7 živovreloprikladnija je vlastita soba, negoli zajednička ‘dvorana’ slavlja. Pred izazovom »nove arhitekture« sama se Crkva dade olako zavesti ide-jom suvremenosti, zaboravljajući

Crkva i gradod 15. srpnja do 11. kolovoza 2012.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXIX. • cijena: 13 kn7 liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXIX. cijena: 13 kn

živo vrelo2012

2012 7God. XXIX. (2012.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Ante Ivas, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Ante Ivas

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Arhitektura lica Crkve

naša tema: crkva i grad 2 Grad i sveto, I. Žižić

Grad i arhitektura crkava, Z. Sokol Gojnik, I. Gojnik

Crkva-zgrada: slika Crkve u suvremenome gradu, A. Crnčević, I. Šaško

otajstvo i zbilja 20Biblijska razmišljanja:Ž. Tanjić, I. Raguž, S. Slišković,I. Šaško, A. Vučković

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Preobraženje Gospodinovo

trenutak: pisma čitatelja 40 Sakramentalnost Božje riječi

Foto: Shutterstock

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 7–2012

D Arhitektura lica Crkve

D oći u crkvu i »ići u crkvu«, izrazi su koji očituju kršćaninov odnos prema Crkvi, zajednici vjernika. Taj se odnos ne po-kazuje samo u pripadnosti i u vršenju onoga što je vlasti-

to svima, nego se očituje i u uzajamnosti davanja forme. Zajedni-ca vjernika trajno se suobličuje slici hrama, izgrađenoga od »živoga kamenja«, kao što i mjesto okupljanja, crkva, uzima i očituje formu Crkve. Tko moli u crkvi, uvijek moli s Crkvom, pa i kada se ondje nalazi sâm (J. Ratzinger). Zato je mjesto okupljanja Crkve kroz či-tavu povijest bilo oblikovano u samoshvaćanju Crkve, u njezinu od-nosu prema svijetu i u trajnoj upućenosti prema punini zajedništva s Bogom onkraj zemaljske iskustvenosti.

Slike Crkve koje se mogu iščitavati iz mnogih suvremenih litur-gijskih prostora nerijetko očituju introvertnu duhovnost, poslanje koje je okrenuto ad intra, zatvorenost u »malu skupinu«, pa se la-ko odašilje poruka da je ideal slavlja biti sâm pred Bogom ili u ma-loj skupini, u kratkotrajnoj udaljenosti od svijeta i u otkrivanju vla-stite nutrine kao mjesta istinskoga iskustva Boga. Za takvu vjeru prikladnija je vlastita soba, negoli zajednička ‘dvorana’ slavlja. Pred izazovom »nove arhitekture« sama se Crkva dade olako zavesti ide-jom suvremenosti, zaboravljajući da njezina zadaća – unatoč vjeri u Božju uvremenjenost i uprostorenost – nije biti suvremen, nego biti suvječan, ispred svake su-vremenosti. Ta slika Crkve može, bez sumnje, suvremenoj arhitekturi biti veći i zahtjevniji izazov od na-stojanja da se stvori molitveni prostor koji će se ‘skladno’ uklapa-ti (ili utapati) u zdanja suvremene arhitekture unutar vlastitog joj urbanog okruženja. Kao zajednica onih koji, premda u svijetu, »ni-su od svijeta«, Crkva traži prostor slavlja vjere, prostor u kojem će produbljivati i svijetu očitovati taj identitet drugosti i različitosti. Upravo takvima crkve su prepoznate u povijesnoj baštini, neovisno o graditeljskim stilovima i kulturalnim razdobljima. Crkva ne zada-je stil, ali traži i očekuje da mjesto slavlja vjere očituje njezino »mje-sto« u svijetu i njezin odnos prema svijetu, odnos građen iz odnos prema Bogu i njegovoj vječnosti. Liturgijska arhitektura ima otkri-vati lice Crkve. Zato ekleziologija i teologija slavlja pružaju osnovni raster projektiranju, strukturiranju i oblikovanju crkve-građevine.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Crkva i grad

TGrad i svetoO fenomenu urbanoga kao izazovu kršćanskoj vjeri i liturgiji

Ivica Žižić

Moderni grad nije u sebi toliko bezbožan, koliko

konfl iktan: on nosi, moglo bi se reći, arhetipsko pro-turječje odnosa sa svetim.

U gradu se opozicija između svetoga i profa-

noga vidi na prvi pogled. Gradovi apsorbiraju sveto i produciraju svjetovnost. Oni su, naime, sekularne

tvorevine koje produci-raju drastičnu sekulariza-ciju. Duhom svjetovnosti građene su mnoge crkve.

I umjesto da budu sveti pragovi, moderne crkve

dodatno promiču svjetov-nost grada sabirući u sebe

svu sumornost moderne, svu potrošnost i svu gro-

tesknu nemoć jezika da iskreno izusti sveto.

Tijekom svoje dvijetisućljetne kulturne povijesti kršćanstvo je bilo duboko vezano uz gradove, uz gradsku civilizaciju i ur-bani prostor. Ta sveza nije slučajna, ali jest stalna. Mogli bi-

smo reći da je kršćanstvo doživjelo svoju pravu ekspanziju u trenut-ku kad je iz manjih semitskih sredina prešlo u gradove ekumene. Svakako, grad nije bio samo mjesto prve evangelizacije, nego je on bio i ostao središte crkvenoga života, stalnosti i stabilnosti kršćan-skih zajednica. Gradski život je definirao mnoge kulturne forme kr-šćanstva, pa tako i liturgiju. Zacijelo vrijedi i obrnuto: kršćanstvo sa svojim tradicijama, simbolima, obrednim i pobožnim tradicija-ma odredio je slike gradova, njihovu povijest i identitet. Gradovi su veoma brzo postali »sretno mjesto« kršćanske vjere. No, grad kao idealno »sretno mjesto« življenja od kasne antike, kad je kršćanstvo ‘ušlo’ u gradove, do danas, kad se čini da kršćanstvo ‘napušta’ grado-ve, doživio je mnogobrojne i duboke promjene. Na tome tragu slije-di nekoliko promišljanja o fenomenu urbanog, o svijetu grada, te o njegovim dinamikama i izazovima koje fenomen grada stavlja pred vjeru i slavlje kršćanskog Otajstva.

Svijet modernoga gradaSvijet urbane kulture tipičan je moderni fenomen. Grad kakvog po-znajemo i gradovi u kojima živimo proizvodi su kulture modernosti. A modernitet je proces uspostave novih odnosa, normâ ponašanja i vrjednovanja, novih okvira društvenoga života i djelovanja. Jedno od najznačajnijih obilježja modernog doba jest život u gradovima. Za modernog čovjeka upravo grad, a ne selo, mjesto je idealnoga ži-vota. Kao da se ostvarila ona Aristotelova, prema kojoj je grad stvo-ren da bi ljude učinio istinski sretnim bićima. Moderni grad pruža obećanje nesputane sreće. Možda zato jer je on u sebi proces razli-čitosti. Njegova privlačnost proizlazi iz velike kulturne, društvene i ekonomske ponude, iz bogatoga životnog vrenja kojim su preplav-ljene njegove ulice i trgovi. No, grad nisu samo zgrade, ulice i trgo-vi. Gradovi su ljudi koji u njima žive, njihove tradicije i priče: gra-dovi su poprišta društvenoga života, susreta, križišta životnih puto-va; gradovi su utisnuti u kamenje, u zgrade, spomenike, ali i u sudbi-ne ljudi; gradovi su žive vibracije neprestanoga vrenja života. U mo-derno doba bijeg u grad posljedica je obećanja idealiziranog svijeta u kojem se ‘slobodno’ živi.

3

77živo vrelo7živo vrelo72012720127Sloboda je drugo ime za gradski život.

Moderni grad nastaje u opoziciji prema tradi-cijama, normama, vjerovanjima i običajima. Jednom riječju, ‘moderni grad’ je opozicija ‘zaostalom selu’. Ta se polarizacija nekritič-ki nametnula sve od početaka modernizacije društva. Kvalitete grada vide se i prepoznaju u oprječnosti prema selu. Dok selo živi u mo-notoniji, tromosti, pobožnosti, u tradicijama i običajima, grad se dinamično kreće nošen vjerom u napredak; on je nezaustavljiv u pro-cesu emancipacije od svega što ga sputava u ostvarenju sreće i dobrobiti. Naposljetku, moderni je grad jasna suprotnost pobožnom selu: on je sekularna tvorevina. U gradu se sloboda shvaća kao emancipacija, odvajanje, odmak od svega onoga što ‘sputava’, dovodi »u granice«. Grad se poznaje kao mjesto su-tona transcendencije. Sloboda ispunjava svi-jet grada i njegove društvene sreće. Urbano je moderno. A moderno je obvezujuće i, u sva-kom pogledu, neophodno.

Fenomen gradske civilizacije nije okvirna forma nego bit života suvremenih ljudi. Ona se nalaže u imaginariju suvremenih ljudi te upisuje u procese identitetskoga urastanja, u ideale suvremenog življenja: sveopća pove-zanost, estetizacija života, neprestani napre-dak, dinamično bivanje u vrenju urbanih cje-lina. Selo, naprotiv, postaje slika izoliranosti, tromosti i zaostalosti. Nema sumnje da prve tragove takvoga načina mišljenja nalazimo u renesansi: gradovi su već onda bili smatrani mjestima igre, veselja, ljepote, pravde, trgo-vine, bogatstva, znanja, dok su sela bila bitna suprotnost – mjesta zaostalosti i bijede.

U okviru nove kulture subjektivizma, ko-ju promiče moderno doba, grad je jedino mjesto koje obećava pronalazak samih se-be. Grad je postao ideološki vrjednovan kao isključivo središte racionalnosti, napretka i kulture, dok je sve ostalo pusta periferija ži-vota. Odlazak u gradove, u urbano ozračje u procesu modernizacije društva, označio je novi početak i nov identitet, nerijetko »prije-nos« sela u grad, a što je vidljivo u jeziku, ar-hitekturi, običajima periferija… Možda upra-

vo zato ‘došljaci’ žive u predgrađima. Ne sa-mo stoga što zbog kulturne distance u centru za njih »nema mjesta«, nego i jer im je ondje selo »bliže«, a u okrajcima gradova društve-na separacija ‘lakša’.

Odlazak u gradove i početak građansko-ga društva duboko su se odrazili na moder-nu umjetnost, osobito na književnost, koja je dokumentirala svu dramatičnu preobrazbu pretežito seoskog društva. Prijelaz sa sela u grad postao je dio traganja za likom urbano-ga subjekta, osviještenoga i slobodnoga gra-đanina. Međutim, taj je prijelaz postao nepo-voljnom okolnošću za religioznost. U gradu nema šire i dublje društvene potpore vjeri. Naprotiv, grad iskorjenjuje iz tradicija i obi-čaja, pa su vjera i vjerska praksa prepušteni osobnom izboru: vjera se zbiva u granicama i mogućnostima pojedinca, a ne u obvezatnim kolektivnim obrascima. U urbanoj civilizaci-ji vjera i liturgija ostaju na prikrajcima druš-tvenoga života.

Svijet urbane osjećajnostiKoliko god je istinito da ljudi žive u gradovi-ma, toliko je istinito da gradovi žive u ljudi-ma. Gradovi su utisnuti u biografije, a životni putovi iscrtani topografijom gradova, njiho-vih mjesta, ulica, trgova… Gotovo da i ne po-stoji više u našim sredinama ljudi rođenih na selima. Ljudi se rađaju u gradovima, u nji-ma i s njima žive. U zapadnjačkom modelu

NAŠA TEMA

4

Crkva i grad

življenja grad je postao povlaštenim prosto-rom života, metafora života uopće. Gradovi su isprepleteni s ljudima i njihovim sudbi-nama. A ljudi su određeni gradovima i njiho-vim društvenim tvorbama. Kulturna povijest grada isprepliće se s onom osobnom: udalje-nosti se smanjuju, a povećava se simbolič-ka identifikacija s urbanom sredinom, raste ukorijenjenost u logike grada, u vrijednosti i navike gradskog življenja.

U gradovima se čitaju povijest i sadašnjost ljudi, zajednica i generacija. U pjesmama, u umjetnosti i književnosti grad se poetizirano predstavlja kao prostor nostalgije, sjećanja i kulturne memorije. Gradovi pamte, oni nisu neosjetljivi na sudbine i uspomene, oni odje-kuju glasovima povijesnih zbivanja; u njima su nastala simbolička križišta susretâ u vremenu.

Gradovi su tradicije i povijest, n aslage kulturâ, njihovih tragova utisnutih u urba-nim krajolicima. Zato je grad mjesto snova, imaginarnog oživljavanja minulih prostora i vremenâ. »Vječni gradovi« poput Pariza, Rima, Firenze potiču snove, stvarajući ideali-zirane svjetove u imaginarijima već dobrano otuđenih Europljana, Amerikanaca ili izgu-bljenih Azijata. Koliko god bili stari i odisa-li tradicijama, crkvama i »svetim mjestima«, takvi su gradovi duboko iskomercijalizirani. Gradovi se dakako čuvaju, izlažu i konzervi-raju, no, sve s ciljem da se utope u svijet mo-

derne ekonomske razmjene, u industriju tu-rizma, u njegovu magičnu preobrazbu svega u robu, u njegove ambalaže i reklame, u ide-alizirane promotivne materijale, u robne ak-cije i atrakcije…

Fenomen grada stvorio je novu etičku i estetsku dimenziju, stvorio je novu kulturu urbane osjećajnosti. Ubrzani ritam u grado-vima utjecao je na ljude i na osjećaj duboke razdražljivosti i usamljenosti. Uz iznevjere-no obećanje sreće, gradovi su mjesta tjesko-be. Osobito kada grad ne živi uz prirodu ne-go u betonskim čistinama, on postaje mje-stom lošeg osjećanja, štoviše, zatiranja ži-vota. Dovoljno je prizvati slike dehumanizi-ranih krajolika industrijskih središta, prlja-vih luka, čađavih tvornica da bismo razumje-li svu težinu i tugu modernoga grada. Grad je mjesto bezličnih masa, izgubljenoga odno-sa s prirodom i njegovom izvornom sakral-nošću te je zato mjesto pomračenja pogleda u transcendentno. Moderni je grad mjesto u kojemu se, kao reče Freud, zbiva stanje mo-derne nelagode.

Kolikogod nudio raznovrsne ponude i bio mjesto »ostvarenja svih snova«, grad ostaje prostor socijalne žudnje, prostor u kojem se traga za drugim, prostor u kojemu se više ne-go bilo gdje drugdje osjeća pogođenost osa-mom. Gradovi kao mjesta otuđenosti i depre-sije također su moderni fenomen. U tim se

Krhkost suvremenoga grada i njegove forme života.

5

77živo vrelo7živo vrelo72012720127pejzažima miješaju kriza, sućut, dezorijenta-cija. Samoća je tipičan fenomen urbane kul-ture. Tako grad postaje poprištem osobnih kriza koje prerastaju u duševne nemire, u ko-lektivna povlačenja, u mrtve zone tjeskobne neizvjesnosti.

Moderna urbana osjećajnost duboko je podijeljena između života u gradu i ideala se-la. Selo se sve više shvaća kao prostor mirnoće i sreće. Povratak selu nosi u sebi ne samo sje-ćanja, nego i povratak svetome, blagdanima, procesijama, zajedništvu… Zato je selo u oči-ma gradskih ljudi, unatoč mnogim modernim predrasudama, idealizirano mjesto spokoja i sretnosti življenja. Selo ne će biti tek mjesto bijede i zaostalosti, nego mjesto ‘naravnoga’ življenja i idiličnih vrijednosti, mjesto koje se, u duhu postmoderne ekološke osviještenosti, cijeni kao povlašteni prostor istinskoga pore-tka i nepomućene cjeline življenja.

Grad i svjetovnoModerni grad je prostor u kojemu se na naj-jasniji način očituje kontrast između svetoga i profanoga. Međutim, ta podjela nije isključi-vo plod modernoga zazora od vjere i religije. Prvi grad spomenut u Bibliji je Henok, kojega je utemeljio Kajin. No, Božji je blagoslov išao njegovu bratu Abelu, vjernom pastiru koji je stanovao u prirodi te postao slikom istinskog kultnog štovanja Boga. Nije čudno što su prvi kanaanski gradovi smatrani tvorbama grijeha i idolatrije, pa će dosljedno tome biti osuđe-ni na propast. Konačno, slika građenja babi-lonske kule i njezina rušenja ostat će najdra-matičnijim svjedočanstvom prokletstva grada kojega ne podržava Božja pomoć nego ljud-ska oholost. I Jeruzalem će biti uništen, ali će njegov lik ostati sačuvan da bi predozna-čio vječni život Božjega kraljevstva. Gradovi u Bibliji podložni su propadanju jer su oni go-tovo utjelovljenja iskvarenosti i porokâ, kao što su primjerice Sodoma i Gomora. Urbane sredine kakve Biblija poznaje mjesta su blu-da i prijevara, ubojstava i krađa, bolesti i ne-pravdâ. No, biblijski su gradovi također mje-sta navještaja spasenja i ispunjenog obećanja

(Betlehem), slike otkupljenja (Jeruzalem). U biblijskoj perspektivi, grad nije samo mjesto bezboštva i zla, nego je mjesto sretnosti vjere, pristigle svojem punom uzbiljenju; grad će bi-ti mjesto susreta u vjeri.

