Politika Saveza glede razvijanja partnerstva s brojnim zemljama nečlanicama odigrala je ključnu ulogu u promjeni strateškog okružja na euroatlantskom području od završetka Hladnog rata. Promicanjem političkog dijaloga i suradnje na brojnim područjima, različiti oblici partnerstva pomažu oblikovati euroatlantsku sigurnosnu kulturu obilježenu snažnom odlučnošću za primjenom međunarodne suradnje u zadaćama rješavanja ključnih sigurnosnih izazova unutar i izvan granica euroatlantskog područja.

Poticanjem i potporom obrambenih reformi mnogih zemalja partnera, Euroatlantsko partnerstvo također pridonosi i demokratskom preustroju. Ono pomaže izgradnju suvremenih, učinkovitih i demokratski odgovornih oružanih snaga i drugih obrambenih institucija, te pruža potporu zemljama partnerima u rješavanju društvenih i materijalnih posljedica reformi.

Današnji izazovi euroatlantskoj sigurnosti uključuju prijetnje kao što su terorizam, koje imaju domaće i strane izvore te su transnacionalne prirode. Takve prijetnje sve više dolaze s ruba euroatlantskog područja. U ovakvom ozračju, međunarodna stabilnost i sigurnost sve više ovise o unutrašnjoj reformi te dalekosežnoj međunarodnoj suradnji, a u oba slučaja Partnerstvo ima ključnu ulogu.

Euroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council, EAPC) nudi sveobuhvatan politički okvir za suradnju sa zemljama partnerima. Pritom svaka zemlja ima mogućnost izgraditi individualan odnos sa Savezom kroz Partnerstvo za mir (Partnership for Peace, PfP) - program praktične bilateralne suradnje iz kojeg zemlje partneri biraju aktivnosti u skladu s vlastitim prioritetima.

NATO je također izgradio poseban oblik suradnje s Rusijom, Ukrajinom, te zemljama Mediteranskog područja i šireg Bliskog istoka. Kao što je vidljivo iz narednih poglavlja, suradnja NATO-a i spomenutih zemalja temelji se na nizu aktivnosti i mehanizama razvijenih u programima EAPC i PfP - dva komplementarna stupa koji zajedno čine Euroatlantsko partnerstvo.

Pad Berlinskog zida u studenom 1989. godine označio je kraj sučeljavanja Istoka i Zapada koje je obilježilo međunarodne odnose i dijelilo Europu od kraja Drugog svjetskog rata. U kratkom vremenskom razdoblju, nezapamćen ritam promjena u Srednjoj i Istočnoj Europi postavio je NATO-u niz novih i znatno različitih sigurnosnih izazova. Političke promjene koje su se zbile otvorile su brojne mogućnosti za povećanje sigurnosti u Europi, ali isto tako i za nove nesigurnosti, te plodno tlo za moguće nestabilnosti.

Na sastanku na vrhu u Londonu u srpnju 1990. godine, državni poglavari Saveza reagirali su prijedlogom o novoj međusobnoj suradnji sa svim zemljama Srednje i Istočne Europe. Uslijedio je brzi niz događaja, i već je u prosincu 1991. godine NATO predstavio prvi službeni institucionalni program nove suradnje - Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju (the North Atlantic Cooperation Council, NACC) - forum za približavanje NATO-a i njegovih novih zemalja partnera s ciljem raspravljanja o pitanjima od zajedničkog interesa. Na prvom sastanku NACC-a koji se zbio dana kada je Sovjetski Savez prestao postojati, 20. prosinca 1991. godine, novonastalim je nezavisnim zemljama ponuđena potpora u realiziranju svojih ambicija o cjelovitom sudjelovanju u svojstvu demokratskih država, regionalno i u širem kontekstu, u rješavanju multinacionalnih pitanja.

Velike promjene u stavovima glede sigurnosti također su ugrađene u novi strateški koncept Saveza, izdan u studenom 1991. godine, u kojem je prihvaćen širi pristup sigurnosti reflektirajući tri međusobno nadopunjujuća elementa: dijalog, suradnju i održavanje sposobnosti za zajedničku obranu. I dok je područje obrane ostalo od prijekopotrebne važnosti, mogućnosti za postizanje ciljeva Saveza političkim sredstvima bile su veće nego ikada. Dijalog i suradnja činile su temeljne dijelove pristupa potrebnog za rješavanje raznolikosti izazova s kojima se Savez susreće. S obzirom na završetak Hladnog rata, izazovisu podrazumijevali mjere za smanjenje rizika od izbijanja sukoba proizašlih iz nerazumijevanja ili namjere, te za bolje rješavanje kriznih situacija koje utječu na sigurnost Saveza, korake za povećanje uzajamnog razumijevanja i povjerenja među svim europskim državama i nove inicijative za proširenje mogućnosti za istinsko partnerstvo u rješavanju zajedničkih sigurnosnih problema.

U svom začetku, NACC konzultacije bile su usredotočene na sigurnosne probleme preostale iz Hladnog rata, poput povlačenja ruskih postrojbi iz baltičkih država. Politička suradnja također je bila započeta na nizu pitanja vezanih za sigurnost i obranu. NACC je otvorio novi put podržavanjem reforme i izgradnjom transparentnosti i povjerenja diljem euroatlantskog područja. Međutim, naglasak NACC-a je bio na multilateralnom političkom dijalogu, i nije zemljama partnerima pružio mogućnost izgradnje individualnih odnosa suradnje s NATO-om, stvorenih prema njihovim vlastitim situacijama

i zahtjevima. Do promjene je došlo 1994. godine pojavom Partnerstva za mir. Ovaj bitni program bilateralne suradnje između NATO-a i individualnih zemalja partnera, predstavljao je značajan korak naprijed u procesu zajedničke suradnje. U tri godine, učinjeni napredak bio je nadalje utvrđen uspostavom Euroatlantskog partnerskog vijeća umjesto NACC-a, gradeći tako put za razvoj ojačanog i operativnijeg partnerstva.

Proces Partnerstva sastoji se od izgradnje komunikacije i razumijevanja između uključenih zemalja od kojih neke prate dugogodišnje regionalne, teritorijalne, političke, etničke ili vjerske nesuglasice. Zajedničke aktivnosti kojima se težilo pronaći zajednička rješenja za zajedničke prijetnje, dovele su do značajnih dostignuća u prevladavanju starih predrasuda i u postavljanju jasne vizije zajedničke koristi koja proizlazi iz suradnje.

Od pojave procesa Partnerstva, postignut je značajan napredak, a EAPC i PfP programi postali su kamen temeljac strukture euroatlantske sigurnosti. Bilo je zapreka i teškoća, ali one su bile nezaobilazne uzimajući u obzir složen proces političkih, ekonomskih i socijalnih promjena koje su se odvijale u Srednjoj i Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu. Usprkos svemu, u samo nekoliko godina, EAPC i PfP programi polako su razvili svoju vlastitu dinamiku, kako su NATO i zemlje partneri poduzimali uzastopne korake prema proširenju sigurnosne suradnje, nadograđujući tako stvorene partnerske dogovore.

Danas se zemlje partneri redovito konzultiraju sa zemljama članicama Saveza. Razvijaju individualnu suradnju obuhvaćajući raznovrsne aspekte obrane i sigurnosti. Njihove vojne snage redovno zajedno surađuju i vježbaju, i njihovi vojnici redovno služe uz bok jedni drugima u NATO vođenim mirovnim operacijama. Isto tako, zajedno sa zemljama članicama Saveza djeluju protiv zajedničke prijetnje od terorizma.

Potreba da NATO sam prođe kroz dalekosežnu transformaciju kako bi se uspio nositi s izazovima promjenjivog sigurnosnog okružja, imala je značajan utjecaj na razvoj partnerstva i suradnje čije su aktivnosti i mehanizmi morali biti prilagođeni kako bi se ispunili NATO-ovi novi prioriteti. Štoviše, suradnja se morala produbiti i proširiti kako bi se odgovorilo na aspiracije različitih zemalja partnera te pritom održala privlačnost ponuđenog. Stoga su na idućim NATO sastancima na vrhu u Washingtonu 1999. godine, u Pragu 2002. godine, i u Istambulu 2004. godine iznesene nove inicijative o produbljenju i jačanju suradnje između članica i zemalja partnera.

Euroatlantsko partnerstvo pomoglo je pripremiti nekoliko zemalja partnera za članstvo u NATO-u. Ono također pruža jedinstven okvir za doprinos euroatlantskoj sigurnosti i zemljama koje ne teže članstvu u Savezu.

Tijekom godina, u Partnerstvo za mir uključilo se 30 zemalja, poimence Albanija, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Bjelarus, Bugarska, Češka, Estonija, Finska, Hrvatska, Irska, Kazakstan, Latvija, Litva, Mađarska, bivša jugoslavenska Republika Makedonija*, Moldova, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Švedska, Švicarska, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.

Deset od gore navedenih zemalja partnera postalo je članicama NATO-a, a tri zemlje kandidatkinje rade na pripremama za buduće članstvo (vidi VI. dio).

Oba vala proširenja uvelike su promijenili ravnotežu između zemalja članica i zemalja partnera. Postoje upečatljive razlike u položaju 20 preostalih zemalja partnera glede njihove situacije i razvoja, što je također utjecalo na žarište aktivnosti partnerstva. Neke od njih su tek u počecima razvoja obrambenih struktura i sposobnosti. Druge su u mogućnosti NATO-ovim mirovnim operacijama dati znatne snage, te iz vlastitog iskustva ostalim zemljama partnerima pružiti savjete, obuku i pomoć.

Bosna i Hercegovina te Srbija i Crna Gora također su izrazile želju za priključenjem Partnerstvu za mir. NATO u cijelosti podržava njihovu inicijativu, ali je isto tako za obje zemlje postavio niz uvjeta za pristup programu, uključujući punu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, a osobito uhićenje i isporučenje osoba optuženih za ratne zločine.

Euroatlantsko partnersko vijeće (EAPC) okuplja ukupno 46 zemalja - 26 članica i 20 zemalja partnera - u multilateralni program koji osigurava redovan dijalog i konzultacije o političkim i sigurnosnim pitanjima. Istodobno ono služi kao politički okvir individualnim bilateralnim odnosima razvijenim između NATO-a i zemalja sudionica Partnerstva za mir.

Odluka o osnivanju EAPC-a donesena 1997. godine, odraz je priznanja Saveza da je došlo vrijeme krenuti korak naprijed iznad dostignuća NACC-a i osnovati sigurnosni forum koji bi odgovarao sve više sofisticiranim oblicima odnosa koji su se gradili između zemalja partnera unutar programa Partnerstva za mir. Razina već dostignute suradnje u praksi pokazala se kroz NATO vođenu mirovnu operaciju u Bosni i Hercegovini, gdje su se vojnici 14 zemalja partnera 1996. godine rasporedili uz bok snagama Saveza. Promjena NACC-

a u EAPC nadopunila je paralelne korake jačanja uloge Partnerstva za mir povećanim sudjelovanjem zemalja partnera u donošenju odluka i planova za sva područja aktivnosti Partnerstva.

Uz kratkoročne konzultacije u EAPC-u o aktualnim političkim i sigurnosnim pitanjima, dugoročne konzultacije i suradnja odvijaju se na više područja koja uključuju: upravljanje kriznim situacijama i operacije potpore miru; regionalna pitanja; nadzor naoružanja i pitanja vezana za proliferaciju oružja za masovno uništenje; borbu protiv terorizma, obrambena pitanja poput planiranja, proračuna, politike i strategije; civilno planiranje za slučaj izvanrednih stanja i razina pripravnosti u slučaju katastrofa; suradnja na području naoružanja; nuklearna sigurnost; nadzor zračnog prometa; te znanstvena suradnja.

EAPC ima na raspolaganju cijeli spektar mogućnosti što mu daje fleksibilnost i omogućuje ili susrete svih zemalja članica NATO-a i zemalja partnera ili manje radionice otvorenog tipa, ovisno o temama rasprave.

Većina zemalja partnera uspostavila je diplomatske misije pri glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu, što omogućuje redovnu komunikaciju i konzultacije kada god se ukaže potreba. Sastanci EAPC-a održavaju se mjesečno na razini veleposlanika, godišnje na razini ministara obrane i vanjskih poslova te načelnika obrane, povremeno na razini sastanaka na vrhu ili u slučaju iznimnog događaja. Sigurnosni forum EAPC-a na visokoj razini predstavljen je 2005. godine kako bi se u neformalnom ozračju raspravljalo o važnim sigurnosnim pitanjima. Forum koji će se sastajati jednom godišnje, okupit će više vladine dužnosnike, parlamentarne zastupnike, oblikovatelje javnog mnijenja, te predstavnike civilnog društva.

Utemeljeno na praktičnoj suradnji i privrženosti načelima demokracije koja čine srž samog Saveza, Partnerstvo za mir (PfP) nastoji promicati preustroj, povećati stabilnost, smanjiti prijetnje miru, te izgraditi ojačane sigurnosne veze između individualnih zemalja partnera i NATO-a kao i zemalja partnera međusobno.

Bit programa Partnerstva za mir jest partnerstvo oblikovano između svake zemlje partnera i NATO-a, skrojeno prema individualnim potrebama, te zajednički provedeno na razini i ritmom kojeg vlada svake od zemlje sudionika sama odabire. Od osnutka Partnerstva za mir, razvijen je opsežan program praktičnih mehanizama čija je zadaća podržati primjenu PfP ciljeva i planova, te zamisli provesti u djela. Ovi mehanizmi nude okvir za bilateralno i multilateralno djelovanje dajući zemljama partnerima priliku za sudjelovanjem

u djelotvornim programima, istovremeno odražavajući istinsku prirodu njihovog angažmana s NATO-om.

Formalni temelj za Partnerstvo za mir čini Okvirni dokument izdan od Saveza 1994. godine, s pozivnicom zainteresiranim zemljama za sudjelovanje u programu. U Okvirni dokument ugrađena je obveza zemalja članica Saveza o konzultiranju s bilo kojom od zemalja partnera ukoliko ista smatra kako joj je izravno ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost. Svaka zemlja partner također određuje posebne programe i političke obveze za jačanje demokratskog društva, podržavanje načela međunarodnog prava, ispunjenje obveza iz UN Povelje, Opće deklaracije o ljudskim pravima, Završnog dokumenta iz Helsinkija i međunarodnih dogovora o razoružanju i nadzoru naoružanja, za suzdržavanje od prijetnji ili uporabe sile protiv drugih država, poštivanje postojećih granica i mirno rješavanje sporova. Posebne obveze su poduzete za poticanje transparentnosti u nacionalnom obrambenom planiranju i budžetiranju, za uspostavu demokratskog nadzora oružanih snaga i za razvoj sposobnosti za zajedničke akcije s NATO-om u mirovnim i humanitarnim operacijama.

