M. JURIĆ ZAGORKA GORDANA IV MARIJA JURIĆ ZAGORKA GORDANA M. JURIĆ ZAGORKA GORDANA IV Za izdavača Petar Majstorović Glavni urednik Marijan Sinković Likovna oprema Ferdo Bis STVARNOST ZAGREB Tisak: Štamparski zavod "Ognjen Prica" Zagreb RASTANAK Noć je. U dvorani kraljevskog dvora vijećaju Ivanove pristaše, kad iznenada uniđe Stjepko i nešto šapne vojvodi. Ovaj smjesta ustane i pođe za pažem. Prošli su predvorjem. Onda mu Stjepko otvori vrata i povuče se. Vojvoda je stajao pred Gordanom. U prvi čas ne može ništa reći, samo gleda djevojku, vitku, visoku u plemićkoj bojnoj odori. Mjeden oklop pokrio je vitki struk i nježne grudi sve do vrata. Na glavi nosi kacigu s unatrag zabačenim vizirom. Plašt se spušta niz bokove i čizme sve do poda. Za pojasom joj mač. Kao da se u toj odori ispoljila sva ljepota njezina ženskog tijela i muška snaga duha. Očaran, zapanjen, promatra vojvoda divno tijelo, ali zatomljuje udivljenje. I samo je tiho pita: - Vi ste spremni? - Posvema. Rekoh vam jučer da ću se danas oprostiti s vama. Pazite, vojvodo. Damir me danas uhodio sve do večeri. Mislio je da ćete vi k meni na oproštaj. - Što mu pruža pravo da uhodi? Zar prividni brak? - Prijateljstvo prema princu. - Damir vas ljubi. - I htio bi me prisiliti da pođem za princa. No, hvala bogu, ja odlazim, bit ćete sami s njima. Ne zapodijevajte nikakav raz- -

govor o meni. A sad, vojvodo, prije nego se oprostimo, htjela bih podrobno znati redoslijed vaših koraka i čina. Kad odlazite? - Sutra u noći. Poslužit će nam dobra prilika jer je sutra sajam. - A u dvoru ne ostavljate nikoga? - Ostavit ćemo sto ljudi, oni će prikrivati naš odlazak. I Stjepko ostaje tu, bude li trebao zavaravati neprijatelja da se princ nalazi u dvoru. - Vrlo dobro. Dječak je mudar, ne nosi nikakve odgovor nosti i tako neprijatelj ne može da mu štogod učini nažao. - Volite li mnogo Stjepka? - Vazda mi je bio dobar, a ja mu uzvraćam. Ali recite: ako protivnici opaze vaš odlazak, i napadnu dvor? - Dao sam nalog zapovjedniku neka dvor preda jer se ionako ne može braniti, slabo je utvrđen, nema nikakvih bojnih naprava za obranu, ali mislim da protivnici neće ni pokušati da troše vrijeme oko dvora. - Varate se, Beatrica će se polakomiti za prinčevim drago cjenostima u dvoru. - Neće ih naći. Odlučili smo uzeti sobom sve što je prinčevo i što mu je otac oporučno ostavio. Bilo bi ludo ostaviti to Beatrici. - Ili Vladislavu. - Filipec će po svoj prilici najprije tražiti krunu. - I teško će se razočarati kad opazi da smo krunu ponijeli. - Kad ćete provesti krunidbu? - Nećemo se zaustavljati nigdje, već ravno u domovinu. Čim stignemo u Zagreb, okrunit ćemo Ivana na Griču ili Kaptolu. - Uredili ste sve da naši protivnici brzo ne opaze vaš odla zak? - Odredili smo našim izaslanicima neka pregovore što duže otežu. Dakle, ako time steknemo pet-šest dana vremena, bit ćemo daleko prije nego protivnici otkriju naš odlazak. A vi se, Gordana, ne mičite iz pečujske tvrđave. Tamo vam se ne može ništa dogoditi. Protivnik je neće ni opsjedati jer zna da bi bilo uzalud. Kad se napokon kralj okruni, doći ćemo po vas. - Koliko imate četa u Hrvatskoj? - Ovdje imamo oko devet tisuća ljudi, a u Hrvatskoj oko trideset tisuća. Crna četa broji deset tisuća, ali još nije ovdje. - Kako? Još nije stigla? - Još nismo od njih dobili glasa, ali sigurno je na putu k nama. - Ako dođe u Budim za vaše odsutnosti? - Poslao sam joj u susret glasnika. Dakle, kako vidite, pro tivnici neće ni pokušati da se s nama pobiju. Iz Zagreba poslat ćemo im odmah svoje poslanike s porukom da smo okrunili Ivana 8 Korvina i da smo spremni s njima se u miru nagoditi ako našeg kralja priznaju svojim. - Sve ste najbolje zasnovali, vojvodo. - I siguran sam u uspjeh. - Kakve su sve te borbe, kakvi napori. To nam je mogao prištedjeti pokojni kralj. - Možda i nemate krivo kad okrivljujete njega. - Uistinu, ne činim mu krivo. Svemu tome kriv je sam kralj. Sve što se događa oko nasljedstva prijestolja njegova je pogreška jer ga je vodila Beatrica. - Istina. Da je bio odlučan, mogao je svojeg sina učiniti nasljednikom već godinu dana prije smrti. - Odviše se pouzdavao u svoju besmrtnost. To sam opazila. - Da ga u posljednjem trenutku nije snašla smrt, Ivan bi

danas već bio proklamiran. - Što vi, vojvodo, velite o toj nagloj kraljevoj smrti? - Čuo sam govorkanje. Ne znam kako se moglo što tako pronijeti. - Sasvim razumljivo, jer kad je već sve bilo svršeno, dolazi Beatrici u pomoć smrt. Nije, dakle, teško posumnjati da je ona nesretna smokva bila od naravi pokvarena. - I ja sam već mnogo puta o tom razmišljao, ali sam opet odbacio grdne misli. - I nije dobro o tom razmišljati. Tko može dokazati pravi uzrok kraljeve bolesti i smrti? Sto mi znamo iz kojeg dijela pakla aragonci dobivaju svoje otrove, kako oni ubijaju živote i naše duše? - Vi ste, Gordana, nešto potišteni, a to nije u vašoj prirodi. - Istina. U tolikim brigama nije čudo. A gdje su princ i Damir? Htjela bih se oprostiti s njima. Vojvoda je izašao da naloži Stjepku neka dozove princa i Damira, a onda se opet vrati k njoj. Ona mu toplo reče: - Naš uspjeh, vojvodo, u vašoj je osnovi. - I u prinčevoj postojanosti doda on. - Sad više ne sumnjam da bi se predomislio. Potpuno se predao vašem vodstvu. Čvrsto se nadam, vojvodo, da ćemo se sastati mnogo sretniji nego što smo danas. - Uvijek sam sretan kad sam u vašoj blizini. Vi to znate, Gordana. Zapravo, najradije bih da i vi pođete s nama. - Učinila bih tešku pogrešku da idem s vama trojicom i sva kog dana izazivam prinčevu ljubomoru i Damirovo uhodarenje. Dobro je da idem s gospođama. - Da, bolje je tako uzdahne vojvoda. Djevojka se okrene k vratima na koja hitrim koracima ulaze Ivan i Damir. Ovaj ostane u pozadinn, a princ ide ravno Gordani. Ona se smiješi. - Opraštam se s vama, visosti. Do vas je, hoćemo li se opet sastati sretni. U vašim su rukama životi svih onih na jugu što čekaju zaštitnika protiv Turčina. Idem mirna jer ste vi jedno dušni, srčani i povezani istinskom ljubavi za domovinu. Je li tako, visosti? - Da, tako je i tako će biti. - Vaše obećanje primam na put kao dragocjeni amanet. I ona pruži ruke princu, pa onda vojvodi, a na kraju Da-miru. Tada se zamota u plašt. Princ je duboko tronut, vojvoda mirom pokriva svoje osjećaje rastanka. Damir ide prvi i otvara Gordani vrata. Ona mu šapne: Bdijte nad princem. I pođe na hodnik. Slijedili su je sva trojica. Pred izlazom iz palače čeka je pratnja: Simono, vojvodin če-tovođa Mirko i desetak momaka. Dvojica drže baklje. Rumeno svjetlo obasja mramorne stube i lavove od crvenog mramora što s obje strane stuba dostojanstveno čuvaju ulaz u dvor. Iza jedne lavlje glave pomoli se Stjepko i digne klobuk na pozdrav. Ona mu se približi i pogladi ga po kosi: Vidjet ćemo se skoro, a dotle da si mi zdravo, mali viteže. Dječak kao da guta suze. Gordana se lako uspne na konja pa uhvati uzde. Na mramornim stubama stoje Ivan, vojvoda Iločki i Damir. Njihovi pogledi nose joj pozdrave. Tri junaka, tri muškarca, tri srca opraštaju se s njom. Ona digne ruku: Idem mirno. Tri junaka bdiju nad mojom domovinom. Do viđenja u kraljevskoj palači na GriČu! Tri klobuka zalepršaju u zraku kao tri prisege. A ona im se smiješi, nategne uzde i vranac je ponese duž dvorišta.

Podvečer, drugog dana, kuću majke princa Ivana i gospođe od Brezovice opkoli mala četa. Služinčad je čula žestoko udaranje na vratima ograde. Sluge idu da otvore. U dvorište ujaše mladi plavokosi Robert, siđe s konja i stade dijeliti naloge svojim momcima da zaposjednu sve izlaze, a Da-mirovim slugama zabrani da se maknu. Zatim krene ravno u kuću. Uspne se u Gordanine sobe, hita iz jedne u drugu, ali ne nađe nikoga. Tada pozove služavke i prijeteći viče: - Gdje vam je mlada gospodarica? - Ne znamo, gospodine. On ih udara bičem i ponovo pita: 10 Gdje je gospodarica? Žene plaču, jauču i odgovaraju: - Gospodarice su otputovale prije dva dana u samostan. - Znam, stare su gospođe otišle, ali mlada gospodarica ostala je u kući. Jučer je jahala Budimom. Do krvi ću vas izmrcvariti ako ne kažete gdje je. - Gospodine, jučer je bila ovdje čitavo popodne i uvečer, a danas ujutro više je nismo vidjeli. - Vidjeli ste je. - Nismo, gospodine. Valjda je otišla jučer u noći. Robert pretraži čitavu kuću. Ne našavši djevojku, Robert ku-nući uzjaše konja pa s momcima ostavi kuću. lsprebijat ću svojim uhodama kosti prijeti se Robert momcima. Kako nismo opazili da je otišla? Kad je istraživao, ispitivao svoje ljude, nitko nije vidio da je žena izišla iz kuće. Tada se javi jedan Napuljac i reče da su uvečer izlazili muškarci, jedan u bojnoj odori. - "Možda je otišla u muškoj odori kao ono kad se s njime sastajala?" pomisli Robert. - Kamo je okrenuo taj muškarac u oklopu? pita napulj- skog uhodu. - Spustio se dolje k Dunavu na cestu. - Onda je ostavio Budim? - Sigurno jer sam ga malo slijedio, ali se vratih kad nigdje ne vidj eh žene. * Brzo pohita u palaču svojeg ujaka i najavi se kraljici. - Dolaziš bez Gordane? upita ona. - Veličanstvo, ne mogu se snaći od jada. Gordane nema u kući. Otišla je u muškom odijelu. Kraljica plane pa ga ukori: - Kako si smio dopustiti da ode? Kakve su te tvoje uhode? - Veličanstvo, ja sam najviše pogođen. Idi za njom. Hoću da je vratiš u Budim. Trebam je. Robert ostavi kraljicu, spremi svoje momke i krene u po tragu za Gordanom. Prošao je još jedan dan i nastala je noć. Kraljevskim se dvorom šuljaju dvorani, nose škrinje niza stube, tovare ih na kola u dvorištu ispod mramornih stuba. A sve to čine tiho, bez riječi, šaptom. I natovariše na kola sve prinčevo blago. Konačno iznesoše kraljevsku krunu u željeznom kovčegu i polože u kola. Sve te poslove nadgleda i određuje Mladen Berislavić uz Da-mirovu pomoć. Onda bude u dvorištu mir. Ljudi stoje oko kola i čekaju. Na stubištu se pojavi vojvoda. - Je li sve spremno? - Upravo smo dovršili.

11 - Sada još samo da dođu oni. Svi smo nestrpljivi. - Dugo su danas zavukli pregovore. Već bi morali stići. - Pričekat ćemo ih, a dotle neka se momci okrijepe za put. Damir i Berislavić odu s vojvodom u kraljevski ured. Raspravljaju, ugovaraju i primaju vojvodine naloge. Onda Stjepko najavi dolazak izaslanika s pregovora s kraljevskim vijećem. U sobu uđu vranski prior, najstariji od braće Berislavića, biskup Ernušt, ban Derenčin i knez Frankopan. Dakle, što je bilo? upita vojvoda. - Ništa naročito reče prior. Svaki je od nas dugo go vorio i razlagao o zaslugama pokojnog kralja i o nesreći koja bi nas zadesila da je Beatrica kraljica. Oni odgovaraju na svaku našu primjedbu razlozima i nukaju nas da pristanemo uz Vladi- slava. A onda smo se razišli. - Je li rasprava tekla mirno? - Kao među rođenom braćom nasmije se Derenčin. - Samo neka tako ostane. - Ne bojte se, zavlačit ćemo pregovore dok bude potrebno. - Barem pet-šest dana, a kad uvidite da se dalje ne može, onda učinite kako smo rekli: u noći sjedajte na konje i pojurite za nama poprijekim putovima. - Ako zatraže da na pregovore dođete i vi, vojvodo? - Pošaljite odmah u dvor svog glasnika. Tada će doći k vi jeću Stjepko i tobože u moje ime javiti da ih pozdravljam, ali ne želim utjecati na pregovore, a doći ću na potpis ugovora. Budu li ga ispitivali, on će svojim mudrim odgovorima učvrstiti u njima vjeru da se nalazim na dvoru. Dječaku će sve vjerovati. Dovršivši svoju pouku, okrene se vojvoda k vratima kroz koja je upravo ulazio dvorski meštar Mladen Berislavić: - Gospodine vojvodo, na veži stoje dva glasnika kraljice Bea trice. Nisam ih pustio u dvorište. - Gle, kraljica šalje svoje uhode. A što žele? - Donose vam poruku njezinog veličanstva da se odmah po trudite k njoj. Nitko se nije mogao oteti uskliku iznenađenja, a Damir se teško zabrine: - Beatrica zove gospodina vojvodu? To ne sluti na dobro. - Bit će opet spletka namršti se knez Frankopan. - Možda i stupica upozori Damir. - Ili možda kakva izdaja? - Što ćete, vojvodo, na ovaj poziv isporučiti kraljici? upita Mladen Berislavić. - Neka se glasnici vrate i odnesu kraljici moj poklon i od govor da ću se njezinu pozivu odmah odazvati. Mladen Berislavić požuri se izvršiti vojvodinu odredbu, a knez Frankopan zakima: Gospodo, vjere mi, ovaj me poziv zabrinjava. 12 - Tko se to boji za mene pita Lovro. Vi, gospodine kneže? - I ja! odlučno se oglasi Damir. Vojvoda pogleda u mladićeve crne oči i uvjeri se da ovaj čas misli samo o vođi i zaboravlja prinčeva takmaca u ljubavi. - Gospodo, da sam taštiji, vaša bi me bojazan uvrijedila. - Ne tako, vojvodo reče knez Bernardin. Kad bi vas zvali na pošten boj, svi bismo klicali sigurni u vašu pobjedu. Ali to zove aragonka. Svi su uznemireni, a Damir istupi pred vojvodu: - Vojvodo, naš vođo, nisu vas zvali u poštenu borbu niti su

vam rekli što hoće, a kako kaže i knez: Aragonci uvijek napadaju iz busije. Zato neka mi bude dopušteno da predložim: svi idemo s vama. Vojvoda ne može ići bez pratnje koja mu pripada po časti. - Izvrsno, mladiću uskliknu gospoda veselo. Mi ćemo u počasnoj pratnji s vojvodom. - Ne štitimo njega, ne treba mu zaštite, ali čuvamo naš sveti cilj. - Ako me već hoćete počastiti, slažem se, ali ostat ćete daleko od mene. Bilo bi mi krivo kad bi aragonci opazili da se bojite za mene. Odmah su pošli da princa obavijeste o pozivu kraljice Beatrice vojvodi, a onda hitro posjedaše na konje pa izlaze iz dvora. Kroz mrklu oblačnu noć plamte dva niza žarkih baklji. Između njih jaše vojvoda, praćen knezovima, banovima i plemićima. Zaustavili su se tek kraj palače egerskog biskupa. Prozori su rasvijetljeni. Ispred kuće stoji napuljska straža sa šarolikim bakljama. Straže iskazuju vojvodi počast. Na ovaj iznenadni pozdrav knez Bernardin prišapne banu De-renčinu: Da to nije vojvoda, hvatala bi me jeza od kraljičine lju baznosti kojom prima Lovru. Vojvoda ulazi u palaču. Grof Enriko vodi ga kraljici. Otmjeno se pokloni i zapanjeno promatra njezinu pojavu u haljini od crvene napuljske svile, dok bujnu kosu pokriva ures od dragulja. "Skinula je crninu i odjenula crvenilo. Dakle, istina je, polazi za Vladislava!" Dok ovako razmišlja, opazi iza Beatrice njezinu sestru donu Izabelu i pozdravi je. Crnooka ljepotica gleda stasitog muškarca s udivljenjem, a Beatrica mu ponudi stolicu nasuprot sebi. Malo je kasno, ali kod nas u Napulju običaj je naročito mile goste zvati u ovo doba. "Ako knez Bernardin govori istinu, onda je taj mili gost u opasnosti" razmišlja vojvoda, ali njegov jasan pogled čvrsto je upravljen u kraljicu. Vojvodo, niste prepoznali Izabelu? Dugo je niste vidjeli. Vojvoda se galantno nakloni: 13 - Muškarac nikad ne zaboravlja ljepotice. - Vojvoda me pozdravio ispravi Izabela i umiljato po gleda gosta. - Nisam opazila. Toliko sam zabavljena svojim brigama. Iza bela ponudi vojvodi ciparskog vina. Mlada princeza ustane, toči vino u tri kristalne čaše sa zlatnom krunom. Beatrica pogleda vojvodu, podigavši čašu: - U znak našeg prijateljstva, vojvodo, onog od prije godinu dana. želim ga danas obnoviti i učvrstiti. - Hvalim vašem veličanstvu na tolikoj milosti. Izrekavši ove riječi, i on uzdigne čašu kao i kraljica koja ispije gutljaj. Isto učini Izabela. Vojvoda ispije -pa stavi čašu na stol. - Kakva šteta, vojvodo, da niste oženjeni reče kraljica. No, još ste mladi pa nećete dugo razmišljati. - Nadam se, veličanstvo, da neću. Pri tom opazi da je kraljica pogledala Izabelu. - Tražit ćemo vam nevjestu koja vas bude dostojna i po ljepoti i po mirazu. - Vaše je veličanstvo vrlo dobrostivo. - O tom ćete se uvjeriti kad vam iskažem zbog čega sam vas pozvala. I okrene se Izabeli. Sestro, ne zamjeri što te molim da se načas udaljiš. Cim svršim povjerljivi razgovor s vojvodom, pozvat ću te da zabavimo gosta.

Mlada napuljska princeza lako se nakloni kraljici i vojvodi koji ustane i odvrati pozdrav. Dok ona odlazi, Beatrica napadno gleda za njom i tiho primijeti vojvodi: - Koliko mi brige zadaje prisutnost ovakve ljepotice na dvo ru. Svi je obasiplju udvaranjem, ne znam da li zbog ljepote ili bogatog miraza. - Očito zbog ljepote i drugih kreposti koje princeza sigurno posjeduje odvraća vojvoda uljudno i odmah nastavi, okrenuvši se kraljici: - Vaše veličanstvo izvoljevalo me pozvati očito zbog nečeg važnog? - Zbog dviju vrlo važnih stvari. Započinjem s onom manje važnom. Čekao je znatiželjno, dok se ona udobno naslonila, pokazujući i svojim kretnjama ravnodušnost prema onome što mu sprema kazati. - Čula sam da ste Gordanin skrbnik? - Po želji pokojnog Ivana česmičkog. - Onda su mi ispravno rekli. Dakle, govorim s vama kao sa skrbnikom svoje dvoranke. U prvom redu dužnost mi je da vas molim za oproštaj zbog one ludosti što ju je prema Gordani počinio moj brat Francesko. Iznenađen, vojvoda prekine kraljicu: - Ne znam o tome, veličanstvo. - Zar vam Gordana ništa nije govorila? - Očito nije dospjela jer sam vazda bio zaokupljen. - Onda sam dužna skrbniku sama priopćiti događaj. Moj brat Francesko već davno se pomamio za Gordanom pa kad ga je ona odbila, htio se osvetiti. Vojvoda osjeti navalu ljutine, ali se svlada, pitajući Beatricu: - Napuljski princ se ogriješio o Gordanu? - Više od šale zatvorio ju je u podrum kraljevskog dvora, ali nije joj htio učiniti ništa nažao, već je samo prestrašiti. Od mah ju je opet pustio na slobodu. Čudim se da vam o tome nisu rekli vaši prijatelji. - Ne, nitko mi ništa nije rekao. Po svoj prilici nisu o tom ni znali. - Ili vas nisu htjeli zavaditi s princom Ivanom? - Zašto bi me s njim zavadili zbog toga? - Jer biste vi po pravu skrbnika zatražili od Franceska za dovoljštinu. - Da veličanstvo, to ću učiniti. - Ne, vojvodo, vi to ne možete jer zadovoljština za Gordanu pripada samo princu. - Vaše se veličanstvo očito vara. Nikako se ne varam jer Gordana pripada princu. Vojvoda zatrepti, Beatričin mu pogled prodre u dušu. Osjećajući da ga je zahvatila, namješta se udobno i pri tom govori: Naravno, princ nije mogao ni smio tražiti zadovoljštinu od Franceska jer bi time bacio sjenu na Gordanin dobar glas. Vojvoda osjeća da se otvaraju mučila koja mora proći i skupi svu snagu da silom zaustavi provalu osjećaja. Sluša dalje Beatricu bez riječi primjedbe. - Vi ne znate, vojvodo, koliko sam upućena u prinčevu tajnu ljubav. On će razriješiti brak s Biankom Sforza i oženiti se, Gor danom. Meni je povjerio sve što kani, čitavu osnovu. - I sad je veličanstvo otkriva meni? - Naravno, jer mi je sveta dužnost da sve to otkrijem Gor- daninu skrbniku koji je naslijedio Ivana česmičkog. A činim to zato što je potrebno da Gordanu zaštitite od prijeteće opasnosti. - Gdje se nalazi opasnost?

- Iskazat ću vam sve redom jer, mislili vaši ljudi o meni kako ih volja, ipak ću vazda zaštićivati Gordanu od svakog kao što sam je štitila i od Franceska. Kako vidite, sama sam ga optu žila i neću ga zaštititi ni onda ako ga zovete na odgovornost i za tražite zadovoljštinu. - To je pravedno, kraljice. - - 14 15 I plemenito. No, čujte. Vojvodine se obrve skupiše, a pogled se oštro upre u Beatri-čine lijepe oči. Vojvodo, naša borba za prijestolje biva sve žešća. Ne znam tko će pobijediti na izboru: Vladislav ili Ivan. To će se pokazati za nekoliko dana. Ako pobijedi Ivan, mi ćemo se povući, a meni lično zajamčit će sabor dostojan položaj. Pobijedi li Ivan, odlu čuje to i Gordaninom sudbinom. Casak pričeka, istražujući dojam svojih riječi. Vojvodine zjenice gotovo ukočeno gledaju u kraljicu koja naslućuje stravu u njegovoj duši. - Bude li Ivan kralj, on će svakako htjeti razriješiti brak s Biankom Sforza i oženiti se Gordanom. On to želi iz svega srca kao pravi vitez, a kralj može sve što hoće. Dok sam bila s njim u najboljim odnosima, sav mi se povjerio. Molila sam ga da svoju odluku ne iskaže milanskim poslanicima i sve prepusti me ni. Obećala sam mu i potporu u toj stvari i u Rimu i kod Gordane. - Gordani nije princ o tom govorio? - To je prepustio meni. Ja sam, dakle, preuzela dužnost pri općiti joj da će postati kraljica. Gledajući sumnjičavi izražaj u vojvodinu licu, razjašnjava: Vjerovali ili ne, isprva sam bila najodanija princu i htjela sam mu pomoći da se riješi Bianke i uzmogne uzeti Gordanu. Voljela bih nju nego nadutu Bianku Sforza. Tada sam odlučno i iskreno Gordanu htjela učiniti kraljicom, bila bih je zauvijek ob vezala na zahvalnost, a isto tako i njega. Vojvodu zazebe. Sjetio se: Gordana mu je pisala o nekom planu, a na rastanku nije htjela da o tom govori. Dakle kraljica ne laže. Slušajući njezino daljnje pripovijedanje, zadršće od pomisli: "I ovo sve dalje može biti istina!" Beatrica se žuri sa svojom pričom: - Govorila sam, dakle, s Gordanom da će princ zatražiti razrješenje braka s princezom Biankom Sforza. Na moje čudo, ona se tome najodlučnije protivila, izjavivši da nikad ne bi pošla za princa jer bi mu to oslabilo prijestolje. Zapanjila sam se, ra- zabravši da je Gordana spremna da se žrtvuje za snagu kraljev skog prijestolja i za svoju domovinu. To zvuči nevjerojatno, ali Gordana je ipak to rekla. Vjerujete li to, vojvodo? - Vjerujem odvraća on sniženim glasom od straha da mu ne bi zadrhtao. - Nije li vam princ rekao da sam mu htjela pomoći do braka s Gordanom? - Nisam o tom s njim dospio govoriti. - Naravno, zaokupljeni ste državnim poslovima. A nije li vam poznato da je Gordana jednom odbila prinčev upros? - Sjećam se. Bilo je to prije godinu dana u Zagrebu. 16 I ovdje nakon smrti kralja Matije ponovo je Gordana od bila prinčevu ruku, ali mu je zadala riječ da će mu sačuvati srce i ljubav.

Vojvodina desnica stišće držak mača da barem o nešto upre navalu bujice svog srca. Taj gest ne umakne Beatričinu pogledu i, osjećajući se blizu pobjedi, dovrši: Ona mu je, dakle, zadala riječ: sačuvat će mu srce, ljubiti ga bez blagoslova pred oltarom, samo da kraljevstvo ne baci u novu borbu za prijestolje, da vladanje princa ne bude ničim po kolebano i da njegova snaga bude nepobjediva. Lovrino lice odaje teško uzbuđenje: - Veličanstvo, Gordana nije mogla nikome obećati ljubav bez blagoslova pred oltarom. - Ćula sam to na svoje uši. Naravno, vi mislite da nije tako mislila, ali je rekla, sasvim sam je progledala. Ona bi žrtvovala sve, baš sve da oživotvori ideju njezinog oca da Ivan bude kralj. - U tome donekle nemate krivo, ona će sve žrtvovati, ali svoju čast neće. - Rekoh: obećala mu je svoju ljubav bez braka, da živi onako kao što je prinčeva majka živjela s pokojnim kraljem. - To se neće dogoditi. - U početku sam spomenula: želim vas upozoriti na opasnost koja prijeti Gordani ako Ivana izaberu za kralja. Dakle: valjalo bi da je odvedete daleko, to je vaša stvar. Moja je bila: otkriti vam što je Gordana obećala princu u mojoj prisutnosti. - Veličanstvo, Gordani nema pogibelji da ona pripadne bilo kome bez blagoslova. - Imam razloga da u to čvrsto vjerujem. - Nema za to razloga pod suncem. - Velim vam, vojvodo, razlog postoji. - U čemu? Gdje? - U horoskopu što ga je sastavio najveći firentinski astrolog Aversa. Poznavali ste starca? - Vidio sam ga na Griču kad je došao iz Napulja s Gordanom i pjesnikom Strožijem. - Taj astrolog pronašao je u zvijezdama: "Gordanu čeka ve lika ljubav i nezakoniti sin". Evo, imam tu horoskop, pisan je latinski. Možete ga pročitati. Naredila sam Aversi da ga sastavi još prije nego što je Gordana prošle godine putovala u Napulj. Ona uzme iz zlatne kutije zamotak spisa i pruži ga vojvodi. A on čita... Silom se nasmiješi, primijetivši: - Da, to kažu zvijezde. - Rekla sam sve to po dužnosti vama kako bih bila i po kojnom Ivanu česmičkom. Sad je na vama da djevojku zaštitite, bude li Ivan kralj. - Ona će se sama zaštititi, veličanstvo. 17 2 GORDANA IV - Njezina ljubav je prema princu prevelika da bi mogla odo ljeti. Vi posjedujete pravo da je kao skrbnik opomenete i savjetu jete neka se udalji od princa. - Nikad ne bih mogao da joj nametnem svoje savjete. Nije ona kao druge žene. Jaka je i svoja. - Da, ali ljubav potopi sve, ljubav je izdajnik naših odluka i kreposti. A Gordana ljubi princa više od svojeg života. To nije mogla sakriti, čak je jednom u slabom času sama to priznala. Možete je o tom upitati još danas. Ove je posljednje riječi izrekla tako uvjerljivo kao da ne slu ti Gordanin odlazak iz Budima. .. U borbi s bujicom što se digla iz dna đttife vojvoda ne može izreći riječ. Osjeća se kao na stratištu.

To sam vam htjela reći o Gordani, vašoj štićenici opet će ona ravnodušno. Hvala na trudu, vaše veličanstvo. Zatim promijeni glas i započne važno: Sad prelazim na drugu stvar koja je za mene mnogo važ nija. Ovaj preokret razgovora dolazi vojvodi kao spasenje da ispliva ispod vala na površinu i reče čvrstim glasom: - Slušam, vaše veličanstvo. - U vašoj odsutnosti dugo su me staleži uvjeravali da je Iva nova mladost u ovo doba prava nesreća za ovo kraljevstvo. I da nisu jako pogibeljna vremena, ne bih se bila dala maknuti od princa. Ovako sam prihvatila njihovo razlaganje i neću se više nikako maknuti. Sad sam, eto, uz Vladislava. Međutim, staleži žele da im i nadalje budem kraljica i zato su Vladislava obvezali da se sa mnom vjenča. Pričinila se kao da ne zna što je vojvoda o njoj rekao u crkvi Velike Gospe i priča kao da mu otkriva neku tajnu. - Hoće li Vladislav izvršiti uvjet? Ima li kraljica jamstvo? - Jučer su izaslanici sabora i vijeća službeno zaprosili moju ruku u Vladislavljevo ime. Vojvoda gleda iznenađen, pa onda zakima: Da. U tom slušaju nema više sumnje da će se vjenčati s vama, bude li izabran za kralja. Učinila se kao da je prečula tu primjedbu: Prema tome ja ću kraljevati. Međutim, ni on sam neće se ni časa protiviti da se vjenča sa mnom jer je još davno prije gubio srce za mnom. To će mi pružiti mogućnost da usrećim staleže ovog kraljevstva, da dijelim, dižem, uzvisujem, uzimam u budu ćnosti. I nastojat ću da svi oni koji su mi bili skloni budu za dovoljni. Vojvoda ne reče ništa niti bilo čime pokaže kako su ga se dojmile njezine riječi. Samo u očima ne može sakriti znatiželju kamo to Beatrica smjera. 18 - Vojvodo, s vama govori buduća kraljica, dakle, ona koja će prva odlučiti uz Vladislava. Vi znate da Vladislav ne poznaje ovdje ljude ni prilike. Ja ću ga upućivati i voditi, zadajem vam svoju kraljevsku riječ, što ja s vama ugovorim, Vladislav će po tvrditi, a kraljevsko vijeće dat će vam svoje jamstvo na ispunje nje ugovora. - Ugovor smo poništili, veličanstvo. - Onaj prijašnji što su ga gospoda sklopila s Ivanom. Ja želim da nas dvoje sklopimo novi ugovor. Hoćete li saslušati moje prijedloge? Dužnost mi je saslušati vaše veličanstvo. Kraljica se nasloni i započne: Otkako je umro vaš otac Nikola, bivši kralj Bosne, kralj Matija nije htio da Bosni dade novog kralja. Ona pričeka da promotri vojvodino držanje, ali on šuti i napeto sluša. Čim izaberu Vladislava, bosansku krunu želim položiti na glavu vitezu slavnog mača koji poznaje Bosnu i za njom, vječno žednog Turčina. Krunu želim položiti na glavu vitezu bojnog umi jeća, mudrosti i ugleda koji će moći da odolijeva turskim prova lama. Lovro Iločki ne trene okom, a Beatrica ga promatra, upitavši: Znate li, vojvodo, tko je taj vitez? - Ima ih mnogo, veličanstvo. - Odabrala sam vas, vojvodo. - Mene? Veličanstvo, je li to vaš izbor?

- Kad bi bio samo moj, znala bih svoju volju prenijeti u kraljevsko vijeće, u volju kralja Vladislava i sabora. Ali vaše se ime spominjalo u vijeću i među odličnim velikašima pa će svi ra dosno prihvatiti. Samo je na vama da prihvatite. Ako prihvatite ovaj ugovor, za nagradu vam nudim ruku svoje sestre Izabele. Po njoj ćete dobiti veliki miraz, ne samo u novcu nego i u slavi i moći. Vojvoda ničim ne odaje kako djeluju njezine riječi. Beatrica ipak zamjećuje kako njegova pažnja biva sve pomnija. S ovim brakom stupate, vojvodo, u srodstvo s kraljem napuljskim, vojvodom ferarskim, s vojvodom milanskim i dobi vate utjecaj na papinskom dvoru u Rimu po našem prijatelju kan celaru Roderigu Borgii. Time ste, vojvodo, preko noći postali naj slavniji i najmoćniji kralj Bosne. A princ Ivan? Što će biti s njim? Protiv njene volje bljesne joj licem radost. Njega ću priznati banom i vojvodom Hrvatske, a sabor ima pružiti sigurnost da će kralj Vladislav u cjelosti ispuniti ugo vor. Prije nego se provede izbor kralja Vladislava, staleži će ovaj naš ugovor prihvatiti i potvrditi. 2* 19 Vojvodin pogled je spušten, lice mirno, tijelo nepomično kao da razmišlja. To kraljicu iznenadi pa započne povjerljivo, prima-knuvši se: Hrabri vojvoda bit će mudar i prihvatiti da tako omogući kraljevstvu mir, a sebi sreću. Onda ga dugo promatra, promijeni glas i doda kao uzgred: Osim toga, obvezujem se svojom riječi da princu Ivanu ni kad neću dopustiti da se oženi Gordanom. Vi znate da svakom kra lju pripada pravo odlučiti o ženidbi velikaša svojeg kraljevstva. Još uvijek vojvoda šuti, ne diže pogled, već kao da tone u mislima. . Zar ste možda svoje srce već nekohiife"“poklonili, vojvodo, pa vam je teško? Ni na to pitanje vojvoda ne odgovara. To je ponuka da se brzo ispravi. Ako ste poklonili svoje srce, evo moje riječi: ne kanim se zbog toga na vas žaliti. Dobrovoljno odustajem od ponude da se oženite Izabelom i prepustim vam da učinite kraljicom Bosne ko ga sami želite. Ponovo mijenja glas i još povjerljivije nastavi: Neću se nikad protiviti da uzmete onu koju ljubite, bila koja mu drago. Iscrpivši sve svoje zalihe obećanja, promatra vojvodu s prikrivenim uzbuđenjem i čvrstim uvjerenjem da je uspjela. Dakle, vojvodo? Vaša šutnja dokazuje da prihvaćate? Probudivši ga iz misli, on digne pogled. - Moja šutnja je dokaz koliko tražim izražaja da zahvalim vašem veličanstvu na tolikoj milosti. - Pružila sam vam doista svu milost, punom pregršti. - Preobilno, veličanstvo. - Prema tome, prihvaćate? On polagano ustane, duboko se nakloni. - Vaše veličanstvo obasulo me odlikovanjem. - Znam koga sam počastila. - Ne, vaše veličanstvo to ne zna, jer ja tih milosti nisam zaslužio. - O tom prosuđujem samo ja, vojvodo. - Onda sudite i prosudite kako treba: vaših milosti, veli čanstvo, ne mogu primiti. Puna iznenađena i pitanja Beatrica gleda mladog vojvodu. - Odbijate moju ponudu?

- Drugačije ne može biti. - Sada mi pada na um: nije li mi kralj Matija jednom rekao da ste u njega zaprosili Gordanu? - Jesam. - Dakle, ljubite je? Vojvoda ne odgovara, već gleda kraljicu prodorno. 20 - Vaš mi pogled, vojvodo, i odveć jasno kaže da je tako. Odbijate moju ponudu jer mislite: ako Ivan bude kralj, neće se moći njome oženiti, vaši staleži neće dopustiti da razrješi brak s Biankom jer bi mu uzdrmalo prijestolje kad ga ne bi podupirao moćni saveznik njegov tast milanski vojvoda Ludoviko. Naprotiv. Bude li princ samo ban, lako mu je razriješiti brak i uzeti Gor danu. Odbijate bosansku krunu da spriječite Gordanin brak s princem Ivanom. Zato ga želite učiniti kraljem ovog kraljevstva ili, ako to ne uspijete, barem kraljem Bosne i onda mu je potrebna bogata vjerenica Bianka Sforza. Ali, vojvodo, vaše su žrtve sasvim uzaludne. Gordanino srce i riječ pripadaju princu Ivanu. Hoćete li to? Ona pripada Ivanu još više ako bude kralj čitavog kraljev stva nego samo bosanski kralj ili ban. - Veličanstvo, ja nisam podlac. - Vi ste luđak! vikne kraljica. I srdito ustane, pođe nekoliko koraka pa se opet vrati. - Da. Vi ste luđak kad odbijate krunu koju vam nudim. - Ja nosim krunu nad krunama. Nije od zlata i dragulja, nego sazdana od časti i poštenja i neću da je zamijenim nijednom drugom. - Lična čast je ures samo nas odabranih, koji smo pozvani vladati. Podanicima je jedini ures poslušnost. - Možda, veličanstvo, dolje u Napulju. - Da, to s ponosom potvrđujem. - A ja opet s ponosom naglašavam: kod nas bi se smatrao nečasnim svaki kralj koji bi iz svojih podanika pokušavao stvarati beščasne ljude kupujući njihovu vjeru kao robu. - Na koga nišani te ovim riječima? upita Beatrica. - Vaše veličanstvo pokušava od mene kupiti moje poštenje, pokušava kupiti podaničku sklonost. Zar vaše veličanstvo može zadovoljiti kupljena odanost? Ona plane, sipajući strelice svojim pogledom i riječima: Ne, ne može me zadovoljiti kupljena odanost, ja je ne moram kupiti. Imam vlast, mogu prisiliti svakoga, i vas, da sagne- te koljeno pred mojom voljom. Ona sve više blijedi, a on sve jače rumeni, ali oči su im pune plamena. Vojvoda malo podigne glas i odvrati: Vaše veličanstvo se kruto vara. Danas još ne posjedujete vlast, još niste zakonita kraljica ovog kraljevstva, a hoćete li to postati, o tome imaju odlučiti Hrvatska, i Slavonija, i Bosna, mo ji drugovi, i ja. Odgovor je razjari pa digne prijeteći glavu i uzvikne: - O tome ćemo odlučiti ja i moja sila. - I opet se kraljica ljuto vara. U Napulju može odlučivati sila, ali ovdje odlučuju zakoni, a oni nam pružaju pravo da sami odlučujemo o izboru svoga kralja. Sigurno vam je poznato da je većina vazda bila i ostaje uz Ivana Korvina. 21 - Bit će svi uz Vladislava. Doživjet ćete to, vojvodo, i teško okajati što ste odbili moju milost, a to znači ponudu kraljevskog vijeća. Tu sam ponudu s njima ugovorila.

- Naravno da veličanstvo nije moglo samo raspolagati tak vim ponudama. Međutim, svejedno tko nudi. Svakome odbijam. - Pazite, vojvodo, izlažete svoju glavu. - Za svoju čast i dobro domovine izložit ću je svakog dana i svakog časa. - Vi ste buntovnik. - Bunim se, kraljice, protiv toga da mi itko podnosi ponudu koja znači pljusku u čist obraz. .,"".;,.<•” - Ni riječi više klikne ona, dršćući od-ljutine. - Ipak jednu jedinu riječ, kraljice: molim da mi dopustite dozvati napuljskog princa Franceska jer od njega imam uzeti za dovoljštinu za nedjelo naneseno Gordani. - Možete ga naći u postelji bolesna od groznice. Takav se ne može pobiti. - Onda molim vaše veličanstvo neka mu isporuči da mi du guje teški dug i kad ozdravi, doći ću po isplatu. Još se jednom nakloni pa nestane kroz vrata. Kraljica je ostala kao ožežena munjom. Kad je pozvala vojvodu ni časa nije sumnjala da pred njom ne bi pokleknuo i ponizno primio ponuđenu kraljevsku čast u Bosni. Čvrsto je vjerovala da će već sutradan imati u svojoj ruci pobjedu i vlast nad princom Ivanom i svim njegovim pristašama i za koji dan dovršiti borbu. I taj vojvodin otklon udari kraljicu gotovo isto toliko koliko nekoć otklon Maksimilijana Njemačkog. Samo što je smatrala da joj je onu uvredu nanijela ravnopravna ličnost, a Lovro Iločki je njezin podanik kome će doskora biti gospodar. Cim je ostala sama u dvorani, pojave se iz druge odaje Ran-zano i Francesko. Dade im znak da se približe. Dođite i čujte što se desilo. Barbarin je odbio. Odbio kru nu, moju milost, iz moje ruke. I moju sestru. Srodstvo s mojom uzvišenom kraljevskom obitelji. Jeste li to ikada čuli? Može li se u to uopće vjerovati? Napuljci stoje kao ukopani od čuda i kraljičina poraza, a ona bjesni: - Luđak je to čije su misli kljaste, pojmovi sakati. - Drugo ne može biti reče Francesko. Zar si dopustila da ode iz tvoje odaje, sestro? Naš slavni otac to ne bi učinio. 22 Naš slavni otac kraljuje u Napulju, a ja zapravo još ne kraljujem u ovom barbarskom kraljevstvu. Zato ne mogu vojvodu gurnuti na stratište ni u tamnicu. Spustila se na ležaj i poduprla na svilene jastuke. - Neka kruto plati uvredu koju ti je nanio reče Francesko. - Prepoznaješ li aragonku koja mirno sluša uvredu, mirno podnosi tu bahatost? - To je zapravo prezir. - Zar da vojvoda prezire mene? - U tom je preziru sva odvratnost koju njegovi zemljaci os jećaju prema aragoncima. Tolika je njihova mržnja prema tebi i svima nama, Beatrice, da se vojvoda radije poigrao glavom nego, da iz tvoje ruke primi krunu. Dok oni raspravljaju, napuljski poslanik Ranzano šuti i razmišlja, kad ga Beatrica žestoko izazove: - A vi nemate riječi, Ranzano? - Veličanstvo, pravo čini kad traži uzrok koji je vojvodu sklonuo da odbije ponudu. U ovom je slučaju najvažnije: prozrijeti motiv koji je vojvodu ponukao da odbije tu velebnu ponudu. U prvi mah čovjek bi morao vjerovati da uistinu nije pri zdravoj pameti, ali on govori vrlo razborito. Sve je u redu u toj glavi. - Ali u njegovoj je duši kaljuža mržnje protiv aragonske vla sti, ništa drugo reče Francesko.

Ranzano se okrene Francesku: - Visosti, zar se iz mržnje odbija takav dar? - Mržnja je najjača sila. - Ipak, teško je vjerovati da je odbio krunu iz mržnje reče kraljica pa se duboko zamisli, a Francesko iznenađeno pita: - Ako nije mržnja, nije umobolnost, što je onda? Bea trica traži u mislima, Ranzano slegne ramenima pa čeka dok kraljica izreče svoje. Uskoro ona pogleda poslanika: U prvom času krvave ponude nisam mogla da o tom mi slim. Sad stvar poprima druge oblike. Njezin glas zvuči podmuklo. Sto misli kraljica? pita Ranzano, a Francesko se približi. Jedna se kraljičina obrva uzdigla i žmirka. Crte lica ukočile se od neke misli: Mora da su važne stvari, kad se odbacuje kruna i još k tome vjerenica koja se ljubi. Ponudila sam mu naposljetku i Gor- danu. Kraljica se zagleda u poslanikove oči bez trepavica i nastavlja kao sama sobom: - Dakle, vojvoda ima nešto dragocjenije od moje ponude, ili barem isto tako dragocjeno. - Ili sigurnije upadne Ranzano. - I draže od onoga što mu ja nudim. 23 što je to? nestrpljivo pita Francesko. Što je tako dragocjeno, sigurno i njemu drago zbog čega je mogao mirne duše odbiti krunu? Uvjerenje da će pobijediti odgovori poslanik. Kraljica polagano nastavi: - Kad se vojvoda nije htio sklonuti u sigurno zaklonište bosanske krune, znak je da su pristaše Ivana Korvina morali steći nerazrušivu sigurnost u svoju pobjedu. Da, to je jedino moguće, jedino vjerojatno, jedino logično. - Slažem se s vašim mišljenjem, kraljice pridruži se Ran zano. - Ako bi vojvodi pobjeda njegovih zemljaka donijela nešto draže od tvoje ponude? žesti se Francesko u povrijeđenoj taš tini. - čuj, Francesko, ako bi Ivan bio kralj čitavog kraljevstva, vojvoda bi ionako od njega dobio bosansku krunu. - Nema sumnje da mu je već obećao potvrdi poslanik. - A draže mu je primiti krunu od princa nego od mene, omražene aragonke. - Ali kruna iz tvoje ruke je sigurna, a prinčev izbor valja tek izvojštiti. Tko mu pak jamči za pobjedu? - Eto, u tom leži vojvodina sigurnost. Pruža mu jamstvo pobjede, nešto što je nama nepoznato, o čemu mi ne znamo, ne slutimo, a oni to posjeduju, imaju u ruci. - što bi to moglo biti? - Mnogo toga: dobra osnova, tajno postavljena zasjeda, mu dro smišljeni i svrstani plan u čiji uspjeh ne može biti sumnje. To je vojvodu sklonulo da onako mirno bez ikakva razmišljanja odbije moju ponudu. A poslanik potvrđuje kraljičine riječi: Žalim što protivniku ovog časa moram priznati moć: voj voda je mudar, miran i sređen, zna što hoće, što se može ili ne može i zato njegov otklon znači: protivnici imaju u rukama sve putove k pobjedi. Kraljičino bijelo lice je ledeno, beskrvno, mramorno.

Pod visokim bijelim čelom aragonske kraljice okupile se misli na zasjedanje, mirno, hladno. Um se raskrstio s plamenim srcem, punim mržnje, i traži, ispituje. - Što su mogli smisliti? Što poduzeti? Gdje tako sigurno utaboriti svoje nade? što im pruža sigurnost? I tko? - Teško je to prozrijeti, veličanstvo, odviše teško primi jeti Ranzano. - Idite Ranzano, kancelaru Filipcu i saopćite mu: vojvoda je otklonio moju ponudu. Recite neka čitav kraljevski dvor op koli uhodama. Neka se potrudi doznati što protivnici snuju. Neka dade slijediti njihove korake. Nekoga bismo morali prokrijumča- riti u dvor kog ne poznaju. Taj bi nam javljao sve što se tamo 24 zbiva. Ili neka Filipec pokuša nekoga podmititi čestitom svotom. Neka ne štedi moju mošnju. Protivnik snuje neku tešku zasjedu. - Od koje bi nas mogao zadesiti poraz. - Ranzano, u mojoj prisutnosti neka više ne padne ova riječ. - Prokletnik koji je danas izišao odavde uzdignute glave mo ra je položiti pred vaše noge, veličanstvo. - Podnoškom će mi biti, rekoh. Idite, Ranzano, neka Filipec odmah odredi. I poslanik posluša pa se uputi u kancelarovu palaču. Pred egerskom palačom čekala su hrvatska gospoda vojvodu Iločkoga da iziđe od kraljice. Kad su ga spazili, svakome se činilo da ostavlja palaču u teškom uzbuđenju. I ne reče ništa, baci se u sedlo i samo mahne rukom da ga slijede. Svi zajedno vraćaju se u dvor. Vojvoda gleda preda se u tamnu noć. Osjeća se kao da ga je kraljica napojila otrovom i boli ga u duši i u srcu. Od svega što mu je govorila, od svih ponuda kojima ga je izbičevala, od svega toga on ovog časa ne pamti ništa. Sve se to potopilo. Nad kaljužom koju mu je ona otkrila lebdi samo nekoliko riječi. "Princu pripada Gordanino srce i riječ". Njezino srce. Ono kojem se nadao on, o kojem mu je ona govorila prije godinu dana u domovini. I riječ je zadala princu da će biti njegova i bez blagoslova pred oltarom "Ona, tako čista i tako ponosna, tako časna, u kreposti velika, nepokolebljiva. Ona, utjelovljena muška snaga i djevojački ponos, ona bi se predala bez blagoslova pred oltarom? To ne može biti, ne smije, jer više ne bi bilo sunca ni svjetlosti na ovom svijetu." I jaše kroz noć, a oko njega drugovi. Onda mu se misli ukoče: "Sin, nezakoniti sin. Velika ljubav!" Sin, njezin sin. "Junak. Onaj junak o kojem je tako odlučno govorila u predvečerje pred odlazak prinčeve majke. Junak koji je izazvao njeno oduševljenje, zbog kojeg su sijale njezine oči. Toga je junaka bacila princu kao izazov da prihvati našu osnovu, samo talcav junak može biti otac njezinu sinu." "Kao da je htjela reći: uprite se, pripast ću onome koji mi oslobodi domovinu!" Dok misli o tome, rađaju se u njemu prve sjene ljubomore prema Ivanu. Nešto pada u njegovu dušu kao jesenska magla što se polako pretvara u oblak. Guši se u tmastim parama i otimlje: 25 I "Ne! Ne. Nikad svojem srcu neću dopustiti da se u nj uvuče otrov ljubomore. Zato mi je Beatrica pokazala ono nesretno proročanstvo, samo zato da iz njega iscijedi nekoliko kapi otrova ljubomore u moju dušu. Zna ona da ljubomora rađa mržnju što razara sve dobrote. Nikad neću pasti u taj kal. Gordana bi me zbog toga prezrela. I ja bih se sam prokleo."

I sam smiruje oluju: "Je li obećala svoju ljubav i srce princu?" "To jedino ne može shvatiti. Možda mu je rekla da ga ne ozlovolji na putu kojim smo ga poveli, da ne sustane i da nas ne ostavi." ji* "A je li uistinu rekla tako kao što mf”lro saopćuje kraljica? Nije li Beatrica štogod iskrivila?" Stigao je u dvor, a da nije našao ni rješenje, ni mir, ni olakšanje, samo mu se bol slegla na dno srca kao kruti mraz. "Da je barem Gordana još ovdje. Mogao bi s njom progovoriti da mi kaže istinu, makar kako teška bila!" Vojvoda sjaše s konja pred kraljevskom palačom. Od kraljice do ovog dvora prošao je težak put mučilišta, ali se očistio svake ljubomore, odagnao sve sjene mržnje što su pale u dušu, pročistio se svake rugobe, oslobodio nemani što je već pokušala da gurne glavu preko praga njegova srca. I pođe ravno s gospodom u kraljevske urede. Tu im potanko ispripovijedi o ponudi koju je primio od Bea-trice, ne spomenuvši ništa o Gordani i o princu. Jedino im razotkrije da je odbio kraljičinu ponudu i kako je otišao. Gospoda su uzviknula: - Na glavi Lovre Iločkoga izdajnička kruna! - Drske li uvrede od te ponude! - Sad je aragonka čula tko su Hrvati. Ali ponuda koju je kraljica stavila znak je da nas se boje veselo usklikne knez Bernardin. Ponuda dokazuje da smo im opasni i prijetimo njihovim utvrdama. Jaki protivnik ne nudi ništa. Dok su oni u riječi, ulaze u sobu dva dvoranina izaslana da paze oko gradskih zidina da se brinu da nitko od Filipčevih i kraljičinih uhoda ne dođe u blizinu kraljevskog dvora. Kad dvorani uniđu, vojvoda ih stade ispitivati: - Dakle, kako je vani? - Vaše vojvodstvo, svuda mir i tišina. - Niste nigdje nikoga zamijetili? - Nadaleko i naširoko nikoga. A nije ni moguće da se pri bliži. Naši vojnici zaokružili su nadaleko čitav dvor. Kroz taj obruč ne može proći ni duh protivničkih uhoda. - Znak da ste čestito izveli zapovijed. A iz grada nema ni kakvih vijesti? - Moj drug bio je u gradu i pokaže na drugog dvoranina u seljačkom odijelu koji odmah istupi. 26 - Vaša vojvodska milosti, u blizini stare palače, što pripada biskupu egerskome, zapazio sam gospodina Batorija s nekom če tom, švi su oboružani. - Nisi doznao što tamo rade? - Razgovarao sam onako s momcima. Kad su vidjeli da nosim seljačku haljinu, govorili su sa mnom bez straha. - Dakle, što su rekli? - Vele da ih je gospodin Batori dobro platio. A i mora jer ih kani voditi u borbu s vama, vojvodo. - Gle nasmiješi se vojvoda i pogleda gospodu što stoje oko njega i slušaju. Dakle, ipak se sprema na borbu. Onda se opet okrene dvoranima: - Što su još govorili? - Kažu da je njegova vojvodska milost poslala kraljevskom vijeću svoje poslanike pa raspravljaju, ali četovođa gospodina Ba torija tvrdi da se neće pomiriti, nego će izbiti krvavi boj. Zatim je još rekao kako gospoda Ugri okupljaju čete i plaćaju suhim

zlatom, napuljskim i venecijanskim, jer će biti teškog boja s nama. - A nisi čuo kad će izbiti boj? - Pitao sam ih: a kada će to biti. Na to oni rekoše da ne zna ju, ali tako skoro neće, jer gospodin Batori treba barem osam ili deset dana dok skupi čete koje bi mogle da se ogledaju s voj vodinim četama. Tih je junaka, vele oni, mnogo, a kad uzmu u ruke mač, kao da im đavo pomaže. Još su mi rekli da će boj iz biti negdje ispod Budima, jer se vojvoda sigurno neće utaboriti u dvoru. To je sve što sam doznao. - Baš toliko koliko mi treba reče vojvoda, pohvali čovje ka i otpusti ga. Tada odmah sjedne sa svojim drugovima da raspravlja. - Dakle, sve je u najboljem redu uzima riječ knez Fran- kopan. - Oni tek okupljaju čete i trebaju osam do deset dana vre mena. - Bit će da su zato prihvatili pregovore da se uzmognu spre miti za boj. - A kažu da je pregovore predložio sam Bakač saopći vojvoda. - Tko bi shvatio reče knez. Cas se čini da je s nama, čas opet da je s njima, a sad njeguje svoju bolest. Ako i on nije obolio onako kao potpalatin, kad je htio odgoditi sabor. - O Bakaču danas ne vodimo računa. Vidjet ćemo uz koga će biti kad okrunimo princa Ivana. - Ako mu ponudimo unosnih časti, Bakač ide s nama kroz vatru i vodu. - Da, gospođine kneže potvrdi vojvoda Iločki svi smo svjesni pohlepe biskupa Bakača za novcem, ali opet ne smijemo smetnuti s uma da tome poroku nasuprot stoji Bakačev veliki um. 27 Sam Varadi upozorio me neka Bakača pridobijem za sebe i baš zato mi ćemo ga obvezati. Evo kako: kad stignemo u Zagreb, smjesta ćemo okruniti našeg kralja. Pošto on položi prisegu, odaslat ćemo svoje glasnike u Budim gospodi od kraljevskog vijeća s porukom da su naše namjere miroljubive. Spremni smo na pomirbu ako oni priznaju Ivana za kralja čitavog kraljevstva. U našem izaslanstvu za te pregovore mora biti Bakač. Stoga sam ovlastio biskupa Varadija da mu to saopći kad naš glasnik stigne s viješću 0 kraljevoj krunidbi. - Nismo li odlučili Varadija poslati u Milano po Ivanovu nevjestu Bianku? - Krenut će onog dana kad naši zastupnici budu ovdje pre govarali s vijećem o priznavanju kralja Ivana. Varadi je nepo kolebljivo vjeran princu, a do Milana ne može stići kleveta kojom su obasuli Varadija. Tamo neće ni vjerovati da je šenuo umom, kad s njima pregovara, jednom riječi: Varadi će nam poslužiti u Milanu gdje uživa veliki ugled, a Bakač ovdje. - Sasvim se slažemo, gospodine vojvodo odobrava knez, a s njim i ostali. - Sve to zadržat će Varadi u najvećoj tajnosti, dok mu ne stigne glas o našem sretnom dolasku u Zagreb i o krunidbi. - Beatrica će siktati poput zmije kad dozna. - Baš zato poslat ćemo naše poslanstvo i k njoj da je umire 1 zajamče dostojan postupak na dvoru kralja Ivana. - Ja bih joj putove posuo grimizom i zlatnicima kad bi osta vila zemlju primjećuje opet Frankopan. - Biskup Varadi je istog mnjenja. Beatrica nikad neće pre stati sa svojim spletkama. I kad Ugri priznaju Ivana, mi ćemo Beatricu sklonuti da uz otpravninu napusti kraljevstvo. 0 tom će

Varadi govoriti s milanskim vojvodom da on podupre naš plan već zbog toga što bi Beatrica ogorčavala dane Bianki i ugrožavala Ivanovo vladanje. - Dakle, to je u potpunom redu. Sad još jedino preostaje da sretno umaknemo iz Budima. - Pobrinuli smo se da ne budemo viđeni ni opaženi. Čitav dvor okružili su naši vojnici i dvorani koji uhode svaku neprija teljsku kretnju. Upravo čekamo njihov izvještaj. - Samo da neprijatelj ne dozna za naš bijeg prije reda primijeti slavonski ban. - Tu morate pomoći i vi. Sve ovisi, gospodo, o vama, tj. o njima koji ostaju ovdje da pregovaraju s Vladislavljevim pri stašama. - Spremni smo, gospodine vojvodo naglasi knez žr tvovati i svoje živote. - Tražimo samo vašu lukavost i miran duh. Nama je po trebno da odugovlačite pregovore barem šest dana. Za to vrijeme mi ćemo odmaknuti daleko i protivnik nas ne može dostići. 28 Dobro. Pregovaiat ćemo do šestoga srpnja. Naša je stvar da razgovor oduljimo. šest dana putovat ćemo najhitnije u domovinu, šesti dan vi ćete dobiti svaki sporazum i noću pohititi najbržim konjima za nama. A protivnik će ovih šest dana misliti da je princ na dvoru. - Već sam odredio kaštelanu i pažu Stjepku kako će zava rati gospodu ako bi tko od njih došao u dvor i htio govoriti s princem i sa mnom. Važno je, gospodo, da podnosite svaku njiho- hovu nepravdu jer će oni možda nastojati da se s vama posvade i prekinu pregovore. - Raspravljat ćemo tiho, mirno, nadugo i naširoko kao u svetom sinodu. - Moramo dobiti na vremenu. Ovih šest dana pregovora zna če siguran uspjeh, gospodo naglašava vojvoda. - Imat ćemo šest dana vremena, gospodine vojvodo. Ne bojte se. - To je sve što tražim od vas. - Evo ruke. šest dana zabavljat ćemo Vladislavljeve pristaše obećavaju prior Berislavić, ban Derenčin i biskup Ernušt. - A sad se približio čas našeg rastanka. Već dolazi gospodin Mladen Berislavić u putnoj opremi. Svi okrenuše glave k mladom dvorskom meštru koji je ušao u sobu u putnom odijelu. - Možemo li krenuti na put? upita vojvoda. - Sve je u potpunom miru. Čitav Budim spava. Naši vojnici su na straži. Nitko nas ne može opaziti. Vojvoda, biskupi, velikaši i plemići oproste se sa svojim izaslanicima koji su preuzeli zadaću da pokrivaju bijeg. Onda svi odoše k princu da mu najave kako je sve spremno. Sat kasnije svi su sišli u dvorište. Tamo čekaju natovarena kola. Oko njih momci u seljačkim odijelima. Vojvoda tumači princu zašto je dvorane i momke odjenuo u seljačka odijela i onda pita preodjevene mladiće: - Oružje ste sakrili? - Pod haljetke i u hlače. Dobro. Budite mirni i oprezni. Berislavić dade znak za polazak. Jašući uz princa, vojvoda prvi izlazi iz dvora. Za njim polako kreće povorka s kolima natovarenim dragocjenostima i kraljevskom krunom. Zaštićuje ih gusta tmina i kraljevski vojnici što su zapremili čitav prostor daleko ispod zidina.

Silaze nizbrdo. Vojvoda s princem, Damirom, biskupima, velikašima, banovima, braćom Berislavićima i plemićima. Kraljevski vojnici ostaju neprestano u pozadini, a onda se vrate k dvoru. Povorka stigne na cestu i već kreće iz grada. 29 Kola škripe pod teškim teretom. Navrh kola natovarena je roba pokrivena gunjevima. Neki ljudi izlaze iz grmlja i pitaju one u povorci: - Tko ste vi? - Seljaci smo odvraća jedan glas. - A što vozite? - Trgovcima vozimo robu s današnjeg sajma. Mladen Berislavić sluša, čeka, nitko ne odgovara. Ljudi koji su izašli iz grmlja opet se izgube. - Što mislite, Berislaviću? Tko su oni? tiho upita dvo- ranin. - Zacijelo su uhode gospodina Batorija. - Dobro da su gospoda odjahala poprečnim putem. - Sastat ćemo se u blizini prve stanice gdje naše čekaju ostali. - A što biste učinili da su nam pregledali kola? - Uhvatio bih i svezao. Ali bolje je ovako neopaženo. Voj voda mi je dao nalog neka nikoga ne diram ako ne diraju nas. I povorka ide dalje cestom, opasanom s obje strane šumom. Već je daleko od Budima. Ne susreću nikoga. Prije ponoći stigoše na urečeno mjesto. Tu ih dočekaju ostali plemići što su se utaborili u šumi sa svojim četama i onda se svi svrstaju u povorku pa kreću prema jugu. Dana tridesetog lipnja krene vojvoda Iločki s osam tisuća ljudi, Ivanom Korvinom i kraljevskom krunom da ga okruni u Hrvatskoj. PROTIVNICI PREGOVARAJU Drugog dana pošli su iz dvora vojvodini izaslanici u grad, li palaču Petra Gereba. Nastavljala su se vijećanja, iznosili prijedlozi i protuprijedlozi. To je trajalo do podne. A onda se gospoda raziđoše da opet sutradan nastave. Sve je u gradu bilo mirno i čekali su se rezultati pregovora s pristašama Ivana Korvina. Nitko nije slutio da su oni odmakli iz kraljevskog dvora. Nije bilo nikakva znaka koji bi otkrio bijeg. Poslije podne toga dana biskup Filipec dugo je boravio kod kraljice, a zatim se uputio Petru Gerebu. Vojvodini su pouzdanici već otišli u dvor, dok su izaslanici vijeća još na okupu. Biskup Filipec sjedne i smiješi se: Nisam danas mogao prisustvovati pregovorima. Kako smo daleko napredovali? Gereb pogladi svoju tamnu bradu i slegne ramenima: - Daleko baš nismo. Ipak, nadam se da ćemo za nekoliko dana biti na cilju. - Očekujete da će vojvoda napustiti princa Ivana? - Zašto bi inače pregovarao s nama? Čemu bi slao svoje ljude? - Pregovore nije ponudio on, nego mi po savjetu biskupa Bakača. Okolnost što oni s nama pregovaraju, nikako nije dokaz njihove popustljivosti. - Vaša prečasnost zamjera biskupu Bakaču što nam je pred ložio pregovore. Ja držim da je njegov savjet vrlo dobar i pa metan. Rasprave mogu sve popraviti. - Mogu samo otegnuti izbor koji ćemo ionako obaviti bez njih ako ne odustanu od Ivana Korvina. - Već smo davno s tim nacistu: bez njih ne možemo birati

kralja. Naravno, ako vojvoda sa svojima ne pristane uz Vladislava, naći ćemo nekoga tko će u ime juga prisustvovati izboru. Tako je to u našim zakonima i toga se moramo držati. - Lijepo je što se tako točno držite zakona i poštujete gos podu na jugu, ali kraljica je vrlo nestrpljiva. - Recite joj da se drugačije ne može. Pregovarat ćemo s njima barem još četiri-pet dana. - To nije potrebno, velemožni gospodine. - Čitavo je vijeće u tom složno, mi se s protivnikom mora mo porazgovoriti, možda ga ipak pridobijemo. I ne zaboravite da su izaslanici protivnika ugledni i poštovani ljudi i dok god imaju što da kažu, moramo ih slušati. Zar mislite da se uglednom knezu Frankopanu ili prioru vranskom, Berislaviću ili banu Derenčinu može bez daljnjega navijestiti: dosta nam je vaših govora? To bi značilo povrijediti njihov stalež koji je i naš. Ostali prisutni članovi kraljevskog vijeća tako živo prista-doše uz Petra Gereba da se Filipec osjetio poraženim. Ne obazirući se na njihove primjedbe, biskup Filipec podupre glavu i zaokruži pogledom gospodu: A što biste rekli, kad bih vam javio da je kraljica poku šala sklonuti vojvodu Iločkoga neka ostavi princa i pristupi k nama, a zauzvrat mu je ponudila bosansku krunu? Svi su raskolačili oči: - A on? što je rekao? - Ukratko: odbio je krunu i kraljičinu milost. Malo su časa svi šutjeli. Zatim će Petar Gereb, slegnuvši ramenima: - Lako je vojvodi odbijati krunu. Bogat je, moćan i ugledan. A možda se nada da će krunu primiti i od princa. - A ja bih rekao naglasi Filipec da je vojvoda odbio krunu jer je siguran u pobjedu. A kako nije lud, mora nešto imati u ruci na što oslanja svoju sigurnost. - - 30 31 To saopćenje nije promašilo dojam. Neka potištenost ulazi u sve njih. Razmišljaju, ali se ne domišljaju što bi to mogao snovati vojvoda. Nije lako pogoditi što se tu kuje i ne bih mogao naslutiti što je vojvodu moglo sklonuti da odbije ponudu. Nije to mala stvar: bosanska kruna. Tu se radi o zasjedi. Mato Gereb, mlađi Petrov brat, uzme razjašnjavati: A tko zna je li baš tako. Oni dolje s juga niti su naše krvi niti našeg plemena. Drugi je to narod i druga ćud. Učenjaci Bonfini i Galeoti mnogo su puta s kraljem Matijom raspravljali o tim Hrvatima tamo preko Drave. I kralj Matija je mnogo puta rekao da su ljudi od riječi i pobožni pa im je prisega, koju su dali kralju, sveta. Stariji Gereb plane na mlađeg brata: A nama valjda nije sveta? Kakve su to glupe riječi. Prestani o tom. Zatim se Petar okrene zamišljenom biskupu Filipcu: - Na što zapravo vojvoda može računati? Na svoje čete! I mi imamo vojnika. - Ali on ih ima još više na jugu i oni će osvanuti, a princ je još uvijek baštinik crne čete svojeg oca. - Zar niste rekli da ste tu vojsku odlučili odmamiti k nama? Mislim da ste već poslali svoje pouzdanike da pregovaraju sa četom.

- Čvrsto se nadam dolasku crnih oklopnika. - Zašto se onda bojite što je vojvoda otklonio bosansku krunu? Mlad je, nepromišljen i suviše gizdav, a možda i mrzi kraljicu pa neće da štogod primi od nje. - Da možda pregovore dovršimo? To je i kraljičina želja. - Odredili smo sastanak s vojvodom Iločkim za šestoga srp nja. - Tko je postavio taj rok? pita biskup, a Petar Gereb odvraća: Vojvodini izaslanici. A mi smo to prihvatili objeručke. Ne prihvate li naše prijedloge, stječemo vremena da naoružamo naše ljude, a dotle će stići i crna četa. Bez nje ne možemo pobi jediti nikoga, u to sam čvrsto uvjeren i zato nikako neću da se pregovori prekinu prije nego što vidim svu našu vojnu snagu na okupu. Drugačije se ne upuštam u borbu. Vidio sam dosta bojeva za života kralja Matije i znam što mi je činiti da svladam nepri jatelja. Razložite to kraljici i ona će sama uvidjeti da se druga čije ne može. Kancelar razmisli i bude mu razumijito i prihvatljivo što govori Petar. Znajući njegovu vojnu spremu, on se potpuno suglasi: Razloge što ih je spomenuo velemožni gospodin Petar Ge reb moram i ja usvojiti jer su razboriti i stvarni. Dakle, do šestog 32 srpnja neka gospoda raspravljaju, a ja ću kraljicu umiriti i uvjeriti da mora tako biti. Filipec se oprosti s njima i ode u svoju palaču. Odmah nakon toga posjetio je Petar Gereb biskupa Bakača koji je još uvijek ležao, tobože, bolestan. Priopćio mu je sve što je čuo od Filipca i zatražio savjet. Bakač bez razmišljanja prihvati riječ: Dobro ste učinili, velemožni gospodine. Ako vam protivnik nudi vremena do šestoga, to je gotova blagodat da skupite sve svoje oružane sile. Ako je pak vojvoda otklonio bosansku krunu, u tom ne nalazim nikakav naročit znak. Hrvatska je teško ugro žena od Turaka i svi će Hrvati tog časa zaboraviti svoje lične koristi da sačuvaju svoju zemlju od pustošenja neprijatelja. Kad im prijeti takva pogibelj, uvijek su jednodušni i zato neće na pustiti princa, u kojemu nalaze zaštitni bedem, niti za bosansku krunu. Kad je Baka! ostao sam, dugo je razmišljao. Bela Ferenci nekoliko je puta ulazio i izlazio, a da ga ujak nije oslovio. Naposljetku ga ipak pita zašto je dolazio Petar Gereb. - Tražio je u meni umirenje jer, kako vidim, gospoda od vijeća osjećaju strah da bi princ mogao pobijediti. Prema tome, još ću dvije sedmice biti prisiljen da bolujem. Prije toga neće se riješiti sudbina prijestolja. - Kako će sve to završiti? - Sad to ovisi samo o vojvodi Iločkome. On ima xu ruci rje šenje. On ne popušta, dakle, nada se pobijediti i sve mi nešto kazuje da ga nada neće prevariti. Već je prošao i drugi dan kako je vojvoda Iločki s Ivanom Korvinom kriomice ostavio kraljevski budimski dvor. I toga su dana vojvodini izaslanici raspravljali s izaslanicima kraljevskog vijeća i opet se zadovoljni vratili u dvor. Sveopća napetost je popustila pa se mirno pratilo što će donijeti pregovori obaju protivnika. A kako se znalo da je rok urečen za šestog srpnja, svi su znatiželjno čekali. Samo u egerskoj palači nije se čekalo, čitav dan drugog srpnja izlazio je i ulazio kraljici biskup Filipec, a poslije podne poslao je svojeg tajnika u kraljevski dvor.

Otvorili su mu vrata gradskih zidina i on uđe u prvo dvorište, Istrči mu u susret paž Stjepko. Sigurno vaša milost želi govoriti s princom ili gospodinom vojvodom? Oni su danas rano u zoru izjahali u lov i vratit će se vrlo kasno. 33 3 CORDANA iv - Ne, nisam kanio govoriti s njima, nego imam isporučiti gospodi izaslanicima molbu prečasnog gospodina Filipca. On želi još danas govoriti s njima. Možda bi se potrudili u njegovu palaču. - Odmah ću vašem gospodstvu javiti odgovor. Hitrim skokom otrči paž dok su drugi dvorani uveli Filipceva tajnika u zgradu prvog dvorišta. Tu mu ponude stolicu u maloj dvorani da tamo dočeka odgovor. Nisu se maknuli od njega da ne bi pokušao razgovarati s kojim slugom i lukavo izmamio od njih tajnu prinčeva odlaska. Stjepko se brzo vrati s porukom da gospoda izaslanici primaju poziv gospodina kancelara i odmah će stići u njegovu palaču. S tom porukom kancelarov se tajnik u Stjepkovoj pratnji uputi k izlazu iz dvora i pohiti gospodaru. Uskoro prior vranski i knez Bernardin, ban Derenčin i biskup Ernušt krenuše u kuću biskupa Filipca. A u egerskoj palači kraljica Beatrica sjedi u naslonjaču i razmišlja, stvara osnove i raspravlja sa svojim pouzdanikom Ranzanom. Prevrće sa svih strana svoje i njegove misli. Lukavi Napuljac vlada se povučeno i suzdržljivo, umije namjestiti svoje savjete i nametnuti ih kraljici neopaženo da ih ova smatra svojima. Naposljetku primjećuje poniznim tonom: - Veličanstvo izgleda izmučeno, odviše je danas raspravljalo. Ne bi bio naodmet kratak odmor. - Nema odmora dok ne proglase novog kralja. - Ipak je to golemi napor za vaše veličanstvo. - Beskrajan napor u krčenju putova do mojeg mjesta na prijestolje. Bože moj, kako bi to u Napulju bilo lako. Moj djed Alfonzo I zauzeo je napuljsko prijestolje, pobivši sve koji su mu stajali na putu. A u ovom barbarskom kraljevstvu okupljaju se neki staleži, prosvjeduju, biraju kralja po miloj volji. Tko bi se u Napulju usudio reći: neću. U ovom kraljevstvu Bog slabo mari za dostojanstvo vladara. Odmah zatim Beatrica pogleda na sat. - Dugo nema biskupa Filipca. - Kad tako dugo izostaje, onda je uspio izvršiti zapovijed vašeg veličanstva. - Uspio? Kao da bi bila potrebna kakva naročita borba kupiti nekoliko prekodravske čeljadi. Evo, veličanstvo, grof Enriko vodi biskupa Filipca upozori Ranzano pa se povuče u pozadinu. Kraljica se okrene k biskupu: Dakle, govorili ste s vojvodinim izaslanicima? 34 - Dao sam ili pozvati iz kraljevskog dvora preko svojeg tajnika. - Vaš tajnik nije vidio princa? - On je s vojvodom izjahao u lov. Naborano lice napuljskog poslanika ispuni se čuđenjem, pogledavši biskupa, pa opet kraljicu, i onda naročito naglasi: - Neprispodobiva drskost odlaziti u lov u ovako važnom i odlučnom času. Opet dokaz da su potpuno sigurni. - Jutros, dok su odlazili u lov, pratila ih je sigurnost ali kad se večeras vojvoda i princ vrate u dvor, naći će razorene

nade. Vojvodini su izaslanici potpisali naše uvjete i time smo vojvodu i princa izigrali. Dajte mi, biskupe, ugovor. Dugoljasta kancelarova glava čudno se nakrivi. U držanju mu je neka nesigurnost. Veličanstvo, vrlo sam nesretan što vam ne donosim ono što ste očekivali. Ona ga gleda, istražujući: - Kako? Vojvodini me izaslanici iznuđuju? Nije im dovoljno ono što ste im obećali. A rekla sam vam: pristanite na sve što traže, jer kad ovi ljudi potpišu naš ugovor, ne mogu ga oporeći ni vojvoda ni princ. Izaslanici su u njihovo ime odustali od izbora, a za takvu divnu zasjedu mogli ste im bez pitanja dati što su tražili. - Baš u tom je zlo, veličanstvo, što nisu tražili ništa. - Valjda nisu dobrovoljno izdali drugove? - Ne, veličanstvo. Vojvodini izaslanici dođoše u moju palaču kako sam ih zvao. Tamo sam im ponudio dukate i časti na vašem dvoru ako u vojvodino ime potpišu da princ odustaje od kandida ture. - Ali to već znamo, što su kazali na to? - Odbili su. - Rekoh malo prije: niste im dovoljno ponudili. Morali ste udvostručiti cijenu. - Nisam dospio. Svi su navalili na me, vičući da sam ih uvrijedio. - Cime biste ih uvrijedili? - Što sam predmnijevao da bi oni mogli dati svoj potpis i tako izdati svoje drugove i zadanu riječ. U njezinom se licu odrazi duboko zaprepaštenje a zatim zgražanje. - Jeste li dobro razumjeli što su govorili? - Posve dobro, veličanstvo, jer na kraju su počeli uzvikivati kako ih ničim nećemo navesti da budu izdajnici roda kojemu pripadaju. - Izdajom nazivaju kad vladar od njih traži da mu se pre daju? I još hoće da ih plati? 3* 35 - Još rekoše da me samo moje uzvišeno zvanje štiti od od mazde za uvredu. - Uvreda je kad kraljica pristupa k njima i nudi im plaću za neki čin? Time sam samo njihovoj ništetnosti darovala vri jednost. - Ipak oni to smatraju uvredom i odbili su. - Tko su ti što odbijaju moju ponudu? - Ljudi od velikog ugleda: knez Bernardin Frankopan, prior vranski Berislavić, ban Imbro Derenčin i biskup Ernušt. - Banovi, knezovi, priori koji nisu naučili procijeniti vrijed nost kraljeve ponude. Zar su barbari ovdj?.; šenuli umom? što velite vi, Ranzano? - Ponajprije moram ispraviti što sam prije nepravedno spo čitnuo vojvodi i princu: da je bila drskost otići u lov u tako oz biljnom času- S potpunim se pravom mogu zabavljati kad iza njih stoje izaslanici koji ne primaju ni kraljevsko mito. Ni druga moja primjedba nije nova. Opetujem ono što sam rekao one večeri vašem veličanstvu kad je vojvoda odlazio, odbivši bosansku kru nu: naš protivnik sjedi na jakoj tvrđavi neke svoje nepoznate nam osnove koja mu pruža potpunu sigurnost u pobjedu. Kraljičine duge trepavice nervozno trepću, a glatko bijelo čelo nabora se. časak razmišlja i pogleda biskupa Filipca: - Vjerujete li vi u to, gospodine biskupe? - Nemam, na žalost, nikakvih motiva da gospodina napulj- skog poslanika opovrgavam, ali isto tako nemam razloga da nje

govo mišljenje opravdam. - Dopustite da razjasnim uzme riječ Ranzano. Vojvoda je odbio bosansku krunu, a njegovi izaslanici odbijaju i čast i blago. Kako ih ne smatram ludim, to je kao na dlanu: njihovi planovi nesumnjivo vode k pobjedi princa Ivana. - Kako se ponašaju izaslanici na pregovorima? upita kraljica Filipca. - Vrlo mirno, uvjerljivo i samosvjesno. - I to mora imati naročite motive upadne Ranzano, a Filipec potvrdi: - Posve sam vašeg mišljenja. Kraljica iznenada ustane: - Pa dobro. Ne gubimo vrijeme. Moramo što prije izabrati kralja. Ne časimo. - Ugovorili smo, veličanstvo, sporazumno da ćemo pregova rati do šestog srpnja. - Protivnik mora potpisati ugovor koji smo već jednom sklopili s princem. - A ako ne potpiše? - Odlučit će oružje. 36 - Uvjereni ste da će potpisati? - Ne, veličanstvo, daleko od toga uvjerenja. - ćemu, dakle, ovi pregovori? - Pregovore je prihvatilo vijeće na prijedlog biskupa Bakača, a ja sam bio prisiljen pristati jer Petar Gereb želi da se uklonimo oružanom sukobu i nada se uspjehu od tih pregovora. - Snaga Petrova uma bila je vazda u njegovoj naročito nje govanoj bradi. - Veličanstvo, već davno teško snosim posljedice njegove slabe nadarenosti, a u tom se s njim dostojno takmiče i ostali ve likaši u vijeću. - Gospodine biskupe, punom pregršti sipam novac za Vladi- slavljev izbor i zato neću više gledati skrštenih ruku nesposobnost ovog vijeća. Ono je svojim neprestanim pogreškama skrivilo da sam zapravo opkoljena hrvatskom hordom koja mi zatvara put na prijestolje i još me pri tom vrijeđa, odbijajući časti koje im iska zujem svojim ponudama i sva moja nastojanja preziru besprimjer nom tvrdoglavošću. - Veličanstvo pravo prosuđuje: nisam vidio premca takvoj tvrdoglavosti. - A ja vam velim: bit će mekši od rastopljenog voska. - Ako veličanstvo uzme u svoje ruke borbu, ne obazirući se na gospodu iz vijeća. - Vijeće je nesposobno i, evo, ja preuzimam vodstvo uz vašu pomoć, gospodine biskupe. - Sav se predajem mudrom upravljanju svoje kraljice. - Dakle, rekoste da je ugovoreno pregovarati do šestog srp nja? - I obje su stranke jedna drugoj na to zadale riječ. - Sutra je treći srpanj. Morali bi, dakle, pregovarati još tri dana? - Prema ugovoru obiju stranaka, veličanstvo. - A vi ćete najaviti vijeću: kraljica prekida pregovore jer protivniku ne želi pružiti vremena da ova tri dana izvede bilo kakvu zasjedu sebi u korist. To zabrine Filipca: - Veličanstvo, Petar Gereb mi je dokazao da mu otezanje pregovora do šestog pruža mogućnost da sabere sve svoje vojne

sile. - Govorila sam s Batorijem i Rozgonijem. Obojica su od mah spremni na borbu ako je potrebno. - Moram priznati Petru Gerebu mnogo veću spremu u boj nim poslovima. Bude li se protivio, poslat ću ga vašem veličanstvu. - Naravno da se Petar Gereb u to bolje razumije, ali ako su čete na okupu, boj može započeti. - Baš to je neprilika što se ne može ustvrditi da su čete na okupu. 37 - Do sutra svakako očekujem crnu četu kralja Matije. Uvje rena sam da će se odazvati kraljici i ostaviti princa. - Glavni četovođa Blaž prisegao je kralju Matiji da će slu žiti samo zapovijedi princa Ivana, dakle, neće biti tako. - To znači da mi valja nešto dublje prisegnuti u moju mošnju. Međutim, vi ste tome Blažu poslali svojeg glasnika i novaca? - Po nalogu vašeg veličanstva otputovao je glasnik još dva- desetosmog, dakle, morao sam primiti neku vijest, dli dosad ništa. - Onda su prinčevi ljudi putem sreli vašeg čovjeka i podmi tili ga? -.”.i”(tm) - To bi bilo nemoguće. Poslao sam crnoj četi svojeg zem ljaka i rođaka Ivanušu. Ne može on izdati mene jer bi sam izdao svoju službu i svoje nade, ali možda su putovi loši ili se zapovjed nik crne čete predomišlja: vabi ga princ i mi. - šaljite crnoj četi nove glasnike i javite smjesta čim stigne kakav glas. - Učinit ću, veličanstvo. - Dakle, kako rekoh: pregovore valja prekinuti. Nastojte vijeću dokazati da se neprijatelj mora napasti oružjem što prije. Moje vam čete stoje nadohvat i moja mošnja. Crnoj četi poša ljite najspremnijeg glasnika. Uvjeravajući kraljicu o svojoj vjernosti, Filipec se oprosti da izvrši njezinu zapovijed. Ona je ostala sa svojim poslanikom, tužeći se: - Bilo bi razumljivo da istrošim svoju snagu u borbi s kojim stranim vladarom, sebi ravnopravnim neprijateljem, ali ja se, eto, trošim u rvanju s podanicima, sa smećem. - Imat ćete mnogo brige i posla, veličanstvo, dok ih odgojite. - Otvorit ću tamnice, skovati okove, sagraditi stratišta i moji će podanici biti toliko savršeni da ću i ja biti zadovoljna. I onda sjedne na ležaj: Kako je ovdje tvrdo sjediti. I kako su puste ove bijele neukrašene i neugledne zidine. N podnosim ove puste sobe s ne- umjetničkim slikama i premalo raskošnim uređajem. Hoću u kra ljevski dvor. Mramorni stupovi, brončani kipovi, zlatom urešeni zidovi, draguljem iskićeno suđe, to treba mojim očima, mojim plućima. Moja ruka žezlo traži da udara pa da mi se duša smiri. Sutra u zoru trećeg srpnja stigoše knez Bernardin, ban Deren-čin, prior Berislavić i biskup Ernušt u palaču Petra Gereba da tamo nastave pregovore. Našli su četvoricu izaslanika kraljevskog vijeća i biskupa Filipca. 38 Ulazeći u sobu, opazi knez Bernardin da su gospoda prije njihova dolaska vrlo uzbudljivo raspravljala.

I kad posjedoše k stolu, zavlada nekoliko trenutaka potpuna tišina koju biskup Filipec prekine i oslovi hrvatske izaslanike: - Važne okolnosti ponukale su nas da vam predložimo na potpis ugovor koji je sklopljen s princom. - Oprostite, gospodine biskupe prekine ga knez Frankopan ponajprije je potrebno da temeljno raspravimo točku po točku i o svakoj kažemo svoje mnijenje. Do šestog ćemo se odlučiti. - Moram izjaviti prečasnoj i velemožnoj gospodi da ne želi mo dalje pregovarati, već tražimo da... Filipec ne doreče. Vojvodini izaslanici ustadoše, prosvjedujući. - Ugovorili smo rok do šestoga u potpunom sporazumu s gospodinom Petrom Gerebom i ostalom gospodom. - Ne može se pogaziti zadana riječ. Petar Gereb se crveni, mrko pogleda biskupa Filipca i mrzovoljno kaže: - Prepuštam gospodinu kancelaru da opravda ovu stvar. - Kako? Zar on da opravda riječ koju smo zajednički izmije nili s vama, velemožni gospodine? - Gospodin biskup vodi poslove ovog kraljevstva. - Poslove vodi, ali ne vodi nas reče biskup Ernušt. Mi smo zajednički odlučili da jedni drugima kažemo sve što mislimo prije nego pristupimo izboru kralja. Biskup stade neugodno raspredati o potrebi da svoja mišljenja međusobno upoznaju i upozore jedni druge na sve opasnosti i prednosti koje bi mogle uslijediti oko kandidata na prijestolje. Blistavoj biskupovoj rječitosti ne usuđuje se oprijeti ni biskup Filipec. Iako već nestrpljivo pogledava na sat, dužnost po-čitanja prema svojem biskupskom kolegi ne dopušta mu da prekine njegov govor. Onda govorniku dolazi u pomoć prior Berislavić pa nastavi tamo gdje je biskup završio. Filipec uzalud nastoji da ga ušuti. Prosvjedovanje izaslanika prinuka ga da sluša i priora. Onda opet uzme riječ knez Bernardin. Kancelar Filipec na kraju se pomirio sa sudbinom i čekao dok svatko od Hrvata kaže svoje mišljenje o potrebi da se raspravljanje nastavi. Najposlije dođe do riječi Filipec pa kratko predloži: Donosim gospodi nepromijenjen ugovor pa molim neka ga potpišu. Ova kratka izreka nemilo iznenadi vojvodine pouzdanike. Makar njihova lica izražavaju ogorčenje, svladavaju se i prepuste riječ prioru vranskom. On zatraži rok od dva dana, ali Filipec ne popušta. Tada će ponovo Berislavić: 39 Vidim da smo gospodina biskupa i gospodu od vijeća uzalud uvjeravali o dužnosti da se održi rok na koji smo se obave zali i jedni i drugi i pitam: zar uistinu tražite da se prekinu pre govori? Pitam to naročito gospodina Petra Gereba. Mjesto njega, strelovito upadne biskup Filipec: Ovo je odluka vijeća i kažem: jednodušna. Petar Gereb šuti dok potpalatin, biskup egerski i rizničar Or-ban potvrđuje Filipčev odgovor. Prior tada iznova govori: - Vrlo žalim što i prečasna i velemožna gospoda naprosto gaze zadanu riječ. U tom položaju izjavljujem u ime svoje i svojih drugova: ovog časa ne možemo predloženi ugovor ni odbiti ni pot pisati. To je razumljivo. Prekid pregovora znači novu fazu u na šem pregovaranju i zato smo dužni da ovaj novi događaj saopći mo vojvodi Iločkome i našem kandidatu za prijestolje. Mislim da nam velemožni gospodin Gereb ne bi mogao uskratiti ovaj čin dužnog poštovanja. - To je razumljivo ubaci Petar Gereb dogovorite se s vojvodom. Ostali čekaju što će biskup Filipec. Ovaj jednostavno reče:

- Dobro. Do večeri očekujem odgovor. - Ako moramo danas dovršiti, onda bismo vrlo rado još prije večeri dali svoj odgovor, ali princ i vojvoda i danas su u zoru od- jahali u lov i vratit će se tek kasno uvečer, dakle, odgovor može mo donijeti tek sutra ujutro nakon mise. - Naravno, kad princ i vojvoda nisu u dvoru, pristajem da gospoda svoju odluku predlože sutra. Na tu kancelarovu izjavu ostaviše vojvodini pouzdanici Gere-bovu palaču, pohite i obavijeste odmah biskupa Varadija što se dogodilo, a onda smjesta sjednu da vijećaju. - Kakva iznenadna promjena? Koji bi tome mogao biti uzrok? - Nešto su se predomislili zamišljeno reče biskup Ernušt. - A ja bih rekao naglasi ban Derenčin da su već okupili svoje bojne sile i žele se s nama pobiti. - Oni misle: i vojvoda i njegovi izaslanici odbiše naše mito pa što da dalje s njima pregovaramo. - Gospodin prior pogađa primijeti knez. Vjerujte: da nas Filipec nije pokušao podmititi, ne bi sada prekidao pregovore jer ne bi znao naše mišljenje i bili bismo izdržali još čitava tri dana do šestoga. - Tu nam je zamku podmetnula Beatrica. Filipec nam je nudio časti i zlatnike u njezino ime. Jer smo je odbili, aragonka hoće da se s nama bije. - Ispunit ćemo joj želju reče knez. - Ali vojvoda Iločki tražio je šest dana vremena da odmakne. A mi nismo pregovore mogli otegnuti duže od tri dana. - Ovo nam je težak udarac. Pomislite: još za tri dana bili bi naši nedostiživi. - Ipak hvalimo gospodinu prioru što je tako mudro izigrao Filipca i stekao nam barem još današnji dan. - Računao sam ovako: gospoda od vijeća moraju pristati da odgovor donesemo sutra, jer im je Stjepko jučer rekao da vojvoda i princ izlaze u lov. Prema tome, stekli smo za vojvodu još današnji dan. - Ne bojte se gospodo usklikne sada kaštelan Đulaj ulazeći u dvoranu. Ne mogu vojvodi nauditi nikakve potrage. Glasnicima je određeno neka crnu četu upute da zadrži potjeru protivnika. Vojvodin je glasnik nosio zapovjedniku Blažu zapovijed da ne pusti iz Budima nikakve čete na jug. Blaž je vjeran princu, on će izvršiti zapovijed. To ih sve obraduje i, raspravljajući o putovima crne čete kralja Matija, najposlije odluče: - Prema tome, gospodo, mi ove noći moramo za vojvodom i princom. - Ipak valja poslati glasnike da im javi što se zbilo. Predvečer se oproste s Varadijem, a onda sazvaše svoje momke da se spreme na put. Nakon večere oproste se s kaštelanom Đulaj em, naloživši mu neka budno pazi da gospoda od kraljevskog vijeća što kasnije saznaju bijeg pristaša Ivana Korvina i nestanak krune. Kasno u noć, u potpunoj tami, neopaženi od protivnika, ostaviše kraljevski dvor i Budim. Svanulo je jutro. Petar Gereb sa čitavim vijećem očekuje dolazak hrvatskih izaslanika. I biskup Filipec požurio se odmah nakon mise u Gerebovu palaču gdje ih je domaćin podvorio doručkom. Vrijeme je brzo prolazilo u jelu i piću. Potkraj doručka opaze da izaslanici još uvijek nisu stigli. Već su davno mogli biti ovdje. Nemamo mnogo vremena. Trebalo bi nekoga poslati gospodi da pita što je.

Nestrpljivost biskupa Filipca prelazi i na druge i Petar Gereb pošalje glasnika u kraljevski dvor. Ovaj se vrati s porukom da su gospoda izaslanici već davno otišli iz dvora. Opet čekaju, a onda kancelaru bude neprijatno: Tu se nešto dogodilo. Biskup Filipec pozove Gerebove sluge i naloži: Jedan neka ide odmah k biskupu Varadiju i zapita za gospodu kneza Frankopana i njegove drugove. Drugi neka se uputi i “i I 40 41 hrvatskim plemićima koji stanuju u gostionici kraj crkve i zapita za gospodu izaslanike. Sluge su potrčale, a gospoda od kraljevskog vijeća zagledavaju na prozor, osluškuju, čekaju, nagađaju. Uskoro ćemo biti nacistu. Za pola sata dojahali su Filipčevi sluge bez daha, najaviše da biskup Varadi ništa ne zna gdje se nalaze gospoda izaslanici, a isto tako su odgovorili i hrvatski plemići što su ostali u Budimu na raspolaganju Varadiju. Iznenađenje sve više raste. Filipec šalje ljude u grad da se raspitaju o velikašima po raznim kućama, gjije su stanovali. I donesoše vijesti da su gospoda već u noći prije tri dana otišla i nisu se više vratila. Kancelar već naslućuje, šalje glasnike na sve strane, sam ide u dvor da se najavi princu Ivanu. Kaštelan mu javlja da se princ i vojvoda ne nalaze u dvoru jer su otišli u lov i vratit će se tek šestoga srpnja ujutro. Na tu vijest Filipec pošalje glasnike u šumu gdje su bile utaborene vojvodine čete. Ali se ovi vrate s viješću da su čete digle svoj tabor, a ljudi su ih vidjeli kako su prije tri dana otišli na jug. Brzo je sazvao kraljevsko vijeće na okup u svoju palaču i onda pohitao kraljici. - Vaše veličanstvo dobro je slutilo. Vojvoda Iločki odbio je bosansku krunu jer ga je na to potakla đavolski dobro smišljena osnova. - Sprema se da nas napadne? - Naprotiv. Njegova se lukavost utekla mnogo boljemu i doista mudrom planu, a bio bi ga dokraja izveo, da vaše veličan stvo nije odlučno tražilo prekid pregovora. - Govorite što je. - Vojvoda je sa čitavom svojom vojskom odmaknuo iz Bu- dima i već tri dana putuje na jug. Kraljica se gotovo skameni od čuda: - Pobjegao? Kukavno pobjegao, a vi nemate druge riječi, nego udivljenje? - Ova osnova doista je vrijedna da joj se divimo. - Jer je ostavio bojno poprište da odaberemo kralja po svojoj volji? To vam se čini mudro? - U ovom kraljevstvu može se smatrati zakonitim kraljem, samo onaj kojemu na glavu položimo krunu. Njezine zjenice igraju: - A zašto krunu ne bismo položili na Vladislavljevu glavu? - Jer je krunu odnio sa sobom vojvoda. - Krunu je ponio sa sobom? vikne kraljica izvan sebe. 42

- Moji su ljudi doznali da su hrvatske čete sobom vozile čitave tovare, dakle, posve je jasno da su ponijeli prinčeve drago- cijenosti, a u prvom redu kraljevsku krunu. - Okrali su kraljevstvo, orobili ga! - Kraljevsku krunu predao je kralj Matija još za života u ruke princu Ivanu pa će se braniti da je nije ukrao. Međutim, kruna putuje u Hrvatsku, i princ putuje u Hrvatsku, i vojvoda, i sva gospoda s njima pa je lako pogoditi koja je njihova namjera. - Da u Hrvatskoj okrune Ivana? - Ništa prirodnije od toga. Gotovo je skočila iz naslonjača mrtvo blijeda. Nekoliko trenutaka ne može da progovori. Sve njezine žrtve, svi napori, sve nade razaraju oni što putuju dolje prema jugu i prelaze preko nje, gaze njenu vlast i nose sobom žezlo i krunu za koju se ona bori svakim dahom svog života. Kruna zbog koje je ona probdjela tolike noći, stvarala tolike spletke, trošila svu svoju snagu, zagorčila svoj život. Tu krunu nose sada u Hrvatsku da je polože na glavu princu Ivanu. Sva njezina stara mržnja usplamti novim požarom i provali neobuzdano, divlje i zahvati sve obzirnosti prema drugima i prema sebi. - Razbojnici nose krunu koju su oteli, ukrali. Prevarena sam, kralj Vladislav sramotno izigran. Kakav me stid oblijeva! A vi? Što vi, gospodine biskupe? Što vi na to? viče Beatrica glasom koji navješćuje oluju. - Molim vaše veličanstvo da me sasluša. - Orobljena, okradena, opljačkana, pa da još budem i mirna? Nikad niste služili pravog kralja kad tražite mir. Nikad niste os jetili odgovornost koju preuzimate na sebe. Niste bili svjesni ni dorasli toj borbi, inače se to ne bi moglo dogoditi vama na oči. - Molim vaše veličanstvo da me sasluša. - Ne slušam više ni vas. Nitko ovdje nije sposoban da vodi borbu. Ni vi. Nudite krunu meni, Vladislavu, i sjedite u svojoj palači i pregovarate s protivnikom. Pregovarati! Nikad Beatrica nije u riječniku jednog vladara čula tu riječ. Podanik se udara, a ne govori s njim. Njega treba gurnuti u prah, a ne pogađati se i čekati da podanici milostivo izreknu volju. - Nisam kriv, veličanstvo, što sam zapao u ovo kraljevstvo i moram se pokoriti. - Vi se možete pokoriti, ali ja nikada! Ta je kruna moje vlasništvo. Smatram je vlasništvom i za nju ću se boriti do pos ljednjeg daha života. Ne samo ja. Za nju će se boriti moj otac sa čitavom svojom bojnom snagom, sa svim svojim moćima. Kruna je moja. Istrgnut ću je makar iz čeljusti krvoločne zvijeri. - Baš o tom hoću da govorim s vašim veličanstvom. - što imate da mi kažete? 43 - Veličanstvo mi krivo čini kad misli da ću nemoćno skrstiti ruke i pustiti protivniku da odnese krunu u Hrvatsku i tamo ok runi Ivana Korvina. - Govorite zapovjedi ona i gleda ga napeto. - Sve svoje bojne sile poslat ćemo u potjeru za vojvodom. - To nije dovoljno. Potrebna je sigurnost da će ih dostići i pobijediti. - Sigurnost je u broju i brzini naših četa. Beatrica je sjela da koncentrira svoje misaone snage. Kratko i oštro ispituje: - Koliko dana protivnik putuje? t-A - Tri dana i tri noći s današnjim danom. - To je mnogo.

- Bilo bi, ali protivnik vozi sobom tovare, dakle, ne može tako brzo napredovati. - Svejedno je u prednosti. - Smanjit ću prednost potjerom koju opremam. - Kad ćete poslati potjeru? - Još ove noći. - Koliko je vaših četa? - Oko četiri-pet tisuća naših momaka. - Malo prema njihovih osam ili devet tisuća. - Ako još gospoda biskupi otpuste svoje banderije? - Ako otpuste? Zar ću ih još moliti? - Naložit ću im neka banderije pridruže Batoriju. - Moje čete broje oko tri tisuće. - To bi bilo oko sedam, veličanstvo. - Ako vojvodi dođu u susret oni što mu imaju doći u pomoć iz Hrvatske? - Jasno je da smo još uvijek u lošijem položaju. - Kancelar kraljevstva ne bi smio dopustiti da se pred njim izreče takva riječ, a kamoli da se sam hvali kako je prema ne prijatelju u lošijem položaju. Njena gruba spočitavanja Filipec namjerice obilazi kao da ih ne čuje, pa ide naprijed, ravno k svom cilju: - Naša pobjeda, veličanstvo, vezana je uz uvjet. - Koji je taj uvjet? - Da crna četa pristane uz nas. - Već je u blizini? - Samo mi je stigla vijest da je ostavila svoj tabor i krenula. - Kako dugo treba do Budima? - Petar Gereb tvrdi da bi noćas ili sutra mogla razapeti šato re pod gradom. - Onda je providnost poslala meni u pomoć. - Upozoravam kraljicu: ne znamo je li se crna četa odazvala prinčevu ili našem pozivu. I on i mi poslali smo svoje poslanike njenom zapovjedniku Blažu, zovući ga u Budim. 44 - Princ nije u Budimu. - Ali princ je sigurno poslao svoje naloge. Možda crna četa ima od vojvode uputu da zadrži našu potjeru. - Velim: pristat će uz onoga koji više obeća, dakle, obećajte svakome po koju forintu više nego što im plaća Ivan. - Tu odlučuju samo dukati. A Petar Gereb veli opetovano: pobijedit će ona strana uz koju pristane crna četa. - Pa dobro. Onda će pristati uz nas. - U tom slučaju vojvoda Iločki ne može izvojštiti pobjedu niti sa čitavom vojskom svoje zemlje. - Neka se u moje ime ugovara sa crnom četom do najviše svote. Polovica se ima isplatiti odmah, a druga polovica nakon izvojštene pobjede. Novac uzmite od Enrika. A kakva je vojna os nova Petra Gereba? - Progoniti neprijatelja, a kad ga dostigne, upustiti se s njim u krvavi boj. Najprije sa četama koje vodi Batori, a zatim će Pe tar Gereb napasti neprijatelja sa crnom četom s leđa. - Čim stignu oklopnici pred Budim, neka Petar Gereb s njima ugovori stvar. Neka se dugo ne pogađa, svaki čas što bismo ga propustili darivamo otmičarima krunu. Onda kraljica ustane sva ražarena mržnjom: Ne štedite novaca, obećavajte, podmitite, nagrađujte, ali dostići ih moramo, moramo ih pobijediti, uhvatiti i zarobiti, pro glasiti izdajicama kraljevstva. A to vodi na stratište. Idite, bisku

pe, bdijte i radite. Pošaljite k meni sve zapovjednike četa da im kažem kakva ih čeka dužnost. I on ode iz palače. Uto iz grada stigne poslanik Ranzano, koji je već doznao što se dogodilo. - Veličanstvo u tom bijegu sjajno je zamišljena zasjeda koja je vojvodi pružila sigurnost pobjede. Zato je on otklonio vašu ponudu. - I oplakat će je u okovima i na stratištu. Sve ću ih kazniti, pokoriti, pribit ću ih o zid pećine, svezati im uže oko vrata i neće moći drugo da kažu nego: slava tebi, aragonska vlasti. Neću da s njima živim pod istim nebom. Dok oni ne plate na stratištu, meni nema odaha. Sasut ću po njima ognjene gromove. Aragonce su su nazivali tiranima. Tu golemu slavu tek će sad zaslužiti Beatrica. Krv zločinačkog kralja Eerantea proliva se njenim žilama. Krvav će biti dan kad ugrabljena kruna zasja na mojoj glavi. U palači Petra Gereba sve je užurbano. Kapetani se spremaju, primaju naloge i onda polaze kraljici. Dočekala ih je neobičnom milošću i bogato nadarila. 45 Stjepan Batori, Dragfi, Rozgonji prisižu kraljici da se dostići i pobijediti bjegunce. A ona kraljevskim dostojanstvom izreče svoje obećanje: Tko od vas uhiti princa Ivana ili vojvodu Iločkoga, može na kraljevskom dvoru odabrati čast koju god zaželi. Ushićeni obećanjem, kapetani se duboko poklone i odlaze. Kasno u noć ostavljaju Budim čete Beatrice i kraljevskog vijeća pa jure prema jugu za vojvodom Iločkim. CRNA ČETA Prva dvadeset četiri sata svojeg putovanja jahala je Gordana neprekidno u pratnji Simona, četovođe Mirka i njegovih momaka. Prije nego što je zapalo sunce našli su se pred gostionicom na rubu sela. Skrenimo u ovu kuću. To je sigurno putna stanica od redi Gordana. U dvorištu pred stajom nađoše slugu kako čisti lijepog sivca. Gordana mu priđe, omotana plaštem i spuštena vizira: - Ima li kakva soba u kući da se odmorim? - Ima, mladi gospodine, ali morate čekati dok se probudi kraljevski glasnik. Iznenađena Gordana pogleda Simona pa opet pita marljivog slugu: - Ovaj konj pripada kraljevskom glasniku? - Da odgovara čovjek i radi svoj posao dalje. - Odakle je stigao glasnik? - Stigao je iz Budima, danas poslije podne. - A kamo putuje kraljevski glasnik? - Ne znam kamo. Traži crnu četu. - Kako znaš da je traži? - Ispitivao je gospodara nije li možda ovuda prošla crna Četa kralja Matijaša. - I nije prošla? - Nitko joj nije vidio traga. - U koje doba putuje glasnik dalje? - Mislim o zapadu sunca. Evo, naložio je da mu priredim konja. - Nema pratnje? - Ima pet momaka, oni tamo hrču. - A kako ti znaš da je putnik kraljevski glasnik? - Sam kaže pa kako ne bi bio. - A gdje je sad? - I on spava, kao i svi drugi klipani.

