5živovre - hilp.hr · Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tijelovo Deveta nedjelja kroz godinu u duhu i istini 38 Duh Sveti – duša naše duše trenutak 40 Svibanjska pobožnost ili

Pedesetnica i vrijeme Crkveod 13. svibnja do 9. lipnja 2018.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN52018 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN5

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXV. (2018.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Duh Sveti i snaga spomena

naša tema: Pedesetnica i vrijeme Crkve 2 Vazmeno otajstvo i dar Duha Svetoga

D. Volarević

Vrijeme Crkve i punina spasenja M. Dančuo

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, S. Slišković, D. Runje, I. Raguž, I. Šaško

Sedma vazmena nedjelja

Pedesetnica. Duhovi

Presveto Trojstvo

Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tijelovo

Deveta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Duh Sveti – duša naše duše

trenutak 40 Svibanjska pobožnost

ili vazmena duhovnost?

5 • 2018

Motiv na naslovnici: Salvador Dalí: Silazak Duha Svetoga.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 5–2018.

živo vrelo 1

SDuh Sveti i snaga spomena

Slavljenjem otajstva Gospodinova uskrsnuća liturgija vazmenoga vremena priziva nam u misli budućnost koja je u Kristu, Božju vječnost kojoj je on otvorio vrata za svakoga čovjeka. To liturgijsko

»prizivanje u pamet«, kao i »liturgijsko sjećanje«, u kojemu slavljeno otajstvo postaje zbilja spasenja, djelo je Duha Svetoga. On je poslan da bi nam »dozivao u pamet« (Iv 14, 26) sve što nas je Krist poučio u svojoj riječi. On vjernima u slavlju otajstava daje duhovno razumijevanje Božje riječi te ih stavlja u životni odnos s Kristom, živom Riječju.

I sami liturgijski čini Crkve nose snagu spomena, kojeg u Crkvi vjer-no čuva i prenosi Duh Sveti, Onaj koji trajno prizivlje u pamet Kristova djela spasenja. Snagom Duha Svetoga Crkva u liturgiji vrši spomen, te se tako u njoj izvršuje to isto djelo spasenja. Naše ponavljanje slavljâ uzbi-ljuje u život Crkve ono isto, u sebi neponovljivo, djelo spasenja. Stoga u svakome sakramentalnom slavlju Crkva zaziva snagu Duha Svetoga, ko-ji u Crkvi »budi sjećanje« i daje život svemu. Snagom Duha naš spomen postaje spasenjskom zbiljom. Tako nas liturgija Crkve po djelovanju Duha Svetoga unosi u životno zajedništvo s Kristom i njegovim spasenj-skim djelom te nas okrjepljuje za izgradnju Crkve, koja uzbiljuje Božje kraljevstvo. U liturgiji se ostvaruje najtješnja suradnja Duha Svetoga i Crkve te i sama Crkva postaje »veliki sakrament božanskoga zajedniš-tva« (KKC 1108), znak spasenja za čitavi ljudski rod. S tom sviješću ra-nokršćanska je duhovnost izrekla misao da je Crkva »mjesto gdje cvjeta Duh Sveti«.

U toj istini spoznajemo da je događaj Pedesetnice »dovršetak« Kri-stova vazmenoga otajstva te da u slavlju vazmenoga otajstvo uvijek pro-slavljamo i darivanje Duha Svetoga. Štoviše, svekoliko naše slavlje, naš liturgijski spomen i nada, događaju se snagom Duha. On je Mudrost koja daje snagu spomenu; on je Zalog vječnosti, koji okrjepljuje našu nadu i usmjeruje sva naša htijenja. Pedesetnica, svetkovina Duhova, nije dak le tek jedan dan na kraju vazmenoga vremena. Ta svetkovina kruni Kristovo djelo spasenja. Prvi dar Kristova uskrsnuća, Duh Sveti, nedje-ljiv je od Kristova otajstva. Dar Duha, zazvan u svakome liturgijskome slavlju, daje početak i smisao samomu slavljenju. Zacijelo, On nam ima još puno toga »dozvati u pamet«. I u samome slavlju.

Urednik

NAŠA TEMA Pedesetnica i vrijeme Crkve

2

UUobičajeno je u pastoralnoj praksi, svetkovinu Pedesetnice gledati gotovo isključivo kroz prizmu Duha Svetoga kao neki zaseban blagdan, ustanovljen u čast treće osobe Presvetoga

Trojstva. Nedvojbeno tu vidimo reduciranje sadržaja na povijesni događaj židovskoga blagdana Pedesetnice u Jeruzalemu, kada su apostoli zahvaćeni Duhom Svetim navijestili poganima Riječ Gos-podnju, Uskrsloga Krista. Upravo zbog naglašenoga povijesnoga elementa živa veza s pashalnim otajstvom pala je tijekom vremena u drugi plan. Pored toga, u novije vrijeme možemo posvjedočiti da se i unutar Katoličke Crkve – vjerojatno pod utjecajem raznih du-hovnih pokreta koji se nadahnjuju negdje izvan Crkve – osobu Duha Svetoga nerijetko uzima kao opravdanje raznih emocionalnih izričaja religioznoga iskustva, kako bi ih se predstavilo kao vjerodostojne i nadahnute izravno od Boga. Svetkovina Pedesetnice postala je tako i osnovni okvir unutar kojega se traže takva iskustva. Koliko god ka-rizme bile potrebne i žive u Crkvi, ne smije se nadahnuće Duha olako izjednačavati sa snažnim emocionalnim zanosom. Novozavjetni opis apostolskoga iskustva Pedesetnice postao je polazištem za opravda-nje emocionalnih trenutaka koje pojedinci doživljavaju na raznim duhovnim i drugim molitvenim susretima, tvrdeći pritom da se uvi-jek, baš tu i tada, »događaju Duhovi«. Koliko god pojedine karizmat-ske skupine bile predane naviještanju i življenju evanđelja, ovakvim je shvaćanjem blagdan Pedesetnice ostao u nekoj povijesnoj formi sjećanja, preslikavajući ga po potrebi na razne prilike, kako se komu učini zgodnim i ‘potrebnim’. Stvarnost je, kako nas uči Predaja Crkve, puno šira, a možemo kazati i dublja.

Svetkovina Pedesetnice bogata liturgijskim tekstovima u kojima se djelovanje Duha na obredno dinamičan i otajstven način izriče upravo poput šapata blagog lahora, kako i pjeva Posljednica: Umor-nima odmore, u vrućini lahore. Za potpunije i pravilno shvaćanje Pedesetnice moramo promatrati ovu svetkovinu i njezino značenje kroz osnovni okvir izricanja i slavlja kršćanskih istina, a to je liturgija. Liturgijski tekstovi (obrasci i svetopisamska čitanja) svetkovine Pe-desetnice odjek su žive Tradicije Crkve u kojoj Duh neprestano djelu-je po krštenicima koji su suumrli i suuskrsnuli s Kristom.

Vazmeno otajstvo i dar Duha SvetogaO vazmenome značenju Pedesetnice

Domagoj Volarević

Poslanje Duha Svetoga jest ispunjenje Kristova

spasiteljskoga djela. Čak se može reći da se radi

o novome početku; Mistič-no Kristovo tijelo, Crkva, započinje silaskom Duha

Svetoga nad apostole o blagdanu Pedesetnice! A to tijelo se dalje izgra-

đuje sakramentima. Crkva se očituje svijetu i dobiva

poslanje svjedočiti i izgra-đivati Kraljevstvo Božje

već ovdje na zemlji. Tako postaje jasnim zbog

čega je pogrješno Pedeset-nicu gledati samo kao dan

sjećanja i uspomene na silazak Duha Svetoga na

apostole. Duh je stvarnost koja je trajna i dinamična;

on je uvijek tu, prisutan, i vodi Crkvu.

2živo vrelo 3

Crkva je »mjesto gdje cvjeta Duh Sveti«.Beato Angelico: Silazak Duha Svetoga na apostole.

Povijesni okvirSvetkovina Pedesetnice – u hrvatskom jeziku nazvana Duhovi, a u crkve-noslavenskome poznata pod imenom Dan Duhovi, Dan Duha (Svetoga) –u pastoralu još ni izbliza nema prepoznatljivost i zaživljenost kakvu imaju svetkovine Uskrsa i Božića. Proslava je te svetkovine, također u pastoral-nome pogledu, još uvijek dosta fragmentarna i često promatrana samo kao spomen silaska Duha Svetoga na apostole na blagdan židovske Pedesetnice. Poveznice sa Kristovim vazmenim otajstvom ostale su, nažalost, u drugome planu. U pastoralnoj praksi može se također čuti da blagdanom Pedesetnice završava Vazmeno vrijeme. Svakako, uvijek je iznova potrebno naglašavati važnost Pedesetnice: u otajstvo ove svetkovine najbolje nas može uvesti li-turgijska tradicija Crkve.

Povijesni okvir i osnova Pedesetnice nalazi se u židovskom blagdanu Pe-desetnice. Židovi su taj blagdan vjerojatno preuzeli od Kanaanaca, u kojih je to bio poljodjelski blagdan kada su se prinosile prvine plodova zemlje. Židovska teologija u taj okvir stavlja i svoje iskustvo izlaska iz Egipta: se-dam tjedana nakon Pashe slavio se »zaključak« izbavljenja iz egipatskoga sužanjstva. Također su neizbježno prisutne i analogije s objavom Zakona na Sinaju, obznanjenim pedeset dana nakon izlaska iz Egipta. Unutar toga simbolizma židovska Pedesetnica ima jako soteriološko značenje jer je pro-matrana kao završetak, odnosno ispunjenje Pashalne žrtve.

Kršćansko slavlje Pedesetnice ostaje u tim okvirima, ali mu se značenje produbljuje, dapače, ispunja se Kristovim vazmenim otajstvom i obećanjem Duha Svetoga: »Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek« (Iv 14, 16). Ispunjenje toga obećanja opisano je u Djelima apostolskim (Dj 2, 1-4). Koincidencija silaska Duha Svetoga i židovske Pe-desetnice možda i nije slučajna. U svakome slučaju, može nam poslužiti kao okvir unutar kojega se kasnije razvija teologija ispunjenja vazmenog otaj-stva te rađanja i poslanja Crkve. Unutar toga širega gledanja potrebno je tražiti zbiljsko značenje kršćanske Pedesetnice.

Već iskazom da se radi o ispunjenju vazmenog otajstva jasna je povezni-ca pa čak i ontološka neodvojivost Pedesetnice od vazmenog vremena. Do otprilike kraja 4. stoljeća Pedesetnica je gledana u neodvojivosti od vazme-noga otajstva. Čitavo pedesetodnevno razdoblje od Nedjelje Gospodinova uskrsnuća do Pedesetnice (Duhova), življeno je i slavljeno kao »jedan blag-

4

Silazak Duha Svetoga nedjeljiv je od otajstva Kristove smrti i uskrsnuća. Duh je prvi plod Kristova uskrsnuća.Majstor iz bazilike sv. Franje: oslikano raspelo, oko 1260.; Louvre, Paris.

4živo vrelo 5

dan«, kojega je sadržaj vazmeno otajstvo u cijelosti. Jedinstvo Pedesetnice s Pashom, ali i prvi koraci njihovoga razdvajanja, mogu se iščitati iz sljedeće-ga citata sv. Ambrozija: Uistinu sada je Pasha (Uskrs), kada sam spašen, a u ljeto (!) je Pedesetnica, kada za ubuduće proslavljamo slavu Uskrsnuća (iz Izlaganja Evanđelja po Luki)

Razvojem kršćanstva i težnjom za historiziranjem događaja iz Gospodi-nova života, koji se proslavljaju blagdanima (utjecaj jeruzalemske liturgije), značenjsko udaljavanje otajstva Pedesetnice od Vazma sve je više naglašeno. Od 7. stoljeća blagdan Pedesetnice počeo se slaviti samo kao spomen silaska Duha Svetoga na apostole. Dodavanjem osmine ovomu blagdanu vremenski simbolizam pedesetodnevnoga razdoblja nakon Vazma još više gubi na zna-čenju. Istina, osmina blagdana naglašava njegovu bitnost, ali simbolizam po kojemu liturgija djeluje i proslavlja otajstva, potpuno je izostavljen. Takvo stanje ostaje gotovo bez promjena sve do Drugoga vatikanskoga koncila.

Liturgijska obnova nakon Koncila, htijući više istaknuti simbolizam vre-mena, ukinula je osminu Pedesetnice, čime nije oduzeta važnost »velike svet-kovine« kakvu je imala prije. U tridentskome misalu Pedesetnica je u stup-njevanju svetih dana bila označena kao duplex primae classis cum octava privilegata primi ordinis, baš kao i sama Nedjelja Uskrsnuća. U obnovljenoj liturgiji, samim kalendarskim, odnosnom vremenskim ustrojstvom i simbo-lizmom, Pedesetnici je naglašen simbolizam i duboka povezanost s Vazme-nim otajstvom.

Liturgijska osnovaLiturgijski obrasci u novome Misalu još više ulaze u otajstvo Pedesetnice razvijajući njegov odnos s vazmenim otajstvom i povezujući ga neizostavno s otajstvom Crkve. Povijesni spo men silaska Duha Svetoga na apostole ista-knut je odabirom svetopisamskih čitanja, ali se teologija svetkovine izražava poglavito euhologijom. Krenimo od euharistijskih molitava. U Četvrtoj eu-haristijskoj molitvi, prije epikleze, govori se o poslanju Duha, u kojemu je jasno naglašeno jedinstvo vazmenog otajstva s djelovanjem Duha Svetoga u svijetu: »A (Krist op.a.) da ispuni Tvoj naum (Očev op.a.), predade se u smrt i uskrsnuvši od mrtvih smrt uništi, život obnovi. I da ne živimo više sebi, već njemu koji za nas umrije i uskrsnu: onima koji vjeruju, Oče, posla kao prvi dar od tebe Duha Svetoga, da on u svijetu djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje.« Drevni tekst ove anafore govori o izvršenju Kristova djela na zemlji. To se djelo nastavlja posvećenjem vjernika koji se okupljaju slaveći Gospodina u euharistiji. Također se može osjetiti dinamika teksta: vazmeno otajstvo nije puki spomen na događaje iz davnine. Ono je dinamizam, traje i ispunja se u vjernima, u onima koji su primili posvećenje, koji su primili Duha. Pastoralnim i teološkim rječnikom – djelo Duha, vazmeno djelo, na-stavlja se u onima koji su primili sakramente i koji ih dalje slave.

Produbljujući ovu dinamiku, iz boka Kristova počela se rađati Crkva (euharistijski vidik) koja se očituje svijetu kao ustanova, Tijelo Kristovo (Krist je Glava, mi smo udovi njegovi!), na svetkovinu Pedesetnice. To je trajna dinamika koja izvire iz obrednosti vazmenoga ciklusa i ukorjenjuje se u život kršćanina. Pedesetnica u svojoj dinamičkoj povezanosti s Pashom,


6

očituje i usmjeruje život učenika koji su suumrli i suuskrsnuli s Kristom. Zbog toga je i sâma Crkva kao zajednica sakrament. Ustanovio ju je Krist, po svome Duhu. Ukoliko promotrimo ovu zbilju kroz prizmu tradicionalne ‘katekizamske’ definicije sakramenata – prema kojoj su sakramenti vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti – Crkva to svakako jest. Ona je trajno upri-sutnjenje vazmenoga otajstva na zemlji.