Izbor pojedinih aktivnosti unutar okvira PfP-a ovisi o ambicijama i sposobnostima svake zemlje partnera. Izabrana područja prosljeđuju se Savezu u obliku takozvanog Prezentacijskog dokumenta koji služi kao osnova Individualnim Partnerskim programima, zajednički donesenima i odobrenima od NATO-a i svake zemlje partnera zasebno. Ovi su dvogodišnji programi pripremljeni od opširnog izbora aktivnosti koje odražavaju ciljeve i prioritete Saveza. Naglasak suradnje je poglavito na vojnoj interoperabilnosti i preustroju obrane, te nošenju s posljedicama tog preustroja. Isto tako, dotiče se svakog aspekta NATO-ovih aktivnosti uključujući obrambenu politiku i planiranje, civilno-vojne odnose, izobrazbu i obuku, protuzračnu obranu, komunikacijsko-informacijske sustave, pitanja prenamjene vojnih objekata, upravljanje kriznim situacijama i planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja, programe informiranja i komuniciranja, te znanstvenu suradnju.

Bilateralni programi i vojne vježbe pomogle su zemljama partnerima razviti snage sposobne za sudjelovanje u mirovnim akcijama zajedno sa snagama NATO-a, u skladu s jednim od ključnih ciljeva Partnerstva za mir. Zemlje partneri sve više oblikuju svoje oružane snage prema operativnim normama Saveza kako bi pomogle osigurati učinkovitost na terenu, te usvajaju postupke i sustave kompatibilne onima koje koristi NATO. Partnerska koordinacijska

, uspostavljena 1994. godine u Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Europu (Supreme Headquarters Allied Powers in Europe, SHAPE), surađuje s oba NATO-ova Strateška zapovjedništva kako bi doprinijela ovom procesu te pomaže koordiniranje PfP-ove obuke i uvježbavanja.

Na sastanku na vrhu u Washingtonu u travnju 1999. godine, pokrenute su značajne inicijative za povećanjem operativne dimenzije Partnerstva za mir i za sudjelovanjem zemalja partnera u PfP-ovom donošenju odluka i planiranju. One su uključivale predstavljanje Koncepta operativnih sposobnosti kojima se teži razvijanju bliže i usredotočenije vojne suradnje i poboljšanju vojne djelotvornosti multinacionalnih snaga. Razvijen je Političko-vojni okvir s ciljem jačanja konzultacija tijekom eskalacije krize koja bi mogla zahtijevati raspoređivanje mirovnih postrojbi i ranije uključivanje zemalja partnera u rasprave glede pitanja operativnog planiranja i stvaranja snaga. Predstavljen je bio i PfP-ov Program jačanja obuke i izobrazbe, osmišljen za pružanje potpore poboljšanju interoperabilnosti i promicanju veće suradnje i dijaloga u širim krugovima obrane i sigurnosti i NATO-a i zemalja partnera. Također postoji niz priznatih PfP-ovih obučnih središta koja pridonose razvoju mogućnosti obučavanja u PfP-ovim zemljama. Kako bi se zemlje partneri što više integrirale u svakodnevicu Partnerstva, u osam su NATO vojnih sjedišta uspostavljeni PfP stožerni elementi (PfP Staff Elements) popunjeni časnicima iz zemalja partnera.

Smjernice o interoperabilnosti ili zahtjevi za sposobnostima nalaze se u PfP-ovom Postupku planiranja i revizije skrojenom s ciljem osiguranja veće operativne sposobnosti snaga zemalja partnera u suradnji sa snagama zemalja članica NATO-a tijekom zajedničkih mirovnih operacija. Ovaj proces uvelike je pridonio djelotvornosti zemalja partnera u njihovom sudjelovanju u NATO-ovim mirovnim operacijama na Balkanu i u Afganistanu. Uporabljeni mehanizam oblikovan je prema NATO-ovom vlastitom sustavu planiranja snaga i dostupan je svim zemljama partnerima koje ga žele primijeniti. Planirani ciljevi, poznatiji kao Partnerski ciljevi, pregovaraju se sa svakom zemljom sudionicom, nudeći time sredstvo za mjerenje napretka prilikom temeljitih revizija. Zahtjevi su progresivno postajali sve složeniji i zahtjevniji, a povezani su s poboljšanjima sposobnosti koje su članice NATO-a postavile za sebe. Zemlje partneri također koriste Proces planiranja i revizije kako bi stvorile učinkovite, priuštive i održive oružane snage, te kako bi potakle nastojanja za širim preustrojem obrane.

Partnerski sustav upravljanja i razmjene informacija u realnom vremenu (Partnership Real-time Information Management and Exchange system, PRIME), razvijen 2001. godine u Švicarskoj, omogućuje zemljama partnerima i zemljama članicama NATO-a međusobnu razmjenu informacija, te zahtijevanje ili nuđenje sudjelovanja i resursa u okviru NATO-ovih programa.

Daljnji koraci za produbljenje suradnje u okviru Partnerstva poduzeti su na Praškom sastanku na vrhu, u studenome 2002. godine. Sveobuhvatna procjena EAPC-a i Partnerstva za mir rezultirala je prijedlogom o jačanju suradnje u obrambenim reformama, osnaživanjem političkog dijaloga sa zemljama partnerima i daljnjim povećanjem njihovog sudjelovanja u planiranju,

provedbi i nadzoru aktivnosti u kojima sudjeluju. Predstavljen je i Partnerski akcijski plan protiv terorizma s ciljem pružanja okvira ojačanoj multilateralnoj suradnji u borbi protiv terorizma.

Kako bi se odgovorilo na reformske potrebe zemalja partnera, na Praškom je sastanku na vrhu predstavljen novi bilateralni mehanizam pod nazivom Individualni partnerski akcijski planovi (Individual Partership Action Plans, IPAPs). Oni omogućuju Savezu oblikovanje savjeta i pomoći zemljama partnerima koje su voljne i sposobne provoditi ukupne planove preustroja, poglavito glede pitanja vezanih uz obranu i širi politički okvir, te u institucionalnim reformama. Razvijeni na temelju dvogodišnjeg rada, svrha ovih planova je približavanje različitih mehanizama suradnje kroz koje zemlje partneri surađuju sa Savezom, usredotočavajući se na aktivnosti s ciljem pružanja što učinkovitije potpore nastojanjima unutarnje reforme. Pojačan politički dijalog o važnim pitanjima integralni je dio IPAP procesa. IPAP-ovi također nastoje olakšati koordinaciju bilateralne pomoći koja dolazi od pojedinačnih zemalja članica NATO-a i zemalja partnera, kao i nastojanja ostalih relevantnih međunarodnih institucija. U studenome 2004. godine, Gruzija postaje prva zemlja koja je razvila Individualni partnerski akcijski plan s NATO-om, a isti se planovi također provode s nizom drugih zemalja partnera.

Nadograđujući se na uspjeh postignut u Pragu, na sastanku na vrhu u Istambulu u lipnju 2004. godine, poduzeti su daljnji koraci prema učvršćenju Partnerstva, njegovoj izgradnji prema konkretnim ključnim pitanjima, te izravnijem prilaženju potrebama i sposobnostima pojedinačnih zemalja partnera. Obrambena reforma prepoznata je kao ključni prioritet Euroatlantskog partnerstva, a predstavljen je i Partnerski akcijski plan za izgradnju obrambenih institucija (Partership Action Plan on Defence Institution Building) kako bi se ohrabrilo i potaklo zemlje partnere u izgradnji djelotvornih i demokratski odgovornih institucija obrane.

Mogućnosti zemalja partnera da ojačaju svoju ulogu u NATO-ovim vojnim operacijama, povećale su se ranijim uključenjem zemalja davatelja postrojbi u proces donošenja odluka, te pružanjem veće mogućnosti za političke konzultacije. Koncept operativnih sposobnosti (Operational Capabilities Concept) također dobiva na snazi, promičući veću vojnu interoperabilnost i transformaciju struktura obrane u skladu s NATO-ovim vlastitim evoluirajućim operativnim ulogama i sposobnostima. Radi se i na postavljanju programa ponuđenih u okviru PfP-a u opće ciljeve i prioritete, kako bi zemlje partneri mogle lakše utvrditi one aktivnosti koje su za njih od iznimne važnosti.

Na Istambulskom je sastanku na vrhu donesena odluka kako bi NATO trebao staviti poseban naglasak na suradnju sa zemljama partnerima u dvjema strateški izuzetno važnim regijama, Kavkazu (Armenija, Azerbajdžan i Gruzija) i Središnjoj Aziji (Kazakstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan).

Dvjema regijama dodijeljen je Poseban predstavnik koji djeluje u ime NATO-ovog Glavnog tajnika, kao i dva časnika za vezu. Ove pozicije dodijeljene su sa svrhom jačanja NATO-ove sposobnosti u pružanju prilagođene pomoći i savjeta o primjenjivanju važnih aspekata Individualnih partnerskih akcijskih planova zemljama koje su planove razvile, te za promicanje suradnje glede pitanja iz Partnerskog akcijskog plana za izgradnju obrambenih institucija i borbu protiv terorizma, kao i kroz Proces planiranja i revizije koji je od iznimne važnosti u kontekstu pitanja obrambenih reformi.

Mnoge su zemlje partneri suočene s izazovom transformiranja hladnoratovske ostavštine velikih vojski i golemih skladišta naoružanja i streljiva. Veliki izazov predstavlja provedba preustroja obrane u svrhu razvijanja sposobnosti potrebnih za nošenje s današnjim izazovima sigurnosti, kao i djelotvorno pridonošenje rješavanju kriza i mirovnim operacijama. Ništa manje važan nije niti pronalazak načina za rješavanje socijalnih i ekonomskih posljedica ovih reformi.

Jedno od najznačajnijih doprinosa Partnerstva za mir jest bilateralni program razvijen sa svakom zemljom partnerom kako bi međusobno razmjenjivale ekspertizu i potporu u rješavanju znatnih konceptualnih i praktičnih problema vezanih uz proces obrambenih reformi. NATO je također pokrenuo i niz inicijativa za potporu zemljama partnerima u područjima kao što su reintegracija vojnog osoblja u civilni život, prenamjena vojnih objekata i sigurno odlaganje suvišnog ili zastarjelog oružja i streljiva.

Djelotvorne i učinkovite državne institucije obrane pod civilnim i demokratskim nadzorom, srž su stabilnosti euroatlantskog područja i temelj za međunarodnu sigurnosnu suradnju. U svrhu priznavanja važnosti ovih institucija, na Istambulskom sastanku na vrhu u lipnju 2004. godine, predstavljen je novi Partnerski akcijski plan za izgradnju obrambenih institucija odobren od strane šefova država i vlada zemalja Euroatlantskog partnerskog vijeća.

Cilj ovog novog mehanizma je ojačati nastojanja zemalja partnera za inicijativom te provedbom preustroja i restrukturiranja obrambenih institucija kako bi se odgovorilo na domaće potrebe i ispunile međunarodne obveze. U skladu s tim, Akcijski plan definira zajedničke ciljeve, potiče izmjenu važnih iskustava, i pomaže krojiti bilateralne obrambene programe i one sigurnosne pomoći.

Najvažniji ciljevi Akcijskog plana su razvoj djelotvornih i transparentnih programa za demokratski nadzor obrambenih aktivnosti, civilno sudjelovanje u razvoju obrambene i sigurnosne politike, djelotvoran, transparentan, zakonodavan i pravni nadzor u sektoru obrane i predstavljanje procesa koji uspješno mogu procijeniti razinu sigurnosnog rizika i nacionalne zahtjeve obrane, te ih uskladiti s financijski prihvatljivim i interoperabilnim sposobnostima. Akcijski plan također stavlja naglasak na važnost djelotvorne međunarodne suradnje i dobrosusjedskih odnosa u pogledu obrane i sigurnosnih pitanja. Njegova provedba zahtijeva maksimalno korištenje svih postojećih sredstava i mehanizama PfP-a i EAPC-a, uključujući i PfP-ov Program planiranja i revizije, ključno sredstvo za provedbu ciljeva Akcijskog plana. Učinkovita provedba također uvjetuje i zajedničko shvaćanje standarda i koncepata obrane, obrambenog upravljanja i obrambene reforme.

Za područje obrambenih reformi od iznimne je važnosti bila uspostava NATO/PfP zakladnog fonda, u rujnu 2000. godine. Svrha je bila osigurati mehanizam koji će zemljama partnerima pružiti pomoć za sigurno uništenje zaliha protupješačkih mina, u prilog primjeni Otawske konvencije o zabrani korištenja, skladištenja, proizvodnje i prijevoza protupješačkih mina te o njihovom uništenju. Spektar politike zakladnog fonda proširio se kako bi se mogli uključiti dodatni projekti demilitarizacije za uništenje ostalog streljiva, malokalibarskog i lakog oružja. Uporaba zakladnih fondova također je proširena kako bi se pružila potpora zemljama partnerima u nošenju s posljedicama obrambenih reformi kroz inicijative poput preobuke viška vojnog osoblja i prenamjene vojnih baza.

Do početka 2005. godine, projekti zakladnog fonda doveli su do uništenja ili odlaganja 1.6 milijuna protupješačkih mina u Albaniji; 12 000 nagaznih mina i 7 000 tona viška streljiva i raketnog goriva u Moldovi; 400 000 protupješačkih mina u Ukrajini; 1200 nagaznih mina u Tadžikstanu; i više od 300 projektila u Gruziji. Daljnji projekti demilitarizacije planirani su za Albaniju, Azerbajdžan, Bjelarus, Srbiju i Crnu Goru te Ukrajinu.

Mehanizmi fonda omogućuju zajednički rad zemalja članica NATO-a i pojedinačnih zemalja partnera u identifikaciji i provedbi odabranih projekata. U svakom od projekata, zemlja članica NATO-a ili zemlja partner preuzima vodstvo u sponzoriranju i razvoju predloženog projekta i identifikaciji potencijalnih davatelja. Od one zemlje partnera koja izravno ima korist od projekta očekuje se aktivno sudjelovanje i maksimalna potpora projektu u okvirima svojih mogućnosti. NATO stručnjaci pružaju savjete i daju smjernice.

Zemlje članice NATO-a i zemlje partneri dobrovoljno ulažu u fond kroz ponude u opremi te kroz usluge. U mnogo slučajeva, NATO Agencija za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency, NAMSA) služi kao izvršna agencija i odgovorna je za tehničke i financijske aspekte.

Zemlje partneri imale su ključnu ulogu u NATO mirovnim operacijama na Balkanu i trenutno također uvelike pridonose NATO-ovoj misiji u Afganistanu. Sudjelovanjem u takvim operacijama, one stječu praktično iskustvo zajedničkog rada sa snagama Saveza i pomaganja uspostave stabilnosti na kriznim područjima. Sudjelovanje zemalja partnera također pomaže olakšati zemljama članicama Saveza teret ovih misija i pruža vidljiv dokaz širokog međunarodnog konsenzusa o važnosti pridonošenja rješavanju krize i sprječavanju širenja nestabilnosti.

Vojnici znatnog broja zemalja partnera s vremenom su se naviknuli na suradnju sa snagama NATO-a, što im pruža priliku naučiti kako Savez djeluje u složenim i teškim okolnostima. Praktično iskustvo je, više nego bilo koji drugi čimbenik, postalo od iznimne važnosti u poboljšanju odnosa, izgradnji povjerenja i razumijevanju među vojnim snagama koje su do kraja Hladnog rata stvarale neprijateljske saveze sukobljavajući se međusobno diljem podijeljenog kontinenta. Danas, NATO i zemlje partneri rade zajedno na terenu protiv zajedničkih prijetnji i izazova.

