BBaarrbbaarraa TTaayylloorr BBrraaddffoorrdd

AAnnggeell

AAnnđđeeoo

Kako sačuvati dušu i naći pravu ljubav u svetu u kome u jednom trenutku

dodirnete zvezde, a već sledećeg ste na dnu, svetu prepunom neiskrenih prijateljstava

i opasnih veza, a pri tom ne izgubiti ništa od svoje čistote...

Svom voljenom suprugu, Bobu,

s kojim oduvijek dijelim

to nešto stoje tako neizmjerno divno

Stajala je u blizini jednog od divovskih kamenih stupova, malo postrani, u sjeni, i

promatrala borbu.

Zvala se Rosalind Madigan. Bila je sva napregnuta i napetih ţivaca. Ruku

ispruţenih uz tijelo, čvrsto je stiskala šake. Nekoliko trenutaka gledala je borce

suspregnuta daha, a onda, u času kad joj se napetost pojavila i u očima, usne su joj se

neznatno razdvojile.

Mačevi su se sudarili. Metal je udario po metalu.

Ratnici su nastavljali borbu. Mačevali su se do smrti; znala je da pobjednik moţe

biti samo jedan.

Blistavo svjetlo, koje je prodiralo kroz prozore postavljene visoko na zidovima

dvorca, odbijalo se od njihovih brzih i smrtonosnih mačeva. Gavin, niţi od dvojice

boraca, bio je mršav i gibak, a njegovi pokreti izvanredno brzi. Prešao je u napad,

krećući se vrlo brzo, uz opasne udarce rapira. Natjerao je protivnika na povlačenje…

unatrag… na drugu stranu ogromne kamenom popločane dvorane. Sada je odjednom

bio u prednosti.

James, drugi vitez, viši, širih ramena, manje pokretljiv, bio je stjeran u kut, leĎima

je gotovo dodirivao zid izrazom blijeda lica pokazujući mješavinu bijesa i straha.

Ţeni se učinilo da će borba biti gotova i prije nego što je očekivala. Bilo je posve

očito da se Gavin nalazi samo korak od velike pobjede. A onda, na njezino veliko

iznenaĎenje, James je nekako uspio promijeniti drţanje, tek za nijansu, ali ipak

dovoljno da svoju veliku masu premjesti u novi poloţaj. Posve neočekivano,krenuo je

u odlučan protunapad i ona ponovno ostane bez daha. Sada je on bio u prednosti.

Ponešto zatečen Jamesovim potezom, Gavin se sada morao početi braniti. Bila je

sigurna da razvoj borbe nije bio ovako zamišljen. Ona se nagne prema naprijed,

pogleda prikovana za dvojicu muškaraca.

– Okretan poput kakva plesača, Gavin je uzmicao brzim koracima, s uobičajenom

spretnošću, odbijajući Jamesove udarce nevjerojatnom vještinom i snagom.

James gaje nastavio tjerati unatrag, teško dišući, zamahujući mačem podjednako

vješto, ali ipak ne tako lako i okretno kao Gavin.

Njih dvojica pribliţavala su se središtu veličanstvene dvorane, grozničavo

razmjenjujući udarce. Napad. Pariranje. Napad. Pariranje. James je počeo disati jako

teško i ubrzano, a pokreti su mu se odjednom usporili. Gavin je ponovno stjecao

prednost. Bio je u napadu, posve ovladavši situacijom, gradeći poziciju iz koje će

zadati smrtonosni udarac.

U tom trenutku James se spotakne i padne, a mač mu se uz zveket otkotrlja

kamenim podom, daleko izvan njegova domašaja.

Gavin je već stajao nad njim, drţeći vršak mača na samo nekoliko milimetara od

njegova vrata.

Pogledi su im se susreli. Bio je to dug, intenzivan, snaţan pogled. Ni jedan od

njih dvojice nije mogao odvratiti pogled.

– Ubij me, sada. Završi s tim! – poviče na koncu James.

– Ne ţelim uprljati mač tvojom krvlju – reče Gavin hladno, ali najtišim mogućim

glasom. – Dovoljno mi je to što sam dobio ovu posljednju i konačnu bitku. Sada je

meĎu nama doista sve gotovo. Nestani iz ovih krajeva! Vratiš li se, čeka te smrt!

Načinivši nekoliko koraka unatrag, on uvuče mač u korice koje su mu visjele s

opasača, pode na drugu stranu dvorane i potom se, i ne okrenuvši se, počne penjati

širokim stubištem. Tek kad je došao do vrha, na trenutak se okrene i pogleda Jamesa,

a onda nestane u sjeni.

Uslijedio je trenutak potpune tišine.

Potom se začuo zvonak redateljev glas. – Rez! – poviče on, radosno dodajući: – i

to bi bilo sve, ljudi!

Glumac po imenu James skoči na noge; redatelj ţurno ode na drugu stranu

dvorane kako bi se nešto dogovorio sa snimateljem; svi odjednom počnu nešto

govoriti, vrzmajući se scenom, smijući se i šaleći, tapšajući se po leĎima.

Ne obazirući se na iznenadni meteţ, Rosalind uzme torbicu i pohita prema

stubama, traţeći Gavina. Još je uvijek stajao u sjeni na vrhu stubišta. Kad je došla do

njega, vidjela je da se drţi ukočeno; u očima mu se odraţavala bol, dok mu se koţa

ispod šminke jeţila.

– Boli te – reče ona.

– Malo. Imam osjećaj da mi neka čelična ruka pritišće straţnji dio glave. Treba mi

ovratnik, Rosie.

Ona iz torbice ţurno izvuče potporni ovratnik i pomogne mu ga staviti oko vrata.

Tjedan dana ranije, na snimanju u Yorkshireu, Gavina je zbacio konj. Pritom je

pretrpio ozljede mišića i ţivaca u području vrata i lijevog ramena, gdje je sve otada

neprestano osjećao bolove.

Dok mu je pričvršćivala medicinski ovratnik, on ju je zahvalno pogledao, te se

nasmiješio, vidno opušten sada kada su mu glava i vrat imali potporu. U tih je tjedan

dana shvatio da mu on pomaţe više od sredstava protiv boli.

– U ovoj sam posljednjoj sceni bila jako zabrinuta za tebe – reče Rosie i s

nevjericom odmahne glavom. – Ne znam kako si je izdrţao.

– U tome je čar – čar kazališta, čar glume. Čim je scena počela, adrenalin je

potekao kao lud i boli je nestalo. Ili je barem više nisam osjećao. Posve me obuzela ta

uloga Warwicka. Bio sam potpuno u njemu. Postao sam on. Uloga te, valjda, uvijek

preuzme i kad glumim, više ne primjećujem ništa drugo.

– Znam. Ipak sam bila zabrinuta. – Ona mu se nasmiješi. –Nakon svih ovih

godina, čovjek bi mislio da znam kako sve to ide, zar ne? Usto, oduvijek govorim da

je koncentracija jedna od tajni tvoga uspjeha. – Ona ga uhvati za nadlakticu. – Ali,

hajde,poĎimo, Charlie nas čeka, zajedno s Jamesom, Aidom i cijelom ekipom.

Kad su se Rosie i Gavin počeli spuštati u dvoranu, ekipa ih je pozdravila burnim,

oduševljenim pljeskom i klicanjem. Svi su znali da zvijezda filma već danima trpi

uţasne bolove i svi su se divili Gavinu Ambroseu, ne samo zbog glumačkoga dara,

nego i zbog stoičkog podnošenja posljedica ozljede te potpune predanosti filmu. Bio

je istinski profesionalac, odlučan u nakani da na vrijeme dovrši snimanje i ekipa mu je

zbog toga ţeljela iskazati divljenje i zahvalnost.

– Bio si odličan, Gavine, fantastičan – reče Charlie Blake, redatelj, stišćući mu

ruku u trenutku kad se s Rosie spustio do posljednje stube. – I, to ti moram priznati,

nisam mislio da ćeš uspjeti u samo tri pokušaja.

– Šteta je što nije išlo otprve – odgovori Gavin bez imalo oduševljenja u glasu. –

Ali, hvala, Charlie, hvala ti što si nam onako dopustio da se borba razvije. U ovom

posljednjem pokušaju doista smo uspjeli, zar ne?

– I te kako! Neću izrezati ni sekunde iz ove scene.

– Strašan si, Gavine – reče mu producentica Aida Young, prilazeći mu i majčinski

ga grleći, dobro pazeći na njegov vrat. – Bolji ne moţeš biti. Imaš sve što ti je

potrebno.

– Hvala, Aida, to je uistinu vrijedan kompliment, budući da dolazi od tebe. –

Gavin pogleda Jamesa Lanea, s kojim je upravo odglumio scenu mačevanja, te mu se

nasmiješi. – Čestitam, Jimbo.

James mu uzvrati osmijeh. – I ja tebi, prijatelju.

– Hvala što si mi olakšao posao – nastavi Gavin. – Ovakve je borbe teško

koreografirati, a tvoja dinamika nije mogla biti bolja. Štoviše, savršeno si obavio

posao.

– Nema što, mora se priznati da smo nas dvojica dostojni Errola Flynna –

odgovori James namigujući mu. – Šteta je samo što je Kevin Costner upravo snimio

svoju verziju Robina Hooda, inače bismo se i mi mogli prihvatiti tog filma.

Gavin se nasmije i kimne, a zatim, primijetivši izraz Aidina lica, uzvikne: – Hej,

ne budi tako zabrinuta, srce! S vratom mi je sve u redu, doista. Kasnije ću čak i

prirediti zabavu za kraj snimanja.

– Drago mi je, to je lijepo od tebe – reče producentica, a zatim ga upozori: – Ali,

samo ako se osjećaš sposobnim za to.

Gavin pogledom prijeĎe preko lica cijele ekipe. – Hvala – reče on iskreno. –

Hvala za sve, svi ste bili sjajni i kasnije ćemo to proslaviti kako se dolikuje.

– Još kako, Gavine – reče šef rasvjete i cijela se ekipa tada natisne oko Gavina,

ţeleći mu reći koliko je divan, najbolji od svih glumaca, ţeleći mu stisnuti ruku.

Nedugo zatim, Rosie i Gavin izašli su iz divovskog studija, u kojem je

rekonstruirana velika dvorana dvorca Middleham, u hodnik. Ondje se nalazilo

mnoštvo kabela te skela koja se izdizala sve do stropa, podignuta zbog toga da bi se

na nju mogli postaviti Klieglreflektori koji su simulirali sunčevo svjetlo. Oprezno su

koračali kroz labirint ţica i opreme; iako ne iz istih razloga, oboje su osjećali

olakšanje jer je snimljena i posljednja scena i jer je film završen. Bez riječi, obuzeti

svatko svojim mislima, pošli su prema Gavinovoj sobi u straţnjem dijelu kompleksa

zgrada.

– Krajem tjedna doista odlaziš u New York? – upita Gavin, stojeći na vratima

kupaonice u koju se ulazilo iz njegove garderobe, veţući pojas bijelog frotirskog

ogrtača i netremice je gledajući.

Rosie podigne pogled s notesa i pogleda ga u oči.

– Da – reče ona pošto ga je nekoliko trenutaka promatrala, pa vrati notes u

torbicu. – Imam sastanak s nekolicinom broadwayskih producenata. Riječ je o

novome mjuziklu. Moram se vidjeti i s Jan Sutton. Razmišlja o postavljanju nove

predstave My FairLady.

Gavin se stane smijati. – To tebi baš i ne bi donijelo puno zadovoljstva, zar ne? –

upita je, hitro dolazeći do druge strane prostorije. – Na posljetku, Cecil Beaton ostavio

je neizbrisiv i nezaboravan pečat svojim kostimima načinjenim za izvornu predstavu.

Svi ih se sjećaju.

– To je točno, da – sloţi se Rosie. – Ali, znaš što, to bi mogao biti velik izazov.

Ne bih imala ništa protiv takvog iskušavanja mogućnosti… Vidjet ćemo… –

Slegnuvši ramenima, ona ţurno nastavi: – Iz New Yorka idem u Los Angeles. Ondje

ću se naći s Garryjem Marshallom. Ţeli da radim na njegovu novom filmu…

– Umjesto predstave na Broadwayu ili uz nju? – prekine je Gavin.

– Uz nju.

– Rosie, pa ti si luda! To je previše! U posljednje se vrijeme ubijaš poslom. Pa

samo si ove godine radila dvije predstave u West Endu i moj film, a, budimo realni,

ovaj film nije bio nimalo lagan. Štoviše, bio je u najmanju ruku vrlo zahtjevan. Hoćeš

li tako raditi i sljedeće godine? Tri ili četiri stvari? Što je previše, previše je, za ime

Boţje!

– Potreban mi je novac.

– Dat ću ti koliko god ţeliš. Nisam li ti uvijek govorio da je sve što imam ujedno i

tvoje?

– Jesi i hvala ti, Gavine, znaš koliko to cijenim. Ali to nije isto… Hoću reći, tvoj

novac nije isto što i rrovac'koji zaradim sama. Usto, novac zapravo ne treba meni.

Više novca potrebno mi je za moju obitelj.

– Oni nisu tvoja obitelj! – odvrati joj on s neuobičajenom ţestinom, a na licu mu

se nakratko pojavi izraz razdraţenosti.

Rosie ga je gledala iznenaĎeno, razrogačenih očiju, ne dopuštajući riječima koje

su joj se odmah pojavile na vršku jezika da joj prijeĎu preko usana. Ostala je šutjeti,

smetena tim tako očitim bljeskom bijesa, snaţnom reakcijom koja je bila tako

neočekivana.

Naglo se okrenuvši, Gavin sjedne u naslonjač okrenut prema toaletnom stoliću,

uzme kutijicu s kremom i kutiju papirnatih rupčića i stane s lica skidati šminku.

– Oni jesu moja obitelj – reče ona konačno.

– Nisu. Mi smo tvoja obitelj. Ja, Nell i Kevin! – reče on, naglim pokretom ruke

gurajući od sebe kremu i rupčiće.

Ne obazirući se na njegovu razdraţenost, ona pomisli: Mikey. I on pripada

obitelji, gdje god bio. I Sunny. U tom trenutku srce joj nakratko prekrije jedva

primjetna sjena i ona tiho uzdahne, misleći na njih, obuzeta briţnošću.

Već u sljedećem trenutku Rosie je stajala iza Gavina, drţeći ruke na naslonu

njegova stolca. Njezina sjajna kestenjasta glava lebdjela je iznad njegove tamne kose,

a u trenutku kad se u zrcalu susreo s njegovim sivoplavim očima, njezin je pogled bio

prepun pitanja.

Kao da odgovara na njezino neizgovoreno pitanje, on blaţim glasom reče: – Rekli

smo da smo obitelj, sjećaš se? – i potom spusti pogled na fotografiju koja je stajala na

toaletnome stoliću.

Rosie pogleda u istome smjeru, zaustavljajući pogled na likovima u srebrnom

okviru. Ondje su bili svi. Ona i Nell, Gavin, Kevin, Mikey i Sunny, ruku pod ruku,

ozarenih lica, očiju blistavih od očekivanja i nada. Fotografija je snimljena tako

davno, davno. Tada su bili tako mladi… i bez roditelja, svi odreda.

– Obećali smo da ćemo uvijek biti spremni pomoći jedni drugima, bez obzira na

sve, Rosie. Rekli smo da smo jedna prava obitelj – nastavi Gavin. – Tako je i bilo.

Tako i jest.

– Da – prošapće ona – obitelj, Gavine. – Ona se odupre iznenadnoj navali tuge

koja ju je zamalo obuzela – tragično je bilo to što su svi meĎusobno prekršili

obećanja…

Gavin podigne glavu, ponovno je u zrcalu pogleda u oči i uputi joj svoj sada tako

slavan nepravilni osmijeh, prepun topline koja mu je obasjala cijelo lice. – Ako se već

tako silno ţeliš ubiti od posla, onda bi bilo bolje da radiš na nekom od mojih filmova,

gdje barem mogu pokupiti ono što od tebe ostane, ako do toga doĎe. Što kaţeš, hoćeš

li raditi na mojem sljedećem filmu?

Lice joj odjednom više nije bilo ozbiljno, a i iz njezinih zelenih očiju nestalo je

onog zabrinutog izraza. Ona se nasmije, a zatim reče: – Dogovoreno, gospodine

Ambrose. Sklopili ste posao!

U tom trenutku na vratima se začulo kucanje i u prostoriju ude Will Brent. Will je

radio u garderobi. On brzo reče: – Došao sam ti pomoći svući kostim, Gavine, ali

vidim da si to već učinio. Ţalim što kasnim.

– Nema problema, Will, svukao sam samo prsluk. Moţda mi moţeš pomoći s

preostalim stvarima, naročito s ovim čizmama. –

Gavin mu se nasmiješi i ispruţi nogu.

– Odmah – reče Will i brzo mu priĎe.

– Vidimo se na zabavi – prošapće Rosie, poljubi Gavina u tjeme i ode do sofe po

torbicu.

– Zapamti što sam ti rekao, AnĎele. Radiš na mojem sljedećem filmu – reče joj

Gavin, a potom svu pozornost posveti ovratniku i uz bolan izraz lica oprezno ga

namjesti u ugodniji poloţaj na vratu.

Kad je izašla na otvoreno, Rosie zapuhne hladan zrak..Zadrhtavši, ona se još

bolje umota u jaknu i podigne

pogled.

Nebo je bilo sumorno i prijeteće, prepuno olovnih oblaka. Iako je još uvijek bilo

poslijepodne, već je bilo mračno. Bio je to zimski dan u Engleskoj na kakve se u

posljednje vrijeme već bila navikla.

Vjetar je nosio i pokoju kišnu kap i ona se upita što će engleska djeca počne li

ipak kišiti.

Bio je peti studenoga. Noć krijesova, kako su je zvali. Aida joj je to ispričala

prošloga tjedna za objedom, čak joj je i izrecitirala drevne stihove, koji su se prenosili

stoljećima, a koje je naučila još kao dijete:

»Upamti, upamti, studeni peti;

izdaja i zavjera prijeti«.

Aida joj je potom objasnila kako je 1605. godine neki Guy Fawkes pokušao u

zrak dignuti zgradu Parlamenta i kralja Jakova I. Prokazan i uhvaćen prije nego što je

uspio počiniti ozbiljniju štetu, Fawkes je pod optuţbom za izdaju izveden na suĎenje,

osuĎen i smaknut. Otada ga se engleska djeca prisjećaju svakog petog dana mjeseca

studenog, poznatog pod nazivom Dan Guya Fawkesa, koji se slavi kao praznik.

Noćas će širom Britanskog otočja plamtjeti krijesovi, lutke izraĎene prema

Fawkesovu liku bacat će se u vatru, prireĎivat će se vatrometi, a prema tradiciji, na

vatri će se peći i krumpiri i kesteni – sve to, dakako, ne padne li kiša.

– Bude li sve u redu, završit ćemo snimanje petoga – rekla joj je Aida tada,

prošlog utorka za objedom u restoranu koji se nalazio u sklopu studija. – Ali bojim se

da nećemo moći zapaliti kriješ. Zbog opasnosti od poţara, naravno. Ipak, moţda

smislimo nešto drugo čime ćemo dostojno obiljeţiti Noć krijesova i završetak

snimanja.

Nije mogla točno odrediti što Aida podrazumijeva pod riječju »dostojno«, ali i

ona i svi ostali ubrzo će to doznati. Zabava je trebala početi za nekoliko sati.

Rosie pogleda oko sebe i nastavi ţurno koračati pustim dvorištem iza studija

Shepperton, krećući se u smjeru svoga ureda u glavnoj zgradi.

Ovdje je radila tijekom posljednjih devet mjeseci, tako da joj je sve već bilo

dobro poznato i osjećala se kao kod kuće. Usto, uţivala je raditi s Aidom i ostatkom

filmske ekipe, odreda Britancima, s kojima se od samog početka osjećala ugodno i

opušteno.

Posve neočekivano shvatila je koliko će joj nedostajati i Shepperton i svi koji su

radili na filmu. To joj se” nije dogaĎalo na svakom poslu; katkad je po završetku

snimanja osjećala'olakšanje i radost zbog toga što moţe istog trena, nestati bez

osvrtanja. Ali prijateljstvo i zajedništvo medu glumcima, ekipom i ljudima iz

produkcije postalo je tijekom višemjesečnog snimanja filma King-maker vrlo snaţno i

stvorilo osjećaj bliskosti i prisnosti koji je sada bio jači nego ikada. Moţda se to

dogodilo zato što je upravo ovaj film nailazio na poteškoće još od prve klape, pa su

svi postali toliko bliski, boreći se protiv nedaća, dajući sve od sebe kako bi projekt

uspio. Bila je sigurna u njegov uspjeh. U filmskome svijetu gotovo je bilo pravilo da

teţak film na koncu često bude i najbolji, kad se jednom dovrši montaţa, glazba i kad

doĎe u kina.

Svi su radili nevjerojatno puno, dajući od sebe više nego štp je posao od njih

traţio, čak i kad bi bili gotovo na rubu iscrpljenosti. Pa, ipak, nekako su uspijevali

obavljati sve što je bilo potrebno. I Gavin, koji je u ulogu Richarda Nevillea, grofa od

Warvicka, uloţio srce i dušu, ostvario je zvjezdanu ulogu, štoviše ulogu dostojnu

Oscara. Tako je barem mislila ona, ali, u to nije' bilo nikakve sumnje, ona je bila

pristrana.

Otvorivši dvokrilna staklena vrata produkcijske zgrade, Rosie uskim hodnikom

pode do svog ureda. Zatvorivši za sobom vrata, na trenutak se nasloni na njih,

pogledom upijajući svaku pojedinost u prostoriji: crteţe koji su prekrivali zidove,

ormare s kostimima, ogroman stol prepun pisanih materijala te brojne i raznovrsne

dodatke za kostime izraĎene po njezinim nacrtima.

Tijekom devet mjeseci provedenih u toj sobi prikupila je bezbroj stvari i sada je

shvatila da je u sljedećih nekoliko dana očekuje puno pakiranja. S olakšanjem je

pomislila kako, srećom, ipak ima dvije pomoćnice, Val Homer i Fanny Leyland, koje

će joj pomoći s katalogizacijom crteţa, pakiranjem i crteţa i onih kostima koje je

ţeljela zadrţati u privatnoj arhivi i spremanjem u kutije knjiga i fotografija

upotrijebljenih tijekom pripremanja za posao.

Glavne skice kostima koje je izradila za Gavina bile su pričvršćene na dugačkome

zidu ureda i ona im sada priĎe i pogleda ih, nekoliko trenutaka provodeći u pomnom

proučavanju crteţa. Potom kimne samoj sebi: Gavin je imao pravo, Kingmaker je

doista bio vrlo zahtjevan film, ne samo zbog svoje veličine, sloţenosti i velikog broja

glumaca, nego i zbog pompe, svečanih prizora i drugih povijesnih elemenata kojih je

scenarij bio prepun, a o kojima je ona morala voditi računa i koji su, posve prirodno,

utjecali na njezine kreacije. Bio je to istinski izazov. No ona je na izazove reagirala

dobro; činilo se da je motiviraju da pruţi sve od sebe. I koliko je god posao bio teţak i

naporan, bila je zahvalna za mogućnost da sudjeluje u radu na filmu takva dosega i

veličine.

Od samoga početka, od prvih pretprodukcijskih poslova, bila je ushićena, prepuna

uzbuĎenja i energije.

Najveći dio snage usmjerila je na Gavina, koji je igrao glavnu ulogu Warwicka.

Grof je sredinom petnaestog stoljeća puna dva desetljeća bio najutjecajnija osoba u

Engleskoj. Bio je Jorkširac kraljevske krvi, potomak kralja Edvvarda III.,

najistaknutiji engleski grof svoga doba i jedan od najvećih zemljoposjednika i

vitezova-ratnika u cjelokupnoj povijesti – prava legenda. Upravo je Warwick na

englesko prijestolje postavio svog roĎaka Edvvarda Plantageneta – za vrijeme

graĎanskog rata izmeĎu kraljevskih kuća York i Lancaster, poznatog pod nazivom Rat

niza, koji je dobio prema simbolima ruţe: bijela ruţa kuće York i crvena ruţa kuće

Lancaster. Warwick je bio vodeća ličnost u cijelome ratu. Bio je zasluţan za konačni

poraz Lancastera u nizu krvavih bitaka, a čelno mjesto prepustio je Edwardu od

Yorka, legitimnom nasljedniku.

Zbog toga što je Warwick bio zakulisna figura i glavni savjetnik svog

devetnaestogodišnjeg štićenika, kralja Edwarda IV, suvremenici su ga prozvali

Kingmakerom. To se ime odrţalo puna četiri stoljeća, a tako je nazvan i njihov film.

Scenarij, koji je napisala dobitnica Oscara Vivienne Citrine, najviše se bavio

Warwickom tijekom 1461. godine, kada je bio u trideset i trećoj godini i na vrhuncu

moći, a radnja se nastavljala još dvije godine potom, završavajući 1463.

Rosie je glavna briga bila za Gavina načiniti kostime koji ne samo da će stilom

biti srednjovjekovni, nego će mu i odgovarati, isticati njegove fizičke osobitosti, na

platnu izgledati dobro i biti udobne za nošenje i kretanje.

Kao i uvijek, cilj joj je bio odjeći dati vjeran povijesni izgled, kako bi osigurala

autentičnost. Čvrsto je vjerovala u to da kostimografija, jednako kao i scenografija, na

platnu mora ţivo predočiti odreĎeno razdoblje i tako pripomoći da film bude

realističan i uvjerljiv. Bila je poznata po svojoj vještini u postizanju uvjerljivosti, kao i

po neizmjernoj nadarenosti; i to je bila jedna u nizu tajni njezina uspjeha kao

kostimografkinje. Kostimi Rosalind Madigan već su dugo bili poznati po jedinstvenu

osjećaju za vrijeme, bilo da se radilo o razdoblju iz prošlosti ili sadašnjosti i ona je

dobro pazila da svaki od njih u potpunosti ocrtava društveni poloţaj i nacionalnu

pripadnost likova u odreĎenom filmu ili kazališnoj predstavi.

Za Kingmakera se pripremala toliko da je u jednom trenutku spoznala kako je

pročitala više toga nego što je to inače činila i više nego što joj je uopće bilo potrebno.

Ali to je bilo zbog Gavina. Cijeli je film bio njegova zamisao i njegov osobni projekt.

Bio je jedan od producenata, a čak je prikupio i novac za njegovo financiranje.

Hollywood uopće nije ţelio sudjelovati u projektu, iako je Gavin bio jednako velika

zvijezda kao i Costner, Stallone i Schwarzenegger i premda su njegovi filmovi uvijek

donosili veliku zaradu. Zapravo, Gavin se našao u jednakoj situaciji kao i Kevin

Costner kad je pokušavao zainteresirati hollywoodske studije za Ples s vukovima.

Nitko od velikih igrača nije ţelio ući u taj projekt i Costner je pošao dalje i sve učinio

sam, namičući potreban novac uz pomoć Jakea Eberta, nezavisnog producenta sa

stalnim boravištem u Europi.

Kingmaker je u cijelosti bio Gavinov – bila je to njegova vizija – i vjerovao je u

njega s takvim ţarom da je oduševljenje prenosio i na sve oko sebe.

Kao zaljubljenika u povijest, kojega Warwick fascinira već dugo vremena, dok je

čitao još jednu njegovu biografiju, ponovno ga je opčinila dramatičnost, uzbudljivost,

postignuća, veličanstvenost i neizreciva tragičnost grofova ţivota. Mašta mu je bila

raspaljena, bio je nadahnut i odmah je odabrao nekoliko ključnih godina, kada je

Warwickova zvijezda bila na vrhuncu, te razvio vlastitu priču koja će posluţiti kao

predloţak za film. Potom je uposlio Vivienne Citrine, traţeći od nje da napiše

scenarij. Na njemu su zajedno radili više od godinu dana, sve dok se Gavin nije

uvjerio da su postigli savršenu verziju koju više nije bilo moguće dotjerivati, istinski

kvalitetan scenarij.

I sama Rosie bila je silno obuzeta cijelim projektom još od samoga početka. S

Gavinom je o filmu prvi put razgovarala još kad su se potkraj 1988. vidjeli u Beverlv

Hillsu i njezinu uzbuĎenju nije bilo kraja kada je on prošle godine od svih djelića

konačno uspio sastaviti cjelinu.

Još puno prije nego što su u Engleskoj počeli bilo što raditi, ona se stala

pripremati za izradu kostima, čitajući biografije Warwicka i Edwarda IV, kao i

povijesne knjige o Engleskoj, Francuskoj i srednjem vijeku. Proučavala je umjetnost i

arhitekturu toga razdoblja, ne bi li o njemu tako stekla potpunu predodţbu, a kad se

konačno našla u Londonu, provela je sate i sate u muzejima u odjelima s povijesnom

odjećom.

Kad su pomoćnik redatelja, scenograf, producent i još nekoliko članova ekipe s

Gavinom pošli u potragu za lokacijama za snimanje, ona im se pridruţila.

Najprije su posjetili dvorac Middleham u jorkširskim pustopoljinama, nekadašnje

Warwickovo veliko sjeverno uporište, koje je još uvijek postojalo, ali je već odavno

bilo tek napuštena ruševina srušenih tornjeva i uništenih odaja izloţenih vjetru i

utjecaju vremena. Ali Gavin je smatrao da je vaţno vidjeti zamak i područje na

kojemu je Warwick odrastao i proveo velik dio ţivota.

Ona i Gavin zajedno su razgledali divovski prazni prostor koji je nekoć činio

glavnu dvoranu. Sada je bila bez krova, a zidovi su joj se i dalje rušili. Pod

jarkoplavim nebom koračali su kamenom popločanim podom djelomično obraslim

travom i sićušnim proljetnim divljim cvijećem koje se probijalo kroz pukotine.

Unatoč takvu stanju, dvorac je ostavljao snaţan dojam i poticao joj maštu, jednako

kao i Gavinu. Kasnije su se vozili turobnim vrištinama na kojima je Warwick

izvojevao neke od najvaţnijih pobjeda.

Pretkraj putovanja pošli su još dalje, u smjeru istočne obale. Gavin je ţelio

pogledati York Minister, veličanstvenu gotičku'katedralu u Yorku, drevnom gradu

okruţenom zidinama. Upravo u taj grad Warwick i Edward IV. jednom su ušli

pobjedonosno i slavodobitno, dolazeći s ravnica Yorka na svečano opremljenim

konjima, na čelu velike vojske, visoko podiţući svilene barjake s grbovima, njih

dvojica, heroji cijele Engleske – junački mladi kralj i Kingmaker. Rosie je to smatrala

jednom od najţivopisnijih i najefektijih svečanih scena u scenariju i bila je

oduševljena time što će za nju raditi kostime.

Nakon još nekoliko izleta u Yorkshire i nebrojenih sati provedenih u osami

knjiţnica i muzeja, na koncu je stekla dovoljno znanja da bi mogla početi izraĎivati

sve nacrte, sigurna u to da o srednjovjekovnoj Engleskoj zna više od većine ljudi.

Pokazalo se da je jedini problem na koji je Rosie naišla bilo dizajniranje oklopa.

Prisjećajući se sada te zabrinutosti i nervoze, pogledala je oklop koji je stajao u

jednome kutu prostorije i pritom se trgnula. Nikada neće zaboraviti uţasne muke s

kojima se suočila dok je stvarala prototip.

U scenariju je postojala jedna scena velike bitke, koju je Gavin, unatoč

poteškoćama pri snimanju i velikim troškovima, svakako ţelio zadrţati. I tako joj nije

preostalo drugo nego baciti se na izradu srednjovjekovnog oklopa.

Na koncu je uspjela prevladati brojne probleme, ali samo zahvaljujući Brianu

Acklandu-Snowu. Brian je bio njihov izuzetno nadareni scenograf, još jedan dobitnik

Oscara – za film Soba spogledom – koji je u to vrijeme pokušavao u studijskim

dvoranama Sheppertona oţiviti Englesku petnaestog stoljeća.

Po Rosinu mišljenju, Brian je bio genij i dobro je znala da će mu biti vječiti

duţnik. On ju je upoznao s proizvoĎačem ronilačkih odijela koji je uspio izraditi

primjerak njezine kreacije cjelokupnog oklopa, koristeći se jakim i krutim neoprenom

sa srebrnim premazom koji je domišljato simulirao ţeljezo, materijal od kojeg su se u

srednjem vijeku izraĎivali svi oklopi. Sintetska guma bila je lagana i ugodna za

nošenje, a na filmu je ipak izgledala poput pravih oklopa.

Okrenuvši se, Rosie priĎe velikome stolu na suprotnoj strani prostorije, svjesna

toga da mora razvrstati gomile literature kojom se koristila pri pripremanju za posao.

Odmah joj je postalo jasno da će joj trebati čak šest velikih sanduka u koje će sve

to spakirati. Osim knjiga, skica i fotografija, tu su još bili i uzorci posebno obojenih

tkanina, primjerice tvida, vune i finog sukna; uzorci antilopa i koţe za čizme, hlače,

kaputi i prsluci; komadići krzna, kao i velik izbor tkanina od baršuna i svile. U

košarama i kutijama nalazile su se začudne zbirke sjajnog, blistavog filmskog nakita –

broševa, prstenja, ogrlica, naušnica, narukvica, ukrasne dugmadi, pojaseva, korica i

kruna od pozlaćena metala. Sve one raskošne, svečane, veličanstvene stvari potrebne

za takav povijesni film.

Kakva je to bila produkcija! – pomisli ona, gotovo zadivljeno – skupa, pomno

razraĎena i neusporedivo kompliciranija od onoga što su očekivali prije početka

snimanja. A u pojedinim trenucima bila je tako prepuna napetosti. Bilo je tu

temperamentnih ispada,, padale su ljutite riječi, a uza sve to bilo je i uistinu ozbiljnih

problema s kojima su se morali suočiti, poput lošeg vremena i bolesti, i koji su

prouzročili kašnjenja i nove troškove. S druge strane, sama snimanja uvijek su bila

vrhunsko uzbuĎenje i uţitak, te se na kraju pokazalo da je snimanje bilo najdivnije

moguće, onakvo na kakvu još nikada nije radila i na kakvu moţda više nikada i neće

raditi.

Kad god je mogla, išla je s Gavinom gledati materijal snimljen dan ranije, preko

noći razvijen u laboratoriju. Od svake scene koju je pogledala u maloj projekcijskoj

dvorani, zastajao joj je dah. Sve je izgledalo kako valja, ţivopisno i vizualno

dojmljivo; rasplet radnje je očaravao, a gluma je bila vrhunska.

Gavin je bez prestanka bio zabrinut; na neki način, svi su bili zabrinuti. Ali prije

samo nekoliko trenutaka, po završetku snimanja posljednje scene, duboko u sebi znala

je da su načinili vrhunski film. Bila je sigurna u njegov uspjeh. Bila je uvjerena u to

daje Gavin stvorio film koji svojom kvalitetom, dosegom i vaţnošću nije nimalo

zaostajao za Lavom u zimi, i da će film dobiti pregršt Oscara.

Nakon nekog vremena, Rosie se prenula iz razmišljanja 9 filmu, sjetivši se koliko

toga u sljedeća tri dana još mora učiniti.

Stoga je sjela za svoj radni stol koji se nalazio”ipred prozora i, stavivši pred sebe

telefon, počela okretati broj. Na drugoj strani veze telefon je zvonio i zvonio sve dok

netko na posljetku nije podignuo slušalicu. Začula je dobro joj poznat djevojački glas:

– Bok, Rosalind, oprosti što se tako dugo ne javljam. Bila sam na ljestvama,

stavljala sam tvoje kutije na najvišu policu.

– Kako si znala da te ja zovem? – upita Rosie kroz smijeh.

– Ne budi smiješna, Rosalind, na ovaj me broj ne zove nitko drugi, to dobro znaš.

– Svakako. Načas sam zaboravila. No, svejedno, Yvonne, kako si?

– Dobro, kao i svi ostali. Collie i Lisette su vani. Jesi li htjela razgovarati s

Collie?

– Pa, da, jesam, ali nije vaţno, doista. Samo sam ţeljela vidjeti kako ste i reći vam

da sam sinoć poštom poslala dva čeka. Jedan za tebe, jedan za Collie.

– Hvala, Rosalind.

– Čuj, dušo, u subotu krećem u New York i…

– Kad smo neki dan razgovarale, rekla si mi da ti avion polazi u petak! – reče

Yvonne malo povišenim tonom.

– Tako sam planirala, ali ovdje imam toliko toga za spakirati, pa sam odlučila

rezervirati kartu za subotu ujutro. Uzgred, dobit ćeš puno novih kutija za arhivu, pa ih

samo sloţi na hrpu u nekom kutu mog studija. Pobrinut ću se za njih kad doĎem.

– A kada će to biti?

Uočivši pomalo ţalostan prizvuk u glasu mlade ţene, Rosie umirujućim tonom

reče: – U prosincu. Doći ću u prosincu. To nije tako daleko.

– Obećaješ?

– Obećajem.

– Ovdje je sve drugačije kad te nema. I nedostaješ mi.

– Znam, i ti meni. Ali, ubrzo ću doći. – Nakon kratkog oklijevanja, Rosie upita: –

Usput, je li se Guy vratio?

– Jest. Ali nije ovdje. Izašao je s Collie i Lisette. I svojim ocem. Rosie je to toliko

iznenadilo da je uskliknula: – Kamo su otišli?

– Otišli su do Kyre. Danas joj je roĎendan.

– Ah… – Rosie na trenutak zašuti, a onda, nakašljavši se, nastavi: – Pozdravi ih i

puno, puno pozdrava tebi, Yvonne. Hvala ti što si se umjesto mene brinula za sve,

uistinu sam ti zahvalna na tome. Ne znam što bih bez tebe.

– Nije to ništa. Uţivaj, Rosalind.

Pošto su se pozdravile, Rosie se zagledala u daljinu, misleći na Guya. Kako li je

to neobično što je s ostalima pošao do Kyre. To je za njega bilo tako neuobičajeno.

No, s druge strane, ona je rijetko, ako i ikada, razumjela njegove motive. Bio joj je

potpuna zagonetka; to joj je zapravo, vjerojatno, oduvijek i bio. MeĎutim, u jednu je

stvar bila posve sigurna. Njegova savjesna ugladenost koju je iskazivao prema Kyri

bila je tek maska koju je navlačio kako bi prikrio ogorčeni prijezir koji je prema njoj

osjećao. Bio je ljubomoran, naravno. Ona je taj nesretni osjećaj u njemu otkrila još

davno. Ljubomoran na Kyru i na prijateljstvo svog oca s tom Ruskinjom, kao i na

njegovu duboku naklonost prema njoj.

Rosie se nasloni i pogleda fotografiju na rubu stola na kojoj su bili prikazani Guy,

Lisette i Collie. Fotografiju je snimila ona, i to prošloga ljeta, i taje snimka zračila

nečim toliko bezbriţnim i sretnim da ju je dala uvećati i uokviriti. No njihovi

bezbriţni osmijesi prikrivali su uznemirenost, bol i nesreću – u najmanju ruku takvi su

se osjećaji skrivali u Guyu i Collie, to je i predobro znala. Lisette je još bila premala,

bilo joj je tek pet godina, da bi znala bilo što o tako bolnim stvarima. Guy je

predstavljao problem, u to više nije nimalo sumnjala. Ne samo svome ocu, nego i

svima oko sebe, a najviše njoj i Collie, koju je, bez stvarnih razloga, okrivljavao za

većinu svojih nedaća.

»Izgubljen u vremenu«, tako gaje okarakterizirao Gavin. Guy mu nikada nije bio

osobito simpatičan i za njega je volio reći da je trebao ţivjeti šezdesetih godina u

Haight-Ashburyju. – Ta je protuha obični ostarjeli hippie, izgubljen u prostoru i

potpuno izgubljen u vremenu – rekao joj je prije nekoliko dana s gorkim prizvukom u

glasu. U toj Gavinovoj opasci bilo je i zrnca istine – zapravo i više od zrnca. Ali nije

bilo načina na koji bi mogla promijeniti Guya; katkad je mislila daje on na najboljem

putu samouništenja.

MeĎutim, što god Gavin govorio o Guyu i ostalima, oni su ipak njezina obitelj, a

ona je s njima jako povezana, stalo joj je do njih. čak joj je u odreĎenoj mjeri stalo i

do Guya, iako to ne zasluţuje.

Ona osjeti kako je na trenutak obuzima očaj. Guy nije umio procijeniti ljude, nije

im mogao prodrijeti pod koţu – inače bi se bolje snalazio sa svojim ocem, Collie i s

njom. Njegova neodgovornost kao da se s godinama povećavala; oduvijek je znala da

je slab, ali u posljednje je vrijeme počela vjerovati i da je najsebičnija osoba koju je

ikada upoznala.

Pogled joj je sada odlutao do druge fotografije koja se nalazila na stolu. Bila je

jednaka kao i ona koja je stajala na Gavinovu toaletnom stoliću; čak i okvir Tiffany

bio je isti. Nell je još davno, jednom za Boţić, svakome od njih dala po jednu takvu

fotografiju, zadrţavajući jednu za sebe.

Nagnuvši se prema naprijed, zagledala se u Nellino lice. Kako je samo krhko

izgledala s tim njeţnim crtama lica, sjajnom srebrnoplavom kosom i sanjarskim očima

plavim poput blistava ljetnog neba. Iako je bila malena, sitnih kostiju i krhke graĎe,

Nell je bila jaka – najjača od sviju njih, mislila je Rosie katkada. Čelična odvaţnost i

ţeljezna volja, tako je u posljednje vrijeme opisivala svoju »malu Nell«.

Sa slike se radosno smiješila njihova prelijepa Sunny, njihova Zlatna Djevojka.

Imala je jednako svijetlu kosu kao i Nell, ali njezina je bila zlatna, i bila je viša i

snaţnije grade te vrlo privlačna na onaj slavenski način: pomalo zakošene oči oblikom

slične bademu, izraţene jagodice, četvrtasta brada. Sunny je bila krepka i zdrava,

ruţičastobijela put bila joj je svjeţa i vlaţna, jedinstvene jantarne oči posute zlatnim

točkicama. Bila je prepuna ţivota. Cijela njezina pojava nekako je pokazivala da

vjerojatno potječe iz seljačke obitelji, a to je i bilo točno, potjecala je iz takve obitelji;

njezini roditelji bili su Amerikanci prve generacije, poljskog podrijetla. Jadna Sunny.

Pokazalo se da je načinjena od staklenih niti i jednako krhka kao i svi ostali. Da,

doista, jadna Sunny, koja svoje dane proţivljava na tom uţasnom mjestu, duše

odbjegle nekamo daleko, daleko od sviju njih, i od stvarnosti.

Kevin je stajao pokraj Gavina. Tamnoput, zgodan, s crnim irskim očima iz kojih

zrače smijeh i nestašnost. Na svoj način, i on je za njih bio izgubljen, ţiveći u utrobi

zvijeri, na rubu ponora, neprestano trčeći od opasnosti do opasnosti, zarobljena

strašnome podzemlju koje bi ga jednoga dana moglo stajati ţivota.

Bio je tu još i Mikey, stisnut izmeĎu Kennyja i Sunny, još jedna ţrtva razdoblja u

kojem su odrasli, još jedan od onih bez kojih su ostali. Na ovoj je fotografiji njegova

pepeljasta kosa izgledala gotovo zlatno, kao blistava aureola oko njegova lica;

oduvijek je smatrala da Mikey od sviju njih ima najljepše lice, ugodno i srdačno. Bio

je privlačan na jedan profinjen, nenametljiv način, a sve ih je zasjenjivao svojom

visinom i širokim ramenima.

Nisu znali gdje je Mikey. Nestao je, doslovno iščeznuo, i koliko god se Gavin

trudio, nije uspio doći ni do kakve provjerene informacije o njemu ili barem do traga

o njegovu prebivalištu. To nije uspjelo ni privatnim detektivima koje je Gavin

unajmio.

Ona, Nell i Gavin bili su trojka koja je ispala kako treba, koja je svojim uspjesima

došla do vrha i ostvarila svoje mladenačke snove. Iako se njezin brat Kevin moţda ne

bi sloţio s time da su njih troje jedini koji su uspjeli u onome što su nakanili postići.

Kevin Madigan takoĎer je uspio – ali na svoj način. Nema sumnje da on radi ono što

ţeli, i da to radi dobro, mislila je ona.

Rosalind uzme sliku i podigne je do visine očiju, pomno i dugotrajno

proučavajući lica. Nekoć su svi bili tako bliski, puni ljubavi i njeţnosti, s

isprepletenim ţivotnim putevima.

Nakon nekog vremena, pogled joj se zaustavio na Gavinovu liku. Kako je taj lik

danas slavan – to koščato lice, same ravne plohe i oštri uglovi, s visokim, oštrim

jagodičnim kostima i dubokom rupicom u bradi. Njegove oči, jasne, sivoplave, boje

škriljevca, bile su široko razmaknute, ali i duboko usaĎene. Hladne oči, takvima ih je

smatrala. Gledale su je ispod tih dugih trepavica i crnih obrva, koje su bile jednake

boje kao i kosa. Onako prodorne, iskrene i postojane pripadale su u red očiju s

kakvima se prepredenjaci nisu voljeli susretati. Usta su mu bila čuvstvena, gotovo

njeţna, a taj neobičan, nepravilni, zakrivljeni osmijeh koji je tako dobro znala sada je

već bio slavan jednako koliko i njegovo lice – na neki način, taj je osmijeh bio njegov

zaštitni znak.

Ţene širom svijeta zaljubljivale su se u to lice, moţda i zbog toga što je to bilo

lirsko lice, lice za koje se činilo da su ga dirnuli i boli i patnje, romantično lice.

Moţda čak i srednjovjekovno? Razmišljala je o tome, pitajući se nije li pomiješala

glumca s njegovom najnovijom ulogom, ali znala je da nije tako. Gavin je imao

onakvo lice kakvo se često prikazivalo na slikama iz petnaestog stoljeća, iz staroga

svijeta, iz Europe. To nije bilo neobično, budući da je po majčinoj strani bio škotskog

podrijetla, tako je i dobio ime, a po očevoj talijanskoga, tako da mu je prezime bilo

Ambrosino, sve dok ga radi glumačke karijere nije malko promijenio.

Unatoč svoj slavi, bogatstvu i uspjesima, Gavin Ambrose duboko u sebi nije se

bitno promijenio – to je dobro znala. Na bezbroj načina bio je to još uvijek onaj isti

mladić kojega je upoznala 1977. godine. Bilo joj je sedamnaest godina, jednako kao i

njezinoj prijateljici Nell; Gavinu je tada bilo devetnaest, Kevinu i Mikevju dvadeset,

dok je šesnaestogodišnja Sunny bila najmlaĎa. Kao skupina, prvi su se put sastali

jedne blage rujanske večeri, na proslavi Sv. Januarija, talijanskoj svetkovini koja se

odrţavala u ulici Mulberry, u Maloj Italiji, u juţnome dijelu Manhattana.

Bilo je to tako jako davno, pomisli ona. Točno prije četrnaest godina. Njoj i Nell

sada je bilo trideset i jedna godina, Gavinu trideset i tri, njezinu bratu Kevinu trideset

i četiri. U meĎuvremenu, svima njima dogodilo se toliko toga…

Rosie se trgne na snaţan zvuk kucanja na vratima, te se uspravi. Prije nego što je

uspjela bilo što reći, vrata se širom otvore i u prostoriju uĎe jedna od njezinih

pomoćnica, Fanny Leyland.

– Ispričavam se što me nije bilo na završnoj sceni! – usklikne Fanny ţivahno,

prilazeći njezinu stolu poput vjetra koji je prošuštao kroz sve haljine. Malena, vitka i

skladna, bila je pametna, nadarena, prepuna nervozne energije i istinski ovisna o radu.

Fanny je bila odana Rosalind. Kao da joj se ispričava osmijehom, ona nastavi: –

Na ţalost zadrţala me jedna teška glumica. Nisi me trebala, zar ne? – Stajala je ispred

njezina stola, pomalo zabrinuta izgleda.

– Ne, zapravo i nisam, ali trebat ću te sutra – odgovori Rosie. – Morat ćemo se

baciti na posao i sve ove knjige strpati u kutije.

– Nema problema. Val i ja radit ćemo kao prave odane ropkinje i do navečer će

sve biti spremno.

– U to baš nisam sigurna – odgovori Rosie i stane se smijati. – Jako će mi

nedostajati tvoje nasmijano lice, tvoja nepresušna energija i vedrina, Fanny. A da i ne

spominjem tvoju učinkovitost. Tako sam se naviknula na tebe i, budimo relne,

razmazila si me.

– Ne, nisam, i ti ćeš meni nedostajati. Sjeti me se, Rosalind, molim te, kad budeš

radila neki novi film ili predstavu. Doći ću dok kaţeš keks… gdje god ti bila. Poći ću

na kraj svijeta samo da opet radim s tobom!

Rosie se nasmiješi mladoj ţeni. – Naravno da na sljedećem projektu moţeš raditi

sa mnom, Fanny. Val takoĎer. To bih doista voljela. Vas ste dvije najbolje pomoćnice

koje sam ikada imala.

– O, Boţe, hvala, to je takvo priznanje! Divno! Usput, razlog zbog kojeg se nisam

vrzmala ovuda i čekala da ti pomognem kad se vratiš sa snimanja bila je Margaret

Ellsworth. – Fanny načini grimasu i nastavi: – Svim silama ţeli dobiti onu haljinu

koju je nosila u sceni krunidbe u Westminsterskoj opatiji. Štoviše, spremna je za nju i

ubiti.

Zbunjena, Rosie se namršti. – Što bi, za ime Boţje, netko uopće radio sa

srednjovjekovnom haljinom? Čak i nije tako osobito lijepa… u svakom slučaju meni

se nikada nije jako sviĎala, iako sam je ja kreirala.

– Glumice su glumice, posebna vrsta ljudi. Ili su to barem te teške glumice –

promrmlja Fanny i onda se vedro nasmiješi. – Ali, dakako, ima i onih divnih, posebno

dragih osoba, a njih je na ovome svijetu neusporedivo više nego raznih jadnica kakva

je Maggie Ellsvvorth.

– To je istina – sloţi se Rosie. – U svakom slučaju, bit će najbolje da ti to riješiš s

Aidom. Ţele li producenti prodati haljinu ili je pokloniti Maggie, ja nemam ništa

protiv. Hoću reći, ja nisam vlasnica te haljine, znaš, niti je ţelim imati u arhivi. Mogla

bi odmah poći do Aide, ha? Riješi to s njom, a onda se vrati što prije moţeš. Danas

popodne voljela bih početi katalogizirati skice.

– U redu. Vraćam se odmah, a Val bi sada već trebala biti na putu iz garderobe,

stoga se ne brini: nas tri riješit ćemo sve bez ikakvih problema. – S tim riječima,

Fanny se okrene na peti i pojuri na hodnik, neoprezno za sobom zalupivši vratima, i to

toliko snaţno da se zatresla cijela krhka zidna konstrukcija.

Smiješeći se i odmahujući glavom, Rosie podigne telefonsku slušalicu. Fanny je

doista posebna osoba i uistinu će joj nedostajati, kao i Val. Otvorivši adresar, pronaĎe

broj broadwayskih producenata koji su ţeljeli razgovarati s njom o novom mjuziklu, a

zatim pogleda na sat.

U Engleskoj je sada bilo petnaest i trideset. Uz vremensku razliku od pet sati, to

je značilo da je u New Yorku pola jedanaest prije podne. Upravo savršeno vrijeme za

taj poziv.

Na proslavu završetka snimanja pozvano je gotovo tri stotine ljudi i Rosie se, dok

je stajala na vratima, činilo

da su se svi i odazvali.

Tu je bila cijela ekipa, zajedno sa svim glumcima, nekolicina šefova studija, kao i

popriličan broj »civila«, ljudi povezanih s filmom samo preko bračnih drugova ili

svojih najbliţih i najmilijih, a koje su susretljivi producenti takoĎer pozvali.

U rukama drţeći pića, svi su ţivahno čavrljali, druţeći se u najvećem studijskom

prostoru u Sheppertonu, gdje je bila rekonstruirana glavna dvorana dvorca

Middleham.

Pošavši naprijed, kako bi se pridruţila okupljenomu mnoštvu, Rosie primijeti da

scena izgleda ponešto drugačije nego samo nekoliko sati ranije, kada su snimani

posljednji kadrovi. Velikih komada srednjovjekovnog namještaja više nije bilo, a u

jednome kutu maleni je sastav izvodio popularnu glazbu. Dobavljači hrane postavili

su oko pozornice dugačke sklopive stolove; ti stolovi, prekriveni uškrobljenim bijelim

stolnjacima, bili su prepuni raznovrsne hrane: dimljenog i poširanog lososa iz

Škotske, prţene piletine i puretine, glazirane šunke, janjećih butova, pečene govedine,

svakovrsnih salata i povrća, probranih sireva i deserta, od francuskih kolača i ledenih

čokoladnih slastica s tučenim vrhnjem do voćnih salata i engleskih biskvita.

Dva slična stola postavljena su za piće i za njih se brinuo cijeli niz konobara, dok

je još nekoliko desetaka posluţitelja i posluţiteljica kruţilo s pladnjevima punim pića

i pikantnih predjela.

U trenutku kad je pokraj nje prolazio konobar, Rosie s pladnja hitro skine čašu

pjenušca, zahvali mu, te se uputi prema sredini dvorane, traţeći Aidu i svoje

pomoćnice, Fanny i Val.

Za samo nekoliko sekundi pronašla je producenticu kako razgovara s nekolicinom

šefova studija, a kad ju je Aida uočila kako se pribliţava, ispričala se i poţurila joj u

susret.

Kad su se pozdravile, Rosie usklikne: – Kakvo oproštajno slavlje! Čestitam!

– Oh, ali ja tu nisam učinila ništa – usprotivi se brzo producentica – osim što sam

podignula slušalicu i nazvala dobavljače hrane i pića.

Rosie joj se nasmiješi. – Naravno da si nešto učinila. Ti si sve ovo isplanirala,

stoga nemoj biti tako skromna. Kad smo već kod toga, što čuvaš u rukavu za kasnije?

Aida joj uputi zbunjen pogled. – Na što misliš?

– Prošloga tjedna, za objedom, rekla si mi da ćeš smisliti nešto posebno, nešto

dostojno i Noći krijesova i svršetka snimanja.

– Kako bi bilo da spalimo lutku Margaret Ellsworth? – reče Fanny tiho,

pribliţavajući im se u pratnji Val.

– Ti, zlobnice jedna! – ukori je Rosie blago i s veselom iskrom u očima.

Pogledavši producenticu, potom nastavi: – Što je bilo s onom srednjovjekovnom

haljinom? Jeste lije prodali Maggie?

Aida odmahne glavom. – Ne, dala sam joj je. I doţivim li i stotu, nikako mi neće

biti jasno zašto ju je ţeljela.

– Moţda da bi igrala lady Macbeth – reče Fanny. – Za nju bi to bila upravo

idealna uloga.

– Ili vampiricu – doda Val, prevrćući očima i hineći uţasnutost.

– Bila bi savršena i za tu ulogu.

– Puno vam hvala, svima! – reče Rosie. – Sve tri rekle ste doista puno toga o

mojim kostimima.

– Tvoji kostimi uvijek su upravo fantastični, najbolji na svijetu – reče Gavin,

prilazeći joj straga i stavljajući joj ruku na rame. Potom, tiho, smijuljeći se, doda: –

Gledaj što je mačka Povukla kući!

– Znala sam da ću te pronaći tu negdje, Rosie, kako se opijaš šampanjcem i

uţivaš – reče jedan nepogrešivo engleski glas.

Istog se trena okrenuvši, Rosie se, razrogačenih očiju, nade lice u lice s Nell, koja

je bila prelijepo našminkana i počešljana i u svojem je crnom kostimu i biserju

izgledala savršeno elegantno.

– Uspjela si doći, Nelly! Pa to je fantastično! – usklikne oduševljeno Rosie.

Dvije ţene, dugogodišnje bliske prijateljice, ushićeno se zagrle, a kad su se

konačno razdvojile, Nell reče: – Kako ih uopće mogla propustiti ovu završnu zabavu?

Ovo je i m j film, nije li tako?

– Svakako – ustvrdi Aida, pribliţivši joj se kako bi joj pruţila ruku. – Dobro nam

došla natrag.

– Hvala, Aida. I moram vam reći da je lijepo sve vas ponovno vidjeti – odgovori

Nell, srdačno se nasmiješivši i Fanny i Val, time im pokazujući da se izjava odnosi i

na njih.

Rosine pomoćnice pozdrave je s naklonošću, uzvraćajući joj osmijeh, a onda

ţurno nestanu.

Aida takoĎer pode dalje, uz objašnjenje: – Mislim da bih trebala provjeriti je li

sve u redu. I uvjeriti onaj band da zasvira nešto malo ţivlje. Ah, da, kada je riječ o

Noći krijesova, Rosie, nešto sam doista smislila. Ali, to će biti iznenaĎenje. Vidimo se

kasnije. –Nakon tih riječi, ona ih brzo napusti.

Gavin od posluţitelja u prolazu uzme dvije čaše bijelog vina i jednu od njih pruţi

Nell. Njih troje odmah potom podu u jedan kut, gdje je bilo malo tiše.

Rosie s ljubavlju uhvati Nell za nadlakticu. – Tako sam sretna što te vidim! Kad si

stigla u London?

– Maloprije. Iz Pariza.

– Oh… što si ondje radila?

– Jutros sam imala nekakav poslovni sastanak. U Pariz sam doputovala sinoć,

francuskim Concordeom iz New Yorka… s Johnnyjem Fortuneom. On upravo planira

koncert za sljedeće proljeće… znaš kako ga Francuzi oboţavaju. U svakom slučaju,

morali smo se naći s impresariom koji će organizirati nastup, no čim je sve

dogovoreno i sastanak manje-više dovršen, odjurila sam na aerodrom i uletjela u prvi

avion za London.

– Koliko ostaješ? – upita je Gavin.

– Samo par dana. Johnny dolazi u četvrtak ujutro. U subotu navečer ima koncert u

Albert Hallu, tako da ima pune ruke posla. Potom, čim se vidim s tetom Phvllis,

vraćam se u New York. Vjerojatno putujem u ponedjeljak ili utorak.

– To mi je drago čuti – reče zadovoljno Rosie. – Razočarala bih se da te nema kad

ja budem ondje. U posljednje se vrijeme ne viĎamo dovoljno i veselila sam se tome da

ćemo malo biti zajedno.

– Znam, i ja, dušo, i nema opasnosti da se ne viĎamo, Rosie moja. Ah, da, prije

nego što zaboravim, ovo je rezervni ključ moga stana. – Dok je govorila, Nell je

pretraţivala torbicu, a zatim je iz nje izvukla ključ i predala ga Rosie. – Znaš kućni

red… osjećaj se kao kod kuće i ne miči prstom. Sve prepusti Mariji… ona će se

odlično brinuti za tebe.

– Hvala, Nell – reče Rosie i spremi ključ u svoju torbicu. Njih dvije tada počnu

planirati Rosin put u New York i Gavin se povuče korak unatrag, ţeleći im pruţiti

dovoljno mjesta i mira da nekoliko minuta popričaju nasamo.

Naslonivši se na zid, on otpije gutljaj vina, nadajući se da će se uskoro početi

osjećati bolje. Nije ţelio nositi ovratnik i na zabavi, jer tako ne bi mogao nositi

kravatu. Ali u posljednji čas ipak ga je morao staviti, jer je u vratu odjednom počeo

osjećati bol. Zbog povelikoga ovratnika odjenuo se leţernije nego što je to inače činio

u ovakvim prigodama, odabravši modru svilenu košulju, pri vrhu otkopčanu, sive

sportske hlače i tamnoplavi sako od kašmira. Sada mu je bilo drago što je na sebi

imao upravo tu odjeću; bila mu je udobna i u njoj se osjećao manje sputanim, unatoč

ovratniku.

Otpijajući gutljaje vina, kriomice je proučavao Rosie Madigan, svoju najbolju

prijateljicu i jedinu osobu kojoj se mogao povjeravati.

Ranije tog dana učinilo mu se da izgleda izuzetno biijedo i iscrpljeno, a upravo to

bio je jedan od razloga zbog kojih je podignuo toliko buke oko novih projekata koje je

namjeravala preuzeti sada, po završetku Kingrnakera. No večeras je, začudo, izgledala

osvjeţeno i cijela njezina pojava odisala je nekakvim sjajem. Tamni kolutovi oko

očiju iščezli su, a šminka je njezinim obrazima dala lijepu ruţičastu boju. Bilo mu je

drago što odjednom i neočekivano izgleda toliko bolje, a onda je gotovo istog trena

shvatio što je učinila.

Otišla je u šminku, pomisli on, to je pravi uzrok njezinu nenadanu procvatu u

posljednjih nekoliko sati. Katie Grange, glavna šminkerica, bila je poznata po posve

nauobičajenom daru koji joj je omogućavao da i najumornijem glumcu podari zdrav i

mladenački izgled. Nije bilo nikakve sumnje u to da je Katie vješto primijenila

nekoliko kozmetičkih preparata i tako za nekoliko trenutaka prikrila one jasne

znakove preopterećenosti poslom, prekovremenog rada i neprestane brige, koji su u

posljednje vrijeme Rosinu licu davali tako izmučen izgled.

TakoĎer je bila i kod frizera, primijeti on, još pomnije promatrajući Rosie. Imala

je prelijepu kosu, crvenkastosmeĎe boje, koja joj je padala na ramena u sjajnim,

raskošnim valovima i jasno je vidio da ju je profesionalno počešljao i obradio Gil

Watts.

Rosie je nedvojbeno pomogla ta mala pomoć profesionalaca i to mu je bilo

beskrajno drago. Izgledala je tako dobro kako nije izgledala već mjesecima, iako je

morao priznati da nije osobito oduševljen vunenom haljinom koju je nosila, i to

ponajviše zbog boje. Bila je tamnosiva i, premda vrhunski skrojena, za nju je svakako

bila odviše bezlična. No, s druge strane, to je u posljednje vrijeme kod Rosie bila

uobičajena priča. Bila je toliko zauzeta kreiranjem odjeće za druge da manje-više nije

pazila što sama nosi. Najviše mu se sviĎala u ţivim bojama koje je voljela dok su bili

mladi – grimiznoj, ţutoj, plavoj i gotovo svakoj nijanski zelene, koja je naglašavala

boju njezinih krupnih, izraţajnih očiju.

Gavin priguši uzdah, prisjećajući se Rosinih problema, svega onog tereta koji je

podnosila tijekom posljednjih pet godina. Previše muke za samo jednu osobu. To joj

je neprestano govorio, ali ona ga nije htjela slušati, a njezin uobičajeni oštri odgovor

svaki bi put zaključivao tu temu.

Nejasno, u nekom zakutku njegove svijesti, skrivala se misao koja ga je često

progonila i koja mu je govorila da bi trebao preuzeti njezin teret, štoviše da to mora

učiniti, iz ljubavi i prijateljstva. Ali, ona mu to ne bi dopustila; odbijala je njegovu

pomoć, kao i njegov novac. Posljednjih je godina svojim filmovima zaradio puno

novca, a čemu novac uopće sluţi ako njime ne moţeš olakšati ţivot nekome do koga

ti je stalo? Kad bi Rosie barem htjela uzeti malo tog novca, to bi joj tako višestruko

olakšalo situaciju.

Budući da je to neprestano odbijala, on je osjećao teško i trajno nezadovoljstvo,

duboko se u sebi boreći s bijesom prema svim tim iritantnim ljudima koje je ona

ustrajno nazivala svojom obitelji. Propalice, svi zajedno, pomisli on, osjećajući kako

taj bijes istoga trena izbija na površinu.

Rosie je predobra za sve njih, to je posve sigurno. Rosalind Madigan bila je

najbolja, najljubaznija osoba koju je znao, koju je ikada upoznao. U njoj nije bilo ni

tračka neke loše osobine, bila je neumjereno dobra, obzirna i velikodušna. Nikada ni o

kome nije rekla ni jednu ruţnu riječ, i uvijek je nastojala pomoći manje sretnima od

sebe.

U tome je osnovni problem, pomisli iznenada Gavin. Predobra je – i to joj škodi.

Ali takva je bila i u mladosti, običijo je u ljudima vidjela samo ono najbolje.

Pretpostavljao je da se zapravo nikada i neće promijeniti. Vuk nikada ne mijenja ćud,

zar ne?

Gavin je u sebi okarakterizirao Rosie kao pravu američku djevojku. Američku

ruţu na dugačkoj stabljici. Uistinu je bila lijepa. I puna ţivotnosti, prijateljske

naklonosti, otvorena, iskrena, inteligentna i puna energije. Naročito je volio tu njezinu

inteligenciju i elan. Zbog toga je s njom mogao razgovarati o bilo čemu, a ona bi

uvijek razumjela što joj pokušava reći i ta njezina energija bila je samo dobrodošla.

Nije bila nimalo apatična; štoviše, bila je to najmanje zasićena i ravnodušna osoba

koju je znao. Iako je na brojne načine bila profinjena, iako je vidjela puno toga i puno

putovala, nije bila ni umorna od ţivota i svijeta ni cinična. To je smatrao

nevjerojatnim uspjehom za nekoga tko ţivi u njihovu svijetu – blistavom,

glamuroznom, podlom, natjecateljskom, okrutnom svijetu show-businessa.

Odjednom shvativši da već predugo i preintenzivno bulji u Rosie, Gavin pogleda

Nell Jeffrey.

Rosie je bila prosječne visine, oko metar i šezdeset pet centimetara, ali uz Nell,

znatno niţu i krhkije graĎe, izgledala je neusporedivo više i krupnije. Gavinu je Nell

izgledala poput kakve porculanske lutkice, s tom ruţičastobijelom, tipično engleskom

puti i srebrnastoplavom kosom. Ali, dobro je znao da taj njezin porculanski izgled nije

u skladu s velikom otpornošću, jednim od najlucidnijih umova s kojima se ikada

susreo, te neobičnom upornošću koja katkad graniči s krajnjom svojeglavošću.

Da, prava je ţenska, ta naša Mala Nell, pomisli on, promatrajući je, zamišljena

izraza lica, preko ruba čaše.

Tijekom četrnaest godina, koliko je poznaje, odnosno otkako je iz Londona došla

u New York, Nell je izgradila poprilično nevjerojatnu karijeru i postala jednom od

najuspješnijih i najutjecajnijih američkih agentica. Osim što se brinula za karijeru i

poslove najvećeg pjevača popularne glazbe devedesetih, neizmjerno popularnog

Johnnyja Fortunea, zatim za Rosie, njega samog, te za sve njegove filmove, Nell je

preko sebe imala i odnose s javnoću jednog velikog hollywoodskog studija, još

nekoliko vrhunskih filmskih zvijezda, scenarista, redatelja, producenata, te pregršt

najtraţenijih pisaca.

Nakon rada u više prestiţnih newyorških agencija, gdje je naučila posao, i to više

nego dobro, Nell je s dvadeset i sedam godina utemeljila vlastitu tvrtku, koja je otada,

tijekom posljednje četiri godine, doţivljavala procvat. Sada je u njoj, u velikim

uredima u New Yorku, Los Angelesu i Londonu, bilo zaposleno puno ljudi.

Unatoč takvim poslovnim uspjesima, Nellin privatni ţivot bio je jednako prazan i

nezadovoljavajuć kao i Rosin. Kako je samo ţelio da si njih dvije pronaĎu dvojicu

dobrih muškaraca s kojima će se skrasiti!

Gavin otpije velik gutljaj vina, iskreno iznenaĎen samim sobom. Pitao se kako

baš on, od svih ljudi, moţe uopće pomisliti takvo što.

Kada je bila riječ o Nell, to je bio Mikey, Gavin je to znao. Sada je već dugo bio

posve uvjeren da se nikada nije posve oporavila od svoje mladenačke veze s

Mikevjem i da se, kada je on prije dvije godine netragom nestao, ona jednostavno

ugasila. Barem u pogledu muškaraca.

Što se tiče Rosie, to je bila posve druga priča.

U odreĎenom smislu, ona je privatno bila u neusporedivo većoj nevolji nego i on i

Nell. Ali o tome trenutačno nije ţelio razmišljati.

Već i po svojoj naravi izuzetno sloţena osoba, Rosie je bila upletena u brojne

druge komplikacije, a sve one bile su posljedica načina ţivota koji je odabrala. Posve

u skladu s tim, ona je to nijekala; jednako je tako lako odbijala i tvrdnju da je sloţena

osoba. Ali, on ju je dobro poznavao.

Misli mu u tom trenutku prekine Nell: – Izgledaš uţasno zamišljeno, dragi moj.

Čovjek je, dakako, tuţan, kada je film gotov. Ali, s obzirom na okolnosti, mislila sam

da ćeš osjetiti olakšanje… hoću reći, kao izvršni producent, zacijelo si misliš: »Hvala

Bogu, sve je gotovo, nema više nesreća o kojima se moram brinuti«. Ili tako nešto.

Zar ne? – Ona upitno uzdigne obrve.

Gavin kimne, izraţavajući slaganje. – Doista osjećam olakšanje, Nell, vjeruj mi. I

nisam zamišljen, barem ne zbog filma. Da ti pravo kaţem, razmišljao sam o vama

dvjema i poţelio da si.pronaĎete kakva dva dobra dečka. Da se skrasite…

– Ma nemoj! Pregrizao jezik! – usklikne Nell, prekidajući ga i prijekorno ga

gledajući. – Ovako sam savršeno sretna, hvala.

Rosie reče: – Ja takoĎer, Gavine. Stoga, molim te, ne gnjavi nas.

– U redu, u redu – reče on, povlačeći se. – Samo sam se igrao starijeg brata i

nema potrebe da se zbog toga toliko uzbuĎujete i ljutite.

Nasmiješivši mu se, Nell reče: – Znamo da imaš samo najbolje namjere, Gavine,

kada je riječ o nama, tvojim ljubimicama. Ali, znaš, znamo se i same pobrinuti za

sebe. Sada smo već odrasle, djevojke. DoĎi, poĎimo po piće i ubacimo se meĎu taj

svijet. –Teatralno mu namignuvši i načinivši grimasu, ona završi: – Tko zna koga sve

moţemo zateći kako se skriva u toj razuzdanoj gomili, ha?

I on i Rosie se nasmiju.

Gavin reče: – Doista bi bilo najbolje da se pridruţimo zabavi. Ova je ekipa bila

sjajna i volio bih s njima popiti piće, malo pročavrljati. Usto, svima bih im se htio

osobno zahvaliti.

IznenaĎenje koje je Aida priredila za Noć krijesova bio je vatromet.

Počeo je u devet sati, pošto su bila posluţena hladna predjela, a odrţan je na

velikom prostoru iza studija. Svi su se okupili vani, promatrajući, radosno uzvikujući i

oduševljeno plješčući raznovrsnim specijalnim efektima koji su zastirali noćno nebo.

Ognjena kola, kaskade, vodopadi, rakete, rasprsnute zvijezde, duge i snjeţne pahuljice

pojavljivale su se jedna za drugom, pršteći u jarkim bojama i finim, zamršenim

oblicima, obasjavajući kroz tamu okolne zgrade. Bio je to prizor od kojega je zastajao

dah, čarobna bajka boja i svjetla koja je potrajala više od dvadeset minuta.

No najspektakularniji je bio finale, kada je raketama ispisan naslov filma. A

nakon riječi Kingmaker, na nebu se pojavio natpis: Hvala, Gavine.

Kad se klicanje i pljeskanje stišalo, jasan bariton počeo je pjevati: »Jer, on je tako

divan, jer on je tako divan« i potom su mu se svi gorljivo pridruţili.

Pjevajući s njima, Rosie je znala da svatko od njih, jednako kao i ona, misli

upravo to što pjeva.

– Misliš li da je Gavinov brak u krizi? – upita Nell, prodorno promatrajući Rosie.

Rosie je bila toliko osupnuta tim pitanjem da je iz ruke gotovo ispustila šalicu s

čajem. Nepomično je stajala i bez riječi promatrala prijateljicu. Kad je konačno

uspjela povratiti dar govora, rekla je: – Odakle ti, zaboga, takva pomisao?

Sada je došao red na Nell da zašuti. Ona se nasloni na sofi, a na licu joj se pojavi

zamišljen izraz.

Rosie nije skidala pogled s nje, očekujući odgovor.

Bilo je kasno, podosta iza jedan u noći i njih su se dvije opuštale u Rosinu

apartmanu u hotelu Athenaeum na Piccadillyju.

Ona, Gavin, i većina Amerikanaca iz ekipe ondje su ţivjeli već mjesecima, a Nell

je u hotel došla toga poslijepodneva, kao što je to činila svaki put kad bi bila u

Londonu.

Sa zabave u studiju Shepperton dovezli su se Gavinovom limuzinom, a on se s

njima uspeo u Rosin apartman na čašicu pića prije spavanja. No otišao je na počinak

prije više od sat vremena, ţaleći se na iscrpljenost. Nije se moglo poreći da izgleda

premoreno; lice mu je odjednom postalo upalo i blijedo, a bilo je očito da mu ovratnik

smeta. – Moram skinuti ovaj prokleti ovratnik, popiti tabletu i poći u krevet –

promrmljao im je odlazeći iz apartmana.

Rosie i Nell još su neko vrijeme razgovarale, razmjenjujući novosti; prije

nekoliko minuta Rosie je otišla u kuhinjicu i skuhala čaj.

Sada je sjedila, drţeći šalicu objema rukama, pogleda još uvijek uprta u Nell. –

Zašto si to pomislila, Nell? To o Gavinovu braku? – upita ona i ponovi: – Zašto?

Nell je pogleda u oči i polako, tihim glasom, objasni: – Louise nije došla na

proslavu završetka snimanja. To se još nikada nije dogodilo. Mislim uvijek je bila na

njegovim zabavama, bilo u New Yorku, Los Angelesu ili u inozemstvu.

– Ali, morala se vratiti u Kaliforniju – odvrati Rosie. – Pripremiti se za Boţić.

– Za Boţić! Pa, tek je početak studenoga, za ime Boţje!

– Onda moţda za Dan zahvalnosti, više se zapravo ne sjećam. U svakom slučaju,

puno je bila ovdje i često putovala na relaciji London – Los Angeles. Stoga sam

sigurna da je sve u redu. Usto, ona ima i svoj posao.

– Posao! Kakav posao? Da sjedi u odborima dobrotvornih organizacija, na to

misliš?

Ne uspijevajući se prisiliti da prijeĎe preko očitog prijezira koji je titrao u Nellinu

glasu, Rosie se pomno zagleda u svoju prijateljicu. – Čujem li ja to neku zlobu u tvom

glasu? – upita ona.

– Moguće. Ne volim Louise Ambrose, i nikada mi s6 nije sviĎala, još od prvog

dana, otkako sam je upoznala, kada je onako plazila oko Gavina. Ne znam što je tada

u njoj vidio, niti što u njoj vidi sada… ako išta i vidi. Ona je jedna od onih koje se s

godinama i zrelošću nisu popravile, ona je samo postala još gora. Po mome mišljenju,

ona je posve apsurdna osoba, i sigurna sam da nikada neću shvatiti njihov odnos.

Nikada. Kako god bilo, Gavin se trebao oţeniti tobom.

– No, hajde, Nelly, nemoj sad započinjati tu priču u ovo doba noći. Vrlo dobro

znaš da smo Gavin i ja, u vrijeme dok je to nešto, onako malo, medu nama trajalo, bili

tek djeca, za ime Boţje…

– Još je uvijek zaljubljen u tebe.

Rosie je iznenaĎeno pogleda, a potom gotovo nerazumljivo brzo reče: – Pa to je

sada već čista glupost! Nije nimalo zaljubljeniji u mene nego što sam ja zaljubljena u

njega.

– Hoćeš li se kladiti? –Ne, neću.

– Bojiš se čuti istinu, Rosie draga?

– Nimalo. Ali u ovome si doista pretjerala, Nelly, pretjerala si. Posljednjih sam

devet mjeseci s Gavinom radila dan i noć, pa ne misliš li onda da bih trebala znati je li

zaljubljen u mene ili ne? Usto, onda davno, u New Yorku, bili smo tako mladi…

»Zaslijepljeni« bila bi ta riječ koja bi puno bolje opisala naše tadašnje osjećaje.

– Hej, pred tobom sjedi Mala Nell, AnĎele… tako te oduvijek s ljubavlju zvao,

zar ne? Ali, da nastavim, u oči te sada gledam ja, a ne bilo tko drugi, a mene ne moţeš

zavarati. Bila si zaljubljena u njega, Rosie Madigan. Tada si mi to rekla – ako si,

slučajno, zaboravila. I vrlo se dobro sjećam da si bila toliko opčinjena njime da nisi

dobro vidjela ništa oko sebe. A Gavinovi osjećaji bili su jednako tako snaţni. Doista

je bio zaljubljen u tebe. I još je uvijek.

– Ne budi smiješna. Ja bih to znala…

– Ne, ne bi znala, previše se brineš za one proklete francuske ţabare.

– Molim te, Nell, nemoj večeras… Umorna sam – reče Rosie molećivo.

– I ja. Nego čuj, vratimo se na moju početnu tvrdnju: doista mislim da je Gavin

nesretan s Louise.

– A ja sam apsolutno sigurna da nije. Tijekom snimanja ovoga filma, s njima sam

provela puno vremena, više od tebe, Nell. Oboţava Louise i njegovo drţanje prema

njoj nije se promijenilo, posve je jednako kao i prije.

– Pa što… on je glumac.

Rosie se namršti, ali ne reče ništa. Potom, nekoliko trenutaka kasnije, odlučnim

glasom reče: – Još mi uvijek nisi dala nikakav valjan razlog zbog kojega odjednom

misliš da mu je brak u krizi. –Nakratko zašutjevši, ona je upita: – Znaš nešto što ja ne

znam?

– Ne, ne znam. Zaboravimo to, moţe? – Nell je to rekla prebrzo, slegnuvši

ramenima i dobacivši joj blijed, gotovo pokajnički osmijeh.

Prostorijom je zavladala tišina.

Na koncu Nell reče: – Čuj, riječ je samo o predosjećaju, Rosie. Kao što sam ti

počela pričati, činilo mi se uţasno neobičnim da večeras nije došla na završnu

proslavu. Sam Bog zna – i ja takoĎer – koliku je strku prije radila oko dolaska na

završetak snimanja, bez obzira na sve što je trebalo poduzeti da bi došla. – Nell stane

odmahivati glavom. – Bila je jednostavno nevjerojatna! Večeras sam je se sjetila

upravo zbog tako uočljiva izostanka. Učinilo mi se neobičnim i to što mu ne kliče sa

strane, ako već ne i iz samoga središta zbivanja. Znaš kakav je njezin ego, neprestano

ţeli biti u središtu pozornosti. Ţelim zapravo reći kako bi čovjek pomislio da bi ga

ona ţeljela i privatno i javno potapšati po leĎima zbog ovakva uspjeha, zar ne?

Kingmakerje uistinu veliko djelo.

Spoznajući da u svemu tome ima i ponešto istine, Rosie kimne i potom polako

reče: – No to ipak nije dovoljno da zaključiš kako imaju problema, zar ne?

Nell tiho uzdahne i stane odmahivati glavom. – Vjerojatno nije. I, kao što sam ti

maloprije rekla, zaboravimo to, Rosie. Moţda si to samo umišljam. – Nell ustane i

reče: – Bit će najbolje da te već jednom pustim spavati.

– Da, sutra ustajem doista rano – promrmlja Rosie, odlaţući šalicu na stol i

takoĎer ustajući.

Zajedno su pošle do vrata; Rosie ih otvori i potom se okrene prema Nell. –

Gavinov brak nije zapao u nevolje, to ti govorim posve iskreno. Ja bih valjda znala da

jest.

Ne, ne bi znala, pomisli Nell, ne vidiš šumu od drveća. A on tebi nikada ne bi

rekao što stvarno osjeća. Kako bi ti to uopće i mogao reći?

Nagnuvši se prema njoj, Nell poljubi Rosie u obraz. – Laku noć. Vidimo se sutra.

Ići ću u Shepperton, moram pregledati fotografije koje su snimljene tijekom prošlog

tjedna. Bit ću ondje cijeli dan, s čovjekom iz ekipe radit ću na nekim prikazima filma

u časopisima.

– Znači da bismo mogle ručati u studiju.

– Izvrsno, Rosie. Vidimo se.

– Dobro spavaj, Nell.

Rosie zatvori vrata i polako poĎe u spavaću sobu, razmišljajući o svemu što joj je

Nell rekla. Cijela joj je priča bila posve nevjerojatna.

Dan je bio blistav. Nebo je bilo čisto i jarkoplavo, bez najmanjeg tračka naoblake,

i premda mu zrake nisu bile tople, sunce je te hladne subote u studenome Park aveniji

davalo zlatan sjaj, neizmjerno doprinoseći iskričavosti i ţivahnosti toga prijepodneva.

Rosie je uţurbano koračala pločnikom, uţivajući u tome što še vratila u New

York, obuzeta brojnim uspomenama. Uglavnom su to bile lijepe uspomene, pa su

njezini sadašnji problemi nestali, barem privremeno. U svakom je slučaju osjećala

daje trenutačno manje muče, a ona potištenost koja ju je u posljednje vrijeme toliko

mučila, kao nekim čudom iščezla je čim je stupila na američko tlo. Usto, čvrsto je

odlučila uţivati u tih nekoliko tjedana koje će ovdje provesti; ništa joj neće moći

pokvariti prvi posjet rodnome gradu nakon dvije godine izbivanja.

U New York je doputovala tek tri sata ranije, Concordeom iz Londona, nakon

nevjerojatno brzog leta preko Atlantika, koji je trajao samo tri sata i četrdeset minuta.

Kartu za taj nadzvučni avion dobila je na dar od Gavina, koji ju je doslovce prisilio da

to prihvati. Kao i obično, nerado je od njega uzimala bilo što, ali sada joj je bilo drago

što je popustila njegovu navaljivanju. Rekao joj je kako Concorde nije nikakav

luksuz, nego čista potreba ako se čovjek bavi vaţnim poslovima i ako mu je vrijeme

iako ograničeno; sada se svim srcem slagala s tom njegovom tvrdnjom.

Avion je sletio u New York u pola deset i ona je vrlo brzo podigla prtljagu i

prošla carinsku kontrolu. U pola dvanaest već je bila udobno smještena u Nellinu

stanu na uglu Park avenije i Osamdesete ulice, s raspremljenim stvarima, svjeţe

našminkana. Uţivala u čaju koji joj je pripremila Nellina sluţavka, ustrajno traţeći od

nje da ga popije prije izlaska na hladnoću.

Budući da je dan bio tako hladan, Rosie je svoj crni kostim i kaput iste boje

zamijenila zelenim vunenim odijelom i dolčevitom boje vina te obula svoje omiljene

kaubojske čizme marke Lucchese, izraĎene od predivne tamne crvenosmeĎe konjske

koţe. Uzela je i dugački plašt izraĎen od austrijske vunene tkanine, koji je kupila prije

nekoliko godina u Miinchenu, a da bi bio topliji, dala ga je podstaviti kašmirom boje

vina. Taj je plašt najviše voljela zbog dramatična izgleda i osjećaja poletnosti koji joj

je pruţao kad ga je nosila.

Odjevena primjereno vremenu, izašla je iz stana namjeravajući zaustaviti taksi, ali

oštar zrak toliko joj je godio nakon boravka u avionu da se odlučila za šetnju.

Zastavši na trenutak, ona pogledom prijeĎe preko Park avenije.

Zrak je bio toliko čist da joj je pogled sezao sve do zgrade Pan Ama, gdje je

završetak toga dijela avenije vodio točno u postaju Grand Central. Unatoč tome što joj

je glavno prebivalište bilo u Parizu i stoje oboţavala taj prelijepi, otmjeni, elegantni

grad svjetla, New York je bio njezin dom. A doista je bio jedinstven – nigdje na

svijetu nije bilo takva grada!

Ranije, dok se vozila s aerodroma J.F. Kennedy, vozač je za ulazak na Manhattan

odabrao most koji je izlazio na Pedeset i devetu ulicu. Dok su ga prelazili, došavši iz

smjera Long Island Cityja, pri pogledu kroz prozor odjednom joj je zastao dah.

Točno ispred nje, poredani uz suprotnu obalu East Rivera, uzdiţući se poput

divovskih stijena koje sjaje na sunčevu svjetlu, nalazili su se stambeni neboderi East

Sidea. A iza njih lebdjeli su ogromni poslovni blokovi središnjeg Manhattana, meĎu

kojima su se posebno isticali Empire State Building i zgrada Chryslera. Ovo

posljednje zdanje, sa svojim savršenim artdecoovskim šiljkom, bilo joj je najdraţe.

Golemi neboderi koji su se uzdizali

43prema aţurnome nebu, stvarali su divovske kanjone od čelika, stakla i betona i

Rosie se još nikada nisu učinili tako impresivnima i veličanstvenima kao u tom

trenutku. U blistavom jutarnjem svjetlu obrisi Manhattana izgledali su kao da ih je

neka divovska boţanska ruka načinila od kristala, a cijeli je prizor bio toliko

zapanjujuć da se gotovo činilo kao da ne pripada ovome svijetu.

No, s druge strane, ona je ovaj grad oduvijek smatrala ne samo prelijepim, nego i

moćnim, izazovnim, najuzbudljivijim mjestom na svijetu – ako je čovjek nadaren,

ambiciozan, predan i ako ima sreće. Nasuprot tome, njezin brat Kevin smatrao je New

York Sodomom i Gomorom; on je još u ranoj mladosti spoznao njegovu mračnu i

izopačenu stranu, njegov nakazni, prljavi i ranjivi dio; on je znao za korupciju,

bezobzirnost, okrutnu neimaštinu i nepravednosti, koji su u New Yorku cvjetali rame

uz rame s uzbuĎenjima, blistavim uspjesima, neizmjernim bogatstvom i

povlaštenošću.

Razmišljajući o svome bratu, na trenutak je osjetila strah i zbog toga je još čvršće

stisnula usne. Kevin nije odgovarao na njezine pozive i to je bilo jedino što joj je

kvarilo radost povratka u New York. Tijekom posljednjeg tjedna zvala ga je

svakodnevno, najprije mu ostavljajući brojeve u Londonu, a jučer je, znajući da

putuje, na automatskoj sekretarici ostavila broj Nellina stana.

Još joj se uvijek nije javio i sada se već bila jako uzrujala; to mu je i rekla u

poruci koju mu je ostavila nazvavši ga još jednom, prije nego što je jutros otišla iz

Nellina stana, dodajući: – Molim te, Kevine, nazovi me, da znam da je sve u redu.

Sada sam već zabrinuta. – Potom je ponovila Nellin broj, iako je znala da ga on zna

napamet.

Danas će me nazvati, rekla je samoj sebi, iskreno vjerujući u to dok je sve

uţurbanije koračala Park avenijom, a plašt je za njom lebdio poput kakva svečana

barjaka. Izgledala je vrlo elegantno u toj svojoj dramatičnoj odjeći, dok joj se

bakrenasta kosa, u kojoj su se prelijevale sunčeve zrake, pretvorila u blistavu kacigu

iznad njezina srcolika lica.

Dok je tako hodala, nepomično gledajući ravno naprijed, odlučno se primičući

svome cilju, ţeljno su je pogledavali mnogi muškaraci, a i ţenski su pogledi

odraţavali divljenje. Rosie nije bila svjesna svoga nevjerojatnog izgleda niti svoje

osobite ljepote. Taština nikada nije bila jedna od njezinih karakternih osobina, a u

posljednje je vrijeme bila toliko obuzeta radom, brigama i odgovornostima da uopće

nije imala vremena za pomno odijevanje i dotjerivanje.

Čak i »ureĎivanje i zaprašivanje« – kako je to nazvala Fanny – za proslavu

završetka snimanja bilo je Fannvna zamisao, a njezine dvije pomoćnice morale su je

doslovno odvući u kozmetički i frizerski odjel u Sheppertonu. Popustila je Fannvnim

nagovaranjima tek kad joj je Val rekla koliko iscrpljeno izgleda. Gavin bi se

zasigurno bio uhvatio za to, a najmanje od svega ţeljela je da je on gnjavi i dosaĎuje

joj jetkim primjedbama o Collie i Guyu, jer je njih smatrao najodgovornijima za

njezinu premorenost i preopterećenost brigama te, zapravo, za sve neugodnosti koje

su joj se ikada dogodile.

Došavši do Šezdeset i pete ulice, Rosie skrene desno i proĎe pokraj hotela

Mayfair Regent, u koji je poslijepodne voljela odlaziti na čaj, potom pokraj Le

Cirquea, jednog od njoj najdraţih restorana u gradu, krećući se u smjeru avenije

Madison.

Jednako kao što su Faubourg St.Honore u Parizu, Bond Street u Londonu i Rodeo

Drive u Beverlv Hillsu za nju imali posebno značenje, tako je bilo i s ovom avenijom.

I ova je široka ulica s obje strane bila prepuna elegantnih prodavaonica i butika s

kreatorskom odjećom i drugim proizvodima visoke mode koji su odgovarali njezinu

profesinalnome smislu za lijepo. Rosie je tog prijepodneva u Madisonu namjeravala

samo razgledavati izloge; pravi cilj bio joj je Bergdorf Goodman, gdje je namjeravala

započeti kupovinu boţičnih darova.

Danas je bio deveti studenoga i do Dana zahvalnosti još je ostalo više od dva

tjedna, ali Boţić se već uvelike osjećao u zraku. Već se odraţavao u izlozima, kao i u

svjetlima ukrašenim ulicama Manhattana.

Peta avenija raskošno je urešena, primijetila je skrenuvši u nju iz Šezdeset i pete.

Ţurno koračajući avenijom prema robnoj kući, ona se u sebi nasmiješi, prisjećajući se

koliko je kao dijete bila uzbuĎena kad bi je majka ovamo dovela iz Queensa kako bi

vidjela boţične ukrase.

Posebno su je oduševljavali izlozi prodavaonica, a najviše od njih onaj u robnoj

kući Lord & Taylor. Bili su domišljati, raskošni, maštoviti; svaki od njih bio je ureĎen

tako da prikazuje odreĎenu scenu, vjersku ili iz neke bajke, što je bio uţitak za svako

dječje oko – i za svakoga tko je mlad u srcu. Jasno se sjećala kako je naslanjala nosić

na velika stakla, očarana prizorom, upijajući svaku pojedinost.

Svake godine ondje je bilo nešto drugo što bi zaokupilo njezinu pozornost i što bi

trebalo upiti: Jaslice s Marijom i Josipom i malim Isusom… Djed Mraz koji se spušta

kroz dimnjake na saonicama prepunim darova, a vuku ih sobovi u kasu… LabuĎe

jezero, s balerinama koje izvode piruete, pravo čudo tehničke domišljatosti. I prizori

preuzeti iz najomiljenijih bajki bili su podjednako privlačni i lijepi: Pepeljuga na

staklenoj kočiji, Snjeguljica u staklenome kovčegu i kraljević koji je budi poljupcem,

z^atim Ivica i Marica u kući od čokolade…

Kako su je samo opčinjali ti čudesni izlozi! S lakoćom je u mislima prizvala sve

one Boţice iz prošlosti. Majka joj je uvijek bila jednako uzbuĎena kao i ona, a kad bi

pomno razgledale izloge i kad bi očima pruţila dovoljno uţitka, majka bi je povela u

robnu kuću, na objed. Najviše su voljele ići u restoran Ptičji kavez, u kojemu je smjela

odabrati što god poţeli, budući da je to bila posebna prigoda. Svaki put, bez iznimke,

za kraj bi naručila banana split, što bi takoĎer svaki put naručila i njezina majka,

unatoč tome što je neprestano govorila kako mora paziti na teţinu.

Majka joj je umrla kad je Rosie bilo četrnaest godina, a dan nakon pogreba – bila

je subota i tako se ţivo sjećala tog dana – sama je otišla na ručak u Ptičji kavez.

Pokušavala je vratiti majku u ţivot, oţiviti prošlost; znala je da je to pravi razlog zbog

kojeg je došla na Manhattan. Ali, nešto ju je toliko gušilo da nije mogla jesti, nije

mogla pojesti čak ni desert, i tako je stajala, nepomično promatrajući netaknuti banana

split, dok su joj niz obraze klizile suze, a iznutra je razdirala bol za majkom.

Često je mislila na majku – svakodnevno – iako je umrla još prije sedamnaest

godina. Majka je bila dio nje i trajno je prebivala u jednom posebnom zakutku njezina

srca; dok god bude ţivjela, ţivjet će i njezina majka, jer u njezinu rječniku nije bilo

nečega što bi se zvalo smrt. A u njezinu srcu bile su sačuvane sve one predivne

uspomene na najsretnije moguće djetinjstvo, i te su joj uspomene pruţale veliku

utjehu i davale snagu kad bi se osjećala osamljenom ili tuţnom. Kako su ona i Kevin

samo bili sretni što su u djetinjstvu primali takvu ljubav!

Kevin. Pitala se što bi mu mogla kupiti za Boţić, a morala je misliti i na Gavina, i

na Guya, i Henrija, i Kyru i svoju najdraţu prijateljicu, Nell. Njihova imena lebdjela

su joj u mislima dok je prelazila Petu aveniju na uglu Pedeset i devete ulice, prošla

pokraj Plaze, prešla maleni trg ispred hotela i potom ušla u glasovitu robnu kuću.

Dok je putovala Concordeom, načinila je nekoliko bilješki, a visoko na njezinu

popisu prioriteta bili su posebni darovi za Lisette, Collie i Yvonne, koje su bile

zatočene u provinciji i nikada nisu dolazile u uzbudljive prodavaonice. Provevši sat

vremena u razgledavanju, odabrala je ţutobijelu svilenu maramu za Collie; bila je

obrubljena zlatnim nitima, a na njoj je bio izvezen motiv pauna, s velikim ţivopisnim

repom raširenim poput lepeze sastavljene od plavih, zelenih i zlatnih boja koje su se

prelijevale. Za Yvonne je pronašla neobičan par naušnica u obliku cvijeta, izraĎen od

imitacije dragog kamenja pastelnih boja.

Potom je izašla iz Bergdorfa i pošla dalje Petom avenijom prema Saksu,

koračajući uobičajeno ţustro i pogledom samo prelazeći preko stvari izloţenih u

usputnim izlozima, ali se ne zaustavljajući. Došavši u Saks, najprije je pošla na dječji

odjel i već za petnaestak minuta odabrala svečanu haljinicu za Lisette. Bila je

predivna kroja, od tamnozelenog baršuna i ukrašena svijetlosmeĎim čipkastim

ovratnikom i orukavljem. Cijela se haljinica doimala nekako viktorijanski i znala je da

će petogodišnja Lisette u njoj izgledati čarobno. Iako je bila vrlo skupa, nije joj mogla

odoljeti.

Kad je konačno izašla iz velike robne kuće i počela se vraćati Petom avenijom u

smjeru,iz kojeg je došla, Rosie se učinilo da joj još nikad nije bilo tako hladno. Vjetar

je bio leden i ona oko sebe još čvršće obvije plašt, sretna zbog toga što ga je odjenula.

Prolazeći pokraj Katedrale sv. Patrika odjednom je osjetila ţelju da ude u tu prelijepu

staru crkvu. Na trenutak je zastala, promatrajući njezino gotičko pročelje. Ipak, ţurno

je krenula dalje, ţeleći dovršiti kupovinu i vratiti se kući za slučaj da ju je Kevin ipak

nazvao. Dvije posljednje postaje na njezinu popisu bile su Gap i Banana Republic,

nedaleko jedna od druge, u aveniji Lexington. Bile su to najbolje prodavaonice ljetnih

majica i traperica za Collie i Yvonne, koje su toliko oboţavale takvu njezinu odjeću.

Ona je tu tipično američku odjeću u pravilu odijevala vikendom; zapravo ta joj je

kombinacija postala nekom vrsti uniforme, koju je nosila s obvezatnim bijelim

vunenim čarapama i do visokog sjaja ulaštenim smeĎim mokasinama, a i Collie i

Yvonne ţeljele su oponašati taj izgled. Budući da neće imati vremena za kupovinu

kad se vrati u Pariz, odlučila je sa sobom ponijeti i zalihu koja će joj potrajati tijekom

sljedećih mjeseci. Usto, traperice i majice mogla je zamotati i staviti pod veliko

boţično drvce koje će postaviti u kamenom predvorju u Montfleurieu.

I tkako je u njemu bila posljednji put, prije dvije godine, u stanu se promijenilo

malo toga, primijetila je Rosie tog poslijepodneva dok je, iščekujući Kevinov poziv,

besciljno obilazila prostorije. Štoviše, bio je praktički isti kao i uvijek.

Rosie je u taj stan prvi put došla 1977. godine. Ona i Nell upoznale su se u

proljeće te godine i odmah se zbliţile, moţda meĎusobno prepoznajući tu zajedničku

buntovničku crtu. Nedugo zatim, nova ju je prijateljica pozvala na nedjeljni objed.

U trenutku kad je ušla u taj veliki, ponešto nepravilno rasporeĎen, stan u Park

aveniji, već je imala osjećaj da se nalazi kod kuće. Njezino oštro oko odmah je uočilo

da je, tko god da je ureĎivao stan, znao puno o antikvitetima i bio vrlo stručan u

svome poslu, a da se o visoko razvijenome ukusu i ne govori.

Pokazalo se da je ta stručna osoba bila Nellina tetka Phvllis, sestra njezina oca,

koja je s njima ţivjela od Nelline desete godine, odnosno otkako je njezina majka,

Helen Treadles Jeffrey, umrla od tumora na mozgu. U kolovozu 1976. godine, kada je

Adam Jeffrey, Nellin otac, imenovan šefom američkog dopisništva svoga lista,

dnevnih novina Lortdon Morning News, i premješten, njegova je sestra pošla s njim u

New York. Razmjerno brzo uspjela je pronaći taj stan, te ga odmah počela ureĎivati.

