator Hank Brown, pobornik Unocalova projekta, izjavio je: "Ono stoje dobro jest činjenica da se konačno čini kako je jedna frakcija sposobna uspostaviti vlast u Afganistanu".2' Američki su se diplomati našli u vrlo neugodnu položaju pa su mi kasnije nastojali objasniti da su SAD dale tu ishitrenu izjavu bez prethodnih konzultacija s američkim veleposlanstvom i Islamabadu.Ali, time je učinjena golema šteta. Unocalovi gafovi i zbrka u američkom Ministarstvu vanjskih poslova samo su još više uvjerili Iran, Rusiju, Srednjoazijske Republike, Antitalibanski savez i većinu ljudi u Pakistanu i Afganistanu da su SAD i Unocal na strani talibana i da žele njihovu potpunu pobjedu, dok istodobno tvrde da ne podržavaju nijednu zaraćenu stranu u Afganistanu. Neki pakistanski ministri, u želji da pokažu kako SAD podržavaju talibane i stajalište Pakistana, odali su pakistanskim novinarima tajnu kako Washington podupire talibane.
Cijela je regija vrvjela glasinama i špekulacijama. Svoj prilog tome stanju dale su i vječno neutralne novinske agencije. Reuters je izjavio: "Zacijelo se čini da talibani pripomažu američkoj politici izoliranja Irana tako što na iranskoj granici stvaraju čvrstu sunitsku tampon zonu. Potencijalno omogućuju sigurne trgovinske putove i naftovode i plinovode čime bi Iran izgubio monopol kao jedina zemlja kroz koju prolaze trgovinski putovi zemalja Srednje Azije".22Bridas se još uvijek morao boriti kako bi ostao u igri. Njegova plinska i naftna polja u Turkmeniji bila su blokirana. S Turkmenijom nije imao sporazum o kupnji plina za budući plinovod, a ni s Pakistanom o prodaji plina. Kako su SAD i Pakistan podupirali talibane i Unocal im se počeo dodvoravati. Bridas je ipak zadržao svoje urede u Ašhabadu i Kabulu, iako gaje Nijazov pokušavao istjerati. Turkmen-ski ministar za naftu i plin Murad Nazdjanov rekao mi je u Ašhabadu sljedeće: "Bridas je ispao iz igre, izgradnju plinovoda preko Afganistana dali smo Unocalu. Naša vlada više ne posluje s Bridasom".
Bridas je za talibane imao jednu prednost. Rekao im je da za taj projekt nema potrebe uzimati kredite od međunarodnih financijskih institucija, jer je za uzimanje takvih kredita bilo potrebno međunarodno priznanje talibanske vlade. Umjesto uzimanja kredita Bridas je sa saudijskom kompanijom Ningarcho osnovao kompaniju TAP Pipe-lines u kojoj su oba osnivača imala udio od 50%. Kompanija Ningarcho bila je vrlo bliska direktoru saudijske tajne službe, princu Turkiju. Bridas je izjavio da za izgradnju onog dijela plinovoda koji vodi preko Afganistana može dobiti 50% sredstava od Saudijske Arabije, a ostatak od jednog međunarodnog konzorcija, koji će sam osnovati i od čega bi se financirali manje rizični dijelovi plinovoda na području Pakistana i Turkmenije. Jedan dužnosnik Bridasa izjavio je: "Potpuno ćemo razdvojiti naše probleme s turkmenskom vladom i ugovor o izgradnji naftovoda preko Afganistana. Osnovat ćemo dva konzorcija, jedan za izgradnju dijela plinovoda preko Afganistana, a drugi za izgradnju dijelova plinovoda u Pakistanu i Turkmeniji".24 Tako je Bridas ponudio da će odmah početi s radovima, bez prethodnih uvjeta. Bio mu je potreban samo nekakav sporazum među afganistanskim zaraćenim stranama, ali ni to neće biti moguće postići.
104 Talibani
S druge strane, položaj Unocala bio je tijesno povezan s američkom politikom u Afganistanu. To je značilo da Unocal neće graditi plinovod niti raspravljati o komercijalnim uvjetima s talibanima sve dok Kabul ne bude imao neku priznatu vladu kako bi Svjetska banka i druge banke mogle dati kredite za taj projekt. Predsjednik Unocala John Imle izjavio je: "Od početka smo svim stranama jasno rekli daje u pitanju mogućnost dobivanja financijskih sredstava za taj projekt, da će se zaraćene strane u Afganistanu morati sastati i osnovati djelotvornu vladu koju će priznati kreditne institucije kako bi taj projekt uspio".2 5 Unocal je talibanima bio važan jer je postojala mogućnost da SAD, ako sklope posao s Unocalom, prizna njihovu vladu, što su talibani očajnički željeli.I Bridas i Unocal počeli su se dodvoravati onim zemljama u regiji koje su imale utjecaja na talibane, napose Saudijskoj Arabiji. Bridas je u razgovorima s talibanima isticao svoje snažne veze s princem Turkijem. Tako je Bulgheroni izjavio: "Saudijska je Arabija godinama ulagala u afganistanski džihad i istinski vjeruje da će ovaj naftovod doprinijeti mirovnom procesu". I Unocal je imao svoje veze u Sa-udijskoj Arabiji. Predsjednik kompanije Delta Oil Badr Al-Aiban u bliskim je odnosima sa saudijskom kraljevskom obitelji, napose s prijestolonasljednikom Abdulahom, a njegov brat Mosaid Al-Aiban radio je na dvoru kralja Fahda. Tako je nadmetanje Unocala i Bridasa ujedno bilo odraz nadmetanja unutar saudijske kraljevske obitelji.
Osim toga, SAD i Unocal pridobili su Pakistan. Nakon raspuštanja vlade premijerke Benazir Buto 1996. godine Unocal je imao potpunu podršku novog premijera Navaza Šarifa, njegova ministra za naftu Čaudri Nisar Ali Hana, pakistanske vojske i ISI-a. Pakistan je nastojao osigurati izravniju potporu SAD-a talibanima, pa je nastojao privoljeti Unocal da odmah počne s izgradnjom plinovoda kako bi talibani dobili legitimitet. SAD i Unocal u osnovi su prihvatili ISI-evu analizu ciljeva, tj. da će pobjeda talibana u Afganistanu Unocalu olakšati posao i ubrzati američko priznanje talibanske vlasti.Osim što je Pakistan želio da SAD priznaju talibane, imao je i velikih potreba za plinom. Plin čini 37% ukupne potrošnje energije u toj zemlji, a najveća nalazišta u mjestu Sui u Balučistanu bila su pri kraju. Pakistanske zalihe plina iznose 622 milijarde kubičnih metara, godišnja potrošnja iznosi oko 20 milijardi kubičnih metara a potražnja raste 23 milijarde kubičnih metara godišnje. Pakistanu bi 2010. godine za godišnju potrošnju nedostajalo 0,8 tisuća milijardi kubičnih stopa plina. Pakistan je imao i drugih mogućnosti, primjerice, izgradnju plinovoda iz Irana ili iz Katara, ali su ti projekti bili obustavljeni zbog nedostatka financijskih sredstava. Osim toga, Pakistan je morao osigurati i jeftiniju opskrbu naftom. Godine 1996. uvezao je nafte u vrijednosti od dvije milijarde dolara, stoje iznosilo 20% ukupnog uvoza. Početkom 1990-ih godina proizvodio je 70.000 barela dnevno a 1997. samo 58.000. Izgradnjom Unocalova plinovoda Pakistan bi ne samo osigurao vlastite potrebe nego bi postao i glavnim središtem za izvoz nafte iz srednjoazijskih zemalja na druga tržišta u Aziji.
I predsjednik Nijazov želio je da Unocal odmah počne s radovima pa je nagovarao Pakistan da prisili talibane da prihvate Unocalovu ponudu. Njegovo udvaranje SAD-u počelo je donositi koristi. U siječnju 1997. Turkmenija je potpisala sporazum s američkim naftnim divom Mobil i britanskom kompanijom Monument Oil o istraživanju nalazišta nafte na velikim predjelima na zapadu zemlje. Bio je to prvi ugovor što ga je Turkmenija potpisala s nekom velikom američkom kompanijom s obzirom na to da Unocal još nije imao nikakvih izravnih ulaganja u toj zemlji.U studenome 1996. Bridas je izjavio daje s talibanima i generalom Dostumom potpisao ugovor o izgradnji naftovoda te da se Burhanu-din Rabani s time već ranije složio. To je prouzročilo paniku u Unocalu i u Pakistanu. Dana 9. prosinca 1996. pakistanski je ministar vanjskih poslova Nadžmudin Šejh posjetio mulu Omara u Kandaharu kako bi ga nagovorio da prihvati Unocalovu ponudu, ali mu Omar nije dao nikakva čvrstog obećanja. Talibani su na svoj klasičan afganistanski način igrali vrlo vještu igru, ne dajući nikome čvrstih obećanja i tako prisiljavali i Unocal i Bridas da poboljšaju svoju ponudu. Talibane nije samo zanimao prihod od najamnine, koji bi mogao iznositi 100 milijuna dolara godišnje, nego su željeli da naftne kompanije pristanu graditi ceste, vodovode, telefonske mreže i dalekovode.Nekolicina talibanskih vođa privatno je izjavila da zagovaraju kompaniju Bridas jer nije postavljala nikakvih uvjeta dok je Unocal od njih tražio da poboljšaju svoju sliku na području ljudskih prava i da otpočnu razgovore s antitalibasnkim savezom, stoje bio glavni zahtjev američke politike.
105 Talibani
Unocal je, također, bio suočen s rastućim feminističkim pokretom u SAD-u koji je zahtijevao da SAD i Unocal obustave pregovore s talibanima. I UN je bio kritičan. Pomoćnik glavnog tajnika UN-a za humanitarna pitanja, Yasushi Akashi, rekao mi je: "Uplitanje stranih zemalja u Afganistan sada je u potpunosti povezano s bitkom za izgradnju naftovoda i plinovoda. Postoji bojazan da te naftne kompanije i regionalne sile samo koriste talibane za vlastite ciljeve."
Obje su kompanije uporno tvrdile da će izgradnjom plinovoda nastupiti mir, ali nijedna zapadna banka nije željela financirati izgradnju plinovoda u zaraćenoj zemlji. Tako je Robert Ebel izjavio: "Igrači u toj političkoj igri oko izgradnje plinovoda moraju imati na umu da mir može donijeti izgradnju plinovoda, ali da izgradnja plinovoda ne može donijeti mir".27 "Velika igra" poprimila je novu dimenziju.
Trinaesto poglavljeUDVARANJE TALIBANIMABROJ 2-BITKA ZA NAFTOVODE I PLINOVODESJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE I TALIBANIZgodnim i privlačnim Argentinkama u mini suknjama, tajnicama u sjedištu Bridasa u Buenos Airesu, rečeno je da se obuku od glave do pete-u duge suknje i bluze s dugim rukavima kako bi im i ruke i noge bile što više pokrivene. U tom se gradu očekivalo talibansko izaslanstvo. Stiglo je u veljači 1997. i Bridas im je pružio kraljevski doček, vodio ih u razgledanja zrakoplovom po cijeloj zemlji da vide njegova postrojenja i plinovode pa čak i u posjetu krajnjem jugu južnoameričkog kontinenta, prekrivenom ledom i snijegom.Istodobno je jedno drugo talibansko izaslanstvo doživljavalo drukčiji kulturni šok. Članovi toga izaslanstva posjetili su Washington, gdje su se sastali s dužnosnicima američkog Minstarstva vanjskih poslova i Unocala i lobirali za priznanje svoje vlade. Na povratku su se oba izaslanstva zaustavila u Saudijskoj Arabiji, posjetila Meku i sastala se s direktorom saudijske tajne službe, princem Turkijem. Izjavili su kako još nisu odlučili čiju će ponudu prihvatiti. Brzo su naučili igrati "veliku igru" iz svih kutova. Šta više trudile pridobiti talibane. Bridas je u siječnju 1997. dobio novi poticaj jer je Međunarodna trgovačka komora izdala Turkmeniji privremeni sudski nalog da dopusti Bridasu izvoz nafte iz Keimira. Ali, predsjednik Nijazov ignorirao je taj nalog, odbijajući postići kompromis s Bridasom. U ožujku 1997. Bridas je otvorio ured u Kabulu, a Bulgheroni je došao na sastanak s talibanskim vođama.
Bridas je zapravo otpočeo pregovore s talibanima. Trojici Bridaso-vih dužnosnika toga je ljeta trebalo više tjedana napornog rada da s dvanaestoricom talibanskih mula, među kojima nije bilo nijednog stručnjaka (samo je jedan imao diplomu inženjera, ali nikada nije radio kao inženjer) usuglase dokument od 150 stranica. Talibani nisu imali stručnjaka za naftu i plin, a rijetki su govorili engleski tako da se taj ugovor preveo na jezik dari. Jedan stariji dužnosnik Bridasa rekao mi je: "Sastavljamo ugovor redak po redak tako da nas nitko ne može optužiti da pokušavamo prevariti talibane. Ugovor će potpisati i protivničke strane što znači da će to na kraju biti ugovor cijelog Afganistana".2 Unocal je odbio pregovarati o uvjetima ugovora sve dok u Kabulu nema priznate afganistanske vlade.U međuvremenu je donirao 900.000 dolara Centru za afganistanske studije (Center of Afghanistan Srudies) na Sveučilištu Omaha u saveznoj državi Nebraska, čiji je direktor bio Thomas Gouttierre, jedan od starijih stručnjaka za Afganistan. Taj je centar osnovao program za obuku i humanitarnu pomoć za afganistanski narod, a u Kandaharu je otvorio školu čiji je direktor bio Gerald Boardman koji je osamdesetih godina bio direktor ureda Američke agencije za međunarodni razvoj u Pešavaru. Taj je ured pružao pomoć mudžahedinima. Škola je imala oko 400 polaznika, budućih nastavnika, električara, stolara i vodoinstalatera, koji će Unocalu biti potrebni prilikom izgradnje plinovoda. Unocal je talibanima davao darove, poput telefaksa i generatora, što je kasnije, kad se to saznalo, izazvalo skandal.Što god bi Unocal dao talibanima to bi za Antitalibanski savez, Iran i Rusiju bio dokaz više da on financira talibane. Unocal je te optužbe odlučno odbijao. Kasnije su mi njegovi dužnosnici točno nabrojili što su i koliko potrošili na taj projekt. Godine 1999. predsjednik John Imle mije rekao: "Po našoj procjeni na projekt CentGas potrošili smo između 15 i 20 milijuna dolara. U to je uključena i
106 Talibani
humanitarna pomoć za stradale od potresa, kao i financiranje stručne izobrazbe budućih radnika i nabavka neke nove opreme, poput telefaksa i generatora".Sumnje su se povećale i zbog uloge kompanije Delta Oil. Unocal je u početku poticao tu kompaniju, koja ima sjedište u Saudijskoj Arabiji i dobre veze s talibanima, da nastoji pridobiti zaraćene strane u Afganistanu. Umjesto da unajmi istaknute Saudijce, Delta Oil je unajmila Amerikanca Charlesa Santosa da uspostavi veze u Afganistanu. Santos je od 1988. povremeno radio u posredničkoj misiji UN-a za Afganistan, unatoč kritikama kasnijih posrednika UN-a da je on previše blizak američkoj vladi i da ima osobnih ciljeva. U to je vrijeme bio politički savjetnik izaslanika UN-a Mahmuda Mestirija, koji je bio na čelu katastrofalne posredničke misije iz 1995. kad su talibani bili na ulazu u Kabul. Svim dužnosnicima u Afganistanu Santos je već bio prilično mrzak, napose talibanima, tako daje Delta angažirala čovjeka u kojega nijedna strana nije imala povjerenja. Unocal se kasnije pokajao zbog te pogreške jer Santos nije uspio učiniti nikakav napredak u Afganistanu unatoč mnogobrojnim putovanjima u tu zemlju.Kako Delta nije uspjela pridobiti afganistanske vođe došlo je do napetosti između nje i Unocala pa je Unocal osnovao vlastiti tim stručnjaka koji će mu davati savjete po pitanju Afganistana. Unajmio je Roberta Oaklevja, bivšeg američkog veleposlanika u Pakistanu, a potom posebnog izaslanika SAD-a za Somaliju. Oaklev je osamdesetih godina odigrao presudnu ulogu u pridobivanju američke pomoći mudžahedinima, ali ga Afganistanci zbog toga nisu zavoljeli jer su SAD nakon toga digle ruke od Afganistana. Mnogi su ga Afganistanci i Pakistanci smatrali bahatim i arogantnim, a dok je bio veleposlanik u Islamabadu dali su mu nadimak "potkralj". Putovao je u Moskvu i Islamabad kako bi dobio potporu za Unocalov projekt i uspio pronaći druge stručnjake za Unocal. Među njima su bili Goutierre, Boardman, Zalmav Halilzad, Amerikanac afganistanskog podrijetla koji je radio u korporaciji Rand, i stručnjak za Srednju Aziju Martha Brill Olcott.
Nije bilo neobično da neka američka korporacija upošljava bivše dužnosnike američke vlade ili sveučilišne profesore. Činile su to sve američke naftne kompanije što su sudjelovale u velikoj igri kako bi za njih lobirali kod američke vlade, a angažirale su i još veća imena iz vremena predsjednika Reagana i Busha. Međutim, u Afganistanu i okolnim zemljama ljudi to nisu shvaćali pa su ih gledali s velikim nepovjerenjem, stoje povećalo špekulacije da Unocal predstavlja politiku američke vlade i da opet na pozornicu stupa mreža stručnjaka SAD-a i CIA-e za Afganistan SAD-a i CIA-e.Ujedno je Unocal bio suočen s golemim problemima s predsjednikom Nijazovim, koji nije imao nikakve veze sa stvarnošću. Odbijao je shvatiti probleme neprestanog rata u Afganistanu i insistirao da Unocal počne s radovima što prije. Kad bi mu očajni dužnosnici njegova Ministarstva vanjskih poslova pokušali objasniti da radovi ne mogu početi usred građanskog rata, on bi ih nadglasao. Jednom mije ljutito rekao: "Mi želimo plinovod. Sve svoje najveće projekte povezujemo s mirom i stabilnošću u Afganistanu".4 Nakon toga su se turkmenski dužnosnici bojali svom šefu, tj. predsjedniku, i spomenuti loše vijesti s afganistanskog ratišta, pa se Nijazov sve više udaljavao od stvarnosti.Unatoč svim tim problemima Unocal nije odustao od svojeg projekta. Najednom sastanku na vrhu regionalnih zemalja 1997. godine u Ašhabadu, Pakistan, Turkmenija i Unocal potpisali su ugovor kojim se Unocal obvezao da će do prosinca 1997. pronaći sredstva i zatvoriti financijsku konstrukciju za taj projekt te da će radovi početi početkom 1998. Nešto prije toga ISI je obavijestio SAD i Turkmeniju da će talibani ubrzo osvojiti uporište sjevernog saveza, Mazar-e Šarif. Međutim, nekoliko tjedana nakon toga talibani su istjerani iz Mazara uz više stotina stradalih pa su borbe po cijelom Afganistanu postale još žešće. Opet su se SAD, zbog prevelike ovisnosti o analizama ISI--a, našle u neugodnu položaju.Na prvom sastanku radne skupine CentGasa u Islamabadu, nakon talibanskog poraza u Mazani, potpredsjednik Unocala Marty Miller izrazio je ozbiljnu dvojbu da će Unocal uspjeti održati rok od prosinca 1997. Na konferenciji za tisak od 5. lipnja 1997. rekao mi je: "Nije sigurno kad će radovi na tom projektu početi. Oni ovise o miru u Afganistanu i o uspostavi vlade s kojom ćemo moći surađivati. To može biti potkraj ove godine, iduće godine ili za tri godine ili tko zna kada ako se rat nastavi". Pakistan i Turkmenija bili su prisiljeni potpisati s Unocalom drugi ugovor kojim je rok za početak izgradnje naftovoda pomaknut za godinu dana, tj. do prosinca 1998. Za većinu promatrača i taj je rok bio previše optimističan.
107 Talibani
U to je vrijeme u Washingtonu sve više rasla nevjerica glede sposobnosti Pakistana i talibana da stvore jedinstvenu vlast u Afganistanu. Zato su SAD počele istraživati druge mogućnosti kako bi Turkmeniji omogućile isporuku i prodaju plina. Došlo je do golemog obrata američke politike pa su SAD u srpnju 1997. objavile da se neće protiviti izgradnji naftovoda od Turkmenije do Turske, preko Irana. Wash-ington je smatrao da ta odluka ne predstavlja obrat u njegovoj politici sankcija protiv Irana. Međutim, kako su se europske i azijske kompanije borile za ulazak na iransko tržište, američke su kompanije to shvatile kao otvaranje novih mogućnosti pa su pojačale pritisak na Clintonovu vladu da smanji američke sankcije Teheranu.Zbog te nove mogućnosti izgradnje plinovoda od Kaspijskog jezera preko Irana, ionako nepredvidljiv plinovod preko Afganistana postao je još upitnijim. Ta odluka Washingtona Unocalu je bila kao grom iz vedra neba, a Islamabadu, tj. Pakistanu, dokaz daje američka pomoć, kad ti je najviše potrebna, prevrtljiva. Afganistanskim je dužnosnicima postalo jasno da talibanima, ako žele zemlju ujediniti pobjedom, istječe vrijeme. Nadalje, Iran i australska kompanija BHP Petroleum objavili su da će financirati izgradnju plinovoda dugbg 2.570 kilometara od Irana do Pakistana, vrijednog 2,7 milijardi dolara, kojim će se od Irana do Karačija, a potom do Indije, transportirati 57 milijuna kubičnih metara plina dnevno. Prednost toga plinovoda, koji je predstavljao izravnu konkurenciju Unocalu, bila je u tome što je trebao prolaziti preko područja što nije bilo pogođeno ratom.Dana 16. listopada 1997. pakistanski je premijer Navaz Šarif posjetio Ašhabad kako bi s predsjednikom Nijazovim razgovarao o Unocalovu projektu. To je rezultiralo potpisivanjem nacrta ugovora između Unocala, Pakistana i Turkmenije o uvozu turkmenskog plina u Afganistan, po kojemu su talibani za plinovod preko svojega područja trebali dobivati 15% provizije na ime tranzitne pristojbe.6 Te odluke Šarifa i Nijazova zvučale su nerealno jer nisu uzimale u obzir borbe na terenu. Talibani su bili povrijeđeni jer nisu sudjelovali u utvrđivanju cijene plina pa su zatražili veću pristojbu.Unocal je 25. listopada 1997. najavio povećanje konzorcija Cent-Gas, u koji su trebale ući i naftne kompanije iz Japana, Južne Koreje i Pakistana.7 Međutim, njegov pokušaj da pridobije Rusiju nije uspio. Iako je 10% dionica CentGasa bilo rezervirano za rusku kompaniju Gazprom, on je odbio potpisati ugovor jer je Moskva kritizirala američku potporu talibanima i američko nastojanje da smanji utjecaj Rusije na području Srednje Azije.8 Generalni direktor Gazproma Rem Vijakhirev izjavio je da Rusija neće dopustiti Turkmeniji ni Kazah-stanu da svoju naftu i plin izvoze naftovodima i plinovodima drugih zemalja. Rekao je sljedeće: "Odreći se svog tržišta... bio bi u najmanju ruku zločin prema Rusiji".9Američki su dužnosnici već bili jasno obznanili svoja proturuska stajališta. Gospođa Sheila Heslin, stručnjak za energiju u američkom Vijeću za nacionalnu sigurnost, izjavila je: "Američka se politika sastojala od poticanja brzog razvoja energetskih postrojenja u Kaspijskoj regiji... To smo učinili upravo radi poticanja neovisnosti tih naftom bogatih zemalja, kako bismo u biti skršili monopol Rusije na transport nafte iz te regije i, da budem iskrena, pridonijeli što većoj energetskoj sigurnosti Zapada pridobivanjem što većeg broja zemalja isporučitelja energije".
Bridas je i dalje ostao u trci, ovoga puta s moćnim partnerom kojemu ni Washington nije imao prigovora. U rujnu 1997. američkom je naftnom divu Amoco prodao 60% udjela u Južnoj Americi i time povećao mogućnost da Amoco utječe na predsjednika Nijazova kako bi ovaj oslobodio zamrznutu Bridasovu imovinu u Turkmeniji. Pozvao je jedno talibansko izaslanstvo, koje je predvodio mula Ahmad Džan, bivši trgovac sagovima, a sada ministar industrije, da u rujnu po drugi put posjeti Buenos Aires. Pakistanske su vlasti zadržale to izaslanstvo u zračnoj luci u Pešavaru sve dok nije pristalo posjetiti i Unocal. Tako je u studenom 1997. u Houston, na sastanak s Unocalom, stiglo drugo talibansko izaslanstvo na čelu s jednookim mulom Muhamedom Gausom. Bili su smješteni u hotelu s pet zvjezdica, posjetili su zoološki vrt, robne kuće i trgovine i svemirski centar NASA. Marty Miller pozvao ih je na ručak u vlastiti dom, gdje su se divili njegovu bazenu i velikoj udobnoj kući. Susreli su se s dužnosnicima američkog Ministarstva vanjskih poslova i tom prilikom ponovno zatražili američko priznanje.Nakon zimskog zatišja u Afganistanu, u proljeće 1998. ponovno su izbile borbe pa je projekt izgradnje plinovoda za obje kompanije izgledao dalji nego ikada. U ožujku je Marty Miller u Ašhabadu izjavio daje projekt odgođen na neodređeno vrijeme jer nije moguće osigurati
108 Talibani
financijska sredstva sve dok rat traje. Dok je Nijazov nestrpljivo otpuhivao, Unocal je zatražio još jedno produženje roka kako bi zatvorio financijsku konstrukciju. Uz to se sve više suočavao s problemima u Americi. Na godišnjoj skupštini dioničara u lipnju 1998. neki su se dioničari usprotivili projektu izgradnje plinovoda preko Afganistana zbog odnosa talibana prema ženama. Američke feminističke skupine počele su pridobivati javnu potporu protiv talibana i Unocala.Tijekom 1998. jačao je feministički pritisak na Unocal. U rujnu 1998. jedna je skupina zelenih zatražila od kalifornijskoga državnog odvjetnika da likvidira kompaniju Unocal zbog zločina protiv humano sti i okoliša i zbog odnosa s talibanima. Unocal je te optužbe nazvao "apsurdnima". Najprije se pokušao usprotiviti feminističkim skupinama, a potom je sve rjeđe odgovarao na njihove optužbe. Bila je to bitka koju je Unocal mogao samo izgubiti jer su u pitanju bile američke žene, a ne neke strane, a tražile su odgovore na pitanja koja je i Clin-tonova vlada već podupirala.Predsjednik Unocala John Imle izjavio je: "Mi se ne slažemo s nekim američkim feminističkim skupinama o tome kako Unocal treba reagirati na to pitanje... Mi smo gosti u zemljama koje imaju suverena prava i vlastita politička, društvena i religijska uvjerenja. Nijedna kompanija, pa tako ni naša, ne može sama riješiti ta pitanja. Napuštanje Afganistana-bilo izgradnje plinovoda ili naših humanitarnih projekata-neće pripomoći rješavanju tamošnjih problema".
Zbog američkog bombardiranja Bin Ladenovih logora u kolovozu 1998. Unocal je bio prisiljen povući svoje osoblje iz Pakistana i Kan-daharapa se u prosincu 1998. i formalno povukao iz konzorcija Cent-Gas oko čijeg se osnivanja tako naporno trudio. Pad svjetske cijene nafte, stoje pogodio cijelu svjetsku naftnu industriju, bio je težak udarac i za Unocal. Zato se povukao iz projekta izgradnje plinovoda do Turske, zatvorio svoje urede u Pakistanu, Turkmeniji, Uzbekistanu i Ka-zahstanu i najavio smanjenje ulaganja za 1999. u iznosu od 40%, zbog niske cijene nafte. Jedina pobjeda koju je Unocal tih teških dana odnio bila je ona protiv Bridasa. Dana 5. listopada 1998. Okružni sud u Te-xasu odbacio je Bridasovu tužbu protiv Unocala, vrijednu 15 milijardi dolara, uz obrazloženje da su za taj slučaj nadležni zakoni Turkmenije i Afganistana, a ne Texasa.Kako su SAD postale zaokupljene uhićenjem Bin Ladena, na trenutak se činilo da je jedna faza velike igre završila. Bilo je jasno da nijedna američka kompanija neće graditi plinovod preko Afganistana dok postoje pitanja kao što su talibanska politika prema spolovima, Bin Laden i rat. To je Unocalu davno trebalo biti jasno, ali nije, jer su mu talibani i Pakistan stalno obećavali brzu pobjedu. Bridas je ostao u utrci, ali se tijekom sljedećih teških mjeseci nije isticao. Iako je cijeli projekt gotovo bio odbačen, Pakistan gaje uporno nastojao održati na životu. U travnju 1999., najednom sastanku u Islamabadu, Pakistan, Turkmenija i talibani pokušali su ga oživjeti i izjavili su kako će potražiti novog pokrovitelja za CentGas ali u to vrijeme više nitko nije želio imati posla s Afganistanom i talibanima pa su se strani ulagači klonili i Pakistana.Američka strategija u Srednjoj Aziji bila je, prema Paulu Staro-binu, "jedna skupina zbrkanih događaja" a prema Marthi Brill Olcott "bahata, smušena, naivna i opasna". Pisac Robert Caplan nazvao je tu regiju "područjem anarhije".13 Ipak su SAD, koje su sada zdušno zagovarale izgradnju plinovoda od Bakua do Cevhana, unatoč velikom padu cijene nafte i nespremnosti naftnih kompanija na ulaganja, ustrajale u uvjerenju daje plinovode i naftovode moguće izgraditi i bez strateške vizije i rješenja sukoba na tom području.Nakon što su SAD opskrbile mudžahedine oružjem vrijednim milijarde dolara, počele su dizati ruke od afganistanskog pitanja u trenutku kad su se sovjetske snage, 1989., potpuno povukle iz te zemlje. Kad je 1992. pao Kabul, Amerika je u potpunosti nestala iz Afganistana. Svojim je saveznicima na tom području, Pakistanu i Saudijskoj Arabiji, dala slobodne ruke u rješavanju afganistanskoga građanskog rata. Za obične ljude u Afganistanu američko je povlačenje predstavljalo veliku izdaju, a kad je Washington odbio osigurati međunarodni pritisak za postizanje sporazuma između lokalnih ratnih zapovjednika, to je za afganistanski narod bila dvostruka izdaja. Neki su Af-ganistanci bili ogorčeni na Ameriku jer je Pakistanu dala otvorene ruke u Afganistanu. Odlaskom Amerike sve su regionalne snage, u-ključujući i srednjoazijske zemlje što su netom stekle neovisnost, dobile mogućnost istaknuti vlastite lokalne ratne zapovjednike, što je pridonijelo jačanju građanskog rata i zajamčilo njegovu dugotrajnost. Kanalima kojima je stizalo američko oružje za mudžahedine nikada nije počela stizati
109 Talibani
međunarodna humanitarna pomoć kojom bi se lokalne ratne zapovjednike privoljelo na mir i obnovu zemlje.
Nakon Hladnoga rata politiku Washingtona prema toj regiji, Afganistanu, Pakistanu, Iranu i zemljama Srednje Azije, obilježavao je nedostatak strategije. Amerika je probleme rješavala kad bi se pojavili, nasumce i pojedinačno, umjesto da napravi smislenu i sveobuhvatnu stratešku viziju za cijelu regiju. Američka politika prema talibanima imala je nekoliko različitih faza, koje su bile posljedicom američke unutarnje politike ili tek pokušajima iznalaženja brzih rješenja, a ne rezultatom jedne osmišljene strategije.Od 1994. do 1996. Amerika je politički podržavala talibane preko svojih saveznika, Pakistana i Saudijske Arabije, uglavnom jer je Wa-shington talibane smatrao protivnicima Irana i šiita i pobornicima Zapada. Više joj je odgovaralo ne obraćati pozornost na islamski fundamentalizam talibana, na njihovo tlačenje žena i na strah što su ga stvarali u zemljama Srednje Azije jer šire posljedice afganistanskog rata nisu zanimale Washington. Od 1995. do 1997. Amerikanci su još više pomagali talibanima jer su nastojali poduprijeti projekt Unocala, iako u to vrijeme Amerika nije imala nikakvoga strateškog plana za početak eksploatirani a zaliha energije u zemljama Srednje Azije i mislila je da se plinovodi i naftovodi mogu graditi bez rješavanja građanskih ratova na tom području.Zaokret američke politike koji se dogodio od kraja 1997. do danas u početku je bio isključivo posljedicom kampanje američkih feminističkih skupina protiv talibana. Unutarnji politički problemi nadvladali su vanjskopolitičke, stoje uvijek bio slučaj u Clintonovo vrijeme, kao i želje američkih saveznika. Clinton je otvorio oči prema problemu u Afganistanu tek kad su američke žene pokucale na njegova vrata. I on i njegova supruga uvelike su se na izborima iz 1996. oslanjali na glasove američkih žena kao i na njihovu potporu u vrijeme afere s Monikom Lewinsky. Nisu sebi mogli priuštiti da razljute liberalne Amerikanke. Nadalje, kad se upleo Hollywood-njegove liberalne zvijezde dale su najveću financijsku pomoć i potporu Clintonovoj kampanji, a potpredsjednik Albert Gore želio je tu potporu zadržati za vlastitu kampanju na sljedećim izborima- nije više bilo govora o tome da Amerika bude nježna prema talibanima.
Tijekom 1998. i 1999. talibanskapotpora Bin Ladenu, njihovo odbijanje Unocalova projekta i postizanje kompromisa s protivničkim stranama i s novom umjerenom vladom u Iranu, predstavljali su dodatne razloge za pooštrenje američke politike prema njima. Glavni politički cilj Washingtona tijekom 1999. bilo je "hvatanje Bin Ladena". U to je vrijeme američka vlada još uvijek ignorirala novi islamski radikalizam koji su talibani poticali i koji će s vremenom izleći desetine novih Bin Ladena. No, bez obzira na tako zakašnjelu reakciju, Amerika je po prvi put istinski zastupala mir i dala punu potporu nastojanjima UN-a oko okončanja rata.Američka je politika bila previše zaokupljena pogrešnim pretpostavkama. Kad sam prvi put razgovarao s diplomatima u američkom veleposlanstvu u Islamabadu, a bilo je to 1994. nakon pojave talibana, bili su vrlo optimistični. Mnogi su već posjetili Kandahar i čuli od talibana da mrze Iran, da će se boriti protiv uzgoja maka i proizvodnje heroina, da se protive boravku svih stranaca u Afganistanu, uključujući i Arape, te da nemaju nikakve želje prigrabiti vlast i vladati zemljom. Neki su ih američki diplomati smatrali mesijanskim dobrotvorima, sličnima ponovno rođenim kršćanima iz američkoga biblijskog pojasa. Vjerovali su da će talibani ispuniti bitne američke ciljeve u Afganistanu, tj., po riječima jednoga od njih, "iskorijeniti narkotike i razbojnike". Bila je to očito naivna nada s obzirom na talibanske korijene i odgoj, a i zato što ni talibani nisu ni sami znali što predstavljaju ni žele li vlast ili ne.
Kad su talibani 1995. zauzeli Herat i iz škola izbacili tisuće djevojčica, Amerika nije izrekla nijedne riječi kritike. Zapravo je, kao i pakistanski ISI, pad Herata smatrala doprinosom Unocalovu projektu i stezanju omče oko Irana. Cilj Washingtona da pomoću talibana blokira Iran bio je jednako kratkovidan jer je time okrenula Iran protiv Pakistana, sunite protiv šiita i Paštune protiv nepaštuna. Barnett Rubin o tome je napisao: "Bez obzira na korist od politike izolacije Irana za borbu protiv terorizma, ona sprječava američko djelovanje u Afganistanu".14 Kako je Iran već bio paranoičan u pogledu urota CIA-e protiv njega, svim je silama nastojao pokazati kako CIA pomaže talibanima i ujedno je ubrzao dostavu oružja Antitalibanskom savezu. "Američka nas
110 Talibani
politika prisiljava da stanemo na stranu Rusije i Anti-talibanskog saveza, a protiv Pakistana, Saudijske Arabije i talibana", izjavio je jedan iranski diplomat.Neki su američki diplomati, zabrinuti zbog nedostatka čvrste američke politike prema Afganistanu, priznali da Amerika nema osmišljene politike osim što se slagala sa željama Pakistana i Saudijske Arabije. U jednom povjerljivom memorandumu američkog Ministarstva vanjskih poslova iz 1996., napisanom prije samoga talibanskog osvajanja Kabula, čije sam neke dijelove pročitao, analitičari su napisali da će Rusija, Indija i Iran, ako talibani osvoje daljnja područja, pružiti potporu Antitalibanskom savezu što će produžiti rat. Pisalo je i to da će Americi biti teško odlučiti hoće li podržavati svog starog saveznika Pakistan i ujedno nastojati ne udaljiti Indiju i Rusiju, s kojom su SAD u to vrijeme pokušavale poboljšati odnose. Američko Ministarstvo vanjskih poslova pretpostavljalo je da Amerika u takvoj situaciji neće moći imati čvrstu i cjelovitu politiku prema Afganistanu. A u izbornoj godini čvrsta i smislena politika prema Afganistanu nije bila ni osobito potrebna.Postojao je još jedan problem. Malo je ljudi u Washingtonu zanimao Afganistan. Robin Raphel, pomoćnica ministra vanjskih poslova za južnu Aziju i u to vrijeme ključna osoba za određivanje američke politike prema Afganistanu, privatno je priznala da na višim razinama vašingtonskoga zapovjednog lanca nema baš interesa za njezine inicijative glede Afganistana. Ministar vanjskih poslova Warren Christo-pher tijekom cijelog svog mandata nije nijednom spomenuo Afganistan. Pokušaj gospođe Raphel da preko Vijeća sigurnosti UN-a osnaži ideju o uspostavi međunarodnog embarga na uvoz oružja u Afganistan nisu dobili potporu Bijele kuće. U svibnju 1996. uspjela je u Vijeću sigurnosti UN-a progurati raspravu o Afganistanu, stoje bila prva takva rasprava u razdoblju od šest godina. A u lipnju je senator Hank Brown, uz potporu Robin Raphel održao u Senatu obavještajne razgo-vole o Afganistanu i u Washingtonu organizirao i vodio trodnevne razgovore između vođa zaraćenih strana u Afganistanu i predstavnika američkih zakonodavnih tijela, uz djelomičnu financijsku pomoć Uno-cala.