U prilog tome nedvojbeno mogu posvjedočiti i euhološki obrasci svetko-vine Pedesetnice. Posebno su zanimljivi u tom kontekstu tekstovi liturgije Mise bdjenja na Pedesetnicu: »Nad ove darove, Gospodine, neka siđe bla-goslov tvoga Duha i po njima svoju Crkvu obdari ljubavlju, da pred svijetom bude vidljivi znak spasenja.« (darovna molitva). Prvi, invokativni dio moli-tve možemo promatrati kao zaziv milosti, milosnoga dara, a drugi je dosta precizan u iskazu jer jasno govori da je Crkva vidljivi znak spasenja.

Usku povezanost s vazmenim otajstvom još više izriče i prva od dvije predložene zborne molitve za Misu bdjenja: »Svemogući vječni Bože, ti si htio da slavlje vazmenog otajstva traje pedeset dana i svrši na Duhove. Daj da Duh Sveti ujedini ljude koji trpe od podjela, nesporazuma i otuđenja te svi narodi u istoj vjeri proslave tvoje ime.« Zanimljivo je kod ove molitve što se simbolizam broja pedeset – Pedesetnica, stavlja u najizravniju vezu

s Božjim interventom, slanjem Duha na apostole. Niti za jedno liturgijsko vrijeme ne ćemo naći definirajuću označnicu Bože ti si htio... Svaki sim-bolizam liturgijskih vremena može se povezati s raznim djelima Božjim u povijesti spasenja; ipak je ovdje izričito naglašen Božji zahvat. Taj je zahvat u kronološkome smislu odre-đen Vazmom i Pedesetnicom. Tako-đer važno je imati na umu stanovitu nepreciznost hrvatskoga prijevoda. Sintagma koja kaže da vazmeno otaj-stvo »traje pedeset dana i svrši na Duhove«, u hrvatskom jeziku ostav-lja dojam prošlosti, završenosti; kao da se nakon toga ništa ne događa. La-tinski izvornik ima pojam contineri, a ne finire (koji znači svršiti, dovršiti, završiti, ograničiti). Glagol contineri pak možemo razumjeti kao: obuhva-ćati, držati zajedno, sadržavati, biti sastavljen od čega. Nadalje sintagmu »slavlje vazmenog otajstva« moguće je preciznije u hrvatskom prevesti kao: pashalni sakrament koji je sadr-žan u otajstvu pedeset dana ili obu-hvaćen otajstvom pedeset dana…

Apostoli u iščekivanju Duha Svetoga…

Tanaka Tadao: Pedesetnica, 1963.

6živo vrelo 7

Prijevodi i izričaji nekih drugih jezika mogu nam pripomoći u ovom poj-movnom smislu. Naime u ranijem engleskom prijevodu ove molitve, prijevod pojma contineri još je zanimljiviji te nam može poslužiti za proširenje vidika ove molitve: preveden je riječju preserved, što doslovno znači sačuvan. To je jedan naglasak neodvojive povezanosti Pashe i Pedesetnice. Iz euhologije se zaključuje kako je Pedesetnica ispunjenje Pashe (tu može poslužiti i nje-mački prijevod koji pojam contineri prevodi sa vollenden – kojega također možemo prevesti sa dovršiti, ali i ispuniti!). Crkva se očituje svijetu i u njemu započinje svoj povijesni hod. U svjetlu rečenoga, o očitovanju Crkve svijetu kao znaka spasenja, možemo rabiti i alegoriju preuzetu iz Božićnoga ciklusa: Pedesetnica je svojevrsna Epifanija (Bogojavljenje) Pashe svijetu!

Na sličnom je tragu i drugi dio ove zborne molitve, koji se referira na prvo predloženo svetopisamsko čitanje iz Mise bdjenja na svetkovinu Pede-setnice: »…daj da Duh Sveti ujedini ljude koji trpe od podjela, nesporazuma i otuđenja te svi narodi u istoj vjeri proslave tvoje ime«. Vjerni latinskom izvorniku mogli bismo prevesti: »udijeli da nakon što su se narodi raspr-šili, podijeljeni jezici budu, nebeskim poticajem, okupljeni u zajedničkom ispovijedanju tvojega imena«. U izvornika je jasna poveznica s događajem opisanim u Post 11, 1-9 (izvještaj o Kuli Babilonskoj). Očitovanje Crkve na Pedesetnicu suprotan je proces od onoga koji se zbio kod nikada dovršene Kule babilonske: ondje su različiti jezici uzrok nesloge; ovdje se otajstvom Pedesetnice različiti jezici okupljaju u istoj vjeri i postaju temelj jedinstva novoga Božjeg naroda.

To je još jasnije istaknuto u Predslovlju svetkovine Pedesetnice: »Danas si dovršio vazmeno djelo spasenja; danas si poslao Svetoga Duha vjernima, koje si pridružio sudbini svoga Sina. Danas se Crkva predstavila svijetu, kad si svim narodima dao poznavanje Boga da te u istoj vjeri slave svi jezici na zemlji.«

U ovome kontekstu jasno je da su vjerni pridruženi sudbini Sina, oni koji su s njime suumrli i suuskrsnuli, dakle krštenici, svi koji si primili sa-kramente inicijacije! Crkva koja se predstavila svijetu još je jedan odjek vidljivoga znaka među ljudima predstavljenoga još u Zbornoj molitvi. »Svi jezici«, ili kako latinski izvornik precizira ‘različitost jezika’ (linguarum di-versitas), ponovna je aluzija na raspršenost koja je počela kod Kule babilon-ske. Kod Kule babilonske, zbog ljudske oholosti, nije bilo moguće spoznati Boga; sada po Božjem djelovanju i po prihvaćanju od strane čovjeka itekako je spoznaja Boga moguća unutar njegove Crkve. Kao zaključak razmatranja euhologije možemo kazati da je različitost nekoć bila osnova razdora, a sada je ista različitost temelj za jedinstvo vjernika, za Crkvu.

Njemački teolog Heinrich Fries navodi da je svetkovina Pedesetnice »kruna Kristova spasiteljskog djela« te time posljedično i »zaključak vaz-menoga vremena«. Nužno ju je stoga promatrati uvijek u uskoj povezanosti s Nedjeljom uskrsnuća. Kako smo vidjeli, nije uvijek bilo tako. U obnovi li-turgije nakon Drugoga vatikanskoga koncila nije dokinuta samo osmina Pe-desetnice. Novo ustrojstvo liturgijske godine ne rabi više niti naziv Nedjelje poslije Pedesetnice, Dominicae post Pentecosten. Oko nazivlja liturgijskoga ciklusa nakon Pedesetnice još uvijek postoje tumačenja kako je eventualno bolje staviti naglasak na otajstvo razvoja Crkve koja se rodila na Pedeset-


8

nicu, pa i naziv »nedjelje nakon Pedesetnice« ne bi bio arhaičan. Dapače, zanimljivo je da je ambrozijanska liturgija za jedan dio liturgijske godine za-držala nazive Nedjelje nakon Pedesetnice, a i cijeli jedan svezak Lekcionara naslovljen je Otajstvo Pedesetnice. Ipak, rimski ustroj liturgijske godine ne-djeljama nakon Pedesetnice priziva odrednicu »kroz godinu« (per annum). (Slično i u mozarapskoj liturgiji nedjelje nose naslov: Dominicae de quotidi-ano). Na taj se način vjerojatno htjelo i na razini pojmovlja još više naglasiti neodvojivo jedinstvo otajstva Pashe i Pedesetnice. Samim nedjeljama, kako ih rimska liturgija naziva »kroz godinu«, tako ostaje uskrsni značaj prema uputi Sabora (SC 106).

Poveznica sa Vazmom, iako se na prvi pogled može činiti i protuslovljem, jest i stara praksa krštavanja i u Duhovskome bdjenju, o čemu nedvojbeno svjedoče još i Augustin i Leon Veliki. U svojim Propovijedima za dan Pede-setnice obraćaju se »novokrštenicima, neofitima koji su prošle noći primili sakramente«. Ne ulazeći u pasto ralne i praktične razloge te prakse, može se nedvojbeno kazati da je i na taj način pokazano i simboličko liturgijsko jedinstvo Vazma i Pedesetnice. Naime, Crkva, kada se našla u situaciji da ne mogu svi pristupiti krštenju u Vazmenome bdjenju, upravo u Duhov-skom bdjenju slavi kršćansku inicijaciju. Premda je krštenje djece kasnije prevladalo, u srednjovjekovnim sakramentarima osta li su, ne samo tragovi te prakse, već jasne poveznice. Tako je drugi dio obrasca za Misu bdjenja na Pedesetnicu u mnogim sakramentarima naslovljen In Sabato sancto Pen-tecosten post ascensum fontis. A jedna od molitava u tom dijelu obrasca također izražava slavlje sakramenata inicijacije: »Udijeli, Gospodine, da sjaj tvoje slave odsjeva nad nama, a i srca ovih koji su tvojom milošću nanovo rođeni prosvijetli i utvrdi svjetlom svoga Duha.« Samo vazmeno otajstvo izrijekom se ne spominje, ali je očito da je njegov odjek i aktualizacija nad nama, tj. već krštenima, onima koji su već s Kristom suukopani i suuskrsli.

U ambrozijanskoj liturgiji i danas na Misi bdjenja Pedesetnice, euholo-gija nosi izrazit krsni značaj: »Udijeli, Oče, djelom preporođenja po Duhu Svetomu te snagom svoje milosti, onima koji su nanovo rođeni u krštenju, da bez zaprjeka žive kao djeca Kraljevstva nebeskoga.« (molitva na završte-ku službe riječi).

AktualizacijaNe samo euhologija nego i svi liturgijski tekstovi, a svetopisamski napose, potvrđuju svu širinu, puninu pa i ljepotu svetkovine Pedesetnice: kada do-đe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu. Poslanje Duha Svetoga jest ispunjenje Kristova spasiteljskoga djela. Čak se može reći da se radi o novome početku; Mistično Kristovo tijelo, Crkva, započinje silaskom Duha Svetoga nad apostole o blagdanu Pedesetnice! A to tijelo se dalje izgrađuje sakramentima. Crkva se očituje svijetu i dobiva poslanje svjedočiti i izgrađi-vati Kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji. Tako postaje jasnim zbog čega je pogrješno Pedesetnicu gledati samo kao dan sjećanja i uspomene na silazak Duha Svetoga na apostole. Duh je stvarnost koja je trajna i dinamična; on je uvijek tu, prisutan i vodi Crkvu. Poslanje Duha, koliko god bilo zaokruživa-nje vazmenoga otajstva, također je uvod u nastojanja Crkve Kristove, to jest

8živo vrelo 9

kršćana, da Kristova prisutnost u svijetu bude očitovana i trajna. Ono što je snaga Duha oblikovala na počecima Crkve, može nam, dapače treba nam, poslužiti kao model naših današnjih liturgijskih slavlja te, posljedično, obli-kovanja liturgijskih, župnih zajednica. Zajednica u Jeruzalemu nakon sila-ska Duha Svetoga može biti gledana kao praslika župne zajednice. Ta prva zajednica bila je »jedno srce i jedna duša« prema izvještaju iz Djela apostol-skih. Umjesto oholosti vlada je spremnost na pomoć, koja nije bila uteme-ljena na nekom osjećaju solidarnosti, nego na propovijedanju apostola, od-nosno na naviještanju Riječi i na slavljenju otajstava (usp. Dj 2, 42). Slavlje otajstava bilo je izvor snage i poticaj za takvo djelovanje, koje se iz naše per-spektive može činiti utopijskim (usp. Dj 2, 42-46). Plodovi su, međutim, bili vidljivi: »Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike.« (Dj 2, 47). Iako je opis općenit i širok te ne nudi detalje u smislu kako i na koji na-čin, što bi današnjemu čovjeku bilo zanimljivo, njegova je parenetska svrha jasna: jedinstvo svih onih koji slave vazmeno otajstvo. To je osnovni poticaj i djelo Duha. Ukoliko se danas nalazimo zatečeni pred ovakvim izvještaji-ma, vjerojatno smo svjesni da je naše zajedništvo daleko od toga modela. Mnogi pokušavaju ob-navljati taj model, nekada i do-slovno pokušavajući uspostaviti odnose i strukture (pa čak i do-slovne prakse) prvih kršćan skih zajednica – opravdavajući to ‘ka-rizmama’ i ‘djelovanjem Duha’. Duh zbilja puše gdje hoće, ali pravo i prvotno mjesto očitova-nja Duha jest zajednica koja slavi – liturgijska zajednica, odnosno, više pravničkim rječnikom žup-na zajednica. Najizvrsnije djelo-vanje Duha nije u eventualno doživljenome emocionalnom za- nosu, već u sakramentima! To je temelj Crkve i života vjere. Naše župne zajednice svaki put bi svojim liturgijskim slavljem i zajedništvom trebale očitovati da je Duh Sveti među njima, da je prisutan i da gradi Crkvu. Trebale bi sakramentalnim slav-ljima očitovati Pedesetnicu. Kao što se nekoć krštavalo i na samu Pedesetnicu, teko je potrebno da slavlja Dana Gospodnjega u na-šim zajednicama donose trajno plodove Pedesetnice.

Najjasnije mjesto očitovanja Duha Svetoga jest Crkva u slavljenju Kristova otajstva.Vladimir Blažanović: Apostoli i dar Duha Svetoga, 2003.


10

GGovoreći o vremenu i pitajući se što je vrijeme, već je sv. Augu-stin zapisao: »Kada me netko ne pita, onda znam. Kada želim objasniti nekome tko me pita, ne znam« (Ispovijesti XI, 14,

17). I zaista, promišljati o vremenu, i u konačnici o odnosu vremena i liturgije, nije jednostavno. Same definicije u rječnicima i enciklope-dijama opisuju u opširnijem smislu ono što jest kategorija vremena. Tako će vrijeme biti dimenzija univerzuma prema kojoj je uređen ne-povratni slijed pojava. Taj nepovratni slijed može se promatrati i kao neprekidan poredak promjena u kojemu se trenutci ili njihove tran-sformacije mogu zamisliti kao neprekinuti niz oblikâ koji jedan dru-goga potiskuje, tako da formira tijek različitih konfiguracija i brzina, a sadrži mogućnosti novoga i nepredvidivoga. Kao fizikalna veličina s druge strane, vrijeme može biti mjera trajanja nekoga događaja, pa samim time i trajanje nekog kretanja. Ako se mjera vremena proma-tra prema događajima koji se redaju od prošlosti kroz sadašnjost pre-ma budućnosti, vrijeme također može biti i mjera trajanja događaja i razmaci između njih.

Razumijevanje vremena i ‘pitanje spasenja’Filozofija promatra vrijeme u povezanosti s činjenicom da u ljudsko-me iskustvu postoji promjena, a načini na koje se iskazuje postojanje u vremenu su prošlost, sadašnjost, budućnost i trajanje. Već su grčki filozofi razlikovali kronološko vrijeme, zatim kvantitativno kao kai-rotičko ili prikladno te kvalitativno kao metafizičko. Na taj su način odvojili pojam vremena od konkretnih promjena koje se događaju u njemu. S kršćanskim filozofima i teolozima dolazi i uvjerenje da svijet ima početak u vremenu koje teče pravocrtno prema svojemu svršetku. Na taj se način uvodi eshatološko shvaćanje vremena. S Newtonom u fizici i Kantom u filozofiji jasnije se razlikuje apsolutno i relativno vrijeme (i prostor). Prema Newtonu, apsolutno vrijeme je ono vrijeme koje teče neovisno o motritelju i njegovu stanju gibanja. Takvo je vri-jeme neovisno o bilo kojem događaju te je trajanje nekoga događaja isto za sve motritelje. Jednako tako moguća je istodobnost događaja. Kant također razlikuje postojanje apsolutnoga prostora i vremena, a takvo bi vrijeme bilo neovisno o bilo čemu i predstavljalo bi moguć-nost svakoga gibanja i promjene. U modernoj filozofiji pojam vremena

Vrijeme Crkve i punina spasenjaOplemenjivati vrijeme živeći liturgiju

Milan Dančuo

Krist ulazeći u vrijeme postaje njegovim gospo-darom te ga vodi prema

konačnome eshatološkom vrhuncu. Promatrajući taj odnos između vremena i vječnosti, Kristovim otaj-

stvom raskinuta je razdjel-nica između ljudskoga i božanskoga, vječnost

je postala sadašnjost, pa čovjek živi već sada u toj punini vremena. Liturgij-

sko slavlje, aktualizirajući spasenje u Kristovu otaj-

stvu, sažima u neprestanoj napetosti nedovršenost i puninu: u vremenu se

pruža iskustvo vječnosti. Stoga se vrijeme ne mjeri kalendarskom prolazno-

šću, već vječnošću čija se punina približava.