Individualno sudjelovanje zemalja partnera i drugih zemalja nečlanica NATO-a u NATO mirovnim operacijama podliježe financijskim i tehničkim sporazumima dogovorenim između NATO-a i svake zemlje čije postrojbe sudjeluju u operacijama, u trenutku kada se ocijeni predloženi udio u takvim operacijama. Svaka zemlja sudionica ostaje odgovorna za raspoređivanje kontingenata svojih snaga kao i za potporu nužnu za njihovo učinkovito djelovanje. U nekim slučajevima, potpora je također moguća i na bilateralnoj osnovi pojedine NATO zemlje.

Od kolovoza 2003. godine, NATO predvodi Međunarodne snage za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) u Afganistanu. Misija snaga koje su pod UN-ovim mandatom jest pružiti pomoć afganistanskim vođama u uspostavljanju mira i stabilnosti u zemlji koja se oporavlja od dvadesetogodišnjeg građanskog rata, kao i u sprječavanju da Afganistan ponovno postane baza teroristima.

Brojne zemlje partneri sudjelovale su u ISAF-u otkad je NATO preuzeo vodstvo nad misijom. Neke od tih zemalja pružile su korisne specijalizirane snage poput vojne policije i timova za razminiravanje. Zemlje partneri u Središnjoj Aziji također su bile od važnosti u osiguravanju sve potrebne logističke pomoći ISAF-u u opremi i zalihama. Veze razvijene kroz Partnerstvo za mir položile su temelje izgradnji bilateralnih odnosa NATO zemalja za prijevoz materijala, smještanje snaga i opreme na njihovom teritoriju. Uzimajući u obzir etničku šarolikost Afganistana, nekoliko je zemalja partnera iz Središnje Azije imalo priliku iskušati svoj utjecaj na druge načine u prilog ciljevima ISAF-a.

Zemlje partneri bile su integralni dio NATO mirovnih operacija od samog početka operacija u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U oba slučaja, najveći individualni doprinos ovim snagama dala je ne-NATO zemlja, Rusija.

Vojnici 14 zemalja partnera bili su dijelom Provedbenih snaga (Implementation Force, IFOR) koje su se nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 14. prosinca 1995. godine razmjestile u Bosnu i Hercegovinu. U početku su mirovne snage podržavale provedbu vojnog aspekta mirovnog sporazuma te su kasnije, u sklopu manjih Stabilizacijskih snaga (Stabilisation Force, SFOR) koje su u prosincu 1996. godine zamijenile IFOR, pomogle sprječavanje ponovnog započinjanja neprijateljstva, te poticale klimu u kojoj će mirovni procesi moći ići naprijed. Sve do prosinca 2004., oko 21 zemlja partner je u različito vrijeme sudjelovala u NATO mirovnim operacijama u Bosni i Hercegovini, kada je odgovornost za održavanje mira povjerena misiji predvođenoj Europskom unijom.

Postrojbe znatnog broja zemalja partnera od samog su početka sudjelovale u NATO Kosovskim snagama (NATO-led Kosovo Force, KFOR), uspostavljenim 1999. godine. Misija KFOR-a jest spriječiti ponovne eskalacije neprijateljstava, uspostaviti sigurno okružje te dati potporu međunarodnim humanitarnim aktivnostima i radu Ujedinjenih naroda na Kosovu.

Borba protiv terorizma glavni je prioritet Saveza i zemalja partnera. Napadi na SAD, 11. rujna, doveli su do prvog ikad u povijesti pozivanja na članak 5. (odredba o kolektivnoj obrani iz temeljnog sporazuma Saveza). Na žurno organiziranom sastanku sljedećeg dana, predstavnici zemalja od Sjeverne Amerike i Europe do Središnje Azije bezuvjetno su osudili terorističke napade na SAD.

Zajedničko nastojanje za ujedinjenom borbom protiv terorizma konkretiziralo se na Praškom sastanku na vrhu pokretanjem Partnerskog akcijskog plana protiv terorizma. Ovaj Akcijski plan pruža okosnicu za razmjenu obavještajnih podataka i ekspertize, te za poboljšanu suradnju kako kroz političke konzultacije tako i kroz praktične mjere. Plan nadalje vodi do ojačane suradnje u područjima kao što su sigurnost granica, obuka i vježbe povezane s terorizmom, razvitak sposobnosti obrane protiv terorističkih napada ili pak nošenje s posljedicama terorističkog napada. Također, pomaže širenju osjećaja osobne sigurnosti i sigurnog uništenja viška streljiva, malokalibarskog i lakog oružja, poput ručnih raketa i bacača granata.

Suzbijanje proliferacije oružja za masovno uništenje jedno je od glavnih izazova sigurnosti 21. stoljeća. NATO-ov dijalog s partnerima ima posebnu ulogu u postizanju neproliferacijskih ciljeva Saveza, u izgradnji povjerenja te stvaranju uvjeta za otvorenost i transparentnost potrebnih za uspješnu borbu protiv proliferacije.

Savez nastoji povećati međusobno razumijevanje i razmjenu informacija o temama vezanim za proliferaciju kroz konzultacije kako o političkim tako i o vojnim nastojanjima. Mnoge zemlje partneri posjeduju vlastito iskustvo i znanje koje im omogućuje značajan doprinos u jačanju zajedničkih napora na ovom području.

EAPC-ove radionice o mogućim rizicima biološkog i kemijskog oružja, kao i istraživanja i razvoj novih sposobnosti i opreme za zaštitu od oružja za masovno uništenje, te jačanje sveopće pripravnosti, pomažu lakšu izmjenu informacija i rezultiraju boljim saznanjima.

Nadalje, stručnjaci za razoružanje iz NATO i partnerskih zemalja bili su u mogućnosti raspraviti političke i obavještajne aspekte proliferacije oružja za masovno uništenje. Tom prilikom su se usredotočili na neke od vodećih trendova u proliferaciji i čuli prezentacije o regionalnim perspektivama od zemalja nečlanica EAPC-a poput Kine, Japana, Izraela i Južne Koreje. Razmijenjene su informacije o pitanjima prakse nadzora izvoza i o provedbi skorašnjih inicijativa glede neproliferacije.

Članice Saveza također su izvijestile zemlje partnere o NATO-ovim aktivnostima u posebnim područjima kemijske, biološke, radiološke i nuklearne ABKO obrane, poglavito o razvoju i razmještaju NATO ABKO bojne.

Multilateralne inicijative pokrenute su na globalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini kako bi se riješio problem širenja malokalibarskog oružja i osvijestila potreba za humanitarnom akcijom protiv mina. NATO i zemlje partneri pokušali su upotpuniti takva nastojanja doprinoseći rješavanju ovakvih izazova na euroatlantskom području partnerskom političko-vojnom ekspertizom.

EAPC je uspostavio Radnu skupinu za malokalibarsko i lako oružje te akciju protiv mina kako bi pružio forum za izmjenu informacija glede najučinkovitijeg nadzora prijevoza takvog oružja, primjerice kroz nadzor nacionalnog izvoza i mehanizme provedbe. PfP program također nastoji pokrenuti obuku o nadzoru zaliha i sigurnoj pohrani, odlaganju i uništenju viška zaliha, kao i o sakupljanju oružja i njegovom uništenju tijekom mirovnih operacija. Uz to, pomoć biva pružena svakoj zemlji na njen zahtjev.

Pomoć pri uništenju zaliha mina, te malokalibarskog i lakog oružja također se obavlja i putem PfP Zakladnih fondova. Štoviše, postrojbe NATO-a i zemalja partnera raspoređene u mirovnim operacijama na Balkanu i u Afganistanu, redovito pomažu civilnim organizacijama u humanitarnim akcijama razminiravanja.

Suradnja na području pripravnosti i odgovora na katastrofe, o kojoj se u NATO-u govori kao o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja (civil emergency planning), čini najveću nevojnu komponentu aktivnosti Partnerstva za mir. Učinkovit odgovor na katastrofe zahtijeva usklađivanje prijevoza, medicinskih sredstava, komunikacije, sposobnosti odgovora na katastrofu i drugih civilnih resursa. Dok sve zemlje snose odgovornost za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja na nacionalnoj razini, moguća veličina i prekogranični karakter pojedinih katastrofa zahtijevaju pomoć, suradnju i planiranje na međunarodnoj razini kako bi se osigurao maksimum učinkovitosti.

Suradnja između NATO-a i zemalja partnera glede planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja obuhvaća razne seminare, radionice, tečajeve i obuke, koji približavaju vojno i civilno osoblje iz različitih razina lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlada. Ostale međunarodne organizacije poput UN-ovog Ureda za Koordinaciju humanitarnih pitanja i UN-ovog Visokog povjerenika za izbjeglice, Međunarodne agencije za nuklearnu energiju i Europske unije također su, kao i nevladine organizacije, važne sudionice

Euroatlantsko središte za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) uspostavljeno je 1998. godine kao odgovor na zahtjev Rusije za usklađivanjem odgovora

među EAPC zemljama na katastrofe na euroatlantskom području (vidi II. dio). Središte djeluje kao glavna spona u razmjeni informacija te usklađuje odgovor među NATO i zemljama partnerima na katastrofe na euroatlantskom području. Nadalje, ono organizira vježbe planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja vježbajući pritom odgovor na simulirane prirodne katastrofe kao i one uzrokovane ljudskim faktorom poput terorizma. Kroz razvoj plana za djelovanje, odgovarajuće postupke, potrebna sredstva, vježbu i obuku, NATO i zemlje partneri su kroz EADRCC uspješno koordinirale pomoć u odgovoru na nekoliko prirodnih katastrofa, te u pomoći izbjeglicama za vrijeme Kosovske krize.

Rad na ovom području obuhvaća i razmjenu informacija i sudjelovanje u planiranju za slučaj civilnih iznenadnih stanja u svrhu procjene rizika i smanjenja ranjivosti civila glede terorizma i oružja za masovno uništenje u kontekstu Akcijskog plana protiv terorizma. Dogovoreno je da Akcijski plan za planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja pomaže vlastima u poboljšanju civilne pripravnosti za moguće terorističke napade kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim oružjem. Provedba plana zahtijeva uporabu brojnih mehanizama poput pripremanja inventara nacionalnih sposobnosti od medicinske pomoći i otkrivanja radijacije do laboratorija za identifikaciju, zračno-medicinsku evakuaciju, te skladištenje najvažnijih potrepština. NATO i zemlje partneri pripremile su, te svakodnevno osuvremenjuju inventar nacionalnih sposobnosti kako bi bile spremne u slučaju napada.

Dva različita NATO-ova programa redovito okupljaju znanstvenike i stručnjake iz NATO i zemalja partnera s ciljem rješavanja problema od zajedničkog interesa (vidi X. dio).

NATO-ov program Sigurnost kroz znanost NATO Znanstvenog odborateži kroz znanost pridonijeti sigurnosti, stabilnosti i solidarnosti među zemljama. On podržava suradnju, umrežavanje i razvoj sposobnosti među znanstvenicima NATO zemalja, zemalja partnera te zemalja Mediteranskog dijaloga. Program usredotočuje svoju potporu za suradnju na istraživačke teme vezane uz obranu od terorizma ili suzbijanje drugih prijetnji sigurnosti. Uz ovo, program nastoji poticati razmjenu i transfer tehnologije s ciljem ispunjavanja određenih prioriteta zemalja partnera.

Odbor za izazove suvremenog društva (Committee on the Challenges of Modern Society, CCMS) riješava pitanja okoliša i društva okupljajući nacionalne agencije da surađuju na dugoročnim i kratkoročnim studijama na ovim područjima. Odbor NATO-u i zemljama partnerima pruža jedinstven forum za razmjenu znanja i iskustva o tehničkim, znanstvenim i političkim aspektima pitanja vezanih uz društvo i okoliš u civilnim i vojnim sektorima.

Od kraja Hladnog rata, zemlje članice NATO-a smatraju razvoj pozitivnih odnosa i suradnje s Rusijom jednim od prioriteta. Tijekom godina učinjen je značajan napredak u prevladavanju starih antagonizama zasnovanih na ideološkom, političkom i vojnom konfrontiranju prema evolutivnom i formalno oblikovanom partnerstvu utemeljenom na zajedničkim interesima i trajnom dijalogu.

Danas se članice NATO-a i Rusija redovito sastaju na ravnopravnim razinama u Vijeću NATO-Rusija gdje se konzultiraju o aktualnim pitanjima sigurnosti te o razvoju praktične suradnje na brojnim područjima od zajedničkog interesa. Unatoč činjenici da postoje razlike u nekim pitanjima čije rješavanje zahtijeva vremena, pokretačka snaga novog ozračja suradnje jest shvaćanje da članice NATO-a i Rusija dijele strateške prioritete, te da su suočene sa zajedničkim izazovima poput borbe protiv terorizma i širenja oružja za masovno uništenje.

Ideološka i politička podjela Europe okončana je 1989. godine padom Berlinskog zida. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta 1991. godine, te s rastom novih sigurnosnih izazova u poslijehladnoratovskom okružju, NATO počinje uspostavu novih oblika dijaloga i suradnje sa zemljama Istočne i Srednje Europe i s članicama Zajednice nezavisnih država (Commonwealth of Independent States, CIS). Rusija postaje 1991. godine članicom Sjevernoatlantskog vijeća za suradnju (North Atlantic Cooperation Council) koje je zamijenjeno Euroatlantskim partnerskim vijećem 1997. godine. 1994. godine, pridružila se NATO-ovom Partnerstvu za mir (Partnership for peace, PfP) - značajnom programu bilateralne suradnje, a 1996. godine nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Rusija je svojim postrojbama i logističkom potporom sudjelovala u NATO-ovim mirovnim operacijama u Bosni i Hercegovini.

Suradnja u složenim uvjetima na terenu na Balkanu značajno je ojačala međusobno povjerenje i učvrstila političku volju za korakom naprijed u pogledu suradnje NATO-a i Rusije. Taj se obrat dogodio 1997. godine potpisivanjem Temeljnog akta o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti (Founding Act on Mutual Relations, Cooperation and Security) koji je pružio formalnu osnovu odnosa NATO-a i Rusije. Njime je izražen zajednički cilj izgradnje dugotrajnog

mira i uspostavljeno Trajno zajedničko vijeće (Permanent Joint Council, PJC) kao forum za savjetovanje i suradnju. Time je odnos između Rusije i NATO-a uz operativnu poprimio i konkretnu institucionalnu dimenziju.

Iako je u sljedećih nekoliko godina učinjen značajan napredak glede jačanja međusobnog povjerenja i razvoja programa konzultacija i suradnje, zaostale hladnoratovske predrasude spriječile su PJC u razvoju njegovog potencijala. Zbog nesuglasica oko NATO-ove kosovske zračne kampanje 1999. godine, Rusija je suspendirala svoje sudjelovanje u PJC-u, koje se do tada redovito sastajalo na razini veleposlanika ili ministara. Ipak, nekoliko je aktivnosti, poput mirovne operacije u Bosni i Hercegovini, i dalje nastavljeno bez prekida. Štoviše, Rusija je odigrala ključnu diplomatsku ulogu u rješavanju kosovske krize, a u lipnju 1999. godine, kada su se Snage za Kosovo pod vodstvom NATO-a konačno razmjestile, ruski su mirovnjaci postali njihovim dijelom.