Kad je Nell za Boţić te godine konačno doputovala u Sjedinjene Američke Drţave,

zauvijek napustivši internat u Engleskoj, stan je već bio vjerna reprodukcija

prekrasnog londonskog stana iz kojeg su se tek nedavno iselili.

Tijekom tog prvog posjeta, Nell je objasnila Rosie da je najveći dio predivnih

engleskih i francuskih antikviteta, kojima se toliko divila, dopremljen iz njihova doma

u Chelseau. Nell je pritom dodala i kako je teta Phvllis odabrala nekoliko vrhunskih

new-yorških proizvoĎača tkanina i tapeta, te izabrala samo najljepše zidne prekrivače

i najfiniju francusku svilu, engleski katun i brokat, ne bi li tako stvorila izgled po

kojem je postala poznata u Londonu, gdje je bila vrlo uspješna dizajnerica interijera.

Iznenada, godine 1979., u dobi od samo pedeset i dvije godine, Adam Jeffrey

umro je od srčanog udara. Nell i njezina tetka ostale su u New Yorku, gdje je starija

ţena već stekla glas sposobne dizajnerice, privukavši i niz znamenitih i bogatih

klijenata. Tek kada je Nell napunila dvadeset i tri godine teta Phyllis odlučila se trajno

vratiti u London, ostavljajući nećakinju u New Yorku.

Nell je tada već imala dobar posao, u tom gradu ţivjela je i većina njezinih

prijatelja, te stoga, što je bilo posve prirodno, nije imala nikakve ţelje za napuštanjem

Manhattana, gdje je ţivjela već punih šest godina i gdje je bila savršeno sretna i

zadovoljna. Otac joj je oporukom ostavio stan u Park aveniji i ona je nastavila ţivjeti

u njemu, s godinama u njegovu izgledu mijenjajući vrlo malo, voleći ga upravo

onakvog kakav je bio.

Za Rosie je jedna od najljepših i najugodnijih soba u cijelome stanu bila malena

knjiţnica, koju je prije toliko godina draţesno uredila teta Phvllis. Zidovi boje

marelice bili su isprugani, a rukom izraĎeni sag zelenom. Ţivopisni katun s cvjetnim

uzorkom upotrijebljen je za zaslone na prozorima i za prekrivanje sofe, a tu se

nalazila i zbirka ljupkih engleskih antiknih predmeta.” Najednom dugačkom zidu bile

su u bijelo obojene police s knjigama, kao i figurice ţivotinja od engleskog porculana;

najnoviji brojevi časopisa i primjerci dnevnih novina bili su rasporeĎeni na nekoliko

stolića.

Upravo u tu sobu Rosie je, sa šalicom čaja u ruci, ušla oko pet popodne, uključila

radio i sjela na sofu kako bi se opustila uz The New York Times. Dovršivši čitanje

novina i popivši čaj, naslonila se, zatvorila oči i pustila mislima da joj lutaju, moleći

se da je Kevin danas ipak nazove. Kad se ranije vratila iz kupovine, najprije je prišla

Nellinoj telefonskoj sekretarici. Na njezino veliko razočaranje, na njoj nije bilo niti

jedne jedine poruke.

Uljuljana njeţnom glazbom s radija, Rosie je nakon nekog vremena zadrijemala.

Ali dvadesetak minuta kasnije odjednom se probudila, osjećajući neobičnu

dezorijentiranost. Naglo poskočivši, ona se uspravi, posve izgubljena, pitajući se gdje

se to nalazi. Tek nakon nekoliko sekundi shvatila je. da je u Nellinu stanu u New

Yorku.

Stresavši se i ustavši, Rosie odnese šalicu i tanjurić u kuhinju, gdje ih je isprala i

obrisala, a zatim vratila u ormarić.

Stajala je nasred velike plavo-bijele kuhinje, nekoliko trenutaka oklijevajući, a

onda je otvorila hladnjak i pogledala unutra, sa zanimanjem gledajući što joj je sve

Maria ostavila. Prvo je ugledala sloţenac od teletine s povrćem u zatvorenoj

vatrostalnoj posudi. Osim toga vidjela je i hladnu pečenu piletinu, kao i čitav niz

različitih hladnih narezaka, salata, cijelu tortu, te više vrsta probranih sireva. Bilo je

očito da je Maria, koja je imala slobodan vikend, čvrsto odlučila da Rosie za njezina

izbivanja neće gladovati. Rosie pomisli kako joj, ako se Kevin i ne javi, ovdje neće

biti tako loše; ako ništa drugo, moći će pojesti nešto lagano za večeru i gledati

televiziju.

Oko pola sedam Rosie je već bila zabrinutija nego ikada. Kevin se još uvijek nije

javio. Upravo u trenutku kad ga je pošla još jednom nazvati, zazvonio je telefon. Ona

podigne slušalicu, nadajući se da će čuti njegov glas. Na njezino veliko olakšanje,

nade su joj se ispunile.

– Oprosti, Rosie, ali nisam ti se mogao prije javiti – objasni on nakon pozdrava

punih ljubavi. – Nije me bilo cijeli tjedan. Posao. Tek sam sada primio sve tvoje

poruke, dušo.

– Sve mi je jasno, Kevine – reče ona ţurno, toliko sretna ot što razgovara s njim

da je istoga trena zaboravila na dotadašnje strahove i osjećaj krajnje nemoći. – Nadam

se da ćemo se vidjeti. Je li tvoj…posao završen?

Oklijevao je, ali samo djelić sekunde, a onda reče: – Manje-više… Da, mislim da

je završen i jako bih volio da se vidimo. Zapravo, jedva čekam.

– Onda, kada se moţemo naći, Kev?

– Večeras? Jesi li slobodna?

– Dakako da jesam! Gdje ćemo se naći? Ili ţeliš doći ovamo?

– Ne, izaĎimo nekamo. Kako bi bilo da se naĎemo kod Jimmvja? Kako ti se to

čini?

– Kao nekada! – usklikne ona kroz smijeh.

On se takoĎer nasmije. – Je li ti pola osam prerano, dušo?

– Ne, nimalo. Vidimo se za sat vremena kod Nearvja. – Spustivši slušalicu, ona

ţurno poĎe u spavaću sobu, kako bi popravila šminku i uredila kosu. Kao i Gavin, i

njezin bi je brat počeo koriti ako bi se doimala odviše umorno, a to je svakako ţeljela

izbjeći.

Kevin Madigan stajao je leĎima naslonjen na šank u Lirskome puhu Jimmvja

Nearvja u Istočnoj pedeset i

sedmoj ulici. Pogled mu je bio prikovan za ulazna vrata.

Rosie ga je tako ugledala čim je zakoračila unutra. Odmah je vidjela i radostan

osmijeh koji se širio njegovim zgodnim irskim licem kad mu je mahnula pozdrav.

Poletjela mu je u zagrljaj i potom su se nekoliko trenutaka tako čvrsto drţali. Bili su

bliski još od djetinjstva; Kevin je uvijek bio njezin zaštitnik, a ona njegova mudra

savjetnica. Čak i dok je bila mala djevojčica, uvijek mu je govorila što da učini i

objašnjavala mu zbog čega nešto treba učiniti. Nakon majčine prerane smrti još su se

više zbliţili, tješeći jedno drugo svojom prisutnošću, osjećajući se sigurnije kad su bili

zajedno.

Kevin je bio došao u London – kao Gavinov gost – na početku snimanja

Kingmakera i tijekom tog njegovog jednotjednog boravka često su se viĎali. Ali, to je

bilo prije šest mjeseci i sada su oboje odjednom shvatili koliko su jedno drugome

nedostajali.

Kad su se konačno razdvojili, Kevin spusti pogled na njezino lice. – Pravi si

melem za bolne oči, curo.

– I ti, Kevine. – Što ćeš popiti?

– Votku s tonikom, molim – reče ona i uhvati ga za ruku, s ljubavlju promatrajući

njegovo nasmijano lice. Bila je bezgranično obuzeta olakšanjem koje je osjetila zbog

toga što je s njim sve u redu. Neprestano se brinula za svog brata; pretpostavljala je da

će uvijek biti zabrinuta za njega, bez obzira na sve. Na posljetku, njihovim je ţilama

tekla ista krv.

Stajali su za šankom, polako pili i razmjenjivali novosti, toliko sretni što su

zajedno da je vrijeme jednostavno letjelo. Nakon nekog vremena i sam Jimmy Neary

došao je pozdraviti Rosie, koju nije vidio nekoliko godina, a nakon nekoliko minuta

srdačnog razgovora, poveo ih je do Kevinu najdraţeg stola, smještenog u straţnjem

dijelu blagovaonice.

Kad su se smjestili i naručili večeru, Rosie pomno pogleda Kevina i tiho reče: –

Voljela bih da odustaneš od toga.

– Da odustanem od čega? – upita on, prekinuvši pecivo na pola i maţući ga

maslacem.

– Da prestaneš raditi kao murjak.

Kevin je pogleda razrogačenih očiju. Nevjerica mu se odraţavala na cijelome

licu. – Nikada si nisam mislio da bi mi ti mogla reći takvo što, Rosalind Mary Frances

Madigan. Svi muški Madigani oduvijek su u newyorškoj policiji.

– A neki od njih zbog toga su i poginuli – reče ona tiho. –Medu njima i naš tata.

– Znam, znam, ali ja sam irski Amerikanac četvrte generacije, policajac četvrte

generacije i nema toga što će me navesti da odustanem od svog posla, Rosie. Ne bih

znao što bih sa sobom. Za mene se valjda moţe reći da mi je to u krvi.

– Oh, Kevine, izgleda da ti nisam dobro objasnila što ţelim reći! Nisam mislila da

trebaš istupiti iz policije… samo bih voljela da prestaneš raditi kao tajni agent. Taj

tvoj posao tako je opasan.

– Ţivot je opasan i to na cijeli niz načina, dušo moja. Mogu poginuti kad prelazim

ulicu, kad putujem avionom, kad vozim auto. Mogu se zagušiti hranom, dobiti neku

neizlječivu bolest ili umrijeti od srčanog udara… – Ne dovršivši rečenicu, on.joj uputi

dugotrajan pogled, a zatim gotovo nonšalantno slegne ramenima. – Ljudi koji nisu na

tajnim zadacima umiru svakodnevno, Rosie. Posebno danas, kad sva ta djeca imaju

oruţje i kad zalutali meci lete posvuda. Znam da voliš ovaj grad, ja ga takoĎer volim

na osobit način, ali New York je otišao kvragu, sa svom tom drogom, korupcijom i

ničim izazvanim nasiljem, da ti nabrojim samo nekoliko zala. Ali, to je, valjda, već

druga priča.

– Ne ţelim da i ti pogineš kao tata – reče ona nepopustljivim tonom.

– Znam… čudno je to statom, kada bolje razmisliš. Bio je običan, staromodan

detektiv koji je radio rutinske poslove u Sedamnaestoj, drţao se svoga posla, i onda je

jednog dana otišao na posao i poginuo, i to nesretnim slučajem…

– Hoćeš reći, ubila ga je mafija – prekine ga ona.

– Sššš… Tiše – reče Kevin brzo, zabrinuto pogledavajući uokolo, iako je posve

dobro znao da za to nema pravog razloga. Na posljetku, nalazili su se u poznatom i

uglednom lokalu u središtu grada, u njegovu bogatome dijelu, nedaleko od Pete

avenije i nadomak pomodnog Sutton Placea. Ipak, nije si mogao pomoći. Oprez je bio

navika koju je tijekom trinaest godina provedenih u policiji izbrusio do nevjerojatnog

savršenstva; zbog toga je na javnim mjestima uvijek sjedio leĎima okrenut prema

zidu, licem prema vratima. Nije si mogao dopustiti da ga netko iznenadi s leĎa.

Nikada. Nikako na tom poslu.

Nagnuvši se prema naprijed, preko svijeće u staklenome drţaču, i primaknuvši

glavu bliţe njoj, Kevin nastavi: – Navodno, tatu je likvidirala mafija, ali za to nikada

nije bilo pravog dokaza i ja osobno u to nikada nisam bio posve siguran. U to nije bio

siguran nitko, čak ni njegov partner, Jerry Shaw. I, budimo realni, mafija obično ne

ubija murjake, za ime Boţje, to im nekako nije dobro za posao, ako kuţiš što ti ţelim

reći. Čuj, oni puno više vole na neki način neutralizirati policajce, znaš, imati ih na

platnoj listi… imati ih u šaci. Pametnima je ugodnije pripremati gotovinu nego

lijesove.

– Vjerojatno si u pravu – sloţi se ona nevoljko. – Nepošteni detektiv vredniji im

je od mrtvog detektiva… Mrtav detektiv donosi nevolje.

– I to još kakve!

– Pa ipak, Kevine, doista bih voljela da se makneš s ulice. Ne bi li mogao dobiti

kakav pristojan uredski posao?

Njezin brat zabaci glavu i prasne u smijeh, očito se zabavljajući na račun krajnje

besmislenosti njezina prijedloga.

– O, Rosie, Rosie… – reče on na koncu, uspjevši suspregnuti smijeh i doći do

daha. – Mogao bih, ali to ne ţelim. To što radim i od čega ţivim zapravo je središte

mog postojanja. Isuse, Rosie, to je cijeli moj ţivot.

– Ti svakoga dana uzimaš svoj ţivot u ruke, Kev, hvatajući razne ubojice, lopove,

kriminalce i preprodavače droge, koji su, koliko ja znam, najgori. Oni su svakako

najopasniji… nasilni i okrutni.

Kevin je šutio.

Ona je bila uporna: – No, to je točno, zar ne?

– I te kako prokleto točno! I dobro znaš što osjećam prema tim jebenim

pokvarenjacima! – uzvikne on razjareno, iako prigušenim glasom, trudeći se da bude

oprezan, ne ţeleći ničim privući pozornost.

Trenutak kasnije on reče: – Slušaj me, Rosie, danas se gotovo cjelokupni kriminal

vrti oko narkotika. A ja prezirem i svim srcem mrzim preprodavače droge… kao i svi

murjaci. Oni su najniţi mogući šljam, koji dvadeset i četiri sata dnevno prodaje smrt.

Sada radi zarade već ubijaju i malu djecu, prodajući crack i kokain ispred škola i zbog

toga sedmogodišnjaci postaju ovisni o narkoticima Sedmogodišnjaci, Rosie, i za mene

je to jebeno neodgovorno! Moj je posao uništiti te gadove, te… te… ţivotinje. Moj je

zadatak pribiti te pasje sinove na kriţ, dovesti ih pred pravdu, strpati ih iza rešetaka,

po mogućnosti u savezni zatvor. Na taj način dobiju minimalno pet godina, a često i

puno, puno više, ovisno o prijestupu. I, nemoj zaboraviti, u saveznim zatvorima nema

uvjetnog otpuštanja, hvala Bogu. Osobno bih najviše volio da ih zatvore i bace

ključeve. Da u zatvoru ostanu zauvijek.

Usne su mu bile čvrsto stisnute, a lice nepomično, tako da se odjednom doimao

starijim od svoje trideset i četiri godine. – To što radim izuzetno mi je vaţno, Rosie.

Mislim, nadam se, da time što se borim protiv zločina činim nešto što je vaţno za sve.

U svakom slučaju, to je jedini način na koji znam odrţavati psihičku ravnoteţu –

završi on, stišćući njezinu dugu, vitku ruku koja je počivala na crvenom stolnjaku.

Rosie polako kimne glavom, znajući točno što joj ţeli reći. Zapravo je od nje bilo

i smiješno što je uopće pomislila da bi ikada mogao promijeniti posao. Bio je posve

isti kao njihov otac. New-yorška policija bila je središte njegova ţivota. U svakom

slučaju, Kevin je tijekom posljednjih šest godina bio u nekoj vrsti kriţarskoga rata – i

to zbog Sunny.

Njihova prelijepa Zlatna Djevojka bila je ţrtva. Teške droge poremetile su joj rad

mozga. Zbog toga je leţala u psihijatrijskoj bolnici, praktički nepokretna, jedna posve

izgubljena duša. Izgubljena za sebe. Izgubljena za njih. Izgubljena za Kevina, koji ju

je toliko volio.

Sunny se nikada neće oporaviti, nikada neće biti ono što je bila, zauvijek će ostati

tek biljka koja vene u toj bolnici u New Havenu, kamo su je njezine dvije sestre i brat

iz vlastitog očaja bili prisiljeni otpremiti. Plaćali su pravo malo bogatstvo za smještaj

u tom privatnom sanatoriju, ali rekli su Rosie da ne bi mogli podnijeti pomisao na to

da bude zatvorena u nekoj drţavnoj bolnici. To nije ţeljela ni ona.

Oduvijek je vjerovala da će se Kevin i Sunny vjenčati, a to bi se i dogodilo da nije

bilo droge od koje se Sunny pretvorila u zombija. Nitko od njih nije znao kako je

uopće postala ovisna o drogi, kako ju je počela uzimati u tako kobnim količinama, niti

tko ju je opskrbljivao. To se jednostavno nekako dogodilo. Ali, sedamdesete i

osamdesete bile su razdoblje droge, zar ne? Marihuana i hašiš, tablete i konoplja,

uppers i downers, kokain i smack, kako je Kevin zvao heroin. Neki su ovisnici bili

dovoljno glupi da svoju naviku upotpune miješanjem droge i alkohola, što je

neizbjeţno dovodilo do svršetka njihovih ionako već razorenih ţivota.

Moţda bi za Sunny Polanski bilo bolje da je mrtva nego da ţivi onako kako to

čini sada, pomisli Rosie i osjeti kako joj drhtaj prolazi cijelim leĎima.

Rosie nikada nije zanimala droga. Jednom davno povukla je dim izjointa i istog

joj je trena toliko pozlilo da je zamalo povraćala. Gavin je bio uţasno bijesan zbog

toga što je na zabavi na koju su došli zajedno prihvatila taj joint i još joj je danima

neumorno drţao predavanja o opasnostima droge. Nisu joj bila potrebna njegova

uţasna upozorenja; znala je koliko je droga opasna. Jadna Sunny to nije znala i u tome

je bila tragedija.

– Razmišljaš o Sunny – reče Kevin blagim glasom, prekidajući tišinu,

koncentrirajući se na njezine misli, kao da ih moţe čitati.

– Da – prizna Rosie i nakon kraćeg oklijevanja upita: – Jesi li je u skorije vrijeme

posjetio, Kev?

– Prije tri mjeseca.

– Kako joj je bilo?

– Kao i uvijek. Ništa se nije promijenilo.

– Mislila sam kako bih prije povratka u Europu mogla poći u New Haven i…

– Nemoj! – uzvikne on oštrim tonom, a zatim stane ţalosno odmahivati glavom. –

Oprosti, nisam namjeravao vikati na tebe, ali ne smiješ je posjetiti. Neće ni znati da si

došla, Rosie, a ti ćeš se samo još više uzrujati. To jednostavno nije vrijedno te boli.

Jedva primjetno kimnuvši, ona ne reče ništa. Znajući da je bolje ne protiviti mu

se, Rosie zaključi daje on moţda ipak u pravu. Moţda bi doista bilo najbolje ne

posjetiti Sunny, kako je to bila planirala. Što bi to njoj, jadnici, značilo? Sunny ne bi

čak ni bila svjesna toga da je Rosie došla u njezinu sobu, a usto, od tog posjeta nije

moglo biti nikakve koristi, za svoju staru prijateljicu nije mogla učiniti ništa i nije joj

mogla olakšati ţivot. Time bi samo sebi zadala novu brigu i neprestano bi mislila o

jadnome stanju u kojem je danas Sunny. Bio bi to još jedan problem koji ne moţe

riješiti, a takvih je već ionako imala više nego dovoljno.

Otpivši gutljaj vode, Rosie se uspravi i blijedo se nasmiješi Kevinu.

On joj uzvrati osmijeh. Ali u tom osmijehu bilo je tuge, a u njegovim očima puno

boli. Rosie je znala da je ta bol odraz neizmjerne ţalosti koja proţima cijelo njegovo

biće. Bila je to bol koja je bila gotovo neizdrţiva. Ona potisne uzdah, osjećajući u sebi

bol zbog brata.

S druge strane, ipak je znala da je Kevin čvrst i hrabar i da će, bez obzira na sve,

ustrajno ići dalje. Dok ga je i dalje promatrala, shvatila je da ta bol nije bitno

pokvarila njegov izgled, kao što to nije učinio ni ţivot tajnog agenta. Njezin je brat

bio najzgodniji muškarac na svijetu, s onakvim veličanstvenim izgledom kakav se

obično povezuje s filmskim zvijezdama. Bio je i snaţne grade, jak i vrlo mišićav.

Te je večeri Kevinova sličnost njihovoj majci bila vrlo izraţena. Moira Madigan,

koja je u New York došla iz Dublina još kao mlada djevojka, prije udaje preţivala se

Costello. – Ja sam crna Irkinja – neprestano im je govorila dok su bili djeca, ponosno

ističući svoje podrijetlo. Prema pričanju njihove majke, Costellovi su potekli od

jednog od španjolskih mornara koji su poslije brodoloma doplivali do obale Irske.

Bilo je to u doba Elizabete I., kada je španjolski kralj Filip poslao svoju veliku ratnu

flotu, Armadu, u napad na Englesku. Neke od španjolskih galija nasukale su se

tijekom ţestoke oluje na stjenovite obale Smaragdnog otoka, a njihove posade spasili

su irski ribari. Velik broj preţivjelih trajno se nastanio u Irskoj, a španjolski mornar

po imenu Jose Costello bio je taj koji je utemeljio klan Costello. Takva je barem bila

priča koju im je ispričala majka i oni su odrasli u uvjerenju da je to apsolutna istina.

Nitko nije mogao zanijekati da je Kevin Madigan crni Irac, budući da je imao

Moirinu posve crnu kosu i blistave crne oči.

– Vrlo si tiha, Rosie. Kad bih barem znao o čemu razmišljaš.

– Razmišljala sam o tome koliko si večeras sličan mami, Kevine, ništa drugo.

– Mama bi se tako ponosila tobom, tvojim velikim kostimografskim uspjesima.

Tata takoĎer. Sjećam se kako te mama još u djetinjstvu poticala kad si izraĎivala

modne skice i šivala.

– Da, i ja se sjećam – reče Rosie – bili bi ponosni na nas oboje. Valjda smo na

koncu ipak ispali dobro… zdravi smo, normalni, radimo ono što volimo i u tome

imamo uspjeha, a to je ono što su nam ţeljeli. Tata bi bio osobito ponosan na tebe.

Kao murjak četvrte generacije nastavljaš tradiciju Madiganovih. Pitam se hoće li biti i

Madigan pete generacije koji će krenuti tatinim i tvojim stopama…

– Što time ţeliš reći?

Pošto ga je nekoliko trenutaka zamišljeno promatrala, Rosie reče: – Ne bi li bilo

vrijeme da počneš razmišljati o braku, djeci?

– A tko bi me uopće htio ovakvog? – odvrati on kroz smijeh. –Ţeni uz ovaj posao

i način ţivota ne mogu ponuditi puno toga.

– Zar nemaš baš nikakvu djevojku, Kevine?

– Ne, zapravo ne.

– Voljela bih da pronaĎeš neku djevojku.

– A tko mi to kaţe? Što je s tobom? Eto, sjediš u toj apsurdnoj situaciji i tako već

godinama. Gavin je u pravu, doista je vrijeme da središ tu zbrku u Francuskoj.

– Gavin ti je to rekao? – upita Rosie, netremice ga promatrajući.

On kimne. – Da. Usto, Gavin misli da uludo trošiš ţivot, a to mislim i ja. Bilo bi

ti bolje da sada podeš dalje, da se vratiš u Ameriku. I moţda bi ovdje, kod kuće,

pronašla kakvog pristojnog tipa…

– Kad smo već kod Francuske – prekine ga ona odlučno – dolaziš li za Boţić?

Obećao si mi.

– Znam da sam obećao, ali nisam siguran da ću moći… – Glas mu se izgubio, a

konobarica koja se u tom trenutku pojavila pokraj njih nasreću ga je oslobodila muke:

sada joj nije morao iznositi cijeli niz izgovora. Konobarica je nosila pladanj s irskim

loncem, koji su naručili i bila je spremna posluţiti im večeru. Pogledavši je, Kevin joj

uputi srdačan osmijeh. – Nije li ovo lijepa gospoĎica koja nam nosi večeru? – reče on,

zračeći onom osobitom vrstom irskoga šarma, koji je većini ţena bio neodoljiv.

Promatrajući ga, Rosie pomisli: – Kakva šteta za tako lijepog muškarca.

Bar se zvao Ouzo-Ouzo i nalazio se u Boweryju, nedaleko od Houstonske ulice.

Cijeli taj kvart nije bio osobito ugodan, no, s druge strane, u četiri godine

provedene na duţnosti agenta koji neprestano radi u civilu, Kevin Madigan naviknuo

se boraviti na zloglasnim mjestima. Činilo mu se da pola vremena provodi u ovakvim

mračnim rupama, čekajući svakojake propalice da mu isporuče ono što je traţio –

naime, informacije raznih vrsta.

Razmišljao je o toj situaciji pijuckajući pivo u kutu zaklonjenom bujnim raslinjem

u toj maloj grčkoj rupi u neposrednoj blizini Sohoa i Greenvvich Villagea. Bilo mu je

već nasmrt mučno od takvih mjesta; od te činjenice nije mogao pobjeći. S druge

strane, takvi su lokali za njega imali najveću moguću vaţnost. Gdje bi se inače mogao

nalaziti s raznim ljigavcima s kojima je morao suraĎivati?

Te je večeri prošlo točno tjedan dana otkako mu je Rosie predloţila da se skloni s

ulica i počne raditi u nekom uredu pri newyorškoj policiji. Te joj se večeri grohotom

nasmijao. Ali sada se pitao nije li moţda ipak imala pravo. Na toj se pomisli nije

stigao zadrţati, budući da ju je odmah odbacio. Rad u uredu bio bi mu dosadan. Što je

još gore, ubio bi mu samu dušu.

Kada je bio vani, na ulici, adrenalin mu je kolao tijelom kao lud. Bio je prepun

ţivotnosti, drţao je cijelu situaciju pod kontrolom, pripravan ići do kraja, sposoban

uhvatiti se u koštac sa svakim i svime što bi mu se našlo na putu. Znao je da bi mu

svaki drugi posao nepopravljivo naškodio, a čak ni vlastita sestra nije ga mogla

uvjeriti u suprotno.

No moţda bi mu neka vrst promjene doista dobro došla. A to je i bio jedan od

razloga zbog kojeg je te subote u sedam navečer sjedio u tom restoranu, čekajući

Neila O'Connora, već kasneći na sastanak u sjevernom dijelu Manhattana, gdje se

trebao naći sa svojom djevojkom.

Neil je bio poseban tip, njegov stari prijatelj i bivši tajni agent. Još je uvijek radio

u newyorškoj policiji, no sada u policijskome Odjelu za kriminalističku obavještajnu

djelatnost, čija je specijalnost bila organizirani kriminal.

Početkom tjedna Neil ga je neočekivano nazvao, pitajući ga bi li bio voljan prijeći

u njegov odjel.

Na svoje veliko iznenaĎenje, zatekao se kako govori da bi ga to moţda i

zanimalo, pristajući na to da se s Neilom naĎe kako bi popričali o tom prijedlogu.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, Kevin je pripadao udarnoj skupini koja je

tijesno suraĎivala s FBI-em i Saveznim uredom za suzbijanje narkotika, prateći

kolumbijske i azijske krijumčare droge. U svome je poslu bio iznimno uspješan,

uspijevajući na duge zatvorske kazne uputiti neke od najzloglasnijih kraljeva narko-

mafije; prije nego što se ponovno naĎu na slobodi, ti će zločinci već biti starci.

Kevin baci pogled na sat; krajičkom oka u tom je trenutku ugledao Neila kako

ulazi, te istoga trena podigne ruku u znak pozdrava. Neil mu je odgovorio kratkim

kimanjem, prilazeći mu dugim koracima.

Njegov dugogodišnji prijatelj bio je visok i dobro graĎen. Imao je crvenosmeĎu

kosu i izrazito plave oči, a široko irsko lice bilo mu je posuto pjegama.

Kada je Neil došao do njegova stola, Kevin ustane.

Pošto su se rukovali, meĎusobno su se, s naklonošću i uz prijateljske osjećaje

dobrih starih suboraca koji su zajedno preţivjeli puno toga, potapšali po leĎima.

Neil potom pogleda prijateljevu napola praznu čašu s pivom. – Ţeliš li još jedno

pivo, Kevine? Ili nešto jače?

– Moţe pivo, hvala. BudLight – odgovori Kevin i sjedne.

Neil priĎe šanku i vrati se već trenutak kasnije, u svakoj ruci noseći po jednu

čašu. Pošto ih je stavio na stol, on svuče kaput, prebaGi ga preko obliţnjeg stolca i

sjedne pokraj Kevina. Upalivši cigaretu, Neil duboko uvuče dim, a zatim bez imalo

okolišanja prijeĎe na stvar. – Ţelio bih te u svojoj jedinici, Kevine. Trebam te. I to

jako. I odmah. Ako mi kaţeš da pristaješ, premjestit ću te praktički preko noći.

Malo se nagnuvši prema naprijed, pogleda čvrsto uprta u Kevina, Neil nastavi

prigušenim, ali gorljivim glasom: – Razaranje mafije vrijedan je cilj, svojevrstan

izazov. Pritom ti svakako mogu obećati puno akcije, ali doista puno. Onda, što kaţeš?

Kevin najprije ne reče ništa.

Samo je sjedio i promatrao Neila, pomno odmjeravajući njegove riječi.

Primaknuvši glavu prijatelju, on tada prigušenim glasom reče: – Kad smo se neki dan

čuli telefonski, nisi mi baš puno objasnio, Neil.

– Što ti uopće imam objašnjavati? – Promatrajući ga radoznalo, uzdignutih obrva,

on kratko doda: – Ime jedinice govori ti sve, stari moj. – Uzdahnuvši, tiho reče: – Na

tragu smo mafiji, ţelimo da ih što više bude iza rešetaka.

– To mi je jasno. Ali, zanima me bih li radio u civilu? I koga konkretno slijedite?

Ili ne slijedite? Pratite mafiju općenito?

– Da ti odgovorim na prvo pitanje: ne moraš raditi u civilu ako to ne ţeliš, ali više

bih volio da bude tako. Ti si najbolji od najboljih. Što se tiče drugog pitanja, iako se

bavimo svim zločinačkim obiteljima u New Yorku, u ovom trenutku svojski se

trudimo da jednom zauvijek nagazimo Rudolfove.

Začuvši to ime, Kevin dugo i tiho zazviţdi. Na području New Yorka djelovalo je

šest organiziranih zločinačkih »obitelji«: Gambino, Colombo, Genovese, Lucchese,

Bonanno i Rudolfo. Ova posljednja bila je najprepredenija i najmoćnija organizacija

unutar američke mafije. I meĎu policijom i meĎu mafijašima, njezin don, Salvatore

Rudolfo, smatran je jednim od najvećih šefova mafije u povijesti organiziranog

zločina. On je bio capo di tutti capi, šef svih šefova, najcjenjeniji i najpoštovaniji od

sviju i, kako se činilo, don pred kojim su se duboko klanjali svi drugi donovi na

Istočnoj obali.

Kevin reče: – Isuse, Neil, to je jako ambiciozno! Obitelj Rudolfo sada se već

godinama pokazuje kao neoboriva. Dosada je bilo vraški teško pripisati im bilo što

istinski veliko, bilo što čime bi ih se moglo teretiti i upravo su zato toliko prokleto

jaki. Bit će to poprilično teško…

– Moţda i ne tako teško kako misliš! – prekine ga Neil. – Ostvarili smo prvi

proboj, infiltrirali smo se u obitelj Rudolfo. Kod njih je jedan naš tajni agent i tu sada

dolazimo do tvoje uloge, Kev. Ti ćeš s njima trgovati drogom. Naš ubačeni čovjek

upoznat će te s njima, jamčiti za tebe i drţati te se. Pod uvjetom, naravno, da pristaneš

raditi u civilki.

– Rudolfovi su oduvijek poricali da trguju drogom i to još uvijek čine.

– To je čisto sranje, Kevine! Svi mafijaši trguju drogom, kako god se zvali, i ti to

znaš jednako dobro kao i ja. Rudolfovi u tome nisu nimalo bolji od… svoje… braće!

– usklikne Neil, glasom koji je odjednom bio prepun gorčine.

Potom Kevinu uputi jedan od svojih dugih, prodornih pogleda. – Stručnjak si za

drogu i trgovinu drogom i dosad si uhitio gomilu ljudi. Potrebna mi je tvoja stručnost,

tvoje veze, tvoja osobita sposobnost da se uklopiš u svijet tih pokvarenjaka, da se u

njemu krećeš s lakoćom i sigurnošću. Stoga, daj da čujem tvoj odgovor, mali.

Kevin je šutio.

Neil ustrajno nastavi: – Mislio sam da radiš na tome da uhvatiš sve proklete

nitkove u prljavoj trgovini drogom… Ovo ti je prilika da zadaš udarac istinski

snaţnom i smrtonosnom trgovcu smrti, prijatelju moj. Mafija se bavi svime, od

smacka do cracka, što god postoji, oni to imaju [prodaju. Na ulice ovoga grada iznose

smeće u vrijednosti koja se mjeri milijunima i milijunima dolara. štoviše, milijardama

dolara, pribrojiš li sve obitelji i količine koje prodaju tijekom cijele godine.

– Pristajem, Neil – reče Kevin, odjednom donijevši odluku. Uslijedila je kratka

stanka. On podigne čašu, otpije gutljaj piva i doda, gotovo kao primisao: – I radit ću u

civilu, budući da tako ţeliš.

– Znao sam da mogu računati na tebe. – U Neilovu glasu čulo se veliko olakšanje.

On nastavi: – U ponedjeljak ću razgovarati s Eddijem LaSallom i odmah pokrenuti

papirologiju. Kao što sam ti neki dan rekao, Eddie mi je dao zeleno svjetlo, rekao mi

je da mogu razgovarati s tobom, tako da se neće iznenaditi kada čuje da si pristao na

premještaj.

– Ne, neće se iznenaditi. Ja sam mu to i sam spomenuo; rekao sam mu da ću se

večeras naći s tobom.

Neil spusti čašu na stol i stolac na kojem je sjedio odmakne dalje od stola. – Što

kaţeš na nešto jače, pa da time zaključimo dogovor? – predloţi on, ustajući.

– Hvala, Neil, ali moram još dosta voziti. Kasnim na dogovor. Osim toga, dopusti

da ja to platim. – Dok je to govorio, i Kevin je napola ustao.

Neil odmahne glavom. – Ni slučajno, stari moj, ja častim. – Na licu mu se pojavi

širok osmijeh. – Sigurno imaš dogovor s malom, ha? I pretpostavljam da si za whisky

s ledom?

– Točno u oba slučaja.

Nekoliko sekundi kasnije, već su se kucnuli i meĎusobno nazdravili, ţeleći jedan

drugome uspjeh u zajedničkome poslu.

Uslijedila je kratkotrajna tišina. Neil je pripalio cigaretu i zamišljeno uvlačio dim.

Kevin je pijuckao whisky, pomno promatrajući drugog detektiva, pitajući se o

čemu razmišlja i što sada slijedi. Neil je uvijek bio prepun iznenaĎenja. Nadao se da

će ovo doista biti posljednje piće. Ţelio je što prije poći, izaći iz tog jadnog bara,

odvesti se iz centra grada, odbaciti koţu policajca i preko vikenda se opustiti, par sati

ţivjeti kao normalan čovjek. Ţivot je bio teţak, njegov posao opasan i naporan, čak i

više nego opasan i naporan, pravi izazov s kojim su se mogli nositi samo

najizdrţljiviji. Ona je bila jedini tračak sunčeva svjetla, radosti i sreće koji je imao.

Mrzio je kad ga je ovako morala čekati i uvijek se trudio da bude točan. Brinula se

kad bi kasnio, misleći kako je stradao od ruku zločinaca koje je hvatao.

Prije nekoliko tjedana govorila je o tome kako bi ţeljela prekinuti njihovu vezu,

uglavnom zbog toga što joj je bilo teško ţivjeti s tim strahom. On na tu najavu nije

imao Bog zna što reći, no, na svoje iznenaĎenje, tada je odjednom osjetio kako ga

posve neočekivano hvata neka neobična panika. Nije točno znao što će učiniti ostavi li

ga, što će bez nje…

Tišinu je prekinuo Neil: – Moţda bi trebao razglasiti uokolo da odlaziš, ideš na

put, da te neće biti u gradu, a onda odglumiti pravi nestanak sa svog područja. Mislim

da bi to bio mudar potez, Kev.

– U pravu si. Ne radim ni na čemu osobitom, upravo sam završio jedan veliki

slučaj; zatvorio sam Joea Harvevja. Čuj, reći ću Eddieju da bih prije premještaja volio

dobiti tjedan dana dopusta. Iskreno govoreći, Neil, dobro bi mi došao mali odmor.

– Odmori se sada, jer ćeš u mojoj jedinici imati uţasno puno posla. Rekao sam ti

da smo u frci, da te trebamo i da ćemo te i te kako iskoristiti, dvadeset četiri sata na

dan, bude li potrebno.

Kevin kimne. – Nadajmo se samo da ćemo Rudolfovima uspjeti zadati i koji pravi

udarac, onemogućiti ih jednom zauvijek. Mafija još nikada nije bila ovako

eksponirana kao sada. Obitelj Colombo se raspada, a obitelj Gambino našla se u

velikim nevoljama. Izgleda da će na Gottijevu suĎenju za ubojstvo i ucjenjivanje

čovjek broj dva Elegantnog Dona zapjevati par pravih hitova.

Neil se nasmije. – Tako, je mali moj. John Gotti, u svojim odijelima po dvije

tisuće dolara, sad je u velikome dreku. Sammy »Bik« Gravano prava je zvijezda medu

svjedocima optuţbe, a još nije bilo nikoga tko bi bio ravan njemu. Zamisli, Kevine,

sveto bratstvo posvećeno krvlju i zaliveno vinom prekinuto je zbog komadića vrpce…

policijske snimke vrlo značajnog tajnog razgovora meĎu mafijašima. – Osmijeh mu je

prekrivao cijelo lice. –Gotti će u zatvoru provesti lijepi broj godina. Godina i godina.

– Podzemlje se ne moţe oporaviti od te izdaje… o drţavnome tuţiteljstvu da i ne

govorimo.

– Meni to ne trebaš objašnjavati! Moja je jedinica u tome od početka. Ta

Gravanova suradnja ući će u povijest kao izdaja s dosad najvišeg mjesta unutar

mafije, naročito kada uzmeš u obzir status obitelji Gambino kao najveće u svijetu

mafije i činjenicu da je Gravano bio Gottijeva desna ruka. – Kao da ne moţe

vjerovati, Neil odmahne glavom. – Najviše me iznenadilo to što je prekršio zavjet

omerta… svi mafijaši ozbiljno shvaćaju zavjet šutnje. Ali, Gravano je to vraški lijepo

izveo. Izdao je svog goombaha, svog najboljeg kompića. Kakvo iznenaĎenje, ha?

Ne čekajući nikakvu Kevinovu opasku, Neil ţurno nastavi: – Na posljetku, njih su

dvojica započeli zajedno, Gravano i Gotti zajedno su počeli na ulici. Dvojica

mudrijaša koji su prodavali maglu i, što je nevjerojatno, s vremenom su postali capoi.

– Neil slegne ramenima. – Ali, Gravano je ţelio sačuvati svoju koţu, stoga je rekao

kvragu i sveto bratstvo i omerth i moj dobri stari goombah Johnny i lijepo propjevao

poput kanarinca.

Kevin kimne. – A to suĎenje Gottiju u Brooklvnu bit će pravi spektakl, pazi što ti

govorim. – Kevin pogleda na sat. – Dovraga, Neil, nisam znao daje ovako kasno!

Moram ići.

– I ja. Kod kuće me čeka moja stara. Ovo nam je prva subota nakon ne znam

koliko mjeseci da idemo van, a ja kasnim. Ubit će me.

Uzevši kapute, njih dvojica izaĎu iz bara.

Vani, na pločniku, dvojica su detektiva još nekoliko trenutaka razgovarala, a onda

je Neil uhvatio Kevina pod ruku. – DoĎi, mali moj, otpratit ću te do Houstona. Ondje

moţeš zaustaviti taksi. Tvoja cura neće biti jako bijesna, zar ne?

Kevin odmahne glavom i uskladi korak s Neilom. – Neće, naviknula se na to da

kasnim satima. Ne sviĎa joj se, ali se zbog toga ne iskaljuje na meni. Usto, bit će joj

drago – ne, past će joj kamen sa srca – kad joj kaţem da ću odsada raditi u Odjelu za

kriminalističku obavještajnu djelatnost.

Neil ga iznenaĎeno pogleda. – Ali, i na tom poslu bit ćeš u opasnosti.

– To znaš ti, Neil. To znam i ja. Ali, ona to ne zna. Kao ni moja sestra Rosie. U

posljednje me vrijeme i jedna i druga jako gnjave, ţele da promijenim radno mjesto,

stoga mislim da će biti vraški sretne kada čuju da mijenjam sredinu. Odjel za

kriminalističku obavještajnu djelatnost doista zvuči kao nekakav uredski posao, zar

ne?

– To bi valjda moglo značiti bilo što…

Zadrhtavši, Kevin oko sebe čvrsto stegne kaput i ugura ruke u dţepove. – Sranje,

kako je večeras hladno, a kad god ti treba, taksija jednostavno nema.

– To obično kaţu za policajce – reče Neil i pokuša se nasmijati.

– Zašto si, dovraga, za sastanak morao odabrati takvu rupu u centru? I to još u

Boweryju, za ime Boţje!

– Zato što je to najdalje od Male Kolumbije, ako ne ţeliš prijeći u New Jersev –

objasni Neil, govoreći o Elmhurstu, dijelu Queensa u kojem je Kevin najčešće radio.

– Ne mogu reći da mi je ţao što ću se oprostiti od tog kvarta – prizna Kevin dok

su koračali prema Houstonskoj ulici. – I hvala Bogu što više nikada neću morati proći

kroz vrata Meson Asturiasa. U posljednje mi je vrijeme to mjesto postalo odvratno. A

kad se sjetiš… prije trideset godina ta mala cantina bila je tipičan irski bar u

susjedstvu, prepun veselih Iraca koji ispijaju pivo za whiskyjem i pričaju bajke o

domovini. Ali, Irci su odavno nestali, preselili se u Woodside, kao što smo to i mi

učinili nekoliko godina prije majčine smrti. Avenija Roosevelt uistinu je postala

Malom Kolumbijom, i to kakvom, kad bolje razmisliš! Sada je to ţivahna ulica gdje

su novčanice od stotinu dolara uobičajeno sredstvo plaćanja, i sve je puno kričavih

odijela i klubova u kojima se svira salsa.

– I ulica u kojoj su ubojstva jednako česta kao i u Caliju, Medellinu i Bogoti –

reče Neil – to, kao, nisi znao. – On tiho uzdahne. – To je uţasno, Kev. New York je

postao gradom koji je poludio za pištoljima i sada je još luĎi zbog cracka.

– Ti i ja, Neil, nas dvojica ţivimo u utrobi nemani. Mi sve to vidimo, i to

svakodnevno… beskućnike, gladne, očajne, kao i poremećene umom, narkiće, luĎake,

kriminalce. I mi dobro znamo kakvo je pravo stanje stvari. Većina ljudi to ne vidi ili

ne ţeli vidjeti ili zatvara oči pred svime. Tragično, ali, na ţalost, točno.

Neil se zaustavi, okrene i ščepa Kevina za ruku. Pod svjetlom ulične rasvjete, lice

starijeg policajca odjednom je bilo smrknuto. – Petnaest minuta voţnje od

Manhattana, preko mosta Queensborough, i već si praktički u Juţnoj Americi. I ţivot

ti je u torbi, jer se krećeš medu preprodavačima droge, narkomanima i svim mogućim

ljigavcima. Vraški mi je drago što dolaziš u moju jedinicu, mali moj, doista mi je to

drago.

– I meni… budimo realni, time sam si vjerojatno produţio ţivot za koju

godinu.Neil kimne i nastavi: – Tu je onda još i Bushwick, pakao, rupa za proklete…

grad straćara prepun ovisnika o cracku i heroinu koji si u ţile ubrizgavaju shit. Otpaci

ljudske vrste koji će te presresti, opljačkati i ubiti samo za jedan ju. čovjeku se od toga

smuči.

– I te kako, compadre, i te kako – reče Kevin tiho, hvatajući Neila za lakat i

vodeći ga prema Houstonskoj ulici.

– I to je ta Amerika – reče Neil gotovo očajnim glasom – najbogatija i najmoćnija

zemlja na svijetu. To je više nego odvratno, to je uţasno. Prokleto. Što se to dogodilo

s onom lijepom Amerikom? I s američkim snom?

Kevin ne reče ništa. Tome nije mogao ništa dodati. Neil je rekao sve što se moglo

reći.

Kevin otključa vrata svojega stana.

Stajao je u hodniku i čekao je da se pojavi, što je obično učinila kad bi ušao. No,

večeras je nije bilo.

On objesi kaput u ormar u hodniku, skine futrolu u kojoj mu je pod rukom stajao

pištolj i oprezno je objesi na vješalicu. Bilo je već dovoljno to što je znala da ţivi u

svijetu nasilja, pa nije bilo potrebno da još gleda i tako očite dokaze za takav način

ţivota. Usto, najviše je volio kad su ta njegova dva svijeta bila posve odvojena.

Potom, još uvijek zbunjen, on naćuli uši, pitajući se je li sve u redu.

Stanom je vladala tišina. Ništa se nije micalo. No, dok je prolazio kroz maleni

hodnik, začuo je slabašan zvuk glazbe koja je dopirala s radioprijamnika u kuhinji. Po

tome je znao da je ona kod kuće.

On proviri u dnevnu sobu; sva su svjetla bila uključena, no vatra u kaminu bila se

već gotovo ugasila. Izgledala je kao da je već neko vrijeme nitko nije ni pogledao.

Okrenuvši se na petama, Kevin pode prema spavaćoj sobi. Vrata su bila samo

pritvorena. Otvorivši ih, ude u sobu. Svjetla su bila prigušena i u tom polumraku on je

ugleda sklupčaflu na krevetu kako drijema; ili moţda čvrsto spava, u to nije bio

siguran.

Došavši do kreveta, ugleda hrpu fascikala koji su leţali pokraj nje na pokrivaču.

Iz nekih od njih poispadali su papiri. Bilo je očito daje radila, umorila se i zaspala

čekajući ga.

Nagnuvši se nad nju, on je tiho zazove, ne ţeleći je prestrašiti, te joj rukom njeţno

dodirne lice.

Ona istoga trena otvori oči. Kad ga je ugledala, lice joj je prekrio osjećaj

olakšanja i radosti. – Kevine – reče ona tiho. – O Boţe, oprosti, izgleda da sam

zaspala.

– Sve je u redu, srce – reče on, kleknuvši pokraj kreveta kako bi se pribliţio

njezinu licu. – Ja se trebam ispričati zbog toga što kasnim. Neil O'Connor zadrţao me

duţe nego što sam planirao. Sjećaš se Neila, upoznala si ga prošle godine? U svakom

slučaju, trebao me je, a sa mnom se mogao naći samo večeras. Bilo je hitno.

– Sve je u redu, Kevine, doista.

On je pogleda u oči i objasni: – Neil me zamolio da se premjestim u njegov odjel.

Pristao sam.

Zatečena tom viješću, ona nekoliko puta zatrepće i malo se namršti. – Koji je to

odjel?

– Odjel za kriminalističku obavještajnu djelatnost.

– To znači rad u uredu?

– Dio radnog vremena – slaţe on, ţeleći da joj bude lakše, da bude manje

zabrinuta za njegovu sigurnost.

– A preostali dio? – upita ona, odjednom ga pomno promatrajući inteligentnim

očima.

– Naravno, morat ću dio vremena provesti i na ulici. Ali, ovaj je novi posao

znatno manje opasan od dosadašnjeg. Ozbiljno. Kevin zašuti, potom je zaslijepi

svojim blistavim osmijehom i onda na brzinu, improvizirajući, reče: – I, čuj, imat ću

više slobodnog vremena, puno više.

– Drago mi je što je posao sigurniji – reče ona ispruţivši ruku, te ga potom

pogladi po obrazu i nasmiješi mu se.

Oboţavao je taj njezin osmijeh. Bio je sladak, neduţan, poput djetetova osmijeha,

i obasjavao joj je lice koje bi tada zračilo srećom. Uhvativši je za ramena, on je

privuče k sebi i njeţno joj poljubi usne.

Ona ga spremno zagrli i uzvrati mu tako strastvenim poljupcem da on u sebi osjeti

rasplamsavanje vatre. Zagrlivši je objema rukama, on je čvrsto stisne, ljubeći je još

gorljivije, puštajući jezik da se zadrţava na njezinu jeziku. Tako su se još dugo ljubili,

sve dok nisu ostali bez daha.

Kevin se prvi malo odmaknuo. Oslobodivši gornji dio njezine satenske kućne

haljine breskvine boje, on spusti lice na njezine grudi. Ispod je imala satensku

spavaćicu jednake boje s tankim naramenicama, tako da je bez imalo poteškoća

rukom ušao u čipkom obrubljeni prslučić. Kad joj je jedna dojka provirila iz

spavaćice, on ustima pokrije malu grimiznu bradavicu i nastavi je ljubiti sve dok nije

počela tiho stenjati.

Kevin se malo pridigne kako bi joj posve razvezao kućnu haljinu, zatim joj

rukama prijeĎe preko cijeloga tijela, ponovno se nagne nad nju i nastavi joj milovati i

ljubiti čas jednu, čas drugu dojku. Kad je konačno podignuo glavu i pogledao je, oči

su joj već bile sklopljene, a usne blago razmaknute. Disala je ubrzano i on primijeti

koliko se uzbudila.

Izraz njezina lica, mješavina prepuštenosti i ekstaze, uzbudio ga je jednako kao i

dodir satenske spavaćice. Podignuvši spavaćicu, on pusti ruku da klizi njezinim

bedrom sve dok se nije zaustavila na svilenkastom breţuljku meĎu njezinim nogama.

Dok se prstima primicao najskrovitijem mjestu, ona je lagano raširila noge i on

odjednom osjeti kako iz nje struje vlaţnost i toplina.

– Oh, Kevine – prošapće ona i otvori oči. On podigne tamne obrve. – Što je?

– Nemoj prestati.

– Neću – obeća on i, ponovno spuštajući glavu, ustima potraţi središte njezine

ţenstvenosti, obasipajući je poljupcima, istovremeno gurajući prste u nju. Poslije

godinu dana voĎenja ljubavi, dobro je poznavao njezino tijelo, znao je da je sada već

na rubu, da je spremna za orgazam i ţelio je da to i postigne. No, upravo u trenutku

kad je mislio da će se to i dogoditi, kad je očekivao da će eksplodirati od uţitka, ona

se neočekivano trgnula i sjela.

Ščepavši ga za ramena, ona promuklim glasom prošapće: – Molim te, Kevine,

svući se i doĎi u krevet. Ţelim te osjetiti u sebi.

– Ali ţelim ti najprije pruţiti uţitak ovako.

– Znam, i ja to ţelim, i ja ţelim isto to učiniti tebi, ali, molim te, svući se. Molim

te.

Skočivši na noge i prebacivši sako preko stolca, on skine cipele, otkopča hlače i

posve se svuče.

U meĎuvremenu, ona je skupila razasute fascikle i papire, bacila ih s kreveta i

svukla satenski ogrtač.

Kevin je do kreveta došao u dva koraka.

Ispruţivši se na krevetu pokraj nje, on je zagrli, šapćući njezino ime, ustima joj

milujući vrat. No, već trenutak kasnije, okrenuo se od nje i u ladici noćnog ormarića

potraţio kondom. Prokleti kondomi. Mrzio ih je. S druge strane, bio je više nego

svjestan opasnosti od AIDS-a i svega što se dogaĎa u vanjskome svijetu. Pošto je

Sunny otišla iz njegova ţivota, povremeno je imao druge ţene, iako medu njima nije

bilo niti jedne ozbiljne veze. Bio je apsolutno siguran u to da je posve zdrav, ali oprez

nije mogao škoditi, morao je paziti zbog nje. Kevin potisne uzdah. Ţivjeli su u

opasnome vremenu. Seks i smrt danas hodaju ruku pod ruku.

Milovala mu je leĎa dok je on pokušavao otvoriti paketić, potom ga je počela

ljubiti izmeĎu lopatica, kroz šapat nebrojeno puta izgovarajući njegovo ime, govoreći

mu koliko je uzbuĎena, koliko ga ţeli. Riječi su joj bile nabijene erotičnošću, silno su

ga uzbuĎivale. Uz još snaţnijiu erekciju, odjednom više nije imao problema s

otvaranjem gumene zaštite.

Okrenuvši se prema njoj, on je poljubi u usta. Još jednom, nakon nekoliko

strastvenih poljubaca, usnama se spustio do njezinih golih grudi. Bradavice su joj bile

tvrde i uspravljene, sve čvršće u njegovim ustima, zbog čega je zadrhtao cijelim

tijelom. Potom je rukama počeo prelaziti njezinim podatnim, satenom prekrivenim

tijelom. Tkanina je bila senzualna, jednako kao i ona. Temperatura joj se povećavala

dok je on, ljubeći joj trbuh kroz tanku tkaninu, spuštao glavu prema njezinim bedrima.

Nestrpljivo joj je povukao spavaćicu, a ona sjedne i pomogne mu da joj je svuče.

Njezine oči, kojima gaje prodorno promatrala, bile su prepune osjećaja, a ţelja joj se

zrcalila na cijelome licu.

Tada ponovno legne, a on, uţivajući, pogledom prijeĎe cijelo njezino tijelo,

diveći se zategnutosti blijede koţe, glatke i sjajne poput satenske spavaćice koju joj je

upravo svukao.

Znao je da ona ţeli da je dodiruje, stoga je prstima istraţivao onaj najosjetljiviji i

najfiniji dio njezina tijela, isprva polako pomičući prste njezinim nabreklim središtem,

a onda polako povećavajući pritisak, sve dok mu ona nije počela drhtati pod dodirom.

Nagnuvši se nad nju, Kevin se ustima spusti do njezinih bedara, te je stane ljubiti,

uvlačeći prste u nju. Već nekoliko sekundi kasnije, ona se posve ukočila; potom joj se

cijelo tijelo zgrčilo i tada je doţivjela vrhunac, tiho zastenjavši, dok joj je cijelo tijelo

drhtalo od intenzivnog uţitka.

– Kevine – reče ona na posljetku, toliko tiho da ju je jedva čuo. – Oh, Kevine,

dragi.

Kevin joj se primakne i spusti glavu na jastuk pokraj nje. Zatim prošapće: –

Jesam li te zadovoljio?

– Uvijek me zadovoljiš. Tako je još od našeg prvog puta. Nikada nisam imala

nikog poput tebe. – Ona se uspravi i zatim klekae, pogleda u njegove tamne oči,

prstom mu prelazeći preko jedne crne obrve, pa zatim preko usana, da bi potom, uz

osmijeh prepun uţitka, spustila glavu prema njemu i njeţno ga poljubila u usta.

Ţeleći je toliko da se jedva uspijevao kontrolirati, Kevin ju gotovo grubim

pokretom povuče na sebe, i dalje je ljubeći i milujući joj grudi. Kao i uvijek, na

poljupce mu je odgovarala s jednakim ţarom, no onda se odjednom nagnula unatrag,

oslanjajući se na bedra, te se savila nad njim i počela ga ljubiti u grudi i trbuh, vrškom

jezika putujući njegovim tijelom sve dok mu se nije učinilo da će eksplodirati.

Tada ju je hitro povukao na krevet pokraj sebe, legnuo na nju i, poduprijevši se

rukama postavljenim pokraj njezina tijela, snaţnim pokretom ušao u nju, ţurno se

mičući naprijed-natrag, ţeleći je zadovoljiti. Obujmivši ga nogama oko struka, ona se

pripila uz njega, uskladivši pokrete s njegovim ritmom, no on je osjećao da se ipak

suzdrţava.

– Hajde, svrši mi – prošapće joj on u lice.

– Ne – odvrati mu ona jednako tiho – čekam tebe. – Ipak, dok je to govorila,

čitavo tijelo obuzelo joj je duboko podrhtavanje i iz nje je prostrujala toplina koja ga

je cijelog obuhvatila. Ona tada krikne: – Kevine!

Njezina ga je reakcija redovito još više uzbuĎivala i dok se ona i dalje micala, on

se više nije mogao suzdrţati. – O, Boţe, Nell, gotov sam… – zastenje on. – O, Nell!

O, Nell!

Leţala mu je u zagrljaju, naslanjajući svijetlu glavu na njegove grudi, sklopljenih

očiju, dišući lagano i pravilno.

Kevin je pogleda i njeţno se nasmiješi. S njom je u trenucima nakon voĎenja

ljubavi uţivao jednako koliko i u samome snošaju. Bio je opušten kao i ona, osjećao

se lagodno, kako s njom, tako i sa samim sobom – kao i uvijek, bilo mu je ugodno u

njezinoj prisutnosti. Moţda je to bilo zbog toga što ju je poznavao od njezine

sedamnaeste godine. Poput njegove sestre Rosie, njezine najbolje prijateljice, i njoj je

sada bila trideset i jedna godina, ali u tom je trenutku izgledala puno mlaĎe, poput

dvadesetogodišnjakinje, s djevojačkim tijelom, mladenačkom koţom i licem bez

ijedne bore.

Nell Jeffrey stekla je u njegovu ţivotu vrlo osobitu ulogu i kad god je bio s njom,

osjećao bi da je stekao novu snagu. Svakog je dana grad od njega uzimao još malo

više, ali kada je bio s Nell, ona je nekako uspijevala povratiti taj neki dio njega, ili mu

se tako barem činilo, a da toga čak i nije bila svjesna. Na neki ga je način za sebe

ponovno sastavljala.

U odreĎenoj mjeri, Kevin je uspijevao izgubiti samoga sebe i posve se prepustiti

Nell, a kada je to činio, nestajalo je i dijela boli. Njegova tuga i ţalost zbog Sunny

tada je blijedjela. U svakom slučaju, bilo je to kao da je Sunny umrla, s obzirom na

uţasno stanje u kojem je bila, a ţivot je doista za one koji ţive, zar ne? To je odlično

shvatio tijekom prošle godine, naročito otkako je Nell postala tako nezaobilaznim

dijelom njegova ţivota.

Posljednjih je dana uviĎao kako sve manje i manje razmišlja o Sunny; šest je

godina, na posljetku, ipak dugo. A usto, prije devet mjeseci počeo ju je rjeĎe

posjećivati, iako je to bila zamisao njezine sestre Elene, a ne njegova. Sunny bi bilo

lakše da ne dolazi tako često, rekla mu je Elena jednog nedjeljnog poslijepodneva u

bolnici, budući da se činilo da je njegova prisutnost sve više uzbunjuje. Bilo je to kao

da se kroz maglu, negdje u svom poremećenom i oštećenom mozgu, Sunny sjeća da je

medu njima nekoć nešto postojalo i da je ta spoznaja uznemirava. Tako mu je barem

Elena tog dana rekla.

Konačno, prije tri mjeseca, posve je prestao odlaziti u New Haven. Činilo se da je

ta njegova odluka njezinoj obitelji donijela olakšanje; ubrzo je otkrio da i sam osjeća

rasterećenje.

Povremeno se ipak pitao ponaša li se poput moralne kukavice koja izbjegava

duţnost. Kad je to spomenuo Nell, ona mu je vrlo odlučno i nepopustljivo objasnila

da ne samo da postupa ispravno, nego zapravo čini jedino što moţe.

– Ne moţeš joj pomoći – rekla mu je tada. – Time samo dodaješ sol na svoje rane.

I ne samo to, ona je kamen koji ti visi o vratu i povlači te sve dublje. Moraš se

osloboditi opsjednutosti njome – za vlastito dobro. Imaš svoj ţivot koji trebaš ţivjeti,

za ime Boţje!

Te njezine odlučne riječi pomogle su mu i u posljednje je vrijeme osjećao da je

tog tereta nestalo. Nell je imala pravo, Sunny pripada njegovoj prošlosti i mora se

osloboditi odreĎenih dijelova te prošlosti kako bi mogao poći naprijed.

Sada se prisjećao Sunny iz onih prvih godina, dok su još bili gotovo djeca. Činilo

mu se da lakše razmišlja o njoj iz vremena prije nego što je postala narkoman koji

ţudi za drogom, spremna na sve samo da do nje doĎe. I počeo je samome sebi

priznavati da se već godinama nije osjećao tako dobro. I to ponovno, i u velikoj mjeri,

zahvaljujući Nell.

Kevin uroni lice u njezinu kosu. Bila je meka i glatka i mirisala je na sporiš, kao

što je i svaki drugi dio njezina tijela bio mirisav i svjeţ. On duboko udahne njezin

miris; taj mu je miris pomagao da ubije zadah grada koji mu je neprestano ispunjavao

nosnice.

Nell je sada već toliko postala dijelom njegova ţivota da uopće nije mogao

zamisliti kako bi ţivio bez nje. Ali, bilo je neobično kako su tako nenadano postali

ljubavnici, prije godinu dana, nakon poznanstva dugog četrnaest godina.

Prošlog listopada Gavin je došao u New York radi poslovnog dogovora s Nell.

Bio je na putu u London, gdje je imao zakazane sastanke u vezi sa snimanjem

Kingmakera, projekta koji je konačno uspio pokrenuti. Dugogodišnji prijatelj nazvao

ga je i pozvao da im se pridruţi na večeri, a budući da je Kevin upravo imao nekoliko

slobodnih dana, prihvatio je poziv. Ni Gavina ni Nell tada nije bio vidio više od

godinu dana i tu su večer proveli predivno, u dobrom raspoloţenju i smijehu,

prebirući po sjećanjima i razmjenjujući puno iskrene naklonosti.

Večerali su u Gavinovu apartmanu u hotelu Caiiyle, a kad su on i Nell otišli iz

hotela, već dobro iza ponoći, ustrajno je zahtijevao da je otprati kući. Iako je noć bila

hladna, do njezina su stana išli pješice, a kad su došli do njezine zgrade u Park

Aveniji, ona ga je pozvala na piće.

Dok je u dvije čaše za konjak točila R6my Martin, on je zapalio vatru u kaminu i

potom su zajedno sjeli na sofu, uţivajući u starome konjaku, čavrljajući o sadašnjosti,

kao i starim dobrim vremenima.

Dok god bude ţiv, nikada mu neće biti jasno kako se sve to točno odigralo. Ona

mu se odjednom našla u rukama i on ju je ljubio, a cna mu je odgovarala s puno ţara.

Ubrzo su završili na sagu ispred vatre koja se rasplamsala, i ondje strastveno vodili

ljubav.

Bilo je to jednog petka navečer i, budući da je bio slobodan, mogao je kod nje

provesti cijeli vikend. Maţeni toplinom i udobnošću njezina prelijepog stana, posve

obuzeti jedno drugim, u sljedećih su četrdeset i osam sati zaboravili na stvarni svijet u

kojem su ţivjeli, na sve boli i brige.

Tijekom tog vikenda, u jednom su trenutku u razgovoru došli na Mikevja, koji je

nestao godinu dana ranije. Njegov zagonetni nestanak mučio je sve, a najviše Nell.

Pošto je završila njihova mladenačka veza, njih su dvoje ostali dobri prijatelji, koji su

se sljedećih godina još više zbliţili, povjeravajući se jedno drugome, kao što to stari

prijatelji često čine.

Te noći, kada je s njim prvi put vodila ljubav, Nell je Kevinu rekla da je i to jedan

od razloga zbog kojih je toliko zabrinuta zaMikevja; bilo joj je jednostavno

nezamislivo da je mogao odlučiti otići iz New Yorka, a da joj se ne javi. I ne kaţe

kamo odlazi.

Ono što je Kevin te noći pomislio, ali joj nije rekao, bilo je to da Mikey moţda

nije uopće imao priliku javiti joj se. Nitko nije doista znao što mu se dogodilo, čak ni

njegov cimer. Jednostavno je iščezao.

Kevin je često razmišljao o tome kako je Mikey vrlo lako mogao završiti kao

ţrtva neke prljave igre. Kao policajac, i predobro je znao sve uţasavajuće statističke

podatke – svake godine na stotine tisuća Amerikanaca nestaje bez ikakva traga. Malen

dio njih bio bi pronaĎen ili bi se pojavio i nastavljao prekinuti ţivot. Samo u njegovoj

postaji popis nestalih bio je obeshrabrujuć, dugačak kilometrima.

Nell se pomakne u njegovu naručju.

Kevin spusti pogled.

Ona otvori oči i pogleda ga. – Lice ti je tako strašno ozbiljno, Kevine moj. Nešto

te muči?

Iako izmeĎu njih nisu postojale nikakve tajne, nego samo iskrenost i otvorenost,

on odluči da joj u ovom trenutku neće spomenuti Mikevja. To bi bilo posve

neprikladno. Stoga reče: – Razmišljao sam o nama, Nell, o tome kako se sada već

viĎamo godinu dana. A za nas ipak nitko ne zna.

– Neil O'Connor svakako zna – reče ona i nasmije se.

– Mislio sam na naše najbliţe i najdraţe.

– Hoćeš reći da to nisi spomenuo Gavinu?

– Ove ga godine nisam ni vidio, osim onih par dana kad sam došao na snimanje u

London. Usto, trebala bi znati da ja nisam od onih koji se hvale svojim ljubavnim

uspjesima. A ja znam da se ti nisi povjerila Rosie, jer bi mi ona to već spomenula.

– Ne znam zbog čega joj to nisam rekla, Kev, niti zbog čega smo to čuvali u

tajnosti, a učinili smo upravo to, znaš. – Nell mu se primakne, te ga zagrli i čvrsto

stisne. Nekoliko trenutaka kasnije doda: – Valjda bih joj ipak trebala nešto reći. To mi

je najbolja prijateljica.

– Bit će joj drago… mislim, to što se viĎamo.

– O, da, ona će to odobravati! – usklikne Nell, naginjući glavu unatrag i prema

njemu podiţući pomalo zavodnički pogled. – U to moţeš biti siguran, dragi moj. O,

da, ona će nam sigurno udijeliti svoj blagoslov.

– Kada se vraća iz Los Angelesa?

– Boţe sveti, Kevine, tek je sinoć otputovala. Ali, očekujem da će se vratiti sa

mnom.

– Kako to misliš?

– I ja putujem na Zapadnu obalu…

– Kada? – prekine je on pomalo oštrim tonom, iznenaĎeno je promatrajući.

– U utorak ili srijedu.

– A ja sam upravo namjeravao uzeti tjedan dana odmora prije nego što prijeĎem u

novi odjel. Nadao sam se da ćemo malo biti zajedno, srce.

Nell se ugrize za usnicu, a na licu joj se pojavi tuţan izraz. –Da sam to barem

znala, Kevine. To bi bilo predivno. Ali, sada sam već sve dogovorila i bilo bi mi

doista teško promijeniti plan. Imam dogovoren sastanak s Gavinom, koji u

ponedjeljak na tjedan dana dolazi iz Londona u Los Angeles. A imam dogovorene i

sastanke s drugim klijentima.

– Tako…

– Ţao mije, uistinu mi je ţao. Ali, čuj, imam odličnu zamisao! Zašto i ti ne bi

pošao na Zapadnu obalu? To bi bilo fantastično, kao tjedan dana povratka obitelji, ti i

ja i Rosie i Gavin. – Od te pomisli lice joj se ozarilo i ona uzbuĎenim glasom reče: –

Oh, hajde, reci da, Kev! Molim te, pristani.

On se dvoumio. – Ne znam… – Nije dovršio rečenicu, ne znajući što da učini,

pitajući se treba li joj to obećati ili ne.

Nell se uspravi, sjedne i razigrano ga poljubi u nos, te sklizne s kreveta i poĎe

prema kupaonici. Okrenuvši se na vratima, ona mu ječe: – Barem razmisli o tome.

– Već jesam. Bolje je da ne idem.

– Ali, zašto?

– Bio bih besposlen, budući da biste svi vi tijekom dana bili zauzeti. A ovdje

imam puno toga za obaviti, Nelly. Znaš, osobne stvari koje uvijek zapostavljam zbog

posla.

Ona kinine i ude u kupaonicu.

Kad se nekoliko trenutaka kasnije vratila, na sebi je imala frotirski ogrtač, dok je

u ruci nosila još jedan, isti takav ogrtač.

– Evo, odjeni ovo, pa idemo nešto pojesti. U kuhinji nam se peče večera.

– Namjeravao sam vas izvesti van, moja damo.

Ona mu se nasmiješi. – Dopusti mi da na trenutak i ja budem domaćica, molim te.

Već sam pripremila sloţenac s piletinom. U pećnici je već sto godina i nadam se da

nije upropašten. U protivnom, moći ćeš me voditi na hamburger ili ćemo ovdje pojesti

omlet.

Pošao je za njom iz spavaće sobe, navlačeći ogrtač i smijući se. – Baš i nisam

toliko gladan, Nelly – reče on. – Ali neću imati ništa protiv čaše vina.

Sloţenac je bio vrlo ukusan. Jeli su ga za kuhinjskim stolom, pijuckajući dobro

crno vino Beaujolais Village, koje je Kevin otvorio još prije nego što su sjeli za stol.

U jednom trenutku on svojom čašom kucne o njezinu. – Tko bi i pomislio da će

naša Mala Nell postati tako utjecajna poslovna ţena s blistavom karijerom… putovati

svijetom i voditi vlastitu meĎunarodnu tvrtku.

– Ja – odgovori ona, namigujući mu, dok su joj oči blistale od uţitka.

On joj se s ljubavlju nasmiješi. – Znaš, ponosan sam na tebe, jednako kao i na

Rosie.

– I trebaš biti ponosan na svoju sestru – njeţno reče Nell, a glas joj pritom

postane ozbiljan. – Njezini kostimi za Kingmakera uistinu su nešto osobito. Oborit će

te s nogu… samo pričekaj da vidiš film. Rosie će u bliskoj budućnosti svakako dobiti

još jednog Oscara.

– Doista? Pa to je divno! Nešto mi je govorila o Gavinovu sljedećem filmu. Hoće

li raditi i na njemu?

– Ne znam. – Nell jedva primjetno slegne ramenima i odmahne glavom. – Ni njoj

ni meni još nije rekao o čemu je riječ. Moţda još ni sam ne zna. Ali, da se

razumijemo, za što god da se odluči, papravit će sjajnu stvar.

– Izgleda da je nisam dobro razumio. Mislio sam da zbog toga ide u Los Angeles.

– Zapravo ne. Treba se vidjeti s Garrvjem Marshallom. Razgovarat će o njegovu

sljedećem filmu. Riječ je o suvremenoj romantičnoj komediji. On je njezin veliki

oboţavatelj.

– To mu ne zamjeram – reče Kevin. – Čuj, tip koji reţira takve fantastične

filmove kakvi su Plaţe i Zgodna ţena svakako zavreĎuje da čovjek s njim ima neke

veze; stoga se nadam da će Rosie prihvatiti ponudu. Mislim da bi bila luda da je ne

prihvati. – Otpivši gutljaj vina, on upita: – I koliko vas dvije namjeravate ondje ostati?

– Nekoliko dana, najviše tjedan. Ovisi o Johnnyju Fortuneu.

– Oh… – Kevin joj uputi upitan pogled.

– On i ja moramo se naći zbog njegova koncerta koji bi se u New Yorku trebao

odrţati sljedećeg proljeća ili ljeta. Bit će to ponovno u Madison Square Gardenu.

Moramo riješiti puno otvorenih pitanja.

– Od njega si stvorila veliku zvijezdu, Nelly.

Ona odmahne glavom. – To nije točno, Kev. On je to učinio sam. Svojim glasom.

I svojim izgledom i šarmom i načinom na koji postiţe to da ţene padaju u nesvijest.

Činilo se da Kevin uţiva u njihovu razgovoru. Nakon nekoliko trenutaka on reče:

– Ti i Rosie toliko ste slične. Ni jedna od vas ne ţeli priznati daje zasluţna za bilo što

veliko što ste učinile. Vjeruj mi, ti si mu posve sigurno pomogla da postane zvijezda.

– Ti si samo prepun predrasuda, dragi moj.

– On je pomalo zagonetan čovjek, zar ne?

– Tko? Johnny? Nimalo. – Ona se namršti. – Kako to misliš, zagonetan?

– Došao je niotkuda, snimio par ploča, na juriš osvojio ţenska srca i bum!… već

je na pravome putu. I onda dolaziš ti, preuzimaš njegove poslove i gotovo preko noći

pretvaraš ga u divovsku superzvijezdu. Ne, megazvijezdu.

– Kad bi to barem bilo tako lako. Stvari su ipak malo zamršenije. Johnny je

godinama odraĎivao male nastupe u Las Vegasu i Atlantic Citvju, a da ne govorimo o

beskrajnim nizovima noćnih klubova. Tako je zapravo pjevao sve dok od muke nije

poplavio u licu… Radio je u Los Angelesu, Chicagu, Bostonu, New Jersevju,

Philadelphiji, New Yorku i to godinu za godinom… samo reci ime nekog kluba,

koliko god sumnjivo izgledao, i okladit ću se da je Johnny u njemu pjevao barem

jednom.

– Što god da kaţeš, ipak si ti od njega stvorila američki odgovor na Iglesiasa.

Nell prasne u smijeh i ponovno stane odmahivati glavom. – To nikako. Uvijek će

biti samo jedan Julio Iglesias. Eto, to je prava megazvijezda. I jedan od najdraţih ljudi

koje sam ikada upoznala. A što se tiče Johnnyja Fortunea, mislim da u njemu ima

ponešto od svakog… od Perrvja Coma, Vica Damonea, samog Franka Sinatre i Julia.

Upravo zbog toga svi vole Johnnyja… on svakoga podsjeća na njegova najdraţeg

pjevača.

Kevin se nasmije. – Doista si jedinstvena, Nell. Svaki put upotrijebiš pravu riječ i

kaţeš točno ono što jest, ali nisam siguran da bi Johnny volio čuti te tvoje riječi., ti

zapravo ţeliš reći da je on nekakav hibrid.

– Pa, to je i točno. Ali, naravno, on je i osobit, na svoj način, Usto, svakako je

najpjevač bel canta devedesetih.

– I tako je stvorena nova fraza…

– Ja sam je stvorila – odvrati ona, nagne se naprijed i poljubi ga u obraz. – Barem

sam to spremna priznati, Kev.

Kuća se nalazila na visokom, gustom šumom prekrivenom obronku Benedict

Canvona okrenutom prema

Bel-Airu.

Bila je to stara kuća iz tridesetih godina, iz vremena u kojem je Hollywood

doţivljavao procvat. Iako je bila izgraĎena u španjolskom kolonijalnome stilu, njezinu

unutrašnjost pedesetih su godina značajno preuredili jedan legendarni producent i

njegova ţena, filmska zvijezda. Oni su tom prostranom, udobnom zdanju udahnuli

svoj jedinstveni ukus, postavljajući nove, fino obraĎene drvene obloge, lijepe kamine,

te divovske prozore. Ti prozori izdizali su se od poda do stropa, uvodeći prelijepi

okoliš u unutrašnjost kuće i tako ga pretvarajući u dio dekora.

Zasjenjeni trijemovi, vrtovi prepuni cvijeća, fontane i kipovi te neobična kućica

pokraj bazena takoĎer su pripomagali naglašavanju ljepote tog pastoralnog prizora.

Za Johnnyja Fortunea ta kuća na breţuljku, kako ju je u svakoj prilici zvao, bila je

čarobno mjesto koje je volio onako kako nikada nije volio ni jednu materijalnu stvar,

osim gitare koju mu je ujak darovao još kao dječaku. Kuća je bila posve osobita,

elegantna i izgledom nimalo pretenciozna. Prostrane sobe odlikovale su se skladnim

proporcijama, bile su prozračne i pune svjetla, a gotovo u svakoj od njih nalazio se i

kamin – čak i u kućici pokraj bazena.

MeĎu najvaţnijim osobitostima kuće bilo je to što na njoj od preureĎenja

pedesetih godina nisu bili izvedeni nikakvi značajniji zahvati. Tako je zadrţala čistoću

izgleda koji su stvorili producent i njegova ţena. Sve što su oni učinili odisalo je

besprijekornim ukusom, a kasniji vlasnici bili su dovoljno pametni da ne diraju ni

prelijepu unutrašnjost ni okoliš.

Kad god je boravio u kući na breţuljku, Johnny je bio obuzet snaţnim osjećajem

zadovoljstva; tada je bio najbliţi osjećaju sreće. Za takav osjećaj bile su zasluţne

brojne stvari – očita ljepota kuće i imanja, nepatvorena udobnost i luksuz,

veličanstvena povijest, znamenitost i vaţnost bivših vlasnika, medu kojima je, u

jednom razdoblju, bila i Greta Garbo. I, što nikako nije bilo najmanje vaţno, sam

prestiţ koji je proizlazio iz vlasništva nad kućom pruţao mu je veliko zadovoljstvo.

Johnny nikada nije mislio da će jednoga dana ţivjeti u ovakvoj kući, o tome

nikada nije čak niti sanjao, i time se toliko udaljio od mjesta s kojeg je krenuo u ţivot

da izmeĎu tih dviju točaka nije mogla postojati veća razlika.

Johnny Fortune rodio se 1953. godine pod imenom Gianni Fortunato. Odrastao je

u prenapučenim ulicama juţnog Manhattana, a dom mu je bio tijesan i turoban stan u

ulici Mulberry, gdje je ţivio s ujakom i ujnom, Vitom i Angelinom Carmello.

Svog oca, Roberta Fortunatea, nikada nije upoznao; majke Gine jedva se i sjećao.

Pošto mu je umrla ujna, a tada mu je bilo pet godina, ujak Vito, majčin brat, bio mu je

sve do petnaeste godine i otac i majka. Tada je napustio školu, svjestan toga da ionako

nikada neće dospjeti do fakulteta.

Tako je počeo studirati na newyorškim ulicama, jednako onako kao što su mu te

ulice, na odreĎeni način, nekoć posluţile i kao vrtić. Vrlo rano naučio se brinuti sam

za sebe; imao je osjećaj za ulicu, uvijek je bio budan i na oprezu, svjestan svakoga i

svega što se oko njega dogaĎalo.

Ali, Johnny nikada nije bio tipično dijete s ulice, prepuno drskih riječi,

bezobrazno i ratoborno; nije bio ni grub, opasan mladi huligan koji neprestano izaziva

nevolje i ima problema s policijom. Za to se pobrinuo ujak Vito.

Usto, Johnny je imao tu sreću da ga priroda obdari nečim posve osobitim, nečim

zbog čega je bio drugačiji od ostale djece, nečim što ga je uzdizalo iznad bezlične

svakodnevice i čak ga, na jedan neobičan način, štitilo. To nešto osobito bio je njegov

glas. Bio je to ugodan, melodiozan glas, toliko čist da je onima koji su ga slušali od

njega zastajao dah i da su ga kolege i prijatelji njegova ujaka slušali ushićeno, gotovo

s nekakvim strahopoštovanjem, burno plješćući kad bi završio i zasipajući ga

novčanicama.

Bez iznimke, svatko od njih rekao bi da pjeva poput anĎela. Ujak Vito govorio je

da je taj glas Boţji dar i da ga treba poštovati i zbog toga zauvijek biti zahvalan.

Johnny je i bio zahvalan.

Neko se vrijeme mladi Gianni poigravao idejom da se nazove Johnny Angel, po

jednoj popularnoj pjesmi. No, na koncu se ipak odlučio za ime Johnny Fortune,

angliziranu verziju svoga imena, u nadi da će time proreci i daljnji razvoj karijere1.

Tako je na koncu i bilo, iako su Johnnyju bile potrebne godine i godine da bi to

bogatstvo doista i stekao.

Sada, te hladne večeri u studenome, prošlost je bila posljednja stvar o kojoj bi

razmišljao. Johnny je razmišljao o budućnosti – točnije, o sljedećoj godini. Činilo mu

se da je 1992. godina već praktički nestala i prije nego što je uopće počela, s već

isplaniranim turnejama u inozemstvu te dugotrajnim snimanjima za novi album koja

mu je menadţer već ugovorio u jednom studiju u New Yorku. Kada proĎe Boţić,

shvatio je, više neće raspolagati svojim vremenom; sljedećih dvanaest mjeseci već je

bilo posve isplanirano.

U tom je trenutku Johnny spoznao da s postizanjem sve većih uspjeha ima sve

manje vremena za sebe. Ali, radije će biti preopterećen poslom, iscrpljen i pod stalnim

pritiskom, bez društvenog i privatnog ţivota, a onda k tome i bogat i slavan, nego da

situacija bude obrnuta. Postigao je ono što je naumio postići; imao je sve što je ikada

ţelio.

Tiho uzdahnuvši, Johnny pusti duge, elegantne prste prebirati po tipkama

Steinwaya, svirajući svoju najdraţu pjesmu, koja je odavno postala njegovim

zaštitnim znakom. Bila je to pjesma You and Me (We Wanted It Ali), za koju su riječi

i glazbu napisali Carole Bayer Sager i Peter Allen.

Odjednom prestavši svirati, on se okrene na stolcu te se, sjedeći posve

nepomično, zagleda u dnevnu sobu. Pogled mu je kruţio prostorijom. Kao i obično,

nije mogao ne diviti se onome što je vidio; čak i nakon četiri godine ţivota u kući na

breţuljku i dalje je silno uţivao u tom pogledu.

Neke stvari kojih je bio vlasnik i dalje je promatrao sa strahopoštovanjem, a meĎu

njima je svakako bila i zbirka slika, koje je počeo kupovati 1987. godine, po useljenju

u tu kuću.

Soba koju je promatrao uistinu je bila lijepa i elegantno ureĎena. Njome je

prevladavala mješavina ţutobijelih boja i tamnih drvenih tonova, dok su ţivahne boje

potjecale sa slika, korica knjiga i raskošnih buketa svjeţeg cvijeća postavljenih u

kristalne vaze i zdjele.

Blijedoţuti sag koji je prekrivao dio tamnog ulaštenog poda nalazio se u središtu

sobe, ispred kamina. Dvije sofe tek malo tamnije boje bile su okrenute jedna prema

drugoj, a izmeĎu njih stajao je antikni kineski stolić za kavu izraĎen od izrezbarenog

mahagonija. Francuski stolci iz razdoblja Luja XV, presvučeni prugastom svilom

ţutobijele boje nalazili su se s obiju strana kamina, a u sobi je bilo i još nekoliko

antiknih stolića, kao i dugačak stolić na kojem je stajala malena Brancusijeva

skulptura te crna bazaltna ţara prepuna zelenih grančica i cvijeća. Sve to kupalo se u

blagome svjetlu koje je dopiralo s brojnih porculanskih svjetiljki sa svilenim

zaslonima.

MeĎutim, pozornost su privlačile slike – Sislevjev pejsaţ iznad kamina, Rouault i

Cezanne na suprotnome zidu, te dva rana van Gogha na zidu iza klavira.

Prostorija je bila ureĎena savršeno ukusno. On nije bio autor njezina izgleda, kao,

uostalom, ni izgleda bilo kojeg drugog dijela kuće. Sve to učinila je Nell, uz pomoć

arhitekta za unutarnje ureĎenje. Nell je pronašla kuću, odabrala dizajnera i stvorila taj

izgled, tu osobitu atmosferu koja je proţimala cijelu kuću i okolicu.

Sve što je pogledao, na sebi je imalo Nellin ţig, budući da je ona s njim odabirala

sve. Cijela je kuća odraţavala Nellin ukus, no njemu to nije smetalo; volio je taj ukus.

Štoviše, njezin ukus postao je njegovim ukusom.

Johnnyju je bilo drago što je sada mogao razlučiti što je predivno, a što

bezvrijedno. Počeo je cijeniti kvalitetu i stil, ne samo kada je bila riječ o slikama i

namještaju, već i u svemu ostalome, i ponosio se svojim novostečenim znanjem.

Čak je i njegov način odijevanja doţivio promjenu otkako je počeo poslovno

suraĎivati s Nell. SviĎalo mu se kako je u posljednje vrijeme izgledao – izgledao je

konzervativnije i bio bolje odjeven nego ikada. Nell mu je podarila image.

Ustavši, Johnny prijeĎe na drugu stranu prostorije i zaustavi se leĎima okrenut

kaminu, priznajući samome sebi da je prije nego što je upoznao Nell Jeffrey dobar

ukus imao jedino u glazbi. I svi su se slagali da mu je glazbeni ukus uistinu

besprijekoran. U tome nikada nije načinio pogrešan korak.

To što nije znao puno o umjetnosti i antiknim predmetima nije bilo nimalo

neobično. Na posljetku, s njima i nije imao puno dodira. Njegova ujna Angelina

napunila je mali stan u ulici Mulberry kićenim prikazima Isusa i svetaca, kriţevima i

vjerskim kipićiama nemogućih boja, a nakon njezine smrti ujak Vito nije dirnuo niti

jednu stvar, moţda iz ljubavi i poštovanja prema svojoj preminuloj supruzi.

Kad je Johnny konačno pobjegao iz te turobne rupe u kojoj je ţivio sa starim

ujakom, sljedeće dugogodišnje razdoblje obiljeţeno nastupima u raznim klubovima

proveo je u jeftinim usputnim motelima ili kričavim hotelima u Hollywoodu, Las

Vegasu, Chicagu, Atlantic Citvju i na Manhattanu, a za njih se teško moglo reći da su

bili idealna mjesta za stjecanje znanja o umjetnosti i vrijednim predmetima.

Izlazeći u veliko predvorje i polazeći prema blagovaonici, Johnny se nasmije.

Razmišljao je o ujaku Viti, za kojeg je znao da bi od ove elegantne kuće doslovno

pobjegao čim bi je ugledao, iz posvemašnje se nelagode sklanjajući u najbliţi motel.

Pozvao ga je da ga doĎe posjetiti još prije četiri godine, kad se tek uselio u kuću,

no starac je taj poziv odbio. A on ga nije odviše nagovarao, niti je kasnije ponavljao

poziv. Njegov se ujak ovdje nikako ne bi snašao, jednostavno zbog toga što bi se

osjećao neugodno, a Johnny ga nikako nije ţelio dovoditi u takvu situaciju.

Ujak Vito moţda i nije bio najbolji roditelj na svijetu, ali je za njega svakako

učinio sve što je mogao i kako je najbolje znao i Johnny je vrlo dobro znao da ga je

starac oduvijek volio kao da mu je sin kojeg nikada nije imao.

Blagovaonica, na čijim je vratima sada stajao, bila je ispunjena nijansama boje

marelice i bijeloţute boje, s pokojim predmetom boje jagode. Bilo je to pravo oličenje

jednostavnosti, sa starim stolom od tisovine dopremljenim s juga Francuske, oko

kojeg su bili poredani stolci s visokim naslonima izrezbareni od trešnjina drva.

Elegantni ormar i bife, takoĎer izraĎeni od trešnjina drva stajali su uza zidove, dok su

iznad bifea visjele slike engleskog akvarelista sir Williama Russella Flinta.

Te je večeri elegantan drveni stol blistao od antiknog engleskog srebrnog posuda,

te najfinijeg porculana i kristala. Blijede ruţe, boje pjenušca, u punome cvatu, čiji je

miris bio opojan i sladak, ispunjavale su srebrnu zdjelu za ruţe koja je stajala izmeĎu

četiriju svijećnjaka. Na njima su se nalazile bijeloţute svijeće, pokraj kojih je, sa

svake strane stajala jedna od dviju posudica za desert na stalku.

Stol je bio postavljen za troje i dok gaje promatrao, Johnny je zaključio da mu to

smeta. Više bi bio volio da Nell večeras dolazi sama, kao što su se i bili dogovorili.

Umjesto toga, sa sobom će dovesti i nekakvu prijateljicu. Postojalo je još toliko toga o

čemu je ţelio s njom razgovarati, a da i ne spominje detaljan dogovor o rasporedu za

sljedeću godinu. U nazočnosti nepoznate osobe, meĎutim, svakako će – barem u

odreĎenoj mjeri – morati skratiti razgovor.

Sada je pomisao na upoznavanje Nelline prijateljice odjednom prigušila njegovo

dobro raspoloţenje. No jučer, za ručkom, sloţio se kad ga je Nell upitala moţe li

nekoga dovesti, tako da za to zapravo nije mogao kriviti nju. Nema se što poduzeti,

osim biti srdačan i gostoljubiv.

Okrenuvši se od vrata, Johnny poĎe na drugu stranu velikog predvorja i lakim

korakom potrči uza stube, do svoje spavaće sobe. Poput prostorija u prizemlju, i ova

je soba bila velika i puna svjetla. Prozor s debelim staklom protezao se i ovdje od

poda do stropa, zbog čega je šumoviti krajolik postao sastavnim dijelom izgleda sobe.

Namještaj se sastojao od francuskih rustikalnih antikviteta izraĎenih od trešnje i

drva drugih voćaka, a raspored boja bio je sličan izgledu prostorija u prizemlju.

Nijanse bijeloţute boje, boje kave i ţute miješale su se s blijedom zelenoţutom i

ruţičastom bojom, a sve one nalazile su se na prelijepom i skupom sagu, koji je

posluţio kao nadahnuće i tema za boje u cijeloj prostoriji.

Svukavši traperice, majicu s kratkim rukavima i smeĎe cipele od antilopa, Johnny

uĎe u kupaonicu i stane pod tuš. Nekoliko minuta kasnije, izašao je iz kabine prepune

pare, uzeo ručnik, omotao ga oko struka, te posegnuo za manjim ručnikom kako bi

obrisao kosu.

Johnnyju Fortuneu bilo je trideset i osam godina. Tijelo mu je bilo vitko, gipko i u

savršenoj formi. Puno je plivao, odlazio na tjelovjeţbu kad god je mogao i pazio na to

što jede i pije. Imao je fino, osjetljivo lice na kojem bi se umor pokazao vrlo brzo, a

kad je bio umoran, mogao je izgledati znatno starije. U ovom trenutku, dok je pomno

promatrao svoj odraz u zrcalu, pomislio je kako unatoč preplanuloj koţi izgleda loše.

Pošto je fenom pomno osušio smeĎu kosu sa svijetlim pramenovima, začešljao ju

je prema natrag, nagnuo se bliţe ogledalu i načinio grimasu. Na licu mu se jasno

vidjelo razorno djelovanje prošle noći. Ispod očiju imao je plavkaste mrlje koje su

nalikovale na modrice i jasno se vidjelo da mu je potreban san. Tako je i bilo. Prvi put

nakon puno godina glupo se napio, popivši sa svojim prijateljem Harryjem Palomom,

za večerom u La Dolce Viti u Little Santa Monici, previše crnog vina.

Sto je bilo još gluplje, jednu iz skupine djevojaka koje su ga neprestano pratile

poveo je nakon toga u mjesni hotel u kojem je imao stalni apartman i s njom spavao.

Nikada nije dovodio djevojke u kuću. Kuća je bila nepovredivo područje. Zbog toga

je imao trajno iznajmljen apartman u hotelu; to je bilo idealno mjesto za seksualne

susrete, koji, kako su stvari stajale, nisu bili česti, u posljednje su vrijeme, štoviše, bili

i rijetki. No, sinoć je ipak učinio i nešto inteligentno; sjetio se, u posljednji čas, da mu

je potrebna zaštita. Njegov aranţer, Gordy Lanahan, nedavno je umro od AIDS-a i ta

smrtonosna bolest bila je duh koji ga je progonio.

Odbacivši ručnik, Johnny proĎe kroz spavaću sobu i ude u veliku susjednu

prostoriju za odijevanje. Ona je zapravo bila jednako velika kao i spavaća soba; bila je

prepuna stalaka sa skupom, prelijepom odjećom iz najboljih londonskih, pariških i

rimskih butika; u ormarićima s vratima od pleksiglasa nalazile su se najbolje košulje,

te vuneni, svileni i puloveri od kašmira, kao i majice za svaku prigodu. Sjajno

ulaštene cipele izraĎene od najfinije koţe, kao i cipele od antilopa bile su poslagane

na policama ispod odijela i sportskih sakoa; svilene kravate visjele su s manjih

vješalica učvršćenih na zidovima.

Pošto je nekoliko trenutaka pregledavao dio leţernije odjeće, Johnny je odabrao

kombinaciju koja se sastojala od tamnosivih hlača i crnog sportskog sakoa od

kašmira, blijedoplave košulju od fine švicarske tkanine i plave svilene kravate. Brzo

se odjenuvši, obuo je crne koţne mokasine i potom potraţio svileni rupčić za gornji

dţep sakoa.

Već trenutak kasnije, uvidjevši da bi Nell Jeffrey trebala stići svakog trena,

Johnny Fortune potrčao je niza stube.

Johnnyju Fortuneu Nellina se prijateljica nije svidjela. Koliko god se trudio

potisnuti antipatiju koju je prema njoj osjećao, shvatio je da mu to nikako ne polazi za

rukom. Nešto na njoj duboko ga je uznemiravalo i iritiralo, a kad bi progovorila,

osjećao je uţasno snaţnu potrebu da joj proturječi, bez obzira na to o čemu je bila

riječ. Usto, morao je ulagati nadljudske napore da bi prema njoj bio uljudan. Zapravo,

Rosalind Madigan u Johnnyju je izazivala sve ono najgore. Do toga je dolazilo

uglavnom zbog toga što je on bio čovjek prepun bezbrojnih nesigurnosti u vezi sa

samim sobom, iako nije shvaćao da je to pravi uzrok te averzije. Do tog trenutka još

nije pokušao analizirati svoju reakciju prema Rosie. Bio je odviše zaokupljen

najgorim mogućim dojmovima o njoj – o tome kako je nezanimljiva, kako se drţi

umišljeno, kakav je snob.

Rosie, dakako, nije bila ništa od toga. Ali, u trenutku kad ju je ugledao, Johnny je

instinktivno naslutio da je drugačija od djevojaka na koje je inače nailazio i, posve

jednostavno, nije znao kako se suočiti sa ţenom takve klase. Stoga ju je u svojoj glavi

pretvorio u niţe biće, preokrećući njezine kvalitete u mane, videći je onakvom

kakvom ju je ţelio vidjeti, a ne onakvom kakva je doista bila. Rosie nije bila

nezanimljiva, nego se samo odijevala konzervativno; nije se drţala umišljeno, nego je

bila dobro odgojena; i nikako nije bila snob, nego je u njegovu društvu jednostavno

bila stidljiva.

Dok ju je sada promatrao, krajičkom oka, Johnny pomisli kako izgleda bezlično.

Nije podnosio nedotjerane ţene; one su mu bile odbojne. Padao je na blistav izgled,

sjajno perje, puno razmetljivoga stila i sjaja. Zapravo, glamurozne djevojke bile su mu

slaba strana, a to je i bio jedan od razloga zbog kojih mu se Nell Jeffrey toliko sviĎala.

Iako je njihov odnos bio strogo poslovne naravi, silno je uţivao u njezinoj

očaravajućoj plavokosoj ljepoti. Nell je, po njegovu mišljenju, bila prepuna glamoura

i smatrao ju je fantastičnom mladom ţenom. Bio je ponosan na činjenicu da je i ona

dio njegove ekipe.

Pijuckao je vino i slušao kako dvije ţene čavrljaju o svom zajedničkom prijatelju

Gavinu Ambroseu, filmskoj megazvijezdi, kad mu se posve neočekivano, a što je bilo

vrlo rijetko, dogodilo da u djeliću sekunde o samome sebi spozna nešto vrlo duboko.

Odjednom je shvatio što mu toliko smeta kod te Madiganice. Bila je to njezina

inteligencija.

Pametne ţene tjerale su strah u kosti Johnnyju Fortuneu, u njihovoj se blizini

osjećao glupo i manje vrijedno, jer nije završio srednju školu.

Nell je takoĎer bila inteligentna, ali je bila tako bogato obdarena dobrim izgledom

i ţenstvenošću da Johnny zapravo nikada nije ni primjećivao njezinu inteligenciju sve

dok se od njega ne bi udaljila. Tada bi spoznao koliko je to što je rekla ili učinila,

obično u njegovo ime ili za njegovo dobro, bilo pametno. Nell Jeffrey bila je puno

više od njegove agentice; ona mu je bila više poput poslovne savjetnice i u cijelosti je

poštovao njezine sposobnosti, koje je smatrao velikima. Otkako mu je počela voditi

poslove, izmijenila mu je ţivot na cijeli niz načina, i to iz temelja.

Sada, kada je shvatio zbog čega mu je u društvu s Rosie neugodno, a to je bio

osjećaj koji ga je obuzeo u trenutku kad je ušla u njegovu kuću, Johnny se osjećao

puno bolje, te je podignuo vilicu i na nju namotao špagete.

Nell, Rosie i Johnny sjedili su za stolom u blagovaonici i jeli prvo jelo koje im je

priredio Johnnyjev kuhar Giovanni. Sophia, Giovannijeva ţena, upravo je posluţivala

pasta primaveru, dok je Arthur, američki butler školovan u Engleskoj, u elegantne

kristalne pehare točio rashlaĎeno bijelo vino.

Nekoliko trenutaka prostorijom je vladala tišina. Njih su troje jeli, uţivajući u

ukusnoj pasti. Tišinu je prekinula Nell: – Ovo je fantastično, Johnny, ovo je

najbolja/jasta koju sam jela u posljednjih sto godina. Nije li odlična, Rosie?

– Slasna je – sloţi se Rosie i pogleda Johnnyja. – Bolje od bilo čega što sam jela u

restoranu Alfredo's… u Rimu.

– Giovanni je u kuhinji pravi genij – reče Johnny gotovo grubim tonom i zatim se

okrene prema Nell, te je, isključujući tako iz razgovora Rosie, umilnim glasom upita:

– Onda, što ćemo sa svim tim koncertima zakazanim za sljedeću godinu? Mislim da

će mi na kraju turneje trebati nosila.