46 Gordana povuče za sobom Simona i šapne mu: - U Budimu nema kralja, a tu je kraljevski glasnik, dakle, sigurno pripada Beatrici. - A traži crnu četu. - Baš zato želim s njim govoriti. Vi ćete u gostinjsku sobu sa mnom. Onda zovne Mirka i naloži mu: Obojica pokrijte lice vizirima da vas glasnik ne može prepoznati, a i zato da ne bude napadno što ja uvijek spuštam vizir. A vi, Simone, dođite. Govorimo samo napuljskim narječjem da pobudimo glasnikovo povjerenje. Cim zamijeti talijanski govor, smjesta će nas uvažavati. Omotana plastom, pokriva svaki trag ženskom tijelu i ulazi sa Simonom u kuću. Vrata gostionice širom su otvorena. U sobi nema nikoga. Si-mono i Gordana sjedoše u kut, daleko od svjetlosti jednog jedinog prozora. Primakoše k sebi stol i nalože gostioničaru da donese nešto za okrepu. On ih posluži pečenim jajima i suhim mesom, a onda ih ostavi same. Žurno su jeli da opet uzmognu pokriti lica. Već su davno pojeli, kad kroz prozor opaze glavu nekog muškarca pred kojim se klanja gostioničar. - To nije Napuljac primijeti Gordana tiho svome pratiocu. - Naprotiv, odijelo pokazuje Moravljanina. Onda oboje okrenu glave od vrata i udube se u tihi razgovor. Gostioničareva žena nosi u sobu jelo i piće za stranca. Ovaj se žurio iza nje hitrim koracima. Opazivši dvojicu plemića u kutu, ne reče ništa i sjedne k stolu. Očito mu se jako žuri i više se ne ogleda na prisutne. Međutim, talijanski govor u kutu bude nešto glasniji. Onaj od stola iznenada digne glavu od jela, promatra Simona i Gorda-nu, opet sluša, pa se onda nešto servilno okreće i upita latinski: - Gospoda plemići su očito Napuljci? Simono se obazre i odgovori: - Da, gospodine. Napuljci smo i služimo kraljicu. - Oprostite, nisam vas pozdravio, nisam znao pa ustane i nakloni se. - A vi gospodine, služite princa? - Ne, ja sam u službi biskupa kancelara Filipca. Njegov sam rođak. Zovem se Franjo Januška. On se klanja da izazove uvažavanje Napuljaca. Na to Simono reče dva talijanska muška imena, predstavivši sebe i Gordanu, i onda upita novog znanca: - Putujete u Budim? - Obratno, gospodo, putujem iz Budima. A kamo ste vi kre nuli? I mi putujemo iz Budima u poslu njezinog veličanstva. 47 Tako? iznenađeno će glasnik pa smeten ušuti. Napuljski plemići ispunjaju ga počitanjem i strahom. Boji se nepoznate napuljske bahatosti, a htio bi da se ulaguje kraljičinim zemljacima. Htio bi govoriti glasnije pa ipak se skanjuje. Da podrži vezu između sebe i njih, počinje ih nuditi jelom i pićem. Gordana odbije riječima: - Hvala gospodine, već smo založili i naručili obilnu večeru, jer ostajemo ovdje dan-dva. - Tako? Ne prosleđujete put? - Čekamo ovdje crnu četu po nalogu kraljice. Glasnik iznenađeno usklikne: - Vi nosite poruku četovođi Blažu?•”¦#*¦ - Vrlo važnu poruku. " ¦#

Januška ustane, približi se Simonu i Gordani: Gospodo, molim vas da me smatrate pouzdanom osobom. Možete podići vizire, jer mi smo, naime, sva trojica glasnici njezi nog veličanstva, samo što mene šalje moj ujak biskup Filipec u kraljičino ime, a vas sama kraljica. Znate kako je: uvijek šalju više glasnika. Ako bi se jednom desila nesreća, drugi će stići na određeno mjesto. Simono nije dizao vizir, a Gordana poluglasno, ali dubokim glasom objašnjava: - Moramo ostati pokriveni. Ovuda će putovati i prinčevi glasnici pa ne želimo da nam krčmar vidi lice. Naša je, naime, zadaća zavesti prinčeve glasnike na krivi put. - Jadni princ, uzalud zove crnu četu. Neće mu izvojevati pobjedu. - Vidjet ćemo tko će uspjeti da vojsku pokojnog kralja za drži za sebe. - Prinčev je trud jalov. Crna četa vojevat će na strani Vla- dislavljevih pristaša. - Dođe li, naime, do oružanog sukoba primijeti Gordana. - Nema drugog izlaza do oružja. 0 tom više nitko ne sum- nja. Biskup Filipec prihvatio je pregovore samo na Gerebovu želju, ali čim se gospodin Batori spremi, navalit će na korvi- novce. Oni su se utaborili negdje u blizini Budima, ali im ništa neće koristiti. Ništa. - Jer će im Filipec crnu četu poslati iza leđa reče Gordana. - Upućeni ste u najveće tajne kraljevskog vijeća. - Služimo kraljici, dakle, nije nikakvo čudo. Ipak više se puta bojim za uspjeh. Kažu, naime, da su vojnici crnih oklopnika prevrtljivi. Mogli bi se u posljednji čas predomisliti i ostati uz princa, a što onda? Janušek se smiješi i prosvjeduje: Predomislili bi se oni kad predomišljanju ne bi bila na putu gomila zlata. Velim vam: čitava gora zlata, a princ nema go tovine kojom bi mogao natkriliti naše ponude. Opet Gordana prihvaća poluglasno: - Da, naše su ponude zamamne, svota je lijepa, ipak se bojim pohlepnosti crnih vojnika. Sto vi mislite o tome? - Mislim da nijedan od njih neće ni časa oklijevati kad im ja donesem kraljičinu riječ da će im isplatiti četrdeset tisuća zlat nika ako pristanu uz nas. - Rekoh već primijeti Gordana svota je lijepa. Ako kraljica, međutim, zajamči isplatu, neće ni časa oklijevati, osim ako već davno prije vas tko drugi nije našao Blaža i njegov četu? - Ja sam već treći Filipčev glasnik. Prema tome, naši su glasnici opsjeli četovođu već otprije i oni se neće maknuti od Blaža dok ga ne dignu prema Budimu. - Možda Blaž ima kakvu svoju bojnu osnovu pa će mimoići Budim, a onda ga nećemo sresti. - Kraljica je zapovjedila neka kreće ravno pod grad, dakle, ne može drugamo. A sad moram poći. - Ako vas na putu zadesi nezgoda, onda ćemo mi Blažu predati kraljičinu pošiljku. Na ovu Gordaninu primjedbu glasnik se nasmije. Nosim sobom samo polovicu ucjene. - Svejedno, gospodine, sada ima posvuda razbojnika. On se malo zamisli, ali ipak svlada strah i odgovori: - Moram ići, a momci su mi dobro naoružani. Glasnik plati jelo, oprosti se sa svojim znancima i ostavi u pratnji gostioničara sobu.

Simono i Gordana gotovo istog časa dignuše vizire kao da ih guše pa se gledaju zaprepašteno: - Beatrica kupuje crnu četu? - Mislite da će Blaž primiti novac? - Ne znam, ne tvrdim. - Ipak sumnjate u njegovu vjernost? - Gdje se oko vjernosti okupljaju toliki kupci, uvijek je u pogibelji da se ne proda. - Sto, dakle, da radimo? - Ponajprije smo doznali da protivnici još ne znaju za vojvodin bijeg, barem nisu znali tada kad su ovog poslali. Simono, oni žele kupiti crnu četu da udari našima u leđa. - A kad doznaju da su odmakli u Hrvatsku? U što će im onda crna četa? - Da je šalju u potjeru. Zar ne shvaćate, Simono? - Možda Blaž ne primi kraljičin novac i ostane s nama. - Onda bi mogao spriječiti Filipčevu potjeru za vojvodom i zadržati je. To je zapravo bila vojvodina osnova kad je Blažu poslao svoje naloge. - Gordana, ako je Blaž već krenuo za vojvodom? - Čuli ste slugu: četa još nije prošla ovuda, a drugim putem nije mogla. Toliki ljudi ne mogu uskim poprečnim putovima. - što, dakle, mislite učiniti? - - 48 4 GORDANA IV 49 - Evo što. U Budimu ipak jednom moraju saznati za vojvo din uzmak, a u tom slučaju preostaje im jedino potjera. Vojvoda to zna i računa da će onda biti već daleko, ali ne računa da bi Blaž mogao ostaviti princa. - Možda ste zašli predaleko. Zar Blaž nije princu prisegao i pružio ruku? - Ovakvu su prisegu za zlatnike pogazili mnogi bogatiji i učeniji ljudi od Blaža. Ne sumnjičim četovođu, samo se bojim i zato moram s njim govoriti, lično s njim. - Da, to bi bilo dobro. Ipak vjerujem da su princ i vojvoda poslali svoje najspretnije ljude koji će znatj da zadrže Blaževu vjernost. “““*" - Poslao ne poslao, odmah mi zovite” Mirka. Pozvao ga je kroz prozor i četovođa odmah pohiti u sobu pa stane pred Gordanom. - Mirko, nećemo nastaviti put u Pečuh. - Dobro je to. Vaša milost mora se odmoriti. - Naprotiv, vraćam se prema Budimu. - Jamčio sam vojvodi svojom glavom da ću vas dovesti ravno u tvrđavu. - Preuzimam jamstvo i krećem natrag - Vaša milosti, smilujte se. Ne možete u Budim. - Ne kanim u grad, već samo do stanice gdje se križaju ceste. - To je još gore. Tamo vas može vidjeti svatko tko ide iz Budima na jug. - Ali tamo mogu i ja vidjeti kamo ide crna četa.

- Ako vaša milost želi saznati, javit ću vam točno u pečujsku tvrđavu kamo je otišla četa. - Malo hasne od toga ako je otišla u protivnički tabor. - Onda bi četovođe izdali princa i vojvodu? - Eto vidiš. Doznali smo od glasnika koji je odjahao što se sprema i zato ne mogu u tvrđavu, nego se vraćamo na križanje da bdijemo nad crnom četom. Znaj, Mirko: ona bi mogla pokvariti bojne osnove tvojem gospodaru i svima nama. - Zapovjedio mi je da vas vodim u tvrđavu. - A ja zapovijedam da me vodiš kamo ja želim. - Već mi je jasno. Ne može se nitko opirati kad vaša mi lost nešto hoće. - Sad se, dakle, odmorite i prospavajte nekoliko sati, a onda smjesta na put. Četovođa zamišljeno i nezadovoljno odlazi. Moglo bi biti opasno zbog vas na stanici križanja primijeti Simono kad je Mirko izašao. Kad me ne bi branila muška odora i štitio vizir, a i Mirko, i vi, i naši momci također nešto znače. Na križanju ćemo doznati sve što se događa u Budimu i tko odlazi na jug. Imat ćemo pregled na obje strane, a crna četa mora proći onuda. Dogodilo 50 se što mu drago, ne pokušavajte me odvraćati od moje namjere. Bila bi svaka riječ uzaludna. Ostajem uz vas do posljednjeg daha. Uvečer, za mjesečine, krenuše opet prema Budimu. Oko podne drugog dana stigla je Gordana na putnu stanicu na križanju. Nije bilo nikakvih putnika pa su razmjestili konje u staju i uzeli konačište, a onda sjeli u velikoj gostinjskoj sobi gdje ih gostioničar posluži objedom. Simono je preuzeo zadaću da ga ispituje tko je sve prošao kojom cestom i kada. I gostioničar pripovijeda o putnicima svakog staleža, a najviše o nekoj povorci što je prošla poput velike vojske. - Velite bilo ih je mnogo? pita Simono. - Čitava vojska, mladi gospodine, bez kraja i konca, i kre tali su ravno na jug. - A kad je to bilo? - Baš u zoru prvog dana ovog mjeseca. Nisu se ovdje ni časa zadržavali, samo su prolazili pokraj stanice na divnim konji ma, a vozili su i kola puna tovara. - Dakle, naši tiho će Simono Gordani pa se opet okrene gospodaru stanice: - A poslije više nitko nije proputovao? - Jest, razni pojedinci, brzoteče i glasnici. - Išli su na jug? - Putuju na sve strane, svaki nije za razgovor, a mnogi i ne silaze s konja, već nešto popiju pa lete cestom kao ptice zrakom. - A crna četa kralja Matije nije prošla? - Ne, nije. Ali vi ste već četvrti što pita za četu. - Svi je tražimo. A kamo kreću oni koji pitaju za crnu četu? Kojom cestom odlaze odavde? - Tamo onom cestom gore, vidite, onamo. Kažu da bi morala s one strane pa joj idu u susret. Nakon toga Simono ušuti, a gostioničar ode iz sobe. Njih troje ostadoše sami. Ona vojska bili su naši veli Gordana prema tome putuju već tri dana, a da ih nitko nije slijedio. Dok ona razgovara sa svojim pratiocima, dopru do njih iz dvorišta povici, čuli su da netko naručuje vrč vina. Pogledaše na prozor i opaze jahača. Konj je usopljen, s njega curi potok znoja. Jahač krene bliže. Simono začuđeno klikne: - Dvoranin princa Ivana. - Dovedite ga ovamo naloži Gordana.

4* 51 Cim je Simono izašao, jahač ga prepozna i krene k njemu da umakne gostioničarevu uhu i tiho pita: što radite ovdje, gospodine Simono? Plemić mu dade znak da ga slijedi u gostionicu. Gordana je digla vizir i kad je dvoranin prepozna, brzo joj odgovara na svako pitanje. - Putujem iz Budima, šalje me Varadi gospodinu vojvodi. - Vojvodini ljudi još raspravljaju s protivnikom? - Filipec je iznenada sve prekinuo, upravo treći dan, a gos poda izaslanici jučer su u noći odjahali za vojvodom. - Na ovoj stanici nisu mi rekli da su.Ojuuda projahali. - Jer su krenuli šumskim putem da ne bi nikoga sreli i da njihov odlazak što duže u Budimu ostane tajna. - A protivnici još ništa ne znaju? - Kad me biskup Varadi slao, već su okupljali čete za neku potjeru, dakle, jučer popodne već su znali. Biskup Varadi veli da se protivnik naročito nada crnoj četi. Varadi savjetuje vojvodi neka se skloni u koju prinčevu tvrđavu, jer će potjera stići odviše brzo. - To je nemoguće. Vojvoda putuje već tri dana i tri noći. Za to se vrijeme može daleko dospjeti. - Ali gospodina biskupa zabrinjava jer se govori da je crni četovođa pristao uz kraljicu. - Ali se još nije ni pojavio. Ako su protivnici doznali zar vojvodin uzmak, onda je potjera neizbježiva. Recite vojvodi neka se ne brine. Govorit ću sama s Blažem u njegovo ime i obećat ću mu sve što će vojvoda moći iskupiti. Dvoranin brzoteča pozdravi, vrati se u dvorište, popije vrč vina, baci se na konja i pojuri prema jugu. - Loše vijesti namršti se Simono, kad je brzoteča otišao. - Tri dana, pa današnji dan i još jedna noć, sve je to pred nost s kojom se potjera ne može tako lako takmičiti. - Upozoravam vas, Gordana, potjera će također proći ovu da. Ne pokazujte se nigdje. - Njima se toliko žuri da neće ni stati. Kad bih ih mogla zadržati, izišla bih pred njih. Naš je sada jedini cilj: dočekati četovođu Blaža i njegovu Četu. - A nema im nigdje traga. - Mogli bi se podvečer popeti tamo na vršak onog brda, odakle se sigurno može pregledati čitav kraj. - Otići ću sam gore čim malo odlane vrućina. - Da otpočinemo reče Gordana. O zapadu sunca razgledao je Simono s brda, ali nije mogao ništa opaziti. Nova brda i brežuljci zatvarali sumu vidik pa se vratio u krčmu praznih ruku. Pred zoru probudio je Gordanu neki šum. što duže prisluškuje, to se više približava. Ustala je i otvorila drvene kapke pro- 52 i i zora. Sad jasno razabire topot bezbrojnih konja. Kao da juri neka četa. Brzo se odjene, zamota u plašt, uzme kacigu s vizirom pa siđe na trijem. U dvorištu opazi gostioničara sa slugama kako promatraju cestu. I Simono i Mirko pojavili su se na trijemu uz Gordanu. Dolazi neka četa reče Mirko. Sa strane Budima doda Simono, pogledavši Gordanu zabrinuto. To je Blaž. Potjera reče ona i tiho povuče ogrtač kao da zebe. Povorka na cesti vidi se sve jasnije. I oblaci prašine i topot konja približavaju se sablasnom brzinom.

Kako jure, kao da im je sam đavo potkovao konje bijesni Mirko. A Gordan šuti, ne miče se i pilji u oružanu povorku. Ni časa ne usporiše trku. Prva četa projuri pokraj putne stanice kao oblak. Druga je slijedi kao da je hvata. I već ide treća,-Svojim iskusnim okom mjeri Mirko njihovu bojnu snagu. Sav se predaje gledanju, zbrajanju. Simono mu pomaže. Gordana kao da ne sluša, gubi se u teškim mislima. - Čini se da se neće zaustaviti ovdje primjećuje Simono. - Nemaju razloga. Još im se konji nisu umorili. Od Budima dovde ima možda dan hitrog jahanja za brzoteču. Oni, naravno, ne mogu istom brzinom. - Eno, tamo je Batori, vidite ga? On je upozori Simono. Gordana mahne glavom i reče: - Izdajica. Skupo će to platiti. Opet grmi topot konja i nove čete dižu prah i buku. Kad su prošli posljednji redovi, Mirko konstatira: Bit će ih četiri do pet tisuća. Dugo su gledali za potjerom koja je hitila za vojvodom i princom Ivanom. - Neće ih dostići odvažno tvrdi Mirko. Naši su puna tri dana naprijed. To neprijatelj ne može nadoknaditi. - Ništa ne bi činilo ako ih i dostignu, budu li crne čete vjer ne princu reče Gordana. - Ali kad vaša milost pogleda u oko Blažu i kad mu vaše usne progovore, ne može krenuti vjerom. - Samo kad bih već jednom bio tu, kad bi se pojavio • uzdahne Gordana. Čitavo jutro govorili su o Blažu. I kasnije sve do poslije objeda raspravljali su o svim mogućnostima što bi se mogle desiti vojvodi i njegovoj potjeri. Vrućina je pripekla tolikom snagom da se jedva moglo disati pa je Gordana otišla u svoju sobu i legla. I Simono uđe u svoju malu izbu da prespava vrućinu. Otvorio je vrata sobe na drveni trijem. Vani sjede dva momka da mu budu pri ruci ako bi on ili Gordana štogod trebali. 53 Ležite tu i odmarajte se dopusti im Simono i vrati se u sobu, ostavi vrata otvorena da mu bude zračnije pa se odjeven zavali na postelju. Tišina i omara svlada Mirka pa se i on prevali na ledini pod hrastom i protiv volje zaspi dubokim snom. Sunce peče poput žive žeravice. Na čitavoj stanici nema budnog čovjeka. Sve spava kao u ponoć. Cestom se vije prašina. U bijelim oblacima polagano koračaju sive pojave. Ne žuri im se ili im vrućina ne da naprijed. Nehajno, gotovo lijeno idu prema gostionici. Već se pribli žavaju ogradi dvorišta. • ,”.?$ Tu je sve pomrlo reće mladi muškarac. Nikoga živog. Ipak, ima jedan, gledajte tamo pod stablom onog gorostasa. Mladi gospodar malo promatra i otare oče: - Ili mi je sunce opržilo pamćenje, ih” je taj gorostas moj znanac. - Po odijelu je četovođa. - Poznajem ga. To je on. - Tko to, gospodine? - Tiho, kaštelane. Gdje je taj, mora biti i ona. - Zar je njezin četovođa? - Kad se sa mnom sastajala onih nekoliko večeri, uvijek je on pratio ljepoticu. - Onda smo, napokon, na cilju. - Nakon toliko uzaludnog lutanja i traženja to bi bilo divno.

- Baš smo se dosta nabježali za tom prokletom ženom, danju i noću. - Kraljica je zapovjedila da je uhvatimo. - A vama će biti jako krivo, gospodine Roberte, kad vam padne u šake? - Već sam izgubio svaku nadu, a sad napokon. - Još uvijek nismo našli izgubljeno. - Kažem ti: gdje je taj, tu mora biti i ona. Ako ona nije s njim, onda lupež zna gdje je. čekaj da ga uhvatimo, svežemo kao pseto. Sasut ću mu živu žeravicu na jezik ako ne progovori. - Baš spava kao zaklan. Da ga probudim? - Pazi, ne okusi nikad njegova mača, taj bije za desetoricu. - Golijat je tukao još više. - Odšuljaj se polagano k njemu, na ledini te ne može čuti. - Svezat ću ga u snu kao dijete. Probudit će se tek kad ga stanemo tući. Samo vi šaljite momke da vam ga odnesu, ali tek kad dadem znak. Bradati čovjek silazi s konja, nečujno otvara vrata drvene ograde i ulazi u dvorište. Robert prati pogledom kaštelana kako se vere ledinom pod stablo gdje spava Mirko. I približava se sve opreznije, ne čuje se drugo nego lagani sušanj. Mirko spava duboko. Posve bez pogibelji približava mu se 54 lukavi neprijatelj. Polagano ga hvata za ruke. Mirko ne osjeća ništa. Kad bi ga ovaj sada prodrmao, jedva bi se oglasio. Kaštelan mu počne vezati ruke. A u svojoj maloj sobi leži Simono. Nepriviknut tako tvrdoj postelji, plemić se probudio i bulji gore u strop pa smišlja. Onda mu se pričini da čuje neke glasove sa ceste. Da opet nije kakav glasnik od kojeg bi mogao nešto do znati? Ustane, prisluhne, oprezno proviri na vrata i opazi stranog muškarca kako se šulja prema stablu ispod trijema gdje spava Mirko. Prva mu je misao: lupež hoće da okrade četovođu. Hitro čučne, prijeđe preko praga na trijemu gdje na podu leže sluge, gurne ih i pokaže im kroz rešetke ograde: Okrast će Mirka, oprezno se bacite na tata. Momci skoče preko trijema i začas udare pesnicama po bradatom čovjeku. Mirko se probudi. Simonova vika trgne odasna četovođinu momčad. Uzbuna, vika. U šupi se probude Mirkovi momci i dotrče. Mirko opazi užad na ruci, strgne ih odmah i shvati da je neki neznanac pokušao da ga u snu sveže, bilo od šale ili kakve druge zle namjere, svejedno, pa se svim bijesom baci na čovjeka. Začas je kaštelan svezan, ali se brani, otimlje, udara. Mirko hoće da svojeg napadača osramoti pa ga digne i jakim rukama ponese nekoliko koračaja u gostionicu i položi na pod: Otpočini malo, junače, da upamtiš kad si htio da vežeš četovođu slavnog vojvode Iločkog. Kaštelan se pomiče, okreće, vuče da bude bliže prozoru. Puzi kao zmija izruguje mu se Mirko. Iza ograde Robert egerski nije znao što se dogodilo. Sišao je s konja, šuljao se oko svojih momaka i naložio im kad moraju opkoliti stanicu. Obilazeći svoje vojnike, nije vidio što se događa preko ograde. Kad se opet vratio i uspeo na konja da dočeka kastelanov znak, opazi da pod stablom nema nikoga. I skrene konja naprijed, obiđe visoki dio ograde i stane pred zatvorenim vratima od dasaka što vode u dvorište. Tamo opazi Simona u razgovoru s Mirkom. "I prinčev dvoranin se nalazi ovdje?" začudi se Robert pa izgubi sigurnost. "Tu bi mogao biti uz Gordanu i Damir, ili čak princ?"

Robert ne zna što se dogodilo u Budimu. Ne usudi se navaliti u dvorište, bojeći se Damirova mača i velike pratnje, a to mu ne bi išlo u račun. Stoga mudro šuti i čini se da nekog čeka. Ne gleda u dvorište, već promatra okolicu. Za ime božje, taj žutokosi lupež je tu začudi se Mirko i začas ga obilaze sumnje. Dakle, njezina milost Gordana naručila je ovamo ovog mladića? 55 - Ne budali. Gdje bi se ona htjela s njim sresti opovrgava Simono. - Ne znate vi. Sastajala se s njime. - Znam to, ali ti ne znaš što se kasnije dogodilo. Nego gle daj. On ima tamo lijep broj momaka. - Imam i ja momaka, a povrh toga desnicu i u njoj mač. Mislite da traži našu gospodaricu? - Idem da je upozorim. A Mirko ostane vani, tiho zazviždi svojem momku i naloži mu: - Idi u šupu neka se momci opreme. Mogli bismo se pobiti s onima tamo. Jesi li vidio toga žutokana? “ - Mladi plemić ne kani ni ulaziti, četovođo! "^ - Ne znaš ti što mu je u glavi. Neka se spreme. Uto se odjednom iza ograde začuje Robertov glas: - Hej, ti tamo, čuješ li? A Mirko odgovara: - Ako hoću čujem, ako neću, ne čujem. Drski odgovor uvjerava Roberta da četovođa ima dobro osiguranu obranu pa poviče: - Krčmaru, što tako dugo radi moj kaštelan? - Je li to neki bradati čovjek? pita Mirko. - Jest, pošao je da krčmara pita kamo vodi ova cesta. - Je li vaš kaštelan slijep? - Kako bi bio slijep? - Onda je baš čudo što nije odmah vidio da onaj koji spava pod stablom nije krčmar, nego vojnik s grbom svojeg gospodara na grudima. - Nije me briga što je vidio, a što nije. - Ali je mene briga, jer mu se prohtjelo u snu svezati četo- vođu najhrabrijeg vojvode pod suncem. - Jamačno se kaštelan samo šalio odgovara Robert. - Tako? Onda sam se i ja šalio s njim. - Što si učinio? - Ono što je on htio meni. - Odmah ga pustite na slobodu. - Imam ja većeg gospodara od vas. Odgovor natjera Robertu strah u kosti pa ne ulazi u dvorište. "Možda je tamo i vojvoda Iločki?" Opet se okrene Mirku i, smiješeći se, vikne: - Hajde, četovođo, pusti mi kaštelana, žuri mi se u Budim. - Vjerujem da se vama žuri, ali meni ne. Još nitko se nije usudio da se našali s četovođom Mirkom, plemićem po plemenu, hrabrosti i po rodu. Sad se, eto, ja šalim s njim, a onda ćemo vidjeti. - U ime kraljice Beatrice i kraljevskog vijeća pitam te, krč maru reče Robert egerski tko je u tvojoj kući? Ako ne odgo- 56 voriš po istini, poharat ću sve tvoje i odvući te u tamnicu. Po nalogu kraljice i vijeća tražim neke bjegunce. Te su riječi prepale čovjeka i on se približi k ogradi i potvrđuje pitanja: Tu su dva plemića, jedan je uvijek pokriven vizirom. Da,

ima bijelo pero i modri plašt. Drugi je onaj što ste ga vidjeli, da, onaj se skriva u sobi, nekog su bradatog čovjeka svezali i leži tamo u krčmi. Robert je doznao sve što je htio i smjesta naloži svojim momcima da opkole stanicu oko ograde. Nitko živ ne smije iz ovog dvorišta zapovjedi on a ti, krčmaru, razveži onog bradatog. Uhvati čas kad nitko neće opaziti. Drugo je moja briga. Svaka šteta bit će ti plaćena. Kraljica i vijeće traže onoga s bijelim perom i modrim plaštem. Upamti to. Nesretnik se pokunji pa se polagano vraća u dvorište. Što si mu rekao? pita ga Simono. Krčmar se kune da nije rekao ništa. Videći da Robert opkoljuje zgradu, Mirko zaokruži sa svojim momcima kuću jer nema toliko momaka da bi mogao opkoliti čitav krug ograde. Odbij te svaki pokušaj da uđu u kuću naloži Mirko svo jima. Momci stoje u stavu obrane. Robert još uvijek oklijeva, čeka mrak. Sam ne zna upravljati bitkom i čvrsto se nada da će se kaštelan izvući pomoću krčmara. Sivi mrak pada na dvorište i kuću. Simono, Mirko i Gordana vijećaju. Uvjereni su da će Robert navaliti ali ne znaju što čeka. Svezanog kaštelana čuva četovođin momak, a krčmar ne može da ga odriješi. Ovako potraje sve do mraka. Na obzorju se pojavio mjesec i sve jače osvjetljavao čitav kraj. Protivnici još uvijek stoje, očekujući bitku. Videći da kaštelan ni u mraku ne dolazi, Robert zovne njegova zamjenika pa mu naredi neka navali. Momci se hitro prebace preko ograde i navale u krugu. Mirko ih sa svojima dočeka divljom obranom. Bijesnim povicima započne borba mačem o mač, prsa o prsa. Odozgo s malog prozora viri Gordanina glava. Lice joj pokriva vizir, ali mjesečeve zrake svjetlucaju o žutoj kovnoj kacigi. To je ona opazi Robert, sjedeći u sedlu svog konja onkraj ograde. S njim su dva momka. Promatraju bitku oko kuće i onu svijetleću kacigu na prozoru. - Prokleti četovođa, bije kao divljak kune Robert. - Ni do zore nećemo naprijed. Prolazi vrijeme uz zveket mačeva i viku ljudi. Cestom dopire do Roberta topot konja. 57 Netko dolazi. Zaustavite ih neka nam pomognu zapo vijeda Robert. Momci potjeraju konje, objese na mačeve klobuke pa domahuju onima što dolaze. Jahači se brzo zaustave. Robert oslovi prvoga: - Gospodine Kiniži, vi ste to? - Ne zaustavljajte nas, gospodine Roberte, hitimo za Bato- rijem. Nosimo mu vijest od crne čete. - U ovu se krčmu sakrio izdajica, ukrao je pečat kraljevskog vijeća i nosi crnoj četi krivu vijest da se pridruži k princu. Pomo- zite nam da ga uhvatimo. . ;M - Naprijed, na kuću! zapovijedi jahač i svi pojure u dvorište. S jadom u duši razabire Gordana kako u dvorište ulazi desetak novih ljudi i bori se uz Robertove momke, zapovijeda im. Mirko se sa svojima očajno brani. Više ne može izdržati navalu pa se s momcima povlači na trijem i zaštićenim leđima udara tolikim bijesom da se napadači svakog časa uklanjaju njegovu maču i načas povuku da onda opet navale.

Gore, pak, u sobu dohiti Simono: Ne možemo izdržati pojačanje. Gordana, svi ćemo umrijeti za vas, ali onda vas molim: predajte se gospodinu Kinižiju. Po zovite se na njegovo viteštvo da vas obrani od Roberta. Ona je uzdigla glavu, obrisala znoj sa čela i pogledala dolje prema Robertu. Pogled joj zape u dolinu u kojoj je pala svijetla, bijela mjesečina. - Gledajte tamo. Vidite li, Simono? - Da, vidim nešto kao mravlje. - Brzo baklju. Nemate? Dajte ovo, Simono. I trgne njegov mač, uzme s postolja pokrivalo, sveže ga na šiljak, polije uljem iz svjetiljke i zapali. Držeći isturenu baklju kroz prozor, maše njome na sve strane. Simono joj uzme iz ruku i čini isto što je radila ona. Već osjeća vrelinu mača, ali ga ne pušta. Žustro plamsa tkanina, omotana oko mača i čini se u noći kao velika vatra. Gordana već sprema novu baklju, uzimajući tok svojeg mača, pa ga omota slamom izvučenom iz slamnjače, upali i gurne kroz prozor u sjenu ispod strehe. A Robert viče: Zapalili su kuću, do sto đavola. Ispeći će se ljepotica prije nego se osvetim. U dvorištu vika boraca i ranjenih. Mirko podjaruje svoje ljude, a sam se bori za desetoricu. Pred njegovim zamahom povlači se čitav skup neprijateljskih momaka. Gordana je već spremila treću baklju i postojano maše, daje znakove, a Simono joj pomaže. Kad je već sve u sobi bilo iscrp- 58 Ijeno, mladi plemić žrtvuje i svoj plašt, zapali ga i vitla njime kroz prozor. - Već su morali opaziti zabrinjava se Gordana. Odnekle se čuje štropot kao da se lomi kamen. - čujem ih dolaze. Djevojka se nagne nad prozor. Onda se u oblaku prašine pojave neki jahači, a jedan glasnilr viče: U ime kralja stanite! I bitka se zaustavlja. U ime kojeg kralja? dahne Simono, držeći dogorjelu baklju. Gordana zuri dolje gdje se u mjesečini svjetlucaju mačevi i razjašnjava: - Tko su ovi, Gordana? - Ne znam, ali tu su. Vidjela sam ih u mjesečini iz onih jablana. Opazila sam ih kako su pokrili polje. - Crna četa. Zar ne vidiš? Dolje dozivanje, buka. Gordana sluša govor: Cetovođa Blaž. Vi ste to? Kuća gori, a tu se bijete? Sve nadvikuje Robert egerski: - U kući je skriven izdajica, ukrao je pečat kraljevskog vi jeća. - Neka izađe sam. Ako neće, izvući ćemo ga prijeti se netko. - Nema u kući nikakvog izdajice zagrmi Mirko. Vika, prepirke, klevete. - Predajte nam izdajnika. Ukrao je pečat kraljevskog vijeća. Iz kuće istrči Gordana. Tijelo joj zamotano plaštem. Nema kacige. S glave joj pada kosa. Brončani pramovi sjaju se na mjesečini. Dostojanstveno je stala pred njih i govori povišenim glasom: Laž je sve što veli ovaj plemić. Svi su zapanjeni iznenadnom pojavom neustrašive, odlučne ljepote. Nitko ne opaža muški plašt i odoru. Sve su oči zarobljene, sve gordosti ponižene, sve bojovnosti pobijeđene.

Laž je što kaže gospodin Robert egerski. Ne traži on izda jicu kraljevskog vijeća, jer ga ovdje nema. Taj plemić traži mene. Hoće da se osveti što sam ga odbila, odgurnula, nadvladala. Tko od vas može da mu pomogne? Blaž ne zna što znače te riječi, ali zna plemić Kiniži. Iako u Gordani nazire pristašu princa, nadvladan ljepotom i snagom djevojke, šuti. Ali Robert se brani: Nije istina, ne tražim osvetu, nego vršim nalog njezinog veličanstva da je uhitim. 59 Ta izjava doimlje se svih pa se uzgibaju. A Gordana povisi glas: - Gospodo, zar biste smjeli vjerovati da će kraljica podupi rati njegove nedostojne pothvate? - Naložila mi je da vas uhvatim jer ste prisvojili pečat kra ljevskog vijeća. - Imajte obzira prema svom plemićkom imenu. Ne kaljajte ga lažima. - Ne možete se izvući: uzeli ste pečat. - Nedostojni lažac! Svi su uzbuđeni, uzdrmani u svojem vjerovanju Trebali bi vjerovati Robertu, plemiću, muškarcu, a djevojačka ljepota iznuđuje ih da pristanu uz nju. Ona to zna i ne popušta, isprsi se, kroči bliže gospodi, izazivlje ih: - Ćujte, gospodo, kad bi bila istina da sam uzela pečat, zar bi kraljica odabrala ovog plemića da me uhvati? I kojega sam uz to osramotila? Ona bi za mnom poslala ljude, svoje službenike. - Ja sam njezin dvoranin. - Ali niste njezin četovođa ni kaštelan, ni dvorski meštar, već jednostavan paž i ništa više. Kada je kraljica paževima povje ravala službu svojih sudovanja? Da sam izdajnik, tat pečata, imali biste uza se barem kraljičine vojnike. Kažem gospodo: on laže. Robert bijesno istrči pred Gordanu, a ona digne mač, viknuvši: Ni koraka bliže. Zapanjeni njezinom odvažnošću, gledaju se pitajućim pogledima, a Gordana nastavi, okrenuvši se k ugarskom plemiću Kinižiju: U dokaz da on laže dobrovoljno se predajem četovođi Bla žu neka me njegovi ljudi odvedu u Budim kraljici. Prihvaćam reče crni četovođa. Tako će biti. Simono i Mirko osjete da je Gordana oslobođena Roberta, ali su zabrinuti za njezinu daljnju sudbinu. Međutim, Kiniži povuče k sebi četovođu Blaža i reče poluglasno: - Hitim za Batorijem i nosim poruku kraljevskog vijeća da mu vi dolazite u pomoć. - Da, gospodine, dolazim. Ali moja je četa putovala nepre kidno dva dana i dvije noći, moram joj dopustiti da ovu noć prospava. Onda ću poći. Moram što prije dostići Batorija. - Nosim mu zapovijed kraljevskog vijeća. Otmičare valja odmah napasti. Vas čekamo, a ovu ljepoticu predajte kraljici. I ne pogledavši više Roberta, potjera konja pa sa svojim momcima trkom izjaše iz dvorišta. Sad je Blaž bio gospodar čitave putne stanice. Odmah odredi da se ranjenima povezu ozljede, a četovođi Mirku i Simonu da obustave svako neprijateljstvo. Najposlije se osvrne na.Roberta: 60 - Plemeniti gospodin neka izvoli mirno otići u Budim. Moji će momci odvesti uhićenicu njezinom veličanstvu. - Ne možete mi zabraniti da je pratim. - Prosto vam bilo. - I svoju pratnju želim reče Gordana.

- Ne branim nikome da vas prati. - Želim s vama govoriti, gospodine četovođo približe se Gordana Blažu. Njegovo tamnoputo lice ne odrazi nimalo dobronamjernosti. Crte lica su mu oštre i mrke. Tamne oči pune nekog mraka. Crni dugi brci zavinuti su iznad usana kao neka stalna prijetnja. Čitavo lice odaje bešćutnog, nemilosrdnog ratnika. Ni Gordanina ljepota ne ulijeva mu blagost. Ali iskazuje počast plemkinji i makar ne zna odličnih kretnja, ponudi joj da odabere mjesto razgovoru. Odlučila se da predloži svoju sobu. On prihvati. Kad se našao s njom nasamu, ne prihvati ponudu da sjedne, nego ostane, stojeći pred njom i gleda je jednoličnim bešćutnim pogledom. - Ćetovođo, vi ste obećali gospodinu Kinižiju da ćete doći u pomoć Batoriju. - To su moje vojničke stvari otkloni on gotovo s prezirom da o tom govori s njom i pita: - Vaša milost nema da mi kaže štogod za sebe? - Imam za vas poruku od princa Ivana i vojvode Iločkoga. - Primio sam njegova glasnika odgovara mrko, omalova žavajući njezinu ponudu. - Ali niste čuli poruku koju vam šalje princ po meni. Upro je pogled u nju postrance s mnogo prezira. Neka se barem odšteti ovim prezirom prema ženskoj suknji, kad već mora saslušati poruku poslanu po njoj. I stegne ironički usne, pitajući: - Kakva je to poruka što je princ šalje po ženi? - Poruka glasi: sjetite se svih dobročinstava pokojnog kralja, sjetite se svoje prisege, ne pridružite se Batoriju, ne slijedite ga. On se nasmije još prezirnije i prekine joj riječ: - Što ste vi princu? - Što? Ja ću jednom upravljati sudbinom vašom i vaše čete. Upamtite. Blaž je promatra sve pozornije, ali i sumnjivije, dok ona nastavlja gledajući u oko dostojanstvenom strogošću. Zar ste krenuli vjerom kao i Batori? U očima mu nešto žmirka i sijeva i mjesto odgovora reče: - Pripovijedajte dalje, slušam to pričanje. - Ne brbljam, jer to htjedoste reći. Opominjem vas da ne slijedite Batorija jer ćete skupo platiti ako idete za njim. Ako pak ostanete uz princa, vašoj će sudbini svatko zavidjeti. Ne dajte da vas kraljica zavede na izdaju jer će vas stići strahovita sudbina. 61 On slegne ramenima, hladna i tmurna pogleda ide k vratima pa ostavi Gordanu bez ijedne riječi. To je iznenadi, ali ne poklopi, pa ode za njim. Stigavši u prizemlje, Blaž ide k Simonu koji je živo raspravljao s Mirkom i upita mladog plemića: - Je li ona ljepotica bila na kraljičinu dvoru? - Da, bila je. - A što je ona princu? Simono shvati da tu valja reći nešto što bi pobudilo četovo-đino počitanje i odgovori: Visost je ljubi i oženit će se njome kad bude kralj. Mračno Blaževo lice ni časa ne odaje rioVo raspoloženje. Na kon Simonova odgovora upita: - Sto znate o gospodinu Batoriju? - Da je izdao princa i prešao kraljici. - Onda recite plemenitoj gospođici neka me slijedi u moj tabor. - Što hoćete s njom? strogo će Simono. Ali Gordana je već sišla i čula razgovor pa izjavi spremnost da slijedi četovođin poziv.

Dopustite mi samo da povedem sa sobom plemenitog gos podina i ovog četovođu i pokaže na Mirka. Ali Mirkovo lice više ne pokazuje prijašnju zabrinutost i odanost prema njoj. Kad je čas prije slušao Simonov odgovor da Gordana ide za princa, Mirkovo srce izgubi svaku naklonost prema Gordani. Osjetio se toliko poraženim i nesretnim da je odbio da je slijedi u tabor crne čete. Bilo mu je tog časa svejedno što će se desiti s njom. Gordana nije ni opazila njegovo neraspoloženje i uskratu da ide s njom. Bila je odviše zaokupljena zagonetnim držanjem četo-vođe Blaža i teško je iščekivala da sazna zašto je zove i što se zbilo u toj mračnoj nepovjerljivoj, nepristupačnoj duši. Slijedila je njegove odredbe i sjela na konja. Videći to, Robert skoči pred Blaža i upita: - Kamo vodite ovu gospođu? Hoću da je slijedim. - Neka se vaša milost ne uzrujava. Vratit ću je brzo natrag. A sada je ovdje čekajte. Nije se više usudio prosvjedovati i ostane. A Simono i Gordana slijede Blaža. Nekoliko njegovih vojnika ide s njim dok su drugi ostali da između Roberta i Mirka ne započne nova borba. Ali ovaj se rastužen povuče. Cak više nije opazio ni kaštelana kojemu je obećao smrt. Mirko je zaželio samo da što prije ostavi ovaj kraj gdje živi ona zbog koje će patiti njegov gospodar. 62 Nakon četvrt sata hitrog jahanja opaze Gordana i Simono široku ravnicu. Po zelenoj poljani polegli su crni oklopnici. Mjesečina ih oblijeva mlječnim svjetlom. Samo jedan crni šator digao se u tom moru noćne bjeline. Podaleko od šatora Blaž siđe s konja i pozove Gordanu da ga slijedi, a Simonu s momcima odredi neka ih čekaju. Kad se plemić protivio, Gordana mu strogo zapovijedi da posluša četovođinu odredbu, a ona s njim ode sama prema šatoru, ne pitajući ga kamo je vodi i zašto. Ne osjeća nikakav strah. U njegovu licu nema ni traga nedostojnim namjerama, a ona hoće da čuje uz koga je pristao. - Sad smo blizu šatora reče on. Pričekajte ovdje u blizini dok vas zovnem. - Čekat ću odgovori Gordana. On ide još nekoliko koraka i uđe u šator. Tu na zemlji sjedi pet muškaraca u crnoj bojnoj odori. Do njih na panju fratar. A vani izvan šatora u mjesečevu svjetlu stoji Gordana. Misli joj hitro lete lijepom glavom. Polagano se približi k ulazu u šator, sagne se i sluša. Upija svaku riječ što joj unosi u dušu jezu od pomisli da će čuti izdaju iz Blaževih usta. Jasno razabire kako fratar okreće lice k četovođi? - Dakle, gdje smo prekinuli kad ste vi otišli na stanicu? Da: kraljica i kraljevsko vijeće odlučili su da vi idete odmah za gos podinom Batorijem. - To smo već čuli hladnim će glasom Blaž. - I pristali ste da idete primijeti fratar. - Pristao sam jer vi rekoste da su kraljevsko vijeće i kraljica tako odredili, a ja i pet mojih četovođa treba da saslušamo odred be gospodina Batorija. - Da, jer je on mjesto Petra Gereba preuzeo zapovjedništvo nad četama. - Bogme neće Petar Gereb goniti lupeže koji kradu krunu reče jedan od petorice ratnika. Ostali povlađuju. Blaž samo gleda u zemlju i pita fratra: - Niste nam još rekli tko su oni što su ukrali kraljevsku krunu? - Držim da su je ukrali Vladislavljevi pristaše, ali svejedno je tko su, počinili su izdajstvo i oteli krunu iz kraljevskog dvora-

Budući da su naoružani, a ima ih mnogo, valja ih goniti. Vi ste mi zadali riječ da ćete poći u potjeru i pobiti otmičare, time mislim... - Dakako da sam zadao riječ upadne monotonim glasom Blaž, samo još treba da mi se vojnici odmore. Nego, molim vas recite: kako princ nije bolje pazio na krunu što mu je povje rio pokojni kralj? - Bio je u lovu, a sluge i dvorani izdali su ga i oteli krunu da okrune protivnika kralja Vladislava. 63 - Dobro reče Blaž, prema tome princ želi da idem u potjeru za njima i on hoće da slušam zapovijedi gospodina Batori- ja koji već progoni otmičare? Je li? - Dakako odgovori fratar to sam vam rekao kad sam stigao k vama. - A je li to prinčeva zapovijed? pita opet Blaž da ja slušam Batorijeve odredbe? - Princ želi da činite što zapovijeda gospodin Batori. Blaž ne makne trepavicama: - Ja sam čuo da je Batori izdao princa. - Laž je to. Kako bih vam onda u prinčevo ime ja nosio zapovijed da slijedite Batorija i slušate rrjfgove zapovijedi? Ba tori je vjeran princu i princ vas moli da se “podvrgnete njegovoj zapovijedi i potučete otimače. - Laže, laže! vikne Gordana, ulazeći u šator. Svi skoče u vis, samo Blaž ostane nepomičan. Gordana uzvikne: Kunem se: on laže. Batori je ostavio princa i sad juri za njim u potjeru. Vojvoda Iločki uzeo je krunu da okruni kraljev skog sina. Na to je imao pravo. Većina je na strani Ivana Korvina, a pokojni kralj predao je krunu svojem sinu. Fratar se nastojao sakriti u kut šatora, ali ga Gordana zapriječi. Prepoznajem vas, gospodine Januška. Krijete se u fratar skoj halji da zavarate četovođu Blaža i njegove drugove koji nisu znali što se odigralo u Budimu. Filipčev rođak bijesno se skukulji, kunući u sebi, ali ne veli ništa. • Zakunite se na križ da ne lažete vikne Gordana. I skine s vrata vrpcu s križem od slonove kosti pa ga digne uvis: Prisegnite da ne lažete. Pred ovim četovođama pozivam vas: zakunite se na ovaj križ da niste lagali nijedne riječi. Neka vam Bog oduzme očinji vid ako ste lagali. No, govorite. četovođe gledaju fratra, a on je zaprepašten i čudi se: - Tko je ova luđakinja, gospodine četovođo? - Prisegnite mrko će Blaž na očinji vid. Januška bijesno promrsi psovku i pretvori se u svjetovnjaka pa reče, oštro prijeteći: Četovođo, hoćete li poći u potjeru za izdajicama i otmi čarima za četrdeset tisuća zlatnika koje vam nudi kraljica? Riječi padoše kao strijela. Nastane teška šutnja. Čuje se svačiji dah, pogledi kruže okolo. Gordani se čini da se nebo spustilo na krov šatora. Četrdeset tisuća zlatnika ponavlja Filipčev rođak. Bademaste oči usjekle su se u Blažev bešćutni pogled. Zebnja prolazi Gordaninom dušom kakvu nije osjetila ni u času samrtne pogibelji. Dršće, ide k Blažu, ali on već prozbori: 64 Gospodine, prisegao sam pokojnom kralju da ću nakon njegove smrti slušati samo njegova sina Ivana. Prisegao sam, a

kraljev sin položio je svoju ruku u moju. Evo, ova je desnica držala njegovu. Vi ste me nepismena, neupućena htjela prevariti. Daleko od Budima nisam ni slutio da su ostavili princa i kraljica i vijeće. Prinčevi glasnici nisu prispijevali do mene, osim vas koji ste se izdavali za prinčeva glasnika. Njegove su glasnike sigurno vaši ljudi zavarali stramputicom. Januška se prepadne za svoju glavu i prijeti: - Pazite, Blaže, ako mi se desi zlo, vi ćete odgovarati za mene jer budući kralj neće biti princ, nego vjerenik kraljice Beatrice. - Nikad to neće biti. Vojvoda ima trideset tisuća hrvatskih četa u domovini upade Gordana, a Blaž dovrši svoj govor: - Čujte, gospodine glasnice: na stanici sam doznao od ove plemenite gospođice da je Batori izdajica. Odmah sam naslutio da vi lažete i dovedoh ovamo ovu gospođicu da saznam istinu. Čujte što velim sada pred vama i svima: idem u pomoć princu i vojvodi Iločkome. Gordanine se ruke sklope na zahvalnost. A Januška pokupi fratarsko ruho pa krene iz šatora. Gordana mu dobaci: Htjeli ste zatajiti zlatnike, uzeti ih za sebe, a ove ljude dvostruko prevariti. Ali on je ne sluša i odlazi prema cesti gdje ga čeka njegova pratnja. A četovođe šute, gledaju ženu u muškoj odori i ne znaju kako bi se držali. Jedan od njih prilazi Blažu i pita tiho: - Hoće li nam princ ikad nadoknaditi gubitak od četrdeset tisuća zlatnika? - Kralj Matija uvijek nas je pošteno plaćao. - Samo potkraj života nešto je dugo oklijevao s plaćanjem. - Sin mu je najbogatiji velikaš kraljevstva, a bit se kralj. Dobro. Ti si naš zapovjednik, i slušamo te. Čuvši ovaj razgovor, Gordana se okrene k njima: - Znajte, ljudi: pravednost ništa tako jezovito ne kažnjava kao izdajstvo. Izdajnik pogiba od ruke koja mu je izdaju platila. Jao izdajnicima, jer su najgadnija, najnečistija, od svih najpro- kletija gamad na zemlji. - Nikad ne htjedosmo izdati princa. - Zašto niste tako dugo dolazili? - Nije nam od kraljeve smrti slao plaće, a mi smo se sve više zaduživali dok napokon nije stigao poslanik biskupa Ernušt i is platio prinčev dug. Rekao mi je neka idem prema Budimu gdje ćemo sresti glasnika koji nosi vijest kamo da pođemo, a došao je ovaj u lažnom ruhu. - Sad znate sve. Govorim vam u ime vojvodino, u ime prin čevo: ne vjerujte obećanjima prinčevih izdajica. Njihov je novac obeščašćen izdajstvom, princu ukraden i proklet. Zato vas nije mogao tako dugo platiti jer je kraljica odnijela svu kraljevu goto- 65 5 GORDANA IV vinu. Vjerujte i uzdajte se u kraljeva sina i vojvodu Iločkoga i pohitite im u pomoć. Bit ćete nagrađeni i čestito opskrbljeni do kraja života. - Za jedan sat krećemo odgovori Blaž a vama savjetu jem: ne vraćajte se više na putnu stanicu da vas onaj žuti Robert ne vidi. Nudim vam svoje momke neka vas otprate kamo želite. - Htjedoh poći u Pečuh u tvrđavu, ali to je odviše daleko. Budim je blizu, do jutra sam tamo. - A gospodina Roberta ću zavarati da idete s mojom četom za gospodinom Batorijem pa neka malo luta. - Ako biste sreli nove glasnike kraljevskog vijeća, recite sva kome da idete u potjeru za princom neka vas puste na miru. - Da, tako ću se osloboditi, a vi sad pokrijte glavu kacigom i lice vizirom neka moji momci misle da vode plemića. 2enu ne

bi toliko slušali. I onaj vaš pratilac neka dođe s vama. Gordana se uredi i opremi, a Simono dolazi k njoj. Blaž probudi dvadeset momaka pa im dade nalog da isprate dvojicu plemića poprijekim putem u Budim i slušaju njihove zapovijedi. Gordana i Simono uzjašu konje. Gordana se sagne k Blažu: Isporučite četovođi vojvode Iločkoga, koji je ostao na put noj stanici, moju želju neka ide k svojem vojvodi i neka mu javi da sam ja u sigurnom skloništu u Budimu. Onda se oprosti i krene poljanom prema brdima klonući se glavne ceste. Malo kasnije bio je pozvan u tabor crne čete četovođa Mirko. Blaž ga uputi u Gordaninu poruku vojvodi i još doda: - Recite vojvodi da mu crna četa dolazi u pomoć. Kad ga potjera zatekne, neka izbjegava bitku sve dotle dok ne opazi moj dolazak. - A gdje je gospodarica? pita ožalošćeni Mirko. - Ona ide u Budim u kraljevski dvor, a tamo joj je i mjesto. - Udat će se za princa? Da, znam to. - Bit će nam kraljica dovrši Blaž svojim monotonim glasom. Mirko gotovo proplače, osjećajući kao da je na mjestu svojeg vojvode. Pa ode put juga, goneći konja kao da je on kriv bolu što ga nosi svojem gospodaru. - Kamo idete, gospodine? pita jedan glas, prijeteći. - Vi ste to, gospodine Enriko? javi se Januška. Kamo idete? - Radije mi kažite jeste li govorili s crnim Blažem? - Jesam, ali neće da pristane uz nas. Ni za četrdeset ni za šezdeset tisuća. Nudio sam mu čak i više. - Kako, do vraga, kad je vijeću poslao glasnika da već dolazi i otpočinut će blizu putne stanice na križanju. - To je zato što Blaž nije znao da je kraljica ostavila princa ni da ga je ostavilo vijeće. Videći to, htio sam ga prevariti, ali uzalud. Sve mi je pokvarila ona smeđokosa ljepotica što je bila na kraljičinu dvoru. - Gordana? Gdje ste je vidjeli? - U šatoru četovođe Blaža. - Gdje je to bilo? - Baš na križanju. Onda je odjednom nestala. - A gdje je Blaž? - Daleko. Uzalud idete za njim. Neće novac. - Mora slušati nalog kraljevskog vijeća. - Sad je upućen. Neće ni da čuje o kraljici, ni o vijeću i ne ćete ga više naći. - Kojim je smjerom krenuo? Na jug? - Ne znam. Možda se vratio u Moravsku. - Vi ste ludi razbjesni se Enriko, razabravši kako ga Januška nastoji odvratiti da ide za crnom četom. - Sve je sad uzalud, ali barem imamo prednost jer Blaž neće ni k princu ni k nama veli Filipčev čovjek. - Vidjet ćemo je li tako otresito će Enriko i odjuri mu ispred nosa. A Januška se zaprepasti: "Sad će doznati da sam Filipcu i sebi htio prištedjeti kraljičinih četrdeset tisuća. Jao meni!" Onda se ogleda za Enrikom kako bijesno tjera konja, a njegovi pratioci slijede njegov primjer. Naprijed! zapovijedi momcima Januška pa hiti u Budim ne bi li njegov rođak Filipec pronašao neku ispriku zbog neuspjele prevare.

5* Gospodin Franjo Januška sa svojom pratnjom jaše glavnom cestom prema Budimu. Jedva projaše četvrt milje kad mu u susret brzim kasom do-dolazi nekoliko jahača. U svijetloj mjesečini prepoznaše Janušku i odmah se zaustave. 66 Već je sunce iznova pripeklo zemlju, kad se pred kraljevskim dvorom pojaviše crni oklopnici prateći dvojicu plemića. Kaštelan Đulaj ih pusti u dvor i nemalo se začudi, prepoznavši Simona i Gordanu. Molim vas da mi pružite konačište reče ona. Nisam mogla drugačije nego se sklonuti amo. 67 - Ali mi smo u pogibelji da Filipec ne navali na dvor i traži predaju. - Sklonut ću se kod biskupa Varadija, tamo me nitko neće smetati. - Idem sam k njemu da se dogovorimo kako bismo vas smjestili. Đulaj je odmah pohitao u Varadijevu kuriju i s njim raspravio kako bi se Gordana najlakše mogla sakriti. Još iste večeri ona je zamijenila mušku odoru novom u kojoj je nisu vidjeli i otišla biskupu Varadiju. On je smjesti pod imenom svojeg rođaka u onaj dio kurije što je bio u vrtu ograđen visokim zidom. Ni biskupov sluga ni gazdarica nisu slutili tko se krije u skrovitim sobama biskupove kuće. BIJEG S KRALJEVSKOM KRUNOM U HRVATSKU Pun nade vodio je Lovro Iločki Hrvate put domovine. U prvim trenucima bijega nisu se nigdje zadržavali, neumorno hiteći naprijed. Htjeli su da dopru što dalje od Budima. Tek nakon jedne noći i narednog dana, kad su ustanovili da daleko iza njih nema nikakva traga potjeri, oni su se odlučili na duži odmor na poljani kojom je tekla bistra voda. Svi su sjahali, uredili i nahranili konje, pa onda prionuli da urede i nahrane sebe, a sluge digoše šatore za princa, velikaše i biskupe. Na obroncima su stražarili izvidnici spremni da dadu znak straži u polju. Biskupi, knezovi Frankopani i ostali velikaši sjedoše uz princa Ivana i vojvodu Iločkoga pa raspravljaju. Ali brzo ih obuzme umor od neprospavane noći, od napornog dnevnog jahanja i svi usnuše. Nakon pola noći straža ih probudi da se krene dalje. Poljana oživi, svi poustaju. Hitro se spremaju i krenu. Prve sjene na istoku osvjetljavaju im put. Sutradan su putovali opet čitav dan, sve do pola noći. Onda opet nađoše prikladno mjesto za odmor. Tu ih stigne prvi glasnik iz Budima poslan još onih dana kad su knez Bernardin i njegovi drugovi uspješno pregovarali s kraljevskim vijećem. Svakog dana poslao im je Varadi po jednog glasnika da bjegunce izvješćuje i tako su svakog dana primili po kojeg brzoteču. Dolazili su poprečnim putovima i dostizali povorku koja se je mogla kretati samo glavnom cestom. 68 Treće noći za odmora stigne brzoteča, glasnik kneza Bernar-dina. Odmah probudiše vojvodu, a glasnik mu ispriča: Već drugog dana ujutro kancelar Filipec najavio je vašim izaslanicima da prekida pregovore. Otegli su raspravu do podne, a onda su se pogodili da će odgovor dati sutradan ujutro. Mene su poslali još istog popodneva da vam to javim.

Vojvoda zapovjedi da glasnika nahrane i onda dade probuditi čitavu vojsku. Ne rekavši princu ništa, nastavi putovanje mnogo brže. Uvečer stigne Hrvate opet kraljevski dvoranin brzoteča. Glasnik najavi prekid rasprave i odluku vojvodinih izaslanika da iste noći otputuju za nj, a vojvodi najavi da se kraljevsko vijeće već spremalo za potjeru. - Njezina milost Gordana poručuje vam da će ona sama govoriti s Blažem i obećati mu sve što vaša milost može da mu dade. - Ti si govorio s Gordanom? Gdje? - Na stanici na križanju. - U blizini Budima? - Da, tamo sam je našao u muškoj bojnoj odori. Pokriva se vizirom da je ne bi tko prepoznao. - Zašto nije u Pečuhu? - Čeka na stanici Blaža i poslat će ga za vama. To vam poručuje, - As njom je moj četovođa? - I gospodin Simono i četa vaših momaka. Malo se zabrinuo za Gordanu. Ipak Mirkova prisutnost ga smiri i Gordanina poruka da će govoriti s Blažem ulijeva mu sigurne nade. Onda vojvoda zabrani glasniku da bilo kome štogod kaže i pozove gospodu biskupe, velikaše, banove, srpskog despota i plemiće pa im najavi da se u Budimu zna za njihov bijeg i da se sprema potjera. U prvi čas malo su zabrinuti, ali ih brzo umiri knez Bernardin: - Očekivah smo potjeru. Ako nismo stekli šest dana, a ono je naš bijeg zaštićen crnom četom. I kad ne bi to bilo, zar nema hrabrih ovdje i u domovini? - Tako je potvrdi Lovro a ne zaboravite da iz Slavo nije čekam nekoliko tisuća ljudi, koji nam mogu svakog dana stići u susret. - Ništa nas ne može uznemiriti veli biskup Ernušt, a njegovi se drugovi slože. Vojvoda pođe k Ivanu i objavi mu da je potjera već krenula iz Budima, ali nema nikakve pogibelji. - Ako nas dostignu? upita princ. što kanite onda? - Znam odlično mjesto gdje možemo dočekati neprijatelja. Upustit ćemo se s njim u pregovore, i dotle mora stići Blaž sa svojom vojskom. 69 - I pobit ćemo se? - Tome se ne da izbjeći, visosti. 0 Gordaninoj poruci i njenom boravku na stanici ne reče vojvoda ni riječi da ne uzbuni princa ljubavnim brigama. 1 nastaviše put, ne štedeći konje. Toga se dana nebo malo naoblačilo i vrućina je popustila pa su jahali hitrije. Oko podne iznenada opaze s desne strane jahače koji su im mahali klobucima. Nekoliko plemića izađe iz povorke da dočeka konjanike. Bili su to knez Bernardin i njegovi drugovi. Kad su se sastali s vojvodom i princem,. jazjasne im došljaci sve što se dogodilo u Budimu, a onda krenuše svi još brže naprijed. Predvečer se razvedrilo i sunce je tonulo na zapad. Tu se nađe vojvoda sa svojom vojskom na obali rijeke šare. Odmah naredi da se načas zaustave i odmore. Vojvoda razjasni gospodi: Ovdje ćemo dočekati i izvidnike. Poslao sam ih gore na vrhove da pregledaju čitav kraj dolazi li tko iza nas. Dok su se okrijepili i odmorili, vojvoda odluči da će putovati dalje čitavu noć. Još nije prošlo ni sat vremena, oglasi se s vrha brda iza njihovih leđa trublja. Ovo nije dobar znak primijetiše gospoda.

Jedan im glasnik dade znakove, a drugi se glasnici spuštaju nizbrdo. Gospoda teško čekaju njihov dolazak. Bez daha dojaše najhitriji brzoteča i vikne: - Idu, još su daleko. - Tko? Zar crna četa? - Ne, nije ona. Crni vojnici nose koplja uvis, ovi što dolaze nemaju uspravljena koplja, ali nose mnogo barjaka. - To su ugarski banderiji. - Dakle, nije Blaž. Neprijatelji su. - Ima ih mnogo? - Možda polovicu manje od naših, koliko sam mogao pregle dati. - Koliko su udaljeni? Trebat će dobra tri-četiri sata da stignu do ovog mjesta. Malo razmišljaju. Vojvoda, međutim, ustane. Sad naprijed! Preći ćemo preko rijeke, spaliti iza sebe most i utaboriti se gore na Koštenom brdu. Tamo smo u velikoj prednosti. S jedne nas strane štiti rijeka, s druge strmina brda. Vrlo dobro prihvaća knez. Brdo je prirodna tvrđava. I odmah započeše prelaziti preko rijeke šare na drugu obalu. Gospoda primiše vojvodine upute pa se odmah razdijele da održe u povorci red. Princ i Damir gledaju uspon momčadi na brdo. Na vrh brda i s druge strane prema jugu sklonuli su kola i tovare prinčevih dragocjenosti. Kraljevsku krunu čuvala je posebna četa najjačih hrvatskih kmetova. 70 Kad je uvečer osam tisuća ljudi prešlo rijeku, zapalili su most. Onda se svi s princem i Damirom popeše na vrh brda. Tu su gospoda velikaši i plemići s vojvodom održali ratno vijeće: ako protivnik traži bitku, mora jurišati na visinu, gdje je položaj bjegunaca vrlo povoljan pa mogu lako odoljevati i kad bi crna četa i više dana zakašnjavala. Međutim, digne se mjesec, a s njim i oblaci. Bijela prašina valja se dolje nad poljem. - Dolaze povikuju vojvodini ljudi. Idu Ugri. - Ide aragonska rulja. Neka samo dođe. Tisuće očiju promatra dolazak Filipčevih i Beatričinih četa. I oni su imali svoje straže na brdima i već su znali da su bjegunci blizu. Batori je sa svojom četom zapazio u mjesečini Hrvate na brdu s onkraj obale rijeke Šare. Oni na vrhuncu Koštenog brda razabraše da se neprijatelj zaustavlja. I već udara tabor s one strane obale. Ugri nisu dali nikakav znak da zapažaju Hrvate na brdu, već nalože vatre pa se stadoše spremati k jelu. Vojvoda i njegovi opet razabiru da neprijatelj neće odmah navaliti, nego je odlučio pričekati sutrašnji dan. Umorni od potjere Ugri polegoše. I vojvoda dade zapovijed momcima da legnu. Samo straže ostadoše budne. I bude mir. Dolje šumi rijeka. Katkad se čuje rzanje konja, sad s ove, sad s one strane rijeke. Katkad bljesne oružje ili kaciga na obalama. Svi spavaju. Princ je otklonio da legne pod šator što su ga razapeli za njega pa sjedi pod otvorenim nebom. Uza nj vojvoda i Damir. Sva trojica razmišljaju i pomalo razgovaraju o stvarima koje su daleko od onoga što sada zaokuplja njihove misli i srca. Noć, mir, mjesečina i neizvjesnost sutrašnjeg dana što donosi borbu, bitku i smrt pobuđuje na j skroviti je drhtaje njihovih duša. Gordanin lik lebdi im u duhu. Vide je onakvu kakva se opraštala s njima, sjedeći u sedlu, u muškoj odori, s bojnom kacigom na glavi. Vojvodino srce nije više onako spokojno kao u času rastanka. Sad zna više nego što je znao one večeri. Čitao je svojim očima čudesno proročanstvo firentinskog astrologa. Neće da vjeruje njegovu pismu ni Beatričinim riječima. Neće da sluša uplašeno šaputanje vlastitog srca, pa ipak, bilo je časova u toku ovog putovanja, kad mu je nametnula ljubomorno pitanje neka jaka sila protiv njegove volje, unatoč borbi što je vodi sa sobom. "Zar sin? Njezin sin. I čiji još?"

I u toj tišini, svladan fizičkim umorom, nadvlada srce i nameće mu svoje brige. U času kad je sav predan djelu koje mora izvršiti. I makar se bori i odvraća lice od Ivana, pogled mu ipak obuhvaća njegovu pojavu, a iz duše izmilji skrivena pritajena ljubomora: 71 "Zar njoj pristaje taj mladac? Njoj, koja traži junaka, oca svojem sinu?" Ali dok promatra njegovo lijepo lice, vitki stas, gipke kretnje, duboko tamno oko iz kojega prozrijeva neka dubina misli, uzmiče: "Tko zna što se krije u njegovoj glavi? Kakve velike osnove?" I teško mu je, a ipak mora uvažavati taj plemeniti i mudri, makar blagi prinčev pogled. I okrene od njega glavu da ga ne gleda pe mu se oko zaustavi na Damiru. Sjedi na zemlji. Gologlav je. Gusta crna kosa pada mu do ramena. . ,.;", "Kakva ljepota!" iznenađeno zapazi Lovro, promatrajući Damirove snažne muške plemenite crte. Crne oči ljeskaju se u mjesečini i kao da nešto taje. "što je u mračnom pogledu tih očiju?" upita se Lovro i neopaženo pogleda Damira koji je podupro glavu rukama. "Muči li dušu ovog lijepog mladića kakva velika nesreća? Teška bol? Kamo je upravljen njegov pogled?" Tražeći smjer Damirova pogleda, nastoji pronaći trag njegove tajne. "Zašto su mu oči natopljene tolikom žalosti? Od prirode? Ili od zadobivenih rana u srcu? Ili od povrijeđenog ponosa? Nemoguće je to samo od ponosa! Zašto mu je pogled gorio ljubomorom kad je Gordana onu večer pred rastanak s prinčevom majkom gledala mene? I drugdje me progonio pogled tih crnih očiju. Gordana kaže: Odanost prema princu Ivanu budi u njemu ljubomoru. Odanost. Možda. Ako je ljubav, vlastita ljubav?" Lovro promatra zamišljeno prijatelje: sad princa pa opet Damira. "Dva mlada muškarca: jedan je njezin prividni muž, drugi prosac. A što sam tu ja? Ja?" "Skrbnik sam. Onaj koji ima najviše sreće. Da, najviše. Ona mi dopušta da se brinem za nju i dopustit će da joj savjetujem, da vodim brigu za njezin život i sreću." "što je njena sreća? Gdje? U ovom princu na čiju ću glavu za nekoliko dana položiti krunu?" "Ili je njena sreća drugdje? Gdje?" Ne usudi se spomenuti sebe, a srce ništa drugo ne čeka, nego da njegove misli to pronađu, prosude, proreknu i potvrde. I opet ga privlači Damirova pojava: "Kako su mu oči vlažne, crne, svijetleće. Zar su to suze što se ne pojavljuju u očima, nego kaplju s one strane ravno u dušu? I on ju ljubi. Kako je ne bi ljubio. To dokazuje mrak njegove zjenice, dubina, u koju je potonula njegova bol. Vidim to. Ne, ne vidim. Samo slutim. I vjerujem. A on je s njom bio pred oltarom, morao je s njom po kraljevoj zapovijedi u ložnicu, a da se ne dotakne ni sjene vrška njenih bijelih ruku. To je morao izdržati. Ako je jadnik ljubi, onda je više nego junak. Mnogo više. Heroj." I dok ga promatra, istražuje, oblijeće svojim mislima, Damirov je duh na dnu dubine srca gdje leži zakopana ljubav. Baš tu, na tom putu, u predvečerje vratolomnih djela, kad iz svake oštrice viri smrt, baš sad diže se iz dna srca zakopana ljubav i prikazuje mu Gordanin lik, uskrsava uspomena doživljena s njome u njezinoj blizini. I tjera od sebe te uspomene, odbija, grubo ih odbacuje, ali mu se one tvrdokorno javljaju u mislima, plamsaju u duši i predočuju sliku noći na Višegradu gdje ona, prisiljena Beatričinom zasjedom, hoće da uzme ključeve kraljevske krune. I pada u nesvijest na njegove ruke. U naručju je nosi na balkon. Osjeća se blizu kao one noći nakon vjenčanja kad je u pratnji kraljevih dvorana morao s njom poći u ložnicu. I stao je k prozoru da bude što dalje od nje. A njeno je lice mirno, hladno. I odjednom ona pohiti k njemu, nešto mu govori, on

ne čuje riječi, gubi svijest, ali osjeća njezine ruke oko svojeg vrata i gurne je od sebe. Odgurnuo je tada strahovito jer je drhtao od njezine blizine, od jezovitog straha. Samo njezini znakovi probudiše ga iz tog bunila, znakovi da je slijedi i sluša razjašnjenje: pod zastorom postelje krije se uhoda kralja Matije, uhoda koji kralja ima da izvijesti jesu li uistinu stupili samo prividno u brak. Onda je sve saznao. Vidio je uhodu svojim očima, stekao dokaze i mir da je prema njemu bešćutna, a ovila mu je ruke oko vrata da zavara uhodu i spasi se kraljevskog gnjeva. "Da se nije tome dosjetila, kralj bi je poslao u tvrđavu. Ivan bi priznao kralju svoju ljubav prema njoj, a kralj bi mu bio doveo Bianku i zauvijek bi Ivan izgubio nju i ona njega!" "Kakva je u nje dosjetljivost!" misli Damir. Ipak ne može ni časa zadržati te misli jer ga već hvata uspomena: Kako je strepio od dodira njezinih ruku, kakvim je bijesom odgurnuo, ne pazeći hoće li se, udariti, pasti nauznak. "A da nije ona sve to učinila samo prividno? Bože, što bi bilo? Probo bih bodežem sebe da ne živim, da ne gledam nju koja me prevela preko zakletve položene na sreću i život moje majke. Bila bi ubila moju majku." "Kakve su to budalaštine? Otkud me napastuje ova misao. Gordana, da se osvrne na mene? Već mi se buni razbor." "Ivanu mora pripadati, iako ljubi vojvodu. Samo Ivanu. Vojvodi je ne dam, ne damo je ni Ivan ni ja. Moje je pravo da je čuvam za Ivana." Hoće da zavara misli i srce, da ih skrene drugim smjerom kako ga ne bi prolazili treptaji od uspomene na dodir njenih ruku oko vrata. I kako je čudno drhtao. Još dugo, dugo, dane i noći, rvući se da postigne smirenje. 72 73 "A zašto sad ove uspomene? Otkud dolaze? Tko ih je probudio? Zašto baš danas uoči bitke?" "Možda duh sluti da će se sutra rastati s tijelom pa mu na oproštaju prosiplje teške boli." Kao da su mu gurnuli bodež pa mu nestaje dah. Guši ga opraštanje, bol. I gleda preko k Ivanu. Njegova glava počiva na ležaj u, a oči širom otvorene, uprte u plavo zvjezdano nebo. "Gdje je sad ona? Osjeća li da mislim samo o njoj? Živim samo za nju, sav sam njezin i čekam njezin odgovor." "Kad svrši borba, odgovorit će mi. To je obećala i tako me duboko gledala. Zar je htjela da u pogledu pdgonetnem obećani odgovor? Duboko i dugo me gledala. Možda me sokolila?" "Ali zašto su joj oči sjale kad je govorila o vojvodi? Ne znam ništa, samo muku mučim od ljubomore." "Mir i sreća me ostavljaju kad gledam vojvodinu divnu pojavu. Patim, jer je on snažan, lijep, hrabar, slavan i muževan." "Ipak, meni je obećala odgovor, meni. Ne njemu, nego meni. Da me ne ljubi, zašto ne bi odmah rekla: ne?" I on gotovo zastenje od nenadanog pitanja: "Štedi li ona vojvodu? Zaštićuje li ga od moje nemilosti, mržnje koja mora nastati ako ona odgovori ne?" I okrene se na ležaju i zagnjuri lice u travu. "Nemoguće je to dalje podnositi. Borba se svršava. Sutra će oni tamo preko rijeke doznati da su svi na mojoj strani, da crna četa stoji iza mene i odmah će se povući. Neće se ni upustiti u boj. I onda je borbi kraj." "Poslat ću odmah u Pečuh Blaža sa tisuću vojnika da je dovedu zajedno s majkama u Budim. I odgovor će pasti. Samo neka borba svrši da bude kraj mojim stradanjima."

"Kako je to dugo do sutra!" Nešto se makne kraj njega. Digne glavu. Vojvoda sjedi i gleda preko rijeke. "Kao da se on boji svršetka borbe? Možda zato toliko odugovlači. Ljubi je pa bi htio da ne čuje odgovor što će ga dati meni. Boji se. Zna li on da mi je obećala odgovor? Sigurno mu je rekla kad joj je skrbnik. Ipak osjećam da njezino srce pripada meni. Uvijek sam to osjećao. Da nije bilo te nade, kako bi se živjelo?" Onda se digne. Opazi Damira kako gleda u daljinu, a vojvoda preko na drugu obalu. I pita: O čemu razmišljate vas dvojica? Jedno pitanje dva udarca, dva ljubomorna bodeža što prijetnjom opominju da ne misle o onoj koja sačinjava njegov život. Damir zadršće od tog pitanja. Zatečenom vojvodi samo se trgne srce i on prvi odgovori: - Promatram njihov tabor i slutim da će već u zoru poslati svoje poslanike, moleći da se poklone našem kralju. - Onda biste morali mirno spavati, vojvodo. 74 Ni vi ne spavate, visosti, a ipak nitko nema toliko uzroka da mirno spava. Pogađate. Od nas dvojice meni bi san morao biti slađi. A ti Damire? što se tebi vrze glavom? - Moja svadba. Kad svrši ova borba, hoću da se ženim. - čim stignemo u Zagreb, odmah ću poslati najuglednijeg biskupa k papi da razriješi tvoj brak s Gordanom i moj s Bian- kom, a onda svadbujemo. Vojvoda se čini kao da ne čuje. Sav se nagne prema neprijateljskom položaju. Ali ujedno ustane kao da je nešto primijetio. - Što to zaokuplja vašu pozornost, vojvodo? - Ni sam ne znam, visosti, pogledat ću dolje k našim straža ma. Tamo je neki nemir. A vi samo ležite. Sutra vam treba svje žine. Srcem punim bola Lovro ide nizbrdo. Na obali rijeke vrpolji se straža, poliježe i puzi prema rubu obale, a straga drugi uperiše puške prema rijeci. Videći sve to, Lovro pohiti k njima. Njegovi koraci upozoriše stražu i jedan momak dotrči k njemu: Vojvodo, neki je čovjek utjerao u rijeku konja. Eno ga tamo pliva prema našoj obali. Mislim da je neprijateljev uhoda. Ne pucajte. Sakrijmo se da vidimo tko je i što hoće. Vojvoda se skloni iza grma odakle razabire površinu vode na kojoj se zapaža čovjek, a pod njim konj. - Ona straža prijeko ili drijema, ili taj uistinu pripada njima. I gledaju kako je jahač polegao na sedlu, skrivajući se. - Ruke u vis ako ne želiš sačmu u grudi! - Samo se vi ne prenaglite mirno će onaj u sedlu. Vojvodi neće biti drago ako me ustrijelite. - To je Mirko klikne vojvoda prigušeno i domahuje svojem četovođi. - Ja sam to, gospodaru. Stigao sam još jučer, prešao polja i oranice kako sam mogao, samo da što brže stignem, a ipak vas nisam mogao dostići prije potjere. Podvečer smo se našli: ja na visočini, a oni dolje na cesti. A vi s druge strane rijeke. Tako sam morao čekati noć da se provučem i obiđem njihove straže, a moje momke uputim da idu dalje i negdje se drugdje prebace preko rijeke. Nestrpljivost obuzima Lovru i on dokrajči pričanje. - Dobro, reci mi kako i zašto njezina milost Gordana nije otišla u tvrđavu?

- Vratila se na križanje zbog crne čete i dočekala tamo Blaža. Govorila je s njim i pošla u njegov tabor, ali se nije vratila. - Kako se nije vratila? 75 - Tako. Samo mi četovođa Blaž isporuči da Gordana ide u Budim gdje je dobro skrivena, a Blaž da kreće glavnom cestom i dolazi u pomoć vašoj vojvodskoj milosti i princu Ivanu. - A kamo se sklonula Gordana u Budimu? - Ne znam. Ali tamo je, ako je poručila pravu istinu. - Nema razloga tebi tajiti kad zna da ćeš njezino skrovište saopćiti samo meni. - Možda je pravo skrovište po kome drugom isporučila princu. Na vojvodu neprijatno djeluje ogorčenje što izbija iz Mirko- vih riječi. ¦ ,.>> - Zašto bi njemu javila istinu, a meni ne? t On slegne ramenima i ne gleda u vojvodine očL - Pa tako jer će se udati za princa kad bude kralj. - Ludorije govoriš, Mirko. Rekli su to gospodin Simono i četovođa Blaž meni u obraz. Lovro okrene glavu prema visočini da mu Mirko ne gleda u lice i reče tiho, ali grubo: - Ne spada na tebe za koga će ona poći. - Ako je vama svejedno, onda je i meni. Izlanuo je to napola ljutito, napola žalosno, a vojvoda skrene razgovor na drugo: - Reci: zašto njezina milost nije s križanja krenula u tvr đavu? - Ne znam ja ništa. Nije mi rekla. Niti sam je vidio kad je odlazila. Samo je krenula u Blažev tabor i više se nije vratila. Poslije je on sam došao na stanicu i predao njenu i svoju poruku za vas. - A nije rekao zašto ide u Budim? - Tumačio mi je da bi bilo opasno da ona putuje u Pečuh jer bi je slijedio onaj žutokosi Robert o kojemu sam mu govorio, a do Budima će brzo doći i tamo je kraljevski dvor gdje će je štititi. Znate, vojvodo, taj Robert je slijedi i prisiže osvetu što ga je odbila, ali nije ni trebalo da se s njim sastaje. Druge plemki- nje ne čine to. - Da mi nisi ni jednom misli, a kamoli riječi, dotaknuo nje zino ime. Oštra zapovijed ušutka Mirkovo ogorčenje i on se pokunji sam u sebe, misleći: "Opčinila ga je do smrti." - Drugih vijesti nema za mene upita vojvoda. - Sve sam rekao što su mi naložili. - Idi sad i lezi. Sutra u zoru budi uza me. I vojvoda se vrati. Visoka lijepa pojava snažno se odražava u mjesečini. Mirko gleda za njim i uzdiše: 76 "Kakve su to oči u one ljepotice kad ne vidi da je vojvoda ljepši od princa? Kakve su to oči u one žene? Kažu ljudi da su kao bademi. Baš zato i ne razabire što vide drugi koji imaju okrugle, prave oči." Vojvoda se uspinje na Košteno brdo. Korača polagano. Svaki korak je težina. Vuče ga k zemlji teret što mu ga je naprtio Mirko. "Ona će biti njegova žena? Nije li to ludo brbljanje dvoranina? Tko je to pripovijedao Blažu koji je bio daleko od dvora?" "Bit će kraljica? Moja kraljica?"

S tom mišlju zaustavi se i gleda u daljinu, posutu blijedim mjesečevim svjetlom. I čini mu se da je čitav svijet zajedno s njim izgubljen u daljinama neizvjesnosti. Onda nastavi uspon. Stigavši k Ivanovu ležaju, nađe ga zajedno s Damirom budna. - što je bilo dolje? Netko se prebacio k našoj obali? - Da, visosti. Moj četovođa Mirko. - Valjda se nije desila nezgoda na putu s Gordanom? - Ne, sve je kako treba. Ona je u potpunoj sigurnosti. - Nije poslala nikakav glas? - Moj četovođa nije dospio prije odlaska govoriti s Gorda nom jer mu se žurilo. Poslan je kao brzoteča od četovođe Blaža kojeg su sreli putem. - što poručuje Blaž? upadne Damir u riječ i digne se. - Dolazi nam u pomoć. - Gdje je Mirko govorio s njim? - Na putnoj stanici tamo gdje se križaju ceste. - Prema tome, od njegova dolaska neće potrajati dugo? - Možda već sutra u noći ili prekosutra u zoru, on je uz vas, visosti. Dakle, spavajte mirno. Nema protivnika koji pred vama ne bi morao zadrhtati od straha. Uistinu, protivnik je već unaprijed pobijeđen. I legoše. S druge strane obale na poljani spavaju protivnikovi ljudi. Vođe se zaklonili mjesečini pod krošnjate vrbe. Promatraju vrhunac Koštanog brda po kojemu je polegla Korvinova vojska. Straže se ustrčale. Ide glasnik. Nešto se dogodilo. Svi ustanu pa čekaju jahača što hiti k njima pa im onda najavi: - Vidim na cesti četu od deset ljudi. Da ih zaustavim? - Razumije se. Neka vas ide dvadesetak odredi Batori. Ako su protivnici, zatrubite. 77 Jahač nestane iza stabla i grmlja prema cesti odakle se bijele oblaci prašine. Vođe dugo čekaju i ljubopitno pogledavaju došljake u stavu obrane. Mjesto trublje, opaze u zraku klobuke. - Naši su povesele se gospoda pa izlaze ispod vrbika. - To je Kiniži uskliknu svi i pođoše mu u susret. Jahač siđe sa sedla. Svi ga opkoljuju, obasiplju pitanjima, a on im razjašnjava: - Kraljevsko vijeće i kraljica poručuju vam neka se ne upuštate s protivnikom ni u kakva raspravljanja. Vojvoda će vam sigurno slati poruke i predlagati tobožnje prijedloge ne bi li dočekao svoje čete iz Hrvatske. - Još odande čekaju pomoć? - Da, dolaze mu iz Slavonije, o tom je doznala kraljica po jednom brzoteči iz Napulja. On je putem u Budim sreo vojsku iz Slavonije što ide vojvodi Iločkome. Zato ne primite nikakve pre govore. Čim sutra svane, navalite. - Ne mogu se upuštati u navalu dok crna četa nija iza mojih leđa. čekam Blaža. - Sreo sam Blaža na putnoj stanici na križanju. Dojurio je u dvorište gdje se gospodin Robert egerski pobio s vojvodinim četovođom i tu mi je Blaž osobno rekao da će doći za vama. - U potjeru ili u pomoć? - U pomoć. Prema tome mogao bi stići sutra podvečer, a možda tek drugu noć. Svi sjedoše opet pod vrbe i podvore donosioca radosne vijesti jelom i vinom. Okrijepimo se, gospodo. Sutra ujutro treba nam snage. Svi spavaju. U blizini ceste sjedi Batorijeva straža da zaustavi

svakoga tko bi dolazio cestom. Momci se sklonuli u grmlje, a njihov vođa plemić spava, ležeći na ledini. Daleki topot konja upozori stražu. - Opet netko dolazi. Možda novi glas iz Budima? - Štropot ide s juga. čini se nema ih mnogo. Gledaju lijevo. Iza brda zabijeli se prašina, sigurni glasnik jahača. Svi poustajaše. Probude plemića pa čekaju. Sa strane juga divljim trkom idu dva konjanika. Deset momaka na konjima poreda se na cesti pa dignu uvis oružje: Stoj! Jahači uspore trku i kad se približe, zaustave konje. Batorijev plemić oslovi prvog jahača u plemićkom ruhu latinskim jezikom: Tko ste i kamo idete? 78 - Vidite po mojoj odori da sam plemić. A idem u Budim. Nitko mi to ne može spriječiti. - Kome idete tamo? To nam morate kazati. - Morao bih prije znati tko ste vi, a da vam mogu odgovoriti. - Mi smo u premoći nad vama dvojicom, dakle, govorite. Kome idete u Budim? - Prijateljima i zemljacima. - Otkuda ste? - Iz Slavonije. - Vi sigurno tražite vojvodu Iločkoga? Ne tražim njega, nego svoje prijatelje koji su s njime. Ovaj odgovor učini jak dojam na Batorijeva plemića; pa on prilazi jahaču i reče mu povjerljivo: - Mi smo, gospodine, straža vojvode Iločkoga. On je sa svo jom četom ondje zaposjeo obje strane rijeke i teško čeka vijesti kad će doći njegova četa iz Slavonije. Zbog toga nam je zapovije- dio da čekamo ovdje na cesti i zaustavimo svakog jahača. Ne znate ništa o dolasku vojvodinih prijatelja? - Kako ne bih znao. Njegov sam glasnik. - Vojvoda vas teško čeka. Siđite. Vodit ću vas k njemu. Ne sluteći zamku, plemić silazi i preda uzde svojem momku, a Batorijev čovjek prikazuje se ljubazan i pažljiv: - Želite li založiti, ili da probudim vojvodu? Očito mu nosite povoljne vijesti? - Ne budite ga. Bit će u zoru to radosniji kad čuje poruku. - Dakle, ljudi iz Slavonije dolaze? kliče lukavi čovjek. - Da, dolaze. - Jesu li daleko? - Za dva dana bit će ovdje, a možda i prije ostane li vrijeme povoljno. - Ima ih mnogo? - Tačno deset tisuća. - I dobro su naoružani? - Baš kako treba da budu vojvodi od koristi. - Ako nemate drugih vijesti koje bi bile nepovoljne, uistinu ne bih htio da budim vojvodu. - Drugih vijesti nema, a ovo će biti dovoljno da obrađuje mo vojvodu sutra u zoru. - Da reče plemić sutra u zoru. Onda se vrati k svo jim momcima, nešto im reče ugarskim jezikom. Oni smjesta skoče k glasniku, uhvate ga i svinu mu ruke unatrag. • Vi ste uhićenik zapovjednika kraljevskog vijeća reče mu plemić. 79 BITKA

Vojvoda Iločki se probudi. Snilo mu se da je nosio Gordani kraljevsku povlaku u crkvi, na vjenčanju. I suze su mu padale po grimizu, pretvarale se u bisere i resile rub njezina plašta. Još ga boli u prsima. Strahotne muke u snu nisu uminule ni kad gleda nad sobom nebo puno oblaka, a kraj sebe princa i njegova druga Damira koji su spavali. Nema crkve ni vjenčanja ni suzama njegovim urešenog grimiza. Ipak ne osjeća radost što je to sve bilo samo tako. .,, "Može se ispuniti do posljednje suzelV" pomisli vojvoda i uzdahne. Zatim ljutito trgne mač i gleda u protivnički tabor. "Nije vrijeme da mislim o tom. Tamo je moja briga, moj cilj. Tamo neka su sve moje misli, čini i brige." Onda stade promatrati nebo. Siva zora tek je malo pomolila neprijazno lice, puno plačne sjete. Lovro ponovo promatra bojište. Još se nitko ne miče, jedino stražari šeću na jednom i na drugom kraju. Vojvoda ustane i silazi. Onda dade probuditi dvojicu plemića. Kad su stigli k njemu, naloži im: - Vi ćete prijeći preko sela na onaj visoki vrh i stalno pa ziti na cestu. Sa strane Budima doći će crna četa, kad je opazite, jedan neka dade znak i dohiti k meni, a drugi se ima spustiti na cestu i javiti Blažu gdje se nalazimo i kako je na bojnom polju. S vrha ćete lako pregledati bojište. Recite Blažu da udari Batorija s leđa. - Valja nam ponijeti i trublju i baklje. Ako bude noć, mogli bismo javiti dolazak čete svjetlom. - Trublju nećemo čuti, ali svjetlo bismo lako primijetili. Pa zite i na jug. Obećali su mi moji ponajbolji prijatelji da će skupiti plemiće s njihovim četama i doći prema Budimu. Međutim, još uvijek nikakva glasa od njih. - Teško je sada u vrijeme žetve odlaziti od kuće, ali kad su vam obećali, neće vas prevariti. - Zakašnjavaju. Uostalom, ne dođu li na vrijeme, sve svoje snage polažem u crnu četu. Blaž dovodi deset tisuća ljudi, a njima mogu osvojiti Budim, samo mi je potrebno da znam Blažev do lazak i prema tome upravljam bitku. - Pazit ćemo, vojvodo, a kako nema vrelog sunca bit će pogled na cestu bistriji. - Blaž mora stići ove noći ili sutra u zoru. Bilo kada, budite na oprezu. Plemići se opreme i uzmu sobom nekoliko momaka pa krenu. Na zvuk trublja dižu se ljudi s ledine. 80 Oživljuju bojišta s jedne i s druge strane rijeke. Ljudi se umivaju na obalama. Svježina vode dozivlje im u misli neizvjesnost što je skriva u svojem krilu dan. Kome nosi poraz? Kome pobjedu? Kome mir, a kome jad? Ipak, svatko se od njih sprema na pobjedu. Trublja probudi princa i Damira. Obojica skoče na noge. Sluge im donose u posudama vodu i ručnike. Onda im prostru na travi zajutrak. Ivan dade dozvati vojvodu. Lovro se već uspinje k njemu. Pozdrave se i sjedoše na zemlju k jelu. Imaju li momci čestitog zalogaja? pita Ivan. I jela i pila ne manjka nikome. Pobrinuo sam se obilno. Ivan ušuti. Polagano jede, zagleda se u daljinu i misli. Damir ga promatra, osjeća da su mu misli teške i hoće da ih odagna pa ga upita: Dobro se spava pod vedrim nebom? Je li, Ivane? Nikad lošije. Progonili su me sni kao zlodusi. Vidio sam bitku tešku, krvavu, padaju ranjeni i mrtvi, a dolje ona rijeka bila je rumena krv, bila je i topla kad sam u nju gurnuo ruku. Odvratno, ogavno. Ne mogu se osloboditi grdnih slika.

Damir i vojvoda Lovro pogledaše se i skrenuše razgovor na drugo. Princ ih slijedi, ali ipak uporno gleda dolje na poljanu. Kakvo je to gibanje u protivničkom taboru? Oni se nekud spremaju? Omalovažavajući, odgovori Lovro: Svejedno što rade. Mi smo spremni. Razgovor zapne. Ivan šuti. Dugo gleda preda se, a onda opet gleda dolje: - Vojvodo, oni vuku splav. Vidite, tamo ulaze u rijeku. - Dolaze nam u posjet. - Kako? Zar bitka? - Neizbjezivo je to, visosti. - Rekli ste mi u Budimu da neće biti krvavog sukoba. - Nisam mogao slutiti da će Beatrica prekinuti pregovore, a mi izgubiti puna tri dana, ali kako vidite, oni dolje su drski. Idu u navalu, a Blaž dolazi u pomoć nama. Zdrobit ćemo ih. Ivan ne kaže ništa. Promatra kako oni idu niz rijeku traže pličinu da je pregaze i vuku neke zbijene splavi. Tada odvrati pogled s bojišta i skrene ga na drugu stranu brda gdje leže sela. Po oranicama rade seljaci. Katkad zastaju i gledaju gore na brdo gdje se utaborila vojska. Princ uzdahne pa reče vojvodi i Damiru: - Bilo bi mudrije prionuti uz motike nego uz mač. - Samo onda kad budemo mogli i užiti ono što priradimo. 81 6 GORDANAIV U našoj domovini više nemamo ništa svoga. Sve nam oduzimaju, harače, kradu i otimaju, Mučimo se za razbojnike koji žive lagodno od naših žuljeva. Turčin dolazi na gotovu žetvu. Najprije valja podići obrambeni zid, a taj ste vi. Kad vas podignemo na prijestolje, zagradit ćemo otmičaru putove u naša polja, u našu žitnicu, a onda tek možemo spremiti žito za sebe. Svaka vaša riječ izlazi iz moje duše živo povlađuje Damir. , Ivan ne odvraća, gleda dolje protivničko gibanje i zavuče se sam u sebe: A vojvoda ustane i ostavi mlade prijatelje. - Damire, sve što se tu zbiva probada mi srce. Osjećam: prolit će se krv. - Borba je to, moj Ivane, i drugačije ne može biti. - Ne znam što to čovjeka snalazi. Na časove kao da nekud utoneš gdje nema zbilje ni ljudi, ni realnog života. Sve je u nekoj magli, nevidljivo, nestvarno, samo misli lete kao neke iskre i pale, žežu, ali osjećaš bol. To je sve što je stvarno u takvim časovima. - Razumijem te. I meni se tako zbiva. Naši učenjaci na dvoru kažu da je to mladost, njene sanje koje moramo svi proći. Pa kad to znamo, valja im se oprijeti i muževno ih pregaziti. - Dobro zboriš. Stariji si od mene i mnogo jači. - Hoću da pogledam kako je dolje. I on se spusti nizbro, potraži Lovni Iločkoga pa ga zamoli za nekoliko riječi. Kad se vojvoda s njim povuče od ostale gospode, upita ga Damir: - Vojvodo, zašto ste oglasili neka vam se dobrovoljno jave za obranu zapadnog dijela brda? - Jer je ono najopasnija točka bojišta. - Vojvodo, molim da prve redove povjerite mojem vodstvu. - Nikad neću pristati da se bijete na onom mjestu gdje će smrt kositi nemilostivo. - Nitko me neće moći spriječiti da se bijem gdje sam odab rao. Tako mi časti, bit ću tamo. S ovim riječima Damir ostavi vojvodu. A on gleda za njim.

"Svojom voljom ide u susret smrti. Zašto? Za ljubav prema Gordani? Dopustim li to, nosit ću na duši ovaj teret čitav život." Vojvoda pođe k drugovima koji su vijećali pod gustim krošnjama drveća. Okupili se biskupi, knezovi Frankopani, svi banovi, plemići i srpski despot Branković. Nakon kratkog dogovora poz-vaše sve vođe i četovođe. Vojvoda im razloži osnovu. Mi nećemo nigdje napadati. Nama je do toga da što više zavlačimo odlučnu bitku kako bismo dočekali Blaževu crnu četu. Onda ugovore sve što su smatrali potrebnim, pa se uputi svatko svojoj četi. Kad su protivnici zagazili u rijeku da prijeđu na drugu obalu, vojvodine su čete bile na svom mjestu. A on sam promatra s visine kako neprijatelj traži pličinu i pri tom odlazi od bojišta što ga ispunjava zadovoljstvom jer odgađa početak bitke. Do podne je protivnik prešao rijeku prema Koštanom brdu. Tu okupi i poreda svoje čete, a onda ih sam glavni vođa Batori oslovi: Dužnost nam je uhvatiti izdajnike koju su oteli krunu. Ne mirujte, momci, dok ne otmete tu krunu. Ali čujte još i ovo: protivnici voze tovare Ivana Korvina. To je suho zlato, čisto srebro, dragocjeno biserje. Ako pobijedite, momci, sav plijen, sve dragocjenosti pripadaju vama. Svi se guraju naprijed, svaki hoće u prve redove kao da će mu odmah u prvom dodiru s neprijateljem pasti u krilo svjetlucava dragocjenost. Idu naprijed pijani od želje da mačeve zabodu u tovare što ih čekaju. Složeni, stisnuti, gusti redovi koračaju, hite, gotovo trče. Prvi su pješaci i nose puške. Za njima idu konjanici s mačevima i kopljima. I dolaze silovito prema Koštanom brdu. Na podnožju vojvoda Iločki sjedi na sedlu u bojnom oklopu, goli mač sijeva u ruci. Oštrini njegova pogleda ne izmiče ništa ni na vlastitom ni na protivničkom bojištu. Hvata i prosuđuje vještim mjerilom vojskovođe svaki pokret neprijatelja. Svaka prikrivena protivnikova kretnja odaje mu tajne namjere zamišljene zasjede, bojne osnove, izlike, zamke. I određuje svojim četama, šalje naloge ispod brda, ne skidajući očiju s neprijatelja. Onda se protivnici odjednom zaustave. Momci kleknu na koljeno, prislone uz nj puške. Praskaju hici prema posadi na brdu. Odande odgovaraju. Praskaju bojne puške. Napadači pucaju sve žešće, ali se protivnik ne miče i ne štedi baruta. Damir upravlja puškama drugih i pri tom još gađa svojom. Momci pokraj strijelaca hitro čiste cijevi i opet ih pune prikop-čavajući kremen što ima da trenjem zapali barut. Bojovnici su jednako spremni, jednako vješti i jednako neustrašivi. Bitka se vodi bez vike, podjarivanja i podstrekavanja. Svatko svu svoju pozornost ulaže u brzinu, sigurnost ruke i vida, čuje se samo prasak hitaca i gdjekoji povik ranjenoga. 82 83 Nebo je zastrto, ali žegu nadomiješta sparina. Zrak je težak. Oblaci se spuštaju sve niže. Guste pare gone se nad njihovim glavama poput valova neke prljave rijeke. A Lovro zapovijeda. Svuda mu je pogled, svuda desnica. Vedar je i sabran. Samo je zabrinut kad pogleda u oblake. "Bude li kiše bit će klisko tlo, za bojovnike najveća nevolja." Protivnička paljba jenja. Oprez, momci! Spremaju napad golim oštricama opo minje vojvoda i napeto istražuje neprijateljske kretnje pa se onda okreće k svojima, tiho naređuje. Svatko već ima mač i koplje u pripremi.

Tišina, ukočena pažnja, nepomični stav^ s jedne i s druge strane. Konjanici pojure naprijed, a vojvoda Batori visokim glasom poviče: - Naprijed! Na brdo! Po zlato i biserje! Vojvoda gromko odgovara: - Udri napadača! Branimo svoje, momci! Ugri najure prve redove Hrvata na podnožju brda. Ali oni su iza njih gore kao zid oko željeza i čekaju nove čete da zamijene iznemogle ili ranjene. Mirnom rukom Damir odbija protivnika. Vještina i snaga udružene zastrašuju one što su mu dospjeli nasuprot. - Na juriš, gore na brdo! Tamo je plijen zapovijedaju ugarski vođe. - Juriš na Ugre, junaci! Ako predate ovo brdo, izdadoste domovinu zapovijeda vođa Hrvata. Gvožđe se sudara, kreševo odzvanja. Jedne i druge goni zanos. Hrvati se biju za svoje nade, protivnici za plijen. Hrvati hoće da steknu sreću i slobodu, a protivnici njihovo blago. Hrvati su žestoko odbili napadaj. Ugri su potisnuti. Dršćući i kunući, povlače se. Lovro im je zakrčio put na zapadnu stranu brda kamo su smjerali. Ova je strana neprodorna. Brane je junaci. 4L" Damir u prvim redovima s odabranim momcima. Odbijeni neprijatelj okuplja svoje ljude, a vojvoda se sa svojima odmara. Gore u oblacima zagrmi. Kiša ne pada, ali vjetar zapuhuje, vitla granjem i zviždi nad njihovim glavama. Lovro Iločki mirno čeka, obilazeći redove. Knezovi Franko-pani i drugi velikaši stoje na čelu svojih četa da nastave boj. Banovi zapovijedaju svojim banderijama. Jakob Sekeli, četovođa biskupa Ernušta, vješto vodi vojnike. Svi su na okupu, ali ne navaljuju. Neka se protivnik izbori u napadu umuje vojvoda. Batori zapovijeda drugu navalu. A oni pojure kao psi za mirisom divljači. Nova bitka, nove snage, veći zanos, jača strast pohlepe. Sve raste: i bojovnost, i pohlepa, i nada idealista. 84 Najjači od protivničkih vođa žestoko se baca na Damira. Bije ga, navaljuje. I misao i desnicu vodi mu uvjerenje da taj Damir čuva put do zlatnog tovara. Vojvoda se bije na sve strane i pazi tamo gdje se svi sile upiru u Damira. Najednom opazi kako se mladić povlači uzbrdo, natraške, gotovo skače sa svim svojim momcima natrag. Batorijevi se, urličući zalete za njim. Na Damira! Na Damira! viče Batori. I navale naprijed. Damir uzmiče. Svi na njega! zapovijeda Batori, a njegovi viču, upiru se, svjetluca im zlato pa se bacaju uzbrdo na prostor što ga napušta Damir. Vojvoda se zabrine i, vičući pohiti, ali već u novom trenutku dogodi se neočekivano. Damir sa čitavim redom momaka u svakoj ruci s jednim mačem baca se na neprijatelja, ruši ga i kotrlja nizbrdo. Valjaju se na podnožje kao hrpa kamenja. Vika i radost na bojištu. Taj ih je dobro prevario veseli se knez Bernardin, a vojvoda primijeti samo u mislima: "Damir se bije kao da je odlučio junaštvom steći Gordanu." Jedva dovrši misao, kad spazi princa s uzdignutim mačem tik uz Damira. Vojvoda potrči k njemu. Natrag, prinče! što hoćeš Ivane? Ne dopuštam ti da budeš tu vikne Damir. Cuo sam tvoje ime, bio si u pogibelji. - Ne, zavarao sam ih. Idi. Vojvoda uhvati prinčevu ruku. - Ne mogu to dopustiti. Idite gore. - Na Korvina! Na Korvina!

Sva protivnička sila povučena je k onom mjestu gdje su ugledali sina kralja Matije. U ušima im zvoni obećanje kraljice Beatrice: "Tko ga uhvati, neka odabere na dvoru čast koju hoće." Vojvoda, knezovi Frankopani, svi banovi i Sekeli udruženo gurnuše neprijatelja nizbrdo, daleko od princa. Onda knez Bernardin, vojvoda i momci zaokružiše princa i obasu ga prigovorima: Ako nam dolazite blizu, navaljuju stostrukom snagom. Ne smijete ostaviti svoje mjesto. Otežavate nam borbu. Zar ne vidite? I odvedoše ga gore k teško zabrinutim biskupima. Novi odmor trajao je duže. Vojvoda opazi da protivnik kani mirovati, a to je i njemu u prilog. I ode razgledati bojne položaje svojih četa. Zadržao se najduže na zapadnoj strani brda gdje Damir pobjedonosno odbija protivnika. 85 - Hrabro ste se držali, gospodine Damire pohvali ga vojvoda i položi mu ruke na ramena. - Jedva čekam, vojvodo, da naredite prodor u neprijateljsko bojište. Vojvoda sluša njegov svježi, vedri, duboki glas i promatra njegove oči, crne kao oblačna noć. Kroz tu crninu ne može prodrijeti u njegovu dušu i pita se: "Je li taj zanos čisto domovinski ili je podstreknut željom da ga Gordana uvrsti u red junaka o kojima nam je govorila one večeri u svojoj kući? Tko je dostojan junak na umu i maču da bude otac njezinu sinu!" -VJ^ U vojvodinim je očima žalost. "Bio tko, ja moram dovršiti svoj put k cilju, ili pasti u prah prolivene krvi." Dovršivši ovu misao, mora da odgovori Damiru: - Strpite se prijatelju. Ova točka na kojoj ste vi, otvara nam put do pobjede, ali čekam crnu četu. - Zar ne bismo mogli sami provaliti? - Izgubili bismo mnogo ljudi, a ja sam princu zadao riječ: štedjeti živote. Blaž mi je poručio neka se ne upuštam u borbu dok god je moguće. Dakle, ne pokušavajte nikakvih provala. Vi ste između svih najbliži princu. Vas uzimam kao posrednika da princa držite daleko od borbe. Njegovo junaštvo nije sada u maču, nego u nepokolebljivosti i uzdržljivosti uz nas. Pouzdajte se u mene. Izvršit ću dužnost odmah. Smjesta se popne k princu i reče: - Mi ovdje tek krčimo put kojim ćeš ti krenuti u najjaču borbu, ali tek na prijestolju. Ondje ćeš zasjesti kao junak, spasi lac naše zemlje. Ovo tu nije drugo nego most za prijelaz u tvoju borbu i slavu. - Lijepe riječi ali mi ne smiruju srce. - Što te mori? Reci. - Vojvoda svakim činom i svakim korakom osvaja lovore koji će nju zadiviti. - Ne dao bog da te sada čuje Gordana jer je ružno što govoriš. - Ljubav bi morala oplemenjivati. Ali shvati me, Damire, morao bih biti savršen svetac kad me ovaj divni, mladi, hrabri vojvoda ne bi gonio u ljubomoru. Dolje se oglasi zov. Ne rekoše više ništa, Damir pohiti na svoje mjesto. Vojvodine čete su u bojnom stavu i već očekuju novi napadaj. Bitka se obnavlja. Protivnici udare pojačanom snagom na zapadni dio brda. 86 Borba se bije jednakom snagom s obje strane. Batorijevi vojnici su žestoki, divlji, nestrpljivi, vojvodini mirni, odlučni, nepokolebljivi. Damir opet potisne neprijateljsko krilo daleko ispod brda.

Iz crnih teških oblaka izlije se pljusak na bojovnike, ali ne obustavlja bitku. Nakon pljuska slijedi grmljavina, a onda se prolome oblaci kao da se rastvorilo nebo, veliko nebesko more i razlilo se na zemlju. Sva su lica i sve oči zalivene vodom što bojovnicima oduzima mogućnost pažnje i nitko ne može više gledati jer mu voda ulazi u oči. Nebo je zaustavilo treći nasrtaj i potjeralo bojovnike pod stabla, pod gunjeve, plašteve i haljetke kojima se nastoje zakloniti bujici iz oblaka. S oborinom silazi noć, tamna, vjetrovita, olujna. A bojovnici su pod otvorenim nebom, nadohvat buri i pljusku. Već je drugi sat na izmaku, a nitko se ne može maknuti. Svi miruju i skrivaju glavu, saginju lice k zemlji da im se voda ne izlijeva barem u oči. Svatko se brine za sebe i ne pita za susjeda. U Batorijevu taboru leži hrvatski glasnik što su ga uhvatili i svezali u noći pred bitkom. Ni za njega se sada nitko ne brine. On se kupa u vodi što oko njega raste poput jezera. Plemić zebe više od misli koja ga snalazi nego vjetra i pljuska. Gledajući kako se sve zagnjurilo pod bilo kakvo pokrivalo, počinje razmišljati: "Kako bih to iskoristio?" Domišlja se i pokušava osloboditi ruke. Natopljene su vodom pa se sada nekako laganije okreću u sponama. Muči se, stišće dlanove, umače ruke u hladnu vodu. One lakše klize iz mokre užadi. Strpljivost ga ne ostavlja. Čitav sat nateže i napokon oslobodi ruke. Sad noge. Nema ništa da prereze užad, ali razvezuje uzlove. Batorijevi vojnici udaljeni su od njega sto koračaja. On leži pokraj nekih kola, zaštićen njihovoj pažnji, samo prividnim stijenama od letava. Oslobodivši noge, ustane. Polagano izvuče ispod sijetia gunj što ga drugi u pljusku nisu opazili i baci ga na glavu preko čitavog tijela, sve do čizama. Ovako ide lagano prema vojnicima što stoje pod stablima, svaki zamotan preko glave, bilo kakvim zakloništem. Nitko se ne brine tko prolazi. Ako tko i pazi gunj em omotanog čovjeka, jedino mu zaviđa što je našao bolji zaklon od njega. Plemić zaokrene u gustu šikaru. Tu se sklonilo stotine vojnika. I on kao da traži stablo gdje bi se zaštitio. Ide mirnim korakom, svaki mu udarac srca probija grudi. 87 Što je? Kamo to ideš? Ondje je neprijateljsko tlo vikne odjednom neki oštar glas za njim. On se zaustavi, onda se vrati, potraži grmlje koje ga razdijeli od Batorijevih vojnika. Čeka. Iz neba lije. Plemić legne u blato i vodu. Ogledne se, pomakne naprijed. Puzi travom po mlakama vode zaklonjen šikarjem. Onda padne noć. A on se digne i pohiti, trči bez daha i odaha. Straže pod Koštanim brdom, skoče i uhvate ga. - Uhoda, uhoda. On se brani i dahće: - Moram odmah govoriti s vojvodom. - Govori našim jezikom, dakle, nije Ugrin konstatira straža i vodi uhvaćenog k vojvodi. Sluga mu je razapeo šator, ali vjetar ga je oborio, a vojvoda stoji u tmini, omotan kožom od šatora. Opazivši da netko dolazi, ide mu u susret. - Vojvodo, dovodimo čovjeka koji je došao iz protivničkog bojišta. - Ne vidim mu lice u tmini. Svežite ga dok ne prestane bura. - Vojvodo, vaš sam kaštelan. - Za boga, u tmini te ne prepoznali, što je, Grga? Otkuda ti? - Nosim vijesti, vojvodo. Dolaze vam u pomoć iz Slavonije. - Kada? klikne Lovro. - Mogli bi vas dostići ovdje sutra podnoć ako oluja nije jako oštetila cestu.