Od 1999. godine, odnosi između Rusije i NATO-a počeli su se znatno poboljšavati. Kada je iste godine u listopadu Lord Robertson postao Glavnim tajnikom NATO-a, odlučio se posvetiti prekidu pat situacije između Rusije i NATO-a. Isto tako, 2000. godine prilikom izbora za predsjednika Rusije, Vladimir Putin je izjavio da će raditi na ponovnoj izgradnji odnosa s NATO-om u duhu pragmatizma.

Nekoliko je ključnih događaja potaknulo ubrzanje procesa. Naime, 12. kolovoza 2000. godine, potonuće nuklearne podmornice Kursk, pri čemu je poginulo 118 članova posade, naglasilo je žurnu potrebu za suradnjom između NATO-a i Rusije u odgovorima na slične tragične nesreće. Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine podsjetili su na potrebu organiziranog međunarodnog djelovanja u borbi protiv terorizma i drugih novih sigurnosnih izazova. Neposredno nakon terorističkih napada, Rusija je otvorila svoj zračni prostor međunarodnoj koalicijskoj kampanji u Afganistanu te je razmjenjivala obavještajne podatke s ciljem pružanja potpore antiterorističkoj koaliciji.

Na susretima na visokoj razini između NATO-a i Rusije u sljedećih nekoliko mjeseci, među ostalim i dva sastanka Lorda Robertsona i Vladimira Putina te na susretu ministara vanjskih poslova Saveza i Rusije u prosincu 2001. godine, tražile su se mogućnosti za pružanje novih poticaja i sadržaja odnosima NATO-a i Rusije.

Pojačani pregovori rezultirali su dogovorom o zajedničkoj deklaraciji «Odnosi NATO – Rusija: Nova kvaliteta» potpisanom od strane ruskih i savezničkih

šefova država i vlada u Rimu u svibnju 2002. godine. Ovom deklaracijom, nastalom na ciljevima i načelima Temeljnog akta, poglavari NATO-a i Rusije obvezali su se jačati sposobnosti zajedničkog rada, na ravnopravnim načelima, u područjima od obostranog interesa i suprotstavljati se zajedničkim prijetnjama i ugrozama svoje sigurnosti.

Istim je dogovorom uspostavljeno Vijeće NATO-Rusija (NATO - Russia Council, NRC) koje je zamijenilo PJC. Svih 26 zemalja članica NATO-a i Rusija ravnopravno sudjeluju u NRC-u identificirajući i istražujući mogućnosti za zajedničke odluke i aktivnosti unutar širokog spektra sigurnosnih pitanja na euroatlantskom području. Promjena PJC-a u NRC (koji se sastaje u formatu «27» umjesto «NATO+1») označila je i nov filozofski pristup prema odnosu. To je uvelike pridonijelo stvaranju osnaženog ozračja povjerenja, čineći političku razmjenu i konzultacije daleko prikladnijima konkretnoj suradnji.

Glavni tajnik NATO-a predsjedava sastancima NRC-a koji se održavaju na različitim razinama - najmanje jednom mjesečno na razini veleposlanika, dvaput godišnje na razini ministara, te prema potrebi na razini sastanaka na vrhu. Odbor za pripremu (Preparatory Commitee), koji se sastaje barem dvaput u mjesecu, pruža potporu radu NRC-a, te nadzire postojeću suradnju. Rad u posebnim područjima razvijen je u okviru ili stalnih radnih skupina. Sastanci se također odvijaju jednom mjesečno između vojnih predstavnika, te dvaput godišnje na razini načelnika glavnih stožera.

NRC i njemu podčinjene strukture djeluju po načelu konsenzusa i trajnog političkog dijaloga. Članice NRC-a djeluju kao nacionalni predstavnici te na način konzistentan njihovim kolektivnim obvezama i zadaćama. Pritom članice NATO-a i Rusija zadržavaju pravo na samostalno djelovanje, iako je njihov zajednički cilj u okviru NRC-a rad na svim područjima u kojima dijele interese i poteškoće. Ta su područja navedena u Temeljem aktu, a suradnja se intenzivira na nizu ključnih pitanja poput borbe protiv terorizma, upravljanja kriznim situacijama, sprječavanja proliferacije, nadzora naoružanja, mjera za izgradnju povjerenja, obrane od krstarećih raketa, logistike, vojno-vojne suradnje, obrambenih reformi i civilnih izvanrednih situacija. Nova se područja mogu dodati popisu temeljem suglasnosti članica.

NRC je osnovao nekoliko radionica i odbora za izgradnju suradnje na ovim i drugim područjima, poput znanstvene suradnje i izazova modernog društva. Do razmjene mišljenja unutar NRC-a dolazi i oko međunarodnih pitanja koja se tiču sigurnosti na euroatlantskom području, primjerice stanje na Balkanu, u Afganistanu, Gruziji, Ukrajini, Iraku, te na širem bliskoistočnom području. NRC također pomaže izgradnju političke volje za poduzimanjem zajedničkih inicijativa poput aktualnog projekta za istraživanje potencijala NRC-a u borbi protiv prijetnje izazvane afganistanskim narkoticima.

Druga konkretna ilustracija razine političke suradnje postignute NRC-om, proizašle iz otvorene razmjene mišljenja koja je potiču, jest zajednički usvojena izjava ministara vanjskih poslova NRC-a 9. prosinca 2004. godine u jeku ozbiljne političke krize u Ukrajini. NRC je pozvao sve stranke da ustraju u mjerama izbjegavanja nasilja, da se suzdrže od zastrašivanja glasača, te da zajednički rade na stvaranju slobodnih i pravednih izbora koji odražavaju volju ukrajinskog naroda. Članovi NRC-a naglasili su potporu demokraciji, nezavisnosti, suverenosti i teritorijalnom integritetu Ukrajine - vitalnim čimbenicima zajedničke i nedjeljive stabilnosti i sigurnosti za svakoga.

Od svog osnutka, NRC se razvio u djelotvoran mehanizam za konzultacije, izgradnju konsenzusa, suradnju, zajedničko donošenje odluka i djelovanje, te je s vremenom postao stup partnerstva NATO-a i Rusije. Pozitivan razvoj suradnje između NATO-a i Rusije nudi dobre izglede za njegovu budućnost te za daljnji konkretan razvoj. Održavanje postojećeg trenda, utemeljenog na prošlim političkim i operativnim dostignućima, bit će značajan čimbenik u izgradnji većih mogućnosti za buduću suradnju.

Ruska misija pri NATO-u osnovana je u ožujku 1998. godine s ciljem lakše suradnje i konzultacija između NATO-a i Rusije. Početkom 2001. godine, u Moskvi je otvoren NATO Ured za informiranje (NATO Information Office, NIO) s ciljem poboljšanja međusobnog razumijevanja putem širenja informacija i publikacija, te organizacije konferencija i seminara za ciljanu publiku i akademija za mlade studente. Konkretnije, zadaća NIO-a jest objasniti potrebu suradnje NATO-a i Rusije koja naglašava veliki broj područja u kojima se isprepliću njihovi interesi, primjerice borba protiv terorizma, sprječavanje širenja oružja za masovno uništenje, te razmjena iskustava glede obrambenih reformi i vojne transformacije.

U svibnju 2002. godine, u Moskvi je osnovana Vojna misija za vezu s ciljem jačanja transparentnosti i omogućavanja redovitih kontakata, protoka informacija i konzultacija između NATO-ovog Vojnog odbora i ruskog Ministarstva obrane. Izravna sigurna telefonska komunikacija između ureda Glavnog tajnika NATO-a i ruskog ministra obrane uspostavljena je 2003. godine. Ruski vojni odjel za vezu osnovan je 2004. godine u NATO-ovom strateškom operativnom zapovjedništvu u Monsu (Belgija), (the Supreme Headquaters Allied Powers in Europe, SHAPE). Ruski časnici su također dodijeljeni u Partnersku koordinacijsku (Partership Coordination Cell) u SHAPE-u kako bi olakšali sudjelovanje u PfP aktivnostima.

Nigdje se stavovi članica NATO-a i Rusije nisu jasnije podudarali koliko kada je riječ o borbi protiv terorizma koji je postao velika prijetnja međunarodnoj sigurnosti i stabilnosti i zahtijeva pojačano koordiniran odgovor. U ljeto 2004. godine, brojni tragični događaji uzrokovani terorizmom u Rusiji doveli su do izvanredne sjednice NRC-a po prvi puta u povijesti. Veleposlanci NRC-a snažno su osudili terorizam u bilo kojem obliku, te su iznova potvrdili svoju odlučnost da zajedničkim naporima stanu na kraj ovoj općoj prijetnji.

Uslijedili su konkretni koraci poput osnutka NRC-ovog Akcijskog plana protiv terorizma odobrenog od ministara vanjskih poslova NRC-a 9. prosinca 2004. godine. Isti plan nudi strukturu i cilj suradnji NRC-a na ovom ključnom području, te udružuje suradnju NRC-a usredotočenu na sprječavanje terorizma, borbu protiv terorističkog djelovanja te upravljanje posljedicama u slučaju terorističkih napada.

Organizirana je zajednička procjena konkretnih opasnosti od terorizma koja se neprestano revidira. Na trima konferencijama na visokoj razini - 2002. godine u Rimu i Moskvi, te 2004. godine u Norfolku (Virginia, SAD) - raspravljalo se o ulozi vojske u borbi protiv terorizma, dajući savjete za razvijanje praktične vojne suradnje na ovom području. Konferencija održana u Sloveniji u lipnju 2005. godine, bila je usredotočena na izazove s kojima se suočavaju državne vlasti u Rusiji, Španjolskoj, Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama rješavajući posljedice nedavnih terorističkih napada, te na način na koji su se naučene lekcije otada ugradile u politiku i praksu.

Posebni oblici borbe protiv terorizma također su ključno žarište mnogih područja suradnje u okviru NRC-a, primjerice planiranje u izvanrednim situacijama, sprječavanje proliferacije, nadzor zračnog prostora, obrana od krstarećih projektila, obrambena reforma i znanstvena suradnja.

Prijetnja, dosad bez presedana, uzrokovana sve većom dostupnošću balističkih projektila, tema je suradnje na području obrane od krstarećih projektila na kojem su NATO i Rusija postigli dojmljive rezultate. Prijelomna je bila združena vježba na zapovjednom mjestu koja je obavljena u Sjedinjenim Američkim Državama u ožujku 2004. godine, koristeći računalom simuliran scenarij kako bi se procijenio eskperimentalni koncept operacija obrane od krstarećih prijektila. Nakon toga je slijedila druga vježba u Nizozemskoj, u ožujku 2005. godine. Cilj je bio uspostaviti razinu vojne interoperabilnosti koja bi NATO-u i Rusiji omogućila brz i djelotvoran odgovor na prijetnje balističkim projektilima NATO-ovim i ruskim postrojbama koje sudjeluju u združenoj misiji.

NRC-ova Studija o interoperabilnosti na području protubalističke obrane ušla je u svoju drugu fazu 2005. godine.

U izradi je i NRC-ova inicijativa o kemijskoj, biološkoj i radiološkoj zaštiti. Zajednički se rad nastavlja i glede nuklearnih pitanja i suradnje protiv proliferacije oružja za masovno uništenje.

Suradnja se također odvija i na području nadzora zračnog prostora s ciljem jačanja transparentnosti i zračne sigurnosti te suprotstavljanja prijetnjama poput mogućeg korištenja civilnih zrakoplova u terorističke svrhe. Provodi se i studija o izvedivosti uzajamne razmjene podataka u okviru «Cooperative Airspace» inicijative.

Sve do povlačenja svojih vojnih snaga u ljeto 2003. godine, Rusija je sedam godina bila jedan od najvećih ne-NATO davatelja postrojbi tijekom mirovnih operacija na Balkanu, gdje su ruski vojnici surađivali sa snagama Saveza i drugim zemljama partnerima kako bi podržali nastojanja međunarodne zajednice u izgradnji trajnog mira i stabilnosti u regiji. Ruski su mirovnjaci prvotno bili raspoređeni u Bosnu i Hercegovinu u siječnju 1996. godine kao dio multinacionalne brigade u sjevernom sektoru, obnašajući zadaće dnevne ophodnje i sigurnosnog nadzora te pomoći u obnovi i humanitarnim akcijama. Nakon što su odigrali ključnu diplomatsku ulogu u osiguranju završetka sukoba na Kosovu, unatoč nesuglasicama oko NATO-ove zračne kampanje 1999. godine, ruski su se vojnici rasporedili na Kosovo u lipnju 1999. godine, gdje su bili dio multinacionalnih brigada u istočnom, sjevernom i južnom dijelu pokrajine, i gdje su pomagali voditi prištinsku zračnu luku i osiguravali medicinski materijal i usluge.

Nadograđujući se na iskustvo stečeno suradnjom u mirovnim operacijama na Balkanu, razvijen je opći koncept zajedničkih mirovnih operacija koji bi trebao služiti kao osnova NATO-ovim i ruskim mirovnim operacijama te pružati detaljan nacrt zajedničkog rada s ciljem postizanja stabilne, konstruktivne i transparentne suradnje između NATO-a i Rusije.

U prosincu 2004. godine, sve potrebne formalnosti privedene su kraju za rusko sudjelovanje u NATO-ovoj pomorskoj operaciji «Active Endeavour - OAE» u Sredozemlju. Sudjelovanje Rusije u ovoj operaciji predstavlja početak novog razdoblja operativnih aktivnosti obuhvaćajući razvoj veće vojne interoperabilnosti glede upravljanja krizama i borbe protiv terorizma.

Zemlje članice NATO-a također su pozdravile ruski prijedlog o pružanju praktične potpore NATO-ovim Međunarodnim snagama sigurnosti u Afganistanu. 21. travnja 2005. godine, na marginama neslužbenog sastanka

NRC-ovih ministara vanjskih poslova u Vilniusu (Litva), Rusija se priključila NATO-ovom statusu snaga PfP-a, uspostavivši time potreban zakonodavni okvir za daljnje operativne aktivnosti i jačanje praktične suradnje.

Rusija i zemlje članice NATO-a dijele interes za obrambenu reformu, uzimajući u obzir zajedničku potrebu za odgovarajućim vojnim snagama, obučenima i opremljenima za suočavanje sa širokim spektrom prijetnji 21. stoljeća. NRC-ova suradnja u području obrane obuhvaća različite aspekte, poput upravljanja resursima, prenamjene obrambene industrije, obrambenog planiranja i planiranja snaga te makroekonomska, financijska i socijalna pitanja. Ostala područja suradnje zahvaćaju područja nadzora vojnog nuklearnog otpada, strateškog vojnog transporta i inženjerstva vojne infrastrukture i logističke interoperabilnosti, preduvjeta za učinkovitu suradnju izvan vlastitog sustava. Krenuo je i istraživački rad na temu kako poboljšati opću interoperabilnost NATO-ovih i ruskih snaga. Štoviše, s ciljem promicanja istraživačkog rada o obrambenoj reformi, organizirane su i dvije stipendije za ruske znanstvenike u NATO Visokom učilištu u Rimu.