Nell ga pogleda u oči i odluči da će mu reći ono što joj je bilo na vršku jezika još

od jučer, kada su detaljnije raspravljali o prijedlozima za njegovu svjetsku turneju.

– Mislim da ne bi trebao odraditi cijelu turneju, Johnny – objavi ona opreznim

tonom. – To je jednostavno previše, i to za bilo koga. Prevelik broj gradova u previše

udaljenih zemalja. Ubio bi se od posla i, po mojem mišljenju, turneju bi trebao

ograničiti na Los Angeles, New York, London, Pariz i Madrid, gradove u kojima je

sve već manje-više riješeno. Ostatak jednostavno preskoči.

Ta njezina izjava zapanjila je Johnnyja, što mu se jasno vidjelo na licu. Promatrao

ju je otvorenih usta. – Dovraga, srce, mislim da je to fantastična ideja, ali nisam

siguran da će se moj manager s time sloţiti. Usto, on je već pokrenuo reklamnu

kampanju širom svijeta.

– Ali još nije zaključio sve rezervacije i sklopio sve ugovore s dvoranama u

inozemstvu. To dobro znam i…

– Odakle to znaš? – prekine je Johnny, mršteći se.

– Pitala sam ga jučer, neposredno prije odlaska. Ti si bio na telefonu u susjednom

uredu. Vidiš, dok smo razmatrali sve aspekte turneje, palo mi je na pamet da je

prenaporna, moţda čak i pomalo loše zamišljena. Udaljenosti koje bi trebao prijeći

nevjerojatne su, gradovi se nalaze na različitim kontinentima. Na turneji bi proveo

gotovo cijelu godinu, praktički ţiveći u svom avionu, kao što to, sigurna sam, posve

dobro znaš. U svakom slučaju, Johnny, ovakva vrst turneje škodi kvaliteti izvedbe.

Doista sam uvjerena da bi se sljedeće godine trebao drţati samo Sjedinjenih Drţava i

Europe. Japan, Daleki istok i Australiju moţeš odraditi godinu kasnije… 1993.

– Meni to ne zvuči nimalo loše. – Na Johnnyjevu licu vidjelo se da je sretan zbog

njezina prijedloga. – Nadam se samo da će i Jeff pristati na to.

– Posve sam sigurna da hoće, pristupiš li mu s time na ispravan način. Ili još

bolje, kako bi bilo da muja to predloţim na sastanku sutra poslijepodne? Mogla bih

mu nabrojiti sve ovo što sam sada rekla i tebi. Usto, nemojmo zaboraviti i snimanje

novog diska. Ono će trajati nekoliko mjeseci i jako će te opteretiti. I sam znaš kakav si

perfekcionist. Moţda bih trebala spomenuti i to, što kaţeš?

U Johnnyjevim očima zablistao je pogled prepun divljenja. On kimne. – Ti si

najpametnija, najinteligentnija, Nell. Oboţavam kad tako razmišljaš umjesto mene. U

redu, dogovoreno. Ti iznenadi Jeffa. Ja ću se izmaknuti. Ti ćeš na sebe privući svu

vatru. A kad se prašina slegne, ja ću nas sve izvesti na večeru. – Johnny se

osmjehivao od uha do uha. – SviĎa mi se, to mi se sviĎa. A Jeff te oboţava, srce.

Njega ćeš sigurno moći lako uvjeriti. Čuj me, on će te poslušati.

– Hvala ti na tolikom povjerenju, Johnny, i na tim ljubaznim riječima. Ali… –

Ona nenadano zašuti, ne dovršavajući rečenicu.

– Ali, što? – upita on, naginjući se prema njoj.

– Ah, zapravo ništa vaţno – izvuče se ona, ne ţeleći reći da joj se u posljednje

vrijeme čini kako je on u strahu od svog managera, Jeffa Smailesa. Umjesto toga,

reče: – Namjeravala sam reći da je vaţno, naročito u ovoj fazi tvoje karijere, da ne

budeš preeksponiran.

– Ali koncerti uţivo pomaţu prodaji mojih ploča!

– Znam. MeĎutim, mislim da se moţeš malo i čuvati, a svojoj publici ne davati

cijelog sebe. A da pritom nimalo ne ugroziš svoj poloţaj. Dugoročno gledano, tako će

za tebe biti bolje.

– Mmmm… – On je zašutio i sada, dok je nepomično promatrao čašu s vinom,

doimao se zamišljenim. Trenutak kasnije, podignuvši glavu, reče: – Julio je upravo

odradio svjetsku koncertnu turneju. Štoviše, u posljednjih par godina odradio ih je

nekoliko i nisu mu uopće naškodile. Naprotiv.

– Točno, posve točno. S druge strane, Barbra Streisand nije nastupila uţivo već

šest godina, a prodaja njezinih ploča nije se nimalo smanjila.

– Ali, Barbra snima filmove – primijeti brzo Johnny.

– Ali, u njima uvijek ne pjeva – suprotstavi mu se Nell kroz smijeh. – O tome

ćemo više sutra. Moţemo se još jednom naći i u subotu, ako hoćeš, budući da iz Los

Angelesa putujem tek u nedjelju.

– To je divno.

Ţeleći promijeniti smjer razgovora i udaljiti Johnnyja od njegove opsjednutosti i

zabrinutosti za karijeru, koja je bila beskrajna, Nell otvori novu temu. – Rosini

kostimi za Gavinov novi film, Kingmaket; fantastični su, posve nezemaljski, Johnny.

Da ih barem moţeš vidjeti. Odnosno, vidjet ćeš ih. Nadam se da ćeš sljedeće godine

doći na premijeru. PredviĎam da će moja draga stara prijateljica dobili još jednog

Oscara.

Rosie se u trenu zacrvenjela od vrata sve do čela. Ona uzvikne: – Doista, Nell,

pretjeruješ. Sigurna sam da neću dobiti Oscara… – Njezin se glas izgubi od silne

nelagode.

Johnny je ovaj puta izravno pogleda i ponešto hladnim glasom reče: – Vjerujte

mi, Nellina se predviĎanja obično ispune. Nema nikakva smisla proturječiti joj.

Rosie ne odgovori na ovu primjedbu. Umjesto toga, uzme čašu s vodom i otpije

gutljaj, pitajući se zbog čega je tome muškarcu toliko antipatična. Od trenutka kad je

ušla u njegovu kuću bilo je očito da mu njezina prisutnost smeta. Bio je toliko osoran

da je to već graničilo s nepristojnošću. Sada joj je bilo ţao što ju je Nell uspjela

nagovoriti da poĎe s njom; bilo bi joj puno bolje da je ostala u svom hotelskom

apartmanu i ondje večerala uz televiziju.

Nell je takoĎer šutjela. Ni njoj nije promakao Johnnyjev hladan ton i ona je

takoĎer, kao i Rosie, bila zbunjena. Njegovo ponašanje prema njezinoj prijateljici bilo

je neobično, a ta očita antipatija posve nelogična.

Ţeleći izgladiti situaciju i prekinuti neugodnu tišinu koja je zavladala, Nell

duboko udahne. Namjeravala je načeti temu Johnnyjeva novog kompakt-diska, koji je

upravo izašao i već se nalazio na vrhovima top-lista. No, taj se napor pokazao

nepotrebnim. U tom trenutku otvorila su se vrata i u prostoriju je ušla Sophie, koja je

počela sa stola odnositi prazne tanjure; Arthur je išao odmah za njom, pred njih

postavljajući čiste tanjure. Već nekoliko trenutaka kasnije njih su dvoje posluţivali

pečenog lubina, te raznovrsno svjeţe povrće kuhano na pari.

Johnny otpije gutljaj vina i obrati se Nell: – A što ćeš raditi u ovo vrijeme

sljedećeg četvrtka? Mislim, na Dan zahvalnosti…

– Pripremat ću ručak za Kevina – izlane Nell, iznenaĎujući samu sebe, te ţurno

dodajući: – I Rosie, dakako.

– Za Kevina? Tko je Kevin? – upita Johnny podiţući obrve.

– Moj dečko – reče Nell, zaključivši kako je najbolje reći istinu – i Rosin brat. –

Ona upozoravajućim bljeskom očima presretne Rosin zapanjeni pogled, neznatno

stisnuvši kapke. – Tada ćemo se već vratiti na Istok – nastavi ona – i namjeravam

kuhati za dvoje svojih najbliskijih prijatelja, prirediti im pravu tradicionalnu večeru za

Dan zahvalnosti. Puran, umak od brusnica, slatki krumpir sa sljezovim hljepčićima,

kukuruzni kruh, zapravo sve što treba. Znam prirediti fantastičan Dan zahvalnosti,

Johnny, iako sam

Engleskinja.

– U posljednje si vrijeme veća Amerikanka od pite od jabuka – odvrati Johnny uz

smijeh, pomalo čeznutljivim glasom dodajući:

– To zvuči odlično.

– Kako bi bilo da nam se pridruţiš? – upita Nell. – Ionako ćeš biti u New Yorku,

a ja bih ti voljela nešto skuhati.

– Ne mogu. Obećao sam ujaku da ću praznik provesti s njim i njegovim… ovaj…

prijateljima. Ali, hvala ti na pozivu. – Vilicom počevši otvarati ribu, Johnny tiho reče:

– Dečko, ha?” Vidi ti nju. Tu si tajnu od mene dobro skrivala.

I od mene, pomisli Rosie, očima tu poruku odašiljući prema Nell, koja joj je

sjedila nasuprot.

Nell se ugrize za usnicu, i predobro shvaćajući koliko je Rosie iznenaĎena i

zbunjena, te odvrati pogled. Na Johnnyjevu primjedbu odgovorila je samo kratkim

smijehom. Potom je svu pozornost usmjerila na hranu na tanjuru.

Nedugo zatim, Johnny je s Nell počeo ponovno razgovarati o svojim planovima i

karijeri, spominjući sve što ga zabrinjava, kao i obveze koje je preuzeo za sljedeću

godinu. Znala je da se ne moţe smiriti i da će ga to progoniti dok sve ne bude

riješeno. Stoga mu je posvetila punu pozornost, dajući sve od sebe kako bi mu pruţila

dobre savjete.

Rosie je, pak, bila izgubljena u vlastitim mislima, koje su se uglavnom vrtjele oko

Nell i Kevina. Dakako, izgarala je od znatiţelje, no znala je da će morati strpljivo

čekati dok se ne vrate u hotel i tada ispitati Nell o novostima u njihovim ţivotima.

Ako je uopće i bila riječ o novostima. Moţda je njihova veza trajala već dugo, a ako

je bilo tako, zašto joj to nisu spomenuli ni on ni ona? Bila je posve zbunjena; pa ipak,

svu tu zbunjenost nekako je zasjenjivao intenzivan osjećaj zadovoljstva. To što su njih

dvoje odrţavali vezu bilo je fantastično i ona je bila posve sigurna da jedno drugome

pruţaju sreću. Bilo joj je osobito drago zbog Kevina. Ţivot njezina brata bio je toliko

ispunjen opasnostima da mu je trebala utjeha dobre veze.

Rosie se povuče još dublje u sebe, planirajući Boţić u Montfleurieu, razmišljajući

o ukrasima, jelovniku, u glavi s popisa brišući darove koje je kupila i potcrtavajući

one koje još treba pronaći.

Nakon nekog vremena, vratila se u sadašnjost, na preostali dio tjedna koji je još

trebala provesti u Los Angelesu i, što je bilo najvaţnije, na sutrašnji sastanak s

Gavinom. Prema dogovoru, ručat će u njegovoj kući i raspraviti pojedinosti vezane uz

njegov sljedeći film. Još joj nije rekao o čemu je riječ, ali bez obzira na to, znala je da

će na njemu raditi kao kostimografkinja.

Garry Marshall i ona početkom tjedna odrţali su vrlo uspješan sastanak i on joj je

manje-više dao do znanja kako bi volio da radi na njegovu sljedećem projektu. Da joj

negdje u pozadini nije lebdio Gavin, više nego spremno prihvatila bi taj posao.

Ovako, Garrvju nije ništa obećala, nego mu je ispričala kako stoje stvari, kao i to da je

Gavinu već obećala suradnju, na kraju mu rekavši da će mu se javiti.

Rosie je znala da će Gavinovi filmovi kod nje uvijek imati prednost. Ne samo

zbog njegova nesvakidašnjeg glumačkog talenta i neobičnih tema koje je odabirao,

nego i zbog toga što joj on toliko znači.

U tom trenutku Nell je nešto rekla i Rosie se trgne, pogleda Nell i, pomalo se

mršteći, potisne misli o Gavinu.

– U redu, ako nemate ništa protiv, sada ću obaviti taj razgovor i riješiti stvar –

tiho je rekla Nell, odmičući se od stola i ustajući.

– Dobro – reče Johnny. – Telefon ti je u mojoj radnoj sobi.

– Hvala – reče Nell i nestane iz blagovaonice.

Johnny se nasloni, uzme čašu i otpije gutljaj vina, otvoreno ignorirajući Rosie.

Rosie je još nekoliko trenutaka zadrţala pogled na njemu, a onda je pogledala u

stranu, ne znajući što da mu kaţe. Njegova antipatija zračila je toliko jako da se

jednostavno nije uspijevala sjetiti nikakve teme za razgovor, ničega što bi im moglo

biti zajedničko.

Prostoriju je obavila sablasna tišina.

Rosie je bila paralizirana od nelagode. Sjedila je posve nepomično i buljila pred

sebe. Nije nijednom trepnula, izgledala je kao da i ne diše. Pitala se što bi trebala

učiniti.

Otkako je Nell iznenada otišla telefonirati, tišina u blagovaonici postala je

neizdrţivo intenzivna – što je Rosie dovodilo u očaj. Situacija je bila posve jasna,

Johnny se ponašao čudno, i koliko god se trudila, za takvo njegovo drţanje nije mogla

pronaći nikakav valjani razlog.

Tada joj je sinulo da moţe učiniti samo jedno: mora mu se ispričati, otići od stola,

pronaći Nell i reći joj da se vraća u Regent Beverfy Wiltshire. Nell će je razumjeti.

Tijekom večeri već su nekoliko puta razmijenile značajne poglede i zabrinuti izraz

Nellina lica pokazao joj je da je i ona posve zbunjena Johnnyjevim nesvakidašnjim i

ponešto bizarnim drţanjem.

Rosin se pogled premjesti, a zatim se na trenutak zaustavi na paru posudica za

desert koje su stajale svaka s jedne strane svijećnjaka. S vremena na vrijeme

pogledavala ih je cijele večeri. Bile su to najprofinjenije posudice na stalcima koje je

ikada vidjela. Svaka od njih sastojala se od dvije figure dječaka koji su stajali na

malome postolju. IzmeĎu njih nalazio se leopard, a njihove oble mlade ruke bile su

ispruţene uvis kako bi mogle drţati srebrnu zdjelicu s kristalnim obrubom. Srebro je

imalo izvanrednu patinu, ^svaki centimetar posudice bio je ukrašen predivnim

detaljima. Znala je da ih je izradio vrhunski majstor, da su jedinstvene i nesumnjivo

vrlo skupe.

Rosie odvrati pogled s antiknih srebrnih posudica i okrene se prema Johnnyju, s

čvrstom namjerom da mu se zahvali i potom ode. No, umjesto toga, reče: – Ove su

posudice za desert apsolutno fantastične. Regency, zar ne? I, ako nisam u krivu,

izradio ih je Paul Storr.

Preneraţen, Johnny je nekoliko trenutaka samo buljio u nju. Potom je konačno

kimnuo. – Upravo sam ih kupio. U Londonu. – Iako je bio posve osupnut time što je

ona znala i stil i ime majstora koji ih je izradio, bilo mu je drago što im se divi. Te su

mu posudice značile puno. Ponosio se njima i uţivao u njihovu izgledu. MeĎu svim

predmetima u kući, englesku srebrninu odabrao je uglavnom on. Nell čak nije ni bila s

njim kad je početkom mjeseca otišao u svoju najdraţu prodavaonicu u ulici Bond

kako bi pogledao ovo jedinstveno blago. Vlasnici prodavaonice, Francis i Toni

Raevmaekers, čuvali su mu te posudice, sigurni u to da će ih ţeljeti kupiti.

– Kako ste znali da ih je izradio Paul Storr? – upita je Johnny, napola se

okrenuvši u stolcu, tako da je sada gledao izravno u nju.

– Imam prijateljicu koja je stručnjak za srebro – odgovori Rosie. – Naročito za

razdoblja Georgian i Regency. Nekada je trgovala takvom robom.

– Više se ne bavi time? –Ne.

– To je šteta, ja neprestano traţim takve zanimljive stvari, a uvijek je dobro znati

par uglednih i stručnih trgovaca. – Johnny se nakašlje. – Čujte, čak i trgovci koji se

više ne bave tim poslom često se amaterski zadrţavaju na tom području. Stoga, ako

vaša prijateljica ikada naiĎe na kakav nesvakidašnji predmet, ja bih…

– Neće – prekine ga Rosie naglo. – Više doista ne radi.

– U mirovini je?

– Tako nekako… – Rosie zašuti i pogleda na stranu, razmišljajući o svojoj

najdraţoj Collie, misleći kako bi bilo divno kad bi doista mogla raditi. Kad bi mogla

raditi, to bi joj pomoglo, Rosie je u to bila sigurna. Tada osjeti kako je odjednom

obuzima nekakva tuga, no odmah je potisne, ponovno ga pogleda u oči i onda mu se

na svoje veliko iznenaĎenje, počne povjeravati: – Collie, moja vrlo draga prijateljica,

doţivjela je u posljednjih nekoliko godina puno nevolja. Muţ joj je poginuo u uţasnoj

automobilskoj nesreći i neposredno potom jako se razboljela. Dugo nije mogla raditi.

Kad se konačno vratila svome poslu, shvatila je da tome više nije dorasla. Posao ju je

doista odviše iscrpljivao, tako da ga je napustila. Barem zasada. – Rosie se usiljeno

nasmiješi. – Tko zna, moţda jednog dana počne ispočetka, kad malo ojača. Doista je

strastveni ljubitelj antiknog srebra i nekoć je silno uţivala u pronalaţenju divnih

predmeta i njihovoj kupnji i prodaji. Za Collie je takvo posredovanje bilo vrlo

uzbudljivo.

– Ţao mi je… zbog toga što vam je prijateljica bolesna – reče Johnny tiho,

primijetivši tuţnu sjenu u njezinim očima. – Ona ţivi u New Yorku?

Rosie odmahne glavom. – Ne, ţivi u Francuskoj. Francuskinja je.

– Od nje ste puno naučili o srebru, zar ne?

– O, da. često me vodila na draţbe u London… – Rosin se glas izgubi i ona osjeti

kako je obuzimaju uspomene. To su nam uistinu bile dobre godine, za nas obje,

pomisli Rosie, prije nego što se kod nje sve počelo raspadati. Kao i kod mene. Ona

tiho uzdahne, prisjećajući se tih sretnijih vremena u Montfleurieu, a zatim stane

uţurbano treptati, u grlu osjećajući novi neočekivani val tuge.

Brzo se pribravši, potom najvedrijim mogućim glasom reče: – Paul Storr bio je

nevjerojatan majstor, zar ne? Collie najviše voli upravo njega. Ja takoĎer. Da vidi ove

posudice, poludjela bi. I ja od njih ostajem bez daha, nevjerojatne su, upravo

fantastične.

Johnny kimne. – Mene je za englesko srebro zainteresirala Nell. Pomogla mi je

pri kupnji prvih svijećnjaka i servisa za kavu. Ali, većinu stvari koje sam kupio u

posljednje dvije godine uspio sam pronaći sam. – On se slabašno nasmiješi. – No

dobro, trebao bih reći da sam do njih došao uz pomoć nekih prijatelja koji u Londonu

imaju svoju prodavaonicu; zovu se Toni i Francis Raevmaekers. Imaju odličan ukus i

od njih sam naučio puno toga o antiknim predmetima od srebra.

On zastane, sada se već osjećajući opuštenije u društvu s Rosie, zadovoljan zbog

toga što se ona toliko divi njegovu ukusu. Usto, uvidio je da mu je postala manje

antipatična i odjednom, posve neočekivano, osjetio je stid jer je prema njoj bio toliko

hladan i osoran. Otpivši gutljaj vina, on sada reče: – Nell kaţe da imam dobro oko.

– A za što to? – upita Nell s vrata.

– Za srebro – reče Johnny kroz smijeh. – Rosie je oduševljeno pričala o

posudicama za deserte Paula Storra.

– No, da, doista su prelijepe – reče Nell i sjedne.

– Je li sve u redu? – upita Rosie, gledajući u nju. – Nije te bilo cijelu vječnost.

– Znam i ispričavam se. Ispričavam se i tebi, Rosie, i tebi, Johnny.

– Sve je u redu, srce – reče Johnny.

– Mislim da je sve pod kontrolom – nastavi Nell – ali, bojim se da ćemo kasnije

morati obaviti još nekoliko telefonskih razgovora. To je uţasna gnjavaţa, ali što

moţemo. – Nell stoički slegne ramenima i odmahne glavom. Na licu joj se odraţavalo

ţaljenje. –Kad si nečiji agent, onda si agent. Uvijek na duţnosti. Uvijek deţuran.

Stoga, ako nemaš ništa protiv, Johnny, morat ću se posve uvjeriti da u cijelosti vladam

ovom situacijom.

– Nema problema. Moţeš otići u moju radnu sobu i telefonirati do mile volje –

reče joj Johnny. – Znaš da si ovdje kao kod kuće i da su sve formalnosti nepotrebne.

Ali, kako bi bilo da u meĎuvremenu kušamo desert? Giovanni je pripremio crostata di

mele alla crema.

– Boţe sveti! – usklikne Nell uzdignutih obrva. – Zvuči apsolutno opsceno. I

mogu se kladiti daje kalorično!

Johnny reče: – No, hajde, za ime Boţje, barem se ti ne moraš brinuti za teţinu.

Uostalom, što ti je jedan mali desert s vremena na vrijeme?

– Deset novih kilograma na bedrima – uzdahne Nell, te se, kolutajući očima,

nasmije.

– Ipak, o čemu je točno riječ? – upita Rosie.

– Pita od jabuka s jajima i mlijekom. Svidjet će vam se. – Ovlaš je pogledavši, on

doda: – Usto, ni vi ne trebate paziti na teţinu.

Nakon večere,' Nell je ţurno otišla na telefon u Johnnyjevu radnu sobu, dok je

Johnny otpratio Rosie u knjiţnicu u straţnjem dijelu kuće.

Otvarajući joj vrata, on reče: – Mislio sam da bismo espresso mogli popiti u ovoj

sobi. Volio bih vam pokazati još ponešto od svojih otkrića… predmeta od srebra koje

kupujem u Londonu.

– To bih voljela vidjeti – reče Rosie s iskrenim zanimanjem. Nije mogla vjerovati

koliko se njegovo drţanje promijenilo i s olakšanjem je primjećivala koliko joj je sada

naklonjeniji. S njom je sada razgovarao toliko ugodnim, prijateljskim tonom –

promjena je zapravo bila korjenita– da se nije mogla prestati pitati koji je tome uzrok.

Osim ako nije bila riječ o njezinu zanimanju za srebro. Je li to moguće? Moţe li mu

takva sitnica značiti tako puno?

– Ovo su svijećnjaci iz razdoblja Georgea III. TakoĎer ih je izradio Paul Storr i to

negdje oko 1815. godine – objašnjavao je Johnny, vodeći je do dugačkog stola

postavljenog iza sofe okrenute prema kaminu. – Do njih sam došao u onoj istoj

prodavaonici u Lonodnu, u ulici Bond. Zahvaljujući Toni i Francisu, ondje mi se

uistinu osmjehnula sreća.

Rosie je stajala i promatrala svijećnjake, diveći se i kimajući glavom. Potom je

pozornost usmjerila na veliku srebrnu zdjelu koja je stajala na sredini stola. – Ovo je

takoĎer predivno, ali autor nije Storr, zar ne?

On odmahne glavom. – Ovo je izraĎeno puno prije Storra… oko stotinu godina

ranije. To je zdjela za punč iz razdoblja kraljice Ane. Godine 1702. izradio ju je jedan

drugi veliki engleski majstor, William Denny.

– Imate doista prelijepih stvari. Zapravo, cijela je kuća prelijepa – reče Rosie, a

zatim hitrim koracima ude u sobu i sjedne na sofu.

– Hvala – reče Johnny slijedeći je. Potom sjedne u naslonjač pokraj divovskog

kamenog kamina. – Jeste li za piće? Neki liker? Hi konjak? – upita on, gledajući

prema njoj.

– Samo kavu, to će mi biti dovoljno, hvala.

U tom trenutku u prostoriju ţurno ude Arthur, na pladnju noseći kavu; Sophia je

ušla neposredno iza njega, noseći šalice i tanjuriće, a pošto su posluţili kavu, njih su

se dvoje diskretno izgubili.

Rosie i Johnny pijuckali su espresso.

Oboje su šutjeli, no ovoga puta ta tišina nije bila opterećena negativnim

strujanjima. Johnnyjeve averzije prema Rosie sada je već posve nestalo; taj osjećaj

zamijenila je blaga radoznalost. Osjećao se jako glupo zbog toga što se prema njoj

ponio onako hladno i bio je ljutit na samoga sebe. Kao muškarac svjetski poznat po

svome šarmu, naročito kod ţena, pitao sa zašto je tog šarma nestalo u trenutku kad je

u kuću ušla Rosie.

– Čija je ono slika? – upita Rosie, podiţući pogled prema pejsaţu koji je bio

postavljen iznad kamina. Slika je prikazivala dvojicu seljaka u polju pšenice koje se

ljulja na vjetru; Rosie se taj prizor jako dojmio i odjednom je osjetila čeţnju za svojim

Montfleurieom.

Johnny se uspravi u naslonjaču, slijedeći njezin pogled. – Autorica se zove

Pascal. Riječ je o umjetnici koja ţivi ovdje, u susjedstvu. Meni je to najdraţa

slikarica. Na katu imam još njezinih slika.

– Volim moderne impresioniste… Ovo mi polje izgleda kao da bi moglo biti u

Francuskoj – reče tiho Rosie, još uvijek promatrajući sliku, misleći na polja i

travnjake oko dvorca.

– Upravo ondje i jest. Pascal ondje često slika – objasni Johnny, osjećajući kako

mu se zanimanje za Rosie povećava. Nepomično ju je promatrao.

Rosie ga je gledala jednako intenzivno, pomalo se mršteći, dok joj je na licu

titrala znatiţelja.

Johnny je prvi prekinuo taj dugotrajan pogled. Odloţivši šalicu s kavom, prišao je

sofi i sjeo pokraj Rosie.

U načelu, Johnny Fortune nikada se nikome ni za što nije ispričavao. No, sada je

zatekao samog sebe kako se ispričava Rosie Madigan. Ţurno, glasom koji je odavao

da mu je nelagodno, on reče: – Čujte, ţao mi je, mislim da sam maloprije bio

nepristojan, a to mi nije bila namjera. – Zašutjevši, on odmahne glavom. – Da,

oprostite. Nikako se nisam smio iskaljivati na vama. – Nakon vrlo kratke stanke, on

nastavi: – Imao sam naporan dan, trebalo je riješiti puno problema u vezi s poslom –

improvizirao je vješto, pokušavajući opravdati ponašanje za koje nije bilo opravdanja,

trudeći se da samoga sebe prikaţe u boljem svjetlu.

–Znam što pokušavate reći – odgovori Rosie – i ja katkada imam takve dane.

– Moţete li mi oprostiti?

– Svakako. – Rosie mu se nasmiješi. Bio je to osmijeh koji joj je cijelo lice

prekrio blistavom radošću, dotaknuo joj usta neočekivanom umiljatošću, a njezinim

očima donio novi sjaj. Ona se ponovno nasmiješi i on osjeti kako je tog trena nešto

ušlo u njega i dirnulo ga negdje duboko, duboko. To gaje zbunilo, tako daje samo

ostao tako sjediti, i dalje je nepomično promatrajući.

Rosie je jednako tako promatrala njega, zagledavši se u najsvjetlije, najplavije oči

koje je ikada vidjela. Promijenivši poloţaj na sofi, ona nagne glavu na stranu, pogleda

ga još radoznalije nego prije i zaključi da je to bez i najmanje sumnje najneobičniji

muškarac kojeg je upoznala tijekom cijeloga ţivota.

Kad se pomaknula, Rosino lice obasjalo je svjetlo.

Istog trena postavši svjestan nevjerojatne zelene boje njezinih očiju i tamne

bakrene boje njezine kose, Johnny zadivljeno primijeti koliko je ta ţena lijepa,

pitajući se pritom kako mu je uopće moglo pasti na pamet da izgleda obično i

nedotjerano. Prava je istina bila daje Rosalind Madigan nevjerojatno lijepa.

Još uvijek zbunjena drţanjom tog muškarca i dovedena u nedoumicu zbog

neobična izraza koji se pojavio na njegovu licu, Rosie ispruţi ruku i uhvati ga za ruku.

– Uistinu je sve u redu. Doista vas razumijem i opraštam vam. – Na njezinim usnama

ponovno zablista kratkotrajan osmijeh. SviĎao joj se i već je zaboravila njegovu

dotadašnju neuljudnost, videći sada ono stoje na njemu najbolje, kao što je to uvijek

činila sa svima oko sebe.

Johnny kimne i, iako to još nije znao, već tada bio je osuĎen na propast.

Još dugo pošto su dvije ţene otišle iz njegove kuće, Johnny je bio omamljen

svojom nesvakidašnjom reakcijom prema Rosie. Bez imalo sumnje, ona gaje izbacila

iz ravnoteţe. S obzirom na to da ju je zamrzio već na prvi pogled, bio je posve

zadivljen tim potpunim preokretom u vlastitim osjećajima. Samome sebi nije mogao

objasniti što se dogodilo i sada je leţao na krevetu, u pidţami, zabrinuto pokušavajući

analizirati što mu se to točno dogaĎa.

Taj proces prekinula je prodorna zvonjava njegova privatnog telefona i dok je

posezao za slušalicom, on pogleda na sat koji je stajao na stoliću pokraj kreveta,

pitajući se tko bi ga to mogao zvati u ovo doba. Bilo je već prošlo jedanaest navečer.

To je zacijelo bio netko iz njegove ekipe ili netko s kime je blizak, budući da je samo

nekolicina ljudi koje je poznavao imala taj broj.

Unatoč tome, u trenutku kad se javio, u njegovu je glasu bilo i ponešto opreznosti.

– Molim?

– Johnny, kak' si? – upita ga grubo neki hrapavi glas.

– Ujače Vito! Za ime Boţje, što radiš tako kasno? U New Yorku je već prošlo dva

sata.

– Da. Jel' ti sad nezgodno za razgovarat, mali moj? JeP te u nečemu prekidam?

Johnny se nasmije. – Ne, sam sam.

– Šteta. – Starac uzdahne. – A što ti ja stalno govorim? PronaĎi si neku zgodnu

curu, neku dobru Talijanku, oţeni se, napravite puno malih bambina, smiri se i bit ćeš

sretan u ţivotu. Zašto ne napraviš kak' ti kaţem, Johnny?

– Jednog dana, ujače Vito, jednog dana.

– Obećaješ?

– Obećajem.

– Bio sam na otoku. Na obiteljskoj večeri. Znaš ono, uvijek četvrtkom. Svejedno,

Veliki te puno pozdravlja, kaţe da najviše voli tebe, to nemoj zaboravit'. Očekuje nas

za Dan zahvalnosti. Dogovor još uvijek vrijedi, jel' tako, Johnny?

– Svakako. Nisam li svaki put došao na mali obiteljski skup? Nikada te ne bih

iznevjerio. Ni Velikog. Čuj, odakle zoveš?

– Bez brige… iz javne govornice.

– Molim te, idi kući spavati. Sigurno ti ništa ne treba? Je li sve u redu?

– Sve je super, mali moj. Nikada bolje. – Daleko, u New Yorku, stojeći na

pločniku i pomalo drhteći od hladnoće, Vito Carmello stane se smijati. – Drugima oko

mene nije baš tako dobro, Johnny. Previše brbljavaca… previše pričaju. Loše, loše. Za

posao, capisce?

– Da – odgovori Johnny i nasmije se s ujakom. – A sada mi učini uslugu i poĎi

kući u krevet. Vidimo se sljedećeg tjedna. Dolazim u srijedu kasno navečer.

– Gdje ćeš odsjesti?

– U Waldorfu.

Još jednom, iz velike daljine, u slušalici stane odzvanjati Vitin smijeh. – Laku

noć, Johnny.

– Laku noć, ujače Vito.

Johnny je još neko vrijeme razmišljao o svome ujaku. Vito se već pribliţavao

osamdesetoj točnije, bilo mu je sedamdest i devet godina – i bio je već pomalo prestar

za ono čime se bavio. Bilo je vrijeme da se povuče s posla. No, starac je bio tvrdoglav

i nije ga ţelio slušati; niti je ţelio od njega uzeti bilo kakakv novac. – Ne treba mi,

mali. Imam ga puno. Više nego što mogu potrošit'.

Čuvaj ga za vrijeme kad slavine presuše – promrmljao bi kad god bi mu Johnny

ponudio novčanu pomoć.

Ujak mu je bio ponosni Sicilijanac, duboko odan svome starom goombahu,

Salvatoreu Rudolfu, Velikom, kako ga je zvao velik broj ljudi, i to je bio razlog zbog

kojeg nije htio u mirovinu. –Ništa od toga sve dok Don ne preda vlast – Vito je

neprestano govorio Johnnyju. – Kad se on povuče, povlačim se i ja. Zajedno smo

počeli, zajedno odlazimo.

Tako je Vito Carmello još uvijek bio caporegime, kapetan unutar Rudolfove

organizacije, a tu funkciju obavljao je tijekom cijelog svog punoljetnog vijeka.

Vito i Salvatore bili su prijatelji još od djetinjstva. Obojica su bili iz Palerma, a

njihove obitelji u Ameriku su iz domovine doputovale istim brodom kada je

dječacima bilo osam godina. Bilo je to 1920. godine. Te dvije obitelji nastanile su se u

istoj četvrti u juţnome dijelu Manhattana, ţiveći blizu jedna drugoj koliko god je to

bilo moguće, kao što su ţivjele cijeloga ţivota na Siciliji.

Johnny je od svog ujaka čuo nebrojene priče o tim počecima, kada su obitelji

Carmello i Rudolfo tek doputovale u veliku metropolu, New York.

Vremena su za nove useljenike bila teška i roditelji dvojice dječaka ubrzo su

shvatili da ovdje nisu nimalo imućniji, nimalo uspješniji i svakako nimalo sretniji

nego što su to bili u Palermu, tako da su često ţalili zbog toga što nisu ostali u

domovini.

U pojedinim prigodama, osobito na obiteljskim skupovima, Guido Carmello i

Angelo Rudolfo suosjećali su jedan s drugim i naglas se pitali zbog čega su bili toliko

glupi da doputuju u Ameriku, zemlju obilja, u kojoj su ulice popločane zlatom. Osim

što to nije bilo tako i što je to »obilje« o kojem su toliko slušali bilo rezervirano za

druge, a ne za njih. Dvojica muškaraca koji su zajedno odrasli i bili najbolji prijatelji,

naporno su radili u svome zanatu, izraĎujući namještaj, no ţivot nije bio lagan;

uglavnom se sastojao od borbe u kojoj su se Guido i Angelo upinjali da plate

najamninu i svojim obiteljima na stol donesu hranu.

MeĎutim, dječaci su oboţavali grad i čim su svladalfengleski, ulice Manhattana

postale su njihove, u njima se razvila ovisnost o uzbuĎenjima, buci, vrevi, svemu

onome što se toliko razlikovalo od uspavanosti Palerma. Škola im je bila dosadna;

ulice su pruţale nebrojena uzbuĎenja, pustolovine i, na posljetku – novac.

S trinaest godina i jedan i drugi već su imali svoje ulične bande ili borgate, kako

su se zvale na talijanskome. Osnovati bandu bila je Salvatoreova zamisao; on je bio

jači, ţilaviji i prepredeniji od njih dvojice, a usto i roĎeni voda. Malo-pomalo, što je

bilo i neizbjeţno, počeli su se baviti sitnim kriminalom. To im je postao način ţivota i

tako su odjednom doţivjeli procvat, pljačkajući ulične prodavače i tvorničke pogone,

kradući na cijeli niz različitih načina, meĎu kojima je bilo i pljačkanje pijanaca i

obavljanje sitnih poslova za lokalne mafijaše, često donoseći kući više novca od

svojih vrijednih očeva.

Sa svojom dovitljivošću i predanošću Salvatore je s vremenom od voĎe bande

postao pripadnik mafije, koji se, premda je radio na niskoj hijerarhijskoj razini,

pridruţio capu, koji je zavolio mladog Sicilijanca, prepoznajući njegovu prirodnu

nadarenost – prepredenost, čelične ţivce i bezobzirnu snagu. Salvatore je sa sobom

uvijek vukao Vitu, pred capom o njemu pjevajući hvalospjeve i tako unutar obitelji

stvarajući svojevrsnu nišu za svog goombaha. Vrlo brzo Salvatore je, unatoč mladosti,

unutar organizacije ostvario napredak, postajući, zajedno s Vitom, i formalnim

pripadnikom Mafije.

Tijekom tog napredovanja, Salvatore Rudolfo stekao je glas okorjelog mladog

mafijaša na kojeg je trebalo računati i koji je mogao ići samo do samoga vrha. Osim

što je imao osjećaj za ulicu, Salvatore je imao i izuzetne poslovne instinkte,

bezobzirnost od koje se ledila krv u ţilama, te instinktivnu podmuklost i jedinstvenu

sposobnost da u drugima potakne neupitnu odanost. Osim Vite, oko sebe je okupio

pouzdane i odane goombate, koji bi za njega učinili doslovno sve, pa čak i, u slučaju

da on to od njih zatraţi, ubili. To je i činio, i to poprilično često.

Tako je došlo i vrijeme kad se Salvatore, potaknut pohlepom, ambicijama i

ţudnjom za vlašću pokušao odvojiti od mafijaške obitelji koja ga je zaposlila, te je, za

sobom povlačeći Vitu, pokušao stvoriti vlastitu organizaciju.

To što su njih dvojica uspjeli, više je bilo posljedica odabira pravog trenutka i

sreće nego bilo čega drugog. Do odcjepljenja je došlo 1930., kada im je bilo

osamnaest godina i kada je unutar newyorške mafije došlo do za njih povoljnih

promjena.

Skupina mladih pobunjenika, koja se uzobijestila i postala vrlo nezadovoljna

donovima na vlasti – poznatim pod pogrdnim imenom starci s brčićima – pobunila se

protiv dugogodišnjih, staromodnih voda.

Po završetku revolucije, 1931. godine, većina starijih donova svrgnuta je i

ubijena. Način voĎenja organizacije prenesen iz Staroga svijeta sada je napušten; tako

je nastala moderna američka mafija u onom obliku u kakvom je poznta i danas: tako

je nastala i zločinačka obitelj Rudolfo. Budući da su Salvatore i Vito pripomogli

rušenju stare vlasti, novi šefovi koji su sada bili na vlasti dali su im zeleno svjetlo da

nastave sa svojim planovima – točnije, Salvatoreovim planovima.

Obitelj Rudolfo ubrzo je narasla i brojem i značajem i s godinama je postala

dominantnom organizacijom u »časnome društvu«, Mafijaškome bratstvu, poznatom i

pod imenom La Cosa Nostra, što znači »naša stvar«. Salvatore je bio šef, njegov brat

Charlie zamjenik šefa, bratić Anthonv consigliere, ili savjetnik, a Vito kapetan,

ujedno i Salvatoreova najpovjerljivija osoba.

Kao dijete, Johnny Fortune nije znao čime se ujak Vito točno bavi, osim da radi u

obiteljskome poslu s njegovim stričevima – Salvatoreom, Charliejern i Tonvjem. S

godinama je počeo uviĎati da su svi njegovi stričevi kriminalci i članovi mafije. Ali,

to ga nije osobito iznenadilo, budući da je odrastao u strogo talijanskoj četvrti, u kojoj

su mafijaši bili uobičajena pojava. Znao je vrlo malo o tome što se dogaĎa u tom

izoliranom svijetu, u kojem se o amicima, muškarcima iz »časnoga društva«, govorilo

s velikim poštovanjem. Ili strahom.

Prema tradicionalnim mafijaškim pravilima, kod kuće se nikada nije govorilo o

poslu, tako da on nikada nije znao kako izgleda dnevni raspored ujaka Vite, niti što

točno radi. A do toga mu i nije bilo osobito stalo. Jedino do čega je mladome Gianniju

bilo stalo bila je činjenica da ga ta četvorica muškaraca vole, štite i da se brinu za to

da mu u ţivotu nikada ne ponestane osnovnih stvari.

Kad god je Viti za njega trebalo nešto više novca, za novu odjeću i cipele, za

liječnika, zubara, za satove glazbe ili neko posebno iznenaĎenje, novac je uvijek

osiguravao stric Salvatore. I premda je stan u ulici Mulberry bio tijesan i ofucan,

Johnny nije bio nimalo zapostavljen i uvijek je dobro jeo i bio dobro odjeven.

Upravo je stric Salvatore prvi prepoznao Johnnyjevu nadarenost, jednoga dana

izjavivši da pjeva poput anĎela, dajući mu pritom kao dar novčanicu od pet dolara.

Kad se počeo profesionalno baviti pjevanjem, stric Salvatore kupio mu je prvi

smoking i pobrinuo se za to da mu u noćnim klubovima širom zemlje, koji su bili u

vlasništvu njegovih prijatelja, budu omogućeni nastupi pod uobičajenim uvjetima.

Sve otada, na ponešto neobavezan i nedefiniran način, Salvatore Rudolfo bdio je

nad Johnnyjem, smatrajući Vitina nadarenog i zgodnog nećaka svojim štićenikom.

Iako je odrastao u sjeni newyorške sicilijanske mafije, Johnny joj nikada nije

pripadao, niti je to ikada ţelio. Glazba mu je bila sve u ţivotu. Ujaku Viti i stricu

Salvatoreu to je bilo drago, te su ga stoga poticali i pomagali mu u izgradnji karijere –

uvijek ga drţeći podalje od sebe, ne ţeleći da zbog njih ima bilo kakvih neugodnosti.

Koliko su oni znali, nitko nije imao pojma o Johnnyjevoj bliskoj, obiteljskoj

povezanosti s njima, a upravo to bilo je ono što su priţeljkivali. Ništa ne smije

pokvariti njegov image. Dosada ga ništa i nije pokvarilo.

Za svoje dugogodišnje pokroviteljstvo, Salvatore od Johnnyja nikada nije ništa

traţio zauzvrat. Osim pojavljivanja na godišnjoj večeri za Dan zahvalnosti. Tada se od

njega očekivalo da doĎe u kuću strica Salvatorea na Staten Islandu, a usred svečanosti

trebao je otpjevati nekoliko Donu najdraţih pjesama. Sve to dogaĎalo se u vrlo

neobaveznoj, opuštenoj atmosferi i svi su se obično odlično zabavljali.

Johnny je sada razmišljao o toj večeri, pitajući se što bi stric Salvatore volio čuti.

Stare omiljene stvari, dakako, poput »Sorrenta« i

»O sole mio«. No, Johnny je znao da mora odabrati i nekoliko suvremenih,

popularnih hitova za mlade članove obitelji. Morao je ugoditi i društvu i samome

Donu, u tih pola sata koliko je trebao pjevati, nekako zadrţati njihovu pozornost.

Johnny se u sebi nasmiješi, s ljubavlju razmišljajući o Salvatoreu. IzmeĎu njih

dvojice postojala je jedna vrlo osobita veza. Nju nikada nitko nije spomenuo, ali je

ipak oduvijek postojala i to još od vremena kada je bio dječak u kratkim hlačicama.

Na neki način osjećao je veću bliskost prema njemu nego prema svom ujaku Viti,

voleći ga i poštujući. Iako se izraz »kum« unutar mafije koristio vrlo rijetko ili čak

nikada, Johnny je Salvatorea smatrao svojim kumom. On je doista bio njegov kum i

to u najboljem smislu riječi. Usto, Salvatorea je smatrao velikim čovjekom, iako je i

to bio na jedan osobit način. Johnnyju nikada nije padalo na pamet da je riječ o

čovjeku koji upravlja nepregledno velikim carstvom zločina, a da se i ne spominje

funkcija capo di tutti capi svih mafijaških obitelji na Istočnoj obali. Salvatore Rudolfo

jednostavno je bio njegov stric kojem je bio zahvalan za toliko toga.

Kad je nekoliko trenutaka kasnije pogledao na sat i vidio koliko je sati, Johnny je

tiho uzdahnuo i posegnuo za daljinskim upravljačem. Isključivši televizor koji je, s

isključenim tonom, radio već više od pola sata, on legne, pokrije se i pokuša zaspati.

MeĎutim, pokazalo se da to večeras neće biti nimalo lako.

Johnny Fortune još je dugo leţao u tami, više ne razmišljajući o Salvatoreu i Viti,

nego o Rosalind Madigan. Tako je spoznao da o njoj ne moţe prestati razmišljati.

Sada, dok je u sjećanju rekonstruirao njezino lice, osjetio je iznenadnu lakoću

postojanja, nestanak svojih vječitih briga. A tada mu se cijelim tijelom počela širiti

neka neočekivana toplina i osjetio je toliko duboku sreću da je gotovo ostao bez daha.

Bio je osupnut. On, koji se za cijeloga ţivota gotovo nikada nije ni susreo s tim

osjećajem, sada je bio istinski sretan, a razlog za to bila je ona. Johnnyju se činilo da

je to neka vrst čuda.

O njoj nije znao ništa – je li sama, ima li muţa, je li razvedena – niti bilo što

drugo. Do toga mu zapravo i nije bilo stalo. Rosalind

Madigan bila je prva ţena, jedina ţena, koja je u njemu ikada izazvala ovakve

osjećaje, a to su bili osjećaji za koje je ţelio da ga nikada ne napuste. Ta pomisao još

mu je dugo odjekivala glavom, a onda je konačno zaspao.

Nadam sa da ću je ponovno vidjeti.

Ţelim je ponovno vidjeti.

Moram je ponovno vidjeti.

Svakako ću je ponovno vidjeti.

No, hajde, Rosie moja, priznaj. Što si mu to točno učinila i pretvorila ga u

poslušno janje?

– Kako to misliš? – usklikne Rosie, pomalo povišenim glasom, okrećući se prema

Nell u prigušenom svjetlu predvorja.

Nell se nasmije, uzme Rosie pod ruku i povede je u dnevnu sobu njihova

zajedničkog apartmana u hotelu Regent Beveiiy Wiltshire.

– Vrlo dobro znaš o čemu govorim, draga moja, stoga se nemoj pretvarati da

nemaš pojma. Kad sam prvi put otišla na telefon, Johnny se drţao kao da tebe nema

ili, još gore, kao da si mu najljući neprijatelj… kako god hoćeš, ti odaberi. Potom, kad

sam se vratila, vidim da je već malo prijateljskije raspoloţen. Ako ništa drugo, tada je

s njegova lica već nestalo tog ogorčenog izraza. Drugi put nalazim vas u knjiţnici

kako sjedite jedno pokraj drugoga na sofi. Štoviše, on ti jede s dlana. Ako moţda već i

ne slini po tebi. Hajde, Rosie, nešto se jednostavno moralo dogoditi. Promjena na

našem trubaduru bila je tolika da ti zastane pamet!

Rosie nije uspjela potisnuti osmijeh; izvukavši ruku, ona se okrene i odvrati: –

Ništa se nije dogodilo. Samo sam s njim razgovarala o srebru. Izazivaš me samo zato

što ti je neugodno. Zbog veze s Kevinom i zbog toga što mi to nisi rekla. Sada si ti na

redu, Nelly. Sada ti priznaj. Kada je sve to s mojim bratom počelo?

Odbacivši vuneni plašt na naslonjač, Nell bez riječi prijeĎe na drugu stranu sobe.

Podignuvši slušalicu, ona nazove recepciju, pogleda Rosie i upita: – Jesi li za šalicu

toplog čaja prije spavanja?

Rosie kimne. – Moţe, to bi mi dobro došlo. Pošto je naručila čaj, Nell se spusti na

sofu i duboko uzdahne. _ Nismo to ţeljeli skrivati pred tobom, doista nismo. Štoviše,

Kevin i ja upravo smo neki dan razgovarali o tome. – Potom slegne ramenima i

odmahne glavom. – Zapravo još nismo rekli nikome, a ne znam zašto. Dobro, to nije

posve točno… Onaj Kevinov prijatelj, policajac, Neil O'Connor, zna za nas, ali on je

jedini…

Svukavši kaput, Rosie sjedne pokraj Nell i tiho reče: – Ne ljutim se na tebe i

nisam uzrujana, Nelly, dušo. Doista. Naprotiv! Oduševljena sam tim novostima. –

Nasmiješivši se, ona s ljubavlju dodirne prijateljičinu ruku. – Je li to izmeĎu tebe i

Keva ozbiljno? Nell je dugo bez riječi promatrala Rosie. A onda joj se'na usnama

pojavio blijedi osmijeh. – Ne znam… moţda je to i pravi razlog zbog kojeg ti to još

nismo rekli, kao ni Gavinu, ni bilo kome. Moţda ni sami nismo ţeljeli ništa

objašnjavati, analizirati vlastite osjećaje ili, što je još najvaţnije, dopustiti da se

naĎemo pod bilo kakvim pritiskom.

Rosie ju je promatrala razrogačenim očima. – Sveti Boţe, Nell, pa ja tebe i

Kevina nikada ne bih dovela u takav poloţaj, nikada ne bi bilo nikakva pritiska!

Molim te, nemoj više nikada ni pomisliti takvo što. Samo sam bila radoznala. Volim i

tebe i svog brata i dakako da bi bilo divno kada bi to meĎu vama bilo ozbiljno i kada

biste u planu imali dugoročnu vezu. Ali, činjenica je da me se to nikako ne tiče.

– Nisam te ţeljela ukoriti, samo sam ti pokušavala objasniti. Valjda te nismo puno

viĎali, kao ni Gavina… – Nell ne dovrši rečenicu, okrene se i na trenutak se zagleda

kroz prozor. A potom, ponovno se okrenuvši prema Rosie, doda: – To što sam rekla

tako je glupo. Naravno da smo viĎali i tebe i njega. Ako nigdje drugdje, onda na

snimanju filma. I iako je Kevin ondje bio samo jednom, ja sam tijekom posljednjih

nekoliko mjeseci dolazila često i svakako sam ti trebala reći. Nisam zbog toga što…

no, dobro, valjda zato što nisam ţeljela da me netko ovako stjera u kut i da se onda

moram izjašnjavati. Sigurna sam da su Kevinovi razlozi isti. Samo smo ţeljeli da to

bude nešto izmeĎu nas, nešto intimno, a ne predmet svih razgovora.

– Razumijem vas – reče Rosie, stišćući joj ruku.

– Oh, nadam se da je tako, dušo moja. Nisam te ţeljela izolirati. Mi te nismo

ţeljeli izolirati. Kao što sam ti rekla, o tome nismo čak ni razgovarali sve do prije

nekoliko dana. – Nell se nakašlje i tiho nastavi: – Oboţavam Kevina. On je upravo

čudesan muškarac. Najbolji smo prijatelji, dobro se slaţemo, volimo iste stvari i u

krevetu nam je fantastično. I to je sve.

– Ne moraš mi sve to objašnjavati. Samo mi je drago da si ti i on meĎusobno

pruţate malo utjehe i sreće.

– I meni. I doista mi je stalo do njega, znaš, čak i premda se ne ţelim udati za

njega.

Rosie je šutjela, razmišljajući o toj izjavi, a onda upita: – Ţeli li Kevin da se

vjenčate?

– Mislim da ne. – Slegnuvši ramenima, Nell napući usne. – To zapravo i ne znam.

Nikada nije spominjao brak, kao ni ja. To nam valjda nikada i nije palo na pamet. On

je toliko obuzet svojim poslom, a i ja imam svoj posao, moram upravljati ovom

tvrtkom.

– Kada se to dogodilo?

– Prije otprilike godinu dana. One noći kada je Gavin bio u New Yorku, na putu

za London, gdje je trebao početi snimati Kingmakera. Sjećaš se? Kad smo razgovarale

telefonom, rekla sam ti da ćemo svi zajedno večerati u Carlyleu. Kevin me otpratio

kući. Pozvala sam ga na piće. I bum! Trenutak kasnije bili smo u vatrenom zagrljaju.

– To je predivno! – reče Rosie. – Sada ćeš od mene dobiti mali savjet. Uţivaj dok

moţeš i ne razmišljaj o posljedicama. To je moj novi motto.

– Doista?!? – Nell je zapanjeno pogleda. – Tako znači, no pa to je iznenaĎenje

večeri, izuzmemo li Johnnyjevu nevjerojatnu promjenu raspoloţenja. Vratimo se sada

na časak na njega. Kako si, pod milim Bogom, došla na njegovo srebro?

Rosie se nasmiješi. – Bila sam uţasnuta njegovim drţanjem i upravo sam

namjeravala poći u potragu za tobom, kako'bih ti rekla da se vraćam u hotel. No,

umjesto da uljudno odem”počela sam hvaliti njegove zdjelice za desert. Posudice na

stalcima Paula Storra.

– Aha! Sada mi je sve jasno! Nisi mogla odabrati bolju temu. Te su mu posudice,

posve doslovno, najveći ponos i uţitak. Pronašli su mu ih njegovi prijatelji u

Londonu, Raevmaekersovi, i on se početkom ovog mjeseca potpuno izbezumio kad ih

je vidio.

– Iznenadilo me koliko zna o antiknim predmetima od srebra. To je neobično, zar

ne?

– Da, poprilično čudno, na neki način. On je bio siromašan dječak, koji je

odrastao u Bronxu ili Brooklynu, ili tako nešto. S malo formalne naobrazbe, osim

glazbene, i s vrlo malo dodira s umjetnošću i antiknim predmetima. Veći dio ţivota

bio je odviše zauzet uspinjanjem ljestvicom uspjeha u show-businessu da bi se mogao

baviti bilo čim drugim. Koliko sam čula, Johnny je oduvijek imao snaţne porive. Ali

ima dobro oko i izgleda da je razvio tu sklonost prema neprocjenjivo vrijednom

srebru. Mislim da je u posljednje vrijeme o tome puno čitao i da mu je istinski stalo

do toga, stoje tajna uspjeha svakog dobrog kolekcionera.

Rosie kimne, a zatim priĎe prozoru i zagleda se van. Apartman je gledao na

Rodeo Diive, ulicu koja je već blistala od boţičnih svjetala i ukrasa, iako je bio tek

studeni. Razmišljala je o Johnnyju i prije nego što se uspjela suzdrţati, upita: – Ima li

neku trajniju vezu?

– Koliko ja znam, ne – odgovori Nell, promatrajući Nell sa sofe i osjećajući kako

joj to pitanje još više povećava zanimanje. –Zapravo, sigurna sam da nema.

U tom trenutku na vratima se začulo kucanje i Nell ih otvori posluţitelju koji uĎe

noseći čaj.

Nekoliko trenutaka kasnije, kad su ponovno ostale same, Nell natoči čaj i nastavi:

– Mislim da u Johnnyjevu ţivotu nikada nije bilo odreĎene ţene do koje bi mu bilo

osobito stalo. Barem na temelju onoga što sam ja čula. A svakako ne tijekom

posljednjih nekoliko godina, koliko tijesno suraĎujem s njim. O, da, bilo je tu i tamo

djevojaka iz prateće skupine ili oboţavateljica, a katkada je sa sobom vodio i pokoju

fificu. No, one nisu značile ništa. Djevojke za jednu noć i to je bilo sve.

– Što misliš u čemu je stvar… zašto se nikada nije oţenio? Nell odmahne glavom.

– Sam Bog zna, a on se neće otvoriti.

DoĎi, sjedni i popij čaj. A kada je riječ o Johnnyju Fortuneu, ne mogu čak ni

pogaĎati zašto se nije oţenio ili zašto nije imao nikakvu trajniju vezu. Kad bolje

razmislim, znalo je biti različitih glasina o njegovim vezama s nekoliko ţena. Ali, to

nisu bile ozbiljne veze. – Otpivši gutljaj čaja, Nell pomalo iznenaĎenim glasom reče:

– Upravo mi je palo na pamet da moţda nikada nije bio zaljubljen. Moţda je u tome

stvar.

– To je moguće. – Nakon kraće stanke Rosie upita: – Kakav je on zapravo?

Uzdignutih obrva, Nell ispitivački pogleda Rosie u oči. – Da ti budem iskrena, to

ti ne mogu pouzdano reći. Nikome ne dopušta da mu se odviše pribliţi, onako, znaš,

drţi ljude na distanci… barem kada je riječ o osobnim stvarima.

– Ali, čini mi se da je dosta blizak s tobom.

– Na poslovnoj razini da. Bez prestanka se brine za karijeru, kao što si to večeras

vjerojatno primijetila, a ja ga nekako uspijevam uvjeriti da je sve u redu. Zapravo je

kronično zabrinut gotovo za sve. Ali, vrlo je drag čovjek i prema meni je uvijek bio

ljubazan i obziran. Dakako, muče ga svi mogući strahovi i nesigurnosti. Usto, pomalo

je i egomanijak i uţasno opsjednut samim sobom, ali, ipak je riječ o zabavljaču. A ti

bolje od ikoga znaš koliko svi ti umjetnici i izvoĎači znaju biti luckasti.

– Osim Gavina! – usklikne Rosie.

– Dakako, osim Gavina, no on je iznimka koja to pravilo samo potvrĎuje. Nego,

da se vratimo na Johnnyja, on je doista dobra i draga osoba, kao što sam ti upravo

rekla. MeĎutim, ipak…

– Što ipak?

Nell uzdahne. – Nisam sigurna… Jednostavno ima nešto u njemu, nešto što ne

mogu posve točno odrediti, Rosie. Kao prvo, rezerviran je, misli su mu najčešće

negdje drugdje, a kada je riječ o obitelji, nije baš posve otvoren. Pomalo je zagonetan.

– Ima li uopće kakvu obitelj?

– Negdje ima nekakvog starog ujaka. Mislim da ţivi na Floridi. Ujna mu je umrla.

A njih su ga dvoje zapravo podigli. Ţednom mi je rekao da mu je majka umrla vrlo

rano. Nema ni braće ni sestara.

Zapravo osim tog starog ujaka nema nikoga od obitelji. Djetinjstvo je vjerojatno

proveo osamljen i pomalo jadan, a u svakom slučaju siromašan. Iako mi se čini da je u

jednom trenutku njegovu ujaku krenulo posve dobro. Nikada mi nije odviše govorio.

Johnnyju baš ne ide prisnost i ne voli se nikome povjeravati. Da se razumijemo, ja ga

nikada i nisam puno ispitivala. Moţda i zato što je uvijek bio tako zatvoren kada je u

pitanju on, njegova prošlost i osobne stvari. Nema puno prijatelja i sve drţi za sebe.

– SviĎa mi se, Nell.

– Znam da ti se sviĎa. –Znaš?!?

– Naravno. – Kako?!?

Nell se nasmije. – Tako što još nikada nisi pokazala takvo zanimanje za bilo

kojeg muškarca s kojim sam te tijekom posljednjih nekoliko godina upoznala.

Činjenica da si me počela ispitivati o Johnnyju jako dobro pokazuje što osjećaš.

Mislim da te zaintrigirao. – Nell se nasmiješi svojoj najboljoj prijateljici. – I, moram

priznati, apsolutno sam oduševljena time što ti je netko zapeo za oko.

Rosie se zarumeni. – Nije mi zapeo za oko!

Nell prasne u smijeh. – Naravno da ti je zapeo za oko, Rosie. Nemoj to poricati. I

reći ću ti još nešto: ti su osjećaji obostrani.

– Ne budi smiješna!

– To kaţeš svaki put kad pogodim točno u središte mete. I to nije nimalo

smiješno. Znaš što? – Nell je promatrala Rosie, a u očima joj se pojavio vedar, gotovo

vragolast sjaj.

– Ne, što? – reče Rosie.

– Spojit ću vas, dogovorit ću vam spoj…

– Nell, ne! Molim te, ne čini to! – poviče Rosie razrogačenih očiju.

– Da, hoću, upravo ću to učiniti! – nastavi Nell odlučno – Dogovorit ću vam

sastanak dan nakon Dana zahvalnosti. On će biti u New Yorku, zbog posla i zbog

blagdanske večere s ujakom. To nam je rekao. Pa to je fantastična zamisao! Pravo

nadahnuće, iako hvalim samu sebe. Zapravo, ići ćemo u četvero. Ja i Kevin, ti i

Johnny. Bit će nam predivno.

– Tog dana putujem u Pariz – reče Rosie.

– Promijeni rezervaciju. Uzmi kartu za subotu. Nemoj ovo propustiti, Rosie –

molila ju je Nell.

– Ne mogu promijeniti rezervaciju. Već me predugo nije bilo. Danas sam

razgovarala s Yvonne i rekla mi je da Collie nije bilo dobro. Moram se vratiti. U

svakom slučaju, i bez obzira na Collie, prije Boţića u Montfleurieu moram toliko toga

obaviti.

– Ti i tvoj Montfleurie! – reče Nell razdraţeno i, iako nije ţeljela uzrujati Rosie,

nije mogla ne dodati: – O, dovraga! Zašto sam uopće bila tako glupa, pa sam

pomislila da bi te uopće mogao zanimati nekakav muškarac, kada si zaljubljnea u tu

prokletu kuću!

Rosie ju je promatrala s nevjericom. – I jesi glupa, Nell, kad mi govoriš takve

gluposti. Nisam zaljubljena u kuću. To je toliko pretjerano da ti uopće ne bih ni

trebala odgovarati. Ali, zato volim Collie, Lisette i Yvonne. I one vole mene i

potrebna sam im, a prema njima svakako imam odreĎene obveze. Ne mogu ih

iznevjeriti.

Nell je bez riječi polako pila čaj, a lice joj je odjednom postalo turobno. U sebi je

kiptjela. Bilo je trenutaka u kojima je Rosie iskušavala njezinu strpljivost, naročito

kada je ljude u Montfleurieu stavljala na prvo mjesto, misleći više na njihovu nego na

svoju dobrobit. Bila je predobra u toliko stvari i Nell je bila uvjerena da postoje

osobe, naročito obitelj u Francuskoj, koje tu njezinu dobrotu iskorištavaju.

Rosie reče: – Molim te, srce, nemojmo se svaĎati. U posljednje smo vrijeme tako

malo zajedno i tako mi nedostaješ. Posljednje što bih sada ţeljela jest svaĎati se s

tobom, Nell. Ti si mi najbolja prijateljica i volim te.

Nell ju je bez riječi promatrala, a zatim je kimnula i uputila joj slabašan

pomirbeni osmijeh. Ne rekavši ni riječi, ona ustane i pode u spavaću sobu.

Rosie ju je promatrala kako odlazi, odjednom prepuna ţaljenja zbog toga što je

uopće spomenula Johnnyja Fortunea. Upravo se spremala poći za njom, kako bi se

pomirile, kad se Nell pojavila na vratima, mašući joj nekom audiokasetom. Vrativši se

do sofe, ona je preda Rosie, i dalje ništa ne govoreći.

Rosie je pregledavala kasetu. Bio je to posljednji Johnnyjev album, koji je upravo

izašao i već je, znala je to, bio veliki hit. Zvao se Fortune 's Child, a na prednjoj strani

kutije nalazila se njegova fotografija u boji. U to nije bilo sumnje, doista je bio vrlo

zgodan. Nekoliko je trenutaka pomno promatrala njegovo osjećajno lice, a onda je,

podiţući glavu, upitno pogledala Nell.

Nell reče: – Johnny je zgodan, nadaren, bogat i u načelu dobar čovjek, rekla bih:

ulov koji bi poţeljele mnoge ţene. Stoga me slušaj. Znam da ga zanimaš, Rosie, jer

sam primijetila kako se drţao dok smo pili kavu. Nikada ga nisam vidjela takvog.

– Kakvog?

– Kao prvo, upijao je svaku tvoju riječ i doslovce preo. Kao drugo, nije skidao oči

s tebe. I sigurno je da nije ţelio da odemo kada smo bile na odlasku. Mogla bih se

okladiti da bi, da nije bilo mene, svoje namjere pokazao puno otvorenije. Kladim se

da bi te pokušao zavesti da si kod njega bila sama.

– Boţe, kakvu ti imaš maštu!

– Dobro znam što sam vidjela! – odgovori Nell s odreĎenom ţestinom. – Zašto ne

priznaš barem malu teoretsku mogućnost? Dopusti mi da prije nego što otputuješ u

Francusku dogovorim večeru, ili barem ručak. Za nas četvero, dan nakon Dana

zahvalnosti.

– Jednostavno ne mogu, Nell, doista ne mogu. Ne smijem razočarati Collie. Tako

nestrpljivo iščekuje moj dolazak. Toliko me nije bilo zbog filma, a onda je ovaj put u

Ameriku još odgodio moj povratak.

Boji se, pomisli Nell. Boji se započeti vezu s muškarcem zbog onoga što joj se

dogodilo kad je posljednji put načinila takav korak. O tome je riječ. Skriva se u onoj

smiješnoj kući zbog toga što se u Montfleurieu osjeća sigurno. Ali, ondje nije nimalo

sigurna. Ono je za nju najopasnije mjesto na svijetu. Moram je uvjeriti da iz te kuće

ode jednom zauvijek, prije nego što bude prekasno. Prije nego što se dogodi nešto

uţasno.

Ovdje sam već više od dvadeset minuta, a ti mi još nisi ni spomenuo film, niti si

mi o njemu bilo što rekao – poţali se Rosie, pogledavajući Gavina.

Njih dvoje sjedili su na terasi s koje se pruţao pogled na pomno ureĎene travnjake

njegove kuće u Bel-Airu, uţivajući tog svjeţeg, ali sunčanog prijepodneva u čaši

bijelog vina prije objeda.

On se nasmije. – čuj ti nju. A nisi zatvorila usta otkako si došla. Nisam uspio

progovoriti ni riječi o nečemu drugom, uz tvoj izvještaj o sastanku s Garrvjem

Marshallom i novosti o Nell i Kevinu. A to je svakako najzanimljivija poslastica.

Sloţivši se s njim, Rosie doda: – To nisam očekivala ni u snu.

– Ni ja. Da ti pravo kaţem, bio sam zapanjen. Dugo sam mislio da Nell još uvijek

pati za Mikevjem, no izgleda da više nije tako.

– A ja sam mislila da je Kevin još uvijek opsjednut Sunny. To samo dokazuje

koliko smo oboje imali krivo – zaključi Rosie i nasmije se.

– Je li to ozbiljna stvar? – upita Gavin, premjestivši se u naslonjaču i prekriţivši

noge.

– Ne znam. Ja sam to pitala Nell, a ona je nekako… izbjegavala pravi odgovor.

Mislim da bi se to najbolje tako opisalo.

– Mora se priznati da su tu vezu od nas dobro skrivalj,..

– Objasnila sam to, Gavine. Rekla sam ti, nisu ţeljeli da nešto njuškamo, niti da

im namećemo nekakve pritiske.

– To mi je razumljivo. Kome bi to bilo potrebno?

– Sto se tiče filma, Gavine, ja sam…

– Jako će ti se svidjeti i svakako ćeš ţeljeti raditi kostime – prekine je on.

– To se razumije samo po sebi, ha?

– Nadam se, dušo – odgovori on, smiješeći se. Potom ustane, priĎe ogradi, nasloni

se na nju leĎima i, okrenut prema Rosie, reče: – Film će biti o jednoj velikoj ličnosti –

započne on i zatim načini stanku.

– A o kome drugome?!? – usklikne Rosie. – Tebe velike povijesne ličnosti

upravo očaravaju. Prepostavljam daje riječ o velikoj povijesnoj ličnosti…

– Dakako. Danas baš i nema tako puno velikih ličnosti o kojima bi se moglo

govoriti… moţda Gorbačov, ali to ćemo još vidjeti kad se slegne prašina. U svakom

slučaju, kao što već sigurno znaš, Winston Churchill bio je istinski velika figura

ovoga stoljeća. On stoji rame uz rame s divovima povijesti i…

Ona mu se ubaci u riječ: – Znači, tvoj će novi film biti o Winstonu Churchillu.

– Gavin odmahne glavom. – Film će biti o čovjeku koji je ţivio nešto ranije,

čovjeku o kojem je napisano više od dvije stotine tisuća knjiga i koji je za svoga

vijeka bio najutjecajnija osoba na svijetu.

– Tko je to?

– Napoleon.

To je bilo posljednje ime koje je očekivala i Rosie je ostala zapanjena. Promatrala

je Gavina posve zbunjeno, a lice joj je odraţavalo krajnju nevjericu. – Gavine, pa to je

posve ludo! Snimati film o Napoleonu… – usklikne ona vatreno. – To je preveliki

zalogaj čak i za tebe. Pa, to je jednostavno nemoguće… to je neusporedivo veći

izazov od Kingmakera.

– Da, točno, posve imaš pravo. Ali neću se baviti njegovim ţivotom. Ipak nisam

toliko glup. Radit ću dio njegova ţivota. Naravno da bi pokušaj pravog biografskog

filma o njegovu ţivotu bio preskup i da bi na koncu bio uţasno predugačak. Moj je

cilj snimiti film o jednom osobitom razdoblju u njegovu ţivotu.

– O kojem razdoblju? O usponu na vlast?

– Ne, o razdoblju kada je već bio na vlasti, kada je od velikog generala postao

prvi konzul, a zatim i car. Kada je, barem ja tako mislim, bio najsretniji i kada mu je

ţivot dosegao vrhunac. I bit će to više jedna ljubavna priča, obiteljska priča, nego

prikaz njegovih kolosalnih dostignuća i uspjeha u ulozi vojskovoĎe koji su potresli

svijet. Ţelim ispričati priču o… zapravo o jednom muškarcu i jednoj ţeni…

Napoleonu i Josephini. Priča počinje neposredno prije nego što je sebe okrunio za

cara, a Josephinu za caricu, i prikazuje njihovu prisnost, zajedništvo, veliku uzajamnu

ljubav. Dakako, moram preskočiti dio vremena, do trenutka kada Napoleon donosi

odluku da se mora razvesti od Josephine. Zbog dobrobiti cijele zemlje, zbog

Francuske. Ţelim prikazati tu uţasnu unutarnju borbu koju je vodio sa samim sobom,

kada je došao do zaključka da mora napustiti ţenu koju voli kako bi zaštitio zemlju.

Bio je to u velikoj mjeri politički potez. Morao je učvrstiti savezništvo s Rusijom, a

kako je to mogao postići bolje nego brakom? Zaprosio je Anu, sestru cara Aleksandra.

Ţelio je da taj njegov brak bude korak na putu do trajnoga mira, štoviše zalog mira.

Car je bio za to, no carica-majka bila je protiv toga, tako daje Napoleon na kraju

odbijen. MeĎutim, njemu je bilo potrebno da izgraĎuje mir i bio mu je potreban

saveznik medu velikim europskim silama. Postojala je tu još jedna stvar, Rosie: često

je razmišljao o nasljedniku i ţudio za sinom kojem bi mogao u nasljedstvo ostaviti

svu moć i slavu, kao i prijestolje. Na koncu se, kao što, siguran sam, znaš, oţenio

austrijskom princezom.

Rosie reče: – Da, Marijom Lujzom, kćerkom cara Franje, koja mu je rodila toliko

ţeljenog sina. MeĎutim, ona je bila vrlo mlada, zar ne? A Josephine je od njega bila

starija šest godina.

Gavin kimne, te se udalji od ograde. – DoĎi, poĎimo unutra. Ţelio bih s tobom

prijeći nekoliko stvari.

Uhvativši je pod ruku, on je kroz blagovaonicu povede u dugačak hodnik, a iz

njega u njemu najdraţu sobu u cijeloj kući. Bila je to njegova radna soba u kojoj je

pripremao sve filmove. Bila je to golema prozračna prostorija sa stropom poput svoda

kakve katedrale, zidovima prepunim knjiga i brojnim prozorima s kojih se vidio

pomno ureĎeni travnjak koji se spuštao do malenog jezerca s lopočima. Divovski

antikni stol od mahagonija, od onih kakvi se koriste u prostorijama za poslovne

sastanke, sluţio mu je kao radni stol, a u sobi je bilo i nekoliko skupina udobnih

naslonjača i sofa presvučenih koţom njeţne boje kave.

Gavin Rosie privuče stolac i oni sjednu za stol jedno pokraj drugog. Pronašavši

biljeţnicu, on je otvori i objasni: – Imam jednu svoju teoriju. Uvjeren sam da je

napuštanje Josephine bio početak Napoleonova kraja. Izgleda da mu je tada sreća

okrenula leda. Prekidanje veze s Josephinom, najiskrenijom ljubavi njegova ţivota,

bila je bez konkurencije najveća pogreška koju je u počinio za cijeloga ţivota. Čini mi

se da mu bez nje više ništa i nikada nije bilo kao prije.

– U toj njihovoj priči postoji nešto tako tuţno – reče Rosie tiho. – To mi se

oduvijek činilo, Gavine.

– Slaţem se. – Gavin spusti pogled na svoje bilješke. – A sada zamisli ovo kao

jednu veliku scenu, Rosie. Dan je hladan, trideseti studenoga 1809. godine. U palači

smo Tuileries s Napoleonom i Josephinom. On joj govori da će poništiti njihov brak.

Evo što joj kaţe: »Još te uvijek volim, ali u politici srce ne igra nikakvu ulogu, samo

razum«. Josephine pada u nesvijest, zatim ga preklinje, zatim doţivljava potpuni slom

i plače, posve dotučena boli. No, on je nepopustljiv. Takav mora biti. I to mora

učiniti.

– Oh, Gavine, kako je to uţasno. Što se dogaĎa dalje?

– Ona je otišla u Malmaison, kuću koju joj je on kupio još davno i u kojoj su

ţivjeli tako mirno i bili tako sretni. Bilo je to petnaestog prosinca, kada je Josephine

zauvijek otišla iz njegova ţivota, nakon četrnaestak zajedničkih godina. No, on je

nikada nije prestao voljeti, postoje cijele hrpe dokumenata koje to dokazuju. Štoviše,

samo mjesec dana kasnije, već joj je pisao, govoreći joj kako bi je rado vidio. Dakako,

ona je bila sva slomljena. On takoĎer. Ili sam barem ja u to uvjeren i to je ono o čemu

je u filmu djelomično riječ… o jednom muškarcu i jednoj ţeni, ne samo o velikome

muškarcu.

Gavin zašuti, ponovno pogleda bilješke i okrene nekoliko stranica. – Poslušaj

samo ovo. Riječ je o pismu koje joj je napisao kada mu je bilo dvadeset i šest godina,

pošto su prvi put vodili ljubav. Njoj su tada bile trideset i dvije i još nije bila toliko

opijena njime koliko on njome. Ona se u njega zaljubila kasnije, ali, poslušaj, Rosie.

– Počni, slušam te.

Bilo je očito da Gavin te riječi zna napamet. Počeo je govoriti, niti ne pogledavši

u bilješke.

– Probudio sam se prepun tebe. Tvoja slika i sjećanje na jučerašnju opojnu večer

mojim osjetilima nikako ne daju mira. Slatka i neusporediva Josephine, kakav

neobičan utjecaj samo imaš na moje srce! To ti nije drago? Vidim li to da si tuţna?

Jesi li zabrinuta? Tada je moja duša obuzeta boli i tvoj prijatelj ne moţe pronaći

mir… Ali, nemam mira ni kad se prepustim dubokom osjećaju koji je jači od mene i

kad iz tvojih usana i srca upijam plamen koji u meni gori. Ah! Sinoć sam jasno

shvatio da slika koju sam o tebi imao ni pribliţno ne odgovara stvarnosti! Ti odlaziš u

podne i vidjet ću te za tri sata. Dotada, mio dolce amor, tisuće poljubaca; ali ti ne ljubi

mene, jer mi tvoji poljupci prţe hv.

Rosie je samo sjedila i promatrala Gavina, na trenutak ostavši bez riječi. Riječi

koje je izgovarao tako lijepo, onako kako je samo on to znao, posve su je opčinile i

imala je osjećaj da se u tih nekoliko trenutaka doista preobrazio u Napoleona. Sada je

već jedva čekala da ga vidi u toj ulozi.

Pomalo se namrštivši, on je upita: – Onda, što misliš? Ništa ne govoriš, a ja sam

mislio da je to predivno ljubavno pismo koje je napisao čovjek kojeg cijeli svijet već

tako dugo smatra isključivo ambicioznim vojskovoĎom koji je naumio pokoriti svijet,

kada on to zapravo uopće nije bio. Ili je, u najmanju ruku, bio puno više od toga.

– Ganuta sam, Gavine, zato šutim. – Ona ga pogleda u oči. –Već imaš scenarij,

zar ne?

– Ah, odviše si prepredena, AnĎele, tebi nikada ništa ne mogu prikriti. Da, imam

scenarij i manje-više već je dovršen. Potrebno mu je još samo završno dotjerivanje.

– Napisala ga je Vivienne Citrine, zar ne?

– Pogodila si.

– Drago mi je da je ona pisala scenarij, za to nema bolje osobe i ona s tobom tako

dobro suraĎuje.

– Uţivat ćeš u radu na ovome filmu. Ako ništa drugo, snimat ćemo ga u tebi

najdraţoj zemlji, u Francuskoj. Sjedište će mi biti u Parizu, u studiju Billancourt, a

puno ću snimati u Parizu i okolici, te u Malmaisonu. Pod uvjetom da mi francuska

vlada dopusti da ondje snimam eksterijere.

– To je tako predivna palača, Gavine, i sigurna sam da će ti to dopustiti. Moţda ti

čak dopuste i snimanje unutra. Francuska vlada obično voli suraĎivati na ovakvim

povijesnim filmskim projektima.

– Znam. U svakom slučaju, moji ljudi rade na svemu tome i nadam se da ćeš se

poslije Boţića početi pripremati za izradu kostima. Moţeš li to?

– I te kako.

Gavin se nasmije. – Znao sam da mogu računati na tebe. Usput, iako ćeš sigurno

ţeljeti izraditi neke od onih tanahnih haljina kakve su nosile Josephine i ostale ţene,

ţelio bih ti samo reći da Napoleon nije odobravao takvu modu.

– Doista?

– Naravno. Jednom je u Malmaisonu dao naloţiti takve vatre da su se svi znojili.

Palača je bila poput pećnice i on je neprestano, i to vrlo zajedljivo, govorio kako ţeli

da ţenama u toj njihovoj golotinji bude toplo.

Rosie se nasmije. – Bio je vrlo duhovit, čini mi se. No, u svakom slučaju, ovo će

biti vrlo uzbudljiv projekt. Već sada sam uzbuĎena. Jedva čekam da se uhvatim

kostima.

– Znao sam da ćeš to reći.

– Kada ću moći dobiti primjerak scenarija?

– Početkom siječnja. Donijet ću ti ga osobno. Krajem siječnja bit ću u Parizu,

budući da će tada postprodukcija Kingmakera već biti dovršena.

– Odlično. Jedva čekam da ga pročitam.

U tom trenutku zazvonio je telefon na drugome kraju stola i Gavin ustane kako bi

se javio. Rosie je pogledom kruţila stolom.

Bio je prepun knjiga, fascikala i karata. Primijetila je cijeli niz knjiga o

Napoleonu, Josephini, francuskoj politici tog razdoblja i Napoleonovim vojnim

pohodima. Bilo je tu i knjiga o njegovim suvremenicima, od Barrasa do Tallevranda.

Za obojicu je znala da su mu na koncu postali neprijateljima. Bilo je očito da je

Gavin, kao i uvijek, odradio svoju domaću zadaću, i to dobro.

Spustivši slušalicu, Gavin reče: – PoĎimo na ručak, AnĎele. Miri će ga posluţiti

na terasi.

Kasnije tog poslijepodneva, dugo nakon Rosina odlaska, Gavin je u svojoj sobi

radio na scenariju, kad su se vrata posve neočekivao, naglo i širom otvorila.

Uzrujan zbog toga što mu netko smeta, on podigne pogled i na vratima ugleda

svoju ţenu Louise.

Nepomično ju je promatrao, tek ovlaš prikrivajući uzrujanost.

Louise, malena i skladna tamnokosa ljepotica bila je, kao i obično, elegantno

odjevena u kreacije vrhunskih kreatora. Prodorno ga je promatrala, istoga trena

primjećujući njegovo nezadovoljstvo, budući da je u posljednje vrijeme postala toliko

osjetljiva na njegova raspoloţenja.

– Odlazim – obznani ona odsječnim tonom.

Kako nije dobila nikakav odgovor, zatim doda: – U Washington.

– Ali, naravno – reče Gavin konačno, glasom prepunim gorčine. – Kamo bi inače

ovih dana išla?

Snaţnim udarcem elegante cipele, ona uz tresak zatvori vrata, kako je ne bi čuo

netko od posluge, te uĎe u sobu i dalje ga bijesno gledajući. U tom trenutku lice joj se

od vrata do čela prekrije jarkocrvenom bojom i ona reče: – Ondje mi prijatelji barem

pruţaju osjećaj da sam dobrodošla. A to za boravak u ovoj kući ne mogu reći.

– Ova kuća, kako je ti zoveš, Louise, je tvoj dom. Prestani izvoditi drame, molim

te. To na mene ne ostavlja nikakav dojam niti na bilo što utječe. U ovoj obitelji ja sam

glumac, zar si zaboravila? No, dobro, kada se vraćaš?

– Konačno pokazuješ malo zanimanja za mene, ha? Ne znam kada ću se vratiti.

Gavinovo se čelo prekrije borama. – A što je s Danom zahvalnosti?

– Što s njim?

– Zar tada nećeš biti ovdje?

– Zbog čega bih trebala biti ovdje?

– Zbog Davida.

– David u ţivotu ionako vidi samo oca, a ti to znaš i predobro, budući da si ti taj

koji ga je okrenuo protiv mene.

– Ovo je sada već jako glupo, Louise! – reče Gavin bijesno, gotovo vičući. –

Prokleto glupo! Zbog čega bih našeg sina okrenuo protiv vlastite majke, za ime

Boţje? – Gavin je u nevjerici odmahivao glavom. Njezina posljednja izjava istinski

gaje zbunila. Nije mogao vjerovati da doista misli kako je izmeĎu nje i njihova sina

zabio nekakav klin.

Mijenjajući temu, svjesna toga da gubi tlo pod nogama, Louise reče: – A koliko

dugo ti ostaješ? Koliko ćemo imati tu čast da nam ti budeš u društvu u Los Angelesu?

– Moram se vratiti u London krajem studenoga. Kao što dobro znaš, još je u

tijeku postprodukcija Kingmakera.

– A hoćeš li doći kući za Boţić?

– Hoću. Zašto ne bih bio ovdje?

– Mislila sam da ćeš odmah započeti novi film. To, izgleda, u posljednje vrijeme

neprestano činiš, snimaš film za filmom. I to sve u inozemstvu, da budemo precizniji.

Posljednjih si nekoliko godina vrlo jasno pokazao da su ti filmovi vaţniji od mene i

Davida.

– To nije istina, Louise, i sama dobro znaš da to nije istina. I premda toliko mrziš

moje filmove, što neprestano govoriš i meni i svima koji te ţele slušati, ni najmanje

ne mrziš trošiti novac koji oni donose.

Louise ga hladno pogleda, no ne reče ništa. Gavin reče: – Započet ću

pretprodukciju novog filma negdje u veljači ili oţujku.

– Bravo!

– O, Louise, molim te. Prestani, molim te!

Prišavši bliţe njegovu radnome stolu, ona pogleda hrpe knjiga. – Napokon! Sveti

Boţe, mogla sam si i misliti da ćeš se jednog dana uhvatiti i njega. Još jedan mali

čovjek velikih zamisli – reče ona sarkastičnim tonom dok su joj se oči na blijedome

licu isticale poput dva čeličnoplava bodeţa.

Svjesno se ne osvrćući na ovu zajedljivu primjedbu, Gavin reče: – Neću ti biti na

putu, budući da ću sljedećih šest mjeseci ţivjeti i raditi u Francuskoj.

– To sam si mogla i misliti – poviče ona. – Mogla sam i pogoditi da ćeš na kraju

završiti ondje!

– Što bi to trebalo značiti?

– Tvoja predraga Rosalind ţivi i radi u Francuskoj, a ti jednostavno ne moţeš

podnijeti da budeš daleko od nje, zar ne?

– Ma, hajde, prestani sada – uzvikne on. – Ta tvoja uroĎena ljubomora neprestano

ti zamagljuje vid. Upravo to uništilo je naš brak.

– Ha! Nemoj mi prodavati ta sranja, Gavine Ambrose. Ja našem braku nisam ništa

učinila. Ti si ga uništio. Ti i sve tvoje ţene.

Gavin je znao da će, ne prekine li razgovor upravo o toj temi, sve završiti jednom

od njihovih uţasnih svaĎa. Znao je da to mora prekinuti odmah. Snizivši i ublaţivši

ton, on reče: – Molim te, Louise, prestanimo s tim. Odmah. Ja radim i ovaj scenarij

moram dovršiti do odreĎenog roka. A tebe čeka put. Lijepo se provedi u Washingtonu

i pozdravi Allana.

Louise na trenutak ustukne. – U Washington ne idem zbog Allana. Idem kod

Mercierovih, Aliciji je roĎendan. PrireĎuju proslavu i bit ću kod njih.

Vraga ne ideš zbog Allana Turnera, pomisli on, ali ipak reče: – U tom slučaju

pozdravi Mercierove. I dobro se provedi. Pretpostavljam da ćemo se vidjeti prije nego

što otputujem u London.

– I ja to prepostavljam – promrmlja ona te, okrenflvši se na petama, bahato izaĎe

iz sobe, za sobom zalupivši vratima.

Gavin je još nekoliko trenutaka nepomično gledao u vrata, a zatim je spustio

pogled na scenarij. Bila je to završna verzija, no toliko upotpunjena daje već praktički

bila riječ o knjizi snimanja.

Još samo nekoliko zahvata, pomisli on, uzimajući olovku. Još na nekoliko mjesta

moram dotjerati nijanse.

Nekoliko minuta kasnije, Gavinu je postalo jasno da se ne moţe koncentrirati.

Louisine riječi još su mu uvijek odjekivale glavom. Natuknula je – ne rekla je to vrlo

izravno – da on ţeli raditi u Francuskoj jer ondje ţivi Rosie. A to nije bilo točno.

Ili moţda jest?

Još je dugo tako sjedio, duboko zamišljen nad tim pitanjem, posve zaboravljajući

scenarij.

Iako je promet u Parizu bio gust, vozila su se ipak kretala brzo i, na svoje veliko,

olakšanje, Rosie je već pola sata nakon polaska izlazila iz gradskoga središta.

Ali tek kad je došla na autocestu i svojimpeugeotom krenula u smjeru Orleansa,

počela se istinski opuštati. Udobno se smjestivši za upravljačem, duboko je uzdahnula

od olakšanja. Bio je šesti prosinca i nakon tjedan dana u Parizu, najvećim dijelom

provedenih u raščišćavanju radnog stola, obavljanju raznovrsnih sitnica, kao i

ponekog poslića za Gavina, konačno se vraćala u svoj voljeni Montfleurie.

Budući da je bio petak, promet na autocesti bio je pojačan, jer su brojni stanovnici

Pariza pošli u svoje ladanjske kuće. No, bilo je tek rano poslijepodne, tako da se još

uvijek nisu stvarali prometni čepovi. To joj je omogućilo da vozi ujednačenom

brzinom. Dok je vozila, sjetila se Johnnyja Fortunea.

I ne razmišljajući, posegnula je za kasetom koju je još u Beverly Hillsu dobila od

Nell i koju je prije nepunih sat vremena, prije odlaska iz svog stana u Rue de

l'Universite, u sedmom gradskome okrugu, stavila u platnenu torbu. Kako je tijekom

tjedna u stanu odslušala samo dio albuma, sve joj pjesme još nisu bile poznate. I tako

je, dok je njegov glas ispunjavao unutrašnjost automobila, odjednom postala svjesna

gorčine stihova koje je pjevao u pjesmi »You and Me, We Wanted It Ali«.Na svoje

iznenaĎenje, otkrila je da ju je pjesma dirnula, i to duboko – zapravo više nego što je

uopće mislila da to jedna popularna pjesma moţe postići.

Dok ga je tako slušala kako pjeva, obuzela ju je neka neobična tuga i u očima su

je neobjašnjivo počele peckati suze. Našla se pod utjecajem bolnog osjećaja gubitka,

misleći na to što je moglo biti, kakav joj je mogao biti ţivot, kako je mogao biti puno

drugačiji nego što jest. Riječi koje je pjevao bile su mučno i duboko tuţne. I kako su

joj samo zvučale proročanski… Doista jest lako nekome slomiti srce, kao i ostati sam,

slomljena srca. To je i predobro znala.

Počela je nova pjesma i Johnnyjev melodiozni glas još je uvijek bio posvuda oko

nje, tako da je gotovo prirodno nastavila razmišljati o njemu i nedavnoj zajedničkoj

večeri u njegovoj kući. U tom trenutku taj joj se dogaĎaj učinio jako davnim. A ipak,

prošlo je samo tjedan dana otkako je s Nell i Gavinom, dvoje svojih najdraţih

prijatelja, bila u Beverlv Hillsu i ondje upoznala slavnog Johnnyja Fortunea, koji ju je

tako neobično privukao. Sada se vozila prema srcu Francuske, prema jednom posve

drugom ţivotu. Koliko su ti svjetovi bili različiti, odvojeni tisućama kilometara, i to

ne samo u jednom, doslovnome smislu. U Europi je sve bilo znatno sreĎenije nego u

Kaliforniji i nije bilo nikakve sumnje u to da prijelaz iz opuštenosti i silnih uzbuĎenja

Hollywooda u pomalo ukočenu atmosferu francuske aristokracije predstavlja velik

skok: Nell joj je to neprestano govorila, zadirkujući je zbog dva posve različita ţivota,

iako je njezina prijateljica iz djevojačkih dana prva priznala da taj skok izvodi s

beskrajnom lakoćom i umješnošću.

Nell ju je jučer nazvala iz New Yorka, kako bi joj priopćila da će joj raznovrsni

boţični darovi stići poštom krajem tjedna, a zatim se vrlo vragolasto nasmijala. –

Johnny me već danima gnjavi, traţi da mu dam tvoj broj. Nisam bila sigurna što bi ti

ţeljela, pa sam mu dala broj studija u Londonu. Potom sam Aidi u studio poslala faks

u kojem sam napisala da tvoj broj ne smije davati nikome. Ali doista nikome. – Nell

se potom ponovno nasmije, zavjereničkim tonom dodajući: – Naravno, napisala sam

da su to tvoje upute i da nekoliko tjedana ne ţeliš razgovarati ni s kim, da se ţeliš

odmoriti u Montfleuiieu. Ali, poslušaj me, moja Rosie, znaš, ipak sam bila u pravu.

Johnny je teško pogoĎen. Posve si ga oborila s nogu, draga moja, o da, posve je

shrvan.

Rosie se nasmiješi, prisjećajući se kako je u Kaliforniji gotovo s prijezirom odbila

tu Nellinu primjedbu. No, morala je priznati da je jučer, kad joj je Nell rekla koliko se

on zanima za nju, bila polaskana. Smatrala je da u Johnnyju postoji nešto doista

osobito i sviĎao joj se – i to poprilično, zapravo. Bio je posve drugačiji od svih

muškaraca koje je dotada upoznala i u njemu je prepoznala brojne divne osobine. Nije

nimalo sumnjala u to da bi ga rado ponovno vidjela, no to nikako nije mogla učiniti.

A nije imala ni prava tako razmišljati o njemu… barem ne na taj način. Na posljetku,

postojala je i jedna zapreka.

Neću si ni dopustiti da se odam sanjarenju, pomisli Rosie i isključi kasetu.

Njegova glasa istoga trena nestane, a unutrašnjost automobila ispuni tišina.

Još je neko vrijeme tako vozila, a glavom joj se neprestano vrtjela riječ

»zapreka«. Bilo je neobično što je upotrijebila baš tu riječ i ona se u mislima vrati u

mladost i uspomeni na jedan stari film koji je jednom vidjela na televiziji. Zvao se

Jane Eyre. Bila je to ekranizacija onog divnog engleskog klasičnog romana Charlotte

Bronte, jednog od njezinih omiljenih djela i meĎu romanima i meĎu filmovima.

Jedan joj je prizor ostao zauvijek utisnut u sjećanje: Jane i gospodin Rochester u

seoskoj crkvi, vikar pita postoji li ikakva zapreka za njihov brak, te šok i urnebes koji

slijede pošto se javlja muškarac koji potvrĎuje da doista postoji jedna zapreka. Ţena. I

to luda ţena… ţena kojom se gospodin Rochester oţenio kao mladić i koja je bila

zaključana u sobi obloţenoj mekim materijalom na najvišem katu njegove kuće, luda

ţena za koju se brinula Grace Poole, ţena koja je podmetnula poţare.

No, da, pomisli Rosie, postoje raznovrsne zapreke, a neke su, valjda, i gore od

ostalih.

Sanjarenje su joj prekinuli prasak groma i bljeskovi munja. Odjednom je počela

velika oluja. Uključivši brisače, Rosie je gledala kroz vjetrobran, koncentrirajući se na

cestu pred sobom. Zaboravivši sve ostalo, borila se s jakim pljuskom, vješto

upravljajući automobilom na autocesti koja je od kiše postajala sve skliskijom i

opasnijom.

Loire, koja se u duţini od gotovo tisuću kilometara proteţe od izvora u

Cevennesu do ušća u Atlantski ocean zapadno od Nantesa, najduţa je rijeka u

Francuskoj. Iako je dio njezina toka sada unakaţen stupovima dalekovoda i

elektranama – Francuzi taj dio često zovafleuve nucleaire – postoji i dio dug

tristotinjak kilometara koji je još uvijek nevjerojatno, fascinantno lijep.

Taj dio oko rijeke Loire prostire se od Orleansa do Toursa i obuhvaća slikoviti

krajolik poznat pod nazivom Dolina kraljeva, budući da se upravo tu nalazi tri stotine

najveličanstvenijih i najglasovitijih dvoraca Loire: Langeais, Amboise, Azayle-

Rideau, Close-Luct, Chaumont, Chambord, Chiveniy, Chinon i Chenonceau, samo su

neki od njih.

Čak i zimi, ovaj dio toka Loire drugačiji je od bilo kojeg dijela Francuske, blaţi,

njeţniji i neizmjerno draţesniji u tom svom zelenome miru. Takvim se barem činio

Rosie. Bilo joj je to najdraţe mjesto na cijelome svijetu i nepunih sat i pol nakon

izlaska iz Pariza bila je na ulazu u samo srce tog dijela zemlje, po njezinu mišljenju,

zapravo u njezin najbolji dio.

Čim je pogledala kroz prozor, lice joj se ozarilo od uţitka. Kiša je već odavno

prestala i svjetlo je bilo kristalno jasno, a nebo njeţnoplavo, obasjano zimskim

suncem koje je lebdjelo nad intenzivnijim plavetnilom Loire, čije su obale blistale

blijedim srebrnkastim sjajem.

Ubrzo ću biti kod kuće, pomisli ona, osjećajući kako joj se radost pretvara u sve

intenzivnije uzbuĎenje, uzbuĎenje koje nije poznavalo nikakvih granica. Ubrzo ću biti

ondje gdje istinski pripadam. To je Montfleurie, još jedan od velikih dvoraca Loire i,

za Rosalind Madigan, najčarobniji od sviju.

Smješten točno u središtu dugačke doline izmeĎu Orleansa i Toursa, Montfleurie

se nalazi u blizini legendarnog Chenonceaua, nekadašnjeg doma Henrika II., njegove

ljubavnice Ciane de Poitiers, njegove ţene Katarine Medici, njihova sina Franje II. i

njegove ţene, Mary Stuart, petite reinette d'Ecosse, kako su je uvijek zvali – male

kraljice Škotske.

Montfleurie je počeo postojati kao srednjovjekovni dvorac, utvrĎeno uporište koje

je izgradio Fulk Nerra, grof od Anjoua, neustrašivi ratnik iz jedanaestog stoljeća,

poznat pod imenom Crni Sokol, vladar tog područja, utemeljitelj anţuvinske loze i

dinastije Plantagenet koja je kasnije zasjela na englesko prijestolje.

Dva puta uništen u poţaru i dva puta obnovljen, ovaj je dvorac tijekom tri stotine

godina promijenio nebrojene vlasnike. A onda ga je u šesnaestom stoljeću konačno

kupio moćni grof de Montfleurie, koji je iselio proširiti svoje posjede na području

Loire. Usto, blizina Chenonceaua bila mu je takoĎer izuzetno vaţna.

Philippe de Montfleurie, grand seigneur, krupni zemljoposjednik, obnašao je

različite ministarske duţnosti u vladi i bio je popularan dvorjanik za kratkotrajne

vladavine Franje II. i njegove supruge Mary Stuart. Kao blizak saveznik ujaka mlade

kraljice, vojvode od Guisea, bio je utjecajna ličnost, u velikoj mjeri uključena u

politička dogaĎanja toga doba, čovjek koji nikada nije propuštao priliku da ostvari

dobit od svojih političkih i dvorskih veza.

Godine 1575. grof je poloţio današnje temelje ovoga dvorca i s godinama

izgradio veliko kameno zdanje koje se i dalje uzdiţe na breţuljku s kojeg puca pogled

na cijelu dolinu. Ne ţaleći novca, izgradio je svoju ekstravagantnu renesansnu palaču

za odmor. On je u potpunosti zasluţan za današnji izgled ovog dvorca, kako iznutra,

tako i izvana, kao i za nevjerojatno lijepo ureĎene, izuzetno dojmljive prostorije.