- Koliko ih je - Oko deset tisuća. - A gdje si ih ostavio? - Daleko, čitava dva dana, no zapao sam u ruke Batorijevoj straži. Rekli su mi da su vaši i padoh u njihove ruke. - I rekao si im da oni dolaze - Pomislio sam: govorim s vašim pristašama. - Zato su se toliko žurili jurišati. Ali ja neću nijednom uzvratiti napadaj. Samo ću odbijati, osim ako danas ili sutra u zoru dođe crna četa. Nju čekam. - Vojvodo, moram vam reći, oni se tamo nadaju da će Blaž k njima. Baš sam zato našao odvažnosti proći kroz neprijateljske redove da javim pogibelj koja vam prijeti. - A kad oni to očekuju crnu četu? - Neprestano šalju brzoteče u susret Blažu. On je već blizu. Glasnici izvješćuju gdje se Blaž nalazi. Danas nakon drugog okršaja rekoše: "Blaž stiže ove noći". - Stići može, ali ne za njih. - Glasnici kažu da su čete potkupili kraljičinim novcem. - Blaž mi je sam javio po mojem Mirku da dolazi, a javio je i pokušaj kraljice da ga podmiti dukatima. Htjeli su ga i prevariti da ide za Batorijem kao da je uz princa. Blaž mi je isporučio i to 88 da će svim Batorijevim glasnicima potvrđivati da ide u pomoć Batoriju, samo da ga ne zaustavljaju. Dakle, vidiš: oni se nadaju Blažu, a on zapravo pristaje k nama. - Postavili su i svoje straže da Blaža prevedu preko rijeke. - Uzalud je. Kad Blaž jednom reče, ne poreče. - Onda se oni uzalud nadaju ako ste vi sigurni? - Siguran sam jer Blaž ne gazi prisege, a poslao je poruku. Budi miran. Dođi samnom k princu i ostaloj gospodi. Kod njih ne pada kiša, njihove šatore nije razrušio vjetar kao moj. Radostan Lovro povede svojeg kaštelana i saopći gospodi radosnu vijest o dolasku četa iz Slavonije. Ovaj glas sve razvedri. Odmah se stadoše dogovarati što će i kako, a vojvoda odredi Mladenu Berislaviću: - Odmah neka dva glasnika krenu na put da obavijeste one iz Slavonije gdje smo. Pošaljite dva mudra, hitra i odvažna čovjeka. - Molim vojvodu da jedan budem ja ponudi se kaštelan. - Dobro, idi. Kaži im da smo na Koštanom brdu. Znaš kako je tekla bitka, ali glavno je da kažeš ovo: usput će naći most preko rijeke šare, a ima i pličina. Tamo neka odmah prijeđu rijeku i onda preko polja i oranica k nama. Sav promokao kaštelan uzme pohlepno jesti i piti, dok mu Berislavić donese ispod kneževa šatora pokrivač da se ogrne. - Već jenja nevrijeme, oluja seli na jug primjećuju gospoda. - Ipak, bit će strahovito klisko, a naročito našima na brdu zabrinjava se biskup Ernušt; - To su samo male nevolje ratnika, gospodine biskupe utješi ga knez Bernardin. Onda polagano sustaje kiša. Sjevernjak goni oblake prema jugu. U toj borbi ispod crnih nebeskih zavjesa proviri mjesec kao noćni svjetionik i saspe na bojište svjetlo. Ali ga opet brzo prekriju oblaci. Za te igre na obzorju posve prestaje kiša. Uskoro bude čisto, vedro. Plavim nebom zasja mjesec. Vojvodin kaštelan Grga oprosti se s gospodarom i spušta s druge strane brda. Morao je sići sa sedla jer se konj klizao. Ali dolje uz jaše i krene u pratnji jednog pouzdanika Mladena Berislavića prema jugu u susret Hrvatima iz Slavonije.

S brda promatra vojvoda protivničko bojište, natopljeno mjesečinom, i raspravlja s knezovima i banovima. Javi se knez Bernardin: Tamo kao da ne kane ove noći spavati? što velite vi, vojvodo? 89 Svi pogledaju dolje gdje se obalom rijeke neprestano vrzu Batorijevi ljudi. Momčad leži, ali vođe se neprestano kreću, neki jahači neprestano dolaze i odlaze. Vojvoda motri i reče: - Očekuju crnu četu uvjereni da ide k njima. Neka se samo raduju. - Vi, dakle, nećete ni otpočinuti, Lovro? Ja s njima zajedno očekujem Blaža nasmije se vojvoda. Zapalili su vatre. I oni dolje i oni gore spremaju večeru, suše promočena odijela. , .i", U vedroj, vlažnoj, hladnoj noći oba tabora Jbuče. Ne liježu. Čekaju i oni na poljani i oni na brdu. Očekuju Blaža u čijim je rukama pobjeda. Vojvoda iznenađeno usklikne: - Što je? pitaju ga. - Svjetlost na visočini. Vidite li? - Kome daje znakove? - Meni. Ide Blaž. - Je li sigurno? - Poslao sam tamo mudre plemićke sinove. - Kakvo je to gibanje dolje na poljani? pita Damir, do- hitivši k vojvodi. Eto, svi bulje gore u visočinu. - Opazili su moje znakove. Mori ih znatiželja kakva je to baklja tamo. - Ne vidim ništa, vojvodo. Utrnuli su je da ne bi odviše uzbudila neprijateljske straže. Gledaju Batorijeve čete. Svi su okrenuti prema vrhu. Sveti Ilija baš nam je divno okrenuo mjesečevu svjetiljku. Jedni druge držimo na oku kako se pristoji viteškim bojovnicima. Sada neka dođu gore svi vodiči malih i velikih četa. Zatim im još dade upute za sve mogućnosti i pošalje ih k svojim četama. Dotle je straža uzbrdo vodila novog došljaka. Vojvoda prepozna plemića kojeg je poslao na visočinu da stražari. I pohiti k njemu. - Idu li? pita ga on. - čitave čete. Nose i baklje. Mi smo sišli s onkraj brda da Batorijevi ne opaze naše baklje pa smo im domahnuli, vrteći bakljama. Oni su uzvratili. Onda me drug poslao da to javim. - Oni očekuju pomoć crne čete. Neka se uljuljavaju u tom snu, a sigurno njihove straže negdje tamo paze. S jednog brda preko rijeke, bliže cesti, oglasi se trublja. čuj! To navješćuju dolje. U tili čas sva se poljana uzgibala. Ljudi na mjesečini čine se poput bijelih brazda što se valjaju pod plugom i opet se ukoče. Momci su u stavu. Sad pazimo, gospodo opomene vojvoda banove i velikaše. Čim oni okrenu, neka svatko bude spreman. Tamo preko rijeke, na mjesečini, iza obronka, pojave se prvi konjanici. - Crna četa. - Crni oklopnici klikču svi. I jedni i drugi gledaju onamo odakle jezde jahači u crnim oklopima. - Oni prvi sigurno su četovođe nagađaju gospoda oko vojvode. - Predaleko je da bismo je mogli prepoznati. - Hoće li nas zapaziti ovdje gore?

- Poslao sam Blažu u susret brzoteču jučer i danas da ga obavijeste gdje smo i što se zbiva. - Onda zna sve. Kakva je to sila? Sva je obala crna kao da su po njoj sjeli gavrani. - Korvinovi gavrani vikne netko. A princ šuti, promatra konjanike pokojnog kralja Matije i obnavlja u mislima uspomene na oca. Vojvoda pak reče, sjećajući se prošlosti: - Tu je četu stvorio kralj Ma ti ja, prisegao i ostavio sinu. On ih je uredio, odjenuo, plaćao, njegovao, tisuće njih imaju čime da hrane svoje obitelji. Trošio je kralj na svoju četu baš kao i na svoju ženu. Zna to Blaž i svi njegovi momci i žele da ostanu mladom kralju desna ruka i njegovo mezimče, kao što su bili za kraljeva života. - Kako divno jezde usklikne ban Derenčin. - Gle, sad će prijeći rijeku. Traže pličinu, pregazit će je, konji im plivaju poput tatarskih. - A Batorijevi se nešto uzvrpoljili? - Bit će zaprepašteni kad opaze da im crna četa ne kani pomoći protiv nas. - Tako će biti. Silaze niz rijeku, idu im iza leđa. - Sad na svoja mjesta! Batorijevi se već dižu u bojni stav. - Trče, pazite! Svi pohite k svojim četama. Odozdo se čuje topot konja, zveket oružja. Crna četa prelazi rijeku. Gore po obzorju pojave se novi bijeli oblaci, prelete preko mjesečeva lica i čitave časove skrivaju protivnicima pogled na bojišta. Jaki znak trublje s Batorijeve strane. - To je Blaževa trublja. - Time nam daje znak za navalu veli vojvoda knezu Bernardinu. 1 90 91 - Je li to ugovoreno među vama? - Poslao sam mu takvu vijest po jučerašnjem glasniku. I ponovo se s poljane začuje trublja. - Batori ide u navalu. Zar je poludio? Iza leđa mu je Blaž, a on se još usuđuje da navali. - Evo ih, pazite! zapovijeda vojvoda. Ugri jure. U mjesečini svjetlucaju mačevi kao da su posuti srebrom. Trka konja, ljudski krikovi, navješćuju krvožednu odluku da se probiju vojvodini redovi, prodre do blaga što leži na vrhu Koštanog brda. , ..,* Voda prska oko konja, blatni vodoskoci dižu se nad glavama vojnika što jure k podnožju brda. Vojvoda dade znak povikom: Udri! Potisni! Navali! Juriš! Svi vojnici za njim dobacuju poklike: Crna četa je tu. Hrabro naprijed, momci! Vojvodina zapovijed kruži okolo, diže bojovnost, hrani snagu i nadu. I sudara se. Biju se. Krikovi, udarci, pozivi, hrabrenja, podstrekivanja. Krešu se mačevi u blijedoj mjesečini. Oštrica se priljubljuje oštrici kao da se upajaju, cjelivaju. - Što je to? Blaž se još ne miče? Ne udara protivnika u leđa?

- što čeka? Očito moj poziv. Cetovođo, zatrubi još jednom neka Blaž čuje moj znak. Mirko punim dahom zatrubi tri puta. Onda sustane i ponovi tri puta. Netko uhvati vojvodinu ruku i žestoko ga povuče: Brzo, dođite vojvodo. On se obazre. Mladi Berislavić drži vojvodina konja pa ga vuče za sobom. Dođite. Blaž je tu. Znao sam. Preuzmite, kneže, moje mjesto dok se ne vratim. I skrene kamo ga vodi Mladen Berislavić. Jake široke grudi šire se u blizini sigurne pobjede koju mu zajamčuje Blaževa prisutnost. "Nešto je naročito smislio kad još ne udara protivnika s leđa, možda hoće da prije svega pozovemo neprijatelja na predaju? Da, to moramo učiniti. Čovječnost traži da ga bespomoćnog ne uništimo. Odmah ću dati znakove trubljama da se neprijatelju obznani. Naposljetku: u jednom smo kraljevstvu, braća smo, valja ih štedjeti. Nisu Turci." Strelovitom brzinom lete vojvodinom glavom te misli, a srcem samilost i čovječnost, viteška dobronamjernost, dok Berislavić vodi njegova konja izvan bitke na malu čistinu na prvom usponu brda, tamo sa strane rijeke. Na konju sjedi, više leži nego sjedi 92 mjesecom osvijetljen Blaž. Odijelo mu visi u komadima. Kroz poderanu košulju rumeni se krv. Blijedo mu je lice upalo, bolno, očajno, jadno. - Blaž, što je? zapanjeno vikne vojvoda, skoči sa sedla, pohiti k njemu i pridrži mu ljevicu što nemoćno visi niz sedlo. - Ranjen si? Kako? - Moji četovođe odgovaraju njegove blijede usne. - što četovođe? Tvoji četovođe? Govori. - Sve dok nismo stigli ovamo, šutjeli su, a u blizini rijeke navalili na mene iz zasjede, psi šugavi, razbojnički. - Ali zašto, zbori, čovječe. - Borio sam se s njima, izranili me, svezali. - Zašto? - Grof Enriko došao je u tabor. Dok sam ja bio na putnoj stanici, oni se iza mojih leđa prodali kraljici, a meni zatajili. - Nije moguće, Blaže. - Prodali se za sto tisuća zlatnika. Mene su obmanuli, tajili mi kad vidješe da ću k vama. Tu na cesti svezali su me. Neki vaš glasnik me nađe, odveže i dođoh da javim crnu vijest. Oni tamo neće Batoriju u leđa, nego na vas da prodru desni kut i zatjeraju vas u rijeku. Ta vijest ukoči vojvodi srce, ali mu misli ostadoše gipke, bistre, mirne i dosjetljive. - Strahota! Ali još sam dovoljno rano saznao. - Izgubljeni ste, vojvodo. Lupeška izdaja protivnika osudi vas na smrt ili predaju. - Još je daleko dotle. Iz Slavonije dolaze. Još dvadeset četiri sata moram izdržati. - Deset tisuća mojih momaka, nitkovića čeka Batorijevu zapovijed. Izgubljeni ste. - Ima još jedna bojovna mudrost: povući se i neopaženo odmaknuti, odmicati prema jugu odakle dolazi iz Slavonije deset tisuća ljudi. Brzo uzmaknuti. Imam junaka Damira, taj će zaštititi uzmak. - Učinite to, vojvodo. Sam ću ovakav kakav sam rukovoditi uzmak, samo vi zapovijedajte reče Blaž. - Uspni se gore. Čekaj momke koje ću ti poslati i vodi ih nizbrdo, prema jugu. Onda dozove znakom ruke Berislavića. - Smjesta pohiti tamo gdje stoje naši tovari. Neka odmah krenu u Pečuh. Tebi predajem krunu i princa. Reci mu šta se de

silo. Moramo se lukavo provući prema jugu i bitku nastaviti na drugom mjestu. - Je li to poraz, vojvodo? - Dok su uz nas kruna i princ, nema poraza. 93 - Istina je: mudro uzmaknuti znači samo produžiti put do pobjede. - To reci princu i biskupima. Neka idu odmah. Princ i kruna u tvojoj su ruci. - Tako mi života, dovest ću ih sretno u pečujsku tvrđavu. A tovari dragocjenosti? - Najprije ljudi. Uspni se, Blaž! reče vojvoda. Odmah ću neopaženo odrediti uzmak. Četovođa tjera konja uzbrdo, vojvoda nizbrdo, konj se oklizne, ali ga vješta vojvodina ruka drži. I začas je uz Damira. On zadrhti i pita:. - Navaliti još jače? - Ni stopu se ne mičete naprijed. Straga mijenjam čitavu osnovu. Pazite, Damire, i šutite: provest ću uzmak. - Vaša zapovijed bit će izvršena. Onda vojvoda ode knezu, banovima, svima redom, određuje ne tajeći uzrok toj odredbi. Prvi redovi brane prodiranje svim snagama, a straga se hitno uspinju čete prema vrhu, skrivajući se pod krošnjama stabala. Oblaci sakriše mjesec. Vojvoda blagosivlje nebo i dozivlje svoje četovođe, određuje, vodi ih, upravlja. Sve brže se čete uspinju, pa silaze s druge strane i onda jure u noć. Dolje u prvim redovima nešto se uskomeša. - Crna četa udara u leđa Batoriju navješćuje Sekeli Damiru. - Ne varate se? - Eto, iza leđa im dolaze, trkom. - što je to? Damir razabire zabunu, ali ne ispravlja. Vidi da crna četa dolazi na njega, ali momci misle da idu na neprijatelja s leđa, pušta ih u toj nadi i podjaruje. Samo treba izdržati. Dolazi pomoć. Svaki povik ulijeva nove snage. želja, volja, nada diže bojovnost Damirovih redova. Bitka tutnji. Damir srlja, bije, kao da se ruga smrti i gromkim glasom zove za sobom vojnike. Odjednom s neprijateljske strane vikne Batori Damirovoj četi: Crna četa ide vam u prsa. Laže! nadvikuje Damir, osjetivši strahovitu opasnost neprijateljeva povika. Hrabro odbijaj neprijatelja! Crna četa dolazi nam u pomoć. Žešće udaraju mačevi njegovih vojnika, zahvaćeni njegovim povicima i udarcima njegova mača. Strasnije od svih mačeva i kopalja pada povik protivnika: 94 Crna četa izdala je princa. Naprijed, na tovare! Blaževa četa ide s nama. Batorijevi banderiji odjednom se rastave. Između njihovih krila pojave se crni oklopnici kao strašna avet smrti i nasrću na Damirove redove. - Izdani su korvinci. - Izdani su. Smlavite ih. - Udrimo. Tu su. Sprijeda i s leđa napadnuti su korvinci. - Izdaja! Riječ kao do neba, nabujali val poplavi vojnike. Neprijateljski povici teška su paljba, britke oštrice, ubojita koplja sasuta u gola prsa Damirove momčadi. A crni oklopnici pojure.

To opazi Sekeli straga što se već povukao uzbrdo i vraća hitro svoje momke natrag. Dolje, u pomoć! Dolje! Konjanici jurnu nizbrdo. Na promočenom tlu konji se okliznu, kotrljaju se nizbrdo, jedni ruše druge. Oni dolje ciknu, misle da ih neprijatelj ruši s leđa. Zatvoreni su, opkoljeni, predani. Izginusmo! Povik pada kao plamen u suhu smolu i smrtna strava zahvaća momke. Natrag, momci! Nema pogibelji! viče Damir. Naši su to! Natrag, tko nije kukavica! Nitko ne čuje njegove povike. Svatko osjeća u grudima vrisak od ledene neizbježive smrti i juri divlje, ne zna, ne pita kamo. Kud jedan, tuda svi. Vojvoda s vrha viče, dozivlje. Uzalud. Strava. Strava gubi sluh. Lovro se jedva drži da ga ne obori bujica ljudstva i drži kola puna dragocjenog tovara. - Sto sad, vojvodo? pitaju gospoda. - Naprijed, s poplavom! Netko hoće da vuče kola s dragocjenostima. - Ostavi to. - Zar da dragocjenosti ostanu Batorijevim momcima? - Ostavite, jurite, znam što činim. A Batori viče crnoj četi, pokazujući na Damirove redove: Nabodite ih na koplja. Oko Damira harači strava kao orkan što čupa stabla i vitla ih nizbrdo. Damir hoće da zaustavi ljude primjerom svoje divlje borbe s neprijateljem i gromovitom snagom svojeg glasa: Ostajte na mjestu! Udrite! Ne otvarajte neprijatelju vrata u naše bojište! Braćo, ostanite! Besvijest nema uši i oči. Ni mozga ni srca. Stvorenja su to što se noktima otimlju koštunjavim rukama smrti. 95 Nestanu. Raznijela ih strava kao vjetar lišće. Damir ne sus-taje, bije se, udara, znoj mu se cijedi niz čelo, a krv prsima. Magli mu se vid, pred očima nestaju vojnici, rasplinjuju se borci, a on siječe pritisnut uz stablo, zamahu je i osjeća prazninu, beskrajnu prazninu. Koga vi to bijete, gospodine Damire? Zrak? To pitanje djeluje kao da mu je netko pokucao na sljepo-očice, i ogleda se. Iza njega je Mirko. I nitko više. - Što je to? Sami smo? - U bojovnoj strasti niste ni vidjeli da>.J* neprijatelj napus tio bojovni stav. Ostavio je i vas i mene kao da i nismo protivnici. Povukli su mačeve i sva snaga Batorijevih vojnika i crnih četo- vođa poput divlje horde jure uzbrdo. Gledajte gore. Damir se obazre pa gleda kako Batorijevi banderiji i crni četovođe gaze jedan preko drugog, rušeći se, posrćući, valjajući se, udarajući luđački. Zapanjen, snebiven, zuri ostavljeni Damir u podivljalu rulju kako se valja gore poput krda gladnih vukova kad im zamirišu torovi ovaca. A Mirko se krsti: - Oni se biju među sobom, eno, bacaju se za plijenom, za našim tovarima. - I moj vojvoda je gore? - On je uzmakao sa četama. Prokleti Batori. Svojim povicima učinio je od mojih junaka zečeve. A trebali smo zaštititi uzmak. Da sam barem već mrtav! - I meni bi draže bilo da me nema. Idite, gospodine Da mire. Provucite se kroz neprijateljske straže. - Pravo veliš. Bacit ću se na stražu, boriti se dok me ne ubiju. - Vidim ja. Ni vaše srce nije zdravo kad silom hoćete u smrt, gospodine. Zar ne vidite da vam krvare prsa?

- Ništa nije. Pusti me. - Sami smo, izbavite se, ja ću navaliti na stražare. Dok se oni sa mnom natežu, povucite se u grmlje i umaknite iza brda. Valjda nećete dopustiti Batoriju da se proslavi takvim zaroblje nikom kakav ste vi? - Zarobljenik? Zapravo da. Mi smo zarobljeni. Gore nad nama neprijateljska rulja, dolje rijeka, a tamo pred nama straža. I sa strane brda bit će straža. - Ali za vas kažu da ste u Napulju skakali u more s visoke kule. Skočite u vodu, preplivajte rijeku ako vam rana nije teška. - Ne bježim. Boja mi se hoće, boja. Idem na straže. I povuče mač, potrči prema šikari gdje se u tmini razabira tamni obrisi plašteva, a uz njih strše koplja. 96 Mirko juri za njim s golim mačem. Ne miču se. Koji im je đavo? Damir se baca na šikaru, ali stane, zuri. Onda Mirko skoči naprijed, na tamnoj šikari leže prebačeni plaštevi, a odbačena koplja ostadoše prislonjena o gusto grmlje. I on uzme plašteve i koplja. Osjetivši pred sobom slobodan prolaz, obojica se gurnu u šikarje pa idu prema ogradi gdje je svezan čitav red osedlanih konja pripremljenih za izmjenu palih u boju. Obojica se bace u sedla i tjeraju konje prema jugu. Čitavo Batorijevo bojište je pusto. Ni živog stvora. Sve što je živo ostalo iza vojvode na bojištu, gnječi se na Košlenom brdu, gladno tražeći obećani plijen. I crna vojska i plemićki banderiji bijesno se gaze, sudaraju, udaraju, gone. Oni prvi divljim se krikom radosti bace na tovare. Pet kola tovara napustili su vojvodini ljudi na uzmaku. I nitko ne progoni one što uzmiču. Uzalud Batori viče, zapovijeda: U potjeru za njima. Tjerajte ih! Glas mu nestaje u grlu. Nitko ga ne čuje. I ne sluša. Nema zapovijedi, nema posluha, ničega, osim divlje želje da se zagrabe biseri, suho zlato i srebro. Odjednom crni oklopnici zagaze u banderije kao u sitno mravlje puteljkom. Njihove ruke posežu preko glava gospodskih momaka, uzimaju, grabe do dna i ne puštaju nikome blizu. Strašna se pohlepa pretvara u krvoločni grabež. Krika Batorijevih banderija zaurla: - Mi smo se borili čitav dan, a oni otimaju. - Crni su došli u posljednji čas, njima ne pripada plijen. - U potjeru! viče Batori. - Došli smo da vam spasimo živote, vi crvi gospodski viču crni četovođe. - Zdrobili bi vas korvinci kao gnjide da nije bilo nas, crnih četovođa. - Mjesto da pokleknete što ste živi, još hoćete i zlata. - Otale bijesna pseta! - Koplja im zarinite u gubice ako ne Šute. - Ne dajte crnim vucima da uzmu naš plijen. Kletve, psovke, a onda oružje. Bacaju se na suđe iz kojeg je jeo kralj, na slike, natežu se za brokat kojim se odijevao kralj. Biju se oko srebrnih kipova, nakita, udaraju za skupocjene knjige, molitvenike. Biju se za svaki tanjur od srebra, za svaki križić od bisera, za svaki vrč od zlata. Osvajaju komad po komad oružjem. Drugi opet uzimaju lukavošću i prisvajaju kradom. Razvlače dragocjene ljepote, okupljane pedeset godina. Pljačkaju. Biju se, tuku, valjaju u blatu, razdiru, prljaju. Dva protivnika

97 7 GORDANA1V li vuku ogrtač od grimiza, raspolove ga, kotrljaju se s njim po mokroj ilovači i kunu. A Batori bjesni, poziva u potjeru. Uzalud zovete opomenu ga drugi zapovjednici. Dok vi izvičete grlo, dotle će oni raznijeti sve bogatstvo, a mi ostados mo praznih ruku. I baca se međuf rulju da i oni uhvate koju skupocjenost. A dolje daleko ispod brda jure vojvodine čete. Mladen Be-rislavić, koji je uzeo sobom kraljevsku krunu i princa, skrene smjerom prema Pečuhu. Svi koji ga opaze počeše ga slijediti, drugi opet hite za njima, jedni slijede prj$irac drugih i zamalo sva vojvodina vojska ide prema Pečuhu. A Ivan jaše između braće Berislavića. Na podnožju brda naišli su na ranjenike što su, uzmičući, smalaksali. Princ osjeti samilost. Zaustavi konja pa zapovijeda: Dignite ih na konje. Jeste li čuli! Nekoliko se vojnika zaustavi da posluša zapovijed. Ranjeni stenju. Krv ih oblijeva. Netko jauče, ležeći na zemlji. Što ste učinili od nas? Ivan se okrene. Nepoznati mladić, blijed, krvav leži nauznak. Princ okrene konja k njemu, uskliknuvši: - S pravom me koriš, mladiću. Uništio sam tvoj život. - Visosti! vikne Mladen Berislavić nije vaš posao skup ljati ranjenike. - Više moj nego ičiji odgovori Ivan pa hoće da siđe k ranjenome. Mladi dvorski meštar zgrabi prinčeva konja za oglavnik i vikne svojem bratu: Hvataj, Stjepane! U trenutku Stjepan učini isto i braća povuku prinčeva konja trkom, držeći jednom rukom uzde svojih konja, a drugom prinčeva. Pustite me sići! viče Ivan. Oni ne slušaju i vode konja silom, unatoč Ivanovoj borbi da ih se oslobodi. Osjeća se u sedlu kao uhićenik, zatečen na nedjelu i ne može upravljati uzdama, ne može drugo nego pokoriti se divljoj trci. Prihvati se o sedlo da ne padne. Tako uhvaćena ne puštaju ga Berislavići ni na ponovne zapovijedi, preklinjanja, pretnje. A vojvoda zaostaje za vojskom, okuplja je, dozivlje na okup prestravljene momke što su se već smatrali izgubljenim. Svi k meni! Ništa nije bilo. Htjeli smo uzmaknuti u sus ret onima koji dolaze dovikuju im, a blijedi ljudi mucaju: 98 - Crna četa nas je izdala, navalila. - Ali dolaze drugi, isto toliko jaki. Okupit ćemo se za novi boj. - Dakle, nismo pobijeni? - Izdani smo, ali nikako pobijeni. Tek sada započinje boj. Slušaju ga. Njegov mir i pouzdanje prelazi na njih. I počnu dozivati jedan drugog, sabiru se i slijede vojvodu trkom. Vojsku više ne goni strava, već je hvata želja osvete. Osvetiti izdaju crne čete. Tako vojsku zateče dan, vedar i sunčan. Sad su mogli već razabirati da neprijatelju nigdje nema traga. Uza sve to ne usporuju brzinu. Vojvoda se žuri. Za velike žege opazi četa grad ispod visokog brda. Pečuh! ide od usta do usta.

I vojvoda Lovro uvede okupljenu četu u grad i ulazi u tvrđavu rezidencije biskupa Ernušta. Velika su vrata otvorena i sve više ljudi ulazi iza zidina. U TVRĐAVI Uz otvoreni prozor biskupske tvrđave stoji vojvoda Lovro Iločki pa gleda dolje niz bedeme na cestu kojom još uvijek dolaze ostaci njegove vojske. Uza nj sjedi biskup Ernušt i uzdiše: - Sav sam isprebijan od tolike trke. Puknut će mi srce. - Niste nikad primirisali bojevima. - Vičan sam služiti svetu misu, dragi moj vojvodo. - A ja sam privikao bojevima. Uto dolazi u sobu Mladen Berislavić. Vojvoda mu ide u susret i stisne mu ruku. - Već sam čuo kako ste princa morali silom odvući. Od srca vam hvala. - žestio se na mene i mojeg brata Stjepana, ali nismo mu popustili. - A što je s Damirovom ranom? - Ranarnik mu je povezao i veli da je samo slabi udarac mačem. - Hvala bogu. A kako je Blažu? - S njim je teže. Odležat će koji dan, ali on je privikao tome i ne brine se za ranu. - što je s krunom? pita biskup Ernušt. Nije oštećena? - Ni komadić joj ne manjka. Osim toga, spasili smo i neko liko tovara dragocjenosti što su krenuli odmah nizbrdo i prije stigli na cestu nego što je nastala ona zbrka. 7* 99 - Gdje je princ? pita vojvoda. - Sad je s majkom u njezinoj sobi. I majka gospodina Da- mira je tamo. Gospođe su se jako uplašile, ali sad su već i one smirene. Samo je princ bio nemilo iznenađen što u tvrđavi nije našao Gordanu. I gospodina Damira je to iznenadilo. - Idite, Berislaviću, i zamolite gospodu da se potrude k nama na vijećanje. Polako se skupili gospoda biskupi i knezovi, velikaši, banovi i drugi plemići. Vojvoda im je razlagao kako se i što dogodilo. I stadoše raspravljati, prosuđivati događaje. - Princ i kruna u našim su rukama i bojna većina, i naša odlučna volja. A sad nam ne manjka ni novaca. - Moja mošnja ostaje i nadalje otvorena princu ponudi biskup Ernušt. Gospoda prihvate s odobravanjem. - Očekujem svakog časa svoje glasnike da saznamo gdje se nalazi Batori i što kani navijesti Lovro Iločki. Raspredali su potanko o novoj situaciji, kad Mladen Beri-slavić najavi dolazak dvojice brzoteča. Vojvoda odredi da ih uvedu. Odjednom prepozna vojvoda plemića iz Slavonije i pozdraviše ga s velikim veseljem, a glasnik reče: Vaša vojvodska milosti, doznali smo od vaših brzoteča da se nalazite ovdje i evo me da vas izvijestim. Svi naši krenuše ovim putem pa će stići sutra u zoru ili još noćas. Vijest obraduje gospodu. Obasuše pitanjima glasnika, a onda vojvoda upita njegova druga: - Dakle, što je s Batorijem? Zašto nas nije slijedio? - Uzalud je zapovijedao ljudima da idu u potjeru. Sve je ostalo gluho i bacilo se na tovare. Bilo je strašno gledati kako su se natezali za plijen. A naposlijetku se Batorijevi banderiji pobiše s crnom četom za plijen kao bijesni vuci za ovcu. - To sam slutio, a što je bilo dalje? - Oni koji su ugrabili kakvu vrijednost dadoše se u bijeg

da im drugi ne bi oteli. Kad sam sve to vidio, krenuo sam da što prije javim vašoj vojvodskoj milosti što se tamo događa. - Po svoj prilici Batori će ipak skupiti čete i doći za nama. Što mislite vi, gospodine vojvodo? pita knez Bernardin. - Saznat ćemo kad se vrati pouzdanik kojeg sam poslao natrag još u zoru da izvidi kretanje Batorijeve čete i da me obavijesti. Taj bi se mogao vratiti tek noćas. Valja, dakle, pri čekati, odmoriti se i urediti naše bojevne redove. Gospoda su se obradovala. Domaćin, biskup Ernušt, brinuo se oko njih najljubeznije. Princ nije izlazio iz odaje svoje majke. I Damir je bio s njim u društvu svoje majke i Beči Frankopanke. 100 Nakon objeda gospoda su otišla kojekuda tvrđavom da obiđu svoje momke i četovođama porazdijele naloge. Dok je vojvoda bio u razgovoru sa svojim četovođom Mirkom, javi mu Mladen Berislavić da princ Ivan želi govoriti s njim. Odmah se vojvoda uputi k njemu. Već je pao mrak kad je Mladen Berislavić otvorio vojvodi vrata u kulu. Princ je sjedio kraj otvorenog prozora. Debele voš-tanice u srebrnom svijećnjaku osvjetljuju Ivanovu glavu. Vojvoda razabere da je princ zamišljen i zagledan u daljinu. I lice mu je blijedo, nešto neobično odlučno kao da je nekoliko godina stariji. Malo iznenađen tim dojmom, promatra princa, ali se on ne makne. Vojvoda pogleda odajom. U polumraku sobe opazi Damira kako sjedi u naslonjaču. I on je blijed, a pogled mu je zabrinut. "Taj je ranjen pomisli Lovro dakle, ima od čega da bude blijed, ali zbog čega je princ tako čudnovato izmučen i blijed?" Onda namjerno pozdravi jako glasno. Princ Ivan se prene i ustane. - Oprostite, vojvodo, nisam vas čuo kad ste unišli. - Vaša je milost bila jako zamišljena. • Princ pogleda dolje kao da se malo smeo, ali brzo digne pogled, zagleda se vojvodi u oči i pokaže na stolicu: Ponajprije bih molio da sjednete. Lovri se Ivanov glas učini stranim i njegovo držanje ukočenim. I pogleda preko k Damiru kao da se tamo nada naći razjašnjenje onome što se u princu čini prikrivenim. Ali Damirov pogled samo povećava zagonetku, njegove su oči uprte u princa pa izražavaju neki strah. "što to može biti?" pita se vojvoda i obuzme ga neizvjesnost. Ipak je sjeo nasuprot princu. - Zamolio sam vas, gospodine vojvodo, da se potrudite k meni. - Zapravo sam baš htio doći da vam javim što smo zaključili na vijećanju. Ako visost dopusti, razložit ću vam. - Saslušat ću vas, gospodine vojvodo. I u tome odgovoru, izrečenom prijazno, nazrijeva Lovro samo prikrivanje nečega što leži u Ivanovoj duši, a od čega ga obuzme neprijatan osjećaj. Unatoč tome, započinje princu objašnjavati kako mu je Blaž došao saopćiti nevjeru crne čete, kako je odlučio neopaženo povući vojsku. Razložio mu razvitak događaja sve do Pečuha, a i uzroke zbog kojih neprijatelj nije slijedio vojsku i konačno mu saopći dolazak čitave vojske iz Slavonije. Za vrijeme svojeg razlaganja Lovro pažljivo promatra Ivanovo lice. Ali kao da se princa to ne tiče ili mu je sve već poznato, pa sluša tek iz uljudnosti. Ali kad Lovro pogleda k Damiru, opazi 101 da se zabrinutost u njegovu licu pojačala i u čitavom Damirovu biću odražava se neka čudna napetost.

A od toga poraste vojvodin nemir, no on to vješto sakriva i dovrši izvještaj s riječima: Prema svemu, mi stojimo u dobrom položaju s lijepim brojem četa koje možemo s potpunim pouzdanjem povesti u boj protiv Batorija. I ne samo da je on slabiji brojčano nego i mo ralno, jer su njegove čete demoralizirane i misle samo na blago. Još uvijek princ promatra Lovru Iločkoga, jednako stranim pogledom i sluša ga istim mirom dok vojvoda ne dovrši: Samo se po sebi razumije da ćejng,;, nastaviti borbu, a snaga naših četa pruža nam sigurne nade u pobjedu. Jedino mo ram doznati što kani neprijatelj da tako odredimo mjesto borbi. Ivan se jedva makne. Naslonjen u naslonjač gleda ravno u oči vojvodi i reče neobičnim glasom: Ja vas u tom, vojvodo, neću slijediti. U tom odgovoru Lovro osjeti ono pred čim je očito strepio Damirov pogled, uprt u princa. Zagonetka se počinje razjašnjavati. Tu se nešto dogodilo. Lovro suspregne uzbuđenje i upita: - Vaša se visost ne slaže s našom bojnom osnovom? - Ne slažem se. - Izvolite izreći svoje mnjenje i predložiti drugu osnovu. - Zato sam vas i pozvao. Vojvodo, ja ne želim da se borba nastavi. Jednim pogledom zahvati vojvoda i prinčev i Damirov pogled. Prvi je bio miran i hladan, a drugi mrk i pun ukora. I u tom okviru osjeti Lovro da se Damir ne slaže s princom, da je već 0 tom s njim govorio i da je princ već prije stvorio tu odluku. - Vaša visost veli da ne nastavimo borbu, Uistinu ne ra zumijem što time kanite reći. - Ono što proizlazi iz mojih prijašnjih riječi. Želim napustiti svaku borbu za prijestolje. - Visosti, ovo je grom iz vedra neba. - Ovaj grom dolazi iz vrlo mračnog i olujnog neba. - Gdje je ta oluja koju vidi vaša visost? Zar možda u tome što je protivnik izazvao svojim povikom stravu u prvim redovima 1 što su neupućeni momci mislili da se ljudi i konji ruše na njih, jer nam je neprijatelj došao iza leđa? Bitke se ne svršavaju zava ravanjem i časovitim uspjehom jedne dosjetke. Batori nam je do veo u prve redove trojanskog konja, ali mi ga nismo pustili u Troju, već smo prije otkrili što nam nosi i uzmaknuli. Nije nas potjerao neprijatelj i na potjeri dotukao. Bitka se svršava kreše vom mačeva i kopalja. - Da, tako je, gospodine vojvodo. - Kad mi to odbravate, onda je očito vašoj visosti teško što smo bili prisiljeni ostaviti na bojnom polju jedan dio tako 102 dragocjenog tovara? Uistinu, duboko žalim, ali nije bilo drukčije moguće. Međutim, zadajem vašoj visosti riječ: kad svrši borba, kralj će uvijek dobiti natrag što mu je oteto kao princu. Iznova se usta rastegoše u omalovažavajući smijeh i mahne rukom: - Varate se, vojvodo, zemaljske dragocjenosti gube potpunu vrijednost prema onome što je pokrenulo moju odluku. - Ali, visosti, recite mi kakav je događaj mogao i smio izaz vati tu poraznu misao koju vi nazivate odlukom. Zar se možda ne pouzdajete u našu spremnost da vodimo borbu? - To nikako. - Nismo li tokom jučerašnjeg dana tri puta odbili neprija telja? - Sve ja to znam, vojvodo, i sve to uvažavam i kažem:

nikakva sumnja ili nezadovoljstvo u upravljanju bitkom nisu bili povod mojoj odluci. - Onda uistinu ne znam više ništa u čemu bih mogao pot ražiti uzrok strahoti koju ste izrekli. - Molim vas, vojvodo, saslušajte što ću vam sada kazati sasvim mirno. S tajnim strahom sluša Lovro i pogledava čas princa, čas Damira. Sva mu je duša uznemirena, potresena i puna straha od onoga što bi imao čuti. Moj pokojni otac odlučio je jednog dana da me postavi na prijestolje. Izrekao je svoju odluku i nije me pitao. Razumljivo je: bio sam još premlad da izrazim kakvo mnjenje. Prvi moj čin, kao nasljednika prijestolja, izveo sam na kraljevu zapovijed onog dana kad sam potpisao upros Bianki Sfoza u Milanu. Istina je, najprije sam obio da to učinim jer me na to silio jak osjećaj moga srca. "Ljubav prema Gordana" pomisli u sebi vojvoda. Moj otac odredio me za nasljednika prijestolja, ali me nije odgajao u tom duhu. Živio sam uza nj daleko od svih kraljev skih poslova, briga, dužnosti i umijeća vladanja. Naprotiv, živio sam uvijek s učenjacima koji su mi također samo rekli da ću biti kraljev nasljednik, a sa mnom su čitali i raspravljali samo učenjački i filozofski, otkrivali mi poglede u dubinu novih ideja 0 čovječnosti i oplemenjivanju duše. U takvom duhu nisam mo gao steći ni želju za prijestoljem, a kamoli volju ili čak hlepnju da uzmem vlast. Sve što ste dosad rekli, visosti, duboka je istina i sam sam mnogo puta požalio što pokojni kralj nije više zaposlio nasljednika prijestolja. Ali uvjeren sam da ste baštinili sve vladalačke vrline 1 one će se razviti. I ja sam se tome nadao, a možda se nisam prevario, tko to zna kako bi bilo. Međutim, prijeđimo preko toga. Hoću da nastavim prvotnu misao. Kad su me drugi gurnuli na mjesto nas- 103 ljednika prijestolja, ja sam se samo pokorio njihovim željama, željama moga oca i želji one koja je ispunjavala čitavo moje srce. Htio sam oživotvoriti ideale koje mi je postavila kao zadaću, ona, meni toliko draga djevojka, i onda sam stvarao osnove kako ću plemenito vladati i što sve moram znati da izvršim svoju dužnost. Smatrao sam i čak sam želio da od sebe stvorim nekog naročitog vladara u čijem će žezlu biti zapisano ono što sam upijao u svoju dušu preko učenjaka: plemenitost i čovječnost. Svega me prožela misao humanizma na prijestolju. I mnogo sam prepatio jer su me gurnuli prema prijestolju, tražeći od mene da pregazim svoje srce. Vojvoda je teško izdržao Ivanov pogled kad god bi se njegove riječi odnosile na Gordanu, ali se svladavao i dalje, teško očekujući završetak što ima da odluči sudbinom njegove domovine. - Kad me snašla nesreća i kad mi je smrt otela oca, našao sam se okružen ljudima koji su nekoć bili moji protivnici, ali su se kasnije prometnuti u kraljeve i moje pristaše. Na čelu im je bila kraljica. Znao sam da ih veže prisega, a osim toga, svi su mi iskazivali iskrenu privrženost i ljubav. Kako sam mogao makar samo u snu posumnjati da mi lažu i da je svaka njihova riječ prijevara? A kad sam to saznao, mogao sam, doduše, provesti nasilan način. - Da, visosti, morali ste prihvatiti Varadijev prijedlog kad vam je rekao: pozovite svoje vjerne čete, uzmite Hrvate koji vam stoje na raspolaganju u Budimu i uhvatite kraljevsko vijeće i kraljicu. - Nisam to mogao jer je odviše u mojoj duši razvijena od vratnost i prezir prema svakoj sili. A eto, vidite, već je to dokaz da nisam od bogova odabran da budem kralj. Ta spoznaja mnogo

je pridonijela da sam potpisao ugovor s Bakačem i odrekao se prijestolja. Ne visosti, vi ste se odrekli jer ste posumnjali u mene. Oštar i otvoren vojvodin odgovor natjera Ivanu krv u lice. Osjetio je da vojvoda zna koji je bio uzrok toj sumnji. Osjeća da vojvoda zna za njegovu ljubomoru i da mu je sada neizravno spočitava. Zato prelazi preko toga i odgovara: - Sumnjao sam već u svoje jer su me svi bili ostavili. Bio sam uvjeren da se jedino mogu spasiti" i osloboditi samoukora pred samim sobom koji mi je govorio da se silom namećem prijestolju ako potpišem taj ugovor. - Prevarili ste se, a dokaz je da mi taj ugovor nismo mogli priznati. - I tada ste me povukli sa sobom u novu borbu i uvjerili da je većina ipak na mojoj strani. I opet sam se pokorio. I vama i onoj ličnosti koja me stalno vodila na prijestolje, želeći da tamo ostvarim velika djela. A sad smo dospjeli do časa koji je stvorio moju odluku. 104 - Ali, zaboga, visosti! Povod tome? - Povod ima svoj početak u onome što sam vam dosad is pričao. Događaji od jučer na danas dovršili su razvitak te stvari u meni. - Nema tu završetka. To ne može biti. - Vojvodo, s naročitom sam drhtavicom u duši promatrao pripreme za borbe, gledao sa stepnjom u srcu bitku, kako padaju ljudi, živa tijela se ranjavaju, probadaju, padaju nemoćna, ranjena ili čak mrtva. - Visosti, pa to je boj. - Varate se, vojvodo, ako mislite da me prestrašilo prolije vanje krvi, da se bojim bitke, da nemam hrabrosti. Ono prolije vanje krvi nije bio boj s neprijateljem, boj s nekrštenim nepri jateljem koji ti provaljuju u dom. To je bio boj protiv sugrađana, tu su se ranjavali i ubijali ljudi za mene. Zbog mene. Jedino zato da ja nosim krunu, da ja uzmem žezlo. Svuda sam vidio sebe. Zato moraju padati ne samo oni tamo nego i moji prijatelji, moji najbliži. Princ je ustao, lice mu se rumeni, oči sijevaju, ruke mu se razmahuju, pokreće ga snaga uzbuđenja. - Kud ste zalutali, prinče! Nije to za vas, već za nas, za našu ideju. Ne borimo se da dođete na prijestolje zbog krune, nego zato što hoćemo da zaštitimo svoju domovinu, a vi ste onaj za kojega vjerujemo da će služiti našoj domovini jer je naša domo vina, naša zemlja i vaša. - To je samo spretna dosjetka. Zapravo sam ipak tu bio samo ja, jedino ja. Znate li što sam čuo onog časa kad su me uh vatili braća Berislavići da s njima uzmaknem? Neki napola mrtav mladić pogledao me bolnim pogledom i uzviknuo: "Ša ste učinili od nas?" Taj poklik bio je odlučan da stvorim odluku. Nisam čuo drugo, osim njegov glas. Njegov usklik, topot tisuća konja vaše vojske nije mogao zaglušiti taj povik što je letio za mnom kao od sudbine poslana strijela. - Zaustavite se, prinče, u tom lutanju. - S tim sam povikom stigao ovamo, taj povik ostao je kao mač zaboden u srce. Zašto je potrebna ova borba? Da se bijemo jer hoću da uzmem krunu? Nikada. Zakon je tu i on određuje slobodan izbor. - Ali nas su prevarili, izigrali i mogli smo samo sve riješiti oružjem.

- E, pa dobro, a ja vam velim da oružja neću. - Položit ćete dragovoljno mač pred protivnikom? - Neću ga položiti, nego ću ga spremiti u korice i reći: "Neka se odluči izborom!" Samo se tome pokoravam, ali nikako oružju. - Izborom nas mogu ponovo izigrati. Dok stignemo gore, oni već mogu izabrati kralja kojeg su odlučili izabrati, a kojeg 105 mi nećemo priznati. Zakon mogu izigrati. Ali mač ne mogu. S nekoliko povika mogu izazvati stravu, mogu i natkriliti našu voj sku izdajom crne čete, ali pobjeda se ne može izvojštiti drugačije nego mačem. Sada više nema crne čete koja odlučuje. Sad smo na jednoj i na drugoj strani nacistu tko je s kim. Obje su vojske jedna protiv druge postavljene po bijelom danu. I sada odlučuju samo bojna spremnost i bojna nadmoć. Visosti, zadajem vam riječ: iz ove bitke izlazimo kao pobjednici, jer drugačije ne može biti. Ugri više nemaju nikakvih četa za sobom koje bi mogli ku piti, a mi imamo samo takve koje dolaze dobrovoljno da se biju za našu ideju. t ^ - Svršilo je. Svršilo je ono doba, vojvodi”, kad ste mogli da me pokolebate i da prijeđem preko prijašnjih odluka. Odviše sam proživio teških udaraca. Svaki ubod mačem koji je zadobio bilo koji čovjek na tom bojištu, svaki je pogodio mene usred srca. I ono krvari iz tisuću rana, traži melema. A to je samo moja odluka. Neću bitke, već samo izbor. - Ako vi zatražite izbor, a oni ga provedu prije nego mi stignemo u Budim? Što ćete onda? - Jednostavno ću se zauvijek odreći ideje moga oca da vladam ovim kraljevstvom. - Zaklinjem vas duhom vašeg oca, visosti, pričekajte do sutra. Prospavajte strahovite slike koje vas progone. Umirite se. Sutradan gledat ćete mirno i hladno na te bitke. - Hvala, vojvodo. Ne prihvaćam vašu ponudu za promišljanje. - Prinče, nećete ni da promislite? - Sve je u meni smišljeno, sređeno, mirno i odlučno. To u Lovri zapali kriješ ljutine i pita drhtavim bijesom: - Vi nas, dakle, ostavljate, prinče? - Ostavljam samo krunu i prijestolje. Ako je tako, onda, visosti, naši se putovi, moji i vaši, zauvijek razilaze. Na te riječi, oštre, odvažne i gotovo hladne, trgne se Damir, koji je dosad pratio čitav razgovor šuteći i vikne vojvodi, moleći: - što ste to rekli, vojvodo? - Odgovorio sam princu. - Taj odgovor kopa jaz između vas dvojice i svih ostalih. - Nisam ga ja iskopao. - Zar ja? pita Ivan. - Vi ste odbacili nas, našu ponudu da vas okrunimo za kralja odgurnuli ste sve one koji su od vas očekivali velika junač ka djela. - Znam na koga nišani te skoči Ivan prijeteći. - Moje su riječi jasne, dakle, nema nišana. U Ivanovu srcu upaljena je iskra ljubomore. Nišani te na onu koja nas je poslala u boj jer traži junaka na umu i maču. Ovog časa ja sam samo čovjek i neću da prolije vam krv zbog sebe. Ako me većina na izboru neće da izbere, neka 106

bude. Ništa ne može u mojem srcu nadjačati čovječnost koju sam povrijedio kad sam pristao da se zbog mene prolijeva krv. Stupit ću mirno pred onu koja traži junaka na umu i maču i neka odluči koliko sam zaslužio naziv junaka ili kukavice. U vojvodinoj se duši digne otpor protiv svake njegove riječi. Ne može slušati da bi se u njihovu prepirku uplela ljubav kojom su obojica vezani prema Gordani. I hoće da princa opomene neka suzdrži svoju mladenačku strast pa mu odgovori: - Mi smo pošli u ovu borbu za oslobođenje svoje domovine od Turaka i za sigurnost da će biti vazda zaštićena. To je bila naša ideja za koju je došlo deset tisuća Hrvata sa mnom, a dolazi drugih deset tisuća. Za taj ideal čekaju u domovini beskrajne mase svijeta. Ja i dalje ostajem na bojištu i nastavljam borbu. - Sa mnom ne. - Ali bez vas. Prinčeva ljubomora sada plane. - Jer želite steći slavu junaka na maču? - želim steći ono za što sam pošao u borbu i vodit ću je do posljednjeg daha. U Ivanovim očima sjevne oluja. - Vi želite produžiti borbu, a znate da nema nikakva izgleda za pobjedu, ali produženjem borbe želite meni onemogućiti da zadobijem Gordanin odgovor, koji mi je obećala čim svrše borbe. Time mi prijetite i zato produžujete borbu. - To je uvreda vojskovođi i branitelju domovine, visosti reče vojvoda oštro, hladno i probode princa pogledom koji odaje da je spreman na sve. - Tko je uvrijeđen neka traži zadovoljštinu. - Visosti, ako je to izazov, ja sam odlučan. - Izazov je ako to želite. Maldost i ljubomora uskipiše u Ivanu. Ljubomora koju je morao silom gušiti, a uvijek je iznova usplamsavala. Zaboravio je sve oko sebe, osim vojvode, lijepog, snažnog junaka koji ugrožava njegovu sreću. I posegne za mačem: - Evo me na megdan. - I mene visosti. Damir skoči i uhvati princa za ruku: - Kamo to srljate? - Pusti me. Ne diraj vikne Ivan i otimlje se. - Zar ćeš oskvrnuti ime one koja ti je tako sveta? A Ivan šuti. Njegov teški dah odaje uzbuđenje. - Ivane, nisi priseban kad ovako govoriš s vojvodom. - Ti ga braniš? - Nije ti dao povoda da ga vrijeđaš. - Reci: slažeš li se s vojvodom? Prije nego što je vojvoda Lovro stupio u ovu sobu, rekao sam ti svoje mnjenje. 107 Gotovo isto što je rekao on, samo drugim riječima. Damir je uspio jednim zamahom skrenuti od Gordane na idejni povod njihovu sukobu. I brzo nastavi svoje djelo. Da, tako je. Muškarci smo i ostanimo to u svakom času ovih opreka koje su tako strahovito razderale davne naše nade u tebe Ivane. I vojvoda ima pravo da se žali. Ima pravo i da nas tavlja borbu ako još uvijek vidi pred sobom otvoren put k cilju, a ja sam uvjeren da on ne ide u tu borbu sam, već će ga slijediti svi oni koji su sabrani u dvorani kod biskupa Ernušta. Vojvoda sa strane promatra uzbuđenu izmjenu riječi između princa i njegova druga. Jedina je zadovoljština njegovu razočaranom srcu da se Damir slaže s njime. - Vjeruj, Ivane nastavlja Damir nitko od nas ne može

misliti drugačije nego što misli vojvoda. - A ja ne mogu misliti drugačije nego što sam rekao. I Damir i vojvoda izmijeniše očajne poglede. Onda se Lovro Iločki nakloni i hladno reče: Ja se opraštam. I brzim koracima izlazi iz sobe. Za vojvodom Iločkim vrata se zatvore. Damiru se čini da je na tim vratima pukao dubok i širok jaz kao more. S one strane je vojvoda sa svojim pristašama, a s ove je ostao princ sam samcat. Jedini je on s njim, Damir, ali i njegov je ideal s vojvodom. Tog časa prikaza mu se sva odgovornost što je preuzima na svoju dušu i sva dužnost prema domovini i sebi samome. Osjeća da ne može ostati s princom, nego uprijeti se u posao koji mu nalaže savjest. Muževnom odlučnošću pristupi k Ivanu da izvede posljednji juriš, da još u posljednji čas baci preko jaza most, ne bi li Ivan krenuo za vojvodom. Damir je pregazio sve ljubomorne misli nakupljene u svojoj duši u časovima kad je sumnjao da Gordana ljubi vojvodu. Uoči sadašnjeg sukoba ostala je u njegovoj duši čista ideja i svjetlo pregnuće da spasi princa za svoju domovinu. I ne zatajivši da se slaže s vojvodom, hrabro ga uzme u obranu protiv vlastitog i ljubljenog druga. Priđe k njemu i položi mu ruku na rame: - Ivane, jesi li svjestan što si učinio? - Potpuno sam svjestan. - Dakle, zaboravio si sve one divne planove kojima smo se zanosili u samotnim noćima kad si preda mnom raspredao svoje vladalačke osnove, kad si gradio ogromne neosvojive tvrđave na granici naše zemlje, tvrđave koje neće moći srušiti nijedan Turčin. Bile su to tvrđave na kojima bi podanici tvojeg kraljevstva mirno orali zemlju, oplemenjivali svoj duh jer ne bi više morali drhtati za svoj krov, kruh i život. Zaboravio si. 108 f Ništa nisam zaboravio. Ali neću da se bijem za krunu. Ako mi je ne dadu mirnim putem, onda je neću. Ne bi se ni Ugri bili protiv tebe urotili da ih nije zahvatila Beatrica. Zašto su se dali od nje voditi? Zar bi ona mogla nešto uči niti bez kraljevskog vijeća? Još za života mojeg oca oni su svi krivo prisegli, izdali me pa neka im bude. Ali protiv izdaje neću da se prolijeva krv drugih. Neću da uzimam tuđe živote. Razumiješ li me? Neću jer -ne mogu. Nakon kratke šutnje Damir promijeni glas, spremajući se da pošalje posljednju strelicu: - Sad vidim: tvoja je odluka neopoziva jer zbog nje napuš taš i svoju ljubav. - Napuštam ljubav? - Dakako. Očito si svjestan kakvu će posljedicu povući za sobom tvoja odluka u Gordaninu srcu. Što ti to govoriš, čovječe? U čije ime? U vojvodino? Oštrina njegova upita ne može ublažiti Damirove nakane: - Gordana u Budimu očekuje tvoju junačku borbu, a ti si je napustio. Još više: prepustio si vojvodi da on ide naprijed i steče njezino udivljenje. - Ako me ljubi, mora me shvatiti. - Ona će shvatiti, to je vjerojatno, ali u toj borbi koju smo započeli leže sve Gordanine želje, svi njeni ideali, sav njen duh i čitav zanos. A ti ćeš mirno gledati kako vojvoda ide putem koji vodi k njenom srcu.

Drugovi u tom času pogledaše jedan drugome u oči. Njihovi su pogledi jednako očajni i prestrašeni. - Nju da izgubim? tiho šapće princ. - A on će je osvojiti. - Da, zato on neprestano produžuje borbu da ja ne dobijem odgovor, a on to vrijeme iskorišćuje kako bi zadobio slavu junaka. - Varaš se, sto puta ti kažem: činiš mu krivo. - Ti ga sve žešće braniš? spočitne Ivan drugu sumnjičavo. - Dokazat ću ti živim primjerom da mu činiš krivo. Ku nem ti se opetovano na život i sreću svoje majke da ništa nije jače u meni nego vidjeti tebe s Gordanom pred oltarom. Pa ipak sam pristaša produženja borbe i slažem se u tom s vojvodom. Jer, prije svega, pravi se muškarci bore za dom i čast, a onda tek za ljubav. Ne možeš vojvodi spočitnuti da produžuje borbu samo da spriječi da ti primiš njezin odgovor, ali gotovo bih mo rao posumnjati da si ti nesvjesno podlegao želji da što prije dobi ješ od Gordane priznanje njene ljubavi i zato si tako lako stvorio ovu današnju odluku. - Ne, Damire, prisižem ti i zadajem časnu riječ: nije tako. Dok smo ležali gore na onom brdu, mislio sam samo o njoj i o ljubavi, ali drugog dana, kad je bitka počela i kad smo uzmakli, ništa nije drugo bilo u mojoj duši, već samo užas što se krv pro- 109 I lijeva zbog mene, krune i prijestolja. Smatram da je pobjeda na mojoj strani jer je pobijedila čovječnost u mojoj duši i Gordana to mora osjetiti onako kao što osjećam i ja. - Ako se prevariš? - što god se dogodilo, mora iskupiti riječ i riješiti ovu muku, mora mi dati odgovor i mora reći istinu kao što su joj rekli drugi, pa bila i najstrašnija. - Bojim se da će te ova istina poraziti, i to samo zbog tvoje odluke. - Bože moj, zar da njezin odgovor bude ona posljednja kap što će napuniti do vrha čašu čemera? Njime^ su^ me napajali i svi oni u koje sam vjerovao da me ljube i da su”mi odani. - Bilo bi to odviše, znam, Ivane, i baš zato te opominjem. - Dršćem, ali svoju odluku ne napuštam. On se baci na stolac, pokrije obraz, a onda odjednom digne pogled k Damiru: - Ti još stojiš tu? - Stojim i čekam. - Uzalud čekaš. Idi, idi za vojvodom. - Slažem se s njegovim mislima doslovce, ali tebe ne napuš tam jer sam prisegao na svoju majku da ću ostati uza te. I ako odbijem tvoju odluku, ostajem dok me ti sam svojom voljom ne otjeraš. Kako da te otjeram, kad nemam nikoga, osim tebe. Onda opet sagne glavu na ruke. Damiru se činilo kao da mu sva duša jeca i ne reče više ništa pa tiho ostavi odaju. Hrvati su vođe kod večere. Biskup Ernušt brižni je kuće-domaćin. Njegovi sluge nose jelo i toče u vrčeve. Gospoda su vesela. Katkad se tko od njih začudi što još nema vojvode pa opet teče razgovor kao prije. Najposlije se vrata otvore naglo i oštro. Sve oči traže na pragu vojvodinu pojavu, dižu mu se u susret čaše i pozdravljaju ga. Taj pozdrav ne bude uzvraćen. Vojvoda ide polagano, mrk i blijed. Prior vranski usklikne: - Je li vam možda zlo, gospodine vojvodo?

- Zlo. A začas će biti i vama. Svi se okreću k njemu. Padaju pitanja. - Zar je koji glasnik donio crnu vijest? - Glasnik sam ja. I donosim vijest crniju od svega zla. Nitko se ne usudi pitati, a svatko čeka odgovor. I nastade šutnja. Nijemo upiru pogled u vojvodu čije im lice ulijeva strah pred onim što žele čuti. Princ mi je čas prije najavio da ne želi nastaviti borbu. Svi su spustili vrčeve. Gotovo su posumnjali da vojvoda bulazni. 110 Dragi vojvodo, oprostite, ali što rekoste čini se nevjero jatno. - Ipak je tako. Princ je to rekao. I padaju razdražljivi prigovori: - Sto mu je? Je li šenuo umom? - On je izgubio svijest. - Sramota je to za nas. - I za njega. - Nedostojno kraljeva sina. - Jesmo li to zavrijedili? - Da ga nisam vidio u bojnim igrama, rekao bih da se prepao mača. - Bojna igra nije kreševo na život i smrt. - Nemojte, gospodo. Zar nije jučer sam pojurio u borbu da brani Damira? - Ne može to biti udari ban Derenčin po stolu ne može primiti našu ponudu, a onda je opet odbiti. Ne može se tako s nama. - Umirite se, gospodo nastoji ih ušutkati vojvoda. - Tražimo da to oporeče. - A zašto je to učinio? - Predao se Beatrici, priklonio se njoj? - Izdao nas je kao crna četa. - Čujte, gospodo, i ne sudite dok ne saznate što kaže princ moli vojvoda. I stišavaju se. Usne šute, ali oganj njihova ogorčenja suklja im iz očiju. I onda stade vojvoda pripovijedati sve doslovce kako je princ obrazložio svoju odluku. Slušali su ga pomno, ali nemirno. Svakog bi časa tkogod upao prigovorima. Vojvoda Lovro predoči im i to kako se on borio s Ivanom razlaganjem i kako mu je govorio. A kad završi saopćenje, ljudi gledaju poraženi, utučeni. Svi su kao vrela naslaga pepela ispod koje gori žeravica. Val ogorčenja, kao oluja raznese pepeo i opet plane novi oganj: - I zato smo utrošili toliko svoje snage i muke? - Ostavili svoje domove. - Ponudili mu svoje živote. - Baš ove živote on odbija reče vojvoda. Veli da ne da za sebe prolijevati krv. - Za sebe je prolijevamo, ne za njega. - Uzalud sam mu to govorio, moja gospodo, pa rekoh već malo prije što sam sve navodio da pobijem njegovo stanovište, ali uzalud. Mi smo doživjeli poraz, a nije ga zadao neprijatelj, nego onaj kojemu smo htjeli osvojiti prijestolje. 111 I opet uzima riječ knez Bernardin. Svi ušute da ga čuju. - Da, gospodo, pravo ste rekli, Ivan Korvin nas je porazio,

njegova odluka potukla nas je hametom. Sad, dakle, stojimo tu s našim četama puni osnova, volje i ratobornosti, a nemamo kandidata za prijestolje. - Prava kukavština što je učinio. Oko stola sjede mrka lica, pogledi su puni bijesa i razočaranja. Sva ljubav i privrženost koju su dosad gajili prema Ivanu prometnula se ovog časa gotovo u mržnju. Osjećali su se prevareni, nedostojno ostavljeni. Uto se opet javi za riječ knez Frankopan. , Gospodin vojvoda nam je rekao da princ odbija oružanu borbu, dakle, prolijevanje krvi, ali primio bi samo slobodan izbor. Mrmor ljutine ide kroz sve redove, a ban Derenčin povikne: Zašto da opet biramo onoga koji nas je sada ostavio? Polovica je suglasna s tim povikom, a drugi prosvjeduju. Cim knez uzme riječ, oni opet šute. - Mi, Hrvati, nismo junaci na lažima, zasjedama, nismo maj stori da udaramo bodežom u tami. Mi to ne znamo i nikad nećemo moći. Kad god kome povjerujemo, uvijek nas prevare jer nas je majka rodila u poštenju, u istini, u blagosti i dobroti. Ako sada položimo oružje pa idemo na izbore, opet će nas izigrati. Mi, Hr vati, možemo pobijediti samo u poštenoj otvorenoj borbi. - I zato se nikad nitko s nama neće upuštati u takvu poštenu borbu. Bura odobravanja. - Ako im navijestimo da se vraćamo na izbore, oni će ih provesti bez nas nastavlja opet prior a možda će naći i iz dajicu naše krvi koja će tamo u naše ime prihvatiti izbor. Ima li, dakle, smisla da idemo u Budim? - Nema, nema kliču svi u jedan glas pa i sam vojvoda Iločki. što, dakle, da činimo? padaju pitanja. Uto ustaje vojvoda Lovro. - Da nas princ nije ostavio, bilo bi sve jednostavno. Ovako valja pitati: hoćemo li se mi pokoriti prinčevoj odluci i položiti oružje protiv Ugra koji nam nose aragonku? - Nikada! viču svi. - Ali već sada možemo uočiti jednu važnu nepobitnu či njenicu: kruna je u našim rukama, dakle, neprijatelj nam mora doći na megdan bilo na koji način. Ali ja sam uvjeren da ste svi sa mnom suglasni: mi te krune ne damo. - Ne damo! viču svi u jedan glas. - Istina je, ne smijemo zaboraviti da je pokojni kralj Matija kraljevsku krunu predao svojem sinu Ivanu, zapravo, ona pripada njemu i ja se nadam da neće ni jednog časa pomisliti da krunu preda neprijatelju. 112 Kao munja poleti čitavim dvorištem bijesan prosvjed. Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, uvjeren sam da će princ poslušati naše prijedloge s obzirom na krunu. Naravno, o tome mora s njim govoriti knez Bernardin jer sam ja s njim raskrstio. Svi ćemo govoriti. Knez po svojem ugledu i položaju razložit će mu naše nakane. Međutim, kako je god kralj predao krunu njemu, zapravo smo je mi ponijeli iz Budima, mi smo je oteli, nije, dakle, otimač on, nego mi. Batori je mora potražiti kod nas. Još je vojvoda u riječima kad najaviše dolazak plemića, vojvodinih glasnika. Dočekali su ih u potpunoj tišini, s napetom ljubopitnošću da čuju što im donose. A vojvoda pita prvoga, starijega: - Dakle, što ste izvidjeli? - Ponajprije smo gledali kako su se Batorijevi banderiji bo rili sa crnom četom za plijen. U zoru su prelazili rijeku. Razabrao

sam da ih ima manje nego prije, očito su se dijelovi vojske raz- bježali s ugrabljenim dragocjenostima. Tada su se vojske razdi jelile: plemićki banderiji ostali su u selu, a crna je četa krenula posebno dalje. - Kamo je krenula? - Ravno prema Budimu. - A banderiji? - Oko podne su i oni uzeli smjer u Budim. - Nemoguće usklikne vojvoda. Morali su poći za nama. U nas je princ, u nas je kruna, a bez krune nema krunidbe. - Ipak su svi otišli u Budim. - Kako, do đavola, za kim su išli u potjeru? - Valjda za krunom i za princem upadaju redom gospoda. - Kad se ide u potjeru za princem i krunom, onda se ide dotle dok se jedno ili oboje ne uhvati. - Zapravo i nisu išli za princem primijeti knez Bernardin nego najviše za krunom. - Tako je prihvati riječ vojvoda samo za krunom, a ne da poberu nešto plijena, pa da se vrate bez krune. Ne bi li to bila prevelika sramota za gospodina Batorija i njegovu ponosnu družbu? - Beatrica bi svisnula da se vrate, puštajući nas da idemo s krunom kud nas je volja. Nemoguće je, moj mladi prijatelju reče vojvoda glasniku, a on pokaže na svoje drugove. Neka oni kažu kamo je išla Batorijeva vojska. I ostali glasnici potvrdiše da su čete krenule cestom prema Budimu. To začudi gospodu i stadoše iznova raspravljati, a prvi se glasnik približi vojvodi: Gospodine vojvodo, mi smo se nakon njihova odlaska uputili u selo gdje su Batorijevi vođe pili i jeli. Tu su nam pripo- vidjeli da je Batori nazdravljao svojoj pobjedi i kralju Vladislavu. 113 8 GORDANA IV 8* Kakva pobjeda? Svi se ironički smiju. - U čemu je pobjeda? pita knez Bernardin. U tome što smo mi uzmaknuli s princem, krunom i sa svojom četom i sklonuli se na sigurno mjesto? - Ipak su se oni hvalili sa svojom pobjedom nad nama i onda su krenuli kući. - Bi li mogao priseći da se kasnije nisu vratili? - Mogao bih. Dok smo odlazili, još smo se nekoliko puta popeli na svako oveće brdo, a još dugo poslije podne razabirao se tamo daleko prema sjeveru nepregledni oblak prašine. Taj se oblak neprestano kretao prema sjeveru i nikad prema jugu. Osta vili smo dvojicu naših drugova da stalno nadziru čitav kraj i ako bi se Batori vraćao, neka vam jave odmah u Pečuh. - Dobro ste uradili, a sad idite, odmorite se. Nakon tih vijesti stali su raspravljati. Vojvoda je opet prvi uzeo riječ. - Ono što je donio ovaj glasnik, uistinu je pokazalo da se Batori smatra pobjednikom. I odlazi u Budim. Ali ne mogu shvatiti da bi se usudio stupiti pred kraljevsko vijeće i kraljicu bez krune za kojom je vodio čete. - Bit će opet kakva zasjeda reče biskup Ernušt.

- To je vrlo vjerojatno, ali neću smesti s uma što nam je rekao glasnik: da je crna četa pošla posebno, sasvim odijeljena. Da se možda braća nisu u plijenu posvadila? Crna četa nije za dovoljna s onim što je ugrabila i naprosto je ostavila Batorija? - A on ne može sa svojim banderijima da nam dođe na megdan? - Saznao je da nam iz Slavonije dolazi pomoć pa je uzma- kao. - Sve bi to moglo biti naglasi vojvoda i baš zato nema nam druge nego da pričekamo vijesti: vraća li se Batori možda kojim drugim putem da nas tako zatekne. GORDANA ODLUČUJE Na istoku se rađa dan. Crvenilo obasjava crne zidine tvrđave. Neki jahač uspinje se brdom. Konj mu posrće, ali ga on goni prema tvrđavi. Pod kulom konj posrne i životinja i gospodar skotrljaju se u grmlje. U pomoć! U pomoć! Vojvodine straže na kulama prisluškuju dozivanje. 114 Gle, taj viče našim jezikom. Dakle, vojvodin glasnik. Pošto su istražili, opaze u grmlju konjanika i silaze. Mala željezna vrata pod kulom otvaraju se. Ljudi hite pod brdo u grmlje. I dižu mladića u plemićkoj odori. - Jeste li živi, plemićka milosti? - Napola. Konj mi leži na rođenoj nozi, a ja u trnju. Mislim da sam slomio ili iščašio nogu. Izvukoše vitkog mladića, podupiru ga i ulaze u tvrđavu. - Je li vojvoda Iločki ovdje? pita on. - Jest, svi su ovdje u Pečuhu. - Probudite ga i recite da je glasnik koji hoće samo s njim govoriti. Poderanog i prašnog mladića više su unijeli nego uveli u sobu. Stenje od boli, ali kad uđe vojvoda, prisili se da ustane, podupirući se o mač: - Neka vaša milost oprosti malo sam iščašio nogu i ne mogu čestito stupati. - Gle, sin plemenitog Kraljevića iz Zagorja? Je li tako? - Da, vojvodo, a sad me evo iz Budima. Ja sam jedan od onih koji su ostali tamo da služe gospodinu Varadiju ako ima kakvu važnu vijest. - Kako je u Budimu? - Kad sam odlazio odande, svi su grozničavo iščekivali hoće li vas Batori stići ili ne i što će se dogoditi ako vas stigne. Tek sam putem doznao da se nalazite ovdje. - A što poručuje Varadi? - Čeka dobre vijesti od vas i šalje pismo. Ali je ušiveno u sarama mojih čizama. Ne mogu ih sam skinuti. Otekla mi je noga. Morao bi netko prereza ti sare, koža je, naime, dvostruka. - Bit će važno pismo kad ga je biskup Varadi tako dobro sakrio. I vojvoda odmah zovne slugu da plemiću pomogne izvaditi pismo. Dok se sluga uhvatio posla, vojvoda ispituje glasnika: - Što radi vijeće? - Čitav dan izlaze i odlaze kraljici, svi dršću, očekuju Bato- rijeve glasnike. I svi strani poslanici neprestano se vrzu ulicama, ne mogu izdržati pod krovom, i naročito milanski poslanici Mafeo i grof Marcelo svakog časa idu k Filipcu pa opet k Bakaču. - A on je ozdravio? - Naravno, da je ozdravio. Kaže biskup Varadi da nije ni bio bolestan. - A Beatrica? što znaš o njoj? - Izjaše kadgod sva u crnoj odori i naličena, urešena kao

nevjesta. Već svi govore o tome da je vjerenica kralju Vladislavu, a gospodari s vijećem kao da je već okrunjena. - A što rade naši? što Varadi? Ima li kakvog gosta? 115 - Varadi često pozivlje k sebi starog Brodarica i mojeg oca. pa onda raspravljaju o nečemu. - A nisi vidio u njega onu ljepoticu koja je bila na kra ljevskom dvoru? - Ne, nigdje je nisam vidio niti se sada tko brine za žene. Svi dršću. - Zašto bi drhtali? - Jer aragonci šire vijest da se crna četa prodala kraljici za sto tisuća zlatnika. Mislim da to nije istina. - I ako jest, nema pogibelji. U to sluga prereze kožnu saru. On izvadi pismo i preda ga vojvodi. Lovro pogleda naslov, lecne se i brzo reče glasniku: Neka ti pozovu ranarnika da pregleda nogu i dadu hrane i postelju, a onda ćemo govoriti. Drhtavim rukama Lovro rastrgne pečat i pogleda pismo. Nosilo je Gordanin potpis. Gotovo pojuri k prozoru kroz koji ulaze prve zrake jutarnjeg sunca. Otvori pismo, kao nešto živo i milo, nježno ga privije k sebi pa traži ugao u koji ulazi svjetlost. Zaboravi sve oko sebe pa se zadubi u čitanje. "Plemeniti gospodine vojvodo, Pišem vam šiframa kojima ste se vi dopisivali s Ivanom Ces-mičkim jer znam da ih niste zaboravili i lako ćete ih odgonetnuti. A meni je stalo do toga da nitko ovo pismo ne može pročitati, osim vas, ako bi putem glasnika uhvatili ili mu se desi kakvo zlo. Nalazim se skrivena u muškoj odori u biskupa Varadija. Tu čekam vaše vijesti daleko od svih ljudi. I razmišljam. Danas mi Varadi saopći neku vijest što dolazi iz kraljičine palače o podmićenju crne čete. Ne vjerujem da je Blaž to učinio. Ne vjerujem, ali mnogo o tom razmišljam. Ne zaklapam oči pred mogućnošću da se dogodi izdaja. I baš zato pišem vam ovo pismo. Vi znate da vas ja ne kanim poučavati. Vaše su misli uvijek isto tako na pravom mjestu kao i vaš mač, dakle, stigne li ovo pismo prije nego što se s Ba-torijem pobijete, vi sami znate što vam je činiti. Stigne li vam pak kasnije, a vijest se obistini, i onda ćete znati uraditi najbolje i najpametnije. Pouzdajem se u vašu mudrost i vašu hrabrost." Vojvodino srce zadršće. Sjeti se Gordaninih riječi one večeri u njezinu domu: "Junaka želim. Junaka na umu i na maču." I papir mu dršće dok čita dalje: "Ne treba vam mojih savjeta, ali moram da izrazim svoje misli koje me snalaze u ovom strašnom neredu i nemogućnosti da vam bilo čime koristim. Gotovo je nemoguće živjeti skrštenih ruku. I tako barem pokrećem svoje misli. 116 Razmišljala sam, dakle, o tome što će se dogoditi ako Blaž pristupi k neprijatelju. Znam i vidim što biste tog časa učinili. Sakrili biste princa i krunu za kojima idu u potjeru. Ni njega ni kraljevsku krunu nećete im dati da osvoje. A to je najvažnije. Znam: ako bi crna četa prešla k neprijatelju, nemoguće bi vam bilo izvojevati pobjedu, ali u duhu vidim kako ste se unaprijed pobrinuli da krunu i princa sklonite na sigurno mjesto, a onda kako izmičete u domovinu brzo, najbrže i tamo okrunite kraljeva sina kao što ste naumili u početku. A on će tada kao okrunjeni kralj voditi borbu protiv Ugra i njihova Vladislava. Sve ja to vidim. Odigrava se preda mnom.

Uistinu, ugarski su velmože izgubili glavu. Veli mi Varadi: svakog dana viču u kraljevskom vijeću: "Hoćemo kralja Vladislava kojeg možemo voditi za šiju!" I vodit će ga da mogu raznositi kraljevske daće i poreze koje mi iz naše zemlje šaljemo onamo, ali nitko se od njih nikad ne sjeća da mi koji šaljemo kraljevstvu dukate, imamo neutvrđene, otvorene granice naše zemlje, da su otvorena sva vrata strahovitoj turskoj sili i još do danas nitko ih nije zatvorio. Haračili su našom zemljom Mongoli, Tatari, Turci, a sada hoće aragonci i tko zna otkud će i kada opet doći kakva divlja horda na harač. Gaze preko nas divlje horde, grabeći, rušeći, otimajući nam kruh naš svagdanji. Aragonci, eto, vrebaju kao jastrebi piliće. Vladislav će se malo brinuti za našu zemlju, a Ugrinu su ionako deveta briga naše patnje na jugu. Ali brinut će se Beatri-ca da naše jade udvostruči. Vladislav vodi aragonce što dolaze kao novi strahovitiji Turčin. Ali dok Turčin izlazi u boj i možeš se braniti mačem, aragonac ide samo u pljačku, a ubija podmuklo iz zasjede. Vladislav nam dovodi aragonsku silu, vodi nam na prijestolje Beatricu, kći kralja što je zločinstvom, umorstvom i tamnicom prokrčio sebi put na prijestolje. Čujte, vojvodo: Beatrica se zaklela da u Hrvatskoj nikad neće izlaziti sunce. I to se pročulo u gradu. Recite to svima našima. I kad bismo bili poraženi, potučeni, i onda vi nikada nećete Vladislava jer je iza njega Beatrica, crna sila što hoće da se hrani našom slobodom, našim domovima i životima. Ne dajte krunu ni princa ni po kakvu cijenu. Ako Ugri hoće da se utope u aragonskoj vlasti, mi nećemo. Okrunite princa u našoj domovini. I ako ga ne priznaju Ugri, on će naći veze na jugu. On, sin slavnog kralja naći će saveznika Maksimilijana njemačkog s kojim je ugovarao kralj Matija. A Maksimilijan je car rimski pa zato ima riječ i kod rimskog pape. Princ će naći vezu u Milanu jer je vjerenik Bianke Sforza. 117 Ako Ugri hoće kralja Vladislava, hoće Beatricu, neka im je. Mi možemo opet poći svojim putem. Mi se ne damo upregnuti u aragonska kola. Znam: za ovu misao dali biste vi, vojvodo, i sami sebe i sve svoje lične želje i probitke. Domovini biste služili i ako pobijedimo i ako bismo bili pobijeđeni. Za oslobođenje naše domovine od novog aragonskog Turčina svatko će dati sebe jer bih to učinila i ja bez jednog časa promišljanja ili borbe, pa i onda kad bih morala dati sebe i sve svoje osjećaje. Pišem kao da su mi se obistinili crni sni p porazu. Nadam se da crna četa nije napustila princa i da to nikad neće učiniti. Bilo što, moje je čitavo pouzdanje u vama, samo u vama, jer su misli i vaši osjećaji s mojima u potpunom skladu. Pratim svaku vašu bojnu odredbu, svaki korak vaših četa. Gordana" To je pismo kao ono sunce što izlazi iza gore i nosi snenom svijetu nov život, uvenulim svježinu, klonulim snagu, a mračnima svjetlost. I sve se to odrazi na njegovu licu. U dnu odaje na pragu stoji Damir i gleda vojvodu. Dolazi bliže i ne može skinuti oči s Lovrinih obraza. U izražaju čitavog bića Damir razabire da vojvoda čita Gorda-nino pismo. I prolazi ga zebnja. Pogled hvata svaki trzaj, svaku zraku svjetla na vojvodinu čelu koje je vedro, puno sjaja od sunca što izlazi u njegovoj duši kao ono što se pomalja na istoku. Damir se ne javlja. Uživa dok promatra čovjeka kojemu bademaste oči donose vedrinu i sunčani sjaj. "On je sretan? On?" "Bože, što mu je morala pisati kad ga je obasuo takav raskošan sjaj. I njegova je ljepota procvala. Snaga duha lebdi mu na čelu. Bože, što mu je donijelo to pismo!"

I zureći u Lovru, Damir gleda u sebe. Ponori su u njemu puni mraka, oluje, crne magle, a u njima gibanje podmuklih nemani čuvstva, zatjerani u glib, izbijeni bičem njegove volje i prisiljeni da šute pod neprestanom prijetnjom nemilosrdnih udaraca. Strese se od toga pogleda, i sav usredotoči na vojvodino lice. Da dokrajči svoje razmatranje, pozdravi ga. Dobro jutro, gospodine vojvodo. Papir zašušti u vojvodinoj ruci. Osjetio se kao zatečen, ali ipak drži pismo kao i prije i odvrati pozdrav. Polako ide u susret Damiru i slaže Gordaninu poruku. Dok je stigao k Damiru, već je Gordanin rukopis bio nevidljiv. - Uranili ste, gospodine Damire. - Nije mi se odviše spavalo. - Vjerujte ni meni. 118 Razmišljao sam mnogo i eto me k vama, gospodine vojvo do, da vam saopćim svoje misli. Pri tom je vojvoda ponudio Damiru stolicu i našao zgodan čas da Gordanino pismo zatakne u unutrašnji prsluk odore. Tu je kretnju pratio Damir i činilo mu se da vojvodina snažna ruka podrhtava. Sjedili su jedan nasuprot drugome. - Dakle, što ste smislili.gospodine Damire? - Ponajprije sam pokušao jučer navečer jurišati na odluku princa Ivana. - Ali oružje je bilo slabo? - Samo je slaba ruka koja je njime baratala. - Ne bih to mogao vjerovati. Vi ste mnogo učili, mnogo pročitali, dakle, sigurno ste svoj juriš mudro upravljali i mud rim oružjem mudro baratali. - Nikad nije pohvala bila tako nezaslužena kao vaša, gospodi ne vojvodo. Uzeo sam najbritkije oružje kojim bih mogao pogoditi prinčevo srce, a ipak uzalud. - Velika je to nesreća za nas. - Ne pogađate li, vojvodo, čime sam jurišao na prinčevo srce? - Nemam prava da se približim tajnama prinčeva srca. Vama je to dopušteno jer ste mu drug i poznanik. - Vaši su obziri na mjestu, gospodine vojvodo, ali ovog časa, molim, napustite ih i govorite sa mnom o princu otvoreno. - Kad me pozivate, izvolite, slušam vas. - Prije svega, ja sam samo plemić, a vi kraljevski sin i vojvoda. Osim toga sam i mlađi od vas i zato vas molim za doz volu da u ovoj teškoj stvari upravim na vas neka pitanja kako bi vam moj plan bio jasniji. - Govorite, gospodine Damire, sa mnom kao s drugom koji duboko poštuje vašeg oca i njegovo svijetlo poštenje, a poštujem i vašu majku i vas. Mi se sada svi nalazimo u strahovitom polo žaju zbog prinčeve odluke. U ovakvom stanju neka su izbrisani svi obziri pa i ja želim zamoliti da mogu prijeći dužne obzire prema vama. - Onda mogu započeti. Vama je, vojvodo, sigurno poznato da princ ljubi Gordanu. - Znam odgovori vojvoda, osjećajući kao da mu to pita nje otvara vrata u mučilište. "što ima to da znači?" pita se nemirna srca, ali srčano prekrsti ruke na prsima što skrivaju Gordanino pismo. Damir načas obara oči od straha da ne zapazi u vojvodinu licu što mu se odigrava u duši. Skromno sjedi na svom mjestu i govori: - Ljubav je Ivanova silna i jaka. Ali i puna straha jer živi u neizvjesnosti. I, razumljivo je da u toj vječnoj uzbuđenosti, njegov razbor katkad krene stranputicom.

- Stramputicom? pita vojvoda. 119 - Ljubomoran je na vas, vojvodo. - Ja sam Gordanin skrbnik kratko će vojvoda. - Dopustite, u prinčevu ispriku: vi ste odviše mlad, lijep i slavan skrbnik, odviše sjajite svojstvom za kojim čezne njena duša. - Prekidam vas i molim skrenite s puta laskanja koje nikako ne pristaje muškarcima. Damir porumeni što je tako govorio, ali se opravda: Vojvodo, morao sam reći ovu istinu da opravdam u vašim očima prinčevu ljubomoru pa morate steći uvjerenje da je ta ljubomora prirodna. Svatko bi na njegovu mjestu zapao u istu grešku. Koja čini nesreću. *" - Veliku nesreću i princ ne bi bio pristao na onaj nesretni ugovor što mu ga je predložio Bakač, a da pri tom nije bila povod ova ljubomora. - Ona mu nije dala povod za to reče vojvoda, a srce mu dršće, od sreće, očaja. - Ne znam koliko je princ imao uzroka, ali ova ljubomora na na vas, vojvodo, bacila ga je u sumnju da ste ga ostavili. On je osjećao da ga Gordana obmanjuje, samo da vi možete provesti kraljevski izbor za dobrobit naše domovine. - Princ to sam veli? - To izlazi iz njegovih riječi. Zamislio je da je on od svih prevaren, a u srcu nosi ljubav i sumnju da je vi ugrožavate. I zbog toga trpi kad ga obuzima samoukor. Ipak provali zapretana ljubomora. Vidio sam kako taj plamen suklja na bojištu. I taj je plamen liznuo njegovu plemenitost. Da nije bilo njegove ljubo more, onaj razgovor jučer nikad se ne bi svršio onako. - Onda je to dvostruka nesreća. A zašto mi sve to saopćujete? - Da vam bude jasno: prinčeva duša je izmučena, ojađena, nesretna, a što je najstrašnije, u vama nazrijeva sigurnog takmaca za Gordanino srce. Da nije to, vojvodo, on bi promijenio svoju strašnu odluku i mi bismo se oslobodili te nesreće. - Princ se odlučno branio da ne želi krunu ako se mora prolijevati krv. Naglasio je da je to uzrok. - I to je živa istina. To je njegovo duboko osjećanje. Ali isto se tako nekoć borio protiv toga da bude nasljednik prijes tolja pa ipak je popustio i protiv svoje volje potpisao brak s Biankom Sforza. Prisilil su ga oni koji bi i danas. - Tko ga je prisilio? - Gordana. - Gospodine Damire, mislite da bi ona i danas to mogla učiniti? - Samo i jedino ona ako u princu izbriše svaku sjenku da biste vi bili na putu prinčevoj sreći. - I kad je potpisao brak s Biankom, zar sam i onda ja bio u igri? 120 Gordana je tada obećala princu da neće poći ni za koga. Vojvoda ne može odgovoriti. Zahvatilo ga u grlu i čeka dok Damir nastavi. Razabravši što se zbiva s vojvodom, Damir razlaže svoju misao kao da ništa ne opaža: Ona je obećala i princ se smirio u potpunom uvjerenju da Gordanino srce pripada njemu. A sad? U pitanju drhti nada koju Damir neće da opazi: - U svakoj Gordaninoj riječi koja se odnosi na vas i u

svakom pogledu vidi utvare njezinih osjećaja prema vama. Zbog toga, po mojem mnjenju, njegove odluke nisu čiste, nego uvijek natrunjene stradanjima njegova srca. I princ je čovjek kao i svi ljudi, samo nesretniji od drugih, nesretni nezakoniti kraljev sin, suviše mlad, od svih prevaren. I kad ne bi zašao u osjećanju stramputice, bio bi vrhunaravna snaga. Je li tako? - Priznajem iskreno. - I ja priznajem da se i meni katkad činilo da princ ima pravo što je ljubomoran na vas, dakle, ja koji sam tu posve ravnodušan gledalac. Malo obori oči kao da se boji prodirljivosti vojvodina pogleda. - Kad sam upoznao uzroke koji utječu na prinčeve odluke, razmislio sam i stvorio zaključak: moramo spasiti naše osnove, a da ne povrijedimo svoju ljubav prema prijatelju princu. Valja, dakle, pomoći njemu i nama. - Kako, gospodine Damire? U vojvodinu glasu vibrira teška slutnja, a Damir ponovi: - Rekao sam: Gordana bi mogla promijeniti njegovu od luku. - Odviše je odlučno branio svoje stanovište. Niste to zami jetili, gospodine Damire? - I svoj ugovor s Bakačem odlučno je branio čak i protiv Go- rdane. Ali kad ste vi stigli u Budim, u onoj šumi, Ivanovo je srce uvidjelo da ga niste ostavili, stekao je mir i raspršio ljubomoru jer je ona to učinila. - Ona? čime? - Kad ste ondje u šumi pod Budimom ponudili princu da opet primi kandidaturu za prijestolje, on me tiho zamoli neka pi tam Gordanu želi li ona biti kraljica. I smjesta sam je zapitao. - što je odgovorila? - Rekla mi je ove riječi: "želim da princ bude kralj." Vojvodine misli traže prikriveni smisao tih riječi. To osjeća Damir i hiti dalje: Cim sam princu saopćio svoj odgovor, odmah je ponovo bio naš. Jedva je to rekao, opazi Damir da mora sam sebe ispraviti i obraniti princa: 121 - Sve to izgleda kao da u Ivana nema muževnosti, vlastite volje i mi bismo se morali pobojati kralja koji je rob ženi. Bilo je već zrelih ljudi, velikih umova, a da nisu mogli svladati osje ćaje prema ženi, ali ja sam Ivana progledao: mlad je, nesretan, od svih razočaran. Onog časa kad mu se srce smiri, on će se pročistiti, naći sam sebe, svoj put i volju. Tome su dokaz vladar ske osnove što ih je stvarao preda mnom. - I ja sam vazda gajio uvjerenje da je baštinio snagu, vo lju, um i hrabrost svojeg oca. - Dakle, sad smo na cilju: kad bi sreća bila htjela da je Gordana stigla s princem i mojom majkom u Pečuh, Ivan ne bi mogao izreći za nas tako poraznu odluku. - Ali Gordana je u Budimu. - Ne znam zašto se sudbina tako poigrala s nama i povela je u Budim, ali mi ćemo tu igru predusresti. - Opet pitam: kako, gospodine Damire? - Ja ću se uputiti u Budim i dovesti Gordanu u ovu tvrđa vu. - Vi ste ranjeni. - Takav ubod mačem bojovnici ne nazivaju ranom. - I to je istina. Ali ima važniji razlog zbog kojeg ne smijete ostaviti princa.

- Sva su gospoda oko njega. - Ali nitko nije s njim. Svi smo s njim raskrstili. Niste čuli našu jučerašnju raspravu. Dakle, potrebno je da ostanete uza nj, jer bi mogao počiniti kakvu nesmotrenost koja bi nam svima te ško naudila. Još uvijek ne znamo što će s krunom, a to je važno pitanje. Vi se, dakle, ne smijete udaljiti od princa. Vi ste jedini posrednik između hrvatskih velmoža i njega. - Odviše sam mlad za toliku čast i tako važnu zadaću. - Mladi ste, ali pravi muškarac i svaki od nas može vam povjeriti i najtežu zadaću. Vi umijete u teškim časovima zagrabiti u razbor. To sam opazio jučer kad ste mudro i hrabro ustali da zapriječite teški i oružani sukob između princa i mene. Vi mo rate ostati tu. Onda bismo morali poslati nekog drugog da dovede Gordanu. - Naći ćemo čovjeka kojemu se to može povjeriti, samo bu de li uistinu koristilo? - To ovisi i o vama, gospodine vojvodo. - Ne razumijem kako bi to ovisilo o meni? Tog se časa dva crna oka duboko upru u vojvodine zjenice. Kao Gordanin skrbnik i naš vođa, morali biste Gordani objasniti da je sudbina naše domovine u odgovoru što će ga dati princu. Duboki pogled crnih očiju još uvijek ne silazi s vojvode. 122 Vi joj, vojvodo, morate saopćiti da će princ smjesta pro mijeniti odluku, prihvatiti krunu, oružanu borbu i poći s nama kroz sve bure ako ona hoće. Čitav val boli nadima vojvodine grudi. Ali ne trene okom. Na njegovim prsima leži pismo koje mu donosi Gordanino priznanje da misli na njega, a tu pred njim leži opasnost čitave zemlje i traži da se odreče svih čežnji svojeg srca. Gordana je, gospodine vojvodo, princu obećala da će mu nakon svršene borbe odgovoriti. Taj odgovor potreban je sada. - Kako će glasiti prinčevo pitanje? - Hoće li mu biti žena? - To vam je rekao? - Ni riječi mi nije otkrio o svojim namjerama, ali znam: on može tražiti odgovor samo na to pitanje. - Tko bi znao hoće li njezin odgovor zadovoliti princa? Mož da vam je o tom štogod poznato, gospodine Damire? - Gordana je princa jednom odbila i to zbog toga što je htjela učvrstiti njegovo prijestolje. Na to je prisegla svojem skr bniku Ivanu česmičkom. Da, znam to od pokojnika odvraća vojvoda, očekujući nešto teško što Damir sprema da mu natovari na srce. - Ako uzmemo prisegu i njeno obećanje i, odbivši prinčev upros, obećala je princu da se neće udati ni za koga, moramo zaključiti da ljubi princa, ali se žrtvuje. Ali sada je stvar s pri segom drugačija. - Ukoliko? - Danas Gordana može učvrstiti prijestolje princa Ivana, sa mo ako mu obeća da će poći za njega, dakle, prisega gubi pod logu. - Gospodine Damire, recimo da Gordana ljubi princa, no uza sve to ona je toliko trijezna da bi mogla shvatiti kao ucjenu. - Zašto ucjenu? - Izgledalo bi: princ se odriče borbe, samo da Gordanu sklone na priznanje. To će misliti Gordana. A kako je odviše po nosna, moglo bi svršiti zlo. - Gospodine vojvodo, kad bi princ počinio takav čin, ne bi

zavrijedio ničije poštovanje, a najmanje Gordanino. - Bilo bi najbolje da mi to prepustimo potpuno njezinoj odluci. - Nitko od nas ne zna što tog časa tražimo od Gordane, možda uistinu žrtvu njezinog srca. Jer ako je tamo netko drugi, a ne princ, žrtva će biti golema, ali mogao bih priseći da bi je ona pridonijela bez predomišljanja. "Kako je poznaje"! usklikne vojvoda u sebi. Otkud taj mladić zna njene misli napisane u tom dragom pismu što počiva na mojim grudima? I opetuje izreku Gordanina pisma: 123 "Za oslobođenje naše domovine aragonskom Turčinu svaki će dati sebe jer bih to učinila i ja bez jednog časa promišljanja i borbe i onda kad bih morala dati sebe i sve svoje osjećaje." "Da, tako glase njene riječi, svaka mi je ostala usađena u mozgu. Ona bi žrtvovala sebe, svaki bi od nas to učinio veli ona!" "Zar ću je izgubiti? Žrtvovati?" "A zar je ja i posjedujem?" I divlje se gone oblaci njegovom dušom. Onda se okrene k Damiru: - Gospodine Damire, muškarac ste u kojega se pouzdajem. Tražim od vas riječ da ćete mi odgovoriti na jedno pitanje. - Na čast se kunem govorit ću istinu. "“ - Vjerujete li vi da ću ja sve točno razložiti Gordani što se dogodilo i što bi princa moglo skloniti da ostane s nama i kre ne u svaku borbu? - Vjerujem vam iz dna duše. - I da ću joj predložiti neka pođe za princa? - Vjerujem, vojvodo. Vi ćete učiniti i više nego dužnost. Vjerujem da biste mogli podnijeti svaku žrtvu za našu ideju. Njegov glas i pogled otkrivaju vojvodi da prozrijeva njegovu bol i žrtvu na koju se sprema. - Dobro, gospodine Damire. Kad mi to vjerujete, evo što ću vam reći: primio sam vijest da je Batori sa crnom četom krenuo u Budim. Čekam još jednog glasnika da to potvrdi. A onda smo nacistu. Kraljevsko vijeće ne kani dalje s nama voditi boj, a ipak je kruna zbog koje su postali na nas Batorija u našim rukama. Tu mora doći do rješenja: ili će opet poslati na nas svoje čete, a onda ćemo se ovdje lako oduprijeti, ili neće poslati te čete i mi možemo uzmaknuti s krunom u našu domovinu. Ako glasnici donesu vijest da je Batori otišao kući i ne dolazi na nas, sam idem u Budim da sve razložim Gordani i da je dovedem. - Vi ćete to učiniti, vojvodo? - Još danas krećem na put. Damir osjeti da je tronut. Zna da vojvoda ljubi Gordanu. Zna to od četovođe Mirka i razabire u skrivenom drhtaju, svake njegove riječi, a ipak je pun poštovanja, pun dubokog klanjanja. Htio bi da mu to iskaže, ali mora šutjeti i poštedjeti vojvodino izranjeno srce. Samo se tiho u svojoj duši klanja njegovoj žrtvi. Damir ustane. - Gospodine vojvodo, sve što smo ovdje govorili ostaje naša tajna. - Mi smo se, dakle, sporazumjeli, gospodine. Pružite mi svo ju ruku. Vrijedni ste, mudri i hrabri, vaša majka može se pono siti vama. - Ona je sretna što sam živ nasmiješi se mladić i prihvati vojvodinu ruku, pun poštovanja i udivljenja. I ostavi ga sama. 124

A on sjedi sagnute glave, slomljene duše. Čita njeno pismo i opet ga skloni u njedra. "A šta ja znam kome pripada njeno srce? Smijem li se čemu nadati? Kako sam to zaslužio?" "I kad bi me ljubila, ona će poći za njega, kralja. Krvlju svojeg srca platit će poljane, oranice, domove, živote tisuća, zauvijek spašenih od Turaka. On je moćan, bogat, a ona će utvrditi granice naše zemlje utvrdama kakvih svijet nikada nije vidio." "Svatko mora dati sebe" veli ona. "I ja bih to učinila bez promišljanja i borbe. Zar da budem manji junak od nje? Kako je bolno, a ipak uzvišeno gledati u njene bademaste oči i tiho trpjeti." "Mora biti, Lovro, mora!" I ustane pa ode u blagovaonicu. Tu ga dočekaju glasnici koji su nesumnjivo ustanovili da se Batori s vojskom vratio u Budim, uzevši sobom preostale dragocjenosti i sedamdeset dva zarobljenika. Odmah se nađoše sva gospoda na vijećanju. Svima je nerazumljivo zašto su se kraljičine čete i one kraljevskog vijeća vratile u Budim neobavljena posla, pustile krunu i princa, dakle, ostavile ono za čim su išli u potjeru. Što će sada u Budimu kad je kruna u rukama protivnika? Onda vojvoda predloži: Ovu ću zagonetku riješiti ja. Idem smjesta u Budim naj bližim putem. Izmijenit ću konje gdje god mi bude moguće da stignem u grad za dva dana. Svi se usprotiviše, vičući: - Vas će ondje uhvatiti kao buntovnika. - Sklonit ću se u najsigurniju tvrđavu. Gospodina biskupa Ernušta molim da mi savjetuje najneprovidniju fratarsku odoru. - Vrlo dobro, gospodine vojvodo. Imam izvrsnu halju tali janskog fratra. Kukuljica pada niz lice u gustim naborima, samo za oči su dvije rupe. - Prema tome, nema pogibelji da bi se tko usudio dirnuti u svetog fratra. - Ali vaša je pojava odviše napadna za fratra opominje knez. - S haljom se prima i držanje i sve što je tome potrebno. A napokon, zar su svi fratri slaba tijela? Saznat ću o čemu se u Budimu radi, ugovoriti sve s Varadijem i vratiti se. Ali samo vas molim: prema princu budite susretljivi jer bi on mogao svoju odluku promijeniti. Mrmljaju, prigovaraju i ne vjeruju: - Uzalud se tome nadati. Obračunali smo s njim. - Pričekajte dok se ne vratim. Ipak prihvaćaju ovaj vojvodin prijedlog: Čuvajte krunu! 125 ] Dobro smo je spremili reče biskup Ernušt. Ni princ ne može do nje. Sa tornjeva su straže najavile da se gradu približava nepregledna oružana povorka. Oni pohite na kule odakle su razabrali da su to hrvatske čete. Dok se vojvoda spremao na put, stigoše već prvi vođe u tvrđavu. Održali su s njima vijećanje. Neki su predlagali da se ide s vojskom na Budim, drugi da se krene kući. Vojvoda došljake skloni da se strpe dok se on ne vrati. Sve ovisi o mojem putu. U Budimu” ću naći sigurnih vi jesti koje će nam pokazati kojim putem da pođemo. Da li na

sjever ili na jug, ili posve novim smjerom, ali o tom na povratku. Nakon doručka vojvoda je u fratarskoj odori sjeo na konja. S njim su pošli četovođa Mirko i kaštelan Grgić u fratarskim haljinama. Četrdeset najpouzdanijih i najjačih momaka imalo je zadaću jahati za njima i onda se sakriti u šumi ispod Budima. BEČI DOLAZI U POMOĆ Čitavo popodne, nakon vojvodina odlaska, Beči je uhodila instinktom svoje ljubavi prinčeve kretnje. Sakrila se iza prozora i promatrala u dvorištu njegove korake. Dugo je šetao, dolje, sam samcat, gledajući u zemlju. Becino srce drhti u neizvjesnosti nečega što se događa, a ona ne može prozrijeti. Odjednom opazi kako ispred kule ide njen otac ravno dvorištem. Princ i knez se susretnu i hladno pozdrave. Onda se čas obojica gledaju hladnim pogledima na što princ prvi prozbori: - Kneže, čuli ste moju odluku? - Kamo sreće da je nisam čuo." - Osudite me koliko vas volja, drugačije ne mogu. Jedino vas želim zamoliti da mi predate krunu. - Što želite učiniti s njom, visosti? - Vratiti je kraljevstvu. - Kraljevstvo se raspolovilo onog časa kad je naša zemlja odlučila da izabere drugog kralja, a ne onog kojeg hoće Ugri. - Na izbornom saboru možete zastupati svoje stanovište. - Na izbornom saboru koji će oni održati čim s budimskih gora opaze da mi dolazimo? To bi nas učinilo smiješnim. I ve lim vam, prinče: krunu smo oteli mi, a ne vi. Dakle, ona je u našem posjedu. - Moj otac je predao meni. 126 - A vi ste je predali nama. - Sad je tražim natrag. - Ne mogu vam je predati. Onda, kneže, ostavljam ovu tvrđavu i sam putujem u Budim. Ne mogu vas spriječiti. Knez se pokloni i ode, a princ blijed i ljutit ulazi u kuću. Mladoj Beči potekoše suze. Princ će otići. A nju će otac povesti kući u Bihać. Nikad više neće vidjeti princa. Nikad više sjediti s njim za stolom. Ako je on i šutljiv i jedva je opaža, ipak sjedi kraj nje. A to je tako velika sreća. Tako je divan čas. Beči plače gorko, očajno. Iza nje se otvore vrata. Damir ulazi. što je? Vi plačete? Otac se posvadio s princem. Ovaj čas princ je ušao u kuću, putuje u Budim, a moj otac zauvijek će biti u nemilosti. Hodnikom se čuje ljutiti prinčev glas kako nalaže slugama da se spreme na put. Damir prisluhne, čelo mu se navora. Misli lete, zuri u Beci-ne suze. - Beči, hoćete li spriječiti da princ ode? - Kako da to izvedem? - Recite princu da vam je Gordana pisala pismo u kojem ja vlja da će za tri dana biti ovdje. - Gordana će doći? - Vi tako recite, razumijete? Gordana može sve izmiriti. - Sve ona može. Sve, ali... Dakle, domislite se: treba naći nešto da mu kažete o pi smu koje vam je stiglo od Gordane i u kojem vam javlja da do lazi. Evo ga, ide. Oprez! Izmislite štogod. Oboje zanijeme. Ivan ulazi još bljeđi nego što je bio jučer uvečer. - Damire, imam s tobom govoriti, dođi.