Robin Raphel shvaćala je potencijalne opasnosti Afganistana. U svibnju 1996. u američkom je Senatu izjavila: "Afganistan je postao područjem za prijevoz droge, za prijenos kriminala i terorizma što može ugroziti Pakistan, susjedne zemlje Srednje Azije i imati posljedica na Europu i Rusiju a i šire". Također je izjavila da ekstremistički logori u Afganistanu izvoze terorizam.17 Ali, njezina se upornost pretvorila u povremene usamljene pokušaje jer nije imala ozbiljnu potporu američke vlade prema toj regiji.
Kad su talibani u rujnu 1996. osvojili Kabul, CIA je, opet slijedom ISI-evih analiza, smatrala kako postoji mogućnost da talibani zauzmu cijelu zemlju i da projekt Unocala postane ostvariv.
Amerika nije progovorila ni riječi o represiji talibana prema kabul-skim ženama ni o dramatičnom jačanju borbi pa je Robin Raphel u studenome nastojala nagovoriti sve zemlje da stupe u dodir s taliba-nima, a ne da ih izoliraju. "Talibani su zauzeli više od dvije trećine zemlje, oni su Afganistanci, a ne stranci i pokazali su stvarnu moć. Stvarni razlog njihova uspjeha leži u spremnosti mnogih Afganistana-ca, napose Paštuna, da to beskrajno ratovanje i kaos na razuman način zamijene jednim oblikom mira i sigurnosti, čak i uz strogo ograničenje društvenih sloboda", izjavila je Raphel, i dodala: "Nije u interesu Afganistana ni bilo koga od nas da talibani budu izolirani".18Nekolicina zabrinutih američkih novinara zapazila je nestalnost u tadašnjoj američkoj politici. "Sjedinjene Američke Države, bez obzira na to što su se izjasnile protiv stalnih kršenja ljudskih prava, nisu osmislile jasnu politiku prema toj zemlji i nisu zauzele čvrsto i jasno stajalište protiv upletanja svojih prijateljskih i savezničkih zemalja, Sau-dijske Arabije i Pakistana, čija je pomoć-financijska i druga-taliba-nima omogućila osvajanje Kabula".19SAD i Unocal željeli su vjerovati da će talibani pobijediti pa su zato prihvaćali i pakistanske analize koje su to potvrđivale. Najnaivniji američki političari nadali su se da će se s talibanima ponoviti slični odnosi kakve je Amerika imala sa Saudijskom Arabijom 1920-ih godina. Jedan je američki diplomat izjavio: "Odnosi s talibanima vjerojatno će biti kao i sa Saudijcima. Bit će tamo Aramco, plinovodi i naftovodi, neki emir, neće biti parlamenta i bit će puno šerijatskog zakona. S tim ćemo se moći nositi".20 S obzirom na već postojeće sumnje nije bilo neočekivano da su Antitalibanski savez, Iran i Rusija Unocal smatrali produženom rukom vanjske politike SAD-a i
111 Talibani
CIA-e i ključem američke potpore talibanima. Unocalove veze s američkom vladom postale su predmetom brojnih špekulacija. Američki novinar Richard Mackenzie napisao je da CIA i ISI redovito izvješćuju Unocal.2'Unocal nije ni priznao ni opovrgnuo navode da mu pomaže američko Ministarstvo vanjskih poslova, što bi u nekoj stranoj zemlji učinila svaka američka kompanija, ali je opovrgnuo veze s CIA-om. Predsjednik Unocala John Imle rekao mi je: "Kako je Unocal bio jedina američka kompanija u konzorciju CentGas, potpora američkog Ministarstva vanjskih poslova toj ruti postala je, de facto, potpora Cent-Gasu i Unocalu. Istodobno je američkoj vladi bila dobro poznata Uno-calova politika neutralnosti".22 Unocalov se neuspjeh sastojao u tome što nikad nije uspio uspostaviti dobre odnose s onim zaraćenim snagama u Afganistanu koje su bile neovisne od američke i pakistanske vlade.
Postojao je još jedan veći problem. Do srpnja 1997., kad je Strobe Talbott održao govor u Washingtonu, SAD nisu imale nikakva strateškog plana za eksploataciju energije u zemljama Srednje Azije. Američkim naftnim kompanijama rečeno je što ne smiju činiti ali ne i što smiju, jer im je bilo zabranjeno graditi naftovode i plinovode preko Irana i Rusije. Kad je Washington konačno uobličio svoju politiku "transportnog koridora" od Kaspijskog jezera do Turske (kako bi se zaobišlo Rusiju i Iran), naftne se kompanije nisu željele na to obvezati zbog visokih troškova i nemira na tom području. Bitno pitanje kojim se SAD nisu željele baviti bila je uspostava mira u toj regiji. Sve dok ne dođe kraj građanskim ratovima u Srednjoj Aziji i u Kaspijskoj regiji (Afganistanu, Tadžikistanu, Gruziji, Čečeniji, Nagorno-Karabahu, kurdskom pitanju) i dok se ne postigne široki konsenzus s Iranom i Rusijom, niti će postojati sigurnosti za izgradnju plinovoda i naftovoda niti će oni biti financijski isplativi, jer će ih Iran i Rusija blokirati pa čak i sabotirati na svakom koraku.Zapravo su Iran i Rusija bili zainteresirani za nestabilnost u regiji pa su zato naoružavali Antitalibanski savez kako se američki planovi izgradnje plinovoda ne bi ostvarili. U Americi i danas vlada zbrka glede ključnog pitanja, koje glasi: želi li Amerika spasiti teško gospodarsko stanje zemalja Srednje Azije tako da im dopusti izvoziti energiju kako god to one žele ili, kad je riječ o naftovodima i plinovodima, želi blokirati Iran i Rusiju.SAD i Unocal bili su u Afganistanu suočeni s jednim jednostavnim pitanjem, koje glasi: je li bilo bolje osloniti se na Pakistan i Saudijsku Arabiju po pitanju dovođenja talibana na vlast i postizanja privremenog konsenzusa u Afganistanu na staromodan način, tj. osvajanjem zemlje ili je za Ameriku bilo bolje učiniti napore u postizanju mira i okupiti afganistanske etničke skupine i zaraćene strane kako bi se osnovala vlada širokog spektra koja bi mogla jamčiti trajnu sigurnost? Iako je Amerika izdaleka podupirala osnivanje multietničke vlade u Kabu-lu, ipak je neko vrijeme vjerovala u talibane, a kad je tu vjeru izgubila nije željela zauzdati Pakistan i Saudijsku Arabiju.Iako CIA nije imala službenog proračuna za nabavku oružja za talibane, niti im je Unocal dostavljao vojnu pomoć, Amerika je uistinu pomagala talibane preko svojih tradicionalnih saveznika Pakistana i Saudijske Arabije, jer je prihvaćala njihovu vojnu i financijsku pomoć talibanima. "Amerika je šutke pristala na potporu talibanima zbog naših veza s pakistanskom i saudijskom vladom koje su ih podržavale. Ali, to više ne činimo i odlučno smo im rekli da trebamo mir", izjavio je 1998. najviši američki dužnosnik zadužen za Afganistan.23 Kad je riječ o Washingtonu nije se možda radilo toliko o tajnoj politici koliko o nepostojanju nikakve politike. Tajna politika podrazumijeva planiranje, financiranje i donošenje odluka ali, kad je riječ o Afganistanu, na najvišim razinama u Washingtonu nije bilo takvog procesa.
Do promjene američke politike prema talibanima potkraj 1997. došlo je i zbog rastuće političke i ekonomske krize u Pakistanu. Američki su dužnosnici počeli izražavati bojazan da bi opasnost od talibana, u obliku droge, terorizma i islamskog fundamentalizma, mogla ugroziti njihova starog i sada vrlo krhkog saveznika-Pakistan. SAD su upozorile Pakistan na tu rastuću opasnost, ali su bile krajnje nezadovoljne odbijanjem ISI-a da pritisnu talibane kako bi omekšali svoj odnos prema ženama i svoju politiku općenito.Za svog posjeta Islamabadu u studenom 1997. američka je ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright po prvi put javno izrazila novo američko stajalište prema talibanima. Na stubama pakistanskog Ministarstva vanjskih poslova talibane je nazvala "odvratnima" zbog njihove politike prema ženama, a unutar Ministarstva upozorila je pakistanske dužnosnike da Pakistan postaje izoliran u Srednjoj Aziji, što slabi utjecaj Amerike na tom području. Ali, režim premijera Šarifa i
112 Talibani
dalje je sam sebi proturječio, jer je istodobno nastojao da njegova zemlja postane prijenosnikom energije iz Srednje Azije i posrednikom za postizanje mira u Afganistanu, i uporno je tvrdio da će se to najlakše postići ako talibani pobjede. Bilo je nemoguće istodobno postići sve te ciljeve, tj. pobjedu talibana, vezu sa Srednjom Azijom, prijateljstvo s Iranom i kraj terorizma Bin Ladenova tipa. Bila je to proturječna i samouništavajuća politika koju Pakistan nije želio ni priznati.Do promjene američke politike došlo je i zbog velikih promjena u samom Washingtonu. Na mjesto ministra vanjskih poslova, umjesto tvrdog i namrgođenog Warrena Christophera, došla je početkom 1997. gospođa Albright. S obzirom na njezino osobno iskustvo, dok je kao dijete živjela u Srednjoj Europi, bilo je sigurno da će ljudska prava zauzimati istaknuto mjesto na njezinu popisu prioriteta. I u Washing-tonu i u Islamabadu jedna se nova skupina američkih diplomata počela baviti Afganistanom, a njezin novi pomoćnik za južnu Aziju, Karl Inderfurth, kao bivši novinar, dobro je poznavao Afganistan i imao je s njom znatno bolje odnose nego njegova prethodnica Rubin Raphel s ministrom Warrenom Christopherom.Nakon stoje gospođa Albright privatno kritizirala pakistansku politiku, a javno talibane, uslijedio je, u travnju 1998., posjet američkog veleposlanika pri UN-u Billa Richardsona Islamabadu i Kabulu. Ali, kako Pakistan nije pravio nikakva stvarnog pritiska na talibane, osim što ih je savjetovao da Richardsona prime uz puni protokol, taj se posjet pretvorio u neznatnu vježbu javnih odnosa. Richardson je postigao sporazume s talibanima, ali ih je mula Omar nakon samo nekoliko sati ukinuo. Jedini pozitivan zaokret nakon toga putovanja bio je taj daje Iran postao uvjeren da SAD počinju Teheran smatrati partnerom u budućim mirovnim razgovorima u Afganistanu, što je smanjilo napetost između SAD-a i Irana oko Afganistana. Činilo se da SAD, kao i u slučaju inicijativa Robin Raphel iz 1996., zabadaju prste u afgani-stanski glib, ali ne žele preuzeti nikakvu stvarnu odgovornost. Amerika je željela izbjeći stati na bilo čiju stranu ili se uplesti u mirotvorne zavrzlame. Pakistan je vidio tu slabost pa je pokušao zanemariti američki pritisak. Pakistanski ministar vanjskih poslova Gouhar Ajub napao je Amerikance neposredno prije Richardsonova posjeta. Za svog posjeta Tokiju izjavio je: "Amerikanci bi tamo (u Kabulu) postavili marionete. To su ljudi koji u Pakistanu idu od jednog primanja do drugog, nemaju neke težine jer nemaju potpore u Afganistanu".
Nakon Bin Ladenovih napada na američka veleposlanstva u Africi u kolovozu 1998., znatno su narasle napetosti između Amerike i Pakistana. Činjenica daje upravo ISI pomogao pri predstavljanju Bin La-dena talibanima 1996. i da je s njim održavao kontakte, a sada je odbio pomoći Amerikancima da ga uhvate, prouzročila je velikih poteškoća u odnosima između tih dviju zemalja. Američki je ton postao znatno oštriji. Zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Strobe Talbott izjavio je u siječnju 1999. sljedeće: "Čini se da postoji sveopća i opasna povezanost između pakistanske politike i rata u Afganistanu. S pojavom talibana postoji sve veći strah da će militantni ekstremizam, mračnjaštvo i vjerske podjele inficirati i susjedne zemlje. Ako se 'talibanizacija' proširi, Afganistan će biti zemlja koja će time najviše izgubiti".25Ali, Amerika nije bila spremna javno kritizirati saudijsku potporu talibanima iako je tajno pravila pritisak na tu zemlju da primijeni svoj utjecaj na talibane kako bi izručili Bin Ladena. U to su vrijeme čak i američki kongresmeni počeli izražavati porazna proturječja američke politike. U travnju 1999. kongresmen Dana Rohrabacher izjavio je: "Pitam se ima li ova vlada, ili nema, tajnu politiku kojom je ovlastila talibane i omogućila održanje toga okrutnog pokreta na vlasti", i dodao: "SAD imaju vrlo bliske odnose sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom, ali nažalost, umjesto da mi njima budemo vodilja, dopuštamo da oni nama vode politiku".26Problem Pakistana bio je u tome što je Washington do te mjere sotonizirao Bin Ladena da je za mnoge muslimane, napose one u Pakistanu, postao junak. Američka se politika opet pretvorila u jednosmjernu ulicu i isključivo se usredotočila na hvatanje Bin Ladena umjesto da pokuša riješiti šire probleme terorizma, sa sjedištem u Afganistanu, i postizanja mira. Činilo se da Washington vodi politiku prema Bin Ladenu a ne prema Afganistanu. Amerika, koja je podupirala talibane, pribjegla je drugoj krajnosti, tj. u potpunosti ih je odbacila.Američko odbacivanje talibana uvelike je bilo posljedicom pritiska feminističkog pokreta u samoj Americi. Afganistanske aktivistkinje, kao što je Ziba Shorish-Shamlev, uspjele su nagovoriti feminističku većinu da pokrene kampanju prikupljanja potpisa za potporu afganistanskim ženama i prisili predsjednika Clintona da zauzme oštrije stajalište prema talibanima. Peticiju je potpisalo tri stotine ženskih organizacija, sindikata i organizacija za ljudska prava. Kampanja se doista
113 Talibani
zahuktala kad je gospođa Mavis Leno, supruga glumca Jaya Lena, darovala toj kampanji 100.000 dolara. Najednom saslušanju pred američkim Kongresom, u ožujku 1998., gospođa Leno je izjavila: "Sjedinjene Američke Države snose dio odgovornosti za stanje žena u Afganistanu. Naša je zemlja godinama osiguravala oružje za borbu mudžahedina protiv Sovjeta".2 7Uz pomoć gospođe Leno feministička je većina, nakon dodjele Oscara za 1999., organizirala golemo druženje filmskih i drugih zvijezda, u čast afganistanskim ženama. List Washington Post napisao je: "Talibanski rat prema ženama postao je najnoviji cause celebre u Ho-llywoodu. Više nije u modi Tibet, nego Afganistan".28 Kao slavna osoba u kulturi u kojoj glavnu riječ imaju slavne osobe, gospođa Leno je sa svojim mišljenjem daleko doprla. Gospođa Hillarv Clinton, u želji da osigura feminističku potporu za svoju buduću političku karijeru, davala je jednu izjavu za drugom u kojima je osuđivala talibane. U jednom govoru iz 1999. izjavila je: "Kada žene nemilosrdno tuče takozvana vjerska policija, jer nisu potpuno pokrivene ili jer bučno hodaju, znamo da cilj nije samo fizičko kažnjavanje, cilj je uništiti duh tih žena".29 Izgledalo je daje američka politika napravila puni zaokret, od bezuvjetnog prihvaćanja do bezuvjetnog odbacivanja talibana.
Četrnaesto poglavljeGOSPODAR ILI ŽRTVA-PAKISTANSKI RAT U AFGANISTANUPosljednjih dana lipnja 1998. došlo je do potpunog kaosa u pakistanskom Ministarstvu financija i Ministarstvu vanjskih poslova. Stariji su činovnici jurili od tih dvaju ministarstava do premijerova ureda i natrag noseći u rukama aktovke prepune dokumenata što su ih trebali potpisati razni ministri. Za nekoliko dana, tj. 30. lipnja, završavala je stara financijska godina, 1997./98., i počinjala nova. Svakoje ministarstvo pokušavalo potrošiti odobrena mu sredstva za tekuću godinu kako bi od Ministarstva financija dobilo još veća za iduću godinu. Nekoliko tjedana prije toga (28. svibnja) Pakistan je, nakon što je to učinila Indija, izveo pokus šest nuklearnih bombi pa je Zapad za kaznu objema zemljama nametnuo sankcije, što je prouzročilo veliku krizu novca u Pakistanu i pogoršalo već postojeću tešku krizu koja je pritiskala gospodarstvo još od 1996. godine.Bez obzira na to, osiromašeno je Ministarstvo financija 28. lipnja odobrilo 300 milijuna rupija (šest milijuna dolara) za plaće talibanske državne uprave u Kabulu. Slijedom toga odobrenja Ministarstvo vanjskih poslova moći će, tijekom sljedećih šest mjeseci, svakoga mjeseca odašiljati pedeset milijuna rupija kako bi afganistanski vlastodršci dobili plaće. Ministarstvo vanjskih poslova u svom je proračunu moralo prikriti taj novac od drugih ministarstava kako se taj iznos ne bi pojavio u proračunu za iduću financijsku godinu i ujedno ga skrivati od znatiželjnih očiju zemalja donatorica koje su zahtijevale golemo smanjenje troškova kako bi se gospodarstvo izvuklo iz krize.Procjenjuje se daje Pakistan u financijskoj godini 1997./98. tali-banima dao pomoć u iznosu od 30 milijuna dolara.' U to je uključeno 600.000 tona pšenice, diesel goriva, nafte i benzina koje je djelomično platila Saudijska Arabija, kao i oružje, streljivo, protuzračne bombe, održavanje i rezervni dijelovi za vojnu opremu iz vremena Sovjetskog Saveza, poput tenkova i teškog topništva, i popravci i oprema talibanskih zračnih snaga, izgradnja cesta, opskrba električnom strujom u Kandaharu i plaće državne uprave. Pakistan je pomagao talibanima pri kupnji oružja i streljiva od Ukrajine i istočnoeuropskih zemalja. Novac što su ga talibani dobivali za plaće rijetko se koristio u tu svrhu, a često za ratne potrebe. Talibanski dužnosnici u Kabulu znali su mjesecima ne dobiti plaću. Pakistan je službeno poricao da pomaže talibanima.Taj dotok pakistanske pomoći bio je zapravo naslijeđe iz prošlosti. Tijekom osamdesetih godina ISI je dobivao milijarde dolara od zapadnih i američkih zemalja na ime pomoći mudžahedinima. Uz poticaj i tehničku pomoć CIA-e, taj se novac koristio i za golemo proširenje ISI-a. ISI je uposlio stotine vojnih časnika da prate događaje, ne samo u Afganistanu nego i u Indiji, sve strane tajne službe u Pakistanu, domaće političare, gospodarstvo, medije i sve aspekte društvenog i kulturnog života zemlje.CIA je osiguravala najnoviju tehnologiju, uključujući i opremu za praćenje svakoga telefonskog razgovora u Afganistanu. Tako je ISI postao oči i uši vojnog režima predsjednika Zia ul-Haka, a 1989. i najmoćnija pakistanska sila na području unutarnje i vanjske politike, koja je često znala preteći kasnije civilne vlade i parlament na raznim područjima politike, stoje bilo od bitne važnosti za interese nacionalne sigurnosti te zemlje. To se u prvome redu odnosilo na Indiju i Afganistan.
114 Talibani
Tijekom devedesetih godina ISI je nastojao zadržati ekskluzivno pravo na pakistansku politiku prema Afganistanu. Međutim, završetkom Hladnoga rata ISI je ostao bez sredstava jer je njegov tajni proračun, zbog teške gospodarske krize u zemlji, znatno smanjen. Kao još značajnije, ta nestalna ISI-eva sredstva sada su se usmjeravala u korist još jednog okrutnog rata, ovoga puta kašmirskom narodu koji se 1989. digao na ustanak protiv Indije.
U vrijeme drugog mandatapremijerke Benazir Buto (1993. -1996.) umirovljeni ministar unutarnjih poslova, general Nasirulah Babar, podupirao je talibane. Želio je iz politike prema Afganistanu ukloniti ISI. I premijerka Buto i general Babar imali su duboko nepovjerenje prema moći i financijskim sredstvima ISI-a, koje je ISI nekad, u vrijeme prvog mandata premijerke Buto, koristio za poticanje nezadovoljstva prema njoj, zbog čega je 1990. godine bila smijenjena. ISI je, također, u početku dvojio glede talibanskih sposobnosti jer je još uvijek svesrdno pomagao Gulbudina Hikmetjara i nije imao dovoljno sredstava za financiranje pokreta afganistanskih učenika i studenata, tj. talibana. Babar je pomoć talibanima prenio na područje civilne vlasti. U Ministarstvu unutarnjih poslova osnovao je Afganistansku ćeliju za razvoj trgovine, koja je naizgled imala zadaću usklađivati napore za osiguranje trgovinskoga puta za Srednju Aziju, a zapravo joj je glavna zadaća bila osigurati logističku potporu talibanima i to ne iz tajnih fondova nego iz proračuna vladinih ministarstava.Babar je Pakistanskim telekomunikacijama naložio da za talibane izgrade telefonsku mrežu koja je postala dijelom pakistanske telefonske mreže. Tako se iz cijelog Pakistana mogao nazvati Kandahar bez međunarodnog predbroja, uz međugradski predbroj 081 koji je vrijedio i za Ketu. Inženjeri iz Odjela za javne radove i iz Uprave za razvoj voda i električne energije obnovili su ceste i osigurali električnu struju za Kandahar. Pogranične jedinice pakistanskog parlamenta, koje su bile pod izravnom Babarovom kontrolom, pomogle su talibanima izgraditi bežičnu telefonsku mrežu za njihove vojne zapovjednike. Kompanija Pakistan International Airlines (PIA) i Uprava za civilno zrakoplovstvo odaslale su tehničare za obnovu kandaharske zračne luke, kao i borbenih zrakoplova i helikoptera koje su talibani zarobili. Radio Pakistan je osigurao tehničku pomoć Radio Afganistanu, koji je dobio ime Radio Šerijat.
Nakon što su talibani 1995. osvojili Herat, Pakistan je povećao pomoć. U siječnju 1996. generalni direktor Afganistanske ćelije za razvoj trgovine otputovao je automobilom iz Kete u Turkmeniju u pratnji dužnosnika iz Civilnog zrakoplovstva, Pakistanskog telekoma, PIA-e, Pakistanskih željeznica, Radio Pakistana i Pakistanske narodne banke. Pakistanska ministarstva i državna poduzeća preuzela su daljnje projekte kako bi talibanima dali financijska sredstva koja su, navodno, bila namijenjena razvoju pakistanske privrede.2Unatoč svim tim naporima oko pomoći talibanima i da ih se drži pod kontrolom, ovi nisu bili ničije marionete i opirali su se svakom pokušaju Islamabada da umjesto njih vuče konce. Tijekom cijele povijesti Afganistana nijedna strana sila nije nikad uspjela manipulirati njegovim narodom, što su Velika Britanija i Sovjetski Savez naučili plativši veliku cijenu. Pakistan, čini se, nije od povijesti ništa naučio, a još uvijek je u njoj živio u vrijeme pomoću novca od CIA-e i Sau-dijske Arabije stekao moć usmjeravati tijek džihada. Nadalje, talibani su imali goleme društvene, ekonomske i političke veze s Paštunima na pograničnim područjima Pakistana, koje su tijekom dvadeset godina rata i života u tamošnjim izbjegličkim logorima potpuno učvrstili. U izbjegličkim su logorima rođeni, u tamošnjim medresama školovani a borbene vještine naučili su od mudžahedinskih stranaka sa sjedištem u Pakistanu. Članovi njihovih obitelji imali su pakistanske osobne iskaznice.Duboke veze između talibana i pakistanskih državnih institucija, političkih stranaka, islamskih skupina, cijele mreže medresa, droge-raške mafije i poslovnih i prijevozničkih mafijaških skupina nastale su u vrijeme kad se počela raspadati pakistanska struktura moći. To je odgovaralo talibanima koji nisu bili povezani ni s jednim pakistanskim lobijem pojedinačno, pa ni s ISI-em. Dok su vođe mudžahedina tijekom osamdesetih bili isključivo povezani s ISI-em i sa strankom Jama 'at-i islami, nisu imali nikakvih veza s drugim političkim ni ekonomskim skupinama. Talibani su, naprotiv, imali pristup većem broju utjecajnih lobija i skupina u Pakistanu od većine Pakistanaca.
115 Talibani
Ta, u povijesti nezabilježena, situacija omogućila je talibanima da međusobno posvađaju pakistanske lobije i još više učvrste svoj utjecaj u Pakistanu. Ponekad bi se usprotivili ISI-u tako što bi zatražili i dobili pomoć od nekog ministarstva ili od prijevozničke mafije. U nekim bi slučajevima otkazali poslušnost federalnim vlastima pa bi dobivali pomoć od pokrajinskih vlasti Balučistana i Sjeverozapadne pogranične pokrajine. Kako se talibanski pokret širio, sve je manje bilo jasno tko koga pokreće. Umjesto da Pakistan postane gospodarom talibana, pretvarao se u njihovu žrtvu.Pakistan je svoje poimanje sigurnosti u početku temeljio na afga-nistanskom polaganju prava na neke dijelove Sjeverozapadne pogranične pokrajine i Balučistana. Među tim su dvjema državama tijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća često izbijali pogranični sukobi. Afganistanci su tvrdili da pojas paštunskih plemena u Pakistanu mora dobiti pravo izabrati hoće li biti neovisan, hoće li ostati u Pakistanu ili će se pripojiti Afganistanu. Te su dvije zemlje dva put prekidale diplomatske odnose, 1955. i 1962., jer je Kabul zagovarao stvaranje "Velike Paštunije", što su podržavali i lijevo orijentirani pakistanski Paštuni. Režim Zia ul-Haka u afganistanskom je džihadu vidio ključ za konačno i potpuno rješavanje toga problema tako da u Kabulu na vlast dođe neka popustljiva propakistanska paštun-ska mudžahedinska vlada.Vojni su stratezi tvrdili da će to Pakistanu osigurati "stratešku dubinu" u odnosu na njegova najvećeg neprijatelja-Indiju. Zbog svoga geografskog položaja (Pakistan je dugačka i uska zemlja), nedostatka prostora, dubine i zaleđa, pakistanske vojne snage nisu bile sposobne voditi dugotrajniji rat s Indijom. Tijekom devedesetih godina pojavila se i mogućnost da će Afganistan, kao prijateljska zemlja, osigurati kašmirskim militantima bazu u kojoj će stjecati obuku i iz koje će dobivati financijska sredstva i naoružanje.Tijekom 1992. i 1993. Amerikaje pod pritiskom Indije gotovo proglasila Pakistan državom koja pomaže terorizam jer su kašmirski mili-tanti, koji su tada boravili u Pakistanu, gerilski napadali na indijsku pokrajinu Kašmir. Pakistan je 1993. nastojao riješiti taj problem tako stoje baze mnogih kašmirskih skupina preselio u istočni Afganistan i plaćao džalalabadskoj Suri, a kasnije i talibanima da im pruže utočište. Afganistanska je vlada prebacila i svoju pomoć kašmirskim mudža-hedinima u privatne ruke tako što je za njihovu obuku i financiranje zadužila islamističke stranke. Godine 1996. potaknula je Bin Ladena da se pridruži talibanima jer je i on financirao baze kašmirskih mili-tanata u afganistanskoj pokrajini Host.
Kašmirsko je pitanje sve više postajalo glavnim pokretačem pakistanske politike prema Afganistanu i njegove potpore talibanima. Talibani su to vješto koristili, odbijajući prihvatiti neke zahtjeve Pakistana svjesni kako im Islamabad ne može ništa uskratiti sve dok osiguravaju baze za kašmirske i pakistanske militante. "Mi pomažemo džihad u Kašmiru", izjavio je mula Omar 1998., i dodao: "Istina je i to da se neki Afganistanci bore protiv indijskih okupacijskih snaga u Kašmiru. Ali, oni su tamo po vlastitoj volji".3Po mišljenju mnogih, koncept "strateške dubine" vrvio je zabludama i pogrešnim zamislima jer nije uzimao u obzir očitu stvarnost na terenu, tj. da politička stabilnost u zemlji, ekonomski razvoj, veća pismenost i prijateljski odnosi sa susjednim zemljama osiguravaju veću nacionalnu sigurnost nego nerealne zamisli o strateškoj dubini u planinama Afganistana. Pakistanski intelektualac Ikbal Ahmad napisao je: "Postizanje strateške dubine najvažniji je cilj pakistanske politike prema Afganistanu od vremena generala Zia ul-Haka. Po vojnoj teoriji to je nepostojeća zamisao, osim ako se ne misli na neko teško dostupno mjesto gdje bi se mogla skrasiti poražena vojska", i dodao: "Rezultat takve koncepcije jest zemlja uhvaćena u željeznu mrežu pogrešnih pretpostavki, zamisli sličnih liniji maginot, neuspjele politike, krutih stajališta i međuvjerskog nasilja. Svi su izgledi da pobjeda talibana neće olakšati taj politički i strateški usud Pakistana nego ga još više otežati".Vojska je pretpostavljala da će talibani priznati liniju Durand-tu spornu međudržavnu granicu koju je odredila Velika Britanija i koju nije priznao nijedan afganistanski režim. Također su pretpostavili da će talibani obuzdati paštunski nacionalizam u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini i omogućiti odušak pakistanskim islamističkom radikalima te tako usporiti pojavu nekog islamističkog pokreta u samom Pakistanu. A dogodilo se upravo suprotno. Talibani su odbili priznati Liniju Durand i odreći se afganistanskog prisvajanja nekih dijelova Sjeverozapadne pogranične pokrajine. Poticali su paštunski nacionalizam, iako islamističkog tipa, koji je počeo utjecati na pakistanske Paštune.
116 Talibani
Još gore, talibani su dali utočište i naoružali najekstremnije sunitske skupine u Pakistanu, koje su ubijale pakistanske šiite, tražile da se Pakistan proglasi sunitskom državom i zagovarale da se islamističkom revolucijom svrgne vladajuća elita. Godine 1997. Olivier Roy iznio je sljedeće predviđanje: "Očiti pobjednik, Pakistan, mogao bi skupo platiti svoju pobjedu. Pobjedom talibana praktički je nestalo granice između Pakistana i Afganistana. Paštunska plemena s obje strane granice klize u fundamentalizam i sve više se bave trgovinom droge. Stječu autonomiju pa se na tlu Pakistana već pojavljuju mali fundamentalisti-čki plemenski emirati. Njihovo usisavanje u Afganistan pojačat će centrifugalne pojave u samom Pakistanu.5 Zapravo je povratna reakcija iz Afganistana polako "talibanizirala" Pakistan. Nisu talibani osigurali stratešku dubinu Pakistanu nego je Pakistan stvarao stratešku dubinu za talibane.
Pakistan je postao žrtvom ne samo svoje strateške vizije nego i vlastitih tajnih službi. ISIje uspijevao ovladavati svim porama afganistanskog džihada jer je, kao organizacija vojnog režima i uz obilna sredstva stranih zemalja, ušutkao političku oporbu u vlastitoj zemlji. Zia ul-Hak i ISI imali su vlast u potpunosti određivati i provoditi pakistansku politiku prema Afganistanu, kakvu nije imala nijedna druga tajna služba, čak ni CIA. To je ISI-u osiguralo golemu moć -jedini je određivao ciljeve i dosege svojih operacija. U to se vrijeme nije suočavao ni s jednim moćnim i neovisnim lobijem ni političkim suparnikom kao u vrijeme talibana kad se morao natjecati s cijelim nizom pakistanskih lobija koji su samostalno pomagali talibane i imali vlastite ciljeve.
Kako je određivao i politiku i poteze prema Afganistanu nije mu preostalo vremena za preispitivanje stanja, za izglađivanje nesporazuma, a ni mašte ni fleksibilnosti, za prilagodbu novonastalim situacijama i stalnim promjenama geopolitičkog okruženja. Postao je žrtvom vlastite krutosti, a moć kontrole nad talibanima postala mu je vrlo nestabilna. Svi njegovi operativci u Afganistanu bili su po nacionalnosti Paštuni, a mnogi od njih i islamiski fundamentalisti. Tijesnom suradnjom s Hikmetjarom, a kasnije s talibanima, stvorio je vlastite ciljeve koji su se sastojali od učvršćivanja vlasti paštunske većine i radikalnog islama u cijelom Afganistanu na uštrb nacionalnih manjina i umjerenog islama.Po riječima jednog umirovljenog djelatnika ISI-a "ti su ISI-evi djelatnici postali veći talibani od talibana". Zato je i njihova analiza Antitalibanskog saveza i politike oko izgradnje plinovoda bila puna nedostataka, krutosti, klišeja i pogrešnih pretpostavki, stoje bila posljedica njihove snažne islamske ideologije, a ne objektivnih činjenica. Ali, ISI je postao premoćan da bi ga tadašnja vlada dovodila u pitanje, a za svakog zapovjednika vojnog stožera bio je izvor previše vrijednih podataka da bi ga ukinuo.Kad su se talibani pojavili, ISI u početku nije imao vjere u njihov uspjeh. U to se vrijeme bio povukao zbog Hikmetjarova neuspjela pokušaja osvajanja Kabula i zbog nedostatka sredstava. Vlada premi-jerke Benazir Buto iskoristila je to njegovo povlačenje i osmislila vlastiti sustav pomoći talibanima.6 Tijekom 1995. i dalje je raspravljao o pitanju potpore talibanima. Tema rasprave bili su njegovi djelatnici unutar Afganistana, po nacionalnosti Paštuni, a po uvjerenju islami-sti, koji su zagovarali veću pomoć talibanima i onim djelatnicima što su se bavili dugoročnim strateškim planiranjem i željeli pomoć Pakistana održati na najmanjoj mogućoj mjeri kako se ne bi pogoršali odnosi sa Srednjom Azijom i Iranom. U ljeto 1995. mreža Paštuna u afgani-stanskoj vojsci i ISI odlučili su podupirati talibane, tim više što je afganistanski predsjednik Burhanudin Rabani nastojao dobiti pomoć od pakistanskih suparnika-Rusije, Irana i Indije.
Međutim, u to je vrijeme ISI već bio suočen s činjenicom da su se talibani povezali s drugim lobijima u Pakistanu, od radikalnih mula do šefova droge. Oštro nadmetanje između ISI-a, vlade i drugih lobija u Pakistanu samo je još više narušilo proces donošenja odluka u svezi Afganistanom. Ta je zbrka toliko oslabila pakistansko Ministarstvo vanjskih poslova da praktički ono nije imalo nikakva utjecaja na politiku prema Afganistanu i nije se moglo nositi sa sve težim diplomatskim okruženjem jer su sve susjedne zemlje-Rusija, Iran i srednjoazijske zemlje-optuživale Afganistan za destabilizaciju cijele regije. Direktori ISI-a nastojali su raspršiti te kritike pa su radi toga tajno odlazili u Moskvu, Teheran, Taškent i Ašhabad, ali bez uspjeha.Dok su se kritike stranih zemalja povećavale, novoizabrana vlada Navaza Šarifa i ISI postajali su sve odlučniji u svojoj potpori talibanima. U svibnju 1997., kad su talibani pokušali osvojiti Mazar, ISI je procijenio da će priznanjem talibanske vlade prisiliti talibanima nesklone susjedne zemlje da
117 Talibani
počnu surađivati s talibanima te da će im za uspostavu boljih odnosa s novom talibanskom vlašću biti potrebna pomoć Pakistana. Tako je Pakistan prerano priznao talibane, koji su potom istjerani iz Mazara pa se ta procjena pokazala vrlo riskantnom i lošom.Pakistan je oštro napadao svoje kritičare, među njima i UN, koji je u to vrijeme otvoreno kritizirao sve zemlje što su slale pomoć zaraćenim stranama u Afganistanu. Glavnog tajnika UN-a Kofija Annana Pakistan je optužio za pristranost. Njegov veleposlanik pri UN-u Ahmad Kamal rekao je u siječnju 1998. sljedeće: "UN je postupno sam marginalizirao svoju ulogu u Afganistanu pa je izgubio vjerodostojnost nepristranog posrednika". Na jednoj konferenciji pakistanskih izaslanika u Islamabadu Kamal je izjavio da se nije Pakistan izolirao od Afganistana nego se cijeli svijet izolirao od Pakistana, ali će na kraju morati napraviti zaokret i prihvatiti pakistansko stajalište glede talibana.9Kako je Pakistan zagovarao talibansku politiku unatoč sveopćim kritikama međunarodne zajednice, Pakistanska vlada nije shvaćala koliko je to štetno za sam Pakistan. Najporazniji oblik te štete bila je krijumčarska trgovina preko Afganistana. Ona se u to vrijeme proširila i na zemlje Srednje Azije, na Iran i na zemlje oko Perzijskog zaljeva zbog čega su sve gubile goleme prihode od poreza, a napose Pakistan u kojemu je krijumčarska trgovina stranom robom široke potrošnje desetkovala domaću industriju. Tvrtka pod bezazlenim nazivom Afghan Transit Trade, skraćeno ATT, postala je najvećom krijumčarskom mafijaškom organizacijom na svijetu koja je talibane povezala s pakistanskim krijumčarima, prijevoznicima, šefovima droge, birokratima, političarima i policijskim i vojnim dužnosnicima. Taje trgovina postala glavnim izvorom sredstava za talibane i ujedno uništavala gospodarstva susjednih zemalja.