Rosie je još ranije, na izlazu za Tours, sišla s autoceste, a dok je u Amboiseu

skretala na sporednu cestu, usporila je automobil. Potpuno se zaustavivši, nekoliko je

trenutaka samo tako sjedila, kao što je to obično činila nakon dugotrajna izbivanja, i

uţivala u prvom pogledu na dvorac, diveći se njegovu drevnom i dojmljivom skladu,

bezvremenosti, te osjećaju koji je u njoj uvijek budio i koji ju je vraćao u prošlost.

Smješten uz draţesni zavoj rijeke Cher, pritoke Loire, Montfleurie je bio izgraĎen

od kamena iz doline Loire, kamena koji s godinama polako mijenja boju, sve dok ne

postane gotovo bijel.

Izdizao se pred njom, već stoljećima tako dominirajući vrhom breţuljka, dok mu

je bijeli kamen jasnim sjajem blistao na jarkom poslijepodnevnome suncu, a brojni se

stoţasti krovići i vrhovi valjkastih tornjeva isticali kao tamni obrisi na aţurnome

nebu.

Srce joj je ubudeno udaralo, a uzbuĎenje se još pojačalo kad je, nekoliko minuta

kasnije, automobilom prešla pokretni most i ušla u unutarnje dvorište ispred samog

dvorca. Još i prije nego što je zaustavila automobil, velika hrastova vrata naglo su se

otvorila i Gaston, kućepazitelj, potrčao je niz ulazne stube.

U trenutku kad je Rosie izašla iz automobila, on je već s osmijehom na licu jurio

prema njoj kako bi je srdačno pozdravio. –Madame de Montfleurie! Dobar dan!

Dobar dan! Kako mije drago što vas vidim! – usklikne on, srdačno joj stišćući ruku.

– 1 meni je drago vidjeti vas – reče Rosie, smiješeći se jednako radosno. – I drago

mije što sam se konačno vratila. Odlično izgledate, Gastone… a kako je Annie?

– Dobro, madame, sada kada ste nam stigli bit će, bien sur, još sretnija. – On se

namršti i stane odmahivati glavom. – Ali, uranili ste. Monsieur le Comte očekivao vas

je tek nakon pet. Ţao mi je, on nije ovdje. Još je uvijek vani, na ručku…

– Sve je u redu – prekine ga Rosie. Tada krajičkom oka opazi malen lik odjeven u

crveno kako trči niza stube i ţurno joj se pribliţava. Ispričavši se, Rosie krene prema

njoj i u trenutku kad joj se mala Lisette bacila u zagrljaj, ona je podigne.

– Tante Rosie! Tante Rosie! Već sam mislila da nikada nećeš doći!

Rosie snaţno zagrli petogodišnju djevojčicu, osjećajući snaţnu ljubav. Pogladivši

je po glavi, ona joj pridigne bradu i zagleda se u to malo vedro lice.

– Nedostajala si mi, ma petite – reče ona njeţno i poljubi Lisette u obraz. – Ali,

sada sam ovdje i imat ćemo predivan Boţić.

– Znam, znam – usklikne Lisette uzbuĎeno.

Yvonne je stajala u pozadini, cijelog lica pretvorenog u veliki osmijeh. Kako je

samo narasla u ova tri mjeseca koliko me nije bilo, pomisli Rosie, i kako je sada već

odjednom bila odrasla. Ona jednim pogledom obuhvati novi izgled

osamnaestogodišnjakinje: jarkocrvenu kosu, s kovrčama povezanim na tjemenu, jedva

vidljiv blijedi ruţ na mladim njeţnim usnicama, naznake pudera na pjegavome licu.

– Zdravo, Yvonne, dušo – reče Rosie, gledajući je zadivljeno dok je koračala

prema njoj, vodeći Lisette za ruku. – Izgledaš mi vrlo elegantno. Jesi li sama sašila

haljinu?

Yvonne čvrsto uhvati Rosie za ruku i snaţno je zagrli, a zatim je zvučno poljubi u

oba obraza. – Ne mogu vjerovati da si se konačno vratila kući, Rosie. Ovdje je bez

tebe bilo tako tuţno, svima nam nedostaješ kad te nema. I da, sama sam sašila haljinu

i, naravno, preslikala sam jednu tvoju kreaciju.

– Primijetila sam – nasmije se Rosie – i to si lijepo učinila. Na koncu ću od tebe

još stvoriti kreatoricu.

– Misliš? To bi bilo fantastično, ispunio bi mi se ţivotni san! Ali, doĎi, poĎimo

unutra. Collie te čeka, ţudi za tim da te vidi. Štoviše, Rosie, ona je samo brojala

dane…

– Kao i ja. Samo da uzmem torbu, odmah dolazim. – Rosie se vrati do auta i pošto

je s prednjeg sjedala uzela platnenu torbu, obrati se Gastonu, koji je iz prtljaţnika

vadio njezine kovčege i kutije. – Sve moţe ići gore, u moju sobu. Hvala, Gastone.

– De rien, Madame de Montfleurie, de rien.

Rosie sustigne Yvonne i Lisette i njih tri zajedno uĎu u dvorac, uz neprestano

Lisettino brbljanje. Već su bile prešle pola velikog mramornog predvorja kad je Rosie

slučajno podigla pogled.

Na vrhu stuba, odjeven za jahanje, stajao je Guy de Montfleurie. Pomno ih je

promatrao.

Na trenutak, Rosie je stala kao ukopana, posve paralizirana i obeshrabrena. Osoba

koju je posljednju ţeljela vidjeti u Montfleurieu pojavila joj se pred očima meĎu

prvima.

Prije nego što se uspjela pribrati, on je već bio pred njom.

Nepomično ju je promatrao.

Ona mu je uzvratila jednakim pogledom, trudeći se da joj se na licu ne pokaţe

nikakva emocija.

On reče: – Nismo te očekivali do kasnog popodneva ili predvečerja, Rosalind.

– Rekao mi je Gaston.

Guy joj se primakne još korak bliţe, pomno joj proučavajući lice. – I kako si mi,

draga moja?

– Dobro, hvala. A ti?

– Isto.

Nakon kratke stanke tijekom koje su oboje šutjeli, on se napola nasmiješi i

pomalo zajedljivo uzdigne obrvu. – Znači ništa od supruţinskog poljupca?

Rosie je šutjela.

On se nasmije. – Kakva šteta. Ali, nema sumnje u to da ću preţivjeti tvoju

hladnoću. To mi je uvijek uspijevalo. – Ponovno se nasmijavši, on je zaobiĎe i polako

pode prema izlazu, udarajući jahačkim bičem po koţnoj čizmi. Došavši do vrata,

okrene se i vikne: – Vidimo se kasnije, draga. Pretpostavljam da ćemo ipak zajedno

večerati.

Rosie suspregne dah. – A gdje bih inače večerala, nego ovdje, s tvojim ocem i

djevojkama? – reče ona tonom koji je za nju bio pomalo nestrpljiv, te, obgrlivši je,

povede Lisette stubama; Yvonne ţurno poĎe za njima.

Dok su se njih tri uspinjale središnjim stubištem, Rosie je razgledavala dobro joj

poznate stvari: divovski, drevni kristalni luster učvršćen za strop, zidove s

tapiserijama iz sedamnaestog stoljeća, portrete predaka obitelji de Montfleurie

poredane na drugim zidovima, i s odreĎenom tugom razmišljala o Guyu. Kakva je to

bila šteta što on nije drugačiji čovjek, onakav kakvog bi njegov otac volio imati za

jedinog sina, onakav koji bi svoje obveze prema Montfleurieu shvaćao ozbiljno.

MeĎutim, Guy je bio slab, nesposoban, sebičan… obična ništarija. Uţasno je

razočarao svog oca. A razočarao je i nju.

Prije osam godina, došla je u ovaj veličanstveni dvorac kao mlada nevjesta,

njegova nevjesta. Bila je prepuna ljubavi i divljenja prema Guyu de Montfleurieu,

budućem grofu. No sve medu njima pošlo je krivim putem, i to vrlo brzo. Već nakon

nekoliko godina braka, posve su se udaljili jedno od drugoga. Ona premca, njemu

danas više nije osjećala ništa, osim moţda tračka saţaljenja.

Rosie pogleda Collie i tiho reče: – Jako sam se iznenadila što sam upravo vidjela

Guya. Mislila sam da ga nema.

– I nije ga bilo – odvrati Collie. – Pojavio se jutros, neočekivano i nenajavljeno.

Poput kakva zloduha iz priče. – Nakon kraće stanke ona uz uzdah reče: – Moţda to

nisam trebala reći, mislim da to nije bilo lijepo. Na posljetku, Guy mi je ipak brat i

drag mi je. Ali, čovjeka moţe tako uţasno naljutiti.

– Znam, ali to ne ţeli. Jednostavno si ne moţe pomoći – reče Rosie tiho, srdačno

se smiješeći svojoj zaovi i s ljubavlju joj stišćući ruku. Njih dvije sjedile su u Collinoj

radnoj sobi i, sve otkako su ih djevojke napustile, uţivale u prisnome razgovoru.

Collie joj uzvrati osmijehom; potom gotovo zbunjeno odmahne glavom: – Ti u

svakome uvijek vidiš samo ono najbolje… svakome nalaziš opravdanje, ali bojim se

da ja to ne mogu i Guyu nikako ne mogu ništa opravdati. Nemoguć je. Problem je u

tome što smo ga tijekom svih tih godina razmazili. I to svi, moj otac, ja, čak i Claude

dok je bio ţiv, kao i moja majka i to sve dok nije izdahnula. Čak i ti, Rosie, od

trenutka kad si ga prvi put vidjela sa mnom u Parizu, prije toliko godina. Guyu se

uvijek pretjerano popuštalo i ugaĎalo. Oduvijek. I to su činili svi.

– To je točno, Collie, ali on uistinu nije loš čovjek, zar ne? – Ne čekajući

odgovor, Rosie u pravoj bujici riječi reče: – On je poput dječaka koji nikada nije

odrastao i to na toliko različitih načina.

Ţeli odmah za sve primiti nagradu, ţeli da sve bude po njegovu i nema apsolutno

nikakva osjećaja za odgovornost ili obvezu prema bilo čemu…

– Ili bilo kome – prekine je Collie, značajno je pogledavši.

– Moţda sam za propast našega braka djelomično kriva i ja – odgovori brzo

Rosie, iskreno uvjerena u to što je rekla. – Kao što je moja majka običavala govoriti,

svaka priča ima svoje lice i naličje.

– A moja je često govorila otprilike to da postoji njezina priča, njegova priča i

istina – uzvrati Collie.

Nasmijavši se, Rosie ne reče ništa, ne ţeleći, barem ne tog trenutka, razgovarati o

svome braku, koji je krenuo toliko krivim putem, i o svim s time povezanim

problemima.

Collie nastavi: – Bilo kako bilo, kad sam spominjala Guya i obveze, nisam mislila

samo na tebe. Mislila sam i na oca. Njemu je s ovim dvorcem uistinu potrebna pomoć,

a Guy… no, da… njemu se ţivo fućka za Montfleurie, barem je to savršeno jasno, zar

ne? Troškovi odrţavanja su golemi, a rad je za oca uţasno naporan, unatoč tome što

mu u posljednje vrijeme pomaţe Francois Graingier. Ponešto dodatnog novca

konačno je počelo pristizati, budući da je ipak poslušao tvoj savjet i dvorac otvorio za

javnost. Kad bi Guy barem samo malo pomogao, ocu bi bilo puno lakše, a i svima

ostalima. Ne razumijem svog brata.

– Znam, draga, u najvećem broju slučajeva zbunjuje i mene – prizna Rosie, potiho

dodajući: – Ni ja ne tvrdim da ga razumijem. I nikako ne shvaćam taj njegov

nedostatak zanimanja za Montfleurie, kada pomisliš da mu je to nasljedstvo, da će

jednoga dana biti njegov… – Rosin se glas izgubi i ona se okrene i zagleda u vatru, a

lice joj postane zamišljeno i tek malo tuţno.

Collie ne reče ništa. Naslonivši se na izblijedjelu tamnozelenu brokaturu sofe iz

doba Luja XVI., ona zatvori oči, odjednom se osjećajući iscrpljeno. U sebi je

osuĎivala bratovo ponašanje. Tijekom posljednjih pet godina postao je gori nego

ikada, još sebičniji i još samodovoljniji, tvrdoglaviji i nepromišljeniji. Pitala se od

čega se zapravo sastoji i što znači njegov ţivot; kako zapravo provodi vrijeme kad

nije kod kuće. Bio joj je poznat dio stvari kojima se bavio: tjedne i tjedne posvećivao

je onim kvazireligioznim ljudima u Indiji i na Dalekome istoku – svojim guruima,

kako ih je zvao – i neprestano je putovao kako bi s njima mogao meditirati u nekom

hramu usred zabiti ili na vrhu kakve planine. Ona ih je smatrala šarlatanima koji su

mu oduzeli novac i koji mu još uvijek uzimaju ono malo što mu je preostalo. A kad bi

sišao s te svoje planine, još bi mjesecima lutao Hongkongom i drugim dijelovima

Dalekog istoka. Bilo je to neobično, ta njegova dugotrajna opčinjenost Istokom; a još

je bilo neobičnije, njegovo apsurdno drţanje prema Rosie. To je bilo upravo

neoprostivo; Collie mu to nikada neće moći oprostiti.

– Zašto si se udala za Guya? – izlane ona, iznenaĎeno se trgnuvši od vlastitih

riječi, te pogleda Rosie.

Rosie zatrepće, zatečena tim pitanjem i na trenutak ostane bez riječi. Potom

polako reče: – Bila sam zaljubljena u njega… divila sam mu se… i izgleda da me

oborio s nogu. – Nakon kratkog oklijevanja, tiho nastavi: – Znaš kako je tvoj brat

privlačan kada to ţeli… šarmira bez i najmanjeg napora, srdačan je, zabavan i umiljat.

Mislim da me nekako… svladao ili, moţda bolje, obuzeo. –Postojali su drugi razlozi

zbog kojih se udala za njega, no sada nije imala nikakve ţelje za daljim

objašnjavanjem.

– Da, to je sve točno – sloţi se Collie. – I ţenama je svakako oduvijek bio

neodoljiv, čak i vrlo mlad, sa šesnaest-sedamnaest godina. Boţe moj, sva ona

osvajanja prije tebe! No, da, valjda nije bio toliko sebičan i čudan kad si se udala za

njega. – Collie je pogleda u oči i upita: – Zašto se ne razvedeš?

– Ne znam. – Rosie se nasmije pomalo nesigurno, a zatim, malo se mršteći, upita:

– Pokušavaš li me se to riješiti? Istjerati me iz obitelji?

– Oh, Rosie, ne! Nikako! – usklikne Collie, a u očima joj se pojavi uzasnutost od

same pomisli na to. Primaknuvši joj se, ona je uhvati i zagrli. – Kako uopće moţeš

reći nešto tako uţasno? Ili pomisliti? Volim te. Svi te volimo. I posve sam na tvojoj

strani. Guy je budala.

Collie se odmakne i zagleda se u Rosino lice, dok joj se u svijetloplavim očima

jasno odraţavala ljubav i odanost, a njezino sitno, privlačno lice zračilo je njeţnošću.

– Kada ti odeš, Montfleurie je poput mrtvačnice, doista, dušo. Tatu tvoje izbivanje

teško pogaĎa… kao i sve nas. To je kao da u našim ţivotima više nema sunčeva

svjetla. Ti si toliko vaţan dio naših ţivota, Rosie, i vrlo osobit član obitelji, moja

sestra koju nikada nisam imala, druga kći našega oca. To sigurno dobro znaš.

– Da, znam, valjda. I ja isto to osjećam prema vama, Collie, i sve vas volim… i vi

ste moja obitelj i Montfleurie je moj dom. Ţivot mi jednostavno ne bi bio isti bez vas i

ne bih mogla podnijeti da barem neko vrijeme ne ţivim ovdje.

Odmahujući glavom, Rosie se blijedo nasmiješi. – Ali, čuj, nemojmo više

razgovarati o Guyu. On se ne drţi nikakvih pravila, kao što dobro znaš i, u svakom

slučaju, u posljednje vrijeme nije često ovdje, tako da ga puno i ne viĎamo, zar ne?

Collie kimne, te se ponovno nasloni, nekoliko trenutaka promatrajući vatru u

kaminu, ţaleći zbog toga što joj se brat vratio upravo u to doba godine. U posljednje

je vrijeme zbog nekog neobičnog i neshvatljivog razloga za sve svoje probleme

nekako okrivljavao nju i Rosie i ona se sada nadala i molila da im svojim zahtjevima

nestrpljivošću i hirovitošću neće pokvariti boţične radosti. Yvonne i Lisette toliko su

se radovale blagdanima.

Kao da joj čka misli, Rosie reče: – Potrudimo se da djevojkama priredimo ugodan

Boţić.

– Upravo sam razmišljala o tome! – usklikne Collie. – Naravno, moramo dati sve

od sebe.

Sada već ţeleći posve promijeniti temu, Rosie prizna: – Kad sam došla, nisam

mogla ne primijetiti kako Yvonne izgleda strašno odraslo. I to tako, odjednom.

– Da, to je točno. Procvjetala je preko noći, pošto si ti otputovala krajem

kolovoza. – Colline svijetle oči odlutaju do stolića koji je stajao pokraj kamina, a na

kojem je u srebrnom okviru stajala fotografija njezinog pokojnog muţa, Claudea

Duvaliera, i njegove jedine sestre, Yvonne, koju je on podigao. – U posljednje je

vrijeme toliko slična Claudeu, zar ne?

– Da, da… točno, sada sam to primijetila, kad si mi spomenula… – odgovori

Rosie. – I slične su naravi… otvorena je i vedra. I puna energije, poput njega.

– Da. – Nakon kratke stanke pune boli, Collie reče: – Tako je lijepo od tebe što

joj za one sitnice koje ti obavlja svakog mjeseca Šalješ ček. Ali, to nije potrebno,

Rosie, doista nije, vrlo je sretna Što ti to moţe učiniti i što od tebe moţe učiti o

kreatorskome zvanju. Isto tako, ne trebaš i dalje slati novac ni meni. To je doista

lijepo od tebe, ali snalazim se s onim što mi je Claude ostavio, doista.

– To jednostavno ţelim, Collie, ţelim vam olakšati ţivot ako je to ikako moguće.

Sam Bog zna da odrţavanje ovog dvorca odnosi sve prihode tvoga oca i da na koncu

ni za tebe ni za njega ne ostaje puno. Stoga mi dopustite da vam pomaţem kad mogu.

Boţe moj, pa ni tebi ni Yvonne ne dajem puno. To je tek dţeparac.

– Tako si dobra prema nama, pravi si anĎeo – reče tiho Collie i odvrati pogled,

osjećajući kako joj se u očima odjednom skupljaju suze.

Mademoiselle Colette sada izgleda puno bolje, n'est-ce t pas? – reče domaćica, ne

podiţući pogled, pritom i dalje raspremajući i posljednji od Rosina četiri kovčega.

– Sada svakako ima lijepu boju, a i oči su joj vedrije… zapravo ţivahne, Annie –

odgovori Rosie, stavljajući nekoliko pulovera u ladicu komode i zatim je zatvarajući.

– Ali, uţasno je mršava.

– Mais oui, c'est vrai. – Annie podigne pogled prema Rosie, energično kimajući

sijedom glavom. Dok je iz kovčega vadila Rosinu kućnu haljinu i spuštala je na

krevet, na licu joj se pojavio zamišljen izraz.

Poput svog muţa Gastona, Annie se rodila u selu i cijelog je ţivota radila u

dvorcu. Počela je u petnaestoj godini, kao sluškinja u kuhinji, napredujući u sluţbi do

sadašnjeg mjesta domaćice, tako da je sada s pedeset i pet godina, nakon četrdeset

godina rada u njihovoj kući, već postala članom obitelji. Prisno je poznavala svakoga

od njih, noseći se sa svim njihovim osobitostima, pritom nikada i ne trepnuvši, i

nikada ne iznevjerivši njihovo povjerenje. Ona će njihove tajne odnijeti sa sobom u

grob, u to su bili uvjereni, i u toj se pretpostavci nisu varali.

Zatvorivši prazan kovčeg, Annie još jednom pogleda Rosie i nakon kratkog

oklijevanja reče: – Collie je uvijek bila tanka. Kad je bila mala, zvala sam je

epouvantail… kako se to kaţe na engleskome? Ono što plaši ptice?

– Strašilo – reče Rosie i nasmiješi se. Još od prvog”susreta zavoljela je Annie,

koja je dvorcem upravljala poput kakva admirala na zapovjednome mjestu bojnoga

broda, posve sigurna u sebe i svoje procjene, u rukama čvrsto drţeći sve konce. A

brod kojim je upravljala bio je ćudljiv. Ona nije bila samo vrijedna i odana grofu i

njegovoj obitelji, nego je bila i puna suosjećanja i pronicljiva, dobro procjenjujući

karakter i ljudsku prirodu. Rosie ju je smatrala čudotvorkom i često se pitala što bi svi

oni bez nje.

Annie usklikne: – Tako je! Bila je strašilo! Tako mršava, imala je samo ruke i

noge i dječačko tijelo. Ah, da, malo se toga promijenilo, zar ne? Ali, to nije vaţno,

takva joj je mršavost u krvi. GospoĎa grofica, njezina pokojna majka… – Zašutjevši,

Annie se prekriţi i promrmlja: – Bog joj duši dao pokoj – te se nakašlje i nastavi: –

Gospoda grofica takoĎer je bila mršava i imala izrazito dječački izgled. Takav izgled

nasljedan je u obitelji njezine majke, velikoj obitelji Caron-Bougivals. – Energično

odmahujući glavom, Annie značajno doda: – Ce n 'estpas important, ta njezina teţina.

Barem vi poznajete Colette već godinama i sigurno se sjećate da je oduvijek bila kao

štap.

– Da, točno – sloţi se Rosie, svjesna toga da je Annie u pravu. Ipak, bila je

zabrinuta. Još maloprije, kad je po dolasku ušla u Collinu radnu sobu, ostala je posve

zaprepaštena. Kako joj je samo kroz pulover dobro osjetila kosti dok su se snaţno

grlile; Rosie se učinilo da na tom malom krhkom kosturu ima vrlo malo mesa.

Podignuvši prazni kovčeg, Annie ga prinese vratima koja su vodila u susjednu

dnevnu sobu, gdje je već sloţila ostale kovčege. Potom se okrene prema Rosie. –

Mogu li vam još nekako pomoći, Madame de Montfleurie?

Rosie odmahne glavom. – Non, merci beaucoup.

Annie joj uputi srdačan osmijeh. – Drago mi je što ste se vratili kući, kao i

Gastonu, Dominique, Marcelu i Fanny. Svi u dvorcu sada su sretni, zbog toga što ste

vi ovdje i sada će sve biti u redu, bien sur.

Pitajući se što je Annie time točno ţeljela reći, a što joj je Gaston već izrazio istim

riječima, Rosie se namršti, te upita: – Znači li to daje bilo puno problema, Annie?

– Non, non, madame. No, dobro… ne baš tako… Gospodin – Ona stane

odmahivati glavom. – U posljednje je vrijeme toliko ozbiljan i neraspoloţen da se više

gotovo uopće ne smije i neprestano izgleda zabrinuto. AMademoiselle Collie i dalje

tuguje za muţem, u to sam sigurna. Ali, kada vi doĎete, sve je drugačije. La famille

est joyeuse, tresgaie. C'estvrai, madame. O, da točno tako kako vam kaţem.

– To mi je drago čuti, Annie. Ali, ţeljela bih te pitati nešto drugo. Kad sam prije

nekoliko tjedana bila u Kaliforniji, Yvonne mi je rekla da se Collie ne osjeća dobro.

Je li to bilo tako?

– Jest. Ali, ne vjerujem daje bila bolesna. Bila je… kako bih to rekla? Mislim da

je bila prepuna uţasne tuge. Povremeno je obuzmu trenuci uţasno jake tuge. DoĎu

neočekivano, znam, ali s vremenom i nestaju. Kako je voljela Monsieura Duvaliera i,

oh, kako joj nedostaje. Ta nesreća! To je tako tuţno i teško. Oh, mon Dieu! – Annie

se prekriţi i nehotice zadrhti.

– Jasno mi je – reče tiho Rosie. – Znači, ti misliš da se prije nekoliko tjedana nije

dobro osjećala zbog ţalosti?

– Oui. I, molim vas, madame, nemojte se toliko brinuti zbog nje. Sve će biti u

redu. Znam je još iz vremena kad se nije ni rodila, jaka je ona. A sada će biti najbolje

da poĎem dolje, u kuhinju. Moram pomoći Dominique oko večere. Poslat ću Marcela

da doĎe po prazne kovčege.

– Hvala, Annie. I puno ti hvala što si mi pomogla oko raspremanja.

– Ništa, ništa, Madame de Montfleurie. Uvijek mi je zadovoljstvo učiniti nešto za

vas.

Ostavši sama, Rosie je sljedećih desetak minuta nastavila raditi u svojoj sobi,

pospremajući preostale stvari, a potom je ušla u susjednu dnevnu sobu.

Bila je to lijepa prostorija, velika, prozračna, s visokim stropom i brojnim visokim

prozorima s kojih su se vidjeli vrtovi, a iza njih rijeka Cher. Prozori su bili toliko

visoki i široki daje izgledalo kao da je nebo uvučeno u sobu, a pogled kroz njih

veličanstven, panoramski.

Ukrašena njeţnim nijansama nebeskoplave i ţutobijele boje, uz pokoju

sivoruţičastu i blijedu zelenkastoţutu boju, soba je imala izgled izblijedjele

otmjenosti koja je ukazivala na drevno podrijetlo i osiromašenu aristokraciju. Ali,

istovremeno, to je bila i nadasve udobna soba koju je Rosie silno voljela.

Brojne tkanine od svile, tafta i brokata korištene pri ureĎenju sobe bile su stare, i

odavno su ostale bez svoje prave boje, dok je aubussonski sag, izraĎen u

osamnaestom stoljeću, mjestimično bio izlizan. Ali, bilo je to istinsko blago. Predmeti

od drva bili su lijepi, naročito bureauplat iz doba Luja XVI., izraĎen od tisovine i

ukrašen zlatnom broncom. Stajao je izmeĎu dvaju prozora na drugome kraju sobe i

bio je pisaći stol muzejske klase. Jednako kao i konzolni stol s mramornom plohom,

čije je postolje bilo bogato ukrašeno kerubinima. Udobne sofe i naslonjači, kao i

pokoji stolić izraĎen od drva neke voćke i ukrašen utisnutim intarzijama, zaokruţivali

su oku ugodnu sliku.

Tijekom godina, grof je bio prisiljen prodati brojne manje vaţne predmete, kako

bi mogao sačuvati ostale vrijednosti i valjano odrţavati dvorac s okolišem, na taj

način doslovno veţući kraj s krajem. Razlog za to bila je činjenica da prihodi od

ulaganja koje je naslijedio od oca nisu bili dovoljni za pokrivanje osnovnih potreba

Montfleuriea; usto, iako je francuska vlada pruţala novčanu pomoć povijesnim

posjedima poput ovog dvorca, grof je primao tek beznačajan iznos.

MeĎutim, u posljednje tri godine, financijsko mu se stanje počelo popravljati,

tako da je neprekinuto otjecanje prelijepih predmeta na draţbe u Parizu i antikvarijate

na Quai Voltaireu, na njegovo veliko olakšanje, napokon zaustavljeno.

Takvo poboljšano stanje bilo je posljedica otvaranja dvorca za javnost i

prodavanja raznovrsnih suvenira, medu kojima su najpopularnije bile srednjovjekovne

igračke i lutke koje je kreirala Rosie. Kao uzor za te igračke posluţila joj je zbirka

starih lutaka koje je pronašla u potkrovlju.

I premda se od tog novog posla nije obogatio, novac zaraĎen od prodaje ulaznica,

brošura, igračaka i drugih predmeta u posljednje je vrijeme već bio znatan. Štoviše,

prihod ubran tijekom prošlog proljeća i ljeta bio je dovoljan za učinkovito odrţavanje

dvorca tijekom narednih šest mjeseci. Usto, taj mali obiteljski posao, uglavnom

stvoren Rosinom dosjetljivošću, jamčio je da grof neće upadati u još veće dugove.

Kao što joj je uvijek govorio: – Zahvaljujući tvojoj nadarenosti, praktičnosti i

sposobnosti uvjeravanja, sada već mogu namiriti račune i, konačno, mogu drţati

bankare na odreĎenoj distanci.

U trenutku kad je na stropu, u kutu neposredno iznad prozora, ugledala nekoliko

ruţnih vlaţnih mrlja, Rosie se sjeti novca. U kolovozu tih mrlja nije bilo. No,

sumnjala je da postoji i jedan jedini franak koji bi trenutačno bio na raspolaganju za

popravke i bojenje. Pogotovo ne ovog mjeseca, pred Boţić i uz tolike duţnosti i

obveze koje Henri de Montfleurie mora zadovoljiti.

Nije vaţno, pomisli ona, učinit ću to sama, pošto vodoinstalater pronaĎe mjesto iz

kojeg curi i čim proĎu blagdani. Pomoći će mi Gaston i njegov brat. Trebat će nam

samo gips i bijela boja. A to, sigurna sam, neće biti teško nabaviti. Rosie se ponosila

svojim majstorskim sposobnostima, praktičnim znanjem koje je stekla od studijskih

stolara, drugih obrtnika i scenografa koji su radili na filmovima. I ona će pokriti sve

troškove.

Posegnuvši za svojom platnenom torbom, ona je stavi na presvučenu klupu i

počne izvlačiti smeĎe omotnice u kojima su se nalazili materijali koje je počela

prikupljati za Gavinov film o Napoleonu, te sivu aktovku iz Concordea, u koju je

stavila osobne dokumente i razne druge sitnice.

MeĎu njima je bila i fotografija njihove skupine u srebrnom okviru, snimljena još

tako davno. Nju je nosila na sva svoja putovanja. Ona je stavi pokraj fotografija koje

su već stajale na antiknoj komodi i Nell, Gavin, Kevin, Sunny i Mikey odjednom su je

već nasmiješeno promatrali.

Kako su bili mladi i lijepi, toliko nedodirnuti ţivotom! I toliko neduţni.

Ali, još davno izgubili smo tu nevinost, pomisli ona. Ţivot nas je ščepao,

promijenio nas, ojačao, razočarao, razorio nam iluzije, čak i neke naše nade i snove.

Moţda čak i nepovratno. I svi smo pošli pogrešnim putevima.

– Putevi kojima nismo pošli, kamo bi nas bili odveli? – reče ona na glas u praznoj

sobi, prisjećajući se riječi jedne pjesme iz Folliesa, čarobnog Sondheimovog mjuzikla

s početka sedamdestih. U njemu su glumili Alexis Smith, John McMartin, Yvonne de

Carlo i Gene Nelson i kad god bi slušala taj broadwayski album, glazba i riječi posve

bi je opčinili.

Tada pomisli: moţda i nismo pošli krivim putevima. Moţda su to za svakoga od

nas bili ispravni putevi. Moţda je to što sada proţivljavamo doista naša sudbina… što

nam je suĎeno, suĎeno je.

Ona, Gavin, Nell i Kevin svakako su ostvarili svoje profesionalne snove i bili

uspješni svatko u svome poslu, ako već ne i u privatnome ţivotu. Prema Nellinu

mišljenju, čak ni Gavin na tom području nije bio nimalo bolji od njih.

Tiho uzdahnuvši, ona popravi poloţaj okvira i na trenutak zastane kako bi bolje

pogledala fotogafiju Colette i Claudea, snimljenu prije nekoliko ljeta ovdje, na terasi

Montfleuriea.

Bila je to vrlo vjerna fotografija u boji.

Kako je Collie izgledala lijepo, potamnjela lica i crnih kovrča nošenih

povjetarcem, punih usana blistavih od smijeha i očiju iskričavo plavih poput neba! A

Claude, mladenačka izgleda, zgodan, zadivljena pogleda uprtog u svoju mladu ţenu. I

kako je Collie na ovoj slici izgledala vitko. I, dakako, Annie je bila u pravu, Collie je

veći dio ţivota izgledala poput štapa.

No Rosie je bila zabrinuta zbog Colline sadašnje krajnje mršavosti; zboga tog

njezinog izgleda sada je bila potištena. Tako je krhka, pomisli Rosie. To je na njoj

toliko drugačije. U ova posljednja tri mjeseca, otkako je nisam vidjela, postala je tako

uţasno, uţasno krhka. Njezina zabrinutost za Collie još se više razbuktala kad se

okrenula od komode, nastavljajući pospremati svoje brojne stvari.

U jednom trenutku, dok je stajala nad bureau platom, spremajući papire u ladice,

ona pogleda kroz prozor i zadivljeno zadrţi dah.

Nebo je bilo blistavoplavo, puno koprenastih oblaka, dok se površina rijeke sjajila

poput glazure na drevnome porculanu.

153Kasnoposlijepodnevna sunčeva svjetlost bila je veličanstvena, vrtovi ispod nje

prostirali su se onako ulašteni, gotovo rastaljeni, kao da su prekriveni zlatom. Rosie se

činilo da se sve vani ljeska u tom izvanrednom svjetlu.

Za Rosalind na cijelome svijetu nije postojalo nijedno drugo mjesto koje bi bilo

poput Montfleuriea, i ona, ne uspijevajući se othrvati privlačnosti svojih ljubljenih

vrtova, sa sofe uzme teški vuneni plašt i ţurno izaĎe iz sobe. Prebacivši ga preko

ramena, potrči dugačkim hodnikom prema straţnjim stubama, ne ţeleći u tom

trenutku susresti nikoga tko bi mogao dolaziti glavnim stubištem.

Već nekoliko sekundi kasnije, Rosie je, zalupivši za sobom vratima na straţnjem

trijemu, kamenom popločanom stazom trčala prema rijeci, a plašt joj se pritom

nadimao poput jedra.

Uputila se prema jednom od svojih omiljenih mjesta u prostranim, gotovo

beskrajnim vrtovima, prema ruševnoj hrpi kamenja poznatoj pod nazivom TvrĎava

Crnog Sokola, koja je to ime dobila zbog toga što ju je izgradio Fulk Nerra, grof od

Anjoua, poznat i kao Crni Sokol.

To trošno drevno zdanje, koje je zub vremena pretvorio u hrpu kamenja, nekoć je

sluţilo kao promatračnica. Strateški postavljena na uzvisini, iznad zavoja rijeke Cher,

bila je savršena za nadgledanje prostora oko Montfleuriea i za odvraćanje

srednjovjekovnih pljačkaša.

U osamnaestom stoljeću oko ruševina je posaĎeno drveće, a kamenje je bilo

obraslo mahovinom i lišajevima, dok je ljeti iz rupa i pukotina izbijalo raznovrsno

lijepo cvijeće. Taj jedinstveni kutak, prepun neobične i zadivljujuće ljepote sav je

odisao prošlošću i francuskom poviješću.

Drevni i oronuli grudobrani, te mnoštvo drveća stvorili su zaklonjeno mjesto i

obitelj je tu ljeti često uţivala u piknicima. Rosie ga je godinama koristila kao mjesto

za rad i izradu skica ili za čitanje i opuštanje ili jednostavno za prepuštanje sanjarenju.

Kad je došla do napola razorenog nadsvoĎenog prolaza koji je nekoć bio glavni

ulaz u tvrĎavu, već je bila gotovo bez daha. No, nije usporavala korak sve dok se nije

našla na drugoj strani ruševina, izvan vidokruga dvorca.

Ondje je sjela na kamenu klupu koju je prije više stotina godina onamo postavio

netko od Montfleurieovih predaka, te stala promatrati vijugavu rijeku Cher. Sve je

bilo tiho, posve mirno. Jedini zvuk bilo je udaranje njezina srca. Ono se polako

umirilo, a disanje joj se usporilo i Rosie se počela opuštati.

Omotavši se plaštem kako joj ne bi bilo hladno, ona se nasloni na drvo iza sebe i

prepusti miru koji joj je donio pogled na pitomi krajolik, bogatstvo i ljepotu prirode.

Kako je bilo mirno na tom mjestu na kojem su se nekoć vodile neobuzdane bitke,

kada je Fulk Nerra, ratnik, nezasitni grabeţljivac i vladar tog područja jurišao

dolinom. Prašina bojišnice već se odavno slegnula i za Rosie je to sada bilo najmirnije

moguće mjesto, mjesto za samoću, mjesto za razmišljanje.

Misli su joj bile usmjerene na Guya, čovjeka s kojim je posljednjih osam godina

bila u braku. Pitala se što će biti s njima. U posljednje su se vrijeme rijetko viĎali, a

kad bi se i vidjeli, medu njima bi se odmah stvorila uznemirujuća, iako prikrivena,

napetost. I nije moglo biti ni govora o tome da bi od tog braka nešto moglo ponovno

nastati, sada, nakon pet godina odvojenosti i puno otrovne zlovolje koja je dolazila s

njegove strane.

Svjesna toga da je Guy mrzi, Rosie je o tome nebrojeno puta razgovarala s Collie.

I Collie je svaki put isticala kako je Guy neprijateljski raspoloţen prema svima, a ne

samo prema njoj, tako da se ona s vremenom počela slagati s tim mišljenjem. No,

situacija u kojoj se nalazila s godinama je postajala sve apsurdnijom; i ne samo da je

bila nezdrava, nego Rosie nije mogla i ništa učiniti kako bi nešto promijenila.

Neočekivano pucketanje grančice i šuštanje koraka natjerali su Rosie da se

uspravi na klupi. Odjednom je bila uzbunjena, svjesna toga da joj se netko pribliţava.

Osvrnuvši se, pogleda kroz drveće, nadajući se da to nije Guy koji je slijedi.

Jednostavno nije bila tako raspoloţena da bi s njim mogla biti nasamo. Barem ne u

tom trenutku. Najprije se morala prilagoditi njegovoj nazočnosti, naoruţati se za

njegovu blizinu, biti spremna na njegove verbalne napade, biti na oprezu i tek se tada

naći s njim oči u oči.

Na njezino veliko olakšanje, to nije bio Guy. Ona skoči na noge, a na

smrknutome licu tada joj se pojavi osmijeh. Na stazici je ugledala Henrija, grofa od

Montfleuriea, koji ju je pozdravljao uzdignutom rukom, dok mu je lice zračilo

ljubavlju, a oči srdačnom dobrodošlicom.

Rosie potrči prema njemu i njih se dvoje s puno naklonosti snaţno zagrle. On je

na posljetku odmakne od sebe, svojim joj pametnim smeĎim očima promatrajući lice.

Poljubivši je u oba obraza, tada je upita: – Jesi li dobro? Nisi uzrujana, zar ne? Guy te

valjda nije uzrujao, zar ne, Rosie?

– Ne, nije, Henri. Ionako sam ga vidjela samo u prolazu, čim sam došla. Naletjela

sam na njega u predvorju, kada je išao prema staji. Naravno, bio je pomalo zajedljiv,

no to je, čini mi se, kod njega u posljednje vrijeme uobičajena stvar, barem kada je u

pitanju odnos prema meni.

– Znam točno na što misliš. Isti je takav i prema meni, a na ţalost i prema Collie.

Ne znam zašto prema sestri ne moţe biti ljubazniji. Sam Bog zna koliko je toga

proţivjela u ovih par godina. Ah, da… – On uzdahne. – Bojim se da je Guy

jednostavno takav. Neprekidno zaokupljen isključivo samim sobom, bez imalo obzira

prema drugima i njihovim osjećajima.

Henri sada uhvati Rosie za ruku i njih dvoje zajedno podu do drvene klupe.

Grof je bio vitak muškarac srednje visine, oko stotinu i sedamdeset centimetara,

prosijede crne kose, ugodna i privlačna lica i pomalo ogrubjele koţe čovjeka koji

puno vremena provodi vani. Bile su mu šezdeset i tri godine i većinu svog ţivota

proveo je u dvorcu, osim za vrijeme studija na pariškoj Sorbonni.

Neposredno po završetku studija, vratio se u dolinu Loire, koju je strastveno

volio, i od oca, koji ga je tome počeo poučavati još u dječačkoj dobi, naučio još više o

tome kako treba voditi imanje. Kao jedini sin, po očevoj je smrti naslijedio

Montfleuiie; tada su mu bile samo dvadeset i četiri godine; godinu dana kasnije, s

dvadeset i pet, oţenio se Laurom Caron-Bougival, svojom ljubavlju iz djetinjstva. Sin

Guy rodio im se kad mu je bilo dvadeset i sedam, a četiri godine kasnije na svijet je

došla i Colette. Već dvanaest godina bio je udovac i, unatoč Colettinu nagovaranju,

novi brak nije smatrao doličnim.

Henri je bio u kaputu od tvida, pomalo izlizanom i iznošenom. Zadrhtavši od

hladnoće, on ga, sjedajući s Rosie na klupu, još snaţnije stisne oko sebe. Potom je

uhvati za ruku i stisne. – Tako sam sretan što si se vratila kući, Rosie. Pogled na tebe

godi mi srcu, dušo.

– I meni je drago što sam s vama. Tako sam sretna što sam ovdje. Ovo mi je bila

naporna godina, zbog tog filma… Zbog toliko stvari mrzjela sam što tako dugo

moram biti odvojena od Montfleuriea, no tu nije bilo pomoći.

On kimne, a zatim joj se još jednom zagleda u oči i reče: – Ali, reci mi kako si,

onako zapravo? Znaš da me zanima samo istina. Ništa drugo neće me zadovoljiti.

– Nije mi loše – odgovori Rosie iskreno, no tada se nasmije. Bio je to kratak,

prazan smijeh. Zatim nastavi: – Ako ništa drugo, dobro sam kad radim. Tada valjda

nemam vremena za bilo što drugo. Ali, ne znam… – Zašutjevši, ona se zamisli,

odmahne glavom i na licu joj se potom pojavi potišten izraz.

Njemu to nije promaklo. – Što je? – upita je on, mršteći se.

– Kada nemam posla, sva sam nekako plačljiva – povjeri mu se Rosie. – Smetaju

mi i najmanje sitnice i neprestano mi naviru suze, neprestano sam na rubu plača. A to

nije u mojoj prirodi, ta neprestana tuga. Pitaš me što mije, a ja ti ne mogu odgovoriti.

Doista ne znam.

– Ja znam – reče on, još joj snaţnije stišćući ruku. – Vrlo si nesretna, Rosalind. I

ţivot kakvim ţiviš za mladu tridesetjednogodišnju ţenu krajnje je neprirodan, ako mi

nećeš zamjeriti što ti to govorim. Nisi u braku, a nisi ni razvedena. Čini mi se da si

u… nekakvom zrakopraznom prostorni i iskreno sam uvjererda bi trebala nešto

poduzeti u vezi s tim odnosom izmeĎu tebe i Guya.

– Oh, ali tu ne postoji nikakva mogućnost za pomirenje? – uzvikne Rosie. – Sada

više ne. Odviše smo se udaljili.

– Ali, naravno da ste se odviše udaljili! Nisam ni govorio o tome da ponovno

budete zajedno. Govorio sam o vašem razdvajanju. Stalnom razdvajanju. Govorio

sam o razvodu.

Rosie ga je promatrala bez riječi, širom otvorenih usta.

– Nemoj biti toliko zaprepaštena, Rosie. Ljudi se rastaju, znaš. Iako ste oboje

katolici, mislim da je došlo vrijeme da poduzmeš pravne korake u cilju okončanja

braka s mojim sinom. –Kako ona nije rekla ništa, on je upita: – To u posljednjih pet

godina i nije bio brak, zar ne?

– Nije… moţda čak i malo prije toga.

– U čemu je onda problem?

Nakon duge šutnje, Rosie šaptom prizna: – Bojim se.

Grof se malo odmakne od nje, zbunjeno je gledajući. – Bojiš se! Ti! Teško mi je

povjerovati u takvo što. Čega se bojiš?

Rosie se ugrize za usnu i pogleda njihove stisnute ruke, pitajući se kako bi mu

mogla objasniti to što osjeća. Kad je konačno podignula pogled, u njegovim je blagim

očima ugledala toliku zabrinutost da je znala da nema druge i da mu mora reći istinu.

On će je razumjeti.

S mukom progutavši slinu, ona tiho, gotovo nečujno reče: – Bojim se da ću ostati

bez tebe i Collie i djevojaka. Vi ste mi jedina prava obitelj koju imam, koju imam već

godinama i sve vas jako volim. Ne bih mogla podnijeti to da moram otići, da

Montfleurie više ne mogu zvati svojim domom, da se više nikada ne mogu vratiti i

biti sa svima vama.

– To se neće baš tako lako dogoditi, draga moja – reče on ţurno.

– Ali, razvedem li se od Guya, više neću biti dio obitelji. – Na njezino veliko

nezadovoljstvo, u očima joj se pojave suze, koje joj, prije nego što ih je uspjela

zadrţati, stanu kliziti niz obraze.

Henri brzo otkopča kaput i u dţepu sakoa potraţi rupčić, te joj ga bez riječi pruţi,

čekajući da obriše oči.

Kad se ponovno pribrala, reče joj: – Mi te svi volimo, Rosie. Oduvijek smo te

voljeli, od samog početka, kad si prvi put došla ovamo s Collie, davno prije nego što

si se udala za Guya. I uvijek ćeš mi biti druga kći, bez obzira na to jesi li s njim u

braku ili ne. Čak i ako se udaš za nekog drugog, moji se osjećaji prema tebi neće

promijeniti. Kako bi se i mogli promijeniti? Ne volim te zbog toga što si ţena moga

sina, volim te zbog onoga što jesi, zbog toga što si tako divna osoba, Rosie. Volim te

zbog tebe. I zapamti ovo, Montfleurie je tvoj dom, što god se dogodilo, i to dok si

ţiva. Ne ţelim da bude nikako drugačije. – On je zagrli i privuče sebi. – Ne znam što

je s Guyem, neću ga čak ni pokušavati analizirati.

Henri de Montfleurie zašuti i odmahne glavom, a onda tuţnim glasom doda: –

Znam samo da sam podignuo idiota. Da, priznajem, sin mi je budala. To da se prema

tebi mogao ponašati tako kako se ponašao nadilazi sve moje sposobnosti shvaćanja.

To nikada neću razumjeti. Niti ću ikada razumjeti njegovo potpuno zanemarivanje

Montfleuriea, koji će jednoga dana biti njegov, sačuvaj Boţe! Nadam se da ću

poţivjeti dugo, tako da ću ga moći sačuvati za sljedeću generaciju, jer samo Bog zna

što će s dvorcem biti kad ga on naslijedi. Uopće ne sumnjam da će potpuno propasti,

ne poduzmem li ja unaprijed nešto kako bih to spriječio, osigurao nešto za budućnost.

S obzirom na njegovo ponašanje, to me ovih dana jako brine.

– Ali, zašto Montfleurie ne moţeš ostaviti Collie?

– To bih po GraĎanskom zakoniku – Code Napoleon, zakonu koji je stvorio car –

mogao učiniti da mi je ona jedino dijete. Djevojka po francuskim zakonima moţe biti

nasljednica. MeĎutim, ne mogu preskočiti sina u korist kćeri. To je posve sigurno

protivno zakonu. Umre li Guy bez nasljednika, imanje i titulu naslijedila bi tada

Collie, ili njezini potomci, Lisette. Ali, oprosti mi, draga moja, na ovoj digresiji, na

tome što tako govorim o svojim brigama. A sada mi dopusti da ti još jednom naglasim

ono što sam maloprije govorio. Ti si mi poput kćeri i to nikada ništa neće promijeniti.

– On se odmakne kako bi je pogledao. – Hoćeš li mi nešto'učiniti?

Rosie kimne.

– Hoćeš li, kad se vratiš u Pariz poći do Hervia Berthiera? Upoznala si ga, sjećaš

se, prije nekoliko godina bio je ovdje na večeri. On je sjajan odvjetnik, jedan od

najboljih u Francuskoj, a usto i pravi prijatelj. Poznajemo se godinama. Molim te,

Rosie, poĎi razgovarati s njim i konačno pokreni postupak da se oslobodiš Guya. On

ti samo šteti. Sa svoje strane, mogu ti obećati punu potporu i svu svoju ljubav.

– U redu, hoću. Poći ću do odvjetnika. Izgleda da doista više ne preostaje ništa

drugo i hvala ti, Henri, za sve te divne stvari koje si mi rekao. Uistinu si mi poput oca

i ne bih to mogla podnijeti kad… kad… kad ti i Collie više ne biste bili dio mog

ţivota.

– Uvijek ćemo biti tvoja obitelj, draga moja. A kad smo već kod toga, sjetio sam

se Kevina. Kako je on? Hoće li nam se pridruţiti za Boţić, kao što je obećao?

– Mislim da neće. Ponovno sam ga pitala, ali sada je na novome poslu u

newyorškoj policiji, radi u nekakvom Odjelu za kriminalističku obavještajnu

djelatnost, koji istraţuje aktivnosti mafije. Koliko sam shvatila, trenutačno im je cilj

obitelj Rudolfo, jedno od najmoćnijih zločinačkih carstava u New Yorku, i sada je sav

u tome.

– Opasan posao – reče Henri tiho. – No, s druge strane, čini se da se Kevin

odlično snalazi u opasnosti. Šteta je, meĎutim, što ti time zadaje toliko briga.

– Tako bih voljela da počne raditi u uredu ili da ţivi od nekog drugog posla, ali on

neće. Nekoć je ţelio biti odvjetnik… – Rosie ne dovrši rečenicu i načini malu

grimasu.

Henri joj se nasmiješi. – Kevin je tvrdoglav, poput tebe, Rosie, a svi znamo da

vuk lako ne mijenja ćud. Ali, što je s Nell Jeffrey? Kad smo razgovarali telefonom

rekla si mi da su njih dvoje zajedno. Ne bi li ona nekako mogla utjecati na njega?

Rosie se nasmije i odmahne glavom. – Sumnjam. Nekako sam se nadala da će ona

moţda moći nagovoriti Kevina da doĎu preko praznika, da oboje budu ovdje s nama.

Ali, izgleda da mora raditi, barem mi ona tako kaţe.

– Kakva šteta, ali što se moţe. Moţda ih nekako uspiješ namamiti da doĎu u

posjet za Uskrs. To je uvijek tako lijepo doba u dolini Loire.

– Da. Ponovno ću razgovarati s Nell. Moţda uspije nagovoriti Kevina. Nadam se

da će uspjeti.

Tišina koja je tada nastala oboma im je pruţila uţitak.

Jato ptica uzdizalo se u letu, kruţeći pod bijelim oblacima – bila je to skladna

skupina, nalik na crnu baršunastu vrpcu bačenu visoko, prema blijedome nebu. Ptice

su nastavile let, uzdiţući se sve više i više, preko sivih tornjeva Montfleuriea, a potom

su u svom letu prema toplijim područjima iznenada skrenule, stvorivši nad krovom

kuće velik luk.

Oblaci su jurili udaljenim dijelovima sve tamnijeg neba, koje je, činilo se,

odjednom bilo prepuno ţivosti i promjena boja: plava se pretvarala u sivu s

primjesama boje ametista, ljubičasta je poput krvi počela prekrivati zagasitoţutu, a

uza sami obzor, grimizne i narančaste zrake plamtjele su poput neke daleke vatre.

Drveće na drugoj strani rijeke odjednom je postalo tamno, neprepoznatljivih oblika,

plavozeleno i pokriveno večernjom izmaglicom, dok se svjetlo ponovno mijenjalo s

dolaskom sutona.

– Kako je ovdje lijepo, Rosie, tako je mirno – reče Henri.

– Moja je majka ovo doba dana zvala sumračjem.

On se nasmiješi i potapša je po ruci, te joj pomogne ustati. –Drago mi je što smo

ovako lijepo popričali. Kad sam te maloprije vidio kako ţuriš stazicom, pomislio sam

kako je to dobra prigoda da nasamo razgovaramo. No, sada će biti najbolje da se

vratimo u kuću. Odjednom je postalo vrlo hladno, gotovo ledeno.

Drţeći se za ruke, Rosie i grof krenu prema velikome dvorcu na vrhu breţuljka.

Hodali su usklaĎena koraka, puni meĎusobnog razumijevanja, kao što su to

oduvijek bili, kao što će to uvijek i biti. Tišina koja ih je obavijala bila je lagodna,

ugodna, prijateljska.

Neposredno pred dvorcem, Henri zastane i, okrenuvši se prema njoj, upita: – Još

uvijek nisi upoznala nekog dobrog muškarca?

– Nisam, naravno da nisam!

– Kakva šteta! Tako mi je teško kad te moram gledati tako samu i usamljenu. I

tako nesretnu, dušo moja. MislišTi da ja ne znam kako je to? Ţivjeti tako kao ti?

– Znam da znaš, Henri – odgovori Rosie. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja,

upita ga: – Kako je Kyra?

Osjetila je kako se pomalo ukočio i iako je svjetla bilo sve manje, uočila je kako

mu se i vilica odjednom stisnula. – Dobro je – reče on na posljetku. – Barem mislim

da je dobro. Otišla je.

– Oh… – reče iznenaĎeno Rosie. – Ali, vraća se za Boţić, zar ne?

– Ne znam – odgovori on prigušenim, nesretnim glasom i ubrza korak.

Rosie odluči odustati od te teme, te ga više ne upita ništa, ţurno koračajući kako

bi mogla pratiti njegov tempo.

On se iznenada počne smijati i ponovno zastane, te šaljivim tonom reče: – Mislim

da bi već bilo vrijeme da izaĎeš i pronaĎeš si nekog muškog prijatelja. U protivnom,

morat ću ti ga potraţiti na vlastitu ruku.

Rosie se nasmije. – Nepopravljiv si!

– Ne, samo sam Francuz, zar si to zaboravila? I iako sam star, beskrajno sam

romantičan, poput većine svojih sunarodnjaka.

– Nisi star! I vrlo si osobit. Nijedna ţena koju poznajem nije imala nekog tko bije

ovako prihvatio kao snahu.

– Vjerujem da mi tim riječima ţeliš izraziti kompliment, Rosalind de Montfleurie.

– Svakako! – usklikne ona. S olakšanjem je primijetila da mu se vratilo dobro

raspoloţenje. No, dok su nastavljali prilaziti dvorcu, nije se mogla prestati pitati je li

nešto izmeĎu njega i Ruskinje Kyre pošlo krivim putem. Moţda će joj Collie kasnije

ispričati je li se dogodilo nešto takvo, jer će ona to tada svakako znati. Kyra joj je bila

prijateljica koja joj je povjeravala puno toga.

Nekoliko trenutaka kasnije, Rosie i grof ušli su u dvorac, još se uvijek drţeći za

ruke i ona primijeti da se već dugo nije osjećala tako dobro. Budućnost joj se više nije

činila onako sumornom.

Znatno kasnije, pošto se okupala, Rosie se ponovno našminkala i za večeru

odjenula svoju najdraţu crvenu vunenu haljinu. Iz ormara je izvukla malenu kutiju za

šešire i izašla iz svojih odaja.

Prešavši na drugu stranu dugačkog hodnika pokrivenog sagom, ona se zaustavi

ispred vrata Lisettine spavaće sobe, pokuca, reče: – Teta Rosie – i uĎe.

Yvonne, koja je klečala na podu i zakopčavala straţnju stranu Lisettine smeĎe

haljinice od baršuna, podigne pogled. – Zdravo, Rosie. Upravo smo te namjeravale

potraţiti.

– Bila sam brţa od vas! – nasmije se Rosie i priĎe im, drţeći kutiju iza leĎa, kako

je Lisette ne bi vidjela. – Mislila sam kako bismo sve zajedno mogle sići na večeru.

– Ali, moramo čekati Maman – reče Lisette sa zabrinutim izrazom na licu. – Ne

moţemo ići dolje bez nje. Doći će brzo, teta Rosie, otišla se preodjenuti i počešljati.

– Dakako da ćemo je čekati, dušo – odgovori Rosie. – Ni u snu ne bih pošla dolje

bez nje. – Nasmiješivši se nećakinji, ona se nagne prema njoj. – Imam dar za tebe,

srce.

Djetetu je osmijeh obasjao cijelo malo, okruglo anĎeosko lice i unio sjaj u njezine

tamnosmeĎe oči, koje su bile toliko nalik očima njezinog djeda. Kako je uzbuĎenje i

iščekivanje raslo, tako su i njezine oči postajale sve veće. – Što, što? – usklikne ona. –

Kakav dar? O, molim te, reci mi, Tante.

– Imaš pravo tri puta pogaĎati.

– Jesi li to donijela iz Amerike? Rosie kimne.

– Un chapeau! To je sigurno šešir!

– Boţe moj, pa kako si samo uspjela tako brzo pogoditi? Uistinu si pametna

djevojčica – reče Rosie, a zatim veselim tonom reče: – Sigurno ti je netko rekao.

Moţda neka mala ptičica, ha?

– O, ne, nitko mi nije rekao, teta Rosie. Doista nije – reče Lisette, a lice joj se

odjednom posve uozbilji. – Ali, ti si mi obećala da ćeš mi iz Amerike donijeti šešir.

Zar se ne sjećaš? To si mi obećala u kolovozu.

– Tako je, obećala sam i evo ga! – Rosie joj pruţi kutiju. Lisette joj priĎe i uzme

je. –Merci beaucoup! Merci beaucoup!

– Potom ţurno otvori kutiju, punašnim prstićima odvezujući masnice i izvuče

malen ţivahan šeširić izraĎen od tamnozelenog pusta, s crveno-zelenom kariranom

vrpcom i grozdom jarkocrvenih trešanja postavljenim sa strane. – Trisjolie! – usklikne

ona i zagrli tetu, a potom odjuri do ormara i otvori vrata. Stavivši šešir na glavu, tada

se odmakne, nekoliko se trenutaka diveći njegovu odrazu u zrcalu učvršćenom na

unutarnjoj strani vrata ormara.

– Toliko je lijep da ću ga nositi na večeru – objavi Lisette, presretno

pogledavajući tetu i Yvonne.

Yvonne usklikne: – Prelijep je, ali ne moţeš ga nositi na večeru.

– Zašto? – upita petogodišnjakinja, prodorno je gledajući.

– Vrlo dobro znaš da u kući nikada ne nosimo šešire – odgovori Yvonne.

– Ja nosim – usprotivi se Lisette.

– To nije istina! – uzvikne Yvonne povišenim tonom.

– Ali, to je istina! Nosila sam šešir u bistrou.

– Blagovaonica u Montfleurieu nije bistro – reče Yvonne odmahujući glavom. – I

ti to vrlo dobro znaš, Lisette. Nemoj biti tako luckasta djevojčica.

– Ali, mi ondje jedemo – dokazivala je Lisette.

Suspreţući smijeh, Rosie se umiješa u raspravu: – Yvonne je u pravu, dušo.

Unutra ne moţeš nositi šešir.

– Ali nosila sam ga u bolnici, zar ne? Muman mi je rekla da sam ga nosila.

Rosie i Yvonne se pogledaju, a Rosie reče: – Da, i vrlo si zgodna u ovom šeširu,

uistinu ti pristaje, Lisette. Ali doista mislim da ga sada trebaš odloţiti. Moţeš ga nositi

sutra. Povest ću te kad budem išla u selo, pa ćemo ići u bistro na sladoled. To bi

voljela, ţarne?

Dijete kimne i nasmiješi se. Unatoč tome, šešir joj je ostao čvrsto na tamnim

kovrčama, a izraz njezina lica govorio je da nema nikakvu namjeru skinuti ga.

Rosie reče: – Hajde, Lisette, idemo… spremi šešir u svoju zbirku. Imaš li i kakav

novi šešir koji bi mi ţeljela pokazati? Ako imaš, rado bih ga vidjela.

– Imam dva nova. DoĎi onda! – I dalje noseći zeleni pusteni šešir, Lisette potrči u

susjednu sobu za igranje, gdje su joj stajale igračke i knjige. U toj prostoriji nalazila

se i poprilično neobična zbirka šešira, postavljenih na nizove dugih zidnih polica.

Lisette je oboţavala šešire i rijetko je kada izlazila bez ičega na glavi, čak ni kada

bi se išla samo igrati oko dvorca.

Njezina majka i Rosie zaključile su da se ta njezina ljubav prema šeširima razvila

neposredno nakon dolaska na svijet. Rodila se prerano, tako da je prvih osam tjedana

ţivota provela u inkubatoru u rodilištu u Parizu. Dok je bila u inkubatoru, na glavi je

imala sićušnu vunenu kapu koja ju je grijala.

Kad su Claude i Collie svoju kćerkicu dovezli kući, u svoj pariški stan, skinuli su

joj kapicu. Dijete je istoga trena počelo plakati, ne prestajući sljedećih sat vremena.

Collie se tada konačno sjetila da je dijete očito nesretno zbog toga što su joj uzeli

vunenu kapicu. I tako joj ju je konačno vratila na glavu, a Lisette je odmah prestala

plakati.

Čak i kao malo dijete ţeljela je na glavi imati kapu ili šeširić, a ta sklonost s

vremenom nije nestala. Posve jednostavno, osjećala se sretnije kad je imala nešto na

glavi i svi članovi obitelji udovoljavali su toj njezinoj ţelji, te je tako nastala ta velika

zbirka koja je sada bila izloţena u njezinoj sobi.

– Ovaj mi je dao djed – reče Lisette Rosie, s jedne od niţih polica skidajući

malenu perlicama ukrašenu jednostavnu kapu. –Pronašao ju je u nekom sanduku u

potkrovlju i rekao mi je da ju je nekoć nosila moja baka Laurie. Još mi je prevelika,

ali djed kaţe da će mi, kad budem veća, biti dobra.

– Draţesna je – reče Rosie. – I, očito, vrlo, vrlo stara, tako da moraš dobro paziti

na nju.

– Da, pazit ću – odgovori Lisette, pomno odloţi kapu i onda konačno skine šešir

koji je dobila od Rosie. Spremila ga je pokraj stare kape i potom uzela ţutosivu

vunenu kapu. Svezavši je ispod brade, još joj je pridodala ukras od smedeg krzna, koji

je oko glave nosila poput kakva vijenca. – Ovo mi je novi šešir, Tante Rosie. Moţeš li

pogoditi tko mi ga je dao?

Rosie nagne glavu u stranu, pretvarajući se da se duboko zamislila, cijelim

izrazom lica pokazujući zbunjenost. – No… da vidimo… podsjeća me na… kozake…

ne, na ruske boljare. Aha, to već nešto znači, zar ne? Jesi li ga dobila od Kyre?

– Da, od nje. Jako si pametna, teta Rosie.

– A sada doĎi, dušo, skinimo to s glave – nagovarala ju je Rosie, pritom joj

odvezujući vrpcu pod bradom. – A Yvonne ti prije nego što siĎemo u prizemlje moţe

još jednom iščetkati kosu.

Lisette kimne i u tom trenutku ugleda majku kako ulazi u njezinu spavaću sobu,

te hitro s police uzme novi šešir i otrči joj ga pokazati.

– Predivan je – reče Collie u trenutku kad su Rosie i Yvonne iza Lisette ušle u

sobu. – A sada, molim te, poĎi iščetkati kosu. –Ona s ljubavlju pogleda Rosie. – Tako

si dobra, svaki se put sjetiš donijeti joj šešir.

– To mi je veliko zadovoljstvo. Jedini je problem u tome što se toliko naviknula

na takve darove da joj to više nije nikakvo iznenaĎenje – reče Rosie ispod glasa.

Colette kimne. – Svi smo je razmazili kada je riječ o šeširima, ali ona je tako

dobra djevojčica, poslušna i puna ljubavi i nikada mi ne stvara probleme.

– Kao i Yvonne, uistinu je naglo porasla – primijeti Rosie. –Izgleda kao da joj je

puno više od pet godina. Čovjek bi prije rekao da ima sedam, osam…

– Nije riječ samo o visini i odraslome drţanju, nego i o inteligenciji – objasni

Collie. – Vrlo je pametna i škola joj ide odlično, daleko je ispred cijelog svog razreda.

I ničeg se ne boji, znaš, ništa je ne zbunjuje.

– Ista majka – reče Rosie.

– Ah, ne znam baš… U posljednje mi vrijeme baš i ne ide tako dobro, zar ne?

S Rosina lica tada nestane svakog traga smiješka. – Nije ti dobro, Collie? – upita

ona, prilazeći svojoj zaovi, odjednom je promatrajući s puno zabrinutosti i zagrlivši je

oko vrata.

– Dobro mi je. Doista mi je dobro. I u nekim se stvarima osjećam neusporedivo

bolje. Ali, brzo se umaram i nemam snage vratiti se poslu.

– O tome sada još nemoj ni razmišljati. Galeriju srebrenih predmeta uvijek moţeš

otvoriti sljedećeg proljeća. U svakom slučaju, turistička je sezona završena i dvorac je

za javnost zatvoren do travnja.

– Da, točno je to što kaţeš, stvar je samo u tome što… ne znam, nedostaje mi.

Znaš koliko volim antikno srebro, koliko sam godinama uţivala u kupovanju i

prodaji.

– Da, znam. Kad sam bila u Hollywoodu s Nell, upoznala sam Johnnyja Fortunea,

onog pjevača. Bili smo kod njega na večeri… U kući ima čarobnu zbirku srebra. Ima

dvije posudice za deserte Paula Storra za kojima bi ti poludjela.

– Gotova sam, Maman – objavi Lisette, trčeći iz kupaonice, gdje joj je Yvonne

uredila kosu.

– DoĎi, sigurna sam da nas djed već čeka – reče Colette, vodeći kćer iz sobe.

Okrenuvši se prema Rosie, zatim reče: – Znaš da mi je Paul Storr najdraţi engleski

majstor. Kakve su bile posude?

Dok su se spuštale veličanstvenim stubištem, Rosie joj je pričala o posudama i

preostalom dijelu nevjerojatne Jofinnvjeve zbirke. To se dogodilo izmeĎu tvog oca i

Kyre? Jesu li se posvaĎali? – upita Rosie, odvodeći Collie podalje od Lisette i

Yvonne.

– »PosvaĎali« je moţda prejaka riječ – reče Collie dok su se primicale kaminu u

malenoj obiteljskoj dnevnoj sobi. S njima u sobi bile su još samo djevojke, koje su

sada već sjedile pred televizorom na suprotnome kraju prostorije.

Nakon kratkog razmišljanja, Collie tiho nastavi: – Mislim da bi bilo bolje

upotrijebiti riječ »neslaganje«. Zašto pitaš? Je li ti tata već nešto rekao?

– Pitala sam ga kako je ona, a on mi je odgovorio pomalo grubim tonom. Rekao

mi je da je nema i, iskreno govoreći, Collie, činilo se da zapravo ne zna hoće li se za

Boţić vratiti ili ne.

– Nadam se da hoće, otac je uvijek sretan kad je ona u blizini…

– Kakav je to problem izmeĎu njih dvoje? – upita Rosie.

– Doista ne znam, iskreno… Osim ako to nema veze s…Alexandreom. – Stišavši

glas, Collie je to ime izgovorila šaptom.

Njih dvije značajno se pogledaju. Sljedećih nekoliko trenutaka obje su šutjele, a

onda se Collie primakla bliţe i ispod glasa rekla: – S Alexandreom uvijek postoji

problem. No ni jedno od njih nije mi se zapravo povjerilo, tako da ti ne mogu reći o

čemu je riječ. Iskreno govoreći, voljela bih da se vjenčaju, Rosie. Kyra voli oca, jako

ga voli, to znaš jednako dobro kao i ja. Već mjesecima potičem tu zamisao… taj

brak… i doista sam mislila da sam ga već uspjela dovesti u tu fazu daje zaprosi.

– Konja moţeš dovesti do vode, ali ne moţeš ga natjerati i da pije, kako kaţe stara

izreka – reče Rosie. – I ja bih toliko ţeljela da se vjenčaju.

– Tko? Za koga bi ţeljela da se vjenča? – upita Guy s vrata.

Znajući koliko je ljubomoran na Kyru i ne ţeleći ga ni najmanje uzrujati, Rosie se

osvrne i vješto se snaĎe: – Kevin i Nell. Njihova veza traje već godinu dana. Upravo

sam govorila Collie kako se nadam da će se vjenčati.

– Doista?!? To bi svakako bio zanimljiv brak, nasljednica i policajac – reče Guy

uz hladan smijeh i priĎe stoliću na kojem je stajao pladanj s pićima. Izvadivši bocu

bijelog vina iz posude s ledom, on napuni čašu.

Rosie ga je kriomice promatrala, primjećujući kako izgleda umorno i kako su mu

se oko očiju pojavile nove bore, a na obje strane lica duboke brazde, od nosa do usta,

te kako mu se u crnoj kosi već vidi nekoliko sijedih vlasi. Iako mu je bilo samo

trideset i šest godina, izgledao je starije; pa ipak, unatoč svemu tome, još je uvijek bio

zgodan muškarac, na čijem sportski graĎenom tijelu nije bilo ni grama suvišne

masnoće.

Jasno je vidjela da odrţava kondiciju, kao što je to uvijek činio, barem kada je

bila riječ o tijelu. Znala je daje mentalno zbunjen i izgubljen, a emocionalno

prepušten raznovrsnim vjetrovima. Za nju je bio vječiti dječak, Petar Pan koji nikada

nije odrastao, i kojem svi ugaĎaju. Njegov rast i razvoj bili su zaustavljeni. Zbog toga

što se nikada nije morao brinuti za sebe, nikada nije ni razvio unutarnju snagu i

obrambene mehanizme; stoga se u teškim i kriznim trenucima nije imao na što

osloniti ili na što pasti.

Da, doista je bio djetinjast i razmaţen; usto bio je i lijen, nije ţelio ništa raditi niti

pomagati ocu oko upravljanja Montfleuiieom, što je samo za jednog čovjeka bila

velika obveza. Još je odavno zaključila da je to što mu je majka ostavila novac u

zakladi bila velika nesreća; budući da je imao mali vlastiti prihod, mogao, je činiti što

god je htio. A to što je učinio bio je bijeg od svega. I tako ga je zaveo neki bizaran

oblik istočnjačke religije, poznat kao mamac za slabe i izgubljene.

Gavin je oduvijek govorio da je Guy izgubljen u vremenu i prostoru i to je bilo

točno. Bio je nešto poput zaostatka iz šezdesetih godina, posve neusklaĎen s

vremenom, u nesuglasju s onim što se od čovjeka traţi u ovim problematičnim

devedesetim godinama, u razdoblju dramatičnih promjena i nevolja u svijetu.

Prišavši kaminu, Guy podigne čašu prema dvjema ţenama. –Sante.

– Sante – odgovori Rosie.

Collie se nije ni potrudila da mu odgovori. Umjesto toga, spustila se u naslonjač

pokraj kamina i stavila čašu na mali stolić, a zatim ispruţila ruke prema plamenu.

– Je li ti hladno? – upita je Rosie. – Da ti iz sobe donesem šal?

– Ne, ne, dobro mije ovako, hvala, Rosie.

– Ah, znači svi ste već tu – reče Henri, dugačkim koracima ušavši u sobu i odmah

krenuvši prema stoliću s pićima, gdje si je natočio čisti whisky. Otpivši malen gutljaj,

nekoliko je trenutaka uţivao u njemu, a zatim se pridruţio ostalima, okupljenima oko

kamina.

Pogledavši oca, koji se naslonio na okvir kamina, Guy reče: – Ali, to nije posve

točno, oče. Ovdje nismo baš svi. Nedostaje Kyra. Barem da je jednom nema.

Prostorijom je zavladala potpuna tišina.

Ni Rosie ni Collie nisu se usudile reći ni riječi, nisu se čak ni meĎusobno gledale.

Trgnuvši se od nelagode, Rosie je suspregnuta daha čekala eksploziju.

Ali do nje nije došlo. Henri je posve svjesno ignorirao sina, ne udostojivši se

odgovora, nego samo otpivši još jedan gutljaj pića.

– Onda, gdje je uopće ta prelijepa Kyra? – Nastavi Guy jednako ogorčenim

glasom. – Već sam počeo misliti da je ona u ovoj kući stalni stanovnik.

Henri je progovorio tek nakon još jedne stanke. – Kyra je morala otputovati u

Strasbourg. U posjet sestri. Anastasiji već neko vrijeme nije dobro.

– Što ćeš učiniti u vezi s njom? – upita Guy, crnim očima netremice promatrajući

oca.

– Ne razumijem… Kako to misliš? – Henrijev glas bio je sada već nešto stroţi, a

pogled koji je uputio sinu bio je prepun upozorenja.

Guy, koji to ili nije primijetio ili se svjesno nije obazirao, reče: – Vrlo dobro znaš

na što mislim, oče. Hoćeš li se njome oţeniti?

– Mislim da se tebe to nimalo ne tiče! – uzvikne Henri, a u očima mu se

odjednom pojavi srdit sjaj.

– O, ali tiče me se – odvrati Guy i značajno se nasmiješi.

– Poslušaj me sada, Guy, neću…

– Oče, poslušaj ti mene na trenutak – prekine ga Guy.

To je rekao toliko neuljudnim i grubim tonom, daje Rosie, gotovo ostavši bez

daha, osjetila kako joj se cijelo tijelo ukočilo.

Collie je sjedila u naslonjaču i širom otvorenih usta nepomično promatrala brata. I

ona je bila uţasnuta njegovim ponašanjem, znajući da je njihov otac, veliki

zagovaratelj pridrţavanja pravila uljudnog ponašanja, duboko uvrijeĎen. Zbog čega

Guyu to nije jasno, upita se ona, zbunjena njegovom glupošću, njegovom

neuvidavnošću.

Ne dajući se smesti, Guy je glupo i ustrajno nastavljao: – Mlada je, ta Madame

Kyra Arnaud, tek joj je trideset i pet, a to znači da još uvijek moţe roditi dijete.

Vjerojatno. Teško je vjerovati da ću ja ikada imati djece. – U trenutku kad je nakratko

pogledao Rosie, budalasto se iskesio. – Budući da smo moja supruga i ja već

godinama odvojeni. Oh, ali, dopustite da se ispravim… teško je vjerovati da ću ja, s

obzirom na okolnosti, imati koje zakonito dijete. A budući daje tako, mislio sam da

ćeš ti ţeljeti nastaviti lozu Montfleuriea tako što ćeš se ponovno oţeniti i dobiti još

jednog sina. U nadi da će to biti sin.

Henri je bio bijesan. – Guy, sada si doista pretjerao i ovo je već posve apsurdno!

Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za ovakvu raspravu! – Unatoč bijesu, grofov je glas bio

postojan i on je u potpunosti vladao sobom. – Usto, kao što sam maloprije rekao, to

što ja činim tebe se nimalo ne tiče – završi on ledenim glasom..

Gotovo veselo, ne primjećujući koliko je nepromišljen, Guy nastavi: – Ali, tiče

me se, oče. Umrem li bez djece, loza Montfleurieovih ugasit će se.

– Ne baš ugasiti! – poviče Collie ljutito, uspravivši se u naslonjaču, bijesno

promatrajući brata. – Jesi li odjednom zaboravio svoju sestricu? Po francuskim

zakonima i ja mogu biti nasljednica, kao i moje dijete.

– Još nisam mrtav! – ljutito reče Henri, uţasnut onim što je čuo, te u jednom

gutljaju popije sve što mu je ostalo od whiskyja. Naglo se okrenuvši na petama,

potom, u sebi kipteći, odmaršira na drugu stranu sobe i natoči si još jedan whisky,

ovoga puta veći.

U pokušaju da rasprši napetost i što prije promijeni temu, Rosie, ne obraćajući se

nikome posebno, reče: – Sljedeće ću godine raditi u Francuskoj.

Istoga trena prihvaćajući novu temu, Collie usklikne: – O, pa to je divno, dušo!

Koji ćeš film raditi? Ili je riječ o predstavi?

– Ne, radit ću film. Gavinov film.

– Naturellement – reče Guy i sjedne nasuprot Collie. Nimalo se ne obazirući na

brata, Collie upita Rosie: – O čemu će biti film? Molim te, ispričaj nam.

– O Napoleonu – odgovori Rosie. – Gavin će…

– Mon Dieu! Kakva drskost! Jedan Amerikanac pa da radi film o Napoleonu! Pa

to je smiješno. Posve besmisleno! Kako se samo usuĎuje?!? I nemoj mi još reći da

namjerava i sam glumiti cara…

– Naravno da namjerava – reče Rosie tiho. Guy ju je već uzrujao načinom na koji

je razgovarao s ocem; sada ju je njegov prijeziran ton i zajedljivo drţanje još više

iritiralo. No, istovremeno je osjećala olakšanje jer je uspjela skrenuti temu s Kyre, te

se stoga suzdrţavala.

Guy se stane smijuljiti. – Ako ništa drugo, Gavin Ambrose ima barem nešto

zajedničko s Napoleonom.

Kako se nitko nije ni potrudio upitati što je to, Guy je osjećao potrebu da objasni:

– Riječ je o visini. Napoleon je bio malen, jednako kao i velika megazvijezda. –Tada

se još jednom nasmije, očito zabavljen ovom primjedbom.

MeĎutim, bio je jedini koji se zabavljao. Collie tihim i hladnim glasom reče: –

Napoleon je imao metar šezdeset i sedam, a to nije nisko i u ono je vrijeme to svakako

bila prosječna visina. Divovi su se pojavili tek u dvadesetome stoljeću.

– Gavin je inače, visok metar sedamdeset i četiri – Rosie nije mogla izdrţati da to

ne kaţe.

– Ti to, dakako, znaš. Kako sam uopće mogao i pomisliti da ti to ne bi znala? –

odvrati Guy te uzme čašu i otpije velik gutljaj vina.

Smirivši se, Henri se vratio do kamina. Jedva i primjećujući sina, sjedne na sofu

pokraj Rosie i reče: – Lijepo je to što sljedeće godine nećeš toliko putovati, dušo.

Kada počinje snimanje?

– Neće početi još barem nekih šest mjeseci. Pretprodukcija će biti vrlo dugotrajna,

treba puno toga isplanirati. Ali, počet ću raditi odmah nakon Nove godine, jer za

kostime moram puno stvari istraţiti i pročitati. Zapravo, već sam počela raditi na

tome.

– Gdje ćete snimati? – upita Collie, kojoj je takoĎer bilo drago što su Rosie i ona

uspjele spriječiti Guya da nastavi raspravu o izumiranju loze Montfleurieovih. U

posljednje vrijeme ta tema za njega nije bila ništa novo; činilo se da je njome vrlo

zaokupljen, ako ne i opsjednut.

– Započet ćemo film u Parizu – reče Rosie Collie. – U studiju i takoĎer, nadamo

se, u Malmaisonu. Dakako, dobijemo li vladinu dozvolu. A snimat ćemo i u drugim

dijelovima Francuske. Zapravo, sada još čekam scenarij. Kad ga pročitam, znat ću

puno više.

– Poprilično velik pothvat, čak i za velikog Gavina Ambrosea, zar ne? – upita

Guy svojim uobičajenim sarkastičnim tonom.

– Nimalo. – Rosin glas bio je postojan i siguran. – Gavin je genijalan filmaš, a i

jedan od najvećih filmskih glumaca današnjice. Moţe se uhvatiti bilo koje teme i

uspjeti, u to sam posve sigurna. Ali, ovo neće biti film o Napoleonovu ţivotu… nego

samo o jednom njegovu dijelu.

– Oh, doista, a o kojem to dijelu? – upita Henri s iskrenim zanimanjem.

– O razdoblju neposredno prije i postoje okrunjen za cara.

– Hoćeš reći, prije i pošto je sam sebe okrunio za cara, Rosie? – prekine je Guy.

– Bila je to volja francuskog naroda – izjavi Collie i oštro pogleda Guya. Činilo

joj se da joj je brat bio odlučan u nakani da večeras uzruja oca i nikako joj nije bilo

jasno koji je tome uzrok. Zapravo, uspijevao ih je sve uzrujati, bez obzira na to je li

mu to bila namjera ili ne.

– Ne budi tako glupa, Collie – odvrati ljutito Guy i dugim koracima prijeĎe na

drugu stranu sobe. Dok sije ponovno punio čašu, reče: – Napoleon je bio tiranin,

nimalo bolji od Staljina ili Hitlera.

Okrenuvši se prema Rosie, Henri zamišljenim, gotovo učenim tonom objasni: –

Rosie, postoje dvije škole mišljenja o Napoleonu Bonaparteu. Neki od nas vole ga,

poštuju i dive mu se, kako njemu, tako i onome što je postigao, smatraju ga velikim

spasiteljem Francuske u razdoblju kada je zemlja lako mogla propasti. Drugi ga

preziru, po mome mišljenju, pomalo iracionalno, i smatraju ga tiraninom i ratnim

huškačem. Ali, prouči li čovjek vrlo pomno povijest tog razdoblja, uvidjet će da je

Napoleon za Francusku i Francuze uglavnom činio dobro.

– Ti sve te ratove nazivaš dobrima! – prekine ga Guy tonom koji je još uvijek bio

svadljiv.

– Bili su to uglavnom obrambeni ratovi – odgovori Henri nepromijenjenim

tonom, obuzdavajući bijes koji je osjećao prema sinu. – Bili su to ratovi koje je

Napoleon morao voditi kako bi Francuskoj zajamčio sigurnost.

– To nije točno – započne Guy. – Napoleon…

– Oh, ali ja sam u pravu – reče Henri smireno, odbacujući Guyeve argumente. –

Molim te, poĎi u knjiţnicu i ako mi ne vjeruješ, uzmi jednu od onih brojnih

povijesnih knjiga. Očito si zaboravio što si učio u školi. – Ponovno pogledavši Rosie,

grof nastavi objašnjavati: – U tom razdoblju Engleska je Francuskoj bila za vratom,

kao i veći dio kontinentalne Europe. Napoleon je, osim pokretanja rata, imao vrlo

malo mogućnosti Francusku zaštititi od invazije. I, slobodno mogu dodati, od poraza.

– Tata je pravi stručnjak za Napoleona – reče Collie, ubacujući se u razgovor prije

nego što je Guy mogao bilo što reći. – Jedan od naših velikih predaka, Jean-Manuel

de Montfleurie, borio se zajedno s Napoleonom u velikom pohodu na Egipat i zbog

iskazane velike hrabrosti, Napoleon ga je promovirao u brigadira. Kasnije je Jean-

Manuel, koji je bio jedan od mladih sinova ove kuće, nakon bitke kod Austerlitza od

Napoleona dobio čin generala.

– Kako je to zanimljivo – reče Rosie. – To nisam znala. Henri joj se nasmiješi. –

Ali, kako si i mogla znati, dušo? Mi se

ne hvalimo svojim precima svakoga dana i baš ti nismo odrţali pravo predavanje

o obiteljskoj povijesti. – Njih se dvoje nasmiju i napetost u prostoriji odmah se

smanji.

Grof se nastavi obraćati Rosie: – Negdje, skrivena u toj našoj ogromnoj knjiţnici,

postoji cijela zbirka knjiga o Napoleonu i tome razdoblju francuske povijesti. Sutra ću

zamoliti Marcela da iz spremišta donese ljestve i da ti skine te knjige. Sigurno će ti

biti zanimljive, a moţda ti čak i budu od koristi… za tvoje kostime.

– Hvala, Henri, uistinu sam zahvalna – reče Rosie, smiješeći se. – To će mi

svakako pomoći.

– Oče – reče Guy. – Ţelio bih te nešto upitati.

– Da? – Henri pogleda sina koji je sjedio u naslonjaču pokraj vatre.

– Jesi li ti otac Kvrinog djeteta? Je li Alexandre Arnaud doista tvoj sin?

Rosie se sledi. Osjetila je kako se grof pokraj nje sav ukočio, postiskujući

zapanjen uzdah. Nije ga mogla pogledati – napustila ju je sva hrabrost.

Collie je bila jednako preneraţena. I ona je sjedila posve nepomično, jedva se

usuĎujući i disati. Netremice je gledala u vatru, čekajući grla suhog od straha. Njezin

je brat večeras pretjerao.

Henri otvori usta i onda ih ponovno zatvori, u potpunoj tišini samo nepomično

buljeći u Guya. Šok koji se jasno vidio na njegovu licu govorio je sve. Zabrinuto

pogledavši na drugu stranu sobe, odmah shvati da su Lisette i Yvonne posve zauzete

nekim kvizom, ovoga puta sretan zbog toga što su toliko opčinjene televizijskim

programom. U tom trenutku osjetio je duboko” olakšanje zbog toga što njih dvije nisu

čule Guveve riječi.

Odloţivši čašu, Henri de Montfleurie naglo ustane i priĎe Guyu, za kojeg se

činilo da se u tom trenutku sav stisnuo u velikome naslonjaču.

Henrijevo lice bilo je samrtno blijedo, a u njegovim tamnim očima plamtio je

bijes. – Ustani – naloţi mu on kad se zaustavio pred naslonjačem.

Guy ga nervozno posluša.

Henri još jednom zakorači prema naprijed i pogleda ga u oči. Pogled mu je bio

čeličan, a glas opor i vrlo prigušen: – Slušaj me, i to me slušaj vrlo dobro. Više

nikada, ali doista nikada, nećeš napadati čast i ugled neke ţene u ovoj kući, bilo da je

riječ o Kyri Arnaud ili bilo kojoj drugoj ţeni. Više nikada, ali doista nikada, nećeš

pred djecom govoriti o stvarima koje se tiču samo odraslih. I više nikada, ali doista

nikada, nećeš pokušati stvarati probleme u ovoj obitelji. Ne moţeš li se pridrţavati

ovih pravila, koja su zapravo stvar uobičajene pristojnosti i dobra vladanja, tada

moţeš jednom zauvijek napustiti ovu kuću. I to odmah sada. Više neću tolerirati takvo

tvoje ponašanje. RoĎen si kao aristokrat, kaogentleman. Molim da se tako i ponašaš ili

da nestaneš odavde.

– Ali, oče, molim te… Nisam te ţelio uzrujati, ni tebe ni bilo koga drugog. Nije

mi namjera stvarati probleme, samo razgovaram s tobom. Jednostavno ţelim osigurati

budućnost loze de Montfleurieovih u slučaju da mi se nešto dogodi. Što nije tako

nezamislivo kada se uzme u obzir koliko putujem po svijetu. Samo sam ti pokušavao

pomoći…

Guy zašuti na glasan zvuk kucanja na vratima. Sve oči okrenu se u tom smjeru.

Polako ih otvorivši, na njima se pojavi Gaston, koji potom ude u dnevnu sobu.

Neznatno se naklonivši, on reče: – Monsieur le Comte… le diner est seivi.

– Merci, Gastone – odgovori Henri. – Dolazimo odmah.

Kyra Arnaud vratila se u dolinu Loire tjedan dana kasnije. Njezin dolazak prva je,

i to posve slučajno, otkrila Rosie. Rano u petak ujutro pošla je u selo kako bi za Collie

obavila nekoliko sitnica i upravo se vozila natrag prema Montfleuiieu kad je ugledala

Kyru kako stoji na terasi svoje kuće.

Iako je taj mali dvorac od sivog kamena bio smješten podalje od ceste, stajao je

na maloj uzvisini, te je stoga u cijelosti bio vidljiv kroz šumarak koji ga je djelomično

okruţivao. Usto, Kyra je imala prirodno crvenu kosu, tako da je te vrlo jarke

crvenkasto-smede valove bilo vrlo teško zamijeniti s kosom neke druge osobe. Ţena

na terasi svakako je bila Kyra, Rosie u to nije nimalo sumnjala. Odavala ju je kosa.

Rosre je nastavila voţnju bez zaustavljanja, ne ţeleći smetati Kyri, doći joj

nenajavljeno. Čim se vratila u dvorac, potrčala je na kat kako bi pronašla Collie.

Zamotana u crni pulover, sive hlače i crni sako, Collie je sjedila za svojim radnim

stolom u blizini kamina i ispisivala kartice za Boţične darove. U trenutku kada su se

vrata širom otvorila, ona podigne pogled i s radošću ugleda Rosie.

– Bila si brza! Jesi li uspjela pronaći ljepilo i vrpcu? – upita je.

Rosie kimne. – Pronašla sam i nešto drugo, odnosno nekog drugog.

Collie je zbunjeno upita: – Koga?

– Kyra Arnaud. Vratila se!

– Susrela si je u selu?

– Ne. Vidjela sam je na terasi njezine kuće dok sam se vraćala ovamo.

– Jesi li sigurna da je to bila ona? Ona, znaš, ima novu domaćicu, a domaćica ima

kćerku koja takoĎer ţivi u toj kući.

– O, ne, sigurna sam da je to bila Kyra – odgovori Rosie brzo, svlačeći vuneni

plašt i okrećući leda prema vatri. – Tu čovjek ne moţe pogriješiti. Uza svu tu crvenu

kosu. – Rosie pogleda Collie i nasmiješi se. – Osim, dakako, ako i domaćica i njezina

kći nemaju isto takvu crvenosmedu kosu.

– Ne, nemaju – odgovori Collie. – Znači, to je sigurno Kyra. Pitam se zna li tata

da se vratila…

Rosie slegne ramenima, a zatim odmahne glavom. –Sumnjam. Ako nisu bili dobri

kad je otišla, zašto bi sada bili u prijateljskim odnosima?

– Moţda su se pomirili telefonski – reče Collie. – Kako bismo mi to mogle znati?

On o tome, očito, s nama ne ţeli razgovarati, a ja se od prošlog petka više ne

usuĎujem ni spomenuti njezino ime.

– Ni ja… bilo bi to kao da biku pokaţeš crvenu krpu. Uopće me ne čudi što je

Guy u subotu onako pobjegao. Ovoga je puta uistinu dobro ugazio nogom u…

– Hoćeš reći – objema nogama… – Collie duboko uzdahne. –Još se uvijek nisam

onako istinski oporavila od toga, a znam daje isto i s tobom. Čak me i čudi da se tata

ponaša tako staloţeno… – Potom joj se iznenada nasmiješi i reče: – S druge strane,

uvijek je dobro raspoloţen kad si ti tu. A što se tiče moga brata, on je valjda najveća

budala na cijelome svijetu. Još i sada zadrhtim kad se sjetim što je rekao.

– Znam. Ali, čuj, Collie, dušo, poĎimo do Kyre, razgovarajmo s njom, pa ćemo

vidjeti moţemo li izgladiti stvari izmeĎu nje i tvog oca. Na neki način dogovoriti

uvjete pomirenja.

– Nisam sigurna… – Collie nakratko zašuti, oklijevajući. –Moţda joj se takvo

miješanje neće svidjeti, znaš katkad je dosta osjetljiva. Temperamentna. Usto, i ocu bi

moglo zasmetati takvo miješanje u osobne stvari.

– Kad sam bila ovdje u kolovozu, rekla si mi da nikako ne moţeš prestati

razmišljati o tome koliko je mali Alexandre sličan Lisette – primijeti Rosie. – I sama

bih to bila uočila i bila bih razmjerno sigurna daje on mali Montfleurie.

– To ne bi vidio samo slijepac! Na što onda ciljaš? – Upita je Collie uzdignutih

obrva.

– Čini se daje tvome ocu stalo do Kyre i to da mu je poprilično stalo. I ti i ja

mislimo da mu je Alexandre sin, a sada kad se Jacques Arnaud razveo od Kyre,

izgleda da ne postoji nikakav uvjerljiv razlog zbog kojeg se njih dvoje ne bi trebali

vjenčati. Jesam li u pravu?

– Jesi. I ja već dugo zagovaram taj brak. To sam ti već neki dan i rekla.

– U redu, u čemu se onda sastoji… ovaj… zapreka?

Collie odmahne glavom. – Nemam pojma. Doista ni pribliţno ne znam.

– Je li moguće da se tvoj otac ne ţeli vjenčati?

– Nisam sigurna, doista ne znam, Rosie.

– U redu. Misliš li da je sama Kyra moţda zapreka? Moţda se ona ne ţeli udati za

Henrija?

Collie napući usne i ostane šutjeti, nekoliko trenutaka razmišljajući i gledajući u

prazno. – Jednostavno ne znam. – Ona uzdahne. – Moj je otac, dakako, puno stariji od

nje.

– Nije baš toliko stariji. Njemu su šezdeset i tri, a njoj trideset i pet godina. Što

doista nije tako strašno, a on izgleda mlado, tako se i drţi. U odličnoj je kondiciji i

pun energije.

– Sve što si sada rekla, Rosie, posve je točno. MeĎutim, nisam sigurna da mi je

jasno na što ciljaš.

– Čuj, Collie, ti i ja pokušavamo odrediti što ih sprječava u tome da se vjenčaju.

Usto, već danima pokušavamo pogoditi oko čega je nastao nesporazum i još nismo

došle ni do kakvih odgovora. Razlog je to što to i ne moţemo. Mi nismo jedna od

strana koje sudjeluju u njihovim razgovorima, mi ne sudjelujem u njihovoj vezi. tt.

– Hoćeš reći da nismo dvije muhe na zidu njihove spavaće sobe.

– Tako je. Stoga moţemo doznati o čemu je riječ jedino kroz razgovor s jednim

od protagonista cijele priče.

Collie zastenje.

Rosie reče: – Ne moţemo razgovarati s tvojim ocem. Ja se to nikako ne bih

usudila… barem mislim da ne bih. Moţeš li ti razgovarati s njim?

– Zaboga ne. Ne, ja nikako!

– Dobro, ostaje znači još samo jedna mogućnost: moramo razgovarati s Kyrom. –

Rosie zašuti i pogleda Collie. – Zašto me tako gledaš? Oduvijek mi se činilo da je

Kyra otvorena i pristupačna, štoviše i prijateljski naklonjena. U svakom slučaju, ti i

ona uvijek ste bile dobre prijateljice, zar ne?

– Da.

– Zašto me onda tako čudno gledaš?

– Valjda se pomalo stidim razgovarati o svome ocu. Malo mije nelagodno što

razgovaram o njihovoj vezi, njegovu ljubavnome ţivotu, njegovu seksualnome ţivotu,

za ime Boţje.

– To je, valjda, razumljivo. No, ona je jedina osoba koja nam, osim Henrija, moţe

pruţiti uvid u situaciju, a njega smo i jedna i druga prekriţile.

Collie kimne i ostane šutjeti.

Rosie priĎe prozoru i zamišljeno se zagleda u rijeku Cher. Trenutak-dva kasnije

naglo se okrene i vrati do kamina. Naslonivši se na antikni radni stol, tada reče: – Ja

ću razgovarati s njom. No, hoćeš li poći sa mnom? Tako da ne budem sama?

– Svakako! – usklikne Collie. – Ali, najprije je moramo nazvati. Da dogovorimo

sastanak.

– Nisam joj namjeravala upasti u kuću nenajavljeno – reče Rosie uz blagi

osmijeh. – Moţeš je nazvati i dogovoriti sastanak, a onda ćemo se odvesti do nje. Što

prije, to bolje, ako se pita mene. Zašto ne danas poslijepodne?

– Zašto ne, doista? – Ne gubeći više vrijeme, Collie podigne telefonsku slušalicu i

okrene broj.

Kyru Arnaud odlikuje nešto istinski veličanstveno, zaključi Rosie, uvidjevši da je

to najprikladnija riječ kojom je moguće opisati njezino drţanje i ponašanje. Na toj

Ruskinji bilo je nečega kraljevskog, nečega što se odraţavalo u ponosnom drţanju

njezine glave, u uspravnim leĎima i načinu na koji se kretala. Kyra je bila vitka i viša

od prosječnih ţena, oko stotinu sedamdeset i pet centimetara, i iako nije bila lijepa u

klasičnome smislu te riječi, lice joj je bilo toliko očaravajuće da bi ga većina ljudi

pogledala barem dvaput, osupnuta njegovom elegancijom i osobitošću.

Imala je usko lice, s visokim, zakošenim jagodičnim kostima, glatkim, poprilično

širokim čelom, te tankim zakrivljenim obrvama iznad velikih očiju koje su bile sive,

sjajne i široko razmaknute. Dakako, kosa joj je bila najizrazitija karakteristika – onako

gusta, bogata, prirodno kovrčava i svijetlocrvena. Danas ju je nosila raspuštenu, tako

da joj je okruţivala lice poput vatrene aureole. Odjevena u preveliku tuniku ispletenu

od mješavine jesenskih boja, smeĎe gamaše i čizme od antilopa jednake boje, oko

stolića za kavu u dnevnoj sobi kretala se beskrajno elegantno i samouvjereno, kao

pravo utjelovljenje samosvojne i profinjene ţene.

Bila je subota poslijepodne i Kyra je Rosie i Collie, koje su u njezinu kuću došle

tek prije nekoliko trenutaka, posluţivala vrući čaj s limunom. Dok ga je točila u

visoke čaše koje su stajale u srebrnim filigranskim drţačima, čavrljala je s njima o

Svojoj sestri Anastaziji, koja je bila bolesna.

– Bila je na operaciji slijepog crijeva – objasni im Kyra. – Ali, hvala Bogu, sada

joj je dobro. Kad je izašla iz bolnice, nije se osjećala odviše dobro i zbog toga sam je

išla posjetiti.

– To mi je rekao otac – reče tiho Collie, suosjećajno je gledajući. – Tako mi je

drago što joj je sada bolje.

– I meni.

Kyra i Collie još su nekoliko minuta razgovarale o Anastaziji i njezinoj obitelji, te

o Olgi, drugoj Kyrinoj sestri koja se nedavno preselila u New York.

Rosie je sjedila u udobnom naslonjaču; samo ih je napola slušala, pokušavajući

smisliti način na koji bi načela temu zbog koje su došle u posjet Kyri. Collie je njihov

sastanak dogovorila jučer, ali joj nije rekla razlog zbog kojeg su se s njom ţeljele

vidjeti; a ni Kyra nije pitala stoje trebaju.

Sinoć je Rosie rekla Collie da se moţe dogoditi da im Kyra, iako će je pitati što je

pošlo krivim putem u njezinoj vezi s Henrijem, ne kaţe istinu. Collie se nije sloţila,

objašnjavajući joj kako je Kyra vrlo savjesna i iskrena – nerijetko čak i nepromišljeno

otvorena – i kako će im svakako reći istinu.