Moderni grad nije u sebi toliko bezbožan, koliko konfliktan: on nosi, moglo bi se re-ći, arhetipsko proturječje odnosa sa svetim. U gradu se opozicija između svetoga i pro-fanoga vidi na prvi pogled. Gradovi apsorbi-raju sveto i produciraju svjetovnost. Oni su, naime, sekularne tvorevine koje producira-ju drastičnu sekularizaciju. Duhom svjetov-nosti građene su mnoge crkve. I umjesto da budu sveti pragovi, moderne crkve dodat-no promiču svjetovnost grada sabirući u se-be svu sumornost moderne, svu potrošnost i svu grotesknu nemoć jezika da iskreno izusti sveto. Svojom začudnom ružnoćom i namet-ljivom težinom, moderne crkve sabiru u se-bi sav konflikt religioznosti u gradskim pro-storima: paradoksalnu spregu s duhom svje-tovnosti, izgubljenu bliskost s evanđeoskom ljepotom, odmak od istinske humanosti i do-stojanstvene sakralnosti… U urbanoj civiliza-ciji moderne crkve ostaju anonimne građevi-ne usred mnoštva ravnodušnih građana. U stvarnosti, većina modernih crkava ne odra-žava logiku i estetiku kršćanske vjere i litur-gije, nego iskazuje duboku krizu vjere koja je već poprimila arhitektonska (bez)obličja.

Urbani prostor kao mjesto povlaštene svjetovnosti »tolerira« crkvu priznajući joj status »društvenoga sadržaja«. No, moderne crkve nisu tako važna identitetska središta i poprišta života, nego, u sekularnoj raspored-bi prostora, usputna točka u kojoj se artikuli-raju rijetki životni trenutci, obavijeni krizom životnih prijelaza. Dok je u selu crkva sredi-šte prema kojemu se svi orijentiraju i u pro-storu i u vremenu, u gradu je ona utopljena u krajolik otuđenog prostora.

Antropolog Marc Augé primijetio je da ljudi u suvremenim velegradovima trpe od li-šenosti mjesta. Istodobno, nigdje kao u gra-dovima ljudi žure, a vremena ima sve ma-nje. Razlomljenost prostora i vremena uvje-

NAŠA TEMA

6

Crkva i grad

tuje značajne poteškoće u življenju liturgij-skoga prostora i vremena. Liturgija je ispre-pletena velikim simboličkim prijelazima i ve-likim vremenskim ciklusima, koji se nalažu kao polazište, a ne kao usputni ceremonijal, u hodu čovjekova življenja.

Grad i svetoPosljednjih će desetljeća, u jeku naglašeno-ga zazora od modernosti i afirmacije postmo-dernosti, gradovi dobivati nova lica i naličja. Ponovno će se otkriti blagdani i rituali i nji-ma zaliječiti nove urbane tjeskobe. Ako je mo-dernitet potisnuo obrede da bi promicao či-stu racionalnost, postmodernizam ustrajno radi na ‘lakoći življenja’ i njegovom ‘slavlju’; u postmodernitetu rituali stvaraju i rastvara-ju svjetove dobrog osjećanja, nesputane ra-dosti življenja. Čežnja za svetim pretočila se u nova traganja za vlastitošću unutar estetizi-ranih krajolika gradskog života koji nudi pre-gršt mogućnosti. Blagdanima gradovi iznena-da ožive, a ritualima iznalaze vrutke svojega društvenog bivanja. Imperativ estetizacije ži-vota zbiva se upravo preko svjetovnih ritua-la, slavlja i svetkovina, kada gradove preplave kaotična ljepota, blagdansko stanje, kolektiv-no konzumiranje, hedonizam širokih razmje-ra. Kod velikih utakmica, koncerata ili pak slavlja gradskih zaštitnika, grad se zaustavlja u svojim svakodnevnim aktivnostima da bi se pokrenuo u blagdanskom slavlju. Blagdansko stanje tako postaje ritualno ishodište gibanja grada, gdje se, u gestama pobuđene društve-nosti, sabiru individualna traganja za drugim.

Sakralnost grada izranja iz njegovih »sve-tih formâ«: kupola, zvonika, spomenika, iz ko-lektivnih rituala unutar kojih generacije obli-kuju svoj identitet i svoju pripadnost. Gradske su crkve mjesta gdje se sveto sabire, koncen-trira i odakle zrači u urbani prostor. Ta »sveta jezgra« još uvijek je vidljiva u gradovima koji u svojem središtu imaju crkve i katedrale koje iznutra oblikuju duh grada. No, pravi »centri« gradova zacijelo više nisu crkve, nego trgovač-ka središta – hramovi ekonomske razmjene i simboli dobrobiti potrošačkoga društva.

U suvremenom urbanom kontekstu

crkve su nerijetko više znak prošlosti

i naslijeđa,negoli znak novosti

i vječnosti.

Gradovi su njihove crkve, katedrale, ka-pele i svetišta bez kojih oni ne bi mogli biti. Gradovi su također i njihovi blagdani, nebe-ski zaštitnici… Nije dvojbeno da su crkve bit-na komponentna u izgradnji identiteta gra-dova i njihovih krajolika. No, pitanje je ka-kvu stvarnu funkciju liturgijski prostori ima-ju u životu grada: bilo da su crkve pretvore-ne u koncertne prostore, zvonici u stijegove za manifeste i barjake, a pročelja katedrala u kazališne kulise, u svemu je vidljiv prodor ideala svjetovne modernosti duboko u tkivo vjerskog života. Koliko je zapravo duhovno-ga ostalo u crkvama pretvorenim u turističku atrakciju? I što je ostalo od grada koji nema svojih crkava i žarišta svetoga?

Liturgija u gradovimaČini se da grad i vjera idu u suprotnim prav-cima. Grad se vodi načelima svjetovnosti i na-puštanja tradicionalne pobožnosti i sakral-nih običaja, što je osobito vidljivo u relativno malom postotku vjernika na nedjeljnom bo-goslužju, u opadanju aktivnoga sudjelovanja u životu župe te u sve većemu broju onih ko-ji zaziru od Crkve i vjere. Gradsko podneblje kao da nepovoljno djeluje na religioznost i kao da postaje čimbenik trenda slabljenja vje-re. Tomu treba pridodati krizu tradicionalnih župa koje zbog niza razloga sve teže organi-ziraju pastoral, osobito ako se pastoralni i li-turgijski život u gradskim župama oblikuje po uzoru na seoske župe i seljačku kulturu.

Liturgija u gradovima zahtijeva sasvim drugačiji pristup od onoga u seoskim sredi-nama. Prije svega, liturgija treba proizlaziti iz vlastite duhovne kvalitete zajedništva u vje-ri i odatle treba ići ususret iskustvima traga-

7

77živo vrelo7živo vrelo72012720127

nja, pogođenosti osamom ili rastjelovljeno-sti gradskoga načina života. To ne znači obli-kovati liturgiju po mjeri grada i subjektivnih potreba njegovih stanovnika, nego stvarati prostor uzbiljenju duhovne forme vjere, koja će ozdravljati iskustva pogođenosti urbanom dekadencijom, a čovjekova traganja dovodi-ti do istinskih odredišta. U gradskom prosto-ru liturgija iziskuje suzdržanu svečanost, mi-stičnu jednostavnost, nepatvorenu iskrenost. U bezličnim gradskim pejzažima »istoga«, li-turgija svojom arhitekturom i umjetnošću treba nuditi »drugo i drugačije«, koje otva-ra obzorja nade i ukazuje na sretnost susre-ta sa svetim. Tek preobražavajuća liturgija, koja svojom ljepotom i duhovnom zrelošću iznenađuje, potiče i oblikuje vjerničku svi-jest, može biti na visini svoje istine i na razini svojega poziva da bude forma vjere. Vedrom duhovnošću i plemenitom cjelinom, liturgi-ja je u gradskim prostorima pozvana biti oa-za svetoga u kojoj će se pojedinac, nerijet-ko izgubljen u anonimnosti i otuđenosti, mo-ći pronaći u zajedništvu vjere, u kvalitativno drugačijem prostoru i vremenu, opisanom prisutnošću Kristova Otajstva.

Kršćanske zajednice trebaju sveobuhvat-nu brigu o prostoru i vremenu slavlja: o li-turgijskom prostoru i o blagdanskom vreme-nu kao povlaštenim trenutcima iskustva sve-toga, autentične humanosti, izgradnje crkve-noga zajedništva, svjedočanstva istinitosti i poletnosti kršćanske vjere. Gradske župske crkve često djeluju nevjerodostojno, a vre-mena slavlja bivaju zagušena rutinom, brzi-nom i površnošću. Kriza blagdanskoga ozrač-ja, nažalost, najprije se osjeti u kontekstu po-jedinih župa koje djeluju poput neke vrste

sakralne administracije: s nevjericom prisu-stvujemo slavljima bez pjesme, obredima bez sudjelovanja, riječima bez životnoga odjeka. Niska estetska i duhovna razina liturgijskih slavlja zasigurno je odraz duhovno i kulturno blokiranog i ‘slabog’ mentaliteta, tobože pro-vjerenih metoda pastorala, koji u stvarno-sti odudara i od života grada i od života lju-di. Vjera je u gradovima stavljena pred ozbilj-nu kušnju i provjeru: u gradovima se nalazi većina vjernika, koji zbog stila života više ni-su statično vezani uz župu. Dinamični urbani prostor zahtijeva drukčiji pastoralni pristup nedjeljnom bogoslužju, slavlju sakramenata, angažiranju vjernika u liturgijskim služba-ma. On se ne može svesti na klerikalni obra-zac, kakav je još uvijek na snazi na selima, nego se valja razvijati iz svijesti o zajedništvu vjere i svetosti slavlja, kroz osobnu poveza-nost vjernika, nadilazeći anonimnost, otuđe-nje i bezličnost koju ljudi inače proživljavaju u otužnim gradskim prostorima.

Sveobuhvatna skrb o bogoslužju u grad-skim sredinama, briga je za život vjere, za vjernike i vjerničke zajednice koji u grado-vima nisu manje pobožni negoli u selima. Vjernici u gradskim sredinama, u situaci-ji sveopće profanosti, vjerojatno imaju mno-go složenije prilike da izraze svoju duboku čežnju za svetim, a svoje traganje podijele s drugima u zajedničkom okrilju vjere. Recimo na koncu da je, pred izazovima urbane kultu-re, za kršćanske zajednice neobično važno ot-kriti smisao bliskosti i snagu gostoljubivosti. Upravo je liturgija prvo mjesto kršćanske go-stoljubivosti u kojoj za sve ima mjesta jer se u njoj živi obgrljenost Božjim Otajstvom, kuša-jući blizinu Kraljevstva.

NAŠA TEMA

8

Crkva i grad

S Božjim »silaskom« među ljude u osobi

Isusa Krista, arhitektu-ra mjestâ svetoga po-

činje se prožimati s urbanom strukturom.

Mjesto namijenjeno slavljenju Boga biva

integrirano u strukturu grada te kroz prostor-ne artefakte prožima

život. Urastanjem kršćanstva u živote

ljudi i u društvo koje oni čine, arhitektura

crkava, još od rim-skoga doba, ugrađuje

se u gradsko tkivo i počinje oko sebe saži-mati gradsku strukturu. Kroz srednji vijek arhi-tektura crkava postaje

okosnicom urbanih struktura.

CGrad i arhitektura crkavaDijalog kroz povijesne modele i suvremena traganja

Zorana Sokol Gojnik • Igor Gojnik

Čovjekov odnos prema transcendentnom, prema onomu što ga nadilazi, obojio je cijelu povijest čovječanstva. Taj je odnos upisan i u naslijeđenim urbanim strukturama. U pretkršćan-

sko doba sveto je dobivalo mjesto izvan prostora života ljudi i bilo je zaodjenuto tajnom i nepristupačnošću. Hram ili sklopovi hramova bipolarizirali su urbanu strukturu pretkršćanskih gradova, jasno od-vajajući »prostor bogova« od »prostora ljudi«. S Božjim »silaskom« među ljude u osobi Isusa Krista, arhitektura mjestâ svetoga počinje se prožimati s urbanom strukturom. Mjesto namijenjeno slavljenju Boga biva integrirano u strukturu grada te kroz prostorne artefakte prožima život. Urastanjem kršćanstva u živote ljudi i u društvo ko-je oni čine, arhitektura crkava, još od rimskoga doba, ugrađuje se u gradsko tkivo i počinje oko sebe sažimati gradsku strukturu. Kroz srednji vijek arhitektura crkava postaje okosnicom urbanih struktu-ra. Srednjovjekovni je grad homogena struktura u kojoj arhitektu-ra crkava nasljeđuje princip integracije u gradsko tkivo, utemeljen u kasnoj antici, a svojim oblikovanjem apsolutno njime dominira kao najsnažniji element gradske strukture. Goleme dimenzije crkava kao žarištâ urbane strukture izričaj su hvale stvorenja pred Stvoriteljem, stvorenja koje kroz povijest i kroz tijek vremena kroči prema spase-nju. Grad srednjovjekovnoga čovjeka bio je odraz strukture ljudske egzistencije usmjerene prema Bogu. Stvorenje srednjeg vijeka živi u iščekivanju. Smisao njegove povijesti mora ga pripremiti za posljed-nji prolazak i pokazati mu put. Srednjovjekovne crkve svojim gole-mim dimenzijama odraz su vjerskoga zanosa koji je prožimao to do-ba i bio nadahnut osjećajem lijepoga, a u čemu se otkrivala intuicija otajstva. Ono što razlikuje renesansu od vremena katedrala (sred-njega vijeka) ogleda se u činjenici nastajanja umjetnost koja nije više samo sakralna umjetnost.

Renesansa označava početak sekularizacije, novoga razvoja zna-nosti, a time i fascinacije svjetovnim. Srednjovjekovni svjetonazor shvaćao je ljudsko djelovanje kao služenje Bogu Stvoritelju, a svijet je smatrao Božjim stvorenjem. Renesansnom čovjeku svijet postaje po-lje njegova djelovanja; čovjek prestaje biti samo sluga te se naglašava njegova sustvarateljska zadaća. Taj novovjeki duh, koji se u 15. stolje-ću rađa na talijanskom tlu, odrazit će se na urbanističke koncepte re-nesansnih gradova. U urbanizmu renesansnih gradova još uvijek naj-veću važnost ima arhitektura crkava, ali veliku hijerarhijsku važnost zadobivaju i ostale javne građevine. To pokazuje primjer Firence, gdje se uz bitno povećanje katedrale grade i druge crkve, ali i velike pala-če (Medici, Ricardi, Strozzi, Ruccellai), monumentalan sklop Uffizi i brojni perivoji. Pojava projekata idealnih gradova u skladu je s rene-

9


U povijesnom traganjuza »idealnim gradom« kao formom života i čovjekova odnosa prema svijetu.

sansnim duhom te se u njima zrcali težnja za racionalizacijom srednjovje-kovnih intuitivnih urbanih tvorevina formirajući logični i racionalni grad-ski sustav s katedralom, tvrđavom ili gradskim trgom i palačom u središtu. U ovomu povijesnom razdoblju svjetovni duh polako počinje graditi grad.

Razdoblje baroka bilježi velike rekonstrukcije gradova. Crkva ojačava protureformacijski duh velebnim arhitektonskim crkvenim zdanjima. Ve-likim rekonstrukcijama gradova pokušava se konsolidirati urbana matrica otvaranjem novih ulica koje prelaze preko neartikuliranoga gradskog tkiva. Arhitektura crkava postaje elementom dominantnih vizura novih monu-mentalnih urbanističkih prodora (posebno u rekonstrukciji Rima za vrije-me pape Siksta V., koji je novim koridorima povezao starokršćanske ba-zilike i nova crkvena zdanja). No, osim naglašavanja važnosti arhitekture crkava u to doba, u duhu novoga vremena bilježimo i gradnju velikog broja palača, velebnih trgova i perivoja. Na sjeveru Europe osjeća se više utjecaj reformacije i prosvjetiteljskoga svjetovnog duha, što svjedoči npr. velika re-konstrukcija Pariza tijekom apsolutističke vladavine Napoleona III. i gdje arhitektura crkava nije vodeći gradotvorni element. Novi urbanizam odra-žava moć vladara, grade se grandiozni bulevari, monumentalan Dom inva-lida, sklop Vojne akademije, velebni Panteon, trgovi, prekrasni perivoji itd.

Industrijska revolucija u 19. st. utječe na veliki i nagli rast gradova i veliki priljev stanovnika u gradove. Urbano se tkivo počinje naglo i često nekontrolirano širiti, a arhitektura crkava, ali i ostalih javnih građevina, prestaje biti žarište urbane strukture. Uz to, u nesnalaženju u formiranju vlastitoga izričaja, arhitektura crkava vrlo često zadobiva istovjetni ‘voka-bular’ kao i druge svjetovne građevine.