Pogranična postaja u Spin Baldaku u Afganistanu, između Čama-na i pokrajine Balučistan, izvrsno je mjesto za promatranje načina rada te mafije. Za dobrih dana onuda prođe oko 300 kamiona dnevno. Može se vidjeti kako vozači kamiona, pakistanski carinici i talibani vrlo opušteno i srdačno satima piju čaj dok duge kolone kamiona čekaju prolaz. Svatko svakoga poznaje, a vozači prepričavaju takve priče od kojih bi se Svjetskoj trgovinskoj organizaciji naježila kosa na glavi. Mnogi od golemih kamiona marke mercedes i bedford zapravo su ukradeni i imaju lažne tablice. Za robu koju prevoze nemaju nikakvih računa. Ti vozači, s lažnim tablicama, bez dozvola za prijevoz i bez putovnica, ponekad prolaze čak šest međunarodnih granica. Roba koju prevoze kreće se od japanskih videokamera do engleskoga donjeg rublja i čaja Earl Grey, od kineske svile do američkih dijelova za računala, od afganistanskog heroina do pakistanske pšenice i šećera, od istočnoeuropskih kalašnjikova do iranske nafte, a nitko ne plaća ni carinu ni porez.Taj "Divlji zapad" slobodne trgovine znatno je porastao zahvaljujući građanskom ratu u Afganistanu, trgovini drogom i propasti i korupciji pakistanskih, iranskih i srednjoazijskih državnih institucija smještenih uz granicu s Afganistanom. Pojavio se istodobno s glađu za potrošnim dobrima u cijeloj toj regiji. Pakistanci i Afganistanci, prijevoznička i drogeraška mafija, zajednički su krenuli ispuniti te nove potrebe. Jedan dužnosnik Pakistanske središnje porezne uprave već mije početkom 1995. rekao: "To je potpuno izvan kontrole. Prijevoznici plaćaju talibanima da otvore ceste za krijumčarenje robe, a sada ta mafija osniva i ruši vlade u Afganistanu i u Pakistanu. Zbog smanjenja carina i poreza, kao posljedice djelovanja ATT-a, Pakistan će ove godine imati 30% manje proračunske prihode".U tom srcu islamskoga svijeta trgovina je oduvijek bila od primarne važnosti. Put svile, što je u srednjemu vijeku povezivao Kinu i Europu, prolazio je kroz Srednju Aziju i Afganistan, a na njemu su radila ista plemena i nomadi čiji su potomci današnji vozači kamiona. Put svile imao je gotovo jednak utjecaj na Europu kao i arapska osvajanja, jer tim karavanama nije prolazila samo luksuzna roba nego i ideje, vjera, nove vrste oružja i znanstvena otkrića. U jednoj karavani deva znalo je biti pet do šest tisuća deva a, kako je to napisao francuski povjesničar Ferdinand Braudel, "njezin kapacitet bio je jednak kapacitetu velikoga trgovačkog jedrenjaka. Karavana je putovala poput vojske, imala je glavnog šefa i ostalo potrebno osoblje, stroga pravila, obvezne postaje za odmor i ustaljene mjere protiv pljačkaških nomadskih plemena".1' Čini se da se u 2000 godina malo toga promijenilo. Iako su kamioni istisnuli deve, današnji krijumčari imaju sličnu infrastrukturu vojnoga tipa.
Godine 1950. Pakistan je, po međunarodnim sporazumima, dopustio Afganistanu, kao zemlji bez izlaza na more, uvoz robe preko luke u Karačiju bez plaćanja carine, u skladu s jednim
118 Talibani
sporazumom ATT--a. Prijevoznici te robe odvozili bi zapečaćene kontejnere iz Karačija, prelazili preko granice u Afganistan, u Kabulu prodali nešto robe, a potom se okretali i svu preostalu robu prodavali na pakistanskim tržnicama. Bio je to vrlo unosan, iako ograničen posao, a ljudi u Pakistanu mogli su kupiti jeftine, neocarinjene strane proizvode, napose japansku elektroniku. Tijekom osamdesetih ATT je znatno proširio poslovanje jer je opskrbljivao afganistanske gradove pod komunističkom vlašću. Pad Kabula 1992. vremenski se podudario s otvaranjem novih tržišta u zemljama Srednje Azije i, s povratkom afgani-stanskih izbjeglica kućama, većom potrebom za prehrambenim namirnicama, gorivom i građevinskim materijalom, stoje za prijevozničku mafiju predstavljalo pravi novi raj.Međutim, prijevoznike su građanski rat i lokalni ratni zapovjednici bacali u očaj jer su na samo jednoj ruti svima morali plaćati pristojbu, a bilo ih je na desetine. Prijevoznička mafija iz Pešavara radila je na području Pakistana, sjevernog Afganistana i Uzbekistana, unatoč stalnom ratovanju oko Kabula, dok je mafija iz Kete padala u očaj zbog gramzivih kandaharskih lokalnih zapovjednika koji su na autocesti prema Pakistanu postavili desetke lanaca za naplatu carine. Taje mafija žarko željela otvaranje putova prema Iranu i Turkmeniji baš u trenutku kad je i vlada zagovarala sličnu politiku.Talibanski su vođe bili dobro povezani s mafijom iz Kete jer je ona prva financijski pomagala njihov pokret. U početku im je davala mjesečnu pristojbu, ali su talibani kasnije, kako su se širili prema zapadu, tražili više sredstava. U travnju 1995. razgovarao sam s nekim očevicima u Keti koji su mi rekli da su talibani samo toga dana od prijevozničke mafije u Čamanu ubrali šest milijuna rupija (130.000 dolara) a sljedećega dana u Keti dvostruko više, jer su se pripremali za prvi napad na Herat. Te "donacije" nisu imale nikakve veze s utvrđenim carinskim pristojbama što su ih talibani naplaćivali od svih kamiona na pakistansko-iranskoj granici i koja je postala glavnim službenim prihodom talibana.Kad su talibani osigurali putove nevjerojatno su porasli i količina krijumčarske trgovine i područje koje je pokrivala. Konvoji kamiona odlazili su iz Kete za Kandahar, a potom južno do Irana, zapadno do Turkmenije i drugih Srednjoazijskih Republika, čak do Rusije. Transportna mafija iz Kete ubrzo je počela pritiskati talibane da osvoje Herat kako bi u potpunosti ovladali cestom za Turkmeniju.12ISI je u početku savjetovao talibanima da ne napadaju Herat, ali je mafija iz Kete bila-utjecajnija. Godine 1996. nagovarala je talibane da osvoje Kabul kako bi se otvorio prolaz prema sjeveru. Nakon osvajanja Kabula talibani su ubirali 6000 rupija (150 dolara) od svakog kamiona koji je putovao od Pešavara prema Kabulu. Radi usporedbe prijevoznici su lokalnim zapovjednicima ranije plaćali 30.000 do 50.000 rupija. Prijevoznička je mafija talibane željela uključiti u svoj posao pa ih je nagovarala da kupe kamione, oni osobno ili netko od njihove rodbine. Uz to je drogeraška mafija bila spremna plaćati zekat (porez) na prijevoz heroina pa je prijevoznička trgovina za talibansku riznicu dobila na važnosti.
Najveća žrtva te trgovine bio je Pakistan. Po procjeni Središnje porezne uprave Pakistan je u financijskoj godini 1992./93. na prihodima od carina izgubio 3,5 milijardi rupija (80 milijuna dolara), 1993./ 94. jedanaest milijardi, 1994./95. dvadeset milijardi a 1997./98. čak trideset milijardi rupija (600 milijuna dolara). To golemo povećanje iz godine u godinu odražavalo je povećanu moć i vlast talibana.13 Kao posljedica djelatnosti ATT-a u Pakistanu je stvorena golema jezgra korupcije. Sve pakistanske državne službe koje su dolazile u doticaj s tom trgovinom uzimale su mito-Carina, Carinska obavještajna služba, Središnja porezna uprava, Pogranična policija i članovi uprava u plemenskom pojasu. Unosna carinska radna mjesta na afganistanskoj granici "kupovali" bi oni kandidati koji bi višim dužnosnicima davali mito. Potom bi ti novi carinici iznuđivali mito od ATT-a i tako nadoknađivali kupnju radnoga mjesta pa se zato ta kupnja smatrala investicijom.Jezgra korupcije proširila se i na političare i pokrajinske ministre u Balučistanu i Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini. Guverneri i njihovi pomoćnici u tim dvjema pokrajinama izdavali su kamionima dozvole za prometovanje kao i za izvoz pšenice i šećera u Afganistan. Stariji vojni dužnosnici žalili su mi se 1995. i 1996. daje natjecanje za izdavanje prometnih dozvola među visokim dužnosnicima u tim dvjema pokrajinama bilo jedan od glavnih uzroka korupcije, stoje paraliziralo cijeli ustroj pokrajinskih uprava i često bilo u sukobu s ISI-evom politikom prema Afganistanu, čime su talibani stjecali sve veću "kontrolu" nad pakistanskim političarima.
119 Talibani
Kako je mafija širila svoj posao tako je i sam Afganistan ogoljela, jer je sjekla milijune hektara šume i drvnu građu slala na pakistansko tržište. Kako nije bilo nikakva plana pošumljivanja mnogi su dijelovi Afganistana pretvoreni u golet. Rastavljali su i odvozili zahrđala postrojenja, uništavali tenkove i vozila pa čak i stupove za struju i telefon kako bi dobili čelik i prodavali ga kao otpadni materijal čeličana-ma u Lahoreu. U Karačiju i drugim gradovima cvjetala je krađa automobila jer je mafija organizirala lokalne kradljivce automobila, a potom ukradena vozila odvozila u Afganistan i tamo ih prodavala. Samo je u Karačiju od 1992. do 1998. ukradeno 65.000 vozila, od kojih je većina završavala u Afganistanu, a potom se s novim registarskim oznakama vraćala u Pakistan.
Prijevoznička je mafija krijumčarila i elektronsku opremu u Dubai, Šaržu i druge luke u Perzijskom zaljevu, a heroin je izvozila skriven u suhom afganistanskom voću i drvenoj građi-zrakoplovima Ariane, državne afganistanske zračne kompanije koja je bila u vlasti talibana. Ta se trgovina odvijala izravnim letovima od Kandahara, Kabula i Džalalabada do zračnih luka u Perzijskom zaljevu, stoje talibane odvelo u zrakoplovnu eru, a krijumčarenju na Putu svile dalo moderan trgovački poticaj.ATT je povećavao ionako veliku sivu ekonomiju u Pakistanu. Prema jednoj sveučilišnoj studiji taje ekonomija u Pakistanu rasla takvom brzinom daje od 1973. do 1996. narasla s 15 milijardi rupija na 1.115 milijardi rupija, a njezin se udio u bruto domaćem proizvodu povećao s 20% na 51%.15 U tom istom razdoblju utaja poreza, uključujući i izbjegavanje plaćanja carine, narasla je s 1,5 milijardi na 152 milijarde rupija, što pokazuje godišnji porast od 88 milijardi rupija. Godine 1993. udio krijumčarske trgovine u podzemnoj ekonomiji iznosio je oko 100 milijardi rupija, a 1998. više od 300 milijardi rupija. To je odgovaralo gotovo trećini (cea 30%) ukupnog afganistanskog uvoza, koji iznosi deset milijardi dolara, ili, primjerice, ukupnom očekivanom prihodu od poreza i carina za financijsku godinu 1998/99. (300 milijardi rupija). Osim toga, trgovina drogom između Afganistana i Pakistana po nekim je procjenama godišnje iznosila pedeset milijardi rupija.U Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini tržnice krijumčarenom robom, takozvane bare, bile su preplavljene stranim proizvodima zbog čega je pakistansko gospodarstvo trpjelo goleme gubitke. Primjerice, godine 1994. taje zemlja, koja je imala vlastitu proizvodnju klimati-zacijskih uređaja, uvezla tih proizvoda u vrijednosti od samo 30 milijuna rupija. Međutim, Afganistan, koji u to vrijeme nije uopće imao električne struje, uvezao je preko ATT-a klimatizacijsku opremu u vrijednosti od jedne milijarde rupija, a sva je završila na pakistanskim barama i nanijela veliku štetu domaćim proizvođačima. Kad bi na pakistansko tržište stigli japanski televizori i perilice za suđe, naravno bez carine, a cijena im je bila praktički jednaka kao i domaćim proizvodima takve vrste, ljudi bi naravno kupovali japanske. Na bari u Hajatabadu blizu Pešavara otvorene su trgovine sa zvučnim imenima, kao što su britanski Marks and Spencer, Mothercare, japanski Sony, u kojima su se prodavali originalni proizvodi, ali bez carine. Glavni ministar Sjeverozapadne pogranične pokrajine Ahmad Han izjavio je u prosincu 1998.: "ATT je uništio gospodarstvo ove pokrajine pa su ljudi prestali i razmišljati o poštenoj zaradi i smatraju da imaju pravo baviti se krijumčarenjem".
I u Iranu je bilo na djelu slično uništavanje gospodarstva zbog sveopće korupcije. Kako je prijevoznička mafija u Afganistan i Pakistan odvozila gorivo i drugu robu državni se prihod smanjio, domaća privreda uništila a korupcija je zavladala na najvišim razinama vlasti. Neki su mi iranski dužnosnici privatno priznali da "bonjad", tj. fondovi i državna poduzeća, kao i Revolucionarna garda, imaju najviše koristi od krijumčarenja naftnih proizvoda na kojima se u Afganistanu zarađivalo dvije do tri tisuće posto više nego u Iranu. Goleme količine nafte gutale su ratne mašinerije lokalnih afganistanskih zapovjednika, pa su vlasnici benzinskih postaja u Balučistanu ubrzo počeli, preko mafije, naručivati jeftino gorivo iz Irana čime su u potpunosti zaobišli pakistanske naftne kompanije i carinu.Pakistan je nekoliko puta, ne baš odlučno, pokušavao zauzdati ATT, primjerice, zabranom uvoza nekih proizvoda poput elektronike, ali je kasnije uvijek popuštao jer talibani nisu željeli prihvatiti takve mjere, a mafija pritiskala državne ministre. U Islamabadu nije bilo nijednog lobija koji bi ukazivao na štetu koju trpi pakistansko gospodarstvo ibio spreman prisiliti talibane na poštivanje zakona. ISI nije bio spreman priprijetiti talibanima obustavom pomoći. Strani i pakistanski ulagači bili su zapanjeni činjenicom daje pakistanska
120 Talibani
vlada bila spremna radi talibana žrtvovati i vlastito gospodarstvo jer je, zapravo, dopuštala da prihodi njezine države odlaze u ruke talibana. Bio je to jedan oblik neslužbene pomoći, kojom su se koristili talibani i od koje su se neki krugovi u Pakistanu vrlo obogatili. Ti su krugovi činili najsnažniji lobi za nastavak pakistanske pomoći talibanima.
Kako je u Pakistanu vladala nestabilnost, taje trgovina iz Afganistana bila udar koji je samo dolio ulje na vatru. Tijekom osamdesetih godina, s prestankom sovjetske okupacije u Afganistanu, stvorena je "kultura heroina i kalašnjikova" koja je znatno narušavala pakistansku politiku i gospodarstvo. O tome je američki povjesničar Paul Kennedv napisao: "Deset godina aktivnog sudjelovanja u afganistan-skom ratu promijenilo je profil pakistanskog društva do te mjere da svaka vlada ima ozbiljnih zapreka za učinkovitu provedbu vlasti. Pa-kistansko je društvo danas duboko podijeljeno, prepuno sofisticiranog oružja, okrutno zbog sve većeg nasilja i preplavljeno drogom".17Potkraj devedesetih godina posljedice su bile još poraznije jer su sve državne institucije izgubile svoju funkciju. Pakistansko je gospodarstvo uništavala organizacija ATT, njegova je vanjska trgovina bila suočena s izolacijom zapadnih i susjednih zemalja, došlo je do sloma pravnog sustava i državnog poretka jer su islamski militanti uveli vlastite zakone, a jedan novi soj antišiitskih islamskih radikala, kojima su utočište davali talibani, ubio je od 1996. do 1999. stotine pakistanskih šiita. Taj je pokolj još je više produbio jaz između pakistanske sunitske većine i šiitske manjine i narušavao odnose između Pakistana i Irana.18 Od 1994. je više od 80.000 pakistanskih islamističkih mili-tanata prošlo vojnu obuku u talibanskim logorima i borilo se u njihovim redovima. Oni čine srž islamskog aktivizma i svakim su danom spremniji u Pakistanu provesti islamsku revoluciju talibanskog tipa.
Diljem paštunskog pojasa, u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini i u Balučistanu, niklo je mnoštvo plemenskih skupina po uzoru na talibane. Još 1995. mevlana Sufi Muhamed digao je svoju skupinu Tanzim Nifaz Shariat-i-Muhamedi u Badžaru na ustanak, tražeći uvođenje šerijatskog zakona. Pridružile su im se stotine afganistan-skih i pakistanskih talibana, ali ih je vojska na kraju skršila, nakon čega su vođe ustanka potražile utočište kod talibana u Afganistanu. U prosincu 1998. Tahrik-i Tuleba, tj. pokret talibana, u Orakzaiju javno je, u nazočnosti 2000 gledatelja i prkoseći pravnom sustavu, pogubio jednoga ubojicu. Obećali su da će u cijelome Paštunskom pojasu uvesti talibanski način dijeljenja pravde pa su, po uzoru na talibane, zabranili televiziju, glazbu i video.20 Protalibanske paštunske skupine pojavile su se i u Keti. Spaljivale su kino dvorane, ubijale vlasnike videoteka i videoopreme, razbijale satelitske antene i tjerale žene u kuće.Bez obzira na sve to, kad su talibani 1998. osvojili Mazar, Pakistan je proglasio pobjedu i zatražio od svijeta da prizna taj pokret koji je, eto, osvojio 80% Afganistana. Pakistanski vojni i civilni čelnici uporno su tvrdili daje uspjeh talibana zapravo uspjeh Pakistana, te daje njihova politika ispravna i nepromjenjiva. Smatrali su daje došao kraj utjecaju Irana u Afganistanu te da će Rusija i srednjoazijske zemlje morati uspostaviti veze s talibanima preko Islamabada dok Zapad neće imati drugoga izbora do prihvatiti talibansko tumačenje islama.Iako je javnost postajala sve zabrinutija zbog talibanizacije Pakistana. Čelni ljudi te zemlje nisu obraćali pozornost na nered u zemlji. Vanjski su promatrači Pakistan sve više smatrali državom koja nema izgleda za uspjeh ili je već doživjela neuspjeh, poput Afganistana, Sudana ili Somalije. Neuspjela država ne znači nužno i propala država, iako može i to značiti. Neuspjela država jest ona država u kojoj se stalno ponavlja neuspješna politika propale političke elite, a da ta ista elita to stanje ne smatra dovoljnim razlogom za reosmišljavanje svoje politike. Pakistanska elita nije pokazivala nikakve sklonosti za promjenom svoje politike prema Afganistanu. General Zia ul-Hak u svoje je vrijeme, poput mogulskih careva, sanjao o "ponovnom stvaranju prostora muslimana sunita koji bi obuhvaćao bezvjernički 'Hindustan', heretički Iran (zbog šiita) i 'kršćansku' Rusiju".2' Vjerovao je da će se poruka afganistanskih mudžahedina proširiti na zemlje Srednje Azije, obnoviti islam i tako stvoriti blok islamskih država pod vodstvom Pakistana. Ali, nije nikada razmišljao što će time ostaviti u naslijeđe Pakistanu.
Petnaesto poglavljeŠUTI I SUNITI-IRAN I SAUDIJSKA ARABIJA
121 Talibani
U proljeće 1999. u Teheranu je postojao osjećaj nadolaska promjena i novoga doba. Gotovo dvadeset godina, sve od islamske revolucije, žene su u Teheranu hodale umotane u propisani crni plašt zvan hidžab. Sad su se na hijabu iznenada pojavili obrubi i ovratnici od umjetnog leopardova krzna. Neke su žene na sebi imale samo kišni ogrtač ili su hijab nosile kao pelerinu pa su im se vidjele kratke suknje, uske traperice, crne svilene čarape i visoke potpetice. Ženska čestitost, kad je riječ o odjeći nije više podlijegala zakonu nego osobnoj odluci svake žene. To popuštanje na području hidžaba bilo je samo jedan znak transformacije iranskog društva nakon što je, u svibnju 1997., za predsjednika izabran Sejid Muhamed Hatami, koji je sa 70% glasova odnio uvjerljivu pobjedu nad drugim kandidatom, predstavnikom konzervativne tvrde linije. Hatami je pridobio glasove mladeži, kojoj je bilo dosta visoke nezaposlenosti (25%) i inflacije i koja se nadala da će on pokrenuti gospodarski razvoj i otvoriti iransko društvo.Hatamijeva je pobjeda trenutačno poboljšala odnose između Irana i vanjskoga svijeta jer se Iran otvarao prema Zapadu, dodvoravao se svome starom neprijatelju SAD-u zbog, kako je to rečeno, "dijaloga među civilizacijama" i nastojao poboljšati odnose s arapskim svijetom. Američki je veleposlanik Bili Richardson već za svog posjeta Kabulu u travnju 1998. dao naslutiti da SAD smatraju Iran partnerom u dijalogu oko rješavanja afganistanske krize. Iran je progovorio i s još jednim starim neprijateljem, Saudijskom Arabijom. U svibnju 1998. novi iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi izjavio je: "Pozitivna klima između Irana i Saudijske Arabije ulijeva nadu i obje su strane spremne surađivati u rješavanju sukoba u Afganistanu".1 Kao ugodan diplomat koji dobro govori engleski i koji je jedanaest godina zastupao Iran u UN-u Harazi je, sa svojim blagim diplomatskim nastupom i stilom, bio predstavnik jedne revolucije stoje poprimila blagu narav.
Novi iranski vođe bili su žestoki protivnici talibana, ali i dovoljno pragmatični da shvate da je za ekonomski razvitak i političku liberalizaciju u Iranu nužan mir u Afganistanu. Osim toga, ako u regiji budu vladali mir i stabilnost, Iran će lakše okončati svoju međunarodnu izolaciju. Hatami nije ni izdaleka želio sukob s talibanima, ali samo šest tjedana nakon dolaska nove vlasti talibani su u Mazani ubili devet iranskih diplomata, pa je Iran uz granicu s Afganistanom mobilizirao 250.000 vojnika i prijetio je da će napasti Afganistan. Kako su napetosti s talibanima rasle, novi odnos između Irana i Saudijske Arabije postao je još važnijim.Afganistan je predstavljao samo jedno područje sukoba u snažnom nadmetanju između Perzijanaca i Arapa. Oba ta naroda kroz povijest su se međusobno osvajala a sve kao posljedica nesloge između njihovih dviju muslimanskih sekti, sunita u Arabiji i šiita u Perziji. Godine 1501. šah Ismail, iz dinastije Safavida, pretvorio je Iran u prvu i jedinu šiitsku državu islamskoga svijeta. I Perzija i Arapi kroz povijest su vladali područjem Srednje Azije i Afganistana premda su perzijska vladavina, kultura i jezik na tim područjima znatno duže trajali i ostavili trajan pečat.U dvadesetome stoljeću dugotrajnije rat između revolucionarnog Irana i Iraka, koji je trajao od 1981. do 1988. i u kojemu je stradao 1,5 milijun ljudi, samo produbio to suparništvo jer su sve arapske zemlje podupirale Irak i predsjednika Sadama Huseina. Nakon izbijanja tog rata upravo je počinjao još jedan rat, u Afganistanu, gdje bi se također moglo nastaviti stoljetno suparništvo, ovoga puta u okvirima Hladnoga rata i američkog cilja da uz pomoć arapskih država izolira Iran.
Naizgled su i Iran i Saudijska Arabija po pitanju rata u Afganistanu bili na istoj strani. Oštro su se protivili sovjetskoj invaziji, podupirali su mudžahedine i međunarodne mjere za izolaciju afganistanskog režima i Sovjetskog Saveza. No, podržavali su protivničke frakcije mudžahedina, a Iran nije nikada prekinuo svoje diplomatske odnose s kabulskim režimom. Saudijska potpora mudžahedinima bila je u skladu s američkom i pakistanskom strategijom da se glavnina financijskih sredstava i oružja dostavi najradikalnijim skupinama Paštuna sunita, a ne pripadnicima šiitske islamske sekte. Uz to je Saudijska Arabija posebno financirala one Afganistance što su promicali vahabizam. Saudijska je Arabija mudžahedinima da vala jednaku pomoć kao i SAD. Od 1980. do 1990. dala im je gotovo četiri milijarde dolara službene pomoći. U tu svotu nije uključena neslužbena pomoć islamskih humanitarnih organizacija, zaklada, privatnih fondova, saudijskih prinčeva i pomoć prikupljana u džamijama.2 Saudijska je Arabija davala i izravnu financijsku pomoć ISI-u kao, primjerice, 1989. kad mu je dala 26 milijuna dolara da za vrijeme pregovora podmiti mudžahedinske vođe kako bi se osnovala prijelazna afganistanska
122 Talibani
vlada u izgnanstvu, u Islamabadu.3 Mudžahedinske su se vođe obvezale za premijera prijelazne vlade imenovati jednog afganistanskog vahabiju.U ožujku 1990. Saudijska je Arabija dala Hikmetjarovoj stranci Hizb-i islami 100 milijuna dolara kako bi pružila potporu jednom neuspjelom državnom udaru unutar afganistanske vojske protiv predsjednika Nadžibulaha, koji su predvodili Hikmetjar i general Šahnavaz Tanai u Kabulu.4 Nakon 1992. Saudijska je Arabija i dalje osiguravala financijska sredstva i gorivo za mudžahedinsku vladu u Kabulu. Gorivo se dostavljalo preko Pakistana i postalo je glavnim izvorom korupcije i političkih namještaljka svih pakistanskih vlada i ISI-a.Zbog prekida odnosa između Irana i SAD-a skupine afganistan-skih mudžahedina smještene u Iranu nisu dobivale nikakve vojne pomoći od drugih zemalja. U Iranu je bilo dva milijuna izbjeglica iz Afganistana, ali nisu dobivali jednaku humanitarnu pomoć kao preostala tri milijuna izbjeglica u Pakistanu. Pomoć Irana mudžahedinima bila je ograničena zbog nestašice financijskih sredstava prouzročene ratom između Iraka i Irana. Tako su SAD tijekom osamdesetih godina uspješno izolirale Iran od vanjskoga svijeta i utjecaja na Afganistan. To je samo izazvalo još veću ogorčenost Irana SAD-om a nakon Hladnoga rata i silaska Amerike s afganistanske pozornice to će dovesti do još većeg uplitanja Irana u događaje u Afganistanu. U početku je Iran pomagao samo afganistanskim šiitima, napose Hazarima. Bilo je to vrijeme kad je iranska Revolucionarna garda financirala šiitske mili-tante diljem svijeta-od Libanona do Pakistana. Godine 1982., zahvaljujući iranskom novcu i utjecaju, jedan mlađi naraštaj radikalnih Hazara, obučenih u Iranu, bio je spreman svrgnuti tradicionalne vođe koji su u Hazaradžatu od 1979. pružali otpor sovjetskoj invaziji. Kasnije je osam skupina afganistanskih šiita dobilo službeni status u Te-heranu ali Iran nije nikad imao dovoljno sredstava za njihovo naoružavanje i financiranje. Zato su Hazari postali marginalnom skupinom unutar afganistanskog rata i više su se borili međusobno nego protiv Sovjetskog Saveza. Frakcionaštvo unutar Hazara jačalo je i zbog iranske kratkovidnosti i ideološke politike koja je odanost Hazara Tehe-ranu smatrala važnijom od njihova međusobnog jedinstva.
Godine 1988., kad je Sovjetsko povlačenje postalo neupitno, Iran je smatrao potrebnim ojačati Hazare. Zato je pružio pomoć ujedinjenju osam skupina Hazara, sa sjedištem u Iranu, u jedinstvenu stranku pod nazivom Hizb-i vahdat. Radio je na tome da se stranka uključi u međunarodne pregovore o osnivanju nove mudžahedinske vlade u kojoj će većinu imati mudžahedinske stranke sa sjedištem u Pešavaru. Iako su Hazari bili vrlo mala manjina i ni u kom se slučaju nisu mogli na-m dati dolasku na vlast u Afganistanu, Iran je najprije zahtijevao da u svakoj budućoj mudžahedinskoj vlasti imaju 50% predstavnika, a potom je svoj zahtjev smanjio na 25%.Nadmetanje Irana i Saudijske Arabije počelo je jačati kad je Sau-dijska Arabija počela slati sve više arapskih dragovoljaca da u Afganistanu šire vahabizam i protušiizam, ali je Pakistan bio ravnoteža između tih dviju zemalja. Kao blizak saveznik obiju zemalja isticao je potrebu očuvanja ujedinjene fronte protiv režima u Kabulu. Suparništvo između Irana i Saudijske Arabije naglo je poraslo nakon povlačenja sovjetskih snaga iz 1989. zbog iranskog približavanja kabulskom režimu. Iran je taj režim smatrao jedinom snagom koja je sposobna oduprijeti se Paštunima sunitima koji su željeli preuzeti vlast u Afganistanu. Iran je ponovno naoružao Vahdat koji je, do 1992., kad je Kabul pao u ruke mudžahedina, držao ne samo Hazaradžat nego i znatan dio zapadnog Kabula.
U međuvremenu je Saudijska Arabija pretrpjela velik udar jer su se razišla dvojica njihovih glavnih neovahabitskih štićenika, Gulbu-din Hikmetjar i Abdul Rasul Sajaf. Hikmetjar se nije slagao s novoosnovanom mudžahedinskom vladom u Kabulu pa se pridružio Hazarima u bombardiranju grada. Sajaf je podupirao novu mudžahedinsku vladu. Ta je podjela bila samo produžetak znatno većeg poraza saudijske vanjske politike nakon iračke invazije na Kuvajt iz 1990. Saudijska je Arabija dvadeset godina financirala stotine neovahabitskih stranaka diljem muslimanskoga svijeta kako bi u tim zemljama širila vahabizam i stekla utjecaj unutar islamskih pokreta.Ali kad je od tih islamskih skupina zatražila protuuslugu tj. potporu koaliciji protiv Iraka, koju su predvodile SAD i Saudijska Arabija, većina ih je, uključujući i Hikmetjara i većinu ostalih afganistanskih skupina, stala na stranu Sadama Huseina. Tako je Saudijska Arabija protratila duge godine truda i milijarde dolara jer nije uspjela stvoriti jedinstvenu nacionalnu vanjsku
123 Talibani
politiku. Usud Saudijske Arabije predstavlja njezina vesternizirana vladajuća elita čija se legitimnost temelji na konzervativnom fundamentalizmu, a svi ljudi izvan krugova te elite gaje duboko protuzapadno raspoloženje. Ta je elita promicala radikalni vahabizam na uštrb vlastite moći u samoj zemlji i u inozemstvu. Ironično je da su Saudijskoj Arabiji, u trenutku potrebe, u pomoć priskočile samo umjerene afganistanske skupine koje je oduvijek ignorirala.S jačanjem rata u Afganistanu, od 1992. do 1995., jačalo je i suparništvo između Irana i Saudijske Arabije. Saudijci i Pakistanci često su pokušavali ujediniti sve zaraćene strane. Međutim, istodobno su nastojali iz svakoga mogućeg sporazuma isključiti Iran i Hazare. Zaobišli su ih i u Pešavarskom sporazumu iz 1992., kojim je dogovoren način podjele vlasti između mudžahedina u Kabulu, i u neuspjelim sporazumima iz Islamabada i Džalalabada iz 1993. o obustavi građanskog rata. Takvo ponašanje Pakistana i Saudijske Arabije iz devedesetih godina, koje je sličilo ponašanju Amerike prema Iranu iz osamdesetih godina, još je više ogorčilo Teheran.
Iran je postao pragmatičnijim pa je pružio potporu ne samo afgani-stanskim šiitima nego i svim etničkim skupinama što su govorile perzijskim jezikom i pružale otpor Paštunima. Iran je biološki povezan s Tadžicima-istog su rasnog podrijetla i govore istim jezikom-ali je bio ogorčen okrutnim napadima Ahmada Šaha Masuda na Hazare u Kabulu 1993. godine. U svakom slučaju, Teheran je shvatio da će paš-tunski suniti preuzeti svu vlast u Afganistanu ako on ne pruži pomoć nepaštunskim narodima. Tako je 1993. po prvi put počeo davati znatnu pomoć predsjedniku Burhanudinu Rabaniju u Kabulu i uzbečkom zapovjedniku generalu Rašidu Dostumu te nagovarati sve etničke skupine da se priključe Rabaniju.Ta nova strategija Irana isticala je sukob interesa između Irana i Pakistana. Pakistan je odlučno nastojao na vlast u Kabulu dovesti svoje paštunske štićenike, a s druge su strane i Pakistan i Saudijska Arabija čvrsto odlučili isključiti Hazare iz svakog sporazuma o podijeli vlasti. Tako je Pakistan, kako bi udovoljio Saudijskoj Arabiji, napustio svoju vještu diplomaciju iz osamdesetih godina o uspostavi ravnoteže između saudijskih i iranskih interesa.Raspadom Sovjetskog Saveza i otvaranjem zemalja Srednje Azije, Iran je dobio poticaj za okončanje svoje izolacije. Iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velajati utro je put novim odnosima u studenom 1991. kad je posjetio te zemlje i potpisao sporazum o izgradnji željeznice od Irana do Turkmenije. Ali su SAD željele spriječiti Iran i na tom području, pa je američki ministar vanjskih poslova James Baker 1992. izjavio da će Washington učiniti sve kako bi spriječio utjecaj Irana u Srednjoj Aziji.6 U početku su neokomunistički vlastodršci u zemljama Srednje Azije bili duboko nepovjerljivi prema Iranu jer su se bojali da želi širiti islamski fundamentalizam.
Ali, Iran se uspio othrvati tom iskušenju pa je uspostavio bliske odnose i s Rusijom nakon što je sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Ševardnadze 1989. po prvi put posjetio Teheran i susreo se s ajatolahom Homeinijem. Kad je ajatolah neposredno prije smrti blagoslovio zbližavanje Irana i Sovjetskog Saveza to je u očima Irana dalo legitimitet novoj ruskoj državi. Osim toga, Rusija je od 1989. do 1993. Iranu dostavila oružja u vrijednosti od deset milijardi dolara za obnovu njegova vojnog arsenala. Iran je učvrstio svoj položaj u regiji i uspostavom veza s drugim nemuslimanskim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza, poput Gruzije, Ukrajine i Armenije. Teheran je odbio pružiti potporu Azerbejdžanu u ratu protiv Armenije, iako Azeri čine 20% iranskog stanovništva, a uz to je Rusiji u UN-u pružio pomoć oko okončanja građanskog rata u Tadžikistanu.7 Ono stoje bilo presudno i zajedničko Iranu i Srednjoazijskim Republikama, bilo je duboko nepovjerenje prema fundamentalizmu afganistanskih Paštuna i pomoći što su je dobivali od Pakistana i Saudijske Arabije. Tako je dobrano prije pojave talibana već postojao savez između Irana, Rusije i Srednjoazijskih Republika o potpori nepaštunskim etničkim skupinama u Afganistanu.Nasuprot tome, Saudijska je Arabija činila vrlo rijetke bilateralne pokušaje u smjeru poboljšanja odnosa s Rusijom i sa Srednjoazijskim Republikama. Trebale su joj gotovo četiri godine za otvaranje veleposlanstava u srednjoazijskim zemljama. Umjesto da na vrijeme uspostavi bilateralne odnose, u te je zemlje slala milijune Kor'ana, financirala tamošnje muslimane na hadžu i njihovim mulama davala stipendije za studij u Saudijskoj Arabiji, gdje su se zadajali vahabizmom. Time je samo uznemirivala srednjoazijske vlastodršce. Za nekoliko godina uz-
124 Talibani
bekistanski, kazahstanski i kirgistanski predsjednici nazvat će vahabi-zam najvećom političkom opasnošću po stabilnost svojih zemalja.8Kako je utjecaj Saudijske Arabije u Afganistanu bio vrlo promjenljiv i krhak velike je nade polagala u talibane. Prve dodire s njima uspostavila je za vrijeme lovačkih pohoda svojih prinčeva. Direktor pakistanske organizacije JUI, mevlana Fazl-ur Rahman, organizirao je u zimi 1994795. za prinčeve Saudijske Arabije i drugih zemalja Perzijskog zaljeva prvi lov na droplje u pokrajini Kandahar. Arapske su lovačke družine doletjele u Kandahar golemim transportnim zrakoplovima zajedno s desecima luksuznih terenskih vozila, a nakon lova svojim su domaćinima, talibanima, darovali većinu tih vozila i novac. Potom su uslijedili redoviti posjeti šefa saudijske tajne službe princa Turkija Kandaharu. Nakon stoje u srpnju 1996. posjetio Islamabad i Kandahar, Saudijska je Arabija talibanima poslala financijsku pomoć, vozila i gorivo za napad na Kabul. U to su vrijeme dvije saudijske naftne kompanije, Delta i Ningarcho, pregovarale o izgradnji naftovoda preko Afganistana pa se povećao pritisak domaćih poslovnih krugova na saudijsku vladu da pruži pomoć talibanima kako bi što prije dospjeli na vlast.