10živo vrelo 11

U svakome liturgijskom slavlju Crkva vrši spomenčin Kristova djela otkupljenja.Josip Botteri Dini: Raspeće i susret u Emausu, vitraj.

također je u središtu razmišljanja kao ključan element. Leibniz promatra vrijeme (i prostor) kao odnos ili relaciju među stvarima u prosto-ru i vremenu: prostor je odnos koegzistencijâ, a vrijeme slijed događaja, sukcesija. Filozofija egzistencije s druge strane doživljava vrijeme kao temeljeni način iskustva smisla bitka: vrijeme se promatra i doživljava kao trajanje, kao fizički medij i mentalni konstrukt, ali i kao intuicija za prošlost, sadašnjost i budućnost.

Teologija se zanima za vrijeme ukoliko je ono povezano sa shvaćanjem i ostvarenjem ljudskoga spasenja. U liturgiji se uzbiljuje spasenje po proslavi Kristova vazmenog otaj-stva u konkretnome slavlju; stoga je i vrijeme jedna od ključnih kategorija u liturgiji. Po-trebno je promotriti pobliže različite katego-rije vremena kao što su kozmičko, povijesno i liturgijsko vrijeme kako bi se otkrila među-sobna povezanost i važnost i mjesto vremena u liturgiji.

Kozmičko vrijemeIskustvo vremena čovjeku i njegovoj eg-zistenciji najdublje određuju kozmički i bio-loški ritmovi. Prirodna (tropska, sinodička, Sunčeva) godina je vrijeme koje je potreb-no Zemlji da obiđe Sunce. Traje približno 365,25 dana, a to je vrijeme između dvaju uzastopnih prolazaka Sunca proljetnom toč-kom, kada se Zemlja nalazi u ekvinociju. Lu-narni mjesec je put koji je potreban Mjesecu da obiđe oko Zemlje, a iznosi 29,53 dana. Prema ciklusima Mjesečevih faza – od mla-đaka do uštapa, preko četvrtinâ u razmaku od približno 7 dana – nastaje u starim civilizacijama i tjedan kao jedinica u kalendarskom ustroju. Zemaljski dan je vrijeme jednoga okretaja Zemlje oko vlastite osi, a iznosi nešto manje od 24 sata. Također i sat, minuta i sekunda odražavaju kozmičke i biološke ritmove koji su usađeni u čovjekov životni ritam i iskustvo.

Einstein je doveo u krizu klasičnu koncepciju prostora i vremena svojom posebnom teorijom relativnosti iz 1905. godine koja je inkorporirala fizi-kalne teorije i klasičnu fiziku. Za razliku od Aristotela i Newtona, Einstein nije prihvaćao vrijeme kao mjerljivu dimenziju koja postoji univerzalno kao apsolutna mjera trajanja ljudske egzistencije, odnosno kao apsolutnog i uni-verzalnog referentnog okvira koji se jednako primjenjuje na sva ljudska bića i u kojemu bi mogle biti mjerene sve pojave. Einstein je promatrajući brzi-


12

nu svjetlosti došao do zaključka da vrijeme proteklo između dva događaja nije nepromjenjivo od promatrača do promatrača, nego da ovisi o relativ-noj brzini promatračevog referentnog okvira. Nadalje, dva događaja koja se zbivaju simultano na različitim mjestima unutar jednog referentnog okvira mogu se zbivati u različita vremena unutar drugog referentnog okvira čime je upitno postojanje apsolutne simultanosti. Na taj način Einstein uvodi po-jam dinamičkog vremena koje ne pozna univerzalno sada u sadašnjosti, niti apsolutnu podjelu linearnog toka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njegovi zaključci pomoći će i suvremenoj kršćanskoj teologiji u razmišlja-nju o teologiji vremena.

Povijesno vrijemePovijesno vrijeme je po naravi linearno i pravocrtno. Kozmički ritmovi utje-cali su na čovjekovo iskustvo vremena te je na taj način nastala kalendar-ska podjela na godinu, mjesece, tjedne i dane. U religioznoj povijesti čo-vječanstva tako su nastala dva shvaćanja spasenja s obzirom na vrijeme: mitsko-nepovijesno i biblijsko-povijesno. U ranim kulturama i njihovim re-ligioznim sustavima razvila se ideja o cikličkome (kružnome) doživljavanju vremena. Božanski čin stvaranja koji je prije vremena iz sebe pustio svijet i život, morao se ciklički obnavljati kako bi i nadalje osiguravao opstanak svi-jeta i života iznova stvorenog i otvorenog novomu dobu. Vrijeme se u tome sustavu promatralo kao neprijatelj spasenja jer svako udaljavanje od poče-taka predstavlja opasnost ponovnoga vraćanja u kaos od kojega je i nastao kozmos prije vremena. Kult stoga ima presudnu uloga u uklanjanju zla i ob-navljanju božanskoga stvaralačkog čina, jer djelotvorno uprisutnjuje čin u kojem prauzor i izvorno djelovanje stalno iznova postaju prisutni i djelatni. Od budućnosti se u tome gledanju ne očekuje išta novo, jer se svijet stalno vraća početku, dok su ritmovi i strukture već određeni i utvrđeni u činu stva-ranja i kozmičkim prirodnim ritmom.

Biblijsko shvaćanje vremena bitno je povijesno: božanska povijest ulazi u ljudsku. Vrijeme je u Bibliji slijed Božjih zahvata kojim Bog stvara i ure-đuje svemir, a sve je usmjereno prema čovjeku kao nositelju božanskoga događanja unutar svoje vlastite povijesti. Kozmički i biološki ritam znakovi su Božje djelatne prisutnosti u svijetu, koji daju ritam i shvaćanje ljudskomu životu i predstavljaju za čovjeka mjeru trajanja stvari. Vrijeme se promatra kao ritam Božje objave, a spasenje se ne ostvaruje izvan vremena, nego u samome vremenu. Židovski i kršćanski kult imaju ulogu posvetiteljske dje-lotvornosti povijesnoga čina spasenja: sadašnjem je spasiteljskom Božjem zahvatu prošli događaj otkupljenja djelatni i stvarni uzrok. Povezivanjem slavljenja Kristova spasenjskog otajstva s dnevnim, tjednim, mjesečnim i godišnjim ritmom vremena, kršćanska liturgija uzdiže te ritmove na stupanj simbola toga otajstva.

S obzirom da je vrijeme u biblijskome shvaćanju bitno povijesno, s karakte-rom spasenjske povijesti, već će starozavjetna organizacija kulta biti u izravnoj povezanosti s kronološkim ritmovima. Vršenje kultnih čina, kao obredni spo-men spasenjskoga događaja iz prošlosti, daje smisao vremenu danas i sutra za one koji vjeruju. U ritmu vremena Bog se objavljuje i donosi spasenje čovjeku.

12živo vrelo 13

Ta starozavjetna dimenzija vremena i povijesti proteže se i na Novi zavjet jer Krist postaje središtem povijesti spasenja. Povijest spasenja je stoga i te-ološka interpretacija povijesti. Kozmički ritmovi u Bibliji do-bivaju teološku vrijednost, a na poseban način godina i tjedan. Tijekom godine narod slavi u rastućem kontinuitetu susret s Bogom koji se objavljuje i spa-šava. Tjedan ima važnu ulogu na temelju stvaranja i Božje za-povijedi o svetkovanju subote i subotnjem počinku (usp. Izl 20, 8-11). U Novome zavjetu Krist posvećuje nedjelju. Nedjelja, koja se u crkvenoj tradiciji naziva i osmi dan, nadilazi sedmodnevni sustav tjedna jer novi početak u Kristu nije povratak na subotu, već Krist nedje-ljom kao prvim danom nakon subote dovršava Stari zavjet i označava novi hod prema vječnosti. I dan prema izvještaju stvaranja u Knjizi Postanka ima spasenjsku važnost, dok će sat u mesijanskoj i eshatološkoj dimenziji dobiti posebno značenje kao Kristov čas u Evanđelju po Ivanu.

Ako promotrimo različite vremenske termine koji se pojavljuju u Bibliji, u njima prepoznajemo Božju spasenjsku prisutnost. Hronos (trajanje, vi-jek) označava vrijeme čovjeka i njegovih povijesnih zbivanja u općenitome smislu kroz dimenziju trajanja i prolaznosti. U čovjekov hronos ucjepljuje se vrijeme Krista, pa time Božji ulazak u vrijeme donosi puninu vremenu ljudi (usp. Gal 4, 4-5). Krist tako postaje mjera za povijesno vrijeme, za budućnost i za prošlost, dovršava ga i daje mu puninu. Hronos će prema biblijskome shvaćanju biti prostor i forma za kontemplaciju Božjega dje-lovanja i odgovora koji čovjek daje u vremenu. Na tragu toga liturgijska je godina slavlje jedinstvenoga događaja spasenja: u vrijeme Crkve ulazi Krist i daje mu puninu.

Kairos (prava mjera, pravi čas) jest precizno vrijeme, odnosno privilegi-rani trenutak koji spašava. Kairos je točno, dobro definirano vrijeme, pri-kladno vrijeme susreta između Boga i čovjeka. U teološkome smislu, odnosi se na Božje vrijeme u čovjekovoj povijesti, njegovo precizno djelovanje za čovjekovo spasenje, a od čovjeka u konačnici traži obraćenje i prihvaćanje Božjega ritma. Kairos ili kristološko vrijeme ima značenje simbola u litur-giji, jer evocira vrijednost svakoga pojedinog slavlja koje dobiva spasenjsku vrijednost kao spomen na precizno djelovanje Boga u čovjekovoj povijesti. Hronos, s druge strane, zaokružuje liturgijsku godinu kao cjelinu slavlja je-dinstvenoga spasenjskog događa koji kulminira u Isusu Kristu.

Aiôn (vijek, vječnost) kao posljednji važan vremenski termin u Bibliji smješta se između chronosa i kairosa te označava trajanje vijeka života,

Njegove nas rane izliječiše.Trento Longaretti: Uskrsli nosi znakove Muke.


14

odnosno vrijeme koje je već proživljeno ili treba proživjeti, a odnosi se na prošlost ili na budućnost. Ne radi se ni o neodređenom vremenu kao ni o preciznom ili određenom, već o trajanju vremena. Izvorno značenje aiôn odnosi se na vremensku dimenziju povezanu s čovjekovom egzistencijom: to je vrijeme koje čovjeka nadilazi prema prošlosti i budućnosti jer je osvo-jeno Božjim vremenom. U Novome zavjetu označava ponajprije njegov po-vijesni i eshatološki koncept te se sadašnji eon promatra u odnosu na onaj budući. Liturgija je u toj perspektivi predokus nebeske liturgije.

Liturgijsko vrijemeU povijesnome vremenu, obilježenu kozmičkim ritmovima, Crkva promatra Krista kao gospodara vremena. U novozavjetnim tekstovima povijest zado-biva novi smisao jer se naglašava važnost Krista kao središta i dovršenje vremena. Božje vrijeme doseže svoj puni i spasenjski smisao dolaskom Isu-sa Krista, a njegova prisutnost u povijesti sažima povijest i budućnost te postaje objava Božje ljubavi. Krist ulazeći u vrijeme postaje njegovim gospo-darom te ga vodi prema konačnome eshatološkom vrhuncu, kao progresiv-nome dovršenju obećanja i iščekivanja sve do potpunosti. Stoga će i vrijeme u liturgiji biti orijentirano prema budućnosti. Promatrajući taj odnos izme-đu vremena i vječnosti, Kristovim otajstvom raskinuta je razdjelnica između ljudskoga i božanskoga, vječnost je postala sadašnjost, stoga i čovjek živi već sada u toj punini vremena. Liturgijsko slavlje na otajstveni način uprisut-njuje Kristovo djelo spasenja, dajući krajnji nastavak otajstvenoj zbiljnosti. Na taj način, aktualizirajući spasenje u Kristovu otajstvu, slavlje sažima u neprestanoj napetosti nedovršenost i puninu: u vremenu se pruža iskustvo vječnosti. Stoga se vrijeme ne mjeri kalendarskom prolaznošću, već vječno-šću čija se punina približava.

Liturgijsko vrijeme sažima kozmičko i povijesno vrijeme u slavlju te uprisutnjuje Božji ulazak u vrijeme. Konstitucija Sacrosanctum concilium Drugoga vatikanskog koncila u br. 102. naglašava važnost liturgijskog slav-lja kao uzbiljenja Kristova djela spasenja: »Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. […] Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospo-dina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja«. Sveto spominjanje (sacra recordatio) liturgijska tradicija naziva anamnesis. Smi-sao anamneze u kršćanskoj liturgiji određen je Kristovim riječima za euha-ristiju: »Ovo činite meni na spomen« (Lk 22, 19). Sv. Pavao također daje tumačenje tim Kristovim riječima za euharistiju kao središnje slavlje Crkve: »Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe« (1Kor 11, 26). Liturgija Crkve je spomenčin u vremenu tih čina stvarno prisutnih i djelatnih. Stoga će i spominjanje ozna-čavati oživljavanje u srcu (recordatio) onoga što slavimo liturgijskim spo-menom. Na taj način liturgijski spomen prodahnjuje čovjekovo srce koje je središte života te će život vjernika postati navještaj Božjih djela u povijesti spasenja, koja u Kristovu otajstvu dostiže svoju punu stvarnost.

14živo vrelo 15

Slaveći Kristovo otajstvo Crkva u vremenu ponavlja ono što je Krist uči-nio na Posljednjoj večeri i zapovjedio da Crkva čini. Ponavljanje u liturgij-skom slavlju ima značaj sadašnjeg ostvarivanja otkupljenja i spasenja. Krist je ustanovljujući i predajući Crkvi svoja otajstva predao svoje spasenjsko djelo, pretočeno u obredne čine koji su sve do eshatološkoga dovršetka svi-jeta sredstvo posvećenja. Liturgijska su slavljenja Crkve ponavljanje Kristo-va otkupiteljskog djela u obliku spomenčina, koji snagom svoga božanskog ustanovljenja imaju moć ostvarivanja onoga što označuju. Sva su liturgijska slavlja slavljenje Kristova otajstva spasenja. Liturgijska godina izrasta i tvori cjelinu iz slavljenja Kristova otajstva, a nedjelja kao dan Uskrsnuća i susreta Uskrslog s apostolima izvorni je Gospodnji dan u koji proslavljamo Kristovo vazmeno otajstvo. Tako je nedjelja jezgra liturgijske godine: raspoređena jednakim ritmom kroz čitavu godinu daje vazmeni smisao sveukupnosti liturgijskih slavlja. Vazmeni ritam posvećuje vrijeme u kojem čovjek živi i izdiže ga u kategoriju svetoga vremena. Čovjekovi trenutci, povijesnost i kozmički ritmovi združeni Kristovim vodstvom i mjereni ritmom liturgij-skih slavljâ, postaju za Crkvu povijest spasenja. Kategorije kozmičkoga, po-vijesnoga i ljudskoga vremena preobražavaju se u vječnost. Slaveći spomen spasenjskih djela liturgija naglašava današnjost spasenja. Dakle, liturgijsko slavlje ritmizirajući vrijeme ne stavlja naglasak na prolaznost, već na ispu-njenje i vječnost.

