9ANQMHJ Q@CNU@ - ff.untz.baff.untz.ba/uploads/images/Gallery/Fakultet_general/Zbornik radova Brčko.pdf · svjetskog rata u Bosni, zvanična politika je bila protiv rasprava o zločinima

ZBORNIK RADOVAKNJIŽEVNOST KAO PROSTOR IZAZOVA UREPREZENTACIJI/KONSTRUKCIJI BOŠNJAČKOG KULTURNOG IDENTITETA

Izdavač:Bošnjačka zajednica kulture “PREPOROD”Brčko

Za Izdavača:Ćazim Suljević

Urednici:Emina Osmić HajdarevićErnad Osmić

Design korica:Ernad Osmić

Lektori:autori tekstova

Tehnička priprema:Rešad Grbović

Štampa:XXXXXXXXX

Tiraž: 300 kom.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.163.4(497.6).09(063)(082)

NAUČNI skup Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji / konstrukciji bošnjačkogkulturnog identiteta (2016 ; Brčko)

Zbornik radova / Naučni skup Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji / konstrukcijibošnjačkog kulturnog identiteta, Brčko, 15-16.10. 2016. - Sarajevo : BZK Preprorod, 2017.- 344 str. ; 25 cm

Bibliografija i bilješke uz tekst. - Registar

ISBN 978-9958-820-77-9

COBISS.BH-ID 23831814

Brčko, 2017.

ZBOR N I K R A D OVANaučni skup

K N J I ŽEV N O S T K A O P RO S TO R I ZA ZO VA UREP REZEN TA CI J I / K O N S TRU K CI J I

BO Š N J A ČK O G K U LTU RN O G I D EN TI TETA

Brčko, 15-16. 10. 2016.

5

SADRŽAJ / CONTENT

Senadin LavićKULTURNI IDENTITET, KNJIŽEVNOST I BOSANSKA SVIJEST / CULTURAL IDENTITY,LITERATURE AND BOSNIAN AWARENESS (Predgovor) ................................................................................................................................................................................ 9

Sead ŠemsovićKNJIŽEVNOST KAO ZRCALO POSEBNOSTI I OPŠTOSTI UNUTAR BOŠNJAČKOGKULTURNOG IDENTITETA / LITERATURE AS A MIRROR Of GENERALITY ANDDISTICTIVENESS WITHIN BOSNIAK CULTURAL IDENTITY .................................................................... 15

Sanjin KodrićBOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST I KULTURALNA BOSNISTIKA: KNJIŽEVNOTEORIJSKII KNJIŽEVNOHISTORIJSKI ASPEKTI / BOSNIAK LITERATURE AND CULTURALBOSNIAN LITERARY STUDIES: LITERARY-THEORETICALANDLITERARY-HISTORICAL ASPECTS .......................................................................................................................... 25

Ibnel RamićSLAVENSKA KOMPONENTA KULTURNOG IDENTITETA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOSTIOSMANSKOG PERIODA – IZMEđU AfEKCIJE I AfIRMACIJE / THE SLAVIC COMPONENTOf THE BOSNIAK CULTURAL IDENTITY IN THE LITERATURE Of OTTOMANPERIOD – BETWEEN AffECTION AND AffIRMATION ........................................................................ 43

Ena Begović-Sokolija PREDODŽBE O fRANJEVCIMA U SAVREMENOJ BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI /IMAGE Of THE fRANCISCANS IN MODERN BOSNIAK LITERATURE ................................................ 59

Srebren DizdarPRIPADNOST BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI U KONTEKSTU EGZILA NAŠEGVREMENA / AffILIATION Of BOSNIAK LITERATURE WITHIN THE CONTEXTOf EXILE Of OUR TIME ................................................................................................................................................ 75

6

Dženan KosREPREZENTACIJA/KONSTRUKCIJA BOŠNJAČKOG NACIONALNOG I KULTURNOGIDENTITETA U Zelenom busenju EDHEMA MULABIĆA /REPRESENTATION/CONSTRUCTION Of BOSNIAK NATIONAL AND CULTURALIDENTITY IN EDHEM MULABDIĆ'S GReen TuRF ........................................................................................111

Vildana PečenkovićKONfIGURACIJA ŽENSKOG IDENTITETA U NARATIVIMA BOŠNJAČKIH AUTORICA(KONTEKSTUALNI PRISTUP DJELU NAfIJE SARAJLIĆ I BISERE ALIKADIĆ) /CONfIGURATION Of fEMALE IDENTITY IN NARRATIVES Of BOSNIAK fEMALEAUTHORS (CONTEXTUAL APPROACH TO THE WORK Of NAfIJA SARAJLIĆAND BISERA ALIKADIĆ) ............................................................................................................................................ 125

Muhidin DžankoBOSANSKI IDENTITET KAO PROTUTEŽA NOMINALNOM HRVATSTVU I HRVATSKO-MUSLIMANSKOM KNJIŽEVNOM KANONU: KRATKI I NEOBJAVLJENIPOVIJESNI PREGLED BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI ENVERA ČOLAKOVIĆA IZ 1942.GODINE / IDENTITY AS A COUNTERBALANCE TO THE NOMINAL CROATIANHOODAND CROATIAN-MUSLIM LITERARY CANON: A BRIEf AND UNPUBLISHEDHISTORICAL OVERVIEW Of BOSNIAK LITERATURE WRITTEN BY ENVERČOLAKOVIĆ IN 1942. .................................................................................................................................................... 137

Aida BajraktarevićAUTOBIOGRAfSKI DISKURS MEŠE SELIMOVIĆA U INTERPRETACIJSKOM KLJUČUPOSTKOLONIJALNE KRITIKE: ISKUSTVO JEDNOG LIMINALNOG/HIBRIDNOGIDENTITETA / MEŠA SELIMOVIĆ'S AUTOBIOGRAPHICAL DISCOURSE IN THEINTERPRETATIVE KEY Of POSTCOLONIAL CRITCISM: EXPERIENCE Of ONELIMINAL/HYBRID IDENTITY .................................................................................................................................. 149

Naida MujkićKOSARA, ŽENA KOJE NEMA: POZICIJA ŽENE U DIZDAREVOM Kamenomspavaču /KOSARA, A WOMAN WHO IS NOT HERE: POSITION Of A WOMAN INDIZDAR’S sTone sleepeR ...................................................................................................................................... 161

Erna MurićIZMEđU KRAJNOSTI: KRITIČKI IDENTITET MUHSINA RIZVIĆA U OPTICIMETAKRITIKE / BETWEEN THE EXTREMES: CRITICAL IDENTITY Of MUHSINRIZVIĆ fROM THE PERSPECTIVE Of METACRITICISM .......................................................................... 169

7

Elbisa Ustamujić NARATIVNI IDENTITETI NA RASKRŠĆIMA BALKANSKE HISTORIJE U ROMANIMAHUSEINA BAŠIĆA / NARRATIVE IDENTITITES ON THE CROSSROADS Of THEBALKAN HISTORY IN THE NOVELS Of HUSEIN BAŠIĆ ............................................................................ 185

Fatima TrbonjaPROSTORNE fIGURE KULTURNOG OZNAČAVANJA U ODABRANIM ROMANIMANOVIJE BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI / SPACE fIGURES Of CULTURAL MARKINGIN THE NOVELS Of RECENT BOSNIAK LITERATURE ................................................................................ 197

Dijana HadžizukićŽRTVA I SVJEDOK ZLOČINA: PITANJA IDENTITETA U ROMANIMA Kulin, KošmaRI Gola Koža ZLATKA TOPČIĆA / VICTIM AND WINTNESS Of CRIME: THEQUESTION Of IDENTITY IN ZLATKO TOPČIĆ'S NOVELS Kulin, niGHTmaReAND naKeD sKin .......................................................................................................................................................... 207

Vedad SpahićRAZBIJENO ZRCALO IDENTITETA: OGLED O PROZI HADŽEMA HAJDAREVIĆA / THEBROKEN MIRROR Of IDENTITY: AN ESSAY ON HADŽEM HAJDAREVIĆ’S PROSE .................. 217

Dženan SkelićZRCALJENJE BOSNOM (GLOSE I MARGINALIJE UZ KNJIGE KRuGovi i elipseI KnjiževnosT i iDenTiTeT VEDADA SPAHIĆA) / MIRRORING THROUGH BOSNIA(GLOSSE’S AND MARGINAL NOTES WITH BOOKS CiRCles anD ellipses ANDliTeRaTuRe anD iDenTiTy BY VEDAD SPAHIĆ) ........................................................................................ 227

Muris BajramovićPOTRAGA ZA (NE)MJESTOM: POETSKO MAPIRANJE KRITIČKO-TEORIJSKIH,MORALNIH I IDENTITETSKIH KONJUNKTURA SAVREMENOG SVIJETA / THEQUESTfOR (NON)PLACE: POETIC MAPPING Of CRITICAL-THEORETICAL, MORALAND IDENTITY CONJUNCTURES Of CONTEMPORARY WORLD ...................................................... 233

Ernad OsmićDEKONSTRUKCIJA TRANZICIJSKOG OPORTUNIZMA U ROMANU seDam sTRaHovaSELVEDINA AVDIĆA / DECONSTRUCTION Of TRANSITIONAL OPPORTUNISM INSELVEDIN AVDIC'S NOVEL seven FeaRs ........................................................................................................ 243

Emina Osmić HajdarevićKAKVOM ŽENOM TREBA BITI: KRITIČKI OSVRT NA DVIJE KNJIGE SAMOPOMOĆISARE SABRI / WHAT A WOMAN SHOULD BE LIKE: A CRITICAL REVIEW Of TWOSELf-HELP BOOKS WRITTEN BY SARA SABRI .............................................................................................. 251

8

Nirha EfendićGüRS ILYAS U LIRSKOM PAMĆENJU: TRO-VARIJANTSKO PROMICANJE PJESMEO BOLOVANJU đERZELEZ ALIJE / THE LYRICAL LEGACY Of GüRS ILYAS:THE TRIPARTITE fURTHERANCE Of THE POEM ON đERZELEZ ALIJA’S SUffERING ............ 261

Indira DurmićIDENTITET I KULTURA SJEĆANJA U pRičanju EPSKOG PJEVAČA HALILABAJGORIĆA / IDENTITY AND CULTURAL MEMORIES IN CHaTTinG WITH EPICSINGER HALIL BAJGORIC .......................................................................................................................................... 279

Fahira Fejzić ČengićMEDIJI I KULTURA: BOŠNJACI U GLOBALNOM RealiTy sHowu / MEDIAAND CULTURE: BOSNIAKS IN GLOBAL REALITY SHOW ........................................................................ 297

Enes PašalićPITANJE IDENTITETA / THE QUESTION Of IDENTITY .............................................................................. 307

Samedin KadićBUDUĆNOST IDENTITETA /THE fUTURE Of IDENTITY .......................................................................... 323

9

Senadin Lavić

KULTURNI IDENTITET, KNJIŽEVNOSTI BOSANSKA SVIJEST(Predgovor)

Jedno od najvažnijih i najdramatičnijih pitanja modernog doba jeste pitanjeidentiteta, kojim se izražava ljudska zapitanost za svoje postojanje u svijetu koji seradikalno i nepovratno transformira u odnosu na svoje dojučerašnje oblike. Raskid snaviknutim oblicima postojanja izaziva strah, tjeskobu, nelagodnost, uznemirenost,bol, potište-nost. Nastaju nove i zbunjujuće socijalne, psihičke, antropološke situacijeza čovjeka. filozofija i umjetnost kao esencijalna mjesta otvaranja složenih pitanja oljudskom bivstvovanju u 19. i 20. stoljeću isporučuju nam mnoštvo interpretacijskihmodela (romantičarske, estetičke, egzistencijalističke, strukturalističke, post-strukturalističke, konstrukcionističke...) i diskurzivnih koncepata o tome što je i nakoji način moguće interpretirati u jednom povijesnom procesu unutar kojeg se događaotklon od svega što smo do jučer smatrali neupitinim i vječnim. Pitanje identitetadanas je pitanje refleksije, propitujućeg odnosa prema sebi kao refleksivnog, ne čulnoneposrednog, kojim se dolazi do samoodređenja. Govoriti o tome određenju krozrazličite narative znači oblikovati svijest o identitetu.

Plansko negiranje identiteta

U okviru regionalnih i evropskih tokova, Bošnjaci su krajem 19. i većim dijelom20. stoljeća bili isključeni iz konjunkture donošenja odluka o sebi i svojim interesima– sve bitno o njima odlučivala su dva susjedna hegemonijska interesa od 1918. do

Senadin Lavić: Kulturni identitet, književnost i bosanska svijest (predgovor)KNJIŽEVNOST KAO PROSTOR IZAZOVA U REPREZENTACIJI / KONSTRUKCIJI

BOŠNJAČKOG KULTURNOG IDENTITETA (2017), 9-14

10

1960-ih. Isto tako, bili su isključeni iz bitnih procesa znanja i dostizanja znanja osvijetu i sebi. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća otpočinje ozbiljno i odvažnodostizanje svijesti o slobodi koja je povijesnim tokovima bila zapriječena. Za tovrijeme su im srpski i hrvatski historiografi, prema svojim vlastitim političkimmustrama, krojili sliku povijesti Bosne, iz koje su oni bili isključeni kao povijesni ikulturni subjektivitet. U tom sramnom poslu pridružili su im se književnici, političari,ideolozi, sveštenici i napravili sliku Bosne koja ne odgovara povijesnim, kulturnim iantropološkim činjenicama. Iz tog razloga Bošnjacima predstoji težak zadatakdezavuiranja mnogobrojnih konstrukcija o njima i Bosni. Na tom tragu možemopratiti i proces privikavanja Bošnjaka na potčinjenosti, porobljenost, nemoć,zaostalost i neslobodu. Cjelokupan proces potčinjavanja zasnivao se nakonstrukcijama, lažima i spinovanjima povijesti prema potrebama aktualnih političko-ideoloških projekata. Negatori Bosne i Bošnjaka jednostavno “konstruiraju” povijestBosne i tako je prisvajaju “kao istinitu”. Sprječava se svako kritičko dezavuiranjetakvih konstruiranih sadržaja i onemogućava se njihovo razgrađivanje na osnovamaargumentirane znanstvene analize. Akulturacija je bila bolan proces za bošnjačkinarod i njegovu kulturu tokom većeg dijela 20. stoljeća. U njemu je srpska kultura, aonda uz nju i hrvatska, provodila negaciju bošnjačkog bića i pripremala njegovopotčinjavanje i asimilaciju – negiranje narodnog imena, negiranje jezika, negiranjepovijesti, riječju, potpuno negiranje kulture, nepriznavanje bošnjačke književnosti ibosanskog jezika… Nakon oslobađanja od srpske dominacije i propagande, bošnjačkakulturna forma ima kompleksan zadatak da kritički razobliči nametnute konstrukcijekoje su cjelokupnu povijest Bosne i Bošnjaka sadržajno krivotvorile isrbizirale/kroatizirale po dubini i strukturi.

Već od početka 20. stoljeća počinje sistematsko ignoriranje postojanja Bošnjakai njihovog identiteta i kulturno-povijesnog bića. Odriče im se svako narodnoodređenje i pokušava ih se označiti kao dio srpskog ili hrvatskog naroda, nikako kaosamosvojan i slobodan narod. Cilj ovih kvazi-interpretacija je zaposjedanje zemljeBosne i njezino podvrgavanje vlasti susjednih zemalja. Ovdje je, naprimjer,neophodno podsjetiti na knjigu Stjepana Radića pod naslovom živo pravo Hrvatskena bosnu (1908). Te “skice” i “povijesne studije” s velikim nacionalnim zanosom“dokazuju” da Bošnjaci kao narod ne postoje i da je Bosna oduvijek bila “hrvatskazemlja”. Nametnuti model potčinjavanja cilja na to da se povijest Bosne i svebosansko posrbi ili kroatizira, u kontekstu srpskog i hrvatskog nacionalizma drugepolovine 19. stoljeća, i tako iz povijesti izbace Bošnjaci (Stjepan II Kotromanić,Tvrtko I Kotromanić, Sandalj Hranić Kosača, Herceg Stephan Kosača, Vlatko



11

Vuković, Stjepan Tomašević Kotoromanić, Katarina Kosača i mnogi drugi). Bošnjacisu predmet nevjerovatnih historiografskih imaginacija i obmana.1 Nakon drugogsvjetskog rata u Bosni, zvanična politika je bila protiv rasprava o zločinima četnikanad Bošnjacima u Podrinju. Tek su Vladimir Dedijer i Anton Miletić objavili 1990.godine knjigu Genocid nad muslimanima 1941.-1945. te Muhamed Hadžijahićposebnost bosne i Hercegovine i stradanje muslimana (Sarajevo, 1991.)

O historiografskim konstrukcijama koje su svoju “moć” crpile iz teorijsko-metodskog pristupa 19. stoljeća i na tlu Bosne i stvorile strašnu konfuziju u 20. stoljećute o promašajima podržavanja pristupa i mitova 19. stoljeća piše Georg Iggers:

Tako su u zadnji dvadeset godina dovedene u pitanje pretpostavke na kojimaje počivalo povijesno pisanje i povijesno istraživanje od nastanka povijesti kaoznanstvene discipline u 19. stoljeću. mnoge od ovih pretpostavki vraćaju se doantike, jer je od antike dato bavljenje poviješću i kontinuirana tradicija pisanjapovijesti. ono što je u 19. stoljeću bilo novo, bilo je poznanstvnjenje pisanjapovijesti u okviru profesionalizacije kako se to provodi na visokim školama iistraživačkim institutima.2

Plansko negiranje identiteta Bošnjaka i falsificiranje njihove povijesti poprimiloje razmjere organiziranog “kulturno-znanstvenog” i političko-ideološkog djelovanja,dakle, sistemskog potiranja traga bošnjačkog bića u vremenu i prostoru.3 Danasmožemo sasvim jasno utvrditi da program “denacionaliziranja” Bošnjaka u 20.stoljeću i planski pokušaj njihovog svođenja na religijsku skupinu ili kulturološki“fenomen” nije uspio. Bošnjaci su sačuvali svoju supstanciju i posebnost međudrugima narodima. Vezanost za Bosnu jeste bila i ostala ključna identitetska potkaBošnjaka kao starog evropskog naroda. Bosanstvo je primarno, polazno i definirajućeodređenje njihovog postojanja kao identitetske grupe.1 Ne postoje, primjerice, nikakvi dokazi za tvrdnju koju dobijamo iz srpske historiografije, naime, da su Meh

med-paša Sokolović i patrijarh pravoslavne crkve Makarije Sokolović braća ili rođaci. A ta “nesumnjiva”činjenica se prenosi u pričama historičara kao neosporna, apsolutno istinita. Tako je “narodna legenda”, koja je nedavno izmišljena, pretvorena u “znanstvenu istinu”. Nebojša Šuletić sa filozofskog fakulteta u Beogradu kaže da “nigdje nema dokaza da su njih dvojica, kako se navodi, bili braća, čak ni dalji rođaci”.

2 Georg Iggers: Geschichtswissenschaft im 20. jahrhundert. ein kritischer uberblick im internationalen Zusam-menhang, Vandenhoeck & Ruprecht, Goetingen, 2007, str. 11. (“So sind in den letzten zwanzig Jahren zune-hmend Voraussetzungen in frage gestellt worden, auf denen Geschichtsforschung und Geschichtsschreibung seit der Entstehung der Geschichte als wissenschaftliche Disziplin im 19. Jahrhundert beruht haben. Viele dieser Voraussetzungen gehen bis in die Antike zuruck, denn seit der Antike hat es eine Beschaftigung mit derGeschichte und eine kontinuierliche Tradition der Geschichtsschreibung gegeben. Was im 19. Jahrhundert neu war, war die Verwissenschaftlichung der Geschichtsforschung im Rahmen der Professionalisierung, wie sie sich an Hochschulen und forschungsinstituten vollzog.”)

3 Alija Isaković u knjizi o “nacionaliziranju” muslimana pokazuje dokumentaristički, slijedeći brojne tekstove kroz cijelo 20. stoljeće, kako se proces “nacionaliziranja” pokušava provesti kroz poricanje etničkog (narodnog)



12

Brojne su krivotvorene priče i namjerno izrečene obmane u vezi s Bosnom injezinim povijesno-kulturnim bićem, primarno prepoznatljivim bosanskimidentitetom kao onim što određuje cjelinu našeg trajanja. Jedna od najvećih tema oBosni i Bošnjacima od druge polovine 19. stoljeća bila je pripovijest o “bogumilima”koji su navodno imali neka “heretička učenja” pa je onda Crkva na njih “opravdano”slala krstaše da ih urazumi i vrati istini. Ono što znamo o tzv. bogumilima u Bosnijeste, ustvari, crkvena pripovijest o bogumilima. Stoga moramo biti oprezni i pažljivopristupiti toj priči. Ona je dio velike naracije o crkvenoj borbi protiv hereze iheretičkog mišljenja, jedan aspekt utjerivanja naroda u “pravu vjeru” i “istinitovjerovanje”. Velika pripovijest o bogumilima dio je pripovijesti o očuvanju i nametnjucrkvene dogme kao univerzalne religijske istine. Nigdje u domaćim povijesnimdokumentima ne postoji druga riječ za pripadnike Crkve bosanske osim riječi krstjani.Dakle, bosanski krstjani nisu bili nikakvi bogumili, ali jesu kao i bogumili pripadalijednom širem religijsko-teološkom učenju manihejstva. Isto tako, još jedan primjerpokazuje o čemu se radi kada se nemar ili neznanje postavi u obruč oko bosanskogpostojanja. U latinskom izdanju Ptolomejevog atlasa iz 1507. godine nalazi se kartarimskog kartografa M. Benevenatusa gdje je prikazana Bosna (tada Bossina)starovjekovnim manirom “krtičnjaka”.4 O toj mapi se danas vrlo malo govori.

Književnost i kulturni identiteti

Neosporno je da književnost ima značajan uticaj na ljude koji je čitaju i razmišljajuo njoj. U svijetu književnosti konstruiraju se velike i male priče – od epskog pjevačado današnjeg romanopisca – koje nas pronose kroz fikciju i zbilju. U tim važnimpričanjima, dijalozima, lirskim i esejističkim refleksijama prepoznajemo bitnasvojstva vlastitih i tuđih identitetskih matrica, teme koje opsjedaju generacije, oblikekomunikacije među ljudima, načine pripovijedanja, likove koji nas prate cijelogživota kao neko s kim smo bliski... Književnost je bitan dio kompleksne mrežepovijesnog kulturnog bića i ne može biti svedena na jednu shemu, političko-ideološkumatricu, jednako kao što ne postoji jedna, neupitna, pravovaljana i konačna

identiteta Bošnjaka. Drugu dimenziju pokušaja provođenja tog procesa – onu koja se ostvaruje kroz književni tekst, koji je zasnovan na ideologiji orijentalizma, dekonstruiraju brojni bošnjački književni historičari i teore-tičari, prokazujući način na koji se književna fikcija koristi u pojedinim narativima kao da je riječ o fakciji i znanstveno dostignutoj istini.

4 Ratimir Gašparović: bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja 19. vijeka, Knj. 37, ANUBiH, Odijelenje društvenih nauka, Sarajevo, 1970.



13

interpretacija literarnog teksta. Naprotiv, književnost je indefinibilan artefakt koji jekontekstualno ovisan – jer je svako značenje kontekstualno – tako da se svako budućečitanje književnih djela suočava s pitanjem konteksta nastanka i kontekstarazumijevanja djela. Ta dva konteksta određuju dinamiku razumijevanja i identitetonoga ko interpretira književno djelo. Zato je moguće i sasvim legitimno imatidrugačije percepcije i iskaze o jednom istom djelu u različitim povijesnim epohama,štaviše u sinhronom presjeku i drugačija pojedinačna čitanja recipijenata različitih‘osobnih enciklopedija’.

Da li smo danas svjesni bogatstva bošnjačke književnosti kao kulturne činjeniceu evropskom kontekstu? U nastojanjima da se to bogatstvo kredibilno prezentira prednas postavlja kompleksan multilateralan pristup koji nadvisuje govor jedne disciplinei njezinih metodsko-interpretirajućih ograničenja. U povijesnom vidiku, sasvim jeuočljivo da je tema bošnjačke književnosti odveć dugo bila odsutna iz polja osnovnihkulturno-identitskih pitanja. Naravno, ne zaboravljamo radove Begića, Rizvića,Prohića, Maglajlića, Isakovića i drugih naših istraživača u periodu 1945-1990.5 Priro-dno je, međutim, da recentne teorijske akvizicije redizajniraju znanstveno-metodskopolazišta interpretacija u kojima se prepoznaje savremeni kontekst određen epohalnim(pre)okretima, oslobađanjima, dekonstrukcijama i pluralnom perspektivom. O tomeovaj Zbornik u punoj mjeri i na svoj način svjedoči. Utoliko smo sretni da možemoukazati na jednu novu generaciju znanstvenih tumača bošnjačke književnosti, kojivrlo odgovorno i argumentirano istupaju u znanstvenoj javnosti.

Pored radova već etabliranih imena u polju humanistike i književne historije ElbiseUstamujić, Srebrena Dizdara, Muhidina Džanka, fahire fejzić, Vedada Spahića,Dijane Hadžizukić, Enesa Pašalića glavninu priloga potpisuju mlađi autori (SanjinKodrić, Sead Šemsović, Vildana Pečenković, Muris Bajramović, Dženan Skelić,Nirha Efendić, Ibnel Ramić, Ena Begović Sokolija, Aida Bajraktarević, Erna Murić,Naida Mujkić, Samedin Kadić, Dženan Kos, Emina Osmić Hajdarević, Ernad Osmić,fatima Trbonja, Indira Durmić) univerzitetski nastavnici, saradnici ili svr-šenici/polaznici postdiplomskih i doktorskih studija na fakultetima u Sarajevu, Tuzli,Mostaru, Bihaću, Zenici i Travniku, što pokazuje da je jedna nova generacija5 Nužno je podsjetiti na neka imena i djela koja čine sastavni dio naše današnje književno-teorijske scene, kritičara

i teoretičara književnosti, koji su u duhu vremena preuzeli određene interpretacijske paradigme i primjenili ih na književna djela. Naravno, ovdje ćemo podsjetiti se na samo neke među njima: Enes Duraković (obzori bo-šnjačke književnosti, 2012), Sanjin Kodrić (Književna prošlost i poetika kulture, 2010. i Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, 2012.), Nihad Agić (Književ-nost i kulturalno pamćenje, 2010), Alija Pirić (arheologija teksta, 2010. i mogućnosti čitanja teksta, 2015) te Vedad Spahić (Književnost i identitet, 2016. i Krugovi i elipse: studije i ogledi o književnim identitetima, 2017) i drugi. Ove su knjige uspješno problematizirale pitanje odnosa književnosti prema identitetu.



14

analitičara, tumača i kritičara književnosti kod nas već stupila na scenu. Zbornikradova koji s ponosom pridružujemo već iznimno bogatoj biblioteci izdanja BZK“Preporod“ sadrži 24 naučna i stručna priloga tematski fokusirana na neki od aspekatatog širokog obzora i kompleksnih povezanosti književnog stvaralaštva i identitetskihfenomena.

Adresa autoraAuthor’s addressSenadin Lavićfakultet političkih nauka [email protected]



15

Originalni naučni radOriginal scientific paper

Sead Šemsović

KNJIŽEVNOST KAO ZRCALO POSEBNOSTI I OPŠTOSTIUNUTAR BOŠNJAČKOg KULTURNOg IDENTITETA

Rad donosi prohod kroz periode razvoja bošnjačke književnosti te odnos najznačajnijih poetičkihfenomena datih razdoblja i pitanjā identiteta, na način da se u samom književnom djelu zrcaliodređena identitarna slika i, isto tako, da samo djelo pokušava kreirati određene identitete kodsvojih recipijenata. Posebna je pažnja usmjerena na intertekstualna relacioniranja novijeknjiževnosti prema oblicima tradicije, što je jedan od modela kulturnog pamćenja, kojim sedobrano grade identitarne linije književnog angažmana. Iz te identitetske vizure i bošnjačkaknjiževnost svjedoči kako historija jedne nacionalne književnosti može biti historija književnogukusa ili historija potrage za traumom. Svaki književni historičar zapravo bira da li ispisujehistoriju promjenâ u doživljaju i razumijevanju estetskog u književnosti ili historiju bola, strahai traume, jer književnost nudi i jedno i drugo.

Ključne riječi: bošnjačka književnost, poetika, kultura, identitet

O jednom kulturnom identitetu govorimo gotovo isključivo iz pozicije usporedbes nekim drugim kulturnim identitetima: s onima s kojima promatrani identitet dijeliisti životni prostor ili s onima s kojima ga povezuju pojedinačne identitarne niti, analaze se nešto dalje. U načelu, Opštost su sve one osobine koje posjeduju i drugiidentiteti, a Posebnost ono po čemu se propitivani razlikuje. Pritom, važno mjestounutar ovako uspostavljene diferencije jeste činjenica da ćemo ponekad do neke

Sead Šemsović: Književnost kao zrcalo posebnosti i opštosti unutarbošnjačkog kulturnog identiteta

KNJIŽEVNOST KAO PROSTOR IZAZOVA U REPREZENTACIJI / KONSTRUKCIJIBOŠNJAČKOG KULTURNOG IDENTITETA (2017), 15-24

16



osobine u okviru Posebnosti doći usporedbom s kolektivnim identitetima s kojimase dijeli životni prostor, a ponekad usporedbom s nekim dalekim kolektivom s kojimnas povezuje npr. zajedništvo u vjeri. Sâm fenomen Posebnosti jedna je sasvimrelativna kategorija koja često zna biti zloupotrijebljena ne samo u političkom već iunutar književnog diskursa, jer je u svakom identitetu mnogo više slojeva opštostinego posebnosti, ali želja za izdvajanjem i isticanjem vlastitih ne-sličnosti, s bilo kim,najčešće ostavlja snažan trag i na brojne naučne discipline koje podilaze interesimazvanične politike.

Obje usporedbe, i sa teritorijalnim susjedima i sa kulturnim srodnicima,uspostavljamo kako bismo što kvalitetnije sagledali šta sve jedan kolektivni identitetjeste, pri čemu za rezultat dobijamo konkretizirane i neke Posebnosti i neke Opštostianaliziranoga kolektivnog identiteta. Dakle, kao proizvod ovih poređenja zapravodobijamo četiri kategorije osobina:

• Opštost (srodnost) sa teritorijalnim susjedima• Posebnost u odnosu na teritorijalne susjede• Opštost (srodnost) sa kulturalnim srodnicima • Posebnost u odnosu na kulturalne srodnike

Nakon podrobne analize i pobrajanja, uvidjet ćemo da sve ono što nam je s nekimsrodnost to nam je s drugim posebnost, i obrnuto. Između ove četiri kategorijeprovlači se i vijùga kao sasvim tanka nit Autohtonost jednog kulturnog identiteta,koja nije slična niti sa teritorijalnim susjedima niti sa kulturalnim srodnicima – onaje ono što mi zaista jesmo. Kao pretendenti na poziciju Autohtonosti pojavljuju sesve Posebnosti, pri čemu niti jedna od definiranih Posebnosti to zapravo nije.

Refeksija jednog kulturnog identiteta u književnom tekstu – bez obzira da li jeposmatramo kao reprezentaciju ili kao konstrukciju – najcjelovitije je oslikavanjeidentitarnih značajki.

Kategorije Posebnosti i Opštosti mogu se sasvim jasno razlučiti unutar slikejednog kulturnog identiteta, kao i slojevita tendencioznost u zamjeni teza da neštošto je Opštost treba prezentirati kao Posebnost, pri čemu osobitu ulogu, u ovomukupnom procesu, igra ideološka angažiranost određenih književnih uradaka.

Historija nacionalne književnosti nije historija kulturnog identiteta tog naroda.Ona je zapravo slika stalnih ili povremenih podsjećânjâ na važna identitarna mjesta,koja su u jednom trenutku postala dramatično važna, trijumfalno ovjekovječena iliživotno ugrožena. Kao takva, historija jedne nacionalne književnosti može bitihistorija književnog ukusa ili historija potrage za traumom. Svaki književni historičar

17

zapravo bira da li ispisuje historiju promjenâ u doživljaju i razumijevanju estetskogu književnosti ili historiju bola, straha i traume, jer književnost nudi i jedno i drugo.

Jedno književno djelo sa svim svojim intertekstualnim relacioniranjima samo jejedna zatvorena slika; vrijeme i prostor nastanka i objavljivanja djela otkrivaju namokolnosti nastaloga zaborava i piščevu tendenciju da dokine zaborav; refreničnopodsjećanje na istu identitarnu temu ukazuje na traumu, a nizanje djelâ jednenacionalne književnosti oblikuje cjelovitu sliku želja, stremljenja i strahova ureprezentaciji kulturnog identiteta tog etnosa.

Raslojavanje sistema reprezentacije kulturnog identiteta u književnom djeluostvaruje se u više slojeva:

• Imena likova, prostor i vrijeme dešavanja radnje;• Značaj određene teme za posebnost istraživanog kulturnog identiteta i njezina

frekventnost unutar razvoja date književnosti.• Slika drugog unutar društvenog sistema: nadređeni – podređeni;• Recepcija književnih djela date nacionalne književnosti, i td.

Bošnjačka književnost kao prostor zrcaljenja bošnjačkog kulturnog identitetamože se posmatrati unutar sinhronijske i unutar dijahronijske perspektive. Svakapojedinačna epoha ponudit će djela koja afirmišu i ona koja kritiziraju vlast – bezobzira o kojoj se državnoj zajednici radi. Tako će se buntovna književnost razvijatiparalelno sa udvorničkom književnošću, s tim što ćemo kao umjetnički vrijednijučešće prepoznavati onu prvu. Otpor, revolucija, bunt, osim što kao teme imaju snažanadrenalinski efekat, u literarnim su obradama uvijek prisnije s kategorijamanekovencionalnosti, očuđenja, avangarde... pa se i književno djelo s takvimkarakteristikama doima kao uspjelije, a što će udvorničkom djelu svakako nedostajati.Slična je situacija i u odnosu prema drugome. Vjekovne nacionalne traume, strahovei pretenzije ka asimilaciji slabijega, književno će djelo savršeno apsorbirati i u vidurazličitih narativnih prosedea, predodžbi, figura... predstaviti kao estetsku tvorevinu.Pisci skloni asimilatorskoj ideologiji imputirat će ideje o nepostojanju drugog čimeće se razlikovnosti tretirati na razini kozmetičkih nijansi, što je već odavno poznatokao jedna od najučinkovitijih metoda asimilacije. Povremeno nailazimo da književnitekst gradi sliku drugoga prema onome kakva je njegova slika u književnom djelutog drugog. Takva djela pokušavaju revanšistički odgovoriti na vlastitu lošu sliku unekom tuđem imaginariju.

Usmena književnost je najstariji oblik umjetnosti riječi. Do nas je došla ponajvišeu obliku romantičarskih antologijskih izbora, što nije sasvim vjerna slika



18

tradicionalnog mišljenja o sebi i drugima, jer takav jedan izbor kreira određenaznačenja, koja ni u kom slučaju nisu vjerni reprezent ukupne samosvijesti naroda.Stoga su za uobličenje nešto potpunije identitarne slike obavezne rukopisne zbirkeusmenoknjiževnih uradaka, jer nisu uobličene prema romantičarskim principima. Teku ovakvim zbirkama nailazimo na slojeve koji narušavaju stereotipizirane doživljajeprošlosti, što otvara nova poglavlja u razumijevanju kolektivnog identiteta kakav jezaista bio, a ne kakvim su ga kreirale zbirke iz epohe romantizma. Pritom, jedanprimjer, odnosno jedna varijanta neke pjesme, ne može biti argumentom raširenostiodređene ideje. Jedna je pjesma tek znak da je ta ideja postojala, ali nam to ne kazujeo rasprostranjenosti date ideje. U bajkovitom svijetu sevdalinke ne susrećemo se sbolešću osim ljubavne groznice, ni sa žeđu osim za draginim usnama. To je svijetizvan društveno-političkih i socijalnih tema. Grafički fiksirano usmenoknjiževnodjelo je kao fotografija uhvaćenoga trenutka – nudi nam bavljenje onima koji su naslici ili trenutkom koji je neponovljiv. Za razliku od pisane književnosti, usmenatradicija živi na način – što više verzija/inačica to više trenutaka.

Usmenoknjiževni žanr ‘zadužen’ za identitarna pitanja je usmena epika. Upravose stoga lirska rodoljubiva pjesma rijetko ili nikako pojavljuje u kulturama koje imajurazvijenu epsku tradiciju. Epski je junak, još od vremena kada je bio uobličen kaopolubožanstvo, zaštitnik kolektiva i njegovih vrednota. Epski pjevač poseže zastvarnim ličnostima i od njih gradi izmaštanog čuvara kolektiva. Jedna historijskaličnost može biti historijskim pretkom jednom epskom junaku ili većem broju njih,isto kao što i više historijskih ličnosti može biti dovedeno u vezu s nastankom jednogepskog junaka. U svakoj od ovih mogućnosti, epski junak biva izgrađen kao nepriko-snoveni junak neupitnih etičkih principa. Pritom, bez obzira što je uobličena po većod ranije poznatom epskom sižejnom obrascu, zbilja epskoga pjevača nužno je utje-cala na zbilju epske pjesme. Tako će se u bošnjačkoj epskoj pjesmi između dva svjetskarata oblikovati epski svjetovi mnogo nakićeniji nego li je to bilo ikada ranije, a kakobi se recipijentu dalo što više dokaza o slavnoj i veličanstvenoj kolektivnoj prošlosti.

Među lirskom i lirskonarativnom poezijom posebno mjesto u iščitavanju identitetanalaze sevdalinka i balada, obje svojim odnosom prema lokalnim obilježjima. Isevdalinka i balada zapamtile su lokalna obilježja u vidu imena gradova, njihovihmahala i sokaka, imena rijeka te imena i prezimena sudionika opjevanoga događaja.Kroz ovakve vidove pamćenja, ova dva poetska žanra bošnjačke usmene književnostiuspjela su sačuvati sjećanje na neka daleka vremena i tako ispisati svojevrsnu usmenuhistoriju bošnjačkih porodica i gradova u kojima su živjele.



19

Pisana književnost kao životni slijed usmenoknjiževnog izraza nasljeđuje nekeosnovne identitarne ideje: Država Bosna, Bošnjaci, Islam, opstanak, strah i nada,ljubavni pogled od kojeg gorē gradovi i gore. Na ponešto od ovoga naići ćemo umnogim djelima bošnjačke književnosti: od Humačke ploče, natpisa na stećku, alha-mijado književnosti, preprorodne i moderne književnosti pa do Asmira Kujevića ilinekog mlađeg autora. U takvoj tematsko-fabularnoj poveznici usmenog i pisanog ubošnjačkoj književnosti možemo prepoznati brojna identitarna mjesta koja svjedočeo dugom trajanju posebnih kolektivnih vrijednosti koje najčešće imenujemo“baštinom“ kao i mnoštvo intertekstualnih relacioniranja prema tradicionalnim iusmenoknjiževnim oblicima književnosti.

Divanska književnost osmanskog perioda nudi identitarnu lepezu u kojoj svakomože pronaći nijansu koju želi: nijanse arapske, perzijske, turske ili bošnjačkekulturne tradicije. Bez obzira koju boju prepoznamo kao dominantnu u određenomdjelu ili kod određenoga autora, svi oni pisci koji su svojim porijeklom pripadaliBosni, pa čak i okolnim sandžacima, dio su tradicije bošnjačke književnosti. Time sene uskraćuje pravo da i one nacionalne književnosti na čijem su jeziku djela nastajaladatog autora smatraju svojim. Njegova vrijednost i jeste u pripadanju ne samo jednojnacionalnoj književnosti. Možda se niti jedna značajka bošnjačkog kulturnogidentiteta nije oslikala u nekoj sufijskoj pjesmi, ali se ta pjesma zasigurno utisnula uidentitet, jer književni tekst nije samo odraz identiteta nego je i sam jedan identitet,koji traži vlasiti odraz – u čovjeku. Posebno se u književnosti na orijentalnim jezi-cima, iz pozicije odnosa književnost i identitet, izdvajaju žanrovi profaneprovenijencije: šehrengiz, tarih, kita’a, mersijja i slično, u kojima pjesnici referirajuna neko ovosvjetsko pitanje. Tako će pjesnik opjevati ljepote nekog grada; napisatinekoliko bejtova u povodu rođenja nečijeg djeteta, dolaska vezira, gradnje mosta,hamama, tekije ili turbeta; ili tugovati za odlaskom drage osobe s Ovoga svijeta inemogućnošću daljeg druženja prije konačnog časa.

Među proznom književnošću osobito važnim se čine žanrovi poput ljetopisa iputopisa, jer se, najprije, prozna književnost na orijentalnim jezicima i nije posebnorazvijala, a potom i zbog mogućnosti koju ovi granični književni žanrovi nude u svomodnosu između fikcije i stvarnosti. Najbolju sliku uobličenu kao mozaik malih scenadonosi sarajevski ljetopisac u svojoj medžmui na osmanskom jeziku – Mula MustafaŠevki Bašeskija. Njegova svjedočanstva o događajima u Sarajevu u drugoj polovini18. vijeka donose teme i sadržaje od pojedinačnih ljudskih sudbina do nekihkolektivnih identitetskih vrijednosti. Budući da je sastavljen iz ljetopisnog i ne-krološkog dijela, različiti povodi bilježenja događaja preciznije su odredili upravo



20

ovaj odnos pojedinačno – kolektivno. Uz bilješke o ljudima i događajima, Bašeskijinljetopis je neiscrpan izvor i folklorističkih zabilješki, čime je ovaj ljetopisac postaoi prvim bošnjačkim folkloristom.

Alhamijado književnost je pučka književnost Bošnjaka. U njoj ne prepoznajemodvorsku bezbrižnost nad Ovosvjetskim. U alhamijado književnosti je začetakpjesničkog glasa rasrđenog nepravdom, podizanje otpora protiv nepravedne vlasti, apoetika sufizma nije igra metaforâ već praktični naputak za duhovnog putnika. Ualhamijado buntovnoj poeziji Bošnjak nastavlja tragom baladesknih i epskih ideja dane kabuli “ni sultana ni vezira / nit ikaki’ gospodara“ kao i onu misao o tome koga seboji: “Boga malo, sultana nimalo, a vezira kol’ko dore svoga“. Pobuna u alhamijadoknjiževnosti prelazi iz svijeta epske hiperbole u svijet teškog preživljavanja, stalnihdalekih ratišta, čestih gladi, požara i kuge. Pišući arzuhale, kao predstavke upućenevlasti, bošnjački su pjesnici podizali glas protiv nepravednih vezira i drugih carskihnamjesnika. Upozoravajući vlast na različita nedjela, pjesnici se pojavljuju kao glasobičnog čovjeka u zaštitu čijih interesa i ustaju.

Dolazak Austro-Ugarske monarhije podjednako je veliki kulturni šok kakav je bioi dolazak Osmanske države: druga vjera, promjena jezika i pisma, iskorak od zapadneka istočnoj i od istočne ka zapadnoj kulturi. Ono što je uslijedilo nakon ovih zaokretasasvim je novi identitetski koncept koji u sebe usisava sve kompatibilnosti prethodnogidentiteta, čime ne nastaje raskid s tradicijom već jedno novo uobličenje. Već predkraj osmanske vladavine dolazi do postepene evropeizacije Bosne. Pokretanještamparije i dvojezičnih časopisa, otvaranje ruždija kao prvih profanih škola,Osmansko je carstvo postepeno uvodilo proevropske inovacije ne samo za prostorRumelije već i za sve druge krajeve na kojima se prostiralo. Književna djela iz prvihgodina austrougarske vladavine svjedoče o bošnjačkom teškom pristajanju na bilokoji vid promjena, a naročito na one koje su uslijedile nakon okupacije. Prvi bošnjačkiromani bili su opterećeni potrebom za poučavanjem čitalaca u vremenu opštegnesnalaženja. Kao jedan od glavnih toposa kolektivnog pamćenja ovog vremena jestepropast bošnjačkog begovata kao aristokratkog sloja jednog naroda, što će setendenciozno nastaviti i svim narednim periodima provođenjem različitih agrarnihreformi. U jednom takvom vremenu pojavit će se i pitanje narodnog imena i imenajezika. Pokretanjem književnih časopisa Bošnjaci dobijaju poseban medijski prostoru kome mogu izraziti svoje strahove i nade izazvane okupacijom Austro-ugarskemonarhije. Složena slika tadašnjih previranja posebno je vidljiva upravo u periodicikoja je iz pozicije sva tri naroda Bosne i Hercevovine govorila nekada o istoj stvari,ali iz tri različita rakursa. Od posebnog se značaja čini tadašnja aktuelna recepcija



21

književnih ostvarenja savremenika, kao i izdavači knjiga i mjesta njihova pojav-ljivanja. Svaka od ovih pojedinačnih informacija, koje stoje kao mozaičke kockice uodnosu na književni život, oslikava raznorodna ali ipak komplementarna pitanja unastojanju za što boljim razumijevanjem odnosa književnosti i identiteta.

Svjetski ratovi nisu donijeli temeljito nove identitarne koncepte, oni su tek brusilipojedinačna otjelotvorenja identiteta. Pored pisaca koji nastavljaju svoj književni radzapočet u Crno-Žutoj Monarhiji po istom poetskom i identitarnom modelu, kakvi suBjelevac, Sarajlić, Kurtagić, Šahinović; javljaju se oni pisci koji svoj književni radtek započinju u prvoj Jugoslaviji i to poetikom prethodnog perioda, kakvi su Nametak,Dobardžić, Muradbegović. Iskoraci nastali u ovom razdoblju kreću se od malihpomaka kod Muradbegovića i Dizdarevića, do većih avanza kod Hume i Kikića. Pai ta krupnije iskoračenja pojavljuju se tek u po jednom dijelu, a nikako u cijelomknjiževnom opusu. Pisci međuratnog perioda, osim Hume, ne nastavljaju svojknjiževni angažman nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od srpske i hrvatskeknjiževnosti u kojima Ivo Andrić i Miroslav Krleža, pronose ukupni nacionalniknjiževni kanon iz međuratnog u poslijeratno razdoblje, pa samim tim i identitetskupotku književnosti, bošnjačka književnost nema takve poveznice. Nakon Drugogsvjetskog rata Bošnjaci počinju pa gotovo sasvim iz početka. Dok je bošnjačkaknjiževnost između dvaju svjetskih ratova poetički i identitarno prirodni nastavakaustrougarskog razdoblja, ono što će uslijediti nakon 1945. godine nije nastavak negodjelimično negiranje (moderna) i sumnjičavo propitivanje (postmoderna) tradicio-nalnih identitarnih obrazaca.

Savremena bošnjačka književnost prečitava identitarna čvorišta pokušavajući daodgonetne njihovu neupitnost i dugovječnost, čime su obilježene brojne teme vezaneza neko historijsko razdoblje. Tako će epski junak kada se pojavi u književnom djelunakon Drugog svjetskog rata, kao naprimjer Tale Ličanin, doći u pohode HasanuKaimiji, kao što će putopisac Alija Isaković kasnije ići u pohode Hasanaginici iMejliji. Preplitanje stvarnosti i fikcije više nije na razini inspiracije koju pjesnikusisava iz stvarnog života kako bi kreirao svoj fikcionalni svijet, sada oba svijetapostoje gotovo ravnopravno te stanovnici i jednog i drugog mogu se međusobnopohoditi.

Brojne niti koje Bošnjake povezuju s drugim kulturama neprekinuto seodmotavaju kroz stoljeća bošnjačke književnosti. Tako će vila biti i mitska graditeljicagrada na oblaku i uzurpatorica konja Osmanova (usmena lirika), i muza inspiracije irječna sirena, kod Muse Ćazima Ćatića, pa do zveketa njezina mitskog nakita kodSkendera Kulenovića. Tako će lađa, započeti svoj put od stećka “sij kami varda“,



22

preko Bjelevčevih junakinja kojima lađa služi za prelazak u novo vrijeme,Kulenovićevog stećka koji “vjekuje sad na doku“, do Horozovićevog Imotskog kadijekoji lađom kreće u potragu za pričom o sebi, i td. Isto će tako i neka kur’anska hićajaiz Svetog teksta usmenim putem doći do narodne priče, a preko nje ili mimo nje ućiu savremenu književnost.

Pri tome svemu, najupečatljiviji primjer moderne prerade tradicije sve ovovrijeme, uprkos brojnim pokušajima, ipak će ostati znamenita zbirka MehmedalijeMaka Dizdara “Kameni spavač“, koja uz roman “Derviš i smrt“ Meše Selimovića izbirku pripovijetki “Pobune“ Derviša Sušića, ove godine slavi svoj pedeseti rođendan.Makova snaga da zakorači u dotada malo poznati svijet srednjovjekovnog bosanskogčovjeka – dobrog Bošnjanina – označava najozbiljniju poetsku i identitarnu prekre-tnicu u razvoju novije bošnjačke književnosti.

Brojne su književnoteorijske škole 20. vijeka u fokus svoga interesovanja uzeleupravo odnos novije književnosti prema raznorodnim tradicijskim oblicima kulture.Sama pojava pojma intertekstualnost šezdesetih godina 20. vijeka otvorila je brojnemogućnosti sagledavanja različitih vidova relacioniranja između više tekstova unutarjednog književnog teksta. Sama postmoderna sumnjičavost, koja je prirodno nastupilanakon modernističkog odricanja, pozabavila se prečitavanjem starijih književnihostvarenja i prošlosti, do te mjere da kreira i postupak “pronađenog“ rukopisa kaosvojevrsnu savremenu znatiželju novovjekovnog čitaoca. Borba za oslobođenje ipromjene režima u nekim oblastima koje su stoljećima bile pod kolonizatorima,promijenile su svijest tog stanovništva i osnažile njegovu potrebu za samopre-poznavanjem. Takve su okolnosti nužno ponudile i različita čitanja prošlosti iknjiževne baštine manifestirana u vidu postkolonijalne kritike, nove imagologije,teorije novog historicizma i različitih modela kulturalnog pamćenja.

Svaka od ovih škola profesionalnog čitanja pružala je savremenim bošnjačkimkritičarima i teoretičarima književnosti mogućnost da bošnjački književni korpussagledaju iz nekog od tih rakursa gledanja. Među njima će se posebno izdvojiti svojimdosadašnjim radovima: Enes Duraković knjigom “Obzori bošnjačke književnosti“(2012), Sanjin Kodrić knjigama “Književna prošlost i poetika kulture“ (2010) i“Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijojbošnjačkoj književnosti“ (2012), Nihad Agić knjigom “Književnost i kulturalnopamćenje“ (2010) te Vedad Spahić knjigama “Književnost i identitet“ (2016) i“Krugovi i elipse: studije i ogledi o književnim identitetima“ (2017). Ove su knjige,kao i brojni tekstovi nastali u međuvremenu, otvorili pitanja odnosa književnostiprema identitetu, unutar kojega težišno mjesto zauzimaju tradicijski ali i novostvoreni



23

oblici kulture i književnosti, jer se o identitarnosti i ne može govoriti bez ozbiljnogpristupa vrijednosnim značajkama za kojima pisci neumorno tragaju na svojimznatiželjnim stvaralačkim pustolovinama.

Najmlađa književna kritika otvara nova polja u bavljenju ovim pitanjima te promatrapojedinačne fenomene koji jednu književnost čine posebnom. Tako će u svojimradovima Nehrudin Rebihić propitivati vrste prostorâ, njihovu poetiku i funkciju unutardjelâ savremene bošnjačke književnosti, otkrivajući kako Orijent i Okcident upravopreko javnog i intimnog prostora izranjaju iz bošnjačke književnosti 20. vijeka.

Bez obzira da li pratimo jednu identitarnu nit, bila ona u kategoriji Opštosti iliPosebnosti, ili da posmatramo svu slojevitost brojnih preplitanja unutar jednogknjiževnog djela, niti jedan niti drugi način ne mogu nam biti dovoljni za razumijevanjeukupnog fenomena odnosa kolektivnog identiteta i književnosti kod Bošnjaka. Kako jeknjiževnost refleksija identiteta i kako je identitet refleksija književnosti, možemo ihjedino sagledati iz neke pozicije “odozgo“, odmaknuvši se i od jednog i od drugog iposmatrajući ukupni književni i identitarni razvoj. I to ne kao jedan kontinuum već kaosliku-mozaik sastavljenu iz velikog broja malih slika, gdje svaka od njih ima svojsamostalan sadržaj, koji se ipak međusobno nadopunjuje i korigira.

Konsrtrukcija ili reprezentacija kulturnog identiteta ne kreće se samo od stvarnostiprema književnom djelu, već se često možemo susresti sa znakovitim utjecajemkulturnih i umjetničkih artefakata na uobličenje nekog etničkog identiteta. Riječju,ne samo da je kulturni identitet proizvod etničkog identiteta nego je taj utjecajdjelotvoran i u obrnutoj relaciji. Već od samih početaka književnost ima potrebuuobličiti javni diskurs, odnosno dati vlastiti doprinos očuvanju ili redizajnuidentitetskih čvorištva. Tako još od bosanskog srednjovjekovlja pored glavnih isporednih puteva nailazimo na stalna upozorenja: Ovaj svijet i Onaj svijet, kaoključno i univerzalno mjesto svih kultura te “u zemji svojoj plemenitoj“ – upozorenjeda je temeljna identitarna matrica zapravo zemlja (životni prostor), a potom i sve onošto proizlazi iz čovjekovog odnosa prema njoj – odbrana, čuvanje, poštovanje iunapređivanje.

LITERATURA

1. Agić, Nihad: Književnost i kulturalno pamćenje, CKO, Tešanj, 2010.2. Duraković, Enes: obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.3. Kodrić, Sanjin: Književna prošlost i poetika kulture, Slavistički komitet,

Sarajevo, 2010.



24

4. Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

5. Spahić, Vedad: Književnost i identitet – književnost kao prostor izazova u konstrukciji / reprezentaciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Lijepa riječ, Tuzla, 2016.

6, Spahić, Vedad: Krugovi i elipse: studije i ogledi o književnim identitetima, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.

LITERATURE AS A MIRROR OF gENERALITy ANDDISTICTIVENESS WITHIN BOSNIAK CULTURAL IDENTITy

Summary

The paper is a survey of the stages of Bosniak literary development, along with the relationship betweenthe most significant poetic phenomena of the given time periods and the question of Bosniak identity.As it will be seen, a certain identity image is mirrored in a literary work while, at the same time, theliterary work itself tries to develop new identities in its recipients. furthermore, close attention is directedtowards intertextual relations between newer literature and tradition, which is one of the models ofcultural memory that helps building literary identity. Through the very same vision of identity, Bosniakliterature bears witness to the fact that the history of a national literature can also function as a historyof literary taste or a history of searching to understand trauma. Every literary historian makes a choicewhether to record a history of change in understanding and experiencing literary aesthetics or to recorda history of pain, fear and trauma, as literature offers both.

Key words: Bosniak literature, poetics, culture, identity.

Adresa autoraAuthor’s addressSead Šemsovićfilozofski fakultet u [email protected]



25


Sanjin Kodrić

BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST I KULTURALNA BOSNISTIKA:KNJIŽEVNOTEORIJSKI I KNJIŽEVNOHISTORIJSKI ASPEKTI

vrijedilo bi, konačno, sistematski početi s drugim načinom –načinom kulture. možda se jedino u njemu, u takvomu načinumišljenja i življenja, može harmonično i produktivno smirititenzija između našega bosanstva i našega nacionaliteta.*

Književno stvaranje u Bosni i Hercegovini izrazito je složeno. Sagledano kao cjelina i u svojempovijesnom trajanju, ono nije ostvareno samo u okvirima jednog naroda, odnosno jedne etno-nacionalne zajednice, niti je ostvareno na samo jednom jeziku, kao ni na samo jednom pismu,kao ni u okvirima samo jednog kulturalno-civilizacijskog kruga. Ova i ovakvaknjiževnohistorijska i kulturalnohistorijska realnost predstavlja onu osnovu na kojoj je danasmoguće govoriti i o jedinstvenoj, singularnoj književnosti bosne i Hercegovine, odnosno obosanskohercegovačkoj književnosti, ali, isto tako, i o paralelnim, pluralnim književnostimabosne i Hercegovine – bošnjačkoj te hrvatskoj i srpskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, uzknjiževne tradicije bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica poput jevrejske i drugih.Također, istovremeno je moguće govoriti i o pojavi koju je s obzirom na njezinu vlastitu,unutrašnju povijesnorazvojnu dinamiku i uopće njezine povijesnorazvojne zakonitosti i odnosevjerovatno najprimjerenije odrediti pojmom bosanskohercegovačka interliterarna zajednica.Pritom, ovakvo što, naravno, nužno se reflektira i na određenje same bosnistike, a posebno naodređenje kulturalne bosnistike. Bosnistika, a naročito kulturalna bosnistika, ne može se, naime,

Sanjin Kodrić: bošnjačka književnost i kulturalna bosnistika:književnoteorijski i književnohistorijski aspekti


* Ivan Lovrenović: labirint i pamćenje: Kulturnohistorijski esej o bosni, Oslobođenje, Sarajevo, 1990, str. 163.

26

definirati po principu jedan jezik – jedna književnost – jedan narod – jedna kultura, pa ni uokvirima samo jedne države, jer ovaj princip ne odgovara onom što je povijesna zbiljaknjiževnog stvaranja, ali ni onom što je savremena realnost književne prakse u Bosni iHercegovini. Upravo zato, kako u razumijevanju pojave književnog stvaranja u Bosni iHercegovini, tako i u definiranju bilo bosnistike, bilo kulturalne bosnistike kao moguće rješenjejavljaju se prije svega teorijski koncepti interliterarnosti, kao i s njima usko povezani konceptiinterkulturalnosti, koji – i jedni i drugi – svoj stvarni smisao i punu realizaciju imaju upravo uslučajevima i književno i kulturalno kompleksnih pojava kakva je književnost u Bosni iHercegovini, pa tako i bošnjačka književnost.

Ključne riječi: bošnjačka književnost, hrvatska i srpska književnost u Bosni i Hercegovini,bosanskohercegovačka književnost, bosanskohercegovačka interliterarna i interkulturalnazajednica, interliterarni proces, interkulturalnost, Dionýz Ďurišin, bosnistika, kulturalnabosnistika, teorija historije književnosti

1.

šta je bosnistika? – pitanje je od prvorazredne važnosti za proučavanje književnogstvaranja u Bosni i Hercegovini. Od odgovora na ovo pitanje zavisi i čitav niz drugihs njim usko povezanih pitanja, među kojima su i ona načelna, koja se odnose naukupnost književnog fenomena u Bosni i Hercegovini, kao i ona pojedinačna, kojase spuštaju sve do razine pojedinačnog književnog teksta i mogućnosti njegovarazumijevanja. Jedno od ovih i ovakvih pitanja jeste i pitanje šta je to kulturalnabosnistika?, izrazito važno također kako na načelnoj, tako i na pojedinačnoj razini.

No, uprkos njihovoj izuzetnoj važnosti, nijedno od ovih i njima bliskih pitanja nepodrazumijeva mogućnost jednostavnog i jednoznačnog odgovora, a razlozi za takvošto također jesu brojni. Oni se suštinski tiču prije svega prirode samog književnogstvaranja u Bosni i Hercegovini, njegova književnog statusa i identiteta,povijesnorazvojnih procesa i pojava koji ga obilježavaju, te uopće karakteristika izakonitosti njegova povijesnog postojanja, s jedne strane. S druge strane, pak,odgovori na pitanja o bosnistici, pa tako i o kulturalnoj bosnistici, usko su vezani iza tradiciju proučavanja književnosti u Bosni i Hercegovini, tj. za ono što je ukupnaprošlost naučnog bavljenja bosanskohercegovačkom književnom praksom sve dodanas, a posebno za ono što je način njezina statusnog posmatranja i određivanja, ašto, naime, predstavlja svojevrsni “filter” kroz koji je književnonaučno artikulirana i



27

sama zbilja bosanskohercegovačkog književnog rada i književnog života. Ovakvošto nužno i neizostavno uključuje i u datom trenutku dominantna književnoteorijskastajališta, počev od elementarnih pitanja prirode i karaktera književnog stvaranjauopće ili od općenitog razumijevanja smisla nauke o književnosti, njezinih ciljeva izadataka pa nadalje, a naročito u ovom kontekstu nezaobilazna, fundamentalna pitanjaiz domena teorije historije književnosti. U tom smislu, pitanje određenja kakobosnistike, tako i kulturalne bosnistike izrazito je složen, višestruko kompleksan kakoknjiževnohistorijski, tako i književnoteorijski problem.

Istina, bosnistička bavljenja bilo koje vrste i usmjerenja podrazumijevanju inaročiti ideološki teret, počev od njihova relativiziranja (i) kao bosnističkih pa svedo očitog i neskrivenog negiranja i samog predmeta bosnistike, njegove realneegzistencije i samobitnosti, odnosno sve do prisvajanja onog što je predmet (i)bosnističkih istraživanja i njihova isključivog, “privatizirajućeg” uvrštavanja u nekedruge, izvanbosnističke okvire. Nakon revitaliziranja narodnog – nekoć zvaničnog,a potom upravo ideološki potisnutog – naziva bosanski jezik tokom devedesetihgodina 20. st., to je vrlo jasno vidljivo u vezi s bosnistikom kao lingvističkomdisciplinom, odnosno u vezi s negiranjem bosanskog jezika kao takvog, ali je itekakoprisutno i u okvirima nauke o književnosti, štaviše ovdje je ovaj problem vjerovatnoi još veći i još složeniji, a svakako je i dugotrajniji. I ovakvo što, pritom, neki su odrazloga za otežano definiranje bosnistike kao književnonaučne discipline, a potom iza određenje i same kulturalne bosnistike u ovom kontekstu, tim prije što je riječ i oonim pojavama koje su nerijetko bitno oblikovale i dosadašnja proučavanjaknjiževnog stvaranja u Bosni i Hercegovini. Zato svako nastojanje da se definirabosnistika u bilo kojem svojem obliku, a posebno u vidu kulturalne bosnistike,predstavlja između ostalog i svojevrstan pokušaj nadilaženja ovog i ovakvogideologiziranog poretka, odnosno čin povratka samoj književnopovijesnoj zbilji irealnim književnopovijesnim činjenicama.

2.

Kao i sama Bosna i Hercegovina, i književno stvaranje u Bosni i Hercegovini izrazitoje složeno.1 Sagledano kao cjelina i u svojem povijesnom trajanju, ono, prije svegadrugog, nije ostvareno samo u okvirima jednog naroda, odnosno jedne etno-nacionalne zajednice, pogotovo onda ako se ovakvo što promatra sa sviješću o



1 Usp. npr. Muhsin Rizvić: pregled književnosti naroda bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.

28

realnosti složenih procesa etno-nacionalnih identifikacija koji se u Bosni iHercegovini intenzivno odvijaju počev od sredine 19. st. pa nadalje, sve do danas, azahvaljujući kojima nekadašnja relativno homogena pojava bosanskog naroda razvilase tokom vremena u najmanje tri zasebne etno-nacionalne zajednice, prvenstvenotragom njihovih ranijih religijsko-konfesionalnih identifikacija i veza ove vrste uširem južnoslavenskom kontekstu. Ovom, karakterističnom novovjekovnom isavremenom bosanskohercegovačkom etno-nacionalnom “trolistu” potrebno je dodatičinjenicu postojanja i drugih naroda u Bosni i Hercegovini, od koji su neki ostvarili ičitave vlastite književne tradicije, a među kojima, uz druge manjinske zajednice,najpoznatiji primjer jesu bosanskohercegovački Jevreji i njihova vlastita, jevrejskaknjiževna tradicija u Bosni i Hercegovini. Tako, u Bosni i Hercegovini u ovom smislukao realnost i činjenica postoje paralelne književne prakse najmanje tri, odnosno četiriuglavnom jasno zaokružene i prepoznatljive etno-nacionalne zajednice, sve to i uzsvijest o širem bosan-skohercegovačkom okviru, svijest koja je u pojedinim vremenimai pojedinim slučajevima više ili manje izražena, ili manje ili više rado prihvaćena iafirmirana, odnosno svijest koja je u nekim povijesnim trenucima jačala i dovodila dopribližavanja, pa i gotovo cjelovitog stapanja ovih pojedinačnih etno-nacionalnih knjiže-vnih tokova u jedan i jedinstven književni sistem, dok je u nekim drugim vremenimabila slabija ili sasvim slaba, imajući za rezultat manju ili veću udaljenost, pa i punuodvojenost i zasebnost književnog rada i književnog života u Bosni i Hercegovini.

Književno stvaranje u Bosni i Hercegovini, također, nije ostvareno na samo jed-nom jeziku, kao ni na samo jednom pismu. To se, naravno, ne odnosi prvenstveno nasavremenu činjenicu supostojanja triju zvaničnih službenih jezika u Bosni i Herce-govini – bosanskog, hrvatskog i srpskog, a koji lingvistički predstavljaju u osnovijedan (iako ne dokraja jedinstven) jezički sistem, odnosno ne odnosi se tek nazvanične, a zapravo katkad i tek formalne jezičke etikete. Štaviše, osim na maternjem,književni rad u Bosni i Hercegovini ostvarivan je i na drugim jezicima – na staro-bosanskom, odnosno staroslavenskom i crkvenoslavenskom, na turskom, perzijskomi arapskom, na latinskom, na hebrejskom, jevrejskošpanskom ili ladinu, uz pojedineprimjere i na drugim jezicima. Slično ovom, književnost u Bosni i Hercegovini pisanaje i na glagoljici, i na staroj bosanskoj ćirilici – bosančici, i na arebici, kao i na razli-čitim starijim i novijim varijantama latinice i ćirilice te na hebrejskom pismu, dakle napismima ne samo različitih jezika već i različitih kulturnih, pa i civilizacijskih tradicija.

Isto tako, književnost u Bosni i Hercegovini stoljećima je bila sastavni diorazličitih i širih književnih, ali i kulturno-civilizacijskih sistema. U svojim počecima,kao i srednjovjekovna Bosna, dio je medievalne kulture evropskog tipa, ali na



29

razmeđu njegova zapadnog i istočnog modela, a sve to u svojoj osobenoj, bosanskojvarijanti kakvu su njegovali srednjovjekovni bosanski starenici – bosanski krstjani,“dobri Bošnjani”. S ulaskom Bosne u granice Osmanskog carstva (1463), književnostvaranje u Bosni i Hercegovini uključuje se u okvire orijentalno-islamske kulture icivilizacije, što je, naravno, najočitije u slučaju književne prakse bosanskihmuslimana – Bošnjaka, ali je na različite načine i u različitim oblicima ovakvo štosvoje tragove ostavilo i u književnoj baštini drugih bosanskohercegovačkih religijsko-konfesionalnih, odnosno etno-nacionalnih zajednica. Nakon nešto više od četiristoljeća zvanične osmanske vlasti u Bosni (1463–1878) slijedi austrougarskaokupacija (1878), a potom i aneksija Bosne (1908), kada se u punom kapacitetupočeo odvijati dugotrajan i složen proces “evropeizacije” cjelokupnogbosanskohercegovačkog društva, pa tako i kulture te same književnosti, a zapravoproces svojevrsne “repatrijacije” Bosne u okvire evropske kulture i civilizacije.2

Istina, ovi procesi započeti su još u posljednjim desetljećima osmanske vlasti u Bosnikao dio šireg projekta usvajanja nekih od tekovina moderne Evrope u samomOsmanskom carstvu,3 a i tad, a posebno kasnije, na važne načine odrazili su se u svimpojedinačnim književnim praksama u Bosni i Hercegovini. Međutim, ni ovaj prvi,kao ni drugi val usvajanja evropskih kulturnih i civilizacijskih stečevina nećepredstavljati i čin odbacivanja orijentalno-islamskog naslijeđa, naročito kodbosanskomuslimanske, bošnjačke zajednice, već je posrijedi izrazito interkulturalnasituacija s čitavim šarenilom prijelaznih, hibridnih i sinkretičkih kulturalnih tvorbinastalih susretom tradicija muslimanskog Orijenta i aktuelnih oblika kultureevropskog Zapada.4 Ovakvo što nastavit će se i dalje razvijati i u kasnijim vremenima,uz pojavu i usvajanje elemenata različitih drugih kulturalnih dominanti, koje će se ucjelini bosanskohercegovačkog društva javljati slijedom uključenja Bosne u različitedržavne tvorbe i njihove kulturalne projekte od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenacakao začetka zajedničke jugoslavenske države pa sve do njezina konačnog raspadatokom ratnih devedesetih godina 20. st. i obnove bosanskohercegovačke državnesamostalnosti, a što će – sve zajedno – književnost u Bosni i Hercegovini učinitinaročito složenom upravo u kulturalnom smislu.

2 Usp. npr. Sanjin Kodrić: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bo-šnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

3 Usp. npr. Sanjin Kodrić: preporod prije preporoda? (pjesma pozdrav “gospodina hodže mehmed-emin-efen-dije i počeci novije bošnjačke književnosti), Radovi, knj. XVIII, filozofski fakultet, Sarajevo, 2015.

4 Usp. npr. Sanjin Kodrić: istok i Zapad – srce i um (procesi evropeizacije u novijoj bošnjačkoj književnosti i kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici kao specifičnost njezina kulturalnog identiteta), Sa-rajevski filološki susreti II, Zbornik radova, knj. 2, ur. Sanjin Kodrić, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2014.



30

Ova i ovakva književnohistorijska i kulturalnohistorijska realnost predstavljaosnovu na kojoj je danas moguće govoriti i o jedinstvenoj, singularnoj književnostibosne i Hercegovine, odnosno o bosanskohercegovačkoj književnosti, ali, isto tako,i o paralelnim, pluralno između sebe postavljenim književnostima bosne iHercegovine – bošnjačkoj te hrvatskoj i srpskoj književnosti u Bosni i Hercegovini,uz književne tradicije bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica poput jevrejskei drugih. U konačnici riječ je o pojavi koju, s obzirom na njezinu vlastitu, unutrašnjupovijesnorazvojnu dinamiku i uopće njezine povijesnorazvojne zakonitosti i odnose,vjerovatno je najprimjerenije odrediti pojmom bosanskohercegovačka interliterarnazajednica. Pritom, ovakvo što, naravno, nužno se reflektira i na određenje samebosnistike, a posebno na određenje kulturalne bosnistike. Bosnistika, a naročitokulturalna bosnistika, ne može se, naime, definirati po principu jedan jezik – jednaknjiževnost – jedan narod – jedna kultura, pa ni u okvirima samo jedne države, jerovaj princip ne odgovara onom što je povijesna zbilja književnog stvaranja, ali nionom što je savremena realnost književne prakse u Bosni i Hercegovini. Upravo zato,kako u razumijevanju pojave književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, tako i udefiniranju bilo bosnistike, bilo kulturalne bosnistike kao moguće rješenje javljajuse prije svega teorijski koncepti interliterarnosti, kao i s njima usko povezani konceptiinterkulturalnosti, koji – i jedni i drugi – svoj stvarni smisao i punu realizaciju imajuupravo u slučajevima književno i kulturalno kompleksnih struktura kakva je upravouopće književnost u Bosni i Hercegovini, pa tako i bošnjačka književnost.

No, da bi se teorijske ideje interliterarnosti i interkulturalnosti mogle upotrijebitiu nastojanju da se književnohistorijski realno, dakle objektivno i cjelovito definirakako povijest književnog stvaranja u bosanskohercegovačkom okviru, tako ibosnistika ili kulturalna bosnistika, potrebno je razriješiti i svojevrsnu dilemu kojase u međuvremenu javila u bosanskohercegovačkom književnoakademskomkontekstu, a koja se najjednostavnije može predstaviti kao pitanje negira li idejainterliterarne (i interkulturalne) zajednice pojedinačne književnosti?. To pitanjeposebno je važno upravo u slučaju bosanskohercegovačke interliterarne zajednice (ilibosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice), a još više onda kadje riječ u odnosima između pojava bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.Često se, naime, indirektno ili direktno sugerira suvišnost koncepta bošnjačkeknjiževnosti u korist koncepta bosanskohercegovačke književnosti, kao da jednakoncepcija isključuje drugu, a takvo što teorijski se pravda i pozivanjem na idejeinterliterarnosti i interkulturalnosti.



31

3.

Mada se kod nas u nekim slučajevima prikazuje kao teorijski novitet, idejainterliterarnosti zapravo je stara već više desetljeća. Kao što je poznato, uknjiževnonaučni diskurs uveo ju je slovački komparatist Dionýz Ďurišin, koji jeteorijskim i praktičnim pitanjima interliterarnosti i s njom najuže povezane književnekomparatistike posvetio čitav niz svojih radova, uključujući i knjige kakve su izvorii sistematika komparativne književnosti5, Komparativna književna istraživanja:pokušaj metodološko-teorijskog nacrta6, Teorija književne komparatistike7, Teorijainterliterarnog procesa8 i šta je svjetska književnost.9 Osnovno Ďurišinovo polazištebila je ideja književnosti kao sistema, kojom je na novim pretpostavkama nastojaoredefinirati metodologiju komparativnih književnih proučavanja, odnosnokomparativnu historiju književnosti prije svega, kao i ideju svjetske književnosti, alije možda najvažniji prilog ostvario kad je riječ o onom pitanju koje je u praviluizmicalo iz vidokruga dotadašnje komparatistike, a to je razumijevanje složenihsuodnosa između pojedinačnih književnosti koje su na neki način međusobno bliske,ali i dalje zasebne književnosti. Takvo što zasigurno ima veze s činjenicom da jeneposredni književno-kulturalni kontekst u kojem je i iz kojeg je Ďurišin razvijaoideju interliterarnosti bio kontekst nekadašnje “čehoslovačke” književnosti i kulture,koja se kao specifična cjelina počela razvijati tek s formiranjem Čehoslovačkerepublike 1918. godine. To je i jedan od razloga da su se pojedine Ďurišinove ideje iu nekadašnjoj Jugoslaviji javile dosta rano, još od šezdesetih godina 20. st.,10 anaročito kasnije, u vrijeme pokušaja razrješenja tadašnjih unutarjugoslavenskihknjiževnih odnosa,11 a posebno popularne postale su s raspadom Jugoslavije i

5 Dionýz Ďurišin: sources and systematics of Comparative literature, trans. Peter Tkác, University of Komen-ského, Bratislava, 1974.

6 Dionýz Ďurišin: vergleichende literaturforschung: versuch eines methodisch-theoretischen Grundrisses, Sammlung Akademie Verlag, Berlin, 1976.

7 Dionýz Ďurišin: Theory of literary Comparatistics, trans. Jessie Kocmanová, Slovak Academy of Sciences, Bratislava, 1984.

8 Dionýz Ďurišin: Theory of interliterary process, trans. Jessie Kocmanová & Zdenek Pistek, Slovak Academy of Sciences, Bratislava, 1989.

9 Dionýz Ďurišin: čo je svetová literatúra?, Obzor, Bratislava, 1992; odnosno: Dioniz đurišin: Šta je svetska književnost?, prev. Miroslav Dudok, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci / Novi Sad, 1997.

10 Usp. npr. Diońyz Ďurišin: o teoretskim ishodištima poredbene književnosti, Umjetnost riječi, god. 10, br. 3-4, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1966.

11 Usp. npr. Diońyz Ďurišin: Daljnje mogućnosti i perspektive istraživanja međuknjiževnog procesa, Kompa-rativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, sv. 4, ur. franjo Grčević, Zavod za znanost o književnostifilozofskog, Zagreb, 1991; i sl.



32

nastojanjima da se redefiniraju književni odnosi u postjugoslavenskom književnomi kulturalnom kontekstu.12

U knjizi šta je svjetska književnost Ďurišin je ostvario svojevrsnu sintezu svihsvojih ključnih ideja u području interliterarnosti i književne komparatistike, pri čemusredišnji pojam njegove teorije interliterarnosti jeste pojam interliterarne zajednice,koji se posebno odnosi upravo na slučaj odnosa i veza između dviju ili više zasebniha međusobno u nekom smislu bliskih književnosti. Samu interliterarnu zajednicuĎurišin definira na temeljima ideje književnosti kao sistema – kao “zbir književnostimeđu kojima postoje više ili manje uski oblici koegzistencije, veća ili manja mjerarazvojne uzajamnosti, među kojima se javlja više ili manje izrazita mjera korelacije”,a čije “komponente, nacionalne ili druge pojedine književnosti, imaju pored toga ivlastita, imanentna razvojna usmjerenja”. Riječ je, dakle, o složenoj cjelini kojapredstavlja više od pukog mehaničkog zbroja pojedinačnih književnosti, ali manjeod neke nove, šire književne cjeline koja je srasla u jedinstveni, unutar sebe cjelovitozaokruženi književni sistem, odnosno o pojavi nadrastanja pojedinačnih književnihokvira u pravcu postepene izgradnje nekih novih, no koji, međutim, još uvijek nisudokraja oblikovani. Interliterarna zajednica, zapravo, svojevrstan je književnimeđusistem, sistemska pojava više razine u odnosu na sisteme pojedinačnihknjiževnosti, ali ne i neki novi književni nadsistem koji bi poništio prethodneknjiževne sisteme. Ovo određenje pojma interliterarne zajednice kod nas se, međutim,često pogrešno, pa i sasvim reduktivno tumači, te se naglasak stavlja samo na pojavuinterliterarne zajednice u smislu učinka međuknjiževnih odnosa i veza, a zaboravljase, pa i potpuno previđa ono što Ďurišin navodi u nastavku ove svojevrsneelementarne definicije pojma interliterarne zajednice: “Njihov je rezultat originalnosti neusporediva samosvojnost svake pojedine književnosti. Taj neposredni faktorsamobitne cjeline ne može biti anuliran faktorom drugačijeg tipa”.

Pojam interliterarne zajednice Dionýz Ďurišin izvodi deduktivno, iz same praksemeđuknjiževnih odnosa i veza, prateći ono što je zbilja suodnošenja i povezivanjapojedinačnih književnosti u realnom književnopovijesnom svijetu. Zato Ďurišinprednost daje upravo interliterarnom procesu, tj. međuknjiževnim odnosima i vezamakao, po njemu, novom i osnovnom predmetu savremene komparatistike, nefavorizirajući ni pojedinačne književnosti, ali ni interliterarnu zajednicu kao rezultatinterliterarnih procesa. Ďurišin, pritom, nipošto ne odbacuje koncepcije pojedinačnih

12 Usp. npr. Dioniz đurišin: Ka metodologiji proučavanja slovenskih književnosti danas, Književna istorija, god. 25, br. 90, Vuk Karadžić, Beograd, 1993; odnosno: Dioniz đurišin: “O interliterarnom centrizmu balkan-skih književnosti”, Zbornik matice srpske za slavistiku, br. 46/47, Matica srpska, Novi Sad, 1994; i sl.



33

književnosti ili – kako on to kaže – nacionalnih književnosti, već, štaviše, eksplicitnoupozorava upravo na suprotno: “Nacionalnoknjiževno u izvjesnom smislupretpostavka je interliterarnog”. Isto značenje ima i Ďurišinova eksplicitna napomenada “interliterarni proces bilo kakve vrste ne nastaje samo na bazi djela određeneaktuelne vrijednosti, već uopćavanjem procesa nacionalne književnosti kao cjeline uodređenom historijskom trenutku”. Zato, prema Ďurišinu, “nacionalnoknjiževnopredstavlja sistemsko jedinstvo sastavnih dijelova koje je izraženo odnosima ivezama”, a “nosilac interliterarnosti bit će u suštini taj isti kompleks odnosa, koji je,međutim, izražen drugačijom sistemskom svrstanošću […], takvim sistemom odnosakoji će bez razlike da sjedini sve nacionalnoknjiževne pojave”.

Na ovoj osnovi Dionýz Ďurišin govori i o onome što je, barem na prvi pogled,neočekivana sličnost između historije pojedinačne književnosti, ili historijenacionalne književnosti, na jednoj strani, i interliterarne historije književnosti ilihistorije svjetske književnosti, na drugoj strani:

“Jedinstvo interliterarnog i nacionalnoknjiževnog historizma izraženo jezajedničkim interesom za objekt interliterarnih odnosa. Oni su, međutim,neizbježno interpretirani s dvije različite tačke gledanja. Znači, de facto ti istiinterliterarni odnosi predstavljaju objekt interesa na dvojaki način: na drugačijinačin grade nacionalnoknjiževnu osobenost, a drugačiji interliterarnuponovljivost i univerzalnost.”

Prema tome, po Ďurišinu, zadatak historije pojedinačne (nacionalne i sl.)književnosti jeste bavljenje pojedinačnim (nacionalnim i sl.) književnim procesima ipojavama, ali sa sviješću o širim međuknjiževnim vezama i odnosima, dok zadatakinterliterarne, odnosno komparativne ili historije svjetske književnosti jeste bavljenješirim, natpojedinačnim ili svjetskim književnim procesima i pojavama sa sviješću orealnim književnim procesima i pojavama u pojedinačnim književnostima, pri čemuse i jedna i druga na svoje načine bave interliterarnim procesima i pojavama,pristupajući im iz različitih pozicija i s različitim smislom, ali uvijek s međusobnomuvjetovanošću. Štaviše, Ďurišin sasvim ispravo zaključuje da “proučavanjenacionalnih književnosti sa stanovišta kriterija višeg reda ujedno nudi mogućnost dase dublje i svestranije shvate one pojave nacionalnih književnosti koje su obilježenespecifičnim osobinama, ili one koje nam se čine neobilježenim prilikom uključenjau proces nacionalne književnosti”.

Dionýz Ďurišin, izgleda, bio je sasvim svjestan mogućih pogrešnih iliredukcionističkih interpretacija svojih teorijskih ideja i s pozicija historija



34

pojedinačnih književnosti, ali i sa sasvim suprotnih pozicija vezanih za komparativnuili historiju svjetske književnosti, pa se također sasvim eksplicitno pozabavio i ovimproblemom:

“Ako nacionalnoknjiževno istraživanje nije u stanju da u interesu uopćavanjana vlastitoj saznajnoj ravni dovede u međusobnu vezu odnose polazneknjiževnosti i drugih književnosti, onda upućuje na gnoseološki izolacionizami njegovi zaključci imaju samo parcijalni karakter. Također, nije moguće znati zakonitosti interliterarnog procesa bez istraživanjanjegovih materijaliziranih nosilaca – nacionalnih književnosti i pojava koje sunjegov sastavni dio (autori, djela i sl.). Ova dvopolnost neizbježan je uvjetsaznajnog procesa kod obje spominjane, uzajamno zavisne, ravni. Zato je npr.nelogičan zahtjev da interliterarno istraživanje mehanički ili na neki drugi načinzamjenjuje obaveze nacionalnoknjiževnog istraživanja i obratno. Ne može točiniti ako želi sačuvati svoj vlastiti identitet. Zbog toga su eventualni zahtjeviovakvog karaktera, koji prate interes jednog ili drugog istraživačkog aspekta,diktirani samo jednostranim utilitarizmom koji je usmjeren protiv dijalektičkineizbježne komplementarnosti spomenute dvije ravni: ili protiv njegovoginterliterarnog ili protiv nacionalnoknjiževnog oblika. Pošto se radi […] ofenomenima koji se suštinski uvjetuju, ovakav prakticistički utilitarizam nakraju krajeva usmjeren je i protiv one ravni čije interese naizgled primjenjuje.Kada je riječ o nacionalnolnjiževnom aspektu, rezultat je gnoseološkiizolacionizam i inferiornost, a kada je u pitanju interliterarni aspekt, onda seispostavlja beživotna apstrahirana nacionalna superiornost.”

Za Ďurišina, stvari su, dakle, sasvim jasne: književnohistorijska proučavanja moguse temeljiti jedino na realnim književnopovijesnim procesima i pojavama, a to će rećii na realnosti postojanja ili nepostojanja međuknjiževnih odnosa i veza određenogtipa u pojedinim povijesnim trenucima, bez redukcija bilo na strani historijepojedinačne, nacionalne ili neke druge književnosti, bilo na strani širih, komparativnihknjiževnohistorijskih proučavanja ili proučavanja usmjerenih ka nekom širemknjiževnom fenomenu, sve do razine svjetske književnosti.

4.

Pojam bosanskohercegovačke interliterarne zajednice izveden je iz teorijeinterliterarnog procesa Dionýza Ďurišina, i odgovora onom što Ďurišin naziva



35

nestandardnim ili posebnim interliterarnim zajednicama, a koje pokazuju posebneoblike književnog suživota, neposredne koegzistencije i izrazite interakcije i sl.,odnosno predstavljaju “čitavu skalu složenih tipova na putu od ‘pojedinačne’književnosti (nacionalna književnost i analogne historijske jedinice) do svjetskeknjiževnosti”. Isto se odnosi i na, ovom blizak, jedan drugi pojam neizbježan i uproučavanju književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, a posebno na širemSlavenskom jugu, a to je pojam južnoslavenske interliterarne zajednice, koji je upostjugoslavenskom književnoakademskom kontekstu najcjelovitije definiraozagrebački južnoslavist Zvonko Kovač, prema kojem južnoslavensku interliterarnuzajednicu naročito karakterizira jezička srodnost, djelomična jednojezičnost,prostorna povezanost, povremeni zajednički društveno-politički okviri, različitapripadnost nadnacionalnim prostorima, višestrukost konfesionalno-civilizacijskihkrugova.13 A kako je ideja bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, jednakokao i ideja južnoslavenske interliterarne zajednice, zasnovana na teorijskim kon-cepcijama Dionýza Ďurišina, onda bi se u razumijevanju i bosanskohercegovačkogknjiževnog fenomena u kontekstu teorije interliterarnosti trebalo vratiti upravoĎurišinu (kako to, uostalom, čini i Zvonko Kovač), a ne nekim neadekvatniminterpretacijama Ďurišinove teorije.

Šta je, onda, bosanskohercegovačka interliterarna zajednica i kakvo je mjestopojedinačnih književnosti u ovom interliterarnom bosanskohercegovačkom okviru,a posebno kakvo je mjesto bošnjačke književnosti i kakav je pritom njezin odnos sbosanskohercegovačkom književnošću? Isključuje li, dakle, ideja bosanskoherce-govačke interliterarne zajednice ideje pojedinačnih književnosti u Bosni iHercegovini, i je li, slijedimo li Ďurišina, moguće istovremeno govoriti, npr., i obošnjačkoj i o bosanskohercegovačkoj književnosti, odnosno isključuju li ove dvijekoncepcije jedna drugu? I kako se, potom, sve ovo reflektira na mogućnosti određenjabosnistike, odnosno kulturalne bosnistike?

Tragom teorijskih postavki Dionýza Ďurišina te određenja južnoslavenskeinterliterarne zajednice koje je dao Zvonko Kovač, bosanskohercegovačka interlite-rarna zajednica mogla bi se definirati kao: zbir u pravilu nacionalnih književnosti iknjiževnih tradicija nacionalnih manjina u bosni i Hercegovini među kojima postojeu prošlosti minimalni ili mali, a kasnije sve veći i izrazitiji oblici koegzistencije,13 Zvonko Kovač: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Biblioteka Književna smotra, Zagreb, 2001;

Zvonko Kovač: međuknjiževna tumačenja, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2005; Zvonko Kovač: među-književne rasprave: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Službeni glasnik, Beograd, 2011; Zvonko Kovač: nove interkulturne studije: međuknjiževna čitanja, mentorstva, filozofski fakultet Sveučilišta uZagrebu, Zagreb, 2016; i sl.



36

razvojne uzajamnosti i korelacije, čak nadnacionalnog stapanja u jedinstvenuknjiževnu pojavu, a koje imaju pored toga i vlastita, imanentna razvojna usmjerenja,s originalnošću i samosvojnošću svake pojedine književnosti kao značajkama koje nemogu biti anulirane faktorom drugačijeg tipa; slično južnoslavenskoj interliterarnojzajednici, karakterizira je jezička višestrukost u prošlosti, ali i u osnovi lingvističkajednojezičnost u novijem vremenu, neposredna prostorna povezanost, manje-višestabilni zajednički društveno-politički okvir i zajednički književnokomunikacijskiprostor, ali i različita pripadnost nadnacionalnim prostorima te višestrukostkonfesionalno-civilizacijskih krugova, kao i uopće kulturalna složenost i obiljeliminalno-hibridnih i sinkretičkih oblika.

Ovako shvaćenu bosanskohercegovačku interliterarnu zajednicu čine bošnjačkate hrvatska i srpska književnost u Bosni i Hercegovini, kao i jevrejska književnatradicija u Bosni i Hercegovini te književne tradicije drugih bosanskohercegovačkihnacionalnih manjina, ali i pojava bosanske ili bosanskohercegovačke književnostikao nadnacionalnog književnog fenomena cjelovito ili cjelovitije oblikovanog uodređenim razdobljima, npr. u smislu srednjovjekovne bosanske književnosti iliintegralne “republičke” bosanskohercegovačke književnosti iz vremena jugosla-venskog socijalizma, uz međusobna veća ili manja srastanja bosanskohercegovačkihknjiževnih praksi u jedinstveni ili jedinstveniji bosanskohercegovački književnisistem i u nekim drugim periodima, poput npr. austrougarskog doba ili vremenaizmeđu dvaju svjetskih ratova.

Tu je i fenomen sandžačkobošnjačke književnosti, a potom i pojave različitihdijaspornih književnih praksi, od kojih su neke već etablirane, poput npr. bošnjačkeknjiževnosti u Hrvatskoj, koja predstavlja poseban podsistem bošnjačke književnostikao i sandžačkobošnjačka književnost, a u najnovije vrijeme u okvirimabosanskohercegovačke interliterarne zajednice, kao rezultat slabljenja neposredneknjiževne komunikacije unutar bosanskohercegovačkog okvira, javlja se i zaseban(pod)sistem koji se već imenuje kao “književnost Republike Srpske”, sve to uz nekedruge osobene književne pojave. Svemu ovome treba dodati i različite međuknjiževneveze i odnose, odnosno različite interliterarne fenomene u koje su pojedine književneprakse iz okvira bosanskohercegovačke interliterarne zajednice ulazile tokompovijesti te i dalje ulaze počev od šireg južnoslavenskog i slavenskog okvira, prekošireg zapadno-evropskog okvira, pa sve do okvira književnosti i kultura orijentalno-islamskog kruga, i dalje, pri čemu i danas ponovo imamo pisce s npr. bilingvalnimknjiževnim djelom, tj. s istovremenim učešćima u književnostima i kulturamarazličitih jezika, itd., itd.



37

U ovakvom kontekstu sagledano, a prema izvornim teorijskim postavkamaDionýza Ďurišina, sasvim je jasno da ideja bosanskohercegovačke interliterarnezajednice ne isključuje, a posebno ne negira istovremeno postojanje pojedinačnih,nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini, pa je tako moguće istovremenogovoriti, npr., i o bošnjačkoj i o bosanskohercegovačkoj književnosti, pri čemutakođer nijedna od ove dvije koncepcije ne isključuje onu drugu. Štaviše, Ďurišinovateorija upravo afirmira ideju književnih višestrukosti i naporednosti, čak insistira naistovremenosti različitih književnih pojava na različitim razinama, pa je simultanopostojanje i bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, odnosno bosanskoherce-govačke interliterarne zajednice, bez ikakvih unutrašnjih kontradikcija, u potpunostiu duhu Ďurišinovih ideja. Uostalom “inter” odnosi uvijek jesu odnosi izmeđupojedinačnih pojava, a da je Ďurišin temeljitije poznavao nekadašnji jugoslavenskiknjiževni slučaj, a posebno da je imao iole bolji uvid u bosanskohercegovačkuknjiževnu situaciju, vjerovatno bi mu primjer bosanskohercegovačke interliterarnezajednice, sa svim svojim unutrašnjim složenostima te jednako složenim odnosimasa širom, južnoslavenskom interliterarnom zajednicom, bio jedan od školskih primjeraza njegovo teorijsko određenje fenomena interliterarne zajednice kao takve. Jer,Ďurišin, naime, upravo revidira tradicionalnu ideju historije književnosti, te umjestotradicionalne statičke slike književne prošlosti uvodi novu, realniju – dinamičku slikuknjiževne povijesti, prema kojoj uz tradicionalno priznavane književne entitete, ili –kako to Ďurišin kaže – “historijske jedinice”, postoje upravo i one pojave o kojimaje ovdje riječ. A to je ono pitanje koje je i bez Ďurišina davno na vrlo sličan načinriješila i bosanskohercegovačka književna historiografija počev od ovim pitanjimaposvećenih brojnih priloga Midhata Begića i Muhsina Rizvića pa do radova EnesaDurakovića, kao i nekadašnjih radova Radovana Vučkovića, Ivana Lovrenovića i dr.14

To ne treba ni najmanje čuditi jer, kako je to početkom sedamdesetih godina 20. st.,u vrijeme intenzivnih rasprava o bosanskohercegovačkom književnom slučaju,

14 Usp. npr. Sanjin Kodrić: nevolje s kanonom: slučaj bosanske i/ili bošnjačke književne historije (na primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada m. begića, Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), Slavistički komitet, Sarajevo, 2010; Sanjin Kodrić: “bosanskohercegovačke književne teme”midhata begića i problem određenja književnosti u biH,Bosanskohercegovački slavistički kongres I, knj. 2, ur. Sanjin Kodrić, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012. Danas u istom kontekstu treba istaknuti, između svega ostalog, i knjige bošnjačke i bosanske književneneminovnosti (Vrijeme Zenica, 2003), Obzori bošnjačke književnosti (Dobra knjiga, Sarajevo, 2012) Enesa Durakovića, interkulturni (kon)tekst bosanskohercegovačke interliterarne zajednice (Dobra knjiga, Sarajevo, 2015) Šeherzade Džafić te Književnost i identitet: Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji/konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta (Lijepa riječ, Tuzla, 2016) i Krugovi i elipse: studije i ogledi o književnim identitetima (Bosanska riječ, Tuzla, 2017) Vedada Spahića.



38

naglasio upravo Begić, “jedino takvo viđenje i tretiranje ovih pojava može se nazvatinaučnim; jer ono jedino ima svoju zasnovu na istini o kulturnom razvitku pojedinihnaroda u Bosni i Hercegovini”15, odnosno u onom što su stvarne, realne književno-povijesne i kulturalnopovijesne činjenice.

Ovako složena bosanskohercegovačka književna situacija, koja podrazumijeva ipostojanje pojedinačnih, nacionalnih književnosti u Bosni i Hercegovini zajedno sknjiževnim tradicijama pojedinih bosanskohercegovačkih nacionalnih manjina, ipostojanje bosanskohercegovačke književnosti kao takve, odnosno postojanjebosanskohercegovačke interliterarne zajednice, na ključan način odražava se i nadefiniranje same bosnistike, odnosno kulturalne bosnistike. Pritom, a s obzirom nato da se pojedine sastavnice bosanskohercegovačke interliterarne zajednice vezuju iza druge južnoslavenske književnosti, prije svega za hrvatsku i srpsku, a potom i zacrnogorsku, određenje bosnistike u obzir mora uzeti i ovakvo što. A to onda znači daje bosnistiku potrebno definirati barem dvostruko, u dva smisla.

U prvom, širem smislu, bosnistika predmetno obuhvata cjelokupno književnostvaranje vezano za okvire bosanskohercegovačke interliterarne zajednice. Ona se upredmetnom smislu tada tiče cjeline književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, alii u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njezinim književno-kulturalnim kontekstom, pau tom smislu uključuje ne samo bošnjačku te hrvatsku i srpsku književnost u Bosnii Hercegovini i književnu praksu bosanskohercegovačkih manjinskih zajednica veći npr. sandžačkobošnjačku književnost, a potom i književnost dijaspornih autora, kakoiz etabliranih dijaspora poput dijaspore u Hrvatskoj, tako i iz drugih dijaspornihsredina itd. U problemskom smislu, a uzevši u obzir upravo interliterarni karakterbosanskohercegovačke interliterarne zajednice, šire shvaćena bosnistika posebno bise trebala baviti pitanjima međuknjiževnih odnosa i veza unutar ovako shvaćenogbosanskohercegovačkog književnog (među)sistema, odnosno pitanjima relacija i vezanajrazličitijih vrsta između sastavnica bosanskohercegovačke interliterarne zajedniceu svoj njezinoj višestrukosti i složenosti. Definirati u ovom smislu i bosanskoherce-govačko književno jedinstvo i unutarbosanskohercegovačke pojedinačne specifičnostibili bi, otud, neki od temeljnih zadataka šire shvaćene bosnistike, sve to uz još širainterliterarno-komparativna povezivanja s poljima kroatistike, srbistike i monte-negristike, kao i uopće južne slavistike i slavistike te još šire, uključujući i npr. širokaevropeistička ili orijentološka pitanja itd.

15 Midhat Begić: “Pismo Midhata Begića”, odjek, br. XXIV, Sarajevo, 1971, str. 7.



39

U drugom, užem smislu, bosnistika je vezana za bošnjačku književnost kao takvu,i u ovom kontekstu ekvivalentna je kroatistici ili srbistici (slučaj montenegristike,pak, bliži je slučaju bosnistike u širem smislu riječi). Po prirodi stvari, ovakvoshvaćena bosnistika jeste predmetno usmjerena prije svega na bošnjačku književnost,ali ni u ovom slučaju proučavanja bošnjačke književnosti ne mogu isključiti veze iodnose bošnjačke književne prakse s književnostima ostatka bosanskohercegovačkeinterliterarne zajednice, kao ni još šira interliterarna pitanja, a s obzirom na izrazitointerliterarni karakter bošnjačke književne povijesti. Tako je bosnistika u užem smisluuvijek nužno vezana za bosnistiku u širem smislu, i obratno.

No, i šire i uže shvaćena bosnistika najuže je skopčana sa širim kulturološkimpitanjima. Književnost ne samo da je dio kulture, već je ona jedan od ključnihkulturalnih diskursa, a i sama je bitno kulturalno oblikovana. Pritom, složenostbosanskohercegovačke interliterarne zajednice jeste dominantno složenost upravo ukulturalnom smislu, a što onda bosnistička istraživanja nužno vodi i putem kulturalnoorijentiranih proučavanja. Drugačije rečeno, zahvaljujući bosanskohercegovačkojkulturalnoj složenosti, koja se ostvaruje i u složenosti književnog stvaranja u Bosnii Hercegovini, bosnistika je gotovo nužno i kulturalna bosnistika. Što prije osvijestiovaj svoj na neki način imanentni kulturalni aspekt, to bolje za bosnistiku. Takvo štootvara i brojna nova, često vrlo slabo ili nikako istražena problemska pitanja, poputnpr. pitanja liminalnih i hibridno-sinkretičkih oblika itd., a u svakom slučajupredstavlja još cjelovitiji povratak činjenicama o književnoj, ali i s njom usko po-vezanoj kulturalnoj povijesti Bosne. A tada se pitanja o statusu i karakteru bilopojedinačnih književnosti u Bosni i Hercegovini, bilo o bosanskohercegovačkojknjiževnosti ili književnosti Bosne i Hercegovine, odnosno o bosanskohercegovačkojinterliterarnoj zajednici, ukazuju još jasnije, a sama bosanskohercegovačka inter-literarna zajednica pokazuje se i kao interkulturalna, tj. kao bosanskohercegovačkainterliterarna, ali i interkulturalna zajednica. Pogotovo u takvoj koncepciji, daklekoncepciji kulturalne bosnistike, nema dilema o tome može li se istovremeno govoritii o bošnjačkoj i o bosanskohercegovačkoj književnosti. Jer, može, i mora – to je iknjiževna i kulturalna zbilja Bosne, i u povijesti i u savremenosti, a svaki drugiodgovor na ovo pitanje bio bi, kako to kaže Midhat Begić, ipak nenaučan.

Literatura1. Begić, Midhat: “Pismo Midhata Begića”, odjek, br. XXIV, Sarajevo, 1971.2. Duraković, Enes: bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, Vrijeme,

Zenica, 2003.



40

3. Duraković, Enes: obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.

4. Džafić, Šeherzada: interkulturni (kon)tekst bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.

5. đurišin, Dioniz: šta je svetska književnost?, prev. Miroslav Dudok, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci / Novi Sad, 1997.

6. đurišin, Dioniz: Ka metodologiji proučavanja slovenskih književnosti danas, Književna istorija, god. 25, br. 90, Vuk Karadžić, Beograd, 1993.

7. đurišin, Dioniz: o interliterarnom centrizmu balkanskih književnosti, Zbornik Matice srpske za slavistiku, br. 46/47, Matica srpska, Novi Sad, 1994.

8. Ďurišin, Diońyz: o teoretskim ishodištima poredbene književnosti, Umjetnost riječi, god. 10, br. 3-4, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 1966.

9. Ďurišin, Dionýz: sources and systematics of Comparative literature, trans. Peter Tkác, University of Komenského, Bratislava, 1974.

10. Ďurišin, Dionýz: vergleichende literaturforschung: versuch eines methodisch-theoretischen Grundrisses, Sammlung Akademie Verlag, Berlin, 1976.

11. Ďurišin, Dionýz: Theory of literary Comparatistics, trans. Jessie Kocmanová, Slovak Academy of Sciences, Bratislava, 1984.

12. Ďurišin, Dionýz: Theory of interliterary process, trans. Jessie Kocmanová & Zdenek Pistek, Slovak Academy of Sciences, Bratislava, 1989.

13. Ďurišin, Diońyz: Daljnje mogućnosti i perspektive istraživanja međuknjiže- vnog procesa, Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, sv. 4, ur. franjo Grčević, Zavod za znanost o književnosti filozofskog, Zagreb, 1991.

14. Ďurišin, Dionýz: čo je svetová literatúra?, Obzor, Bratislava, 1992.15. Kodrić, Sanjin: nevolje s kanonom: slučaj bosanske i/ili bošnjačke književne

historije (na primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada m. begića, Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), Slavistički komitet, Sarajevo, 2010.

16. Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

17. Kodrić, Sanjin: bosanskohercegovačke književne teme midhata begića i problem određenja književnosti u biH, Bosanskohercegovački slavistički kongres I, knj. 2, ur. Sanjin Kodrić, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

18. Kodrić, Sanjin: istok i Zapad – srce i um (procesi evropeizacije u novijoj bošnjačkoj književnosti i kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni



41

oblici kao specifičnost njezina kulturalnog identiteta), Sarajevski filološki susreti II, Zbornik radova, knj. 2, ur. Sanjin Kodrić, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2014.

19. Kodrić, Sanjin: preporod prije preporoda? (pjesma pozdrav “gospodina ho- dže mehmed-emin-efendije i počeci novije bošnjačke književnosti), Radovi, knj. XVIII, filozofski fakultet, Sarajevo, 2015.

20. Kovač, Zvonko: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Biblioteka Književna smotra, Zagreb, 2001.

21. Kovač, Zvonko: međuknjiževna tumačenja, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2005.

22. Kovač, Zvonko: međuknjiževne rasprave: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Službeni glasnik, Beograd, 2011.

23. Kovač, Zvonko: nove interkulturne studije: međuknjiževna čitanja, mentorstva, filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2016.

24. Lovrenović, Ivan: labirint i pamćenje: Kulturnohistorijski esej o bosni, Oslobođenje, Sarajevo, 1990.

25. Rizvić, Muhsin: pregled književnosti naroda bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.

26. Spahić, Vedad: Književnost i identitet: Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji/konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Lijepa riječ, Tuzla, 2016.

27. Spahić, Vedad: Krugovi i elipse: studije i ogledi o književnim identitetima, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.

BOSNIAK LITERATURE AND CULTURAL BOSNIANLITERARy STUDIES: LITERARy-THEORETICAL ANDLITERARy-HISTORICAL ASPECTS

Summary

Literary creation in Bosnia-Herzegovina is very complex. Viewed as a whole and throughout itshistorical duration, it has not been realized within the framework of one nation or one ethno-nationalcommunity, nor within only one language or only one alphabet, nor within the framework of only onecultural-civilizational circle. This fact and this kind of literary-historical and cultural-historical realitygives the basis from which it is now possible to talk about a unique, singular literature of Bosnia-



42

Herzegovina, or Bosnian-Herzegovinian literature, and also about parallel, plural literatures of Bosnia-Herzegovina – Bosniak as well as Croat and Serbian literatures in Bosnia-Herzegovina, together withthe literary traditions of Bosnian-Herzegovinian minority communities, such as the Jewish communityand others. Also, it is possible to speak about a phenomenon that should – given its own, internalhistorical-developmental dynamics and its literary-developmental principles and relationships in general– probably be named the Bosnian-Herzegovinian interliterary community. Related concerns arenecessarily reflected in the definition of Bosnian literary studies and in particular in the definition ofcultural Bosnian literary studies. Bosnian literary studies, and especially cultural Bosnian literary studies,can not, in fact, be defined using the principle of one language – one literature – one nation – one culture,nor in the framework of a single state, because this principle does not correspond to the historical reality ofthe literary creation nor to what is the contemporary reality of literary practice in Bosnia-Herzegovina. Thatis why, in understanding the phenomenon of literary creativity in Bosnia-Herzegovina, as well in definingboth Bosnian literary studies and cultural Bosnian literary studies, primarily the theoretical concepts ofinterliterariness as well as closely related concepts of interculturality occur as potential solutions, as – bothof them – have their essential meaning and full realization in the cases of both literary and culturally complexphenomena like literature in Bosnia-Herzegovina in general, as well as Bosniak literature in particular.

Key words: Bosniak literature, Croatian and Serbian literature in Bosnia-Herzegovina, Bosnian-Herzegovinian literature, Bosnian-Herzegovinian interliterary and intercultural community, interliteraryprocess, interculturality, Dionýz Ďurišin, Bosnian literary studies, cultural Bosnian literary studies,theory of history of literature

Adresa autoraAuthor’s addressSanjin Kodrićfilozofski fakultet u [email protected]



43


Ibnel Ramić

SLAVENSKA KOMPONENTA KULTURNOg IDENTITETABOŠNJAKA U KNJIŽEVNOSTI OSMANSKOg PERIODA –IZMEĐU AFEKCIJE I AFIRMACIJE

Sveukupna bošnjačka književnost osmanskog perioda svjedoči kako društveno-historijskeokolnosti, koje su determinirale postojanje Bošnjaka kao naroda, tokom više od četiri stoljećanisu uzrokovale kulturnu dezidentifikaciju, a pogotovo ne etničku asimilaciju islamiziranihSlavena. Osjećaj slavenskog etničkog porijekla ostao je prisutan tokom cijelog razdobljaosmanske uprave, čime se konstituirao i uspješno održavao specifičan, autohtoni, slavensko-islamski identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka.U radu je naglašeno kako proces očuvanja i afirmiranja slavenske komponente identitetaBošnjaka u osmanskom periodu nije bio rezultat organizirane strategije, osmišljenog nacionalnogili kulturnog programa, nego više instinkt, afektivna reakcija na društveno-historijske okolnostinacionalnog opstojanja. Konkretne aktivnosti na ovom planu uslijedit će tek nakon austrougarskeokupacije, počevši s djelovanjem Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, koji je prvi međubošnjačkim autorima razdvojio etničku od njihove vjerske pripadnosti.

Ključne riječi: kulturni identitet, bošnjačka književnost osmanskog perioda, slavenskakomponenta kulturnog identiteta, usmena tradicija

Ibnel Ramić: slavenska komponenta kulturnog identiteta bošnjaka uknjiževnosti osmanskog perioda - između afekcije i afirmacije


44

Uvod

Iako nije sporno da su se nacionalni pokreti u Bosni i Hercegovini diferencirali irazvili tek u periodu austrougarske vlasti1, jasno je da su sve pretpostavke za to, sveposebnosti i manifestacije tog razvoja bili utemeljeni mnogo ranije: kad je riječ obosanskim muslimanima (Bošnjacima) upravo u osmanskom periodu (iako se nemogu i ne smiju u tom smislu ignorirati ni ranije epohe historije – s obzirom naslavenske, pa i ilirske korijene etničkih zajednica na ovim prostorima).

Temelji diferenciranja i razvoja bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identitetaudareni su u četiristoljetnom razdoblju osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini.masovna islamizacija stanovništva provedena u ovom periodu omogućila je nekuvrstu tranzicije jednog slavenskog etnosa u okrilje orijentalno-islamskog kulturno-civilizacijskog kruga. Od tog vremena kod bosanskih muslimana, tih islamiziranihSlavena, započinje proces konstituiranja osobenog identiteta čija je differentiaspecifica u odnosu na ostale etnije južnoslavenskog prostora upravo islam, sa svojimukupnim duhovnim i kulturno-civilizacijskim naslijeđem.

Pa ipak, taj susret nadolazećih orijentalno-islamskih utjecaja sa predosmanskimkulturnim supstratom nije označio njegovu asimilaciju i nestajanje, već upravo, kakokaže Muhsin Rizvić, “oplođenje slavenskog porijekla, bitnosti i naslijeđa otvorenimduhovnim prostorima Orijenta“. islamizirani Bošnjaci nipošto nisu odustali odslavenske komponente svoga identiteta, te su je njegovali, u manjoj ili većoj mjeri,tokom cijelog perioda osmanske vladavine. To je jasno uočljivo u sva četiri paralelnatoka bošnjačkog književnog stvaralaštva u ovom razdoblju njihove kulturne povijesti.

Bošnjački kulturni identitet u osmanskom periodu u sferipisane književne riječi

Odlučujućim faktorom u procesu konstituiranja bošnjačkog kulturnog identitetamože se smatrati tzv. masovna islamizacija stanovništva provedena u osmanskomperiodu. Iako se znanstveni pristupi u ovom pitanju međusobno razlikuju, zbog većeili manje ideološke uvjetovanosti i ograničenosti istraživačkih pristupa cijelomfenomenu, iako je puno kontroverzi, rasprava i sukoba povodom ovog2 – najveći broj



1 Vidi Vervaet, Stijn: Centar i periferija u austro-ugarskoj, Zagreb-Sarajevo, Synopsis, 2013., str. 18.2 “Historijska nauka nije ni do danas ovaj proces uspjela sustavno razjasniti. Njemu se pristupa, slično kao

fenomenu Crkve bosanske i bosanskih krstjana, sa puno emocija i strasti, ali i sa brojnim predrasudama, sve

45

istraživača se slaže da je širenje islama na južnoslavenskim prostorima bio nenasilanproces.3 Riječ je, u svakom slučaju, o nekoj vrsti tranzicije jednog slavenskog narodau okrilje orijentalno-islamskog kulturno-civilizacijskog kruga ili o “...oplođenjuslavenskog orijentalnim“4, kako kaže Muhsin Rizvić. Međutim, ni tu tranziciju nemožemo razumjeti na pravi način ako nemamo u vidu taj liminalni položaj Bosne iHerce-govine u okvirima Osmanskog carstva, i to upravo u stoljećima kad sekršćanstvo i islam žestoko sukobljavaju i bore za dominaciju u Evropi, kad na ovimprostorima traju ratovi gotovo bez prekida, od početka 16. do sredine 19. stoljeća.Sjajna metafora tog militarnog kontinuiteta jeste stih iz bošnjačke usmene epike:“sitnu knjigu na kolinu piše“, koji u sebi semantički komprimira i položaj kulture,napose pismenosti i literarture u datom društveno-povijesnom kontekstu. “Četiristotine godina ove epohe ispunjene su“, piše M. Braun, “žestokim neprekidnim ratomizmeđu kršćana i muslimana, koji neznatno prekidaju povremena primirja i razdobljamira. Zemlja je sve vrijeme jedna kasarna, a stanovništvo garnizon uvijek spremanna mobilizaciju. (...) Ratovi protiv stranih vojski i borbe protiv pobunjenika uunutrašnjosti zemlje predstavljaju zapravo životni zadatak čitavih velikih slojevamuslimanskog stanovništva. Služenje islamu postaje tako jedna nadasve realna misija,čime se jaz prema Zapadu produbljuje i širi: Evropa uvijek ostaje ‘nevjerničkineprijatelj’, a kontakt s njim i njegovim bićem u potpunosti se odbija. Muslimanskostanovništvo je svim svojim duhom okrenuto Orijentu, čiji je predstavnik u ovomslučaju veliko Osmansko carstvo. ‘Mješovita kultura’ nastala asimilacijom suštinskihelemenata nije izgrađena, uprkos povoljnom geografskom položaju.“5

Ovo je, dakako, sa evropskog orijentalističkog stanovišta formirano zapažanje izaključivanje, u kojem ima malo mjesta za neki drugi i drugačiji pogled na očitovanjei baštinjenje slavenskih korijena bosanskih muslimana u njihovoj životnoj stvarnosti,pa sljedstveno tome ni u njihovoj umjetnosti i kulturi. A činjenice, međutim, govoreda je itekako bilo i tih i takvih očitovanja, produktivnih relacija i srodnosti islamskogi kršćanskog svijeta na ovim prostorima – o čemu svjedoče, recimo, karakteristični



do otvorenog krivotvorenja prirode i karaktera etničke i vjerske strukture Bosne prije i u toku procesa širenja islama.“ (Mustafa Imamović: Historija bošnjaka, Sarajevo: BZK “Preporod“, 1997. str. 138.)

3 “Masovni prelazak bosanskohercegovačkih Slavena na islam počeo je krajem 15. stoljeća, nakon što su Osman-lije konačno osvojile zemlju 1463. godine. (...) S naše tačke gledišta naročito se moramo pridržavati dvijučinjenica koje su za razumijevanje islama u Bosni i Hercegovini od temeljnog značaja: a) Bosna nikad nije bila kršćanska zemlja u pravom smislu riječi; b) primanje islama nije bio nikakav nasilan niti spontan događaj.Primanje islama pripremano je nizom dalekosežnih historijskih i psiholoških okolnosti, pa je zbog toga bilo neizbježno.“ (Maksimilijan Braun: Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u bosni iHercegovini, Sarajevo, Dobra knjiga, 2009., str. 10.)

4 Muhsin Rizvić: panorama bošnjačke književnosti, Sarajevo, Ljiljan, 1994., str. 9.5 M. Braun, ibid., str. 15-16

46

izvodi iz krajišničkih pisama, koji izravno upućuju na dobrosusjedske, komšijskeodnose, prijateljstva, pa čak i pobratimstva između krajiških kršćana i muslimana. Utom smislu iznimno je ilustrativan izvod iz pisma koje je 1684. godine udbinsko-ličkikapetan u službi Osmanskog carstva Mustafaga Hurakalović uputio čuvenomuskočkom harambaši Petru Smiljaniću, gdje neposredno izražava divljenje zbognjegovog ratničkog i viteškog ugleda, uprkos činjenici da je taj ugled stečen u borbiprotiv njegove carevine: “Čuli smo da (j)e (j)nak na toi kraini. Bog znade da nam (j)edrago (j)ere (j)e naš.“6

Narodni jezik ovih pisama, naprimjer, pa i sama pismenost (bosančica) koja ihkrasi, svjedoče upravo o nacionalnom i kulturnom identitetu bosanskih muslimana,koji se opire asimilaciji u tursko-orijentalni milje. Na taj se način, ipak, sve vrijemenastavlja čuvati i slavenski, predislamski kulturni identitet u sferi pisane riječi i nakonislamizacije: “Krajišničke epistole kontinuiraju se na srednjevjekovne administra-tivno-pravne spise istim pismom – bosančicom, stilsko-izražajnim osobitostima,znakovitim leksičkim istovjetnostima i, konačno, samom motivsko-sadržinskompodudarnošću.“7 Iz krajišničkih pisama zrači epski duh viteštva, podastiru se svje-dočanstva o junačkoj časti i zadatoj vjeri, pa i o zauzimanju kod suprotne, nepri-jateljske strane za neke zarobljenike, čak i kad su oni kršćanske vjere8 – a spomenutoisticanje zadovoljstva i radosti zbog ugleda junaka sa protivničke strane svjedoči oidentitarnom samoosjećanju bošnjačkih krajišnika i o čuvanju slavenskog kontinuitetaiz starine, kako naglašava Rizvić.