U lipnju 2001. godine, u Moskvi je osnovano rusko Središte za preobuku namijenjeno otpuštenom vojnom osoblju i njihovim obiteljima, a 2003. godine, uspostavljeno je novih šest regionalnih središta diljem Rusije.

Glavni cilj vojno-vojne suradnje je poboljšati interoperabilnost između snaga Rusije i Saveza imajući na umu da se od suvremene vojske, u trenutku poziva za sudjelovanjem u mirovnim ili ostalim operacijama upravljanja krizama, očekuje suradnja u okviru višenacionalnog zapovjedništva i strukture snaga. Provodi se i velik broj vježbi i programa obuke.

Nakon gubitka ruske nuklearne podmornice Kursk u kolovozu 2000.godine, zajednički pothvati započeti su na području mjera za spašavanje posade podmornica. Okvirni sporazum, potpisan u veljači 2003. godine, predstavljao je velik korak prema standardizaciji postupaka traganja i spašavanja, suradnji u razvoju opreme, razmjeni informacija, te provedbi zajedničkih vježbi za ispitivanje postupaka.

U tijeku je i postavljanje okvira za obostranu pomorsku izmjenu i posjete lukama, kao i moguće aktivnosti za jačanje zajedničkih vježbi između vojnih snaga Rusije i NATO-a. U svrhu priprema ruske posade za buduću potporu u Operaciji «Active Endeavour», 2005. godine su organizirane obučne vježbe.

Današnje sigurnosno okružje ima potrebu za pokretnijim vojnim snagama i multinacionalnim operacijama koje zahtijevaju bolju koordinaciju i objedinjavanje resursa kada god je moguće. Različite NRC-ove inicijative ciljaju na suradnju na području logistike, kako s civilne tako i s vojne strane. Središte sastanaka i seminara je uspostava čvrstog temelja međusobnog razumijevanja na ovom području promicanjem razmjene informacija na područjima logističke politike, doktrine, struktura i naučenih lekcija.

Mogućnosti za praktičnu suradnju istražuju se na područjima zračnog prometa i zračne popune gorivom. Jednom ratificiran, takav oblik praktične suradnje između NATO-a i Rusije provodit će se putem PfP Sporazuma o statusu snaga, kao i u Sporazumu o prijevozu te memorandumu o razumijevanju o potpori zemlje domaćina (Host nation support), koji su 2005.

Predmet rasprave NATO-a i Rusije bile su i teme vezane uz nadzor naoružanja i mjere izgradnje povjerenja. Unutar ovog zadanog okvira obje su strane iznova potvrdile svoju predanost Sporazumu o konvencionalnim vojnim snagama u Europi (Treaty on Conventional Forces in Europe, CFE), kao okosnici europske sigurnosti. Napredak na ovom području ovisi o ruskom ispunjenju svojih preostalih obveza artikuliranih u Završnom aktu konferencije država sudionica CFE sporazuma u Istambulu 1999. godine, a odnose se na Gruziju i Moldovu. Članice NATO-a su ustvrdile da će se ispunjenjem ovih obveza stvoriti potrebni uvjeti za postizanje ratifikacije Dogovora o prihvaćanju CFE sporazuma od strane svih 30 država potpisnica, čime će sporazum stupiti na snagu.

Suradnja između NATO-a i Rusije na području odgovora na katastrofe seže unatrag u 1996. godinu, točnije na potpisivanje memoranduma o razumijevanju o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja i pripravnosti za slučaj katastrofa. Praktični oblici suradnje podrazumijevaju zajednički rad s ciljem bolje spremnosti u zaštiti civila i odgovoru na različite tipove izvanrednih stanja. Ruski je prijedlog rezultirao uspostavom Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro Atlantic Disaster Response Coordination Centre, EADRCC) u NATO-u 1998. godine, koji je

godine bili u završnoj fazi.

korišten za usklađivanje pomoći pristigle iz EAPC-ovih zemalja članica za potrebe izbjeglica tijekom kosovske krize. Isto je središte u različitim zemljama partnerima organiziralo i pomoć u slučaju drugih izvanrednih stanja, poput poplava, potresa, klizišta, požara i sl.

U okviru NRC-a, sav je rad početno bio usmjeren na poboljšanje interoperabilnosti, postupaka i razmjene informacija te iskustava. Rusija je u dva navrata, 2002. godine i 2004. godine, bila zemlja domaćin za vježbe planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja i aktivnosti. Zajedno s Mađarskom, podržala je inicijativu za razvoj sposobnosti brzog djelovanja za izvanredna stanja prouzrokovana kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim agensima.

Znanstvena suradnja s Rusijom datira iz 1998. godine kada je potpisan Memorandum o razumijevanju o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji. Ruski su znanstvenici znatno više iskoristili stipendije i dotacije u okviru NATO-ovih znanstvenih programa negoli znanstvenici ostalih zemalja partnera.

Glavni cilj aktualnih aktivnosti znanstvene suradnje pod NRC-om je primjena civilne znanosti u obrani protiv terorizma i ostalih novih prijetnji kao što su detekcija eksploziva, istraživanja društvenih i psiholoških posljedica terorizma, zaštita od kemijskih, bioloških, radioloških ili nuklearnih tvari, informatička sigurnost i sigurnost prijevoza. Drugo područje suradnje odnosi se na predviđanje i suzbijanje katastrofa. Problemi zaštite okoliša kao posljedica civilnog i vojnog djelovanja također predstavljaju važno područje suradnje.

Otkad je Ukrajina stekla samostalnost 1991. godine, njezin je odnos s NATO-om postupno rastao. S obzirom na njezin strateški položaj mosta između Istočne i Zapadne Europe, odnos NATO-a i Ukrajine ključan je u izgradnji mira i stabilnosti euroatlantskog područja.

NATO i Ukrajina aktivni su dio međunarodnih mirovnih operacija i rješavanja pitanja vezanih uz sigurnosne izazove. Tijekom godina je uspostavljen model dijaloga i praktične suradnje u širokom spektru drugih područja. Ključni aspekt partnerstva leži u potpori NATO-a i ostalih zemalja članica ukrajinskim nastojanjima u provedbi reformi koje su dobile novi zamah nakon dramatičnih događaja 2004. godine i «Narančaste revolucije», te koje su od iznimna značaja za ukrajinske aspiracije prema euroatlantskoj integraciji.

Službeni odnosi između NATO-a i Ukrajine započeti su 1991. godine priključenjem Ukrajine Sjevernoatlantskom vijeću za suradnju (kasnije zamijenjenom Euroatlantskim partnerskim vijećem) odmah po stjecanju nezavisnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ukrajina je 1994. godine postala prva zemlja članica Zajednice nezavisnih zemalja koja se priključila Partnerstvu za mir. Tijekom 1990-tih, Ukrajina je kroz potporu NATO-ovim mirovnim operacijama na Balkanu demonstrirala svoju predanost pridonošenju sigurnosti euroatlantskog područja.

Ukrajinski predsjednik i čelnici država i vlada NATO-a potpisali su 9. srpnja 1997. godine u Madridu Povelju o posebnom partnerstvu (Charter for a Distinctive Partnership) između NATO-a i Ukrajine. Povelja nudi formalnu osnovu za odnose NATO - Ukrajina i mogućnost zemljama članicama NATO-a da iznova potvrde svoju potporu suverenitetu i nezavisnosti Ukrajine, teritorijalnom integritetu, razvoju demokracije, ekonomskom razvoju i statusu kao jedne od zemalja bez nuklearnog oružja i s načelom nepovredivosti granica. Navedene čimbenike Savez smatra ključnima za stabilnost i sigurnost u Srednjoj i Istočnoj Europi kao i na cijelom kontinentu.

Povelja je također uspostavila Komisiju NATO-Ukrajina (NATO - Ukraine Commission, NUC) koja predstavlja tijelo odgovorno za razvoj odnosa između NATO-a i Ukrajine i za upravljanje aktivnostima suradnje. Ona predstavlja i forum za konzultacije glede pitanja sigurnosti od zajedničkog interesa i ima zadaću osigurati odgovarajuću provedbu odredbi povelje, dati procjenu

cjelokupne suradnje između NATO-a i Ukrajine, pratiti razvoj planova budućih aktivnosti, predlagati načine za poboljšanje ili daljnji razvoj suradnje. Nadalje, forum je odgovoran za pregled razvoja aktivnosti suradnje u sklopu različitih programa poput Partnerstva za mir, te za aktivnosti na vojno-vojnom području razvijene u kontekstu Godišnjih radnih planova koji se izrađuju pod okriljem Vojnog odbora s Ukrajinom.

Sve zemlje članice NATO-a i Ukrajina imaju svoje predstavnike u Komisiji koja se redovito sastaje na razini veleposlanika i vojnih predstavnika, povremeno na razini ministara vanjskih poslova i obrane i čelnika osoblja, te na razini sastanaka na vrhu. Združene radne skupine ustrojene su za određena područja kako bi se pokrenule aktivnosti na odabranim područjima kao što su obrambena reforma, naoružanje, gospodarska sigurnost i suradnja na području znanosti i okoliša, a koja su određena poveljom za političko savjetovanje i praktičnu suradnju. Ostala područja uključuju operativna pitanja upravljanja krizama i potpore miru, vojno-vojnu suradnju i planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja.

U svibnju 2002. godine, neposredno pred petu obljetnicu potpisivanja povelje, predsjednik Leonid Kučma objavio je da je članstvo u NATO-u krajnji cilj Ukrajine.

Nešto kasnije istog mjeseca, na sastanku Komisije na ministarskoj razini u Reykjaviku, ministri vanjskih poslova ponovili su svoju želju za pokretanjem odnosa na kvalitativnu novu razinu, obuhvaćajući i pojačane konzultacije i suradnju na političkim, ekonomskim i vojnim pitanjima.

Akcijski plan NATO-Ukrajina prihvaćen je na NUC-ovom sastanku ministara vanjskih poslova u Pragu, u prosincu 2002. godine. Plan je izgrađen na temelju povelje koja i dalje ostaje glavni potporanj odnosa NATO-a i Ukrajine. Osnovna je svrha plana jasno artikulirati strateške ciljeve i prioritete Ukrajine u svom nastojanju za postizanjem pune integracije u sigurnosne strukture euroatlantskog područja, kao i pružanje strateškog okvira za postojeću i buduću suradnju. Osim toga, plan također nastoji produbiti i proširiti odnos NATO-a i Ukrajine, te iznosi zajednički oblikovana načela i ciljeve pokrivajući politička i ekonomska pitanja, pitanja vezana uz informiranje, sigurnost, obranu i vojna pitanja, te pitanja zaštite podataka i sigurnosti i pravna pitanja.

Prihvaćanje Akcijskog plana - u trenutku kada je Savez izrazio svoju ozbiljnu zabrinutost zbog informacija o odobrenju transfera opreme za protuzračnu obranu iz Ukrajine za Irak - dokaz je snažne predanosti Saveza u stvaranju čvrstih odnosa između NATO-a i Ukrajine i u poticanju Ukrajine da

u svojom nastojanjima bude što bliža euroatlantskoj integraciji. Zemlje članice NATO-a zatražile su od Ukrajine da snažno krene s preustrojem u cilju jačanja demokracije, vladavine zakona, ljudskih prava i tržišne ekonomije. Također su naglasile da je pomaganje Ukrajini u procesu preustroja obrambenih i sigurnosnih institucija glavni prioritet suradnje NATO-a i Ukrajine.

Kako bi se podržala provedba ciljeva Akcijskog plana, u okviru Komisije NATO-Ukrajina dogovoreni su takozvani Godišnji ciljani planovi (Annual Target Plans). U skladu s tim, Ukrajina postavlja vlastite ciljeve ovisno o aktivnostima koje želi postići interno i u suradnji s NATO-om. NUC nadgleda njihovu provedbu tijekom sastanaka za procjenu koji se održavaju dvaput godišnje, dok se izvješće o napretku priprema svake godine.

Uvidom u napredak Akcijskog plana sredinom 2004. godine, Savez je naglasio potrebu za poduzimanjem čvrstih koraka čelništva Ukrajine u osiguravanju slobodnog i pravičnog izbornog postupka, zajamčene medijske slobode, vladavine zakona, te jačanja civilnog društva i pravosuđa, poboljšanog nadzora izvoza naoružanja i napretka u preustroju obrambenog i sigurnosnog sektora, te raspodjele financijskih sredstava za provedbu istih. Osim toga, Savez je priznao značajan napredak Ukrajine u naporima u obrambenoj reformi 2004. godine, točnije završetak cjelovitog pregleda obrane, koji je zahtijevao temeljito preispitivanje obrambene strukture uz opsežnu modernizaciju ukrajinskih oružanih snaga.

U jesen 2004. godine, Savez je pažljivo pratio politički razvoj događaja oko predsjedničkih izbora u Ukrajini, tijekom kojih je legitimnost rezultata drugog kruga izbora bila poništena od strane oporbe i međunarodnih promatrača, što je dovelo do «Narančaste revolucije», javnog prosvjeda, te je sud naložio ponavljanje drugog kruga izbora. S obzirom na spomenute okolnosti, odlučena je odgoda sastanka Komisije NATO-Ukrajina na razini ministara, prvotno predviđene za prosinac 2004. godine. Tijekom najavljivanja odluke o odgodi sastanka komisije, Glavni tajnik NATO-a je istaknuo da je poštivanje slobodnih i pravičnih izbora jedno od temeljnih načela Posebnog partnerstva.

U ponovljenom drugom krugu izbora, pobjedu je odnio Viktor Juščenko. Novi je predsjednik, nedugo nakon svoje inauguracije u siječnju 2005.godine, bio pozvan na sastanak na vrhu održan u Bruxellesu, 22. veljače iste godine. Čelnici NATO-a izrazili su svoju potporu novom predsjedniku u njegovim ambicioznim reformskim planovima za Ukrajinu koji su, općenito uzevši, u skladu s ciljevima Ukrajine postavljenim u Akcijskom planu NATO-Ukrajina. Složili su se ojačati i prilagoditi suradnju NATO-Ukrajina u skladu s prioritetima nove vlade.

Dva mjeseca kasnije, na NUC-ovom sastanku ministara vanjskih poslova u Vilniusu (Litva), 21. travnja 2005. godine, Savez i Ukrajina pokrenuli su Pojačani dijalog o aspiracijama Ukrajine za članstvo u NATO-u. Prvi konkretan korak napravljen je 27. lipnja 2005. godine tijekom posjeta Glavnog tajnika Kijevu, kada je ukrajinska vlada i službeno predstavila početni dokument za raspravu.