Duh Sveti doziva u pamet Kristovu riječ i daje ju razumjeti.Jean-Marie Pirot (Arcabas): Pedesetnica, 2005.; Samostan Notre-Dame du Cénacle, Lyon.


16

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Liturgija vrjednuje vrijeme i određuje ga, kvalificira ga kao sveto vrije-me. Vrijeme u liturgiji tako postaje preobraženo jer iz određenja prolaznosti prelazi u zbiljnost trajnosti. Vrijeme u liturgiji nadalje može se promatrati kroz prizmu novosti i svetosti. Vrijeme je također događaj spasenja, a litur-gija ga čini svetim, otkupljenim i spasenjskim jer ponazočuje Krista i nje-govo spasenjsko djelo koje donosi smisao i dovršenje prolaznosti vremena. Stoga i liturgijsko vrijeme možemo kvalificirati kao sveto vrijeme, budući da se cikličko događanje spasenja odvija u povijesnoj linearnosti vremena. Na taj se način potvrđuje aksiom da se liturgija ne događa u vremenu, već se samo vrijeme događa u liturgiji. Slavlja, blagdani i svetkovine tijekom liturgijske godine daju ritam neprestanome događaju spasenja u vremenu. Blagdani daju povijesnoj linearnosti vremena spasenjsku linearnost, a kao izričaj vječnog i spasenjskog, usijecaju se u vrijeme i obilježavaju kozmički i biološki ritam novim ritmom. Blagdani su Kristova prisutnost i ritam u vremenu, za Crkvu liturgijsko vrijeme jest život u otkupljenome vremenu.

Zaključne misli Čovjekovo zemaljsko postojanje zbiva se u prostorno-vremenskoj realnosti. Suvremena teorijska fizika učinila je veliki napredak u poznavanju zakona fizike te odnosa prostora i vremena. Veće razumijevanje korelacije između vremena i prostora omogućilo je bolje shvaćanje svemira i otvorilo čovjeku današnjice odgovore na mnoga egzistencijalna pitanja. I čovjekova se svrho-vitost te smisao postojanja otkrivaju u njegovu odnosu na vrijeme, koje se može definirati kao četvrta dimenzija (vremenska) koja upućuje na trajnost. Moderna teorijska fizika može bolje opisati i razumjeti fenomen vremena, no u teologiji vremena potrebno je napraviti iskorak izvan prostorno-vre-menskog okvira. S Kristom je nastupilo eshatološko vrijeme ispunjenja i ko-

Liturgija, snagom Duha, uzbiljuje ljepotu Kristova

otkupiteljskoga djela.Raspelo okovano srebrom,

pozlata; kraj 10. st.; Katedrala u Vercelliju,

Italija.

16živo vrelo 17

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR SVIBANJ

13 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 14 P SV. MATIJA, apostol, blagdan

vl.: Dj 1,15-17.20-26; Ps 113,1-8; Iv 15,9-17 15 U Svagdan: Dj 20,17-27; Ps 68,10-11.20-21; Iv 17,1-11a 16 S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19 17 Č Svagdan: Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 18 P Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik

Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; Iv 21,15-19 19 S Svagdan: Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25 20 N PEDESETNICA. DUHOVI 21 P Bl. Djevica Marija Majka Crkve, spomendan

Jak 3,13-18; Ps 19,8-10.15; Mk 9,14-29 22 U Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica

Jak 4,1-10; Ps 55,7-11.23; Mk 9,30-37 23 S Svagdan: Jak 4,13-17; Ps 49,2-3.6-11; Mk 9,38-40 24 Č Svagdan: Jak 5,1-6; Ps 49,14-20; Mk 9,41-50 25 P Svagdan; ili: Sv. Beda Časni, prezbiter i crkveni naučitelj;

Sv. Grgur VII., papa; Sv. Marija Magdalena de' Pazzi, djevicaJak 5,9-12; Ps 103,1-4.8-9.11-12; Mk 10, 1-12

26 S Liturgija kvatri: Prigodna čitanja (str. 119-130)2Sol 3,6-12.16; Ps 127,1-2; Mt 25,14-30

27 N PRESVETO TROJSTVO

28 P Svagdan: 1Pt 1,3-9; Ps 111,1-2.5-6.9.10c; Mk 10,17-27 29 U Svagdan: 1Pt 1,10-16; Ps 98,1-4; Mk 10,28-31 30 S Svagdan: 1Pt 1,18-25; Ps 147,12-15.9-20; Mk 10,32-45 31 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO

L IPANJ 1 P Sv. Justin, mučenik, spomendan

od dana: 1Pt 4,7-13; Ps 96,10-13; Mk 11,11-25 2 S Svagdan; ili: Sv. Marcelin i Petar, mučenici

Jd 17,20b-25; Ps 63,2-6; Mk 11,27-33 3 N DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Svagdan; ili: Sv. Kvirin

2Pt 1,1-7; Ps 91,1-2.14-16; Mk 12,1-12 5 U Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan

2Pt 3, 12-15a.17-18; Ps 90,2-4.10.14.16; Mk 12,13-17 6 S Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup

2Tim 1,1-3.6-12; Ps 123,1-2; Mk 12,18-27 7 Č Svagdan: 2Tim 2,8-15; Ps 25,4-5b.8-10.14; Mk 12,28b-34 8 P PRESVETO SRCE ISUSOVO

Hoš 11,1.3-4.8c-9; Otp. pj.: Iz 12,2-3.4b-6; Ef 3,8-12.14-19; Iv 19,31-37

9 S Bezgrješno srce Blažene Djevice Marije, spomendanvl.: Iz 61,9-11; Otpj. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-51

načnosti koje nije dovršetak, već preobrazba vremena. Eshatološko vrijeme je fokusirano u liturgijskom vremenu, stoga i liturgijski kalendar daje Crkvi dnevne podsjetnike o posljednjem cilju svakog kršćanina, odnosno životu u punini s Bogom, u radosti vječnoga života.

Liturgijsko vrijeme stoji na pragu vječnosti. Bog je ušao u čovjekovu po-vijest i u njegovo vrijeme, a vrijeme je postalo mjestom Božje prisutnosti i njegova spasenja. Liturgija na taj način živi vječnost i tako preobražava vrijeme: živi u međuvremenu, vremenu prijelaza, vremenu ispunjenja Kri-stova otajstva koje prerasta u puninu. Liturgijsko slavlje daje unaprijed iskusiti stvarnost punine: euharistija kao spomenčin i predokus postaje sakramentalni izričaj punine. Sakramenti su tako vremenska i prostorna manifestacija i objava Božjeg otajstva koje je ne-vremensko i ne-prostorno. Ispunjenje obećanja o punini proslave započinje već sada, u liturgiji Crkve kao aktualizaciji spasenja koje se manifestira kao iskustvo vječnosti u vre-menu pa liturgija ne mjeri prolaznost vremena, nego njegov rast, rast svijeta i čovjeka u vremenu do punine u vječnosti. Prepoznajući sličnosti Einsteino-ve teorije relativnosti s dinamikom liturgijskog vremena, možemo zaključiti da je liturgijsko slavlje dinamičko vrijeme koje ne pozna univerzalno sada u sadašnjosti ni apsolutnu podjelu linearnog tijeka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već za one koji slave u sebi sažima i isprepliće sadašnjost ko-ja postaje stvarno uprisutnjenje Kristova povijesnog spasenjskog otajstva i budućnost iščekivanja eshatološke punine koja preobražava već sada kozmičko i povijesno vrijeme čovjeka.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: Slušaj, Gospodine (ŽV 5-2012)ili: XIX Radujte se, kršćaniOtpj. ps.: Gospodin u nebu postavi

(ŽV 5-2009)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 136.3 Jedno smo tijeloili: 260 O da bude radostZavršna: 561-562 Kraljice neba

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

13. svibnja 2018.

Sedma vazmena nedjeljaUlazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospo-dine, ja tražim.

(Ps 27, 7-9)

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisut-nost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 1, 15-17.20a.20c-26

Čitanje Djela apostolskihU one dane ustade Petar među braćom –– a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dva-deset duša – i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova prore-če Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Pisano je doista u Knjizi psalama:

’Njegova kuća nek opusti, njegovo nadgledništvo nek dobije drugi!’

Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Go-spo din Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.«I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Bar-saba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se po-moliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih sr-daca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.« Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 103, 1-2.11-12.19-20ab

Pripjev: Gospodin u nebu postaviprijestolje svoje.

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se bojeKako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svojei kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,vi jaki u sili što izvršujete naredbe njegove.

Drugo čitanje 1Iv 4, 11-16Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.

Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaLjubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.Riječ Gospodnja.

18živo vrelo 19

MOLITVA VJERNIKA

Ujedinjeni snagom Kristova Duha, uputimo svoje molitve Ocu nebeskomu, proseći snagu istinskoga zajedništva za cijelu Crkvu i za sav svijet.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

rasvijetli ju svojom milošću da u protivštinama i izazovima svijeta čuva čistoću vjere i žar ljubavi prema tebi, molimo te.

2. Za papu, biskupe i svećenike: prodahni ih Duhom mudrosti da budu vjerni tvome nauku i životom svjedoče zbilju Kristove prisutnosti u svijetu, molimo te.

3. Za sve koji su preporođeni milošću krštenja: obnovi ih u predanju tebi kako bi svojim zajedništvom bili snaga obnove svijeta po tvome spasenjskome naumu, molimo te.

4. Za braću i sestre koji žive u oskudici i bez sigurnosti vlastitoga doma: vrati im radost života, a kršćane nadahni da im djelotvornom ljubavlju posvjedoče ljepotu tvoje blizine, molimo te.

5. Za preminule sestre i braću: obraduj ih vječnom radošću u kraljevstvu svoje ljubavi, molimo te.

Primi, nebeski Oče, molitve svoje Crkve. Obnovi nam pouzdanje u tebe da naše zajedništvo s ljudima raste iz zajedništva s tobom. Po Kristu.

Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu.Kalež s prikazom Kristova raspeća.

Pričesna pjesmaMolim te, Oče,da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

(Iv 17, 22)

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju,i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelou Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pjesma prije Evanđelja Iv 14, 18Ne ću vas ostaviti kao siročad,govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17, 11b-19Neka i oni budu jedno kao i mi!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i po -moli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju pu-ninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svi-jeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ isti-na. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem sa-mog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

D va su se pisma ispunila na Isusu na Golgoti netom nakon njegove smrti. Pisma su se na njemu ispunjala i prije

nego je ušao u svijet. To se događalo i nakon utjelovljenja dok je propovijedao, iscjeljivao i oslobađao, a sada nam Ivan kaže da su se na njemu ispunjala Pisma i nakon njegove smr-ti. Pisma govore o njegovu dolasku u svijet, o njegovu djelovanju, o naravi njegova poslanja i o njegovoj smrti i uskrsnuću. Na Isusu se is-punjaju Pisma onako kako je on to sam za sebe govorio. On nije došao ukinuti Zakon i proro-ke, nego ispuniti ih (Mt 5, 17). Nijedna mu se kost ne će slomiti (Ps 34, 21). Gledat će onoga koga su proboli (Zah 12, 9).

Kako se ispunjaju ove dvije rečenice iz Pi-sama, Ivan vidi na Golgoti i prenosi svojim čitateljima. Pisma su ključ razumijevanja svega što se događalo na Isusu. Kada se Pisma ispu-njaju, onda oni koji u tome sudjeluju to ne mo-raju namjeravati, a ne moraju biti ni svjesni što se događa i kako upravo oni izvršuju ono što je potrebno da se ispune Pisma. Uvjerljivost Pisa-ma i dolazi odatle što se ona ispunjaju unatoč sudionicima koji svojom odlukom i sviješću ni-ti malo ne sudjeluju u tome. Upravo suprotno. Kada bi znali da se preko njih događa ispunje-nje, oni bi najvjerojatnije sve učinili da se baš to ne dogodi. Pisma ne ovise o ljudskoj volji. Kroz njih se nazire Božja volja. No, ni Pisma nije lako razumjeti. Ona su bez Krista kao zaključana. To je razlog zašto evanđelisti, opisujući događanja nakon uskrsnuća, uvijek iznova napominju ka-ko je Uskrsli svojim sugovornicima otvarao um i srce da razumiju Pisma.

Židovi koji su od Pilata tražili da se raspeti-ma prebiju golijeni nisu mislili ni o proroštvu izrečenu u Psalmu, niti o tome da bi se pre-bijanjem Isusovih golijeni zbrisala mogućnost da se na njemu ispuni proroštvo. Premda su Pisma sami živac njihova života, ona su im za-tvorena. Nisu se ravnali proroštvima. Ravnali su se pragmatičnim razlozima. Bilo im je stalo da se mrtva tijela skinu s križeva prije subote.

Ispunjena Pisma

Obdržavanje subote, koja je uz to bila i veliki dan Pashe, neposredni je razlog da se čim pri-je dovrši život trojice obješenih i izmučenih. Nije ih ponukala sućut prema izmučenim osu-đenicima. Ono što na vani izgleda kao djelo milosrđa kojim se dokončavaju muke obješe-nima, izbliza se pokazuje kao skrb za obrednu čistoću, za subotnji počinak i za proslavu blag-dana Pashe. Židovi se ne brinu o osuđenima. Brinu se o sebi. Muka, bol i patnja obješenih njima su posve sporedni.

Vojnici čine što se od njih očekuje. Ni oni nisu zabrinuti za Psalam i njegovo ispunjenje. I oni su pragmatični. Pogled na mrtvo Isuso-vo tijelo čini sasvim nepotrebnim lomljenje njegovih kostiju. Umjesto prebijanja golijeni, čime se dovršava umiranje i otvaraju vrata br-zom dolasku smrti, vojnici će mrtvomu probiti rebra kako bi bili sasvim sigurni da je nastupi-la smrt. Iz otvorenoga će boka poteći krv i vo-da. No, to što oni gledaju njima ništa ne znači. Oni nisu čuli Isusa kada je u hramu pozivao da k njemu dođe tko je žedan i da pije koji vje-ruje u njega. Ivan navodi Pismo koje kaže ka-

S križa sve će privući k sebi. Jože Plečnik: Raspeće, crkva sv. Ante, Beograd.

20živo vrelo 21

Židovi koji su molili Pilata da se dovrši mu-čenje osuđenih te da im se s križeva skinu ti-jela kako bi mogli obaviti pripravu za proslavu Pashe, ne pomišljaju na to da oni već sudjeluju u pripremi posljednje Pashe i da žrtvu koja je upravo prinesena na križu pripremaju točno onako kako je to Mojsije tražio. Izmiče im pra-vi domet njihovih djela i riječi. Tu gdje misle da upravljaju događajima i poviješću, upravo tu sudjeluju u događaju koji ih nadilazi.

Kada se vjernici saberu oko stola Gospod-njega i pristupe blagovanju Pashe i pashalnoj čaši, oni vjerom znaju da sudjeluju i u Pashi izlaska iz Egipta i u Kristovoj Pashi žrtve na križu. Znaju da sudjeluju u kozmičkome do-gađaju koji ih nadilazi, ali od kojega svejedno žive. Izlazak iz ropstva i prolazak kroz Crveno more samo su unaprijed proživljeni događaji kroz koje se najavio Kristov prolazak kroz tije-sak smrti, otvaranje puta u puninu života. Slu-šajući Ivanove riječi o ispunjenju Pisama na Kristu vjernik u sebi opaža kako se i na njemu ispunjaju riječi Pisma i riječi Isusove. Pismo se ne dokida. Ono se ispunja. Tko s vjerom uđe u odnos s Raspetim opazi kako mu je s vjerom darovano da i razumijevanjem Pisama vjeruje Isusu, Pismima i Ivanu.