Osjećaj slavenskog etničkog porijekla kod Bošnjaka ostao je prisutan tokomcijelog perioda osmanske uprave. Konačno, i cjelokupna naša pisana književna riječtokom osmanske vladavine to zorno dokazuje. Ovo se može ponajprije uočiti udjelima stvaralaca na orijentalnim jezicima, koji su često živjeli i službovali dalekood Bosne – ali su unatoč tome nerijetko isticali svoje bosansko porijeklo, nezaboravljajući nikad svoj maternji bosanski jezik. Dakle, autori bošnjačke knji-ževnosti na orijentalnim jezicima, kako naglašava Muhsin Rizvić, ulaze u rizniceostvarenja istoimenih književnosti, ali “zadržavajući i neka obilježja svoga tla uimenima i spomenima porijekla svojih tvoraca (istakao I. R.), u obilježjima



6 M. Rizvić: panorama bošnjačke književnosti, str. 52.7 Vedad Spahić: prokrustova večernja škola, Tuzla, Bosania ARS, 2008., str. 12.8 “Ima u ovim pismima mnogo slučajeva da se muslimanski krajišnici zalažu, mole, daju vjeru i jamče kod

suprotne strane za zarobljenike kršćane, martolose ili seljake.“ (M. Rizvić: pregled književnosti naroda biH, Sarajevo, Veselin Masleša, 1985., str. 36.)

47

lokalnog slavenskog duha, te u nekim stilsko-tradicionalnim karakteristikamanjihovih djela.“9

Brojni su primjeri isticanja odanosti zavičaju i svijesti o vrijednosti bosanskogjezika kod Bošnjaka stvaralaca na orijentalnim jezicima. Osim, recimo, HasanaKaimije i Abdurahmana Sirrije, koji su, uporedo, pisali i na orijentalnim jezicima istvarali alhamijado književnost na bosanskom jeziku, ili Muhameda Hevaije Uskufije,koji je još u 17. stoljeću svoj jezik imenovao bosanskim10, a svojim tursko-bosanskimrječnikom potur šahidijom udario temelj standardizaciji bosanskog jezika čak dvastoljeća prije toliko afirmiranog Vuka Stefanovića Karadžića – možda je i najzna-kovitiji primjer znamenitog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije. Svoj čuveni ljetopison je napisao na turskom jeziku, ali na bosanskom dijalektu (bošnjak-lehdže, kakosu ovu varijantu turskog nazivali Osmanlije), a koji je sadržavao brojne elementenašeg, bosanskog jezika. U svome radu slika sarajevskog govora u djelu mula-mustafe bašeskije Senahid Halilović navodi kako “...pored mnogih riječi ljetopisacpiše i čitave rečenice na svom maternjem jeziku. On je zapravo mislio na maternjem,a pisao na turskom jeziku“11. I on je svoj jezik dosljedno nazivao bosanskim teHalilović navodi petnaestak mjesta iz ljetopisa koja to potvrđuju. Halilović takođerpotcrtava kako je Bašeskija ne samo izvanredno poznavao izražajne mogućnostimaternjeg jezika, nego je prema bosanskom jeziku gajio ogromnu ljubav iprivrženost: “Bogatstvo bosanskog jezika osobito ističe na planu leksike, tvrdeći daje ono veće negoli u arapskom i turskom jeziku. Kao ilustraciju za to navodi 45sinonima za glagol otići u našem, dok u arapskom pronalazi samo tri: ‘Bosanski jezikje bogatiji od arapskog jezika. Evo, naprimjer, u arapskom jeziku za glagol ići imajusvega tri oblika: zehebe – raha – meša. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiro-mašniji, jer za glagol ići ima samo izraz gitmek. Međutim, u bosanskom jeziku zaoblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odklipa,odgega se, odkasa, odtrapa, odđipa, odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odgaza...’“12



9 M. Rizvić.: panorama bošnjačke književnosti, str. 9. Premda Rizvićevo insistiranje na obilježjima lokalnog duha, tradicije i stila, zasnovano na poznatoj Bašagićevoj tezi o posebnosti “bošnjačkog genrea na Istočnom parnasu“, novija bosanska orijentalistika s dosta snažnih argumenata odbacuje kao mistifikaciju, posebno udijelu koji se odnosi na divansko pjesništvo, koje ima izrazit nadetnički, alokalni i transcendentalno-mistički karakter.

10 “Najstariji spomeni vlastitog maternjeg jezika bosansko-muslimanskog pisca sačuvani su u maqbuli-arifu ili potur-šahidiji Muhameda Hevaije Uskufije. U predgovoru ovog djela on veli za sebe da je ‘Bosnevi’, a svoj jezik dosljedno naziva ‘bosanskim’ (...) Bosna, Bošnjak i bosanski spominje se u predgovoru deset puta, a u samom tekstu rječnika još dva puta...“ (M. Rizvić, ibid., str. 101.)

11 Senahid Halilović: bosanski jezik, Sarajevo, Biblioteka Ključanin, 1991., str. 94.12 ibid., str. 97.

48

I Rizvić ističe taj primjer iz ljetopisa kao ilustrativan za Bašeskijin odnos premamaternjem bosanskom jeziku13 – iako dodaje da su izrazi koje je on naveo “pejorativniprovincijalizmi koji označavaju kvalitativnu vrijednost radnje“ (nijansu), podvlačećiuz to stav Mehmeda Handžića da je Bašeskijina tvrdnja u pogledu arapskog i turskogjezika pogrešna “...i proističe iz njegova nedovoljnog poznavanja ovih jezika“; no,ipak dijeli Handžićevo mišljenje da ova ljetopiščeva tvrdnja “ostaje kao dokumentda su ovi pisci cijenili svoj jezik i razmišljali o njemu“. Halilović, pak, u spomenutojstudiji ovako rezimira: “Ovaj Bašeskijin vrijednosni sud o jeziku potvrda je ranoganarodoslovlja kod nas, a iz njega ‘zrači i isijava velika njegova ljubav premamaternjem jeziku, ljubav koja čitaoca plijeni i nadahnjuje ponosom. Posebno to trebaistaknuti, jer na osnovu ovakvih i sličnih iskaza možemo zaključiti koliko je velikabila ljubav našeg čovjeka prema svome jeziku, tako velika da je nije moglo otupitiništa, pa ni arapski jezik, jezik vjere i najsvetijih knjiga’”14

Posebno živopisno svjedočenje o odnosu prema bošnjačkoj usmenoknjiževnojtradiciji te maternjem – bosanskom jeziku među Bošnjacima u istanbulskoj dijasporidonio je Safvet-beg Bašagić u svome djelu bošnjaci i Hercegovci u islamskojknjiževnosti. Navodeći sjećanje svoga oca na Arif-bega Rizvanbegovića Stočevića,bošnjačkog pjesnika na orijentalnim jezicima koji se potpisivao pseudonimomHikmet, on ističe njegovo ushićenje narodnom pjesmom svoga materinskog jezika,koje je ispoljio na jednoj večeri u carigradskom domu fehim-ef. đumišića, 1876.godine, kada je goste došla zabavljati izvjesna Sarajka, po svemu sudeći profesionalnapjevačica. “Rahmetli otac veli da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevačica pjevali,promatrao Hikmeta i njegovo duševno raspoloženje. Sjedio je mirno, što je kod njegabilo rijetko, gledao je ozbiljno i slušao sve s nekim dubokim poštovanjem i dječinjimzanosom. Među ostalim zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju, u kojoj dolaze slijedećistihovi: Ku’n ga, majko, i ja ću ga kleti / ali stani, ja ću započeti: / Tamnica mu mojanjedra bila, itd. Na to je Hikmet skočio na noge i u velikoj uzbuđenosti poviknuo:‘Moj je narod najveći pjesnik!’, pa onda počeo tumačiti prisutnima po arapskoj poeticiljepote te narodne. Svi su se u čudu snebivali: šta je sve Hikmet u toj pjesmi našao.“15

Navedeni primjeri svjedoče o kontinuitetu samosvijesti bosanskih Slavena, nesamo onih sedentarnih nego i onih koji su nakon školovanja ostali živjeti i stvarati udijaspori (u tadašnjim islamskim metropolama), o vlastitom etničkom porijeklu i ovlastitom slavenskom identitetu. Unatoč specifičnim društveno-historijskim i



13 M. Rizvić, ibid., str. 102-103.14 S. Halilović, ibid., str. 98.15 Munib Maglajlić: usmena lirska pjesma, balada i romansa, Sarajevo, Institut za književnost, 1991., str. 21-22.

49

kulturnim prilikama u kojima je bošnjačka intelektualna dijaspora živjela i djelovala,prostorno i vremenski značajno odvojena od zavičajnog tla i ambijenta, njihov seidentitet najjače manifestirao upravo kroz odnos prema maternjem bosanskom jeziku,koji je neprestano baštinjen i brižljivo čuvan, bez obzira na izravnu uključenost tihautora u tokove i u prostore orijentalne literature. Ovdje, za nas je posebno bitno daje kod svih ovih stvaralaca tokom osmanskog perioda, za sve to vrijeme, njihov govordosljedno imenovan bosanskim jezikom: uz često isticanje nominalne odrednice (uzime ili kao pjesnički pseudonim) bosnevi, to je nedvosmisleno bio najsnažniji izrazsvijesti o slavensko-bosanskom, dakle ne-osmanskom identitetu u periodu osmanskevladavine u Bosni.

Izrazito afirmativan stav kada je riječ o kulturnom identitetu kod bošnjačkih autorau osmanskom periodu posebno je došao do izraza u alhamijado literaturi. Iako jenesporan književnohistorijski i književnokritički sud prema kojem ova vrstaknjiževnog stvaralaštva Bošnjaka u osmanskom periodu po dosegnutim estetskimdometima daleko zaostaje za književnošću na orijentalnim jezicima – alhamijadoknjiževnost nemjerljivo je značajna kao kulturno-povijesna činjenica s kojommoramo računati proučavajući književnu i kulturnu povijest Bosne i Bošnjaka. Osimbogaćenja svoje književne tradicije još jednom vrstom pismenosti i književnog stva-ralaštva, njome su bosanski muslimani jasno obilježili koordinate svoga duhovnogbića i identiteta: uz isticanje privrženosti religijskoj tradiciji islama (na ravnitematskih interesiranja i kroz korištenje arapskog pisma), paralelno je naglašavana iodanost maternjem jeziku kao temelju vlastitog zavičajno-narodnosnog identiteta.Uz to, alhamijado pismenost i književnost značajna je kao pokušaj premošćavanjadosta produbljenog jaza između elitne i pučke komponente bošnjačke kulture aimajući u vidu činjenicu da, osim elementarnih obrednih formula na arapskom,ogromna većina Bošnjaka nije poznavala orijentalne jezike na kojima je stvaranaelitna književnost. Zahvaljujući usmenoj književnosti i alhamijadu, bošnjačkaknjiževnost tokom ovog historijskog perioda participira unutar južnoslavenskeinterliterarne zajednice kao zajednice literatura srodnih etnija, jezika i kultura.

Ako ostavimo po strani interpretacije i ocjene bošnjačke alhamijado književnostikoje su očito motivirane ideološkim, odnosno posve vanknjiževnim razlozima16,



16 Vidi tekstove o bošnjačkoj alhamijado literaturi koje su pisali: Aleksandar Hiljferding (putovanje po Hercego-vini, bosni i staroj srbiji, 1859.), Otto Blau (bosnich-turkische sprachdenkmaler, 1868.), Stojan Novaković (srbi muhamedanci i turska pismenost, 1869.), friedrich Krauss (Tri riječi Hercegovca, 1885.), Dragutin Pro-haska (pjesme bosanskih muslimana, 1912.), Ivo Andrić (u doktorskoj disertaciji Die etwicklung des geistigen lebens im bosnien unter der einwirkungder turkische Herschaft, 1924.), Maximilian Braun (Začeci evropei-zacije u književnosti slavenskih muslimana u bosni i Hercegovini, 1934.), itd.

50

književna kritika, i domaća i strana, saglasna je u tome da alhamijado literaturaobjektivno zaostaje za stvaralaštvom Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Ona se trebarazumijevati prije svega kao bypass između stvaralaštva na orijentalnim jezicima,namijenjenog relativno uskom krugu pripadnika orijentalno-filološki obrazovaneinteligencije i više klase, te usmenoknjiževnog stvaralaštva, koje je potjecalo iz narodai bilo je namijenjeno njemu. Uglavljena između ove dvije književne sile, kako to kažeM. Braun, “umjetnička književnost” Bošnjaka na narodnom jeziku – koju on do-sljedno piše pod znacima navoda – nije mogla doživjeti samostalan razvoj, već senužno morala oslanjati na neku od njih, što je dovelo do toga da je “od samog početkabila osuđena na to da bude ograničena na imitacije i povremena originalna ostvarenjapojedinaca”17. Bez obzira na sve navedene kritičke objekcije, imputacije i ograde, ioni najstroži kritičari alhamijado literature ne spore, već naprotiv ističu osobenosti začudnost nje kao kulturnog fenomena – u okviru kojeg se jedan islamiziraninarod (manje-više instinktivno i podsvjesno) opirao asimilaciji i borio za očuvanje ibaštinjenje slavenske komponente vlastitog identiteta, i to prvenstveno očuvanjemmaternjeg jezika, u simbiozi sa arebičkom pismenošću. Zato i sam Braun, unatočsvim nepovoljnim ocjenama alhamijado književnosti koje je izrekao, priznaje kakose u ovim djelima nesumnjivo mogu dokazati i “tragovi nikad izumrlog osjećaja rasnepovezanosti s kršćanskim Slavenima”18. Štaviše, i Stojan Novaković, koji se, nakonAleksandra Hiljferdinga i Otta Blaua, žestoko obrušio na alhamijado literaturu,priznaje da su ti “poturčenjaci sačuvali autohtoni izričaj”, te iznosi u ovom kontekstuposebno znakovito zapažanje: “I zaista naš jezik zvoni divno iz njihovih usta, sosobitom čistoćom i harmonijom”19.

Kao reakcija na objavljivanje po mnogo čemu značajne knjige Sejfudina Kemurei Vladimira Ćorovića serbocroatische Dichtungen bosnicher moslims aus dem Xvii,Xviii, und XiX jahrhundert (Sarajevo, 1912.), koja je i naučnoj i široj čitalačkojpublici zapravo obznanila ovo stvaralaštvo Bošnjaka na bosanskom jeziku, pojavilose nekoliko znakovitih tekstova i komentara. Naprimjer, Milan Bogdanović usrpskom književnom glasniku piše kako je pojava ove knjige “neočekivani događaj,jer se mislilo da ‘kod najvarvarskijeg dijela bosanskohercegovačkog stanovništvanije bilo duhovnog života’”.20



17 Maksimilijan Braun: ibid., str. 20-21.18 ibid., str. 23.19 Muhamed Huković: alhamijado književnost i njeni stvaraoci. Bošnjačka književnost u književnoj kritici,

knjiga I, Sarajevo: “Alef“, 1998., str. 887.20 ibid., str. 891.

51

I Borivoje Jevtić u “Srpskoj omladini” piše kako je ova knjiga “dobitak i novostza našu literaturu i kulturnu historiju”, te ističe da je ona “pokazala kako imuslimanski elemenat ‘ima vrednih i brojnih ostvarenja’”21.

Napokon, i sam Vladimir Ćorović, u članku objavljenom u bosanskoj vili 1912.godine, kako navodi Muhamed Huković, “želi raspršiti stoljetna shvatanja onegativnom utjecaju muslimanskog duha i mentaliteta na kulturni i društveni životBosne. On osjeća da se, dok se ne razbiju te psihološke barijere, neće moćizainteresirati čitalačka publika za njihovo kulturno i književno stvaralaštvo, pa kaže:‘Ništa više, ništa humanije, ništa svjetlije mi nismo znali da pretpostavimo o timljudima (misli na muslimane, pr. M. H.), mi nismo htjeli da vjerujemo u njihova višainteresovanja, za nas je bila potpuno strana njihova kultura. Te se tradicije i tauvjerenja moraju u mnogome mijenjati”22. Na samom kraju toga teksta Ćorović ističeda ‘otkriće’ alhamijado književnosti i za srpsku literaturu znači dobit: “Osim fra-njevaca, držalo se dosad da se niko drugi nije bavio u Bosni i Hercegovini pjesničkimradom. Pravoslavni su njegovali narodnu pjesmu i po manastirima prepisivali starijerukopise. Muslimani su, govorilo se, samo element krvi i nasilja. Pojavom ovihpjesama to će se shvatanje znatno modificirati, naša prošlost biće tijem za jednuzanimljivu stranicu bogatija”23.

Konačno, možemo zaključiti kako je, bez obzira na izostanak značajnijeknjiževno-umjetničke kvalitete, alhamijado književnost nemjerljivo važna kaokulturno-povijesna činjenica. Ona dokumentira odlučnost bosanskih muslimana kaoetničke zajednice da sačuvaju maternji jezik i na njemu grade svoj slavensko-islamskiidentitet, te da na taj način istaknu, kako to i Maksimilijan Braun priznaje, “slavenskoporijeklo naroda koji je po etničkom kodu, jednako izraženom u jeziku i pjesništvu,stajao na putu miješanju, samoidentifkaciji s Osmanlijama”24, čime se zapravo obe-smišljava i (ne samo njegova) teza o potpunom priključenju islamsko-orijentalnomkrugu25, koju je izrekao samo nekoliko pasusa kasnije. Na istoj liniji, alhamijadoodržava prisustvo bošnjačke književnosti unutar južnoslavenske interliterarnezajednice u kapacitetu njenog skromnog ali značajnog kreativnog jezičkog i kulturno-historijskog prinosa ukupnosti literarnih tokova na slavenskom jugu.



21 ibid., str. 891.22 ibid., str. 893.23 ibid., str. 894.24 Maksimilijan Braun: ibid., str. 18.25 ibid., str. 20.

52

Usmena književnost i kulturni identitet Bošnjaka

Jasno je, dakle, da se u četiristoljetnom razdoblju osmanske uprave kulturni ietnički identitet bosanskih muslimana – Bošnjaka ponajviše održao i očuvao krozmaternji bosanski jezik. Osim tokova razvoja i trajanja pisane književne riječiovdašnjih islamiziranih slavena na ovim prostorima, kontinuitet književnog stvaranjana bosanskom jeziku ipak je najpotpunije i najdosljednije čuvala i održavala bošnjačkausmena književnost: ona je, kako ističe Rizvić, “u nauci najmanje osporavana i kaopojava i kao književna vrijednost”, te se po svojim odlikama i osobenostima “napo-ređuje sa odgovarajućim oblicima usmene književnosti drugih naroda istog jezika, apredstavlja središnju struju, maticu i odrednicu, duhovno-estetsku samospoznajusveukupnog razvoja bošnjačke književnosti od njena iskona”26. Osim sevdalinke kaoposebne vrste bošnjačke usmene lirike slavensko-orijentalnog emocionalnog oplođenjai spoja27, koja predstavlja jedan od najreprezentativnijih žanrova naše usmeneknjiževnosti i naše narodne umjetnosti općenito28, nemjerljivu vrijednost za našu kulturui afirmiranje slavenske komponente bošnjačkog kulturnog identiteta predstavljafortisovo objavljivanje znamenite Hasanaginice 1774. godine. Ovim su činomBošnjaci, ti islamizirani Slaveni, po prvi put predstavljeni zapadno-kršćanskom svijetuna jedan sasvim novi način, izvan dotad dominantnih stereotipa o sablji, kocu i konopcu,dakle u svjetlu književnog stvaralaštva, sa temama ljubavne i intimno-porodične naravi.

Povodom Hasanaginice oglasio se i čuveni poljski pisac Adam Mickiewicz, kojije ovu baladu označio kao djelo muslimanskog pjesnika, ističući kako njenuliterarnu vrijednost tako i kulturni te etnički identitet naroda koji ju je ispjevao:“...Ženska pjesma često ima ozbiljan i tragičan ton; jedna od najljepših u ovoj vrstije pjesma o smrti Hasan-agine žene, prva koja je bila objavljena i poznata u Evropi.Opat fortis čuo je kako se pjeva i dao je njezin prijevod. Prevedena je i na francuskijezik. Goethe, začuđen jezgrovitošću tog djelca, prevede ga na njemački i tako učinipoznatom slavensku poeziju. (...) To djelo je muslimanska pjesma. Slaveni kojiispovijedaju islam pjevaju također na slavenskom; oni nisu odbacili svoj jezik...“.29

Bošnjačka usmena tradicija kroz čitav osmanski period čuvala je i kolektivnohistorijsko pamćenje naroda, istovremeno svjedočeći o slavenskoj komponentinjegova identiteta. Ovom prilikom navest ćemo samo dva znakovita primjera.



26 M. Rizvić: panorama..., str. 10.27 Isto, str. 123.28 Munib Maglajlić: 101 sevdalinka, Mostar, Prva književna komuna, 1977., str. 159.29 ibid., str. 11-12. (Maglajlićev navod Mickiewicza)

53

Epskom tradicijom o Boju pod Banjom Lukom 1737. sačuvano je sjećanje nadogađaj koji je za Bošnjake, suočene sa prijetnjom egzistencijalnog uništenja, imao,kako kaže Mustafa Imamović, značaj presudnog otadžbinskog ili domovinskog rata:“Književnost o banjalučkom boju, kao općenito cjelokupna bošnjačka literatura, kakona bosanskom tako i na orijentalnim jezicima, izražava svijest njenih stvaralaca osvom bošnjačko-muslimanskom identitetu. Taj je identitet jasno određen i omeđen,na jednoj strani rodnim bosanskim tlom, a na drugoj dubokom sviješću o pripadnostiislamu. Ta svijest je koliko duhovna toliko i sociološka kategorija i ona je kao takvajasno prisutna u cjelokupnom bošnjačkom književnom stvaralaštvu“.30 Među petizdanja pjesme o Boju pod Banjom Lukom, kao najstarije izdvaja se ono koje jepriredio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak 1888. godine. Povodom toga RašidDurić zapaža neuobičajen postupak - da se pri objavljivanju epske narodne pjesme usamom naslovu navodi i godina historijskog događaja o kojem pjesma govori,nazivajući to disonantnim raritetom u izdanjima junačke epike uopće: “Unošenjemdatuma u naslov pjesmi, njen je priređivač Ljubušak jasno markirao povijesni značajbanjalučke vojne pobjede nad habsburškom soldačijom. Idejna i patriotska dimenzijapjesme izrasta iz opisa junačke odbrane Banjaluke i Bosne od austrijskih ratnika.Etičke i domoljubne vrijednosti pjesme utemeljene su na univerzalnim načelima pravačovjeka da se sili i nasilju silom suprotstavi, da tako na svojoj zemlji opstane. Stogaje po idejno-etičkoj vrijednosti (epicentra otporu nasilju) pjesma uporediva vrhunskimepovima svjetske usmene književnosti, od Ramajane i Šahname, do Ilijade iNibelunga.“31

Bošnjačka usmena epska pjesma boj pod banjom lukom 1737. posebno jeznačajna jer čuva kolektivno pamćenje o povijesnoj pobjedi naroda suočenog saprijetnjom egzistencijalnog i duhovnog uništenja, a koja je izvojevana u uvjetimapotpunog okruženja, osloncem isključivo na vlastite snage i bez ikakve vojne pomoćiOsmanskoga carstva. Stoga ne treba iznenaditi odluka Mehmed-bega KapetanovićaLjubušaka da ovu pjesmu objavi kao jedan od temeljnih tekstova koji su trebaliafirmirati bošnjački nacionalni, književni i kulturni preporod u prvim godinama nakonaustrougarske okupacije.

Drugi značajan tekst, odnosno korpus tekstova, predstavlja usmena tradicija opogubljenju braće Morića, marta 1757. godine. Dugo vremena – još od Bašeskije,koji već u godini njihova pogubljenja Moriće naziva jaramazima (nevaljalcima), zlim



30 M. Imamović, ibid., str. 302.31 Rašid Durić: Trajna tradicija, Tuzla, Bosanska riječ, 2000., str. 159.

54

ubojicama i ljudima bez rza i obraza - dominirale su negativne interpretacije ulogeMorića u povijesnim događanjima sa sredine 18 stoljeća. Takve interpretacijeosnovano su osporili naši znameniti istraživači, prije svih đenana Buturović i MunibMaglajlić, pozivajući se na zvanične dokumente ali i obilnu usmenu tradiciju kojaniti jednim tekstom Moriće nije upamtila u takvom svjetlu. U svojoj studiji oMorićima32 đenana Buturović otkrila je kako su oni, zapravo, bili izuzetno ugledni iutjecajni u svojoj sredini, pa i šire. Na osnovu čitavog niza dokumenata, ona jeutvrdila kako su Morići bili saradnici bosanskih namjesnika i značajni djelatnici čaki na međunarodnom, diplomatskom planu. Iskoristivši svoj utjecaj i uključivši se uborbu za ulazak u krug nosilaca političkog života i vlasti, te nastojeći da prevaziđusvoje zanatlijsko-janjičarske pozicije, vjerovatno su izrasli u snažnu konkurencijutadašnjim snagama na bosanskoj političkoj sceni. S druge strane, njihova borba zainterese domaćih janjičara i sasvim izvjesne političke pozicije, zaštita interesasarajevskog esnafa i Sarajeva u cjelini33, izuzetno masovan protestni pokret dijelasarajevskog stanovništva koji su predvodili34, doveli su ih u sukob sa predstavnicimacentralne vlasti, koja ih je počela smatrati opasnošću po poredak. Time su konačnospleli omču oko vlastitog vrata, a učešćem u sarajevskim sukobima s početka mjesecamarta 1757. godine samo su dali izgovor svojim protivnicima i neprijateljima da ihuklone.

Bošnjačka usmena tradicija, kao vid kolektivnog historijskog pamćenja, očito nijeupamtila Moriće kao jaramaze (nevaljalce), zle ubojice ili ljude bez rza i obraza,nego su oni ondašnjem javnom mnijenju prije predstavljali narodne tribune, mučenikei borce za interese svoga esnafa, svoje čaršije i Bosne u cjelini, nasuprotpredstavnicima centralne vlasti koja je po svemu sudeći doživljavana kao okupatorskai zulumćarska. Stoga je ilustrativan dio pjesme u kojem se narodni pjevač, kroz likmajke Morića, obraća Dizdar-agi kao predstavniku osmanskog okupatora. Ovimstihovima izražen je kako odnos prema tuđinskoj (premda muslimanskoj!) vlasti takoi osjećanje slavenskog identiteta naroda kome se obraća, i u čije ime govori:

lijepo moli stara majka: pusti meni ja li ibru,“bogom brate, Dizdar-aga, ja li ibru, ja li pašu!pusti meni jednog sina, išći mala koliko ćeš!



32 Vidi opširnije u: đenana Buturović: morići, Sarajevo: “Svjetlost“, 1983.33 ibid, str. 89-90.34 “Dogodilo se to dobrim dijelom upravo zbog činjenice o masovnosti otpora i opasnosti koju je on kao takav

predstavljao...“ (ibid, str. 98-99.)

55

il’ čifluka, ili kmeta? zaklinjat ću nebo, zemlju,ili voliš suha zlata? učinit ću tešku dovu,samo jednog daj mi sina! nikad mira biti neće,ako li mi pustit nećeš, ni sultanu, ni veziru,kunem ti se dinom mojim, dok nad bosnom oni budu, a i postom ramazanom, a ni tebi dobra nije!”35

Navedeni primjeri svjedoče o vrlo živoj i razvijenoj usmenoknjiževnoj tradicijiBošnjaka u osmanskom periodu, koja je bila najrašireniji vid umjetničkog iskazivanjajezikom. Osim književnoumjetničke uloge koju je imala i ostvarivala u manjoj ilivećoj mjeri, ova književnost imala je nemjerljivu ulogu u izgradnji slavensko-islamskog identiteta te u očuvanju kontinuiteta stvaranja na bosanskom jeziku uosmanskom periodu.

Zaključna razmatranja

Sveukupna bošnjačka književnost osmanskog perioda potvrđuje kako društveno-historijske okolnosti koje su determinirale postojanje Bošnjaka kao naroda tokomviše od četiri stoljeća osmanlijske vlasti nisu uzrokovale kulturnu dezidentifikaciju,a pogotovo ne etničku asimilaciju. Osjećaj pripadnosti slavenskom etničkom bićuostao je prisutan tokom cijelog razdoblja osmanske uprave, čime se konstituirao iuspješno održavao specifičan, autohtoni slavensko-islamski identitet bosanskihmuslimana – Bošnjaka. Potvrđuju to sva tri paralelna toka bošnjačke pisane riječi uosmanskom periodu. Već u krajišničkim pismima možemo primijetiti kako narodni,bosanski jezik, pa i sama bosančička pismenost koja ih krasi, svjedoče upravo onacionalnom i kulturnom identitetu bosanskih muslimana koji se opire asimilaciji utursko-orijentalni milje. Neki izvodi iz krajišničkih pisama, kako smo vidjeli, izravnoupućuju na dobrosusjedske, komšijske odnose, prijateljstva, pa čak i pobratimstvaizmeđu krajiških muslimana i kršćana, očito motivirane zajedničkim slavenskimporijeklom.

Osjećaj pripadnosti slavenskom etničkom biću kod Bošnjaka može se pratiti i udjelima stvaralaca na orijentalnim jezicima, koji su često živjeli i službovali dalekood Bosne – ali su unatoč tome isticali svoje bosansko porijeklo, ne zaboravljajući



35 Munib Maglajlić: usmena balada bošnjaka, Sarajevo: “Preporod“, 1995., str. 88.

56

svoj maternji, bosanski jezik. Brojni primjeri svjedoče o kontinuitetu samosvijestibosanskih muslimana, tih islamiziranih Slavena - ne samo onih sedentarnih nego ionih koji su nakon školovanja ostali živjeti i stvarati u dijaspori (u tadašnjimislamskim metropolama) - o vlastitom etničkom porijeklu i o vlastitom slavenskomidentitetu. Unatoč specifičnim društveno-historijskim i kulturnim prilikama u kojimaje bošnjačka intelektualna dijaspora živjela i djelovala, prostorno i vremenskiznačajno odvojena od zavičajnog tla i ambijenta, njihov se identitet najjačemanifestirao upravo kroz odnos prema maternjem bosanskom jeziku, koji jeneprestano baštinjen i brižljivo čuvan, bez obzira na izravnu uključenost tih autora utokove orijentalne literature. Bio je to najsnažniji izraz svijesti o slavensko-bosanskom, dakle ne-osmanskom identitetu u periodu osmanske vladavine u Bosni.

I pojava alhamijado literature predstavlja osoben fenomen – u okviru kojeg sejedan islamizirani narod opirao asimilaciji i borio za očuvanje i baštinjenje slavenskekomponente vlastitog identiteta, i to prvenstveno očuvanjem maternjeg jezika usimbiozi sa arebičkom pismenošću.

Konačno, cjelokupna usmenoknjiževna tradicija kroz čitav ovaj period svjedočilaje o slavenskoj komponenti kulturnog identiteta Bošnjaka, što je moguće uočiti i naprimjerima navedenim u okvirima ovoga rada.

Sve naprijed izneseno, međutim, ukazuje na činjenicu kako su Bošnjaci tokomosmanskog perioda svoj slavenski identitet više instinktivno osjećali nego što su onjemu promišljali, odnosno svjesno i sistematski ga afirmirali. I baš kao što braniociBosne pod Banjom Lukom davne 1737. godine nisu djelovali na temelju bilo kakveopće nacionalne strategije, nego su reagirali spontano, suočeni s prijetnjom uništenja;ili, kao što majka Morića – očajna pred prizorom odvođenja vlastitih sinova u tvrđavuiz koje povratka nema – afektivno izriče kletvu Dizdar-agi, odnosno svimpredstavnicima tuđinske vlasti, kojoj ujedno priželjkuje i predskazuje izvjestan kraj,tako i kontinuirani proces njegovanja slavenske komponente kulturnog identitetaBošnjaka u osmanskom periodu nije bio rezultat organizirane strategije, osmišljenognacionalnog ili kulturnog programa (čega, realno gledajući, u datim prilikama i nijemoglo biti!) nego tek instinkt, afektivna reakcija na društveno-historijske okolnostivlastitog, pojedinačnog i kolektivnog opstojanja.

Konkretne aktivnosti na ovom planu uslijedit će tek nakon austrougarskeokupacije, počevši s djelovanjem Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, koji je usvojoj brošuri što misle muhamedanci u bosni, 1886. godine, po prvi put u historijibošnjačke pisane riječi, kako kaže Muhsin Rizvić, razdvojio njihovu etničku odvjerske pripadnosti, a nastavit će se kroz osnivanje listova, kulturnih društava i drugih



57

institucija, čime započinje koliko-toliko organizirano djelovanje Bošnjaka na poljukulture.

Literatura

1. Braun, Maksimilijan: Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih musli-mana u bosni i Hercegovini, Sarajevo, Dobra knjiga, 2009.

2. Buturović, đenana: morići, Sarajevo, Svjetlost, 1983.3. Durić, Rašid: Trajna tradicija, Tuzla, Bosanska riječ“, 2000.4. Halilović, Senahid: bosanski jezik, Sarajevo, Biblioteka Ključanin, 1991.5. Huković, Muhamed: alhamijado književnost i njeni stvaraoci, u bošnjačka

književnost u književnoj kritici, knjiga I, Sarajevo: “Alef“, 1998.6. Imamović, Mustafa: Historija bošnjaka, Sarajevo, BZK “Preporod“, 19977. Maglajlić, Munib: 101 sevdalinka, Mostar, Prva književna komuna, 1977.8. Maglajlić, Munib: usmena lirska pjesma, balada i romansa, Sarajevo, Institut

za književnost, 1991.9. Maglajlić, Munib: usmena balada bošnjaka, Sarajevo, BZK “Preporod“,

1995.10. Rizvić, Muhsin: pregled književnosti naroda biH, Sarajevo, Veselin Masleša,

1985.11. Rizvić, Muhsin: panorama bošnjačke književnosti, Sarajevo, Ljiljan, 1994.12. Spahić, Vedad: prokrustova večernja škola, Tuzla, BosaniaARS, 2008.13. Vervaet, Stijn: Centar i periferija u austro-ugarskoj, Zagreb-Sarajevo, Sy-

nopsis, 2013.

THE SLAVIC COMPONENT OF THE BOSNIAK CULTURALIDENTITy IN THE LITERATURE OF OTTOMAN PERIOD –BETWEEN AFFECTION AND AFFIRMATION

Summary

Bosniak literature in Ottoman period testifies to the case of how socio historical circumstances, whichdetermined existence of Bosniaks as nation during the period of more than four centuries, did not causecultural de-identification or ethnic assimilation of islamicized Slavs into the Orient. The sense of Slavic



58

ethnicity remained present during the entire rule of Ottoman empire, which created and maintainedspecific, indigenous, Slavic-Islamic identity of Bosnian Muslims – Bosniaks.

However, it should be emphasized that the affirmation process of the Slavic component of Bosniakidentity in Ottoman period was not the result of organized strategy or prepared national or culturalprogram, but more instinctive, affective reaction to the socio-historical circumstances of nationalsurvival. Concrete activities in reference to the aformentioned process, started at the time of Austro-Hungarian occupation with Mehmed-beg Kapetanovic Ljubusak who was the first amongst Bosniakauthors to separate ethnic and religious identity.

Key words: cultural identity, Bosniak literature in Ottoman period, Slavic component of the culturalidentity, oral tradition

Adresa autoraAuthor’s addressIbnel RamićJU Mješovita srednja industrijska škola u [email protected]



59


Ena Begović-Sokolija

PREDODŽBE O FRANJEVCIMA U SAVREMENOJBOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI

Tema franciskanizma u književnosti nije rezervirana samo za Ivu Andrića (premda je o“Andrićevim franjevcima” u književnoj kritici ponajviše pisano), kao ni za hrvatsku književnostuopće. U radu se iz imagološke perspektive nudi čitanje petnaestak žanrovski raznovrsnihtekstova iz savremene bošnjačke književnosti u kojima su zapamćeni bosanski franjevci –povijesne ličnosti (Anđeo Zvizdović, Matija Divković, Juraj Dragišić, Ivan frano Jukić, GrgoMartić, Matheus Bartl (Mato Banjalučanin), Miroslav (Tomislav) filipović Majstorović, LjuboHrgić, Ivo Marković), ali i u kojima se nudi slika franjevaštva na bosanski način iz bošnjačkevizure. Pokazalo se da su predodžbe o bosanskim franjevcima u pjesmama, pripovijetkama,romanima i dramama bošnjačke književnosti uglavnom pozitivne, ali i onda kada nisu –razumljive su i očekivane imaju li se na umu pitanja koja su predmetom imagološkograzmatranja teksta: KO, KOME, KADA i KAKO govori. U radu se zaključuje da između višemogućih pogleda na etnički (kulturni) identitet koji se ostvaruje (i) u književnosti (odKarahasanovog vrta preko Lovrenovićevih boja u duginom spektru do Spahićeve “poetikekaleidoskopa”) nije nemoguće govoriti o svima njima u jednome tekstu, odnosno u bošnjačkojknjiževnosti istovremeno te da su i bošnjački autori zaslužni za simbolički imaginarijfranciskanizma u identifikacijskim poljima bosanskohercegovačke književnosti.

Ključne riječi: bošnjačka književnost, bosanski franjevci, imagologija, predodžbe, Drugi,alteritet vs. identitet, kulturni identitet

Ena Begović-Sokolija: predodžbe o franjevcima u savremenoj bošnjačkoj književnostiKNJIŽEVNOST KAO PROSTOR IZAZOVA U REPREZENTACIJI / KONSTRUKCIJI


60

Uvodna razmatranja

Da bi se doživio drugi, nije potrebno prestati da se bude ja.

(Cvetan Todorov, mi i drugi)

Tema bosanskog franciskanizma u književnosti nije rezervirana samo za IvuAndrića (premda je o “Andrićevim franjevcima”1 u književnoj kritici ponajvišepisano), kao ni za hrvatsku književnost uopće. U radu se iz imagološke perspektivenudi čitanje petnaestak žanrovski raznovrsnih tekstova savremene bošnjačkeknjiževnosti u kojima su zapamćeni bosanski franjevci, ali i u kojima se nudi slikafranjevaštva na bosanski način iz bošnjačke vizure.

Književna nas kritika podsjeća da je “pitanje identiteta i alteriteta, na ovaj ili na onajnačin, pod ovim ili onim imenom staro (...) koliko i sama književnost, a u savremenojnauci o književnosti, posebno u komparatistici, također na različite načine i podrazličitim imenima, sve intenzivnije se javlja od druge polovine dvadesetog vijeka”2.

Zbog zadanog teorijskog (imagološkog) aspekta rada osnovna građa je književnost(u užem smislu riječi), mada ne treba smetnuti s uma da je imagologija otvorena ineknjiževnim tekstovima i kulturi u cjelini. Dakle, književnost je povlašteno mjesto zaimagotipske iskaze jer, kako tvrdi Syndram, “postoji nešto poput književne topografijekoja posjeduje vlastitu auru raspoloženja i asocijacija, s emocionalnim nabojem koji jeintenzivniji u književnosti negoli u povijesnoj zbilji”3. Imaginariji književnosti postojeuz empirijsku stvarnost i relativno neovisno o njoj, podsjeća isti autor.

Poetički, politički i sinkretički upotrebni modus teme franciskanizma ubošnjačkoj književnosti

Osnovni cilj rada jeste iz imagološkog aspekta pokušati razumjeti bošnjačkuknjiževnost 20. i 21. stoljeća kao semantički prostor u kojem je moguće predstaviti



1 Vjerovatno prvi tekst u tom smjeru napisao je Andrija Zirdum: bosanski franjevci u djelima ive andrića. Dobri pastir, XVII-XVIII/1-4, Sarajevo, 1968.

2 Staniša Tutnjević: pitanje identiteta i alteriteta u srednjoevropskim i balkanskim književnostima. u svoj i tuđ, slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim književnostima, Beograd, Institut za književnost i umetnost, 2006, str. 42. i dalje.

3 Karl Ulrich Syndram: estetika alteriteta: književnost i imagološki pristup. u Kako vidimo strane zemlje – uvod u imagologiju, Zagreb, Srednja Europa, 2009. str. 78.

61

sebe i druge. Jer, književna slika je, prema Pageauxu, “skup ideja o stranom koji seprocjenjuje kroz proces literarizacije ali i socijalizacije”4.

Nakon iscrpne imagološke analize šezdesetak djela savremene književnosti Bosnei Hercegovine s temom bosanskog franciskanizma (koje se autorica ovih redovapoduhvatila u drugom kontekstu i drugim povodom), nadaje se zaključak da se zatom temom u savremenoj bosanskohercegovačkoj (pa tako i u bošnjačkoj)književnosti poseže iz poetičkih i političkih razloga5, a ponekad i zbog jednih i zbogdrugih, što možemo nazvati sinkretičkim poticajem, odnosno kulturološkomfunkcijom / upotrebnim modusom franciskanizma.

Pod poetičkim upotrebnim modusom podrazumijevamo nastavljanje književnetradicije koja je u radu nazvana “franjevačkom pripovjedačkom Bosnom”. Pojam“franjevačka pripovjedačka Bosna” skovan je za potrebe ovog teksta i nalazimo gadovoljno preciznim u danom kontekstu, imajući na umu da su književne pojavedijelovi šire cjeline i da ih je potrebno svrstati u neki niz. Riječ je o svojevrsnommikrokanonu unutar bosanskohercegovačke književnosti kao makrokanona. Naime,općepoznato je da tekstovi koji uživaju kanonski status u književnosti imaju duljivijek trajanja i veću rasprostranjenost nego drugi žanrovi, a time i predodžbeformulirane u takvim tekstovima ostaju dulje djelotvorne u kulturnom sistemu.

Dakle, pod franjevačkom pripovjedačkom bosnom podrazumijevamo tekstove stemom bosanskog franciskanizma, koji posjeduju izvjesnu homogenost, a koja jerezultat svojevrsnog podražavanja tradicionalnog tipa književnosti, kao i određenoguzora – Ive Andrića. Vremenski bi ovaj pojam obuhvatao pripovjedače od Ive Andrićado danas. Svjesno je iskorištena aluzivnost Kršićevog i Schmausovog pojma“pripovjedačka Bosna” iz 1928. godine6, ali su se imale na umu i Lešićeve “načelneprimjedbe” o nedoumicama oko “bosanskog duha” i o spornosti tvrdnje o izražajnojhomogenosti pripovjedačke Bosne, kao i upozorenje da je potrebna “stilistička,naratološka ili bar tematološka analiza”7 koja bi dokazala pretpostavljenu izražajnuhomogenost fenomena o kojem je riječ.



4 Prema: Vladimir Gvozden: Književna imagologija u perspektivi, u činovi prisvajanja, Novi Sad, Svetovi, 2005.5 Sličnim terminima definirana je zadaća imagologije uopće: “književnoznanstveni pristup koji se poziva (...)

na (...) točku križanja između verbalnih (poetičkih) i povijesnih (ideoloških) osobina teksta, između teksta kao verbalnog tkiva i teksta kao društvenog čina, pristup, dakle, koji računa na integrirano izučavanje i tekstualnih i povijesnih aspekata kulturnog i političkog imaginarija“ (Joep Leerssen: odjeci i slike: refleksije o stranom prostoru. U Kako vidimo strane zemlje – uvod u imagologiju, Zagreb, Srednja Europa 2009, str. 85.

6 Detaljnije v. Zdenko Lešić: pripovjedačka bosna: konstituisanje žanra, knj. 1, Institut za književnost, Sarajevo, Svjetlost, 1991, str. 7.-10.

7 Zdenko Lešić: pripovjedačka bosna: konstituisanje žanra, knj. 1, Institut za književnost, Sarajevo, Svjetlost, 1991, str. 13.

62

S druge strane, politički modus koristi značenjske potencijale određenogpovijesnog razdoblja, kako je to, primjerice, učinio Jogić s ahdnamom iz 16. stoljeća,odnosno Sidran s Jukićevim željama i molbama iz 19. stoljeća. Te tačke postajusvojevrsna identifikacijska polja u imaginariju književnosti. Na koncu, “kultura udoba globalizacije kao ozbiljenja postmoderne kulturalne paradigme preuzimafunkciju ideologijske mobilizacije ispunjavajući svoju (novu!) primarnu zadaću –podariti smisao identitetu pojedinaca, društvenih skupina, etničkih i spolno-rodnorazličitih zajednica te promjenjivih, transnacionalnih, hibridnih oblika individuali-zacije životnih stilova”, kako rezonira Vedad Spahić pozivajući se na Žarka Paića8.Uslijedila je “rekonfiguracija kaleidoskopa” (Vedad Spahić), odnosno u našemkonkretnom slučaju, tu bi trebalo potražiti razloge uvijek aktualne teme bosanskogfranciskanizma, što bi se moglo podvesti pod sinkretički upotrebni modus temefranciskanizma u književnosti.

Pokazalo se da, iako u Bosnu dolaze kao stranci, drugi i drugačiji od onih kojezatiču, franjevci kroz gotovo sedam i po stoljeća svog prisustva na ovim prostorimapostaju tkivo koje gradi bosanskohercegovačku (a time i bošnjačku) književnutradiciju, zapravo ostaju “živa tradicija” utkana u različitim oblicima u “savremenuknjiževnost Bosne i Hercegovine”9. Pritom su se u analizi tekstova nametnula trimoguća pogleda na bosanskohercegovački etnički (kulturni) identitet: Karahasanov,Lovrenovićev i Spahićev. Naime, u nagrađenoj zbirci eseja Knjiga vrtova iz 2004.Karahasan iznosi tezu da ljudi svoj zemaljski vrt (svoju kulturu) žele pretvoriti u rajskivrt, a kako je vrt granični prostor između ovoga i onog svijeta, vidljivoga i tajne,materijalnoga i apsolutnog, tako je i “dio onoga svijeta kojim on zadire u ovaj ili dioovoga svijeta kojim on zadire u onaj ili u one svjetove”10. Prema tome, što čovjek sviše vjere i nade uređuje svoj zemaljski vrt, to će biti spremniji na priznanje drugihvrtova zemaljskih, dakle drugih kultura. Karahasan zaključuje da je, izmeđupretjeranog kultiviranja prirode, koje se pretvara u dekadenciju, i nekultiviranjaprirode, što ljude čini divljima – rješenje kultura koja usavršava a ne poništavaprirodu, kultura koja Druge i Drugog poštuje i, u konačnici, prelazi u štovanjeDrugoga. Ivan Lovrenović smatra da je etnički (kulturni) identitet na ovim prostorimanajbolje objasniti kao boje u duginom spektru: “odlično razaznajete svaku pojedinu,



8 Vedad Spahić: Književnost i identitet. Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji / konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Tuzla, Lijepa riječ – Bosanska riječ – BZK Preporod, 2016, str. 8.

9 Pod sintagmom “savremena književnost Bosne i Hercegovine“ podrazumijevamo književno stvaralaštvo autora rođenih u Bosni i Hercegovini a čija su djela objavljena u prošlom i ovom stoljeću.

10 Dževad Karahasan: Knjiga vrtova. Sarajevo, Connectum, 2004, str. 21.

63

ali se granica, na kojoj prestaje jedna a počinje druga, nikako ne može utvrditi”11.Spahićeva “poetika kaleidoskopa”12, odnosno kaleidoskopska rekonfiguracija,sugerira da se elementi koji čine cjelinu, u različitim procesima, povijesnim mijenamai slično, različito pozicioniraju, tako da pomicanjem cijevi kaleidoskopa, odnosnonjegovim rekonfiguriranjem, dobivamo novu sliku.

U radu nas zanima jedno drvo iz tog vrta, jedna od boja iz duginog spektra, jednasličica iz kaleidoskopa: predodžbe o bosanskim franjevcima u savremenoj bošnjačkojknjiževnosti. I premda je savremena bošnjačka književnost u pravilu fratofilska, kaouostalom i savremena bosanskohercegovačka književnost u cjelini, u dvama djelimanalazimo negativne aksiološke atribucije o franjevcima i na leksičkoj i na naratološkojrazini. Razloge tome treba potražiti u trećem od četiri pitanja imagološke analizeteksta: ko, kome, kada i kako govori. Težište je upravo na ovome “kada”, dakle nakontekstu i društveno-povijesnim okolnostima nastanka djela.

Sotoniziranje Sotone13

Pripovijetka Hamze Hume Kad tutnji iza brda, kao i pripovijetka nad bezdanomZaima Topčića, obje iz 1952. godine, osim kao poetiku svjedočenja, potrebno je čitatii u okviru socrealističke poetike u kojoj nije bilo mjesta za Boga a kamoli za fratre.Tematika je vezana za Drugi svjetski rat, a osnovni sukob je između civila (žrtava –kod Hume seljana u Omeđini, a kod Topčića logoraša u Jasenovcu) i ustaša u čijimje redovima i po jedan fratar. Naravno da je zastupljena i tendencioznost s motivomaktivnog sudionika narodnooslobodilačke borbe – u Huminoj pripovijetki selo odustaša oslobađaju partizani i odvode negativce koji su surađivali s ustašama, dokprotagonist Topčićeve pripovijetke uoči ubistva u Jasenovcu ima vremena još da se“kaje što nije na vrijeme otišao u partizane”14. U pravilu, ideologizirana književnostveoma je podesna za instrumentalizaciju konstrukata, predodžbi, stereotipa…Uvriježeno mišljenje po kojem takvu književnost uglavnom pišu loši i osrednji piscipredlažemo uzeti s rezervom, ili im barem priznati olahkotnu okolnost zadanog



11 Ivan Lovrenović: bosanski Hrvati. esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Zagreb, Durieux, 2002., str. 53.

12 Detaljnije: Vedad Spahić: Književnost i identitet. Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji / konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Tuzla, Lijepa riječ – Bosanska riječ – BZK Preporod, 2016.

13 Jedan od likova u jednoj od pripovijetki je povijesna ličnost – Miroslav filipović, koji je zaredivši se uzeo ime Tomislav, a zbog majstorskog upravljanja jasenovačkim kompleksom radnih logora i logora smrti Vjekoslav Maks Luburić osobno dao mu je novo prezime – Majstorović, među zarobljenicima još nazivan i fra Sotona.

14 Zaim Topčić: nad bezdanom, “Nad bezdanom“, Sarajevo, Seljačka knjiga, 1952, str. 23.

64

konteksta. Naime, često ovakva proza u sebe uključuje poetiku svjedočenja, te jeispisivana mimetičkim i historiografskim postupkom. Nerijetko autori imaju direktnoiskustvo u opisanim događajima, kakvo je i Topčićevo iskustvo logorovanja uJasenovcu. Rat kao jedna od velikih metapriča nezahvalno je stanje (prisjetimo seJungovih arhetipova: rat, glad, bolest, starost, smrt, patnje i tjeskobe čovječanstvauopće), ali za teoretičare književnosti može biti zahvalna metanaracija.

Franjevci kao “figure sjećanja”15

Bošnjački autori također sudjeluju u konstruiraju figure franjevca kao svojevrsnog“mjesta pamćenja” u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Inače, “mjestapamćenja” termin je Pierra Nore kojim definira krajnje oblike pod kojima opstajekomemorativna svijest unutar historije što je priziva jer je ne poznaje. To je oblikkolektivnog pamćenja, podsjećanja, kojeg konstruira i održava zajednica ponesenapromjenom i obnavljanjem.16

Kemal Mahmutefendić koristi prostor književnoga teksta za memento napoznanike, fratre kojih više nema. Od tri priče o Ljubi Hrgiću (čiji je pseudonim bioHrvoje Bor), dvije zapravo teško možemo ubrojiti u lijepu književnost. Riječ je osvojevrsnim nekrolozima u kojima Ljubi Hrgiću i Ivi Markoviću odaje počast nakonnjihove smrti. Crtice iz njihovih života bilježi perom pouzdanog svjedoka. Tekst vrvipredodžbama poput “tipična fratarska zatajnost”, dok je fra Ljubino vođenje dnevnika“ljetopis duše”17. U priči Fratar ivo marković ili čovjek koji nikada nije bio samMahmutefendić opisuje svoju posjetu tom gučogorskom fratru, za kojeg se kaže daje “živa historija Samostana”18. Opis fratra je stereotipiziran, recimo slobodno knjiški.Već nakon prvog susreta više nisu “Drugi” jedan drugome. fra Ivo pripovijedaanegdotu iz Drugog svjetskog rata kada je pred Nijemcima spasio komšiju muslimana(kojeg su “Švabe” mučile jer im nije imao dati kafu koju su tražili) opivši ove



15 Riječ je o memorijskim figurama (“figurama sjećanja”), kako ih na Halbwachsovom tragu razumijeva JanAssmann, podrazumijevajući time “kulturno oblikovane, društveno obavezujuće slike sjećanja”, pri čemu,suprotno Halbwachsu, Assmann preferira “pojam figure (…) u odnosu na pojam slike zbog toga što se on ne odnosi samo na ikoničko već i na, naprimjer, narativno oblikovanje”. (Assmann, Jan: Kulturno pamćenje,Zenica, Vrijeme, 2005., str. 44.)

16 Usp. Pierre Nora: između pamćenja i historije. problematika mjesta, u Kultura pamćenja i historija, priredile Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006, str. 28.

17 Kemal Mahmutefendić: Fra ljubo Hrgić, hroničar svoje duše (1908.-1978.), Po zaraslim stazama: recenzije, osvrti, zapisi, intervjui, teme, kulturna hronologija Zenice 1980-2013, Zenica, Opća biblioteka, 2014, str. 266.

18 Isto, str. 284.

65

šljivovicom, mada je i sam “nagrabusio” jer je glumeći da pije s njima iskretao čašiceu kapuljaču habita pa su mu leđa izgorjela od prepečenice. Osim što je dobar susjedspreman priteći (i religijskom) Drugom u nevolji, Mahmutefendićev fratar je “filozof-humanist, vjernik-kršćanin i neisključivi patriota”19.

U pripovijetki The unforgettable Fire Muharem Bazdulj načinio je pokušajpostmodernističke igre s dokumentarističkim stilom, služeći se empatijom, uspo-redbom i identifikacijskim poljima. Tako se Srebrenica pamti po Pančićevoj omorici,genocidu i, eto, Juraju Dragišiću, čiji život Bazdulj prati od rođenja do smrti, seksplicitnom autoreferencijalnošću (“zamišljam ga”, “čujem ga”, “posmatram ga”,“gledam ga”, “osjećam”, “ćutim”), koja ide do empatiziranja ili barem usporedbe sovim franjevcem. Bazdulj, htijući valjda Dragišića glorificirati, smješta ga rame uzrame s prokušanim velikanima, pa ga tako “vidi” u šetnji s MichelangelomBuonarrotijem 1485. godine u firenzi, a 1498. s Ivanom Gundulićem u Dubrovniku.Ali, ako je desetogodišnji Michelangelo mogao (i htio) šetati sa sredovječnimbosanskim fratrom, gotovo stoljeće kasnije rođenom Gunduliću to bi doista teškopošlo za rukom. Ovaj anahronizam naročito para uši (i oči) ako se uzme u obzirpodražavanje dokumentarističkog stila pisanja i korištenje povijesne građe upripovijetki.

Irfan Horozović u dijahronijskom presjeku povijesti banjalučkoga kraja poigraose s predodžbom o fratru kao posjedniku tajnog znanja, ali i simboličkimimaginarijem mjesta i vremena. U ciklusu priča Karta vremena taj kraj mjesto jepamćenja fra Mate Banjalučanina, ali i Horozovićevog identitarnog određenja –njegov rodni grad. “Orguljaš i muzički pedagog Matheus Bartl”20 iz druge polovine17. stoljeća, kako ga službena povijest pamti, zaintrigirao je naratora, koji ondafikcionalizira povijest i učitava ovom franjevcu svojevrsno “tajno znanje” (u značenjukoje je toj sintagmi namjerila R. Lachmann21). Naime, mislima bi se mogao prenijetido kamenih Orgulja u Tijesnom i kada je fizički daleko od njih te sviranjem pokretatiprirodu. Ovim bosanskim Orfejem, usudimo se tako ga nazvati, potvrđuje se vezaizmeđu mita i povijesti i uloge prvoga (mita) u tumačenju drugoga (povijesti). A ondai u konstruiranju predodžbi o Drugome.



19 Isto, str. 293.20 https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_glazba_u_Bosni_i_Hercegovini21 Naime, preuzimajući i prilagođavajući ideje nekih drugih teoretičara književnosti Renate Lachmann govori o

znanju koje na osnovu uznemirujućih podataka koje sadrži svraća na sebe pažnju književnosti, osobito fanta-stike, koja onda postupa arkanizirajuće. Detaljnije: Renate Lachmann: metamorfoza činjenica i tajno znanje, Zagreb – Sarajevo, Zoro, 2007, str. 113.

66

Franjevačke hronike kao mjesto pamćenja žanra

Predodžbu o fratru kao hroničaru, vjernom zapisivaču povijesnih mijena bilježeu svojim romanima Šehović, Ratkušić i Karahasan, pri čemu posljednji autor najprijekonstuira pa zatim dekonstruira žanr hronike.

feđa Šehović u svojoj trebinjskoj hronici, petoknjižju, o trebinjskim begovimaIlijasbegovićima zastupa tezu kako se “mudrost suživota sastoji u neprestanimpokušajima da se onaj drugi shvati i razumije”22, te njeguje predodžbu o fratru-hroničaru, kojemu se vjeruje, ali i koji (ovaj put!) piše zapis o Drugome – Ilijas-begu.Dakle, autor je franjevačku hroniku kao arhitekst izmjestio u potpuno neočekivanikontekst. Postupkom pseudodokumentarizma uvodi lik franjevca-hroničara, zapravouvođenjem hronike kao izvora koju je zapisao fra Matija, narator pred recipijentomsvome pripovijedanju želi dati vjerodostojnost i pouzdanost, a uz naslov hronike nalatinskom, i znanstvenost i ozbiljnost. Sličnost između jednog franjevca i jednog begaogleda se “u dosljednosti kojom vide temeljnu vrijednost vlastita postojanja”, što fraMatija “tumači prije svega njihovim zajedničkim bosanskim iskonom”23. fra Matijai Ilijas-beg saglasni su o “našoj bošnjačkoj sudbini”24, očito u Jukićevom iKneževićevom razumijevanju pojma bošnjaštva, a koju drugi, primjerice dubrovačkifranjevci, ne razumiju. “Bolan Matija, ne znaju oni što je Bosna”25, veli Ilijas-beg.Zapravo je fratar bliži hercegovačkom begu nego drugim pripadnicima istogprosjačkog reda. Za razliku od fra Marka iz Andrićeve pripovijetke u musafirhani,fra Matija ne pokušava pokrstiti umirućeg Ilijas-bega, ali ne zato što njegovu dušumožda ne želi “spasiti” i prevesti je “na pravu stranu” već zato što ne misli da je samojedna strana prava. Da izbjegne sladunjavost, patetičnost i neobjektivnost u izrazu,Šehović navedene i njima slične izjave stavlja pod navodnike i pripisuje fra Matijinimzapisima iz 17. stoljeća. U petom dijelu hronike opisan je posljednji rat u Bosni iHercegovini. Opet je čvrsta veza između jednog fratra (fra Petar) i jednog bega (EnesIlijasbegović), gotovo bratska. Ono što se nadaje kao zaključak Šehovićevih romanas tezom jeste da su ovakav kompleksan identitet Bosne i Hercegovine kroz stoljećasačuvali begovi i franjevci.

Na sličnim idejnim postavkama zasnovan je i roman Enesa Ratkušića Tajnabosanskog štapa, u kojem se srednjovjekovni mit o didovskom štapu proteže do pred



22 feđa Šehović: ilijasbegovići. Cronica travuniana. Prvi dio. Ilijas-beg, kapetan trebinjski, Sarajevo, Compact, 1999, str. 47.

23 Isto, str. 56.24 Isto, str. 93.25 Isto, str. 104.

67

konac dvadesetog stoljeća i posljednji rat u Bosni i Hercegovini, premrežavajući timsimboličkim imaginarijem prošlost Bosne i sugerirajući svima nam zajednički iskon.U jednoj od teoloških rasprava u romanu šejh utječe na to da jedan franjevac, kojegje pozvao na razgovor u tekiju, posumnja u svoje identitarno vjersko određenje. UEpilogu romana zajedno sa šejhom Husejnom spasitelja Mustafu, koji dolazi sbosanskim štapom, čekaju i svećeničke odore i različite mantije da se bore protivzajedničkog neprijatelja. Dakle, protiv arhetipskog, primordijalnog Zla borba jemoguća samo ako se ujedine didovski štap, franjevački habit, popovska mantija iderviška hajdarija.

U romanu stid nedjeljom, kao i u mirakulu Kotač svete Katarine, DževadKarahasan poigrao se s očekivanjima žanra, najprije ga konstruiravši kako bi gamogao dekonstruirati. Na početku romana dana je fantazmagorijska slika Duvna:sunce danima ne zalazi, zemlja je pukla od suše, kiša nije pala mjesecima. Protagonistfra Jozo, čovjek s identitarnim dilemama, po savjetu strica Andrije čita hronikuimenjaka i pijanca fra Joze o nedaćama koje su prije sedamdeset godina zadesile istužupu, ne bi li u njoj pronašao odgovore i rješenja i za sebe i za svoje župljane.Podsjetimo, i književna kritika saglasna je da: “usustavljujući, čuvajući i tumačećiprošlost ljetopis u prvom redu stvara i podržava identitet zajednice ili pojedinca. (...)Percepcija sebe oblikuje se i održava na osnovu percepcije prošlog ‘ja’ (osobneprošlosti) ili ‘mi’ (zajedničke prošlosti) u opreci prema drugima”26, kako navodi IvaBeljan. No, šta radi Karahasan?! Iznevjerava očekivanja arhiteksta – fra Jozi hronikanije sredstvo pamćenja, identiteta i kontinuiteta, kao što ni on sam nije on –fantastičkim obratom ispostavit će se da je fra Jozo zapravo svoj daleki predak, pisachronike, samo što se podmladio i izgubio pamćenje. A bez pamćenja sebe – jedinorješenje je smrt!

Uočeni model intertekstualnih premrežavanja i dijalogiziranja franjevačkeknjiževne tradicije sa savremenom bosanskohercegovačkom književnošću možemosmatrati oblicima pamćenja književnosti, “gdje se, prvenstveno s naročitom vrstomdijahronijskog interesa, književnost razumijeva kao osobeni oblik ‘samopamćenja’,pa temeljna pitanja ovdje jesu pitanja poput intertekstualne mnemonike ilikulturalnomemorijske repozitornosti književnih žanrova, odnosno pitanja književnog



26 Iva Beljan: pripovijedanje povijesti. ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, Zagreb – Sarajevo, Synopsis, 2011, str. 235.

27 Sanjin Kodrić: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj knji-ževnosti, Sarajevo, Slavistički komitet, 2012, str. 45.

68

kanona i književne historije kao institucionaliziranih oblika literarnog kulturalnogpamćenja”27.

Intertekstualne igre

Intertekstualnost još je jedan od oblika pamćenja književnosti, a u nastavku ćemospomenuti tri primjera pamćenja teksta franjevačke književne tradicije u savremenojbošnjačkoj književnosti.

Pripovijetka Esada Jogića Fratar anđel vrvi nelogičnostima, anahronizmima,materijalnim oglušenjima, ali i imagotipskim iskazima, pa je barem jedna slika u njojipak vrijedna spomena. Bosanski fratar Anđeo Zvizdović nadmudrio je gotovoanegdotalno bosanskog kadiju i sultanovog namjesnika i savjetnika Aziz-pašu u igrismrti s bobama grožđa koje su fratru trebale donijeti smrt, ali njegovom mudrošćudonijele su njegovom redu ahdanamu. Vlast i moć stereotipno su nadigrani. Tekstdokumenta donosi se na kraju pripovijetke u cijelosti, ne bi li se timpseudodokumentarističkim postupkom dobilo na vjerodostojnosti.

U Horozovićevoj pripovijetki Zatravljena28 u selo ponad Banje Luke roditelji,zabrinuti za svoju tek zadjevojčenu kćer, pozvali su fratra upomoć, jer je fratar svojimmuškim principom i zavjetom celibata antipod ženskom nemiru. Djevojka je“bolesna” od susreta s mladim trgovcem na banjalučkom vašaru i veli da je “sve boli”.Na zadatak je poslan tek zaređeni fra Niko, koji zaslijepljen djevojačkom ljepotomzabija nos u stare listine, ispisane bosančicom a naslijeđene od fra Matije, i nudi jedinilijek koji zna, i može: savjete iz ljekaruše. Pripovijetkom se pamti i ovaj žanrrukopisnih zbornika znanja, kao i tekst ljekaruše. Drama istinskog vjernika sadržanaje u kušnji, kao što je tajna uspjelog književnog lika sadržana u njegovoj drami.

“Kolaž od četiri pjesme”29 neobičnog naziva (Ditlić stradao sa svoga kljuna30)Abdulaha Sidrana inspiriran je knjigama Ilije Kecmanovića31 i Ivana Lovrenovića32

te sačinjen od teksta Jukićevih želja i molbi kristjana, koje ponizno prikazujunjegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu abdul-medžidu, kao i



28 Irfan Horozović: Zatravljena. noćne ceremonije, Savremena književnost naroda i narodnosti u BiH u 50 knjiga, knj. 38, Sarajevo: Svjetlost, 1984.-1985.

29 Abdulah Sidran: bilješke. sarajevska zbirka. Izabrane pjesme, Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 176.30 Svi navodi iz pjesme su prema izdanju: Abdulah Sidran: Ditlić poginuo sa svoga kljuna. Sarajevska zbirka.

Izabrane pjesme, Sarajevo: Svjetlost, 1991, str. 71.-83.31 Ilija Kecmanović: ivo Franjo jukić, Beograd: Nolit, 1963. 32 Ivan Lovrenović: putovanje ivana Frane jukića, Banja Luka – Beograd: Zadužbina Petar Kočić, 2005.

69

poslovica, zagonetki i ljekarija koje je Jukić prikupljao. Zapravo bismo mogli govoritio svojevrsnom patchworku, pri čemu je Sidranov doprinos upravo u kombiniranjuJukićevih “predloga i zahteva iz oblasti političkog, ekonomskog i kulturnog života”33

s narodnim mudrostima. Naime, uz širenje ideja ilirizma i navodnu pronevjeru novcašto mu ga je povjerio Latas, kao jedan od razloga Jukićevog stradanja navodi seupravo njegovo autorstvo dvadeset i osam tačaka želja i molbi, koje ujedno“predstavljaju optužbu protiv turske vlasti”34, upućenih sultanu u ime bosanske raje.Ideje ilirizma potakle su ovog fratra i da prikuplja narodne pjesme, priče, poslovice,zagonetke, ljekarije. Sidran je, dakle, odlučio pustiti da slika Jukića bude nacrtananjim samim.

Zaključna razmatranja

Potrebna je izvjesna doza imaginacije da bismo promišljali o prošlosti, a kada seu to uplete imaginarij književnosti, klupko predodžbi teško je razmrsiti. No,imagologiju i ne zanima istinitost tih slika nego ono što se tim slikama proizvodi uknjiževnosti i kulturi općenito.

Bosanski su franjevci istovremeno i bosanskohercegovački i hrvatski (katolički)fenomen (poput “unutarnjeg drugog” o kojem piše Marija Todorova u knjiziimaginarni balkan35). Riječ je o uklapanju u zajedničku bosanskohercegovačkuknjiževnu matricu, a možda bi se moglo govoriti i o refleksu “globalnog umnožavanjagranica subjekta kada se pitanje ‘kome pripadaš’ raspada između nacionalne kulturei društvenih uloga”36. Usudimo se otići još dalje u zaključku: ako su pripadnici redasv. franje Asiškog u realnom svijetu katolički fenomen (a jesu!), u prostoruknjiževnosti su svačiji. Stoga se i u djelu nekatoličkih bosanskohercegovačkihknjiževnika, i ne doživljaju kao tuđi, strani element. Oni su naši “unutarnji drugi”.

Time, naravno, identitet bošnjačke književnosti nije narušen ili ugrožen, nemanebošnjačkih ili neodgovarajućih tema u književnosti.37 Doduše, moglo se govoriti unekim od navedenih primjera o blijedim ili loše obrađenim temama franciskanizma,



33 Ilija Kecmanović: ivo Franjo jukić, Beograd: Nolit, 1963, str. 104.34 Isto.35 Marija Todorova: imaginarni balkan, Beograd, Biblioteka XX vek, 1999.36 Vedad Spahić: Književnost i identitet. Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji / konstrukciji bošnjačkog

kulturnog identiteta, Tuzla, Lijepa riječ – Bosanska riječ – BZK Preporod, 2016, str. 38.37 Navedeno ističemo jer se nakon 1990. godine potencira vjerska komponenta kulturnog identiteta, a upravo je

više od polovice analiziranih djela napisano u posljednjoj deceniji prošlog i u ovom stoljeću.

70

ali ovaj rad nije težio književnokritičkom već književnopovijesnom i književno-teorijskom osvrtu iz imagološke perspektive na korpus savremene bošnjačke knjiže-vnosti s temom bosanskog franciskanizma.

Analiza je pokazala da su i bošnjački autori zaslužni za simbolički imaginarijfranciskanizma u identifikacijskim poljima bosanskohercegovačke književnosti, jerodškrinuti vrata (ili prozor) da uđe Drugost ne ugrožava kuću vlastitog identiteta.

Izvori:

1. Bazdulj, Muharem: The unforgettable Fire, u: one like a song, Šahinpašić, Sarajevo, 1999.

2. frndić, Nasko: Dvije drame iz prošlosti bosne (Krvava sablja omer-paše latasa i alibegovo pismo europi i americi), Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb, 2005.

3. Horozović, Irfan: mato banjalučanin, u: noćne ceremonije, Savremena knjiže-vnost naroda i narodnosti u 50 knjiga, knj. 38, Svjetlost, Sarajevo,1984-1985.

4. Horozović, Irfan: Zatravljena, u: noćne ceremonije, Savremena književnost naroda i narodnosti u 50 knjiga, knj. 38, Svjetlost, Sarajevo, 1984-1985.

5. Humo, Hamza: Kad tutnji iza brda, u: sabrana djela, knj. 2, Svjetlost, Sarajevo – Budućnost, Novi Sad, 1976.

6. Karahasan, Dževad: čudo u latinluku / Kotač svete Katarine (rukopis; pra-izvedba: NP Sarajevo, 20. 3. 1992.)

7. Karahasan, Dževad: Kušnje fra anđela Zvizdovića, Bilten franjevačke teo-logije – Sarajevo, XXVI/1, 1998./1999.

8. Karahasan, Dževad: stid nedjeljom, August Cesarec, Zagreb, 1990.9. Mahmutefendić, Kemal: Fratar ivo marković ili čovjek koji nikada nije bio

sam (podsjećanje, a i opomena), u: po zaraslim stazama: recenzije, osvrti, zapisi, intervjui, teme, kulturna hronologija Zenice 1980-2013, Opća bibli-oteka, Zenica, 2014.

10. Mahmutefendić, Kemal: sjećanje na fra ljubu Hrgića, književnika, u: putnici, BZK Preporod, knj. 73, Sarajevo, 2005. I u: po zaraslim stazama: recenzije, osvrti, zapisi, intervjui, teme, kulturna hronologija Zenice 1980-2013, Opća biblioteka, Zenica, 2014.

11. Ratkušić, Enes: Tajna bosanskog štapa, Narodna biblioteka, Mostar, 2014.



71

12. Sidran, Abdulah: Ditlić poginuo sa svoga kljuna, u: sarajevska zbirka. izabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1991.

13. Šehović, feđa: ilijasbegovići. Cronica travuniana. prvi dio. ilijas-beg, kapetan trebinjski, Compact, Sarajevo, 1999.; ilijasbegovići. Cronica travu-niana. peti dio. od mostara do Haaga, Compact, Sarajevo, 2001.

14. Topčić, Zaim: nad bezdanom, u: nad bezdanom, Seljačka knjiga, Sarajevo, 1952.15. Uzunović, Damir: san jednog franjevca, u: Kesten, Dani, Sarajevo, 1996.

Literatura:

1. Asman, Alaida: Rad na nacionalnom pamćenju, Biblioteka XX vek, Beograd, 2002.

2. Assmann, Jan: Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica, 2005.3. Biti, Vladimir: pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica

hrvatska, Zagreb, 2000.4. Biti, Vladimir: postrukturalizam, izvanjskost i prizivanje drugog, u: Repu-

blika, 11-12, Zagreb, 1999.5. Božić, Jadranka: ostvarenje jastva/sopstva i nesvodljivosti Drugog: etički

bezdan susreta s Drugim, Etnološko-antropološke sveske 15, (n.s.) 4, Beograd, 2010.

6. đerić, Gordana: pr(a)vo lice množine. Kolektivno samopoimanje i predsta-vljanje: mitovi, karakteri, mentalne mape i stereotipi, Institut za filozofiju i društvenu teoriju / IP filip Višnjić, Beograd, 2005.

7. Eagleton, Terry: ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.8. Gvozden, Vladimir: Književna imagologija u perspektivi, u: činovi prisva-

janja, Svetovi, Novi Sad, 2005.9. Hirsch, Eli: The Concept of identity, Oxford University Press, New York, 1982. 10. Hörisch, Jochen: Teorijska apoteka (pripomoć upoznavanju humanističkih

teorija posljednjih pedeset godina, s njihovim rizicima i nuspojavama), Algo-ritam, Zagreb, 2007.

11. intertekstualnost & autoreferencijalnost, Zbornik radova, Zavod za znanost o književnosti filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1993.

12. izmišljanje tradicije, ur. Erik Hobsbom i Terens Rejndžer, Biblioteka XX vek,Beograd, 2011.

13. Jolles, Andre: jednostavni oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.



72

14. Kako vidimo strane zemlje (uvod u imagologiju), prir. Davor Dukić, Zrinka Blažević, Lahorka Plejić Poje, Ivana Brković, Srednja Europa, Zagreb, 2009.

15. Karahasan, Dževad: Knjiga vrtova, Conectum, Sarajevo, 2004.16. Karahasan, Dževad, posveta: do ravnodušnog svijeta (http://www.ca-

mo.ch/posvetadzk.htm)17. Kultura pamćenja i historija, prir. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda, Golden

marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2006.18. Kulturna geografija (Kritički rječnik ključnih pojmova), ur. David Atkinson,

Peter Jackson, David Sibley, Neil Washbourne, Disput, Zagreb, 2008. 19. Levinas, Emanuel: vrijeme i drugo, Oktoih, Podgorica, 1997.20. Lovrenović, Ivan: bosanski Hrvati. esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne

mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002.21. Maalouf, Amin: u ime identiteta: nasilje i potreba za pripadnošću, Prometej,

Zagreb, 2002.22. Pfister, Manfred: Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1998.23. Riker, Pol: sopstvo kao drugi, Jasen, Beograd – Nikšić, 2004.24. Rot, Klaus: slike u glavama (ogledi o narodnoj kulturi u jugoistočnoj evropi),

Biblioteka XX vek, Beograd, 2000.25. Said, Edward: orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999.26. Smit, Antoni: nacionalni identitet, Biblioteka XX vek, Beograd, 2010.27. Spahić, Vedad: Književnost i identitet. Književnost kao prostor izazova u

reprezentaciji / konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Lijepa riječ – Bosanska riječ – BZK Preporod, Tuzla, 2016.

28. svoj i tuđ. slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim književnostima, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2006.

29. Todorov, Cvetan: mi i drugi. Francuska misao o ljudskoj raznolikosti, Bi-blioteka XX vek, Beograd, 1994.

30. Todorova, Marija: imaginarni balkan, Biblioteka XX vek, Beograd, 2006.31. Zanini, Pjero: Značenja granice. prirodna, istorijska i duhovna određenja,

Clio, Beograd, 2002.



73

IMAgE OF THE FRANCISCANS IN MODERN BOSNIAKLITERATURE

Summary:

The topic of franciscanism in literature is not reserved solely for Ivo Andric (although ‘Andric’sfranciscans’ have been extensively written about within literary criticism), nor is it reserved for Croatianliterature in general. This work, from imagological prospective, offers the reading of fifteen texts frommodern Bosniak literature that vary in genre and which remember Bosnian franciscans – historicalpersonalities (Anđeo Zvizdović, Matija Divković, Juraj Dragišić, Ivan frano Jukić, Grgo Martić,Matheus Bartl (Mato Banjalučanin), Miroslav (Tomislav) filipović / Majstorović, Ljubo Hrgić, IvoMarković), but which also offer an image of Bosnian franciscanism, in Bosniak visure. It has beenshown that the ideas and images of Bosnian franciscans in poems, short-stories, novels and dramas ofBosniak literature are mainly positive, but even when they’re not – they are understandable and expectedif one bears in mind the questions that are the subject of imagological consideration of the text: WHO,TO WHOM, WHEN and HOW is one speaking. The work concludes that between several views of theethnic (cultural) identity being realized (also) in literature (from Karahasan’s garden to Lovrenović’srainbow colours to Spahić’s “poetry of kaleidoscope”) it is not impossible to talk about all of them withinone text i.e. about Bosniak literature at the same time and that Bosniak authors too are meritorious forthe symbolical imaginarium of franciscanism within the identification fields of Bosnian-Herzegovinianliterature.

Key words: Bosniak literature, Bosnian franciscans, imagology, representations, Other, alterity vs.identity, cultural identity

Adresa autoraAuthor’s addressEna Begović-Sokolija filozofski fakultet u Sarajevu [email protected]



75


Srebren Dizdar

PRIPADNOST BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI UKONTEKSTU EgZILA NAŠEg VREMENA

Iako se kompozitna struktura bosanskohercegovačke književnosti razvijala pod posebnimdruštveno-historijskim i kulturološkim okolnostima, samo u rijetkim slučajevima su našibošnjački autori u prošlosti stvarali u egzilu (Habiba Rizvanbegović-Stočević, Arif-begRizvanbegović), iako su se temi odvojenosti od rodnog tla povremeno vraćali pojedini istaknutiautori (Šantić, Andrić, Šop, La Bohoreta) iz drugih sastavnica književnosti u Bosni iHercegovini. Tek su strašni ratni događaji potkraj 20. stoljeća pokrenuli ne samo stotine hiljadaljudi sa njihovih ognjišta, nego su i potakli raznovrsno književno stvaralaštvo u egzilu, čija setemeljna odrednica upravo vezuje za pokušaj očuvanja etničkog, kulturnog i svakog drugogidentiteta u novim sredinama.

U radu se pokušava pronaći odgovor na moguća određenja kako bh. književnosti, tako i njenespecifične bošnjačke komponente, koja se iskazuje u objavljenim zbirkama poezije, pričama,rijetko dramskim djelima, a ponajviše u romanesknoj formi od Norveške do Danske, te SAD inekih drugih zemalja prijema. Taj proces ogleda se i u neposrednom širem balkanskomsusjedstvu, danas najčešće određenom kao ‘region’, u kojem su nastavili da stvaraju i neki autorikoji su (p)ostali građani novostvorenih država, ali i dalje duboko vezani za jezik, kulturu, običajei kulturni identitet naroda iz kojeg su potekli i čijoj književnoj produkciji daju osobeni egzilantskiizraz. Posebno pitanje odnosi se na istovremenu pripadnost književnostima na čijim jezicimai/ili izvorno pišu i/ili objavljuju u prevodu bošnjački autori, kao što su, recimo, Bekim

Srebren Dizdar: pripadnost bošnjačke književnosti ukontekstu egzila našeg vremena


76

Sejranović, Alen Mešković ili Ismet Prcić, te još neki drugi, čiji će radovi biti uzeti kao mogućiprimjeri za dokazivanje ili opovrgavanje identitarne dvojnosti i u bošnjačkoj i u nekoj drugojknjiževnosti

Ključne riječi: kompozitnost bh. književnosti, bošnjačka književnost u egzilu, kulturni identitetu dijaspori, dvostruka pripadnost

Egzil u književnosti – književnici u egzilu

Izgnanstvo ili egzil nije nepoznato područje u književnosti. Čak bi se moglo rećida je od pamtivjeka povezano sa krupnim mitološkim ili stvarnim događanjima, kojasu bitno obilježila kako historijski razvoj čovječanstva kao cjeline ili kolektiviteta,tako, još i više, neke istaknute pojedince po kojima se pamte ili (pre)poznaju važniodsječci ili presjecišta njihovih sudbina u užem ili širem kontekstu. Mnogi istaknuti,ali i manje poznati pisci širom svijeta, bili su protjerivani u izgnanstvo, ili su se samiodlučivali na bijeg od progona zbog svog etničkog ili rasnog porijekla, društvenogstatusa, političkih opredjeljenja, ili, pak, puke potrebe da slobodno ispolje svojemišljenje i umjetnički iskaz.

Bilo kako bilo, slanje u izgnanstvo ili egzil pisaca, ili mislećih ljudi uopće, zbognjihovih književnih djela ili mišljenja iznesenih u javnosti ili privatnim razgovorima,pod izgovorom moralnih, vjerskih, društvenih, političkih i kojih sve ne razloga,(p)ostala je praksa do naših dana. Nju su prakticirali u nešto blažoj mjeri i u atinskompolisu i drugim helenskim državicama, a, nakon Rimljana, i mnogi drugi vlastodršciširom svijeta. Bilo bi predugo nabrajati sve pisce iz velikih ili malih zemalja, koji sutokom proteklih stoljeća iskusili gorki izgnanički hljeb – od, recimo, Ovidija (PubliusOvidius Naso 43. p.n.e.-17./18. n.e. i njegova epistulae ex ponto (pisma iz ponta),Dantea, Hugoa, Dostojevskog, Conrada, Nabokova, pa sve do, u novije vrijeme,Solženjicina kao, možda, prvih imena koja se nameću, prije svega, zbog izvanrednihknjiževnih postignuća koja su nastala pod jakim dojmovima progonstva. Moglo bise navesti i mnogo onih koji i danas, kao zatočenici mišljenja (prisoners ofconscience), čame u bezbrojnim kazamatima u svijetu bez prava na suđenje ilipodnošljive uvjete življenja, jer su tamo bačeni kao najgori zločinci zbog straha dabi njihovo djelovanje moglo biti opasno po vladajući režim.

Bilo je, možda još i više, književnih stvaralaca koji su se sami odlučili da napusterodno tlo. Među pisce koje treba spomenuti da su se našli u samonametnutom egzilu



77

spadaju: Voltaire, James Joyce, Thomas Mann, W. H. Auden, Samuel Beckett, MilošCrnjanski, Mirko Kovač, Stevan Tontić ... U nekim dijelovima svijeta su ti pisci čaksmatrani nekom vrste struje ili pokreta, kako se naziva “Izgubljena generacija”američkih Modernista u francuskoj nakon I. svjetskog rata, ili brojni pisci lijeveorijentacije u Njemačkoj između dva svjetska rata, koji se podvode pod exilliteratur(egzilantsku književnost). Iz udaljenih evropskih kolonija u Africi, Aziji, Karibima,pa i u književnostima Australije i Kanade, brojni su književnici odlazili što unekadašnje zemlje-matice, što u druge dijelove svijeta. Postkolonijalne književnostina evropskim, a danas sve više na domaćim jezicima, koje su dugo smatrane tekdijelom evropskih nacionalnih književnosti; duguju svoj inicijalni razvoj najboljimautorima, poput Achebea, Soyinke, Senghora, Ngugi wa Thiong’oa i drugih, tenjihovom potonjem stvaralačkom zamahu koji je podstakao razvoj ove neobičnovažne pojave u kulturnom oslobađanju tih dijelova svijeta od evropocentrističkihprisvajanja ili aproprijacije. Zanimljiv proces se i danas događa u SAD, gdje sesvojevremeno formirala veoma specifična književnost “mahdžera” arapskih iseljenikau SAD. Ona je legitimno urasla u prebogato multikulturalno tkivo pomiješanih,hibridnih književnosti, ili “književnosti-s-crticom” (hyphenated literatures) u SAD.

Doskora je takva situacija bila skoro pa nepoznata na prostorima nekadašnjezajedničke države Jugoslavije, gdje se mogu spomenuti tek neki egzilanti - književnistvaraoci u svijetu koji potiču s Balkana. To su, prije svih, Slovenac AlojzAdamič/Louis Adamic (1898.-1951.), a onda i Italijan iz Istre (esul) fulvio Tomizza(1935.-1999.). Međutim, izvan Slovenije ili u fokusu proučavanja nekih boljihpoznavalaca njegovih djela u SAD, Adamič je, danas, skoro pa potpuno nepoznat.Istu sudbinu dijele i neki drugi pisci porijeklom s ovih prostora, kao, na primjer, nekiiz Hrvatske. Među njima treba spomenuti “rodonačelnika hrvatske književnosti uAmerici“ Josipa Marohnića (1869.-1921.)1, autora prve zbirke pjesama amerikanke(objavljene 1895.); Victora Veckog i njegovu priču “Threatening Stories“(“Zastrašujuće priče“, 1931.) o hrvatskom ljekaru koji se naseljava u Californiji;Gabru Karabina i njegovu autobiografsku priču “Honorable Escape“ (“Časni bijeg“,1937.), Georgea Vukelicha (1927.-1995.), autora kratkih priča i romana northCountry notebook (bilježnica o sjevernom kraju, 1987.) i Fisherman’s beach(Ribareva obala, 1990.); te i Edwarda Ifkovića i njegov roman anna marinkovich(1980.), koji govori o hrvatskoj emigrantskoj obitelji na farmi u Connecticutu za



1 Navedeno prema Edward Ifković: Croatian americans, dostupno na: http://www.everyculture.com/multi/Bu-Dr/Croatian-Americans.html. Posljednji put posjećeno 3.10. 2016.

78



vrijeme velike ekonomske krize.2 Pojedina objavljena književna djela u SAD, kaošto su bez povratka (without Return, 1957.) Antuna Nizetea, ili Kratke priče (shortstories, 1959.) Nade Kesterčanek-Vujica, napisana su izvorno na hrvatskom. Namaternjem jeziku je do kraja burnog života stvarao i, zasigurno, najbolji međuhrvatskim pjesnicima-emigrantima Boris Maruna (1940.-2007.), koji je od 1960.-1990 živio u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD i Španjolskoj.3 Bilo je tu i nekihdrugih pjesnika, poput Antona Pericha, rodom iz Konavala u okolici Dubrovnika,koji stvara u SAD; ili bi se valjalo prisjetiti pjesnika srpskog porijekla Charlesa Simica(1938.—) i Dejana Stojanovića (1959. —) u SAD, ili Prvoslava Vujčića (1960.—) uKanadi. Od savremenih pisaca na engleskom govornom području treba, prije svih,posebno pomenuti romansijera hrvatskih korijena Ivana Vladislavića (1957. —), kojije rođen u gradu Pretoria u Južnoj Africi, a piše u postmodernističkom maniru, unekom neobičnom spoju naučne fantastike i historijskih događaja snažnogsimboličkog naboja.4 Međutim, njegov opus ne obuhvata emigrantske teme, niti nekedruge bliže poveznice sa zemljom njegovih predaka. Samo su u rijetkim slučajevimanaši bošnjački autori u prošlosti stvarali u egzilu (Habiba Rizvanbegović-Stočević,Arif-beg Rizvanbegović), iako su se temi odvojenosti od rodnog tla povremenovraćali pojedini istaknuti autori (Šantić, Andrić, Šop, La Bohoreta) iz drugihsastavnica ovako shvaćene mozaične slike književnosti u Bosni i Hercegovini.

Mozaičnost ili kompozitnost književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini

Tokom 20. stoljeća se u kritičkoj misli o karakteru bosanskohercegovačke književ-nosti postepeno razvijao stav da se radi o specifičnoj strukturi književnog stvaralaštvana našim prostorima. Ono istovremeno zadržava poveznicu prema književnostima uokruženju, budući da na taj način pripada i korpusima hrvatske ili srpske književnosti,ali je i bitno određeno tom sopstvenom mozaičnošću ili kompozitnošću, jer mu

2 Navedeno prema Edward Ifković: Croatian americans, dostupno na: http://www.everyculture.com/multi/Bu-Dr/Croatian-Americans.html. Posljednji put posjećeno 3.10. 2016.

3 Maruna je napisao brojne pjesničke zbirke, ali se češće spominje kao autor je hronike Otmičari izgubljena sna, u kojoj je prikazao teroristički čin hrvatskih emigranata Brune Bušića i ostalih, otmičara američkog putničkog aviona 10. septembra 1976., kao znak protesta na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvat-ske unutar Titove Jugoslavije.

4 Od djela koje je objavio Ivan Vladislavić izdvajaju se: The Folly (ludost, 1993.), The Restless supermarket (neumorna samoposluga, 2001.), The exploded view (eksplodirani pogled, 2004.), portrait with Keys (portret s ključevima, 2006.), Tj & Double negative (Tj & dvostruki negativ, 2011.), 101 Detectives (101 detektiv, 2015.).

79

“pripadaju” svi književni stvaraoci iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na to da li jenjihov rad ostajao prisutan samo u okvirima ove zemlje, ili se, u pojedinimrazdobljima, ostvarivao i izvan njenih granica. Tek su strašni ratni događaji i dotadnezampaćena kataklizma potkraj 20. stoljeća, kada je na desetine hiljada ljudipobijeno, na stotine hiljada ranjeno, a milioni ljudi bili prisilno otjerani s kućnogpraga, jer su mnogi samo u bjekstvu sa njihovih ognjišta, mogli očekivati nekakavspas; pokrenuli ne samo iz ležišta tada već iz temelja razrušeno društveno tkivo Bosnei Hercegovine nego i potakli raznovrsno književno stvaralaštvo. Izvan svojihprijašnjih domova našlo se više miliona ljudi. Čak ni oni koji nisu doživjeli fizičkozlostavljanje ili najtežu psihičku torturu, ponijeli su zauvijek u pamćenju i dušiduboke ožiljke, koje su ih obilježili kao pojedince i u okviru njihovog razrušenogporodičnog mikrosvijeta. Upravo je to lično iskustvo bilo prvobitni poticaj zabilježenje raznovrsnih impresija, komentara, osjećanja ili stajališta utisnutih upamćenje i ponovo preživljavanih u usmenom prepričavanju onima koji su to teškomogli pojmiti, budući da sami to nisu iskusili na vlastitoj koži. Njegova temeljnaodrednica upravo se vezuje za pokušaj očuvanja kulturnog i svakog drugog identitetau novim sredinama. Međutim, najveći dio onih koji su posegnuli da pišu iznosio jesvoja lična, duboko traumatizirana iskustva u vidu ispovjednih svjedočenja. Ponekadsu se u tim usmenim ispovjedanjima znali poslužiti i nekim pisanim tragovima, jersu neki od njih pisali dnevnike, ili sačuvali poruke i pisma, koja su im stizala putemCrvenog krsta, UNHCR-a ili neke druge humanitarne organizacije.

Pisanje u egzilu

Zahvaljujući novinarima iz cijelog svijeta, koji su uporno pohodili ratna poprišta,ali i bilježili u svojim javljanjima mučna svjedočenja o neljudskim uvjetima u kojimse našlo stanovništvo osobito u opsjednutim gradovima poput Sarajeva, pažnju medijasu privukli i skromni literarni uratci onih najmlađih. Kada je 1993. godine objavljendnevnik Zlate filipović, 11-godišnje djevojčice iz Sarajeva,5 o čemu su napravljenebrojne reportaže u štampanim i elektronskim medijima, djevojčicu su ubrzo sporodicom evakuirali u francusku. Tu su njeni zapisi dobili svjetsku promociju. Njenaprisjećanja su objavljena na engleskom i francuskom kao Zlata’s Diary: a Child’slife in wartime sarajevo, (Zlatin dnevnik: život djeteta za vrijeme rata u sarajevu,



5 Zlata filipović: Zlatin dnevnik, edicija Hit junior, Znanje, Zagreb, 1994.

80

1994.).6 U knjizi je obuhvaćeno razdoblje između septembra 1991. i oktobra 1993. uopsjednutom gradu, a uskoro je postala internacionalni bestseler i često poređena saDnevnikom anne Frank.7 Uslijedili su prevodi na druge svjetske jezike, a i nekolikopriručnika za učenike i nastavnike, te i audio-knjiga.8 Dvanaest godina poslije,objavljeno je revidirano i dopunjeno izdanje.9 Posve je moguće da su vijesti o uspjehuovog dječjeg viđenja ratnih užasa ponukali i mnoge druge izbjeglice da počnuzapisivati svoje uspomene na ratno vrijeme u Bosni i Hercegovini. Većina ih je pisalana svom maternjem jeziku, jer su tek rijetki među njima mogli imati iole takvo znanjestranih jezika da bi mogli pisati na njima. Najnoviji takav zapis je objavio KemalTrebinčević kao bosnia list: a memoir of war, exile and Return, 2014.10 Sam naslovaasocira na naziv romana, a još više na svjetski filmski hit, koji je prikazivan upravou vrijeme velikih progona građana Bosne i Hercegovine u drugoj godini rata.11

Trebinčević je protjeran s porodicom iz Brčkog 1993., u dobi od 12 godina, te stigaou saveznu državu Connecticut, SAD, gdje je 2001. dobio i američko državljanstvo.Od dolaska u Ameriku, nakon što je prošao uobičajena razdoblja akulturacije iprilagođavanja na novu sredinu, radi kao fizioterapeut u Greenwich Villageu, a živiu četvrti Astoria Queens u New York Cityju, gdje je utočište našlo oko 10.000izbjeglica iz bivše Jugoslavije. Objavljivao je priče u The new york Times magazine,The wall street journal, new york Times op-ed page, esquire, The internationalHerald Tribune, Salon.com, te na American Public Radio, a pojavio se s tekstom



6 Zlata filipovic: Zlata’s Diary: a Child’s life in wartime sarajevo, Viking/Penguin, 1994.7 Pokušavajući da sačuva uspomenu na svoju kćer, Otto frank je objavio 1947. godine Het achterhuis. Dag

boekbrieven 14 juni 1942 – 1 augustus 1944 (The secret annex: Diary letters from june 14, 1942 to august 1, 1944 - Tajni dodatak: Pisma iz Dnevnika od 14. Juna 1042. do 1. Avgusta 1944, ). Tek s engleskim prevodom anne Frank: The Diary of a young Girl (anne Frank: Dnevnik mlade djevojke, izdavač Valentine Mitchell, London, 1952.) u Velikoj Britaniji i kod izdavača Doubleday & Company u SAD, ovi potresni zapisi su postali planetarno poznati. Knjiga je prevedena 67 svjetskih jezika, a budući su 2016. istekla autorska prava na izvorno nizozemsko izdanje, ona je sada dostupna i online, uprkos pokušajima Zaklade Anne frank fund, koju je svo-jevremeno osnovao njen otac u Švicarskoj u namjeri da zaštiti autorska prava na ovu knjigu.

8 Zlata filipovic: Zlata’s Diary: novel-Ties study Guide, Learning Units, Inc., 1998. Zlata Filipovic, Zlata’s Diary - student packet by novel units, inc. 2001. Zlata filipovic, Zlata’s Diary - Teacher Guide by novel units, Inc. – Grades 7-8, 2012

9 Zlata filipovic: Zlata’s Diary: a Child’s life in wartime sarajevo, Revised edition, Penguin, 2006.10 Kemal Trebinčević & Susan B. Shapiro: bosnia list: a memoir of war, exile and Return, Penguin Books,

New York, 2014. Kod nas je objavljena kao: Kenan Trebinčević, Susan Shapiro, bosanska lista, prevela sengleskog Nura Dika Kapić, Šahinpašić, Sarajevo, 2014.

11 schindler’s ark (objavljen u SAD kao schindler’s list, schindlerova lista, 1982.) australijskog pisca Thomasa Keneallyja, za koju dobio Bookerovu nagradu 1983. filmska verzija schindler’s list Stevena Spielberga iz 1993. godine dobila je brojna priznanja širom svijeta, uključujući sedam Oscara Američke akademije za film.

81

“The Reckoning“ i u The best american Travel writing anthology (antologijanajboljih putopisnih radova u saD, 2012.).12

Problemi s određivanjem kriterija za pripadnost pisaca izvan zemlje

Kao u bilo kojoj drugoj egzilantskoj književnosti i pokušaju njenog određenja, odmahse nameće niz problema. Najočigledniji su mogući kriteriji po kojima bi se pojediniautori mogli svrstati u tu krajnje nesigurnu i posve eluzivnu odrednicu “književnostBosne i Hercegovine u egzilu”/bosanskohercegovačka egzilantska književnost”.Premda se može učiniti da je najjednostavnija opcija da se pod takvu definicijupodvedu svi autori porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji žive izvan njenih granica,u inostranstvu, a stvaraju i objavljuju svoja djela u zemljama prijema, moraju se uvestii neka dodatna ograničenja pri tom i takvom izboru. Prvo se odnosi na zemlje uneposrednom susjedstvu, dijelove nekadašnje zajedničke države Jugoslavije, osobitoviđene kao prosti zbir novonastalih, suverenih država, koje se danas eufemističkinazivaju “region”, ili “jugostočna Evropa”, a tek ponegdje, i to stidljivo, kao “Bal-kan”. Neki od tih izbjeglih pisaca, koji su bili prisiljeni da napuste BiH za vrijeme ilineposredno nakon završetka rata, odlučili su da se trajno nastane u zemljama koje suih primile, dok su neki od njih već od ranije živjeli u tim krajevima, bilo da su setamo naselili, ili čak i rodili. Strogo uzevši, oni se ne mogu smatrati izbjeglicama upravom smislu, ali su mnogi od njih iskreno htjeli da sačuvaju bliske veze sazemljom-maticom. Iz tog razloga se i oni mogu smatrati “egzilantskim”,“vandomovinskim“ autorima (expatriates), kao što bi se nešto slično moglo ustvrditiza nekadašnje raseljene pripadnike talijanske narodnosti iz Dalmacije i Istre, tzv.esule.13 I među njima je bilo talentiranih pisaca, kao što je pomenuti fulvio Tomizza(1935.-1999.), koji je već prvim romanom materada (1960.), a i u svojim kasnijimdjelima, opisivao turobna iskustva egzodusa, nesnalaženja u novim okolnostima,suočavanjem sa gubljenjem stvarnih korijena u tuđoj zemlji, iako je s njom bio i ostao



12 Kemal Trebinčević: “The Reckoning”, u: William T. Vollmann, ed.: The best american Travel writing anthon-logy, Hughton-Mifflin-Harcourt, Boston - New York, 2012, pp. 107-109.

13 Riječ ‘esuli’ potiče od od tal. esule, što znači “izgnanik”, a dolazi od lat. ex(s)ĭlĭum (egzil, izgon). Službena talijanska praksa nazivala je tako talijanske državljane koji su stigli u zemlju iz bivših talijanskih kolonija pro-fughi (izbjeglice). U terminologiji se nalazi i izraz ‘optanti’, koji dolazi od lat. glagola optāre (željeti, birati),dakle, riječ je o osobama kojima je omogućena sloboda biranja, odnosno pravo stanovnika područja koje je od jedne države pripalo drugoj da mogu birati između dva državljanstva, uz određene uvjete. Nakon II. svjetskog rata preko 200.000 ljudi, ne samo talijanskog porijekla, nego i brojni Hrvati i Slovenci, iskoristilo je ovu pravnu mogućnost za napuštanje Jugoslavije i odlazak u Italiju i prekomorske zemlje.

82

trajno povezan i jezikom i kulturom i mjestom novog prebivališta. Uz romaneDjevojka iz petrovije (1963.) i bagremova šuma (1966.), zaokružio je tzv. istarskutrilogiju (1967.), iako je i u svim drugim djelima u maniri vrsnog pripovjedačadosljedno razrađivao tu tematiku gorkog življenja u izbjeglištvu.

Ako su Tomizza i drugi ‘istinski eksterni’ emigranti ostajali povezani sa tlom skojeg su, doista, potekli, to se još više može tvrditi za pojedine autore, koji su se našliu nekoj vrsti ‘unutarnjeg’ izgnanstva, poput pjesnika Enesa Kiševića (BosanskaKrupa, 1947 - ) ili dramatičara Amira Bukvića (Sarajevo, 1951 - ), koji žive uZagrebu, ili kao što je pjesnik Pero Zubac (Nevesinje, 1945. - ), koji je svoj kreativnivijek proveo u Novom Sadu. Njima se mogu pridodati i neka istaknuta imena izakademskog svijeta - prof. dr. Predrag Matvejević (Mostar, 1932 – 2017.) ili prof. dr.Julijana Matanović (Gradačac, 1959, -) sa Sveučilišta u Zagrebu. Već time jeočigledno da je teško dosljedno primjenjivati oznake kao što su “inostran-stvo/inozemstvo” ili, čak, “tuđina”, budući se ovi autori ne osjećaju kao egzilanti.Međutim, postoje brojni pisci koji su se ratnim vihorom našli i ostali u Hrvatskoj(Igor Divković, Rajko Glibo, Snježana Jelinić, Esad Jogić, Hrvoje Jurić, fabijanLovrić, Nikola Šimić Tonin, Emsud Sinanović, Vera Primorac, Zvonko Čulina, kaoi Drago Šaravanja), ili Sloveniji (Josip Osti, Nijaz Salkić, Bekim Sejranović), a tekneki u Srbiji (Emsura Hamzić, Milena Letić-Joveš), ili Crnoj Gori. Naravno, i tupostoje ‘posebni slučajevi’, kao što je Slobodan Blagojević (Sarajevo, 1951. -), a kojije ponekad objavljivao pod pseudonimom /nom de plume/ Anhel Antonić, i HamdijaDemirović (Sarajevo, 1953. -). Njih dvojica su neko vrijeme živjeli u Nizozemskoj,ali su se u jednom trenutku vratili u region, tačnije, u Sarajevo, nakon što su otišli izovih krajeva kada je došlo do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. U stvari, oni suneko vrijeme živjeli u Beogradu, iz kojeg su otišli u Amsterdam u kojem su osjetilikako fizičku sigurnost za svoj život, tako i kao mjesto pune umjetničke slobode. Sovim teškoćama su se suočavali i neki pisci islamske vjere u Srbiji i Sandžaku, a kojisu uvijek isticali svoje bliske historijske, vjerske, jezičke i kulturne veze s Bosnom iHercegovinom. Oni su se više priklanjali tekućoj književnoj tradiciji ove zemlje,premda nisu ni na kakav način posebno isticali da istovremeno ne pripadaju iknjiževnostima u okviru Srbije (ne neophodno i srpskoj književnosti!). Neki od njih,kao što je Bajram Redžepagić, žive izvan ‘regiona’ (u Australiji), ali mnogi nisu ninapuštali Sandžak, pa ih i ne možemo uvrstiti u ‘egzilante.’ Naposlijetku, ima i jedanbroj autora koji su trajno na putu između nekoliko zemalja, kao neka vrsta nomadaili ‘ukletih Bosanaca/Bošnjaka’, po uzoru na mitsku metaforu o Ahasveru – jevrejinulutalici, ili ‘lutajućem Holandezu’.



83

Kako pristupiti pitanju identiteta bosanskohercegovačkeknjiževnosti u egzilu

Očiti primjer je prozni pisac Bekim Sejranović (Brčko, 1972. - ), koji je neko vri-jeme živio u Hrvatskoj, potom u Norveškoj, a sada je na relaciji imeđu te skandi-navske zemlje, Slovenije i Hrvatske i Bosne. Drugi primjer je Hedina Tahirović-Sijerčić (Sarajevo, 1960. —), pjesnikinja i profesorica romske nacionalnosti, koja ježivjela u Njemačkoj, Kanadi i Nizozemskoj, a trenutno predaje na Sveučilištu uZagrebu. I još jedan izuzetak čini izuzetno plodni pisac, esejista i novinar MiljenkoJergović (Sarajevo, 1966. - ), koji sebe ne doživljava kao klasičnog egzilanta, negokao autora koji istovremeno stvara i ‘pripada’ i savremenom književnom stvaralaštvuHrvatske (gdje stalno boravi od 1993.) i Bosne i Hercegovine,14 i to ne samo zbogtoga što mu je rodna zemlja i grad izvor trajne inspiracije, što se vidi u vraćanjubrojnim temama, koje se po svemu mogu obilježiti kao izrazito ‘bosanske’.

Nazvati nešto nedovoljno jasno ‘izrazitim’ zahtijeva da se makar pobliže pojasnio čemu se radi, ali je to uzaludan posao, jer se ne može dovesti do smislenog okviraunutar kojeg bi se mogao smjestiti, a da se, pri tom, ne načine još veće greške re-duciranjem ili izdvajanjem tek nekog naoko (ne)bitnog elementa. Takav je slučaj sačesto korištenom metaforom o “američkom snu“ (american Dream), srpskom ju-naštvu, hrvatskoj uljuđenosti, ili ‘bosanskom duhu u književnosti’, kako je to,svojevremeno, nazvao Muhamed filipović.15 Ovdje bi, možda, bilo dovoljno kazatida je riječ o geografskom, društvenom, političkom, jezičkom i kulturološkom prostorukoji nosi određene posebnosti u odnosu na najbliže ili dalje susjede, s kojima jenerijetko dijelio prošlost, ali i nalazio se u sklopu istih državnih tvorevina. Na sličannačin se može pristupiti i pitanju identiteta bosanskohercegovačke književnosti uegzilu, kako u cjelini, tako i u sklopu njenog izdvojenog, bošnjačkog segmenta.

Nesporno je da se u izbjeglištvu našao najveći broj Bošnjaka, iako nikad nije tačnoutvrđen njihov broj, osim da ih ima u 106 zemalja širom svijeta! Među tih 400-tinjakautora, za koje se može koliko-toliko ustvrditi da su doista i objavili svoje radove



14 Kako to zastupaju i neki književni historičari kritičari iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kao Šimun Musa, Mirko Marjanović i drugi. Šimun Musa, Hrvatska književnost biH u XX. stoljeću, Matica Hrvatska u Sarajevu - fMC Svjetlo riječi, d.o.o. Sarajevo, 2008. Mirko Marjanović, ur., leksikon hrvatskih književnika bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Knjiga 1 serijala Hrvatska književnost bosne i Hercegovine u 100 knjiga, Matica Hrvatska u Sarajevu – NKD Napredak, Sarajevo, 2001.

15 Muhamed filipović: bosanski duh u književnosti, šta je to – pokušaj istraživanja povodom zbirke “Kameni spavač” maka Dizdara, Izraz, 3, 1967, pp. 3-18.

84

izvan Bosne i Hercegovine u poratnom periodu,16 nalazi se, opet, najveći broj onihkoji su prihvatili takvu odrednicu svoje etnonacionalne pripadnosti. Takvo identitarnoizjašnjavanje je, odlukom Bošnjačkog sabora u septembru 1993. godine u ratnomSarajevu, postepeno zamijenilo dotadašnje nazive bosanski/bosanskohercegovačkimuslimani, ili Muslimani u smislu pripadnika naroda na području nekadašnjezajedničke države, a ne isključivo kao pripadnika islamske vjeroispovijesti. Naravno,mnoštvo tih djela, među kojima dominiraju lične narativne ispovijesti o ratnimstradanjima i pokušajima otpočinjanja života u tuđini, ima prvenstveno dokumentarnuvrijednost. To jesu duboko lične priče iz kojih bi historičari društvenih zbivanja moglicrpiti brojne dokaze o razmjerama ratne kataklizme, a sociolozi i psiholozi otkrivatiuzroke i posljedice teških trauma svakog pojedinca, a onda, istim slijedom,njegove/njene uže i šire porodice, mjesta i kraja u kojem su živjeli do odlaska u egzil,a u velikoj slici i rekonstruirati iz naprslina i krhotina rastočeno društveno tkivobošnjačkog, ali i drugih naroda, te zemlje u cjelini.

Poveznice i podudarnosti u biografijamaSejranovića, Meškovića i Prcića

Zadatak književnog kritičara pred ovako zadatom temom je da pokuša otkriti ipovezati dijelove odabranih djela u kojima je to više ili manje vidljivo, te ukazati nauočene osobenosti po kojima ti narativi pripadaju bošnjačkoj književnosti u egzilu uperiodu njenog nastajanja (bosniak expatriate literature in-the-making). Tom ciljuposlužit će analiza četiri prozna djela mlađih autora, koji više ne žive u Bosni iHercegovini, iako se u nju povremeno vraćaju. Sticajem slučajnosti, radi se o trojiciautora s prostora sjeverne Bosne, budući se Alen Mešković (1978.) rodio u Derventi,Ismet Prcić u Tuzli (1977.), a Bekim Sejranović u Brčkom (1972.). Iako geografskii generacijski blizu, ali, zasigurno, nisu bili ni na kakav način povezani rodbinskimili prijateljskim vezama, kao što, isto tako, ne bi imali pojma ni da postoje da u svojimknjigama nisu opisali gorka iskustva iz ratnih i poratnih godina. Najstariji međunjima, Sejranović je zasad napisao i objavio najviše knjiga. U njegov opus spadajuzbirka kratkih priča Fasung (Naklada MD, Zagreb, 2002.), te četiri romana nigdjeniotkuda (Profil international, Zagreb, 2008., Buybook, Sarajevo, 2010.), ljepši kraj(Profil international, Zagreb, 2010.), sandale (VBZ, Zagreb, 2013.) i Tvoj sin



16 Ko je ko u dijaspori – pisci, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2012.

85

Huckleberry Finn (VBZ, Zagreb, 2013., Buybook, Sarajevo, 2015.). Ova posljednjaje napisana na norveškom, a potom i, potom, prevedena na sve ‘lokalne’ jezike u‘regionu’.

Prvi roman Alena Meškovića ukulele jam izašao je 2011. godine na danskom,17 a2014. godine taj roman je objavio zagrebački “Algoritam“ na hrvatskom jeziku, te i“Buybook“ u Bosni i Hercegovini.18 Ovaj roman je objavljen nakon što je njegovautor već debitirao poglavljem u antologiji novi glasovi (nye stemmer, antologi,2007.),19 te nastavio da se predstavlja književnoj javnosti u Danskoj sa zbirkompjesama prvi put nazad (Første gang tilbage, 2007.)20. Kako je najavljivao urazgovorima za medije, posljednjih godina radio je i na nekoj vrsti kreativnognastavka priče o glavnom junaku romana ukulele jam Emiru Pozderu - Mikiju, zakoji postoji podatak da se pojavio u maju 2016. kao šator za jednu osobu(enmandstelt, 2016.) kod najveće danske izdavačke kuće Gyldendal, koja je objavilasve njegove prethodne knjige.

Ismet Prcić je napisao svoj prvijenac, roman na engleskom, koji je objavljen natom jeziku kao shards 2011. godine.21 Na našem jeziku se pojavio kao Krhotine 2014.godine.22 Objavljivao je priče u časopisima identity Theory (priča “Curfew”, 2004.),mcsweeney’s Quarterly Concern (priča “Porcus Omnivorus, Part 1”, 2008.), bat CityReview, Faultline i prague literary Review, te na raznim online izdanjima elekt-ronskih časopisa i blogova.

Sva tri autora su stekla solidno akademsko obazovanje. Sejranović je naHistorijsko-filozofskom fakultetu u Oslu, gdje živi s prekidima od 1993., magistriraojužnoslovensku književnost. Jedno vrijeme je bio i asistent na Odsjeku za slavistikukod prof. Sveina Mønneslanda. Sa norveškog je preveo djela Ingvara Ambjø-rnsena23 i frode Gryttena Flytande bjørn (medvjed koji teče, Profil, Zagreb, 2006.)Rom ved havet, rom i byen (sobe uz more, sobe u gradu, VBZ, Zagreb, 2015.), apriredio je i preveo antologiju norveške kratke priče veliki pusti krajolik, (NakladaMD, Zagreb, 2001.). Autor je studije modernizam u romanu ‘isušena kaljuža’ jankapolića Kamova, što je bila i tema njegovog magistarskog rada u Oslu. Među



17 Alen Mešković: ukulele jam, Gyldendal, Kopenhagen, 2011.18 Alen Mešković: ukulele jam, s danskog prevela đurđica Žlebačić Sørensen, Buybook, Sarajevo, 2016.19 To su poglavlja ”Det mærkelige hus” (“Čudna kuća“), ”Stående” (“Portret“), te i ”Mistral”, u: Naja Marie

Aidt (red.), nye stemmer, antologi, Gyldendal, Kopenhagen, 2007.20 Alen Mešković: Første gang tilbage, Gyldendal, Kopenhagen, 2007.21 Ismet Prcic: shards, Grove Press/Black Cat, Berkeley/New York, 2011.22 Ismet Prcić: Krhotine, s engleskog prevela Amra Pašanović, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2014.23 Ovaj autor je objavio dva iznimno popularna romana Hvite niggere (bijela crnčuga, 1986.) i brødre i blo-

det (braća po krvi, 1996.).

86

savremenim norveškim kolegama najviše voli čitati frodea Gryttena, Pera Pettersona,Tomasa Espedala i Ingrid Storholmen. Za roman nigdje, niotkuda dobio je 2009.godine Nagradu “Meša Selimović“, koja se dodjeljuje u Tuzli za najbolji romanobjavljen na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. U Oslupovremeno radi kao sudski tumač, a veći dio vremena provodi, slično svom velikomuzoru, Jacku Keroucu iz generacije američkih beat pjesnika, kao savremeni nomad(‘on the road’), o čemu govori i njegova najnovija knjiga skitam i pričam.24

Alen Mešković živi od 1994. godine u Danskoj, gdje je magistrirao 2006. godinena studijima moderne kulture i kulturnog naslijeđa (MA in Modern Culture andCultural Heritage). Nakon uspjeha romana ukulele jam, koji ga je lansirao i kao‘danskog pisca bosanskih korijena’, između ostalog, dobio je trogodišnju stipendijuDržavnog fonda za umjetnost kako bi se mogao profesionalno baviti književnimradom. Osim na hrvatski, ukulele jam preveden je i na mađarski, njemački i engleskijezik. Izašao je i na bosanskom i na srpskom jeziku.25 Roman je doživio i uspješnuteatarsku adaptaciju u Njemačkoj.

Ismet Prcić je 1996. emigrirao u SAD, gdje je završio studij engleskog jezika naUniversity of California San Diego (UCSD), a potom magistrirao engleski jezik ikreativno pisanje (Master of fine Arts - MfA) na najnovijem u lancu univerziteta uKaliforniji - University of California, Irvine (UCI). Su-dobitnik je nagrade GlennSchaeffer za prozu (Glenn Schaeffer Award in fiction) na UCI. Dobitnik je federalnestipendije za kreativno pisanje (NEA Award for fiction) i to za prozu 2010. godine.26

Predaje dramu na Clark Collegeu u Vancouveru u saveznoj državi Washington, a živisa suprugom Melissom u gradu Portland, država Oregon.