Dokument za raspravu se doticao ključnih pitanja postavljenih Studijom o proširenju NATO-a 1995. godine (vidi VI. dio) - unutrašnje i vanjske politike, preustroja obrambenog i sigurnosnog sektora, kao i pravnih i sigurnosnih pitanja - te su posebno istaknuta ona područja u kojima je potreban dodatan napredak kako bi se aspiracije Ukrajine za članstvo u NATO-u što prije ostvarile. Isti dokument predstavljao je temelj za odvijanje strukturiranih stručnih rasprava, pokrenutih u rujnu 2005. godine, koje su ukrajinskim dužnosnicima pružile priliku vidjeti što se očekuje od Ukrajine kao potencijalne članice Saveza, a NATO-ovi su dužnosnici, s druge strane, imali priliku proučiti reformsku politiku i sposobnosti Ukrajine.

U Vilniusu su Savez i Ukrajina iznijeli i paket kratkoročnih aktivnosti za jačanje suradnje NATO-a i Ukrajine u ključnim reformskim područjima: učvršćivanje demokratskih institucija, jačanje političkog dijaloga, intenziviranje preustroja obrambenog i sigurnosnog sektora, poboljšanje informiranja javnosti, te društvene i gospodarske posljedice reformi. Ovo su visoki prioriteti za ukrajinsku vladu, s obzirom da oni predstavljaju ključ uspjeha demokratskog preustroja kojeg je ukrajinski narod zatražio u prosincu 2004. godine. Također, ovo su i područja u kojima NATO može ponuditi posebnu ekspertizu, i u nekim slučajevima, materijalnu pomoć.

Pojačani se dijalog odnosi i na pitanja posebno vezana uz moguće članstvo Ukrajine u NATO-u. Paket kratkoročnih mjera kreiran je za usmjeravanje praktične suradnje za potporu žurnim reformskim ciljevima. Namjena obaju inicijativa je nadopuniti i ojačati postojeću suradnju u okviru Akcijskog plana NATO-Ukrajina.

Pokretanje Pojačanog dijaloga s Ukrajinom predstavlja prekretnicu u odnosima Ukrajine i NATO-a kao i u stremljenjima Ukrajine prema euroatlantskoj integraciji. To je ujedno i jasna poruka potpore NATO-a aspiracijama Ukrajine. Međutim, ovaj proces ne jamči sigurnu pozivnicu za priključenje Savezu - pozivnica će ovisiti o djelovanju Ukrajine u provedbi glavnih ciljeva preustroja. NATO i saveznici odlučni su u pružanju pomoći i savjeta, ali tempo napretka ostaje u rukama Ukrajine.

Ukrajina je bila jedna od prvih zemalja koja je otvorila diplomatsku misiju pri NATO-u 1997. godine i Vojnu misiju za vezu 1998. godine. Ukrajinsko vojno osoblje također služi pri Partnerskoj koordinacijskoj smještenoj u NATO-ovom operativnom zapovjedništvu u Monsu (Belgija).

U svibnju 1997. godine, NATO je u Kijevu otvorio Informacijsko-dokumentacijsko središte (Information and Documentation Centre, NIDC). Uloga je središta pružiti žarišnu točku za aktivnosti informiranja skrojenih za promicanje zajedničke koristi partnerstva Ukrajine s NATO-om, te ukrajinskoj javnosti objasniti politiku Saveza. Nadalje, središte nastoji putem publikacija, seminara, konferencija i informacijskih akademija za mlade studente i civilne službenike, širiti informacije i poticati rasprave o euroatlantskoj integraciji i sigurnosti. Štoviše, odnedavna je središte otvorilo niz informacijskih točaka u nekoliko regija izvan Kijeva.

Civilno vođen NATO Ured za vezu (NATO Liaison Office, NLO) uspostavljen je u Kijevu u travnju 1999. godine, kako bi mogao usko surađivati s ukrajinskim dužnosnicima, te ih ujedno poticati na korištenja svih ponuđenih mogućnosti suradnje pod Poveljom NATO - Ukrajina i PfP programa. Ured također aktivno sudjeluje i u potpori Ukrajini u nastojanjima preustroja obrambenog i sigurnosnog sektora, kao i u jačanju suradnje u okviru Akcijskog plana i razvijanju odnosa između dužnosnika NATO-a i Ukrajine na svim razinama. Ured sadržava i dio za vojnu vezu koji usko surađuje s ukrajinskim oružanim snagama u svrhu sudjelovanja u zajedničkoj obuci, vježbama i NATO-ovim mirovnim operacijama. U kolovozu 2004. godine, otvoren je i Dokumentacijski ured za obranu NATO-Ukrajina (NATO-Ukraine Defence Documentation Office), s ciljem poboljšanja pristupa dokumentaciji za postrojbe i osoblje oružanih snaga uključeno u aktivnosti PfP-a.

Dugi niz godina Ukrajina je pridonosila NATO vođenim mirovnim snagama u Bosni i Hercegovini jednom pješačkom bojnom, jednom mehaniziranom pješačkom bojnom i eskadrilom helikoptera. Raspoređivanje snaga za NATO vođenu operaciju na Kosovu obuhvaća eskadrilu helikoptera kao i 300-tinjak mirovnjaka koji i nadalje služe pod američkim zapovjedništvom kao dio združene poljsko-ukrajinske bojne.

Ukrajina dodatno pridonosi međunarodnoj sigurnosti i borbi protiv terorizma pružajući dopuštenja preleta za snage raspoređene u Afganistanu u sklopu NATO vođenih Međunarodnih snaga za pomoć sigurnosti (International Security Assistance Force, ISAF) ili kao dio koalicijskih snaga u američkoj operaciji

«Enduring Freedom». Oko 1600 ukrajinskih vojnika je bilo raspoređeno u Iraku, kao dio međunarodnih snaga pod vodstvom Poljske u jednom od sektora međunarodnih snaga stabilnosti koje sačinjavaju mirovnjaci iz nekoliko NATO i zemalja partnera.

Savez je pozdravio ponudu Ukrajine u pružanju pomoći u operaciji «Active Endeavour», NATO-ovoj pomorskoj operaciji na Mediteranu čiji je cilj pomoći odvratiti, spriječiti i zaštiti od terorizma. Razmjena službenih pisama između Glavnog tajnika NATO-a Jaapa de Hoop Scheffera i ukrajinskog ministra vanjskih poslova Borisa Tarasyuka u Vilniusu 21. travnja 2005.godine, uspostavila je dogovorene postupke za ukrajinsku potporu. Ovo je otvorilo vrata kontaktima na radnoj razini glede rasprava o planovima integriranja doprinosa Ukrajine spomenutoj operaciji. Potpora Ukrajine pridonijet će i suradnji NATO-a i Ukrajine protiv terorizma, te interoperabilnosti između NATO i ukrajinskih vojnih snaga, dodajući na taj način još jednu konkretnu dimenziju već impresivnom nizu doprinosa Ukrajine euroatlantskoj sigurnosti.

Suradnja na području preustroja obrambeno-sigurnosnog sektora igra ključnu ulogu u transformaciji tijela sigurnosti Ukrajine, te ostaje osnovnim dijelom njegove demokratske tranzicije. Od postizanja nezavisnosti 1991. godine i nasljeđivanja pozamašnog obujma oružanih snaga preostalih iz bivšeg Sovjetskog Saveza, Ukrajina je u procesu uspostavljanja, a potom i preustrojavanja svojih oružanih snaga te ostalih dijelova struktura sigurnosti, s ciljem njihova što većeg usklađivanja sa zahtjevima promijenjenog sigurnosnog okružja, demokratskih uvjeta i raspoloživih resursa. Ukrajina je zatražila potporu NATO-a u promjeni golemih novačkih snaga u manje, profesionalnije i pokretnije oružane snage koje bi bile sposobne nositi se sa zahtjevima sigurnosti, te aktivno pridonositi sigurnosti i stabilnosti Europe. NATO-ovi su prioriteti u ovom kontekstu jačanje demokratskog i civilnog nadzora ukrajinskih oružanih snaga i poboljšanje njihove interoperabilnosti sa snagama NATO-a.

Shvaćajući važnost cijelog procesa, NATO je proširio svoju pomoć u upravljanju reformama sigurnosnog i obrambenog sektora. Združena radna skupina za pitanja obrambene reforme NATO-Ukrajina (Joint Working Group on Defence Reform, JWGDR) osnovni je medij za suradnju u preustroju obrambenog i sigurnosnog sektora. Skupina je uspostavljena 1998. godine u okrilju Komisije NATO-Ukrajina, s ciljem poticanja inicijative u području civilno-vojnih odnosa, demokratskog nadzora oružanih snaga, planiranja obrane, politike, strategije i nacionalne sigurnosti. Sve države članice NATO-a i Ukrajina predstavljene su na godišnjem sastanku JWGDR-a na višoj razini, pod supredsjedanjem pomoćnika Glavnog tajnika NATO-a za obrambenu politiku i planiranje te zamjenika tajnika

za nacionalnu sigurnost i vijeće obrane Ukrajine, povezujući na taj način visoke dužnosnike država članica NATO-a i Ukrajine. Jednom godišnje JWGDR organizira i neformalna savjetovanja na visokoj razini o preustroju i politici obrane u nazočnosti ministara vanjskih poslova NATO-a i Ukrajine te ključnih stručnjaka za obranu i sigurnost.

JWGDR omogućuje Ukrajini korištenje iskustava i ekspertize članica NATO-a i pritom služi kao kanal za pružanje pomoći. Osim toga, skupina nudi i institucionalnu osnovu za suradnju s ministarstvima i agencijama uključenima u potporu Ukrajini u preustroju obrambeno-sigurnosnog sektora. Osnovni aspekti suradnje obuhvaćaju pomoć Ukrajini u razvijanju novog koncepta sigurnosti i vojne doktrine, kao i potporu za okončanje i provedbu opsežne obrambene revizije, obrambeno planiranje i budžetiranje, smanjenje i preustroj vojske, uspostavu oružanih snaga za brz odgovor, te profesionalizaciju oružanih snaga.

JWGDR je pokrenula nekoliko inicijativa za potporu Ukrajini u procesu transformacije tijela sigurnosti, uključujući i uporabu PfP-ovog Procesa planiranja i revizije (Planning and Review Process, PARP) za potporu preustroju individualnih komponenata sigurnosnog sektora Ukrajine; pomoć u vođenju procesa obrambene revizije; organizaciju okruglih stolova s ukrajinskim Parlamentom (Verkhovna Rada), sa sudjelovanjem NATO-ovih stručnjaka i predstavnika NATO Parlamenta (Parlament Assembly, vidi X. dio) o temama vezanim za zakonodavni program ukrajinskog Parlamenta; potporu nastojanjima glede jačanja uloge civila u Ministarstvu obrane i uspostavu djelotvorne organizacije obrane; organizaciju sastanaka s ciljem harmonizacije bilateralne pomoći Ukrajini; te razne oblike suradnje s ukrajinskom Graničnom stražom, Ministarstvom unutarnjih poslova i Ministarstvom za izvanredna stanja. Međutim, aktivnosti nisu ograničene samo na oružane snage ili Ministarstvo obrane, one nastoje dati potporu i reformama započetima u svim institucijama sigurnosnog sektora.

Nastojanje Ukrajine u provedbi reformi obrambenog i sigurnosnog sektora korist nalazi i u svom sudjelovanju u Partnerstvu za mir i u Procesu planiranja i revizije, što omogućava razvijanje zajedničkih ciljeva za oblikovanje strukture snaga i sposobnosti koji će pomoći Ukrajini u ispunjenju svojih ciljeva za interoperabilnost sa Savezom. Njezino sudjelovanje u ostalim aktivnostima PfP-a kroz godišnji Individualni program partnerstva također prati jednak angažman i 2005. godine očekuje se sudjelovanje u nekih 400 aktivnosti uključujući učenje jezika, vojne vježbe te razmatranje operativnih koncepata.

Toliko potrebna pomoć u provedbi projekata demilitarizacije, usmjerena je kroz PfP-ov Zakladni fond koji dopušta individualnim zemljama udruživanje dragovoljno pruženih novčanih sredstava s ciljem povećanja zajedničkog učinka na proces demobilizacije. Prvi takav projekt, kojeg je provela NATO Agencija

za održavanje i nabavu (NATO Maintenance and Supply Agency, NAMSA) kao izvršna agencija, rezultirao je uništavanjem 400 000 nagaznih mina te je predstavljao prvi korak u uništenju zaliha gotovo sedam milijuna protupješačkih mina. Kanada je predvodila projekt uz potporu novčanih sredstava iz Mađarske, Poljske i Nizozemske. Drugi projekt PfP-ovog Zakladnog fonda za uništenje 133 000 tona konvencionalnog streljiva, 1.5 milijuna malokalibarskog i ostalog oružja, započet je 2005. godine. Prvu trogodišnju fazu projekta, koja će se prema procjeni provoditi 12 godina, predvodit će Sjedinjene Američke Države. Bit će to najveći demobilizacijski projekt ikad pokrenut.

Suradnja s Ukrajinom u pogledu ekonomskog aspekta obrane ima dva smjera: aktivnosti preobuke i institucionalni dijalog usredotočen na probleme vezane uz ekonomiju obrane, sigurnost obrane, ekonomske aspekte preustroja obrambene industrije i euroatlantske integracije.

Kao sastavni dio dijaloga na ovom području, potiče se razmjena iskustava sa stručnjacima za sigurnosne aspekte razvoja ekonomije, obuhvaćajući obrambeni proračun i upravljanje obrambenim resursima te njihovu povezanost s makroekonomijom i restrukturiranjem obrambenog sektora. Također se organiziraju tečajevi ekonomije obrane koji pokrivaju cijeli proces izrade proračuna od financijskog planiranja do financijskog nadzora.

Upravljanje ekonomskim i socijalnim posljedicama obrambene reforme je ključno područje suradnje. Sukladno sporazumu s ukrajinskim Nacionalnim središtem za koordinaciju koje je zaduženo za društvenu prilagodbu razvojačenih vojnih djelatnika, NATO financira i organizira jezične i tečajeve u Ukrajini. NATO je udvostručio sredstva namijenjena suradnji na ovom području nakon pokretanja Pojačanog dijaloga s Ukrajinom.

Suradnja između vojski NATO-a i Ukrajine razvijena je u okviru NATO- Ukrajina Vojnog radnog plana pod okriljem Vojnog odbora s Ukrajinom. Glavni je cilj pomoći Ukrajini u provedbi ciljeva obrambene reforme, nadovezujući se na rad koji se obavlja pod JWGDR-ovom vojnom ekspertizom.

Vojno je osoblje NATO-a također pokrenulo razvoj pravnog okvira koji bi NATO-u i Ukrajini omogućio daljnji razvoj operativne suradnje. Njime se obuhvaća PfP-ov Sporazum o statusu snaga (Status of Forces Agreement, SOFA), dodatni protokol, koji je ratificiran 1. ožujka 2000. godine od strane ukrajinskog Parlamenta, a na snagu je stupio 26. svibnja 2000. godine.