Mladić ga znakom ruke upozori na Beči: - Kneginjica je rasplakana. Ivan se nakloni djevojci i sabere se, osjećajući da mora nešto primijetiti: Što se desilo, kneginjice? To pitanje razbije plahost u mladoj ženi kojoj odnekle dolazi u pomoć nesvjesna lukavost. Kroz suze počne Beči: - Vrlo sam nesretna visosti. - Tko je kriv vašoj nesreći? Ne usudim se to kazati vašoj visosti. Možda biste se lju tili. što je, Damire? Znaš li zašto se kneginjica žali? 127 Nisam dočekao njezin odgovor na moje pitanje jer je sa mo plakala. Pri tom se Damir povuče iza Ivanovih leđa i nuka Beči pogledima da nastavi započetu igru. Razumjela je i odazvala se: - Visosti, nesretna sam zbog oca. - Ukorio vas je? - Nije on mene ukorio, nego bih ja morala koriti njega. Moj će me otac opet ovdje ostaviti samu. - Zašto bi vas ostavio. - Jer odlazi iz Pečuha, iz ove zemlje, možda iz kraljevstva. - Odlazi? Zašto? - On odlazi jer se vi ljutite na njega, ne volite ga. Zbog toga sam nesretna. I ona opet zaplače. Govoreći o očevu odlasku, misli samo na Ivanov odlazak. Damir stoji iza prinčevih leđa pa, skrstivši ruke, smiješkom odobrava djevojci i nuka je da govori dalje. Uto se ona spusti na koljena, sklopi ruke i gleda ga plavim molećivim očima: Visosti, molim vas ne srdite se na mojeg oca. Zadržite ga dok ne stigne Gordana, ona će vas pomiriti s ocem. Zadržite ga samo tri dana dok ne stigne Gordana. Te riječi iznenade princa. Krv mu poleti u glavu. Gleda u mlađahno djevojče, ali ne vidi je da kleči pred njim, samo čuje da je spomenula Gordanino ime. - Gordana? Ona će doći? pita kao izvan sebe. - Pisala mi je, a ja znam da će vas ona izmiriti s ocem i on će ostati ovdje. Molim vas, visosti, recite mu neka ne odlazi. U Damirovu smješku leži misao: "Zar je to Beči? Ili sam gluh? Ili je lukavost zipka svake žene?" Tek sada se princ sjeti da djevojka kleči. Skoči k njoj, pridigne je i posjedne u stolac. - Upravo se stidim što sam dopustio da sagnete svoja ko ljena pred tolikim nevrijednikom kao što sam ja. Oprostite, ne što smo imali s gospodinom knezom, ali on neće otići. - Hoće, hoće, a ja ne želim da se rastanete tako. Gordana će vas izmiriti, ona dolazi. - Kad vam je to javila? Baš dan prije nego što ste vi stigli. Poruka je glasila: "Sutra idem na put k vama, čekajte me ovih dana." Govoreći, pogleda preko k Damiru, i u njegovim znakovima opaža da je pogodila. - Ne bojte se, kneginjice, i nadajte se. Izmirenje nije is ključeno, ali to su odviše teške stvari za vašu lijepu glavicu. Umi rite se. Obrišite suze koje sam skrivio. Hoćete U? - Hoću šapće ona i otare suze. - Tako, a sad, kneginjice, vidjet ćemo se na objedu i neka 128 ne opazim traga vašoj žalosti ljubazno će on.

živahno izrečena utjeha bila je sunčana toplina na ozeblo srce. Toliko sreće još nikad nije osjetila. Beči se sva preobrazila, zasjala, procvala. Princ se poklonio i s Damirom otišao u svoju sobu gdje primijeti: - Beči je sigurno čula s prozora moj sukob s knezom. - Vjerovatno jer sam je našao kako plače, baš čas prije tvojeg dolaska u sobu. - Uistinu, dolazi li Gordana? - Za tri dana bit će ovdje. - Zašto mi to nisi rekao jučer? - Jer sam tek sada doznao od Beči. Princ se umorno baci na sjedalo i dugo šuti. Zatim pogleda k Damiru: - Htio sam odmah ostaviti tvrđavu. Međutim, mislim da bi bilo bolje dočekati Gordanu i od nje zatražiti odgovor. Hoću da i to konačno riješim. - I ja bih ti to savjetovao. - Reci slugama da odgađam put. Ta je odredba donijela Beči sretnih časova. Ivan se s njom bavio više nego ikad. Razgovarali su čitave sate o Gordani. NOĆ SMRTNE OSUDE Mračna, teška, oblačna noć puna je tjeskobne slutnje, predznaka neke teške oluje. Iz daljine se čuje topot konja. Jasan je, žestok i biva sve jači. Budimski građani kao da čuju kako potkova udara o kamen. Iznenada se konji zaustave. Ljudi idu u susret bakljonošama što kreću cestom i očito nekoga prate. Tada svi zastanu pred palačom gdje stoji straža u oklopima. Odraz baklja zarumeni im limene kacige i poigrava se šarenim napuljskim odorama. Ispod zatvorene veže dolazi zapovjednik straže u susret povorci što je dopratila bakljonoše. - Prečasni gospodine kancelar Filipec želi govoriti s njezi nim veličanstvom navijesti prvi konjanik. - Ne znam je li to još moguće. - Stigla je važna vijest od gospodina Batorija. Moramo još danas govoriti s njezinim veličanstvom. - Odmah ću saopćiti gospodinu Enriku. Zapovjednik otvori mala vrata u velikoj veži i uđe u palaču. 129 9 GORDANA IV Beatrica stoji posred sobe, okružena dvorankama što ogledavaju njenu haljinu od grimiza crvene boje. Vješte ruke mladih žena isprobavaju haljinu, šiju drago kamenje i bisere. Dođi Francesko, da vidiš novu haljinu što ću je obući za svoje vjenčanje i krunidbu. Ali Francesko zaboravlja sjaj odore i ljepotu svoje sestre, rekavši: Filipec je vani, čitavo vijeće, Batorijev glasnik nosi nešto važno. - Dobra vijest? - Nije mi rekao. ..,.>/. - Smjesta skinite haljinu zapovijedi Beatrica djevojka ma. Kraljicu brzo preodjenu na što ona izađe u dvoranu gdje su već svi na okupu. I poslanik Ranzano i brat Francesko i čitavo vijeće na čelu s kancelarom Filipcem. S njim stoji plemić prašan, znojan, zaogrnut putnim plaštem. Beatrica vidi samo glasnika. U njega upije zjenice što pita, traži i zapovijeda da iz njegovih usta dođe odgovor koji ona želi. Svako je pitanje upisano u njenom licu, u očima, na usnama. Govorite.

Kancelar Filipec osjeća da bi svaki uvod kraljicu razbjesnio i odmah dade znak plemiću da na mjestu ispriča. Veličanstvo, crna je četa došla još za vremena čitav dan i noć prije nego što bi oni dobili pomoć iz Slavonije. Bitka? upita ona bez zanimanja za glasnikovo obrazla ganje. - Bitku su naši izveli svom hrabrošću i ratnom dosjetlji- vošću. - Pobjeda? - Da, veličanstvo odvraća plemić, ne odviše zanosno rastjerali smo neprijatelja. Ostalo je na bojištu tovara i drago cjenosti, doveli smo sedamdeset dva zarobljenika, mnogo drago cjenosti, ali ne sve jer su čete... Ali ona prekida: Kruna? Donijeli ste je? I doveli princa? Dršću joj glas, i usne i dah, i duša. Bukti žar razdražene pohlepne osvete. Već osjeća u svojim rukama krunu, već je zabola nokte u vrat svome takmacu, već joj u ušima zvekeću okovi na Ivanovim rukama, ječi trublja smrtne osude, a pred očima u mašti iskri se zlato, svjetlucaju dijamantne zvijezde u zlatnoj kruni što će dodirnuti njenu glavu. Gdje je kruna? Sekunda prođe u tišini, a glasnik ne pokazuje krune, ne donosi je, čak ne odgovara. 130 Taj trenutak njegove šutnje znači u njenoj duši smrtnu osudu glasniku koji ne zna da odmah položi pred njom krunu što je geka dan i noć, u snu i na javi. Glasnik je trebao tu jednu sekundu da potraži izreku s kojom će započeti razjašnjenje. - Vaše veličanstvo, gospodin plemeniti Batori, rastjeravši neprijatelja... - Kruna? Gdje je kruna? Gdje je princ? Krunu dajte ova mo, princa u lancima. Njen glas reži, oči prijete, pogled udara glasnika posred obraza. - Veličanstvo, gospodin Batori mi je naložio da vam razjas nim. - Kruna? Princ? Čujete li? Njezin prijeteći glas odjekne uglovima sobe i gospoda od kraljevskog vijeća ustuknuše korak natrag. Glasnik se osjećao predan njenoj nemilosti. I reče: Kruna se još uvijek nalazi u vojvode. Munje pogodiše glasnika iz kraljičnih očiju. Trzaj preleti njenim bićem. Pođe dva koraka naprijed i vikne: - Dakle, poraz? Sramotni poraz? Nedostojno pobijeđeni? Filipec hoće da pomogne glasniku pa izađe pred kraljicu: - Ne, veličanstvo, pobjeda, pobjeda je. - A kruna kralja Vladislava u vojvodinu taboru? Vi to na zivate pobjedom? Što se dogodilo s vašim zdravljem, biskupe. - Veličanstvo, Batori je potjerao neprijatelja, ovaj se raz- bježao, potučen je. - Ali je ponio krunu i poveo princa. A zašto sam slala Ba- torija? Na što sam bacila sto tisuća zlatnika? Da rastjeraju ne prijatelja i da mu ostave krunu i takmaca na prijestolje? Tko je tu rasijao mozak? Ili su me ponovo izdali? Dođite, Ranzano, I ti, Francesko. čujte: možda ja nisam prisebna ili sada uistinu re koše da su vojvodu pobijedili, a ostavili mu princa i krunu? Napulj ski poslanik osine bijesnim pogledom Filipca i redom svu ostalu gospodu pa ih osornim glasom oslovi: I meni se čini kao da se ovdje logika strovalila naglavce. Glasnik govori o pobjedi, vi govorite o pobjedi, a kraj potjere

ili rezultat potjere jest: da princ nije uhvaćen, a kruna je ostala u njegovu i vojvodinom posjedu, dakle, poraz. Zamolit ću gospo dina kancelara da to razjasni. Kraljica s Napuljcima jasno shvaća da se dogodilo nešto naročito jer je vedri Filipčev smiješak nestao, a njigovo pjegavo lice potamnilo kad stade objašnjavati: Veličanstvo, zlato i dragulji pomutiše vojnicima svijest. Svi su se bacili na tovar da plijene, čak i četovođe crne čete, a Batori je ostao sam sa svojim zapovjednicima, uzalud zapovijedao da krenu u potjeru. Vojske su se pobile za plijenom i tek je ujutro uspjelo sabrati nešto vojske, ali je neprijatelj već uzmakao. - Zato sam dala stotinu tisuća zlatnika da vojnici imaju što pljačkati? viče kraljica. - Takvoj sili nije se dalo ni moglo zapovijedati, a Batori nije mogao sam ići u potjeru s nekoliko vođa. - Ne pitam kamo bi dospio, nego gdje je pobjeda koju ste navijestili? U što sam bacila stotinu tisuća zlatnika? Da protiv nik umakne u svoju zemlju i tamo okruni Ivana? A sve to mogu mi javiti okom u oko? - Veličanstvo upadne sad glasnik doveo sam seda mdeset i dva zarobljenika. - Za njih sam ja položila tisuća zlatnika? To se usuđujete javiti meni, umjesto pobjede? To je izdajstvo. Utučeno držanje članova kraljevskog vijeća potvrđuje kra-lične riječi, dok se Petar Gereb usudi primijetiti: - Potpuno se slažem s mnjenjem njezinog veličanstva. Nit ko zdrava razuma ne može ustvrditi da je to pobjeda. Gotovo bih rekao da je vojvoda ovlaš ostavio tovare da se momci zbune. Ne optužujem nikoga, ali koliko god su naši vođe hrabri, iz svega se razabire da nisu mogli držati momke na uzdi. A to je neopisivi poraz. - Sramotni, sudbonosni. A što radi Batori? Vraća se u Budim i on i crna četa odgovara glasnik. Kraljica dodirne rukom čelo i vikne: I pušta neprijatelja da ide kud ga volja. Pušta da kruni drugoga. To traži .tešku, strahovitu, neodgodivu kaznu. I zaokruži bijesom gospodu pa im dobaci: Što, dakle, da radimo? Da čekamo dok oni okrune Ivana i dođu ovamo na Budim da nas rastjeraju? Je li? To ste odlučili? Kancelar se osjeti pogođenim pa odgovori: - Veličanstvo, sam Batori nije mogao s tom četom nastaviti boj i krenuti za neprijateljem jer su se njegova vojska i crna četa razbježale s plijenom, a demoralizirane su pljačkom. Ljudi su ugrabili najdragocjenije stvari kralja Matije i pobjegli, dakle, nije se moglo krenuti protiv vojvode kojemu dolaze u pomoć ja ke čete iz Slavonije. Ali ono što nije mogla učiniti Batorijeva voj ska i crna četa možemo učiniti mi bez boja. - Dobit ćete i krunu i princa? - Molim vaše veličanstvo da me sasluša. I gospoda od kraljevskog vijeća jednakom se uzbuđenom pažnjom okrenuše k Filipcu, makar nitko unaprijed ne vjeruje u izlaz. Prisilit ćemo neprijatelja da vrati krunu i da se okani svake pomisli vojevati s nama ili nas napasti. Zato predlažem vašem veličanstvu i kraljevskom vijeću neka otpošalje Hrvati ma poziv da smjesta predaju krunu. Ako to ne učine, proglasit ćemo ih veleizdajnicima, izabrati kralja Vladislava i pozvati ga da odmah na veleizdajnike pošalje oružanu silu. 132 Još nije svršio, već kraljica dade znak da će govoriti.

Ovakva poruka uistinu dolikuje pobjeđenima, ali ne doli kuje kraljici niti bi smjela dolikovati vijeću kojemu ona pred sjedava. Uistinu, nema nade da bi ovakva poruka donijela uspjeh izjavi biskup egerski, a Filipec se nakloni Beatrici: Mudrost vašeg veličanstva neka nam pomogne s boljim prijedlogom. Rekoh: vaš ću prijedlog upotpuniti i prevrnuti. I pregledavši gospodu, ona najavi: - Kraljevsko vijeće pod predsjedanjem kraljice Beatrice ar- agonske zaključuje: Ivan Korvin, Lovro Iločki i svi vođe i plemi ći hrvatski proglašuju se ovog časa veleizdajnicima. Svi podanici ovog kraljevstva pozivaju se da ih izbace iz svojih kuća, iz svojih krajeva, da im ne pruže ni koru kruha. Neka smatraju svojom dužnošću da svakog od njih uhvate i predaju kraljevskom vije ću. Isto tako svatko neka smatra svojom dužnošću da im otme kraljevsku krunu. Kraljevsko vijeće zaključuje da se smjesta skupi vojska i pošalje za otmičarima. - Da, veličanstvo, to zaključuje kraljevsko vijeće potvrdi kancelar Filipec, a svi ostali odobravaju. Beatrica, zadovoljna njihovim popuštanjem, nastavi: Nadalje, kraljevsko vijeće zaključuje da se već sutra ima pristupiti izboru, to više što se izborno plemstvo još uvijek nalazi u Budimu i teško iščekuje da se kraljevstvu što prije dade kralj. Sva gospoda živo povlađuju kraljici: - Napokon, kraljevsko vijeće zaključuje da u ime izabranog kralja preuzme vlast u kraljevstvu pod vodstvom kraljice. Pro glašavajući princa Ivana nametnikom i veleizdajnikom, predložit će kralju Vladislavu i kraljici Beatrici aragonskoj da osudu pot vrde i nad spomenutim izdajnicima izvrše kaznu smrti. - To su zaslužili reče Filipec, a potvrde i ostali članovi vijeća. Petar Gereb ustane i tronutim glasom izjavi: - Žalim, ali nisam kriv što ne mogu zaštititi sudbinu Ivana Korvina, svojeg rođaka. On je sam kriv što se predao na milost i nemilost vojvodi Iločkom i čitavom južnom plemstvu preko Drave. - Te zaključke valja staviti na pergamenu predloži bis kup Filipec, a kraljica doda: - Sutra u zoru neka se zaključci proglase čitavom gradu i neka se po čitavom kraljevstvu razašalju glasnici da su princ Ivan i sve njegove pristaše proglašeni veleizdajnicima. Neka svatko dozna da ima dužnost uhvatiti i predati ih vlasti i da im nitko ne smije dati krova ni kruha. Dodajte još ovo: svatko tko bi to ipak učinio, smatra se također veleizdajnikom, kao i oni i potpada pod kaznu smrti. 133 - Da, veličanstvo, to je odvažan i odlučan čin. - Prema tome, mislim da nemamo više nikakva razloga če kati dalje događaje. Sutra ćemo najaviti svijetu da su naše če te razbile Ivana Korvina, Lovru Iločkoga i njegovu vojsku. Ovakva je varka potrebna i zato što ćemo sklonuti hrvatske plemiće koji se nalaze u Budimu da prisustvuju izboru kralja Vladislava i da ju svoj glas za njega. - Svejedno mi je da li ti razbojnici s juga prisustvuju ili ne reče kraljica. - Vaše veličanstvo digne se Petar Gereb uvijek je bilo tako da se bez njih na jugu, bez Hrvatske i Slavonije, nije mo- - gao izvršiti izbor kralja. Moraju prisustvovati” i ako ne uspijemo varkom, pokušat ćemo drugim sredstvima, *samo da nekoliko

Hrvata prihvati izbor. Kasnije mogu vikati oni drugi koliko ih je volja. - Hoćemo li naći nekoga od njih da pristupi k nama? pita Beatrica. - Prevarit ćemo ih reče Filipec. To preuzimam ja. - Radite s tom stvari što vas volja dovrši Beatrica oma lovažavajući ali izbor je sutra. Sutra nakon izbora neka gos poda velikaši i plemići krenu na granicu pred kralja Vladislava. Želim da pratnja izaslanstva bude u najraskošnijoj opremi. Sa ma ću poslati napuljske dvorane i četovođe u najsvečanijim ha ljinama i na svečano opremljenim konjima. Kraljevsko vijeće položi svoju riječ u jamstvo da će biti sve izvršeno, a onda izlaze svi iz palače pred kojom su se razgorjele ugarske i napuljske baklje. Gospoda uzjašu konje i kreću u palaču biskupa Filipca da nastave vijećanje u kojem ih je zatekao Batorijev glasnik. Građani se povlače na pragove, na trijemove i na prozore, zure u oblačnu noć i naslućuju da se u kraljičnoj palači zbilo nešto sudbonosno. Onda se baklje polagano gase. Sve dublje pada noć u san. Ljudi liježu s nekom teškom mo- ** rom na duši, pritište ih sparina i težak zrak, nešto nevidljivo što leti kroz noćni mrak i donosi slutnju osude smrti. Beatrica sjedi na postelji i promatra rasprostrtu grimiznu kraljevsku haljinu, posutu biserjem i dijamantima. Na vrhu položen je dijadem u obliku krune od dragog kamenja; na svakom šiljku sja zvijezda. Zamišlja sebe u toj haljini i gleda ponosnu glavu, na kojoj sja kruna, miluje je razdraganim pogledom kakav nikad živo biće nije moglo spaziti u očima aragonske kraljice. Ova je kruna središte predodžba što su se rađale i umirale, predodžba o usponu na prijestolje na kojem će ona ravnati že zlom slabog i bezvoljnog kralja. Kraljevska haljina ne budi u njoj na upravljanje. Oko te haljine njena mašta je nanizala milijune ljudi što dršću od svake kretnje nabora grimiza. I od te misli < obuzima je užitak uvjerenja da je ona jedino biće zbog kojega svi moraju biti robovi. { 134 i "To je cilj, sadržaj života, od neba dano pravo!" Veličanstvo, zar nećete već jednom leći? Hrapavi glas iza njenih leđa opetuje tu opomenu već treći put. I polagano, nečujno, došulja se k njoj starica, uspravljena, jaka i čvrsta. - Baš mi dosađuješ, Nardela. Razmišljam. - Sutra je veliki dan, veličanstvo. Htjela bih da ste odmo reni, da sjajite i cvatete. - Zasjat ću i procvasti tek onog dana kad ova haljina zagrli moje tijelo. Nardela, kakvo čekanje. Možda ljubavnici tako oče kuju zagrljaj kao što ja čekam čas kad ćeš mi obući ovu ha ljinu. Kraljica se digne, bijeli plašt od tanke svile priljubi se uz nago tijelo. I dok korača, leprša oko nje svila kao prozirna maglica. Sjela je u naslonjač. Nardela joj raspleće gustu bujnu kosu, šapćući: - Jadni Vladislav, izgubit će vid, svijest i ono malo kra ljevskog dostojanstva kad ugleda vaše veličanstvo u ložnici. - Sjećaš li se još toga plavokosog bijednika iz Linča? - Predobro, veličanstvo. Sjećam se kao da je bilo danas. Ono bljedoliko mlado lice, pospane oči, Bože moj, kao da se nikad ne budi iza sna. Samo kad ste vi ušli u dvoranu gdje je čekao, probudio se. U zjenici mu se užarila pritajena iskra, činilo mi se da uvijek trne uz vas i glas mu je onda bio još tiši nego inače. Gospodin historičar Galeoti pretvorio se u pjesnika,

gledajući Vladislavljev zanos kad je bio u vašoj blizini. - Što to govoriš? Galeoti je nešto spjevao kralju Vladislavu u Linču? - Sad već smijem vašem veličanstvu odati tajnu. Onog da na u Linču Galeoti je spjevao epos o ljubavi kralja Vladislava prema mramornoj kraljici aragonki. U eposu veli da je Vladislav čitav svoj život prespavao, ležeći na ležaju, na prijestolju. A probudio se u času kad je spazio divotnu ženu kraljicu Beatricu aragonsku. Ali nitko se nije usudio o toj pjesmi govoriti vašem veličanstvu, pa ni ja. - Neka pjeva stari Galeoti koliko ga volja. Ipak je čudnova to kako je tim budalama Ugrima palo na um da biraju baš toga pospanoga bezvoljnog bolesnika. Maks, taj bi bio nešto drugo, on je barem pristao da nosi mač i kraljevsku krunu, ali, naravno, mojim je ciljevima Vladislav tisuću puta draži. Nardela se smješka i prinosi staračka usta kraljičinu uhu: Zasitila se gospoda, ovdašnji velikaši, ocjelnog gospodstva kralja Matije i zaželjeli mekog voska da ga mijese kako ih bude volja, a zapravo i moje je drago veličanstvo dosta trpjelo od samovolje svojeg prvog muža. Bilo ga je tešeko snositi, ali ovaj drugi Vladislav, on će biti kao maslac, samo da ga malo primak- neš k suncu već se topi. 135 Pravo imaš što žališ jadnog Vladislava. Svakog ću ga dana premijestiti u drugi oblik. I smiju se obje i kraljica i njezina dadilja. Radit ćete s njim kao što radi gospodin kipar Laurana glinom. Beatricin smijeh odzvanja odajom. A ono bljedoliko kraljevsko kopile, njemu je suđeno za uvijek? Je li, veličanostvo? Neće dugo živjeti sa mnom pod jednim krovom. Nardela sve poskakuje od radosti. - Upravo mu je sam đavo prišapnuo da ukrade krunu i s njom utekne. Sada ga više ne štiti ni njegov” rođak Petar Gereb. Prije dok je sklapao onaj ugovor, ne bih ga bila mogla tako lako dovući ni u tamnicu, a kamoli na stratište, ali sad ne treba ni da trenem okom. Oni će ga sami predložiti meni i kralju na kaznu. Taj lupež ne može umrijeti naravnom smrću. Uvijek su aragonci stjecali prijestolje, prolijevajući krv svojih takmaca. I tako će biti dok bude nas. - A hoće li vaše veličanstvo uzeti na dvor Gordanu? za žmiri starica. - Zaslužila si da te udarim zbog tog glupog pitanja. - Oprostite, ali svojom ste osudom udarili takmace i ne prijatelja, a ništa ne rekoste o Gordani pa mišljah: zaboravili ste zmiju koja je gmizala oko vas, trujući vam život i borbu za pri jestolje. - Ne boj se, Nardela, nad njom je proglašena osuda. Uhvatit će nju moj dvoranin Robert, nećak biskupa egerskog. On će izvršiti najokrutniju osudu. Svezat će je i predati svojim slugama na dar. Nardela polegne kraljicu u mirisavu postelju, namjesti joj raspletenu kosu kao nevjesti i povuče se tiho iz sobe. BEATRICA SE OSVEĆUJE Bubnjevi probudiše stanovnike grada. Nikad toliko bubnjeva nije prošlo ispod njihovih prozora, čini im se: noću su podigli stotinu stratišta, a sada zovu ljudstvo na smaknuća.

I svi idu ulicama, trgovima, pitaju, zaprepašćuju se, slušajući kako bubnjari objavljuju zaključak kraljevskog vijeća. Us-trašeni ljudi zastaju i šapću: Mladi kraljev sin izdajica? Zaprepaštenje, strah i tiha žalost zaokuplja građane, sluge, kmetove, a bubnjari prolaze gradom, navješćujući smrtne osude od prošle noći. 136 i Gordana ustaje. Provodi dane u niskim sobama male zgrade u vrtu biskupa Varadija. Krije se od svega svijeta. Samo katkad dolazi k njoj Varadi s kaštelanom kraljevskog dvora Đulajem i u teškom iščekivanju raspravljaju kad će im stići vijesti od vojvode Iločkoga. Ostali dio dana zadubljuje se Gordana u misli i u knjige što ih donosi Varadi. Tek navečer, kad padne mrak, izlazi iz kurije u biskupov ograđeni vrt, zaogrnuta muškim ruhom i plaštem da prisluškuje Šaputanje ljudi. Ni sluge u kući ne slute tko se krije u samotnoj zgradi, u muškoj odori pod vizirom. Odjenuvši se, pristupi Gordana k rešetkama prozora i pogleda dolje u sunčani vrt. Skupili se biskupovi momci i stara gazdarica. Kretanje njihovih ruku pokazuje da su zaprepašteni i sve se više približavaju k onome koji im pripovijeda. "Što ih tako živo zaokuplja?" misli Gordana. Ljubopitna pohiti k vratima, gurne zasun i bez riječi pusti unići Varadija. U njegovu licu odražava se užas. Bez uvoda drhtavo reče: - Kraljevsko vijeće dalo je objaviti pobjedu nad vojvodom. Oteli su mu princa i osudili ga na smrt. - Nemoguće vikne Gordana. - Morao bih biti istog uvjerenja, ali crna je četa ipak izdala vojvodu za sto tisuća zlatnika. - Ako je to istina, ne vjerujem da vojvoda nije sklonio krunu i princa na sigurno mjesto. On je odviše mudar i dalekovi dan, a koliko je hrabar, toliko je oprezan. - Mislite da su tu vijest bacili iz Beatričine palače da pro izvede zabunu? - Jer su svi očekivali vojvodinu pobjedu, svi su se već kolebali spremni da napuste Vladislava i prijeđu k nama. Sami ste mi to pripovijedali. Naši plemići donosili su tu vijest i drugi. Ugri neće tuđinca. Gordana ne skida oka s rešetaka prozora i zapazi povratak slugu i njihovu trku prema zgradi. - Dolaze ovamo, biskupe. - Idem da ne nahrupe u sobu reče on i digne se. Kad se opet vratio, Gordana se preplaši bljedila njegova lica.” - što se dogodilo, gospodine biskupe? - Ono što sam princu rekao onog dana kad sam ga sklop ljenim rukama molio neka pozove one tisuće hrvatskih plemića što su stigli na izbor, neka uhiti Beatricu i čitavo kraljevsko vijeće, neka postavi druge koji će voditi izbor, a bijesnoj aragon- ki onemogućiti da sipa otrov. Rekao sam mu: visosti, kad bi Beatriea bila u položaju u kojem ste vi sada, ne samo da bi vas uhitila nego i osudila na smrt. A on se zgrozio od mojih ri ječi, mojih prijedloga, odbio je sve, sad se ispunilo. Aragonka je s kraljevskim vijećem izvršila ono što sam ja prorekao. Jučer u noći proglasili su sve naše veleizdajnicima, a nad vojvodom 137 i svim vođama i nad samim princem izrečena je zapovijed da se uhite, predaju kraljevskom vijeću i kraljici, a oni se ih kazniti smrću. Naslonjena na stol, Gordana ostaje nepomična, ukočena. Ružičasti čar što probija bjelinu njene puti polagano nestaje. Blje-dilo prelazi licem ljepotice. Pogled bademastih očiju gubi se ispod svilenih tamnih obrva kroz prozor u daljinu.

Usta su joj malo otvorena kao da govori nešto sama za sebe. A biskup Varadi prepušta se svom gnjevu. Ja sam žestok, ja sam vrele ćudi, moji su prijedlozi plod mržnje prema Beatrici. Tako je prosuđivao princ. Nisam voda stajaćica, bujica sam, ali znam kud idem, poznajem korito kojim jurim. Evo, sve se izvršilo, što sam mu ja prorekao. Ona je još uvijek nepomična, a usne joj tiho šapuću: Kralju veliki, čuješ li tamo u grobu koliko si grijeha po sijao nad glavom svojeg sina? Gordana spusti glavu. - Skupimo misli, biskupe, ne plivajte morem svoga ogor čenja, pitajte svoj um, možda on pronađe kakav izlaz u posljed njem času. - Ne nalazim ništa. Stigli smo na rub ponora. Osuda kra- lice i kraljevskog vijeća prestrašit će svakog podanika, jer je svatko proglašen veleizdajnikom tko bjeguncima pruži krov ili kruh. Žestoki pokret Gordanina tijela iznenadi Varadija. Ugleda je uspravnu i sabranu. Iz njezinih očiju zrači neka nada. - Ne mogu vjerovati da je vojvoda Iločki dopustio da uhva te princa. Ako je i predao njegovo vlasništvo, njegove dragocje nosti, nije mogao predati princa, u to ne vjerujem, makar sto puta proglasili aragonski lupeži. To je njihova zasjeda da odvrate od njega sve one koji su dosad vjerovatno očekivali njegovu pob jedu. Gospodine biskupe, pozovite k sebi onu desetoricu hrvat skih plemića što su ovdje. Ili barem Brodarica i Kraljevića. - Bilo bi bolje da ne zovemo nikoga. Vi zaboravljate, Gor dana, proglašena osuda proteže se u prvom redu na mene, više nego na druge. Svakog časa mogu ovamo ući Beatričini ljudi da me odvedu u tamnicu i ako ovdje nađu kojega od onih plemića, survat će se na njih njen gnjev. Opominjem vas, Gordana, moja kuća nije više sigurno sklonište. Beatričini ljudi pretražit će ci jelu kuću da možda nađu koga od prinčevih pristaša. Nađu li vas ovdje, kliknut će od veselja. - Svaka vam rijč vrijedi. Osuda navješćuje njihov sigurni dolazak u ovu kuću. - Zato vas molim, Gordana, ne časite ni časa. Odšuljajte se preko vrta onom malom uskom ulicom što vodi ravno do kuće gospodina Damira i prinčeve majke. Uzmite tamo svoje sluge, preodjenite se u bojnu odoru posljednjeg momka i što prije od- jašite s njima bilo kuda, ali u Budimu se ne zadržavajte. 138 - Samo malo vremena za razmišljanje, gospodine biskupe. - Bojim se, Gordana, mogli biste oplakati svaki izgubljeni čas. Gospodine biskupe, zar vaša odvažnost, vaš um, snaga i uzdržljivost ne nalaze nikakve druge pomoći, nikakva Maza, već su vam pred očima samo otvorena vrata tamnice? - Djevojko, što se tu može? Nad glavom osuda i krhki krov moje kurije, naši prijatelji daleko, a neprijatelj na vratu. Ako ipak imaju u rukama princa, onda su nas ne samo osudili nego dotukli. - Ne vjerujem u to jer vjerujem u vojvodu Iločkoga. - Imaju li ga ili ne, što vi još očekujete od mene, Gorda na? Da spasim prinčevu glavu? - Da, gospodine biskupe, spasite njega i sebe, i sve nas Beatričine osude. - A to je baš jedino što se ne može. Rekoh vam: moj prag mogu svakog časa prijeći kraljični tamničari.

- A zašto ih čekate, gospodine biskupe? uzvikne ona. Što ne bježite. Gospodine biskupe, hoću da i vi smjesta ostavite svoju kuću i krenete u kraljevski dvor. Tamo je kaštelan Đulaj, najvjerniji prinčev kapetan. Njegova posada broji tisuću moma ka. Uzet ćemo njihove kacige, vizire i njihove odore i stupiti u njihove redove. - Vas je Đulaj doveo k meni zato što Filipec može svakog časa udariti na dvor, a vojvoda mu je ostavio zapovijed da ga pre da jer ga ionako ne može održati. - Ali ona ima nalog staviti Filipcu ovaj uvjet: predat će mu dvor bez ikakve borbe ako mu svečano zada riječ da Đulaj sa svojom posadom može ostaviti dvor. Dakle, napadne li Filipec kraljevsku palaču, mi ćemo s njegovom posadom izići preodjeveni, dakle, neviđeni. Kad me Đulaj doveo ovamo, bilo je sigurnije za- klonište ovdje, sada se stvar mijenja, naš je bijeg iz kraljev skog dvora potpuno siguran. - Nikad mi to ne bi palo na um. - Prema tome, požurite u svoje odaje, uzmite odijelo svog kućr.ug kaštelana koji je isto takve veličine kao i vi, ostavite kuriju istim putem kojim ste savjetovali meni. - A vi krenite ravno u dvor. - Već se spremam i stade uzimati bojni oklop. Prije nego odem, još ću krenuti u Damirovu kuću da uzmem neka svoja važna pisma i sve dragulje. A vi se žurite jer je ovo jedino što možemo učiniti. U dvoru ćemo se moći krepati i dolaziti u vezu s našim pristašama u gradu. Saznat ćemo Što sve neprija telj kani, a to je najvažnije. Smjesta valja poslati glasnike za vojvodom i princem neka saznaju osudu kraljevskog vijeća da se nitko od njih ne približi gradu. Makar otposlali sto glasnika, netko mora da ih dostigne, pronađe i navijesti crnu pogibelj. 139 I Eto, vidite, biskupe, već smo se našli na poslu. Ako ih obavijestimo, istrgli smo ih iz Beatričinih pandža, a možda Đulaj već ima kakvu vijest o njima. Svaki glasnik kojega bi oni slali ima nalog da se prijavi Đulaju u kraljevski dvor, dakle, gospodine biskupe, do viđenja! Varadi odjuri kroz dvorište da se hitro odjene, uzevši sa sobom svog kaštelana što je stajao u dvorištu. Onda zovne i ostale da nitko ne vidi dok Gordana izlazi iz zgrade. Gordana je brzo svezala bojne oklope, natakla na glavu limenu kacigu, stavila vizir pa izašla u dvorište. U staji sama osedla konja i krene vrtom između gustih stabala voćaka, nađe se onkraj ograde i potj^a” konja uskom ulicom. Uskoro stigne pred vrata ograde Damirove kuće. Nekoliko puta žestoko udari. Odazvao se muškarac. Ona mu odgovori, sni-zujući glas: Gospodarev glasnik je ovdje. Otvaraj hitro Ona ujaše u dvorište, siđe s konja i promotri služinčad. Onda odabere jednoga od slugu, pozove ga k sebi i s njim daleko od drugih: - Pod ovim vizirom je Gordana. Ali da nisi nikome rekao riječ. Idi sa mnom gore u moje odaje. Moram tamo nešto uzeti, a ti tobože pratiš glasnika jer imaš govoriti s njime. Poslije ćeš me pratiti u kraljevski dvor i ostati sa mnom tamo. Naredi neka ti osedlaju konja i uzmi što trebaš. - Da, vaša milosti. Momak dade nalog drugima da prirede konja pa ode s Gor-danom gore u njezine odaje.

Stao je kraj vrata dok ona uzme ključeve i otvori mala željezna vratašca u stijeni svoje ložnice, izvadi kutiju od bronce i otvori je. Na dnu leže dragulji i biseri što ih je primila na poklon od svojeg skrbnika. Ispod nakita je snop pisama. Gordana sve to složi, otkopča prsluk i gurne u njedra. Onda uzme dragulje i kesu dukata pa spremi u kožnatu mošnju i gurne u podstavu haljetka. Zatim zatvori vratašca, ogleda se odajom, spusti vizir i zovne slugu da je slijedi. Ne rekavši nikome ni riječi, uzjaše i u pratnji momka ostavi dvorište. Vrata ograde za njima se zatvore. Na ulici opazi da ljudi nešto živo pričaju, hitro koračaju, uzbuđeno mašu rukama. Sve se nešto talasa gradom. Sva su lica kao oblačići koje privlači na okup neka nevidljiva munja, što odnekle iz daljine nosi tešku oluju. I nju vuče za sobom svjetina što ide cestom prema ulici palača i zaustavlja se na trgu. Ne znam, vaša milosti. Ćuli smo ujutro kako su oglasili smrtnu osudu nad princem, nad vojvodom i nad svima našima, a valjda neće izvesti takvu nepravdu. 140 - Oslobođenje je najdragocjenije, zato je najskuplje. Ne može se kupiti ničijim zlatom, već samo krvlju koja je najveća ljudska žrtva. - Zar će pasti prinčeva ili vojvodina glava? - Ne, ne naglasi ona i trgne uzde tako oštro da je konj stao juriti. Jedva ga opet zaustavi i krene prema trgu gdje se okuplja svijet. Mali trg pun svijeta čini se kao lonac u kojem šumi vrela voda. Gordana stane i promotri ljude: je li možda izazvala pozornost? Nitko se ne osvrće na pridošle jahače. Svi su zaokupljeni živim razgovorom, pitanjima, odgovorima. Gordana sluša građane i kmetove, a riječi su im živa žeravica mržnje: Prokleti aragonci. Zar ćemo dopustiti da se zauvijek ug nijezde kod nas? Ne može biti ni kruha ni života u ovom kraljevstvu dok se ne oslobodimo aragonaca. - Kako da ih se oslobodimo kad se sada spremaju da još čvršće zasjednu na prijestolje? - Ne dajmo im. Bacimo se na njih. Udrimo ih. Svatko ima pravo da bude gospodar na svojem. - Da šapću ljudi udariti ih u rebra i osloboditi se. Ne dajmo da odrube glavu sinu našega kralja. Ne dajmo! Gordana hvata svaku riječ, prosuđuje, naslućuje, nešto se ima dogoditi. I sagne glavu prema građaninu što je upravo dovršio kletvu nad glavom kraljice Beatrice: - Zašto ovdje stoje ljudi? - čekaju velikaše, nemila im uspomena. - Dakle, ovuda će proći? - Ovuda, kuga ih ubila! - Da, ali kamo idu sada u to doba? - U samostan. - Sada? što će u samostanu? - čujte, oklopniče, zar ne znate? Gospoda idu na izbor. - Izbor? Zar kraljevski izbor? Pa kakav drugi izbor? Vitez očito nije odavde kad to ne zna? “ Da, sad sam upravo ujahao u grad. A kad je proglašen izbor? - Kažu da su velikašima i plemićima javili jučer u noći i danas u zoru, a nama, pošto su proglasili smrtnu osudu nad našim princem i njegovima dolje s juga. A zapravo vam moram reći da smo i mi svi uza nj kao što smo bili iz njegova oca, ali

tko nas pita. - Dakle, poslije smrtne osude proglasili su izbor. U kojem će samostanu birati? 141 Tamo, ondje, valjda zato da ih njihova Aragonka može gledati, da im bude bliže, prokleto im bilo. Uvijek su gospoda radila u tom kraljevstvu kako je njima bilo bolje. Svega imaju i još im nije dovoljno. A ono nešto slobode što je kralj dao nama građanima, našim općinama, našim sudovima i našoj trgovini i kmetovima, na sve to bacit će se aragonska rulja da nam otme. Da je princ postao kralj, potvrdio bi sve naše pravice što nam ih je dao kralj Matija. Vele da bi nam dao još više i zato hoće njegovu glavu. Gordana sagne glavu i prekine građanina u njegovu ogorče nju: ,^, - Još nitko od velikaša nije krenuo na izbor? - Prošli su samo neki strani plemići. "* - Koji strani plemići? - Pa oni s juga što su došli s vojvodom Iločkim, s onim što je odnio krunu i odveo princa. - Hvala vam, čovječe, što ste me uputili odgovori ona i žestokim zaokretom pojuri s trga. Njezin je momak slijedi. Brzo stigne pod kestenje ispred samostana. Crkva je širom otvorena, a vani pod krošnjama okupili se ljudi, građani, kmetovi i sluge pa čekaju. S druge strane nedaleko od ulaza u crkvu sjede na konjima plemići u crvenim, bijelim i modrim haljecima ukrašenim gajtanima. Gordana pođe ravno s njima, ali se onda nešto dosjeti i zaustavi konja pa zovne svojeg momka. - Ni jednom riječi ni kretnjom ne smiješ odati tko sam. - Neću, vaša milosti. - Ako te pitaju, reci da sam sin plemića s juga i samo znaš da me slao vojvoda Iločki. Ako te ispituju, sve možeš reći, samo ne reci da sam žena. - Poslušat ću vašu milost, samo ako ih ne izazovete na mač. - Izazvati ih neću, nego ću im reći mnogo toga što treba da mi vjeruju, a to ću postići samo ako misle da sam vitez i plemić. Kad bi doznali da sam žena, ni jedna mi riječ ne bi vrijedila. Upamti, čovječe, da me ni jednom riječi ne izdaš. - Slušat ću vas kako ste zapovjedili. Plemići se obazreše kad je Gordana dojahala k njima i digla na pozdrav ruku u bojnoj rukavici. Svi su pogledali viteza u smeđem plastu što mu pokriva tijelo. Ali kako nije digao vizir, ozdraviše mu nehajno i nastaviše slušati plemića koji je samo na čas prekinuo pripovijedanje, obazrev-ši se prema Gordani. Ona odmah prepozna Filipčeva rođaka Janušku. I bude joj jasno da joj valja prisluhnuti što on tako važno govori hrvatskim plemićima. Sam sam sve vidio svojim očima što se tamo zbivalo. 142 - Vojvoda Iločki ive je tako udesio kako bi princ mislio da mu je vojvoda vjeran. Bilo je malo okršaja, ali nikakve pra ve bitke, a zatim je došla crna četa. Blaž je otišao u vojvodin tabor da se dogovore kako će izigrati princa, a onda su navalili i vojvoda je zapovjedio svojim momcima da bježe. - Je li to moguće? snebivaju se hrvatski plemići. - Jest, tako je. Zapovjedio je da bježe i onda je u bijegu u Batorijeve ruke pala kruna. I onda se, eto, desilo to što sam već rekao. Vojvoda je predao princa gospodinu Batoriju. - Vojvoda nije osuđen od vijeća?

- Kako bi bio. Vojvoda je obećao kraljici da će izdati prin ca, a ona mu je za to obećala bosansku krunu, ali kad su počeli svi bježati, i princ je pobjegao, gospodin Batori slao je glasnika s viješću da je vojvoda pogazio obećanje zadano kraljici i onda je u noći izrečena osuda, ali malo prije stigao je drugi glasnik koji javlja da je vojvoda sam uhvatio princa i predao ga gospo dinu Batoriju. Plemići šute i ne vele ništa. Gordana se približi i, promijenivši glas, vikne: - Laž je svaka riječ što ju je izustio ovaj plemić. - Tko me to okrivljuje lažju? zaprijeti se Januška, ali istodobno krene konja natrag da bude što dalje drskom napa daču. Plemići začuđeni gledaju viteza, mjere ga od pete do glave i zaustave pogled na njegovu viziru. Tko je taj što se ovdje junaci? pita Januška, zaštićen plemićima. - Ne vjerujte mu, ljudi oslovi ih Gordana hrvatskim je zikom. - Vidite da mu laž hramlje na obadvije noge. Osuda je izre čena nad vojvodom baš zato što je protivnik kraljevskog vijeća i kraljice. Hoće samo da vas zavara, ne biste li vi pristupili k izboru. - Da, on nas poziva u ime kraljevskog vijeća da pristupimo k izboru. - Ako ste vitezovi i plemići, govorite jezikom koji ja ra zumijem izazivlje ih Januška. Recite mi okom u oko da ču jem. I stadoše govoriti latinski. Gordana snizi glas: - Ako je vojvoda kraljičin pristaša, ne može biti protiv njega izrečena osuda. A ja vam zadajem riječ da to nije istina. Vojvoda nije ni govorio s kraljicom niti joj je obećao da će izdati princa. - Ovaj laže vikne Januška cijeli Budim zna da je voj voda bio noć prije svoga odlaska iz Budima kod kraljice. - Istina je potvrde plemići. - Vidjeli ste ga svojim očima? pita Gordana. 143 Jest, ja, plemeniti Brodarić, ja sam ga pratio odgovori stari plemić. - Ako to veli gospodin Brodarić prihvati Gordana on da je doista bio, ali nikad nije prihvatio niti će ikad prihvatiti bosansku krunu po cijenu izdaje. - Samo se njemu ima zahvaliti da su kruna i princ u kralji činim rukama viče Januška. Gordana brzo odgovara: - Onda ne bi trebalo bježati ni s krunom ni s princem ne go ih je mogao predati ovdje u Budimu javno i doći s Batori- jem. . ^ - Onda bi to doznali njegovi zemljaci, a on je htio da bude u njihovim očima velik i častan. - I jest častan i ostat će klikne ona. - Cut ćete kad ga kraljica poslije izbora proglasi kraljem Bosne. Cut ćete, gospodo, i ne dajte se zavaravati. Vojvoda je izdao i princa i svoje prijatelje. Gordana promatra njihova sumnjičava mrka lica. Opaža da je došla kasno jer je već prije nje Januška zasijao u njihovim dušama sumnju. I dolazi bliže pa im govori usrdno: Kako ste brzi na sumnji i labavi na vjeri. Zar ne vidite da protivnik hoće da sumnjom razbije naše redove kad nas ne može pobijediti poštenom borbom?

A stari plemić Brodarić reče: - Bio je kod kraljice i s njom je dugo razgovarao i nikome od nas nije rekao što je govorio, nego je otišao s velikašima u dvor. Trebao nam je reći zašto ga je kraljica zvala. - Sigurno je rekao onima koji su bili s njim? - A zašto nije nama? Mogao se pohvaliti, učvrstiti našu vje ru u sebe da nam je doviknuo samo nekoliko riječi. A on se, šuteći bacio na konja, odjurio i otišao s onima koje je izdao. - Zašto nije bio na izborima prvi put? Zašto je izostajao tako dugo, a mi smo svi tu čekali na njega kao lude. Tek kad je čuo da smo u većim u izboru, tada se pojavio. Gordana se zgrozi: - Jedna jedina kap laži iz usta ovog tuđinca mogla je za mutiti čistoću vaše vjere u svoju krv? - Od jutra nam Januška pripovijeda čuda što su se doga đala na bojištu. - Što vam je mogao pripovijedati? - Vojvoda je prešao granicu i otišao u češku da pregovara s kraljem Vladislavom. Tamo je pala njegova odluka da izda nas i princa. - A ne može se poreći da je bio u češkoj. To znam ja potvrdi Kraljević. Rekao mi je ban Derenčin. - Dakako, da je bio odgovori ona. Svi se razbude i uz- viknu: - Dakle, eto, bio je. Pa da je bio i u paklu. Ako ste ga odabrali za svoga vo đu, onda mu morate vjerovati. Niste bili ni budale ni slijepci, ni glupani kad ste ga odabrali. Dao je dovoljno dokaza čitavim svojim životom o svojem poštenju. Zašto sad sumnja u kojoj leži naša propast? Nešto se predomišljaju, smišljaju, šute neodlučni, a ipak na putu da se vrate povjerenju. Ona to iskorišćuje pa im govori maternjim jezikom: Sumnja je močvara u kojoj gine sve što je dobro u ljud skom srcu, sumnja je najstrašnija osuda koju je neprijatelj mo gao izreći nad nama. Sumnja je krvnik kojega vaša srca dovu- koše u tabor da odsiječe glavu i vašem bratu i vama. Sumnja je najkrvoločniji Turčin što prijeti da pohara naše domove. Gdje je sumnja, tu nema bratske vjere, nikad pobjede. Posumnjate li u svog vođu, nema vam spasa nikada, dovijeka. Ako sumnjate, niste muškarci, niste ljudi, već gmizavci, slaba čeljad, preplašeni tor ovaca što ne vjeruje u svoga pastira i juri u rastvorene vučje ralje. Svaka riječ poput biča goni sumnje iz njihova srca, a ona hrabro ide naprijed. što god učinio vojvoda, bio on u češkoj ili u kraljice, pošteno pouzdanje u vođu ima da vam kaže: zna on što radi. Zna zašto je pošao i sve je tako moralo biti, jer snaga njegova mača, lukavost njegova uma vazda su podanici onog dobra za koje je zajedno s nama pošao u borbu. I ja ne znam što je govorio s kraljicom, nisam znao da je bio kod nje, ali svoj život zalažem za vjeru da sve što on učini samo je na korist našem cilju. Govoreći, sve im se više približava i gotovo zanosito nastavlja: - Zatvorite svoja srca sumnji, ne dođite blizu izbora jer biste tako priznali Vladislava za kralja, čekajte dok se jave oni u čije smo ruke položili svoju sudbinu, imovinu, i živote. - Zapravo, nema krivo reče netko u skupini. Hajdemo kući i čekajmo. Gordanin se momak približi i šapne joj: Vaša milosti, zar ne vidite da iza vaših leđa čitavo vri jeme sluša žutokosi Robert? On vas je već vidio u muškoj odori.

čuvši to, pozove plemiće: - Da, plemenita gospodo. Vratimo se kući i čekajmo glas svojeg vođe. - Zašto ne pitate tko je taj vitez? vikne Januška, videći da se plemići spremaju na odlazak. Govorite sa čovjekom čije je lice zastrto vizirom. - Poznaju me po govoru da sam njihov odgovara Gor dana, promijenivši glas. Toga časa zaleti se straga Robert na konju, zaokruži Gorda-nu pa se stade grohotom smijati: 144 10 GORDANA IV 145 10* Kakvi su to vitezovi i plemići s juga kojima pamet soli že na. Sami ne znaju što da rade pa traže svoju pamet u suknji. Te riječi unose nemili prosvjed u redove plemića. - 0 kakvoj to ženi govori? - 0 ovoj tu što vas zavarava. - Nismo mi budale. - Francuzi ste, a kažu da je njih vodila u boj nekakva pastirica. Robert se grohotom smije, a to rasplamti njihov ponos. Razjareni su i uvrijeđeni. Dolje vizir! viknu odjednom. Ali ga Gordana čvrsto drži da joj ga"“ratko ne skine. - Ne dirajte me. To je viteški zakon. "Ne dirajte vizir. Ski nut ću ga pred vama nasamu. - Tu ga skinite. Dokažite ovom plemiću da nismo budale ko je slušaju žene. Ali već se straga približio Robert i svom silom trgnuo s glave Gordani kacigu zajedno s vizirom. I oni ugledaše bujnu smeđu kosu brončanog sjaja stegnutu u mrežicu. I sve oblije stid, kao da su zatečeni na sramotnom djelu. Gledajte, ljudi, plemiće što slušaju ženino brbljanje kao popovu propovijed u crkvi smije se Januška i doziva ljude ispred crkve. A građani nahrupe da vide zašto viču gospoda. Robert se grohotom smije, pokazujući plemiće: Evo vam kraljevskih izbornika. Evo junaka, divova s ju ga kojima zapovijeda žena, soli pamet žena, vodi u borbu žena, naučava koga bi priznali za kralja. Eno vam plemića vitezova u vlasti suknje. Bjesnilo zahvati plemiće, stadoše vikati i prijetiti se oružjem: - Na megdan zbog uvrede! Na megdan sa mnom izjavi najprije stari Kraljević. - Sa mnom viču svi redom. - Ne bijem se s ljudima koje vodi žena prezirno će Robert. Ljudi se smiju i njihov smijeh prži ponos plemića. - Po njezinoj uputi oni neće da idu na izbor. - Jezik za zube krikne stari Brodarić pa izvadi mač i zaprijeti se građanima, udarajući lijevo i desno, a prosijedi Kra ljević vikne:

- Nijedna riječ ove žene ne vrijedi. Bila je kraljičina dvo- ranka, uživala njene dobrobiti, što god kaže samo je spletka. - Sramota je slušati ženu viču ljudi. - Žena sam vašeg druga Damira od Brezovice. - Pa da je žena kneževa, neka ide pjestovati djecu, a ne učiti muškarce viče uvrijeđeni, osramoćeni Kraljević. Drugi mu povlađuju. 146 Gordanine oči plamte kad razabere svoj poraz i vikne: Sramit ćete se pred sobom, pred svojom djecom i svo jim unucima što ovog časa niste bili žene, nego jadni crvi, a u močvari neprijatelja. Robert opkoli Gordanu i zapovijedi: Naprijed! Vi ste moja uhićenica. Zar ćete dopustiti, gospodo plemići, da ženu vašeg druga Damira od Brezovice uhvati čovjek koji je progoni zbog nečistih namjera? To ih ponovo povrati i gurnuše Roberta s njegovim momcima natrag. Spazivši da je sa svojih pet momaka preslab da se bori s njima, odustane od namjere da Gordanu vodi sobom. Međutim, stari Kraljević pozove svoje momke, njih desetoricu, i naloži da Gordanu otprate kamo im ona odredi, a onda pristupi k Robertu i okosi se: - Vi ste nas uvrijedili. Izazivam vas u borbu smjesta, ovog časa. - Zar pred crkvom, gospodine? Ne, već iza crkve. Dođite. Morao se pokoriti pozivu. A Gordana opet pokrije glavu kacigom i lice vizirom pa tjera konja. Slijede je plemićki momci i njezin pratilac. - Kamo da krenemo, vaša milost? pita je ovaj. - U kraljevski dvor. - Teško ćemo proći. Odviše je svjetine. - Svjedno. Onamo nas jedino vodi put. - Evo, dolaze velikaši. Idu na izbor. Pred njima se jedino možemo skloniti uz plot. Ili da krenemo kući? - Nipošto. Pričekat ćemo da prođu. I opet se sastadoše biskupi, velikaši i plemići na saborsko zasjedanje. Ovoga puta u samostanskoj crkvi. Stari plemići Kraljević i Brodarić sa svojim drugovima stoje u kutu kraj nekog malog oltara i promatraju ustalasane Ugre koji su ispunili čitavu srednju lađu crkve. - što velite vi na sve to, gospodine Brodaricu? zapita ga tiho Kraljević. - Da nije vojvoda ostavio Ivana Korvina, ne bi se Ugri usudili pristupiti k izboru. - Tako je. Ne može se lagati čitavom svijetu. U kraljev skom vijeću sjede velikaši i biskupi, ljudi od časti. Kako bi mogli objaviti nama plemićima da su uhvatili princa, vojvodu i krunu, kad to ne bi bila istina? Tamo na pročelju pojavi se potpalatin Orban i bez ikakva uvoda proglasi: 147 Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, u ime kraljev skog vijeća predlažem da ovaj sabor jednoglasno, bez ikakvih go vora i primjedaba, izabere za kralja češkog kralja Vladislava, i to uz ove uvjete: "Prvo da potvrdi sve naše povelje, da potvrdi svojom prisegom sve pravice što ih uživaju naši staleži na sjeveru i jugu ovoga kraljevstva." - Čujete? To znači da mora potvrditi naše hrvatske pravice šapne Brodarić Kraljeviću.

- Tako je. A tamo se ori Orbanov glas: ,f "Da prisegom potvrdi sve sloboštine Šio ih je uživalo ovo kraljevstvo, kako u Ugarskoj, tako i u Hrvatskoj i Slavoniji." Brodarić i Kraljević s ostalim svojim pristašama zadovoljno se pogledavaju pa se opet okreću k potpalatinu. "Treći je uvjet da kralj Vladislav uzme za ženu udovicu kralja Matije i da je proglasi svojim suvladarem." živio kralj Vladislav! Živjela kraljica Beatrica! Ti se poklici izvinu iz grla prisutnih Ugra, dok Brodarić, Kraljević i njihovi drugovi šute. Kao da im je posljednji uvjet prigušio dah, izazivajući tajni strah što im proviri na oči. I time je kraljevski izbor dovršen. Dostojanstvenici i velikaši redaju se u povratku. A Gordana sa svojim momkom teško napreduje kroz masu svijeta i krči put prema dvoru. Mora proći pokraj egerske palače. Ali tu joj ljudstvo zaustavi konja. Plemićki momci što su je pratili izgubili su se u mnoštvu što stoji gusto okupljeno na cesti. Sva su lica okrenuta prema palači biskupa egerskoga i sve nešto čekaju. Neprestano pridolaze novi ljudi, kmetovi, građani i plemići, na svečano opremljenim konjima. - što čekate ovdje? upita Gordana skupinu građana ko ji su zaustavili njezina konja. - Zapovjedili su nam da dođemo pred kraljevsku palaču i da kliĆemo: "živjela kraljica" i "živio kralj Vladislav". - A vi ipak ne kličete? - E, tako, mislili smo da će se klicati Ivanu Korvinu, a sad tko bi ga znao što da radimo. A što ćete vikati vi, gospodine vi- teže? - Ništa, dragi prijatelju. - Tko bi se. tu snašao. Onu aragonku nitko ne trpi, ali kažu da moramo vikati za nju. što mislite vi? Dok on pita, okupljaju se oko njih građani pa naćule uši, uvjereni da će ih ovaj pod vizirom uputiti. Slušajte počne Gordana recimo da ima dva čabra: lijevo i desno i u svakome je voda. Ako prolijete na svoju or anicu desni čabar, sve će uginuti, ako prolijete lijevi, sve će pro- cvasti. Koji biste čabar odabrali? 148 Svakako lijevi odvrati stariji građanin, a drugi odobra- vaju. i*" što biste učinili s desnim? - Odnio bih ga na gnoj ište i prolio na užareno željezo da se pretvori u paru i izgine svaka kap. - Znajte, dakle: lijevi je čabar Ivan Korvin, a desni je onaj koji donosi na vlast aragonsku silu od koje mora izginuti sve dobro i pošteno. Aragonska vlast u svakoj ruci nosi stotinu zala. - A kakvo je to zlo, gospodine viteže, o kojem vi govorite? - Ne znate kako vas zlo tišti? - Kako da ne znamo, ali čovjeku je lakše kad ga požali plemić. - Zlo je zlo, ali aragonsko je najgore reče netko iz sku pine. - Tako je potvrdi Gordana. Ono što je vaše, aragonci smatraju svojim. Nikad nećete biti sigurni za komadić svojeg kruha, svojeg krova, svojeg života ni danas ni sutra. Kad god bude izlazilo sunce, podilazit će vas jezovito pitanje: što će mi opet danas uzeti aragonska sila. Zar krov nad glavom? Ili poste

lju poda mnom? Ili kruh sa moga stola? Ili poštenje i čast mojih grudi? Ili srce? Ili život? Čitavo kraljevstvo bit će pusta tamnica i pustoš će njegovu ispunjavati stratišta. Vlast aragon sku upravljaju krvnici i razbojnici. Zapanjeni pogledi upereni su u vizir što pokriva njeno lice. Neki stari građanin povlađuje: - Pravo kaže vitez. Tako će biti. - Pa kako da se toga oslobodimo pitaju ljudi, a Gordana odgovara: - Pođite svi koliko vas ima, zakrčite put velikašima i ple mićima i vičite: nećemo aragonske vlasti: - A ako nas sasijeku - Bogme, onda nećemo više vikati. - Bolje je junački umrijeti nego živjeti kao rob. - Lako vama, viteže, vi pasete mača, što može građanin drugo, nego šutjeti i u sebi kleti? - Aragonce kune svatko danju i noću, i u snu, i na javi. Nema tu među ovima koje su dotjerali ovamo kao tor ovaca ni jednog koji ne kune. - Kleveta je kao mač, samo što se od mača može umri jeti odmah, a od kletve naroda pogiba silnik polagano reče Gordana. Odviše polagano. Ali više nitko ne sluša. Svi se, kao na zapovjed okrenuše prema palači. Gordana slijedi njihove kretnje i pogleda. Ugleda na prozoru neočekivanu sliku. Poprsje ljepote žene. Na glavi joj klobuk od crvenog baršuna s bijelim perom i privjescima od bisera. Ćelo joj visoko, bijelo 149 kao mramor, s visoko uzvinutim obrvama. Ispod njih gledaju oholo, gotovo posprdno tamne oči. Lice nešto umjetno narumenjeno. Usne poluotvorene, pune, nabrekle kao od neke prigušene zapovijedi. Oko bijelog vrata spušta se crvena haljina. Na rukavima blistaju zlatne rese. Njene su ruke spuštene na grimizni plašt, prebačen na oslon prozora. - Kraljica! šapuću ljudi zapanjeni njenom pojavom. - A gdje joj je crnina? pitaju svi tiho. - Crninu žalosti zamijenila je kričavim rumenilom radosti! Gordana od uzbuđenja čvršće stegne uzde, savlada se, čeka. Što znači ta kraljičina iznenadna pojava, na prozoru? Zašto - je dala ovamo dotjerati ljude, građane, knftte”tove i mladež? što hoće s njima? Da im se pokaže? Da je se nsgledaju? S trga ispred samostanske crkve jaše gizdava povorka velikaša. I dolaze ravno prema palači. Idu do ispod njenog prozora. I trgoše uvis gole mačeve. Gordana sluša poklik što dolazi iz povorke: Živio kralj Vladislav! živjela kraljica Beatrica! Smiješak zadršće na Beatričinim usnama. Smiješak gospodstva, vlasti, prezira i prijetnje. Pobjednički smiješak tiranina na posljednjoj stubi uspona k prijestolju. Gospoda kliču, a narod šuti. Građani su nijemi, a kmetovi šute. I sirotinja. Nemirni su. Zapovijed je da kliču. A nikome se usta ne otvaraju. Nikome se ruka ne može dići uvis na pozdrav. Kao od straha da bi usahla. I jezik se prilijepio uz nepce. U grlu ih stišće, nešto davi. A oči neumorno kruže. Otkud će se pojaviti koji Napuljac da ih udari jer ne viču. A mora im je polegla na prsa, uvukla se u grlo i šute. Narod stoji poput nevoljnika kojeg je gluhoća i sljepoća učinila bešćutnim. A potpalatin svečano javlja Beatrici: Veličanstvo, ovog časa jednoglasno je izabran za kralja ovog kraljevstva njegovo veličanstvo kralj Vladislav, uzvišeni vjerenik vašeg veličanstva. "

Njoj se čini da to nije glas čovjeka, već trublja što ječi tutnjavom od neba do zemlje. I navješćuje čitavom svijetu njen dolazak. I svi padaju na koljena, valjajući se pred njom u poniznoj pokornosti. Licem joj sijevaju munje razularene duše orkanom ushićenja. I jedva zaustavlja oluju da sakrije gromove što toga časa udaraju lijevo i desno na sve strane nad onima koje mrzi. Iz daljine njena im mašta šalje ognjene strijele. Pobjednička osveta svu je ispunjava. Samo joj napadno zadrhte visoke obrve kao oda sna probuđene zmije. Tad se obrve smire. Svladava se. I već joj je čelo vedro i usne joj se smiješe. A glas je zvonak: Neka sreća bude na pomoći vašoj mudrosti. Odnesite svim staležima moj pozdrav i moju milost. 150 I Ali kraljica se ne miče s prozora. Čeka, izaziva, zapovijeda svijetu nijemim pogledima. Svi su je čuli. Velikaši se poklone po odjašu natrag na izborno polje. Iza nje se pojavi naborano, staračko, lukavo Ranzanovo lice. S druge strane proviri Franceskova glava, pokrivena klobukom od baršuna, a ispod nje spuštaju se na ramejta guste crne kose. Ne okrenuvši glavu, šapće ona svojim pouzdanicima: - Gledajte ove zbunjene ovnove. Ne kliču mi. Ne slave me. - Samo makni rukom, Beatrice, i odmah će divlja horda vikati. Pogled joj kruži i prosiplje po narodu duboki prezir odvratnosti, podrugljivosti. Bijela ruka posegne u mošnju, izvadi punu šaku novaca, zazvekće u svilenoj kesi pa gleda kako dolje pod prozorom bose noge tapkaju, kuštrave glave nemirno se okreću, vratovi pružaju, ruke navlače poderane haljetke. I kraljica s užitkom šapće svojima: Gledajte kako živine osjećaju miris zlata. Onda izvuče ruku iz mošnje polagano, proračunato, nasmijano, žedna da gleda drhtanje duše gladnog čovjeka o zveket mošnje. Polako se diže njena ruka sve više. Stotinu očiju uprto je u tu ruku što obeća ognjeni bič i sada navlači njihove nagone zvektanjem zlatnika. I gestom koja ima očitu svrhu da još jače napne njihove osjećaje baci među njih punu šaku zlata i srebra. Divljim se krikom sroza svjetina, prometne se u izmiješanu masu što se kotrlja u prahu, guši, dere, bije, krvari, vrišti i dašće. Aragonska kraljica smije se punim prsima i njena ruka sve češće posiže u mošnju i zapovijeda: Evo, marvo! Viči: živjela kraljica Beatrica! A oni što su daleko i nisu dospjeli da se povaljaju s onima sprijeda zaurlaju: - Živjela kraljica Beatrica! Živjela! pružajući ruke k njoj. - Slavi me, marvo! Slavi me i sipa novac. Ali njene usne govore materinjim jezikom i nitko ne razumije, osim Gordane koju je svjetina potisnula bliže. Sjedi na konju pa promatra one s kojima je čas prije govorila i nevoljko gleda ljudstvo što je sada zaprljana, razderana masa, iznakažena gladnom pohlepom. I divljom željom zalivene oči izbuljene su prema aragonskoj kraljici. Prikazuju sliku bf čevanog robija. Živio kralj Vladislav! Živjela kraljica Beatrica! viču dolje pod njenim prozorima napuljski dvorani pa se okreću ma si, približuju i naređuju: 151 I Vičite, lupeži! ViČite: živjeli!

I njihovi se krikovi slijevaju u dernjavu. Bez daha i razuma čekaju da opet zazveči zlato i srebro u njenoj bijeloj ruci, da ga opet prospe, da se opet mogu baciti za njim, da se opet deru, krvare, razbijaju, svatko u životinjskom porivu da sam sve dohvati, da onog kraj sebe zaguši, ubije ako posegne za onim što on hoće da sam uzme. Slavi me, marvo! podrugljivo se smije kraljica i opet baca novac u bjesomučnu masu. Pohlepno sune svjetina za sitnišem. Opetuju se divljaštva. ^t Gordana se jedva uklanja na konju tlpne zgazi one što su do ovog časa bili ljudi. ** ~ I povuče se. Stari građanin opet stoji kraj ceste i promatra ludovanje. Oni koji su uhvatili plijen bježe da im ga ne otmu drugi. Mlad, visok momak, sav izderan i zadahtan, dotrči pa se zakloni iza Gordanina konja. Smije se kao pomaman, a u ruci drži zlatnik i pokazuje ga starcu. - Oče, uhvatio sam. Dukate baca aragonka, prokleta bila i on spremi zlato u svoju mošnju. - Kako divlje vrište ti ljudi reče Gordanin momak. - Više nisu ljudi. Pljeva su što je nosi vjetar, sad na jednu sad na drugu stranu. Onda se klupko svjetine opet digne na noge, hriplje, dašće, čeka novu kišu zlata, a Napuljci ispred Beatričinih prozora pod-jaruju ljude: Viči! Urlaj, stoko: živjela kraljica Beatrica! A ona stoji uspravno u crvenoj odori kao kip okrvavljen krvlju. I onda primakne glavu Francesku: - Kakav je ono plemić na konju? Sam samcat u toj građan skoj rulji? Već mi je prije pao u oči. - Ni jednom nije digao mač ni ruke, očito, dakle, nije po- vikao ni jednu riječ tebi u slavu. - I ne skida vizir primijeti Ranzano. Držanje mu ne pokazuje da s drugima dijeli radost slave. - To više upada u oči. Upozori odmah Enrika na onog vi teza. Napuljski princ sagne se na prozor, zovne pokretom ruke Enrika što ispod prozora sjedi u sedlu i ravna svečanom gardom Beatričinih dvorana ispred palače. I razjasni kraljičinu želju dvorskom meštru. Enriko odmah zapovijedi jednom dvoraninu: Idi tamo i pitaj onog plemića je li dostojno stajati pred kraljičinim prozorom, a ne slaviti je? Neka smjesta digne uvis mač. Neka kliče i skine vizir. Uzmi još nekoga sa sobom, izazo- vite ga. Možda je kakav vojvodin uhoda. 152 Dvoranin krene, ali polagano napreduje u gužvi. Još nije prošao polovicu ceste, kad se narod uzgiba. Trubači dolaze punim trkom, a svjetina se brzo razdijeli. Kraljica gleda odakle ide povorka velikaša. Svečane odore blistaju na suncu. Ljeskaju sa draguljima op-šiveni haljeci i ukrašeni klobuci. Svjetina gurne Gordanu sasvim natrag. Svu njenu pozornost zauzimaju jahači svojim sjajem i velikim brojem. Trubači su načas stali, a prvi u redu objavljuje: Poklonite se svi svečanom izaslanstvu što ovog časa ide na granicu da dovede novog kralja uzvišenog vjerenika njezinog veličanstva kraljice Beatrice aragonske. I ljudi kliču, a trublje ječe. Kraljičinu se prozoru približuju vođe izaslanstva, velikaš Sto-jan Zapolja i Filipec. Kancelarevo je lice puno pobjedničkog osmjeha. Jedva se svladava da ne kliče od radosti. I pristupa kraljici:

- Veličanstvo, u mojem je srcu jedan klicaj. I kad bih ga mogao očitovati, čulo bi se nakraj svijeta. Sav sretan polažem pred vaše noge sva naša srca i sudbinu ovog kraljevstva. I mo lim blagoslov da sretno dovedemo našeg kralja i vašeg sretnog vjerenika. - Izručite njegovu veličanstvu moje vjereničke pozdrave i recite mu da s iskrenom radošću očekujem njegov dolazak. I opet se ljeskaju mačevi na suncu, pozdravljajući kraljicu, a onda cestom kreću blistavi jahači. Na odlasku veli Filipec knezu Zapolji: Pred kraljem prepuštam čitavo vodstvo vama, velemožni. Dok narod gleda za njima i nastavlja klicati kraljici i čeka novu plaću svojem ushićenju, dogura se do Gordane Napuljac: Tko ste vi da ne kličete kraljici? Zašto ste pokrili lice? Nije to dostojno ovog časa. Poziv Beatričina dvoranina shvati Gordana u pravom smislu i odvraća samo znakom ruke da ne razumije njegove riječi zbog buke ljudstva. Slijedite me! osorno viče Napuljac. Gordana mahne glavom zaštićenom šljemom i vizirom, dajući mu znak da ga sluša i pokaže na svjetinu što se gura oko njih. Opet pokaže rukom da ne može od ljudi naprijed. Videći da se vitez brzo pokorava, Napuljac zatjera svog konja među ljude, vičući da mu se maknu. Tog je časa Gordana ostala iza njegovih leđa, pa skrene konja iz gužve prema čistini i pomamnim trkom pokuša uteći, ne brinući za svojeg momka. Napuljac se okreće, tražeći viteza, ali svuda samo gužva ljudstva. Konjanik je nestao. Onda ga drug upozori: Eno, tamo, bježi. 153 I Onda je vojvodin uhoda. Brzo za njim. Napuljci gone konje za odbjeglim jahačem što je pošao prema kraljevskom dvoru. Njihov je. Moramo ga uhvatiti. I pobrzaju konje. Gordana se obazrela već u početku svojeg bijega i razabrala da je Napuljci progone. Pouzdaj ući se u jahačku vještinu, silazi s redovitog puta na ledinu da uhvati poprečni put k dvoru. Laganim skokovima preskakuje grabe i dobiva na vremenu. Jedan Napuljac je slijedi istim putem, ali, ne može tolikom brzinom izvoditi skokove pa mora prelaziti ptfe”ko graba sporije. Onaj drugi juri cestom ne bi li dostigao nepoznatog jahača. Napuljski konji su hitri i izdržljivi. Gordana se ne boji njihova napredovanja ali zabrinuto promatra puste zidove dvora i proračunava da je Napuljci moraju stići dok ona bude zvala dvorsku stražu, dok joj se odazovu i ustanove tko je i otvore vrata. To jedino može je predati u ruke progonitelj ima. U tom razmišljanju dosjeti se, trgne s glave kacigu, zajedno s vizirom. Desnom rukom upravlja uzde, lijevom zamahuje prema zidinama dvora vičući: Otvaraj, otvaraj. U trku joj se rasprši kosa i zaleprša na vjetru. A Napuljci dobacuju poklike: - Žena! žena, a ne vitez. - Gordana. Ona je. život za kraljicu. Uhvati tu ženu viče dvoranin drugu. I gone svoje vrance pomamno. Na zidinama kraljevskog dvora u prednjoj kuli na čelu straže stoji prinčev kaštelan Đulaj. Istražuje pogledom prema Bu-dimu, odakle dolazi buka i gdje razabire povorku velikaša što ostavlja grad. Oko njega su Simono i Stjepko pa raspravljaju. Odjednom se stražari oko njih uzbune.

- Gospodine kaštelane, Napuljci nekoga progone. - Jahač skreće prema nama. To može biti aragonska zamka. Kaštelan promatra trku trojice konjanika. - Da, zacijelo ga progone. Ne može biti njihov kad ga hva taju. - Žena uzviču se svi. Đulaj gleda progonjenog jahača kako domahuje kacigom, a ženska kosa vitla zrakom. U trenutku mu sijevne misao: Ne može biti drugi, osim Gordane. Brzo dolje, otvarajte vrata. Gordana je viče Stjepko pa trči bez daha. Svi potrče niz strme stepenice. 154 Trkom jurnu prema vratima. Širom ih otvaraju. Spazivši otvorenu veliku vežu dvora, Gordana upre posljednju snagu da stigne onamo prije nego je zahvate progonitelji. Cas-dva strepnje na dvoru. Onda poput munje Gordana ujuri u dvor. Velika se vrata u jedan mah za njom zatvore. Napuljci napuste potjeru, kunu i vraćaju se. Dobro sam računala reče Gordana jedva dišući straža će razumjeti što mi prijeti kad opaze ženske kose. Razotkrila sam se, ali i spasila. Oni se svi okupe oko nje, a Đulaj priča: - Već sam od rana jutra na zidinama i promatram što se sve događa u gradu. Nikoga nisam pustio iz dvora, osim toga neprestano čekam glasnike od vojvode. - Niste dočekali nijednoga? - Danas u zoru došao je prvi. Evo ga. Upravo nam ide u susret. - Kakve vam je vijesti donio? - Eto, neka vam sam kaže. On zaustavi mladog plemića i naloži mu da Gordani ispripovijeda što” je jutros saopćio njemu. Snebivajući se, sluša ona dok glasnik razlaže sukob na rijeci Šari, izdaju crne čete i uzmak vojvodine vojske prema Pečuhu. - I kruna je u tvrđavi? - I kruna i veći dio tovara što smo ga ponijeli iz dvora. Ona pogleda kaštelana. Čujete li to? Glasnik ih je ostavio sve u tvrđavi, a onu tvrđavu Batori ne može zauzeti ni za nekoliko mjeseci. Na vratima se pojavi Simono i uvede čovjeka u odjelu sluge. - Glasnik gospodina Varadija. - Zašto gospodin biskup ne dolazi? - Zamalo ne bih ni ja mogao doći. - Svjetina vam je sprečavala put? Ili možda Napuljci? - Vani sam se progurao, ali u biskupovoj kuriji gotovo su me odvukli u tamnicu. Provalili su u kuću ljudi kraljevskog vijeća, prometnuli sve od krova do podruma, ne bi li našli kojeg biskupova ortaka. - A što je s njim? - Upravo je htio preko vrta u jednoj mojoj odori da ide u dvor, kad navališe na njega i svezaše mu ruke. Pri tom se držao mirno kao da je bio spreman na to. Pročitali su mu papir u kojem je bilo koješta napisano, a on je mahnuo rukom i rekao da nije od potrebe, neka ga samo vode. Nakon male šutnje, Gordana odlučno trgne rukom i oslovi kaštelana: 155 Jasno je, dakle, što treba da radimo. Ostavimo kraljev

ski dvor i krenimo put Pečuha. Biskupov pouzdanik se uznemiri. - Ne znam, vaša milosti, kako ćete izaći iz dvora. Ja sam jedva jedvice pobjegao do straže koja me pustila jer me pre poznala. - Zašto ne bismo mogli iz dvora? - Pa zbog onog proglasa što je proglašen nasred grada. - Znam, jutros je proglašena osuda kraljevskog vijeća. - Ne, vaša milosti. Kad sam prolazio svjetinom, proglaša vali su da se ima uhvatiti svatko tko god je pristajao uz princa Ivana i tko se borio protiv Vladislava. “ *” - Tko je to proglašavao? pita Gordana. - čitao je javno pred svima jedan plemić i rekao da je odredbu upravo u svojoj palači izdala kraljica. Plemić još reče da je sve to proglašeno u ime njezinog veličanstva. - Da, vaša milosti, pozivali su građane da moraju pokazati svakog južnjaka, svakog vašeg muškarca Hrvata koji se nalazi u gradu i predati ga kraljevskom vijeću. Ako smjesta ne pri segne vjernost novom kralju i kraljici, ima se baciti u tamnicu. - Preda mnom bi se, dakle, već sada otvorila vrata tam nice da nisam žena, dok mi je prije jedan sat moje ženstvo bilo na teret. Eto, sada mi dolazi u prednost podrugljivo će ona i nuka glasnika da nastavi: - Šta je još proglasilo njezino veličanstvo? - Da svakog glasnika ili svakog stranca koji dođe s juga građani odmah prokažu općini, a ova mora odmah ustanoviti tko je i u čije ime dolazi. - čujete li, gospodine kaštelane? Iz svake riječi udara ara- gonski bodež. To je vlast kćeri kralja Ferantea. A dalje? - Zatim su još proglasili da se svaki glasnik koji bi dola zio od vojvode, princa, ili iz Pečuha, ima uhvatiti. Svi su oni stavljeni na ucjenu. - Kakva je to ucjena? pita dalje Gordana biskupova pouzdanika. - Za svakog pristašu Ivana Korvina kojega prijave dobi va dotični novčanu nagradu, prema tome koliko je predani vrijedan. - Sve je, dakle, upereno protiv vojvode i protiv nas Hrvata. - Da, sva se kraljičina osveta izlila na vas i na vaše, ali nećemo proći dobro ni nas šaka Ugra koji smo bili uz princa. - Ima li još kakav proglas njezinog veličanstva? pita Gordana. - Da, još jedna stvar. Naime, tamo se veli da svako tko sastane kakvog stranca neka odmah prijavi straži koje su pos tavljene po čitavom gradu. A mora se prijaviti svatko, bio obi čan čovjek ili plemić, ili nosio plemićko ruho. 156 "%¦ Gordana se slavodobitno nasmije: Naš vojvoda običava odabirati svoje glasnike u redovima fratara. Varadijev čovjek brzo upadne: Neće ništa koristiti ako vojvoda šalje glasnika u fratar skoj odori jer je plemić na trgu nekoliko puta opetovao kralji činu odredbu da se ima jednako postupiti sa svakim tko bi došao u grad, makar on nosio i biskupsku halju, ili svećeničku, ili fratarsku, nikakvu halja ne može zaštititi one koji su postavljeni izvan svih zakona.

Kad je završio, Gordana sagne glavu pod težinom čuvenih odredaba kraljice Beatrice. Dugo šuti i misli. Onda pogleda kaštelana: Beatrica nas je već sve zatvorila u tamnicu dok smo još na slobodi. Kud god idemo pod vedrim nebom, ipak smo u tamnici. A sad vidite, vaša milosti, ne možemo ostaviti dvor, a da nam ne bi spriječili odlazak. Tražit će od vas da prisegnete Beatrici. Ja sam prisegao pokojnom kralju i njegovu sinu onoga dana kad je kralj ostavio posljednji put dvor i za tu ću prisegu umrijeti. Ona mu priđe: Vaša vjernost princu obvezuje me da vam pružim ruku. Kaštelan se smjerno pokloni. - Što je odlučila vaša milost? Slušat ću samo vaše zapo vijedi. - Pogledajte dobro s gradskih zidina. Ako mislite da biste mogli otići s posadom neviđeni, onda ne časite. Ako su u blizini čete kraljevskog vijeća, nema druge nego pričekati dok proglase nove Beatričine proglase. Svakako, mogla bi zatražiti da joj ot vorite dvor, a princ vam je odredio da se ne bijete jer je dvor slabo utvrđen. Kaštelan s pouzdanikom biskupa Varadija iziđe iz sobe. BEATRICA SLAVI Nakon punih trnovitih godina Beatrica prima čestitke od stranih poslanika i domaćih poklonika. Prima i one koji donose pokornost i one koji dolaze iz ljubopitnosti i one koji dolaze u želji da joj se ulaguju. Svakog prozire. Sa svakim je nacistu i svakome pruža mogućnost da na njenom čelu pročita svjetlost trijumfa i bljesak prijetnja. 157 Prima i otpušta, a svatko ponese iz njene odaje osjećaj teške budućnosti. Onda opet ostaje sama sa svojim poslanikom Ranzanom, bratom Franceskom da primi svojeg domaćina biskupa eger-skog, potplatina Orbana. Milostivo im pruža ruku i ulijeva nade u svoju milost. Pot-platin navijesti: - Vaše veličanstvo, kraljevsko vijeće odredilo je nas i ve- lemožnog gospodina Gereba da budemo vama na službi dok do prate kralja. Samo se Petar Gereb u ovom času nije vratio jer je otišao da papinskog legata obavijesti V(p izboru kralja. A mi čekamo zapovijedi vašeg veličanstva “ "reče biskup egerski. - Moj proglas je oglašen posvuda? - Da, veličanstvo, posebni su ga glasnici raznijeli svuda po čitavom gradu i okolici. - Samo još čekamo vaš nalog o Pečuhu gdje su se utaborili izdajnici. - Ako biskup Ernušt zadrži izdajnike kod sebe u tvrđavi, neće ga minuti teška kazna. - Ako ih pak smjesta istjera čim dobije nalog, bit će mu sve oprošteno određuje ona. To mu javite posebnim brzo- tečom - Zelja vašeg veličanstva bit će smjesta izvršena. - Jesu li sve ceste i putevi u gradu zaposjednuti? - Nikakav se glasnik ne bi mogao prošuljati kroz naše re dove, a da ga ne bismo uhvatili. - I Varadijevu kuriju neka budno čuvaju naši ljudi, preo- djeveni u sluge, jer bi se lako moglo dogoditi da ga tkogod iz Pečuha potraži. - Pravo velite, veličanstvo. - Varadijevo uhićenje zadržali smo tajnim i zato da bismo namamili kakvog pristašu u njegovu kuriju.

- Odmah ćemo uputiti i preodjenuti straže koje smo posta vili. Je li vam biskup Filipec štogod rekao o Bakaču. On misli da bi na Bakača trebalo pripaziti i tamo postaviti naše ljude da uhvate svakoga tko bi dolazio k njemu. Ali on ionako ne izlazi jer još uvijek pobolijeva, a mi smo uvjereni da... Ona prekine potpalatina kratkom gestom ruke. Smatram Bakača ne samo sumnjivim nego i jedinim kriv cem što se izbor oduglovačio, a nema nikakve sumnje da je on skrivio što ste pregovarali tri dana s neprijateljom i tako dopu stili da odmakne i odnese krunu. Ne usuđujem se samo vjerovati nego i dokazati. Bakač je predložio pregovore. On je znao da će oteti krunu, uostalom imat ćemo još vremena da se zabavimo s njime. Neka naši uhode opkole njegovu kuriju i budno paze. 158 - Bit će kako želi vaše veličanstvo. - Ona djevojčura, prinčeva majka, nalazi se nedaleko od Budima u samostanu? - Da, rekoše da je otišla tamo. - Gdje god se nalazi, valja je u moje ime uhititi i dovesti u Budim. Ne smije izbjeći zasluženu kaznu. - Pobrinut ćemo se da bude što prije pronađena i dove dena. - Nadam se da ćemo ubrzo uhvatiti sve naše izdajnike, što mislite vi o tome, gospodine potpalatine? - Protivnik je svakako u prednosti. - U kakvoj prednosti? digne ona oholo glavu. što govorite, prečasni gospodine? - Mislim, veličanstvo, da u četiri oka možemo govoriti kako jest. Protivnik ima u rukama krunu svojeg kandidata, ima i voj sku koja je uzmakla, ali nije pobijena. Osim toga, dobiva po moć iz Slavonije pa zato ne vjerujem da će se pokoriti proglasu vašeg veličanstva i predati krunu i princa. - Ne pokore li se, bit će osuđeni na smrt. Ja i kralj poslat ćemo vojsku i naprosto ih zarobiti, a onda se ni jedan od njih ne može oteti onome što je zaslužio. - Pošto imaju u rukama krunu i princa, učinit se ono što bi svatko na njihovu mjestu morao učiniti. - Naime? upita kraljica. - Smjesta će otići u Hrvatsku i tamo okruniti princa, što su i prvobitno kanili i zato... Kraljica nestrpljivo upadne: - Prema tome, Ivan mora izgubiti okrunjenu glavu. To je sva razlika. - Veličanstvo poznaje Zagreb i zna koliko je utvrđen baš sam Grič. Hrvati mogu odolijevati našim napadima u beskrajnost, a doći će im u pomoć iz svih onih zemalja gdje govore njihovim jezikom. Bojim se, veličanstvo, da ćemo imati teških i dugotraj nih borbi s tim jugom naglašava biskup egerski. - A ja vam jamčim da ću sama učiniti kraj toj borbi. Jug prepustite meni. Sad moramo ponajprije da dočekamo kralja kao što se dolikuje. U prvom redu ispraznite kraljevski dvor, izbacite odanu posadu Ivana Korvina. - Opkolit ćemo dvor, samo kad nam stigne crna četa ili Ba- torijevi banderiji. - Dobro. A zatim neka se odmah kraljevske odaje lijepo ure de i pripreme za kralja. Poslat ću sama svoje dvoranke pa i moju sestru da nadgledaju uređenje. Neka kralj svuda osjeti otmjenost i red.

Grof Enriko ulazi i najavi kraljici Roberta egerskoga. Odmah ga primi i dade mu znak da govori. Mladi plemić poklekne pred kraljicom i reče: 159 - Veličanstvo, Gordana se nalazi u Budimu. - Gdje si je vidio? - Pred samostanom. Bunila je svoje zemljake da ne prisus tvuju izboru kralja Vladislava. - Dakle, i ona se pridružuje veleizdajnicima. I još tako javno. - Da, veličanstvo, javno pred svima. - Ali oni barbari ovdje ne običavaju ni slušati ženski govor, a kamoli poslušati? - Bila je u muškoj plemićkoj odori. Smjesta sam je prepo znao, raskrinkao pred svima i narugao se plemićima što slušaju ženu. Svi su planuli na nju, ali i na mene. Jedan me plemić izazvao i bio bih nastradao da srećom nisu stigli izborni staleži. - Optužit ću Gordanu zbog veleizdajstvai upravo mi dobro dolazi. - Pobjegla je, veličanstvo, sakrivši se vizirom, ali je grof En- riko opazio nekog mladića koji pred vašim prozorima nije klicao, a nosio je vizir. - To je bila ona? - Da, veličanstvo. Pobjegla je ravno u kraljevski dvor. Dvora ni su vidjeli kako je skinula vizir i dozivala stražu. Odmah su joj otvorili vrata i tamo se sklonila. - Batori i crne čete na putu su u Budim. Već su blizu. Op- kolit ćemo dvor. Ako ga ne predaju, navalit ćemo. Tako ćemo se domoći i Gordane. - Smijem li vaše veličanstvo podsjetiti da mi je izvoljelo obe ćati službu kaštelana kraljevskog dvora, a u tom slučaju ja moram zauzeti kraljevski dvor. - Znam. Obećala sam i sada te ponovo, kao prava kraljica, postavljam za kaštelana kraljevskog dvora, jer ne želim da kralju dolaze ličnosti koje bi mogle loše utjecati na njega. Prvih dana ne smiješ pustiti nikoga, osim mog brata Franceska. Dakle, slu žiš meni i kraljevskom vijeću ako nikog osim naznačenih, ne pustiš kralju. Ali, pritom pazi: nijedan glasnik, bio otkud mu drago, pa makar došao od samog svetog oca pape, ne može biti pušten u dvor niti kralju pred oči. Možda će biskup Bakač pokuša ti da se provuče u dvor, ne bi li sklonuo kralja do podijeli mi lost protivnicima. Upamti i misli neprestano o tome dok ja ne odredim: samo kraljevsko vijeće, moj poslanik i moj brat mogu do kralja. A sad se požuri neka naši pripaze na kraljevski dvor. Mogao bi se proslaviti u svoje kraljice ako uhvatiš Gordanu. - Zatvorit ćete je u tamnicu? - Obećala sam ti Gordanu na dar, ali prije svega ne za boravi da je okrivljena zbog veleizdaje kad je huškala protiv kra lja pred samostanom. Veličanstvo će biti vrlo zadovoljno sa mnom. Tada poljubi kraljici rub haljine i ostavi je. Ostala je sama. šireći ruke pozove brata i sestru, dvorane i dvoranke na okup upućuje ih, dariva bogatim darovima i blistavim očima navješćuje: Djeco moja, vaša napuljska kraljica napokon je zauzela prijestolje. Napulj je pobijedio. U ovom kraljevstvu od današnjeg dana vi ste kod kuće. Moja ruka otvara vam vrata unosnim službama i dobrim životima. Ali tražim od vas: slijepi posluh i vjernost do smrti. U jednoj ruci drže Napuljci bogate darove, a drugom pnsizu. Dok ostavljaju kraljevsku odaju, osjećaju se gospodarima. Svačije lice nadahnuto je gizdavom oholom bahatosti. Preko ramena promatraju ostale podanike i obećavaju im okušati svoju vlast.

OPASNA TAJNA Na mramornim trijemovima kraljevskog dvora stoje dvorani i paževi kao spomenici kralja Matije koji su još prije nekoliko mjeseci trčali na svaki njegov mig. Među njima Stjepko plaho gleda Gordanu. Ona ga zove. Mladi paž dohiti, zarumenjevši se. - Vidiš, Stjepko, kako je dobro da te vojvoda ostavio ovdje. - Zašto, vaša milosti? - Jer te naročito trebam. Reci: ima li na dvoru gdjegod žen skih haljina? - Rekli su dvorani da je zaostala velika škrinja done Iza bele, zaboravili su je ponijeti kad je kraljica pobjegla iz dvora. - Dođi da potražimo škrinju. - Sapinje vas muška odora reče paž u znak razumijeva nja. - Da, odviše me steže, želim se odmoriti u prostranoj žen skoj haljini. I odoše duž hodnika. Gordana prolazi sa Stjepkom bivšim kraljičinim odajama. Izlazi iz jedne sobe u drugu. Promatra, ogledava zamišljenim pogledom, a paž je slijedi. U velikoj kraljičnoj sobi za odijevanje našli su veliki zaboravljenu škrinju od hrastovine, ovijenu srebrnim okovima. Otvorili su je. U njoj su složene svilene haljine, ogrtači, cipele i druge potrepštine. Ako se želite predjenuti odmah, ima tu svega reče paž. - Najprije ćemo to odnijeti gore u moju nekadašnju sobu. - Zvat ću sluge i on pohiti na vrata. - - 160 11 GORDANA IV 161 11* Kad su prenijeli škrinju gore, Gordana pozove Stjepka da je slijedi. Prošli su svim sobama, hodnicima i kulama dvora. Onda su izišli u dvorište pa odande u pusti vrt. Ušli su u ljetnu palaču. Tu ste bili one noći nakon vjenčanja s gospodinom Dami- rom spominje joj paž. Ali ona ne odgovori, nego ide hodnicima i odajama. Pregledavši sve, ostavi Gordana ljetnu palaču i opet prođe čitavim vrtom. Paž je gleda bistrim očima, ali ne pita ni riječi. Dođi sa mnom, Stjepko. Najprije ću se preodjenuti, a ti me čekaj u kraljevskom uredu. “••¦?*” čekao je pola sata, a onda se ona pojavi-u ženskoj svilenoj haljini, lijepa i svježa. Dođi bliže, Stjepko reče pažu pa ga promatra pronicavim pogledom. Približio se i gleda je djetinjim pouzdanjem. - Sjećaš li se, Stjepko, mi smo već imali svojih tajni? - Da odgovori on uzbuđenim glasom to su bila lijepa vremena. - Tada kad smo putovali brodom iz Napulja. Je li? - Kad je gospodin Damir u groznicu bulaznio kako vas mnogo ljubi. - A bilo je i drugih manjih povjerljivih usluga koje si mi učinio. - I bio sam sretan. A sada me već dugo baš ništa ne tre bate.

- Spremam se da te obilno odštetim. - Da tražim s vama haljine. Kakav mi je to posao za mu škarca. Prigovor ti vrijedi, ali ovog časa tražim od tebe pravu muževnu službu. - Zapovijedajte što da činim. - Prije nego što te uputim u moju tajnu, trebam odgovor na neka pitanja. - Pitajte. Sve ću vam kazati, časti mi. - Znaš li ti da je tvoj otac danas u izboru priznao kralja Vladislava? Dječak se buni i gotovo krikne: - Moj otac je ostavio našeg princa? - I drugi su ga ostavili. Sva desetorica što su bili u Budi- mu. Ne kazujem ti to zato što bih htjela da grdim tvojeg oca. Moram te obavijestiti da znaš zbog jednog drugog razloga. Među tim, odgovori mi na ovo pitanje: ako posada kraljevskog vijeća preuzme kraljevski dvor, što ćeš ti učiniti? - Ono što mi vi zapovijedite. - Bit ćeš uza me, kamo god pošla? 162 - I ostat ću dok god me ne otjerate, a to bi za mene bio smrtni udarac. - Nećeš ga doživjeti, Stjepko. Dakle, čuj: mi smo prevareni, ali ćemo se boriti do posljednjeg daha. Međutim, tvoj otac je priznao kralja Vladislava i on je sada u milosti kod kraljice. - To je moja najveća sramota. - Ali pošto je to učinio, neka se tvoj otac pobrine za tebe. Vidiš, zidine kraljevskog dvora nisu izgrađene za boj, dakle, naša će ih posada predati bez boja. - A kamo ćemo mi? - Postavit ćemo uvjete za predaju i svi će se povući odavde. - I ja? I vi? - Čekaj da ti razjasnim. Novi kaštelan, koji će preuzeti dvor od kaštelana Đulaja, bit će neki odlični plemić i, naravno, prista ša kralja Vladislava i kraljice. On će pitati sve naše dvorane, koji su još ovdje, žele li ostati ili otići. Svatko može učiniti što ga volja. - A ja ono što hoćete vi. I svi naši dvorani i paževi koji su još ovdje otići će iz dvora. Vjerujte to meni, Gordana. - Baš to ne bi bilo pametno. Neka ostanu. - Da služe novom kralju? Vladislavu? - Možda će baš time poslužiti našemu kralju. - Princu Ivanu? - Da. I zato reci dvoranima kako bi bilo pametno da barem neki ostanu. Ja im neću to kazati, mogli bi nehotice priznati no vom kaštelanu da sam ih ja na to nagovorila pa bi ih on smatrao mojim uhodama. Ali ti si pametan, već si gotovo mladić, imaš uglednog oca. Reci im kako ćeš zamoliti svoga oca da njih i tebe ostave na dvoru u istoj službi kao do sada. - Vi to želite? - Kažem ti: bit ćeš od koristi meni i našima. - Onda se ne mičem odavde. A neće otići ni oni drugi. - A kad Vladislavljevi preuzmu dvor, pozovi se na svojeg uglednog oca, zatraži da se s njim sastaneš pa mu otvoreno kaži da želiš ostati paž novog kralja. - A tko će preuzeti dvor. - Ne znam koga će odabrati za novog kaštelana, ali svi mo rate ići preda nj i svatko mu može kazati svoju želju. Ako bi se on protivio, ti se pozovi na oca.

- Sad već znam što moram učiniti. A kamo ćete vi, Gordana? pita on, zagledavši se širokim pogledom u nju. - Ovu ćeš tajnu saznati samo ti, Stjepko, nitko drugi. I znaj, tajna je teška i opasna. Stjepko protrne od sreće. Hoćeš li moći čuvati tajnu? Obećaješ li mi? On klekne pred njom kao odrastao mladić, digne prste i prisiže: 163 Čuvat ću tajnu svojim životom. Gordana mu položi ruku na kose: I nikad ni pred kim ne smiješ priznati da si mi sklon, da me voliš. Krv mu udari u lice i bude tamno rumeno, a uspravljeni prsti mu drhću: Neću priznati, nikada. Ustaj, mladiću. Pouzdajem se u tebe. Sav preporođen on se digne. - Pokazao si mnogo lukavosti, Stjepko. Sjećaš li se tada pred kraljem kad je htio da me utamniči, misleći da sam se sas tala s princem? Ti si posljednji čak prokazao gospodina Damira kao da je on sa mnom bio na sastanku. - Mislio sam da Damiru to neće škoditi, a vas i princa spasit ću kraljeva gnjeva. - I sada treba da smisliš nešto slično. Ti ljubiš princa, vjeran si mu. Kad te tko pita jesi li prinčev, ti reci: ne, ja pripadam ono me kome pripada moj otac. - Znam što hoćete. Da budem lukav kao Venecijanac. - Pogađaš. Uistinu ćeš biti na ovom dvoru uvažena osoba i moći ćeš za nas učiniti velika djela. - Kunem vam se, Gordana, ništa ne želim na tom svijetu, nego da me vi smatrate vitezom. - Još više, Stjepko. Smatram te i vrlo bistroumnim mla dićem, vrlim mladićem. Već si i stasom i umom dosegao taj na ziv, makar ti je tek petnaest godina. Toliko sreće i ponosa osjetio je Stjepko samo tada kad mu je prvi put rekla tamo na brodu: "Ovo je naša tajna." Ona mu pruži bijelu nježnu ruku: - Daj mi, Stjepko, ruku na savez i vjernost. - Do posljednjeg daha, Gordana. I pruži svoju čvrstu ruku pa mu se čini da raste, raste sve više i da je velik, moćan, snažan. Sad idi. Kad kucne moj čas, pozvat ću te u kraljevski ured i tamo ćemo se o svemu dogovoriti. I paž Stjepko digne ponosno glavu, prolazi redovima paževa i dvorana kao div. Drugog dana ujutro Gordana se probudila u istoj onoj sobi u kojoj je još nedavno živjela kao dvoranka kraljice Beatrice. Pošto se uredila i odjenula, siđe na zajutrak. Već su je čekali kaštelan Đulaj, dvoranini Simono i paž Stjepko. Osvježena snom, pričinila im se kao procvali pupoljak u zoru. Jesu li se već pod zidinama našeg dvora pojavile čete kraljevskog vijeća? 164 I Kaštelan Đulaj pogleda Simona i jedva se odluči: 2ao mi je zamagliti vašu vedrinu, ali kad želite, moram odgovoriti: jučer uvečer i čitavu noć stražarili su Napuljci pred dvorom. Nema razloga da me to uznemiri. Bili smo spremni na opsjedanje. Samo se čudim što su zaboravili opkoliti i preostali

dio dvorskih zidina. - Očito im nije poznato da se ispod južne kule oko ljetne palače nalazi vrlo mali i skroviti izlaz. - Znam za njega reče Gordana. Tako je vješto skriven da se u zidu i ne razabire. - U tolikom su uzbuđenju i slavlju da nitko i ne misli na to. - Ako nas kane opsjedati, moraju dovesti veći broj četa. - Po svoj prilici to i namjeravaju, ali čekaju na Batorija i crnu četu. - Sada moramo ostati mirni i sabrani dok nam oni ne po šalju svoje glasnike. - Gotovo me unaprijed snalazi stid što dvor moramo predati bez borbe tuži se kaštelan. - Vojvoda vas je ovdje ostavio samo zato da svojom prisut- nošću pnkrijete njegov bijeg u Hrvatsku. Cim stigne neprijatelj ski glasnik, predat ćete dvor. - A vi Gordana? - Ja ostajem. - Ostat ćete u Budimu? - Da, ostajem. - Za boga, zar ne vidite pogibelji? - Proglas je objavljen građanima i podanicima, a ja sam žena. - Ali vas Beatrica mrzi, jednako kao i Varadija. Zar vas nije dala zatvoriti u bijelu kulu? - Da, gospodine, to je učinila potajno, ali me ne može doseći. - Mislite da vas ona ne bi povukla na stratište? - Muške glave u ovom kraljevstvu nikad ne bi iskazale ženi čast da joj skinu glavu. Dakle, ne bojim se. Naprotiv, uvjerena sam da je moja glava sigurna. Strava me obilazi od vaših riječi veli kaštelan. Simono je smrknut, a Stjepko smrtno blijed. Čini mu se da nad Gordaninom glavom lebdi smrt. Kaštelan nanovo moli: - Vaša milosti, ne uskratite nam smirenje i recite što kanite? - Ništa drugo nego Varadija istrgnuti kraljičinoj osveti. - To može učiniti papinski legat u Budimu. - Dok on zatraži pomoć svetog oca pape, dotle je Varadijeva duša već davno u raju. - Bože moj, kako ćete spašavati Varadija? Barem mi raz ložite što ste zamislili. - To nećete doznati. - Vaša milost nema povjerenja u mene? 165 - Jučer sam vam pružila ruku jer ste vjerni princu, a to je znak mojeg povjerenja. Ovu osnovu zadržat ću za sebe, jedno stavno zato što biste je saopćili bilo vojvodi, bilo princu. - Oni ne bi smjeli o tom saznati da su ovdje? - Nipošto. Obojica bi se digli protiv moje odluke, a to bi zadržavalo njihove borbe. Ipak, vratolomna je opasnost ostati u Budimu. - Odluka je neopoziva. Spasit ću Varadija i svakog tko bi dopao u ruke kraljevskom vijeću. A nadam se da ću uspjeti. - Nasuprot bjesomučnoj kraljici? - Ako pobijedim ja, neće pasti nijedna glava. - Ako pobijedi Beatrica? “ - Kad biste znali moju osnovu, ne biste”me ovakvo pitali. - Beatrica će protiv vas dignuti sve što god joj je u vlasti, a ona je danas gospodar. - Da, gospodine kaštelane, Beatrica bi protiv mene digla svu

svoju vlast kad bi znala gdje sam i kako sam stupila u borbu pro tiv nje. - Ona to neće znati? - Ni slutiti, a u tome je tajna moje prednosti u koju se po- uzdajem. Simono još uvijek šuti pun udivljenja, promatra i sluša. Iza njega Stjepko sav rumen od nekog velikog uzbuđenja i pun obožavanja ne može skinuti pogled s bademastih očiju što sada sjaju tako zagonetnim sjajem. A kaštelan Đulaj zakima i reče: - Prema tome, kraljica neće doznati da se vi nalazite u Bu dimu. - Sasvim prirodno. Ni ona ni itko drugi. - Ali znat će onaj u koga ćete se skloniti. - Da, jedan jedini čovjek znat će gdje se nalazim. Stjepko dršće, najprije porumeni. a onda blijedi. Kaštelan ne sustaje: - Poštenja mi, vaša milosti, zagonetka biva se zamršenija. - Zato vam savjetujem: ne mislite o njoj, šteta je uzalud trošiti vrijeme. - Ipak osjećam dužnost zapitati vašu milost gdje se kani u Budimu sakriti? Možda u kući gospodina Damira? Rekoh: samo jedan čovjek bit će upućen gdje se nalazim. I opet Stjepko zadršće, a kaštelan, zabrinut i nestrpljiv, pita: - Bude li vojvoda htio štogod doznati o vama ili vam štogod važna isporučiti gdje ćemo vas naći? - Da, još nam preostaje kuća gospodina Damira. Mislim da će svaki glasnik pokušati da tamo štogod sazna o meni. Ako bi se slučajno nešto desilo, lako je doći tamo i ostaviti poruku sluzi Antunu. Ja ću se već pobrinuti da doznam za svaku poruku. 166 I Pokoravam se svakoj vašoj odredbi, samo vas pitam još ovo: kad predamo dvor i odemo njegovoj visosti i vojvodi, što ću im reći o vama? Predajte im moju poruku: neka hrabro i mirna srca idu k svojem cilju, a Gordana će ovdje izvršiti dužnost i onda se vratiti k njima. Za razgovora uđe u sobu kastelanov čovjek i najavi: Ispod Budima sva je cesta posuta crnim četama, a daleko dolje uz Dunav razabire se neka druga vojska. Kažu da je to Batori sa svojim banderijama. Gordana živahno usklikne: To je najbolji znak da Batori nije slijedio naše. A pošto je glasnik iz Pečuha javio da su princ i kruna u njihovim rukama, lako nam je pogoditi u kakvom smo položaju. Vojvoda Iločki zacijelo je krenuo u Hrvatsku kad je opazio da Batori ide u Budim. Vidite, i zato je kraljevsko vijeće sebe proglasilo pobjednikom, a naše veleizdajnicima. Mi smo pobijedili. Kaštelan Đulaj odmah pođe na gradske zidine da odanle promatra vojsku koja je dolazila. Nakon objeda nastade u dvoru uzbuđena žurba. U predvorjima, hodnicima, dvorištima, svuda stoje dvorani i momci od posade pa čekaju što će biti s njima. Kaštelan Đulaj, Simono i Stjepko opet su se našli kod Gor-dane. - Vaša milosti, kucnuo je čas reče kaštelan. - Pred vratima male kule stoji tajnik gospodina biskupa Filipca. Otvorio sam mu prozorčić i saslušao njegovu želju. - što, dakle, traži od nas? - Ponajprije da predamo dvor. - Za cigla dva sata. - To je premalo. Treba nam šest sati. - Onda će već biti tamna večer primijeti kaštelan. - Baš zato. Vi ćete, naime, pristati da predate dvor uz uvjet da s posadom možete otići kamo vas volja. Tako je odredio vojvo

da. - Ali ne vjerujem da će na to pristati Filipčev tajnik. - Ako ne pristane, zaprijetite se borbom do posljednjeg daha. To bi značilo da će dvor pasti u njihove ruke tek nakon nekoli ko dana, a taj rok Beatrica neće izdržati. I Vijeće treba što prije predaju dvora, jer su otišli pred svojeg Vladislava i njima je mno go do toga da kralja odmah uvedu pod krov. Za čitavu glavu ne bi htjeli kralju prirediti razočarenje da promatra bitku za onaj kraljevski dvor, u kojem bi on trebao da se odmah raz- vagani. 167 - Ako je tako, onda će oni pristati na predaju. - Ni časa ne sumnjajte u to. Samo tražite rok od šest sati, a to će biti podvečer, dotle će posada izaći iz dvora zaštićena mrakom. - I nitko vašu milost neće prepoznati u odori mojeg voj nika. - Niti će prepoznati druge. Recite: rok od šest sati je potre ban, jer ljudi nisu bili spremni na predaju, a svatko ima pravo uzeti sobom svoje stvari. - Dobro, vaša milosti, odmah ću odnijeta odgovor. Kad je kaštelan otišao, Simono je ostao u. sobi i približio se Gordani: "*” - Imam veliku molbu. Mnogi dvorani ostaju u dvoru. Stjep- ko ih je na to nagovarao, a meni se pričinilo da je to vaša želja. - Da, moja. Samo neću da to saznaju dvorani i ne dođu u napast da tu želju kome odaju. - Vama se očito naši dvorani ovdje potrebni? - Pogađate, Simono. - Smijem li i ja ostati da vam budem na pomoć u svemu što god budete htjeli? - Primam ako ste to odlučili svojevoljno. - Htio bih vam služiti kad ste odlučili spasiti život onom vrijednom i čestitom biskupu. - Dobro, Simono. Ostanite u dvoru. Moje zapovijedi doznat ćete kad započnem svoju borbu. A tko će mi donijeti zapovijedi? - Vrlo ga dobro poznajete, dakle, neće biti povoda da sum njate u ono što će vam kazati. - Zahvaljujem vam, Gordana, što ste siromašnog plemića počastili da vam služi. Ona mu se nasmiješi: - Očekivala sam vašu ponudu, gospodine Simono, pa me nije iznenadilo i zato sam vam već unaprijed dodijelila zadaću. Vi ste mi u Napulju iskazali veliku uslugu. - A i vaša milost uzvratila je meni prevelikom dobrotom, spasivši me aragonskog dvora. - želim da me opet zadužite zahvalnošću. Nije prošlo ni pola sata, kad ponovno dobrza u kraljevske urede kaštelan. - Jesu li prihvatili naše prijedloge? pita Gordana. - Pristali su uz uvjet da kraljevskom vijeću predamo vašu milost. - Mene? Dakle, vidite. Napuljci, moji progonitelji, prepo znali su me. A što ste vi rekli? - Rekao sam odmah: Gordana je ostavila dvor smjesta čim su njeni progonitelji Napuljci opet otišli u grad. Kancelarov taj nik može se o tom uvjeriti kad mu predam dvor. Nakon toga su 168

se neko vrijeme s nekim napolju dogovarali, a najposlije prihvatili moj rok, ali su dodali da će svakoga čovjeka pred odlazak iz dvora pomno pretražiti. Ova je odredba potekla izravno od Beatrice. Dobro je naslutila da bih mogla uteći s vašom posadom, preodjenuta u odoru prinčeva vojnika. - Što, dakle, da kažem, vaša milosti, gospodinu kancelarovu tajniku? - Da potpuno prihvaćate njegov uvjet. - Prema tome će vaša milost biti prisiljena pobjeći iz dvora tajnim hodnikom kralja Matije ispod palače? - O mojem ću bijegu odlučiti kasnije. Glavno je da im smjesta odnesete odgovor i priopćite s potpunim mirom ovako: "Nitko se u čitavom dvoru ne protivi ovom uvjetu." - Ako su se nadali da je vaša milost u dvoru, to će ih za cijelo silno zapanjiti. - I znatno učvrstiti moj položaj jer moraju vjerovati da sam već odavno otišla iz dvora, a što je najvažnije, umakla iz Budima. Cim ovaj odgovor javite tajniku kraljevskog vijeća, sa- zovite posadu i dvorane. Recite im: ako neprijatelj pita za mene, ja već davno nisam u dvoru. Otišla sam i otputovala iz Budima prije nego što su napuljske čete došle pred dvorske kule. - To će moji ljudi to lakše ustvrditi što vas nitko nije vidio od onog časa kad ste unišli, osim ovih nekoliko dvorana koji će se pokoriti mojoj želji. Time je ova stvar rješena. Idite i odnesite im odgovor. Kaštelan je uskoro bio na gradskim zidinama i tajniku bisku pa Filipca mirno i hladnokrvno predao odgovor. Činilo mu se da su tamo s one strane zida načas zašutjeli od prevelikog uzbuđenja ili razočaranja. Međutim, za nekoliko trenutaka opet se javi glas tajnika biskupa Filipca: - Gospodine kaštelane, tražim od vas kao plemića časnu riječ na odgovor. - Ako mi vaša milost zajamči časnom riječi, spreman sam je zadati zauzvrat. - Ugovor za predaju grada vodim u ime njezinog veličan stva i polažem riječ da će se održati sve ugovoreno. - I ja, Stjepan Đulaj, plemić, kaštelan dvora i zapovjednik posade, zadajem časnu riječ za svaku točku ugovora. - Prema tome, u osam sati uvečer, otvarate vrata dvora? - Točno kako ste izvoljeli reći. - Još jednom vas upozoravam da ćemo posadu zaustaviti i pretražiti. - Pristao sam na to i zadao vam riječ. Kancelarov tajnik naloži zapovjednicima Batorijevih četa da se ne maknu do večeri, a on sam požuri se kraljici s grofom Enrikom da saopći rezultate pregovora. 169 Ne razumijem kako ste pristali na ovaj uvjet čudio se Enriko. Biskupov tajnik slegne ramenima: Ako su vaši ljudi dobro vidjeli da je progonjeni vitez zbi lja bila Gordana, onda je utekla iz dvora i sklonila se na sigurnije mjesto. Nije lako križati putove lukavosti te žene. Možda po znaje kakav tajni izlaz iz dvora? Enriko se odjednom zaustavi: Da, pogodili ste. Zna kraljev tajni izlaz ispod dvora. Samo kraljici, meni i Francesku poznat je taj put, ali ja ću joj ga za brtviti. .^ I obojica brže potjeraju konje da što parije stignu kraljici. Gusti, oblaci prekrili su nebo i potamnili toplu srpanjsku noć.