Osim pisanja, ovi autori su se okušali i na filmu. Sejranović je 2011. napisaoscenarij za dokumentarni avanturistički film od Tokija do morave, čije je rediteljjapanski filmadžija Moku Teraoka, koji se pojavljuje i kao lik u dobrom dijelu romanaTvoj sin Huckleberry Finn. film je prikazan u Art-kinu Croatia u Rijeci 7.2. 2012.27

Ismet Prcić je koautor scenarija za film imperial Dreams u trajanju od 90 minutaprikazanog na Sundance film festivalu 2014. godine. Drugi koautor je ujedno bio iredatelj filma Malik Withal, a producirala ga je kuća Super Crispy Entertainment.



24 Bekim Sejranović: skitam i pričam, fraktura, Zagreb, 2016.25 Alen Mešković: ukulele jam, s danskog prevela đurđica Žlebačić Sørensen. IP Booka, Beograd, 2015.26 NEA je skraćenica za National Endowment for the Arts (Zaklada za umjetnost federalnih vlasti SAD), koja od

1965. dodjeljuje stipendije perspektivnim umjetnicima. https://www.arts.gov/writers-corner/bio/ismet-prcic?id=10_23. Posljednji put posjećeno 4.10. 2016.

27 Navedeno prema: http://www.tportal.hr/showtime/film/230264/film-Od-Tokija-do-Morave-premijerno-u. Po-sljednji put posjećeno 4.10. 2016.

87

film prati priču o mladom, 21-godišnjem gangsteru Afro-Amerikancu po imenuBambi (glumi ga John Boyega), koji se nakon odslužene zatvorske kazne vraća usvoj stari kraj – Watts – u najopasnijim crnačkim getoima Los Angelesa, gdje nakušnju dolazi njegova odanost porodici i odluka da krene u budućnost kao ispravančovjek. I publika na Sundance film festivalu i kritika su ocijenili ovo ostvarenjeprilično dobrim ocjenama.

Svu trojicu povezuje još nekoliko iznimno važnih činjenica. Iako se njihovaknjiževna djela moraju posmatrati prvenstveno kao prozna, fikcionalna, dakle, kaoumjetnička transpozicija određenih motiva, tema, ličnosti, događaja i svega drugogšto ulazi u uobičajenu kritičko-teorijsku aparaturu pomoću koje se analizira iprosuđuje neko djelo te vrste; sva su prožeta duboko ličnim perspektivama, jer su inastajala kao plod njihovog neposrednog preživljavanja i proživljavanja u bližojprošlosti. Detaljnijom analizom i upoređivanjem podataka iz biografija sve trojiceautora mogle bi se otkriti brojne druge podudarnosti, ali se one, ipak, morajuposmatrati kao inicijalni ili okvirni materijal, građa, iz koje su pisci stvorili svojefikcijsko predstavljanje ili tumačenje tih elemenata. Na isti način se može (čak imora!) razmotriti pitanje bošnjačkog identiteta u njihovim analiziranim romanima.

Bošnjački identitet u djelima Sejranovića, Meškovića i Prcića

Ni autori ni njihovi prozni junaci nisu bili opterećeni tim pitanjima u periodu prijeizbijanja rata 1992. Dijelom se to može objasniti njihovim godinama, te odsutnošćurazgovora na tu temu u okviru porodice, vršnjačke grupe ili škole. U sve četiri knjigese to mladalačko razdoblje promatra i predstavlja ponešto idiličnim opisima togpredratnog stanja stvari za neupućenog čitaoca izvan prostora bivše Jugoslavije. Ukasnim 1980-tim, kada se gomilaju tenzije u tadašnjem post-titovskom jugoslave-nskom društvu, te ponešto nazire i skori krah komunizma/socijalizma, nekakvu svijesto tome šta se, možda, događa izvan sužene djetinjaste vizure svijeta u kojem seodvijaja njihovo odrastanje, ima samo, i to donekle, Bekim, junak Sejranovićevogromana nigdje niotkuda. Rođen u mješovitom braku od majke pravoslavnog porijeklaiz Srbije i oca muslimanskih korijena iz Bosne, također mješanca, Bekim živi negdjena periferiji Brčkog s djedom i nenom, jer je otac stalno na putu. On, naime, plovirijekom Savom kao bagermajstor na lađi koja vadi i prevozi pijesak sa riječnog dna,a majka je odavno napustila porodicu, donijevši odluku da nastavi studije u Rijeci.Centralni lik iz Krhotina po imenu Ismet Prcić, ili Emir Pozder iz ukulele jam, iakožive s roditeljima, te sudjeluju u svakodnevnim predratnim porodičnim situacijama,



88

kao što je odluka da se krene u izgradnju vikendice na Majevici, ili uobičajene posjeterodbini ili komšijama u Derventi; iznose fragmentirane prizore iz tih relativno mirnihi sretnih vremena. Njima se vraćaju kroz povremena prisjećanja u sumornimizbjegličkim okolnostima, pa su ti odbljesci nejasne prošlosti u ponešto u drugomplanu, stisnuti između mnogo bitnijih slika svakodnevne borbe za opstanak u tuđini.

Upravo na tuđem prostoru, jer se nikako drugačije ne može shvatiti izbjegličkikontekst kampa Majbule iz ukulele jam, suočavanje sa mogućnostima deportacije izRijeke u nigdje niotkuda, te slične epizode iz Edinburgha i Zagreba iz Krhotina;počinje proces osvještavanja etnonacionalnog identiteta. On je dodatno naglašen usučeljavanjem sa imigracijskim vlastima u Norveškoj u nigdje niotkuda, ili onih izSAD u Krhotinama, te susretima sa graničnom policijom Hrvatske i Srbije u Tvoj sinHuckleberry Finn. Suočavanje sa naoružanim ljudima je uvijek i znak imanentneprijetnje, bilo da se radi o vojnicima ili policajcima, jer je njihov ključni argumentoružje, dakle, sila, s jedne, te i razne druge mogućnosti da se pozovu na zakonskeodredbe i izvrše pregled dokumenata, s druge strane. Ti pregledi nose i prijetnjurazotkrivanja identiteta po osnovu imena i prezimena “moje [ime] je skrozmuslimansko“, kaže Miki u ukulele jam, p. 75), odnosno mjesta i zemlje porijekla,gdje je prva odrednica Bosanac, a slijedeća ‘musliman’, ‘balija’ i šta sve ne. U takvimsituacijama je odricanje od identiteta, koji je ionako shvaćen kao otežavajućakategorija, ne kao prednost, nego kao opasna mana, veoma realna opcija. Tu je inajveća dramska snaga svih romana. Ona stoji u komplementarnom odnosu premabrojnim drugim unutrašnjim lomovima, koje konstantno preživljavaju konfuzniizbjeglički likovi u sva četiri romana.

Izbjeglištvo kao narativni i tematski okvir za preispitivanje identiteta

Status, a i stanje, izbjeglice je druga određujuća komponenta, usko povezana saeksternim planom događanja, koji je bitno određen ratom i odlaskom sa domicilnogprostora. U cilju pojašnjenja pozadine isticanja tog pitanja, autori su skoro pa prisiljenida uvedu brojne činjenice i historijske reference, vjerovatno i s namjerom dainostranom čitaocu donekle rasvijetle kontekst zbivanja, koji je njihove junake otjeraoiz Bosne u izbjeglištvo. Tu faktografsku pozadinu iznose iz dva ugla gledanja. Prvise doima kao novinarsko izvještavanje o uzrocima raspada Jugoslavije i ilustrira sepodacima iz njene bliže i dalje političke prošlosti. Tako u Krhotinama, već na samompočetku, autor podsjeća na predratne televizijske debate političara o budućnosti



89

zemlje “palamudeći o svojim nacionalnostima, svojim ustavnim pravima, svakitvrdeći da je njegov narod u opasnosti:

“Ja sam mislio da smo svi mi Jugosloveni“, rekao sam majci, iako sam spetnaestak godina već nazirao šta se dešava. Morao si živjet negdje podkamenom da ne vidiš da će sve otići u pičku materinu. Ne znam ni sam štosam to reko. Možda je komunistička parola “Bratstvo i jedinstvo“ bila takotemeljito utuvljena u moj mozak da je već sasvim robotski isplivala i nadjačalamoje stvarno iskustvo“ (Krhotine, p. 14).28

Slijedi kroki prikaz u kojem “su krenule vijesti, opsade, civilne žrtve,koncentracioni logori, izbjeglice, Hrvate i Muslimane su na sve strane klale srpskeparavojne jedinice i JNA, koja je svojim djelima jasno pokazala da ne pripada svimnarodima Jugoslavije“ (Krhotine, p. 14). A onda slijedi ključno pitanje: “Koji smomi?“ pito sam majku, još uvijek se praveći glup i nadajući se da će moje svjesnoporicanje izbrisati slike na ekranu, izbrisati moj strah i ponovo sve vratiti u normalu“(Krhotine, pp. 14-15). U slijedećem pasusu dječak Ismet zaključuje: “Iznenada jenacionalna pripadnost postala veoma bitna“ (Krhotine, p. 15). Tvrdnju pojačavanavođenjem priča da su paravojne srpske jedinice zaustavljale muške izbjeglice itjerale ih da skinu gaće kako bi se uvjerili da nisu obrezani “osunećeni“), jer im je tobio dokaz da su Srbi. U suprotnom bi uslijedila likvidacija. Takvu epizodu spominjei Mešković u ukulele jam, kada je ubacuje, negdje u sredini knjige, u retrospektivnoprisjećanje na događaje s početka rata i ponižavajuća pretresanja i pregledeprotjeranih stanovnika Dervente, u veoma intenzivnim, dramatičnim prizorimaodvajanja starijih od mlađih muškaraca, te ispoljavanja brutalne sile nad izbjeglicamaod strane četničke paravojske.

Faktografska pozadina zbivanja

Sejranović daje još širi kontekst tog predratnog stanja u zemlji, jer u nigdjeniotkuda pravi razliku unutar predratnog razdoblja u dva razdvojena narativnasegmenta. Prvi se odnosi na život u Brčkom, negdje do jeseni 1985., a drugi naodlazak u Rijeku, odnosno Bakar, gdje će u naredne četiri godine pohađati srednjuPomorsku školu. Ponešto u sidranovskom maniru, on isprepliće opću situaciju savješto utkanim crticama iz života svoje porodice. I u širim prikazima stanja u



28 Ismet Prcić: Krhotine, Buybook, Sarajevo, 2014, p. 14. Svi navodi u radu dati su prema ovom izdanju.

90

Jugoslaviji, on se referira na partizanske filmove, ili političare poput Che Guevare,Gadafija ili Arafata, koji su ranijih godina dolazili u posjetu predsjedniku Titu. Vještote vanjske reference povezuje sa djedovim učešćem u partizanima u II. svjetskomratu i svojim dječačkim maštarijama o likovima iz popularne sub-kulture, kakav jeKomandant Mark ili Mr. No, čije je avanture gutao u tadašnjim stripovima. IMešković i Prcić spominju te junake iz stripova i holivudske filmske B produkcije,kao što je kapetan Miki, Mr. No u ukulele jam, ili Američki ninja i Rambo uKrhotinama. Kada je riječ o porodici, Sejranović vješto unosi mnoštvo riječi i izrazakao karakteristični bosansko-muslimanski/bošnjački vokabular, u onom smislu kakoga je svojevremeno definirao Alija Isaković.29 On često navodi neke veoma lokalneizreke, poput “Šehaginog jarca“, te mnoge druge s izrazito drugačijm konotacijamana kulturni milje u kojem se koriste, a iz kojih se može zaključiti da je potekao izmuslimanske tradicije. Tu praksu nastavljaju i Mešković i Prcić, ali taj vokabularuvijek dolazi iz govora starijih članova porodice, uglavnom od roditelja, a još češćeod nena i djedova. Te riječi i izrazi nisu neminovno potekli iz orijentalnih jezika, alinose neku bošnjačko-bosansku posebnost, po čemu se može uspostaviti i izvjesnaidentitarna posebnost. Istina, budući se ti odlomci, u pravilu, vezuju na vrijemeprovedeno s djedom i nenom, koji ispoljavaju tradicijski, a skoro pa nikako religiozniaspekt muslimanskog bića; takva umetanja bi se dala razumjeti i kao nekakva etno-folklorna osobenost. Ona nije naznačena kao dominantni identitarni element, tim priješto je otac lađar, bagermajstor, po majci Srbin iz Banje Koviljače, a po ocu pola-Bošnjak i polu-Albanac-musliman iz Bosanske Posavine, premda se ne čini da tomepridaje ikakvu važnost. Čak je i odluka da se oženi Bekimovom majkom Zadomprikazana kao ishitrena mladalačka epizoda, potaknuta raskidom s njegovim ocem,koji se ponovo oženio i istjerao ga iz svog života. Uostalom, taj brak je prekratkotrajao, jer su i Zada i “stari“ ubrzo otišli svako na svoju stranu – on na Savu, a ona uRijeku, odakle će se vratiti u rodni kraj; ali ni jedno ni drugo nisu bili prisutni usinovljevom životu kad je bilo najpotrebnije. Iz tog razloga je važnija naredna trećinaSejranovićevog romana, koja se odvija u Rijeci uoči rata (nigdje niotkuda, od stranice85 nadalje do stranice 119.), a u kojoj će se njegov lik postepeno formirati izmeđuuobičajenih mladalačkih oduševljavanja rock-n-roll muzikom, druženju sanovostečenim prijateljima i uklapanjem u nove životne okolnosti. Osjećaj beznađa inepripadanja počeo ga je pratiti još ranih devedesetih, kada je kao student iznajmiosobu kod gazdarice Silvije i ostao zatečen situacijom:



29 Alija Isaković: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992.

91

“Ukratko, Hrvatska je postala neovisna država, a ja sam, sudeći papirima kojesam posjedovao, bio iz Bosne.” (nigdje niotkuda, p. 107).30

I u romanu, a i u kasnijim interviewima, Sejranović vrlo otvoreno govori o tojpredratnoj atmsoferi u Hrvatskoj. Iako je Rijeka slovila za jedan od najtolerantnijihgradova bivše države, puno toga se mijenja nakon višestranačkih izbora sredinom1990-tih:

Što se Rijeke tiče, ljudi jesu glasali lijevo, ali bilo je i tamo nacionalizma isvega. Ne znam kako je bilo u drugim krajevima Hrvatske, nisam tamo bio. URijeci je vjerovatno bilo manje, jer nije bila napadana. Jebi ga, ja sam seskriv’o. Bilo je svega. Bilo je i u novom listu, ne od urednika ili šefova, negood ovih radnika. Trebam predat flopi disk sa svojim tekstom, tako se tad radilo,i uđem frajeru u sobu bez kucanja. Niko nije kucao. On me pita: jel se to kodvas u Bosni ne kuca? Onda, pišem tekst, a neka čistačica koja tu radi – sin jojje na ratištu – okrenula: muslimani ovakvi, muslimani onakvi. Ja sjedim, pišem,normalna raja gleda, al’ niko ništa ne govori. Bilo je svega, nije da nije. Malosam se i ja više pravio blesav. Nisam baš reagirao na svaku. Šta ćeš, jebi ga,pokriješ se ušima i šutiš.31

Kao i mnogi drugi ‘nedomicilni’ ljudi, morao je predati papire za nove dokumente,ali se čekanje oteglo mjesecima, te su ga često zaustavljali i legitimirali zbog njegovoghipijevskog načina oblačenja i tamnije ‘ciganske’ puti.

Nevolje s legitimiranjem isprva i nisu bile tako ozbiljne, ali kako se ratzahuktavao, izbjeglice nadolazile u sve većim valovima, a posebice otkakoje rat između Hrvata i Bošnjaka u Bosni počeo poprimati sve krvaviji oblik,počeli su i privoditi u stanicu na provjeru. Jedno sam se vrijeme izvlačio nanovinarsku iskaznicu. Rekao bih im da sam osobnu zaboravio, ali da samnovinar na zadatku, evo imam novinarsku iskaznicu. To bi uglavnom upalilo,ali ne uvijek. (nigdje niotkuda, p. 107).



30 Bekim Sejranović: nigdje niotkuda, Buybook, Sarajevo, 2010, Svi navodi u radu dati su prema ovom izdanju.31 Ivan Kegelj, Razgovor s Bekimom Sejranovićem: “Bosna je sjebana ali je Norveška još gora”12. ožujka 2014.

Dostupno na: http://lupiga.com/vijesti/razgovor-s-bekimom-sejranovicem-bosna-je-sjebana-ali-norveska-je-gorahttp://lupiga.com/vijesti/razgovor-s-bekimom-sejranovicem-bosna-je-sjebana-ali-norveska-je-gora. Poslje-dnji put posjećeno 7.10. 2016.

92

Osim toga, na fakultetu su mu rekli da može upisati treću godinu, samo ako pokažedomovnicu, ili plati pet tisuća maraka. U očajničkom pokušaju da izbjegne još goreposljedice, on odlazi do dekana fakulteta i:

Nisam imao ni jedno ni drugo. Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekaome uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazomlica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je tonormalno u svim zemljama svijeta.

Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnostnavode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studiratibez plaćanja. - Pa zato što su Hrvati, logično je - odgovorio mi je. Onda sam ja pred njimizvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugoslaven.Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugoslaven u to vrijemepoistovjećivala sa “četnik”, dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M.Kao da je uopće netko i mario za tu razliku. E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi kemijsku. On mi jedaje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat.Njegova kemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano “Musliman”,a pogotovo od onog “Jugoslaven”. Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući.Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvaćao. Tjeraju da zauzmešstav, da se opredijeliš, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, daslušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nemanijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja miodgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napraviorubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog prolupalog genija. Kažemnadmeno: - Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati? (nigdje niotkuda, pp.108-109).

Zblanuti dekan mu zbunjeno kaže da se ne može tek tako ‘postati’ Hrvatom.

Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati “Hrvatom“. Kaošto me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugo-slavenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Nor-



93

vežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilosve. Sve te balkanske pravno-državno-kulturološke zavrzlame oko etničkepripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika ibića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim isluđenim narodnim masama od strane: 1) pohlepnih i priučenih političara, 2) poduzetnih i bahatih kriminalaca, 3) ograničenih kvaziintelektualaca. Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase,a naplatili ovi pod 1, 2 i 3. (nigdje niotkuda, p. 109).

U preostalim dijelovima ovog znakovitog pot-poglavlja Sejranović navodi da seu ljeto ‘91 situacija u Rijeci pogoršavala “Nestajali su uglavnom Srbi, a protjerivalisu Bošnjake koji nisu imali uredne papire.“, nigdje niotkuda, p. 110), a još gore jebilo u Bosni, odakle su mu djed i nena prebjegli u Hrvatsku, majka je izbjegla uMaleziju, otac u Austaliju, a on se čudnim spletom okolnosti našao u Norveškoj. Udrugom, većem dijelu knjige, Bekim opisuje svoje neuspjele pokušaje da se uklopi uživot nove domovine. Ona ga je prihvatila, ali ne i on nju, iako ne pokazuje žal ni zaBosnom u kojoj se rodio, ni za Hrvatskom, u kojoj više nije mogao o(p)stati!

Raspadom porodice nestao je i onaj krhki okvir koji ga je mogao odrediti upogledu etničkog identiteta. Pa i nekog zavičajnog, ili državno-teritorijalnog. Unjegovom ranijem romanu ljepši kraj, već se osjetila potreba sentimentaliziranja ipokušaj romantiziranja nekog imaginarnog balkanskog mentaliteta u kojem su nadjelu “nemar i kaos, ciganluk plodni koji je, baš takav kakav jest, sa svim svojimlošim stranama, ipak bliži ljudskom biću nego hladna, metalna, savršeno organiziranai u svakom dijelu pomno kontrolirana društvena struktura”.32 U nigdje niotkuda ćese nastaviti to osciliranje između potrebe za stabilnošću, koju mu nudi život u“istančanoj kulturi, razvijenoj demokraciji, klasnom miru i ostalim tricama”33 iiracionalne čežnjom za zavičajem, gdje ga još više iritira radoznalost i rođačkaneposrednost, rigidni tradicijski kodeksi i razuzdane zabave i tulumarenja, koji senajčešće završavaju svađom. Međutim, i taj sjevernjački, protestantski red, rad,disciplina, skromnost, specifični norveški feminizam i potpuna ravnopravnost spolo-va, prenaglašena racionalnost i politička i personalna korektnost mu ne odgovaraju.



32 Navedeno prema: Jasna Dimitrijević, “Kritika: Bekim Sejranović“, 08. 2. 21011. dostupno na: http://www.knji-zevnost.org/?p=2769. Posljednji put posjećeno 7.10. 2016.

33 Ibid.

94

Bjekstvo iz pretpostavljenog bošnjačko-muslimanskog identiteta nije rezultiralo uakulturaciji i prihvatanju statusa norveško-bosansko-hrvatskog pisca, iako se ovajiskorijenjeni pustolov i putnik tako najbolje osjeća. Rijetki odbljesci tog itekakoatavističkog prisustva konstruiranog ‘izvornog’ porijekla događaju se upravo usuočavanju sa onim ‘prvim’, gdje se Bekim neminovno osjeća ugroženim. On je upodređenom, inferiornom položaju konstruiranog ‘drugog’, što samo dodatno pojačavaveć narasle frustracije u pogledu mogućnosti da ‘izađe’ iz nametnutog identiteta.

To na najbolji način ilustrira epizoda iz romana Tvoj sin Huckleberry Finn, kadase, nekoliko godina nakon rata, na Adi Huji ili Beloj steni na Dunavu, suoči sačudnom četničkom družinom, koja se skriva u praiskonskoj balkanskoj krčmi “MalaRavna Gora“. U tom svojevrsnom samonametnutom skloništu ili egzilu od stvarnostikrajnje neobično zvuči njegovo ime Bekim: “Pa odakle ti to ime ako nisi Šiptar?“(Tvoj sin Huckleberry Finn, p. 269). Prva asocijacija u toj situaciji međusbnogupoznavanja je nekad popularni glumac s Kosova Bekim fehmiu (rođen, igromslučajnosti 1936. u Sarajevu!), čija je kultna uloga Ciganina Belog Bore u filmuskupljači perja (1967.) vjerovatno i uticala na majčinu odluku da mu da takvonekarakteristično bosansko/bošnjačko ime. Trodnevno naduravanje sa vojvodomČekom i njegovom pijanom bratijom upravo i završava otpuštanjem svih kočnica. Izvojvodinog posinka Mladena, “negdje od Sarajeva“, provali neoubuzdana lavinaemocija, uz bosanske sevdalinke i sarajevsku školu rocka u izvođenju neobičnoginternacionalnog trija, u kojem Bosanac/Bošnjak Bekim svira gitaru, Japanac Mokumandolinu a Norvežanin Petter drombulje. U takvom kontekstu na površinu izbijajubrojne predrasude sa kojima se toliko puta suočio u Norveškoj. U jednom razgovoruSejranović je opisao to podvođenje svih ljudi s ovih prostora pod isti nazivnik:

“Desi li se da se u nekoj raspravi o politici, evo sad, recimo, oko izbjeglica,raziđemo u mišljenju, moji će norveški prijatelji uglavnom zaključiti: ‘A to jezato što si ti Balkanac ... ili zato što nisi Norvežanin.’ I tako ja u sekundi po-čnem predstavljati čitav narod ili narode, ne samo Bosance, Srbe, Hrvate većsve useljenike koji su u Norveškoj. Dogodi li se da dođem kući pijan u petujutro i odvrnem muziku do daske, susjedi koji se bune neće reći: ‘E, to jeBekim, blesavi, pustio muziku’, već će odmah zaključiti: ‘E, to je napravio tajstranac, Bosanac, musliman koji ne zna za kućni red.’”



34 Karmela Devčić: “Pisac opsjednut rijekama“, jutarnji list, 06. 1. 2016. Dostupno na: http://www.jutarnji.hr/glo-bus/bekim-sejranovic-quotistina-je-ne-mogu-odrasti-emotivno-sam-nezreo...-...a-najvise-me-muci-sto-ne--mogu-biti-potpuno-slobodanquot/85168/. Posljednji put posjećeno 5. 10. 2016.

95

“Reci Bosanac i šuti!“

Osjećaj inferiornosti je u značajnoj mjeri prisutan u liku Emira Pozdera, junakaMeškovićevog romana ukulele jam. I ovo je kvazi- ili kriptoautobiografska proza,čiju autentičnost autor i ne pokušava da ospori ili sakrije, jer ga je boravak uizbjeglištvu itekako odredio:

“Bosanac, musliman, Bošnjak – tako su me zvali devedesetih u Hrvatskoj gdjesam bio stranac, etnički u manjini a socijalno na dnu, i gdje se uvijek mogaonaći neko ko će te podsjetiti da nisi isto što i većina, bilo da se radi o upisu uškolu, raspodijeli humanitarne pomoći ili nečemu trećem. Tek poslije, kad samstigao u Dansku, među Bosance, muslimane i Bošnjake – među ‘svoje’ dakle– otkrio sam da sam pomalo i Hrvat. Da je na mojim đonovima ostalo dostaone sumporno-crvenkaste istarske zemlje, a u mom rječniku hrpa kroatizama,na koje će se golobradi bošnjački patriote u danskom azilantskom centru mrštitis gađenjem.“35

Roman govori o ratu, rock’n’rollu i životu u izbjegličkom centru Majbule,zasnovanom na mjestu Banjole na obali Jadranskog mora, u gradiću tu i tamo sličnomPuli, koji se u većem dijelu knjige pojavljuje kao metafora slobode i stanice zabjekstvo. “U gradu se moglo nestati u mnoštvu. Nije mi na čelu pisalo da samBosanac, izbjeglica i musliman. U Centru je bila druga priča. Znalo se i ko sam i štasam.“ ukulele jam, p. 131). Iako su prizori iz izbjegličkog centra neminovno vezaniza proces odrastanja i neku vrstu sazrijevanja iz “klinaca“ u “frajere“, jer ih Meškovićstavlja u prvi plan, kada opisuje neku vrstu pastoralne idile tokom ljeta; slika seuvelike mijenja sa početkom školske godine. Istina, i on u prizore mladalačke(seksualne?) inicijacije sa stranim turistkinjama na plaži, ili pijančevanja savršnjacima za Novu godinu, ubacuje, kao i Prcić, dokumentarnu podlogu ozbivanjima u zimu i proljeće 1993. kada je došlo do sukoba između jedinica ArmijeR BiH i HVO-a. Skiciran je pričom o Mikijevom ocu, njegovom odrastanjuu Titovoj Jugoslaviji, kao i relativno čestim flashbackovima o Mikijevom djetinjstvuu Bosni prije rata i u samom ratu. Dopunjava se pojavom predsjednika Tuđmana naTV-u i reakcijama koje izbjeglicama što ih neprestano gledaju kao u transu donosevijesti o toku rata, onako kako se tada prenosio na hrvatskim medijima. U više navrataMešković spominje sintagmu “mi bosanski Muslimani koji se sada zovemo Bošnjaci”



35 “Reci Bosanac i šuti”, portal Novosti, 20.1 2015., dostupno na: http://www.portalnovosti.com/reci-bosanac-i-suti. Posljednji put posjećeno 5.10.2016.

96

(ukulele jam, p. 70, 302 et passim), te podvlači tu identitarnu promjenu. Meškovićtu fakcijsku pozadinu Mikijeve priče u Hrvatskoj nastoji održati pod kontrolom, jerje svjestan da bi ga preveliko gomilanje takvih detalja odvelo u pogrešnom pravcu iskrenulo pažnju sa priče o Mikiju kao, nesporno, glavnom središtu romana. Naravno,njegovo suočavanje sa pitanjem identiteta dolazi kao refleksija na događaje u kojimane sudjeluje, ali ga oni pogađaju kao i sve druge izbjeglice u Centru. Od početnihprimjera nepozdravljanja dolazi do sve češćeg pominjanja porijekla u negativnomkontekstu:

Tu i tamo bi se dobacila poneka kolektivno upućene primjedba: - “Idite uBosnu pa se tamo smijte tako glasno!“ dok bi se druge preciznije poruke slaledirektno, na osobnu adresu: “Mamu li ti jebem balijsku!“ (ukulele jam, p. 122).

Nju veoma jasno upućuje “grmalj u uniformi HVO-a“:

“- Ej ti tamo! Ti s kosom! Što si ti? Hipik? Drogeraš? Kako ti je ime?— Samir, odgovorio bi upitani. – A tebi?Tip mu je pružio ruku i stegnuo je.Samir je savio koljena od boli.Rambo. Tako mi je ime. A tebe ću sutra ošišati na nulu, mamu ti jebem balijsku!Preko Neretve nas zasipate granatama, a mi vas ovdje branimo. (ukulele jam,pp. 122-123).

Crni balkanski (ili bosanski/bošnjački?) humor

U razvijanju kompozicije romana, Mešković prati Mikijevo odrastanje kao injegovu stalnu potragu za identitetom, što autor odlično prikazuje kroz njegovugotovo opsesivnu vezanost za muziku koju sluša sa otrcanog mono-kasetofona marke“Sanyo” i gorki humor. Taj karakteristični, iščašeni, “crni” balkanski (ili bosanski, amožda i bošnjački?) humor oporo zvuči u borbi za očuvanje biološkog, a ujedno idruštvenog bića nesretnih izbjeglica. U njima se javlja i neka vrsta potuljenog otporazbog negiranja njihovog porijekla, što potvrđuje razgovor Mikijevog oca s bratom,koji je iz Slovenije došao da ih obiđe u kampu. Otac spominje izvjesnog Mirka kojimu je zamalo došao glave: “Veli da su Muslimani Hrvati islamske vjeroispovijesti!Da je Kur’an prepisan iz Biblije!” (ukulele jam, p. 141). Kada se, kao na još mnogo



97

mjesta u knjizi, otac pokuša pomirljivo izvući iz te neugodne situacije, jer ga Bog nezanima, a još manje sukob po pitanju etničkog ili vjerskog identiteta, zapjenjeni Mirkoga proglašava komunjarom, a sve takve treba strijeljati! Ovakav pasivan očev stav ipovlačenje pred bilo kojom vrste ugroženosti prožima cijelu knjigu, iako u jednomteškom trenutku otac neuspješno pokušava da zaštiti sina od nasilnika hrvatskenacionalnosti u Centru. U tome ne uspijeva, kao što svojevremeno nije uspio da spasini starijeg sina Nedima – Nenu – od srpskog koncentracionog logora, kada su ihrazdvojile srpske paravojne snage nakon protjerivanja iz Dervente. Čak se veći diopriče i zasniva na pokušajima da se ustanovi da li je uopće ostao živ, što je neobičnovažno za mlađeg brata, koji je u Neni imao pravi uzor (role model) u onim sretnijimpredratnim vremenima.

Uz njihov odnos je bitno povezan i motiv muzike, koji je crvena nit što povezujecjelokupni narativ. Roman je i podijeljen na osam cjelina, koje autor naziva “ka-setama“ i daje im naslove karakteristične za muzičke iskaze tog vremena. U pitanjuje subverzivni urbani muzički okvir, stiješenjen između rocka, heavy metala i punkau kome ima svakojakih čudnovatih likova, a koji se okupljaju u disko-klubu što gaMiki naziva ukulele. Bolji poznavaoci Istre bi lako u tom nazivu za žičani havajskiinstrument nalik na lutnju ili gitaru prepoznali naziv “Uljanik“, odnosno nekadašnjeveliko brodogradilište u Puli, ali za Mikija je odlazak u disko-klub mogućnost da seizvuče iz izbjegličkog ćor-sokaka i napravi karijeru kao muzičar ili DJ. U tomalternativnom svijetu, okružen vršnjacima sličnih pogleda, Miki se može može lakšeodrediti prema suprotnoj sub-kulturi, koja se iskazuje u vidu tradicionalno-ruralnihvrijednosti oličenih u izvitoperenim varijacijama patriotskog popa i folka, a čiji jeamblem pjesma “Čavoglava“ izrazito militantnog nacionalističkog hrvatskog pjevačaMarka Perkovića Thompsona i njegovih istomišljenika. Uronjen u društvo otkačenihpulskih alternativaca, koji su izrazito internacionalni i antimilitaristički nastrojeni,Miki u toj vrsti muzike pronalazi neki novi, imaginarni identitet. Na to referira naziv‘jam’ u naslovu knjige, koji u muzičkom izrazu označava neformalni događaj na kojemuzičari slobodno improviziraju, uglavnom u vidu instrumentalnih varijacija nazadatu temu. On mu omogućava da bar na neko vrijeme pobjegne od svega ružnogšto ga okružuje.

U tom srazu donesenog bosansko-muslimanskog/bošnjačkog i željenog ana-cionalnog identiteta, Emir doista postaje Miki, iako to nije bilo lako ni u školi saočigledno nacionalistički orijentiranim nastavnicima, kakav je prikazan u likuprofesora povijesti Krešimira Tomića, ili tokom rasprava sa drugovima o tome zaštostalno pjeva srpske pjesme. Kada pokuša da se brani da je riječ o đorđu Balaševiću



98

“kome je majka Hrvatica“), a koji je protiv rata, njegovi hrvatski i talijanski drugovinisu baš uvjereni u tu priču. Čak ni njegova bliska drugarica Katarina-Kaća, čije imezvuči ‘kao srpsko’. Na takvim epizodama se gradi snažni autorov stav, što se vidi i uvinjeti u pododjeljku “Škare”, u kojem otac na povratku sa gradilišta zapjeva “Krajtanana šadrvana”.sa drugim radnicima u nekoj opskurnoj krčmi. Kada ga zbog togazamalo fizički napadne rabijatni bauštelac Žuti, koji se redovno iživljava nad njim, igromoglasno mu naredi da je “dosta te balijske pjesme”, uzvrati mu šef Mišo:

DOSTA TOG SRANJA”, vikao je Žuti. “Neću da slušam te muslimanske …“DOSTA TEBE”, prekinuo ga je Mišo. “ja sam Hrvat i ovo nije muslimanskapjesma! Ovo je pjesma moje drage! Vraćaj se na svoje mjesto! Inače siotpušten!” (ukulele jam, p. 220).

Ima u romanu još mnogo sličnih situacija koje Mešković skenira na način kako bise i očekivalo od junaka tih godina, ali to povremeno čini vrlo objektivno i s jakimkritičkim otklonom. U njemu dolaze do izražaja razne ‘sitne’ stvari - od odnosa premaizbjeglicama iz Bosne, administrativnih peripetija i nemogućnosti nastavka školo-vanja, do nacionalističkih ispada i netrpeljivosti, osobito na planu negiranja njihovogbošnjačkog identiteta. Na kraju narativa se Miki nekako uspijeva probiti do Zagreba,odakle naziva amidžu u Sloveniji pitajući ga za švedsku ambasadu. Iako se romanna tom mjestu prekida, lako je zaključiti da je jedini spas ipak u odlasku, ne i bjekstvu,iz pakla ratnih zbivanja.

Bjekstvo od stvarnosti i identiteta

Taj motiv se provlači i kroz Prcićeve Krhotine. Prvi dio njegove proze i nosi naslov“The Escape“/”Bijeg“. Roman počinje konačnim junakovim ulaskom u Ameriku, tese retrospektivno vraća na događaje u Ismetovoj rodnoj Tuzli uoči i za vrijeme rata.Po tome se razlikuje i od Sejranovića i od Meškovića, jer oni, ili njihovi junaci, nisuproveli veći dio rata u Bosni, nego izvan nje. Iako se četnička opsada Tuzle ne možeporediti sa sličnim događanjima u ratnom Sarajevu, i ovaj širi okvir je potreban radiosvjetljavanja početnog konteksta priče. I Prcić navodi dobro poznatu porodičnupriču, koja iz idiličnog okvira izgradnje vikendice na Majevici prerasta u zloslutninagovještaj dolazećeg rata incidentom sa susjedima Srbima Stojkovićima u Kovačevuselu, u jesen 1990. Zaigrana djeca izazovu bijes susjeda nakon što su improvizovano



99

eksplozivnom napravom prepali njihove dvije kćerke Mariju i Ostojku, sa kojim suse dotad bezbrižno družili i igrali:

Stojkovići su vikali, optužujući zle muslimanske ekstremističke faktore,poslane da nam popale šume, prijete našoj djeci, posvađaju komšije i čitavunam zemlju unište. Psovali su im turske majke, prljave serdžade, čitavu lozusve do Muhameda. Uporno su ponavljali da se to ništa ne odnosi na nas, većna neke muslimanske ekstremiste u pohodu uništenja jugoslovenskog načinaživota. Iz nekog razloga svi odrasli u mojoj porodici su suglasno pognuli glave,poricali da imaju išta s tim, mrmljali riječi pomirenja i trpjeli tu paljbu psovkina račun nekih drugih muslimana, ne nas, iako smo mi bili jedini u čitavomselu. (Krhotine, pp. 66-67)

Iako je već u romanu ranije opisana epizoda sa posuđenom i nikad vraćenomkosom mogla nagovijestiti da se kvare naizgled dobri odnosi među komšijama, ishodovog incidenta je napuštanje vikendice, što se može protumačiti i kao ostavljanjedoma i teritorija, te najavu skorog prekida odnosȃ sa ljudima druge nacionalnosti. Toje veoma efektno prikazano u sceni kada Ismetova majka u jesen pravi ajvar, akomšinica Stojkovićka joj kaže: “Pravi, pravi, ko zna ko će to pojesti“, reče žena,preskoči potočić i nestade u šumi.“ (Krhotine, p. 70). U tom trenutku osvješćenjaIsmetova majka počinje da posmatra svijet oko sebe drugačijim očima, jer “njenmozak je dešifrovo kôd u strukturi stvarnosti i ona je postala svjesna da je sve okonje zasićeno užasnom, nagomilanom pogrešnošću.“ (Krhotine, p. 72). Od togincidenta majka zloslutno nagovještava da će biti rata, ali kao da govori gluhimljudima, jer njen muž uprazno blebeće pred svojim roditeljima i rodbinom o slavnojporodičnoj prošlosti za vrijeme osmanske vladavine, kada je njihova porodica imalapola Tuzle, prije nego su im to komunisti oduzeli (Krhotine, p. 60). Zapanjujelakovjernost najstarije generacije, koja kao da podržava tu iluziju o nekadašnjojveličini karakterističnim rječnikom bosanskih muslimana “mašala!“, “neka, neka!“).S druge strane, ti slabašni pokušaji afirmiranja sopstvenog, premda nedovoljnorazvijenog, (samo-)identiteta prosto sprečavaju oca da spozna šta se događa usadašnjosti, iako se na TV stalno ponavlja mantra:

“[o] tome ko je koje vjere, o tenzijama imeđu različitih nacionalnosti, nihovimustavnim pravima, sve španska sela meni i Adiju, koji smo bili na prelazu izsvijeta nindži, klikera i stripova, u novi svijet kovrdžavih dlačica, napuklihglasova i mozgova pretrpanih picajzlom, a kamoli Mehmedu kome je bilo tekjedanaest.“ (Krhotine, pp. 67-68).



100

Motiv neshvatanja onoga što se događa (“sve španska sela meni i Adiju“)suprotstavljen je, kao i kod Meškovića, prelaskom u naredni stadij odrastanja, počemu su i ukulele jam i Krhotine varijacija na temu bildungsomana, a pri čemu jenaglasak na bjekstvu u svijet fantazije. Kod Prcića se to događa oduševljenjem zastrip i film, a kod Meškovića je, pored junaka stripova, tu i svijet urbane muzike, dokje za Sejranovićevog junaka iz nigdje, niotkuda, osim tih imaginarnih likova izstripova i sa prostora alternativne muzičke scene, jednako bitan i prostor književnogstvaralaštva (ipak je on u tom trenutku student književnosti u Rijeci!), a kasnije ifilma u romanu Tvoj sin Huckleberry Finn.

Kod sve trojice autora je prisutno još nekoliko zajedničkih osobina. U njih spadaobjedinjavajući motiv bjekstva i putovanja kao etape u odrastanju, susreti sa ljudimarazličitog porijekla i svjetonazora, te stalna borba sa samim sobom u pokušaju samo-određenja. U tom procesu, pitanje etnonacionalne pripadnosti odlazi u drugi plan, jerse junaci sve više identificiraju sa projiciranom slikom pripadnosti nekom drugomnacionalnom korpusu ili zajednici (Norveška, Švedska/Danska ili Amerika). U nekimtrenucima se na kratko približe vjerskom, islamskom elementu bošnjačkog identiteta(scene sa izbjeglicama pred zagrebačkom džamijom, ili susret u džamiji u Glasgowuu Škotskoj s egipatskim humanitarcima u romanu Krhotine, te pominjanje džamijekao mogućeg oslonca za rješenje problema u kratkim referencama kod svih autora),ali, kako su se svi likovi i generacije roditelja i djece formirali u sekularnom duhu,ne dolazi do, možda, očekivanog preobražaja i izraženije religioznosti, osim, mnogokasnije, kod majke. Zamjetan je Prcićev napor da u engleskoj verziji ponudi što jemoguće više podataka o svom porijeklu i sredini iz koje je pobjegao, naročito oonome što bi trebalo da tvori njegov bosanski ili bošnjački identitet. Istina, on urednokoristi sintagmu “Bosnian Muslims“ (bosanski muslimani) a ne Bošnjaci, jer je takvaodrednica razumljivija američkom i drugom stranom čitaocu njegove proze. Ponekadpokušava i da napravi neku igru riječi (“Bosnian Muslims don’t eat pigs but pigs haveno problem eating Bosnian Muslims” – bosanski muslimani ne jedu svinjetinu, alisvinje nemaju problema da jedu bosanske muslimane, Krhotine, p. 335).). O tome jePrcić veoma jasno progovorio u jednom interviewu:

“It’s funny but we never thought of ourselves as a Muslim family; we wereYugoslavs and, more specifically, Bosnians. We were a secular family, wetreated holy books as literature, we ate pork, drank slivovitz, we prayed in amosque once a year on Bajram when my grandfather made us, if that. It tookpeople calling us Muslims that made us research what that meant. By the time



101

the war started, we were not eating pork anymore, not because we suddenlybelieved, but because there was no meat to be had. four years of that and itstuck. I still don’t eat pork out of solidarity for all the people that lost theirlives. My mother is a believer now; faith saved her life. I still drink slivovitz.“(Smiješno je to, ali mi nikad o sebi nismo mislili kao o muslimanskoj porodici:bili smo Jugosloveni, još određenije, Bosanci. Bili smo sekularna porodica,odnosili smo se prema svetim knjigama kao prema književnosti, jeli smosvinjetinu, pili šljivovicu, molili smo u džamiji jednom godišnje na bajram,kada bi nas dedo natjerao, ako i tada. Kad je rat počeo, više nismo jelisvinjetinu, ne zato što smo odjednom počeli vjerovati, nego zato što više nijebilo mesa za jelo. I tako četiri godine, pa se navikneš. Ja i dalje ne jedemsvinjetinu iz solidarnosti prema svim ljudima koji su izginuli. Moj majka jesad vjernica; vjera joj je spasila život. Ja i dalje pijem šljivovicu.)“36

Sličan stav su iznijeli i Sejranović i Mešković u razgovorima sa novinarima uregionu i izvan njega.

Rastrojena proza kao izvrnuta slika izgubljenog identiteta

Ono što razlikuje Prcićevu prozu od druge dvojice romansijera jeste upotreba više-strukih narativnih strategija. Po savjetu psihijatra, rastrojeni protagonista ovogromana, Ismet Prcić, kome su utvrdili PTSP, piše svoje memoare, koji se prepliću saodlomcima iz dnevnika, a koji je vodio nakon dolaska u Ameriku. On ih jukstaponirasa zamišljenim dijalozima s majkom (i u engleskoj verziji se pojavljuje vrlo specifičnaupotreba riječi mati umjesto ‘Mother’ ili ‘Mom’), kojoj piše dirljiva, mučna i tužnapisma. Iz njih probijaju odbljesci sjećanja na djetinjstvo u Tuzli, mladalačke simpatije,pa se prepliću sa izazovima života koji ga pritišće dodatnom težinom u novom svijetu.On ih, svako malo, prekida komentarima i refleksijama o haotičnom stanju svojih(o)sjećanja. U cilju što vjernijeg opisivanja stanja svog rastrojenog uma, autor koristibrojne postmodernističke strategije, pomiješane od uspomena, ispovijesti i fikcije ukojima se smjenjuju glasovi naratora i u prvom i u drugom i u trećem licu, ponekadi po nekoliko puta u nekom odjeljku romana. Dodatnu zbrku izazivaju dijeloviispisani kosim slovima (kurziv, italic), fusnote obilježene zvjezdicama (*asterisk),te, naizgled, faktografsko spominjanje nekih detalja o tekstu, koji ni po čemu nemaju



36 “Ismet Prcić by Matt Jakubovski“, bomb magazine, 7.9. 2011, dostupno na: http://bombmagazine.org/arti-cle/6051/ismet-prcic . Posljednji put posjećeno 5.10. 2016.

102

razloga da se nađu u knjizi. Pričanje se dodatno komplicira pričama iz trećeperspektive, iz koje izranja lik stvarnog ili izmišljenog mladića Mustafe Nalića, zakojeg se ne zna da li je ostao živ, ili je poginuo u akciji boreći se u specijalnoj jediniciArmije R BiH. On je neka vrsta Ismetovog dvojnika, doppelgängera, koji mu se javljakao protuteža njegovom novom konstruiranom američkom identitetu. Ismet, naime,postaje Izzy.

Do tog preobražaja dolazi već za vrijeme boravka u Škotskoj, kamo je otišao salternativnom teatarskom družinom iz Tuzle na Edinburgh fringe festival. Ključnaje scena u kojoj se on predstavlja svojim škotskim sagovornicima. Osramoćen je dobola, kada ga domaćini upitaju kako izgovara ime “Ismet“, jer ga oni kažu kao ‘Izz-met’ (Krhotine, 260), što izazove salvu smijeha njegovih bosanskih drugara, iza čegaslijedi nemušto objašnjenje da na njegovom jeziku to znači “govno od krave“. U tomtrenutku, čak i da se to ne naslućuje, Prcićev junak počinje da podsvjesno traži noviidentitet. Do pravog sloma dolazi u sceni kada im traže da pokažu pasoše, budući suvođe trupe Asmir i njegov glavni pajdaš Bokal već odlučili da se ne vraćaju u Bosnu.

“My name was Ismet. He reached inside. Pulled out the money. His facescrewed up. He dug deeper. Looking for the passport. In the wrong place. Hestood up in panic. He looked around. where is your passport? . . . i left it inthe room. . . . we’ll go with you to get it. . . . My name was Ismet. My passportwas in the front left pocket of his Levi’s jacket and he didn’t give it up.”

(Zvao sam se ismet. On je zavukao ruku u džep. Izvuko pare. Lice mu seiskrivilo. Tražio je dalje. Tražio je pasoš. Na pogrešnom mjestu. Usto je sav upanici. . Gledo je okolo. Gdje ti je pasoš? rekla je Branka. ... ostavio sam gau sobi ... , reko je on. idemo s tobom po njega, rekla je Branka. Moj pasoš je uprednjem lijevom džepu njegove Levis jakne i on joj ga nije predo.) (Krhotine,pp. 276-277).

Do konačnog usvajanja novog identiteta doći će u Americi, u katarzičnom procesuprevladavanja brojnih trauma i u terapijskom procesu pisanja. Od duha istovremenoimaginarnog i stvarnog Mustafe Nalića, koji ga proganja kao opomena da je trebaloda ostane u rodnoj zemlji i bori se za nju, a time i za svoj izvorni identitet; doodbacivanja svoje poremećene ličnosti kao Ismet Prcić i usvajanja lika Izzyja, proćiće mnogo besanih noći. Počesto će se utjeha tražiti u alkoholu, što se vidi u sličnim



103

(ne)prilikama i kod Emira/Mikija, dok je Sejranovićev Bekim ogreznuo u svaku vrstudroga ili opijata, po čemu se njegovi romani posve razlikuju od sličnih uradaka novijeproze na ovim prostorima.

Pripadnost i jednoj i drugoj književnosti

Osim što su nastali u izgnanstvu, na drugom ili tuđem teritoriju, ovi romani supokazali da mogu istovremeno pripadati kako odvojenim književnim tradicijama izkojih su, nesporno, potekli; a koje su predstavljene kao sastavnice šire, kompozitnei mozaične, slike bosanskohercegovačke književnosti na početku 21. stoljeća.Napisani u kriptoautobiografskoj formi, oni su ujedno i živo svjedočanstvo preteškihratnih događaja, prelomljeno kroz prizmu personaliziranog doživljavanja te i takveprestrašne historijske zbilje. S druge strane, budući su objavljivani pod okriljemizdavačā u zemljama gdje su ovi pisci potražili i našli utočište, tamošnja kritika ih jeravnopravno uvrstila u književnu produkciju zemalja prijema, te ih, na taj način, iusvojila ili prisvojila. I sami autori su isticali ne samo zahvalnost što su razvili svojeknjiževne potencijale i svoje prozne uratke objavljivali, upravo, u tom novomkontekstu, nego da nemaju problema sa dvostrukim određenjem njihovog književnogidentiteta i u okviru norveško-hrvatske, dansko-bosanske, ili američko-bosanskeknjiževnosti. Stvarno je pitanje da li bi oni pristali da ih se svrsta i u bošnjačkukomponentu bosanskohercegovačke književnosti, iako se po mnoštvu analiziranihelemenata pokazali da joj mogu, ali nužno i ne moraju pripadati. I to ne samo zatošto pišu na danskom, norveškom, ili engleskom jeziku!

Budući da književno stvaralaštvo ovog vremena sve više poznaje takve višestrukepripadnosti ponekad posve različitim korpusima, bilo bi ne samo nepravedno nego inetačno odreći se ovih autora i prepustiti ih nekim drugim književnim prostorima.Istine radi, i tamo ima onih koji im to ne bi dozvolili, premda su skandinavske sredine,uglavnom tolerantne prema njihovom radu, kako to kaže Mešković:

Sudeći po reakcijama upućenim meni lično, što od čitatelja, što od kritičara,jedino takve i srećem! Danci se prije svega identificiraju s glavnim likom,tinejdžerom kakvi su nekad i sami bili. Mnoštvo reakcija je bilo u stilu “i jasam iste bendove slušala”, itd. Tu je zatim i interpretacija konteksta rata,progona i izbjeglištva, etničke mržnje i nacionalizma – temâ, nažalost, i dalje



104

veoma aktuelnih u Evropi i svijetu. A to o balkanskoj egzotici očigledno krijuod mene. Vjerojatno je to još jedan primjer njihove političke korektnosti.37

Književnost dijaspore ili književnost u egzilu je već postala činjenica, datost kojune treba odbacivati nego joj tražiti odgovarajuće mjesto u određivanju njene sadašnjei buduće osobenosti. U njoj su se pozicionirali i neki autori, koji nisu ovdje izričitospomenuti, kao što je pjesnik i esejista Munib Delalić u Norveškoj,38 spisateljica TeaObreht u SAD,39 ili Midhat Ajanović, koji se, nakon napuštanja domovine, skrasio inastavio plodnu umjetničku karijeru u Švedskoj.40 Egzilantska književnost jeste,zasigurno, šesta, ili koja već po redu, sastavnica bh književnosti, odnosno inostraniodvojak bošnjačke književnosti. Na isti ili posve sličan način, to su već postale i prozeSaše Stanišića u prostoru srpske književnosti Bosne i Hercegovine, ili MiljenkaJergovića u okvirima hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, ili AndrejaNikolaidisa u crnogorskoj komponenti. Šta bi se tek moglo reći i za Ivu Andrića iliMešu Selimovića iz (naj)starije, ili Stevana Tontića ili Mirka Kovača iz srednjegeneracije romansijera iz Bosne i Hercegovine, te njihovog dobrovoljno izabranogegzila? Naravno, niko nema pravo da nameće ili odriče pravo piscima da po slobodnojvolji odaberu u kojoj vrsti prostora žele da ih se svrsta ili smjesti. To može biti isvojevrsni apatridski ili anacionalno-etnički ‘distrikt’, nešto upravo nalik statusuBrčkog u političkoj strukturi daytonske Bosne i Hercegovine. U takvom jednomvirtuelnom svijetu su se odredili pisci okupljeni oko projekta Antonija Nine Žalice uNizozemskoj. On nosi znakoviti naziv “Ex Ponto“ i okuplja pisce iz raznih dijelova



37 http://citymagazine.rs/clanak/alen-meskovic-cin-pisanja-uvek-je-pogled-unazad.38 Munib Delalić (Ljubuški, 1950. —) od 1993. godine živi u Oslu. Do sada je objavio 13 knjiga poezije. Prevodi

s norveškog, objavio preko 30 knjiga prijevoda. Preveo je mnoge značajne norveške pisce (Per Petterson, Lars Saabye Christensen, Kjell Askildsen, Dag Solstad, Georg Johannesen, Knut Hamsun, nekoliko antologijanorveške poezije,…). Zastupljen je u mnogim antologijama, nagrađivan za poeziju i za prevodilački rad.Njegova knjiga Razgovor s nadom nagrađena je kao najbolja objavljena knjiga članova Društva pisaca u BiH u 2010. godini iz oblasti poezije, proze, esejistike, književno-historijskih i esejističko filozofskih studija…

39 Miješanog etničkog porijekla od oca Bošnjaka i majke iz, također miješanog braka od djeda Slovenca i nene Bošnjakinje, Tea Barjaktarević (1985. —) piše pod prezimenom Obreht kao homage djedu Slovencu, ali uromanu The Tiger’s wife (Tigrova žena, 2010.) ona govori kao o “porodičnoj sagi ispričanoj iz vizure ženskog naratora o njenom odnosu s djedom ljekarom u fikcijskoj zemlji na prostorima Balkana.“ Knjiga je objavljena kao: Tea Obreht, Tigrova žena, prevela Dubravka Srećković-Divković, Laguna, Beograd, 2011.

40 Midhat Ajanović (1959. —) se predstavlja kao švedsko-bosanski pisac. Dosad je objavio nekoliko romana: ja-lijaš (“Värstingen”, Borac, Travnik, 1998, Hrašće, Zagreb, 2003.), useljenik (invandraren), Bosnisk kultur center, Örebro/Sweden, 1999, portret nacrtan ugljem i kišom, Ljiljan, Sarajevo, 2001; Katapult, Hrašće, Zagreb, 2003, Värstingen från Sarajevo, prevod romana jalijaš na švedski, Una förlag, Göteborg 2006, porträtt tecknat i kol och regn, prevod romana portret nacrtan ugljem i kišom na švedski, Una förlag, Göteborg 2009; besvär-jelser (salijevanje strave), Una förlag, Göteborg, 2010.

105

svijeta, koji su se skrasili pod književni nebom te zemlje, te nastavili da stvaraju kaoslobodna zajednica autora.41

Dvojna pripadost novije bošnjačke proze

U radu se pokušao pronaći odgovor na moguća određenja kako savremene bh.književnosti, tako i njene specifične bošnjačke komponente, koja se iskazuje uobjavljenim zbirkama poezije, pričama, rijetko dramskim djelima, a ponajviše uromanesknoj formi od Australije do Kanade, Norveške do francuske, SAD i VelikeBritanije, te u neposrednom širem balkanskom susjedstvu. U svim tim sredinamaširom svijeta su nastavili da stvaraju i neki autori koji su (p)ostali građaninovostvorenih država, ali su i dalje duboko vezani za jezik, kulturu, običaje i kulturniidentitet naroda iz kojeg su potekli i čijoj književnoj produkciji daju osobeniegzilantski izraz. Posebno pitanje na koji je ponuđen i mogući, premda ne i konačni,odgovor odnosilo se na istovremenu pripadnost književnostima na čijim jezicima i/iliizvorno pišu i/ili objavljuju u prevodu bošnjački autori, kao što su, recimo, BekimSejranović, Alen Mešković ili Ismet Prcić. Sigurno je da će se u dogledno vrijemepojaviti i neki drugi kreativni autori, ali i kritičari. čiji će radovi biti uzeti kao mogućiprimjeri za dokazivanje ili opovrgavanje identitarne dvojnosti analiziranih romana iu bošnjačkoj i u nekoj drugoj (inostranoj) književnosti.

Oni mogu samo obogaćivati a nikako ne i umanjivati ukupno književno stvaralaštvo,poteklo s prostora Bosne i Hercegovine, u nekoj budućoj globalnoj književnosti.

BIBLIOgRAFIJA

Primarni izvori:

1. Sejranović, Bekim: nigdje niotkuda, Profil international, Zagreb, 2008., Buybook, Sarajevo, 2010.

2. Sejranović, Bekim: Tvoj sin Huckleberry Finn, VBZ, Zagreb, 2013., Buybook, Sarajevo, 2015.



41 http://www.expontomagazine.nl/. Pored Žalice (Sarajevo, 1958, —), tu su još s ovih prostora i Goran Sarić (Konjic, 1959 —), a povremene priloge su na tom portalu objavljivali i Sergej Kreso iz Doboja i AlosmanHusejnović iz Tuzle.

106

3. Mešković, Alen: ukulele jam, s danskog prevela đurđica Žlebačić Sørensen, Buybook, Sarajevo, 2016.

4. Prcic, Ismet: shards, Grove Press/Black Cat, Berkeley/New York, 2011.5. Prcić, Ismet: Krhotine, s engleskog prevela Amra Pašanović, Buybook,

Sarajevo/Zagreb, 2014.

Sekundarni izvori:

1. Anderson, Benedict: imagined Communities: Reflections on the origin and spread of nationalism, Verso, London and New York, 11983, 2006.

2. Beganović, Davor: Formiranje alternativnih identiteta. Književnost tranzicije u bosni i Hercegovini, Sarajevske Sveske, br. 27/28, 2010, pp. 211-223.

3. Beganović, Davor: poetika melankolije. na tragovima suvremene bosansko-hercegovačke književnosti, Rabic, Sarajevo, 2009.

4. Bhabha, Homi K.: location of Culture, Routledge, London and New York, 1994.

5. Denić-Grabić, Alma: Kraj dvadesetog stoljeća: bosanskohercegovački roman između globalnog i lokalnog, Sarajevske Sveske, br. 27/28, 2010, pp.285-300.

6. filipovic, Zlata: Zlata’s Diary: a Child’s life in wartime sarajevo, Viki-ng/Penguin, 1994.

7. filipović, Muhamed: bosanski duh u književnosti, šta je to – pokušaj istra-živanja povodom zbirke Kameni spavač maka Dizdara, Izraz, 3, 1967, pp. 3-18.

8. filipović, Muhamed: nastaje li to jedna nova literatura u bosni i Hercegovini – zapis o djelima koja su se pojavila o našoj zemlji u posljednje vrijeme, Život, 1-2, 2003, pp.

9. frank, Søren: is There or is There not a literature of migration in Denmark?, u: Behschnitt Wolfgang, Sarah De Mul and Liesbeth Minnaard, eds., lite-rature, language, and multiculturalism in scandinavia and the low Countries,Rodopi, Amsterdam, 2013, pp. 197-223.

10. Isaković, Alija: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992.

11. Jambrešić Kirin, Renata: egzil i ženska autobiografska književnost u Hrva-tskoj 90-tih, Reč, časopis za kulturu i društvena zbivanja, 61/, mart 2001, pp. 175-197.



107

12. Ko je ko u dijaspori – pisci, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2012.

13. Marjanović, Mirko, ur.: leksikon hrvatskih književnika bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas, Knjiga 1 serijala Hrvatska književnost bosne i Hercegovine u 100 knjiga, Matica Hrvatska u Sarajevu – NKD Napredak, Sarajevo, 2001.

14. Musa, Šimun: Hrvatska književnost biH u XX. stoljeću, Matica Hrvatska u Sarajevu - fMC Svjetlo riječi, d.o.o. Sarajevo, 2008.

15. Píchová, Hana: The art of memory in exile: vladimir nabokov and milan Kundera. Southern Illinois University Press, Carbondale, IL, USA, 2001.

16. Prošev-Oliver, Borjana: egzil u makedonskoj književnosti, Zajednica Makedonaca u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2010.

17. Said, Edward W.: Reflections on exile, u: Said, Edward W.: Reflections on exile and other essays, Harvard University Press, Cambridge, MA, 2002, pp. 137-149.

18. Škvorc, Boris S.: multikulturalnosti multikulturalizam u postkolonijalnom ‘stanju stvari’: dislocirani identitet, pričanje zajednice, književnost, i druge Hrvatske“, Croatian Studies Review, No 6, 2010, pp. 69-112.

19. Trebinčević, Kemal & Susan B. Shapiro: bosnia list: a memoir of war, exile and Return, Penguin Books, New York, 2014.

20. Trebinčević, Kenan, Susan Shapiro: bosanska lista, prevela s engleskog Nura Dika Kapić, Šahinpašić, Sarajevo, 2014.

21. Ugrešić, Dubravka: The writer in exile, KITCH, Institute for art production and research, Ljubljana, 2007-2010. 1999, pp. Dostupno na: http://www.ki-tch.si/livingonaborder/files/Dubravka%20Ugresic%20-%20The%20Writer%20in%20Exile.pdf.

Internetski izvori:

1. https://www.arts.gov/writers-corner/bio/ismet-prcic?id=10_23.2. http://www.tportal.hr/showtime/film/230264/film-Od-Tokija-do-Morave-pre-

mijerno-u.3. Kegelj, Ivan, Razgovor s Bekimom Sejranovićem: “Bosna je sjebana ali je

Norveška još gora”12. ožujka 2014. Dostupno na: http://lupiga.com/vi-jesti/razgovor-s-bekimom-sejranovicem-bosna-je-sjebana-ali-norveska-je-go-



108

rahttp://lupiga.com/vijesti/razgovor-s-bekimom-sejranovicem-bosna-je-sje-bana-ali-norveska-je-gora.

4. Dimitrijević, Jasna: “Kritika: Bekim Sejranović“, 08. 2. 21011. dostupno na: http://www.knjizevnost.org/?p=2769.

5. Devčić, Karmela: “Pisac opsjednut rijekama“, jutarnji list, 06.1. 2016. Dostupno na: http://www.jutarnji.hr/globus/bekim-sejranovic-quotistina-je-ne-mogu-odrasti-emotivno-sam-nezreo...-...a-najvise-me-muci-sto-ne-mogu-biti-potpuno-slobodanquot/85168/.

6. “Reci Bosanac i šuti”, portal Novosti, 20.1 2015., dostupno na: http://www.po-rtalnovosti.com/reci-bosanac-i-suti.

7. “Ismet Prcić by Matt Jakubovski“, Bomb magazine, 7.9. 2011, dostupno na: http://bombmagazine.org/article/6051/ismet-prcic .

8. http://citymagazine.rs/clanak/alen-meskovic-cin-pisanja-uvek-je-pogled-unazad.9. http://www.expontomagazine.nl/.

AFFILIATION OF BOSNIAK LITERATURE WITHINTHE CONTEXT OF EXILE OF OUR TIME

Summary:

Although the composite structure of literature in Bosnia and Herzegovina had developed under ratherspecific social, cultural and historical circumstances, only, and on rare occasions in the past, some authorsfrom these parts wrtote their works in exile (Habiba Rizvanbegović-Stočević, Arif-beg Rizvanbegović),but the separation from a homeland was the topic that some of its prominent writers from all itsconstituent segments came back to from time to time (Šantić, Andrić, Šop, La Bohoreta, etc.). It wasonly during the horrible war events towards the end of 20th century, which had forced not only hundredsof thousands of people to leave their native soil, but also inspired diverse forms of literary activities toemerge in exile. Their fundamental defining element was the attempt of securing and preserving ethnic,cultural and any other form of identity in the new surroundings.

The paper tries to find some answers to the basic question posed in relation to a determination ofliterature in/and from Bosnia and Herzegovina, more specifically in view of its Bosniak component,which has been expresed in the published collections of poetry and short stories, rarely in plays, and inthe majority of cases, in novel forms – from Norway, Denmark and USA, as well as some other parts ofcontemporary world. It points out to the situation in the immediate neighbourhood, nowadays largelyreferred to as the ‘region’, where some authors have continued to write their works, although they



109

remained deeply connected to the language, culture, custioms and identity of the ethnic backgroundthey had come from, despite the fact that, in the meantime, they became citizens of the countries ofadmission. They all have continued to add a characteristic exile expression to the literary output in thesenew homelands. A rather specific issue deals with the concurrent belonging to literatures those Bosniakauthors contributed to with their works, irrespective if their books had been published originally in thelanguages of these places, or in their mother Bosnian tongue. The works of Bekim Sejranović, AlenMešković and Ismet Prcić have been analysed in the paper, together with some other names, as thepossible examples of either proving or disapproving the initial hypothesis on the identity duality in theBosniak or any other literature(s) for that matter.

Key Words: composite nature of literature from Bosnia and Herzegovina, Bosniak literature inexile, cultural identity in diaspora, dual belonging

Adresa autoraAuthor’s addressSrebren Dizdarfilozofski fakultet u [email protected]



111


Dženan Kos

REPREZENTACIJA/KONSTRUKCIJA BOŠNJAČKOgNACIONALNOg I KULTURNOg IDENTITETA U Zelenombusenju EDHEMA MULABIćA

Na fresci znakovita trenutka smjene dvaju carstava u kojemu se odvija i dramatična promjenadruštveno-kulturne paradigme i kulturno-civilizacijskog modela, Edhem Mulabdić u Zelenombusenju oblikuje osobene imaginativne konstrukcije u kojima se ogleda ambivalentan odnosnjegova romanesknog narativa prema okupaciji kao povijesnom činu i stranom austrougarskomkolonizatoru. U trenutku prvog susreta sa Austrougarima romaneskni narativ intencionalnooblikuje autostereotipne i autokolonizatorske predodžbe bošnjačke zajednice, koja bezuslovnoprihvata i usvaja kulturno-civilizacijske vrijednosti novog vremena, da bi već u narednomtrenutku na temelju prosvjetiteljske ideologije izgradio oslobodilačku viziju budućnostinacionalnog kolektiva.

Ključne riječi: identitet, reprezentacija/konstrukcija, kultura, roman.

Pomjeranje perspektive sa epskog kolektivnog na romaneskno individualno kojese na početku modernog doba dogodilo u evropskoj građanskoj kulturi, predstavljanesumnjivo presudan trenutak za nastanak romana kao književnog žanra. DonQuijoteov izlazak iz kuće i njegovo suočavanje sa relativnošću “istina što su ih ljudimeđu sobom podijelili“ ispostavlja se kao začetak evropskog romana i to je upravoonaj trenutak u kulturi kada je “rođen svijet Modernog doba“ (Kundera 2002: 14).Za razliku od visokorazvijenih građanskih kultura zapadne Evrope u kojima roman

Dženan Kos: Reprezentacija/konstrukcija bošnjačkog nacionalnog ikulturnog identiteta u “Zelenom busenju” edhema mulabića


112

nastaje početkom 17. stoljeća, zbog složenosti ukupnih književnih, kulturnih, pa ipovijesnih prilika, bh. kulturni prostor će na pojavu ovoga žanra čekati sve do konca19. stoljeća, kad se zapravo južnoslavenske kulture počinju otvarati i okretati premamodernim tokovima. Usmeni tip bh. i bošnjačke kulture osmanskog razdoblja i unutarnjega dominantan epski kulturni kod, te kolektivni formativni obrazac u usmenojknjiževnosti, stoljećima su na marginu potiskivali gotovo svaki oblik individu-alizacije. Usprkos tome, na liminalnom području bošnjačke usmene književnosti (ikulture) dogodio se jedan nadasve zanimljiv slučaj. Suprotno praksi, nepoznatinarodni usmeni pjevač u ciklusu epskih pjesama o Budalini Talu oblikovao jenetipičnog epskog junaka, koji se već svojom upadljivo humornom pojavom i na-glašenim aspektima individualnog karaktera unutar svijeta epskih veličina artikuliraokrajnje subverzivno.

S druge strane, prvi bošnjački romansijer, Edhem Mulabdić, objavljuje svojeZeleno busenje1 u trenutku rasula bošnjačke zajednice koja s naglom i neočekivanompromjenom društveno-kulturne paradigme zapada u beznađe. Pritom, nužnost ihitnost epistemološkog preoblikovanja starog orijentalno-islamskog kulturno-civilizacijskog modela u njegovu modernu zapadnoevropsku kršćansku formu inepremostiv jaz što se ukazao između dvaju suprotstavljenih društvenih koncepata ukulturno-civilizacijskom hijatu, dodatno su produbljivali agoniju bošnjačke društvenei kulturne stvarnosti. Suočena s činjenicama i idejama koje se nisu podudarale snaslijeđem prethodnog modela, bošnjačka zajednica na razmeđu svjetova i carevinanašla se u situaciji u kojoj je valjalo dati odgovore na temeljna pitanja identiteta ibudućnosti naroda. Agonija bošnjačkog identiteta manifestirala se konfuziji okoorganiziranja oružanog otpora protiv austrugarskog okupatora, te nešto kasnijenepostojanjem odgovora na pitanja prihvatanja, odnosno odbijanja novog društveno-političkog poretka, iseljavanja stanovništva, odnosa prema razvoju, obrazovanju iznanstvenom napretku, položaju žene u novom civilizacijskom kontekstu, otuđenostiinteligencije i slično.

Upravo ovi međuprostori društveno-kulturne i identitarne agonije postat će ključnamjesta Mulabdićeva književnog interesa. Šta više, Sanjin Kodrić tvrdi da jeMulabdićevo Zeleno busenje “autorov [...] lični odgovor na situaciju višestrukodramatičnog kulturalnog hijata unutar prije svega njegove vlastite, bošnjačkenacionalne zajednice“ (Kodrić 2012: 250). S obzirom na to da svoje odgojiteljskeintencije nije mogao realizirati u okviru modernog romana tzv. čistog žanra, Mulabdić



1 Edhem Mulabdić: Zeleno busenje, 1898.

113

poseže za modusima usmene književnosti, pa epski i baladeskni usmenokulturnidiskurs zadobija centralno mjesto unutar njegova romana granične forme – romana-epa i(li) romana-balade sa izrazitom historijskom pozadinom. Pritom, funkcio-nalizacijom naracije o negativnom povijesnom iskustvu i kolektivnoj tragedijiuslovljenoj povijesnim usudom, Mulabdić već u prvim pasažima ovoga romanarekonstruira epski kodiranu sliku stanja zloslutnje i straha od najezde kaura i sumnjiu Osmanlije, koji se ispostavljaju kao jednako strani svijet:

ali – strahovita su to i opasna vremena kad svaki čas može kaurin i ozdol iozgor, kako mu još proklete osmanlije omer-pašine načiniše cestu, svaki časmore s vojskom i brzom katanom da pritisne polje, pa da je još ćuprija, eto tiod te kasabice za nekoliko časaka gotova zgarišta, same pustoši.

(Mulabdić 2009 [1898]: 23)

Tragično povijesno iskustvo bošnjačke zajednice, premreženo autostereotipnim iautokolonizatorskim predstavama o vlastitoj nemoći, u Zelenom busenju se artikuliraveć u narativnom oblikovanju uvodne scene znakovitog trenutka prvog susretastanovnika maglajske čaršije sa Austrijancima:

svud grobna tišina. najedanput kao sami grom razleže se ovom tišinomodnekle glas krupan, tugaljiv:

- evo švabe?...nasta strava. [...] nasta strah, vriska, plač; nasta bježanje. [...] bježi sve dase skloni u šikaru da ne zaglavi, da možda ne izgori, jer će dušman sve popalit.[...] prhnu to sve poput jata plašljivih ptica na sve strane kroz kukuruze išenice.

(Mulabdić 2009 [1898]: 57)

Ova i slične imaginativne konstrukcije u Zelenom busenju reliziraju se kao zrcalneforme narodne književnosti, odnosno kao diskurzivne tvorevine epskih naracija opovijesnom udesu i traumi kolektivne prošlosti s jedne, te oblikovanja percepcije isvijesti zajednice o sebi i drugima s druge strane. Slično primjećuje i Enes Duraković,koji historijske usmene predaje i epske pjesme bosanskohercegovačkih i ostalihjužnoslavenskih književno-kulturnih zajednica vidi kao “temeljni oblik kulturno-memorijskog utemeljenja nacionalno-romantičarskih predstava o vlastitoj historijskojprošlosti“ (Duraković 2012: 263). Uranjajući u semiotički topos usmenokulturnog



114



diskursa, Mulabdićev pripovjedni narativ će, kako to u kontekstu onovremenihdiskurzivnih praksi balkanskih nacija primjećuje Marija Todorova, “pokušati daodredi granice između sebe i svojih vladara“ (Todorova 1999: 281), da bi na drugojstrani zapravo uspostavio osloboditeljski potencijal romana. Upravo stoga, oveuvodne slike u Zelenom busenju obilježene su snažnim uplivom autorove intencijeda djeluje na recipijenta sadržajima koje on podrazumijeva i koje je spreman daprihvati kao temeljni narativ, jednako kao što to epski diskurs zahtijeva od svogslušalačkog kolektiva.

Također, književno oblikovanje slika povijesti nacionalne zajednice i djelovanjekolektivnih imaginativnih predodžbi u Zelenom busenju, promatrano i u kontekstuukupnih modernizacijskih procesa onovremene bh. književnosti i kulture, realizirase u skladu sa osobenom kolonijalnom politikom austrougarskog carstva2. Potvrđujese to, kako tvrdi Sanjin Kodrić, u “cjelini diskurza devetnaestostoljetne bošnjačkepreporodne književnosti i kulture, koje su, naime, svoj specifični, često upravo i ukolonijalnom duhu zasnovani prosvjetiteljsko-propedeutički pragmatizam izuzetnovelikim dijelom dugovale upravo situaciji povijesno-egzistencijalne nužnosti iknjiževno-kulturalnog, ali i sveukupnog životnog prilagođavanja pretpostavljenomevropskom uzoru (Kodrić 2009: 78). Analizirajući ovu problematiku u širem kon-tekstu onovremene kulturne politike novog Carstva, Vedad Spahić piše: “OkupacijomBosne i Hercegovine i preuzimanjem emancipacijske obaveze nad jednim musli-manskim narodom Austro-Ugarska svoju kulturnu politiku dizajnira kombinacijomorijentalističkih stereotipa, preuzetih iz iskustva u ophođenju drugih kolonijalnih silas koloniziranim muslimanskim narodima u Aziji i Africi, i modernih emancipacijskihtekovina, kojima se ovaj prostor po sadržaju i načinu života trebao učiniti što prili-čnijim evropskim sredinama“ (Spahić 2016: 25). Stijin Vervaet, također, moder-nizaciju Bosne i Hercegovine od strane Austo-Ugarske sagledava kao “nastanaknovog društvenog poretka, zasnovanog na sistemu zakona i novog poimanja vlasti“– reklo bi se – u onom smislu u kojem foucault shvaća pojam moći, gdje “umestopukom fizičkom silom, moderni državni aparat nastoji da svoje podanike disciplinuje,kontroliše i sebi podređuje pomoću sofisticirane mreže kasarni, sudova, vaspitnih ikaznenih zavoda, i njima svojstvenim diskurzivnim praksama“ (Vervaet 2009: 468).

2 Isp. Stijin Vervaet: Kolonijalna modernost i nacionalni identitet u bosanskohercegovačkoj književnosti austrou-garskog razdoblja. Također, M. filipović u svojoj Historiji bosanske duhovnosti – epoha modernizacije,analizirajući društveni utjecaj onovremeno najznačajnijih književno-kulturnih časopisa i glasila u Bosni i Her-cegovini (“Bosanska Vila“ – 1885, “Nada“ – 1895, “Zora“ – 1896, “Behar“ – 1905, “Pregled“ – 1910),Mulabdića vidi kao jednog od bh. pisaca koji su bili “nosioci akcije modernizacije i evropeizacije bosanskog kulturnog i literarnog života“ (filipović 2004: 149).

115

Imaginativne predstave o stranim zemljama i narodima, ali i o svojoj zemlji inarodu u Zelenom busenju moguće je propitivati i metodološkim postavkamapostkolonijalne književno-kulturne teorije. Utvrđivanje načina djelovanja ovihpredodžbi je prema Dyserincku3 osnovna zadaća savremene imagologije, tako da jesasvim prikladan i imagološki pristup ovome romanu, a naročito uzme li se u obzirfisherova tvrdnja da književnost ima neosporiv udio u nastanku i trajnom djelovanjunacionalnih predodžbi4. Sagledavajući, na koncu, učinak nacionalnih slika i predstavau bh. književnosti austrougarskog perioda na oblikovanje nacionalnog identiteta,Stijin Vervaet tvrdi da je Mulabdić austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovinepredstavio kao “istorijsku prekretnicu za celu bošnjačku zajednicu“, koja premanovom društveno-kulturnom poretku “treba da zauzme stav, jer je u pitanju je njenopstanak i budućnost“ (Vervaet 2009: 468).

Ove tvrdnje, s druge strane, upućuju i na promišljanje o kanonskoj prirodiMulabdićeva Zelenog busenja i poetičkom modelu u kojemu se ovaj roman realizira.Kanonski roman, kako ga u kontekstu sagledavanja nastanka romana u bošnjačkojknjiževnosti definira Enver Kazaz, karakterizira, kazivanje priče o traumi prošlosti,“pri čemu romansijer u nastojanju da razriješi politički i ideologijski problemnacionalnog identiteta u sadašnjosti, konstruira prošlu zbilju u skladu sa pretpo-stavkama romantičarski shvaćene nacionalne ideologije“ (Kazaz 2004: 41). Upravozato ovaj u pozitivističkoj ravni promatran prvi romaneskni tekst bošnjačkeknjiževnosti Enver Kazaz i vidi kao prikaz “tadašnje književne prakse, odnosnopoetičkog stanja književnosti“, koje “slijedi duh svog vremena, ne osporava ga, nedovodi u pitanje temeljne poetičke postulate“ (Kazaz 2004: 9). Također, Mulabdićevroman uveliko kasni za modernim evropskim romanom u čijem obzoru se već mnogoranije ukazao individualizirani protagonist, koji je u vremenu lukačevski shvaćenogtranscendentalnog beskućništva i u sizifovskom naporu traganja za suštinama vla-stitog postojanja izgubio vezu sa zajednicom5. Međutim, kako to u kontekstu ukupnebošnjačke preporodne književnosti uočava Vedad Spahić, Mulabdićev roman mogaobi se sagledati i na planu “nove situaciono prikladne strategije premošćavanja kultu-ralnog diskontinuiteta nastalog uspostavom novog režima u procesu tranzicije ievropeizacije kao historijskih imperativa“ (Spahić 2016: 28).



3 Isp. Hugo Dyserinck: o problemu “images“ i “mirages“ i njihovu istraživanju u okviru komparativne knjiže-vnosti. Dyserinck, naime upozorava da proučavanje književnih slika i predodžbi prvo valja sagledati u njihovom unutarknjiževnom, a tek potom izvanknjiževnom utjecaju ili djelovanju.

4 Isp. Manfred S fisher: Komparatistiĉka imagologija: Za interdisciplinarno istraživanje nacionalno- imagotipskih sustava. fisher je zagovornik stava da su predodžbe o drugoj zemlji oblikovane više našim slikama o njima nego objektivnom stvarnošću.

5 Isp. Georg Lukácz: Teorija romana.

116

Primjenjujući moduse Milanjine tipologizacije hrvatskog romana u okviru bh. ibošnjačke romaneskne prakse, roman Zeleno busenje Enver Kazaz smješta u okvirprosvjetiteljskog modela književnosti, koji se u Bosni i Hercegovini realizira skorosve do konca prve polovine 20. stoljeća. Cvjetko Milanja zaključuje da je romanprosvjetiteljskog modela književnosti ili kako ga još znakovito naziva šenoinskiroman “u europskoj tradiciji tipičan u vremenu kada se raspada klasicistička slikasvijeta, obnavljaju moralističke intencije i društvena impregniranost književnogjezika, a u malih nacija osobito u vrijeme konstituiranja nacionalne samobitnosti iidentiteta“ (Milanja 1996: 12). Za razliku od poetičkih modela koji se realiziraju neštokasnije, u ovom slučaju riječ je dakle o krajnje funkcionaliziranom poetičkom modelukoji trpi različite implikacije društvene, političke, nacionalne, ideološke, etičke pa ididaktičke prirode. Sagledavajući osobeni Mulabdićev literarni zahvat u “brojnevidove života bošnjačko-muslimanskog svijeta u tom presudnom istorijskom tre-nutku“, Dejan đuričković, u Zelenom busenju pronalazi prepoznatljive elemente“društvenog, i istorijskog, i porodičnog, i prosvjetiteljskog, i ljubavnog romana, kojepisac kombinuje i drži u ravnoteži“ (đuričković 2012: 122).

Sagledan u navedenim kontekstima roman Zeleno busenje ostvaruje se, dakle, kaopuna slikovna realizacija upravo onog prijelomnog historijskog trenutka kad je na“berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zaključeno [...] da u Bosnuuđe Austrija“ (Mulabdić 2009 [1898]: 29). Ovaj fragment bošnjačke i bosanskoher-cegovačke povijesti Mulabdićev narativ u romanu oživljava kao trenutak kolektivnogsjećanja6 na traumom ispunjeni događaj okupacije domovine. Međutim, uvodnu slikustanja straha i užasa u maglajskoj čaršiji koja je nagovijestila ostvarenje najmračnijihslutnji izdaje i okupacije, narativ će u daljnjem razvoju događaja u romanu veomavješto iznijansirati i svjetlijim tonovima prikazati kao puki statusni prijelaz iz jednecarevine u drugu, dogovoren sporazumom dvaju centara moći, čije odluke, uza sve,potčinjeni u vlastitom interesu trebaju prihvatiti.

Upravo stoga, slika prelaska maglajskih prvaka “preko široke i duboke vode“, kaometaforičke granice između dva sukobljena svijeta, duboko na liminalni prostor ničijezemlje kod Bektaševa i Delibegova hana, što je sve vrijeme do okupacije razdvajaonjihovu i “kaursku zemlju“, intencionalno je usmjerena kao autorovo priznanjenužnosti prihvatanja novih okolnosti. Slično primjećuje i Sanjin Kodrić pišući o“pažljivo literarno osmišljenoj situaciji iznevjerenog očekivanja“ koja kod Mulabdića



6 Isp. Sanjin Kodrić: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u bošnjaĉkoj književnosti 20. stoljeća, (Ko-drić, 2009: 48–82. i 172–184).

117

“najčešće ironijski razobličava onaj starinski i prevaziđeni sadržaj kulturalnogpamćenja koji, istinski neodrživ u novim povijesnim okolnostima, konačno moraodumrijeti i postati konačna, potpuno završena prošlost, sve u korist novog vremena“(Kodrić 2009: 209).

Međutim, promatrana kao “autoimage“ i “heteroimage“ prvog povijesnog susretadomaćeg stanovništva i austrougarske okupacione vojne sile, ova složena predstavas druge strane oslikava situaciju klasičnog hegemonijalnog odnosa kolonijalnoggospodara prema potčinjenom Drugom7. Pritom, osjećaj straha kod podređenihnasuprot moći koju reprezentira “carska austrijska katana“, “oštar topot konjskihkopita i zveket oružja“ (Mulabdić 2009 [1898]: 58–59), te na koncu ono zapo-vjednikovo ironično držanje rezultirat će potpunim poniženjem domorodaca, kojimase, ukoliko ništa drugo, u nastaloj situaciji valja izboriti za puki egzistencijalniopstanak:

– Hoćemo li se biti, komšija, â?– meni niko nije skrivio! [...] – a mislim da ni ja nijesam nikom.– a hoće li se drugi biti?– pravi građani neće; a ima, more bit, ljudi koji i nama prijete, a kamo l‟ vama.– pa gdje su?– Razbjegli se; a more bit da će vas gdje i dočekati! [...]– Dakle, gospodo moja, maglaj se neće tući? – upitat će on poslije ovogsrdačna dočeka.– neće! – ozva se kadija. – mi smo zato i došli da vam javimo; ali opet nijesmoodgovorni za sve jer imade u nas ludih glava pa prijete čak i nama što nećemoboja!“

(Mulabdić 2009 [1898]: 59)

Nastup zapovjednika austrougarske vojne prethodnice označava i onaj trenutak ukojemu se jasno artikulira sva silina i dominacija kolonijalne moći Austro-Ugarskemonarhije, a koja se već u svojoj prvoj realizaciji uspostavlja upravo tako da se“položaj podređenog ne reprezentira samo kao priroda, već još radikalnije, kaopoložaj koji je i u samom interesu podređenog“ (Young 2003: 2). Jer nepovoljanpoložaj bošnjačke zajednice u odnosima između dviju velikih kolonijalnih sila daose naslutiti već u prvim slikama predokupacionog stanja u maglajskoj čaršiji. Utrenutku kad kajmekamov pisar domaćim carskim službenicima saopćava zaključkesa berlinske konferencije “gdje su bili zastupnici sviju sila“ i gdje je odlučeno “da uBosnu uđe Austrija“, a na šta je “i sam sultan pristao“, roman aktualizira pitanje “izdaje“



118

od strane osmanskog sultana i “predaje“ zemlje novom “kaurskom“ caru. Pritom, sulta-nova emernama o vladanju carskih službenika i bošnjačkog stanovništva do trenutkakad “carska austrijska vojska zauzme Bosnu“, te bespogovorno potčinjavanjedomaćeg stanovništva donesenoj naredbi – “ko bi digo pušku na Austriju, digo ju jena sultana, jer ovo biva njegovom voljom“ (Mulabdić 2009 [1898]: 29.), jasnooslikavaju i učinak stoljetno prakticiranih hegemonijalnih praksi Osmanskog carstva.

U takvoj situaciji, bošnjačku zajednicu, te u nešto širem smislu i bošnjački etničkiidentitet, moguće je promatrati u kontekstu dvostruke podređenosti svojim dvamakolonijalnim gospodarima – odlazećem osmanskom sultanu i novom austrijskomcaru. Ionako složen odnos interkolonijalnih odmjeravanja dodatno usložnjava inaročito nepovoljan položaj domaćeg stanovništva prema nadređenim kolonijalnimautoritetima. Takvo što će imati poseban učinak u perspektivama i vizijama statusanaroda i domovine, te poimanjima individualnog i kolektivnog identiteta: “...da ustanesva Bosna i Hercegovina, ne može iznijet sa jednim carem.“ [...] “– Kako oduprijeti!– povikaše ostali; – šta je nas, šaka.“ (Mulabdić 2009 [1898]: 30)

Međutim, Mulabdićeva strategija prikrivanja inicijalnih autorskih intencijarazotkrit će se u petoj glavi romana kad na zatvorenoj sceni kamjekamove sobe izbijeotvoreni sukob između dva suprotstavljena bošnjačka tabora. Podjela međumaglajskim prvacima na protivnike i pristalice otpora predstavlja ujedno centralnizaplet romana i nagovještaj promjena što će otaviti snažan trag u procesualnostiidentiteta jedne evropske nacije u formiranju. Sagledavajući ovo pitanje na planupropadanja bošnjačke porodice, Enver Kazaz tvrdi da Mulabdić u Zelenom busenjuslika “raslojenost bošnjačkog nacionalnog bića koje se u presudnim historijskimtrenucima ne uspijeva homogenizirati oko jednog ideološkog sistema, nego serazgrađuje na bazi opozicije turkofilstvo – bošnjaštvo, pa čak i austrofilstvo“. Pritom,nastavlja Kazaz, “priča o nedavnoj prošlosti kao osnova historijske srži ovoga romanana taj način postaje i pričom o sukobu dva koncepta, zašto ne reći i ideološka,društvene stvarnosti, dva kulturološka obrasca koje nosi, trpi i realizira bošnjačkanacija potkraj 19. vijeka“, te zaključuje da “Mulabdićev roman zacrtava bošnjačkunacionalnu ideologiju i postavlja okvire identiteta“ (Kazaz 2004: 61–62).

Jer iako se u početnom razvoju događaja kroz imaginaciju naročite epsko-lirskeatmosfere čak dalo i naslutiti da će se pitanje otpora rješavati upravo u jedinstvenomepsko-junačkom obzoru, suprotno tome Mulabdić snažno polarizira dvije društvenepozicije između kojih će se ukazati nepremostiv ideološki jaz – “na jednoj strani suposjednici i fanatizirani svećenici, jedinstveni u pogledu otpora, na drugoj činovnicii intelektualci, sa stavom opreznosti, za lojalnost i sultanu i austrijskom caru“ (Rizvić



119

1994: 212). Upravo stoga, okupaciju, koja je prvobitno perspektivirana kao tragičnipovijesni događaj ispunjen kolektivnom traumom, Mulabdić u daljnjem razvojufabule romana želi predstaviti tek kao formalni statusni tranzit iz jedne carevine udrugu. Štaviše, zahvaljujući djelovanju strategija hegemonije i kolonijalne mimikrijeimaginativne predstave kod domaćeg stanovništva kretat će se u pravcu stvaranjaautokolonizatorskog pogleda – “sad o tom nije govora, je li pravo ili nije što su nasdali Austriji, već pitanje je: moremo l’ mi iznijet, moremo l’ se oduprijet siliaustrijskoj, da ustanemo svi, ne samo Maglaj, već sva Bosna“ (Mulabdić 2009 [1898]:30). Zato je ugovor između osmanskog sultana i austrijskog cara predstavljen ne samokao interes činovničke klase koja je još uvijek u “carskom poslu“ – “mi smo kodnaroda kô i Osmanlije, pa digne li se buna to je odmah povrh nas, pa onda istom naŠvabu“ (Mulabdić 2009 [1898]: 31), nego i kao izuzetno važan dokument zabudućnost Bosne i njenog stanovništva.

Učinak ideje o neophodnosti adaptiranja prilikama u svijesti domaćeg stanovništvanajdjelotvorniji je kada se njeno prihvaćanje ʽpreradiʼ kao izbor koji je u ličnominteresu pojedinca. Na tom tragu, Damir Šabotić tvrdi da “vremenska distanca s kojeMulabdić promatra okupaciju, u smislu njene dalekosežnosti i njenog ukupnogznačaja za priključivanje Bosne i Hercegovine zapadnoevropskom civilizacijskomkrugu, omogućuje mu da ideju otpora i bunu okvalificira kao uzaludne, ali i kao nužnereakcije kolektiva čiji opstanak zavisi od njegovog jedinstva i apsolutne saglasnostiindividue s kolektivnim normama“ (Šabotić 2004: 237). Ključna figura u Mulab-dićevu oblikovanju predodžbe “otpora kao zablude“ je glavni junak romana – domaćislužbenik osmanske uprave Ahmet, koji je bio svjedok događaja u kajmekamovojsobi i jedini kod koga se u trenutku društvene polarizacije javio snažan osjećajsluganstva u “carskom poslu“ i sumnja u carske službenike u kojima je vidio samo“žive slike onih Osmanlija koji dadoše Bosnu Švabi“. I dok su ostali službeniciplanirali kako da se održe u “carskom poslu“ kad dođe nova austrijska uprava, Ahmet,kome je “mati dala srce djeda mu Bektaša koji nikad nije ušivao para u opanak il’ usamar, kad bi se u proljeće, prodavši žito, vraćao kroz hajdučljivu Pomrklicu“ (Mula-bdić 2009 [1898]: 32–33), epskim je junačkim diskurzom “hranio“ prostore svojihunutarnjih nemira i u njima tražio podlogu svome opredjeljenju i postupcima:

“Ta zašto čovjek živi? ako živi, da se sprema za onaj svijet pa da onda umre,kako i treba da radi pravi turčin, ima li onda boljeg mejdana od boja zadomovinu, a da stečeš za onaj svijet, da i svom narodu pomogneš, da –najposlije pokažeš da si potomak Hrnjica i Halila?“

(Mulabdić 2009 [1898]: 32)



120

Stoga je čak i nakon ratnog poraza pobunjeničke vojske od Austrijanaca u bici naŠahin-kamenu i Sokolovim stijenama, koja zorno oslikava odnos snaga između osvajačai domaćih pobunjenika, Ahmet ostao ustrajan u svojoj nakani da se još jednom okuša uborbi za din i domovinu i na koncu završio tragično. Muhsin Rizvić tvrdi da je “trenutakhistorijske odluke da se pruži otpor poslužio [...] Mulabdiću da se istovremeno obračunai s Osmanlijama i sultanom, a isto tako i sa fanatizovanim pristalicama otpora, ponjegovom shvaćanju predstavnicima jednog prevaziđenog svijeta koji bi željeli dazaustave hod historije i nadiranje napretka“ (Rizvić 1994: 213). Gledano tako, upravostruktura, sastav i organizacija ustaničke vojske od njenog početnog okupljanja dokonačnog rasula odgovaraju upravo ovoj temeljnoj autorovoj koncepciji:

“...bijahu sami seljaci, sluge i cigani [...] građanina ni od lijeka osim ahmetai dvojice mu drugova“

(Mulabdić 2009 [1898]: 49)

“...svak donio uza se što je imao, a janjaca što se dotjera koji dan, to se ipojede. [...] kako god je mogô vojnik pristupit četi bez zapovjednikove dozvole,tako je mogô i otić da mu to niko ne zabrani““...vojska krenu bez reda, kroz gustu tamnu noć, ne drumom već stranputice,kroz šikaru. [...] Krenuše kao sjene, kao strašila, nijemo, gluho, samo što bi ukog oružje zveknulo, il‟ pod nogom grana pukla.“

(Mulabdić 2009 [1898]: 129–130)

Tako se, nasuprot svijetu dotrajale i promašene heroike našla evropska pro-svjetiteljska kolonijalna misija čije vrijednosti narativ promatra autokolonizatorskomoptikom, ističući u prvi plan slike discipline i reda koji vladaju u austrijskoj vojsci –“Ni galame, ni kakove vreve, ni gudnjave, svud mir i tišina. Vojnici, sve mlado, svejednako odjeveno, ma na dlaku jednako; kad prolaziš putem i sretaš ih, bi reko da sisad te iste vidio, sve kô podrezano, sve ko braća“ (Mulabdić 2009 [1898]: 103–104).Ovdje također valja sagledati izuzetno važne aspekte upečatljive metaforeMulabdićeva romana, koja se nadaje kao literarno svjedočanstvo o Ahmetovoj sudbinii sudbini mladića što su kao “nevine žrtve onog vremena“ (Mulabdić 2009 [1898]:221) skončali u okršaju sa Austrijancima. U vezi s tim, Enver Kazaz tvrdi da zelenobusenje kao “centralna metafora romana [...] odražava tragičnu viziju nacionalnehistorije, te se, kroz temeljnu intenciju pisca, u zelenom busenju što raste nagrobovima maglajskih branitelja, zapravo, imaju dešifrirati poruke prošlosti koje suse zagubile u sadašnjosti“ (Kazaz 2004: 62).



121

Završetkom kazivanja o burnim dešavanjima vezanim za ratne operacije Mulabdićpristupa zaokruživanju pripovjedne cjeline o sukobu dviju porodica – Omer-efendijine i Muharemagine. U pozadini ove priče, na idejno-simboličkom planu,također stoji jasna autorska nakana da prosvjetiteljski i odgojno intervenira u smisluusmjeravanja bošnjačke etničke zajednice ka putevima evropske kulture iobrazovanja, te oblikovanja i uspostave oslobodilačke koncepcije. U tom smislu se inepomirljivi antagonizmi što su izvirali iz društvene pozicije i klasne nejednakosti“čuvenog Omer-efendije, koji je nekad kasabom upravljao“ i čiji su sinovi sačuvaliugled i nastavili tradiciju carskih službenika i, s druge strane, Muharemage, “koji jemrzio sve one koji se s Osmanlijama miješaju“ (Mulabdić 2009 [1898]: 13–17), prednanosima novog vremena nadāju samo kao epilog susreta starog osmanskog “vakta“i novog evropskog doba. Polarizirajući društvene snage unutar jasno diferenciranihdvaju bošnjačkih blokova, Mulabdić je oblikovanju vlastitog viđenja ovoga pitanjapristupio “iz pozicije sveznajućeg naratora, ili kroz lik Numan-efendije“ (Šabotić2004: 240) – reklo bi se – svog govornika koji “novu vlast prihvaća bez predrasuda,praktično, kao način i uvjet života, čak i više, kao uvjet napretka“ (Rizvić 1994: 219).Gledano tako, Mulabdić je, kako tvrdi Damir Šabotić “sučeljavanjem razli-čitih/suprotnih/nepomirljivih ideoloških nazora“ zapravo uspostavio “vlastitu vizijubudućnosti kolektiva“ (Šabotić 2004: 237), koja se nužno mora realizirati krozbezuslovno prihvatanje svih onih vrijednosti što ih je sa sobom donijela Austro-Ugarska. U skladu s tim, Mehmed-efendija je uza sve lične i porodične traume inemire postokupacionog vremena, uspijevao da sačuva porodični ugled i društvenipoložaj, a Muharemaga, čije je držanje poprimilo još fanatičnije oblike, sve dublje jetonuo prema dnu društvenog i životnog ponora. Otud se sudbina ove porodice ukazujekao slika jednog davno odbačenog društvenog sloja – otpornika i konzervativaca,koji su onovremeno stali na put evropskoj kulturi i prosvjeti. Jer, Muharemaga nakonAjišina pokopa, u epiloškoj slici porodične tragedije, ostaje nijemi svjedok vlastitenemoći, zablude i pogreške – “ko pusto stablo kom ljuta bura skrši granje, tužan,satrven...“ (Mulabdić 2009 [1898]: 221). S druge strane, pred najmlađim Omer-efendijinim sinom Alijom, Mulabdić otvara perspektivu u kojoj se kao imperativukazuje očuvanje porodičnog ugleda i društvenog položaja uz uslov da prihvatimoderne evropske uzuse.

Taj stav u osnovi jasno isforisirane Mulabdićeve prosvjetiteljske tendencije kaevropskoj kulturi i obrazovanju zastupa njegov govornik Numan-efendija: “...vaša jeporodica oduvijek bila u sudu, stari vam bili najpametniji i prednjačili u kasabi, pazašto ne bi dao brata da izuči, nek bude kao što su mu i stari bili. [...] Alija će po



122

vremenu zamijenit u sudu onog gospodina, ako nauči i znade ko on“ (Mulabdić 2009[1898]: 191).

Alija je, kao piščev egzemplarni favorit, uz pomoć jednog austrijskog vojnika beznapora naučio i usvojio “njihovo“ pismo. S obzirom na to da identitet Alijinog“učitelja“ ostaje krajnje nepozat, Damir Šabotić tvrdi da “nije slučajno što je taj vojnikanoniman“, te zaključuje da “Austrijski vojnik [...] ne predstavlja samo okupatorskusilu već i jednu novu epohu emancipacije u evropskom smislu, vrijeme progresa,kulturnog napretka itd.“ (Šabotić 2004: 240–241). Također, utjelovljenje Alijinih željai stremljenja za “školom“ ne predstavlja se kao potreba za naukom, koliko kaoimperativ “da postane čestit čovjek i činovnik“ (Mulabdić 2009 [1898]: 197). Pritom,ova njegova želja reprezentira i kolektivne aspiracije bošnjačke zajednice, koja jenapokon odbacila terete starog osmanskog naslijeđa i prihvatila nove vrijednostievropske kulture. U tom kontekstu, posebno je zanimljiv Mulabdićev ne toliko uspio,koliko u simboličkom smislu zaokružen književni lik – ferhat, koji se svojomnetipičnom pojavom – “krupnim i runjavim rukama, jedrom mišicom i teškomsjekirom o ramenu“ – artikulira kao moderni heroj zaštitnik. Ovaj pređašnji siromah– “težak željeznih ruku, jake mišice, koga nikad zora ne zateče u postelji, a po mrakuse vraćao s posla“ (Mulabdić 2009 [1898]: 185–186) javlja se zapravo i kao prototipbošnjačkog proletera, koji se u novim društveno-političkim prilikama uzdiže natemeljima vlastitog rada.

Projekcije budućnosti bošnjačkog kolektiva i vizije identiteta pod Austro-Ugarskom Mulabdić zaokružuje simbolikom neminovnosti protjecanja vremena unezaustavljivom toku sudbine, pa se i sadržaj tih povijesnih procesa zrcali kao jedanaspekt identiteta. Na koncu, sagledane autorske intervencije jasno ocrtavaju temeljnuMulabdićevu viziju moderne bošnjačke nacije, koja uz jasno izraženu svijest o svomkulturnom i nacionalnom identitetu, u konačnici, hoće usvajati nove kulturnevrijednosti evropskog građanskog društva, ali i zadržati dio starog orijentalno-islamskog naslijeđa. Riječju, Mulabdić u Zelenom busenju uspostavlja kroz narativnukonstrukciju jasne konture bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta, ali i vizijumoderne bošnjačke nacije u evropskom kontekstu.



123

Literatura:

1. Bhabha, Homi: smeštanje kulture, Beogradski krug, Beograd, 2004.2. Biti, Vladimir: pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica

hrvatska, Zagreb, 2000.3. Dyserinck, Hugo: o problemu “images“ i “mirages“ i njihovu istraživanju

u okviru komparativne književnosti, U: Kako vidimo strane zemlje – Uvod u imagologiju, prir. Davor Dukić, et. al., Zagreb, 2009.

4. Duraković, Enes: obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012. 5. đuričković, Dejan: podsjećanja: iz naše književne prošlosti, SPKD

Prosveta, Sarajevo, 2010.6. filipović, Muhamed: Historija bosanske duhovnosti – epoha modernizacije,

Prilozi za historiju duhovnog života na tlu Bosne i Hercegovine, Knj. 4., Svjetlost, Sarajevo, 2004.

7. fisher, Manfred S.: Komparatistiĉka imagologija: Za interdisciplinarno istraživanje nacionalno-imagotipskih sustava, U: Kako vidimo strane zemlje – uvod u imagologiju, prir. Davor Dukić, et. al., Zagreb, 2009.

8. Kazaz, Enver: bošnjački roman XX vijeka, Naklada Zoro, Zagreb– Sarajevo, 2004.

9. Kundera, Milan: umjetnost romana, Meandar, Zagreb, 2002.10. Kodrić, Sanjin: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u bošnjačkoj

književnosti 20. stoljeća, [Rukopis doktorske disertacije], filozofski fakultet Sarajevo, 2009.

11. Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja : kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.

12. Lukácz, Georg: Teorija romana, Veselin Masleša–Svjetlost, Sarajevo, 1990313. Mulabdić, Edhem: Zeleno busenje, Svjetlost, Sarajevo, 2009. [1898.]14. Rizvić, Muhsin: panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994.15. Vervaet, Stijin: Kolonijalna modernost i nacionalnin identitet u bosanskoher-

cegovačkoj književnosti austrougarskog razdoblja, Slavistička revija, Vol 57, Issue 3, 2009.

16. Spahić, Vedad: Književnost i identitet : književnost kao prostor izazova u rep-rezentaciji/konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Lijepa riječ – Bosanska riječ – BZK Preporod, Tuzla, 2016.

17. Šabotić, Damir: ideologije u romanu “Zeleno busenje“ edhema mulabdića, Razlika/Différance, Časopis za kritiku i umjetnost teorije, broj 9, Tuzla, 2004.



124

18. Todorova, Marija: imaginarni balkan, XX vek, Beograd, 1999.19. Young, Robert J. C.: postcolonialism – a very short introduction, Oxford,

Unversity Press, New York, 2003.

REPRESENTATION/CONSTRUCTION OF BOSNIAKNATIONAL AND CULTURAL IDENTITy IN EDHEMMULABDIć'S GReen TuRF

Summary:

At this significant moment in time ‒ the shift of two empires in which takes place the dramatic changein social and cultural paradigm and culture and civilization model, Edhem Mulabdić in his novel “Zelenobusenje“ shapes the distinctive imaginative constructions that reflect the ambivalent attitude of hisnarrative towards the occupation as a historic act and Austro-Hungarian colonization as a norm of thenew age. At the time of the first contact with the Austro-Hungarians, narrative intentionally formsstereotypical ideas of the Bosniak community, which unconditionally accepts and adopts the culturaland historical value of the new time, and already in the next moment, on the basis of the enlightenmentideology, builds a liberating vision of the future of the nation.

Key words: identity, representation/construction, culture, novel.

Adresa autoraAuthor’s addressDženan KosEdukacijski fakultet u [email protected]



125


Vildana Pečenković

KONFIgURACIJA ŽENSKOg IDENTITETA U NARATIVIMABOŠNJAČKIH AUTORICA (KONTEKSTUALNI PRISTUPDJELU NAFIJE SARAJLIć I BISERE ALIKADIć)

Narativi bošnjačkih autora s početka XX stoljeća, vidno su zaposjednuti temom konstrukcijemodernog identiteta, a što je u skladu sa promjenama koje je potaknula evropeizacija Bosne iHercegovine. Vantekstualne okolnosti bitno su utjecale na kreiranje svijeta fikcije koji je opetstvaran sa intencijom preobražaja slike svijeta čitatelja. U tom kontekstu, posebno su interesantninarativi bošnjačkih autorica, prije svega Nafije Sarajlić, prve prozne spisateljice i BisereAlikadić, prve romansijerke u bošnjačkoj književnoj praksi. U radu se propituju strategijepotvrđivanja vlastitog identiteta koje poduzimaju protagonistice u svijetu fikcije, ali i strategijeautorica u zauzimanju pozicije u dotadašnjem patrijarhalnom, muškocentričkom sistemu.

Ključne riječi: identitet, žena, Nafija Sarajlić, Bisera Alikadić...

Početkom 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini dešavaju se značajne društvene ikulturne promjene čija je posljedica stvaranje modernog bosanskohercegovačkogdruštva integriranog u evropski civilizacijski krug. Isključeni iz jedne književnetradicije (orijentalno-islamske) i uvedeni u sasvim drugu (evropsko-kršćansku),bošnjački su intelektualci morali pronaći novi način komunikacije sa čitatelj-stvom/građanstvom. Nakon “gluhog doba“ i prekida u književnom stvaralaštvu, naja-vljuje se preporodna djelatnost i nastaje pismenost na narodnom jeziku, uz prihvatanje

Vildana Pečenković: Konfiguracija ženskog identiteta u narativima bošnjačkih autorica(kontekstualni pristup djelu nafije sarajlić i bisere alikadić)


126

zapadnjačke pismenosti. Dominantan prostor književnog stvaralaštva postaju časo-pisi, štampani i propagirani u okvirima postojećih bosanskohercegovačkih na-cionalnih književnih tradicija i sa različitim ideološkim i programskim usmjerenjima.No, zajednička karakteristika svih tadašnjih publikacija jeste afirmacija vlastitogkolektivnog/nacionalnog identiteta i uvođenje bosanskohercegovačkog društva u širuporodicu evropskih naroda. Modernizacija društva, značila je i uvođenje žene, kojaje do tada bila ograničena na intimni prostor doma i porodice, u javni diskurs.Otežavajući položaj žene u bosanskohercegovačkom je kontekstu dodatno opterećenorijentalnim naslijeđem, te je žena u javnom prostoru mogla boraviti samo uzprisustvo muškarca, i uz obavezno nošenje feredže i zara. Pravila o boravku u javnomprostoru te pokrivanju žena, nisu važila samo za muslimanke, nego za pripadnicesvih konfesija u BiH a religija je za žene bila prostor isključivanja ali i utjehe.1

U urbanim sredinama, Bošnjakinje iz imućnijih porodica bile su više vezane zakuću, dok su one slabijeg imovinskog stanja radile u domaćoj radinosti, uslužnimdjelatnostima kao i doradi zanatskih proizvoda.2 No, iako evropeizacija donosi višeslobode ženama, a sve manje žena nosi tradicionalnu odjeću “i dalje važe nepisanapravila ako je žena sama da se ne treba duže zadržavati na čaršiji, bila pokrivena iline“3. U takvoj društveno-političkoj situaciji, ženama nije bilo mjesto nigdje osim uvlastitom domu, no kako bi pokazalo da je spremno prihvatiti tokove modernizacije,patrijarhalno, bosanskohercegovačko društvo pomiče granice između javnog iprivatnog, a ženama se dopušta “ograničen prostor slobode“ koju do tada nisu imale.

Tadašnja bosanskohercegovačka književna periodika, po prvi put, na svojimstranicama bilježi tekstove ženskih autorica, a jedna od prvih bila je Nafija Sarajlić.Njen obimom skroman opus, čine, u to vrijeme, po formi i po izrazu, netipični proznizapisi. Prvi rad objavila je 1912. godine u listu Zeman, a kasnije je do 1918. godinenjene Teme objavljivao biser, uz podršku tadašnjeg urednika Muse Ćazima Ćatićakoji “nastoji da afirmira žensko pero pa objavljuje stihove jedne pod imenom i tripjesnikinje pod pseudonimom. Sve ove pjesme svojim književnim dometom samosu ustupak muške uljudnosti, kao što je to donekle i poezija još četiri Bošnjakinjeprije I svjetskog rata, objavljena na stranicama Gajreta“4.



1 Aida Spahić, Amila Ždralović, Arijana Aganović, Bojana đokanović, Elmaja Bavčić, Emina Žuna, fabio Giomi, Ivana Dračo, Zlatan Delić, Zlatiborka Popov-Momčinović: Zabilježene – žene i javni život bosne i Hercegovine u 20. vijeku. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar. fondacija Cure, 2016., str. 16.

2 Ibid, str. 18. 3 Ibid4 Emina Memija: medaljoni života nafije sarajlić, u: Šemsudin Sarajlić: iz bosanske romantike. Nafija

Sarajlić: Teme. Sarajevo: Preporod, 1997., str. 249.

127

U svojim Temama, Sarajlićeva se dotakla svih aktuelnih problema: raseljavanjaBošnjaka, rodoljublja, sujevjerja, siromaštva, neobrazovanosti, zaostalosti. I upravota tematska raznovrsnost je ono što ove tekstove čini zanimljivim, oni su “najčešćepolitematski: u njima se obično govori više nego o jednoj stvari ili se o jednoj stvarigovori na više nego na jednom nivou“5.

Prva tema Rastanak donosi gorčinu koju je pripovjedačica iskusila kada je unamjeri da kao mlada učiteljica svojim učenicima pruži što više znanja, više nego gaima u školskim udžbenicima i više nego je na to obavezuje nastavni program, bilajavno ukorena:

Dan osvanuo tmuran, maglovit. neka sjeta padala na lice, a srce ćutilo neštoneizvjesno. meni se ne dalo zadugo da odem u školu. (...) uzrok je bio: što samna svoju ruku, izvan sahata nastave, bila počela obučavati razvijenijedjevojčice u etici i čitanju. pa sam dobila ukor na ispitu, pred djecom, od komi-sije, da to više ne smijem činiti, jer da to djeci ne treba (Rastanak, str. 325).

U nekoliko tema, autorica ukazuje na položaj žene u društvu. O zaostalosti žena ipitanjima nužnosti obrazovanja Sarajlićeva piše u crtici Kokošija pamet, dok je u prozinekoliko stranica, fokus u skladu sa tendencijama vremena, usmjeren na kolektivniduh i potrebu žene za naobrazbom, ali ne zbog nje same, nego generacija koje dolaze:

žensko, dok je u snazi, dok je živo, trudi se da samo svojom spoljašnjošćupridobiva – na dušu zaboravlja i ona, a i oni koji bi se trebali starati. (...) akad su primitivni razgovori – primitivno je i odgajanje potomaka; kad jeprazna duša – neukusan je i ponos i majmunisanje u modi; bez poznavanjaetičnih principa – granica se prekoračuje. (...) pa je i to ženskinje – bez pojmao vanjskom životu sa pučine i razlučeno u svom društvu – jadno i nezadovoljnosa samim sobom, kamoli da bi bilo uzorno i za druge. Zaostaje iza školovanogi iza običnog našeg čovjeka (nekoliko stranica, str. 322-323).

Iako je pisala o važnosti obrazovanja i samostalnosti žena, Sarajlićevoj je i kaoknjiževnici i kao ženi bila potrebna potvrda muškarca. Njezina udaja za, u to vrijemeveć afirmiranog pisca Šemsudina Sarajlića, potaknula je ovu mladu ženu da i samapočne pisati. U prvoj prozi u zbirci naslovljenoj Teme, čita se strepnja mlade autoricekoja na suprugov sto ostavlja svoje rukopise:



5 Zdenko Lešić: pripovjedacka bosna ii, pripovjedaci do 1918. Institut za književnost, Sarajevo, 1991., str. 315.

128

a onda sam svaki dan pazila, čim bi on otišao od kuće, je li čitao. i opazilasam, kako se svaki dan množe pročitani papirići. lahko sam ih poznavala, jersu se na njima mjestimice vidjeli ispravci na moje slabe izražaje. i konačnoocjene: ‘dobro je’ ili ‘valja’. ovo me veselilo. – samo sam se ljutila kad bihgdje opazila po koji redak precrtan, za koji ja držah da je trebao ostati napisanili kad bih opazila konačnu ocjenu ‘dovoljno’ ili ‘makar’ (Teme, str. 263).

Na istom mjestu, autorica dodaje: “Stoga ja nanizah nekoliko tema koje bi se ukakvoj višoj, za me neraspoloživoj dokolici možda mogle i na šire obraditi“ (Teme,str. 263). Ovo posljednje potvrđuje da u ograničenjima koje je nametnuo patrijarhatženama ostaju tek rijetki prostori slobode i mogućeg samoostvarenja te da NafijaSarajlić nije mogla izvan okvira patrijarhalne kulture u kojoj je njena potčinjena ulogabila razumljiva i prihvaćena. Nakon porodične tragedije i smrti djeteta, Sarajlićevazauvijek napušta pisanje, a Teme su prvi put objavljene u zbirci tek nakon njezinesmrti 1986. godine.

Jednako kako se Sarajlićeva potčinila kulturi i prihvatila svoju jedinu ulogu – bitižena, supruga i majka, tako je i književna kritika valorizirala njezino stvaralaštvo,držeći je u sjeni muških kolega. Od njene smrti do početka 21. stoljeća, nekoliko jebošnjačkih kritičara i književnih historičara progovorilo o ovoj prvoj proznojspisateljici i njenim Temama. Među prvima je Alija Isaković u svoju antologijumuslimanske književnosti biserje, pored poezije Habibe Stočević i Umihane Čuvidineuvrstio Nafijine crtice. Ovo su i jedine žene koje se pojavljuju u različitim pregledimai antologijama bošnjačke književnosti do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Upravou to vrijeme, otvara se novo poglavlje u bošnjačkoj književnosti a Bisera Alikadićromanom larva “uspostavlja budući kontinuitet ženske romaneskne imaginacije“.

Kolektivno iskustvo nemoguće je predočiti bez ženske kulture i jednakog iskustvakoje povezuje žene ne samo u okvirima jedne države i vremena, nego i preko granicavremena i prostora. U tom kontekstu je i tvrdnja o postojanju “ženske kulture” omo-gućila Elaine Showalter konstituiranje alternativne ženske historije u kojoj se potvr-đuje da su i žene imale književnu tradiciju, koja se razvijala paralelno sa dominan-tnom, muškom literaturom ali je zbog načina na koji je struktuiran kanon sa jedinompriznatom “muškom literaturom“, do danas ostala nevidljiva i marginalizirana.



6 Azra Verlašević: u branjevini teksta: bosanskohercegovački ženski roman, Gradačac, Javna biblioteka “Alija Isaković“, 2011., str. 33.