Ali, najveću ulogu u poticanju saudijske kraljevske obitelji da pruži pomoć talibanima odigrala je saudijska vahabitska ulema. Ulema je najvažnije savjetodavno tijelo saudijskoga kralja, a ona čini Vijeće Skupštine starije uleme i još četiri državne organizacije. Zdušno je i neprestano podupirala izvoz vahabizma u sve islamske zemlje, a kraljevska je obitelj još uvijek vrlo podložna mišljenju uleme.9 Kralj Fahd morao je sazvati sastanak 350 predstavnika uleme kako bi ih nagovorio da izdaju fatvu kojom bi se dopustilo stacioniranje američkih snaga u Saudijskom Kraljevstvu u vrijeme rata s Irakom 1990. godine.1 ° S ulemom je tijesno surađivala i saudijska tajna služba kao i brojne državne islamske humanitarne organizacije koje su tijekom osamdesetih pomagale afganistanskim mudžahedinima a nakon toga talibanima. Ulema je, također, u svojim rukama držala golemu mrežu džamija i medresa u zemlji, u kojima je svakoga petka, za vrijeme molitve, pridobivala potporu vjernika za talibane.1'Prema saudijskom analitičaru Navafu Obaidu glavni igrači među ulemom, tj. glavni pobornici saudijske pomoći talibanima, bili su šeik Abdul Aziz bin Baz, veliki muftija i predsjednik Vijeća Starije uleme, i šeik Muhamed bin Džuber, ministar pravosuđa i jedan od glavnih članova Vijeća uleme.'2 Talibani su za uzvrat očitovali poštovanje prema kraljevskoj obitelji i ulemi i u Afganistanu uveli neke saudijske vahabitske prakse, poput vjerske policije. U travnju 1997. vođa talibana mula Rabani sastao se u Rijadu s kraljem Fahdom i svesrdno hvalio Saudijsku Arabiju. "Kako je Saudijska Arabija središte muslimanskog svijeta, željeli bismo imati njezinu pomoć. Kralj Fahd izrazio je zadovoljstvo dobrim mjerama što su ih poduzeli talibani i uvođenjem šerijata u našoj zemlji", rekao je Rabani.13 Pet mjeseci kasnije tali-banski su se vođe sastale s kraljem Fahdom i izjavile kako su im Sau-dijci obećali još veću pomoć. Mula Muhamed Stanakzai izjavio je: "Kralj Fahd bio je krajnje ljubazan. Saudijci su nam obećali sve što nam budu u mogućnosti dati".Unatoč pomoći talibanima saudijska je vlada bila vrlo nesklona pritiskati talibane da izruče Osamu bin Ladena, iako su SAD to od nje tražile. Saudijci su skresali diplomatske veze s talibanima tek nakon stoje mula Omar u Kandaharu osobno uvrijedio princa Turkija. Značajno je napomenuti daje na saudijske odluke utjecala osobna uvreda, a ne ukupne promjene vanjske politike. Saudijska je Arabija, čini se, vrlo malo naučila iz negativnog iskustva što ga je doživjela tijekom izvoza vahabizma.Zbog saudijske potpore talibanima Iran je stekao uvjerenje da ih i SAD podupiru kako bi ojačale svoju politiku okruživanja Irana neprijateljskim zemljama i njegova potpunog izoliranja. Po mišljenju Te-herana novi cilj SAD-a bio je promicati izgradnju naftovoda i plinovoda iz Srednje Azije koji bi zaobišli Iran. Nakon što su talibani zauzeli Kabul, iranske su novine objavljivale dugogodišnja stajališta iranskih dužnosnika. List Jomhuri islami napisao je sljedeće: "Talibansko osvajanje Kabula osmislio je Washington, financirao Rijad, a logistički podupro Islamabad".
Međutim, kad je riječ o Teheranu stvarni razlaz oko Afganistana bio je unutarnje prirode. Njegovo je vodstvo bilo podijeljeno na pobornike tvrde linije, koji su još uvijek zagovarali potporu šiitima diljem svijeta, i umjerene, koji su željeli umanjiti potporu Antitaliban-skom savezu i ublažiti sukob s talibanima. Iran je imao jednake probleme kao i Pakistan, tj. razne skupine i lobije koji su u iranskoj politici prema Afganistanu nastojali progurati osobne interese. Iranska vojska,
125 Talibani
Revolucionarna garda, tajne službe, šiitsko svećenstvo i moćni bunvardi, tj. fondacije u rukama svećenstva koje drže velik dio državne privrede i financiraju razne pothvate na području vanjske politike i to vlastitim, nekontroliranim fondovima, predstavljali su samo neke od tih lobija.Ministarstvo vanjskih poslova i zamjenik ministra vanjskih poslova za Afganistan Alaedin Boroudžerdi morali su nekako održavati ravnotežu među svim tim skupinama i lobijima. Boroudžerdi je bio nadležan za politiku prema Afganistanu više od deset godina i bio je vrlo sposoban diplomat. Preživio je raniji iranski režim predsjednika Akbara Ali Rafsandžanija i održao se na istom položaju u vrijeme predsjednika Hatamija ali je nakon ubojstva iranskih diplomata u Mazaru bio prisiljen dati ostavku. Kad je riječ o Afganistanu umio je biti i janje i vuk, ovisno o tome s kirnje razgovarao jer je morao voditi računa i o tome da odnosi Irana s Pakistanom i Saudijskom Arabijom ne izmaknu kontroli. Ali, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije princ Saud al-Fejsal prepustio je saudijsku politiku prema Afganistanu mlađem bratu, princu Turkiju i saudijskoj tajnoj službi.Raspadom Afganistana povećala se nesigurnost za Iran jer su u zemlju počele stizati velike količine droge i oružja. Postojala je opasnost da će se afganistanski međunacionalni sukob pretočiti na područje Irana, a velik teret bilo je i uzdržavanje milijuna afganistanskih izbjeglica prema kojima su obični Iranci osjećali velik animozitet. Procjenjuje se da u Iranu ima tri milijuna ovisnika o heroinu, jednako kao i u Pakistanu, iako Iran ima 60 milijuna stanovnika, tj. dvostruko više nego Iran. Krijumčarenje goriva, prehrambenih namirnica i drugih proizvoda iz Irana u Afganistan smanjenjilo je državne prihode i izazvalo povremene gospodarske probleme upravo u trenutku kad se toj zemlji dogodio dramatičan pad državnih prihoda zbog pada cijene nafte na svjetskom tržištu i kad je pokušavala obnoviti gospodarstvo.Iran je još više zabrinjavala činjenica, da su talibani od 1996. tajno pomagali iranske protuvladine organizacije i skupine. U Kandaharu su dali utočište stranci Ahl-i Sunnat wa Jama'at, koja je okupljala iranske sunitske militante iz pokrajina Horasan i Sistan. Njihov glasnogovornik, koji je zastupao iranske nacionalne manjine, Turkmene, Balučistance i Afganistance, izjavljivao je da im je cilj svrgnuti šiitski režim u Iranu i dovesti na vlast sunitski režim po uzoru na talibanski. Bila je to vrlo čudna težnja s obzirom na to da šiiti čine 90% iranskog stanovništva, iako je navodno i to ojačalo potporu pripadnicima te male skupine pobunjenika. Od talibana je dobila oružje i drugu pomoć, pa je Iran bio uvjeren da im pomaže i Pakistan.
Pomoć iranske vojske Antitalibanskom savezu znatno se povećala nakon pada Kabula 1996. i ponovno nakon pada Mazara 1998. Međutim, Iran nije graničio s područjem pod vlašću Antitalibanskog saveza pa je pomoć Masudovim snagama morao slati zrakoplovima ili željeznicom, što je zahtijevalo odobrenje Turkmenije, Uzbekistana i Kir-gistana. Godine 1998. iranska je tajna služba zrakoplovima dopremala oružje u Masudovu bazu u Kuliabu, u Tadžikistanu, a Masud je često posjećivao Teheran. Opasnost s kojom se suočavala doprema te pomoći izišla je na vidjelo u listopadu 1998. kad su kirgistanske snage sigurnosti zaustavile jedan vlak i u njemu otkrile šesnaest vagona sa 700 tona oružja i streljiva. Vlak je putovao na liniji od Irana do Tadži-kistana, a oružje je bilo prijavljeno kao humanitarna pomoć.Pomoć Irana Sjevernom savezu razljutila je talibane. U lipnju 1997. zatvorili su iransko veleposlanstvo u Kabulu i optužili Iran da ugrožava mir i stabilnost u Afganistanu.18 To su izrijekom rekli u jednoj izjavi iz rujna 1997., nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Mazara, koja glasi: "Iranski zrakoplovi grubim kršenjem međunarodno prihvaćenih normi povrjeđuju zračni prostor naše zemlje dostavom opskrbe u zračne luke koje drži protivnička snaga. Ozbiljne posljedice tog upletanja snosit će Iran, kao neprijatelj islama. Afganistan može na svom teritoriju dati utočište protivnicima iranske vlade i tako prouzročiti probleme Iranu".Međutim, zbog ubojstva iranskih diplomata u Mazaru 1998. Iran je gotovo bio prisiljen zaratiti s talibanima. Iranski je narod uvelike podupirao nakanu svoje vlade da okupira zapadni Afganistan, što su pobornici tvrde linije u Teheranu dobrano koristili jer su željeli destabilizirati predsjednika Hatamija. Čak je i suzdržani ministar vanjskih poslova Kamal Harazi bio prisiljen rabiti krajnje oštre riječi. Dana 14.kolovoza 1998. izjavio je: "Talibani su Paštuni i ne mogu s političke pozornice ukloniti sve druge etničke skupine, a da ne izazovu otpor. U tim okolnostima u toj zemlji neće biti mira. Upozoravam talibane i sve one koji ih podupiru da nećemo tolerirati nestabilnost i urotu na svojim granicama. Suglasili smo se s Pakistanom da se afganistanski problem neće riješiti ratom. Upravo se to dogodilo i mi to ne možemo prihvatiti".20
126 Talibani
Iran je iz više razloga osjećao da gaje Pakistan prevario. Godine 1996., u trenutku kad je predsjednik Burhanudin Rabani na savjet Irana pokušavao proširiti vladu i u nju uključiti Paštune i druge skupine, talibani su osvojili Kabul. Iran je bio uvjeren daje Pakistan sabotirao taj Rabanijev pokušaj. U lipnju 1997. pakistanski premijer Navaz Šarif posjetio je Teheran. On i iranski predsjednik Hatami pozvali su na obustavu vatre u Afganistanu i izjavili da se afganistanski problem ne može riješiti vojnim putem. Ali, Iran je smatrao da Pakistan nema namjeru poštivati taj sporazum. Iranski list Jomhuri islami napisao je sljedeće: "Pakistan je izigrao svo naše povjerenje i destabilizirao svoj položaj u očima iranskog naroda. Ne možemo prihvatiti da Pakistan dovede u pitanje našu nacionalnu sigurnost".
Potom je Pakistan, u ljeto 1998., nagovorio Iran da sudjeluje u zajedničkoj diplomatskoj mirovnoj misiji. Po prvi su put, 4. srpnja 1998., iranski i pakistanski diplomati Srednje razine zajedno otputovali u Mazar i Kandahar na razgovore sa zaraćenim stranama. Samo nekoliko tjedana nakon toga talibani su napali Mazar i pobili iranske diplomate i time minirali mirovnu inicijativu. Iranci su bili uvjereni da su ih Pakistanci nasamarili i da su samo glumili mirovnu inicijativu upravo u trenutku kad je ISI pripremao talibane za napad na Mazar. Štoviše, Iran je tvrdio daje Pakistan obećao sigurnost njegovih diplomata u Mazani. Nakon ubojstava u Mazani Iran se razbjesnio i za taj zločin optužio talibane i Pakistan. Iranski su dužnosnici izjavili daje mula Dost Muhamed, koji je navodno predvodio talibansko zauzimanje iranskog konzulata, iranske diplomate najprije odveo u podrum konzulata odakle je razgovarao s Kandaharom, a nakon toga ih ustrijelio.
Talibani su odgovorili da ubijeni Iranci nisu bili diplomati nego agenti tajne službe zaduženi za dostavu oružja Antitalibanskom savezu, što se činilo točnim. U svakom slučaju izbile su diplomatske razmirice i nestalo je povjerenja između Irana i Pakistana.23 Iran je bio bijesan i zbog toga što su talibani svojim akcijama ugrozili njegovo približavanje s SAD-om. Nešto prije toga, u lipnju 1998., američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright istaknula je presudnu ulogu Irana u toj regiji zbog čega je "pitanje odnosa između SAD-a i Irana tema od velikog interesa i važnosti za mene kao ministricu vanjskih poslova".Iran je to shvatio kao da ga SAD po prvi put uzimaju ozbiljno. Iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi rekao mi je da američko iranska suradnja po pitanju Afganistana "zasigurno može predstavljati primjer i pokazuje da SAD bolje razumiju stvarnost u ovoj regiji i ulogu koju Iran može odigrati u promicanju mira i sigurnosti", i dodao: "Već im (SAD-u) dugo pokušavamo reći da je Iran ključni igrač u regiji".2 5 Iran i SAD zbližili su se i zbog promijenjenog gledišta Wash-ingtona na talibane. Obje su te zemlje imale ista gledišta i obje su kritizirale talibansku politiku prema drogi i prema ženama, prema utočištu što su ga davali teroristima i prema opasnosti od talibanskog islamističkog fundamentalizma za cijelu regiju. Ironično za SAD, opasnost više nije predstavljao šiitski fundamentalizam nego talibanski, tj. sunitski.Talibani su predstavljali sve veću neugodnost i za Saudijsku Arabiju što je Teheran približilo Rijadu. Činjenica da su talibani dali utočište Bin Ladenu iznijela je na vidjelo njihov ekstremizam i predstavljala opasnost po stabilnost Saudijske Arabije. Značajno je napomenuti da približavanju između Irana i Saudijske Arabije nije naškodila ni iranska prijetnja iz 1998. da će napasti Afganistan. U svibnju 1999. iranski predsjednik Hatami posjetio je Saudijsku Arabiju stoje bila prva posjeta jednog iranskog šefa države nakon gotovo trideset godina.Talibani su predstavljali opasnost za sigurnost Saudijske Arabije napose zbog njihove potpore saudijskim disidentima. Saudijci su u prošlosti tolerirali talibanski fundamentalizam, a da nisu razmišljali o mogućim kompromisima na području države, politike i podjele vlasti u Afganistanu, ali više sebi nisu mogli priuštiti takvo ravnodušno stajalište. Kako se velik dio saudijske vanjske politike temelji na osobnim vezama i namještenjima, a ne na državnim institucijama, bilo je teško vidjeti mogući razvoj politike prema Afganistanu koji bi bio više usmjeren prema nacionalnim interesima Saudijske Arabije i prema stabilnosti u regiji, a ne prema vahabizmu.Ako je predsjednik Hatami namjeravao ustrajati na unutarnjoj reformi Iran je sve više želio i trebao mir u Afganistanu, kako bi se okončao odljev sredstava za potrebe Antitalibanskog saveza, obustavila trgovina drogom i oružjem i prenošenje Verski h nemira iz Pakistana i unaprijedilo približavanje s SAD-om. Ironično je daje talibanski ekstremizam pridonio zbližavanju Irana i Saudijske Arabije i istodobno oslabio odnose Pakistana s objema tim zemljama. Najveći gubitnik iranskog povratka na političku pozornicu bio je Pakistan. Međutim, za okončanje
127 Talibani
izolacije, što su je nametnule zapadne zemlje, Iran se morao pokazati kao odgovoran i stabilizirajući član međunarodne zajednice. Njegov doprinos uspostavi mira u Afganistanu mogao je biti i njegov prvi i najveći ispit.
Šesnaesto poglavljeZAKLJUČAK-BUDUĆNOST AFGANISTANABivši glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali izjavio je 1995. godine daje Afganistan postao "ratna zemlja siroče-kakve Zapad, čija je pozornost selektivna i nestalna, ignorira u korist Jugoslavije".' Svijet je okrenuo leđa Afganistanu i dopustio da građanski rat i etničke podjele unište tu državu. Afganistan više ne postoji kao država sposobna za opstanak, a kad država zakaže onda je civilno društvo uništeno. Cijeli naraštaji djece odrastaju bez korijena, bez identiteta i s ratom kao jedinim načinom života. I odrasli su žrtve trauma i okrutnosti i poznaju samo rat i moć lokalnih ratnih zapovjednika. Posrednik UN-a Lahdar Brahimi izjavio je: "Radi se o propaloj državi koja sliči inficiranoj rani. Ne znaš ni s koje strane bije počeo čistiti".Čitavo afganistansko stanovništvo moralo je bježati, ne jedanput nego mnogo puta. Kabul je tako razrušen daje postao Drezden s kraja dvadesetoga stoljeća. Središta na azijskom Putu svile sada su područja ruševina. Nema ni privida infrastrukture potrebne za život, čak ni na najnižem stupnju siromaštva. Godine 1998. Međunarodni odbor Crvenog križa izvjestio je da u Afganistanu već ima 98.000 udovica, tj. obitelji bez oca, 63.000 obitelji čiji su očevi invalidi, a samo te godine od ratnog ranjavanja liječeno je 45.000 ljudi. O broju poginulih nema ni približne procjene. Jedine tvornice koje rade su one što proizvode proteze, štake i invalidska kolica a financiraju ih humanitarne organizacije.
U Afganistanu postoje brojne podjele-na temelju nacionalnosti, vjere, grada i sela, obrazovanih i neobrazovanih, naoružanih i razoružanih. Gospodarstvo je crna rupa koja ilegalnom trgovinom i krijumčarenjem droge i oružja guta susjedne države i tako ih polako uništava. Švedski humanitarni djelatnik Anders Fange izjavio je: "Trebat će najmanje deset do petnaest godina da se uspostavi učinkovita središnja vlast koja će biti sposobna pružiti minimum uprave potrebne za razvoj zemlje. A i to je, po mom mišljenju, prilično optimistično".Složeni odnosi moći i vlasti što su se stoljećima gradili u potpunosti su porušeni. Nijedna skupina niti ijedan vođa nemaju legitimitet ponovno ujediniti zemlju. Umjesto nacionalnog ili plemenskog identiteta na prvo je mjesto izbio regionalni identitet. Afganistanci više sebe ne nazivaju Afganistancima, ni Paštunima ili Tadžicima, nego Kandaharcima, Pandžšircima, Heraćanima, Kabulcima ili Džouzdžan-cima. Dogodile su se i vertikalne i horizontalne podjele, čak i unutar etničkih skupina, tj. podjele na pojedine doline ili gradove. Gubitkom zajedničkoga plemenskog prostora i prostora za ispašu, zbog rata i izbjeglištva, uništena je plemenska struktura paštunskog naroda. Ne-paštunski narodi poistovjećuju svoj opstanak s pojedinim lokalnim ratnim zapovjednicima i s dolinom u kojoj su rođeni.Plemenska hijerarhija, stoje nekad posredovala u sukobima, ili je pobijena ili je u izbjeglištvu. Stara obrazovana vladajuća elita pobjegla je nakon sovjetske invazije, a nova, koja bi mogla dogovoriti mir, nije se još pojavila. Nema političkog sloja koji bi se mogao sporazumjeti i dogovoriti. Postoje mnogobrojne vođe koji zastupaju pojedine dijelove naroda, ali nema jednoga zajedničkog vođe. U tom scenariju, kad se ratu ne vidi kraja, najvažnije je pitanje hoće li se Afganistan raspasti i odaslati valove etničkih podjela i nestabilnosti diljem regije.
Velik dio krivnje za tako dugotrajan rat pada na vanjske sile koje i dalje podupiru svoje štićenike u rastućoj spirali intervencija i nasilja. Bivši Sovjetski Savez pokrenuo je taj proces svojom okrutnom invazijom na Afganistan ali je pretrpio goleme štete. Alexander Lebed, bojnik sovjetske vojske u Afganistanu a sada predsjednički kandidat, izjavljuje: "Donijeli smo Afganistan sa sobom-u našim dušama, u našim srcima, u našim uspomenama, u našim običajima i navikama, u svemu i na svim razinama" i dodao: "Ta loša politička avantura, taj pokušaj izvoza još nedokazane revolucije, označio je početak kraja".Afganistanski su mudžahedini pridonijeli padu Sovjetskog Saveza, sovjetskog carstva pa čak i komunizma kao takvog. Iako Afganistanci sve to pripisuju vlastitim zaslugama, Zapad je okrenuo ploču i gotovo nije ni priznao doprinos Afganistana okončanju Hladnoga rata. Povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana označilo je kraj Gorbačo-vljevu eksperimentu perestrojke i
128 Talibani
glasnosti, tj. ideji da se sovjetski sustav može promijeniti iznutra. To je lekcija za današnje mešetare -oni što se miješaju u Afganistan mogu i sami doživjeti raspad-ne zbog snage Afganistana i njegova naroda nego zbog sila što su u njihovim vlastitim zemljama puštene s lanca.Okrećući tako rano leđa Afganistanu, SAD su se za samo nekoliko godina suočile s pogibijom svojih diplomata, rušenjem veleposlanstava, bombama u New Yorku i jeftinim heroinom na svojim ulicama jer je Afganistan postao utočištem međunarodnog terorizma i drogeraške mafije. Afganistanci su danas duboko ogorčeni što su ih napustile Sjedinjene Američke Države na čijoj su se strani oni borili u Hladnome ratu. Osamdesetih su godina SAD bile spremne "boriti se do posljednjeg Afganistanca" kako bi zadale udarac Sovjetskom Savezu, ali kad su Sovjeti otišli nisu bile spremne pružiti pomoć uspostavi mira i nahraniti gladni narod. Regionalne su sile iskoristile politički vakuum nastao povlačenjem SAD-a, vidjele mogućnost za jačanje vlastitog utjecaja i uskočile u ring.
Danas SAD svojom politikom isticanja pojedinih pitanja i stvaranja cijele politike oko tih pitanja, bilo da se radi o naftovodima, odnosu prema ženama ili terorizmu, samo pokazuju da su vrlo malo naučile. Neuspjeli projekt Unocala trebao je biti lekcija za mnoge američke političare ali o tome, čini se, nema nikakvih znakova jer američki diplomati jure po Srednjoj Aziji pokušavajući nagovoriti naftne kompanije i vlade da pristanu na izgradnju glavnog naftovoda od Bakua do Cevhana. Ali, postoje izgledi da se i to odgodi na neodređeno vrijeme. Početak radova predviđen za 2000. godinu postupno je odgađan za 2003. a nedavno i za 2005.god.Iz Unocalova projekta moglo se naučiti nekoliko lekcija. Nemoguće je izgraditi bilo kakav veliki naftovod ili plinovod iz Srednje Azije bez znatno veće odlučnosti SAD-a i međunarodne zajednice za rješavanje sukoba u toj regiji-u Afganistanu, Tadžikistanu, Nagor-no-Karabahu, Čečeniji i pitanja Kurda. Taje regija bačva baruta neriješenih sukoba. Jednako je nemoguće izgraditi sigurne naftovode i plinovode bez izvjesnog stupnja strateškog konsenzusa svih zemalja u regiji. Nemoguće je zauvijek iz tamošnjih događanja isključivati Iran i Rusiju. Te će se zemlje opirati i sabotirati sve projekte u kojima ne budu sudjelovale. Naftovode i plinovode nemoguće je graditi dok nacionalni sukobi razdiru države. Nacionalna pripadnost je imperativni zov modernoga doba. Pokušaj rješavanja etničkih problema i opstanka država iziskuje uporno i stalno diplomatsko zalaganje, a ne podmićivanje kako bi se umirilo lokalne ratne zapovjednike.Naftne kompanije ne mogu graditi naftovode i plinovode na područjima podložnima građanskim ratovima, brzim političkim promjenama i događajima, nestabilnošću, islamskom fundamentalizmu, drogi i oružju. Stara velika igra vodila se oko zamišljenih opasnosti u kojima sila nije nikada izravno primijenjena. Rusija i Velika Britanija crtale su granice i potpisivale sporazume i tako stvorile Afganistan kao tampon zonu između svojih područja. Cilj nove velike igre mora biti stabilnost i mir u toj regiji a ne jačanje zategnutosti i neprijateljstava. SAD su jedina svjetska sila sposobna utjecati na sve susjedne zemlje da se prestanu upletati u Afganistan. Moraju to činiti puno odlučnije nego do sada.
Pakistan je, oslabljen okončanjem strateškog partnerstva s SAD--om nakon Hladnoga rata i pogođen dubokom ekonomskom krizom, ipak bio odlučan proširiti svoju zonu utjecaja tako da imenuje novu vladu u Kabulu. Kako je suočen s neprijateljski naklonjenom Indijom, koja je od njega sedam puta veća, sve od 1947. kada je osnovan kao država, opsjednut je problemom sigurnosti koji, stoje prirodno, oblikuje njegovu unutarnju i vanjsku politiku. Ali, njegova vojno-birokratska-intelektualna elita, stoje određivala sudbinu Pakistana još od pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, nikada nije dopustila funkcioniranje civilnog društva. Samo je ona imala pravo određivati što predstavlja opasnost po pakistansku nacionalnu sigurnost i načine rješavanja tih opasnosti, a ne izabrana vlada, parlament, organizacije civilnog društva pa čak ni zdrav razum.Od 1988. smijenjene su četiri legalno izabrane vlade. Deset je vlada došlo i otišlo, a stabilnost države još je uvijek jednako dalek san.7 Bez obzira na tako duboku krizu identiteta i političkog legitimiteta, na ekonomske promašaje i polarizaciju društva, pakistanska se elita upustila u najgori imperijalni pothvat što gaje u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća poduzela neka zemlja Trećega svijeta. Pakistan se sada bori na dvije fronte, u Kašmiru i u Afganistanu, i premda se posljedice tih ratova-islamski fundamentalizam, droga, oružje i propast društva-već vrlo agresivno
129 Talibani
prelijevaju u sam Pakistan, u toj se zemlji ne događa nikakvo procjenjivanje ni osmišljavanje vlastite politike. Pakistan je danas zreo za islamsku revoluciju talibanskog tipa koja će gotovo sigurno ugroziti stabilnost na Srednjem istoku i u Srednjoj i Južnoj Aziji.Ono što pakistanski političari nisu uspjeli shvatiti jest činjenica da će svaka stabilna vlada u Kabulu morati biti ovisna o Pakistanu u pogledu obnove zemlje, nabavke prehrambenih namirnica i goriva i izlaza u svijet. Od toga bi imalo koristi pakistansko gospodarstvo jer bi osiguravalo radnu snagu, stručnjake i materijal za obnovu Afganistana. Izbjeglice iz Afganistana vratile bi se kućama čime bi se smanjio financijski teret države a Pakistan bi mogao početi preuzimati kontrolu nad svojim uništenim institucijama i granicama.
Dok je Pakistan u Afganistanu igrao ulogu predvodnika, upletanje Irana u biti je uvijek bilo obrambenog karaktera s ograničenim utjecajem i nastojanjem da spriječi potpunu pobjedu talibana. Ali, Iran je uvelike pridonio podjeli Afganistana tako što je igrao na kartu šiiti-zma i perzijskog jezika i stoje pothranjivao podjele upravo među onim etničkim skupinama koje je pomagao. Podjele među Hazarima i Uzbe-cima, dvjema etničkim skupinama kojima je najviše pomagao dovoljno pokazuju u kojoj je mjeri iranska politika "podijeli pa vladaj" uništila Antitalibanski savez. Iranska je politika bila odraz snažne borbe za vlast unutar iranske elite, koja se tijekom posljednje dvije godine još više pojačala.Također, potpuni gubitak povjerenja i međusobnog razumijevanja između Irana i Pakistana nanio je udarac mirovnom procesu i pokazao se ubitačnim za Afganistan. Te dvije države nemaju nikakva zajedničkog stajališta glede rješavanja afganistanskoga građanskog rata i, što je još zlokobnije, svaka od njih financira ratove između šiita i sunita u onoj drugoj zemlji i u Afganistanu, što povećava izglede za veliku međuvjersku eksploziju u cijeloj regiji. S pojavom talibana po prvi je put u povijesti Afganistana međuvjersko i međuetničko čišćenje pokazalo svoje ružno lice.Države Srednje Azije pojavile su se kao novi igrači ali su vrlo brzo stale u zaštitu vlastitih nacionalnih interesa. Ne odgovara im prevlast Paštuna u Afganistanu i mrze onu vrstu islama koju zastupaju talibani. Sve dok pripadnici njihove nacionalnosti koji žive u Afganistanu ne budu sudjelovali u nekom obliku podjele vlasti u Kabulu, te zemlje neće prestati podupirati njihov otpor talibanima. To ugrožava pakistanske planove za izgradnju naftovoda, plinovoda i komunikacija od Srednje Azije preko Afganistana. Ako talibani osvoje cijelu zemlju, države Srednje Azije morat će prihvatiti tu stvarnost ali se neće moći očekivati da svoju energiju s povjerenjem izvoze preko Afganistana pod vlašću talibana i preko Pakistana.Čini se daje Saudijska Arabija nesposobna osmisliti razumnu vanjsku politiku koja bi služila njezinim nacionalnim interesima a ne samo išla na ruku domaćemu vahabitskom lobiju. Saudijci su se udaljili od talibana tek kad je mula Omar uvrijedio kraljevsku obitelj osobno. Saudijski se izvoz vahabizma vratio kao bumerang i sve više narušava vlast kraljevske obitelji. Saudijski narod ne ostaje gluh na kritike Osame bin Ladena o korupciji i lošoj vladavini saudijskog režima. I, ako ne dođe do mira u Afganistanu, u bazama u Afganistanu postoje deseci novih Bin Ladena koji su spremni i čekaju zauzeti njegovo mjesto.
Muslimane diljem svijeta saudijska potpora talibanima dovodi u vrlo neugodan položaj zbog iznimno negativne i destruktivne taliban-ske interpretacije islama. Ljudi na Zapadu sve više izjednačuju islam s talibanima i s terorizmom tipa Bin Ladena. Mnogi zapadni promatrači ne izdvajaju talibane nego islam u cjelosti osuđuju kao netolerantan i protumoderan. Poput mnogih današnjih islamskih fundamentalističkih skupina, talibani oduzimaju islamu svako naslijeđe osim teologije. Ignoriraju islamsku filozofiju, znanost, umjetnost, estetiku i misticizam. Tako se zaboravlja raznoliko bogatstvo islama i osnovna poruka Kur'ana-izgradnja civilnog društva u kojemu vlada pravda i jednakost i u kojemu su vladari odgovorni za svoje građane.Vrijednost rane muslimansko-arapske civilizacije bila je u njezinoj multikulturalnoj, multireligijskoj i multietničkoj raznolikosti. Brojne i zapanjujuće neuspjele države u današnjemu muslimanskom svijetu rezultat su napuštanja toga izvornoga puta, cilja i nadahnuća bilo zbog okrutne diktature ili uskog tumačenja teologije. Povijest muslimana čini krug osvajanja, obnove i poraza. Povjesničar Ferdinand Braudel napisao je to ovako: "Možda je islam imao sudbinu privući i iskoristiti primitivne narode koji okružuju i presijecaju njegovo područje, a potom pasti kao plijen vlastite okrutne moći. U konačnici se uspostavlja red i zaliječuju rane. Uspješna primitivna ratnika pripitomljuje svemoćni urbani život islama".
130 Talibani
Slijedeći tu muslimansku tradiciju, mogu li i talibani promijeniti i ublažiti svoju politiku i uključiti bogatu etničku i kulturološku raznolikost Afganistana kako bi postali legitimni vladari zemlje? Dok su u današnjem obliku to se od njih baš ne može očekivati. Talibani su se u biti našli između plemenskog društva, koje pokušavaju ignorirati, i potrebe uspostave državne strukture koju odbijaju uspostaviti. Za rascjepkanost paštunskih plemena već plaćaju danak jer ne uspijevaju udovoljiti zahtjevima za podjelom vlasti ni na lokalnoj razini, a ne-paštune ignoriraju. To se u prošlosti nije nikada dogodilo. Afganistan-ski pisac Ašraf Gani napisao je: "Unatoč prividnoj dominaciji Paštuna, proces stvarnog stvaranja države zahtijevao je sudjelovanje elite svake etničke skupine i istaknutu ulogu nepaštuna i u državnoj upravi i u vojsci".9 Talibani se opiru ukupnoj afganistanskoj povijesti jer je uopće ne poznaju.
Talibani istodobno odbijaju utvrditi kakvu će državu uspostaviti pod svojom vlašću velikim dijelom jer nemaju pojma što žele. Zbog nedostatka središnje vlasti, državnih organizacija, procesa uprave i kontrole i mehanizama koji bi održavali izvjesnu razinu sudjelovanja šire javnosti (Laje Džirga ili islamska sura ili parlament) mnogim je Afganistancima nemoguće prihvatiti talibane, a svijetu nemoguće priznati njihovu vlast. Ne može biti učinkovite vlade ako nema zajedničke prihvatljive definicije o tome kakva je država potrebna da bi zaliječila ratne rane. Ali, kandaharska skupina oko mule Omara ne podnosi nikoga izvan svoga kruga i nikakve savjete. Podjele unutar tali-bana množe se velikom brzinom i nije isključeno da bi umjereniji talibani mogli provesti udar i srušiti mulu Omara i kandaharsku ulemu.Nijedan lokalni zapovjednik ni frakcija nisu se nikad osjetili odgovornima za civilno pučanstvo, ali su talibani nesposobni provesti i minimum razvojnih pothvata jer vjeruju da će se islam za svakoga pobrinut. Temeljno pitanje za UN i nevladine organizacije jest sljedeće: produžuje li humanitarna pomoć građanski rat jer strana humanitarna pomoć drži ljude na životu a lokalne zapovjednike oslobađa odgovornosti za narod i dopušta im da sva sredstva usmjeravaju u ratne svrhe? Taje dvojba danas uobičajena u UN-u i drugim humanitarnim organizacijama glede neučinkovitih država, poput Sudana i Somalije, a u budućnosti će predstavljati najveći problem za međunarodne humanitarne organizacije.Čini se da se jedina učinkovita afganistanska nevladina organizacija temelji na organiziranom krijumčarenju i trgovini drogom. Zato je i ono malo obnove što su je talibani do sada poduzeli u potpunosti povezano s poboljšanjem krijumčarske trgovine i trgovine drogom. Popravili su neke ceste, postavili nekoliko benzinskih postaja i pozvali američke kompanije da uspostave mobilnu telefonsku mrežu za poboljšanje i ubrzanje trgovine drogom i druge nezakonite trgovine. Od tih talibanskih ulaganja korist ima samo prijevoznička i drogeraška mafija. Nijedan lokalni zapovjednik ne gradi škole, bolnice, vodovode ili bilo što u svezi s unapređenjem života obična čovjeka.
Talibani se, onakvi kakvi su danas, ne mogu nadati da će vladati u Afganistanu i da će ih međunarodna zajednica priznati. Čak i ako osvoje sjever zemlje to neće donijeti stabilnost nego daljnji gerilski otpor nepaštunskih naroda, ali ovoga puta iz baza u zemljama Srednje Azije i u Iranu, što će još više destabilizirati cijelu regiju. Međutim, jedina alternativa talibanima u Paštunskom pojasu Afganistana jest još veći nered i rasulo. "Većina Afganistanaca južno od Kabula najvjerojatnije bi se složila da se talibani, iako više nisu tako popularni kao u početku, više brinu o ljudima, o njihovoj sigurnosti i dobrobiti nego njihovi prethodnici te da je jedina alternativa potpuna anarhija".1 ° Nemoguće je poželjeti da oni nestanu pa da se to i dogodi, ali puno je vjerojatnije da će talibani osnovati frakcije s različitim suparničkim snagama u Kabulu, Kandaharu i možda u Heratu.