Ovim dogovorom sudionici PfP-ovih događanja oslobođeni su propisa za vize i putovnice, te imigracijskih provjera pri ulasku ili izlasku iz teritorija zemlje domaćina olakšavajući time sudjelovanje Ukrajine u PfP-ovim vojnim vježbama. Memorandum o razumijevanju o potpori zemlje domaćina (Host Nation Support) ratificiran u ožujku 2004. godine, dotiče se pitanja vezanih uz pravila civilne i vojne pomoći snagama Saveza smještenima na ili u prolazu kroz ukrajinski teritorij bilo za vrijeme mira, krize ili rata. Memorandum o razumijevanju o strateškom zračnom prijevozu potpisan je u lipnju 2004. godine, što će Ukrajini omogućiti pružanje značajnog doprinosa NATO-ovoj sposobnosti prevoženja tereta nestandardnih dimenzija.

Širok spektar PfP-ovih aktivnosti i vojnih vježbi, kojima je Ukrajina ponekad domaćin, dopušta obuku vojnog osoblja za mirovne operacije i stjecanje neposrednog iskustva u radu s oružanim snagama zemalja članicaNATO-a i ostalih partnera. Viši ukrajinski časnici redovito sudjeluju na tečajevima na NATO Visokom učilištu za obranu u Rimu (Italija) i u NATO Učilištu u Oberammergauu (Njemačka). Kontakti s navedenim institucijama bili su ključni u oblikovanju novog multinacionalnog profesorskog kadra na ukrajinskoj Akademiji za obranu.

Tehnička suradnja između Ukrajine i NATO-a na području naoružanja ima za cilj jačanje interoperabilnosti između obrambenih sustava za pomoć ukrajinskom doprinosu sudjelovanju u mirovnim operacijama. Sa suradnjom se krenulo kada je Ukrajina pristupila PfP-ovom programu i započela sudjelovanje u nizu radnih skupina za naoružanje koje se sastaju u okviru Konferencije direktora za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors, CNAD) – višeg NATO-ovog tijela koje prepoznaje mogućnosti za suradnju između zemalja na području nabave obrambene opreme, stavljajući poseban naglasak na tehničke standarde. Združena radna skupina, koja se po prvi puta sastala u ožujku 2004. godine, podržava daljnji razvoj suradnje na ovom području.

Prostori zapadne Ukrajine podložni su jakim poplavama; NATO zemlje i drugi partneri pružili su pomoć nakon katastrofalnih poplava 1995.,1998. i 2001. godine. Od 1997. godine u skladu s memorandumom o razumijevanju o planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja i pripravnosti za katastrofe, osnovni je cilj suradnje pružiti pomoć Ukrajini u što boljoj pripravnosti za slučaj izvanrednih stanja te u djelotvornijem nošenju s posljedicama istih. PfP-ove vježbe, poput one održane u ukrajinskoj regiji Trans-Karpatiji u rujnu 2000.

godine pomažu pri testiranju postupaka rješavanja posljedica katastrofa (disaster relief). S projektom se krenulo 2001. godine obuhvaćajući susjedne zemlje s ciljem razvitka djelotvornog sustava upozorenja o poplavama i odgovora na katastrofe za područje rijeke Tise. PfP vježbe također pomažu i razvitak planova i djelotvornih sposobnosti obrane od katastrofa u slučaju ostalih prirodnih nepogoda poput lavina, potresa, ili nesreća uzrokovanih ljudskim čimbenikom, ili terorističkih napada toksičnim, kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim tvarima.

Ukrajina je svoje sudjelovanje u NATO znanstvenim programima započela 1991. godine, a rad je pojačala ustrojavanjem Zajedničke radne skupine za suradnju u znanosti i okolišu. Tijekom godina, uz Ukrajinu je prednjačila jedino Rusija u pogledu korištenja NATO-ove potpore u obliku dotacija za znanstvenu suradnju. Osim primjene znanosti u borbi protiv terorizma i novih prijetnji, u skladu s novim smjerom NATO-ovih znanstvenih programa, ukrajinski prioriteti za područja suradnje obuhvaćaju informacijske tehnologije, mikrobiologiju i biotehnologiju, nove materijale, zaštitu okoliša, te racionalno iskorištavanje prirodnih resursa. Suradnja na području okoliša poglavito je usredotočena na probleme djelovanja obrambenog sektora na okoliš. NATO je također sponzorirao i nekoliko projekata za pružanje osnovne infrastrukture računalnoj mreži između ukrajinskih znanstvenih zajednica te njihovo povezivanje na internet.

Paralelno s napredovanjem Pojačanog dijaloga, za ukrajinsku će vladu biti od iznimne važnosti uvjeriti Ukrajince da je njezin ambiciozni program reformi i aspiracija za članstvo u NATO-u od najboljeg interesa za njihovu zemlju. Jasno je da su mnogi Ukrajinci sumnjičavi u pogledu NATO-a, te da Savez povezuju sa stereotipima Hladnog rata. Stoga je Savez, kao dio kratkoročnih aktivnosti dogovorenih u Vilniusu, ponudio svoju pomoć ukrajinskim vlastima u podizanju svijesti ukrajinskog naroda o tome što je NATO danas, te u pojašnjavanju odnosa NATO - Ukrajina. Poticanjem pučanstva na nove poglede prema Savezu, omogućilo bi im otkriti kako se NATO promijenio od kraja Hladnog rata i razvio nova partnerstva širom euroatlantskog područja s ciljem rješavanja novih izazova, uključujući strateški odnos s Rusijom. Ukrajinska se javnost mora bolje upoznati s programom dijaloga kao i s praktičnom, uzajamno korisnom suradnjom NATO-a i Ukrajine, koja je u posljednjih nekoliko godina, dobro uhodana na brojnim područjima. Ovo zajedničko iskustvo suradnje, bit će čvrsta osnova za daljnje produbljenje odnosa NATO - Ukrajina u godinama koje dolaze.

NATO razvija uska sigurnosna partnerstva sa zemljama mediteranskog područja i šireg Bliskog istoka. To ujedno označava i pomak u prioritetima Saveza prema većoj angažiranosti u ovim strateški iznimno važnim regijama, čija su sigurnost i stabilnost izravno povezani sa sigurnošću i stabilnošću euroatlantskog područja.

Aktualni napori povećanja dijaloga i suradnje sa zemljama spomenutih regija, proizlaze iz dviju ključnih odluka donesenih na NATO-ovom sastanku na vrhu u Istambulu, u lipnju 2004. godine. Zemlje sudionice u NATO-ovom Mediteranskom dijalogu, s kojim se krenulo 10 godina ranije, bile su pozvane s ciljem uspostave ambicioznijeg i proširenijeg partnerstva. Paralelno s tim, pokrenuta je i nova, zasebna, ali komplementarna Istambulska inicijativa o suradnji koja je imala za cilj obuhvatiti zemlje šireg Bliskog istoka s preporukom jačanja sigurnosti i stabilnosti njegujući obostrano korisne bilateralne odnose.

Gradnja mostova s mediteranskim područjem i Bliskim istokom od jednake je važnosti za NATO kao i prevladavanje nasljeđa podjele Istoka i Zapada devedesetih godina. Riječ je o izazovima drugačijeg tipa, ali ništa manje zahtjevnijim. Međutim, onda kao i sada, prevladavanje predrasuda i iskrivljenih slika stvarnosti, te izgradnja povjerenja i tolerancije zahtijevaju velik napor.

Postoji nekoliko razloga zašto je promicanje dijaloga i njegovanje stabilnosti i sigurnosti u Sjevernoj Africi i širem Bliskom istoku od iznimne važnosti za NATO. Jedan od njih je i činjenica da su brojni izazovi sigurnosti današnjice - terorizam, proliferacija oružja za masovno uništenje, nefunkcionirajuće države (failed states) i međunarodni organizirani kriminal - zajednički i zemljama članicama NATO-a i zemljama ovih regija. Stoga je potrebno zajedničko djelovanje. Štoviše, noseći se s ovim izazovima, NATO se uključuje i u područja izvan Europe, kao što je primjerice, pružanje sigurnosne pomoći u Afganistanu, pomorska, protuteroristička operacija na Mediteranu ili misija obuke u Iraku (vidi IV. dio). Od značaja je raspraviti ovakve procese sa zemljama mediteranske regije i šireg Bliskog istoka.

Zabrinjavajući je i potencijal za nestabilnost u ovim regijama, kao posljedica mnogih neriješenih političkih, socijalnih i ekonomskih problema. Izraelsko-palestinski sukob na Bliskom istoku i dalje ostaje glavni izvor napetosti. Napredak prema trajnom i cjelovitom rješenju ovog sukoba morao bi biti prioritet zemalja u regiji, kao i međunarodne zajednice u cjelini. Budući da NATO nije uključen u mirovni proces na Bliskom istoku, Savez podržava ciljeve «Road Map» inicijative, kojom se iznose koraci potrebni za postizanje trajnog rješenja sukoba, podržavane od dviju strana izravno uključenih i četvorke (Quartet) koju čine Europska unija, Rusija, Ujedinjeni narodi i Sjedinjene Američke Države.

Energetska sigurnost je drugi problem gdje skoro 65 posto europskog uvoza nafte i prirodnog plina prolazi Sredozemljem. Sigurno i stabilno okružje na mediteranskom području nije samo od važnosti za zapadne zemlje koje uvoze, već i za proizvođače energije mediteranske regije, kao i za sve zemlje kroz koje se prevoze nafta i plin.

NATO-ov Mediteranski dijalog (Mediterranean Dialogue) pokrenut je 1994. godine od strane Sjevernoatlantskog vijeća kako bi se pridonijelo regionalnoj sigurnosti i stabilnosti, postiglo bolje međusobno razumijevanje, te prekinule predrasude o NATO-ovoj politici i ciljevima prema zemljama dijaloga. Tijekom godina broj je zemalja sudionica porastao: Egipat, Izrael, Mauritanija, Maroko i Tunis priključili su se 1994. godine. Jordan je učinio to isto godinu dana kasnije, a Alžir 2000. godine.

Dijalog odražava stav Saveza da je sigurnost Europe usko povezana sa sigurnošću i stabilnošću na Sredozemlju. Taj stav činio je sastavni dio NATO-ove prilagodbe na posthladnoratovsko sigurnosno okružje i predstavlja važan element politike Saveza o otvorenosti i suradnji.

Isprva je NATO namjeravao stvoriti forum za izgradnju povjerenja i transparentnosti u kojem bi Saveznici imali priliku naučiti više o sigurnosnim pitanjima zemalja dijaloga, te otkloniti iskrivljena shvaćanja o politici i ciljevima NATO-a. Budući da su političke rasprave od tada postale učestalije i intenzivnije, i dijalogu je dano više strukture i mogućnosti za konkretniju suradnju.

Pokretanje Mediteranskog dijaloga, te njegov kasniji razvoj temelji se na važnim značajnim načelima:

• Razvoj dijaloga temelji se na zajedničkom vlasništvu. Ono obuhvaća poštivanje određenih regionalnih, kulturoloških i političkih situacija svake mediteranske zemlje partnera ponaosob, te uzima spomenute čimbenike u obzir u kontekstu dijaloga. Jasno je da se dijalog mora

shvatiti kao dvosmjerna ulica u kojoj zemlje partneri zajednički sudjeluju u izgradnji suradnje. Temelji se na iskustvu i vrijednostima stečenima iz NATO-ovog razvoja odnosa s ostalim partnerima.

• Dijalog napreduje u pogledu sudjelovanja i sadržaja. Ova fleksibilnost dopušta porast broja zemalja dijaloga, te razvoj sadržaja dijaloga.

• Svim mediteranskim partnerima ponuđeno je ravnopravno sudjelovanje u djelatnostima suradnje i raspravama s NATO-om. Na zemljama sudionicama dijaloga je da same odrede razinu i intenzitet sudjelovanja, ostavljajući istovremeno dovoljno prostora za vlastitu različitost. Ovakav ravnopravni okvir okosnica je dijaloga i ključ njegovog razvoja.

• Namjera dijaloga jest jačati i nadopunjavati ostala međunarodna nastojanja poput Barcelonskog procesa Europske unije (Euromediteransko partnerstvo) i Mediteranske inicijative Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.

Dijalog ima i političku i praktičnu dimenziju.

Političku stranu dijaloga sačinjavaju redoviti bilateralni sastanci individualnih zemalja sudionica dijaloga i zemalja članica NATO-a, kao i multilateralni zajednički sastanci svih sedam sudionica dijaloga sa zemljama članicama NATO-a. (Unutar NATO-a bilateralni sastanci označuju se kao «NATO+1», a oni koji uključuju sve sudionike «NATO+7» sastanci.) Svi se odvijaju na razini veleposlanika i na radnim razinama. Politički dijalog obuhvaća i multilateralne konferencije na razini veleposlanika, te posjete viših dužnosnika.

Politička savjetovanja s individualnim sudionicama dijaloga odvijaju se godišnje na veleposlaničkoj i radnim razinama. Ove rasprave pružaju mogućnost za izmjenu mišljenja i stavova o nizu pitanja važnih za sigurnosnu situaciju na Mediteranu, kao i daljnji razvoj političkih i praktičnih dimenzija suradnje dijaloga.

Odluka iz Istambula o ambicioznijem i širem okviru Mediteranskog dijaloga zahtijeva jačanje političkog dijaloga, uključujući i organiziranje ministarskih sastanaka i mogućnosti što ranijeg usvajanja zajedničke političke deklaracije. 8. prosinca 2004.godine, ministri vanjskih poslova NATO-a i zemalja sudionica dijaloga sastali su se po prvi puta na razini ministara na radnoj večeri održanoj u znak obilježavanja desete obljetnice dijaloga.

Na sastanku je naglašen zajednički stav zemalja sudionica o potrebi jačanja javne diplomacije s ciljem izgradnje pozitivnije slike, većeg povjerenja i boljeg razumijevanja NATO-ove politike i ciljeva među zemljama mediteranske regije. Kao sastavni dio ovog procesa, odražavajući novu dinamiku dijaloga, krajem 2004. godine i početkom 2005. godine, Glavni tajnik NATO-a susreo se s ministrima i čelnicima vlada i država prilikom niza premijernih posjeta zemljama sudionicama dijaloga.

Mediteranski dijalog također potiče i praktičnu suradnju. Od 1997. godine, uspostavljen je Godišnji radni program (Annual Work Programme) koji obuhvaća seminare, radionice, te ostale praktične aktivnosti. Kasnije je isti program proširen kako bi se mogao obuhvatiti sve veći broj aktivnosti proširen na 21 područje suradnje, pokrivajući posebice područja informatike, znanosti i okoliša, planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja, nadzora kriznih situacija, obrambene politike i strategije, granične sigurnosti, malokalibarskog i lakog oružja, humanitarnih akcija protiv mina, obrambene reforme i ekonomije obrane, kao i konzultacije o terorizmu i proliferaciji oružja za masovno uništenje.

Vojna dimenzija Godišnjeg radnog programa podrazumijeva poziv zemljama dijaloga na praćenje i sudjelovanje u NATO-ovim i PfP-ovim vojnim vježbama, na pohađanje tečajeva i ostalih akademskih aktivnosti održavanih u NATO Učilištu u Oberammergauu (Njemačka), i na NATO Visokom učilištu u Rimu (Italija), te na posjete ostalim NATO-ovim vojnim tijelima.