7 Elaine Showalter: a literature of Their own: british women novelists from bronte to lessing, Princeton, New Jersey, Princeton University Press, 1977.

129

Prvi roman Alikadićeve larva izazvao je pozornost ne samo činjenicom da je riječo prvom romanu u bošnjačkoj književnosti koji je napisala žena već i time štotematizira istinu ženskog bića, njenu erotsku žudnju, seksualnost i autentičnost.Alikadićeva, do tada nevidljiva pjesnikinja, zakoračila je u muški književni kanonlegitimirajući vlastito/žensko pravo na razliku, a Eva, junakinja njenih romana,narušila je stereotipne predstave o ženskom subjektu u čvrstom sistemu rodnih uloga.

U prigodnom tekstu povodom objavljivanja romana larva, 1974. godine AlijaIsaković će zapisati: “Evo proze pomalo neobične već samim tim što je piše žena.Naša bosanskohercegovačka žena!“ Iako Ustav iz te iste 1974. godine uspostavljarodnu ravnopravnost a doprinos žena napretku i razvoju dobiva javno priznanje,patrijarhalne norme i dalje se ne dovode u pitanje. Mjesto i uloga žene i dalje ostajuvezani za porodičnu sferu, žena može pisati poeziju, ali ženski roman, roman kojigovori o modernoj ženi koja se ne libi ogoliti se izvana i iznutra, bio je incident zatadašnju bosanskohercegovačku javnost. “Knjiga Bisere Alikadić larva, indikativnaje po mnogo čemu“, zapisaće dvije godine kasnije jedan drugi kritičar AzizKadribegović, naglašavajući da je Alikadićevoj “pripala ona, često veoma mukotrpnai neslavna, ali u suštini veoma značajna i prijeko potrebna pionirska uloga u jednompoduhvatu koji je, kad-tad ipak morao doći, ali ne i proći sa toliko kontroverzi,duševnih i društvenih ogrebotina, spleta proturječnih asocijacija, oportunosti imoralnih sankcija, pohvala i uznositosti, afirmacije i negacije istodobno“.

S tim u vezi i Enes Duraković će ustvrditi da su romani Alikadićeve narušilikanonski povlašteni diskurs patrijarhalne kulture “u kojoj je žena u mnoštvu atributakoji konstruiraju muški identitet i njegov svijet uvijek bila zasjenjena figura njegoveDrugosti (...) da bi se tek u posljednjim desetljećima razvile retoričke strategijepolifonih diskurzivnih praksi kulturnog feminizma“9.

Činjenica je da se roman larva pojavio nakon što je u evropskoj perspektivi ženskiroman ušao u fazu obilježenu snažnim utjecajem međunarodnog ženskog pokreta 60-tih godina prošlog stoljeća a nakon čega je i ženski roman, po riječima ElaineShowalter otvorio jedan novi “ženski pogled na život, žensko iskustvo”10. U tom sekontekstu i Alikadićeva, a vođena poticajem da se izbori “za oslobođenje od društvene



8 Aziz Kadribegović: Knjiga specifične vizure - bisera alikadić ‘larva’, Izraz, XX br. L. Sarajevo., 1976., str. 149-152.

9 Enes Duraković: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012., str. 304.10 Elaine Showalter: a literature of Their own: british women novelists from bronte to lessing, Princeton,

New Jersey, Princeton University Press, 1977., str. 34-35.

130

i književne skučenosti putem radikalnog redefiniranja sebe, umjetnosti i društva”11,kao ni njezin prvi roman, ne mogu promatrati van iskustva i nezavisno od ostalihposljedica aktuelnih dešavanja u svijetu.

Prvi roman bošnjačke autorice je ujedno i prvi ženski tekst koji propituje ženskiidentitet u društvu. U njemu se prepoznaje jedan novi tip subjektivnost i ženski prostoru kojem se prepliću kulturna, socijalna, privatna, javna i intimna iskustva. Nasadržajnoj razini on je usmjeren narativizaciji ženstva i tjelesnosti, ka otvorenomtematiziranju intimnih stanja subjekta i javnog iskazivanja ženske strasti koja je dotada bila tabuizirana i obavijena velom šutnje. U tom smislu roman se može čitati ikao svjedočanstvo o položaju žene u patrijarhalnom poretku u kojem je ona obilježenakao drugost, manje vrijedna i traumatizirana jedino činjenicom da je žena.

Glavna junakinja romana je Eva, tridesetogodišnja bibliotekarka, koja živi sasvojim roditeljima: “Topli obrok i čista postelja su tu. Ako sam bolesna, majčina jeruka na čelu. To je cijena po koju prodajem svoju slobodu, svoju potrebu da samsamostalna, svoju mogućnost zrenja“ (larva, str. 17).

Na početku romana Eva se prisjeća sudbonosnog susreta sa Vladimirom. Činjenicada je Vladimir oženjen i da u drugom gradu ima ženu i dijete, Evi ne predstavljaprepreku ka ostvarenju njihove ljubavi, a njihova ljetna romansa doživljava svojvrhunac jedne večeri u parku:

u parku, pored moje kuće, uhvati me i poče da me ljubi. nikada, dok vladunisam srela, nisam vjerovala da bih mogla poželjeti muškarca sa bradom, alimoje usne, moji zubi počeše da se kače u te riđe dlake koje probudiše srse kojisu čitav život mogli ostati neprobuđeni. počeh padati prema travi. Da sespustim, da legnem, da mi zemlja pridrži tijelo koje drhti od naleta nepoznatogali slućenog. on prostrije mantil i ja padoh. Glava moja u njegovim rukama(...) stezao me i volio kao niko do tada, a ja sam negdje tajno žalila što nemamviše grudnih bradavica, pa da budem još čulnija, još podatnija, da se istopimi da me više nema (larva, str. 15).

Otkriti sebe, onu istinsku Evu i njene najintimnije osjećaje, predočiti se sebi isvijetu osnovni su pokretači radnje u romanu. Temeljna tačka oko koje se konstruirai reprezentira identitet glavne junakinje je upravo subverzivan odnos prematradicionalnom, patrijarhalnom poimanju braka te kulturološki nametnuto poimanje



11 Sandra M. Gilbert and Susan Gubar: The madwoman in the attic: The woman writer and the nine-teenth-Century literary imagination. Yale: University Press, XII., 1984.

131

žene i ženskosti. Sliku o sebi kao slobodnoj, nesputanoj ženi, Eva integrira u okvirepatrijarhalne kulture. Eva se bori za ravnopravnost, ali je svjesna svoje potčinjenosti,jer “taj, s kim bi ona da druguje, ne priznaje je sebi ravnom“ (larva, str. 51).

Susret sa Vladom dešava se na početku ljeta, posljednjih dana prije ljetnih praznikana koje Eva odlazi sa prijateljem Čalfijem. Kroz odnos sa Čalfijem, piscem Pludromkojeg susreće na odmoru, Mikelom sa kojim vodi ljubav na obali mora, te nastojećida iskorači iz skučenih okvira kulture koja afirmira tradicijske patrijarhalnevrijednosti Eva razotkriva kompleksne odnose unutar porodice ali i društva u cjelini.Kraj ljeta označiće i kraj jednog perioda u Evinom životu, povratak na staro, uroditeljsku kuću, Biblioteku. Kraj romana, situiran je upravo na mjestu njegovogpočetka:

sve je nijemo. Hiljade nijemih želja. ljeto se završilo. odgovora nema. porukenema. svaki događaj, makar i neprijatan, utjeha je za ono što ne možemodobiti. Trebalo bi preko neke granice. bolna, duboka želja – čežnja. je li tosve? Treba li je priznati kao jedinu mogućnost i ostati tako? Kako se u ljubavimože drukčije, neka mi neko šapne, ja zaista ne znam. (larva, str. 112)

Priča o Evi, otvorena u romanu larva, nastavljena je devet godina kasnije uromanu Krug, u kojem je vrelinu ljetnih noći zamijenilo sivilo jesenje kiše, a dvaromana zaokružuju pripovijest o Evinom samootkrivanju “u upornom prizivanjuDrugog (muškarca/kulture) u krug koji je iscrtala oko svoga tijela“12.

Eva shvata da njen biološki sat polako otkucava a da nije ostvarila svoju primarnuulogu u patrijarhalnom društvu – postati supruga i majka.

Trideset mi je. potomstva nemam. možda ga neću ni imati. pokušaću (...) nesmijem dozvoliti da ostanem bez ploda. Danas moji roditelji blijede, naprostokao da se brišu u prostoru. njih jednostavno kao da nestaje, ali oni imaju mene.ne vjerujem da su prestali da vjeruju u mene kao mogućnost čuda koje će dabljesne, da ostvari nešto. moram produžiti njih, moram produžiti sebe (Krug,str. 38).

Rodni stereotipi stavljaju glavnu junakinju pred obavezu potvrđivanja kulturalnodeterminirane uloge žene – postati suprugom i majkom. Dok to ne ostvari, Eva shvata



12 Azra Verlašević: u branjevini teksta: bosanskohercegovački ženski roman, 2011., str. 53.

132

da je nikad neće priznati kao jednaku: “Možda bi zaista trebalo da se udam. Iz inatai sebi i vama. Da vam budem ravna“ (Krug, str. 54).

Vremenski, larva obuhvata period jednog ljeta u životu bibliotekarke Eve, dokse radnja romana Krug proteže na tri preostala godišnja doba. Kroz iskustva glavnejunakinje u oba romana propituje se niz tradicijskih opreka (muškarac – žena, osjećaji– razum, tijelo – duh, individualno – kolektivno...). Vlastitog tijela Eva postaje svjesnau interakcijskom odnosu sa muškarcima koji je okružuju: sa maestrom koji je nakonVlade probudio njena čula (“Bila je to kratka priča. Iznenađenje jedne noći. Rukačarobnjaka koja me probudila iz teškog drijemeža. Možda bi se sve isto ovakodogodilo da mi se javio i neki drugi muškarac toga dana kada je počela da pada kiša.“)te kroz konfliktan odnos sa Lazarom:

stegnu me čvrsto kao što bi pecaroš stegnuo rukom ribu koja mu se otima dokje skida sa udice. To što sam osjećala na mišicama bio je bol. bila sam podnjim. bio je jači. Kad sam mu popustila, red je da i on povede svoje. nikakvapobuna sada mi ne bi koristila. s njim nije sve u redu. Tako može da zahvatasamo ko ne vjeruje u sebe. ide, ide duboko. ne zna se da li sebe ili partnerkuželi da uvjeri u veličinu i snagu svoja uda. možda on zamišlja da mu jeporastao kao mašinka i udara, udara. ubija za nepravdu koja mu je nanesenanekad davno. nikog taj ne želi da zadovolji, da obraduje, izuzev da odaghnaneki svoj magloviti strah. ako nešto želi u odnosu na partnerku, onda je to,vjerovatno, jedino da je fascinira svojom snagom (Krug, str. 90-91).

Kroz odnos sa Lazom, Eva pristaje biti objektom njegove požude, pristaje bitidobra žena koja udovoljava prohtjevima muškarca. Ona je spremna na ispunjavanjesvih njegovih želja: kuha mu, sprema, kupuje i sluša njegove ispovjedi o bivšoj ženikoju još voli i kćerki koju ne viđa (“Hoće da ga razumijem, hoće da ga volim, da gaslušam, da mu budem dobra. Hoće? ... A zar i ja ne bih htjela nešto slično?“). Njihovodnos čini joj se prirodan i u skladu sa konzervativnim parametrima koji sputavajužensku slobodu i pravo na izbor. Ona postaje prilagodljiva u nastojanju da zadržimuškarca, a ta prilagodljivost prizvana je “tlapnjom za izgubljenom rajskom slikommuško-ženskih odnosa“13.

Nakon raskida sa Lazarom, Eva završava svoj roman. (U)pisati sebe, ispostavljase kao jedini način na koji se može doprijeti do suštine stvari:



13 Azra Verlašević: u branjevini teksta: bosanskohercegovački ženski roman, 2011., str.62.

133

čini mi se da jedino što sam stvarno radila ovih trideset godina je to što samposmatrala svijet i osjećala ga. sve je u meni dobijalo neku dimenziju iopravdanje. Kada sam malo pročačkala po sebi i upitala se šta učiniti, neuvenuti tek tako, došla sam do rješenja: pisati (Krug, str. 36).

Pisanje postaje proces pročišćenja od nagomilanog nezadovoljstva. Pišući, Evaponovo oživljava stvari. Sada je ona tvorac i kreator, od njene volje zavisi tok stvari:

ponovo sam bila zaljubljena u plavog čovjeka sa riđom bradom. od njega višeništa nije zavisilo. bila sam mu tvorac i ljubavnica. bila sam vajar koji je posjećanju na san htio da dočara jednog junaka. Da ga opredmeti (Krug, str. 40).

I Eva se, kao i sve žene u povijesti književnosti susreće sa pitanjima “strepnje odautorstva“. Ovaj pojam u studiji madwoman in The attic elaborirale su Sandra Gilberti Susan Gubar, smatrajući da se to događalo kroz proces ‘skretanja’ sa glavnog tokamuške književne tradicije, revidiranja i redefiniranja. Posljedica toga su, smatrajuautorice, “palimpsestični“ tekstovi, čija površina skriva dublje nivoe značenja.

Roman koji glavna junakinja želi napisati predstavlja nadomjestak za potomstvo,način za prevladavanje smrtnosti, trag kojim će nastaviti živjeti i kada je više ne bude,ali i odbrana od društvene i kulturne nevidljivosti. U ideološkom, muškocentričkomključu, prvi kritičari naglašavali su da se romani Bisere Alikadić iscrpljuju u aktučitanja a čitalačka avantura završava čim se zatvore korice knjige14, dok će nas novijačitanja uvjeriti da se do “značenja djela Bisere Alikadić ne stiže ‘jednokratnim’čitanjem“15. Svako novo čitanje otkriva jedan novi aspekt teksta, ranije zanemarenili prešućen. Tako je uostalom i sa Temama Nafije Sarajlić.

Konfigurirajući identitet žene, obje autorice sliku o ženi stavljaju izvan okviravremena i prostora u kojem žive: Sarajlićeva – stavljajući ženu u javni prostor sapravom na obrazovanje i slobodu izbora, a Alikadićeva, dajući joj prostor u muškomdiskursu seksualnosti i tjelesnosti.

Obje autorice obilježile su konture ženskih tijela, identiteta žene i ženskogstvaralaštva u bošnjačkoj književnosti. Svojim stvaralaštvom Nafija Sarajlić jeodškrinula vrata svojim nasljednicama, Bisera Alikadić ih je širom otvorila,ustanovljavajući jedno sasvim drugačije stajalište u književnosti i najavljujući kasniježensko pismo koje će se kao književni model, isprva sporadično, ustoličiti i ubošnjačkoj književnosti.



14 Aziz Kadribegović: Knjiga specifične vizure - bisera alikadić ‘larva’. Izraz, XX br. L. Sarajevo. str. 116. 1976.15 Ajla Demiragić: Revizija romana ‘larva’ i ‘Krug’ bisere alikadić. Sarajevske sveske, br.13. Sarajevo.

str. 376. 2006.

134

Literatura:

1. Alikadić, Bisera: larva, Mostar, Prva književna komuna, 1974.2. Alikadić, Bisera: Krug, Mostar, Prva književna komuna, 1983.3. Demiragić, Ajla: Revizija romana ‘larva’ i ‘Krug’ bisere alikadić. sarajevske

sveske, br.13. Sarajevo. 2006., str. 369-377.4. Duraković, Enes: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga. 2012.5. Gilbert, Sandra M. and Gubar, Susan: The madwoman in the attic: The woman wri-

ter and the nineteenth-Century literary imagination,Yale, University Press. 1984.6. Kadribegović, Aziz: Knjiga specifične vizure - bisera alikadić ‘larva’, Izraz,

XX br. L. Sarajevo. 1976., str. 149-152.7. Lešić, Zdenko: pripovjedačka bosna ii, pripovjedači do 1918., Sarajevo,

Institut za književnost, 1991.8. Memija, Emina: medaljoni života nafije sarajlić, U: Šemsudin Sarajlić: iz

bosanske romantike - Nafija Sarajlić: Teme, Sarajevo, Preporod, 1997.9. Sarajlić, Nafija: Teme, Sarajevo, Preporod, 1997.

10. Showalter, Elaine: a literature of Their own: british women novelists from bronte to lessing, Princeton, New Jersey, Princeton University Press, 1977.

11. Spahić, Aida; Ždralović, Amila; Aganović, Arijana; đokanović, Bojana; Bavčić, Elmaja; Žuna, Emina; Giomi, fabio; Dračo, Ivana; Delić, Zlatan; Popov-Momčinović, Zlatiborka: Zabilježene – žene i javni život bosne i Hercegovine u 20. vijeku, Sarajevo, Sarajevski otvoreni centar, fondacija Cure, 2014.

12. Verlašević, Azra: u branjevini teksta: bosanskohercegovački ženski roman, Gradačac, Javna biblioteka “Alija Isaković“, 2011.

CONFIgURATION OF FEMALE IDENTITy IN NARRATIVESOF BOSNIAK FEMALE AUTHORS (CONTEXTUALAPPROACH TO THE WORK OF NAFIJA SARAJLIćAND BISERA ALIKADIć)

Summary:

Narratives of Bosniak female authors from the early twentieth century evidently contain a prominenttheme of the construction of modern identity, which is in line with changes encouraged by the



135

Europeanization of Bosnia and Herzegovina. Extratextual circumstances influenced significantly theformation of the world of fiction, which is again created with the intention of transforming readers’world view. In this context, the narratives of Bosniak female authors – primarily of Nafija Sarajlić, thefirst female prose writer, and Bisera Alikadić, the first female novelist in Bosniak literary practice – areparticularly interesting. The paper analyzes the strategies of confirming one’s own identity that are takenby the protagonists in the world of fiction, as well as the authors’ strategies in their positioning in theearlier patriarchal, man-centered system.

Key words: identity, woman, Nafija Sarajlić, Bisera Alikadić...

Adresa autoraAuthor’s addressVildana PečenkovićPedagoški fakultet u Bihać[email protected]



137


Muhidin Džanko

BOSANSKI IDENTITET KAO PROTUTEŽA NOMINALNOMHRVATSTVU I HRVATSKO-MUSLIMANSKOM KNJIŽEVNOMKANONU: KRATKI I NEOBJAVLJENI POVIJESNI PREgLEDBOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI ENVERA ČOLAKOVIćA IZ1942. gODINE

U radu se analizira neobjavljeni pregled bošnjačke književnosti Envera Čolakovića. Pisana udoba NDH u sklopu projekta “Hrvatske muslimanske monografije“ ova studija morala se svojimsadržajem uklapati u rigidni nacional-ideološki okvir tadašnje kulturne politike, ali je autor,insistirajući na bogumilskim korijenima, bosanstvu i bosanskom identitetu bošnjačkeknjiževnosti uspio ostvariti, u mjeri koliko je to bilo moguće, protutežu nominalnom hrvatstvui zvanično promicanom “hrvatsko-muslimanskom književnom kanonu“. O solidnosti urađenogposla govori činjenica da je Čolaković napisao ne samo književnohistorijski pregled bošnjačkeknjiževnosti, već i dao njezinu opću periodizaciju, te uspostavio, shodno vlastitim idejama iknjiževnoestetskim predilekcijama, antologijsko-hrestomatijski poredak pisaca i djela bošnjačkeknjiževnosti.

Ključne riječi: bošnjačka književna historiografija, ustaška kulturna politika u BiH,kanonizacija, hrvatsko-muslimanski književni kanon, bosanstvo, bogumilska teza,rekanonizacija

Muhidin Džanko: bosanski identitet kao protuteža nominalnom hrvatstvu i hrvatsko-muslimanskomknjiževnom kanonu: Kratki i neobjavljeni povijesni pregled bošnjačke književnosti envera čolakovića.


138

Koncem 30-tih godina 20. stoljeća u bošnjačkoj književnoj i kulturnoj javnostisve češće se ukazivalo na žalobnu činjenicu kako Bošnjaci, kao narod bez svojihnacionalnih, obrazovnih, znanstvenih i kulturnih institucija, nisu imali napisanunacionalnu historiju, niti povijest nacionalne književnosti, znanosti, folklora, narodnihobičaja, slikarstva, muzike, arhitekture, štampe, kulture stanovanja, kao što nisu imalini napisanu povijest seljaštva, radništva, intelektualaca, zdravstva, karitativnihinstitucija i sl. Na tu krajnje konsternirajuću i poraznu činjenicu najeklatantnije jeukazao Skender Kulenović u eseju pod znakovitim naslovom jedna žalost i jednapotreba. Kulenovićev esej objavljen je u ljevičarskom časopisu “Putokaz“, gdje jeRizo Ramić objavio i svojevrsni književnopovijesni kompendij bošnjačke knjiže-vnosti pod naslovom Tri generacije književnika muslimana. Ovom će se Ramićevomstudijom uspostaviti novi, lijevo orijentirani književni kanon bošnjačkih pisaca i djela,koji će nakon Drugog svjetskog rata biti dopunjavan i nadograđivan, ali će njegovistožerni kanonski pisci ostati još zadugo nedodirljivi u svakoj književnopovijesnojreprezentaciji bošnjačke književnosti (Hasan Kikić, Skender Kulenović, ZijaDizdarević, Ahmet Hromadžić).

Vjerovatno svjesni neophodnosti i urgentnosti pisanja bošnjačke kulturne povijestiu svim njezinim granama, bošnjački intelektualaci kroatofilske orijentacije (na čelusa Muhamedom Hadžijahićem i Hazimom Šabanovićem) pokušali su u doba NDH(najvjerovatnije 1942. godine) na tom tragu napisati jednu monografiju općeg,enciklopedijskog karaktera, vjerovatno po uzoru na Hrvatsku enciklopediju koju je uto doba vodio Mate Ujević. Može biti da je ova monografija prvotno zamišljena kaoprojekat tzv. Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, tada velikog hrvatskogizdavača, koji je objavljivao brojne monografije, spomenice, memoarske knjige,atlase i dr.1 U posjedu Historijskog arhiva u Sarajevu nalazi se jedan rukopis otkucanna pisaćem stroju, koji je zaveden pod nazivom “Hrvatska muslimanskamonografija“2 (u daljem tekstu HMN) i koji je u Arhiv dospio kao poklon MuhamedaHadžijahića. Sam rukopis nema nikakav izvorni naslov i sastoji se od niza rukopisnihstudija iz oblasti historije, etnologije, povijesti književnosti, novinstva, školstva i sl.Autori tih rukopisnih studija bili su tada vodeći bošnjački intelektualci, poput Vejsila



1 O tome, kao i o enciklopedijskome radu Mate Ujevića, vidjeti u: Miljenko Jergović: Kulturni i estetski kriteriji kao preduvjet ljudskosti u zla doba, Jutarnji list, Zagreb, 7. 1. 2017. str. 63.

2 I Čolaković koristi termin “hrvatsko-muslimanska književnost“, kao i različita druga imenovanja Bošnjaka i bošnjačke književnosti. Poštovali smo u citatima i pravopisnu normu koju je Čolaković primjenjivao u svojoj studiji. Budući da ta studija nije objavljena, smatrali smo da ćemo zadržavanjem njezine izvornosti pomoći i slijedećim istraživačima, naročito filolozima, da u izvornoj verziji prate i tumače Čolakovićev rad. U našoj studiji dosljedno koristimo naziv Bošnjaci i bošnjačka književnost tamo gdje sami imenujemo ovaj narod injegovu nacionalnu književnost ne obazirući se na Čolakovićeve različite i često nedosljedne nominacije.

139

Ćurčića, Halida Čauševića, Hazima Šabanovića, Muhameda Hadžijahića, EnveraČolakovića, a za autorstvo su zamoljeni i Alija Nametak i Hamid Dizdar, što značida Monografija nije dobila svoju konačnu verziju. Među svim tim rukopisima nalazise i prvi pokušaj cjelovitog povijesnog pregleda bošnjačke književnosti. Autor togsintetskog pregleda (kompendija) bio je književnik Enver Čolaković, koji je sam,posve nepretenciozno, svome povijesnom pregledu bošnjačke književnosti (neke vrsteteksta koji bi se danas žanrovski mogao označiti i kao “kratka povijest bošnjačkeknjiževnosti“) dao posve skroman i neutralan naslov “Književno stvaranje“. Rukopisove Čolakovićeve studije sadrži 39 daktilografski otkucanih stranica teksta ipodijeljen je na sedam poglavlja koja imaju i određenu periodizacijsko-klasifikacijskukarakteristiku: 1. Uvod; 2. Podjela; 3. Književni rad na Turskom jeziku; 4. Književnirad na Perzijskom i Arabskom jeziku; 5. Naša aljamiado književnopst; 6. Književnirad pod Austro-Ugarskom; 7. Suvremena književnost3.

Danas možemo samo nagađati zašto je nezvanična redakcija HMN-a, na čijemčelu su vjerovatno stajali Muhamed Hadžijahić i Hazim Šabanović, odredila bašEnvera Čolakovića kao autora povijesno-kompendijskog pregleda bošnjačkeknjiževnosti iako on nije imao formalnu književnohistorijsku naobrazbu, za razlikuod, recimo, Alije Nametka, tada (tokom Drugog svjetskog rata) sigurno najuglednijegi najutjecajnijeg bošnjačkog književnog historičara. U svakom slučaju, EnverČolaković imao je očiglednog književnokritičkog dara i kuraži da kritički sagledavaopuse pojedinih pisaca i razdoblja bošnjačke književnosti. Da je njegov izbor zaautora ovog poglavlja HMN bio opravdan govori solidnost urađenog posla. Čolakovićje napisao ne samo književnohistorijski pregled bošnjačke književnosti, već i daonjezinu opću periodizaciju, uspostavio, shodno vlastitim idejama i književnoestetskimpredilekcijama, antologijsko-hrestomatijski poredak pisaca i djela bošnjačke knjiže-vnosti, riječju, stvorio svojevrsni književni kanon koji bismo, samo uvjetno, moglinazvati hrvatsko-muslimanskim.

U uvodnom dijelu svoje studije Čolaković posebno upućuje na marginaliziranistatus bošnjačke književnosti unutar “obće antologije naše lirike“, podrazumijevajući,pri tome, vjerovatno, dotadašnje povijesti, preglede, hrestomatije i antologije uhrvatskoj i srpskoj književnoj historiografiji (M. Kombol, S. Ježić, H. Kreševljaković,V. Ćorović, i dr.) Nasuprot toj vidnoj povijesno-kritičkoj marginalizaciji i bagate-lizaciji bošnjačke književnosti Čolaković drži “književno-kulturni rad muslimana u



3 U našoj studiji, kao što smo već na početku napomenuli, navodimo izvorno citate iz Čolakovićeve studije,poštujući autorov pravopis zasnovan na tzv. korienskom pisanju, kao i kod pisanja pridjeva na -ski, koje jeČolaković pisao velikim početnim slovom.

140

Bosni i Hercegovini“ potpuno zasebnim i književnoetstetski relevantnim umjetničkimfenomenom koji ima svoju neprijepornu autohtonost i povijesni kontinuitet još odpredislamskih, bogumiulskih začetaka, iz tzv. bogumilsko-islamske simbioze, što jepovijesna teza koju je višekratno zastupao i Muhamed Hadžijahić. Iz današnje knji-ževnopovijesne perspektive slobodno možemo reći da je Enver Čolaković bio pionirone bošnjačke književnohistorijske orijentacije koja zastupa tezu o sinkretizmu isintezi bogumilske, islamske i zapadnjačke komponente bošnjačke književnosti:“Bogata je to književnost, raznovrstna i široko razgranata. Ona je u sebe absorbiralaelemente sviju najjajčih kulturnih struja iztočne (islamske), i zapadne, ona je kulturninastavak bogumilske oporbe svemu starom i nenarodnom, ona je poezija bosanskihbrda i dolina, šušanj vrhova stoljetnih borova i bukava, samorodna, tajanstvena imnogostrana“4. Čolaković vidi bošnjačku književnost kao literaturu duboko vezanuza tlo i teritoriju. Imenuje ju kao “bosansku književnost muslimana“, ali naglašavada svoju specifičnost ona ne iskazuje samo kroz religiozno-konfesionalno obilježje,već i kroz pripadnost osebujnom bosanskome duhu, što ga sam Čolaković oslovljavakroz sintagmu “vječno žive i vječno stvarajuće Bosne“.

Bosanstvo i bosanski duh, su prema Čolakovićevom mišljenju, razlikovnespecifičnosti bošnjačke književnosti i zato se štaviše otvoreno zalaže da se onaimenuje kao bosanska, a ne samo kao muslimanska književnost. Međutim, pritisnuti stiješnjen idejom o bošnjačkome narodu kao Hrvatima islamske vjerospovijesti, štoje bio ustupak oficijalnoj politici NDH, Čolaković će vrludati i biti nedosljedan unominalizaciji bošnjačke književnosti, te će je određivati i kao “nacionalno bošnjačka,u daljoj konzekvenci hrvatska, a nikad religiozno islamska književnost“. Ipak, prostoimponira Čolakovićevo stalno nastojanje da kao temeljnu razlikovnu značajkubošnjačke književnosti ne predstavi isključivo njezin vjerski identitet, već specifikumbosanskoga duha i teritorijalnu samosvojnost. Čolaković to obrazlaže dvama temelj-nim razlozima: “Prvo, što je Bosna pala pod tursko, a ne arabsko kulturno vodstvo, ito u vremenu kada se islamska orientalna kultura, koju je osnovao Damask, gasila upreviranju i sukobu s uralsko-altajsko-turskom kulturom, više materialnom i osva-jačkom, nego duhovnom i prosvjetiteljskom. Drugo, što je u Bosni i prije turske na-jezde postojala jedna kulturno vjerski, a i politički oporbena struja – bogumilska –koja je prihvatila islam i njegovu kulturu“5. Dakle, samorodnost, samoniklost i otpor-



4 V. rukopis: Enver Čolaković: “Književno stvaranje“, str. 2., u daljem tekstu: v. pod “Književno stvaranje“ (fotokopija rukopisa pohranjena u privatnoj biblioteci Muhidina Džanka), a registrirana u Historijskom arhivu u Sarajevu (v. Admir Nezirović: “Analitički inventar zbirke varia (1829-1963)“, Sarajevo, 2001., ZV 491)

5 V. “Književno stvaranje“, str. 4.

141

nost identiteta bošnjačke književnosti Čolaković povijesno prepoznaje u činjenici damaterijalistički orijentirani Osmanlije i njihova, primarno, fiskalna i militarističkadržava, nisu vršili duhovne i kulturno-asimilacijske pritiske na etnije osvojenihteritorija, te napose u predislamskoj, bogumilsko-srednjovjekovnoj epohi, u toj“oporbenoj bogumilskoj bazi“ (mi bismo dodali u posebnom vidu heretičnosti), nakoju će se kasnije nakalemiti islamski element. Bošnjački bogumili - kako spekuliraEnver Čolaković - bi, da kojim kojim slučajem nisu listom primili islam od Turaka,postali “luteranski protestanti“6, vječno spremni da brane svoj oporbeni narodni duhi ponos, o kojemu će u gotovo patetičkom tonu govoriti i sam Čolaković: “Jer ponosBosanca bogumila velik je i čvrst kao što su velike bosanske planine i čvrsti njezinigorštaci“7. Vođen rasnom teorijom (što je opet vidljiv ustupak tadašnjoj NDH-azijskojideologiji) Čolaković smatra da su bosanskohercegovački muslimani po rasi, krvi ijeziku bili Hrvati, geografski, etnografski specifični kao gorštački narod sličanKorzikancima u francuskoj, Pirinejcima u Španjolskoj ili Bavarcima u Njemačkoj.

I pored ovih očito rasnih zastranjenja i zabluda, Čolakovićevo uočavanjepredislamaske komponente u razvojnom slijedu bošnjačke književnosti odizvanrednog je književnopovijesnog značaja, jer je ovaj nadareni književnik i kritičarukazao na pogrešnu tendenciju da se povijest bošnjačke književnosti prati tek odprimanja Islama u XVI stoljeću. Kontinuitet bošnjačke književnosti Čolaković jeprepoznao i protegnuo na srednjovjekovno bosansko bogumilstvo i njihovu književnutradiciju koju datira od 1189. godine (Povelja Kulina-bana) i na nju nadovezujejevanđeljsku, misalsku i književnost na stećcima. Iako je starobosansku bogumilskuknjiževnost predstavio tek informativno, Čolakovićeva teza o predislamskim korijenimabošnjačke književnosti uklapala se u tzv. “bogumilsku tezu“ o Bošnjacima, koju jeutemeljio još Safvet-beg Bašagić početkom XX stoljeća, a kasnije su je promicali, prijesvih, Mehmed Handžić, Muhamed Hadžijahić, Enver Imamović i drugi bošnjačkihistoričari. Na žalost, u bošnjačkoj književnoj historiografiji bogumilska teza još uvijeknije adekvatno zaživjela, pa se početak povijesti bošnjačke književnosti često određujetek sa XVI stoljećem, dakle bez bogumilskoga srednjovjekovlja. Sljedstveno“bogumilskoj tezi“ Čolaković je izvršio i grubu periodizaciju bošnjačke književnosti natri glavna razdoblja: 1. Bogumilski period (na narodnom “hrvatskom“ jeziku), 2.Orijentalni period (na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, s posebnom alhamijado



6 O protestanizmu bosanskih bogumila pisao je i Vladimir Dvorniković u svojoj čuvenoj knjizi Karakterologija jugoslovena, Prosveta, Beograd, fototipsko izdanje, 2000. Kasnije će sličnu ideju o “bogumilskome protesta-nizmu“ iznositi višekratno i Miroslav Krleža.

7 V. “Književno stvaranje, str. 5.

142

književnosti na narodnom jeziku), 3. Narodni period (od austrougarskog dosuvremenog doba sa literaturom na narodnom jeziku). Dakle, Enver Čolaković usvojoj studiji uopće nije tretirao usmenu književnost, jer je za potrebe HMN-a ovuoblast obradio Petar Grgec u posebnoj studiji, a Čolaković nigdje ne spominje nibošnjačka krajišnička pisma, kao specifičnu književnu oblast koja stoji na graniciizmeđu usmenosti i epistolografije.

Na tragu ove prilično provizorne periodizacije stoji i Čolakovićeva žanrovskaklasifikacija bošnjačke književnosti, unutar koje posebno ukazuje na svu žanrovskuraslojenost i raznovrsnost, kao i na tematsko-stilsko bogatstvo književnosti naorijentalnim jezicima. Podatke o bošnjačkim piscima koji su pisali na orijentalnimjezicima Čolaković je preuzimao od Safvet-bega Bašagića i Mehmeda Handžića, aod Bašagića je preuzeo i tezu o etničkoj i folklorističkoj posebnosti djela bošnjačkihpisaca na orijentalnim jezicima. Također, Čolaković povlači paralelu izmeđufenomena hrvatskoga latiniteta i bošnjačkoga orijentaliteta, aludirajući da je bošnjačkapoezija na turskom i perzijskom jeziku bila neka vrsta “iztočne renesanse“ i pandanhrvatskoj dubrovačko-primorskoj renesansnoj poeziji.8 Čolakoviću je posebno staloda izglorificira bošnjačku alhamijado književnost videći u njoj kulturni nastavakbogumilske kasablijske tvrdoglavosti i otpora prema svakoj novini i stranačkomeutjecaju. Ideju o kontinuitetu bošnjačke književnosti Čolaković upotpunjujeprikazom ove literature u austrougarsko doba, kada se dinamički smjenjujuromantizam i moderna, ali i tada bošnjačka književno-intelektualna elita strahuje odeuropeizacijske asimilacije “... pa se svjestni muslimanski intelektualci zdušnoprihvaćaju kulturno-prosvjetiteljskog rada“.

Početke bošnjačkoga književnog “preporoda“9 Čolaković smješta u 1860-tegodine, u doba valije Topal Osman Šerif-paše kada se pojavljuju prve štamparije,novinari i novine u Bosni, a centralni protagonisti su prva postokupaciona generacijabošnjačkih književnika. Početke moderne bošnjačke književnosti Čolaković vezujeza osnutak “Behara“ (1900.), prvog bošnjačkog beletrističkog časopisa. Ipak, i uovom periodu miješaju se - prema Čolakovićevom mišljenju - književna djela saromantičarskim, realističkim i modernističkim prizvucima. Čolaković smatra da jebošnjačka književnost s početka XX stoljeća estetski slabašnija od ostale hrvatskeknjiževnosti, što opet govori da je, u skladu s kontekstom i vremenom nastanka ovestudije, povremeno bošnjačku književnost posmatrao unutar ili paralelno sa hrvatskom



8 Tezu o bosanskoj “istočnoj renesansi“ kasnije će promicati i hrvatski filozof Čedomil Veljačić.9 U svojoj studiji Čolaković nigdje ne koristi termin “preporod“ već govori o bošnjačkoj književnosti u austrou-

garskom periodu, koju je dijelio na romantičarku književnost (do 1900.) i modernu književnost (nakon 1900.).

143

literaturom. Zapravo, u ovome periodu on tretira bošnjačku književnost kao “corpusseparatum“, odnosno kao literaturu koja nije zapadnjačkog, već istočnjačkog tipa.Štaviše, ta literatura prvenstveno u sebi nosi “bosanski duh“ i specifikume zemlje,teritorije, kulture i naroda za koje je neraskidivo vezana: “Ta njena specifičnost , kojusu nasliedile i nove generacije, u kojoj leži jedna od osnovnih draži čak i suvremenenaše “muslimanske“ književnosti, leži u tome, šta ta literatura nipošto nije zapadnau pravom smislu. Ona je iz “iztočne“ zadržala u sebi sve pozitivne odlike i mirisavograzcvalog stila, evolvirala ih i profilitrirala kroz svoj bogomilsko-bosanski zdravpraduh, obukla ih u “zapadno“ kulturno ruho, unievši u njih nešto zakarpatskog,“sjevernjačko“ jezivog, ali samo kao fino osjenčenje, a interpretrira ih “južnjačkim“temperamentom“. Ali to nipošto nije religijski specificum, jer pod utjecajemmuslimana tako piše i većina nemuslimanskih pisaca Bosne. Sva ta književnost je -konačno - izraz duboke povezanosti sa zemljom, prirodom “i krajolikom i folklorom“,ona je duboko narodna, kroz nju na umjetnički način govori kolektivna duša Bosne“na nju je više od svih vanjskih utjecaja, djelovala sirova, gola, suncem oprženazemlja, bujnim šumama odjevena, ponosna duša – burna poviest Bosne“10.

Potom Čolaković, sa prilično kritičke oštrine, predstavlja pisce iz prve postoku-pacione generacije stvaralaca (Mehmed-beg Kapetanović, Edhem Mulabdić, Hajdarfazlagić, Safvet-beg Bašagić, Riza-beg Kapetanović, fehim Spaho, Osman đikić,Avdo Karabegović, Musa Ćazim Čatić, Husein Dubravić đogo, Hamdija Mulić, Dr.Hamid Šahinović Ekrem, Dr. Salih Kazazović, Muhamed Emin Dizdar, Hifzi Bje-levac, Šefika Nesterin Bjelevac, Nafija Sarajlić, Nazif Resulović). Ipak, cijeloj ovojgeneraciji odaje priznanje da je “omogućila da se suvremena književnost tako naglodigne na rang, koji danas zauzima“. Iako je bošnjačku književnost tretirao, kakorekosmo, kao “corpus separatum“ unutar integralne hrvatske književnosti, vidljiv jeČolakovićev stalni pokušaj da, ispunjavajući zadatak kuturne politike NDH, izgradii neku vrstu “hrvatsko-muslimanskog“ književnog kanona. To je do posebnog izražajadošlo u poglavlju “Suvremena književnost“. O fenomenu “hrvatsko-muslimanskog“književnog kanona do sada nije pisano unutar korpusa bošnjačke socijalističke ipostsocijalističke književne historiografije. Bila je to pa i ostala tabu tema, kojom sebavilo tek nekoliko hrvatskih historičara, a do sada najpotpunije Nada KolanovićKisić11, a prema kojoj je uspostavljanje “hrvatsko-muslimanskog književnog kanona“



10 V. “Književno stvaranje“, str. 19.11 V. Nada Kisić Kolanović: muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest –

Školska knjiga, Zagreb, 2009. Postavke ovog kanona preuzeli smo i mi u našoj studiji, ali pri tome ukazujući na one elemente preko kojih je Enver Čolaković - prema našem mišljnju - odstupao od tog kanona, ili ga je u nekome aspektu često reducirao ili proširivao.

144

bilo sastavni dio zvanične NDH kulturne politike i počivalo na sljedećim pre-misama:

1. Književna historiografija u doba NDH, i ona bošnjačke i hrvatske prove-nijencije, etablirala je književno stvaralaštvo Bošnjaka kao dio ‘matične’ hrvatske književnosti. U tome smislu Enver Čolaković se ipak trudio da bošnjačku književnost prikaže kao specifičnu, narodno-zemaljsku književnost, za razliku od, recimo, Alije Nametka koji je bošnjačku književnost držao tek kao pokrajinsku, regionalnu književnu oblast unutar integralne hrvatske knji-ževnosti (uspoređujući je sa dubrovačkom, dalmatinskom i slavonskom pokrajinskom književnošću).

2. Unutar matične hrvatske književnosti držalo se da bošnjačka komponenta ima svoj kontinuitet još od XVI stoljeća i uspostave bošnjačkoga književnog orijentaliteta, koji je tumačen kao inačica hrvatskome književnom latinitetu. I ovdje je primjetno da Čolaković odstupa od vladajućeg književnopovijesnog i književnoeststkog kanona, jer početke bošnjačke književnosti proteže i prije osmanskoga perioda, u doba srednjovjekovne bosanske države i povezuje sa književnim i duhovnim naslijeđem bosanskih bogumila, što je teza koja se i danas oštro osporava u recentnoj hrvatskoj historiografiji.12

3. Identitet bošnjačke književnosti određivao se prvenstveno preko hrvatskoga jezika, što je posebno podupirano štampanjem djela bošnjačkih književnika (Safvet-beg Bašagić, Alija Nametak, Edhem Mulabdić, Enver Čolaković) ili isticanjem ikavštine kao zajedničke jezičke podloge u BiH i Hrvatskoj, te promicanjem tzv. korienskog ili etimološkog pravopisa u književnim djelima i periodici. Međutim, osim što je napisao svoju studiju korijenskim pravopisom, Enver Čolaković stalno inzistira i na posebnom bosanskom (narodnom) jezičkom idiomu bošnjačke književnosti i na njezinoj povijesnoj, etničkoj, zemaljskoj, teritorijalnoj i kulturalnoj autohtonosti.

4. Bošnjačkim književnim stvaraocima u NDH dodjeljivane su važne književne i društvene nagrade (primjerice Enveru Čolakoviću za roman legenda o ali paši) ili konjunkturne pozicije u državnim institucijama, a dobijali su i razne društvene i državne funkcije (Enver Čolaković koji je bio kulturni ataše u Ambasadi NDH u Budimpešti, Alija Nametak i Ahmed Muradbegović koji su obnašali važne funkcije u Sarajevskom kazalištu a Hamid Dizdar u Hrvatskome krugovalu Sarajevo).



12 Bogumilsku tezu kao sastavnicu bošnjačke povijesti posebno kritizira historiografska škola Srećka Džaje, koju je nadosljednije pratio bosankohrvatski medijevalist Dubravko Lovrenović.

145

5. Bošnjački književnici su redovito i sustavno uključivani u korpus hrvatske književnosti ne samo u doba NDH nego i poslije (prisustvo u antologijama, hrestomatijama, čitankama, povijestima hrvatske književnosti, u udžbeničkoj, naučnoj i publicističkoj literaturi). Čolaković, međutim, zastupa suprotno stajalište, smatrajući da bošnjački pisci generalno nisu bili adekvatno zastupljeni u antologijama hrvatske književnosti, izuzimajući, prema nje-govome mišljenju, pjesnika Saliha Alića, spram kojega je Čolaković u svojoj studiji gajio otvoreni animozitet, dok recimo nije isticao izuzetnu zastupljenost Alije Nametka u svim reprezentacijama hrvatske književnosti u doba NDH.

6. U bošnjačkoj dramskoj književnosti favorizirao se tip tzv. “rasno-nacionalne drame“, čiji je glavni reprezentant bio Ahmed Muradbegović s dramom Husein beg Gradaščević, koja se u izvornoj verziji završava riječima: “ Hrvatska...“ Istina, Čolaković najboljom Muradbegovićevom dramom smatra dramu na božijem putu, i kao mnogi drugi bošnjački priređivači izbora Muradbego-vićevog dramskog djela, izbjegava dramu Husein beg Gradaščević iako je to bez sumnje dobra drama, bez obzira na njezin suspektan i potpuno prohrvatski završetak.

7. Mnogi bošnjački pisci i kulturni historičari otvoreno su iskazivali svoje teze o “hrvatskom podrijetlu“ bosanskohercegovačkih muslimana, pa su štampane i publikacije sa naučnim pretenzijama da se dokaže neupitno hrvatstvo Bošnjaka (v. npr. rad Kasima Gujića Hrvatski muslimani biH, u zborniku “Hrvatsko podrijetlo bosansko-hercegovačkih muslimana, rasprave Hrvatska muslima-nska književnost do 1878. Muhameda Hadžijahića ili serijal knjižica Znameniti Hrvati islamske vjere u nakladi Hrvatsko-muslimanskog kulturnog društva “Narodna Uzdanica“ iz Zagreba).

8. Bošnjačka usmena književnost tretirala se kao perjanica hrvatskog narodnog pjesništva, osobito u studijama i knjigama Petra Grgeca koji je za potrebe HMN-a napisao i zasebnu studiju o bošnjačkoj usmenoj poeziji (“Usmeno pjesničtvo“).

9. Pojedini bošnjački pisci ubrajani su među najbolje hrvatske književnike (osobito Alijan Nametak, Ahmed Muradbegović, Hamid Dizdar i Enver Čola-ković, kojega je Ljubomir Maraković označio kao “najboljeg hrvatskog musli-manskog pisca iz Bosne“).

10. U pismenoj tradiciji ističe se bosančica kao zajedničko pismo Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana, navlastito njihova franjevačka i begovatska bosanička tradicija.



146

11. Često hrvatski književni kritičari blagonaklono ocjenjuju djela bošnjačkih pisaca. U tome je prednjačio Vladimir Jurčić i na tome mu je Enver Čolaković posebno zamjerao, iako treba kazati da je Jurčić bio prvi književni kritičar općenito koji je za štampu već bio priredio knjigu izabranih kritičkih tekstova o bošnjačkim piscima i bošnjačkoj usmenoj književnosti, ali ta knjiga, na žalost, nikada nije odštampana.

12. Za vrijeme NDH vršena je kroatizacija bosanskih naučnih i kulturnih insti-tucija (Hrvatski državni muzej u Sarajevu, Hrvatsko državno kazalište, Hrvatski krugoval Sarajevo i dr.).

13. forsiran je imidž Sarajeva (koje se u doba NDH zvalo Sarajvo) kao drugog književnog i kulturnog centra u NDH, odmah nakon Zagreba.

14. Bošnjački književni i kulturni bard Safvet-beg Bašagić proglašavan je “sviestnim Hrvatom“ i čak je postojala ideja da se podigne spomenik Bašagiću u centru Zagreba, a na čelu te inicijative stajala je supruga znamenitog hrva-tskog književnika Eugena Kumičića.

Ovo su samo neki od postulata “hrvatsko-muslimanskog“ književnog kanona nakoji se u dobroj mjeri morao naslanjati i Enver Čolaković u svojoj “kratkoj povijestibošnjačke književnosti“. U poglavlju “Suvremena književnost“ Čolaković kreira isvojevrsnu rang-listu suvremenih bošnjačkih književnika, tretirajući kao najbolje petbošnjačkih pisaca: Ahmeta Muradbegovića, Hamzu Humu, Hamida Dizdara, AlijuNametka i Hasana Kikića. Međutim, dok u svojoj studiji znatan prostor posvećujeMuradbegoviću, o Humi, H. Dizdaru, Nametku i Kikiću piše tek informativno, madane skriva da su mu favorizirani pisci Muradbegović Humo i H. Dizdar. Od ostalihsavremenih bošnjačkih pisaca spominje i: Suleta Alečkovića, Husniju Čengića,Huseina Muradspahića, Saita Orahovca, Maka Dizdara, Ilijasa Dobardžića, ĆamilaSijarića, Junusa Međedovića, Saliha Alića, Rasima filipovića, Aburahmana Nametka,Nijasa Resulovića, Mustafu Grabčanovića, Šukriju Pandžu, Murata Šuvalića, ZijuDizdarevića, te pjesnikinje Raziju Handžić, Zlatu Salvić i Džemilu Zekić. Osnovneinformacije dao je i o vlastitome književnom radu, te je uzgred spomenuo i trojicubošnjačkih književnih kritičara: Rizu Ramića, Safeta Krupića i Džemu Krvavca.Iako je bio veoma informiran i verziran u poznavanju suvremene bošnjačkeknjiževne produkcije, iz samo njemu znanih razloga, u svojoj studiji nije ni spomenuoSkendera Kulenovića, Rešada Kadića, Munira Šahinovića, Safveta Kahvedžića, HusuSalčića, Akifa Šeremeta, sve pisce i kritičare za koje se moralo naći mjesta u jednomovako zamišljenom sintetskom pregledu bošnjačke književnosti. Izostanak ovih



147

pisaca iz Čolakovićeve studije može se objasniti samo ideologijskim i ličnimmotivima.

Unatoč svim nedostacima i manjkavostima Čolakovićeva studija o povijestiknjiževnoga stvaranja Bošnjaka, opstat će kao vrijedan prilog bošnjačke književnehistoriografije i kao jedan od pionirskih pokušaja (nakon Ramićevog) kanonizacijeove literature. Pisan u posebnim povijesnim, društvenim i kulturnim okolnostimaČolakovićev pregled otkriva nam glavne kanonske pisce i književna djela od kojihsu nakon Drugog svjestkog rata i procesa tzv. političke, kulturne i književnedenacifikacije mnogi bošnjački pisci pali u nemilost nove kanonizacije ukomunističkoj Jugoslaviji. Mnogi od njih završili su i na dugogodišnjim robijama ilisu zabačeni u potpunu književnu anonimnost, kao što je bio slučaj i sa samimEnverom Čolakovićem. Neki od tih pisaca kasnije su rekanonizirani (EdhemMulabdić, Alija Nametak, Hamid Dizdar, Ahmed Muradbegović, Enver Čolaković),ali prijepor o njima je ostao, kao usud onih pisaca koji su živjeli i stvarali u “vunenimvremenima“, punim paradoksa i anatema za koje često nije bilo valjanogknjiževnoetstekog opravdanja, već su se moralne i artističke diskvalifikacije ovihpisaca najčešće odvijale na ideologijskoj matrici. U svakom slučaju, rukopis studije“Književno stvaranje“ Envera Čolakovića trebalo bi objaviti, baš kao i cjelokupanrukopis Hrvatske muslimanske monografije, jer su one nesumnjivo vrijedni i značajniknjiževnopovijesni i književnokulturalni artefakti.

Literatura:

1. Čolaković, Enver: “Književno stvaranje“, rukopis, (fotokopija rukopisa pohranjena u privatnoj biblioteci Muhidina Džanka), a registrirana u Historijskom arhivu u Sarajevu (v. Admir Nezirović: “Analitički inventar zbirke varia (1829-1963)“, Sarajevo, 2001., ZV 491)

2. Dvorniković, Vladimir: Karakterologija jugoslovena, Prosveta, Beograd, fototipsko izdanje, 2000.

3. Jergović, Miljenko: Kulturni i estetski kriteriji kao preduvjet ljudskosti u zla doba, Jutarnji list, Zagreb, 7. 1. 2017, str. 63.

4. Kisić Kolanović, Nada: muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest – Školska knjiga, Zagreb, 2009.



148

IDENTITy AS A COUNTERBALANCE TO THE NOMINALCROATIANHOOD AND CROATIAN-MUSLIM LITERARyCANON: A BRIEF AND UNPUBLISHED HISTORICALOVERVIEW OF BOSNIAK LITERATURE WRITTEN ByENVER ČOLAKOVIć IN 1942.

Summary:

This paper analyzes the unpublished overview of Bosniak literature written by Enver Čolaković.Written during the time of the Independent State of Croatia (NDH) within the project entitled “CroatianMuslim Monographs”, this study, content wise, had to adhere to the rigid national-ideological frameworkof the cultural policy of that time. However, the author, insisting on his Bogomil roots, Bosnianhoodand Bosnian identity of the Bosniak literature managed to achieve, to the extent it was possible, acounterbalance to the nominal Croatianhood and the officially promoted “Croatian-Muslim literarycanon”. The quality of his work can be seen in the fact that Čolaković wrote not only literary-historicaloverview of the Bosniak literature, but also provided its general periodization, and established, accordingto his personal ideas and literary-esthetic predilection, anthological-chrestomathic order of writers andworks of Bosniak literature.

Key words: Bosniak literary historiography, Ustasha cultural policy in BiH, canonization, Croatian-Muslim literary canon, Bosnianhood, Bogomil thesis, decanonization

Adresa autoraAuthor’s addressMuhidin Džankofilozofski fakultet u [email protected]



149


Aida Bajraktarević

AUTOBIOgRAFSKI DISKURS MEŠE SELIMOVIćA UINTERPRETACIJSKOM KLJUČU POSTKOLONIJALNEKRITIKE: ISKUSTVO JEDNOg LIMINALNOg/HIBRIDNOgIDENTITETA

Analitičko-interpretativni cilj analize autobiografskog diskursa Meše Selimovića [sjeća-nja:memoarska proza (1976)] jeste ispitati na koji način je u samom djelu reprezentiranosubjektivno i kolektivno iskustvo liminalnog ili hibridnog identiteta i kulture Bošnjaka.Teorijsko-kritičko polazište rada su stavovi i interpretacijski modeli koje su razradilipostkolonijalni kritičari Edward W. Said i Homi Bhabha, te Jan Assmann, njemački naučnikkoji je proučavao kulturno pamćenje. Navedeni teoretičari svojim pristupima usredsredili su sena podređene kulture i dijelove svijeta tumačeći diskurzivnu konstrukciju bivših kolonijalnihzemalja Orijenta i Trećeg svijeta. Rad ima za cilj da kroz prizmu koncepata postkolonijalnekritike i studija kulture ponudi čitanje Selimovićevog autobiografskog diskursa kao narativakoji pri konstrukciji identiteta Bošnjaka, isprva usvaja kolonijalne stereotipe, učestvujući u tvorbii usvajanju orijentalističkih predodžbi i stereotipa o Bošnjacima, potom afirmira različitost iraznolikost kulture Bošnjaka pomijerajući nekadašnju marginu ka ravnopravnoj poziciji centračiji glas postaje jedan od mnogih koje čujemo u književnosti i kulturi.

Ključne riječi: Meša Selimović, sjećanja, hibridni identitet, kultura, Bošnjaci, kolonijalnistereotip.

Aida Bajraktarević: autobiografski diskurs meše selimovića u interpretacijskom ključupostkolonijalne kritike: iskustvo jednog liminalnog/hibridnog identiteta.


150

1. Uvod

najozbiljniji udarac, koji je kolonizovani pretrpio, zasnivao se nanjegovom uklanjanju iz istorije.

(Albert Memmi: The Colonizer and the Colonized)

Analitičko-interpretativni cilj analize autobiografskog diskursa MešeSelimovića [sjećanja: memoarska proza (1976)] jeste ispitati na koji način je usamom djelu reprezentirano subjektivno i kolektivno iskustvo liminalnog ili hibridnogidentiteta i kulture Bošnjaka. Teorijsko-kritičko polazište rada su stavovi iinterpretacijski modeli koje su razradili postkolonijalni kritičari Edward W. Said iHomi Bhabha, te Jan Assmann, njemački naučnik koji je proučavao kulturnopamćenje. Navedeni teoretičari svojim pristupima usredsredili su se na podređenekulture i dijelove svijeta tumačeći diskurzivnu konstrukciju koloniziranih zemaljaOrijenta i Trećeg svijeta. Rad ima za cilj da kroz prizmu koncepata postkolonijalnekritike i studija kulture ponudi čitanje Selimovićevog autobiografskog diskursa kaonarativa koji pri konstrukciji identiteta Bošnjaka, isprva usvaja kolonijalne stereotipe,ispisujući moć tradicije kao oblik identifikacije, potom afirmira različitost kultureBošnjaka pomijerajući nekadašnju marginu ka ravnopravnoj poziciji centra čiji glaspostaje jedan od mnogih koje čujemo u književnosti i kulturi.

2.

Meša Selimović (1910–1982), bosanskohercegovački i južnoslavenski književniklasik druge polovine dvadesetoga vijeka, književni ugled je stekao kao prozni pisacromanima Derviš i smrt (1966), Tvrđava (1970), potom i kao književni kritičar iesejist djelima Za i protiv vuka (1967), pisci, mišljenja, razgovori (1970). Međutim,književna kritika je rijetko isticala autorov doprinos razvoju nefikcionalne proze1, anikako nije ponudila mogućnosti iščitavanja Selimovićeve autobiografske ispovijesti



1 Izuzetak od navedene tvrdnje su tekstovi sljedećih autora: Enver Kazaz: sjećanja kao dokumentarni okvir političke parabole u “Dervišu i smrti” i “Tvrđavi” meše selimovića, Godišnjak BZK Preporod; God. X (2010), str. 123-136.; Elbisa Ustamujić: Kulturni kontekst selimovićeve umjetnosti, Sarajevski filološki susreti, Zbornik Knj. II (2012), str. 19-27.; Milanka Stankić: od 'sjećanja' do 'Tvrđave' meše selimovića: polazišta i stilske osobenosti, Sarajevski filološki susreti, Zbornik Knj. II (2012), str. 89-96.; Aida Bajraktarević: slika bošnjaka u autobiografskom diskursu 'sjećanja' meše selimovića“, Islam i muzułmanie w kulturze, literaturze i językach Słowian Południowych, Wydawnictwo Uniwersytetu Łódzkiego, 2016., str. 113-123.

151

u skladu s konceptima postkolonijalne kritike. Ovaj rad predstavlja izvjestan pokušaju navedenom smislu.

U svojoj autobiografskoj knjizi pod nazivom sjećanja: memoarska proza (1976)2

Meša Selimović retrospektivno pripovijeda svoj život, što je dovelo do propitivanjane samo povijesti razvoja vlastite ličnosti nego i do aktuelizacije tema poputhistorijske etnogeneze (povijesti i pozicije zajednice) bosanskohercegovačkihMuslimana – Bošnjaka3. “Sjećanje“ tako postaje” dio ličnog i kolektivnog identiteta,neka vrsta postojanosti“4 u protoku vremena, a terapeutsko shvatanje pamćenja, kaooblika neobaveznog subjektivnog sjećanja, ispunjava funkciju svijesti o prošlom5.Prema Janu Assmanu, svako pojedinačno sjećanje konstituiše sebe u komunikacijisa drugima. Ovi “drugi”, međutim, nisu samo bilo koji skup ljudi, oni su grupe kojezamišljaju svoje jedinstvo i specifičnosti kroz zajedničku sliku svoje prošlosti.Maurice Halbwachs smatra da ta grupa može biti porodica, neka profesionalna grupa,stranke, udruženja, narodi. Svaki pojedinac pripada brojnim takvim grupama i stogagaji brojne kolektivne samospoznaje i uspomene.6 Povratak u prošlost kroz sjećanjena odrastanje u porodičnoj kući je faza u kojoj započinje Selimovićeva identifikacijas muslimanskim korijenima:

ja sam musliman po rođenju, majka mi je klanjala pet vakata namaza dnevno svedo smrti. volim taj svijet iz kojeg sam potekao (...)7.

Budući da je Selimović odrastao u muslimanskoj porodici, date konstelacije izprivatne sfere potiču ga na bavljenje različitim historijskim kontekstima i okolnostimakoji su doveli do konstruiranja etničkog identiteta Bošnjaka. Od najranijih dana životasocijalni okvir i struktura su usko povezani i uključeni u izgradnju etničkog identitetanaratora kao dijela identitetskog procesa, koji govori o samoshvatanju individue,njegovom “ličnom osjećaju etničke pripadnosti“, čime “zadire duboko u intimnu sferu“8:



2 Meša Selimović: sjećanja: memoarska proza, Book - Marso, Beograd, 2002.3 Budući da su Sjećanja djelo koje je nastalo 1976. godine u socijalističkoj eri bivše države Socijalističke fede

rativne Republike Jugoslavije Selimović je u svom autobiografskom diskursu koristio termin Musliman, koji je vlada SfRJ zvanično priznala i ozakonila Ustavom 1974. godine.

4 Jan-Werner Müller: introduction: the power of memory, the memory of power and the power over memory, u Müller, Jan-Werner ed. (2002), Memory and Power in Post-War Europe – Studies in the Presence of the Past, Cambridge University Press. Nav. pr.: Todor Kuljić: Kultura sećanja: teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti, Čigoja štampa, Beograd, 2006, str. 5.

5 Todor Kuljić: Kultura sećanja: teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti, Čigoja štampa, Beograd, 2006, str. 5.6 Jan Assmann - John Czaplicka: Collective memory and Cultural identity, New German Critique, No. 65, Cul

tural History/Cultural Studies (Spring - Summer, 1995), str. 125-133.7 Isto, str. 21.8 Jasna Balorda: Preživjeti genocid – analiza postratnih etničkih identiteta Bošnjaka, Sarajevo, Maunagić, 2009,

str. 46.

152

Kod mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korijenom, mada i beogradveoma volim.9

Ali Selimović svoj muslimanski identitarni sloj odlaže vlastitom odlukom,potiskujući ga u prošlost:

(...) ali ja sam komunista i ateista. ne želim nijednom riječju da povrijedimmuslimane, jer bih povrijedio sam sebe, ali mi je nemoguće da govorim kao vjernik.10

Nedefiniranje vlastitog etničkog identiteta isključivo u smislu religije od straneautora11 pokazuje da fluidna priroda subjekta, u potrazi za vlastitim identitetom,proizvodi polivalentni smisao, koji narativ pretvara u “polje na kojem se odvija nesamo lična drama već i ona ideološka borba koja je spontano pokrenuta kontra-verznom pozicijom subjekta“12. Naglašavajući vezu između sjećanja, identiteta istvaranja tradicije, svako društvo razvija kulturne formacije (obred i tekst) i institu-cionalnu komunikaciju (recitovanje, praksa, poštovanje). Te fiksne tačke kulturnogpamćenja, koje Assman naziva “figurama memorije”13, događaji su iz prošlosti, kojizajednicu, iz koje je Selimović ponikao, konstituišu kao simbolički smisaoni svijetzajedničkog prostora, iskustva, očekivanja i djelovanja u kojem su mogući povjerenjei orijentacija:

Zanimljiva svečanost, koja je postojala sve do drugog rata, bila je svečanostpokajanja, tzv. dolaženje tobe, kad bi neko odlučio da se javno odrekne nekog svogporoka, kocke, pića, rasipništva i sl. žene su od toga učinile dirljivu porodičnusvečanost, u kojoj je hodža sa svojim molitvama bio samo ceremonijalni i ritualnidodatak, a glavno je bilo istinska razdraganost žena zbog samog čina javnogpokajanja. na tu svečanost pozivani su prijatelji i poznanici, na čast. čovjek koji sepokajao, obično bi održao svoje obećanje, jer ga je obavezivala moralna prisega, iu znak obraćanja često je puštao bradu. mislim da je efikasno dejstvo obećanja



9 Meša Selimović: sjećanja. memoarska proza, Beograd, Book-Marso, 2002, str. 20.10 Meša Selimović: sjećanja. memoarska proza, Beograd, Book-Marso, 2002, str. 21.11 “Islam, fundamentalno etničko obilježje grupe, korišten da bi se ova grupacija razlikovala od drugih (O čemu

govori i sam prijašnji naziv grupacije 'Muslimani'), može, ali ne mora biti validan, s obzirom na to da pripadnici ove etničke grupacije mogu biti ateisti.“ Nav. pr.: Jasna Balorda: preživjeti genocid – analiza postratnih etni-čkih identiteta bošnjaka, Sarajevo, Maunagić, 2009, str. 51.

12 Zdenko Lešić: “Postkolonijalna teorija i kritika“, u: Zdenko Lešić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Marina Kat-nić-Bakaršić, Tvrtko Kulenović: savremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća,Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2006, str. 545.

13 Jan Assmann - John Czaplicka: Collective memory and Cultural identity, New German Critique, No. 65, Cul-tural History/Cultural Studies (Spring - Summer, 1995), str. 129.

153

izazvano snagom utiska i efektom radosti koje je pokajanje činilo na prisutne članoveporodice i prijatelje.14

Prema Janu Assmannu snaga osjećanja društvene pripadnosti i proizvodnjeidentiteta čine jezgro kolektivnog pamćenja.15

3.

Imajući na umu činjenicu da su pisci “uključeni u historiju svog društva, da u većojili manjoj mjeri oblikuju tu historiju i da su oblikovani njome kao svojim vlastitimsocijalnim iskustvom“16, u Selimovićevom samo/spoznajnom narativu možemopronaći elemente postkolonijalnog mišljenja. Preispitujući iz postkolonijalneperspektive autobiografski diskurs Meše Selimovića, uočavamo da narator usjećanjima doprinosi proizvodnji drugosti - konstruišući identitet Bošnjaka u konte-kstu historijskog iskustva imperijalizma, isprva otomanskog, potom austro-ugarskog:

povijesna drama bosansko-hercegovačkih muslimana već stoljećima se odvijalana ovim prostorima, sa islamom koji je u našim krajevima prodro na zapad evrope,ostavši na razmeđu svjetova, most i granica istoka i Zapada.17

Dovodeći do izražaja socijalnu i političku stvarnost bošnjačkog naroda, Selimovićupozorava da kolektivni identitet Bošnjaka “karakterizira jedan udvojeni ili hibridniidentitet, koji je stvorila postkolonijalna situacija“18 i pozicija između kultura, “narubu one Onostranosti o kojoj je pisao Lacan“19. Udvojenost identiteta i hibridna,binarna, manihejska pozicija, posebne crte cijele postkolonijalne književnosti,obilježile su i kulturu življenja Bošnjaka:



14 Meša Selimović: sjećanja. memoarska proza, Beograd, Book-Marso, 2002, str. 38.15 Todor Kuljić: socijalno konstruktivističke teorije i pamćenje: m. albvaš, j. asman, a. asman i p. nora, u:

Kultura sećanja, Čigoja štampa, Beograd, 2006, str. 21.16 Said Edward W.: Kultura i imperijalizam, u: Zdenko Lešić: nova čitanja:poststrukturalistička čitanka, Buy-

book, Sarajevo, 2002, str. 263.17 Meša Selimović: sjećanja. memoarska proza, Beograd, Book-Marso, 2002, str. 22.18 Zdenko Lešić: postkolonijalna teorija i kritika, u: Zdenko Lešić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Marina Kat-

nić-Bakaršić, Tvrtko Kulenović: savremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća,Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2006, str. 545.

19 Isto, str. 545.

154

majka i nena se valjda do smrti nisu navikle na stolice i stolove, i uvijek su sjedile snogom savijenom na stolici. i zaista su bile intimnije stare udobne sećije, podovi i zidovizastrti ćilimima, iz rezbarenih musandri (vrsta plakara) uveče su se vadili dušeci, iprostirali po podu za spavanje. Za živu glavu niko nije smio da uđe u sobu u cipelama,to se smatralo uvredom kuće i grijehom, i zaista, sve je blistalo od čistoće.20

Uključujući slike drugih vremena u horizont diskursa, narator stvara sjećanje. Toje normativno-narativni sklop koji njemu kao pojedincu omogućuje da kaže “Mi”:

ne znam šta se desilo sa starim turskim namještajem, ali je nova kuća namještenamoderno, evropski, a la franca, i dugo je djelovala hladno i odbojno, s krevetima odispolirane hrastovine, s trpezarijom u kojoj nismo jeli, osim kad dođu gosti (pa i tadaznalo se ko smije i mora da uđe).21

Tematizirajući pitanja politike, religije, ekonomije, moći, Selimović nastojiosvijetliti na koji način se posljedice kolonijalne hegemonije odražavaju na socijalniživot bosanskohercegovačkih Muslimana u vremenu dekolonizacije, modernizacijei bitno promijenjenih historijskih okolnosti, što se jasno vidi u sljedećem odlomku:

Takav kakav je bio (otac), mogao je nastati samo na zakašnjelom razmeđupatrijarhalnog i ranog kapitalističkog društva, i samo ovdje, kod nas, u vrijeme kadje jedan društveni sloj nestajao a drugi se nije uobličio, a u svijesti ljudi ostalo jesjećanje na moćne feudalce-begove i njihovo ponašanje, pa se to oponašalo, čestona karikaturalan način. čudeći se toj pojavi, razmišljao sam zašto su se muslimaniu bosni tako olako i neodgovorno odnosili prema sebi i svome životu: nisu znali daorganizuju svoje poslove, vodili su ih bezbrižno i preko ruke, nisu htjeli ni znali daštede i ekonomišu, nisu – po pravilu – umnožavali svoja imanja već su ih trošili, pase njihova ekonomska moć neprestano umanjivala.

Porodica u kojoj je Selimović odrastao tvori čvorište “male priče“ pojedinca i“velike priče“ identitetskih stagnacija i preobrazbi Bošnjaka, a predodžba o njoj utekstu prikazuje kako Meša Selimović vidi sebe i etnicitet iz kojeg potiče.Tematizirajući u navedenom odlomku transformaciju identiteta Bošnjaka u procesimaprelaženja iz jednog društvenog poretka u drugi, autor stvara sliku kojapodrazumijeva lošije, primitivno, gotovo karikaturalno Drugo (jer: “oni nisu htjeli ni



20 Meša Selimović: sjećanja: memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2002, str. 28-29.21 Isto, str. 28.

155

znali da štede i ekonomišu“), koje je zatočeno u svojoj drugosti naspramcivilizovanog društva. Ono što je u ovom odlomku posebno uočljivo jeste daSelimovićev narativ uspostavlja vrijednosnu predstavu etničke grupe koja u datompovijesnom periodu nije dostigla ekonomsku, ali ni društveno-političku samostalnost,konstruišući tu predstavu sa kulturno i politički dominantne tačke gledišta kao diskurso Orijentu ili orijentalizam u poimanju Edwarda W. Saida.

Prema Todoru Kuljiću, prilikom sjećanja kao pojedinačnog ili grupnog odnosaprema zbivanjima iz prošlosti, u neideološkom smislu, pojedinci i grupe koristeprošlost da bi se razgraničili od drugoga i izgradili identitet22. Prisjećajući se pojedinihscena iz djetinjstva i porodičnog života, narator inicira proces samo/spoznaje irasvjetljavanja društvenog stanja Bošnjaka, ukazujući na iskustvo marginalnosti,dekadencije, donoseći na vidjelo aporiju, nemogućnost cjelovitosti i kompleksnurealnost Bošnjaka u datom trenutku:

izvan porodice počinje rasap starog i ustaljenog i hod u novo i nesigurno. i ovdjeje uočljiv nedostatak kolektivnih aspiracija okrenutih ka nekom društvenom ciljupogodovao intimnijem doživljaju porodice i jačem porodičnom osjećaju. odatle ijako religiozno osjećanje, čiji je nosilac porodica, pogotovu žene, mada je ženizabranjen pristup na molitvu u džamiju (osim na večernje molitve uz Ramazan) i nasprovode.23

Postkolonijalna kritika analizira književnost i kulturu koju su proizvele kolonijalnesile, pritom “stvarajući vrednosne predstave njima potčinjenih kultura“24, ali iknjiževnost i kulturu koloniziranih zemalja. Selimović kao postkolonijalni pisacpoentira da su Bošnjaci kao bivši kolonizirani narod prvo Otomanske, potomaustrougarske imperije, bili izloženi korozivnom djelovanju ideoloških mehanizamakolonijalizma:

potpuno nedostaju ozbiljna i svestrana naučna objašnjenja te pojave, a mojepretpostavke su samo domišljanja: čini mi se da su uzroci tog nesnalaženja moralno-psihološke prirode, posljedica istorijske situacije muslimana na ovom prostoru.nacionalna neodređenost, lutanje između etničkog i religioznog identifikovanja,neimanje kolektivnog smjera i nedostatak povjesne perspektive, rezultirali su



22 Todor Kuljić: Kultura sećanja: teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti, Čigoja štampa, Beograd, 2006, str.10.23 Meša Selimović: sjećanja: memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2002, str. 38.24 Mihał Paveł Markovski: postkolonijalizam, u: Književne teorije XX veka, Službeni glasnik, 2009, str. 605.

156

kolektivnim nesnalaženjem, i pasivnim odnosom prema životu koji, poslije 1878., nisusmatrali svojim. 25

Metode postkolonijalne kritike ukazuju da Selimović kroz sjećanja priča odestruktivnim osjećajima izmještenosti iz-među Orijenta i Okcidenta, zaustavljenostiu razvoju, uzrokovanim imperijalnom/im vladavin/om/ama, iznoseći iskustvakoloniziranih i ističući negativne efekte uspostavljanja kolonijalne vlasti, promjenereligije i promjene u kulturi do kojih je došlo tokom vladavine stranih kolonizatora.

Usvajajući implikacije orijentalizma, “makar i kao normu od koje se otklanja“,jer ispoljava neslaganje s pasivnošću koja je živjela od sjećanja na život u imperijikoja više nije ni postojala, Selimović kroz autobiografski narativ učestvuje u tvorbisloženog i dvosmislenog kolonijalnog stereotipa, koji prerasta u fetiš: “zasnovanistodobno na vladanju i strahu, na užitku i obrani“.26 Selimovićev narativ razvijabinarnu, manihejsku opoziciju, predstavljajući, s jedne strane, etničku grupaciju kojeje marginalizovana kao objekat osvajanja nad kojim je uspostavljana kontrola,27 dokje, s druge strane, taj “neshvatljivi Drugi – fascinirao i uznemiravao svojom egzo-tičnom tajnovitošću“,28 pri čemu se stvara narativni konstrukt egzotičnog drugogprema kojem su Bošnjaci – Drugi – u vlasti emocija i čula:

ekstrem u drugom smjeru su oni koji su dugo bili pod osmanlijskim i islamskimuticajem. (...) Tlo je pogodno za lična zadovoljstva. “važnost ljepote“, “meraka“,preuzeta sa orijentalnom tradicijom, pogoduje ljubavi. uzrečica “od sevdaha goregjada nema“ pokazuje važnost koja se pridaje ljubavnim emocijama. živi se umomentu kako ga je allah dao.29

4.

Pomijeranjem akcenta sa Saidove kritike eurocentrizma i mišljenja o svijetu ubinarnim opozicijama iz-među orijentalizma i okcidentalizma30 na priznavanje



25 Meša Selimović: sjećanja: memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2002, str. 31-32.26 Vladimir Biti: pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 283.27 Anna Burzyńska - Michał Paweł Markowski: Književne teorije XX veka, JP Službeni glasnik, Beograd, 2009,

str. 607.28 Isto, str. 607.29 Meša Selimović: sjećanja: memoarska proza, str. 32.30 “Sa orijentalizmom je dijalektički povezan okcidentalizam, skup antizapadnih klišea i stereotipa koji su stvarali

i podržavali protivnici zapadne modernosti.“ Nav. pr. Anna Burzyńska - Michał Paweł Markowski: Književne teorije XX veka, JP Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 607.

157

razlika, postkolonijalna kritika u svojoj posljednjoj fazi ističe hibridnost i raznolikostkao centralne pojmove savremene kulture31. Prema Bhabhinom ubjeđenju, “afektivnoiskustvo društvene marginalizovanosti – onako kako nastaje u ne-kanoničkimkulturnim oblicima – preobražava naše kulturne strategije. Ono nas prisiljava da sesuočimo sa pojmom kulture izvan objets d’art ili s one strane kanonizacija idejeestetike“32. Kultura je, po Bhabhi, “nejednaka, nepotpuna proizvodnja značenja ivrijednosti, često sastavljena od nesamjerljivih zahtjeva i postupaka, proizvedena učinu društvenog opstajanja“33. U navedenom smislu, Selimovićevo narativnosuočavanje sa prošlošću koje odslikava historiju i kolektivni identiteta naroda iz kojegje ponikao, uspostavlja i dodatni sloj u kritičkoj perspektivi: pozitivan ishodkolonijalne povijesti sa stanovišta postkolonijalnog subjekta, čime tekst naposlijetkuosporava dinamiku kolonijalne moći:

“[...] uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih dugih navika kojesmo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenihčvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima“.34

Suočavajući se sa “prošlošću kao prethodnošću koja kontinuirano uvodi drugostili različitost u sadašnjost“35, Meša Selimović pretvara narativni iskaz u prostorposredovanja povijesti i identiteta Bošnjaka kao grupe koja istovremeno pripada višenego jednoj kulturi. Pozicioniranost u prostoru između tu i tamo, ističe složenost -pluralitet kao izvor stvaralačke energije:

mislim da je osim uticaja orijentalne čulnosti, povjesni položaj bosanskihmuslimana pogodovao razvitku psihe i emocionalnog života. vijekovima prvenstvenookrenuti religiji, oni su u časovima rasterećenja, više strasti ispoljavali u ličnoj,privatnoj sferi nego u javnim i narodnim poslovima, koji nisu bili bitno vezani zanjihovo narodno biće. ali je pogrešno shvatanje da je to samo erotska oblast; gotovoje izraženija sublimirana emocionalna sfera, čiji su najljepši izraz muslimanske



31 Zdenko Lešić: postkolonijalna teorija i kritika, u: Zdenko Lešić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Marina Kat-nić Bakaršić, Tvrtko Kulenović: savremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2006, str. 546-547.

32 Homi Bhabha: opstanak kulture, u: smeštanje kulture, Beogradski krug, Čigoja Štampa, Beograd, 2004, str. 315.33 Isto, str. 315.34 Meša Selimović: sjećanja: memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2002, str. 20.35 Homi Bhabha: Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: politika i etika pripovijedanja,

ur. Vladimir Biti, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 2002, str. 177.

158

narodne balade. mislim da je to prodor u moguću dozvoljenu, slobodnu oblast,refugium, pribježište, psihološko i emotivno, u nedostatku drugih, društvenih,kolektivnih aspiracija. nakon Revolucije, oslobođeni ideološke, psihološke,kulturološke i drugih jednostranosti, počeli su da ispoljavaju svoju stvaralačkusvestranost.36

Privatni i javni život, duševno stanje i društveno iskustvo, uspostavljaju dvosjeklinarativ – slike prošlosti dijelovi su identiteta iz kojeg se razvijaju protivrječnosti iparadoksi postkolonijalnih tekstova.

Zaključak

Polazeći od postmodernističkog stajališta o pluralizmu historija koje su nesvodive nauniverzalni tok i od sloma ‘velikih priča’ kao nedopustivih redukcija historijskesloženosti, te fukoove teze o neodrživosti tradicionalne evropocentrične zamislihistorije i Liotarovog gledišta o potrebi decentralizacije historije,37 postkolonijalnukritiku razumijevamo kao pokušaj interveniranja u proizvodnju znanja i kulture, aSelimovićev autobiografski diskurs čitamo kao postkolonijalno pismo kroz koji setvori post/kolonijalni subjekt – hibridni subjekt “koji je nastao preklapanjemsukobljenih kultura“,38 ali i kao figuru kulturnog vremena koja preobražava “našosjećaj toga šta znači živeti, biti, u drugim vremenima i različitim prostorima, iljudskim i istorijskim“.39



36 Meša Selimović: sjećanja: memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2002, str. 32.37 Todor Kuljić: socijalno konstruktivističke teorije i pamćenje: m.albvaš, j. asman, a. asman i p. nora, u: Kul-

tura sećanja, Čigoja štampa, Beograd, 2006, str. 18.38 Johnatan Culler: Književna teorija – vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001, str. 152.39 Homi Bhabha: Rasa, vreme i revizija modernosti, u: smeštanje kulture, Beogradski krug, Čigoja Štampa, Beo-

grad, 2004, str. 459.

159

Izvori

1. Selimović, Meša: sjećanja: memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2002.

Literatura

1. Assmann, Jan, Czaplicka, John: Collective memory and Cultural identity, New German Critique, No. 65, Cultural History/Cultural Studies (Spring - Summer, 1995), str. 125-133.

2. Balorda, Jasna: preživjeti genocid – analiza postratnih etničkih identiteta bošnjaka, Sarajevo, Maunagić, 2009, str. 46.

3. Bhabha, Homi: opstanak kulture, u: smeštanje kulture, Beogradski krug, Čigoja Štampa, Beograd, 2004, str. 315.

4. Bhabha, Homi: Rasa, vreme i revizija modernosti, u: smeštanje kulture, Beogradski krug, Čigoja Štampa, Beograd, 2004, str. 459.

5. Bhabha, Homi: Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: politika i etika pripovijedanja, ur. Biti, Vladimir, Zagreb, Hrvatska sve-učilišna naklada, 2002, str. 177.

6. Biti, Vladimir: postkolonijalna kritika, u: pojmovnik suvremene književne teorije, Matica Hrvatska, Zagreb, 1997.

7. Culler, Jonathan: Književna teorija – vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001, str. 152.

8. Kuljić, Todor: socijalno konstruktivističke teorije i pamćenju: M. Albvaš, J. Asman, A. Asman i P. Nora“, u: Kultura sećanja, Čigoja Štampa, Beograd, 2006, str. 18.

9. Lešić, Zdenko: postkolonijalna teorija i kritika, u: Lešić, Zdenko, Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Katnić-Bakaršić, Marina, Kulenović, Tvrtko: savremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2006, str. 545.

10. Markovski, Mihał Paveł: postkolonijalizam, u: Književne teorije XX veka, JP Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 605.

11. Memmi, Albert: The Colonizer and the Colonized, New York, 1965.; Nav. pr.: Markovski, Mihał Paveł: postkolonijalizam, u: Književne teorije XX veka, Službeni glasnik, 2009, str. 612.

12. Said, W. Edward: Kultura i imperijalizam, u: Lešić, Zdenko: nova čitanja: poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo, 2002, str. 263.



160

MEŠA SELIMOVIć'S AUTOBIOgRAPHICAL DISCOURSE INTHE INTERPRETATIVE KEy OF POSTCOLONIAL CRITCISM:EXPERIENCE OF ONE LIMINAL/HyBRID IDENTITy

Summary:

Analytical and interpretive objective of analysis of the autobiographical discourse of MešaSelimovic memories (1976) is to examine the way the work represents the subjective and collectiveexperience of liminal or hybrid identity and culture of Bosniaks. Theoretical and critical starting pointfor the work are the views and terms which are developed by the postcolonial critics Edward W. Said,Homi Bhabha and Jan Assmann, German scientist who has studied the cultural memory. These theoristswith their theoretical models have focused on sub-cultures and parts of the world, interpreting thediscursive construction of the colonial countries of the Orient and the Third World. The work aims tooffer a reading of Selimovic’s autobiographical discourse through the prism of concepts of postcolonialcriticism and cultural studies as a narrative that in the construction of identity of Bosniaks first adoptscolonial stereotypes, participating in the creation and adoption of orientalist images and stereotypesabout the Bosniaks, then affirms the diversity and variety of Bosniaks culture, moving the former marginsto the position of equal center whose voice becomes one of many that we hear in literature and culture.

Keywords: Meša Selimović, Memories, hybrid identity, culture, the Bosniaks, colonial stereotype.

Adresa autoraAuthor’s addressAida Bajraktarević, [email protected]



161


Naida Mujkić

KOSARA, ŽENA KOJE NEMA: POZICIJA ŽENE UDIZDAREVOM Kamenom spavaču

Rad nastoji iz feminističke vizure dekonstruirati maskulinocentričnost i osvijetliti poziciju ženeu pjesničkoj zbirci Kameni spavač Maka Dizdara. Probuđeni glasovi bosanskih spavača sumuški. Zbirka sadrži pjesme koje se na različite načine odnose na stvarnost, snove i smrtimuževa, očeva i sinova, koji su povezani sa stećcima, dakle oživotvoreni kao glasovi klesara,dijaka, i ‘vlasnika stećaka’, dok je žena ipak nevidljivi povijesni subjekt. Ni tradicionalnaesencijalistički postulirana kritika, ni novija poststrukturalistički i dekonstrukcijski orijentisanačitanja nisu ovom aspektu Dizdareva pjesništva posvetili nikakvu pozornost.

Ključne riječi: maskulinocentričnost, žena, metafizika, ljubav, povijest.

Dugogodišnja naučna i kritička recepcija djela Kameni spavač Maka Dizdararezultirala je brojnim kritikama, analizama i studijama o različitim aspektima ovepjesničke zbirke. Unutar raznorodnosti tema kojima su proučavatelji pridavalipozornost, Kameni spavač se danas jednoglasno kontekstuira unutar poetičkedominante moderne. Dakle, njegovu će poeziju presudno odrediti niz neoističkihpoetika viskog modernizma, “a ne samo egzistencijalizam, kako je bila uvjerenaprvobitna recepcija njegovog djela“1 – u kojima književnost još uvijek ima kakvu--takvu viziju ispunjenja ili razumijevanja, u kojima se poezija oživotvoruje u viziji

Naida Mujkić: Kosara, žena koje nema: pozicija žene uDizdarevom “Kamenom spavaču”


1 Enver Kazaz: Zasnivanje makologije, u slovo o maku, fondacija “Mak Dizdar“, Sarajevo, str. 7.

162

samosvrhovitosti i stapa sa konceptima o modernom čovjeku – riznici moralne iduhovne mudrosti.

Rano i naglašeno opredjeljenje Maka Dizdara za egzistencijalističku agendu utjecaloje na smjer tematskih i stilskih obilježja njegove poezije (i naročito zbirke Kamenispavač), dok su time neki drugi elementi ostajali u sjeni. filozofi kao što su Nietzschei Heidegger natuknuli su da bi drugačiji jezik ili izmijenjeni odnos prema jeziku mogaona neki način donijeti svježe i važne uvide. Jezični zaokret uzdrmao je i predodžbuprema kojoj je misleći pojedinac subjekt znanja. Još je Saussure utvrdio da “jezik nijefunkcija govornog subjekta”. Roland Barthes, čija karijera povezuje strukturalističkorazdoblje s poststrukturalističkim, zaključio je da “jezik govori, a ne autor”, čemumožemo pridodati i Althusserovo opažanje da je povijest “proces bez subjekta”.

Stoga je sasvim logičan slijed bio da će Kameni spavač od kompleksne, inovativnefigure postepeno prelaziti u metonimiju “najizrazitijeg primjera visoke modernističkebosankohercegovčke književnosti“, koja se ubacivala na aktualni horizont svjetskogmodernizma, kao dokaz razvoja bošnjačke i bosanskohercegovačke, ali i evropskeknjiževnosti. Naglašavanje jedne poetičke dominante ili jednog određenog aspektanjegovog pjesničkog govora apriori je osuđeno na prešućivanje onih aspekata kojine ulaze u “dominanti“ percepcijski kod. Akademska kritika koja je interpretiralaDizdarevu poeziju kreće se uglavnom u dva teorijska i metodološka modela, a što jevidljivo i u izboru tekstova u zborniku slovo o maku: a) esencijalistčki tip inter-pertacije i b) postrukturalistički horizont novih čitanja Dizdarevog pjesništva. Takoje esencijalističko čitanje njegova djela donijelo radove koji preferiraju “znakove“kao što su: “slovo“, “bogumilstvo“, “zemlja“, “tajna“, “govor i šutnja“, dok simbol“žene“ koju ovim radom tematiziram nije dotican. Naslov ovog rada iz perspektivedosadašnjeg tumačenja Dizdareva djela mogao bi zvučati zaista paradoksalno. Primjernegiranja žene i ženskog kao simbola svjedoči, zapravo, o oživljavanju tradicije usavremenoj semiosferi. Žena zaista aktivno učestvuje u stvaranju granica te semio-sfere, mi čujemo i glas spavačice ispod kamena, i mada ona ne dominirasrednjovjekovnom kulturom, ona je u njoj (donekle) ravnopravna, a što prepoznajemou nekima od epitafa iz antologije starih bosanskih tekstova. Nije, međutim, intencijaovog rada ispitati jezik jedne marginalne grupe (one koja je zaogrnuta sentimentom),nego je ovo pokušaj da se preko jednog od najneprimjetnijih znakova unutarDizdarevog univerzuma – dakle žene, pokažu nove artikulacije lirskog subjekta (kojije apstrahiran prvim licem jednine). Neizbježnost pitanja o ženskom subjektu moždanam (ipak) govori o praznini koju je za sobom ostavio neuspjeh svih drugihpostavljenih pitanja da iznude odgovore na ishodišta umjetnosti, prepuštajući je onoj



163

vrsti lagodnosti kada ona sebe više ne može uzimati ozbiljno. U tom smislu ovaj tekstje usmjeren ka problematici muško-ženskih odnosa, premda i takvo čitanje, trebapriznati, ima esencijalistički prizvuk.

Probuđeni glasovi bosanskih spavača su muški, bolje reći muževni. KnjigaKameni spavač sadrži pjesme koje se na različite načine odnose na stvarnost, snovei smrti muževa koji su povezani sa stećcima, dakle oživljavaju (isključivo) glasoviklesara, dijaka, i ‘vlasnika’ stećaka, iako je na primjeru nekoliko epitafa, kao idarovnica iz antologije starih bosanskih tekstova moguće prepoznati i opisati (i)poziciju žene u srednjovjekovnoj bosanskoj kulturi, kao i njen glas, zbog čega seodmah nameću pitanja zašto je to tako i zašto su žene (ako jesu) nevidljivi povijesnisubjekt unutar Makove zbirke. Ta veza sa narodnim naslijeđem je veza između oca isina, koja se upravo i ovom zbirkom nastoji učvrstiti u prostoru i vremenu, odnosnotaj žuđeni povratak “zaboravljenom“ identitetu nije ništa drugo do glorifikacijanjegove povjesti. Tako je, na primjer, ženski subjekt konstruiran u Dizdarevoj poemiplivačica takav da on(a) na kraju tone, a slično je i u zbirci Kameni spavač, budućida su ženski glasovi uprisutnjeni u liku, najprije, mitske djevojke (labud djevojka)preko prognane/porobljene djevojke (Kosara) do primordijalne majke (misli se napjesmu uspavanka, koja je opet dio ranije poeme majka). Sve tri ove žene supromatrane u svojoj statičnosti, i sve tri su ‘idealne’ jer udovoljavaju normamapatrijarhata. Dubravka Ugrešić kaže kako “svaka kultura, da bi opstala na tržištu,mora imati dinamičan, “pregovarački” i “inkluzivan” karakter. Ako se čini da je“ženska kultura” diskontinuirana možda to treba pripisati nepostojanju kanona?Kanon nije uspostavljen, jer ga je teško uspostaviti, osobito izvan institucija, ili pakunutar postojećih institucija, koje i dalje čvrsto drže muškarci. A onda, kako se uopćebaviti kanonom kada temeljno pitanje ženskog identiteta ostaje i daljezakamufliranim“. Dizdar ne živi u “ničijoj zoni“, njegovi tekstovi presijecaju granicepatrijarhalnih identiteta, i ugrađuju se u temelje kulture i književnosti koja će se zvatimuška književnost i muška kultura, dok je njegov tragični zanos sretan. Gorčin srećenemuštu Kosaru, i daje joj smisao tako što joj se obavezuje u budućnosti o kojoj ćese govoriti ili pisati, i koja će postati “predložak“ vezan za nešto prethodno. Onpodnosi nesreću koja zaziva divljenje odnosno on izaziva zapovijed metafizike, i tona takav način da nastoji ozvučiti ništavilo riječju, prevladavati egistencijalni ambisstalnom borbom u njemu samom da se osmisli i realizira, tako, dakle, što svjedočipobjedu trajanja, pravde, slobode, dok je istovremeno to svjedočenje i pobuna protivhaosa. Između Gorčina i Kosare nije uspostavljen dijalog već logocentrične simbiozeo određenostima i podređenostima kulturoloških razmjena. Prostornost njihovog



164

susreta jest podređena prirodi njihovog odnosa. Oni se pojavljuju u prostorima kojisu tajni i javni prostori, te se kroz njih, čini se, i očituje ne/fleksibilnost njihovogodnosa, to jest, prostor u kome se nalaze iziskuje od njih određeno ponašanje. Gorčinse ponaša sukladno tom prostoru, u čijoj sentimentalnoj idili streme beskonačnosti.Ta tragična metafizika jednog “plošnog“ sentimentalnog odnosa obavijena jeGorčinovom porukom (ako Kosaru sretnete na putevima gospodnjim molju skažiteza vjernost moju..) – dokazom odanosti (mrtvoj) dragoj, ali istovremeno je i dokazprema kome oboje služe metafizici, jedino s razlikom što Gorčin predstavlja djelujućisubjekt.

Kosara je savršena (“u meni si viša, u sebi si jača“), i prema tome neostvarivakao živa žena. Moguća je samo kao prozvod (muške) svijesti. U Kamenom spavačuimplicirana su tradicionalna mišljenja. I ova zbirka svjedoči o svojevsrsnoj žudnji dase ženska sloboda objasni kao eksces izvrtanja tradicionalnih vrijednosti. Mada ćeDizdar u pjesmi Razmirje tome prići protestno i krajnje ironično, jer kako toprimjećuje i Marko Vešović, u ovoj pjesmi rađaju muškarci, odnosno iz rodoslova uRazmirju žene su eliminisane. “Vladavina muškog principa nije, razumije se,specijalnost ni srednjovjekovne ni savremene Bosne, pa ni patrijarhalne civilizacijeuopšte, već suštinsko svojstvo ljudske istorije...2“ Ako je to tako, kako zaključuje iVešović, onda sagledavanje bosanskohercegovačke književnosti u svjetlu post-modernističkih i feminističkih teorija može da doprinise preverednovanju mjestadrugoga.

Projekcija Kosare je ženstvena (i logičnim slijedom stereotipna), ona nije realnaženska figura, već je “ozvjezdana rana“. Način na koji su pjesme Gorčin i Kosaraprihvaćene u našoj pjesničkoj tradiciji egzemplaran je primjer o dometu prihvatljivostiženstvenog u okvirima falocentrične kulture. S obzirom na to da je gubitak sjećanjajedna od frekventnih i efektnih strategija potčinjavanja žena, postaje jasno da jeKosara, bez vlastite povijesti i sjećanja na nju, biće koje slutimo samo onda kada jeprisutna uz (muški!) subjekt teksta.

Iako Kasim Prohić u tekstu Razmirje: Koraci na rubu oštre jave, kaže da “Gorčini Kosara ne mogu jedna bez druge - kao pjesme“, on će ipak utvrditi da je Gorčin“tražio Kosaru kao produženje vlastitog govora“3. S druge strane, sam Dizdar ubilješkama i rječniku Kamenog spavača spominje samo Gorčina u jednom odnajcitiranijih dijelova bilješki, gdje, između ostalog, kaže: “... Godinama me muči



2 Marko Vešović; vučiji rodoslov, u slovo o maku, fondacija “Mak Dizdar“, str. 232.3 Pogledati Kasim Prohić: apokrifnost poetskog govora, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974.

165

fenomen srednjovjekovnog čovjeka Bosne ... Njegove blijede usne od miljevineotvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe...“4

S obzirom na to da tekstovi stećaka govore o stalnoj borbi žitelja ovoga prostora zaopstojnost, o tome da su bivali stalno izloženi udaru velikih sila i tuđih kultura, i daistovremeno svjedoče o ustrajnom izdržavanju tih pritisaka, oni stoga ukazuju napostojanje drugačije semiosfere ovog prostora u odnosu na prostore izvan njega.“Iščitavanje stećaka postaje stvaralački akt, koji pokušava odgonetnuti neizrečeno utekstu, zamisao koja je prethodila njegovom nastanku“5, odnosno čitalac će u tekstunijeti svoju ličnost, svoje kulturno pamćenje, kodove i asocijacije, a koji, dakako,nisu nikada sasvim identični sa autorovim.

Budući da se u spavaču ispod kamena lirski subjekt prepoznaje kao muški subjektonda u prvi plan dolazi priča o vremenima muških ‘slabosti’ (a to bi, dakle, bilaGorčinova bolna i potresna ispovijest) koje ne teže unifikaciji svih dihitomnosti.“Poklapanje diskursa tekstova sa stećaka sa diskursom tekstova ovovremeneegzistencije naroda BiH predstavlja snažnu komunikaciju između prošlosti ibudućnosti, kao značajan momenat reformuliranja semiosfere jedne kulture, koja senašla pred krizom, u kojoj se postojeća, vladajuća semiosfera naslijeđena iz kulturesocijalizma nije pokazala adekvatnom i sposobnom da odgovori zahtjevima momentai predikcije budućnosti.“6 Zašto? S jedne strane ovakva semiosfera je bila vještačkiproizvod trendovske ideologije, a s druge strane to traganje za zaboravljenimidentitetom nije slijedilo principe postepenog kontinuiranog prevođenja tekstovajedne kulture (prošle) u tekstove druge kulture (kontemporarne).

Kosari su vrijeme i prostor uskraćeni. Osvajanje (bilokakve) pozicije ukomunikaciji s drugim, ta ostvarenost u jeziku, ono je što bi trebalo asocirati naizgrađen ženski subjekt. Kosara iako nije nijema, ne govori. Dijalog između nje iGorčina nije uspostavljen. No, budući da njen subjekt ipak uspijeva kreirati kakvu--takvu poziciju u zajednici, pa bila ona svedena i na “prateću emocionalnu krizu“centralnog subjekta teksta, a koji je, jasno, muževan, ona to mjesto može osvojiti tekgubitkom svog života, svoga Ja. Oni koji je “gone“ ne mogu prihvatiti njenuindividualnost. Pjesme o Kosari i o Gorčinu jesu, prije svega, lirski intonirane(nadvremene) pripovijesti o promašenoj Ljubavi koja uništava živote muškaraca ižena, jednako, ali gdje je uzrokom tragedije navedena žena (ne probi me kopje/ ne



4 Mak Dizdar: Bilješke u Kameni spavač, PKK, Mostar, 1973.5 Dženan Skelić: semiotika renesansnog stećka, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici, str. 117, 2012.6 Ibid, str. 127.

166

ustrijeli strijela/ ne posječe sablja... Zgiboh od boli/ nepreboli volju..), iako su oboje(i u isto vrijeme) uhvaćeni u zamku povijesnog haosa. Kosarin subjekt nije produktnjene potrebe za postojanjem, i komunikacija sa njom se odigrava na nivou fantazijeo njenom identitetu. Kosare više nema, i javit će se na nebu, ali je opet u svomnepostojanu prihvaćena kao žena koja se apsolutno i potpuno žudi. (“ako Kosarusretnete na putevima Gospodnjim/ molju skažite za vjernost moju“). Odnos sa njomfunkcionalan je isključivo na razini emocije, pri čemu je blokiran dijalog udominatnom diskursu razuma.

“Nesumnjivo da povijest, pretpostavljajući prošlost zajednice i nacije kojojpripadamo, generira naše identitete. Mi se slijedom želje da pripadamo, identificiramosa povijesnim pogledom“.7 Povijesni subjekt je vladar i ratnik. Odvajkada je ulogamoći i moćnika pripadala muškarcu. Povijest je specifikacija muške djelatnosti u čijuse priču žena ne može upisati zato što nema povijesne vjerodostojnosti tj. ne pripadajujoj zasluge u stvaranju poretka unutar junačkog diskursa. “Povijest za nju i u njenoime tvori muškarac“8, što čitamo u epitafu Gojsave Balšić-Sanković urezanom nastećak u obliku sarkofaga, u selu Biskupu kod Konjica (1398.):

ase leži gospoja Gojsava,Kći jurija baošića,a kućnica vojevode Radiča.

a prista u kuću kaznaca sankai župana bilijakas počtenjem –i prija svoju vjerui višnju slavu

Žena se oduvijek navikava da živi “pod tuđim krovom“, i njen život supostoji u relacijisa muškosti koja je iskonstruirana iz perspektive onih koji određuju koncepte vlasti, jerGojsava posebno ističe svoju vjeru koju ‘prija’, kao i ‘višnju slavu’, što bi moglo značitida se njena vjera razlikovala od one koju je našla u novoj sredini. Ona je i pečat, čak iugovor, koji govori o razlikama. Žena je asimilirina sa posjedom, i u povjesni tokuključena kao sjena, dok su muškarci zarobljenici simboličkih poredaka vrijednosti, inajveću slavu i čast zaslužuju darivanjem života u vjernoj službi za svoje nadređene.



7 Mevlida đuvić: Drug(ov)i povijesti, http://www.zesveske.ba/01_05/03_01.pdf. , str. 122,8 Ibidem, 123.

167

Žena je figura na kojoj se gradi saosjećaj i proizvodi osvetnička ideologija. Onase u povijesti samo nazire, nema svoj izgled i o njoj se ne govori. “Tipična povijesnaženskost je ženskost koja se očituje u sljedbeničkoj ulozi, ili u ulozi drugarice“, jerje povijest maskulina tvorevina.9 Zato žena ostaje tiha strana povijesnog, nijemisvjedok ili figura žrtve, (a djevu mi ugrabiše u robje...“) zastupane muškim rodom.Naposljetku, moglo bi se zaključiti i da su ove dvije pjesme (Gorčin i Kosara)obilježene fascinacijom koja je produkt kulturoloških strahova od drugog i drugačijeg.Gorčin je, pri tome, sinonim umjetnika (“e da ednom pestanu gorčine...) – on jesubjekt teksta, dok je Kosara prikazana u spoju stvarnog i prividnog, kao muza u čijojse neuhvatljivosti skriva Ljepota. No, pitanje koje iz svega rečenog na kraju proizilazijeste: može li se potrošiti metafizičko? Može li se dokučiti nespoznatljivo? I konačno,može li se spoznati i potrošiti Boga? A Ljepota je, kao što vidimo i u pjesmi o Kosari,upravo taj nespoznatljivi i nepotrošivi Bog.

Izvori:

1. Dizdar, Mak: Kameni spavač, PKK, Mostar, 1973.2. Dizdar, Mak: plivačica, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1954.3. slovo makovo, fondacija “Mak Dizdar“, Sarajevo, 2008.

Literatura:

1. đuvić, Mevlida: Feminističko čitanje andrićevih priča u Razlika/ Differance, Časopis za kritiku i umjetnost teorije, Tuzla, 2004.

2. Mevlida đuvić: Drug(ov)i povijesti http://www.zesveske.ba/01_05/sa-drzaj.html

3. neverending history (temat), u Zeničke sveske, Časopis za društvenu fenome-nologiju i kulturnu dijalogiku, Zenica 2012.

4. Rosić, Tiodor: o pesničkom jeziku, BIGZ, Beograd, 1989.5. Skelić, Dženan: semiotika renesansnog stećka, Zbornik radova Pedagoškog

fakulteta u Zenici, 2012.6. slovo o maku, fondacija “Mak Dizdar“, Sarajevo, 2008.



9 Ibidem, str. 128.

168

KOSARA, A WOMAN WHO IS NOT HERE: POSITIONOF A WOMAN IN DIZDAR’S STONE SLEEPER

Summary:

The aim of this paper is to deconstruct, from feminist viewpoint, masculine centrality and toenlighten the position of a woman in Mak Dizdar’s collection of poems, Stone Sleeper. The awakenvoices of Bosnian sleepers are male. The collection comprises poems that in different ways relate toreality, dreams and death of husbands, fathers and sons, who are associated with the stećak stones, andtherefore are enliven as the voices of carvers, deacons, and the “owners” of stećak stones”, while awoman is the invisible historical subject. Neither traditional, essentialisticly postulated criticism norrecent poststructuralist and deconstructive oriented readings have paid attention to this aspect of Dizdar’spoetry.

Key words: Masculine centrality, woman, Metaphysics, love, history

Adresa autoraAuthor’s addressNaida Mujkićfilozofski fakultet u [email protected]



169


Erna Murić

IZMEĐU KRAJNOSTI: KRITIČKI IDENTITET MUHSINARIZVIćA U OPTICI METAKRITIKE

Iz perspektive savremene nauke o književnosti razvoj književne kritike u Bosni i Hercegoviniod 1945. prokazuje se u stalnom balansiranju između pozitivizma i impresionizma, spreziakademskog i političkog diskursa te izvjesnom diletantizmu u upotrebi teorijskog jezika da bistupanj postmoderne hibridnosti kritičko pismo u Bosni i Hercegovini doseglo tek u postratnomperiodu. Kritički tretman lika i djela Muhsina Rizvića može se, uz nužna pojednostavljenja,smjestiti na dva suprotna recepcijska pola: između, uslovno skiciranog, negativnog kritičkogpola (Kazaz, Ibrahimović) koji nastupa sa pozicija radikalnog poststrukturalističkogknjiževnohistorijskog revizionizma i pozitivnog kritičkog pola (Maglajlić, Džanko) kojiglorifikuje Rizvićevo pismo i ulogu što ga je ono imalo u momentu svog otjelotvorenja, smještase i treći, središnji kritički pol čija se strategija može imenovati uz pomoć operativnog terminakao afirmativna reciklaža. Srednji put, izvan apologetskog ili nivelirajućeg diskursa, pokazujese kao najprimjerenije savremenom stanju koje u svim svojim očitovanjima zahtijeva pravo narazliku.

Ključne riječi: kritička recepcija, afirmativna reciklaža, interkulturna komparatistika, nacionalniidentitet, nacionalistički diskurs.

Osobitosti i razvojne odrednice bosanskohercegovačke književne kritike priličnosu iscrpno analizirane još od perioda kada je ta kritika predstavljala samo nominalni

Erna Murić: između krajnosti: Kritički identitetmuhsina Rizvića u optici metakritike


170

ogranak jugoslavenske književno-kritičke scene, premda se ne može ustvrditi da je učitavom tom razdoblju metakritička refleksija bila na razini zadatka: ona je štaviševrlo često i sama bila dio okvira kojeg je nastojala problematizirati. Iz perspektivedanašnje autorefleksivne i interkulturno osviještene nauke o književnosti razvojknjiževne kritike u Bosni i Hercegovini od 1945. prokazuje se u određenim stalnimterminima i opisima poput “usporenog razvoja“, “nesistematičnosti“, u balansiranjuizmeđu pozitivizma i impresionizma, sprezi akademskog i političkog diskursa teizvjesnom diletantizmu u upotrebi teorijskog jezika. Ako se za razumijevanje razvojaknjiževnosti ili pak razvojnog slijeda unutar jednog žanra može primijeniti teorijaHarolda Blooma o strahu od uticaja a koja kaže da je pjesma uvijek odgovor na drugupjesmu i pjesnik uvijek odgovor na pjesnika prethodnika, onda se opravdano možeprimjetiti da je razvoj bosanskohercegovačke književne kritike od pojave MidhataBegića pa do posljednjeg rata spor i mučan hod emancipacije od njegovog “ukletogdara“. Ili, kako primjećuje Vedad Spahić:

pradoksalna činjenica da institucionalno legitimirani i najautoritativniji bhknjiževni kritičar, profesor univerziteta, svoj diskurs gradi na otporu teoriji,posljedovaće time da sljedbenici formirani u sjeni njegova metoda i autoriteta– trajni zatočnici, kako jedan kritičar imenuje sebe i ine begićeve poklonike –umjesto metadeskriptivne valorizacije begićeva djela svojim tekstovimaprilježno produže niz, posreći li im se, metakreativnog glosiranja ili usuprotnom, puno češće – metamistifikacijskih raspredanja.1

Krucijalnu ulogu lika i djela Midhata Begića u polju književne kritike ističe iNihad Agić za kojeg je razvoj kritičke misli u Bosni i Hercegovini još od samogpočetka obilježen “paradoksom“ koji se sastojao u činjenici da je ta kritička misaostasavala u vremenu obilježenom jakim konglomeratom politike i književnosti iodsudnim borbama za nacionalni identitet Muslimana/Bošnjaka, dok je, sa drugestrane, ona vrlo brzo, nakon osamostaljenja od ideološkog tutorstva socrealizma,krenula ka putevima kozmopolitskog, evropskog, vannacionalnog poetičkogusmjerenja. Međutim, ona suštinski nikada nije napustila ideološko polje soc-marksizma, tvrdi Nedžad Ibrahimović, komentirajući panoramski presjek književnekritike iz pera Juraja Martinovića, u monografiji čitalac na raskršću: “i kao ‘izrazdruštva i njegove ideologije’ i kao ‘izraz književnosti i umjetnosti’, kritika je nužnobila ukorijenjena u socmarksizmu kao u svome jedinom i neosviješćenom ishodištu“2.



1 Vedad Spahić: begićevo “sveto pismo“, Razlika/Differance, god.1, br. 2, Tuzla, 2001-2002., str. 85. 2 Nedžad Ibrahimović: čitalac na raskršću, Biblioteka Gradina, Tešanj, 2001., str. 95.

171

Martinovićev zaključak o tome da se jugoslovenska književa kritika načelnorealizirala ili kao “deskriptivno-impresionistička“ ili kao “faktografsko-pozitivistička“a neposredno iza rata pod jakim utjecajem “teorije odraza“ u osnovi je meritoranpresjek stanja onovremene kritičke misli – ali samo onda kada se podrazumijeva daje isti kritički presjek i sam bolovao od “intencionalnih zabluda“: “estetska vrijednostje razumijevana kao ideal kome se teži i koji je pored ‘spoznajne funkcije’ jedini cilji razlog pisanja. Oko eventualnog neslaganja estetske i spoznajne funkcije tada jošnije postojala mogućnost rasprave“3.

Kada je, pak, riječ o kritičkoj recepciji djela Muhsina Rizvića, stiče se opći dojamda iako je sama autorova ličnost sa jačanjem nacionalnih polemika i posebno raspravazačetih nakon filipovićeva eseja, trpila određene pritiske ideološke prirode, recenzijekoje su pratile izlaske Rizvićevih knjiga bile su u svojoj ocjeni blagonaklone ineskriveno oduševljene impozantnošću naučne akribije uložene u proučavanjebosanskohercegovačke književne povijesti. Kritika je pozdravljala svako novoRizvićevo raskrivanje vela sa zamagljene prošlosti književno-kulturnih dešavanja uBosni i Hercegovini i hvalila njegovu sposobnost da se iz načelno distanciranehistoriografske kritike prenese u esejističko reflektiranje “estetskih suština“ pri čemuje do izražaja dolazio čitalac profiliranog ukusa i bogate osobne enciklopedije. ZaMidhata Begića, tako, u tekstu prinova i prvina muhsina Rizvića (1970), Rizvićevaknjiga iznad i ispod teksta predstavlja “prvo djelo ove vrste /kritičko-esejističke op.E. M./ posvećeno bosanskohercegovačkom književnom prostoru u ovom obimu izahvatu“, čiju modernost određuje, prema Begiću i sasvim u skladu s njegovimosobenim kritičkim metodom, “usredočenje pažnje na semantičko jezgro i stilskustrukturu književnih tekstova i... otvorenost tog kritičkog rukopisa prema naučno-istraživačkoj problematici književnog stvaranja“4. Vrhunac plodotvornog prožimanjaovih dvaju kritičkih metoda i principa Begić vidi u Rizvićevom eseju o sevdalincikoji predstavlja ne samo “najvredniji esej“ u cjelini same studije nego i pionirskočitanje ove lirske pojave kao zasebnog fenomena jednog karakterističnog etno-psihološkog ambijenta koji ima jasne razlike i relativnu samostalnost unutar korpusasrpskohrvatske usmene lirike. Munib Maglajlić Rizvićev kritički postupak unavedenom djelu vidi kao “komplementarnost metoda“ ( historijsko-pozitivističke istilističke kritike) gdje se tekstu kao takvom prilazi tek nakon što se podrobnoanalizira ono što je “iznad“ i “ispod“ njega, da bi u zaključku naveo da Rizvićeva



3 Isto, str. 96. 4 Midhat Begić: prinova i prvina muhsina Rizvića, u Bosanskohercegovačka književnost u književnoj kritici,

knjiga VI, Alef, Sarajevo, 1998. str. 517.

172

prva knjiga kritika pokazuje izvjesnu evoluciju autorskog pisma i povećanjeinteresovanja za književno-historijska istraživanja baštine naroda Bosne i Herce-govine5. Sa ocjenom o “komplementarnosti metoda“ slaže se i Enes Duraković, kojiRizvićevo bavljenje književnim pojavama u bivšoj Jugoslaviji svrstava u dvijeskupine; u prvu grupu bi spadale književnohistorijske studije sa pretenzijom knji-ževnohistorijske sinteze a u drugu grupu spadaju tekstovi u kojima je ovoj egzaktnojinterpretaciji “pridodat kao svojevrsno obogaćenje izvjestan stvaralački ton i smisaoRizvićeve analize u kojoj se osjeća puna korespodencija djela i interpretatora“6.Rizvićev kritički metod, prema Durakoviću, sastoji se u spoju stilističke kritike,teorije recepcije i psihonalitičkog postupka. Književnu kritiku tog vremena obi-lježavao je, već po samoj prirodi njenog suštinski impresionističkog usmjerenja,teorijsko-metodološki eklekticizam razvidan i u panorami Rizvićevog kritičkogpisma, dok je sama institucija kritike koja je u stvari bila akademska/univerzitetskakritika, i pored svog implicitnog vazalnog odnosa spram političkih struktura tog vre-mena, imala autoritativan status kad je riječ o usmjeravanju i samjeravanju književnihtokova tog vremena.

I dok je književna kritika u svom razvoju, počev od Jovana Kršića, Salka Nazečića,Rize Ramića, Muharema Pervića, Riste Trifkovića, Meše Selimovića i SkenderaKulenovića do Midhata Begića i druge generacije književnih kritičara, upijalaiskustva evropske moderne i dodatno se hibridizirala različitim, i često “pripi-tomljenim“, književnim teorijama i metodama, dotle se književna historija iscrpljivalau pozitivizmu i romantičarskom historicizmu, a u svojim konkretnim čitanjima osta-jala teorijski neodređena i impresionistička. I u jednom i u drugom slučaju – i ondakada je svojim sistematskim analizama povećavala obim faktogafske građe (“izvorai uticaja“) i onda kada je empatijskim uživljavanjem pokušavala opisati estetskiugođaj i recepciju, ta je kritika zaobilazila samo književno djelo i propuštala gaanalizirati imanentno književnim sredstvima.

Paradigma na kojoj se zasniva bosanskohercegovačka književnohistorijska praksa,smatra Enver Kazaz, je u osnovi svojoj apovijesna i esencijalistička te kao takva onane uspijeva osvijetliti složeni multitradicijski i poliliterarni kontekst književnosti uBosni i Hercegovini.

u slučaju Rizvićevog bavljenja bošnjačkom literaturom, ona je nužno inarativna, gdje je glavni junak te književnopovijesne naracije nacija i njen



5 Munib Maglajlić: muhsin Rizvić, Izraz, XIX/1975., br.4-5, str. 626-632. 6 Enes Duraković: Književnohistorijske sinteze muhsina Rizvića, Oslobođenje, Sarajevo, 1981., nav. prema

Bosanskohercegovačka književnost u književnoj kritici, knjiga IV, Alef, Sarajevo, 1998., str. 402.