Ante Vučković

ko će iz njegove utrobe poteći rijeke žive vode (Iv 7, 38) i tumači kako je riječ o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega.

Ovdje na Golgoti vojnici probijaju Isusov bok i gledaju što se događa. Oni su prvi koji su svoj pogled uzdigli prema probodenome. Ne će biti zadnji. Od toga trenutka nepregledno mnoštvo potrebitih svoj će pogled dizati pre-ma Raspetomu i otkrivati kako je njegovo srce otvoreno i kako iz njegove utrobe teku rijeke milosti. Krv i voda koji su potekli na Golgoti ne prestaju teći u euharistiju kojom se hrane oni koji vjeruju u Raspetoga. Nisu mu slomljene kosti. Tako je Isus očuvan kao čista žrtva. Kao što je Mojsije Izraelce poučavao kako će u noći izlaska blagovati pashalnu žrtvu i kako žrtvi ne smiju slomiti ni jednu kost (usp. Izl 12, 46), tako Ivan sada izvješćuje o Isusovoj žrtvi s istim de-taljem o nepolomljenim kostima. One se noći u Egiptu dogodio izlazak iz egipatskoga ropstva, a ovdje se na Golgoti dogodio izlazak iz ropstva grijeha i smrti u slobodu života i Duha. Ivan je uvjeren da mu njegovi čitatelji vjeruju na riječ. Onako kako se on oslanja na Pismo kada gle-da i tumači događaje na Golgoti, tako i njegovi čitatelji, poznajući Pisma, vjeruju da je ubijeni na križu Mesija s kojim je došlo spasenje i izla-zak iz ropstva grijeha u slobodu života s Bogom.

MU

DR

OST

CR

KV

E Za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini. (Iv 17, 19) O Kristovu pre-danju sebe za Istinu i za to da ‘oni koji su njegovi’ budu posvećeni u istini, papa Benedikt

XVI. piše: »Ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno ju živjeti. Istina je svjetlo koje ljubavi daje smisao i vrijednost. To je istodobno svjetlo i razuma i vjere, po kojem um prispijeva k naravnoj i nadnaravnoj istini ljubavi; uz njezinu pomoć dohvaća značenje dari-vanja, prihvaćanja i zajedništva. Ljubav bez istine upada u sentimentalizam, postajući praznom ljušturom koju je moguće ispuniti kako se komu prohtije. U kulturi bez istine taj je rizik za ljubav koban. Tada ljubav postaje tek plijenom kontigentnih i subjektivnih emocija i mišljenjâ, riječ zlorabljena i razobličena do toga da počinje označavati ono što je ljubavi oprečno. Istina oslo-bađa ljubav od prisila emotivizma, koji ju lišava relacijskih i socijalnih sadržaja, te od fideizma, koji joj oduzima ljudsku i univerzalnu širinu. Ljubav u istini odražava osobnu i javnu dimenziju vjere u biblijskog Boga koji je u isti mah i Agape i Logos – Sebedarje i Istina, Ljubav i Riječ.«

PAPA BENEDIKT XVI., Caritas in veritate, 3.

OTAJSTVO I ZBILJA

22


20. svibnja 2018.

Pedesetnica. DuhoviUlazna pjesmaLjubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebivau nama, aleluja.

(Rim 5, 5; 10, 11)

Zborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 2,1-11Čitanje Djela apostolskihKad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto izne-nada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I po-kažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govori-ti drugim jezicima, kako im već Duh dava-še zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobo žni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim je-zikom. Svi su bili izvan sebe i divili se go-voreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Gali-lejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međa-ni, Elamljani, žitelji Mezo potamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridoš-lice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1ab. 24ac 29b-31.34Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,

i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine,puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje Gal 5, 16-25

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugo-mu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletka renja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Una-prijed vam kažem, kao što vam već, rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi,

Darovna molitvaIspuni, Gospodine,obećanje svoga Sina:nek nas Duh Sveti uvedeu otajstvo ove žrtve i otvori nam svu istinu. Po Kristu.

Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivenaOtpj. ps.: 537 Pošalji Duha svojega (www.hilp.hr) ili: Pošalji Duha svojega (ŽV 6-2011)Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši seili: VI Izvore vode živePričesna: 542.5 Svi se napunišeZavršna: 260 O da bude radost ili: 565 Milost Duha Svetog

22živo vrelo 23

On će vas upućivati u svu istinu.Josip Botteri Dini: Pedesetnica.

Braćo i sestre, u poslušnosti Božjoj riječi i u zajedništvu ispovijedanja vjere s pouzdanjem se utecimo nebeskomu Ocu, djelitelju svakoga dara, i zajedno molimo:

Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.1. Čuvaj u svojoj Crkvi dar Duha Svetoga

kako bi mogla svim narodima vjerno naviještati velika djela tvoje ljubavi, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću papu našega Franju i sve pastire Crkve i pomozi im da svetošću života i nesebičnošću služenja uvijek očituju da tvoj Duh ravna Crkvom, molimo te.

3. Čuvaj u istini vjere naše krizmanike: budi im izvor mudrosti i ne dopusti da u njima ikada ponestane pouzdanja u tebe, molimo te.

4. Čuvaj svetost obiteljskoga života u našemu narodu; daj nam spoznati da smo u obitelji dar jedni drugima i pomozi da se međusobno podupiremo u življenju vjere i u poslanju koje nam povjeravaš, molimo te.

5. Obnovi u svima nama sve što je grijehom ranjeno; nek tvoj Duh oživi u nama žar vjere te budemo nositelji tvoje ljubavi prema svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, usliši nam smjerne prošnje. Ispuni nas svojim Duhom da zajedništvo s tobom uvijek rasvjetljuje i obnavlja sva naša zajedništva s braćom ljudima. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo!Riječ Gospodnja.

Posljednica je obvezatna (v. Lekcionar).

Pjesma prije EvanđeljaDođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje Iv 15,16-27; 16,12-15

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće go-voriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSvi se napunišeDuha Svetoga, razglašavajući veličanstvenadjela Božja, aleluja.

(Dj 2, 4.11)

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijelišdare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Novi savez

Pedesetnica

R edovito se spominjemo kako je u Jeruzalemu Gospodin Isus ustano-vio euharistiju, podnio muku i smrt

te uskrsnuo, ali lako zaboravimo kako je u »gradu mira« vjernicima također darovan Duh Sveti da bi mogli diljem svijeta biti gra-ditelji mira.

Crkva svake godine za današnju svetkovinu u misi uzima isto prvo čitanja i psalam, dok su drugo čitanje i evanđeoski odlomak različiti, ovisno o liturgijskoj godini (A, B, ili C). Djela apostolska opisuju slavlje Pedesetnice. Bio je to blagdan kada u Jeruzalem hodočaste »Židovi, ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom« u znak zahvalnosti za dar Saveza. U današnjem odlomku opisano slavlje zbiva se u godini Isu-sove smrti. Ona je bila poznata mnogima, dok je uskrsnuće znano samo maloj grupi učenika. No, smrt jednog Nazarećanina nije mogla po-kvariti blagdansku radost. Vjernici slave jednu u nizu svetkovina u smislu prigode obnavljanja osobne vjere i savezništva naroda s Bogom.

Slaviti veličanstvena djela BožjaNekolicina onih koji su susreli Uskrsloga na-laze se »zajedno na istome mjestu«. Za njih ništa nije kao prije. U Isusovoj su smrti i uskr-snuću prepoznali novi Vazam. Na današnji su dan u iščekivanju nove Pedesetnice. Zato su u Djelima apostolskim pomno birane riječi koji izravno poručuju da se na današnji dan zbilo sklapanje Novoga saveza između Boga i čovjeka. Ponajprije se slikom šuma s neba i ognjenih jezika podsjeća na sinajski događaj darivanja ploča Zakona po Mojsiju, a koji je bio popraćen sličnim znakovima. Bog je na Sinaju dao Zakon, a sada daruje svoga Duha. Odsada Zakon Božji, kojemu je cilj čovjekova sreća i sloboda, više nije upisan u kamen, nego u srce. Ispunjeno je Ezekielovo proročanstvo: »Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću

u vas da hodite po mojim zakonima i da čuva-te i vršite moje naredbe« (Ez 36, 26-27). Nije iznevjerena ni Jeolova najava: »Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja« (Jl 3,1). Zato se ističe da se svi »napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima« te se navode imena prisutnih naroda: »Parti, Međani, Ela-mljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapado-cije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimlja-ni, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi«. Oni se, slušajući Isusove učenike, iznenađeni pita-hu: »Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskome jeziku?«.

To nas upućuje na događaj gradnje babi-lonske kule nakon čega se ljudi više nisu ra-zumjeli (usp. Post 11, 1-9). U Babilonu je Bog intervenirao kako bi ljude odvratio od pogrješ-noga puta ograđivanja u jednome mišljenju, u jednakome ponašanju, u jednoumlju i unifor-mnosti, čime se išlo nauštrb ljepote slobodno-ga odraza slike Božje u svakoj osobi. Bog želi jedinstvo ljubavi, a ono se ne može ostvariti bez prihvaćanja postojanja drugoga i drugači-jega. U Babilonu je čovjek naučen na različi-tost, a u Jeruzalemu na jedinstvo u različitosti. »I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.« Otada svi ljudi svijeta mogu na sebi vlastiti način naviještati »veličanstvena djela Božja«.

Pedesetnica

edovito se spominjemo kako je u Jeruzalemu Gospodin Isus ustano-vio euharistiju, podnio muku i smrt

te uskrsnuo, ali lako zaboravimo kako je u »gradu mira« vjernicima također darovan Duh Sveti da bi mogli diljem svijeta biti gra-

Crkva svake godine za današnju svetkovinu u misi uzima isto prvo čitanja i psalam, dok su drugo čitanje i evanđeoski odlomak različiti, ovisno o liturgijskoj godini (A, B, ili C). Djela

24živo vrelo 25

MU

DR

OST

CR

KV

E

Potvrda toga je Psalam nazvan »Pohvala Bogu Stvoritelju«. Psalmist ne može sakriti odu-ševljenje pred ljepotom Božjih djela. Gotovo identičan poetski izričaj puno ranije nalazimo kod egipatskoga faraona Eknatona u čast boga Sunca, Atona. Vjerojatno su se Izraelci susreli s tom pjesmom tijekom boravka u Egiptu te su prepoznali kako se »veličanstvena djela Božja« mogu slaviti i po pjesmi drugoga naroda.

Duh i tijeloPsalmist je, kao i čitav njegov narod, Postanak razmatrao u svjetlu doživljenoga oslobođenja iz ropstva. Za razliku od Egipćanina, on odmah na početak stavlja Boga, a sunc u, mjesecu i drugim djelima njegova stvarateljskog čina daje pripa-dajuće im mjesto. Opisujući Boga silno velikim i slavnim, riječima uzetim iz vladarske termi-nologije, potvrđuje ga jedinim istinskim Gos-podinom. Čovjeka pak, kao vrhunac stvaranja, vidi ispunjena Duhom Božjim i suradnikom u oblikovanju svijeta. Zato stvaranje nije jednom dogotovljen proces, nego trajan odnos između Stvoritelja i stvorenja: »Ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.«

Taj se tijek jasno očituje u svakoj osobi u smislu izgradnje slobode dostojne nositelja Du-ha Božjega. »Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela« – poručuje sveti Pavao. Tijelo se shvaća u smislu onoga što je u čovjeku nagon-sko, animalno. Ono je obilježeno »Kajinovim znakom«. Poznata nam je zgoda s Kajinom i

Abelom. Prije počinjenog bratoubojstva Kajinu Bog izričito govori: »Jer ako pravo radiš, vedri-nom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti« (Post 4, 7). Znamo, u Kajinu je zvijer nadvladala Božji poziv. Borbom izme-đu Božjega Duha i zvijeri u čovjeku, obilježena je čitava ljudska povijest, ali i život svake osobe. Zato Pavao navodi koje su to »zvijeri na pragu«: »bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklon-stvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, za-visti, pijančevanja, pijanke i tome slično«. Bog je taj »zvjerinjak« pokušao ograditi Zakonom. Darovan je nakon Pashe, kao potvrda oslobo-đenja iz ropstva i putokaz kako u njega više ne pasti. To se slavilo blagdanom Pedesetnice.

Nakon Isusove Pashe, kojom je kao »po-sljednji neprijatelj obeskrijepljena smrt« (1Kor 15, 26), dolazi nova Pedesetnica. Ona se na za-ustavlja na ogradi koja čuva od zvijeri. Čovjeku pruža potpunu slobodu. Može među njima slo-bodno koračati jer mu je darovan »Branitelj«. »Zvijeri« su, istina, i dalje prisutne u svijetu, ali ljudi se s njima mogu bez straha suočiti zahvaljujući Kristovoj pobjedi. Isus je čitavo svoje poslanje označio riječima: »svjedočiti za istinu« (Iv 18, 37). Istu je zadaću ostavio učeni-cima da vođeni Duhom Svetim svjedoče istinu suprotstavljajući ’zvijerima‘: »ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjer-nost, blagost, uzdržljivost«.

Slavko Slišković

Na dan Pedesetnice (na kraju vazmenih sedmica), Kristov se Vazam dovršuje izlijevanjem Duha Svetoga, koji je očitovan, darovan i priopćen kao božanska Osoba: iz svoje punine Krist, Gospodin,

izlijeva Duha u izobilju. Tog se dana Presveto Trojstvo potpuno objavljuje. Od toga je dana kraljevstvo, koje je Krist navijestio, otvoreno onima koji vjeruju u Njega; u poniznosti tijela i u vjeri oni već imaju udjela u zajedništvu Presvetoga Trojstva. Svojim dolaskom, a on ne prestaje dolaziti, Duh Sveti uvodi svijet u »po-sljednja vremena«, u vrijeme Crkve, u kraljevstvo već baštinjeno, ali još nedovršeno. (…) Poslanje Krista i Duha Svetoga ostvaruje se u Crkvi, Tijelu Kristovu i Hramu Duha Svetoga. To združeno poslanje već sada pridružuje Kristove vjernike njegovu zajedništvu s Ocem u Duhu Svetom: Duh ljude priprema, svojom ih milošću pretječe da ih privuče Kristu. On im objavljuje uskrsloga Gospodina, on im u pamet dozivlje njegovu riječ i otvara im duh za shvaćanje njegove smrti i uskrsnuća. On im uprisutnjuje Kristovo otajstvo, nadasve u euharistiji, da ih pomiri i uvede u zajedništvo s Bogom, te mognu donijeti »mnogo ploda«.

Katekizam Katoličke Crkve, 731-732.737.

Lorenzo Monaco, Inicijal iz Antifonara iz 1396., Biblioteca Apostolica Vaticana.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi BogOtpj. ps.: Blago narodu (ŽV 5-2009)Prinosna: 165 Oče naš dobriPričesna: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narodili: XXIV.1 i 4. Jubilejski himan


27. svibnja 2018.

Presveto TrojstvoUlazna pjesmaBlagoslovljen budiBog Otac, i jedinoro-đeni Božji Sin, i Sveti Duhza milosrđe kojenam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života.Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemo gućem i jedinom Bogu. Po Kristu.