Glazba koja se čula negdje u pozadini bila je jedan manje poznati

Rahmanjinovljev koncert, koji je Rosie ipak bio poznat i koji je stvarao umirujuće

ozračje. Suncem obasjana soba bila je srednje veličine, sa staklenim vratima koja su

vodila na terasu i u vrt. Ponešto nasumce ukrašena mješavinom francuskih i engleskih

antikviteta, predmetima pronaĎenim na raznim sajmovima, sitnicama koje je Kyra

pokupila usput, tu je prostoriju krasio odreĎeni boemski čar i, unatoč neuobičajenom

izgledu, bila je to ugodna soba.

Kyra Arnaud oduvijek joj se sviĎala i Rosie je sada shvatila da joj se taj osjećaj i

pojačava dok ova Ruskinja s toliko ljubavi priča

O svojim dvjema sestrama. Njih tri bile su kćeri ruskog diplomata, koji je 1971.

godine prebjegao na Zapad. Kyri je tada bilo petnaest godina. Otac joj je bio ataše u

ruskoj ambasadi u Washingtonu i tada je zatraţio i dobio politički azil za sebe, svoju

suprugu njihove tri mlade kćeri. Američka vlada odmah ih je uključila u program

zaštite, tako da su se pod laţnim imenom preselili na Srednji zapad.

Pošto joj je 1976. otac umro prirodnom smrću, Kyra, njezine dvije sestre i njihova

majka došle su ţivjeti u Francusku, gdje im je majka imala roĎake. S dvadeset i

sedam godina, Kyra se udala za Jacquesa Arnauda, poznatog suvremenog

impresionističkog slikara, no taj je brak propao dvije godine kasnije, tako da se ona

ubrzo iz Pariza preselila u dolinu Loire, kupivši ondje 1986. staru kamenu kuću.

Dio Kvrine priče Rosie je čula od Collie, a ostatak od same Kyre. Iako s njom nije

provela puno vremena, prema Kyri je uvijek osjećala samo srdačnu naklonost.

– I tako sam se ovamo vratila u četvrtak popodne – govorila je Kyra u trenutku

kad se Rosie prenula iz misli i malo pridigla u naslonjaču, kako bi je bolje vidjela.

Kyra pomalo nesigurno nastavi: – Nisam sigurna koliko ću dugo ostati, ali to

svakako neće biti dugo.

– Zašto? – usklikne Collie iznenaĎeno, dok joj se na licu odraţavalo stotinu

pitanja.

Kyra joj ne odgovori.

Rosie reče: – To znači da nećeš biti ovdje za Boţić?

– Tako je – odgovori Kyra. – Ovdje za mene, a ni za Alexandrea baš nema puno

toga zanimljivog. Bit će mi bolje da se vratim u Strasbourg i budem sa sestrom i

obitelji. Ondje će biti i moja majka, a doći će i Olga iz New Yorka.

– Kaţeš da za tebe u vrijeme Boţića ovdje nema ničega, ali to nije točno – reče

Collie, naginjući se prema naprijed, s ljubavlju joj dodirujući ruku. – Moţeš doći k

nama. Kao što si nam dolazila proteklih nekoliko godina.

Kyra odmahne glavom. – Mislim da radije ne bih.

Uslijedila je kratka tišina.

Rosie odluči prekinuti šutnju i prijeći na stvar. – Muči li te neki problem, Kyra?

Hoću reći, postoji li neki problem izmeĎu tebe i Henrija?

Još jednom uslijedila je napeta tišina.

Rosie ustrajno nastavi: – Je li to pravi razlog zbog kojeg se vraćaš u Strasbourg?

– Manje-više – prizna na posljetku Kyra uz slabašan osmijeh.

– Moţemo li ikako pomoći da se to riješi? – upita Rosie. Kyra odmahne glavom.

Collie reče: – To je zapravo glavni razlog zbog kojeg smo se ţeljele vidjeti s

tobom. Rosie i ja zaključile smo da nešto nije u redu i da ćemo mi biti svojevrsne

mirovne posrednice Ujedinjenih naroda. Ţeljele smo pokušati ostvariti primirje

izmeĎu tebe i oca. Obje smo naslutile da nešto nije kako valja, a ipak znamo da vam

je oboma duboko stalo do vaše veze.

– To je točno, stalo nam je, no mislim da se nema što učiniti.

– Zašto? – Rosie prikuje pogled za njezino lice. – Kada nekoga voliš i taj netko

voli tebe, uvijek postoji način da se stvari izglade.

– Rosie je u pravu – ubaci se Collie. – Ocu je stalo do tebe, on te voli, Kyra, to

jednostavno znam. Štoviše mislim da sam ga navela na to da je sada pripravan

zaprositi te. Sada mi je jasno da sam bila u krivu i očito je da sam se uzalud trudila.

– Zapravo i nisi. – Kyra je to rekla tiho, gledajući Collie očima prepunim krajnje

iskrenosti. – Tvoj me otac doista i zaprosio… na odreĎeni način…

Collie ju je netremice promatrala. – Što to točno znači?

– Rekao je kako bismo trebali razmisliti o pretvaranju naše veze u nešto stalno, ali

nije baš kleknuo i zaprosio me onako, na tradicionalan način, niti je upotrijebio tu

riječ, »brak«.

– Ali, svakako si znala što ţeli reći, zar ne? – upita tiho Collie.

– Dakako, ne pokušavam cjepidlačiti. Ali, kada nisam odmah rekla da, ni

objeručke prihvatila ponudu, on se povukao. Promrmljao je nešto o tome kako je

prestar za mene, kako je dvadeset i osam godina prevelika razlika za nas i kako je to

što je uopće pomislio da bih se ţeljela vezati za jednog starca od njega bilo glupo.

Odjurio je iz ove sobe, još uvijek mrmljajući kako je obična stara budala.

– Trebala si poći za njim, Kyra – blago je ukori Rosie. – I trebala si mu reći da

ćeš se udati za njega, da razlika u godinama nije vaţna. Nisu li to bili odgovori koje je

traţio?

– Mislim da jesu, kada sada o tome razmislim. – Odjednom se činilo daje Kyra

postala zlovoljna. Ona se ugrize za usnicu.

– Kada se to zapravo dogodilo? – upita Collie.

– Tek malo prije mog odlaska u Strasbourg.

– I to je razlog zbog kojeg si otputovala onamo, zar ne? – reče Rosie.

– Djelomično. Anastasia je doista ţeljela da budem s njom, dakako, no ondje je

ionako bila moja majka. S druge strane, bio je to dobar izgovor da odem odavde.

Nekako sam imala osjećaj da moram biti sama, kako bih mogla razmisliti, ţeljela sam

izmeĎu sebe i Henrija postaviti odreĎeni razmak.

– Ali, zašto ga nisi nazvala iz Strasbourga? Zašto mu nisi rekla da se ţeliš udati za

njega?

Kyra pogleda Collie i odmahne glavom. Lice joj je odjednom postalo zatvoreno,

bez ikakvih emocija, i ona se nasloni u sofi, na trenutak zatvori oči i nekoliko puta

duboko udahne. Potom ustane i priĎe prozoru, gdje je ostala stajati, zamagljenih očiju

gledajući u vrt. Kroz suze je vidjela tek jedva prepoznatljive obrise drveća. Ono je

bilo golo i turobno, trava je bila pokrivena mrazom, a cvijeće na rubovima travnjaka

uvelo. Njezin je vrt zimi uvijek izgledao jadno i pusto, a ona se tako i osjećala.

Napušteno, ţalosno i tuţno. Razmišljala je o Henriju de Montfleurieu i grlo joj se

stegnulo; osjećaji su joj posljenjdih dana bili odviše blizu površini. Znala je da Henri

pati jednako koliko i ona, jer se doista vole, ali tu nije mogla ništa učiniti. Nije mu

mogla pomoći. Kao ni sebi.

Duboko uzdahnuvši, ona vrhovima prstiju obriše suze s obraza, a potom se okrene

i vrati do kamina, gdje su sjedile Collie i Rosie. – Nisam ga nazvala jer se ne ţelim

udati za Henrija – slaţe ona.

Collie je bila toliko osupnuta da je na trenutak ostala bez riječi. Kad se malo

pribrala, poviče: – To mi je doista teško”povjerovati, Kyra! Jako teško! Voliš mog

oca, to si mi priznala.

– Da – reče Kyra – doista ga volim. Ali ljubav katkad nije dovoljna da bi se

premostile velike prepreke.

– Misliš li na razliku u godinama? – reče Rosie. –Ne.

– Sto onda, postoji li neka vrst… zapreke… razloga zbog kojeg se ne moţeš udati

za Henrija de Montfleuriea? – upita Rosie, napeto promatrajući Kyru.

– Ako misliš na pravna pitanja, ne, ne postoji. Razvela sam se od Jacquesa.

– Ali neka zapreka ipak postoji – reče Rosie, pomno je gledajući. – To si nam

barem upravo natuknula.

Kyra je odmahivala glavom, kao da sama sebi nešto poriče, a onda je naglo ustala

i ponovno prišla prozoru. No, ovoga puta nije zastala i zagledala se van; umjesto toga,

okrenula se i vratila do kamina, a potom ponovno prišla prozoru. Tada je počela tako

hodati gore-dolje, dok joj je lice bilo savršeno mirno, gotovo bezizraţajno. MeĎutim,

u sivim očima odraţavala joj se velika uznemirenost.

Kad se konačno zaustavila, gledala je u Collie i Rosie. Duboko uzdahnuvši, ona

tada ţurno, u bujici isprekidanih riječi reče: – U redu, reći ću vam istinu. Doista se

ţelim udati za Henrija. Ali, ne mogu. Bojim se Guya. Postoji nešto što on zna o meni.

Riječ je o jednoj tajni. Udam li se za Henrija, on će mu to ispričati. Kako bi ga

povrijedio. To ne bih mogla podnijeti. Stoga moram otići.

I Collie i Rosie sjedile su na rubu stolaca, nepomično je promatrajući.

Collie brzo upita: – Kakva je to tajna? Što to Guy zna o tebi, Kyra?

Kyra im se ţeljela povjeriti, no nije mogla. Ostala je i bez posljednjeg tračka

hrabrosti.

Dva para očiju, jedan plavi, drugi zeleni, bila su prikovana za nju na

najneugodniji mogući način i Kvra se

lecne pod tim neumoljivim pogledima.

Na trenutak je ponovno pogledala Collie i Rosie, a onda se okrenula i vratila do

kamina, gdje je zastala, promatrajući jarki plamen, rukama naslonjena na okvir.

Misli su joj se sada komešale; nije joj bilo jasno zašto je uopće bila toliko glupa

da im spomene svoju tajnu. Bilo bi puno bolje da nije rekla ni riječi ili da je smislila

gomilu laţi; sve bi bilo bolje od priznanja da postoji odreĎena zapreka, kako je to

nazvala Rosie.

– Ta tvoja tajna ne moţe biti baš toliko uţasna – reče Rosie. Zatečena, Kyra

gotovo iskoči iz koţe od preneraţenosti, a onda se pokuša smiriti i pribrati.

Trenutak kasnije, polako se okrene i pogleda Rosie koja je sjedila na sofi.

Njih dvije razmijene dug, prodoran pogled, a Kyra onda prigušenim glasom reče:

– Doista je uţasna.

– Molim te, reci nam što to Guy zna o tebi, Kyra – preklinjala ju je Collie. – Što

god nam rekla, nećeš promijeniti naše osjećaje prema tebi. Draga si i meni i Rosie,

stalo nam je do tebe i znam da te moj otac voli.

Kyra je šutjela, intenzivno razmišljajući, pitajući se što da učini i, što je bilo još

vaţnije, što da im kaţe. Laţi. To je bilo f jesenje. Mora im ispričati laţi; nikako im ne

moţe reći istinu.

Rosie se nagne prema naprijed, naslonivši se laktovima na koljena. – Cijela

obitelj zna da Guy voli izazivati nevolje, nitko ne obraća odviše pozornosti ni na

njega ni na to što govori.

– Mislim da bi Henri na ovu stvar svakako obratio pozornost – odvrati Kyra brzo.

– Osim toga, kako to da upravo Guy zna za tu tvoju tajnu? –Collie stane

odmahivati glavom. – Hoću reći, kako ju je otkrio?

– On je dio te tajne – reče Kyra, koju je takva vlastita reakcija toliko razljutila da

bi si istoga trena najradije bila odgrizla jezik. Već je rekla previše i sada se povukla

unatrag, naslanjajući se na rub kamina, pokušavajući umiriti udove koji su počeli

drhtati.

Svjesna toga da je Kyra uţasno uzrujana, Rosie najnjeţnijim mogućim glasom

reče: – Da sam ja na tvome mjestu, preduhitrila bih Guya tako što bih sama rekla

Henriju o čemu je riječ. Zašto to i ne učiniš?

– To nikako ne bih mogla! – gotovo krikne Kyra, sijevajući očima.

– Zašto to onda ne pokušaš s nama? Collie i ja nismo došle kako bismo te

osuĎivale, nego kako bismo te saslušale i pomogle ti ako to ikako moţemo. A u nas

moţeš imati povjerenja. Zašto nama ne kaţeš svoju tajnu, Kyra? Iskušaj je na nama i

onda ćemo zajedno moći zaključiti što je najbolje. Tri su glave pametnije od jedne.

– O, da, pa to je fantastična zamisao – sloţi se Collie i doda: – Guy nije u očevoj

milosti, i to već dugo, ali to svakako znaš i sama. Moj otac više ne sluša njegovo

mišljenje. Još davno izgubio je za njega svako poštovanje.

Kyra je stajala pokraj kamina, ne govoreći ništa, odvagujući riječi.

– Ako ništa drugo, znamo da nisi nikoga ubila, a to znači da ne moţe biti toliko

ozbiljno – reče Rosie. – Hajde, Kyra, povjeri nam se, i moţda ćemo ti moći pomoći.

Moţda pronaĎemo neko rješenje za tvoj problem.

Kyra prebaci pogled s Rosie na Collie, a onda, prije nego što se mogla zaustaviti,

reče: – To bi te moglo uzrujati, Rosie. Vidiš… – Potom naglo zašuti.

Rosie je prodorno pogleda. – Kako to misliš?

Gotova sam, pomisli Kyra. Ovo nikako nisam smjela započeti. Ali, sada moram

nastaviti, više nema povratka. A moţda je tako i najbolje. Moţda se to ipak treba

doznati.

Polako i oprezno, ona počne: – Kad sam 1986. došla ţivjeti u dolinu Loire, jedna

od prvih osoba koje sam upoznala, Collie, bila je tvoja teta Sophie Roland. Ona me na

neki način uzela pod svoju zaštitu i tog rujna, otprilike četiri mjeseca pošto sam je

prvi put vidjela, upoznala me s Guyem. Bili smo na istoj večeri u Monte Carlu.

Kyra osjeti kako joj se usta suše od straha i s mukom proguta slinu, nakašlje se i

pogleda izravno u Rosie. – Te mi je večeri rekao da ste vas dvoje razdvojeni, da si ga

napustila i vratila se u Ameriku…

– Tada sam radila na jednom filmu u Kanadi – prekine je Rosie.

– To sam doznala kasnije. – Činilo se da je Kyri odjednom uţasno neugodno.

Tada brzo reče: – Iskreno mislim… nadam se da te ovo što ću sada reći neće uzrujati,

Rosie.

– Neće, Kyra, doista neće. U rujnu 1986. Guy i ja stvarno smo i bili razdvojeni.

Taj dio priče svakako je istinit.

Kyra kimne. – Guy je te večeri zatraţio broj moga telefona ovdje, kod kuće, i ja

sam mu ga dala. Tjedan dana kasnije, kad smo se već oboje vratili s Aţurne obale,

nazvao me. Počeli smo se viĎati. Sve je počelo posve neduţno, barem s moje strane.

Ţivjela sam odvojeno od Jacquesa, pripremala se za razvod i bila sam usamljena. Bilo

mi je drago što sam stekla nove prijatelje poput Sophie i Guya. Usto, Guy mi je posve

jasno rekao da je sam. Dakako, povjerovala sam mu. Zašto i ne bih? Ali, tijekom

sljedećih nekoliko mjeseci, neizbjeţno smo se vezali.

– Nikada te nije doveo u Montfleurie – reče Collie tiho. – Ali, dakako, to se i ne

bi usudio.

Kyra kimne. – To mi je jasno sada, kada znam koliko svi vole Rosie. Ali, tada mi

se to činilo neobičnim, s obzirom na tfTda je rekao da je sam i da ga je ţena napustila.

Kad sam mu to spomenula, objasnio mi je kako mu je otac staromodan i kako me

nikako ne moţe povesti u dvorac dok ne riješi bračne zavrzlame.

Rosie i Collie značajno se pogledaju, ništa ne govoreći.

Kyra ih pogleda, a potom odvrati pogled i okrene se na drugu stranu. Trenutak-

dva kasnije, s mukom progutavši slinu, reče: – Tako je počela naša veza i stvari su se

zakomplicirale…

– Spavala si s njim – reče Rosie postojanim glasom. – To nam pokušavaš reći, zar

ne?

Kyra se ugrize za usnicu. – Da. Ali, veza je trajala kratko, zajedno smo spavali

samo nekoliko puta.

Zbunjena, Rosie se pomalo namršti. – Je li to ta velika tajna?

– Da.

Collie se stane hihotati. – Mislim da to nije baš tako strašno – reče ona. – Sigurna

sam da mome ocu to neće smetati.

– Hoće – reče ustrajnim tonom Kyra.

– E, pa, meni ne smeta, a ja sam mu bila ţena. I još uvijek sam mu ţena, premda

samo na papiru – reče Rosie, ţeleći osmijehom ohrabriti Kyru. – I koliko je ta veza

trajala? – upita ona, iako je odgovor nije osobito zanimao.

– Ne dugo, ukupno oko tri mjeseca. Guy je ubrzo izgubio zanimanje za mene, već

pošto smo prvi put… vodili ljubav. Kao što obje znate, otišao je u Indiju.

– I vratio se samo jednom, na tjedan dana, a onda ga nije bilo dvije godine – reče

Collie. – I tada si upoznala mog oca.

– Da. Naša je veza započela kao jedno divno prijateljstvo, ako se sjećaš, Collie.

Imali smo puno zajedničkih interesa, dobro smo se slagali i prijateljstvo se razvijalo i

mijenjalo, oboma nam je bilo jako vaţno i tako srao odjednom spoznali da smo se

jedno u drugo zaljubili. Tada sam uvidjela da sam mu to o Guyu trebala ispričati na

samome početku, ali nisam i, iskreno govoreći, nisam imala hrabrosti reći mu bilo što

pošto se naša veza toliko produbila. Valjda sam se bojala da ga ne izgubim.

– Moţeš mu to reći sada. Danas. I apsolutno ti jamčim da ga nećeš izgubiti, Kyra

– uvjeravala ju je Collie. – Poznajem svog oca, inteligentan je, suosjećajan i pun

razumijevanja. On je profinjen čovjek, koji je puno toga vidio, puno toga činio i krase

ga velika mudrost i ljudskost. Doista, budi uvjerena da će to razumjeti. Na posljetku,

njega još nisi ni poznavala kad si upoznala Guya.

– Ne znam što da učinim… bojim se… – Kyra je gledala Collie i bespomoćno

odmahivala glavom.

Rosie zamišljeno reče: – Ti pretpostavljaš da će Guy, udaš li se za Henrija, reći

svome ocu za vašu vezu, no to moţda i ne bi bilo tako.

– No, hajde, Rosie, mogla bih se okladiti da bi mu rekao! – poviče Collie

uzbuĎeno. – Poznajem svog brata. Voli izazivati razdor. Stoga u to uopće nemoj

sumnjati. Molim te lijepo…

– Collie je u pravu, Rosie – reče joj Kyra. – Znaš, iako je Guy ostavio mene,

pošto se vratio iz Indije i doznao za Henrija, ponovno me počeo pratiti u stopu. On je

takav, a ti to moraš znati, budući da si mu ţena. Guy uvijek ţeli ono što ne moţe imati

i nešto što je tuĎe uvijek mu je ljepše od onoga što je njegovo. Moţda je baš zbog

toga takav uţasni ţenskar. Sve mu lako i brzo dosadi, neprestano se mora kretati i

nešto mijenjati.

Slaţući se s tom izjavom, Rosie kimne. – O, to mi je sada već jasno. I mislim da

se upravo to i dogodilo kad smo se vjenčali. Već godinu dana kasnije ja sam mu

dosadila i ţelio je spavati s drugim ţenama. Ja sam morala nastaviti s karijerom, jer

sam je voljela, ali i zbog toga što nam je bio potreban novac. U svakom slučaju, moja

česta i duga izbivanja pruţila su mu dobru priliku da se uokolo zabavlja…

– Bojim se da je to točno – reče Kyra odmahujući glavom. –Guy je čudan,

neshvatljiv na toliko načina. Ali jedno svakako znam: više voli lov od onoga što je

već osvojio i stoga nikada neće biti sretan samo s jednom ţenom.

– U redu – reče Collie odlučno. –.Idemo dalje. Sve tri sloţile smo se oko toga da

će Guy to ispričati ocu, tek tako iz zlobe… na posljetku takva mu je narav. Stoga ga

ti, Kyra, u tome moraš preduhitriti.

– Kako to misliš?

– Moraš otići ocu i sama mu to reći. Što moţeš izgubiti? Zbog te si tajne već

dignula ruke od mog oca.

– To je istina.

– Stoga, idemo! – Collie ustane.

– Hajde, Kyra, uzmi kaput! – usklikne Rosie.

– Sada? Ţelite da mu to kaţem sada?

– O, da, riješimo to već jednom. Rosie i ja bit ćemo ti moralna podrška – reče

Collie.

– Ne ţelim naletjeti na Guya – reče tiho Kyra.

– Nije u Montfleurieu. Prošlog je tjedna došlo do prepirke, pa je otišao u Pariz –

objasni Collie.

Rosie takoĎer ustane. – Ići ćeš s nama do Montfleuriea, a ja ću te odvesti natrag.

PoĎimo stoga prije nego što se predomisliš ili izgubiš hrabrost.

Ţurno su je izvele iz dnevne sobe. Iako se bunila, ti su prosvjedi bili blagi.

Tri ţene naišle su na Henrija de Montfleuriea u velikom predvorju dvorca. Bio je

iznenaĎen što je s njima ugledao i Kyru, uvjeren da je ona u Strasbourgu, no začuĎeni

izraz lica odmah se pretvorio u radost koja mu je preplavila oči.

– Kyra, draga – reče on srdačno i poĎe je pozdraviti, uzevši je za obje ruke, te je

ljubeći u oba obraza.

– Zdravo, Henri – reče ona.

– Kyra ti ţeli nešto reći, oče – reče Collie, preuzimajući inicijativu, odlučna u

nakani da stvar dovede do kraja. – Ţeli ti objasniti zašto je zapravo otišla u

Strasbourg. Ostavit ćemo vas nasamo, pa moţda kasnije svi zajedno moţemo nešto

popiti. – Tada pogleda Kyru. – A ti bi, Kyra, moţda mogla ostati na večeri.

Ne čekajući Kyrin odgovor, Rosie uhvati Collie za ruku. – Moramo se dogovoriti

oko blagdanskih jelovnika. DoĎi.

– Da, idemo – reče Collie i njih dvije nestanu.

Henri povede Kyru u svoju radnu sobu, koja se nalazila u straţnjem dijelu dvorca.

Dovevši je do kamina, pokaţe joj naslonjač i reče: – Sjedni ovdje. Izgledaš kao da si

promrzla do kostiju, draga moja, i vrlo umorno.

Bez riječi, ona sa zahvalnošću utone u naslonjač. Uvijek je bio tako dobar,

najljubazniji čovjek kojeg je ikada vidjela. Nije skidala pogled s njegova lica dok je

sjedao u naslonjač nasuprot njoj, te se naslonio i prekriţio noge.

– A sada, draga moja, reci mi o čemu je riječ. Collie i Rosie izgledale su kao dvije

zavjerenice i svakako su zračile velikom uzbuĎenošću.

Kyra u tom trenutku shvati da za nju postoji samo jedan način na koji moţe

riješiti ovu situaciju, a to je reći mu sve brzo, završiti s tim prije nego što izgubi

hrabrost. Stoga je učinila upravo to, objasnila mu sve jednako kao što je to učinila

pred Collie i Rosie, ne izostavljajući ništa, navodeći sve pojedinosti, iako je neke od

stvari koje je imala za reći izgovorila s teškom mukom.

Konačno dovršavajući priču, ona duboko uzdahne i završi: – 1 tako sam, eto,

pobjegla u Strasbourg, koristeći kao izliku Anastasijinu bolest, budući da sam znala

da će ti Guy, udam li se za tebe, reći za našu vezu samo da bi te time povrijedio. A to

ne bih mogla podnijeti, Henri. Niti bih mogla podnijeti da o meni misliš nešto loše.

– Ali, ja sam to već znao. To oduvijek znam, Kyra dušo. – Reče Henri njeţno,

smiješeći joj se. – Guy mije to rekao prije četiri godine, kad se nakratko vratio iz

Indije i otkrio da izmeĎu tebe i mene postoji srdačna veza puna ljubavi. Neposredno

prije povratka u Indiju, gdje je ostao sljedećih godinu dana, ispričao mi je sve, uza sve

potankosti. Nije mogao izdrţati da mi to ne kaţe.

Kyra je bila posve osupnuta. – Ali… ali… nikada mi to nisi ni spomenuo –

mucala je.

– Zbog čega bih ti to spominjao? – upita Henri, naginjući se prema njoj,

uzimajući je za ruku. – Rekao mi je da je izmeĎu vas dvoje postojala veza, a ja sam

shvatio da mi to ne smeta i da mi nije vaţno. Bila si mi vaţna samo ti. Mi. Muškarac

zna kad ga ţena istinski voli, Kyra, a ja sam bez i najmanje sumnje znao da me voliš.

To je bilo sve što sam ţelio i sve što mi je bilo potrebno.

– Ne razumijem Guya… tako je… zao… – Glas joj je podrhtavao.

– Ne moţe podnijeti sreću drugih ljudi – reče Henri. – Počeo je ljudima kvariti

sreću. Ne znam zašto kaţem počeo. Oduvijek je takav… ljubomoran, zavidan, ljutit,

ogorčen, iako ni za što od toga nema razloga. Posljednjih tjedan dana puno

razmišljam o njemu i sada mi se čini da je oduvijek bio takvo jadno biće. – Henri

uzdahne i tuţno odmahne glavom. – Odgoj je tu, ali nema nikakvog karaktera i

otpornosti. Uvijek je bio ljubomoran na Collie, i bio je ljubomoran na moj odnos s

njegovom majkom. Zbog toga oduvijek iskazuje to veliko suparništvo, ja sam mu

najveći rival.

– Uvjerena sam da si u pravu, Henri. – Ona zašuti, a zatim tiho doda: – Zao mije

što sam te povrijedila. Molim te, oprosti mi.

– Nemam ti što opraštati. I o tebi nikada nisam pomislio ništa loše.

Kyra ga je promatrala u trenutku koji je izgledao kao vječnost. – Što god ti rekao,

znam da sam ti trebala reći za Guya čim smo se upoznali, kad smo postali prijatelji.

Pogriješila sam, navela sam te na pogrešno mišljenje. I to što ti nisam rekla da sam

imala vezu s tvojim sinom bilo je laganje… prešućivanje.

Henri de Montfleurie ne reče ništa, nego ostane sjediti, pomno proučavajući lice

Kyre Arnaud. Vidio je kako joj se u očima odraţava ljubav prema njemu i sjetio se

patnje koju je posljednjih tjedana proţivljavao zbog toga što ga je napustila, pritom

znajući daje i ona patila. Sada je došao trenutak da te boli nestane. Volio je tu ţenu;

ţelio je da bude s njim do kraja ţivota. Sada stoga ustane i priĎe joj.

Nagnuvši se nad njezin naslonjač, on poljubi lice koje gaje tako čeznutljivo

promatralo.

– Hoćeš li se udati za mene, Kyra? Hoćeš li mi postati ţenom?

– O, da, Henri, da!

Na njegovu licu u tom se trenutku pojavi osmijeh i on je ponovno poljubi, a zatim

je pridigne na noge. – PoĎimo potraţiti one dvije čudesno nametljive mlade ţene,

kako bismo im priopćili dobre novosti.

Rosie i Collie sjedile su u maloj obiteljskoj dnevnoj sobi. Kad su u prostoriju ušli

Henri i Kyra, njih su ih dvije pogledale pune iščekivanja. Po njihovim osmijesima

odmah su znale da je sve u redu.

– Sve je riješeno! – usklikne Rosie – to vam se vidi na licu.

– Vjenčat ćete se! – uzvikne Collie, radosno im se osmjehujući.

– Da, vjenčat ćemo se, hvala Bogu! – reče Henri, smijući se. Napetost zbog koje

mu je lice posljednjih tjedana izgledalo ispijeno sada je konačno posve nestala.

– Znao je – reče Kyra, gledajući Collie, a zatim Rosie. – Guy je to Henriju

ispričao prije četiri godine.

Rosie i Collie preneraţeno su je promatrale, osupnute takvim novostima. Collie

ljutito reče: – Znači, sve ove muke bile su nepotrebne.

– Šššš, dušo – ukori je Henri blago. – Nemoj se uzrujavati zbog Guya. On toga

nije vrijedan. I ja imam nešto za reći tebi i Rosie. Mali Alexandre moj je sin. Čim se

Kyra i ja vjenčamo i sluţbeno ću ga posvojiti, dati mu svoje prezime, tako da će sve

biti kako treba i kako Bog zapovijeda.

Collie priĎe ocu i zagrli ga.

Henri joj uzvrati zagrljaj. – Draga moja kćeri – reče joj on tiho u kosu. – Uvijek

misliš na mene i moju sreću.

Ona ga pogleda i nasmiješi mu se. – Rosie i ja znale smo da ti je Alexandre sin,

oče. Iako su mu tek dvije godine, isti je ti. Od glave do pete pravi je de Montfleurie.

Collie je posve svladao umor. Odjednom je osjetila malaksalost i odloţila olovku

na radni stol, nadajući se da će taj osjećaj iscrpljenosti ubrzo nestati.

Bio je petak prijepodne, samo pet dana pred Boţić i ona je još imala toliko toga

za obaviti prije fetes de Noela, tog jedinstvenog blagdanskog razdoblja koje je toliko

značilo svima u Montfleurieu.

Kao i uvijek, Annie je drţala sve konce u rukama i neprestano ju je tjerala od sebe

kad god bi pokušala nekako pomoći; no ţeljela je i sama raditi – to je, štoviše, bilo

potrebno – zbog toga što je nedostatno osoblje uvijek bilo propterećeno i što je bilo

teško odrţavati taj ogromni dvorac. Ali u ovome trenutku nije imala snage otići dolje i

pomoći oko ukrašavanja dvorca. Bila je to veličanstvena tradicija, nešto u čemu je

uţivala još otkako je bila dijete; danas joj je duh bio i više nego voljan za taj posao,

no, na ţalost, tijelo je bilo preslabo.

Gaston i njegov brat Marcel, koji je takoĎer radio u dvorcu, vrijedno su radili već

satima, to je znala, učvršćujući divovsko boţićno drvo u velikom predvorju, koje će

svi pripomoći ukrasiti u nedjelju, reţući grančice boţikovine, drugog zimzelenog bilja

i imele za vaze, te izraĎujući zelene ukrase koje će postaviti na slike u raznim sobama.

Ţaleći zbog toga što se ne osjeća bolje, i silno se trudeći, Collie s naporom ustane

i polako krene prema sofi koja je stajala ispred usplamtjele vatre.

Posve neočekivano, uţasna bol zahvatila joj je cijela leda i ona glasno zastenje, te

se uhvati za rub sofe i spusti glavu medu koljena. U tom poloţaju čekala je da bol

nestane. Nakon nekoliko trenutaka bol se doista i stišala, pa ona sjedne na sofu i

nasloni glavu na meke jastuke, udišući zrak u kratkim udasima. Još nikada u ţivotu

nije u leĎima osjetila takvu bol i sada ju je bilo strah.

Odjednom ju je obuzela panika. Je li se rak vratio? Ne, nije se mogao vratiti. U

kolovozu su je liječnici u Parizu uvjeravali da su odstranili i posljednji dio, daje

razvoj tumora spriječen, doslovno zaustavljen. Nakon liječenja raka maternice, svi

nalazi bili su joj posve uredni i osjećala se neusporedivo bolje, gotovo kao nekada. No

u posljednje vrijeme, doista je osjećala neprekidan umor, slabost, kao da je ostala i

bez posljednjeg tračka energije, toliko gubeći na teţini da se već i sama zabrinula. A

sada još i ova iznenadna bol. Bila je prestrašena i uzbunjena. Koji joj je uzrok? Sama

pomisao na novo podvrgavanje „kemoterapiji bila je dovoljna da zadrhti. Neću, ne

mogu, pomisli ona očajno.

O da, moţeš i hoćeš, govorio joj je tiho neki glas. Izdrţat ćeš bilo što zbog

Lisette, učinit ćeš sve za svoje dijete. Ono te treba. Ono nema oca.

Njezina draga Lisette, njezina slatka djevojčica.

Collin pogled zaustavi se na fotografiji petogodišnje kćeri koja se nalazila na

stoliću pokraj kamina. Bilo je to prelijepo dijete, pametno i puno tolikih dragih

osobina. Bila je to snaţna mala ličnost. Stara duša, tako ju je često nazivala Annie.

Vrlo prikladan opis, uvijek je mislila Collie.

Što će se s njom dogoditi bez mene, upita se Collie zabrinuto, istoga trena

odbacujući tu uţasavajuću pomisao. Neće umrijeti. Vrati li se rak, borit će se za ţivot

zbog svoje male djevojčice.

Ali, da joj se nešto i dogodi, tu je sada bila i Kyra, koja će uskoro biti očeva

supruga i dio obitelji. Ta pomisao donijela joj je veliku utjehu.

Collie je uloţila silan trud da izmeĎu njih dvoje isposluje pomirenje i sada je s

olakšanjem i radošću razmišljala o tome kako je sve na koncu ispalo dobro. Ali ti

napori, naročito ono što su ona i

Rosie učinile u subotu, odnijeli su svoj danak i zbog njih se sada osjećala

iscrpljenom, oslabljenom.

Ipak, to je vrijedno onoga što smo postigle, prošapće Collie samoj sebi. Moj je

otac konačno sretan; Kyra je sretna; mali Alexandre postat će zakonitim djetetom i

konačno će imati oca, svog pravog oca.

A moj otac imat će drugog muškog nasljednika koji će nastaviti lozu de

Montfleuriea, dogodi li se Guyu bilo što. Collie shvati daje upravo to drugo razlog

zbog kojeg je prošloga tjedna osjećala toliko olakšanje. Nikada nije ţeljela da Lisette

naslijedi dvorac i posjed, da bude opterećena svim neizbjeţnim problemima.

Misli joj se sada, što nije bilo nimalo neobično, usmjere na brata.

U kakvu se samo on jadnu osobu pretvorio. Godinama je bila silno razočarana i

iziritirana njegovim ponašanjem; ipak, trudila se da prema njemu bude pravedna i,

doista, nekako je uspjela zadrţati odreĎenu količinu ljubavi. Na ţalost, čak i toga je

sada već posve nestalo, tako da prema njemu više nije osjećala apsolutno ništa.

Zapravo, bio joj je vrlo antipatičan i nadala se da neće biti toliko drzak da se pojavi za

Boţić. Svakako neće, nakon onako odvratnog ponašanja prije dva tjedna. S druge

strane, on bi to i mogao učiniti. S njime se nikada ne zna, Guy je posve nepredvidiv. I

debele je koţe. I vrlo glup.

Lijep i glup, reče ona tiho, misleći kako se taj izraz moţe primijeniti i na

muškarce, jednako kao na ţene.

Guy je kao mladić svakako bio lijep, i razvio se u izuzetno zgodnog muškarca. I,

oh, kako su ga ţene samo razmazile i pokvarile, zbog tog razorno lijepog izgleda,

kobnog šarma, koji je mogao otvarati i zatvarati poput slavine. I obitelj ga je takoĎer

razmazila, uvijek mu traţeći opravdanja i olakotne okolnosti. Mi smo krivi. Mi smo

pripomogli nastajanju čudovišta u koje se pretvorio. Koliko god to bilo neljubazno,

nadala se da više nikada neće doći na vrata Montfleuriea.

Collie poţali što se Rosie uopće udala za njega. Da do toga nije došlo, on je ne bi

povrijedio. S druge strane, da se Rosie nije udala za Guya, ona i njezin otac ne bi bili

obdareni time da im Rosie bude član obitelji. Sebična sam, reče samoj sebi, mislim

samo na sebe i oca, a ne i na nju. I hvala Bogu što smo dobili Rosalind Madigan, koja

nam je pruţila toliko ljubavi, odanosti i potpore, i koja nam je zauvijek odana i brine

se za naše dobro. Na svijetu ne postoji nitko tko bi bio poput Rosie. Ona je pravi

anĎeo.

I veći dio vremena koje neće provoditi na snimanju, bit će ovdje, u Montfleurieu,

podsjeti se Collie. U slučaju da mi se nešto dogodi, aktivno će sudjelovati u podizanju

Lisette.

Neću umrijeti

Neću si dopustiti da umrem.

Bit će mi bolje.

Ona ponovno nasloni glavu na meki jastuk i sklopi oči, puštajući mislima da joj

lutaju. Nakon Boţića, poći će u Pariz i otići liječnicima koji su je liječili proteklog

ljeta. Oni će znati što treba poduzeti. Oni će joj pomoći. Oni će je izliječiti ako se rak

doista vratio.

Nakon nekoliko minuta, Collie shvati daje povratila dio snage, te se uspije podići

i otići do stolića, odakle uzme Claudeovu fotografiju u srebrnom okviru. Vrativši se s

njom na sofu, još ju je dugo ostala promatrati, prema svome muţu osjećajući tako

silnu ljubav. Bio joj je duboko u srcu, dio same biti njezina postojanja.

Poginuo je prije dvije godine, kada mu je bilo samo trideset godina, upravo

onoliko koliko je njoj sada. Kakva glupa nesreća. Sudar se dogodio dok se iz Pariza

vraćao u Montfleurie. On ga nije skrivio, a ipak je jedini poginuo. Otrgnut od njih u

najboljim godinama. Ono što je bilo najokrutnije i najironičnije bilo je to što je radio

kao ratni izvjestitelj za Pariš Match i što tijekom svih tih godina, kao novinar ubačen

u središte opasnosti, nikada nije zadobio ni najmanju ogrebotinu.

Dok je i dalje promatrala fotografiju koju je drţala u rukama, srce joj se sve više i

više stezalo. Oh, Claude, Claude, toliko mi nedostaješ. Ne mogu više bez tebe. Bio si

sav moj ţivot, najbolfi dio mene. Bez tebe više nema ničega, samo ovaj jadni ostatak

ţiypta. Više nije mogla zaustaviti suze i na odreĎeni način osjetila je olakšanje jer se

tako oslobodila dijela boli.

On je bio jedini muškarac kojeg je ikada voljela i doista joj je predstavljao cijeli

ţivot. Koliko god pokušavala ne misliti na tu bol, dalje ţivjeti bez njega najbolje što

moţe, otkrila je da joj to uglavnom ne uspijeva. Claude ju je opsjedao. Ţeljela je da je

opsjeda.

Svi su joj govorili da će joj s vremenom biti bolje, no to se nije dogodilo, a ona je

znala da i neće, čak i da doţivi devedesetu. Ali, ja neću toliko ţivjeti. Neću doţivjeti

starost.

Collie je dobro znala da brojni ljudi preţive rak i da često ţive dugo i to punim

ţivotom. Pa ipak, u posljednje vrijeme, negdje duboko u njoj, počela se javljati nova

spoznaja; bio je to uţasan osjećaj da joj se ţivot primiče kraju. Iako joj nije bilo jasno

zašto joj se ta spoznaja unosi u misli, duboko u srcu počela ju je prihvaćati. U

pojedinim ju je trenucima poricala, borila se protiv nje, kao što je to činila sada, no

ona joj se uvijek vraćala.

Iako nije znala zašto, Collie je odjednom i posve neočekivano obuzeo osjećaj

smirenosti, te se opustila, osjećajući se pomireno sa sudbinom. Bilo je to kao da joj

netko miluje kosu, tješi je, pruţa joj bezgraničnu ljubav i sada jednostavno nije ţeljela

da se taj osjećaj izgubi. U tom trenutku sklopi oči. Bila je posve smirena.

Kaţu da dobri umiru mladi, pomisli Collie u jednom trenutku. Moja je majka bila

mlada kad je umrla od raka; Claude je bio mlad kad je onako tragično poginuo u onoj

vatrenoj kugli. Ako mi je sudbina namijenila da napustim ovaj svijet prije svih

očekivanja, onda neka tako i bude. Prihvaćam svoju sudbinu jer bez i najmanje

sumnje znam da je ne mogu promijeniti. U Boţjim sam rukama, a On je taj koji je sve

stvorio, koji je sve zamislio.

Svatko od nas dolazi na ovaj svijet s nekim zadatkom, ciljem i kada ga

postignemo, kada ispunimo tu zadaću koju nam je povjerio, On nas uzima k Sebi. Sto

god da mi se dogodi, što god da se dogodi svima nama, to je Boţja volja…

– Maman, hoćeš li doći dolje vidjeti drvce?

Collie prstima ţurno obriše vlaţne obraze i namjesti osmijeh prije nego što je u

sobu uletjela Lisette. Ugledavši kćer, Collie se ponovno nasmiješi, no ovoga puta to je

bio osmijeh koji je došao iz srca.

Kako je Lisette samo draţesna, u tom prošivenom zimskom odijelcu koje joj je

Rosie donijela iz New Yorka. Bilo je jarkoţute boje, ukrašeno crvenim vrpcama, a

ona je u njemu izgledala poput malene fotografije umetnute u okvir.

– Slatka moja ţuta ptičice – reče Collie, ponovno joj se smiješeći, toliko je voleći.

– Gaston je već uspravio drvce! Tako je veliko, Maman. Najveće drvce na

cijelome svijetu, kaţe Gaston. – Ona tada primijeti Claudeovu fotografiju koja je

leţala na sofi pokraj Collie, te je uzme. – Zašto je ova tatina slika ovdje?

– Zbog toga što ga volim gledati dok razgovaram s njim.

– Govori li i on tebi, Maman? – upita Lisette, naslanjajući se na Collino koljeno,

podiţući pogled prema njezinu licu.

– Da, dušo, i on govori meni.

– Ali, tata nije tu. On je na nebu i ondje je anĎeo kod Boga.

– To je točno, Lisette, ali mi ipak govori… u najdubljem, najskrovitijem dijelu

moga srca.

– Ali nebo je tako jako daleko. Kako moţeš čuti tatu kada je tako jako, jako

daleko, tamo gore? – Lisette na trenutak podigne pogled prema stropu, a onda svojim

velikim tamnim očima upitno pogleda majku.

– Zbog ljubavi. Tatina ljubav prema tebi i prema meni donosi njegov glas u moje

srce i zbog naše ljubavi prema njemu, ja ga mogu čuti, a i on čuje mene.

– Oh… – Lisette je nagnula glavu na stranu, pokušavajući to shvatiti, pritom se

lagano mršteći.

– Ljubav je najjača stvar na svijetu, Lisette, to nikada nemoj zaboraviti, dušo

moja. Ona moţe pokrenuti i najveće planine.

Petogodišnja djevojčica kimne i zatim reče: – Nisam ţeljela da tata ode na nebo.

Zašto nas je morao napustiti?

– Jer je takva Boţja volja – reče Collie njeţno.

Dijete se zamislilo, trudeći se da shvati majčine riječi. Trenutak kasnije ona upita:

– Je li i to bila Boţja volja kada je Annina mačkica otišla i postala mačjim anĎelom?

– Da, mislim da je i to bila Boţja volja.

– Ne sviĎa mi se Boţja volja! – reče Lisette povišenim tonom, a u očima joj se

odjednom pojavi ljutnja.

– Ni meni – reče tiho Collie i njeţno dodirne kćerkino lice. –Ali, na ţalost, tu se

ništa ne moţe, dušo moja.

Nakon nekoliko trenutaka tišine, Lisette neočekivano, onako kako to djeca obično

čine, promijeni temu: – Yvonne i ja bit ćemo pratilje na vjenčanju Kyre i djeda. Tante

Rosie izradit će nam haljine od baršuna boje trešnje.

– Tako znači…

– O, da, Maman, i imat ćemo crvene kape od baršuna ukrašene hrpama crvenih

trešanja. Tante Rosie rekla mi je to maloprije, dok smo u kuhinji rezale imelu. Kape

radi zbog mene. Sto ćeš ti nositi na djedovu vjenčanju? TakoĎer haljinu boje trešnje?

– Zapravo ne znam. – Collie odmakne kosu s Lisettina lica i nastavi: – Ali,

poĎimo sada dolje, pa ćemo pitati Rosie, moţe?

– O, da, idemo. Ali, ti razgovaraj s njom. Ja ću pomoći Marcelu i Gastonu s

badnjacima.

– U redu. Ali, molim te, Lisette, učini mi uslugu! Vrati tatinu sliku na stol, ondje

gdje joj je mjesto.

– Da, Maman – reče dijete, oprezno noseći fotografiju u obje ruke.

Kad je pokušala ustati, Collie ponovno osjeti oštru bol, koja je posve onesposobi i

u tom trenutku padne natrag na sofu, a na licu joj se pojavi izraz uţasne boli.

Lisette se okrenula upravo u tom trenutku, te je primijetila izraz majčina lica. Na

njezinu licu pojavi se velika zabrinutost i ona potrči prema majci. – Maman! Maman!

Što ti je? Nešto te boli? Sto ti je?

– Ništa, dušo. Ništa. Zaboljela su me leĎa. – Collie se prisili na vedar smijeh. –

Izgleda da starim… valjda imam nekakvu reumu.

Lisette se čvrsto pripije uz majku i pritisne lice na njezin pulover. – Ne ţelim da

te nešto boli, Maman, ne ţelim da te nešto boli – poviče ona na rubu suza.

– Bol mi nestaje, srce. Evo, još samo malo – reče Collie, te zatvori oči, čvrsto

drţeći dijete u zagrljaju, ljuljajući je naprijed-natrag. Pritom je u sebi molila: Molim

Te, Boţe, nemoj me još otrgnuti od nje. Molim te da još samo malo ostanem s njom.

Rosie je stajala na ljestvama ispred kamina u obiteljskoj dnevnoj sobi. Tijekom

posljednjih desetak minuta pokušavala je na zrcalo koje je stajalo iznad kamina

učvrstiti dvije velike grane boţikovine.

Još prije ispreplela ih je u jedinstvenu cjelinu, povezavši ih tankom ţicom, a sada

je pokušavala dobro učvrstiti taj dugački ukras, no to joj nikako nije uspijevalo onako

kako je ţeljela. U trenutku kad se malo nagnula unatrag kako bi bolje promotrila što je

učinila, zazvonio je telefon. Uporno je zvonio nekoliko puta, a kako se nitko nije

javljao, ona side s ljestava, tiho gunĎajući, i podigne slušalicu.

– Chateau de Montfleurie… allo – reče ona, pomalo bez daha. Smetnje na vezi

bile su jake. Jedan muški glas iz velike daljine reče: – Molio bih gospoĎicu Rosalind

Madigan.

– Ja sam. – Bio je to neki glas koji joj nije bio poznat.

– Rosie! Zdravo! Ja sam, Johnny. Johnny Fortune.

– Zaboga, Johnny! Kako si? – reče ona iznenaĎeno.

– Odlično. A ti?

– Dobro, pripremam se za Boţić. Odakle zoveš? Zvučiš kao da si na nekom

drugom planetu.

– I moglo bi se tako reći… U Las Vegasu sam.

– Ali, kod tebe sada mora biti duboka noć…

– Naravno, srce. Ovdje je tri ujutro. Upravo sam završio koncert. Mislio sam kako

bi bilo zgodno da te nazovem prije nego što poĎem u krevet. Htio sam ti zaţeljeti

sretan Boţić i reći ti da dolazim u Europu. U siječnju. Misliš li da bismo se mogli

naći? Otići na večeru? Ili nešto slično?

Oklijevala je, istog se trena pitajući zbog čega to cink Spremala se razvesti od

Guya, tako da on više nije bio nikakva prepreka. To nikada i nije bio. – Voljela bih to,

Johnny – reče ona na posljetku. – Voljela bih se vidjeti s tobom.

– Hej, pa to je divno! Fantastično! Bit ću u Parizu. Hoćeš li i ti biti ondje? Ili tu

gdje si sada?

– Bit ću u Parizu.

– Mogu li dobiti tvoj broj?

– Dakako. Usput, kako si me uspio pronaći? Hoću reći, kako si došao do ovog

broja?

– Vjeruj mi, nije bilo lako. – On se nasmije. – Jučer mi je Nell rekla da si u

Londonu i dala mi broj studija. Ponovno. Već mi ga je bila dala. No, i tako sam

razgovarao s jednom finom damom, Aidom Young. Ona mije rekla da nisi u

Londonu. Niti u Parizu. Kad sam je još malo stjerao u kut, rekla mi je da misli da si

otišla u Montfleurie, ali nije točno znala kako bih mogao doći do tebe. Da ti pravo

kaţem, stekao sam osjećaj da me ograĎuje kamenim zidom, jednako kao i Nell.

Oboruţan tim imenom, nazvao sam Francisa Raevmaekersa u njegovu prodavaonicu

u Londonu… znaš, to je onaj tip od kojeg kupujem srebro. Pitao sam ga je li kada čuo

za neko mjesto koje se zove Montfleurie i što to točno predstavlja. Hotel? Grad? Ili

što? Znao je i objasnio mi da je to jedan od velikih dvoraca u dolini Loire. Nabavio mi

je broj i, eto, sada konačno razgovaram s tobom.

– Zao mi je što si se toliko namučio. Uistinu mi je ţao.

– Zašto su me Nell i Aida Young toliko ometale, Rosie?

– Mislim da nisu.

– Jesi li udata ili tako nešto? – upita Johnny sada odjednom oštrijim glasom.

Rosie duboko udahne. – Bila sam. Sada ţivimo odvojeno. Uskoro se razvodimo.

– Tako… Koji ti je broj u Parizu?

Rosie mu da broj i zatim reče: – Kada misliš da ćeš točno biti u Parizu?

– Još ne znam točno. Valjda oko sredine siječnja. Nadam se. Javit ću ti. Ţelim ti

ugodan Boţić, srce, i jako mi je drago što sam te pronašao.

– I ja tebi ţelim lijep Boţić. Hvala ti što si nazvao, Johnny. Rosie spusti slušalicu

i još nekoliko trenutaka ostane tako zamišljeno stajati, drţeći ruku na aparatu.

S vrata dnevne sobe Collie reče: – Nisam prisluškivala, ali jednostavno nisam

mogla ne čuti, Rosie. Hoćeš li se doista razvesti od Guya?

Brzo se okrenuvši, Rosie joj uputi dug pogled, a zatim polako kimne glavom. –

Tvoj otac i ja razgovarali smo o tome još onoga dana kad sam došla ovamo. On je

potaknuo tu temu, a ja sam u razgovoru shvatila da to što govori ima puno smisla.

– Ja mogu reći samo: hvala Bogu! – Collie ude u sobu i zagrli Rosie. – Bilo je

krajnje vrijeme da stekneš slobodu. Toliko mi je drago što si se odlučila na taj korak.

To je trebalo učiniti još odavno.

– Ti ne misliš da će Guy doći za Boţić, zar ne? – upita Rosie zabrinuto.

Collie pomalo ţestoko odmahne glavom. – Sumnjam. Mislim da čak ni on ne bi

mogao biti toliko neizmjerno bezobrazan, doista. I mora znati da je zabrljao jednom

zauvijek i da više nije dobrodošao.

– Valjda si u pravu, nadam se da jesi. – U Rosinu glasu bilo je sumnjičavosti.

– Neće doći – uvjeravala ju je Collie odlučno.

– Jednom ću se valjda ipak morati vidjeti s njim, reći mu da traţim razvod – reče

Rosie tiho, vraćajući se prema ljestvama.

– Ne znam zašto. Ja barem mislim da moj brat od tebe ne zasluţuje nimalo

obzirnosti. On prema tebi nije bio ni dobar ni fin. Nimalo.

– To je točno. U tom slučaju, valjda se više i neću vidjeti s njim. Ali, pokrenut ću

postupak za razvod.

Collie je prodorno pogleda, a u kutovima usta pojavi joj se blag osmijeh. – Je li

taj Johnny koji te nazvao onaj slavni pjevač?

– Da. Početkom nove godine dolazi u Pariz. Ţeli da večeram s njim.

– Mislim da je to predivno, Rosie, dušo. Toujours l'ajnour… toujours l'amour.

Rosie osjeti kako se zarumenjela; u trenutku kad je nešto zaustila, u sobu ţurno

ude Annie.

– Madame de Montfleurie, upravo vam je stigao ovaj paket. Posebna dostava. Iz

Kalifornije je. Ja sam potpisala potvrdu o prijamu.

– Hvala, Annie – reče Rosie tiho, uzimajući pošiljku.

Annie se okrene i poĎe prema vratima, a onda se zaustavi i pogleda Collie. –

Izgledaš blijedo i umorno. Dominique je za ručak pripravila izvrsnu juhu… une

excellente soupe de poulet et le-gumes. – Uz te riječi, Annie nestane.

Dok je otvarala paket, Rosie usklikne: – Šalje mi ga Gavin iz Los Angelesa! Oh,

divno, to je scenarij Napoleona i Josephine! Unutra je još nešto. – Rosie odloţi

scenarij na ljestve i u ruke uzme drugi predmet, kutiju, očito dar, zamotanu u debeli

plavi papir i povezanu zlatnom vrpcom. Na vrhu kutije bila je učvršćena mala

omotnica. Izvadivši karticu s porukom, ona je naglas pročita: »Hvala ti, Rosie, za

najljepše kostime koje sam ikada vidio, za to što si tako dobra suradnica i za to što si

mi prijateljica. Sretan Boţić, s puno ljubavi, Gavin«.

– Kako je to lijepo od njega – reče Collie. – Otvori kutiju, Rosie.

– Moţda bih trebala pričekati, staviti je pod drvce i otvoriti je na Badnjak

navečer, kada svima dajemo darove.

– Ne budi smiješna. Umirem od znatiţelje. Pogledajmo odmah.

Rosie rastrga papir i u ruci joj ostane tamnoplava kartonska kutija na čijem su

vrhu, u donjem desnom uglu, stajali inicijali »HW«. U kutiji se nalazila koţna kutijica

s istim tim, ovoga puta zlatnim, slovima. – Harry Winston – reče Rosie preneraţeno, i

podigne poklopac. Kad je ugledala ono što se nalazilo unutra, gotovo je ostala bez

daha! – Oh, Collie, pogledaj! Najljepši biseri koje sam ikada vidjela. – Dok je to

govorila, izvadila ih je iz kutijice i pokazala Collie, čije su se zjenice takoĎer

iznenaĎeno raširile.

– Pravi biseri – usklikne Collie. – Moraju biti pravi ako su od Harryja Winstona.

Rosie kimne. – Svaki put kad zvršimo film, Gavin mi daruje nešto osobito, ali još

mi nikada nije dao nešto ovakvo. Pogledaj koliko su lijepi na svjetlu. – Ona ih

uzdigne pred prozorom, a zatim ih pruţi Collie.

– Fantastični su – reče Collie tiho, glasom koji je takoĎer bio prepun divljenja. – I

očito vrlo vrijedni.

– Da, moraju biti jako vrijedni. Kasnije moram nazvati Gavina, da mu se

zahvalim. Ondje je još uvijek noć, zapravo tri u noći. Nazvat ću ga večeras oko šest

po našem vremenu. Ondje će biti devet ujutro.

– Izvoli – reče Collie, vraćajući joj bisernu ogrlicu. – A sada, ako imaš pet minuta

slobodnog vremena, moţemo porazgovarati o tome što ću odjenuti za očevo

vjenčanje. Koliko sam čula od Lisette, ona i Yvonne bit će odjevene u baršun boje

trešnje. Ali, ja nadam se, neću.

Rosie se nasmije. – Nećeš. Samo dvije pratilje, a ne i dvije časne matrone, rekla

sam sinoć Kyri. Mislila sam da bismo ti i ja mogle nositi nešto što već imamo. Da ti

pravo kaţem, već će mi biti dovoljno teško istovremeno raditi i dvije haljine za

djevojke.

– Moţda bi ti Yvonne mogla pomoći.

– Već mi se ponudila i svakako će moći sašiti kapice za njih dvije. Već sam

naručila tkaninu od Madame Solange u Parizu i ona je večeras predaje dostavljaču.

Trebale bismo je dobiti već sutra i ja ću odmah početi raditi na haljinama.

Imat ćeš pune ruke posla – reče Collie tiho, spuštajući se na sofu, promatrajući

Rosie kako se vraća na ljestve. – Vjenčanje je za samo deset dana.

– Znam. – Rosie ispravi grančicu boţikovine, te je ponovno pogleda, malo se

odmaknuvši unatrag; zatim preko ramena reče Collie: – Dovršit ću te haljine, makar

zbog toga morala raditi cijele noći, svake noći.

– Znam to, Rosie. Na svijetu nema takve osobe kao što si ti… fantastična si.

Pariško je nebo nalikovalo slici izraĎenoj u samo jednoj, turobno sivoj boji.

Oblaci su prijetili kišom.

Gavin Ambrose stajao je pokraj prozora u dnevnoj sobi svog apartmana u hotelu

Ritz i mrzovoljno gledao na ulicu. Tog nedjeljnog jutra vrijeme je bilo tmurno,

sumorno.

Pred njim su još bili cijeli dan i večer i tek onda, u ponedjeljak, trebao se ukrcati u

Concorde za New York. Činilo mu se da je to beskrajno puno vremena; nije znao što

bi do tada sa sobom trebao činiti.

Na nesreću, Rosie je bila primjetno odsutna, otišavši za Boţić u dolinu Loire.

Osim nje, u Parizu je poznao jedino još par viših rukovoditelja studija Billancourt. S

njima se vidio u petak i subotu; sada, danas, nije imao nikakva posla ni cilja.

Pomisao na to da će biti sam ispunjavala ga je svojevrsnim strahom i

potištenošću. To je za njega bilo neuobičajeno. Bio je poznat kao usamljenik, uţivao

je u samoći i ona mu ranije nikada nije smetala. Ali, u posljednje vrijeme nekako je se

počeo uţasavati. Kad je bio sam, imao je vremena za razmišljanje; a misli su ga već

mjesecima uznemiravale.

Ţivot mu je bio u posvemašnjem neredu. Brak mu se raspadao. Ostao mu je još

samo rad. To je barem volio. Bio je to temeljni dio njegove ličnosti, cjelokupni razlog

njegova postojanja. Bez odmora je snimao film za filmom uglavnom zbog toga da bi

nečime bio zaposlen. Na taj način uspijevao je izbjegavati rješavanje osobnih

problema ili suočavanje s demonima koji su ga progonili.

U posljednje je vrijeme počeo priznavati, iako tek samome sebi, koliko mu je

cijeli brak zapravo farsa. U tom braku nije bilo ničega. Tek crna rupa. Razjapljeni

ponor. Bez dna. U njemu nije bilo nikakvih emocija. Čak ni mrţnje. Samo

ravnodušnosti. IzmeĎu njega i Louise nije postojalo ništa, osim nekakve sjene

nekadašnje veze. Sada se pitao je li ta veza ikada i postojala.

Louise je bila egocentrična, sobom zabavljena mala kučkica, s vrlo malo mozga i

bez imalo razumijevanja za njega, njegov posao, njegovu zahtjevnu karijeru, općenito

za njegov ţivot. Kao i bez imalo razumijevanja za bilo koga drugog. U tom je pogledu

bila glupa na posve jedinstven način.

Njegova slava uopće mu nije puno značila, bio je to jednostavno nusprodukt

onoga što je radio, čime se bavio – glume. Ali ta njegova slava udarila je u glavu njoj.

Usto, već dugo nije pokazala zanimanje za njega kao muškarca. Mamili su je ljepši,

zeleniji pašnjaci. To nije značilo da mu je do toga bilo stalo. I on je u odreĎenom

smislu bio kriv za to, jer ni ona njega nije istinski zanimala.

Stotinama puta pitao se zašto su se uopće vjenčali. Glupo pitanje; i predobro je

znao odgovor. Vjenčali su se zbog toga što je bila trudna. Njezina trudnoća pretvorila

se u noćnu moru. Uslijedila je uţasna tragedija.

S Louise je ostao samo zbog toga. Da bi joj pomogao prebroditi fizičku i psihičku

bol. Iskreno joj ţeleći pomoći u ozdravljenju, tada je shvatio da će i vlastite rane

zaliječiti isključivo time što će pomagati njoj.

Posve neizbjeţno, ona je ponovno zanijela i kad se rodio David, prije gotovo

osam godina, zaljubio se u svog sina. U lošem braku ostao je zbog djeteta.

Svojom nevjerom Louise je odlučila poništiti njihov brak dok je David još bio

posve malo dijete. On je u tome nikada nije pokušao spriječiti, budući da mu više nije

bilo stalo do toga što ona čini i budući da tada već ionako više nisu dijelili postelju.

Sada se odjednom počeo pitati što bi se dogodilo srDavidom da se njih dvoje

razvedu. Bi li to dijete postalo ţrtvom ogorčenog

natezanja? Gavinove misli izgube se u neprobojnome mraku. S tom se pomisli

jednostavno nije mogao suočavati. Barem ne u tom trenutku. Ne danas. Nikada.

Već ćeš to dočekati, reče on samome sebi. Dakako, bude li dovoljno dugo čekao,

Louise će biti prisiljena zatraţiti razvod. On je već bio na rubu odluke da poduzme taj

korak. Bio je posve svjestan toga koliko je duboko povezana sa senatorom s kojim se

viĎa u Washingtonu. Udovcem. Bogatim senatorom. Senatorom koji zastupa

općeprihvaćeno ispravne stavove. Allan Turner je za Louise savršen partner.

Da, on će taj trenutak svakako dočekati. A tada će, barem, moći postaviti

odreĎene uvjete. Nije imao nikakve namjere oduzimati joj dijete; to bi bilo posve

bezobzirno. Nesmetan pristup Davidu i zajedničko starateljstvo, to je bilo ono što je

ţelio i što je namjeravao dobiti.

Tiho opsovavši, Gavin se okrene od prozora i poĎe u spavaću sobu, pogledavajući

na sat. Bilo je gotovo jedanaest.

Morao je izaći, udahnuti malo svjeţeg zraka, hodati kako bi se mogao riješiti tih

turobnih misli. Ali, izlazak je bio ponešto problematičan. Jedna od loših strana takve

glumačke slave bila je velika uočljivost i odviše prepoznatljivo lice.

On na sebe stavi šal, šešir, odjene kaput od kašmira i stavi tamne naočale te se

pogleda u najbliţe zrcalo. Potom se nasmiješi. Ni sam se ne bi prepoznao. A nitko ga

nije prepoznao ni kad je prošao kroz hotelsko predvorje i izašao na Place Vendome.

Gavin nije osobito dobro poznavao Pariz, no budući da je uvijek odsjedao u

Ritzu, područje oko hotela bilo mu je poznato i on se sada uputi u smjeru Place de la

Concordea. Čim se našao na otvorenom i čim je počeo ţustro koračati, zlovolja i

nezadovoljstvo samim sobom počeli su nestajati.

Ubrzo se zatekao kako je posve koncentriran na Napoleona i Josephine.

Promatrao je Pariz redateljskim očima i istodobno Napoleonovim očima, koji je toliko

promijenio arhitektonsko lice toga grada i pribliţio ga današnjem izgledu.

Gavin je iz pročitanih knjiga znao da je Napoleon deset godina ţelio novčano

potpomagati francusko graditeljstvo, a francusko kiparstvo i punih dvadeset godina. S

tim je ciljem isplanirao izgradnju slavoluka pobjede, koj su trebali slaviti bitke kod

Marenga i Austerlitza, mir i vjeru.

No na koncu je izgradio samo dva, od kojih je manji bio posvećen uspomeni na

Austerlitz, a veći uspomeni na Grande Annee, »vojsku kojom imam čast

zapovijedati«, rekao je tada svome arhitektu.

Sada, stojeći na početku Champs-Elyseesa, Gavin podigne pogled uz elegantni

bulevar, zaustavljajući ga na tom velikom slavoluku koji je Napoleon izgradio i

posvetio svojoj voljenoj vojsci. Are de Triomphe de l'Etoile izgledao je upravo onako

kako je on ţelio i car je napomenuo da »spomenik posvećen toj Grande Annee mora

biti velik, jednostavan i veličanstven, ne preuzimajući ništa iz antike«.

A upravo to bilo je ono što mu je njegov arhitekt Chalgrin i podario, zaključi

Gavin, nastavljajući koračati Champs-Elyseesom u smjeru slavoluka, odsutno

pogledavajući boţićne ukrase kojima je ulica bila pretrpana.

Za Gavina je snimanje upravo ovog filma bilo ispunjavanje sna iz djetinjstva. Još

u mladosti intrigirale su ga osobe koje su postigle velike uspjehe i iza kojih su bila

velika djela, a naročito Napoleon.

Kao dijete koje je odrastalo u New Yorku, privukle su ga povijesne knjige, jer je

ţelio doznati još više o ljudima koji su svojim neponovljivim i neizbrisivim tragom

obiljeţili svijet. Njegova očaranost nije poznavala granice. Kako su ti ljudi

funkcionirali kao osobe? Zbog čega su bili drugačiji od drugih? Kakav im je bio

emocionalni ţivot? Zbog čega su voljeli ţene koje su voljeli? Ili se druţili s

muškarcima s kojima su se druţili? Koja ih je to unutarnja snaga pokretala, dovodila

ih do takvih veličanstvenih vrhunaca? Koji je to bio tajni sastojak njihovih bića koji ih

je izdizao iznad mase? Ili posve jednostavno, zašto su upravo oni bjli veći od svojih

suvremenika?

Jedna stvar koju je, na svoje veliko iznenaĎenje, otkrio bila je činjenica da su ljudi

koji su za svog ţivota bili velikani, a nakon smrti postali besmrtnima, imali i odviše

ljudskih osobina i nevjerojatnih mana.

Ali upravo te velike povijesne ličnosti bile su njegovi junaci, a ne igrači footballa,

zvijezde baseballa ili rock-glazbenici, koje su njegovi prijatelji neprestano idealizirali.

Dakako, i on se divio nekolicini glumaca, budući da je i sam ţelio postati glumcem.

Paul Nevvman i Spencer Tracy bili su dvojac koji je za njega imao osobito značenje i

koji je bio u posve zasebnoj kategoriji.

Tracvja u filmu Loš dan u Black Rocku nije bilo lako nadmašiti; kao ni Newmana

u filmu Fort Apache, Brorvc. Ovaj drugi pojavio se u kinima 1981. godine i gledao ga

je četiri puta u jednako toliko dana, posve zanijet Nevvmanovom izvedbom. Taj film,

o policijskoj stanici u Bronxu i policajcima koji su u njoj radili, s glumačkog je

stajališta na njega silno utjecao.

Bronx. Kakve je samo uspomene to ime u njemu budilo. Odrastao je u dijelu

Bronxa zvanom Belmont, ni pribliţno toliko neciviliziranom i opasnom kao Juţni

Bronx, gdje se odvijala radnja filma.

Ali gdje su samo te dječačke i mladenačke godine njegova ţivota u Belmontu bile

u odnosu na Pariz i njegov današnji ţivot i neizmjernu slavu…

Katkada se pitao kako se sve to uopće moglo dogoditi.

U jednom trenutku bio je nepoznati glumac koji se borio za preţivljavanje,

smatrajući se sretnim kad bi dobio bilo kakakv posao, bilo na Off-Broadwayu, bilo na

televiziji. Već sutradan bio je dvadesetpetogodišnja zvijezda broadwayskih pozornica,

kojeg su kritičari slavili kao najveći talent na daskama otkako je Brando 1947.

ovjekovječio ulogu Stanlevja Kowalskog u predstavi Tramvaj zvan čeţnja. Uvijek je

dovodio u sumnju tu usporedbu, i tada i sada, budući da je debitirao upravo u toj

ulozi. Za kritičare je to bila laka i očita usporedba. No, je lije zasluţio?

Bilo je to 1983. godine. Godine prepune značajnih dogaĎaja. Rodio mu se sin,

Hollywood ga je pozivao i on se odazvao. I nekoliko sljedećih godina jurio je od

Istočne do Zapadne obale i natrag, sve dok se konačno nije skrasio u Hollywoodu. Ali

ipak je ostao poznat kao glumac s Istočne obale, pripadnik skupine u kojoj su bili i Al

Pacino, Robert de Niro, Dustin Hoffman i Armand Assante. Nije to bilo loše društvo,

budući da su sve to bili veliki glumci, iako se u posljednje vrijeme najviše divio

Pacinu, genijalnome glumcu, čiji su prikazi junaka upravo opčinjavali, koji je izgarao

u svojim ulogama i pritom bio prvorazredna zvijezda.

Neobično je bilo to što Gavin nikada nije očekivao da će se njegov proboj

dogoditi na način na koji se dogodio, tako iznenada, bez najave, tako da je ostao

zatečen. Bilo je to kao da je izbačen iz katapulta, kao da je letio sve više i više prema

nebu i, hvala Bogu, dosada nijednom nije pao na tvrdu zemlju. Barem zasada. Na tu

pomisao na licu mu se pojavi ironičan osmijeh. Uspjeh je za njega mogao ići u

kategoriju sporednog, barem u odreĎenome smislu. U njegovu poslu, čovjek je dobar

samo onoliko koliko mu je dobar posljednji film, a nije li to zapravo i točno?

Gavinu je bilo drago zbog postignutog uspjeha. Volio je svoj posao s puno strasti

i izgarao za njega. Bilo bi neprirodno ne ţeljeti priznanje, pljesak. Jedino za čim je

ţalio bilo je to što mu majka i djed nisu poţivjeli dovoljno dugo da vide taj uspjeh, da

zajedno s njim uţivaju u plodovima rada i uspjeha. U vrijeme kada je dobio svoju

prvu priliku u Tramvaju, a ta uloga odmah ga je promovirala u zvijezdu, njih dvoje

više nije bilo, budući da su oboje umrli iste godine – 1976. – kada je njemu bilo

osamnaest.

Tony Ambrosini, njegov otac, umro je od srčanog udara kada je Gavinu bilo tek

devet godina, a njegova majka Adelia i on otišli su tada ţivjeti s roditeljima njegova

oca. Ona jednostavno nije mogla financijski izdrţati samostalan ţivot.

Stariji Ambrosinijevi prihvatili su ih s puno ljubavi, no njegova baka Graziella na

ţalost je umrla sedam mjeseci nakon svog sina. Djed i majka meĎusobno su se tješili

u zajedničkoj boli, pruţajući jedno drugome moralnu i financijsku potporu. On je

postao središtem njihovih ţivota i oni su ga ludo voljeli.

Majka mu je radila na odjelu jeftinog nakita robne« kuće Macy's, dok mu je djed

bio majstor u izradi ormara i njih su.dvoje udruţivali novac, dijeleći duţnosti i

odgovornosti, podiţući Gavina. Kao obitelj nisu bili bogati, ali nisu ţivjeli ni u

krajnjem siromaštvu i nekako su se snalazili. Gavin zbog toga nije osjećao nimalo

gorčine i s ljubavlju se sjećao mladosti.

Majka i djed pruţili su mu silne količine ljubavi i poticaja. Dom im je bio udoban,

ako već nije bio luksuzan, i njegov djed Giovanni ga je razmazio, uţivajući u tome da

ga svake subote vodi u kupovinu u divovsku samoposlugu s talijanskom hranom u

aveniji Arthur u Bronxu. Ondje je Giovanni kupovao omiljene delikatese uvezene iz

nekadašnje domovine, kako bi ih podijelio sa svojim unukom i Adeliom.

Ali, majka je bila ta koja ga je još u ranoj mladosti počela odvoditi u kino. Bilo je

to nešto čime je dva puta tjedno častila samu sebe, a i za njega taj je doţivljaj bio

jednako vrijedna poslastica. Upravo u filmovima naučio je toliko toga o glumi,

gledajući te ljude na velikom ekranu kako izvode svoje trikove. Kasnije je postao

poklonikom Leea Strasberga i njegovim učenikom sve do njegove smrti 1982. godine.

Ali upravo ti davni dani njegove rane mladosti zapravo su u njega usadili ţelju da

postane glumcem.

Majka mu je bila osoba kojoj se povjeravao, učiteljica, kritičarka i publika.

Poticala je njegove ambicije, uvijek mu govoreći da je dovoljno zgodan da se pojavi

na filmu. No on joj zapravo nikada nije vjerovao. Tada je mislio da je prenizak. Ona

se na taj argument samo smijala, govoreći mu kako visina nije vaţna, kako je vaţna

samo nadarenost i kako će ionako s godinama narasti. I bila je u pravu. Ipak, nije

dosegao visinu koju bi volio.

Nedugo nakon majčine i djedove smrti, Gavin je upoznao Kevina, Rosie i Nell,

kao i Mikevja i Sunny. Tako je nastala njihova mala skupina i svi su se tada zarekli da

će biti jedna obitelj, uvijek na pomoći jedno drugome, bez obzira na okolnosti.

Tada je ţivio s jednom roĎakinjom svoga oca, sestričnom u drugom koljenu, i

njezinim muţem. Oni su mu za beznačajnu cijenu iznajmili sobicu u svome stanu i on

je vikendom radio u samoposluzi kako bi im mogao plaćati najamninu. Ali, čim mu se

pruţila prilika, otišao je od njih i unajmio sobu u malom penzionu u Greenwich

Villageu, egzistirajući najbolje što je mogao, radeći svakojake poslove, izmeĎu ostalih

i kao konobar u kafiću u susjedstvu. I glumeći, neprestano glumeći, prihvaćajući

svaku ulogu koju je mogao, uglavnom u malim kazalištima u Greenwich Villageu.

Majka i djed nisu ga ostavili bez igdje ičega. U banci su mu ostavili nešto novca,

no on ga je radije ostavio ondje, ubirući kamate. Novac je bio namijenjen za satove

glume u školi Actor's Studio, gdje je učio od velikog majstora, Leea Strasberga.

Boţanstva škole glume.

Njihova skupina bila mu je glavno uporište u tim teškim danima, ta prijateljstva

za njega su imala najveći mogući značaj. Gavin je bio taj koji je tijekom prve godine

postojanja skupine svakome od njih dao nadimak. Rosie je »krštena« imenom AnĎeo,

po jednome od njemu najdraţih likova Charlesa Dickensa. Kevin je bio Inspektor,

najprikladnije ime za nekoga tko ţeli postati policajac. Mikey je bio Profesor, što je

bio savršen opis za najstudiozniju osobu koju je ikada upoznao. Sunny je dobila ime

Zlatna djevojka, jer je bila upravo to, sva zlatna i sjajna, prepuna smijeha i radosti. Ali

danas više nije takva, pomisli on tuţno, danas više ne.

Rosie je bila ta koja je zaključila da i on mora dobiti neko osobito ime. I ne

pitajući ostale za mišljenje, jednog je dana objavila da će se on zvati Glumac. – Ti si

pravi kameleon, Gavine – rekla mu je tada. – Moţeš se pretvoriti u koga god ţeliš,

igrati koju god hoćeš ulogu. Istinski si glumac. To si pravi ti. Taj te naziv definira.

Rosie i on oduvijek su se meĎusobno privlačili, još od one prve večeri kad je

upoznao nju i njezina brata. Njihova veza otpočela je godinu dana kasnije, kada je

njoj bilo osamnaest, a njemu dvadeset godina. Bilo je to neposredno pošto je krenula

na četverogodišnji studij dizajna na newyorškom Tehnološkom institutu.

Mladenačka ljubav, zaludenost, i to je bilo sve… Prekinuli su tri godine kasnije,

zbog nečeg toliko glupog i beznačajnog da se više nije čak ni sjećao o čemu je bila

riječ. No, bilo je više nego vjerojatno daje za to kriv bio on. Bio je sebičan, posve

predan svome radu. Znao je to. I doista je bio zaokupljen samim sobom. Pitao se koji

to glumac nije. Svi su glumci za osobe oko sebe neka vrst napora i gnjavaţe.

Louise je upoznao kad su on i Rosie već bili manje-vise razdvojeni i odmah je s

njom otišao u krevet. Tako je počela ta vatrena vezica. I prije nego što se uspio snaći,

ona je već bila trudna. Vjenčali su se na brzinu, budući da se Louise bojala svojih

otmjenih roditelja i onoga što bi oni mogli učiniti i zbog toga što se on osjećao krivim

i posve odgovornim za njezine nedaće. Oduvijek se ponosio takvim časnim odnosom

prema svemu. I svojom pouzdanošću.

Godinu dana kasnije, kada joj je bilo dvadeset i dvije godine i kada je završila

studij, Rosie je odjurila u Pariz. Ondje je, preko njegove sestre, a svoje prijateljice

Colette, upoznala Guya de Montfleuriea. Veza je otpočela gotovo istoga trena i njih

su se dvoje vjenčali pribliţno godinu dana kasnije.

I to je bilo sve.

Gavin i Rosie s vremenom su ponovno postali veliki prijatelji i ona se ubrzo

pridruţila njegovoj filmskoj ekipi. Tada su konačno mogli uţivati u vrlo osobitom

prijateljskom odnosu, u meĎusobnom društvu, neprestano zajedno radeći. Ona mu je

nekako pomagala da mu ţivot s Louise bude podnošljiviji.

Gavin tiho uzdahne. Od onih dana u New Yorku, kada su svi još bili djeca,

proteklo je puno vremena. Bili su mladi, neduţni, puni odvaţnosti i snage, hrabri i

optimistični i tako divni i čudesni. Bilo je to prije četrnaest godina. Činilo mu se da je

otada prošlo puno više vremena. Cijela desetljeća.

Louise je nedavno neizravno rekla kako u njemu još uvijek postoje snaţni osjećaji

prema Rosie. To je bilo točno. Takvi osjećaji u njemu doista postoje. Ona mu je, na

posljetku, najbolja prijateljica i osoba kojoj se povjerava i koja radi na svakom od

njegovih filmova. Nije ţelio nikog drugog. I, da, voli Rosalind Madigan. Ali, ta je

ljubav platonska. Njihovi romantičniji osjećaji ugasili su se još davno; čak i prije nego

što je upoznao Louise, ta je zaluĎenost bila gotova.

Gavin podigne ovratnik kaputa, ţeleći se zaštititi od hladnoće i konačno se

zaustavi pred Slavolukom pobjede.

Nije bilo pametno osvrtati se na ţivot, to se jednostavno nije isplatilo i obično je

donosilo nepotrebnu bol. Uvijek treba gledati naprijed. To je bio njegov motto.

Naprijed i gore, pomisli on, promatrajući divovski, impozantni luk i francusku

trobojnicu koja je pod njim vijorila na vjetru. Francuska zastava. Napoleonova

zastava.

Ovaj će film biti vraški teţak posao, pomisli on, a uloga Napoleona najveći

izazov s kojim sam se dosada suočio. Ali, uspio sam okupiti izvrsnu tehničku ekipu;

samo ću još dobro paziti da i glumci budu jednako dobri.

Snimanje je uvijek lakše kada čovjek radi s profesionalcima.

Vrativši se u svoj apartman u Ritzu, Gavin je naručio sendvič s piletinom i čaj s

limunom, te sjeo na sofu, proučavajući drugu radnu verziju scenarija Napoleona i

Josephine.

Već za nekoliko trenutaka pojavio se posluţitelj s hranom. Pošto je pojeo sendvič,

on podigne telefonsku slušalicu i okrene Rosin broj u Montfleurieu.

– Chateau de Montfleurie, allo – reče neki ţenski glas i on ga istoga trena

prepozna.

– Bok, Rosie, ja sam.

– Gavine! Već te danima pokušavam dobiti u Los Angelesu. Točnije, od petka!

Otkako sam primila scenarij i tvoj dar. Gavine, puno ti hvala za ogrlicu. Predivna je,

fantastično elegantna. Ali, bio si odviše rastrošan.

– Kada je riječ o tebi, AnĎele, ništa nije odviše rastrošno. Zasluţila si je nakon

tolikog truda i napora oko filma i pošto si se onako brinula za mene poslije moje

nesreće. Tvoj sam duţnik, srce.

– Gavine, ne budi smiješan, zar si zaboravio s kim razgovaraš?! – usklikne Rosie,

a zatim ga upita: – Ali, gdje si ti?

– U Parizu. U Ritzu. Nekoliko sam dana proveo u Londonu. Dotjerivao sam

pojedine dijelove. Znaš kakav je problem kada buka koju stvara oprema pokrije

dijalog. Morao sam ponovno snimiti par Warwickovih scena borbe, znaš, kada

razgovara s Edwardom.

– Da sam barem znala da si u Europi. Mogao si doći ovamo preko vikenda,

umjesto da tako sam sjediš u Parizu. Hoću reći, pretpostavljam da si sam – završi ona,

a posljednje riječi zvučale su više kao pitanje.

– Sam sam.

Nakon kraće stanke, on se nakašlje i reče: – Bilo je to poprilično glupo od mene

što te nisam nazvao, ali, da ti pravo kaţem, nisam točno znao koliko će ovo potrajati.

Usto, imao sam dogovoreno nekoliko sastanaka s ljudima iz studija Billancourt.

– Kako su prošli sastanci?

– Super, Rosie, doista divno! Počet ćemo koristiti studio u veljači. Ondje će nam

biti glavno sjedište. Usput, Aida će biti producent i mislim da ću moći dobiti

Michaela Roddingsa za redatelja. Što kaţeš na to, mala?

– SviĎa mi se – nasmije se ona. – Sve zvuči divno. Naročito te novosti u vezi s

Aidom. A što se tiče Michaela, njegova sam velika oboţavateljica, on je jedan od

najboljih redatelja uopće.

– Znao sam da ćeš biti za to, dušo. – Gavin se nasloni na jastuke, podigne noge na

stolić i upita: – Jesi li već uspjela pogledati scenarij?

– Pogledati! Već sam ga pročitala. I sjajan je. Uistinu mi se sviĎa, Gavine. Vrlo je

dirljiv, u nekim dijelovima izuzetno ganutljiv i dramatičan. Tempo je fantastičan. Ali,

ti i Vivienne zapravo ste uvijek odlično suraĎivali. Meni to izgleda kao posve

dovršena verzija.

– Da. Poprilično je dobar. Još malo dotjerivanja i trebao bi biti gotov. Kako je kod

vas u dvorcu? Kako je Collie? Znam da si bila zabrinuta za nju.

– Hvala Bogu, izgleda dosta bolje. Vrlo je mršava, ali zapravo u puno boljoj

formi nego što sam očekivala. Svi su drugi dobro, ovdje je sve u redu.

– A Guy? Kako je on?

Rosie se učini da u Gavinovu glasu odjednom čuje gorčinu. Odbacivši tu

pomisao, reče: – O, on nije ovdje. Prije dva tjedna posvaĎao se s Henrijem i nestao

već sljedećeg dana. Otada ga nismo ni vidjeli ni čuli. Iskreno govoreći, nadamo se da

ga u skorije vrijeme i nećemo vidjeti.

– Kao što bi rekla moja majka Škotkinja: sretan put nesreći. Tako nekako?

– Točno tako! Imam i nekih doista divnih novosti, Gavine. Henri i Kyra će se

vjenčati.

– Doista?! Kako je došlo do toga?

Rosie mu ispriča cijelu priču, ne izostavljajući ništa, i završi: – Vjenčanje će biti

nekoliko dana poslije Boţića. Ovdje u Montfleurieu, u obiteljskoj kapelici. Obred će

obaviti svećenik koji će doći iz sela, a poslijepodne će u dvorcu biti prireĎen malen

prijem. Ţeliš li doći?

– Volio bih, ali ne mogu. Drago mi je što je to ispalo tako dobro za Kyru.

Oduvijek mi se činila dragom ţenom.

– Da, doista je draga. Onda, kada se vraćaš u Los Angeles?

– Sutra. Zapravo, sutra se Concordeom vraćam u New York i ondje ostajem jednu

noć. A onda sljedećeg dana idem u Kaliforniju. Za Boţić… s Davidom… i Louise.

– Godit će ti da malo budeš s obitelji, da se odmoriš i opustiš – reče Rosie.

– Svakako – odgovori on kratko.

– Ja idem u Pariz odmah nakon vjenčanja, početkom godine – reče mu Rosie. –

Ţelim početi raditi na prvim skicama za kostime. Henri mi je ovdje u dvorcu pronašao

par divnih knjiga o carskome razdoblju i one su mi donijele pravo nadahnuće.

– A kada ti to nisi bila nadahnuta, Rosie? – upita Gavin iskreno. Za njega je ona

bila najdarovitija kostimografkinja na svijetu.

Rosie se jednostavno nasmije i, ne obazirući se na kompliment, brzo upita: –

Kada se ti vraćaš u Pariz?

– Najprije ću ići u London, negdje u drugom tjednu siječnja, da još jednom

pogledam montirani film i da poslušam dovršenu glazbu. Potom ću skoknuti do

razuzdanog Parija i započeti Napoleona iJosephine. Kako ti se to čini?

– Jedva čekam da počnemo raditi!

221– I ja. No, dobro, samo sam te nazvao da ti zaţelim sretan Boţić, AnĎele.

– Sretan Boţić, Gavine, dušo. I Bog te blagoslovio.

– Čuvaj se, Rosie. – On spusti slušalicu, u ruke uzme scenarij i stane ga ponovno

čitati, ne ţeleći se suočiti sa činjenicom da mu ona nedostaje. I to puno više nego što

je bio voljan priznati.

Muškarac koji ţeni daruje tako vrijednu bisernu ogrlicu s njom ima neku duboku

vezu – reče Henri de

Montfleurie tiho, značajno pogledavajući Kyru.

Kyra se namršti. – Misliš, emocionalno?

– U svakom pogledu.

– Ţeliš li reći da je Gavin Ambrose zaljubljen u Rosie?

– Rekao bih da je to više nego vjerojatno. Kyra isprva ne odgovori ništa.

Napola se okrenuvši, ona pogleda prema drugoj strani velikog predvorja,

zaustavljajući pogled na Rosie, koja je bila zabavljena fotografiranjem Lisette, Collie

i Yvonne.

Njih tri stajale su ispred divovskog boţičnog drveta, bogato ukrašenog svim

mogućim ukrasima i blistavim svjetlima. Dvije djevojčice smijale su se i brbljale, a

Collie ih je blago upozoravala da trebaju stajati mirno, dok je Rosie nešto namještala

na aparatu, spremajući se snimiti još koju fotografiju.

UzbuĎeni zbog Badnje večeri, svi su se odlično zabavljali, naročito Collie,

primijeti Kyra, zbog toga osjećajući neizmjerno zadovoljstvo. Kao i Rosie, bila je

zabrinuta za Colette, koja je bila uţasno mršava i iscrpljena. Večeras je izgledala

poput kakvog napuštenog djeteta, iako je bilo očito da je uloţila puno napora u to da

se svečano odjene i dotjera za proslavu dolaska Boţića. Tamnozelena svilena haljina

koju je odabrala iz lica joj je ispila i ono malo boje što je još imala i Kyri se sad činila

izrazito blijedom. Ali, moţda je doista bila stvar u haljini koja prenaglašava bjelinu

njezine koţe. Nadala se da je tako.

U trenutku kad je vratila pogled na Rosie, na Kvrinu licu pojavio se zamišljen

izraz. I Rosie je te večeri bila dotjerana. Na sebi je imala prekrasnu tuniku od crnog

baršuna, čiji su četvrtasti našiveni dţepovi bili bogato ukrašeni blistavim kuglicama.

A oko vrata nosila je nevjerojatno lijepu bisernu ogrlicu. Kako je samo svijetlila u

odnosu na crni baršun! Zasigurno je stajala pravo malo bogatstvo, pomisli Kyra.

Kakvih sedamdeset i pet tisuća dolara, moţda i više. Henri je bio u pravu. Skupi biseri

ne daruju se tek tako, u znak zahvalnosti za dobro obavljen posao na filmu. Naročito

ne biseri Harryja Winstona, velikog newyorškog draguljara.

U tom trenutku Kyri na pamet padne jedna druga pomisao i ona se okrene

Henriju, te prigušenim glasom reče: – Ne smijemo zaboraviti da su njih dvoje stari,

stari prijatelji, dragi. Zajedno su proveli mladost u New Vorku i ona već dugo radi na

njegovim filmovima. Biseri bi mogli biti dar za sve one godine koje su proveli kao

bliski prijatelji i suradnici.

– Sumnjam u to. – Henri otpije gutljaj pjenušca. – Vidio sam ih zajedno, često

sam bio u njihovu društvu, kao što dobro znaš, i znam da izmeĎu njih postoji nešto

osobito. Vjeruj mi, medu njima postoji duboka veza. Bili oni toga svjesni ili ne… –

On zašuti i slegne ramenima. – No, to je sada već druga priča.

– Ali, Gavin je oţenjen – reče Kyra tiho, naginjući mu se bliţe.

– Ako to uopće moţeš tako nazvati – usprotivi se Henri. –Gavin izgleda vrlo

otuĎeno od svoje ţene, vrlo rezervirano. Uvjeren sam da je Louise vrlo neobična ţena,

stoga ne mogu reći da krivim njega. Slaba je, neurotična, napeta i ne osobito

inteligentna. I mršava je gotovo kao da je izgladnjela. – On i nehotice zadrhti i načini

grimasu. – Nisi li primijetila kako joj glava izgleda preveliko u odnosu na to ptičje

tijelo? Zašto su neke ţene toliko opsjednute teţinom? Zašto ţele izgledati poput

ţrtava Dachaua? – On s očitim gaĎenjem odmahne glavom. Na tako mršavim ţenama

kakva je Louise, koje nalikuju dječacima, nema ničeg ţenstvenog, ni pribliţno

erotičnog. Barem meni. Meni su one groteskne.

Kyra mu se radosno nasmiješi. – Drago mi je što više voliš malo mesa na

kostima, kamo bih inače ja dospjela? – Ona se nasmije, te podigne svoju čašu i kucne

se s njim. – Volim te, Henri de Montfleurie.

– Ti su osjećaji obostrani, draga moja – reče on toplim glasom.

– Louise Ambrose doista je vrlo neobična, tu si u pravu – reče Kyra tiho, ne

uspijevajući se othrvati porivu da ponovno pogleda Rosie. – Ona i Rosie posve su

različite. Pogledaj samo kako je Rosie večeras lijepa. Izgleda veličanstveno, poput

zrele breskve.

Henriju se svidjela ta usporedba, no ipak ne reče ništa. Kyra zamišljeno nastavi: –

Kakva šteta što je Gavin oţenjen.

– Kakve to ima veze s bilo čime? – upita Henri ţurno, začuĎeno je gledajući. –

Otkada to bračno stanje ikome predstavlja prepreku? Znaš jednako dobro kao i ja da

većina ljudi u ljubavi postupa onako kako ţeli. Kao i u seksu. Naročito kada su

opsjednuti. I posve bez obzira na osjećaje drugih. Ipak, iskreno sam uvjeren u to da

Gavin i Rosie nisu posve svjesni toga što zapravo jedno prema drugome osjećaju.

Kyra ga je nepomično promatrala. – Meni je u to teško povjerovati.

– Dopusti da se ispravim. Mislim da Rosie ne zna koliko je vezana za Gavina na

intimnoj razini. Sve dosada bila je odviše zauzeta Guyem, njihovim problemima i

propalim brakom. Usto bila je i odviše zauzeta svima nama, i to već godinama. Ali,

sve to sada će se promijeniti, dakako.

– Kako to misliš?

– Sada kada se odlučila za razvod, ţivot će joj biti znatno drugačiji. Iz temelja

drugačiji.

– Već godinama ne ţive kao muţ i ţena i Guya uopće nije bilo ovdje, tako da ga i

nije puno viĎala. Misliš li da će joj razvod doista donijeti takvu promjenu?

– Da, mislim da hoće. Rosie je vrlo iskrena i čvrsto se drţi načela. Sve dok je

zakonski bila vezana za Guya, nekako je prema njemu osjećala obvezu i u glavi, te

stoga nije bila slobodna, nije mogla činiti što hoće. Barem sam ja tako zaključio

analizirajući njezin odnos i sudbinu koja ju je dugo pratila. Sama ta odluka da krene

dalje i razvede se izazvala je u nje silnu promjenu.

– Kakvu promjenu?

Henri se na trenutak zamisli, a onda reče: – Konačno se oslobodila Guya. U

svojoj glavi. A to joj daje osjećaj slobode. Osjećat će se još bolje kada razvod bude i

pravno okončan.

– Oh, nadam se da je tako, Henri! Volim Rosie i ţelim da bude sretna… – Kyra

zašuti i potom pomalo nesigurno reče: – Nisam ţeljela poticati temu koja se tiče

Guya… ali je li ti se javio?

Henri kimne. – Nisam ti stigao reći, niti sam te ţelio uzrujati, ali nazvao me sinoć.

Iz Pariza. Nazvao me kako bi se ispričao, ako u to moţeš uopće povjerovati. Naravno,

prihvatio sam ispriku. Mislim da je to bila ispravna odluka. TakoĎer, rekao sam mu da

ćemo se vjenčati i da ću priznati i pravno posvojiti našeg sina.

– Što je rekao na te novosti?

– Čestitao mi je. Rekao je da mu je drago što ćemo se vjenčati i što ću posvojiti

Alexandrea.

– To mi je vrlo teško prihvatiti, Henri.

– 1 meni, iako sam to čuo vlastitim ušima. – Henri joj stisne ruku. – Ali, što je

najneobičnije, doista mislim da je to rekao iskreno. Taj je moj sin čudna ptica.

Svakako me oduvijek zbunjivao.

– 1 sve ostale. Čudi me što te nije pitao moţe li za Boţić doći u Montfleurie.

– Nije imao priliku, Kyra. Kad sam prihvatio njegovu ispriku, rekao sam mu da

još nisam posve spreman prihvatiti njegov povratak. Barem ne za sada, s obzirom na

sve. Dodao sam da će na godinu sve moţda biti drugačije.

– Kako je to primio?

– Razmjerno dobro, rekao bih. Neposredno prije nego što smo prekinuli vezu,

pitao me bi li mogao razgovarati s Rosie i ja sam otišao po nju i doveo je na telefon.

Dok smo se vraćali u moju radnu sobu, rekao sam joj neka mu odmah kaţe da odmah

nakon Nove godine namjerava pokrenuti postupak za razvod.'

– I je li mu to rekla?

– O da, svakako. I bila je vrlo otvorena, izuzetno odlučna. Bila je dovoljno

prisebna da ga pita koliko će se zadrţati u Parizu, kako bi mu se mogli uručiti

dokumenti za razvod. Guy joj je rekao da će ostati do oţujka, a da će tada poći u

Hongkong, prije polaska u Indoneziju i druge dijelove Dalekog istoka.

– Pretpostavljam da se iznenadio, ha?

Henri odmahne glavom. – Ne, ne bih rekao. Koliko mi je rekla Rosie, dobro je

prihvatio tu novost i nije se doimao uzrujano. Ni ljutito. Štoviše, postoje prekinula

vezu, rekla mije daje bio poprilično srdačan, ljubazniji nego što je to prema njoj bio

već godinama.

Izraz Kyrina lica odjednom se promijenio. – Henri, ne sviĎa mi se to! Takvo me

njegovo drţanje zabrinjava. Ispričava ti se, čestita ti na skorom vjenčanju sa mnom,

prihvaća, i to s velikom popustljivošću, Rosine planove o razvodu. On nešto skriva u

rukavu?

Henri je pomno pogleda. – Što bi to uopće, kako si rekla, mogao skrivati u

rukavu?

– Ne znam. Znam samo da mi se to ne sviĎa… to što tako lako sve prihvaća… –

Njezin se glas izgubi. Nije mogla točno odrediti na što misli, no svejedno je bila

zabrinuta. Ta zabrinutost titrala joj je u očima.

Henri to odmah opazi, te je, ţeleći je umiriti, uhvati za ruku. –Mislim da ti se

mašta otela nadzoru, draga moja. Zaboravi Guya. On više neće izazivati nevolje.

DoĎi, sada smo već nepristojni. Stojimo odvojeno od ostalih i brbljamo. Bit će bolje

da se pridruţimo djevojkama.

Dok su im se pribliţavali, Henrijev pogled odluta na boţično drvo, koje se

uzdizalo gotovo do stropa predvorja. – Iako to kaţem ja, a ne netko drugi, mislim da

smo ove godine nadmašili same sebe. Ovo je upravo veličanstveno.

– To je zbog lampica koje je teta Rosie donijela iz New Yorka, djede – poviče

Lisette. – One na drvu pale sićušne zvjedice, pa izgleda kao noćno nebo.

– Kakav divan opis, Lisette – reče Henri, s uţitkom se osmjehujući unuci.

– Molim te, Henri, pridruţi se djevojkama, tako da mogu snimiti cijelu obitelj –

reče Rosie. – I ti, Kyra, ti svakako moraš biti na ovoj snimci.

Henri reče: – Ali, to neće biti obiteljska snimka bez tebe, Rosie. – On se obrati

Yvonni. – Hoćeš li, molim te, poći po Gastona, dušo. Reci mu da bih volio da nas

snimi.

– Hoću, striče Henri. – Yvonne otrči iz predvorja.

– A ti, Lisette, moţeš otrčati gore i reći Eliane da donese malog Alexandrea.

Mislim da bi i on trebao biti na ovoj fotografiji.

– Ja ću otići – reče Kyra, ţurno krećući prema stubama. – Sama ću donijeti

Alexandrea.

– Svakako – reče Henri i poĎe napuniti čašu pjenušcem. Rosie odloţi fotoaparat

na jedan od stolića u predvorju i uzme

svoju čašu. Pribliţivši se Henriju, reče mu: – Od svih ovih predivnih mirisa koji

dolaze iz kuhinje, skuplja mi se slina u ustima. Moram priznati, umirem od gladi.