173

identitet pri čemu se taj junak realizira kao puki zbroj pisaca i djela, kojemuse pridružuje načelo kontinuiteta u realiziranju nacionalnog identiteta kaoosnovne funkcije književnosti.7

u narativnom smislu ništa nije zanimljivije od naše historiografije, ustvrdila jeNirman Moranjak Bamburać u tekstu ideologija i poetika, pa je tom smislu, vodećise ovom duhovitom opaskom, zanimljivo promotriti kako se pojedini književnikritičari “nose“ sa nacionalnim balastom i političko-estetskim balansom u književno-povijesnim radovima njihovih savremenika ili prethodnika – tome je eklatantanprimjer “tretman“ kojeg je dobila Rizvićeva doktorska disertacija, studija Književnostvaranje muslimanskih pisaca u bosni i Hercegovini u doba austrougarske vla-davine8, objavljena 1973. godine.

Za Envera Kazaza, Rizvićev pozitivizam (kao i čitav jugoslavenski) je anahronikritički metod u kojem je književnost ne/svjesno pretvorena u sluškinju političko-društvenog sistema i vlasti a cjelokupan književni život posmatra se iz perspektivenacionalnog koncepta kulture: takav pristup ne uspijeva da reflektira niti ideološkepotke sistema niti vlastitu ideologičnost a još manje može da kaže nešto o samomknjiževnom djelu. Analizirajući polemičku knjigu Književne krivice i osvete StanišeTutnjevića u sklopu diskusije koju je organizovala izdavačka kuća Svjetlost, “Oslo-bođenje“, Književne novine i Treći program Radio Sarajeva, Kazaz će se osvrnuti ina Rizvićevu doktorsku disertaciju, a u sklopu svoje teze da Rizvić književnimčinjenicama pristupa iz perspektive određenog političkog ubjeđenja, što nužnopodrazumijeva rekonstrukciju događaja induktivnim putem tako da interpretacija nakraju ne odgovara realnom stanju stvari nego ideološkom poretku kakvom ga jezamislio historičar. “Pritome u Rizvića, kao i drugih pozitivista, ova političkaubjeđenja apriori dobijaju književno vrijedonosnu funkciju“9. Iz takve vizure, u kojojprimat dobijaju političko-nacionalna orijentacija i ulog što ga književnost određenogperioda ima u datim ideološkim strukturama, Rizvić će, smatra Kazaz, cjelokupanknjiževni život austrougarskog perioda posmatrati unutar polarizacija prosrpski-prohrvatski-probošnjački a u intepretaciji pojedinih autora pažnju posvećivati djelimasa izraženijom nacionalnom tematikom koja su gotovo po pravilu djela slabije



7 Enver Kazaz: Terminološka zbrka (bosanskohercegovačka književna historija i studij književnosti u raljama političkih ideologija), Razlika/Differance, god.1, br.2., Tuzla 2001-2001., str. 65.

8 Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u bosni i Hercegovini u doba austrougarske vlada-vine, knjiga i-ii, anubiH, 1973. Ova monografija dobila je i drugo izdanje, kada se pojavila pod nazivom bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda u izdanju El-Kalema, 1990. god.

9 Enver Kazaz: Književna istorija i ideologija, Treći program Radio Sarajeva, Sarajevo, 1990., str. 618.

174

umjetničke kvalitete. Književni historičar, decidan je Kazaz, mora posmatratiknjiževnost iz perspektive unutarknjiževnog, imanentnog razvoja što ga nosi smjenadominantnog i potisnutog književnog načela te komparirati poetičke sisteme (npr.psihološki realizam spram socrealizma) a ne političko nacionalne pripadnosti.

Na suprotnom polu od oštre Kazazove kritike nalazi se, primjerice, apologetskakritika Mustafe Imamovića čija je recenzija Rizvićeve disertacije u osnovi deskri-ptivno čitanje i isticanje osnovnih zaključaka disertacije bez da ih se dubljeproblematizira. I dok je za Kazaza Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u Rizvićevojstudiji ideologiziran kao gordi lik “rodonačelnika muslimansko-bošnjačke knjiže-vnosti“ dok u osnovi predstavlja “figuru koja raskriva interese begovata i njihovuprilježnost austrougarskoj politici integralnog bosanstva“, Mustafa Imamović ćeustvrditi da je Rizvić “odmah uočio pionirski značaj Kapetanovića i na prvom mjestupristupio kritičkom ispitivanju njegove djelatnosti... Rizvić je u potpunosti uspioosvijetliti ovu kontroverznu, ali u datim historijskim okolnostima avangardnu izanimljivu ličnost“10. Za Imamovića je neproblematična i periodizacija koju Rizvićuspostavlja povodom “velikog reza“ nastalog činom austrougarske okupacije (tzv.gluho doba u književnom stvaranju Muslimana; doba književnog bosanstva; dobaknjiževne polarizacije; doba vlastitih književnih listova i izdanja) kao što nimalosuspektnom ne percipira komparaciju razvojnih perioda ovog stvaranja saknjiževnostilskim formacijama evropske književnosti. U zaključku recencije MustafaImamović navodi: “...može se potpuno osnovano zaključiti da djelo Muhsina Rizvićapredstavlja cjelovitu istoriju muslimanske književnosti u razdoblju od 1878. do1914—1918. godine (...) Muslimansko literarno stvaralaštvo u BiH austrougarskogperioda dobilo je ovom Rizvićevim studijom svoju potpunu književnoistorijskuobradu“11.

Ne/svjesno prenebregnuta činjenica o Rizvićevom “uljepšavanju“ bošnjačkihpisaca tokom austrougarskog perioda iz Imamovićevog je afirmativnog diskursa“proputovala kroz vrijeme“ da bi se razotkrila i problematizirala u eseju make up itranzicijske bore Vedada Spahića koji pak kao kritičar poststrukturalističkog sen-timenta i sa historijski “spasonosne“ distance ovoj materiji pristupa sa objektivnogstajališta “srednjeg puta“ koji pruža kako dijagnozu tako i odgovarajući tretman iprognostiku problema.



10 Mustafa Imamović: postanak i razvitak muslimanske književnosti (Muhsin Rizvić, Književno stvaranjemuslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine I-II, Sarajevo, 1973.), Život, XXIII/1974., br. 4, str.481-485.

11 Isto., str.485.

175

Teza o nužnosti ‘savijanja principa’ spram konfiguracija na produkcijskom(autor) ili recepcijskom polu (čitalačka publika), ili u skladu sa ciljevimasamog Rizvića, može se opravdati tek u konktekstu borbe za priznavanje statusaimena bošnjačkog/muslimanskog naroda u eksjugoslovenskoj zajednici 70-tihgodina prošlog stoljeća. (...) no čini se da je, mimo ili nasuprot autorsketendencije, više no raskol između političke pragmatike i književne znanosti,make up bošnjačkih pisaca austrougarske epohe kvario ne baš sretni brakizmeđu nacionalno utemeljenog koncepta književne povijesti i tradicionalnekontaktološke komparatistike, koje se Rizvić u svom akribijskom poštenjunepokolebljivo držao.12

Smatrajući da je suprotni pol kritičkog tijela uglavnom obilježen (jednakoradikalnom) opsjednutošću modernističkom avangardom, Spahić će sličnu strategiju“savijanja principa“ primjetiti i u Kazazovom čitanju modernističkih bosanskoher-cegovačkih pjesnika da bi u zaključku pledirao za interpretaciju koja će “unu-tartekstovne komponentne ... objektivizirati relevantnim teorijskim i knjiže-vnoistorijskim kontekstom a, s druge strane, vanjske procese u književnosti doku-mentovati prvenstveno podacima iz struktura samih pjesničkih tekstova“13.

Jasno je da bi bilo sasvim iluzorno očekivati da se ovakav stupanj samosvijesnekritike i bogatog teorijsko-metodološkog inventara mogao javiti u vremenu kada sunastajali Rizvićevi tekstovi, i koje je, kao što je već rečeno, bilo obilježeno ne samo“priručnim“ korištenjem teorije i takoreći “strahom od teksta“ (Muhidin Džanko)nego i dodatno opterećeno nacionalno-političkim ulozima sa triju strana, kojih nisuostali pošteđeni niti intelektualni krugovi bosanskohercegovačke kulturne scene. Utakvom stanju stvari lik i djelo Muhsina Rizvića bili su i metom izrazito negativnih iosporavajućih kritika koje se nisu uvijek mogle pohvaliti znanstvenom opravdanošćusvojih argumenata.

Kako navodi Šaćir filandra u studiji bošnjačka politika u XX stoljeću, “povodomizlaska iz štampe separata o Bosni i Hercegovini iz drugog izdanja EnciklopedijeJugoslavije, došlo je do oštre polarizacije na bosanskoj kulturnoj pozornici“14, aoštrica kritike iz pera Huseina Tahmišćića i Pere Šimunovića bila je ponajprijeuperena protiv Muhsina Rizvića, Enesa Durakovića i Ivana Lovrenovića kao autoraodjeljka o bosanskohercegovačkoj književnosti. Tahmiščićeve, a kasnije i Šimu-



12 Vedad Spahić: prokrustova večernja škola, BosniaArs, Tuzla, 2008., str. 86. 13 Isto. str. 92. 14 Šaćir filandra: bošnjačka politika u XX vijeku, Sejtarija, Sarajevo, 1998., str. 293.

176

novićeve kritike, objavljivane na stranicama ‘Oslobođenja’ iz oktobra 1983. te unekolikim tadašnjim srpskohrvatskim revijama i časopisima (‘Danas’, ‘Politika’,‘Vjesnik’), sastojale su se u sumnjičenju navedenih autora za planiranje i podstre-kavanje “projekta etnički čiste Bosne“, “podršku desničarskoj idejnoj poziciji imuslimanskom nacionalizmu“ te tzv. “borbenom islamu“. Tahmiščić je autorimaseparata zamjerao “nedopustiv ignorantski odnos prema autorima čija su djelainspirirana narodnooslobodilačkom revolucijom“ te uobziravanje autora koji su zavrijeme rata objavljivali u glasilima ustaške vlasti, a posebno se nije slagao sainterpretacijom značaja koji je, prema ovim autorima, imao muslimanski list ‘El-Hidaje’. Tenzije su smirene tek nakon reakcije, najprije Aktiva Saveza komunistaUdruženja književnika Bosne i Hercegovine a potom i Savjeta Redakcije Enciklo-pedije Jugoslavije za SR Bosnu i Hercegovinu, u kojima se kaže da je riječ opionirskom pokušaju da se napiše historija Bosne i Hercegovine te da je u tom smisluočekivano da se pojave neke “početnike greške u vezi sa neistraženošću materije“,ali isto tako se potcrtava da je “nedopustivo, u raspravi koja pretendira nakonstruktivnost i naučnost, neargumentirano i paušalno iznositi sudove koji mogu daimpliciraju dalekosežne društvene i političke posljedice...“15. Optužbe za “potpirivanjenacionalističkih strasti“ protiv Muhsina Rizvića iznio je još 1982. godine (tada)asistent na filozofskom fakultetu u Sarajevu Pero Šimunović, začinjući raspravu kojaneće jenjavati niti naredne 1983. godine, i koja će u osvitu procesa vođenog protivmuslimanskih intelektualaca 1983. godine i kao dio ideološke platforme koja jenegativno etiketirala bošnjački nacionalizam, imati i značajne reperkusije na privatniživot Muhsina Rizvića. Pamfletski intonirana Šimunovićeva kritika iz dva njegovateksta, stare zablude i novi zanosi te Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postajeslučaj u časopisu “Književnost“ iz 1982. i 1983. godine proskribira Muhsina Rizvićai nekolicinu drugih bošnjačkih intelektualaca kao ideologe bošnjačkog nacionalizmai panislamizma te tvrdi da podrška ovom nacionalizmu znači i podršku “političkojplatformi sa koje su list El-Hidaja i Mladomuslimani, pod okriljem NDH i TrećegRajha, gradili viziju autonomne BiH u panislamskoj državi, a te ideje panislamizmaoživjet će kod nas u posljednje vrijeme ... pod vidom rasprave o `islamskom soci-jalizmu`“16. Kako ispravno zaključuje Šaćir filandra, ovim riječima data je ideološkaosnova za osudu svakog budućeg zahtjeva za priznanjem bošnjačkog identiteta.



15 Saopštenje Savjeta Redakcije Enciklopedije Jugoslavije zza SR Bosnu i Hercegovinu, ‘Oslobođenje’, Sarajevo, 21. oktobar 1983., str. 7. Nav.prema: Šaćir filandra: bošnjačka politika u XX vijeku, Sejtarija, Sarajevo, 1998., str. 295.

16 Pero Šimunović: stare zablude i novi zanosi, Književnost, Beograd, 1982., br. 9., str.1396. Nav. prema: Šaćir filandra: bošnjačka politika u XX vijeku, Sejtarija, Sarajevo, 1998., str. 298.

177

Za razliku od nekoliko godina kasnije objavljene polemičke knjige StanišeTutnjevića Književne krivice i osvete (1989), koja sa naučno relevantnijih osnovaproblematizira trotomnu Rizvićevu studiju Književni život u biH između dva rata(1980), Šimunović se u svojoj kritici pamfletsko-tabloidnom argumentacijomobrušava na Rizvićevu knjigu nalazeći joj zamjerke kako metodološke tako i ideo-loške naravi. Rizvić je, prema Peri Šimunoviću, “odan bošnjačkoj liniji što se protežeod Safvet bega Bašagića do Muhameda filipovića (...) što predstavlja, svakako nakvalitativno višem idejnom nivou, zagovaranje obnove političke platforme ‘Bošnjaka’i ‘bošnjaštva’“17, a zamjera mu također i što “reakcionarne“ bošnjačke pisce poputEdhema Mulabdića, Ahmeda Muradbegovića, Hamida Dizdara, Alije Nametka idrugih predstavlja samo kao kulturne radnike, bez navođenja njihovih političkihstavova. Premda je kao odgovor na Šimunovićeve optužbe reagovala redakcijaSvjetlosti, smatrajući da su Šimunovićeve ocjene neutemeljene i politikantske, Rizvićje od ovog momenta postao označen kao “reakcionarni elemenat“ te se tako našao iu grupi intelektualaca i kulturno-vjerskih radnika koji 1983. prošli istragu pod osudomza širenje “muslimanskog nacionalizma“.

Argumentacijski znatno utemeljeniju, znanstveno ozbiljniju i književnonaučnomotiviranu studiju koja se realizirala kao oblik kritičkog (ne i ideološki neutralnog)odgovora i propitivanja zaključaka Rizvićeve knjige Književni život u biH izmeđudva rata objavit će 1989. godine Staniša Tutnjević a povodom čega će izdavačkakuća Svjetlost, kulturna rubrika ‘Oslobođenja’ i Treći program Radio Sarajeva orga-nizirati razgovor koji je okupio nekolicinu meritornih jugoslavenskih proučavalacaknjiževnosti.

Afirmativna reciklaža ili Rizvićevo djelo u interpretacijamasavremenih književnih kritičara i historičara

Između, uslovno ocrtanog i iz recentnog konteksta promatranog negativnogkritičkog pola (Kazaz, Ibrahimović i dr.) koji nastupa sa pozicija radikalnogpoststrukturalističkog književnohistorijskog revizionizma i, također uslovnonazvanog, pozitivnog kritičkog pola (Maglajlić, Džanko) koji, odričući se “divlje



17 Pero Šimunović: Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postaje slučaj, Književnost, Beograd, 1983., br.3-4., str. 1983. Nav.prema: Šaćir filandra: bošnjačka politika u XX vijeku, Sejtarija, Sarajevo, 1998., str. 300.

178

dekonstrukcije“ i trijumfa eksplicitnog i političkog čitanja, glorifikuju Rizvićevopismo i ulogu što ga je ono imalo u momentu svog otjelotvorenja, smješta se i treći,središnji kritički pol čija se strategija može imenovati uz pomoć operativnog termina,kao afirmativna reciklaža. Kritičari poput Enesa Durakovića i Vedada Spahića usvom čitanju Rizvića vode se Gadamerovom putanjom interpretacije kao stapanjadvaju horizonata, prošlosti i sadašnjosti, uz uobziravanje alteriteta kojeg takvavremenoprostorna odgoda proizvodi.

steći horizont uvijek znači učiti da gledamo preko onog što je blizu i preblizu,ne samo da bismo od toga odvratili pogled, već da bismo ga bolje vidjeli ujednoj većoj cjelini i u pravilnijim razmjerama. (...) već smo naglasili: odistaistorijska svijest uvijek uzima u obzir sopstvenu sadašnjost, i to tako da onasamu sebe kao i povijesno drugo vidi u pravilnim odnosima...Horizontsadašnjice, uistinu, treba pojmiti u stalnom obrazovanju, ako sve našepredrasude uvijek moramo stavljati na probu. Razumijevanje je, naprotiv,uvijek proces stapanja takvih navodno za sebe bivstvujućih horizonata.18

Ovi kritičari služe se koliko savremenim teorijskim konceptima poput postko-lonijalne teorije, novohistoricističkih i kulturalnih studija, toliko i onim “tradi-cionalnim“ pristupima koji, preko utabanih staza književne komparatistike i imago-logije prelaze u rekonceptualizovane oblasti nauke o književnosti, naime, interku-lturalnu hermeneutiku i interkulturalnu povijest književnosti. Otuda se njihov načinčitanja, uz izvjesne razlike u pristupu u smislu evidentnijeg posezanja za određenimteorijskim konceptima, može opisati kao rekonstrukcija i revitalizacija onog što je uodređenom povijesnom tekstu aplikatibilno unutar konteksta savremene i reko-nceptualizovane nauke o književnosti, dok se istovremeno “zastarjeli“ koncepti itvrdnje hermeneutičkom metodom smještaju u njima pripadajući pretinac historije.

Naglašavajući da bosanskohercegovačka književna historiografija svoj sintetičkiobuhvat duguje, između ostalih, i Rizvićevoj studiji Književno stvaranje musli-manskih pisaca u bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine (Sarajevo,1971.) Vedad Spahić će zaključiti da Rizvićev diskurs, isto tako, “pati“ od kontek-stualno iznuđenog pragmatičnog čitanja bošnjačke literature odnosno da zagovaratezu o “nužnosti savijanja principa spram konfiguracija na produkcijskom (autor) ilirecepcijskom polu (čitalačka publika) ili u skladu sa ciljevima samog Rizvića“ no da



18 Hans Georg Gadamer: istina i metoda, str. 336-340, nav. prema Gvozden Eror, Književne studije i domenkomparatistike, Institut za književnost i umetnost, Beograd - Pančevo, 2007., str. 161.

179

takva “blagonaklona receptura“ nije uvijek značila i nekritičko afirmiranje lošihpisaca. Spahić tako daje ocjenu koja bi se mogla uzeti kao generalno važeće kritičkosamjeravanje jednog grandioznog autorskog pisma u njegovim književnopovjesnimrealizacijama:

...više no raskol između političke pragmatike i književne znanosti, make upbošnjačkih pisaca austrougarske epohe u Rizvićevoj studiji kvario je ne bašsretni brak između nacionalno utemeljenog koncepta književne povijesti itradicionalne kontaktološke komparatistike, čijih se principa Rizvić u svomakribijskom poštenju nepokolebljivo držao.19

I dok u tekstu ‘make up’ i tranzicijske bore20 problematizira metodološko-historij-ske aspekte Rizvićevog bavljenja bošnjačko-muslimanskom književnostiaustrougarskog perioda (prvenstveno problem periodizacije i pragmatičkog čitanja),u prilozima za tezu o kontinuitetu Spahić će ponuditi “paradigmatsku nadgradnjunekih postavki Rizvićevog teksta poetika muslimanske/bošnjačke književnosti“21.Prvi tekst može se uzeti kao egzemplar onog što smo označili kao hermeneutičkimetod čitanja (razumijevanje povijesti iz horizonta prošlosti kao i iz horizontasadašnjosti uz svijest o alteritetu ili prošivnom bodu koji nastaje “stapanjem“ ovihdvaju perspektiva) dok se drugi tekst može uzeti kao primjer strategije “afirmativnereciklaže“ ili nadogradnje onoga što je u određenom povijesnom diskursu još “živo“i aplikatibilno. Problematizirajući periodizaciju bošnjačke/muslimanske književnostikoju je Muhsin Rizvić u ovom radu ponudio, Spahić će primjetiti da se sav (politički)apsurditet situacije u kojoj se nalazila bosanskohercegovačka književna znanost dadeprimjetiti upravo u nelagodi imenovanja, naime, u činjenici da je, obavezan nazivom“muslimanska“, Rizvić “početak“ ove književnosti pomjerio sa srednjeg vijeka naperiod Osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Razmatrajući pak, tezu okontinuitetu u sva njezina četiri ključna aspekta22 Spahić će ponuditi znanstvenoozbiljniju argumentacijsku podlogu, oprimjerenu konkretnim književnim uspo-redbama, te isto tako zaključiti, u duhu interkulturalne komparatistike i koncepta



19 Vedad Spahić: prokrustova večernja škola, BosniaArs, Tuzla, 2008., str. 86. 20 Vedad Spahić; ‘make up’ i tranzicijske bore. neki metodološko-historijski aspekti proučavanja bošnjačke knji-

ževnosti austrougarskog perioda, u prokrustova večernja škola, BosniaArs, Tuzla, 2008., str. 85-101. 21 Vedad Spahić: prilozi za tezu o kontinuitetu. pokušaj paradigmatske nadgradnje nekih postavki Rizvićevog

teksta ‘poetika muslimanske/bošnjačke književnosti’, u prokrustova večernja škola, BosniaArs, Tuzla, 2008., str. 7-17.

22 isto.

180

“interliterarnih zajednica“, da je “kontinuitet ili diskontinuitet bošnjačke književnostipotrebno odvojiti od pitanja vremenskog lociranja njenih početaka“ te da “o sposjedovanju ili neposjedovanju unutarnjeg kontinuiteta ipak ne može ovisiti hoće libošnjačka i bosanska književnost izgubiti ili dobiti na vrijednosti“. Tako se čitavaeuforija inzistiranja na književno-povijesnom kontinuitetu ukazuje kao “aksiološkiodsudno“ pitanje neke određene (i gotovo uvijek nacionalne) ideologije.

Za Enesa Durakovića i Sanjina Kodrića bošnjačka književnost i kultura izrazitosu obilježene “smislom za prošlost“ (Kodrić) odnosno “dramom traganja za iden-titetom“ (Duraković) pri čemu se ukupna bosanskohercegovačka kulturna tradicijaispostavlja kao specifična kultura sjećanja i kultura traume te osobenog stanjaliminalnosti23. Iscrtavajući razvoj bošnjačke književne historiografije od 1918. godineu knjizi obzori bošnjačke književnosti Enes Duraković odredio je ideološko ozračje,u kojem se ova disciplina razvijala, kao ideju integralnog jugoslovenstva koja sepočinje raspadati sredinom šezdesetih godina XX stoljeća kada na scenu izlaze“dinamični procesi oslobađanja od uniformnih obrazaca jugoslavenske kulturnesinteze... s tim što je i jedan i drugi vid razumijevanja nacionalne književnostinerijetko bio obilježen izvanliterarnim razlozima političkih instrumentalizacija“24. Utakvom političko-društvenom kontekstu književnopovijesni rad Muhsina Rizvića,posebice njegov esej poetika muslimanske književnosti (zapravo referat na kongresu)značio je prvo znanstveno utemeljenje povijesti jedne zanemarene književnosti.Rizvić, smatra Duraković, bosanskohercegovačku književnost shvata kao kompozitnucjelinu te se opredjeljuje za dinamičko i dijalektičko shvaćanje kad je u pitanju odnosizmeđu pojedinih nacionalnih književnih tradicija u sastavu te književnosti. I Kodrići Duraković u prvi plan ističu Rizvićevu metaforu ponornice odnosno ideju kontinuitetakoja, modernim rječnikom govoreći, jeste “slika reverzibilnog teksta bošnjačke kulture“i “specifičan oblik kulturalnog samoopisivanja“ (Duraković) i zapravo “jedanmnemotehnički mehanizam“ za prenošenje i produciranje kulturalnog smisla kojiiscrtava putanju “unutarnje povijesti bošnjačke književnosti“ (Sanjin Kodrić).

Zvonko Kovač, međutim, opredjeljujući se za naziv “bosanska književnost“uočava da se koncept kompozitne integralnosti kao jedini ispravan način zarazumijevanje politradicijskog i višeliterarnog književnog sistema kakav jebosanskohercegovački realizira kod autora kao što su Ivan Lovrenović, Zdenko Lešić,Enes Duraković a dijelom i kod Muhsina Rizvića:



23 Sanjin Kodrić: Književnost sjećanja: kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkojknjiževnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012., str. 72.

24 Enes Duraković: obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012., str. 140.

181

...pišući o poetici bošnjačke književnosti muhsin Rizvić će, preuzevši pojamraskršća, možda najbolje objasniti kompozitnost književne bosne i kada se radio narodu koji nema svoje druge domovine. Dajući preglednu sintezudijakronijskog identiteta bošnjačke književnosti, Rizvić ističe pojam idejno-estetske reverzije, kojim se hoće naglasiti povremeno gubljenje i pojavljivanjespecifičnih elemenata bosansko-muslimanske književne tradicije.25

Iako uočava da se metaforom ponornice Rizvić na izvjestan način suočavao sadijahronijskim diskontinuitetom bošnjačke književnosti, Kovač ističe da su u sklopuovog koncepta najzanimljivije upravo Rizvićeve poredbene paralele koje govorejezikom postmoderne teorije intertekstualnosti a u oblasti komparatistike predstavljajusvojevrsno zasnivanje interkulturalne povijesti bosanske književnosti odnosnointerkulturalne bosnistike. A takva, interkulturna povijest književnosti trebala bi daprevaziđe monoglasje i utilitarizam nacionalnih povijesti26. Preuzimajući u potpunostiđurišinovu teoriju interliterarnog procesa, Zvonko Kovač zaključuje da se bosan-ska/bosanskohercegovačka i bošnjačka književnost moraju razumjeti kao dio širejužnoslavenske međuknjiževne zajednice odnosno kao svojevrsna interkulturalnaknjiževnost.

Uozbiljenje bosanskohercegovačke književnosti kao “kompozitne integralnosti“,kakvom su je odredili Lovrenović, Radovan Vučković i dr., te naslijeđe Kovačevih iđurišinovih interkulturalnih i interslavističkih studija iz osamdesetih i devedesetihgodina ovog stoljeća u recentnom je političko-društvenom kontekstu čini se,dovedeno u opasnost da o(p)stane samo kao ideja u glavama nekolicine predanihintelektualaca, budući je rečeni kontekst postao plodotvornim mjestom oživljavanjapolitički motiviranih historijskih čitanja koje književno-kulturni sadržaj prošlosti radouprezaju u vlastite dnevno-političke ciljeve. No nije samo pretpostavljeni desničarsko-nacionalistički pol potencijalno mjesto odakle se “kaledioskopska slika Bosne“(Vedad Spahić) prijeti urušiti u pojedinačne i ograničene monokularne horizonte.



25 Zvonko Kovač: interkulturna povijest bosanske književnosti, u Razlika/Differance, god. 1., br. 1-2, Tuzla, 2002., str. 24.

26 “ ... vertikalnom interkulturalnosti možemo označiti kulturne razlike kroz povijest, dijaloge civilizacija, konfe-sija, ideologija do nacionalnih identiteta, upravo njihovu dijalošku bit, rezultate interferencija (kultura međuknjiževnih zajednica, kulturne kontekste s pojavama multikulturalnosti). Horizonatalnom interkulturalnosti mogli bismo označiti dijaloge kulturnih entiteta pojedinaca i grupa koje suvremena znanost artikulira kroz inter-disciplinarnost, ali i dijaloge regionalno-zavičajnih kultura, kultura različitih društvenih slojeva itd. Ukratko,interkulturna filologija, interkulturna povijest književnosti, lako bi razlike među kulturama interpretirala kao razlike u kulturi...“ Zvonko Kovač: poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Hrvatsko filološkodruštvo, Zagreb, 2001., str. 171.

182

U novije vrijeme ime Muhsina Rizvića postalo je nekom vrstom propratnogsadržaja ili paradigmatskog negativnog primjera u tekstovima difamirajuće-pam-fletske naravi koji će za ovim imenom a posebice za zlosrećnom Rizvićevom studijombosanski muslimani u andrićevu svijetu posegnuti kao za “asom iz rukava“ svaki putkada je (iz pozicije kakvog liberalnog ili ljevičarskog backgrounda) potrebno“prokazati“ autistični i nacionalistički narativ određenog bošnjačkog autora. Nerijetkotakvi tekstovi ostaju prikraćeni za onaj (danas gotovo obavezni) uvid u vlastito“konstitutivno sljepilo“ (V. Biti) što takve analize, čak i kada dekonstrukcionističkomposlu nastoje pristupiti ozbiljno, obezglavljuje već u početku. Jedna od takvih knjigaje i neskromno naslovljena Kritika bosanskog uma Tarika Haverića, objavljena 2016.godine u izdanju Evropskog centra za liberalnu demokratiju. U svom razobličavanjuone ideološko-kritičke platforme koju naziva “bosanskomuslimanskim apologetskimdiskursom“, Haverić kao začetnike ovakvog oblika ideološke kritike određujeBašagića i Kapetanovića dok Rizvića imenuje njihovim dostojnim nasljednikom. Noi Haverićevo kritičko pisanje, u dijelovima tačno i opravdano oštro, vrlo često upadau kognitivnu zamku što ju je sam ranije “pripremio“ za određene dionice Rizvićevognaučnog rada: primjerice, onda kada Rizviću i “historičarima bašagićevskog profila“spočitava perpetuiranje iluzije o homogenom kolektivitetu – bosanskomuslimanskom– koji jedini ima pravo da “na ekskluzivan način predstavlja Bosnu i Hercegovinu“,dok u vlastitoj “kritici bosanskog uma“ i sam vrši isto poopćavanje kada iz heterogenei nadasve složene problematike postdejtonske Bosne apstrahira ono što zove“bosanskomuslimanskim subjektom“ i “njemu“ pripadajuću anahronu, antimode-rnističku i antiprosvjetiteljsku perspektivu. U svemu tome, Haverić ne preza odprotežiranja vlastite samoproklamovane “moderne“ i proevropske perspektive koja“divljoj nauci“ rizvićevske provijencije suprostavlja divlji sekularizam i samo-zadovoljnost koja prelazi u ignoranciju i, samim time, nesposobnost da posvjedočipravo na razlike.

Literatura:

1. Begić, Midhat: prinova i prvina muhsina Rizvića (Muhsin Rizvić, iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969.), Izraz , XIV/1970., 4.

2. Duraković, Enes: bošnjačke i bosanske književne neminovnosti, Vrijeme, Zenica, 2003.

3. Duraković, Enes: obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.



183

4. Duraković, Enes: poetičke mijene i konstante bošnjačke književnosti, Pregled, br. 2, Sarajevo, septembar 2011.

5. Duraković, Enes: povijest bošnjačke književnosti – crtež na pijesku?, Pregled, br. 2, Sarajevo, avgust 2009.

6. filandra, Šaćir: bošnjačka politika u XX vijeku, Sejtarija, Sarajevo, 1998.7. Haverić, Tarik: Kritika bosanskog uma, Evropski centar za liberalnu

demokratiju ECLD, Sarajevo, 2016. 8. Ibrahimović, Nežad: čitalac na raskršću, Centar za kulturu i obrazovanje,

Tešanj, 2001.9. Imamović, Mustafa: postanak i razvitak muslimanske književnosti (Muhsin

Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine I-II, Sarajevo, 1973.), Život, XXIII/1974., br. 4.

10. Kazaz, Enver: Književna istorija i ideologija, Treći program Radio Sarajeva, Sarajevo, 1990.

11. Kazaz, Enver: Terminološka zbrka (Bosanskohercegovačka književna historija i studij književnosti u raljama političkih ideologija), “Razlika/Differance“, god. 1, br.2., Tuzla 2001.

12. Kodrić, Sanjin: Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), Slavistički komitet, Sarajevo, 2010.

13. Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja (Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti), Slavistički komitet, Sarajevo, 2011.

14. Kovač, Zvonko: interkulturna povijest bosanske književnosti, “Razlika/Di-fferance“, god. 1., br. 1-2, Tuzla, 2002.

15. Maglajlić, Munib: muhsin Rizvić, Izraz br. 4-5, Svjetlost, Sarajevo, april-maj 1975.

16. Martinović, Juraj: Kritička i teorijska misao savremene književnosti u bosni Hercegovini, Izraz, br.4-5, Svjetlost, Sarajevo, april-maj 1975.

17. Spahić, Vedad: begićevo “sveto pismo“, Razlika/Differance, god.1, br. 2, Tuzla, 2001-2002

18. Spahić, Vedad: prokrustova večernja škola, BosniArs, Tuzla, 2008.19. Tutnjević, Staniša: Književne krivice i osvete, Sarajevo, 1980.



184

BETWEEN THE EXTREMES: CRITICAL IDENTITy OFMUHSIN RIZVIć FROM THE PERSPECTIVEOF METACRITICISM

Summary:

from the perspective of modern literary theory, the development of literary criticism in Bosnia andHerzegovina from 1945 on is characterized by constant balancing between positivism andimpressionism, the interrelationship between academic and political discourse and amateurish use oftheoretical terminology. Literary criticism in Bosnia and Herzegovina did not reach the level ofpostmodern hybridity until the post-war period. The critical approaches to the works of Muhsin Rizvićand his personality can, with some necessary simplification, be positioned between two oppositereception poles: the negative critical pole (Kazaz, Ibrahimović), which takes the position of radicalpoststructuralist revisionism of literary history, on the one side, and the positive critical pole (Maglajlić,Džanko), which glorifies Rizvić’s works and the role it had at the time when it was written, on the other.There is also a third critical pole, whose strategy can be termed as affirmative recycling. The middleroad, outside of the apologetic or leveling discourse proved to be the most appropriate to the presentsituation which in its statement requires the right to diversity.

Key words: critical reception, affirmative recycling, intercultural comparative studies, nationalidentity, national discourse.

Adresa autoraAuthor’s addressErna Murićfilozofski fakultet u [email protected]



185


Elbisa Ustamujić

NARATIVNI IDENTITETI NA RASKRŠćIMA BALKANSKEHISTORIJE U ROMANIMA HUSEINA BAŠIćA

U radu smo pratili genezu problema u oblikovanju i preoblikovanju bošnjačkog kulturnogidentiteta, kroz povijesne nedaće i mijene. U romanesknim ciklusima Zamjene i Krivice i romanuCrnoturci Husein Bašić ispisuje povijesni usud Bošnjaka Sandžaka i šire, na prostorimabalkanskih razgraničenja i smjena gospodara, nakon povlačenja Osmanske imperije. Bošnjacitrpe posljedice nametnute “turske krivice“ – progone, pljačke, paljevine i ubistva. Iz konfuzije,straha i nesnalaženja pokrenuta su masovna iseljavanja, a dalje, i povremeno masovna stradanjai zločini, posebno u vrijeme Drugog svjetskog rata, što je prethodilo genocidu u Bosni krajem20. stoljeća. Tragajući za uzrocima i posljedicama tragičnih događanja, autor u narativne likove,individualne i kolektivne sudbine, upisuje identitarnu dramu: krize identiteta, identitet traume,zamjene identiteta, raspolućenost, identitet otpora i dr., na putu stvaranja modernog nacionalnogidentiteta Bošnjaka.

Ključne riječi: figura “nova vremena“ i “novi gospodari“, “turska krivica“, kulturno pamćenje,povijesno raskršće, granica, kriza identiteta, identitet traume, transgresija, raspolućenost izamjene identiteta

Budući da je 80-tih godina na jugoslovenskoj književnoj sceni primjetan naglašeniinteres za historijske teme sa probuđenim starim nacionalnim mitovima, pokazat ćese, u svrhu recentne nacionalno-političke promidžbe, romani Huseina Bašića

Elbisa Ustamujić: narativni identiteti na raskršćima balkanske historijeu romanima Huseina bašića


186

pojavljuju se kao moralno angažirani odgovor, utoliko, što nude razumijevanjezajedničke prošlosti sagledane iz ugla Drugog. Romaneskni ciklus Zamjene (1-5)1 iroman Crnoturci reflektiraju se na događaje koji su uslijedili nakon berlinskih odlukate raspada i povlačenja Otomanske imperije, a koji su stubokom izmijenili društvenipoložaj islamiziranog slavenskog stanovništva Srbije, Crne Gore, podijeljenogSandžaka i Bosne i Hercegovine. U potresnoj situaciji historijskog prevrata: promjenagranica, stvaranja novih država, za Bošnjake-muslimane otvara se individualna ikolektivna drama izgubljenog svijeta sa dalekosežnim posljedicama. Za Bašićeveromane sasvim je primjereno mišljenje Enesa Durakovića o bošnjačkom novohisto-rijskom romanu u kojem se: “...povijesna perspektiva (se) ukazuje kao fon na komese reljefno oblikuje vječno ista drama općeg i pojedinačnog i egzistencijalna mučninasvijesti zatočene usudom historijske sudbine na razmeđi svjetova, kultura i civi-lizacija.“2 Bašić u romanima ne opisuje historijske bitke, nema junaka ni pobjednikai poraženih i kada slika konkretan događaj kao što je Nokšićki boj, ne slavi pobjedu,već gleda u krvavo razbojište i ljudsku tragediju sažetu na stranici teksta.

“Sve će se ubuduće ovdje zvati prije Nokšića i poslije Nokšića, a to poslijenokšića biće teže i gore što se više bude odmicalo od ovog dana i pogibije unjemu, jer će prelazeći u priču, prelaziti i u život koji će se od osvete do osveteponavljati sve okrutnije i krvavije. Zato neću više o tome, nek’ jedan izvorsutrašnjih zala bude manje, nek’ se potre i isčili veličanstvena a užasna slikaboja u mojoj glavi, nek ne ostane ništa sjutra za raspir i svađu što bi poteklood mene.“3

Usmjerenošću na ljude, koji prolaze kroz turbulentne promjene na historijskimraskršćima, Bašić traga za etnogenezom, problemima konstituiranja, dekonstruiranjai rekonstruiranja bošnjačkog identiteta u kontekstu povijesnih datosti. Romane uciklusu Zamjene ispisuje samosvjesni pripovjedač-hroničar Ibrahim Žioc – “svjedoki jamac na granici između dva svijeta“. Ispovijeda se i svjedoči, iz pozicije inte-lektualca - ratnog veterana na vjetrometini propasti carstva “u zimogrižljivoj jazijikoja ostaje za mojom rukom, kao strava,“4 o ljudskom usudu, psihološkim lomovima



1 Husein Bašić: Zamjene: 1 Tuđe gnijezdo; 2 Kapija bez ključa; 3 Kosti i vrane; 4 pusto tursko; 5 bijeli azijati, Podgorica, “Almanah“, 2000.

2 Enes Duraković: bosanske i bošnjačke književne neminovnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012, str. 109.3 Husein Bašić: Kosti i vrane, str. 8.4 Husein Bašić: Kapija bez ključa, str. 13.

187

i konfuziji urušavanja do tada relativno stabilnih identiteta ukorijenjenih u tlu izavičajnosti, religiji, kultu doma i porodice, odnosno na esencijalističkim, tra-dicionalnim etnokulturnim vrijednostima, u uslovima udaljenosti od centara moći iotuda osuđenosti na društvenu i političku pasivnost.

Sam narator, kao begovski bedel, živi zamjenu identiteta, što mu je omogućilozauzimanje tuđeg mjesta i pripadajućih privilegija (školovanje, ugled zaslužnog gazijeiz turskih ratovanja, mjesto carskog arhivara), da bi u trenutku prevrata došlo dodramatičnog otrežnjenja. Između tuđeg svijeta koji je u zabludi smatrao svojim ipobune, kojom tek treba osvajati neizvjesni budući život, stoji dilema: “Šta je bolje:zabluda ili pobuna?“5 Ibrahimova lična drama suočenja je granična situacijasublimirana u figuri tuđeg gnijezda.

O ljudskoj raspolućenosti pjeva Zulfikar (dvosjekli mač), ratnik i pjesnik, kojismatra da se čovjek svojom suštinom ne prepoznaje po imenu koje mu je dodijeljenoi nije zavisilo od njega. On za prepoznavanje traži osobeni znak “vidljiv i jasan“ kaošto je njegov, obilježen na čelu mač sa dvije oštrice koji se u trenutku, promjenomgrimase, promeće u krila goluba, a s oba znaka je opečaćen njegov podijeljeniidentitet: “Ili sam mač, ili golub! Rob ili pjesnik!“6. U njegovim stihovima Ibrahimse prepoznaje i identificira: “...čujem im i sada šum, teku zajedno s mojom krvlju,slažem im korak i dah po njihovom bolu.“7

“Evo Nas, Ibrahime, brate bezimeni,na sirat-ćupriji – na vodi bez broda,na vrhu bez kraja,na kraju bez početka,na putu kojim posrću mnogi.U tuđem gnijezdu tajiš sreću, lakši od daha kojim dišeš,bez traga za glavom koje nemašmru nada i sano slobodi.Što duže hodiš - teže biva,vratiti se nije lako,



5 Husein Bašić: Kapija bez ključa, str. 9.6 Husen Bašić: Tuđe gnijezdo, str. 92.7 Ibid, str. 95.

188

ja Zulfikar – rob Allahovkazah to –meni i tebi – podjednako!8

Ibrahim je išao po tragu svoga zemljaka Omer-paše Bošnjaka i živio njegovužudnju i nadu da se vrati “da gradi i kućí svoj dom, da svojim ljudima otvara oči, davide ko su i šta su ovdje i tamo“9. “Ne bi mi vjerovao da sam bio na njegovom putudo kraja, da sam vidio da na njemu nema ničega što smo žudjeli i htjeli“10. Međutim,plamen njegove pobune nije naišao na plodno tle, suočen je “sa strahom i tvrdokornimnavikama ljudi obiknutih da trpe i podnose zlo, bojeći se goreg.“11 Nije uspio ni Omer-paša, činilo se da je došao do vrha moći i vlasti, a sanjao je da sve ostavi što se krvljuosvajalo i vrati se da počne ispočetka, ali je naglo uklonjen kao i mnogi drugi kojinisu po rođenju Turci i kojima ta mjesta i čast više ne pripadaju. Povodom tragičneepizode sa Hamzom Mušovićem u Kneževoj službi, koji je, između ljubavi i promjenevjere, izabrao smrt, Ibrahim razmišlja da, bez obzira u čijoj službi bio, naš čovjekuvijek posrće na tuđem putu “živi tuđe živote, kao što ih živim i ja, a svoj sanja“12.Zavičajnu nostalgiju i nadu povratnika izražava emotivnim izlivom:

“Je li to baš ovaj dan kada se vraćam iz porušenog svijeta koji sam uzaludgradio, misleći da je moj? Je li prvi i pravi susret s rodnom zemljom kojaduguje mojoj želji da ponovo živim u njoj, ispočetka, kao da je sve što je bilodosad samo priprema za čisto srce i ljubav koju nosim?“13

Ibrahim se vraća kući tajno kroz Pusta vrata u visinama Prokletija koje su, ustvari,kraj jednog i početak drugog svijeta, granična tačka za one koji bježe i za one koji ihgone: “đavolja kljusa u kamenim ustima punim mraka i strave kroz koju valja proći;a ko ipak prođe, nije više onaj što je prije bio. Promijenio je sebe i svoju dušu snevidljivim đavolom i postao mu ortak i drug u svemu“. Bašić u nekoliko romanaoko pojma pusta vrata razvija i puni značenjima figuru granice, a što sugerira napromjenu ili zamjenu identiteta.



8 Husein Bašić: Tuđe gnijezdo, str. 94.9 Husein Bašić: Kosti i vrane, str. 268.10 Husein Bašić: Kosti i vrane, str. 269.11 Ibid, str. 269.12 Husein Bašić: Kosti i vrane, str. 204.13 Husein Bašić: Kapija bez ključa, str. 16.

189

U društvenoj situaciji “novih vremena“ i “novih gospodara“ pod pritiskom na-metnute “turske krivice“ kojom se amnestira pljačka, paljevine i zločini nad društvenomarginaliziranim i nezaštićenim grupama, među muslimanima-Bošnjacima rastepaničan strah od neizvjesne budućnosti, potpunog istrebljenja i zatiranja vjerskog ikulturnog identiteta (ranije već viđenog u Srbiji). U stanju dezorijentiranosti inesnalaženja poduzimaju se masovna iseljavanja u Tursku, koja se ciklično ponavljajuprilikom svakog daljeg pomjeranja granica na raskršćima Balkana. Ta agonalna temaiseljavanja iz svoje zemlje u tuđinu dramatično se provlači kroz sve Bašićeve romane.

Roman Crnoturci – san i jazija14 je priča o odbrani i predaji Nikšića uspostavljenojKneževini Crnoj Gori te zajedničkog iseljavanja turskog nikšića, ispričana kroztragediju braće Jašara i Jakuba Kuča koji su s mnogim sunarodnjacima podijelilisudbinu iskorijenjenosti iz identitetskog jezgra. U dilemi, otići ili ostati, Jašar se vraćau opljačkanu i popaljenu kučku mahalu, a Jakup odlazi za karavanom plemena Kuča,od Karadaga do zamišljenog Karabaka (u prijevodu crno gledanje), “od crniša nagoriš“, “u izgub“, kako su se osjećali i govorili muhadžeri. “Nesretan insan i kadokom trepne, može da pogriješi, kamo li kad tuđu zemlju drži za svoju, a svoju zatuđu.“15

Nastalim prevratom braća su zapala u identitarnu krizu, pošto su izgubili statusno--socijalni i svaki drugi legitimitet, nisu više što su bili a ne mogu prihvatiti ono štosu postali, niko i ništa, te im se, usljed stanja duboke traume, urušavaju i individualniidentiteti i transgresijom se identificiraju u datoj egzistencijalnoj ulozi. Neprerađenatraumatična stvarnost transponira se u snove: “Sanjanje se događa na javi i java sepretvara u san. Java i san su u stvari jedan iskonski i užasni strah koji proizvodi svešto čovječija pamet zamisli“. Razdvojena braća kroz telepatijske snove sanjaju javu“koju su i na daljinu vidjeli i osjetili kao djelić života koji se dogodio“16. Dalji, jošdublji poremećaj psihičke ravnoteže kod Jašara dovodi do gubitka snova i timedefinitivnog rastanka sa bratom. U stanju otupjelosti i ispražnjenosti osjećanja stvoriose prostor da se nastane utvare, u stvari, scene povijesnih užasa pohranjene ukulturnom pamćenju koje simbolično otjelovljuju strahove ugrožene i obesmišljeneegzistencije i koji svojim demoničnim oblicima vizija i fantazmi plutaju u imagi-narnim medijima vode, vatre, magle, pare i jarine, miješajući ono što je bilo i što jesada sa prozrenjem onog što će tek biti. Kao naplavine fantazijskog diskurza, u stanjuhipnotizirane svijesti, iz podsvijesti izranjaju figure sjećanja, dozvani su epski junaci,



14 Husein Bašić: Crnoturci - san i jazija, Novi Pazar, Udruženje pisaca, Slog, Podgorica, 1996.15 Ibid, str. 39.16 Ibid, str. 23.

190

sjajno oružje, legende i predanja koja popunjavaju prostor emocionalneispražnjenosti.

“Važno je da ljudi sanjaju, mislio je, a dokle god čovjek može da sanja on može ida se nada. Nada je bila u svemu što Jašar nije mogao razabrati šta se događa s njim,je li još onaj što je prije bio ili se neosjetno promijenio s nekim pa sad sad živi tuđiživot“17. Iz neizvjesnosti i zebnje bića, ljudi u magnovenju žive “budni san ili sanjivujavu“, odnosno “privid i pričuj“ koji mora da se dogodi“18. I dok jedni sanjaju zlatneptice svoje nade, drugi sanjaju svoj strah, crne i bijele vrane zloslutnice, i u toj psihozianticipiraju daleka buduća stradanja: “...kako su na Šahoviće pale velike vrane kakosu im pozobale žito u klasu, probile vršnje i koševe, otvorile badže kroz krovove isve što je moglo da se poćuka – poćukale. Najzad su im oči popile – te vrane. I krvsu im popile, i mozak, i sve što je moglo da se popije – popile su te vrane“19. Masovnipokolj, paljevine i pljačke u Šahovićima su se zaista dogodile 1924. godine, što jezataškano od vlasti Kraljevine Jugoslavije.

Na muhadžerskom putu u Karabak Crnoturci su se promijenili i prometli u bijeleazijate: “Sve do Bosfora kazivali smo se Crnoturci, iako su nam glave bile bijele,kao ćefini koje smo nosili pod pazuhom. Množina smo za noć osijedjeli kao ovce.Dalje, do tamo (neki su govorili do tame) zvali smo se Bijeli Azijati. Možda i zbogtoga što su nam čalme i ćefini bili – ujedno.“ (Iz zapisa Sakiba Podgorije)20 Promjenaimena se može podvesti pod grupnu identifikacijsku oznaku dobivenu u promije-njenim životnim okolnostima. Sam pojam Azija izaziva im nelagodu kao: groznica,skapanija, nedođija, bestrag, šejtanska zemlja.21 Obeznanjeni muhadžer postavljapitanje grupnog identiteta: “ – Ko smo mi sada kad bi mi znao neko reći pa da umremovog časa ne bih žalio? ... Jesmo li Bosanci? – pitao je i sam odgovarao. – Nijesmo.– Jesmo li Turci? - Nijesmo ni Turci. ... ali kaži ti meni jesam li ja Bosanac ili Turčin?– Ili nijesam više ni Bosanac ni Turčin?“22 Naši ljudi se neprilagođeni tuđoj zemljistalno osjećaju kao da su zastali na raskršću između tamo gdje idu nevoljno i onogodakle su i što su zauvijek izgubili.

Roman pusto tursko tematizira istraživanje koje je provela Komisija, poslana odPorte da sačini Izvještaj o stanju kulturnih spomenika turskog naslijeđa u Srbiji, kojupredvodi Ibrahim Žioc. Prošli su sve gradove a da nisu našli ništa, ni jednog vidljivog



17 Ibid, str. 175.18 Ibid, str. 17.19 Husein Bašić: Crnoturci - san i jazija, Novi Pazar, Udruženje pisaca, slog, Podgorica, 1966, str. 168.20 bijeli azijati, str. 5.21 Crnoturci, str. 134.22 bijeli azijati, str. 197.

191

traga, osim poneke razvaljene česme sa otučenim natpisom, kao što ni u Beogradu“nijesam mogao naći ni jednu mahalu, džamiju, medžlis, hamam, han, saraj, bezistan,musarfihanu, begovsku ili aginsku kuću – tamo gdje ih je posljednji put vidio i ostavioveliki putnik Evlija Čelebija.23 U tom strašnom kulturocidu u potpunosti su uništenasva mjesta kulturnog pamćenja, zatrto je sve što je svjedočilo o kulturnom identitetunaroda koji je tu živio i stvarao stoljećima. Međutim, još je pogubnija situacija saljudstvom, uzmu li se u obzir užasi koje su proživljavali muslimani nazivani Turcima.O njihovoj tragediji pjeva Guslar:

“Što bi Turak’po gradov’ma b’jelim,što bi Turak’ za sječe, is’ječe; za predaje što bi, to predade; za krštenje što bi, to iskrsti. Kad je đorđe Srbijom zavlado, i Srbiju krstom prekrstio.

“24

Stihove komentariše stranac, francuski književnik, Pjer Loti: “Pa to je genijalno imonstruozno u isto vrijeme. ... Kraćeg, ali u isto vrijeme i slikovitijeg i boljegpriznanja za zločine nijesam do sad ni čuo ni pročitao.“25 Loti zaključuje uopćenjemda je to: “narod koji sa religioznim osjećanjem miješa ideje rata i osvete“26. Drugistranac, baron Emil iz Maribora, koji u Beogradu traga za starinskim predmetima štose kao amaneti kriju i samo u nuždi prodaju, iznosi mišljenje da “ljudske sudbinenema niko da sakupi i istraži. To je ono što će, nažalost, netragom nestati. Prvi putsam zažalio što nemam dara za pisanje. I nemojte se naći uvrijeđeni, Turci su ovamotrebali da pošalju pisce, gospodine, ne vas“27. Oni koju su ostali iza ubistava, progonai iseljavanja “morali su da se kriju u burdeljima i jazbinama, da mijenjaju imena ivjeru, a mnogi su se kazivali Cigani ... teško je u to povjerovati koliko se uglednihbeogradskih muslimana i domaćinstava preko noći upisalo u Cigane“28. Neki supromijenili mjesto i ime poput najbogatijeg trgovca iz Užica koji je sada u Beogradugazda Jovan, jer se “žut kao ćilibar“ nije mogao prometnuti u Ciganina. Sve su topreobrazbe identiteta iz nužde spašavanja ugroženih života. Dešava se da ljudiskrajnuti na društvenu marginu, uniženi i obezličeni ne kazuju se ličnim imenom, već



23 pusto tursko, str. 270.24 pusto tursko, str. 253.25 Ibid, str. 255.26 Ibid, str. 255.27 Ibid. str. 181.28 Ibid. str. 209.

192

se najčešće predstavljaju potomcima predaka, koji su bili po nečem priznati, poznatii zaslužni, kao što se predstavlja muhadžer Ibiš-aga - kao unuk gazi Ibrahim-age,topčibaše smederevske tvrđave, posljednjeg branioca i zapovjednika grada Smedereva- koji ide tamo da vidi “naše svetinje i naša groblja“29.

U ciklusu romana Krivice (I i II) o revoluciji i Drugom svjetskom ratu i KriviceIII, pusta vrata govori se o prvim godinama uspostave narodne vlasti na prostoruSandžaka i uže u Varoši (Plav - Gusinje) sa fokusom na učešće i položaj muslimana.Pogubnost stereotipa “turska krivica“ (krivica bez krivice, tuđa krivica) se razumijevakao ishodište problema identiteta politički nepriznatog naroda. Autor se pozabaviogenezom društvenih i kulturoloških okolnosti koje su vodile u svakom novom ratudo masovnijih progona i stravičnijih zločina. Priča započinje prije rata oko Ugovoraizmeđu Kraljevine Jugoslavije i Turske o prinudnom iseljavanju Muslimana i Arba-nasa sa Kosova i Sandžaka, što podržava korumpirano Islamsko vjersko starješinstvoi dio profesora i učenika Velike medrese Kralja Aleksandra I Karađorđevića u Skoplju.Međutim, projektu iseljavanja pružaju otpor učenici i profesori koje organizira RifatBurdžović sa bivšim učenicima, komunistima na beogradskom Univerzitetu, čiji jecilj da političkim djelovanjem uzmu sudbinu u svoje ruke i učešćem u revolucijiizbore promjenu položaja u društvu i državi. Prvi put se političkim djelovanjem međumuslimanima Sandžaka, za koje je uvriježen stereotip “o ropskom mentalitetu“,oblikuje identitet otpora. Taj politički angažirani otpor je projektnog tipa, zasnovanna idejama jednakosti, slobode i prava za svakoga, bez razlikovanja po religiji, etnosui dr.

Oni koji su za iseljavanje potežu argumente povijesnog iskustva: “Hoćete li dadovijek budemo tuđinci u sopstvenoj kući za posprd i ukor?! Nepopravljivi i vječitikrivci i izrodi, gubavci poturice i balije; sunarodnici onih koji su klali i ubijali kakonam mnogi prijeteći dovikuju i oštre zube na nas, spremajući nam novi krstaškiblagoslov i novu istragu, koja nikako i nikad da prestane“30. Za rat se spremaju iislamisti, ali im je oslonac mržnja koja vodi u osvetu i zločin i čiji je ideolog Džihad-hodža “fanatik i zlikovac, od takvih su vjere uvijek u krvi plivale“31. Tako misliMehmed Bošnjak, profesor Kur’ana i islamske etike, koju godinama proučava iispisuje u rukopisu islamska etika, promišljajući pitanja suštinskog poimanja etike uislamu u odnosu prema radikalizaciji. Na listovima rukopisa zapisuje imena poginulihučenika kojima mora da se divi:



29 Ibid. str. 25.30 Husein Bašić: Krivice, str. 30.31 Ibid, str. 191.

193

“ ...da ih zapisuje kao primjere koji najbolje opovrgavaju onom što treba dačine pravovjerni, jer upravo to čine nevjernici: oni koji su se odrekli ne samonjegove nauke i etike, već i Boga, što ne može da im oprosti, ali ne može ni daih osuđuje zbog toga. To mu ne dozvoljava ono što čuje o njima i štosvakodnevno zapisuje.“32

Ti mladi ljudi su preoblikovali identitet i religiju zamijenili vjerom u pravedniji ibolji svijet za sve ljude. Žrtvovali su život u uvjerenju da čine dobro za drugog i unadi da se mogu zaustaviti, ako ne ispraviti, greške historije. Međutim, nova narodnavlast zavodi red putem diktata Partije i dekreta kojima se zadire u porodične i vjerskeobičaje te način privređivanja (skidanje zara, uništavanje koza, uvođenje seljačkihzadruga, zabrane privatnih obrta i dr.), što je donijelo bolne rezove u tradicionalninačin patrijarhalnog života. Jedini preživjeli borci u Varoši Naila Bošnjak i RedžepĆeman trpe represiju uspostavljene vlasti i pojedinaca koji je provode, a mnogi sumeđu njima tokom rata bili i na jednoj i na drugoj strani.

Naila je bez krivice žrtva autoriteta Partije. Prvo je od nje traženo da radi primjerabratstva i jedinstva pristane na brak koji ne želi, a potom da razvrgne brak sapolitičkim krivcem, informbirovcem. Kada odbije, radi zaštite porodice i djeteta kojeočekuje, presuđeno joj je izbacivanjem iz Partije i službe i tako su joj poništene svezasluge, povrijeđen integritet i smrvljen identitet. Poslije smrti djeteta doživljavatraumatični gubitak stvarnosti, zatvara se u ćutanje i ograđuje se, sada, zabranjenomferedžom koju je nosila u ilegali. Slično je prošao i Redžep, preživjeli komunista izmedrese, koji je intrigom i lažnim svjedočenjem optužen kao politički krivac i poslanna Goli otok. Zlostavljan stražarevim udarcima u glavu, na labilnoj granici svijesti,dosvijesti i podsvijesti, stanje traume od žice i boli, žege, kamena i galebova na otokusjedinuje se sa traumom gladi u albanskom logoru Tepe 1942. godine i prenosi uunutrašnji mentalni prostor u kome imaginarno prisustvuje u zavičajnom pejzažuProkletija:

“Ustao je. Mislio je da je ustao. Podigao je glavu k nebu, iznad borove šumena Prokletijama, koju zasukuje i uznosi vjetar, a ona huji, zavija, jeca, cvilivrišti i sopće kao hiljade divljih konja u galopu; zavijaju pod njima vuci i vučijabraća-psi, svaka travka i vlat, svaka borova iglica, grana i mahovina na njojpuštaju glas iz sebe, iz žila i korijena, iz ljutog kamena što je krenuo k nebu dase sa tim glasom ujedini u jednu jedinstvenu pjesmu koju otvara i razgara



32 Ibid, str. 215.

194

vjetar, i suklja njome kroz kamena ždrijela u kojim se razdvaja i sjedinjuje uneponovljivi i neuhvatljivi glas divljine.“33

Kroz traumu vremenski i geografski udaljena tri mjesta povezana su s unutrašnjimmentalnim prostorom kulturne memorije. A sva ta glasnost sjećanja, glasovi i tonovi“kao naglo obrušena rijeka ključaju u njemu“ inspirativnim muzičkim doživljajemvioliniste iz dubine duše, identiteta umjetnika. Ljekovitost svježine planinskog zrakai vode, vape i muhadžeri po malaričnim baruštinama i po vrelinom prelivenim suhimpejzažima Anadolije. Esencijalističku utemeljenost identiteta u zavičajnosti kaospecifičnost sandžačkih pisaca, Vedad Spahić primjećuje u “njihovim mitološkimapoteozama ljudskog života determiniranog patrimonijalnim korijenima i mističnimditirambskim vezama sa zavičajnim iskonom koje u životnim kovitlacima imajuvrijednost konstante“34. Uzme li se u obzir da je Bašić pjesnik i propovjedačpodjednako, njegove proze imaju naglašenu lirsku komponentu, što odgovarapromišljanju Dijane Hadžizukić: “Lirizacija narativnog iskaza, pretakanje događajau doživljaj, izbjegavanje širokog epskog slikanja historijskih događaja i njihovopounutrenje temeljna su odrednica bošnjačkog novohistorijskog romana. OdSelimovića do Horozovića teče misao koja odriče smisao i svrhovitost velikihhistorijskih događaja u kojima su ljudi, i pobjednici i poraženi, uvijek samo žrtve.“35

Kao bitna odlika romana odnos čovjeka prema prirodnom okruženju u kojemdominira “emocionalna i figurativno-semiotička dimenzija“ po našem mišljenju uBašićevom slučaju ima imagološku vezu sa zavičajnim identitetskim jezgrom.

Bašić iznosi i kulturološke razlike utkane u crnogorsku i bošnjačku epiku. Iakoim je “čojstvo i junaštvo“ zajednička odlika, među njima postoji bitna razlika uudnosu prema Drugom, jer u jednih je junaštvo zatrovano mržnjom prema drugom,koji je krivac i žrtva često samo zbog imena, religije ili plemena. Iako epika pripadatradiciji, iz epskog kulturnog koda se mitomanijom i stereotipima o Drugom napajajunacionalni pokreti u sprezi sa političkim uplitanjem religije. U svakom ratomporemećenom zlom vremenu, njena ideologija mržnje potpiruje događaje sastravičnim posljedicama. Na drugoj strani: “i muslimanska epika sadrži i veliča kultjunaštva, ali kao vrhunaravni čin suprotstavljanja zlu; nimalo manje i kult čojstva;ne nipodaštava protivnika, ne podstiče na mržnju, ističući osvetu, ne kao mrak isljepilo u kome je lako počiniti zločin, već kao regulativ pravde koja traži da bude



33 Husein Bašić: pusta vrata, str. 177.34 Vedad Spahić: Književnost i identitet, Lijepa riječ, Tuzla, 2016. str. 63.35 Dijana Hadžizukić: poetski diskurs u bošnjačkom romanu, str. 222.

195

zadovoljena“36. Procjenjujući učinke nacionalnih politika, Bašić nemilosrdno de-mistificira etno-religijsku ideologiju mržnje i zločina.

U posmatranim romanima može se pratiti geneza problema oko konstituiranja,dekonstruiranja i rekonstituiranja bošnjačkog kulturnog identiteta koji je, uslijeddestabilizirajućih okolnosti: pomjeranja granica na civilizacijskom raskršću Balkana,izložen nestabilnosti i promjenljivosti. Generacije Bošnjaka su, u situaciji čestihizmjena društvenog konteksta, prolazile kroz konfuzna stanja nesnalaženja i dra-matičnih kriza i trauma identiteta, koje su, pohranjene u kulturnoj memoriji, postalekonstituense kulturnog identiteta. Kulturološka identitetska popudbina, koju preze-ntira Husein Bašić kroz antropološku dramu ljudskih sudbina, je povijesno iskustvona putu pronalaženja validnih strategija formiranja modernog nacionalnog identiteta.

IZVORI I LITERATURA

1. Bašić, Husein: Zamjene: 1 Tuđe gnijezdo; 2 Kapija bez ključa; 3 Kosti i vrane; 4 pusto tursko; 5 bijeli azijati, Almanah, Podgorica, 2000.

2. Bašić, Husein: Krivice I – II, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. 3. Bašić, Husein: pusta vrata, Krivice III, Almanah, Podgorica, 1998.4. Bašić, Husein: Crnoturci - san i jazija, Udruženje pisaca, Slog,

Novi Pazar - Podgorica, 1996.5. Bašić, Husein: čekanje “ponoćnog“ sunca, Intervju, Oslobođenje, Sarajevo,

25. maj 1991, str. 8.6. Duraković, Enes: bosanske i bošnjačke književne neminovnosti, Dobra knjiga,

Sarajevo, 2012.7. Spahić, Vedad: Književnost i identitet, Lijepa riječ, Tuzla, 2016.8. Hadžizukić, Dijana: poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Slavistički komitet,

Sarajevo, 2011.



36 Husein Bašić: ‘Čekanje “ponoćnog“ sunca’, Intervju, Oslobođenje, Sarajevo, 25. Maj 1991, str. 8.

196

NARRATIVE IDENTITITES ON THE CROSSROADS OF THEBALKAN HISTORy IN THE NOVELS OF HUSEIN BAŠIć

Summary:

The paper deals with the genesis of shaping and reshaping the Bosniak cultural identity, through allhistorical misfortune and changes. In novelistic cycle Zamjene and Krivice, as well as the novelCrnoTurci, Husein Bašić writes out the historical doom of Sandžak Bosniaks and beyond, in the area ofBalkan demarcation and the area of new lords, after Ottoman withdrawal. Bosniaks face theconsequences of imposed “Turkish guilt” - persecution, robbery, arson and murders. The confusion, fearand disorientation led to mass emigration and further even occasional mass crimes and suffering,especially during the World War II, which preceded the genocide in Bosnia at the end of the 20th century.Searching for the causes and consequences of the tragic events, the author writes individual andcollective destinies in creating narrative characters, also showing the drama of identity: identity crisis,trauma identity, identity replacement and division, identity of resistance and similar, on the path ofcreating a modern national identity of Bosniaks.

Key words: the figure “new times” and “new lords”, “Turkish guilt”, cultural memory, historicalcrossroad, border, identity crisis, trauma identity, transgression, division and replacement of identity

Adresa autoraAuthor’s addressElbisa Ustamujić fakultet humanističkih nauka [email protected]



197


Fatima Trbonja

PROSTORNE FIgURE KULTURNOg OZNAČAVANJAU ODABRANIM ROMANIMA NOVIJE BOŠNJAČKEKNJIŽEVNOSTI (ponoRnica SKENDERA KULENOVIćA IbeRlinsKi nepoZnaTi pRolaZniK IRFANA HOROZOVIćA)

Cilj rada je analizirati na koji način prostorne figure semantički učestvuju u reprezentacijibošnjačkog i bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta u romanima koji pripadaju različitimpoetičkim modelima. Korpus rada činit će ponornica (1977) Skendera Kulenovića kaomodernistički polifonijski roman i postmodernistički orijentiran berlinski nepoznati prolaznik(1998) Irfana Horozovića, roman fluidne strukture o egzilantskom iskustvu s elementima poetikesvjedočenja. U navedenim romanima može se pratiti utjecaj historijskih trauma (austrougarskatema u prvom, te posljednji rat u Bosni i Hercegovini u drugom romanu) na formiranje identiteta/ identitetā glavnih likova. Za ovaj rad bit će posebno važno analizirati figuru ponornice teprostor grada. Dominacija pojedinih figura i njihova reprezentacija uvjetovana je, prije svega,poetičkim modelima ovih romana pa se tako na jedan način govori o gradu u berlinskomnepoznatom prolazniku, a na drugačiji način o prostoru čaršije i kasabe u ponornici, a različitose tretira i prostor prirode.

Ključne riječi: identitet, kulturni identitet, prostorne figure, figura ponornice, topos grada

stvari su drukčije kad iziđeš iz kuće.Horozović

fatima Trbonja: prostorne figure kulturnog označavanja u odabranim romanima novije bošnjačkeknjiževnosti (“ponornica” skendera Kulenovića i “berlinski nepoznati prolaznik irfana Horozovića”)


198

Za analizu prostora kulturnog označavanja romani Ponornica (1977) SkenderaKulenovića i berlinski nepoznati prolaznik (1998) Irfana Horozovića odabrani su sciljem da se pokaže na koji način prostorne oznake funkcioniraju kao semantičkiobremenjene u reprezentaciji bošnjačkog i bosanskohercegovačkog kulturnogidentiteta u romanima koji pripadaju različitim poetičkim modelima – ponornica kaopolifonijski roman modernističke utemeljenosti, te postmodernistički orijentiranHorozovićev berlinski nepoznati prolaznik kao roman fluidne strukture o egzilan-tskom iskustvu s elementima poetike svjedočenja. Uprkos poetičkim razlikama,sličnost ovih romana ogleda se u tretiranju problema identiteta (identitetā) glavnihlikova koji biva destabiliziran uslijed historijskih trauma (austrougarska tema u prvomte posljednji rat u Bosni i Hercegovini u drugom romanu).

S obzirom na temu čini se prikladnim početi razmatranje opservacijom EnesaDurakovića: moglo bi se reći da se drama traganja za identitetom u novovjekojbošnjačkoj književnosti ilustrativno inscenira i uočava prije svega u razumijevanjuprostora i vremena kao simboličkih oblika i konstitutivnih toposa identitetskih pri-povijesti, od onih hronotopski sasvim prepoznatljivih sa svojim bivstvenim prostoromi vremenom usaglašenim (begić), do univerzalnih, etnokulturnom slikovnošćunezaposjednutih, oslobođenih historijski ambijentiranog, temporalno-topološkogpredočavanja.1 Od svih važnih figura prostora koje se spominju u bošnjačkojknjiževnosti (raskršće i putokaz, vertikala nebo-zemlja, kuća, putovanje, granice irazmirja, izvor i rijeka, ponornica, grad/kasaba), za ovaj rad bit će važno analiziratifiguru ponornice te prostor grada i sve njegove topose, uključujući granične pozicijekao susrete (ne sukobe) različitog.

Stuart Hall2 piše da se identiteti i oblikuju na nestabilnoj tački gdje se individualniživoti susreću sa historijskim narativom pa je identitet uvijek nedovršenakonverzacija, djeluje dok je “prekrižen”, u intervalu između dokidanja i pojavljivanja:to je ideja koju se ne može misliti na stari način, ali bez koje određena ključna pitanjauopće ne možemo promišljati. Upravo zbog historijskih prevrata koji pokreću radnjui u ponornici i berlinskom nepoznatom prolazniku, može se govoriti o formiranjuidentiteta, pogotovo u odnosu na figure prostora. Renate Lachmann3 piše o prostorupamćenja koji se sastoji od tekstova. Posmatrajući tako identitet kao pozicijski –dakle, uvijek u procesu nastajanja te imajući na umu dinamičnost historije, razumije



1 Enes Duraković: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, “Dobra knjiga“, 2012, str. 3402 Stuart Hall: Kome treba “identitet“, http://fabrikaknjiga.co.rs/rec/64/215.pdf (zadnji pristup: 31.1.2017)3 Renate Lachmann, cit. prema: Mirjana D. Ćorković:, Kultura sećanja u proznoj rumunskoj manjinskoj knjiže-

vnosti, https://fedorabg.bg.ac.rs/fedora/get/o:10042/bdef:Content/download (zadnji pristup: 20.10.2016)

199

se da je poimanje identiteta nešto poput Bahtinovog poimanja romana – beskrajninedovršivi dijalog s Drugim (bio taj Drugi osoba, narod ili koncept tradicije, kulture,nacije, historije).

berlinski nepoznati prolaznik je, prema Durakoviću, osobeni komentar kulturekoji traga za kulturnim i ukupnim duhovnim sadržajem nacionalne tradicije, taja-nstveni adab i knjiga znanja u kojoj su sabrani sakralni toposi, vrijednosti i znakoviizgubljenog identiteta, knjiga koja i sama putuje ezoterijskim i heterotopijskimprostorima razgranatog labirinta intertekstualno umreženog svijeta kulture, kulturnoi literarno pamćenje se stapaju, grad kao sveto mjesto i neuništivi topos kulturepamćenja.4

Muhamed Dželilović govori o nomadizmu (post)modernog čovjeka kao posljediciširenja osjećaja neprimjerenosti i bezdomnosti: savremeni procesi u svijetu naprostoguraju čovjeka u poziciju jednog novog nomada, naglo ga izbacuju iz tradicionalnogležišta u zadatom kulturnom kontekstu i traže od njega da bude svjetski građanin...misao o identitetu se pretvara u svijest o svim mogućim neprimjerenostima.5 S drugestrane, Josipa Korljan govori o postmodernom subjektu, koji nema središta: njegovaje povijest kaotična, to više nije sigurno linearno kretanje, hod naprijed prema ciljuili smislena rekreacijska šetnja. identiteti su postali upitni, svjesni smo da rodna poljanisu unaprijed dana nego kulturno zadana.6 Takav je i decentrirani subjekt u romanuberlinski nepoznati prolaznik, čak i nominalno određen kao stalna promjena (i sebisamoj nepoznata), u ovom slučaju proizvedena ratnim dešavanjima. Ugo Vlaisa-vljević govori o ratu kao uzroku promjena u dominantnom kulturnom kodu kod malihnacija, služeći kao okidač za trajno konstituiranje, ili za čitav niz rekonkstrukcijakoje utiču na kulturu i stvarnost kolektivnog sopstva. Jer, ratna konstitucija određuje,prije svega, kulturni identitet subjek(a)ta.7

Posmatrajući Horozovićev roman kao roman koji tretira egzilantsko iskustvouzrokovano ratom, poći ćemo od postavke da se prostorna izmještenost (iz rodneBanje Luke u Berlin) nameće kao jedan od osnovnih/direktnih i neizbježnihelemenata u konstrukciji egzilantske pozicije. Kao posljedica prostorne izmještenosti,javljaju se i vremenski i jezički diskontinuitet, tvoreći time binarne opozicije mi –



4 Enes Duraković: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012, str. 3705 Vedad Spahić: Književnost i identitet : književnost kao prostor izazova u reprezentaciji/konstrukciji bošnjačkog

kulturnog identiteta, Tuzla, Lijepa riječ, 2016, str. 1186 Josipa Korljan: izricanje neizrecivog – upisivanje traume u roman Ministarstvo boli Dubravke ugrešić,

http://bib.irb.hr/prikazi-rad?rad=593102 (zadnji pristup: 12.10.2016)7 Prema Vedad Spahić: Književnost i identitet : književnost kao prostor izazova u reprezentaciji/konstrukciji bo-

šnjačkog kulturnog identiteta, Tuzla, Lijepa riječ, 2016, str. 93

200

oni, naš – njihov, ovdje - tamo i dr. Međutim, ovakva strukturalistička podjela suvišeje pojednostavljena i nedovoljna da bi objasnila sva mjesta tog diskontinuiteta, tj.preplitanja, međudjelovanja, upisivanja ili brisanja na graničnim pozicijama izmeđuovdje i tamo, otvorenog i zatvorenog ili javnog i privatnog prostora i slično. IakoKulenovićev Muhamed zbog studija živi u Kairu, njegova egzilantska pozicija iidentitarna pitanja nisu samo uvjetovana fizičkom udaljenošću od doma, već sumnogo više posljedica značajnih društvenih procesa u tadašnjoj Bosni, a takav egzilprema Edwardu Saidu definira se kao unutrašnji. Za književnost u egzilu inače jekarakterističan mimetičan odnos prema uglavnom tragičnoj prošlosti te, premaDurakoviću, “evokacija kulturno semiotiziranih toposa zavičajnog svijeta“. izmeđumelanholičnog beskućništva egzilantske neprilagođenosti na rubovima tuđih kulturai kulturnog nomadizma oslobođenog traumatičnog doživljaja iskorijenjenosti, i ubošnjačkoj književnosti prekoračuju se granice homogenog identiteta i strogoghijerarhijski ustrojenog koncepta zatvorene nacionalne kulture.8

U radu će se pokušati posmatrati nekoliko prostornih figura kulturnog označavanja,kao što su prostor Bosne, kasabe i kasnije grada, gradskih toposa (muzeja, željezničkihstanica), ali i prostor prirode u formi figura vrta, brda i sl. te prostor privatnog (kuća) iavlije kao granice između javnog i privatnog. Dominacija pojedinih figura i njihovareprezentacija uvjetovana je, prije svega, poetičkim modelima ovih romana pa se takona jedan način govori o gradu u berlinskom nepoznatom prolazniku, a na drugačiji načino prostoru čaršije i kasabe u ponornici ili je tretiranje prostora prirode različito. Također,spomenut će se simbolička figura ponornice te prostor pisma i jezika kao jedino moguće(ne i dovoljno sigurno) utočište destabiliziranog identiteta.

Prve odrednice koje ćemo posmatrati su prostor Bosne i prostor kasabe. ProstorBosne se u ponornici, kao i u većini djela bošnjačke i bosanskohercegovačke književ-nosti, može doimati kao metonimija granice, napeti prostor susreta i sudara različitog.S druge strane, prostor kasabe pojavljuje se kao semantički važniji (ne samo uponornici) jer je također rubni, čuva u sebi protivrječnosti i tajne, ali pred svimburama stoji naizgled pasivno. Kasabu, kao i grad, kao i Bosnu, čine ljudi, i dok seposmatra njeno vanjsko lice, reljef i priroda, sve može izgledati i raskošno, okuprijatno i bezopasno, ali kad se pojave obrisi munara i crkava, obrisi kuća, to postajeprostor na kojem je čovjek intervenisao i koji je onečišćen/obilježen sukobima.Kasaba je vječni zatočenik među planinčinama, koji ne zna niti haje šta je iza njih, stijesnim grotlom neba nad sobom koje ga prlji sunčanim sačem ili polijeva kišama i



8 Enes Duraković: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012, str. 375.

201

zatrpava mećavama. ona ne zna za drugu sudbinu nego tu, i leži mirna, dremovna,kao obamrla. mirna! Da, ovako s polja, a vidio si ti kakvi sve kavasovi, gljivice, crnekrvi vriju pod kožom toga mira.9 Kasaba je, dakle, vječno sputana procesima koji sumnogo veći od nje i koji se kroje negdje daleko. Kao jedna vrsta utopijske sinegdoheza zavičaj, javlja se i poznati prostor Djedovog brda i hlada koji se nudi u tom dijeluprirode. Prostor Djedove kule je prostor autoriteta, tradicije i epski kodiranogidentiteta. Međutim, pokazuje se da ni taj prostor nije obavezno zaštićen od promjenate se detronizira epski diskurs lirskom pjesmom i elementima karnevalizacije (dvijeverzije jedne pjesme i način pjevanja).

U romanu berlinski nepoznati prolaznik koncept Bosne kao konkretiziranogtoposa nije dominantan (osim u smislu ratnog žarišta), koliko se insistira namikroprostoru rodne Banja Luke kao afektivno i kulturalno semiotiziranom toposu(uz spominjanje konkretnih građevina i spomenika kulture). Da smo živjeli u ledenomsvijetu, obnovila bi se sama od sebe sahat-kula i put do Ferhad-pašinog šedrvana ...arnaut-pašine džamije... i nismo li mi, onog trenutka kad smo izgnani iz zavičaja,zakoračili u zaleđeni svijet koji će nas svojim ledenim kazaljkama uvijek upozoravatina svoju prisutnost. ponovno sam bio u banjoj luci, ponovno sam tumarao mjestimai stazama kojima sam nekad, dječak, mladić ili čovjek u zrelim godinama hodio iprohodio (kako bi kazali neki naši stari pisci). Hodam mračnim ulicama rodnoggrada, ne dodirujući zemlju, voćnjak djetinjstva.. daleko smo od samih sebe. stajaoispred svoje kuće, zatvoreni prozor, samo jorgovan pružao grane ulici kao da su seumorile od dozivanja...10

Ako govorimo o prostorima prirode, oni se u ponornici uglavnom odnose naprostore održavanja seoske trke npr. ili prostor Djedovog brda na kojem bi valjalozauvijek ostati jer je Djedovo i jer pruža poznatu, ali ne do kraja sigurnu i skladnuizolaciju od civilizacije. Ostali prostori su ipak nastali uz čovjekovu intervenciju, kaošto je granični i sveti prostor avlije (lijepo izvana, unutra Senija pati), o čemu piše iDževad Karahasan u odlomku o bosanskoj kući. Taj se esej pričom o bosanskoj kućikao o glavici crvenog luka pretvara u dobro poznato tumačenje slojevitih identiteta,zasnovanih na binarnoj opoziciji unutrašnje - vanjsko, zatvoreno - otvoreno. Sim-bolična slika naprsline u arabesknoj drvorezbi na stropu djedove kuće, simboličnomsvodu porodičnog kosmosa, može se povezati s kulturom pamćenja koja također unovije doba doživljava određene promjene – kao i namještaj o kojem piše Karahasanna prvim stranicama romana šahrijarov prsten, a koji je sada u savremenom dobu



9 Skender Kulenović: ponornica, Beograd, Nolit, 1977, str. 203.10 Irfan Horozović: Berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo, Ljiljan, 1998, str. 45

202

izgubio posebnosti i sposobnost “pamćenja“ u korist toliko potrebne praktičnosti.Gledam onda u izrezbareni drveni strop. Geometrija njegovih arabeski nije više moglada se opire jednom drukčijem redu ljepote, redu koji je iz duboreza proniknuo svojimnaprslinama i klobucima - možda su baš ove naprsline i klobuci napon one ljepotekoja je u svemu kao krv u nama.11

Prostori prirode u berlinskom nepoznatom prolazniku ograničeni su na sjećanjana voćnjake i druga mjesta iz zavičaja, ali i parkove, zoološke vrtove ili druge prostorekoje je čovjek uredio i sebi prilagodio, učinivši ih time manje prirodnim, oduzevšiim nešto od autentičnih egzistencijalnih vrijednosti. Te vrijednosti u potpunosti neprepoznaje ni modernistički junak Muhamed u ponornici, budući da je svjestan kakosve ima lice i naličje, pa tako i svijet prirode.

Grad je važna prostorna figura u berlinskom nepoznatom prolazniku, što jevidljivo i iz naslova i očekivano s obzirom na to da tematizira moderno društvo skraja 20. stoljeća. Pisanje o gradu upisuje se u pamćenje toga grada i stvara njegovunovu stvarnost. Grad tako postaje povlaštenim mjestom pamćenja te, prema AndreiZlatar, počinje funkcionirati kao sustav znakova, kao osobit tekst kulture.12 Može sekazati da prostor grada u berlinskom nepoznatom prolazniku funkcionira kao spre-mište kulture u najširem smislu (od muzeja, Zida, historijskih građevina, spomenika,referiranja na Homera, Voltairea i druge poznate umjetnike, filozofe), dok se sim-bolički prostori vezani za Banja Luku pojavljuju uglavnom u sjećanju i odsustvu pasvjedočimo izmjeni stvarnih i fikcionalnih prostora. Grad je nakon rata i razorenomjesto izgubljenog identiteta, koji se iznova može ustanoviti jedino u tom unutarnjemputovanju i samoprepoznavanju, a toposi prognanog grada su simboli izgubljenogidentiteta (Berlinski nepoznati prolaznik ustvari je nešto poput flaneura, besciljnoglutača koji je čvrsto vezan za prostor grada).

Posmatramo li topos grada kao “temeljno mjesto pamćenja na kojima su depo-nirani imagines povijesti, kulture, iskustava“13, vidjet ćemo da taj prostor funkcionirakao čovjek koji ima sposobnost pamćenja: Berlin - raskomadan čovjek koji seponovno uspravlja. ...grad koji se hrani sjećanjima na samog sebe i stidan se vidi udugi što spaja njegove dvije polovine. tu počinje put i budući krvotok naplavljensjećanjima na budućnost.14 važno je naglasiti da se radi upravo o berlinu, gradu koji



11 Skender Kulenović: ponornica, Beograd, Nolit, 1977, str. 2712 Andrea Zlatar: Tekst, tijelo, trauma – ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004,

str. 15513 Renate Lachmann, cit. prema: Enes Duraković, obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012,

str. 37614 Irfan Horozović: berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo, Ljiljan, 1998, str. 22.

203

je obilježen historijom i Zidom kao granicom: ... zid. ostatak berlinskog zida. Taj zidmožda nikad neće iščeznuti iz svijesti berlina. možda će se samo preseliti negdje,negdje u nesvjesno? zid. mjesto susreta grada sa samim sobom. zub kojim je gradzagrizao i pojeo sam sebe, izgubljen u mreži berlinskih hodnika i staza.15

U vrtu Nepoznatog prolaznika je biljka za koju kaže: jutros sam vidio da je u vrtukatalpa. Kao da je doputovala za mnom iz rodnog grada. izgnana. izgubljena. izgna-nik u izgubljenom vrtu usred velikog grada, u kojem se posve jednostavno može skritineki mali, izgnani i izgubljeni grad.16 U nastavku se razvija ideja prognanog čovjekakoji je poistovjećen s prognanim i prepolovljenim gradom koji ždere male običneljude: svuda na svijetu postoje četvrti prognanih gradova korzo prognanog grada.Grada koji je bio prepolovljen i sad se ponovno sastavlja. ... jer, u ovako velikom gra-du - svi su prolaznici. i kad to ne znaju, osjećaju. veliki grad je sam svoj vlasnik. štoje manje mjesto u kojem čovjek živi, to je čovjek veći. i tu je zamka. ... Zato što je naputovima ovog svijeta toliko mnogo prognanika. malo mjesto kojeg se sjećaš opasnoje za čovjeka koji mnogo razmišlja i mnogo želi. u malom sam mjestu pokušavao bitinevidljiv, jer je to bio način preživljavanja. u ovom golemom gradu, i u svim drugimvelikim gradovima koje sam posjetio, uživao sam u nepoznatoj gomili, nepoznatiprolaznik u njoj, sa svom svojom radoznalošću, strašću i žudnjom za pustolovinama,u kojima se sluti put ka otkrivanju sebe, ka onom što doista kao putnik života jesam.17

Ovim rečenicama otkriva se vezanost za prostor grada kao formativnog elementaidentiteta te univerzalna metafora putovanja ka “svom izvoru“. Naravno, bilo bizanimljivo promišljati o (ne)mogućnosti povratka na taj izvor jer ni izvor ni misadašnji nismo nepromijenjeni. Zanimljivo je spomenuti i metaforu puževe kućice uberlinskom nepoznatom prolazniku, za koju se kaže da u nju ne možeš se sakriti, akoprvo nemaš sebe, na šta prolaznik uvjerljivo odgovara da će se pronaći kad se vrati:tamo sam ja!

Prije zaključnih razmatranja, valja se osvrnuti i na metaforu ponornice, koja, uznačenju identiteta koji palijativno, jednim dijelom, egzistira u nekom pozadinskom,netransparentnom planu, čekajući, u povijesti rijetke, povoljne stjecaje da seobjelodani a zatim ponovo zaroni ili ketmanski mimikrira (resemantizira).18 Kakonavodi Dijana Hadžizukić, metafora ponornice natkriljuje sve likove - svi imaju



15 isto, str. 25.16 Isto, str. 5.17 Isto, str. 6-7.18 Vedad Spahić: Književnost i identitet : književnost kao prostor izazova u reprezentaciji/konstrukciji bošnjačkog

kulturnog identiteta, Tuzla, Lijepa riječ, 2016, str. 52.

204

nadzemni i podzemni tok koji uglavnom biva razotkrivan u pravim karnevalskimscenama.19

Trebao mi je narativni prostor u koji ću se proširiti; trebalo mi je više života.Aleksandar Hemon

Kao zanimljiva vrsta jedinstva materijalnog i duhovnog, narativni prostor potrebanje da bi se životu u prognanom gradu ili životu prognanog čovjeka dao smisao iugradila vrijednost. Prema Enesu Durakoviću, topos pisma kao čistog duha osobinaje bošnjačke književnosti i bosanskog kulturalnog narativa jer se preko bosanskogjezika čini transparentnim ono što je zaboravljeno i potisnuto pa čudo pisma imetafizika pisma uokviruje i iznutra prožima bosanski kulturalni narativ i sve njegoveknjiževne forme.20 Potreba za pisanim tragom proizašla je iz želje za fiksiranjem stanjastvari i materijaliziranjem nematerijalnog kako bi se zaustavio zaborav i usporilastalna promjena.21 To fiksiranje moguće je u prostoru jezika, tj. pisma pa možemogovoriti o simboličkom prostoru pisma u ponornici i simboličkom prostoru jezika uberlinskom nepoznatom prolazniku kao isključivom prostoru djelovanja i bivanja.

Na putu ka zaključku, može se kazati da su prostorne odrednice uvijek semantičkimanje ili više obremenjene kulturnim supstratom te time djeluju na oblikovanje indi-vidualnog, kolektivnog i kulturnog identiteta. Svakako, prostorna odrednica uvijekpodrazumijeva i vremensku (bilo u aktuelnom trenutku, bilo kroz različite periode), alii šire društveno-historijsku uvjetovanost. Iste prostorne figure u različitim poetikamarazličito se semantiziraju, što je najlakše vidjeti na prostoru grada. Kako pišeDuraković, Kulenovićevo literarno sugestivno insceniranje prostora i stvari kao kul-turno semiotiziranih figura pamćenja ukazuje se ovdje i kao socijalno determinirančin sjećanja zajednice ... nisu samo pozornice njenih oblika interakcije, već i simbolinjenog identiteta i sidrište njenog sjećanja.22 U rečenici o jeli u Ponornici pomalo seogleda i dinamičko svojstvo identiteta: nadrasla je ostale, ali je ostala to što je, neštomalo viša jela.23 Naslage različitih elemenata kulture koji proizvode jedinstven ineponovljiv fenomen – isti smo, ali nešto malo viši. Dakle, i jedno i drugo su našaprava lica.



19 Dijana Hadžizukić: poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Sarajevo, Slavistički komitet, 2011, str. 141.20 Nihad Agić, cit. prema: Enes Duraković, str. 391.21 Pierre Nora, cit. prema: Enes Duraković: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012, str.

353-354.22 Enes Duraković: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012, str. 353-354.23 Skender Kulenović: ponornica, Beograd, Nolit, 1977, str. 202.

205

Izvori:

1. Horozović, Irfan: berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo, Ljiljan, 1998.2. Kulenović, Skender: ponornica, Beograd, Nolit, 1977.3. Karahasan, Dževad: šahrijarov prsten, Sarajevo, Dobra knjiga, 2007.

Literatura:

1. Duraković, Enes: obzori bošnjačke književnosti, Sarajevo, Dobra knjiga, 2012.2. Hadžizukić, Dijana: poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Sarajevo, Slavi-

stički komitet, 2011.3. Hall, Stuart: Kome treba “identitet“, http://fabrikaknjiga.co.rs/rec/64/215.pdf

(zadnji pristup: 31. 1. 2017.)4. Korljan, Josipa, izricanje neizrecivog – upisivanje traume u roman Ministar-

stvo boli Dubravke Ugrešić, http://bib.irb.hr/prikazi-rad?rad=593102 (zadnji pristup: 12.10.2016)

5. Lachmann, Renate, cit. prema: Mirjana D. Ćorković: Kultura sećanja u proznoj rumunskoj manjinskoj književnosti, https://fedorabg.bg.ac.rs/fedora/get/o:10042/bdef:Content/download (zadnji pristup: 20.10.2016)

6. Spahić, Vedad: Književnost i identitet: književnost kao prostor izazova u rep-rezentaciji/konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Tuzla, Lijepa riječ, 2016.

7. Zlatar, Andrea: Tekst, tijelo, trauma – ogledi o suvremenoj ženskoj knjiže-vnosti, Zagreb, Naklada Ljevak, 2004.

SPACE FIgURES OF CULTURAL MARKINg IN THE NOVELSOF RECENT BOSNIAK LITERATURE (SKENDERKULENOVIć'S losT RiveR AND IRFAN HOROZOVIć'STHe unKnoWn passeRbY in beRlin)

Summary:

The paper intends to analyze how spatial figures participate in the representation of Bosniak andBosnian-Herzegovinian cultural identity in two novels of different poetic models. The research will



206

include Skender Kulenović’s ‘Ponornica’ (1977) as a modern polyphonic novel, as well as a postmodernnovel ‘Berlinski nepoznati prolaznik’ (1998) by Irfan Horozović, a novel with fluid structure related tothe exile experience and elements of testimonial literature. These novels offer an insight to the impactof historical trauma (the Austro-Hungarian theme in the first novel and the last war in Bosnia andHerzegovina in the second novel) to a process of literary identity (identities) formation. for this purposeit will primarly be important to analyze the spatial figure of subterranean river and the city as a literarytopos. The dominance of particular spatial figure, as well as their representation, is conditioned by poeticmodels, which results in different uses of spatial figures of city, urban area or bazaar and even a differenttopographies of nature.

Key words: identity, cultural identity, spatial figures, the figure of subterranean river, city as aliterary topos

Adresa autoraAuthor’s addressfatima Trbonjafakultet humanističkih nauka [email protected]



207


Dijana Hadžizukić

ŽRTVA I SVJEDOK ZLOČINA: PITANJA IDENTITETAU ROMANIMA Kulin, KošmaR I Gola KožaZLATKA TOPČIćA

priča koju kanim zapisati,da je se sjetim onda kada sve zaboravimoi kada budemo spremni da nam se sve ponovi...

(Zlatko Topčić)

U radu će se propitivati pitanja identiteta i načina na koje na njih odgovara u svojim romanimaZlatko Topčić. U fokusu su romani Kulin, Košmar i Gola koža, nastali i objavljeni u Sarajevu,u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu ili neposredno nakon nje. Najprije se primjećujebiografski autor koji u svojoj autopoetici bira identitet historijskog i moralnog svjedoka, a zatimniz pitanja identiteta koje postavljaju tekstovi romana. Polazeći od individualne traume, prekopamćenja i svjedočenja, Topčićevi romani propituju identitet marginalizirane žrtve i njenogosvjedočenja preko pisma i pisanja, kao i identitet drugačije drugačijih unutar uobičajenogporetka identiteta. Ovo su romani u kojima ja-svjedok putem umjetničkog oblikovanjatraumatičnog sjećanja postaje jedan od tvoraca kolektivnog pamćenja.

Ključne riječi: Zlatko Topčić, identitet, svjedok, pamćenje.

Dijana Hadžizukić: žrtva i svojedok zločina: pitanje identiteta u romanima‘Kulin’, ‘Košmar’ i ‘Gola koža’ Zlatka Topčića


208

Tema ovog teksta jesu romani Zlatka Topčića: Kulin (1994), Košmar (1997) i Golakoža (2004). Ne slučajno, navodim ih hronološki, onako kako su izlazili, jer ćenjihova uronjenost u rat, odnosno, vremenski odmak od ratnih zbivanja bitno utjecatikako na strukturu romana, tako i na njihovu recepciju. Topčić je, između ostalog,poznat kao književnik koji je direktno osjetio strahote zarobljeništva na Grbavici, ikoji je, nakon razmjene odlučio svojim umjetničkim pismom svjedočiti o zločinimau Bosni i Hercegovini. Pisati do kraja života o ratu i stradanju nevinih, njegov jeljudski i umjetnički credo, a što je možda i važnije, pisati iz ugla žrtava, nevinih,djece, žena, jer se tako marginaliziranim daje glas i mogućnost svjedočenja. “Sudbinanam se ponavlja jer smo od zaborava i praštanja napravili vrlinu. A liči mi na slabost,na grijeh“1 i, dalje, kazat će da nesreće postoje i da je svaka pojednična samo jednaod mnogih, “ali je moja, mene boli, dio je mog života, i jer znam da, nakon svega,svako svoje mora reći, da mu bude lakše, da nam bude lakše, da se zaboravom opetne oprosti.“2

Slijedeći podjelu ratne i postratne književnosti koju je napravila Emilija Kovač3

u Hrvatskoj, Topčićev roman Kulin bi se mogao svrstati u Prvi krug – koncentriraniideološki denotativni iskaz, odnosno, ratni diskurs u užem smislu, gdje se “svjedočistvarnost upisana u tijelo“. No, njegov roman nije priča sa ratišta već priča iz pred-ratnog i ratnog Sarajeva, i nije ispisana u prvom licu, iako u posljednjem poglavljuuključuje dnevičke i video zapise kao kompilaciju autorskog i dokumentarističkogteksta. fabula romana, ili jedan njen dio, započinje u prijeratnom Sarajevu, ljubavnije roman ali i kritika socijalističkog društva i njegovih anomalija. Rat se uključujegotovo rubno, pred sami kraj romana u poglavlju: Tišina, Muk; Epilog. U glavnojulozi je takozvani slabi subjekt – umjetnik, sa margine društva, nemoćan da se predKomitetom odbrani od optužbe za nacionalizam zbog objavljene drame Kulin. Jasnoje da ova proza ima djelimično autobiografičan karakter, a kao ‘fakt’ se pojavljuje utekst romana upisan kompletan tekst drame Kulin. Prepličući sadašnjost i prošlostBosne, ne kroz priču u priči, kako je uobičajeno, već kroz dramu u priči, gradi seTopčićev intertekstni komentar na historiju Bosne, a sama struktura romana jeoneobičena i osimboličena. Naime, u drami protagonista je Kulin ban i njegovoprisilno odricanje od vlastite i religije svoga naroda na Bilinom Polju, pod prisilomvatikanskih izaslanika, dok je u narativnom dijelu romana u glavnoj ulozi književnik



1 Zlatko Topčić: Kulin, Svjetlost, Sarajevo, 1994, str. 122/123.2 Ibid, str. 143.3 Emilija Kovač: amazonke, vile i satirice, Grad Čakovec, Čakovec, 2011.

209

imena Tvrtko, autor spomenute drame koji se nalazi pred partijskom komisijom jerje dramskim tekstom zagrebao po identitarnim pitanjima Bosne i Bosanaca,nepoželjnim u predratnoj BiH. Iz poglavlja u poglavlje, Topčić prepliće žanrovskirazličite tekstove, te prati Kulinove i Tvrtkove identitarne nedoumice. Doduše, Tvrtkou prvom dijelu romana prolazi isključivo kroz ljubavne jade (ima ženu i ljubavnicu;pa kasnije i dvije ljubavnice...), no kako se rat približava, njegovi problemi postajusve ozbiljniji. Posljednje poglavlje ispisano policentriranjem subjekta i pripovjednihoblika direktno je svjedočenje zarobljenika sa Grbavice. U pitanju su video zapisi i“gomila nervoznih, drhtavih slika“. Književnik zarobljen u vlastitom stanu ispisujeroman o jednom čovjeku koji živi kroz osam stotina godina, “Život jednog se, uznijanse, ponavljao u životu svih drugih. Moj život je, takođe, žalosno ponavljanje.Naša sudbina je žalosno ponavljanje!“4 Tek tada je (sa zakašnjenjem, kao i mnogidrugi!) shvatio da, ako si Bosanac, ma u kojem vremenu živio, svako ima pravo natvoju dušu; shvatio je da su njegovi ćilimi i slike imali nacionalnost i vjerskoopredjeljenje, te da je njegov stan: balijski stan. Zbog proživljene traume i želje dase nikome u budućnosti ne desi ništa slično, u dnevničkim zapisima Tvrtko ispisuje:

Gledam i pamtim. pamtim. pamtim. pohranjujem u dubinu sebe svaki pretres,svaku psovku, svaki udarac, svaku kaplju krvi... pamtim kao neku dragocjenuspoznaju i poentu iz neke priče koja se ponavlja samo zato što je uvijek i iznovazaboravljamo. pamtim i gledam, kao da su od mene, onog bivšeg, negdašnjeg,ostale samo oči da gledaju i ruke da zapisuju.

ako me bog sačuva i poživi, biću pouzdan i dobar svjedok. To sam, zapravo,ja bismilahir rahmanir rahim. bog neka oprašta a ja sam samo čovjek –čovjek s perom zamočenim u krv.5

Jasno je da Topčićev roman Kulin otvara još jedno važno pitanje identiteta (uzveć spomenute viktimološke i testimonijalne), a to je pitanje sazrijevanja samosvijestio sebi i vlastitoj religijskoj (ne)pripadnosti. Nekadašnji komunista sada sve češćezaziva Boga. Najprije je to psihološki refleks direktno ugroženog života, a onda iprihvatanje “krivice“ koju ima u očima četnika. Pred Bogom se zakleo da ćesvjedočiti i pisati, da nikada neće zaboraviti, te da će njegovo umjetničko djelo postati



4 Zlatko Topčić: Kulin, str. 202.5 Ibid, str. 215.

210

podsjetnik – “jer svaki put smo iznenađeni iznova, kao da ta nesreća baš od naspočinje i kao da je prije uopšte nije bilo samo zato što smo je organizovano, veli-kodušno i bratski potiskivali u zaborav kao svoju sramotu, ne njihovu. Ali, zapravo,sramota jeste i naša: zar nas Knjiga ne opominje da nas zmija triput iz iste rupe nesmije ugristi?!“6

fabularno, roman započet kao priča o ljubavima i ljepoti umjetnosti završava pri-čom o zločinu i razmijenjenom zarobljeniku-književniku. Ljubavnica Amela, stu-dentica književnosti, sada je silovana žena koja čeka neželjeno dijete, potpunouništena; njen nekadašnji dragi, Mišo, prijeratni muzičar, sada je snajperista naGrbavici, a druga ljubav, Tvrtko, vlastitim odabirom pretvorio se u onoga kojinastavlja sa pisanjem, ali samo s jednim ciljem – da ne zaboravi. Ono što je važnonaglasiti jeste i to da se ovaj dio Tvrtkovog života (autopoetika) u dobroj mjeripodudara sa vanfikcijskom stvarnošću i Topčićevim životom, uz bitnu opasku da suTopčićevi tekstovi svojom umjetničkom kvalitetom u potpunosti nadrasli faktografskui apelativnu intenciju.

Postmodernističkim poigravanjem sa tekstom, policentriranjem motrišta, tekolažnim slaganjem fikcije i fakcije, kao sjajan umjetnički tekst ostvaren je i drugiroman Košmar. Za razliku od prethodnog romana Košmar je objavljen dvije godinenakon završetka rata pa je vremenskim odmakom, makar i nevelikim, stekao mo-gućnost pogleda s distance. U romanu Kulin istina se svjedoči sobom i vlastitimtijelom, iz prve ruke, iz situacije koja se upravo desila. S druge strane, u Košmaru,iako je jedan od subjekata i dalje žrtva iz opkoljenog Sarajeva u koje je razmijenjensa Grbavice (i to za deset četnika jer je pisac!), mislim da je odsustvo vruće emocijepomoglo na način da je emocija mnogo snažnija, da je sjećanje u potpunostiiskristalisano, a sam tekst umjetnički još bolji i uvjerljiviji. Umjesto poigravanja saperspektivama i dokumentarističkim oblicima, Topčić se ovdje poigrava samiješanjem snova i stvarnosti kroz fokalizaciju dva glavna junaka (određena A i Bpoglavljima) – Adija Solaka i Aleksandra Ace Nikolića – obojica su iz Sarajeva, jedančetnik a drugi žrtva.

Snažnom emotivnom angažiranošću ispisano je sarajevsko ratno stanje kao vrtlogiz kojeg nema izlaza, kao košmar bez perspektive razrješenja. U ranjeno tijelo gradaupisana je mržnja Drugoga i potreba preživjelih da pamte i svjedoče. Za Topčića, kaokonačnog autora teksta, rat ovdje više nije fizička nego mentalna činjenica, svijet jeu krhotinama a romaneskni tekst u fragmentima. Roman se otvara uvodnim dijelom



6 Ibid, str. 220.

211

neobična naslova: Uputstvo za upotrebu, gdje se u intermedijalnoj kombinacijiukrštaju tekst i crtež/skica strukture romana. Putevi dvaju likova započinju na istommjestu, zatim se razilaze, u jednom trenutku su se gotovo dotakli, pa opet odvojili,da bi, naposlijetku, skončali veoma blizu. Naravno, ovo je do kraja pojednostavljenoviđenje kompozicije romana koja je istinski košmarna, i u kojem jedan lik sanja životkoji se događa onom drugom. I Adi i Aco su ‘jedni od nas’, obični dječaci iz susje-dstva, ni po čemu izuzetni. Acino odrastanje obilježava identificiranje sa navijačkomskupinom Crvene zvezde jer tu osjeća radost pripadanja i identifikacije u plemenu.“Ugled... strast pripadanja... prvoborac... dobrovoljac... (...) pripadnik “Srpskedobrovoljačke garde“ (...) Kako je čovjeku malo potrebno da bi bio sretan: samo truntuđe nesreće.“7 S druge strane, Adi je književnik, u romanesknom vremenu sadašnjemrazočaran u ono što je pisao prije rata, zbog sljepila, laži i samoobmane koje sadrženjegovi članci. Za razliku od Ace, koji je svoj identitet prepoznao u rulji, Adi tek sadaima problem sa identitetom jer “Sve ono u što je vjerovao, iskreno, silno, duboko,bilo je zgaženo, prezreno, lažno.“8 Iako je i prije rata vjerovao u Boga, na neki svojnačin, sada vjeruje, kako kaže, skroz. Ženu je ispratio iz grada jednim od konvoja,bolesnog oca je njegovao, hodao opkoljenim Sarajevom, ljubavnicu doveo kući, dijetezačeo i oca na drugi svijet ispratio. Aco je postao komandant na Grbavici, Alminogmuža iz snajpera ubio, a Almu, begovicu, doveo u svoj stan, tobože radi zaštite. Njenskok kroz prozor, začepljenog nosa, kao da će u vodu skočiti, nakon što je jednog odsilovatelja kastrirala, simbolički je poraz Aleksandra Nikolića. I ovo je, otprilike, svešto roman nudi na nivou fabule.

Dvostrukom fokalizacijom i subjektivizacijom naratorske pozicije Topčić jeneprijateljskom Drugom dao ne samo postupke, već i lice i emocije. Isključimo listvarnosnu pozadinu kao naše, čitateljsko znanje o ratu, Acu možemo čitati kaouspjelu književnu figuru; u početku kao osobu koja ima snove i izgubljene ljubavi,strahove i unutarnje patnje. On je onaj koji je dobra prilika, “em mlad, em lijep, emna položaju, em pametan, em tri stana, em četiri auta, em strah, em trepet, em tibrada!“9 Naravno, naše iskustveno predznanje djeluje tako što ćemo ovu rečenicupročitati u ironijskom modusu, jer predobro znamo odakle Aci stanovi i auta i štasimbolizira brada. Također, sva moguća složenost njegovog lika nestaje u trenutkuspoznaje da je rat njemu pružio smisao, da je tek u ratu spoznao sebe, da je sada uprilici da se osveti svima onima koji su bilo kad i u bilo čemu od njega bili bolji.



7 Zlatko Topčić: Košmar, OKO, Sarajevo, 1997, str. 24.8 Ibid, str. 26.9 Ibid, str. 46.

212

Ovim je identitet Ace kao tipičnog zločinca u potpunosti zaokružen. Sa Adijevimidentitetom stvari su nešto složenije. Oca istovremeno mrzi i voli, suprugu voli i vara,piše za “Oslobođenje“ iako više nije siguran u snagu svojih tekstova. Inače, njegovičlanci su inkorporirani u tekst romana, i to isti oni koje je Zlatko Topčić objavio tegodine u knjizi bogumilske legende: Grbavički violinisti, Tehnologija zla, Nije toništa..., Pisac na cijeni. Tako su fakti i fikcija još jednanput isprepleteni kroz podu-darnosti Topčićeve esejistike i Adijevih tekstova iz romana Košmar. I tu košmaru nijekraj! Naime, kompletan roman je premrežen elementima fantastike u obliku reali-ziranih snova. Aco sanja da je mudžahedin i da gine od metka koji je sam ispalio,Adi često sanja da je četnik koji, također, gine. “I...otkud ja na ovoj strani?! I kogasam vidio kad sam pogledao gore? Sebe? Moglo bi biti, jer moje je mjesto tamo, naJevrejskom groblju. Ali, ko sam onda ovaj ja... žrtva?! U čiji sam ušao život, čiji samsanjao san.“10 Također, nekoliko B-e poglavlja završava se Adijevom pogibijom, jerse to zaista moglo desiti u Sarajevu bilo kad i bilo gdje, a onda, kada i istinski pogine,na kraju romana, mi nismo do kraja sigurni ko je od njih dvojice koga ubio i da li jesve samo ružan san? Rat je košmar u kome se više puta umire, više puta sanja istisan, u kojemu se potpuno odvojeni ljudski putevi isprepletu u, kako bi rekaoSelimović, nerazmrsiv krvav čvor.

Roman Gola koža objavljen je 2004, a drama istog naslova 2007. godine. Iako seumnogome sižejno razlikuju, oba teksta imaju isto polazište kada su u pitanju likovii tema problematiziranja drugačije drugačijeg. Protagonista je neukorijenjeno bićekoje remeti uobičajen poredak identiteta. Dječak u romanu Gola koža vlastitimpostojanjem i tijelom (golom kožom) svjedoči zločin učinjen nad njegovom majkom.Njegov identitet (ili neidentitet) postepeno se razotkriva kroz potragu za roditeljima– zločincem i žrtvom, ali i, prije svega, kroz potragu za samim sobom. Ako smo uprethodnim romanima prepoznavali literarno preispitivanje viktimološke politikeidentiteta kroz subjektiviziranje historijske traume i zločina, onda u trećem možemogovoriti o svjedočenju drugog reda; ne o vlastitoj već traumi drugoga, ne o ratu većnjegovim posljedicama, ne o silovanju već njegovom plodu koji je čovjek bezidentiteta. Ulogu historijskog svjedoka Topčić je zamijenio ulogom, prema katego-rizaciji koju pravi Asmanova, moralnog svjedoka, i to onog koji govori:

moralnom svedoku zajedničko je sa religijskim svedokom to što u sebisjedinjuje ulogu žrtve i ulogu svedoka. ono što ga, međutim, razlikuje od



10 Ibid, str. 97 i 157.

213

martira jeste okolnost da on ne postaje svedok zato što umire, nego zato štopreživljava. Kao preživeli (“superstes“), on nije sličan samo istorijskomsvedoku koji postaje svedok svih onih koji nisu preživeli, glas svih onih koji suzanavek zanemeli i njihovog izbrisanog imena. Zahvaljujući tome što je tolikoblizak smrti i mrtvima, njegovo svedočenje ne stoji samo u znaku optužbe negoi u znaku tužbalice, zbog čega svedočenje uključuje i ćutanje kao nemoć – da– se – govori.11

Glavni lik romana je dječak Mustafa koji odrasta u domu za nezbrinutu djecu, uzinformaciju da su mu roditelji novinari koji su izvještavali iz Sarajeva, a onda serazišli i njega ostavili. Nakon uvodne, okvirne priče o dočeku druga Tita u Sarajevuprije trideset godina, te fotografije na kojoj je istraživač prepoznao lica Sabine iVeselina iz foče, fabula započinje u poslijeratnom Sarajevu, pismima koje Mustafapiše imaginarnim roditeljima. Nakon spoznaje ko je i zašto je u domu Mustafanastavlja pisati pisma, no sada je to izmišljeni stric Petko. “Zbogom Romeo, oče,Julija, moja majko! Izgubih i ono što imao nisam!“12 Iako je odrastao tamo gdje sumu svi kao nešto (otac, sestre, baraća) i gdje brzo naučiš da imaš na svijetu samosebe, Mustafa ne odustaje ni od potrage za roditeljima, ni od imaginarnog strica.Konačna spoznaja vlastitog porijekla poljuljat će dječakov svijet, ali i otvoritinebrojena pitanja o sudbini takve djece.

Psihološki košmar, u fabularnom djejstvu potpuno mirnog protagoniste, ostvarenje izuzetnim oneobičavanjem fokalizacije i pozicije pripovjednog subjekta. Naime,u ovom romanu svi govore u prvom licu – ne samo u pismima ili unutarnjimmonolozima nego i u svakoj izgovorenoj replici; što znači da u jednoj sceni možebiti dva, tri i više subjekata koji su ujedno i naratori. Od direktora doma Mirze, prekoSabine i Veselina, do Sabininog muža, djece...svi u romanu imaju svoje Ja. I upravoto je ključ za prepoznavanje jednog od stotina izgubljenih identiteta i izgubljenih Ja.Samo je umjetnički tekst prostor u kojemu traumatizirani subjekti, otuđeni od vlastiteličnosti, mogu imati personaliziranu misao i govor.

U tom smislu, Zlatko Topčić kao moralni svjedok, progovara o silovanim ženamai nestabilnom identitarnom statusu njihove djece: “Iz gnoja je niklo dijete, u meni,na mojoj zemlji što primila je zlo sjeme, u karlici... i rodio se – on! Zar u sebi, ako jemoj, a moj jeste, zar ne nosi i dio njega, ravno pola – otac mu je, kao što sam mu jamajka?! Kako ga voljeti, pa zar ta ljubav ne bi uvećala grijeh?! Ili, zar bi ga mržnja,



11 Aleida Asman: Duga senka prošlosti, Biblioteka XX vek, Beograd, 2011, str. 107.12 Zlatko Topčić: Gola koža, Buybook, Sarajevo, 2004, str. 25.

214

taj grijeh, manjim učinila!?“13 Svojim oskrnavljenim tijelom Sabina svjedoči zločin,a psihološkom traumom zbog ostavljenog djeteta koje (iako mu je majka) naprostone može voljeti, svjedoči postratnu traumu onih nad kojima je zločin izvršen. S drugestrane, dijete se bez velike traume ne može nositi sa svojim porijeklom, te je njegovviktimološki diskurs možda još i snažniji od majčinog - ako se takvo nešto uopćemože porediti. Majka se trudila zaboraviti, formirala je novu porodicu i pokušalakrenuti dalje. Mustafa nema šta zaboraviti – jer ne može se samoga sebe zaboraviti.Tu sam, postojim, nisam birao da budem a jesam, njegove su misli. Na pitanje kojojnaciji pripada, Mustafa odgovara: “Novi. Kažu... deset hiljada nas ima. fali nam jošsamo ime.“14 Iako njegovo ime znači odabran / izabran, Mustafa je odbačen dva putai od oca i od majke, i u analepsi i u fabuli. S majkom se rastane noseći pitu koju muje dala za puta (kao da si mi neka prava majka!), a sa ocem – psovkom: “Jebaću timajku kroz majku kad-tad, Veseline Raspudiću, kao što si ti moju...silov’o ‘92. ufoči.“15. Na kraju, Sabina sa djecom živi u domu “Ljubica Ivezić“ jer joj se mužubio dok su ih kao izbjeglice deložirali iz tuđe kuće, a Mustafa je usvojen uhraniteljsku porodicu. I kad se čini da je sve dobro: ostvarenog sna, na moru, Mustafaje smiren, sa nekim novim svojima... slijedi ironijski završetak u Epilogu: 2073.godine Mustafa kao dobitnik Nobelove nagrade za književnost govori: “Svi smosamo, i uvijek, zapravo - ja’“16 Zašto ovakav završetak? Holivudski happy and nijesigurno, niti je Topčić autor takvih romana... Čini se da Mustafa, stvoren iz mržnje izločina a anđeoski nevin, konačno Ja može naći jedino u književnosti, u svijetunecjelovitih i fluidnih identiteta, drugačije drugačijih i iskorijenjenih.