Velike promjene i zbunjenost koja je nastala u promišljanju grada usli-jed industrijske revolucije uzrokovat će pokušaj da se ponovo promisli što je grad i ponude novi načini promišljanja urbanizma početkom 20. stoljeća. Velik utjecaj na urbanističku misao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće imat će arhitekt i teoretičar Camillo Sitte čiju teoriju, koja se formirala kao kritička reakcija na »novi« grad, preplavljen prometom, obilježavaju neohumani-stička traženja usidrena u ponovnom iščitavanju vrijednosti starih, poseb-no srednjovjekovnih gradova. Naglašava se da gradovi uz tehničku imaju i umjetničku vrijednost, a time se arhitektura crkava sagledava kao važan gradotvorni element. U slijedu urbanističkih promišljanja nižu se sanjare-nja o »vrtnim gradovima« kojima se nastoji spasiti grad od neorganizirane prenapučenosti, a selo od napuštanja i propadanja. Međutim, takav način promišljanja grada početkom 20. stoljeća ubrzo zamjenjuju koncepti tzv. funkcionalističkoga urbanizma. Ovim konceptima precizno se razdvajaju urbane funkcije – radni predjeli, stambeni predjeli, predjeli gradskih servi-sa, perivoji i rekreacijski predjeli te prometnice. Stambene zgrade dobiva-ju karakter »štapića« (slobodno postavljenih kubusa u prostoru), a nesta-

NAŠA TEMA

10

Crkva i grad

je klasično shvaćanje »ulice – hodnika«. Funkcionalističko strukturiranje grada potpuno zamjenjuje povijesno simboličko strukturiranje gradskoga prostora, a arhitektura crkava gubi snažni utjecaj na formiranje gradskoga tkiva. Novo mjerilo grada i izgradnja visokih nebodera potpuno mijenja sli-ku povijesnoga grada, u čijemu je obrisu crkva bila dominanta.

Suvremeni grad i arhitektura crkavaPrema kraju 20. stoljeća i početku 21. stoljeća dominira fragmentalno pro-mišljanje grada, a vizije s početka 20. stoljeća prema kojima načelo »form follows function« biva zamijenjeno novi konceptom »form produces visi-ons«. Shvaćanje grada kao homogene cjeline koju vodi jedan osnovni kon-cept pretače se u fragmentarno sagledavanje mnoštva heterogenih »za-sebnih priča« koje svoj identitet zadobivaju u kakofoniji izričaja. Ovaj se svjetonazor odražava u urbanističkim teorijama s kraja stoljeća. Rem Ko-olhaas ističe »chance-like« nature of city life. »Napredak, identitet, arhi-tektura, grad i ulica su prošlost… Kraj. To je povijest grada. Grad više ne postoji. Sada možemo živjeti teatar.« Scenografski efekti, iznenađenje, drugost – osnovna su paradigma najsuvremenije arhitekture i urbanizma.

Stoga ne iznenađuje činjenica da arhitektura crkava ponekad odražava svojevrsno »neprijateljstvo« prema svijetu. Česta je pojava da arhitektura cr-kava reagira na svoj urbanistički kontekst tako da se od njega odvaja ogra-dom ili zidom. Time se pokušava stvoriti privatni karakter vanjskoga prila-znog prostora, koji teško uspostavlja odnos sa širim urbanim kontekstom, ali i obrnuto. Novo gradsko tkivo koje se formira oko arhitekture crkava ne teži njihovom integriranju i stvaranju suodnosa. Dok je dimenzija grada bila ta-kva da je grad bio saglediv, grad je bio prostor razumijevanja i time artefakt cjelovitosti ljudske egzistencije. Dimenzije današnjeg grada prešle su grani-cu sagledivosti i razumijevanja. Zato je suvremenom čovjeku grad često ne-poznat prostor. Dodatno, novim stambenim tipologijama i odnosom izgrađe-noga i neizgrađenoga prostora (visoki neboderi položeni na livade) izgubilo se značenje susjedstva i prostora susreta ljudi koji borave u međusobnoj bli-zini. Pojam kuće odvojio se od pojma doma. Ovdje nam nije namjera ulaziti u sociološke implikacije ovog tipa urbanizma, ali je vrlo važno ukazati na nedo-statak oprostorenih mjesta komunikacije u suvremenom gradu.

U tom kontekstu postaje bitno sagledati važnost župe kao »gradske je-dinice«, zajednice koji omogućava susret. Župa ne nudi društvene sadrža-je koji omogućavaju susret specifičnog tipa društvene zajednice npr. mla-dih ili starih, siromašnih ili bogatih, neobrazovanih ili visokoobrazovanih, ili susret npr. hobi skupina. Župa (pastoralni centar s crkvom) je mjesto su-sreta ljudi u ljudskosti okrenutoj Bogu, a crkva je mjesto zajednice koja sla-vi Boga. Stoga je arhitektura crkava s pastoralnim centrima danas pozvana na jedno novo sagledavanje onoga što bi Crkva trebala biti. Kada je mjeri-lo grada malo (u prošlosti, ili neki današnji mali gradovi ili mjesta) socijalne relacije su lakše uspostavljive, a crkva u prostoru unaprijed uspostavljenih socijalnih relacija biva mjesto slavlja vjere. U tom kontekstu arhitektura cr-kve već je postavljena unutar izgrađene mreže socijalnih realacija, te u slav-lju vjere sažima postojeće socijalne relacije zajednički slaveći Boga. U veli-

11


Crkva-zgrada stoji u odnosu prema gradu i urbanom okruženju na način na koji Crkva-zajednica prepoznaje svoje »mjesto« u svijetu te na koji oblikuje svoj odnos prema svijetu i svoju upućenost prema Nebeskomu gradu.

kim gradovima arhitektura crkava i pastoralnih centara, koji se uz njih vežu, ponekad je jedini prostor u četvrti koji omogućava uspostavu socijalnih – ljudskih odnosa. Stoga je razumljiv poziv Drugoga vatikanskog koncila ko-ji afirmira zajednicu vjernika. Međutim, u arhitekturi crkava taj se koncilski poziv vrlo često shvaća pojednostavljeno, pa imperativ formiranja arhitek-ture crkava postaje oblikovanje liturgijskog prostora kao zajednice vjernika u amfiteatralnoj dispoziciji prema svetištu. Iako taj način interpretacije ar-hitekture crkve pruža mogućnost stvaranja kvalitetnih arhitektonskih rješe-nja, afirmiranje zajednice ostaje puno složeniji zadatak te zahtjeva ozbiljno urbanističko promišljanje značenja arhitekture crkve u današnjem urbaniz-mu. Vanjski prostor pozvan je afirmirati zajednicu stvarajući međuodnos s gradskom strukturom, graduirajući različite karaktere vanjskog prostora: od reprezentativnog –javnog, polujavnog, preko posve privatnih karaktera, do predprostora samoga liturgijskog prostora, te uspostavljajući odnose s ostalim javnim sadržajima grada, (u)koliko je to moguće. Vanjski (pred)pro-stor crkvene građevine trebao bi biti mjesto susreta u ljudskosti.

Arhitektoničnost oprostorenog slavlja vjereOsim socioloških implikacija načina formiranja mikrourbanističkih od-nosa, pred arhitekte crkava postavljaju se i kompozicijska pitanja, a me-đu prvima se nameće pitanje odnosa horizontale i vertikale. Taj je odnos u suvremenoj arhitekturi crkava često zanemaren, pa crkvenim građevina-ma dominira horizontalnost kompozicije. Svaki jezik nešto izriče, pa tako i arhitektonski. Postavlja se pitanje, koja je poruka izrazito horizonatalnih kompozicija crkvenih građevina? Simboličko značenje odnosa horizontale i vertikale imanentno je većini religija, a u kršćanstvu ima specifično zna-čenje. Vertikala u kršćanstvu čuva i ističe istinu Božjega spasenjskog za-hvata u svijet utjelovljenjem njegova sina Isusa Krista. Tijekom povijesti, u urbanizmu koji je građen simboličkim principima, arhitektura crkava je visinom i visinama zvonika artikulirala svoju važnost u egzistencijalnom prostoru. Budući da je najčešće bila najviša građevina grada, time je bi-la naglašena važnost njezine društvene uloge. Međutim, specifičnim arti-kulacijama zvonika crkvena je građevina zadobivala i svoj karakter i pre-

NAŠA TEMA

12

Crkva i grad

poznatljivost. Osim funkcionalnog aspekta zvonika ili tornja, u smislu građevine na kojoj se nalaze zvona koja pozivaju vjerni-ka na obred ili podsjećaju na određene trenutke u vremenu, zvo-nik je svojim oblikom i visinom upućivao i na stvarnost »stremlje-nja« arhitekture crkava nebu. U današnjem urbanizmu visokih nebodera i urbanizmu kojeg ne grade simbolički principi, crkve-na građevina svojom visinom ne može artikulirati važnost u eg-zistencijalnom prostoru. Međutim, postavljaju se pitanja: kojim kompozicijskim elementima arhitektura crkava upućuje na svoje vertikalno određenje; što ju diferencira od ostalih arhitektonskih tipologija i kojim kompozicijskim elementima ona zadobiva svo-ju prepoznatljivost? Ipak arhitektura suvremenih crkava ne bi se trebala olako odreći interpretacije simboličkog odnosa vertikale i horizontale, te bi trebala iznaći arhitektonski izričaj kojim se taj važni simbolizam suvremeno oprostoruje.

Osim kompleksnosti urbanističke interpretacije arhitekture crkava i njezinih pratećih sadržaja u gradu i sama arhitektonič-nost crkve danas podliježe svojevrsnim traganjima. Traganje za novim arhitektonskim izričajima u odmaku od povijesnih tipova u duhu suvremene paradigme »form produces visions« implici-ra pojavu arhitekture crkava koja gotovo scenografskim efektima i odmakom od očekivanoga pokušava zadobiti novi identitet. Sva-ki jezik je podložan promjenama, pa tako i arhitektura, te je stoga razumljivo traženje novih izričaja koji su u harmoniji s vremenom u kojem nastaju. Međutim, ako ostanemo pri stavu da svaki jezik nešto izriče, pa tako i arhitektonski jezik, ponekad se čini da je u potrazi za novim jezikom zaboravljeno što se tim jezikom želi reći. Kako arhitekturom crkve oprostoriti kršćansku poruku i iskustvo slavljene vjere, uzbiljene u otajstvu koje okuplja i tvori kršćansku zajednicu, uvijek je novi izazov za arhitekte. Koji slojevi razumije-vanja kompleksnosti arhitekture crkava zahvaćaju projektantski proces? Kako oprostoriti formu crkvenog prostora koja s liturgi-jom čini nedjeljivo jedinstvo, a ne oblikovati »zgodnu« arhitek-tonsku kompoziciju u koju se liturgija naknadno ugrađuje? To su pitanja koja iziskuju dublju analizu.

U potrazi za odgovorima na pitanje koji je odnos crkve i su-vremenog grada u smislu urbanističkog artefakta, možemo za-ključiti da projektirati crkvu ne znači samo stvoriti prostor odr-žavanja obreda. Projektirati crkvu znači metaforički oprostoriti Božju prisutnost u svijetu putem obreda, odnosa i susreta, a to znači oprostoriti zbilju »slavlja vjere« koja po obrednoj formi pro-nalazi iskustvo Božjega spasenjskoga silaska koji otajstveno pre-obražava zajednicu i njezino ‘mjesto’ u svijetu. Prostor crkvenih građevina stoga nipošto nije mjesto odvajanja od svijeta. Projek-tirati crkvu znači osluškivati specifičnost vremena i preobražavati ga kršćanskom porukom prostora, ne zaboravljajući da je to mje-sto iskustva odozgor darovane preobrazbe.

P

13


PCrkva-zgrada: slika Crkve u suvremenome graduNeke liturgijske i ekleziološke odrednice suvremene arhitekture

Ante Crnčević • Ivan Šaško

Pročelje crkve, toranj, trg ispred crkve, predpro-stor, ulaz (portal) koji

govori i poziva, forma crkve, njezina dimenzio-niranost, položenost i(li)

uspravljenost… samo su neka od teoloških

i arhitektonskih »mjesta« u kojima se čita odnos

Crkve prema gradu, tj. prema svijetu i vreme-nu. Odnos crkve »prema vani« nadilazi, a katkada nužno i krši logiku urba-nizma, ako prepoznaje-mo i prihvaćamo mjesto i zadaću Crkve u svijetu. Upravo u odstupanju od

logike svijeta i od reda kojim se ravna (urbani) svijet, Crkva prepozna-je svoje mjesto i svoju

zadaću. Arhitektura mora prihvatiti logiku

te nelogičnosti.

Pogled na zdanje crkve, smještene u suvremeni grad, otvara niz pi-tanja koja prelaze onkraj arhitektonskoga i urbanističkoga uskla-đivanja s okruženjem u kojemu se zdanje nalazi. Teologija »mje-

sta slavlja« i govor o Crkvi, koja se »ostvaruje« i prepoznaje u liturgij-skome slavlju vjere, nisu tek uzgredni i manje vrijedni elementi za arhi-tektonsko i urbanističko promišljanje o zdanju koje nazivamo crkvom. Upravo činjenica da su mjesto slavlja i sama zajednica slavitelja tijesno združeni istim nazivom, ecclesia, poziva na nužnost dopuštanja da Cr-kva kompetentno govori o crkvi, ali ta činjenica istovremeno nalaže i zadaću arhitektonskoga nastojanja da crkva govori o Crkvi. Povijesni ‘modeli’ odnosa crkve i grada danas, po prosudbi mnogih, postaju teš-ko održivi jer se uvelike promijenila slika grada, ali time nije dokinuta potreba za njegovanjem i prericanjem toga odnosa. Budući da Crkva, zajednica vjernika, nije skup ljudi koji bi članstvom bili ‘izolirani’ u ne-ko interesno udruženje, nego zajednica poslanih u svijet u kojemu ži-ve svoje poslanje i pronalaze svoje »mjesto«, ni crkva u kojoj se vjerni-ci okupljaju na slavlje otajstava vjere ne može biti »mjesto izoliranoga susreta«, mjesto koje ne bi progovaralo o kršćanskom identitetu koji se iščitava upravo iz odnosâ prema svijetu. Čini se da upravo takvo teološ-ko naglašavanje odnosa crkve prema gradu i isticanje potrebe govora crkve-zgrade predstavljaju prvi kamen spoticanja u oblikovanju surad-ničkoga dijaloga između teologa i arhitekata. Ipak, prije nego se upu-stimo o razmišljanje o arhitektonskim izričajima odnosa Crkve i svije-ta, korisno je zamijetiti poteškoće koje se susreću u suvremenim odno-sima teologije i arhitekture.

Teologija kao arhitekturaDok Crkva u cjelokupnome svom poslanju, pa i u oblikovanju crkve-zgrade koja daje mjesto i »izražaj« tomu poslanju, trajno posvješću-je i čuva svoju zadaću govora i znaka, suvremena arhitektura kao da je daleko od takvoga samoprepoznavanja. Štoviše, ona i želi biti dale-ko od smještanja u oblike koji će imati zadaću unaprijed (i davno) for-muliranoga govora. Crkva se ne može odreći zadaće da svojim identite-tom, svojim življenjem i djelovanjem »govori«, poziva i bude znak. Su-vremena arhitektura, međutim, priznaje da je u svome razvoju ‘nadišla’ takve zadaće i potrebe te upravo u toj ‘oslobođenosti’ od zadaće govora i znaka traži načine i oblike izražavanja. S razdobljem moderne, po su-du nekih analitičara, završilo je vrijeme »velikih pripovijedanja«, pa se postmoderna u svojoj pojavnosti može prepoznati ponajprije po »ne-povjerenju prema velikim metanaracijama« (J.-F. Lyotard). Pridru-

NAŠA TEMA

14

Crkva i grad

žimo li tim prosudbama misao Le Corbusie-ra, jednoga od velikih arhitekata moderne, da su veliki povijesni stilovi »laž«, postaje jasni-je da su pitanja postmoderne prije svega epi-stemološke naravi te da time zadiru duboko u tkivo suvremene kulture. Ako se na područ-ju arhitekture postmodernu pokuša sagledati kao ustanak protiv racionalizma, pozitivizma i objektivizma moderne, postavlja se pitanje što su orijentir i cilj suvremenih nastojanja u arhitekturi. Ovakva propitivanja postaju još slojevitijima stavimo li se pred zadaću promi-šljanja u suvremenoj liturgijskoj arhitekturi. Postmoderna u arhitekturi ne dopušta takav predznak i jer bi tim »određenjem« nijekala samu sebe i svoja nastojanja, odnosno svoju oslobođenost od »metanaracije«.