Prvo čitanje Pnz 4, 32-34. 39-40Gospodin je Bog na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ova-ko veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na živo-tu ostao? Ili, pôkuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnja-ma, znakovima, čudesima i ratom, jakom ru-kom i ispruženom mišicom, uza silne stra-hote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Gospodin, Bog vaš, u Egiptu?Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na ze-mlji – drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 4-6.9.18-20.22Pripjev: Blago narodu koji Gospodin odabra

sebi za baštinu!Prâva je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Gospodnjom su riječju nebesa sazdanai dahom usta njegovih sva vojska njihova.On reče – i sve postade,naredi – i sve se stvori.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine,bude nad nama,kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje Rim 8, 14-17Primiste Duha posinstva u kojem kličemo:Abba! Oče!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kli čemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji,

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi.Po Kristu.

26živo vrelo 27

U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojednome Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno:

Gospodine, učvrsti nam vjeru!1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu

kroz svijet. Čuvaj ju u istini vjere i nadahnjuj za djela ljubavi koja objavljuje tvoju dobrotu, molimo te.

2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje Riječi, molimo te.

3. Gospodine, budi bliz svima koji su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im pouzdanje u tebe i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i čuva u trajnome zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom Kristovim, iz ovog slavlja u život kročimo s novom snagom vjere, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam radi našega spasenja poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao Duha Svetoga, kao trajni znak tvoje blizine. Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom te zavrije dimo biti dionici tvoje nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Bog, Ljubav, objavljuje se u zajedništvu osobâ. Martino Altomonte: Presveto Trojstvo, 18. st.

a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo,da se zajedno s njime i proslavimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Otk 1, 8Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje Mt 28, 16-20Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Ga-lileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – – do svršetka svijeta.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

(Gal 4, 6)

Popričesna molitvaGospodine Bože naš,daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Mojsijeve riječi »Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema« (Pnz 4, 39) podrazumijevaju

da u povijesnome hodu svoje objave čovjeku Bog otkriva otajstvo svoga vječnoga života. U vremenu i prostoru na zemlji, objavljuje nam se onaj isti vječni Bog kojega ni vrijeme ni pro-stor ne mogu obuhvatiti. Drugoga boga nema.

Kad govorimo o Presvetome Trojstvu, usu-đujemo se svojim ograničenim mogućnostima jezika i uma govoriti o Bogu u samom sebi, o njegovu unutarnjem, intimnome životu. Ta-kav govor zahtijeva ponizan intelektualni na-por kojim ispunjavamo zapovijed da ljubimo Boga svim umom svojom. Kada to kažemo, nismo naravno iscrpili sva značenja ljubavi prema Bogu, ali sigurno pod tu zapovijed spa-da to da o Bogu učimo i »da ispitujemo pri-jašnja vremena što su protekla…, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji« (Pnz 4, 32).

Zapovijedi – put k BoguNa takvu studioznu ljubav prema Bogu poziva Mojsije narod u Knjizi Ponovljenoga zakona. Narodu, koji se nakon četrdesetogodišnjega pu-tovanja kroz pustinju nalazi nadomak Obećane zemlje, Mojsije govori o Bogu koji im je dao zakon da po njemu sretno žive u zemlji u koju

će ući. Taj povijesni trenutak tražio je upravo takav naglasak na sadržaj Božje objave. Putuju-ći kroz pustinju prema Obećanoj zemlji narod je, unatoč padovima i krizama vjere, imao pred sobom cilj koji mu je osmišljavao život. Put kroz pustinju nije bio besciljan i neorganiziran. No, ono što je narodu davalo životnu snagu i smisao, nije bio samo još nepostignuti obećani cilj. Narod je kročio prema Obećanoj zemlji već osvjedočen iskustvom Boga koji oslobađa, koji govori i kojega možemo čuti.

Nadomak Obećane zemlje Mojsije podsje-ća narod na veličanstveni događaj na Sinaju gdje je Bog govorio tako da ga čitav narod mo-gao čuti (usp. Izl 19, 9). Premda je Sinaj bio sav u dimu i brdo se treslo, Božja objava nije se svela na senzacionalne vizualne i zvučne efekte. Poznat nam je sadržaj Božje objave na Sinaju. Predstavivši se kao onaj koje je izbavio svoj narod iz egipatskoga ropstva, Bog svomu narod daje Deset zapovijedi kao temeljni za-kon slobodnih ljudi. Bog na uši svega naroda izriče zapovijedi koje jedine omogućuju čovje-ku sretan život na zemlji. To je značenje koje u tom kontekstu ima Mojsijeva tvrdnja da je je-dan te isti Gospodin Bog i gore na nebu i ovdje na zemlji. Za razliku od onih koji ne poznaju Božje zapovijedi, narod, koji ih upoznaje i uči,

Presveto Trojstvo

Zajedništvo u Ljubavi

Karl

Clob

es; P

resv

eto

Troj

stvo

, 197

1.

28živo vrelo 29

zna kako treba živjeti i što uopće treba raditi na zemlji. To ovom zemaljskom životu daje smisao i izvor je životne radosti.

Ali Božja objava čovjeku ne ograničava se na objavu zapovijedi. Bog čovjeku ne objavlju-je samo svoju volju nego objavljuje sebe. On je to dijelom već učinio kad se u prvome su-sretu s Mojsijem objavio kao Bog njegova oca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev (Izl 3, 6). Ali Božja se objava ne ograničava ni na nje-gov odnos s ljudima, sve ako se radi i o takvim velikanima vjere kao što su navedeni biblijski patrijarsi.

Komunikacija ljubaviBožja objava koja sadrži zapovijedi i kojom Bog stupa u komunikaciju s čovjekom – ali ko-ja se ne ostvaruje samo riječima i djelima, nego samom Božjom prisutnošću – jest objava Oca u svome Sinu Isusu Kristu po Duhu Svetomu.

Intelektualnim naporom kojim prodiremo u tu naučenu trojstvenu formulu zaključuje-mo iz svega rečenoga da se Bog ne objavljuje samo kao Stvoritelj koji stoji u odnosu sa svo-jim stvorenjem. Jedini i i pravi Bog – drugoga nema – objavljuje nam se kao odnos u samo-me sebi. Taj odnos naziva se vječna komuni-kacija ljubavi triju božanskih osoba Oca i Sina i Duha Svetoga.

MU

DR

OST

CR

KV

E Tko se otvorio Božjoj ljubavi, slušao Božji glas i primio njegovo svjetlo, ne može taj dar držati za sebe. Budući da je vjera slušanje i gledanje, ona se također prenosi kao riječ i kao svjetlo. (…) To svjetlo odsi-

jeva s jednoga lica na drugo, kao što je Mojsije nosio na sebi odraz Božje slave nakon što je govorio s njime. (…) Isusovo svjetlo sja, kao u nekom zrcalu, na licu njegovih vjernika i tako se širi, dolazi sve do nas da i mi možemo biti dionici toga gledanja i odražavati to svjetlo drugima, kao što se u vazmenoj liturgiji svjetlo uskrsne svijeće paljenjem prenosi na bezbroj drugih svijeća. Vjera se prenosi, tako reći, u obliku dodira, s osobe na osobu kao što se plamenom jedne svijeće pali druga svijeća. (…) Zahvaljujući neprekinutom lancu svjedočanstva, dana nam je mogućnost gledati Isusovo lice. Kako je to moguće? Kako možemo biti sigurni da smo, nakon svih ovih stoljeća, susreli »pravog Isusa«? Kada bi čovjek bio osamljeni pojedinac, ako bi za polazište uzeo samo svoje individualno »ja«, koje želi u sebi naći temelj potpuno sigurne spoznaje, takva bi sigurnost bila nemoguća. No to nije jedini način na koji čovjek stječe znanje. Osoba uvijek živi u odnosu. Dolazi od drugih, pripada drugima, njezin život dobiva na širini u susretu s drugima. (…) Isto vrijedi i za vjeru, koja čovjekovo razumijevanje privodi punini. Prošlost vjere, onaj čin Isusove ljubavi koji je svijetu dao novi život, dopire do nas po sjećanjima drugih ljudi, svjedokâ, i živi spomen na nju čuva se u jedinstvenome spomen-subjektu – Crkvi. Crkva je Majka koja nas uči jezik vjere.

PAPA FRANJO, Lumen fidei, 37.-38.

Onaj prvi korak Božje objave Mojsiju po zapovijedima upućenima čitavomu narodu, u stvarnosti se očitovao stvaranjem narodne zajednice koja je imala jasnu kolektivnu osob-nost. U toj kolektivnoj osobnosti osobnost pojedinca bila je drugotna, a identitet naroda kojemu se Bog objavio, snažno se izražavao u njegovu razlikovanju od drugih naroda. No, tada objava nije bila dovršena, niti Božja obe-ćanja ispunjena. Objava i obećanja dovršavaju se i ispunjavaju u Kristu i u Duhu.

Današnje evanđelje donosi riječi Isusova poslanja učenicima: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28,19-20). Tim Isusovim riječim a svi narodi, a time i svi poje-dini ljudi, pozvani su da od Presvetoga Troj-stva Oca i Sina i Duha Svetoga uče živjeti u komunikaciji ljubavi, koja ostvaruje nerazdje-ljivo zajedništvo, a ne dokida ničiju osobnost.

Učenje je intelektualni napor koji ima svo-je granice. To vrijedi i za učenje Božjih zapo-vijedi. No, premda i na granicama intelekta onoga tko uči Božje zapovijedi stoji zid, u tom su zidu otvorena vrata vjere na kojima se uče-nje preobražava u molitvu i ulazi u neprolaznu Božju komunikaciju ljubavi.

Domagoj Runje

OTAJSTVO I ZBILJA

30


31. svibnja 2018.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi KristoveUlazna pjesmaNarod svoj hranipšenicom najboljom,siti ga medomiz pećine.

(Ps 81, 17)

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste,u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Prvo čitanje Izl 24, 3-8Ovo je krv Saveza koji Gospodin s vama sklapa.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: »Sve riječi što ihGo spodin reče vršit ćemo.« Tada Mojsije popi -še sve riječi Gospodnje. A ujutro pod-rani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stećaka za dvanaest plemena Izraelo vih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gos-podinu junce kao žrtve pomirnice. Mojsije uhvati krv; polovicu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: »Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.« Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: »Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 12-13.15.16b-18Pripjev: Uzet ću čašu spasenja

i zazvati ime Gospodnje.Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje Heb 9,11-15Krv Kristova očistit će savjest našu.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje. Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bi-kova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Kri-sta – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! A ra-di ovoga je posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog save-za pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.

Ulazna: 77 Narod svoj hrani Otpj. ps.: V Uzet ću čašu spasenja (ili ŽV 6-2006)Posljed. (po volji): 202 Hvali, SionPrinosna: 228.2 Po obećanjuili: 243 Sakramentu veličajnomPričesna: 135.1 Tko jede moje tijeloili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 259 Krist nas je sobom hranioili: 848 Veselo, braćo

30živo vrelo 31

MOLITVA VJERNIKA

Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.Đuro Seder: Posljednja večera.

Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S pouzdanjem mu se utecimo da u ovome sakramentalnom zajedništvu obnovi u nama ljepotu božanskoga života koji je u nas pohranio. 1. Za Crkvu kojoj se daruješ u otajstvu euharistije:

da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama bude kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike, služitelje svetih otajstava: okrijepi ih svetošću života i predanom ljubavlju za sve ljude te uvijek budu dostojni služitelji sakramenta ljubavi, molimo te.

3. Za sve koji osjećaju duhovnu žeđ: pohodi ih svojom dobrotom i pomozi da se odazovu tvojoj riječi te u njoj pronađu put života i spasenja, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola tvoje riječi i stola euharistije: daj da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

5. Za sestre i braću koji u vjeri usnuše: iskaži im svoju dobrotu i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, u slavlju euharistije krijepiš nas svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Daj da blagovanje svetih otajstava obnavlja naše živote na hvalu tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Evanđelje Mk 14,12-16.22-26Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPrvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žr-tvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravi-mo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spre-mljeno. Ondje nam pripravite.« Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te pri-prave pashu.I dok su blagovali, on uze kruh, izreče bla-goslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge pro-lijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više pi-ti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.« Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš i kra ljuješ u vijeke vjekova.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca… (Iv 3, 16). Ove riječi evanđelista Ivana najbolje

nas uvode u cijelo otajstvo Isusa Krista, rasvjet-ljuju nam i današnju svetkovinu.

Čudesno lukavstvo ljubaviIvan stavlja pred nas veliku Božju ljubav kao jedini i najveći razlog čuda Božjega utjelov-ljenja u Isusu Kristu. Tko je uopće mogao zamisliti, naslutiti i shvatiti da će se Bog ta-ko uprisutniti čovjeku, da će Bog tako ljubiti ovaj svijet te poslati svojega vlastitog Sina, ko-ji će se utjeloviti. Stoga je Božje utjelovljenje izričaj čudesne i velike Božje ljubavi, ma rekao bih, velikoga lukavstva Božje ljubavi. Bog je u ljubavi neizmjerno lukav, pripremio nam je iznenađenje koje nismo mogli ni sanjati. I to čudo Božje ljubavi, to luk avstvo Božje ljubavi, može primiti, razumjeti i živjeti jedino onaj ko-ji vjeruje u moć, snagu, lukavstvo, iznenađenje ljubavi, a napose Božje ljubavi kojoj zaista ni-šta nije nemoguće.

No, Božje veliko i čudesno lukavstvo ljuba-vi ne staje samo na utjelovljenju. Ono se na-stavlja na razne načine i nakon njegova uzaša-šća k Ocu. Isus Krist tako ljubi ovaj svijet, ljubi ga tako do kraja da želi i dalje ostati bliskim čovjeku, štoviše, još bliskijim nego u svojem utjelovljenju. Utjelovljenje je i smjeralo toj velikoj bliskosti, Kristova je ljubav i željela da postanemo jedno s Kristom, da mu postane-mo neizmjerno bliski: tako što će se on u na-ma utjelovljivati i tako što ćemo se mi u njemu utjelovljivati. Isusu nije bilo dovoljno da se on utjelovi u ljudskoj naravi, nego se htio u svojoj velikoj ljubavi utjeloviti u svakomu od nas, da se svatko od nas utjelovi u njemu. To je opet Isus Krist htio, i opet je to postigao svojom

‘lukavošću’, koja je lukavost ljubavi. Kako li se samo dosjetio da svoju želju za utjelovljenjem u nama ostvari na tako divan, nježan, a opet tako nenametljiv i skriven način, a to su pri-like kruha i vina. Kruh koji se lomi i razdaje, vino koje se prolijeva i donosi radost, savrše-no izriču cjelokupni život Isusa Krista. Ali isto tako savršeno donose pred nas njegovu veliku želju da bude naša hrana i naše piće, da se pri-tjelovi nama, tako da se mi pritjelovimo nje-mu. O da, on se može pritjeloviti nama samo ako se mi želimo pritjeloviti njemu. Čudesna ljubav, zar ne? O, velike li lukavosti Božje lju-bavi koja nam je priredila toliko iznenađenje i tako velik dar!

Nažalost, i danas se događa Isusu ono što mu se događalo dok je hodio ovom zemljom. On se utjelovio iz velike ljubavi, došao među svoje, ali njegovi ga ne primiše. Nisu mogli po-vjerovati da je Božja ljubav tako velika da Bog može i hoće postati čovjekom. I danas mnogi opet odbacuju Isusa, ponašaju se poput Kafar-naumaca koji su Kristove riječi o euharistiji, o tijelu koje se daje za jelo, o njemu, »Kruhu života«, proglasili »tvrdom besjedom« te se sablaznili o njega i ostavili ga (Iv 6). To danas vrijedi ne samo za one koji ne vjeruju u euha-ristijskoga Krista, nego i za nas, katolike, koji uopće ne primjećujemo veliku ljubav euha-ristijskoga Krista, koji površno i ravnodušno slavimo euharistiju, pričešćujemo se bez ikak-ve duhovne pripreme, bez zahvalnosti, te nam

Tijelovo

»Čvrsto sam držao božanski sakrament na svojim prsima…«

Brud

er K

laus

32živo vrelo 33

čak i nedjeljna euharistija postaje nevažna. O, kako je tužno da i danas čovjek ne primjećuje veliku ljubav euharistijskoga Krista, da Krist ostaje osamljen u svetohraništima crkava, da je i dalje sam u ovome svijetu, da rijetko nalazi duše kojima se može pritjeloviti i koje se nje-mu žele pritjeloviti. Zato je svetkovina Tijelo-va veliki ispit savjesti za sve nas, ali i poticaj na odluku da počnemo živjeti euharistijski.