Antitalibanski savez ne može osvojiti južno paštunsko područje ni tamo vladati. Do sada se pokazalo da Masud nije sposoban privući dovoljan broj onih Paštuna koji odbacuju talibane i koji bi njemu dali neki legitimitet za uspostavu vlasti. Jedina mogućnost opstanka protivničkih snaga ovisi o pridobivanju nekih dijelova paštunskih naroda što će nedvojbeno produljiti rat, ali i oslabiti talibane i objema stranama pružiti mogućnost za pregovore. Osim toga, Antitalibanski savez nije uspio uspostaviti ni minimum državnih struktura ni zajedničko vodstvo koje bi se barem sastojalo od svih nepaštunskih naroda. Zbog međusobnih razmirica, podjela i borbe za vlast izgubili su
131 Talibani
ugled u očima mnogih Afganistanaca, koji možda mrze talibane ali zacijelo nemaju nimalo povjerenja ni u Antitalibanski savez.Strah od daljnjih podjela posvuda je prisutan a crta je povučena još 1996. Planinskim lancem Hindukuš Afganistan je podijeljen na paš-tunski jug pod talibanima i nepaštunski sjever, a obje se strane bore za Kabul. Uz strahotne pokolje, vjerske pogrome i etnička čišćenja na tako velikom broju područja, postoje vrlo veliki izgledi za podijelu te zemlje. Nasreću, među ratnim zapovjednicima nema nijednog poput Slobodana Miloševića ili Sadama Huseina, koji bi bili spremni braniti svoju moć i područje po cijenu podjele zemlje. Unatoč upletanju susjednih zemalja, nijednoj ne odgovara podjela Afganistana jer bi se time otvorila pandorina kutija etničkih podijela koje bi se brzo prenijele izvan granica Afganistana, stvorile goleme kolone izbjeglica i još više povećale kulturu droge, oružja i islamskog fundalizma u tim ionako krhkim zemljama. Formalna podjela Afganistana još je uvijek moguća, ali je za sada nitko od igrača ne želi. To je jedina pozitivna nada za budućnost mirovnog procesa.Mirotvorni napori UN-a za sada nisu polučili nikakvih rezultata, ali ne zbog slabih nastojanja. Razlog je jednostavno u tome da nema izgleda za smirivanje građanskoga rata sve dok vanjske sile opskrbljuju ratne zapovjednike novcem i oružjem. Moguće rješenje možda je neki proces koji bi počeo izvan Afganistana. Najprije bi sve zemlje u regiji morale prihvatiti embargo na uvoz oružja u Afganistan, iskreno ga provoditi i dopustiti UN-u kontrolu njegove provedbe. Zemlje u regiji morale bi prihvatiti ograničenje svojeg utjecaja u Afganistanu umjesto da svoje štićenike i dalje podupiru u nastojanju da osvoje cijelu zemlju. Od presudne važnosti bio bi dijalog između Irana i Pakistana s tim da Pakistan pristane smanjiti svoj utjecaj u paštunskom pojasu, a Iran u zapadnom i središnjem Afganistanu, uz jamstva šiitskoj manjini.
Ukratko, svaka bi zemlja morala shvatiti ne samo potrebe vlastite nacionalne sigurnosti nego i potrebe nacionalne sigurnosti susjednih zemalja. Utjecaj drugih zemalja u Afganistanu sada je nemoguće iskorijeniti, ali ga je moguće i potrebno međusobnim sporazumima obuzdati i ograničiti do prihvatljive razine. Nijedna susjedna zemlja ne smije ugrožavati poznate sigurnosne interese susjednih zemalja. Pregovori za postizanje takvih sporazuma bili bi krajnje delikatni jer ne bi uključivali samo političare nego i dužnosnike vojski i tajnih službi svih zemalja. UN i međunarodna zajednica morali bi zajamčiti da ti sporazumi neće podijeliti Afganistan u budućnosti, niti ometati proces upostave vlasti u Afganistanu.Stanje u Afganistanu ne može se više riješiti uspostavom takozvane "vlade širokog spektra". Nemoguće je očekivati da će mula Omar i Masud sjesti za pregovarački stol i zajednički vladati zemljom. Potrebno je postići obustavu vatre, uspostaviti neku slabu središnju vladu za početno razdoblje, demilitarizaciju Kabula i izvjestan stupanj autonomije za područja koja drže zaraćene frakcije. Sve bi frakcije trebale pristati na dugoročno osnivanje jače središnje vlasti i, istodobno, kratkoročno zadržati svoju autonomiju. Na taj bi način zadržale svoje neovisne vojne jedinice i ujedno doprinijele uspostavi središnjih policijskih snaga u Kabulu.
Frakcije bi trebale, neovisno jedna o drugoj, dobivati vanjsku pomoć za obnovu zemlje, ali i surađivati preko središnje vlade na obnovi uništene infrastrukture. To bi pridonijelo izgradnji međusobnog povjerenja i razumijevanja. Potom bi se sve frakcije morale složiti oko pokretanja nekog procesa uspostave legitimne vlasti, čiji bi se sudionici ili birali na općim izborima ili bi ih birala predstavnička tijela pojedinih regija što bi, u konačnici, dovelo do uspostave neke središnje džirge ili Sure u Kabulu.
Ne smiju se potcijeniti poteškoće oko postizanja tih sporazuma s obzirom na činjenicu da zaraćene strane za sada nisu uopće spremne na pregovore. Možda bi ih se na to moglo privoljeti nekim opsežnim planom obnove koji bi napravile i financirale zemlje donatorice, Svjetska banka ili velike privatne dobrotvorne ustanove, pod uvjetom da se pomoć dodijeli tek nakon postizanja minimalnog sporazuma. Bilo bi to u biti podmićivanje ratnih zapovjednika ali i poticaj afgani-stanskom narodu da na njih napravi pritisak kako bi postigli sporazum. Svaki ozbiljan mirovni proces u Afganistanu iziskuje znatno ozbiljnije predanje međunarodne zajednice od dosadašnjega.Mir u Afganistanu donio bi velike koristi cijeloj regiji. Pakistan bi imao ekonomske koristi od obnove te zemlje i mogao bi početi rješavati probleme u svojoj zemlji prouzročene afganistanskim
132 Talibani
ratom -porast trgovine oružjem i drogom, terorizma, Verski h podijela i sive ekonomije. Okončala bi se diplomatska izolacija Pakistana u toj regiji i ta bi se zemlja ponovno mogla integrirati u komunikacijsku mrežu Srednje Azije i ponuditi svoje uistinu najkraće putove za izlaz na more. Iran bi povratio svoj položaj u svjetskoj zajednici i ulogu velike trgovačke zemlje u samom središtu južne Azije, Srednje Azije i Srednjeg istoka. Turska bi imala poslovne i druge veze s turkijskim narodima u Afganistanu s kojima je povijesno povezana.
Kina bi se osjećala sigurnijom i mogla bi provesti učinkovitiji program ekonomskog razvoja u siromašnoj muslimanskoj pokrajini Qing Zang. Rusija bi mogla izgraditi bolji odnos sa zemljama Srednje i Južne Azije, temeljen na ekonomskoj stvarnosti, a ne na lažnim hegemoni-stičkim ambicijama i konačno se osloboditi svoga mučnog iskustva u Afganistanu. Naftovodi i plinovodi preko Afganistana povezali bi tu zemlju sa cijelom regijom i ubrzali vanjsku pomoć za njezinu obnovu. Sjedinjene Američke Države mogle bi osmisliti realniju politiku prema Srednjoj Aziji, steći pristup zalihama energije na tom području i to u sigurnim uvjetima i riješiti opasnost od terorizma.Ali, ako se rat u Afganistanu i dalje bude ignorirao, možemo se nadati samo najgoremu. Pakistan će se suočiti s islamskom revolucijom talibanskog tipa koja će tu zemlju i cijelu regiju još više destabilizirati. Iran će ostati na rubu svjetske zajednice a istočne će mu granice i dalje biti ugrožene. Zemlje Srednje Azije neće moći izvoziti energiju i minerale najkraćim mogućim putovima, gospodarstva će im se urušiti pa će se i one suočiti s porastom islamskog fundamentalizma i nestabilnošću. Rusija će i dalje težiti hegemoniji u Srednjoj Aziji, a i njezino će se društvo i gospodarstvo urušavati. Ulozi su uistinu golemi.
Dodatak 1NEKI OD TALIBANSKIH DEKRETA O ŽENAMA I DRUGIMKULTURNIM PITANJIMA, OBJAVLJENI 1996., NAKON OSVAJANJA KABULA{Ovaj prijevod s jezika dari predan je na provedbu zapadnim humanitarnim organizacijama. Gramatika i pravopis prenijeti su u izvornom obliku.)
1.Dekret objavljuje Glavno predsjedništvo Amr bi'l-ma'rufwa nai az munkara (Vjerske policije).Kabul, studenoga 1996.Žene, ne smijete izlaziti izvan svojih kuća. Ako iziđete izvan kuće, ne smijete izgledati kao one žene što su izlazile u modernoj odjeći s puno kozmetike i pojavljivale se pred svakim muškarcem prije dolaska islama.Islam je kao spasonosna vjera odredio posebno dostojanstvo za žene, islam ima vrijedne upute za žene. Žene ne smiju stvarati priliku za privlačenje pozornosti beskorisnih ljudi koji ih neće dobronamjerno gledati. Žena ima odgovornost učiteljice ili upraviteljice svoje obitelji. Muž, brat i otac imaju odgovornost osigurati sve životne potrebe za obitelj (hranu, odjeću itd.). U slučaju da žene moraju izlaziti izvan kuće zbog školovanja, društvenih potreba ili socijalnih službi, moraju biti pokrivene u skladu s islamskim šerijatskim pravilima. Ako izlaze u modernoj, ukrašenoj, uskoj i privlačnoj odjeći kako bi se pokazale, proklet će ih islamski šerijat i ne trebaju očekivati da će doći u nebo.Svaki starješina obitelji i svaki musliman imaju u tom pogledu odgovornost. Od svih starješina obitelji tražimo da svoje obitelji drže pod kontrolom i tako izbjegnu te društvene probleme. U protivnom će snage Vjerske policije {Munkrai) takvim ženama priprijetiti, ispitati ih i strogo kazniti njih i starješine obitelji.Vjerska policija {Munkrai) ima odgovornost i dužnost boriti se protiv takvih društvenih problema i trudit će se sve dok se zlo ne okonča.
2.Pravila rada za državne bolnice i privatne klinike temeljena na islamskim šerijatskim načelima. Ministarstvo zdravlja, u ime Amir al-mu'minina mule Muhameda Omara. Kabul, studenoga 1996.1. Bolesne žene moraju ići liječnicama. U slučaju daje potreban liječnik, pacijentica mora biti u pratnji jednoga muškog člana uže obitelji.2. Tijekom pregleda, i pacijentica i liječnik moraju imati islamski hidžab (pokrivalo za glavu).3. Liječnik ne smije dirati ni gledati druge dijelove tijela pacijentice, osim oboljeloga.
133 Talibani
4. Čekaonice za pacijentice moraju imati zavjese na prozorima.5. Osoba za prozivanje pacijentica mora biti ženskog spola.6. Tijekom noćne službe, liječniku je zabranjeno ulaziti u sobu u kojoj leže pacijentice, bez poziva pacijentice.7. Liječnici i liječnice ne smiju zajedno sjediti i pričati, a ako postoji potreba za takav razgovor on se mora obaviti s hidžabom.8. Liječnice moraju nositi jednostavnu odjeću, ne smiju nositi modernu odjeću ni koristiti kozmetiku ni šminku.9. Liječnice i medicinske sestre ne smiju ulaziti u sobe u kojima leže muški pacijenti.10. Osoblje bolnice mora u džamiji moliti u za to određeno vrijeme.11. Vjerska policija ima pravo odlaziti u kontrolu u svako doba i nitko je ne može spriječiti.Tko god prekrši ovu zapovijed bit će kažnjen po islamskim pravilima.3. Glavno predsjedništvo Amr bi 7 Ma 'rufa. Kabul, prosinca 1996.
1. Za sprječavanje pobuna i otkrivenih žena (bi hidžab). Vozači ne smiju uzimati žene koje nose iransku burku. U slučaju kršenja vozač će biti uhićen. Ako se na ulici zapaze takve žene, pronaći će se njihove kuće i kazniti njihovi muževi. Ako žene nose stimulativnu i privlačnu odjeću bez pratnje bliskoga krvnog srodnika, vozači ih ne smiju uzimati.2. Za sprječavanje glazbe. Ima se objaviti javnim sredstvima priopćavanja. Zabranjene su kasete u trgovinama, hotelima, vozilima i rikšama. Ova se mjera mora provesti za nekoliko dana. Ako se u trgovini nađe ijedna kaseta, vlasnik će biti uhićen, a trgovina zatvorena. Ako pet ljudi daju jamstvo, trgovina će biti otvorena, a zločinac kasnije pušten iz zatvora. Ako se kaseta pronađe u vozilu, uhitit će se i zatvoriti i vozilo i vozač. Ako pet ljudi daju jamstvo, vozilo će biti pušteno, a kasnije i vozač.3. Za sprječavanje brijanja i sisanja brade. Nakon jednoga i pol mjeseca, ako se zapazi daje tko obrijao ili skratio bradu, bit će uhićen i zatvoren dok mu brada ne naraste.4. Za sprječavanje držanja golubova i igara s pticama. Ovaj običaj/ hobi mora prestati za deset dana. Ovo će se nakon deset dana kontrolirati pa će golubovi i sve druge ptice za igru biti ubijene.5. Za sprječavanje puštanja zmajeva. Trgovine zmajevima u gradu bit će ukinute.6. Za sprječavanje idolopoklonstva. U vozilima, trgovinama, hotelima, sobama i na svim drugim mjestima treba ukinuti slike/portrete. Kontrolori moraju uništiti sve slike na navedenim mjestima.7. Za sprječavanje kockanja. U suradnji sa sigurnosnom policijom, moraju se pronaći glavna središta, a kockari uhititi na mjesec dana.8. Za iskorjenjivanje ovisnosti. Ovisnici će bit uhićeni i provest će se istraga kako bi se otkrio opskrbljivač i trgovina. Trgovina će se zatvoriti, a njezin vlasnik i korisnik droge dobit će mjesec dana zatvora.9. Za sprječavanje britanskih i američkih frizura. Ljudi s dugom kosom bit će uhićeni i privedeni u odjel Vjerske policije na šišanje. Prijestupnik mora platiti šišanje.10. Za sprječavanje kamata na zajmove, pristojbe na promjenu malih novčanica i na podizanje novca. Sve mjenjačnice moraju biti upoznate da se tri gore navedena načina mijenjanja novca moraju zabraniti. U slučaju kršenja prijestupnici će dobiti duge zatvorske kazne.11. Za sprječavanje pranja rublja mladim djevojkama i ženama na potocima u gradu. Prijestupnice će biti odvedene kućama, na pošten islamski način, a njihovi muževi strogo kažnjeni.12. Za sprječavanje glazbe i plesa na vjenčanjima. U slučaju prekršaja glava obitelji bit će uhićena i kažnjena.13. Za sprječavanje sviranja glazbe. Ova se zabrana mora objaviti. Ako tko to bude činio o tome mogu odlučiti vjerske starješine.14. Za sprječavanje šivanja ženske odjeće i uzimanja mjera klijen-tica. Ako se u krojačnici zatekne žena ili modni časopisi, krojač će biti uhićen.15. Za sprječavanje gatanja. Sve knjige s tim povezane moraju se spaliti, a gatari će biti uhićeni i zadržani u zatvoru dok se ne pokaju.16. Za sprječavanje izbjegavanja molitve i zajedničke molitve na tržnici. Molitve se moraju obavljati u za to određeno vrijeme u svim općinama. Prijevoz se mora strogo zabraniti, a svi ljudi moraju odlaziti u džamiju. Ako se mlade ljude vidi u trgovinama, bit će odmah uhićeni i zatvoreni.
134 Talibani
Dodatak 2STRUKTURA TALIBANAVođa talibana je mula Muhamed Omar, poznat i kao amir al-mu'minin, tj. vladar pravovjernih. Prijelazno vladajuće vijeće od deset članova, tj. vrhovna Sura, najveće je vladajuće tijelo, sa sjedištem u Kandaharu. Postoje dva odbora koja su za svoj rad odgovorna Suri. Jedan je prijelazna vlada ili kabulska Sura, a drugi vojna Sura.VRHOVNA SURA ČLANOVA UTEMELJITELJA TALIBANA, KANDAHAR, 1994.-1997.Mula Muhamed Omar. Amir al-mu'minin. Vođa vjernih. Zapovjednik tali-banskog pokreta.mula Muhamed Rabani Ahundpredsjednik Vladajućega vijeća i zmjenik zapovjednika talibanamula Muhamed Gaus, Ahundmula Muhamed Hasan, Ahund mula Muhamed Fazil, Ahund mula Abdur Razak mula Sejid Giasudin Aga mula Hajrulah Hairhva mevlana Abdul Satar Sanani mevlana Ehsanulah Ehsan mula Abdul Džalilprivremeni ministar vanjskih poslova do lipnja 1997. zapovjednik vojnog stožera zapovjednik vojnih snaga direktor Odjela za carine privremeni ministar informiranja privremeni ministar unutarnjih poslova privremeni ministar pravosuđa guverner Državne banke privremeni ministar vanjskih poslova, od lipnja 1997.
Podrijetlo članova Talibanskog pokretaD = Paštun iz ogranka Durani; G = Paštun iz organka Gilzai; N = Paštun koji ne pripada ni ogranku Durani ni ogranku Gilzai; T = Tadžik; U = Uzbek; 0 = ostale etničke skupine; FM = jedan od osnivača Pokreta; muj. = bivši mudžahedinski zapovjednik protiv sovjetskih snaga.Pripadnost bivšim mudžahedinskim strankama.b. čl. = bivši član; Hizbe (K) = Hizb-i islami (Junis Halis), Hizbe (H) = Hizb-i islami (Gulbudin Hikmetjar), Jam = Jama'at-i islami(Rabani), Nifa = Nacionalna islamska fronta Afganistana (Gailani), Har = Harakat (mevlana Muhamed Nabi Mohamedi)ime i prezimepoložajpodrijetlo/dobpleme/položaj napomenaM. Muhamed Omar vrhovni vođaMevand/Kandahar G. Hotak, muj. školovan u kandaharskoj medresi; FM, 37 b. čL Hizb (K) bez jednog oka; predsjednik vladeM. Muhamed Rabani predsjednik kandaharske SureMuhamed Hasan ministar vanjskih postova od 1997. Kandahar, FM, 38 KandaharM. Muhamed Gaus ministar vanjskih postova, Kandahar, Hušhab, umirovljen 1997. N. Kakar, muj. b. ČL Hizb (K)G. Hotak, muj. b. ČL Hizb (K.)D. Nurzai, muj. b. čl Hizb (K) školovan u medresi u Keti; Omaro v rođak na jedno oko slijep, na drugo slabo vidi; Omarov dobar prijatelj; osvojio Mazar 1997.M. Abdur RazakM. Sejid Giasudin Odjel za carine i ministar obrazovanja KandaharFarjabD. Popalzai muj. b. čl Hizb (K) nema formalnog obrazovanja; poštovan čovjek; nosi naušnice
ime i prezimepoložajpodrijetlo/dobpleme/položaj napomenaM. Hajrulah Hairhva ministar unutarnjih postavaKandaharD. Popalzai, muj. b. čL HarEhsanulah Ehsan
135 Talibani
guverner Državne banke Kandahar, Pandžvadž mevkna Abdul Satar predsjednik Vrhovnog Kandahar, 80 Sanani suda u KandaharuMuhamed AbasObaidulahministar zdravstva; osoba za suradnju s agencijama UN-aministar obraneUrozgan, FM, 40KandaharDadulah ministar građevinarstva i KandaharMohamadulah Ahond financijaamir Han Mutaki ministar informiranja i Logar, FMkultureD. IšakzaiG. Hotak muj. b. čL Hizb (K)diplomirao na Hakanijibivši guverner Hosta; poginuo u Mazaru 1997.školovan u kandaharskoj medresi škotovan u medresi u Zabulu, potom na Hakaniji; trgovac u Kandaharu; gradonačelnik Kandahara; državni odvjetnik; zapovjednik snaga u BaglanuG. Hotak muj. škotovan u medresi u Keti; osvojiob. čL Har. Mazar; osoba za vezu između talibanske vojske i ISI-aD. Alkozai muj. škotovan u medresi u Keti a-3 TOb. čL Har. »,N. Koči škotovan na Hakaniji; stari Omarov ashi(nomadi), muj. prijatelj; zapovjednik snaga u a.b. čL Har. Baglanu nakon Mazaraime i prezimepoložajpodrijetlo/dob pleme/položaj napomenaAbdul Latif Mansur ministar poljoprivrede Paktija G.Muhamed Esa ministar voda i elektroprivrede Kandahar G. b. Hotak, muj. ČL Har.Alidad Ahund ministar prometa i veza Kandahar G. b. Hotak, muj. ČL Hizb (K)Nurudin Turabi ministar pravosuđa Urozgan G. HotakHamidulah Nimani ministar visokog školstva Zabul D. DaftaniAhmad Džan ministar rudarstva i industrije Paktija, 40 G. ZadranDžalakidin Hakani ministar za pogranična pitanja Paktija, 55 & b. Zadran, muj. ČL Hizb (K)Sadek Ahundministar trgovineKandaharG. Hotak, muj. b. čL Har.škotovan na Hakanijiimao vlastitu medresu u Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajiniizgubio jedno okonema formalnog obrazovanjaškotovan na Hakaniji; trgovac sagovima u Saudijskoj Arabiji; talibanski povjerenik za trgovinu u Pešavaruvođa islamskog pokreta protiv Davuda 1974.; pobjegao u Pakitan; škotovan u Paktiji i šest godina na Hakaniji; vodeći mudžahedinski zapovjednik; osvojio Host 1991.; pridružio se talibanima 1995.bez obrazovanja; osvojio Mazar 1997.bIime i prezimepoložajpodrijetlo/dob pleme/položajnapomena
136 Talibani
Karidin Mohamad ministar planiranja mevlana Kalamudin šef Vjerske policijeBadahšanLogar, Bariki Barak, 38T. muj., b. čL Jam. vodeći Tadžik u vijećuG. Mohmand, muj. b. ČL Har.tajnik Nabi Mohamedija u vladi predsjednika Rabanija; pridružio se taBbanima u Zabuhimevlana Džalilulah državni odvjetnik Herat, 68MaulavizadeHavadžaškolovan u medresi u Deobandu, Indija; savjetnik u mudžahedinskoj prijelaznoj vladi 1988.; ministar obrazovanja u vladi predsjednika RabanijaMuhamed Hasan guverner KandaharaVakil AhmadŠer Muhamed StanakzaiOmarov tajnikzemjenik ministra vanjskih posbvaUrozgan, FM, 45 D. Ačakzai, muj. škofovan u medresi u Keti; borio se b. čL Har. protiv Rusa u UrozganuKandahar N. Kakar FM glavni Omarov pomoćnik;glasnogovornik talibanaLogar G. Stanakzai bivši policajac; školovan u IndijiArifulah Arifzamjenik ministra financijaPaktija, Zamrud G. Suleiman Har.nakon šest razreda osnovne škole, 14 godina na Hakaniji; radb za džihad u Pakistanu
5. studenoga: Talibani preuzimaju Kandahar i oslobađaju konvoj; u četverodnevnim okršajima pogiba 50 ljudi. 25. studenoga: Talibani osvajaju dvije južne pokrajine, Laškargarh i Hemland. 1995.1. siječnja: U Afganistan odlazi 3000 pakistanskih talibana iz Pešavara.2. veljače: Talibani ulaze u pokrajinu Vardak, 40 km od Kabula.11. veljače: Talibani osvajaju pokrajinu Logar. Od ukupno 30 pokrajina talibani osvajaju 11. Predsjednik Rabani šalje izaslanstvo na sastanak s talibanima.14. veljače: Talibani osvajaju Čarasjab, a Hikmetjar bježi bez borbe.18. veljače: Talibani postavljaju tri uvjeta za ulazak u prijelaznu vladu; talibani su neutralna sila, samo dobri muslimani mogu ući u vladu, u kojoj mora biti zastupljena svaka od 30 pokrajina.7. ožujka: Talibani napreduju prema Nimruzu, Farahu, nastoje zauzeti Herat. Ulaze u južni dio Kabula jer Hazari napuštaju položaje.11. ožujka: Masud napada talibane u blizini Kabula. Talibani potisnuti u Čarasjab.13. ožujka: Talibani uhićuju vođu Hazara Abdula Alija Mazarija, koji pogiba pri rušenju helikoptera dok ga odvode u Kandahar. Talibani osvajaju Farah.29. ožujka: Vladine snage potiskuju talibane na udaljenost od 130 km od Šindanda.4. travnja: Talibani osvajaju dio zračne baze Šindand blizu Herata.12. svibnja: Talibani potisnuti iz Faraha.31. svibnja: Direktor saudijske tajne službe princ Turki posjećuje Kabul i Kandahar.10. srpnja: Zamjenik direktora saudijske tajne službe, u mirovnoj misiji, obilazi afganistanske gradove i sastaje se s talibanima.2. rujna: Talibani ponovno osvajaju Farah; žestoke borbe blizu Šindanda.3. rujna: Talibani osvajaju Šindand. Kabul reorganizira vojno zapovjedništvo i degradira Ismaila Hana; vojska se zrakoplovima prebacuje u Herat.5. rujna: Talibani osvajaju Herat. Ismail Han bježi u Iran, bez borbe.6. rujna: Opljačkano i spaljeno pakistansko veleposlanstvo u Kabulu. Iran upozorava talibane da ne prelaze iransku granicu.10. listopada: Talibani prebacuju 400 tenkova iz Kandahara u Kabul; pripremaju napad na grad.11. listopada: Talibani poduzimaju snažan napad i ponovno osvajaju Čarasjab.
137 Talibani
11. studenoga: Talibani raketiraju Kabul. Na dan najžešćih talibanskih raketnih napada pogiba trideset šestero ljudi a pedeset dvoje biva ranjeno. 26. studenoga: Najžešće talibansko bombardiranje Kabula, u kojemu je 39 civila poginulo a 140 ih je ranjeno. Vladine snage potiskuju talibane od Kabula.
1996.3. ožujka: Predsjednik Rabani odlazi u posjet Iranu, Turkmeniji i Uzbekistanu.20. ožujka: Sastanak talibanske Sure, u Kandaharu, s tisuću predstavnika uleme i plemenskim poglavicama, radi rasprave o daljnjim političkim potezima.4. travnja: Završetak talibanske Sure, uz poziv na džihad protiv Ra-banija. Mula Omar proglašen amir al-mu'mininom.19. travnja: Viši se politički dužnosnici sastaju s talibanima u Kabulu i Kandaharu.23. svibnja: Izaslanik UN-a Mestiri podnosi ostavku iz zdravstvenih razloga.26. lipnja: Hikmetjar se pridružuje Rabaniju i postaje premijerom. Talibani raketiraju Kabul, 52 mrtvih.11. lipnja: Njemački diplomat Norbert Holl imenovan izaslanikom UN--a za Afganistan.4. rujna: Žene u Kabulu prosvjeduju protiv talibanskih mjera.10. rujna: Talibani osvajaju dvije općine u Nangarharu. Hadži Kadir bježi u Pakistan. Snažne borbe blizu Džalalabada.11. rujna: Talibani osvajaju Džalalabad.25. rujna: Talibani osvajaju Sarobi i Asadabad.26. rujna: Talibani za jednu noć prevaljuju put od Sarobija do Kabula. Borbe izvan Kabula. Kabul pada u ruke talibana.27. rujna: Talibani vješaju Nadžibulaha. Masud se povlači prema sjeveru. Mula Omar proglašava amnestiju i imenuje šesteročlano vijeće za upravljanje gradom, pod vodstvom mule Muhameda Rabanija. Iran, Rusija, Indija i zemlje Srednje Azije zemlje osuđuju taliban-sko preuzimanje vlasti. Pakistan šalje izaslanstvo u Kabul.1. listopada: Talibani u Pandžširu traže od Masuda da se preda ili ga čeka smrt. Dok talibani napreduju prema sjeveru, Masud minira ceste prema Pandžširu. Talibani stižu do tunela Salang; neodlučan ishod s Masudovim snagama.4. listopada: Sastanak na vrhu CIS-a upozorava talibane da se klone Srednje Azije.8. listopada: Talibani pokušavaju osvojiti Pandžširpa dolazi do snažnih borbi. Pakistan odlazi u političke posjete mnogim zemljama.10. listopada: U Hin Džanu se sastaju Dostum, Masud i Halili i osnivaju Vrhovno vijeće za obranu domovine. Masud s pedeset vojnika napada Bagram i poduzima protunapad na autocestu Salang.12. listopada: Masud osvaja Džabal ul-Seradž.13. listopada: Masud ponovno osvaja Čarikar. Borbe na udaljenosti od petnaest kilometara od Kabula. Stotine stradalih.18. listopada: Bagram pada u ruke Masuda. Talibani bježe. Dostumo-va oklopna jedinica stiže u pomoć Masudu.24. listopada: Mula Omar izjavljuje: "Borit ćemo se do smrti i dati posljednju kap krvi za Kabul". Masud zahtijeva demilitarizaciju Kabula. Nakon snažnih borbi s Dostumovim snagama, talibani osvajaju pokrajinu Bagdis.31. listopada: Snage Ismaila Hana prebačene iz Irana u Maimanu kako bi pružile otpor talibanima na zapadu zemlje.
1997.1. siječnja: Talibani ponovno osvajaju Bagram i Čarikar; velik udaracMasudu.23. siječnja: Talibani ponovno osvajaju Gulbahar na ulazu u Salang.2. veljače: Hazari pojačavaju obranu Bamijana dok talibani napredujuDolinom Gorband. Talibansko izaslanstvo odlazi u SAD. 12. ožujka: Pokušaj atentata na mulu Abdura Razaka, guvernera Her-ata.19. svibnja: General Malik Pahlavan ustaje protiv Dostuma, osvaja Farjab i izjavljuje da se pridružio talibanima.
138 Talibani
20. svibnja: Pokrajine Bagdis, Farjab i Sar-e Pol padaju u Malikove ruke. Dolazi do žestokih borbi. Malik predaje talibanima 700 zarobljenika i Ismaila Hana.24. svibnja: Talibani ulaze u Mazar, uvode šerijat i zatvaraju škole za djevojčice.26. svibnja: Pakistan priznaje talibansku vladu. U Mazani propadaju pregovori između talibana i Malika. Počinju borbe.28. svibnja: Talibani istjerani iz Mazara nakon osamnaestosatne borbe i pogibije 300 talibana. Zarobljene tisuće talibana. Masud poduzima protunapad na jugu zemlje.2. lipnja: Talibani zatvaraju iransko veleposlanstvo u Kabulu. Tisuće pakistanskih studenata priključuje se talibanima. Protivničke snage osnivaju novi savez u Mazani.12. lipnja: U Baglanu razoružano 3000 talibana. Masud preuzima Džabal ul-Seradž. Rabani se u Mazani sastaje s Malikom. Protivničke snage osnivaju Ujedinjenu islamsku i nacionalnu frontu za spas Afganistana.19. srpnja: Masud osvaja Bagram i Čarikar. Talibani ostavljaju teško naoružanje i bježe.21. srpnja: Malik odlazi na razgovore u Iran.28. srpnja: UN zadužuje Lahdara Brahimija da pripremi izvješće o Afganistanu. Oko Kabula se nastavljaju žestoke borbe.7. kolovoza: Međunarodni odbor Crvenog križa izjavljuje daje tijekom posljednja tri mjeseca ranjeno više od 6800 ljudi. U Kabulu CARE obustavlja programe za žene.12. kolovoza: Sastanak protivničkih snaga u Mazani završava ponovnim imenovanjem Rabanija za predsjednika.15. kolovoza: U Islamabad stiže Lahdar Brahimi, nakon čega posjećuje mnoga mjesta na tom području.19. kolovoza: Brahimi posjećuje Kandahar. Talibani upozoravaju strane novinare da izvješćuju pošteno ili će biti protjerani iz zemlje.4. rujna: Mula Rabani se sastaje s kraljem Fahdom u Džedi i izjavljuje da će Saudijska Arabija pomoći talibanima na području zdravstva i obrazovanja. Talibani optužuju Iran, Rusiju i Francusku da pomažu Masudu.8. rujna: Talibani opet osvajaju mazarsku zračnu luku nakon ponovnognapada talibanskih snaga iz Kunduza. Uzbečke snage podijeljene, jedni prilaze Maliku, a drugi Dostumu.9. rujna: Malik odlazi iz Mazara nakon što mu Hizb-i vahdat spaljujekuću. Veliki neredi u gradu. Predstavništva UN-a napuštaju grad. Talibani potisnuti sa zračne luke.12. rujna: Dostum se vraća iz Turske u Mazar. Talibani ubijaju 70 hazarskih seljaka u Kazilabadu. Nakon tri dana nereda, u Mazaru uspostavljen red. Dostum okuplja snage, talibani odlaze i u grad se vraća mir.18. rujna: Ponovno izbijaju snažne borbe blizu Mazara. Talibani izjavljuju da će im kralj Fahd dati punu financijsku i političku potporu.23. rujna: Talibani snažno bombardiraju Bamijan. Vode se borbe 15 kilometara od Mazara.28. rujna: Talibani u Kabulu uhićuju Emmu Bonino i zadržavaju je tri dana, zajedno s još devetnaestoro izaslanika Europska zajednice.30. rujna: Talibani protjeruju iz Kandahara troje djelatnika UN-a.1. listopada: Nakon stoje posjetio trinaest zemalja, Brahimi završava svoju misiju. Oko Mazara nastavljene žestoke borbe.8. listopada: Dostum potiskuje talibane u smjeru Kunduza. Kabul odbacuje sporazum o tranzitnoj trgovini s Pakistanom.21. listopada: Dostum osvaja Šebargan i Malik bježi u Iran.16. studenoga: Dostum otkriva 2000 mrtvih tijela talibana u trideset masovnih grobnica blizu Šebargana i nudi talibanima da će im predati tijela. Razmjena zarobljenika.18. studenoga: U Pakistanu ministrica za vanjske poslove SAD-a Madeleine Albright naziva talibanska ljudska prava "odvratnima".26. studenoga: Glavni tajnik UN-a Kofi Annan objavljuje oštro izvješće UN-a o upletanju stranih zemalja u rat u Afganistanu.17. prosinca: Vijeće sigurnosti UN-a osuđuje dostavu stranog oružja zaraćenim stranama u Afganistanu i poziva na obustavu vatre.
139 Talibani
1998.6. siječnja: Predsjednik Rabani posjećuje Iran, Pakistan i Tadžikistan kako bi dobio potporu za održavanje regionalne konferencije o Afganistanu, pod pokroviteljstvom UN-a. Talibani optuženi za pokolj 600 uzbečkih civila u pokrajini Farjab. Zbog talibanske opsade Bamijana stanje se na tom području pogoršava jer ponestaje hrane.7. siječnja: Kofi Annan upućuje apel talibanima da dopuste dostavu hrane Bamijanu.13. siječnja: U blizini Kete pada talibanski zrakoplov i pogiba 80 vojnika. Paljba blizu Kandahara između talibana i seljaka koji se opiru novačenju.27. siječnja: Na obje strane oslobođeno dvjesto pedeset zarobljenika za Eid.4. veljače: Potres na sjeveroistoku Afganistana, u kojemu pogiba 4000 ljudi, a 15.000 ostaje bez krova nad glavom. Snijeg otežava rad humanitarnih organizacija.20. veljače: Drugi potres.8. ožujka: U cijelom svijetu obilježen Međunarodni dan žena u znak solidarnosti s afganistanskim ženama.14. ožujka: Snažne borbe u Mazaru između Uzbeka i Hazara.22. ožujka: Brahimi ponovno stiže u Afganistan kako bi posredovao između talibana i protivničkih snaga.1. travnja: Talibani imenuju skupinu koja će u Odboru uleme sudjelovati na pregovorima s protivničkom stranom.17. travnja: Izaslanik SAD-a Bili Richardson stiže u Kabul i Mazar.26. travnja: Pod pokroviteljstvom UN-a u Islamabadu se sastaje Odbor uleme.4. svibnja: Propadaju razgovori Odbora uleme.17. svibnja: Talibanski zrakoplovi bombardiraju Talokan. Pogiba trideset jedna osoba, a stotinu ih biva ranjeno. Snažne borbe oko Kabula i na sjeveru zemlje.30. svibnja: Velik potres ponovno pogađa sjeverozapadni Afganistan. Pogiba 5000 ljudi.18. lipnja: Direktor saudijske tajne službe princ Turki stiže u Kanda-har.30. lipnja: Talibani zahtijevaju od nevladinih organizacija da se presele u oštećene zgrade Politehničkog fakulteta. Nevladine organizacije odbijaju taj zahtjev.3. srpnja: Sastanak na vrhu pet srednjoazijskih zemalja u Almaati poziva na okončanje rata u Afganistanu.9. srpnja: U kabulskoj zračnoj luci raketiran zrakoplov UN-a. Omar izdaje dekret o uništavanju televizora, deportiranju svih kršćana i kažnjavanju svih bivših komunista. U Keti ubijen ministar obrane bivše komunističke vlade.12. srpnja: Talibani osvajaju Maimanu, zarobljuju 800 Uzbeka i stotinu tenkova.18. srpnja: Europska unija obustavlja svu humanitarnu pomoć Kabulu zbog neprihvatljivih talibanskih mjera.20. srpnja: Nevladine organizacije napuštaju Kabul. Europska unija zatvara svoj ured.21. srpnja: U Džalalabadu kidnapirana i ubijena dvojica afganistan-skih državljana-djelatnika humanitarnih organizacija.31. srpnja: Talibanski vođe posjećuju medresu Dar ul- 'Ulum Haqqa-nia. Akora Hatak u Pakistanu prikuplja ljudstvo. Pet tisuća Paki-stanaca odlazi na bojište u Afganistan.1. kolovoza: Talibani zauzimaju Šebarghan. Dostum s vojskom bježi u Hairatan, na granici s Uzbekistanom.7. kolovoza: Eksplozije bombi u američkim veleposlanstvima u Keniji i Tanzaniji. Odgovornim se smatra Osama bin Laden.8. kolovoza: Talibani osvajaju Mazar, ubijaju jedanaest iranskih diplomata i novinara. Masakriraju tisuće Hazara, a tisuće ih bježi iz Mazara.10. kolovoza: Talokan pada u ruke talibana.I1. kolovoza: Rusija šalje upozorenje Pakistanu da ne pomaže taliba-nima. Srednjoazijske zemlje uvode visok stupanj pripravnosti.12. kolovoza: Pol-e Hormi i Hairatan padaju u ruke talibana.18. kolovoza: Ajatolah Ali Hamnei optužuje SAD i Pakistan da koriste talibane kao urotu protiv Irana. Jačaju napetosti između Irana i talibana. Mula Omar izjavljuje da će talibani štititi Bin Ladena.20. kolovoza: SAD lansiraju 75 kružećih raketa na Bin Ladenove logore u Džalalabadu i Hostu. Dvadeset jedna osoba pogiba, a trideset ih biva ranjeno.