Svojim romanima Zlatko Topčić pamti i svjedoči, na razini vlastitog književnogopusa i u ravni vlastitog života kombinira proživljeno i fikcijsko, a njegovi naratorisu u neprekidnom doticaju sa stvarnošću. Tako: Topčićeva ranije objavljena dramaKulin postaje sastavni dio istoimenog romana u čijem središtu je autor drame Tvrtko;eseji koje objavljuje Zlatko Topčić sastavni su dio romana Košmar u kojem glavnilik u “Oslobođenju“ objavljuje upravo te Topčićeve tekstove; roman Gola koža je trigodine kasnije preoblikovan u dramu sa istim protagonistima i predtekstom, ali neštodrugačijom fabulom i završetkom. Jedan tekst postaje drugome prototekst, a knji-ževnik Topčić svoj autorski identitet upliće u fikciju i pretvara u tekstualnu kon-strukciju. Trauma savremenih historijskih događaja tako biva višestruko posvje-



13 Ibid, str. 78.14 Ibid, str. 93.15 Ibid, str. 127.16 Ibid, str. 152.

215

dočena. Proživljena trauma je kroz pamćenje svjedoka upisana u tekst i oblikovanakao umjetničko djelo. To je istina o proživljenom zločinu, ali bez mržnje, bez ide-ologije, bez herojstva ili dnevnopolitičke patetike i jeftinog patriotizma. Posvjedočenagola istina oplemenjena umjetnošću.

Izvori:

1. Topčić, Zlatko: Kulin, Svjetlost, Sarajevo, 1994.2. Topčić, Zlatko: Košmar, OKO, Sarajevo, 1997.3. Topčić, Zlatko: Gola koža, Buybook, Sarajevo, 2004.

Literatura:

1. Kovač, Emilija: amazonke, vile i satirice, Grad Čakovec, Čakovec, 2011.2. Asman, Aleida: Duga senka prošlosti, Biblioteka XX vek, Beograd, 2011.

VICTIM AND WINTNESS OF CRIME: THE QUESTION OFIDENTITy IN ZLATKO TOPČIć'S NOVELSKulin, niGHTmaRe AND naKeD sKin

Summary

This paper will research into the questions of identity and the ways in which Zlatko Topčić answersto them in his novels. The paper focuses on the novels Kulin, nightmare (Košmar) and naked skin (Golakoža) that were written and published in Sarajevo, during the agression on Bosnia and Herzegovina orright after that. first thing to notice is a biographical author who in his autopoeticism choses the identityof a historical and moral witness, and the next one is the series of identity questions posed by the textsof the novels. Starting from the individual trauma, through memory and testimony, Topčić’s novelsquestion the identity of the marginalized victims and theirtestimonies through letters and writings, aswell as the identity of the differently different others within the usual order of identity. These are novelsin which the “I – witness“ through the artistic creation of traumatic memories becomes one of the creatorsof the collective memory.

Key words: Zlatko Topčić, Kulin, Košmar, Gola koža, identity, witness, memory.



216

Adresa autoraAuthor’s addressDijana Hadžizukićfakultet humanističkih nauka [email protected]



217


Vedad Spahić

RAZBIJENO ZRCALO IDENTITETA: OgLED O PROZIHADŽEMA HAJDAREVIćA

Prepoznatljiv u književnom svijetu kao izraziti lirik Hadžem Hajdarević je do 2016. godine objavioi dvije prozne knjige – zbirku priča Klinika za plastičnu hirurgiju i roman Gdje si ti ovih godina.Hajdarevićeve priče predstavljaju pokušaj eklektičkog saobražavanja modernističke tradicije i post -modernih narativnih procedura. Tipična tema moderne proze – intelektualac i njegov unutarnji svijet- tretira se kroz autoreferencijalna posuvraćenja zahvaljujući kojima sam tekst preuzima ulogu“glavnog junaka” uživajući u teorijski inspirisanom propiti vanju vlastitih performansi na način kojibi se možda najpribližnije mogao označiti terminom concetto (barokna figura koja inventivnošćuslika, predodžbi i veza u koje se dovode stvari i pojave nastoji zadiviti čitatelja). Pri svemu tomepisac uspijeva – dvostrukim kodiranjem teksta – ostvariti komuni-kaciju sa različitim profilimačitalaca. Svijest o recepcijskim limitima ove poetike podstakla je Hajdarevića, čiji se javni angažmanu međuvremenu intenzivirao i u medijima i neposredno u politici, da se svojim debitantskim romanomodlučnije okrene stvarnosnoj prozi i neoreali-stičkom, mimetičkom pismu. Roman karakteriziraneravnoteža dijegetičkog i lirsko-diskurzivnog sloja romana, nastala usljed snažne inercije pjesničkogpristupa u obradi stvarnosne građe, koji se oslanja na metaforičko-metonimijsko i simboličkotransponiranje znakovitih pojedinosti, dok mimetički model proze, za koji se autor samim izboromteme morao opredijeliti, iziskuje, barem podjednaku, fokusiranost na tradicionalne motivacijske(psiho-socijalne) mehanizme kao nosive elemente narativne strukture.

Ključne riječi: recentna bosanskohercegovačka proza, moderna tema, postmoderne narativneprocedure, groteskna fantastika, rastakanje identiteta, mimetički model proze, metafora,metonimija, unutarnja motivacija

Vedad Spahić: Razbijeno zrcalo identiteta: ogled o proziHadžema Hajdarevića


218

Kada je svojedobno prošlo dobrih pet-šest godina od objavljivanja zbirke pričaKlinika za plastičnu hirurgiju (2000.) Hadžema Hajdarevića, a da o njoj nije napisanoni jedno jedino kritičko slovo, bilo je itekakvih razloga zapitati se: namiremo lipotonjim generacijama bosanskih književnih povjesničara nemogu}u misiju? Ljudikoji budu sistematizirali literarnu prošlost, o nekim važnim knjigama – dođu li imkakvim slučajem uopće do ruku – premijerno će zboriti decenijama poslije. Propu-štenoga je, kako stvari stoje, toliko da u budućnosti izvjesno spominjanje po zlubosanske kritike na prijelazu milenija više ništa ne može spriječiti. Recentnabosanskohercegovačka kritika, opsjenjenošću svojim književim ikonama (nema ihviše od 5-6), s jedne, i “minus-prisustvom“ u prostoru izoliranog mnoštva književnihparija, s druge strane, bit će sama po sebi zanimljiv fenomen dolazećim istraživačima.Ako je već tako i ako smo, k tome, svjesni da sporadične aktuelizacije prešućenihdjela neće ništa bitno promijeniti kada je u pitanju nužnost neke buduće forenzičkerekonstrukcije kontemporarne nam književne zbilje, to ne znači da bismo sedefetistički trebali odreći makar opreznog ukazivanja na one kritički ignoriranetekstove čija diskurzivno-poetička izvedenost može biti paradigmatična za aktuelneknjiževne tokove. S kojim bi razlozima među takve knjige spadala Hajdarevićevadebitantska zbirka priča?

sedamnaest priča o sašaptavanjima sa đavolom i psihorubovima, kako autorpodnaslovljava zbirku, predstavljaju pokušaj eklektičkog saobražavanja moderni-stičke tradicije i postmodernih narativnih procedura. Intelektualac-umjetnik-pisac injegov unutarnji svijet kao opsesivna modernistička tema uvedeni su u spacijmetaproze koja svoja autoreferencijalna posuvraćenja ne fiksira za meditativnu razinujunakove svijesti već ih rasprostire na integralu teksta koji sam preuzima ulogu“glavnog junaka“ uživajući u teorijski inspiriranom propitivanju vlastitih performansina način koji bi se možda najpribližnije mogao označiti terminom concetto (baroknafigura koja inventivnošću slika, predodžbi i veza u koje se dovode stvari i pojavenastoji zadiviti čitatelja). Repertoar Hajdarevićevih “dosjetki“ čini niz tehnika itaktika tipa priče u priči, priče o priči, pronađene priče (rukopisa), neispričane priče,pseudo i vakantnog citata, prolepse, analepse, te postupci iz registra literarnefantastike poput uvođenja dvojnika, multiplikacija, realiziranih metafora i sl...Hronotopi ratne i poratne Bosne te dijasporskih zajednica u koje su smještene pričeu iznimnoj mjeri pogoduju rečenim procedurama, i to zahvaljujući svojim dvjemakarakteristikama: zdravorazumskoj nepojmljivosti dogođenih istina i neutaživojpotrebi ljudi da o tim istinama “svjedoče“, što rezultira metastazičkim razmno-



219

žavanjem priča u kojima je, suprotno veritativnim intencijama autora, nepouzdanasvaka granica između zbilje i fikcije.

Na istom tragu aberaciji i rastakanju izloženi su osobni identiteti Hajdarevićevihjunaka u svim aspektima: nacionalnom, profesionalnom, spolnom, u krajnjojkonsekvenci i tjelesnom – koje se događa kroz kafkijanske metamorfoze i implozijekao završni čin agoničnog pervertiranja predodžbi i vrednota na kojima susamouvjereno prispodobljavali sliku o sebi i svijetu. U izbjeglištvu odrođenu Anheluiz priče Trešnja u anhelinu snu (“Ranije se mogla zvati Senada, Šeherzada, Beg-zada.“, piše Hajdarević, sugerirajući omen nomen znakovitost njenog novog imena.)usisava mikorofon dok vodi radio-emisiju na Dw. Obrastanje tijela kokošijim perjemrealizirana je metafora ruralne identitetske utučenosti bračnog para u priči perutanjekokoši. Naslovna priča satira je na temu danas sveprisutne opsjednutosti tjelesnimizgledom. Svi ljudi koje susreće glavni junak imaju isto “Miralemovo lice“, a sveulice vode i svi taksiji voze do klinike za plastičnu hirurgiju. U slučaju v. d. direktoraizudina velagića grudi mlade putene tajnice u širokim zamasima ljuljaju se pro-storijom a bedra ispunjavaju sve zidove i uzdižu se do plafona, dok on, vježbajući natrim-spravi i posmatrajući je, dobija infarkt. Iz ’tjestavokipućeg’ tijela suprugeknjiževnika Zulfikara Zlatka Pašića izvija se rep (anđeo s repom), a bračna krizapozorišnog reditelja Mensura Karaosmanagića u priči Hodanje po stropu rezultirauzajamnom metamorfozom identiteta – on tijelom postaje žena a žena on. Tjelesnostapanje identitetskih suprotnosti dovedeno je do vrhunca u priči logorsko ogledalo,u kojoj se lice logoraša profesora Jesenkovića pretvara u lice njegovog krvnika,upravnika logora.

Groteskna fantastika korporalnih permutacija u svim je slučajevima metaforičkiishod metonimijskog tipiziranja likova koji su po pravilu reprezenti jedne šire pojaveili populacijske kategorije unutar prepoznatljivog bosanskog (post)ratnog miljea, kaonpr. povratnik faiz Resulović iz priče čovjek odavde, koji, ignoriran od domicilnesredine, mijenja agregatno stanje: najprije postaje proziran zatim se pretvara u vodui naposlijetku oteče u zemlju. “Hvatanje“ likova u situacijama koje eksteriorizirajunjihovu dramu identiteta (u trenucima istine1) karakteristika je i priča zasnovanih namimetičkom modelu naracije (silazak, Zlata, život u zavjesama, spržena fotografija,



1 Ovom sintagmom naratolozi označavaju situacije s dalekosežnim posljedicama po junakovu budućnost.Pogledati Mary-Louise Pratt: Kratka priča: pojmovi dužine i kratkoće, Gradina, br. 1, 1989., str. 23.

220

visoko u planinama). Kada zatomljene psihološke, ideološke i porodične traumejednom izbiju na površinu ništa ih više ne može vratiti unutra. Rat i postratniegzistencijalni žrvanj utoliko su, u neku ruku, dobrodošli katalizator – ono, izistoimene priče, u sjajnu metaforu sublimirano razbijeno logorsko ogledalo – kojenas, u ovoj zemlji Bosni, primorava da napokon počnemo živjeti vlastite živote. Kojaje cijena? Hajdarevićeva knjiga Klinika za plastičnu hirurgiju kao literarni odgovorna ovo teško pitanje dokazuje da i visokosofisticirana književnost može biti dovoljnostvarnosno referentna da bi bila angažirana. Uz opasku da je to onaj vid socijalnog“angažmana“ književnosti čija rezonanca ipak ne dopire izvan uskog elitnog krugaprofesionalaca i literarnih sladokusaca.

Sasvim moguće da je svijest o recepcijskim limitima ove poetike podstaklaHajdarevića, čiji se javni angažman u međuvremenu intenzivirao i u medijima ineposredno u politici, da se svojim debitantskim romanom Gdje si ti ovih godina(2015.) odlučnije okrene stvarnosnoj prozi i neorealističkom, mimetičkom pismu.Pridružio se tako preovladavajućoj autorskoj struji koja će odbaciti postmodernizamkao hermetičan i autoreferencijalan pa stoga i, rašireno je uvjerenje, nesposoban zadruštvenu kritičnost, dok mimetički modeli pisanja omogućuju beskompromisnijiobračun sa “ovdje i sada“.

Trendovski konjunkturna tema o susretu pisca i lika njegovog romana okvir jeunutar kojeg Hajdarević aktuelizira najmračnije strane ratne i poratne bosanske zbilje:ratne zločine, misteriozna ubistva i nestajanje ljudi, bezočno profiterstvo, mrežeobavještajnog podzemlja, tajkunsko-privatizacijsku pljačku, mafijaško reketiranje,korupciju i isisavanje budžetskog novca... Sve to zlo sabrano je, kao u nekakvomomnibus-liku bosanske ratno-tranzicijske mafijaške scene, u Ibrahimu Barlovu, kojise u jutro nakon novogodišnjeg slavlja pojavljuje na vratima stana pisca HalimaHajdarevića s bizarnom i dobro plaćenom ponudom pisanja romana o njegovomratnom putu. Junakov izbor pisca nije motiviran Halimovom književnom reputacijomveć neupletenošću i neposjedovanjem informacija o ratnim zakulisnim zapletima (štobi bio izvjestan razlog odbijanja) jer je te godine proveo izbivajući u inostranstvu,kao i ranjivošću njegova trenutnog statusa – finansijski problemi i nesiguran slaboplaćeni posao na određeno vrijeme u auto-salonu, premda Barlov, sebi svojstvenomzamjenom teza, odluku objašnjava riječima: “Da si kakav poznatiji pisac, od važnostiautora ne bi se dovoljno vidio glavni lik u romanu“. Autorov pak izbor junaka replikaje u bosanskohercegovačkoj prozi omiljene figure intelektualca povratnika, ali uovom slučaju umjesto iz rata to je lik povratnika u nedovršeni rat, kako, invertirajućiklasičnu Clausewitzevu definciju, sociopolitološke analize opisuju stanje ’mira’ u



221

dejtonskoj Bosni i Hercegovini. Tradicionalni modernistički profil intelektualca/pisca,koji je u pravilu introvertan, bezvoljan, dezorganiziran i introspektivan, podvrgnut jenž`nom, hronotopijski uvjetovanom, identitetskom redizajnu: Halim je reprezentgrađanske, etnički i vjerski indiferentne inteligencije, što mu obezbjeđuje potrebnudistancu i naturalizira kritički odnos spram tranzicijskih posrnuća bosanskog društvana koja se roman tematski fokusira. Tako profilirana ’centralna svijest’ pogodovalaje i parodijskom tretiranju inflacije i kakofonije ’istina’ o ratu kao pojave za koju je,pored cijelog širokog kompleksa uobzirenih bosanskih sociopatoloških fenomena, uromanu rezervirana najdublja posvećenost.

Uistinu, svjedoci smo svojevrsne renesanse memoarskoga žanra, obilježenehiperprodukcijom atomiziranih, na traci senzacionalizma, politizacije, revanšizma ipotrebe za ličnim probitkom fabrikovanih selektivnih i parcijalnih ’istina’ oposljednjem bosanskom ratu.2 Među autorima non-fiction proze, dakako, najmanjeje pisaca (izuzimajući, odnedavno, Abdulaha Sidrana). Oni se, očito, i dalje držetradicionalnog uvjerenja da je ta vrsta ostavljanja tragova o sebi književno nezahvalanili nepreporučljiv posao (“...uvijek bih se uvjerio kako je najteže opisivati ono što seintenzivno lično doživjelo. Najlakše je izmišljati stvarnost. Dogođena stvarnost većje jednom ispisana i opisana u našem sjećanju pa je svako prepisivanje sumnjivfalsifikat“, rezonira junak romana), te se na nj odlučuju uglavnom nekadašnji vojnoili politički visokopozicionirani protagonisti puni nezadovoljenih sujeta i zavisti,dirljivih žudnji za povijesnom važnošću, bremenitih ratnih hipoteka i sl. Sve bi se tonjihovim osebujnim pisanim svjedočanstvima kao moralo ’poravnati i postaviti nazasluženo mjesto’. Zato “o ratu i o ratnim okolnostima ne postoji konačna istina,postoje jedino pojedinačna iskustva koja se međusobno polomiše da se prometnu uistine“, shvatit će pisac romana o Ibrahimu Barlovu kada ga ovaj uvuče u neželjeniposao. A Barlova muči isti problem i ne želi zaostajati za drugima, ali ne želi ni bitikao oni:

“Drugi vojni komandanti napisali su knjige o sebi i svojim, kobajagi,genijalnim zapovijedima, odlukama, uspjesima... Onaj Ajnadžić, Delić,



2 “Poplava sjećanja“ je i svojevrsni globalni fenomen u kontekstu postmodernog odbacivanja ideje cjelovite istine i preorijentacije interesa na doživljaj, lično, subjektivno iskustvo (poetika svjedočenja). Recentna bosanska proliferacija memoarskih tekstova nije povezana sa mondijalnim trendom memory boom-a, ali ima dodirnih tačaka sa drugim generativnim modusom “poplave sjećanja“ karakterističnim za zajednice u kojima je identitet problematičan te je potrebno rekonstruktivnim radovima na konfabulaciji prošlosti ojačati njegove temelje(Pogledati Tijana Bajović: poplava sećanja: nastanak i razvoj “memory booma“, filozofija i društvo XXIII (3), Beograd, 2012.)

222

Jašarević, Dreković, Halilović, pa onaj mudrijaš Muslimović, ko je god gdjekome komandovao, ko je god i primirisao ratištu, nešto je napisao... Izgleda,da se bilo koga od njih šta pitalo u ratnim planovima, Bosni ne bi trebao niDayton, ni Karadayton, kako je to negdje nekakva budala skovala, ni BillClinton, ni svjetska diplomacija, jer bismo u ratu neprijatelja porazili nekolikoputa...“3

Zato ne namjerava ispisivati memoare, on hoće roman! Samo književnost možena zadovoljavajući način uljepšati mu ratni put, rezon je Ibrahima Barlova, utemeljenna mediokritetskom dekorativno-monumentalističkom shvatanju umjetnosti, jednakokao što su i portreti oficira, koje je, u sjajnoj paraboli interpoliranoj u fabulu romana,tokom rata morao praviti nujni slikar Amir Žiga, trebali pružiti satisfakcije mizernimrobovima taštine i neukusa kojima je sudbina dodijelila uloge gospodara života ismrti. Slikar se, zapravo, javlja kao Halimov estetsko-etički alter-ego, koji, za razlikuod njega, bez obzira na cijenu, iznalazi hrabrosti i načina suprotstaviti se poni-žavajućem najmu i u ratnim okolnostima nabujaloj žudnji za ’umjetničkim ovjeko-vječenjem tvoraca povijesti’. Umjesto portreta brkatih oficira Žiga svojim slikamaoživljava “zvukove prirode, glasove noći, krike ubijenih, usamljeni i skriveni plač,večernji i jutarnji miris hljeba...“4 Halim ne posjeduje tu snagu i dopušta Barlovu daga pridobije za pisanje romana, a to je, s obzirom na sadržaj i karakter ’građe’, tešpijunsko-obavještajne stilove njegova ophođenja s okruženjem, značilo uvlačenje umračni svijet tajkunsko-mafijaškog podzemlja.

Halim ne uspijeva odoljeti ni radoznalosti te započinje vlastitu istragu s ciljemsklapanja mozaika o Barlovu, koji ne bi sadržavao samo dozirane i konfabuliraneinformacije iz jednog izvora, a što mu je i neka vrsta moralno-estetskog alibija, budućida je odlučio uz naručeni napisati i svoj paralelni roman o istom junaku. Od tog mo-menta nastaju ozbiljni problemi, kako za Halima, pisca romana u romanu, tako i zaHadžema Hajdarevića, pisca romana o Halimu. Prvih stotinjak stranica nagov-ještavalo je da bi se do kraja mogao uspješno iznijeti sa metaleptičkim preplitanjem



3 Hadžem Hajdarević: Gdje si ti ovih godina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015., str. 271.4 Poetika slikara Žige, kao Halimovog/Hadžemovog alter-ega svjedoči (indikativno!) o njegovoj vjernosti eli-

tno-modernističkom konceptu umjetničkog djela kao metafore /nasuprot postmodernoj privrženosti metonimiji/, teorijski razloženom još u radovima ruskih formalista: “Kad slikar prikazuje predmete, on ne prikazuje samo ono što vidi, on u sliku uključuje saznanje ... moguće je pored figure nacrtati liniju linija tih figura, koje kao da su viđene iz drugih tačaka i zbog toga drugačije shvaćene. Umetnost je mnogopojmovna, umetnost je mogućnost da se dobije potpuna, iako često i protivrečna, predstava o svetu“ (Viktor Šklovski: energija zablude, Prosveta, Beograd, 1985., str. 275.).

223

pripovjednih razina i polivizurom gledištă koja se fokusiraju ka istom liku idogađajima. Šavovi su, međutim, počeli da se krzaju kada je trebalo motivacijskiopravdati brojna pojedinačna ispovijedanja o sadr`ajima koje bi najbolje bilo sakritii od samog sebe. Svijet u kome se Halim obreo ima stroga nepisana pravila, a jednood njih, izreženo kao Ibrahimovo upozorenje, tiče se upravo zavjeta šutnje:

“Ko ti se ispovijeda ili izmamljuje od tebe svoju ispovijed, neku zaturenutraumu, priču na povjerenje, taj se ili nije uspio snaći u vlastitom životu ili sesvojom, kao i tvojom pričom nastoji okoristiti tako što će te vezati za sebe, akasnije ucjenjivati a da to i ne osjetiš.“5

Mafijašev zazor od ispovijedi psihološki je opravdan teretom prošlosti nasuprototvaranju bez ključa Halimovih ’prijatelja’ koji su, eto, svi nekim slučajem imali uprošlosti posla sa Barlovom. Introvertni lik-pisac ima ničim zaslužen i nestvarno širokkrug dušebrižnika i s njima povezanih ’rođaka’ i poznanika koji se utrkuju iščupatiga iz mafijaškog miljea. Više tehničko nego motivacijsko rješenje je prisustvo većinenjih na novogodišnjoj proslavi u Halimovom stanu, kada je kao važio “dogovor dasvako može dovesti koga želi“. “Lik u romanu ne može visiti niotkuda, radnja morabiti logično povezana, utisnuta u konkretno životno tlo, povezana s konkretnimljudima i njihovim sudbinama. Likovi nisu transparenti narezani od kartona“,autoreferira Halim, ali prezimenjak mu pisac nije priuštio obistinjenje ove teorijskesamosvijesti.

Za razliku od dijegetičke izvedbe puniju mjeru vjerodostojnosti, i kaofunkcionalne sastavnice romaneskne strukture i kao samostalne misaone ili lirskecjeline, postižu esejističke, meditativne i socio-analitičke dionice. Tematski su upravilu vezane za osobne i kolektivne identitetske procijepe s kojima se, danas i ovdje,živi bez jasnije volje da budu prevladani. Posrijedi je, ima se dojam, jedna sveopća,društvena i privatna uhvaćenost u raskoraku. Halim u svemu više gostuje nego štopripada. Brak mu je u raspadu, sa novom etno-vjerskom paradigmom ne može seidentificirati, posao u auto-salonu radi iz nužde, prijateljstva su više nominalna negoprisna, djevojka koju voli neprestano mu izmiče, u sjećanjima živa podrinjska idiladjetinjstva mjesto je koje se posjećuje samo kad su kolektivne dženaze ekshumiranihrođaka, zgađen hipokrizijom vratio se iz Njemačke gdje je tokom ratnih godina radiokao čuvar groblja kućnih ljubimaca... Najteže mu pada sve produbljeniji jaz premamajci i ocu kao posljedica pomjeranja identitetske ose, koje nije spreman pratiti:



5 Ibidem, str. 130.

224

“Otac bi me petkom pritiskao da idem na džumu, a ja, nakon svih razočarenjakoja sam mu priredio, nisam imao snage odupirati se. Kad ostarim kao ti, tata,mislio sam, ići ću u džamiju, i slušat ću sve te tvoje hodže i hadžije, i svenjihove besjede i besjedice, nije da ja ne vjerujem u Boga, lakše je živjeti akose vjeruje... Sad me tjera na džumu, a dok je bio u partiji, krijući sam svršnjacima išao na vjersku pouku. On to, kao, nije smio znati. Pomišljao samreći: Čekam, tata, da Bog sretne mene, da se Bog i ja sprijateljimo, očito da jaBoga ne umijem sresti.“6

Neravnoteža dijegetičkog i lirsko-diskurzivnog sloja romana u ovom slučaju javljase, po svoj prilici, usljed snažne inercije pjesničkog pristupa u obradi stvarnosnegrađe, koji se oslanja na metaforičko-metonimijsko i simboličko transponiranjeznakovitih pojedinosti, dok mimetički model proze, za koji se autor samim izboromteme morao opredijeliti, iziskuje, barem podjednaku, fokusiranost na tradicionalnemotivacijske (psiho-socijalne) mehanizme kao nosive elemente narativne strukture.Hajdarević, eksploatirajući prvi, i po književnoj vokaciji matični mu, pristup ukarakterizaciji likova ispisuje najuspjelije stranice i fragmente ovoga romana, biloda se radi o metonimijskom signiranju detalja kao odraza ukupnosti neke karakternefizionomije (npr.: “Nikad ne odvezujem pertle na cipelama kad ih izuvam, pa se svakiput toliko ljutim na sebe da me zažuljaju zubi od prigušenih psovki dok raspetljavammrtvouzice.“), ili je riječ o simboličko-alegorijskom predstavljanju identitetskogburureta kao društvenog trenda, primjerice, u slučaju Sanje, koju u romanuupoznajemo dok izvodi novogodišnji striptiz u Halimovom stanu, ostavljajući mu zauspomenu gaćice, do njene zabrađenosti pred kraj romana i odbačene urednoposložene burke u Halimovoj spavaćoj sobi nakon što se nezadovolj(e)na u toku noćiiskrala i za koji dan stupila u brak s drugim čovjekom. Gledamo li na Hajdarevićevdebitantski roman iz aspekta te posvemašnje, osobne i društvene, nestabilnosti, moždai uočene strukturne neravnoteže dobijaju određenu simboliku.



6 Ibidem, str. 223.

225

Izvori:

1. Hajdarević, Hadžem: Klinika za plastičnu hirurgiju, Ljiljan, Sarajevo, 2000.2. Hajdarević, Hadžem: Gdje si ti ovih godina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015.

Literatura

1. Bajović, Tijana: poplava sećanja: nastanak i razvoj “memory booma“, filozofija i društvo XXIII (3), Beograd, 2012.)

2. Pratt, Mary-Louise: Kratka priča: pojmovi dužine i kratkoće, Gradina, br. 1, 1989. str. 9-38.

3. Šklovski, Viktor: energija zablude, Prosveta, Beograd, 1985.

THE BROKEN MIRROR OF IDENTITy: AN ESSAyON HADŽEM HAJDAREVIć’S PROSE

Summary:

Recognizable in the literary world as an exceptionally lyric author, Hadžem Hajdarević has publishedtwo prose works by 2016 – a collection of short stories Plastic Surgery Clinic and a novel Where haveyou been these years. Hajdarević’s stories represent an attempt at eclectic unification of the modernisttradition and the post-modern narrative procedures. The typical theme of modern poetry – the intellectualand his internal world – is treated through self-referential inversion thanks to which the text takes overthe role of “the protagonist“, while taking pleasure in the theoretically-inspired questioning of its ownperformances in a way that could be approximately defined by using the term concetto (a baroque figurethat attempts to impress the reader by using the inventiveness of pictures, images and connectionsbetween objects and occurrences). Nevertheless, the author succeeds, by using double text coding, toestablish communication with different profiles of readers. The consciousness of limitations of receptionof this poetics has encouraged Hajdarević, whose public engagement has, in the meantime, intensifiedin the media and, indirectly, in politics, to focus more decisively on realistic prose and neo-realistic,mimetic writing in his debut novel. The novel is characterized by the imbalance of diegetic and lyric-discursive layers of the novel, a result of powerful inertia of the lyrical approach in processing realistic



226

content, relying on metaphoric-mimetic and symbolic transposition of the significant particularities,while the mimetic prose model, the author was forced to accept by the choice of the topic, requires, atleast equal focus on traditional motivational (psycho-social) mechanisms of supportive elements of thenarrative structure.

Key words: recent Bosnian-Herzegovinian prose, modern theme, postmodern narrative procedure,grotesque fantastic fiction, dissolution of identity, mimetic prose model, metaphor, metonymy, internalmotivation

Adresa autoraAuthor’s addressVedad Spahićfilozofski fakultet u [email protected]



227

Stručni radProfessional paper

Dženan Skelić

ZRCALJENJE BOSNOM (gLOSE I MARgINALIJE UZ KNJIgE KRuGovi i elipse IKnjiževnosT i iDenTiTeT VEDADA SPAHIćA)

Ogled predstavlja spoj impresionističkog i analitičkog reflektiranja o Spahićevim identitološkimčitanjima bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, koja podsticajno navode na novasagledavanja bosanske historije i književnosti, na nova susretanja sa njenim prijateljima ineprijateljima, na nova preispitivanja vlastitog bića i svih određenja koja su nam prije togiščitavanja bila bliska toliko da ih možda nismo niti primjećivali, a onda nam ih je autor pokazao,obilježio i mi ih postajemo svjesni kao traga Sebe i Drugog u nama.

Ključne riječi: bošnjački i bosanskohercegovački identitet, književnost, kriza identiteta,otkrivanje sebe, ogledalo, drugi

Postoje čuvari identiteta koje prepoznajemo kao pisce, pjesnike, umjetnikerazličitih izričaja koji u tkivo mnogostruke strukture svoga djela namjerno ilinenamjerno utiskuju tragove identiteta koje nose i kojima, htjeli ili ne htjeli, pripadajupo udisaju, po koraku, po padu i snu. Nije svaki taj stvaratelj niti svako to djelo kalupšto oblikuje prototip zbilje identiteta jedne zajednice i njoj pripadajuće kulture, nitije tome dostatna želja, htijenje ili nakana. Naprotiv. Prepoznavanje raste u umurecipijenta kao obrazac preklapanja krugova i elipsi posloženih u poredakkompatibilan našoj unutarnjoj zbilji što vodi pristajanju na odraz s kojim se susrećemo

Dženan Skelić: Zrcaljenje bosnom (glose i marginalije uz knjige ‘Krugovi i elipse’ i‘Književnost i identitet’ vedada spahića)


228

u mreškanju naših pohranjenih identiteta, što dotiču obale djela i vraćaju se ka namanoseći sliku koju poimamo kao iskonsko ja kojem pripadamo i koje pripada nama.

Postoje i čuvari iz sjene. Oni koji prepoznaju sve te odraze i sjene, sve oblike iparalele, sve šifre i bilješke sa margine što promiču rubovima svijesti zbunjene ususretanju. To su oni koji bilježe i pamte, koji za sve nas podvlače i markirajusekvence genoma kojem pripadamo, naglašavajući zvuk prošlosti koji budi kolektivnosjećanje. Takav čuvar iz sjene je Vedad Spahić sa svojim djelima Književnost iidentitet (Lijepa riječ, Tuzla, 2016.) i Krugovi i elipse (Bosanska riječ, Tuzla, 2017.),koji dvovrsno pristupajući daje sa jedne strane onaj neklesani, stoga i tako životnipregled identitetā Bosne, a sa druge savršeno sređeni, začešljani, apstraktni, visokokultivirani i nemilosrdno kodirani književni identitet kojem ne preostaje ništa drugodo da postane kanon i sjeme generalizacija u razumijevanju nas samih. Kroz ta dvapristupa nemate izbora nego da se prepoznate u susretanju sa podvučenim.

Nije to stvar samo prepoznavanja koda ili obracsa koji progovara iz nutrineknjiževnih svjetova o zajedničkom bitku ili biću koje taj bitak nosi, već više i prijesvega istančana sposobnost da se kroz “multifokalne leće” svjesnim trudomrefokusiranja zahvati u kolektivnu memoriju kroz “trigere” sadržane u tekstu čestoduboko ispod slojeva zaborava i iskrivljenja.

Autor poput vještog psihoanalitičara rastavlja san (svaka priča je samo san) naelemente, te ih razobličene u njihovoj stvarnoj prirodi nanovo komponira u izvornu,prototipsku skladbu pulsa jednog oduvijek i, kako stvari stoje, zauvijek osporavanogidentiteta.

Svakim svojim uvidom Vedad Spahić potvrđuje se kao čuvar Bosne, potvrđujeidentitet Gosta kojeg njeguje i hrani u svome tekstu doticanjem simboličkog srazadvaju svjetova: onog piščevog, koji priča priču i onog savršenog čitatelja, koji nalazisvoj odraz u svakoj toj priči, sklapajući od pojedinačnih dijelova cjelinu zrcala kojene odražava više niti autora niti čitatelja već suštinu mnogostruke prirode (ka-leidoskopski identitet) jednog naroda kojem je oduvijek ostajalo da sluti i domišlja“KO JE”.

Autor nas navodi na nova iščitavanja bosanske historije i književnosti, na novasusretanja sa njenim prijateljima i neprijateljima, na nova preispitivanja vlastitog bićai svih određenja koja su nam prije tog iščitavanja bila bliska toliko da ih nismo nitiprimjećivali, a onda nam ih je autor pokazao, obilježio i mi ih postajemo svjesni kaotraga Sebe i Drugog u nama, kao “biliga” zakucana onkraj našeg jastva da bude dionas kao što je stećak dio pejzaža a ipak puno više od “memorije mramora” - svjedoknašeg kolektivnog postojanja i presjek svih naših snoviđenih (pri)sjećanja.



229

Sadržaj ovih dviju knjiga svjedoči o snazi “velikih priča” u malim pričama, opostojanju živog duha vremena u mrtvom govoru i govoru mrtvih, pri čemu svakainterpertacijska kaskada u svom prostor-vremenu obistinjuje da je identitet o komeSpahić progovara identitet Bosne koja ima pravo, kao i drugi, da sama bira kako ćei po čemu sebe prepoznavati. Pustolovina čitateljskog susretanja sa Spahićevimstudijama obećava teško, ali živopisno otkrivanje sebe. Ono što je na tom putovanjuod iznimne važnosti jeste autorova spremnost da iščita svu našu nesreću, tugu,nesigurnost i bojažljivost u susretanju sa vlastitom promjenjivom suštinom i ukonačnici sposobnost da se ona prepozna kao svoja, posebna i drugačija. Upravotragična crta našeg identiteta što se ogleda u izazovu pripadanja sebi osviće krozanalizu književnih djela interpretiranih u ova dva oblutka što ih je Spahić kaoornamente utkao u okvir ogledala u kojem se zrcalimo Bosnom.

Upravo, zrcalimo Bosnom, jer je ona naše Drugo, ono u kojem se čitamo, gdje sesusrećemo sa razlikom neophodnom za spoznaju vlastitosti. Apostrofirajući sve našedvojbe, sve naše bijegove, suočavajući nas kroz referentne književne tekstove savlastitim identitetskim krizama, književni teoretičar postaje terapeutom. Iako jeautorov pristup primarno fokusiran na proces zrcaljenja bez nametljive interpretativnetendencije, evidentno je kako kroz taj proces na površini bivaju ugravirani određeniaspekti konstruiranja bosanskohercegovačkog književnog imaginarija i za nj vezanogkulturnog identiteta, nadrastajući prostor umjetnosti i ozbiljujući se u kategorijamapovijesno važnih pitanja fundiranja, održanja i razvoja bića i duha Bosne iHercegovine, a to su (uz punu svijest o ograničenjima na ovaj način strukturirane‘taksativne’ hermeneutike):

• uvijek su nas stigmatizirali a mi stidom i šutnjom pristajali na vlastitu krivnju • i sa lijeve i sa desne strane su nam obznanjivali ko smo i kakvi smo - vazda po

potrebi i u skladu sa interesnim zonama vremena i velikodržavnim pretenzijama • sami smo sebe obezvrjeđivali osporavajući svoj identitet u strahu od vlastite

nesavršenosti i sa naglašenim osjećajem manje vrijednosti • interpretirali smo baštinu ne kao “svojinu” već kao trag o tome kako smo nekada

možda i bili nešto vrijednije od onoga što smo postali• strahovali smo od nezadovoljenih tuđih očekivanja prepoznajući tako sebe kao

tuđe i drugo• nespremni na stvaranje etnomitologije slične onoj koju susjedi njeguju

stoljećima bojili smo povijest sivom ne prihvatajući činjenicu kako vrijeme ne poznaje boje



230

• htjeli smo doživjeti katarzu kroz samokritiku i autoevaluaciju pokušavajući parcijalne povijesti učiniti kolektivnim sjećanjem

• nastojali se prikazati prihvatljivim kroz naglašavanje homologija našeg kole-ktivnog identiteta sa univerzalnim kategorijama

• uvijek iznova ukazujući na vlastite “mahane” i neprincipijelnosti, kao na jedan od značajnih otisaka našega duha, zanosili se idejom da se lični prljavi veš očisti tako što postane javan

Ili, ako bismo pokušali sumirati sveukupnost spoznaja koje proizlaze iz autorovarazumijevanja književnog (vidi: Spahić, 2016.) i njemu pripadajućeg kolektivnogidentiteta, onda bi se moglo reći kako osnovni problemi na putu mirenja sa vlastitimidentitetom, a koji neriješeni blokiraju proces zrenja društva, i kao takvi su stalnaklica potencijalnog sukoba sa samima sobom i drugima, jesu:

• bez svijesti o (dis)kontinuitetu povijesti nema razrješenja krize identiteta• prihvatanje svih aspekata vlastitog identiteta kao pripadajućih, zbiljskih i

povijesnobremenitih preduvjet je mirenja sa samim sobom i prihvatanja samoga sebe bez osjećaja stida i krivice

• svaka povijest (pripovijest) zahtijeva svoju mitološku pozadinu kako bi kon-struirajući “velike priče” u neophodnim dozama lagala samu sebe i na taj način prevazilazila sumnje u smislenost i opstojnost “malih priča” kao izvorišta ličnog i kolektivnog identiteta

• da bi došlo do autorefleksije neophodno je odrediti jasnu granicu u odnosu na “drugo”, ne da bi se od njega bježalo ili da bi se sa njim sukobilo, već da bi se susretalo; bez jasne odijeljenosti nema uvida u razliku a time dolazi do nepoštivanja razlike

• zreli identitet nema potrebu za primicanjem drugim identitetima u kojima rizikuje nestanak već isključivo teži nadrastanju vlastitih granica ka uni-verzalijama koje integrira u vlastitost ne gubeći se već oplemenjujući

• moć identiteta je kaleidoskopska spremnost multidimenzionalnog sažimanja i razuđivanja u kojima će, iako oprečni, pojedini identiteti biti doživljavani kao raznolike manifestacije “jednoće” a ne kao “diverzije drugog”

• ne razočaravaju nas drugi već naša očekivanja od njih jer prihvatanje uloge žrtve podrazumijeva očekivanje od drugih da nas žale, da sa nama suosjećaju i prepoznaju naš vapaj za rukom koja “vida rane”, a takva poz(icij)a u stvari samo izaziva prezir i omalovažavanje, na koje povrijeđeno reagujemo; proces zrenja ne smije se odvijati primarno u odnosu na druge već prije svega u odnosu na sebe.



231

Kao što jedinka u svom procesu zrenja i odrastanja mora uspješno proći krozrazličite razvojne krize, suočavajući se u adolescenciji sa krucijalnom krizomidentiteta, tako i svaka nacija prolazi kroz vlastite krize kako bi, u konačnici,pronašavši vlastiti identitet bila prihvaćena kao ravnopravan član zajednice naroda,poput prihvatanja adolescenta u svijet odraslih. Knjige poput ovih Spahićevihpredstavljaju značajan pomak u razumijevanju procesa sazrijevanja i nadrastanjadječijih bolesti i svih regresivnih stanja povezanih sa njima, prije svega pokrećući,kroz autorefleksiju, spoznaju vlastite identitetske krize i sa njom povezanih stanja imanifestacija.

Zaključak

Od iznimne važnosti jeste autorova spremnost da prepozna, prizna i na znanstvenoprikladan način prezentira, kako smo istakli, našu nesreću, tugu i nesigurnost ususretanju sa vlastitom suštinom i, u konačnici, iskaže sposobnost da se onaposvjedoči kao svoja, posebna i drugačija. Istkani ćilim identiteta Spahić podastire uprocesu razbuđivanja, apostrofirajući sve naše dvojbe, sve bijegove od sebe i povratkesebi, kao simptome i postaje na davno započetom i nikad dovršenom putusamooblikovanja.

Literatura:

1. Spahić, Vedad: Književnost i identitet, Lijepa riječ, Tuzla, 2016.2. Spahić, Vedad: Krugovi i elipse, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.

MIRRORINg THROUgH BOSNIA(gLOSSE’S AND MARgINAL NOTES WITH BOOKSciRcles anD ellipses AND liTeRaTuRe anDiDenTiTY By VEDAD SPAHIć)

Summary:

Assay presents combination of impressionistic and analytic reflections about Spahić’s identityreadings of Bosniak and Bosnia-Herzegovinian literature, which abet to new considerations of Bosnian



232

history and literature, to new meetings with her friends and enemies, to new reviews of own being andall designations which were so close to us before those readings that we perhaps haven’t even noticedthem, and then they were marked and shown to us by the author and we became aware of them as atrace of Self and Other in us.

Key words: Bosniak and Bosnia-Herzegovinian identity, literature, identity crisis, revelation of self,mirror, others.

Adresa autoraAuthor’s addressDženan Skelićfilozofski fakultet u [email protected]



233


Muris Bajramović

POTRAgA ZA (NE)MJESTOM: POETSKO MAPIRANJEKRITIČKO-TEORIJSKIH, MORALNIH I IDENTITETSKIHKONJUNKTURA SAVREMENOg SVIJETA

Rad tematizira pjesničku zbirku nemjesto Ervina Jahića. Zbirka se generalno može iščitavati izrazličitih poetičko-recepcijskih rakursa: postmodernističkog, nove osjećajnosti, ali i kulturološki,kao jedan veliki dijalog unutar okvira svjetske književnosti. U Jahićevoj poeziji se otvarajubrojni komunikacijski kanali, koji su zagrnuti maskama savremene teorije proučavanjaknjiževnosti, i savremenog momenta i svijeta sa kojim se čitalac (a i pjesnik!) suočavaju usvakodnevnoj životnoj praksi/diskurzima, a u kojima se poezija poput ove manifestira kao vidzaključivanja, osmatranja, ironiziranja svega onoga što jedan erudita može jezički u poetskomgovoru osmisliti, susrećući se sa sobom i sa Drugim, sa sobom i sa svijetom i svim njegovimmogućim i nemogućim, stvarnim i fikcijskim, fizičkim i metafizičkim prostorima.

Ključne riječi: poetika, postmoderna, kultura, metafizika, identitet

Muris Bajramović: potraga za (ne)mjestom: poetsko mapiranje kritičko-teorijskih,moralnih i identitetskih konjunktura savremenog svijeta


234

Sreća1

Ima sreće U tome

Kad znaš kamoNikad ne trebaš stići

Naslov pjesničke zbirke nemjesto2 Ervina Jahića sugerira i implicira mogući svijetontološkog konstrukta bića koje je premješteno - iz mjesta u nemjesto, ali i obrnutoiz nemjesta u mjesto. Zar može biti nešto, barem u fizičkom smislu nemjesto? Ali,ako binarnim opozicijama označimo premještanje onda mjesto ima metafizičkonemjesto, i obrnuto. Poezija je simptom bitka. Ona te tanane oscilacije bivstvovanjamanifestira u jeziku i tekstu kao jednu sliku, koja je poetska. Prostor bitka, prostorstanovanja, prostor vjere, prostor emocija, prostor mišljenja, prostor književnosti,prostor jezika, prostor teksta... Koliko ima prostora, koliko ima svjetova? fizičkih imetafizičkih? Konkretnih i apstraktnih? Koliko ima mjesta, i, samim time, kolikoima nemjesta? I gdje je tu recipijent? U kojoj poziciji? U kojem procesu nastajanja,propitivanja, potvrđivanja bitka i samim time identiteta?

Naravno, ovakva pitanja su već filozofska, a na neka je dat i odgovor. Bez obzirana to, čovjek današnjice, htio ili ne, mora postavljati ista pitanja koja poezija postavljastoljećima, a to su pitanja identiteta i odnosa spram svijeta, odnosa spram nemjesta iodnosa spram mjesta. Odgovori su krajnje individualni, a samo takvi i mogu biti.Tako i Jahić kreće u ekspediciju tražeći mjesto tako što će opisati nemjesto.

U knjizi ispod jezika3 on piše: “Po svjedočenju mnogih pjesnika, poezija je osobnopismo, prostor suočavanja sa samim sobom i otvaranje prostora slobode“. U skladusa ovom tezom u njegovoj poeziji se otvaraju brojni komunikacijski kanali, koji suzagrnuti maskama savremene teorije proučavanja književnosti i savremenog momentai svijeta sa kojim se čitalac (a i pjesnik!) suočava u svakodnevnoj životnoj prak-si/diskurzima, u kojima se poezija poput ove manifestira u vidu zaključivanja,osmatranja, ironiziranja, i svega onoga što jedan erudita može jezički u poetskomgovoru osmisliti, susrećući se sa sobom i sa Drugim, sa sobom i sa svijetom i svimnjegovim mogućim i nemogućim, stvarnim i fikcijskim, fizičkim i metafizičkim



1. Iz ciklusa mrak i tome slično. 2 Ervin Jahić: nemjesto. Zagreb, Hrvatsko društvo pisaca, 2016. 3 Jahić, Ervin: ispod jezika. Zagreb, Hrvatsko društvo pisaca, 2013.

235

prostorima. Otud na početku zbirke elegija, kao pjesma tužaljka, koja pjeva o čežnjiza domom, za izgubljenim domom. Ta žudnja za izgubljenim domom primordijalneje naravi. Zadržava nevinost i neiskvarenost djeteta. To je kuća koja tek treba da senađe, kuća koja je nagoviještena, kuća u kojoj je iskrenost primarni cilj. To je idealnozamišljena kuća, u kojoj svega ima taman prema mjeri, u kojoj je idila sestrinske ibratske ljubavi sama sebi dovoljna i u kojoj su svi na okupu, u miru i u harmoniji. Agdje je ta kuća? Gdje je taj dom i taj mir za kojim čovjek stalno traga? Gdje je mir usvijetu u kojem se stalno zvecka oružjem i u kojem konstantno imamo valoveizbjeglica? Gdje je taj individualni mir i gdje ga tražiti? U koju se kuću useliti? Gdjepostati stanovnik? Knjigom koju ispisuje čovjek zapravo i trasira put i gradi svojuidealno tipiziranu kuću, u kojoj će se dovijeka nastaniti. I tu se poezija Ervina Jahićaukazuje kao poezija raskršća. Ona dijagnosticira stanje, jednu individualnu bitku sasamim sobom, neku vrstu anksioznosti, ali ne nudi recept i ne pokazuje put. Umjestotoga ostavlja čitateljima da sami odrede svoju putanju. Do tada, i oni, kao i lirski subjektu elegiji o domu mogu samo da čeznu, da žude i da izagaraju u svojim putovanjima.

U ciklusu Kako stvari dišu Jahić personificira i ironizira svijet. Već u uvodnojpjesmi na djelu je hiperkomunikativnost i hiperdijalog koji se odvija i koji gubi svojuprimarnu funkciju dijaloga. Izlaz je u ironiziranju takvog stanja, u jednom tihompodsmijehu u kome se činjenice ogoljavaju do svoje suštine, koja se pokazuje kaonesuština. Sugerira to i naslov pjesme nema tu bitnije falinge, mada ova pjesma ukojoj očekujemo nastavak fikcionalne rasprave o pitanju i problemskoj situacijisvakodnevnog govornog čina. Umjesto toga Jahić ironijski konstatuje skrojena je odproblema, štoviše ona se za probleme / zanima, teži ozbiljnoj provjeri problemati-čnosti problema da bi nakon toga ukazao na problem bitka u takvom okruženju: spravom na odsutnost, prisutnost, biće, ne-biće, ja, ne-ja / pa hajde sada, ikada, uvijek,nikada budi / više od onoga što o tebi naslućuju / toliko je toga netočnog inepouzdanog rečeno / naprimjer da se stvarnost usložnjava. Po srijedi je svijest ohiperkomunikativnosti u eri hipermedija u kojima neka informacija egzistira najdulje24 do 48 sati, u kojoj se prostor mora ispuniti, pa makar i apsurdnim, netačnim iličinjenično neprovjerenim sadržajima. Ozbiljno razmatranje problema bitka i odnosasa svijetom više ne igra nikakvu ulogu. Paradoksalno, takvo razmatranje se elitističkiseli u prostor književnosti i prostor pjesme, a u svakodnevici se zaobilazi u onolikojmjeri u kojoj ljudi nisu spremni da se suoče sa samim sobom. Da li se stvarnost doistausložnjava, kada je ona već usložnjena od početka vremena i ostaće usložnjena dokraja vremena? Možda je ona samo usložnjena koliko mi dopuštamo da bude? štonam je činiti / dok život nam je tako zarazan i lijep / a pleme naše sojno, uščuvano, /



236

uraslo u drevnu pripovijest? Zapravo najviše / što možemo ne odreći je / drugomeda je i on ponekad mi. Dakle, identitet kao fluidna, promjenjiva struktura se upravonalazi u polju Drugoga, kako nas Lacan naučava, i naš identitet se konstruira uaktivnom, otvorenom dijalogu sa Drugim/drugim, u jednom kvalitetnom a neispraznom dijalogu. Da bi se ostvario, potrebno je, kako Jahić u pjesmi zaključuje,prvo prihvatiti i priznati vlastiti poraz.

No, tu ne treba stati. Svijet treba hermeneutički dovesti do fenomenoloških limesa,pa se već u narednoj pjesmi valjalo bi stvari nazvati pravim imenom Jahić u naslovupjesme poigrava sa ustaljenim i davno istrošenim floskulama. On oštro uranja upostmodernistički ironijski diskurz aktivirajući mehanizme dekonstrukcije uoznačiteljskim praksama imenovanja, razotkrivajući mehanizme nastajanja značenja.U pjesmi se mozaično nadopunjuju misli o imenovanju stvari i pojmova, njihovomznačenju, ali i njihovom razumijevanju, i na kraju njihovoj /individualnoj/ upotrebi.Jahić zapravo i ukazuje na krajnje individualiziranu upotrebu jezika, u kojoj riječimogu biti zloupotrijebljene u neke, recimo ideološke svrhe. S druge strane, poimanje,imenovanje i razumijevanje stvari, predmeta, pojava, ujedno znači i razumijevanjevlastitog iskustva svijeta. ...ustvari uroniti u sebe i izroniti posljednji komadić pustošite mu / reći, bez okolišanja i s olakšanjem: ‘bez tebe sam kao bez sebe, / ali dalje mije sam.’ To je taj trenutak dvostrukog, mnogostrukog / užasa kad će pravo stanje doćipo svoje, zaključuje Jahić borbu lirskog subjekta na putu bez karte puta u kome sesubjekat na raskrsnici sam mora odlučiti kojim putem dalje. Upravo se na indirektannačin egzistencijalna drama smisla odvija u pjesmi Trokut u kojoj se lirski subjektnalazi u ironijskoj razapetosti između života, smrti i poimanja izbora, poetski označenkao trokut neživih i živih činjenica. U tome leži istinska vrijednost Jahićeve poezije:u igri sa lirskim slikama koje se i fizički i metafizički nadopunjuju, u ovoj pjesmi sadozom humora i ironije, u raspolućenosti između ugode i mračne psihologije koja selagano useljava u naš hermeneutički horizont i postavlja nimalo lagana pitanja: kojeje naše istinsko pravo (ili prâvo pravo?), u kojem dijelu trokuta se to pravo na izborrealizira, u pravu na izbor života, smrti ili u propitivanju samog izbora kao takvog.Naravno, niti ovdje Jahić ne nudi rješenja. Naspram spomena izbora poljskih pjesnikakoji su pjevali o samoubistvu stoji lirska slika jedne male raspupalih grudi koja kaoda se namješta, premješta, izmotava, nudi..., dakle tanatos i eros u direktnojpsihoanalitičkoj borbi. Sukob mraka smrti i energije života, u slici erotskog nuđenjazaokružuje se u zaključku pjesme kao jedna mogućnost izbora i analize činjenica:činjenica koje mogu i ne moraju da se odrode, / stvari koje upravo prijete ako maštiostavimo na volju. Pitanje identiteta se postavlja i u pjesmi savršena kompozicija, u



237

kojoj lice predstavlja metonimiju identiteta, koji se pak jedino ostvaruje u jeziku,sloterdijkovski. Jahić ukazuje na savremenu misao o jeziku i preokretu koji je doniopoststrukutralizam. S novim licem se ide u jezik, ide se u jedino apstraktno mjestokoje može označiti postojanje. Ili: nepostojanje, jer je jezik neuhvatljiv i nema-terijalan. Subjekt se ostvaruje u jeziku, kao i pjesma. On se konstruira u jeziku, kaoi pjesma. I označiteljska praksa je u jeziku, kao i pjesmi. u nepostojanju tako čilom- savršenoj kompoziciji. I Gadamer nas u estetici i hermeneutici naučava da je čitavoiskustvo svijeta posredovano jezikom. A u pohvali teoriji on zaključuje da je suštinasvijeta jezički konstituisana. Ta konstrukcija, ta kompozicija može da funkcionirasamo ako je savršena. Poetski jezik mora biti funkcionalan. A put do savršenosti jeiznimno dug i težak, pitanje je to i nemira duha koji stalno i nanovo postavlja pitanjau tanahnim strujanjima ega, superega i ida, a i iza toga, i ispod toga. Novo lice donosipromjenu identitea, bitka, ili novog ne-bitka. Napram postojanja ukazuje se ne-postojanje, iščeznuće, utapanje u više sfere smisla i svijeta. Nemjesto postaje mjesto,negacija postaje afirmacija. Zašto je kad navučeš novo lice, lice sav opseg / i svepredodžbe o svijetu zamru, ne gladuju, ne vrište, / ne jadaju se , ne oplakuju? negopostoje u svom nepostojanju. Mogućnosti (iš)čita(va)nja su ovdje brojne. Jahić višenagovještava nego što kazuje i opisuje. Duh lirskog subjekta slika stanje, ne dajerecepte i putokaze. Slika je to stanja duha, u kojoj se gnoseološke kategorije i pravcipreklapaju/nadopunjuju sa drugim vrijednosnim sistemima. Ali, to opet teknaslućujemo, jer poezija nije tu da daje odgovore na pitanja nego da slika slobodnostanje ljudskog duha. Tako se ova poezija ukazuje u svoj svojoj višestrukosti ikompleksnosti. Čitatelji se nalaze na raskršćima, njihov spoznajni ili intelektualnikapacitet određuje nastavak puta, na kojem će se mogući svjetovi poezije nadopu-njavati sa mimezom Jahićevog koncepta svijeta, a nakon toga na polu recepcije imoguće katarze trnu napetosti koje nas u savremenom svijetu konstantno vrebaju.

u nepostojanju tako čilom naziv je ciklusa u kome je i pjesma nemjesto. Nizomhermetičnih stihova na početku sugerira se odsustvo sistema vrijednosti. I postavljaupit o smislu ljudskog djelovanja i rada: Kako i čemu i / zašto, da ne kažemo zbogčega? Ovdje, međutim, naslućujemo postmodernističku misao o izjednačavanju svihsistema vrijednosti u jednom pluralu, u kojem svi tobože imaju jednaka prava. U tompluralu vrijednosnih načela, a počesto i u odsustvu osnovnih kulturnih normi, u borbiza svoja prava ali ne i za svoje obaveze, postmoderni čovjek ostaje zbunjen. Misaose u takvom ozračju odnosi ne na kolektiv nego na na pojedinca. Njegov unutranjisukob tiče se prava na izbor: političkog, ideološkog, vjerskog, seksualnog ... opredje-ljenja, onkraj svakog kolektivističkog pristajanja na unaprijed izgrađeni identitet.



238

Stoga se svaka pozicija može pojmiti kao kontrapozicija nekome drugom, u pluralukonstruiranja ideniteta. Zato svako nemjesto ima svoje mjesto, u konstruiranjuidentiteta koji se nalazi s one strane, ili iza ogledala. Zato je pjesma nemjesto o utrobii osami. što li se drobi u utrobi da drob nas boli? pričajmo / o tome riječima distance.Kao nepotrebni subjekti , kao vojnici / u izvidnici. pale se vatre, gori rauzm, mi smone-mjesto. / naše mjesto je nemjesto. I ovdje Jahić se nalazi na raskršću. Na koji načinće čitatelji/ke shvatiti nemjesto ostaje na njima samima. Ta se lirska misao kao lopticau tenisu servira čitateljima, bez ikakvih gotovih rješenja. U zavisnosti od sistemavrijednosti, u svijetu plurala koji zastupaju, mogu, možda, nakon rješavanja napetosti(bola utrobe), pronaći neke odgovore na pitanje kako da nemjesto postane mjesto?Kako da negacija postane afirmacija? Kako da se odgovori na goruća pitanja fluidnogidentiteta u postmodernom svijetu? Zastrašujuća je pri tome misao o prostoru punompraznog prostora, u pjesmi ništa iz pakla. Naravno i ovdje pred prostorom kojitrebamo ispuniti, uz osjećanje panike, postavljamo pitanja o tom prostoru: čime gaispuniti?; koji prostor?; kako se ispunjava prostor?; a šta ako ostane praznina?; štaznači onda ta praznina, i kako je definirati, kakva je to praznina?; zašto to ništa dolaziiz pakla? Kako prevladati taj užas, da li je jezik dovoljan da opiše to stanje i da gaprevlada. užas tinja u meni, / ne budem li ko sav ostali svijet, ustati ni za živu / Glavune smijem. ispod jezika mi tama, u tami / Toj klija ništa.

Jedno od rješenja je svraćanje pažnje na intimni prostor porodice i kulture, što seveć u sljedećem ciklusu zbirke utoliko gore po svijet (a igrom bih dodao nenepisano- utoliko bolje po mene) na neki način sugerira. U ovom dijelu dominira intimističkidiskurz toplih slika i sjećanja na oca, na djetinjstvo, kao i na vrijednosni sistemobitelji, uz nesmiljenu kritiku savremenih ideja opscenosti i tjelesnosti, koje u pjesmiparabola o smrti Jahić direktno suprotstavlja prolaznosti i smrtnosti : svijet zatočenu ideji o tijelu / a ono je zemlja / mislite li zbilja da su mrtve oči / i mrtav pogled unjima / imalo na gubitku / kad se pomiješaju sa zemljom pita lirski subjektzavršavajući sa reminiscencijom na oca koji leži mrtav, a čijoj je sjeni i posvećenaova zbirka. Pjesme ovog dijela zbirke ispunjene su islamskom duhovnošću ikulturom, najprije u motivima gasuljenja i dženaze, a grobno mjesto - mezar, povodje za ispisivanje jedne uznosite odu ocu koji je preselio na Onaj svijet. Ciklus završavalepršavim sjećanjem na oca i majku, braću i sestre, u idiličnoj privatnoj atmosferikoja ocrtava put islamske tradicije, sve poentirano parafrazom hadisa4: bolji svijetmi je pod njezinim nogama.



4 Hadis na koji se referira glasi: Džennet je pod majčinim nogama.

239

U pažljivo osmišljenoj strukturi pjesničke zbirke nemjesto nakon uvodnihpoglavlja uslijediće interkulturalni dijalog, koji markira odrednice i glavne problemesavremenog svijeta, e da bi se na kraju vratilo intimi, atmosferi kruga bliskih prijateljai porodice, čime Jahić smjerno osmišljava uplov u luku mirnih i zrelih pjesničkihgodina. Kristalizirajući svu pjesničku snagu i osjećanje svijeta Ervina Jahića, knjiganemjesto tačno mapira i kritičke, teorijske, intelektualne ali i moralne stavove autora,s kojima smo se susretali npr. u njegovim intervjuima. U nemjestu se njegovi javnipogledi sabiraju u žiži i nude kao mjesto pjesničkog otkrovenja, u kojem se čitateljiimaju priliku susresti i sa vlastitim zabludama, a Jahić ih, baš takve kakvi jesu,zavodljivo poziva na dijalog.

A dijalog je, i to metafizički, potka u ciklusu proroci i noćobdije. Metonimijskakonkretnost truleži svijeta u pjesmi Trulež ukazuje na individualni sistem vrijednostiu kojem se prolaznost svijeta suprotstavlja vječnosti. I ovdje kao i u većini Jahićevihpjesama prisutna je jedna dosljednost, rekao bih strpljenje, formalno-versifikacijskipodržana kontinuitetom distiha, ustaljenim ritmom strofe i stiha, iz pjesme u pjesmu.Bez obzira na temu, ili zauzimanje autorske pozicije, ovo kloparanje distiha namsugerira da je potrebno uvijek imati jednu dozu distance. Emocija je preciznoodvagana i iskazana. Čitalac je u stalnoj potrazi, a rješenja se tek naslućuju na putuod fizičkog ka metafizičkom. Kad se stvari smjeste na mjesto, / Drugo mjesto jepraznina, poručuje pjesnik, sugerišući da se prostori konstantno mijenjaju, ispunja-vaju i prazne, mi ih nastanjujemo, dajemo im oblik i napuštamo ih. Postoje brojnisvjetovi, prostori koji tek treba nastaniti, ne samo tjelesnim ispunjavanjem nego osmi-šljavanjem vlastitog identiteta i/ili bitka. Šta je sa duhovnim prostorima koje treba iline treba ispunjavati? Šta je sa prostorima psihičkog života? Polje identiteta i ovdje jefluidno, stalno u pokretu. Čim se jedno mjesto popuni drugo se isprazni. I to je stalniproces. Gdje će nas naše djelovanje odvesti? moja ruka više ne ide lijevo i desno,gore i dolje / ona ne zna sebe / nije to bio bijesan san / volio bih da me ruka vodi unigdinu / Kad dođe to doba / muzika nepostojanja.

Ciklus u sumrak evrope ironijskim zasjecima dekonstruira stanje pogaženostihumanističkih vrijednosti i negiranja prava na postojanje Drugog. On je neprijateljskiDrugi, radikalni Drugi kojeg treba uništiti. Tako u pjesmi Zijevao sam dok su umiraliJahić demontira poziciju zločinca, koji svoju žrtvu svodi na objekt uništenja: jest dasu ih ubili na tisuće / ali mogli su i više. S druge strane, pjesma otvara temu bešćutneorganizacije i tehničke isplaniranosti zločina, čime zločin postaje još veći i strašnijijer su ljudi obeznačeni na nivo brojke: evo ja naprimjer zijevam / na vaše brojke /bez uvrede, zanima me samo snaga / i taj red. Treba pokazati lica, treba pokazati



240

intimu života žrtve i na taj način je oživjeti, barem u slici i pjesmi, izvesti je iz krugamrtvih brojeva i uvesti u krug ljudi. U pjesmi antiislamizam ironizira postavke rastućeislamofobije u svijetu tako što lirskom subjektu Nurudinu u sred Zagreba ‘podmeće’nuklearnu bombu koju Drži pod jastukom / Dok hrči i prducka, a onda ironičnozaključuje: sanjajući o pravdi / i danu posljednjeg suda čime se vrijednostiovozemaljske pravde volšebno sele u metafizički prostor onosvjetske pravde, kojaje, ipak, drugačija. Cjelokupan ciklus u sumrak evrope taktički propituje humani-stičke parole koje Evropa već godinama proklamira, ironizira licemjerje u kojem seuvijek neki Drugi predstavlja kao radikalna neprijateljska drugost. Jahićev priziv jedijalog u kojem bi se razlike prevazilazile, a borba za prevlast sistema vrijednosti iznačenja habermasovski polazila od razumijevanja, a ne isključivanja.

Jahić je na svoj način i protagonista (anti)ratnog pisma, kada tematizira postratnodoba i u njemu figuru heroja, suočenog sa svakodnevnim životnim problemima, kadase zločin kao bumerang vraća “heroju“, kao riječ poslije. Ali Za tebe nema mira, tinikad nisi / odbacio maskirnu odoru. Šta znači i kakav je to život onih kojimetaforično nisu odbacili maskirne košulje? Kakav bi to bio identitet: stalnoopterećen slikama rata i stalno u ratu? Na koji način raskrinkati “heroje“ koji se nesuočavaju sa zločinima i sa samim sobom. Kako ideologije nastavljaju afirmiratiulogu i figuru “heroja“? Itd... Pitanja je mnogo, Jahić ih tek otvara, i čitateljima hrabroukazuje na njihovo postojanje.

Jednu vrsta metafikcijskog upućivanja na pjesmu i proces njenog nastanka donosiDa mi je napisati kitab. U njoj Jahić zaigrano postavlja teorijska pitanja o autorstvu,procesima nastajanja, podvojenostima teorijskog i praktičnog, u stalnoj napetostipoezije da pjesničkim jezikom oslika stanje duha i emocije. U međuvremenu Jahićupravo skicira konjunkturni teorijsko-poetički ideologem da je čitav svijet umjetnost,da je sve oko nas pjesma, ali ne u nekom idealističkom smislu, nego u smislu konceptai pristupanju životu. Dakle, na esencijalna životna pitanja samo poezija može datiodgovor, ali taj odgovor nije i ne može biti cjelovit. Zato, u međuvremenu, dok senešto čeka/naslućuje/žudi, rađaju se ove mini pjesme, u kojima je jezikom zaleđenojedno stanje duha, u širokom tematskom okviru od dnevnopolitičkih zbivanja dointimnih trenutaka sa kćerkom i prijateljima, pa i tekstovima drugih autora. U ovomciklusu otvaraju se brojni komunikacijski kanali, Jahić nas poziva na dijalog osvakodnevnim temama, o perspektivama, o vjeri, o konstruiranju značenja, oknjiževnosti... Nakon svega, mirna luka pjesništva se (pro)nalazi u intimnom svijetu,u ciklusu Dani sjećanja, posvećenom prijateljima, na već trasiranom put smislaživotnih vrijednosti. Svedenost, koncentriranost i minimalizam poruke Znam da pao



241

nisam u pjesmi posvećenoj supruzi i djeci vizira nastavak Jahićevog zrelog pjesničkograda koji će, uvjereni smo, uslijediti.

LITERATURA:

1. Jahić, Ervin: nemjesto, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2016. 2. Jahić, Ervin: ispod jezika, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2013.

THEQUEST FOR (NON)PLACE: POETIC MAPPINg OFCRITICAL-THEORETICAL, MORAL AND IDENTITyCONJUNCTURES OF CONTEMPORARy WORLD

Summary:

This work interpretate the poems by Ervin Jahić in the book Nemjesto (No-place). There arenumerous poetical models in his poems. On the other side this is culturally constructed book in whichthe readers can question the identity in the 21st century. It is often a deconstruction of the humanisticvalues of the West, and also the deconstruction of the individual identity position in a everyday life.Jahić is questioning the positions of our identity and the construction of it.

Key words: poetic, postmodern, culture, metaphysics, identity

Adresa autoraAuthor’s addressMuris Bajramovićfilozofski fakultet u [email protected]



243


Ernad Osmić

DEKONSTRUKCIJA TRANZICIJSKOg OPORTUNIZMAU ROMANU seDam sTRaHova SELVEDINA AVDIćA

Rat kao granična situacija predstavlja rascjep kako u ideološkom tako i u identitetskom smislu.Književnost u postratnim zemljama je, u skladu s tim, pokušava ratnu zbilju i iskustva ne samopreraditi i procesuirati, nego i (de)konstruirati.. U slučaju bošnjačkog/bosanskohercegovačkogidentiteta, koji je i prije ratnih dešavanja bio u višedecenijskoj krizi, ta konstrukcija (ilidekonstrukcija) putem književnosti još uvijek traje. U romanima kao što je sedam strahovaSelvedina Avdića ratna pozadina u kontekstu konstruiranja identiteta poprima svojevrsnumitološki dimenziju. Autor iz ratnih stilova življenja i oportunističkih oblika ponašanja ljudiizvodi genezu negativnih postratnih društvenih pojava kao što su ratno profiterstvo, oportunizami sveopća moralna dekadencija.

Ključne riječi: oportunizam, psihoanaliza, mit, identitet, tranzicija

Svako čitanje nekog umjetničkog teksta nosi sa sobom jednu vrstu traumatičnogiskustva. Mi ne možemo pročitati (u ovom slučaju) roman, a da nam se u toku i poslijetog čitanja ne nameću načini kako da ga čitamo. Pošto su te vrste čitanja od individuedo individue različite, mi u “dobro“ konstruiranom tekstu uspijevamo da pronađemoargumente za stavove koji mogu biti čak i potpune međusobne kontradikcije. Romansedam strahova Selvedina Avdića ispunjava kriterije pluralističkog čitanja, ali istotako uspijeva tu svoju polifoniju podrediti jednom, u ovom slučaju psihoanalitičkom,

Ernad Osmić: Dekonsrukcija tranzicijskog oportunizma u romanu‘sedam strahova’ selvedina avdića


244

tumačenju, koje nam može poslužiti kao podloga za čitanje teksta u ključu novoghistoricizma.

Naravno, ovisno od samog teksta, može nam se činiti da se jedna vrsta čitanjanameće sama od sebe. No, s ovakvim (strukturalističkim!) mislima treba postupitiveoma oprezno, jer one često mogu dovesti do toga da umjetničko djelo počnemodoživljavati kao zatvoren entitet, a to svakako nikada nije slučaj.

S druge strane, postoje i ona nastojanja da se svaki tekst čita iz pogleda višeraspoloživih književnih teorija. Uspjeh ovakvog pluralističkog pristupa tekstu uvelikoovisi o sposobnostima pojedinca da u samom tekstu pronađe dovoljno jake argumentekako bi podupro baš ono čitanje koje smatra relevantnim za tekst. U suprotnom, svakotakvo čitanje koje je tobož polifokalno a tek nominalno podređeno jednoj odknjiževnih teorija, veoma lahko gubi svoju vjerodostojnost.

Roman Selvedina Avdića sedam strahova svojom fabulom bi se tako mogao činitipogodnim za čitanje iz pogleda novog historicizma1. U romanu, protagonistu, koji jesvojom voljom bio devet mjeseci izoliran od ostatka svijeta nakon razvoda odsupruge, posjećuje kćerka njegovog starog prijatelja Alekse. Ona mu ostavlja dnevniksvoga oca sa molbom da sazna šta se s njim dogodilo. Aleksa je nestao u ratu, a tajnjegov dnevnik je nešto posljednje prije nego mu se izgubio svaki trag. Našpripovjedač čitanjem dnevnika dolazi do prvih tragova u svojoj istrazi, te se upuštau razotkrivanje događaja koji su doveli do prijateljeva nestanka. Kao što vidimo, samakonstrukcija fabule kao da oslikava stav novog historicizma da povijest spoznajemoisključivo kroz tekst koji nije samo proizvod te povijesti, već i aktivni faktor u njenomoblikovanju.

Tipovana vrsta čitanja implicira, dakle, da se dođe do zaključaka o širempovijesnom kontekstu u kojem je dnevnik nastajao. Također bismo mogli povućiparalelu između protagoniste koji čita dnevnik, iz kojeg saznaje jedan segment osudbini svoga prijatelja u ratnim dešavanjima, i njegovog aktivnog traganja usadašnjosti za drugim izvorima kako bi osvijetlio tu istu prošlost2.



1 “(…) u njihovom viđenju historija se pojavljuje isključivo kao tekst, tj. onoliko koliko je predstavljena u pisanim dokumentima i onoliko koliko je relevantna za nas danas.“ (Zdenko Lešić: novi historicizam i kulturni materijalizam, u: suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo, 2006. str. 500.)

2 “Pod ‘historičnošću tekstova’ podrazumijevam kulturnu specifičnost, socijalno utemeljenje svih modaliteta pi-sanja – ne samo onih tekstova koje kritičari izučavaju, već i tekstova unutar kojih ih izučavaju. (Louis Montrose: The poetics and politics of Culture. u: The new Historicism. ed. H. Aram Veeser. Routledge, New York, London, 1989., str. 20.)

245

U razgovoru sa bivšim radnim kolegama i poznanicima nestalog prijatelja (a tirazgovori i nisu ništa drugo nego svojevrsni tekstovi), naš protagonista komad pokomad otkriva sudbinu koja ga je zadesila neposredno nakon zadnjeg unosa sadržajau dnevnik. Mi, u suštini, pratimo radnju koja se razvija kao tumačenje teksta od stranepripovjedača koji se koristi metodama novog historicizma kao književne teorije. Uprilog tome dodajmo i da je cjelokupni roman koncipiran kao memoari glavnog likakoji u obliku fusnota donosi i neke svoje komentare.

Ipak, kao što smo rekli na početku, svako čitanje teksta je u neku ruku traumatično.Od osobe do osobe se različite stvari nameću kao bitne; kao ono što nas je kao čitaocenajviše potaklo na kritičko razmišljanje. Nekim čitaocima bi možda bio zanimljivijipristup feminističke teorije. Posebice, položaj žene u muškom društvu istovremenokao objekta žudnje i marginaliziranog člana3. Tako bi se mogao osvijetliti odnosizmeđu protagoniste i njegove bivše supruge, koju je nagovorio da kroz transfo-rmacije svake večeri ispuni jednu novu od njegovih maštarija o različitim tipovimažena. Uglavnom su se te maštarije svodile na stereotipni pornografski fetiš žene kaoobjekta koji služi isključivo za zadovoljavanje potreba muškarca, sve do trenutkakada ona sama izgubi svijest o svom identitetu. Tako na pitanje zašto je ne moževoljeti onakvu kakva jeste, protagonista odgovara da može i da bude kakva jeste. Onamu, pak, odgovara da to više nije moguće, a na njegovo zašto? njen rascjep identitetadoživljava kulminaciju u rečenici: “Zato, idiote, što ne mogu da se sjetim kakva sambila!”4

Kao što smo vidjeli na ovim primjerima, mogući su različiti pristupi tekstu Avdi-ćevog romana i ovisno o tome za koji se mi odlučimo, možemo osvijetliti one aspektekoji se nama čine bitnim, a da pri tome ne upadnemo u zamku “zaključavanja“ teksta.Prema riječima češkog književnog teoretičara Jana Mukařovskog, za razumijevanjeumjetničke namjere djela nije bitan stav stvaraoca, već stav primaoca prema djelu.5

Naše čitanje, dakle, aktualizira tekst, a on zauzvrat nas upućuje na značenja kojihsam autor nije nužno bio svjestan. U tom smislu bih želio da govorim o onimaspektima Avdićevog romana koji su prilikom čitanja u meni potakli formiranjeodređenog kritičkog stava, a to je pitanje identiteta Bošnjaka kroz mitologizaciju ratai tranzicijskog vremena oportunizma koje je iz njega proizašlo.



3 “Žena je ujedno ‘u’ i ‘izvan’ muškog društva, ujedno romantički idealizirani član tog društva i viktimizirani iz-gnanik.“ (Terry Eagleton: literary Theory – an introduction, oxford, 1996., str. 165.)

4 Selvedin Avdić: sedam strahova. Algoritam Media. Beograd, 2009., str. 91.5 Vidi: Jan Mukařovský: place of the aesthetic Function among the other Functions. u: structure, sign, and

Function: selected essays by jan mukařovský (transl. and eds.) John Burbank & Peter Steiner, New Haven,Yale University Press, 1978.

246



U jednom trenutku u romanu, pripovjedač nestanak svoga prijatelja uspijevadovesti u vezu braćom blizancima Pegaz. Oni su ratni profiteri i mafijaši koji su seza vrijeme rata bavili, između ostalog, i krijumčarenjem ljudi iz grada, a u trenutkuistrage našeg pripovjedača, na čelu su podzemnog svijeta koji stoji iza većeg dijelakriminala u gradu. Posebno interesantan je način na koji se kao čitaoci upoznajemosa tom braćom. Pored samog nadimka koji već sam aludira na vezu sa starogrčkimmitovima6, priča o njihovom rođenju i odrastanju je sama po sebi urbani mit, koji,prema riječima pripovjedača, svako u gradu poznaje. Majka im je bila neviđenaljepotica, koju je njihov otac, ponesen iracionalnom ljubomorom, tukao. Blizanci sutako odrastali u okruženju porodičnog nasilja i razvijali su čudne crte ponašanja kojesu se u početku manifestirale u mučenju životinja, a poslije u krađi stvari. Nije dugoprošlo i mještani su se dogovorili da dječake dozovu pameti. Napravili su zasjedu ukojoj su dočekali braću i do besvijesti ih isprebijali. Kada su se oporavili od batina,ustali su iz prašine i otišli kući. Otac je ležao u zatvoru zbog ubistva majke, a oni supostali strah i trepet čitavog grada. Sasvim je izvjesno da ovakvi moderni mitovi, baškao i oni u vrijeme starih Grka, imaju svoju svrhu. Tako i ovaj o blizancima Pegazsluži za objašnjenje uzroka neke pojave koju s naučnog aspekta u datom Zeitgeistune možemo objasniti. (Zeus je sa Olimpa bacao munje, naravno da će grmjeti.Posejdon je svojim trozupcem udarao u zemlju, nikakvo čudo da se javljajuzemljotresi. Braća Pegaz su doživljavali neljudski teror u porodici i fizičkozlostavljanje od strane mještana, normalno da će postati kriminalci.)

Mi, naravno, znamo da ovakvom zaključku nedostaje mnogo toga, ali, kao štosmo već napomenuli, riječ je o mitu koji kompleksnu pojavu treba objasniti štojednostavnijim narativom. Jedno od najstarijih pitanja psihologije upravo jeste pitanješta čovjeka učini kriminalcem? Iako smo od vremena kada su nastali stari grčki mitovipomoću nauke uspjeli objasniti uzroke zemljotresa i grmljavine, mi još uvijek nismoblizu odgovoru na ovo pitanje. Upravo iz tog razloga mi i danas dan pribjegavamostvaranju modernih mitova kako bismo sebi pojasnili uzroke pojava koje ni pomoćunajrazvijenije nauke ne možemo razjasniti. Nauka je u tom pitanju podijeljena. Jedninaučnici tvrde da se pojedini mutirani geni javljaju češće kod osoba koji su sklonijikriminalnim radnjama nego kod onih koji to nisu, pa se objašnjenje uzroka pripisujebiologiji.7 Druga strana, pak, tvrdi da je socijalni status presudan faktor u čitavojpriči8. Mi, dakle, nemamo jasan odgovor na ovo pitanje o porijeklu kriminala.6 Pegaz – krilati konj iz grčkih mitova.7 Vidi: Adrian Raine: “from genes to brain to antisocial behavior.“ Current Directions in psychological science

17, no. 5 (2008): 323-328.8 Vidi: William Bonger: Crime and economic Conditions. Boston. Little Brown, 1916.

247

Međutim, ono oko čega bismo se vjerovatno mogli složiti je da svaka kriminalnaradnja potječe iz nagona zadovoljavanja potisnute žudnje koja se drugim sredstvima(nego što je krivično djelo) ne bi mogla (ili barem veoma teško) ispuniti. Naravno, unekim slučajevima se krivična djela učine zbog trajne ili privremene duševne bolesti,privremene duševne poremećenosti ili zaostajanja u psihičkom razvoju. U ovakvimslučajevima osoba koja je počinila krivično djelo ima prilikom suđenja i donošenjapresude zakonom propisane takozvane olakšavajuće okolnosti. Braća Pegaz, o kojimaovdje govorimo, ne spadaju u ovu drugu skupinu. U romanu su prikazani kaointeligentni i samosvjesni subjekti. U prvom susretu s njima naš protagonistaprisustvuje razgovoru između jednog brata i grupe djevojaka kojima ovaj izlaže svojetumačenje pjesme mejra na tabutu. On to čini sa neočekivanom istančanosti u izrazui kritičkom promišljanju, tako da nam postaje jasno da se kod njega (a i kod njegovogbrata) radi o osobama koje su u potpunosti svjesne svojih postupaka te ih ne mogupripisati afektu ili nekim psiho-mentalnim deficitima. Pretpostavimo, dakle, da sunjihova krivična djela i njihovo kriminalno ponašanje uistinu ‘mehanizmi’ koji služeza zadovoljavanje potisnutih nagona. Postavlja se pitanje odakle ti nagoni dolaze.

Koristeći se podjelom ljudske psihe prema Sigmundu freudu na id, ego i super-ego, ovoj bismo problematici mogli pristupiti na nešto slikovitiji način. Prema freudu,id je dio ljudske psihe koji zahtjeva neposredno zadovoljstvo, dok je super-egomoralna komponenta psihe. ego je dio koji se najčešće odražava u postupcimačovjeka. To je dio koji vodi konstantnu borbu za održavanje ravnoteže između onogašto id želi i onoga što super-ego zabranjuje.9 Ukoliko nagone braće Pegaz smjestimopo ovom modelu u id i posmatramo njihova ega, koja su odražena u njihovomkriminalnom ponašanju, veoma jednostavno možemo doći do zaključka da super-ego nije dovoljno izražen, ako je uopće i prisutan. Sve što id želi oni mu pruže bezmoralnih dvojbi od strane super-ega. Postavlja se pitanje: Koje promjene su utjecalena to da je super-ego kod braće pagaz u tolikoj mjeri potisnut? Ukoliko odgovorbudemo tražili u mitu, doći ćemo do sasvim suprotnih rezultata. Djetinjstvo u kojemtokom formiranja psihe mladê osobe roditelji i okruženje reagiraju na prohtjeve idate zabranjuju određene postupke, koje se smatra društveno neprihvatljivim, kodsubjekata izaziva jačanje super-ega. Mi znamo da to kod braće Pegaz nije slučaj. Onidjeluju, kao što smo spomenuli, kao da super-ego uopće nije prisutan.

Jedno od mogućih rješenja za ovaj problem mogao bi nam pružiti Karl GustavJung koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri kao psihijatar razvio, između ostalog,



9 Vidi Sigmund freud: The ego and the id. SE. 1923.

248

koncepte kolektivnog nesvjesnog i arhetipova. On se u svojim istraživanjima čestobavio mitovima, za koje je smatrao da su mjesta u kojima se manifestiraju ljudskiarhetipovi. Tako je u jednom od svojih tekstova objasnio da komunizam ima jedanveliki mit. Opisao ga je kao arhetipski san o Zlatnom dobu u kojem je sve prisutno uobilju, a nad ljudima vlada veličanstveni, pravedni i mudri vođa.10 Međutim, već uistom paragrafu pojašnjava kako je i Zapad u stisku istog mita, ali sa nešto drugačijimskupom vjerovanja o tome kako ga ostvariti. Uzmemo li, dakle, da bi super-ego braćePegaz u Avdićevom romanu mogao biti taj mit komunizma o kojem je Jung govorio,ratom i promjenom političkog sistema došlo je prvobitno do kolapsa, a zatim douspostavljanja novog sistema iliti mita, tj. kapitalizma.

U trenutku kolapsa komunističkog narativa super-ego je bio suspendiran. On jeprestao da postoji kao moralni autoritet psihe, a time je došlo do prevlasti nezasitoghedonističkog ida. Ta vladavina nije dugo trajala. Ubrzo je umjesto jednog političkogsistema došao drugi; ili, ako ćemo se držati analogije, jedan mit je zamijenio drugi.Jung je u svom tekstu govorio o tome kako su ta dva mita zapravo isti arhetipovi kojise žele ostvariti na različite načine. Međutim, ljudi koji su doživjeli tu tranziciju izjednog sistema u drugi, nisu posjedovali nikakvo znanje o načinima kako se u novomsistemu stiže do utopije o Zlatnom dobu. Kao jedna od polaznih tačaka ukazivao seoportunizam, odnosno bezočno ratno profiterstvo čiji su protagonisti su braća Pegaz.Ubrzo nakon kolapsa, u kojem je id imao potpunu kontrolu nad egom, uspostavio senovi sistem koji je trebao djelovati kao novi super-ego, kapitalizam. Međutim, uprkosrelativno kratkom trajanju međuperioda označenog kao stanje kolapsa, tranzicijskojsvijesti je to bilo dovoljno da prepozna oportunizam kao način na koji će zadovoljitisvoje nagone. Posljedice tog beskompromisnog zadovoljavanja ida su još uvijekprisutne u našoj stvarnosti. Često smo u prilici čuti o tome kako se neko snašao, uznačenju oportunističkog djelovanja unutar, na margini, nekada i izvan zakona. Mitakvo ponašanje ne samo da ne osuđujemo (osim u javnim, nerijetko licemjernimdiskursima politike, NV organizacija, vjerskih i prosvjetnih djelatnika), već često izavidimo onima koji su ‘uspjeli’ blagodareći takvim vještinama. Rat kao kolijevkutog (nazvat ću ga) kulta snalaženja je nužno je, dakle, reflektirati i kontekstu u kon-strukcije tranzicijskog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog identiteta u kojem jeveličanje onih koji su se snašli, kao što su braća Pegaz, jedna od bitnih njegovih sastav-nica. Isti taj bošnjački/bosanskohercegovački identitet je datost i u Avdićevom romanu,koji je, nažalost, homologna slika naše bosanskohercegovačke svakodnevnice.



10 Carl Gustav Jung: approaching the unconscious. u: man and his symbols, New York. Anchor Press 1988., str. 85.

249

LITERATURA:

1. Bonger, William: Crime and economic Conditions. Boston. Little Brown, 1916.

2. Eagleton, Terry: literary Theory – an introduction, Oxford, 1996.3. freud, Sigmund: The ego and the id. SE. 1923.4. Jung, Carl Gustav: approaching the unconscious. u: man and his symbols,

New York. Anchor Press 1988.5. Lešić, Zdenko: novi historicizam i kulturni materijalizam, u: suvremena

tumačenja književnosti, Sarajevo, 2006.6. Montrose, Louis: The poetics and politics of Culture. u: The new Historicism.

ed. H. Aram Veeser. Routledge, New York, London, 1989.7. Mukařovský, Jan: place of the aesthetic Function among the other Functions.

u: structure, sign, and Function: selected essays by jan mukařovský (transl. and eds.) John Burbank & Peter Steiner, New Haven,Yale University Press, 1978.

8. Raine, Adrian: From genes to brain to antisocial behavior. Current Directions in psychological science 17.

IZVOR:

1. Avdić, Selvedin: sedam strahova. Algoritam Media. Beograd, 2009.

DECONSTRUCTION OF TRANSITIONAL OPPORTUNISM INSELVEDIN AVDIC'S NOVEL seven FeaRs

Summary:

War as a limit situation represents a national split both in an ideological and a identitary sense.Literature in postwar countries is, accordingly, often a field in which the reality of war is not just beingprocessed, but also where the identity of a nation is being (de)constructed. In the case of the Bosnian-Herzegovinian identity, which was in a crisis even decades before the war in the 1990’s, this construction(or deconstruction) is still happening in literature. In novels such as sedam strahova (seven fears) bySelvedin Avdic this kind of war background for constructing an identity takes on a kind of mythical



250

dimension, trying to “explain” the genesis of negative postwar social phenomena such as warprofiteering, opportunism and overall moral decadency.

Keywords: opportunism, psychoanalysis, myth, identity, transition

Adresa autoraAuthor’s addressErnad OsmićBZK “Preporod” Brč[email protected]



251


Emina Osmić-Hajdarević

KAKVOM ŽENOM TREBA BITI: KRITIČKI OSVRTNA DVIJE KNJIgE SAMOPOMOćI SARE SABRI

Sara Sabri pseudonim je Sanele Karišik-Begović, sandžačke/bosanskohercegovačke autorice.Knjige šapućem ti kao sara sabri 1 i šapućem ti kao majka majci možemo svrstati u žanrsamopomoći, jer u njima iščitavamo namjeru da utječu na stavove recipijenta. Stoga su knjigeSare Sabri sudionici u konstruiranju identiteta Bošnjakinja izvan samog teksta. Knjige Sare Sabrisastoje se od kraćih tekstova koji se naizgled dotiču različitih tema. Tekstove u možemookarakterizirati kao kraće meditacije o različitim pojavama u društvu, ali najčešće teme su ulogažene kao majke i supruge i odnosi sa supružnikom. Vodeći se antiesencijalističkim konceptomidentiteta kao konstrukcije i feminističkom teorijom u radu kritički analiziramo tekstove SareSabri, posebno se oslanjajući na polazište Lawrenca Grossberga prema kojem interpretacijutekstova shvatamo kao borbu ljudi “ne samo da odgonetaju šta tekst znači, nego i da mu pripišuznačenje kao nešto što će povezati sa njihovim životima, iskustvima, potrebama i željama.“.

Ključne riječi: samopomoć, identitet, esencijalizam, konstruktivizam, feministička teorija, Sabri

Uvod

Prvi puta s imenom Sara Sabri susrela sam se 2014. godine dok sam radila kaonastavnik u brčanskoj Tehničkoj školi, kada je učenica u pismenom radu ‘posudila’jedan od tekstova Sare Sabri. U razgovoru sa mnom ona nije skrivala privrženostSarinim tekstovima, čak mi je preporučila njene knjige. Nisam mogla ostati

Emina Osmić: Hajdarević Kakvom ženom treba biti:Kritički osvrt na dvije knjige samompomoći sare sabri


252

ravnodušna na ovu pojavu s obzirom na to da se radilo o odjeljenju u kojem su gotovosvi učenici odbijali čitanje lektira. Zapitala sam se, kakvo je to štivo koje možeizazvati pažnju i divljenje srednjoškolaca i stoga sam odlučila potražiti ime Sara Sabrina internetu. Za potrebe pisanja rada analizirala sam dvije knjige šapućem ti kao sarasabri1 i šapućem ti kao majka majci.

U nastavku rada iznijet ću osnovne biografske podatke o autorici, zatim ćužanrovski odrediti njezine knjige, te propitati kakav je odnos stavova Sare Sabri uodnosu na feminističku teoriju i u odnosu na konstrukciju kulturnog identitetaBošnjaka? U radu neću analizirati upotrebu religijskog i psihoanalitičkog diskursaniti ću donositi sudove o estetskim vrijednostima tekstova.

Shvatanje identiteta i kulture u ovome radu naslanja se na postrukturalističkikoncept u kojem se kultura shvata “kao cjelokupan način života (uključujesvakodnevna umijeća, običaje, navike, predodžbe)...1“ i na antiesencijalistički konceptidentiteta kao konstrukcije2. Tekst u radu tretiram kao “diskurzivne reprezentacijeobilježja identiteta“3, a interpretaciju tekstova shvatam kao nastojanje da se “ ne samoodgoneta šta tekst znači, nego i da mu se pripišu značenje kao nešto što će povezatiljude sa njihovim životima, iskustvima, potrebama i željama“4. U raspravi opopularnosti djela Sare Sabri imat ću na umu “da ne treba davati privilegiju niti tekstuniti publici tako što jednom dajemo moć da definira vezu“5. Dakle, teoretski okvirovoga rada prvenstveno proizlazi iz kulturalnih studija.

Sara Sabri

Sara Sabri pseudonim je Sanele Karišik-Begović, sandžačke/bosanskohercego-vačke autorice sedam knjiga namijenjenih ženama i dviju bojanki koje su namijenjenedjeci. Sabri se jasno izjašnjava kao Bošnjakinja u knjizi šapućem ti kao sara sabriu zaključnom dijelu u kojem se obraća svojim čitateljima/cama: “Vaša Bošnjakinjavam želi svako dobro na oba svjeta...“6 Sara Sabri zauzima i cyber prostor s obzirom



1 Vedad Spahić: Književnost i identitet: Književnost kao prostor izazova u reprezentaciji/konstrukciji bošnjačkog kulturnog identiteta. Lijepa riječ, Bosanska riječ, BZK Preporod, Tuzla, 2016., str. 6.

2 Vidi: Karen A. Cerulo: identity construction: new issues, new directions. u: Annual review of Sociology, 23.1 (1997), str. 385-409.

3 V. Spahić, ibidem, str. 10.4 Lawrence Grossberg: is there a fan in the house? The affective sensibility of fandom. u: The adoring audience:

fan culture and popular media, priredila Lewis, Lisa A., Psychology Press, 1992., str. 52.5 Lawrence Grossberg, ibidem, str. 53.6 Sara Sabri: šapućem ti kao sara sabri 1, Edukativni centar za žene i djecu “Sara Sabri“, Sarajevo, 2015., str.

143.

253

na to da redovno objavljuje kraće tekstove (statuse) na svojoj facebook7 stranici tevideokomentare na Youtube. Njezina facebook stranica ima preko 51.000 pratitelja/ica,a blog na Youtubu ima preko 1.200 pretplaćena/e korisnika/ice.8 Njezini statusiobavezno su popraćeni mnoštvom komentara i hiljadama sviđanja, popularno zvanihlajkovi. Iako analizu nisam radila po zadanim parametrima, indikativno je da u tokujednog dana Sabri objavi četiri statusa i na svim četirima statusima ima hiljade sviđanja.

Žanr self-help (samopomoći)

Već sam napomenula da je Sabri objavila sedam knjiga za žene (tako ih samaautorica definira). Naslovi svih knjiga svedeni su pod serijal u kojem autorica“šapuće“ i to redom: šapućem ti kao žena ženi (pet izdanja), šapućem ti kao ženamužu (dva izdanja), šapat ženske suze (dva izdanja), šapućem ti kao terorista (dvaizdanja), šapućem ti kao sara sabri 1 (dva izdanja) i šapućem ti kao sara sabri 2.

U svrhu pisanja ovoga rada pročitala sam knjige šapućem ti kao sara sabri 1 išapućem ti kao majka majci i pokušat ću u nastavku obrazložiti zašto smatram daobje knjige možemo svrstati pod literaturu samopomoći tj. self-help literaturu. Iakose žanr samopomoći svrstava u kategoriju knjiga koje se bave psihologijom i u kojimaprevladava psihologijski i psihoterapijski diskurs9, smatram da savjetodavni karakterovih knjiga i često obraćanje u drugom licu mogu svrstati u spomenuti žanr. I samaautorica naglašava da cilj knjige šapućem ti kao sara sabri 1 jeste da ukaže na načine“[k]ako da sreću pronađeš u sebi, [k]ako da izgradiš samopouzdanje i zavoliš sebe,[k]ako da nadmudriš bol, depresiju i strah...“10

U zaključnom dijelu knjige Sara Sabri piše: “Čovjek je ono što misli“ i ovimstavom naslanja se na trend knjiga sa početka 20. stoljeća u kojima je prevladavalatematika utjecaja “prave misli“, “pozitivnog mišljenja“11. U nastavku Sabri nudirecept za sreću u dvije tačke: “odluka da to i budete i primjena u praksi onoga štovam je iz knjige izgledalo kao koristan savjet“. I knjiga šapućem ti kao majka majcitakođer ima savjetodavni karakter, ali s naglaskom na savjete koji trebaju doprinijeti“popravljanju“ majke, tj. njezinih navika.



7 https://www.facebook.com/islamskazajednica.org/, stranica posjećena 14. 10. 2016. u 20:35h.8 https://www.youtube.com/channel/UCAM6RaQpggImwnjd06E_a6g, stranica posjećena 14. 10. 2016. u 20: 35h.9 Vidi Ivana Žurić Jakovina: Samopomoć kao kulturalni fenomen: kontekstualni aspekti nastanka i razvoja knjiga

za samopomoć i psihoterapijskog diskurza. Holon, God. 4(1) (2014), str. 5-34.10 Sara Sabri, ibidem (citirani tekst je tiskan na vanjskoj strani korica knjige).11 Ivana Žurić Jakovina, ibidem, str. 16.

254

U radu sam prostor odvojila za pojašnjenje žanra da bismo imali na umupragmatičnost tekstova Sare Sabri u kojima iščitavamo namjeru da utječu na stavoverecipijenta. S tim na umu, njezine tekstove posmatram kao sudionike u konstruiranjuidentiteta Bošnjakinja izvan samog teksta.

Šaputanje o ženama, majkama, suprugama

U nastavku rada kritički ću se osvrnuti na konstrukciju identiteta žene u knjigamaSare Sabri uz oslanjanje na opće ciljeve drugog i trećeg vala feminizma, te krozprizmu antiesencijalističke teorije identiteta. Predstavit ću stavove Sabri o braku,starim vrijednostima, o trudnoći i reproduktivnim pravima, imajući na umu da njezinetekstove čita veliki broj ljudi.

Knjige Sare Sabri sastoje se od kraćih tekstova koji se naizgled dotiču različitihtema. Tekstove možemo okarakterizirati kao kraće meditacije o različitim pojavamau društvu, ali najčešće teme su uloga žene kao majke i supruge te odnosi sasupružnikom. Sabri se u savjetodavnom tonu osvrće i na već spomenute metodepozitivnog razmišljanja. Knjiga šapućem ti kao majka majci ima jasnije definiranutematiku i Sabri u njoj manje mijenja teme.

Jaka žena – dragulj

Međutim, karakteristično obilježje knjiga jesu kontradiktornosti u koje Sabriuskače negirajući prethodno iznesene stavove. Prvi podnaslov u knjizi šapućem tikao sara sabri glasi jaka žena – dragulj i paradigmatičan je za ostatak njezinogpisanja koje se otima između emancipacije i stagnacije. Prema Sabri jaka žena u istovrijeme je i dragulj što anihilira njezinu jakost definirajući ženu skupocjenimpredmetom, objektom, koji se posjeduje. U nastavku teksta Sabri piše: “Pokretačpozitivnih promjena u našim životima je vjera, a pokretač pozitivizma u porodici ježena.“12 Ukoliko zanemarimo činjenicu da termin pozitivizam koristi u pogrešnomkontekstu, autorica odmah smješta ženu u porodicu i ona tu ostaje u svim njezinimtekstovima podržavajući rodnu stereotipizaciju žene. Ženino postojanje Sabriisključivo definira kroz ulogu koju ona zauzima u porodici, čak i onda kada govori oženama koje nisu udate, jer tada piše o udaji. Prema Sabri žena je unaprijed pred-



12 Sara Sabri: ibidem, str. 8.

255

određena da se susreće sa problemima koji su odlika bivanja ženom: “A stalno mevreba misao da ću možda umrijeti mlada, da će me poslije svih stresova (...) klepitineki kancer ili infarkt i da ću onda kad moja djeca, posebno moje curice, budu usličnim životnim problemima kao mama, mame neće biti tu da im stavi ruku narame...“13

Prema Sabri “žena, a ni čovjek, ne može biti (potpuno) sretan, ukoliko nema hajirlibrak. Jedna prijateljica islamolog (...) mi je rekla da se ne slaže, jer ona, na primjer,nema muža, ima djecu, auto, stan, posao, putuje, slobodna je i sebe smatra sretnom.Rekla sam: “Da, to je sve iz perspektive zapadnjačke žene koja može svaku noć (dokje mlada) da mijenja partnere i klubove. Muslimanka ne može. (...).“14 Nejasno jekako žena koja sebe smatram sretnom prema Sabri nije sretna, jer je perspektiva težene iskrivljena i prema Sabri jedini pravi pogled na svijet je njezin pogled koji jeprodukt patrijarhata. Očigledno da “pozitivno razmišljanje“ zapravo možemopreimenovati u “razmišljanje kao Sara Sabri“.

Sabri u također piše da je svako seksualno iskustvo izvan braka “isuviše jeftinoza ma kakvu ženu, isuviše prljavo i poniženo“15, stigmatizirajući žene i potvrđujući“patrijarhalnu predrasudu“, jer, prema Nadeždi Čačinović u eseju ženska čast / muškačast, čast je pojam koji nestankom patrijarhata treba da nestane: “čast, po definiciji,podjeljuju drugi“16, a “ženska je čast oduvijek bila određena od drugih.“17 što sepotvrđuje u slučaju Sare Sabri koja se postavlja kao parametar spram kojeg se mjeričast druge žene. S druge strane, sama autorica zauzima poziciju objekta u društvučija je čast mjerljiva i koja se najbolje može vrednovati na osnovu njezinog ostvarenjakao majke i supruge18.

Majka odgovorna za sve

Prema Sabri žene su “graditelji ličnosti“, međutim, žene grade isključivo tuđe ličnosti– “Ona je graditelj ličnosti svoje djece.“19 Majka graditeljica ličnosti po Sabri treba



13 Sara Sabri, ibidem, str. 7.14 Ibidem, str. 54.15 Ibidem, str. 56.16 Nadežda Čačinović: ženska čast / muška čast. u: Sarajevske sveske. Br. 39-40. (2013), str. 72.17 ibidem, str. 73.18 U eseju ženska čast / muška čast Čačinović definira kvalitet ženske časti: “U mnogim kulturama nalazimo va

rijacije na stari motiv: za ženu je najveća čast kada je najmanje vidljiva. Časna je ona žena za koju se i ne zna izvan zatvorenoga kruga obitelji i porodice“ (N. Čačinović: ženska čast / muška čast. u: Sarajevske sveske. Br. 39-40. (2013), str. 73.)

19 Sara Sabri, ibidem, str. 8.

256

“žensku djecu učiti ženstvenosti, stidu i lijepom ahlaku (...) da se ne cerekaju i nesmiju glasno pred starijima, pred muškarcima, ulicom, na javnim mjestima, (...) dasjede skupljenih nožica, a da se ne krevelje, da budu hanumice iz čijih će usana tećisamo lijepe riječi, a ne psovka, (...), da nose porodicu u naručju i skrivaju je brižno,a sinovi da je nose na ramenima“.20 Iz ovog odlomka jasno je zašto se Sabri odlučilana šaputanja u svojim naslovima, jer žena se mora ograničiti, svesti na minimum isakupljati svoje postojanje u tišini.

Osim što žena ima dužnost da odgaja djecu, Sabri smatra da je na ženi da“nenametljivo i tiho“ popravlja i muža tamo “gdje su njihove majke zakazale“21. KadaSabri poziva na bavljenje sobom, tada misli na članove svoje porodice koji suprodužeci žene ili njezino ogledalo. Žene su nositeljice ummeta i vjere i odgovornostpripada njima. Ali, iako doslovno zagovara tišinu i suptilnost kod žene u nastavkuknjige se buni protiv mentaliteta okoline “koji kaže: Šuti, to je sramota! Ti si žensko!Svugdje se petljaš! (...) Ti si nevjesta, sramota je da pričaš!“22 Iako se Sabri buniprotiv pojedinih patrijarhalnih praksi, ona ni u jednom svome tekstu ne propitujerazloge zbog kojeg se takvo ugrožavanje ljudskih prava manifestira i na njoj samoj.

Da bi žena imala samopouzdanja, potrebno je mnogo znanja i učenja. Da topotvrdi, autorica navodi primjere hrabrih “ženica i djevojaka“ koje su prilazilePoslaniku sa raznim pitanjima. Iako želi da istakne njihove vještine, ne propušta daupotrijebi deminutiv kada govori o tim hrabrim individuama. Samopouzdanje premaSabri žena može steći samo u odnosu prema muškarcu, tj. ako se usudi razgovaratisa muškarcem, njezinim ocem, nastavnikom, Poslanicima...

Naše stare nane

Primjera je zaista mnogo, ali najpopularniji tekst Sare Sabri je onaj o starim nanamakoje su “živjele i umirale čedno, dostojanstveno tiho...a današnje žene imajuneuporedivo mnogo i usprkos svemu nezadovoljne su i depresivne“23. Tekst o nanamapopraćen je na facebooku i fotoilustracijama (fotografije starijih žena u seoskomambijentu), što je dodatno utjecalo na popularnost. Status sa navedenim tekstom imaoje više hiljada dijeljenja, a posebno je zanimljivo da su tekst dijelile osobe koje živeu inostranstvu. Dakle, ovdje govorimo o predstavi žene u prošlosti koja dosežemitološki status, tj. nadilazi nacionalni kontekst. Raspravljajući o antiesencijali-



20 Sara Sabri, ibidem, str. 10.21 Ibidem, str. 11.22 Ibidem, str. 13-14.

257

stičkom tumačenju identiteta, Spahić zaključuje da “tradicionalni kulturni identitetnije neka maestozna vrijednost nad kojom u eri globalizacije treba nostalgičnolamentirati niti vjerujemo da pamćenje funkcionira za društvo poput sustava imunostiza tijelo...“24 Međutim, Sabri u objema knjigama nostalgično lamentira nadnekadašnjim identitetom žena, a popularnost lamenta svjedoči i dalje raširenostesencijalističkog tumačenja identiteta, u kojem je konstrucija tihe trpeće naneugrožena pred “modernim“: “Bože, poželjela sam se divnih, mudrih, starihmuslimanki, Bošnjakinja, čije je savjete milina slušati, dok kapaju između preturenogzrna tespiha i dopiru do duše. Užasne me pomisao da ih je ostalo tako malo, a da jesve više prosijedih nana, kimono rukava...“25

Karijera i porodica

U knjizi šapućem ti kao majka majci sabri piše kako žena koja radi “umišlja da jeslobodna. Kod kuće ovisi o mužu, na poslu o šefu ili direktoru i njegovom raspoloženjui sve mora ostaviti taman gorjelo, da bi njima potamanila što je na poslu potrebno čak iprekovremeno“.26 Dakle, iako autorica ističe činjenicu da žene jednako rade i na poslu iu kući, ona i dalje kritizira žene koje žive u “iluziji slobode“. Sabri ima pravo kada kažeda žene žive u iluziji slobode, ali čak i kada obrazloži takav stav, a on zapravo leži učinjenici da se javna sfera mijenja, da žene polahko zauzimaju mjesta koja su do jučerbila rezervirana isključivo za muškarce, Sabri nudi rješenje u ostajanju kod kuće.

Nekoliko pozitivnih strana

Kada je u pitanju tematika trudnoće Sabri odlučno prisvaja svoje tijelo za sebe iprotivi se utjecajima okoline koja nametljivo stvara pritisak mladim ženama da rađaju.Ipak, Sabri opravdava samo kratko odlaganje rađanja, ni u kome slučaju odbijanjerađanja. Pozitivna strana jeste skidanje tabua sa teme pobačaja. U knjizi šapućem tikao majka majci piše da je izgubila troje djece spontanim pobačajem. Autoricaotvoreno govori i o postporođajnoj depresiji i kako je dodatan teret na ženama ukolikonemaju podršku u porodici27. Također, Sabri vraća proces rađanja ženi ističući da



23 Ibidem, str. 18.24 V. Spahić, ibidem, str. 12.25 Vidi: Sara Sabri: šapućem ti kao majka majci. Edukativni centar za žene i djecu “Sara Sabri“, Sarajevo, 2015.,

str. 100.26 Ibidem, str. 107.27 Vidi: Sara Sabri, ibidem, str, 26-27.

258

žena nije “dobila (...), nego je rodila i veliku muku preživjela“28. Dakle, autorica neotuđuje trudnoću od ženinog tijela. S druge strane, protivnik je abortusa i to je istaklau obje knjige.

Stavove o abortusu Sabri formira isključivo iz pozicije vjernice i argumentira ihhadisima i ajetima. Sabri pretpostavlja da su razlozi abortiranja ili pitanje egoizmaili pitanje socijalnog statusa žena.

Zaključak

Adriana Zaharijevič u Kratkoj istoriji sporova: šta je feminizam bilježi da post-feminizam ili treći val karakterizira protivljenje esencijalizmu (uvjerenju da postojinekakva suštinski ženska/muška priroda). Postfeminizam odlikuje stalna promjena ineuhvatljivost, pa je zbog toga prema autorici teško svesti postfeminizam pod jasneodrednice. Ipak, neosporna je činjenica da je treći val proizašao iz ishoda prvog idrugog vala koji su stvorili temelje za propitivanje identiteta. Prvi val omogućio ježenama da glasaju i da se organiziraju u svrhu traženja jednakih prava, u drugom valufeminizma žene djeluju kolektivno i propituju konstruiranje ženskog identitetaisključivo kao majke i supruge. Ipak, kada govorimo o oba vala, imamo na umu dasu se ove promjene odvijale u razvijenim zemljama Zapada. U trenutku kada se usvijetu identiteti množe i Drugost postaje vidljiva, kada se ljudi identificiraju kaoLGBT muslimani ili kršćani, u Bosni i Hercegovini Bošnjaci/kinje se tek oslobađajuljušture statičnog identiteta koji je formiran u svrhe opstanka i pukog preživljavanja.Bošnjački identitet može se širiti samo ako poput spužve počne upijati i različitosti.

Iako antiesencijalizam proizlazi iz individualizma, a koji se prakticira slobodnimizborom, ne trebamo se lišiti odgovornosti prema kolektivu. Tu se u bošnjačkomkulturnom identitetu javlja paradoks, posebno kada govorimo o identitetu Boš-njakinja. Tekstovi Sare Sabri propisuju zatvoreni identitet, identitet koji stigmatizirasve što je drugačije i što može narušiti esenciju. Ti tekstovi imaju jako veliki brojčitatelja/ica i na nama je odgovornost da se kritički osvrnemo na te tekstove. Potrebnoje usvojiti model u kojem će feministkinje Bošnjakinje djelovati kolektivno,istovremeno podržavajući individualno pravo na izbor da rađaju, abortiraju, da sezapošljavaju ili da ostaju kod kuće, da zasnivaju bračne ili vanbračne zajednice bezstigmatizacije bilo kojeg od navedenih izbora.



28 Ibidem, str. 44

259

Literatura:

1. Cerulo, Karen A.: identity construction: new issues, new directions, Annual review of Sociology, 23.1 (1997)

2. Čačinović, Nadežda: ženska čast/muška čast, Sarajevske sveske. Br. 39-40. (2013)

3. Grossberg, Lawrence: is there a fan in the house? The affective sensibility of fandom, The adoring audience: fan culture and popular media, priredila Lewis, Lisa A., Psychology Press, 1992.

4. https://www.facebook.com/islamskazajednica.org/5. https://www.youtube.com/channel/UCAM6RaQpggImwnjd06E_a6g6. Spahić, Vedad: Književnost i identitet, Tuzla, Lijepa riječ - Bosanska riječ, 2016.7. Žurić Jakovina, Ivana: samopomoć kao kulturalni fenomen: kontekstualni

aspekti nastanka i razvoja knjiga za samopomoć i psihoterapijskog diskurza,Holon, God. 4(1), 2014.

Izvori:

1. Sabri, Sara: šapućem ti kao majka majci. Edukativni centar za žene i djecu “Sara Sabri“, Sarajevo, 2015.

2. Sabri, Sara: šapućem ti kao sara sabri 1, Edukativni centar za žene i djecu “Sara Sabri“, Sarajevo, 2015.

WHAT A WOMAN SHOULD BE LIKE: A CRITICAL REVIEWOF TWO SELF-HELP BOOKS WRITTEN By SARA SABRI

Summary:

Sara Sabri’s pseudonym is Sanela Karišik-Begovic, Sandzak/BH author. Books Šapućem ti kao SaraSabri1 and Šapućem ti kao majka majci can be classified in the genre of self-help, because we can readthe intent to influence the attitudes of the recipient. Therefore, Sara Sabri’s books are participants in theconstruction of identity of Bosniaks outside the very text. Books of Sara Sabri consist of short texts thatappear to touch upon various topics. Texts can be characterized as a short meditation on the variousphenomena in the society, but the most common topics are the role of women as mothers and wives andrelations with a spouse.



260

In accordance to the anti-essentialist concept of identity as a construction and to the feminist theory,in this work we critically analyze Sara Sabris’s texts in mentioned books, especially relying on theLawrence Grossberg’s definition of text interpretiation in which the interpretation of the texts isunderstood as a struggle of people “not only to make out what the text means, but also to impute meaningas something that will connect with their lives, experiences, needs and preferences”.

Key words: self-help, identity, essentialism, constructivism, feminist thery, Sabri, Bosniak

Adresa autoraAuthor’s addressEmina Osmić-HajdarevićBZK “Preporod” Brč[email protected]



261


Nirha Efendić

güRS ILyAS U LIRSKOM PAMćENJU: TRO-VARIJANTSKO PROMICANJE PJESME O BOLOVANJUĐERZELEZ ALIJE

Višenedjeljno etno-folklorističko istraživanje Srebrenice koje su obavljali etnolozi ZemaljskogMuzeja BiH početkom 2009. godine rezultiralo je, između ostaloga, prikupljanjem usmeno-pjesničke građe koja je na stanovit način ukazivala na općenito stanje duha među stanovnicimaovog, u socio-ekonomskom pa i duhovnom smislu, danas skoro potpuno razorenog kraja. Porednekoliko desetina lirskih i lirsko-narativnih jedinica, tom prilikom zabilježena je jedna baladaiz koje izranja epski lik đerzelez Alije. Upravo ta pjesma obavezala nas je da pronađemo njenemoguće inačice, a potom, metodom varijantskog promicanja, uočimo postupanje usmenogpjesnika “na djelu”. Riječju, u radu koji slijedi, pokušali smo doći do saznanja koliko je lokalniusmeni prenosilac intervenirao u transmisiji jednog pjesničkog obrasca te šta je za njega bilood osobite važnosti učitati u artefakt dok se oslanjao/la na tradiciju u usporedbi sa dvije drugepronađene varijante spomenute pjesme. U radu su korišteni komparativni, analitički iinterpretativni metodi.

Ključne riječi: Usmeni oblik, Epski lik, varijanta, varijantsko promicanje

Nirha Efendić: Gürs ilyas u lirskom pamćenju: Tro-varijantsko promicanjepjesme o bolovanju Đerzelez alije


262

Studije o historijskoj ličnosti u pozadini pjesme

Proučavanja naše usmene epike koja su povezala junaka đerzelez Aliju i povijesnuličnost koja se dovodila u vezu sa opjevanim, pojavila su se već potkraj 19. vijeka.1

U članku koji potpisuje Stojan Novaković objavljenom u letopisu matice srpske1886. Alija đerzelez prepoznat je u ličnosti Alī bega Mīchāl oghlūa, prvog sandžak-bega u despotovini Brankovića. Tragom Novakovićeva istraživanja, MilenkoVukićević će nekoliko godina kasnije u mostarskoj Zori iz 1899., doći do istih nalaza.Međutim, Aleksije Olesnicki u svom radu “Tko je zapravo bio đerzelez Alija“objavljenom u Zborniku za narodni život i običaje južnih slavena 1933. ukazuje načinjenicu da nijedan od dvojice spomenutih istraživača nije proučavao niti koristioturske arhive bez kojih je, kako kaže, teško, “a gdjekad i nemoguće naučno osvijetlitidogađaje jugoslavenske historije u tursko doba“ (Olesincki 1933: 18).

Pruočavajući djelo “Ghazevātnāme-i Alī beg Mīchāl oghlū“ osmanskog histo-rijskog pjesnika Muhamed efendije Suzi Čelebije, Aleksije Olesnicki donio jenekoliko prepjeva pjesama koji bacaju više svjetla na veličinu i slavu junaka Ali Bega,koji jeste bio Smedervski sandžakbeg, potomak grka Ghāzī Mīchāl bega koji je nakonprimanja islama 1306., nizao brojne vojne uspjehe na strani Osmanskog carstva.Olesnicki, dakle, priznaje Novakoviću i Vukoviću identificiranje povijesne ličnostido koje su oni došli utvrđujući čitavu listu đerzelezovih savremenika koji se nalazeu narodnim epskim pjesama o njemu, od Marka Kraljevića i Starine Novaka do DeliRadivoja i Vuka Jajčanina. Međutim, tokom ranih gonetanja o “historijskomđerzelezu”, nijedan od spomenutih istraživača nije obratio pažnju na pojedinostiodređenih dešavanja; važnih povijesnih događanja, kao ni mogućnost da se pored Alībeg Mīchāl oghlūa nalazio još neki veliki junak oko kojeg se već tada, tj. krajem 15.