Nepovjerenje koje suvremena arhitektu-ra gaji prema teološkim premisama i liturgij-sko-simboličkim zahtjevima, kao i nepovje-renje koje liturgijska misao očituje pred be-zuvjetnom postmodernom oslobođenošću od naslijeđa, ipak nemaju razlog u nemogućno-sti dijaloga i suradnje, nego u različitosti po-lazišta na kojima se suvremena arhitekton-ska i liturgijska misao već na početku razila-ze. Valja naime pretpostaviti da su i arhitek-tura i teologija proživjele razdoblje moder-ne i različite oblike ‘oslobođenja’ te da svaka na svoj, ali podjednako zahtjevan, način ži-ve iskustvo postmoderne. I jedna i druga po-kušavaju odgovoriti na suvremena pitanja, pa se samim time i stavljaju u okrilje govo-ra. Tu pak treba prepoznati i priznati različi-tost pristupâ koji ne bi smjeli udaljavati ne-go međusobno upućivati liturgijsku i arhitek-tonsku misao kada je riječ o oblikovanju mje-

sta za slavlje vjere. Suvremena arhitektura, ako se smijemo upustiti u takvu sintezu, pr-venstveno se ravna tehničko-scijentističkim usmjerenjem i uvjerenjem, dok teologija, ko-joj valja priznati da ima što reći o liturgijsko-me prostoru i njegovu odnosu prema gradu i »svijetu«, ostaje na području kojemu su mi-sao i naracija nepobitna vlastitost. Suvreme-na zabluda, očitovana na mnogim područji-ma života, da jedino tehničko-znanstveni pri-stup (shvaćen u širemu razumijevanju ekspe-rimentalnih znanosti) može biti znanstven, a da se misaonomu pristupu (vlastitom huma-nističkim znanostima) smije a priori uskrati-ti odlika znanstvenosti, oduzima teologiji le-gitimitet za ozbiljan i prihvatljiv govor o obli-kovanju liturgijskoga prostora koji se nerijet-ko, u ime ‘stručnosti i znanstvenosti’, olako prepušta »čistomu« arhitektonskom i građe-vinarskom razumijevanju. No, valja se pita-ti što ostaje od arhitekture ako će ona, u te-žnji za svojom »čistoćom«, biti oslobođena od estetičkoga pristupa koji svoj vrijednosni sustav uvijek gradi na nekome misaonom ra-zumijevanju stvarnosti. Premda danas nije privlačno pozivati se na prošla vremena, ko-risno je istaknuti da najveća oblikovna i teh-nička dostignuća u povijesti arhitekture ne bi bilo moguće zamisliti bez »ideja« koje su iz-njedrene iz filozofsko-teološke spoznaje i ko-je su inspirirale ne samo stvaranje oblika, ne-go i zahtijevale iznalaženje novih tehničkih rješenja u strukturiranju crkava, a posebice katedrala. Gotičke katedrale kao i barokne crkve oblikovala je kršćanska misao u kojoj je arhitektura pronašla način izražavanja i mje-sto stvaralaštva.

15

77živo vrelo7živo vrelo72012720127Uočavamo da se na primjeru suvremene

liturgijske arhitekture prelama i na jasan na-čin ogleda problematika sveukupne znanosti koja je raslojena nepovjerenjem između znan-stveno-tehničkoga i spoznajnoga. Već je dugo teorija znanosti preuzela prvenstvo pred teo-rijom spoznaje (a prvi plod toga novoga od-nosa jest odvajanje fizike od filozofije), pa se izražava svaka sumnja u spoznaju koja bi bila oblikovana izvan znanosti, štoviše izvan usko-ga scijentističkoga pristupa. Tako svaki govor koji se temelji na teološkim, etičkim ili este-tičkim polazištima biva osuđen kao antiznan-stven, a time i neprihvatljiv za suvremeni svi-jet kao nositelj potrebnih mjerodavnosti.

Kada je riječ o liturgijskoj arhitekturi, li-turgijska znanost jasno i na znanstven način oblikuje misao kojom »spoznaje« sliku crkve i prostore liturgijskoga događanja, ali to čini na način koji joj je vlastit. U svome govoru o liturgijskome prostoru liturgika, u ime znan-stvene ozbiljnosti, niti smije podilaziti tehni-cističkomu pristupu arhitekture niti se ka-ni upuštati u način govora koji joj nije pripa-dan. Arhitekt koji se prihvaća zadaće obliko-vanja prostora za kršćansko slavlje vjere mora umjeti iščitavati i vjerodostojno interpretira-ti govor Crkve o samoj sebi. U suvremenoj ar-hitekturi sve se više susreće priklanjanje neči-jemu »autorskom« viđenju crkve-zgrade, po-često u zaboravu na Crkvu-zajednicu, umjesto da se arhitektonsko stvaranje dade voditi na-stojanjem da se iz crkve-zgrade čita prisutnost i slika Crkve-zajednice. Počesto se, iako ne bez utemeljenja, prigovara da crkvene ustanove, kao ‘naručitelji’ projekta, ne umiju na jasan i razumljiv način oblikovati projektni zadatak

te se arhitekti nalaze pred nejasno formulira-nim očekivanjima, ali valja istaknuti da ono što pripada bîti liturgijske arhitekture ne mo-že stati u okvir projektnoga zadatka. A upravo ono bitno u liturgijskoj arhitekturi ostaje slabo domišljeno, katkad i nedosegnuto.

Iz ovih naznaka, koje ukazuju na poteš-koće koje unaprijed priječe plodonosan su-sret i dijalog teologije i arhitekture, potrebno je prihvatiti barem činjenicu različitosti pri-stupâ, a katkad i različitosti ciljeva, u nasto-janjima oko liturgijske arhitekture. Gdje izo-staje spremnost za usklađivanje zajedničko-ga cilja i gdje u središte razmišljanja nije stav-ljen prioritet bîti liturgijske arhitekture, a na čije je formuliranje pozvana teologija u svojoj znanstvenoj odgovornosti, teško je očekivati crkvu-zgradu iz koje će se iščitavati »arhitek-tura« Crkve, struktura liturgije, estetika slav-lja, smisao okupljanja i način kršćanskoga od-nosa prema svijetu.

Crkva-zgrada i govor (u) graduNe postoji ljepota bez mjere i bez reda (Pla-ton). U svemu što postoji moguće je otkriti broj koji daje logičku i estetsku mjeru odno-sa prema unutra i prema van. U toj logici bro-ja i mjere pisac Knjige Otkrivenja opisuje svo-je viđenje Nebeskoga Jeruzalema, slike »ide-alnoga grada«: »Moj subesjednik imaše mje-ru, zlatnu trsku, da izmjeri grad, vrata njego-va i zidine. Grad se stere u četvorini: dužina

NAŠA TEMA

16

Crkva i grad

mu jednaka širini. On izmjeri trskom grad: dvanaest tisuća stadija – dužina mu i širina i visina jednaka.« (Otk 21, 15-16) U daljnjim redcima vidjelac opisuju ljepote grada, ureše-noga dragim kamenjem, te dodaje: »Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!« (r. 22)

Ne zalazeći u značenja koja odlomak ima u kontekstu čitavoga djela, zamijetimo tek antičke poglede na idealni grad: plan grada počiva na formi kvadrata koji je za istočnja-ke antike nosio temelje savršenstva. Babilon i Niniva vjerno su čuvali tlocrtnu formu kva-drata. Idemo li dalje od te idealne forme, ko-ja je temelj ljepote (formosus), valja zamijeti-ti da Nebeski Jeruzalem nema hrama – Bog i Jaganjac (Krist) jesu hram Novoga grada. Na-glasak nije na odsutnosti hrama nego na isti-ni da sâm Bog, svojom dohvatljivom i bliskom prisutnošću jest hram. Preslikamo li sliku Ne-beskoga grada na zemaljske gradove, lako je zaključiti da su, u kršćanskome gledanju, za-daća i mjesto hrama unutar gradova identični onomu što je sam Bog unutar Nebeskoga Je-ruzalema. Crkve su mjesta susreta s Bogom, znak njegove prisutnosti, središta koja upu-ćuju na postojanje Drugoga grada…

Povijest liturgijske arhitekture iznalazi-la je načine, oblike i ‘stilove’ kojima je Crkva živjela odnos sa sakramentalnim susretom s Bogom u slavljima vjere te ispovijedala svo-ju životnu upućenost prema onomu što se na-zire ili je objavljeno onkraj vidljivoga i vreme-nitoga. Utemeljenost liturgijske arhitekture u simboličko-sakramentalnome odnosu i u kr-šćanskoj upućenosti prema vječnomu, da-vali su prostor i onomu što nije bilo mogu-

će opravdati ničim ‘razumnim’, ekonomski logičnim ili isplativim. Dostatno je prisjeti-ti se katedrale u Chartresu. Na njoj je uklesa-no i(li) isklesano preko tisuću i osam stotina motiva, likova ili prizora, ali većina od njih ni-je dostupna ljudskomu pogledu. Čemu skul-pture, reljefi i uresi – koji zahtijevaju izniman trud, vrijeme i novac – ako oni neće biti vidlji-vi oslonac divljenju?, pitat će se današnji čo-vjek. No, ondašnji su monasi (i ne samo oni) imali drukčiji odnos prema svijetu, pa i pre-ma umjetnosti, upravo zato što su sve gradili i »mjerili« iz odnosa i životne upućenosti pre-ma Bogu. Sve je trebalo biti znak Istine, ko-ju ovdje tek dohvaćamo i prediskušamo i čija punina stoji onkraj vidljivoga.

Oduzimajući suvremenoj liturgijskoj arhi-tekturi ‘potrebu’ ove znakovnosti i upućeno-sti, i opravdavajući sve funkcionalnošću, kori-snošću i isplativošću, valja uočiti pomake ko-ji su se dogodili u ljudskoj misli prije negoli su oni našli izričaj u jeziku arhitekture. Upuće-nost na ovozemaljsko i sadašnje vidljiva je ne samo u tržišno orijentiranome svijetu, nego i u načinima doživljavanja vjere, u oblikovanju njezinih slavlja, pa tako i u ‘potrebi’ za mje-stom slavlja vjere. Ako liturgija, kao sakra-mentalni susret Crkve s Kristom, nije culmen et fons svekolikoga života vjernika nego tek trenutno pribježište ili sklonište od ‘tvrdoće’ života, te ako se vjerom (i liturgijom) ne želi preoblikovati (per-formirati) život i tako do-seći njegovu ljepotu (formosus), nego se do-pušta samo njezin »unos« u život, u mjeri ko-ja je potrebna za lakše i ugodnije življenje, on-da je uzaludno očekivati da će i crkve pružati drukčiju sliku Crkve unutar gradova kao pro-

17

77živo vrelo7živo vrelo72012720127storâ života. Crkve-zgrade ne očituju danas samo dosege (i nesnalaženja) suvremene ar-hitekture, nego, možda još i više, traganja za-jednice vjernika koji ne umiju dati pravo mje-sto vjeri u svome životu.

Nije moguće zamisliti autentičnu Crkvu-zajednicu koja bi do zadnjih snaga bila pre-dana evanđeoskoj ljubavi, angažirano skrbila za potrebite, živjela pravednost, etičnost, mo-ralnost i tako oplemenjivala društvo, ako pri-je svega i nadasve ne bi bila upućena prema onomu što nadvisuje ljepotu, sklad i praved-nost zemaljskoga života. Bez toga odnosa pre-ma višemu ona nije autentična. Jednako ta-ko, crkva-zgrada koja bi u potpunosti zadovo-ljavala »obredne potrebe« kršćanske zajedni-ce i koja bi bila građena po svim normama i zahtjevima suvremene arhitekture, gajeći i osjetljivost za imovinsko stanje šire društve-ne zajednice, a pritom ne bi izražavala temelj-nu kršćansku orijentiranost prema Kristu, koga nijedan ‘sadašnji’ trenutak ne obuhvaća, ostala bi uvelike nedorečenom i, u znakovno-me smislu, polovičnom građevinom. »Crkva koja samo ‘funkcionira’ i koja je samo ‘funk-cionalna’, ne ostvaruje upravo ono što je nje-zina posebnost: biti prostor u kojemu izlazi-mo iz svijeta svrhe i ulazimo u Božju slobodu. Graditi takve prostore upravo je danas zadaća koja se ‘isplati’ i koja zadobiva aktualnost, tim više što čovjek postaje sve osamljeniji u stam-benim tornjevima naših gradova.« (J. Ratzin-ger, Dogma i navještaj, 272)

Pročelje crkve, toranj, trg (ili prostor) ispred crkve, predprostor, ulaz (portal) koji govori i poziva, forma crkve-građevine, njezi-na dimenzioniranost, položenost i(li) usprav-

ljenost… samo su neka od teoloških i arhitek-tonskih »mjesta« u kojima se čita odnos Cr-kve prema gradu, tj. prema svijetu i vreme-nu. Odnos crkve »prema vani« ne tiče se sa-mo urbanističkoga kontekstualiziranja. Od-nos prema vani nadilazi, a katkada nužno i krši logiku urbanizma, ako prepoznajemo i prihvaćamo mjesto i zadaću Crkve u svijetu (neovisno o društvenome uređenju). Upravo u odstupanju od logike svijeta i od reda kojim se ravna svijet, Crkva prepoznaje svoje mjesto i svoju zadaću. Arhitektura mora prihvatiti lo-giku te nelogičnosti.

Potreba za znakom stoga ne može biti na-domještena označavanjem. Križ koji je »prido-dan« na vrh neke vertikalne strukture crkve, a koja bez toga dodatka ne bila prepoznata kao crkva, nije ni izbliza zadovoljio potrebu da cr-kva bude znak u urbanome kontekstu. Znakov-no ostvarenje komuniciranja prisutno je samo u onim arhitektonskim formama koje ne po-trebuju za nekim dodatnim i značenjski izrav-nim označavanjem, pa ni za samim križem.

Komu je potrebna crkva kao znak? Vjerni-cima ili onima koji to nisu? Stoljeća koja su iza nas otkrivaju da je crkva poglavito znak Crkvi, i poziv na njezin odnos prema svijetu. Zgrada crkve, dakle, nije – što se opet promatra iz ku-ta ‘funkcioniranja’ – navještaj onima koji ni-su Crkva, nego je slika zajednice koja pripada Kraljevstvu, prostor života u kojemu je čovjek zahvaćen otajstvom i u mjeri toga otajstva koje preobražava i sam živi etičnost, karitativnost, susretište sa suvremenim društvom.

Čini se da je sužavanje pojma ‘funkcija’ (od lat. fungo), koji je performativne naravi, prido-nio nerazumijevanju. Funkcionalnost je zapra-

NAŠA TEMA

18

Crkva i grad

U traženju pomirbe između horizontalne otvorenosti prema svijetu i trajno živoga

stremljenja prema Nebu…

vo snažan obredni pojam koji se ne svodi na učinkovi-tost kojom uprav-lja čovjek. Zacije-lo je stanovito po-sustajanje i otklon teološkoga pristu-pa od sebi vlasti-toga načina, tj. ta-ko da se kao su-bjekt liturgije oči-tuje Krist-Crkva i da se ne zaboravi da je liturgija Bož-je djelo, izmaknu-lo oslonac koji je danas teško vrati-ti. I dok liturgijska teologija danas ja-

snije vidi kojim putem krenuti, mora biti svje-sna da je sama svojim lutanjima gradila stran-puticu.

Primjena načelaIz rečenoga bismo, na temelju raščlambâ uči-njenih iz različitih pobuda (od fundamental-no-teoloških do pastoralnih), smjeli iznije-ti nekoliko zaključaka koji na razini načela i praktičnih pitanja mogu pomoći na putu ne-dovršenih traženja. Iz gore iznesenoga vidi se da je uvijek posrijedi ekleziološko, odnosno življenje crkvenosti u nastalim okolnostima.

U povijesti kršćanstva možemo prepoznati nekoliko načela oblikovanja zajednica (naroči-to u gradu). Zadržimo se na podjeli koja pro-matra četverodjelnost: župnu, osobnu, konfesi-onalnu i funkcionalnu oblikovnost. Suvremena dinamika nastavlja tim putem, naglašavajući – uvijek prema okolnostima – jedno od težišta.

Čini se da je od 19. st. u gradovima prevla-dala logika oblikovanja župa, potiskujući, od-nosno ugrađujući strukture koje nisu bile žu-pnoga oblika. Neki će reći da je posrijedi želja i potreba za većim nadziranjem, a drugi da je to pokušaj sprječavanja mrvljenja, fragmenti-ranje života Crkve koja se našla pred snažnim

izvanjskim prijetnjama. Gdje župna struktura nije mogla asimilirati takve crkve i zajednice, one su promatrane i izrijekom navođene kao iznimke. I danas se u gradovima postavlja pi-tanje suodnosa raznih zajednica i župe, gdje nije nimalo lako spojiti u mrežu često jedno-stranost skupina. Njihovo naglašavanje poje-dinih vidika crkvenosti odražava se na dimen-zije prostora, vremena, osobnosti i institucija.

Ustrojavanje zajednice koja polazi od stvarnosti župe često je promatrano kao sta-tično, teško pokretljivo, noseći u sebi pred-nost, jer lakše integrira one koji su slabiji u društvu, manje prilagodljivi i koji nisu sposob-ni za izvanjsku pokretljivost. Takozvani osob-ni, konfesionalni i funkcionalni ustroji grade na potrebi za novim iskustvima, mogućnosti-ma izbora, promjenama. Oni traže osobnost propovjednika, ‘karizmatika’, ustroje koji se vežu uz pojedine teološke smjerove, izravnu primjenu nekih interdisciplinarnih ponuda… Sve se to nužno odražava i na arhitekturu koja je podvrgnuta tomu novom ustrojavanju.