140 Talibani
21. kolovoza: Talibani osuđuju američki napad i zaklinju se da će štititi Bin Ladena. U Kabulu ubijen vojni dužnosnik UN-a. Svi stranci napuštaju Afganistan, Pešavar i Ketu.26. kolovoza: Njujorška Velika porota dostavlja zapečaćenu optužbu za terorizam protiv Bin Ladena.1. rujna: Iran počinje ratne igre uz granicu s Afganistanom, u kojima sudjeluje 70.000 vojnika.6. rujna: Raste opasnost od rata jer Iran izjavljuje da po međunarodnim zakonima ima pravo štititi svoje građane. SAD savjetuju suzdržanost. Talibani ponovno traže priznanje od UN-a.10. rujna: Talibani izjavljuju da su u Mazani pronašli devet tijela ubijenih iranskih diplomata.13. rujna: Nakon snažnih borbi Bamijan pada u ruke talibana. Omar traži od vojnika da se suzdrže od ubijanja civila.20. rujna: Masud snažno raketira Kabul, 66 poginulih i 215 ranjenih.22. rujna: Saudijska Arabija protjeruje talibanskog izaslanika i izražava ogorčenje zbog talibanskog odbijanja da izruče Bin Ladena nakon posjeta princa Turkija Kandaharu.27. rujna: Talibani dopremaju 30.000 vojnika na granicu s Iranom kao protumjeru iranskim vojnim vježbama.2. listopada: Iranski vojni helikopteri i zrakoplovi ulaze u zračni prostor Herata. Počinju iranske vojne vježbe s 200.000 vojnika.14. listopada: Lahdar Brahimi razgovara u Kandaharu s mulom Omarom, što je Omarov prvi sastanak s nekim stranim diplomatom. Talibani pristaju osloboditi sve iranske zatvorenike.21. listopada: Američka organizacija Feminist Majoritv Foundation, koja predstavlja 129 organizacija žena, poziva na pojačan ekonomski i socijalni pritisak na talibane. Supruga Jayja Lena, Mavis Leno, daje sto tisuća dolara za borbu protiv talibanske politike prema spolovima.23. listopada: Masud poduzima uspješnu ofenzivu na sjeveroistoku i ulazi u pokrajinu Kunduz. Talibani uhićuju šezdeset pobornika generala Tanaija, zbog pokušaja državnog udara u Džalalabadu.25. listopada: Talibani zabranjuju korištenje nagaznih mina. Masud osvaja Imam Saheb na granici s Tadžikistanom.7. studenoga: UN izjavljuje da su talibani odgovorni za ubojstvo 4000 ljudi u Mazani. Omar optužuje UN za pristranost i izjavljuje daje ubijeno 3500 talibana. Ponovno odbacuje osnivanje vlade širokog spektra.13. studenoga: Talibanima se u Bamijanu predaje vođa frakcije Hizb-i vahdat, Muhamed Akbari.23. studenoga: Direktor UNESCO-a Frederico Mayor poziva svijet da okonča talibansko kršenje ljudskih prava.1. prosinca: Talibani pucaju na studente ispred Džalalabadskog sveučilišta, ubivši četvoricu i ranivši šestoricu.9. prosinca: Glavna skupština UN-a donosi oštru Rezoluciju o Afganistanu.29. prosinca: UNICEF izjavljuje da je propao sustav obrazovanja u Afganistanu.
1999.10. siječnja: Talibani odbacuju novu Stranku mira i nacionalnog jedinstva, osnovanu u Pešavaru, i izjavljuju da je jedino vojno rješenje prihvatljivo. Na sjeveru se nastavlja Masudova ofenziva.12. siječnja: U Pešavaru ubijena obitelj vodećega bivše mudžahe-dinskog zapovjednika Abdula Haka.19. siječnja: Talibani u Kabulu odsijecaju udove šestorici pljačkaša i vješaju ih o drveće. 21. siječnja: Slijedom izvješća Lahdara Brahimija, Vijeće sigurnostiUN-a ponovno poziva na obustavu vatre. 31. siječnja: Prvo kinesko izaslanstvo stiže u Kabul na razgovore s talibanima.2. veljače: Sastanak iranskih dužnosnika i talibana u Dubaiju. Zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Strobe Talbott sastaje se s talibanima u Islamabadu. Uručuje im pismo sa zahtjevom da izruče Osamu bin Ladena.9. veljače: Talibani odbacuju američki zahtjev i izjavljuju da Bin Lad-en neće biti protjeran, ali da će mu nametnuti ograničenja.11. veljače: 50 poginulih i 200 ranjenih u potresu u Maidan Šahru u pokrajini Logar.13. veljače: Bin Laden odlazi u podzemlje. Talibani izjavljuju da ne znaju gdje se nalazi. Masud stiže u Teheran na razgovore.
141 Talibani
15. veljače: Deseta obljetnica sovjetskog povlačenja iz Afganistana. 21. veljače: Nakon sastanka s kraljem Fahdom u Rijadu, posrednikUN-a Lahdar Brahimi stiže u Islamabad. 28. veljače: Antitalibanski savez izjavljuje da će osnovati rukovodnovijeće i parlament od 150 zastupnika.3. ožujka: Ministar vanjskih poslova Turkmenije Šeihmuradov po prviput stiže u Kandahar, na sastanak s mulom Omarom.4. ožujka: Hillarv Clinton kritizira talibansku politiku prema spolovima.11. ožujka: U Ašhabadu, uz posredovanje UN-a, počinju razgovori između talibana i protivničke strane.14. ožujka: Razgovori završavaju pozitivnom izjavom obiju strana da će osloboditi jedan broj zarobljenika; odluka o sastavu vlade ostavljena za kasnije razgovore.24. ožujka: Lahdar Brahimi sastaje se s mulom Omarom u Kanda-haru.30. ožujka: Sljedeći krug razgovora u Ašhabadu obustavljen zbog obostranih kritika zaraćenih strana.7. travnja: U Dušanbeu se sastaju ruski ministar obrane Igor Sergejev i Masud; Rusija najavljuje izgradnju nove vojne baze u Tadžiki-stanu.10. travnja: Mula Omar isključuje daljnje razgovore s protivničkom stranom. Žestoke borbe u Kabulu i oko njega.15. travnja: Predsjednik Clinton kritizira talibansko kršenje ljudskih prava. Talibani osuđuju Clintona.21. travnja: Bamijan pada u ruke Hizb-i vahdata. Talibani se povlače. Deseci talibana pogibaju, a deseci padaju u zarobljeništvo.28. travnja: Talibani bombardiraju Bamijan u pokušaju da ga preuzmu. Pogiba trideset civila.29. travnja: Talibani, Pakistan i Turkmenija potpisuju sporazum o izgradnji plinovoda preko Afganistana i dogovaraju se pronaći novog pokrovitelja za taj projekt. Hillarv Clinton u Washingtonu kritizira talibansku politiku prema spolovima.5. svibnja: Iran i Uzbekistan izdaju u Taškentu zajedničko priopćenje kako će se oduprijeti svakom talibanskom preuzimanju vlasti u Afganistanu.9. svibnja: Talibani ponovno zauzeli Bamijan nakon napada sa sjevera i juga.12. svibnja: Talibansko izaslanstvo potpisuje s Turkmenijom sporazum o kupnji plina i električne struje.14. svibnja: SAD upućuju prvo upozorenje Pakistanu da ne pomaže talibane i izjavljuju da su za povratak bivšega kralja Zahir Šaha.20. svibnja: Izbijaju žestoke borbe. Masud ispaljuje dvanaest raketa na Kabul. Talibani bombardiraju Bagram. Borbe na sjeveru zemlje.22. svibnja: Talibani guše neuspjeli ustanak u Heratu, javno pogubljuju osmero ljudi i još stotinu ih ubijaju. Optužuju Iran za dostavu oružja.28. svibnja: Organizacija Amnestv International optužuje talibane za ubojstvo civila pri zauzimanju Bamijana. Mula Omar poziva u Kandahar nekoliko tisuća talibanskih zapovjednika i mula na trodnevni sastanak o budućnosti talibanskog pokreta.2. lipnja: Uzbekistanski ministar vanjskih poslova Aziz Kamilov po prvi se put sastaje s mulom Omarom, u Kandaharu. Talibani inzis-tiraju da će na sljedeću konferenciju "Šest plus dva" u Taškentu doći samo ako budu priznati kao afganistanska vlada.8. lipnja: Američki FBI stavlja Bin Ladena na čelo popisa najtraženijih osoba. Raste strah od američkih napada na Bin Ladena.26. lipnja: Bivši kralj Zahir Šah drži u Rimu konsultativne sastanke ali talibani odbacuju bilo kakvu njegovu mirotvornu ulogu. Zbog Bin Ladenovih prijetnji SAD na tri dana zatvaraju sedam veleposlanstava u Africi.6. srpnja: SAD nameću talibanima trgovinske i ekonomske sankcije i zamrzavaju njihove fondove u Americi. Talibani se pripremaju za veliku ljetnu ofenzivu protiv Masuda. U redove talibana stižu tisuće Pakistanaca i stotine Arapa.15. srpnja: Nakon sastanka sa Zahir Šahom u Keti ubijen bivši senator Abdul Ahad Karzai, vodeći afganistanski nacionalist. Američko ministarstvo vanjskih poslova i UN osuđuju to ubojstvo.16. srpnja: U Taškentu se sastaju ministri vanjskih poslova Rusije, Tadžikistana i Uzbekistana radi uspostave bolje suradnje u borbi protiv islamskog ekstremizma u Srednjoj Aziji.
142 Talibani
19. srpnja: U Taškentu počinju razgovori skupine "Šest plus dva". Predsjednik Islam Karimov poziva na obustavu vatre i sjednicu UN-a o Afganistanu.20. srpnja: Razgovori u Taškentu bez čvrste odluke.23. srpnja: Masud posjećuje Taškent i sastaje se s predsjednikom Karimovim.27. srpnja: Masudove rakete pogađaju zračnu luku u Kabulu pa su obustavljeni američki letovi za Kabul. Očekuje se talibanska ofanziva.28. srpnja: Talibani napreduju u smjeru Bagrama i otpočinju ofenzivu na tri fronte. Prvoga dana borbi na obje strane ubijeno 130 vojnika.1. kolovoza: Bagram pada u ruke talibana, ali dolazi do žestokih borbi jer ga Masud nastoji povratiti.2. kolovoza: Talibani zauzimaju Čarikar, a Masud se povlači u Pandžšir. Dolazi do nove izbjegličke krize jer 200.000 ljudi bježi u Dolinu Šomali.3. kolovoza: Talibani napreduju od Kunduza prema sjeveru i osvajajuImam Sahib i Šir Han Bandar, čime presijecaju Masudovu opskrbu iz Tadžikistana. Do tada u borbama stradava 3000 vojnika.5. kolovoza: Masud kreće u protunapad, preuzima Čarikar i potiskuje talibane na početne položaje blizu Kabula. Ubijeno 400 talibana, a 500 ranjeno.8. kolovoza: Masud ponovno osvaja izgubljeni teritorij na sjeveru.10. kolovoza: Washington zamrzava sredstva talibanske zračne kompanije Ariana u SAD-u, zbog njihovih veza s Bin Ladenom.13. kolovoza: Talibani ponovno zauzimaju Bagram.15. kolovoza: U Dolini Šomali talibani vode rat spaljene zemlje, a UN ih poziva da ne stvaraju više izbjeglica i da obustave borbe. U Kabulu uhićene tisuće ljudi.17. kolovoza: Pakistan pokušava posredovati ali ga Sjeverni savez odbija.24. kolovoza: Od snažne eksplozije bombe ispred kuće mule Omara u Kandaharu pogiba 40 ljudi, među njima i dvojicu Omarovih rođaka dvojicu Arapa.5. rujna: Obje strane poduzimaju ofenzive na sjeveru zemlje i oko Kabula pa dolazi do žestokih borbi.10. rujna: UNDCP izjavljuje da se talibanska proizvodnja opijuma podvostručila i 1999. iznosi 4600 tona. Na području pod taliban-skom vlašću uzgaja se 97% opijuma.20. rujna: Rusija izjavljuje da se u Dagestanu i Čečeniji bore Afgani-stanci, Pakistanci i Arapi.25. rujna: Talibani napreduju prema Talokanu, glavnom gradu Sjevernog saveza. Žestoke borbe.27. rujna: UN kritizira zemlje koje pomažu zaraćenim stranama. Talibani ponovno zauzimaju Imam Sahib.29. rujna: Borbe se pojačavaju i Sjeverni savez obara iznad Talokana talibanski bombarder SU-22.4. listopada: Direktor pakistanskog ISI-a stiže u posjet Kandaharu i traži izručenje pakistanskih terorista koji se nalaze u Afganistanu. Mula Omar pristaje na suradnju.12. listopada: U vojnom udaru u Pakistanu svrgnut premijer Navaz Šarif.15. listopada: Vijeće sigurnosti UN-a nameće talibanima ograničene sankcije.
2000.18. siječnja: Francesco Vendrell imenovan novim posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a za Afganistan.6. veljače: Afganistanski civili otimaju zrakoplov na domaćoj liniji iz Kabula i prisiljavaju ga da sleti u London gdje otmica nakon četiri dana mirno završava.ožujak: Organizacija islamske konferencije organizira bezuspješne pregovore između talibana i Sjevernog saveza.27. ožujka: Iz talibanskog zatvora u Kandaharu bježi Ismail Han i stiže u Iran. Talibani poduzimaju bezuspješnu ofenzivu na Masuda.Travanj: Afganistan pogađa velika suša pa talibani traže međunarodnu pomoć.1. srpnja: Talibani poduzimaju svoju ljetnu ofenzivu sjeverno od Kabula ali bivaju odbijeni, uz teške gubitke.10. srpnja: Eksplozija bombe u pakistanskom veleposlanstvu u Kabulu.28. srpnja: Na sjeveru zemlje talibani poduzimaju napad na Masudove snage. Islamski pokret Uzbekistana, sa sjedištem u Afganistanu, napada Uzbekistan.
143 Talibani
rujna: Nakon četverotjedne opsade i žestokih borbi talibani preuzimaju od Masuda Talokan u pokrajini Tahar. Masud se povlači u pokrajinu Badahšan. Veliki pritisak na Tadžikistan zbog 150.000 novih izbjeglica. Čelnici zemalja Srednje Azije i Rusije osuđuju talibanske ofenzive.
STANJE PLINOVODA 1999.1. Godine 1999. konzorcij grupe Bechtel i američkog General Electrica potpisali ugovor za plinovod od Turkmenije do Turske, ispod Kaspijskog jezera; cijena: 2,5 milijarde dolaraobustavljenobustavljenodgođenodgođenodgođenizvor: Ahmed RašidTablica 2. PROIZVODNJA PLINA U TURKMENIJI
milijardi kubičnih tisuća milijardimetara godišnjekubičnih stopa godišnje
1989. 89,6 3,201990. 55,7 2,001994. 20,6 0,731995. 22,0 0,781996. 26,0 0,911997. 17,0 0,601998. 13,6 0,48Izvor: turkmenska vlada
Tablica 3. KRONOLOGIJA NADMETANJA UNOCALA I BRIDASA ZA IZGRADNJU PLINOVODA PREKO AFGANISTANA1992. 13. siječnja1993. veljača-ožujakBridas dobio prava na istraživanje plina u Jašlaru u istočnoj Turkmeniji, uz podjelu zarade 50 prema 50%. Bridas dobio prava na eksploataciju nafte i plina u Keimiru, zapadnoj Turkmeniji, uz podjelu zarade 75 prema 25% u korist Bridasa.Predsjednik Nijazov posjećuje SAD. Angažira bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Alexan-dera Haiga da vodi kampanju za poticanje američkih ulaganja u Turkmeniji i omekša američko stajalište o izgradnji plinovoda i naftovoda preko Irana.
1994. rujan studeni1995. siječanjBridasu zabranjeno izvoziti naftu iz Keimira. Turkmenija osniva radnu skupinu za proučavanje ruta za izgradnju plinovoda. U skupini su Haig i Bridas. Talibani zauzimaju Kandahar.Nakon ponovnih pregovora Bridas smanjuje svoj udio u zaradi na 65%. Turkmenija ukida zabranu o izvozu nafte.16. ožujka Predsjednik Nijazov i pakistanska premijerka Benazir Buto potpisuju sporazum kojim Bridas dobiva pravo izrade studije o isplativosti izgradnje plinovoda preko Afganistana.
travanj Turkmenija i Iran potpisuju sporazum o izgradnji prvedionice plinovoda preko Irana do Turske. SAD osnivaju radnu skupinu, u kojoj sudjeluju američko Vijeće za nacionalnu sigurnost, američko Ministarstvo za vanjske poslove i CIA, za proučavanje američkih interesa za moguću eksploataciju nafte i plina u Kaspijskoj regiji. SAD izvješćuju Turkmeniju da će se usprotiviti financiranju izgradnje plinovoda i naftovoda preko Irana i inzistira-ju da rute idu prema zapadu. Turkmenski dužnosnici, na poziv Bridasa, posjećuju Houston gdje se po prvi put sastaju s Unocalom.
lipanj U Ašhabadu i Islamabadu izaslanstvo Unocala razgovara o zajedničkom ulaganju s Bridasom u izgradnju plinovoda preko Afganistana. Bridas turkmenskoj vladi dostavlja studiju o izgradnji plinovoda.
144 Talibani
kolovoz Bridas u Jašlaru otkriva naftu i plin. Po prvi se put sastaje s talibanima u Kandaharu. Dužnosnici Bridasa putuju u Kabul, Herat i Mazar.
21. listopada U New Yorku predsjednik Nijazov potpisuje s Unocalom i Deltom sporazum o izgradnji plinovoda preko Afganistana.
prosinac Turkmenija drugi put zabranjuje Bridasu izvoz nafte iz Keimira.
1996. veljača Bridas potpisuje s afganistanskom vladom sporazum o izgradnji plinovoda. U Houstonu podnosi tužbu protiv Unocala i Delte zbog njihova upletanja u njegove poslove u Turkmeniji.
ožujak Američki veleposlanik Tom Simmons nagovara premijerku Benazir Buto da Unocalu dade ekskluzivna prava na izgradnju plinovoda. Premijerka traži pisanu ispriku za Simmonsovo neuljudno ponašanje.
travanj Bridas otpočinje arbitražu protiv Turkmenije zbog kršenja ugovora. Američka pomoćnica ministra vanjskih poslova Robin Raphel posjećuje Kabul i Kandahar.
svibanj Iran otvara novoizgrađenu željezničku prugu od 160 km od Irana do Turkmenije. Turkmenija, Uzbekistan, Pakistan i Afganistan potpisuju sporazum po kojemu Turkmenija dobiva pravo osnovati konzorcij za izgradnju plinovoda.
kolovoz Ruska kompanija Gazprom potpisuje sporazum s Unocal/Deltom i turkmenskom kompanijom Turkmen-rosgaz o izgradnji plinovoda. Američka pomoćnica ministra vanjskih poslova posjećuje Afganistan i zemlje Srednje Azije. Ističe američki interes da američka tvrtka Unocal gradi plinovod.
rujan Unocal predaje predsjedniku Nijazovu podatke o izgradnji plinovoda. Izjavljuje da će kao bonus dati af ganistanskim lokalnim ratnim zapovjednicima humanitarnu pomoć ako pristanu osnovati vijeće za nadzor projekta.
27. rujna Kabul pada u ruke talibana. SAD izjavljuju da će ubrzo obnoviti diplomatske odnose s Afganistanom.
1. listopada Unocal izražava potporu talibanskom preuzimanju Kabula i izjavljuje kako to olakšava projekt izgradnje plinovoda. Kasnije izjavljuje daje pogrešno citiran.
26. listopada Predsjednik Nijazov i Unocal/Delta potpisuju sporazum po kojemu Unocal/Delta dobiva ekskluzivna prava za osnivanje konzorcija za izgradnju plinovoda preko Afganistana. Bivši američki veleposlanik u Pakistanu Robert Oaklev predsjeda prvom sastanku Unocalova Savjetodavnog odbora za Afganistan.
studeni Bridas potpisuje sporazum o izgradnji plinovoda s talibanima i s generalom Rašidom Dostumom.
9. prosinca Pakistanski ministar vanj skih poslova Nadžmudin Šeih stiže u Kandahar kako bi s talibanima razgovarao o izgradnji plinovoda. 29. prosinca Iran, Turska i Turkmenija potpisuju sporazum po kojemu Turska može kupovati turkmensKi plin preko Irana.
1997.
145 Talibani
Turkmenija potpisuje sporazum s kompanijama Mobil i Monument Oil o istraživanju nafte i plina. Prijelaznim nalogom Međunarodne trgovačke komore Bridas dobiva pravo na izvoz nafte iz Keimira. Turkmenija odbacuje taj nalog.Zamjenik glavnog tajnika UN-a Yasushi Akashi kritizira ponašanje naftnih kompanija i afganistanskih lokalnih zapovjednika oko projekta izgradnje plinovoda. Talibansko izaslanstvo u Washingtonu traži da Amerika prizna njihovu vladu i sastaje se s Unocalom. Jedno drugo talibansko izaslanstvo, kao gosti Bridasa, posjećuje Argentinu. Talibani se po povratku sastaju u Džedi s direktorom saudijske tajne službe princem Turkijem.Unocal namjerava otvoriti ured u Kandaharu i izgraditi centre za obuku Afganistanaca. Carlos Bulghe-roni posjećuje Kabul i Kandahar; i Bridas otvara ured u Kabulu.Talibani izjavljuju da će potpisati ugovor o izgradnji plinovoda s onom kompanijom koja može prije početi s radovima. Predsjednik Unocala John Imle izjavljuje da je zaprepašten tom izjavom talibana. Unocal namjerava otvoriti u Kuala Lumpuru ured za Aziju.
Sastanak na vrhu zemalja ECO-a u Ašhabadu. Pakistan, Turkmenija i Unocal potpisuju sporazum o izgradnji naftovoda i plinovoda, po kojemu radovi trebaju početi tijekom te godine. Talibani osvajaju Mazar-e Šarif, ali ga nakon četiri dana gube, uz velike gubitke.
4. lipnja Prvi sastanak radne skupine Pakistana, Turkmenije, Unocala i Delte u Islamabadu.8. lipnja Dužnosnik Unocala Marty Miller izjavljuje da bi izgradnja plinovoda mogla trajati godinama ako se ne uspostavi mir.9. lipnja Predsjednik Bridasa Carlo Bulgheroni sastaje se u Kabulu s talibanskim vođama i izjavljuje daje Bridas "zainteresiran za početak radova u bilo kakvim sigurnos nim uvjetima". Obećaje da će pomoći Afganistanu oko izgradnje cesta i obnove industrije. Bridas s talibanima vodi pregovore o potpisivanju ugovora.22. srpnja Osnovano udruženje za unaprjeđenje odnosa između Turkmenije i SAD-a. Za prvog predsjednika izabran Unocal.23. srpnja Pakistan, Turkmenija i Unocal potpisuju novi sporazum po kojemu je Unocalu produžen rok za početak izgradnje na godinu dana, do prosinca 1998. Unocalov dužnosnik Marty Miller posjećuje Mazar i Kandahar kako bi od raznih afganistanskih zapovjednika dobio potporu za produženje roka.27. srpnja Dolazi do velike promjene američke politike pa SAD izjavljuju kako se neće protiviti izgradnji plinovoda od Turkmenije do Turske preko Irana. SAD kasnije izjavljuju kako će to pomoći njima prijateljskim zemljama, ali da to nije znak nikakvog otvaranja prema Iranu. 14. kolovoza Predsjednik Shella Alan Parslev sastaje se sNijezovim i obećava pomoć za izgradnju plinovoda od Turkmenije do Turske.28. kolovoza Talibani izjavljuju daje Bridas dao bolje uvjete za izgradnju plinovoda nego Unocal i da će ubrzo potpisati ugovor s Bridasom. Unocal izjavljuje da je još uvijek u igri. 1. rujna Turkmenija otvara natječaj za nove koncesije duž Kaspijskog jezera. Nijazov, u dobi od 57 godina, ima operaciju srca u Munchenu. Raste zabrinutost zbog njegova zdravlja i mogućeg nasljednika.5. rujna Bridas prodaje kompaniji Amaco 60% svog udjela u Južnoj Americi. Namjeravaju osnovati zajedničku tvrtku za zajednička ulaganja.
1998. 6. siječnja U Argentinu stiže talibansko izaslanstvo od pet članova kako bi s Bridasom razgovarali o izgradnji plinovoda. Pakistanske ih vlasti zadržavaju u Pešavaru pet dana. Pakistan sklapa s Unocalom ugovor o cijeni plina na rok od 30 godina. Pakistan će za isporuku svakih 1000 kubičnih stopa plina do Multana platiti 2,05 dolara, uz 15% provizije talibanima, što talibani odbacuju. Premijer Navaz Šarif odlazi najednodnevni put u Ašha-bad kako bi se sastao s predsjednikom Nijazovim radi razgovora o projektu izgradnje plinovoda. Talibansko izaslanstvo posjećuje Ašhabad i pristaje na osnivanje tripartitne komisije, s Pakistanom i Turkme-nijom, za razmatranje Unocalova projekta izgradnje plinovoda.U Ašhabadu osnovan CentGas (Central Asian Gas Pipeline Ltd.), sa sljedećim udjelima: Unocal 46,5%, Delta Oil 15%, Turkmenija 7%, japanska tvrtka Itochu Oil 6,5%, Indonesia Petroleum (Inpex) 6,5%, Crescent Group 3,5%, Hvundai Engineering and Construction Co 5%. Gazprom će
146 Talibani
se pridružiti kasnije. Unocalov dužnosnik Marty Miller izjavljuje da cijena transporta plina nije utvrđena te da CentGas neće potpisati ugovor s talibanima. Talibani izjavljuju da nisu odlučili koji će konzorcij odabrati.Talibansko izaslanstvo odlazi u SAD, u posjet Unocalu u Sugarlandu. Kasnije se sastaje s dužnosnicima američkom Ministarstva vanjskih poslova. Unocal daje Sveučilištu Nebraska 900.000 dolara za osnivanje programa za tehničku obuku u Afganistanu. Turkmenija i Iran puštaju u promet plinovod dug cea 195 km, s godišnjim kapacitetom od 8,5 milijardi kubičnih metara.Međunarodni sud za arbitražu u Parizu donosi presudu u korist Bridasa, po kojoj turkmenska vlada mora platiti dug za rafiniranu naftu u rafineriji Keimir. Bridas dobiva 47 milijuna dolara i 3 milijuna dolara na ime troškova.
3. veljače Gazprom izlazi iz Unocalova konzorcija, njegov se udio od 10% dijeli na ostale članove konzorcija pa tako Unocal stječe udio od 54%.3. ožujka Skupina viših dužnosnika australske kompanije BHP sastaje se s premijerom Navazom Šarifom kako bi se založila za izgradnju plinovoda preko Irana do Pakistana.11. ožujka Unocalov dužnosnik Marty Miller izjavljuje u Ašhabadu daje projekt izgradnje plinovoda odgođen na neodređeno vrijeme jer gaje nemoguće financirati dok traje rat u Afganistanu. Izgradnja i financijska konstrukcija ne mogu se dovršiti ove godine. Turkmenija inzistira da radovi počnu što prije.30. ožujka Unocal od Pakistana traži produžetak roka do listopada 1998. kako bi zatvorio financijsku konstrukciju. Ne može ispuniti rok zbog građanskog rata u Afganistanu.lipanj Na godišnjoj skupštini Unocala neki se dioničari protive planovima Unocala o izgradnji plinovoda preko Afganistana zbog talibanskog kršenja ljudskih prava. Unocal izjavljuje daje od 1995. potrošio između deset i petnaest milijuna dolara na taj projekt te da planira do 1998. dati milijun dolara za humanitarne potrebe u Afganistanu.21. kolovoza Nakon američkoga raketnog napada na Osamu bin La-dena, Unocal obustavlja projekt izgradnje plinovoda i povlači svoje osoblje iz Islamabada i Kandahara.10 rujna Jedna skupina Zelenih traži od državnog odvjetnika Kalifornije da likvidira Unocal zbog zločina protiv humanosti i okoliša i zbog njegovih veza s talibanima. Unocal te optužbe naziva "apsurdnima".5. listopada Okružni sud u Fort Bendu u Texasu odbacuje tužbu Bridasa protiv Unocala, u kojoj Bridas traži odštetu od 15 milijuna dolara navodeći daje Unocal spriječio Bri-dasov posao izgradnje postrojenja za eksploataciju plina i plinovoda u Turkmeniji. Slučaj je odbačen uz obrazloženje da podliježe zakonima Turkmenije i Afganistana, a ne Texasa.23. studenoga Unocal odlučuje smanjiti troškove pa se povlači iz projekta izgradnje plinovoda vrijednog 2,9 milijardi dolara za izgradnju plinovoda od Turkmenije do Turske.
4. prosinca Unocal se povlači iz konzorcija za izgradnju naftovoda i plinovoda preko Afganistana zbog, kako je naveo, niske cijene nafte, zabrinutosti u Afganistanu oko Osame bin Ladena i pritiska američkih feminističkih skupina. Zatvara urede u Uzbekistanu, Turkmeniji i Kazahstanu.22. prosinca Unocal objavljuje smanjenje plana ulaganja za 40% zbog niske cijene nafte.
1999. Prvo kinesko izaslanstvo stiže u Kandahar na sastanak s talibanskim dužnosnicima. Turkmenski ministar vanjskih poslova Šeihmuradov odlazi u posjet Pakistanu i izjavljuje daje projekt izgradnje plinovoda i naftovoda još uvijek na mrtvoj točki. Carlos Bulgheroni posjećuje Turkmeniju, Kazahstan i Rusiju radi razgovora s tamošnjim državnicima. Ministar vanjskih poslova Turkmenije Šeihmuradov po prvi se put sastaje s mulom Omarom, u Kandaharu, radi razgovora o izgradnji plinovoda. U gradu Ašhabadu u Turkmeniji počinju razgovori između talibana i oporbenih snaga. Bez uspjeha. Zbog niske cijene nafte u Azerbejdžanu se zatvara NAOC (North Apsheron Operating Companv), u kojoj najveći udio ima British Petroleum. Iz NAOC-a izlaze Unocal i Delta.U Islamabadu potpisan sporazum između Pakistana, Turkmenije i talibana o obnovi projekta izgradnje plinovoda, između Pakistana, Turkmenije i talibana.Snažne borbe za Bamijan u Hazaradžatu. Talibansko izaslanstvo potpisuje s Turkmenijom sporazum o kupnji plina i električne struje. Ustanak protiv talibana u Heratu. Ubijeno 100 civila.
147 Talibani
Osmoro civila osuđeno na smrt i pogubljeno. Uzbekistanski ministar vanjskih poslova Aziz Kamilov sastaje se s mulom Omarom. Američki FBI stavlja Osamu bin Ladena na sam vrh popisa najtraženijih osoba i za njegovo uhićenje nudi nagradu od 5 milijuna dolara.
6. srpnja SAD nameću talibanima trgovinski i ekonomski bojkot jer odbijaju izručiti Bin Ladena.19. srpnja U Taškentu se sastaju predstavnici skupine zemalja Šest plus dva. Sastanku nazočuju i talibani koji su i dalje odlučni otpočeti ofenzivu.28. srpnja Počinje talibanska ljetna ofenziva; snažne borbe.5. kolovoza Masud poduzima protuofenzivu i ponovno zauzima sve izgubljeno područje oko Kabula. Stradava više od dvije tisuće talibana.25. kolovoza U velikoj eksploziji ispred kuće mule Omara u Kandaharu pogiba desetoro ljudi, a četrdesetoro biva ranjeno, među njima i nekolicina Omarovih pomoćnika i članova obitelji.
2000. 26. veljačeTalibani priznali Čečensku Republiku, koja u Kabulu otvara veleposlanstvo.Španjolski diplomat Francesco Venrell imenovan posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a za Afganistan. Na domaćoj liniji iz Kabula otet zrakoplov afganistanske zračne kompanije Ariane, sletio u Londonu, gdje otmičari traže politički azil. Bivši guverner Herata Ismail Han bježi iz talibanskog zatvora u Kandaharu i stiže u Iran. Talibani otpočinju ljetnu ofenzivu. Talibani izdaju nalog svim stranim humanitarnim organizacijama da otpuste svoje djelatnice-državljanke Afganistana.Islamski pokret Uzbekistana poduzima napad na Srednju Aziju iz baza u Afganistanu. Mula Omar zabranjuje uzgoj maka.Nakon osvajanja Jakoulanga talibani masakriraju 210 civila.Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1333.kojom se samo talibanima nameću sankcije na uvoz oružja.Mula Omar izdaje nalog za rušenje dviju divovskih kipova Bude u Bamijanu.
1. ožujka UN izjavljuje da su talibani zabranili uzgoj maka pa je proizvodnja opijuma ove godine praktički ravna nuli.10. ožujka Dinamitom razrušena dva kipa Bude.4. travnja Ahmad Šah Masud stiže u obilazak europskih glavnih gradova. 16. travnja U Pakistanu od raka umire zamjenik talibanskog vođe, mula Muhamed Rabani. 22. svibnja Talibani izdaju nalog svim Indijcima da nose žute značke kao znak prepoznavanja. 1. lipnja Počinje talibanska ljetna ofenziva. 31. lipnja Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1363 za kontrolu provedbe sankcija protiv talibana.5. kolovoza Talibani uhićuju osmoro stranaca i šesnaestoroafganistanskih državljana, djelatnika Kršćanske humanitarne organizacije (Christian Relief Agencv), zbog navodnog širenja kršćanstva.9. rujna U pokrajini Tahar na sjeveru Afganistana napadači-samoubojice ubile Ahmada Šaha Masuda.11. rujna Zbog terorističkih napada u New Yorku i Washingtonu pokrenuta američka vojna akcija protiv talibana i Osame bin Ladena.