– I ja – reče Henri te je uhvati za lakat i povede natrag prema drvu. – Koliko sam

uspio doznati od Annie, Dominique je priredila sočnu gusku, s nadjevom od kestena i

uobičajenim prilozima a ja moram priznati da jedva čekam da sve to kušam.

– A ne zaboravi na pate de foie gras za početak i čokoladni buche de Noel za

desert – reče Collie, sjedajući na klupu prekrivenu tapiserijom. – Čeka nas prava

gozba.

– Idemo na večeru čim Gaston snimi obiteljsku fotografiju – objavi Henri; a onda,

obraćajući se Rosie, upita: – Kako napreduju haljine za pratilje?

– Dobro, zapravo, još malo i bit će gotove. Stoje u mojem studiju i, ako ţeliš,

sutra ujutro moţeš ih doći vidjeti.

Henri se nasmije i odmahne glavom. – Ne, ne. Ţelim da sve što ima veze s mojim

vjenčanjem bude potpuno iznenaĎenje.

Collie reče: – Kvrinaje haljina divna, oče, vrlo jednostavna. To je sve što ću ti o

njoj reći. Ali, mislim da bi joj trebao člati majčinu antiknu dijamantnu iglu, mislim

onu monfleuriejevslj« iglu. Izgledala bi predivno uz haljinu.

Henri je nekoliko dugih trenutaka promatrao kćer, a onda priĎe klupi i sjedne

pokraj nje. Obgrlivši njezina uska ramena, poljubi je u obraz, obuzet silnim osjećajem

ljubavi. Gušeći se od iznenadne navale osjećaja, tada zakašlje i trenutak kasnije uspije

reći: – To si se lijepo sjetila, Collie, dušo, i samo si ti mogla predloţiti nešto tako

velikodušno. To je vrlo lijepo i paţljivo od tebe. Moţda ću Kyri i dati tu iglu. Kao

vjenčani dar od nas dvoje.

Collie je bila uţasno bolesna i Henriju je bila potrebna Rosina pomoć. To je bilo

jedino o čemu je Rosie mogla razmišljati tog ledenog jutra, dok je bezglavo jurila

spavaćom sobom svog pariškog stana, bacajući u kovčeg nekoliko neophodnih sitnica.

Bila je sredina siječnja i protekla dva tjedna ona je bila posve zaokupljena radom

na početnim zamislima i skicama za kostime u filmu Napokon i Josephine. Bila je

sama sve od početka nove godine, otkako se vratila iz doline Loire, i mnogostruko je

uţivala u toj samoći, s puno se ljubavi toliko koncentrirajući na posao da je posve

zaboravljala na sve drugo.

Gavin je bio u Lonodnu, gdje je dovršavao postprodukciju Kingmakera, i njih su

dvoje razgovarali svakoga dana, katkad o filmu koji su upravo dovršili, katkad o

novome projektu, koji ih je sada oboje toliko zaokupljao. Na telefonu su provodili

sate i sate, obično navečer, kada bi se on iz studija vratio u hotel i kada bi ona

konačno za taj dan odloţila olovku i zatvorila blok za skice.

Zatvarajući kovčeg, Rosie pomisli na Gavina. Podignuvši telefonsku slušalicu,

ona nazove njegovu izravnu liniju u londonskome studiju Shepperton.

Podignuo je slušalicu pošto je aparat drugi put zazvonio. –Molim?

– Gavine, ja sam. Smetam li ti u nezgodnom trenutku? Moţemo li samo na

minutu razgovarati?

– Što se dogodilo? Znam da nešto nije kako valja, Rosie. Čujem ti u glasu…

– Riječ je o Collie… – počne Rosie i istoga trena zašuti, osjećajući stezanje u

grlu.

– Oh, Rosie, ţao mi je, tako mi je ţao. Je li ponovno jako bolesna?

S mukom progutavši slinu, Rosie nekako uspije reći: – Maloprije me nazvao

Henri. Izgleda da se već tjedan dana osjeća loše. Zapravo, mislim da je bila vrlo

bolesna već neposredno nakon vjenčanja i da joj otada nikako nije dobro. Henri nije

ţelio da se nepotrebno uzrujavam, pa mi stoga sve do danas nije ništa govorio. A onda

je Collie sinoć jako pozlilo. Henri bi ţelio da doĎem u Montfleurie. Sada. Odmah.

Rekao mi je neka doĎem što prije mogu.

– Zar je tako ozbiljno? Ne misliš valjda da… – Gavin se nije mogao prisiliti da

izrekne ono što je mislio, znajući koliko joj Collie znači. Duboko je suosjećao s

Rosie.

Uz mali jecaj, ona reče: – Nisam sigurna… Ne znam… – Pribravši se, potom

nastavi: – Ţeljela sam te samo obavijestiti o tome gdje ću biti sljedećih nekoliko dana.

Budeš li me trebao.

– Hvala. Mogu li kako pomoći?

– Ne, ali hvala ti.

– Kako putuješ u Montfleurie? Vlakom?

– Ne, ne, idem autom. Tako je lakše i brţe. Znam da moram doći onamo što prije.

– Slušaj me, Rosie, vozi uistinu oprezno. Molim te, nemoj riskirati. Obećaj mi to.

– Obećajem, Gavine.

– U redu. I javljaj mi se. Obavijesti me budeš li bilo što trebala. Doista bilo što.

– Hoću. I, hvala…

– Čuvaj se, AnĎele.

– Hoću – reče ona i spusti slušalicu.

Manje od tri sata kasnije, Rosie je već prelazila preko pokretnog mosta i ulazila u

dvorište dvorca Montfleurie.

Kao što je to običavao činiti, Gaston je već jurio niz stube i prije nego što je ona

uopće uspjela isključiti motor. Trenutak kasnije, već joj je pomagao izići iz

automobila.

– Grof vas čeka u radnoj sobi, Madame de Monfleurie – reče Gaston, pošto ju je

pozdravio suzdrţanije nego što je to bio njegov običaj.

– Hvala, Gastone. U prtljaţniku imam samo jedan kovčeg – reče Rosie tiho i

ţurno poĎe u dvorac.

Ogromno predvorje kojim je tijekom boţičnih blagdana odzvanjao njihov smijeh,

tog je hladnog poslijepodneva bilo nekako sablasno tiho i ona, koračajući prema

Henrijevoj radnoj sobi, koja se nalazila u straţnjem dijelu dvorca, osjeti kako je

obuzimaju uţasne slutnje.

Vrata nisu bila dokraja zatvorena i ona tiho pokuca, a zatim ih otvori i ude.

Henri de Montfleurie sjedio je na sofi ispred kamina. Podignuvši glavu na zvuk

njezina kucanja, on ustane čim ju je ugledao.

– Rosie! – usklikne on. – Hvala Bogu što si došla! Collie već satima pita za tebe.

Uz te je riječi poţurio prema njoj i zagrlio je. Nakon srdačnog zagrljaja, njih su se

dvoje ponovno odvojili, meĎusobno se promatrajući, ţeleći jedno drugome olakšati

bol.

Atmosfera je bila prepuna teške tuge i Rosie je znala da se, unatoč njezinim

usrdnim molitvama za Collino zdravlje, ţivot njezine voljene prijateljice primakao

kraju.

I dalje promatrajući Henrijevo lice, Rosie u njegovim tamnim očima ugleda odraz

patnje koju je proţivljavao. Lice mu je bilo upalo i činilo se da je u posljednje vrijeme

vrlo malo spavao; vrećice pod očima bile su mu crvene i natečene.

– Kako… kako je Collie? – upita Rosie prigušenim glasom, bojeći se njegova

odgovora, znajući ga i prije nego što je Henri progovorio.

Henri odmahne glavom. – Na ţalost, nije dobro.

– Znam da se za Boţić baš nije osjećala najbolje – reče Rosie, trudeći se da joj

drhtavi glas bude koliko-toliko smiren. –Ta ipak, ovo je malo naglo, zar ne?

– Zapravo i nije. Collie je počela osjećati uţasne bolove u leĎima neposredno

prije Boţića, iako to nikome nije spominjala. Nije se povjerila nikome od nas. – On

tuţno odmahne glavom. –Bolovi su postali nepodnošljivi početkom godine,

neposredno nakon tvog odlaska, te je stoga otišla doktoru Junotu u Tours. On ju je

uputio u Pariz, specijalistu koji ju je liječio prošloga ljeta. Bio je uvjeren da se rak

proširio. Collie se sloţila i već se spremala za put kad se… srušila… – Henrijev se

glas izgubi i on se okrene od nje, pokušavajući iz dţepa izvući rupčić. Obrisavši nos,

te se malo pribravši, ponovno se okrene prema Rosie i tiho reče: – Ali, Collie ţeli

vidjeti tebe, Rosie, stoga ne gubimo nepotrebno vrijeme ovdje dolje.

– Čekala sam te, Rosie. Čekala sam da doĎeš – reče Collie slabašnim glasom,

pogleda prikovana za Rosie.

– Sada sam ti tu, Collie, dušo.

– Odlazim daleko, daleko, na dugo, dugo putovanje.

Rosie, koja je sjela na stolac pokraj kreveta, uspjela je samo kimnuti. Uhvativši

Collinu malenu, hladnu ruku, ona je stisne, te je počne polako gladiti. Silno je ţeljela

utješiti Collie.

– IzmeĎu nas na neki će način postojati velika udaljenost, pa ipak, uvijek ću biti s

tobom, Rosie. U tvome srcu. I dok god budeš ţiva, i ja ću biti ţiva, jer ćeš u sebi

zauvijek nositi uspomenu na mene.

– Oh, Collie, ja to ne mogu podnijeti. Ne mogu te pustiti. Moraš se boriti, moraš

ţivjeti, moraš ozdraviti. – Na Rosinu licu pojave se suze i ona ih brzo obriše drugom

rukom. – Molim te, nemoj nas napustiti.

– Bit ću slobodna, Rosie. Konačno ću se osloboditi boli. Oslobodit ću se patnje. I

bit ću s Claudeom. On me čeka… – Njezine oči, koje su uvijek bile izrazito plave,

sada su postale još plavlje i vrlo sjajne. Collie nije skidala pogled s Rosina lica i u tim

očima pojavilo se neobično i blistavo zračenje u trenutku kad je rekla: – Vjerujem da

postoji zagrobni ţivot, Rosie, a ti?

– Da.

– Duh doista i dalje ţivi, zar ne?

– O, da, dušo.

Na Collinim njeţnim ustima pojavi se osmijeh. – Jednom davno majka mi je rekla

nešto što nikada nisam zaboravila. Rekla mi je da kada je nešto dobro, tada to nikada

ne umire, nego ţivi zauvijek. Moja ljubav prema Lisette, ocu i tebi nešto je dobro, zar

ne, Rosie?

– O, da svakako. – Rosie je jedva govorila koliko je bila shrvana boli i

emocijama.

– To znači da će moja ljubav i dalje ţivjeti, zar ne? –Da.

– Moţeš li mi nešto obećati?

– Što god ţeliš, Collie.

– Nećeš dopustiti da me Lisette zaboravi, zar ne? –Nikada.

– Ţeljela bih da me se sjeća i da se sjeća Claudea. Ne smije zaboraviti svog oca.

Molim te, Rosie, odrţi u nje to sjećanje na nas oboje.

– Obećajem da nikada neće zaboraviti ni njega ni tebe – reče Rosie, lica

izobličenog od boli. Ponovno obrisavši suze, ona se pokuša obuzdati radi Collie, koja

je bila toliko hrabra iako je gledala smrti u oči.

– Mojoj će djevojčici biti dobro s ocem i Kyrom, ali i ti ćeš mi pripaziti na nju,

zar ne?

– Znaš da hoću, jako je volim i stalno ću je viĎati.

– Hvala, Rosie, hvala ti za sve što si učinila za nas.

– Molim te, ne govori to… nisam učinila ništa.

– Jesi. I previše. Drago mije što ćeš se osloboditi Guya. Moraš započeti nov ţivot.

Jednog ćeš dana upoznati nekog dobrog muškarca, Rosie. Steći ćeš onakvu sreću

kakvu sam ja imala s Claudeom. To je uistinu jedino što ţivot čini podnošljivim…

duboka i trajna ljubav.

Rosie kimne.

Collie joj se tada odjednom nasmiješi, a zjenice joj se neznatno prošire. – Tako mi

je drago što smo se upoznale, ti i ja, prije toliko godina, u Parizu, kada smo bile tek

djevojke… što si postala dijelom moje obitelji… – Collie sklopi oči i ritam disanja

odjednom joj se promijeni, ubrza. Disala je s naporom i kratko.

Rosie joj se nagne bliţe, prestrašeno joj promatrajući lice, a u tom trenutku Collie,

kao da je osjetila kako je Rosie promatra, otvori oči.

– Sve je u redu – prošapće. – Voljela bih i da svi ostali udu… moj otac, Lisette,

Yvonne i Kyra. I otac Longueville. Već me čeka cijelu vječnost.

Rosie još jednom uspije tek kimnuti.

Collie joj još čvršće stisne ruku i lagano je povuče.

Rosie se nagne prema njoj i pribliţi se njezinu licu.

Jedva čujnim glasom Collie reče: – Poljubi me, Rosie. Poljubi me za rastanak.

U Rosinim očima tada se pojave nezadrţive suze koje joj se u trenutku kad je

prinijela usne Collinu obrazu razliju licem. Poljubivši je nekoliko puta, ona je njeţno

zagrli privijajući je k sebi i tiho joj reče: – Oduvijek sam te voljela, Collie. Nikada te

neću zaboraviti. Nikada. I zauvijek ćeš mi biti u srcu, dušo. Zauvijek.

– Ne plači, najdraţa Rosie. Ja idem na jedno sigurno mjesto. Bit ću s Claudeom. I

svojom majkom – reče Collie i uputi joj najblistaviji osmijeh na svijetu.

Nakoliko trenutaka kasnije Rosie ustane i pode prema vratima.

Ostali su se okupili u hodniku pred vratima, čekajući da se posljednji put vide s

Collie. Rosie ih pozove da udu.

Svi polako udu u sobu, meĎu njima i Lisette, čvrsto se drţeći za djedovu ruku,

zabrinuta i prestrašena; još je uvijek bila tako malena djevojčica. Mladi svećenik koji

je tek nedavno vjenčao Henrija i Kyru, bio je posljednji i zastao je malo podalje od

obitelji, pokraj vrata. Pošto se Collie oprosti od svojih voljenih, on će joj udijeliti

posljednju pomast.

I Collie će tada prijeći u vječni mir, pomisli Rosie. A mi ćemo, vječno tugovati za

njom. Ali, tako je premlada za smrt. Tek su joj tridest i dvije godine. Samo je godinu

dana starija od mene.

Doista napreduješ, uistinu ti ide dobro, Kevine – reče Neil. – Moraš samo tako

nastaviti, ali i dalje budi

smiren, za ime Boţje, i ne čini nikakve nepromišljene korake.

Kevin kimne. – Bez brige, oprezan sam koliko god to mogu. I dobro pazim na

leda. Tip koji me brine je Tony. Njegovo je dupe na otvorenom. Dovraga, uvući se

usred mafije i meĎu njima raditi s heroinom, uţasno bi djelovalo na svačije ţivce, pa

tako i na njegove. To je teţak put i drago mi je što nisam na njegovu mjestu. Ja sam

barem vani, pa iz tog poloţaja gledam unutra, na odreĎeni način…

– Hoćeš reći, ti si unutra i s tog mjesta gledaš unutra, zar ne? Kevin se slabašno

nasmiješi. – Samo sam djelomično unutra, compadre.

– Točno, točno, ali poslušaj me, Kev: s Tonvjem je sve u redu. Kad si Talijan koji

pripada već trećoj generaciji Amerikanaca, znaš kako se igra njihova igra, znaš kako s

njima treba postupati. Ako ništa drugo, govori njihov ţargon, a nemoj zaboraviti i to

da je, odrastajući u istočnome New Yorku imao puno iskustva s raznim

pametnjakovićima. To je vraški divlji dio grada, vrlo opasan zakutak svemira. Sjedište

tvrtke Ubojstva, sp.o., u vrijeme Alberta Anastasie. Tijekom cijele Tonvjeve mladosti

to je područje mafiji bilo širom otvoreno.

Neil kimne, kao da samome sebi nešto potvrĎuje, a onda tiho primijeti: – Tony je

divan dečko, doista divan, baš kao i ti. I mora biti divan, kao i ti, inače će nastradati;

kao i ti, načiniš li pogrešan pokret samo noţnim prstom. – Neil otpije dugačak gutljaj

piva. –Znaš što? Nema teorije da mog starogfrenda Anthonvja Rigantea prokuţe kao

murjaka. Uvijek je radio u civilu, sve otkako je prije šest godina ušao u policiju. To

mu je sada već posve normalna stvar, mali moj.

– Da, valjda si u pravu. Ali svejedno je opasno kada si tako u društvu mafijaša i s

njima se igraš barutom.

Neil ga je s razumijevanjem promatrao, ali nije rekao ništa.

Dvojica detektiva sjedila su za stolom u kutu malenoga bara u blizini Tridesete

ulice i Prve avenije. Bar je bio prepun iako je bilo tek pet poslijepodne. Kakofonija

zvukova, od uzbuĎenih glasova i zaglušujućeg smijeha, do zveckanja čaša i treštanja

glazbe iz juke-boxa u pozadini, činila je od tog bara savršeno mjesto za povjerljiv

razgovor. Nitko nije mogao čuti ni riječi njihova razgovora.

Unatoč tome, Kevin se primaknuo Neilu, stišao glas i tek potom rekao: – Trebalo

mi je oko mjesec dana, ali sve mi se sada konačno otvara. Tony me konačno povezao

s donjim ešalonom obitelji Rudolfo. Već sam u prijateljskim odnosima s nekolicinom

vojnika i jednim caporegimeom. I reći ću ti još nešto, Neil, imao si pravo. Rudolfovi

su do grla u krijumčarenju droge, svakoga tjedna na ulicu iznose shit vrijedan milijune

dolara, a posluju sa svime, od heroina do cracka, upravo onako kako si mi rekao.

– A bave se i sindikatima, prijevarama sa zajmovima, prostitucijom, kockanjem,

bankovnim prijevarama i svim drugim smicalicama koje postoje pod kapom

nebeskom. Za sve to već se predugo izvlače nekaţnjeno i sada jednostavno moramo

nagaziti tu kopilad, i to ih pošteno nagaziti, a optuţba, kada do toga doĎe, Kev,

jednostavno mora biti uvjerljiva i s puno dokaza. – S izrazom lica koji je govorio da je

odjednom zadovoljan samim sobom, Neil uz osmijeh završi: – Onako kako se dobro

drţi optuţnica FBI-a protiv Gottija.

– Znam da moramo imati čvrste dokaze, Neil, i imat ćemo ih. Sve ide po planu, i

stoga budi bez brige. Samo nam je potrebno još malo vremena. Ne moţemo sada sve

upropastiti, to uovoj fazi nikako ne moţemo učiniti.

– U redu, u redu, dat ću ti vremena, ali ne previše, što više odugovlačiš, to se više

izlaţeš opasnosti. Stavljaš glavu u torbu.

– Sa mnom će sve biti u redu, kao i s Tonvjem. Kao i on, i ja već predugo radim

na takvim poslovima da bih samo tako pogriješio.

– Znam, znam, samo čuvaj leda, moţe?

Kevin kimne. Popivši pivo, odgurne stolac i ustane. – Moţe još jedno? Za put? Ili

nešto jače?

– Moţe još jedno pivo, mali. Hvala.

Neil ugasi cigaretu i odmah zatim u usta stavi drugu, silno ţaleći zbog toga što se

ne moţe odreći pušenja. Ali, to jednostavno nije mogao. Ako ne pogine od metka,

vjerojatno će ga usmrtiti rak pluća ili srčani udar. Ali, dovraga, ţivot je rizik što god

čovjek radio. On upali šibicu i prinese je vršku cigarete. Tako lijepo moţe i izgorjeti u

plamenu, nije li tako? On se u sebi cinično nasmije.

Kevin se vrati za stol s dvije čaše piva. – U zdravlje – reče i otpije velik gutljaj, a

na gornjoj usni ostane mu tanka linija pjene. On je obriše rukom i nasmiješi se Neilu.

– Znači, Gotti je do grla u govnima… To mi se sviĎa!

Neil nije mogao suspregnuti smijeh. – I te kako. Jesi li neki dan vidio Daily

News? Zovu ga Al Caponeom devedesetih. To će mu udariti u onu veliku glavu.

– Vidio sam taj članak. Najbolje je to što će mu se suditi u Brooklynu, starom

Caponeovu obitavalištu.

– Ali i Gottijevu, nemoj zaboraviti – odgovori Neil, naginjući se preko stola. –

čujem da većina ljudi u podzemlju smatra da se ovoga puta neće izvući, da će ga

vlada konačno pritisnuti. Da, izgleda da Don Teflon konačno ide u ćorku. Čuješ li i ti

na ulici istu priču?

– Svakako. A naš je odjel u tome obavio vraški dobar posao. Ne mogu vjerovati

da je Gotti bio toliko glup i da se samo tako raspričao.

– Čuj, po mome mišljenju, taj je tip lud. S druge strane, kako je mogao znati da su

u klub Ravenite postavljeni prislušni ureĎaji? I nikada si nije mislio da bi njegov

odvjetnik mogao biti izbačen sa suĎenja. Budimo realni, Bruce Cutler na neki mu je

način donosio sreću. Ali puno upućenih promatrača smatra da moţe kriviti isključivo

sebe, da je pričao o puno stvari koje jedan šef ne smije spominjati… o ubojstvima,

Cosa Nostri… i nikako nije smio pričati u klubu. U svome sjedištu, za ime Boţje!

Ako je ţelio razgovarati, trebao je poći u šetnju. Na ulicu.

– Čuo sam da je čak priznao i to da je naredio da se nekog tipa pretuče, a da je i to

snimljeno.

Neil kimne. – Čuj, poprilično sam siguran da će ga zatvoriti i da će iza rešetaka

provesti vraški puno vremena. Dobit će doţivotnu. Optuţbe za ucjene neće biti

moguće pobiti, Kevine. To znači da Gotti i Gravano više nisu na putu. A pogledaj,

sranja se počinju dogaĎati i u obitelji Colombo. Upravo je upucan jedan od njihovih i

mislim da će sada izbiti pravi rat u kojem će se članovi obitelji okrenuti jedni protiv

drugih.

– Neki i dalje podrţavaju Persica, dok su drugi na strani trenutačnog šefa, Malog

Vica Orene. Kod mene se priča da Orena doista pokušava preuzeti vlast dok je

Persico u zatvoru.

– Jebeni mafijaši! Vidjet ćeš, bit će krvi na ulicama.

– Teći će Malom Italijom i još nekim dijelovima grada – reče Kevin i lagano

udari Neila u ruku. – Čemu takav ţalostan izgled? Pravda i zakon pobjeĎuju. Prošlog

sam tjedna čuo da će dvojica braće Gambino takoĎer biti izvedena pred sud i da će

biti optuţeni za nasilno iznuĎivanje. Izgleda da stari Gravano pjeva još jednu

popularnu pjesmu za javnog tuţitelja Manhattana. Ovoga puta pjeva pjesmicu o

obitelji Gambino. Izgleda da potpuno nadziru prijevoz svih vrsta odjeće.

– To sam i ja čuo – reče Neil i pogleda na sat. – Moram ići, mali. Drago mi je što

smo se ovako našli. U isto vrijeme sljedećeg tjedna, moţe?

– Dogovoreno, Neil. Samo mi javi gdje.

Uzevši kapute, zajedno su izašli iz bara. Kad su se našli na pločniku, Kevin reče:

– Idem na onu stranu – i glavom pokaţe u smjeru Četrdesete ulice.

– Aha, večeras ideš svojoj maloj, ha? – Neil se zatfihoće i pohotljivo naceri.

– Ne. Ona je na putu. Naći ću se sa starim prijateljem koji je u gradu u prolazu.

Zajedno ćemo večerati.

– Samo se odmori, Kev, i ne zaboravi što sam ti rekao… Čuvaj leda. U svakom

trenutku.

– Dogovoreno, Neil. I ti. Čuvaj se.

– Svakako, mali.

Kevin zaustavi taksi, brzo uĎe i uputi vozača na ugao Lexingtona i Četrdeset i

pete ulice. Došavši na to raskriţje, on plati voţnju, izaĎe iz taksija i drugim se

taksijem odveze na drugu stranu grada, do ugla Šeste avenije i Pedeset i osme ulice,

gdje ponovno izaĎe. Potom ţurnim korakom krene prema hotelu Wyndham i uĎe u

Jonathan 's, hotelski restoran, pogleda oko sebe, vrati se u predvorje i zatim uĎe u

muški nuţnik.

Pet minuta kasnije, već je zaustavljao treći taksi ispred popularnog hotela u kojem

se okupljaju zvijezde show-businessa. Ušavši u vozilo, reče vozaču da ţeli ići do ugla

Park avenije i Pedeset i druge ulice. Nekoliko minuta kasnije, ponovno je plaćao

voţnju i izlazio na pločnik. Ovoga je puta pješačio, krenuvši Pedeset i drugom do Pete

avenije, a zatim skrenuvši prema Pedeset i šestoj ulici. Nekoliko se puta osvrnuo, sada

već posve siguran da ga nitko ne slijedi.

Došavši u Pedeset i šestu ulicu, odmah je krenuo do ulaza u Tmmp Towei; prošao

kroz glavna vrata i prišao čuvarevu stolu.

– Trebao bih gospodina Gavina Ambrosea, molim vas.

– Vaše ime, gospodine?

– Kevin Madigan.

Čuvar nazove broj, potom nešto reče u slušalicu i odloţi je. –Moţete poći gore.

Šezdeseti kat, gospodine.

– Hvala. – Kevin se okrene od stola i poĎe prema dizalima.

– Vraški dobar pogled! – reče Kevin dok je razgledavao ogromnu dnevnu sobu

stana u kojem ga je dočekao Gavin. –Isuse! New York izgleda tako fantastično! Sva

ta svjetla i nebo i zgrade koje se diţu do neba… Doista mi se počinje vrtjeti. Nikada u

ţivotu nisam bio ovako visoko.

– Naravno da jesi. Jednom smo zajedno išli na vrh Empire Statea. – Gavin se

nasmiješi dodajući mu čašu vina. – DoĎi, odmakni se od tog stakla. Sjednimo da

čujemo što u posljednje vrijeme ima novo.

– Hvala – reče Kevin, uzimajući čašu. Pošao je za Kevinom do skupine velikih

bijelih sofa i naslonjača postavljenih oko velikog antiknog kineskog stolića za kavu

izraĎenog od crnog lakiranog drva i ukrašenog sedefnim cvjetovima.

On se spusti na jednu od sofa. – Onda, što to dovraga ti radiš u ovakvom stanu?

Izgleda kao gajba kakve skupe kurve.

– Boţe, što ćeš mi još reći?!? – usklikne Gavin. – A kako to zapravo izgleda gajba

skupe kurve?

– Uţasno raskošno, bujno i smrdi po novcu. Po hrpama novca. Hej, Gav, čiji je

ovo zapravo stan?

– Doista ne znam točno, pronašao sam ga preko posrednika za nekretnine. Ali,

mislim da je vlasnik neki europski milijarder, koji, očito, više voli boraviti u Europi.

Unajmio sam ga na nekoliko mjeseci.

– Ah, tako… – Kevin ga prodorno pogleda i podigne obrve. –Na starom dobrom

elranchu nije sve kako treba?

Gavin se nasmije. – Nije dobro. Nije loše. Ništa. Tako ti stoje stvari izmeĎu

Louise i mene. Ništa novo na tom frontu. Ovih dana jednostavno čeznem za Istočnom

obalom. Na posljetku, neprestano me zovu »etničkim« glumcem Istočne obale, pa

sam si pomislio: zašto se na neko vrijeme ne bih i vratio?

– Divno, Gav, drago mi je što si ovdje. Sada smo kao nekada. No, što je s

Parizom? Rosie mi je rekla da ubrzo počinje pretprodukcija Napoleona iJosephine. I

da će ona raditi kostime.

– Da, točno. Čim završim i posljednju stvar na Kingmakeru. Moramo ponoviti par

stvari s nekolicinom glumaca i zato sam malu skupinu preselio u New York. Dio moje

produkcijske ekipe. Pomoći će mi da brţe dovršim poslove. Radit ćemo dva-tri tjedna.

Poslije toga vraćam se na drugu stranu Atlantika i ostajem u Parizu najmanje šest

mjeseci. Moţda i duţe.

– A ovaj stan?

– Tvoj je, ako ga ţeliš, Kev. –Šališ se!

– Ne.

– Što bih ja s ovakvim stanom?

– Pa, valjda bi ţivio u njemu. – Gavinova usta iskrive se u prikriveni smiješak. –

To je svakako napredak u odnosu na ugao Devedeset i četvrte i Prve, ha?

– Valjda – odgovori Kevin. – Ali, trenutačno ne ţivim u svome stanu. Dolje sam

u Villageu, imam stan u podnajmu u Istočnoj destoj. Pod laţnim imenom, naravno.

Na tajnom sam zadatku.

– A kada to nisi?

Kevin primijeti nenadanu, gotovo neprimjetnu promjenu u Gavinovu glasu. U

njegovoj rečenici našla se jedva čujna nota neodobravanja; i moţda je upravo ţaljenje

zbog toga sada zamagljivalo Gavinove hladne sive oči. Gavin je imao najiskrenije oči

koje je ikada vidio. Kevin ništa ne odgovori, otpije gutljaj vina, nasloni se na

pretjerano meku sofu i prekriţi dugačke noge.

– Plaćaš cijenu za takav ţivot, Kev – reče Gavin trenutak kasnije, nepomično

promatrajući svog najstarijeg i najprisnijeg prijatelja. – I to se počinje primjećivati,

mali moj.

Uvijek u obrambenom stavu kada je bila riječ o njegovu poslu, Kevin se upravo

spremao reći kako nema pojma o čemu Gavin govori, a onda se predomislio. Neće

sada izvoditi neke glupe igre pred prijateljem kojeg voli kao brata, i koji mu je

doslovno u svakoj situaciji bio spreman pomoći. Uvijek mu je pomagao.

On polako kimne glavom. – Radno je vrijeme u posljednje vrijeme doista bilo

naporno – prizna Kevin uz grimasu. – A ti tajni zadaci katkada mogu postati naporni.

– To me nimalo ne čudi. A mogu biti i vrlo opasni.

– Danas je cijeli svijet opasan, Gav.

– Znam. Ali, ti si usred svega toga. Usred najveće guţve. U borbi protiv

kriminalaca. I meci lete posvuda i tko god budno ne pazi, moţe dobiti metak. I dok

god si u Odjelu za kriminalističku obavještajnu djelatnost, bit ćeš u samome središtu

opasnosti. Bit ćeš meta. Topovsko meso, kako su nekoć govorili.

Kevin slegne ramenima. – Ali i nagrada je velika – odvrati on i nasmije se

vlastitoj besmislenosti. No, katkada bi ismijavanje opasnosti pripomagalo tome da se

lakše podnese.

– Vraga je velika! – podsmijehne se Gavin i sa stolića uzme čašu, te, otpivši

gutljaj vina, nastavi: – Rosie je zabrinuta za tebe. Nell je zabrinuta za tebe. A i

doljepotpisani je zabrinut za tebe. Zašto ne digneš ruke od toga, Kevine?

– Moţeš li ti prestati raditi kao glumac? –Ne.

– Eto ti odgovora.

– Ali, ja nisam u takvoj opasnosti, nitko me ne ţeli ubiti.

– Vraga nisi. Samo jednom nešto odglumi loše i ne znaš što će ti se dogoditi.

Negdje uvijek postoji netko, neki luĎak koji je spreman počiniti svašta.

Gavin odmahne glavom. – Nepopravljiv si. Ali, valjda moraš činiti to što činiš.

– Upravo tako, stari moj.

Gavin se nasloni na hrpu bijelih vunenih jastučića i tiho reče: – Hajde, Kevine,

daj otkaz. Ja ću ti dati posao. – I što ću raditi?

– Bit ćeš mi pomoćnik.

– Sranje, Gavine… to je čista milostinja! – poviče Kevin iz kojeg je na trenutak

provalila srdţba. – Ne treba mi tvoja milostinja.

– To nije milostinja, Kev. Uistinu. Doista mi je potreban netko tko će se umjesto

mene brinuti za hrpu stvari.

– A da si uzmeš neku tajnicu? Tipovi u tvom poloţaju obično se snaĎu na taj

način.

– Imam tajnicu. Potreban mi je pomoćnik, netko tko će se umjesto mene brinuti

za odreĎene stvari, poslove financijske prirode i još niz toga. Netko u koga mogu

imati povjerenja. A, budimo realni, ti si mi kao član obitelji. Mi i jesmo obitelj,

Kevine, nakon svih tih zajedničkih godina.

– Je li te Nell nagovorila na ovo?

– Ni slučajno, stari. Ni slučajno. Ali, bila bi presretna kad bi se ti povukao s ulice.

– To nije za mene. Hvala, Gav, znam da mi ţeliš najbolje, ali takav posao

jednostavno nije za mene.

– Ponuda ostaje otvorena. Za tebe će uvijek biti otvorena.

Kevin uzdahne. – Hvala. Moji odgovori zvuče neuljudno, nezahvalno i grubo.

Bila je to doista fantastična ponuda. Ali, ja sam murjak, kao što mi je i otac bio

murjak, i djed i njegov otac i tako dalje i tako dalje. I mislim da ne bih bio sretan ni na

kojem drugom poslu, doista ne bih.

– To valjda i ja znam negdje duboko u sebi… Mislim da to oduvijek znam. No,

dobro, bilo kako bilo, što je s tobom i Nell? Hoće li ta veza biti trajna?

Kevin svojim tamnim očima pogleda Gavinove svjetlije oči. Taj njihov pogled

bio je dug i pun razumijevanja; gledali su se onako kako to mogu samo dugogodišnji

prijatelji. Kevin konačno odgovori: – U posljednje sam vrijeme o tome puno

razmišljao. Čak sam je i zaprosio. Rekla je da će razmisliti o tome. Ali nikada mi nije

rekla »da«.

– Tim je više to šteta… vas ste dvoje stvoreni jedno za drugo.

– Reci to Nell.

– 1 hoću, uz tvoje dopuštenje.

– Svakako, samo izvoli. Kad smo već kod toga, ti si maloprije izbjegavao pravi

odgovor. Sto se doista dogaĎa izmeĎu tebe i Louise?

– Ništa osobito. Ona ţivi u mojoj kući, troši moj novac i ševi se s jednim

senatorom iz Washingtona. – Gavin slegne ramenima. –Da je ţiv, djed bi mi rekao da

sam glupi digić.

– A moj bi rekao da sam glupi Irac.

Obojica se nasmiješe, a Kevin zatim reče: – Ali, hoćeš li ostati s Louise? Ozbiljno

mislim, što ćeš poduzeti?

– Trenutačno neću poduzeti ništa što bi zaljuljalo brod…

– Ne misliš li da će to što si se vratio na Istok zaljuljati barem nešto?

– Nisam se trajno preselio. Samo sam u New Yorku, svom rodnome gradu,

unajmio stan za razdoblje u kojem dovršavam film. A potom idem dalje, u Francusku,

gdje radim novi film. U meĎuvremenu, dajem joj puno slobodnog prostora. Kilometre

i kilometre. Prije ili kasnije, ona će već negdje zalutati. Mogu čekati. Nikamo mi se ne

ţuri.

– Znači, u tvom ţivotu ne postoji nikakva druga naročito vaţna osoba?

Gavin odmahne glavom. – Nema nikakve drage i divne dame koja bi mi uljepšala

dane. Samo posao. To mi je dovoljno.

– Jednog ćeš dana upoznati neku ţenu.

– Moţda.

Kevin upita: – Imaš li ovdje kakvu kuharicu ili tako nešto?

– Ne, zašto?

– Samo sam se pitao gdje si planirao da večeramo. Mrziš odlaske u restorane… ta

tvoja slavna se,ksi faca izaziva toliko nevolja.

– Ti jednako tako mrziš izlaske, Kev. Stoga ne svaljuj svu krivnju na mene.

Kevin reče: – Jesi li ikada pomislio da ćeš postati toliko slavan glumac da nećeš

moći izaći na večeru jer ćeš se bojati da te ne prepozna i opsjedne hrpa zaluĎenih

ţena? Ili da ću ja nevoljko izaći s tobom, bojeći se da nas obojicu ne premlate

gangsteri koji me slijede?

– Ne, nisam – odgovori Gavin, a na licu mu nakratko zablista osmijeh. – Ali, kao

što sam upravo rekao, mi smo dva glupana.

Gavin ustane, prijeĎe na drugu stranu sobe i okrene se prema Kevinu. – Ipak, mi

večeras izlazimo. –Oh…Akamo?

– U samo središte grada. U filmsku dvoranu Tribeca Bobbvja de Nira. Unajmio

sam je za večeras. Samo za nas dvojicu. Prikazat ću ti Kingmakera, a potom ćemo

večerati u Bobbvjevom Tribeca Grillu.

– Plan mi zvuči fantastično i rekao bih da smo ondje obojica na sigurnome.

– To svakako. To ti mogu jamčiti, Kevine.

Vrijeme je bilo ledeno i sitna kiša brzo se pretvarala u snijeg koji je automobilska

stakla prekrivao tankim slojem zamrznute bjeline.

– Loša noć, Vito – reče vozač, pritiskajući prekidač brisača. –Loša noć za voţnju

sve do Staten Islanda.

– Ovdje smo na suhome, Carlo – odgovori Vito svojim hrapavim glasom – i

toplome. Stoga, nema problema. Stavi nam neki CD, ha? Johnnyjev. Onaj novi, znaš,

Fortune 's Child.

– Svakako, Vito – promrmlja Carlo i uključi traţeni disk. Istoga trena

unutrašnjost automobila ispunio je zlatni glas

Johnnyja Fortunea i Vito se udobno smjesti u kut straţnjeg sjedala, u sebi se

zadovoljno osmjehujući, uţivajući dok je slušao Johnnyjevu interpretaciju pjesme

»You and Me, We WantedItAll«.

Silno se ponosio svojim nećakom. Velikom zvijezdom. Johnny je danas najveća

zvijezda. I prije je bilo tako velikih zvijezda, no njihovo je vrijeme sada već prošlo.

Sada je red na njemu, Johnnyju. S trideset i osam godina, Johnny je istinska zvijezda,

zauzima vrhove top-lista, svačiji je omiljeni pjevač. Ne samo u Americi, nego i širom

svijeta.

On zadovoljno uzdahne i na trenutak zatvori oči, umiren zvukom tog baršunastog

glasa. Ponovno uzdahnuvši, Vito pomisli: taj moj Johnny pjeva poput anĎela.

Bio je 23. siječnja 1992. godine, četvrtak. Kao i svakog četvrtka, Vito je išao

Salvatoreu na tjednu obiteljsku večeru. Već šezdeset godina tako su svakog četvrtka

večerali zajedno u krugu obitelji; bio je to obred koji su započeli kada im je obojici

bilo devetnaest i kada su se i jedan i drugi tek bili oţenili. On se oţenio Angelinom,

Bog joj dao pokoj duši, a Salvatore Theresom.

Bilo je to tako davno. Pitao se u koliko će još takvih zajedničkih večera uţivati.

Obojica su starci. Sedamdesetdevetogodišnjaci. Ipak, on nije osjećao teret godina, tek

nešto malo artritisa u kuku i ponešto viška kilograma. I nije izgledao kao da mu je

sedamdeset i devet, to je dobro znao. Ni Salvatore nije izgledao tako staro. Da, imali

su sijedu kosu, a lice im je bilo izbrazdano dubokim borama, ali bili su u dobroj

formi, s obzirom na okolnosti. I ni jedan od njih još nije izgubio pamet, hvala

dragome Bogu.

Njegov stari goombah bio je pravo čudo, još je uvijek bio jak i moćan, s vlašću

koja se protezala na sve obitelji na Istočnoj obali. Cappo di tutti capi. Kako se samo

ponosio Salvatoreom, njime se ponosio jednako koliko i Johnnyjem.

Ta pjesma koju je Johnny pjevao, jako mu se sviĎala.

– You and Me, We IVanted It Ali1.

Nije li to prava istina koja se odnosi na cijeli svijet? On i Salvatore, njih dvojica

ţeljeli su sve. To su i uzeli. I to silom, kad god nije bilo druge mogućnosti. Neki su

govorili da su on i Salvatore opasni, bezobzirni, zli ljudi. Ali, to nije bilo točno. Bili

su to samo ljudi koji su se ţeljeli izvući iz blata, iz gorke neimaštine Lower East

Sidea, kamo su došli kao sinovi doseljenika koji nisu znali ni riječi engleskoga, koji

su uglavnom gladovali i nisu imali nikakvih izgleda za uspjeh. To što su učinili morali

su učiniti da bi preţivjeli.

Vito se nasmiješi. Ţivot im se na koncu pokazao dobrim. Tu i tamo pojavio bi se

pokoji problem, pokoja prepreka, no ništa od toga nije bilo nerješivo. I u najvećem

broju slučajeva uspijevali su izbjegavati nevolje s policijom – i to više od šezdeset

godina. Moţda su imali sreće. Ali, korumpirani murjaci bili su od velike pomoći;

Salvatore im je svakoga tjedna isplaćivao nagrade, a te isplate nisu bile nimalo

problematične. Sto je Salvatoreu i Viti značila pokoja omotnica prepuna gotovine? To

su si mogli priuštiti. Još su uvijek plaćali; na taj su način neprestano bili zaštićeni.

Nitko nije čist, pomisli Vito i glasno se nasmije, a taj promukli smijeh protrese

mu cijelo punašno tijelo, ispunjavajući unutrašnjost automobila. Svakoga je bilo

moguće potkupiti. Razlika je bila samo u cijeni. Katkada je bila riječ o novcu, katkada

je netko ţelio moć ili neku osobitu uslugu. Sve su to bile same kurve. PogaĎali su se

samo oko cijene.

Ljudi su bili odvratni. Svijet se sastojao od govana. O ljudskome rodu nije imao

Bog zna kako dobro mišljenje. Amici, muškarci iz »časnoga društva«, zbog

društvenog su licemjerja snosili velik dio krivnje za probleme koji muče svijet. Ne

vidim zašto bi to trebalo biti tako, pomisli Vito, mršteći se. Nismo nimalo lošiji od

drugih. Ucjene, krade, zločini svih vrsta, pa čak i ubojstva, bila su uobičajena,

sastavni dio transakcija u svijetu velikog businessa, dio svih vidova ţivota, čak i dio

načina na koji je poslovala vlada. Političari su pokvareni, doda on u sebi. I oni se bore

svatko za svoju guzicu, jednako kao i murjaci, jednako kao i svi ostali… Svi osim

Johnnyja. – Ja i Salvatore, mi smo to učinili na svoj vlastiti način – promrmlja on

ispod glasa. – Sami smo uspostavili svoja pravila. Drţali smo se zakonika Bratstva,

ali radili smo po svojem, o da po svojem. – On se u sebi nasmiješi. Imao je popriličan

broj lijepih uspomena.

Johnny Fortune.

Velika zvijezda.

Njegov ponos i radost.

Njegov nećak.

Više sin nego nećak.

Johnny je ovog tjedna u New Yorku. Večeras dolazi na obiteljsku večeru. Doći će

s Manhattana u iznajmljenoj limuzini. Salvatore je sretan; Vito je sretan. Bit će to

veličanstvena večer.

Kuća Salvatorea Rudolfa bila je uvučena od ulice, okruţena visokim zidom od

opeka, a do nje se dolazilo kroz velika ţeljezna vrata. Vrata osigurana stalnim

električnim naponom. Bila je čuvana poput Fort Knoxa.

Vito je znao da su posvuda uokolo Salvatoreovi ljudi, ljudi zastrašujuća izgleda,

no nevidljivi ljudskome oku. Osim dvojice straţara na ulazu koji kao da su pali s neba

u trenutku kada se automobil zaustavio pred vratima.

Vrata su se polako otvorila pošto su čuvari provjerili automobil i uvjerili se u

Vitin identitet. Carlo je kratkim kruţnim prilazom dovezao crni cadillac točno pred

kućna vrata, zaustavio vozilo i došao do njegovih vrata kako bi mu pomogao da izaĎe.

Carlo, vojnik unutar organizacije, koji mu je bio dodijeljen kao vozač-tjelohranitelj,

vratio se potom u auto i odvezao ga iza kuće, dok se Vito uspinjao ulaznim stubama.

Ušavši u predvorje i svukavši kaput, Vito uvidi da je večeras u toj kući nešto

drugačije. Četvrtkom su u kući obično bili samo Salvatoreovi najbliţi suradnici i

članovi najuţe obitelji. Sada je primijetio i nekolicinu drugih capoa koji su stajali na

drugome kraju predvorja; druga dvojica stajala su pokraj vrata koja su vodila u

Salvatoreovu radnu sobu.

U tom trenutku ta se vrata iznenada otvore i na njima se pojavi Anthonv Rudolfo,

Salvatoreov roĎak i consigliere. Prišavši mu, on poljubi Vitu u oba obraza i reče: –

Veliki te čeka za razgovor prije večere, Vito.

Vito kimne i odmah ude u Donovo utočište, mršteći se, odjednom zabrinut,

sluteći da nešto nije u redu.

Salvatore je sjedio u naslonjaču pokraj vatre. Ugledavši Vitu, on ustane i poĎe mu

u susret kako bi ga pozdravio. Dvojica muškaraca, prijatelji još od djetinjstva u

Palermu, najprije se zagrle, potom se poljube u obraz na sicilijanski način, a onda se

razdvoje.

Vito polako kimne. – Ah, večeras izgledaš dobro, Salvatore. Za jednog starca.

Salvatore se nasmije. – I ti, stari moj goombah. – On lagano zadrhti. – Hladna

večer, Vito. Toliko hladna da bi se i vještici sise mogle smrznuti, pretvoriti u ledene

sige. – On se ponovno nasmije, dubokim smijehom koji je dolazio iz trbuha. – Sjećaš

li se kad smo bili djeca, kako smo se tresli za hladnih zima u onim našim tankim

krpicama? Sjećaš li se kako smo se meĎusobno pokušavali zagrijati u onim mišjim

rupama u juţnome Manhattanu koje smo nazivali domovima? – On odmahne glavom.

– Kakvi su to bili dani…

– Naravno da se sjećam. Ja ništa ne zaboravljam, Salvatore. Don prebaci ruku

preko Vitinih ramena i povede ga prema kaminu. – To su tako davni dani. Ostala su

samo sjećanja. Ali, mi starimo, ti i ja, i hladnoća nam ponovno prodire u kosti. Kosti

nam pucaju od hladnoće. Stoga doĎi, sjedni, malo se ugrij pokraj vatre.

Dok je govorio, Don je sa stolića koji je stajao izmeĎu dvaju naslonjača podignuo

bocu crnoga vina i do vrha napunio dvije čaše. – Vatra će ti zagrijati tijelo, a vino krv.

Njih se dvojica kucnu i tiho, istodobno izgovore: – Za Bratstvo. – Potom i jedan i

drugi otpiju po dugačak gutljaj vina, dugo ga zadrţavajući u ustima, uţivajući u

njegovu okusu. Bilo je to jedno od rijetkih zadovoljstava koja su im preostala u

ţivotu. Nakon toga obojica su se udobno smjestili u naslonjačima i zagledali se jedan

u drugoga, a oči su im zračile razumijevanjm, mudrošću i moći. I vječnim

prijateljstvom.

Nakon nekoliko trenutaka Vito reče: – Čemu večeras dodatni capoi? Očekuješ

nevolje ili tako nešto?

Odmahujući glavom, Salvatore Rudolfo tiho reče: – Samo mjera opreza. Ne ţelim

nikakvih ruţnih iznenaĎenja, niti da me netko uhvati na spavanju. To je staro pravilo,

Vito. Čemu ga mijenjati?

– Na što ciljaš? – upita Vito, pomno se zagledavši u sugovornika.

– Previše je problema u drugim obiteljima. Gambini se utapaju u nevoljama,

Sammy Bik previše je pjevao. – Prodorno pogledavši Vitu, on prosikće: – Kakav

špijun! On je tek ţuti kanarinac, taj Sammy. A tu je onda i obitelj Colombo, oni su

ludi, meĎusobno se ubijaju. Nadam se da neće biti rata meĎu obiteljima. Kao nekada.

– Mislim da se taj sukob neće širiti.

– Tko zna što će se dogoditi. – Salvatore bespomoćno podigne ruke i slegne

ramenima. – Neka druga newyorška obitelj mogla bi iskoristiti cijelu situaciju,

pokušati preuzeti područje Gambina ili Colomba. Moglo bi doći do rata. Da, najbolje

je da budemo spremni, zaštićeni, doĎe li do nevolja.

– Tako je, Salvatore. Nema ničeg lošeg u tome da se zaštitimo.

Salvatore se nagne prema naprijed, a njegove oči, sada već pomalo blijede i

vlaţne, odjednom su imale onu prodornu plavu boju kakvu su imale u njegovoj

mladosti. Pomno je promatrao svog nastarijeg povjerljivog prijatelja. – Moţda

sazovem sastanak sviju obitelji, za jedan stol dovedem sve šefove…

– Misliš onako kao u Apalachinu 1957.? – usklikne Vito.

– Da, konferenciju. Da odlučimo što ćemo. Na nama je previše reflektora, Vito.

Na Bratstvu. Policija, FBI, novinari, svi su nam oni za vratom. Opasno je. – On

uzdahne. – Odjednom smo postali vrlo vidljivi, a to nije dobro. Capisce?

– Da, i potpuno se slaţem s tobom.

– Tu je još i Joey Prsti – reče Salvatore.

– Što s njim?

– Malo se previše umislio, a voli i potezati obarač. Povezan je s nama… što znači

da nam je i opasan. Prodorni pogledi na nama, Vito, to je ono što sam oduvijek mrzio.

Previše pogleda izvana nije dobro za naš posao. –Don načini stanku i, iako je bio u

vlastitome domu, posve siguran da nigdje nema prislušnih ureĎaja, promuklim šaptom

doda: – To je loše za Cosa Nostm.

Vito kimne, ispruţi ruku i potapša Salvatorea po ruci, izraţavajući tako

razumijevanje.

Nakon nekoliko trenutaka šutnje, Vito upita: – Tko će srediti Joevja?

– Nitko. Za sada. Samo čekamo. Čekamo njegov sljedeći potez. – Don duboko

uzdahne, a onda tuţno odmahne glavom. –Ništa više nije kao nekada, stari moj

goombah, vremena su se promijenila.

Vito ne reče ništa, na trenutak se gubeći u mislima. Sţilvatore nije tek tako,

nizašto, bio capo di tutti. Bio je mudar čovjek; uvijek je govorio istinu i samo istinu.

Vito ga je nekoliko trenutaka pomno promatrao.

Salvatore je bio čovjek snaţne grade, visok, širokih ramena, bez imalo sala. Lice

mu je posvuda bilo ispresijecano borama, ali to ipak nije bilo lice starca. Za to je bilo

odviše jako i moćno. Nos mu je bio markantan, neznatno zakrivljen, obrve izrazito

zaobljene, s pokojom sijedom dlakom iznad tih nesvakidašnjih očiju. Kristalnoplavih.

Poput Sredozemnog mora koje okruţuje Siciliju. One su mogle biti prepune sunca i

topline nekadašnje domovine, ali već sljedećeg trena mogle su biti i hladne i ledene

poput Arktika.

Salvatore prekine Vitino razmišljanje: – Gdje je Johnny?

– Doći će. Svaki čas, Salvatore. Ne brini se toliko. – Vito ustane i polako priĎe

prozoru, stane i zagleda se van. Trenutak kasnije reče: – Ah, evo ga. Dobar je to

momak. – Vito pogleda na ručni sat. – Stiţe točno na vrijeme.

Theresa Rudolfo, Salvatoreova ţena, sjedila je na čelu stola. Bila je to visoka,

mršava, sedamdesetogodišnjakinja dostojanstvena izgleda, s posve sijedom kosom i

očima nalik na dva posve crna kruga. Kao i uvijek, na sebi je imala crnu haljinu i

svoja tri dugačka niza bisera – pravih bisera. S dostojanstvenošću i ponosom sjedila je

na čelu stola.

Stol je bio prekriven uškrobljenim bijelim stolnjakom, prelijepo izvezenim, a na

njemu je bilo postavljeno posuĎe od najfinijeg porculana, kristala i srebra koje je bilo

moguće kupiti. Na sredini je stajala velika vaza s cvijećem, a sa svake njezine strane

bijele svijeće na srebrnim svijećnjacima, dok se preostali dio stola svijao pod

pladnjevima i zdjelama s hranom.

Okupljeno za ovim veličanstvenim stolom, u elegantno ureĎenoj blagovaonici

obitelji Rudolfo bilo je Theresino i Salvatoreovo četvero djece. Svi oni bili su odrasli,

udati i oţenjeni: Maria, Sophia, Frankie i Alfredo, te njihovi bračni drugovi. Tu je bio

i Salvatoreov brat Charlie, podšef, njihov bratić Anthonv, consigliere, te njihove

supruge.

Vito je sjedio pokraj Therese, s njezine desne strane.

Johnny je bio zdesna Salvatoreu, na svom stalnome mjestu.

Bila je to tipična večera četvrtkom; brda zelene salate, rajčica, maslina i luka;

crvene paprike prţene na maslinovu ulju; salata od plodova mora; prţena riba;

tagliatelle s umakom od rajčice i nešto prţene piletine. Alfredo je točio crno vino;

domaći talijanski kruh kruţio je oko stola; svi su se smijali, šalili i razgovarali.

Samo je Theresa bila šutljiva, poput groba. Pozorno je slušala, sve ih promatrajući

izuzetno pomno.

Katkad bi promrmljala riječ-dvije kćerima koje su joj pomagale pri dodavanju

hrane muškarcima za stolom ili odnošenju zdjela u kuhinju kako bi ih napunile

vrućom tjesteninom i bogatim umacima.

U jednom je trenutku kriomice pogledavši, Johnny posve neočekivano, u bljesku,

nešto shvati: nesretna je zbog toga što sam ja večeras ovdje. Ne sviĎam joj se. A onda

mu se učini kao da ga je ošinuo grom. Teti Theresi, koju je poznavao cijeloga ţivota,

nikada se nije sviĎao. Odjednom je posve sigurno znao da ga ne voli, da ga mrzi.

Pitao se zbog čega je to tako. Na to pitanje postojao je samo jedan odgovor. Zbog toga

što je bio miljenik strica Salvatorea. Ljubomora. Bila je ljubomorna zbog toga što je

bio toliko blizak s njezinim muţem, zbog toga stoje medu njima postojala tolika

naklonost.

S druge strane stola, Vito je bio zaokupljen sličnim mislima. No, starac ih je

odmah odbacio. Theresa je sada starica. Njezin je otrov slab, budući da je s godinama

izgubio na snazi. Na nju više nitko ne obraća pozornost. A ponajmanje Salvatore, koji

je nikada nije volio.

Nakon večere, Salvatore povede Johnnyja i Vitu u svoju radnu sobu, te zatvori

vrata.

– Popij jednu stregu, Johnny – reče Don, točeći u visoke čaše talijanski liker

zlatne boje. – A ti, Vito? – upita on uzdignutih obrva. Vito kimne.

– Hvala – reče Johnny, uzimajući čašu.

Salvatore drugu čašu pruţi Viti, koji mu se zahvali. Njih trojica potom se kucnu i

sjednu u blizini vatre.

– Čestitam, Johnny – reče Salvatore, radosno promatrajući mlaĎeg muškarca. –

Fantastičan koncert prošle subote u Madison Square Gardenu. Svi smo uţivali.

– Bio je rasprodan do posljednjeg mjesta – istakne Johnny. –Dosada je to moj

najuspješnij koncert u karijeri.

– Ponosimo se tobom, Johnny. Velika si zvijezda. Najveća. I to si postigao sam.

– No, hajde, striče Salvatore! Dobro znam koliko ste mi ti i ujak Vito pomogli.

– Nismo maknuli ni prstom.

Johnny je preneraţeno promatrao Dona, a zatim se okrenuo prema Viti, koji je

samo kimnuo glavom, potvredujući istinitost Salvatoreovih riječi.

Salvatore reče: – Otvorili smo nekoliko vrata i to je sve. Nagovorili smo nekoliko

klubova širom zemlje da te angaţiraju. Predloţili dečkima u Vegasu da ti pruţe koju

šansu. Ţeljeli smo da do uspjeha doĎeš teškim putem, pravim putem, kao bilo tko

drugi.

Razrogačenih očiju, Johnny iznenaĎeno upita: – Ali, zašto?

– Ţeljeli smo da budeš čist, nismo ţeljeli da te povezuju s nama – objasni

Salvatore blagim glasom.

– Da smo učinili previše, okaljali bismo tvoj glas, Johnny – doda Vito. – Nismo te

ţeljeli kompromitirati. Nismo ţeljeli da budeš povezan s amicima, – Vito mu se

nasmiješi – s Bratstvom. Radili smo pomalo iza kulisa, kako ti je rekao Salvatore.

– No, dobro, svejedno vam hvala – odgovori Johnny i nasmiješi se dvojici starijih

muškaraca. – A ja sam mislio da sam pod vašom zaštitom.

– I bio si – reče tiho Salvatore. – Uvijek. Ali puštali smo te da u poslu ideš

vlastitim putem. I bili smo u pravu kad smo tako postupili. A ti… – On mu se

nasmiješi. – Ti nas nikada nisi iznevjerio. Ipak, jednom sam stvari razočaran.

Johnny ga iznenaĎeno pogleda. – Čime?

– Još se nisi oţenio, Johnny. Bilo bi ti bolje da imaš dobru talijansku ţenu. –

Salvatore mudro kimne glavom. – Muškarcu je potrebna ţena.

– Slaţem se, striče Salvatore, ali još nisam upoznao onu pravu.

– Kakva šteta – reče Don. – Mlad si, imaš još vremena. – On otpije gutljaj strege.

Sljedećih nekoliko trenutaka sjedili su u tišini. Salvatore se potom obrati Johnnyju: –

Znači, odlaziš u Europu. Pričaj mi o putu, kamo sve ideš.

Johnny počne pričati o kratkoj turneji na koju se sprema, a Salvatore ga stane

pomno slušati, s vremena na vrijeme kimajući i postavljajući pokoje umjesno pitanje.

Vito ih je slušao samo s pola uha i misli su mu ubrzo odlutale.

Vratio se godinama unatrag.

U mislima je vidio Salvatorea Rudolfa kao mladog muškarca tridesetih godina,

kao da je Johnnyjeve dobi. Tako zgodan, zgodan kao Johnny sada. Ţene su mu se

bacale oko vrata; nisu ga zanimale. Salvatore je bio krepostan. No, dobro, u najvećem

broju slučajeva.

Vito uzdahne. Ţivot je čudan, prepun nedorečenosti, nimalo pravilan i pravocrtan.

Volio je kada su stvari bile uredne i čiste. Ţalio je što Salvatore ne dijeli to njegovo

stajalište. Vito zatvori oči i odluta u mislima, uţivajući u toplini vatre, slatkom okusu

strege u grlu, ugodnom osjećaju puna ţeluca, udobnosti obiteljskog kruga. Spokojan i

zadovoljan, ubrzo je zadrijemao.

– Javljat ću se iz Londona, striče Salvatore – reče Johnny, a Vito se trgne iz sna.

– Što? Što si rekao? – upita on, trepćući i gledajući u Johnnyja. Salvatore se

grohotom nasmije. – Spavao si, stari.

Vito se s nelagodom nasmiješi te, zaključivši da bi bilo glupo prosvjedovati, ne

reče ništa.

Johnny mu priĎe, pomogne mu pri ustajanju i oni se potom izljube i zagrle.

Potom brzo prišavši Donu, Johnny ga hitro poljubi j^nda nestane, za sobom tiho

zatvarajući vrata.

Kad su ostali sami, dvojica staraca ponovno sjednu, dugo se promatrajući,

osjećajući se ugodno jedan pokraj drugoga, komunicirajući bez riječi.

Vito na koncu reče: – Nisam spavao.

Salvatore se nasmije.

– Sanjao sam.

– Što,goombah?

– Prošlost, stari moj prijatelju. – Vito duboko uzdahne, a na njegovu okruglom

licu potom se polako pojavi osmijeh. – Sjećam te se, Salvatore, kada si bio

Johnnyjevih godina. Bio si zgodan. Upravo kao on. Ista kosa, iste oči, isto lice.

Salvatore se malo uspravi u naslonjaču, ali ne reče ništa, nego samo otpije gutljaj

strege.

Vito nastavi: – Postoji jedna slika. U Angelininu albumu, kod kuće. Snimljena je

1946. Ti, ja, Theresa i ona. Bilo ti je trideset i osam godina. Taj muškarac na slici

mogao bi biti i Johnny.

Salvatore je i dalje šutio.

– Ne znam zašto nitko nije primijetio tu sličnost. Salvatore samo nešto progunda.

Vito duboko udahne. – No, Theresa ju je ipak opazila. –Nakon kraće stanke, Vito

tiho doda: – Oduvijek je znala…

– Moguće – dopusti Salvatore na koncu.

– Zašto nikada nisi rekao Johnnyju? –Bolje je ovako.

– Moţda i nije. Moja sestra Gina, ona te je voljela, Salvatore. Ti si joj nakon

Robertove smrti bio sav ţivot. Ona bi ţeljela da Johnny zna da si mu ti otac, njegova

bi majka ţeljela da zna istinu.

– Ne – reče Salvatore tihim, ali odlučnim glasom, odlaţući čašu na stol. Naginjući

se prema Viti i prodorno ga promatrajući, tada gotovo prosikće: – On to nikada ne

smije doznati. Nitko ne smije znati da je on moj sin.

– Zašto?

– Kakvo glupo pitanje, Vito. – Salvatore odmahne glavom. –To je svakako

posljedica starosti.

Vito se nije obazirao na ovu zajedljivu primjedbu. – Kakva bi to bila šteta kada bi

on znao?

– Ne – reče Salvatore – najbolje je ovako. – Glasom toliko tihim da se jedva čuo,

on prošapće: – Ţelim da bude čist. Moj sin Johnny uvijek mora biti čist. – On

prodorno pogleda Vitu. –Capisce?

Sve od Colline prerane smrti sredinom siječnja, odnosno otkako se iz

Montfleuriea vratila u Pariz, Rosie je bez prestanka radila.

To je činila zbog potrebe da nečim bude posve zaokupljena, jer je još odavno

otkrila da joj rad pomaţe u ublaţavanju boli.

U ovom slučaju pomagao joj je da bol zadrţava tek malo dalje od sebe. A zbog

gubitka svoje voljene Collie, s kojom je imala jedinstven odnos još otkako su se

upoznale davne 1982. godine, osjećala je uţasnu bol.

»Ljubav na prvi pogled«, tako je Collie često opisivala njihov prvi susret i Rosie

je osjećala upravo to prema ţeni koja joj je bila prva prijateljica koju je upoznala u

Parizu i koja će joj kasnije postati zaovom. Bile su odane jedna drugoj. Collie je

ostala nepokolebljiva i pošto su se izmeĎu Rosie i Guya pojavili problemi; ako je i

bilo nekih promjena, onda su ih ti problemi još više zbliţili. Collie je stala na Rosinu

stranu i u tim joj je teškim vremenima bila izvor utjehe i prijateljstva. Bilo je posve

prirodno što joj Collie toliko nedostaje i Rosie je znala da će joj uvijek nedostajati.

Tako joj je rad ovih posljednjih tjedana bio poput Boţjeg dara koji joj je pruţao

veliku utjehu. Rosie je takoĎer bilo drago što je dobro napredovala sa skicama za

kostime, i to tjedne prije samog početka pretprodukcije. Sada je imala ogromnu

prednost i zbog toga je bila vrlo zadovoljna.

Gavin se u New Yorku zadrţao duţe nego što je planirao. Tijekom postprodukcije

Kingmakera pojavilo se više neočekivanih problema. Povukao je Aidu u New York

kako bi mu pomogla, i odgodio datum preseljenja u studio Billancourt. Aida i

preostali dio ekipe tako neće doći u Pariz prije oţujka, kada će stići i Gavin.

Ipak, i uz tu prednost, Rosie je znala da je čeka puno posla. Pred njom je bila

zadaća monumentalnih razmjera, budući da će, još jednom, morati izraditi povijesne

kostime, čije je stvaranje bilo sloţenije i zamršenije od kreiranja suvremene odjeće.

Sada, tog vedrog, sunčanog jutra u veljači, Rosie je stajala nasred svog radnog

studija i promatrala neke od skica. Bila je to velika prostorija prepuna svjetla, s

nekoliko prozora koji su se dizali od poda do stropa, te prozorom ugraĎenim u strop, a

nalazila se u straţnjem dijelu njezina stana u Rue de l'Universite, u sedmome

arrondissementu.

Promatrala je šest crteţa, tu prvu skupinu koju je dovršila do posljednje

pojedinosti. Rosie ih je na jednakim razmacima postavila na stalak koji je još davno

dala izraditi upravo za tu namjenu. Stalak se protezao cijelom duţinom postraničnog

zida i kada su na njemu bili izloţeni crteţi, dominirao je cijelom prostorijom.

Svi crteţi bili su visoki metar i dvadeset centimetara i izraĎeni u boji. Na tri crteţa

bili su kostimi za Napoleona, kojeg je trebao igrati Gavin Ambrose; ostala tri za

Josephine, ali se još nije znalo kome će uloga biti dodijeljena.

Zbog toga što je bila toliko raskošna i sloţena, Rosie je najprije počela raditi na

odjeći koju je Napoleon nosio kada je okrunjen za cara. Donji ogrtač bio je izraĎen od

bijele svile, bogato ukrašene zlatom, a uz to nosio je crveni ogrtač od baršuna koji je

dosezao sve do poda te bijeli plašt od nerca; kao kruna posluţio mu je lovorov vijenac

izraĎen od zlata. Rosie je imala čvrstu namjeru izraditi točne replike svih dijelova

odjeće i opreme. Kao i obično, odlučno je zagovarala autentičnost.

Drugi crteţ za Gavina prikazivao je jednu od Napolćonovih uniformi. Ona se

sastojala od bijelih pripijenih hlača, cnjih čizama i crnog jahaćeg kaputa ukrašenog

zlatom te trorogog šešira. Treći crteţ prikazivao je civilno odijelo, koje se sastojalo od

hlača

koje su dosezale do koljena i kaputa od crvenog sukna te bijelih svilenih čarapa i

crnih cipela sa zlatnim kopčama.

Pošto je nekoliko minuta promatrala ove crteţe, koncentrirala se na crteţe

Josephinine odjeće. Kao i Napoleonovi ogrtači za krunidbu, i Josephinina haljina za tu

je prigodu bila podjednako raskošna. IzraĎena od metara i metara bijele svile, bila je

posvuda izvezena zlatnim koncem; uz nju je išao profinjeni nakit te dijamantna tijara.

No, ta odjeća trenutačno je nije brinula. Svu pozornost usmjerila je na večernju

haljinu koja je već bila u izradi kao prototip za krojačice. Bila je nabrana na stalku za

haljine pokraj jednog od prozora i Rosie sada počne popravljati nabore. Haljina je bila

izraĎena u carskome stilu, koji je popularizirala upravo Josephine, s visokim strukom,

dubokim izrezom oko vrata i kratkim, naboranim rukavima. IzraĎena od svile boje

srebra, ova je haljina imala i pokrov od blijedoplavog sifona. Sifon je bio pričvršćen

za svileni prsluk i padao je preko suknje, s prednje strane otvoren poput kaputa.

Rukavi su bili izraĎeni od sifona, dok je tanki pokrov na rubovima bio ukrašen svilom

boje srebra.

Rosie izvuče nekoliko pribadača, zabode ih u jastučić koji je nosila učvršćen na

ruci, te snaţnim, sigurnim rukama uhvati tkaninu. U pokušaju da haljini podari traţeni

izgled, na naborima je radila dobrih deset minuta prije nego što je postala razmjerno

zadovoljna rezultatom.

Nabiranje je u kreiranju odjeće predstavljalo pravu umjetnost i Rosie je u tome

bila jednako umješna kao i u crtanju skica. To je umijeće svladala u radionicama

gospode Trigere, američke dizajnerice francuskog podrijetla, i to zahvaljujući utjecaju

očeve sestre, tete Kathleen, koja je umrla prije dvije godine. Kathleen Madigan bila je

jedna od glavnih dobavljačica u Bergdoif Goodmanu, i ona je tijekom studija u dva

navrata za Rosie dogovorila ljetno staţiranje kod gospoĎe Trigere.

Rosie je uvijek govorila da je naučila nabirati od istinskog majstora, budući da je

Pauline Trigere bila poznata po tom svom umijeću. Gospoda je Trigere s tkaninama

postupala onako kako kipar oblikuje glinu, kreirajući odjeću s tkaninom na lutki, a ne

olovkom na papiru.

Malo nabravši tkaninu na nekoliko mjesta u struku na leĎima, Rosie je stručno

učvrsti pribadačama, ponovno pomno proučavajući haljinu. Još uvijek nije bila posve

zadovoljna, pa stoga, kako bi osvjeţila pamćenje, otvori knjigu u kojoj su se nalazile

fotografije te haljine. Bila je to knjiga koju joj je kupio Henri de Montfleurie.

Pokazala joj se iznimno korisnom, budući daje bila riječ o povijesti Napoleonova

ţivota prikazanoj kroz slike cara, Josephine, njegove pratnje, njegovih bitaka i doba u

kojem je ţivio. Otvorivši stranicu na kojoj se haljina vidjela na jednoj prelijepoj slici

koja je prikazivala Josephine, Rosie je još jednom dobro pogleda, kao i uvijek

pokušavajući postići potpunu vjernost. Nakon nekoliko trenutaka, ponovno pogleda

haljinu.

Pola sata kasnije, koncentraciju joj je prekinulo zvonce na ulaznim vratima. Na

trenutak se trgnuvši, ona pogleda na sat koji je stajao na radnome stolu i na svoje

iznenaĎenje shvati da je već gotovo trinaest sati. Skinuvši s ruke jastučić i svukavši

bijelu kutu, ona izaĎe u predvorje. Znala je da je na vratima Nell, koja je bila u Parizu

i koju je pozvala na objed. Čim joj je otvorila vrata, pale su jedna drugoj u zagrljaj,

drţeći se s puno ljubavi i jedna drugoj uzbuĎeno govoreći koliko im je drago što se

vide.

Rosie povuče Nell u predvorje i zatvori vrata, a zatim se odmakne od svoje

najstarije i najdraţe prijateljice i s divljenjem je pogleda. – Izgledaš fantastično, Nell.

Mislim da ti veza s mojim bratom godi.

Nell se nasmije i kimne, a potom reče: – Pa dobro, najčešće da.

Rosie nije ţeljela dalje istraţivati tu temu. Umjesto toga, pomogla je Nell da

svuče tamni kaput od nerca i povela je u knjiţnicu. Bila je to malena, ugodna

prostorija, ureĎena u stilu Belle Epoque, u kojoj je u kaminu gorjela vatra, a mimoze i

drugo proljetno cvijeće mirisalo je toliko intenzivno da je zrak bio gotovo

omamljujuć.

– Sveti Boţe! – usklikne Nell. – Gdje li si samo u ovo doba godine došla do

mimoza?

– Ja i nisam došla do njih – odgovori Rosie. – Poslao mi ih je Johnny Fortune. A

pronašao ih je u Lachaumeu. To je najekskluzivnija cvjećarnica u Parizu. Prodaju

cvijeće iz staklenika, kao i sve vrste izvansezonskog cvijeća.

– Dakle, to si nikada ne bih pomislila… – reče Nell i nasmiješi joj se. – A ja sam

mu rekla da voliš ruţe boje breskve i ljubičice.

– Oh, poslao mi je i njih. U dnevnoj su sobi.

– On ništa ne čini napola, zar ne? – reče Nell, naginjući se nad vazu i stavljajući

nos meĎu mimoze. – Miris im je boţanstven. –Uspravivši se, ona priĎe kaminu i stane

promatrati Rosie kako otvara bocu bijelog vina, koju je izvadila iz posude s ledom. –

Mislim da je posve jasno da te naumio uhvatiti, Rosie. Posve je odlučan u nakani da

te zavede, u to ne trebaš nimalo sumnjati.

Rosie se samo nasmiješi i izvuče čep. – To sam nekako i sama zaključila, draga

Nell. Još prije nekoliko tjedana rekla sam ti da me u prosincu nazvao u Montfleurie, a

prošli tjedan i ovamo, kako bi mi rekao da preko Londona dolazi u Pariz.

– Mmmm. – Nell se spusti u naslonjač, te se nasloni i prekriţi noge. – Nemam

ništa protiv, draga moja Rosie. Daleko od toga, štoviše, mislim da bi bilo divno da i ti

u svome ţivotu imaš malo ljubavi i radosti. Zašto ne? Naročito nakon svih tih godina

mučenja s Guyem! Usput, što se dogaĎa s tvojim razvodom?

– Postupak je u tijeku. Guy je bio dobar, suraĎivao je i potpisao je sve dokumente.

– I koliko te to stajalo?

Rosie je pogleda razrogačenih očiju. – Kako uopće znaš da me to nešto stajalo?

Nell odmahne glavom. – Oh, Rosie, Rosie, samo sam lukavo pretpostavljala. Ali,

dobro sam pogodila, zar ne? I predobro znam da je Guy de Montfleurie muška kurva,

u nedostatku boljeg izraza. I pretpostavljala sam da će od tebe traţiti novac. Dobro,

koliko si mu onda dala?

– Kupila sam mu kartu za Daleki istok i dala mu dvije tisuće dolara. Pokušao je

izvući i više, no to sam odbila. Iskreno govoreći, i nisam mu mogla dati više. Brzo je

prihvatio ponudu.

– Ne znam zašto si mu uopće išta i dala! – usklikne Nell ljutitim glasom.

– Bila je to niska cijena, vjeruj mi. Ţeljela sam ga udaljiti iz svog ţivota, kao i iz

Henrijevog. Nisam mu vjerovala, i mislila sam si da bi mogao izazivati nevolje u

Montfleuneu. I meni i svima. Stoga sam ga, čim je sve potpisao, otpremila u

Hongkong i, ako ništa drugo, ovako nikoga neće uznemiravati.

Nell kimne, prihvaćajući čašu vina koju joj je Rosie ponudila. Dvije se stare

prijateljice kucnu i Rosie reče: – Ako nemaš ništa protiv, Nell, mislila sam da bismo

mogle ručati ovdje, u stanu. To mi je lakše nego izlaziti. Pretrpana sam poslom.

– Moţe. Kako napreduju kostimi?

– Dobro. Sloţeni su, dakako, to ti je, sigurna sam, jasno. Ali, zapravo sam im se

jako posvetila i rad mi je pomogao da se lakše nosim s Collinom smrću.

– Znam što si proţivjela. Bila je tako mlada. – Nell odmahne glavom.

– Hvala ti što si me tako često zvala, Nell. To mi je doista pomoglo.

– Znam što ti je Collie značila.

Rosie joj se slabašno nasmiješi i, mijenjajući temu, upita: – A kako je Kevin?

– Odlično. Pun ljubavi. Pun uzbuĎenja. I izluĎuje me.

– Sve zvuči divno, osim tog posljednjeg.

Nell na trenutak pogleda u vatru i lice joj tada postane tuţno, a oči ozbiljne.

Potom ponovno pogleda Rosie i tiho reče: – Oboţavam ga, to znaš. Ali, ne mogu

podnijeti taj njegov prokleti posao, Rosie. Jednako dobro kao i ja znaš da je

neprestano u opasnosti. A ja to doslovce s njim proţivljavam, danonoćno ţivim na

rubu uţasa. Ţivci su mi ovih dana doista napeti.

– To je zbog toga što ga toliko voliš, Nell. –Da?

– Naravno. Barem ja tako mislim. Da ga ne voliš, ne bi ti do njega bilo toliko

stalo, i ne bi se neprestano toliko brinula.

– Valjda si u pravu… – prizna Nell.

– Zašto se vas dvoje ne vjenčate?

Nell ju je samo gledala, odlučivši ne odgovoriti.

Rosie reče: – Znam da te zaprosio, jer mi je to prošloga tjedna rekao telefonom.

– A tako znači… Da, to je točno. Ali, ja… ovaj… mislim da još nisam spremna

za stalan dom. Barem ne još zasada. SviĎa mi se ovako kako jest.

– Kevin te jako, jako voli, Nell. Gavin mi je neki dan rekao isto to.

– O, Boţe moj! Svi ti transatlantski razgovori! Čini se da ste se ti i stari Gavers

urotili protiv mene! A obećala si mi da mi nećete nametati nikakve pritiske. Kada je

riječ o Kevinu, trenutačno jednostavno ne mogu podnijeti nikakav pritisak. Dovoljno

sam pod stresom zbog drugih stvari. IzmeĎu ostalog i zbog klijenata. A to me opet

vraća na Johnnyja Fortunea. Ovamo sam došla s njim radi finalizacije njegova

koncerta u Parizu ovoga ljeta, a onda se vraćam u London. Moram riješiti neke

probleme u svom londonskom uredu. Ali, Johnny ostaje u Parizu. Upozoravam te,

zasut će te poput vodenih kozica.

Rosie se morala nasmijati. – To si rekla toliko zloslutno… Prije nekoliko minuta

bila si oduševljena zbog toga što ga zanimam.

– I još uvijek sam oduševljena. Samo te upozoravam na činjenicu da se on sutra

ne vraća sa mnom u London i da…

– Ali, znala sam da Johnny ostaje. Otkako ste oboje iz New Yorka doputovali u

London, zove me svakodnevno. Danas me vodi na večeru. Ali, to sigurno znaš.

– Znam, rekao mi je on, a rekla si mi i ti. Ali, nisam bila sigurna znaš li da će on

još nekoliko dana ostati u Parizu, moţda čak i cijeli tjedan.

– Znam.

Nell je pogleda i nasmiješi joj se. – Kako bi rekla moja teta Phvllis, izgledaš kao

mačka koja je progutala kanarinca.

– Nije istina! – pobuni se Rosie, te se zarumeni.

– I te kako je istina, Rosalind Mary Frances Madigan? –uzvrati Nell, a onda,

vidjevši koliko je Rosie neugodno, prasne u smijeh. – Ali, sve je u redu, smiješ tako

izgledati, Rosie moja… tako zadovoljno. Na posljetku, Johnny je komad i pol.

Zapravo imam dojam da je ludo zaljubljen u tebe. I kao što sam ti rekla u studenome,

u Kaliforniji, mogla si proći i gore. Inteligentan je, zgodan, seksi, bogat, slavan, idol

milijuna ţena i doista draga osoba. Osobno mislim da bi bio divan muţ.

– Hej, polakše malo, Nellie! – usklikne Rosie. – Još nijednom nisam izašla s njim,

a ti nas već ţeliš vjenčati!

– To i nije tako loša zamisao. Ja ću biti prva pratilja.

– A to me opet vraća na mog brata. Što ćeš ti poduzeti u vezi s Kevinom? Hajde

sada, reci mi iskreno i ne pričaj gluposti o tome kako još ne ţeliš stalan dom.

Nell se ugrize za usnicu i nakon nekoliko trenutaka razmišljanja uputi Rosie vrlo

izravan pogled, te tihim, postojanim glasom reče: – Ako baš moraš znati cijelu istinu,

sve sam isplanirala… manje-više.

– Onda mi reci… – reče Rosie.

– U redu, hoću. Ovako, Kevin trenutačno radi na jednom vrlo neuobičajenom i

vaţnom zadatku. Sigurna sam da ti je to spomenuo, nije li tako?

Rosie kimne. – Da, Odjel za kriminalističku obavještajnu djelatnost steţe obruč

oko mafije. I to posve odreĎene mafijaške obitelji. Kevin je u središtu svega toga.

– Upravo tako. Kevin očekuje skori završetak slučaja. To mije neki dan

spomenuo usput, neposredno prije mog odlaska iz New Yorka. Smatra da će za

mjesec-dva sve biti gotovo… osim buke u medijima… tako mi je to objasnio.

Natjerala sam ga da mi obeća da ćemo nas dvoje nakon toga zajedno poći na odmor.

A kad budemo na odmoru, ja ću mu nešto predloţiti.

Kako Nell nije dalje objašnjavala svoju zamisao, Rosie je upita: – Što?

– Ponudit ću mu nešto što neće moći odbiti, kako se to lijepo kaţe – Nell se

nasmije. – Predloţit ću da ja prodam svoju tvrtku, da on istupi iz policije i da

započenemo neki zajednički posao.

– Doista bi prodala tvrtku? – uzvikne Rosie iznenaĎeno.

– Da – odgovori Nell odlučnim glasom. Rosie je šutjela, dobro znajući koliko je

velika mogućnost da njezin brat ne prihvati prijedlog, ne ţeleći otići iz policije.

Trenutak-dva kasnije, ona reče: – Oh, Nell, ne znam. – Tada stane zabrinuto

odmahivati glavom. – Mislim da Kevin neće samo tako lako popustiti, doista mislim

da neće. Pripada četvrtoj generaciji policajaca. Zaljubljen je u newyoršku policiju.

– Nadam se da mene voli više od newyorške policije. A ako se ja ţrtvujem radi

njega, napuštajući Jeffrey Associates, i on bi trebao nešto ţrtvovati radi mene.

Rosie reče: – Ali, Nell, budimo realne, ti si već ionako nasljednica, preko majke i

djeda. Kevin prodaju tvrtke moţda neće smatrati tako velikom ţrtvom, budući da ne

moraš zaraĎivati za ţivot ako to ne ţeliš.

– No, hajde, Rosie! Oboţavam svoj posao i cijelu tvrtku izgradila sam isključivo

vlastitim rukama. I to ni iz čega. Za mene bi to bila silno velika ţrtva.

– Ja to dobro znam.

– Zna i Kevin.

– Vrlo je ponosan – istakne Rosie.

Nell ustane i, pošto je nekoliko trenutaka koračala knjiţnicom, reče: – Ne znam

više što drugo učiniti, Rosie! Mislila sam da je ovo dobar plan… a sada mi ga ti

polijevaš hladnom vodom. O, dovraga, zašto sam se baš ja morala zaljubiti u

nekakvog policijskog agenta!

– On nije tek bilo kakakv agent. On je Kevin Madigan.

– Znam, u tome i jest problem. Tako je divan, gotovo predobar da bi bio stvaran.

– No, ostaje ti ipak jedna utjeha – reče Rosie tiho. –A to je?

– Jednog će dana morati poći u mirovinu.

– Nisam sigurna da ću moći toliko čekati – reče Nell.

Johnny Fortune stajao je pred zrcalom u svojoj sobi u hotelu Plaza-Athenee i

pomno proučavao svoj odraz. Na njegovu mršavom, potamnjelom licu pojavio se

zamišljen izraz i on se naglo okrene, te prijeĎe na drugu stranu sobe.

Bilo je to već treći put da se te večeri preodjenuo i nije imao ni najmanju namjeru

to učiniti još jednom. Zaključio je da je izbor tamnosivih hlača, crnog sakoa od

kašmira, tanke bijele pamučne košulje i crno-bijele kravate s točkicama prikladan za

večeru u La Voltaireu.

Taj restoran predloţila je Rosie, objašnjavajući mu telefonom kako je riječ o

elegantnom, ali nepretencioznom lokalu s čarobnom hranom, smještenom na Quai

Voltaireu, na Lijevoj obali. Rekao joj je da mu se taj prijedlog čini odličnim, a ona se

ponudila da će im rezervirati stol.

S naslonjača u dnevnoj sobi, gdje ga je ranije ostavio, uzevši crni kaput od

kašmira, on izaĎe na hodnik i pode prema dizalima. Nekoliko minuta kasnije već je

ulazio u automobil koji ga je čekao pred hotelom u aveniji Montaigne.

U trenutku kada je vozač pokrenuo automobil i pošao prema Lijevoj obali, na

Johnnyjevu licu pojavio se jedva primjetan osmijeh. Zabavljalo ga je vlastito

ponašanje. Već godinama nije toliko pazio što će odjenuti; ili se barem nije toliko

preodijevao za samo jednu prigodu. A kada je to prije i činio, svrha je bio neki nastup,

koncert ili fotografiranje za novine. Nikada to nije činio radi neke ţene. Ali, s druge

strane, u njegovu ţivotu još nikada nije bilo takve ţene kakva je Rosie.

I još nikada nije bio zaljubljen. U Rosie je posve sigurno bio zaljubljen; u nju se

zaljubio one večeri kad ju je Nell dovela na večeru u njegovu kuću u Benedict

Canvonu.

Kad bi se prisjetio koliko mu je u samome početku bila antipatična, Johnny bi se

u sebi vrlo često nasmijao. Ta antipatija baš i nije potrajala dugo, ha? Od tog prvog

susreta neprestano je mislio na nju. Zapravo, bili su rijetki trenuci u kojima su mu

misli bile zaokupljene nečim drugim. Puna dva mjeseca njezino lice proganjalo ga je i

danju i noću. No sada, odjednom, dok se vozio pariškim ulicama kako bi se s njom

konačno i našao, bio je nervozan. I vrlo nestrpljiv.

Obuzdavajući potrebu da Alainu, svome vozaču, kaţe neka nagazi na papučicu

gasa, Johnny se udobno nasloni na straţnjem sjedalu, dajući sve od sebe kako bi se

obuzdao.

O, da, zaljubljen je u nju.

O, da, ţelr s njom voditi ljubav.

I vrlo odlučno da, ţeli se njome oţeniti.

Rosalind Madigan bila je prava ţena za njega, jedina ţena za njega. I svakako je

bila jedina ţena za koju je ikada pomislio da bi mu mogla biti supruga.

Prije tjedan dana, na Staten Islandu, morao se svojski truditi da se suzdrţi. Kada

je stric Salvatore počeo govoriti o braku i ţeni, ţelio je sve ispričati, reći mu za Rosie.

Još mu uvijek nije bilo jasno kako je o tome uspio šutjeti, no to mu je nekako ipak

pošlo za rukom.

Rosie će biti iznenaĎenje za Salvatorea i Vitu, divno iznenaĎenje. Kad se

početkom travnja vrati u New York, pozvat će ih na večeru u neki dobar restoran na

Manhattanu. I tada će im predstaviti Rosie. I jedan i drugi zaljubit će se u nju baš kao

i on, u to nije nimalo sumnjao.

On potisne smijeh koji mu je gotovo izletio iz grla u trenutku kad je pomislio na

prizor u kojem dva starca upoznaju Rosie. Neće joj moći odoljeti. Njegovoj Rosalind.

On si nečujno ponovi toime. SviĎalo mu se. Rosalind Madigan. Rosalind Fortune.

Zvučalo mu je dosta dobro.

U tom trenutku, posve neočekivano, obuzme ga neki neobičan strah. Pomiješavši

se s nervozom, on u njemu izazove paniku. Tada se trgnuo od pomisli da će je vidjeti,

biti s njom. Što ako se razočara? Što ako ne ispuni njegova očekivanja? Već dva

mjeseca ona je bila njegova ţena iz snova. Maštao je o njoj na sve moguće načine;

bilo je tu i erotskih fantazija; zbog nje je izbjegavao druge ţene. Na neki si je način

unaprijed osigurao razočaranje, zar ne?

Za njega je to bilo jedno posve novo iskustvo, voljeti neku ţenu, istinski osjećati

da mu je do nje stalo. Osim ujaka Vite i strica Salvatorea nitko mu nikada nije ništa

značio. Čak ni ujna Angelina, Vitina ţena, koja je prema njemu uvijek bila dobra.

Volio je svoju majku, to je bilo prirodno, to se podrazumijevalo. No, ona je umrla vrlo

rano i jedva je se sjećao.

Tako je, ta dva starca bili su jedine osobe prema kojima je ikada išta osjećao, sve

dok nije upoznao Rosie. Kada je bila riječ o drugim ţenama, prema njima je uvijek

osjećao isključivo poţudu.

Namrštivši se i pogledavši kroz prozor, on se upita kada će konačno doći u Rue

de l'Universite. Bio je toliko nestrpljiv da mu se činilo da će iskočiti iz koţe.

A onda, nekoliko sekundi kasnije, upravo kada se spremao upitati Alaina gdje se

nalaze, automobil se zaustavio.

– Stigli smo, monsieur – reče Alan, osvrćući se prema njemu i smiješeći se.

Mladić potom izaĎe i, prije nego što mu je Johnny uspio odgovoriti, već mu otvori

straţnja vrata.

– Hvala, Alaine – reče Johnny i duboko udahne, krećući prema njezinoj zgradi.

U trenutku kad mu je otvorila vrata i nasmiješila se, Johnny je osjetio kako se

njegov panični strah raspršuje. Uzvratio joj je srdačnim, radosnim osmijehom. Ona ga

potom uhvati za ruku i povede u stan. Stajali su u predvorju i gledali se, još se uvijek

drţeći za ruke.

Oboje su šutjeli.

On na koncu zakorači prema njoj, istodobno je privlačeći prema sebi; zatim je

poljubi najprije u jedan, a potom i u drugi obraz.

– Tako mi je drago što smo se našli, Rosie – reče Johnny na posljetku.

– I meni, Johnny – odgovori Rosie, suspreţući smijeh.

Jasnoplave oči bile su mu prikovane za njezino lice. U njemu su kiptjele sve

moguće emocije. Ţelio joj je neprestano ljubiti lice, svući joj haljinu, strastveno s

njom voditi ljubav, njeţno, i dugo, dugo.

Ţelio joj je reći sve što je o njoj mislio otkako su se upoznali, priznati joj

seksualne fantazije, reći joj da je voli, zamolili je da se uda za njega što je prije

moguće. Ţelio joj je to sve reći sada. Sve je ţelio sada. Odjednom. Cijelo njezino

biće, svaki, i najmanji dio nje. Više nikada nije ţelio biti bez nje. I upravo tako će i

biti. Njih će dvoje biti zajedno do kraja ţivota.

Ali, znao je da ne moţe učiniti ništa od svega toga, niti joj bilo što reći, niti joj u

tom trenutku sve objasniti. Polako, ne prenagljuj se, upozori on samog sebe, te obuzda

uzburkane misli i osjećaje.

Veći dio svoje zrele dobi proveo je čekajući nju, čekajući da upozna ţenu svojih

snova, svoju istinsku ţivotnu druţicu. Stoga će moći pričekati još malo, da je uzme,

da je potpuno ima, da postane njegova. Pripadat će samo njemu.

– Dopusti mi da ti uzmem kaput – reče Rosie, izvlačeći ruku iz njegova stiska.

– Da – promrmlja on, shvativši da ju je nekoliko trenutaka promatrao širom

razjapljenih usta i s poprilično glupim izrazom lica. S mukom svukavši kaput, on joj

ga pruţi bez riječi.

Pošto ga je objesila u ormar, ona mu se ponovno nasmiješi, uhvati ga pod ruku i

povede u dnevnu sobu.

– Imam pjenušca u ledu. Vina takoĎer, no moţda bi više volio nešto drugo?

– Oh, svejedno mi je – reče on, slabašno se nasmiješivši. – Što” ti piješ?

– Čašu pjenušca, ali ti moţeš dobiti što god ţeliš, Johnny, bilo što.

O, dušo, nadam se da je tako, pomisli on, ponovno je promatrajući, proţdirući je

pogledom. Već trenutak kasnije, gotovo je postiĎeno odvratio pogled, svjestan ţelje

koja je u njemu toliko rasla. Pribliţavajući se kaminu, on reče: – Moţe pjenušac, da,

zašto ne. Moţe čaša pjenušca, Rosie, svakako.

– Oprosti, vraćam se odmah – reče ona i nestane prije nego što joj se stigao

ponuditi da će otvoriti bocu.

Okrenuvši se leĎima prema kaminu, obuzet znatiţeljom, on stane promatrati sobu.

Odmah je shvatio da Rosie ima puno ukusa.

Dnevna je soba bila velika, no ona je nije pretjerano zakrčila namještajem. Zidovi

su bili blijedoţute boje, pod pokriven sjajnim parketom, na kojem je na sredini stajao

sag. On pogleda sag na mjestu na kojem je stajao. Mjestimično je bio izlizan, a i boje

su mu bile izblijedjele, no on primijeti da je vrlo star i očito vrlo vrijedan. U prostoriji

se nalazilo i nekoliko lijepih antiknih stolića, te sofe i naslonjači prekriveni ţutom

svilom, dok je na dugome zidu visjela skupina lijepih slika. Okrenuvši se, on pogleda

preostali dio sobe, posvuda opaţajući cvijeće, lijepe predmete od porculana poslagane

u udubinama u zidu koje su se nalazile s obiju strana kamina, te antikne kristalne

svjetiljke sa sjenilima od blijedoţute svile.

Bila je to ugodna, udobna prostorija i Johnny se u njoj osjećao dobro. Osjećao se

kao kod kuće i to mu se sviĎalo. Klavir pokraj prozora upravo ga je mamio. On mu

priĎe, no onda zastane kako bi pogledao niz fotografija poslaganih na susjednom

stoliću. Pitao se tko su svi ti ljudi. To će je pitati kada se vrati. Morao je znati sve o

Rosalind Madigan.

Pošto je sjeo za klavir, Johnny podigne poklopac i prsti mu gotovo nehotice stanu

kliziti klavijaturom. Nikada nije mpgao odoljeti klaviru i sada je zasvirao Colea

Portera, jednog od svojih najdraţih skladatelja. Potom je, kao i uvijek, stao pjevušiti i

već trenutak kasnije njeţnim je glasom pjevao prve stihove pjesme

»You Do Something to Me«.

– Johnny, to je divno! – usklikne Rosie s vrata.

– Samo se malo poigravam – reče on, podiţući pogled. Nosila je pladanj

natovaren posudom s ledom i pjenušcem te čašama. On skoči na noge kako bi joj

pomogao, no ona mu ne dopusti da joj ga uzme.

– Mogu sama, doista mogu – reče ona i oprezno odloţi pladanj na stolić ispred

kamina.

Natočivši pjenušac u kristalne čaše, zatim reče: – Više bih voljela da nisi prestao

pjevati. Oboţavam tvoj glas. I volim te slušati, Johnny. Molim te, otpjevaj još nešto.

Oh, to nisam trebala reći, zar ne? Za tebe je to posao… to radiš cijelo vrijeme. A u

Pariz nisi došao da bi pjevao, nego da bi se malo odmorio prije britanske turneje.

Johnny uzme ponuĎenu čašu, u sebi se topeći od radosti. Rekla je da oboţava

njegov glas. To mu je bilo uţasno vaţno; bio je sretan zbog toga što mu je izrazila taj

kompliment.

On tiho reče: – Kad ugledam klavir, ne mogu se svladati… I za tebe ću pjevati u

svako doba. Ali, večeras više nećemo pjevati. Umjesto toga, ţelim razgovarati.

Uzdignuvši čašu, on reče: – Za tebe, Rosie, za najljepšu ţenu u Parizu.

Uzvraćajući mu pogled i osjećajući kako se rumeni, Rosie odmahne glavom.

Ţeljela je odvratiti pogled, izbjeći te ţivahne plave oči koje su je toliko intenzivno

promatrale, no shvatila je da ne moţe. Ponovno odmahnuvši glavom i kratko se

nasmijavši, ona reče: – Nisam najljepša ţena u Parizu, ali svejedno, hvala ti. – Ona

svoju čašu prinese njegovoj. – Dobro došao u moj grad, Johnny, dobro došao u moj

dom!

– Što se mene tiče, ti si najljepša ţena na svijetu – reče on njeţno, čeznutljivo je

promatrajući. A zatim, s mukom odvojivši pogled od njezina lica, pogleda sobu i,

mijenjajući temu, ţurno nastavi: – Imaš lijep stan, Rosie. Dugo ţiviš ovdje?

– Oko pet godina. Pronašla sam ga slučajno i odmah se zaljubila u njega.

Prišavši fotografijama, Johnny se nagne na baršunom pokriveni stolić i zagleda se

u njih. – Ovdje si s Nell, a prepoznajem i mladog Gavina Ambrosea. Ali, tko su ovi

drugi ljudi na slici? –On se uspravi i uputi joj upitan pogled.

Rosie pode prema njemu.

Johnny primijeti da ima lijepe noge. Dotada ih nije bio primijetio. Ali, s druge

strane, prije toga vidio ju je samo jednom; to je neprestano nesmotreno zaboravljao.

Jednostavno je toliko puta u glavi s njom vodio ljubav i s njom imao takve mentalne

erotske susrete, da je imao osjećaj da već poznaje svaki centimetar njezina tijela. Ali,

dakako, nije je uopće poznavao.

Rosie se zaustavi pokraj njega i on osjeti njezin miris. Bio je to izazovan miris

ljubičica, šampona, sapuna, vode i mladenačke koţe. Bilo mu je jasno da će ga prije

svršetka večeri posve izluditi. Ona je za njega bila seksualni eksploziv.

Uzevši u ruku jednu fotografiju u srebrnom okviru, on joj je pokaţe i reče: –

Sigurno sam odviše zantiţeljan, ali tko su ta druga djeca? Tko je ta opojna plavuša?

– To je Sunny. Pripadala je našoj skupini.

– Izgleda fantastično: kao što se kaţe, trebala bi biti na filmu. Je li i ona glumica?

Rosie odmahne glavom, a izraz njezina lica za nijansu se promijeni. – Nalazi se u

psihijatrijskoj bolnici u New Havenu. Prije nekoliko godina počela se drogirati i jedne

je večeri uzela nešto doista uţasno. Od toga joj se um posve pomutio. Ostatak ţivota

provest će vegetirajući poput biljke. Jadna Sunny.

– O, Isuse, kakva uţasna sudbina! – reče on i strese se. – Gledao sam kako droga

uništava nekolicinu mojih poznanika… – On ne dovrši rečenicu.

– Ovo je Mikey – nastavi Rosie. – Bio je dobar dečko, trebala bih zapravo reći da

on jest dobar dečko. Stvar je samo u tome što ne znam što se s njim dogodilo. Nestao

je prije dvije godine i iako ga je Gavin pokušavao pronaći, nije imao uspjeha. Uposlie

je čak i privatne detektive.