Ipak, valja se dati voditi istinom da je uvi-jek u pitanju briga za sve vjernike i svakoga pojedinačno, ali prije svega jedna zajednica koja sebe izgrađuje kao župa. Mnoštvo zajed-nica koje ne vide svoju pripadnost u župi doki-daju jedinstven govor Crkve i mogu dovesti do teških posljedica protiv jedinstva, kao temelj-ne odrednice crkvenosti. Crkva računa na dru-ge zajednice, osobito redovničke koje žive svo-ju specifičnost koja bi se trebala očitovati i u arhitekturi crkava, kako je to, uostalom, bilo tijekom stoljeća. Postoje i druge odrednice (na primjer, svetišta) koje iznutra oblikuju govor Crkve kao prostora.

Teško je reći na koji je način danas moguće prostorno prereći »corporate identity« mnoš-tva djelatnosti vjerničke zajednice, ali se čini da je prošlost i u tome bila poučna: građevina crkve nije bila izdvojena i bez suodnosa. Ona je bila središte koje se odražavalo u dodiru sa svime drugim. Dakle, pokušaj primjene staro-ga župnoga modela (iz vremena moderne) za-cijelo nije održiv. Jednako tako, pokušaji do-kidanja župnoga načela (kao plod postmoder-

19


31 U Sv. Ignacije Lojolski, prezbiter, spomendanod dana: Jr 14,17-22; Ps 79,8-9.11.13; Mt 13,36-43

KOLOVOZ 1 S Sv. Alfonz Marija de'Liguori, bisk. i crkv. nauč., spomendan

od dana: Jr 15,10.16-21; Ps 59,2-5a.10-11.17.18; Mt 13,44-46

2 Č Svagdan: ili: Sv. Euzebije Vercelski; Bl. Dj. Marija od AnđelaJr 18,1-6; Ps 146,1b-6b; Mt 13,47-53

3 P Svagdan: ili: Bl. Augustin Kažotić, biskupJr 26,1-9; Ps 69,5.8-10.14: Mt 13,54-58

4 S Sv. Ivan Marija Vianney, prezbiterod dana: Jr 26,11-16.24; Ps 69,15-16.30-31.33-34; Mt 14,1-12

5 N OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO, blagdan 7 U Svagdan; ili: Sv. Siksto II.; Sv. Kajetan

Jr 30,1-2.12-15.18-22; Ps 102,16-21.29.22-23; Mt 14,22-36

8 S Sv. Dominik, prezbiter, spomendanod dana: Jr 31,1-7; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Mt 15,21-28

9 Č SV. TEREZA BENEDIKTA OD KRIŽA, dj. i mučenica, blagdanvl.: Hoš 2,16b.17b.21-22; Ps 45,11-12.14-17; Mt 25,1-13

10 P SV. LOVRO, đakon i mučenik, blagdanvl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26

11 S Sv. Klara Asiška, djevica, spomendanod dana: Hab 1,12 – 2,4; Ps 9,8-13; Mt 17,14-20

Liturgijski kalendar

SRPANJ 15 N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 16 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija od brda Karmela

Iz 1,11-17; Ps 50,8-9.16b-17.21.23; Mt 10,34 – 11,1 17 U Svagdan: Iz 7,1-9; Ps 48,2-8; Mt 11,20-24 18 S Svagdan: Iz 10,5-7.13-16; Ps 94,5-10.14-15;

Mt 11,25-27 19 Č Svagdan: Iz 26,7-9.12.16-19; Ps 102,13-21;

Mt 11,28-30 20 P Svagdan; ili: Sv. Apolinar, bisk. i muč.; Sv. Ilija Prorok

Iz 38,1-6.21-22.7-8; Iz 38,10-12.16; Mt 12,1-8 21 S Svagdan; ili: Sv. Lovro Brindiški, prezbiter i crkv. nauč.

Mih 2,1-5; Ps 10,1-4.7-8.14; Mt 12,14-21 22 N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 23 P SV. BRIGITA, redovnica, zaštitnica Europe, blagdan

vl.: Gal 2,19-20; Ps 34,2-11; Iv 15,1-8 24 U Svagdan; ili: Sv. Sarbelije Makhluf, prezbiter

Mih 7,14-15.18-20; Ps 85,2-8; Mt 12,46-50 25 S SV. JAKOV APOSTOL, blagdan

vl.: 2Kor 4,7-15; Ps 126,1-6; Mt 20,20-28 26 Č Sv. Joakim i Ana, roditelji Bl. Dj. Marije, spomendan

od dana: Jr 2,1-3.7-8.12-13; Ps 36,6-7ab.8-11;Mt 13,10-17

27 P Svagdan: Jr 3,14-17; Otp. pj.: Jr 31,10-12b.13; Mt 13,18-23

28 S Svagdan: Jr 7,1-11; Ps 84,3-4b.5c-6a.8a.11; Mt 13,24-30

29 N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 30 P Svagdan; ili: Sv. Petar Krizolog, biskup i crkv. naučitelj

Jr 13,1-11; otpj. pj.: Pnz 32,18-21; Mt 13,31-35

ne i njezinih odjeka) u ime veće dinamičnosti može dovesti do razaranja zajednice.

Gledano pastoralno, važno je uočiti poseb-nosti koje pokazuju da bi u središnjim grad-skim crkvama trebalo više naglaska biti na osobnosti, na raznolikosti koja je trajno oslo-njena na značenje župe. Tu se susrećemo s po-teškoćom da su liturgijski prostori na tim mje-stima definirani starim okolnostima. Tako se kod nas dogodio i događa obrat: u novim se dijelovima grada, tamo gdje bi mogao živje-

ti župni model bliži jakomu identitetu, nu-di mogućnost i zahtijeva gradnja novih crka-va (odražavajući i nove modele), a u gradskim središtima, iz kojih bi trebala krenuti nova ob-nova i ‘prostorna ekleziologija’, postoje stare crkve i njihova prepoznatljiva struktura rani-jih eklezioloških naglasaka.

Naši su crkveni prostori, pored Svetoga pisma i sakramenata, istinsko blago koje ne smijemo pokopati. U njima živi melodija i go-vor žive Crkve i Božje prisutnosti.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 219 Gospode Božeili: 220 Gdje god su dvojicaOtpj. ps.: 110 Pokaži nam, Gospodine Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

Prvo čitanje (Am 7, 12-15)Idi, proroče, k narodu mojemu!

Čitanje Knjige proroka AmosaU one dane:Amasja, svećenik betelski, reče Amosu: »Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu,ondje jedi kruh i ondje prorokuj!Ali u Betelu da više nisi prorokovao,jer ovo je kraljevsko svetište,kraljevski hram.« Amos odgovori Amasji: »Nisam ja prorok ni proročki sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava. Ali Gospodin me uze od stada i Gospodin mi reče: ’Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 85, 9ab-14)

Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje (Ef 1, 3-10)U njemu nas izabra prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu. U njemu ste i vi, pošto ste

Ulazna pjesmaJa ću se u pravednosti pojaviti pred tobom, nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

(Ps 17, 15)

Zborna molitvaBože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj darove Crkve moliteljiceda po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu Gospodinu našemu.


15. srpnja 2012.

21

Isus pozva dvanaestoricu i poče ih slati dva po dva…

Popričesna molitvaGospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

Zahvalni Bogu Ocu za dar života i dar evanđeoskoga poslanja u svijetu, iskrenom molitvom zazovimo milost vjernosti i ustrajnosti na putu vjere:1. Svojoj Crkvi, Gospodine, podari milost

da radosno i s dosljednošću života naviješta tvoj spasenjski naum s ljudskom poviješću te trajno živi u slobodi na koju si je u Kristu pozvao, molimo te.

2. Pastire Crkve i sve koje si pozvao da predvode tvoj narod na putu spasenja prodahni Duhom svetosti da se hrabro zalažu za istinu evanđelja svugdje gdje je ona zanijekana i osporavana, molimo te.

3. Sve kršćane, Gospodine, prosvijetli svojim Duhom da trajno prepoznaju znakove tvoje prisutnosti u svojim životima te vjerno svjedoče tvoju blizinu svakom čovjeku, molimo te.

4. Sve nas ovdje okupljene razbudi svježinom svoje milosti da se ne bojimo živjeti svoje proročko poslanje, nego da, vjerno živeći tvoju ljubav, izgrađujemo tvoje kraljevstvo, molimo te.

5. Preminulu našu braću i sestre obraduj vječnim zajedništvom s tobom u nebeskoj domovini, molimo te.

Nebeski Oče, usliši naše prošnje i okrijepi nam duh da hodočasteći kroz ovaj svijet budemo vjerni nositelji tvoga poslanja i svjedoci Radosne vijesti spasenja svim ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

čuli riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu slave njegove.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja (usp. Ef 1, 17-18)

Otac Gospodina našega Isusa Kristaprosvijetlio nam oči srca te upoznamokoje li nade u pozivu našemu.

Evanđelje (Mk 6, 7-13)Poče ih slati.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo i pije moju krv,u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

(Iv 6, 57)


Gospodine, primili smo

Molitva vjernika

čuli riječ istine – evanđelje spasenja svoga

Duhom obećanim, svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu


čuli riječ istine – evanđelje spasenja svoga

Duhom obećanim, svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu


22

Tko je danas prorok i tko može biti navje-stitelj Radosne vijesti slijedeći Kristove stope i stope njegovih apostola? O to-

me se puno govori i piše i pri tome se navo-di mnoštvo različitih obilježja koja bi današnji prorok i navjestitelj trebao imati. Liturgijska čitanja ove nedjelje otkrivaju neka temeljna obilježja onoga tko je pozvan biti prorokom i navjestiteljem.

Idi prorokujProrok je poslan od Boga. Ne može se biti pro-fesionalnim prorokom i nitko se ne može sam učiniti prorokom. Za to je potreban Božji po-ziv koji, prije svega, poziva na poslušnost Božjoj riječi. Nju prorok ne prihvaća olako ili s previše volje. Čak i bježi od nje. On ju zapra-vo odbija jer zna da će ga ona dovesti u sukobe s ljudima i okolinom. Bori se s Bogom kako bi izbjegao poslanje, ali biva pobijeđen snagom Božje riječi. Pravi kriterij prorokova poslanja postaje upravo poslušnost Riječi od koje je že-lio pobjeći i koja mu postaje »sve«.

Prorokovanje i naviještanje

Tako je i s apostolima. Na početku njiho-voga slanja ne govori se o njihovoj želji da bu-du poslani i da budu upućeni, posebice ne pod uvjetima koje Učitelj postavlja. Ideja i inici-jativa dolaze prvenstveno i jedino od Krista; njemu se mora suobličiti svaki onaj koji je po-slan. Ne sebi, ne svojim idejama, svojim želja-ma i traženjima, svojoj težnji ostvarenja sa-moga sebe. Krist je jedino mjerilo i treba sve učiniti da se postane osobom slušanja iz kojeg se rađa poslušna vjera.

Dva po dvaOnaj koji je poslan nije izolirani individualac, nije ni boem niti lutajući vitez. Nije ni roman-tični zanesenjak, a još manje vuk samotnjak. Isus svoje učenike šalje »po dvojicu«. Onaj koji je poslan, djeluje u poslušnosti i na teme-lju naloga, ali to poslanje vrši u zajedništvu s drugima. Ne samo da je poslanje lakše vrši-ti udvoje, u zajedništvu, nego se tako razvija i međusoban odnos koji poslanju daje novu, životnu dimenziju. Odnos uključuje poštova-

nje, strpljenje, jedinstvo u razli-čitosti, ljubav i zajedništvo. To su bitne dimenzije Kristove poruke spasenja koje je prije svega po-trebno živjeti kako bi ih se mo-glo prenositi i darivati drugima.

Tu dimenziju zajedništva i upućenosti na druge nije lako ži-vjeti posebice danas, u doba ka-da se sve svodi na izolirano ja-stvo koje teško prihvaća drûga ili suputnika u životnom posla-nju. A opet je potrebno imati na umu kako temelj potrebnoga od-nosa dvojice poslanih nije njiho-vo međusobno sviđanje ili pri-vlačnost, nego Kristov poziv i poslanje kojemu je sve potrebno podrediti. Pri tome kao da po-staje jasnije da temeljni cilj po-slanja nije samo osvajanje duša,

Biti prorok i navjestitelj u pustinji suvremenoga svijeta.


23


Sudbina proroka Am 7, 12-15Odlomak Am 7, 12-15 važno je svjedočanstvo o Božjemu pozivu proroka, i to prije svega proroka pisca. Njegovo poslanje nije ukorijenjeno u njegovim uspješnim životnim planovima, nego u događaju o kojem prorok govori u 3,8: »Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje?« Prorok je po Božjem pozivu postao »glasnik«, u njegovim je riječima prisutna Božja riječ. Ako on nije morao od svoga proročkog poziva napraviti zanimanje od kojeg bi preživljavao, zloba Amasjina nije bila opravdana ni vjerodostojna. Amos je bio stočar i gajitelj divljih smokava. Amasja znajući za propovijedanje proroka Božjega, podmetanjima u vlastitu korist odbacio je Božju riječ i želio da riječ njegovoga glasnika ne dopre do naroda. Upravo njegova svećenička služba pokazuje svu težinu njegove krivice i pobune protiv Boga. Amos je vidio katastrofalnu propast Amasjine obitelji.

Mario Cifrak

Zrnj

e

nego prije svega oblikovanje Božjega kraljev-stva. To se vidi i iz zahtjeva koje Krist postav-lja pred svoje učenike.

U poslanju koje se temelji na slušanju i po-slušnosti vjere, koje uključuje dimenziju za-jedništva, bitan preduvjet uspjeha jest suoča-vanje s onim što je potrebno imati na tom pu-tu prorokovanja i naviještanja.

Bitno i nebitnoIsus nas iznova iznenađuje. On od svojih uče-nika ne traži da se odreknu onoga što je nebit-no i što bi tvorilo »višak« dobara ili sredstava za navještaj. On od njih traži da se odreknu onoga što je bitno. Da ne nose ni štapa, ni ke-se, ni dviju haljina. A sve to nije nebitno. Na nešto se treba osloniti na putu, potrebno je imati barem temeljna sredstva za život i po-trebno je voditi brigu o vlastitom tijelu i do-stojanstvu. Isus ne negira potrebe i njihovu važnost, ali postavlja drukčije kriterije za se-be i za svoje učenike. Ono što je bitno, ne mo-že biti plod vlastitoga zalaganja, djelotvorno-ga plana i djelovanja, nego je plod milosti i dara koji se očituje u gostoljubivosti onih ko-ji primaju navjestitelje želeći od njih dobi-

ti neizmjerni dar Božje riječi. Na taj drago-cjeni dar primatelji dara odgovorit će između ostaloga, i uzdarjem vlastitoga života i brige za navjestitelje.

Kao da nas Isus upozorava da nas nika-kvi pastoralni planovi i nikakve frenetične ak-tivnosti, koje se počesto događaju samo zato jer se nešto mora događati, neće učiniti pra-vim navjestiteljima i svjedocima. Pravim na-vjestiteljima i svjedocima postajemo kroz od-nos s onim što je stvarno bitno: milost odno-sa s Onim koji nas šalje i koji otvara srca oni-ma koji se otvaraju svjedočanstvu onih ko-ji žive od milosnoga dara poslanja i prihvaća-nja. U tome se sastoji evanđeoska radikalnost i ona se na ovim izvornim temeljima u svako-mu vremenu uvijek iznova i drukčije oblikuje. Dopustimo da i nas zahvati danas kada se čini da smo od nevažnoga u poslanju učinili samu srž poslanja, a ono bitno u potpunosti ostavili sa strane. Isus od nas ne traži da sa sobom ne nosimo suvišno. On traži da potpuno promije-nimo svoje stavove i život, da na prvo mjesto stavimo i vjerno čuvano ono bitno, ono što je razlog i smisao poslanja.

Željko Tanjić

Poslanje apostola »dva po dva« postaje modelom naviještanja

evanđelja. Tako nastaju apostolski parovi: Petar i Ivan, Pavao

i Barnaba… Drugi je potreban za osvjedočenje vlastite vjere, ali i kao lijek protiv oholosti u naviještanju.

Svaki krštenik trebao bi imati sudruga u naviještanju, onoga

pred kim nikada ne će posustati u življenju i svjedočenju evanđelja. Tu, u toj najužoj zajednici vjere,

započinje rast Kraljevstva.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


24

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažeOtpj. ps.: 93-94 Gospod je pastir mojPrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 260 O da bude radost Završna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

22. srpnja 2012.

Šesnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaEvo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.

(Ps 54, 6.8)

Zborna molitvaMolimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjerui ljubav, da ustrajemou budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

Prvo čitanje (Jr 23, 1-6)Skupit ću ostatak svojih ovaca i podići im pastire.