Osam je sati uvečer, čitava posada od tisuću ljudi princa Ivana poredana je u kraljevskom dvorištu. Tu je i nekoliko dvorana. Drugi su ostali u dvoru. Kaštelan dade znak da otvore velika vrata. Baklje gore s ove i s one strane zidina i rasvjetljuju posadu i čete kraljevskog vijeća. Kaštelan izlazi na čelu. Spazivši tajnika kraljevskog vijeća, pozdravi ga: U smislu časne riječi, zadane s obje strane, predajem kraljevski dvor. Ujedno čekam da se pretraži svaki momak mo je posade prema utanačenom ugovoru. I donesoše baklje, četovođe Batorijeve vojske i njihovi zamjenici pristupaju kastelanovim momcima. Svaki od njih predaje se dobrovoljno. Pretraga pokazuje kaštelanu da među momcima doista traže Gordanu. Pretragu promatra i grof Enriko, gubeći nadu da bi našao Gordanu. Posao je završio za jedan sat. Onda opet pristupi kaštelan izaslaniku kraljevskog vijeća i pokloni se: - Pošto je ugovor izvršen i oružje položeno, mi se uda- Ijujemo. - Slobodno možete ići kud vas volja. I on krene sa svojim momcima prema jugu. Za tili čas ujuri Enriko s tajnikom kraljevskog vijeća u dvor. Iza njih dolaze Napuljci, plemići, četovođe, na čelu im sam Ba-tori, a onda Napuljci. Čitava četa dvorskih namještenika, počev od kuhinjskog sluge do dvorskog meštra Enrika. Ali njega sada zamjenjuje mladi plemić Bepo, sve dok se Beatrica ne vjenča i preseli u dvor sa čitavim svojim dvoranstvom. 170 Svi ulaze uz svjetlo baklje u palaču. Na ulazu ih čeka desetak prijašnjih dvorana. Među njima su tri paža. Jedan je od njih Stjepko. Uza nj stoji Simono. - Vi niste otišli iz dvora? upita ih kancelarov tajnik, a Simono u njihovo ime odgovori: - Mi smo dobrovoljno odlučili ostati u službi novoga kralja ako nas vaša milost zadrži. On slegne ramenima i odgovori: O tome odlučuje novi kaštelan. On će odmah stići. Gospoda idu u kraljevske urede. Redom obiđoše sve odaje. Enriko je sa svojim Napuljcima pregledao sobe pokojnoga kralja da ih uredi za Vladislava. U predvorju čekaju Simono i Stjepko s dvoranima dolazak novog kaštelana. Već se čuje žestoko udaranje konskih potkova po popločanom dvorištu. Ide novi kaštelan javljaju među sobom napuljski dvo rani. Vladaju se bučno. Govore na sav glas, idu dvoranama kao da su u svojem starom domu i prezrivo pogledavaju na bivše dvorane kralja Matije. Naročito im se izruguju napuljski sluge. Evo, kaštelana viču Napuljci. Pred mramornim stubama siđe s konja plavokosi mladić. Simono i Stjepko gledaju ga preneraženi. - Zar je to moguće? Robert novi kaštelan? - Taj balavi mladić prezirno će Simono pa da bude kaštelan? A Stjepko okrene glavu i šapće: Ovaj će zapovijdati? Ali ušuti, jer se mladi plemić hitrim skokom uspinjao iza stube. Na ulazu u palaču stane, podboči se i gotovo zine prema onoj strani gdje stoji Stjepko. Paž porumeni. Srce mu burno kuca. Još uvijek zapanjen i podbočen, Robert ide prema Stjepku i gleda ga izazovno: - Ti si ovdje, mladi viteže? - Da, gospodine. Ja sam ovdje. - A zašto si ostao? - Jer želim služiti novome kralju.

- Tvoja prisutnost nije baš na korist njoj koja se jučer sakrila u dvor. - Ne znam što misli gospodin kaštelan? Ne znaš? Odmah ću te podsjetiti vikne Robert. Stjepko ne odgovara, Simono osjeća želju da bahatog mladi ća udari. Kojim je putem izašla Gordana iz dvora? prijeteči pita Robert Stjepka. 171 Ne znam, gospodine kaštelane. Robert izvadi iz sara bič kojim je tjerao konja i stade njime pucketati u zraku. Dosjetit ćeš se ako te ošinem u drsku obrazinu. I zamahne prema pažu. On korakne natrag. Oči su mu ra-splamćene. Je li se Gordana jučer sklonula u dvor? Jest. Sklonula se. - A kad je otišla? - Isto dopodne. Dakle, prije nego što su napuljske čete zaposjele izlaz? - Mnogo prije. “>“¦!?•*” - A kamo je otišla? ¦* 4 - Kamo bi drugamo otišla nego u svoju domovinu? - Kojim putem? - Rekao sam da ne znam jer nisam vidio kad je izlazila. - Čuješ li me? Dok sam ovdje prije šest tjedana radio u kraljevskom uredu, ti si mi donosio njezine poruke i moje odno sio k njoj? - Da. Nosio sam. - Prema tome, ti si njen pouzdanik i sigurno ti je rekla ko jim putem ide i u kakvom odijelu? - Sada nije trebala moju pomoć pa mi nije ništa rekla. Ali čuo sam od drugih da ide iz Budima u svoju domovinu. - Ako je nađem u Budimu, raskomadat ću najprije tebe zbog ove laži. - Vaša milosti, ja ovdje nisam sluga. - Još manje od sluge. Štene si. - Gospodine kaštelane, ja sam sin hrvatskog plemića. - Odrpanca s juga koji će doći na vješala. - Ne dirajte moga oca zaviče Stjepko jer neće biti dobro ni vama ni meni. Taj odgovor raspali Roberta i pograbi bič pa zamahne prema Stjepku, vičući: Nitkoviću, napolje, odavde! Stjepko trgne mač iz korica jednom dvoraninu i prije nego bi ga tko mogao spriječiti, podigne mač da odvrati udarac biča i vikne: - Ne dam se. Ja sam Stjepko Brodarić. - Dolje mač, gade viče razbješnjeni Robert. - Ni za živu glavu odvraća paž. Robert hoće da ga dosegne, ali Stjepko odbije bič. Uto dolete Napuljci da umire Roberta pa ga uhvate za ruke, a Stjepko, teško povrijeđen, ide ravno u dvorski ured kamo je ušao kancela-rov tajnik. Ovaj je nešto raspravljao sa dvojicom članova vijeća. Spaziv-ši paža do čela zarumenjena, prekine rasprave i upita ga: Nešto si došao javiti? 172 - Časni gospodine, novi kaštelan hoće da me tuče bičem kao pseto. A ja sam plemićki sin, po kralju vitez i pristoji mi pravo da se branim mačem. - Kako ti je ime?

- Stjepko Brodarić. - Tvoj otac je Ivan Brodarić koji se nalazi sada u Budimu? - Da, to mi je otac i molim da ga smijem dozvati. - On će sam doći odgovara tajnik vrlo prijazno, približiv- ši se k pažu. - Što si skrivio kaštelanu? - Ne znam kako je iz dvora izašla Gordana i zato hoće da me progoni. Znam samo da je otišla iz Budima još prije nego što su Napuljci došli pred dvor. Tu u predvorju naklonio sam joj se kad je odlazila. Valjda je izašla na glavna vrata ili možda kojim sporednim izlazom za pješake. Ja to ne znam i za to me gospo din kaštelan pred svim dvoranima osramotio i nazvao me deri- štem. - Još si gori od derišta vikne Robert, ulazeći za Stjepkom u kraljevski ured. - Iziđi, Stjepko naloži kancelarov tajnik mirno. Pošto se paž udaljio, a tajnik ostao sam sa svojim drugovima, strogo pogle da Roberta: - Ponajprije, ne dolikuje nećaku biskupa egerskog da kune u kraljevskom predvorju, čuo sam kletve i psovke. Mislim da ste odviše pili pa vam se čini da govorite sa slugama. Međutim, taj je mladić plemićki sin. - Mislim da časni gospodin uzima u odbranu nevrijednika. Taj dječak zaljubljen je u Gordanu. Dok se on nalazi ovdje, dotle se i ona nalazi u Budimu, a ona je huškala protiv kralja. - Rekao bih da ste vi, mladi gospodine, do vrh glave zaljub ljeni u Gordanu. - Nije mi na kraj pameti. Samo vršim nalog njezinog veli čanstva, gospodine ljutito odgovara Robert. - Njezino veličanstvo nije vam naložilo da se vladate osorno, grubo i da tucete sina plemića koji je svojim pristankom uz kra lja Vladislava omogućio da smo mogli tako brzo dati kraljevstvu vladara. I rizničar Orban dolazi u pomoć kancelarevu pouzdaniku: Tako mladom čovjeku ne pristoji se razgovarati na takav način sa časnim gospodinom. Morali biste se ponašati skromno da time iskažete zahvalnost njezinom veličanstvu što vas je tako mladog podigla na tako visoku službu. Prezirnim pogledom i glasom odvraća Robert: - Njezino veličanstvo već mi je reklo da će mi stariji zavi djeti na toj časti. Ali kraljica će me štititi protiv svih zavidnika. - A ja u ime njezinog veličanstva i kancelara Filipca zahti jevam od vas da ne dirnete ni osornom riječi, a kamoli tvorno napadate mladog paža. 173 i I - Dakle, i vama zapovijedaju bademaste oči? drsko nas tavlja Robert, na što se gospoda bez riječi udalje u drugu sobu, ostavivši bahatog mldić. - Nečuveno vladanje zgražaju se gospoda. - čudim se njezinom veličanstvu da ga je odabralo za kaš telana. Ovo je mjesto uistinu trebao preuzeti ozbiljan i trijezan plemić, a ne takva mlađahna budala. Nije prošlo ni pola sata kad stigne u dvor stari Brodarić da se pobrine za sudbinu svojeg sina u novom dvoranstvu. Otišao je ravno gospodi u kraljevski ured i tu im reče: Došao sam da zapitam što će biti s mojim sinom koji je već mnogo godina na dvoru. Doznao sam đa ga je kaštelan htio tući. Na dan izbora već sam imao sreću da nečaka biskupa eger-

skog pozovem na mač i ja nisam kriv ako gospodina biskupa zavijem u crno. I kancelarov tajnik i rizničar Orban uvjeriše Brodarica da je Robert odviše pio i da će dobiti zadovoljštinu, i on, i Stjepko. Radije ću svojeg sina povesti sa sobom nego da ga tkogod ovdje vrijeđa. Članovi kraljevskog vijeća ponovno nastoje da ga umire. Stari plemić ostavi mrzovoljno sobu i potraži u predvorju svojeg sina. Povede ga na galerije da budu sami: Stjepko, ne mogu dopustiti da ostaneš ovdje i podnosiš sramotne nepravde. Ova odluka uznemiri Stjepka: - Dobri moj oče, ne uzimajte me iz dvora. Potužio sam se gospodi, ravno sam ušao u kraljevske urede i rekao im sve. Znam da je gospodin Robert zbog toga bio ukoren. - Baš zato će te progoniti, a ja to ne mogu dopustiti. - Neće mi više reći ni žalne riječi. Vidite, privikao sam dvor skom životu, već pet godina sam tu. časti mi, ne bih se mogao više snaći drugdje nego u ovim kraljevskim dvoranama. - Baš se neobično boriš da te ostavim ovdje na milost i ne milost onome divljaku? - Ne bojte se za mene. Znam se braniti, iako mi je tek petnaest godina. Uvijek ste željeli da na dvoru danas-sutra stek- nem časno mjesto. Pa treba da se i za to borim. Stari plemić promatra svojeg sina pa onda tiho reče: - Tko zna kako će s tobom postupiti novi kralj kad sazna da si bio toliko u milosti kod princa. - Već ću se ja pobrinuti za to. Ne brinite, oče, makar bih bio najsretniji da je princ izabran za kralja. - Bio bi da ga vojvoda Iločki nije napustio. - Nije to istina, gospodine oče. Sve su to laži što su oni tamo nadrobili, samo da prevare naše. Kako me zaboljelo srce što ste vi pristali uz Vladislava. Starac uhvati sina za ramena: 174 - Znaš li čemu se izlažeš kad ovako brbljaš? Tko ti je sve to utuvio u glavu? - Nitko. Tako, razmišljam. Vojvodini glasnici bili su u dvo ru i čuo sam da sve nije istina. - Stjepko smjesta ćeš ostaviti dvor. Svaka tvoja riječ mogla bi upropastiti i mene i tebe. Ne slutiš kakav je proglas izdala kra ljica. Nitko ne smije ni misliti o princu, a kamoli žaliti što nije postao kralj. - To sam ja samo tako rekao vama, ali od ovog časa slavit ću samo novoga kralja kojemu ću služiti. Znam ja kako se to mora. Otac biva sve više začuđen i promatra sina sumnjičavo: - Baš neobičnom gipkošću skačeš od princa k Vladislavu. - Hoću da budem ravan vama, oče. I vi ste to tako učinili. - Ali ja sam imao razloga. I vojvoda je ostavio princa kojeg su proglasili izdajnikom, a ti tvrdiš protivno, pa ipak u istom času prelaziš k Vladislavu. čuj, Stjepko, nešto s tobom nije u redu. Možda ima pravo taj divljak Robert. Opčinila te Gordana, možda čak znaš gdje se nalazi? - Naravno da znam. - A zašto onda ne kažeš kad to od tebe traže? - Kako mu nisam rekao? Otišla je domovinu. Zar to nije razumljivo? Ili će možda sjediti tu u Budimu i čekati da je se domogne gospodin Robert koji bi joj najradije izbio one divne

bademaste oči. Ili da možda čeka kraljicu koja bi je najradije utopila u Dunavu? Pobjegla je što je prije mogla. A ja nisam Bog da sad pogodim gdje je, ide li cestom ili kojim drugim putem, ili je možda otišla s kojim brodom Dunavom. Ali naravno, gospo din Robert silom hoće da Gordana baš ovdje u Budimu sjedi i čeka njega da je uhvati. Na Stjepkovo razlaganje otac se nasmiješi i potvrdi njegovo mišljenje. - Pravo veliš. Taj biskupov nećak je sulud. A ti si bistro momče, bit će nešto od tebe. - Eto, vidite kakva bi šteta bila da me uzmete s dvora. No vi će kralj već vidjeti kakva je razlika između mene i paževa ko je će on dovesti sa sobom iz strane zemlje. Založio bih glavu da nijedan neće imati takva ramena i takva prsa. Recite: je li ta oklop ili nije? I pri tom se stade udarati po prsima, a hodati gore-dolje: Neka mi Vladislav dovede ravna. Gledajte moj korak i gipkost. I ove mišice, kao u Lovre Iločkoga. A u mojoj glavi bog me ima nešto pameti. Gdje bi Vladislav našao takvog paža? Otac se smješka, sam je ponosan na sina. Ispred galerije sluge su se ustrčale kao da neka važna ličnost ulazi u palaču. Sin i otac brzo iziđoše u predvorje. 175 Dvorani stoje u dvoredu. Tri žene ulaze u palaču. Prva je visoka i pokrivena gustom koprenom. I one druge dvije iza nje pokrile su lice. Pred njim ide grof Enriko, a iza njih nekoliko napuljskih dvorana. Sigurno su iz kraljičine palače šapne Stjepko svojem ocu a možda i ... ali ne dovrši. Enriko i zastrte gospođe dolaze bliže. Otac i sin se poklone. Uskoro su svi prošli pored njih prema bivšim odajama kralja Matije. - Zar se prepao Napuljaca? - Rekao bih da je ona prva kraljica.^1 - Valjda neće u dvor prije nego što se"*vjenča?** - Idem da govorim s gospodom neka te preporuče kraljici. - To je vrlo dobro. Samo me čestito preporučite i potužite se na kaštelana jer smo nas dvojica sada neprijatelji na život i smrt reče Stjepko odlučno. I rastadoše se. Otac ide u kraljevske urede. Stjepko pohiti hodnikom kojim mu dolazi u susret Simono. Obojica se povukoše iza stupa. - Taj žutokosi lupež sigurno je dobio svoj obrok od Filipče- va tajnika reče Simono. - Bio bih mu ja čestito otkresao da nisam tu zbog nje. - I ja bih ga udario, tako mi časti, ali sam morao šutjeti, ne želim li da me bace iz dvora, a Gordana treba i moju službu. - Sve ćemo mi to podnijeti, gospodine Simono, za nju. Zbog nje moramo ostati ovdje na dvoru gdje će stolovati kralj i kra ljica. A dužni smo da za Gordanu i nešto pretrpimo ako smo vi tezovi. Ta primjedba činila se Simonu dražesnom i htio bi se nasmiješiti, ali izražaj mladog paža prosvjeduje protiv svakog pokušaja da ga smatra djetetom. Moj otac je sada u milosti, a ja ću milost ukamatiti za Gordanu. Ostajemo tu, bilo što mu drago. U privatne sobe kralja Matije ulaze tri žene. Poslednja od njih zatvori vrata pa onda hitro pristupi k onoj prvoj, ubvati rubove sivog vela i prebaci ga preko glave unatrag. “ Tako, drago moje veličanstvo. Neka su vaše oči slobodne da možete lakše sve razgledati. Onda i ova digne velo ispod kojega zažmire Nardeline staračke oči. Treća dvoranka već se razotkrila i čeka postrance. Beatrica pogleda oko sebe. U toj je sobi provela mnoge večeri s kraljem, svojim mužem. Ali u njoj se ne budi nijedna uspomena. Oči joj traže po ormarima, stijenama, po kutovima.

Da vidimo što su sve odnijeli ovi razbojnici? Kakve su mi dragocjenosti odnijeli izdajnici? Ide, traži, istražuje da li gdjegod što manjka. I onda kraljica ulazi u ložnicu. Široka, bogato, izrezbarena postelja urešena je slonovom kosti. Zlatna kruna sjaji se na vrh postelje i gavran od suhog zlata. Teški grimizni zastori spuštaju se niz postelje. Rese su im od bisera. I onda se obazre drugoj dvoranki: Brzo razgrni postelju i sve dobro pogledaj neka mi vje- renik udobno spava. Sama mu želim odabrati platno za postelju na kojoj će ležati. Nardela s dvorankom odmah otkrije postelju. Razmetale su posteljinu, pohitale u sobu za rublje, donijele ponjave, jastuke pa se uhvatile posla. Sama kraljica im pomaže i pri tom se smiješi. Nardela raznježenim pogledom miluje kraljicu i obasiplje je vrutkom riječi: Kakva radost čeka mladoga kralja. Kakva sreća kad zagrli rajsku ljepotu moje kraljice. Hoće li samo taj barbarin znati ka ko se ima vladati prema mojoj božici. A Beatrica ponosno veli: - Poslušnost je njegova zadaća i sudbina. I kraljica sjedne na postelju pa se nasmije: - A bit će presretan svojom sudbinom. - Prelijep mu pružate život. - 1 ja ću se odmoriti, Nardela. Koliko ću se odmarati od svih napora što sam ih pretrpjela, boreći se vječno sa samovoljom kralja Matije. Odmorit ću se jer s Vladislavom nema borbe, sve će mi prepustiti uz jednu jedinu cijenu. - Uz koju, veličanstvo moje drago? - Uz cijenu udobnosti. U Italiji ima mnogo ljudi koji se odlikuju neprispodobivom lijenošću. Ali Vladislav sve natkriljuje. Želi samo mira, odmora. Da mu je ležati, sjediti u naslonjaču, a da ga nitko ne uznemiruje ni pitanjima ni odgovorima. I dovršile su postelju. Beatrica još jednom uredi svojom rukom pokrivalo, jastuke i zastore, a Nardela je gleda beskrajnim ushitom majke koja obožava svoje dijete. Zatim se upute u kupaonicu, a odavle u odaju za odijevanje. Gle, tu su zaboravili Izabeline haljine, a sad nema kovčega. I ona naloži drugoj dvoranki da pita sluge gdje je kovčeg s ha ljinama done Izabele. Dok je ona otišla, Beatrica i Nardela krenuše dalje sobama i dvoranama u kojima je ona nedavno kraljevala i snovala svoje osnove. S užitkom promatra zidine, širi ruke, smiješi se. - Sve me čeka. Vidiš, Nardela, sve uzdiše za mnom, sve me zove, čezne za mnom. To je sve moje. Sve to pripada meni, u svemu sam ja, samo ja! - A sad će vaše veličanstvo to sve drukčije uživati nego dosad. Beatrica se baci na ležaj od zlatnog brokata. 176 12 GORDANA IV 177 12*

Uživati. Uživat ću sve to odmorena, osvježena sa sviješću da je sva vlast u mojoj ruci. Nema više nikakvih zapreka, nikak vih borba ni muka. Ruke je podvila pod glavu i s užitkom se ushićuje: Gledaj Nardela, ovako ću divno ležati pod stropom od mramora, oko mene svileni brokat, srebro, mramor, zlato. Ja mahnem rukom i već čitavo kraljevstvo strepi. A ja se smiješim blaženo kao dijete i dignem prst u kojem je strašna odredba. I sve se ljudstvo u ovom kraljevstvu baca na noge, sva ta srca što žive zbog mene zgrčila se u strahu. A ja se smiješim. Izrečem samo jednu riječ i oluja zauzla nad svim krajevima, nad svim gradovima, nad svim ljudima. “*”-** I njene oči blistaju gotovo tjelesnim užitkom. Govori kao u groznici. I oči joj plamte, a usne joj se suše. Sva je u ekstazi svoje vlastite slave. široko rastvorenim očima zaokružuje raskošne stijene odaje pune srebra, zlata i brokata. - Znaš li, Nardela, što je kruna svemu tome oko mene? - što veličanstvo? Da je sve u ovom kraljevstvu moje, ne za danas ili sutra, nego do kraja mojeg života. Nemam više brige ni straha da bi opet mogli doći dani kad bih morala strepeti da izgubim sve to što je moje. Jezoviti su to bili časovi, veličanstvo, kad ste drhtali da iz gubite svoje pravo. Beatrica ustane lagano, gipko kao djevojka. Prožeo je nov život, nova snaga. Sva je raspojasana, prepuna sebe, budućnosti, vlasti i krune. A je li veličanstvo primilo kakve vijesti od izdajnika? upita Nardela. Kraljica se veselo smije: - čekam samo jednu vijest: da su ih uhvatili! Osuditi i sma knuti, to čuvam za sebe. - Hoće li kralj Vladislav dati svoju privolu? - Kao da pitaš: hoće li kralj Vladislav uzeti iz vaše ruke, veličanstvo, krunu? A sad hajdemo. Udisala sam dah raskoši, ljepote prijestolja i krune što me čekuju. A spremile smo ložnicu i mojem vjereniku. - I neće moći da zaspi. Bacat će se lijevo i desno, misleći na svoju divotnu kraljicu. - Dugo neće čekati, čim preuzme vlast, slijedit će naše vjenčanje. Već sam sve potanko ugovorila s Filipcem. Dođi, Nar dela, da se ne rasplinem od sreće. I pođoše hodnikom. Tu sretne Stjepka. Zaustavi se i gleda dječaka što upire svjetle oči u kraljicu. Ti si ostao u dvoru? 178 - Jesam, veličanstvo. - A služio si princa? - Služio sam. - A sada hoćeš da budeš uz Vladislava kao što si bio uz princa? - Vaše veličanstvo bilo je u početku i dušom i mošnjom uz princa. Raspoloženje u kojem se Beatrica nalazi izmamljuje joj smijeh, radostan i vedar: Dječače, ovaj odgovor više je vratoloman nego drzak, ali neosporno bistrouman. Mogli bismo te još učiniti dvorskim dip lomatom. Ali reci: gdje je srebrom okovana škrinja s haljina

ma done Izabele? Tu smo je zaboravili. Pitanje nimalo ne iznenađuje paža i on žustro odgovori kraljici kao da je spreman odmah potrčati, ispuniti joj želju: - Vidio sam odmah nakon odlaska vašeg veličanstva iz dvo ra kako dvojica slugu nose škrinju u najgornji kat. - Neka je odmah donesu dolje. - Veličanstvo, samo je malo ljudi iz prijašnjeg dvora ovdje, a ovi nisu nosili škrinju. Sam ću je tražiti dan i noć dok je ne nađem. - I onda mi je pošalji u egersku palaču. - Veličanstvo, pouzdajte se u me. Kad je paž izgovorio ove riječi, usne joj se nasmjehnuše. - Dakle, ti želiš i dalje ostati na dvoru? - Molim vaše veličanstvo za tu milost. - Budeš li mi odgovorio pošteno na pitanja, služit ćeš samoga kralja. - To je moj san, veličanstvo. Izvolite pitati po miloj volji. - Kojim je putem umakla Gordana iz dvora? - Da sam samo u snu slutio to pitanje, veličanstvo, bio bih potrčao za njom da vidim kud izlazi. - Ti si joj bio pouzdanik, kako ti ne bi rekla? Pazi, Stjepko, igraš će milošću svojeg oca koji uživa uza me. Reci: što ti je Gordana govorila o sebi? - Veličanstvo, ispovijedit ću vam svu istinu. Za života po kojnoga kralja i poslije Gordana je trebala moje usluge. Ali sad joj više nisam bio potreban pa me nije upravo ni pogledala. Uvi jek je bila samo s drugim mladim dvoranima koji su s njom ostavili dvor, a to me srdilo. Jako me vrijeđalo pa nisam ni htio da idem za njom. Nisam je ni gledao. Neka ne misli da mi je žao. Sa zanimanjem promatra Beatrica paževo lice. U njegovim očima otkrije nešto mrko i uvrijeđeno. Tvoja te zaštitnica, dakle, nije udostojila ni oproštajnog pogleda? - A ja sam ga zaslužio. Jest. Uvijek sam joj bio na usluzi. - Možeš li se barem sjetiti kad se spremala na put? 179 čim je došla na dvor. Jako joj se žurilo. Još pozornije pogleda Beatrica u mrke oči mladog paža, a on je dodao: A bilo je razumljivo da joj se žurilo. Zašto bi bilo razumljivo? Nema nikoga od njezinih prijatelja u Budimu, ni princa, ni vojvode, ni Damira, pa što da radi ovdje? Tko bi je branio? Bježala je. Tvoje su riječi vrlo logične, samo što Gordanini čini nisu uvijek u skladu s logikom. Pričekaj u predvorju dok se ne vratim. I kraljica se uputi u kraljevski ured. Tu članovi kraljevskog vijeća raspravljaju s tajnikom kancelara Filipca. Odmah se duboko pokloniše kraljici i čekaju da ona prozbori: - Došla sam nagledati pripreme za kraljevo konačište. Mo ji će dvorani već sutra urediti sve ostalo da se kralj uzmogne ugodno osjećati na prvom koraku svojeg dolaska. - Vaše veličanstvo, svaka zapovijed bit će izvršena. Ali smjer no molim da me vaše veličanstvo sasluša s obzirom na Roberta egerskog. Teško je uvrijedio paža, sina odličnog hrvatskog plemi ća koji bi zbog toga mogao otkloniti na prisustvuje kraljevu do čeku i krunisanju, a za sobom bi mogao povući i onu desetoricu koju je Januška teškim mukama zavarao da ih sklone prisustvo vati izboru. I onda ispripovjedi kraljici Robertov napadaj na Stjepka. Uredit ću to s njim uzme kraljica riječ i dade odmah

pozvati Roberta, dok su se drugi udaljili. Oslovila je mladog kaštelana mrko: - Dobro je što nisi slijedio želju svojeg ujaka da budeš svećenik. Premalo si nadaren za taj stalež, a odviše sklon prihvata- ti najlošije kreposti nekih mojih dvorana koji se odlikuju osorno- šću. Tvoj postupak prema Stjepku moram ukoriti. - Veličanstvo, on zna gdje se nalazi Gordana. Bio joj je pou zdanik i zaljubljen je u nju. - I baš zato se ljuti što je ga omalovažavala i svoje povjere nje iskazala drugome. - Veličanstvo, on sve laže. Drsko laže. - Ne upadaj kraljici u riječ. Rekoh: on se ljuti a to možemo dobro iskoristiti. Recimo da se to derište umije dobro pretvarati i onda nam ono može poslužiti. Valja mu pustiti slobodno kretanje, ali izdaleka ga uhoditi i tako ćemo lako ući u trag govori li istinu da s Gordanom nema nikakve veze ili je svojim lažima prikriva. To si morao već sam od sebe izmudriti i lukavošću sve udesiti, ne napadati i vrijeđati njegova oca koji će mi pobuniti onu šačicu hrvatskih plemića, što smo ih jedva jedvice dovukli k Vladislavu. Da mi više ne učiniš takvu zbrku. - Mislio sam služiti veličanstvu i od njega iznuditi gdje je Gordana. 180 To si trebao učiniti lukavošću, a ne silom. Postavila sam te za kaštelana ovog dvora da čuvaš kralja od svih nepoćudnih posjetnika. Budeš li se ovakvo ponašao, ne mogu te ostaviti u ovoj službi. Poražen, spusti glavu i ne smije da prosvjeduje. Još jednom ti velim: budi na oprezu ako želiš ostati. A sad idi, treba da uredimo ono sa Stjepkom. Vaše veličanstvo, zar ćete me poniziti pred pažem? Strogo ga pogleda i namršti obrve: Za kraljicu moraš biti spreman svakog časa položiti svoj život, a kamoli ne svoj ponos. Moram umiriti hrvatskog plemića. I ona izlazi. A on je slijedi pun ljutine. U predvorju su čekali dvorani poredani zajedno s paževima. Kraljica odredi prvom dvoraninu: Dvorom će upravljati grof Ernlko, a ti ćeš. Bepo, primiti njegove zapovijedi i smjestiti u sve važne službe one osobe koje ja odredim. Prvi se dvoranin duboko pokloni, prihvativši zapovijed. Na to se okrene k Robertu: Trebam spretnog glasnika koji će mi donositi vijesti od kralja i kraljevskog vijeća u kraljevskom uredu. Odabirem za ovu službu paža Stjepka. Robert se jedva suzdrža da ne iskaže negodovanje, a Stjepko izađe iz redova paževa i pokloni se. Služim vašem veličanstvu. Kraljica krene prema izlazu. Za njom idu odlični dvorani. Robert ih slijedi užaren kao vatra. Iznenađeno gledaju dvorani Stjepka koji je stekao tako veliku iznenadnu milost. Simono izmijeni s njim zadovoljni pogled, a onda mu se približi i šapće: Sad ćeš moći lakše dolaziti u Damirovu kuću i donositi vijesti kad ona bude htjela. Robert je sazvao sve dvoranstvo i stao dijeliti kraljičine naloge. Gledajući Stjepka, osjeća u svakoj kretnji i pogledu vlastito poniženje. Instinkt mu došaputa da taj petnaestogodišnji dječak zna što je s Gordanom, gdje se nalazi i sad mu se ruga Što nema sredstava da od njega izmami istinu. Sama kraljica oduzela mu je tu mogućnost, što više odabrala je Stjepka da bude glasnik između svojeg i kraljevskog dvora i time ga nagradila u očima dvorana.

"Uobražava razmišlja Robert da je pobijedio mene! Možda mi se zbog toga i ovi dvorani rugaju? Ali doći će čas obračuna. Kruto ću se osvetiti naočigled sviju." Nakon večere pozove k sebi svojeg bradatog pouzdanika koji mu je bio pomoćnik kad je Gordanu domamio u palaču na Dunavu. Robert mu naredi: 181 - Ni danju ni noću ne puštaj iz vida Stjepka. Ne smije uči niti nijedan korak, a da ga ne slijediš, ili sam, ili uzmi nekog ne poznatog da mu uvijek bude za petama. A kad bude odlazio u kraljičinu palaču, ne smije ići ni koraka bez nadzora. Samo neka ništa ne nasluti. Skrene li kamo drugamo, bilo u čiju kuću, tvoja je dužnost doznati kamo je išao, što je tamo radio i tko se nalazi u toj kući. - Vi, dakle, ipak mislite, mladi gospodine, da se Gordana nalazi u Budimu? - A taj mali lupež zalazit će k njoj. Nešto mi govori da je ta ko. A volio bih kraljici dokazati da je Stjepko raslužio sto udara ca bičem negoli da mi podijeli još veću čast od kaštelanske. - Dobro, gospodine Roberte. Stjepko neće izbjeći mojem oku. - Pazi na njega od jutra do mraka i od mraka do jutra. Ne zaboravi da sam zbog njega bio ponižen pred čitavim dvorom, na prvom koraku. SUMNJIVI FRATAR Na zemlji je mrak, a gore svjetlucaju zvijezde. Između dva brda provlači se bijela cesta. Koraci odjekuju kroz noć. Kaštelan Đulaj i njegova posada daleko su odmakli od Budima. Kraljevsko vijeće oduzelo im je konje pa pješače. čitavu noć, od časa kad su izišli iz dvora, nisu šuštali. Prema jutru stignu na brdo na kojem se bijeli kućica. I upozori svoje četovođe. - Tamo gore je krčma "K umornom putniku". Mogli bi smo nešto založiti da nam bude lakši put. - Da barem možemo putem gdjegod kupiti konje uzdahne četovođa brzo bismo stigli u Pečuh, ali ovako nikad neće biti kraja. Sišli su s ceste i uspeli se pred krčmu. Još svi spavaju. Đulaj probudi krčmara. U susret mu dođe mlad čovjek snenih očiju. Želimo se okrijepiti reče kaštelan. Ima nas dosta, dakle, žuri se i donesi sve što imaš u kući. Polagano stigoše i oni drugi. Razoružana posada mrka i turo-robna posjeda u travu. Krčmar i njegov sluga nose im jelo. U kuhinji se vrze mlada žena, peče jaja i slaninu pa je nosi kaštelanu. Krčmaru, je li ova dva-tri dana u tvoju krčmu dolazio ka kav glasnik koji je putovao u Budim? 182 - K meni se nije navratio niti je projahao cestom dolje. Ali mnogo ih je prošlo ovuda na sve strane kraljevstva. Nosili su poruke njezinog veličanstva i objavili mi da ne smijem primiti pod krov nikoga tko bi došao od princa ili vojvode, onog slavnog bogatog što nosi dukate na prsima kad god je kakva svečanost u Budimu. Ne smijem primiti u kuću nikoga ni pružiti koricu hlje ba nikome tko bi pripadao onima što govore jezikom kojim je govorila ljepotica Gordana. - Ti je poznaješ? - Kako je ne bih poznavao, vaša milosti. Gospodin Ferenci držao je zatvorenu u svojem dvoru. Pomogao sam joj uteći iz ove krčme, a ona je meni pomogla svojim dukatima da sam se imao čime oženiti. Dobra je i plemenita. - A kad bi došla da joj dadeš zaklonište?

Mladi krčmar ne reče ništa i ogleda se dolje na cestu po odgovori nakon kratke šutnje: - Umna je ona glava, zna da bi mene stigla teška kazna pa ne bi ni tražila u mene zaklonište. I brzo bi je ovdje našli. Vojni ci kraljevskog vijeća bili su jučer ovdje, pregledali su sve i opet otišli dalje na putnu stanicu što je tamo daleko iza Ferencijeva dvorca. - Mudro si odgovorio. A meni se usudiš dati jela? - Vaša je plemenita milost kaštelan budimskog dvora i protiv vas nije ništa proglašeno. - Veliš da su vojnici kraljevskog vijeća pretražili tvoju kr čmu? A zašto? - Da ne bih sakrio kakvog glasnika onih koji su prokazani veleizdajnicima. Vidjevši da nema nikoga, odoše dalje. - Savjetujem ti: ako bi tkogod došao s juga bilo iz Pečuha ili iz kojeg drugog mjesta preko Drave, svakome lijepo reci što je proglašeno, neka ne nastavljaju put u Budim. Potrebno je da to kažeš svakome već zbog samoga sebe, jer ako putnik pripada onima koji su stavljeni izvan zakona, odmah će otići i na tebe ne pada nikakva krivnja. Krčmar se malo zamisli: - Rekli su mi vojnici: ako dođe kakav putnik, nega ga ispi tam odakle je, pa ako je iz Pečuha ili preko Drave, neka ga baS šaljem u Budim. - I predat ćeš ljude tamničaru i krvniku? - Teško je reći što bi bilo najbolje: da poslušam vas, ili njih. - Promisli dobro i ne reci mi ništa. Radi kako znaš. - Znam što ću. Zapitat ću pobožnog fratra. On će mi najbo lje savjetovati. - Zar tu u blizini živi neki fratar? - Spava u mojoj krčmi. - Kako je dugo ovdje? - Jučer u noći stigao je sa još dvojicom pa sam im ponudio da prespavaju kod mene u brvnari. 183 - Kamo putuju? - Lutaju svijetom i mole kao drugi fratri; ali nisu kao svi drugi. Nose nekakve odore kao talijanski fratri. Pitat ću jednoga od njih što bih učinili kad mi dođe putnik ili glasnik iz Pečuha ili s juga. A kaštelan upadne u riječ: - A nisi fratrima rekao o tom proglasu? - Što da govorim fratrima kad se to njih ne tiče. Hoćete li još vrč vina? - Donesi reče kaštelan. Jedan četovođa dolazi i pita kaštelana hoće li krenuti dalje. Nastavit ćemo put šumom, cestom se ne može od vru ćine, a onda i nije od potrebe da se sretnemo s kakvim drskim vojnicima kraljevskog vijeća. Naši momci nemaju oružja, a nas nije dovoljno da se obranimo. Cetovođe odlaze. Onda dolazi krčmar pa nosi kaštelanu vrč s vinom i upozori ga: Vidite, tamo je jedan od trojice fratara. Kaštelan se obazre. Iza brvnare izlazi fratar u crnoj haljini što je sva puna gustih nabora. U lice mu se ne rnože zagledati. Pokriva ga kukuljica spuštena do prsiju. Ispod čela izrezane su dvije rupe za oči. Kaštelanu se čini da zure u njega. Takvog je fratra vidio samo jednom u Budimu, kad su došli talijanski putujući fratri. "Da nije Beatričin uhoda?" misli kaštelan. Fratar dolazi polagano, pomalo pognuto. Pogled kroz te rupe privlači ga. Moja žena boji se toga fratra šapne krčmar.

Zakukuljeni tajanstveni čovjek ide polagano prema stolu, a onda stane. A kaštelan se želi osloboditi krčmara: Donesi, krčmaru, još jedan vrč vina. Ponudit ću fratra. Cim krčmar pobrza u kuću, fratar se isto tako brzo pribli ži kaštelanu. Ispod kukuljice oslovi ga tihi glas: - Neću da dignem taj fratarski zaklon. Ja sam vojvoda Iločki. - čuo sam od krčmara da su tu neki fratri pa sam se po bojao uhoda, a eto, vi ste to. - Dođite sa mnom reče vojvoda kaštelanu podalje gdje nas nitko ne može ni s koje strane vidjeti ni čuti. I odoše na čistinu gdje ih nitko ne bi mogao prisluškivati. Ipak, i tu vojvoda stoji pognut, držeći ruke skrštene na prsima da ga ne bi zatekao nepripravna krčmarov pogled. - Vi ste, dakle, predali Budim kad vas vidim ovdje? - Kako ste mi naložili. Samo su mi momke razoružali. I sada idem prema jugu. Mislio sam saznati putem gdje se nala zite. - Zasad ostajete sa mnom jer idem u Budim. - Unatoč proglasu? 184 - Ništa ne znam o tome. - Poslali smo glasnika u Pečuh. - Dok sam bio tamo, još nije stigao. - Vojvodo, nad vama lebdi smrt. Kraljica i kraljevsko vijeće proglasili su princa, vas i sve vaše izdajnicima kralja i kraljevstva. Nitko vas ne smije primiti pod krov i svatko vas mora predati. - Ali pod haljom neće tražiti vojvodu Iločkoga. - Varate se. Proglas naročito upućuje da se svakog putu jućeg fratra ima pretražiti i razotkriti. Biskupa Varadija su zatvo rili u tamnici, a ljudi vele da mu prijeti sigurno smaknuće. - Gordana je bila kod biskupa? Skrivala se u njegovoj ku riji. Gdje je sada? Nabori kukuljice na njegovim usnama uzgibali se od daha naglih pitanja. Gordana je još prije toga otišla iz biskupove kurije i sret no umakla u dvor k nama. Ona je ovdje s vama preodjevena u momka vaše posade? I glas mu ispod nabora kukuljice drhti. - Tako je bilo ugovoreno i smišljeno, ali kad smo u dvoru dobili vijest o proglasu, ona odluči da ostane u Budimu. - Da ostane? Zašto da ostane? - Gospodine vojvodo, ona je odlučila da spasi biskupa Va radija. Vojvoda je gotovo zaboravio da nosi fratarsku haljinu pa čvrsto zakorači i položi ruku na mač što ga je opasao ispod ha-lje. Ali dodir sukna odmah ga podsjeti na njegovu ulogu i, ogledavši se prema dvorištu, poprimi prijašnje držanje. Pazite vojvodo, neka krčmar ne nasluti da se pod ovom haljom krije tako dragocjena lovina kraljice Beatrice. Nije loš čovjek, ali bi se mogao pomamiti za nagradom kad bi opazio... Nijedne riječi vojvoda nije čuo, misli su mu daleko. - Hoće da spašava Varadija? - I od princa otkloni tešku žalost i poniženje odgovori kaštelan s toplim izražajem privrženosti princu Ivanu, ne sluteći da je bodežom udario ravno u vojvodino srce. - Kamo se sklonula? Je li njeno zaklonište sigurno? - Vojvodska milosti, na to vam ne mogu odgovoriti, Gordana je sve učinila tako da sakrije kamo se sklonula. I još mi je nalo žila, kad dođem k vama, neka vam isporučim da bi svaki poku

šaj da pronađete njeno sklonište mogao upozoriti protivnika. Ako, dakle, ne želite da je uhvate, ne pokušavajte je pronaći. Međutim, ako imate kakvu vijest, šaljite glasnika u Damirovu kuću. Visoka i snažna vojvodina pojava u fratarskoj halji uistinu se pogne pod teretom kastelanovih vijesti. Obuzima ga strah za Gordanu i žalost što se izlaže samo zato da princu uštedi bol i sramotu. Ljut je na sebe zbog te ružne ljubomore, ali ona sama od sebe nestaje pred veličinom zabrinu- 185 tosti za njen život pa razmišlja, domišlja se i nagađa kamo bi se mogla sakriti. - Recite, Đulaj, kako ona želi da spasi Varadija? Zar kani ići pred kraljevsko vijeće? Valjda neće to učiniti? - Ne znam, gospodine vojvodo, ali nešto je govorila o Baka- ču jer se on još uvijek zadržava u kući kao da je bolestan. Gos pođa Gordana iz toga zaključuje da je on još uvijek neutralan. - Naravno, jer on zna da mi nismo pobijeđeni, da je kruna u našim rukama a i princ. - Gordana je uvjerena da ste krenuli na jug s princem, kru nom i tamo izvršili svoju osnovu. ^ Vojvoda se odluči da ne otkrije Đulaju, najvjernijem prinčevu pouzdaniku, što se dogodilo između njih u Pečuhu, uvjeren da bi se Đulaj odmah otputio k princu i uskratio pomoć njemu. A sad ga on treba ovdje. - Kad bi Gordana znala koliko je sada potrebna u Pečuhu. Čujte, gospodine Đulaj, moram govoriti s Gordanom. Kako bih se došuljao u Damirovu kuću da joj isporučim? - Ne možete tamo dospjeti jer će vam straža razotkriti lice i prepoznati vas. Kad biste sebe vidjeli, gospodine vojvodo, kao što vas ja gledam, ne biste nikad pošli ni koraka dalje u ovoj halji. Svako i malo pronicavo oko mora smjesta opaziti da je tijelo pod ovom haljom snažno i jako, a oko ovog struka da je vazda bio opasan mač, a ne fratarsko uže. Zar vam nitko nije rekao? - Istina je, spomenuli su mi to već moji pratioci. Sa mnom su Mirko i moj kaštelan Grgić. Ostavio sam ih u brvnari. Do sa da se nigdje nismo zadržavali, nego u selima i uistinu su me ljudi gledali neobično. - Gospodine vojvodo, ako želite govoriti s Gordanom, evo mene. Nitko se neće dodirnuti kaštelana kome je kraljevsko vije će dopustilo da izađe iz dvora i ostavilo mu na volju da ide ka mo hoće. Ništa lakše nego da krenem natrag. Po Gordaninoj že lji reći ću tamo njenom pouzdaniku sluzi Antunu što god budete željeli. Valjda nećete pripraviti Beatrici veselje da uhvati našeg vođu? - Uistinu, ne kanim to, dragi kaštelane, i zato sam već u Pečuhu napisao Gordani pismo koje ne može nitko pročitati, osim nje i mene. Htio sam da joj ga odnese Mirko ako ne bih mogao do nje sam. A sad prihvaćam vašu ponudu. Vi ćete kojim god putem Gordani poslati pismo. - Gdje ćete, gospodine vojvodo, dočekati, Gordanin odgovor? - Ne marim, makar pod vedrim nebom. - Iz ove krčme vodi dolje kroz šumu poprečan put do Bu- dima, a na pola puta je zapušteni kamenolom. Tamo ima sigur nih zakloništa. - Dobro. Čekat ću vas. A vaši momci? - Za njih je ondje iznad kamenoloma izvrsno zaklonište. 186 - Spreman sam, samo da dozovem svoja dva fratra. - Mi ćemo krenuti naprijed, a vi, vojvodo, polagano mojim tragom.

Bilo je izvršeno sve po dogovoru. U blizini kamenoloma sastao se vojvoda s kaštelanom, sakrio se s Mirkom i Grgićem, a momci su krenuli u guštaru brdine, dok se kaštelan uputio samo sa svojim časnikom u Budim. ARAGONKA SE SPREMA Jutro je. Sve što je živo u egerskoj palači već je na nogama. Kao da je ih netko trubljom digao s ležaja. Sva je palača nalik na velik kavez po kojem lepršaju ptice veselo pjevajući. U svojem predsoblju stoji Enriko i izdaje naloge. Svi dvorani redaju se pred njim da svojim pogledom prosudi valjanost svečanih haljina kojima su se odjenuli. A onda im dijeli naloge, određuje gdje će i kako dočekati novoga kralja. U dvorištu, konjušnici sedlaju konje i pokrivaju ih dragocje-nam napuljskim pokrivačima čiji su obrubi izvezeni zlatom, opši-veni draguljima i resama. A u uglovima blistaju izvezeni grbovi aragonske dinastije. Niz paževa stoji poredan pred stražnijm ulazom u palaču, svi u svečanim haljinama, stegnuti pojasima od kovine. Njihovi su prsluci od brokata, na stotinu mjesta zarezani, a ispod brokata proviruje svila svih boja. Na glavi su im kape s ukrasom od pera. S druge strane stoje manje važni dvorani i sluge. U sredini su dvorani u prvim službama i odličnici. Grof Enriko dolazi s dvojicom ljudi od kojih svaki nosi nekoliko boca sa štrcaljkama. Po njegovoj odredbi idu dvorski dobavljači parfema da naštrcaju svaku skupinu ljudi posebnim mirisom. Započinju kod prvih odličnika, a svršavaju kod sluga. Najposlije prskaju mirisom konje i njihova pokrivala. S ulične strane već od rana jutra ukrašuju ulaz u palaču vijencima i cvijećem, draperijama i sagovima. Sve se u palači uređuje, priprema i ukrašava, a dvadeset služavki zaposleno je s odijevanjem kraljice. Osušili su joj i natrli jelenovom kožom netom opranu bujnu kosu. Na čarape od mekane prozirne tkanine obuvaju cipele od mekane crvene svile, obrubljene biserom. Oblači ružičastu podsuknju što se u pojasu proteže sve do grudi. 187 Onda uzimaju haljinu od baršuna i svile. Po njoj su zlatom utkani aragonski grbovi. Sprijeda je izvezeno pročelje napuljskog dvora. Pet žena rasprostire suknju i pomno pazeći obuku kraljici. Onda joj oblače struk. Sav je od baršuna, veziva, dragog kamenja i čvrsto je stisnu kraljici u pojasu. Priljubio se oko tijela, iznad grudi, pa u okrugloj liniji razotkriva bijele prsi i dugi labuđi vrat. Rukavi oko oblih ruku uski su. Samo ispod lakta rasporen je damast ispod kojega u stotinu nabora pada raznobojna svila. Svaka je spona nanizana dragim kamenjem, ^biserjem, puna nakita i uresa. Oko vrata omotale su joj Nardeline brižne ruke skupocjene đerdane. Onda je započelo osam ruku uređivati njezinu kosu i resiti je. Na tjemenu glave pričvrstile su malu kapu, spletenu zlatnim venecijanskim nitima koja sapinje kosu. Tad joj Nardela položi iznad čela dijadem. Bijelu put lica Nardelina nećakinja učini još bjeljom praškom od ljiljana. Visoke crne obrve još jače istakne tankim kistom. Mramorno lice nadahne praškom ružičaste boje. Usta lako narumeni. Tu sjedi Beatrica, ukrašena svim umjetničkim sredstvima, hladna i ponosna, kao mramorni kip odjenut u baršun, svilu. Zadovoljna promatra se sa svih strana. Zadovoljna je sa sobom. Onda prima dvorane i određuje gdje će tko dočekati kralja. Na kraju pozove rođakinje što će je okružiti za vrijeme kraljeva posjeta. Istražuje pogledom njihova lica i svečana odijela. Najduže se zaustavi na svojoj polusestri đoni Izabeli. I dade rukom znak da sve dvorske gospođe odu. Ostala je sama s Izabelom. Smiješi joj se i pruža ruke. - Draga, mila moja sestrice. Upravljam ti veliku molbu. - Kraljica moli svoju poniznu dvoranku? - Moja krv je i tvoja. Aragonci su voljeli svoju krv, pošto

vali i cijenili. - Sto želiš, Beatrice? Zapovijedaj. - Htjela bih da ne prisustvuješ dočeku kralja Vladislava. U crnim djevojčinim očima čita se zaprepaštenje. - Čitavo me tvoje biće pita: zašto? Je li tako, Izabela? - Oprosti, nemam pravo da budem Ijubopitna. čuj me, sestrice: ja sam vjerena s Vladislavom, a još uvijek nisam vjenčana. Ovdje na sjeveru muškarci su očito prevrt ljivi. - Kažu da je Vladislavljeno srce ranjeno tvojom prisutnoš- ću još u Linču? - Tako je, ali je to mogao davno zaboraviti. Hoću da ka žem: ti si među svim dvorskim gospođama najljepša. - Kraj tebe, Beatrica, moja ljepota nestaje kao oblačić na dalekom plavom nebu. - Ipak Izabela: ti si crnka, španjolske krvi, crnoputna, a znam iz Vladislavljeva pričanja da mu se takve žene sviđaju. - Bože moj, Beatrice, što ti je? Ponizuješ svoju blistavu lje potu. - Vladislav je barbarin, dolazi odozgo gdje su žene većinom jakih okruglih punih lica i plavih očiju. Kad ugleda takvu duboku crninu u tvojim očima, mrku noć u tvojim kosama, mogao bi pri prvom susretu sa mnom gledati preko mojih ramena k tebi. A ja danas moram u sebe usredotočiti svu njegovu pozornost, či tavo njegovo udivljenje, moram ga smutiti jer mu želim oduzeti obećanje o kojemu ne smije ni časka misliti. - Kraljice moja, čemu te isprike. Dovoljna mi je tvoja želja jer je zapovijed moje kraljice. - Opetujem što sam rekla: aragonska krv ljubi svoje i ne može svojoj sestri nanijeti žalosti. - Jer neću gledati okom u oko toga sjevernjaka s nekim naduvenim licem? Beatrice, kako ću se veseliti što ne moram doći. - Mila moja, nitko ne smije znati ni slutiti zašto ne stojiš iza mene. To bi me ponizilo! - Već me boli glava, i čitavo tijelo i, evo, odmah ću leći. - A na vjenčani dan ti ćeš već svijetliti u svojoj ljepoti uza me i odabrati sebi ženika koji ti bude po volji. - Nemam sreće, Beatrice, u svojem izboru. Vojvoda Iločki me odbio. - Zato mu i glava visi na niti i pravo mu je što je odbio i bosansku krunu i tebe. Ali kad budem kraljica, birat ćeš među svima. - Samo si ti, sestro, imala odvažnosti odbiti Enrika šapne Izabela. Muka mi je s njim i govoriti, a kamoli pomisao da bih s njime morala u brak. - Trebala sam ga u borbi za prijestolje. Kad se uspnem, bit će mi suvišan. Jer sada neće biti borbe i zato možeš uzeti najbogatijeg muža u kraljevstvu, makar i Zapolju. Enrika ću na prosto odbiti i poslati u Napulj. - Sestro, kraljice, zlata i bogatstva mi se hoće. Ali mnogo, premnogo. A ovdje ga barbari imaju. - Imat ćeš i ti i Beatrica ogrli donu Izabelu. A ona se smješka pa ide da skine svoju svečanu haljinu i legne. 188

189 Onda Beatrica uzima ogledalo, promatra se, kimne glavom i šapne: Savršena sam. Brzoteče jure gradom pred kraljevsku palaču i donose glase o kretanju svečane povorke koja prati kralja u Budim. Primljene vijesti nosi Enriko Beatrici. Ona ih prima napeto, a onda korača polagano, naročito ukrašenom dvoranom biskupske palače. Za njom šušti raskošna haljina i kraljevski ogrtač s prevlakom od zlatnog veziva, urešen hermelinom. Kačuna, proračunava čas kraljeva dolaska. Ulaze odličnici dvora, traže naloge, a ona određuje tko će dočekati kralja u njezinoj kući, a tko na dvoru, tko će ga služiti, tko će ostati uza nj o podne, uvečer, noću. Sve određuje ona. Svaka sitnica njena je briga. Svaka odredba ima da zatvori sve putove do kralja. Jer on ne smije nikoga vidjeti ni s kim govoriti, a da ona ne bi znala. Nitko ne smije da mu se približi ako ona ne dopusti. Ni mušica neka se ne provuče do Vladislava da mu ne okrene misli kojim drugim smjerom. A njezin trijumvirat: Ranzano, Francesko i Enriko odlaze u kraljevski dvor, nose njezine odredbe. žurba u palači nalikuje na jurnjavu. Sluge nose vijence, cvijeće, prenose stolice, urešavaju vrata, polažu sagove od kraljičine sobe preko ostalih, sve po stubama, u veži i sve do ulaska u palaču. Nijedna ruka na dvoru nije besposlena, osim Izabele što počiva na pokrivalu njene postelje gdje mora skrivati svoju naročitu španjolsku ljepotu. Beatričine ruke neprestano ravnaju dijadem, kosu, nakite, đer-dane, a onda opet uzbuđeno drobe čipke oko ruke. U prevelikoj napetosti očekuju kralja. Gledaoci javljaju da je samo jedan sat udaljen od grada. U tom uzbuđenju dođe Stjepko. Uvedoše ga kraljici. - Što si došao? upita nestrpljivo, zaboravljajući da je tako ugovorila s Robertom. - Veličanstvo, gospodin kaštelan Robert egerski moli imate li za nj kakvih naloga? - što hoće sad? Nemam nikakvih naloga, osim onog što sam rekla jučer i što mu je danas opetovano rekao napuljski princ Francesko. Nitko ne može u dvor, osim onih kojima sam odre dila. I brzo otpusti paža, odmahnuvši rukom da što prije ode. Sada je ne zanima ni uzrok zašto dolazi Stjepko, ni Robert, ni Gor- 190 dana, ništa do prvog susreta s kraljem. U tom je susretu usredotočena sva njezina pažnja, sva briga, gotovo sav život. To iskoristi paž pa ode iz palače širokom cestom kojom se skupljaju mase svijeta. Osjeća se skrivenim među ljudima i okrene u malu ulicu, ravno k Damirovoj kući. Tamo nađe sluge kako se vrzu oko jednog konja s gospodskim sedlom. Tu je kaštelan Đulaj izvijeste sluge paža. Sada je u kući i krijepi se. To podstrekne njegovu Ijubopitnost i pohiti u kući. Tu nađe kaštelana. Kaštelan smjesta ostavi jelo i uhvati Stjepka za rame: - Mladiću, moram govoriti s Gordanom. Jesi li razumio? Ti jedini znaš gdje se ona nalazi. - Ne znam, gospodine kaštelane. - Znaš, i jao tebi ako mi ne kažeš. - Za ono Što mi velite lako, ali znam li ili ne znam, uvijek ću reći: ne znam jer ona tako želi. - Ali moram joj predati važno pismo. - Od koga, gospodine kaštelane?

- Od samog vojvode. On čeka hitan odgovor. - Predat ću pismo. - Dakle, ipak znaš gdje se nalazi? - Opet velim: uvijek ću reći da ne znam, ali svaka će poruka dospjeti u njene ruke. - Sve mi se čini da se ipak nalazi tu u kući gospodina Da- mira. - Vi ste uvijek držali svoju riječ, gospodine kaštelane. I onda kad ste bili tako mlad, kao ja. - Ne mogu iz tebe izvuci ništa, ali, evo, Stjepko, tu je voj vodino pismo, vrlo je važno. On čeka odgovor u kamenolomu sve tog Jeronima, čestiti brzoteča s dobrim konjem može onamo do spjeti za dva sata. - Gordana će poruku dobiti i odgovoriti. - Još danas do podne? - Ne, gospodine kaštelane, poruka se može uručiti samo uvečer. Nikako drugačije. Sutra pred podne opet idem kraljici pa ću vam donijeti odgovor. - Zašto možeš predati vijest Gordani samo kasno uvečer? - Jer je onda mrak, a kad čovjek nema baklje i drugog svjetla, može lako neviđen odnijeti svaku poruku. - Čekat ću do sutra. Stjepko mu ispripovijedi što se sve zbilo u njegovoj odsutnosti, kako je kraljica dolazila i konačno mu saopći ime njegova nasljednika. ^ Robert kaštelan? To je zapravo sramota i poniženje te službe. I prava je sreća za Gordanu da je ostavila kraljevski dvor. Taj nesretnik učinio bi joj veliko zlo. 191 Stjepko nije mogao ostati dugo. Požurio se opet u kraljevski dvor, predao Robertu kraljičinu vijest i otišao u predvorje k ostalim paževima ne sluteći da se kroz svjetinu po ulicama za njim šulja Robertov uhoda. Skrivajući se neprestano među ljude, javio je Robertu kamo je skrenuo Stjepko. I tako je odmah nakon pa-ževa dolaska na dvor jedan Robertov pouzdanik otišao da ispred Damirove kuće stražari i budno pazi tko će ulaziti ili izlaziti. PRVI SUSRET PRVA POBJEDA Blistaju koplja napuljske straže, sjaje kacige i oklopi od mjedi na suncu ispred egerske palače. Pod vežom, ovjenčanom vijencima i draperijama od grimiza sa zlatnim grbom aragonaca, stoje odlični dvorani. Crvene, žute i modre haljine od svile su i sukna. Na klobucima šarena pera. Njihovim sjajnim odijelima zabavlja se svjetina što su je poredali uz rub ceste. Čekaju kralja Vladislava. S južne strane ceste pojavi se jahač. U trku nosi klobuk. Rumen, stane ispred palače, vičući: Uspinju se uzbrdo. Svi su se pokrenuli. U napuljskim žilama poteče krv. Izravnavaju se. Isprsuju. Dvorani poravnavaju nabore svojih bogatih napuljskih haljina. Grof Enriko pohiti kraljici: Veličanstvo, kralj ide uzbrdo. Ona ne veli ništa. Ali pogled joj potraži zrcalo. Namješta izražaj lica, usana, istražuje svoj pogled. Onda ide k naslonjaču. Sav je od zlata. Na vrh oslona ara-gonski grb. Kraljica u grimiznom plastu sjedne u naslonjač od venecijanskog zlata. Uz nju slijeva stoje Ranzano u purpurno ljubičastoj odori, napola svjetovnog, napola redovničkog kroja. Glavu pokriva crnom kapom od svile ukrašenu dijamantom. S desna je kraljici napadna pojava napuljskog princa Fran-ceska. Njegova odora djelo je firentinskog umjetnika, krojača. Modri baršun ispresjecan je našivenim uzorcima od raznobojne svile, a prikazuje mitološke scene. Na prsima nosi srebrom izvezenu napuljsku krunu. Na crno-kosoj glavi kapu od plavog baršuna s blistavnim kamenjem.

Iza njega i poslanika Ranzana stoje u gustim redovima slikovito poredane Beatričine rođake, a onda dvoranke, kćeri i sestre napuljskih velikaša, sve u sjaju najljepših talijanskih haljina. S druge su strane muški dostojanstvenici Beatričina dvoranstva. U dnu stoje gospodin Petar Gereb s potpalatinom i gospodom od vijeća koji su ostali u Budimu. U nijemoj napetosti redaju se napuljski dostojanstvenici u kraljičinim odajama za primanje: paževi: sinovi napuljskih plemića, članovi napuljskih otmjenih velikaša u visokim službama Beatričina dvora. Onda se okupljaju ugarski crkveni dostojanstvenici i velmože, plemići. Među ovima su dva starca: Brodarić i Kraljević s još osmoricom. Čudno su im lica blijeda i ukočenim pogledima promatraju gospodu oko sebe. Nešto im teško leži na prsima. Kao da im je polegla na dušu sva zemlja daleke domovine. Nemirom su ispunjena njihova srca. Trepetom savjesti što ih svakog časa uzdrma pitanje: "Nismo li učinili krivo što smo ovdje?" Brodarić sagiblje glavu, a Kraljević osjeća tjeskobnu zimu: "Nikoga od naših nema ovdje. Nisam li ja ovdje izdajica?" U Beatričinoj dvorani za primanje sređuje se neobična slika. Prvi dvorski slikar kraljice sav znojan trudi se da oko kraljice sredi pratnju. Dvorske su gospođe odjevene u žutu odjeću da što jače odskače crvenilo kraljičine haljine. Slikar sređuje, i žene, i muškarce da joj svi budu okvir u kojem se to snažnije odražava njezina ljepota dostojanstva i krik boja i blještavila. Trublja zaječi. Zvuk se uvuče u srž Beatričinih kosti i preleti žilama svih Napulj aca. - On je progovori Beatrica i ostane mirna. Pogleda svoje pouzdanike i naloži svojem slikaru: - Još jednom ogledajte sliku. On zažmiri, gleda na sve strane, brzo poravnava kraljičine nabore, onda hitro pogleda one iza nje i pokloni se: Veličanstvo, sve je savršeno. Napolju se zaustavlja blistava povorka. S bijelca silazi muškarac, stupi na rasprostrti sag. Suhonjav, prilično visok, nešto pognuta držanja. Odora od smeđeg sukna, haljetak od baršuna stisnuo mu je uska prsa. Lice bljedoliko, nos ispružen, šiljast. Oči neodređene svjetle boje, malo pospane, umorne, što li. Pričinjaju ga starijim. Ali usne široke, stisnute, smiješe se lakim, spokojnim, gotovo dobrim smiješkom. Svako napuljsko oko upija lice u kojemu traži odgovor, potvrdu, jamstvo svojim nadama. Uzbuđena, napeta ljubopitnost pita: 192 13 GORDANA IV 193 13* "Hoće li taj naš zarobljenik mirno snositi naše gospodova-nje?" Kralj korača polagano, malo odviše lijeno za tridesetogodišnjeg muškarca. Iza njega ide muškarac. Rumeno lice jedva se razabire u gustoj plavoj bradi, ali lukave sive oči napadno žmirkaju. Kralj se načas zaustavi i zovne ga bliže: - Šelnberg, zašto zaostajete? - Ja sam kancelar vašeg veličanstva samo u Češkoj, ovdje ima prednost Filipec. - Dobro. Onda neka ide kraj mene. Neću sam. I plavobradi kancelar dade znak Filipcu, Ovaj ide naprijed, a sva ostala pratnja sredi se iza kralja. *”^

Očito su nemirni, uzbuđeni, samo je kralj miran, napola umoran. Od časa do časa prinese ruku k čelu, protare ga, onda se zaustavi i češki upita Filipca. - Kakav je to strahoviti zadah? - Veličanstvo, to su cvjetni mirisi što se upotrebljavaju u Napulju. Kako ću izdržati taj miris šapne tiho i ide dalje. Vrata se otvaraju. Dvorani odličnici se klanjaju. Po napulj- skom ceremonijalu vrše se odredbe kraljevog ulaza. Paževi idu naprijed, otvaraju vrata i onda otvore posljednja. Pred očima kralja i pratnje ukaže se neočekivana slika. Pred žutom pozadinom sjedi kraljica, u crvenom, poput mramorne Venere. I Franceskova snažna pristalost i njegova neviđena odora, dvorske dame, paževi u zlatu, sve to ne umanjuje Beatričinu pojavu. Kraljeve spuštene vjeđe se dignu, pospane oči probude, usne pune dobroćudnog smiješka načas ostadoše otvorene, na rubovima neizrečeni usklik udivljenja. Nitko ne veli ništa. Slika je ukočena kao da su kipovi vješto postavljeni ili bačeni kistom na platno. Vješto Beatričino oko zapaža snagu prvog dojma. Usne joj se osmjehnu, dostojanstvena glava malo priklanja naprijed, čekajući kraljev poklon. On uzima iz ruke paža veliku kitu ruža pa ostavlja pratnju i ide prema naslonjaču. Sagne se duboko kao podanik i gleda je kao izbezumljen. Ona mu pruži bijelu ruku s dugim prstima, punim prstenja i s ružičastim noktima. Kralj je prihvati svojom velikom tankom koštunjavom rukom i čini se da drži mačju šapicu kojoj je predan na sve vi jekove. Njegove riječi pozdrava su plahe, poluglasne: Pred vašim veličanstvom sagibljem koljeno u znak mojeg dubokog poštovanja i ushićenja i želim da cvijećem pospem vaš život u ovom kraljevstvu. 194 A njezine rumene usne malo otkrivaju bijele zube, odvraćajući: - Dobro mi došli, veličanstvo! Sva moja odanost želi da u nepokolebljivom miru uživate sreću u ovom kraljevstvu. - A moja je želja da vaše veličanstvo bude zadovoljno kako to zaslužuju vaša ljepota i krepost što sam ih upoznao još u Linču. - Veličanstvo se, dakle, sjeća onih dana kad smo zajedno plesali ne sluteći da su nam u budućnosti određene ozbiljnije zadaće? On malo obori oči. Sjeća se kako je to lijepo tijelo odviše čvrsto stisnuo u plesu. I opet digne oči u kojima se nešto uspirilo: Veličanstvo, uspomena nikad nije izblijedjela. Tada mi je astrolog rekao: "Blizina lijepe kraljice znači: sudbina vašeg veličanstva." Mislio sam uvijek da ću te uspomene pobijati svojom voljom, ali pobijeđen sam. "A ja pobjednik" pomisli ona i pokaže naslonjač kraj sebe, postavljen tako da je njeno lice skriveno od kraljeve pratnje, što se smjestila podalje na mjestu koje je ona odredila. Kralj sjedne još uvijek pod dojmom njezine pojave. Ne zna kako da nastavi razgovor, a to ona iskoristi i vodi: - Čitave sam dane zaposlila svoje astrologe da ispituju zvi jezde o sretnom putovanju vašeg veličanstva i bila sam radosna kad su zvijezde prorekle da će veličanstvo stići sretno. - Vaše veličanstvo obasiplje me nezasluženom srećom, ali zvijezde u mojoj domovini nisu bile tako sklone mojem putu u ovo kraljevstvo ... - Zar su vašem veličanstvu prorekle zlo? - Prorekle su teške dane, velike borbe. I kad bi se uistinu posve pouzdavao u astrološka proročanstva, onda nisam odabranik planeta.

- Vladari današnjeg doba jako se oslanjaju na astrologiju, dok je neki naši humanisti na jugu oštro pobijaju. Znameniti Pontano čak tvrdi da astrologija nameće slobodnoj volji okove jer je uljuljava u fatalizam. No, ja sam iskusila: možemo se bo riti protiv zlih upliva i htijenja zvijezda, uteći, izigrati njihove sile. - I našu budućnost upravljati sami? - Da, veličanstvo, ako se nas oboje naoružamo svim svojim prirodnim snagama pa idemo u boj protiv tamnih sila što nas očekuju u zasjedi ili vrebaju oko nas. - Veličanstvo, teško je pronaći, pogoditi zasjede. Ja sam ostavio svoju domovinu i kraljevstvo. - Ali kreposti i vrline ponijeli ste sa sobom. - Ipak sam tu posve nepoznat, ne znam odakle me, s koje strane čekaju one zle sile protiv kojih bih se imao boriti. Ona sagne k njemu lijepu glavu i šapne: 195 Oni misle da vam dosađujem, naročito moj češki kancelar šeln-berg. - Onda su vrlo kratkovidni. Ništa toliko ne želim kao njihovu odsutnost. - Kraljice, ženo, zašto sam kralj? - Da budete muž kraljice. - Kada, kada i jedva suzdržava strasnu želju da joj ne uhvati ruku. - Kad? To ovisi samo o hitrini rješenja kraljevskih poslova. Krunisanje veli Filipec dan je našeg vjenčanja, dakle, žurite se. “.*-# Ona ustane. I kralj se digne teško, gotovo tromo i gleda je vrućim pogledom, šapćući: - Veličanstvo, otimljete me raju. - Naprotiv, spremam ga i čekam dan vjenčanja. Iz dna dvorane već dohite kancelari. Obojica su nešto usplahireni. Ali Beatrica se ne brine i skrene pogledom na desna vrata. Paž razumije i otvara. Tamo se pojavi dječak drska pogleda u ljubičastoj odori nadbiskupa. Ide polagano, namješteno, a Beatrica ga prikazuje kralju. Herceg primaš, vojvoda Hipolit od Ferare, moj najmiliji nećak. Dječak u biskupskoj halji pokloni se poput glumca, a kralj, nešto osupnut dječakovim grotesknim izgledom uzvrati poklon. Beatrica nastavlja prikazivanje svoje svojte. Nakon toga slijedi prikazivanje ostalih dostojanstvenika. Neprijatno negodovanje opaža se kod ugarskih velmoža i dostojanstvenika što su Napuljci iskočili ispred svih drugih, ali ih Filipec tiho umiruje: To je u kraljičinu domu. To nije posjet kralju u svojstvu kraljevstva, već samo obiteljski posjet. Prikazuju se redom svi ostali. Kralju očito to dosađuje, pa se žuri, ali se svima smiješi vrlo dobroćudno i prijazno, što ih smiruje. Vladislav se opet vrati kraljici, pogleda joj u oči napola otvorenim očima što su zapaljene strašću i reče: Vašem veličanstvu moj poklon. Do sretnog viđenja! Kralj ode sa svojom pratnjom. Beatrica mahne rukom svojem dvorjanstvu. Ono izlazi. Samo Francesko i Ranzano ostaju. U očima muškaraca pitanje, napeto kao luk. U svoj svojoj snazi stoji Beatrica kao da je izrasla do nebesa. Jednom gestom ruke učini kretnju davljenja, gušenja. - Ovako sam ga. - I pao je. - Puzio raspaljen od strasti. Imam ga.

- Veličanstvo, primili ste, dakle, njegovu privolu da se bun tovnici kazne? - Smaknu. - I Varadi? - On prvi. - Nije se ustručavao ni s obzirom na princa Ivana? - Dao je kraljevsku riječ? - Za sve imam njegovu riječ. Čak i za upokorenje onih prok- letnika u Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni. Rekla sam: neće u Hrvat skoj zasjati sunce kad aragonci sjednu na ovo prijestolje. - Dakle, sad treba raditi što brže veličanstvo. - Sutra u ranu zoru neka se podigne stratište za Varadija. Izvedite to vi, Ranzano, s Filipcem. On će doći još danas k meni da mu saopćim kraljevu odluku o smrtnoj osudi hrvatskih vođa i princa Ivana. Kraljevska riječ pečat je mojoj sreći. I klone u naslonjač. - Malo sam se umorila. Ovaj razgovor s njim više me uzru jao nego što je bilo potrebno. Uistinu, ovaj kralj nije pio mudrost iz punog vrča. Samo je negdje kapnula kap u mozak. - Ili je plamen žeđi za tobom odagnao mudrost? Tko zna kakav je? - Uvijek žedan žene, udobna života mira, udobnosti. I pogled mu je uvijek pospan. Najradije bi vječno ležao, spavao, drijemao i počivao. Zato sam mu obećavala mir u kraljevskim poslovima. Rad mu dosađuje. I misliti mu dosađuje. Poznajem ga iz Linča. - Naprijed, djeco moja. Dođite reče ona, otvorivši vrata druge odaje u kojoj su njezini rođaci. Danas je dan darivanja. Svakome bogati dar. A onda na gozbu. Aragonska vlast je na prijestolju. - I nitko je neće srušiti klikču oni. - Nema ga u kraljevstvu koji bi mogao da se uhvati u boj s Beatricom aragonskom. Ja sam tu i ostajem. U KRALJEVSKOM DVORU Svečana povorka s kraljem Vladislavom ulazi u kraljevski dvor. Tu čekaju dvorani. Napuljci i samo oni Hrvati i Ugri što su dobrovoljno ostali u dvoru po nagovoru paža Stjepka. Gospoda prate kralja u palaču mramornim stubama i raskošnim predvorjem od mramornih stubova. Ponajprije mu otvore veliku dvoranu za primanje. Knez Zapolja pozdravi tu kralja kratkim govorom i predaje mu u ime kraljevskog vijeća raskošan dvor u kojem ima da živi, da se odmara i da vrši svoju kraljevsku vlast. 198 199 Ali Petar Gereb ne dopušta da govori samo Zapolja. Izgura se naprijed i nastoji da svojim govorom probudi kraljevu pozornost. A podpalatin Orban i rizničar stave se iza njega. Ipak ne polučiše dojam. Enriko prikaže kralju njegovo dvorstvo, poredano kraj vrata, dok odličnici stoje uz gospodu od vijeća. Sve to kao da kralja odviše ne zanima, već samo podnosi jer mora. To je odviše jasno njegovu kancelaru šelnbergu pa se zahvali gospodi na iskrenom dočeku i zamoli ih: Njegovo veličanstvo odviše je brzo putovalo i očito vrlo umorno. Mislim da bismo kralju morali dopustiti odmora.

Ljubazno izrečene riječi gospoda prihvate-s jednakom uviđa-vnošću i svi se stadoše klanjati, a kralj im prilazi, pruža im ruke i dobroćudnim smiješkom povjerljivo se ispričava: I kralja udara priroda svojim zakonima. Kad odspavam, bit će mi najveće veselje ako se potrudite opet k meni da večer provedemo zajedno u poslu, razgovoru i na gozbi. Gospoda se udalje iz dvora. Prolazeći predvojem, tiho reče Petar Gereb svojim drugovima: Jedva nas i opaža. Zaboravlja da smo ga baš mi podigli na prijestolje. U prvom redu ja. Uz kralja su ostala oba kancelara: šelnberg i Filipec. - Hvala vam što ste mi ishodili odmor. Uistinu se već jedva držim. - Odveć ste se zadržali kod kraljice, veličanstvo primijeti ispod oka šelnberg. - Govorili smo gotovo samo o poslovima i izvršnju kazne nad našim urotnicima. - Vaše veličanstvo još nikad nije tako strpljivo slušalo moje prijedloge ponovo primijeti Šelnberg neobično povjerljivim tonom, na što kralj odgovori isto tako povjerljivo: - Što ću vam ja kad niste nikako znali tako lijepo govoriti kao ona. Valja priznati: kraljica je prekrasna. - To smo razabrali u svakom vašem pogledu, veličanstvo. - I vi ste toga mišljenja gospodine biskupe? upita kralj Filipca. - Moram se sasvim složiti s gospodinom. - A to sve zvuči kao neki ukor, moja gospodo. - Samo opomena odgovori Šelnberg. Veličanstvo ne smije dopustiti da bude zarobljeno. - Gospoda su mi dala vjerenicu. Nisam li dužan s njom lju bazno govoriti? - Govoriti svakako, ali veličanstvo je više osjećalo nego govorilo. - A što velite vi, gospodine biskupe? izazove kralj kance lara Filipca. 200 Uzimam slobodu saopćiti vašem veličanstvu što je rekao jedan član kraljevskog vijeća dok su vas promatrali u razgovoru s kraljicom. Da čujem. Što mi spočitava? On je ostalu gospodu podsjetio da je kralj Malija stradao u svim svojim namjerama da učvrsti prijestolje samo zbog toga što je bio zarobljen kraljičinom ljepotom. - Ljepota može da razdraži muža, a da kralj ostaje slobodan. - Tako je govorio kralj Matija primijeti Filipec ali se uvijek muž našao s kraljem u najvažnijim odlukama pobijeđen. - Da nisam toliko umoran, opravdao bih se, ali vjere mi, ne mogu, pospan sam. I oba se kancelara oproste. Na znak zvona ulazi napuljski dvoranin i duboko se pokloni. - Ja sam zamjenik dvorskog meštra grofa Enrika lece on. Vaše veličanstvo želi otpočinuti? - Htio bih već da sam u postelji. - Neka me veličanstvo udostoji slijediti. I kralj ode s njim kroz nekoliko dvorana. Ne ogledava se. Ništa ga ne zanima, osim postelje. Ušao je u ložnicu kralja Matije. Tamo stoje pažcvi i tri dvorana posteljnika. Bepo, zamjeniK dvorskog meštra, svuda se ističe svojim poklonima koji kralju dosađuju i reče slugama: Ja već spavam.

Kralj sjedne na postolju i prepusti se da ga svlače A Bepo se servilno klanja i pokazuje kralju udobnost namještaja: Njezino veličanstvo svojom je rukom uredilo ovu ložnicu i ležaj vašem veličanstvu. Sve je to djelo uzvišene kraljice da obraduje srce vašeg veličanstva. Kraljeva glava klone, nešto mrmlja i zahrče sjedeći. Svukoše ga, polegoše. Već je čvrsto spavao. Povukoše zastore da mu ne smeta danje svjetlo pa se tiho udalje iz ložnice. - Nepristojan san mrmlja Bepo dvojici dvorana pos teljnika. - Bolje spava po bijelom danu nego što je kralj Matija usred noći. - A kako vam se inače sviđa? - Baš nema ništa kraljevsko u njegovoj spoljašnosti. - Vele gospoda od vijeća da nema ništa kraljevsko ni u njegovoj unutrašnjosti. Podvečer kralj se probudi potpuno osvježen i odmoren. Dvorani mu donesoše iz njegovih kovčega novu odoru i obu- 201 kose ga. Nakon toga odvede ga Bepo u dvoranu za primanje. Tu je već čekao njegov češki kancelar. Kralj mu se ljubazno nasmiješi i šapne: Vjere mi.jiije mi žao što sam velmožama morao potpisati da ću trajno stanovati u Budimu. Ovdje je ipak mnogo udobnije. Čitav niz dvorana me svlači i oblači. A to je tako ugodno. Kralj zijevne, protegne se pa nastavi: Uvijek me silno umara odijevanje. A ovdje te oblače kao dijete. Bude li sve tako udobno, moći ću čestito otpočinuti čitav život. I onda se stade ogledati dvoranom. *;*$L Strop, zidove, pokućtvo, sagove, sve to opazi kralj.tek sada. Gle, kako je tu raskošno. Nisam to ni vidio. Hajde da pogledamo čitav dvor. Kancelar ide k vratima i želi pogledati dvor. Nekoliko paževa na čelu sa Stjepkom odmah se poreda da prate kralja. Drugi pak pohite da pozovu zamjenika dvorskog nieštra Bepa. Dok su čekali, Vladislav primijeti kancelaru: - Tu ima više paževa nego u našoj domovini sluga. - Kraljevstvo je očito bogatije nego što sam i mislio smi ješka se Selnberg. I stadoše obilaziti dvor. Razgledavali su stijene, slike, mramorne stubove, kipove i pokućstvo, a čitavo vrijeme kralj Vladislav govori s kancelarom svojim jezikom da ga drugi ne razumiju. - Svuda je neprispodobiva ugodnost. Upravo nevjerojatno koliko ovdje ima prekrasnih postelja i ležajeva. Svuda se možeš udobno zavaliti. - To je, veličanstvo, talijanski običaj. Kraljica je sve to tako uredila. - Mora da je prekrasna kad legne na takav grimizni ležaj. - Veličanstvo, vi ste zaljubljeni. - Osvježio sam uspomene iz Linča kad sam ono s njom ple sao. Ne možete me, dakle, okriviti da sam se u nju zagledao na prvi pogled, ali ne bojte se, neću podleći njenom utjecaju. Ipak, ovako uređen dvor po njenom ukusu odviše odgovara mojoj čežnji za udobnim počivanjem. - Uzalud je sve. Vaše veličanstvo govori o tom pokućstvu samo da može spomenuti lijepu kraljicu. - Molim vas ne govorite više o tome. Ovi nas dvorani čudno promatraju. Možda tkogod od njih razumije naš jezik. - Bilo bi sasvim po Beatričinoj ćudi da vam je postavila svojeg pouzdanika da prisluškuje šapće češki kancelar.

- Vjerenica ima pravo paziti s kim se u dvoru druži njezin vjerenik i što o njoj govori. Vi ste već malo ostarjeli, i zaboravili ste kako je bilo u vašoj mladosti. 202 Pošto su pregledali sve dvorane, kralj se dobroćudno i vedro smiješi: O takvom sjaju nikad nisam ni snivao dragi moj, mi smo svakako izdašno bištinili raskoš kralja Matije. Međutim, već ulazi biskup Filipec i navijesti kralju da su gospoda stigla. - Vaše veličanstvo, ovdje je okupljeno sve što je otmjeno u Budimu. I visoko svećenstvo i velmože i plemstvo. Tu je i herceg primaš. - Ono dijete će s nama večerati? - Njegova dadilja brine se za njega odgovori Filipec ozbiljno, ali češki kancelar prasne u smijeh: - Pošaljite kući njegovu eminenciju i dadilju. Ali kralju nije po volji što se kancelari rugaju i upita: - Ima li kakvih vijesti iz Beča? Neće li odsutnost kneza Zapolje iz Beča potaknuti Maksimilijana Njemačkog da pokuša osvojiti Beč? - Zapolja uvjerava da je to sasvim nemoguće jer Maksimili- jan nema ni vojske ni sredstava. - A što je sa zastupnicima mojih takmaca Maksa i Alberta? Zar su oni još uvijek u Budimu? - Kad su vidjeli da je vaše veličanstvo jednoglasno izabrano, povukli su se s izbornog poprišta vrlo posramljeni i utučeni. Maksovi su otišli u svoje konačište. - A zastupnici mojeg nećaka Alberta Poljskog? - Oni su se odmah dali na put i ostavili Budim. - Bilo bi mi drago kad bi to isto učinili i Maksimilijanovi ljudi. Biskup Filipec žmirne kroz žute trepavice: - Ne mogu vam ovdje biti opasni, a izjavili su da će otići za koji dan, samo čekaju svojeg glasnika koji će im javiti gdje se nalazi njihov vladar. Pričinjao sam se vrlo ljubaznim i poklonio im darove. Neka misle da smo s njihovim vladarom ostali u prijateljstvu. - Ali očito ih drže pod paskom? - Veličanstvo, bila bi neoprostiva pogreška da se nisam za to pobrinuo. Uto se opet javi Bepo u sasvim novoj svečanoj odori i najavi kralju da je u blagovaonici već sve spremno za gozbu. Idemo reče kralj da gospoda ne čekaju. Posljednje zrake sunca upiru se u otvorene prozore kraljevske blagovaonice. Na čelu stola sjedi kralj, oko njega crkveni dostojanstvenici, velmože, članovi kraljevskog vijeća i oba kancelara. Plemići nose jelo, a paževi otvaraju vrata. Napulj ska odora prevladava, pa se među dvoranima jedva opažaju Ugri. Simono i Stjepko svrstani su među ostalima, ali ne poslužuju kod stola. 203 Sve su oči uprte u kralja i promatraju njegov način jela, njegove poglede, kretnje, slušaju mu govor, a sve odaje dobroćudnost, povjerljivost i naročitu ljubav za udobnošću. - Čini se da je kralj još uvijek umoran prišapne Petar Gereb svojem susjedu biskupu egerskom. - Njegov kancelar pripovijedao mi je putem da kralj samo izgleda umorno. Zapravo sam čuo da je vrlo lijen, ali, zaboga, ne recite nikome.

Večera se nastavlja u razgovoru i ljubopitnom promatranju kraljeve ličnosti. Sluge stoje u predvorju, vazda čekaju dt|i,.4h tkogod od dvorana pozove. Stjepko ide sam samcat predvorjem na drugu stranu galerije. Tu se ogleda, ali ne vidi nikoga pa se hitno izgubi u malom uskom hodniku gdje gori samo jedna svjetiljka. Jedan od sluga što stoji duž trijema ostavi svoje drugove, potrči prema kraljevskim uredima i otvori. Mladi kaštelan Robert sjedi i večera sa svojim pouzdanikom. Bradati čovjek pogleda unišlog slugu: - Netko traži gospodina kaštelana? - Ne, gospodine, ali vidio sam kako je predvorjem pretrčao paž Stjepko, a vi ste mi rekli da budno pazim na svaki njegov korak. Čuvši to, Robert žestoko digne glavu: - Kamo je otrčao? Valjda ga je netko poslao poslom. - Ne, vaša milosti, on se ogledavao vrlo oprezno, pazeći da li ga tkogod gleda, a onda se izgubio u onom uskom hodniku što vodi k malim vratima stražnjeg dijela dvora. - A kamo vode ta vrata? - U kraljevske vrtove niz Dunav gdje je ljetna palača. - čuješ li to? opomene Robert svojeg kaštelana. Dobro je da pogledaš za njim. Mi još ne znamo kako izgleda taj dvor. - Već idem, gospodaru. - Bio je u Damirovoj kući i sad opet dolazi dolje u vrtove. Bit će da se kani opet odšuljati, možda prebaciti preko zida. Tko bi znao putove tog mladog lupeža. - Žurim se za njim, a neće biti zgorega ako i ovaj dođe sa mnom. Obojica pohite predvorjem idu kroz mali hodnik i nestanu u tmini. Sluga upućen u prostorije dvora vodi Robertova pouzdanika. Idu tminom, šuljajući se uz stijenu, prisluškuju, ah se ne čuje ništa. Konačno Robertov pouzdanik napipa neka mala vrata u zidu pa ih otvori s usklikom čuđenja: Gle, nisu zaključana. Zar je uvijek tako? upita slugu. 204 Ne, gospodine, vazda su bila zaključana. Ovuda su nekoć izlazili princ Ivan i Damir na šetnju u vrt ljetne palače. Izašli su iz dvora. Od vrata vodi aleja stupova s krovom. U tmini se razabire neka velika zgrada. Tamo su princ i ostala gospoda dvora vježbali na mačeve i Gordana je dolazila ovdje mačevati. Sluga tumači tiho. Obojica se žure k zgradi o kojoj sluga govori. Tu se zaustave i prisluškuju. Niotkud ne dopire glas ni štro-pot. Vrata zgrade su zatvorena. S druge strane pruža se vrt sve dolje prema Dunavu. Bit će da se izgubio negdje u vrtu. Sigurno se kani preba citi preko zida i uteći u grad. Vodi me dolje. Krenuli su desno. Visoko drveće, grmlje i busenje, pa opet drveće, a puteljci vode na sve strane. Noć je tamna, oblačna i mirna. Povjetarac ne šušti granjem. Sišli su s puteljka na travu da im se ne čuju koraci. Traže, pogledavaju na sve strane, promatraju u tminu, prisluškuju i žure dolje prema zidu što se spušta na Dunav. S gradskih zidina i kula čuje se gdjekad odziv straže. S kula u pročelju dvora tinja svjetlo. - Lako bi mogao umaći iz ovog vrta u takvoj tmini. Straže ga ne bi mogle zapaziti primijeti Robertov pouzdanik. - Ne bi se mogao prebaciti preko zida bez ljestava, morao bi ih samo onamo dovući. Ne da se to, a da nitko ne zamijeti upućuje Robertova čovjeka dvorski sluga. - Ako si vidio da je izašao, moramo ga uhvatiti.

Neko su vrijeme ovako šaptali, a onda skrenuše lijevo. Nigdje. ništa. Ni sušanj ne odaje da bi vrtom prolazio živ stvor. - A ono dolje? To je ljetna kraljevska palača? pita Ro bertov pouzdanik. - Da, gospodine, tamo je kralj Matija s kraljicom stanovao ljeti kad je bila velika vrućina. Zgrada je zastrta stablima i s Dunava dolazi hladni zrak. - Idemo, možda se skriva iza palače. Pošli su travom. Malo bi postajali i slušali, ali uzalud. Stjep-ku ni traga na glasa. Kad su prispjeli u blizinu ljetne palače, sluga se uspne stubama do ulaza u prizemlje. Opazi da su vrata samo prislonjena, a kroz pukotinu neko svjetlo. Malo odškrine vrata, ali ih odmah pritvori i, preskočivši nekoliko stuba, dohiti Robertovu pouzdaniku: - Netko je u palači. - Gdje? U hodniku? Stubama silazi neka tamna sjena. Stjepko je koračao uz crnu sjenu i nosio svjetlo. 205 .Brzo potrči natrag u dvor, reci to gospodaru Robertu, do- vedi ga ovamo istim putem. Ja ću Stjepka dočekati i slijediti kuda god pođe. Sporazumjet ćemo se zviždanjem. Sluga pohiti istim putem, zaklonjen stablima pretrči vrt i krene u dvor. Bradati čovjek povuče se u zaklonište visokih gustih nasada pa ostane nepomičan, pazeći na izlaz iz palače. Stao je tih. Gore se vrata malo otvore. Makar je tmina, dobro razabire kako na vratima proviruje mala pojava u bijeloj svjetloj odori. Zna da je to paž. Čini se da je još netko s njim pa prisluškuju i ogledava se vrtom. Neko se vrijeme ništa ne miče, onda se čufe šapat: - Sve je u vrtu mirno. Nikoga ne čujem."* - Idemo. Vrijeme je najzgodnije šapće drugi. Polako škrip ljući, pomiču se velika hrastova vrata. Neka sjena crnja od tmine pomakne se na bijele stube. Ja ću naprijed, a vi malo zaostanite čuje se šapat, a čovjek u zakloništu razabire da je to rekao paž. Sad su mu bliže i gleda visoku crnu pojavu što slijedi paža. Prođoše baš uz nasad iza kojeg je skriven bradati Robertov pouzdanik. Sad jasnije razabire Stjepkove riječi: - Ako bi netko slučajno dolazio, ja ću samo zazviždati kao od zabave, a to će biti znak da se morate sakriti. Ako bi nastala pogibelj da vas tko otkrije, onda ću zapjevati, a vi brzo natrag u palaču. - Tiho, tiho šapće jedva razumljivo pojava. Ovaj u skro- vištu ne može razabrati drugo nego da je šapat ljudski. Na svoje čudo, opazi da su krenuli prema dvoru. Stjepko se zaokrenuo ispod stabla, za kamenom klupom, kad na mala vrata iz dvora istrče bakljonoše. Zaklonite se za stablo reče paž i pruži obje ruke prema pojavi što je od glave do pete potpuno zamotana u crni plašt. - Otkriveni smo reče glas iza njega. Robertov uhoda potrči, vičući: - Tamo su pod stablom gdje je kamena klupa. Bakljonoše potrče. U času osvijetle paža. Iz dvora je izišao Robert i sa svojim pouzdanikom trči prema pažu. Bradati ga uhvati za rame, u svjetlu baklje njegovo je lice žuto kao vosak. Robert i neke sluge potrče za pojavom u crnom plastu što hoće da umakne. Začas je izvuku ispod krošnja. Robert viče bakljonošama: Ovamo svjetlo! Donesu baklje, Robert strgne crni plašt. Gordana! usklikne preneraženo.

Ona je to veselo vikne bradati. Ne bih to nikad nas lutio. 206 Vi ste se sakrili u kraljevsku palaču? nasmije se Robert. __ Kanite, dakle, kraljevati? Maknite mi se s puta zapovijedi ona kao da nije za tečena. Ne bi li veličanstvo! smije se Robert, ne mogavši se snaći od prevelike radosti. - Pustite me da prođem opet će ona. - Niste li možda kanili zavesti njegovo veličanstvo kralja? - Ja sam ovdje na kraljevskom tlu osovi se ona a vi ste njegov kaštelan. - Na moju veliku sreću. Vodite me k njegovom veličanstvu. Samo on ima pravo da zapovijeda sa mnom. - Tako mi časti, nisam se prevario, uistinu kanite zavesti kralja. - Rekoh: vodite me k njemu. - Za ovu noć već su ga opskrbili drugom zabavom. - Svaki sluga na ovom dvoru znao bi pristojno govoriti. - To ćemo odmah vidjeti. Hej, čujete? I on zovne dva momka što stoje pred vratima i promatraju događaj kao neko čudo. Dođite ovamo. Pogledajte ovu ljepoticu. Nešto zaprepašten Gordanin pogled istražuje Robertove nakane. Sluge se približuju, promatrajući ljepoticu obasjanu bakljama. Bi li vam bilo drago pozabaviti se njom? pita Robert momke. A oni zure preplašeni. Ne usude se odgovoriti. Ne mogu shvatiti kako bi smjeli zaželjeti otmjenu plemkinju koja je bila dvorska gospođa na kraljevu dvoru. I ne odvraćaju ništa. Gospodine Roberte, ne sramotite svoje plemićko ime i svoju vitešku čast u očima slugu reče Gordana, pristupivši bliže k njemu. - Moju vitešku čast čuvat ću sam, ali vašu djevojačku nećete moći sačuvati ni vi ni tko drugi. Kucnuo je čas moje osvete. Kako sam to dugo i teško čekao. - Pod ovim je krovom kralj. Ako me dodirne čija ruka pod ovim krovom, pogazili ste kraljevu čast, osramotili kraljev obraz na prvom koraku na prijestolje. Kralj će vas teško kazniti. Robertove oči sijevaju radošću, bjesomučnom strašću osvete i grohotom se nasmije: Zbog tebe, gade? Ovamo! I razmahne se kao da je pijan: Svezat ćemo te, ljepotice, malo bolje nego što smo te svezali tamo gore u onoj palači. Ni dahnuti nećeš, kamoli udariti. I smije se s užitkom. Najednom bradati počne trčati prema dvoru i viče: Pograbite paža! Bježi! Uteći će. 207 Svi su zaboravili na Stjepka. On je već na stubama i baci se u hodnik. U pomoć, u pomoć viče Stjepko kroz uski hodnik. Ali ga bradati dostigne u času kad su već po njemu pale prve zrake svjetiljke s galerije predvorja. Da upozori ljude, Stjepko viče, vrišti iz sveg grla kao da ga rastežu na mučila. Bradati ga, međutim, povuče u tminu, gurnu mu šaku u usta. Sluge mu stigoše u pomoć. U očajnoj borbi s odraslim muškarcima Stjepko smalakše i sruši se na zemlju. Sad mu zaguraše u usta komad haljetka što

su ga izderali iz njegove odjeće pa ga iznesu iz dvora na ledinu i svezu. ““*”* Gordana razabere da je nestala posljednja”nada u pomoć, dok Robert zapovjedi slugama: - Vodite je za mnom. - Kamo me vodite, gospodine Roberte? - Na svadbu, gospođice. - Gospodine Roberte, valjda me ne kanite baciti u tamnicu? Kamo god hoćete, samo ne u tamnicu, čujete li, molim vas, ne u tamnicu. - Tamnice se bojiš, ljepotice? - Samo me u tamnicu ne zatvarajte, čujete li? Idem kud god hoćete, ali u tamnicu ... U njegovim očima sijevne bjesnilo zluradosti. Dosudio sam ti ložnicu kraljevskih sluga. Ali ti se bojiš tamnice. Hajde onda da svadbujemo u tamnici. Ona sklopi ruke moleći: - Budite milosrdni, gospodine Roberte, ne u tamnicu. - Ni u pakao, nego baš u tamnicu. Samo u tamnicu da iska- piš čašu moje osvete do dna. Ona pokrije lice rukama: - Nemojte, nemojte. - Jeste li čuli! vikne slugama. Smjesta s njom oko dvora u tamnicu. Sam ću doći da ti dovedem ljubavnika za ovu noć, ljepotice. Sam ću prisustvovati toj gozbi da bude veselije. Zovne sluge i podijeli im naloge: Odvedite je vas četvorica, a vas dvojica donesite dobroga vina da vas čestito napojim. Vas ću darivati njezinom ljepotom. I meni jedan vrč ciparskog vina da nazdravim toj svadbi. Naprijed. Posrćući ide Gordana, a momci je vuku. Ne daje od sebe glasa, već šuti i spuštene glave tetura. A Robert se dogovara s bradatim slugom i njihov hihot odzvanja kroz noć. Stjepko leži svezan. Svaka riječ i svaki odjek smijeha probada mu dušu i zadire u srce. Ne može ni da se makne, ni da viče. čini mu se da je tako bolje. Htio bi da ga Robert i njegov pouzdanik zaborave i možda tkogod drugi izbavi pa da trči u dvor i viče, viče glasom što će doprijeti do neba. 208 I Nada mu se ne ispuni. Robert pozove onu dvojicu što ih je poslao natrag i naloži: Ovoga paža zatvorite u komoru svezanog i pustite neka pogiba. Sutra ću javiti kraljici da s njim obračunamo. Sluge poslušaju zapovijed svojeg kaštelana. Zatvoriše Stjepka u neku malu izbicu gdje nije bilo ni prozora ni mogućnosti da mu tkogod pomogne. Stjepko osjeti da će se onesvijestiti ili umrijeti. - Danas je moj svečani dan. Ni u snu se nisam nadao da ću je naći u ovom dvoru. - Tko bi znao što snuje ta djevojčura. Ostati u dvoru i nas taniti se u ljetnoj kraljevskoj palači, to nije samo od šale. Neka se velika osnova krije u njenoj glavi. Hoćete li odmah javiti kra ljici? - Neka odmah neko ode u egersku palaču, a sutra pred pod ne idem sam njezinom veličanstvu. A dogodit će se mnogo toga. Sav strepim od želje da je vidim u naručju tih slugana. Mene je odbila. A sad je darivam slugama. Reci: ima li strahovitije osvete od ove moje zamisli? - Gdje ste je, do đavola izmislili? - Kad sam onako jaukao od boli, palo mi je na um da to učinim od nje.

- Što će reći vaš ujak biskup egerski? Zgrozit će se. - Neka se zgraža koliko ga volja. Robert će učiniti ono o čemu je sanjao danju i noću. Gle, idu njezini vitezovi. Već nose vrčeve s vinom. Napojit ću ih da budu hrabriji. Idemo za njima da svadbena povorka bude potpuna. Ali kad je htio krenuti, izađe preko praga malih vrata sluga i vodi zamjenika dvorskog meštra Bepa. Što se tu događa? upita dvoranin kaštelana. Iz ovog hodnika sluge su čule zapomaganje. Robert se pokloni: - Gospodin kaštelan ima često dužnost da kažnjava. - Ali zapomaganje se čulo u blagovaonicu i samo njegovo veličanstvo upitalo je što to znači. Pričinilo se svima da viče žena. Kralj me poslao. - Ne reče Robert, čuvši da je Bepa poslao kralj. To je vikao mali paž. - Što je skrivio? Robert mu brzo ispriča što se zbilo. Napulj ac gotovo poskoči od veselja: - Prekrasna lovina. Taj mali paž zaslužuje nagradu. - Kad izvršim svoju osvetu, neka Stjepku bude sloboda, ali ujedno sramotno izgnan iz dvora. - Lako zato, ali ja sada moram izvijestiti kralja što se do godilo. Dakle: uhvatili ste ženu koja je bunila protiv kralja? 209 Loše. Kralj ne bi vjerovao da je žena bunila protiv njega, smijao bi se tome i još bi tražio da mu je predvedemo. 14 GORDANA IV - I mi bismo je uistinu morali odvesti kralju! - A onda ste skuhali lijepu poparu. Kraljica mi je zabranila da ikoga pustim kralju, osim onih koje ona odredi. - Što ću, dakle, kazati kralju? razmišlja Napuljac. - Bilo što, ali nikako da smo uhvatili buntovnu ženu. - Kad bismo je prikazali poslanicom urotnika, to bi kralja razdražilo protiv princa, vojvode Iločkoga i čitave njihove bande. - Gordanu ne možete nikako prokazati, kraljica bi planula. Recite radije da se paž htio uvući u kraljevu ložnicu da ga umori. - Baš vam hvala. Imam drugu, mnogo bolju misao. S pažem bi se brzo razotkrila laž. Ali, čujte Roberte, Gordana mora u zoru biti izvan dvora. Razumijete? *,*& - Još ove noći. Kad izvršim svoju osvetu, svezatjću joj gu bicu i onakvu je izjuriti onkraj zidina baš kao odbačenu dje vo j curu. - Samo oprezno. Odviše ste divlji, bezumni. - To imam zahvaliti krvi svojeg oca i stegi mojeg ujaka. Idemo da moja ljepotica ne čeka predugo svoju svadbenu noć. I stade se grohotom smijati: - Da ste je vidjeli kako me molila da je ne zatvorim u tamnicu. A ja baš odabrali za njezinu bračnu ložnicu tamnicu. - Lucifer ste, Roberte. Ujak će vas udariti prokletstvom. - Kad se osvetim, neka me udari čime ga volja. Dođi sa mnom zovne svojeg bradatog pouzdanika pa ide smjerom kojim odvedoše Gordanu, a dvorski meštar pohiti u kraljevsku blagova onicu. Kralj razgovara sa svojim kancelarima i griska trešnje, ali odjednom promijeni temu i vrati se na povik u predvorju. - Čudan je bio taj krik. čini se da je ipak ženska viknula. - Ne, veličanstvo, u dvoru nema ženskog stvora. - Onda će biti vrlo dosadno u dvoru. Ili u ovoj zemlji nema lijepih žena? - Odviše lijepih i za vjerenika opasnih.