– Kada netko ţeli nestati i ţeli da ga nitko ne pronaĎe, to mu obično i uspijeva –

primijeti Johnny i pogleda fotografiju koju je još uvijek drţao u ruci. – A tko je ovaj

zgodan tip s osmijehom Clarka Gablea?

– To je moj brat.

– Nije li to Nellin dečko? – upita Johnny.

– Tako je.

– Kakav vraški zgodan tip. I on bi trebao snimati filmove. Ali, pretpostavljam da

se ne bavi filmovima, inače bih to znao. Sto on radi?

– Radi kao knjigovoĎa – odgovori Rosie. Kevin je i nju i Nell i Gavina neprestano

podsjećao da u takvim situacijama upravo tako odgovore. Nitko nije smio znati da je

Kevin tajni agent u new-yorškoj policiji i to pravilo nije imalo nikakvih iznimaka.

– I zajedno ste odrasli u New Vorku, je li tako? – upita Johnny.

– Upoznali smo se prije otprilike petnaest godina. I sve otada vrlo smo bliski. U

to smo vrijeme, znaš, svi već bili bez roditelja, tako da smo jedni drugima postali

obitelj. Dakako, sada nas je ostalo samo četvero. Sunny i Mikey sada su… no tako

nekako… ostali smo bez njih.

Johnny kimne i vrati fotografiju na stolić. Potom mu pogled zapne za jednu drugu

fotografiju i on na trenutak pogleda Rosie, a onda reče: – Unatoč opasnosti da

ponovno ispadnem odviše znatiţeljan, moram pitati tko je ova preslatka djevojčica.

– Zove se Lisette i ona mi je nećakinja. Do nje je njezina majka. Collie. Ako se

sjećaš, nju sam ti spomenula one večeri kad smo se upoznali. Stručnjak za srebro.

– Tako je! Kako je ona?

– Ona je… ona je umrla – reče Rosie i shvati da je osjećaji doslovno guše. Istog

se trena uspjevši pribrati, odmah nastavi: – Imala je rak. Mislili smo da joj je puno

bolje, da se bolest povlači, a onda se za Boţić ponovno ozbiljno razboljela. Umrla je

prije tri tjedna.

– O, Boţe, ţao mi je, nisam znao, i nikako te ne bih trebao toliko ispitivati! –

uzvikne on, gotovo mucajući, osjećajući nelagodu zbog tolikih pogrešnih koraka u

samo nekoliko minuta.

– Oh, sve je u redu, Johnny, doista – umiri ga Rosie, te mu dodirne ruku. – Collie

mi je bila zaova, a ovaj muškarac na slici njezin je brat. Guy. On je moj bivši muţ, od

kojeg se sada razvodim.

Johnny na trenutak osjeti bolnu navalu ljubomore i ţelju daje upita kada će sudski

postupak biti završen, no odjednom više nije imao hrabrosti. Bojao se nove pogreške,

te stoga upita: – A ona kuća u pozadini? Je li to Montfleurie?

– Da.

Sretan zbog toga što se vratio na siguran teren, Johnny reče: – Koliko sam čuo od

Francisa Raevmakersa, to je jedan od najznačajnijih dvoraca u dolini Loire.

– Točno. I menije to najljepše mjesto na svijetu. Oduvijek sam oboţavala taj

dvorac. Ali, zaboga, Johnny, tvoja je čaša prazna. Dopusti mi da ti je napunim. – Ona

mu odmah uzme čašu, te ţurno pode do stolića na kojem se nalazila boca s

pjenušcem.

On poĎe za njom, prihvati čašu i zahvali joj se. – Kad smo razgovarali telefonom,

rekla si mi da radiš kod kuće. Gdje ti je studio?

– Ţeliš li ga vidjeti? DoĎi, pokazat ću ti ga! Nalazi se u straţnjem dijelu stana.

Njih dvoje zajedno izaĎu iz dnevne sobe i prijeĎu prostrano predvorje. On pritom

opazi malenu knjiţnicu s crvenim zidovima, mnoštvo knjiga, sofu i naslonjače

prekrivene crveno-zelenom tkaninom, kao i cvijeće koje joj je poslao. Ona ga povede

hodnikom, a kada su prolazili pokraj spavaće sobe, on hitro odvrati pogled, ne

usuĎujući se pogledati unutra. Umjesto toga, nepomično je gledao pred sebe, polako

je slijedeći na razmaku od nekoliko koraka.

– Stigli smo – reče Rosie i otvori vrata. Okrenuvši se prema njemu, ona ga uzme

za ruku i povuče u studio. – Savršeno mi odgovara zbog prirodnog svjetla.

Johnny odmah priĎe polici i zaustavi se pred izloţenim nacrtima. – Ovo je

fantastično! – usklikne on s divljenjem u glasu. –Kakva nadarenost! Nell mi to govori

već tjednima, a tek sada posve mije jasno na što misli.

– Ovo su kostimi za Gavinov novi film, Napokon i Josephine – objasni Rosie.

– Zvuči zanimljivo. Pričaj mi o tom filmu.

– Voljela bih, no mislim da bi bilo bolje da ti to pričam za večerom. Već je

pomalo kasno. Ne bih ţeljela da u Voltaireu ostanemo bez stola

– Hajde, onda, poĎimo – reče on. – Automobil nas čeka pred zgradom.

Čim se s Rosie našao na javnome mjestu, Johnny je osjetio nekakvo neobično

olakšanje. Za boravka u njezinu stanu neprestano se morao boriti sa silnom potrebom

da je ščepa, daje strastveno poljubi, da s njom vodi ljubav.

Sada nije bilo druge: morao se ponašati pristojno, te se stoga udobno smjestio u

stolac nasuprot njoj, uţivajući u njezinu društvu, s radošću primjećujući poglede koji

su im povremeno upućivani s drugih stolova. Iako je to rekao samome sebi, bili su

lijep par. U neku ruku par iz bajke. On je bio velika zvijezda. Danas u svijetu zabavne

glazbe nije bilo veće zvijezde. A ona je bila prelijepa ţena, kojom bi se mnogi

ponosili.

Ljudi u restoranu očito su ga prepoznali i diskretno ga pogledavali. Europljani su

se znali ponašati, uvijek su se drţali na distanci i samo gledali.

Rosie nije bila jako poznata. Barem ne ovdje. U Hollywoodu da. Većina ljudi

ondje bi joj prepoznala lice; na posljetku ipak je bila riječ o kostimografkinji koja je

dobila Oscara i koju su neprestano snimali u društvu Gavina Ambrosea.

Hollywood. Kakvu bi samo ondje izazvali senzaciju. Nikada nije osobito ţelio

činiti takve stvari. Sada se i to promijenilo, zbog Rosie. Ţudio je za tim da se s njom

pokazuje. Kad se– jednom vjenčaju, priredit će prijam u svojoj kući; ni to još ni^da

nije učinio. Odjednom shvati da se ţeli razmetati i kućom, pod uvjetom da u njoj s

njim bude i Rosie.

U tom trenutku do njihova stola došao je konobar, koji mu prekine misli pitanjem

o izboru aperitiva. Johnny pogleda Rosie. – Pjenušac? Ona kimne i nasmiješi mu se.

– Donesite, molim, bocu Dom Perigiiona – reče on konobaru, a onda ponovno

pogleda Rosie. U rukama je drţala jelovnik koji je konobar upravo donio i sada ga je,

pognute glave, proučavala. On pogleda oko sebe. Le Voltaire je bio ugodan, prisan

restoran, obloţenih zidova, njeţno osvijetljen. Iako je u njemu bilo puno ljudi, odisao

je nekom mirnoćom koja mu se dopadala. Posve očito, bilo je to mjesto posvećeno

dobroj hrani i vinu, budući da u njemu nije bilo nikakvih nepotrebnih i uočljivih

ukrasa. A posluga je bila odlična.

Podignuvši glavu, Rosie reče: – Ovdje nikada ne znam što bih odabrala, sve je

uvijek tako dobro.

– Ti odaberi i za mene. Ja sam stručnjak samo za talijansku hranu.

– Vrlo rado, no uţivajmo najprije u pjenušcu – reče ona u trenutku kada se do

stola vratio konobar s posudom u kojoj se nalazio led i boca pjenušca.

Pošto su ponovno nazdravili, Johnny odloţi čašu i nastavi je promatrati. Nije se

mogao prisiliti da mu pogled dugo bude odvojen od nje.

Rosie je na sebi imala ruţičastu vunenu haljinu s okruglim izrezom i dugim

rukavima. Pomalo obična, pomisli on, no ipak vrhunski skrojena, haljina koja

naglašava njezino prelijepo tijelo. Jarko ruţičasta boja naglašavala je i izrazitu zelenu

boju njezinih očiju.

– Cijele večeri ne skidaš pogleda s mene, Johnny, a trenutačno me gledaš još

intenzivnije nego do sada – reče ona tiho, naginjući se prema njemu. – U čemu je

stvar? Imam li na licu neku mrlju ili takvo što?

– Ne, ne. Samo sam razmišljao o tome kako fantastično izgledaš i divio se tim

biserima. Doista su nesvakidašnji.

– Da, nisu li prelijepi? Dobila sam ih od Gavina za Boţić.

Drugi put te večeri Johnny u trbuhu osjeti snaţnu bol. Znao je da je riječ o

ljubomori, iako je za njega i to bio jedan posve nov osjećaj. Nije se mogao sjetiti daje

ikada ranije bio ljubomoran, na bilo koga.

Još nekoliko dugih trenutaka Johnny nije mogao reći ni riječi, koliko je bio

iznenaĎen vlastitom reakcijom: Bio je ljubomoran na Gavina Ambrosea.

Nevjerojatno. To gaje posve osupnulo.

Uspjevši na usne navući nekakv bljedunjav osmijeh, tada reče: – Dobar izbor,

doista ti lijepo pristaju.

– Hvala. Gavin mi po završetku snimanja svakog filma uvijek nešto daruje.

Johnny otpije gutljaš pjenušca i pokuša potisnuti ljubomoru. –Kada počinje

snimanje novoga filma? – upita na posljetku.

– Pretprodukcija počinje u oţujku, a budući da je riječ o tako velikome filmu, koji

će biti vrlo skup zbog brojnih prizora iz bitaka, ta će faza trajati oko pet mjeseci,

moţda i nešto duţe. No, Gavin se nada da će snimanje početi u kolovozu. Najprije

planira snimiti eksterijere, za to mu je potrebno dobro vrijeme, a većinu interijera

radit će kasnije tijekom godine. Sve ostalo morat će raditi kako bude stizao. Znaš,

katkada nekog glumca imamo samo na recimo četiri tjedna i onda u tom vremenu

moramo snimiti sve njegove ili njezine scene. – Ona uzme čašu, nasmiješi mu se

preko njezina ruba, otpije gutljaj i zatim doda: – Ja mislim da će snimanje ovog filma

trajati jako dugo.

Johnnyju je sve to izgledalo kao da će ona ostati vezana za film sve do kraja

godine i on osjeti kako ga obuzima očaj. Tada je upita: – Kada ćeš dovršiti kostime?

– Većinu nacrta trebala bih dovršiti do kraja travnja, najkasnije početka svibnja.

Trenutačno sam u prednosti, napravila sam više od plana, a za koji tjedan iz Londona

će mi doći i dvije pomoćnice. One će mi puno pomoći i moći će raditi na manje

vaţnim kostimima.

– Primijetio sam onu haljinu koja je stajala na stalku tf studiju. Tko, onda,

izraĎuje sve kostime.

– Ja ne, hvala Bogu – reče ona kroz smijeh. – Ni moje dvije pomoćnice. Koristim

se uslugama više krojačica, a ovdje u Parizu trenutačno okupljam jednu dobru ekipu.

Veliki dio odjeće za statiste, na primjer za vojnike Napoleonove vojske, iznajmit

ćemo od kazališnih kuća u Parizu i Londonu. Kao i haljine i pribor za statistice.

Nikada ne bismo dovršili posao da moramo crtati i izraĎivati sve za svakog glumca.

Ja se bavim samo stvaranjem kostima za glavne uloge.

Iako je Johnnyja poprilično uznemiravalo to što će ona na filmu raditi mjesece i

mjesece, ipak ga je sve to toliko zanimalo da je ţelio čuti još više. Stoga upita: – Gdje

ćete snimati?

– U raznim dijelovima Francuske – odgovori ona. – U Parizu i oko njega. Sjedište

će nam zapravo biti ovdje, u studiju Billancourt. Naš glavni scenograf, Brian

Ackland-Snow, postavit će dio scena u studiju, no koristit ćemo i nekoliko izvornih

kuća i dvoraca. I, naravno, snimat ćemo i u Malmaisonu. Francuska vlada već nam je

dala dopuštenje.

– Malmaison? – On se namršti. – Što je to? Gdje je to?

– To je dvorac koji je Napoleon kupio Josephini, njihov dom – objasni ona. –

Nalazi se u neposrednoj blizini Pariza, u Rueilu, na rijeci Seini, petnaestak kilometara

odavde. Sada je to muzej i vrlo je lijep. Bi li ga ţelio pogledati, Johnny?

Muzeji ga nisu zanimali; s druge strane, išao bi bilo kamo, samo ako bi to značilo

da će biti s njom. Stoga ţurno kimne glavom. – Kada me ţeliš voditi? Sutra?

– Ako ţeliš.

– Hej, pa to je divno, Rosie! I zajedno ćemo ručati. Moţe?

– Da. A sada, mislim da bismo već mogli naručiti večeru. Ovaj pjenušac polako

mi udara u glavu.

– Kako god ti kaţeš, srce.

– Kako bi bilo da započnemo sa seljačkom paštetom, a da zatim kao glavno jelo

jedemo prţeni list.

– Dogovoreno. Zvuči odlično.

Kasnije, dok su jeli glavno jelo, Rosie primijeti: – Nell mi je rekla da si u Pariz sa

sobom doveo popriličan broj ljudi.

– O, da, svakako. Svog osobnog tajnika, Joea Antona. Kennvja Crosslanda, koji

svira klavijature, i svog managera, Jeffa Smailesa.

– On joj se nasmiješi. – Još jedan dio moje grupe nalazi se u Londonu. Oni su

radije ostali ondje.

– A gdje su Joe, Kenny i Jeff večeras?

– Izašli su nekamo u grad. Vjerojatno su obišli par glasovitih pariških jazz-lokala.

– Sigurno su se uputili u Rue de la Huchette… u toj je ulici pravo mnoštvo sjajnih

mjesta, kao i u cijelom području u blizini Boul Micha.

On joj uputi upitan pogled.

– Boulevard Saint-Michel – objasni ona, odgovarajući tako na pitanje koje je

ţelio postaviti.

Johnny kimne i posegne za čašom Montracheta. – Kada smo već kod mojih ljudi,

jesi li kada bila na kojem mojem koncertu, Rosie?

Ona odmahne glavom. – Ne, na ţalost nisam. Ali, zbog toga mi je ţao. Već sam ti

rekla, oboţavam tvoj glas, Johnny.

– Kako bi bilo da sljedećeg tjedna doĎeš u London? Imat ću koncert na

Wembleyju…

Rosie ga pogleda, ne govoreći ništa, sada već oklijevajući.

On ţurno reče: – To ti neće biti ni najmanji problem. Moţeš poći s nama, mojim

avionom, u ponedjeljak ujutro. Ili ću poslati avion da se po tebe vrati negdje kasnije u

tjednu. Reci da, Rosie. Tako bih to volio, a i ti bi to voljela. Bit će ti zabavno. I bit će

ti to jedno novo iskustvo, ako još nikada nisi bila na tako velikom, raskošnom

koncertu.

– Da, u redu, onda, doći ću – reče ona, odlučivši se i pritom mu se smiješeći.

Bio je to blistav osmijeh, osmijeh koji zasljepljuje, i prije nego što se mogao

suzdrţati, on je uhvati za ruku koja joj je počivala na stolu. – Ne brini se ni za što.

Nellina agencija rezervirat će ti apartman u mojem hotelu. Dorchester. Obećajem ti da

ćeš se divno provesti.

– U to sam uvjerena, Johnny – reče ona. Potom pomisli: Drago mije što me

pozvao. Drago mije što idem. Nisam se zabavila već godinama.

Duboko u sebi, Rosie je znala da će ona i Johnny započeti vezu.

Rosie se činilo da je Johnny nekako ovladao njezinim ţivotom. Ali, s druge

strane, ona mu je to dopustila.

Ona je u tome bila dobrovoljna suučesnica.

Sve otkako su u utorak večerali u Voltaireu, neprestano je bio uz nju. Pošto ga je

u srijedu popodne odvela u Malmaison, on ju je zamolio da mu otkrije onu stranu

Pariza koju tijekom ranijih dolazaka u grad nije vidio. Dotada je uvijek dolazio radi

koncerata i nikada nije imao vremena za razgledavanje.

Rosie se oslonila na maštu i odabirala mjesta za koja joj se činilo da će mu se

sviĎati. Tako su proveli nekoliko čarobnih dana, lutajući njoj najdraţim gradom, koji

je poznavala toliko prisno, ručajući u nekoliko pomno odabranih bistroa i večerajući u

takvim restoranima s pet zvjezdica poput Taillventa i Tour d'Ar-genta. Zajedno su se

smijali i otkrili niz tema za razgovor. Medu njima se razvilo lijepo prijateljstvo.

MeĎutim, sada, u petak, dok mu je sjedila nasuprot, za objedom u Relais Plazi,

Rosie se nije mogla prestati pitati što je u Johnnyju izazvalo takvu promjenu. Doimao

se hladnim, rezerviranim, odsutnim, čak i pomalo mrzovoljnim; gotovo uopće nije

razgovarao s njom.

– Nešto nije u redu? – upita ona na koncu, zabrinuto ga gledajući.

– Ne – odgovori on tiho.

Još se malo nagnuvši prema njemu, ona jednako tiho reče: – Čuj, Johnny, znam

da nešto nije kako valja. Molim te, reci mi o čemu je riječ.

On odmahne glavom, ali ne reče ništa.

– Jesam li te nečim uzrujala?

– Dakako da nisi. – On joj uputi slabašan osmijeh, ţeleći je razuvjeriti.

– Doimaš se tako tuţnim, Johnny. On bez riječi odvrati pogled.

– Ništa ne jedeš – ustrajala je ona, pokušavajući ga izvući iz oklopa, ţeleći ga

prisiliti na zajedničko rješavanje problema, osjećajući potrebu da to riješi, da dopre do

korijena problema.

– Jednostavno nisam gladan, Rosie.

Ona pogleda svoj tanjur na kojem se nalazio omlet, koji je tek nekoliko puta

dodirnula vilicom, te promrmlja: – Ni ja nisam gladna.

Johnny pogleda njezin tanjur i shvati da ni ona nije gotovo ništa pojela. Potom joj

uputi dug pogled i, očiju prikovanih za njezino lice, odjednom primijeti daje ono

neuobičajeno blijedo.

Rukom pokrivši njezinu ruku koja je počivala na stolu, on je čvrsto stisne, toliko

čvrsto da su mu zglobovi postali bijeli. Potom polako kimne glavom, kao da mu je

upravo u tom trenutku nešto odjednom sinulo. Tada reče: – Hoćemo li poći u moj

apartman… na kavu?

– Da. – Ona ga pogleda, uzvraćajući pritisak njegovih prstiju. Kaput je nosila u

ruci i on joj ga uzme čim su ušli u apartman. Ruke su im se pritom nakratko dodirnule

i oni se načas pogledaju. Johnny nestrpljivo odbaci njezin kaput na najbliţi naslonjač;

Rosie isto to učini s torbicom i rukavicama.

Johnnyjev pogled nije se odvajao od njezinih očiju. – Ne mogu jesti zbog toga što

više ne mogu podnositi ove muke…

– Znam zašto ne moţeš jesti, Johnny – prekine ga Rosie tiho. – Zbog istog

razloga zbog kojeg ni ja ne mogu jesti.

Pogledali su se očiju preplavljenih iznenadnom prisnosću i već trenutak kasnije

našli su se u zagrljaju, čvrsto pripijeni.

Istoga trena njegova su usta pronašla njezine usne i on ih stane poţudno gutati, ne

prestajući je ljubiti. Njeţno se probivši izmeĎu njezinih usana, njegov joj jezik ude u

usta, dodirne njezin jezik i ondje se zadrţi. Potom mu ruka krene ispod njezinog

pulovera. Pronašavši kopču grudnjaka, on je otkopča. Povukavši ruke na prednju

stranu njezina tijela, zatim joj podigne pulover i grudnjak i otkrije joj grudi. Bile su

pune i prelijepe. Spustivši glavu, tada u usta stavi jednu, a potom drugu bradavicu,

primakne joj dojke i njeţno ih pogladi ustima, a zatim se naglo spusti na koljena.

Otkopčavši joj suknju, pusti je da padne na pod oko njezinih nogu. Ona iz nje

iskorači, odbaci cipele i ostane stajati pred njim posve nepomično. Na sebi je imala

samo najlonske čarape, tako da je tamni trokut njezinih stidnih dlačica bio vidljiv kroz

njihovu tanku, finu tkaninu. Poloţivši glavu na njezin trbuh, on zatvori oči, udišući

njezin slatki miris, taj čarobni seksualni miris ţene, ţene koja se sve više ispunjava

ţudnjom. Zatim joj kroz hulahupke stane ljubiti šumoviti breţuljak, pritom joj

milujući straţnjicu, a potom je sve jače stišćući, privlačeći joj cijelo tijelo svome licu.

Jedva prepoznatljivo, kao iz neke velike daljine, tada iz njezinih usta začuje dugačak

uzdah.

Otvorivši oči, Johnny ustane, ponovno je zagrli i čvrsto privije. Ispruţivši ruku,

zaključa vrata, pritom je ne ispuštajući iz zagrljaja, te je povede prema spavaćoj sobi.

Zastali su na vratima kako bi se poljubili. Johnny joj tada odjednom stavi ruke

pod bedra, te je uzdigne na sebe. Istog ga trena obujmivši oko vrata, ona ga obgrli i

nogama: i on je tako odnese do kreveta. Poloţivši je na krevet, odgurne je na jastuke,

te joj jednim potezom svuče hulahupke.

Ona sama svuče pulover i ostane leţati, promatrajući ga kako na naslonjač

odbacuje sako i sa sebe trga kravatu. U samo nekoliko koraka prešavši na drugu

stranu sobe, on zatvori vrata, te joj se vrati, pritom otkopčavajući bijelu košulju.

Zastavši iznad nje, Johnny ju je promatrao. Imala je vitko tijelo, zbog čega su joj

se glatke, pune grudi doimale još većima. Bile su to najprivlačnije dojke koje je ikada

vidio, s tim tamnim, zagasito ruţičastim aureolama oko čvrstih malih bradavica. Ţelio

je u njih uroniti lice, milovati ih ustima i nosom, zauvijek ostati medu njima.

Pošto je odbacio preostali dio odjeće, Johnny je uhvati za ruke, te je pridigne u

sjedeći poloţaj, njeţno je odvajajući od kreveta. Privukavši je, on je zagrli, spuštajući

joj se jednom rukom niz leda, privlačeći je kako bi ga mogla osjetiti. Imao je silnu

erekciju i ţelio je da ona nekako shvati koliko je ţeli. Osjećao je mučninu od tako

snaţne ţelje, i to već danima. Ta bolna ţelja postala je neizdrţiva; bio je na rubu

eksplozije. Poljubivši je najprije u usta, a zatim u vrat, on spusti glavu i stane joj

ljubiti, milovati i pohlepno gutati dojke.

Rosie mu je drhtala u naručju i kada joj se Johnny priljubio uz tijelo i počeo je

milovati i obasipati poljupcima, ona osjeti kako joj noge postaju sve slabije. Ugodna

toplina širila joj se cijelim područjem prepona, do samog središta njezinog bića i

prema trbuhu. Bio je to nevjerojatno ugodan osjećaj, osjećaj kakav već dugo nije

iskusila, sve otkako joj je propao brak. Već je bila mislila da više nikada neće osjetiti

takvo što. Ali, ipak je osjetila. Ovdje i sada s Johnnyjem Fortuneom. Bio je lijep, pun

ljubavi i topline, i ţeljela ga je jednako snaţno kao i on nju, ţeleći ga sve otkako su

večerali u Voltaireu. Zapravo, čekala je da on načini prvi korak, ţudeći za time da je

poljubi, da s njom vodi ljubav.

Johnny je sada već bio toliko uzbuĎen da ju je ta njegova ţelja uzbuĎivala više

nego ikada. Spustivši ruke niz njegova leda, ona ih zaustavi na njegovoj straţnjici,

milujući je, polako pojačavajući pritisak. On tada pridigne glavu s njezinih grudi i

stane je ljubiti, jezikom joj ulazeći i izlazeći iz usta na najseksualniji mogući način.

Ona se rukama uspne do njegovih ramena, čvrsto ih uhvati, a zatim prstima prijeĎe na

njegov zatiljak i potom u kosu. Usta su im bila nerazdvojivo spojena; stopljena.

Trenutak kasnije, Johnny s kreveta strgne pokrivač i poloţi je na krevet. Nagnuvši

se nad nju, prošapće joj: – Nemoj otići – te se izgubi u kupaonici.

Rosie je leţala nepomično, zatvorenih očiju, iščekujući njegov povratak. Bila je

jako uzbuĎena i sva njezina osjetila silno su ga ţeljela. Bila je obuzeta plamenom.

Tada je začula neki tihi zvuk.

Otvorivši oči, ona ugleda Johnnyja kako navlači teške zavjese, sprječavajući tako

prodiranje sunčeva svjetla. U trenutku kada se okrenuo i pošao prema njoj, ona

primijeti koliko je velik i nesvjesno zadrhti. Potom shvati daje u kupaonicu išao po

zaštitu.

Lagano joj dodirnuvši lice i blago se nasmiješivši, on legne pokraj nje i uzme je u

naručje, obasipajući joj lice poljupcima. Ruke su mu prelazile svakim djelićem

njezina tijela, milovao ju je, mazio, istraţivao, učeći svaku pojedinost. Polako, njeţno,

prstima joj je došao i meĎu bedra i pronašao samu srţ njezine ţenstvenosti, u njoj

time izazivajući groznicu.

Neočekivano i bez ikakva upozorenja, Johnny se pridigne i brzo uĎe u nju, gotovo

grubo, i ona se sva ukoči, zamalo kriknuvši od boli, ipak uspijevajući suspregnuti

glas.

Gurnuvši ruke pod nju, on je pridigne bliţe sebi, uroni još dublje u nju, a zatim i

još dublje, sve dok joj se nije učinilo da joj je došao do srca. Priljubljena uz njega,

uskladila je svoje pokrete s njegovim ritmom i sada su se već micali posve skladno, ni

na trenutak ne zastajući, prepuni ţudnje i silne potrebe, očajnički ţeleći zadovoljiti

kako vlastite tako i partnerove ţelje.

Rosie osjeti kako postaje sve vlaţnija i mekša. Otvarajući mu se, ona ga prihvati

cijelog. Uz iznenadno ubrzanje pokreta, usred mahnitog ritma, Johnny krikne njezino

ime, ţeleći je poţuriti, ţeleći je navesti da mu se potpuno preda. Poslušala ga je. U

trenutku kada su zajedno dostigli vrhunac, na njezinim usnama lebdjelo je njegovo

ime.

On se spusti na nju poput mrtva tijela, lica uronjena meĎu njezine grudi. Još

nekoliko trenutaka ostao je tako nepomično leţati.

Nakon nekog vremena, njegovo tijelo zadrhti od dubokog smijeha. On se počne

tresti.

– Što je bilo? – upita ona, posve zbunjeno, lagano mu dodirujući rame.

On podigne glavu, još se uvijek smijući i objasni: – Ovo baš ne bi trebalo

izgledati ovako, srce. Znaš, prvi put ne bi trebalo biti ovako dobro. – Tada odmahne

glavom. – Najprije se trebamo upoznati, mala moja…

Rosie se takoĎer nasmije i s lica mu odmakne plavu kosu, no ne reče ništa.

Johnny se polako pridigne, tiho govoreći: – Moram se riješiti ove proklete stvari –

te nestane u kupaonici.

Već trenutak kasnije vratio se na krevet, ispruţivši se pokraj nje. Pridignuvši se

na lakat, potom joj se zagleda u oči, s čela joj odmakne pramen kose, te je poljubi u

vršak nosa.

– Dobro nam ide, Rosie, fantastično. Nadam se da ćeš još malo ostati…

– Naravno da hoću. Prije nego što odem, moraš me nahraniti.

– Nisam mislio sada. Mislio sam da ćeš mi biti tu negdje… znaš, još neko

vrijeme. – Ţelio je reći zauvijek, no nije se usudio. Barem ne zasada. Dobro je znao

da s njom mora ići polako. To mu nije smetalo. Na posljetku, ţelio ju je imati

zauvijek.

Rosie mu se nasmiješi. – Naravno da hoću. Zašto ne? U meĎuvremenu, nećeš li

nahraniti gladnu djevojku? Umirem od gladi, Johnny.

– I ja, Rosie. Od gladi za tobom. – On je njeţno poljubi u usta i zagleda joj se u

oči.

Na njegovu licu lebdio je izraz potpunog oboţavanja i dok joj je ponovno

milovao kosu, njegov dodir bio je prepun dubokog poštovanja. – Još se nikada nisam

ovako osjećao, Rosie – prizna on. – Nikada nisam imao nekog poput tebe. Još od

studenoga nisam mogo prestati misliti na tebe.

Rosie je šutjela, rukom mu dodirujući obraz, prstom mu milujući lice.

– Reci nešto – prošapće on. – Reci mi što ti osjećaš.

– Osjećam se dobro, istinski voljeno i zadovoljno – odvrati ona.

To mu je bilo drago, no od nje je ţelio više, te stoga upita: – Jesi li ti mislila na

mene pošto smo se upoznali? Jesi li mislila na mene otkako sam te počeo zvati?

Ona kimne. – Jesam. – I što si mislila?

– Da se ţelim ponovno vidjeti s tobom. I, u skorije vrijeme, da se radujem susretu

s tobom. I…

– I što?

– I od utorka navečer te ţelim, ţeljela sam da vodimo ljubav. I…

Njezin se glas ponovno izgubi i on je ponovno potakne: – No, hajde, nemoj se

stidjeti, reci mi. Ţelim to znati.

Na usnama joj je titrao osmijeh. – Ţeljela sam da nas dvoje budemo zajedno,

ovako, u krevetu. Ali, malo sam se i bojala.

– Zašto? – upita on zbunjenim glasom. – Zašto bi se bojala?

– Moţda sam upotrijebila pogrešnu riječ. Moţda bi bilo bolje da sam rekla da sam

bila nervozna.

On se namršti, ali ne reče ništa.

Najtišim mogućim glasom, ona reče: – Moj se brak raspao još prije pet godina.

Zapravo, i još dosta ranije. U svakom slučaju, otada nisam… znaš, otada nisam ni s

kim spavala. Zato sam, valjda, bila nervozna.

Bilo mu je drago čuti da u njezinu ţivotu nakon muţa nije bilo ni jednog

muškarca i da je sada odabrala njega. Bio je prvi u pet godina. Bilo je to kao da je na

neki način bila nevina i zbog toga mu je bilo drago, a to ga je istodobno i uzbuĎivalo.

– Jesam li te razočarao?

– Kakvo glupo pitanje, Johnny, naravno da nisi. Samo sam ti ţeljela reći zbog

čega sam osjećala nervozu. Hoću reći, s obzirom na to da sam tako dugo bila sama.

U njegovim očima pojavi se vragolast sjaj i on tada uz osmijeh reče: – VoĎenje

ljubavi jednako je kao i voţnja bicikla: ne moţeš zaboraviti kako se to čini.

Rosie se nasmije. – Izgleda da si u pravu, Johnny. Ali, kao što je moja majka

običavala govoriti, vjeţbom postiţeš savršenstvo.

– Ako se baviš ribolovom, dušo. Mogu ti samo reći da si i unatoč nedostatku

prakse vrlo savršena.

Potom se nagne bliţe njoj, poljubi je u usta, a onda se pridigne na koljena.

Nagnuvši se nad nju, stane je njeţno gladiti, milovati joj grudi, dodirivati svaki dio

njezina tijela, slijediti svaku njezinu oblinu, mazeći joj ruke, noge, stopala, vraćajući

se grudima. Oči su mu ponovno bile ispunjene beskrajnom njeţnošću, a na licu mu se

odraţavalo oboţavanje. Bio je opijen njome.

– Previše me uzbuĎuješ – prošapće Rosie.

– To i ţelim i ţelim te imati cijelu, samo za sebe, Rosie. O Boţe, ti ne znaš što mi

činiš, koliko me uzbuĎuješ.

Rosie mu na trenutak zadrţi ruku, a onda se pridigne u sjedeći poloţaj, zagrli

njegovo vitko tijelo i čvrsto ga privije. – Naručimo sendviče – reče ona. – Rekla sam

ti već, umrijet ću od gladi.

– U redu, naručit ću sendviče. Ali, pod uvjetom da si svjesna toga da te, čim ih

pojedemo, istoga trena namjeravam dovesti natrag u ovaj krevet.

Tjedan dana kasnije, kada je došla sa aerodroma Heathrow, Johnny ju je čekao u

njezinu apartmanu u Dorchesteru.

U trenutku kad je ušla u apartman, u pratnji nosača, skočio je sa sofe, na kojoj je

dotada sjedio i čitao neki časopis, te joj pošao u susret.

Ţeljno je zagrlivši, šapne joj: – Isuse, kako si mi uţasno nedostajala!

Pruţivši nosaču napojnicu i isprativši ga van, Johnny se vrati i pomogne joj u

skidanju kaputa. Zatim ga odloţi na naslonjač, te je povuče za sobom na sofu i

strastveno je poljubi. Uzvraćala mu je poljupce, sretna zbog toga što ga vidi, jednako

kao što je i on očito bio sretan što vidi nju.

– Ovih mi je nekoliko dana bez tebe bilo uţasno, Rosie! – reče on kad su se

razdvojili. – Osjećao sam se tako jadno.

– Sada sam tu – reče ona. – I samo sam tvoja.

Zračeći srećom, on je uhvati za ruku i pomogne joj ustati. – DoĎi, ţelim ti

pokazati apartman. Poprilično je zgodan.

Čim je ušla u apartman, primijetila je koliko je dnevna soba lijepo ureĎena;

opazila je i brojne vaze s ruţama boje breskve. – Hvala ti što si cijeli stan ispunio

meni najdraţim cvijećem, Johnny – reče ona tiho. – Predivne su.

– Kao i ti. Uostalom, bilo mi je to veliko zadovoljstvo – reče on i otvori jedna

vrata, te je povede u sobu. – Ovo je spavaća soba, lijepa je i velika, zar ne? A

kupaonica je ovdje. S desne je strane garderoba. Sve to moţeš pogledati kasnije. Ţeliš

li da ti pozovem sobaricu? Da ti pomogne oko raspremanja?

Rosie odmahne glavom. – Ne, to neće biti potrebno, ali svejedno, hvala. – Dok su

prolazili pokraj kreveta, ona na stoliću ugleda malenu vazu s ljubicama, te mu stisne

ruku i poljubi ga u obraz. – Tako si drag.

On joj se nasmiješi. – Više nema poljubaca. Inače ćemo završiti u ovom krevetu,

a ja večeras imam koncert… Potrebna mi je sva snaga. Sve sokove moram čuvati za

nastup.

Kad su se vratili u dnevnu sobu, Johnny priĎe jednim vratima na suprotnome zidu

i otvori ih. – Ovdje je moj apartman, stoga, ako me trebaš, srce, samo viči.

Rosie se samo nasmiješi i sjedne na sofu.

Johnny priĎe kaminu i nasloni se na njegov okvir, ne skidajući pogled s nje.

– Opet to činiš, Johnny.

– Što to?

– Buljiš u mene.

– Ne mogu si pomoći. Tako si lijepa, Rosie, da mi nikako nije dosta.

– Sljedećeg tjedna vjerojatno će ti već biti dosta i mene i svega.

– Za to nema šanse – odvrati on i nastavi: – Ti znaš što je danas, zar ne?

Ona se namršti. – Pa… ovaj., naravno. Večeras imaš prvi koncert, to je početak

tvoje britanske turneje.

– Da, to je točno. Ali, jednako je tako i petak, četrnaesti veljače. Valentinovo.

– O, Boţe, zaboravila sam na to.

– Ali, ja nisam. – On stavi ruku u dţep sakoa iz njega izvadi malen zamotuljak. –

Ovo je za tebe, Rosie, s ljubavlju.

Rosie ga je samo gledala, polako odmahujući glavom, ţalosna izraza lica.

Slabašno se nasmiješivši, potom reče: – A ja se nisam sjetila, tako da nemam ništa za

tebe. Osjećam se uţasno Johnny, uistinu uţasno.

– Za to nema nikakva razloga. Tu si, sa mnom, zar ne? Ti si moj dar za

Valentinovo. Ali, hajde, otvori to.

Ona odveţe bijelu satensku vrpcu i podere papir, a u rukama joj ostane malena

kutijica od crvene koţe ukrašena zlatom. Podignuvši poklopac, ona ostane bez daha i

razrogačenih očiju stane promatrati dar. Na crnoj baršunastoj podlozi leţao je velik

dijamantni prsten. Rosie pogleda Johnnyja, boreći se s emocijama.

On ju je promatrao, iščekujući njezinu reakciju. No, ona ne reče ništa. Ostala je

bez riječi.

On na koncu upita: – Zar ti se prsten ne sviĎa? Nije dovoljno lijep?

– Johnny, prelijep je! Fantastičan! Ali, ne mogu ga uzeti? –reče ona, još se uvijek

oporavljajući od iznenaĎenja.

– Zašto?

– Jednostavno ne mogu uzeti nešto toliko vrijedno.

– To nije bilo kakakv prsten. To je zaručnički prsten.

– Oh, Johnny…

– Volim te, Rosie.

Promatrala ga je širom otvorenih usta i razrogačenih očiju, nervozno se grizući za

usnu.

On reče: – Ţelim da se zaručimo. Ţelim da se vjenčamo. Ţelim do kraja ţivota

biti s tobom. Rekao sam ti i prošlog vikenda, još nikada nisam volio ni jednu ţenu,

nikada se nisam ţelio vjenčati, sve dok nisam upoznao tebe. – Fantastične plave oči

bile su mu prikovane za njezino lice, a lice mu je bilo ozbiljno. Nije bilo ni najmanje

sumnje u ozbiljnost njegovih namjera, kao ni u iskrenost njegovih riječi.

– Oh, Johnny, tako sam polaskana, to je za mene takva čast, ali sada ne mogu

uzeti prsten, niti se zaručiti. Još sam uvijek u braku, dušo.

– Sada si usred postupka razvoda.

– Da, točno, ali to će potrajati još mjesecima, moţda i cijelu godinu…

– Ne zanima me koliko će to još potrajati – prekine je on ţestoko, prodorno je

pogledavši. – Čekat ću. U svakom slučaju, bit ćemo zajedno do trenutka kada ćemo se

moći vjenčati. – Duboko udahnuvši, njeţnijim glasom nastavi: – Molim te, uzmi

prsten. Hajde, srce, dopusti mi da ti ga stavim.

On joj priĎe, smiješeći se.

– Ne, Johnny, ne mogu! – uzvikne ona, sa ţaljenjem shvaćajući da joj je glas

zazvučao oštro, gotovo hladno. Odmahujući glavom, tada tiho reče: – Jednostavno ne

mogu, Johnny.

On stane kao ukopan.

Ona reče: – Johnny, molim te, nemoj tako izgledati.

– Kako izgledam?

– PovrijeĎeno. A ja te ne ţelim povrijediti.

– Ali, ne dijeliš moje osjećaje, zar ne? – upita je on.

– Nisam sigurna – ogradi se ona. – Prebrz si za mene. – Ona se usiljeno nasmije i

nastavi blaţim tonom. – Izgleda da sam ja jednostavno malo sporija. Već sam se

jednom gadno opekla i sada ne ţelim još jednom pogriješiti. To je odviše bolno.

Propali brak pravi je pakao, vjeruj mi. To sam osobno iskusila.

– Ja nisam poput Guya de Montfleuriea. Rekla si mi da je ubrzo počeo trčati za

ţenskama, da ti nije bio vjeran, da se ševio uokolo. Ja ne ţelim druge ţene, Rosie.

Ţelim samo tebe.

– Znam što osjećaš. Nije riječ o tome… Ne sumnjam u tebe, Johnny. Samo

pokušavam postupati… razborito. I to i u tvome i svome interesu. Nikada nisi bio u

braku i stoga ne znaš kako je to kada se sve raspadne. To je pravi uţas.

– Naša se veza neće raspasti – usprotivi se on. – Odviše te volim.

Ne obazirući se na ovu primjedbu, Rosie ustrajno nastavi: – Za Guya sam se

svakako udala prebrzo. Jedva sam ga i poznavala. A i mi se jedva poznajemo, to ne

moţeš poreći. Zajedno smo tek tjedan dana.

– Točnije, deset dana – usprotivi se on. – I dobro te poznajem i to vrlo intimno. –

On zašuti, pomno je pogleda, te reče: – Čuj me, s nekim moţeš biti i pedeset godina i

još uvijek ga nećeš poznati, a nekoga moţeš tek upoznati i bum! Odjednom ti je jasno

da si susreo srodnu dušu i da doţivljavaš nešto osobito… potpuno prepoznavanje.

Tako je bilo i s nama. Mi smo srodne duše, srce. Volim te. Oboţavam te.

Ona je šutjela.

On reče: – Ti prema meni ne osjećaš ništa?

– Naravno da osjećam! – usklikne ona, uspravljajući se. – I ja tebe oboţavam.

Luda sam za tobom, Johnny. Pun si ljubavi, drag i dobar.

Na njegovu licu na trenutak se pojavi osmijeh. Bilo mu je drago što od nje čuje te

riječi, bilo mu je drago što konačno nešto postiţe. Zatim reče: – Znači, nećeš uzeti

prsten?

– Molim te, Johnny, poĎimo korak po korak. I to polako.

– Što bi ti smetalo da ga nosiš na desnoj, umjesto na lijevoj ruci?

Rosie odmahne glavom. – Nemojmo se toliko ţuriti. Pričekajmo barem dok

budem slobodna za simbole naše veze. – Ona zatvori kutijicu i stavi je na stol. – Ali,

uvjeravam te da je ovo najveličanstveniji prsten koji sam ikada vidjela, Johnny.

On joj priĎe, sjedne na sofu i zagrli je, a zatim je ţurno privuče i strastveno

poljubi. Potom je njeţno pusti i pogleda je u oči. – Ne mogu prestati misliti na tebe,

cijelo te vrijeme ţelim, Rosie. I ţelim te zauvijek, dušo. Kao ţenu. Kao gospodu

Fortune.

– Oh, Johnny, dragi Johnny – uzdahne ona i posve se opusti, sjedeći pokraj njega

na sofi.

On osjeti kako iz nje nestaje i posljednjeg traga napetosti i odjednom shvati da je

jednako ranjiva kao i on. Zbog toga je osjetio zadovoljstvo.

Ne uspijevajući joj odoljeti, polegne je na jastuke i stane joj gladiti kosu. Ona mu

uzvrati gorljivo, čvrsto ga stišćući, pripijajući se uz njega.

On se neočekivano odvoji od nje i reče: – Oprosti, srce, nisam to smio

započinjati. Sada nemamo vremena. – Tada tiho uzdahne. – Vidiš što mi radiš.

IzluĎuješ me.

– I ti mene – prošapće ona.

Obuhvativši joj lice dlanovima, on joj se zagleda u oči. – Samo mi reci gdje smo

– reče joj on.

– Točno ondje gdje smo bili prošloga tjedna i u trenutku kad sam ušla u ovaj

apartman. U odnosu na Pariz, ništa se nije promijenilo, Johnny. Da se bilo što

promijenilo, sada ne bih bila ovdje. Ţelim biti s tobom. Maloprije sam ti rekla, luda

sam za tobom.

– Imam li ikakve šanse kod tebe? – on spusti ruke i nasloni se.

– Da, imaš.

– Hoćeš li barem razmisliti o tome da se udaš za mene?

– Hoću.

– Nismo li nas dvoje u krevetu fantastični?

Ona mu se nasmiješi. – Znaš odgovor na to pitanje.

– Reci mi, ţelim ga čuti.

– Fantastični smo u krevetu. – I izvan kreveta. Reci, Rosie.

– Fantastični smo i izvan kreveta.

Na njegovim usnama pojavi se zadovoljan osmijeh i on reče: – Znači, sve je u

redu. Dobro, sve je sreĎeno. Zaručit ćemo se čim tvoj razvod bude okončan. A

sljedećeg ćemo se dana vjenčati.

Ponovno zatečena, Rosie ga brzo pogleda. – To nisam rekla!

Više ne pridajući nimalo pozornosti njezinim riječima, on skoči sa sofe. – Moram

ići, srce. Uskoro dolazi Nell. Ona će te odvesti na koncert. – Potom priĎe vratima koja

su vodila u njegov apartman.

Rosie sa stolića zgrabi Cartierovu kutijicu, skoči na noge i pojuri za njim. –

Johnny! Čekaj! Prsten! – Ona mu ga pruţi.

On odmahne glavom. – Kupio sam ga tebi. Tvoj je. Neka bude kod tebe.

– Ne mogu. Ti ga moraš uzeti. Bojala bih se da ga ne izgubim. Molim te, Johnny,

čuvaj mi ga. Spremi ga negdje na sigurno.

– U redu – reče on pomalo neodlučno, spremajući ga u dţep sakoa. Nagnuvši se

prema njoj, tada joj poljubi vršak nosa. – Udat ćeš se za mene, Rosie. To nam je

zapisano u kartama. To nam je sudbina. Que serd serd.

Ona ga je samo gledala, još jednom ostavši bez riječi.

Otvorivši vrata, on joj objasni: – Ah, da, u mojem je apartmanu nekolicina ljudi…

rade. Oni ti ni po koju cijenu ne bi ušli ovamo i smetali ti. No, ipak zaključaj vrata

ako će ti tako biti ugodnije.

– U redu je… Samo ću ih zatvoriti.

Kimnuvši, on reče: – Ipak ideš na turneju sa mnom, zar ne?

– Ako misliš da ću te pustiti da slobodno lutaš ovom zemljom, onda si lud.

Dakako da idem s tobom – nasmije se ona.

– I ne zaboravi Škotsku, Rosie, idemo u Glasgow i Edinburgh, kao i u

Manchester, Leeds i Birmingham. Vidimo se kasnije, mala. – Namignuvši joj, on ude

u svoj apartman i zatvori vrata.

Sat vremena kasnije, Rosie se nasred spavaće sobe zaustavila ispred Nell, pitajući

je: – Onda, kako izgledam?

– Savršeno – reče Nell. – Elegantno, profinjeno, ali uţasno glamurozno, moja

Rosie. Upravo onako kako je Johnnyju potrebno. Ne smijemo zaboraviti… ti si sada

njegova ţena.

Rosie je pogleda i stane se smijati. – Njegova ţena. Kakav neobičan izraz.

– Tako on to kaţe. »Rosie je moja ţena«, govori on, i to svima. Silno se ponosi

tobom, ponosi se time što te ima u svome ţivotu.

Nell je pomno pogleda i namršti se. – To ti smeta? Rosie odmahne glavom. – Ne,

zapravo ne, samo čudno zvuči i to je sve.

– No, da, takav je naš Johnny. Baš i nije neki odlikaš s Oxforda

– To je pomalo zločesto, Nellie.

– Nisam to ţeljela reći zločesto. Uvijek mi je bilo stalo do Johnnyja i ti to dobro

znaš. Štoviše, ja ga na jedan osobit način i volim. Dobar je dečko, pristojan dečko, što

je jako puno u današnje vrijeme i u ovome poslu. – Nell zakorači unatrag i kritički

pogleda Rosie, nagnuvši glavu na stranu.

– Okreni se – reče Nell. – Pokaţi mi leĎa.

– Kako vi kaţete, gospoĎo – odvrati Rosie i odrešito je vojnički pozdravi, polako

se okrećući, pokazujući odijelo od crnog baršuna. Sastojalo se od usko skrojenih hlača

i košulje dugih rukava sa širokim ovratnikom ukrašenim jarko crvenim, narančastim,

grimiznim, ţutim i crnim trokutićima. Preko toga nosila je kaput bez rukava, koji se

nije kopčao i koji joj je padao sve do gleţnjeva.

– Doista izgledaš fantastično – reče Nell, zadovoljno kimajući glavom. – Ali, gdje

je prsten?

Rosie se u trenu okrene prema njoj. – Ti znaš za prsten?

– Naravno. A što misliš, koga je u utorak vukao sa sobom do Cartiera? A ja sam

tek noć ranije doputovala iz Los Angelesa. Bila sam posve iscrpljena.

– Kupio ga je u utorak?

– Da, čim je dobio moje odobrenje. Ja sam ga naravno odobrila. Na posljetku,

riječ je o deset karata, o čistom bijelome dijamantu. Usto, prsten je i vrhunski brušen.

Onda, Rosie, gdje je?

– Vratila sam mu ga. A ti vrlo dobro znaš da nisam mogla prihvatiti taj prsten,

Nell. Johnny i ja jedva se poznajemo, naša veza traje tek nekoliko dana. Pored toga,

još nisam razvedena. Kako se onda mogu zaručiti?

– Doista ne postoji nikakav razlog zbog kojega to ne bi mogla učiniti.

– No, hajde, Nellie, budimo razumne, odrasle ţene. Kao što se obično

ponašamo…

Nell se nasmije i slegne ramenima. – Moţeš ga nositi na desnoj ruci.

– Ne budi smiješna.

– To nije smiješno. Zar si zaboravila, mi smo u svijetu show-businessa…

Rosie je pomno promatrala Nellino lice, budući da nije bila sigurna zadirkuje li je

ona ili ne. Iz tog izraza nije mogla pročitati ništa. Rosie tiho reče: – Nisi stvarno

mislila da ću prihvatiti prsten, zar ne?

– Iskreno govoreći: ne, nisam. Ali, on me nije htio slušati; bio je odlučio kupiti

prsten. Ja sam ga samo morala pustiti i dopustiti mu da čini što je naumio.

Prišavši krevetu, Nell sjedne, te se ispruţi, oslanjajući se na laktove. Dok je

nekoliko trenutaka tako leţala, izraz njezina lica bio je zamišljen.

Rosie je pogleda, a zatim poĎe u prostoriju za odijevanje i ondje stavi tri uske

zlatne narukvice, a potom i zlatne okrugle naušnice. Na vrat stavivši nekoliko kapljica

Bijana, vrati se u spavaću sobu i zaustavi se ispred Nell.

Nell je pogleda. – Drago mi je zbog toga što si s Johnnyjem. On je upravo ono što

bi ti svaki liječnik preporučio, Rosie. Dobar ti je, zar ne? Hoću reći, u redu je u

krevetu, zar ne?

– Fantastičan je.

– Nije perverzan?

Rosie odmahne glavom i nasmije se. –Nije, hvala Bogu. Posve normalan. Iako je

pomalo nezasitan. Kad sam tek stigla ovamo, zamalo smo završili tu gdje ti sada leţiš.

Mislim da se moţe reći da medu nama postoji jaka kemijska privlačnost.

Nell se nasmiješi. – Znala sam da ti je potreban Johnny Fortune! Boţe,

jednostavno sam to znala! Pogledaj se, kako zračiš od sreće. Koţa ti je poput breskve

sa šlagom, a večeras su ti, curo moja, i oči tako sjajne.

– O, Nell, na svijetu nema takve osobe kakva si ti, jednostavno nema. Tako te

volim. A sada mi reci kako je Kevin?

– O, Rosie, divno. Fantastično! Proveli smo predivan vikend zajedno. Ali, moram

priznati, to kako sam ovoga tjedna putovala onamo i natrag preko Atlantika bilo je

pomalo naporno, čak i unatoč Concordeu. No dobro, on ti šalje puno pozdrava.

Mislim da sam ti to rekla i telefonom.

– Nisi – reče Rosie. Sinoć smo razgovarale samo o Johnnyju Fortuneu.

Na Nellinu licu pojavi se sanjarski pogled i ona uzdahne i podigne pogled prema

Rosie. – Još bih ti na koncu mogla postati i šogoricom, draga moja..

– Nadam se. Usput, jesi li ispričala Kevinu za Johnnyja?

– Nisam. Nisi mi rekla da to ne bih trebala učiniti, nas druge strane, nisi rekla niti

da bih trebala, tako da ga uopće nisam spominjala. Na posljetku, ne volim igrati uloge

nadnaravnih bića. To su tvoje stvari i samo tvoje. – Nell se pridigne i sjedne, te

pogleda najdraţu prijateljicu. – Reci mi sada jednu stvar. Osim što te seksualno

uzbuĎuje, što još osjećaš prema našem trubaduru?

– Luda sam za njim, Nell. Sve ono što si mi rekla o njemu točno je. Pun je ljubavi

i topline. Obziran je. Mislim da bi se moglo reći da sam zaluĎena.

– Ne i zaljubljena? – Nell uzdigne tanke plave obrve i pomno je pogleda.

– U posljednje sam vrijeme oprezna, Nellie, nakon te uţasne greške s Guyem.

– Ah, taj strašni Guy. U kakvog se samo pokvarenjaka pretvorio. Mislim da te

zapravo ne mogu kriviti zbog takva stajališta. Moţda si u pravu što ideš tako polako.

Ti ipak imaš i fantastičnu karijeru i ţivot koji nemaju nikakve veze s Johnnyjem. A on

zna biti vrlo zahtjevan.

– Kako to misliš?

– On je zvijezda; zahtjevan je.

– I Gavin je zvijezda, pa nije zahtjevan. Ili barem ja mislim da nije zahtjevan.

– Gavin je glumac, i to newyorški glumac. Johnny je posve druga priča, Rosie.

On je pjevač, zabavljač i najveća glazbena zvijezda današnjice. A to je uistinu posve

drugačiji svijet od svijeta filma i kazališta. Taj se svijet sastoji od neizmjerne slave,

velikog novca i svega velikoga. Sve je to umnogome ludo. A Johnny je zvijezda na

samome vrhu i silno privlači ljude. Oni ga ţele okruţiti, dodirivati ga, biti u njegovoj

blizini. Ţene ga opsjedaju. Oboţavateljice ga prate. Naučen je na to da mu svi

ugaĎaju, da se svi brinu za njega, da mu laskaju, da mu nude sve što bi mogao

poţeljeti. I sva ta apsurdna sranja. Naučen je i na to da sve bude po njegovu. Čuj, oko

tog je prstena bio nemoguć. Jednostavno me nije ţelio slušati niti biti razuman.

Johnny ti je ţelio kupiti zaručnički prsten i u tome je bio vraški odlučan. To bi učinio i

preko mene mrtve, da je to bilo potrebno. – Nell uzdahne. – Rekla sam mu da ti

nikada nećeš pristati na zaruke, no to nije prihvaćao, čak ni kada sam mu to ja

govorila. Ţelim ti samo reći daje Johnny, kada nešto ţeli, naviknut na to da to što ţeli

i dobije.

– Tako znači… – Rosie se okrene, sada odjednom zabrinuta za njihovu vezu,

osjećajući nesigurnost glede načina na koji bi se trebala nositi s Johnnyjem.

Tvrdoglavi ljudi uvijek su je uznemiravali. Obično bi bili nerazumni i teški.

Nell reče: – Nemoj se tako okretati i odjednom izgledati sumorno i potišteno.

Johnny je fantastičan, unatoč tome što sam ti upravo rekla. To sam ti uvijek govorila,

zar ne?

– Jesi.

– Izuzetno je velikodušan i to prema svima. Ljubazan je i briţan, i iako voli da

sve bude po njegovu, ne nabacuje se svojim autoritetom. Barem ne previše. I ţivi

čistim ţivotom.

– Oh… što time ţeliš reći?

– Ne koristi nikakva sranja, nikakvu drogu, ne puši, gotovo ništa i ne pije i u

Hollywoodu se nekako više drţi povučeno. Posvuda se zapravo drţi dosta povučeno. I

ne ide uokolo, po ludim zabavama i prijamima. Moglo bi se zapravo reći da vodi

razmjerno miran ţivot.

– Takav sam i ja stekla dojam. – Rosie joj se nasmiješi. – I nisam izgledala

potišteno.

– Kako god kaţeš, Rosie moja. – Nell pogleda na svoj starinski ručni sat ukrašen

dijamantima. – Dovraga, bit će bolje da smjesta krenemo, draga moja. Već je prošlo

pola šest.

– Ali koncert počinje tek u osam.

– Znam. No, do Wembleyja će nam trebati sat vremena, u ovo doba dana moţda

čak i više. A Johnny ţeli da ga prije početka koncerta posjetimo u garderobi.

– Idem po torbicu.

Kad se Rosie vratila iz prostora za odijevanje povezanog sa spavaćom sobom,

Nell je stajala pred zrcalom, koje se nalazilo iznad kamina, i ondje popravljala

srebrnkastozlatnu kosu.

– Izgledaš divno, Nell – reče Rosie tiho, prilazeći joj. – Predivna si mi u tom

crvenom kostimu. Divno ti naglašava figuru.

– Hvala. Drago mi je što smo se dogovorile što ćemo nositi. Bila sam razmišljala

kako bih i ja mogla odjenuti crni kostim od baršuna, a ne ovaj crveni. Da sam ga

odjenula, izgledale bismo kao varijetetska predstava. – Ona se nasmije. – PoĎimo, ako

ne ţelimo uzrujati našu zvijezdu…

Rosie se nasmije. Vodeći se pod ruku, njih dvije izaĎu iz stana.

Dok su prolazile hotelskim hodnikom, Nell reče: – Dolje nas čeka limuzina. A

Johnny nam je dodijelio Butcha da se brine za nas.

– Butcha? Tko je Butch?

– Jedan od Johnnyjevih tjelohranitelja. Andy i Jack, druga dvojica, pošli su s njim

na Wembley.

– Tako… Uzgred, zašto je Johnny otišao tako rano? – upita Rosie kad su se

zaustavili pred dizalima. – Odjurio je još u pola pet.

– Rekla sam ti, put do Wembleyja traje dobrih sat vremena. Vjerojatno je ţelio

izbjeći popodnevnu guţvu. No, bez obzira na to, prije svakog nastupa čeka ga sat

vremena ureĎivanja kose i šminkanja i zato voli imati puno vremena za sve pripreme,

za zagrijavanje za nastup.

– Radujem se što ću vidjeti kakav je.

– Mislila sam da si se u to već uvjerila – odvrati Nell i nasmije joj se.

– Nell Jeffrey! Kako si zločesta i kako me provociraš!

– Točno to kaţe mi i tvoj brat.

Johnnyjeva garderoba bila je puna ljudi i Rosie ga nekoliko trenutaka uopće nije

vidjela. – Je li tu uvijek ovakva guţva? – upita ona, okrećući se prema Nell.

– Jest, ali ubrzo će je nestati. Ovo je tek vanjska garderoba. Ljudi koji Johnnyju

ureĎuju kosu i šminku bit će ondje unutra. DoĎi, uĎimo na ona vrata.

Načinile su tek nekoliko koraka kada ju je Nell uhvatila za ruku i rekla. – Johnny

je u kutu, razgovara s Kennvjem, klavijaturistom, i Joeom, osobnim tajnikom.

– Spominjao mi ih je, no, jesi li sigurna da bismo ih trebale prekidati?

– Šališ se? – Nell se nasmije te je snaţno povuče prema naprijed. – Mogla bih se

okladiti da gori od ţelje da te predstavi svojim dečkima. Cijeli tjedan priča samo o

tebi i, rekla sam ti već, govori kako si izvanzemaljska…

– Nell, ti se doista koristiš neobičnim riječima – promrmlja Rosie i zastane usred

rečenice.

Johnny se u tom trenutku okrenuo od Kennvja i Joea, ali toliko naglo da je bila

posve sigurna da je bijesan. Taj dojam potvrdio se kad se okrenuo tako da mu je

vidjela lice. U očima boje različka plamtio mu je bijes, a usne su mu bile čvrsto

stisnute. Potom se ponovno okrenuo prema dvojici muškaraca, koje je, učinilo joj se,

oštro ukorio. Nešto im je ponovno rekao siktavim glasom, a zatim pošao na drugu

stranu prostorije i ušao u sobu za šminkanje. Čak i poloţaj njegovih ramena ukazivo

je na to da je ljutit.

– Izgleda ljutito, uzrujano – reče Rosie tiho.

– Vjerojatno je to tek još jedna od oluja u čaši, bura bez ikakva pravog razloga –

reče Nell ispod glasa. – Sigurna sam da je sve u redu. Uvijek je tako nervozan,

katkada i razdraţljiv, tu i tamo i pomalo lud, prije ovako velikih nastupa, prije izlaska

na pozornicu.

– Moţda bismo trebale izaći, pustiti ga da bude nasamo.

– Nasamo! Uza sve ove ljude? Jesi li poludjela? On nas očekuje, Rosie. Hajde,

doĎi. Sigurna sam da mu Allie unutra dovršava šminku i da će mu Maury vjerojatno

početi sreĎivati kosu. Potom još samo treba svući taj ogrtač i odjenuti se.

– U redu, Nell, ti si šef, i svakako ga poznaješ bolje nego ja.

– Da, ali ne u onom biblijskome smislu, draga moja, svakako ga ne poznajem

toliko intimno kao ti – zadirkivala ju je Nell, koja je, prije nego što je Rosie mogla

bilo što odgovoriti, povuče kroz vrata.

– Bok, Johnny! – usklikne Nell. – Smijemo li ući? Ili se najprije ţeliš dokraja

srediti?

Johnny je sjedio u visokom naslonjaču ispred niza velikih zrcala okruţenih

svjetiljkama. Ugledavši ih u zrcalu, on ih pozdravi uzdignutom rukom, a potom

okrene glavu i pogleda ih preko ramena. – Sve je u redu, Nell – reče on, upućujući im

osmijeh.

– DoĎite. Rosie, doĎi upoznati Allie i Maurvja, kojf daju sve od sebe kako bih

nečemu sličio.

Rosie mu se nasmiješi, te mu priĎe. Odmah joj je postalo jasno da izgleda posve

uobičajeno; više nije bilo ni traga bijesu. Pošto ju je predstavio Allie, Maurvju i

svome manageru, Jeffu Smaile su, koji je upravo bio ušao, Johnny se vratio u stolac,

dopuštajući profesionalcima da dovrše posao koji su započeli prije više od sat

vremena.

Nell reče: – Sjedni u naslonjač pokraj Johnnyja, Rosie, a ja ću se smjestiti ovdje.

– Hvala. – Rosie se spusti u naslonjač i prihvati čašu pjenušca koju joj je netko

ponudio, te stane promatrati Allie kako ureĎuje Johnnyjevo lice. Kako je i bez šminke

bio zgodan muškarac, nakon primjene kozmetičkih sredstava bio je još ljepši; razorno

zgodan, jedino gaje tako sada mogla opisati. Zbog njegova kalifornijskog tena, Allie

je upotrijebila tamnu podlogu i zasjenila mu obraze prije nego što mu je lice prekrila

puderom. Sada je nanosila jedva vidljiv trag plavog sjenila za oči, koje mu je odmah

pojačalo prirodnu boju očiju.

U jednom trenutku, Johnny je u zrcalu pogledao Rosie i nasmiješio joj se, a zatim

pustio Allie da mu na usne stavi ruţ. Čim je to učinila, on je papirnatim rupčićem

obrisao usne, nekoliko ih puta navlaţio, ponovno ih obrisao i zatim se pogledao u

zrcalu.

Maury reče: – U redu, maestro, idemo, ha? Vrijeme nam sve brţe istječe. – Dok

je to govorio, Maury je počeo začešljavati Johnnyjevu kosu s plavkastim

pramenovima.

– Nemoj mi staviti previše spreja, Maury – reče Johnny. Petnaest minuta kasnije,

iskočio je iz stolca. – Moram ići, dušo – reče on Rosie. – Moram se odjenuti. Čekaj

me ovdje. – On pogleda Maurvja i reče: – Ovo je moja… moja dama, i to vrlo osobita

dama. Nije li najljepša? – Nakon tih riječi, on se izgubi.

Nell joj priĎe, prinoseći svoj stolac. – Pričekat ćemo ga dok se odjene, zatim s

njim moţemo provesti još pet minuta, a onda će biti najbolje da poĎemo na svoja

mjesta.

– Ako ti tako kaţeš… ti znaš najbolje.

– Riječ je samo o tome da će prije izlaska biti uţasno napet, Rosie, i… – Ona

zašuti u trenutku kad se Johnny vratio u prostoriju.

– Sjedite točno na sredini prvog reda – reče Johnny, vraćajući se u sobu za

šminkanje. Na sebi je imao crne hlače, uškrobljenu bijelu košulju, otkopčanu oko

vrata, a u ruci je nosio crni sako. Prišavši Rosie, on je stisne za rame, potom se,

pogleda u zrcalo, popravi kosu, obriše usta papirnatim rupčićem i iz čaše otpije gutljaj

vode.

Potom se okrene i stane koračati gore-dolje. U jednom trenutku zastavši, on Jeffu

pruţi kaput i nastavi koračati, pognute glave, grizući donju usnu. Zaustavivši se,

podigne pogled prema stropu, zatvori oči, bez glasa izgovarajući neke riječi, u sebi

ponavljajući stihove.

U tom trenutku iz susjedne se prostorije začuo gromoglasan smijeh. On naglo

otvori oči i grubim glasom reče: – Jeff, isprazni mi onu sobu. Moram se koncentrirati.

Potom ponovno stane koračati gore-dolje, a na licu mu se pojave kapljice znoja.

Zastavši, on otpije malo vode i nastavi hodati.

Rosie je bilo posve jasno da njih dvije uopće ne primjećuje, da više uopće nije

svjestan njihove nazočnosti. Uvijek puna razumijevanja prema izvoĎačima, i svjesna

emocionalnog stresa koji doţivljavaju prije nastupa, ona se nagne prema Nell te,

dodirnuvši joj ruku, tiho reče: – PoĎimo. Potreban mu je mir.

Nell kimne glavom.

Njih se dvije iskradu iz sobe, hodajući uza zid i ostavljajući središnji dio

prostorije Johnnyju, koji je još uvijek koračao gore-dolje, napola zatvorenih očiju,

mičući usnama, sebi ponavljajući pjesme.

Dok su prolazile kroz vanjsku garderobu, Rosie primijeti da se ona kao čudom

ispraznila; Nell je uhvati za ruku i izvede je van, gdje ih je već čekao Butch koji ih je

poveo do njihovih sjedala u prvom redu.

Pošto su se smjestile, Rosie pogleda oko sebe. Još nikada nije pod istim krovom

vidjela toliko ljudi; buka je bila zaglušujuća.

– Ovdje mora biti nekoliko tisuća ljudi – reče ona Nell. – Nije ni čudo da je tako

napet. Tko bi još volio izaći pred ovoliku masu i pjevati?

– Zvijezda poput Johnnyja. Ali, slaţem se, zbog toga svakako mora biti

nervozan… svatko bi na njegovu mjestu bio nervozan. –Nell je pogledom kruţila

dvoranom. – Kakva guţva…

– I sve su mu to oboţavatelji. Boţe moj, Nell, to o njemu nešto i govori, zar ne?

– Da. Johnny je strašno privlačna zvijezda. Usput, rekao mi je da ideš s njim na

turneju. Na sjever, a zatim i u Škotsku.

– Prošlog je vikenda u Parizu bio vrlo uvjerljiv.

– I ja idem. Na posljetku, bit će to zabavno – reče Nell.

– Drago mi je što ćeš biti s nama. Ideš li s njim krajem mjeseca i u Australiju?

– Samo na tjedan dana. Bit ću ondje drugog tjedna u oţujku. Zašto?

– Johnny je ţelio da s njim idem i na turneju u Australiju – reče Rosie – no

objasnila sam mu zašto ne mogu. Ima previše posla. Ovog sam tjedna morala svakog

dana ustajati u četiri ujutro kako bih dovršila dio nacrta, samo da bih ovih nekoliko

dana mogla biti slobodna.

Nell je pomno pogleda. – Znaš, on uvijek dio godine provodi na turnejama.

– Da, to mi je jasno.

Nakon toga, njih su dvije ostale sjediti u tišini, izgubljene svaka u svojim

mislima.

A onda, odjednom, svjetla su se prigušila, orkestar je počeo svirati i na stotine

raznobojnih reflektora osvijetlilo je pozornicu, stvarajući spektakularne specijalne

efekte.

Prošlo je deset minuta.

Na pozornici se pojavio Johnny.

Rosie se činilo da se cijeli stadion zaljuljao na temeljima kada je nekoliko tisuća

ljudi ustalo, glasno udarajući nogama o pod, mašući, vičući i vrišteći Johnnyjevo ime.

Bili su zaluĎeni.

Rosie još nikada nije vidjela takvo što.

Nesvjesno zadrhtavši, ona stisne šake, odjednom osjećajući strah i nervozu. Ta ju

je masa nekako plašila, jednako kao i to njihovo dodvoravanje. Sto ako mu jednom

zbog nečega okrenu leda?

Mogli bi ga raskomadati u najsitnije komadiće. Ponovno se stresavši, ona se

napeto uspravi u sjedalu.

Nell to primijeti i zabrinuto je pogleda. – Što je, Rosie? Što se dogodilo?

– Svi ti ljudi i to kako se drţe… Mogli bi nas pregaziti da navale prema naprijed,

da se neočekivano pokrenu.

– Znam kako ti je. Zapravo, upravo zbog toga i sjedimo ovdje, u prvome redu.

Nalazimo se pokraj izlaza koji vodi iza pozornice, stoga se ne brini. I zbog toga je s

nama Butch, on se brine za nas. Oko petnaest minuta prije kraja koncerta, povest će

nas do izlaza. Kraj koncerta gledat ćemo iza kulisa.

Rosie kimne i pogleda na pozornicu.

Johnny je sada bio u njezinu središtu.

Prišavši gledalištu, on mahne i nakloni se publici. Potom pogleda nju, dobaci joj

poljubac, a onda se okrene i vrati na sredinu pozornice.

Ondje ostane stajati leĎima okrenut publici.

Gledatelji se konačno spuste na sjedala.

Buka se stiša.

Orkestar prestane svirati.

Kenny Crossland na klavijaturama zasvira prve taktove pjesme »My Heart

Belongs to Me«.

Johnny se okrene pognute glave. Polako je podiţući, tada zapjeva.

Rosie ga je gledala kao hipnotizirana. Jednako kao i svi gledatelji.

Nasred divovske pozornice stajala je vitka, gotovo krhka pojava koja se doimala

neobično ranjivom. I uţasno privlačnom. Njegova ljepota, naglašena šminkom,

opsjedala ju je; spoznala je koliko je na pozornici karizmatičan, tako jednostavno

odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. Iz njega je zračila neobična naelektriziranost, a

glas mu je bio savršen; imao je potpunu vlast nad publikom. Oboţavali su ga.

Njegova nepomičnost zahtijevala je posvemašnju pozornost.

Johnny se nije okretao. Stajao je posve nepomično. Vrlo je malo micao udove,

gotovo ne napinjući ni jedan mišić. Povremeno bi lagano pokrenuo noge u ritmu

glazbe, no stopalima se nije micao s mjesta; katkad bi pokrenuo i tijelo, ali tek za

nekoliko centimetara. Jednom je podignuo ruku. Uglavnom je bio na istome mjestu.

Moć koju je nad njima imao proizlazila je iz njegova milozvučna glasa i očaravajućeg

izgleda.

Kad je otpjevao prvu pjesmu, reakcija publike bila je zaglušujuća.

Pognuvši glavu, dostojanstveno prihvaćajući njihovo priznanje, on podigne ruku,

traţeći tišinu i odmah zapjeva novu stvar. Otpjevavši još dvije pjesme uz vokalnu

pratnju, uzme mikrofon i priĎe rubu pozornice.

– Hvala vam – reče on publici pošto se pljesak malo stišao. –Divno je večeras biti

ovdje s vama. – Uslijedila je kratka stanka. Brzo koračajući rubom pozornice, on se

zaustavi tek kad se našao točno ipred Nell i Rosie.

Pogledavši publiku, on tiho reče u mikrofon: – Ovo pjevam za svoju damu – te je

pogleda i ponovno joj dobaci poljubac.

Rosie mu se nasmiješi.

Publika se nekoliko trenutaka posve odala mahnitom divljanju. Nekon što je

podignuo ruku i počeo tiho pjevati, gledalište je obavila tišina. Ljuljajući se u ritmu

glazbe, on pogne glavu i dalje tiho pjevušeći, a onda konačno podigne pogled i

pogleda je. Glas mu tada postane glasan i čist i on zapjeva »Lost Inside of You«.

Dok je pjevao preostali dio balade, pjevao ju je samo njoj i samo za nju.

Ona je sjedila, promatrala ga i slušala, nikako mu se ne uspijevajući prestati diviti

kao velikome pjevaču. Odjednom je shvatila i još nešto: koliko su Johnnyjeve

namjere prema njoj iskrene i ozbiljne, koliko je odlučan u nakani da je ima, posve i

zauvijek. Njezino se srce jedva primjetno stegne; tada ga probode i jedna oštra igla –

bio je to strah. Postalo joj je posve jasno da je njome opsjednut. A Rosie se uţasavala

svake vrsti opsjednutosti.

Jutarnje sunce prodiralo je kroz divovske prozore. Odbijalo se od jarkobijelih

zidova, namještaja od čelika i staklane zbirke staklenih, mramornih i metalnih

obelisaka sloţenih u otvorenome ormariću izraĎenom od stakla i kroma. Sve u velikoj

blagovaonici tog unajmljenog stana u zgradi Trump Tower blistalo je i svjetlucalo se,

a Gavinu je ta neprestana jarka svjetlost sada već počela smetati.

Ustavši iz naslonjača, on priĎe velikim prozorima na drugom kraju sobe,

namjeravajući navući rebrenice. Ali, to ipak nije učinio. Na trenutak je ostao gledati

nebodere Manhattana, osupnut nevjerojatnim pogledom. To što je gledao bilo je

uistinu omamljujuće. Nigdje na svijetu ne postoji ništa što bi bilo nalik na ovo. To je

dobro znao. Arhitektura Manhattana navodila je čovjeka na to da zadrhti; njemu je

bila lijepa. Na posljetku, bio je to njegov grad.

Blagovaonica se nalazila u dijelu velikoga stana okrenutog prema Petoj aveniji i

on je sada, stojeći pokraj prozora, gledao preko Šeste, Sedme, Osme i Devete avenije,

preko West Sidea, sve do rijeke Hudsona. Iza nebodera koji su blistali pod

jarkoplavim nebom, rijeka je izgledala kao listić srebra koji se proteţe miljama i

miljama.

Ţmirkajući prema suncu, on povuče metalnu vrpcu; veftikalne rebrenice za tren

prekriju prozore, prigušujući svjetlo u sobi koja je odmah postala ugodnija.

Vrativši se za stol u blagovaonici, on stane prelistavati The New York Times, te

pročita osvrt Franka Reicha na jednu novu broadwaysku predstavu, a zatim pogleda

stranice posvećene filmu. U tom trenutku iza njega zazvoni telefon.

Ustavši, priĎe bijeloj lakiranoj komodi i podigne slušalicu. –Molim?

– Gavine? –Da.

– Ovdje Louise.

– Znam. – On pogleda na ručni sat i namršti se. Bilo je devet ujutro. – Glas ti

zvuči kao da si tu negdje, iza ugla.

– I jesam.

– Gdje?

– U hotelu Pierre.

– A gdje je David?

– Kod kuće. U Kaliforniji…

– Louise, znaš da ne volim kada smo oboje odsutni – prekine je on. – Mislio sam

da smo se dogovorili…

– I jesmo. Sve je u redu. Moja sestra ostaje s njim nekoliko dana, a usto ima i

dadilju, to ne smijemo zaboraviti. Pored toga, u kući još ţive i spremačica, posluţitelj

i kuharica. Sve je u redu. Ne brini se toliko.

Gavin uzdahne. – Što ti radiš u New Yorku?

– Došla sam se vidjeti s tobom.

– Oh…

– Da. Ţelim razgovarati s tobom.

– Nismo li to mogli obaviti telefonom?

– Zapravo i nismo. Doputovala sam sinoć. A odlazim danas.

– Putuješ u Washington, u to uopće ne sumnjam.

– Ne, Gavine. Vraćam se na Zapadnu obalu. Zbog toga što ne voliš da oboje

budemo daleko od Davida – reče ona glasom u kojem se već pojavilo malo oštrine.

– Kada ţeliš da se naĎemo? – upita on.

– Moţe za sat vremena?

– U redu. Hoćeš li doći ovamo?

– Da, moţe. Vidimo se u deset.

Ostao je stajati, slušajući signal nakon prekida veze; spustila mu je slušalicu.

Načinivši grimasu prema slušalici u ruci, on je odloţi i vrati se za stol. Popivši ostatak

kave, mramorom popločanim hodnikom pode prema spavaćoj sobi. Kao i cijeli stan, i

ova je prostorija bila puna modernog namještaja, koji je on prezirao, a sve je bilo

toliko bijelo da je počeo intenzivno mrziti i tu boju.

Pogledavši oko sebe, tiho promrmlja: – Ovaj me stan izluĎuje – te proĎe kroz

sobu i ude u kupaonicu obloţenu bijelim mramorom. Obrijavši se, svuče ogrtač,

otušira se, opere kosu i izaĎe iz kabine, traţeći ručnik.

Petnaest minuta kasnije, odjeven u tamnosive hlače, bijelu košulju i tamnoplavi

sako, Gavin se uputio u malenu knjiţnicu.

Ondje je sjeo za radni stol i obavio nekoliko telefonskih razgovora u vezi s

putovanjem u Francusku; potom se udobno naslonio i nazvao svog odvjetnika, Bena

Stanlevja, koji je bio kod kuće u Bel-Airu.

– Tebi ne trebam reći: »Ustaj, pogledaj kako je lijepo jutro«, Bene – nasmije se

on kada mu se odvjetnik javio već pošto je telefon zazvonio drugi put. – Kao i svi

dobri dečki u toj zemlji lagodnog ţivota, ti si ustao u cik zore, u to nimalo ne

sumnjam.

– Hej, Gavine, kako si ti u mojem omiljenome gradu, u mojem rodnome gradu?

– Poprilično dobro, Ben. Postprodukcija/Gngma/cera konačno je završena i film

izgleda fantastično. Svidjet će ti se. Moja je ekipa prije nekoliko dana otputovala u

London, a za otprilike tjedan dana selimo se u studio Billancourt.

– Kada putuješ u Pariz?

– Sutra. Čuj me, Ben, zovem te zbog toga što je Louise u New Yorku. Za

nekoliko minuta dolazi me posjetiti, kaţe da ţeli razgovarati sa mnom. Siguran sam

daje riječ o razvodu.

– Slaţem se. Dobro pazi što govoriš, Gavine i nemoj joj ništa obećavati, ne

preuzimaj nikakve obveze. Ako ima odvjetnika, a u to moţeš biti prokleto siguran,

reci joj neka mu kaţe da stupi u vezu sa mnom. Nemoj zaboraviti da si u tom braku

ostao zbog djeteta. Nemoj sada sve upropastiti.

– Neću. I javit ću ti se čim ode. U meĎuvremenu, u Parizu ću, kao i obično,

odsjesti u Ritzu, a znaš gdje me moţeš pronaći tijekom dana.

– Imam brojeve u Billancourtu. Tvoja je tajnica jučer sve poslala faksom u moj

ured.

– Oho… zvoni mi interkom s ulaznih vrata. Moram ići, Ben. Čujemo se uskoro.

– Budi oprezan, Gavine.

– Hoću.

Pošto su se pozdravili, Gavin podigne slušalicu interkoma i portiru naloţi da

gospoĎu Ambrose odmah uputi u njegov stan.

Otkako ju je posljednji put vidio, Louise se udebljala. Ali, zbog toga je izgledala

puno bolje. Ipak, bila je blijeda, a ispod očiju je imala tamne kolutove. Gavin se nije

mogao prestati pitati što se dogaĎa u njezinu osobnom ţivotu. Uzevši joj kaput, on ga

bez riječi poloţi na klupu u predvorju. Ona je takoĎer šutjela.

Uvevši je u dnevnu sobu, Gavin konačno reče: – Mogu li ti štogod donijeti? U

kuhinji imam kave.

Ona odmahne glavom i sjedne na sofu.

Gavin sjedne u naslonjač nasuprot njoj.

– O čemu ţeliš razgovarati, Louise?

Nekoliko trenutaka oklijevajući, ona se nervozno nakašlje, te se premjesti kako bi

popravila suknju.

Gavinu je bilo jasno da je nervozna, te stoga reče: – Hajde, Louise, neću te

ugristi. Ja zapravo nisam onakva neman kakvom me ti posljednjih nekoliko godina

prikazuješ.

– Ţelim razvod – reče odjednom ona, promatrajući ga i pritom se nervozno

poigravajući rukama u krilu.

– U redu. Moţeš dobiti razvod.

– Tek tako? Bez ikakve svaĎe? – Činilo se da je iznenaĎena.

Nasmiješivši joj se, Gavin reče: – Bez svaĎe. –Potom namjerno načini stanku. –

Ali uz poveći broj uvjeta.

– A to su? Pretpostavljam da imaju veze s novcem.

– Ne, s tobom ne namjeravam razgovarati o novcu, kao ni o zajedničkoj imovini,

niti bilo čemu sličnome, Louise. To će srediti naši odvjetnici. Moji uvjeti tiču se našeg

djeteta.

– I očekivala sam da ćeš Davida uvući u samo središte svega ovoga – odvrati ona.

– U tom slučaju neće te iznenaditi to što ga ţelim.

– Ne moţeš ga dobiti! – Glas joj je bio vrištav, a lice zgrčeno od uzrujanosti.

– Imat ću zajedničko starateljstvo, Louise, i to uz tvoj pristanak. U protivnom,

ništa od razvoda.

– Jesi li bio takav gad kada sam se udala za tebe, ili si to postao otkako si velika

zvijezda?

– O, Louise, evo nas, opet idemo ispočetka! Za ime Boţje, prestani biti toliko

zlobna. Ţeliš razvod. Dolaziš u New York. Dolaziš mi ponizno i onda mi prodaješ te

pakosne primjedbe. Tako nikada nećeš dobiti što ţeliš.

Ona uzdahne i nasloni se na sofi, pomno ga proučavajući ledeno hladnim,

blijedim plavim očima. Duboko u sebi, prema njemu je osjećala silnu mrţnju.

Uzvrativši joj jednakim pogledom, Gavin se tiho nasmije. –Znam da odrţavaš

vezu s Allanom Turnerom i da se ţeliš udati. Stoga, hajde, budi razumna.

Kako mu nije odgovarala, nego gaje samo promatrala, on nastavi: –

Pretpostavljam Ha ćeš ţivjeti u Washingtonu. To mi ne smeta, budući da se

najozbiljnije namjeravam vratiti na Istočnu obalu, čim dovršim ovaj novi film. Tako

mi putovanje neće biti naporno. Kao, uostalom, ni Davidu. Kad smo već kod toga,

kada se ti namjeravaš trajno preseliti u Washington?

– Ni jednom nisam spomenula da se selim u Washington? –uzvikne Louise.

– Ali, preselit ćeš se – reče on.

Ugrizavši se za usnu i shvativši da nema nikakva smisla lagati ili izbjegavati

odgovor, ona kimne. – Da, jednom ću se preseliti. Ali ne još sada.

– Jesi li potraţila školu za Davida? –Nisam.

– O tome se onda i nemoj brinuti. To ću ja srediti. Ondje ima vrlo dobrih

privatnih škola i s time neće biti problema.

– Osim što ţeliš zajedničko starateljstvo, koji su drugi uvjeti?

– Pristaješ li ti to na zajedničko starateljstvo?

Louise mu najprije ne odgovori. Odvrativši pogled, za nekoliko ga trenutaka

ponovno pogleda u oči i brzo reče: – Da, pristajem.

Gavin s olakšanjem uzdahne. – Drugi su uvjeti da barem dva puta godišnje sa

mnom provodi školske praznike, bilo zimi, bilo ljeti. I da se ne protiviš tome da ga

tada vodim u inozemstvo.

Ona kimne.

– Znači li to da pristaješ i na ta dva uvjeta? – upita Gavin, ţeleći biti posve

siguran u sve.

– Da, pristajem.

– Odlično.

– Zajedničku imovinu moramo podijeliti popola, Gavine. Tako nalaţe zakon. Što

mi još daješ?

– Alimentaciju, naravno. Ali, već sam ti rekao, o novcu moraš razgovarati s

Benom Stanlevjem. Odnosno, to treba učiniti tvoj odvjetnik. Imaš odvjetnika, zar ne?

– Da.

– Onda dobro, to je, znači, sreĎeno –.reče Gavin. –Da.

Gavin ustane. – Još mi uvijek nije jasno zašto si dolazila u New York. Sve ovo

mogli smo riješiti telefonom.

Ustajući, Louise slegne ramenima. – Uvijek sam vjerovala u rješavanje stvari oči

u oči. Za mene je to pitanje časti.

On krene prema vratima, odlučivši ne reći ništa. Nije se ţelio svaĎati; ţelio je

samo da odmah ode, budući da su sve već riješili.

Louise ţurno pode za njim. U predvorju ga upita: – Onda, kada odlaziš u Pariz, na

snimanje Napoleona iJosephine?

– Sutra.

– Znači, došla sam u posljednji čas, zar ne?

Gavin bez riječi s klupe uzme kaput od samurovine i pomogne joj da ga odjene.

Pomno ju je promatrao. Trenutak kasnije, ljubaznim glasom reče: – Pretrpjeli smo

velike emocionalne stresove, i ti i ja, kada smo bili mladi. Zapravo, puno smo toga

zajedno proţivjeli, doista. Zao mi je što je to ovako završilo, Louise.

Gavin uzdahne i u njegovu glasu jasno se čulo ţaljenje kada je ponovio: – Da, ţao

mi je. Ţao mi je i zbog tebe i zbog sebe, zapravo. Uzalud smo potrošili puno dobrih

godina svojih ţivota koje nismo smjeli samo tako upropastiti. Ali, barem David zbog

toga nije patio. I ţelim biti posve siguran da on ne pati. Pokušajmo se razvesti

prijateljski, Louise. Molim te. Radi Davida.

– Da – reče ona i otvori ulazna vrata. Primaknuvši se dizalu i okrenuvši se prema

njemu, tiho reče: – Voljela sam te, znaš. I sam Bog zna koliko sam ţeljela da naš brak

uspije. Ali, taj brak nikada nije imao šanse, jer me ti nikada nisi volio, Gavine.

Nikada. Oţenio si se mnome samo zato što sam bila trudna.

– Louise, ja…

– Molim te, ne poriči to. Oduvijek sam znala, još od one uţasne tragedije s prvim

djetetom, da nikada nećeš biti moj, da se nikada nećeš vezati za mene. Budući da je

tvoja strast bila negdje drugdje.

– Što time ţeliš reći? – upita on zapanjeno. – Misliš li na moju glumu?

– Ako ne znaš na što mislim, tada ti to niti neću reći, Gavine Ambrose. –

Iznenadivši i sebe i njega, ona se pridigne na prste i poljubi ga u obraz. – Zbogom –

reče tiho. Kada je potom rekla: – Vidimo se na sudu – u njezinu glasu nije bilo nimalo

ogorčenosti.

Vrata dizala su se otvorila i ona ude, a Gavin ponovno primijeti da je punija nego

što je to bila godinama. Dok se vraćao u stan, nešto gaje ošinulo poput groma. Louise

je trudna. Pio nije bilo nikakve sumnje. Koliko god je nije volio, ipak ju je poslije

toliko godina dobro poznao. Louise ne bi rodila nečije dijete ako se za tog čovjeka ne

bi i udala. Naročito ne nakon onoga što im se dogodilo s prvim djetetom. Usto, bilo je

više nego vjerojatno da voli Allana Turnera. Bili su si dobar par. Nije ni čudo što je

bila toliko popustljiva, što je pristala na sve njegove zahtjeve glede Davida. Očito joj

se ţurilo da se uda za svog senatora.

Neka onda tako i bude, pomisli on. Sada je ţelio samo slobodu. Jednako kao i

ona.

Henri de Montfleurie nikada nije tvrdio ili se pretvarao da razumije ţene, budući

da mu se činilo da su odviše zamršene da bi ih bilo moguće istinski upoznati.

MeĎutim, bio je to čovjek obdaren pronicljivošću i suosjećajnim srcem i dobro je

znao kada je netko, bio to muškarac ili ţena, nesretan. A te je večeri bio posve uvjeren

da Rosie, koju je volio kao da mu je kći, nešto muči. Vidjelo se to po bljedilu njezina

lica, po neuobičajnoj šutljivosti i rastresenosti. Nekoliko ga je puta molila da joj

ponovi nešto što je rekao tek trenutak ranije. Znao je da ga nije slušala, da je bila

negdje daleko, misleći na nešto posve drugo.

Henri i Rosie sjedili su u malenoj crveno-zelenoj knjiţnici u njezinu stanu i prije

izlaska na večeru pili aperitiv. On i Kyra došli su u Pariz na nekoliko dana radi

obiteljskih poslova; Kyra je sada bila u posjetu svojoj teti. Kasnije će doći u bistro Le

Vieia u Rue du Cloitre-Notre-Dame, gdje su se trebali naći u pola devet.

Pošto je Rosie ispričao što je novo u njezinu voljenom Montfleurieu i odgovorio

na njezina pitanja o osoblju, Lisette i Yvonne, Henri reče: – Koliko čujem od Hervea,

sudski postupak trebao bi biti završen u rujnu i tada ćeš dobiti rješenje o razvodu.

– Nadam se da je tako.

– Tako mi je drago zbog toga, Rosie. Sada je vrijeme da budeš slobodna, da

nastaviš normalno ţivjeti. Tako me boli katfa se sjetim svih tih propuštenih godina

i…

On zašuti u trenutku kada se oglasio telefon.

– Oprosti – reče Rosie i priĎe aparatu. – O, zdravo, Fanny, dušo – reče ona u

slušalicu. – Ne, sve je u redu. Samo mi što brţe objasni u čemu je problem. Nadam se

da ću ga moći riješiti. Inače će morati čekati do sutra. – Stajala je čvrsto pritišćući

slušalicu na uho i pomno slušajući pomoćnicu.

Otpivši gutljaj pića, Henrie stane razmišljati o Rosie. Ono što joj je ţelio bila je –

sreća, onakva vrst sreće kakvu je on imao s Kyrom. Samo jedan muškarac mogao joj

je pruţiti radost i zadovoljstvo kakvo je zavrijedila. Na ţalost, ona to nije znala; to

moţda nije znao ni taj muškarac. Henri uzdahne. Rosie je toliko slijepa za svoje

osjećaje.

– Oprosti, Henri – reče ona, spuštajući slušalicu. – S kostimima uvijek ima nekih

problema.

– DoĎi, sjedni ovdje sa mnom, Rosie. Ţelio bih s tobom o nečemu razgovarati. O

nečemu vaţnom.

Ona mu ţurno priĎe i on sa zadovoljstvom primijeti daje sada stekao njezinu

potpunu pozornost.

– Nešto nije u redu, Henri? Glas ti zvuči zabrinuto.

– Da, zabrinut sam.

– Zbog čega?

– Zbog tebe.

Ona se već bila spustila u naslonjač i uzela čašu. No, sada je ponovno odloţi na

stolić. Nagnuvši se prema naprijed, naslonivši se laktovima na koljena, prikovala je

pogled za njegovo lice. –Zašto si zabrinut za mene?

– Zato što te volim kao vlastito dijete. Ne izgledaš nimalo dobro, Rosie. Jako si

mršava, lice ti je upalo, gotovo ispijeno, a boja koţe uţasna… pepeljasta. Ali te

fizičke manifestacije tvojih problema najmanje me zabrinjavaju. Sve otkako sam

večeras došao ovamo, neprestano si nekako nervozna, odsutna, posve zaokupljena

mislima. Doimaš se potišteno, što tebi nimalo ne priliči. To jednostavno nije u tvojoj

prirodi. Jednom riječju, nešto te muči, draga moja, i to jako, rekao bih.

Rosie ne reče ništa. Samo je odsutno gledala pred sebe, u sliku koja je visjela

izmeĎu dvaju prozora. A onda, kao da je iznenada nešto odlučila, odjednom ga

pogleda i reče: – Uţasno sam pogriješila.

On kimne i nastavi čekati. Kako nije više ništa objašnjavala, nakon nekoliko je

trenutaka njeţnim glasom upita: – Mogu li pretpostaviti da ta pogreška ima veze s

nekim muškarcem?

– Da.

– Johnnyjem Fortuneom?

– Kako si znao?

– Čisto zaključivanje, Rosie. Još za Boţić rekla si mi da te Johnny zvao iz Las

Vegasa. Štoviše, sjećam se kako je Collie bila uzbuĎena zbog toga što si se s njim

čula. A ti si nam sama rekla da početkom godine dolazi u Pariz kako bi se vidio s

tobom. Prije otprilike šest tjedana Kyra mije spomenula daje u Parizu. Nekoliko dana

kasnije rekla je da si ti otišla u Englesku, a to je imalo nekakve veze s Johnnyjevom

koncertnom turnejom. Jednostavno sam pretpostavio da se medu vama razvila neka

vrst veze. Zaboravljaš da sam ja Francuz i da sam neizlječivo romantičan.

Na Rosinu se licu pojavi slabašan osmijeh, koji, meĎutim, istoga trena nestane. –

No, dobro, bio si u pravu. Medu nama se doista razvila veza. Ali, Henri, do toga

doista nije trebalo doći.

– Zašto?

– Zato što se takvo što medu nama jednostavno ne moţe odrţati.

– Jesi li sigurna?

– O, da. Johnny je drugačiji… on nije poput drugih ljudi, nije poput tebe i mene,

zapravo nije normalan.

Henri se namršti. – Nisam baš siguran da te razumijem, Rosie.

– On je velika zvijezda, jedan od najvećih pjevača na svijetu, i ţivi u jednom

posve drugačijem svijetu. Ţivi drugačijim ţivotom… – Njezin se glas izgubi i ona

skrene pogled na vatru.

– Rosie, dobro te poznajem. Ti si prema njemu svakako morala nešto osjetiti,

inače radi njega nikada ne bi otišla u London.

– O, da, osjetila sam! Johnny je vrlo privlačan, srdačan, pun ljubavi, strašno

velikodušan. I meĎu nama je bilo puno… no, da…seksualne privlačnosti. – Ona se

nakašlje. – Ţeljela sam biti s njim, ţeljela sam vezu s njim. I tako sam otišla u London

i bilo nam je divno. Zapravo, ta me veza nekoliko tjedana posve zanijela. Imala sam

osjećaj da sam se ponovno rodila.

– To me nimalo ne čudi. Izašla si iz seksualne pustoši, a čim si odlučila konačno

okončati taj apsurdni brak s mojim sinom, osjetila si slobodu. Razumijem te, Rosie,

uistinu te razumijem. I još sam ti prije više mjeseci rekao da si odviše mlada da bi bila

sama, da bi ti ţivot prolazio bez muškarca koji će te voljeti.

– Ali, Henri, mislim da Johnny nije pravi muškarac za mene. Trenutačno je na

turneji u Australiji, no da je ovdje, sigurna sam da bi medu nama istoga trena počele

frcati iskre.

– Kako to misliš?

Spustivši pogled, Rosie se stane poigravati vrpcom na obrubu suknje, no nakon

nekoliko trenutaka ponovno podigne pogled i objasni: – Johnny je, kada je riječ o

meni, vrlo posesivan.

– Nije li ti palo na pamet da bi mogao biti zaljubljen u tebe?

– O, to dobro znam! Zaprosio me čim sam došla u London, kod sebe je imao čak i

zaručnički prsten. Naravno, nisam mogla pristati na zaruke. Osim činjenice da sam

formalno još uvijek u braku, sve to za mene je bilo prebrzo. No, to sam pitanje s njim

riješila obzirno, dala sam mu do znanja da ţelim da nam veza napreduje polakše, da

ga ţelim bolje upoznati, rekla sam mu da bi i on trebao bolje upoznati mene. Prihvatio

je to. Na nekih pet minuta. A onda je već počeo planirati naše vjenčanje i to za dan

kada moj razvod bude sudski posve okončan. – Rosie uzdahne i poigra se zlatnim

narukvicama. – Johnny je veliki… macho. Mislim da ga ta riječ dobro opisuje. On

uopće ne razumije da i ja imam svoju karijeru, ţeli da prestanem raditi. Što prije, to je

za njega bolje. Tako bih neprestano mogla biti s njim, putovati s njim, ići na njegove

turneje.

– A ti to ne ţeliš? Ne ţeliš se udati za Johnnyja?

– Mislim da ne ţelim. Ako ništa drugo, ne mogu ţivjeti ţivotom u kojem su dan i

noć zamijenjeni, a pjevač Johnnyjeve klase ţivi upravo tako. Kada je na turneji,

večera u vrijeme kada bih ja već ţeljela poći spavati, a na turneji provodi barem

polovicu godine.

Za tog kratkog boravka u Engleskoj borila sam se s Johnnyjem i svim tim

njegovim zahtjevima, pokušavajući obavljati dio svog posla telefonom, pazeći na

njegove potrebe… Iskreno govoreći, u pojedinim trenucima imala sam osjećaj da se

vrtim u bubnju stroja za pranje rublja.

– Ali, zar nisi pokušala razgovarati s njim, objasniti mu kako se osjećaš?

– Ne, tada, za vrijeme engleske i škotske turneje, to nisam učinila. Bila sam

nekako… opčinjena njime, njegovom ljubavlju i predanošću i, da, njegovom

seksualnošću. Vrlo je privlačan. – Ona se ugrize za usnu i odmahne glavom. – Ali,

sjećam se kako sam na njegovu londonskom koncertu pomislila kako je mnome

opsjednut i to me jako prestrašilo, Henri.