1 Ovdje treba naglasiti da je epski lik đerzelez Alija imao svoj pjesnički život koji je kao takav trajao u narodnom sjećanju neovisno od ikakvih tendencija da ga se „oživi“ ili bez osobitih nastojanja da se ustanovi koja je to hi-storijska ličnost potaknula mitsko oblikovanje ratnika Alije đerzeleza u narodnoj pjesmi, predaji, priči, pa čak i u lirskoj bugarštici. Ipak, velika prisutnost ovoga imena u narodnom pamćenju potaknula je neke istraživače da ga dovedu u vezu sa stvarnim, povijesnim velikanima. Ovdje su navedeni samo neki od takvih pokušaja. Najdalje u svojim istraživanjima otišla je đenana Buturović, koja je u saradnji sa prijateljima i kolegama,orijentalnim filolozima i historičarima, uznastojala dekodirati čak i samo ime - đerzelez iz Gürs ilyas.

2 Bez obzira na određene nedosljednosti iznesene u radu A. Olesnickog Ko je zapravo Đerzelez alija?, na koje Buturovićeva tokom identificiranja odgovarajuće povijesne ličnosti ukazuje, ona ipak priznaje Olesnickom za-sluge za pobliže datiranje Gürs Ilyasove smrti. Naime, analizirajući rukopise u kojima je pobliže opisanaKrbavska bitka 1493., najprije iz izvora turskog hroničara Oruça s početka 16. stoljeća, a potom i djelo poznatog pjesnika Esīrīja, A. Olesnici uspio je datirati i pobliže razjasniti okolnosti pogibije Alije đerzeleza koji jepogubljen rukom bana Derenčina. Olesnicki je zaključio da je Gürs Ilyas ustvari poginuo u jednoj od vojnih akcija koje je organizirao Jakub-beg 1491. ili 1492. godine. (Buturović 1992)

263

stoljeća plela narodna pjesma i vojnička slava.2 Historijsku ličnost Gazi “Mihalbeg-zade Alibega” spominje i Evilja Čelebija opisujući ga kao “junaka sa dva srca”3

prilikom opsjedanja grada Štipa, premda se Čelebijevi navodi oko spomenute opsadene smiju sa sigurnošću uzeti, napominje priređvač Šabanović. Čelebi, međutim,nikada ovoga junaka ne imenuje đerzelezom. (putopis 1996: 342) Kako je, onda,Ali-beg Đerzelez dobio ovo neobično ime?

Konačno će đenana Buturović, nakon pomnijeg istraživanja historijske građe,epskog junaka Aliju đerzeleza dovesti u vezu sa timarnikom-spahijom iz 15. stoljećaGürs Ilyasom. Proučavajuću turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirnikatastarski popis iz 1455. te detaljne popisne deftere Bosanskog sandžaka iz 1485. i1489, moguće je, prema navodima Buturevićeve, sa sigurnošću utvrditi da se radi otimarniku-spahiji Gürs Ilyasu, koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. “U1485. posjeduje timare u Dobrunu i u nahiji Brod.” (Buturović 1998: 396) O ovomesrednjevjekovnom junaku piše i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1469-1534).“Ibn Kemal svjedoči o stvarnoj ulozi Gürs Ilyasa kao ratnika – akindžije i spahije uBosanskom sandžaku u godini 1480.“ (Buturović 1998: 396) Buturovićeva daljezaključuje da je Ibn Kemal, dok je opisivao Gürs Ilyasovo junaštvo, bio pod snažnimutjecajem epske tradicije, koja je već krajem 15. vijeka formirala mit o herojstvuratnika Gürs Ilyasa. Značaj Ibn Kemalove historije u kontekstu pručavanja povijesnepozadine nastanka naše narodne epike ogleda se i u činjenici da on donosi podatke io drugim krajiškim vojskovođama. Ibn Kemal piše i o Alī beg Mīchāl oghlūu, ali onrazlikuje događanja u 15. vijeku koja su se vezala isključivo za Gürs Ilyasa od onihza koje je odgovoran ranije pominjani Alī beg Mīchāl oghlūu. U 1480. godini opisaoje Gürs Ilyasa u jednom vojnom napadu na snage Matije Korvina u momentu kadasu se oni povlačili nakon upada u Sarajevo.4 Momenat u kojem Buturovićevaidentificira “stvarnog đerzeleza“ u povijesti ogleda se u opisu detalja iz “IbnKemalovog izvještaja o sukobu Kodža Davud-paše i Vuka Grgurovića u kojimacentralno mjesto po junaštvu zauzima Gürs Ilyas.“ (Buturović 1998: 396).



3 Evlija Čelebi: putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, prevod, uvod i komentr Hazima Šabanovića 1996, Sarajevo-Publishing, 3. izdanje, str. 342.

4 đenana Buturović napominje da je turske izvore koristila u prijevodu Ahmeda Aličića, dugogodišnjeg uposle-nika Orijentalnog instituta u Sarajevu. Podatak iz deftera 1604. ustupio joj je Alija Bejtić, a detaljan uvid u defter iz 1489. omogućio joj je Ešref Kovačević koji je ovaj defter preveo i pripremio za štampanje.

264

Mitsko stvaranje usmenih pregalaca: Lirskonarativno kazivanje,trovarijantsko promicanje

Mit o nenadmašnoj snazi đerzelez Alije nalazimo posvuda, od narodnih predajai epskih pjesama sve do balada epsko-lirskog karaktera pa čak i lirskih pjesama kojetek čuvaju sabijeno fabularno jezgro iz kojeg prepoznajemo istu onu mitsku jačinuheroja koju čitamo i u ostalim usmenim vrstama. Nekoliko predaja o ovom epskomjunaku – one koje kazuju o đerzelezovom spašavanju novorođenčeta ostavljenog ugori na “žeravici sunca“ na milost i nemilost različitim gorskim nemanima, donjegovog okušavanja sa Kraljević Markom u natjecanju u skoku u daljinu – prikupilisu Alija Nametak, Vlajko Palavestra, i đenana Buturović te zaveli u folklorni arhivzemaljskog muzeja BiH, (u daljnjem tekst fAZM).5

Kada je riječ o epskim pjesmama koje pronose ratničku slavu volšebnogđerzeleza, među najodabranije u nizu zabilježenih varijanti pribrajaju se ona ođerzelez Aliji i Vuku Jajčaninu,6 potom o đerzelezu i Savi od Posavlja,7 zatim oženidbi Alije đerzeleza kćerkom Ali-bega Čengića,8 zatim o đerzelezovom pohoduu Krajinu9 (jer se po brojnim svjedočanstvima vjerovalo da je njegovo polje ratnogdjelovanja srednja i istočna Bosna) gdje se susreće sa Mustaj-begom Ličkim te Mujomi Halilom Hrnjicom i, na kraju, pjesma o đerzelez Aliji i bajraktaru Kolmenu.10

Uz rame svim drugim vidovima usmene tradicije o đerzelezu stoji jednalirskonarativna pjesma koja kazuje o njegovu bolovanju daleko od kuće na nekomod njegovih mnogobrojnih vojevanja, ali ovaj put sa ishodom kakav se teško možedovesti u vezu sa ovim junakom ahilovske moći. Naime, sižejni obrazac spomenutepjesme pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova snježno bijelakošulja prkosi patnji; Sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna dajući mu snagu iprijeko potrebno osvježenje; Na upit zašto to čini, soko odgovora kako mu je Alijaspasio “ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno pogazila da ih on nije podigao u“jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i to da mu prenese novosti iz kuće unjegovu odsustvu; Soko mu saopćava da je njegova ljuba isprošena, jer svi vjerujuda se on nakon devet godina izbivanja neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu



5 Vidi fascikle: fAZM, XV – G, br. 5720, zap. A. Nametak; XXXII – G, br. 11069, zap. đenana Buturović; XIII – G, br. 5358, zap. Vlajko Palavestra

6 fAZM, LX – G, 151917 fAZM, XLVI – G, 125398 fAZM, Ms...9 fAZM, XLVI – G, 1574510 fAZM, LVIII – G, 15085

265

snagu, ustaje i presreće svatove od kojih zatraži da ga daruju; Oni to i učine, a kadaupita “vjernu ljubu“ na čije ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojihAlija razabire da ga njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i“vjernu ljubu“ vraća sebi.

Najrazvijeniju varijantu pjesme koju opisujemo zabilježio je M. Dželaluddin Kurt,od svoje Majke Nazife Kurt, rođ. Selimhodžić i objavio u Mostaru 1902. Kasnije juje, ne navodeći izvor, Alija Isaković objavio u Antologiji muslimanske književnostibiserje, prvi put štampanoj 1972. u Sarajevu. Tu je riječ o pogođenom đerzelezu kojiu iznenadnom obrtu ustaje na noge ne bi li spriječio svatove koji su poveli njegovuživotnu saputnicu za koju se već počelo vjerovati da je udovica. Ova varijantaspomenute pjesme sadržava čak 195 stihova epskog deseterca. Sižejni obrazac uklapase u ranije navedeni, ali je usmeni pjesnik u Kurtovoj varijanti ponovio cijeli postupakpjesničkog pripovijedanja tako što je Alija, zatraživši od svatova da “zapjeva”, uvrhuncu obznanio svoj pohod i suočenje sa svatovima čime je skrenuo pozornost nasebe – junaka koji nije u prvom mahu prepoznat i time razotkrio svoj identitet naočigled prisutnih.11

Kad dođoše na Zagorje ravnovečeraše i akšam klanjašeZamoli se sužanj nevoljniče:je li izun ovdi zapivati?izun ti je koliko ti drago.Kad zapiva sužanj nevoljniče:Razboli se Đerzelez alija,u planini pod zelenom jelomna njemu se bijeli košulja,Kao gruda u planini snijega.

Jednu varijantu ove pjesme objavio je ugledni lingvista Asim Peco u mostarskomčasopisu Hercegovina 1998. godine, među 67 drugih pjesama koje su mu poslužile iza analizu njihove dijalekatske pripadnosti na području ijekavske Hercegovine.12

Jedan dio pjesničke građe Asim Peco dobio je od svoga Brata Džemala koji je ugatačkim selima dugo godina bio učitelj te je dobro poznavao lokalnu tradiciju i



11 Alija Isaković, (2002 [1972]) Biserje. antologija bošnjačke književnosti, Sarajevo: Ljiljan, 57-62. str. 12 Asim Peco, “Pregršt narodnih pjesama iz Hercegovine“, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe Hercegovina

1998, 51-80. 70-71.

266

stanovništvo, a drugi dio je sakupio, kako kaže, sam i to je koristio kao građu za svojrad Govor podveležja, koji je objavljen u bosanskohercegovačkom dijalektološkomzborniku, knj. IV, u Sarajevu 1983. Kada je riječ o sižejnom obrascu, moglo bi se rećida se on skoro u potpunosti uklapa u onaj koji razabiremo iz Kurtove varijante, aliovdje je, bez obzira na činjenicu da je pjesma značajno kraća i da je spjevana u tek86 stihova, značajan još jedan pjesnički motiv kojeg nemamo u drugim varijantama,a radi se o udaji đerzelezove sestre za Čengić Hasanagu, koji je bio već poveođerzelezovu ljubu. Junak je, kako kaže, spreman ne činiti “nažao“ svatovima, alisvoju ljubu mora zaštititi, stoga on mladoženji poklanja milu “seku“, a svoju ljubusebi ostavlja:

Da svatovima žao ne učini,seku daje agi Hasanagisvoju ljubu sebi ostavljaše.

Konačno, varijanta koja je najrecentnije zabilježena usmena pjesma o đerzelezu,snimljena je tokom terenskog istraživanja etnofolklorističkih značajki Srebrenicenakon genocida i velikih demografskih pomjeranja sa ovog dijela Bosne i Her-cegovine, a koju su obavljali etnolozi Zemaljskog muzeja BiH početkom 2009.godine. Povratnica koja vodi udruženje građana za traženje istine o nestalim“Srebreničke majke”, Hatidža Mehmedović, kazivala je tom prilikom pjesmu kojase u prvi mah doimala kao fragment neke duže pjesme o velikom epskom junakuAliji đerzelezu, jer je spjevana u svega 42 stiha spomenutog metričkog oblika. Pjesmaiz koje izranja stari epski junak đerzelez Alija po formi je mlađeg postanka, premdase neosporno može pribrojiti usmenim lirsko-narativnim formama. Zapravo, onaangažira staru epsku temu u novom vremenu, a zatim je pamti i oblikuje po ugleduna mlađu, dobro prihvaćenu formu, formu rime.13 Pjesma iz sjećanja Mehmedovićevenosi obilježja viteških elemenata ratovanja, simbolike koja upućuje na srednji vijekkao i podatke o historijskoj ličnosti Gürs Ilyasa, koja je već ranije utvrđena.(Buturović 1975: 173, Krnjević 1972)14 Međutim, forma rime, koja je evidentna u



13 Srednjovjekovni stih u južnoslavenskim književnostima bio je podređen strogim metričkim pravilima u kojima su ulogu imali i broj slogova u stihu, ali i njihova naglašenost, odnosno nenaglašenost. forma rime, s druge strane, u pjesmi koja je snimljena od Hatidže Mehmedović, posljedica je utjecaja mlađe, moderne poezije. (Efendić 2015)

14 Epske pjesme često slave heroje iz nacionalne prošlosti opisujući bitke koje su vođene sa spoljnim neprijateljem (Lord 1990: 27). Prve izravne vijesti o pjesmama o đerzelez Aliji i njegovu junaštvu potiču iz 17. vijeka. Nalaze se u djelu Ibrahim-bega Pečevija, u njegovom historijskom djelu Tarihi pečevi, a s obzirom da je Pečevi boravio u Bosni krajem 16. vijeka, vjerovatno je pjesme o kojima je riječ čuo u Bosni (Buturović 1975).

267

pjevanju Mehmedovićeve revitalizira prastaru temu u “novom poetskom ruhu”. Sdruge strane, upotreba formula pod uvijek istim metričkim uslovima ukazuje namogućnost postojanja duže pjesme o spomenutom junaku (Lord 1990: 21). Činjenicaje da su davno ustanovljene pjesničke teme primjenjivane na različite vrste literarnihformi. Na taj je način određena tema produžavala svoj život i omiljenost međubaštinicima jednako kao što su neke lirske forme (poput sevdalinke) mijenjale tekimena protagonista zadržavajući jednom ustanovljeni lirski obrazac. Dakle,ustanovljene teme, prilagođavale su se različitim pjesničkim uobličenjima u kojimasu opjevavale nove junake kao i događaje privlačne za pjesnike-hroničare i svjedokevremena kao i određenih događanja. (Efendić 2015a: 175). Riječju, vrlo lahko semoglo dogoditi da je junak navedene balade mogao biti neko drugi, ili pak da je upoznatom sižejnom obrascu tek doneseno “poznato pjesničko ime.” Kako god, izpjesme izranja epski đerzelez i nakon pomnijeg istraživanja zatečene motivike, uliteraturi smo naišli na još dvije inačice ove lirsko-narativne pjesme, u oba slučajariječ je o zapisu hercegovačkog porijekla, a u jednom od njih evidentan je relativnonoviji datum bilježenja (druga polovina 20. st.), pogotovo ako se uzme u obzirčinjenica da je naša usmena književnost u najvećem dijelu prikupljena i zabilježenakrajem 19. i početkom 20. vijeka. Ono što sa sigurnošću možemo reći za varijantuMehmedovićeve jeste činjenica da je to jedna zaokružena balada koja, za razliku oddruge dvije, nema produžetak sižejnog obrasca u kojem đerzelez pobjeđuje skoroizvjesnu smrt. Ova varijanta završava se smrću junaka i to nakon đerzelezovarazgovora sa sokolom. Tu se ne dešava susret sa smrću koju će čarobni đerzelez poko zna koji put pobijediti, kao u nizu epskih pjesama pa i u druge dvije inačicespomenute balade. Tu se, zapravo, događa smrt i to upravo njemu - đerzelezu.

Usporedbe radi, prikazat ćemo tri ključna motiva raspoređena u sve tri predloženevarijante u tabeli kako slijedi:



268



Motivi

Sokolovo pružanjepomoći ranjenomđerzelezu

Zamolba sokolu zauslugu

Varijanta NazifeSelimhodžić (Majka M.Dž. Kurta) Mostar1902.

Dohodi mu siv zelen sokole

Donosi mu u kljunu vodice.

Njega pita đerzelez Alija –

A Boga ti, siv zelen sokole

Kakvo sam ti dobro učinio

Da ti meni donosiš vodicu?

O sokole, sivoga ti perja,

Haj otiđi šeher-Sarajevu,

Do džamije, ama do Begove,

Do ćuprije, ama do Careve,

Otlen brdu do Sinan-tekije,

Do avlije đerzelez Alije,

Pa ti vidi moju tanku kulu,

Je li po njoj palamahovina,

Jesu li mi zari na pendžeri,

Je l' stara u životu majka,

Jesu li se seke poudaleJe li mi se ljuba

preudala?

Varijanta Hatidže Mehmedović, Srebrenica2015.

Doletje mu sokol ptica crna.

Iz kljuna ga vodicom zaliva:

Progovara đerzelez Alija:

“Oj sokole, ptico najmilija,

Kakvu sam ti napravio zgodu,

Pa mi hladnu ti donosiš vodu?”

“Ej sokole, moja ptico siva

Podigni se ti na svoja krila

Brzo sleti niz Ivan planinu

Selam nosi mojoj milojnani

Jer su moji odbrojani dani.”

Varijanta DervišeKovač, Zurovići kodGacka 1998.

Već ga služe dva siva sokola

U kljunu mu vode donošahu

“A Boga vi, dva siva sokola.

Kakvo sam vam dobro učinio,

Pa mi vode u kljunu donosite

Te mi grdne rane ispirate?”

“A Boga vi, dva siva sokola,

Bi li mene nešto poslušali,

Da odete šeher SarajevuDa vidite moju b'jelu

kulu.Je li mi se porušila kula,Je li stara preminula

majka,Jesu li se poudale seke,Je li mi se preudala

ljuba?”

269

Na kraju, to mitsko biće, koje živi kroz stoljeća u legendi njegovih baštinika i tamo ihbarem metaforično čuva i štiti od napada neprijatelja; neko koga je sami Bog poslao dasvi drugi, dok je njega takvog, mogu mirno da spavaju i da se ne brinu – nestaje tu, skorona rubu povijesti i neko mora, u pjesmi, dakako, proglasiti njegovu smrt. Učinila je toHatidža Mehmedović i to nesvesno zastajući baš tamo gdje je bolno ranjen, bez ikakvihnamjera, bez poticaja mašti i bez, čini se, ikakve želje da mu produži vijek.15 Ipak, u ovoj



15 Smrt Alije đerzeleza u pjesmi ili nekom drugom vidu umjetničkog kazivanja proglašena je već ranije. Ta pojava nije novost koju donosi Hatidža Mehmedović, premda je za nas neobično važan njen odnos prema pjesmi kao i duhovno stanje koje ona učitava u pjesmu tokom transmisije iste. Prema navodima prof. Almedine Čengić postoji “neodigrana“ drama u tri slike smrt alije Đerzeleza koju je napisao A. H. Bjelevac. Podaci do kojih je došla nalaze se među rukopisima Gazi Husref-begove bilioteke. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilke vidi u sljedećem navodu: “I njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Dugujem posebnu zahvalnost prof. Alemedini Čengić na izvodima is svog neobjavljenog rukopisa. Smrt Alije đerzeleza u turskim izvorima istraživao je i Adnan Kadrić, orijentalni filolog.

Motivi

Razotkrivanje “neznanog”saputnika

Varijanta NazifeSelimhodžić (Majka M.Dž. Kurta) Mostar1902.

Kad dođoše na Zagorje ravno,

Večeraše i akšam klanjaše.

Zamoli se sužanj nevoljniče:

- Je li izun ovdi zapivati?

- Izun ti je koliko ti drago.

Kad to čula Alijina ljuba,

Tri tavana nogam' prolomila,

Tri pendžera rukam' istavila,

Skoči mlada namramor-avliju.

Varijanta Hatidže Mehmedović, Srebrenica2015.

Varijanta DervišeKovač, Zurovići kodGacka 1998.

A on uze sedefli tamburu.

Uz tamburu tiho popijeva:

“Ne čudim se ostarjeloj majci,

Što ne može poznati sina,

Ne čudim se ni rođenoj seki,

Što ne može brata da poznade,

Vet se čudim vjerenici ljubi,

Što ne može svog dragoga poznati,Za zemana devet godin

dana,Kad čekaše devet

godinica,Mogla je i desetu

počekati”.

270

varijanti spretno je izražena forma rime koja je postigla značajne poetske učinke, a da sepritom ni najmanje nije urušio predloženi metrički poredak epskog deseterca.Mehmedovićeva sliku Alijina bolovanja prenosi sljedećim stihovima:

bol boluje, tužne snove sniva,niko ne zna šta se s njime zbiva,osim gavran što graknu na jeli:“alija se sa dušicom dijeli!”

Hatidžina pjesma nastala je pod utjecajem moderne poezije, ali u isto vrijeme onasadrži teme i motive koji se tiču dugovremenog načina epsko-lirskog usmenogpjevanja. Ova pjesma sigurno nije usamljen slučaj kada govorimo o transformacijiprastarih tema u kojima jedan epski heroj izranja u fromi epsko-lirske pjesme ilibalade. Osim navedene, druge pjesme koje smo imali priliku snimiti na terenskomistraživanju u Srebrenici također nose jednu skrivenu poruku o teško preživljenojpatnji i bolu iz prošlosti. Čak i pjesmom, onom koju nesvjesno potiskuje, ili paknesvejsno pamti – žena, nositeljica tradicije, govori o svom duhovnom stanju. Takoje bilo prije pet vjekova, a čini se da ni danas nije značajno drugačije.

Zaključak

Prve pisane izravne vijesti o pjesmama o đerzelez Aliji i njegovu junaštvu potičuiz 17. vijeka. Nalaze se u spisima Ibrahim-bega Pečevija, u njegovom historijskomdjelu Tarihi Pečevi. Prvi pak znanstveni pokušaji da se epski đerzelez dovede u vezusa konkretnim povijesnim akterom započinju pred kraj devetnaestog stoljeća, uvrijeme kada se i dogodilo značajnije i sistematičnije bilježenje naše narodne poezije.đerzelez Alija, najveći epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj,bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj usmenoj epici, ali i u srpskoj i hrvatskoj, uglavnomkao protivnika, u literaturi je doveden u neposrednu vezu sa velikim askeromrumelijskog porijekla koji je krajem 15. vijeka živio u Bosni, gdje svoj život, kao iveličanstveno vojevanje i skončao, Gürs Ilyasom.

Epski lik Alije đerzeleza prenio se i na druge vidove usmene književnosti, anajrecentnije zabilježena varijanta pjesme o bolovanju đerzelez Alije donesena je saterenskih istraživanja Srebrenice koja su obavljali etnolozi Zemaljskog muzeja BiHpočetkom 2009. Riječ je o baladi spjevanoj u 42 stiha epskog deseterca. Nakon



271

konsultovanja postojećih inačica, ustanovljeno je da je riječ o pjesmi koja je otprilikenastala u Hercegovini te da datumi bilježenja ukazuju na relativno skoriju prošlost (sizuzetkom Kurtove varijante koja je objavljena u njegovoj zbirci Hrvatske narodne...1902. godine). Specifičnost posljednje zabilježene pjesme ogleda se i u činjenici daje veliki i naizgled trajno živući mit o nesavladivosti đerzeleza u navedenoj baladidoživio svoj kraj. Smrt junaka mitskih razmjera proglašena je čak i tamo gdje je vjerau njegovu besmrtnost jedino i živjela – u pjesmi.

Appendix

PJESME

I. Bolovanje Đerzelez Alije (varijanta Hatidže Mehmedović)

Razbolje se đerzelez Alija,U planini, pod zelenom jelom.Bijeli mu se košulja kroz grane,Kao snijeg u proljetne dane.Nit’ mu pere mati, nit’ sestrica,Nit’ njegova ljuba vjerenica.Kiša pere, žarko sunce suši,Alija se od bolova guši.Bol boluje, tužne snove sniva,Niko ne zna šta se s njime zbiva,Osim gavran što graknu na jeli:“Alija se sa dušicom dijeli!”Doletje mu sokol ptica crna,Iz kljuna ga vodicom zaliva.Progovara đerzelez Alija:“Oj sokole, ptico najmilija,Kakvu sam ti napravio zgodu,Pa mi hladnu ti donosiš vodu?”



16 “Razbolje se đerzelez Alija”, fAZM, LXVIII – G, 16469.

Soko svoje podignuo krilo:“Znaš, Alija, nije davno bilo,Kad si iš’o poljem zelenijemSa svojijem atom vilenijem –Moji ptići istom poletjeli, U zelenu travu popadali.Ti sakupi moje ptiće male,Pa ih stavi u jelove grane:Moji ptići nejmadoše krila – Umalo ih vojska pogazila.To ja tebi zaboravit neću,Moj Alija, nikad i umrijet ću!”Progovara đerzelez Alija:“Ej sokole, moja ptico sivaPodigni se ti na svoja krilaBrzo sleti niz Ivan planinuSelam nosi mojoj miloj naniJer su moji odbrojani dani.”16

272

II. Bolovanje Đerzelez Alije (varijanta Derviše Kovač)



Razbolje se đerzelez Alija,U planini pod zelenom jelom.Na njemu se košulja bijeli,Kajno gruda u planini snijega.Nit' ga pere majka ni sestrica.Niti ljuba skoro dovedena,Već ga služe dva siva sokolaU kljunu mu vode donošahu“A Boga vi, dva siva sokola.Kakvo sam vam dobro učinio,Pa mi vode u kljunu donositeTe mi grdne rane ispirate?”“Znaš, Alija, nije davno bilo,kad je bitka na Saraj'vu bila,Kad su moji tići popadali,Popadali po zelenoj travi.Ti najaha na konju vilenu,Pa ti sjaha s konja vilena,Pa pokupi moje tiće male,Te ih stavi na jelove grane,Onda si nam dobro učinio”.“A Boga vi, dva siva sokola,Bi li mene nešto poslušali,Da odete šeher SarajevuDa vidite moju b'jelu kulu.Je li mi se porušila kula,Je li stara preminula majka,Jesu li se poudale seke,Je li mi se preudala ljuba?”Tad odoše dva siva sokolaNa bijelu Alaginu kulu.Kad mu stara po avliji hoda,Crnijem se ćurkom pregrnula

I u sebi tiho govorila:“Ovuda je moj Ale hodio,Milu majku za ruku vodio,Ali više za života neće”.Kad mu seke basamke ljube,I ovako tiho govorahu“Ovuda je naš bratac hodio,Mile seke za ruke vodioAli više za života neće”.Kad mu ljuba pjeva na čardaku“Ovaj petak, pa u drugi petak,Doće meni kićeni svatovi.Sa Zagorja Čengić-Hasanage”.Tad odoše dva siva sokolaI ovako Alu govorili:“Vet ti uzmi dva drenova štapa,I uprti torbu uprtnicu,Te ti siđi na polje zeleno,Pa sačekaj kitu i svatove”.Tada Ale siđe na polje zeleno.I to vrijeme zadugo ne bilo,Pomoli se kita i svatoviTad govori đerzelez Alija:“Je li izum, kita i svatovi?”“Izum ti je, prosjačino crna!”I dođoše pred bijelu kulu.Svi svatovi u čelo junačkoJadni Ale, metla za vratima.Moli Ale kitu i svatove,Da mu štogod milostinje dade.Svi svatovi po dukat mu dali.Ljuba dava devet dukata.Tad govori đerzelez Alija:

273

III. Bolovanje Đerzelez Alije (varijanta Nazife Kurt, rođ. Selimhodžić)

Razboli se đerzelez Alija,U planini pod zelenom jelom,Na njemu se bijeli košuljaKao gruda u planini snijegaNit’ ga pere majka nit’ sestricaNiti ljuba, skoro dovedena:Kiša pere, žarko sunce suši,Dohodi mu siv zelen sokoleDonosi mu u kljunu vodice.Njega pita đerzelez Alija – A Boga ti, siv zelen sokoleKakvo sam ti dobro učinioDa ti meni donosiš vodicu?Govori mu siv zelen sokole – A Boga mi, đerzelez AlijaVel’ko si mi dobro učinio:Kad je vojska na Drobnjacim’ bilaMoji tići jako poletiliPa panuli po zelenoj traviA ti sjaha s konja dorina,



17 Pjesmu kazivala Derviša Kovač iz Zurovića kod Gacka, a objavio Asim Peco u časopisu Hercegovina br. 10. 1998, 51-80.

Tada si mi dobro učinio,Što ti nikad zaboravit neću.Onda veli đerzelez Alija,Bogu hvala kad imam jarana!O sokole, sivoga ti perja,Haj otiđi šeher-Sarajevu,Do džamije, ama do Begove,Do ćuprije, ama do Careve,Otlen brdu do Sinan-tekije,Do avlije đerzelez Alije,Pa ti vidi moju tanku kulu,Je li po njoj pala mahovina,Jesu li mi zari na pendžeri,Je l’ stara u životu majka,Jesu li se seke poudaleJe li mi se ljuba preudala?

U sokola pogovora nema,Odmah ode šeher-SarajevuDo džamije, ama do Begove,

“Ili davaš pred dušu Ale,Il za zdravlje age Hasanage?”“Da si meni za Aliju kaz'o,Bolje bi te mlada darovala”.A on uze sedefli tamburu.Uz tamburu tiho popijeva:“Ne čudim se ostarjeloj majci,Što ne može poznati sina,Ne čudim se ni rođenoj seki,Što ne može brata da poznade,

Vet se čudim vjerenici ljubi,Što ne može svog dragoga poznati,Za zemana devet godin dana,Kad čekaše devet godinica,Mogla je i desetu počekati”.Pa on uze pletenu kandžijuLjubu bije s obadvije straneDa svatovima žao ne učini,Seku daje agi HasanagiSvoju ljubu sebi ostavljaše.

274

Pa pokupi moje tiće male,Pa ih diže u jelove grane.Do avlije đerzelez Alije.Kad mu uzgor prebijela kula,Nije po njoj pala mahovina,Nit’ metnuti zari na pendžeri,Stara majka po avliji hoda,Kud god hoda, bile kose guli:

- Ovuda je moj sinak hodio,Svoju majku za ruku vodioAma više za života neće.Dvi mu seke basamake ljube:

- Ovuda je naš bratac hodio,Mile seke za ruke vodio Ama više za života neće.U kuli mu virenica ljuba,Na njojzi je diba i kadifa,Biser niže tanko popijeva:

- U četrvtak koji prvi dođeDoć’ će po me kićeni svatovi Sa Zagorja Čengić Hasan-bega.

Tad se soko natrag povratioPovrati se đerzelez AlijaSve mu kaza što je i kako je.

Kad to čuo đerzelez AlijaNačini se sužanj nevoljniče,Pa on iđe na put prid svatove.

Kad eto ti kite i svatovaKako koji svata prolaziše,Svaki njemu sadaku bacaše.

Kad najaha Alijina ljubaNjojzi veli đerzelez Alija:



Do ćuprije, ali do Careve,Otlen brdu do Sinan-tekije,

- Što udili Alijina ljuboJa za zdravlja Hasan-begu svome,Ja pred dušu đerzelez Aliji.

Kad to čula Alijina ljubaJadno joj se srce rastopiloHvatale se niz bedre u džepePa izvadi četiri dukata:

- Na to tebi sužanj nevoljničeNe za zdravlje Hasan-begu mome,Već pred dušu đerzelez Aliji,Koga nikad zaboravit’ neću,Al’ mi vako od Boga suđeno.

Nju mi pita sužanj nevojlniče:- Je li izun da ja s vama pođem- Izun ti je koliko ti drago.

Kad dođoše na Zagorje Ravno, Večeraše i akšam klanjaše.Zamoli se sužanj nevoljniče:

- Je li izun ovdi zapivati?- Izun ti je, koliko ti drago.

Kad zapiva sužanj nevoljniče:- Razboli se đerzelez Alija,,

U planini, pod zelenom jelom,Na njemu se bijeli košulja,Kao gruda u planini snijega,Nit’ ga pere majka nit’ sestrica,Niti ljuba, skoro dovedena:Kiša pere, žarko sunce suši,Dohodi mu siv zelen sokole,

275

Donosi mu u kljunu vodice.Njega pita đerzelez Alija:

- A Boga ti, siv zelen sokoleKakvo sam ti dobro učinioDa ti meni donosiš vodicu?Govori mu siv zelen sokole:

- A Boga mi, đerzelez AlijaVel’ko si mi dobro učinio:Kad je vojska na Drobnjacim’ bila,Moji tići jako poletili,Pa panuli po zelenoj travi,A ti sjaha s konja dorina,Pa pokupi moje tiće male,Pa ih diže u jelove grane.Tada si mi dobro učinio,Što ti nikad zaboravit neću.Onda veli đerzelez Alija:

- Bogu hvala kad imama jarana!O sokole, sivoga ti perja,Haj otiđi šeher-Sarajevu,Do džamije, ama do Begove,Do ćuprije, ama do Careve,Otlen brdu do Sinan-tekije,Do avlije đerzelez Alije,Pa ti vidi moju tanku kulu,Je li po njoj pala mahovina,Jesu li mi zari na pendžeri,Je l’ stara u životu majka,Jesu li se seke poudaleJe li mi se ljuba preudala?

U sokola pogovora nema,Odmah ode šeher-SarajevuDo džamije, ama do Begove,



Do ćuprije, ama do Careve,Otlen brdu do Sinan-tekije,Do avlije đerzelez Alije.Kad mu uzgor prebijela kula,Nije po njoj pala mahovina,Nit’ metnuti zari na pendžeri,Stara majka po avliji hoda,Kud god hoda, bile kose guli:

- Ovuda je moj sinak hodio,Svoju majku za ruku vodioAma više za života neće.Dvi mu seke basamake ljube:Ovuda je naš bratac hodio,Mile seke za ruke vodio,Ama više za života neće.U kuli mu virenica ljuba,Na njojzi je diba i kadifa,Biser niže tanko popijeva:

- U četrvtak koji prvi dođeDoć’ će po me kićeni svatovi Sa Zagorja Čengić Hasan-bega.Te se soko natrag povratio,Povrati se đerzelez Aliji,Sve mu kaza što je i kako je.Kad to čuo đerzelez Alija,Načini se sužanj nevoljničePa oni iđe na put prid svatove.Kad eto ti kite i svatova,Kako koji svata prolazaše,Svaki njenu sadaku bacaše.Kad najaha Alijina ljuba,Njojzi veli đerzelez Alija:

- Što udili, Alijina ljubo,Ja za zdravlje Hasan-begu svome,

276

Ja l’ pred dušu đerzelez Aliji.Kad to čula Alijina ljuba,Jadnoj joj se srce rastupilo,Hvatala se niz bedre u džepe,Pa izvadi četiri dukata:

- Na to tebi sužanj nevoljničeNe za zdravlje Hasan-begu mome,Već prid dušu đerzelez Aliji,Koga nikad zaboravit neću,Al’ mi vako od Boga suđeno.Nju mi pita sužanj nevoljniče:

- Je li izun da ja s vama pođem?- Izun ti je koliko ti drago

Izvori i literatura:

1. Buturović, đenana: epski Đerzelez – od ličnosti do lika, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Sarajevo: Alef, 1996, str. 395-402.

2. Buturović, đenana: bosanskomuslimanska usmena epika, Sarajevo: Svjet-lost, 1992.

4. Buturović, đenana: epska narodna tradicija, Glasnik Zemaljskog Muze-ja – Etnologija, 1964, str. 169-194.

5. Buturović, đenana: Gerz iljas – Đerzelez prema historijskim izvorima Xv, Xvi i Xvii vijeka, prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XLI, sv. 3-4. filozofski fakultet Beograd, 1975, str.172-186.

6. Čelebija, Evlija: putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, prevod, uvod i komentr Hazima Šabanovića, Sarajevo-Publishing, 3. Izdanje. 1996.



Kad dođoše na Zagorje ravno,Večeraše i akšam klanjaše.Zamoli se sužanj nevoljniče:

- Je li izun ovdi zapivati?- Izun ti je koliko ti drago.

Kad to čula Alijina ljuba,Tri tavana nogam’ prolomila,Tri pendžera rukam’ istavila,Skoči mlada na mramor-avliju.

Kad je vidje đerzelez Alija,On je jamlja za bijelu ruku,Odvede je šeher-Sarajevu.18

18 Pjesmu je iz zbirke Mehmeda Dželaludina Kurta „Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)“ preuzeo Alija Isaković i u objavio u Antologiji bošnjačke književnosti biserje (1998. str. 57-62). Međutim, Isaković nije u Antologiji naveo ime kazivačice, niti općenito izvor, ali se pouzdano zna da je Kurt svoje pjesme bilježio od majke Nazife, rođene Selimhodžić i da ih je obajvio u spomenutoj zbirci 1902. u Mostaru. Dugujem zahvalu kolegi Mirsadu Kuniću koji mi je skrenuo pažnju na prepoznavanje navedene pjesme u Kurtovoj zbirci.Po svemu sudeći, navedena pjesma inspirisala je i književnika Edhema Mulabdića da napiše i 1941. godine u kalendaru narodna uzdanica objavi dramu s pjevanjem u tri čina pod naslovom Đerzelez alija u kojoj se mogu prepoznati čitavi odlomci pjesme koju je zabilježio i obajvio M. Dž. Kurt.

277

7. Efendić, Nirha: Rukovijet lirskih usmenih pjesama iz pamćenja srebreničkih povratnica, u: žene nositeljice narodne muzičke prakse u bosni i Hercegovini, Sarajevo: Muzička akademija UNSA i ACTM Nacionalni komitet Bosne i Hercegovine, 2015, str. 176-185.

8. Efendić, Nirha: bošnjačka usmena lirika – kulturnohistorijski okviri geneze i poetička obilježja, Sarajevo: Zemaljski muzej BiH i Slavistički komitet u Sarajevu, 2015.

9. Kadrić, Adnan: smrt alije Đerzeleza i alije Torlaka u poeziji na osman-skomturskom jeziku, Godišnjak, Sarajevo: BZK Preporod, 2010, str. 272-288.

10. Krnjević, Hatidža: Đerzelez alija – između epskog trijumfa i ljudskog poraza, Izraz, XVI, 6, 1972, str. 547.

11. Kurt, Mehmed Dželaluddin: Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske), Mostar: Hrvatska diončka tiskarna, 1902.

12. Lord, Albert B.: pevač priča (1) Teorija, prev. S engleskog: Slobodanka Gilšić, Beograd: Idea, 1990.

13. Isaković, Alija: antologija muslimanske književnosti biserje, Sarajevo, 1972, 1998.

14. Mulabdić, Edhem: Đerzelez alija, Drama s pjevanjem u tri čina, po narodnoj pjesmi, u: Narodna uzdanica, god. IX, 1941, str. 42-65.

15. Olesnicki, Aleksije: Tko je zapravo bio Đerzelez alija, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. XXIX, sv. I, Zagreb: JAZU, 1933, str. 18-37.

16. Peco, Asim: pregršt narodnih pjesma iz Hercegovine Časopis za kulturno i historijsko naslijeđe Hercegovina 10. 1998, str. 51-80.

17. Peco, Asim: Govor podveležja, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, knj. IV, Sarajevo: Istitut za jezik i književnost u Sarajevu, 1998, str.209-281.

18. Škaljić, Abdulah: Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti bosne i Hercegovine, Sarajevo: Institut za proučavanje folklora. Dvije sveske1957.



278

THE LyRICAL LEgACy OF güRS ILyAS: THE TRIPARTITEFURTHERANCE OF THE POEM ON ĐERZELEZALIJA’S SUFFERINg

Summary:

The epic character Alija đerzelez has transcended onto other forms of oral literature, the most recentinstance of which comes from fieldwork conducted in Srebrenica by the ethnologists of the NationalMuseum of Bosnia-Herzegovina at the beginning of 2009. Here Alija đerzelez comes in the form of a42-line long ballad, composed in the iambic pentameter. After an analysis of the existing variants, it hasbeen confirmed that the poem was probably written in Herzegovina, and that the date of origin refers toa rather recent past (with the exception of Kurt’s variant published in his collection in 1902). Theparticularity of the last poem recorded lies in the fact that the massive and seemingly immortal mythabout the invincible đerzelez has come to an endpoint in this poem. The death of the hero of mythicproportions has been announced even in the only place where the belief in his immortality was alive –in a poem.

Key words: oral form, epic character, variant, the furtherance of a variant

Adresa autoraAuthor’s addressNirha EfendićZemaljski muzej [email protected]



279


Indira Durmić

IDENTITET I KULTURA SJEćANJA U pRičanju EPSKOgPJEVAČA HALILA BAJgORIćA

U radu se razmatra uloga epskog usmenog pjevanja, kazivanja, vlastitog sjećanja i kolektivnogpamćenja u bošnjačkoj/bosanskohercegovačkoj usmenoj književnosti na primjeru zabilježenogteksta pričanje epskog pjevača Halila Bajgorića. Prikazane su figure i mjesta sjećanja te načininjihove re/produkcije u epskoj tradiciji. Analizirani su procesi i okolnosti pod kojima izcjelokupnih historijskih zbivanja na bosanskohercegovačkom prostoru pjevači/kazivačirecikliraju i prerađuju odgovarajuće fragmente te ih čine osnovicom za konstruiranje vlastitogili grupnog identiteta, dok istovremeno neke druge historijske epizode postaju mjestimaprešućivanja i zaborava. Rad se bavi odnosom sjećanja i historije te određenim stavovima oprošlosti koji se preispituju unutar odabranih fragmenata zapisanog Bajgorićevog teksta/inter-vjua. Nastoji se odgovoriti na pitanja graničnog identiteta bošnjačke i bosanskohercegovačkeknjiževnosti. Pokazano je i kako su odabrani primjeri usmenog pjevanja/pričanja pogodanmaterijal za kritičku analizu rodnih pozicija u određenom društvenom kontekstu, te da epskausmena književnost predstavlja blagorodno područje za artikulaciju aspekata ličnog/kolektivnogidentiteta: autentičnosti, umnožavanja, krize identiteta, poricanja, priznanja, problema države,granica, nacije, moći, pitanja o tijelu, seksualnosti, porodici.

Ključne riječi : usmena epika, bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost, prostor, sjećanje,granice, rod, spol, identiteti

Indira Durmić: identitet i kultura sjećanja u “pričanju”epskog pjevača Halila bajgorića


280

Uvod

Epska književnost oduvijek je bila izazov istraživačima u nastojanju da pokažukako se u otkrivenom epskom blagu ogleda društvena i historijska pozadina. Aspektenjihova istraživanja uvjetovali su stepen razvijenosti znanstvene zajednice, vrste iciljevi znanstvenog interesa kao i etika i ideologija društvenog prostora u kojem sudjelovali. U vrije me ka da je za po če lo pro u ča va nje epi ke (prije sve ga nje ne po et skedi men zi je) mo der nim sred stvi ma i me to da ma, pre o vla da va lo je is ti ca nje ulo ge tra di -ci je, a kre a tiv na ulo ga ep skog pje va ča je mar gi na li zira na. Od zna čaj nih is tra ži va čaju žno sla ven ske epi ke ova kvo vi đe nje ra di kal no je za stu pao mil man pa rry1 kon cep -tom pot pu ne for mu la rizi ra no sti. Bi lo je i te o re ti ča ra usme nog epa, kao što je Ma ti jaMur ko, či je je te ren sko is ku stvo svje do či lo da pje sma ne ma sta lan ob lik, da se prisva kom iz vo đe nju u od re đe noj mje ri mije nja. Parryev na sljed nik, Al bert B. Lord za -klju čio je da pje vač prilikom “stva ra nja“ pje sa ma ne po stu pa vi še me ha nič ki, te dase nji ho va kre a tiv nost ogle da u mo di fi ciranju obra za ca pre u ze tih od pret hod ni ka isa vre me ni ka i stva ra nju no vih pje sa ma če sto po prin ci pu ana lo gi je, i/ili premavlastitim sklo no sti ma.

U jednom od istraživačkih pohoda, u potrazi za pjevačima epskih narodnihpjesama i za onim što ih u pogledu izvođenja i u tehničkom smislu (načinu izvođenja)čini pjesnicima/pjevačima, Milman Parry je sa svojim istraživačkim timom (AlbertomLordom i Nikolom Vujnovićem) upoznao Halila Bajgorića i njegov epski repertoar.Raz li či tost pro fi la tra di ci o nal nih ep skih pje va ča uslo vlje na je ste pe nom raz vi je no stiod re đe nih spo sob no sti, ka rak te rom, tem pe ra men tom pje va ča, kao i kon tek stu al nimuvjeti ma za raz voj i is po lja va nje in di vi du al no sti te kul tur nom kli mom općenito. Po -sto je pje va či ko ji pri pa da ju ti pu “ču va ra“. Oni su pri mar no pre no si telji (najčešće isamo to) zato što ne po sje du ju am bi ci ju ili po ten ci jal da zna čaj ni je mo di fi ciraju pre -



1 Milman Parry, mladi i talentovani američki naučnik, klasični filolog - homerolog, u vrijeme odbrane doktorske disertacije u Parizu, krajem treće decenije 20. vijeka, upoznaje Slovenca Matiju Murka, tada najvećeg znalca južnoslavenske epike. Pod Murkovim uticajem Parry pravi zaokret u svojim proučavanjima Homera paHomerov formularni stil počinje da naziva usmenim tradicionalnim. Ono najznačajnije iz susreta Murko - Parry jeste da Parry pod Murkovim uticajem organizuje moderna terenska proučavanja usmene epike u Jugoslaviji (u dijelovima Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore) u periodu od 1932. do 1934. Upravo ova proučavanja i snimanja žive usmene tradicionalne epike, prije svega muslimanske, obuhvataju građu koja će biti temelj za teoriju o usmenom pjesništvu Albertu B. Lordu, nastavljaču Parryjevog djela, njegovom studentu, kasnijeharvardskom profesoru, klasičaru, homerologu i slavisti. Nakon Parryjeve smrti Albert Lord je nastavio daskuplja južnoslavensku usmenu poeziju (1935., 1937., 1950., 1951.), opet pretežno muslimansku. Lord će se po istom poslu vraćati u Jugoslaviju, u više navrata, u periodu između 1960. i 1965. uz pomoć svoga saradnika Davida Bynuma. U tom periodu oni će mikrofilmovati i dostupne arhive narodnih pjesama u Jugoslaviji. - Albert B.Lord, pevač priča. 1. Teorija. Idea, Beograd, 1990., str. 5.

281

u ze tu for mu. Nji ho va su prot nost su pje va či poput Bajgorića, is tak nu tih in di vi du al -no sti, ras ko šnih ta le na ta i spe ci fič ne ka ri zma tič no sti, ko ji svo jim stva ra la čkimumijećem da ju sna žan pe čat vre me nu u ko me ži ve, a nji ho va in ven tiv nost vo di ne -ka da ka, premda neo svije šće nom, ten den ci o znom ino vi ra nju tra di ci o nal nogmu zič ko-po et skog iz ra za. Do promjene preuzetih oblika u od re đe nom stu p nju do la -zi i u prak si “pre no si telja-ču va ra“, ma da je to ne u po re di vo ma nje u odnosu napro mje ne ko je ostva ru ju “ino va to ri“. Ali isto tako utemeljeno je i mišljenje da se uusmenoj ili narodnoj književnosti izraz ‘sveopćeg duha’ pronalazi upravo upojedincima, kao što je Halil Bajgorić, koji su nadareni da opći duh pretoče uumjetnost izgovorene riječi. Zahvaljujući širini i aficiranosti tim osebujnimstvaralačkim talentom svojstva izvedenosti i artificijelnosti protežu se prirodno nasve elemente Bajgorićeve epike.

Tekstovi repertoara ovoga barda konstruirani su prema pravilima epskog pjevanjana unaprijed poznatim strukturnim osnovama, ali sa određenom propustljivošću kojakorespondira sa vanjskim uticajima diskretno napuštajući prostor epskog. Ona je,osim svega navedenog, moglo bi se kazati prvenstveno govorni čin koji nastaje uprocesu komunikacije, ali čiji okviri prevazilaze granice samog diskursa, bez obzirana način njegovog saopćavanja (pjevanjem, recitiranjem, s pratnjom ili bez nje). Uusmenoj književnoj komunikaciji, gdje nema dominante već su i vrijeme i prostorslušanja aktualizirani u istoj mjeri, pjevač i njegova publika ne mogu računati nakonvencionalne olakšice opisnog tipa. Nesumnjivu potrebu za njima slušatelji, dakle,moraju zadovoljiti na neki drugi način, a ugođaj zadovoljstva obaveza je pjevača.

Vrijednosti Bajgorićevih usmenih tvorevina su estetske, tematsko-sadržajne,etnografske, sociološke i kulturološke prirode. Nepotrebno je obrazlagati da je Bosnai Hercegovina područje susreta raznih civilizacija i kultura, koje su ostavile pečat nanjen kulturni, politički i društveno-ekonomski razvoj. Sadržaji prošlosti na kojimasu utemeljeni kolektivni identiteti, kao i oni koji su zbog vladajućih politika sjećanjapotisnuti konjunkturnim historijskim narativima čine važan predmet kako naučnih,tako i umjetničkih tumačenja, revizija i interpretacija. Ovaj je prostor oduvijek je bioomeđen granicama država čiji se status i odnos prema Bosni i Hercegovini varirao,pa su na karakter bosanskohercegovačke kulture utjecale mnoge ne/prilike ne samoiznutra nego i s vana. Zbog toga bi se i cijela bosanskohercegovačka književnost,koja je blagodareći historijskoj sudbini nastajala na mjestu dodira dvaju ili višekulturnih i civilizacijskih cjelina, mogla u izvjesnom smislu smatrati graničnom.Brojni su primjeri utjecaja drugih kultura u bosanskohercegovačkim književnimtekstovima svih žanrova. U ovom radu ograničit ćemo se na korpus bošnjačke usmene



282

književnosti, odnosno na zabilježene tekstove pjesama koje je kazivao epski pjevačHalil Bajgorić. Polazišta našega pristupa sadržana su u sljedećem:

1. Bošnjačka epska usmena književnost bila je do 90-tih godina marginalizirana u odnosu na srpsku i hrvatsku epiku, tako da je mnoštvo i onih zabilježenih artefakata bilo isključeno iz polja akademske rasprave,

2. Svaki čin kreacije je produkt imaginacije a epska pjesma konstruira svijet koji jeste ili se graniči sa fantastičnim (I Bajgorić živi u mašti koja se iznova rekreira stvarajući emocije, misli i fantazije i želje),

3. Epski opus pruža odličan materijal za kulturnomemorijsku analizu jer predstavlja ambivalentno mjesto tvorbe sjećanja pa je samim tim i zanimljiv kao teorijski problem,

4. Unutar epskih tekstova uvijek su na svoj način prezentirani najvažniji his-torijski događaji, pri čemu ih, dakako, ne tretiramo kao historijske dokumente nego kulturalne artefakte

5. Epski tekstovi zastupaju kulturu patrijarhata te određene ritualne obrasce i modele ponašanja

6. I ove epske tvorevine primjeri su složenosti i pluralnosti bošnjačkog identiteta.

Životne priče i životne historije: vlastito sjećanje kao narativ

Tamo gdje je epska pjesma trajala i živjela, gdje je bila oružje za smirenje iojačanje u svakodnevnoj borbi, tamo je nužno imala i svoje korijene, preduvjete svogauspona i sutona. Izvan zakona epskog svijeta ne mogu se zamisliti sile koje sustrukturirale epsku pjesmu i omogućavale epskom pjesniku da saopći svoju ljudskui pjesničku poruku. Iz takvog svijeta i ambijenta ponikao je Halil Bajgorić,pjesnik/pjevač koji je autentičan reprezent epske tradicije. On ne umije i ne želiodvojiti se od epskog svijeta o kojem pjeva, on postaje njegovim junakom i junakompublike koja ga izdiže na pijedestal i identificira ga s epskim junakom. Činjenica jeda i auditorij i pjevač djelotvorno ‘upotrebljavaju’ oba svijeta. Koliko god da se pjevačželi izolirati od neke vrste ‘slave’, nije mu dozvoljeno. On ne poriče fantastičneelemente ni u stvarnom, ni u imaginarnom svijetu, naprotiv to je njegovo blago i nedozvoljava nikome negiranje njegovih intervencija unutar epskog svijeta. Urazgovoru koji je vodio sa Nikolom Vujnovićem, Bajgorić istrajava i tendencioznobrani sliku prošlih vremena koju gaji u sebi, to je njegova priča, njegova historija.Šta je to što Bajgorić gaji unutar svoje priče? Šta to on pamti? Zašto je to pamćenje



283

važno? Zašto se unutar ovih priča ne pominje stvarno vrijeme u kojem je pričazabilježena/slušana? Zašto je pjevač u izolaciji od svog vremena?

Unutar ove priče susrećemo se s “drugim“, “drugačijim“ “njihovim“, “našim“kulturama, s pojedincem, u ovom slučaju Bajgorićem, koji unutar složenih društvenihodnosa stvara sliku o fiktivnom kontinuitetu događaja i vjerovanja. Takva naracija,temeljita, ne/moguća, ne/fiktivna, sveobuhvatna pojedinca stavlja u složene procese,odnosno kulturne konstrukcije, sisteme vjerovanja i događaja, stvara sliku kulturnepostojanosti navodeći na misao o trajnosti nezavisno od pokušaja da se razumije njenaprodukcija. Upravo taj fiktivni kontinuitet savršeno se uklapa u tradicionalnuesencijalistički dizajniranu zamisao o homogenoj cjelini kulture, o nepromjenjivosti,o njenoj biti, ili ontološkoj datosti. Kontinuitet naracije sugerira kontinuitet stvarnosti,o kojoj može da se stvori slika kao prkosnoj, buntovnoj, sudbinski određenoj.

Etnografski intervju pjevača, njegova vlastita priča, dominata su u istraživanjutradicijske kulture koja se bavi sjećanjima pjevača o prošlim vremenima. Takavzabilježeni tekst nastao kao produkt narativnog oblikovanja pod određenim utjecajimavlastitih, društvenih, povijesnih i inih iskustava može zanimati i književnu teoriju iknjiževnu historiografiju, ali i filozofiju, sociologiju, antropologiju i druge znanosti.Osobito u istraživanju simboličkih procesa konstruisanja drugosti, reprodukcijistereotipnih prikaza i imagotipskih struktura dugog trajanja ova zabilježena građaukazuje se kao presjecište većega spleta tema, kodova i postupaka. I spomenutitekst/dijalog iz epskog korpusa Bajgorićeva stvaranja živopisno je svjedočanstvo“kako se kultura uvijek iznova ispisuje i preispisuje, kao kultura knjige i znaka kojase iznova definira svojim znakovima. Pisanje je radnja pamćenja i nova interpretacijakulture (knjige) u jednome. Svaki konkretni tekst kao stvoreni prostor pamćenjakonotira makroprostor sjećanja koji kulturu ili predstavlja ili uz čiju se pomoć onapojavljuje.” (Lachmann, 2002 : 209)

Pamćenje i sjećanje: kodiranje, pohranjivanje, pronalaženjefigura sjećanja

Bajgorić anterogradno brani svijet svoga odrastanja, sjećanja i usmenu predajusvojih predaka. Stolac, Dabrica, Koštun, Markovac i drugi hercegovački lokaliteti,prostor su u kojem je prepleo zbilju i fikciju, čudno i čudesno, priče i legende, mit istvarnost, vitezove i čuvare, pretvarajući tišinu i samoću u nešto opipljivo sa, njemusvojestvenom, primjesom intimnog i nostalgičnog. Pjesme i legende dio su duhovne



284

povijesti njegovog životnog prostora. Ali, opisi eksterijera kod Bajgorića su uvijekpremreženi različitim autorovim stanjima duha. Koštun i porušeni ostaci srednjo-vjekovnog dvorca, zakopano blago, staze, puteljci, turbeta... sve su to Bajgorićeveprostorne figure sjećanja koje se u konačnici mogu prevesti u simbole kolektivnogpamćenja. Pri tome fenomene sjećanja i pamćenja posmatramo onako kako ih u svojojknjizi Kulturno pamćenje definira Jan Assmann. U najkraćem, Assmann razlikujesjećanje, kao subjektivni, individualni, psihološki fenomen, od pamćenja kaofenomena koji je kolektivno oblikovan. O kulturnom pamćenju Jan Assmann piše:

“Kulturno pamćenje usmjerava se na fiksne tačke u prošlosti. Ni u njemu seprošlost kao takva ne može održati. Prošlost se ovdje štaviše zgrušava usimboličke figure za koje prijanja sjećanje. Pripovijest o očevima, egzodus,selidba kroz pustinju, osvajanje zemlje, egzil, neke su od figura sjećanja, kojese o svetkovinama javljaju u liturgijskom obliku, osvjetljavajući trenutnusituaciju sadašnjosti. I mitovi su figure sjećanja: razlika između mita i historijeje ovdje dokinuta. Za kulturno pamćenje nije bitna faktična već prisjećanapovijest. Moglo bi se i reći da u kulturnom pamćenju faktična historija bivatransformirana u prisjećanu a time i u mit”. (Assmann 2005 : 61)

pričanje (razgovor vođen 12. i 13. juna 1935. u Stocu između Nikole Vujnovićai Halila Bajgorića) nudi obilje slikovitih sadržaja i pruža mogućnost putovanja krozBajgorićev svijet. U pričanju kazuje da mu je osnovno zanimanje “težakluk“ tj.bavljenje zemljoradnjom, uzgojem i čuvanjem stoke, te da je ponosan na svoje seloi svakodnevni posao. Ali isto tako iz dijaloga saznajemo koliko mu je u životu važnopjevačko-guslarsko djelovanje i interpretiranje epske pjesme. U tom svijetu on zatičestvarnost epskih tekstova, prilazi joj bez ikakve nametnute i usiljene konstrukcije,pristupa epskoj temi ambijentirajući je i osvjetljavajući na osoben način. U dijalogupreovladava suptilnost i snažna Bajgorićeva ‘ligatura’ za tradiciju. Bajgorić seprilagođava općem usmeno-epskom standardu neodvojivosti realnog i imaginarnogsvijeta, putuje kroz kulturni prostor svog vremena i vremena svojih predaka. Iz tekstaotvara se i mogućnost uvida u Bajgorićevu licentiu poeticu. Taj opsežni dijalog samnoštvom pitanja i odgovora karakterizira Bajgorića kao maštovitu i kreativnu osobu,čak i u momentima diskusije na obične teme van performansnog prostora.

n: a kad je to bilo? H: pa ima morebit sedamdeset godina da je to bilo. imavelike pare u Koštunu evo amo, ljudi su svjedočili. Dum vidoje kad je bijo i



285

nadži beg, oni su otvarali tu sobu u Koštunu i gledali pare, tri hrpe. Dumvidoje donijo knjige i čito, a nadžibeg došo, i ovako su rekli i tvrdu vjeru zadalijedan drugome da neće pobjeć. Dum vidoje je bačo ove na Zehu kako se kažupalamijente. n: ja. H: i đe pane ona tuka ima para. i oni su tuka došli, doveoje nadžibeg stotina ljudi za plaću da kopaju... H: pa džaba je, kad je tu ima snjima program po kome se mogu one programu nać, kako su ostavili i šta jenamjenito. pare su ovake. ja da stavim sada dvadeset dinara u zlatu, u jedanlonac i da metnem u zemlju i da smotam jedno uže na njiha, i da rečem ovonebilo uže, nego ovo bila zmija. Ti kad bi došo ti bi opazijo veliku zmiju ne bismijo da uzmeš. što ne bi vako reko ja, ta i naša koji na njima zaspo, ih ta inašo koji na njima zapjevo ili ta i našo koji ima sedam brata, ili za i našo kojinema oca ni majke, sirotom koji bijo gladan i žedan, tako se na parinamjenjiva. n: ja bi reko da je to sve bajka Halile. H: sve je to tako kod nasbilo.

U istinitost predaja se vjeruje ili se vjerovalo, njihov sadržaj veže se uz lokalnedogađaje i stvarne lokacije Koštun2 npr., a protagonisti nerijetko imaju imena iprezimena ili su u njihovoj ulozi sami kazivači, što ih naoko čini jedinstvenima. Inavedeni odlomak intervjua potvrđuje gledište po kome su “pričanja o zakopanomblagu neobično bogata, zanimljiva i raznolika i splet su u kojemu se zrcale povijesnasjećanja, praznovjerje, realna životna neimaština, a u isto vrijeme i želja zaiznenadnim bogaćenjem“. (Marks, 1987 : 61) Svijet iz kojega je ponikao i prostor nakojem je odrastao, kod ovog barda je sličan onom koji spominje u pjesmama, a štomu olakšava da stvara ambijent u kojem uživa i u koji vjeruje. Iako ga prati dozasumnje, koju naslućujemo u odgovorima na pitanja koja postavlja Vujnović, Bajgorićne poriče fantastičnost, već se mudro ograđuje. Onog momenta kada je Vujnovićopaskom doveo u pitanje njegovo vjerovanje u nadnaravne moći nekih ljudi u



2 Povijesno područje – Stari grad Koštun nalazi se na k. č. 613/5 i 613/6, k. o. Dabrica, u Dabrici, br. posjedovnog lista 21, u posjedu Šumske uprave, općina Berkovići, Republika Srpska. Dabrica obuhvata kraj sjeverozapadno od Dabarskog polja, između planina Snježnice (1262 m) na sjeveru i Hrguda (1100 m) na jugu. Od Dabarskog polja predio Dabrice dijeli planina Kom, visoka oko 900 m. Poslije rata 1992-1995. godine proširen je makadamski put iz sela Potkoma u Dabarskom polju ka Dabrici, zapadnim dijelom opisanog predjela. Iz Stoca se preko Hodova, i iz Mostara preko Bune i Trijebnja također može stići do Dabrice. Samo selo Dabrica dijeli se na šest raštrkanih mahala ili zaseoka. Na zapadnoj strani su Bračići, Maričin Gaj, zatim Brijeg i Miljanovica, dok su na istočnoj strani zaseoci Dabrica i Šćepan Krst. Zaselak Dabrica nalazi se u malom kraškom polju nadmorske visine oko 500 m. Sa istočne strane je duboko usječen kanjon Radimlje. U istočnom predjelu zaseoka, iznad kanjona Radimlje, uzdiže se stjenovito brdo na čijem se vrhu nalazi grad Koštun. Ispod grada je bio rud-nik boksitne rude. Gradu se iz zaseoka Dabrice može pristupiti samo sa zapadne strane. "Službeni glasnik BiH", broj 84/05. Broj: 05.2-2-39/04-2 od 4. svibnja 2004. godine Sarajevo.

286

pričanju se osjetila jedna mala doza sujete, lagano primjetna. Jedna od važnijihkomponenti tradicionalne usmene epike, što je i kod Bajgorića slučaj, jeste vjerovanjeu istinitost onoga o čemu priča/pjeva. On vjeruje u junačke podvige svojih likova, udogađaje i fantastične okolnosti pod kojima se radnja dešavala.

nikola: aa! To je vračarija. Halil: boga mi nije. nikola: e, boga mi da sam janašo što je našo taj nadžibeg i taj Dum vidoje, ne bi ja pobjego. Halil: bogami je džaba. nikola: ma, kako džaba, bježi bola baci. Halil: Te su knjige ostaleu Dubrovniku. nikola: To je praznovjerje, šuti ti, bola bježi, ajde, ostavi to,nemoj mi govorit ništa o tome. To mogu stari neki da pričaju, prema mjesecu,ovako, znaš.Halil: Treba da čuj, e boga mi, da mi ne govoriš svašta.nikola:Kaži mi Halile, ko je bijo oni alija stočević? Halil: ne znam, ja,drugačijeg imena nego, stočević alija. nikola: Kad je on bijo znaš li u kojemvremenu? Halil: a ne znam to je bilo davno, toga vremena, mislim kad je bijoi lički mustajbeg. nikola: onda je to bilo? Halil: a, sigurno da je onda. nikola:Da da. a što si ti čuo o njemu? Halil: čuo o njemu, tako, da se pjeva. nikola:samo tu pjesmu, ništa više. (Ibid, 231)

Osim što živi i identificira se sa likovima iz svojega pričanja, Bajgorić se udijalogu sa Vujnovićem ponaša kao neko puno stariji, zreliji, poput onih iskusnihpjevača koji su već u poodmakloj starosnoj dobi, iako mu je u trenutku vođenjadijaloga bilo samo trideset devet godina. Kao da su način odgoja i sredina u kojoj jeodrastao, te težački rad učinili da prije sazrije i ostari. Za njega pjevati o prošlosti istvarati prošlost kroz pjesmu ne znači samo gajiti kult tradicije i kult predanja usmenepjesme nego je prihvatiti kao svojtu, ne dozvoliti ni vremenu ni prostoru da mu jeotme, postati neimar riječi, oblikovati iznova, svakim novim pjevanjem udahnuti jojnovi život. Pri tome on uvijek u prvom planu ima kolektiv, manju ili veću skupinuslušatelja koji su i prvi kritičari svakog novog izvođenja. Dakle pozicija koja jeputpuno u skladu sa stavom Maje Bošković interakcijskoj prirodi epskog diskursa:

“Nećemo prihvatiti misao da je interpretator narodne pjesme samo običanposrednik. Nasuprot tome u većini slučajeva smatramo ga aktivnim suautorom,pa i autorom koji stvaralački sudjeluje u uobličavanju teksture i teksta –ovisnima i o prethodnim izvedbama i o aktualnom kontekstu – i sudjeluje sasvojom publikom u zajedničkom činu performancije.” (Bošković, 1978: 19)



287

Bajgorić, premda je reprezent kolektiva i prenositelj kolektivne svijesti koja datiraiz davnih vremena, u svojoj bitnoj dimenziji ipak je i realizator vlastite stvaralačkezamisli koja se ozbiljuje kao istinski kreativan čin. Upravo iz kreativne jezgre svakogtakvog (govornog) čina rađa se mnogobrojnost varijanata usmenih tema i formi, štoje opet rezultat njihove usmene, nefiksirane, a time i mnogo fluidnije prirode.

Paradigme ili diskursi socijalne isključenosti (rodni aspekti,identiteti, granice i kodeksi)

Reprodukcija usmenog narativa je umjetnički fenomen koji se ostvaruje živom,umjetnički oblikovanom komunikacijom. U tom smislu, usmenoknjiževne pje-vače/kazivače, poput Bajgorića, koji kroz živu komunikaciju prenose kodovetradicijske kulture, kolektivne svijesti i kolektivnog pamćenja smatramo identitetskireferentnim pojavama. Unutar dijaloga s Vujnovićem Bajgorić se oglašava jednomkratkom epskom pjesmom nino od Koštuna i vidak čobanin koja se po svojojtematici može svrstati u petu grupu pjesama sa temama prosidbe, otmice i svatova, aprema klasifikaciji koju je ponudio Alois Schmaus. Ujedno to i jedna od pjesama iznajinteresantnije i najbrojnije skupine koje u osnovi imaju sukob oko ispaša i krađeovaca. U većini svojih primjera one su rezultat života bošnjačkog stočarskogstanovništva, kojemu pripada i Halil Bajgorić.

“ovce čuva vidak čobanine / po Kozici i po snježnici / malo glava hiljaduovaca /a na njima, a na njima sedam, nejes zvona / svako zvono od suhogazlata /a jedno zvono na šarinu bješe /ono bješe samo od cekina // Kada zvonopo Kozici zveči / čuje zvono nina od Koštuna / pa je njemu ljuto dodijalo /paj’ ovako nina govorijo / i šarenu knjigu nakitijo// čuješ li me vidak čobanine/ nego čuvaš po Kozici ovce / po Kozici i po snježnici /Ti pošalji menitravarinu // Tri tovara masla topljenoga / a četiri sira cijeloga / pošalji mistotinu ovnova / od tri do četiri godine / i pošalji mi stotinu jalovije ovaca /Da ti meni travarinu platiš / što ti tareš svu moju planinu // Dođe knjiga vidakčobaninu / Knjigu uči grohotom se smije / pa ovaku na nju drugu piše //o, ti,nina, nemoj ludovati / ovo nije tvoja đedovina / vet je ovo moja babovina /ođe mi se i babo rodijo / čuvo je po Kozici ovce / nije tebi travarine davo.//“( text 6694, Kay 1995:231 )



288

Ma koliko bila deklarisana kao otmičarska pjesma, ona u sebi nema nasilništva iprolijevanja krvi. Bajgorić, iako sadržaj pjesme govori o neriješenom agrarnompitanju, kao problemu koji je ponajviše izazvao etničku netrpeljivost, osjećajnepravde i ugroženosti, na kraju pričanja prenosi akcenat na suživot sa pripadnicimakršćanske konfesije s kojima dijeli iste životne prilike, načine egzistancijalne borbe,pa i svijest o zajedničkom porijeklu i bratskim vezama. Ako imamo u vidu nepovoljanhistorijski kontekst i položaj muslimana u prvoj jugoslovenskoj zajednici onda u tomeprepoznajemo iznuđenu defanzivnu strategiju očuvanja identiteta unutar datogživotnog prostora zajednice koja je okružena drugim hegemonijalnim kulturama.Otvara se pri tome i teorijski uvijek zanimljiv aspekt/fenomen viđenja zajednice kaozamišljene narativne cjeline koji potiču pitanja kako se zajednica konsolidira i kako“izmišlja prošlost“. Diskursivna hegemonija pretpostavka je zbiljske hegemonije izajednica koja je trpi primorana je na stalno prepoznavanje, dekodiranje i tumačenjedrugoga u većinskom okruženju Nas /Njih. Štaviše, Bajgorić se mudro taktičkiograđuje tobožnjim neznanjem (prividnim zaboravom) o identitetskim pripadnostimaaktera svoje pjesme, premda narodna predaja pamti ninu od Koštuna3 ne kaopravoslavca niti kao katolika već kao predislamskog Bošnjanina, s kojim kaomusliman očito može uspostaviti vertikalu identitetske geneze (epski pjevač za svogjunaka nikada ne uzima nekog iz drugog etničkog tabora) i tako još dodatnopotencirati apsurdnost srpsko-hrvtaskih posezanja u Bosni.

nikola: Dobro. ali znaš li ti koja je on vjera bijo? Halil: sad po ovome neznam. sad su se kopali tuka, kršćani ima jedno trideset godina u onaj grad, najedan kraj se kopali znaš. nikola: Da. Halil: Do ovoga kad je bijo ovaj rat,kad je oselila austrija došla jugoslavija ovđe, onda su neki pravoslavnizabranili, da se ne kopaju oni. oni su kazali da je bijo to Grko. Grko, ovaj,njihove vjere pravoslavne, da je bijo, Grk. i onda su zabranili tuka kopanje igroblje. sad im se tuka ne daju kopati. oni su načinili kršćani groblje se parat,za se drugo. To su groblje ostavili, a do toga vremena oni su kazivali vazda daje bijo nina kršćanin. ovoga sada puta su kazali pravoslavci, da je bijopravoslavni, pa ja ne znam boga mi tačno. oni kažu da su po nekakvijemstorijama našli da je bijo pravoslavni. nikola: a u Dabrici koliko ima, to jest,je li više bošnjaka ili pravoslavnijeh u Dabrici? Halil: više pravoslavaca.nikola: više? Halil: jes. nikola: ima li koliko više? Halil: pa mislim jedno



3 Pogledati Bosanska vila, 1. 1. 1889; dostupno na http://www.idoconline.info/article/646008

289

sedamdes lumera da i je više. nikola: a ima li katolika? Halil: ima. nikola:ima li židova? Halil: nema. (bajgorić, 1935 : 231)

Negiranje bošnjačkog/muslimanskog etnosa natjeralo je Bajgorića da kreira ‘svojuhistoriju’, artikulirajući na volšeban način ketmanski glas kolonijaliziranog4.Činjenica je da padom Austro-Ugarske monarhije po završetku I svjetskog rata, auspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija),Bosna ne samo da gubi suverenitet već administrativnom podjelom na banovine gubii teritorijalni integritet, a ime Bosna i Hercegovina u potpunosti se izbacuje izadministrativnog vokabulara. Tako su dolaskom novih vlasti Srbi i Hrvati postalipolitički narodi Srbi i Hrvati, dok muslimani ostaju u statusno-političkom vakumu.Tek u popisu iz 1931. muslimani se mogu izjašnjavati kao narodna grupa, ali opet nekao nacionalna. Negacija jednog naroda dešava se u socijalističkoj Jugoslaviji, nakonrata u popisima 1948. i 1953. muslimani kao narod ne postoje, odnosno nudi im semogućnost odabira nametnutih identiteta. Stoga možemo i razumjeti zašto BajgorićJugoslaviju uopće ne doživljava kao svoju i ne odvaja je od dolazećih/odlazećihkolonijalnih sila. Zbog takvoga odnosa možemo pretpostaviti da je Bajgorić ostaoduboko u procesu kodiranja i zadržavanja, te pronalaženja i reproduciranja onoga štoje pohranjeno u pamćenju. Ignoriranjem nametnutih identiteta Bajgorić uspijevaoduprijeti se primjenjujući strategiju anterogradne amnezije, pozicionirajući sebe kaopojedinca čija se prošlost čuva u narativnim, diskurzivnim tvorbama. Umjesto sačinjenicama, mi se u tekstu više susrećemo sa scenama i slikama, a prošlost se, umjestokao faktična i stvarna događajnost, otkriva kao diskurzivno uobličena i simbolična,fikcionalna stvarnost. Stoga, Bajgorićevo pričanje nije adicija onoga što se dogodilo,nego uplitanje u prošlost, odnosno čin ispovijedne simultanizacije vremena.

Tradicija (pater familias sindrom) figura oca, autoritet

Bajgorićevo pričanje svojevrsno je duhovno putovanje u prostore i svjetovenastanjene junacima i epskog i stvarnog svijeta. Na tom putu susrećemo se sa novim



4 O novouspostavljenom režimu u Kraljevini SHS kao koraku unazad kada je riječ o položaju Bošnjaka muslimana u odnosu na stanje u Austro-Ugarskoj pogledati: - Adnan Jahić: bosna i Hercegovina prvih godina Kraljevine srba, Hrvata i slovenaca: bošnjaci u vihoru

bezakonja i zločina, u A. J.: islamska zajednica u bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke jugoslavije (1918-1941), BNZH, Zagreb, str. 87-110

- Atif Purivatra: jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine srba, Hrvata i slo-venaca, Svjetlost, Sarajevo, 1977

290

izazovima dekodiranja pohranjenih obrazaca unutar patrijarhalne kulture. Jedan odcentranih junaka njegova svijeta je otac. Sve dok otac ima glavnu ulogu u obitelji sinostaje u sjeni. Otac je taj koji sina uči živjeti i oblikuje ga po aršinima tradicije inaslijeđa. U pričanju se to ističe kao bitan faktor njegovog opredjeljenja ka guslarsko-pjevačkom zanatu.

nikola: a od koga si ti najviše učijo? Halil: većinom od moga oca. nikola:Zar je otac bijo guslač? Halil: veliki je guslač bijo jer su ljudi govorili da ganema u tri sreza. nikola: aha. a su čijem se on zanimo? Halil: on se istozanijemo su tijem poslom kao što i ja. nikola: sa guslama. Halil: sa guslama.nikola: a zašto to sve od oca samo, zašto njesi i od koga drugoga učijo? Halil:pa nijesam nikuda išo toga vremena da čujem više. nikola: nego sve domakod kuće stao? Halil: nego sve doma kod kuće stao. onda, pošlje me ponijorat odma, on umro baš četrneste, a ja otišo u rat četrneste. onda bijo u ratučetiri godine, onda već kad sam došo, njesam onda nikuda išo iz svoga sela, au nas nema više tije pjevača, nemam od koga da čujem. (bajgorić, 1935 : 231)

Učenje epskog pjevača počinje još od malih nogu, tek što je naučio govoriti.Patrijarhalni običaji muško-ženskih razdavajanja mušku su djecu, čim bi malo stasala,vezivali za oca, dok bi djevojčice boravile uz majke i kretale se strogo u granicamapatrijarhalnom kulturom definiranog ženskog prostora. Otac tako vodi dječaka posijelima čime ga uvodi u muški svijet u kojem će dječak, budući epski pjevač, učitiljepotu pjesničkog govora drugačijeg od svakodnevnog, te u pjevanim pripovijestimapamtiti prozodiju, ritam, red riječi i formulizirane elemente. Zaparavo, zadivljen timdejstvom, budući pjevač stiče i usvaja melodijske, metričke, sintaksičke i akustičkeobrasce a da toga nije ni svjestan. On ne posjeduje svijest o pjesničkoj gramatici epsketradicije (langue), ali je sposoban da je primijeni (parole). Kulture patrijarhata, kakvaje bila dominantna i u Bosni i Hercegovini, karakteristične su za mizogina društvačiji je temelj totalitarna porodica (pater familias sindrom). Riječ je o društvima kojene prihvataju slobodu različitosti, ali određeni ritualni obrasci i modeli ponašanjapokazuju kako regresivnost tako i hipokriziju društvenih odnosa kada su u pitanjurodni identiteti i muško-ženski odnosi. U dijalogu između Bajgorića i Vujinovića nijedat prostor ženi, niti ženskom svijetu. Žena se ne spominje ni kao majka, ni kaosupruga, za razliku od tekstova njegovih pjesama u kojima žena ima izuzetnu ulogu(majka, ljuba, sestra, kćerka). Utoliko informativnost i relevantnost Pričanja za nekeod aspekata kojima se bavimo u ovom radu treba promatrati u žanrovskom kontekstu



291

kao razliku sadržaja i tema prikladnih za muški razgovor od sveobuhvatnosti epskepjesme kao umjetničkog svijeta. Bez ženskog prisustva ili savezništva u Bajgorićevimpjesmama nema interesantne epske radnje. Nerijetko srećemo i žene koje učestvujuu junaštvima. Da bi parirala junaku iz epske pjesme i djevojka se mora predstaviti unajboljem svjetlu. Mora biti spremna za pohod: lijepa, uznosita, obzirna, čestita,pametna i uz sve to dotjerana. O njenom statusu govori njena odjeća. U pjesmi bojčićalija u sužanjstvu, te ga mujin Halil izbavijo Bajgorić upečatljiva je upravo scenaženskog opremanja:

“poče cura mijenjat odijela, / Dobro svlači a bolje oblači, / sve obučebajramske haljine, / što no cura o bajramu nosi, / na se meće groze anterije,/ a oblači kumašli dimije,/ postavljene vukom i baukom, / sve po vjencuispletene guje, / na svitnjaka naslonila glave. / ne bi smijo nevješ prifatiti, /ni Zlatiji odriješit gaća, / mislijo bi uješ će ga guja. / jedna glava a triprekrivala / jedno grlo tri bojna đerdana, / jeste prvi od krzli merdžana / bijelogrlo crveni merdžani / pa to fino pogledat đevojku, / Kako krvcu po bijelusnjegu / Drugi jeste od bisera žuta / a treći je od dukata zlatna / u đerdanupet stotinu dukata /na dno njega dukat funduklija //na nizoko dukat pospustila/malo niže vet dimije veže / sve je doli po nesreći tuče / Đe joj stoji sreća inesreća //“ (Bajgorić , 1935: PN 6699)

U navedenom opisu se naslućuje slika žene u islamskoj kulturi koja je pronašlamjesto u bošnjačkoj epskoj narodnoj poeziji, a u toj slici su rekviziti: zlato, đerdani,dimije, pokrivala za glavu... Bajgorić djevojačku ljepotu bazira na elementimakarakterističnim za bošnjačku epiku. Ono što je svojstveno islamskim kulturama jeda u opisima nema razgolićenih dijelova, niti se naziru obrisi djevojačkog tijela.Ovdje je ženska figura došla do izražaja na jedan osobit način. Pjevač je uzoritudjevojačku ljepotu umotao i zaštitio u izgledu, pojavi i ponašanju, portretirao onakokako mu to dopuštaju principi patrijarhalne kulture i vjerski zakoni unutar njepropisuju. Retorički, međutim, diskretno ali dohvatno, unosi Bajgorić u opisdjevojačke/ženske ljepote erotske reference i detalje (posljednji stihovi opisa, npr.)čija je libidozna potencija vrlo naglašena. Cijeli je portret zasnovan na nekoj vrstioživotvorenja i upečatljivoj slikovitosti. On koristi sva konvencijom raspoloživapoetska sredstva, kolorit zasnovan na šarenilu i blještavilu boja i predmeta koji su ufunkciji nakita, a uz to i svoja znanja iz epske usmene tradicije kako bi psihološkiopravdao postojeću situaciju i/ili uvođenje i razvijanje novog lika. Retoričkim



292

sredstvima Bajgorić je, dakle, izgradio referentni okvir koji prenosi dublja značenjareprezentna za identificiranje ključnih odnosa u društvu i indikativna za procjenuelemenata ukupne kulturološke matrice. Upotrebom glagola mijenjat, meće, svlači,prifatiti, odriješiti, mislijo, uješće potencira se skrivena želja i muška erotska fantazija.figurom zmije ističe se pretpostavljena ženska fatalnost, a smisao takvemetaforizacije pronalazimo i kršćanskoj kulturi kao simbol navođenja na grijeh.Ukrasi, nakit, kosa... sve su to elementi ambivalentne epskog reprezentacije.Dvostrukost i hijerarhija kao osnovna karakteristika tradicionalnog mišljenja otjelesnosti, tijelo su postavili nasuprot umu dajući mu - tijelu, u toj hijerarhiji, nižeznačenje. To niže u svom pjevanju Bajgorić potencira već spomenutim posljednjimstihovima: Na nizoko dukat pospustila, /malo niže vet dimije veže, / sve je doli ponesreći tuče, / Đe joj stoji sreća i nesreća /. Svi pokazatelji govore da svlačenje ioblačenje djevojke nije u Bajgorićevom pjevanju samo čin epske digresije, nego jeto područje u konceptualne kompleksnosti u prvom redu obilježeno tjelesnimreproduktivnim i estetskim karakteristikama, ili, kako to foucault teorijski briljantnoreflektira: “Svijet je prekriven znakovima koje treba dešifrovati, a ti znaci – kojiotkrivaju podudarnosti i veze – predstavljaju samo oblike sličnosti. Saznati, prematome, znači interpretirati: krenuti od vidljivog obilježja ka onome što je iskazano utom obilježju i što bi bez njega ostala nijema riječ, uspavana u mraku stvari”.(foucault, 1971 : 99)

Slijedeći referentne znakove unutar Bajgorićeva pjevanja pokazali smo kako tijelo(spol/rod) igra važnu ulogu. Patrijarhalna rodna matrica, naime, počiva nacirkulirajućim stereotipnim idejama o ženskom tijelu, njegovoj pasivnosti inemoćnosti. Rana su filozofska i teološka razmišljanja postavila temelje diskursu otijelu kao tamnici duha, mračnoj pećini nagona i strasti. Inovativniji teorijski pristupi,zainteresirani za tu problematiku, pokušali su re/definirati pojam tijela – od pukogreceptora kulturnih efekata i odnosa moći – do jedne od najvažnijih odrednicaidentiteta. Na tom tragu da se čitati i Bajgorić. Tijelo, odjeća i ambijent su u jednomuzajamnom i poravnavajućem odnosu, koji istovremeno dekonstruira tijelo na načinda ga subjekt pod spoznajom vlastite slabosti i želje svlači i oblači, potvrđujućiBitijevu postavku da “tijelo je stvarni temelj identiteta, pozadinski autor u namaupisane slike svijeta, i predstavlja onaj faktor od kojega nikada – ma kako gaminimizirali, racionalizirali ili čak i izravno negirali – ne možemo pobjeći, koji dopiredo značenja koja uspostavljamo iz sfere nesvjesnog koju nastanjuje, one koju smonajmanje sposobni podvrgavati kontroli, a potpuno nesposobni do kraja poništiti (Biti,2008 : 310).



293

una corda u službi identiteta

Jedna od najvažnijih funkcija Bajgorićeva pričanja je zasigurno spoznajna. Ta jefunkcija, kao i uopće orijentacija na recipijenta, u ovom slučaju sugovornikaVujnovića, više nego drugdje naglašena upravo u usmenoj književnosti. Bez pritiskateških tema, u jednoj neobičnoj dijaloškoj formi, Bajgorić je oslikao svoj svijet i svijetsvojih predaka, ne škrtareći pri tome na rječitosti, nego slikovito putujući kroz dalekeprostore prošlosti i vlasititih korijena. Svaki novi upit podstakne novu priču slikovitogsadržaja. Zapravo, ljepota Bajgorićeva pričanja je u koktelu faktičnosti i fikcije. Onne zna drugačije, a to je i ono što traži kolektiv. Oni žele junaka u priči koju slušaju,junaka koji utjelovljuje vrijednosti kolektiva. I sam Bajgorić postaje junak/heroj svogkolektiva, jer ide u susret tim vrijednostima. Usmeni kreativni čin pripovijedanja jenepovratan i trenutan, on je neponovljiv kao i pjesma, stoga sa sigurnošću možemokazati da bi Bajgorić u nekom novom pričanju dodao nove podatke oblikotvornenaravi. Prema aršinima tradicije i potrebama kolektiva pjevač je nastojao da postignesklad između unutarnje logike fikcionalnog svijeta pjesme i onog što auditorij želičuti. Napetost tog postupka stvarala je kreativnu snagu koja je težila ka ispunjenjupostavljenih ciljeva. Posebnu važnost u toj plemenskoj društveno-ekonomskojorganizaciji dobija naglašavanje kolektivnih psiholoških zakonitosti kao temeljastvaralačke snage u nastajanju epske pjesme. Motivacija je psihološke i socijalnenaravi, a verifikacija njene utemeljenosti/vjerodostojnosti ogleda se u priznanju nakraju izvođenja. Nagrađivanje pjevača se ne očituje u materijalnoj dobiti, nego uzadovoljstvu zbog uspjeha kojem je krajnji produkt satisfakcija kolektiva i priznanje,pridavanje važnosti njegovom umijeću i njemu kao stvaraocu unutar kolektiva izkojeg je potekao.

narod tako sluša k’o da nije živ. on to voli. Kad ja prestanem, narod viče (lupašakama) - živijo! pjevač! (Bajgorić, 1935 : 231)

Zaključak

Bajgorićev epski opus nametnuo se kao idealan materijal za debatu o identitetukao jednoj od važnijih sastavnica recentnog proučavanja bošnjačke i bosanskoherce-govačke književnosti. Misao vodilja pri tome su pitanja aspekata granične pozicijeove književnosti, načina na koji bošnjačka književnost reaguje na svoju graničnu



294

poziciju, i naposljetku pitanje zašto je važno tu granicu prihvatiti kao važno obilježjevlastititog identiteta, kao pitanje koje nadilazi područje literarnoga i književno-znastvenog interesa nego upućuje na mnogo šira i dublja istraživanja. Epika jepogodan prostor za svjedočenje o utjecaju graničnog položaja na karakter bošnja-čke/bosanskohercegovačke književnosti, ne misleći pri tom isključivo na njenugeo-kulturalnu lociranost već i na procese simboličkog mapiranja i pozicioniranja.K tome, epska književnost predstavlja paradigmatično područje i za artikulacijuaspekata ličnog identiteta: autentičnosti, umnožavanja, krize identiteta, negacije ipriznanja, a ne samo, kako je to ranije bilo uobičajeno, kolektivnih aspekata identiteta- problema države, granica, nacije, moći, pitanja o tijelu, seksualnosti, porodici, štodabome kao teme ne treba marginalizirati. Plodotvoran pristup je sinergijski, safokusiranjem na one aspekte koji mogu poslužiti kao konjunkturni indikatori zaprocjenu elemenata ukupne kulturološke matrice.

Kako smo istakli u uvodu ovog rada, zabilježeni epski tekstovi su literarneprezentacije važnijih historijskih događaja nastali usmenim kazivanjem priča iproživljavanja. Bajgorićevo Pričanje zaslužuje posebnu pažnju jer ne predstavljasamo epiku kao žanr, nego i prostor i mjesta sjećanja. Tendencije i okolnostidruštveno-političkih sistema iziskivale su potrebu da se neka sjećanja prešute ilizaborave, a određeni faktori radili su na njihovom prisilnom brisanju iz memorije jerim upamćena nisu išla u prilog. Sve to zahtijeva od nas da identitet propitujemo unutarnaših velikih i malih priča, historijskih i onih običnih, fantazija i zbilje, s ushitomotkrića kada sretnemo djelo, poput Bajgorićevog, u kojem sve to živi kao jednadžbanašeg povijesnog trajanja.

Literatura

1. “Službeni glasnik BiH“, broj 84/05. Broj: 05.2-2-39/04-2 od 4. svibnja 2004. godine Sarajevo

2. Basler, đuro: arhitektura kasnoantičkog doba u bosni i Hercegovini, Sarajevo, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, 1972.

3. Biti, Marina: virtualnost i materijalnost – sprega ili dihotomija? od svijesti prema savjesti kroz prizmu odnosa ‘subjekt-objekt-medij’ u: filozofska istraživanja, god. 28, sv. 2, str. 303-331., 2008.

4. Biti, Vladimir: pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1997.



295

5. Bosanska vila, 1. 1. 1889; dostupno na http://www.idoconline.info/arti-cle/646008

6. Bošković Stuli, Maja: usmena književnost kao umjetnost riječi, Zagreb, Mladost, 1975.

7. Čolaković, Zlatan - Rojc, Marina: mrtva glava jezik progovara, Podgorica, Almanah, 2004.

8. Detelić, Mirjana: epski gradovi, leksikon, Beograd, Balkanološki institut SANU, 2007.

9. Hörmann, Kosta: narodne pjesme muhamedanaca, sabrao Kosta Horman 1888-1889, Sarajevo, 1933.

10. Jahić, Adnan: bosna i Hercegovina prvih godina Kraljevine srba, Hrvata i slovenaca: bošnjaci u vihoru bezakonja i zločina, u a. j.: islamska zajednica u bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke jugoslavije (1918-1941), BNZH, Zagreb, str. 87-110

11. Kunić, Mirsad: Krajišnice - pjesme o junacima sa granice, Podgorica, Almanah, Časopis za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno istorijske baštine Bošnjaka, 2005.

12. Kurtović, Esad: veliki vojvoda bosanski sandalj Hranić Kosača, Sarajevo, Institut za istoriju, 2009.

13. Lachmann, Renate: mnemotehnika i simulakrum, u: phantasia / memoria / Rhetorica, prev. Davor Beganović, Zagreb, Matica hrvatska, 2002.

14. Lord, B. Albert: pevač priča. 1. Teorija, Beograd, Idea, 1990. 15. Marks, Ljiljana: usmene predaje o zakopanom blagu, Zagreb, Etnološka

tribina, 10, 61-66., 1987.16. Purivatra, Atif: jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Svjetlost, Sarajevo, 197717. The milman parry Collection of oral literature, Harvard University,Widener

Library Roon C

DENTITy AND CULTURAL MEMORIES INcHaTTinG WITH EPIC POET HALIL BAJgORIC

Summary:

This paper discusses the role of oral epic singing, recitation, own memories and collectiveremembrance in the Bosniaks/ Bosnian and Herzegovinian oral literature on the example of the recorded



296

text, Testimony of the epic singer Halil Bajgoric. The figures and places of memories are shown, andthe ways of their re/production in the epic tradition. Analysis was made on processes and circumstancesunder which, from overall historical events on the Bosnia and Herzegovina territory, singers/ narratorsrecycled and processed the appropriate fragments and made them as the base for the construction oftheir own or group identity, while at the same time some other historical episodes became places ofsuppresion and oblivion. The paper engaged the relationship between memory and history, and certainattitudes about the past which are reviewed within the selected fragments of written Bajgoric’s texts/interviews. It is tried to answer the questions about the border identity of the Bosniaks and Bosnianliterature. It was shown how selected fragments of oral singing/ testimony (narration) are suitablematerial for critical analysis of gender positions in a specific social context, and that epic oral literaturerepresents a nonle area for articulation aspects of personal/ collective identity: authenticity,multiplication, identity crisis, devial recognition, problems of the state borders, nation, power, questionsabout the body, sexuality, family.

Key words: oral epic, Bosniaks/ Bosnian and Herzegovinian literature, memory, borders, gender,sexuality, identity

Adresa autoraAuthor’s addressIndira DurmićJU Mješovita srednja saobraćajna škola [email protected]



297


Fahira Fejzić Čengić

MEDIJI I KULTURA: BOŠNJACI U gLOBALNOMRealiTY sHoWu

Ovaj tekst propituje kako biti građanin svijeta (bez identiteta) koji uspješno pruža otpor svojimunutarnjim identitetom gdje se diše (dah, duh Apsolutni Pokretač čini to dahom, svojim duhom).Ova bi kultura, jer diše (zna i taji da je najveći dar sa Čuvane Ploče Prvo Pero koje diše) moglaodvojiti kulturu od civilizacije kao što odvaja duh od technea. Prepoznati da u susretu čovjekai mašine nema nevinih. Niti je moguće samo s mašinom, niti potpuno bez nje. Neil Postman jenaše doba nazvao tehnopolom – političkim sistemom vladavine tehnologije i informacija kojese šire kao kulturalni AIDS, bombardirajući nam imuni sistem. Bošnjacima je jako važnoukazivati na globalni reality show. Uz obaveznu informacijsku dijetu, ali tako da se ipak ostaneživ. I da se prepozna kad ovaj show postaje ‘mračna strana’. Jedna prigodna rezistentnost semože postići učenjem, druženjem i razgovaranjem među sobom. Najopasnija su izobiljainformacija koje su slobodne od konteksta.

Ključne riječi: mediji, kultura, Bošnjaci, reality show, vječnost

Za dvojicu recentnih evropskih mislilaca Zigmunta Baumana i Herberta Marcuseatermini identitet i kultura na sličan način su skliski. Naime, dok prvi veli da se ispodriječi identitet obično skriva borba, dotle drugi smatra da se ispod velike kore kulturenalazi ogromno polje barbarizma. Obojica nam ukazuju na silnice, trvenja, trenja,borbe, barbarizme, gdjegod da ih ljudska skromna bića tvore. Na tragu ovih ovlašnihzahvata promatram autora Vedada Spahića koji je pročešljao obimnu književnubiblioteku bosanskih i bošnjačkih autora i iščitao možda manju obimom ali vrlo

fahira fejzić Čengić: mediji i kultura: bošnjaci uglobalnom reality showu


298

zahtjevnu pobočnu literaturu o identitetima. Miksajući ih ili propitujući ih, naišao jena niz zanimljivih i općih susretanja. Zaborav ili pamćenje, tradicija ili globalizacija,jedinka ili zajednica, kontinuitet ili diskontinuitet običaja, dobri ili manje dobri pisci,lojalnost ili žrtva jednako su važna pitanja-aporije i nakon iščitavanja Spahićeveknjige Književnost i identitet – ovog sjajnog prostora izazova u re/konstrukcijibošnjačkog kulturnog identiteta. Nalikujuća su onome ‘nestabilnom identitetu’ (25.str.) koji okrznu sve nas živuće i pišuće, smještene na ovaj jako rastresitprostor/izazov.

Na trenutak ću tok ovih navirućih misli skrenuti sa dva potpitanja, bez kojih, činimi se, ni jedna rasprava u i oko estetike nema smisla. Šta je aura umjetničkog djeladanas? Ima li podmetnutih aura? Može li pisac, autor bez vlastite aure, tvoriti stvarnuumjetnost? Odnosno, ima li smisla ove univerzalne vodilje uopće samjeravati vankategorija koje smo izgleda poodavno izgubili – Vječnost je prva takva kategorija.Ako prolazni, trošni subjekt, artist, filozof, esteta, nema nikad u svom aurskomprostoru viziju ili bar ideju Vječnosti, koliko su njegove opservacije, misli, slutnje,intuicije, vizije, poruke validne? Koliko li su trošne? Prolazne? Koliko li same odsebe predstavljaju zastor. Zastor od smisla. Zastor na Istini? Zastor koji svako od naspokatkad navlači na sebe i preko svoga uma. Kad god ne shvata istine, univerzalnevrijednosti svijeta i svijesti i kad ne razumije stvarnost. Kad ne razumije događajeoko sebe. Kad ne dohvata smislove života i smislove smrti.1

Spahić tačno tvrdi da ‘kulturni identitet ne ovisi samo od istrajavanja nego i odsposobnosti adaptiranja na nove okolnosti’ (32. str.), ali će mene trajno zanimatiistrajavanje na univerzalnim vrijednostima svijeta i svijesti, jer njih je kao kosmičkihvrijednosti svijeta i svijesti oduvijek i zauvijek svega nekoliko. A proces adaptacijena nove okolnosti se događa sam po sebi i uvijek je drukčiji. Mašta je jedna odkosmičkih vrijednosti, ali nije svejedno hranimo li je dobrim ili lošim sadržajima.Tako stvaralačka mašta pojedinačno bira dobro ili zlo, pa ga i promiče svojimsimboličkim sredstvima, jezikom i narativom. To pomalo znači da ako radijeprihvatimo evropske kulturalne definicije onda ćemo razlikovati kulturu i civilizaciju,



1 Iskreni vjernik nema straha od smrti. Jer je smrt prelazak, ‘preseljenje na bolji svijet’, kako se u Bosni kaže. Nasuprot takvom stajalištu je cijela povijest evropskog straha od smrti. Kulturolog i antropolog Peter Dilce-nbaher u knjizi istorija evropskog mentaliteta naširoko pojašnjava ovaj strah. Među ostalim piše: ‘Posle poznog 12. veka razvija se masivni strah od smrti, od samrtnog časa. Posle vrhunca srednjeg veka neprestano probijaju talasi straha koji su zahvatali evropsko stanovništvo i dovodili ga do kolektivnih reakcija, kao prilikom očeki-vanja smaka sveta godine 1000., ili 1033....traženi su žrtveni jarci koji su nađeni u Jevrejima pa su ih uništavali u pogromima. A i lovovi na veštice koji su vrhunac dostigli tek u ranom Novom veku... oni su se najčešćezasnivali na spontanom izbijanju talasa osvete i straha koji su kolektivno zahvatali neku određenu oblast. (str. 252. I 253.) Nije loše procjenjivati mudrost ovoga ‘preseljenja na bolji svijet’ na nov način.

299

a nećemo pod kulturom podrazumijevati i sav techne koji je samo sredstvo i stvarnocivilizacijska štaka svoga doba. Kultura je i po svojoj etiološkoj dubini proces gajenja,kultiviranja, truda, zahmeta, nade, istrajavanja, temeljitosti i svakako zaprima u se iširoki spektar nematerijalnih, duhovnih, transcendentnih datosti kao osnovicauspravljanja ljudskoga roda. Civilizacija je pak tehnički aspekt razvoja kulture, samozavodljiva strana pomagala koju često i prečesto ne razlikujemo. Danas bi u dobapredominantne globalizacije upravo civilizacijskim pomagalima, štakama kako rekoh,bilo važnije no prije razlikovati kulturu i civilizaciju. Kao pojmove i kao fakte.Globalna kultura tako i ne postoji. Postoji globalna civilizacija. To je ova općepoznatanam i općeprisutna tehnologija, medijska prije svih, ekranički svijet, kompjuteri,laptopi, Iphoni, Ipodi, androidi... I samo u tom smislu smo svi jako uvezani, umreženi,svezani jednoobraznim medijskim ili internetskim ikonama kao simboličkimsredstvima jednostavne horizontalne komunikacije. I to sve skupa nas je ‘zbližilo’ uzadnjih dvije decenije više no išta ranije. Samo je opći planetski zrak, vazduh ili ozonimao sličnu funkciju sad i dosad. Ali pošto zrak nije nešto proizvedeno, već jemedijska tehnologija to nešto proizvedeno (kako bi to među prvima ustvrdio MarhallMcLuhan), znači da se više divimo ekranu nego zraku. Ako nas ekrani i ekraničkeikone čine medijski pismenima to ne znači da nas čine i kulturnima. U našem jevremenu još jako puno prostora i izazova za kultiviranje, za njegovanje, za uzdizanje,za odgajanje, za suosjećanje, za pažnju i ljubav.

Povežimo sad ove sekvence. Vlastitu auru čuvamo ako što manje kontaktiramosa civilizacijskim dostignućima, a više smo na svježem zraku. Jer je svaka našaosobna aura lomna, trošna, osjetljiva, nježna. Ako je održimo tek tad možemopro/govoriti o auričnosti, autentičnosti i originalnosti našeg života a potom iknjiževnog djela. Taj je aspekt stvaralaštva, umjetničkoga tragalaštva i ‘šaranja popijesku’ vlastitom vodom života pa i bošnjačkog, posve onostran. Božanski, da nepovrijedim ateističku viziju svijeta i svijesti. Talent, dar, imaginacija dolazi s onustranu materijalnog, tehničkog. A to nam je skoro pa zabranjeno kazati u ‘bucisavremenosti’. Jer civilizacija naše moderne kulture ne da nam mira. Ne voli tišinu.Ne voli školu slušanja. Ni školu šutnje.

Kako bošnjačku/bosansku kulturu/književost sačuvati od deaurizacije? Moždajednostavno – sačuvavši vlastitu auru bošnjačkog/bosanskog autora, pisca, pjesnika,stvaraoca! A kako to uraditi kad smo bezmalo uronjeni kao flaše u bazen usvakodnevnu vulgatu, pinapizaciju, šok-šouizaciju, zbrzanost, u jedan omeđeniprostor algoritamske kulture, kako je sjajno naziva zagrebačka autorica KatarinaPeović Vuković. A pristalicā algoritamske kulture i algoritamske književnosti, čini



300

mi se, ima jako puno diljem planete pa i kod nas. Nekoć su se aure čuvale izvanjski,kolopletom metaforike koja nas pomalo nervira, i samog Spahića. Čuvane su uponornicama, seharama... (52. str.) s Rizvićevim, Durakovićevim, Hajdarevićevim...Meni se čini da je opet vrijeme ponornica, samo na nešto širem pladnju – globalnomnaime. Baš zbog te skrivene aure je Hamid Dizdar krišom bio ogasuljen i sdžennazom poslat na put za Vječnost (iz Brdo džamije), ako čaršija nije sve slagala.2

Opet Vječnost. Zašto Vječnost? Šta je potrebno o toj golemoj riječi znati? Svakigeografski prostor, zavičaj neki npr., voda, zemlja, trava na njoj, drveće, cvijeće,imaju isti mineralni sastav (univerzalni kosmički trag) baš kao i ljudi koji se porodena tom prostoru, koji obično, kad odrastemo i odselimo se, nazivamo zavičajem. Čakje i građa lične, osobne vode u nama istog mineralnog sastava kao zavičajno tle. Apo ljudima kola sedamdeset procenata sam-samcate vode mada su ljudi naizgled takočvrsti. O ovome govori Misuri Emoto u sjajnoj knjizi message from wather, kojuvrijedi pročitati. Makar se ni ne dotiče književnosti. Ali je puna mudrosti. Zapravo jeova činjenica ako se oslobodimo stega i ideologija posve logična. Prirodna. Moj jegenom npr. skoro pa identičan geološkoj strukturi grumenja zemlje iz jedne visočkemahale, gdje sam rođena. Mjesta, locoi postojanja i opstajanja su jako važni. To jejedan od običnih logosa postojanja, samo smo ga negdje izgubili kao prvotno znanjeili nismo marili za njega. A određuje nas. Kažu da su stari ljudi iz svih kulturaobičavali prije smrti popiti vode iz svoga kraja, makar im je donosili izdaleka, neštoje u njima tražilo nadopunu, pa da se s mirom povrate u Vječnost. ‘Imati kuću značiistinski imati korijen’ (106. str.) piše Jasmina Musabegović3. Gutljaj zavičajne vodenije patetika, to je skoro pa fizika, ali ponajprije logos postojanja i blago piscima kojije popiju i pojme. Ona je nešto kao gravitacija, niti je poznajemo, niti je susrećemo,niti osjećamo, a ona nas sve skupa nježno čuva da ‘ne odlijepimo’. Nažalost, počesto



2 Komunikolog i filozof Sead Alić iz Zagreba u knjizi medijski fundamentalizam konstatira da je najvažnije kako postaviti pitanje – islam u Evropi, jer ‘pitanje koje treba postaviti treba zaobići scile i haribde medijskog i medijsko-političkog manipuliranja. Bez kritičkog propitivanja globalnog medijskog imperijalizma nemoguće je razumjeti što je sve na djelu... rekonkvista (nećemo ovdje o ljudima) je ubila više od milijun knjiga na arap-skom jeziku, knjiga koje su bile svjedocima tada središnje kulture i civilizacije svijeta. To je spaljivanje bilo znakom da nešto veliko mora biti zaboravljeno’. (229. I 230. str.) Nije li i paljenje Vijećnice ratne 1993. godine slična pokrivka i zaborav sjajnih tragova istine na tlu Bosne ili paljevina inih spisa i dokumenata u vrijemerasturanja zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine u proljeće 2014. godine u Sarajevu? A tzv. intelektualci bošnjački, pa posebno književnici ne bacaju više svjetla na ove barbarizme kojima su savremenici...

3 ...zašto li nisam znala za ovu njenu mudrost do ove Vedadove knjige, ali sam tu ženu jutrima sretala na putu do posla kako vuče kolica na točkićima i tegli pijacu kući, svome domu, zasigurno da obraduje najbliže nečim toplim i ukusnim. Ne znamo se i rado bih joj sad kad znam, da je sretnem, čestitala na ovoj pomirenosti koja je mudrost iz nje same. Ništa naučeno i lažno. Ali mi se čini da je prestala šetati ulicom Skenderija gdje je moj posao.

301

ovi vječni logosi i parametri niti nas ushićuju niti o njima razmišljamo. Socijalnedrame, udesi bez prestanka straše nas stoljećima i mi tako urijetko žudimo zadubinama spoznaja i emocija. Treba li onda bježati od sebe? Od zavičaja? Koliko todugo pjesnik može? Koliko pak ne može? Aura se kruni kad se urušavaju metafizičkeparole (66.str.) i kad duhovnost – univerzalna bit života počinje da se osipa.4

Znači – sve što je s nama bivalo izraz je historijske nužnosti, a što pak nije bivalo– nije ni moglo biti. S nama Bošnjacima, muslimanima, Bosancima kakogod sekrajičkom osmjehnutih lica promatrali. Za višak ‘institucionalne etnopolitičkemobilizacije i manipulacije’ mi ovakvi kakvi jesmo, sa učestalijom aurom od drugostioko nas, zapravo ni nemamo osposobljenu intelektualnu elitu. Ona nas plaši. Jer smonespremni odbraniti njen duhovni opseg. Zato su takvi obavijeni aurama tajne međunama. A kao Redžulun Kjamili (Savršeni ljudi) uspješno su položili sve ispite života.Iskustveno. Ne čitajući. I primakli se Vječnosti još za zemnoga života. Gdje takvižive svijet je počašćen. Gdje oni sedždu čine zemlja je plodnija. Zbog njih se kapikiše lagahno romorom spuštaju i nikoga ne povrijede. Gdje govore otvara se biserje.U strahu da nas neumoljiva sekularna prosektura ne proskribira kao drugačije,moramo li mrziti one koji ih poštuju, mora li svaki govor o sekularnome obaveznouključivati demonizaciju islama pa da se osjećamo bolje? A za manipulatorskuintelektualnu elitu potrebno je mnogo više dokinutih aura skupiti. Šok-terapiju (79.str.) o kojoj hrabro govori V. Spahić uobičajeni intelektualci među Bošnjacima nereflektiraju.5 Zašto? Zato što pripadaju horizontalnoj komunikacijskoj zajednici i štone uviđaju značaj ideje učitelja i samog učitelja, značaj vertikale u zajednici. Vodič,znalac, učitelj sa aurom, je onaj koji vodi, koji zna, koji zna i vodi, koji je središteprocesa učenja kako očuvatu vlastitu i objektiviziranu auru. Mnoštvo rasutih učenika,pisaca, pjesnika, esteta, autora, istraživača bez središta i učitelja predstavljaju samoprazno svojstvo bez punine bošnjačkog fluidnog identiteta.

Dobar učitelj zna šta je Vječnost. Štaviše, mora dolaziti iz Vječnosti i odlaziti unju. Duhovno snažan, da bi identitet poučavanih trajno sačuvao moralnost – uzvišenu



4 Na otvorenju ovogodišnjih Sarajevskih večeri poezije Dževad Karahasan, predsjednik Društva pisaca BiH je kazao nešto slično: ‘Mi smo bića vremena ne samo po tome što smo uronjeni u svoj prolazni vremeniti život, nego i po tome što se u našem duhu odražava, refelaktira, zrcali vječnost.’ Prema ‘Oslobodjenju’ od 22.septembra/rujna 2016. godine

5 Dnevnik iz Guantanama je primjer ispovijesne drame prosječnog muslimana zatočenog u Guantanamu bez suda, bez dokaza i bez posljedica, o kojemu prosječan intelektualac s neta ne želi ni misliti anekamoli rasprav-ljati ili zauzeti stranu. Posebno ako je iz Bosne. Osvjedočila sam se to dajući ovu izvanrednu knjigu sa direktnom crnom cenzurom na sebi studentima na master studiju koju su oni, mladi i iskreni, sjajno primili i u svojim analizama pokazali da su tek s ovim svjedočenjima otškrinuli vrata spoznaje totalitarizama unutar velikih demokracija svijeta. ‘Verzija pakla, koja prevazilazi Orvela, prevazilazi Kafku: neprekidno mučenje koje su prepisali ljekari iz Vašingtona’, kako je napisao Džon le Kare u jednom novinskom osvrtu.

302

ideju vrline i činjenja dobra a da se zauzvrat ništa baš ništa ne traži. Zato je više važnosjećanje no adaptacija, Šta je sve bilo i moglo biti, šta su veliki duhovni perfekcionistiponudili svijetu besplatno – ne zlato i srebro već veličanstvene ideje i poruke kaopouke. Možemo li npr. s Rumijem znati i to da:

‘Riječi i imena su zamke, mreže, spletke (u koje ljudi upadaju)– a slatke (umiljate, lijepe) riječi su kao pijesak koji upija vodu našega života’.

Prije no što se da na pisanje, dobar bi pisac mogao i trebao proučiti idealnogčovjeka.6 Lakše bi, mnogo bi lakše sačuvao vodu svog života i onu divnu auru o kojojgovorismo. Čak ni zahtjevnost ovoga puta o kojemu V. Spahić govori na 87. str. netreba odbaciti prije no se prouči. Možda samo ništa ne znamo o stvarnoj iskrenojduhovnosti. Ako je to iskren i osobni izbor, zašto bi nam smetao? Svako od nas samosvoj vlastiti trag može ostaviti na pijesku. Ja i da hoću ne mogu tvojim stopalomzagaziti na tuđi pijesak života. Konačnica svakako spada u Vječnost, eshatonski putkao ponajljepšu odu radosnicu. Put u Vječnost koji mrzimo jer ga se bojimo, tražinaš najveći polog - žrtvu, našu egoističnu težinu – polog vlastitog života naime nataš-kamen, na mejt-taš, traži našu materijalnu smrt da bismo je pojmili, dotakli,dokučili. Sretni su oni kojima se ranije posreći, da umru i prije smrti. No to je posebandar. To nije za svakoga. Dotad je važno da znamo to kako također ‘znati ko si, bitiorijentisan u moralnom prostoru, gdje se pitamo šta je dobro a šta zlo, što vrijednočinjenja, a što nije...’ (109. str.)

Sve ovo je važno povezati kako bismo lakše pojmili što učiniti u susretubošnjačkog bića, bosanske kulture, muslimanske aure i interneta. Izazov je svakako.Kako biti građanin svijeta (bez identiteta) koji uspješno pruža otpor svojim unutarnjimidentitetom gdje se diše (dah, duh Apsolutni Pokretač čini to dahom, svojim duhom).Ova bi kultura, jer diše (zna i taji da je najveći dar sa Čuvane Ploče Prvo Pero kojediše) mogla odvojiti kulturu od civilizacije kao što odvaja duh od technea. Prepoznatida u susretu čovjeka i mašine nema nevinih. Niti je moguće samo s mašinom, nitipotpuno bez nje. Neil Postman je naše doba nazvao tehnopolom – političkimsistemom vladavine tehnologije i informacija koje se šire kao kulturalni AIDS,bombardirajući nam imuni sistem. (preko K. Peović Vuković; 2012:37). Bošnjacimaje jako važno ukazivati na globalni reality show. Uz obaveznu informacijsku dijetu,



6 Naučnik Bruce Lipton je u 2014. godini dokazao da su misli (ne razmišljanja) energija, one su stvarne i imaju moć... Nemojte sumnjati u to što naređujete svom tijelu i umu... Ako su misli slabe i život je takav. Naše misli su energija i imaju moć da stvaraju’. (http://www.avaz.ba/clanak/146924/lipton-nase-misli-su-energija-i-imaju-moc-da-stvaraju#sthas.ZOYM4YYc.dpuf

303

ali tako da se ipak ostane živ. I da se prepozna kad ovaj show postaje ‘mračna strana’.Jedna prigodna rezistentnost koja se može postići učenjem. Druženjem irazgovaranjem među sobom. Najopasnija su izobilja informacija koje su slobodneod konteksta, kako veli Postman (2010:152). Sačuvati se od kiborga i androida, tihžudećih strojeva, koji i nas same ljude vide kao ‘skup infromacija’. Tako shvatajućinašu vlastitu titravost (Deleuze) spoznavat ćemo malo pomalo da je društo mreže ustvari društvo kontrole (Castells). Ove drame globalizma kojima hrle naša djeca imajunužnost da ih se oproba kao svaku drugu ovisničku materiju. A pošto će ih na mrežisusresti sve ono što je samo simboličko a ne i zbiljsko, to će i bivati u globalnomshowu kao necjelovitom imaginariju kontrole.7 Samo realno, samo zbilja, samofukoov ‘svijet života’ podriva ili može podrivati ovaj sveopći tehnizirani opaki svijet.Lijepi, dobri, realni, zbiljski svijet. Milosni svijet koji će nas jednom odvesti do samogsredišta Vječnosti. Sa svim bolima i patnjama.

Savremenost kojom klizimo kao po ledu je bipolarnost (Castells) ili suprotnostizmeđu mreže i Sebstva. Jedno je univerzalno drugo je partikularno. A oboje suidentitet(i). Na mreži dominira engleski jezik, upotreba akronima i tekstualno-grafičkihibridi (emotikoni). U Sebstvu našem nešto sasvim originalno, uzemljeno, prize-mljeno. Književnost, posebno lijepa ako je, u hipu nas spašava, da klopci mrežepobjegnemo od obaveznog engleskog, emotikona ili akronima. Način mora bitiempatičan. Stoga što u većini savremena zapadna društva hegemoniju ne ustano-vljavaju nasiljem nego procesom pregovaranja. Tako da na mreži ostaju visjeti vrlorazličite kulture, raznovrsni identiteti. Bitka se na mreži i dalje vodi između (i



7 Džemaludin Latić u pjesmi potomak Dž. latića u turističkoj posjeti prijestonici države no 38 eu ujesen, 2101. govori o jezivoj futurologiji našeg tla:

‘Razgledao je državu progresivnu on;Gradove u staklu, kovane tišinom,Bez grobalja (ograđenih kao mala stadapo obroncima) i bez ptica. (Sada, umjesto njih, ispod oblaka letesateliti i bezvučne rakete.)