Čitanje Knjige proroka JeremijeJao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – govori Gospodin. Stoga ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj: »Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših – govori Gospodin. I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se. I podići ću im pastire da ih pasu te se ničega više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti« – govori Gospodin. »Evo dolaze dani – govori Gospodin – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: ’Gospodin, Pravda naša.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 23, 1-6)Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam!Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje (Ef 2, 13-18)On je mir naš, on koji od dvoga čini jedno.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Sada pak, u Kristu Isusu,vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu –– po Krvi Kristovoj.Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.

25


Braćo i sestre, s pouzdanjem u Očevudobrotu i ljubav, koju nam je iskazaou svome Sinu, izrecimo mu svoje molitve:1. Za Crkvu, zajednicu tvoga naroda,

da oslonjena na Krista Gospodina bude trajno utočište svima koji traže Istinu života, molimo te.

2. Za sve navjestitelje tvoje riječi: prodahni ih svojim Duhom mudrosti i trajno ih obnavljaj u vjernosti života da budu istinski pastiri povjerenog im naroda, molimo te.

3. Za sve koji tragaju za istinom i smislom života:izvedi ih na put spasenja, a kršćane prodahni evanđeoskom odgovornošću za spasenje svakoga čovjeka, molimo te.

4. Za nas tvojim Duhom ovdje sabrane: odmori nas svojim duhom i pomozi nam da se zemaljskim dobrima znamo pravo služiti, a za nebeskim trajno težiti, molimo te.

5. Braću i sestre koji dovršiše ovozemaljski hod, nagradi vječnim počinkom u tvome kraljevstvu, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne molitve i okrijepi nas milošću svoga Duha da uzmognemo svim ljudima svjedočiti radost tvoje ljubavi. Po Kristu.

Vidje silan svijet i sažali se nad njimjer bijahu kao ovce bez pastira.

(Zlatko Šulentić)

Pričesna pjesmaEvo, na vratima stojim i kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ćuk njemu i večerati s njim, i on sa mnom.

(Otk 3, 20)

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahraniosi nas nebeskim otajstvi -ma: daj da iz stare grešnosti prijeđemou novi život.Po Kristu.

Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Iv 10, 27)

Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin,ja ih poznajem i one idu za mnom.

Evanđelje (Mk 6, 30-34)Bijahu kao ovce bez pastira.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusai izvijeste ga o svemu što su činilii naučavali. I reče im:»Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto,i otpočinite malo.«Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilopa nisu imali kada ni jesti.Otploviše dakle lađom na samotno mjesto,u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


26

O kontemplaciji

D anašnje nas evanđelje potiče da se nakratko zaustavimo na značenju kontemplacije, napose sada, u ovo-

mu vremenu ljetnih godišnjih odmora.

Osvrt udvoje»Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste o svemu što su činili i naučavali.« U ovim se jednostavnim riječima krije prvi vid kontem-placije. Kontemplacija je conversatio, razgo-vor s Isusom Kristom o svemu onomu što činimo u svojemu životu. Ona je promišlja-nje vlastitoga života, odnosno, jednostavno rečeno, »osvrt udvoje«. Iz iskustva znamo koliko nam je važno, kada nešto doživimo, bilo lijepo, bilo ružno, da to možemo podi-jeliti s drugom osobom. Želimo se zajedno s njom osvrnuti na vlastita djela: kritički ih sagledavati, bez gorčine smiješiti se vlasti-tim neuspjesima, a uspjehe zaboravljati bez oholosti. Također znamo ka ko nam je teško kad nemamo nikoga komu se možemo izre-ći, koga smijemo »izvijestiti« o svojim djeli-ma. Tada nam djelovanje postaje nestabilno

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

jer bez »osvrta udvoje« nismo sigurni jesmo li djelovali dobro ili nismo. K tomu, našemu djelovanju nedostaju radost i zadovoljstvo, jer ako se nitko ne raduje onomu što čini-mo, tada nismo daleko od toga da i prestane-mo uopće djelovati. Stoga nas evanđelje tješi da u Isusu Kristu imamo osobu s kojom uvi-jek možemo razgovarati, koju možemo izvje-štavati o svim svojim djelima. Apostoli su se »skupili« oko Isusu Krista. Potrebno je da i mi koristimo svaku prigodu da se »skuplja-mo« oko Isusa, da se kontemplirajući učimo »osvrtu udvoje« s Isusom Kristom.

Gled Jednoga»Hajdete i vi na osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Kontemplacija nije samo »osvrt udvoje«, ona je »gled Jednoga«. Za-što gledanje? Naime, gledanje je najsavrše-nija djelatnost, jer njime usavršavamo sami sebe. (Toma Akvinski) Zato nas ne treba ču-diti da ono čovjeku stvara i najveći užitak. Odmaramo se gledajući. Dovoljno je samo prisjetiti se kako smo spremni satima bu-

Molitva i osama bistre pogled za gledanje Jednoga.

Fran

cesc

o Ca

racc

io, 2

007.

27


Istinska samoća nije bijeg od čega, nego mjesto pronalaska

svega. Tu, u samoći, gdje pred Bogom doživljavam istinu

o sebi i gdje sam istinski ja, neumanjen kritikom i zavišću

drugih ili krivo predstavljen njihovih interesnim ili

jednostranim hvaljenjem. Biti pred Bogom, sam, znači pronaći sebe i otkriti druge.

Novi pastir Jr 23, 1-6Prijetnjama se predbacuje pastirima da su krivi za propast naroda. Riječi osude jasno govore o Božjoj kazni: »Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših.« Slično i u 21, 14: »Al’ ja ću vam platiti prema plodu djela vaših. Oganj ću podmetnuti šumi njegovoj i proždrijet će sve oko nje!« Bog, o čijem je stadu riječ, izazvan je i sam kreće u kažnjavanje. Ovdje je zgodna igra riječi vezana uz glagol paqad, »pohoditi, tražiti«. Pastiri nisu tražili ovce, ali sada Bog traži kod njih njihova zlodjela. Pastir je onaj koji ima odgovornost, a tko neodgovorno radi prema onima koji su mu povjereni, njega sam Gospodin poziva na odgovornost. Bog ne ostavlja svoje stado na cjedilu, nego ga sabire i vodi kući. Narod može živjeti u miru i bez straha jer Bog osigurava plodnost i postavlja pastire koji će se za nj brinuti.

Mario Cifrak

ljiti u televizijski ekran, satima pregledava-ti internetske stranice-slike, ili biti na kon-certima, utakmicama na kojima nismo ništa drugo doli motritetlji. Ako je gledanje toliko važno u našemu životu, koliko je tek važno gledanje u ljubavi, gledanje u ljubavi ljublje-ne osobe, Isusa Krista: što ga više gledamo, tim više ga želimo ljubiti. U vrijeme godiš-njih odmora pozvani smo otkriti taj najvaž-niji gled, tu najbitniju kontemplaciju Onoga s kojim se nitko i ništa ne može usporediti, a to je Isus Krist. Taj će nas »gled Jednoga« osloboditi od svih pogrješnih gledanja. Još više, dat će nam da »otpočinemo malo«, od-nosno pružit će nam jedini istinski »godiš-nji odmor«. Jer, ništa čovjeka ne može tako odmoriti kao gled, i to ne bilo koji gled, nego gled, kontemplacija Isusa Krista.

ŠepaviGrgur Veliki na jednomu mjestu piše da se nakon kontemplacije trebamo osjećati še-pavo, poput Jakova. Nakon borbe s anđe-lom Jakovu se iščašio kuk te više nije mogao pravilno hodati. Jakov je za Grgura primjer istinske kontemplacije. Tko se u kontempla-ciji posvetio »gledu Jednoga«, taj je ‘proše-

pao’ na onu nogu kojom se oslanja na svijet. Šepavost prisiljava kontemplirajuću osobu da se isključivo oslanja na zdravu nogu, a to je kontemplirajuća noga, noga oslonjena na Boga, na život u istini i pravednosti. I to nam potvrđuje iskustvo. Nakon što smo se inten-zivno i na duže vrijeme povukli od svijeta te posvetili kontemplaciji, vraćamo se natrag, u svakidašnjicu, uistinu »šepavi«. Mnoge stvarnosti, kao i mnoge osobe na koje smo se prije oslanjali, sada postaju »šepave«. Vi-še se na njih ne možemo i ne želimo oslanja-ti, jer nas ne vode k Bogu, one u nama više ne bude nikakvu duhovnu radost i zadovoljstvo. Spoznali smo da se jedino treba oslanjati na drugu zdravu nogu, nogu ljubavi prema Bo-gu, kao i na nogu svega onoga i svih onih ko-ji su usmjereni prema Bogu. Ne zavaravajmo se. Šepavost je bolna, nije lagana, ali ona je znak istinske kontemplacije i istinskoga go-dišnjeg odmora koji nalazi prostora i za kon-templaciju.

»Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane po-učavati u mnogočemu.« Osnaženi kontempla-cijom, sad možemo i trebamo djelovati.

Ivica Raguž

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


28

29. srpnja 2012.

Sedamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaBog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome.

(Ps 68, 6-7.36)

Zborna molitvaBože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe, da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.Po Gospodinu.

Prvo čitanje (2Kr 4, 42-44)Jest će i preostat će.

Čitanje Druge knjige o KraljevimaU one dane: Neki čovjek došaoiz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem Elizejukruh od prvina, dvadeset ječmenihhljebova i kaše u torbi. A on zapovjedi:»Daj ljudima neka jedu!«Ali njegov momak odgovori:»Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?«On odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu,jer ovako veli Gospodin:’Jest će i preostat će.’«I postavi on pred njih.I jedoše i još preosta,prema riječi Gospodinovoj.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 145, 10-11.15-18)Pripjev: Otvaraš ruku svoju, Gospodine,

i sitiš nas.Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Oči sviju u tebe su uprte,ti im hranu daješ u pravo vrijeme.Ti otvaraš ruku svoju,do mile volje sitiš sve živo.

Pravedan si, Gospodine,na svim putovima svojimi svet u svim svojim djelima.Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,svima koji ga zazivaju iskreno.

Drugo čitanje (Ef 4, 1-6)Jedno tijelo, jedan Gospodin,jedna vjera, jedan krst.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću,sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Lk 7, 16)Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje (Iv 6,1-15)Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijediloga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost. Po Kristu.

29


Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramuOtpj. ps.: 124.II Otvaraš ruku svoju, Gospodine

(strofe: 3.,5.,6.)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 136.3 Jedno smo tijeloZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

Braćo i sestre, uputimo svoje molitve nebeskome Ocu koji nas u Kristu hrani kruhom spasenja i poziva nas da darovani kruh dijelimo sa svima koji za njim gladuju. Molimo zajedno:Okrijepi nas, Gospodine, kruhom života.1. Obnovi, Gospodine, lice Crkve da radosno

naviješta tvoja djela spasenja i svim ljudima dijeli ljubav koju si joj darovao, molimo te.

2. Prodahni svoje vjernike da se svakodnevno hrane tvojom riječju i tvojim tijelom te tako osnaženi, budu radosni navjestitelji tvoga kraljevstva na zemlji, molimo te.

3. One koji raspolažu dobrima ovoga svijeta potakni da evanđeoskom pravednošću budu radosni djelitelji tvojih dobara svim potrebitima, molimo te.

4. Nama dionicima ovoga stola ljubavi otvori oči srca da umijemo zamijetiti braću koja su pogođena siromaštvom i oskudijevanjem te im svojom blizinom i darivanjem budemo svjedoci tvoje ljubavi, molimo te.

5. Svojim blagoslovom nagradi one čiju smo dobrotu osjetili u trenutcima nevolje i potrebe, molimo te.

Svemogući Bože, trajno nas hraniš kruhom života i već ovdje daješ nam predokus vječnosti. Pomozi nam da, okrijepljeni tom snagom, budemo svjedoci i graditelji novoga svijeta. Po Kristu Gospodinu našemu.

Isus uze kruhove, zahvali i razdijeli mnoštvu.

Egino Weinert, reljef; evangelička crkva u Sedenhorstu, Njemačka.

kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBlagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i ne zaboravi dobročin-stava njegovih!

(Ps 103, 2)

Popričesna molitvaGospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on darovao. Koji živi.

Molitva vjernika


30

zivanje prava i dužna štovanja vječnomu Bo-gu; upotrijebi, pustivši po strani svagdašnje poslove, za uzdizanje svojeg duha k nebeskim dobrima; upotrijebi da ispituje tajne svoje sa-vjesti, da spozna na čemu je u nužnim i nepo-vredivim svojim odnosima prema Bogu. No i čovjek ima pravo i potrebu da povremeno pre-stane s poslom ne samo da svojim tjelesnim snagama dade odaha od svakidašnjeg napor-na rada i da svojemu duhu pruži poštenu ra-zonodu, nego da se pobrine i za povezanost svoje obitelji, koja od svih svojih članova traži često druženje i vedar zajednički život.« Iako je današnje evanđelje dio govora o Isusu kao »kruhu s neba« za život svijeta, on se najprije pobrinuo konkretno nahraniti gladne. Prem-da je naglasio da njegovo Kraljevstvo, u koje-mu će biti »vječni počinak«, nije od ovoga svi-jeta, svima koji su »umorni i opterećeni« već ovdje je ponudio pomoć. Odmor ne mora uvi-jek značiti tjelesno putovanje, ali bi nam tre-bao pomoći da »živimo dostojno poziva kojim smo pozvani« te jedni druge podnosimo u lju-bavi »sa svom poniznošću, blagošću i strplji-vošću«. Kroz poniznost ćemo realno sagleda-ti svoje snage i slabosti te lakše prihvaćati sla-bosti i snage drugih. Blagošću ćemo biti manje nasilni, a strpljivošću ćemo tolerirati i one koji nam nisu posebice dragi. Živeći ove vrline mo-žemo učiniti život odmornijim i sebi i drugi-ma te na koncu postići pravi »Božji počinak«.

KruhTema kruha povezuje današnje prvo čitanje, psalam i evanđelje. Najprije slušamo kako prorok Elizej s dvadeset malih kruhova hra-ni stotinu ljudi. Ovo je izvješće podloga za go-

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Nalazeći se pri kraju mjeseca srpnja većina

nas razmišlja o mo-gućnosti barem krat-koga odmora, osvježenja od ljetne žege i bije-ga od užurbane svakodnevice. Nažalost, mno-gi koji su zaslužili odmor, ne mogu si ga priu-štiti, dok neki drugi uživaju i u onome što nisu zaradili. Upravo o tome progovaraju današnja liturgijska čitanja. Isus je s učenicima prešao na drugu obalu Galilejskoga jezera planirajući se odmoriti nakon propovijedanja i čudesnih ozdravljenja koja je učinio prigodom proslave Pashe u Jeruzalemu. S druge strane nalazimo govor o gladnima i onima koji imaju kruha te potrebi pravedne raspodjele.

OdmorLjudski se život ne sastoji samo od rada. Čo-vjek bi trebao imati dovoljno vremena i za od-mor. Sveto Pismo počinku je dalo i religiozni karakter. Izraelu je bilo zapovjeđeno već od početka svetkovati jedan dan u tjednu. Kako se nitko ne bi usudio uzurpirati taj dan, on je bio posvećen Gospodinu. Biblija je puna govo-ra o putovanjima, plovidbama, hodočašćima, posjetama obiteljima i prijateljima te vreme-nu koje čovjek posvećuje samome sebi i Bogu. Kao što rad čovjeku daje dostojanstvo sustva-ratelja s Bogom, jednako tako i počinak ga čini potpunom slikom Božjom. Sam je Bog, sliko-vito govoreći, šest dana radio, a sedmoga od-marao. Stoga odmor nije puka fizička potre-ba i vrijeme bez rada, nego i slavljenje Boga. U tome kontekstu možemo razumjeti stalno za-laganje Crkve za »neradnu nedjelju« i brojne crkvene dokumente koji se bave pitanjem od-mora i svetkovanja blagdana. U enciklici »Ma-ter et Magistra« papa Ivan XXIII. istaknuo je: »Božje je pravo i vlast čovjeku zapovijedati da svakoga tjedna jedan dan upotrijebi za iska-

Kruhai odmora

31

77živo vrelo7živo vrelo72012720127vor evanđeliste Ivana o Isusovu čudu kada je s pet kruhova i dvije ribice nahranio pet tisu-ća ljudi. I jedan i drugi događaj nužno poti-ču na riječi psalma: »Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja… Ti otvaraš ruku svoju, do mi-le volje sitiš sve živo.« U ovim čudesima, kao i svima drugim opisanim u Svetome pismu, vi-dimo odgovor na istinsku ljudsku potrebu. Ni-jedno čudo nije cilj samo sebi. Bog djeluje ta-mo gdje je osoba u nevolji: bolest, glad, smrt i bilo koja druga ugroženost. Međutim, očekuje se i čovjekova suradnja. Elizeju je kruhove do-nio »neki čovjek iz Baal Šališe«, dok su Isusu doveli dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Nakon toga događa se čudo. Sve-ti nam pisci tako poručuju da uvijek, kad se nađe onaj tko ima i bude spreman podijeliti s onima koji nemaju, nastupa čudo i Božji bla-goslov. Problem svijeta nije u nedostatku kru-ha i svega drugoga, nego u nepravilnoj raspo-djeli. Božjeg blagoslova ima za sve, ali kad ga jedni prisvoje, drugi ostaju bez njega. Pri tome ni prvima više nije blagoslov.