Klanjanje i euharistijaPočeti živjeti euharistijski ne ćemo moći ako ne otkrijemo i važnost adoracije, klanjanja pred Presvetim. Sveti je Augustin napisao: »Nemo autem illam carnem manducat, nisi prius ado-raverit.« – »Nitko ne blaguje Kristovo tijelo ako mu se prije toga ne klanja.« Kako ćemo primati euharistijskoga Krista, ako se njemu više ne klanjamo kao Bogu koji je postao čo-vjekom?! Tamo gdje se više Kristu ne klanja, gdje se pred njim više ne pada na koljena, ta-mo više Krist nije Bog, tamo je i euharistija običan kruh, obično slavlje, obično druženje gdje se čovjek klanja sebi, a ne više Bogu. Zato je uz euharistiju usko vezana adoracija, klanja-nje. Ona nas čuva od površnoga i pogrješnoga pristupa euharistiji, ona nas pripravlja i vodi prema euharistiji. A da ne spominjemo koliko li samo klanjanje, gesta klečanja, iscjeljuje na-šu dušu, oslobađa nas od grješnoga bavljenja sobom, daje nam istinsko dostojanstvo, kako to piše Etty Hillesum: »Kada sam danas pro-lazila hodnikom prepunim ljudi, odjednom sam osjetila potrebu da kleknem na onaj ka-meni pod među svim tim ljudima. Jedini stav dostojan čovjeka, koji nam je preostao u ovom vremenu: kleknuti pred Bogom.«

I ne samo to. Mi smo ljudi grješni. Umjesto nebeske, anđeoske hrane, koja je Isus Krist, mi se hranimo životinjskom hranom, kako ve-li psalmist: »Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.« (Ps 49, 13) Ne živimo nebeski, nego zemaljski, a ponekad i krajnje neljudski, animalno. Tu ne mislim samo na našu dušu, nego na naše kuće, ulice, zgrade, na naša sela i gradove. U kolikim se samo pro-storima ne slavi Boga, ne klanja se Bogu, nego

se klanja raznim kumirima! Čovjek postaje za-ista animalan, »sličan stoci koja ugiba«: neg-dje se slavi bogatstvo, prljavi dobitak; novac se proglašava bogom; negdje se čovjek prepušta užitcima tijela, piću i jelu, kazuju se ružne ri-ječi, prostači se i vrijeđa drugoga, navodi se na bludnost, tučnjavu, drogu i svako drugo zlo; negdje su sama mjesta, gradski kvartovi, kraj-nje nehumani jer su obične spavaonice, gdje svatko vodi svoj život, ne brinući se nimalo za drugoga… I tako bismo mogli nabrajati do u nedogled. O, kako su naša mjesta otuđena od Boga, kako su zagađena raznim kumirima, kako Sotona vlada svojim zavođenjem na kla-njanje užitku, moći i bogatstvu.

Zato je za nas katolike tako važno da ba-rem jednom godišnje, na Tijelovo, euharistij-skoga Krista donosimo u naša mjesta, u naše ulice, da barem jednom očistimo naše prosto-re od zagađenosti grijeha i kumira, da ih uči-nimo euharistijski bijelima. I kao što je faraon provozao Josipa cijelim gradom da mu se svi klanjanju, da svi padnu na koljena (Post 41, 42-43), tako mi katolici nosimo samoga Boga, euharistijskoga Krista da pred njim u našim gradovima i selima svi padnemo na koljena, moleći da nas njegov dodir, da nas njegova prisutnost izliječi i spasi, kao što je bila izli-ječena i spašena ona žena koja je dotaknula skute Kristove haljine (Mt 9, 18-22).

A mi svećenici na Tijelovo? Neka nam bude poticaj da na Tijelovo činimo ono što je činio sveti Franjo Saleški. On ovako piše sv. Ivani Franciski de Chantal: »Dok sam nosio Spasite-lja u tijelovskoj procesiji, Gospodin mi je u svo-joj milosti darovao tisuću predivnih misli, zbog kojih sam jedva zadržavao suze… Čvrsto sam držao božanski sakrament na svojim prsima… Ah, kako li sam samo poželio da se moje srce otvori kako bi primilo ljubljenoga Spasitelja… Ali nisam imao nož kojim bih ga mogao otvo-riti, jer to može jedino ljubav…« Čvrsto držimo i mi na svojim prsima Spasitelja u pokaznici, molimo Krista da oštricom svoje ljubavi otvori naša srca, da budu na čast Njemu, kojemu ne-ka je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

34

3. lipnja 2018.

Deveta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj me i smiluj se meni, Gospodine, jer osamljen sam i nevoljan. Vidi nevolju moju i muku i prosti sve grijehe moje.

(Ps 25, 16.18)

Zborna molitvaTvoj se promisao, Gospodine, u odlukama ne vara: ukloni što nam je štetno, udijeli što pomaže za vremeniti i vječni život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Pnz 5, 12-15Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj!

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaOvo govori Gospodin: »Dan subotnji obdr-žavaj i svetkuj, kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živin-če tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vra-ta; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izba-vio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispru-ženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Go-spodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 81, 3-8a. 10-11aPripjev: Kliknite Bogu, jakost našoj!

Nek zazvuče žice, nek se čuje bubanj,svirajte u milozvučnu harfu s citarom!Zatrubite u rog za mlađaka,za uštapa, na svetkovinu našu!

Jer to je propis Izraelu,zapovijed Boga Jakovljeva.Takvo je svjedočanstvo dao Josipukad je izlazio iz zemlje Egipta.

»Oslobodih od tereta rame njegovo,ruke su mu slobodne od košare.U tjeskobi si zavapio i ja te izbavih.

Nek ne bude u tebe drugog bogai ne klanjaj se bogu tuđem!Ja sam Gospodin, Bog tvojkoji te izvedoh iz Egipta.«

Drugo čitanje 2Kor 4, 6-11Život se Kristov u tijelu našem očituje.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Bog koji reče: »Neka iz tame svjetlost zasine!«, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaS pouzdanjem i darovima, Gospodine, pristupamo tvom oltaru da služimo tvojim otajstvima. Molimo te, obdari nas milošću i očisti od grijeha. Po Kristu.


Ulazna: 214 Molimo tebeili: 238 Dan GospodnjiOtpj. ps.: Kliknite Bogu (www.hilp.hr )Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio ili: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

34živo vrelo 35

Pjesma prije evanđelja usp. Iv 17, 17b.aGospodine, tvoja je riječ istina; posveti nas u istini.

Evanđelje Mk 2, 23 – 3, 6Sin Čovječji gospodar je i subote.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuJedne je subote prolazio kroz usjeve. Nje-govi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?« Isus im odgo-vori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i nje-govi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u dom Božji i pojede prinese-ne kruhove kojih ne smije jesti nitko osim sveće nika; a on dade i svojim pratiocima?« I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!« Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čo-vjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredi-nu!« A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli. A on, ražalo-šćen okorjelo šću srca njihova, srdito ih oši-nu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži – i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodov-cima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, ti has hraniš tijelom i krvlju svoga Sina: vodi nas svojim Duhom da te ne priznajemo samo riječju i jezikom, već djelom i istinom te zaslužimo ući u kraljevstvo nebesko. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Slaveći Dan Gospodnji izručimo nebeskomu Ocu svoje živote i svoje vrijeme i zamolimo ga da nam bude svjetlo na putu kroz svijet.

1. Okrijepi mudrošću svoga Duha Crkvu koja hodočasti prema nebeskoj domovini: daj da uvijek bude vjerna istini evanđelja te svjedočanstvom života objavljuje tvoju dobrotu svim ljudima, molimo te.

2. Budi svjetlo papi našemu Franji i svim pastirima Crkve: okrijepi u njima duh vodstva u službi upravljanja, naučavanja i posvećivanja, kako bi sav tvoj narod rastao u vjeri i u ljubavi koja obnavlja svijet, molimo te.

3. Obnovi vjeru u našemu narodu: daj da kao vjernici prepoznamo vrijednost Dana Gospodnjega i čuvamo njegovu svetost, kako bi iz zajedništva s tobom raslo svako naše zajedništvo i svako djelo obnove, molimo te.

4. Nadahni svojom ljubavlju roditelje u zadaći koju im povjeravaš: ohrabri ih za radost služenja i za odgovornost pred darom života, kako bi obitelji bile oslonac budućnosti našega naroda, molimo te.

5. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama: oslobodi ih od krivnje grijeha i daj da budu dionici tvoje vječnosti, molimo te.

Usliši nebeski Oče molitve svoje zajednice. Rasvijetli nas svojim Duhom da uvijek spoznajemo ono što je dobro i istinito te budemo nositelji ljubavi prema svakom čovjeku. Po Kristu Gospodinu našemu.

Jedne subote prolazio Isus kroz usjeve…

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Pred nama su dva događaja koji su se zbi-li u subotu: učenici koji krše odredbe o suboti, trgajući klasje, te Isus koji liječi

subotom. Prvi je slučaj ekstremni slučaj iz tzv. ‘kazuistike’, gotovo besmislen primjer koji do-biva svoj vrhunac u Isusovoj rečenici: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subo-te.« Čovjek je u središtu, čovjek postaje mjeri-lom zakona. Zakon je u sebi bezvrijedan, ako nije za čovjeka. U tome svjetlu možemo odgo-voriti i na pitanje koje je ponašanje vjerničko, a koje nije. Vjerničko ponašanje nastoji živjeti poglavito u odnosu s Bogom ili ‘u Bogu’, dok sve što guši slobodu toga ostvarivanja smisla, radosti življenja, dovodi u napetost ili u protu-slovlje s vjerničkim.

Drugi dio evanđelja govori o ozdravljenju čovjeka usahnule ruke u sinagogi i to u subotu. Riječ je o svetome vremenu i o svetome prosto-ru: subota i sinagoga zajedno. No, unutar tih dimenzija Isus unosi novu, a to je svetost čovje-ka. On tomu bolesniku kaže: stani u sredinu. U izvorniku se nalazi riječ koja veli: pridigni se, ustani, ona ista riječ koja znači i uskrsnuće. Isus ga izvlači iz spisa, iz slova zakona, i čovje-ka stavlja u sredinu, s pitanjem: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Samo kada je čovjek u središtu, može se raspravljati. S čo-vjekom unutar slova zakona može se činiti što je volja onih koji imaju (zemaljsku) vlast i moć. Izlazak iz apstraktnih sustava pred čovjeka, na polje prožeto životnošću, obično stavlja u krizu teorije koje je netko zacrtao. U tome je slučaju nemoguć kompromis: ne učiniti dobro znači učiniti zlo. Jer tzv. indiferentni čini u konačni-ci ipak postaju određenima. Kada treba spasiti život, nema neutralnoga prostora, nema izlaza osim dobra. Drugim riječima: ne ljubiti, već znači činiti zlo.

Je li subotom slobodno činiti dobro? Fari-zeji su šutjeli. Nije to bila šutnja pobijeđenih, već šutnja okorjelih, nesposobnih za izlazak iz

okvira u kojima je lako govoriti o čovjeku, sve dok on nije u središtu. Kada čovjek prestane biti predmetom akademskih rasprava i kada postane prisutnost; ne primatelj odgovora, već donositelj pitanja; tada obično nestaju riječi onih koji se smatraju mudrima.

Poziv slobode i darovanostiŠabat, subota, odnosno Dan Gospodnji, vrije-me je kada je Bog ostvario svoje stvarateljsko djelo, prestajući stvarati stvorenja, otpočinuv-ši od djela, te tako uspostavio ‘vrijeme’ za od-mor i za slobodu, čime se otvara punini života, darovanu u Isusu Kristu. O toj cjelini govore tri čitanja i vode vjernike da se pitaju o svome odnosu prema vremenu i o svome kršćanskom pozivu kao pozivu na slobodu.

Kao što govori prvo čitanje, vrijeme je Bož-je stvorenje i izraženo je u polarnosti svagdana i blagdana, u odnosu radnih dana i jednoga neradnoga dana. Vidi se da je vrijeme za čovje-ka i da čovjek može živjeti samo ‘uređeno vri-jeme’, ritmizirano vrijeme u izmjeni svagdana i blagdana, vrijeme koje ima smislenu razno-likost. Tu ritmičnost živimo u izmjeni dana i noći: »čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri« (usp. Ps 104, 22-23).

No, postoji i ‘Gospodinov dan’, drukčije vri-jeme, vrijeme koje zovemo svetim, danom »za Gospodina« (usp. Pnz 5, 13) koji je čovjek po-zvan poštovati. Poštovati dan Gospodnji je ispo-vijest vjere: postojanje svijeta i njegov put u bu-dućnost ne dolaze od ljudskoga djelovanja, nego od Boga. Svjesni smo da je budućnost vjere i

Deveta nedjelja kroz godinu

Dan Gospodnji: susret vječnoga i stvorenoga

36živo vrelo 37

Crkve na osobit način povezana sa sposobnošću kršćana da žive nedjelju, da posvećuju vrijeme.

Puno je bilo učenja i ideologija koje su za-stupale tvrdnju da je čovjek čovjek ako radi ili onoliko koliko radi, ali je često zaboravljano da je čovjek čovjek ako se ne izgubi u radu i ne otuđi od smisla. Živjeti vrijeme vjernički znači usuditi se živjeti darovanost, šutnju, razmatra-nje, da bi se pozvalo vlastito srce, da bi se raz-govaralo s Gospodinom.

Isusovo postupanje o kojemu govori Evan-đelje vodi do krajnjih posljedica istinu da je »subota stvorena radi čovjeka«, radi njegove slobode i punine života. Zbog toga Isus, pozi-vajući se na Davida, opravdava svoje učenike, jer je subotom dopušteno činiti dobro, ne samo spasiti život nekoga tko je u opasnosti. Štoviše, za Isusa, u suprotnosti s činjenjem dobra nije ‘ne činiti ništa’, nego činiti zlo. Ne činiti dobro kada je moguće već znači ‘oduzimanje života’. Tako propust pripada prostoru činjenja zla, a opravdavanje nečinjenja dobra vjerskim razlo-zima je dvoličnost.

Više od ‘neradnoga dana’Isus liječi bolesne i subotom, premda nisu u životnoj opasnosti, jer objavljuje Stvoritelje-vu volju i jer je vođen ostvarivanjem Kraljev-stva koje je postalo blizim u osobi Isusa Krista, gospodara subote. Tu se nalazi bitan teološki temelj koji se ni u pitanjima neradne nedjelje ne smije izgubiti s kršćanskoga motrišta, jer bi inače bio izgubljen onaj smisao koji ne dopušta

MU

DR

OST

CR

KV

E Vremenu se sve više pristupa kao dragocjenosti – zbog njegove iskoristivosti. Vrijeme se ‘racionalno raspoređuje’, ‘ulaže’, mjeri, cijeni, naplaćuje. I plaća se obračunava po utrošenome vremenu. Pri tome

vrijeme postaje ’trajanje’, kojega isječke mjerimo. Gotovo da više i ne prepoznajemo vrijeme u njemu samome, vrijeme kao dar kojega se ljepota otkriva u njegovu trajanju, u povezanosti trenutaka istim smi-slom i istom darovanošću. Da bismo umjeli živjeti ljepotu vremena i život koji je neodvojiv od vremena, potrebno je cijeniti njegov ritam. Za kazaljke na satu svaki je trenutak jednak. Čovjek, međutim, znade da svako vrijeme nije isto. Postoje trenutci koji se ne mjere i ne procjenjuju po trajanju, nego po doživljaju darovanosti. Dragocjeni su jer ne podliježu mjerljivosti i jer bi im mjerenje dokinulo smisao. Ono što je nemjerljivo, daje mjeru svemu. Dan Gospodnji ritmizira naše ljudsko vrijeme Božjom vječnošću, koja je dar i koju se može živjeti samo kao darovanost. Nedjelja je dan kada vjernik ulazi u ozračje Dara.

da kršćanstvo bude svedeno na sociološku i kul-turalnu stvarnost kojom se može i manipulirati.