... “What does it mean?The Doghters of their slaved people?I can’t understand it!Daughters are in a incubator!...Which people pleease?“

304

globalno i lokalno) svega dvije vrsta narativa, dvije kulturne matrice – rezidualnih iemergentnih. Kako je mrežna kultura per se bazirana na algoritmu, i jest algoritamskakultura u kojoj svaki potez igrača (videoigrica u što prerasta svijet mreže) jekvantificiran i kvalificiran.8 Naša ovakva kakva jest kultura, posebice slikana bojamaknjiževnih titraja, mora voljeti svoj genom, svoju mineralnu strukturu vode života, itragati za Vječnim Putovanjem pisanim Prvim Perom po Čuvanoj Ploči. Naprosto jerje i svakodnevni život globalizma organiziran kao igra, svako djelovanje znači ilipobjedu ili gubitak (win-lose). Međuprostori nestaju, a oni su ponajvažniji. Nije lahkazadaća naučiti se biti sporedan. A ipak uspjeti. Kako to Bošnjaci posigurno prepoznajui opstaju. “Zato je neophodno o hijerarhijama i interpretacijama interpretatora govoritiiz punine doživljajavanja/razumijevanja/osjećanja, a ne iz pojedinih aspekata našegljudskog odnosa: iskustva, logike, razumijevanja, jezika, prava... Posebno je velikaopasnost površnih kritika interpretatora budući da one nerijetko nailaze na otvorenavrata masmediijske proizvodnje niskih strasti u ljudima. Globalni mediji vodeglobalnu igru poravnavanja terena za gradnju velikih korporacijskih hala u kojima bijedina vjera bila orvelovska a jedina sloboda – sloboda intravenoznog ubrizgavanjaideoloških programa”.9

Literatura:

1. (Ibni ) Arebi, Muhjuddin: mekkanska otkrovenja, i i ii, Ibni Arebi, Sarajevo, 2011.

2. Alić, Sead: masmedijski fundamentalizam, Sveučilište Sjever, Varaždin/Ko-privnica, 2014.

3. Alić, Sead: masmediji zatvor bez zidova, Kugla, Zagreb, 2012.4. Dincelbaher, Peter: istorija evropskog mentaliteta, CID, Podgorica, 2009.5. Latić, Džemaludin: Kćeri svoga porobljenog naroda, Bosanska riječ, Tuzla,

2008.



8 Kvantifikacija svakog poteza u temelju je društva kontrole, zbog čega ono nalikuje pritiscima na usmjereno obrazovanje, šabloniziranje ponavljanje libertijanskih mantri, mladi su jako izloženi drilu u obrazovanju, vojsci, bolnici, zatvoru ili korporaciji. Upravo kompjuterske igre daju sliku i priliku algoritamske kulture, pa je očita veza između kulture globalizma i strukture ovih igrica. Sloboda je sve ugroženija. Mali beznačajni prostoripostaju rijetke oaze stvarne slobode, pa i u malom jeziku i u maloj naraciji koju trebamo naučiti cijeniti mnogo više no što to činimo ovoga časa.

9 Sead Alić: masmedijski fundamentalizam, Sveučilište Sjever, Varaždin/Koprivnica, 2014., str. 281.

305

6. Peović Vuković, Katarina: mediji i kultura, Jesenski i Turk, Zagreb, 2012.7. Rumi, Dželaludin: mesnevija, Behrambegova medresa, Tuzla, 2016.8. Sims, Lary: Dnevnik iz Guantanama, Laguna, Beograd, 2015.9. Spahić, Vedad: Književnost i identitet, Lijepa riječ, Preporod, Tuzla, 2016.

10. Tabs, Stjuart: Komunikacija, Clio, Beograd, 2013.

MEDIA AND CULTURE: BOSNIAKS INgLOBAL REALITy SHOW

Summary:

All this is important to connect to more easily conceived of what to do in meeting the Bosniakbeings, Bosnian culture, Muslim aura and the Internet. The challenge is to be sure. How to be a citizenof the world (without identity) who successfully resists his inner identity where breathing (breath, spiritAbsolute Launcher makes it breath, his spirit). This would cultures, because breathing (known and secretthat the greatest gift with Guarded plates first Pen that breathes) could separate the culture of civilization,such as separating the spirit of technea. Recognize that in the meeting of man and machine is no innocent.Neither is possible only with the machine, either totally without it. Neil Postman is our time calledTEHNOPOL - political system, the rule of technology and information that spread as a cultural AIDS,bombarding our immune system. Bosniaks is very important point to the global reality show. In additionto mandatory information diet, but also to still stay alive. And to recognize when this show becomes a‘dark side’. An occasional resistance that can be achieved by learning. Socializing and talking amongthemselves. The most dangerous are the abundance of information that is available from the contextthat says Postman.

Kees words: media, culture, Bosniaks, reality show, eternity

Adresa autoraAuthor’s addressfahira fejzićfakultet političkih nauka [email protected]



307


Enes Pašalić

PITANJE IDENTITETA

Rijetko inspirativna knjiga Vedada Spahića Književnost i identitet predočava nam odrednicebošnjačkog identiteta sadržane u bošnjačkoj i bosanskoj književnoj naraciji. Spahićevkaleidoskopski prikaz književnih narativa o bošnjačkom identitetu kreće se od orijentalističkihstereotipa, islama, sekularizma i proleterskog internacionalizma, preko nacionalizma,traumatskih ratnih iskustava destrukcije, viktimizacije i samoviktimizacije, do nomadizma,globalizacije i ontološkog i gnoseološkog relativizma, što uvijek iznova otvaraju pitanje štaBošnjaci znaju o sebi, šta Bošnjaci treba da čine, čemu mogu da se nadaju, ili sažeto rečeno: kosu to Bošnjaci?Temeljno pitanje svakog socijalnog kolektiviteta, pitanje identiteta, traži svoje teorijsko--kategorijalno određenje koje Hegel smješta u drugi tom svoje logike, koja naučava o suštini,esenciji ili biti i koje nam ovdje služi kao putokaz. Pitanje identiteta je pitanje “refleksije-u--sebi”, odnosa prema samome sebi, ne kao neposrednom odnosu nego kao refleksivnom odnosu.Refleksija u sebi je proces samoodređenja, ali svako određenje nije identitet. Sam procesodređenja ili samoodređenja ispoljava se kao narativ. Tek esencijalno određenje omogućavaidentitet, ono što je isto u različitim pojavnostima. Imati identitet znači moći pojavljivati se urazličitim oblicima, ali tako da nijedan oblik pojavnosti ne iscrpljuje prirodu stvari ili njenidentitet.omnis determinatio est negatio. Svako određenje pretpostavlja razliku. O identitetu se ne možegovoriti a da se ne govori (pretpostavlja) razlika. Ako za Bošnjake kažemo da su muslimani,onda to određenje pretpostavlja svoju razliku, ne-muslimane, kršćane/hrišćane, židove. Ovarazlika (odnos) muslimana i ne-muslimana se mora prevladati ili negacijom ili međusobnimpriznavanjem. Mi interpretiramo sebe u odnosu na druge, kao što drugi interpretiraju nas u

Enes Pašalić: pitanje identitetaKNJIŽEVNOST KAO PROSTOR IZAZOVA U REPREZENTACIJI / KONSTRUKCIJI


308

odnosu na sebe. Tek u tom odnosu identiteta i razlike, odnosno njenim prevladavanjemuspostavljaju se novi oblici društvenosti kao osnova ili razlog egzistencije pojedinačnihidentiteta.Historijska praksa pokazuje da religijska, nacionalna i državna određenja Bošnjaka proizvoderazlike u odnosu na Srbe i Hrvate koje se ne mogu prevladati međusobnim priznavanjem navišem nivou društvenosti. Temeljni socijetalni oblik koji tvori bošnjački identitet uspostavljenesencijalnim određenjima, prije svega islama, koji se pokušava nacionalizirati, izražava se kaopredmoderna vjerska, odnosno konfesionalna zajednica, nesposobna da dovrši nacionalnu ipolitičku emancipaciju Bošnjaka. Odnos stvarnosti (identiteta Bošnjaka) i umjetnosti može imatirazličite forme. U bitnome umjetnost ili reprezentira stvarnost, ostajući na onome pojavnom ipovršnom ili uspijeva izraziti ono bitno “prisutno u odsutnom” i tako izraziti suštinu ili identitetstvarnosti koju predstavlja.

Ključne riječi: umjetnost, suština, Bošnjaci, identitet, samoodređenje, refleksija, islam, nacija,država, bosanski patriotizam

U inspirativnoj knjizi Vedada Spahića Književnost i identitet1 se kao u kale-idoskopu pojavljuju, prelamaju, izobličavaju i preobličavaju različite sastavnicebošnjačkog bića sadržane u bosanskim i bošnjačkim književnim narativima. U ovomesvojevrsnom krokiju historije književne fenomenologije bošnjačko bivstvovanjetransfigurira od islamskog orijentalističkog tradicionalizma, koji vremenom dobijaforme sekularnog proleterskog internacionalizma, da bi sa implozijom socijalizmametamorfirao u razne oblike nacionalizma sa kojima započinju traumatska ratnaiskustva iz kojih izlaze destruirani, sa oreolom žrtve, tražeći nove životne forme,forme globalizacijskog nomadizma, etičkog, gnoseološkog i ontološkog relativizma,sa pitanjima bez odgovora, što je vodilo raznim oblicima autizma, odnosno raznimoblicima radikalizma, destrukcije i samodestrukcije. Ova šizofrena modernafenomenološka metamorfoza bošnjačkog nacionalnog bića sadržana u književnimnarativima i predstavljena u spomenutoj knjizi Vedada Spahića neminovno vodi dopitanja: Ko su to Bošnjaci, šta oni znaju o sebi i šta drugi znaju o njima, šta oni trebada čine i čemu mogu da se nadaju, odnosno do pitanja kolektivnog identitetaBošnjaka i njegove književne reprezentacije/konstrukcije?



1 Vedad Spahić: Književnost i identitet, Lijepa riječ Tuzla, 2016.

309

Identitet

Mada danas mnogi antropolozi, sociolozi i filozofi smatraju da “identitet“ kaoanalitička kategorija više ničemu ne služi jer znači i mnogo i malo ili ne znači ništa2,ipak ostaje pitanje na osnovu kojih kategorija mi imamo znanje o sebi i svijetu kojinas okružuje, znanje o onome što nam je zajedničko sa drugima i znanje o onome počemu se razlikujemo od drugih. Koncept identiteta je apsolutno fundamentalan zanaše razumijevanje svijeta u kojem živimo.3 Tako Heidegger smatra da svakombivstvujućem pripada identitet, jedinstvo sa samim sobom. Gdje god i kako god semi odnosili spram bivstvujućeg identitet uspostavlja svoj zahtjev spram nas. Ako togzahtjeva ne bi bilo, smatra Heidegger, bivstvujuće se ne bi ni pojavilo.4 Stogakategorija identiteta i u praktičnom smislu, kao osnova svijesti o sebi i drugima, takoi u analitičkom smislu, kao osnova analize nekog fenomena, bez obzira na njenu više-slojnost i višeznačnost, koja vodi njenoj pogrešnoj upotrebi5, ostaje temeljna kategorijanaše orijentacije u prostoru i vremenu i razumijevanju svijeta u kojem djelujemo.

Na početku identitet ćemo odrediti uz pomoć Sofokla. Sofokle kaže: Identitet jeda budemo ono što jesmo i da znamo ko smo to što jesmo. U ovom određenjeidentiteta sadržana su tri elementa: ono što jesmo, znanje toga što jesmo, te znanjeko smo na osnovu znanja što jesmo. Ovaj prijelaz sa onoga što jeste (identitet) naosviješćenu jastvost (sopstvo) pretpostavlja slobodu i volju da se pasivno ne prihvatatradicija nego da se slobodno određujemo (identificiramo) i da to samoodređenje jeistovremeno samoosvješćivnje koje vodi izgradnji sopstva je nešto što pripadazapadnoj kulturnoj tradiciji, smatra Domenak.6

Ricoeur, slično Sofoklu, pravi razliku između ipse identiteta ili sopstva (selfhood)i idem identiteta ili istosti (sameness), dodajući pri tome da postoje elementi identitetakoji su promjenljivi i oni koji su stalni.7

Heidegger naglašava da identitet nije jednakost sa sobom, A je jednako A, jer akoje A jednako sebi nema potrebe da se duplira. Kod identiteta A=A se ne radi o



2 Vidjeti Brubaker and Cooper: beyond “identity“, Theory and Society 29: 1-47, 2000.3 Panayot Butchvarov: being qua being, Indiana University Press 1979. “Kada spoznajemo neku stvar mi je

spoznajemo isključivo na osnovu identiteta“. str. 94 Martin Heidegger: identity and Difference, Harper and Row, Publishers, New Jork, 1969. str. 24-275 Naravno, pri tome treba voditi računa da svako određenje ili svojstvo nekog fenomena nije njegov identitet jer

je identitet pretpostavka tih svojstava i određenja bez kojeg bi svaka spoznaja tih svojstava i određenja bila isključena.

6 Vidjeti Žan-Mari Domenak: evropa - kulturni izazov, Biblioteka XX vek, Beograd, 1991.7 Arto Laitinen: Charls Taylor and paul Ricoeur on self-interpretation and narrative identity, Voices of teachers

and philosophers, SoPhi 57-71, 2002. Paul Ricoeur: Oneself as Another, The Unicersity of Chicago Press, 1992.

310

jednakosti nego o istosti (svako je isti sa samim sobom), smatra Heidegger, a istostimplicira relaciju, posredovanje, vezu, sintezu i jedinsvo, dakle, relacija sa samimsobom.8

Ovakvo određenje identiteta implicira odnos onoga što jeste spram samoga sebe(samosvijest) ili spoznaju istine toga što jeste, onoga što ostaje identično upromjenama, onoga što se pojavljuje u različitim izgledima a da ni jedna pojavnostne iscrpljuje njegovu suštinu. To što jeste (bivstvujuće) i znanje (mišljenje) istine togašto jeste dijeli istu kategorijalnu strukturu u smislu identiteta mišljenja i bitka.Mišljenje i ono što se misli, predstava i predstavljeno, misao i stvarnost se preklapaju.Struktura socijalnog svijeta je struktura duha, kao i struktura našeg mišljenja.9

Identitet kao suština onoga što jeste

“Istina onoga što jeste (bivstvujućeg) jeste suština”,10 kaže Hegel. Pošto stvari idogađaji nisu onakvi kakvi izgledaju, esencijom (suštinom) kao kategorijom mišljenjapokušava se dosegnuti ono stalno (bitno) u pojavi, “esencijalna struktura samosvijestii onoga što svijet jeste”.11 No, ono esencijalno svijeta, događaja u svijetu i mišljenjanije u onome pojavnom, prezentnom, prisutnom, nego upravo suprotno, u onomeodsutnom, onome što je pojavnošću prikriveno.12

U Logici Hegel kaže: “Esencija je prvo refleksija”, “ Refleksija određuje sebe, njeneodredbe su neka postavljenost, koja je u isto vrijeme reflektovanje u sebe.”.13 “Odnosprema sebi u biti jeste forma identiteta, refleksije-u-sebe.”14 Esencija (suština) kao“reflektovanje u sebe” je tako prije svega “odnos prema samom sebi, čisti identitet”.15



8 Martin Heidegger: identity and Difference, Harper and Row, Publishers, New Jork, 1969. str. 249 Vidjeti Hegel: Filozofija povijesti, Kultura, Zagreb, 1951. str. 27, 28. Naravno, daleko od toga da se ovdje mi-

šljenje može svesti na kontingentni empirijski fakt. Kada Hegel govori o mišljenju on ne misli na kontingent-nost psihološkog procesa nego na onto-logičke procese. Vidjeti John W. Burbidge: Hegel’ s conception of logic, The Cambridge companion to Hegel, Cambridge University Press, 1993., str. 88

10 Hegel: nauka logike 2, BIGZ, Beograd, 1987., str. 711 John W. Burbidge: Hegel’s conception of logic, u “The Cambridge companion to Hegel”, Cambridge University

Press, 1993.12 Carlson kaže: “Esencija je afirmativni kvalitet koji treba razlikovati od isto tako afirmativnog nebitnog kvaliteta.

Esencija je jednostavno ne-pojavno (not appearance) ne neposredni bitak stvari. Esencija je znanje onoga što nije. Esencija je ne-bitak (non-being) i ništa više. Ono što stvari nisu konstituiše ih mnogo temeljnije nego ono što jesu.” Vidi David Gray Carlson: a Commentary to Hegel’s science of logic, Palgrave Macmilan, 2007., str. 251, 252, 253, i 266

13 Hegel: nauka logike 2, BIGZ, Beograd, 1987., str. 1114 Hegel: enciklopedija filozofskih znanost, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 12315 Isto, str. 25

311

Identitet se izražava kao esencijalno određenje samoga sebe, odnosno kao odnosspram samoga sebe. Biti znači biti određeni ili samoodređen. No ovo reflektivnoodređenje ili samoodređenje nikada se ne izražava u formi apstraktnog formalnogidentiteta A=A, Bošnjaci jesu Bošnjaci. Ako je sve na ovaj način identično sa sobomonda nema razlike, a samim tim nema nikakvog odnosa.16

“Omnis determinatio negatio est”,17 citira Hegel Spinozu u svojoj istorijifilozofije. Svako određenje proizvodi svoju negaciju (razliku). Određenje A proizvodirazliku kao ne-A, određenje Bošnjaka proizvodi razliku ne-Bošnjake. To ne-A, ne-Bošnjaci, pripada samom identitetu A, Bošnjaka, kao njihovo Drugo.18 Istina nekestvari, događaja, društvene grupe premašuje njenu posebnost i nalazi se u totalitetusukobljenih odnosa kojima je svaka posebnost ispunjena.19

“Razlika”20 je esencijalni momenat identiteta. Ono što jeste priziva ono što nijekao korelat sopstvenog postojanja. Sve je u samojednakosti različito od sebe ikontradiktorno sebi i u svojoj razlici i kontradiktornosti je samoidentično. Neka jestvar po sebi samo ono što je po svome odnosu sa drugim i obratno - njen odnos sadrugim određuje samu njenu opstojnost.21 Logički modaliteti RAZLIKE A i ne-A,mene i Drugog, Bošnjaka i ne-Bošnjaka mogu biti RAZLIČITOST, OPOZICIJA iKONTRADIKTORNOST.22

Logička razlika A i ne-A, Bošnjaka i ne-Bošnjaka, koja se izražava kaoSPOLJAŠNJA razlika jeste RAZLIČITOST. Različitost je ravnodušna RAZLIKA.Svaki je elemenat za sebe i indiferentan prema drugom. Refleksija identiteta i razlika(zajedničkost) moguća je samo u trećem elementu koji omogućava komparaciju, kojase izražava kao sličnost i nesličnost. Imanentna refleksija nije moguća, pa samim tim



16 Hegel: nauka logike 2, BIGZ, Beograd, 1987., str. 2717 Hegel: istorija filozofije 1, BIGZ, Beograd 1975., str. 21518 Hegel smatra da sve mora biti određeno kao pozitivno i negativno. Identitet prelazi u razliku a ova u opoziciju

i kontradikciju. Zakon kontradikcije i isključenja trećeg koji kažu da A ne može biti u isto vrijeme A i ne-A su neodrživi. Stvari upravo jesu jedinstvo identiteta i razlike, A i ne-A koje je (jedinstvo) osnov onoga što stvari jesu. Vidi Hegel: nauka logike 2, BIGZ, Beograd, 1987., str. 47, 54

19 Vidjeti Herbert Markuze: um i revolucija, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987. str. 11320 “Razliku moramo konceptualizirati kao tačku koja nije ni A ni ne-A, koja ustvari uopće nije tačka nego prelaz

(tranzicija) između tog dvoga.” Vidjeti Martin J. De Nys: identity and difference - Thought and being”, u Philip T. Grier: identity and Diference, State University of New York Press, 2007. str. 86

21 Robert Sinnerbrink: metaphysics of modernity: The problem of identity and difference in Hegel and Heidegger, School of Philosophy Univesity of Sydney, 2001. st. 151

22 Hegel svoje učenje o esenciji izlaže na specifičan način u Velikoj logici, Maloj logici i Enciklopedijskoj logici. Mi se u ovome radu najvećim dijelom oslanjamo na određenje razlike dato u enciklopedija filozofskih znanosti, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987. str. 127, 128, kao i interpretaciju Hegelovog “učenja o suštini “ u R. Sinnerbrink: metaphysics of modernity: The problem of identity and difference in Hegel and Heidegger, School of Philosophy Univesity of Sydney, 2001. i Philip T. Grier: identity and Diference, State University of New York Press, 2007.

312

ni mogućnost sinteze.23 Razlika kao različitost, kao spoljašnja razlika je, ustvari,nejednakost.24

U razlici kao “OPOZICIJI”25 odrednice refleksije, identitet i razlika, nalaze svojejedinstvo. Svaki elemenat traži svoje drugo radi svoje koherentnosti.26 Svako je usvome određenju cjelina i momenat cjeline. Razlika kao opozicija je samoodnosna(imanentna) razlika u okviru koje su identitet i razlika opozitni, ali opet u jedinstvu.Svaka odredba se odnosi na drugo kao na svoju opoziciju, ali je jedinstvo moguće uokviru zajedničkog supstrata refleksije.27 Opozitne razlike se mogu prevladatizajedničkim višim pojmom (osnovnim) međusobnim priznavanjem. U slučaju daopozitne odredbe nisu opozitne samo među sobom nego i u odnosu na supstrat logičkerefleksije koji omogućava njihovu opoziciju dobijamo kontradiktornu razliku.28

KONTRADIKCIJA je “radikalana opozicija”.29 Momenti opozicije sadrže i isključujusvoj sopstveni opozicioni element u odnosu među sobom, ali i u odnosu na sopstveni“logički supstrat”.30 Opozicione kategorije odnose se na istu osnovu. Prevladavanjeove razlike je moguće samo produciranjem osnova na kojem se razlika negira(isključuje). Tako esencija kao istina bitka, kroz refleksiju identiteta i razlike u oblikurazličitosti, opozicije i kontradikcije traži svoj OSNOV (“ground”) kojim se overazlike prevladavaju na različite načine. Osnov je istovremeno rezultat, nešto što jepostalo, ali i ono što zasniva ovaj imanentni odnos identiteta i razlike, nešto što gačini mogućim i shvatljivim. Esencija se tako kao refleksija otkriva kao “osnovaegzistencije”.31 Odnos identiteta i razlike, odnosno prevladavanje razlike je onaj



23 Hegel: enciklopedija filozofskih znanosti, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 127.24 Philip T. Grier “različitost” određuje kao “separaciju”, za razliku od opozicije i kontradikcije koji se mogu

izraziti kao “politički zahtjev” ali i u radikalnijoj formi kao protjerivanje Drugog nasiljem. Takav grupni (na-cionalni) autizam („separacija“) i zahtjev za formiranjem enklava uvijek siromaši identitet. Philip T. Grier:introduction, u Philip T. Grier: identity and Diference, State University of New York Press, 2007. st. 2.

25 Hegel definira opozitnu razliku kao razliku u kojoj “svako ima svoje vlastito određenje samo u svome odnosu prema drugom…Svako je tako drugom njegovo drugo.”, Hegel: enciklopedija filozofskih znanost, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 128.

26 David Gray Carlson: a Commentary to Hegel’s science of logic, Palgrave Macmilan, 2007., str. 292.27 Kantova teorija “dijalektičke opozicije“ razlikuje kontrarne od kontradiktornih pojmova. Kod opozitne razlike

radi se o dva kontrarna pojma koji su uokvireni višim pojmom. Vidjeti R. Sinnerbrink: metaphysics of moder-nity: The problem of identity and difference in Hegel and Heidegger, School of Philosophy Univesity of Sydney, 2001. str. 153-156.

28 Isto, str. 157.29 Hegel u Velikoj logici govori o “Apsolutnoj razlici”. “Ta razlika je razlika po sebi i za sebe, apsolutna razlika,

razlika suštine…U apsolutnoj razlici A i ne-A.., jednostavno ne je ono što sačinjava razliku.”, Hegel: nauka logike 2, BIGZ, Beograd, 1987., str. 33.

30 R. Sinnerbrink: metaphysics of modernity: The problem of identity and difference in Hegel and Heidegger, School of Philosophy Univesity of Sydney, 2001. st. 157.

31 Isto st. 160.

313

problem koji je Hegel u Fenomenologiji duha izrazio kao borbu za priznanjem ili“borbu na život i smrt”. Hegelova logička kategorija “suštine” kao “istine bitka”, datakroz refleksiju identiteta i razlike koje se prevladavaju kao “osnove” (“ground”)egzistencije u Fenomenologiji duha se eksplicira izlaganjem odnosa svijesti,samosvijesti, uma i duha.

Fenomenologija identiteta

Logika kao “mišljenje koje misli samo sebe”32 dolazi do kategorija i zakona kojistrukturiraju našu svijest, kao i naš svijet. Univerzalni logički zakoni (zakon identiteta,zakon razlike...) i logičke kategorije (bitak, ne-bitak, identitet, razlika, opozicija,kontradikcija) objektivizirani su i u prirodi i u duhu.33 Logička “esencija” kao “istinabitka” se objektivizira u stvarnosti putem “fenomenologije duha”. Esencija kaologičko određenje bitka u fenomenologiji postaje “egologična” eksplikacija ljudskesvijesti. Kao što je u logici esencija istina bitka tako je u Fenomenologiji duha“samosvijest istina svijesti… “,34 gdje je svijest svijest o onome što jeste(bivstvujućem), a samosvijest odnos spram svijesti onoga što bivstvuje. Samosvijest,kao svijest o svijesti i njenom objektu (bivstvujućem) izražava se kao nešto novo,kao Ja ili koncept “sopstva” (“selfhood”). Ja ili sopstvo koje razumije sebe i koje sereflektuje unutar samoga sebe i tako jeste samosvijest. Ali, ako je izraz samosvijestiJa=Ja, onda je to, kako kaže Hegel, “apstraktna sloboda, čisti idealitet”, “samosvijestbez realiteta, jer sama ona, koja je svoj predmet, nije predmet, jer između njega i njenema razlike”35. Isto tako samosvijest nije individualizirana pozicija Ja=Ja. “Ukidanjepojedinačnosti samosvijesti bilo je prvo ukidanje”,36 kaže Hegel.

Samopostavljanje sebe ili Ja je istovremeno diferenciranje od ne-Ja. Identitetsopstva ili Ja tako se izražava u formi Ja=Ja i ne-Ja. Razumijevajući sebe kao Jaistovremeno se razumijeva i ono što ima karakter ne-Ja, kao i mogućnost objektivnog



32 “Logika je “thought thinking itself”. Vidjett John W. Burbidge: Hegel’s conception of logic, u The Cambridge Companion to Hegel, Cambridge Univesity Press, 1993. st. 94

33 Hegel u enciklopediji kaže: “...logičko dalje određivanje objekta jeste ono u subjektu i objektu identično, njihova apsolutna veza, ono po čemu je objekt ono svoje subjekta.” Vidjeti Hegel: enciklopedija filozofskihznanosti, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 364. Još je Parmenid ukazivao da su “bitak i mišljenje na neki način isto ili da bitak pripada identitetu kojem mišljenje pripada isto tako.” Vidjeti Philip T. Grier:identity and Diference, State University of New York Press, 2007. str. 83

34 Hegel: enciklopedija filozofskih znanosti, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 36835 Isto, str. 36836 Isto, str. 370

314

svijeta generalno.37 Time što su se otvorila vrata za susret sa onim što ima karakterne-Ja, otvorila su se vrata za razne forme socijalnih odnosa. Istina samosvijesti, dakle,nije Ja nego Mi. Biti u svijetu znači “biti sa drugim” (“being with other”) kojekonstituira ljudsku realnost. Sopstveni identitet (Ja) i zajednički identitet (Mi)paralelno se konstituiraju kroz normativnu strukturu kojom se objektivizirameđusobno priznanje. Taj intersubjektivni odnos mene i drugoga, Ja i ne-Ja koji urelaciji uzajamnog priznavanja konceptualizira “Ja koje je mi i mi koje je Ja” jesteDuh (“Geist”, “Spirit”).38

Duh je tako s jedne strane “opća tvorevina nastala djelovanjem ljudi u kojem seogleda njihovo jedinstvo”, a istovremeno “neuništivi osnov i polazna tačka ljudskogdjelovanja”39 i kao takav predstavlja sferu normativnosti ili kulture. Granicezajednišva mene i drugoga, Ja i ne-Ja, Nas i Drugih nisu empirijske nego normativnegranice. Duh je ona “prelazna tačka” na kojoj se “supstanca pozicionira kao subjekt”,“bitak kao sopstvo (Self”), kao Ja (Mi)”, koji je slobodan i samoodređujući.

Esencijalna odredba identiteta, kao odnosa identiteta i razlike, Ja (Mi) i ne Ja (Mi),mene i Drugoga, koja odgovara na pitanje ko sam i što jesam, za osnovu ima normukao Duha kojom se prevladava razlika, mene i drugoga, Ja i ne-Ja. Norma kao Duh,kao moral, običajnost, pravo strukturira liniju uključivanja/isključivanja, unutra/vanikojom se razdvaja Ja od ne-Ja, mene od drugoga, prijatelj od neprijatelja, priroda odkulture. Akt refleksije (esencijalne odredbe identiteta) strukturiran je kao “narativ”,40

ili kako Ricoeur kaže kao “performativni narativ”41. Narativ je priča o sebi (“SelfStory”) koja je “performativna” i kao takva osnov je identiteta i samorazumijevanja.42



37 Martin Heidegger: Hegel’s phenomenology of spirit, Indiana University press, 1988., str. 12538 “Budući supstancija i opšta, samoj sebi jednaka, trajna suština - duh je nepomirljivi i neuništivi osnov i polazna

tačka delanja svih ljudi, i njihova svrha i njihov cilj, a kao zamišljeno ono po sebi sviju ljudi on je samosvest. Ta supstancija jeste isto tako opšta tvorevina, koja se delanjem svih i svakoga stvara kao njihovo jedinstvo i njihova jednakost, jer ona jeste biće za sebe, samstvo, tvorenje.” (Hegel: Fenomenologija duha, BIGZ Beograd, 1986, str. 258.)

39 Ovdje se jasno vidi “cirkularni karakter” elemenata Hegelovog sistema. “Progresija je regresija, povratak u osnov kroz koji je početak rezultat a kraj ukazuje na početak. – krug u kojem je prvo posljednje a posljednje prvo.” Vidjeti R. Sinnerbrink: metaphysics of modernity: The problem of identity and difference in Hegel and Heidegger, School of Philosophy Univesity of Sydney, 2001. str. 139

40 “Samo-identitet (Self-identity) je mišljen kao narativ ili priča (story) a ne kao supstanca ili stvar…”. Vidjeti Donald E. Polkinghorne: narative and self-Concept, Journal of narrative and life history, I (2 and 3), 135-153, 1991.

41 Ricoeur definira “performativni narativ” (“Narrative performativity”) kao narativnu refleksiju koja dovodi do samorazumijevanja subjekta i koja je negativno strukturirana kao diskurs. Vidjeti Annika Theim: narrative performativity Theorizing imaginative Remembering in judith butler’s Concept of subject Formation, 4/18/02

42 Donald E. Polkinghorne: narative and self-Concept, Journal of narrative and life history, I (2 and 3), 135-153, 1991..

315

Performativni narativ je ontološki kreativan jer producira pravila koja određuju modussopstvene egzistencije.43 Pitanje subjekta naracije i naratora ostaje otvoreno.44

Esencijalno narativno samoodređenje identiteta nije bilo koje određenje negoodređenje kojim se “konceptualizira realnost“45. Svijet (realnost) je poredak koji serefleksivno izražava kroz principe i forme identiteta i razlike, onoga što je vrijedno,dobro i poželjno i onoga čemu se treba suprotstaviti. Taylor ukazuje na tu vezuizgradnje sopstva i moralne vizije svijeta. Između identiteta i dobra, sopstva i moralapostoji uslovljenost. Svaki identitet uspostavlja sopstveni okvir (framework) kojiimplicitno ili eksplicitno uslovljava naše moralne sudove, okvir u kojem je mogućerazlikovati dobro od lošega, poželjno od nepoželjnog, naše od njihovog. Odgovor napitanje - ko sam, određuje i našu društvenost kao okvir naše moralnosti. Orijentacijau moralnom prostoru nije pitanje fakticiteta. Granice zajedništva, mene i drugoga, Ja(Mi) i ne-Ja (Mi) nisu empirijske nego normativne.46 Temelj našeg identiteta je temeljnaše društvenosti.47

Identitet Bošnjaka

Esencijalne refleksivne odredbe bošnjačkog48 kolektivnog identiteta na kojima sekonceptualizira njihova društvenost su islam kao religija i nacionalno samoodređenjeu formi Muslimana, odnosno Bošnjaka. Ove esencijalne odredbe Bošnjaka kojeuspostavljaju RAZLIKE spram ne-muslimana, odnosno ne-Bošnjaka povijesno su sepokušavale prevladati u državno-pravnim okvirima: Otomanskog imperija, Austro-Ugarske, Kraljevnine SHS, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke federativneJugoslavije, samostalne države BiH. Svakako da je islam kao religija najbitnija inajvitalnija refleksivna odredba Bošnjaka koja je prožela gotovo sve oblike



43 Pošto se radi o aktu slobode Žižek smatra da je performativni akt potencijalno arbitraran. Vidjeti Slavoj Žižek: Tarrying with the negative, Duke University Press, 1993., str. 125.

44 Polkinghorne smatra da mi nismo autori naracije nego samo naratori “self story”. Donald E. Polkinghorne: na-rative and self-Concept, Journal of narrative and life history, I (2 and 3), 135-153, 1991.

45 Angelica Nuzzo: Changing identity, str.137., u Philip T. Grier: identity and Diference, State University of New York Press, 2007.

46 Vidjeti Charles Taylor: sources of self - The making od the modern identity, Harvard University Press, Cam-bridge, Massachusetts, 1989.

47 Društvo producira, po Parsonsu, konceptualne obrasce članstva kojima se razlikuju oni koji pripadaju i oni koji ne pripadaju tom društvu. Vidjeti Talcott Parsons: Societas, Prentice-Hall, New Jerssy, 1998., str. 9

48 Ovdje se nećemo detaljno baviti identitetom Bošnjaka. Prikaz je samo u funkciji ilustriranja veze između bo-šnjačkog kolektivnog identiteta i umjetnosti (književnosti).

316

društvenosti bošnjačkog bića, nastala u specifičnim historijskim uslovima osmanskevladavine Bosnom. Islam kao esencijalna odrednica identiteta Bošnjaka uspostavljarazliku spram ne-muslimana, prije svega spram bosanskih pravoslavca i bosanskihkatolika. Socijalni, kulturni i politički osnov (povijesni Duh, kako bi rekao Hegel)socijaliziranja RAZLIKE muslimana i ne-muslimana (pravoslavaca, katolika…) bioje miletski sistem uspostavljen za vrijeme osmanske vladavine Bosnom.49 Mileti sumultietničke religijske, odnosno konfesionalne zajednice koje su egzistirale kaolegalne socijalne kategorije u Osmanskom carstvu. Unutar Osmanskog imperijaidentifikacija se vršila ne na osnovu etničke, nego na osnovu religijske pripadnosti.Svaka religijska zajednica dobija određen stepen socijalne, kulturne i pravneautonomije. Položaj muslimana bio je povlašten u odnosu na druge konfesionalnezajednice. Tako se u okviru etnički relativno jedinstvenog slovenskog stanovništvauspostavljaju socijalne, kulturne i političke razlike na osnovu religijske pripadnosti.Normativna struktura zajedništva muslimana i ne-muslimana u formi mileta bila jemoguća samo u okviru osmanskog imperija.50 Sa povlačenjem Osmanlija s balkanskihprostora ove razlike muslimana i ne-muslimana (pravoslavaca i katolika) dobijajunove socijalne, kulturne i političke forme međusobnog priznavanja. Bosanskipravoslavci i katolici, pod uticajem beogradskih i zagrebačkih nacionalnih pokreta,se nacionaliziraju kao Srbi i Hrvati, dok su bosanski muslimani ostali u svojstvuvjersko-konfesionalne zajednice.

Novi državni oblici u kojima participira Bosna i bosanski muslimani - KraljevinaSHS, Kraljevina Jugoslavija, Socijalistička Jugoslavija - kao političke subjektesopstvene konstitucije priznaju isključivo narode, odnosno nacije. To je jednimdijelom dodatno ojačalo proces nacionaliziranja bosanskih muslimana. Od vjerskezajednice (muslimani) sedamdesetih godina prošlog stoljeća formalno se nacionalnokonstituiraju kao Muslimani. Krajem dvadesetog stoljeća mijenjaju ime i nazivaju seBošnjaci ne bi li se oslobodili religijskog predznaka i oživjeli narodnosnu tradicijudobrih Bošnjana. Nažalost, radilo se samo o formalnom preimenovanju. Ime Bošnjakse vezivalo isključivo za pripadnike islama, bez obzira na etničko porijeklo. Islam jeostao glavna odrednica njihovog nacionaliziranja. S jedne strane on je supstituiraoetnos na kojem se gradi nacija, a s druge uspostavljao zajednicu vjernika - ummu.



49 Otomansko nasljeđe mileta učinilo je da granice između sopstva (Ja/Mi) i Drugoga idu tranšejima religijskog nasljeđa. Vidjeti Senker Akturk: persistnce of the islamic millet as an ottoman legacy, Middle Eastern Studies, Vol 45, No. 6, str. 894

50 Isto51 Vidjeti Sarah J. Schlesinger: The internal pluralization of the muslim community of bosnia-Herzrgovina, Boston

University, 2011.

317

Stoga je njihov nacionalni identitet fluidan i ambivalentan.51 Problem je u tome štoiz islama, bilo kakvog, nacionaliziranje (sekulariziranje) nije moguće.52

Tako su osnovne razlike Srba, Hrvata i Bošnjaka, bez obzira na nominalnopredstavljanje kao nacionalnih razlika, ostale religijsko-konfesionalne razlike, što jeusložnjavalo njihove socijalne, kulturne i političke odnose. Te razlike su se s jednestrane tretirale kao OPOZICIONE RAZLIKE, koje su se pokušavale prevladavatistvaranjem zajedničkog političko-pravnog okvira u oblicima kraljevine SHS,Kraljevine Jugoslavije, Sf Jugoslavije, samostalne države Bosne i Hercegovine. Sdruge strane te razlike su dobijale formu RAZLIČITOSTI koja se pokušavalaprevladavati međusobnim separiranjem, prije svega Srba i Hrvata, odnosno formuKONTRADIKTORNOSTI, što je vodilo negaciji (eksterminaciji), prije svegaBošnjaka. Dakle, na osnovu islama, kao esencijalne refleksivne odredbe sopstvenogkolektivnog identiteta, Bošnjaci se nikada do kraja nisu mogli nacionalizirati, a daistovremeno ostanu dio zajednice vjernika (umme). Istovremeno nacionalne razlikeBošnjaka i ne-Bošnjaka (Srba, Hrvata…) ostajale su religijsko-konfesionalne razlike,razlike muslimana (Turaka, poturica) i ne-muslimana (pravoslavaca, katolika, raje),koje su se najčešće po Bošnjake tragično prevladavale.53 Takav fluidan,kaleidoskopski, ambivalentni nacionalni identitet Bošnjaka, kao i specifičnostRAZLIKE spram ne-Bošnjaka (Srba, Hrvata…) vodio je tragičnom povijesnomiskustvu i specifičnoj bosanskoj duho-vnosti, koje upravo umjetnost (književnost)može i treba iskazati.

Umjetnost (književnost) i identitet

Ovdje se ne namjeravamo baviti pitanjima estetike niti pitanjima sociologijeumjetničkog (književnog) djela, nego ćemo pokušati sagledati vezu između stvarnostii umjetnosti (književnosti), odnosno vezu estetskog iskustva i znanja, umjetnosti iistine. Iako ne prihvatamo rigidno sociološko shvatanje da umjetničko (književno)djelo nema po sebi ništa intrinzično artističko (umjetničko), nego da je umjetničkostumjetničkog (književnog) djela društvena “etiketa“, kvaliteta koju društvo dodjeljujedjelu, ipak smatramo da je umjetnost (književnost) neodvojiva od društvenestvarnosti. Umjetničko djelo ima svoj specifičan ontološki status i mada jednimsvojim dijelom ono može težiti izvan i iznad svijeta, ipak je ono i kao takvo produkt



52 Ernest Gellner: muslim society, Cambridge University Press, 1983., i postmodernizam, razum i religija, Na-klada Jasenski i Turk, Zagreb, 2006.

53 Bohdana Dimitrovova: bosniak or muslim? Dilema of one nation with two names, Southeast European Politics, Vol II, No. 2, 2001.

318

i bitan činilac tog svijeta.54 Umjetnost je ta, smatra Hegel, koja na najsveobuhvatnijii najdublji način izražava duh i kulturu jedne epohe (naroda), odnosno duh i kulturaimaju svoj autentičan izraz u umjetničkim djelima.55

Stvarnost i umjetnost mogu imati različite forme svoga odnosa. Umjetnost možebiti imitacija ili lijepa forma stvarnosti, njena idealizacija, poetizacija ili simbolizacija,odnosno izraz arhetipskog ili univerzalnog duha…56 Ovi mnogobrojni odnosi stvarnostii umjetnosti mogu se ipak svesti na dva bitna oblika. Na umjetnost kao reprezentacijustvarnosti u njenoj pojavnosti (prisutnosti) i na umjetnost kao izraz istinske realnosti.(Karsten Harries razlikuje estetsku i ontološku koncepciju umjetnosti, umjetnost kaoreprezentaciju pojavnosti i umjetnost kao izraz istinske realnosti i njenih različitih formi.Vidjeti Karsten Harries: History of aesthetics, Lecture notes-fall, Semestar 2012., YaleUniversity.) No, ono bitno stvarnosti nije atribut pojavnosti. Stoga se ono (bitno) nemože reprezentovati. Doslovna reprezentacija pojavnosti je uvijek osjenčana “nepo-dnošljivom lakoćom svjetlosti“. Umjetnost treba da bude izraz istinske (istine)stvarnosti, kao medij u kojem se razotkriva identitet ili suština duha (kulture) jednogvremena.57 Svojom performativnom moći ona otkriva istinski poredak stvari u njegovojhistorijskoj suštini, drugačiji od uobičajenog (pojavnog). Istinska umjetnost je u krajnjojinstanci neodvojiva od istine.58



54 David Inglis: Thinking „art“ sociologically, u “The sociology of art“, Palgrave, 2005.55 Weber smatra da zapadna muzika ima racionalnu strukturu koju druge civilizacije nemaju, Panofski da su ka-

tedrale srednjeg vijeka dio kulturnog mentaliteta. Vidjeti isto str. 12-15.56 Vidjeti Reading in the history of aesthetics, by Lee Archie and by John G. Archie, 2006.57 Spahić u svojoj studiji Književnost i identitet naglašava da u knjizi prezentirana književna djela tretira kao dis-

kurzivnu reprezentaciju obilježja identiteta (svjedočanstvo o književnoj artikulaciji identiteta) a ne kao infor-macije o empirijskoj stvarnosti, te ispravno zaključuje „da su najveći trenuci književne nauke i kritike bili oni kada su, reflektirajući o književnosti, govorili i o još ponečemu, otkrivajući dubinske strukture čitave kulture“, mada pri tome izostaje teorijsko i kategorijalno definiranje te razlike između „empirijske stvarnosti“ i „dubinske strukture čitave kulture“, pa ostaje nejasno po kojim se to kriterijima pojedini književni narativi tretiraju kao diskurzivna obilježja identiteta (dubinske strukture kulture). Vidjeti Vedad Spahić: Književnost i identitet,Lijepa riječ, Tuzla, 2016., str. 10 i 11.

58 Naravno, ovdje pojam istine ne treba banalizirati niti svoditi na formalnu logiku, jer on, kao i pojmovi ljepota i dobro vode semantičkim meandrima. Teorija korespondencije kaže da je jedan sud istinit ako se podudara sa onim o čemu govori. No, pri tome ostavlja bez odgovora pitanje kako da znamo da sud odgovara onome očemu sudi. Pri tome se stvarnost (ono o čemu se sudi) uzima kao kriterij istine mada se stvarnost nikada ne iscrpljuje u svojoj pojavnosti. Ono što se pojavljuje uvijek je posredovano socijalnim i društvenim kontekstom. Stoga istinu stvarnosti moramo tražiti ne u onome pojavnom stvarnosti nego u onome što uslovljava da se stvarnost pojavljuje tako kako se pojavljuje, u Bitku bivstvujućeg. Istina Bitka nije nešto apsolutno, što egzistira samo po sebi i što se otkriva samo na jedan način. Religijska stvarnost (istina) kao takva nije stvar spoznaje, nego je stvar vjere, kao što ni estetska istina (stvarnost) nije naučna, historijska… istina (stvarnost) jer se do nje može doći i estetskom šutnjom ili neizgovorenom istinom.Istina nije svojstvo pojavne stvarnosti. Ona se ne može kopirati. Istina je uvijek zaseban „biti-slučaj“. No isti-nitost tog “biti-slučaj“ niko ne može prisvojiti isključivo za sebe. Stoga mi ovdje prihvatamo Adornov stav da estetika koja se ne kreće ka istini na kraju postaje iluzija koja malaksava, ali estetsku istinu shvatamo na Keatsov način: Beauty is truth, truth beauty. Vidjeti Kate Hamburger: istina i estetska istina, Svjetlost, Sarajevo, 1982.

319

Svaki pokušaj valorizacije problema da li umjetnost (književnost) izražava onobitno (istinu) svijeta (bivstvujuđeg) mora poći od pretpostavke razlikovanja predstavei predstavljenog, pojavnog i onoga što se pojavljuje, mišljenja i bitka, prisutnog iodsutnog. Uobičajeno je još od Aristotela da se istina shvaća kao “ousia“, kaoprisutnost, kao prezencija i prezentnost.59 No, prezencija i pojavnost su spoljašnjemanifestacije onoga što je prezentirano, onoga što se pojavljuje. Ono što jeprezentirano i ono što se pojavljuje ostaju u prezenciji i pojavnosti nedohvatljivi usvome bitku. Tako se bitak onoga što se pojavljuje i što se prezentira izražava kaoodsustvo. Prezencija (prisustvo) razotkrivajući se prikriva (odsutno). Heidegger naprimjeru mišljenja suštine ili predmetnosti predmeta (vrča) pokazuje da stvar nijeono kako se predstavlja ili kako se pojavljuje. Vrč se pojavljuje kao dno, stranice iručka, ali to što se pojavljuje nije suština ili identitet vrča. Vrč je predmet kojim senešto zahvaća a to čime se zahvaća je praznina. Ono što vrč svojom prazninomzahvaća su voda, vino… U vodi koja se zahvaća prazninom vrča počivaju kamen izemlja izvora koji prima kišu i rosu neba. Voda koja se toči iz praznine vrča je darkoji krijepi život, a to točenje dara je žrtva. Tako se predmetnost ili suština vrčaizražava kao dar lijevanja (vode) u kojem prebiva i zemlja i nebo i božansko i ljudsko.Ta predmetnost ili suština vrča nije u predstavi, nije u pojavnom nego je prisutna uonome odsutnom (skrivenom). Upravo je zadatak umjetnosti da na svoj način raz-otkrije ovu suštinu svijeta kojeg predstavlja.60

Stoga umjetnost (književnost) koja ostaje isključivo na reprezentaciji onogapojavnog i prisutnog, nemajući senzibilnosti za ono odsutno, ne doseže do onogbitnog (istine) svijeta koji predstavlja, sukoba reflektirajuće esencijalne odredbe(identiteta) i njegove razlike, te duha u kojem se taj sukob odigrava. Tradicionalizam,sekularizam, stradanje, nomadizam, globalizam, radikalizam, autizam … su spoljnamanifestacija, pojavnost bošnjačkog identiteta kojim se prikriva ono odsutno, a koje(to odsutno) istinska umjetnost treba, na sebi svojstven način, da raz-otkrije.61



59 Aristotel je definirao bitak kao “ousia“, kao prisutnost, kao trajnost u smislu trajanja. „Bitak je prisustvo kao pokazivanje sebe u spoljnoj manifestaciji.“ Vidjeti Mark Blitz: Heidegger’s nietzsche, The Political Science Reviewer, Volume XXII, 1993., str. 52-55.

60 Vidjeti Martin Heidegger: stvar, u Martin Heidegger: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed Zagreb, 1996., str. 199-214.

61 Drugo je pitanje da li suvremena umjetnost (književnost) koja se bavi onim zabavnim, uživalačkim, interesat-nim, pomodnim … je sposobna obaviti ovaj zadatak. No, u mnogim djelima bosanske (bošnjačke) književnosti, u Andrića, Selimovića, Kulenovića …, to odsutno se raz-otkrivalo, na što ukazuje i knjiga Vedada SpahićaKnjiževnost i identitet.

320

Literatura:

1. Akturk, Senker: persistnce of the islamic millet as an ottoman legacy, Middle Eastern Studies, Vol. 45, No. 6.

2. Blitz, Mark: Heidegger s nietzsche, The Political Science Reviewer, Volume XXII, 1993.

3. Brubaker, Rogers & Cooper, frederick: beyond “identity“, Theory and Society 29: 1-47, 2000

4. Burbidge, John W.: Hegel’s conception of logic, u “The Cambridge companion to Hegel”, Cambridge University Press, 1993.

5. Butchvarov, Panayot: being qua being, Indiana University Press, 1979.6. Carlson, Gray: a Commentary to Hegel’s science of logic, Palgrave

Macmilan, 2007.7. Dimitrovova, Bohdana: bosniak or muslim? Dilema of one nation with two

names, Southeast European Politics, Vol. II, No. 2, 2001.8. Domenak, Žan-Mari: evropa-kulturni izazov, Biblioteka XX vek, Beograd,

1991. 9. Gellner, Ernest: muslim society, Cambridge University Press, 1983.

10. Gray Carlson, David: a Commentary to Hegel’s science of logic, Palgrave Macmilan, 2007.

11. Grier, Philip T.: identity and Diference, State University of New York Press, 2007.

12. Hamburger, Kate: istina i estetska istina, Svjetlost, Sarajevo, 1982.13. Hegel, Georg Wilhelm friedrich: enciklopedija filozofskih znanosti, Veselin

Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987.14. Hegel, Georg Wilhelm friedrich: Fenomenologija duha, BIGZ, Beograd 1986.15. Hegel, Georg Wilhelm friedrich: Filozofija povijesti, Kultura, Zagreb, 1951.16. Hegel, Georg Wilhelm friedrich: istorija filozofije 1, BIGZ, Beograd 1975.17. Hegel, Georg Wilhelm friedrich: nauka logike l-3, BIGZ, Beograd, 1987.18. Heidegger, Martin: Hegel’s phenomenology of spirit, Indiana University press, 1988.19. Heidegger, Martin: identity and Difference, Harper and Row, Publishers, New

Jork, 1969.20. Heidegger, Martin: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996.21. Inglis, David: Thinking “art“ sociologically, u “The sociology of art“,

Palgrave, 2005.22. Markuze, Herbert: um i revolucija, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1987.



321

23. Parsons, Talcott: societas, Prentice-Hall, New Jerssy, 1998.24. Polkinghorne, Donald E.: narative and self-Concept, Journal of narrative and

life history, I (2 and 3), 135-153, 1991.25. Reading in the history of aesthetics, by Lee Archie and by John G. Archie,

2006.26. Ricoeur, Paul: oneself as another, The Unicersity of Chicago Press, 1992.27. Schlesinger, Sarah J.: The internal pluralization of the muslim community of

bosnia-Herzegovina, Boston University, 2011.28. Sinnerbrink, Robert: metaphysics of modernity: The problem of identity and diffe-

rence in Hegel and Heidegger, School of Philosophy Univesity of Sydney, 2001.29. Spahić, Vedad: Književnost i identitet – književnost kao prostor izazova u kon-

strukciji/reprezentaciji bošnjačkog kulturnog identiteta, Lijepa riječ, Tuzla, 2016.30. Taylor, Charles: sources of self - The making od the modern identity, Harvard

University Press, Cambridge, Massachusetts, 1989.

THE QUESTION OF IDENTITy

Summary:

Rarely inspiring book, Vedad Spahić’s: “Literature and Identity” presents us with determinants ofthe Bosniak identity, contained in the Bosniak and Bosnian literary narrative. Spahić’s kaleidoscopicdisplay of literary narratives about Bosniak identity ranges from orientalist stereotypes of Islam,secularism and proletarian internationalism over nationalism, traumatic experiences of war destruction,victimization and self-victimization, to nomadism, globalization and the ontological and gnosiologicalrelativism, which always raise the following questions: What do the Bosniaks know about themselves?;What should the Bosniaks do?; What may they hope for?; all of which can be summarized into a singlequestion: Who are the Bosniaks?

The fundamental question of every social collectivity, the question of identity, requires theoreticaland categorical determination that Hegel placed in the second volume of his Logic. This categoricaldetermination, which serves as our guideline, teaches about the “substance”, “essence” or “being”. Thequestion of identity is a matter of “reflection-in-self “, an attitude towards self, not as a direct comparisonbut as a reflexive relationship. “Reflection in self” is a process of self-determination, but everydetermination does not constitute an identity. The very process of determination, or self-determination,is expressed as a narrative. Only essential definition allows identity: that which is the same in all different



322

manifestations. Having identity means to be able to appear in different forms, but in a way that no formof appearance exhausts the nature of thing or its identity.

Omnis determinatio est negatio. Every determination presupposes difference. We cannot talk aboutidentity, without talking about (presupposing) difference. If we say that the Bosniaks are Muslims, thenthis determination assumes its difference, the non-Muslims: Christians, Jews. This difference (relation)between Muslims and non-Muslims must be overcome by the means of negation or mutual recognition.We interpret ourselves in relation to others, as others interpret us in relation to themselves. Only in thisrelation of identity and difference, i.e. by overcoming the difference, new forms of sociability as thebasis or reason for existence of individual identity, are being established.

Historical practice shows that religious, national and state determinants of Bosniaks, producedifferences in relation to the Serbs and Croats, which cannot be overcome by mutual recognition at ahigher level of sociability. The fundamental societal form that constitutes the Bosniak identity establishedby essential determinants, especially Islam which is a subject of nationalization attempts, is expressedas a pre-modern religious or confessional community unable to complete national and politicalemancipation of the Bosniaks. The relation between reality (identity of Bosnsiaks) and art can manifestitself in different forms. Essentially, art either represents reality of things – depicting phenomenon as itis, depicting it’s “surface”, or it succeeds in depicting the essence of things, by manifesting “that whichis present in an absent”, thus bringing out the essence, or identity, of the reality it presents.

Key words: art, essence, Bosniaks, identity, self-determination, reflection, islam, nation, state, Bosnianpatriotism.

Adresa autoraAuthor’s addressEnes PašalićBZK “Preporod” Brč[email protected]



323


Samedin Kadić

BUDUćNOST IDENTITETA

U ovom se radu propituje pojam identiteta iz perspektive studija budućnosti. Najprije se izlažustanovite teorije budućnosti, kao i povijest istraživanja ovog fenomena. Pojašnjavaju se razlozirecentnog uspona studija budućnosti, koji, kao sistematične, viskosofisticirane tehnike planiranjai predviđanja, zauzimaju krucijalno mjesto u upravljanju rizicima u neizvjesnim, složenim ipočesto kontradiktornim vremenima. Kao što je poznato, studije budućnosti propituju globalnetrendove, izazove ali i mogućnosti pred kojima se nalazi savremeni svijet. Pretpostavlja se da će 21. stoljeće biti u znaku identiteta, za razliku od 20. stoljeća koje je biloobilježeno ideologijom. U globaliziranom svijetu dolazi do rastakanja tradicionalnog jezgra kojeje omogućavalo jedinstvo jedne osobe. Bez ovog jezgra ljudi postaju čiste kontingencije. Kakavće biti čovjek u budućnosti, ovi o otome kakav će biti budući svijet. Ali, kakav će biti svijet ubudućnosti?

Ključne riječi: Budućnost, istraživanje budućnosti, postnormalna vremena, identitet, fluidnamodernost, tribalizam

Budućnost

Riječ “budućnost“ ima više značenja. Ponekad se misli na čisto subjektivnonadanje, očekivanje ili zebnju, koji, kao takvi, često jednom pojedinačnom životudaju smisao. Ponekad na nadolazeću epohu u razvoju čovječanstva. Ponekad na

Samedin Kadić: budućnost identitetaKNJIŽEVNOST KAO PROSTOR IZAZOVA U REPREZENTACIJI / KONSTRUKCIJI


324

dimenziju vremena, na onaj prosti “zbir svih sutra“1. Ponekad na smrt kao onu“posljednju budućnost i buduće vrijeme svih budućih vremena“2. Martin Heideggerje u bitku i vremenu pisao o budućnosti kao temelju antropološke dispozicijerazumijevanja. Tubitak, čiji je bitak briga, uvijek je biće projekcije, biće kojeraspolaže i raspoređuje svoje mogućnosti. Zato je njegovo razumijevanje, kao oblikegzistiranja, bitno “budućnosno“3. A John Dewey, veliki filozof pragmatizma, tvrdioje kako je naš najvažniji empirijski interes preokupacija stvarima koje dolaze, poštouvijek živimo unaprijed. Iskustvo je, pisao je Dewey, budućnost koja je uključena usadašnjost, dok se inteligencija primarno tiče gledanja unaprijed: ona mora bitiusmjerena prema neočekivanim ciljevima da bi bila kreativna4.

Kao epoha utemeljena na povijesti, moderna je, ukotvljena u prosvjetiteljskommitu napretka, budućnost projicirala krajnje optimistično5. Za razočaranu post-modernu, budućnost je bitno distopična.6 “Mnogi još očekuju nešto od budućnosti,ali se povećava broj onih koji se budućnosti boje“, piše Ossim flechtheim u tekstuizazov budućnosti i futurologija predlažući koncept povijesti kao “pedagogijebudućnosti“7.

Iako, dakle, jedan od ključnih pojmova moderne, budućnost nije, da upotrijebimoizraz Günthera Andersa, zastarjela.8 Naprotiv. Što sadašnjost postaje kompleksnija,kontradiktornija i haotičnija, promišljanje budućnosti postaje urgentnije. Komple-sknost, kontradiktornost i haotičnost su tri ključna obilježja ili, tačnije, tri silnice kojeupravljaju našom sadašnjicom koja je bitno “postnormalna“. Termin “postnormalnavremena“ prvi su uveli znanstvenici J. R. Ravetz i S. O. funtowicz kako bi pokazalida stara slika o nauci po kojoj “empirijski podaci vode istinitim zaključcima“, višenije valdina9. Ali, postoji svojevrsna kontradikcija između iskaza da je sadašnjostpostnormalna ili kontradiktorna, i poziva na planiranje i predviđanje budućnosti.



1 Ziauddin Serdar: All That matters: Future, Hodder & Stoughton, 2013, str. 3.2 Vladimir Jenkelevitch: smrt, Zid, Sarajevo, 1997, str. 763 Martin Heidegger: bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 3674 Jelena Berberović: Znanje i istina, filozofske studije, Beograd, 1972.5 Prema Gianniju Vattimu osnovne karakteristike Moderne jesu širenje subjekta (razuma), dominacija povijesnog

uma i i eksplikacija metafizike u formi tehnike, dok se kraj Moderna odlikuje gubljenjem subjekta, smrću umjetnosti, krajem povijesnog uma i očitovanjem nihilizma. Povijest je interpretirana u perspektivi idejenepretka. (Gianni Vattimo: Kraj moderne, Matica hrvatska, Zagreb, 2000)

6 Vidjeti više: Jean-francois Lyotard: postmoderna protumačena djeci, Naprijed, zagreb, 1990.7 Ossim flechteim: izazov budućnosti i futurologija. Zbornik Trećeg programa Radio Zagreba, br. 12, Zagreb

1985., preveo Ante Zadrović8 Ginter Anders: Zastarelost čoveka, Nolit, Beograd, 1985.9 Ziaddin Serdar: welcome to postnormale times, dostupno na http://ziauddinsardar.com/2011/03/welcome-to-

postnormal-times/, pregledano 10. 9. 2014.

325

Stručnjaci iz ovog područja odgovaraju kako se u studijama budućnosti ne radi okonvencionalnom planiranju koje je uvijek jednosmjerno. U postnormalnimvremenima treba računati sa visokim stepenom nesigurnosti, gdje izostaje svaki fiksanplan, a jedino što se može odrediti jeste opći pravac u kojem bismo željeli ići, doksam plan uvijek mora biti iznova reinterpretiran. Tako insistiranje na studioznomistraživanju budućnosti u postnormalnim vremenima ima za cilj podizanje “svijestio sveopćoj nesigurnosti koja nas okružuje i koja sadrži čitav niz kompleksnihponašanja koja u konačnici mogu dovesti do društvenog kolapsa“10. Nema ništa lakšeod razmišljanja o budućnosti, konstatuje Ziauddin Sardar, jer smo suštinski maštovitabića, i ničeg težeg jer budućnost nikad ne dolazi.11

1.1. Studije budućnosti

Danas je “izučavanje“ budućnosti atraktivan trend i veliki posao. Osim “studijabudućnosti”, za discipline i diskurse o budućnosti su korišteni i drugi nazivi kao štosu “futurologija”, “futuristika” i “predviđanje”12. Izraz “futurologija” se zasnivao naideji da istraživanje budućnosti može biti naučno utemeljeno. Sardar kritizira ovakavpristup (koji je predlagao flechtheim), insistirajući na nepredvidljivosti kao temeljnojsignaturi budućnosti. Istraživanje budućnosti može imati neke objektivne elementne,ali i mnoštvo subjektivnih, koje je, sve u svemu, teško objediniti. Kada govorimo obudućnosti uvijek je riječ o pluralu, o budućnostima. To je razlog Sardarevogodbacivanja izraza “futurologija” i upotrebe naziva “studije budućnosti” čiji jeosnovni cilj sistematizacija mnoštva alternativnih budućnosti13.

Ključni problem sa budućnošću je, dakle, u njenom nepostojanju. Budućnost nijepredvidljiva zato što ne postoji. Kako onda uopće može biti izučavana? Empirijskabaza studija budućnosti može biti jedno mnoštvo “slika budućnosti u njihovimrazličitim formama, strahovima i fantazijama“14. Studije budućnosti proučavaju ideje,



10 “Budućnost pripada pluralističkim društvima“, intervju sa Ziauddinom Saradrom, novi muallim, br. 61, 2015, razgovarali Mirza Sarajkić i Samedin Kadić, str. 84-89.

11 all That matters: future, str. 1.12 Osim navedenih naziva, Serdar navodi i slijedeće: „prospektivna analiza“, „strategijsko predviđanje“, „vizio-

narski menadžment“, „scenarisjki pristup“ itd. Ziauddin Serdar: The namesake: Futures; futures studies:futurology; futuristic; foresight – what’s in a name?, futures 42 (2010), str. 177-184.

13 Ibid.14 alternative Futures at the manoa school, u: James A. Dator, John A. Sweeny i Aubrey M. Yee “Mutative

Media: Communication Technologies and Power Relations i the Past, Present and futures“, Springer, 2015, str. 133-139.

326

podatke, narative itd., i stoga njihovo područje varira od egzaktnih pokazatelja donaučne fantastike. Ova disciplina, ukratko, proučava sve ono što se može imenovatikao “slike budućnosti“, a čija je osnovna svrha da budu temelj za djelovanje usadašnjosti. Kako je kodificirano u “zakonima budućnosti“ Manoa škole: budućnostnije predvidljiva, ali alternativne budućnosti jesu, i zato trebaju biti prognozirane inaslućivane15. Predviđati u ovom slučaju znači “tačno reći šta će se dogoditi prijenego se dogodi“, dok prognoziranje označava “reći šta bi se moglo dogoditi nalogičan, koherentan, teoretski utemeljen način koji ne pretendira da bude tačan aliželi biti koristan“16. O istraživanju budućnosti se može govoriti samo u modusuprognoze. Prvi korak studija budućnosti jeste identifikacija najvažnijih alternativnihbudućnosti i vizionarsko kreiranje preferiranih budućnosti koje, kao takve, mogu bitiniti-vodilje za ozbiljno, strateško planiranje budućeg djelovanja. Manoa škola jeidentificirala četiri najšire slike ili tačnije scenarija globalne budućnosti: rast, kolaps,diciplina ili održivost, te transformacija. Drugim riječima, događaji moraju ići upravcu navedena četiri scenarija17. Scenario rasta ili tačnije, kontinuiranog rasta, jeutemeljen na ideji da temeljni trendovi biti nastavljeni. Ovo je ujedno i dominantnaslika budućnosti u svakodnevnom diskursu koji prosto primjenjuje principeekstrapolacije na područje budućnosti. Scenario kolapsa je zasnovan na uvjerenju dasu ekonomski i društveni sistemi koje poznajemo neodrživi i da će doživjeti kolaps.Iako distopičan, ovaj scenarijski arhetip ne mora biti inherentno negativan. Ovakavscenarij se fokusira koliko na ono “što će se desiti poslije oluje, toliko i na samuoluju“18. Ovakvi scenarijski arhetipi kolaps percipiraju kao odličnu priliku za “novepočetke“. Scenarij održivosti ili discipline je baziran na ideji da se društveni, ekološki,politički ili ekonomski kolaps može izbjeći discipliniranjem našeg ponašanja idjelovanja kako bismo nabrojana područja učinili održivim. Iako su sve održivebudućnosti utemeljene na ideji discipline, ne znači da će svi scenariji koji predlažudiscipliniranje uspjeti ostvariti održivost19. A i kad postignu ovakvu održivost, kojase prije svega promišlja u ekonomskim, demografskim, političkim pojmovima, to ječesto postignuto na štetu određenih fundamentalnih prirodnih, kulturnih, religijskihi drugih vrijednosti20. I, napokon, scenarij transformacije podrazumijeva da ćetehnološka i kulturna revolucija generirati nove modele ponašanja koji će, opet,



15 Ibid. str. 134.16 Na engleskom “predict“ i “forecast“.17 Ibid., str. 137. 18 Ibid. 19 Ibid., str. 13820 Ibid.

327

stvarati vrijenosti i institucije u toj mjeri drugačije da će poznati svijet postatineprepoznatljiv. U transformacijskoj slici budućnosti, sama priroda čovjeka se mijenjai pitanje je kakvu će konačnu antropološku formu čovjek preuzeti21.

Budući da ne postoji, budućnost, dakle, mora biti izmišljena. To izmišljanjepostaje posebna nauka o kompleksnim sistemima koja će nas osposobiti kako daupravljamo rizicima koji su postali ontološka forma u kojoj prebiva savremeni svijet22.Mapiranje budućnosti se vrši uz mnoštvo kondicionala i varijabli, posebno u hao-tičnim, kompleksim i kontradiktornim postnormalnim vremenima gdje (bio)te-hnologija i globalizacija determiniraju budućnost, ubijajući alternativne opcije.Upravo zato vodeće svjetske korporacije ulažu mnogo novca u planiranje iistraživanje budućnosti. Koji trendovi će biti dominantni, kako će se kretati svjetskotržište, u kojem smjeru će ići potrošačke potrebe, geopolitička pomjeranja, koji riziciće dominirati itd. Manoa škola je detektirala slijedeće makro trendove ili sile o kojimase mora voditi računa u prognoziranju budućih događaja: populacija, energija,ekonomija, okruženje, kultura, tehnologija i upravljanje23.

Iako je budućnost ponovimo to suštinski nepredvidiva, moguće je planskiposmatrati prijelaze sadašnjice u blisku budućnost (budućnost kao produženasadašnjost) i donosti izvjesne zaključke o tim prijelazima koji, naposljetku, moguolakšati donošenje odluka o određenim pitanjima. Ove opservacije razlikujukratkoročnu (od 1 do 5 godina), srednjoročnu (od 20 do 50) i dugoročnu (preko 50),fokusirajući se uglavnom na srednjoročnu budućnost. To je period u kojem se moguočekivati rezultati odluka koje donosimo (ili reformi koje provodimo) u sadašnjosti24.

1.2. Studije budućnosti kao kolonijalni diskurs

Veliki talas konzervatizma i nostalgije za prošlošću koji je zahvatio 20. stoljećeflechtheim tumači ljudskim strahom od budućnosti. “Nije li bolje vezati se zasadašnjost, koliko ona god bila nesavršena? Na sve beznadniji način ukopavaju seneki ljudi u sadašnjosti, a sve je više onih koji usmjeravaju pogled unazad, na tobožnje‘lijepe stare dane’. Nostalgija se širi, konzervatizam postaje sve aktualniji“25. Cilj



21 Ibid. 22 Više: Ulrih Bek: Rizično društvo, filip Višnjić, Beograd, 2001. 23 Ibid., str. 139.24 all That matters: Future, str. 59-70.25 Ossim flechteim: izazov budućnosti i futurologija, Zbornik Trećeg programa Radio Zagreba, br. 12, Zagreb,

1985.

328

studija budućnosti ne smije biti, dodaje flechtheim, neutralno prognoziranjedogađaja. Takvo tretiranje budućnosti želi zapravo produžiti status quo (budućnostkao produžena sadašnjost). Prognoziranje ima smisla jedino ako mu je svrha promjenasvijeta na bolje. “Na nebu utopije i u paklu protuutopije javljaju se granične situ-acije koje filozofija budućnosti mora relativirati i integrirati,“ zaključuje flechteim26.

Iluzorno je očekivati da će etička načela utjecati na smjer projekcija multina-cionalnih kompanija. Njihovo prognoziranje budućih trendova motivirano jeisključivo uvećavanjem profita i upravljanjem rizicima po taj profit, a ne duhomnekog svjetskog ekonomskog ethosa kakvog nam dobronamjerno preporučuje HansKüng27. U knjizi Future primitive and other essays anarhista John Zerzan primjećujekako vrijeme i tehnologija nisu neutralni; to su brižljivo konstruirani mehanizmiporobljavanja ljudi. Budućnost nije slobodna teritorija.28 Ovdje Sardar vidi tačku nakojoj se studije budućnosti preklapaju sa orijentalizmom i atropologijom kaodiskursima za ovladavanje Orijentom, Trećim svijetom i u ovom slučaju, budućnošću.Studije budućnosti nas uvjeravaju kako je Zapad ne samo mjesto na kojem se izučavabudućnost, nego i mjesto same budućnosti. Studije budućnosti su, poput orijentalizmai antropologije, diskurs za očuvanje zapadne hegemonije. “Budućnost je zapadnateritorija na kojoj nema mjesta za nezapadnjake“, piše Sardar29. Kao plastičan primjerkolonijalizirane budućnosti, Sardar navodi muslimansku budućnost. Ono što bimuslimani prvo trebali učiniti je da dekolonijaliziraju vlastitu budućnost. Sardarnaglašava da je budućnost data jedino u pluralu; zato su fundamentalizmi, ukotvljeniu betoniranoj jednini vlastite istine, nesposobni za previđanje i planiranje: budućnostće biti projicirana prošlost ili je neće biti. “Put naprijed”, piše Sardar, “a to nam sečini jedinim racionalnim putem, za muslimane mora postati proaktivan, a nereaktivan: mora planski oblikovati budućnost i realno ocijeniti sadašnju teškusituaciju, dobro procijeniti historijske mane i steći duboko razumijevanje savremenesvjetske zbilje”30. Islamske budućnosti u haosu savremenog svijeta mogu bitidokučene imaginacijom i kreativnošću, uključivanjem Drugog (bez kojeg planiranjenije realno), te traganjem za vezama i uvezanim odgovorima: to je jedini moral haosa.Za muslimane je zaokret ka budućnosti pitanje svih pitanja31.



26 Ibid.27 Hans Küng: svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, Intercon, Zagreb, 2007. 28 John Zerzan: Future primitive and other essays, dostupnio na: https://archive.org/stream/futurePrimiti-

ve_821/futurePrimitive#page/n1/mode/2up (pregledano 05. 6. 2016.)29 Ziauddin Serdar: o islamu, nauci i budućnosti, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2015, str. 235-253.30 Ibid, 235.31 Ibid.

329

2. Identitet u 21. stoljeću

Iako je identitet drevna tema ljudskog mišljenja32, prema nekim pretpostavkama21. stoljeće će biti upravo stoljeće identiteta (20. je bilo stoljeće ideologija)33. Ovapreorijentacija sa ideologije na identitet (koja će biti praćena pomjeranjem moći saZapada na Istok) uvjetovana je globalizacijom: u umreženom svijetu sveopćepovezanosti bitno je istaći svoju individualnost, svoju, kako bi rekao Derrida, razliku.“U svijetu kojim dominira identitet, naša politička uvjerenja i ideje nas ne definišu utolikoj meri“, piše Dominique Möisi u Geopolitici emocija, “koliko nas definišepoimanje naše suštine, samopouzdanje koje crpimo iz svog uspeha i poštovanje kojenam pokazuju drugi, ili nedostatak tog poštovanja“34.

U globalnom ekonomskom, normativnom i političkom raspletu dolazi doumnožavanja nesigurnosti usljed čega, nastavlja Moïsi u Geopolitici emocija, nasvjetsku scenu “stupaju emocije“ dovodeći u prvi plan pitanje identiteta u ovompotpuno globaliziranom svijetu. “U vrijeme Hladnog rata, nije bilo razloga da sepitamo: ‘Ko smo mi?’ Odgovor je bio očigledan na svakoj mapi koja je potkazivalasvijet podijeljen na dva suprotstavljena sistema. Ali u promjenljivom svijetu bezgranica, pitanje identiteta je vrlo relevantno. Identitet je usko povezan sa samo-pouzdanjem, iskazuje se kroz emocije konkretno, kroz strah, nadu i poniženje“35.

Identitet se, drugim riječima, tiče emotivne sfere naših bića, ovisi o tome kako vidimosebe i kako nas drugi percipiraju, iz čega se razviđa da je identitet produktkomunikacije. Ali ljudi u komunikaciju uvijek stupaju i povlače se iz nje sa izvjesnimemocijama, iz čega Möisi zaključuje kako su u globalno isprepletenom svijetu



32 Od drevnog grčkog „gnothi seauton“, preko racionalističke metafizike, do današnjih psihologijskih opservacija o ličnosti, identitet je, kako sugerira i sama etimologija riječi, podrazumijevao stanovitu jednakost, stabilnost, autoreferencijalnost. Postoji neko jezgro koje omogućava ljudski integritet. Šta je to jezgro bila je stvar različitih interpretacija koje su se razlikovale od epohe do epohe, od konteksta do konteksta. Erich Rothacker je uFilozofskoj antropologiji pobrojao najpoznatije definicije čovjeka koje su podrazumijevale postojanje nekakvog jezgra, nekakve vrsne razlike, od Aristotelovog “razumnog bića koje govori“ do Nitezscheove “bolesne živo-tinje“. (Erich Rothacker: Filozofska antropologija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 15 ) Upravo ova“bolesna životinja“ će biti preteča postmoderne disperzije ovog jezgra koje će u potpunosti biti demokratizirano? Više nijedno jezgro nije povlašteno. Svako je jezgro krajnje kontingentno o čemu je pisao Richard Rorty uIroniji, kontengenciji, solidarnosti dekonstruirajući tradcionalni diskurs o identitetu. (Richard Rorty: Kontin-gencija, ironija, solidarnost, Naprijed, Zagreb, 1995, str. 9-59) Ako više nema jezgra, šta preostaje? Libido? Ako biocentrizam zamjenjuje atropocentrizam, ako su sve kosmičke hijerarhije nivelirane, šta će onda biti takav čovjek, koji nema jezgra, koji nije povlašten – u biocentričnom modelu – u odnosu na druga bića, koji je odvojen od tradicije i ispražnjen od duhovnosti?

33 Ziauddin Serdar: o islamu, nauci i budućnosti, str. 235-239.34 Dominik Mojsi: Geopolitika emocija, Clio, Beograd, 2012, str. 3535 Ibid.

330

emocije ključ za ispravno razumijevanje identiteta. Kardinalne emocije, premaMöisiju, jesu strah, poniženje i nada36.

Budući da posjeduju snažan emotivni potencijal, identiteti imaju i veliku moć:od stvaralačke do ubilačke. Amin Malouf u studiji u ime identiteta kritikujeesencijalni pristup koji reducira identitet na jednu osobinu ili pripadnost37. “Onomekome želimo pripisati ‘neki identitet’, pronalazimo ime, prezime, datum i mjestorođenja, fotografiju, nekoliko tjelesnih osobina, potpis, ponekad i otisak prsta – cijelujednu zbirku oznaka da bismo pokazali, bez moguće zabune, da je nositelj togdokumenta Taj i Taj i da, među milijardama drugih ljudskih bića, ne postoji jednajedina osoba s kojom bismo je mogli zamijeniti, pa bio to njegov dvojnik ili njegovbrat blizanac“38. Ali, svaka epoha, svaki društveni poredak preuveliča ili “ozakoni“samo jednu pripadnost i to do te mjere da ta pripadnost “zasjesni sve druge i da sepotpuno pomiješa sa njegovim identitetom“39. Esencijalizam istrajava na izboru jednepripadnosti kod pojedinaca vršeći tako nasilje nad njima. Kada se ljudi tjeraju daizaberu samo jedan identitet, kad ih se reducira sa njihovog matičnog obiljapripadnosti na samo jednu pripadnost, od njih se stvaraju ubice. “U svakom pojedincususrećemo višestruke pripadnosti koje se nekad međusobno suprotstavljaju iprisiljavaju ga na kobne izbore“40. Zato Malouf ustrajava na “sveukupnosti svojihpripadnosti“. Jer, “što su pripadnosti koje uzimam u obzir brojnije, to se moj identitetpokazuje posebnijim“41. Istovremeno se protivi plemenskom poimanju identiteta koje



36 Strah i poniženje često uzrokuju ubilačke identitete. Strah i poniženje nastaju usljed nepriznanja, ali i gubljenja tradicionalnog identiteta u velikoj globalizacijskoj topionici. Zato se u okviru “teorija identiteta“ i “politika identiteta“ u posljednjim godinama široko i intenzivno pisalo i raspravljalo o priznanju kao ključnom faktoru za izgradnju zdravog identiteta. Pogrešno priznanje može imati razorne posljedice. Važno je insistirati na po-štovanju prema drugima, ali i motivirati ugrožene na vlastitu borbu za priznanje. Jürgen Habermas poručujekako moderno pravo u demokratkim ustavnim državama traži intersubjektivno priznavanje kako bi se zaštitio integritet pravnih subjekata. Bez bezuvjetnog priznanja nema ni dostojanstva pojednica, a bez dostojanstva nema ni slobode. Njegov saradnik na frankfurtškom univerzitetu, Aksel Honet će borbu za priznanje indikativno opisati kao “moralnu gramatiku društvenih sukoba.“ Ovaj zahtjev da se drugi prizna od sebi ravnopravnog ili jačeg (što je motivirano famoznim Hegelovim učenjem o gospodaru i slugi) posebno je izražen kod pitanja manjina, u feminizmu, multikulturalizmu, borbi protiv evropskog naslijeđa kolonijalizma. Charles Taylor piše kako se identitet primarno oblikuje priznavanjem ili odsustvom priznavanja, a geneza ljudskog duha bitno je dijaloška. To znači da se jedan identitet prvotno formira unutar naslijeđene kulture koja mu pomaže da sedefinira. Poštovanje pojedinačnog identiteta stoga zahtjeva uvažavanje kulture koja ga određuje. No, to je već poznata tema u kojoj se može čitati u brojnim studijama o ideji multukulturalizma.

37 Budući da je svako Ja sastavljeno od višestrukih identiteta i uloga, postavlja se pitanje njihovih prioriteta. Za Anthony D. Smitha prva i najočiglednija kategorija pola. Potom slijede kategorije teritorije, klase, etnosa i vjere. Tu su još i jezik, porodica, radni odnos. (Anthony D. Smith: nacionalni identitet, Beograd, 1998.)

38 Amin Maalouf: u ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002, str. 15-16.39 Ibid., str. 18.40 Ibid., str. 11.41 Ibid., str. 22.

331

složene međuljudske odnose svodi na neprijateljsko Mi – Oni. Usljed globalnepovezanosti odnos sa Drugim u 21. stoljeću postaje bitniji nego ikad prije. Najprijeje potrebno, predlaže Möisi, deapsolutizirati tog Drugog. “U eri globalizacije, odnosis Drugim dobijaju toliki značaj da smo primorani da redefinišemo sopstvenusuštinu“42. Ovo redefiniranje će morati uvažavati hibridnost svakog identiteta, teistovremeno insistirati na njihovoj deesencijalizaciji kako bi se isti sagledavali u štoširoj perspektivi. Upravo od međusobnog definiranja (koje nužno generira kardinalneemocije) ovisi koja kultura će u budućnosti preuzeti primat: kultura nade, kao modelrješenja ili kultura straha, kao trenutačna ekspresija zapadne krize identiteta43.

2.1. Fluidni identiteti

Vrijeme koje živimo Zygmunt Baumann opisuje sintagmom "fluidna modernost"kojom dominiraju izabrani, zamjenjivi, konstruirani identiteti. U fluidnom društvusve se tako brzo mijenja, uključujući i pojedinačne identitete. Knjigu Fluidni životBaumann otvara citatom R. V. Emersona: “U klizanju po tankom ledu, spas nam je ubrzini“44. Identitet i pripadanje više nisu “urezani u kamenu“, niko nije obavezan daistrajava u bilo kojem identitetu. Identiteti su podložni pregovaranju i mogu sejednostavno opozvati. Na koji način je moguće opozvati identitet? Jednostavnimnapuštanjem. Ključne signature identiteta kao takvog jesu arbitrarnost, kontin-gentnost, konstruiranost, fleksibilnost i protočnost. Identitet nije a priori zadat, on sebira i izgrađuje, čak i kada je riječ o nacionalnom identitetu. Na koji način se kon-struira identitet u dobu “fluidne modernosti“? Sasvim slučajno, slobodno, neopte-rećeno, od dostupnih simbola, bez društvenog uporišta. Konzumerizam ovo kon-struiranje svodi na nivo eksperimenta, ljudi isprobavaju različite idenitete dok se neukotve u onom “pravom“. Sve ono što može određivati jedan identitet, poput dje-tinjstva, ljubavi ili tijela, također je krajnje fluidno i podložno tržišnom diktatu. Tržišnidiskurs upravlja čitavom kulturom pretvarajući sve (pa i identitete) u robu45. Ovajtržišni mentalitet se internalizira i ljudi se ophode jedni sa drugima po principimalagane zamjenjivosti, što dovodi do totalnog prekidanja veza46. Žudnju za izgublje-nom utemeljenošću pojedinci nalaze u raznovrsnim fundamentalizmima, budući da



42 Geopolitika emocija, st. 35.43 Ibid., str. 111.44 Zigmunt Bauman: Fluidni život, Medeiterran Publishing, Novi sad, 2009., str. 9.45 Obratiti pažnju na poglavlje Fluidno detinjstvo (Ibid. str 124)46 Više: Zigmunt Bauman: Fluidna ljubav, Mediterran Publishnig, Novi Sad, 2009.

332

autentične religije ne pronalaze put do konzumerističke kulture. U eseju odhodočasnika do turiste kratka istorija identiteta, Bauman na primjeru izmjeneparadigmi pokazuje epohalnu transformaciju identiteta koja ju je pratila. Izgradnjamodernog identiteta nalikovala je hodočašću: pojedinac je išao sigurnim putem(siguran posao, sigurne vrijednosti, sigurna egzistencija) svog života gravitirajućiodređenom centru. Izgradnja postmodernog identiteta više liči turizmu negohodočašću. Ne postoji više sigurno središte kojem pojedinac stremi; on je sada izloženneprestanom nevremenu koje briše njegove tragove u pijesku; on sada živi kao nomadu decentraliziranom, nesigurnom, fragmentiranom svijetu bez trajnog identiteta47.

Čak milion ljudi neposredno prije Drugog svjetskog rata izjasnili su se u Poljskojkao nacionalno neodređeni. Ovo danas, u epohi identiteta, zvuči nevjerovatno.Tamošnji su se ljudi jednostavno identificirali sa svojim komšilukom, a ovu vrstuidentifikacije nivelirat će nesnošljivi, netolerantni nacionalni identitet koji će potpunozakloniti društveni horizont. Ovaj je identitet, smatra Bauman, bio nametnut prisilom:rođen je kao čista fikcija, ali ga je moderna država učinila stvarnim. Ta prisila danasje prenesena sa nivoa nacionalne države na globalizaciju. Budući da država više nepretendira na striktno definiranje ni nacionalnog, ni bilo kojeg drugog identiteta,pojedinac ostaje prepušten sam sebi. Samo radikalno isključenje može oživjetidestabilizirani identitet. Sve ovo vrijedi samo za bogati dio društvene skale, oni mogueksperimentirati sa identitetima. Siromašni i dalje nose nametnuti identitet, oni nemogu birati. Drugim riječima, nemaju svi iste šanse u savremenim igrama identiteta:oni na vrhu imaju problem koji identitet izabrati, dok se oni na dnu čvrsto drže onogjednog jedinog identiteta koji im je na raspologanju.

3. Budućnost identiteta

Šta, dakle, studije budućnosti mogu reći o identitetu? Koje silnice će određivatiljudske prioritete i na kojim vrijednostima će biti utemeljne buduće ljudskepripadnosti? Da bi se prognozirala budućnost identiteta, potrebno je prvo detektiratisve ključne trendove za koje pretpostavljamo da će oblikovati našu budućnost. Aline samo to. Potrebno je uzeti u obzir recentne (poput Baumanove), ali i manjerecentne kritike suvremenosti (kao što je ona tzv. frankfurtske škole), koje su u velikojmjeri samo zloslutne prognoze onoga šta će čovjek u budućnosti postati. Kakva će



47 Zigmunt Bauman: Rupa, ništavilo, patnje, Republika, 2005, br. 227.

333

biti pozicija identiteta u budućem svijetu zavisi od toga kakav će biti budući svijet, akakav će biti budući svijet u velikoj mjeri zavisi koliko od ljudske svijesti ozajedničkoj sudbini, toliko i o razvoju tehnologije i borbe za resurse. U kojem smjeruće ići razvoj tehnologije? James Canton prognozira kako će u budućnosti dominiratiprefiksi “nano“, “info“, “bio“ i “neuro“ kao oni fundamentalni alati koji će pokretatiprivredu i određivati kulturu48. Ta privreda (čije su osnovne jedinice atomi, geni,bitovi i neuroni) suštinski je inovacijska, a nanotehnologija, biotehnologija, informa-cione tehnologije i mreže, te neurotehnologija predstavljaju temeljne pokretačke silekoje će omogućavati globalni napredak. Nanotehnologija se definira kao manipulacijamaterijom na nivou atoma. Ova tehnologija, koja uključuje brojne oblasti od organskehemije preko molekularne biologije do fizike, bit će u stanju omogućiti proizvodnjunovih lijekova, goriva, materijala i mašina. Informaciona tehnologija je izmjenilasamu esenciju ljudske komunikacije i kulture, dok neurotehnologija (ili kognotehno-lija) pokušava otkriti tajnu funkcioniranja ljudskog mozga u cilju široku primjene napodručjima psihologije i medicine, ali i izgradnje što savršenije artificijelne teh-nologije. Ali koncept “bio“, ili tačnije “bios“, nadilazi puku primjenu znanosti uinovacijskoj privredi. Područje “bios“-a obuhvata kako manipuliranje genima kao,uvjetno kazano, najmanjim jedinicama samog života, tako i zaštitu života i etičkoreguliranje znanstvenih zahvata, te svekoliko političko ogoljavanje ljudskog života.Razvoj biotehnologije će u sigurno bitno određivati ljudske pripadnosti, kako ukulturnom tako i u političkom smislu.

Ključno će pitanje biti, da se vratimo Maaloufu, koja pripadnost će biti disti-nktivna, kardinalna. S jedne strane, moguće je srozavanje na tribalističke identitetekoji su po definiciji agresivni, redukcionistički i netolerantni. (Politički dešavanja uSAD mogu poslužiti kao ilustracija ove mogućnosti.) Provinacijalizam će postatiglobalni trend. Javit će se parohijalne tendencije, religijski fanatizmi, pa čak i novifašizmi. U slučaju ovakvog scenarija, a imajući u vidu svjetske procesemultipolarizacije i razvijanje razornih oružja, slijedi apokaliptično vrijeme.

Pitanje je, s druge strane, koliko vrijednosti, koliko vrlina će čovjek uspjeti daspasi od pustošećeg pohoda konzumerizma. Budući da su pretvoreni u pukepotrošače, ljudi će postajati sve nesigurniji, ranjiviji, emotivno krhkiji. Izgubit ćeosjećaj za univerzalno mjerenje, za univerzalne vrijednosti. Njihovi identiteti će bitiprozirno lahki, nepostojani i nomadski poput eksteritorijalne trgovine. Identiteti ćeličiti na virtualne zajednice kojima se bezobavezno pridružuje i olahko se napuštaju.



48 Džejms Kanton: ekstremna budućnost, Clio, Beograd, 2009.

334

To je zapravo već trend. Bauman primjećuje: “Zamjenjujemo malobrojne dubinskeveze mnoštvom slabih i površnih kontakata“. Usljed sveprisutnog gubitka temelja,nastupt će vrijeme zaborava, površnosti, barbarstva. Bit će to postkulturno vrijeme,budući da je minimalni identitet uvjet za postojanje kulture. Bit će to povratak ubarbarstvo.

Literatura

1. alternative Futures at the manoa school, u: James A. Dator, John A. Sweeny i Aubrey M. Yee “Mutative Media: Communication Technologies and Power Relations i the Past, Present and futures“, Springer, 2015, str. 133-139.

2. Anders, Ginter: Zastarelost čoveka, Nolit, Beograd, 1985.3. Bauman, Zigmunt: Fluidna ljubav, Mediterran Publishnig, Novi Sad, 2009.4. Bauman, Zigmunt: Fluidni život, Medeiterran Publishing, Novi sad, 2009.,

str. 9.5. Bauman, Zigmunt: Rupa, ništavilo, patnje, Republika, 2005, br. 227 6. Bek, Ulrih: Rizično društvo, filip Višnjić, Beograd, 2001.7. Berberović, Jelena: Znanje i istina, Filozofske studije, beograd, 1972.

8. budućnost pripada pluralističkim društvima, intervju sa Ziauddinom Sa-radrom, novi muallim, br. 61, 2015, razgovarali Mirza Sarajkić i Samedin Kadić, str. 84-89.

9. flechteim, Ossim: izazov budućnosti i futurologija. Zbornik Trećeg programa Radio Zagreba, br. 12, Zagreb 1985, preveo Ante Zadrović

10. Heidegger, Martin: bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985.11. Jenkelevitch, Vladimir: smrt, Zid, Sarajevo, 1997.12. Kanton, Džejms: ekstremna budućnost, Clio, Beograd, 2009.13. Kung, Hans: svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, Intercon, Zagreb, 2007. 14. Lyotard, Jean-francois: postmoderna protumačena djeci, Naprijed, Zagreb,

1990.15. Maalouf, Amin: u ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002.16. Mojsi, Dominik: Geopolitika emocija, Clio, Beograd, 2012.17. Rorty, Richard: Kontingencija, ironija, solidarnost, Naprijed, Zagreb, 1995.18. Rothacker, Erich: Filozofska antropologija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.19. Serdar, Ziaddin Welcome to postnormale times, dostupno na http://ziauddi-

nsardar.com/2011/03/welcome-to-postnormal-times/, pregledano 10. 9. 2014.



335

20. Serdar, Ziauddin: all That matters: Future, Hodder & Stoughton, 2013.21. Serdar, Ziauddin: o islamu, nauci i budućnosti, Centar za napredne studije,

Sarajevo, 2015.22. Serdar, Ziauddin: The namesake: Futures; futures studies: futurology;

futuristic; foresight – what’s in a name?, futures 42 (2010), str. 177-184. 23. Smith, Anthony D.: nacionalni identitet, Beograd, 1998.24. Vattimo, Gianni: Kraj moderne, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.25. Zerzan, John “future Primitive and Other Essays“, dostupnio na: https://ar-

chive.org/stream/futurePrimitive_821/futurePrimitive#page/n1/mode/2up ; pregledano 05. 6. 2016.

THE FUTURE OF IDENTITy

Summary:

This paper examines the notion of identity from the perspective of the future Studies. It is exposingcertain theories of the future, as well as the history of research of this phenomenon in light of the recentrise of the study of the future, which, as a systematic planning and forecasting, takes a crucial place inthe management of risks in present uncertain, complex and often contradictory times. The future Studiesexamine global trends, challenges and opportunities faced by the modern world.

It is assumed that the 21st century will be marked by identity, as opposed to the 20th century thatwas marked by ideology. In the globalized world comes to dissolution traditional core of identity whichallowed the unity of one person. Without this core, an identity becomes pure contingency. What willbecome of the man of the future will depend on how the future world looks. But, what will be the worldin the future?

Key words: future, future Studies, postnormal time, identity, fluid modernity, tribalism

Adresa autoraAuthor’s addressSamedin Kadićfakultet islamskih nauka [email protected]



337

AAchebe, Chinua 77Adamič, Alojz 77Aganović, Arijana 126, 134Agić, Nihad 13, 22, 23, 170, 204Ajanović, Midhat 104Akturk, Senker 316, 320Albvaš, Moris ﴾Halbwachs, Maurice) 64,

153, 159Alečković, Sulejman 146Aličić, Ahmed 263Alić, Salih 145, 146Alić, Sead 300, 304Alikadić, Bisera 125-135Althusser, Louis 162Ambjørnsen, Ingvar 85Anders, Ginter 324, 334Anderson, Benedict 106Andrić, Ivo 21, 49, 59, 60, 61, 66, 73, 75,

78, 104Antonić, Anhel ﴾Slobodan Blagojević)

82, 159Archie, John G. 318, 321Archie, Lee 318, 321Arebi, Muhjuddin Ibn 304Aristotel 319Askildsen, Kjell 104Asman, Aleida ﴾Assmann, Aleida)

71, 213, 215Assmann, Jan 64, 71, 149, 150, 151, 152,

153, 159, 160, 284Atkinson, David 72Auden, Wystan Hugh 77Avdić, Selvedin 243-250

BBajgorić, Halil 279-298Bajović, Tijana 221, 225Bajraktarević, Aida 13, 149-160Bajramović, Muris 13, 233-242Balorda, Jasna 151, 152, 159Balšić-Sanković, Gojsava 166Barthes, Roland 162

Bartl, Matheus ﴾Mato Banjalučanin)59, 65, 73

Basler, đuro 294Bašagić, Safvet-beg 48, 141, 142, 143, 144,

146, 182Bašeskija, Mula Mustafa Ševki 19, 47, 48, 53Bašić, Husein 7, 185-196Bauman, Zigmunt 297, 331, 332, 334Bavčić, Elmaja 126, 134Bazdulj, Muharem 65, 70Beckett, Samuel 77Beganović, Davor 106Begić, Midhat 37, 38, 39, 40, 170, 171, 172,

182Bejtić, Alija 263Bek, Ulrih ﴾Beck, Ulrich) 327, 334Beljan, Iva 67Benevenatus, 12Berberović, Jelena 324, 334Bhabha, Homi K. 106, 123, 149, 150, 157,

158, 159, 160Biti, Marina 294Biti, Vladimir 71, 123, 156, 157, 159, 182,

292, 294Bjelevac, Abdurezak Hifzi 21, 143, 269Bjelevac, Šefika Nesterin 143Blagojević, Slobodan 82Blau, Otto 49, 50Blažević, Zrinka 72Blitz, Mark 319, 320Bogdanović, Milan 50Bonger, William 246, 249Bošković, Maja 286, 295Božić, Jadranka 71Braun, Maksimilijan ﴾Braun,Maximilian) 45, 49, 50, 51, 57Brković, Ivana 72Brkljačić, Maja 64, 72Brubaker, Rogers 320Bukvić, Amir 82Buonarroti, Michelangelo 65Burbidge, John W. 310, 320Burdžović, Rifat 192Burzyńska, Anna 156

Index imena

338

Butchvarov, Panayot 309, 320Buturović, đenana 54, 57, 262, 263, 264,

276Canton, James 333, 334Carlson, David Gray 310, 312, 320Christensen, Lars Saabye 104Conrad, Joseph 76Cooper, frederick 320Crnjanski, Miloš 77Culler, Jonathan 158, 159Czaplicka, John 151, 152

ČČačinović, Nadežda 255, 259Čatić, Musa Ćazim 143Čaušević, Halid 139Čelebija, Evlija 191, 263, 276Čelebija, Muhamed efendija Suzi 262Čengić, Husnija 146Čolaković, Enver 137-148Čolaković, Zlatan 295Čulina, Zvonko 82Čuvidina, Umihana 128

ćĆatić, Musa Ćazim 21, 126Ćorković, Mirjana D. 198, 205Ćorović, Vladimir 50, 51, 139Ćurčić, Vejsil 139

DDante, Alighieri 76Dator, James A. 325, 334Dedijer, Vladimir 11Delalić, Munib 104Delić, Zlatan 126, 134Demiragić, Ajla 133, 134Demirović, Hamdija 82Denić-Grabić, Alma 106Detelić, Mirjana 295Devčić, Karmela 94, 108

Dewey, John 324Dincelbaher, Peter ﴾Dinzelbacher, Peter) 304Dimitrijević, Jasna 93, 108Dimitrovova, Bohdana 317, 320Divković, Igor 82Divković, Matija 59, 73Dizdar, Hamid 139, 145, 146, 147, 177, 300Dizdar, Mehmedalija Mak 22, 83, 146,

161-168Dizdar, Muhamed Emin 143Dizdar, Srebren 13, 75-110Dizdarević, Zija 138, 146Dobardžić, Ilijas 21, 146Domenak, Žan-Mari (Domenac,Jean-Marie) 309, 320Dostojevski, fjodor Mihajlovič 76Dračo, Ivana 126, 134Dragišić, Juraj 59, 73Dukić, Davor 72, 123Duraković, Enes 13, 22, 23, 37, 39, 40, 113,

123, 129, 134, 172, 175, 178, 180, 182,183, 186, 195, 198, 199, 200, 202, 204,205, 300

Durić, Rašid 53, 57Ďurišin, Dionýz 26, 31, 32, 33, 34, 35, 37,

40, 42Durmić, Indira 13, 279-298Dvorniković, Vladimir 141, 147Dyserinck, Hugo 115, 123

DžDžafić, Šeherzada 37, 40Džaja, Srećko 144Džanko, Muhidin 13, 137-148, 169, 175,

177, 184

Dželilović, Muhamed 199

Đđerić, Gordana 71đikić, Osman 143đogo, Husein Dubravić 143

Index imena

339

đokanović, Bojana 126, 134đumišić, fehim-efendija 48đuričković, Dejan 116, 123đuvić, Mevlida 166, 167

EEagleton, Terry 71, 245, 249Efendić, Nirha 8, 13, 261-278 Eror, Gvozden 178Espedal, Tomas 86

Ffazlagić, Hajdar 143fejzić Čengić, fahira 13, 297-305filandra, Šaćir 175, 176, 177, 183filipović Majstorović, Miroslav 59, 63, 73filipović, Muhamed 83, 106, 123filipović, Rasim 146filipović, Zlata 79, 80, 106fischer, Manfred S. 115, 123flechtheim, Ossim 324, 325, 327, 328,

334fortis, Alberto 52foucault, Michel 292frank, Otto 80frank, Søren 106freud, Sigmund 247, 249frndić, Nasko 70funtowicz, Silvio O. 324

gGadamer, Hans Georg 178, 237Gašparović, Ratimir 12Gellner, Ernest 317, 320Gilbert, Sandra M. 130, 133, 134Giomi, fabio 126, 134Glibo, Rajko 82Grabčanović, Mustafa 146Grgec, Petar 142, 145Grier, Philip T. 312, 313, 315, 320Grossberg, Lawrence 252, 259, 260

Grytten, frode 85, 86Gubar, Susan 130, 133Gujić, Kasim 145Gundulić, Ivan 65Gürs Ilyas ﴾Alija đerzelez) 8, 261-278Gvozden, Vladimir 61, 71

HHabermas, Jürgen 330Hadžijahić, Muhamed 11, 138, 139, 140,

141Hadžizukić, Dijana 13, 194, 195, 203, 204,

205, 207-216Hajdarević, Hadžem 7, 217-226, 300Halilović, Senahid 47, 48, 57Hall, Stuart 198, 205Hamburger, Kate 318, 320Hamsun, Knut 104Hamzić, Emsura 82Handžić, Mehmed 48, 141, 142Handžić, Razija 146Haverić, Tarik 182, 183Hegel, Georg Wilhelm friedrich 307, 310,

311, 312, 313, 314, 316, 318, 320,321

Heidegger, Martin 162, 309, 310, 311, 312,314, 319, 320, 321, 324, 334

Hemon, Aleksandar 204Hiljferding, Aleksandar 49, 50Hirsch, Eli 71Hobsbom, Erik 71Honet, Aksel 330Hörisch, Jochen 71Hörmann, Kosta 295Horozović, Irfan 65, 68, 70, 197-206 Hrgić, Ljubo 59, 64, 73Hromadžić, Ahmet 138Hugo, Victor 76Huković, Muhamed 50, 51, 57Humo, Hamza 21, 63, 70, 146Hurakalović, Mustafaga 46Husejnović, Alosman 105

Index imena

340

IIbrahimović, Nedžad 169, 170, 177, 183,

184Ifković, Edward 77Iggers, Georg 11Imamović, Enver 141Imamović, Mustafa 45, 53, 57, 174, 183Inglis, David 318, 320Isaković, Alija 11, 13, 21, 90, 106, 128, 129,

134, 265, 276, 277

JJackson, Peter 72Jahić, Adnan 289, 295Jahić, Ervin 233-241Jakovina, Ivana Žurić 253, 259Jakubovski, Matt 101, 108Jelinić, Snježana 82Jenkelevitch, Vladimir 324, 334Jergović, Miljenko 83, 104, 138, 147Jevtić, Borivoje 51Ježić, Slavko 139Jogić, Esad 62, 68, 82Johannesen, Georg 104Jolles, Andre 71Joyce, James 77Jukić, Ivo franjo 59, 62, 68, 69, 73Jung, Carl Gustav 247, 248, 249Jurić, Hrvoje 82

KKadić, Rešad 146Kadić, Samedin 13, 323-336 Kadribegović, Aziz

129, 133, 134Kadrić, Adnan 277Kafka, franc 301Kahvedžić, Safvet 146Kaimija, Hasan 21, 47Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg 53,

56, 143, 174Kapetanović, Riza-beg 143

Kapidžić-Osmanagić, Hanifa 152, 153, 157,159

Karabegović, Avdo 143Karabin, Gabra 77Karadžić, Vuk Stefanović 47Karahasan, Dževad 62, 66, 67, 70, 72, 73,

201, 205, 301Katnić-Bakaršić, Marina 152, 157, 159Kazaz, Enver 115, 116, 118, 120, 123, 150,

161, 169, 172, 173, 174, 177, 183, 184Kazazović, Salih 143Kecmanović, Ilija 68, 69Kegelj, Ivan 91, 107Kemura, Sejfudin 50Keneally, Thomas 80Kerouac, Jack 86Kesterčanek-Vujica, Nada 78Kikić, Hasan 138, 146Kirin, Renata Jambrešić 106Kisić Kolanović, Nada 147Kišević, Enes 82Kjamili, Redžulun 301Kodrić, Sanjin 13, 22, 24, 25-42, 67, 112,

114, 116, 117, 123, 180, 183Kolanović, Nada Kisić 143Kombol, Mihovil 139Korljan, Josipa 199, 205Kos, Dženan 13, 111-124Kosača, Herceg Stjepan 10Kosača, Katarina 11Kosača, Sandalj Hranić 10, 295Kotromanić, Tvrtko I 10Kovač, Derviša 268, 269, 272Kovač, Emilija 208, 215Kovač, Mirko 77, 104Kovač, Zvonko 35, 41, 180, 181, 183Kovačević, Ešref 263Krauss, friedrich 49Kreso, Sergej 105Kreševljaković, Hamdija 139Krleža, Miroslav 21, 141Kršić, Jovan 61, 172Krupić, Safet 146Krvavac, Džemo 146

Index imena

341

Kujović, Asmir 19Kulenović, Skender 22, 138, 146, 172,

197-206Kulenović, Tvrtko 152, 153, 157, 159Kuljić, Todor 151, 153, 155, 158, 159Kundera, Milan 107, 111, 123Küng, Hans 328, 334Kunić, Mirsad 295Kurt, M. Dželaluddin 265, 273, 276, 277,

278Kurtagić, fadil 21Kurtović, Esad 295

LLa Bohoreta ﴾Laura Papo) 75, 78, 108Lacan, Jacques 153, 236Lachmann, Renate 65, 198, 202, 205, 295Laitinen, Arto 309Latić, Džemaludin 303, 304Lavić, Senadin 9-14Le Kare, Džon ﴾Le Care, John) 301Leerssen, Joep 61Lešić, Zdenko 61, 127, 134, 152, 153, 157,

159, 180, 244, 249Letić-Joveš, Milena 82Levinas, Emmanuel 72Lipton, Bruce 302Lord, Albert B. 277, 280, 295Lovrenović, Dubravko 144Lovrenović, Ivan 25, 37, 41, 59, 62, 63, 68,

72, 73, 175, 180Lovrić, fabijan 82Luburić, Vjekoslav Maks 63Lukácz, Georg 115, 123Lyotard, Jean-francois 324, 334

MMaalouf, Amin 72, 330, 333, 334Maglajlić, Munib 48, 52, 54, 55, 57, 171,

172, 177, 183, 184Mahmutefendić, Kemal 64, 65, 70

Mann, Thomas 77Maraković, Ljubomir 145Marcuse, Herbert 297, 320Marjanović, Mirko 83, 107Marković, Ivo 59, 64, 70, 73Markovski, Mihał Paveł 155, 159Marks, Ljiljana 285, 295Marohnić, Josip 77Martić, Grgo 59, 73Martinović, Juraj 170, 183Maruna, Boris 78Matanović, Julijana 82Matvejević, Predrag 82McLuhan, Marshall 299Međedović, Junus 146Mehmedović, Hatidža 266, 268, 269, 271Memija, Emina 126, 134Memmi, Albert 150, 159Mešković, Alen 76, 84, 85, 86, 87, 89, 90,

95, 96, 98, 100, 101, 103, 105, 106, 109Mickiewicz, Adam 52Milanja, Cjetko 116Miletić, Anton 11Möisi, Dominique 329, 334Montrose, Louis 244, 249Moranjak Bamburać, Nirman 173Mujkić, Naida 13, 161-168Mukařovský, Jan 245, 249Mulabdić, Edhem 6, 111-124, 143, 144, 147,

177, 277Mulić, Hamdija 143Müller, Jan-Werner 151Muradbegović, Ahmed 21, 144, 145, 146,

147, 177Muradspahić, Husein 146Murić, Erna 13, 169-184Murko, Matija 280Musa, Šimun 83, 107Musabegović, Jasmina 300

NNabokov, Vladimir 76Nametak, Aburahman 146

Index imena

342

Nametak, Alija 21, 139, 144, 145, 146, 147,177, 264

Nazečić, Salko 172Nezirović, Admir 140Ngugi wa Thiong’o 77Nietzsche, friedrich 162, 319, 320Nikolaidis, Andrej 104Nizete, Antun 78Nora, Pierre 64, 159, 204Novaković, Stojan 49, 50, 262Nuzzo, Angelica 315

OObreht, Tea ﴾Tea Bajraktarević) 104Olesnicki, Aleksije 262, 277Orahovac, Sait 146Osmić-Hajdarević, Emina 7, 13, 251-260Osmić, Ernad 13, 243-250Osti, Josip 82

PPageaux, Daniel-Henri 61Paić, Žarko 62Pandžo, Šukrija 146Parry, Milman 280Parsons, Talcott 315, 321Pašalić, Enes 13, 307-322Peco, Asim 265, 273, 277Pečenković, Vildana 13, 125-136Peović Vuković, Katarina 299, 302, 305Perich, Anton 78Pervić, Muharem 172Petterson, Per 86, 104Pfister, Manfred 72Píchová, Hana 107Pirić, Alija 13Palavestra, Vlajko 264Plejić Poje, Lahorka 72Polkinghorne, Donald E. 314, 315, 321Popov-Momčinović, Zlatiborka 126, 134Pratt, Mary-Louise 219, 225Prcić, Ismet 76, 84, 85, 86, 87, 89, 90, 95,

98, 100, 101, 102, 105, 106, 108, 109

Primorac, Vera 82Prlenda, Sandra 64, 72Prohaska, Dragutin 49, 219Prohić, Kasim 164Prošev-Oliver, Borjana 107Purivatra, Atif 289, 295

RRaine, Adrian 246, 249Ramić, Ibnel 13, 43-58Ramić, Rizo 138, 146, 172Ratkušić, Enes 66, 70Ravetz, Jerome Raymond 324Rebihić, Nehrudin 23Redžepagić, Bajram 82Rejndžer, Terens ﴾Ranger, Terence) 71Resulović, faiz 219Resulović, Nazif 143Resulović, Nijas 146Ricoeur, Paul 72, 309, 314, 321Rizvanbegović Stočević, Arif-beg 48, 75,

78, 108, 128Rizvanbegović-Stočević, Habiba 75, 78,

108Rizvić, Muhsin 6, 27, 37, 41, 44, 45, 46,

47, 48, 52, 56, 57, 118, 120, 121, 123,169-184, 300

Rorty, Richard 329, 334Rosić, Tiodor 167Rot, Klaus 72Rothacker, Erich 329Rumi, Dželaludin 302, 305

SSabri, Sara ﴾Karišik-Begović, Sanela) 7,

251-260Said, Edward W. 72, 107, 149, 150, 153,

155, 159, 160, 200Salčić, Huso 146Salkić, Nijaz 82Salvić, Zlata 146Sarajkić, Mirza 325

Index imena

343

Sarajlić, Nafija 21, 125-136, 143Sarajlić, Šemsudin 126, 127, 134Sarić, Goran 105Saussure, ferdinand de 162Schlesinger, Sarah J. 316, 321Schmaus, Alois 61, 287Sejranović, Bekim 76, 82, 83, 84, 85, 86, 87,

89, 90, 91, 93, 94, 98, 100, 101, 105,107, 108, 109

Selimhodžić, Nazifa 268, 269Selimović, Meša 22, 104, 150, 151, 152,

153, 154, 155, 156, 157, 158, 159, 160,172

Serdar, Ziauddin 324, 325, 328, 329, 334,335

Shapiro, Susan B. 80, 107Showalter, Elaine 128, 129, 134Sibley, David 72Sidran, Abdulah 62, 68, 69, 71, 221Sijarić, Ćamil 146Simic, Charles 78Sims, Lary 305Sinanović, Emsud 82Sinnerbrink, Robert 321Sirrija, Abdurahman 47Skelić, Dženan 7, 13, 165, 227-232Smit, Antoni D. ﴾Smith, Anhony D.)

72, 330, 335Sofokle 309Sokolija, Begović Ena 13, 59-74Sokolović, Makarije 11Sokolović, Mehmed-paša 11Solstad, Dag 104Soyinke, Wole 77Spahić, Aida 126, 134Spahić, Vedad 7, 13, 22, 24, 37, 41, 46, 57,

59, 62, 63, 69, 72, 73, 114, 115, 123,126, 134, 170, 174, 175, 178, 179, 181,183, 194, 195, 199, 203, 205, 217-226,227-232, 252, 257, 259, 297, 298,300, 301, 302, 305, 307, 308, 318, 319,321

Spaho, fehim 143Spinoza, Baruch 311

Stanišić, Saša 104Stankić, Milanka 150Stojanović, Dejan 78Storholmen, Ingrid 86Sušić, Derviš 22Sweeny, John A. 325, 334Syndram, Karl Ulrich 60

ŠŠabanović, Hazim 138, 139Šabotić, Damir 119, 121, 122, 123Šahinović, Hamid 21, 143Šahinović, Munir 146Šantić, Aleksa 75, 78, 108Šaravanja, Drago 82Šehović, feđa 66, 71Šemsović, Sead 13, 15-24Šeremet, Akif 146Šimunović, Pero 175, 176, 177Škaljić, Abdulah 277Šklovski, Viktor 222, 225Škvorc, Boris S. 107Šop, Nikola 75, 78, 108Šuletić, Nebojša 11Šuvalić, Murat 146

TTabs, Stjuart ﴾Tubbs, Stewart) 305Tahirović-Sijerčić, Hedina 83Tahmišćić, Husein 175Taylor, Charles 315, 321, 330Todorov, Cvetan 60, 72Todorova, Marija 69, 72, 114, 124Tomašević, Stjepan 11Tomizza, fulvio 77, 81, 82Tonin, Nikola Šimić 82Tontić, Stevan 77, 104Topčić, Zaim 63, 64, 71Topčić, Zlatko 7, 207-216Trbonja, fatima 7, 13, 197, 206Trebinčević, Kemal 80, 81, 107Trifković, Risto 172Tutnjević, Staniša 60, 177, 183

Index imena

344

UUgrešić, Dubravka 107Ujević, Mate 138Uskufi, Muhamed Hevaija 47Ustamujić, Elbisa 13, 150, 185-196Uzunović, Damir 71

VVattimo, Gianni 324, 335Vecki, Victor 77Veljačić, Čedomil 142Verlašević, Azra 128, 131, 132, 134Vervaet, Stijin 44, 57, 114, 115, 123Vešović, Marko 164Vladislavić, Ivan 78Voltaire, françois Marie Arouet 77Vučković, Radovan 37, 181Vujčić, Prvoslav 78Vujnović, Nikola 280, 282, 284, 285, 287,

290Vukelich, George 77Vuković, Vlatko 10

WWashbourne, Neil 72Withal, Malik 86

yYee, Aubrey M. 325, 334Young, Robert J. C. 117, 124

ZZaharijevič, Adriana 258Zanini, Piero 72Zekić, Džemila 146Zerzan, John 328, 335Zirdum, Andrija 60Zlatar, Andrea 202, 205Zubac, Pero 82Zvizdović, Anđeo 59, 68, 73

ŽŽalica, Antonije Nino 104, 105Ždralović, Amila 126, 134Žižek, Slavoj 315Žuna, Emina 126, 134

Index imena

Documents

9ANQMHJ Q@CNU@ - ff.untz.baff.untz.ba/uploads/images/Gallery/Fakultet_general/Zbornik radova Brčko.pdf · svjetskog rata u Bosni, zvanična politika je bila protiv rasprava o zločinima