Vodeći narod iz egipatskog ropstva Bog ga je hranio manom. Određujući da se svaki dan skupi samo onoliko koliko je potrebno želio ih je poučiti kako će biti dovoljno za sve i svaki dan. Čak i ako bi netko skupljao više, sutra bi

to bilo neuporabljivo. »Dosta je svakom danu muke njegove«, poučavao je Isus. Nažalost, živimo u svijetu u kojemu jedni imaju previše, pa mora biti i onih koji nemaju dovoljno. Me-đutim, mi ne smijemo čekati da oni koji ima-ju više od nas, počnu dijeliti »od svoga suviš-ka«. Svatko može pomoći. U ovim se čitanji-ma namjerno ističe kako se radi o »ječmenim kruhovima«. Oni su bili hrana siromaha. Si-romasi su, u biblijskom smislu, svi oni koji su svjesni svoje ovisnosti o Bogu, prihvaćaju svo-ju ograničenost te razumiju da nisu dostatni sami sebi. O tome nam osobito lijepo progo-vara današnji psalam. Iako čitamo samo jedan njegov dio, on u cjelini izražava Božju moć i blizinu. Sastavljen je od dvadeset i dva versa od kojih svaki počinje jednim znakom hebrej-skog alfabeta. Na taj način Psalmist izražava da je čitav naš život, rekli bismo od A do Ž, ovisan o Bogu i dar Božji. S tom sviješću ni-je teško podijeliti svoje »ječmene kruhove« s drugima jer znamo da će ih Bog blagosloviti u toj mjeri da »preostane dvanaest košara«. Broj dvanaest znak je punine i savršenstva, a oni se postižu samo onda kada svoje nesavrše-no budemo spremni podijeliti s drugima, svje-sni da smo »jedno tijelo i jedan Duh«.

Slavko Slišković

Jest će i preostat će 2Kr 4, 42-44Baal Šališa bilo je mjesto na plodnim zapadnim obroncima Efrajimskoga gorja, dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Jafe. Onaj je čovjek vjerojatno donio od svoga obilnoga uroda. Donio je »kruh od prvina«, u čemu su prisutni elementi kultnoga prinošenja prvih plodova Bogu (usp. Br 15, 17-21). Elizej zapovijeda sluzi da tim kruhom nahrani ljude, a onda dodaje i Božju riječ: »Jest će i preostat će«. Prorok postupa prema Božjoj zapovijedi i ima povjerenja u njegovu riječ koja se u potpunosti ostvarila. Valja ovdje, kao i u drugim Elizejevim čudima, promatrati prisjećanje na događaje izlaska iz Egipta, gdje Bog po Mojsiju i ozdravlja gorke vode, i spasava ljude od smrti, i kažnjava za prijestupe, i daje hranu u obliku mane i prepelica (usp. Izl 16). Time je Elizej potvrđen kao pravi prorok, koji se pouzdaje u Boga, a Bog se i dalje brine za svoj narod.

Darko Tepert

Zrnj

e

Umnoženje kruha nalazi svoj smisao u gesti lomljenja i dijeljenja.

Isusova novost nije u umnoženju kruha, nego u njegovu razdavanju

za druge, »za mnoštvo«. To je znamenje slika njegova

Otajstva, u kojemu se daje za život svijeta. »Čudo« lomljenja i davanja,

po životima vjernika, i danas preobražava i hrani svijet.

Kruh se umnaža lomljenjem i razdavanjem.



32

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: Nahrani ih Gospodin

(gl. prilog: ŽV 07-2009)Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 242 O sveta gozbo ili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 762 Zdravo Djevo

5. kolovoza 2012.

Osamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaO Bože, spasi me,Gospodine, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj: Gospodine, ne kasni!

(Ps 70, 2.6)

Zborna molitvaGospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se tobom ponosimo. Nek nad nama bude tvoja dobrota. Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Izl 16, 2-4.12-15)Učinit ću da vam daždi kruh s neba.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Sva zajednica izraelska u pustinji stade mrmljati protiv Mojsija i Arona. I rekoše im sinovi Izraelovi: »O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« Tada reče Gospodin Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušatii vidjeti hoće li živjeti po mom zakonu ili neće.« »Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih. Reci im: ‘Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš!« I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?«Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče:»To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 78,3.4bc.23-25.54)Pripjev: Nahrani ih Gospodin

kruhom nebeskim.Ono što čusmo i saznasmo,što nam kazivahu oci,predat ćemo budućem koljenu:slavu Gospodnju i silu njegovu.

Odozgo naredi oblacimai otvori brane nebeske,ko kišu prosu na njih mânu da jedui nahrani ih kruhom nebeskim.

Čovjek blagovaše kruh jakih;on im dade hrane do sitosti.U svetu zemlju svoju on ih dovede,na bregove što mu ih osvoji desnica.

Drugo čitanje (Ef 4, 17.20-24)Obucite novog čovjeka, po Bogu stvorena.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive –– u ispraznosti pameti njihove. Tâ vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPosveti, molimo, Gospodine, ovaj prinos i primi našu unutarnju žrtvu: učini da ti postanemo vječnim darom.Po Kristu.

33


Otkupljeni i preobraženi Kristovom ljubavlju, uputimo nebeskome Ocu svoje molitve:1. Za Crkvu u svijetu:

daj da se neprestano hrani tvojom riječju te uvijek ostane vjerna svome poslanju i brizi za spasenje svijeta, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da mudrošću vodstva i vjernošću tvojoj riječi uvijek budu blizu svima koji te traže, molimo te.

3. Za sve krštenike: da hodeći putem obraćenja zdušno vrše djela svetosti i tako rade za hranu koja ostaje za život vječni, molimo te.

4. Za sve koji gladuju za istinom: prosvijetli ih svojim Duhom da spoznaju da jedino ti možeš utažiti glad njihovih srca, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: daj da se uvijek hranimo kruhom koji nam daješ te tako i sami budemo kruh za život svijeta, molimo te.

6. Za pokojnu braću i sestre: nagradi ih za dobra koja su za života činili i uvedi ih u zajedništvo svoje ljubavi, molimo te.

Nebeski Oče, usliši naše smjerne prošnje i daj da, nahranjeni tvojom ljubavlju, vjerno hodimo putem spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Nahranjeni Kruhom, uđu u lađe i odu tražiti Isusa.

Pjesma prije Evanđelja (Mt 4, 4b)

Ne živi čovjek samo o kruhu,nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje (Iv 6, 24-35)Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti;tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam kruh života, govori Gospodin:Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

(Iv 6, 35)

Popričesna molitvaGospodine, ti nas oživljuješ nebeskim darom: prati nasstalnom ljubavljui učini dostojnima vječnog otkupljenja.Po Kristu.


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Osamnaesta nedjelja kroz godinu

U čežnju za besmrtnošću smrtnoga čo-vjeka stanu sva ljudska nastojanja. Ko-liko li je samo truda uloženo da bi se ot-

klonila očitost rođenja koje se susreće sa smr-ću i što se sve ne čini da život bude barem ma-lo duži. U hebrejskome jeziku glagol ‘živjeti’ od-nosi se samo na čovjeka i istoznačnica je za iz-lječenje, vraćanje zdravlja, za život u sreći. I već taj prvi uvid jasno govori o višestrukomu pri-stupu životu. Pokazuje da kruh, zemaljska hra-na, održava život, ali ne jamči njegovo trajanje onkraj smrti. Bez obzira kako se odnosili pre-ma vjeri, vidimo da čovjek nije gospodar života.

Zbog toga je čudesno živjeti kao kršćanin, jer se u krilu kršćanstva nalazi objavu Boga koji se daje u kruhu kao dar besmrtnosti. Bog, Živi koji ne umire, jedini besmrtni (»sveti be-smrtni – hagios athanatos«, kako mu pjeva-mo na Veliki petak), daje se u kruhu, da bi-smo mi živjeli vječno. Za vjernika svi događa-ji, i oni koje zovemo redovitima (prema koje-mu i čijemu redu?), govore o Bogu, poziv su da podignemo pogled prema nebu; znakovi Bož-je ljubavi koji ponekad pitaju o našemu nači-nu življenja.

Egipatski lonci, prepelice i manaIzabrani je narod narod koji vjeruje i ne treba izvanredne zahvate da bi primijetio Božju pri-sutnost. Ime koje je Bog objavio Mojsiju (usp. Izl 3, 14) znači: Ja sam uvijek pokraj tebe, s to-bom. Tijekom Izlaska ta se prisutnost očitovala na svakome koraku. Današnje čitanje govori o dvije pojave: prepelice i mana. Riječ je o objaš-njivim i poznatim pojavama. U proljeće i uje-sen prepelice u jatima putuju između Afrike, Arabije i Mediterana, te, odmarajući se na pa-dinama Sinaja, postaju lakim plijenom bedui-na. I mana je pojava bjelkaste izlučevine iz bilj-ke koja raste u žbunju i na Sinaju pod botanič-kim imenom tamarix mannifera. Može ju se skupljati poput pamuka s pamučnjaka. Vjerni-ci su te darove na koje ih upućuje Gospodin pri-mili kao dar s neba (što uistinu i jesu).

No, u novim poteškoćama čovjek izgubi kriterije i brzo zaboravlja prijašnju muku. Na-kon radosnoga poduzimanja puta slobode, do-lazi kriza. Tako je i s vjerom koja na početku može biti obilježena oduševljenjem, a zatim se pred poteškoćama umori, osvrćući se na sta-ri način življenja. No, Bog se ne ljuti i ne odba-cuje čovjeka koji malakše. Dar mane bio je po-moć za tjelesni hod, ali i znak za rast u vjeri. Izabrani je narod naučio da ovisi o Bogu, da ne može nagomilati dobra koja bi mu bila dostat-na za život, nego svaki dan može naučiti moliti »kruh svagdašnji«. Današnja težnja čovjeka da zagospodari svojom sadašnjošću i budućnošću dobiva odgovor u mani. Za kršćane je važno vi-djeti da nas Isus u Molitvi ne uči tražiti od Gos-podina sigurnost za budućnost, nego kruh za taj dan. To je ujedno i poveznica s potrebom svakidašnje molitve koja u sebe ima utkanu zahvalnost. Tko tako moli, odbija gomilati do-bra za sutra, dok naša braća i sestre trpe da-nas; oslobađa srce od posjedovanja i tjeskobe.

Ostao je jedan kruhRiječ današnjega Evanđelja dolazi nakon ne-ke vrste vrhunca Isusova uspjeha. Mnoštvo ga je slavilo i željelo za kralja. No, ono što je izvanjski djelovalo kao najveći uspjeh za Isusa je najveće razočaranje. Isus je žalostan jer nije uspio protumačiti znak; jer je znak ostao ne-

Živjeti hranu vječnosti

35


Darom »kruha života« koji nam daje, Isus u nama budi moć

traženja. Isusov dar rađa u nama potrebu za njim. Vjera se očituje

kao trajno traženje Boga. Ne iz razočaranja i nesigurnosti u svijetu, nego iz čiste želje da se

bude s Bogom. Ono što je prolazno, zasićuje i postaje isprazno; samo božansko ne umara, nego uvijek

otvara novomu. I želi uvijek više.

Zrnj

e

znakovit. I povlači se u osamu. Nije došao da bi pretvarao kamenje u kruh, nego da bi po-učio da ljubav i dijeljenje dobara s drugima proizvode kruh – u izobilju. Želi od čuđenja i divljenja svoje slušatelje voditi prema razumi-jevanju snage dara.

I mi se susrećemo s vlastitim nerazumije-vanjem toga najvećega dara. I u Crkvi ljudi la-ko idu za onima koji nude posebne milosti, go-vore da čine čuda, vode k iscjeljenju, osigurava-ju uspješnost, jamče blagostanje i sreću. Ti na-izgled posebni darovi postaju znakom nerazu-mijevanja, zbog kojega Isus doživljava razočara-nje. Nesporazum o ‘kruhu’ je u Crkvi uvijek živ i aktualan. Ni Samarijanka nije razumjela da joj Isus daje vodu koja je drukčija od vode iz zden-ca. Kakvo je to jelo koje traje do u vječnost?

U prošlonedjeljnome Evanđelju spome-nuto je pet kruhova i dvije ribice, ali ribice se kasnije ne spominju. Zašto pet kruhova. Oni su znak Božje riječi, kruha života, Petoknjižja (Torah) Staroga zavjeta. A dvije ribice su dva druga niza svetih knjiga koje prate Toru (pro-roci i drugi spisi). Na lađi ostaje samo kruh, je-dan kruh (usp. Mk 8, 14), jer Isus sažima svu hranu za čovjeka. Tko ima njega kraj sebe, ima sve; nisu mu potrebne druge objave.

Kako se hrani tim kruhom? Što nam je či-niti? Ili, kako često pitamo: Što je Božja volja u našemu životu? Jedino djelo koje Isus spo-minje jest vjerovati u Onoga koga je poslao Otac. U Ivanovu Evanđelju ne nalazimo sveto-mu Pavlu tako dragu riječ: ‘vjera’, nego uvijek glagol ‘vjerovati’. To je djelo onoga koji se po-uzdaje, koji vjeruje. Onaj tko usvaja, tko upi-ja i blaguje evanđelje, čini ono što činimo hra-neći se. Ivan piše svoje Evanđelje »da vjeruje-mo«. Nije dostatno biti uvjeren da je Isus po-stojao, da je propovijedao ljubav i izricao mu-dre savjete za život. U to mogu biti uvjereni i nevjernici. Kada supružnici kažu da vjeruju jedno drugomu, znači da se pouzdaju i da se-be povjeravaju drugomu, znajući da jedno bez drugoga ne mogu živjeti radost.

Kada Isusa ljudi traže da im uvijek dade toga kruha, osjećamo odgovor Samarijanke koja slično traži vodu (usp. Iv 4, 15). Ne mogu se odvojiti od običnoga kruha i ne ulaze u glad i žeđ za Bogom, onako kako pjeva psalmist ko-jemu duša žeđa za Bogom živim (usp. Ps 42, 3), ili prorok koji guta riječ (usp. Jer 15, 16). Ako tako vjeruješ, samo ćeš Bogu prepustiti vlast nad svojim životom i jesti ono što živiš.

Ivan Šaško

Kruh koji Gospodin daje Izl 16, 2-4.12-15Bog se objavljuje kao onaj koji se brine za svoj narod, što se očituje u pojavi prepelica (Izl 16,13). Doista, u rujnu se velika jata prepelica vraćaju iz Europe i izmorena spuštaju na obalu sjevernoga Sinaja. Ipak, i dalje je otvoreno pitanje pravca kojim su se Izraelci kretali, pa ne znamo jesu li išli sjevernim Sinajem. Bog im daje i drugu vrstu hrane koja će biti nazvana mana, a sliči »nečem poput pahuljica« (16,14). Mojsije to opisuje kao »kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu« (16,15). Mnogi su pokušaji tumačenja i ovoga Božjeg zahvata, a najčešće se govori o izlučevini jedne vrste tamariske koja raste u području središnjega Sinaja. Valja međutim naglasiti da, bez obzira na vjerodostojnost takvih tumačenja, ona nisu niti važna za biblijsku poruku. Sveti se pisac ne opterećuje pitanjem je li riječ o prirodnoj pojavi ili nije. Za njega je važno da je Bog pokazao svoju brigu za narod.

Darko Tepert



36

Ulazna: 75.4 U sjajnom se oblaku Otpj. ps.: Gospodin kraljuje

(gl. prilog: ŽV 07-2009)Prinosna: 211 Isus Krist je slika BožjaPričesna: 178 Ti Kriste ili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

6. kolovoza 2012.

Preobraženje GospodinovoUlazna pjesmaU sjajnom se oblaku ukaza Duh Sveti, i začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

(Usp. Mt 17, 5)

Zborna molitvaBože, ti si u Kristovu preobraženju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakona i prorokai unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glas tvoga ljubljenoga Sina te zavrijedimo biti njegovi subaštinici. Po Kristu.

Prvo čitanje (Dn 7, 9-10.13-14)Odijelo mu bijelo poput snijega.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjenii točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše. Gledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo,da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna,nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.Riječ Gospodnja.

ili: (2Pt 1, 16-19)Taj Glas s neba čusmo.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Petra apostolaPredragi! Nismo vam navijestili snagui Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu –– dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoliu srcima vašim.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 97, 1-2.5-6.9)Pripjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji –

– nad svom zemljom.Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi!Oblak i tama ovijaju njega,pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom kao vosak,pred vladarom sve zemlje.Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.

Ti si, Gospodine, Svevišnji –– nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Darovna molitvaPosveti, Gospodine, molimo, ove darove Preobraženjem svoga Sina. Obasjaj nas njegovim svjetlom, i očisti od grijeha.Po Kristu.

37


Braćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je danas oko svoga stola da bismo u zajedništvu s njim iskusili zbilju preobraženoga života. Osnaženi tim zajedništvom, obratimo se nebeskome Ocu:Obasjaj nas svojim svjetlom, Gospodine!1. Za Crkvu Božju:

da, živeći i svjedočeći evanđelje tvoga Sina, bude trajni znak tvoje prisutnosti svima koji čeznu za spasenjem i preobrazbom života, molimo te.