– Opsesija uvijek zabrinjava. Ona nije… – On zašuti, traţeći odgovarajuću riječ.

– Normalna – dopuni ga ona.

– Čini mi se da je jedini način na koji je moguće popraviti tu… uţasnu pogrešku,

kako je ti nazivaš, prekinuti vezu s Johnnyjem.

Rosie ga pogleda toliko preneraţeno da je on ostao zapanjen, te stoga brzo reče: –

Osim, dakako, ako ţeliš da nastavite odrţavati vezu kao ljubavnici. Zar to nije

moguće?

– Johnny na to nikada ne bi pristao. No, dobro' to nije točno. Dakako da bi

pristao. Ali, do mog razvoda, a onda bi ţelio da se odmah vjenčamo. Usto, pojavio se

još jedan problem.

– Da? – Henri je pomno pogleda.

Rosie ga pogleda, a u očima joj se pojave suze, što joj je uţasno zasmetalo.

Odvrativši pogled, tada se nakašlje i pokuša se pribrati. Teško gutajući, potom uspije

reći: – Mislim da nešto nije u redu sa mnom, Henri.

– Dušo, kako to misliš?

– Ja… jednostavno… jednostavno više nemam iste osjećaje prema Johnnyju.

– Kada si primijetila da se to promijenilo?

– Prije otprilike dva tjedna, zapravo moţda i nešto više. Naravno, kada smo

posljednjeg tjedna u veljači bili u Škotskoj, doista sam bila uznemirena zbog njega.

Bio je nekako čudan i tako uţasno posesivan. Nije me ispuštao iz vida i to me plašilo.

I u ovih posljednjih nekoliko tjedana shvatila sam da mi zapravo ne nedostaje i čini

mi se da ne osjećam onu fizičku potrebu… za njim…

– Mislim da je s tobom sve u redu, Rosie, ti si, po mojem mišljenju, posve

normalna ţena. Ali, znaš, silna spolna strast katkada moţe brzo sagorjeti. Nešto što

počne kao plamen za tili časak moţe završiti u hladnome pepelu. Tako mi barem

govori moje iskustvo. Do toga dolazi stoga što je tu riječ samo o pohoti i ničemu više.

A pohotu je tako lako zadovoljiti.

– Vjerojatno si u pravu.

– Iako znam da ću moţda izgledati kao kakav stari dosadnjaković, seks u jednoj

vezi nikada nije dovoljan. U vezi mora biti i ljubavi. Johnny te seksualno privukao i

opčinio, koliko mogu zaključiti na temelju onoga što si mi ispričala. Ali, tu je bila

riječ samo o seksu. I zbog toga je strast tako sagorjela.

Rosie kimne, ali ne reče ništa.

Henri reče: – Kasnije moţemo još razgovarati, ako ţeliš, draga moja, ali mislim

da bismo ubrzo trebali poći u restoran. – On pogleda na ručni sat. – Da, bit će najbolje

da poĎemo. Ne bih volio da Kyra čeka, a vani lijeva kiša. Teško ćemo doći do taksija.

Rosie ustane. – Da, točno. Idem po kapute.

Henri ustane i priĎe joj, te je čvrsto zagrli, ţeleći joj još nešto reći, no ipak

zaključi kako će biti mudrije da to zadrţi za sebe.

– Hvala ti, Henri – reče mu ona tiho na uho. – Hvala ti na razumijevanju i

briţnosti.

– Ali, ja te volim, Rosie, ti si mi kći – reče on, gledajući je u oči i s ljubavlju joj

se smiješeći.

Njegove riječi duboko su je dirnule i, zbog toga što su bile tako blizu površine,

njezine emocije sada su potpuno ovladale cijelim njezinim bićem.

– Nemoj – reče on blagim glasom. – Nemoj plakati. Sve će biti u redu.

Vito Carmello bio je toliko zadovoljan da nije mogao prikriti smiješak, a ta radost

odraţavala se i u njegovu energičnu drţanju i ţivahnu koraku. Imao je osjećaj da je

deset godina mladi, a sve to zbog toga što ga je jutros nazvao Johnny.

Njegov Johnny nazvao ga je iz Pertha i ono što mu je rekao, Viti je pruţilo novu

ţivotnu snagu. Znao je da će to isto tako djelovati i na Salvatorea, koji se u

posljednjih tjedan dana nije osjećao najbolje. Upravo je zbog toga tako rano pojurio

na Staten Island. Kako bi Donu izručio dobre vijesti. Njegov starigoombah iznenadit

će se jednako kao i on i bit će jednako sretan.

Dvojica vojnika iz njihove organizacije stajala su ispred ulaznih vrata i kad im se

pribliţio obojica su ga srdačno pozdravila. Za njih sada nije imao puno vremena. –

Gintaloons – promrmlja on tiho na sicilijanskome narječju. No, unatoč toj pogrdnoj

primjedbi koju oni nisu čuli, uputio im je širok osmijeh i potom ušao u predvorje

Salvatoreove kuće.

Prva osoba koju je sreo bio je Joey Prsti, koji je stajao u blizini vrata za kuhinju.

Joey je rijetko bio u ovoj kući i Vito se upita što se to dogaĎa.

– Bok, Vito, kako si? – upita ga glasno Joey, te ga ščepa, pokušavajući ga privući

u zagrljaj.

– Dobro, Joey, dobro – odvrati Vito, odgurujući od sebe plaćenog ubojicu.

Ljigavac, pomisli on, nastavljajući koračati prema Salvatoreovoj sobi, prostoriji koju

je on nazivao svojim utočištem.

Salvatore je sjedio za radnim stolom i razgovarao s Anthonyjem, consigliereom,

koji je sjedio u naslonjaču nasuprot njemu. U trenutku kada je Vito otvorio vrata,

obojica ustanu i toplo ga pozdrave. On ih srdačno zagrli.

– Sjedni, sjedni – reče Salvatore, rukom pokazujući u smjeru vatre. – Ne dogaĎa

se često da mi dolaziš danju, Vito, i već sam rekao Theresi da ostaješ na ručku.

Priprema tvoje omiljeno jelo… mozzarellu i rajčice s našim vlastitim maslinovim

uljem i špagetima bolognese. Nema ništa boljeg od talijanske hrane, ha?

– Hvala, ostat ću na ručku, Salvatore. Danas ionako nemam puno posla. Kasnije

ću otići u klub. Što Joey radi ovdje?

– Anthony je ţelio s njim razgovarati. – Salvatore odmahne glavom. – Joey je lud.

Ne ţeli slušati. Danas moţda sluša dobro. Ovog consiglierea. Moţda gaje Anthony

prestrašio.

– Više ga neću upozoravati – reče Anthony, prebacujući pogled sa Salvatorea na

Vitu. – Taj je prokleti glupan sve gori i gori. Kad sljedeći put zabrlja, gotov je. Šefe,

on samo donosi nevolje, samo stvara velike probleme. Previše priča. A to sluša

previše ljudi. Ne znam, od njega nekako postajem nervozan. Mislim da nešto sprema.

– Misliš na bijeli prah? – upita Salvatore, okrećući se kako bi pogledao

Anthonyja.

– Moţda. – Anthony slegne ramenima.

– I ja sam zbog njega nervozan – reče Don i sjedne u naslonjač nasuprot Viti. –

Ali, ostavimo to sada. – On ispruţi ruke prema vatri. – Ţelim sjediti ovdje, razgovarati

sa svojim starim goombahom i popiti čašu vina. Radit ćemo danas popodne. Kad se

Frankie vrati iz New Jerseyja. – Salvatore zadrhti, ustane i stane ispred vatre, sada

zagrijavajući tijelo. – Hladno je za oţujak, Vito. Starim je kostima potrebno sunca,

ha?

Vito kimne glavom.

Anthony pokretom glave pozdravi Vitu i reče Salvatoreu: – Vidimo se kasnije,

šefe.

– Ostani na ručku, Anthonv.

– Hvala, hoću – reče consigliere i izaĎe iz sobe.

Kad su ostali sami, Salvatore pogleda Vitu i stane ga pomno promatrati u

polumraku prigušeno osvijetljene prostorije. – Onda, što je to tebe uznemirilo, Vito?

Što te dovelo čak ovamo usred bijela dana? I čemu takav osmijeh?

Vito se nasmije. – Ah, Salvatore, donosim ti dobre vijesti. Divne vijesti. Jutros me

nazvao Johnny. Iz Australije. Pronašao si je curu. I to onu pravu.

Salvatore se namršti. – U Australiji? Neku Australku?

– Ne, ne. Ovdje. Zapravo, ona je u Parizu. Ali, doći će ovamo. Johnny mi je rekao

da je pronašao djevojku kojom će se oţeniti i ona će biti ovdje kad se on vrati u

travnju.

– Neka Francuskinja?

– Ne, Salvatore. Amerikanka. Lijepa i dobra Amerikanka. Ali ţivi u Parizu.

– I zato mi se tako osmjehuješ, stari prijatelju? Ondje si je pronašao lijepu

američku Talijanku i sada je dovodi sa sobom. Lijepo, lijepo. Nije ni čudo što ti taj

osmijeh ne silazi s lica. I ja se zbog toga smiješim. Kako se zove?

– Rosalind. On je zove Rosie.

Salvatore se namršti. – To mi ne zvuči talijanski. Kako joj je prezime?

– Madigan. –Madigan. Irkinja?

– Moguće, ali katolkinja je, to je dobra katolička djevojka. Tako mi je rekao

Johnny.

– Odakle je?

– Iz Oueensa. Odrasla je u Queensu.

– Što radi u Parizu? – Salvatore se spusti u naslonjač i zagleda se u Vitu.

– IzraĎuje odjeću.

– A, tako…

– Zapravo, dizajnira odjeću. Za filmove.

– Znači, zato te zvao? Da ti sve to ispriča?

Vitino lice bilo je i dalje nasmiješeno. On tada nekoliko puta kimne i reče: – Ţelio

ti je poručiti da se Rosie ubrzo vraća u New York. U travnju, ne znam točno kada, ali

dolazi. Tako je rekao Johnny. Ţeli da se upoznamo s njom. Da odemo u neki luksuzni

restoran na Manhattanu. Da, to ţeli.

– U razgovoru ti se činilo da je sretan?

– Da, jako je sretan. Kaţe da mu sada nitko nije ravan, a i turneja mu ide kako

treba.

Salvatore kimne i ustane, te polako priĎe malenom ormariću u kutu koji se

nalazio na suprotnome kraju sobe i iz njega izvadi bocu crnog vina. Otvorivši je,

napuni dvije čaše, s njima se vrati do kamina i jednu od njih pruţi Vitu.

– Za Bratstvo – izgovore oni uglas, kao i uvijek, i kucnu se kristalnim čašama.

– Johnny je moj sin, sangu de ma sangu, krv moje krvi – reče Salvatore. – Ţelim

da bude sretan, da se oţeni, da ima djecu. Moje unuke.

– On je i sangu de ma sangu, sin jedinac moje jedine sestre, Gine, Bog joj dao

vječni pokoj. I ja ţelim da bude sretan.

– Onda, što znamo o toj djevojci, o toj Rosie Madigan? Ispričaj mi još nešto o

njoj.

– Ne znam više ništa, Salvatore. Johnny mi je jutros ispričao samo to. Sve što sam

znao, ja sam ispričao tebi.

Salvatore otpije gutljaj vina, a u njegovim blijedim plavim očima i na licu snaţnih

crta pojavi se zamišljen izraz. Nakon nekoliko trenutaka, on konačno podigne glavu i

pogleda svog jedinog istinskog prijatelja, jedinog čovjeka u kojeg je imao povjerenja.

– A njezina obitelj? Tko su oni? Gdje su? Još uvijek ţive u Queensu?

– Ne znam – reče Vito tiho. – Johnny mi to nije rekao. Ali rekao mi je da joj je

kupio velik dijamantni prsten.

– U tom slučaju, moramo se raspitati o njoj, Vito. Zaduţi za to nekoga od ljudi,

nekog capoa. Neka se malo raspita. Otkrijmo tko je ta ţena kojom se moj sin ţeli

oţeniti.

Rosie osjeti kako je obuzima val mučnine, pa naglo us–, tane, prestrašivši tako

Aidu, Fanny i Gavina. Bili su

usred sastanka u jednom od ureda u studiju Billancourt. Njih

troje sada su je iznenaĎeno promatrali.

Fanny je upita: – Ponovno ti nije dobro, Rosie?

– Dobro mi je, samo osjećam blagu mučninu – reče ona, izlazeći iz prostorije,

boreći se protiv nenadane vrtoglavice i uţasne mučnine. Zastavši na vratima, potom

doda: – Moţda me hvata neka gripa. Oprostite, odmah se vraćam.

Ţurno pošavši niz hodnik, ona uĎe u ţenski nuţnik i nasloni se na jedan od

umivaonika, čekajući da se mučnina povuče. Nikako joj nije bilo jasno što joj je; već

se danima nije dobro osjećala. Moţda je doista riječ o gripi. A onda joj sine nešto

drugo. Uţasnuta, ona se ukoči i čvrsto stisne rub umivaonika. A što ako je trudna?!?

Dakako da nije trudna. Nikako nije mogla biti trudna. Čim je to pomislila, istog je

trena i odbacila tu pomisao, podsjećajući se kako je Johnny svaki put imao nešto na

sebi. Usto, s njim se nije vidjela još od veljače, točnije, od nedjelje, dvadeset i trećeg

veljače. Sada je već bio prvi tjedan travnja, a otkako je s njim posljednji put spavala,

već je jednom imala mjesečnicu.

Ne razmišljam razumno, iscrpljena sam, pomisli Rosie i onda se pogleda u zrcalu.

Lik koji je ondje ugledala potvrĎivao je tu tvrdnju. Ispod očiju imala je tamne

kolutove, a lice joj je bilo upalo, gotovo ispijeno. Nedostatak sna, reče ona samoj sebi,

prisjećajući se svih tih beskrajnih, nemirnih noći koje su obiljeţile posljednjih

nekoliko tjedana. I previše posla.

Posao. Nije sada mogla tako tratiti vrijeme i osjećati se jadno. Mora se vratiti na

sastanak. Pribravši se, ona se umije hladnom vodom, obriše lice papirnatim ubrusom i

pode prema vratima.

Dok je koračala prema uredu, Rosie shvati da su joj noge sada čvršće i da se

mučnina povukla. – Onda, gdje smo ono stali? –upita, otvarajući vrata i vraćajući se

za stol. – Što sam propustila?

– Ništa osobito – reče Gavin. – Razgovarali smo o tebi.

– To nije lijepo od vas! – uzvikne ona i slabašno se nasmije.

– Aida smatra da te preopterećujem poslom, a čini se da se Fanny s time slaţe.

Obje su uvjerene da ti je potrebno nekoliko slobodnih dana; stoga ćeš ih i dobiti.

Zajedno s mojim isprikama, Rosie, zbog toga što sam se ponašao poput robovlasnika.

– To nije istina! – pobuni se Rosie. –I sa mnom je sve u redu. –Tada se obrati

Aidi. – Nije me iscrpio posao, nego premalo sna. To mi je sada jasno. U posljednje

me vrijeme pomalo muči nesanica. – Ona pogledom prijeĎe na Fanny. – Barem ti znaš

da nisam pretjerala s radom.

– Pa, ovaj… jesi, malo – promumlja Fanny.

– Uzmi par slobodnih dana, Rosie – uključi se u razgovor Aida. – Kada je riječ o

kostimima, uistinu dobro napredujemo; i sama dobro znaš da smo obavili velik dio

posla. U posljednjih si nekoliko tjedana u to uloţila uţasno puno rada i stoga

zasluţuješ odmor. A Fanny i Val snaći će se par dana i bez tebe.

– Ali…

– Nema nikakvih »ali« – prekine je Gavin. – Osobno te vodim natrag u tvoj stan. I

to ovoga trena. – On podigne rukav pulovera i pogleda na ručni sat. – Već su četiri

sata. Završimo, Aida, za danas smo gotovi.

– Vi samo idite – odgovori Aida. – Ja moram ostati još koji sat, pregledati nove

proračune i još štošta izračunati. Ona scena bitke koju si naknadno dodao neće biti

jeftina, to ti mogu reći i napamet. U svakom slučaju, to prepusti meni, pa ću ti

ponuditi par rješenja. Samo idi, Gavine, vodi Rosie kući. Pozvat ću vam automobil i

vozača – reče ona i podigne slušalicu.

Petnaest minuta kasnije Rosie i Gavin već su sjedili na udobnom straţnjem

sjedalu velikog mercedesa, kojim su se iz studija Billancourt vraćali prema Parizu.

– Znaš, Aida je u pravu, doista ne izgledaš dobro – reče Gavin tiho, promatrajući

je. – Odviše si mršava. Lice ti je preblijedo, izmučeno. I ti tamni podočnjaci… – On

napući usne i odmahne glavom. – Ja sam kriv, trebao sam ti malo olakšati posao. Čuj,

moţda bi se u studiju trebala javiti liječniku. Toga sam se trebao sjetiti prije nego što

smo otišli.

– Ne budi smiješan! Nisam bolesna. Moţda sam samo malo umorna.

– Aha, znači konačno priznaješ. Meni se čini da si iscrpljena i da sam za to kriv

ja. Ja sam odgovoran. I kao producent ovog filma, nareĎujem ti, mala moja, da se

nekoliko dana odmoriš.

– Sredina je tjedna, Gavine, i uz naš raspored rada ne mogu si priuštiti nikakav

slobodni dan.

– Nije sredina tjedna, četvrtak je. I učinit ćeš ono što ti ja kaţem.

– Oduvijek si se ponašao kao pravi šef.

On se nasmije. – Uţivaj u produţenom vikendu. U ponedjeljak ćeš se osjećati

fantastično.

– U redu – sloţi se ona konačno, osjećajući kako nema snage prepirati se s njim.

Ljuljanje automobila izazivalo je u nje pospanost. Kapci su joj se spuštali. Ona ih

zatvori. Deset minuta kasnije već mu je čvrsto spavala na ramenu.

Spavala je cijelim putem do Pariza.

Gavin je nije budio sve dok se automobil nije zaustavio pred njezinom zgradom u

Rue de l'Universite. Čim su ušli u stan, preuzeo je inicijativu. Ustrajno je od nje

zahtijevao da poĎe u kadu s vrućom vodom, popije tri aspirina i vrč vrućeg čaja od

limuna koji joj je pripravio. Potom ju je spremio u postelju.

– Ţelim da se nekoliko sati samo odmaraš – reče on, gaseći noćnu svjetiljku.

Kasnije ćemo otići nekamo na večeru. Na kakvu krepku juhu i ribu. To će ti koristiti.

Mislim da ne jedeš dovoljno. Moţe?

– Kako god ti kaţeš, Gavine – promrmlja ona i zatvori oči, a on izaĎe i zatvori

vrata.

MeĎutim, ponovno nije uspjela zaspati.

Već nekoliko sekundi kasnije bila je posve budna. Širom otvorenih očiju

promatrala je zamračenu sobu. I razmišljala o Johnnyju. On ju je progonio. Što se nje

ticalo, ta je veza bila završena i znala je da je više nije moguće oţiviti. Henri je imao

pravo u svemu što joj je prošloga tjedna rekao. Rekao joj je da je nakon pet godina,

tijekom kojih je bila usamljena i tijekom kojih joj je toliko toga bilo uskraćeno, u

odnosu s Johnnyjem morala biti vrlo ranjiva, osjetljiva na njegovo oboţavanje,

osjetljiva na njegovu snaţnu seksualnost.

To je bilo točno. Johnny je u njoj ponovno izazvao osjećaj da je ţena, zbog njega

joj se koţa jeţila, a srce joj brţe udaralo; vratio ju je u ţivot. Bio je uzbudljiv; cijeli

njihov odnos bio je uzbudljiv. Ali, to je bila tek prolazna veza, i to kratka.

Zelja. Pohota. Seks. Usijanje. Plamen. Brzo sagori. Na koncu ostaje samo hladan

pepeo.

To su bile Henrijeve riječi; kako su samo bile točne. On je tako mudar čovjek, i

iskusan. Dobro je poznavao ţivot; proţivio ga je u svoj njegovoj punini, doţivio i

strast i bol u srcu – to je znala preko Collie. Znala je i da je Henrija iskreno zanimala

samo njezina dobrobit. Zbog toga joj je bilo toliko drago što je s njim razgovarala, što

mu se povjerila kada je došao u Pariz. I, kao i uvijek, Henri de Montfleurie dao joj je

dobar savjet.

– Pogledaj si u srce, istraţi osjećaje – rekao joj je tada. – Upitaj se što ti ţeliš,

kako ti ţeliš ţivjeti svoj ţivot. Na posljetku, taj je ţivot tvoj i ne pripada nikome

drugome. I budi iskrena sama sa sobom – pridodao je. – Moraš biti posve iskrena sa

sobom, Rosie. I nikada se ne smiješ zadovoljiti mogućnošću koja je po kvaliteti tek

druga na ljestvici, a ne i najbolja.

Posljednjih je dana doista i istraţivala vlastito srce. Već danima. I u njemu je

naišla na nekoliko ključnih istina. Sve o čemu je prije nekoliko tjedana razmišljala, u

njezinoj je glavi sada bilo riješeno. Ne voli Johnnyja Fortunea. On ju je samo opčinio.

Nikako ne moţe s njim proţivjeti preostali dio ţivota. On nije loš kao osoba – samo je

drugačiji. I njih dvoje imaju tako malo toga zajedničkog.

Mora se što prije vidjeti s Johnnyjem i reći mu da je meĎu njima gotovo. Otići će

u New York i reći mu to u oči. Nema drugog izlaza. Prema njoj se ponio pristojno;

stoga i ona prema njemu mora biti poštena i uljudna.

Znala je daje donijela ispravnu odluku. Ipak, uţasavala se pomisli na to da mu

treba priopćiti tu novost. Bit će tako povrijeĎen. Zaljubljen je u nju i ţeli se njome

oţeniti. Ako nju to uznemiruje, znači da će Johnnyju biti izuzetno bolno. Na

posljetku, on se još nikada nije tako osjećao.

Johnny će za tjedan dana iz Australije poći u Los Angeles. Od sredine travnja,

tijekom cijelog svibnja, a moţda i duţe, bit će u New Yorku. Ondje će u Hit

Factoryju, poznatom studiju na Manhattanu, snimati novi album.

Na to ju je podsjetio kada ju je neki dan nazvao iz Pertha. –Uţasno mi je ruţno

bez tebe, dušo – poţalio joj se tada glasom koji je čula toliko jasno da joj se činilo da

joj govori iz susjedne sobe. – Više nikada ne moţemo biti ovako razdvojeni. Ne mogu

to podnijeti, Rosie. Osjećam se tako jadno kad sam bez tebe. To jednostavno više

neću dopustiti. – Tako je pričao u nedogled.

Odgovarajući mu umirujućim riječima, pokušavajući ga utješiti, na koncu ga je

nekako uspjela navesti na to da spusti slušalicu. Ali, nije mogla poreći da su je te

njegove riječi zabrinule. Bilo je očito da se njegovi osjećaji prema njoj nisu nimalo

promijenili. Ako je i bilo kakve promjene, onda su se još samo pojačali.

Ponovno se prisjetivši onoga što je upravo odlučila učiniti, Rosie zadrhti. Duboko

uronivši glavu u jastuke, navuče pokrivač i zatvori oči. Iako joj je za to bilo potrebno

puno vremena, na koncu je ipak iscrpljeno utonula u san.

Sanjala je majku i sebe kao djevojčicu u Oueensu.

– Zašto me nisi probudio? – upita Rosie s vrata dnevne sobe. IznenaĎen, Gavin se

osvrne. – Boţe, kako si me prestrašila? –reče on, diţući se iz naslonjača. – Nisam te

uopće čuo.

– Oprosti – reče ona i spusti pogled na stranice scenarija razbacane po podu oko

naslonjača. – Koliko vidim, ponovno radiš. Gori si i od mene.

– Moguće. Ti u svakom slučaju izgledaš bolje. Tri sata spavanja uistinu su ti

pomogla.

– Zapravo se i osjećam odmoreno – odgovori ona, ulazeći u sobu i sjedajući na

sofu. Ugledavši bocu bijelog vina koju je otvorio, ona reče: – Ne bih imala ništa

protiv čaše ovoga…

Uzevši bocu, on napuni čašu koju je već bio pripremio i donese joj je.

– Hvala – reče ona te, uzdignuvši čašu, doda: – U tvoje zdravlje, Gavine, i hvala ti

na tolikoj briţnosti. Hvala ti što se brineš za mene.

– To mi je zadovoljstvo. I ti bi to učinila za mene. Usto, ja sam kriv za tvoje

stanje. – Podignuvši čašu, on reče: – U tvoje zdravlje. – Otpivši nekoliko gutljaja

vina, Gavin odloţi čašu i stane skupljati stranice, govoreći: – Sve me više brine

Josephine. Odnosno to tko će je igrati. Sluţba za odabir glumaca još mi nije ponudila

puno osobito dobrih zamisli.

– Što kaţeš na Saru Sommerfield?

Gavin se uspravi i uputi joj prijekoran pogled. – Sara Sommerfield – ponovi on. –

Lice joj je toliko bezizraţajno da ne moţe podnijeti krupni plan.

– Ali, lijepa je.

– Lijepa je na retuširanim fotografijama i to je sve. Ovdje nam treba malo

karaktera, Rosie. – On izvaĎene stranice vrati u korice rukopisa i odloţi ga na stolić. –

Razmišljao sam o Jennifer Onslow, ona bi bila dobra. Ali, ne moţemo je dobiti. U

tome je problem, uvijek se nešto ispriječi.

– Pronaći ćeš odgovarajuću glumicu, Gavine; na koncu je uvijek pronaĎeš. Usto,

još uvijek imaš dovoljno vremena. Do početka snimanja imamo još četiri mjeseca.

– Da, to je točno. – Nekoliko trenutaka bio je posve izgubljen u mislima, a onda

je pogleda i upita: – Što kaţeš na to da Josephine igra Miranda English?

Rosie načini grimasu. – Ne, mislim da to ne bi bilo dobro. Ona je nekako…

otkvačena. Ali, dobra je glumica.

– Kako to misliš »otkvačena«? Misliš li na to da se drogira?

– To se priča? – Rosie odmahne glavom. – Ali, ne, zapravo nisam mislila na to.

Samo je riječ o tome da mi je u njezinu društvu uvijek nekako nelagodno.

– Pomisliš li kada na Sunny? Mislim, na to što joj se dogodilo zbog droge?

Rosie kimne, a lice joj prekrije tamna sjena.

Gavin ustane i priĎe stoliću na kojem je Rosie drţala fotografije. Uzevši u ruku

onu poznatu skupnu fotografiju, na nekoliko se trenutaka zagleda u nju, a onda je

odloţi na mjesto. Pogledavši Rosie, tada uz slabašan osmijeh reče: – Nije li smiješno

kako svi posvuda nosimo tu sliku? I ti, i ja, i Nell i Kevin.

Rosie isprva ne odgovori. Potom reče: – Pitam se ima li i Sunny svoj primjerak u

tom sanatoriju u New Havenu? I je li je i Mikey ponio sa sobom kada je nestao?

Gavin je bio na pola puta od stolića do naslonjača i sada se naglo okrene prema

njoj. U njezinom glasu začuo je neki vrlo neobičan prizvuk, a istoga trena primijetio

je i neobičan pogled u njezinim očima.

– Zvučiš nekako čudno, a izgledaš još čudnije. Što se dogodilo? – upita je on.

– Ništa, Gavine. Samo mi je neki dan palo na pamet, i to me nekako pogodilo, da

se nitko od nas nije ponio osobito dobro…

– Što time ţeliš reći, Rosie?

– Način na koji smo postupali jedni prema drugima. Hoću reći, kad smo bili

mladi, djeca bez roditelja, rekli smo da smo jedna obitelj i obećali da ćemo si

meĎusobno pomagati. Ali, nije bilo tako. Prekršili smo obećanja koja smo dali i u

tome je tragedija. Svi smo krivi.

Gavin je šutio. Otpivši gutlja vina, on ga ponese do naslonjača i sjedne. – Krivi

smo za što?

– Za zanemarivanje. Zanemarili smo jedni druge. Sebičnost. Egocentričnost.

Ponos. Ambicioznost. Sve to nekako nam se ispriječilo na putu. Ali to zanemarivanje

najgore je od svega. Gavine, u jednom smo trenutku zanemarili Sunny, u trenutku

kada smo joj bili najpotrebniji. Iznevjerili smo je. Ista je stvar i s Mikeyjem. I njega

smo iznevjerili.

– U slučaju Sunny, da, tu se s tobom slaţem. Trebali smo primijetiti da se u nje

razvija ovisnost. Ali, ne razumijem kako smo pogriješili s Mikeyjem.

– Nismo mu pomogli kada je posrtao nakon prekida veze s Nell, kada se nikako

nije mogao pronaći i kada nije bio siguran ţeli li biti odvjetnik. – Ona jedva primjetno

uzdigne ramena, zatim umorno slegne i odmahne glavom. – Katkada mi se čini da je

Mikey nestao samo kako bi se maknuo od sviju nas.

IznenaĎen njezinim riječima, Gavin reče: – U to ne vjerujem, Rosie! Usto, ti si

prema svakome od nas bila nevjerojatno dobra, stoga ne okrivljuj sebe.

– Prekršila sam svoje obećanje prema tebi. –No, hajde sada…

– Ne, poslušaj me, jesam – prekine ga ona. – Kad smo bili mladi, obećala sam da

ću imati razumijevanja za tvoju glumu, tvoj suludi način ţivota, za to što si radio kao

konobar u Greenvvich Villageu i svom se snagom bacao u te predstave na Off-

Broadwayu, glumio u raznim limunadama, studirao kod Leeja Strasberga. Ali, nisam

te razumjela, na koncu te nisam razumjela. I pogazila sam zadano obećanje. Nakon

one naše uţasne svaĎe, za koju sam ja bila kriva, bila sam odviše ponosna da bih ti se

ispričala.

– A ja sam upoznao Louise, upustio se s njom u vezu i već sljedećeg trena bio

sam s njom u braku. – Gavin na trenutak zašuti i pogleda je u oči. – I ja sam pogazio

obećanje koje sam dao tebi, Rosie. Budimo realni, nisam ga ispunio. A rekao sam da

ćemo se vjenčati i da ćemo zajedno raditi u kazalištu i na filmu… da ćemo biti prava

mala ekipa.

Ona se nasmiješi. – Nemoj biti toliko ţalostan. Na koncu ipak radimo zajedno i

činimo pravu ekipu. Na neki način. –Da.

– Usto, ja sam se ponijela poprilično glupo. Tvrdoglavo. Tako nezrelo. Pobjegla

sam, došla ovamo, u Pariz, i udala se za prvog muškarca na kojeg sam naišla.

On joj se nasmiješi. – Moja je majka običavala govoriti nešto što se pokazalo tako

istinitim. Oţeni se u ţurbi i imat ćeš puno vremena za kajanje.

– Mmmm… – Rosie podigne čašu i otpije velik gutljaj vina. –Znaš, pogazila sam

i obećanje koje sam dala Kevinu. Uvijek sam mu govorila da ću ga spriječiti bude li

mi se činilo da čini nešto glupo i nepromišljeno, pa ipak, dopustila sam mu da pode

tatinim stopama, da postane policajac.

– Sveti Boţe, Rosie, nisi ga mogla spriječiti u tome da ude u policiju! U tome ti

nikada ne bi popustio ni za milimetar!

– Da… – Polako je okretala čašu; pogled joj je bio negdje daleko; odsutno je o

nečemu razmišljala. – Ali postojao je taj jedan trenutak u kojem je pokazao

neodlučnost. Mislim da sam ga tada mogla nagovoriti da odustane. Uvijek ga je

zanimalo pravo, čak je jednom i spomenuo kako bi mogao postati odvjetnik.

– Sjećam se…

– A tu je onda još i Nell. Mislim da ju je moţda Kevin iznevjerio.

– Oh… Kako?

– Tako što je ostao u policiji, što radi kao tajni agent. To je ubija, Gavine.

Svakodnevno ţivi u strahu. Mislim da bi Kevin trebao napustiti posao i radi sebe i

radi Nell.

– U to se ne moţemo miješati, Rosie. Svatko gospodari svojim ţivotom i ţivi

onako kako si ga sam organizira.

– Da, to je istina. Zašto si se ti onda oţe… – Ona ne dovrši rečenicu, te se

zarumeni i počne premještati jedan od okvira na stoliću.

– Hajde, hajde, dovrši to što si htjela reći – reče Gavin blagim glasom.

Uslijedila je kratka tišina. A onda ga Rosie konačno pogleda u oči i upita: – Zašto

si se oţenio Louisom?

– Zato što je bila trudna. I to sam smatrao svojom obvezom. Osjećao sam se

duţnim biti uz nju.

– To mi nikada nisi rekao.

– To me nikada nisi pitala.

– Ali, dijete je umrlo… – Rosie shvati da ne moţe nastaviti. Odjednom je osjećala

uţasnu nelagodu.

– I ti se pitaš zašto sam ostao s Louise i pošto se to dogodilo…

Kako je ona i dalje šutjela, Gavin polako, duboko tuţnim glasom, reče: – Reći ću

ti što se točno dogodilo, Rosie. Dijete nije umrlo pri poroĎaju, kako smo rekli i kako

su svi mislili. Dijete je umrlo još dok je bilo u Louise, oko dva tjedna prije nego što se

trebalo roditi. Morala je nositi dijete do kraja, do očekivanog termina. I tako je

četrnaest dana hodala uokolo s mrtvim djetetom u sebi i to nas je oboje praktički

uništilo.

– O, Boţe, Gavine, kako je to strašno! Kakvo uţasno iskustvo. Jadna Louise. I ti.

To je svakako morala biti najgora moguća noćna mora koju je trebalo preţivjeti.

Kakva uţasna tragedija.

– Da, tako je. Ostao sam s njom kako bih joj pomogao da se oporavi od toga,

kako bih time što joj pomaţem pomogao i sebi… – Gavin zašuti i otpije gutljaj vina. –

Ali, sve to bilo je tako davno.

– Ţao mi je. Nisam te to trebala pitati, Gavine. Doista to nisam trebala učiniti.

– Sve je u redu, nemoj si sada to predbacivati. Nego, jesmo li sada za večeru? Već

je pomalo kasno za izlazak, zar ne? – Prije nego što je uspjela bilo što odgovoriti, on

ţurno reče: – Znam što ćemo. Ja ću nam pripremiti lijepu talijansku večeru. U kuhinji

imaš tijesta, zar ne?

– Imam. No, to će tijesto ondje i ostati. Moţda jesi veliki glumac, ali uţasan si

kao kuhar.

– Nekoć si mi govorila da pripremam čudesna jela.

– Tada sam bila mlada i nisam znala ni za što bolje. – Rosie se nasmije. – Mislim

da će biti najbolje da se spustimo u bistro koji je odmah tu, iza ugla. DoĎi, idemo po

kapute. Moramo se poţuriti, dok ga ne zatvore.

Gavin Ambrose sjedio je na sofi u dnevnoj sobi svog apartmana u hotelu Ritz,

okruţen knjigama u kojima su se nalazili popisi imena glumaca. Pijuckajući kavu,

polako je listao Akademijin imenik glavnih glumica.

Traţio je upravo to – glavnu glumicu, ţenu sa srcem i dušom, koja će uz njegova

Napoleona igrati Josephine.

Rosie je prošlog četvrtka bila u pravu kada je rekla da ima još puno vremena; no,

s druge strane, u planu je već bilo snimanje brojnih velikih filmova i najbolje glumice

potpisivale su ugovore iznenaĎujućim tempom. Već se pripremao novi film s

Kevinom Costnerom; Dustin Hoffman upravo je najavio takoĎer novi film; Sean

Connerv spremao se za snimanje veličanstvenog avanturističkog epa. Sva ta

iznenadna guţva kod njega je izazivala nervozu, s obzirom na to koliki je bio

perfekcionist u svim pitanjima, a naročito u odabiru glumaca. Prošloga tjedna odbio je

tri glumice o kojima je razgovarao s Rosie i to zbog cijelog niza razloga.

Dovršivši kavu, odloţi šalicu na pladanj i priĎe prozoru koji je gledao na Place

Vendome. Bilo je sunčano subotnje poslijepodne, tjedan prije Uskrsa, i pitao se što to

radi sam, zatvoren u hotelu, s fotografijama hollywoodskih ţenskih zvijezda. To ti je

posao, frajeru, podsjeti on samog sebe. Ali, dovraga i s time. Nazvat će Rosie i vidjeti

što ima u planu za taj predivni travanjski Ďan.

Javila se već pošto je telefon zazvonio samo jednom.

– Ti sjediš na telefonu? – upita je on kroz smijeh.

– Tako nekako. Zapravo, upravo sam te namjeravala nazvati, Gavine.

– Evo, tu sam ti, AnĎele! Dobila si me bez ikakva troška. Zašto si me htjela zvati?

– Prije deset minuta dosta sam razmišljala i odjednom mi je nešto palo na pamet:

mogao bi angaţirati neku francusku ili englesku glumicu. Nigdje ne piše da moraš

imati američku zvijezdu. Publiku ćeš, kao i obično, privući ti. Upravo sam se sjetila

Annick Thompson. Ona je Francuskinja, ali dobro govori engleski. Godinama ţivi u

Londonu, sve otkako se udala za redatelja Philipa Thomasa. U svakom slučaju,

mislim da je vrlo nadarena i da bi mogla biti odlična Josephine.

– Odlična je, u pravu si, Rosie. Zašto je se nisam sjetio? Oh, znam zašto. Vrlo je

visoka.

– Ona bi mogla stajati u rupi, a ti na nekoj kutiji – zadirkivala ga je Rosie.

– Baš ti hvala. Kada tebe imam za prijateljicu, ne trebaju mi nikakvi neprijatelji.

– Dobro znaš da se samo šalim. Ali, nije puno viša od tebe, moţda dva-tri

centimetra. A u filmu neće biti cipela s visokim potpeticama, bit će samo plitkih,

niskih cipela, sve u carskome stilu.

– Annick mi se sviĎa kao prijedlog – reče Gavin. – Razgovarat ću o tome s

Aidom i vidjeti što ona misli.

– Zašto si me zvao, Gavine?

– Zanimalo me imaš li što u planu. Tako je divan dan, pa sam mislio da bismo

nešto mogli činiti zajedno. U posljednje vrijeme oboje radimo poput tovarnih konja.

– Na primjer?

– Ne znam. Ti si Pariţanka. Predloţi nešto.

– Mogli bismo poći na dugu šetnju Bulonjskom fumom, ali upravo sam se vratila

izvana, obavljala sam uobičajene subotnje poslove koje obavlja svaka kućanica, i

mogu ti reći da je hladnije nego što ti se čini. Zrak je zapravo vrlo oštar i puše jak

vjetar.

– Samo se ţelim maknuti iz hotela. To ne znači da nuţno moram biti vani. Što

kaţeš na kino?

– Vrlo originalna ideja. Moţe… – nasmije se ona.

– A poslije toga vodim te na večeru. Predlaţem bistro na uglu, kod tebe.

– Moţe, to mije najdraţe mjesto.

– Kada da doĎem po tebe, AnĎele?

– Nemoj doći po mene. Naći ćemo se u Fouquetu na Champs-Elysees. Tako ćemo

uštedjeti na vremenu. Moţe za pola sata?

– Čekat ću te.

Na koncu su odustali od kinodvorana na Champs-Elysees. Neke od njih već su

bile prepune; u drugima su pred blagajnama bili dugački redovi. Činilo se da je tog

dana pola Pariza došlo na istu zamisao kao i oni.

Umjesto toga, taksijem su se odvezli do jedne kinodvorane koju je Rosie znala, a

nalazila se na Lijevoj obali. – Prikazuju samo stare filmove – objasni ona Gavinu dok

su ţurno ulazili u taksi. – I uopće nemam pojma što je na rasporedu ovog vikenda.

Ali, obično igra nešto dobro. – Ona pogleda njegov pusteni šešir s ukrasnom vrpcom.

– Moraš li doista nositi taj šešir, Gavine? Nisam baš sigurna da si mi u njemu zgodan.

On se nasmiješi. – Tako se maskiram.

– Šališ se! Prepoznala bih te bilo gdje. A svakako su te prepoznale i one ţene u

Fouquetu. Dobro sam vidjela kako te promatraju. Zapravo su se posve izbezumile.

– Nisu me gledale. Čuj, ozbiljno ti govorim, Rosie, nitko me ne prepoznaje kad

sam u ovom šeširu. Mislim da je nekako zgodan. Nije?

– Meni izgleda kao da su ga izjeli moljci.

On se nasmije i našali na račun njezinog vunenog plašta, govoreći kako mu je već

muka od njega kad god ga ugleda. Cijelim putem do Lijeve obale još su se tako

prijateljski šalili. Dvadeset minuta kasnije, već su jurili u kino kako bi pogledali

Casablancu. Propustili su prvih deset minuta, no ni njoj ni njemu to fiije bilo vaţno.

Izuzetno su dobro poznavali stare klasike.

Pošto su se smjestili, Gavin prošapće: – Jedva čekam da Bogie kaţe: »I od svih

rupa u svim gradovima svijeta, ona ude baš u moju«. To mije najdraţa rečenica u

cijelome filmu.

Po završetku filma pošli su u bistro koji se nalazio u Rosinoj ulici. U njemu je

bila guţva, no osoblje ju je dobro poznavalo i, kao nekim čudom, odmah joj pronašlo

stol.

– Moraš skinuti šešir – reče mu Rosie kad su sjeli. – Neću ostati s tobom za istim

stolom budeš li ga i dalje uporno nosio. To je nepristojno. I svi te gledaju.

– Još će me više gledati ako ga skinem.

– Ovdje te nitko neće gnjaviti – reče Rosie, a onda podigne pogled i draţesno se

nasmiješi konobaru, kojeg je poznavala. –Vodka avec glaqons, s'il vous plait, Marcel

– reče ona, a potom se obrati Gavinu. – Moţe isto?

On kimne. – S limunom, s'il vous plait.

Konobar ga je znatiţeljno promatrao, a onda, okrenuvši se Rosie, tiho reče: – Oui,

Madame de Montfleuiie – te ţurno pode po pića.

– On me prepoznao. – Gavin joj namigne. – Ali, svejedno ću skinuti šešir, kako

bih ti ugodio. – Skinuvši šešir, on ga stavi pod svoj stolac.

– Ovo je već puno bolje, Gavine. I nitko te neće gnjaviti. Ovo je La Belle France.

Civilizacija i sve to…

Tek što je izgovorila te riječi, njihovu stolu priĎe neki mladić koji, nakon dugog

ispričavanja, pred Gavina stavi komadić papira, te zamuckujući na engleskome reče: –

Monsieur Ambrose, mogu li dobiti vaš autogram, s'il vous plait?

Gavin susretljivo nakloni glavu, potpiše se i mladiću uputi blistav osmijeh.

Francuz se okrene i radosno, osmjehujući se od uha do uha, pode prema svome

stolu.

Gavin reče: – Vidiš, jesam…

– Da se nisi usudio reći »Jesam li ti rekao«, Ambrosini. Inače ću otići iz

restorana!

On joj se blaţeno nasmiješi.

Ona mu uzvrati osmijehom, a zatim ga pomno pogleda, blago nagnuvši glavu, s

upitnim izrazom u zelenim očima. Upravo ga se spremala nešto upitati kada se vratio

konobar koji im je donio piće.

Ugledavši Gavina bez šešira, konobar usklikne: – Ah, oui, Monsieur Ambrose!

Bien sur! – A onda na engleskome doda: – Mislim da ste to bili vi.

Gavin kimne, slabašno mu se nasmiješi, a kada su ponovno ostali sami, pogleda

Rosie neznatno stisnuvši kapke. – Toliko o tvojoj procjeni… – Potom se nasmije i

prinese čašu njezinoj čaši. – U tvoje zdravlje, mala – reče on, imitirajući Bogarta.

Tek nakon večere, dok su pili kavu, Rosie vrlo tihim glasom reče: – Smijem li te

nešto upitati, Gavine?

– Svakako, samo izvoli.

– Zašto si toliko godina ostao s Louise? Ona se s vremenom oporavila od gubitka

prvog djeteta. Oboje ste se oporavili. Zašto je onda nisi ostavio kad si bio toliko

nesretan?

– Postoji nekoliko razloga za to, Rosie, no prvi i glavni jest moj sin. Ja sam

odrastao bez oca. Dakako, djed me volio, no to baš nije posve isto. I ţelio sam da

David ima oca, da mu budem pri ruci kad god me zatreba. Tu je onda još bila i ta

moja karijera, moja gluma. Znao sam da se moram koncentrirati na posao, posvetiti

mu se, ţelim li postići onakav uspjeh kakav sam priţeljkivao. Bio sam vrlo

koncentriran na taj posao, to dobro znaš, i nisu mi povrh toga još trebali i bračni

problemi, razvodi, druge ţene. Ništa što bi mi odvlačilo pozornost od posla, to je bilo

moje pravilo.

– Ţeliš li reći da u tvom ţivotu nikada nije bilo drugih ţena? –upita ona tiho,

znatiţeljno ga promatrajući.

– Nije ih bilo puno, Rosie. Kada je bila riječ o braku, uvijek sam nekako

uspijevao odrţavati lijepu vanjsku fasadu. Ne misliš li da mi je to polazilo za rukom?

– Da, i te kako. Tek sam nedavno spoznala koliko si sve ove godine bio nesretan.

Još u studenome prošle godine, kada smo dovršili Kingmakera, bila sam posve

uvjerena da imaš divan brak. To sam rekla i Nell.

– A što je ona na to rekla?

– Nije se sloţila. Rekla je da ne smijem zaboravljati da si ti glumac.

– Lukava je ta naša gospodična Jeffrey.

– O, da, u to moţeš biti posve uvjeren. –Rosie…

– Da, Gavine?

– Postoji još jedan razlog zbog kojeg nisam napustio Louise. –Tijekom kratke

stanke koja je uslijedila, netremice ju je gledao svojim smirenim sivim očima. –

Činilo mi se da nema smisla napustiti je, budući da si ti već bila u braku s nekim

drugim.

Rosie ga je samo gledala. A onda polako reče: – Zato sam i ja ostala s Guyem…

zbog toga što si ti već bio oţenjen.

Noć je bila hladna i vedra, a nebo tamnoplavo i blistavo, bez ijednog oblaka,

obasjano punim mjesecom.

Dok su koračali prema zgradi u kojoj se nalazio njezin stan, nisu razgovarali, niti

se dodirivali.

Kad su ušli u stan, Rosie odbaci plašt na malenu drvenu klupu u predsoblju, a

Gavin na isto mjesto poloţi kaput.

Bez riječi, ona ţurno ude u dnevnu sobu i zaustavi se u njezinu središtu, napola

okrenuvši glavu od njega.

On je i dalje stajao na vratima i promatrao je. Gorjela je samo jedna svjetiljka;

bilo je poprilično mračno i nikako nije mogao točno razaznati kakav je izraz njezina

lica. Ţudio je za tim da joj priĎe, no shvatio je da ne moţe. Iz nekog nepoznatog

razloga stajao je kao paraliziran.

Nakon nekoliko trenutaka, ona se okrene prema njemu.

Stajali su bez riječi i gledali se.

Ona zakorači prema njemu.

On načini korak u njezinu smjeru.

Upravo u tom trenutku, dok su polako i s jasnom namjerom prilazili središtu

prostorije, oboje su s potpunim pouzdanjem znali da će im se ţivot sada promijeniti.

Iz korijena i zauvijek. Odjednom im je bilo posve jasno da više ništa neće biti kao

prije.

Ona mu priĎe u zagrljaj, posljednjih nekoliko koraka već gotovo posrćući.

On je obujmi, snaţno i odlučno, priljubljujući je uz svoje tijelo.

Ona ga zagrli, rukama mu dodirujući zatiljak, uranjajući mu prste duboko u koţu;

on joj svojim prstima snaţno pritisne kraljeţnicu.

Tada se konačno poljube. Bio je to dugotrajan, bezvremeni poljubac koji, shvatili

su, nikako nisu mogli prekinuti. Bilo je to kao da tim poljupcem ţele izbrisati sve one

godine prepune boli. Ljubili su se, čvrsto spojenih jezika, drţeći se jedno za drugo kao

da se utapaju, bojeći se popustiti stisak.

Osjećao je tu slatkoću njezinih usana koje se dobro sjećao, sada pomiješanu s

njezinim slanim suzama. Nakon nekog vremena, on konačno odvoji usne od nje i

vrškom prstiju dodirne joj obraze. Bili su mokri.

Pogled mu je bio prikovan za njezine oči.

Ona mu uzvrati jednako intenzivnim pogledom. – Gavine. O, Gavine, volim te.

Toliko te volim.

– I ja tebe volim, Rosie. Nikada te i nisam prestao voljeti, ni jednog dana, ni na

trenutak.

Eto, konačno je to izgovorio.

Konačno je to rekao, nakon godina i godina šutnje.

Pogledi koje su izmijenili bili su prepuni razumijevanja i suosjećanja i on je, ne

rekavši više ni riječi, uzme za ruku i povede prema spavaćoj sobi.

Samo nekoliko trenutaka kasnije, Rosie se pitala kako su od središta dnevne sobe

do središta njezina kreveta uspjeli doći tako brzo, te kada su i gdje uspjeli odbaciti

odjeću. Potom su joj se sve misli zaustavile: Gavin ju je privukao, ljubeći je u beskraj.

Rosie mu je nesputano uzvraćala poljupce. Činilo se kao da nikada i nisu bili

razdvojeni. Sve te godine odjednom su se pretvorile u prah i nestale. Vratili su se na

mjesto koje su nekoć poznavali, mjesto koje im je bilo dobro poznato i koje je

pripadalo samo njima.

Iako s njom nije vodio ljubav već gotovo jedanaest godina, Gavin je još uvijek

poznavao svaki djelić njezina tijela, kao da je riječ o njegovu vlastitome tijelu. Ona je

jednako tako poznavala njega.

Grozničavo su se dodirivali, oţivljujući stare osjećaje, nekadašnju senzualnost,

dovodeći jedno drugo na rub ekstaze. A uspomene, koje su im sada navirale i

obavijale ih, bile su slatke i tople.

Ona je bila njegova prva ljubav. On njezina. Sada, kad su se konačno ponovno

našli, bilo im je kao kada su prvi put vodili ljubav.

Pa ipak, bilo im je i nekako drugačije. Bili su iskusniji; u meĎuvremenu su patili

jedno za drugim, a to im je donijelo novu vrst njeţnosti.

I njemu i njoj noć je prošla poput sna.

Pošto su prvi put vodili ljubav, zaspali su i probudili se tek nekoliko sati kasnije,

ţeljno poseţući jedno za drugim, bojeći se da ono ranije nije bilo stvarno. I Gavin je

otkrio da je ponovno ţeli. Tada ju je opet uzeo, bez imalo ustezanja. Rosie se osjećala

isto tako, posve obuzeta ţudnjom. Ponovno su zaspali i potom iznova vodili ljubav, a

onda je svanulo. Tada su utonuli u dubok san kakvim nijedno ni drugo nisu spavali

već godinama.

Rosie se okrene u krevetu i ispruţi ruku prema Gavinu, no ondje zatekne samo

prazan dio kreveta.

Prestrašeno se uspravivši u sjedeći poloţaj, ţmirkajući na blistavom jutarnjem

suncu, ona pogleda oko sebe, misleći, kao i prošle noći, daje sve to bio samo san.

Ali, nije. Znala je to po svome tijelu. Posvuda je imala njegove tragove.

Nasmiješivši se, ona odbaci pokrivač i ustane. Odjenuvši kućnu haljinu, pode ga

potraţiti.

Sjedio je za radnim stolom u studiju, odjeven u pulover i hlače, a na nosu je imao

naočale s roţnatim okvirom. Pred njim su bile rasporeĎene stranice scenarija.

– Gavine, moj scenarij! Dobro pazi, margine su prepune mojih bilješki.

On podigne glavu i nasmiješi joj se. – Zar se tako pozdravlja ljubavnika i to

nakon svega što sam ti sinoć učinio?

– O, ti… ti jedan…! – poviče ona kroz smijeh. – Nemoguć si, Ambrosini!

– Usput, volim te.

– 1 ja tebe. – Zaobišavši stol, ona se nagne nad njega i poljubi ga u obraz. On

neznatno pomakne glavu kako bi je poljubio u usta, a zatim je povuče u krilo i nasloni

glavu na njezino rame. –Boţe, kako te volim, Rosie. Toliko te volim da to nikada

nećeš znati. – Još ju je nekoliko trenutaka tako drţao, a onda je pusti. –Budi bez brige

u vezi sa scenarijem, izvukao sam samo jednu stranicu kako bih unio par promjena u

svojoj ulozi. Vratit ću ti je sutra u studiju.

Ona ustane i pode na drugu stranu prostorije, preko ramena mu govoreći: –

Osjećam miris kave. To je bilo lijepo od tebe, dušo. Ţeliš li još jednu šalicu?

– Ne, hvala, AnĎele.

U tom trenutku zazvonio je telefon. Oboje ga pogledaju.

Rosie tiho reče: – Nadam se da ne zove Johnny. Gavin ustane. – Ostavit ću te

nasamo – reče on, obilazeći stol. Ona odmahne glavom. – Ne, molim te, ostani. Pred

tobom nemam nikakvih tajni, Gavine. Usto, uključena je sekretarica. Telefon nastavi

zvoniti.

– Ipak nije.

Ona ţurno podigne slušalicu. – Molim? – Izraz njezina lica tada se razvedri. –

Nell, kako si? Gdje si?

Već trenutak kasnije, njezina je osmijeha nestalo. – O, Nell, ne! O, Boţe! – Rosie

još čvršće stisne slušalicu i onda se teško spusti u naslonjač. – O, Boţe moj! –

uzvikne ona ponovna a lice joj posve problijedi. – Da, da. Doći ću. Što prije. – Potom

je ponovno nekoliko trenutaka slušala, promatrajući Gavina, koji je, mršteći se, stajao

pokraj stola. Jasno je vidio da su joj oči razrogačene od uţasa i straha i da sva drhti. –

Da, u redu, hoću. Ostavit ću ti poruku na sekretarici. – Ona spusti slušalicu.

– Stoje bilo, Rosie? što se dogodilo? – upita on prilazeći joj.

Promatrala ga je širom otvorenih usta, s nevjericom odmahujući glavom. Kad je

progovorila, glas joj je bio drhtav: – Kev… Ranjen je. Teško je povrijeĎen. Liječnici

u Bellevueu rekli su Nell da su mu izgledi vrlo mali. – Ona zaplače. – Misle da će

Kev umrijeti.

U ponedjeljak ujutro Rosie i Gavin pošli su s aerodroma John F. Kennedv izravno

u bolnicu Bellevue, gdje ih je nestrpljivo iščekivala Nell.

Lice joj je nakon naporne nedjelje bilo pepeljasto i iscrpljeno, a čim ih je

ugledala, briznula je u plač. Rosie je takoĎer zaplakala, prilazeći joj kako bije utješila.

Njih dvije nekoliko su se trenutaka čvrsto drţale, a onda je Gavin zagrlio Nell,

pokušavajući joj podgrijati nade, kao što je to tijekom leta preko Atlantika činio s

Rosie.

– Kevin je ţilav i jak poput konja – reče on Nell, prebacujući joj ruku preko

ramena i vodeći je prema skupini naslonjača koji su se nalazili na suprotnoj strani

čekaonice. – Ako se itko moţe izvući, onda je to Kevin.

– Ali, ne razumijete u čemu je stvar – reče Nell kroz suze. –Nije riječ samo o

jednoj prostrijelnoj rani. Obasuli su ga rafalom metaka. Pretrpio je ozbiljne ozljede i

izgubio puno krvi.

Unatoč svom strahu i nervozi, Rosie doda: – Gavin je u pravu, Kev će se izvući.

Mora se izvući. Jednostavno ne moţe umrijeti kao naš tata. – Spustivši se pokraj Nell,

ona nastavi: – Kada ćemo ga moći vidjeti? Gdje su liječnici?

Nell reče: – Idem do glavne sestre. Ona će pozvati doktora Morrisa. Rekao mi je

da ga pozovem čim doĎete.

Rosie kimne, a Nell ţurno poĎe prema uredu glavne sestre.

Gavin uhvati Rosie za ruku i čvrsto je stisne. – Ako je Kevinu potrebno još krvi,

rado ću je dati, Rosie. Kao što znam da ćeš to i ti učiniti.

Ona ga je iznenaĎeno promatrala. – Ali, danas je krv ipak uglavnom sigurna, zar

ne?

– Da. Samo sam ţelio da znaš da sam to voljan učiniti..Kev bi isto to učinio za

mene.

– Da, svakako bi to učinio. Hvala ti na ponudi. Vidjet ćemo najprije što će reći

liječnik.

Nell se vratila nekoliko minuta kasnije, u društvu muškarca u bijelome ogrtaču, za

kojeg je Rosie pretpostavila da je jedan od Kevinovih liječnika. Nell ih upozna, a

Rosie zatim upita kada mogu vidjeti Kevina.

– Još je uvijek u nesvijesti, gospoĎice Madigan – reče doktor Morris. – I nalazi se

u šok-sobi, ali sada ga, ako ţelite, moţete vidjeti.

– To bismo voljeli – reče Rosie i nastavi: – Kakvi su izgledi moga brata, doktore

Morris?

– Nešto malo bolji nego jučer. Rano jutros ponovno smo ga podvrgli operaciji.

Izvadili smo mu i posljednji od četiri metka i sada izgleda da se stanje stabilizira.

Čujte, riječ je o mladome čovjeku, gospoĎice Madigan. Vrlo je snaţan i u izuzetnoj

kondiciji. Sve to ide mu u prilog.

Rosie kimne. Ponovno je bila na rubu suza i sada okrene glavu na drugu stranu,

traţeći u torbici rupčić.

Gavin reče: – Ako mu je potrebno krvi za transfuziju, gospoĎica Madigan i ja

rado ćemo je dati.

– Krv mu trenutačno nije potrebna, a nadam se da i neće biti. Ali, dobro je da to

znamo. Hvala. Hoćemo li poći?

Njih troje podu iz čekaonice za dr. Morrisom i hodnikom se upute prema šok-

sobi. Liječnik otvori vrata i uvede Rosie i Gavina u Kevinovu sobu, dok Nell ostane

na hodniku. Kevin je leţao u bolničkom krevetu, cjevčicama priključen na sve

moguće aparate. Bio je bijel poput plahte na krevetu. Oči su mu bile zatvorene, a

disanje isprekidano.

Prišavši krevetu, Rosie mu dodirne ruku, nagne se nad njega i poljubi ga u obraz.

– Ja sam, Kev, dušo – reče ona, zadrţavajući suze. – Tvoja Rosie. Tu sam, uz tebe,

kao i Gavin. I Nell. Volimo te, Kev.

Kevin je leţao posve nepomično, ne pomičući čak ni kapke. Rosie mu stisne ruku

i okrene se od kreveta. Niz obraze klizile su joj suze. Izgledao joj je kao da je iz njega

nestalo sve one snage i ona osjeti kako joj srce zastaje u grudima. Odjednom joj je

bilo jasno zašto su jučer govorili o tako lošim izgledima.

Gavin priĎe krevetu i uhvati Kevina za ruku. – Ovdje je Gavin, Kev. Ostat ćemo s

tobom sve dok ti ne bude bolje. – Kao što je to učinila i Rosie, Gavin se nagne nad

njega i poljubi ga u obraz.

Izašavši na hodnik, naišli su na Neila O'Connora, koji je ponovno došao posjetiti

Kevina. Nell ga predstavi Rosie i Gavinu. Liječnik se ispriča i njih troje s Neilom

poĎu u čekaonicu.

– Što se dogodilo? –upita Rosie kada je liječnik otišao.

Neil odmahne glavom. – Ţao mije, Rosie. Ne znam. I nećemo znati sve dok nam

Kev to ne ispriča.

– Nell nam je jučer rekla da je Kevinov partner takoĎer ranjen. Ni on vam još nije

ništa rekao? Ili je i on u nesvijesti?

Neil odmahne glavom, a na licu mu se pojavi izraz duboke tuge. Usred potpune

tišine, on tihim, drhtavim glasom reče: – Na ţalost, Tony je upravo umro.

– O, ne! – krikne Nell i rukom pokrije usta, a niz obraze joj ponovno poteku suze.

Rosie čvrsto stisne Gavinovu ruku. Lice joj je bilo samrtno bijelo.

Troje prijatelja bdjelo je pokraj Kevina puna četiri dana.

U petak, 17. travnja, Kevin Madigan došao je k svijesti i konačno otvorio oči. Bio

je Veliki petak, početak uskrsnog vikenda.

Nell je sjedila pokraj njegova kreveta i ona je bila prva osoba koja je opazila

promjenu. Slabašno joj se nasmiješio. – Boli srce – rekao joj je tiho.

– O, Kev! Hvala Bogu! – poviče ona, čvrsto mu stišćući ruku. Ustavši, ona se

nagne nad njega, poljubi ga u obraz i na uho mu šapne: – Volim te.

– I ja tebe, Nell – prošapće on promuklim glasom. I dalje ga drţeći za ruku, ona

ponovno sjedne, pogleda sjajnog od suza i prikovanog za njegovo lice.

– Oprosti, Nellie.

– Sve je u redu, samo nemoj govoriti. Još uvijek si slab, prošao si kroz pravi

pakao. Ali, znam da ćeš se izvući. Ona pokuša osloboditi ruku. I dalje ju je čvrsto

drţao.

Ona reče: – Pusti me, Kev. Samo na trenutak. Idem po Rosie i Gavina. Sjede vani,

u čekaonici.

Rosie je znala da je Johnny na Manhattanu. Na automatskoj telefonskoj

sekretarici u njezinu stanu u Parizu ostavio je bezbroj poruka i nebrojeno puta nazvao

je tvrtku Jeffrey Associates, traţeći Nell. Njezina pomoćnica dobila je upute da sve

pozive rješava tako što će svima objašnjavati da je Nell na godišnjem odmoru i da se

do nje trenutačno ne moţe doći.

No sada, u poslijepodnevnim satima tog Velikog petka, znajući da je Kevin izvan

ţivotne opasnosti, Rosie je odlučila vidjeti se s Johnnyjem. Morala mu je u oči reći da

pred njima nema nikakve zajedničke budućnosti.

Pošto je nazvala Waldorf Astoriu i pošto su je ondje spojili sa sluţbom za

primanje poruka, Rosie je spustila slušalicu. Bilo je očito da pomno prati tko ga sve

zove; nije mu ţeljela davati Gavinov broj u Tmmp Toweru. Nekoliko sekundi

razmišljajući o tome, ona odluči poći u Hit Factoij, gdje je vjerojatno snimao

materijale za novi album. Jednom, kada su razgovarali o njegovim snimanjima, rekao

joj je kako voli početi snimati rano, oko jedanaest, i zatim raditi sve do šest, sedam

sati popodne. Ona pogleda na ručni sat. Bilo je nekoliko minuta do tri. Odmah će

taksijem poći u studio.

Kad se, prije nepunih sat vremena iz bolnice vratila u G^avinov stan, ţurno se

otuširala. Popravivši šminku i uredivši kosu, odjenula je sivo odijelo i dugi kaput

jednake boje.

Gavin je ostao u bolnici Bellevue s Kevinom i Nell. Na njegovu radnome stolu

ostavila je poruku u kojoj je napisala da će se vratiti za par sati. Pogledavši u

telefonski imenik, uvjerila se da se Hit Factoiy još uvijek nalazi na istoj adresi, u

Zapadnoj pedeset i četvrtoj ulici.

Deset minuta kasnije, dok je taksistu plaćala voţnju, Rosie krajičkom oka ugleda

klavijaturista Kennvja Crosslanda. Stajao je na ulazu u Hit Factory.

U trenutku kada se okrenula i pošla prema zgradi, on joj se nasmiješi i reče: –

Bok, Rosie! Johnny će biti oduševljen kad te vidi. U posljednje nas vrijeme sve

izluĎuje. Kad nije mogao doći do tebe, jako se uzrujao.

– Već duţe pokušavam doći do njega – reče Rosie. – A onda sam avionom iz

Pariza došla ovamo. – Potom slegne ramenima i slabašno se nasmiješi. – I, eto, sada

sam tu.

Kenny joj prebaci ruku preko ramena i njih dvoje zajedno udu u zgradu. Dok su

se vozili dizalom, on joj je objasnio: – Danas snimamo instrumente, no Johnny je

svejedno tu. Voli pratiti sve faze produkcije. Sada vjerojatno nešto isprobava, ili

moţda čak i negdje dodaje vokale.

Rosie odsutno kimne, ne ţeleći Kennvju ništa otkriti. Na posljetku, stvari je ipak

trebala riješiti s Johnnyjem, a za trajanja britanske turneje primijetila je da su se on i

Kenny često znali porječkati oko raznh stvari. Odjednom je imala osjećaj da ţeli

zaštititi Johnnyja i da njegovim suradnicima ne ţeli pruţiti nikakvih povoda za

ogovaranje.

Kenny ju je doveo u prijamnu sobu, i zamolio je da ga ondje pričeka dok ne

pronaĎe Johnnyja. Zahvalila mu je, a on joj se nasmiješio i potom nestao.

Spustivši se u jedan od naslonjača, odjednom osjećajući umor i slabost, Rosie

spusti glavu na naslon i odsutno se zagleda u zidove. Na njima su stajale uokvirene

platinaste i zlatne ploče zvijezda poput Billvja Joela, Michaela Boltona, Paula

Simona, Madonne i Johnnyja Fortunea.

Pitala se zašto Johnnyja još nema, no onda se sjetila da je moţda usred snimanja i

da ne moţe izaći dok ne završi.

Pribliţno petnaest minuta kasnije, u prostoriju je ušao neki mladić koji joj se

predstavio kao jedan od Johnnyjevih producenata. Uz prijateljsko čavrljanje, dizalom

ju je poveo kat niţe. Ondje ju je uveo u reţijsku sobu. Kroz veliko staklo na

studijskom je podiju ugledala Johnnyja kako pjeva u mikrofon. Oči su mu bile

zatvorene, a na ušima je imao slušalice.

Mladić joj reče: – Johnny će ubrzo završiti. Njegov vokal sada dodajemo već

snimljenom materijalu. – Kao da smatra da ona mora znati točno što se dogaĎa, on

doda: – Johnny sluša glazbu u slušalicama i ono što čuje pjeva u mikrofon.

– Vrlo zanimljivo – promrmlja Rosie, i dalje promatrajući Johnnyja.

Mladić se nasmiješi, kimne i ostavi je nasamo sa snimateljem.

Čim je Johnny dovršio pjesmu, otvorio je oči i pogledao snimatelja. Ovaj mu je

radosno kimnuo i uzdignutim mu palcem pokazao daje sve bilo u redu.

U tom trenutku Johnny je ugledao Rosie.

Na trenutak se činilo daje zgranut.

Lice mu se potom razvedrilo i on joj mahne. Odloţivši mikrofon, skine slušalice i

pokretom ruke pokaţe joj da doĎe k njemu.

Rosie ude u studio i priĎe mu.

On je istoga trena zagrli i stane je ljubiti.

Trenutak kasnije, ona se uspije njeţno izvući iz njegova zagrljaja i uz nervozan

smijeh reče: – Johnny, snimatelj nas promatra.

– I što onda? O, srce, tako je divno ponovno te vidjeti! Tako si mi nedostajala! –

Još je uvijek drţeći za ramena, on se malo odmakne i pogleda je u oči, osmjehujući se

od uha do uha. No, u njegovim svijetloplavim očima nije bilo tog osmijeha i ona u

njima sada primijeti iskricu ljutnje. Glasom povišenim za oktavu-dvije, on reče: –

Hej, Rosie, već danima pokušavam doći do tebe! Bez prestanka te zovem u stan. Već

sam izludio od tolikih pokušaja da te pronaĎem. Zašto mi se nisi javila? Gdje si,

dovraga, bila?

Promatrala ga je bez riječi. Iscrpljena brigom za brara, promjenom vremenskih

zona, bdijenjem u bolnici i uţasno nervozna zbog ovog susreta, Rosie je sada osjećala

kako je samokontrola posve napušta. Pokušavala se smiriti.

Kako mu nije odgovarala, Johnny nastavi: – Moramo nešto promijeniti, srce; ja ne

mogu ovako ţivjeti. Moraš uvijek biti sa mnom. – Promatrajući je odjednom

ispitivačkim pogledom, on je gotovo zapomaţući upita: – Zašto mi nisi javila da

dolaziš? Koliko si već dugo u New Yorku?

Te njegove riječi dirnule su je u najosjetljivije mjesto. Sjetila se Kevinove borbe

za ţivot u šok-sobi bolnice Bellevue i u tom trenutku izgubila je nadzor nad sobom, a

niz obraze su joj potekle suze.

Osupnut i zbunjen, Johnny je zagrli i povede iz studija, govoreći: – Oh, srce,

nemoj plakati. Izgleda da sam malo premoren i nervozan, jer sam već bio poludio od

brige. – Ušavši u ured, on je povuče za sobom i zatvori vrata.

Rosie nije mogla prestati plakati. Spustivši se u naslonjač, u torbici ţurno potraţi

rupčić i njime prekrije lice. Sve one emocije koje je posljednjih nekoliko dana

potiskivala, sada su izbile na površinu i ona je i dalje jecala.

Izgubljen, Johnny sjedne u naslonjač nasuprot njoj; bio je posve zbunjen. Nakon

nekoliko trenutaka, on konačno, znatno blaţim tonom, reče: – Nisam se smio tako

ponijeti, Rosie. Nisam te namjeravao tako uzrujati.

Duboko udahnuvši, ona kroz jecaje reče: – Nije stvar u tebi, Johnny. – A onda,

prije nego što se mogla zaustaviti, doda: – Riječ je o mome bratu, Kevinu! Ranjen je.

Zamalo je umro. Zato ti se nisam javljala posljednjih nekoliko dana, Johnny. Bila sam

s njim u bolnici. – Tada ponovno ugleda Kevinovo pepeljasto lice i niz lice joj poteku

nove suze.

– Ranjen? Što se dogodilo? Netko gaje napo na ulici ili što? –upita Johnny,

mršteći se.

– Ne, nitko ga nije napao na ulici. Ranjen je na poslu. U njega su pucali

pripadnici mafije. Sigurna sam da je bila riječ o mafiji. Ustrijelili su ga jednako kao i

mog oca – reče Rosie kroz suze.

– Mafija – reče Johnny. – Ne razumijem…

– Moj je brat policajac u civilu, tajni agent. To ne bih trebala nikome govoriti,

ali…

– Policajac – reče Johnny tiho, promatrajući je.

– Da – odgovori Rosie, kimajući glavom. – Radi u newyorškoj policiji, već

godinama. Sada već nekoliko mjeseci radi u Odjelu za kriminalističku obavještajnu

djelatnost, prateći jednu mafijašku obitelj. Rudolfove. Zacijelo si čuo za njih. Svi su

čuli za njih. Oni su zamalo ubili Kevina. Rudolfovi su mi teško ranili brata. –

Pritišćući rupčićem oči, pokušavala je zaustaviti suze.

Johnny se ukoči i problijedi. I dalje je s nevjericom promatrao Rosie,

pokušavajući shvatiti ono što je od nje upravo čuo. U Parizu mu je rekla da joj je brat

knjigovoĎa; sada mu je rekla da je tajni agent. Policajac kojeg su ustrijelili Rudolfovi.

Cijeli svijet u jednom mu se trenu okrenuo naglavce.

– Nisam ti došla pričati o Kevinu – reče Rosie polagano. – To sam ti ispričala

zbog toga što sam tako uzrujana. Došla sam ovamo kako bih ti nešto objasnila,

Johnny, nešto što ima veze s nama.

– Što to? – upita on prigušenim glasom.

Rosie ga pogleda u oči i usiljeno se nasmiješi. No taj se osmijeh istoga trena

izgubi. Najnjeţnijim glasom koji je bila u stanju proizvesti, tada reče: – Johnny, od

toga neće biti ništa.

– Od čega?

– Od tebe i mene.

Na odreĎeni je način znao što se sprema, što će mu reći, no ipak to nije mogao

prihvatiti. Imao je osjećaj da mu iz tijela istječe sva krv; uz osjećaj mučnine, on se

nasloni, u sebi sav drhteći.

Tada konačno reče: – Zašto ne moţe biti ništa od toga? Volim te, Rosie. Znaš da

te volim.

Duboko udahnuvši, ona ga uhvati za ruku i reče: – Ali, ja ne volim tebe, Johnny.

Barem ne onako kako bi ti ţelio da te volim.

– Ali, mi smo čudesan par! I u krevetu i izvan njega. To si mi sama rekla u

Londonu.

– O, Johnny, ti si tako poseban, tako pun ljubavi i velikodušan. Ali, ne mogu se

udati za tebe. Od toga nikada ne bi bito; ništa. Toliko smo različiti, u toliko stvari…

– U kojim stvarima? Reci mi u čemu!

– U načinu na koji ţivimo.

– Nije mi jasno što ţeliš reći.

– Poslušaj me, Johnny. Ti si jedan od najvećih pjevača na svijetu. Ti si

megazvijezda i ţiviš na odreĎeni način; to je nuţno zbog tvog posla. Imaš neuobičajen

bioritam i radno vrijeme. Uz to, imaš potrebu da ţena koju voliš neprestano bude s

tobom. I danju i noću. Na turnejama. Da uvijek bude uz tebe. Ja to ne mogu, Johnny.

Imam svoju karijeru. Oboţavam svoj posao i ne mogu ga napustiti. Ti si posesivan,

čak i pun ţelje za nadziranjem, dok sam ja izuzetno samostalna osoba. IzmeĎu nas

stalno bi letjele iskre.

– Iskre lete kad smo u krevetu. Tada nismo toliko različiti, zar ne?

– Ne, nismo. Vrlo si senzualan muškarac i bio si mi vrlo zavodljiv. Ali, seks nije

dovoljan. U braku mora postojati i nešto više.

– Našoj vezi ne dopuštaš ni da se pokuša razviti, ne pruţaš nam nikakve šanse –

usprotivi se on, sada se oslobaĎajući šoka i koncentrirajući se na nju. – Više od

mjesec dana bio sam u Australiji… nisam te vidio sedam tjedana. Samo trebamo biti

zajedno, Rosie. Provedi nekoliko dana sa mnom u Waldorfu i sve će biti kao nekada.

Kao u Parizu i Londonu. Znam da će biti tako.

Odmahujući glavom i puštajući mu ruku, Rosie ustane. – Ne, neće, Johnny.

– Griješiš, srce! – uzvikne on, skočivši na noge. – Ne moţeš mi reći da prema

meni ne osjećaš ništa, da me ne voliš onako kako ja volim tebe! Dobro se sjećam

svakog našeg zajedničkog trenutka… To nije bila gluma… bila si iskrena, srce.

Ona kimne glavom. – To je točno, Johnny. Ti trenuci koje sam provela s tobom

bili su uistinu osobiti. Bila sam zaluĎena tobom, ali to se nije pretvorilo u ljubav.

Nisam zaljubljena u tebe, Johnny. Zbog toga naša veza nema nikakvih izgleda.

Preneraţeno ju je gledao. Bio je toliko zaprepašten da nije mogao ni govoriti.

Sva njezina suosjećajnost, uroĎena dobrota i ljubaznost sada su izbili na površinu.

Ona mu dodirne ruku. Tuţnim glasom, prepunim ţaljenja, tada prošapće: – Ţao mi je,

Johnny, tako mi je jako ţao.

– Pruţi nam još jednu priliku – preklinjao ju je. Promatrala ga je, grizući se za

usnu. Bilo joj ga je toliko ţao, a ipak nije mogla ništa učiniti kako bi mu ublaţila bol.

U očima su mu blistale suze. – Ali, volim te, Rosie. Sto ću sad bez tebe? Molim

te, ostani sa mnom još par dana – molio ju je. –Pokušajmo sve nekako popraviti.

Mora postojati neki način…

– Nema takvog načina, Johnny, dragi. I ne mogu ostati. U nedjelju ujutro vraćam

se u Pariz. Moram se vratiti na posao. – Došavši do vrata, ona se okrene. – Zbogom,

Johnny – reče izlazeći.

Johnny je bio posve shrvan. Rosie ga je napustila. Ţivot mu se raspao na sićušne

komadiće. Nije mogao ţivjeti bez nje. Ţelio ju je navesti na to da mu se vrati. Morao

je iznaći način na koji će je ponovno pridobiti. Sjedio je u limuzini kojom se vozio na

Staten Island, neprestano ispočetka razmišljajući o svemu. Posve jednostavno, nije

mogao prihvatiti razloge prekida njihove veze koje mu je ona navela. To što mu je

rekla nije imalo smisla; znao je da laţe. Pravi razlog zbog kojeg ga je ostavila bio je

taj što joj je brat rekao da on pripada obitelji Rudolfo. A ona je bila uvjerena da su

Rudolfovi zamalo ubili Kevina.

Tog poslijepodneva, pošto je otišla iz studija, bez imalo razmišljanja nazvao je

strica Salvatorea. A sada je išao k njemu, ţeleći s njim razgovarati i od njega zatraţiti

da mu učini jednu vrlo osobitu uslugu. Još nikada dosada nije ništa traţio; bio je

posve uvjeren da Don neće odbiti njegovu molbu. Kada su razgovarali telefonom,

Salvatore gaje usrdno molio da doĎe na večeru. – Na posljetku, Veliki je petak,

Johnny, za nas je to posebna prigoda.

No, s puno je poštovanja odbio taj poziv, objašnjavajući mu da snima do sedam.

To nije odgovaralo istini. Štoviše, iz studija je otišao gotovo odmah nakon Rosie, čim

je obavio razgovor s Donom. Više se nije mogao koncentrirati na rad. Sav potresen,

vratio se u hotel, znajući da se mora pribrati prije odlaska na Staten Island. Nije ţelio

pred stricem Salvatoreom pokazati koliko je slab.

Misli su mu se ponovno usmjerile na Rosie. I na njezinog brata, Kevina.

Sve to bilo mu je više nego očito. Prateći obitelj, njezin je brat nekako otkrio i

njegovu vezu s Rudolfovima, preko ujaka Vite, u njihovoj organizaciji i Salvatoreova

najprisnijeg goombaha. Brat ju je upozorio neka ga se kloni. Da, u tome je bila stvar.

To je bio uzrok.

Nije bilo moguće da ga ne voli. To je dobro znao. Ipak je on Johnny Fortune.

Ţene ga opsjedaju. Nazvala ga je megazvijezdom; rekla je da je zavodljiv, senzualan.

Time mu je nešto ipak ţeljela reći, nije li tako?

Johnny zatvori oči.

Pred sobom je vidio samo njezino lice.

Bila je prelijepa.

Volio ju je. Bila je to jedina ţena koju je ikada volio. I ona je voljela njega. U to

je bio posve siguran. IzmeĎu njih dvoje postojala je snaţna veza.

Vratit će je u svoj ţivot.

U tome će mu pomoći stric Salvatore.

Sjedili su u njegovom utočištu.

Salvatore Rudolfo pijuckao je stregu, a Johnny bijelo vino. Nekoliko su minuta

razgovarali o australskoj turneji, o novom albumu koji snima, te općenito o njegovoj

karijeri.

A onda se Salvatore udobno naslonio i nasmiješio mu se. Sangu de ma sangu,

pomislio je. Krv moje krvi. Moj sin. Osim što Johnny nije znao da mu je Salvatore

otac. U posljednje se vrijeme pitao je li pogriješio u tome što Johnnyju nije rekao

istinu. Moţda je Vito imao pravo. Moţda bi Johnny trebao znati istinu. Kako bi mu to

moglo naškoditi? A Johnny je sada velika zvijezda, najveća. Ništa mu ne moţe

nauditi. Za to bi znao samo Johnny, a ne i cijeli svijet. Još će malo razmisliti o tome.

Donijet će odluku prije nego što se Johnny vrati na Zapadnu obalu. Ako mu i kaţe, to

će morati ostati njihovom tajnom.

Usmjerivši svoj prodoran pogled na Johnnyja, Salvatore reče: – Drago mi je što si

me došao posjetiti, Johnny. Sada ti mogu i osobno čestitati. Vito mi kaţe da si

pronašao ţenu svog ţivota, dobru katolkinju koja će ti postati suprugom. Kada ćemo

je upoznati?

Johnny duboko udahne. – Zbog toga sam se i ţelio večeras vidjeti s tobom, striče

Salvatore. Kako bismo mogli razgovarati o Rosie. Postoji jedan problem.

– Da? Kakav problem?

– Rosie je prekinula našu vezu.

Salvatore je bio posve zatečen. – Pa to je nemoguće! Ţene su za tobom lude,

Johnny.

– Uvjeren sam da me Rosie još uvijek voli.

– Ali, zašto je to onda učinila? – Salvatore uzdigne snjeţnobijele obrve.

– Rosin je brat policajac. Ranjen je, ima teške ozljede…

– Policajac, Johnny? Brat joj je policajac? I ti si se s njom zaručio?

– Nisam znao daje policajac. Sve do danas. Rosie kaţe daje u njezinog brata

pucao netko iz obitelji Rudolfo. Mislim da on zna za ujaka Vitu i moju vezu s obitelji

te da je to rekao Rosie. I to je razlog zbog kojeg je prekinula sa mnom.

– Moguće. Osim što njezinog brata policajca nije upucala obitelj Rudolfo.

Rudolfovi ne idu uokolo i ne pucaju u policajce. To ne bi bilo dobro za posao.

Capisce?

Johnny kimne, a lice mu preplavi osjećaj olakšanja. – Tako sam i mislio. Zbog

toga sam i došao ovamo. Ţelio sam se uvjeriti da je Rosie u krivu.

– U krivu je, Johnny, posve u krivu.

Johhnv je nekoliko trenutaka oklijevao: – Ţelio bih da mi pomogneš daje vratim.

– Kako bih ti tu mogao pomoći?

– Ţelio bih da se raspitaš kod drugih obitelji, da otkriješ tko joj je ustrijelio brata.

Volio bih joj dokazati da to nema veze s Rudolfovima.

Salvatore ga pogleda i njegove plave oči neznatno se stisnu. Na trenutak se

zamislivši, Don potom kimne. – Razgovarat ću s Anthonvjem. On će doznati sve što

nas zanima. Prepusti to meni, čut ćemo se kasnije, tijekom vikenda.

Pet minuta pošto se Johnny poljupcem u obraz oprostio od Dona i otišao, u radnu

sobu ušao je consigliere.

Bez ikakvih uvodnih riječi, on reče: – Čuj, šefe. Joey sada odlazi. Volio bi doći

do tebe i pozdraviti se. Moţe?

– Ne. Ne ţelim se vidjeti s njim.

– Rekao sam mu da mu je to posljednje upozorenje. Da je, otvori li ponovno usta

ili s nekim ponovno počne razgovarati o našim poslovima, jednostavno gotov.

– Joey nam je postao najvećim teretom. Riješi ga se, Anthony. Consigliere hitro

podigne pogled. – Misliš, treba ga ukokati?

– Da. Sredi ga.

– Smatraj to gotovom stvari.

Johnny se opustio čim se smjestio u limuzinu koja je sada Staten Islandom jurila u

smjeru mosta preko tjesnaca Verrazano. Njegov problem s Rosie uskoro će biti

riješen. Salvatore Rudolfo bio je capo di tutti capi, šef svih šefova, na Istočnoj obali.

Iznad njega nije bilo nikog moćnijeg. Druge obitelji dat će Salvatoreu informacije

koje će od njih traţiti. Sutra, ili najkasnije u nedjelju, Don će točno znati tko je pucao

u Rosina brata.

On će tada poći do nje, čak i ako će to značiti da treba putovati u Pariz, i to joj

reći. Rudolfovi će biti osloboĎeni krivnje.

Već satima Johnny se nije osjećao kao sada, gotovo posve normalno. Sada se

nasmiješi. Sve će biti u redu. On i Rosie vjenčat će se čim njezin brak bude i sluţbeno

okončan.

Pola sata kasnije, upravo u trenutku kad se našla na mostu Veirazano, limuzina se

odjednom zaustavila. Uspravivši se, te se nagnuvši prema vozaču, Johnny upita: –

Hej, Eddie, što se to dogaĎa?

Eddie s.e okrene prema njemu. – Sveti Boţe, nemam pojma–, gospodine Fortune.

Jednostavno je stao. Stvar bi mogla biti u mjenjaču. To se jednom već dogodilo.

– O, Isuse! Samo mi je to još sada potrebno. Što ćemo sada? –upita Johnny.

– Mobitelom ću nazvati tvrtku. Odmah će poslati drugi automobil, gospodine

Fortune.

– U redu, zovi ih. Samo me nekako vrati do Waldorfa – reče otresito Johnny.

Deset minuta kasnije, jureći prema gradu, Joey Prsti došao je automobilom do

mosta. Prvo što je ugledao bila je limuzina zaustavljena uz rub kolnika. Usporivši,

odmah je prepoznao da je riječ o tipu limuzine kakvom se koristi Johnny. Te je večeri

nekoliko sati stajala pred Rudolfovom kućom.

Joey zaustavi automobil iza limuzine i izaĎe. Prišavši vozačevu prozoru, on

pokuca.

Prepoznavši Joeyja, Johnny reče Eddieju: – Poznajem ga. Vidi što hoće.

Eddie otvori prozor, a Joey pogleda u limuzinu i upita: – Hej, Johnny, što se

dogodilo? Zašto sjediš ovdje?

– Auto se pokvario – reče Johnny. – Čekamo novo vozilo. Joey se nasmije. – Hej,

kakva ti je to tvrtka? – upita on, obraćajući se Eddieju, a zatim se glasno zahihoće.

Eddie ga hladno pogleda i ne reče ništa. Joey reče: – Doista ţeliš sjediti tu i

čekati? DoĎi, mali, ja ću te povesti do Manhattana. Gdje si odsjeo?

– U Waldorfu – odgovori Johnny otvarajući vrata. – Vidimo se, Eddie.

Johnny pode za Joeyjem, uĎe u njegov automobil i sjedne na mjesto suvozača.

Već nekoliko sekundi kasnije silazili su s mosta, jureći u smjeru autoceste Brooklyn-

Queens, kojom će doći do tunela izmeĎu Brooklyna i Batteryja i tako se naći na

juţnome dijelu Manhattana.

Joey je tijekom voţnje neprestano brbljao, uglavnom o ţenama. Johnnyju je to

ubrzo dosadilo, te se udobnije naslonio i zatvorio oči.

Uključivši radio, Joey si je počeo tiho pjevušiti, pritiskajući papučicu gasa koliko

god je mogao. Ubrzo su već jurili autocestom. U rekordno kratkome vremenu došli su

do tunela i sa zapadne strane ušli u grad. Joey je slijedio cestu koja je nakratko

skretala udesno, prema jugu. Samo nekoliko sekundi kasnije našli su se pred

podvoţnjakom koji će ih ispod Battery Parka dovesti na autocestu F. D. Roosevelt.

Njome će poći prema sjeveru, do središta grada i Waldoifa.

Joey je svu pozornost usmjerio na cestu; Johnny je drijemao.

Ni jedan od njih nije primijetio primicanje crnog kombija. To vozilo slijedilo je

Joeyja još od ulaza u tunel, gdje ga je čekalo.

Sada je odjednom pojurilo naprijed, i primaklo se Joevjevu prozoru. Postavši

svjestan vozila koje ga prati, Joey je okrenuo glavu da bi pogledao tko je u kombiju i

u tom trenutku tijelo mu je zasula kiša metaka iz kalašnjikova. Glava mu je istoga

trena beţivotno pala na upravljač. Ubojice su ispalile još nekoliko rafala, a onda

odjurile dalje.

Meci su pogodili Johnnyja Fortunea. Jedan mu je prošao kroz mozak, dok su mu

druga dva ušla u prsni koš i odmah ga usmrtila.

Joevjev automobil, koji se već mahnito vrtio oko vlastite osi, u punoj je brzini

udario u zid podvoţnjaka.

Kada izaĎem odavde, moţemo otići na ono tvoje putovanje, Nell – reče Kevin,

smiješeći joj se. Nell, koja mu je u tom trenutku popravljala jastuke pod glavom,

nastavila je raditi bez odgovora.

– Kamo ţeliš ići? – upita on, hvatajući je za ruku kojom je počela povlačiti

plahtu.

Nell sjedne u naslonjač koji se nalazio pokraj kreveta i konačno reče: – Doista ne

znam, Kevine. Najprije moraš ozdraviti. Još ćeš nekoliko tjedana biti u bolnici, a onda

slijedi oporavak. Ţelim samo da ti ponovno bude dobro, a onda moţemo planirati put.

– Ne doimaš mi se odviše oduševljeno – reče on i nakašlje se. Glas mu je bio

promukao, no jači nego jučer, kada je prvi put došao svijesti.

Nell mu ipak uputi osmijeh. – Moţda poĎemo u Francusku kad Gavin počne

snimati film.

– To baš i nije neki osobiti medeni mjesec. Oko nas bi bilo previše drugih ljudi.

– Tko je uopće spominjao medeni mjesec?!?

– Ja. Upravo sada.

Nell ga je promatrala, iznenaĎena njegovim riječima. On je upita: – Ne ţeliš se

udati za mene? Nellin pogled ostao je prikovan za njegovo lice. Još je uvijek bilo

smrtno blijedo, no danas mu je već bilo puno bolje. U posljednja je dvadeset i četiri

sata ostvario uistinu nevjerojatan napredak. Pet dana proveo je na samome rubu smrti;

ona je patila zajedno s njim. Znala je da više nikada ne bi mogla proţivjeti nešto

slično. To bi je posve dotuklo.

– Riječ je o mojem poslu, Nell, zar ne? Zato se nećeš udati za mene.

Shvatila je da ne moţe govoriti. Tako gaje silno voljela; ţeljela mu je postati

ţenom. Ali, dobro je poznavala i sebe, i sada joj je bilo jasno da se nikada ne bi mogla

nositi sa strahom zbog toga što radi kao tajni agent.

Ona nehotice tiho uzdahne. – Jednostavno se ne mogu nositi s time, Kev, doista

ne mogu.

– I nećeš se morati nositi s time, Nell.

– Kako to misliš? – upita ona, osjećajući kako će joj srce svakoga časa zastati.

– Kada je Neil O'Connor jutros došao ovamo, rekao sam mu da odlazim.

Sljedećeg tjedna i sluţbeno ću uručiti otkaz.

– O, Kev, pa to je divno! – usklikne ona, a na licu joj se odjednom pojavi

osmijeh. Već trenutak kasnije, taj se osmijeh, meĎutim, izgubi. – Ali, ako to činiš

zbog mene, ako iz policije odlaziš zbog mene, moţda ćeš me jednoga dana zbog toga

mrziti.

– Nikada. I ne činim to samo radi tebe. Činim to radi nas oboje. U ovom sam

posljednjem slučaju teško pogriješio, negdje i nekako, još uvijek ne znam točno u

čemu je bila stvar. Još nisam imao prilike o svemu dobro razmisliti. Ali, svakako sam

načinio pogrešan korak, Nellie. A uvijek sam govorio…

Ona podigne ruku. – Nemoj toliko pričati, iscrpljuješ se. Osim toga, točno znam

što si namjeravao reći. Obećao si samome sebi da ćeš otići iz policije čim načiniš prvi

pogrešan korak.

Kevin kimne. – A Tony je mrtav… – Nije mogao dovršiti rečenicu. Lice mu je

odjednom zamaglila tuga.

– Da, Kev – reče ona. Ţeleći mu odagnati tu tugu, uhvati ga za ruku i ponovi: –

Da, naravno da ću se udati za tebe. – Ustavji, ona se nagne nad njega i poljubi ga u

usta. Odvojivši se od njega, potom doda: – Učinimo to što prije.

U tom trenutku na vratima se začulo kucanje. Na njima se pojavila Rosie. Ona

ude u sobu, a odmah za njom ude i Gavin.

– Zamisli ti ovo! – usklikne Nell. – Došli ste upravo na vrijeme da nam čestitate.

Rosie je gledala čas Nell, čas Kevina. Vidjevši koliko su oboje sretni, radosno se

nasmiješi. – Vjenčat ćete se.

Kevin se nasmiješi i spusti glavu na jastuke, odjednom ponovno osjećajući umor;

nije imao snage za govorenje.

– Eto tako… – Nell zagrli Rosie, a potom i Gavina. – A tu su nam i pratilja i

vjenčani kum, nije li tako, Kev? što kaţete? Hoćete li nam biti kumovi?

– Nitko drugi neće ni dobiti priliku – reče Gavin i sjedne pokraj Kevina. –

Čestitam vam.

– Kev napušta policiju – objavi Nell.

– Hvala Bogu! – Rosie pogleda brata. – Dvije najmudrije odluke koje si donio u

samo jednome danu. Sačuvati ţivot i oţeniti najčarobniju djevojku na svijetu.

– Tako je – reče tiho Kevin. – Svakako je najčarobnija.

– Je li ti dobro? – Rosie je stajala pokraj podnoţja kreveta i pomno mu promatrala

lice. – Nekako mi zvučiš umorno, Kev. Gavin i ja na dolasku smo upravo razgovarali

o tome trebamo li poći na put ili ne. Moţda bismo trebali ostati još par dana.

– Ne, Rosie, to uistinu nije potrebno. Sada će sve biti u redu. A tu imam i svoju…

Malu Nell.

– To svakako – uključi se u razgovor Nell. – I to za cijeli ţivot.

Rosie nije primijetila da su prošli pokraj Tmmp Towera sve dok se nisu našli na

uglu Sedamdeset i druge i avenije Madison.

– Gavine, kamo to idemo? Još moram dovršiti pakiranje.

– Imaš više nego dovoljno vremena. Iz stana odlazimo tek sutra u jedanaest

prijepodne. Avion polazi u jedan. Samo te ţelim nekamo odvesti, nešto ti pokazati.

– Što mi to ţeliš pokazati?

On je zagrli i privuče, te je poljubi u vršak nosa. – Morat ćeš pričekati i vidjeti,

AnĎele.

Nekoliko trenutaka kasnije, automobil je već skretao u Istočnu osamdeset i treću

ulicu, krećući se u smjeru Pete avenije. U trenutku kad se zaustavio pred jednom

stambenom zgradom u Petoj aveniji, Rosie pogleda Gavina i upita: – Idemo nekoga

posjetiti?

– Ništa ne pitaj, pa nećeš čuti nikakve laţi.

Vozač izaĎe, zaobiĎe automobil i otvori vrata, pomaţući Rosie pri izlasku. Gavin

izaĎe za njom. Vratar koji je stajao na ulazu u zgradu odmah mu kimne i nasmiješi se,

a Gavin je povede u predvorje. – Hajde, Ambrosini, reci mi kamo idemo.

– To je iznenaĎenje – odgovori on.

Iz dizala su izašli na najvišem katu i Rosie je iznenaĎeno gledala kako Gavin iz

dţepa izvlači ključ i stavlja ga u ključanicu. Sirom otvorivši ulazna vrata, on je uvede

u stan.

Istog je trena primijetila daje stan posve prazan. Okrenuvši se prema njemu,

zbunjeno ga pogleda. – Stan je tvoj, Gavine? On kimne. – Svakako, AnĎele.

– Otkad ga imaš?

– Pronašao sam ga još prije nekoliko mjeseci, ali tek sam ovih dana postigao

konačan dogovor o kupnji. Znaš kakvi su ti odbori dioničkih društava u čijem su

vlasništvu stambene zgrade. Bilo kako bilo, sada je moj; stoga, doĎi, ţelim ti ga

pokazati.

Uzevši je za ruku, on je kroz veličanstveno predvorje uvede u prostranu dnevnu

sobu, a potom u blagovaonicu i susjednu kuhinju.

Potom se s njom vrati u predvorje.

– Većina glavnih prostorija gleda na Petu, što je fantastično – reče on. – Volim

gledati drveće u Central Parku, a ti?

– Da – odgovori ona. – Što je ondje?

– DoĎi, pokazat ću ti. – Otvorivši vrata, on joj objasni: – Mislio sam da bi ova

soba bila savršena za Davida. Odgovara veličinom i malo je podalje od preostalog

dijela stana. A ovdje je knjiţnica. –Pokazavši joj prostoriju, povede je dalje i zaustavi

se pred velikim dvokrilnim vratima.

Uvevši je u tu prostoriju, Gavin reče: – Ovdje se nalazi kamin, a prozori takoĎer

gledaju na park. – Pustivši joj ruku, on poĎe do središta sobe. Pogledavši je, tada reče:

– Ne misliš li da je ovo savršena soba za nas?

– Za nas? – ponovi ona, a zatim se zatekne kako muca: – Kako to misliš, Gavine?

Prišavši joj, on se nagne prema njezinu licu. – Volio bih da ovo bude naša

spavaća soba, Rosie.

– Oh… – Bilo je to sve što je uspjela reći.

Poljubivši je u usta, on reče: – Već smo uzalud potrošili previše godina. Ne misliš

li da je vrijeme da se vjenčamo? Čim oboje budemo slobodni?

Ona mu se nasmiješi. Bio je to blistav osmijeh koji joj je lice ispunio srećom, a u

oči joj donio radostan sjaj.

– O, da, Gavine. Da – reče, ni trenutka ne oklijevajući.

Gavin je zagrli i strastveno poljubi; oslobodi je iz zagrljaja i potom reče: –

Nedavno sam nešto pročitao, Rosie, i to bih sada volio podijeliti s tobom.

Ona kimne.

– »AnĎeli stoje na svojim vjekovnim mjestima; Pomaknu tek kamen ili zamahnu

krilom! Ali, vi, upravo vi, ta vaša otuĎena lica, Propuštate nešto stoje tako neizmjerno

divno«.

Dok je izgovarao stihove, Gavinov pogled nije silazio s njezina lica. Potom se

ponovno nagne i ţeljno je poljubi.

– Tako mi je drago što ti i ja nismo propustili ovo naše nešto što je tako

neizmjerno divno, Rosie.