Vojni program nadalje obuhvaća posjete lukama NATO-ovih Stalnih pomorskih snaga, obuke instruktora na licu mjesta od strane pokretnih timova instruktora, te posjete NATO-ovih stručnjaka u svrhu procjene mogućnosti daljnje suradnje na vojnom području. Konzultativni sastanci vojnih predstavnika NATO-a i sedam zemalja sudionica Mediteranskog dijaloga na temu vojnog programa, održavaju se dvaput godišnje. U ranim fazama jačanja dijaloga, prvi službeni sastanak NATO Vojnog odbora na razini načelnika obrane i sedam zemalja sudionica dijaloga održan je u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu, u prosincu 2004. godine. Rasprave su obuhvatile snažan naglasak na potrebu djelotvorne razmjene protuterorističkih obavještajnih informacija, te načina olakšavanja suradnje kako bi se isto postiglo.

Praktična suradnja između NATO-a i zemalja Mediteranskog dijaloga jasno je izražena prošlim i sadašnjim doprinosima Egipta, Jordana i Maroka NATO-ovim mirovnim operacijama u okviru Provedbenih snaga (IFOR) i Stabilizacijskih snaga (SFOR) u Bosni i Hercegovini, te Snaga za Kosovo (KFOR).

Mjere za jačanje suradnje sa zemljama Mediteranskog dijaloga predstavljene su na NATO-ovim sastancima na vrhu u Washingtonu (1999.) i Pragu (2002.). Na sastanku na vrhu u Istambulu 2004. godine, s dijalogom se krenulo korak naprijed s ciljem njegovog podizanja na razinu istinskog partnerstva.

Uzimajući u obzir činjenicu da su porasle mogućnosti za djelotvornu suradnju sa zemljama dijaloga, čelnici su Saveza iznijeli prijedlog o ambicioznijem i proširenijem partnerstvu. Namjera ove odluke bila je uzeti u obzir interese zemalja dijaloga i oslanjati se na iskustva i sredstva NATO-a razvijena u okvirima ostalih partnerstava. Pritom bi najvažniji ciljevi Mediteranskog dijaloga ostali nepromijenjeni, ali s razvojem praktičnih oblika suradnje kao fokusom za budućnost. Posebni ciljevi imaju za svrhu jačanje političkog dijaloga, postizanje interoperabilnosti (odnosno poboljšanje sposobnosti vojske zemalja dijaloga za rad sa snagama NATO-a), te doprinos u borbi protiv terorizma i suradnju na području obrambenih reformi.

Svrha prijedloga je jačanje i širenje praktične suradnje na nizu prioritetnih područja kao što su: zajedničko nastojanje na što boljem pojašnjenju transformacije NATO-a i njegovih napora u ostvarivanju suradnje; promicanje vojno-vojnih oblika suradnje s ciljem postizanja interoperabilnosti; proširenje prostora za sudjelovanje vojnih snaga zemalja dijaloga u NATO-ovim operacijama odgovora na krize poput pružanja humanitarne pomoći i pomoći u slučaju katastrofa, potrage i akcije spašavanja te mirovnih operacija; promicanje demokratskog nadzora oružanih snaga i transparentnosti u obrambenom planiranju i budžetiranju; borba protiv terorizma, primjerice djelotvornom izmjenom obavještajnih podataka i suradnjom u kontekstu NATO-ovih pomorskih, protuterorističkih mjera na Mediteranu; doprinošenje NATO-ovom radu glede prijetnji oružjem za masovno uništenje; promicanje suradnje u sferi granične sigurnosti, primjerice povezano s borbom protiv terorizma ili sa suzbijanjem širenja malokalibarskog i lakog oružja, te krijumčarenjem; jačanje suradnje u planiranju za slučaj civilnih izvanrednih stanja, obuhvaćajući i mogućnost traženja pomoći od strane Euroatlantskog središta za usklađivanje odgovora na katastrofe smještenog u glavnom sjedištu NATO-a u slučaju katastrofe za mediteranske partnere.

Nastoji se ostvariti suradnja i na nizu ostalih pitanja koja podrazumijevaju nadzor zračnog prometa, naoružanje, pojmovne obrambene i sigurnosne aspekte, obrambenu reformu i ekonomiju obrane, pitanja znanosti i okoliša, logistiku, zdravstvena pitanja, meteorološka pitanja, oceanografiju, standardizaciju, vježbe i obuku, vojnu izobrazbu, uvježbavanje i doktrinarna pitanja.

Pojačana suradnja mogla bi obuhvatiti veće korištenje mehanizama poput politike zakladnih fondova koja je pružila potporu projektima kao što su uništenje mina i drugog streljiva u nizu zemalja sudionica programa Partnerstva za mir, razvoju akcijskog plana i individualnih programa suradnje, i većim mogućnostima za sudjelovanje u programima izobrazbe i obuke, te vježbama. Zahtijevat će se i postupak za odgovarajuće zakonske i sigurnosne mjere i dogovore udruživanja za olakšavanje potpunog uključivanja mediteranskih partnera u spomenute aktivnosti.

U zasebnom, ali međusobno nadopunjavajućem pothvatu na sastanku na vrhu u lipnju 2004. godine, Savez je pokrenuo Istambulsku inicijativu o suradnji, te pozvao sve zainteresirane zemlje šireg Bliskog istoka na sudjelovanje, započevši sa zemljama članicama Vijeća za suradnju Perzijskog zaljeva (Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati). Do polovine 2005. godine, Bahrein, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati su prihvatili poziv i Savez se nada da će njihov primjer slijediti i ostale zemlje. Cilj je njegovanje zajedničkih bilateralnih odnosa sa zemljama regije kao načina jačanja regionalne sigurnosti i stabilnosti, s posebnim naglaskom na praktičnu suradnju na području obrane i sigurnosti. Ključni prioriteti su borba protiv terorizma i suzbijanje širenja oružja za masovno uništenje. Inicijativa nadopunjuje druge međunarodne procese i inicijative vezane za ovo područje uključujući i NATO-ov paralelni no različit Mediteranski dijalog, te ona pritom ne preslikava već postojeće procese niti teži stvaranju političke rasprave o pitanjima za koja su prikladniji drugi forumi.

Inicijativa je otvorena onim zainteresiranim zemljama u regiji koje podržavaju njene ciljeve te su voljne razvijati i provoditi dogovorene radne planove u skladu s vlastitim idejama i prijedlozima. Kada je riječ o Mediteranskom dijalogu, on se temelji na načelu zajedničkog vlasništva što podrazumijeva potpuno poštivanje zajedničkih interesa NATO-a i zemalja sudionica, uzimajući u obzir njihovu različitost i posebne potrebe. Inicijativa će biti usredotočena na praktičnu suradnju na definiranim područjima gdje NATO može stvoriti «dodanu vrijednost» - odnosno na područjima gdje može ekspertizom i iskustvom pomagati stvaranje mogućnosti za doprinos dugotrajnom miru i sigurnosti u regiji kroz oblike suradnje koji u ostalim kontekstima nisu dostupni.

Praktična provedba ove inicijative temeljit će se na posebnim aktivnostima koje uključuju različite oblike suradnje i pomoći, primjenjujući naučeno gradivo i odgovarajuće mehanizme i sredstva prenesena iz drugih NATO-ovih inicijativa poput Partnerstva za mir i Mediteranskog dijaloga.Takve aktivnosti, skrojene prema individualnim potrebama, mogu uključivati konzultacije po pitanju

obrambenih reformi, proračuna i planiranja i civilno-vojnih odnosa; vojno-vojnu suradnju sa svrhom poboljšanja interoperabilnosti kroz sudjelovanje u odabranim vježbama izobrazbi, te programima obuke; individualno sudjelovanje u NATO-ovim mirovnim operacijama; borbu protiv terorizma razmjenom informacija i pomorskom suradnjom; pružanje potpore Savezu u suzbijanju prijetnje oružjem za masovno uništenje; promicanje suradnje u sferi granične sigurnosti glede borbe protiv terorizma ili suzbijanja širenja malokalibarskog i lakog oružja i ilegalnog prometa; te suradnju u područjima vezanima uz planiranje za slučaj civilnih izvanrednih stanja.

NATO je razvio program praktičnih aktivnosti u ovim važnim područjima što čini temelj individualnih radnih planova za zajednički razvoj i provedbu sa zainteresiranim zemljama.

Kao i u slučaju Mediteranskog dijaloga, preduvjet za uspjeh inicijative je razvoj osjećaja da su ciljevi i aktivnosti zemalja regije njihovi vlastiti. Prihvaćajući ovaj preduvjet, NATO je u lipnju 2004. godine izdao dokument koji se odnosi na potrebu jasnog shvaćanja NATO-a i ciljeva inicijative među vladama i oblikovateljima javnog mišljenja u zemljama sudionicama. Njime se predlaže stavljanje naglaska na zajedničko nastojanje javne diplomacije i procesa redovnog konzultiranja kako bi se osiguralo da se o mišljenjima zemalja sudionica vodi računa kako se inicijativa bude postupno razvijala i provodila.

Sukob i nestabilnost na Balkanu tijekom devedesetih predstavljali su izravnu prijetnju interesima sigurnosti zemalja članica NATO-a i široj europskoj sigurnosti i stabilnosti. Stoga je Savez krenuo s operacijama potpore miru i operacijama upravljanja krizama prvo u Bosni i Hercegovini, a potom na Kosovu te u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji* (vidi IV. dio).

Kosovska je kriza 1999. godine potaknula međunarodnu zajednicu na preispitivanje svoje angažiranosti na tom području, te na prihvaćanje obuhvatnijeg pristupa poticanju sigurnosti i stabilnosti. To se očitovalo pokretanjem NATO-ove Inicijative za Jugoistočnu Europu kao i Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu. Od tog vremena, NATO-ov se doprinos u izgradnji sigurnosti i stabilnosti u Jugoistočnoj Europi od mirovne operacije proširio u promicanje sigurnosne suradnje u regiji.

NATO-ova Inicijativa za Jugoistočnu Europu (South East Europe Initiative, SEEI) pokrenuta je na sastanku na vrhu u Washingtonu, u travnju 1999. godine, s ciljem promicanja regionalne suradnje i dugotrajne sigurnosti i stabilnosti u regiji.

Inicijativa se temelji na četiri stupa: Konzultativni forum za sigurnosna pitanja Jugoistočne Europe1; otvorena Radna skupina (Ad Hoc Working Group, AHWG) za regionalnu suradnju u Jugoistočnoj Europi pod nadležnošću Euroatlantskog partnerskog vijeća (EAPC); radni mehanizmi Partnerstva za mir (PfP); i ciljani programi sigurnosne suradnje za zemlje regije.

Konzultativni forum se po prvi puta sastao tijekom NATO-ovog sastanka na vrhu u Washingtonu, a potom na razini veleposlanika u glavnom sjedištu NATO-a. Konzultativni forum trenutno obuhvaća zemlje članice NATO-a, četiri jugoistočnoeuropske partnerske zemlje (Albanija, Hrvatska, Moldova i bivša jugoslavenska Republika Makedonija*), te Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i Crnu Goru, koje još nisu dijelom EAPC-a ili Partnerstva za mir.

1 Pakt o stabilnosti pokrenula je Europska unija u svibnju 1999. godine. Potom je i službeno usvojen na međunarodnoj konferenciji u Kölnu (Njemačka) 10. lipnja 1999. godine i stavljen pod okrilje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Svrha mu je pridonijeti trajnom miru, blagostanju i stabilnosti u Jugoistočnoj Europi putem cjelovitog i usklađenog djelovanja, okupljajući zemlje iz regije i druge zainteresirane države i organizacije kadre pružiti doprinos. On uspostavlja posebne mehanizme za koordinaciju zajedničkih aktivnosti.

EAPC-AHWG je prepoznao ideje o promicanju regionalne suradnje koju je potrebno razvijati. Te su ideje uključene u niz aktivnosti oblikovanih prema modelu aktivnosti koji se provodi pod NATO-ovim programom Partnerstva za mir.

Metodologija inicijative PfP-a se koristi za obrađivanje brojnih pitanja koja su od značaja za Jugoistočnu Europu, poput transparentnosti u obrambenom planiranju, upravljanja krizama i upravljanja sustavom obrane. Aktivnosti poput radionica o ovim pitanjima oblikovane su tako da se odnose na cijelu regiju. Neke od aktivnosti vode zemlje sudionice iz regije potpomognute NATO-om, a druge sam NATO. S namjerom međusobnog nadopunjavanja, oni pomažu promicanje stabilnosti kroz regionalnu suradnju i integraciju.

Za koordinaciju regionalnih projekata uspostavljena je Skupina za upravljanje sigurnosnom suradnjom za Jugoistočnu Europu (South East Europe Security Cooperation Steering Group, SEEGROUP). Skupina se redovito sastaje u glavnom sjedištu NATO-a u Bruxellesu i velikim je dijelom usredotočena na širenje uloge zemalja sudionica u upravljanju regionalnim projektima i u provedbi godišnjeg Akcijskog plana. Projekti uključuju komparativnu studiju strategija nacionalne obrane zemalja regije (SEESTUDY); razmjenu policijsko-vojnih informacija, te drugih informacija o ranom upozorenju, sprječavanje sukoba i upravljanje kriznim situacijama (SEECHANGE); rad na smanjenju širenja i jačem nadzoru malokalibarskog i lakog oružja; upravljanje granicama i sigurnost; potporu obrambenoj reformi; poboljšanje suradnje u jačanju protuterorističkih sposobnosti (SEEPRO); aktivnosti planiranja za slučaj civilnih izvanrednih stanja; i uspostavu pristupa radionice (clearing-house) za razmjenu informacija iz područja sigurnosti.

Bosna i Hercegovina te Srbija i Crna Gora izrazile su želju za priključenjem programu Partnerstva za mir. NATO je spreman poželjeti im dobrodošlicu kao zemljama partnerima u trenutku kada ispune niz uvjeta, poput potpune suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju - uhićenje i isporučenje sudu optuženika za ratne zločine - i ključnih obrambenih reformi. Kako bi se ovim zemljama pomoglo u provedbi potrebnih reformi, 1997. godine je osnovan poseban Program sigurnosne suradnje s Bosnom i Hercegovinom, u lipnju 2004. godine krenulo se s nizom «Mjera za suradnju sa Srbijom i Crnom Gorom», a u srpnju 2004. godine pokrenut je Poseban program suradnje.

NATO nudi savjete i stručnost po pitanju preobuke viška časničkog kadra kao dio strukture preustroja oružanih snaga. To predstavlja NATO-ov projekt koji se provodi u okviru Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu u suradnji sa Svjetskom bankom i ostalim donatorima. Isti je projekt primijenjen na Bugarsku i Rumunjsku tijekom njihovih priprema za pristup NATO-u. Do sredine 2002. godine, više od 5000 vojnih časnika iskoristilo je program preobuke. Isti proces je stoga bio proširen na druge zemlje zapadnog Balkana, primjerice Albaniju,

Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, i bivšu jugoslavensku Republiku Makedoniju*. Ovim je pružena prilika novim članicama NATO-a koje su sudjelovale u ovom projektu da postanu davatelji ekspertize ostalim zemljama partnerima. Pokrenut je i rad na zatvaranju vojnih objekata u Jugoistočnoj Europi, te njihova prenamjena za civilne potrebe.