- I zato ste mi dvor učinili samostanom? Toj se odredbi * ipak neću pokoriti nasmije se kralj. - Ne zaboravite, kralju, da ste vjerenik reče njegov kan celar ozbiljno. - Mušičavi ste: pred podne ste me korili što sam se zagledao u kraljicu, a sad nakon dobre večere i dobre kapljice opet me sjećate dužnosti. Uto se pojavi Bepo, makar je Filipec izašao preda nj da on prvi čuje što se dogodilo. Beatričin pouzdanik učini kao da kancelara ne razumije, ukloni mu se i stupi pred kralja. - Veličanstvo reče on nosim objašnjenje. Zapoma- gao je neki paž jer ga je uhvatio i svezao gospodin kaštelan upra vo u času kad je paž pustio u dvor nekog mladića u ženskom odijelu. - U ženskom odijelu? začudi se kralj i njegovi kancelari. 210 - Taj je plemić pristaša Ivana Korvina nastavi Bepo. - U ženskom odijelu htio je prodrijeti u dvor? Veličanstvo, mislio je da na dvoru ima služavki i očito je mislio da se uvuče u vašu ložnicu. - što vam pada na um? iznenadi se Filipec. - Htio je da njegovom veličanstvu učini.kakvo zlo. - Poludjeli ste razljuti se Filipec, videći da je kralj pro blijedio. - U njega se našao bodež. Bodež viknuše oba kancelara preneraženo, a kralj du blje upadne u naslonjač. Gdje je taj nitkov? Pita Filipec. Još ove noći hoću da ga ispitam. - Gospodin kaštelan dao ga je odmah odvesti u tvrđavu preko Dunava. - To je ludost. Imao ga je zatvoriti dolje u dvorsku tam nicu. - Nije htio da lupež prenoći pod istim krovom s uzvišenim kraljem. Dobro. Dobro je učinio potvrdi kralj vrlo dobro. Onda obriše znoj sa čela i šapne: - Ivan Korvin i njegovi pristaše su urotnici. Tako ih je nazvala kraljica. Svaka njezina riječ živa je istina. Kraljica je sve providjela. Urotnici u mojem dvoru. - Obračunat ćemo s njima prijeti se Filipec. Tako mi imena, veličanstvo. Sutra u zoru idem u kulu. - Ali zašto u žensko odijelo? pita šelnberg Bepa. - Urotnik je računao: straže njegova veličanstva ne bi pro pustile strano lice, ali u dvoru sigurno ima služavki, kao što je bilo dosad, pa će se on umiješati noću među žene. Filipec se ljuti na Bepa, ali ne može drugo nego veli: To je lupeška zamisao. Ali dosta u tome. Kralj je ovdje siguran kao u svojem prijašnjem domu, dakle, nema straha. Za boravimo to. Oba kancelara nastoje da kralja razvesele: - Trebali ste nam dovesti lijepih žena, brže bih se razo nodio reče Vladislav. S gospodom nije tako zabavno. - Strpite se, veličanstvo reče Filipec. Iznenadit će vas. - Kada? - Vrlo brzo. Ima ovdje divnih žena, ali se morate obvezati da me nećete odati njezinom veličanstvu. - Drage volje. Male prevare nisu grijeh.

Sluge su vukle Gordanu u kulu. Tamničar im otvori vrata. Mali tamni prozor ispod željeznih vrata što vodi u tamnicu rasvijetljen je bakljama. 14* 211 Začuđeni tamničar promatra ljepoticu koju je nekoć vidio samo uz kraljicu i bijesno pita: - Tko vam je zapovijedio da njezinu milost dovedete ovamo? - Gospodin kaštelan. Nekako čudno gleda tamničar sluge, ali ne reče ništa. Gor-dana šuti, približi se vratima tamnice i prisloni. - Neka iznesu ove baklje moli Gordana tamničara ugušit ćemo se u ovom malom prostoru od toga dima. Mogu i vani čekati kaštelana. - čekajte vani pred kulom. Odviše se dimi. Glupane, zapa lit ćeš mi ležaj izgrdi tamničar slugu čija baklja sipa oganj po njegovoj slamnjači. " Iznesoše baklje pred kulu da dočekaju Roberta. U maloj ko-morici ispred željeznih vrata tamnice ostadoše njih dvoje: Gordana i tamničar. - što je, zaboga, učinio s vama novi kaštelan, vaša gospodska milosti? - Ako vam je u grudima srce, a vi me odmah pustite u tam nicu i zatvorite. - Valjda vam se ne žuri? - Kaštelan me osudio na sramotu. Otvarajte mi. - Kad vaša milost sama hoće, pa dobro. - Izvršite svoju dužnost što prije pa idite u dvor i potra žite dvoranina koji se zove Simono. Recite mu, što se sa mnom desilo. Evo, uzmite ovaj prsten i ona mu već utisne u ruku dragocjenost. - žurite se. Vrijeme ide. čovjek uzme ogromni ključ. Brava škripi. Onda skida željezne prečke pa se čudi kako se to otmjena ljepotica dobrovoljno žuri u tamnicu. - Još vas molim: dopustite da ponesem ovu svijeću da barem u prvom času ne umrem u tmini. I ona već uzima iz njegove svjetiljke komadić goruće lojenice. - Ne bih vam smio dati reče tamničar ali vi ste sami uzeli. - Dobit ćete bogat dar od onoga koji me spasi iz tamnice. Dajte mi kremen. Samo brzo, ne mogu više stajati. - U tamnici baš nećete udobro ležati ražali se tamničar. - Svejedno. Noseći svijeću i kremen, ona gotovo trči niz stube u tamnicu. A on zapanjen gleda za njom, zatvara vrata i čudi se. "Nikad još u životu nisam zatvarao nikoga koji bi s takvim veseljem jurio u ovu grozotu." Jedva što je postavio prečke na vrata kule, Robert se pojavi, pogleda po prostoru i vikne: Gdje je djevojka? Sluge ulaze za Robertom, nose baklje i odgovaraju: 212 Predali smo je tamničaru. Ovaj prilazi Robertu i reče: - Vaša milosti, izvršio sam vaš nalog. Djevojka je u tam nici. - Otvaraj! Ovamo baklje. Zar da se tražimo pod zemljom u tmini? Hajde da čujete kako zveče okovi i vrišti ljepotica. Zapanjeni tamničar snima prečke, otključava bravu i povuče se k zidu da propusti kaštelana. Naprijed, momci! Nosite baklje!

Četiri bakljonoše silaze stubama. Vlažan mrak tamnice napuni se svjetlom. Dva visoka ružna momka nose vrčeve pune vina. Robert ide posljednji pa viče u tmini: Gdje si, ljepotice? Evo, dolazimo u prosce. Vodim ti čak dva prosca. Svidjet će ti se. Ja ću kumovati. Njegov smijeh sablasno se provlači u tamnu dubinu. A oko njega žari se plamen baklje. - Gdje je? Vidiš li je? pita Robert svojeg bradatog pouz danika. - Kako da je vidim u tmini? - Gdje si? Odazovi se. - Šuti. Sakrila se. - Tamničaru zapovijedi Robert stupaj naprijed, ti po znaš svaki kut ove podzemne bračne ložnice. Tamničar ide naprijed hodnikom. Bakljonoše, Robert i momci s vinom slijede ga. I krenuše dalje. Lijevo u hodniku otvara se prolaz bez vrata. Tu će biti poveseli se Robert. Poštenja mi, takvu svadbu još nikad nitko nije priredio. Ušavši, našli su se na pragu nekog širokog prostora. Po zidu vise lanci. Moći ćemo je odmah okovati lancima. A tamničar traži sve više, odmičući u dubinu. Robert spazi neku obrnutu bačvu, sjedne i zaustavi momke što su nosili vrčeve. Momci, pijte. Na polazak u prosce valja se temeljito ohra briti. Sluge su zbunjeni, ali rado ispune njegovu zapovijed pa stadoše piti slatko vino. - Takvo pije samo kralj reče Robert. Danas i vi. Mora biti tako kad je kraljevska gozba. - Kamo se mogla sakriti u toj tamnici ako si je uistinu zatvorio, tamničaru? - Jesam, vaša milosti. Vaši su sluge stajali pred ulazom kule, još nisu izašli kad sam otvarao vrata. - I nije mogla izaći, a da je vi ne biste vidjeli? - Stajali smo baš uz vrata kule i čekali vašu milost. 213 Robertove zakrvavljene oči pogledaju u bradatog čovjeka. - Sto misliš o tome? - Netko je morao počiniti izdaju, drugačije ne može biti. I Robertova ruka digne mač prema tamničaru, vičući: Imaš vremena koliko bi ti trebalo da izmoliš dva očenaša. Ako je ne nađeš, ovim ću te mačem zauvijek pokopati u ovoj tamnici. Čovjek blijedi i pun strave ide od zida do zida, od kuta do kuta. Sto je to? U desnom zidu opaziše otvor koji je.jjiregrađen daskama. Donje su izbačene, a pred njima se otvara Široka i visoka rupa u visini čovjeka. Dozvaše tamničara. - Kakva je to rupa i kamo vodi? - Ova je rupa još od kad je voda iz Dunava navalila u podzemlje dvora. Mladić se izdere na tamničara: - Kakva voda? Sto buncaš? - Vaša milosti, pitajte ove sluge. Svima je u dvoru poznato da je prošli mjesec ispod dvora bilo sve puno vode. - A ti si je ispio? Je li? i prilazi mu s golim mačem u ruci. - Tu su probušili zid i ovim je hodnikom otjecala voda jer se s ove strane tamnica spušta malo u nizinu, a tamo pri kraju kule isto su probušili rupe da je voda izišla niz vrt. - Nisu mogli probušiti i toliki zid?

- Vaša milosti, i voda je rušila, a ovaj tu dijelio je tamnicu od onog prostora. - A što je tamo? - Ne znam, vaša milosti, samo znam da je graditelj zagradio ovu rupu daskama i htio sve tamo pregraditi, ali kad su prin čevi otišli iz dvora... - Tko je maknuo te daske? - Ne znam. - Nema tu mnogo što pogađati primijeti bradati. Ona je pobjegla ovuda i negdje se sakrila. - Ne može nam uteći. Za mnom zapovijeda Robert i prvi preskoči ogradu od dasaka. Za njim krenuše bakljonoše. Onda tamničar i pouzdanik. Našli su se u nekom uskom hodniku. Na zemlji su opeke od porušenog zida. - Kamo to vodi? - Otkud bih ja to znao, vaša milosti? Prolazili su neko vrijeme uskim prostorom, ulazili u neki široki hodnik što se opet kasnije suzio. Ali nigdje ne nađoše ništa. 214 Gospodaru reče bradati tiho Robertu. Ne idemo dalje, jer nećemo naći puta natrag. Robert se prestraši i stane. U njemu sve kipi kao u vrelom kotlu. Na nekome mora iskaliti svoj bijes. I opet navali na tamničara: - Ti si znao da će ona ovuda pobjeći? - Kunem se: nisam znao. Časak je tišina. Robert zaškripi zubima. - Kakva prokleta lija. Da, ona me navela da je zatvorim u tamnicu. Opet sam zakoračio u stupicu. - I zato se tako žurila u tamnicu. Morala je znati kako je dolje. - Ali odavde ne može. Nikako. Ja sam gospodar dvora. Neka dođu sluge, njih dvadeset. Neka donesu baklje i pretraže poslje dnji kutić ispod dvora. Neka donesu svjetla da bude kao bijeli dan. I preskočiše ogradu od dasaka. Bijesan zbog neuspjeha, Robert izađe iz tamnice i određuje potragu za Gordanom. Nije prošlo ni četvrt sata, već su ljudi tražili u rasvijetljenim prostorijama ispod dvora. PRVA VLADISLAVLJEVA NOĆ Svršila je večera u kraljevskoj blagovaonici. Kralj je ustao od stola. Sva ga gospoda slijede, iako su nešto razočarana. Danas bismo imali razloga da se malo i proveselimo prišapne Petar Gereb biskupu egerskom. Ovaj slegne ramenima: Ne znam zašto kralj tako rano odlazi. Uistinu nije pri stojno. Znači da nas ne želi dugo gledati kod svojeg stola. Vladislavljev kancelar razabere raspoloženje gospode pa pri lazi k njima i ljubaznim smiješkom razlaže: - Njegovo veličanstvo nije naročiti vinopija, nije se još pri- vikao vašim običajima, ne može sjediti dugo u noć. Nije privikao opetovanim večerama, ali i to ćete ga naučiti. Napokon, i put od nekoliko dana izmorio je kralja. - Da reče Petar Gereb mi smo uistinu privikli na du gotrajne gozbe u ovom dvoru. Ni u samostanu se tako rano ne ide na počinak. - Ali kralj se mora priviknuti na gozbe jer bez toga kod nas nema pravog prijateljstva prigovori biskup egerski. Filipec se približi knezu Zapolji i povede ga u stranu. 215

- Prigodom večere kralj je bio načas neraspoložen. Robert egerski uhvatio je nekog mladića vojvode Iločkoga odjevena u žensku haljinu. Veli da je namjeravao napasti kralja u ložnici. Taj budala Napuljac Bepo odmah je to kralju saopćio. - Komu je palo na um da Roberta učini kaštelanom? Ja se upravo snebivam, gospodine biskupe. To je uvreda starim ugled nim plemićima reče knez Zapolja. Protiv toga se ne može ništa, jer je to kraljičina želja. Knez značajno pogleda Filipca pa ga povede kralju koji se upravo oprašta s gostima i doda vrlo tiho: - Hoćete li saslušati toga mladića u ,|enskom odijelu još noćas? - Robert ga je otpremio u tvrđavu na Dunavu. - Što velite vi o tome, gospodine biskupe? - Da kaštelan nije smio učiniti ništa na svoju ruku, nego mladića predati nama. - Možda su mu tako naložili Napulj ci? - O tome imam svoje naročito mišljenje i onda se sagnuo i prišapnuo knezu: Sve mi se čini da je Robert to izmislio ne bi li stekao u kralja milost. Ali o tom sutra. Već u ranu zoru odredit ću da mi mladića dovedu i onda će se sve razbistriti. U pratnji svojih kancelara i sa članovima kraljevskog vijeća Vladislav ide ravno u kraljevsku radnu dvoranu. Svi ih polagano slijede. Kralj sjedne u naslonjač i šapne na češkom jeziku svom kancelaru: Ne kazujte danas nikome o tom mladiću što je htio da se uvuče u moju ložnicu. Mislit će gospoda da sam se prepao i zato tako rano idem od stola. Volim mir, ne želim dugo bdjeti. Pospan sam i nadam se da me danas prvi dan ne kanite još izmučiti poslom. Kancelar Šelnberg povjerljivo se nasmiješi: - U ovoj zemlji nisam kancelar i nemam čime umoriti vaše veličanstvo, to manje što nam iz domovine nije stigao nijedan glasnik koji bi donio kakve poslove. - I ja ću se požuriti, vaše veličanstvo, da svršimo što prije naglasi Filipec ali, eto, ulazi knez Zapolja. Pošto je on bio prvi iza mene u borbi za vašu sreću, morate ga naročito istaknuti. - Dobro, dobro. To ću upamtiti. Onda kralj ustane, ide nekoliko koraka prema knezu Zapolji sa smiješkom i razgovara s njim dok se drugi redaju oko kraljeva stola i u skupini tiho razgovaraju. Na to kralj prijateljski potapša kneza po ramenima i onda se vrati k Filipcu pa tiho upita: - Vi ste navečer bili pozvani k njezinom veličanstvu? - Da, prije večere. Kraljica mi je podijelila neke naloge, naglasivši da su to istodobno i nalozi vašeg veličanstva. 216 - Sjećam se. Govorila mi je o potrebi da onemogućim pot- kapanje našeg prijestolja sa strane Ivana Korvina Kraljica veli da će se taj mladac složiti s Maksimilijanom Njemačkim i sa svojim pristašama na jugu te neprestano mi zadavati brige. Ti njegovi pristaše vrlo su jaki dolje na jugu. - Da, veličansto, to su Hrvati koji su bili listom uz princa Ivana. Mjere koje je predložilo njezino veličanstvo zadobile su potpuno vašu privolu veli kraljica. - Zadao sam kraljici riječ da ću štititi sigurnost svoga prije stolja, a prema otkriću što ga je učinio kaštelan dvora ove noći razabirem da sam učinio pravo prihvativši kraljičine prijedloge.

Prvu noć pod ovim krovom i već se javlja urotnikov bodež. To je grozno. - Sutra ćemo, veličanstvo, to istražiti. Potpuno se slažem, veleizdajnike valja najteže kazniti. U ranu zoru idem da onog mladića uzmem na muke. - Prema tome, nema smisla dalje o tom trošiti vrijeme. - Samo mislim da nećemo tako lako provesti u Hrvatskoj mjere koje je predložila kraljica. Za to će biti potrebna čitava vojska. Hrvati će prije umrijeti nego dopustiti da im se uzme sabor, ban, sloboštine i... Kraljeve pospane oči izražavaju mrzovolju, gotovo dosadu. Dragi moj Filipče, zar ne bismo o tom mogli govoriti drugi put, a vi ćete se već domisliti kako valja učiniti. Uvjeren sam da je kraljica uistinu jako zabrinuta za sigurnost ovog prijestolja i neće predlagati nemoguće, to više što je vrlo umna. Kralj Matija, taj lukavi mudri čovjek, smatrao ju je svojom suvladaricom. Kancelar gleda kralja vedrim nasmijanim licem i mirno odgovara: - Uistinu, veličanstvo, briga je kraljičina za sigurnost vašeg prijestolja izvan svake sumnje. A i njezine su umne sposobnosti dorasle svojoj zadaći. - Kad se tako dobro slažemo, bilo bi to završeno. Je li? Dosta je. - Još samo jedno, veličanstvo: kraljica je naglasila da se do sutra ima smaknuti biskup Varadi. - On više nije biskup ni svećenik. Vidio sam pismo kar dinala Roderiga Borgije koji je biskupa lišio svih svećeničkih časti i predao ga pravdi. Zar vi to ne znate? - Da, njezino veličanstvo govorilo mi je o pismu. - A ja sam ga čitao. Dakle, naš je posao svršen naglasi kralj umorno. - Želimo vašem veličanstvu ugodnu prvu noć pod ovim kro vom našega kraljevskog dvora reče Petar Gereb. I onda se kralj stade brzo opraštati. Sve to vrijeme njegov češki kancelar stajao je postrance i dok su drugi izlazili, zaostao je časak u dvorani: 217 - Jako su vas izmorili, vaše veličanstvo? - Isto toliko mnogo govore kao što mnogo jedu i piju primijeti Vladislav smrtno umoran. - Vaše veličanstvo morat će se koječemu priviknuti. - Ali neću dopustiti da smetaju moj mir. Vi znate kako vi soko cijenim miran život, ali nipošto dosadu. - Ja se nisam dosađivao, veličanstvo. Slušao sam čitavu večer kako se gospoda ugarski velikaši među sobom nadmeću za slugama svojeg plemenitog roda. Svaki od njih vuče lozu još od kralja Arpada za kojeg vele da je bio njihov prvi kralj. - I to vas je zabavljalo? ""j^s; - Jer sam se imao čemu smijati, dakako"u sebi. - Meni bi bilo draže da smo imali kakvo lijepo žensko dru štvo. Ali Filipec mi je obećao u tom pogledu iznenađenje. - Morate se, dakle, strpjeti, veličanstvo, i leći. A sad laku noć. Želim vašem veličanstvu prvu noć pod ovim krovom ugo dan san. Poklonivši se, ostavi kralja i ode u predvorje. Ovdje ga dočeka biskup Filipec. Šelnberg ga uzme ispod ruke i šapne mu: - Kralj se dosađuje. Htio bi upoznati ovdašnje ljepotice. Vi ste mu to obećali? Imate li odvažnosti dovesti žensko društvo naočigled Beatrici? - To ću radije prepustiti vama. Prvi put u životu obećao sam kralju što ne kanim izvršiti.

UROTNIK U NOĆI Vladislav odahne. Oko njega je nastao mir, ugodan, uspavljujući. Sjedi udobno u naslonjaču i ne miče se kao da uživa što je napokon ostao sam da se odmara. Vjeđe su mu pale još dublje na oči pa mu zjenica samo malo viri između stisnutih trepavica. Hvata ga san, a bori se s nekom predodžbom što obilazi oko njega i otimlje mu san, prelazi mu žilama. Krv kola, tijelo se budi. Predodžba mu obnavlja osjećaj blizine lijepog kraljičinog tijela. Kroz stisnute trepavice razotkriva mu se bjelina njenih grudi baš tamo gdje se baršun njene haljine pomaknuo, otvarajući mu vidik na bijelu put. Predodžba pobjeđuje pospanost. Dugo se opaja. Onda otvori oči i kao da slijedi neku tuđu volju, uzima pero i piše: "Veličanstvena kraljice, čeznem za vama. Vidim se preo-djeven u ruhu oklopnika pod vizirom kako dolazim u vašu ložnicu, 218 fet padam pred vaše noge. Mogu li samo nekoliko časaka ovako provesti uz vas?" Pero se zaustavi kao da se nečega sjetio, uzme papir, prinese ga svijeći i spali. Tada ustane, protegne se, pa onda nemoćno spusti ruke. Ide nekoliko koraka, ogledava dragocjene slike na stijenama, promatra pokućstvo. U uglu dvorane se lecne. Na grimiznom stalku bijeli se statua. Prikazuje Beatricu. Kako je dosad nije ni opazio? U bijelom mramoru kraljičino poprsje. Njezin labuđi vrat, uzdignute valovite grudi sa četverokutnim izrezom na haljini. Već i hladni mramor dočarava svu zavodljivost tijela. U drugom zidu dvorane iza njegovih leđa visoki drveni kip svetoga Antuna u veličini čovjeka oživi, miče se, okreće, zine neki tamni otvor. Iz nega nečujno izlazi ženska pojava. Kip se hitro okrene i škljocne. Taj zvuk trgne Vladislava i okrene se. U strahu uhvati kraljičinu statuu i gleda. Gleda dugo, rastvara oči, vjeđe mu se posve pridigoše i dva bezbojna staklena oka, uprta su u ženu što stoji pred kipom okrenuta njemu. I ona se s počitanjem klanja. U kraljevim prsima dršće strah. Mladić u ženskom odijelu uvukao se, eto, ovamo. Sledila mu se krv. šuti. Je li to priviđenje? Ili tamo uistinu stoji mladić u ženskoj haljini? Prikaza korakne naprijed pa se još dublje pokloni i s većim počitanjem nego prvi put. Vaše veličanstvo, molim za oproštenje. Riječi mu zuje u ušima kao da dolaze iz daljine, ali počitanje kojim se to stvorenje klanja privodi ga k svijesti. On skine ruke s kraljičina kipa. Gotovo se zastidi. Topi se ledeni strah što ga je zahvatio prvim pogledom na ženu. Smiješak mu zaigra na usnama i stupi korak bliže. Sabrao se i prozbori: Gle! Kakva ljepota, sjaj, oslijepio bih da je predugo samo gledam. I onda se stade smiješiti, gotovo smijati pa reče: - To je iznenađenje. - Vjerujem, veličanstvo, ali drugačije nije bilo moguće, nego na ovaj način. - Doista, neobičan način. Taj Filipec je ugursuz. Dođite bliže, ljepotice. Ne bojte se. Iako sam kralj, ipak. - Veličanstvo, nikad se nisam bojala pa ni kraljeva. - Neobičan govor.

Već se približio k njoj i gleda je raširenih očiju. 219 - Moram vas pogledati izbliza. Časti mi, odabrana ljepota. Kakve su to vaše smeđe oči, nešto neviđeno, čudno. Filipec me doista iznenadio. - Ne znam zašto vaše veličanstvo spominje biskupa Filipca? - Jer mi je on najavio ovo divno iznenađenje. - On je najavio mene? - Razumijem, štedite njegovo zvanje. Lijepo je to s vaše strane. - Veličanstvo, dopustite... - Kakve nježne grudi nastavlja on, promatrajući je kakav vitki struk. Vrat kao ljiljan. Odviše ljepote na jednom je dinom tijelu. Ne mogu tako brzo sve uočiti, mrači mi se. Iznenada je uhvati oko struka i privuče k sebi. Ali se ona otkine i povuče se k drvenom kipu. Kralj bulji u nju. Sto je to bilo? I stisne usne. Dah mu je ubrzan. "Kakva snaga?" pomisli i obuzme ga strah. "To nije žena. Ne. To je mladić u ženskom odijelu. Onaj koji je došao da ga smakne. Samo muškarac posjeduje takvu jakost." U uzbuđenju i strahu pogled mu je na oprezu, ruka na straži, a misli na izvidnici. Čeka dok to stvorenje progovori. I ne čeka dugo. Neka mi veličanstvo oprosti. Protiv svakog nasrtljivog muš karca branim se, pa bio on i kralj. Taj glas je tamno obojen, dakle, nije tanak, nije sasvim ženski, iako... - Branite se? Zašto se branite? pita kralj. - Ne znam običaja u zemlji vašeg veličanstva, ali smatram da se tamo čestite žene također ne pozdravlja zagrljajem. Njegova desnica spusti držak mača i objema se rukama podboči, hoće da sakrije svoj strah pa se osvješćuje: "Baš sam lud. Da je to uistinu mladić odjeven u žensko odijelo, zar me ne bi udario bodežom u zagrljaju? Dakako, da je žena. Kakva glupost. Bepo me s onom viješću o mladiću u ženskom odijelu gotovo učinio smiješnim." Da ispravi strah što mu je čas prije preobrazio lice, namršti čelo i mrko reče: - Imate pravo, ljepotice. Ni u mojoj domovini čestitu dje vojku ne pozdravljaju zagrljajem, ali ondje čestita djevojka ne dolazi noću u blizinu muškarca kao vi. - Nisam došla pod krov muškarca, nego kralja. Nisam došla kao djevojka, nego kao podanik da čuvam vašu kraljevsku čast od sramote i zločina. Casak mu bude neprijatno, ali se svlada: - Nisu vas poslali ovamo da me razonodite? - Vjere mi, nisu. Malo se ogleda po sobi kao da traži gdje bi se u potrebi sklonuo pa se opet okrene k njoj: - Kako bi vas propustile straže u moju odaju? - Put kojim sam došla nije bio zapremljen vašim straža- rima. Odgovor ga ponovo uznemiri. Počinje se ogledavati, promatrati sva vrata, pa opet nepoznatu djevojku. Njezino ga držanje neprestano drži u neizvjesnosti. Hoće da to dokrajči pa ode k vratima i otvori ih. Vani stoje oklopnicL

- Gdje je kaštelan? Neka odmah dođe ovamo. Jedan oklopnik otrči da izvrši kraljevu zapovijed. - Nije dobro veličanstvo, što ste pozvali kaštelana. - Dakle, vi ste ona žena koju je danas paž pustio u dvor? Ne, veličanstvo, ja sam već prije bila u dvoru, ali tamo u ljetnoj palači. Sve ću vašem veličanstvu ispričati istinski, samo molim da me kaštelan ne vidi ovdje. Neodlučan je što da čini. Njezina ljepota osvaja g? isto toliko kao i sumnja da se tajanstvenim dolaskom ove žene uvlače k njemu urotnici. Njegova nesigurnost opet se pretvara u strah da negdje neka nevidljiva vrata na koja je ona unišla ne navale ubojice, a ljepotica čeka samo da im dade znak. Između nje i onoga mladića što ga je uhvatio kaštelan neka je veza. I hoće da raščisti. Neće da gleda u njene baršunaste smeđe oči što izazivaju njegovu mušku slabost. I okrene se da je ne gleda i da može čvrsto ostati pri svojoj odluci. Veličanstvo, saslušajte me prije svega, a onda možete zvati kaštelana. Njezin tamno obojen glas ulazi mu u dušu, a pogled mu prolazi kroz kosti i čini ga slabim. Već je na vratima Robert egerski i ulazi. Spazivši Gordanu, problijedi. Kralj pita namještenim dostojanstvom: - Kakvog ste to mladića uhvatili u ženskom odijelu? - Veličanstvo, mislio sam da je to mladić jer je snaga ko jom se branila i napadala odgovarala muškoj snazi. "I ja sam osjetio tu snagu" reče kralj sam sebi i onda upita: - A tko je ona? - Veličanstvo, ona je pouzdanik veleizdajnika vojvode Iloč kog. - U ovoj zemlji i žene se bave kraljevskim poslovima? pita kralj glasom koji pokazuje da nimalo ne uvažava to otkriće. - Veličanstvo upadne sada Robert ova žena bunila je odjevena u muško hrvatske plemiće da ne priznaju vašeg veli čanstva. Da joj nisam skinuo vizir i tako plemićima razotkrio sramotu što slušaju ženu, bili bi buntovno otišli s izbora kao ono prvi put pod vodstvom vojvode Iločkoga. - - 220 221 Vjeđe kraljevih očiju digoše se visoko, zjenica se smrači, a glas prijeti: - što velite na ovo? pita Gordanu. - Veličanstvo, to je istina. - Eto, veličanstvo, sama priznaje, dakle, nesumnjivo su je poslali veleizdajnici da počini zločin na vašem veličanstvu. - To je laž! oštro odsiječe Gordana. U gnjevu učini se Gordana kralju još ljepšom. Ne može odoljeti snazi koja struji iz nje i okrene se k Robertu: Vi ste se, očito, prevarili. Da je htjela učiniti što takvo, imala je prigode. Dosta je dugo u ovoj sobi, a mogla se i sakriti da me zateče u snu. "¦”*$” Zahvalan Gordanin pogled osvoji Vladislava i on; kretnjom ruke dade Robertu znak da ostavi sobu. Ali on ne posluša: Veličanstvo, kad smo Gordanu uhvatili, našli smo u nje bodež što ga je sakrila u njedrima, a jer smo joj ga oteli, nemoćna

je da što učini. Riječ "bodež" preleti kraljevim tijelom kao munja, ali ona korakne naprijed: - Veličanstvo, dopustite mi da ovom čovjeku dokažem kako je bezočni lažac. Nije me ni pretražio niti pitao što radim u dvoru, jer njega vodi osveta. - Veličanstvo, da je urotnica dokazuje i to što poznaje pod zemne hodnike ovoga dvora. - Kako je mogla to upoznati? iznenadi se kralj. - Jer je bila dvoranka njezinoga veličanstva. Kraljica će va šem veličanstvu razjasniti kakva se opasna urotnica skriva u toj ženi. Ustrašeni Vladislav gleda po sobi: - Recite, kaštelane, kako je unišla u ovu dvoranu? - Ne znam, veličanstvo. Očito poznaje tajne ulaze i molim da je što prije otpošaljete iz svojih odaja, a meni dopustite da pretražim stražama svaki kut, jer je očito da je ovdje sakrila urotnike. Oni su, naime, prigodom predaje dvora kriomice ostali u palači kao i ona i sakrili se. Nesavladivi strah obuzme Vladislava. Okrenuo se, osjetivši kako blijedi, ruke mu dršću, sav je u prepasti. Gleda zidove, sa strahom i strepnjom istražuje nisu li tamo kakva tajna vrata na koja će banuti naoružani urotnici. Bude mu tjeskobno i zaželi ostaviti ovaj dvor i pobjeći što prije i što dalje. Onda se sjeti svojeg češkog kancelara i zapovjedi: Neka ga odmah pozovu! Robert krene da izda zapovijed. Veličanstvo, molim vas zaustavite ovu zapovijed moli Gordana. Kralj zaustavi Roberta na pragu, ali ne zbog Gordanine molbe, nego da ne ostane s njom sam. I pokazavši djevojku, naloži: Odvedite je. Zatvorite je u tamnicu. Neka je čuvaju i ne skinu oka s nje. Robert rastvori vrata i vikne: Oklopnici, ovamo! Momci ulaze. Oklopi im zvekeću. Svežite ovu djevojku naloži Robert vojnicima. Gordana se pomakne iza stola prema kralju. Istodobno segne u njedra. Ubit će kralja viče Robert. Zgrabite je sam potrči, dok kralj uzmakne do kraljičina kipa. Gordanina ruka traži u njedrima. Momci potrče k njoj, ona uzmakne, izvrće iz njedra snop papira i baci na stol. Tek sada dospješe kraljevi oklopnici da je uhvate za ruke. Vežite je na mjestu jer je lukava zapovjedi Robert. Dvojica joj drže laktove, treći otpaše remen i svezu bijele čvrste ruke, a ona stoji mirno i gleda kralja. Vaše veličanstvo neka se potrudi i pročita ova pisma. On pogleda pisma, ali noga mu ne može koraknuti bliže. Ja sam vaš protivnik, ali nikad ne bih mogla biti vaš urotnik. Ni ja ni moji zemljaci. Protivnik uvijek, nikad ubojica. Neka veličanstvo uvaži ove riječi. Spazivši da su momci već svezali Gordanine ruke, ohrabri se i zastidi pred samim sobom. Ne može se oteti navalama oprečnih osjećaja i stoji neodlučan, nepomičan. Još u njemu dršću sumnje i strah, ali znatiželja ga vuče k papiru, što ga je Gordana bacila na stol. I prilazi bliže. Robert skoči pred kralja: - Veličanstvo, ne dodirujte te papire. Bez sumnje su posi pani otrovom. - Nedostojno čeljade prezrivo će Gordana Robertu. Hvatate se laži koja je tako glupa da vam se mogu nasmijati i ovi vaši momci. Kad bi dodir ovog papira prouzročio smrt, morala bih

davno biti mrtva jer sam ih nosila u njedrima. Od tih riječi Vladislav se zastidi, ali ponovo posumnja. Ruke su Gordanine svezane unatrag. Oči upire u kralja: - Veličanstvo, pogledajte ova pisma. To od vas traži vaša čast. - Vodite je zapovijeda Robert i posegne za pismima na stolu. U času krene Gordana natrag, istrgnuvši se momcima: Veličanstvo, ne dopustite da to pročita netko drugi, osim vas. Učinite to zbog sebe. Ova su pisma, vaše ruke. To ga osupne pa spriječi Robertovu nakanu da uzme spise. Ostavite što je na mojem stolu. Robert ustukne, ali istodobno povuče Gordanu u predvorje. 222 225 Još jednom se obazrela i vidjela kako se Vladislav oprezno približio i sagnuo nad papirom na stolu. Vrata su se zatvorila. Kralj gleda pisma svladavši neprijatnost, uzme držak pera i odgrće papire, a da ih se ne dotakne. Ruga se sam sebi zbog toga, a ne može drugačije. Kako je drškom odvojio požutjeli papir, ispadne neki rukopis. Vladislav gotovo uzvikne, pograbi papir čita uvod. Onda okrene stranicu, čita potpis. Baci pismo na stol, pohiti u predvorje kojim korača Gordana okružena stražom. Stanite, stanite, kaštelane! . Ova odredba zaplaši Roberta, zaustavi šib” pa ukočeno gleda kralja kako je potrčao prema Gordani, uzeo je za ruke i stao skidati spone. Pomozite, što blejite vikne uzbuđenim momcima. Sluge su začuđeni, a kaštelan pun straha. Gotovo ga trese groznica od razorene čežnje osvete i od straha što će sada slijediti. Prva mu je misao: sad je izgubljen, predan na milost i nemilost Gordanine odmazde. Cime je u nekoliko trenutaka stekla toliku kraljevu milost da je sam odvezuje? Kako da sad pobjegne da mu kralj ne bi sudio prije nego što svane zora i on dospije zatražiti Beatričinu zaštitu? Dotle Vladislav razveže Gordanine ruke i reče joj tiho i žaleći se: Oprostite. Molim vratite se u odaju. - Veličanstvo, još ima jedna nevina žrtva. Paža Stjepka sve zao je gospodin kaštelan. Usta su mu zapušili, možda je već napola ugušen, a sve zbog mene. - Gdje je paž? pita strogo kralj Roberta. - Zatvoren je, veličanstvo. Odmah ga pustite neka čeka ovdje u predvorju. Neočekivani preokret toliko zbuni Roberta da u prvom času ne zna kamo ide i što čini. A onda kralj vodi Gordanu u svoju radnu odaju. Zatvorivši za sobom vrata, Vladislav uzme opet pismo i stade pomno čitati. Onda gleda djevojku vrlo dugo i reče tiho: - Da, te obrve i crte oko usana. Sad zapažam sličnost. Samo oči i čelo to ste baštinili od oca. - Da, veličanstvo. - On je bio vaš skrbnik? Nije li bio svećenik? - Mnogo kasnije nakon mojeg rođenja napustio je svjetovne nauke,.posvetivši se svećeničkom staležu kojemu je bio na slavu, diku i na čast do svoje smrti. - Upoznao se s princezom iz moje obitelji u Italiji? Je li tako? Recite mi nešto više o toj stvari. - Iz Hrvatske je otišao u Italiju da na vrelu svega znanja i

preporodne nauke crpe svoju naobrazbu. Lijep, otmjen, imućan hrvatski plemić, mlad, nadaren pjesničkim duhom, bio je pozivan i rado gledan u najbogatijim plemićkim talijanskim dvorovima. I tako je jednom na kneževskom dvoru ugledao ljepoticu iz roda Jagelovića koja je boravila u Italiji. - Da, uzele su je stare žene sa sobom na putovanje. - Tamo je ugledala i ona njega. Ljubav je njihova bila velika, silna, bezumna i beznadna. Bili su u prvoj mladosti, ne izmjerno su se voljeli, a morali su se rastati. I tako se desilo... - Mnogo je bilo potajne vike i teških dana zbog te ljubavi u mojoj obitelji. Vi ste se rodili u samotnoj tvrđavi. Rekli su mi da su novorođenče otpremili roditeljima djetetova oca. - A kad su oni umrli, preuzeo je sam otac skrbništvo nad djetetom. Djevojčica je rasla u seoskoj zabiti. - A on je bio na dvoru kralja Matije? - Kad je već bio svećenik. Kralj Matija pozvao ga je k sebi da iskoristi njegove darove uma. Ustrojio je mnoga učilišta, bio je zasadnik znanja i plemenitog odgojilišta mladeži, a vjerni po uzdanik kralja Matije. Onda je kralj doznao da ste mu vi, veli čanstvo, poslali glasnika. - Kad mu je donio ovo pismo što leži tu preda mnom na stolu. Htio sam saznati što je s djetetom koje nezakonski pri pada mojoj obitelji, ali nisam- dobio odgovor. - Matija je bio sumnjičav, naročito prema svojim pouzda nicima i tako je moj otac pao u sumnju da podržava veze s vama protiv njega. Ta kraljeva sumnja bacila je mojeg oca u tamnicu, a odande je pobjegao u vječno progonstvo. Pred smrt je kralj požalio, ali prekasno. - I tako ste vi bez oca i majke, jer je i ona mrtva. - Znam reče ona tiho. - Zaboravio sam tu tajnu mojeg roda i ne sluteći s kim ću se sastati na prvom koraku u ovom dvoru. Gordanin pogled čvrsto se upre u kralja. A on je pita: - Čije ste ime primili? - Obitelj mojega skrbnika i oca dala mi je svoje ime: Ces- mički. - Kako ste dospjeli na dvor kralja Matije? - Kad se nije imao tko za me brinuti, moj plemeniti otac i skrbnik uzme me sobom u Budim i povjeri odgojiteljici. Tada se kralj Matija, prije devet godina, vjenčao s napuljskom prin cezom Beatricom. Jednom me dovedoše na dvor u posjet skrbniku. Kraljica odredi da se djevojčica odgaja na dvoru u talijanskom preporodnom duhu, po muškom uzoru, kako se odgajaju princeze i plemkinje u Italiji. - Dakle, odatle vaš hrabar nastup i snaga vašeg tijela? - Izvježbali su ga na spartanski način, veličanstvo. - Osjetio sam. Ali i duh odgovara snazi tijela smješka se on. Međutim, ne želim da o mojoj hrabrosti steknete krivo mišljenje. Moram samo priznati: zbunila me priča u nekoj uroti, o mladiću u ženskoj odori koji me kani ubiti, a onda opet bilo - - 224 15 GORDANA IV 225

15* je vjerojatno da ste došli otvoriti neka tajnovita vrata urotnicima. Vaša domišljatost nadjačala je tu zabludu. Na dan izbora, prije nego sam se sklonila u ovaj dvor, otišla sam kući i uzela sobom pisma. Mislila sam: bude li kralj Vladislav izabran, poći su k njemu s njegovim pismom. Oprez vas je dobro uputio. Mi smo rođaci. Kralj primakne stolicu bliže k njoj i reče: - Vaše su oči čudnovate kao dva badema, a zjenice pune svjetla, vedrine. Kad ste unišli, odmah sam to opazio. - Došla sam čuvati vašu kraljevsku čast. - U čemu je ugrožena? - Žele vas navesti na sudbonosni čin koji vas mora omraziti ovom kraljevstvu. - Razjasnite mi tko hoće da me zavede i na kakav čin? - Vaše veličanstvo kane nagovoriti da smakne biskupa Va- radija. - Nije biskup, ali je urotnik lišen svećeničkog zvanja. - Je li vaše veličanstvo u to uvjereno? - Čitao sam pismo kardinala Roderiga Borđije što ga je sam pisao. On veli da je Varadi zločinački urotnik. - Veličanstvo pozna kardinalove crte pisma? - Sumnjate u ispravnost toga pisma? iznenadi se kralj. - Ne bi bilo nikakvo čudo da je pismo krivotvoreno. Napulj- ci su već privikli takvim krivotvorinama. - Vaše sumnje su nedopuštene. - Neka vaše veličanstvo ispita stare velikaše i dvorane kako se desilo kad je kralj Matija slao u Milano svatove Bianki Sforza. Putem su svatovi primili pismo s potpisom kralja Matije neka se odmah vrate. Da su to učinili, nastala bi teška uvreda za mi lanskog vojvodu, ali ispostavilo se da je pismo krivotvorio jedan napuljski tajnik njezinog veličanstva i kralj ga je htio smaknuti. Napuljci su pohlepni za službama i častima, zato su i toliko omra ženi u tom kraju. - Omraženi? opetuje kralj. - Mrze ih svi, i velikaši, i plemići, čitav svijet, pa su zbog njih počeli mrziti i kralja Matiju. - Ali Varadi se urotio protiv kralja, zato ga je i bacio u tamnicu. - Samo je meni poznata tajna koja se odigrala između kralja i Varadija. Vladislava sve više obuzima želja da sluša tamno obojeni Gordanin glas što prodire kroz njegovu dušu i čudno ga ushićuje. Osjeća se uz nju voljko i počne je ispitivati da je što duže sluša i da što više dozna. - Gotovo se ne usuđujem izreći jer se tiče nekoga tko vam je vrlo blizu. - Unatoč tome htio bih iz vaših usta čuti sve te stvari o kojima ne znam ništa, a samo se po sebi razumije da bi mi ko- 226 ristilo kad bih znao i upoznao okolinu u kojoj se od danas nalazim. Vama, mojoj rođakinji, dužnost je da mi to kažete. I podupre svojim šiljastim prstima glavu, naslonivši se na sto pa nepomično gleda bademaste oči što ga privlače magičnom snagom. Ona stade govoriti: Biskup Varadi vrlo je vrele ćudi, žustar na odgovoru i ne bira riječi. Jednoga dana, kad je kralj htio da nametne nove pore ze i da promijeni neke svoje odluke u vladanju, Varadi je dobacio kralju da sve to radi pod utjecajem kraljice, da je potpuno u njezinoj vlasti, spočitnuo mu je da nije dostojno muža da zavisi 0 nagonu prema ženi, stao mu bijesno dovikivati da Napuljci

proždiru kraljevstvo i na kraju da će ga jednom oni otrovati, i takve slične stvari. Sama sam čula kako je viknuo kralju: "Prejeli ste se napuljskih smokava, pazite kralju, napuljske će vas smokve stajati života." - Smokve? iznenadi se Vladislav nije li on umro od ne ke gnjile smokve? - Liječnici nisu nacistu što je bilo. čudan slučaj. Kralj je bio sasvim zdrav, svjež i veseo, osim što s ga boljele noge. Oglad nio je prije objeda i zatražio jela da utaži glad. Napuljska dvo- ranka donijela je kralju smokve koje je volio, čim je pojeo prvu smokvu, odmah vikne da je pokvarena. Za četvrt sata već je bio u nesvjesti iz koje se nikad nije probudio. - Naravno, ljudska mašta dovela je ovaj događaj u vezu s Napuljcima, ali to je zato što su Napuljci omraženi, pa za sve okrivljuju njih čak i za ono što nisu krivi. Njih su okrivili i za svaki kraljev čin koji nije bio po ćudi staležima i dvoranima. Vladislav zamišljeno gleda preda se, donja mu usna neobično podrhtava. Odviše umaram kralja, a zapravo sam se udaljila od onoga što sam htjela reći. Zbog spomenute Varadijeve objede dopao je on tamnice. Kralj Matija je pred smrt uvidio svoju zabludu prema biskupu Varadiju i odredio da ga puste na slobodu. Dan dva na kon toga, kad mu je pozlilo, njegov je nalog netragom nestao. Evo, zbog one grube izjave kralju Matiji Varadi je morao u tam nicu. Vladislav časak razmišlja pa opet reče: - Vjerujem da je bilo tako, ali Varadi je radio protiv mene. - Zar je to zločin što je htio Ivana Korvina za kralja? - Moj je protivnik, kao što su moji protivnici vojvoda Iločki 1 ne znam kako se svi oni ostali zovu. - Svi su oni imali pravo da budu vaši protivnici, jer se tada radilo o izbornoj borbi po pravu i zakonu. - Zaboravljate da su pristaše Ivana Korvina dignuli vojsku, ostavili izbor i otišli da ga krune, a Varadi je njihov vođa. 227 - Sve su to sredstva borbe, veličanstvo. Ako je izbor slo bodan, onda je i borba slobodna. Kruna nije ukradena niti su je oni oduzeli kralju. - Kruna pripada kraljevstvu. - Sasvim se slažem s vašim veličanstvom. Kruna pripada kraljevstvu, a većina toga kraljevstva, naglašavam: velika većina bila je uz princa Ivana Korvina. To se jasno očitovalo na dan kad se sabor prvi put sastao i htio provesti izbor. Veličanstvo zna da su Filipec i kraljevsko vijeće odgodili izbor samo zato da ne bude izabran princ Ivan i da steknu vremena da vode borbu za vas. Pošto je, dakle, većina bila uza nj, prirt^no”je da su pristaše krunu morali smatrati vlasništvom većine ty:aljevstva i ponijeti je sa sobom. - Vaše razlaganje namješteno je u prilog njima, a ja ne mogu zaboraviti da su otmicom krune oni počinili veleizdajstvo. - Veličanstvo, ako se stvar pošteno prosudi, nema veleiz dajnika ni veleizdajstva. Tu su bila samo dva protivnika: dakle dosljedno može biti samo pobjednik i pobijeđeni, ali nikakav iz dajnik ni izdani. Da su uzeli krunu kad ste vi već bili izabrani na saboru, onda biste ih mogli nazvati veleizdajnicima. - Neka bude tako, ali oni su otišli i sada će Ivana Korvina okruniti za kralja. - Ako su oni u većini, onda bi to bilo njihovo pravo. - Vi ste neprispodobivo odvažni reče, sasvim poražen tim riječima, ali osvojen njenom ljepotom pa upita: - Recite: tko su zapravo moji protivnici?

- Vaši su protivnici jug ovog kraljevstva, a nazivaju se Hr vatima. Nisu vazali ovog kraljevstva. Imali su svoje samostalno kraljevstvo, kraljeve svoje krvi i svojevoljno su primili susjednog ugarskog kralja za svoga. - Prema tome, kraljica je dobro rekla da je dolje leglo urotnika koji bi ugrožavali mene i napadali moje prijestolje, ali to im neće uspjeti jer ću ih lišiti svih sloboština koje uživaju i sabora, i banova, i što još imaju. - Kad gledam vaše veličanstvo, uvjerena sam da to nije vaša zamisao jer se u vašem licu odražava volja da mudro upra vljate. Vaše je veličanstvo zajamčilo kraljevskom vijeću da će održati sve pravice i sloboštine Ugrima kao i Hrvatima. - Ako mi se ne pokore, udarit ću ih svojom vlašću. - Ni ova izjava nije u skladu s vašim dobroćudnim smiješ kom. Naprotiv, veličanstvo bi se sigurno složilo s mojim nazorima 0 vlasti. Dok ona pripovijeda, sjedi on sagnut njoj nasuprot pa sluhom 1 pogledom jednako uživa i nastoji da razvuče razgovor. - Htio bih znati što vi mislite o vlasti. - Mislim, veličanstvo, da je vlast punomoć koju čovječan stvo pruža svojim odabranicima da pomoću vlasti služe ljudskoj dobrobiti, da vlašću kroje pravednost i zaštićuju dobro. Vlast je 228 palma koju čovječanstvo predaje svojim odabranicima da njome učvrste ljudsku sreću. - Lijepo je što vi velite, ali ja želim najprije za sebe steći mir, potpuni mir i nitko mi nije tako mrzak kao onaj koji bi htio da mi oduzme pravo da živim u divnom miru i spokoju. A to žele vaši zemljaci. Tko mi naruši mir, sputat ću ga i prisiliti da se pokori. - Hrvate možete sapeti svim okovima što ih posjeduje svijet, ipak ih ne možete upokoriti jer okovi sapinju samo njihova tijela, a nikad dušu. Možete naći takve koji će uzeti vaše milodare i služiti vam naoko. To su slabi i gramzljivi. Nesebični, jaki, ostat će nepobjedivi. To je većina, vjerujte mi. - Past će u prah kad među njih prospem strah i trepet. - Onaj od kojeg strahujete, osjeća se ponižen i zato vas dvo struko mrzi, ali šuti. što ste dakle postigli? - Htio bih znati zašto su tako opasni u šutnji? - Jer šutnja je oklop pod kojim strpljivost rađa nemilo srdne divove odmazde. A uz vas vazda bdi ljubav. I, znajte: naša ljubav prema domovini kukasti je nož zarinut u srce kraljevstva. Pokušaš li taj nož silom istrgnuti, razderat ćeš srce kraljevstvu. - To bi značilo da ih neću moći upokoriti? - Vjerujte, ne možete doprijeti u dušu Hrvata kao ni k središtu zemlje. - I te ljude i tu zemlju vi toliko ljubite? Smatrate je svo jom domovinom? - Otac mi je bio Hrvat po rodu, krvi, po plemenitosti, po osjećajima i mislima, a sve to baštinila sam od njega. - Doista, vrlo je plemenito što se tako živo borite za svoju domovinu. - Samo prirodno. I životinja ljubi i brani svoje gnijezdo. Zar bi čovjek bio manje brižljiv za svoj dom? A tamo dolje su naše gore, naše doline i more, svuda je tekla krv naših plemića i naših kmetova, svagdje bdi naša ljubav. Zapanjen gleda i pozorno sluša jer mu se u tom zanosu pričinja beskrajno lijepom. - Kad lijepa žena umije i lijepo govoriti, okrunjena je kra ljevskom krunom.

- Žalila bih sebe, kad mi veličanstvo nakon svega što sam ovdje kazala, ne bi moglo reći što drugo. Postiđen, on se ispravi i nastavlja: Htio sam naglasiti da ste nesebični u svojem zauzimanju za one koje branite, ali, vjerujte, jednog nesebičnog čovjeka nad- viče četa sebičnjaka. Gordana šuti i promatra ga svojim očima koje tako očaravaju ljude. Šuti jer osjeća da kralj nije završio misao. Kakva šteta da su mi vaši zamljaci protivnici. Ali zapravo zašto? Recite, zašto su protiv mene? 229 Da mi veličanstvo nije stavilo to pitanje, morala bih vas na nj podsjetiti. Ipak je najvažniji uzrok koji ih je potaknuo da se bore protiv vas ponajprije Ivan Korvin. Bio bi najsavjesniji i najpožrtvovaniji branilac naše granice od Turaka jer zapravo moju domovinu mora smatrati i svojom. Već su davno zamrli odjeci njenog glasa kad on podigne vjeđe. - Nitko živ neće doznati da sam vas ponukao da tako iskreno govorite o svemu, da sam vas slušao bez riječi. Jer na sve to što ste rekli moj odgovor može biti samo šutnja. - Veličanstvo će na moju molbu za ,y<aradija također od govoriti šutnjom? Ne, to ne vjerujem. Njezin čarobni topli pogled izaziva ga do dna duše. On ustane, uzme pero, napiše i pokaže joj papir. "Prečasni gospodin Filipec neka obustavi izvršenje svake kazne nad biskupom Varadijem dok se točnije ne raspravi i izvidi njegova krivnja." Moj korak nije bio uzaludan. Zato duboko zahvaljujem vašem veličanstvu. Ona ustane, a kralj je zadrži, uhvativši je za ruku: - Sjednite. Htio bih čuti kako ste došli ovamo i kojim putem. - Pod ovim dvorom iz bijele kule vodi neki hodnik. Dao ga je sagraditi kralj Matija za slučaj pogibelji. Ovim se hodnikom ispod dvora može izaći prema Dunavu. - Vi ga točno poznajete? - Jednom sam imala prilike da ga temeljito upoznam. Sa krila sam se, naime, u bijelu kulu da slušam raspravu Napuljaca s egerskim biskupom. Ne znam kako su za mene doznali grof Enriko, dvorski meštar njezinog veličanstva, i napuljski princ Francesko, ali su me naprosto zatvorili u taj hodnik i prepustili me sudbini. - Zar su vas dugo ostavili tamo? namršti se kralj. - Htjeli su me ostaviti dovijeka, ali moja otporna ćud nije se predala. Tražila sam izlaz, što se činilo već nemogućim i pro našla stube koje su me dovele pred jedna vrata ove dvorane. Učinili su sramotni zločin vikne on. Ona kao da nije čula njegovo zgražanje pa doda: - Vidite, veličanstvo, ove gavrane od crnog mramora? Tra dicija u kralja Mati je bila je da gavrani stoje okrenuti kljunom prema istoku, ali vaši pristaše okrenuli su ih na zapad kao neki posebni znak. To je palo u oči pristaša princa Ivana, pa kad je kraljev sluga Radulo htio da istraži tko okreće gavrane, pronašao je mene već u nesvjesti. - Dakle, moji pristaše bili su povod vašem spasenju i od uhvati njenu ruku, ali ona ustane i pristupi kipu svetoga Antuna: 230 Dopustite da vam to pokažem.

Razjasni mu čitav mehanizam, okrene kip, pokaže mu prostoriju s one strane i tumači. "Prekrasno" pomisli kralj. "Ovamo se mogu sakriti kad god me gospoda budu odviše mučila poslom." Gordana opet zatvori kip. Onda nacrta kralju kuda vodi hodnik gdje se male stube uspinju u stijenu i kako put vodi do kipa. - Zna li kraljica za ovaj tajni ulaz kraljevih dvorana? upita on. - Kraljev sluga Radulo veli da osim njega i kralja nitko nije znao ovo skrovište. Ovdje je kralj prisluškivao razgovore svojih pristaša, jer je bio vrlo sumnjičav. Kraljica je znala samo za hodnik koji vodi od bijele kule na Dunavu. - A kako ste vi dospjeli danas u hodnik ispod dvora? - Veličanstvo, kad je posada predala dvor, sakrila sam se u ljetnu palaču da ostanem tamo dok vi ne stignete. Znala sam da me nitko ne bi dobrovoljno htio najaviti vašem veličanstvu i odlučila sam doći do vas ovim putem. Ali me uhvatio kaštelan Ro- bert. - Misleći da ste u žensko odjeveni mladić. - On me vrlo dobro poznaje i njegove čine upravlja osveta odbačenog i prezrenog. - Usudio se napasti vas svojim ljubavnim ponudama? pita on žestoko udarivši po stolu. Ona ispripovijedi kako ju je namamio u palaču na Dunavu i saopći čitav događaj kako se odrvavala njegovim napadajima, a Robert prisegao tešku osvetu i danas je htio izvršiti. Da sebe osveti, on je slagao mene, kralja? Mirno kraljevo lice gotovo usplamti i blijeda mu put poru-meni. - Savjetovala bih vašem veličanstvu da ga ne kazni. - Naprotiv, on je prvi koji je u ovom kraljevstvu zaslužio moju kaznu. - Bit će to krivo kraljici jer je on njezin pouzdanik i dvo- ranin. Ispupčene Vladislavljeve usne stadoše se stezati. U neprilici slegne ramenima: Ipak to ne mogu dopustiti. Pred čitavim me dvorom osra motio ovom laži, gotovo me učinio smiješnim, tvrdeći da nosite uza se bodež. I ona se nasmiješi, pa onda segne u njedra, izvadi svjetlucavu oštricu i stavi je pred kralja na stol. - Evo je, veličanstvo. Uzela sam to sobom za svaki slučaj ako mi od Roberta zaprijeti smrtna pogibelj. Međutim, zaprijetila mi je teža pogibelj od smrti. - Zar ima nešto teže od smrtne pogibelji? 231 Pokušat ću pronaći način da vam iskažem sramotu koju mi je dosudio gospodin Robert. S nekoliko izreka razjasni kralju namjeru Robertove osvete. Usplahiren, žestoko se digne, udari šakom po stolu i promrsi neke riječi na svom materinjem jeziku, dok je Gordana završila: - Oni koji su pustili vodu u tajni hodnik kralja Matije u nakani da me zaguše, spasili su me od današnje pogibelji. Voda je toliko navalila u podzemlje da je graditelj morao probušiti zidove da voda ne teče tamnicom. Ja sam vidjela nacrt što ga je graditelj o tim ruševinama nacrtao u predsoblju dvorskog meštra. U času kad me Robert uhvatio, sjetila sam se da ću.|Eroz tamnicu dopri jeti u taj hodnik i sama sam Roberta navela da me zatvori u tam nicu. Tako sam umakla, a on i ne sluti kako. Vidite, veličanstvo, zlo koje su počinili prema meni grof Enriko i napuljski princ Francesko urodilio je dobrim za me. Uvijek je tako. Zlo rađa samo sebi odmazdu.

- Vjerujete li u to? - Vjerujem. Zar oni nisu kažnjeni time što sam ja utekla tako strahovitoj osveti onim istim putem kojim su mi nametnuli zasjede njihove zle namjere? Zlo stječe obično prve bitke, ali konačnu bitku dobiva dobro. Kad god netko počini zlo, izaziva pravednost. - Dobro ipak rijetko pobjeđuje. - To se ljudima samo čini jer pobjeda dobra ne dolazi s onom pompom kojom se okružuje zlo. Svakome više upada u oči zlo, jače ga dodirne i čvršće mu se usjekne u pamet. A dobro ide zaogrnuto jednostavnom haljom, goloruko, tiho i samo zato ljudi ne opažaju njegove pobjede. Kralj se sav upio u nju duhom, mislima i pogledom. Dolazi joj bliže, uzima njene ruke i reče čudno ushićen: - Vaša ljepota i um u predivnom su skladu. Vi ste doista počasno dijete prirode. - Veličanstvo me sasvim nezasluženo odlikuje. - Nemam riječi kojima bih mogao prikazati udivljenje prema svojoj rođakinji. Ovaj preokret razgovora začas Gordana skrene drugim smjerom. - Oduzela sam vašem veličanstvu dobar dio noćnog mira. - Prvi put u životu nisam osjetio želju za spavanjem. Vi ste jedini stvor koji je uspio da me drži budnim. - Držala vas je budnim vaša plemenitost koja se ne može oteti, a da po svojoj vlastitoj volji ne bi odlučila o Varadijevoj sudbini. Osjećam, veličanstvo da sami razabirete koliku biste nepravdu nanijeli samom sebi da prije svega ne promislite o Varadijevoj sudbini. Ni bivše kraljevsko vijeće nije proglasilo nad njime kaznu, nego je samo odlučilo da vama predloži veleiz dajnike na kaznu. Vidim, u vama se vaša plemenitost buni protiv smrtne kazne koja bi bila i nepravedna i nedostojna. 232 - Svaku ću stvar dobro ispitati prije nego odlučim. O tome sam vas uvjerio i mojim nalogom koji će sutra ujutro biti uručen gospodinu biskupu Filipcu. - Znam da sam stavila na kocku svoju slobodu i svu milost vašeg veličanstva što sam tako oštro govorila protiv Napulj aca, ali smatram da sam izvršila dužnost i prema vama veličanstvo kad sam vam izložila istinu. - Vi ste uistinu muškarac u ženskom tijelu. - Kamo sreće da me priroda stvorila muškarcem. - Nebo nije htjelo lišiti muškarce užitka da vas obožavaju. A kaštelan, taj mladić, neće imati nikakve vlasti nad vama. I nitko drugi, osim mene. Upamtite to. - Onda se veličanstvo smijem mirno povući iz dvora? - Zašto ne biste boravili i dalje u ljetnoj palači? - Izložila bih se nemilosrdnosti i opasnosti svojih neprija telja ako samo čas duže ostanem u onoj palači gdje sam se sakrila u čvrstoj namjeri da moj sastanak s vašim veličanstvom neće nikad nitko doznati. - Odredit ću kaštelanu i svima da šute. - Sasvim uzalud, jer je Robert već sigurno obavijestio u egersku palaču princa Franceska i grofa Enrika. Makar je izrekla samo ova dva imena, u zraku je lebdjelo i neizrečeno ime kraljice. - Kamo ćete, dakle, poći? pita on. - U kuću u kojoj sam prije stanovala. Tamo imam svoje sluge i služavke. - Dobro, ali ne mogu vas pustiti ovako. Dat ću vam svoju

stražu da vas zaštiti. To sam dužan i kao vitez, i kao rođak. Ona se pokloni s poštovanjem. On ode k vratima i otvori ih. Tu očito po dogovoru s Gordanom stoji Simono. Veličanstvo zapovijeda? Kad je Simono ulazio, Gordana se povuče tako da je bila kralju iza leđa. - što ste vi na tom dvoru? upita kralj Simona. - Nadzornik kraljevskih ureda. Poznajete li ovu gospođu? Gordana mu brzo dade znak da prizna. Da, veličanstvo, bila je dvorska gospođa njezinog veli čanstva. Nekoliko trenutaka kralj razmišlja, približi se Gordani i tiho je pita: - Je li taj dvoranin u prijateljstvu s Napuljcima? - Ne, veličanstvo, on je dvoranin koji se uvijek vršiti točno zapovijedi vašeg veličanstva. - Dobro, neka vas prati i ostane uz vas dok ne odredim drugačije. 233 - Još jedno molim vas veličanstvo: da paž Stjepko ne bi bio prognan s dvora zbog mene, kako mu je obećao gospodin kaštelan. - Naprotiv, paž je zaštitnik žene u čijim žilama teče krv moje obitelji. Ona se još jednom pokloni pa izađe iz kraljevske radne dvorane. Vladislav zovne bliže Simona i zapovijedi mu: - Uzmite deset oklopnika i otpratite ovu gospođu u njezinu kuću. Ostat ćete tamo dok vam ne odredim drugačije. Upamtite: nitko ne smije dolaziti k njoj. . ,4,;, - Na zapovijed, veličanstvo. - Isto tako ne smijete joj dopustidi da izađe iz kuće. - Izvršit ću zapovijed vašeg veličanstva. - Rekoh: nikoga ne smijete pustiti u kuću jer bi se mldi kaštelan mogao poslužiti raznim lažima da bilo koga prokrijum- čari k njoj. Zapovjedi koje sam vam izdao ne smije doznati nitko. Ni ona. Glavom mi jamčite za svaki moj nalog. - I životom, veličanstvo. Odmah nakon Simonova odlaska dade kralj pozvati zapovjednika straže na gradskim zidinama. Malen, jak i plavokos čovjek ulazi. Kralj ga intimno udari po ramenima: - Dakle, kako se snalaziš u ovoj našoj novoj zemlji, Fran- tišek? - Veličanstvo, ne sviđa mi se taj mladi kaštelan, balavi dječak sa mnom je osoran i grub kao da služim njega, a ne vaše veličanstvo. - Dakle, ni ti nisi s njim zadovoljan? - Nije mi htio predati mjesto zapovjednika straže jer da će na tom mjestu ostati njegov čovjek, ali onda sam se potužio gos podinu kancelaru i tek pošto je on s gospodinom biskupom Filipcem nešto dugo kaštelanu govori, on se udostojio dopustiti mi da zauzmem mjesto koje već deset godina vršim u službi vašeg veličanstva. - Dobro, dobro. Ne svađaj se s njim jer ga kraljica zaštićuje, nego poslušaj: dok god se ja ne probudim i ne izađem iz dvora, kaštelan ne smije ostaviti dvor. Nikome nije dopušteno izaći on kraj zidina, razumiješ? Nikome. - Izvršit ću želju vašeg veličanstva bezobzirno, kao uvijek. - Ako bi se taj naš divni kaštelan bunio, a ti mu lijepo i pristojno odgovori da je to zapovijed njegova veličanstva. I zadrži ga makar silom. - Ne bih se morao mnogo truditi da to derište zadržim.

Ne zna pravo ni mača držati u ruci, tu se razvaganjuje i gospodari, viče i psuje. Ne znam kome je palo na um da ovakvo nedonošče postavi za kaštelana? 234 Sve će to sutra biti drugačije. Pouzdajem se u tebe jer ne želim da itko iz dvora odnese u grad bilo kakve vijesti o događajima koji su se ovdje zbili ove noći. I zato nitko ne smije izaći niti bilo po kome prokrijumčariti kakvo pismo. A sad idem da legnem. - Vaše veličanstvo može mirno spavati. Nitko neće do sutra ništa odnositi iz dvora, ali ove noći već su odjurili glasnici. - Tko je nosio vijesti? - Sam mladi dvorski meštar, onaj Talijan što ga zovu Bepo. A poslao ga je kaštelan Robert. Dugo su razgovarali u veži i strašno lamatali rukama i nogama. Nikad nisam čuo takav razgo vor. A okolo su u dvoru razglasili da je u vas neka žena koja vas kani ubiti. Dakle, kraljica zna sve. - Dobro reče kralj onda to sutra moram popraviti. A sad laku noć. Kralj se uputi u svoju ložnicu. Prvi put u životu nije mogao odmah usnuti. U ušima mu odzvanja tamno obojeni Gordanin glas. Pred očima mu lebdi njena ljepota, puna zanosa. "Prava kraljica. Da, kraljevska pojava." Hvata ga san, a još uvijek kroz maglu razabire sjaj bademastih očiju. Svjetloplave sjene s istoka pokrile su krovove palače, kurije i građanske kuće kad je noćobdija u Damirovoj kući otvorio vrata dvorišta Gordani. Sišla je s konja i uputila se u svoje odaje. Simono odreda kraljevim oklopnicima da se poredaju u pročelju. Kad su zauzeli svoja mjesta, Simono im naloži: Ako bi tkogod htio ući, zadržite ga i odmah javite meni. Nakon toga uspne se Simono za Gordanom u prvi kat. Tek što su ušli u blagovaonicu, ona se umorna baci na stolicu. Ipak je još njena svijest budna i svježa pa ispituje mladog dvo-ranina: Cime vas je obvezao kralj? - Da mu odgovaram životom i glavom izvršiti njegove za povijedi. - Kakve su to zapovijedi? - Nitko ne smije do vas, ali ni vama nije dopušteno ostaviti kuću. - Ne smijem ostaviti kuću? To zvuči kao da sam zarobljena. A ja sam vaš tamničar nasmije se Simono. Gordana ozbiljno nastavi: Čudili ste se zajedno sa Stjepkom zašto želim da na dvoru kralja Vladislava ostane nekoliko naših dvorana, na čelu im vi i mali paž. Nisam znala da ću se osloniti na vašu pomoć, ali bilo 235 mi je jasno da ste mi od velike potrebe. A sada, eto, vi ste mi čuvar i mogu raditi svi po svojoj volji. Ipak valja čestito zagrabiti u dosjetljivost jer kad se prospavam, moram ostaviti ovu kuću. - Kamo želite poći? - Jučer uvečer kad je Stjepko došao u ljetnu palaču, donio mi je pismo vojvode Iločkoga. On želi sa mnom govoriti vrlo hit no negdje u blizini Budima. S dobrim konjem mogla bih pris- pjeti onamo za dva sata. - Vojvoda se izlaže pogibiji da ga uhvate, a vi biste tu pogibelj mogli udvostručiti opominje Simono. - Ipak moram s njim govoriti. Međutim^rebali bi potražiti * kaštelana Đulaja. Stjepko mi je rekao da će pn čekati odgovor u Damirovoj kući. Prema tome; negdje spava. Pitajte našeg noćobdiju. Ako je Đulaj tu, dovedite ga gore.

I ona sklopi umorne oči i počiva drijemajući. Probudi je dolazak kaštelana Đulaja. U sobi je već svjetlo dolazećeg dana. Kaštelan pozdravi. Gordana izmijeni s njim nekoliko formalnih riječi i onda se osvrne na stvar: - Pročitala sam vojvodino pismo i smislila sam kako ću do njega. - Vaša milosti, gospodin Simono mi je saopćio kako na vas paze straže, dakle, neće vam biti moguće da izađete iz kuće, ali svakog drugog gospodina Simono može pustiti k vama, dakle, vojvoda će doći. - Vojvodu ne smijemo izložiti pogibelji. Ne možemo dopustiti da nam uhvate vođu. Gospodin Simono pozvat će dva oklopnika i zapovjediti im neka skinu odore i obuku odijela Damirovih slugu pa će im naložiti da pred kućom vrebaju neke ljude koji se tobože vrzu oko ograde kuće. Dotle ja uzimam jednu od odora kralje vih čeških oklopnika, a vi, gospodine kaštelane, drugu. - Ali već sviće dan upozorava Đulaj. Moramo čekati do večeri jer se samo u mraku to dade izvesti bez pogibelji. Vi ste, Gordana, vrlo umorni pa ćemo o tom govoriti kad se prospavate. “" - Da, gospodine. Više ne mogu odolijevati. I uputi se u svoju spavaću sobu, spusti zastore na postelji i legne. BEATRICA I NOVA KRALJEVA ROĐAKINJA Nakon bogate vesele napuljske gozbe u egerskoj palači kraljica je ustala ranije nego obično. Nardela brzo potrči na poziv svoje gospodarice u njezinu ložnicu. Milo, božanstvo moje veličanstveno, neka mi oprosti. Vaša je nevaljala starica dugo spavala. Jučer su me prisilili da pijem slatko napuljsko vino. 236 - Ne brbljaj, Nardela, nego reci koje je vrijeme? - Veličanstvo, prošlo je deset sati. Tako rano još niste us tajali. - Probudio me zločinac Varadi. Sad već stoji pred Božjim sudom i odgovara za podvale kojima je htio spriječiti da stupim na prijestolje. Sad mi je odlanulo. Napokon sam stala za vrat zmiji. - A što će na to legat svetog oca pape kad to dozna? - Odredila sam Filipcu neka kaže da je luđak Varadi ot premljen u neku tvrđavu. Moj užitak ne traži javnost, nego znanje da su mu prije smrti rekli: "To je Beatričina osuda!" Kako je ugodno živjeti. I ona protegne gole ruke i zapovjedi: Idi u moj kraljevski ured i zapitaj kakve su vijesti stigle o Varadijevu smaknuću. Htjela bih znati kako je taj lupež umirao. Nardela izađe a kraljica se baci na postelju i predaje se uživanju osvete i očekivanju svoje slave, svojeg vjenčanja, kru-nisanja, vladanja, gospodstva. Stara napuljska plemkinja, koju je kralj Feranta počastio srećom da bude dadilja njegovoj kćeri Beatrici, imala je na njenom dvoru veća prava čak i od dvorskog meštra. Tim se pravom poslužila i otišla u spavaću sobu grofa Enrika pa ga žestoko uzdrmala. - Što je to, gospodine? Kraljica budna, a vi hrčete? Na noge, hitro. Želi čuti vijest iz tvrđave. Kako je uže ugušilo onog lucifera Varadija? Žurite se da kraljici pružim slatki doručak. - Danas joj doručak neće prijati. - Što buncaš, mladiću? - Jučer u noći donio mi je Bepo vijest s kraljevskog dvora. Nečuvena drskost. Ne usudim se kraljici saopćiti. Možda biste vi? - Ne brbljajte, već kazujte, gospodine, što je bilo? - Gordana se uvukla u dvor i doprla do samog kralja. - Kako? Ona? Tebi se pamet pomutila, čovječe reče ona intimno, uzbuđuje se i sjedne na postelju.

- Ništa ne znam potanje. Gordanu su našli na dvoru kod kralja. Starica sklapa ruke, ustaje, ide odajom, hvata se za glavu i jadikuje: - Ne, ne, to se ne smije reći kraljici sada prije doručka. Pokvarit ćemo joj čitav dan. - Molim vas recite joj vi poslije objeda. - Ja? Baš ja neka razljutim moje kraljevsko mezimče! Ja ne, ali možda Francesko ili još bolje Ranzano, on zna biti miran. Sveta bogorodice napuljska, kazni nesretnicu što je prodrla kra ljičine utvrde i doprla do kralja. Nardela počne opet govoriti intimno kao uvijek kad se radilo o kakvoj povjerljivoj stvari: Znaš li, mladi grofe, da je kraljica zagradila Vladislava u njegovom vlastitom dvoru da mu ne bi dolazila na oči nikakva žena? Zna ona: gospoda kancelari ulaskali bi se kralju i doveli mu 237 kakvu ugrinsku ljepoticu, dakako, za zabavu, ali Beatrica je postavila Roberta za kaštelana da nikoga ne pušta u dvor. A ta se zapovijed ticala i žena ljepotica. Vladislav ne smije ni vidjeti lijepo žensko čeljade jer će se tamo tako njegova čežnja za kraljicom povećati i on će pobrzati vjenčanje. Znaš li to? - Sad znam kad ste mi razjasnili pa još više strepim od vijesti koju bih morao saopćiti kraljici. - Gordana se provukla kralju? Zašto, nije teško pogoditi. Hoće izmoliti milost za svoje drage i mile Hrvate. Znaj, ja ne ću to kazati kraljici. Ne mogu. Mislim, udarila bi me i pravo bi imala. Glasnik takve vijesti zaslužuje da ga s§ tuče. - Što da radim, plemenita gospođo? - Idi da čujem kako je smaknut Varadi", a onda dozovi iz dvora Roberta. Neka taj klipan sam kraljici saopći što je bilo. Neka sam snosi zasluženu kaznu što je zlokobnicu bademastih očiju pustio u dvor pred kralja. Sto će iz toga biti? Gordana pred Vladislavom koji se oko u oko sa ženom pretvara u kremen pun iskara? Zagušila bih je. Zagnjurila bih joj glavu u kaljužu da se zadavi. Zuri se, grofe. Dvorski meštar zaodjene se plaštem i pođe u svoj ured. Ustanovilo se da su Enrikovi plemići izaslanici s napuljske gozbe otišli u tvrđavu, ali se još nisu vratili. Odmah to saopći dadilji. Nardela se požuri opet kraljici pretjerano vedra i nasmijana. - Drago veličanstvo, čitavo napuljsko kraljevstvo u ovoj pa lači još spava. Sve sam sada probudila. Vaše im je veličanstvo dopustilo jučer do podne mir. - I nisu pošli na smaknuće? digne ona glavu kao zmija. - Jesu, otišla su dvojica samo se još nisu vratila, ali svakog časa bit će tu. Veličanstvo, uzmite zrcalo i pogledajte svoje lice. - Sni su me ove noći izmorili. Je li? Put mi je mlohava? No, reci kako izgledam? - Veličanstvo, ni sunce nije tako sjajno kao vaša ljepota. - Neka dođu služavke, želim svježu kupelj. A onda me natari mirisom. - Očito danas opet dolazi njegovo veličanstvo? - Za čitav su mu dan odredili poslove i lišili ga užitka da razgovara sa mnom. Dva sata uređivale su služavke i Nardela kraljicu Beatricu. Odjenula je haljine od lagane tkanine boje bademova cvijeta, opšivenu zelenim krznom. Onda je doručkovala i htjela projahati gradom. Već je pošla iz odaje, kad se pred palačom pojavi kraljev glasnik, a napuljski dvorani najave: Veličanstvo, dolazi kralj. U očima joj bljesne tajna radost. Odmah se vrati i uđe u dvoranu za primanje.

238 Tu je dočekaše njezini pouzdanici, napuljski poslanik Ranzano i brat Francesko. Posavjetuje se s njima i odredi: Ostanite daleko u pozadini. Ako bi se kraljeva pratnja zadržala preblizu, onda im vi, Ranzano, priđite i odvedite ih što dalje od nas. Ovaj kraljev posjet dokazuje njegovu veliku čežnju za mnom. Sigurno hoće da govorimo na samu, a to želim i ja. Hoću da požurim vjenčanje. Ranzano odobri, a Francesko se ruga Vladislavu: Jadnik, lutao je ove noći svojom ložnicom, misleći samo na tebe i dolazi da se napaja novim čežnjama. Prorekla sam to samosvjesno će Beatrica. Ranzano još nadraži njeno samoljublje riječima: Vaše nade daleko su nadmašene. Tek što je kralj proveo jednu noć osamljen u dvoru, već se žuri k vama. Francesko pliva u sreći: - Već smo jučer u njegovim očima razbrali sudbinu koju je odabrao. Zarobljen je bespomoćno. Uistinu, predivna si, Beatrica, u toj haljini. Jučer si bila dostojanstvena, a danas zamamnija i ljepša nego jučer. - Uistinu? A zašto ti se danas činim ljepšom? - Jučer je tvoje lice sjalo sigurnom nadom u uspjeh, danas svijetli sjajom pobjednice. - Pravo veliš brate, sjaj trijumfa uljepšao bi i rugobu. A danas od Vladislava moram doznati dan našeg vjenčanja, samo još vjenčanje, a onda ... Enriko najavi kralja. On ulazi. U Beatričinim očima blista radost i pritajeno istraživanje izražaja kraljeva lica. Odjenuo je jednostavnu odoru od smeđeg brokata sa zlatnim uzorcima. Glavu je pokrio klobukom od finog smeđeg sukna. Ona više promatra lice. I obuze je radost. Opaža da je kralj danas blijedi, da su mu oči rastvorenije, zjenice blistavije. Sve pokazuje da je čovjek probdio noć u čežnjama. Od te spoznaje obuzima Beatricu pobjednička radost. I dočeka kralja čarobnim smješkom i gotovo umilnim glasom pozdravlja i dodaje: Obuzima me teška zabrinutost jer lice vašeg veličanstva ne pokazuje da ste mirno proveli noć? Ona ga gleda tobože zabrinuta, dok joj srce poskakuje. - Veličanstvo pogađa veli on. - Što je moglo smutiti san vašeg veličanstva? zabrinuto pita i još zabrinutije gleda u Vladislavljeve oči što su danas tako neobičndo budne. - Ponajprije vaša odsutnost, kraljice reče on tiho, sag- nuvši se k njoj. - Smije li se tome vjerovati? - Zar biste smjeli toliko omalovažavati sebe i posumnjati? 239 - Prema tome, vaše veličanstvo ne bi moglo mirno spavati čitava dva tjedna. - Zašto baš dva tjedna? - Jer će se naše vjenčanje i krunisanje moći obaviti tek za dva tjedna naglasi ona. - Moju nestrpljivost stavljate na tešku kušnju, divna kraljice. - Ako Ivana Korvina uhvatite i otmete mu krunu, skratit će se to vrijeme.

Mjesto odgovora, Vladislav uzdahne i smiješi se. - Želim samo to da što prije dočekam kraljicu u dvoru, ali hoću da se potužim, jer je još jedan mnogojjgjanji uzrok zbog ko jeg mi je noć bila nemirna. * - Očekujem da će mi se moj vjerenik posve povjeriti. - To mi je najtoplija želja. Već prigodom večere uznemirio je prvu moju noć čovjek kojega nisam mogao zbog toga ni kazniti ni maknuti iz poštovanja prema vama, kraljice, jer ste ga vi postavili u službu. - Tko je taj drznik? - Mladi plemić kaštelan Robert egerski. - Zar je počinio kakvu nesmotrenost? - Ponajprije, ponio se vrlo grubo i osorno prema mojem zapovjedniku straže. Samo se po sebi razumije: ja sam doveo sa sobom svoju stražu i neke službenike koji su privikli mojim navi kama, a taj se mladi kaštelan usudio čak vrijeđati onoga kojeg sam postavio da i ovdje upravlja mojom stražom. - Vašem se veličanstvu događa kao i meni. Kad sam došla u ovo kraljevstvo, susretali su moje dvorane ružno. Ljudi su ovdje vrlo ljubomorni na svakog stranca, pa tako su i moje Napulj- ce vrijeđali u vršenju službe. Ovdje se osjećaju svi duboko uvri jeđeni ako dovedemo svoje ljude i maknemo njihove. Ne bih htjela da vaše veličanstvo doživi isto takve neprilike kao što sam ih doživjela ja. Savjetujem vam da samo isprva ostavite domaće ljude na njihovim mjestima, a kasnije ćemo ih redom skidati. Njegovo se lice smrkne. Zar ja, kralj, da podvrgnem svoju udobnost i svakidanje navade željama nekih plemića u ovom kraljevstvu? To protivljenje Beatricu iznenadi i stade ga pozorno gledati: - Nitko vas toliko ne shvaća, veličanstvo, kao ja, jer sam sve to proživjela. - Odlučio sam na mjesto toga mladog kaštelana postaviti svojeg pouzdanika iz moje domovine. "što to znači? On se odjednom ne pokorava već drugi dan? Zašto? što se dogodilo?" misli ona, a govori ljupko: Neka veličanstvo dopusti da ja istražim što je bilo i ukorim Roberta. On je nećak biskupa egerskoga, a samo njemu morate zahvaliti što je mene sklonio da ostavim princa i preuzmem vodstvo vašeg izbora. Nikome drugome ne bih bila povjerovala, 240 samo njemu. Kad bismo sada maknuli biskupova nećaka, činilo bi mu se da vaše veličanstvo zaboravlja njegove zasluge za vaš izbor. Da sakrije nezadovoljstvo, Vladislav obori oči, ali ne može nadvladati kraljicu i koleba se: - Dobro, neka je barem uza nj još jedan moj stariji plemić koji će ga upućivati jer Robert je doista odviše mlad za takvu službu. - Pouzdajte se, veličanstvo, u mene, udesit ću sve sasvim prema vašoj želji. Ipak, ovo prvo vrijeme valja prikriti nezado voljstvo s tim mladićem. Nakon krunidbe uzet ćemo kaštelana pre ma našoj zajedničkoj želji. I ne pitajući kralja pristaje li, hitro ga upita: - Nadam se, da je veličanstvo zadovoljno s ostalim ljudima na dvoru - Zasad sam ih jedva vidio. Međutim, odredio sam da inoj dvorski meštar Vitomir bude uza me. On već poznaje moje navike. Znate, veličanstvo, kako je strahovito teško kad se dolazi u posve stranu zemlju među strane ljude koji ne poznaju naše želje, navike i potrebe. - Sve će to uminuti vaše veličanstvo čim ja dođem na dvor.

Sve će ići svojim redom i svaka će vaša najsitnija želja biti is punjena. - Teško očekujem taj sretan čas, ali neka mi veličanstvo do pusti da vas izvijestim o još jednoj važnoj stvari. Radi se o bisku pu Varadiju. - Gubitak njegove glave želim, ali taj će primjer pokoriti izdajnike. - Vaše veličanstvo, taj čovjek nije smaknut. Usta su joj otvorena kao da se na njima skamenio duboki daleki poklik. Njene zjenice, upravljene u kralja, ubijaju. A on nemirno namješta ruku na oslon stolice i muca: - Pošto se doznalo za uhićenje biskupa Varadija, to su ljudi... - On više nije biskup ispravi ona kratko i onda prepusti riječ kralju. - I tek što sam stigao jučer u dvor, primio sam s? svih strana molbe da ga pustim na slobodu. Prema tome je jasno da taj čovjek uživa ovdje mnoga prijateljstva i zato sam odredio biskupu Filipcu neka se sve odgodi, ispita. Time sam htio umiriti ljude. Beatrica vješto skriva svoju ljutinu i upita: - Jučer mi je veličanstvo dalo slobodne ruke da odredim neka se nad njim izvrši osuda? - Učinio sam to, veličanstvo, ali opet sam odlučio pričekati u vašu i u moju korist, jer zapravo kraljevsko vijeće i nije Varadija osudilo, nego je samo naglasilo da će ga predložiti našoj kazni. 241 16 GORDANA IV 16* Ona se nastoji smiješiti. Ali ja, od sabora priznati vaš suvladar, izdala sam nalog jer ste vi pristali... Da, istina je, a ja molim svojeg divnog suvladara neka pričeka. - A zadana riječ? - Veličanstvo, jučer sam bio nesabran i umoran od puta. Pošto sam se do podne naspavao, razabirem da bismo se oboje omrazili kad bismo započeli svoje zajedničko vladanje smrtnom osudom. Pa još k tome protiv posvećene ličnosti. Da, znam, vaše veličanstvo, Varadiju su oduzete časti, ali ljud^i to još ne znaju. O tom se svijet mora obavijestiti. Sve ćemo n4i” to ispitati zajedno i onda odlučti. Njoj se čini kao da netko stoji iza njegovih leđa i sve mu šapće neka joj se opre. - Čudim se da me gospodin biskup Filipec nije izvijestio kakav je nalog primio jutros od vašeg veličanstva? - Sam sam htio da svojem suvladaru i svojoj vjerenici oprav dam taj čin, a to mi pruža sreću da vas mogu danas vidjeti unatoč svim poslovima. On se uzalud trudi ovim posljednjim umiljatim riječima da kraljicu udobrovolji. Odviše je vidna njena nevoljkost i pita prisilno ljubazno. - Vaše veličanstvo je reklo da su neki ljudi posredovali za Varadija? Važno je znati njihova imena. - Ne bih znao imena. Teško mi je bilo upamtiti, živim tek drugi dan u ovom kraljevstvu, a imena strana. "Tu se nešto dogodilo" reče ona u sebi "a kralj je odviše glup da bi svoje izmotavanje mogao prikazati vjerojatnim." Odlučila je odmah ispitati biskupa Filipca, ali on stoji u dnu dvorane sa češkim kancelarom, a kralj joj sjedi nasuprot i očito ne kani otići.

Dok bi u drugim prilikama to smatrala, svojim trijumfom, ovog je časa kraljevo prisustvo teret. I razmišlja kojim bi povodom Filipca pozvala bliže. Kralj Vladislav prigne se nešto bliže kraljici i stiša glas: Još nešto imam da saopćim svojoj uzvišenoj pređivnoj kraljevskoj vjerenici. Ne želim imati pred njom nikakve tajne. Opet Vladislav zaokupi njenu pozornost. Pogleda mu u oči i čini se da mu rečenice nisu zadahtane onom toplinom koju je zapazila jučer kad joj je govorio povjerljive riječi. Ali odluči pričekati uvjerena da se vara. - Doista, ispunjava me znatiželjom kakvi su to poslovi koje vaše veličanstvo zove tajnom smješka se ona. - Nipošto tajna državnih poslova. - Dakle tajna srca? - Ne, ni izdaleka. Samo tajna moje obitelji. 242 - Veličanstvo me odlikuje povjerenjem muškarca i vjerenika, a ja primam i slušam. - U Italiji nije ništa neobično ako u kraljevskoj porodici muževi i žene rađaju nezakonite potomke. - Te smo predrasude davno zabacili. I u vašoj se obitelji de silo nešto slično? upita ona smiješeći se., - Da, veličanstvo, samo princeza moje obitelji koja je pala žrtvom svoje ljubavi više ne živi. Ali živi njeno dijete. Srce joj odjednom zaustavi kucaj. Jedva otvori usta: - Vi biste ga htjeli dovesti na dvor da mu ja budem druga majka? - Veličanstvo, to ste već učinili po svojoj plemenitoj duši i bez moje molbe. Dijete u čijim žilama teče krv moje obitelji na šao sam iznenada i neočekivano ovdje u Budimu. Beatricu preleti mrzla struja i zaledi joj čitavo lice. Bešćutna je, okamenjena. Hladnim glasom pita: - Veličanstvo ga želi učiniti nasljednikom svoga prijestolja, to je očito, a naši zakoniti nasljednici koji će imati jedino pravo? Zaboravljate? - Kraljice, zalutali ste. Naše buduće potomke ne može nitko lišiti prava jer se ne radi o sinu, nego o djevojci. Visoke obrve na bijelom čelu što su uvijek glatke, iznenada se naboraju, u žljebićima tih nabora kao da dršće neka daleka slutnja. - O djevojci, vašoj rođakinji? - Da, veličanstvo. - Vi ste je našli u Budimu? - Na svoje veliko čudo. - Ona vam se javila pismom? Ili po nekom dostojanstveniku? - Našao sam je u dvoru i zamolila me da je saslušam. - U dvoru? Robert je dopustio? Htjela je prokleti Roberta, no brzo se sabere i naoko mirno nastavi: Veličanstvo, netko vas je loše izvijestio. Svaku riječ on prati pažljivo što inače njemu nije svojstveno. Kad ona dovrši, on tiho primijeti: - Veličanstvo, nema nikakve sumnje o njenom porijeklu. Predala mi je moja vlastoručna pisma koja su nedvoumno doka zala istinu. Osim toga, ima i u njenom licu nedvoumne sličnosti s njenom majkom. - Tko je ta djevojka? - Gordana plemenita Česmički. Kraljici se čini da su njome proletjele sve munje svemira. Ali njezina vanjština jača je od svega. Skriva Vladislavu kako su je pogodile njegove riječi. Sasvim mirnim i ravnodušnim glasom upita: Je li vaše veličanstvo sasvim sigurno da ta pisma nije do

bila od nekog drugog i prikazala ih vama? 243 - Ta je pisma mogla primiti samo od svojeg oco i skrbnika s kojim sam ja izmijenio nekoliko glasnika i pisama. - Vi ste izmijenili pisma s Ivanom Česmičkim? - I zato je na njega pala sumnja kralja Matije. Protiv ovog dokaza Beatrica se ne može braniti. Vidjevši da je razoružana, nastoji pokazati samo povjerljivost: - Ako je tako, nema sumnje da je ona uistinu vaša rođakinja. Sjećam se: kralj Matija jednom mi reče da u Gordaninim žilama kola krv neke kraljevske obitelji. Sad naravno razumijem. Gor- dana nije mogla da mi se povjeri. Mi smo u kraljevskom izboru bili protivnici. - Jer se vaše veličanstvo zauzimalo “±i moj izbor, a ona je bila u službi vođe mojih protivnika vojvode* Iločkoga. Sama mi je to priznala. Kraljičine se usne stegnuše kao da je okusila nešto kiselo: - To priznanje dokaz je Gordanine državničke spremnosti. Očito se i pokajala što je radila protiv vašeg veličanstva i zamo lila vas da je zadržite na dvoru. - Naprotiv, htjela je ostaviti Budim, a nije se nizašto poka jala. Ne bih to ni tražio, zapravo, nemam posla s muškim urot nikom. - Ali to opasnijim takmacem. - Takmacem? iznenadi se Vladislav. Gordana takmac? - U tome je naročita njena lukavost. Saopćit ću veličanstvu 0 ciljevima koji Gordanu uČiniše vašim takmacem. - Zar moj takmac nije Ivan Korvin? - A ona je imala biti njegov suvladar. - Princu Ivanu Korvinu? Beatrica pozorno promatra rumenilo što je izbilo na kraljevu blijedom licu i požuri se razjašnjavati: Da, princu Ivanu kome je vjerenica, ali u tajnosti, jer princ je vjenčan milanskom princezom. Kad je milanski vojvoda saznao za prinčevu ljubav prema njoj, htio je razriješiti brak. Kralj Matija hitro je vjenčao Gordanu s prinčevim dvoraninom Damirom da tako sačuva milanski brak. Međutim, Damir nije nikad bio Gordanin muž. Kad sam još ja podupirala princa Ivana, on mi je povjerio čitav svoj plan. Gordana je imala postati kra ljica, a to je bila pouzdanica vojvodi Iločkome. Tako je, eto, vaša rođakinja ujedno vaš takmac. Vladislav ne može sakriti dojam njezinih riječi. Sve više se rumeni i smrkava, a Beatrica govori: Osjećam poštovanje prema vašoj krvi, kralju, ali dužnost mi je upozoriti vas na činjenice koje ne poznajete. Gordana je stigla do vašeg veličanstva sa svrhom ne biste li je primili na dvor da može izvještavati princa Ivana Korvina o vašim činima 1 namjerama dok će se on boriti protiv vas s Maksimilijanom Njemačkim. 244 - Baš ona me zamolila neka je pustim iz Budima. - Htjela je pobuditi što veće povjerenje u vašem plemenitom srcu dok je bila čvrsto uvjerena da vaše veličanstvo neće nikako dopustiti svojoj rođakinji da luta svijetom i potuca se od nemila do nedraga. Neizmjerno je lukavo zamislila svoju osnovu. Ipak, ne želim je optužiti. Borila se za svoje ciljeve, kao, i ja, i vi. Donja se kraljeva čeljust objesi, a s usana nestane smiješak. - Sve to nisam znao što ste mi saopćili, kraljice, a ipak sam

se u duši osjetio duboko povrijeđen što mojav vlastita rođakinja stoji uz moje protivnike. - To dokazuje pronicavost vašeg veličanstva. Očito ste se pobrinuli da ne može izvještavati svoje drugove veleizdajnike? - Da, veličanstvo. Ja sam Gordanu zatočio. - U tvrđavu? - Danas još ne. Htio sam je pomno nadzirati i dopustio sam da živi u svojem prijašnjem stanu. Tamo je čuvaju moje straže i moji dvorani. - Vrlo dobro. Neka vaše veličanstvo slobodno riješi službe kaštelana Roberta i njemu preda pasku nad Gordanom. Ovako egerski biskup ne može prigovoriti jer smo njegova nećaka ipak ostavili u nekoj službi. Ovaj prijedlog iznenadi Vladislava i nakon nekoliko časaka upita: Zar veličanstvo ne zna zbog čega taj mladić mrzi Gordanu? Ona se pričini začuđena. I ne slutim da bi je mrzio. Vladislav joj pripovijeda što je sve doznao. Ona se čudi, a u sebi kune što je njen prijedlog promašio. - Sve bi to trebalo ispitati, veličanstvo, naglasi kraljica. Toliko je tih priča povezano uz vašu protivnicu ona naročito naglasi tu riječ bezbrojnih anegdota izmišljenih i pravih i čo vjek ne zna što je istina, a što namješteno. - Zasad je ona pod paskom moje straže i ne može se maknuti niti može tkogod do nje. - Neka vaše veličanstvo dopusti da vam preporučim nekoliko svojih izvrsnih uhoda koji će stražariti oko njene kuće jer nema sumnje primat će glasnike svojih ortaka. - Hvala, veličanstvo, već sam sve odredio. Moji mi ljudi glavom jamče za nju. - Odviše se pouzdajete. Gordana je lukava, zato vam ponovo preporučujem svoje ljude. - Dobro, veličanstvo, sutra ću opet da se s vašim veličan stvom o svemu dogovorim. - Koliko vas žalim što ste ovdje našli rođakinju koja vas izdaje. I pri tom ga gleda svom hinjenom odanošću. 245 - Veličanstvo neka ispita ovdje sve ljude na dvoru. Bila sam Gordani starija sestra. Povjeravala se njoj, ljubila je i ne sluteći da je vaše krvi. A onda nas je vaš izbor rastavio. Ona se odrekla mene, izdavši vaš izbor. - Izdajstvo će biti kažnjeno po zasluzi reče kralj, ne uzvrativši joj pogled odanosti. A sad se moram vratiti u dvor na posao jer me čekaju oba kancelara. - Veličanstvo neće sa mnom izjahati? - Neizmjerno sam nesretan što se moram odreći te sreće. Iz Češke su prispjeli glasnici s važnim vijestima. Moram iz Bu- dima upravljati i svojim češkim kraljevstvom. Čekaju me dva ogromna posla. Tek kad uminu ovi prvi teški dani, smjet ću sebi pružiti užitak da budem uvijek uz vaše veličanstvo. Činilo joj se da je njegov glas suh, a prsa šuplja. Vladislav se ljubazno oprosti. Cim je ostala sama, okrene se prema svojoj braći i napulj-skom poslaniku koji su, poslušali njezinu zapovijed, i sve vrijeme stajali u pozadini. Napuljci se gledaju sa svojom kraljicom. U njihovim pogledima izbija jedinstvena misao dok je napokon Francesko ne izreče glasno: - Kralj se od jučer potpuno promijenio. - To sam htio reći i ja naglasi Ranzano. - Ne samo on, nego je promijenio i odredbe odvrati

Beatrica poraženim glasom, što oba Napuljca zabrine. - Što se tu dogodilo, Beatrice? - Ono čemu se nikad nisam mogla nadati. Ni u snu, Fran cesko moj. Ranzano upita glasom najteže zabrinutosti: - Netko se ugurao između vas i kralja? - Da, Ranzano. Od jučer do danas. Za jednu jedinu noć. - Zar možda Bakač? - Kad bi bio on, ne bih li ga lako odgurnula? - Tko je, dakle, veličanstvo? - Najprije mi recite što se opazili u kraljevim očima. I vi, Ranzano, i ti, Francesko. Jeste li ga dobro promatrali? - Jesam, Beatrice. Odmah sam spomenuo Ranzanu: "Kraljev pogled je neobično ravnodušan kao da tu ne sjedi Beatrica, nje gova vjerenica, u čijoj su mu blizini jučer oči gorjele kao dvije baklje. Snebio sam se." - Još je gore ono što niste mogli vidjeti. Kralj je povukao jučer zadanu riječ o Varadijevoj kazni. Pogazio riječ. Htio je iz mijeniti Roberta, opirao se, izmotavao, uporno zastupao svoju volju. - Veličanstvo, tu se neko upleo, opasno upleo. - Na moj puta stala je Gordana. I Francesko i Ranzano iznenađeno viknuše: Gordana? Kako Beatrice? 246 M Ispripovijedi im sve brzo uzbuđeno isprekidanim riječima, bijesno hodajući gore-dolje. Francesko bi svaki čas ubacio kletvu, a Ranzano spušta sve niže glavu, stiskao velike blijede staračke usne. Kad je Beatrica dovršila, poslanik reče mračno: - Veličanstvo, sad razumijem vaše uzbuđenje. To je ne nadani udarac. - U jednom susretu pao je u Gordanine mreže zgraža se Francesko. To nije muškarac. To je kržljavac, hrpa prašine koju može podići svaki povjetarac. Ranzano zakima glavom: - Visosti, Gordana nije povjetarac, ona je bura, orkan, i ako se odlučila razmahivati... - Dignut ću jugovinu iz Napulja, neka je smota i potopi da ne ostane od nje ni traga - Beatrica, nikako ne mogu vjerovati. Kako bi kralj podle gao Gordaninim spletkama, dok je jučer ovdje gotovo izgarao u tvojoj blizini? - Zaboravljaš: Vladislav je slama, svaka ga iskra pali. - Onda se ne bojim. Slama brzo plane i nestane. Sutra će Vladislav opet izgarati uza te. Doskočica je ne utješi. Ni u sebi neće priznati Gordaninu prednost, ali osjeća svu pogibelj, zatraži oslonac, zaštitu, jer opasnost joj se čini smrtonosna. I pripovijeda svojima: - Gordana je promijenila njegovu odluku u Varadijevoj osudi. Ona ga je nahuškala protiv Roberta. Ona će utjecati na sve kraljeve odluke. Njoj za volju on bi mogao podići čak i svojeg takmaca na prijestolje. - što činiš to, sestro? Priznaješ prednost toj djevojci, ti, najljepša kraljica svijeta? - Ne priznajem ništa, samo poznajem Vladislavljeve slabosti. Ako je istina da Gordana pripada nezakonitoj lozi njegove obi telji, moglo bi ga to dovesti do teških zabluda.

I Francesko i Ranzano zagledaju se u kraljicu & izražajem teške zabrinutosti. A ona prokune: - Ovu djevojku izbacio je na moj put pakao. - Što može učiniti protiv tebe? Vjerena si s kraljem, njegov si suvladar, sabor ovog kraljevstva izrekao je to uvjetom da ga priznaju kraljem. Taj uvjet ne može nitko izbrisati. I ona mahne rukom prezirno: Ne plašim se za svoj položaj. Moja je vlast u tom kraljev stvu nerazrušiva, ja sam od sabora priznata za suvladara i kralj se mora sa mnom vjenčati. Ali Gordana je tu da me napada u mojem pravu. Zar ću se opet i u ovom braku boriti za svoj utje caj nad kraljem, a protiv Gordane kao što sam se morala boriti za kralja Matije protiv Varadija i protiv svih onih koji su mu pomagali? “ 247 - A borba protiv Gordane bila bi mnogo teža, jer ta je žena ljepotica. - Da, Ranzano, to je ono od čega strepim, protiv čega se bunim i uzimam svako najokrutnije oružje bez milosrđa i bez duše da Gordanu oborim u prah. što prije, što brže, što si gurnije. Nekoliko časaka sve troje šuti. Onda ih ona pogleda izazovno i prošapće: - Što radi moj trijumvirat? Hoće li se maknuti? - Ni časa nećemo oklijevati, Beatrice. - Na putu aragonskoj vlasti stoji Gordajpa, opasnija od svih Bakača i vojvoda Iločkih. - Maknut ćemo je, veličanstvo. - čuva je kraljeva straža. On veli da je drži zatočenu. Ne znam je li govorio istinu. - Ponajprije ćemo izvidjeti kako je kralj smjestio Gordanu i kako bi se moglo do nje. - Dogovorit ćemo se s grofom Enrikom prihvaća Fran- cesko. - Visosti upozori Ranzano prije svega oprez. Ako je kralja svladala Gordanina ljepota, zagradit će putove do nje. Sila nam može samo škoditi. - Velim vam dragi moji: kralj je danas bio poput leda. Po kušao mi je nekoliko puta govoriti ljubazne riječi, nizao ih je uzalud. Svaka je bila ledena, prisiljena, neiskrena, namještena. Mislila sam: nitko u tom kraljevstvu ne bi mogao pokolebati moj utjecaj kod kralja. - Gordana neće dospjeti na to, prisižem ti, sestro. A sad dođi. Konji su već dugo osedlani. - Pusti me, prošla me volja. Ne želim izaći. Idem da mislim i tražim nove putove borbi. Zar neće uminuti to rvanje? Zar još nije bilo dovoljno? - Veličanstvo, svi smo se mi odviše ustrašili te djevojke. Zaboravljate: kralj je rekao da će kazniti izdajstvo. - Ne zaboravljam, ali se u to mnogo ne pouzdajem jer će on opet govoriti s njom, a vi ne shvaćate u što se pretvara muš karac oko u oko s ljepoticom koja ga još uz to svladava svojim umom. Ne pouzdajem se više u naše spletke, ne mogu nam više pomoći, preostaje nam samo nemilostivi tajni napad. - Izvršit ćemo ga. Prije svega neka naši uhode opkole Da- mirovu kuću u dovoljnoj udaljenosti. Neka budno paze što se tamo događa, tko ulazi i izlazi, a prema tome ćemo udesiti svoj plan da se domognemo drske spletkarice. - Razmislit ću o planu reče ona. I ode u svoju odaju, topeći se u bjesnilu nad ponorom što ga gleda pred sobom u

času kad je stigla do vrhunca svoje vlasti. 248 Kralj se žuri sa svoja dva kancelara u dvor. Putem ne govore ni riječi. Kad su stigli u kraljevski ured, češki kancelar i biskup Filipec zamole u kralja dozvolu da pozovu velemožnu gospodu bivšeg kraljevskog vijeća. - Opet nešto žele? začudi se kralj. - Veličanstvo, svatko od njih očekuje po jednu čast na dvoru koju im morate dodijeliti. - Dobro, podijelit ću, samo neka mi ne pribavljaju mnogo posla. Učinite to jednostavno. Dajte mi da potpišem. - Da, Veličanstvo, ali osim toga, čekaju vas drugi poslovi. Valja odabrati palatina. - Dobro, palatina. Koga da odaberem? - Veličanstvo se obvezalo da će tu čast povjeriti knezu Stje panu Zapolji. - Obvezao sam se? Da, da. Dobro je. Dakle, on će biti palatin. - Vaše veličanstvo, neka izvoli sjesti ponudi Filipec i primakne naslonjač. - Čemu sjedati? Ili još niste svršili? - Još ni izdaleka. - Onda morate pričekati, dragi gospodine biskupe. Imam neki važan posao, vrlo važan, obiteljski. Izvolite se ovdje udobno smjestiti, možda bi vas dvorani i čime podvorili jer do objeda je još daleko. Dakle, do viđenja. OPASAN SUSRET U svojoj kući Gordana se prene oda sna. Spavala je čvrsto i morala je dugo razmišljati dok joj se vratilo sjećanje na sve što se dogodilo jučer u noći. Tek kad je ušla u toplu kupelj, sasvim se probudila i stala jasno razmišljati o svojem sastanku s vojvodom. Dok je njena služavka trla savršeno tijelo svoje gazdarice, upita je Gordana: - Je li danas velika vrućina? - Nije. Sjevernjak je rastjerao oblake i malo rashladio zrak. - To bolje, jer ću danas izaći u muškoj odori. Odmah mi je spremi. Gordana se brzo uredila, doručkovala, a onda pozove Simona. Mladi je dvoranin već čekao poziv. - Sad idem sa Đulajem k vojvodi saopći mu Gordana. - Već je sve u redu. Kad ste jutros legli, otišao je kaštelan Đulaj sa svojim slugom iz Budima k vojvodi. Obojica su odjenuli 249 odore kraljevskih oklopnika da obavijeste vojvodu gdje se nalazite. - Kako je gospodin Đulaj smio ići bez moje dozvole? ljuti se Gordana. Kako ću sada k vojvodi? - Rekao je da mora izvijestiti vojvodu. - Onda bi se već morao vratiti? - Neće se vratiti, ali tu je netko drugi koji je stigao sa svojim četovođom u odorama u kojima je Budim ostavio kaštelan sa slugom. Netko drugi? pita ona, gledajući Simona oštro. Mladić ide iz sobe na trijem. Gordana ga^lijedi. Tu stoji visok muškarac u sivoj odori kralja Vladislava. Skinuo je kacigu s vizirom. Gordana mu pohiti u susret, više preplašena nego radosna: - Vojvodo. Što ste učinili? Htjela sam danas doći k vama u odori kraljevskog oklopnika. - Ja to nisam dopustio i evo me glavom. - Ljutim se što nosite svoju glavu na ogled neprijatelju. Ti me ugrožavate naše ciljeve.