2. Za pastire i učitelje tvoga naroda: ohrabri ih da se uvijek znadu »uspeti na brdo« i ondje hraniti i preobražavati istinskom molitvom i svjetlom tvoje riječi, molimo te.

3. Za sve nad koje se nadvila tama zla i grijeha: daj im iskusiti životnu snagu tvoje milosti i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: daj da naši životi uvijek odražavaju preobraženost koju si nam krštenjem darovao, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: uvedi ih u trajno boravište svoje slave, molimo te.

Svemogući vječni Bože, ti nam u ovom bogoslužju daješ okusiti toplinu i radost vječnoga života. Pomozi nam da, živeći dar vjere, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Povede ih na goru visoku, u osamu, same,i preobrazi se pred njima.

Detalj ikone iz samostana sv. Katarine na Sinaju,Egipat, druga pol. 12. st.

Pjesma prije Evanđelja (Mt 37, 5c)Ovo je Sin moj Ljubljeni!U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Evanđelje (Mk 9, 2-10)Ovo je Sin moj, Ljubljeni!

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivanai povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma –– nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu:»Učitelju, dobro nam je ovdje biti!Načinimo tri sjenice: tebi jednu,Mojsiju jednu i Iliji jednu.«Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih,a iz oblaka se začu glas:»Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!«I odjednom, obazrevši se uokolo,nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži imda nikomu ne pripovijedaju što su vidjelidok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane.Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo»od mrtvih ustati.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKad se Krist očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

(1Iv 3, 2)

Popričesna molitvaGospodine, daj da nas ova pričest promijenina sliku Isusa Krista, čiju si slavu očitovaočudesnim preobraženjem. Koji živi.


38

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Preobraženje Gospodinovo

Preobraženje nije smješteno u pre-cizno vrijeme i ja-

sni prostor. »Šest dana« vremenska je oznaka či-ji se smisao izgubio. Ne-ki smatraju da je to trag blagdana sjenicâ koji je trajao sedam dana. Po tome bi Isus zadnji dan proslavio odvojeno od učenika. Gora nije ime-novana. Svakako, nije Sinaj. To je možda uputa na eshatološku goru ko-joj će se stjecati svi naro-di. Mjesto na koje je Isus pošao s trojicom učenika je osamljeno. Intenzivni se susreti s Bogom doga-đaju na izdvojenim mje-stima. Nekoliko je privi-legiranih mjesta susreta s Bogom: pustinja, gora, hram. Svako od njih tra-ži sposobnost snalaže-nja izvan svakodnevnih i uigranih odnosa kao i

sposobnost otvorenog uha za drukčiji govor od svakodnevnog ljudskog. Isus se odvaja od dru-gih i pred samo trojicom učenika biva preobra-žen. Hrvatski prijevod sugerira da se Isus preo-brazio. Izvornik govori u pasivu. Bio je preobra-žen. Preobraženje se dogodilo na isti način kao i uskrsnuće. Sila odozgor djelovala je na njemu. Bio je preobražen. Preobraženje je vidljivo uče-nicima. Isusove su haljine postale sjajne i bije-le. Proslavljene. Preobraženje je trenutak Božje slave na zemlji. Božja blizina na zemlji vidljiva je na Isusu. Preobraženi je Isus u društvu. Uka-zali su se Ilija i Mojsije. Učenici su samo pro-matrači. Ne opisuje se ni što se događa izme-đu Isusa, Mojsija i Ilije, niti što se događa iz-među ove dvije odvojene grupe od po tri muš-

karca. Marko događaj preobraženja opisuje iz perspektive promatrača. Opisuje što su učeni-ci vidjeli i čuli. Ne uvodi nas u susret Mojsija i Ilije. Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom, ali mi ne znamo o čemu i ne znamo kako razgovaraju.

Društvo u kojem se Isus našao nije slučaj-no. Mojsije i Ilija razlikuju se od drugih staro-zavjetnih likova. Vidjeli su Boga. Biblija kaže da čovjeku to nije moguće. Tko bi Boga vidio ne bi mogao ostati na životu. Pa ipak, Mojsije i Ilija su vidjeli slavu Božju. Zato su sada pri-sutni. Osim toga, oni su utjelovljenje Zakona i proroka, dvaju načina kako je Božja slava pri-sutna u svijetu, u izabranom narodu.

Strah i govorPetar razbija odvojenost dviju grupa. Ulazi u razgovor s Učiteljem. Govori, ali njegov je go-vor nesuvisao. To opaža i Marko, pa Petrov prijedlog o tri sjenice pripisuje strahu. Svaka-ko, Petar čini važan korak u ime trojice učeni-ka. Govori. Govorom pokušava uspostaviti od-nos s Učiteljem. Učitelj mu se čini odveć iz-dvojen. Iz Petra progovara strah. Strah čovje-ku oduzima riječ i prvi znak borbe protiv stra-ha jest govor. Riječi koje probijaju opnu stra-ha ne mjerimo po njihovu značenju. Značenje je sasvim nevažno. Puno važnije je da su izgo-vorene neke riječi. Bilo koje riječi su bolje ne-goli obuzetost strahom. I nesuvisle riječi mogu pobijediti strah. Strah ne pobjeđuju neke pre-cizne riječi. Pobjeđuje ga govor.

Petar ne će dočekati odgovor. Učitelj mu ne će odgovoriti. Petrov će prijedlog ostati u zra-ku. Neodgovoren. Ući će u evanđeoske teksto-ve kao nesuvisle riječi kojima je nastojao pobi-jediti strah. Opažamo kako Petar govori u mno-žini. Strah pobjeđuje u ime sve trojice. Na nje-mu se osjeća kako ne misli samo na sebe. U nje-govoj borbi protiv straha uključena su i ostala dvojica. Strah i govor kojim ga svladava poka-zuju Petrovu nadarenost za vođu.

Odjednom se pojavljuje oblak, znak Božje prisutnosti. Na isti način kako je Bog bio s iza-

Preobraženje

39


Preobraženje se događa »na gori« koja ne znači bijeg od svijeta,

nego napuštanje svega što sputava. Mjesto preobrazbe može biti

svakidašnji život, samo ako smo spremni uspeti se. Potrebno je

maknuti se od »danjega svjetla« i obasjanosti brigama, kako bismo

dali prostor Božjemu svjetlu koje obasjava nutrinu i preobražava lice.

Zrnj

e

branim narodom u pustinji, sada je ovdje. Oblak i glas. Glas iz oblaka se ne predstavlja. Govori. U govoru i u riječima sasvim je jasno tko govori. Glas koji dolazi iz oblaka upućen je učenicima i govori o Isusu. Riječi koje je isti glas uputio Isusu na Jordanu, u trenutku kršte-nja, sada su upućene učenicima. Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! – bilo je rečeno na Jordanu. Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušaj-te ga! – dopire sada iz oblaka. Učenici ne mo-gu usporediti ova dva događaja budući da nisu bili nazočni kod Isusova krštenja. Može ih us-porediti čitatelj. Zapovijed slušanja ne može se prečuti. I nju čitatelji opažaju kao zapovijed ko-ja se ne odnosi samo na trojicu učenika. Ona se tiče svih do kojih dolazi radosna vijest. Sluša-ti Mojsija i Iliju zapravo znači slušati Isusa. S brda preobraženja dolazi zapovijed o slušanju Isusa, a u posluhu njemu je uključena posluš-nost Zakonu i prorocima.

Mojsije, Ilija, oblak i glas nestaju. Ostaje Isus. I on je s učenicima opet na isti način ka-ko je bio i prije preobraženja. Glas koji su čuli nije tražio razgovor. Nije donosio neku infor-maciju. Izricao je ono što jest i tražio posluš-nost. Istina i zahtjev da se život učenika uskla-di prema njoj. U tome su sav Zakon i proroci. Mjesto koje u židovskom narodu imaju Zakon i proroci zauzima Isus. Ne nadomješta ih. Is-

Pojavak Pravednoga Dn 7, 9-10.13-14U viđenju se pokazuje promjena, kada se sastaje nebeski sud pod predsjedanjem Pradavnog. »Pradavni« je, za potrebe viđenja, opis Boga kao razmišljanje o Božjem vladanju kroz sva vremena (usp. Job 36, 26; Ps 102, 25s; Iz 41, 4). Opis Pradavnoga prema kojem je njegovo odijelo »bijelo poput snijega« i njegova kosa »kao čista vuna« odgovara teofaniji božanskoga sjaja i svjetla (usp. Pnz 33, 2; Ps 50, 2; 80, 2). Na događaj teofanije, koja ispunja cijelu povijest, upućuje i Božje prijestolje (usp. Ez 11, 15-21) koje se kreće na kotačima kod pojavka Pradavnoga. Prijestolje ističe nepristupačnost Božje svetosti koja se javlja posve obuzeta vatrom (usp. Ps 50, 3; Ez 1, 13;Nah 1, 7). Nastup suda, koji se sastao kao nebesko Božje dvorjanstvo (usp. Ps 29,1; Job 1, 6; 2, 1), naviješta konac povijesti i dolazak vječne Božje vladavine. Na to upućuje i otvaranje nebeskih knjiga.

Mario Cifrak


punja ih. Zakon, proroci, Isus. Njihov autori-tet dolazi odozgor. S neba. Iz oblaka. Glasom koji ima zapovjedni ton.

Preobraženje je učenicima pokazalo više nego što su inače mogli vidjeti. Nisu im se otvo-rile oči za ono što do tada nisu vidjeli. Nije riječ o njihovu otkriću ili o novom načinu gledanja. Darovano im je da vide ono što ljudi ne mogu vidjeti. Pokazano im je ono što čovjek ne može svojim trudom otkriti.

Pri silasku s brda Isus im zapovijeda da šu-te o onom što su vidjeli sve do trenutka njego-va uskrsnuća. Govori im otvoreno da će ustati od mrtvih. No, oni ga ne razumiju. Marko nam daje naslutiti kako je uskrsnuće, prije negoli se čovjek susretne s njim, unatoč istinitosti rije-či, sasvim neshvatljivo. Šutnja o iskustvu preo-braženja bit će prva Isusova zapovijed koju će učenici poslušati. Tako već neposredno nakon glasa iz oblaka učenici pokazuju da su pristali na zahtjev glasa. Učenici tako postaju prvi uzor čitateljima radosne vijesti.

Lako je opaziti kako je opis preobraženja ujedno i opis euharistijskoga susreta s Isusom. Izdvojeno vrijeme, izdvojeno mjesto, susret sa slavom Božjom, povratak u svakodnevni život i spremnost na posluh Isusu – unatoč riječima čiji smisao još nije razvidan.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Promatrajući Crkvu kao »dom Božje rije-či«, potrebno je istaknuti da je liturgija privi-legirano mjesto »udomljenja« Božjega govora i njegove riječi u životu Crkve. Nova liturgijska obnova dala je navještaju Riječi vlastito i ne-zamjenjivo mjesto u svakomu liturgijskom či-nu. Razlog tomu nije tek »blago« koje se ot-kriva u raznolikosti svetopisamskih tekstova i njihovoj primjenjivosti na raznorodne situaci-je i potrebe vjerničkoga života, nego ponajpri-je u istini da »u liturgijskom činu Riječ Bož-ju prati nutarnje djelovanje Duha Svetoga, koji Riječ Božju čini učinkovitom u srcu vjernika« (VD, 52). Performativna snaga Božje riječi daje sakramentalnu dimenziju samome navještaju, pa će biti opravdano govoriti o slavljenju Ri-ječi i o liturgiji Riječi. Božja riječ nije liturgij-skome slavlju povjerena da bude samo čitana i interpretiranjem primijenjena na konkretni ži-vot vjernika, nego da bi se u njoj i po njoj isku-šalo i živjelo Božje spasenjsko djelovanje. Zato ona u liturgiji djeluje i preobražava zajednicu slavitelja i onda kad svojom porukom ne doti-če trenutna stanja pojedinaca u zajednici. Ona ne biva performativna i sakramentalna svojoj »porukom«, nego događajnošću koja uprisut-njuje Božji Duh i Kristovo djelo otkupljenja.

Iz tih premisa rađaju se obrednost navješta-ja i hermenutika tumačenja, ali i sveukupna od-nosnost prema Božjoj riječi u liturgiji Crkve. Na-čini navještaja, odnos prema mjestu navještaja (ambonu) i knjizi Božje riječi (lekcionaru), odnos prema služiteljima Riječi i njihov odnos prema Riječi, briga za ucijepljenost navještaja u cjeli-nu slavlja vjere, briga za šutnjom koja »dijalogi-zira« s govorom Božje riječi… predstavljaju tek osnovne zahtjeve za življenje sakramentalnosti Riječi u slavlju vjere. Pogled na mnoga slavlja ot-kriva kako je potrebno sve jasnije inzistirati na »slavljenju riječju i na govorenju sakramentom«

Sakramentalnost Božje riječi

(A. Grillo). Katkada, naime, slavlje svojim akti-vizmom guši snagu riječi, a katkada su čini pre-plavljeni verbalizmom koji je sveden na poruke i pouke. Riječ nije suprotstavljena slavlju, nego sa-ma jest slavlje i sama jest sakrament Božje djelat-ne i spasenjske prisutnosti u zajednici vjernika.

Da bi se u Crkvi jasnije razumijevala i živjela sakramentalnost Božje riječi, zadnja je biskup-ska sinoda, posvećena Božjoj riječi u životu i po-slanju Crkve, iznova predložila da se u liturgij-skim zajednicama pronađu prigode i prikladni trenutci za svečana »slavlja Božje riječi«. Papa Benedikt XVI. ističe da takva slavlja zadobivaju »posebnu važnost u pripravi za nedjeljnu euha-ristiju, tako da vjernici imaju mogućnost proni-knuti dublje u bogatstvo lekcionara razmatra-njem i moljenjem Svetoga pisma« (DV, 65). Unutar župnih biblijskih i liturgijskih skupina, kao i unutar posebnih molitvenih zajednica u župi, liturgija Riječi može predstavljati osobito vrijedan oblik njihovih nastojanja, način anga-žirane priprave za nedjeljna i blagdanska slavlja te ujedinjujuću snagu koja u svima otkriva isto-ga Božjeg Duha. Jednako tako, dobro je da se i u različitim oblicima pučke pobožnosti, prem-da nisu liturgijski čini i ne treba ih zamjenjiva-ti liturgijskim slavljima, dadne primjereni pro-stor naviještanju i slušanju Božje riječi kako bi pobožnost upravo u Riječi pronalazila izvor na-dahnuća, uzore molitve i vrijedna usmjerenja za život vjere (usp. VD, 65; Direktorij o pučkoj po-božnosti i liturgiji, 87).

U svim pastoralnim nastojanjima oko Bož-je riječi ne bi se smjelo zaboraviti da cjeloku-pna hermeneutika vjere u odnosu na Sveto pismo treba pronalaziti uporište upravo u li-turgiji Crkve, gdje Božja riječ biva živom i ak-tualnom. Zato navještaj Riječi omogućuje njezin krajnji doseg; on ide dalje i dublje od samoga tumačenja..

Navještaj Božje riječi predstavlja jedan od načina Kristove prisutnosti u liturgiji Crkve. Način navještaja i odnos prema naviještenoj Riječi ne očituju uvijek u pastoralnoj praksi tu istinu o liturgiji Crkve. Kako dati dostojnu važnost Božjoj riječi u slavljima vjere? F. M., Zadar

Biblioteka ODJECI, 1

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDživo vrelo

Prepoznati UskrslogaBiblijska razmišljanja za liturgijsku godinu B17 x 20 cm � 336 str. � 95 kn

Ante Vučković

Vrtlog grijehaO Davidovu grijehu s Bat-Šebom12,5 x 20 cm � 152 str. � 95 kn

Riječ se razumijeva gledanjem,a lice Uskrsloga prepoznaje slušanjem.

Riječ i Otajstvo daruju se u uzajamnoj prožetosti, a liturgija Crkve divno sklada

Ljepotu njihova zajedništva.

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgijeTeološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

Ivica ŽižićPlemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17 x 24 cm � 334 str. � 160 kn

Ivica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica ŽižićIvica Žižić

Grijeh u čovjeku rađa vrtlog. U ovim promišljanjima,

na temelju Davidova grijeha s Bat-Šebom, opisana je struktura grijeha: od nje-gova rađanja u zaboravu

na Boga, preko uključenja drugih u grijeh, do njegova

nijekanja i 'prikrivanja' drugim grijesima. Jedan

grijeh stalno priziva drugi. Na kraju, ipak, Božja riječ

pronalazi put do čovjekove nutrine kako bi on u Božjemu svjetlu spoznao grijeh i snagu Božjega praštanja te ponovno

otkrio radost življenja.

Više o knjizi pročitajte na www.hilp.hr

Foto

: Shu

tter

stoc

k

Documents

7 živovreloprikladnija je vlastita soba, negoli zajednička ‘dvorana’ slavlja. Pred izazovom »nove arhitekture« sama se Crkva dade olako zavesti ide-jom suvremenosti, zaboravljajući