POJMOVNIKamir al-mu 'minin vladar pravovjernih, zapovjednik onih koji vjeruju (islamski naslov)Beit-ul-mal islamski dobrotvorni fond u koji građani plaćaju porezbara krijumčarska tržnica u Pakistanubasmači islamski gerilci iz 1920-ih koji su se borili protiv sovjetske vlastiburka plašt od glave do pete što ga nose afganistanske žene u vrijeme talibanske vlastidari afganistanski dijalekt perzijskog jezikadžihad nastojanje ili borba kojom se postaje dobar musliman; znači i sveti rat za obranu i širenje islamadžirga sjednica svih plemenskih starješina na
148 Talibani
fetva zakonska uredba koju izdaju uleme kojoj se raspravlja o političkim i pravnim pitanjimahalal obredni islamski način ubijanja životinja, tako da im se prereze grlo i ispusti krvhalifa "nasljednik", "namjesnik"-naziv za vrhovnog poglavara islamske zajednice, kao Poslanikovog nasljednika ili zastupnikahan nekad poglavica paštunskog plemena, danas uobičajeno plemensko imeIstihbarat saudijska tajna službaAhmed Raskid: Talibanikafiri nemuslimani ili bezvjercilaje džirga Veliko vijeće; tradicionalni sastanak plemenskih poglavica, ulema i drugih predstavnika, na kojemu se birao afganistan-ski kralj, i najviše zakonodavno tijelo u Afganistanulaškar tradicionalna plemenska milicija ili gardamalik paštunski plemenski dostojanstvenik; nekada poglavica plemena ili klanamedresa islamska škola u kojoj se uče Verski predmetimehram muški krvni srodnik koji, prema strogom islamskom zakonu, mora ići u pratnji ženskog člana obitelji na putovanjimamudiahedin sveti ratnik koji se bori u džihadu, tj. svetome ratumula tradicionalni predvodnik molitve u lokalnoj džamijimunafikun licemjerinan kruh bez kvasca; glavna namirnica u Afganistanupaštunvali pelemenski društveni zakon Paštuna koji je često oprečan šerijatskom zakonupir "najstariji"- počasni naslov poglavara sufijske sekteramazan mjesec posta u islamskom kalendaruregistan pustinjski predioseraj postaja za karavane deva na drevnom Putu svilesufizam islamski misticizamšalvar kamiz dimije (vrećaste hlače) i duga košulja, tj. odjeća koju u Afganistanu i Pakistanu nose i muškarci i ženešerijat islamski zakonsura islamsko vijećetor opijum visoke vrijednostiulema islamski intelektualac; jednina je alimumma zajednica svih muslimana, islamski svijet općenitozekat islamski porez za siromahe, a odgovara iznosu od 2,5% osobne imovine
Dodatak 6LITERATURAAkiner, Širin: Islamic Peoples ofthe Soviet Union, Kegan Paul International, London, 1983.Allvvorth, Edward: The Modem Uzbeks from the 14lh Century to the Present, Hoover Institute Press, 1990.Arney, George: Afghanistan, Mandarin, London, 1990.Arnold, Anthonv: The Fateful Pebble, Afghanistan s Role in the Fali ofthe Soviet Empire, Presidio Press, Kalifornija, 1993.Babur: Babur-Nama, u prijevodu Nette Beveridge, Sang-e-Meel Pu-blications, Lahore, 1979.Battuta, Ibn: Travel in Asia and Africa 1325-1354, Routledge and Kegan Paul, London, 1984.Bennigsen, Alexandre i Wimbush, Enders: Muslim National Commu-nism in the Soviet Union, a Revolutionary Struggle for the Post-Colonial World, Universitv of Chicago Press, Chicago, 1979.Bennigsen, Alexandre i Wimbush, Ender: Muslims ofthe Soviet Empire, C. Hurst and Co., London, 1985.Bennigsen, Alexandre i Wimbush Enders: Mystics and Commissars, Sufism in the Soviet Union, Universitv of California Press, Berke-ley, 1985.Byron, Robert: The Road to Oxana, Macmillan, London, 1937.Chase, Robert, Kennedv, Paul i Hill, Emily: The Pivotal States. A NewAhmed Rashid: TalibaniFrameworkfor USPolicy in the Developing World, W. Norton andCo., 1999. Cordovez, Diego i Harrison, Selig: Out of Afghanistan, The Inside
149 Talibani
Story ofthe Soviet Withdrawal, Oxford Universitv Press, 1995. Dupree, Louis: Afghanistan, Princeton Universitv Press, 1980. Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to Afghanistan, Afgani-stanska turistička organizacija, Kabul, 1970. Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to Kabul, Afganistanskaturistička organizacija, Kabul, 1970. EUeston, Harold: The General against the Kremlin. Alexander Lebed:Power and Illusion, Little Brown and Co., London, 1998. Ghani, Abdul: A Brief Political History of Afghanistan, Najaf Pub-lishers, Lahore, 1989.Goodwin, Jan: Caught in the Crossfire, E. P. Dutton, New York, 1987. Grousset, Rene: The Empire ofthe Steppes, a History of Central Asia,Routgers Universitv, 1970.Hopkirk, Peter: The Great Game, John Murray, London, 1970. Hopkirk, Peter: Setting the East Ablaze, John Murray, London 1984. Huntington, Samuel P: The Clash of Civilizations and the Remakingofthe New World Order, Simon and Shuster, New Yokr, 1966. Ignatieff, Michael: The TVarrior s Honor, Ethnic War and the ModemConscience, Vintage, New York, 1999. Kaplan, Robert: The Ends ofthe Earth, a Journey to the Frontiers ofAnarchy, Vintage Books, 1997. Khan, Riaz: Untying the Afghan Knot, Negotiating Soviet Withdra-wal, Duke University Press, 1991. Khilji, Džalaludin: Muslim Celebrities of Central Asia, SveučilištePešavar, 1989. Magnus, Ralph i Naby, Eden: Afghanistan, Mullah, Marx and Muja-hid, Harper Collins, Indija, 1998. Maley, William (urednik): Fundamentalism Reborn? Afghanistan andthe Taliban, C. Hurst, London, 1998. Marsden, Peter: The Taliban: War, Religion and the New Order inAfghanistan, Zed Books, London, 1998.DODATAKMcCoy, Alfred i Block, Alan: War on Drugs, Studies in the Failure ofUSNarcotis Policy, Westview Press, 1992. Metcalf, Barbara: Islamic Revival in British India 1860 -1900, RoyalBook Company (Kraljevsko poduzeće za knjige), Islamabad, 1982. Mousavi, Sajed Askar: The Hazaras of Afghanistan, an Historical,Cultural, Economic and Political Study, Curzon Press, London, 1998. Naumkin, Vitaly: State, Religion and Society in Central Asia, IthacaPress, Reading, 1993.Newby, Eric: A Short Walk in the Hindu Kush, Picador, 1974. Noelle, Christine: STate and Tribe in Nineteenth-Century Afghanistan,Curzon Press, London, 1997. Olcott, Martha Brill: Central Asia s New States, US Institute of Peace,1996.Olsen, Asta: Islam and Politics in Afghanistan, Curzon Press, London, 1995. Pettifer, James: The Turkish Labyrinth-Ataturk and the New Islam,Penguin Books, London, 1997. Polo, Marko: The Travels of Marco Polo (Putovanja Marka Pola),Dell Publishing, New York, 1961. Rawlinson, Henry: England and Russia in the East, 1875, reprint, In-dus Publications, Karači, 1989. Roy, Olivier: Afghanistan, from Holy War to Civil War, PrincetonUniversitv, 1995. Roy, Olivier: The Failure of Political Islam, I. B. Tauris, Cambridge,London, 1995. Roy, Olivier: Islam and Resistance in Afghanistan, Cambridge Uni-versity Press, 1986. Royal Geographical Society: The Country of the Turkomans, RoyalGeographical Society, London, 1977. Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan, State Formationand Collapse in the International System, Yale University Press,NewHaven, 1995.
150 Talibani
Ahmed Raskid: TalibaniRubin, Barnett: The Search for Peace in Afghanistan, From BufferState to Failed State, Yale University Press, New Haven, 1995. Rubin, Barnett i Snyder, Jack: Post-Soviet Political Order, Conflictand State Buildin, Routledge, Lodnon, 1998. Seward, Desmond: The Monks of War, the Military Religious Orders,Penguin, London, 1972. Shafqat, Saeed: Civil Militarj Relations in Pakistan, From Z. A. Butoto Benazir Buto, Westview Press, 1998.Sikorski, Radek: Dust ofthe Saints, Chatto and Windus, London, 1989. Tapper, Richard: The Conflict ofTribe and State in Afghanistan, CroomHelm, London, 1983. Verrier, Anthony: Francis Younghusband and the Great Game,Jonathan Cape, London, 1991.Mediji:Pakistan: Down, Frontier Post, the Nation, the News, HeraldSAD: International Herald Tribune, New York Times, Washington Post, Los Angeles TimesOstalo: Agencija France Press (AFP), Associated Press (AP), Reuters, Interfax, Far Eastern Economic Review, the Economist, the Guardian, the Independent, Le MondeBilješkeUvod1 Huntington, Samuel R: The Clash of civilizations and the Remaking ofthe New fVorld Order, Simon and Shuster, New York, 1996.2 Verrier, Anthonv: Francis Younghusband and the Great Game, Jonathan Cape, London, 1991.3 Polo, Marco: The Travels ofMarco Polo, Dell Publishing, New York, 1961.4 Babur-Nama, u prijevodu Nette Beveridge, Sang-i-Meel Publications, Lahore, 1979.5 Noelle, Christine: State and Tribe in Nineteenth Century Afganistan, Curzon Press, London, 1997.6 Rubin, Barnett: "Afganistan the forgotten crisis", Refugee Survey Quarterly, svezak 15., broj 2, UNHCR, 1996.Prvo poglavlje1 Američka je pomoć počela 1980. sa svotom od 30 milijuna dolara, godine 1983. narasla je na 80 milijuna dolara, 1985. na 250 milijuna dolara, 1986. na 470 milijuna dolara a od 1987. do 1989. na 630 milijuna dolara. SAD su pomoć slale sve do pada Kabula u ruke mudžahedina, 1992. Od 1986. do 1989. ukupna američka pomoć mudžahedinima iznosila je više od jedne milijarde dolara godišnje. Rubin Barnett: "Afganistan the forgotten crisis", Refugee Survey Quarterly, svezak 15., broj 2, UNHCR, 1996.2 Napravio sam nekoliko intervjua s mulom Hasanom u Kandaharu tijekom 1995., 1996. i 1997.3 Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to Afganistan (Povijesni vodič po Afganistanu), Afganistanska turistička organizacija, Kabul, 1970.4 Godine 1996. i 1997. napravio sam nekoliko intervjua s mulom Gausom.5 Yusufzai, Rahimullah: "Taliban head says Rabani sabotaging UN peace efforts" (Vođa Talibana kaže kako Rabani sabotira mirovne napore UN-a), News, 2. veljače 1995.6 Ovaj profil mule Omara napravljen je tijekom intervjua s desetinama talibanskih voda u razdoblju od pet godina. Zahvalan sam i člancima Rahimullaha Yusufza-ija, jer je on jedini novinar koji je intervjuirao Omara.Ahmed Rashid: Talibani7 Goldlenberg, Suzanne: "Place where the Taliban began and certaintv ends" (Tamo gdje počinju Talibani i završava sigurnost), the Guardian, 13. listopada 1996.8 Burns, John and Levine, Steve: "How Afghans' stern rulers took hold", New York Times, 11. prosinca 1996.9 Dawn, 4. studenoga 1994.10 Bili su to veleposlanici SAD-a, Velike Britanije, Španjolske, Italije, Kine i Južne Koreje. U toj su delegaciji bili i dužnosnici Ujedinjenih naroda.11 Intervjui s višim pakistanskim dužnosnicima i prijevoznicima u Keti, ožujka 1995.12 Daviš, Anthonv: "How the Taliban became a militarv force", u knjizi: Maley, William (urednik): Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst, London, 1998. Daviš donosi do sada najpodrobniji vojni prikaz zauzimanja Spin Baldaka i Kandahara od Talibana.
151 Talibani
13 Intervjui s dužnosnicima Pakistanske tajne službe, iz travnja 1995.14 Muslim, 17. studenoga 1994.15 The Nation, 18. veljače 1995.16 Dawn, 18. ožujka 1995.Drugo poglavlje1 Seward, Desmond: The Monks of War, the Military Religious Orders, Penguin, London, 1972. Veliki vojni redovi, Vitezovi templari, Vitezovi hospitalci i Teutonski vitezovi, osnovani su u dvanaestome stoljeću.2 Intervjui s talibanskim vojnicima, Kandahar, ožujka 1995.3 Sikorski, Radek: Dust ofthe Saints, Chatto and Windus, London, 1989.4 Byron, Robert: The Road to Oxiana, Macmillan, London, 1937.5 Byron je o svom prvom susretu s minaretima napisao: "Nikakva fotografija ni opis ne mogu dočarati njihove plave boje-boju grožđa i ažurno plavu, ni zamršene vijuge što te plave boje čine tako dubokima i sjajnoma. U podnožju, koje je osmo-rostrano, na stupovima od bijelog mramora ukrašenim baroknim kufikom, mješavinom žute, bijele, maslinasto zelene i boje rđe, s dvjema nijansama plave u mnoštvu cvijeća, s arabeskama i napisima tako savršenim kao na uzorku šalice za čaj". (Byron: The Road to Oxiana).6 Dupree, Nancy Hatch: A Historical Guide to Afghanistan, Afganistanska turistička organizacija, Kabul, 1970.7 Intervju s Ismailom Hanom, rujna 1993.8 Intervju s mulom Wakilom Shmadom, Kandahar, svibnja 1995.9 Dupree: A Historical Guide to Afghanistan.Treće poglavlje1 Intervju s Mahmudom Mestirijem u Islamabadu, 2. veljače 1996. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Masud ready to launch offensive says Mestiri", the Nation, 4. veljače 1996.2 AFP: "Ulema declare Jihad against Rabani", the Nation, 4. travnja 1996.BIUEŠKE3 Intervju s Wakilom u Kandaharu, ožujka 1996.4 Intervjui s pakistanskim diplomatima i djelatnicima tajne službe, Islamabad, veljače 1996.5 AFP: "Taliban ready to negotiate", the Nation, 3. travnja 1996.6 Intervjui s američkim i pakistanskim diplomatima, Islamabad, veljače 1995. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Afghanistan: Proxy War is back", the World Today, The Royal Institute of International Affairs, ožujka 1996.7 AFP, Kabul: "Senator Hank Brown meets Masud in Kabul", the Nation, 8. travnja 1996. Radi potpunijeg opisa uloge Amerike u usponu Talibana vidi Trinaesto poglavlje.8 AFP, Bagram: "Raphael says US interest in Afghanistan increasing", the Nation, 20. travnja 1996.9 Intervju s Robinom Raphelom, Islamabad, 18. travnja 1996.10 APP, Washington: "US wants peace, stable Afghanistan", the Nation, 11. svibnja 1996. Raphel je politiku SAD-a iznio u jednom svjedočenju pred Senatskim odborom za vanjske odnose u Washingtonu.11 Intervju s predsjednikom Rabanijem, Kabul, kolovoza 1996.12 AFP, Kabul: "Holl flays Taliban for rocket attacks", the Nation, 31. srpnja 1996.13 Intervjui s nekoliko pakistanskih i afganistanskih izvora. Vidi i: Rubin, Barnett: "Afghanistan the forgotten crisis", Refugee Survey Quarterly, svezak 15., broj 2, UNHCR, 1996.14 Daviš, Anthony: "How the Taliban became a military force", u knjizi Maley, Wil-liam, urednik: Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst, London, 1998.15 Ova se priča temelji na više intervjua s dužnosnicima UN-a i s Masudom osobno, tijekom 1996. i 1997. Postoje i izvješća da se Nadžibullah nadao kako će se nagoditi s talibanima jer su bili sunarodnjaci pa da je zato dragovoljno napustio predstavništvo UN-a.16 Han, Behroz: "Taliban commander admits ordering Najib's killing", the News, 16. veljače 1998. Mula Razakje u jednom intervjuu priznao daje izdao zapovijed za Nadžibullahovo smaknuće. Rekao je: "Svojim smo vojnicima rekli da Najiba ubiju na licu mjesta i odmah. To je bilo nužno jer je bio odgovoran za pokolj tisuća Afganistanaca". Mula Omar imenovao je Razaka zapovjednikom taliban-skih snaga koje su 1996. zauzele Kabul. U svibnju 1997. zarobile su ga Dostu-move snage, ali je kasnije oslobođen.
152 Talibani
17 Burns, John: "With sugared tea and caustic rules, and Afghan leader explains himself, New York Times, 24. studenoga 1996.18 Yousufzai, Rahimullah: "The leader nobody knows", News, 30. ožujka 1997.Četvrto poglavlje1 Pakistanski diplomatski izvori rekli su mi daje Pakistan Dostumu dao deset milijuna dolara kako bi se ovaj pridružio talibanima. Iran muje dao gotovo jednakuAhmed Raskid: TalibaniBILJEŠKEsvotu kako bi ga zadržao na protivničkoj strani.2 Levine, Steve: "Enemies of Enemies", Newsweek, 21. listopada 1996.3 Dostum je pozvao Malika s ratišta Bagdis u Mazar ali je ovaj odbio doći i izjavio je kako ga Dostum planira ubiti. "Time je pokrenuo udar na Dostuma", rekao mi je jedan stariji pakistanski general u Islamabadu, 25. svibnja 1997.4 Pakistanski ministar vanjskih poslova Gohar Ayub izdao je 25. svibnja 1997. priopćenje kojim je produžio priznanje i rekao kako je kriza u Afganistanu riješena jer su talibani osnovali vladu širokog spektra. "Smatramo da nova vlada ispunjava sve kriterije za de jure priznanje. Ona sada stvarno kontrolira većinu afgani-stanskog teritorija i predstavlja sve etničke skupine u zemlji", rekao je. Samo nekoliko sati nakon te izjave talibani su istjerani iz Mazara.5 Talibani su zarobili Ismaila Hana i oko 700 njegovih vojnika nakon što ga je Malik pozvao na večeru a potom pustio talibane da ga uhite. Izdati gosta u svom domu u Afganistanu je nezamisliv čin. Vidi i: Rashid, Ahmed: "550 Pakistani students captured by Afghan opposition", Nation, 14. srpnja 1997.6 Prema intervjuima s dužnosnicima UN-a i Međunarodnog odbora Crvenog križa u Kabulu, održanim u srpnju 1997., Malik je u Maimani držao 1000 talibana, u Sheberghanu 1000 a u Mazaru 800. Masudje u Pandžširu držao između 600 i 700 njihovih zarobljenika. Snage generala Naderija, sjeverno od tunela Salang, držale su 100 talibana, koliko i snage stranke Hizb-i Wahdat. Prema UN-u, Malik je u Mazaru držao 200 Pakistanaca i još 225 u Maimani a Masud ih je držao 100 u Dolini Pandžšir, dok ih je Halili držao 50.
7 Intervju s Hakanijem, Kabul, 12. srpnja 1997.8 Intervju s Abasom, Kabul, 15. srpnja 1997.9 Intervju s uzbečkim diplomatima, Islamabad, 5. srpnja 1997. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Highlv explosive. Renevved fighting alarms Central Arian neighbours", Far Eas-tern Economic Review, 12. srpnja 1997.10 Intervju s Hakanijem, Kabul, 12. srpnja 1997. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Afghan factions face serious internal divisions", Nation, 16. srpnja 1997.11 Peters, Gretchen: "Massacres prompt fears of ethnic escalation", AP, 15. veljače 1998.12 Yousufzai, Rahimullah: "Dostum unearths mass graves", News, 16. studenoga 1997.13 AFP: "Taliban massacre site discovered in Afghanistan", 16. prosinca 1997.14 Peters, Gretchen: "Massacres prompt fears of ethnic escalation", AP, 15. veljače 1997.15 Konferencija za novinare Norberta Holla, Islamabad, 18. listopada 1997.16 Izvješća novinskih agencija. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Taliban hold Bonino in hos-pital ward", Daily Telegraph, 30. rujna 1997. Među zadržanima u bolnici bila je i Christiane Amanpour iz CNN-a.17 Talibanski su vode aludirali na te osjećaje već u srpnju, u razgovoru sa mnom u Kabulu. Mevlane Fazl-ur Rahman i Sami ul-Hak, vođe odvojenih frakcija strankekJamiat-i-Ulema Islam, koja je podupirala talibane, izjavili su u Pakistanu da su Ujedinjeni narodi leglo špijuna i antiislama i da su zamolili mulu Omara da istjera predstavništva UN-a iz zemlje.18 Tih šest susjednih zemalja bile su: Pakistan, Iran, Turkmenija, Uzbekistan, Tadžikistan i Kina.19 AFP: "UN Chief slams outside forces for fuelling Afghan conflict", 9. studenoga 1997.20 Izvješće glavnog tajnika UN-a: "The situation in Afghanistan and its implications for intemational peace and securitv", 14. studenoga 1997.Peto poglavlje
153 Talibani
1 Mousavi, Sajed Askar: The Hazaras of Afghanistan, an Historical, Cultural, Economic and Political Study, Curzon Press, London, 1998. Ovo je jedino novije djelo o Hazarima, koji su izvan Afganistana malo poznati.2 Dr. Rahi dala mi je svežanj svojih pjesama na jeziku dari kad sam, u prosincu 1997., bio u Hazaradžatu. Zahvalan sam dužnosnicima UN-a za prijevod tih pjesama.
Intervju s Lahdarom Brahimijem, 8. travnja 1997.Crossete, Barbara: "UN 's impatience grows over Afghan restrictions on Aid workers", New York Times, 14. srpnja 1998.AFP: "Taliban reject warnings of aid pull-out", 16. srpnja 1998.Intervjui s pakistanskim dužnosnicima i stranim diplomatima u Islamabadu, ožujka 1998. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Massive arms supplies reach ali Afghan factions", Nation, 13. ožujka 1998.Winchester, Michael: "Ethnic cleansing in Afghanistan", Asiaweek, 6. studenoga 1998.Intervjui UNHCR-a s preživjelima, koji su kasnije pobjegli u Pakistan. Posebno izvješće UNHCR-a glavnom tajniku UN-a.Halal je islamski obredni način ubijanja životinja tako da im se prereze grkljan i ispusti krv.Izvješće Human Rights Watch-a: "Afghanistan, the massacre in Mazar-e Šarif',studenoga 1998.13 Intervjui s pakistanskim diplomatima i djelatnicima tajnih službi, jednim iranskim i jednim turkmenskim diplomatom, u Ašhabadu i Islamabadu, kolovoza 1998.14 To mi je osobno priopćio jedan međunarodni dužnosnik koji je razgovarao sa zatočenicima u kandaharskom zatvoru.15 Reuters: "Taliban blame Clinton scam for attacs", 21. kolovoza 1998.16 To mi je osobno javljeno iz Bamijana.17 Izvješće Vijeća sigurnosti UN-a, 8. prosinca 1998.18 Boustanv, Nora: "Busy are the peacemakers", IVashington Post, 10. siječnja 1998.101112
19 Izvješće Vijeća sigurnosti UN-a, 9. prosinca 1998. Šesto poglavlje1 U devetom su se stoljeću pojavile četiri škole islamskog zakona, a to su: Hanafi, Maliki, Shafi i Hanbali. Škola Hanafi temeljila se na običajnoj praksi i bila je najlakša.2 U tim se medresama uče sljedeći predmeti: učenje Kur'ana napamet, tumačenje Kur'ana, islamsko pravosuđe, islamski zakon, život i izreke proroka Muhameda, širenje Božje riječi, islamska filozofija, arapski jezik i matematika.3 Magnus, Ralph i Naby, Eden: Afghanistan, Mullah, Maru and Mujahid, Harper Collins, Indija, 1998. Zahvalan sam autorima ove knjige za dobar prikaz povijesti islama u Afganistanu.4 Battula, Ibn: Travel in Asia and Africa 1325-1354, Routledge and Kegan Paul, London, 1984. Vidi i Rashid, Ahmed: "The Revival of Sufism", Far Eastern Economic Reviw, 17. prosinca 1992.5 Roy, Olivier: Afghanistan, from Holy War to Civil War, Princeton Universitv Press, 1995.6 Roy, Olivier: The Failure ofPolitical Islam, I. B. Tauris, London, 1994.7 Roy: The Failure ofPolitical Islam8 Huntington, Samuel: The Clash of Civilizations and the Remaking ofthe World Order, Simon and Schuster, New York, 1996.9 Metcalf, Barbara: "Islamic Revival in British India 1860-1900", Royal Bank Company, Islamabad, 1982.10 Metcalf, vidi gore.11 Olsen, Asta: Islam and Politics in Afghanistan, Curzon Press, London, 1995. Ovo je najbolja knjiga o povijesnom odnosu islama i afganistanske države.12 Shafqat, Saeed: Civil Military Relations in Pakistan, from 2. A, Buto to Benazir Buto, Westview Press, SAD, 1998.13 Izvješće tajne službe dostavljeno kabinetu premijera Navaza Šarifa 1992.14 JUI je uvijek uspijevao osvojiti samo mali broj zastupničkih mjesta u Narodnoj skupštini i u Pokrajinskoj skupštini Balučistana. Na izborima za Pokrajinsku skupštinu iz 1988. osvojio je deset mjesta, 1990. šest mjesta, 1993. tri mjesta a 1997., uz pomoć talibanskih glasova, sedam mjesta.
154 Talibani
Na izborima za Narodnu skupštinu 1988. godine osvojio je četiri mjesta na području Balushistana, a godine 1990., 1993. i 1997. po dva mjesta.15 Tu se ubrajaju: ministar unutarnjih poslova mula Hairhva, ministar zdravstva Abas, ministar informiranja Mutakui, ministar industrije Ahmad Džan, Hakani, ministar za pogranična pitanja Kalamudin, šef vjerske policije Mansur, ministar za poljoprivredu Arif i zamjenik ministra financija. Radi daljnjih pojedinosti, vidi Dodatak.16 Intervju s mevlanom Sami ul-Hakom, veljače 1999.17 Časopis Herald, "Binori medressa", prosinca 1997.BILJEŠKE18 Nakon što ih je Clintonova vlada 1988. svrstala kao skupinu koja podupire međunarodni terorizam, promijenili su ime u Harkat-ul-Mujaheddin.Sedmo poglavlje1 Sikorski, Radek: Dust ofthe Saints, Chatto and Windus, London, 1989. Ovo je najopsežniji prikaz sastanka viših časnika.2 Magnus, Ralph i Naby, Eden: Afghanistan: Mullah, Marx and Mujahid, Harper Collins, Indija, 1988. Zahvalan sam autorima ove knjige za vrlo korisnu podjelu mudžahedinskog vodstva.3 U Afganistanu ima 31 pokrajina (vilajeta), a na čelu svake nalazi se guverner (vali). Svaka je pokrajina podijeljena na okruge (ulusvali) i podokruge (alak-dari). Kabul je podijeljen na dijelove zvane kartovi, koji se opet dijele na manje općine zvane nahije.4 Za svojih sam posjeta Kabulu koristio svaku priliku i pitao ministre kako zamišljaju buduću talibansku vladu. Svaki je imao drukčije mišljenje i bilo je jasno da o tome puno ne razmišljaju.5 Al-Majallah, 23. listopada 1996. Intervju za jedan arapski časopis.6 Intervju s autorom, Kandahar, ožujka 1997.7 Nation: "Four killed in revolt against Taliban", 10. siječnja 1998.8 Intervjui s djelatnicima međunarodnih humanitarnih organizacija u Kandaharu, koji su poznavali seoske starješine, Islamabad, veljače 1998.9 Intervjui s bivšim zatvorenicima kandaharskog zatvora.10 AFP: "Taliban arrest dozens of alleged coup plotter", 23. listopada 1998.Osmo poglavlje1 Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan: State Formation and Co-llapse in the International System, Yale University Press, 1995.2 Braudel, Ferdinand: A Historj of Civilizations, Penguin Books, London, 1993.3 Intervju s Maulvizadom, Kabul, lipnja 1997.4 Pokazatelji razvoja UNDP-a, 1995.5 Izjava UNOCHA-e, listopada 1996.6 Izjava UNICEF-a, 11. prosinca 1998.7 Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan: State Formation and Co-llapse in the International System8 "In the Firing Line: War and Children's Rights", Amnesty International, 1999.9 Anders, Fange: "Difficulties and Opportunities; Challenges of Aid in Afghanistan", referat na Štokholmskoj konferenciji o Afganistanu, 24. veljače 1999.10 Vali, Sima: "Statement on Afghanistan" (Izvješće o Afganistanu), dano Odboru za ljudska prava američkoga Kongresa, 30. listopada 1997. Gospođa Vali je direktorica organizacije Refugee Women in Development.11 Intervju s Maulvizadom, Kabul, lipnja 1997.12 UNICEF je dao službeno priopćenje 10. studenoga 1995. a organizacija Save theAhmed Rashid: TalibaniBILJEŠKEChildren 8. ožujka 1996.13 Intervju u Kabulu, lipnja 1996.14 Dupree, Nancy Hatch: "Afghan women under the Taliban", u knjizi Fundamen-talism Reborn? Afghanistan and the Taliban, Maley, William, urednik, C. Hurst, Longon, 1998.15 Power, Carla: "City of Secrests", Newsweek, 13. srpnja 1998. Ovaj njezin divan i tragičan članak, napisan s puno nadahnuća, uvelike je utjecao na pripadnice američkog feminističkog pokreta.16 UNOCHA, izjava, 31. listopada 1996.
155 Talibani
17 AFP: "One survives Taliban death sentence for sodomv", 28. veljače 1998.18 Burns, John: "With sugared tea and caustic rules, and Afghan leader explains himself, New York Times, 24. studenoga 1996.19 AP: "Taliban restrict music", 18. prosinca 1996.20 Reuters: "Iranian leader accuses Taliban of defaming Islam", 4. listopada 1996.Deveto poglavlje1 Zahvalan sam za intervjue s dužnosnicima UNDCP-a u Islamabadu i za njihovu pomoć oko opisivanja procesa uzgoja maka i proizvodnje opijuma.2 Intervjui, Kandahar, svibnja 1997. Vidi i: Rashid Ahmed: "Drug the infidels", Far Eastern Economic Review, svibnja 1997.3 Ibid.4 Litschultz, Lawrence: "Pakistan, the Empire of Heroin", u knjizi McCoy, Alfred i Block, Alan: War on Drugs. Studies in the Failure of US Narcotics Policy, West-view Press, 1992.5 Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan, State Formation and Co-llapse in the International System, Yale University Press, 1995.6 Lifschulz, Lavvrence: "Pakistan: the Empire of Heroin", u McCoy, Alfred i Block, Alan, op. cit.7 Rashid, Ahmed: "Dangerous Liaisons", Far Eastern Economic Review, 16. travnja 1998.8 Intervjui s dužnosnicima UNDCP-a i DEA-e, ožujka 1998.9 Intervjui s iranskim dužnosnicima, Teheran, ožujka 1998. Rashid, Ahmed: "Dangerous Liaisons"10 Observatoire Geopolitique de Drogues, Pariz: "Report on Turkmenistan", ožujka 1999.11 Intervju s predsjednikom Akajevim, Davos, Švicarska, 29. lipnja 1999.12 Intervju s veleposlanikom, Islamabad, svibnja 1998.13 Izvješće UNDCP-a, 25. listopada 1998.14 Intervju s Pinom Arlacchijem u Davosu, siječnja 1999.15 Intervju s Arifom, Kabul, svibnja 1997.16 Intervju s Janom, Kabul, svibnja 1997.17 Ured UN-a za razminiranje Afganistana. UN i nevladine organizacije nekoliko sugodina govorili da u Afganistanu ima više od deset milijuna mina. Godine 1997. izjavili su kako je ta brojka pretjerana te da bi za toliko mina, današnjom brzinom razminiranja, trebalo pet tisuća godina da se Afganistan očisti od mina. Svjetska banka upravo financira jedno preciznije izvješće o stanju mina u Afganistanu, ali se procjenjuje da se pod minama još uvijek nalazi nekoliko tisuća četvornih kilometara. Od 1992. do 1999. očišćeno je samo 19% miniranoga područja, uglavnom u velikim gradovima. 18 Intervju s Cestarijem, Islamabad, lipnja 1997.Deseto poglavlje1 Intervjui s pakistanskim ministrima u vladi premijera Zie ul-Haka.2 Roy, Olivier: Afghanistan, from Holy War to Civil War, Princeton University Press, 1995.3 Ibid.4 Huntington, Samuel: The Clash of Civilizations and the Remaking ofWorld Or-der, Simon and Schuster, New York, 1996.5 Intervjui što sam ih osobno vodio s Bin Ladenovim prijateljima u Saudijskoj Arabiji i u Londonu, 1992., 1993. i 1999.6 AFP: "Laden planned a global Islamic revolution in 1995", 27. kolovoza 1998.7 Al-Ahram: "Interview with Masud", vodio: YahyaGanim, 19. kolovoza 1997.8 Giacomo, Carol: "US lists Saudi businessman as extremist sponsor", Washington Post, 14. kolovoza 1996.9 AFP: "Bin Laden training young Islamists, alleges Egypt", 18. veljače 1997.10 Hiro, Dilip: "Islamic militants, once encouraged by the US, now threaten it", the Nation, New York, 15. veljače 1999.11 Časopis Time: "Interview with Bin Laden", 11. siječnja 1999.12 Časopis Time: "Inside the hunt for Osama", 21. prosinca 1998.13 Časopis Newsweek: "Making a symbol of terror", 1. ožujka 1999. U tom se članku, pozivajući se na američke izvore, tvrdi kako je Bin Laden bio uključen u sva ta teroristička djela.14 Intervjui s alžirskim i egipatskim diplomatima i političarima u Islamabadu tijekom 1992. i 1993.15 Global Intelligence Update: "Bangladesh Movement highlights new Pan-lslamic identity", 27. siječnja 1999.
156 Talibani
16 Global Intelligence Update: "Possible Bin Laden group attempts transit through Malaysia", 13. siječnja 1999.17 Reid, Tim: "Yemeni kidnappings were revenge for Iraq bombing", Daily Telgraph, 3. siječnja 1999. FBI je izjavio kako Jemenci imaju prijenosna računala i opremu za komunikaciju i kako su u izravnoj vezi s Bin Ladenom.18 AFP: "Bin Laden may be targeting Bangladesh", 19. veljače 1999.19 AFP: "Suspected Bin Laden supporters held in Mauritania", 5. ožujka 1999.20 AFP: "Osama bankrolled Egvpt's Jihad", 15. veljače 1999.
BILJEŠKE21 AFP: "Kashmir militant group issues Islamic dress order", 21. veljače 1999. Paki-stanski su političari postajali sve zabrinutiji zbog aktivnosti vahabita u Kašmiru. Intervjui s pakistanskim diplomatima, Islamabad, ožujka 1999.22 Časopis Time: "Intervievv with Bin Laden", 11. siječnja 1999.23 Intervjui sa starijim pakistanskim dužnosnicima, Islamabad, od prosinca 1998. do ožujka 1999.24 Časopis Time: "Interview with Bin Laden", 11. siječnja 1999.25 Intervjui sa starijim američkim diplomatima, Islamabad, siječnja 1999.Jedanaesto poglavlje1 Intervju autora s predsjednikom Nijazovim, Ašhabad, prosinca 1991.2 Američko ministarstvo za energiju: "The Caspian Sea Region", listopada 1997.3 Rashid, Ahmed: "The new Great Game-the Battle for Central Asia's Oil", Far Eastern Economic Review, 10. travnja 1997.4 Rashid, Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?, Zed Books, London, 1994.5 Verrier, Anthonv: Francis Younghusband and the Great Game, Jonathan Cape, London, 1991.6 Rubin, Barnett: "Russian hegemonv and state breakdovvn in the peripherv: Caus-es and consequences of the civil war in Tajikistan"" u knjizi: Rubin, Barnett i Svnder, Jack: Post Soviet Political Order, Conflict and State Building, Routledge, London, 1998.7 Ibid.8 Allvvorth, Edward: The Modem Uzbeks from the 14th Centurj to the Present, Hoover Institute Press, 1990.9 Godine 1989. nezaposlenost je u Turkmeniji iznosila 18,8%, smrtnost novorođenčadi iznosila je 54 na tisuću, a u nekim pustinjskim područjima čak do 111 na tisuću, što znači daje bila deset puta viša nego u Zapadnoj Europi; dječja radna snaga bila je široko rasprostranjena, a zbog neadekvatne zdravstvene skrbi mnogi su ljudi obolijevali od žutice i hepatitisa. U četvrtini bolnica nije bilo tekuće vode ni struje. Vidi: Rashid, Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?10 Intervju s Kulijevim, Ašhabad, prosinca 1991.11 Tijekom prve tri godine (od 1998. do 2000.) 58% prihoda od plina odlazilo je na plaćanje troškova izgradnje plinovoda iranskim kompanijama, u iznosu od 190 milijuna dolara. Bilo je planirano da će se izvoz iz Korpedzhea, koji je 1998. iznosio dvije milijarde kubičnih metara godišnje, popeti 2000. godine na 8 milijardi kubičnih metara.12 Na čelu konzorcija bila je kompanije PSG International, tj. zajedničko poduzeće dviju američkih kompanija, Bechtel Enterprises i General Electric Capital Stru-ctured Finance Group.13 Studiju o isplativosti pripremaju japanska kompanija Mitsubishi i američkakompanija Exxon.14 Pettifer, James: The Turkish Labyrinth-Ataturk and the New Islam, Penguin Books, 1997.15 Petroleum Finance Companv: "The Baku-Ceyhan Pipeline", Washington, svibnja 1998.16 Zajednička kompanija Tenghis-Chevroil najveće je pojedinačno ulaganje na području bivšega Sovjetskog Saveza. Ona okuplja Chevron, Mobil i Arco preko kompanije LukArco, u kojoj američke kompanije imaju 72% dionica. Ugovor o zajedničkoj proizvodnji kompanije Tenghiz-Chevroil potpisan je u rujnu 1993.17 Na čelu AlOC-a je BP-Amoco, koji objedinjuje američke kompanije Amerada Hess, Exxon, Pennzoil i Unocal, s ukupnim američkim udjelom od 40%. Tu su još i kompanije Statoil, Itochu, Delta-Hess, Ramco, Socar i TPAO.
157 Talibani
18 Proizvodnja jednog barela kaspijske nafte stoji 5 dolara, za razliku od saudijske nafte, čija proizvodnja stoji 1,5 dolar po barelu. Troškovi prijevoza iznosili bi daljnjih 5 dolara.19 Američke židovske skupine, poput B'nai B'ritha i Američkog židovskog kongresa, oštro su nastupile protiv Irana.20 Intervju u Teheranu, 26. travnja 1998.21 Dvije su kompanije (australski BHP i Royal Dutch Shell), svaka za sebe, željele graditi taj plinovod pa je BHP 1998. predao Iranu i Pakistanu studiju o mogućnosti njegove gradnje. Plin se trebao eksploatirati iz iranskog nalazišta Južni Pars na Perzijskom zaljevu.22 Osnivači obaju velikih zapadnih konzorcija što danas eksploatiraju naftu u srednjoj Aziji uglavnom su američke kompanije. U nalazištu Tenghiz na zapadu Ka-zahstana (gdje Chevron i Mobil imaju 70% udjela) i u Azerbejdžan International Operating Companv (u kojoj Umoco, Unocal, Pennzoil i Exxon imaju 40%), koje eksploatiraju naftu u Kaspijskom jezeru mogle bi do 2010. godine proizvoditi 1,4 milijuna barela dnevno. I druga će nalazišta, poput Karachagnaka u Kazahstanu, gdje Texaco ima 20%, i onoga kompanije Mobil u Turkmeniji, morati osigurati mogućnost transporta i izvoza nafte.23 Intervju s Lahdarom Brahimijem, Lahore, 8. travnja 1998.24 Kinzer, Stephen: "Caspian Competitors in race for power on sea of oil", New York Times, 24. siječnja 1999.25 Csongos, Frank: "Official outlines US policv", RFE/RL Newsservice, 18. ožujka 1999.Dvanaesto poglavlje1 Intervju s Carlosom Bulgheronijem u Islamabadu u lipnju 1997., koji je s prekidima trajao nekoliko dana, i ponovno, 30. siječnja 1999., u Davosu, Švicarska. U oba smo navrata razgovarali vrlo opširno, službeno i neslužbeno. Vjerujem da su to bili njegovi jedini opširni intervjui i razgovori o afganistanskom naftovodu. Svi sljedeći Bulgheronijevi citati uzeti su iz tih dvaju intervjua.