- Ništa nisam ugrozio, Gordana. Čim je kaštelan Đulaj raz ložio kako stvari stoje, odmah sam razabrao da nije nikakvo ju naštvo doći u ovaj grad u oklopu novoga kralja. A vi ste ga vidjeli reče promijenjenim glasom i s njim ste govoriti. - Sigurno vam je gospodin Đulaj rekao što je bilo. Bili ste u dvoru i izložili ste sami sebe. Njegov je glas prekorava žalosnim prizvukom. - Ništa nisam stavila na kocku jer sam uzela sobom najjači štit, pisma što mi ih je ostavio naš dragi pokojnik česmički. - I predali ste ih kralju? - Kad sam vidjela da ne mogu drugačije steći uvažavanje. - Uvažavanje je postigla vaša ljepota, a ne pisma. - Varate se. Ali nemamo kad gubiti vrijeme. Varadijeva glava je spašena. - Spašena? Čime ste ga iskupili? - Kako vidite, svojom slobodom. Kralj me drži u nekom zarobljeništvu. Možda kani djelovati na vas i na princa. Ili se neće lišiti užitka da svakog dana gleda vaše lice? Njezin je pogled pun ukora i čelo namršteno: - Ni vi ne možete zaboraviti da vam nasuprot stoji žena o kojoj ljudi govore da je lijepa? - Meni nasuprot stoji Gordana, a to znači čitav svijet. A taj je svijet danas pun teških briga. Dođite u sobu. On je slijedi. Našavši se jedno prema drugome sjedeći, upita ona: - Sto vas je nagnalo da ostavite Pečuh? - Sam ne znam kako da počnem. - Vaše lice puno je tuge? Zar donosite žalosnu vijest? 250 i Donosim osudu kojom sam osudio sam sebe na vječnu žalost. Njeno glatko i plemenito čelo pokrije magla sumnje: - Nešto, dakle, nije u redu? U našim se nadama zbio teški preokret? - Teški, sudbonosni. Zbog toga sam stigao. - Govorite, slušam hrabro. - Mi se još nalazimo u Pečuhu. Ima nas golema vojska. - Zašto niste krenuli kući kad je Batori došao u Budim? Mis lila sam da ste već okrunuli princa. - Nemamo koga kruniti. - Vojvodo, što se dogodilo s princem? On je promatrao istražujući. Htio bi da na ovaj način iznudi neki znak koliko njezino srce pripada princu. Ali ne razabire drugo do zabrinutosti koja ne prekoračuje granice, čini mu se da ona pogađa njegove misli i da baš zato skriva svoje osjećaje kako ne bi pobudila njegovu ljubomoru. - Što se desilo s princem? Recite već jednom. - Ostavio nas je. Neće da nastavimo borbu niti se hoće okruniti. Vijest digne Gordanu sa stolice. Preneražena, sklopi ruke i tiho krikne: Zašto, zbog čega? Vojvoda joj ispriča sve pa i svoj sukob s princem. Ona sluša bez riječi. Na lijepom licu odražavaju se sjene nečeg teškog što se događa u njezinoj duši, što on ne može prozreti niti naslutiti, ali osjeća pogibelj. Kad je završio prikaz svojeg sukoba s princem, ona je šutjela i prolazila odajom. Onda se zaustavi smračena pogleda i zapita: - Vi ste se, dakle, s njim razišli? Od toga sam uvijek strepila. - I naš bi rastanak bio završen krvavom borbom da nije bilo

Damirove razboritosti. Međutim, Damir tvrdi da je svemu tome mnogo kriva prinčeva ljubomora. - Bilo bi odviše jadno kad bi uzrok njegovu odstupu bio u ljubomori. Želim vjerovati da se doista prestravio nad krvopro lićem. - I ja ga ovako branim sam pred sobom. - Bolje će biti da o tome ne raspravljamo. Što ste sada odlučili, vojvodo? - Pregaziti samog sebe. - Ne razumijem vas. Molim govorite jasnije. - Zadao sam Damiru časnu riječ da ću vas dovesti u pečuj- sku tvrđavu. Morate sami pokušati princa sklonuti neka svoju odluku promijeni, neka ide s nama i prihvati krunu. - Damir tvrdi da ja to mogu uspjeti? - Uvjeren je u to. Rekao mi je: princ će Gordani upraviti pitanje hoće li biti njegova žena. 251 Vojvodin se pogled upire u Gordanu, ali ona spusti vjeđe i zagleda se u pod. Ništa u njenom licu ne odaje nikakvih osjećaja. - Zadao sam riječ gospodinu Damiru da ću vam razložiti što sve ovisi o vašem odgovoru princu i moram izvršiti. - Nepotrebno je meni razlagati, vojvodo. Oboje šute. On pokušava zaviriti u bademaste oči, ali su zagledane u daleki svemir pa je nadohvat njegovu pogledu samo njen profil. Ipak je uvjeren da ona gleda samo u daljinu kako ne bi morala opaziti žalost odraženu u njegovu licu. Međutim, on osjeća potrebu da govori, razlaže, jer mu je šutnja preteška: . ,;<-, Prije nego što sam otišao iz Pečuha, ,još sam jednom pročitao vaše pismo i odlučio. Zapravo, moja je dužnost da vam o tom govorim i ništa ne tajim. Ovog časa služim samo našoj do movini. Ona ne odgovara kao da ga i ne čuje. Tako se barem njemu čini. U tišini što je zavladala oko njih još uvijek drhti njegov glas pun odricanja. Tada se djevojka okrene k njemu i pita monotono mirno. Glas joj je čvrst, stabilan i odlučan: - Još jednom recite: uvjereni ste da je princa uistinu pot reslo prolijevanje krvi? - što bi drugo tako naglo promijenilo njegovu odluku? Vje rujem njegovim riječima i uzbuđenju kojim mi je o tom govorio. - Zna li princ kakvu mi nosite poruku? - I ne sluti kamo sam krenuo. Moj put i svrha ugovoreni su između Damira i mene. - Baš samo po Damirovoj želji? - Da. On je to predložio. Sam je htio ići, ali sam ga zausta vio. Morao je ostati uz princa da ne počini još što gore. - Zato sam to pitala da se uvjerim nije li princ htio iznuditi moj konačni odgovor. Pošto ne zna o vašem putu i svrsi, dokaz je da mu je takva misao daleko. - Ne, princ ne zna o mojem putu. Gordana je neko vrijeme razmišljala. Onda se okrene k vojvodi i pogleda mu u oči. Vojvodo, otići ću u Pečuh i učiniti sve što je potrebno. On problijedi i ustade. Taj je odgovor očekivao, a ipak ga je duboko pogodio. U tom odgovoru slomile su se sve nade njegova srca, a visoko uspravile nade njegovih državničkih ciljeva. Kad putujemo? pita je suho. Moram prije svega tražiti Simonov savjet kako bismo lakše mogli otići iz kuće, a da kralj ne dozna prije vremena za moj odlazak. Simono je, naime, jamčio svojom glavom da neću

ostaviti ovu kuću. Simono je čestiti i hrabar plemić pa mora znati što treba da radi. Glavno je da vaš bijeg nitko ne zapazi prije nego što se dobrano odalečimo od Budima. Njegov glas zvuči hrapavo, ali riječi mu idu hitro i jednostavno kao da se dogovara s muškarcem i drugom. Tada Gordana dade dozvati Simona. Dok je sluga otišao da ga potraži, ona mu stade pričati: - Danas, dok sam spavala, primio je Simono u dvorištu neka dva stranca. Znate li koga su tražili? Gospodina Damira i vas. - Stranci? Otkuda su? - Zatajili su svoja imena, ali međusobno su razgovarali nje mački i nosili su crne odore s bijelim ovratnicima, baš kao i izaslanici njemačkog cara Maksimilijana, koji su prisustvovali izboru. Vojvoda skupi obrve, razmišljajući. - Ljudi propalog kandidata Maksimilijana traže mene ili Damira. čudno, a što im je Simono rekao? - Da ovdje nema nijednoga od vas, ali neka idu na jug i pričekaju u krčmi "K umornom putniku", možda bi lamo mogli saznati gdje se nalaze vojvoda ili gospodin Damir, da li u Pečuhu ili su krenuli u domovinu. Time Simono nije ništa odao, a opet je mislio da vas možda Nijemci traže zbog vaših razloga pa ih je uputio onamo da se možete s njima sastati. - Onda smo se sigurno mimoišli. Hodnikom se čuje trka. Gordana krene k vratima da vidi što je, no već u sobu bane Simono smrtno blijed. - Što vam je, Simono? - Kralj je u dvorištu. Gordanin se pogled zaustavi na vojvodi. Lice mu ne odaje straha, naprotiv nešto kao prkos. - Kralj dolazi k vama, Gordana? pita on, porumenjevši. Što to znaci? - Ne znam. Simono, kako je stigao? U pratnji dvorana? - Prati ga samo zapovjednik oklopnika. Sam kralj odjeven je u ruho ugarskog plemića i vizirom je pokrio lice, samo se meni otkrio i zatražio neka ga najavim vama, Gordana. - A gdje je sada? pita ona drhtavo. - Dolje je u dvorištu. Još nije ni sišao s konja, čeka vaš odgovor. U strahu zbog vojvode rekao sam kralju: "Gordana očito još spava, idem vidjeti", a ja vas molim probudite se. Moglo bi izazvati sumnju, a dobro je sačuvati kraljevo povjerenje u mene. - Recite mu da ste me probudili. Moram ga primiti, vojvodo, sklonite se. Idite, molim vas. Pogledajte, Simono, je li tko na stubištu ili na trijemu? On ide iz sobe i opet se brzo vrati. Nikoga nema. Brzo, vojvodo. Kralj čeka. 252 253 - čemu da se skrivam? Vladislav me ne poznaje reče Lovro Iločki. - Ne igrajte se sa mojom glavom i mojim mirom. Simono, odvedite vojvodu u ovu sobicu kraj stuba. Slijedite ga, vojvodo. Pokorio se zapovijedi jer i sam shvaća da se mora sklonuti.

Simono ga je odveo u posljednju sobicu daleko od stubišta. Zatim se vrati u blagovaonicu gdje je čekala Gordana i odmah mu naredi: Sad idite dolje i recite kralju da sam se odjenula i čekam ga- Samo da vojvoda bude miran i strpJLJLg. Vrlo je ljut što dolazi kralj. - Sve muško izgubilo je zdravu pamet. - Strava me hvata, Gordana, od kraljeva posjeta. Možda ga je Beatrica već nagovorila pa vam nosi stroge odredbe. Onda ne bi dolazio sam, bez velike pratnje. Žurite se dolje. Kraljev dolazak probudi Gordanine sumnje i, ostavši sama, razmišlja: "Sto ga je moglo sklonuti da dolazi u moju kuću tako tajnovito odjeven?" "Zašto dolazi sam?" Jedna je misao progoni od prvog časa kad je čula da je stigao. "Da nisu kakve uhode prepoznale vojvodu po stasu ili mu drugačije ušle u trag, obavijestile kralja ili kraljicu?" Ne mogavši odgovoriti na pitanje, ide gore-dolje, prisluškuje korake na stubištu. Nemirno gleda u vrt i čeka. Muškarac stupi u sobu i odmah podigne vizir. Iz limene kacige smješka se dobroćudno lice. Kralj se nakloni, pozdravi i veselo primijeti: - Neizmjerno se radujem što vas vidim tako svježu i zado voljnu. - Moja je vedrost samo prividna, veličanstvo, jer duša mi je vrlo zabrinuta. - A zašto, lijepa rođakinjo? - Mora da se nešto nemilo dogodilo, kad se vaše veličanstvo potrudilo k meni. - Zar mi nije dužnost pogledati, živi li moja rođakinja udobno u ovoj kući. - To je, veličanstvo, moglo doznati po glasniku. Dok je govorila, primakne mu naslonjač i ponovo se pokloni: - Smijem li zamoliti veličanstvo da se udostoji sjesti? - Vrlo rado. Imam mnogo toga s vama raspraviti. - Slušam, vaše veličanstvo reče ona, nastojeći da bude što ravnodušni ja. - Pošto sam tako iznenada pronašao u ovom kraljevstvu svoju lijepu rođakinju, želim se brinuti za njezin život. 254 Moj život želim i dalje upravljati jednostavno kao i dosad. Vaše mi veličanstvo čini krivo. Jučer nisam učinila onaj korak da izazovem samilost ili brigu za mene. On se smješka ali njegov joj pogled otkriva da se u kraljevoj duši skriva neka misao. - Sve što ste mi rekli protivi se takvoj sumnji. Svaka vaša riječ od jučer ostala mi je duboko u pameti i prosvjeduje protiv svakog krivog shvaćanja. Došli ste k meni da spasite glavu svo jem znancu i prijatelju Varadiju. - Da, veličanstvo, i zato molim ne trošite nijedan svoj čas u brizi za mene. - Ne možete me spriječiti ako to naročito želim. Dakle, poč nimo. Nije mogla više prosvjedovati i sluša naoko mirno: - Ponajprije bi htio saznati nešto bliže o svojoj rođakinji. To je, napokon, moje pravo. Rekli su mi jučer da ste vjenčani s nekim plemićem. - Po želji pokojnog kralja. - Taj brak je samo prividan. Je li tako, Gordana? - Da, veličanstvo. - U tajnosti ste vjereni s princem Ivanom Korvinom?

- Ne, veličanstvo, nisam. - On sam to tvrdi. Čemu tajite? - To nije mogao ni smio tvrditi, dakle, nije učinio. - On je tražio od kraljice pomoć da raži jesi svoj brak u Milanu. - Možda je tražio pomoć od kraljice dok su bili još saveznici, ali mi nikad ne bismo dopustili da se taj brak razriješi. - Tko je to "mi"? - Vojvoda Iločki i svi moji zemljaci, pa i ja. - Moja ponosna rođakinja privoljela bi da je ljube bez blagoslova? - Veličanstvo, to su odviše skrovite stvari o kojima se ne govori. Svi ti odgovori polako ga ozlovoljavaju i polako biva sve nemirniji i nestrpljivi pa pita strogo: - Što ste očekivali od svoje ljubavi s princem? - Nisam vodila s njim nikakvu ljubav. Kralj se sagne bliže k njoj i pogleda povjerljivo u bademaste oči: - Povjerite mi istinu. Rođak sam vam. - Povjerila sam se vašem veličanstvu prije nego što ste me na to ovlastili. I opet velim: nisam vodila nikakve ljubavi s princem, o vjeridbi nije moglo biti govora. Vaše je veličanstvo sasvim krivo upućeno. - On nikad nije zaprosio vašu ruku? - Jest, zaprosio je. - Odbili ste ga? 255 - Jesam, veličanstvo. On zapanjeno pita: - Zbog čega ste odbili takvu ponudu? - Da mu učvrstim prijestolje. - Vi ga ne ljubite? - Ne ljubim nikoga. Čitavo mu se lice nasmiješi kao da ga je ovaj odgovor ispunio velikom radošću. Lijepa moja rođakinjo, to je jedina riječ koju vam moram vjerovati. Takva ljepotica ne treba ljubiti. Ona samo prima ljubav i uzima poklonstvo, a ne daje ništa, žena takj^ ljepote poslana je da je obožavaju, a ne da ona obožava. Na te mu riječi ona ne daje odgovor ni pogledom ni izražajem lica. Baršunaste smeđe oči mirne su i mudre. Naprotiv, kralj ne može prikrivati nemir. - Odviše je uma naslagano u toj divnoj glavi, a da bi um dopustio da progovori srce. Je li tako? Pogađam li? - Veličanstvo je prodirljiva pogleda. Svaki mišić njegovih crta, njegove oči i zjenice pune su smijeha, što je izraz neobuzdane radosti i detinjeg veselja zbog onog što je čuo. Sad sam još više uvjeren da je vaš korak jučer uvečer služio samo da spasi čovjeka kojeg su htjeli smaknuti bez prave osude u tajnosti. Još danas ću ga pustiti na slobodu. Bademastim očima sijevne radost i reče iskreno toplo: Zahvaljujem iz dna duše plemenitosti vašeg veličanstva. On uhvati njene ruke i nježno ih stegne: Zapravo, ja treba da zahvalim vama što ste mi otvorili oči. Pristao sam na to u vrlo neugodnom času, bio sam vrlo umoran i u egerskoj palači su me toliko ubijali ružni mirisi. Nisam im privikao, tako sam popustio napuljskoj gospodi. Odmah joj je palo u oči da je kraljicu zamijenio s "napulj-skom gospodom", no ona se učini kao da to ne opaža. Međutim, on je opet prinuka da sjedne. - A sad idemo dalje reče kralj.

- Slušam, vaše veličanstvo opet će Gordana. - Što biste rekli, Gordana, kad bih vam ponudio da nakon mojeg vjenčanja s kraljicom Beatricom dođete na dvor? - Smjerno bih se zahvalila vašem veličanstvu na tako ve likoj ponudi i otišla u svoju domovinu. - Dolje na jug? - Da, veličanstvo, u Hrvatsku. Jer to mi je osnova. - Kanite otići odavde? Stalno? - Kanim se zahvaliti vašem veličanstvu što ste spasili život i vratili slobodu nevinom čovjeku i otputovati u domovinu. - Zar vas ne zanima kako će se ovdje razvijati sudbina vaših zemljaka? 256 - Želja me vuče da posjetim grob svojeg oca. Umro je u mojoj odsutnosti i svakog dana osjećam potrebu da budem barem blizu mrtvome, kada sam bila tako udaljena živome. - A kad biste htjeli putovati? - Već sutra u zoru. Taj odgovor ponovo rasvijetli radošću njegovo lice. To Gordanu iznenadi. Ne zna razlog tom njegovom veselju. A on ispituje dalje: - Niste ni pomislili da bi vaša prisutnost ovdje mogla ko ristiti vašim zemljacima? - Vaše veličanstvo, odviše je pravedno, a da bi moglo pos tupiti protiv njih. Ja to znam i zato mirno odlazim. - Vidite, mnogi tvrde: Gordana je samo zbog toga došla kralju i otkrila mu porijeklo da uhodari u korist mojih protiv nika. - Veličanstvo, ova kleveta dokazuje da ovdje imam nepri jatelja koji požuruju moj odlazak. Dakle, putujem smjesta. I ona ustane. Ali kralj je zaustavi i posjedne. Sad neću više pitati, nego razložiti svoje želje. Duge joj trepavice široko rastvorene, ukočene i nepomične. - Neću dopustiti da ostavite Budim. Naprotiv, nalažem vam da ostanete ovdje. - Veličanstvo mi zabranjuje posjetiti očev grob? Još ima vremena. Sada se ne smijete udaljiti od mene. Rumene su joj usne napola otvorene u nekom čudu, ali ni jedna riječ ne prelazi preko njih. - Čujte me, Gordana. Sve što sam vas ovdje ispitao bilo je zbog toga da iz vaših usta čujem pravu istinu. Međutim, vi ste ovdje dobavili velike i moćne neprijatelje. - Znam, veličanstvo, i zato baš hitim iz Budima. - Obratno, baš zato morate ostati ovdje. Mogu vas zaštititi samo u svojoj blizini. Kako i zašto o tom neću gubiti riječi, ali opetujem: samo u mojoj blizini vi ste sigurni pred svojim nep rijateljima. Moja je dužnost braniti vas. Nemate nikoga svoga, sami ste. - Imam skrbnika, veličanstvo. - Tko je taj? iznenadi se on. - Moj je skrbnik vojvoda Iločki, po želji mojeg oca. - Dakle, taj vojvoda je vaš skrbnik. Čudna ironija. Vođa mojih protivnika brine se o mojoj rođakinji. Kralj sam. Meni pripada pravo i dužnost brinuti se za svaku plemkinju koja ostane bez zaštite. U ovom slučaju ja sam još i vaš rođak. Moje je pravo da preuzmem skrbništvo nad vama. Ona sagne glavu na poklon, a čini se da želi time sakriti strah što je zaigrao u njenim očima nad ovom kraljevom izjavom. - To ću pravo prisvojiti. - Prevelika je to čast za siromašnu djevojku, veličanstvo.

257 17 GORDANA IV 17* Uvijek zaboravljate da u žilama ove siromašne djevojke teče krv moje obitelji. Prema tome, moja je želja i zapovijed: ostajete u ovoj kući. Tu vam je najmilije i najugodnije boravište, a ja ću se brinuti da vam bude i sigurno. Nitko ne može u vašu blizinu tko ne bi bio vaš prijatelj. Ona se samo nijemo pokloni, smatrajući da je tako najbolje. Ili vam možda stanovanje u toj kući nije drago? Nije dovoljno prostrana, ugodna ili nije dostojno uređena? Ne biste li mi pokazali odaje da vidim kako će ovdje živjeti moja štićenica? Gordana se okrene prema vratima kao da je obradovana kraljevom željom što će pogledati njezine sobe. Jedino je tako mogla sakriti smrtno bljedilo što je palo na njeno” fice. Odmah ću odrediti, veličanstvo, neka o”tvore sve sobe. I pođe k vratima. Otvori ih samo napola da sakrije kralju svoje namjere. Na poluotvorenim vratima prisloni glavu. Vani stoji Simono pa zabrinutim pogledom i kretnjom ruku pita Gordanu što se događa. Ona mu očima daje neke znakove, a glas joj zapovijeda: Neka djevojke otključaju sve sobe. Njegovo veličanstvo ho će da ih pregleda. Dok je to izrekla, vojvoda otvara sobu pa izlazi na trijem. Gordana još jednom upozori: žurite se, otvorite sve odaje. Veličanstvo ih želi vidjeti. Tako je vojvodu htjela upozoriti na pogibelj da bude otkriven, ali on ne shvaća ništa drugo nego da kralj razgledava njene odaje. Bijesan, stisne pesnice i korakne kao da je odlučio provaliti u sobu gdje sjedi kralj. Gordana digne ruku zapovijedajući i zaustavi vojvodinu namjeru. On sve jače stišće pesnice od jeda, ali Gordanin pogled i gesta ruke odlučuju. Vojvoda ide za Simonom. Gordana se predugo zadržala, promatrajući Simona kako silazi s vojvodom stepenicama. To je smiri i čini se da opet dobiva prijašnju boju. Onda zatvori vrata pa krene nasmiješena k Vladislavu. Da ga što duže zadrži, ona sklopi ruke i reče ljubaznije nego što bi to učinila u drugim prilikama: - Prepuna sam zahvalnosti prema vašem veličanstvu kad se tako očinski brine za mene. - A ja sam sretan što primate moju brigu i nagrađujete je pogledom svojih pređivnih očiju. - Prema skrbniku osjećam nešto slično kao prema ocu. Nadam se da mi onaj u grobu neće zamjeriti što otkidam nešto njemu i dajem vašem veličanstvu. - A ja s time moram biti zadovoljan. Zar ne? Dok je tako pita, oči mu čudno sjaje, a usne se smiješe odviše dobrostivo i dobroćudno pa joj se čini da joj njegov smješak prosvjeduje protiv onoga što mu odražavaju zjenice. 258 Ali zasad joj je samo do toga da ga zadrži dok se vojvoda sklone i nastoji to vrijeme is; niti ljubaznim riječima punim zahvalnosti. Njemu se čini da se u nekoliko časova sva promijenila, a uzrok tome smatra svoju ponudu da se brine za nju. Ništa drugo ne može biti povod toj ljubaznosti kojom ga obasiplje, čavrljajući s njim. Moj će život u ovom kraljevstvu biti zaslađen vašom pri- sutnošću. Osjećao sam od prvog časa nevoljkost i bojazan čovjeka koji dolazi u posve strani krug. Vi ste mi preko noći učinili boravak u ovoj zemlji prijatnijim. Zamalo ću se udomiti.

Razgovor prekine Simono, duboko se pokloni i najavi: Sve su sobe otvorene. Gordani odlane i ona se nakloni kralju: Vaše veličanstvo, možemo poći. Izašli su. Na trijemu stoje služavke koje je očito tamo poredao sam Simono kao neku pratnju Gordani da ne ide sama s kraljem. - Uistinu, u ovom kraljevstvu stanuju raskošno. Svaka vaša soba je udobna. Ali ipak, ima tu još mnogo toga što je potrebno kraljevoj rođakinja. Osam toga, želim da odaberete jednu ili dvije pratilice da niste sami kao što se to dolikuje djevojci kraljevske porodice. - Nisam to ničim zaslužila, veličanstvo. Naprotiv. - Bili ste mi protivnica, a, ja sam vam se nametnuo za skrbnika. 1 pazit ću vas i njegovati kao da ste mi... Zastao je, nasmiješio se i promijenio glas: - Ne, ipak sam premlad da vam budem otac. Prema tome, ostajem vaš skrbnik. - Zavidjet će mi sve štićenice ovog kraljevstva, veličanstvo. - A meni sve što je muško u oba moja kraljevstva. A baš time se moram ponositi. Vrijeme je već odmaklo. Kralj osjeća da sjedi tu već dva sata i trebao bi da ide jer ga očekuju njegovi kancelari, ali ne može ustati. Prikovan je čarom njenog bića. - Snaga vašeg pogleda jača je od vojske, od kraljevstva, jača od svih dužnosti. - Što će biti, veličanstvo, kad moji neprijatelji doznaju da ste boravili ovdje? - Neće doznati. - Ipak vas molim dopustite mi da odem odavde barem ne koliko dana. - Zašto to želite? - Ako moji neprijatelji doznaju za vaš posjet, vi ćete im dokazati da nisam bila u Budimu, dakle, niste mogli doći k meni. - Zad da se kralj dvaju velikih kraljevstava skriva ako želi obraniti svoju štićenicu i rođakinju od neprijatelja koji su njegovi podanici? 259 Veličanstvo, ima i moćnijih neprijatelja koji nisu sas vim podanici. Vi znate: Francesko je napuljski princ... i odmah ušuti. U toj šutnji osjeća se kraljičino ime. - Nitko nije moćniji od mene u tom kraljevstvu i moja se želja ima izvršiti. Jamčim vam: nitko neće moći do vas, baš zato stražare ovdje ljudi iz mojeg kraljevstva koji su mi potpuno odani. - Neka mi, veličanstvo, ostavi dvoranina što me dopratio ovamo. Vrlo je uljudan prema meni, a neizmjerno vjerno vrši zapovijedi vašeg veličanstva. Uvjeren sam da-ga nijedan moj nep rijatelj ne bi mogao potkupiti da me izda. - - Vrlo sam sretan što ste mi dali priliku da udovoljim ba rem jednoj vašoj želji. I smješkajući se, uzme njenu ruku i nježno je pomiluje: Do viđenja. Do skorog viđenja! Smješka joj se sve dok ne stigne k vratima. Tu pokrije lice vizirom pa iziđe na trijem. A ona stoji ukočena usred sobe. Cas-dva razmišlja, pobrza k vratima, otvori ih toliko da kroz otvoreni trijem može vidjeti dolje u dvorište.

Oko ograde stoje oklopnici, osam po redu. U sredini dvorišta je kraljev konj. Drži ga omanji debeo čovjek, zapovjednik kraljeve straže. Začas opazi Gordana kakp je stigao kralj sa Simonom i uspinje se na sedlo dok mu zapovjednik pomaže. - Ćuj, František, ovi oklopnici sasvim dobro pristaju uz ovu ogradu primijeti kralj, smiješeći se, a František primijeti: - Da, veličanstvo, ali ja sam ih doveo deset, a ovdje ih je samo osam. - Gdje su druga dvojica? - Kažu da ih je odveo ovaj mladić dvoranin. To .ne smije učiniti bez mojeg pitanja. “ Simono ne razumije njihov jezik i stoji podalje pa čeka kraljev odlazak u određenoj udaljenosti. Međutim, kralj se ogledao dvorištem i dovikne Simonu latinski: A gdje su još dva oklopnika? To pitanje odjekne dvorištem. Čuje ga Gordana gore preko trijema u svoju sobu. A čuje ga dolje u sklonište i vojvoda. Polaganim korakom približava se Simono kralju i odgovara glasno kao da želi da svi čuju u dvorištu i u kući: Pred zoru, kad sam ovamo dopratio njezinu milost, opazim da se oko kuće vrzu neki sumnjivi ljudi. Mislio sam da ih je poslao Robert i prema jutru odredim dvojicu oklopnika neka svuku odore i odjenu naše domaće građansko odijelo pa da ondje na ulici paze na uhode. Zapovjednik straže nije s tim zadovoljan: Kako će oni paziti na uhode kad ne znaju domaći jezik? 260 Simono spremno odgovara: - Ali ja sam mislio ovako: njihova lica nitko ne poznaje, nitko strance neće smatrati našim stražama pa će se uhode hrabro približiti ogradi, a onda ih je lako uhvatiti. - Dobro, dobro potvrdi kralj pazite tako i dalje. A gdje su oklopi. Znate da su samo za kraljevu stražu? To pitanje padne na Simona poput žeravice. Vojvoda nosi oklop za koji pita František i odgovara mu: Oklope sam spremio u kuću da ih momci opet mogu odje nuti kad se dignu. Dopustio sam im da malo odspavaju. Pronicljivi zapovjednik uvjeren je da tu nešto nije sasvim u redu i ne da se smesti: Neka ih sluge donesu ovamo. Sve to sluša Gordana i osjeća pogibelj. Brzo izlazi iz sobe i silazi stubama. A Simono osjeća da mu se ljulja tlo pod nogama, ide korak, ogledava se kao da traži sluge da donesu oklope. Vojvoda Iločki u prizemlju sluša iz prozora i čini mu se da je Simono iscrpio posljednju izliku kako bi zadovoljio nepovjerljivog zapovjednika straže. Ako Simono pobudi kraljeve sumnje, on će ga maknuti odavle, a onda je ugrožen njegov i Gordanin put u Pečuh. "Mene ne poznaju, ni kralj, ni njegov pratilac, ni njegovi oklopnici. Odmah ću priteći Simonu. Kad taj klipan František vidi mene, neće više pitati za oklop." Izađe u hodnik sasvim do praga kuće, klobuk mu leži duboko na glavi. U ruci drži komad hljeba i jede. Čini se kao da ne opaža one u dvorištu. Kralj je ionako zastrt vizirom, dakle, okolopnik ga ne poznaje. Prema tome ga ne mora pozdraviti a ni zapovjednika jer mu je okrenut leđima. Bistrouman Simono shvati zašto se vojvoda pokazao makar ga obuzima jeza. Svaka mu je žilica napeti luk. Ako zapovjednik pozove vojvodu? I ne usudi se upozoriti na njega. Dok on dršće, kralj se ogledava gore na trijem ne bi li još jednom vidio Gordanu i pri tom spazi na pragu oklopnika. Eno, pogledaj František, tamo je oklopnik. Čemu zbog toga

gubiti vrijeme. I zapovjednik se okrene, promatra široka snažna oklopni-kova leđa i nešto mrmlja: - Onaj tamo? žmiri i nešto reče na češkom, ali se oklopnik ne miče. - Ne, to nije moj čovjek primijeti zapovjednik i krene konja da odjaše k vojvodi. Ali ga spriječi Gordana. Upravo je is trčala iz kuće ravno prema njemu i stala pred zapovjednikom pa nasmiješena gleda crveni Františekov obraz, čas opet vizir što skri va kraljevo lice i pita umiljato, stojeći pred zapovjednikom, dok miluje konja: 261 Zar se nešto dogodilo u mojoj kući što nije po volji? Bila bih vrlo nesretna da je gospodin zapovjednik straže nezado voljan. Dok govori, gleda u kraljev vizir zabrinuto i uplašeno, a kralj odgovara: Ne smijete biti nesretni. Nije se dogodilo ništa. Moj je František odviše točan pa istražuje kojekakve lude sitnice. Da zadrži tu situaciju, još se jače hvata stvari, držeći sveudilj Františekova konja: Ako je dvoranin Simono nešto učinio a nije pitao zapovjed nika, tome sam kriva ja. Odviše se bojim. Jednom se već neki Napuljac, Robertov uhoda, prebacio preko “ograde i uvukao u kuću pa sam se pobojala da me ovdje ne bi”ugrožavali neprija telji. Zato je Simono određivao s oklopnicima po mojoj želji. Svladan čarom ženske lukavosti zaodjenute ljupkošću, Vla-dislav se sagne k njoj sa sedla i odgovori: Ni časa se ne smijete više bojati. Vi ste pod mojom zaš titom. Ukorio bih sada mojeg zapovjednika kad mi ne bi bio priredio još ovo nekoliko sretnih časova da vas još jednom vidim. Pri tom kralj nehotice pogleda tamo na prag gdje je stajao jaki muškarac u oklopu. Instinktivno ga nešto vuče onamo. Gordana zamjećuje opasnost. Mora zakloniti vojvodu, zastrti pogled i pristupi još bliže kralju. Tako je uhvatila pogled, namijenjen oklopljenom vojvodi. Njene rumene usne rastvore se, a njene bademaste oči upru se u kralja: Hvalim v.,em veličanstvu što me umirilo. Bilo bi mi vrlo žao kad bi zapovjednik našao uzroka kakvom prigovoru ili kaz nama, a pogotovu da je vaše veličanstvo zlovoljno. Kralj uhvati Gordaninu ruku, a kroz vizir mu plamte oči: Nema nikakva prigovora. Obratno, vrlo sam zadovoljan, najzadovoljniji. Do viđenja, ljepoto moja! I on krene iz dvorišta. Za njim ide zapovjednik, ali se još jednom obazre na oklop-nika koji je još uvijek naslonjen na vratnice i leđima okrenut prema njemu. Vrata ograde već su se zatvorila, a Gordana se još nije maknula s mjesta. Stoji usred dvorišta pa gleda Simona čije su oči uprte u vežu, a sluh zaokupljen topotom jahača. Tek letimice gledne prema vojvodi i brzo opet okrene glavu. Jer tu oko ograde stoje oklopnici na straži i gledaju ravno preda se. A njoj se čini kao da je svako oko stražara. Simono joj se približi i jedva zamjetljivo šapne: - Otišli su. - To je bio težak čas, Simono. - Dobro da ste mi pritekli u pomoć, jer ne znam kako bi bilo.

- Vojvodi ne smijem pristupiti jer ovi ovdje sumnjivo pro matraju njegova leđa. Recite mu neka dođe gore. 262 - Taj prokleti zapovjednik, koliko je ispitivao. Sva mi se krv sledila. - Bilo bi zlo po Vladislava kad bi stražar, nadziratelj nje gova života, bio tako malo prodirljiv kao što je njegov kralj. - Ipak se i kralj čudno ogledavao dvorištem. - Od neke unutrašnje slutnje koja mu nije dala mira kad mu se tako blizu desio vođa njegovih protivnika. A što vi čekate, Si mono? Idite k vojvodi. - Obuzima me slutnja da taj zapovjednik neće to ostaviti bez posljedica. - To prije idite i recite vojvodi neka se makne odande i brzo pođe gore. I pošavši mimo vojvode, uputi se u prvi kat, a Simono ide sam prema Lovri Iločkome. Kralj se požurio u dvor, znajući da ga i predugo čekaju njegovi kancelari. Dok je silazio, František mu je pridržao stremen i rekao: - Kako god je veličanstvo onoj ljepotici dalo pravo, ipak velim ... - Čuj me, František. Ona pripada mojoj obitelji, dakle, znaš kako valja o njoj govoriti. Mali se čovjek nakloni, ali istodobno nastavlja rečenicu: - Veličanstvo, onaj oklopnik nikad nije bio moj čovjek. Ja sam mu na češkom dobacio kako smije stajati leđinia prema meni, a on se nije ni maknuo, dakle, nije razumio. - što veliš? začudi se kralj pa stade razmišljati i potvrdi: - Da, nešto si rekao, a on ništa? - Veličanstvo se tako zagledalo u njezinu krasnu milost da nije opazilo. Netko je drugi odjenuo oklop moje straže. - Momci rado oblače oklope da se dive sebi. - Nešto su tamo ipak uradili što ne bi smjelo biti. - Tako? Sto ti o tome misliš? - Veličanstvu je očito mnogo do toga da nitko ne dolazi k njezinoj milosti i da nitko odande ne izlazi. Tako je glasila zapovi jed onom mladom dvoraninu. - Da, sasvim tako, a ti sumnjaš da on nije na mjestu? - Sumnjam da je onaj muškarac u oklopu bio netko drugi. Ne mogu ništa ustvrditi, ali neka mi veličanstvo dopusti da stvar izvidim i ostavim tamo nekoga tko umije zapovijedati oklopni cima i držati red. Jer ono što sam vidio, znači neki nered ili se pod tim oklopom netko uvukao u kuću! - Gle, gle. Na to nisam ni pomislio. Izvidi što je bilo i odredi što je potrebno. Kralj ide prema stubama, ali se opet okrene k svojem pouzdaniku. 263 Da, bit će dobro da netko od naših ljudi zapovijeda oklop- nicima. Predaj mu najstrožu zapovijed. Čudno je to bilo. Kad razmišljam, pričinjaju mi se tvoje slutnje opravdane. Dobro je, František. Gordani treba posvetiti strogu pažnju. Odmah šalji odličnog glasnika plemića da određuje straži. Vojvoda Iločki popeo se u prvi kat i otišao ravno Gordani. Ulaz u odaju nijem i mrk. Ona mu ide polagano u susret, još uvijek ukočena od prepasti. - Vidite, vojvodo, kako je zlo što ste došli u Budim, noseći, svoju glavu u opasnost.

- Ima težih opasnosti od gubitaka glave^, reče on tiho i odmah pita: - Zašto je kralj dolazio k vama? - Htio je ispitati nisam li se uvukla k njemu s nakanom da ostanem na dvoru i uhodim za vas i za princa. To mu je sigurno rekla i kraljica. - A što ste mu odgovorili? - Uvjerila sam ga koliko su Beatrične objede neistinite, jer sam odmah najavila da ostavljam Budim. - On, naravno, nije pristao? - Dakako, da nije. - I to vas ne uznemiruje? - Ne, jer ću unatoč njegovoj zapovjedi ostaviti grad još ove noći. Ali vaše primjedbe nisu iskrene. Nešto se zagorčilo u vama? - Zar ne vidite kamo smjera Vladislav? čemu njegov pos jet? Zašto se tako sagibao k vama, šaptao vam? Vizir mu je pokri vao lice, ali ja sam vidio sve, osjetio sam. - Mislite da... - Uvjeren sam. Vladislav je bacio oba oka na vas. - To bih i ja ustvrdila kad ne bi bilo posrijedi drugo što je kralju dragocjenije od svega. - što je to? - Vi, princ i kruna. Njegove iskrene i tople tamne oči pune žalosti upiru se u nju. Nekoliko časaka razmišlja: - Na to nisam mislio. - Jer svakom vašom mišlju odviše druguje srce. Zar ima nešto prirodnije nego da mi kralj iskaže svaku ljubaznost, a pri tom snuje osnove kako bi vas i princa prisilio da se predate ili birem da mu predate krunu? Naravno, Beatrica mu je dala tu misao, ali on je provodi. - Prema tome vi biste bili talac za krunu, princa i za mene? - Kralj me nazvao drugim imenom. - Kakvim? - Svojom štićenicom ... - Hoće da vam bude skrbnik? Krv provali u Lovrino lice i ljubomora iskoči u zjenice. Imenom skrbnik pokriva kralj taoca. 264 - Ni jednim ni drugim neće se moći podičiti. Još ove noći nas ćemo oboje izigrati kraljeve osnove. - Ovaj će mi dan biti najduži u mojem životu. Ali vidite, vojvodo, moje zatočenje donijelo je ipak nekome spasenje, čak i slobodu. - Zar Varadiju? - Da. Kralj mi je javio da će ga još danas pustiti na slobodu* Po svoj prilici je dobro razmislio i posavjetovao se sa svojim po uzdanicima. I tako je Beatričin prvi zločin osujećen. Ove noći pos lat ćemo glasnika Varadiju neka nas slijedi u Pečuh. I tako će moći da opet bude savjetnik princu Ivanu, našem kralju. - I našoj kraljici. Sumorno izgovori Lovro ovu riječ, gledajući kroz prozor u dvorište. Gordana mu ne odgovori, nego mu ponudi stolicu. - Sjednite, dogovorit ćemo se o našem bijegu. Došli ste ovamo zajedno sa četovođom Mirkom? - Odjenuli smo oklopničke odore što su ih svukli u kame nolomu kaštelan Đulaj i njegov momak. Sada Mirko mora ostati ovdje da vi možete uzeti drugo ruho kraljevskog oklopnika.

Raspravljali su o svim pojedinostima opširno. U razgovoru približila se Gordana vratima koja su otvorena na trijem. Odjednom opazi da je Simono nekoga pustio u dvorište. - Gledajte, vojvodo, neki plemić? upozori Gordana. Tek što je pogledao na dvorište, promrmlja mrko: - To je mladi Kraljević. On dolazi iz Pečuha. - Zašto vas to zabrinjava? - Jer sam naložio da mi glasnika šalju u Damirovu kuću. - Ako je važno, ne mora biti i neprijatno. Oboje promatra iz sobe kako Simono vodi plemića prema trijemu. - Dobro je što je s nama Simono. Tako se ipak mogu kretati u svojem zatočenju, primati svoje prijatelje. - Kako je lijepo čuti iz vaših usta ovu riječ, Gordana, pa ipak, nešto mi kida srce. A ona ga mirno gleda i toplo pita: - O čemu govorite, vojvodo? - Od boli koja je teža od smrti, teža od svih žalosti na svijetu. Kamo god gledam, svuda muškarci, prinčevi i kraljevi koji vas otimlju. čak mi otimlju sreću da vam budem skrbnik. - To vam nitko ne može oteti. Nikada! - Barem neka mi to ostane. I uzdahne pa ode k vratima jer se vani već čuju Simonovi i Kraljevićevi koraci. Obojica se popeše gore. Vojvoda bez ikakva uvoda upita: - Kad ste stigli, gospodine Kraljeviću? - Ovog časa. Jurio sam za vama u Budim kao strijela. - Zašto su vas poslali? 265 - Desilo se veliko zlo. - Opet. Recite hitro i kratko. - U Pečuh je stigao glasnik, što ga je gospodin kaštelan Đulaj poslao dok je još bio na kraljevu dvoru, viješću o proglasu kraljevskog vijeća. Gospoda su u Pečuhu odmah sjela da ras pravljaju i zaključili su da glasnika pošalju za vama s porukom neka biste se odmah vratili. Mene odabraše za glasnika. Ali još nisam osedlao konja, kad je princ dao pozvati kneza Bernardina i zatražio od njega neka smjesta preda krunu. To je već drugi put da je princ zatražio izručenje krune. Ovaj put najoštrije. - Knez nije izručio krunu? - - Nije. Tada me još za vremena zaustavio gospodin Damir i zamolio neka vas nađem gdje god mu drago i javim strašan prinčev čin. Gordana i vojvoda gledaju plemića i požuruju: - Kakav čin? - Gospodin Damir mi reče da je princ pozvao k sebi svojeg poznanika Kanižaja i izdao mu nalog neka ide u Budim ravno u kraljevsko vijeće ili samom kralju. - S kakvom porukom? upadne Gordana namrštenih obrva, a vojvoda od uzbuđenja stisne držak mača. - Princ je naložio Kanižaju neka javi kraljevskom vijeću ili samom kralju da će predati krunu u njegove ruke. - Nije moguće. To bi bilo strahovito uzvikuje Gordana. - Ovako poručuje gospodin Damir. Gordana digne ruke i položi ih na glavu kao da je tamo osjetila bol. Vojvodino lice nalikuje na olujnu noć. - To je, dakle, princ isporučio kraljevskom vijeću ili kra lju? - Da, vojvodo potvrdi mladi glasnik. - A kako više nema kraljevskog vijeća, glasnika će primiti kralj primijeti Gordana. Možda ga je već primio.

Kraljević upadne, razjašnjavajući: - Gospodin Kanižaj još nije bio u Budimu, to sam točno ustanovio na posljednoj stanici. Ali sigurno mora stići do veče ri. Odjahao sam čas nakon toga kako mi je gospodin Damir sa općio. - A Kanižaj onda još nije bio krenuo na put? - Ne, gospodine vojvodo. Meni je Damir dao osedlati naj boljeg konja, a Kanižaja je zadržavao, samo da ja stignem prije njega i da vi bilo kako spriječite Kanižaja da odnese prinčevu poruku u Budim. Na te riječi vojvoda posegne za klobukom: I neće je donijeti. Ako smjesta krenemo, moramo ga sres ti na putu u Budim? 266 Na to mogu priseći, gospodine vojvodo, ja sam se popeo na brdo i u daleke daljine promatrao cestu. Nigdje nisam vidio traga jahaču, dakle je dobrano zaostao za mnom. Vojvoda drži klobuk i neodlučno pita: - A vi, Gordana? - Pohitite s Kraljevićem i zaustavite Kanižaja. Čim padne mrak, eto mene u Simonovoj pratnji. Gdje ćemo se sresti? - U onoj istoj šumi, na istom mjestu gdje smo se sakrili s mojom vojskom kad sam stigao u Budim. Tamo nas nitko ne može vidjeti. - Vrlo dobro. Mjesto je skrovito i sigurno. - A sad brzo na put. Simono, izvedite me iz kuće, moj četo- vođa Mirko ostaje ovdje nalaže vojvoda Iločki. U žurbi pristupi vojvoda Gordani i uzme njenu ruku: - Gordana, žurite se da ne gubimo vrijeme. Kad vi stupite pred princa, promijenit će sve svoje odluke. - Do večeri, vojvodo. Simono povede mladog Kraljevića, a vojvoda gurne vizir na lice, uzjaše konja, zajedno s Damirovim glasnikom, pa izjaše iz dvorišta. U maloj krčmi na uglu već sjede Beatričine uhode koje je poslao Enriko. Ali ni jedan od njih ne može slutiti tko se krije u ovom oklopu. Vojvoda i pratilac odabrali su male gradske ulice, udaljene gospodarskim palačama i spustili se nizbrdo na cestu. A u kući je ostala Gordana u mukloj šutnji gotovo čitav sat. Predala se razmišljanju. Stvarala je osnove, tražila izlaz, sve dok se nije vratio Simono. Onda se upustila s njim u razgovor o njihovu večernjem odlasku. Kad su sve potanko razmislili i odredili, donese služavka jelo. Zajedno su založili, a tada se Gordana uputi u svoju odaju da okuša kraljevske oklope i kacigu. U tom je poslu ometoše žestoki glasovi iz dvorišta. Otvori vrata i pogleda u trijem. Dolje u dvorištu stoji zapovjednik kraljevske straže i nešto se žestoko prepire sa Simonom. To je ponuka da sama siđe na trijem. Tek što je zapovjednik opazio djevojku, pokloni se s počitanjem. - Zar opet niste zadovoljni? zapita Františeka. - Vaša milosti, odora jednog oklopnika je nestala. Oba su moja momka ovdje i vele da je neki drugi visoki čovjek u toj odori izašao s nekim plemićem iz dvorišta. Simono se približio trijemu prvog kata i dovikne Gordani: - Rekao sam gospodinu zapovjedniku da je vaša milost po slala svojeg pouzdanika kralju, a gospodin zapovjednik to poriče. - Nisam ga nigdje sreo odgovori kraljev pouzdanik. - Ipak sam ga slao s važnom porukom. Ne bojte se, gospodi ne zapovjednice, odore neće nestati. Odgovaram za to. 267

On slegne ramenima. Sve mu se to čini sumnjivo. Kako ne može razabrati što se događa, uspne se gore Gordani i sa svim počitanjem reče: - Vaša milost neka ništa ne čini, a da se prije ne posavje tuje s njegovim veličanstvom ili sa mnom. Mogao bi se tkogod uvući u dvorište. Kralj mi je nametnuo odgovornost za vašu sigurnost. - Dobro je, gospodine zapovjednice, odsad ću se o svemu posavjetovati s vama ili ću zamoliti njegovo veličanstvo budem li štogod htjela. Pokoravam se vašim odredbama jer znam da su za moju korist. - Te su ga riječi umirile. Osjetio se čak polaskanim u svojem ponosu. Zatim se pokloni i naglasi: Doveo sam sobom mladog i vrlo pouzdanog plemića koji je po volji njegovom veličanstvu. On će voditi brigu o oklopnicima i o njihovoj izmjeni. Ta je vijest nemilice kosne, ali se nasmiješi: - Suviše je za mene dovoditi ovamo tolike ljude. Rekoh: pokoravam se vama i, prije negoli bilo što učinim, poslat ću vam gospodina Simona. - Vaša milosti, već je sve uređeno. Taj mladi plemić, časnik ostaje ovdje. Njegovo veličanstvo želi tako. Ona ne reče ništa, a on pozdravi s počitanjem i iziđe. - Svršeno je. Zatvoreni smo. Taj zapovjednikov pouzdanik preuzima ovdje službu i zapovijedat će i meni. - Moram naći nekakav izlaz, bilo što mu drago. Idite Si- mono, dok nešto ne pronađem. NOVA NADA LOVRE ILOČKOGA Vojvoda Iločki i plemeniti Kraljević sretno su ostavili Budim. Nitko nije ni slutio da se pod odorom oklopnika kralja Vladisla-va krije vojvoda. I tako su obojica bez ikakve zapreke krenuli cestom prema jugu. Ali već za kratko vrijeme ujahali su u šumu, držeći se ceste da mogu nadzirati svakog tko bi projahao. Brzo su napredovali u želji da prinčeva glasnika zaustave što dalje od Budima. Nisu govorili sve dotle dok ne stigoše u guštaru gdje je bilo potrebno ugibati se grmlju i gustim stablima. Jašući polaganije, vojvoda zapita mladog plemića: - Gospodin Kanižaj je Ugrin? - Da, gospodine vojvodo. - On je bio stalno u pratnji princa Ivana? 268 Izabrao ga je za svojeg glasnika jer je znao da nitko od naših ne bi htio preuzeti tako sramotnu poruku kao što je nosi Kanižaj. - I on se neće pokoriti kad ga zovnete da vas slijedi. - Onda nam neće preostati drugo nego da glasnika silom spriječimo. Nakon pola sata vojvoda zaustavi mladog pratioca i upozori ga: Čujete li odjek konjskih kopita? Samo brzoteča tako tjera konja. - Jest, taj juri kao strijela. Možda je Kanižaj. - Hajdemo ovamo iza grmlja gdje možemo vidjeti dobar dio ceste pred nama. Sklonuvši se, stajali su, očekujući dolazak jahača s juga. Kad se pojavio u daljini od nekoliko stotina koračaja, mladi Kraljević ga prepozna: Jest, on je, Kanižaj. Vojvoda i njegov pratilac uprave korake prema cesti. Tu se zaustave. Dignuvši ruke još izdaleka, viču glasniku da stane. Brzoteča se pokori. Opazivši mladog Kraljevića, domahne mu prijateljski rukom.

Vojvoda digne vizir. Prepoznavši vojvodu, plemić ga smjerno pozdravi: - Gospodine Kanižaj, dužnost mi je da vas zaustavim jer srljate ravno u tamnicu. - Zašto u tamnicu, gospodine vojvodo? - Čitav je Budim opkoljen vojskom kralja Vladislava koju je poveo sa sobom iz Češke i zaustavlja svakoga tko god je bio prinčev pristaša i vode ga ravno u tamnicu. - Ali ja nosim poruku njegovom veličanstvu kralju Vladi- slavu. - S tom izlikom pokušala su se provući i moja dva četovođe jer sam Gordani htio poslati neke vijesti. Nije im ništa koristilo. Odveli su ih u tamnicu. To je odredila kraljica jer ne dopušta da se bilo tko približi kralju, naročito od naših ne smije nitko u blizinu, samo hoće da nas sve pohvata i utamniči. - Meni je princ dao važno pismo za kralja i kad mu to uruče... - Očito znate sadržaj pisma? - Ne, ne znam sadržaj, jedino mi je princ rekao da po sva ku cijenu moram dospjeti kralju i predati mu pismenu poruku. - Kraljica hvata baš sve poruke i sva pisma za kralja. Ni ovo pismo neće biti uručeno kralju, osim ako ga vrijeđa, pa bi moglo poslužiti Beatrici. - Ne vjerujem da bi pismo vrijeđalo kralja, naprotiv, princ mi reče da ću od kralja primiti odgovor. 269 I - Dođite sa mnom, dogovorit ćemo se kako bismo mogli prodrijeti zajedno kroz redove njegove vojske. Imam u zakloništu fratarskih odora koje bi nam mogle poslužiti. - Kad nije drugačije, evo me! I vojvoda je pošao prvi, iza njega Kanižaj, a posljednji Kraljević. Odavle su ponajprije krenuli u kamenolom gdje su vojvodu očekivali prinčev kaštelan Đulaj i vojvodin kaštelan Grgić. Ovaj se odmah na vojvodinu zapovijed popeo na brdo i dao znakove, trubeći u rog. U malim razmacima odzivali su se iz šume rogovi, a onda se Grgić opet vrati svojem gospodaru,^ Nije prošlo ni četvrt sata, kad iz šume izjajSu vojvodini momci što ih je tamo sakrio za pratnju Gordani na putu u Pečuh. Sada se vojvoda osjećao gospodarem prinčeva glasnika i njegova kaštelana Đulaja. Ali još uvijek im ne otkrije uzrok zašto je zadržao Kanižaja. Sad idemo gore prema onom udaljenom brdu, tamo je krčma "K umornom putniku". Saznat ćemo što je novo, okrije piti se i dogovoriti što da radimo dalje. Ovaj vojvodin prijedlog smatrao se kao zapovijed. Lovro Iločki uzme uza se Đulaja da ne bi putem razgovarao s Kanižajem, a ovoga prepusti Kraljeviću. Stigavši na brdo ispod krčme, Lovro pošalje svojeg kaštelana da izvidi tko je gore. Uskoro se kaštelan vrati i saopći vojvodi: - Gore su samo dva stranca koji govore nekim nerazumlji vim jezikom. - Jesu li plemići? - Da, ali njihove plemićke odore sasvim su drugačije nego naših plemića. Odjeveni su u crno, a oko vrata imaju bijele o- vratnike. "Gle" klikne vojvoda u sebi "to su ona dvojica Makso-vih ljudi" i odvrati glasno: Glavno da nije nitko iz našeg kraljevstva. Ti nam stranci

ne mogu smetati. Uspeli su se do vrha. Mladi krčmar odmah im ponudi jela pića. Kanižaj, Kraljević, Đulaj i Grgić sjeli su k jednom stolu, dok su momci posjedali na travu. Vojvoda je obišao drvenjaru u kojoj je prekjučer noćio u fratarskoj odori. Iza ograde uz maleni drveni stol opazi dva muškarca u živom razgovoru. Spazivši oklopnika, oni su zašutjeli, promatrajući ga sa zanimanjem. "Opis se sasvim slaže" pomisli vojvoda i pođe k njima, pozdravi latinski i zapita: - Možda plemenita gospoda putuju na jug? - Da, odgovori jedan od njih pa onda reče drugome nešto na njemačkom. "To će biti oni!" odluči se vojvoda i pristupi im bliže: Nisu li plemenita gospoda u Budimu u kući jednog ple mića upitala za boravište neke odlične ličnosti? To iznenadi strance i oni opet nešto primijete međusobno, a onda potvrde: - Da, tražili smo neke odlične ličnosti i rekoše nam da pri čekamo ovdje u ovoj krčmi, pa ćemo možda saznati gdje se nalaze. - Vi, dakle, želite govoriti s vojvodom Iločkim? - Da, želimo. Vi ste njegov glasnik? - I pouzdanik. Možete mi saopćiti sve. - Htjeli smo govoriti samo s vojvodom osobno. - Onda morate oiići u Pečuh. - Pa dobro, mi smo spremni. - Samo ne znam hoće li nas vojvoda primiti. Mogao bi po sumnjati da ste u službi kraljice Beatrice. Jedan od njih izvadi iz njedra kožni zamot, razveže ga i pokaže pismo s pečatom cara Maksimilijana. - Evo, imamo dovoljan dokaz da smo došli ravno iz Beča od njegova veličanstva rimskog cara i prestolonasljednika Nje mačke Maksimilijana. - Oprostite, to je teško vjerovati, jer u Beču zapovijeda knez Stjepan Zapolja s posadom ovoga kraljevstva. - Bilo je tako, no čim je Stjepan Zapolja ostavio Beč, dan nakon toga predala je njegova posada Beč Maksimilijanu. Vijest iznenadi vojvodu Iločkoga, ali još uvijek je oprezan i neće da se oda. - Dobro. Možete, dakle, poći sa mnom i sa mojim suputni cima jer mi idemo u Pečuh. - Vrlo ćemo se rado pridružiti odvrate oni. Vojvoda se vrati k svojima. Pošto su se okrijepili, vojvoda im saopći: - Ovi me stranci zamolili da putuju s nama. Kanižaj se iznenadi. - Gospodin je rekao da ćemo zajednički u Budim. U noći očekujem nekoga iz Budima koji će nam donijeti vijesti što je i kako je tamo, a onda ćete saznati moju odluku. Svi su zajedno sa strancima otišli iz krčme u šumu gdje je vojvoda urekao sastanak s Gordanom. U tišini šume polegli su plemići i vojvodini momci na spavanje. I Lovro legne na plašt. Ali ne spava. Čeka ugovoreni znak koji mu ima javiti Gordanin dolazak. Mukli mu osjećaj ispunja vrijeme. Prvi put ne očekuje Gordanu u drhtanju radosti. Njen dolazak ne nosi veselje i sreću njegovu srcu. Taj dolazak znači odlazak zauvijek. 270 271

I dugo gleda u noć, kad mu nešto zaiskri u daljini. Od te iskre zamrači se njegova duša. Ona ide. Vojvoda ustane i probudi Kraljevića. Eno, dolazi. Ustajte da je dočekamo. Kroz šumu se začuje zvižduk. Kraljević se odazove. Odmah stadoše paliti kremen. Vojvoda ide naprijed šumskim putem u susret onoj koju očekuje. Uskoro se pred njim zaustavi konjanik. - Tko je? upita vojvoda tiho. - Ja sam, Simono. foA - A Gordana? W" - Kralj je postavio uza me još jednog* zapovjednika. Nije dopustio Gordani izaći, a da je ne prati s oklopnicima. Sad uve čer joj nije dopustio da izađe ni uz njegovu pratnju i dođoh sam. - Sami ste opetuje vojvoda smućen, zbunjen. Dva osje-” ćaja razapinju mu grudi: radost što nije došla i zabrinutost za sudbinu domovine. Njegovo srce cijepa se na dvoje, a svaki ga dio boli. Srce i njegovi ideali sad su protivnici. - Pa što će onda biti? zapita vojvoda kao u snu. - Gordana je odlučila da sutra oštro zatraži od kralja neka joj vrati slobodu. - On to neće učiniti. Velim vam: pomamljen je za njom. - Mislim da Gordana ima pravo kad veli da je kralj drži kao taoca zbog krune. Gordana vam poručuje da budete mirni. Ona će sigurno ostaviti Budim i stići u Pečuh. Sutra će govoriti s kraljem najodlučnije. Ona će već znati kako da kralja prevede žedna preko vode. Poručuje vam i moli vas da se vratite u Pečuh i ostavite ovdje samo nekoliko momaka da je dočekaju i prate. - Pozdravite je i predajte moju molbu da bude oprezna, neka se čuva kralja. Simono odjaše natrag. Vojvoda se uputi k svojim drugovima. Duboko je zamišljen, briga mu se svalila na dušu. Glavom mu se vrzu misli, posvećene ovog časa samo borbi. Da ovdje čeka Gordanu ili da ide u Pečuh? Gordanin dolazak imao bi čitavu njihovu sudbinu skrenuti putem pobjede. Dakle, morao bi je bezuvjetno čekati. Sve ovisi o njoj, njeno prisustvo vratit će im čovjeka oko kojega su se nanizale sve njihove nade. Razgovarao je duže s Kraljevićem, oprezno i poluglasno, dok odjednom opazi da se netko iznenada u tmini miče i dolazi ravno k njemu. - To ste vi, gospodine Kanižaj? - Da, vaše vojvodstvo, ja sam. Molim vas da mi ne zamjeri te, ali vi ste mi obećali odluku kad vam stigne vijest iz Budima. Nisam spavao i vidio sam svjetlost, glasnik je bio ovdje. Mogu li u Budim? Ne, gospodine. Poruku nećete odnijeti u ruke kralju Vladi- slavu. Uzalud zaustavljate mene, jer je princ poslao i drugog glasnika s isto takvim pismom. Nećete me time sklonuti da vas pustim. Ne zavaravam vas. Princ mi je rekao da će poslati još ne kog. Ne bojim reče vojvoda da će prinčev glasnik stići u Budim. Mene ojađuje što princ čini baš sve da nas ostavi. Neka naši idu odmah na glavnu cestu i čekaju glasnika. Strani plemići, Nijemci što ih je Lovro poveo sobom, razgovaraju svojim jezikom vrlo glasno i kao da se prepiru. Vojvoda ih počne pomnije promatrati. Kad su pojeli, pristupi k njima i pozove ih da ga slijede. Prešli su komad šumskog puta, na što se vojvoda zaustavi i reče:

- Ne bi li mi vaša gospodstva priopćila svoja imena? - To ćemo saopćiti samo vojvodi Iločkom. - Taj sam ja. U koju svrhu dolazite? - Evo, gospodine vojvodo. Nijemac izvuče kožni zamotak i preda vojvodi pismo s pečatom cara Maksimilijana. Razmota ga i brzo pročita: - Pismo objavljuje samo toliko da ste vi carevi pouzdanici i nosite važnu poruku. Smijem li doznati poruku? - Maksimilijan vam nudi svoju oružanu pomoć da okruni te princa Ivana Korvina, a princ se ima oženiti njegovom kćerkom Margaretom, vratiti Njemačkoj sve osvojene zemlje i priznati ugovor što ga je kralj Matija potpisao s Njemačkom pri sklapa nju mira. U vojvodinoj duši pojavi se sto nada. Ali se suzdrži pokazati poslanicima svoju radost i nakon kratkotrajnog razmišljanja odgovori: Plemenita gospodo, sam ne mogu odlučiti. O tom valja da razmislim, ne samo ja nego i moji drugovi. Dakle, smjesta krenimo u Pečuh. Tamo su svi moji drugovi, tamo je i princ. NOVA OSNOVA BIJEGA Kasno u noći vratio se Simono sa sastanka s vojvodom u Damirovu kuću. Da prikrije izostanak, stade pripovijedati Františekovu pouzdaniku da se proveselio u nekoj krčmi, ali je mislio na njega pa mu je donio dobra vina. 272 18 GORDANA IV 273 Mladi časnik i pouzdanik zapovjednika kraljeve straže zaboravio je na Simonovu odsutnost, slušajući priče o veselim zgodi-cama u krčmi i zalijevajući suho grlo jakom kapljicom. Sasvim je zaboravio da je Simono otišao, tobože, u kraljevski dvor zbog Gordaninih haljina, a izostao sve do pred zoru. Drugog dana nije o tome ništa spomenuo svojem zapovjedniku Františeku kad je došao da pregleda Gordaninu stražu. Čim se Gordana probudila, Simono je otišao k njoj da joj saopći o svojem sastanku s vojvodom i ispriča čitav razgovor s njim. Slušala je bez riječi i zamišljeno gledala preda se. A onda je otpustila mladog dvoranina i zatvorila se.u odaju. Poslije podne izađe ona na trijem i nalomi Simonu da dovede gore časnika kraljevske straže kojeg joj je "postavio za čuvara František. S najvećim poštovanjem predstavnik oklopnika pokloni se Gordani. Idite i najavite me kralju i recite njegovom veličanstvu da imam u dvoru neke svoje nakite i haljine koje moram sama potražiti i uzeti. Osim toga, želim s njim govoriti. On se bez riječi pokloni i iziđe. Simono zatvori za njim vrata i začudi se: - Idete u dvor? - Drugo mi ne preostaje. Iz ove kuće ne mogu pobjeći. - Kanite bježati iz dvora? upita Simono. - Odande možemo umaknuti zajedno. - Kako bi to bilo moguće? - Sasvim jednostavno. U dvoru neće paziti na mene kao što paze ovdje. A dolje nedaleko od ljetne palače uzidana su vrlo

vješto skrivena vrata. Kaštelan Đulaj pokazao mi je kako se otvaraju i predao mi ključ, misleći da ću onuda pobjeći kad je on predavao dvor. Tražit ću, dakle, haljine i stotinu drugih sitnica u svojoj bivšoj odaji, a kad padne mrak, vrlo ću spretno ostaviti palaču, došuljati se k onim vratima i mi smo na slobodi. - Otpratit će vas odavde sva kraljevska straža. Mirko će opremiti konje, izaći iz kuće i dočekati nas na urečenom mjestu ispod kraljevskih zidina. Simono se obraduje i odmah su raspravili o svim pojedinostima. Uskoro se iz dvora vratio zapovjednik straže i saopćio Gordani: Njegovo veličanstvo očekuje vašu milost i dopušta da uzmete iz dvora što vam treba. Zatim se udalji s najvećim strahopočitanjem. Dakle, vidite, Simono. Prvi korak okrunjen je potpunim uspjehom. Odredite da nam opreme konje, a ja ću se odjenuti i uzeti sobom sve što mi bude potrebno. Krenut ćemo u dvor sat prije zapada sunca da ne moram predugo čekati mrak. Ja ću otići kralju, a vi saopćite moju nakanu Stjepku da bude upućen. Gordana uzme tamnomodru laganu haljinu, sa crvenim i ružičastim ukrasom od vrpca. Bujnu dugu kosu šapne mrežicom od crvenih đerdana i uzme klobuk od tamnoplavog baršuna. Prikopča svilenu torbicu s raznim sitnicama i siđe. Izjahala je iz dvorišta, okružena kraljevim oklopnicima, praćena Simonom i časnikom. SUDBONOSNA AUDIJENCIJA Koso nasuprot Damirovoj kući je mala krčma. Tu sjede dva Napulj ca, odjevena kao domaći građanski kalfe te stalno uhode Gordanu i one koji dolaze k njoj. Odjednom opaze na svoje veliko čudo kako Gordana jaše sa čitavom pratnjom oklopnika. Mlađi od njih udari po stolu: Sto mu đavola. Ona odlazi i ima kraljevsku pratnju. Istrčali su iz krčme i uza zidove kuća slijedili povorku do kraljevskog dvora. U dvoru je Vladislav pronalazio sve izlike da se oslobodi biskupa i svojih kopista prije negoli stigne Gordana. Uzalud mu je Filipec nastojao prikazati važnost nekih kraljevskih poslova. Vladislav se pričinjao da je vrlo umoran i zamolio kancelara neka rad odgodi za sutradan. Kad je napokon biskup ostavio dvor, kralj odredi svim namještenicima u svojoj kancelariji da ostave posao do sutra. Onda se požuri u svoju odaju i stade se brižno preodijevati. Oštrom pronicavom oku paža Stjepka nije izmakla kraljeva naročito birana odora i zaokupila ga je znatiželja. Nije se maknuo ispred njegovih vrata pazeći tko ima da dođe. Začudi se kad je u predsoblje došla Gordana. Ona ga prizove bliže i šapne mu: Ostani tu pred vratima. Pitaj Simona što treba da radiš. Idem kralju. On kimne, otvori vrata kraljeve radne dvorane i opet ih zatvori. Nasmiješen i radostan dolazi joj u susret kralj Vladislav. Sretan sam što me moja lijepa rođakinja počaŠćuje posje tom. Ona mu na smiješak odvrati ozbiljnim pogledom i hladnim riječima: - Ja ne dijelim tu sreću, veličanstvo. Osupnut odgovorom, upita: - Zar sam vam mrzak? - Vi ne, ali život koji ste mi odredili doista me ne može omiljeti. Ne mogu biti sretna što moram dolaziti da tužim. - Koga tužite? - - 274

18* 275 - Tužim kralja Vladislava. On se smješka: - Nezadovoljni ste s njim? U zarobljeništvu ni kraljeva rođakinja ne može biti zado voljna. Primakne joj svoj naslonjač, ali ona ne prihvati: - Samo slobodni ljudi mogu sjediti nasuprot kralju. - Gordana, nisam vas zarobio, naprotiv, čuvam vas od ne prijatelja. - Usrećujete moje neprijatelje, držeći me u zatvoru u vlasti toj kući. . .i(f, On se smješka i promatra krasan stas,što se odražava u jednostavnoj haljini bez nabora. - Niste li me sami upozorili na Franceska, Enrika i mladog plemića Roberta? - Da, vaš kaštelan zapravo je moj glavni čuvar. Ako mu se svidim, može lako doći sa stražom da me odvede kud ga volja. Kralj se malo zamisli i zakima: - Zapovjedio sam mu da vam ne dođe blizu. Ako ne poslu ša, igra se svojom glavom. - Veličanstvo, lude se uvijek igraju svojom glavom, a Robert je luđak koji, osim toga, ima još i.moćnih zaštitnika. - Ne bojte se, Filipec mi je danas predložio neka Robertu dadem drugu čast i maknem ga s kaštelanskog mjesta. - Ali, veličanstvo se ne može odlučiti da prihvati taj pame tan prijedlog jer ?e za Roberta zauzimlje napuljski princ Fran- cesko, što je i r- amljivo. Nisam došla tražiti kastelanovu glavu, nego imam na dvoru gotovo sve svoje stvari od onog dana kad sam ovdje bila dvoranka. - Najradije bih da sve to ostavite ovdje dok opet ne dođete na dvor. Te riječi kralj poprati zanosnim pogledom. Ali ona odvrati pogled i hladno nastavi: - Kasnije će mi veličanstvo dopustiti da odem u svoje bivše odaje i da skupim sve što je moje. - Ne mogu se protiviti ako to želite. - I u ljetnoj palači ostalo je mojih haljina i ukrasa. Nadam se da mi nećete uskratiti da uzmem sve što je tamo? - Moj vam je dvor otvoren. - A na svakom će me koraku pratiti vaše straže i gospodin Robert? - Časti mi, vi me gotovo vrijeđate. Rekoh: čitav vam je dvor otvoren. Izdat ću zapovijed da vam nitko ne smeta. - I da se gospodin Robert ne miče iz svojeg ureda, jer on je kadar slijediti me i napastovati. - Jamčim vam: sjedit će ovdje dok vi uzmete svoje stvari. - Hvala, veličanstvo. No, prije rego što se poslužim vašom dobrotom, dopustite mi jedno pitanje. 276 Htio bih da mi stavite stotinu pitanja i na svako bih od govarao pola sata da vas što du^ gledam. Izjava vašeg veličanstva u teškom je sukobu sa činima. Kako? Zar me objedujete zbog nekog nedoličnog čina? Ona korakne bliže k njemu i ozbiljno, prodirljivo zahvaća ga svojim pogledom, što ga gotovo zbuni.

- Veličanstvo, vi me držite kao taoca. - Ja? iznenadi se on. - Da, veličanstvo, vi ili tko drugi, svejedno. - Da vas uzimam za taoca, ne bih se smio nazvati vitezom, a kad bih prešao i preko toga, nemam povoda. - Ima povoda. Vi to najbolje znate. - Netko vas je nahuškao protiv mene? - Nitko ne može k meni niti ja mogu s kim govoriti i baš je to dokaz da me zatvarate, uzevši me za taoca. - Ali za koga? - Kruna je u rukama mojih zemljaka, a vi ste me zatvorili da biste ih prisilili da predaju krunu. Tako nasmiješi se kralj. Odmah ću vam dokazati koliko se varate, samo vas molim da sjednete. Ona se lagano spušta u naslonjač i čeka dok kralj nešto traži po stolu. Evo dokaza da vas nisam odabrao za taoca kako bih od vaših zemljaka izmamio krunu. Kralj traži na stolu među papirima i onda pogleda Gordanu u oči: Evo, princ Ivan Korvin sam mi vraća krunu. Jedva je suzdržala krik. Casak ne reče ništa, samo šuti, spusti vjeđe da pokrije izražaj očiju. Onda skupi snagu i reče: - Veličanstvo, nije moguće. Vijest nije ispravna. - Jedan je glasnik donio pismo pisano prinčevom rukom i on čeka odgovor u Pečuhu. - Dakle, čeka vaš odgovor? - Ova vas je vijest jako potresla? - Samo se čudim i ne razumijem što ga je sklonulo da vrati krunu. - Svakako proglas kraljevskog vijeća koji je njegove pris taše udario žigom veleizdajstva i teškim kaznama što su vezane s ovakvom optužbom. Ona šuti da tako potpuno prikrije uzbuđenje. Kad se osjetila sigurnom, primijeti: - Ne, princ se nije prestrašio, jer je znao posljedice svoga čina pa je bio spreman na nj i odgovarati. - Pogađate. Ne boji se princ za sebe, već samo za svoje pristaše. To se razabire iz njegova uvjeta pod kojim je ponudio krunu. - Kakvi su to uvjeti? 277 “^^P Da Varadija pustim na slobodu i svim njegovim pristaša ma vratim imanja i odriješim ih svake krivnje. Nekoliko trenutaka ona gleda u zemlju. - Vi se, Gordana, bunite protiv toga? - Ne mogu naći uvjerenja da je sve tako. Zar mi ne vjerujete? Evo vam prinčeva pisma. Prihvatila je i pročitala, ali dugo ništa ne reče, čineći se kao da ponovo čita kako bi stekla potpuni mir. A on se čudi: Lice moje lijepe rođakinje nalik je na oblačno nebo. - Okom u oko toliko važnih događaja. Zar da se smiješim? Ali htjela bih znati što je veličanstvo odgovorilo. - Nisam još ništa odlučio jer sam tek”tTanas izjutra primio pismo. - Oprostite što vam ne vjerujem da niste odlučili. Ovako važne stvari rješavaju se odmah. - Da, Filipec mi je predlagao da odmah pođemo kraljici i o tom vijećamo, no zašto tajiti? Vi ste mi najavili posjet i ja sam

ostao pri tom se smiješi kao da se sam sebi ruga. - Kad sam već ja kriva što niste odmah o tom odlučili, smijem li vašem veličanstvu oduzeti još nekoliko časaka? - Što više, to mi je draže. I sjeo je, primaknuvši stolicu bliže. - Kako rekoh, veličanstvo, pristaše Ivana Korvina moji su zemljaci, dakle, prirodno je, da se brinem o njima. - O tome nema sumnje. - Dopustite mi da vam nešto o tome kažem. - Vi biste očito željeli da nešto naročito učinim za vaše zemljake? - Vaše veličanstvo ne može učiniti ništa samo jer ima su vladara, a taj je njezino veličanstvo koje nipošto nije sklono mojoj domovini i mojim zemljacima, a princa zapravo mrzi. On zažmiri i sumnjičavim pogledom zapita: - A vi ga ljubite? - Rekoh već vašem veličanstvu jučer: ne ljubim nikoga. Ali da sam princu poklonila srce, ovog bih ga časa morala uzeti natrag. - Zašto? začudi se kralj. - Jer se pokorio na ovakav način. - Vama se, dakle, sviđaju tvrdokorni muškarci? - Ne, veličanstvo, meni se sviđaju muškarci odlučni koji ne ovise o nagonima a opet slušaju razboritu riječ, došla ona i od ženske glave. Moje srce mogao bi zadobiti muškarac jake volje koji sam sobom vlada, muškarac borbe, čija hrabrost nikad ne miruje i uvijek hrli iz djela na djelo. - Onda sam ja sasvim propao nasmije se kralj napola ironički. - O vama ne govorim, vi ste kralj. - Ali muškarac koji možda čezne da bude opažen. 278 - Vi ste čovjek koji sigurno posjeduje sve kreposti potrebne kralju, o tom uistinu ne sumnjam i baš zato vas ponovo pitam: kako ćete odlučiti o toj prinčevoj ponudi? - Kako? njegov glas zvuči kao da bi htio reći: zar da se sada mučim s takvim mislima kad mi tu nasuprot sjedi ljepoti ca? Ipak se brzo ispravi i odgovori: - Teško je o tom razmišljati. - Smijem li vam pomoći? upadne ona. - Uvijek sam sretan kad mi netko pomaže, u ovom slučaju moja je sreća dvostruka jer će mi vaša pomoć pružiti mogućnost da vas što duže gledam. - Bila bih sretna kad bi vaše veličanstvo htjelo zaboraviti da govori sa ženom i zamisliti da vam sad nasuprot sjedi biskup Filipec. - Dugu glavu, pjegavo lice mjesto vašeg? Toliko mašte ne posjedujem. I dok to govori, lagano se smješka. - Onda me barem načas smatrajte Filipčevom zamjenicom odgovori ona prisiljenim smiješkom. - To je već drugo i mnogo ljepše. Dakle: što bi mi savje tovala zamjenica gospodina Filipca? - Mnogo toga. - Dakle, slušam pozorno. - Najprije bih vas podsjetila da ste mi obećali pustiti Va radija na slobodu. - Kako? Još nije na slobodi? - Nisam o tome ništa čula, dakle, još uvijek čami u tamnici.

- Upitat ću Filipca. - Savjetovala bih vam: ne pitajte, nego zapovijedajte. Kad god želite izvesti nešto plemenito i veledušno, ne pitajte svoje savjetnike, nego odmah izvedite zamisao. Tako bih učinila ja da sam na vašem mjestu. - Što biste vi uopće radili da ste ovdje na mojem mjestu? - Smjesta bih pustila na slobodu Varadija, poništila pro glas kraljevskog vijeća i najodlučnije odbila svaki prijedlog, predložio ga bilo tko, ako vam savjetuje pogaziti riječ i prisegu. - Prisegu i riječ? - Da. Vaše veličanstvo priseglo je i obećalo izaslanstvu koje vas je dovelo u ovo kraljevstvo da ćete štititi sloboštine, ne samo Ugra nego i Hrvata na jugu. - A ja bih vas kao kancelara podsjetio je li to korisno? - Uvijek je korisno ako vlast svoje odredbe gradi na pošte nju i pravici, a sad nastavimo: da sam ja na vašem mjestu, još bih se sjetila da su gospoda od kraljevskog vijeća smatrala po trebnim princu Ivanu Korvinu predložiti ugovor da će biti vojvo da slavonski i ban hrvatski, da će mu sva imanja što ih je baštinio ostati netaknuta. 279 - Bože moj, što mi to govorite. Onda bih morao opet sva ta imanja oduzeti gospodi koja su bila u kraljevskom vijeću i već podijelila Korvinova imanja među sobom. - Držite li da je to pošteno i pravedno? - Ne, nikako, ali ja moram potvrditi što oni žele, jer... - Jer su vas doveli na prijestolje. Čuvajte se onih koji su vas postavili na prijestolje. Njihova gramzljivost i lakomost uniš- tit će kraljevstvo i vas. Njihova lakomost je beskrajno mučilište, oni će vas držati u vječitom strahu, nemiru i trajno vas iznuđivati. Kralj se snuždi i uzdahne: - Već sam osjetio opasnost. Nemate kriyo, ali zar se mogu oprijeti kad mi oni svakog časa govore: nii smo te posadili na prijestolje. To mi oni svakog časa govore: mi smo te posadili na prijestolje. To mi govore i tada kad šute. - To je vaša opasnost. Ne samo da vam govore i došaptavaju nego će vam savjetovati i nametnuti samo takve čine i odredbe da vam krnje ugled i guše u srcima svaki osjećaj ljubavi prema vama. Naslonio je glavu na ruke i malo zažmirio kao da opetuje svaku njenu riječ u mislima, a onda spušta glavu pod težinom dojma: - Da, da, to će biti tako. čini mi se da mi je nešto slično rekao moj češki kancelar. - Jak dokaz da govorim tešku istinu. - Što da radim? Tu nema izlaza. - Možda ipak, veličanstvo? Iznenađen, on podigne pogled i brzo ubaci pitanje: - Vi nalazite izlaz? Kako? - Da se oslonite na one ljude kojima ne dugujete prijestolje, ali posjeduju veliku državnu mudrost. - Ne znam nikoga. - Ja znam umnog čovjeka koji je bio uz princa Ivana kao i kraljica i mnogi drugi, ali nije bio u kraljevskom vijeću i držao se postrance. - Nije bio ni za mene ni za princa? - Svakako je on skrivio da se na prvom saborskom zasje danju nije birao princ, ali nije bio u vijeću, jer ga Filipec mrzi. - Onda s njim ne mogu ni govoriti. - Svakako ne smijete uvrijediti Filipca, a ipak treba da saslušate tog čovjeka.

- Njegovo ime i zvanje? - Biskup Tomo Bakač. - Nakad nisam čuo o njemu. - Rekoh: biskup Filipec ga mrzi jer mu je umno opasan. Bakač je bio prvi tajnik kralja Matije. U vašu je korist da pitate njegovo mišljenje prije nego što odlučite o ponudi princa Ivana i o izvršenju kakve kazne prema njegovim pristašama. Veličan stvo će od toga čovjeka čuti stvari koje bi inače doznalo samo 280 nakon teška iskušenja i dugotrajnih proučavanja, a on će vam otkriti sve. - Dugotrajno proučavanje. To nikada ne bih želio, a saslu šati toga čovjeka moje je pravo. Samo kako da ga primim, a da nitko ne dozna? - Nitko ne smije ni slutiti da ste s njim govorili jer ga njegovo veličanstvo ne voli. - I kraljica? - Mrze ga svi koje nadmašuje umom. - Ne mogu ga primiti da ga ne vide. - Ja ću vam savjetovati kako. - Sve mi se čini da mi je vas darovala sreća da me čuvate i pomažete mi. - Veličanstvo ima dosta čuvara i pomagača. - Vi ste mi najdraži od svih. - Jer sam od svih najkorisnija. U dnu dvorane oštro se otvore vrata i paž Stjepko uleti u sobu pa blijed i prestrašen najavi: Njezino veličanstvo. To djeluje kao prasak. Gordana i kralj ustanu. On je silno zbunjen, gotovo prestrašen. Gordana iznenađena, ali sabrana. - Gdje je kraljica? pita kralj smeteno paža. - Veličanstvo je već u trećem dvorištu. Vladislav se vrze kao bez glave. Cas krene k vratima, čas opet ide Gordani, ne zna što bi rekao djevojci, što bi učinio. U toj zabuni uhvati Stjepka za ramena: - Ne reci njezinom veličanstvu ništa da je Gordana bila ovdje. - Vidjeli su je drugi da ulazi u dvor. - Dobro, ali joj ne reci da je bila ovdje kod mene izmuca kralj odlazeći k vratima. Najednom sustane. Osjeća Gordanin podrugljiv pogled i bude mu neprijatno što se kraljici mora ispričavati i zatajiti Gordani-no prisustvo. Sav užurban pokuša ispraviti prijašnje riječi i okrene se Gordani: - Kraljica bi mogla loše misliti ili vam što zamjeriti. - Veličanstvo, sigurno ćete njezino veličanstvo primiti ovdje kako to i dolikuje, a ja ću se udaljiti. - Još ću govoriti s vama. Idem brzo da dočekam kraljicu, neka vas paž otprati gore u vaše odaje. I ostavi dvoranu neobično hitrim koracima, gotovo bježeći, sav u strahu da ga Beatrica ne zateče na domjenku s Gordanom. - Kako taj dršće pred aragonkom srdi se paž. Gospo- darit će s njim kao s psetom. - Tiho, Stjepko, pazi da nitko ne uđe. Paž potrči i nasloni se čitavim tijelom čvrsto na vrata. Ostat ćete ovdje u dvoru? 281 I Slijedit ću primjer pokojnog kralja kad je htio da nadzire razgovore svojih savjetnika.

I pohiti kipu sv. Antuna, potraži napravu. Pritisne na puce, kip se okrene. Paž radosno uzvikne: - Kako je to dobro. Tu ćete sve čuti i vidjeti što vam treba. Ali Mirko je s konjima ispod gradskih zidina. - Dobro, neka čeka. Stjepko je sam u radnoj dvorani. Razabravši da je sve u redu i nigdje se ne vidi traga Gordaninoj prisutnosti, potrči u predvorje. U pratnji Franceska, dvorana i dvorankjj^dolazili su kralj i kraljica. Stjepko širom otvori vrata kralj eve^ radne dvorane, a kralj pokaže kraljici rukom: Vaše veličanstvo neka se udostoji unići, upravo sam u važnom poslu koji naročito zanima kraljicu. Na licu joj se odrazi sumnjičavost, ali ga prikriva smješkorn pa slijedi kraljevu želju i ulazi. Makar je Vladislav po Stjepkovu držanju prosudio da se Gor-dana već nalazi u sigurnom skrovištu, obuze ga nesigurnost dok je s kraljicom ulazio u sobu u kojoj je čas prije govorio s djevojkom. Da prikrije uzbuđenost, stade namještati kraljici naslonjač i nuditi Francesku stolicu. Sve troje su sjeli. Beatrica ljubazno primijeti: - Kako rekoh, veličanstvo, biskup Filipec me prestrašio da se ne osjećate dobro. - Veličanstvo, kad sam se opremio da idemo zajedno k vama na vijećanje, iznenada mi pozli. I napuljski princ i njegova sestra istražuju kraljevo lice osuto rumenilom uzbuđenja. Njihovo promatranje zbuni ga još više, ali dobroćudni smiješak prikriva zabunu. Kako mi je nenadano pozlilo, tako je i odjednom prošlo. I nastane neka tišina kao da su sve troje tog časa mislili jedno te isto, jer se sve troje ogleda dvoranom. Vladislavu bude neprijatno. Čini mu se da kraljica i njezin brat ovog časa traže svojim pogledima Gordanu. I boji se da štogod ne pitaju o njoj pa nastoji skrenuti kraljičinu pozornost: Vrlo sam zahvalan vašem veličanstvu što je tako brižljivo prema meni. Mislim da me put odviše umorio jer se nigdje nismo zaustavljali. Muči se kako bi kraljicu i Franceska sklonuo da ne istražuju pogledima dvoranu. To ga uzbuđuje, makar je uvjeren da se Gordana nalazi gore u drugom katu. I dok se kraljica ogledava, odgovara: - Vjerujem, put vas je izmorio. Zato se moramo požuriti da što prije raspravimo o ponudi princa Ivana. - Da, veličanstvo, stvar je važna. Sutra pred podne doći ću k vama zajedno s biskupom Filipcem da to riješimo. 282 Željela bih posjet vašeg veličanstva ugodnije iskoristiti. Kako je vaše veličanstvo opet sasvim oporavljeno, nema razloga da se to odugovlači. Ionako odlučujemo samo nas dvoje, dakle, ovog nam časa nije potreban biskup Filipec. O toj nenadanoj ponudi lako je odlučiti odmah. Dobro, vaše veličanstvo odgovori on, pokoravajući se prividno. Stvar je potpuno jednostavna i jasna započinje Beatri ca. Princ se preplašio proglasa i osude kraljevskog vijeća pa nudi da će vratiti krunu. Naravno, nas ćemo oboje prihvatiti ponudu. Dakako, veličanstvo, i sve njegove pristaše osloboditi optužbe veleizdajstva, kako princ traži. Francesko joj krišom dobaci ironičan pogled, dok se ona nasmije: Vaše veličanstvo je duhovito u svojim šalama. Njega obuzme neprijatnost. Ne zna što da misli o toj primjedbi pa se i on smiješi i ne odgovara, a ne bi ni mogao do riječi jer se ona žuri da svoju misao razvije do kraja.

Mi se, eto, divno slažemo. Kad sam rekla da ćemo pri hvatiti ponudu, mislila sam na ono što i vaše veličanstvo: pri hvatiti ponudu u cijelosti. Vaše veličanstvo neka princu samo prividno pošalje poruku da slobodno dođe u Budim u dvor i ovdje s vama pregovara. A kad Korvin bude ovdje, opkolit će ga naši oklopnici i odvesti u tvrđavu. Dakako, princ neka dođe sa svojim pristašama da sve zajednički otpremimo u sigurno sklonište. Morao je naprezati mozak da slijedi hitre misli i odredbe. I bude mu neprijatno kao da je zalutao negdje u šumu sam samcat i hvata ga strah pa ne veli ništa, samo se smješta u stolici. - Mislite li i vi tako, veličanstvo? - Možda ne sasvim, naime, to bi značilo prevariti princa? - Nikako. Veleizdajnika se ne može prevariti, za njega ne vrijedi ni moral ni zadana riječ. On stoji izvan ljudskih obzira. To ga sasvim smuti. U očima mu skrivena prepast. Gleda bespomoćno oko sebe. Nema ni Filipca, ni Šelnberga, ni ikoga da mu pomogne, da nešto kaže kako ne bi on sam morao izdržati napor: prosvjedovati ili barem naći neko srednje rješenje. Kraljica progledava što se u njemu događa i ne čeka njegov odgovor pa određuje toplim i povjerljivim glasom kao da samo obnavlja nešto o čemu se već njih dvoje sporazumjelo. - Tako ćemo učiniti s vojvodom Iločkim. Kako sam već rekla. S vojvodom Iločkim i njegovim zemljacima nemamo što raspravljati. S njima se postupa nemilosrdno, jer dok god su oni na slobodi, vi nikad nećete imati ni časa mira. Neprestano će zadavati neprilike vašem prijestolju. - To bi bilo strahovito primijeti Vladislav, neodlučno bez uvjerenja, a opet ne može da joj ne povlađuje. 283 Da, veličanstvo, nastavlja kraljica ljudi dolje na jugu žive kao kraljevstvo u kraljevstvu. Moramo ih naučiti da su oni samo naš majur koji ima zadaću da svoju gospoštiju, a to smo mi, snabdijeva svim užicima potrebnim za naš udoban i raskošan život. Vaše je veličanstvo već pri prvom susretu prepustilo te ljude meni jer ih poznajem. Kako već rekoh: bila sam duže vremena dolje, s njima ću ja obračunati. Veličanstvo će vrlo mirno upravljati Ugrima ovdje na sjeveru, a s onim nezadovoljni cima preko Drave sve do mora vodit ću borbu ja da vaše veličan stvo može živjeti u spokojnom miru. I dok ona naglašava mir, njemu se čini da mu donosi nemir ili barem strah od nemirnog života i briga. Pa teško uzdahne: - Dobro, veličanstvo. Vama ću predati taj jug. Ne poznajem ga i zastrašuje me. - Skinut ću s vašeg veličanstva tu tešku muku jer me pro žima želja da vaš život učinim vedrim, lijepim i punim milote. - Veličanstvo, svaka me vaša riječ zadužuje reče on, smi ješeći se i sagibajući glavu. - Dužnost mi je brinuti se za onoga koji će biti moj muž, a s tim u vezi imam još jedan prijedlog, veličanstvo. Postoji, naime, neka djevojka, nezakonita mati Ivana Korvina. Prvi bečki učenjaci proglasili su je vračarom i ustanovili da je samo svojim zlobnim vračanjem skrivila što u braku nisam imala potomaka, čim se ona podvrgne sudu i zatvori, neće više imati mogućnosti da mi dođe u blizinu i tako razvije protiv mene svoje zle moći. Teško mi je, ali moram zaštititi svoje buduće potomstvo. Kad Ivanu Korvinu pošaljemo jamstvo da se može vratiti na dvor sa svojim pristašama, dodat ćemo poruci neka dovede sobom i svoju majku kojoj je slobodno boraviti u Budimu, pa ćemo je to lakše uhvatiti. Mislim da je biskup Filipec već o tom govorio vašem veličanstvu?

- Da, kraljice, govorio mi je i rekao sam mu: sve je do bro što učini kraljica. - A zapravo je to njegova dužnost koju je spremno obećao izvršiti u korist nasljedstva ovog kraljevstva. - Da, veličanstvo, u korist naših potomaka. Uto princ Francesko ustane i kao da ga nešto jako zanima ode k prozoru otvorenom u dvorište pa se zagleda dolje da svoju sestru ostavi načas samu s kraljem. Njezine se usne stadoše smiješiti zamamno, a pogled joj izazivlje Vladislavljevu slabost. Njegov smješak ipak ne odgovara onome što ona izazivlje i zato se ona sagne i prošapće: - Veličanstvo danas naročito lijepo izgleda. - Odviše ste dobrostivi, predivna kraljice, i milosrdni prema siromašnom vjereniku. - Zar niste zaslužili moju ljubav? Te su riječi na njega pale kao pljusak i zatekle ga nepripravnim. Njezino lijepo tijelo u baršunastoj haljini sagnuto posve 284 blizu njemu, opet ga omamljuje. U oči mu ulazi plamen, a usne šapću: Nisam se ni u snu smio nadati riječima što su pale s ovih divnih usana. Zvuk njegovih riječi čini se kraljici ipak nešto namješten, neistinski udaljen od onoga ushita kojim ju je obasipao pri prvom posjetu. Sad, kad je s njim sama, kad bi se njegova strast morala razbuktati, on je suzdržljiv. Doduše, zjenice mu se žare, ali nema u njima žeđi kojom je žeđao jučer. Pronicava Beatrica ustanovljuje da je samo napola prisutan, napola predan njezinoj blizini. Očekivala je strasni stisak i cjelov žedan ruke. - Danas je vaše veličanstvo vrlo daleko, po svoj prilici u svojoj domovini gdje je možda ostavilo malo svojeg srca. - Ne kraljice, čitavo je moje srce stiglo u ovo kraljevstvo. - Ako je iako, onda netko oduzima kralju mir i sreću kojom je stigao jučer pod moj krov. - Da, veličanstvo, istina je. Prekjučerašnji moj posjet potpu no me lišio mira i spokoja jer teško podnosim što vi niste u mojoj blizini. "Riječi su njegove, ali zvuk glasa, pogled, čitavo držanje nije njegovo" pomisli ona i odluči se na udarac: - Zamolit ću Gordanu neka vas zabavi do mojeg dolaska u dvor. Pametno ste učinili što se preselila u dvor. - Preselila? Veličanstvo, nisam je nikad ni zvao. - Rekli su mi već u podne da se preselila u dvor i smatram to prirodnim. Vaša je rođakinja. - Nisam je vidio odgovori dobroćudno. Osjetivši da mu krv udara u lice, hitro ustane pa ide k vratima i zovne u dvora nu Stjepka: Zar je Gordana ovdje? pita paža i gleda ga pozorno. Mali diplomat odvraća ovlaš pred kraljicom s nekim omalo važavanjem: Dvorani kažu da je tražila svoja odijela i neke nakite u nekadašnjim svojim sobama. Mislim da je već otišla. Ako veli čanstvo želi, upitat ću straže. Nije potrebno. Drugi put neka mi se javi ako bi dolazila. Paž izađe. Kralj se okrene Beatrici zadovoljan sam sobom. Pozorno je promatrala i paža i kralja i onda pozvala Fran- ceska: Dođi, brate, vraćamo se kući. I onda svom ljubaznošću i zamamljivošću pristupi kralju i šapne: - Biskup Filipec donijet će vašem veličanstvu na potpis našu poruku Ivanu Korvinu. - Dobro, veličanstvo. - Još danas poslije večere bit će tu.

285 - Sutra u zoru molim, veličanstvo, danas se još uvijek osjećam loše pa bih rano legao. - Filipec će svakako donijeti pismo pa bude li veličanstvo već spavalo, doći će sutra. Čekam vaše veličanstvo sutra na ugod niji domjenak nego što je bilo danas primijeti, dovršivši raz govor. Pri tom se nagnula da je morao opaziti njezin bijeli vrat što se gotovo nudi na poljubac i on se zarumeni od tog pogleda: Otpratio je kraljicu iz dvorane u dvorište, pomogao joj da se uspne na konja, uhvativši je oko struka. Taj ga dodir opet sjeti nekadašnjeg ple^jfc. On je malo predugo zadrži u svojem naručaju. To izazove trijumfatorski smiješak na njenim usnama. Cim su kralj i kraljica izašli iz dvorane, uleti Stjepko, nasloni se na vrata da ne bi tkogod ušao pa zuri u kip svetoga Antuna i čeka. Za nekoliko trenutaka kip se makne, a Gordana iziđe. - Jeste li čuli kako me kralj ispitivao? upita važno Stjepko. - čula sam i vidjela sve. Mirko čeka ispod gradskih zidina? - Sa tri konja. I ja ću s vama. - Ostat ćemo svi ovdje. - Nećete bježati u Pečuh? - Ostajem. Čeka me važan posao. Reci kralju da sam bila gore u katu, ne smije slutiti što sam sve čula. Stjepko ode. Uskoro se kralj vrati u dvoranu gdje nađe Gordanu. Bila je mirna i sabrana. - Vaše mi je veličanstvo naložilo da se vratim jer mi ima nešto reći. - Da, zamolio sam vas. Potrebno je riješiti vašu sudbinu. Potužili ste se da vas držim u zatočenju. Kako bih vam mogao dokazati protivno? Vjerujte mi, Gordana, bojim se za vas, ne samo zbog Franceska. Bit će i drugih koji bi mogli planuti lju bomorom protiv vas. - Zašto ljubomorom? - Jer vas ja zaštićujem. - Ta vaša vam dužnost nalaže da me pustite otići iz Budi- ma. Moja je odluka da se povučem u samostan, prema tome neka me veličanstvo dade otpratiti do samostanskih vrata, a preko onog praga ne može nijedan moj neprijatelj. - Vi u samostan? Tolika ljepota? Njegov glas je zvučan, povišen, pogled zabrinut, a izražaj lica odaje odlučnost: - Jučer sam vam naglasio kako preuzimam skrbništvo nad vama i nikada neću pristati da idete u samostan. Nikada. - A ja nikada neću odustati od ove svoje nakane. 286 - Onda vaše straže moram pojačati i držati vas na oku kao što nisam činio dosada. - Veličanstvu je slobodno baciti me čak i u tamnicu. - Bože moj, kako me vi slabo cijenite. Zar sam zaslužio ovakvo poniženje pošto smo čas prije tako divno raspravljali? - Nakon toga se veličanstvo sasvim promijenilo. - Iznenadio me kraljičin posjet, ali ne govorimo o tome. Nastavimo prijašnju debatu. - Pa dobro. Nastavljam i ponovo pitam veličanstvo: što kani učiniti s prinčevom ponudom? - Još ništa odgovori on i porumeni zbog laži ili zbog pogleda kojim ga ona uzima na nišan.