Isus je želio ozdraviti i farizeje, ali oni su izišli, kaže evanđelje; no ne da bi činili dobro, već da bi se dogovorili kako osuditi Isusa, kako maknuti onoga koji čini dobro izvan vremena ‘koje su mu oni odredili’. Svojim darom čovje-ku, svojim stavom za čovjekovo dobro, Isus potpisuje vlastitu osudu. Dakle, na samome početku svoga djelovanja on je osuđen, a sam proces bit će ponavljanje i vanjsko predstavlja-nje onoga što je rođeno u srcu.

Ovo je evanđelje poziv nama, da ne izađemo iz Božje prisutnosti ni iz ljudske solidarnosti. Tako se na dan Gospodnji podudaraju proslava Boga i ozdravljenje bližnjega, a za mene koji sam kršćanin to znači da sam odgovoran da dan Gos-podnji za siromaha, patnika, bude dan slavlja i radosti. Slava je Bogu ispunjena ponajviše sre-ćom koju primam od Boga i dijelim s drugima.

Promatrajući značenje nedjelje, ne možemo ostati na razini razmišljanja o radnome i ne-radnome danu. Konačno mjerilo nije rad, već proslava Boga, a to znači odmor, kako bismo se spominjali svoje upućenosti na Boga, kako bi-smo njegovali nadu i otkrivali radost življenja. Nedjelja je vrijeme zajedništva u obećanoj ze-mlji. Razmislimo stoga hoće li iduća i iduće ne-djelje za nas biti prostor predokusa vječnosti, jer vječnost je najbliža nedjeljom u euharistiji; tamo smo sa svima koji od Gospodina i od nas traže ozdravljenje.

Ivan Šaško

Vasil

iy M

yazin

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Duh Sveti – duša naše dušePapa Benedikt XVI.

I danas, kao i u dvije prethodne kateheze, vraćamo se svetom Pavlu i njegovim mislima. Nalazimo se pred jednim divom, ne samo na polju konkretnoga apo-stolata, nego i na polju izuzetno dubokog i poticajnog teološkog nauka. Nakon

što smo prošli puta promišljali o onome što je Pavao napisao s obzirom na središ-nju ulogu što je Isus Krist zauzima u našem vjerničkom životu, danas ćemo vidjeti što kaže o Duhu Svetome i o njegovoj prisutnosti u nama, jer nas i ovdje taj apostol može poučiti stvarima od velikoga značenja.

Poznato nam je što sveti Luka kaže o Duhu Svetom u Djelima apostolskim, opisujući događaj Duhova na Pedesetnicu. Taj Duh nosi sa sobom snažan poticaj za preuzimanje misijskih obveza kako bi se evanđelje svjedočilo trgovima i ulicama svijeta. Zapravo, Djela apostolska pripovijedaju o čitavome nizu poslanja što su ih apostoli izvršili, prvo u Samariji, potom uz obalni dio Palestine, a onda i prema Si-riji. U prvome redu pripovijedaju o tri velika misionarska putovanja što ih je podu-zeo Pavao, što sam već spomenuo u jednom od prethodnih susreta srijedom. Sveti Pavao, međutim, u svojim poslanicama govori nam o Duhu Svetom i pod drukčijim vidikom. On se ne zaustavlja sam,o na oslikavanju dinamičke i djelatne dimenzi-je treće osobe Presvetog Trojstva, nego istražuje i njezinu prisutnost u životu kr-šćanina, čije je samo postojanje njome obilježeno. Rečeno drugim riječima, Pavao razmišlja o Duhu izlažući njegov utjecaj ne samo na kršćaninovo djelovanje, nego i na njegovo postojanje. Upravo je on taj koji kaže da Duh Božji prebiva u nama (usp. Rim 8,9; 1 Kor 3,16) te da je Bog odaslao “u srca vaša Duha Sina svoga” (Gal 4,6). Prema Pavlu, dakle, Duh nas obuzima u našoj najintimnijoj osobnoj nutrini. U tome smislu, evo nekoliko njegovih riječi velikoga značenja: »Zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti… Ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’« (Rim 8, 2.15), a budući da smo sinovi, možemo Bogu reći »Oče.«

Tako se može dobro vidjeti da kršćanin, još prije nego djeluje, posjeduje bo-gatu i plodnu nutrinu, koja mu je darovana u sakramentima krštenja i potvrde, nutrinu koja ga postavlja u objektivan i originalan odnos posinstva u odnosu na Boga. Evo u tome našega velikog dostojanstva: nismo samo slika Božja, već njegovi sinovi. To je i poziv da živimo to svoje posinstvo, da budemo sve svjesniji da smo posinjeni u veliku Božju obitelj. To je poziv na preoblikovanje ovoga objektivnog dara u subjektivnu stvarnost, odlučujuću za naše razmišljanje, za naše djelovanje, za naše postojanje. Bog nas drži svojim sinovima, budući da nas je podigao u dosto-janstvo slično, premda ne jednako, dostojanstvu samoga Isusa, jedinoga pravoga Sina u punom smislu riječi. U njemu nam je darovano, ili vraćeno, stanje sinovstva i pouzdane slobode u odnosu prema Ocu.

Na taj način otkrivamo da za kršćanina Duh nije više samo »Duh Božji«, kao što se to obično kaže u Starom zavjetu te se nastavlja ponavljati i u novozavjetnom

38živo vrelo 39

govoru (usp. Post 41, 38; Izl 31, 3; 1Kor 2, 11.12; Fil 3, 3 itd.). A nije ni samo »Duh Sveti« općenito shvaćen, na način kako se izražavao Stari zavjet (usp. Iz 63, 10.11; Ps 51, 13) ili židovstvo u svojim spisima (Kumran, rabinska književnost). Na poseb-nost kršćanske vjere spada zapravo priznanje da je uskrsli Gospodin podijelio na sasvim novi način toga Duha, te je on postao Duh životvorni« (1Kor 15, 45). Upravo stoga sveti Pavao govori izravno o »Duhu Kristovu« (Rim 8,9), o »Duh Sina« (Gal 4, 6) ili od »Duhu Isusa Krista« (Fil 1, 19). Kao da bi želio reći da nije samo Bog Otac vidljiv u Sinu (usp. Iv 14, 9), nego da se i Duh Božji izriče u životu i djelovanju raspetoga i uskrsloga Gospodina!

Pavao nas poučava još jednoj važnoj stvari: kaže da ne postoji prava molitva bez prisutnosti Duha u nama. On piše: »Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Do-ista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizreci-vim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete« (Rim 26-27). To je kao da kaže da je Duh Sveti, to jest Duh Oca i Sina, već duša naše duše, najtajniji dio našeg bića, odakle se neprestano uzdiže Bogu u pokretu molitve, čiji pravi izričaj nismo sposobni pojasniti. Duh je, doista, uvijek pozoran u nama, nadomješta naše nedostatke i Ocu prinosi naše klanjanje, skupa s našim najdubljim željama. Naravno, to zahtijeva visoku razinu životnoga zajedništva s Duhom. To je poziv da budemo još osjetljiviji, još pozorniji na ovu prisutnost Duha u nama, da je oblikujemo u molitvu, da osjetimo tu prisutnost te da tako naučimo moliti, razgovarati s Ocem kao sinovi u Duhu Svetomu.

Tu je još jedan vidik svojstven Duhu, kojemu nas je poučio sveti Pavao: riječ je o njegovoj vezi s ljubavi. Ovako piše apostol: »Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5, 5). U svojoj enciklici Deus caritas est naveo sam vrlo rječitu izreku svetog Augustina: »Vi-diš li ljubav, vidiš Trojstvo« (br. 19), te sam nastavio tumačiti: »Duh je, doista, ona nutarnja sila koja usklađuje srce (vjernika) sa srcem Kristovim te ih potiče da ljube braću kao što ih je on ljubio« (isto). Duh nas polaže u sam ritam božanskoga života, a to je život ljubavi, čineći da postanemo osobno sudionici odnosa koji postoje izme-đu Oca i Sina. Nije beznačajno da Pavao, kad nabraja različite čimbenike djelovanja Duha, na prvo mjesto stavlja ljubav: »Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir…« (Gal 5, 22). A, budući da po svojoj defi niciji ljubav spaja, to znači ponajprije da je Duh tvorac zajedništva unutar kršćanske zajednice, kao što i kažemo na početku svete mise Pavlovim izrazom: »…zajedništvo Duha Svetoga (to jest zajedništvo koje On čini) sa svima vama« (2Kor 13, 13). S druge strane, međutim, istina je da nas Duh potiče na stvaranje odnosa ljubavi sa svim ljudima. Tako, kad ljubimo, dajemo pro-stor Duhu, dozvoljavamo mu da se izrekne u punini. Na taj se način razumije i za-što Pavao na istu stranicu Poslanice Rimljanima stavlja dva upozorenja: Budite »u Duhu gorljivi«, i: »Nikome zlo za zlo ne vraćajte« (Rim 12, 11.17).

Na kraju, Duh je prema svetom Pavlu, velikodušni zalog što nam ga je sam Bog darovao kao prethodnicu, a u isto vrijeme i kao jamstvo naše buduće baštine (usp. 2Kor 1, 22; 5, 5; Ef 1, 13-14). Tako od Pavla učimo da djelovanje Duha usmje-rava naš život prema velikim vrijednostima ljubavi, radosti, zajedništva i nade. Na nama je da svakoga dana proživljavamo iskustvo Duha, prateći njegove nutarnje poticaje, potpomognuti u odlukama prosvjetljujućim vodstvom ovog apostola.

Kateheza na općoj audijenciji. Srijeda, 15. studenoga 2006.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Svibanjska pobožnost ili vazmena duhovnost?

M eđu raznorodnim oblicima pučke marijanske pobožnosti, u kojoj vjernici časte Majku Gospodinovu, zamjetno mjesto pripada i raširenoj praksi »marijanskih mjeseci«. U Crkvi na Zapadu pučka je pobožnost, uz mjesec listo-pad kao »mjesec krunice«, marijansko obilježje dala i mjesecu svibnju. Uz napomenu da mari-jansko obilježje svibnja ima svoju pretpovijest u germanskim (pretkršćanskim) proljetnim slavljima, valja se prisjetiti da su se listopadska i svibanjska pobožnost u Crkvi razvile u razdoblju (od XVI. st.) kad se vjernike rijetko pozivalo na liturgiju kao prvi i normativni oblik kršćanskoga slavljenja Boga. Stoga su ti oblici pobožnosti bili njegovani paralelno s liturgijskim kultom.

Liturgijska obnova nakon Drugoga va-tikanskoga sabora, dajući nezamjenjivo pr-venstvo slavljenju Kristova otajstva, koje se uzbiljuje u liturgiji Crkve, pružila je temeljno usmjerenje za novo vrjednovanje pučke po-božnosti. Zato marijanska ‘svibanjska’ pobož-nost svoje puno osmišljenje nalazi u usklađi-vanju sadržajâ, oblikâ i vremena te pobožnosti s pripadnim vremenom liturgijske godine, tj. s vazmenim ciklusom. Ispravna kršćanska du-hovnost, osla njajući se na Kristovo djelo otku-pljenja, ne poznaje naime »mjesece«, pa tako ni svibanj, nego »vremena« u kojima Crkva kroz tijek godine slavi čitavo Kristovo djelo otkupljenja. Tako umjesto mjesecî ‘posveće-nih’ različitim naslovima i oblicima pobožno-sti, govorimo o vremenu došašća i božićnom vremenu, vremenu korizme i vazmenom vre-menu te o »vremenu kroz godinu«. Ta bi vre-mena trebala biti nadahnuća za svekoliku kr-šćansku duhovnost pa i za pučku pobožnost.

Promišljajući na tome tragu o uvriježenoj »svibanjskoj« pobožnosti potrebno je ponaj-prije uočiti udioništvo Blažene Djevice Marije u Kristovu vazmenome otajstvu i u događaju Pedesetnice. Dostatno je prisjetiti se Marijine

prisutnosti pod križem, Gospodinovih riječi učeniku Ivanu »Evo ti Majke« (Iv 19, 25-27) te njezine postojane prisutnosti u životu prve je-ruzalemske zajednice (Dj 1, 14). Teško je govo-riti o vlastitosti »svibanjske« pobožnosti ako se ona svede na zajedničko svakodnevno mo-ljenje krunice ili ako se njezino značenje traži u blijedoj slici toga proljetnog mjeseca. Svi-banjsko obilježje marijanske pobožnosti prije svega je vazmeno obilježje. Stoga u vazmenom vremenu, koje se redovito proteže kroz čitavi mjesec svibanj, marijanska pobožnost ne bi smjela biti zamkom da se vjernički osjećaj od-vraća od središnjosti Kristova vazmenoga otaj-stva. Štoviše, ukoliko ti oblici pobožnosti ne bi vodili k punijem razumijevanju i poniranju u otajstvo Vazma, s pravom će se nametnuti pi-tanje smisla takvih oblika pobožnosti.

U raširenoj praksi marijanske pobožnosti, koja počesto gotovo da ne razlikuje vlastitost pojedinih dana i vremena u liturgijskoj godini, danas je, usuđujemo se reći, važnije pitati se kako bi u prvi plan moglo biti stavljeno Kristovo vazmeno otajstvo.

Stoga je na tragu svibanjske pobožnosti, po-trebno nastojati oko vazmene duhovnosti koja će na primjeru Marijine pouzdane vjere nasto-jati graditi istinsko ozračje vazmene radosti i otvorenosti Kristovu Duhu. Življena vazmena duhovnost rodila je i vrijedan oblik pobožnosti – Put svjetla (Via lucis) u kojem Mariju proma-tramo u zajedništvu apostola što iščekuju obe-ćani dar Duha. Bogato vrelo vazmene duhovno-sti nalazimo i u samim liturgijskim obrascima koji Majku Gospodinovu nazivaju »Djevicom iz dvorane posljednje večere« i »Kraljicom apo-stola«, a Ivan Pavao II. nazvao ju je »uzorom razmatranja« (contemplationis exemplar) Kri-stova otajstva. Stoga je vazmeni svibanj izazov za novo sadržajno, kristološko, osmišljavanje marijanske pobožnosti.

Nalazimo se u mjesecu svibnju, kada se u našim crkvama vrši zajednička marijan-ska pobožnost, pod naslovom »svibanjska pobožnost«. Zašto se ona tako naziva i kako joj dati smisao koji će upućivati na samo otajstvo Krista?

B. P., Zagreb

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

Oto

n Gl

iha:

Krčk

i kra

jolik

Nic

olas

de

Stae

l: Kom

pozic

ija, 1

950.

(det

alj)

Documents

5živovre - hilp.hr · Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tijelovo Deveta nedjelja kroz godinu u duhu i istini 38 Duh Sveti – duša naše duše trenutak 40 Svibanjska pobožnost ili