Ahmed Raskid: Talibani2 Intervju sa Suredom, Islamabad, 27. veljače 1997.3 Intervju sa Zardarijem, Islambad, 1. svibnja 1995.4 Katar je predložio izgradnju naftovoda ispod Perzijskog zaljeva do Balučistana. Australska kompanija BHP predložila je kopnenu rutu od južnog Irana do Balučistana.5 Intervjui s pakistanskim diplomatima, Islamabad, lipnja 1996.6 Intervjui s dužnosnicima Bridasa, Islamabad, 27. veljače 1997.7 Kissingerove su mi primjedbe prenijeli dužnosnici Bridasa u Islambadu, u veljači 1997. Tada se dogodio i intervju s Olaciregulom.8 Intervju s Tudorom, Islamabad, 27. veljače 1997.9 Intervju s De La Rosom, Ašhabad, 22. siječnja 1997.10 Moskva je postala susretljivija u travnju 1996., nakon stoje Chevron dao Rusiji 24% udjela u tom konzorciju za izgradnju naftovoda vrijednog 1,5 milijardi dolara za transport nafte iz Tenghiza do Novososijska na Crnom moru. Kasnije je Mobil kupio 25% udjela u toj Chevronovoj koncesiji.11 Među bivšim političarima koje su naftne kompanije angažirale za Kaspijsku regiju bili su: Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, bivši pomoćnik ministra za obranu Richard Armitage, bivši zapovjednik glavnog stožera John Sununu, bivši voda senatske većine Howard Baker te bivši ministri vanjskih poslova Lawrence Eagleburger i Henry Kissinger.12 U radnoj su skupini bili dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva energije, Ministarstva trgovine, CIA-e i Odjela za nacionalnu sigurnost.13 Intervju s diplomatom, Ašhabad, siječnja 1997.14 Hunter, Širin: Central Asia since Independence, Praeger, 1996.15 Intervju s Olcottom, Ašhabad, 27. svibnja 1997.16 Talbott, Strobe: "Deepening US engagement with the States of Central Asia and the Caucasus: A Roadmap for the Future", govor u Washingtonu, 21. srpnja 1997.17 Slučaj broj 94144, predan Okružnom sudu u Fort Bendu u Texasu. Tužitelj: Bri-das Corporation. Tuženi: Unocal Corporation, Marty Miller i Delta Oil Comapnv Ltd.18 Pismo koje je John Imle poslao Carlosu Bulgheroniju 11. listopada 1995. i koje je Bridas predao Sudu. U pismu je stajalo "da Unocal treba razgovarati samo s tamošnjom vladom glede potencijalnog projekta izgradnje plinovoda od Turkmenije do Pakistana, a da vlada nije sklopila
158 Talibani
nikakav sporazum koji bi isključivao druge projekte što su predmet razgovora između Unocala i Turkmenije".19 Intervju s Johnom Imleom u Davosu, Švicarska, 31. siječnja 1999. Imleu sam unaprijed poslao 30 pitanja. Na neka mi je dao pisane odgovore, a na neka mi je kasnije odgovorio usmeno.20 U siječnju 1997. odvojeno sam intervjuirao pomoćnika i ministra. O tom sam događaju napravio i intervju s premijerkom Benazir Buto. Ona je događaj potvrdila ali ne želi biti citirana.21 Dobbs, Michael: "Kabul's fali to end the anarchv", Washington Post, 29. rujnaBILJEŠKE1996. Senator Brown, u svojstvu predsjednika Senatskog pododbora za inozemne odnose sa zemljama Bliskog istoka i Južne Azije, pozvao je u NVashington sve afganistanske lokalne zapovjednike na trodnevni okrugli stol, od 25. do 27. lipnja 1996. Pakistanski diplomati u Washingtonu rekli su mi kako je avionske karte nekima od tih afganistanskih sudionika platio Unocal. Brown je bio jedan od rijetkih članova američkog Kongresa koji se u to vrijeme zanimao za Afganistan, dijelom zato stoje podupirao projekt Unocala.22 Reuters: "US sending envoy to Taliban", Washington, 1. listopada 1996.23 Intervju s Nazdjanovim, Ašhabad, 22. siječnja 1997.24 Intervju s dužnosnikom Bridasa, Islamabad, lipnja 1997. Bridas je u SAD-u razgovarao s naftnim kompanijama Mobil, Amoco i Coastal kako bi pridobio jednu veliku američku naftnu kompaniju i time prekinuo veze između Unocala i američke vlade. Bridas je nagovarao i neke britanske, francuske i malezijske naftne kom-panij e da uđu u nj egov konzorcij. O tome j e razgovarao i s ruskom naftnom kom-panijom želeći ublažiti rusko opiranje projektu izgradnje plinovoda.25 Intervju s predsjednikom Imleom, Davos, Švicarska, 29. siječnja 1999.26 Intervju s Akashijem, Ašhabad, 22. siječnja 1997.27 Ebel, Robert: "Energy Choices in the Near Abroad. The Haves and Havenots face the future", Centre for Strategic and International Studies, Washington, travnja 1997.Trinaesto poglavlje1 Obje su kompanije među talibanima izgradile vlastite lobije. "Još nismo odlučili koju ćemo kompaniju prihvatiti, ali nam se više sviđa Bridas. U njih imamo povjerenja, jer su neutralni", rekao mi je mula Muhamed Sadeq 27. veljače 1997., nakon stoje posjetio Buenos Aires.2 Intervju s dužnosnikom Bridasa, Islamabad, lipnja 1997.3 Intervju s Johnom Imleom, Davos, Švicarska, 31. siječnja 1999.4 Intervju s predsjednikom Nijazovim, Ašhabad, 22. siječnja 1997. Turkmenija je bila zemlja domaćin sastanka "Međunarodnog foruma za pomoć Afganistanu", koji je radio pod pokroviteljstvom UN-a, u nastojanju da u Afganistanu odigra veliku ulogu.5 U projekt izgradnje plinovoda od Turkmenije do Turske bile su uključene tri europske kompanije: talijanski Snamprogetti, Gas de France i Royal Dutch Shell.6 Po tom je sporazumu Turkmenija trebala dobiti milijun dolara, Unocal 65 do 85 centi za troškove transporta a talibani 15% provizije. Godišnja zarada talibana procjenjivala se na 105 milijuna dolara, ali su talibani to odbili.7 U novom konzorciju CentGas, objavljenom 25. listopada 1997., Unocal je imao 46,5%, Delta Oil 15%, Turkmenistan 7%, Itochu (iz Japana) 6,5%, Indonesia Petroleum (iz Japana) 6,5%, Crescent Group (iz Pakistana) 3,5% i Hvundai Engi-neering and Construction Co. (iz Južne Koreje) 5%. Deset posto dionica bilo je rezervirano za Gazprom.Ahmed Raskid: Talibani8 Nakon što je Gazprom izišao iz konzorcija, promijenio se omjer udjela u Cent-Gasu: Unocal 54,11%, Delta Oil 15%, Turkmenistan 7%, Indonesia Petroleum (Japan) 7,22%, CIECO TransAsia Gas Ltd. (Japan) 7,22%, Hvundai Ltd. (Južna Koreja) 5,56%, Crescent Group (Pakistan) 3,89%.9 Reuters: 9. kolovoza 1997., citat prenijet u listu Dawn.10 Heslin, Sheila: iskaz u senatskom saslušanju o ilegalnom prikupljanju sredstava, 17. rujna 1997.11 Lees, Caroline: "Oil barons court Taliban in Texas", Sunday Telegraph, 14. prosinca 1997.12 Intervju s Imleom, Davos, Švicarska, 29. siječnja 1999.
159 Talibani
13 Starobin, Paul: "The New Great Game" the National Journal, 12. ožujka 1999. Kaplanov je citat uzet iz njegove knjige: Kaplan, Robert: The Ends ofthe Earth, A Journey to the Frontiers ofAnarchy, Vintage Books, 1997.14 Rubin, Barnett: "US Policv in Afghanistan", Muslim Politics Report, Council of Foreign Relations, New York, siječnja 1997.15 Intervju s iranskim diplomatom, Islamabad, siječnja 1997.16 Iako je Pakistan javno podupirao embargo na uvoz oružja, ISI je privatno upozorio CIA-u da će ta mjera otežati njegovu dostavu oružja talibanima i odgoditi talibansku pobjedu i Unocalov projekt. SAD još uvijek podupiru embargo ali Clintonova vlada više nije na njemu ustrajavala. Pakistanski su mi diplomati rekli daje Unocal platio neke karte ljudima iz Afganistana što su davali izjave na saslušanju koje je vodio Hank Brown.17 Rephel, Robin: iskaz pred Senatskim pododborom za inozemne odnose zaduženim za Bliski istok i Južnu Aziju, 11. svibnja 1996.18 Raphel, Robin: dio govora na zatvorenom sastanku UN-a o Afganistanu, koji sam osobno uspio dobiti, 18. studenoga 1996.19 Rubin, Barnett: "US Policv in Afganistan", Muslim Politics Report, Council of Foreign Relations, New York, siječnja 1997.20 Intervju s američkim diplomatom, Islamabad, 20. siječnja 1997. Aramco je bio konzorcij američkih naftnih kompanija koje su držale saudijska naftna bogatstva dok ga saudijska vlada nije nacionalizirala.21 "Iako se CIA nije samostalno upuštala u nove operacije u Afganistanu, analitičari američke tajne službe podrobno su obavještavali Unocal i od njega primali obavijesti. Unocal i Delta plaćali su kao savjetnike svakog dostupnog člana iz onih američkih krugova što su u vrijeme džihada bili uključeni u operacije u Afganistanu", u knjizi: Maley, William (urednik): Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst, London, 1998.22 Intervju s Johnom Imleom, Davos, Švicarska, 29. siječnja 1999.23 Intervju s američkim dužnosnikom, Islamabad, 27. siječnja 1998.24 AFP: "US wants puppet government in Afghanistan", 11. ožujka 1998. Ayub je mislio na jedan propali američki pokušaj razgovora s neutralnim paštunskim velikanima koji bi mogli igrati ulogu u omekšavanja pobornika tvrde linije među talibanima.BILJEŠKE25 Talbott, Strobe: govor na Sveučilištu Stanford, Kalifornija, 23. siječnja 1999., Američka obavještajna služba (US Information Service).26 Rohrabacher, Dana: "US Policv towards Afghanistan", Senatski pododbor za inozemne odnose zadužen za Južnu Aziju, Washington, 14. travnja 1999.27 Iskaz gospođe Mavis Leno Odboru za inozemne odnose američkoga Senata o apartheidu prema ženama u Afganistanu, 2. ožujka 1998.28 Waxman, Sharon: "A cause unveiled-Hollywood women have made the plight of Afghan women their own", Washington Post, 30. ožujka 1999.29 AP: "Mrs Clinton takes on Afghan government", 28. travnja 1999.Četrnaesto poglavlje1 Intervjui s ministrima i službenicima u lipnju 1998. Velik dio naknadnih podataka prikupio sam osobno od civilnih i vojnih dužnosnika u razdoblju od 1995. do 1999. Vidi: Rashid, Ahmed: "Pakistan and the Taliban" u knjizi: Maley, William, urednik: Fundamentalism Reborn? Afghanistan and the Taliban, C. Hurst, London, 1998.2 Babar, Mariana: "The Battle for economic gains in Afghanistan", the News, 15. siječnja 1996.3 Yousufzai, Rahimullah: "We have no intention of exporting jihad", the News, 19. kolovoza 1998.4 Ahmed Eqbal: "What after strategic depth?", Dawn, 23. kolovoza 1998.5 Roy, Olivier: Middle East Report, zima, 1997.6 Gornji prikaz, o kojemu sam već naširoko pisao, rezultat je desetaka intervjua što sam in napravio sa starijim dužnosnicima vojske i obavještajne službe, diplomatima i birokratima povezanima s politikom prema Afganistanu.7 I vrhovni zapovjednik vojske, general Abdul Waheed, i direktor Vojne obavještajne službe, general bojnik Ali Kuli Han, bili su Paštuni, kao i časnici ISI-a koji su surađivali s talibanima.
160 Talibani
8 Rashid, Ahmed: "Isolated in Asia, Pakistan's Afghan policy fails to reflect re-gional realities", Far Eastern Economic Review, 5. ožujka 1998.9 Rashid, Ahmed: "Pakistan undermines UN in peace process", the Nation, 23. siječnja 1998.10 Intervju s pakistanskim dužnosnikom, Keta, travnja 1995. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Nothing to declare", Far Eastern Economic Review, 11. svibnja 1995.11 Braudel, Fernand: A Historj ofCivilizations, Penguin Books, London, 1993.12 Lokalni zapovjednik Ismail Han koji je držao Herat naplaćivao je goleme carine, povisivši pristojbu po kamionu s 5000 na 10.000 rupija.13 Intervjui s dužnosnicima CBR-a 1996., 1997. i 1998. Godine 1993. tečaj je iznosio: 1 dolar = 40 rupija, a 1999: 1 dolar = 50 rupija.14 U reketiranje su bili uključeni policija, carinski dužnosnici i birokrate jer su svi od mafije dobivali postotak. Kad mije nećaku u Lahoreu, 1997., ukraden automobil, u lokalnoj su mu policijskoj postaji rekli daje automobil u Afganistanu iAhmed Rashid: Talibanida ga može dobiti ako im plati "kaznu za povrat automobila" u gotovini. U suprotnom će biti prodan.15 Pakistanski institut za razvoj ekonomije: "Study on informal economv", prosinca 1998.16 Business Recorder. "Afghan transit trade destroved local industrv, says NWFP Chief Minister", 15. prosinca 1998.17 Chase, Robert, Kennedv, Paul i Hill, Emily: The Pivotal States, A New Frame-workfor US Policy in the Developing World, W. Norton and Co., 1999.18 Organizacije Laškar-i-Jhangvi i Sipah-i Sahab, izdanci JUI-a, koje su tražile istjerivanje svih šiita iz Pakistana, slale su talibanima tisuće dragovoljaca, a talibani su zauzvrat njihovim čelnicima dali utočište u Kabulu.19 Rashid, Ahmed: "Afghan conflict eroding stability in Pakistan", the Nation, 21. siječnja 1998.20 Yusufzai, Rahimullah: "Pakistani Taliban at work", the News, 18. prosinca 1998. Vidi i: AFP: "Murder convict executed Taliban style in Pakistan", 14. prosinca 1998.21 Roy, Olivier: "Domestic and Regional Implications of the Taliban regime in Af-ghanistan", referat na konferenciji u Koledžu St. Anthony, Sveučilište Oxford, 24. travnja 1999.Petnaesto poglavlje1 Intervju s Harazijem, Teheran, 30. travnja 1998. Vidi i: Rashid, Ahmed: "Iran trying to improve ties with old enemires", the Nation, 5. svibnja 1998.2 Saudijska je Arabija od 1984. do 1986. afganistanskim snagama otpora dala 525 milijuna dolara. Godine 1989. pristala je dati 60% od 715 milijuna dolara, tj. 436 milijuna dolara, a ostatak su dale SAD. Godine 1993. afganistanskoj je vladi dala 193 milijuna dolara. Tijekom cijeloga rata ukupno je dala jednako, a možda i više nego SAD, tj. svaka zemlja po oko tri milijuna dolara. "3 billion spent by the US", Huntington, Samuel: The Clash of Civilizations and the Remaking ofWorld Or-der, Simon and Schuster, New York, 1996.3 Intervjui s dužnosnicima pakistanske tajne službe, 1989. Citirano i u: Rubin, Bar-nett: The Fragmentation of Afghanistan: State Formation dna Collapse in the International System, Yale University Press, 1995.4 Intervjui s ministrima 1990. Vidi i: Rubin, Barnett: The Fragmentation of Afghanistan.5 Saudijci su apelirali na mudžahedine da pošalju jedan vojni kontingent u Sau-dijsku Arabiju za pomoć u obrani od Iraka kako bi se time pokazala islamska solidarnost i ujedno pobila propaganda u islamskom svijetu daje Saudijska Arabija ovisna isključivo o zapadnim snagama. To su sve strane u Afganistanu odbile, osim umjerene Nacionalne islamske fronte Afganistana, koju je vodio Pir Gilani i koju je Saudijska Arabija uvijek zaobilazila.6 Hunter, Širin T: "The Islamic Factor in Iran's Relations with Central Asia", ve-B1LJEŠKEljače 1999. Neobjavljeni referat. Zahvalan sam autoru za mnoge ideje.7 Rashid, Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?, Zed Books, London, 1994. U ovoj sam knjizi podrobno obradio odnose zemalja srednje Azije i Irana, Pakistana i Saudijske Arabije tijekom prvih godina njihove neovisnosti.8 Kako nijedan predsjednik srednjoazijskih zemalja nije dopustio razvoj opozicije, ona se uobličila kao podzemne organizacije islamskog fundamentalizma koje su predsjednici po volji nazvali vahabitima, iako se te organizacije nisu uvijek sastojale od vahabita obučenih u
161 Talibani
Saudijskoj Arabiji. Radi šireg prikaza vahabizma u srednjoj Aziji od 1991. do 1994. vidi: Rashid, Ahmed: The Resurgence of Central Asia, Islam or Nationalism?9 Ostala tijela su: Više vijeće Kadiš, Institut za znanstvene studije, Nadzor Verski h pitanja i Odbor za sprječavanje poroka i promicanje vrlina. Ovu su posljednju organizaciju preuzeli su talibani.10 To je rezultiralo fetvom koju je izdao najmoćniji vođa ulema, šeik Adbul Aziz Bin Baz, i koja je glasila: "Iako su Amerikanci, s konzervativnoga religijskog stajališta, jednaki bezvjercima jer nisu muslimani, zaslužuju potporu jer su došli braniti islam". Za ove podatke zahvalan sam jednom privatnom izvješću o Saudijskoj Arabiji. Obaid, Nawaf: "Improving US Intelligence Analysis on the Saudi Arabi-an Decision Making Process", Harvard Universitv, 1998.11 Iz nekoliko sam saudijskih izvora saznao da su saudijske džamije, nakon što su talibani zauzeli Kabul, redovito za talibane skupljale novac od vjernika nakon molitve petkom-kao i za muslimane u Bosni.12 Obaid, Nawaf: "Improving US Intelligence Analysis on the Saudi Arabian Decision Making Process", Harvard University, 1998.13 AFP: "Taliban claim Saudi support", 21. travnja 1997.14 AFP: "Taliban battling for northern city", 17. rujna 1997.15 Citirano u: Rashid, Ahmed: "Afghanistan-Road to Disaster", časopis Herald, studenoga 1996.16 Princa Suada intervjuirao sam 1986. u Džedi a princa Turkija 1989. u Islam-abadu. Obojica su vrlo inteligentni i obrazovani ljudi, ali slabo obaviješteni o događajima u Afganistanu. Saudijska se tajna služba, kao i CIA, glede podataka o Afganistanu uvelike oslanjala na analize ISI-a.17 AFP: "Convoy carrying vveapons stopped", 12. listopada 1998.18 AFP: "Taliban shut down Iran empassy in Kabul", 2. lipnja 1997.19 AFP: "Taliban warn of retaliarion against Iran", 22. rujna 1997.20 AFP: "Iran says Taliban threat to the region", 14. kolovoza 1998.21 AFP: "Iran presses Navaz over Afghan policv", 15. lipnja 1997.22 Iran je svoju procjenu temeljio na svjedočenju jednoga svog diplomata koji se pretvarao da je mrtav i tako se spasio. Iako je bio ranjen, stigao je u Teheran i razgovarao s novinarima. Ironično je daje mula Dost Muhamed, nakon povratka u Kandahar, uhićen i zatvoren. Njegova se supruga požalila muli Omaru daje sa sobom doveo dvije konkubine Hazarke, koje je odbila primiti u kuću.Ahmed Raskid: Talibani23 Intervjui sa starijim iranskim diplomatama, u rujnu 1998. u Islamabadu, i u siječnju 1999. u Davosu, Švicarska.24 Albright, Madeleine: govor Azijskom udruženju, New York, 17. lipnja 1998.25 Invervju s Harazijem, Teheran, 30. travnja 1998.Šesnaesto poglavlje1 Ignatijev, Mihael: The IVarrior 's Honor, Ethnic War and the Modern Conscience, Vintage, New York, 1999.2 Intervju s Brahimijem, Islamabad, 14. svibnja 1998.3 AFP: "Afghan casualtv figures show no signs of easing", the News, 13. listopada 1998.4 Fange, Anders: "Challenges of Aid in Afghanistan", referat za Štokholmsku konferenciju o Afganistanu, 24. veljače 1999.5 Elleston, Harold: "The General against the Kremlin. Alexander Lebed: Power and Illusion", Little Brown and Co, London, 1998.6 AFP: "Oil pipeline not ready for main production", 20. svibnja 1999.7 Legalno izabrane vlade, a kasnije smijenjene, jesu: vlada premijera Muhameda Han Džunaida smijenjena u svibnju 1988., premijerke Benazir Buto u kolovozu 1990. i premijera Navaza Šarifa u travnju 1993. te ponovno premijerke Benazir Buto u studenome 1996.8 Braudel, Ferdinand: A History ofCivilizations, Penguin Books, London, 1993.9 Iz privatnih razgovora od 6. ožujka 1999.10 Fange, Anders: "Difficulties and Opportunities; Challenges of Aid to Afghanistan", referat za Štokholmsku konferenciju o Afganistanu, 24. veljače 1999.KazaloAbas, mula Muhamed 23,54,105,160,324, 366, 368Abdali, Ahmad Šah 38,39 Abdulah, prijestolonasljednik 30, 73,
162 Talibani
203, 254 AbuDabi 187 Ačakzai, Mansur 62 Afgan, Abdulah 30 Afridi, bojnik Zahirudin 188 Aga, Muhamed 69 Aga, mula Sejid Giasudin 157,323 Ahmad, Ekbal 23 Ahmad, kadi Husain 147 Ahmad, mula Vakil 75,81,324 Ahmadzai, Šahpur 89, 91 Ahora, Hatak, NWFP (Sjeverozapadnapogranična pokrajina) 59, 146 Ahunzade, Gafar 68, 101 Ajub, Gohar 272 Akajev, Aškar, predsjednik Kirgistana105, 191,370 Akashi, Yasushi 255, 349 APAiban, Badr 254 Al'Aiban, Mosaed 254 al-Bana, Hasan (1906.-1949.) 140 Albright, Madeleine 211,271, 305, 335,380Al-Džihad 42,331 Aleksandar Veliki 36, 100 al-Fejsal, princ Saud 302 al-Fejsal, princ Turki 203,253,254,257,300, 301, 330, 336, 379 Al-Qaida 11,34Amanulah, kralj 51Amin, predsjednik Hafizulah 43, 49amir al-mu'minin 320, 323, 331, 357Amr bi'1-Ma'ruf wa Nahi an al-Munkar 767, 319, 321Angel, Alejandro 240Annan, Kofi 17, 111, 128,335Ansari, Havaja Abdulah 73Antitalibanski savez 95, 97Ariana (afganistanska zračna kompanija) 13,84,342Arif, mevlana Arigulah 193arijske invazije 34Arlacchi, Pino 191,370Armed Islamic Group/Islamska oružana skupina (GIA) 209Ašhabad (glavni grad Turkmenije) 60, 128, 191,219,261,329,352,367Azam, Abdul 203Azerbaijan International Operating com-pany (AIOC) 233Babar, general Nasirulah 60,73, 83,277,329Babur 37 Badahšan, pokrajina 130,157, 205,226,344Bagdis 95,332,366 Bagdis, pokrajina 95 Bagram, zračna baza 83, 106 Bahsardžar, Muhamed (WFP) 16, 59,120, 378 bait-ul mal (islamski fond) 31Ahmed Rashid: TalibaniBaker, James 298Baku-Ceyhan, plinovod 233Balh 99, 100, 122, 182Balhi, grob Rabije 182Balučistan 59, 63, 66, 223, 284, 287,303, 368, 374 Bamijan, kralj 114 Bamijan, pokrajina 14, 53, 113, 114,115, 125,337 bangladeški militanti 211 basmači 225, 357 Baz, šeik Abdul Aziz bin 300 beduini 203Beg, Ulug (sin kralja Ruha) 74 Berger, Samuel 246 BHP Petroleum (Australija) 261, 373 bin Laden, Osama (saudijski ekstremist)11.-14,34,139,149,199,203, 205,214,312,337,339,353,371, Binori, Jamiat-ul Ulumi Islamiyyah 148,368Boardman, Gerald 258 Bolan, prijelaz 50 Bonino, Emma (predstavnica Europskekomisije) 110,334 Bordžan, mula 62, 69, 88 Boroudžerdi, Alaedin 302 Bosna 149 Boutros-Boutros Ghali, generalni tajnikUN-a 178,307 Brahimi, Lahdar (posebni izaslanik UN-a) 55, 111, 118,236,307,333,380 Braudel, Ferdinand 169,313,369 Bridas, korporacija (argentinska naftnakompanija) 33 Brown, senator Hank 84, 86, 252, 268,365, 375, 376 Brzezinski, Zbigniew 374 Buda 114, 116 budizam 36
163 Talibani
Buenos Aires 257, 263, 375 Buhara 225,226Bulgheroni, Alejansdro 33, 239, 240,242, 373 Bulgheroni, Carlos (predsjednik Bridasa)239, 258 Bush, američki presdjednik 11,245,246,260 Buto, premijerka Benazir (1988.-1990.i 1993.-1996.) 59, 60, 64, 68, 241,250, 374, 380 Buto, Zulfikar Ali (premijer) 42Care International 179,333 Čarter, američki predsjdenik 246 Casey, William 200 CentGas, konzorcij Srednje Azija 244,259,260,262,351,375 Central Asian Oil Pipeline Project (CA-OPP), vidi Unocal 244, 309 CheGuevara 211 Chevron (američka kompanija) 222,244, 245, 373, 374 Chong-Hyun (posebni izvjestitelj UN-a)108Christopher, Warren 268, 272 CIA 48, 49, 347, 374, 376, 379 Clinton, američki predsjednik 85, 111,118, 124, 190, 207, 209, 236, 243,244Clinton, Hillarv 117,274,339,340 Commonwealth of Independent States(CIS) 85Connollv, kapetan 73 Crveni križ, Međunarodni odbor Crvenog križa, vidi ICRC Curzon, lord 34, 223Čaman, Pakistan 60, 61, 83, 149, 284 Čečenija 149, 310 Čoridi, dinastija 73Dar ul- 'Ulum Haqqania 146, 336 Dašt-e Laili, pustinja 108,122KAZALODašti-e Mango 65Davies, Glyn 251Davud, predsjednik Sardar Muhamed 40, 42, 93, 140De La Rosa, Henry 244Delhi 37m39, 51,84, 89, 143Delta Oil Company (saudijska kompanija) 351,374,375deobandizam 143diktatori 52m219, 245Dilaram 68, 75Dostum, general Rašid (uzbečki zapovjednik) 15, 52, 53, 68, 76, 82, 83, 86, 91, 94, 97-100, 106, 117, 227, 242, 298, 329, 332-334, 349, 365, 366Dubai 84,99,213,288,339Durand, linija 40, 280Durani, Ahmad Šah 38-40, 42,48,49, 56,76,92, 103, 157Dušanbe 20, 128, 340Džabal ul-Seradž 102, 332, 333 Džalalabad 52,69,82,86,88, 119,164,187, 193, 206, 288, 298, 332, 336,338Džamil, Mufti 148 Džan, mula mevlana Ahmad 193, 262,324, 368 Džan, Vali 183 Džeda, Sveučilište kralja Abdula Aziza131,203,334,379 Džuber, šeik Muhamed bin 300 Džuzdžan, pokrajina 308Ebel, Robert 256, 375Egipat 14,207, 209-211Ehsan, mula Ehsanulah 102, 160Ehsanulah, mula 102Elieussen, Sofie 22, 172Englesko-afganistanski ratEuropska unija 111, 119, 179,233,336europski izaslanik za ljudska prava 48Fahd, kralj 205,206,254,300,301,334Fange, Anders 308Farjab, pokrajina 101, 102, 107, 117,
164 Talibani
333, 335FBI 211,341,353,371 Fejsal, kralj 302 feministička većina 274 Fergana, Dolina 37, 139, 151,227,228 filipinski crnci 199 Firuzi, kadi Halilulah 30 francuski diplomat 15 Fraser, George Me Donald 249Gangohi, Rašid Ahmad (1829.-1905.)143Gani, Ašraf 23m 313 Gaus, mula Muhamed 54, 69, 92, 102,263, 323, 363Gaza i Zapadna obala, Hamas 210 Gazna, pokrajina 15,113 Gaznevidi 114 Gazprom (ruska kompanija za plin) 348,351,352Giasudin, mevlana Sejid 157 Gilani, pir Sejid Ahmad 139, 378 Gilzai 38,39,48, 103, 157, 158 Girišk 76Gol, general-pukovnik Hamid 200 Gol, Nasiba 173 Gor, pokrajina 15 Gorbačov, predsjednik Mihail 222 Gore, Albert 266 Gorno-Badahšan 225 Goutierre, Thomas 259 Grob, Alijev 100 Gruzija, sukob 233, 270, 299 Gupta, dr. Leila 172Habibi, Muhamed (UNHCR) 120 Hadid bin Valid, logor 208Ahmed Rashid: TalibaniHaig, Alexander 246, 346Hajbar, prijevoj 199Hak, mevlana Abdul 147,339Hak, Samiul- 146-148,366Hakani, Džalaludin 104Halil, Fazl-ur Rahman 145, 146, 149,299, 366Halili, Karim 94, 116, 125 Halilzad, Zalmaj 259 Halim, Ustad 62 Halis, mevlana Jounis 49, 137 Hamas 210Hamenei, ajatolah Ali 125 Han, Aga 136,225 Han, Čaudri Nisar Ali 254 Han, Ismail 15, 52, 58, 60, 294, 329,343, 354Han, kralj Dost Muhamed 81 Han, Mahtab Ahmad 289 Han, Muhamed Davud 140 Han, Muhamed Kurban Džunaid 229,380Hanifi, mula Abdul 181 Haqqania 138 Harakat ul-ansar, skupina 125, 149,203,212Harakat-i inqilab-i islami (Pokret islamske revolucije) 137 Harazi, Kamal 294Hasan, mula Muhamed 54,96,118,180 Hatami, Sejid Muhamed (predsjednikIrana) 293,294,305 Hazaradžat 14, 39, 103, 113, 115, 116,118, 119, 136, 196,296 Hazari 14,35,38,53,68-70,82,102,103, 108, 113-116, 120, 122, 179,296,311 Heart 17, 29, 35, 37, 38, 50, 60, 62, 65,72, 73, 315, 329, 330, 331, 338, 353 Helmand, pokrajina 68,75, 157, 186 Heslin, Sheila 246, 262Hikmetjar, Gulbudin (mudžahedinskivođa) 21,42,50,52,68,82,93,147,329, 330 Hin Džan, Vrhovno vijeće za obranudomovine 332 hinduisti 143 Hindukuš, planina 35, 39, 60, 98, 113,
Hizb-i islami, stranka 199, 295 Hizb-i vahdat, stranka 82,115,117,296,334, 340 Hladni rat 34 Holl, Norbert 87, 109 Homeini, ajatolah 299 Host 104, 130, 149, 337 Hotak, pleme 39, 56 Hui-chao (korejski svećenik) 114 Humajun, kadi 80 Hunter, dr. Širin 247 Huntington, Samuel 202 Husain, Sejid Nadir Šah 136 Husein, kralj 154 Husein, Sadam 157,294,297,315Ibn Batuta (arapski putopisac) 138 ICRC (Međunarodni odbor Crvenogkriža) 123,307,333 Ikbal, Muhamed (indijski pjesnik) 34 Imam, pukovnik 62, 80 Imle, John 250,253,259,263,269,349,
165 Talibani
Inderfurth, Karl 272 Indija 83, 84, 267, 275, 332 Indijci 16, 136indijsko-afganistanska carstva 39, 56 Irfani, Kurban Ali 16 ISI, vidi: Pakistanska tajna služba Islamabad 12, 24, 334, 336, 347, 353 Ismail, Šah 294 ismailiti 136,225 Istočna Europa, talibani Italija, vojni časnik UN-a
Ittehad-i islami (Islamsko jedinstvo) 139Jama 'at-i islami (Islamska stranka) Jamiat ul-ulumi islamiyyah 148 Jamiat-i-Ulema Islam (JUI) 59, 367 Jebhe-i nejat-i milli-yi Afghanistan 138 Jeljcin, predsjednik Boris 226, 236 Jomhuri-je eslami, novine JUI: vidi Jamiat-i-ulema z's/amJusufzai, Rahimulah 24, 55Kaderija (sufijski red) 139Kadir, hadži Abdul 88kadirija, sufijsko bratstvo 73, 139Kais 38Kakar, pleme 38, 57Kala-e Džangi 97Kalamudin, mevlana 167,168Kalkuta 51,211Kamal, Ahmad 283, 294, 303Kambodža, Crveni kmeri 157Kan, Džingis 37, 73, 98, 114, 227Kaplan, Robert 376Karamat, general Džehangir 82Karimov 226-228,246,341Karmal, Babrak 42,49Kaspijska regija 220.221,233,246,347,373Kašmir 311 Kazahstan, sastanak u Taškentu 353,373Kazilabad 107 Keimar, nalazište nafte 250 Kenija, američko veleposlanstvo 211 Keta, Pakistan 48 KHAD (tajna služba) 21,169 Kina 43,222,223,233,318 Kipling, Rudyard 249 Kirgistan 32, 105, 127, 128, 190, 244 Kissinger, Henry 243, 374 Koči, nomadi 36 križarski ratovi 67Kuliab, zračna baza 106, 120, 224, 303Kunar, pokrajina 88, 205Kunduz, pokrajina 102, 107, 159, 334,338 Kurdi 233,270,310LajeDžirga 314 Lalai, Amir 60,62 Lebed, Alexander 308 Legari, predsjednik Faruk 82 Legman, pokrajina Leno, Jay 274 Leno, Mavis 274, 338, 377 Lenjin, Vladimir Ilič 210 Libanon, Hezbollah 210, 296 Lifschultz, Lavvrence 188 Logar, pokrajina 161,330Mackenzie, Richard 269Madžid, Abdul (gradonačelnik Kabula)48, 235 Mahaz-i mili (Nacionalna islamska frontaAfganistana) 139 Mahmud (privremeni guverner) 88 Mahmud, mevlana Mufti 144, 145 Mahtab 203,204 Maimana 95, 120, 332, 336, 366 Malik Pahlavan, general 100, 333 maniheizam 36 Mara, Karl 67 Masud, Ahmad Šah (mudžahedinskivođa) 12,42,315,355 Mašal, Muhamed 181 Maududi, Abul-Ala (1903.- 1978.) 140 Maulvizade, državni odvjetnik mevlanaDžalilulah 176 Mazar-e Šarif (glavni grad Sjevernogsaveza) 34, 36, 60, 82, 97, 349 Mazari, Abdul Ali 70, 330 Medina 139,203 Međunarodna islamska fronta za džihadprotiv Židova i križara 207Ahmed Raskid: TalibaniMeđunarodna trgovačka komora 250,258, 349Međunarodni dan žena 117,335 Meka, Saudijska Arabija 203, 205, 257 Mestiri, Mahmud (posebni izaslanik UN-
166 Talibani
a) 69,329,331,364 Mešhad 83 Miller, Marty 350 Milošević, Slobodan 315 Mir i nacionalno jedinstvo, stranka 139 Mobil 349,373 mogulska dinastija 37 Mongoli 125,227 Monument Oil 255, 349 Moskva 72, 83, 229, 230, 374 Mossad (izraelska tajna služba) 234 Mothercare 289 Muavija, logor 208 Mudžadedi, Sibhatulah 138 mudžahedini 43, 51, 56, 135, 174, 276,309Muhamed, Baht 185 Muhamed, Karidin 120, 324 Muhamed, mevlana Sufi 290 Muhamed, mula Dost 304 Muhamed, mula Fazil 323, 324 Muhamed, Nek 56 Muhamed, Sejid Šari 139 Muhamedi, mevlana Muhamed Nabi 49,137, 146Muslimansko bratstvo 140 Mutaki, mula Amir Han 92 Mvanmar (Burma) Nacionalna ćelija za logistiku (NCL) 188Nacionalna islamska fronta 49Nadžibulah, Fatana 89Nadžibulah, predsjednik 20, 27, 31, 52,89, 90, 98, 329, 332 Nagarhar, pokrajina 88 Nagorno-Karabah, sukob 270,310 Nakib, mula 63Nakšbendija (Sufijski red) 138 Nanautavi, Muhamed Kasim (1833. -1877.) 143Naša, svemirski centar 263 NATO 11,200,232,245,247 Navaji, Ali Šir 74 Navaz, general Asif 189 Navaz, Hak 124Nazarbajev, predsjednik Nursultan 245 Nazdjanov, Murad 252 Nestorijanska crkva 73 NewDelhi 84NewYork 11, 13, 18,22,305 Niazi, mula 122 Nijazov, predsjednik Saparmurad 220,230, 231, 240-243, 246, 249, 252,255,258,260-263 Ningarcho (saudijska naftna kompanija)253, 300Nouakčot (glavni grad Mauritanije) 211 Nuristan, pokrajina 205