- Oprostite, veličanstvo, niste rekli istinu. - Zašto mi ne vjerujete? - Zato jer vjerujem u vašu volju i junaštvo vaše volje. - U junaštvo volje? - Da, veličanstvo. Nije junaštvo samo u pobjedi mačem nego još više u pobjedi svoje volje. Tko je pobijeđen u boju poništen je ili osramoćen, a tko se pokori tuđoj volji, biva naprosto rob. Znam jednog kralja koji je bio rob jednoj ženi i svi su ga njegovi prijatelji smatrali najsramotnijim robom na svijetu. Vi to nikad nećete biti. On šuti i utaplja se u zvuku njenog zanosnog glasa i ljepoti čitavog bića pa ne odvraća. - Možda vam, veličanstvo, nitko neće kazati istinu kao što vam sada velim ja. Ljudi pričaju da je vaša dobrota slabost, ali ja velim da je plemenitost. - Gordana, nitko o meni ne misli tako dobro, ni ja sam. - Jer odviše slušate druge i više sami sebe ne poznajete. I sami mislite da su vam poslovi razmišljanja i brige na teret. A vi volite mir samo zato što je u miru napredak i usavršavanje čovjekovo. - Da, mir, mir. Kako bi bilo lijepo slušati vas u miru i spokoju i posegne za njenom rukom što je hladna kao led. - Htjeli biste me slušati u miru, veličanstvo. To ovisi samo o vama. - O meni? Ne, Gordana, ne ovisi to o meni. - Dokazat ću vam: živjeti u miru i spokoju može vaše veli čanstvo samo onda ako mirno žive i vaši podanici. Ako su vam oni dobri. A mogu vam biti dobri ako ste im vi dobri. Eto, vaš takmac na prijestolje princ Ivan nudi vam krunu, a mogao bi je položiti na svoju glavu. Ima uza se hrvatsku vojsku i čitavu zemlju. A mogao bi je izručiti i kojemu od vaših drugih takmaca: Maksimilijanu ili vašem rođaku Albertu Poljskom. Ali on to ne čini. Vraća je vama jer vjeruje u vaše poštenje, vjeruje da ćete čestito i časno izvršiti uvjete koje vam postavlja. Zna da ste vitez koji ga ne bi mogao nedostojno prevariti. Jer, vi ste pobjednik časna obraza. “ 287 - Prevariti? Da, to bi bilo nešto, nečasno, velite, i ja to os jećam. - Vaš me glas upućuje da su vašem veličanstvu savjetovali prevaru? Njihovi se pogledi susretnu. I Vladislavu bude neugodno jer ga prodiru ljepotom oči i neka muška snaga njihova pogleda. - Možda, možda su mi savjetovali. - Ali vi ste to odlučno odbili. Vaš obraz ne može na podni jeti takvu misao. Osramotili biste se pred svijetom, svojim poda nicima omrazili, takav bi čin svatko prezirao. Muka hvata neodlučnog kralja. S jedne,strane strah od Ivana Korvina kojega mu neprestano prikazuju strahovitim urotnikom, s druge strane jak utjecaj ljepotice koja ga zaokuplja, hvata i drži napola zarobljena, a s treće strane opet stid zbog takvog nečasnog čina. A nijednog državnika nema u kojeg bi se mogao pouzdati da će mu sve prikazati u pravom svjetlu, da neće ni braniti ni napadati, državnika slobodna od mržnje prema onima 0 kojima mora odlučiti. I još se više osjeća izgubljenim u dalekoj guštari, u mračnoj noći, samo jedno mu svjetlo svjetluca, a ne zna je li to spasenje ili zamka. Ta svjetlost ovog je časa Gordana. I kad se opet okrene k njoj, njegovo je lice izmučeno, čelo naborano. - Veličanstvo mi sve odobrava što velim, ali nema odvaž

nosti da prihvati moje prijedloge jer sam žena i pristaša svojih zemljaka pa misli da govorim samo u njihovu korist. Zato po navljam: pitajte umnog Bakača. Ne morate primiti njegove sa vjete, ali saslušati ga možete, a možda i morate zbog sebe samo ga. Ja vam jamčim: ni živa duša neće znati da je on bio ovdje i da ste ikad u životu s njime govorili. - Dobro, govorit ću s njim ako mi obećate da ćete ostati u Budimu. - Obećajem, veličanstvo. Samo još molim da za večeras maknete mladog kaštelana Roberta jer bi mogao razotkriti bis kupa Bakača. - Maknut ću ga trajno. Zar da nisam siguran u svojem vlastitom domu? - Eto, ne rekoh li vašem veličanstvu: u vas je muževna volja 1 odlučnost. - Kako je lijepo slušati kad vi izričete pohvale. - Zaslužili ste ih, veličanstvo. - Gordana, kad ću vas moći opet vidjeti? - Kad vaše veličanstvo zapovijeda. - Nema zapovijedi, već samo želje da vas neprestano gledam i slušam. - Koja šteta da ne mogu biti kancelar vašeg veličanstva. - Znao bih mnogo uzvišenije mjesto nego što je kancelar šapne, uzevši je opet za ruke. Ona prečuje njegovu primjedbu i ustegne mu ruke pa uzme svilenu mošnju sa stola: - Žurim se da biskup bude što prije ovdje. Ali prije nego idem, ispunite mi jednu jedinu prošnju: zadajte riječ da nećete potpisati nikakav odgovor na prinčevu ponudu dok ne govorite s Bakačem. - Vi ćete ga dovesti? - Da, sama ću ga dovesti još večeras. - Evo moje riječi: čekam Bakača samo zato što ću vas danas još jednom vidjeti. I ona pođe k vratima, ali se ona iznenada otvore. Kaštelan Robert stoji na pragu i najavljuje, ošinuvši Gordanu: Njezino veličanstvo! Oko Vladislava se zaljulja čitava mramorna dvorana. Jaka čeljust mu se objesi od zaprepaštenja. Gordani se čini smiješnim i jadnim. Za sebe se ne boji, ali s kraljem osjeća samilost i tiho mu dobaci: Dopustite, sama ću pred kraljicom opravdati svoju na zočnost. Dok je Robert držao otvorena vrata, ulazi Beatrica. Lice joj nalikuje na bijeli mramor u koji je kipar utisnuo ledeni smiješak. I kao da ne vidi kralja, ide ravno Gordani pa usklikne licemjerno ljubazno: Ti si tu, Gordana? Ona se pokloni i odmah odgovara: - Veličanstvo, bila sam slobodna da potražim svoje stvari gore u odajama i donesem haljinu njezine visosti done Izabele jer sam u pomanjkanju svih haljina na dvoru počinila drskost i poslužila se njenom ružičastom. Zamolila sam njegovo veličanstvo da me primi i vašem veličanstvu preda moju molbu za oprošte- nje. - Drago moje dijete, nije vrijedno ni spomena. Već sam izla zila iz dvora kad mi rekoše da još nisi otišla i odmah sam se vrati la. Hoću da s tobom raščistim stvari zbog kojih se kloniš mojeg dvora. Vidiš, ti si u rodbinskoj vezi s kraljem i ne bi bilo lijepo da i dalje pristaješ uz njegove neprijatelje. Je li tako, veličanstvo? okrene se ona k Vladislavu. Gordana odgovara mirno i hladno: - Kraljice, moja ličnost gubi svaku vrijednost i svako zna-

menovanje, jer ja odlazim. - Odlaziš? Kamo? - Upravo sam njegovom veličanstvu saopćila svoju odluku. Kralj će vas izvijestiti. - Kakvu odluku? i pogleda Vladislava. On osjeti radosnu sigurnost, opazivši koliko mu Gordana pomaže u neprijatnoj situaciji i odvraća; Gordana me upravo obavijestila da se za koji dan kani povući u samostan. 288 19 GORDANA IV 289 19* Toliko si nesretna što je njegovo veličanstvo izabrano za kralja ovog kraljevstva? naglasi ona. Zar ti je kralj toliko mrzak? Ovaj izazov odbija Gordana, sagnuvši glavu na poklon: - Ja sam podanik i moja je dužnost poštivati kralja. - I ljubiti. A ti očito ne ljubiš kralja? - Ljubav svojih podanika kralj stječe svojim vladanjem, a njegovo veličanstvo neće promašiti, uvjerena sam. - Kralj se mora ljubiti zato što je kralj po milosti i volji božjoj. - U našem kraljevstvu i po izboru staleža, dakle, i po nji hovoj volji a već sama ta njihova volja*¦pokazuje kralju put. Neka mi veličanstvo dopusti da se oprostim r smjerno poklonim. Ona se sagne i htjede otići. Beatrica je zaustavi. Čekaj još časak, Gordana, i okrene se kralju: - Dopustili ste svojoj rođakinji da ode u samostan? Ovo ga pitanje u prvi čas smete, ali se ipak snađe: - Nije pametno što je odabrala. - Ali vi ste mi, veličanstvo, prepustili na volju da idem pomogne mu Gordana i nadam se da nećete povući svoju riječ. - Ne, ne, prepuštam vam na volju odgovori on, osjećaju ći da čini dobro. A Beatrica oboje promatra, uhodi, istražuje puna sumnje da Gordanin posjet dvoru, ima svrhu da osvoji kralja za sebe, za princa i svoje zemljake. Uz to je obuzima i tajna ljubomora, ne može se oteti dojmu da ne prizna koliko joj Gordanina ljepota može biti opasna. Potpuno je svjesna da se Gordana hvata s njom ukoštac za svoj utjecaj kod kralja. Mislila je da sad nema nikoga više u kraljevstvu tko bi mogao osloboditi njezinu riječ na prijestolju, a dolazi ova drska djevojka, uvlači se u dvor, razotkriva svoje rodbinstvo kralju i podmeće njezinoj vlasti zasjedu. Ne, nikad to neće dopustiti. Ni uz koju cijenu. I sva se pretvara u nježnost, toplinu i ganuće: - Gordana, čuj me. Bilo je među nama i opreka, ti si uvijek pristajala uz Ivana i onda kad sam mu ja bila protivna. Prizna jem: još sam danas uvjerena da si zapravo njegova pouzdanica i

želiš kralja sklonuti da se preda svojim neprijateljima. Ali sad sam uvidjela da se varam. Ponovo se vraća moj materinji osje ćaj prema tebi. Makar sam odviše mlada, a da bih ti mogla biti majkom, ja sam ti zastupala majku i, ne znajući i ne sluteći ko liko time zadažujem kralja koji je danas moj vjerenik. Zato ne zaboravi: ja sam te odgajala, ja sam te uzela kao dijete na svoj dvor. - Veličanstvo, sačuvat ću svoju zahvalnost za sva dobročin stva reče Gordana. - Zaboravimo, dakle, sve što je bilo. Zauvijek. Razumiješ. Znam: moj brat Francesko plamtio je za tobom, ludovao, iz osve- 290 te što ga nisi uslišila počinio je onaj nedostojan čin, zatvorio te u hodnik ispod dvora. Kaznit ću ga i poslati u Napulj. Dužna sam to rođakinji svojeg vjerenika, muža i kralja. Evo, pred kraljem ovdje obećajem ti svaku zadovoljštinu i svoju zaštitu. Bit ćemo doskora rođakinje. Zato pregazimo prošlost. Vrati se u moj dvor, pruži mi ruku. Kraljičin glas zvučao je tako uvjerljivo da se Vladislav sav izmijenio i gotovo ushićeno promatrao Gordanu, sav sretan što će Gordanu moći svakog dana vidjeti u egerskoj palači. Ali djevojka ne prihvati kraljičinu ruku, nego se s počita-njem nakloni: Uzvišenoj kraljici zahvaljujem na tolikom odlikovanju, ali više ne pripadam sebi. Moja je odluka: samostan. Odgovor smrkne kralja, ali i kraljicu, pa se onda okrene Vladislavu: - Veličanstvo, ne dopustite joj da izvrši tu odluku. Do pustite joj da promisli. - Dobro, veličanstvo, neka razmišlja. - Veličanstvo, vrijeme je da idem naglasi djevojka. I Gordana se nakloni. - Idemo zajedno jer sam se vratila samo zbog tebe. Nadam se da ćemo kralj i ja uspjeti promijeniti tvoju odluku. A sad dođi. Veličanstvo, vrlo se veselim što ste nenadano bili svjedok ovog prizora. Do viđenja sutra u mojem domu. Pogledala ga je zamamno obećavajući, ljubeći. - Veličanstvo zaustavi Gordana kraljicu njegova visost Francesko vas prati, a ja se nikako ne bih htjela s njim susresti. Molim da mi dopustite zaostati iza vaše pratnje. - Dakle, nećete sa mnom u egersku palaču? - Veličanstvo me poznaje. Ne bih nikako mogla, živim u svojem domu. - Dobro, idi naprijed i nadam se, kad budem opet na ovom dvoru, bit ćeš mi drugarica. Beatrica ostane s kraljem u dvorani dok Gordana izađe u predvorje gdje je čeka Stjepko i šapne mu: Kad kraljica ode, reci kralju da ću obećano odmah izvrši ti. Samo neka zapovjedniku oklopnika pošalje nalog da me pusti izaći kad me volja. Onda uzme sobom Simona i vrati se praćena stražom u svoju kuću. A Beatrica je ostala sama s kraljem. Pokrije oči rukom i tobože ganuto šapne: Vidite, vjerenice moj, podlegla sam svojim osjećajima, zapravo nisam smjela dopustiti da me odbije. Koliko god sam je smatrala uhodom, ipak je nisam prestala voljeti. Pitajte svakoga na dvoru: bila mi je miljenica. Da nije vaša rođakinja, morala bih se jako ljutiti na nju što odbija moju ponudu. 291 - Plemenita kraljice, oprostite joj. Razumljivo je što ne može vidjeti njegovu visost princa Franceska. - Nisam li rekla: žrtvovat ću ga i poslati kući. - Toliku žrtvu neću dopustiti. Izmirit ćemo Gordanu s prin-

cem i ona će ostati kod nas. Da, ostat će kod nas kao naše zajedničko veliko dijete. On se nije ni koraka približio k njoj nego je naprotiv uzeo sa stola svijećnjak da joj svijetli. Ova gesta zapravo je razbjesni pa se okrene i opet ga zaljubljeno pogleda: Treba da idem jer bi dvorani naislilj da iskorišćujemo slobodu. ““* On zastane, bulji u nju, ne zna što da učini. Onda odjednom postavi svijećnjak na stol, a ona uzdahne sanjarski: Doskora ćemo u miru i spokoju sjediti jedno uz drugo u ovim odajama. I zavodi ga žarkim očima, ali ide k vratima. Ipak on ne pohita za njom niti osjeti želju da je zagrli. Samo ga ispunja misao: "Gordana će doći još noćas". I u toj se misli nakloni Beatrici pa joj otvori vrata. Izašla je razočarana i ljuta, ali se još okrene i reče ljubazno: Odmah ću vam poslati biskupa Filipca s odgovorom prin cu. Glasnik mora još danas otputovati. Kad je izašla uz Franceska, ispričala mu je sve što se zbilo, a on se čudi: - Zašto si pozvala Gordanu na svoj dvor? - Da je se što prije riješim. To je posao mojeg trijumfa. Razumiješ li? - Potpuno. Ali ona te odbila. - Gadno, nedostojno čeljade plane kraljica već se osje ća na mojem mjestu. - Beatrice, to ne bi smjela ni izustiti. - Velim ti: ona osvaja tog kraljevskog idiota. Kad me prek jučer vidio, sam si opazio kako je gorio. Bio je bijeli dan, pred podne. Sad sam s njim bila nasamu podvečer, a on ni da me pokušao ogrliti. - Zar te nije ni poljubio? - Ni dotakao se moje ruke, a kamoli usana. - što to znači, Beatrice? - Ona ga osvaja. Ona. - Ne vjerujem. Nema tebi ravne pod nebeskim svodom. Ne, ne, Beatrice. On je samo suzdržljiv, boji se uvrijediti te. - A kad je dolazio, nišanio je na iskorišćavanje slobode. - O tom moram ozbiljno raspraviti s Ranzanom. Ako je Gordana osvojila kralja, jao njoj. - Poslat ću te u Napulj tobože zbog nje. - A uzet ću je sobom okovanu, svezanu i zatvoriti u tvrđavu. - Ako to ne učiniš, ona će sjesti na moje mjesto. 292 - Ne može se to, Beatrice. Već te sabor proglasio suvlada- rem, staleži su te zaprosili, ne može se to. - Znam, formalno ne može. Ja ću ostati kraljica. Vladislav- ljeva žena, ali ona će biti gospodarica kraljevih odluka, u vlasti njegova žezla, a to je gore nego da mi bude suparnica u kralje voj ložnici. - Da, to je gore, ali se neće dogoditi. Mi smo tu. Aragonci se ni od koga nisu dali izigrati. Ni Gordana to neće uspjeti. Vraćali su se u egersku palaču gdje je kraljicu čekao kancelar Filipec da sastavi odgovor princu Ivanu i odnese ga kralju na potpis. Dotle je Stjepko referirao kralju Vladislavu o Gordaninoj poruci. Kralj dade dozvati Františeka, zapovjednika straže, i naloži mu neka odmah pošalje nalog časniku Gordanine straže da je ne smeta u kretanju, a onda odredi da se Robert odmah pošalje izlikom iz dvora. Neka ide k šelnoergu u njegovo konačište. Javi mu u moje ime da tog mladića zadrži kod sebe sve do sutra u zoru.

František shvati što mu se nalaže. I kraljev pouzdanik već hita da udovolji željama svojeg vladara. SAVEZNICA TOME BAKACA Mala svjetiljka stoji na stolu. Blijede zrake zavirkuju u lice biskupa Bakača. Jake mu se obrve mršte, oštre prodirljive oči promatraju goste. Debele široke ispupčene usne šute. Sluša pripovijedanje Petra Gereba, prigovaranje njegova brata Matije i ljutite upadice potpalatina Orbana. Gotovo nas je bacio iz svojeg dvora, istjerao. Kao da je rekao: idite do vraga, neću da s vama sjedim kod stola. To mi je kralj. Nije ni pravo nagnuo vrč. A Petar Gereb mahne, omalovažavajući rukom i gotovo prezirno dobaci: - Tko ne hvata vrč, ne laća se ni mača. - Kralj Matija bio je drugi čovjek. Do jutra bi sjedio i ve selio se s nama. A znao je dati poštovanje onome kome pripada. I zagledavao je ljudima do dna, a taj kao da ne vidi ni prsta pred nosom. - Samo se smješka. Tko bi ga znao ruga li se nama ili sebi? - I ne čuješ od njega riječi koju bi mogao upamtiti da joj se diviš ili da barem znaš da si čuo nešto kraljevsko. - I neprestano je umoran. Ta od čega? Veli da je od puto vanja. 293 - Što će biti kad bude morao poći u rat gdje neće biti mekane postelje ni mirnog sna? Kako će onda s tim svojim umo rom? - Čitavu uru prije pola noći se digne od stola da ide spavati. Je li to dostojno kralja? Tako se tuže redom trojica velikaša koji su prvi pristali uz Vladislava i ostavili princa Ivana. Biskup Bakač samo šuti, kima i čeka zgodan čas, dok Petar Gereb započne ogorčeno: - A Zapolja će odnijeti čast palatina. Je li to pravo? - A što se to oko Vladislava vrti njegov češki kancelar? Odviše zabada nos u naše zdjele. - Pobrat će sve. S jedne strane aragonci, a s druge kraljevi zemljaci. - Sve to imate zahvaliti biskupu Filipcu. Te je riječi ubacio Tomo Bakač mirno, s rezignacijom kao da se već sasvim s tim sprijateljio i skrsti ruke u krilu da još jače potencira kako se ne želi protiv toga boriti, ali zlurado spočitava: Mjesto da ste sami radili i sami odlučivali o izboru, dali ste se od toga Moravljanina prevesti žedni preko vode. Nije vam bila potrebna Filipčeva pamet. Ima ovdje dosta naših ljudi koji bi znali i mogli voditi kraljevstvo i odabrati pravoga kralja. Dok Bakač i dalje pripovijeda potpuno mirno, ona trojica se rumene, ne od srama, već od ljutine. A Petar Gereb sam sebe u duši proklinje što se dao u jaram Filipcu. - I sve smo to morali podnositi. Što smo pretrpjeli zbog prekršene prisege pokojnom kralju, a sad opet muke zbog princa. Nije lako bilo zaboraviti da je on moja krv. - Svega toga ne bi bilo, velemožni gospodine, da ste se po vjerili meni kad je Filipec došao da vam predloži izbor Vladisla va. Velim vam, gospodo: sve vas je prevario, zaskočio i nije dao vremena razmišljati. Htio je ostati kancelar i uresiti glavu kardi nalskim klobukom pa mu je trebala vaša pomoć. Izrabio vas je gospodo, u svoju korist, a vašu ostavio po strani kad bi trebalo da vas nagradi. - što da sad radimo?

To pitanje Bakač jedva dočeka. - Da se čvrsto uhvatite u borbu protiv Filipca, prodrli biste u kraljevstvu na prva mjesta koja vam pripadaju. - Mogli biste to preuzeti vi, prećasni. - Zato smo došli k vama primijeti potpalatin. - Da, gospodine biskupe, vi biste opet morali doći na mjesto kraljevskog tajnika. 294 - Zašto tajnika? Na mjesto biskupa Filipca udari Petar Gereb po stolu. - Ali, velemožni gospodine, vi koji ste pozvani da budete prvi uz kralja nemate moći da s kraljem na samu razgovarate primijeti Bakač Petru Gerebu. Kralj vas neće pitati za savjet. - Ni mene ni potplatina, nikoga od nas. - Kad bi vas Filipec preporučio kralju, odmah bi vas saslu šao, ali kancelar to neće učiniti nikada. Nije li vas već ova prva dva dana kraljeva boravka u Budimu udaljio od prijestolja? - Istina je. Ta žuta lisica svemu je kriva. - Svemu potvrdiše zajednički gospoda. Ta konstatacija razvedri Bakačeve zjenice i brzo obori oči da sakrije zadovoljstvo, a onda mirno počne: - Kad ste napokon jednom uvidjeli valja ići dalje i pitati može li se protiv Filipca? - Opetujemo što smo već rekli: moglo bi se da vi, prečasni, preuzmete sve u svoje ruke. - Bez vas ne mogu ništa, moja gospodo. - Mi smo tu, prečasni. - Ostala gospoda bivšeg vijeća nisu ovdje. - Svi su nezadovoljni. - Ali samo vas trojica pristajete uza me. - Svi će oni doći ako nam se vi postavite na čelo, ako nešto smislite i predložite. - U prvom redu valja naći vezu s kraljem. Ja to ne mogu jer me kraljica ne trpi. - Istina je. Teško je naći put do kralja, vrlo teško. - Bez toga nema svrhe da se bunimo protiv Filipca. Svrhe ima naglasi Bakač ali proći će mnogo vremena. Nekoliko su puta opetovali svoje jadikovke što im je zatvoren put do kralja, kad Petar Gereb upozori: - Netko nas prisluškuje. Vrata su odškrinuta. Iz hodnika prozbori muški glas: - Ja sam to. Ujače, netko je tu i mora hitno govoriti s vama. Biskup se namršti što ga nećak smeta u tako važnom času razgovora, ali pak izađe na hodnik. U odrazu svijeće što je drži Bela biskup razabire dvije pojave u plemićkoj odori pod vizirima. Jedna stoji iza Bele, a druga je povučena uza zid. - Tražite mene, plemenita gospodo? - Da odgovori prvi. Moj drug moli da ga saslušate. - Tko ste vi, gospodine? - Otkrit će vam u četiri oka odgovara opet prvi. Prokušanim pogledom promotri Bakač šutljivog neznanca pokraj zida i ponuka ga da ide s njim. Otvorio je svoju knjižnicu. Bela je donio svjetlo i stavi ga na stol pa se povukao pomno zatvorivši vrata. Bakač ostaje uz vrata i gleda u neznančev vizir: Izvolite se otkriti. Nitko neće smetati. 295

Nagovoreni skine vizir. Bakač tiho usklikne: - Gordana, vi u Budimu u ovako opasno doba? - Da, prečasni, tu sam i evo me k vama. - Zar vas progone kraljičine uhode pa ste utekli k meni? Tražiti zaklonište u mene znači optužiti se. - Nije vam poznato što se zbilo sa mnom? Ne znate da u mojem dvorištu stoji kraljevska straža? - Vjere mi, ne znam. živim povučeno, očito ne znaju ništa ni druga gospoda jer mi nitko ništa nije rekao. Sjednite i recite što vas nosi k meni? - Ponajprije, moram vas, prečasni, jjcdsjetiti da smo bili saveznici. ^ - U boljim vremenima. * - želite li sa mnom obnoviti savez? - U koju svrhu? - Da vi postignete svoj cilj. - Nemam više ciljeva u ovom kraljevstvu, osim samostana. - Nikad niste imali izrazitiji, jači cilj nego sada kad ga po ričete. Dakle, pitam vas: jeste li spremni preuzeti mjesto biskupa Filipca? Okrugla biskupova glava bez vrata digne se k njoj, zavinuti nos gotovo se ispruži uvis. To pitanje potjera mu krv žilama. - Gordana, zar je u vašoj moći maknuti Filipca? - U vašoj, gospodine biskupe. Ali ja vam pružam mogućnost. On zakima, ne vjerujući, ali ona ponovo ustvrdi: - Otvaram vam vrata do kralja. - Kad biste to mogli učiniti, ne biste propustili steći nešto za sebe. - Razumije se samo po sebi. Dakle, idemo redom: princ je ponudio da vrati krunu, a kraljica predlaže prevaru. - Ne čudim se tome. - Dopustite da vam kažem što predlaže kralju. On je slušao kraljičinu namjeru da princa i njegove pristaše namami u dvor. - Vi ćete im javiti da ih kraljica želi prevariti i oni neće doći. Ali uzalud biste odgovarali princa On ne bi poslušao. Vje rovat će kralju i doći će u dvor. Ostavio je naše i tu ne možemo ništa drugo nego da ga spasimo od prevare. Kralj mora primiti prinčevu ponudu i svim našim vratiti imanja i čast, a princa barem učiniti banom i bosanskim kraljem. Stari ugovor neka se obnovi. To ovaj čas ovisi o vama. - Kad bi bilo tako, ni časa ne bih časio. - Još vam se više pruža, gospodine biskupe: potkopati ara- gonsku vlast i uzeti uzde u svoje ruke. - Gordana, to bi bila sreća i užitak. - Dakle, prihvatite čast koja vam se nudi. Dođite sa mnom u moju kuću da odjenete odoru kraljevskog oklopnika i pođete sa mnom u kraljev dvor. 296 - Kralju? Ja? - Da, prečasni. Svi mu se mišići na licu trzaju. Srce poskakuje u širokim prsima. - Gordana, kad vas ne bih poznavao, mislio bih da ste od lučili da me namamite. - A vi ste odviše vidoviti, a da ne biste nazreli istinu. Haj demo. - Ja idem kralju protiv volje Filipca i kraljice? - Na kraljev poziv.

- Tko mu je govorio o meni? - Ja, njegova rođakinja. Razjasnit ću vam sve u mojoj kući. Žurite se. Moram vam saopćiti mnoge okolnosti koje vam mogu poslužiti u razgovoru s kraljem. I Tomo Bakač othrli iz sobe, zovne Belu neka mu dadne svoje plemićko odijelo i plašt. Brzo se presvlačio. Pred polazak naloži nećaku: Sinko, isporuči gospodi da me zove prijatelj na samrti, neka me pričekaju ili pak dođu sutra. Idemo. Otvori vrata. Na hodniku je čekao plemić Simono zastrt vizirom. Uskoro krenuše Bakač, Gordana i Simono kroz vrt malom ulicom i nesmetano dospješe u Gordanin stan. Tu je Bakač uzeo oklope kraljeve straže i povukao se s Gor-danom na dogovor. Simono ih je čekao s osedlanim konjima u dvorištu. Nije potrajalo ni pola sata kad sve troje izjašu iz dvora, praćeni trojicom oklopnika straže. Beatričine uhode razabiru kretanje oko Gordanine kuće, iz-laženje i ulaženje, ali ne mogu prodrijeti kroz oklope i vizire i ne slute tko je krenuo iz kuće u kraljevski dvor. U napetom raspoloženju čeka kralj Vladislav Gordanin povratak. Ne zbog biskupa nego zbog nje. Od njenog povratka očekuje nešto naročito ugodno. Razmišlja što će joj reći, kako izazvati njezinu pažnju na sebe. Sad su tu dvije žene: obje s ljepotom i snagom donose svoje političke ciljeve. Svaka traži drugo. Kad govori s Beatricom, obećaje, popušta, a čim Beatrica odlazi, on već prihvaća Gordanine prijedloge što su u izravnom sukobu s kraljičinim željama na koje je već pristao. Očekuje Gordanu kao zaljubljeni mladić. Onog koji dolazi s njom smatra više krčiteljem putova što vode Gordani negoli savjetnikom koji bi ga mogao izvesti iz neprijatne stupice u kraljevskim poslovima. 297 Napokon ga Stjepko obavijesti o Gordaninu dolasku. Sav se stresao od radosti, očekujući nešto još nejasno izraženo, a ipak... Odredi Stjepku neka uvede Gordanu u njegovu privatnu odaju da ih u radnoj dvorani ne zatekne Filipec. Ako bi došao gospodin kancelar Filipec, reci mu da sam bolestan. Ne, nego da sam zaspao i neka čeka u radnoj dvorani. Još ću večeras s njim govoriti, svakako kad se probudim. Vladislav uredi odoru i pođe u sobu za primanje. Tu stoji divno tijelo u muškom plemićkom odijelu. Vizir padne. Vladislav gleda Gordanin stas u svom.savršenstvu. Od tog gledanja porumeni do vrh čela, oči mu blistaju. - Oprostite, veličanstvo, morala sam se ovako odjenuti da na dvoru ne znaju tko to prati vašeg oklopnika. - Zahvaljujem vam što ste mi pripravili toliki užitak. Nikad ne vidjeh tolike ljepote, Gordana, vi ste predivni vitez. Vladislav joj pristupi ushićeno, dok se ona hitro obazre k vratima gdje stoji oklopnik pokriven vizirom i tiho reče: - Tu je prečasni gopodin. Veličanstvo mu može reći sve, može pitati sve što želi. On će šutjeti o tom sastanku u svoju korist da ne bude progonjen od Filipca i kraljice... - Vaša čarobnost stvara me robom šapće Vladislav, ne slušajući njeno razlaganje. Veličanstvo i ona se nakloni čekat ću. Gordanino upozorenje smete kralja pa mu lice poprima ozbi ljan izražaj. Pogleda oklopnika. Ovaj se pokloni. - Izvolite skinuti kacigu i vizir, prečasni reče kralj. - Veličanstvo neka dade dobro čuvati sva vrata da nitko ne bi dolazio upozori Gordana. Ja ću dotle otići u svoje bivše sobe. I ona ostavi Bakača s Vladislavom.

Dva se muškarca gledaju, promatraju, istražuju, proziru. Tomo Bakač pronalazi bistrinom pogleda svoje dojmove i brzo uspoređuje sebe i kralja. U Vladislavovu dobrota, u Bakača bezobzirnost, u Vladislava plašljivost, u Bakača sigurnost, u Vladislava kolebanje, u Bakača odlučnost. Bakač prozire, Vladislav naslućuje. A kralj se osjeća kao đak pred nadmoćnim učiteljem. Sav je ispunjen Gordanom. Ovaj mu čas nije došljak prijatan, ali mora ga osloviti i saslušati. To hoće ona. Možda su čudne oštre oči u tom ružnom debelom licu izraz olakšanja njegovim neprilikama? I ponudi mu stolicu. Biskup sjedne i smjerno čeka dok ga kralj oslovi kako se dolikuje. Vladislav osjeća potrebu da istakne državnika oko u oko čovjeku u kojem naslućuje veliku umnu premoć. 298 Pošto sam zaokupljen svojim pristašama i prijateljima, odlučio sam da se porazgovorim s umnim čovjekom koji se ne ubraja među moje pristaše niti među pristaše neprijatelja. Zani ma me što vi mislite o mojem dolasku na prijestolje, naročito o protivljenju Hrvata protiv mojeg izbora i njihovoj borbi za Ivana Korvina Zastao je umoran od napornog razmišljanja, dok je to izgovorio. Bakačeve misli, naprotiv, hitro se sređuju i smjelo odgovori: Ponajprije, veličanstvo, želim razjasniti posve istinski zašto nisam u redovima onih pristaša koji su rukovodili borbom za vaš izbor. Sve vaše sadašnje pristaše bile su uoči kraljeve smrti, a i koji dan poslije uz princa Ivana. Ja sam, međutim, već prve dane teškim srcem opažao da je princ premlad za tešku zadaću koja ga čeka pa sam Često pomišljao da bi prijestolju trebao zreo muškarac. Na Maksimilijana nisam mislio jer nisam cijenio nje gove sposobnosti, ali sam mnogo puta sebi predočio vaše veli čanstvo. Te riječi Bakač izgovara mirno, hladno i toliko uvjerljivo kao da svaka pojedina nije izmišljena laž. I nastavlja plesti prošle događaje s izmišljenim: - Kad se vratio kancelar Filipec, tajio je preda mnom da i on misli na vas. Dapače, već donosi gotov plan. - O tom planu nije vam govorio? - Na žalost, veličanstvo, prekasno. - Zašto prekasno? - Kad mi je povjerio svoju osnovu, nije se više mogla pro mijeniti najteža obaveza koju je biskup Filipec postavio vašem veličanstvu kao uvjet da prihvati izbor. Taj uvjet nikako nisam mogao prihvatiti jer se kosio s mojim državničkom dalekovidno- šću. Naravno, gospodin kancelar Filipec nije domaći sin pa mu nisu poznate naše okolnosti koje su pritajene, skrivene i čvrsto uvriježene u životu i mišljenju naših ljudi. A kad ih ne može zapaziti, ne može ni predvidjeti njihove posljedice. - Kakav je uvjet koji vi niste mogli prihvatiti? Biskup Bakač sagne glavu smjernom pokornošću, a lice i oči izražavaju suštu obzirnost i skromnost: Bio bih sretan da vaše veličanstvo nađe u mojoj ispovi jesti po koje korisno iskustvo za prosuđivanje naših ljudi i doga đaja. Zato molim, veličanstvo, neka ovo malo vremena odloži kraljevsku krunu, neka zamisli kao da smo obojica putnici što su se našli negdje na putnoj stanici i poveli razgovor i koji mogu da kažu sve. Samo tako saznat će kralj svu istinu. Sugestivni prijedlog pređe u Vladislavljevu dušu i sada osjeti želju da čuje što mu drugi ne bi mogli reći. Da, to hoću. To sam i mislio kad sam vas pozvao. Govori mo kao da smo dva ravnopravna muškarca. Rješavam vas svih

obzira prema kralju. 299 Razvezali ste mi ruke i pokazat ću se zahvalnim. Kako rekoh, od kraljeve smrti neprestano sam mislio u sebi: morali bismo birati na prijestolje kralja Vladislava izreče Bakač već po drugi put uvjerljivo. Dakle: gospodin kancelar Filipec, kojeg vrlo cijenim, predložio je kao glavni uvjet za izbor kralja Vladi slava da se ovaj vjenča s kraljicom Beatricom. Ja to nisam mogao prihvatiti iz društvenih razloga. Prvo: Napuljci i sama kraljica uživali su za pokojnog kralja Matije neprijateljstvo svih staleža ovog kraljevstva. Sam kralj Matija, nekoć toliko slavan, ljubljen, gotovo obožavan, gubio je zbog kraljice i njezinih Napuljaca iz dana u dan svu ljubav podanika jer su s kralgMpe prenijeli mržnju na kralja Matiju. To je skrivilo da su nakon njegove smrti staleži tako lako ostaviti princa Ivana. Bakač ušuti, začuđen od kraljeva pogleda, upravljenog u mramorno kraljičino poprsje što stoji na stalku od baršuna. U Vladislavljevim očima je neka plašijivost. - Druga je okolnost još težih posljedica, dapače katastro falni ja. - Također povezana s kraljicom? - Da, s njom. Naime, najčuveniji evropski liječnici nepo bitno su ustanovili da kraljica Beatrica ne može imati potomaka, što najjasnije dokazuje devetogodišnji brak s kraljem Ma ti j om. Dakle, kad prijestolje ostane bez potomka, kraljevstvo će se opet izložiti novim borbama, ali tek nakon smrti. Još za života kralja Vladislava bit će besplodnost braka žarište vrenja. - Ivan Korvin i Hrvati stalno će poda mnom kopati? - Ne mislim na Ivana Korvina i njegove pristaše. Kad upo znate princa, nasmijat ćete se svima koji su vam ga prikazali opasnim. Radi se o drugom čovjeku. - O drugom? Zar još jedan takmac? - To zna svatko u ovom kraljevstvu. Kancelar Filipec sigurno je kralju to saopćio. - Ne, nije. - Onda je zaboravio, ne pridajući tome važnosti. - Ne znam ništa. O kome se radi? - O knezu Stjepanu Zapolji. - On pretendent? Nisam o tome nikada čuo, niti je to mo- gućel - Svatko to zna, ali gospodin kancelar Filipec očito ne poznaje mišljenja. Ali ja znam za staru tradicionalnu želju kne zova Zapolja da se dignu do prijestolja. To se vuče još od izbora Kralja Matije. Hunjadijevci su pobijedili Zapoljinu struju ener gičnom snagom vojvode Silađija, ujaka kralja Matije. - Kako? Već tada su se te obitelji natjecale za prijestolje? - I ova je misao ostala u Zapoljinom srcu i u srcu njegovih pristaša, što nije izbila na površinu smrću kralja Matije, uzrok je samo okolnost da ja nisam pristao uz njih. A u času kraljeve 300 smrti i odsustva kancelara Filipca vodio sam baš ja poslove u ime kraljice, princa Ivana i vijeća. Ja sam najodlučnije odbio tajne posjete Zapoljinih pristaša kad su me htjeli pridobiti. I počne podrobnije pripovijedati o nekim noćnim posjetama kao da ih je uistinu i primio, a onda suzdržljivo nastavlja: Dakle: kao državnik koji sve zna, vidi i predviđa, nisam mogao prihvatiti uvjet koji ne samo što budućem kralju unaprijed oduzima mogućnosti i da stekne ljubav i obožavanje podanika nego sije sjeme potajnom, tihom i jakom pokretu za obitelj

Zapolju. A to može uroditi i drugim teškim posljedicama. časak zašuti da jače napne kraljevu pažnju i iznudi Vladi-slavljevo pitanje. - Kakve su to teške posljedice? - Velim otvoreno: sve bi to moglo naše staleže sklonuti da novobiranog kralja Vladislava za najsnažnijeg života svrgnu ili barem pokušavaju svrgnuti i okrune Zapolju. Uvjeren sam da Zapolja sada o tome ne misli niti to želi, ali ovakvo nezadovolj stvo može iskoristiti davnu osnovu. A opet, čudno me se dojmilo kako je Zapolja, najveći kraljačin neprijatelj, mogao prihvatiti uvjet da se kralj vjenča s Beatricom? U tom se času kralj naglo digne, na pola smušen, gotovo preplašen, pa ode k vratima. Bakač gleda za njim, osupnut zbog tolikog kraljeva uzbuđenja. Međutim, Vladislav zaokrene odajom, zaustavi se kod prozora, spusti glavu i veli poluglasno sam sebi: - Da, da, to se slaže. - Nitko nije toliko mrzio kraljicu kao on. Dapače, nastojao je izmaći svakoj dvorskoj svečanosti da se s njom ne sretne, a znamo da je Stjepan Zapolja u Beču, stojeći nad zipkom svojeg novorođenog sina, uskliknuo: "Da si samo nekoliko stopa veći, sinko, sad bi nosio krunu kralja Matije!" Ta rečenica poznata je i mnogim velikašima i biskupima iz kraljevskog vijeća. Gospodin kancelar Filipec očito ne zna o tome, ali razumljivo je, naime, Filipec nije naš zemljak. Prirodno je da mu velikaši ne pripovi jedaju ovakve stvari. Naprotiv, taje i tako gospodin kancelar ne poznaje stvari. Evo, to je sve bio razlog što nisam htio izravno pristati uz bivše kraljevsko vijeće. - Dakle reče kralj stvar danas stoji ovako: s jedne strane Zapolja, s druge Ivan Korvin? - Onog časa kad naš kralj bude imao potomka, nestaje svaka mogućnost da bilo tko drugi gaji nadu da će zasjesti na prijestolje. Da sam ja gospodin kancelar Filipec, bio bih svojem kandidatu kralju Vladislavu češkom savjetovao neka uzme za ženu najbogatiju vjerenicu svijeta, mladu, zdravu, milansku prin cezu Bianku koja će vrlo rado razriješiti brak s propalim kandi datom princom Ivanom. Savjetovao bih kralju da uzme bilo kakvu drugu djevojku koja mu može pokloniti potomka da tako njegovo prijestolje bude čvrsto. I Max njemački i princ poljski 301 i Zapolja, svi bi zauvijek bili onemogućeni, a naš kralj Vladislav mogao bi vladati u miru i spokoju i veseliti se bogatom i moćnom kraljevstvu. Smiješak iščezne s kraljevih usana. Bezbojne oči zure ukočeno, zaplašen nekim iznenadnim teškim otkrićem. Zatim reče: - Rekoše mi da sam samo uz kraljičinu pomoć mogao po bijediti u izboru? - To se samo tako činilo gospodinu Filipcu, ali ja znam mnogo više. Kad je Filipec tražio kraljičinu pomoć, ona je još pristajala uz cara Maksimilijana. - Što ste rekli? oštro će kralj. - Istinu, veličanstvo. Kraljica je njemdcTrom vladaru Friedri- hu i caru nudila svoju ruku i svoju potporu. A dok je ona vodila te pregovore, mogao je kancelar Filipec kraljicu uhititi zbog iz daje domovine pa ne bi mogla raditi protiv vas... - Gospodine biskupe, ove vaše tvrdnje prelaze mjeru. - Ali nikako istinu. Kraljica je ponudila svoju ruku i pomoć Maxu u istom času dok je predsjedavala vijeću i podupirala prividno princa Ivana. Gordana je vidjela u kraljice Maksovo vlastoručno pismo što dokazuje da su bili u vezi. Tek kad je Max odbio kraljičinu ruku, ona se opet uhvatila princa, ali joj Filipec ponudi vašu ruku, što ona prihvati.

- Tko vam je sve to ovako točno objasnio? - Njemački poslanici bili su kod mene zbog princa Ivana. Mislili su, naime, da sam s njim u vezi pa sam tako iz njih nešto izvukao. Osim toga, Gordana je mnogo toga vidjela u kraljice što je sve lako dovesti načistac. Gospodin Filipec zna da su nje mački poslanici prije izbora bili u saobraćaju s kraljičinim dvo ranima, naročito s Ranzanom. "Filipec je radio lakoumno, nesmotreno" primijeti Vladislav sam sebi, a Bakač istodobno veli: - Neupućeni Filipec bio je u teškom položaju, ostao je bez ičije pomoći. Meni se nije htio povjeriti da ga izvedem iz ove zamke što bih učinio s najvećim veseljem. Tako Filipec nije imao savjetnika i uza svu svoju spretnost učinio je pogreške i krive zahvate u najboljoj namjeri da koristi vašem veličanstvu. Ba kač malo odahne. Ali kralj ne veli ništa, pa Bakač nastavi: - Još dugujem da razjasnim stvar o princu Ivanu i vojvodi Iločkom kao vođama Hrvata. Vladislav se okrene prema Bakaču s povećanim interesom, a u sebi misli: "Filipec je pogriješio, zapleo sve fc, on je kriv" i pri tom gleda u mudrog Bakača koji se smiješi govoreći: Princ Ivan nije sam po sebi uopće opasan. Njega je otac silom gurnuo do prijestolja. Princ nije želio biti kralj. Ali se onda ipak borio samo zato što je mislio: bude li kralj, steći će Gordanu za ženu. Te riječi trgnu kralja kao munja. 302 - Ona je postavila kao uvjet krunu? pita kralj sa za nimanjem. - O tom ne znam. Meni je poznato da su ga drugi uvjera vali kako bi Gordana pošla za njega kad bi bio kralj, ali ne vje rujem da je odbila njegov upros, što nije pokazao volje za kraljevskom vlašću. Princ je htio krunu samo zato da zadobije Gordanu, a ne bi u staležima našao ni mnogo protivljenja jer se već tada govorilo o Gordaninom kraljevskom porijeklu. Osim toga, vrlo je umna, odvažna, uz to savršeno lijepa. Ovako savrše na žena dala bi kraljevstvu predivnih potomaka. - O tom nema sumnje. - I zato bi čitavo kraljevstvo s ushitom primilo takvu kra ljicu. Njezin bi sin morao biti velik, jak, uman i slavan. - Tiše, tiše šapće kralj i gleda u Beatričino poprsje kao da će mramorna suparnica oživjeti. Casak prepušta Bakač kralja njegovim mislima. Žar očiju odaje biskupu i odviše jasno kakvu je misao uspirio u Vladislavu. Nakon dobrane stanke Bakač reče još življe: - Ivan Korvin nikad ne bi sam posegnuo za krunom. Daka ko, mnogo su opasnije njegove pristaše. Vojvoda Iločki i čitava Hrvatska željela je Ivana Korvina jer je bio jamstvo da će ih utvrditi protiv Turčina. Sto su oni pošli kasnije tako oštro protiv izbora vašeg veličanstva, uzrok je opet kraljica i vjeridba vašeg veličanstva s njome. Da je tu vjeridbu Filipec mogao barem zata jiti, nikad Hrvati ne bi uzeli krunu i s njom pobjegli. Kad je već bila potrebna ta vjeridba, morao je Filipec to održati tajnom. - Da, tako je. To sam odmah rekao kancelaru. - Ova izjava vašeg veličanstva počasni je dokaz koliko je moja tvrdnja ispravna. Kad bih smio predložiti kralju: obnovite s princem stari ugovor, a princ će ga ne samo čestito provesti nego će vratiti krunu i tvrđave koje su sada u njegovim rukama. - Tko bi mogao toliko utjecati na nj? - Veličanstvo neka bira svojeg pouzdanika. Ako odabere

mene, Ivan Korvin borit će se uz vas protiv svakoga tko bi se usudio dići protiv vašeg prijestolja. - Vidjet ću, svakako je potrebno da o tom još raspravimo. Dolazit ćete k meni tajno. - Veličanstvo, kralj je uvijek prirodno podvrgnut utjecaji ma svojih prvih savjetnika i suvladara. Spreman sam svojem kralju biti vazda na usluzi i doći kad me treba, savjetovati i provesti njegovu želju protiv svih i svakoga da tako kralju pri bavim ljubav podanika. I onda se zamisli, ali njegova odlučnost je sve manja, a Bakač mu čita u duši i nastavlja: Ne vjerujem da će Max i Albert mirovati, a i Turčin zna kako je kod nas pa bi sve to mogao iskoristi. Ipak, glavna je stupica baš u tome što svatko zna da ovo kraljevstvo neće dobiti 303 potomka. A opet se boje postati plijen aragonske vlasti. Sve to velim otvoreno kao što ste željeli, uvjeren da sam učinio svoju najveću dužnost prema vašem veličanstvu. Vladislav se osjeti jadnim, smiješnim, gotovo uništenim, a Bakač nastoji da ga novim razlaganjem još više poništi: - Da nije kancelaru pala na um ova vjeridba, veličanstvo ne bi imalo povoda plašiti se i zabrinjavati za snagu svojeg pri jestolja. Ipak, vaše bi veličanstvo ovoj današnjoj neprilici moglo i doskočiti kad bi s princem Ivanom sklopili prijateljsku nagod bu, a njegove pristaše Hrvate umirili i uvjerili o svojoj dobro hotnosti. - Drugi mi savjetuju da ukinem svier** njihove sloboštine, sabor, banstvo, samoupravu. - Tko vam savjetuje takve čine, jednostavno vam radi o kruni i o glavi. - Nešto slično rekla mi je i Gordana. Da, ona mi je rekla opetuje kralj kao da mu je jedini razlog svrnuti razgovor na Gordanu: - Čujte, gospodine biskupe, možda će princ Ivan tražiti u mene Gordaninu ruku kao uvjet prijateljstva jer sad ja odluču jem o njezinoj sudbini. - Da, možda će tražiti odgovori biskup, promatrajući kraljev nemir. On se namršti: - U tom slučaju među nama ne bi moglo doći do sporazu ma jer sam odlučio da Gordanu vjenčam s nekim drugim prin cem. Razumije se, iskoristit ću ljepotu svoje rođake u savezne svrhe. "Poznajem ove savezne svrhe" pomisli Bakač veselo pa odgovori: - Vaše veličanstvo mogu u tom pogledu umiriti. Neće vam biti od potrebe da odbijete princa. - Kako da to shvatim? - Gordana neće htjeti da pođe za njega. - Jer nije postao kralj? - Ona je odbila Ivana i kad je već bio sasvim saguran da će postati kralj. - Onda ipak nekoga strastveno ljubi. Na te riječi Bakač sustegne da odgovori, ali njegove se usne značajno smiješe. - Bio bih vam vrlo zahvalan kad biste mi rekli sve što znate. I kao skrbnik i kao kralj želim biti upućen u sve osnove svoje rođakinje za budućnost. Ne bih htio da se njeni osjećaji kose s mojim državničkim namjerama. - Znam kolika mi je dužnost i u ovoj stvari poslužiti mojem kralju. Reći ću, dakle, sve što znam. Promatrao sam Gordanu dok sam još bio prvi tajnik kralja Matije i njegov pouzdanik. Nju je teško prozrijeti, ipak sam uspio da štošta otkrijem.

Ovaj uvod izmami u Vladislava pojačani interes pa se sagne biskupu i čeka njegov odgovor s mnogo većim zanimanjem nego što je slušao politička razlaganja, a Bakač veli: - Gordana uistinu nije ljubila nikoga. - To je vaše uvjerenje ili opažanje? - I jedno i drugo. Ali danas ... Bakač namjerno zastane i smješka se, a kralj jedva svladava ljubopitnost: - Danas? Zar se vaše uvjerenje promijenilo? - Kad mi je večeras priopćila poziv vašeg veličanstva, ra zabrao sam nešto sasvim neobično u njenom čitavom biću. S njom je nastala neka velika promjena. - Promjena? U kojem pogledu? - Njene oči čudno sjaju, riječ joj je bila puna ushita dok mi je razjašnjavala da dođem u dvor k vašem veličanstvu. Lice joj je gorjelo kao od nekog unutrašnjeg plamena. - A što je uzrok tome? pita Vladislav, sagnuvši se k biskupu. - Netko je odviše žarko zaronio u njene oči i opržio to mlado otporno srce. - Tko? Recite mi posve istinski. - Svakako netko iz blizine vašeg veličanstva, neki vitez koji je stigao s vašim dvorom, netko s kim je ovih dana mnogo raz govarala. Vladislavljevo se lice zarumenjelo. Zahvatila ga je strepnja i misao mu leti mozgom: "Ja sam jedini s kojim je govorila. Dva dana provela je sa mnom u razgovoru." A Bakač točno pogađa tok njegovih misli. - Gordani je u vašoj blizini netko naročito pao u oči. - Vi je, svakako, dobro poznajete pa je vaše opažanje is pravno. - Ne bih se mogao nikako prevariti, napokon, i njezin govor. - Zar je štogod rekla? - Ništa izravno, ali ipak je u toku razgovora primijetila nehotice ove riječi: ima vitez koji je bolji od svih, ali je došao izdaleka. Odmah sam upitao tko je taj, ali je ona prekinula i nastavila govoriti o državničkim stvarima, ne dopustivši mi da je štogod ispitujem. Vaše veličanstvo bi to lakše pogodilo. Očito vam je poznato s kim se Gordana susretala. - Ne znam točno odvraća kralj i ustane kako bi sakrio smutnju. Ide po sobi nekoliko koraka i opet se vrati k Bakaču: - Prečasni gospodine, vi ćete opet k meni, a da nitko ne prozre tajnu naših sastanaka, zamolit ću Gordanu neka vas svaki put otprati na isti način kao danas. - Ona će se očito veseliti toj zapovijedi nasmijehne se biskup. - - 304 20 GORDANA IV 305 20* Kralj ponovo porumeni. Sad je u mreži Bakačevih riječi što su u njemu pobudile nade. To ga privuče k njemu pa mu obje ruke položi na ramena: Mi ćemo se opet brzo sastati jer je naša državnička stvar

vrlo važna i hitna. "Kako ne bi bila hitna" smije se u sebi Bakač, ali mu je lice ozbiljno i važno: - Doista vrlo hitna. Neka vaše veličanstvo zapovijeda. - Želim svakako sutra govoriti s vama da konačno odlučimo. - Da, veličanstvo, ne smije se čekati s velevažnom držav ničkom osnovom koja zahtijeva brzu odluku vašeg veličanstva. Kad je Gordana ostavila kralja i biskupa Bakača, uputila se sa Stjepkom u gornji kat. Napuljski dvorani opaze viteza pokrivena vizirom pa stadoše šaputati i pratiti ga pogledom. Dvorom prolazi neki sumnjiv plemić. Kako je mogao unići, a da Robert ništa nije rekao? začudi se dvorski meštar i odmah pošalje po kaštelana. Zapovjednik straže pošalje dvorskom meštru časnika, a ovaj mu saopći: - Gospodin kaštelan Robert egerski poslan je u konačište gospodinu Šelnbergu i još se nije vratio. - Tko ga je onamo poslao? - Njegovo veličanstvo kralj s važnom porukom. - A tko je večeras ulazio u dvor? - Neki mladi plemić. - Vi ne znate njegovo ime? - Ne, vaša milosti, ne znam. - Prekrasna kraljevska straža. Pušta u dvor ljude i ne zna tko su. - Tu se nešto plete. Kralj je otpustio Roberta, a straža pušta kralju nekog plemića u pratnji svojeg oklopnika. To je izdaja protiv kraljice. - što da učinimo? - Pozovite naše najspretnije ljude. Uhvatite mladog plemi ća i skinite mu vizir. - Kralj će nas kazniti. - Radimo po zapovijedi njezinog veličanstva naše kraljice. Netko nam se šulja oko bedema, dakle, na posao. ^ Napuljci se tiho šuljaju u gornji kat. Bepo upita u hodniku paževe kamo je krenuo plemić s vizirom na glavi, a oni mu po-kazaše vrata. U sobi je sjedila Gordana i razgovarala sa Stjepkom. Ćuli su da se vani nešto živo i glasno govori pa ona hitro spusti vizir i promijeni držanje, povuče se k prozoru čekajući što će biti. 306 Dvorski meštar uđe bez kucanja i opazi mladića zamotana u plašt. Tko ste vi? zapita izazovno. Ali ne dobije odgovora. Plemić se ne miče i ne pokazuje volju da mu kaže svoje ime. Stjepko zna zašto se Gordana ne usudi odgovoriti. Prepoznao bi njen glas. I brzo joj pritekne u pomoć svojom domišljatošću, rekavši Bepu: - Plemić ovdje čeka kraljevu zapovijed. - A moja je dužnost da vodim računa o tome tko dolazi u dvor. Ako ne skinete vizir sami, prisilit ću vas na to. Stjepko pohita dvorskom meštru i šapne mu: Taj je već bio kod kralja. Ni riječi nije sa mnom progo vorio, a kralj mi je naložio neka budem uza nj dok ga opet ne pozove. Razjašnjavanje još više raspiri Bepovu želju da sazna koga to kralj prima bez dozvole Beatrice Aragonske. I odluci da plemiću skine vizir. Ali zna da bi se on branio mačem pa ide k vratima, otvori ih i zovne dva napuljska dvoranina. Gordana i Stjepko znaju zašto Bepo traži da se plemić otkrije. I dok je on okrenut leđima, zovući svoje ljude, Gordana je u tren oka dostigla druga vrata što vode u njenu bivšu ložnicu, a paž je slijedi.

Kad se Bepo okrenuo, vidio je samo paževu pelerinu i onda se vrata hitro zatvore. Bježi! vikne Bepo. Taj je plemić glasnik princa Ivana. Hoće da obmane kralja. Napuljci, na obranu kraljice! Stigne do drugih vrata, pokušava otvoriti, ali su iznutra za-sunuta. Ta ga okolnost smete pa čas razmišlja: S druge strane je izlaz. Brzo na hodnik. Sva trojica istrče i opaze kako niza stube hitaju Stjepko i nepoznati plemić. Za njim, Napuljci! Lov je opasan, ali za kraljicu izložit ćemo se svemu. Spustili su se niza stube. Bepo je s dvoranima bio već u pripremi. Gordana čvrsto steže plašt da sakrije tijelo i, držeći čvrsto desnicom držak mača, siđe na posljednje stube. Dolje vizir! zapovijeda Bepo. Gordana trgne mač iz korica. Bepo posegne za svojim mačem i zapovijedi: Mač u tok, gospodine, ili ću vas sasjeći. Bez riječi Gordana se povuče k balustradi da zaštiti leđa, digne mač na obranu i čeka napad. Drskost je trgnuti oružje pod kraljevim krovom. Pravi plemić to nikada neće učiniti. Udrite po njemu zapovijeda Bepo straži što stoji u hodniku. Oklopnici su zbunjeni. Nisu vični slušati druge zapovijedi negoli samo svojeg zapovjednika Františeka i njegova časnika. To oklijevanje razjari Napuljca i 307 odluči da sam navali s pomoću svojih Napuljaca i skine plemiću vizir. To ga pokrene naprijed i udari. Gordana se brani. On još oštrije napada. Za nekoliko hipova padne mu mač iz ranjene ruke, poklizne se i poklekne. Hoće da ubije kralja vikne Bepo oklopnicima. To ih makne i oni pohitaju s kopljima da svladaju opasnog plemića. Bez daha stigao je Stjepko na kraljeva vrata, udarao i kucao. Napokon su se vrata otvorila i kralj stoji na pragu, a paž saopći: Dvorski meštar hoće da razotkrije plemića. Vladislav pohita iz dvorane u predvorie i ugleda Gordanu s mačem u ruci kako odbija navalu oklopnika. Tolika odvažnost i vještina posve ga ushite, ali razabravši opasnost, pobrza vičući: Koplja k sebi! Svi su zaprepašteni. I kopljanici i Napuljci. Kralj sam dolazi da brani nekog plemića kojemu je dopušteno da pod vizirom obilazi dvorom. Dakle, taj plemić, pokrivenog lica uživa naročitu kraljevu milost. Bepo beskrajno kune, zamatajući krvavu ruku u svoju pelerinu. Dotle se Vladislav sabere i oštro zapita dvorane: Tko se drznuo dirati mojeg gosta? Bepo istupi i neustrašivo odgovori: - Vaše veličanstvo, vršio sam svoju dužnost da pitam nepo znatog mladića za ime. Nisam slutio da je gost vašeg veličanstva. Kod nas nije običaj da se pokrivena obraza prolazi kraljevskim dvorom. - Ali kod mene je uvijek bio takav običaj odgovori kralj i kretnjom ruke dade znak Gordani da pođe s njim. Puni smutnje i zabrinutosti promatraju Napuljci kako kralj vodi neznanog plemića u svoju odaju. Vladislav zatvori vrata i uhvati Gordanu za ruku: - Što se dogodilo? - Napuljci su me napali. Dvorski meštar htio je da mi skine vizir. Veličanstvo, krajnji je čas da ostavim dvor. - U mojoj se prisutnosti ne osjećate sigurni? - Krivo me shvaćate, veličanstvo, Napuljci sumnjaju i od mah će pohititi u egersku palaču da sve jave. Dopustite da odem.

- Htio bih danas još mnogo govoriti s vama. Dotle gleda Tomu Bakača, koji je već pokrio lice vizirom i povukao se u dnu odaje. - Je li vaše veličanstvo završilo razgovor s biskupom? - Da, završio sam, uistinu je vrlo ozbiljan i mudar. - Šteta što on nije Filipec. Ali kralj ne shvaća njezinu značajnu primjedbu. Još je pijan od nade koju je u njemu pobudio Bakač, a sada i očaran prizorom njene obrane što povećava njenu ljepotu i zamamnost. Toliko je očaran Gordanom da zaboravlja Bakačevu prisutnost. 308 Iza njegovih leđa otvore se vrata. Napuljski dvoranin najavi: Prečasni gospodin biskup Filipec moli vaše veličanstvo da ga primite. Filipčevo ime udara kralja u sljepoočice. To ime podsjeća ga da je tamo u egerskoj palači Beatrica kojoj je obećao da će prevariti princa Ivana i Hrvate. Tu stoji Gordana, a tamo biskup Bakač koji mu je čitavu stvar i sav njegov položaj prikazao posve drukčije nego Filipec. I kraljevski poslovi i Gordana smućuju njegove misli. Ne zna što bi rekao. Da Filipca odbije ili da ga primi? A nešto ipak mora odgovoriti dvoraninu. Najposlje odluči: Dobro je, doći ću u radnu dvoranu. Rekavši to, dade dvoraninu znak da se udalji. - Gospodin kancelar dolazi očito po vrlo važnim poslovima primijeti tiho Gordana i sagne glavu k Vladislavu. - Da, možda i nije tako važno. - Nije teško pogoditi što ga u to doba nosi k vama. - Predviđate o čemu se radi? - Jako mu je hitno da odgovorite princu Ivanu na njegovu ponudu. Je li tako, veličanstvo? poluglasno će ona približivši mu se. Ta kretnja odaje nešto intimno, a njezin glas nešto toplo. Svladan, odgovori Vladislav sagnuvši glavu: - Da, tako je. Prisiljavaju me neka još danas potpišem ugovor. - Koji su sastavili oni, naime, kancelar i njegovi istomišlje nici, neprijatelji Hrvata. - Otkud vi to znate, Gordana? - Samo nagađam kao što pogađam i vaš odgovor biskupu Filipcu. - Dakle, što da odgovorim biskupu? . "Idite kući, prečasni gospodine, rješavat ćemo tu stvar sutra onako kako ja želim". Kao da mu je rekla nešto milo i toplo. Nasmiješi se, sav sretan, i posegne za njenom rukom: - Vi čitate u mojoj duši. - Vrlo sam sretna što tako dobro čitam i sad molim vaše veličanstvo neka me milostivo otpusti i dodijeli mi pratnju kojoj neće moći zapovijedati ni dvorski meštar ni tko drugi, jer moram što brže odvesti Bakača da nas Filipec ili tko drugi ne otkrije. A sutra molim kralja neka me još jednom sasluša prije nego što odluči sudbinom Ivana Korvina i mojih zemljaka. - Pristajem. Gordana se okrene Bakaču i dade mu znak da se približi. Dakle, sutra šapne Vladislav Gordani. Sutra ćete opet dopratiti biskupa. Izišli su u predvorje. I kralj, i biskup Bakač, i Gordana. Napolju još uvijek stoje Napuljci, tvrdoglavo očekujući nepozna- 309

tog plemića. Spazivši kralja, povuku se natrag pa iz prikrajka promatraju kako kralj nešto tiho određuje časniku svoje straže, kako oklopnici ispred njegovih vrata odlaze s neznanim plemićem i oklopnikom koji je izišao iz kraljeve odaje i otpušta ih u najvećoj milosti. Nije im izmaklo da se kralj vraća vrlo polagano u svoje odaje i gleda za onima koji odlaze. Sve dotle dok nisu izašli iz palače. U njima se pojavi sumnja da se nešto događa što nosi opasnost kraljici i njima. Neobično vedar ulazi Vladislav u svoju radnu dvoranu i sjeda u naslonjač. Filipec ga dočeka s dvije ispijanje pergamene. Ovo je pismo što ga veličanstvo upravlja princu i poziv da može doći u Budim, a ovo je nalog meni, vašem kancelaru, neka princa i sve njegove pristaše uhitim i zatvorim u tvrđavu. Onda uzme pero, namoči ga u crnilo i pruži kralju da potpiše. Da pročitam odgovori on. Filipec se mirno nakloni, držeći pero u pripremi. Vladislav uopće ne čita, već samo misli o Bakačevim riječima koje ga uvjeravaju da bi mogao posjedovati Gordanino srce. Onda pogleda svojeg kancelara: - Prečasni gospodine, to su vrlo ozbiljne stvari. Ne mogu se riješiti preko noći. - Vaše veličanstvo izvoljelo je reći kraljici neka se još ve čeras vratim u dvor i donesem gotovo odgovor. - Da, to sam rekao jer hoću da o tom ovu noć temeljito razmislim. - Njezino veličanstvo želi da joj još večeras donesem potpi sani odgovor kako bismo noćas mogli poslati glasnika. - Odnesite kraljici moje ushićene pozdrave. - A ovo ne kani vaše veličanstvo potpisati? - Sutra. Sutra, prečasni gospodine. Iznenađeni Filipec promatra kralja, njegovu vedrinu i ne razumije tu promjenu. Mislim da će njezino veličanstvo biti zlovoljno zbog toga primijeti Filipec. Gotovo se bojim otići kraljici. A kralj mu se nasmiješi. Zavidim vam što ćete još večeras biti tako sretni da stoji te licem u lice ljepoti kraljici. Dakle, do viđenja sutra kod kraljice. Prijazno mu kimne i ostavi radnu dvoranu. Duguljasto pjegavo lice kancelara Filipca izražava zaprepaštenje. Usred kraljeve dvorane stoji nepomičan i zuri preda se. Dok tako razmišlja, otvore se vrata i ulazi kraljev češki kancelar šelnberg. - Vi ste to trgne se Filipec. U ovo doba? - Stigli su glasnici iz Češke pa sam njegovom veličanstvu htio najaviti. Međutim, uzalud. Vani mi rekoše da se kralj već 310 povukao u svoju ložnicu, a kako sam doznao da ste vi ovdje, nisam htio otići a da vas ne pozdravim. Međutim, nisam došao u dobar čas. Vaš blaženi smiješak rasplinuo se. Zle ste volje? Doživio sam čudnu stvar. Čujte što je bilo. Kancelar udobno smjesti svoje omašno tijelo u naslonjač i pomno sluša Filipčevo pričanje. - Gospodine biskupe, vi ste se oslonili na kraljicu da pro vedete izbor kralja Vladislava. Nikad nisam tajio svoje uvjerenje da ste se prenaglili, ponudivši kraljici Vladislavljevu ruku. - Učinio sam to s nakanom da je izigram. - Ali kraljica je pametnija od svih, izigrala vas i prisilila da njezinu vjeridbu i obećanje ženidbe preuzmu na sebe vaši velikaši, što više i sabor se obavezao, javno pred svom Evropom. Čak ste kralju postavili kao uvjet da kraljica bude suvladar. - U rukama toga suvladara su ogromne svote novca, čitavo blago, a osim toga, moć u Rimu i Napulju u svoj Italiji. A sve nam je to trebalo.

- Unatoč tome, uvijek sam bio protivnik Beatrice Aragon- ske zbog zloglasnosti i zločinačke krvi njezinog roda i zbog ne plodnosti te žene. Ali više nego svih bojao sam se Vladislavljeve slabosti koju je tajno pokazivao prema toj ženi od onog dana u Linču. Tjelesnim čarima te žene Vladislav je poklonio dio Češke kad je sklapao mir s Matij om Korvinom. - Zar je Vladislav s njom imao bliže odnose? - Da ga je primila u svojoj ložnici, ne bi bio stalno žedan njene ljepote. Omamila ga je baš svojom suzdržljivošću, što čini svaka iole lukava žena. Još dugo je Vladislav uzdisao za Beatri- com, baš zato što je nije uživao. Zato sam se prepao za prvog mog posjeta u egerskoj palači jer je bilo očito kako se obnavlja stara slabost prema kraljici. Jasno sam vidio: Vladislav će postati njen rob, a onda smo bespomoćno predani, izgubljeni. Nitko više ne. može spasiti ni Češku aragonske vlasti. Vladislav će uraditi sve što ona hoće da mu bude žena i vladar, a njegova kraljevstva roblje Napulja. I zato, gospodine biskupe, kad vidim da se kralj odjednom usudio odgoditi izvršenje kraljici zadanog obećanja, moram se radovati. I onda krenuše iz dvora svaki svojim putem. S punom dušom zabrinutosti i bojazni stigne Filipec ravno u egersku palaču i dade se najaviti kraljici. Ona ga je nestrpljivo čekala da još noćas s njim ugovori kako će uhvatiti princa Ivana kad stigne u Budim. Ali joj upadne u oči kancelarova potištenost i upita: - Zar vam se što neprijatno desilo? - Veličanstvo, ove večeri zbile su se na dvoru neočekivane stvari. 311 Nije ga prekidala, samo je raširila oči i skupila visoko tanke obrve. - Neki nepoznati plemić pod vizirom ušao je u kraljev dvor, a pratio ga je njegov oklopnik. Taj se plemić pobio sa Bepom i ranio ga. Plemić se protivio da skine vizir, ali kralj ga je sam zaštitio i dao da ga njegova straža otprati. - Plemić pod vizirom? Kako je mogao unići kad je tamo Robert? - Njegovo veličanstvo poslalo je Roberta Šelnbergu da ne bude prisutan kad plemić uđe u dvor. Nakon odlaska tog ple mića govorio sam s kraljem i pružio mu oba pisma na potpis. Ali on je na to odgovorio da se to ne može samo tako hitro riješiti i da će o tome odlučiti sutra. - Meni odbija zadano obećanje? Ovako je postupao kad se radilo o Varadiju. - Sasvim tako, veličanstvo. - Znači da je netko u zasjedi. Pošto je odbio potpis, jasno je da su do njega doprli ljudi Ivana Korvina reče ona. - To misli i šelnberg. - Taj neznani plemić očito je bio Damir. No, tko je posre dovao pri njegovu dolasku u dvor? Jedva što je izrekla to pitanje, već odgovori sama na svoje pitanje glasom britkim kao oštrica: - Gordana. Ona. - Da, veličanstvo ona. - Zmija otrovnica puzi oko kralja i okreće žalac protiv mene. Pogodila sam to u prvom času kad mi je kralj donio vijest o događaju prve njegove noći u dvoru. Sve mi je bilo jasno: ona nastupa protiv mene. Onda se pojavi Enriko sa dvojicom napuljskih dvorana odjevenih u odijela budimskih građana. I odmah navijestite kraljici: Veličanstvo, ovi su dvorani naše uhode i dolaze sa straže

nasuprot Damirovoj kući. Nose važne vijesti. I ona i Filipec živom se ljubopitnošću okrenuše prema njima. Na kraljičin poziv stade pripovijedati prvi: - U gustom mraku kasno uvečer stigla su u kuću dva plemi ća. Jedan visok i vitak, a drugi manji odebeo. Nakon nekog vre mena izašao je samo onaj vitki, visoki u pratnji nekoliko kra ljevskih oklopnika. - A onaj debeli? - Taj se još ni sada nije pojavio. - Kamo je otišao visoki vitki plemić pod vizirom? - U kraljevski dvor. - Mislila sam da je neznani plemić sama Gordana, ali kako su dvojica stigla pred kuću, zacijelo je Damir. Ali kako je mogao doći u Budim da ih nisu vidjeli ni napali, ni raskrinkali? što je to? Zar moje straže ne stoje na cesti što vodi u Budim? 3,12 - Jest, veličanstvo potvrdi Enriko nitko ne može u Budim, a da ga dobro ne ogledaju, samo kraljevu stražu puštamo da prođe. - Veličanstvo nastavi opet prvi uhoda plemić je kasni je izašao iz kraljevskog dvora u još većoj kraljevskoj pratnji nego prije i vratio se u Damirovu kuću. Do ovog časa još uvijek nitko nije izišao. - Prema tome reče Filipec taj je plemić ostao u kući. Bio to Damir ili tko drugi, sigurno će krenuti da odnese princu vijest od kralja. Bilo bi dobro kad bi uhode ostali na straži. - Enriko, jedna moja četa neka odmah krene i pred Gor- daninim stanom skrivena pazi. Tko god iziđe iz one kuće, ima ga izazvati, uhvatiti i dovesti k meni. Enriko pohita da izvrši nalog, a s njim odoše i dvorani. Kraljica započne šetnju odajom. Njena je duša lomača na koju je bacila svoje protivnike. A Filipec čeka dok se nije zaustavila: - Nakon svega što mi rekoste, biskupe, potpuno je jasno: Gordana se bacila između kralja i nas dvoje. Zajednički se mora mo braniti. - Slušam zapovijedi vašeg veličanstva. - Naša obrana traži što brži zahvat. Gordanu ćemo maknuti iz Budima. - Ali tako da se ni preko glasnika ne može javiti kralju. Pogađate moju osnovu. Poslat ću je daleko, vrlo daleko. U Napulj. Veličanstvo, ta je misao velebna. Samo kako to izvesti. - Prepustite sve meni. Vaša je dužnost osigurati prolaz pre ko granice onima koji će je voditi da mogu pobjeći bez ikakve zapreke, naročito da ih ne može zaustaviti ničija potjera. - Opskrbit ću vođu i pratnju pečatom kraljevskih ureda kao tobože glasnike njegova veličanstva i dodati zapovijed da pratnju nitko ne smije zaustaviti ni vraćati. To sam htjela od vas. A sve drugo izvest će moji Napuljci. Onda malo razmišlja pa se vrati na prijašnji razgovor i upita: - Nije li vam Vladislav kazao da će mi razjasniti zašto je odbio potpis. - Ne, veličanstvo, ali mi je dao poruku da vam šalje ushiće ne pozdrave, a sutra će vas posjetiti. Sutra? Dobro. Vidjet ću što će mi kazati i predložiti. Filipec pogleda kroz žute trepavice kraljicu i značajno se nasmiješi: - Veličanstvo ne bi trebalo da pokaže nezadovoljstvo. Vi

možete u jednom času pobijediti kraljev otpor, naravno, ako se veličanstvo udostoji latiti tog uspješnog sredstva. - O kojem to sredstvu govorite? 313 - Vaša je ljepota nepobjediva kad god to hoćete. Bude li vaše veličanstvo ovog puta htjelo, smrvit će u prah časoviti uspjeh svih ljepotica, pa bile one i kraljeve rođakinje. - Svjesna sam svoje moći odvrati ponosno. Moja je ljepota čudotvorni mač. Pustila sam ga da dosad miruje. Sutra ga uzimam u borbu i pokosit ću sve. - O tom sam uvjeren više nego ikad i molim vaše veli čanstvo neka me smatra svojim robom koji sluša svaku vašu zapovijed. - Nas ćemo dvoje željeznom rukom upravljati ovim kraljev stvom i kraljem. Ali već sutra uvečer obavijestit ću vas točno kako i kada Gordana ima krenuti na put u N*žtpulj. - Veličanstvo, pred njenom kućom u dvorištu borave kra ljevski oklopnici. - Neću je ugrabiti silom, već milom. Sve prepustite meni, samo ustrebam li kraljevske pečate, da ste odmah ovdje. - U svakom času kad veličanstvo zapovijedi. - Dakle, čekam vas sutra nakon kraljeva posjeta. Biskup se oprosti s kraljicom i ostavi egersku palaču, mirniji nego kad je u nju ulazio. A Beatrica stoji, boreći se s olujom u svojoj duši. A onda se polako umiri. Oči joj se zagledale u sliku Napulja na stijeni. A tamo podalje slika što prikazuje more, pusto i daleko, posred pučine kameni otok. Na vrhuncu samotna kamena tvrđava. Brzo se trgne, dade probuditi brata Franceska i pošalje Enrika da dovede Ranzana. Do njihova dolaska uporno promatra otok i smiješi se. Napokon ulazi brat Francesko još snen, ali zabrinut. I dolazi Ranzano, svjestan da kraljici prijeti nešto teško. Ona ih dočeka s riječima: Dakle, Gordana ide u Napulj. Brzo se okrene prema slici na stijeni i šapne: Tamo na dalekom moru je osamljen otok koji već dugo čeka ponositu ljepoticu. Francesko pogleda svoju sestru pitajući, a ona mu brzo odgovara: Za dva tjedna bit ću Vladislavljeva žena, a ja nisam zabo ravila svoj davni plan da kralju dadem sina kome će otac biti moj mili brat Francesko, a majka Gordana. Sjećaš li se, brate. Iznenađen napuljski princ gleda kraljicu. Sasvim ga je probudila svojim riječima. Dakle, to ona hoće? Obnavlja svoju staru želju i davnu namjeru? A on se sjeća. I kako jasno. Tada je ludovao za Gordanom, ali se pokoravao Beatričinim planovima. I čekao je put u Napulj gdje mu se spremala dugo željena gozba. Što se sve od tada promijenilo. Gotovo je i strast za Gordanom pala u zaborav. Francesko odgovori kraljici: 314 - Sjećam se, sestro, tada sam plamtio za prokletim bade mastim očima. - Neutažena žeđ može se iznova pobuditi.

- Vjere mi aragonske. - što je onda propalo, mora danas uspjeti. Sada nema otpora kralja Matije, sad je Vladislav. Malo zastane i udahne: - Francesko, obnavljam stare nade. To je uskrsnuće snova uništenih prije godinu dana. Uskrsnuće. U času kad mi Gordana dolazi na put da zakrči moj uspon na prijestolje. Ja ću je pri grliti i gurnuti daleko iz kraljevstva, na otok kojemu je izbjegla za života kralja Matije. Onda joj je pomogla lukavost jer nisam imala potpore kraljevskog kancelara. Gordana je pobjegla, a ja je nisam svom vlašću mogla voditi natrag. Sad je Filipec moj sluga. U njega su svi kraljevski pečati. Kad posjedujemo kraljevske zapovijedi, Gordana je naš plijen, to lakše što ne sluti zašto sam je poslala u Napulj i kakve su bile moje namjere. - Ali moje joj namjere nisu ostale tajna upozori Fran cesko. - Ništa ne čini. 0 tebi neće čuti niti ćete vidjeti dok ne bude iskrcana na otok. Gordana će imati sina i nestati na otoku, ali tako prirodno i nedvoumno da iza nje neće ostati sumnja. Gledajte na slici tvrđavu. Sagradio ju je kralj Ferante, moj otac, da bude zaklonište našem rodu. Tamo će Gordana roditi nezakonitog sina. I ja ću mu udahnuti duh našeg roda. On će ukorijeniti aragonsku vlast u kraljevstvima hrvatko-ugarskom i češkom. Za sva vre mena. - Gordanin sin aragonac klikne Francesko. - Nije li to velebna, umna osveta za sve što mi je učinila? - Teško ćemo je otpremiti onamo nakon svih iskustava, Beatrice. - Neizmjerno lako. Sada nema borbe. Ja imam vlast i uzi mam masku zaljubljene žene i majčinske skrbnice prema Gorda- ni. Svaka zraka moje ljepote osvijetlit će stostrukom Ijupkošću kraljevu strast prema meni. Razvit ću sva najskrovitija umijeća lukave žene da kralj bude pijan i slijep od ljubavi. A isto dobno ću svoju suparnicu, njegovu rođakinju, obasuti slatko ćom, toplinom, tako uvjerljivom, istinskom da joj i lukava Gordana mora podleći. Oboje ću pokriti ružičastim velom i gledat će moje lice i čine u ruhu milote i dobrote. Znajte, kralj će mi sam ponuditi Gordanu kao slatkiš na srebrnom pladnju, a ja ću je uzeti smješkom blažene majčinske ljubavi i progutati. Ništa neće ostati od nje, samo sin, njezin i tvoj, Francesko. Sin koji će biti moj. Dok govori, sva se unosi. Zanos joj gotovo već prelazi u opojnost. Draga sestrice, kunem ti se: ovaj put tvoja će osnova biti djelo, naša budućnost! Umrijet ću za tvoj plan. 315 Obasjana nekom unutrašnjom srećom, uzdigne ruke k slici otoka i kliče: Zdravo rodni grade Gordanina sina koji će biti moj, naš, Franceskov, osnivač prijestolja aragonskog roda. TOMO BAKAC SNUJE... Nakon povratka iz dvora, u pratnji oklbpnika, Gordana i biskup Bakač uspeli su se u prvi kat i unišli u njenu odaju. - Dakle, što će kralj učiniti s princem i s nama Hrvatima? - Izravno nije rekao ništa. Ponudio sam da ću ga izmiriti s princem i obnoviti ugovor. - Pristao je? - Odgovorio je: "Vidjet ću" i onda me pozvao neka dolazim u dvor tajno u vašoj pratnji. Želi čuti moje savjete. - Zašto ih nije odmah prihvatio? - Jer nema odvažnosti ni sigurnosti. Boji se Beatrice. Ali

sutra će sve riješiti kako ste mu vi zapovijedili. - Rekla sam kralju: "Sutra" da čujem prije iz vaših usta što kani. Ako me njegova odluka ne bi zadovoljila, steći ću vre mena da od njega izmolim pristanak na ugovor i prinčevu ponudu. - Nije rekao ni da ni ne, dakle, kolebao se. Filipca će sigurno otpraviti kad ste mu tako čarobno naložili. Time smo dobili vremena da sutra nastavite što sam ja započeo. - Ali sutra će Beatrica razviti snagu svojeg utjecaja. - Onda ćete, naravno, vi izvršiti protunavalu i pobijediti! - Ne mogu steći sliku kraljeva raspoloženja ako mi ne kažete čitav tok razgovora. Molim vas, biskupe, recite mi sve. I stade joj pripovijedati što je govorio s kraljem, osim onog što mu je kazivao o njenoj sklonosti prema njemu. Završio je pričanje: - Vi ste, Gordana, odista učinili više nego što bi mogla kraljičina vojska. Pobili ste aragonske utvrde i mene doveli kralju. Sad sam ja njegov tajni savjetnik. - I uskoro sjest ćete uz kralja kao prvi njegov državnik. - Tome se svakako nadam, ali Filipca neće biti tako lako maknuti, ili barem ne tako brzo. - Pošto ga zaštićuje kraljica, bit će dosta borbe, ali vi ni pred čim ne prezate. Umijete biti strpljivi, što je najvažnije. Prije svega, svakako ćete ispuniti svoje obaveze prema princu i Hrvatima. - Čekam samo što će kralj reći sutra. A taj sutra, ili znači uspjeh, ili propast, naime, tko će pobijediti: vi ili Beatrica. Uoči mo stvar točno: kralju je važno da govori s vama, a manje da 316 govori sa mnom, međutim, neću okolišati. U razgovoru s njim prozrijevao sam koješta, čak sam našao put kojim bismo mogli posve sigurno stići k našim ciljevima. - Kojim smjerovima vodi taj put? - Preko Napulja. - Onda bi trebalo pregaziti Beatricu, a to ipak nije moguće. - Velim: našao sam mogućnosti da Beatricu maknemo s vlasti. - Zaboravljate, gospodine biskupe: sabor joj je dao pravo suvladara, a u to ne može nitko dirati. Dakle, ni vi. Provedite radije naše važnije ciljeve, a ne dirajte u zmijsko gnijezdo jer bi vas zmija mogla smrtno ujesti. - Ako prije napada oduzmem zmiji otrov? - Beatrici? Nikada. Aragonci su rođeni u otrovu. Ništa ne možete učiniti. Beatrica će uskoro biti kraljicom. - Ako to spriječim? - Gospodine biskupe, ne pucajte u nerazorive utvrde, šteta je praha i kremena. - Razumijem vašu zabrinutost, a ja ipak imam osnova da Beatricu maknem s prijestolja, a s njom i aragonsku vlast. Gordana promatra biskupa i zakima: - Ne vidim nikako ni najmanju mogućnost da se takva borba uopće negdje započne. - Mi ćemo je započeti i dovršiti. Vi, i ja. - U kakav me to vodite mračni labirint? Izaslanstvo sabora ponudilo je Beatrici kraljevu ruku i zamolilo je neka pristane na njegov izbor. Ona je dala pristanak pošto je isprošena. I kad pojedinac isprosi običnu plamkinju i potpiše ugovor, ne može ga prekidati i uzeti riječ. Kako bi se moglo i zamisliti da čitav sabor osramoti svoj obraz, a također i kralja? Skrštenih ruku, mirno sluša Bakač njene navode. Kad je svršila, uzme riječ, gledajući je svojim malim i prodirnim očima: Nisam vas prekidao, dapače, drago mi je što ste tako

duboko prozreli sve mogućnosti da se ovim putem riješimo Bea trice. Zato sam odabrao drugi put. Gordana ga gleda zapanjeno, dok se on smije: - Ne, ni izdaleka je ne kanim maknuti na aragonski način. Samo Aragonci ubijaju kad im je netko na putu. Moja se osnova ima provesti lukavstvom. - Biskupe, nema lukavštine koja bi mogla makar samo ugroziti Beatričin položaj. - U saboru ne, ali kod kralja. - Gospodine biskupe, sasvim isključeno. Osjećaj što ga je davno gajio prema kraljici sada je dublje zadro u njegovu du šu. Ona je sada lijepa kao što je bila u Linču, a ona mu je naj zad i omogućila da sjedne na prijestolje. - Molim vas saslušajte mirno rezultate mojeg razgovora s kraljem i moje promatranje. Govorio sam kralju vrlo dugo iz- 317 ravno protiv kraljice Beatrice. A on je zaboravio da je uzme u obranu, što god sam s kraljem govorio o njoj bio je dokaz da njegov plamen prema kraljici počinje dogorijevati. Naprotiv, sve što sam s njim govorio o vama bila je odveć vidna manifestacija jakog interesa za vas. Još više: već sam u njegovim očima vidio žarku iskru što plamti ljubavlju prema vama. - Sve su to tlapnje. - Sve je rezultat ozbiljnog promatranja. Vladislav se uta- plja u novom osjećaju, a ja sam ga gurnuo još dublje. - Gospodine biskupe, očito niste zaboravili poštovanje koje dugujete ženi? - Ne, nisam, ali kad se zanimao biste 1! vi pošli za princa ako on zatraži u njega vašu ruku kao uvjet mira, ustvrdio sam da Gordana neće poći za Ivana. Rekao sam nešto više: da ste očito zauzeti nekim naročitim novim dojmom. Uvukao sam ga u nadu kao da ste na putu ljubavi prema njemu. - To je neprispodobivo, gospodine biskupe. Zar sam vam zato otvorila vrata u kraljevu odaju da na mojoj glavi gradite svoje osnove? - Vi ste govorili o kralju vrlo, vrlo pohvalno. - Rekla sam: on je dobar i plemenit, samo nešto pristu pačan utjecajima. Ako nađe plemenitog savjetnika, bit će najbolji vladar. Na tome niste mogli sagraditi ništa. - Zapravo ne, ali čujte me: hoćete li spasiti svoju domovi nu od aragonske vlasti? - Za taj cilj bez prestanka radim i djelujem. - Onda mi morate pomoći da skinemo Beatricu s prijestolja. - Na ovo odgovaram: izgubili ste ravnotežu, gospodine bi skupe, toliko vas je obuzela radost što ste opet blizu vlasti. - Obratno, zadobio sam široke vidike. Vladislav je danas već samo napola u Beatričinoj vlasti. Njegovi osjećaji prema Beatrici smrtno su ranjeni one noći kad ste vi prodrli k njemu. I sad on ide prema vama. A na vama je da ga gurnete natrag k Beatrici ili da mu pružite ruku. - Da sam slutila kakve će posljedice imati taj vaš posjet kralju, ne znam bi li vas onamo povela. - Poveli biste me. Na to bi vas prisilila nesreća vaše domo vine. Ne dopustite da nad njom svoju vlast proširi aragonka. - Željela sam čuti iz vaših usta državnička zapažanja. - Nema mudrog državnika koji bi opazio i zamislio dru gačije od mene. - Dakle: govorite jasno, glatko što ste zamislili. - Najprije mi odgovorite: ne biste li učinili sve da svoju domovinu i svoje Hrvate oslobodite grozota što im prijete? - To i sami znate. A što dalje?

- Ako Beatrica zavlada kraljevstvom i kraljem, pokosit će sve prastare sloboštine Hrvatske, opljačkat će vas, uništiti, a vi 318 ste mi već jednom pružili dokaz da ste spremni na velike žrtve u obrani svoje domovine. - Što očekujete od mene? Što predlažete? - Da kralja ne gurnete natrag Beatrici, nego mu pružite ruku i povučete ga k sebi. Već je napola osvojen, a da vi to niste htjeli. Sad vam preostaje samo da razvijete svoju volju i osvojite njegovo srce dobro smišljenom taktikom. Neće vam biti potrebno mnogo napora da mu zatvorite sve putove u egersku palaču. Upamtite što vam velim: ako vi zavladate kraljevim srcem, za vladali smo nas dvoje čitavim kraljevstvom. - Nečuvena je i opasna igra koju mi želite nametnuti. - Nema nikakve opasnosti kad zadobijete kralja. - Recimo da bih po vašoj želji osvojila kralja. Jednog bi dana mogao zatražiti od mene neko pravo? Naravno, o tome ćete odlučiti samo vi. Ljutito pogleda djevojka biskupa i reče oštro: - Ako vam je tako malo važna moja čast, barem ne zabo ravite svoje interese kad ja odbijem kralja: padate u nemilost i vi i ja. - Ne mogu shvatiti zašto biste ga odbili. Gordana udari tankim prstima po stolu i nestrpljivo vikne: - Što vam je? Zar ste svoj moral unajmili od vojničkog oklopnika kraljevskog vojnika? - Moja se saveznica ljuti jer joj otvaram put do pređivnog položaja - To premašuje mjeru. Preporučujete mi da budem kralje va ljubovca. I sva porumeni od gnjeva i prezirno mu okrene leđa. - Ljubovca? Kako smijete pomisliti da vas Bakač tako malo cjeni. - Niste li rekli da nije potrebno odbiti kralja? - Da, rekao sam. Sad ću razjasniti: Pitali ste me danas hoću li na Filipčevo mjesto. Sada, tri sata nakon toga, pitam ja vas: hoćete li na Beatričino mjesto? - Izgubili ste prisutnost svojeg mudrog duha. - Gordana, govorim trijezno i promišljeno. Zar ne bi na vašoj glavi divno sjala kruna? U vašim žilama teče kraljevska krv. Vaša ljepota i vaš um natkriljuju Beatricu, dakle? Nevoljko se okrene od njega i mahne rukom. - Dosta je za danas, gospodine biskupe. I previše. Dopustite da odahnem od tereta kojim ste me zasuli. - A ja vam opet naglašujem: natuknuo sam kralju Vladisla- vu kako bi bili divni potomci što biste ih vi dali kraljevstvu. Naravno, rekao sam to u vezi s princem. Ali kralj je i te kako odobravao i sve su mu zatreptale oči. - Dosta je, gospodine biskupe. Dosta. Želim ozbiljnije raz govore. 319 On se ipak ne da ušutkati: - Ne tražim danas nikakve odluke. Razmišljajte o svemu što sam rekao. Otet ćete aragonskom ropstvu svoju domovinu, a ja kraljevstvo. Jedino vi možete Vladislava oteti Beatrici. A kad je on jednom svim svojim osjećajima vezan uz vas, nikad neće uzeti Beatricu. On će biti naš. Vaš i moj. Radit ćemo s njim što hoćemo, što moramo da bude dobro vašoj domovini i kraljevstvu. - Gospodine biskupe, niste ni časa pitali sami sebe: ne

tražim li ja od Gordane život i sve nade što ih mladost naziva srećom? - Ljubavnu sreću čekate u životu? Vif Qprdana? - Nije li to moje pravo? "*" - Bilo bi kad ne biste bili Gordana. * -4 - Kako? Gordana nije što i svaka žena? - Ne. Gordana je junakinja. Gordana svoju ličnu sreću žr tvuje slobodi svoje domovine, hljebu svojih zemljaka, čovjeku što živi okovan u bijedi i nevolji uvijek nadohvat Turčinu. Gor dana je odricanje, a ne užitak. Ona je požrtvovnost, čovječnost, a ne sebičnost. Gordana je odvažnost, istina i krepost. Ona je častan obraz Hrvata. Gordana nije žena, ona je misao slobode svoje domovine. Nijema, ukočena stoji Gordana kraj prozora, obavijena crnim plaštem, naslonjena na mač. Bademaste oči dubokom zbiljom gledaju Bakača. A on dovrši govor: - Čvrsto sam uvjeren da vi, Gordana, ne možete drugo, nego uzdignutom glavom proći mimo ljubavne čežnje svojeg srca prema nekome, ne znam kome. - Dosta. Dokrajčite svoj prijedlog. I gleda ga pogledom što otkriva težinu skupljenu u njenoj duši, a njemu se čini da je još nikad nije vidio takvu. Nikad nije zamijetio toliku bljedoću. Bademaste oči nikad nisu bile tako tvrda pogleda kao da se neka muka diže iz dubine njene duše koju je on probudio svojim riječ:ma. Pa ipak je zadovoljan. Naslućuje odluku. Stoji poput inkvizitora što promatra svoju žrtvu u času pred priznanjem. I razmota pergamenu, uzme pero i veli: - Gordana, tražite što vas je volja. - Gospodine biskupe, govorimo bez onih pjesničkih pjevanja koja nikako ne pristaju u vaša usta. Vjerujte: dobro poznajem vašu lukavost. Govorimo bez prikrivanja. Odmah nakon smrti kralja Matije dali ste me zatvoriti u dvor svoga nećaka jer sam po vašem mišljenju ugrožavala prijestolje princa Ivana. - Da, tada sam tako mislio. - Sad me želite obmanuti da biste me htjeli posjesti na pri jestolje. Govorite radije suštu istinu: tražite od mene da budem kraljeva ljubovca i tako platim vaše usluge mojoj domovini. A zapravo, vama je samo da se domognete časti kancelara. - Kad tako želite, dobro reče on, skinuvši sa svoga lica masku diplomacije. - Pravo velite. Radim sve za svoj cilj i za taj mi cilj tre bate vi. - Na ovaj način bit će naši pregovori brže svršeni. Izvolite nastaviti reče Gordana. - Moj cilj jest: stati na čelo ovoj državi kojoj ću služiti. U tom pregnuću na putu mi je Filipec, a isto tako Beatrica. Moram, dakle, maknuti oboje. Prije svega moram zapriječiti njezin utje caj kod kralja Vladislava da tako mogu maknuti Filipca i nju. Tražim pomoć u vas jer je kralj na putu da poludi za vama. A dok vi mene pomažete, stižete sigurnim putem do ciljeva svoje domovine. Evo, moje su namjere sada jasne. Istina je razotkrive na, a moja ponuda gola. Vi i ja možemo sve što hoćemo. Dakle, razmislite sve što rekoh. Osvojite Vladislava i onda vam je otvoren put do kraljevske krune. - Kakva kruna! To je ludost. - Zašto? Princ vas je htio učiniti kraljicom, čak i Beatrica. U ono vrijeme kad je podupirala princa mislila je da će preko vas zadržati barem neki položaj na dvoru. Kad su vam princ i Beatrica nudili krunu mnogo prije, mogu to učiniti i ja. - Tražim mnogo više od krune. Tražim sve sloboštine za svoju domovinu, ali želim nedvoumne garancije da ćete ih ispu

niti. Mene nitko ne može prevariti, gospodine biskupe. Pri tom ga pogleda oštro i značajno. - Prije bih mogao biti prevaren ja! Kad se uspnete na pri jestolje, lako ćete me odbaciti. - Očekivala sam taj lukavi odgovor. Ali sklopila ja s vama bilo kakav savez, prije nego što odgovorim, moram podrobno znati što mi dajete za tu pomoć. - Tražite, Gordana! - Osim što kralj treba da obnovi sklopljeni ugovor s prin- cem, riješi svake krivnje Hrvate i vrati im zaplijenjena imanja, tražim još da ostavite netaknute sve stare hrvatske sloboštine, netaknute sabore, sve banske vlasti, sva prava koja su u toj vlasti oduvijek određena, pravo na održavanje banske vojske, pravo mača, podavanja. Zašto da vam to nabrajam kad sami poznajete prava hrvatskog dijela kraljevstva. Osim svih sloboština i pravica, tražim još da kraljevsto iz svojih državnih sredstava sagradi utvrde na granicama Hrvatske, toliko jake da može obraniti domove i živote Hrvata protiv provale Turčina. Za to tražim pri segu, ali pismenu. On sluša, držeći pero nad razmotanom pergamenom: Spreman sam ovdje sve potvrditi pod prisegom. On osjeća kao da rješava sudbinu njene mladosti. - Kad od vas primim pismenu obvezu, moja će zadaća biti da kralja otmem Beatrici. Naglašujem: oteti kralja, a što će biti dalje, odlučuje razvitak događaja. - Želim da od mene zatražite krunu jer je to veća sigurnost da ćete izvršiti uvjet. - - 320 21 GORDANA IV 321 21* - Ako ne želim krune? - Onda, Gordana, vi već nekoga ljubite, a to nije garancija da ćete do kraja izvesti ono što želim. - Želim svojoj domovini osigurati pošteni život. To vam zajamčuje ispunjenje moje obveze, više od svega. Dakle, bilježite, On počne pisati, govoreći glasno svaku stavku. Oboje su zajednički ispunili papir, zatim pročitali, na što biskup potpiše. - Prema tome, naš je savez uglavljen reče on i pruži joj ruku. - Savez do granice. - Kakvu mi to postavljate granicu? ^ - Ćim stupite na čelo kraljevstva i provedete sve moje za htjeve kod kralja i kad vam ne budem trebala, učinit ću što me bude volja. - Moram znati što smjerate? - Povući se u samostan. - I ustupiti mjesto Beatrici? Na to ne pristajem. - Ne bojte se, taj ću korak učiniti tek onda kad Beatrica više neće imati mogućnosti da opet zadobije kralja. - Ni kralj vam nikada neće dopustiti da odete u samostan. Ako pak odbjegnete, on će se osvetiti. A zar Vladislav nije sasvim pristao muž, a i kralj je. Vi morate poći za nj. - Pustimo to, gospodine biskupe. Sto ću učiniti, to još ni sama ne mogu znati.

On joj preda pergamenu i ustane. - Možda me kod kuće još čekaju gospoda od kraljevskog vijeća. Upravo su se danas skupili kod mene nezadovoljnici. - Vama su se došli tužiti? - Ponajprije sam im otkrio uzroke zbog kojih bi mogli biti nezadovoljni, a onda su se nesretnici došli jadati. Sad će mi slu žiti kao moja stranka. Bacit ću na ognjište baklju i zapaliti je u čast Filipcu. Tu ste mi baklju pružili vi. Beatrica će biti gorivo na kojem se on mora ispeći. Ništa toliko ne straši ugarske staleže kao mogućnost da bismo opet morali birati novog kralja, a to bi se moralo dogoditi kad bi se Vladislav vjenčao s Beatricom. To je moj najveći navalni top. Svi staleži pristat će sa svojim brodo vima u moju luku. Ja moram od Beatrice odvratiti staleže, a vi kralja. Idemo, dakle, osvojiti kraljevstvo. I pruži joj ruku. Gordana dozove Simona da otprati biskupa kući. Simono obuče oklope Vladislavljeve straže, uzme još četvoricu kraljevih oklopnika iz dvorišta pa izjaše na ulicu. Uz mjesečinu osvijetljene zidine opaze neke pojave što se skrivaju u sjeni. Ulicu je zatvorila neka četa primijeti Simono tiho. Bakač se zabrine pa gleda jahače iza zida kamo ne dopire svjetlost. 322 - Zacijelo zasjeda. Vratimo se. - Napuljci su objasni Simono. To još više zaplaši Bakača. Bude li otkriven, saznat će Beatrica da je on u oklopu bio kod Gordane, a to je dovoljno da posumnja kako je bio i kod kralja. Filipec i Beatrica razorili bi sve njegove tajne osnove. Radije će se vratiti i ostati u Damirovoj kući. Ali sutra, po danu, bit će još teže vratiti se u kuriju? Sto da radi? I posavjetuje se sa Simonom. Ovaj razjašnjava: Napuljci neprestano uhode Gordanu. Ali ova četa se ne miče s puta, dakle, traže sukob. Natjerat ću im strah u kosti. Ostanite tu dok se ne vratim. Simono pojase naprijed i vikne latinski: - Tko je tu? - Ako vas zanima, dođite bliže, gospodine odgovori neki glas. Simono zagrmi: Maknite se straži njegova veličanstva na putu za dvor. Napuljci se preneraze. To nisu očekivali. Kraljeva straža dakle ide u dvor. "Kralj izlazi iz Gordanine kuće usred noći. Ovakva sablazan." Povucite se zapovijedi napuljski četovođa svojima. Mjesta kraljevoj straži opetuje Simono. Napuljska četa ode, ostavivši Simona i biskupa okružene oklopnicima. Bakač, Simono i četvorica oklopnika jašu naprijed. Kad nije bilo nikoga u blizini, okrenu straga iza vrtova. Tada Bakač siđe s konja i uđe u svoj vrt. Gotovo leti, lebdi. Lagan, svjež, nanovo rođen. Sva mu unutrašnjost pjeva urnebesnu gromku pjesmu. I ulazi u palaču. Već na stubama mu se čini da je palača mnogo veća, šira, prostranija, raskošnija, pretvorena u raskošan stan čovjeka koji vlada svijetom. Nećaci Bela i Josip dočekaše ga budni, a Bela odmah izvjesti: - Vaši su gosti otišli, ali će sutra opet doći. - Naravno, doći će odgovori Bakač povišenim glasom jer moraju doći. Sve mora odsad k meni. Čujte djeco: dužnost

vam je odsad svakom pripovijedati da se ja, vaš ujak, Tomo Ba kač, spremam u samostan. - U samostan? pitaju obojica. - Tako mi je rekla Gordana, a zapravo joj to nikad neću vjerovati. Ona to umije kazati s nečuvenim uvjerenjem. Nastojte tu vijest najuvjerljivije baciti među ljude. Neka svatko misli da sam u nemilosti i želim se maknuti. Neka misle da sam pobije đen, uništen. Bakač sjedne, ispije do dna vrč vina i onda reče Josipu: Ti ćeš opet stupiti u službu glavnog zapovjednika mojih uhoda. Bit ćeš jako zaposlen. 323 - Na što moram naročito paziti? - Ponajprije: da li kralj polazi Beatrici i tko sve zalazi ta mo. Drugo: tko sve zalazi u kraljevski dvor. - Bit ćete zadovoljni kao uvijek. - A naročitu pažnju treba posvetiti Gordani. Budno stražari napuljske uhode koji se vrzu oko Gordanine kuće. Tvoja je duž nost da mi javiš o svakom kretanju Napuljaca protiv Gordane. Mi ćemo je odsad braniti i čuvati. - Ona vam je štićenica? - Više, saveznica. Beatrica će protiv nje pokrenuti čitav pakao. Ti moraš svemu ući u trag i Gordanj^ braniti kao mene. Sad još vina. Danas je moj veliki dan, iako je već duboka noć. Rodio sam se, djeco, iznova: bit ću kancelar, kardinal i bogatun. - Na to već dugo čeka naša obitelj naglasi Bela. - Kupit ću najdivnije imanje u našem kraju: Erded. To je moj san. Velika sreća ispuni Bakačevu dušu. U PECUHU Nekoliko dana, što je vojvoda Iločki odsutan, u Pečuhu se živi raznolikim životom. Hrvatski vođe, na čelu im knez Bernar-din Frankopan, povlače se u odaje svojega kućedomaćina biskupa Ernušta i svakog sata vijećaju, raspravljaju, nagađaju, stvaraju osnove i pripravljaju se za sve mogućnosti.. Prvih dana zadovoljavali su se šapćućim raspravama. Sjeli bi zajedno banovi s knezom Frankopanom i biskupom da što više i nečujnije izražavaju negodovanje princu Ivanu. A onda bi opet nastavili snovati za budućnost. Kasno, u noći dolazio bi Damir i s knezom Bernardinom i biskupom Ernuštom izmijenio misli. Nije odavao tajne svojeg druga princa jer je od njega zatražio riječ da im ništa ne govori. Gospoda ga nisu ni ispitivala. Znali su da će učiniti sve što može u korist njihovih osnova. U prinčevim odajama bilo je uvijek tiho. Princ se podavao svojim mislima više nego ikad prije. Prolaze noći, a Damir bdi. Muče ga misli. Nagađa, ali ne može pogoditi što se moglo desiti u Budimu. Ne sumnja ni časa da će vojvoda ispuniti časnu riječ koju mu je zadao. Sto bi se moglo dogoditi s Gordanom? Na to pitanje nije znao odgovor, ali srce mu je drhtalo, osjećajući da oko nje pletu opasnosti. Zna koliko je u Budimu njenih neprijatelja, zna da bi je mogli uhvatiti i Beatrica i Filipec. Obuzima ga na časove užas kad pomisli da je zapala u ruke protivnika. 324 Ta ga misao zaokuplja sve više iz časa u čas, iz dana u dan. I princ je nemiran. Bulji kroz prozor u pečujske brdine i ne misli ni na što, već samo na Gordanu. U mislima je prati svim putovima od Budima do Pečuha i nabraja najteže zapreke i pogibelji što je zaustavljaju na putu u Pečuh. - Reci, Damire, ne čini li se čudnovato da Gordana tako dugo ne dolazi?

- O tom već odavno mislim. Morala bi stići u pratnji voj vode. - Kako? Zar je vojvoda otišao u Budim? Da, nisam ti o tome htio govoriti. Princ ustane i preplašeno zuri u Damira. Ali ne odgovori. Sva mu se duša ustalasala nemirom. Polagano se pomalja stara ljubomora. Vojvoda će dovesti Gordanu, on koji je ljubi. I on je s njom opet negdje daleko, tko zna gdje. Ljubomora mu uništava srce kao tada kad ih je vidio zajedno u Budimu. Ne usudi se pogledati Damiru u oči od stida što ga opet hvata osjećaj kojem se uklanja, zbog kojeg se prekorava, ne može se smiriti ni osloboditi. Damir prati njegovu šetnju, promatra držanje i naslućuje misli, ali ne pokušava ih zaustaviti. Dušom mu je prevladala strepnja za Gordanu, njegova ljubav sluti zlo. Ljubav je ovih dana prevladala njegov mir i odluči da se oslobodi muka uzaludnog i nemirnog čekanja. Znaš čega se bojim? upita Damir princa. Ovaj ga pogleda začuđeno i preplašeno. - Ako su Beatrica, kralj i Filipec u Budimu otkrili Gordanu, bilo bi gotovo prirodno da je uhvate i drže kao taoca za krunu, za tebe i za tvoje pristaše. - Kako se nisam tome dosjetio? - Ja mislim o tome već dva dana. Jedva Damir izgovori ove riječi, Ivan se digne. - Hoćeš li me pratiti u Budim? - Da, Ivane odgovori Damir zadovoljan svojim uspjehom. Samo je to htio. - Odmah odredi neka nam osedlaju konje. Burno je zakucalo Damirovo srce, čuvši ovu odredbu koju je tako vruće želio. Već je krenuo k vratima, ali se opet obazre k princu: - Budi oprezan, Ivane, da nijednom riječi pred svojom ili mojom majkom ne odaš namjere. Reci im da ćemo samo izjahati u obližnje brdine. Tako ću kazati i gospodi da nas nitko ne bi zadržao. - Učinit ću kako si rekao. - Bilo bi dobro da uzmemo odore običnih vojnika. - Moja će majka primijetiti, a i tvoja. Možda će biskup Ernušt i posumnjati. 325 - Onda ćemo se preodjenuti, tek kad budemo daleko od Pečuha. I našoj ću pratnji skinuti sve grbove i znakove da nitko ne nasluti koga prate. - Učini kako god želiš da što prije krenemo. Trkom pohiti Damir u staje i odabere pratnju između svojih i Ivanovih momaka. Zapovijedi im da promijene odore i skinu sa sedla svaki znak koji bi mogao odati prinčevu pratnju. Onda se Damir uputi kaštelanu tvrđave i javi mu da princ želi odjahati u brdine. Sve radi hitro, žuri se u grozničavom uzbuđenju, kloni se svakog susreta s gospodom velikašima i plemićima da ga tkogod ne bi što upitao. Sprema se kao na bijeg, prisluškuje svaki korak u dvorištu, svaki glas što dopire s trijema. Kad je sve spremio, požalje princu glas da siđe. Princ gotovo potrči dolje i bez riječi se uspne u sedlo. Krenuli su k vratima tvrđave. Damir je u nekoj groznici. Ni časa ne pomišlja je li dobro i pametno što radi. Odjednom ga ostavlja miran razbor koji je toliko hvalio vojvoda. Sav je u vlasti prikaza neprospavane noći. Čini mu se da neki daleki glas donosi Gorda-nin zapomagajući zov. Prošao mu je kroz čitavo tijelo i dušu, zaskočio svako ozbiljno promišljanje, svu muževnu volju. Izjanali su iz tvrđave i pojurili niz cestu. Duboka je ljetna noć. Tmasti oblaci gone se obzorjem i povećavaju sparinu. Čitav kraj počiva u ljetnjoj omari. Cestom odjekne topot brojnih jahača.

U gustom mraku odjednom bude sve tiho, samo se čuje dahtanje konja i poluglasne riječi: - Visosti, trebali biste se odmoriti. - Prošli smo dvije trećine puta do Budima, ne dam se za ustavljati. I ti se, Damire, slažeš sa mnom? - Da, nastavimo put. Ne slušajući savjet četovođe, nastavljaju hitru trku. Uskoro ih četovođa ponovo zaustavlja. - Vidim tamo pred nama svjetlo. Kao da je neko ognjište. Bit će u blizini ceste. - Da potvrdi Damir četovođine riječi. Baš je čudno što se odmaraju u mračnoj noći pod otvorenim nebom. A nigdje u blizini sela, gospodine Damire. Tamo su pusta brda, polja i šume. Ako skrenemo sa ceste, sigurno ćemo zalutati. - Preostaje nam da čekamo do jutra, ili da odvažno proja- šemo kraj onih u mraku. Slušajući njihov razgovor, princ Ivan nestrpljivo prekine: Naprijed! Idemo! 326 Opazili su da se je svjetlost ugasila. To bude još neprijatnije. Ipak nastave jurnjavu. Neko vrijeme samo topoću konjska kopita. Onda u crnom mraku odjeknu povici: Stoj! Nikud dalje! Povici se opetuju i približavaju. Crni jahači valjaju se u susret princu i Damiru i zapremaju čitavu cestu. Ivan odredi da se zaustave. Ostanite svi ovdje, ja ću s njima govoriti reče Damir pa izjaše na cestu između svoje momčadi i došljaka. Jedan glas upita: - Tko ste i kamo idete? - Plemićki smo momci odvraća Damir. - Koga služite? - Sada, na žalost, nikoga. Ostali smo bez gospodara u bici kod rijeke Šare. Izrekavši ovo, opazi da mu se približuje jahač. Odmah sam prepoznao vaš duboki glas, gospodine Damire. Ja sam Kraljević. Kad smo čuli jahače, odlučili smo zaustaviti ih u nadi da je netko iz Pečuha. I nismo se prevarili. Dođite sa mnom k vojvodi Iločkome. Vojvodino ime pokrene Damirovo srce. S tim imenom usko se spaja Gordanino pa odmah krene. Četa koja ga je zaustavila razmakne se, a Kraljević povede Damira straga gdje u tmini ceste sjedi na konju visoka snažna pojava. Po konturama prepozna vojvodu i priđe mu. On upita tiho i zabrinuto: - Sto vas je, gospodine Damire, krenulo iz pečujske tvr đave? - Princa je uhvatio teški nemir zbog Gordane. - I on je s vama? - Da, ovdje je. - Kamo ste htjeli? - Ravno u Budim. - Kakva ludost. Ne dopuštam da idete dalje. - Ako je s vama, Gordana, lako ćemo natrag, gospodine vojvodo. - Zadao sam riječ da ću se vratiti s njom, ali zapreka me prisila da se pokorim dužnosti. - Kakva zapreka? - Kralj ne pušta Gordanu iz vaše kuće. - Moja slutnja. Uzeo ju je kao taoca. - Ni ona sama ne zna drži li je kao taoca ili je štiti od Beatrice. Poslala mi je po Simonu obećanje da će pobjeći. I on će je dovesti. Čujte: vodim sobom poslanike cara Maksimilijana,

nose ponudu princu. Max traži savez s Ivanom Korvinom. Protiv Vladislava? 327 - I protiv Beatrice, a to je za nas najvažnije. - Sto velite o toj ponudi, gospodine vojvodo? - Ništa se ne bi smjelo odbiti u obranu protiv aragonske opasnosti. Gospodine Damire, odvedite vi poslanike k princu da razgovaraju s njim i razlože mu Maksovu ponudu. - Predložio bih da svi krenemo u Budim gdje bi Gordana govorila s njim. Vjerujte, samo ona može sklonuti Ivana da se vrati k nama. - Neću dopustiti princu da se izloži. Moram vas oštro ukori ti što ga vodite u opasnost da ga u Budimu uhvate. - Zastrašen je zbog Gordane. Slutnja i gnemir nisu ga mogle zadržati ni od kakve pogibelji. Saopćit ću mtaraa su ovdje Maksovi ljudi. Ivan je čekao sa svojim momcima. Kad se drug vratio k njemu, ukratko mu saopći: Ovdje su poslanici cara Maksimilijana. Putuju baš u Pečuh da ti predaju njegovu poruku o savezu. Ivan ga prekine i gotovo osorno odvrati: - Ne želim ih saslušati. Neka se maknu s ceste. Svaki iz gubljeni čas ugrožava Gordanu. - Mislio sam da bi bilo dobro saslušati što ti nose. - Sretan sam što nemam više brige oko borbe za vlast. Moja je jedina misao Gordana. Nastavimo put. - Ostani, Ivane, ovdje. U Budimu ćeš pasti u tamnicu. - što ti je odjednom? Ako se ti predomišljaš, idem sam. - Samo čas, moram Nijemce barem obavijestiti o tvojem odgovoru. I opet krene k Lovri Iločkome, saopći odgovor i predloži: Bolje je, vojvodo, da ga pratimo, jer će otići sam. Nakon malo razmišljanja, vojvoda izjavi: Poslanike ću uputiti u Pečuh knezu Bernardinu i ostaloj gospodi neka s njima razgovaraju. Tako će saznati namjere nje mačkog cara. Nijemci ne slute da je princ s nama pa će otići. A mi idemo u Budim. Ali, znajte, protiv moje volje. Vojvoda ode k njemačkim poslanicima pa im reće da se iznenada mora vratiti, a oni neka nastave put u Pečuh gdje će naći i princa i svu gospodu na okupu. Njegovi će ih ljudi otpratiti. Poslanici se zadovolje. Vojvodina četa svrsta se oko njih pa krenuše u Pečuh. Samo nekoliko vojnika ostalo je s Lovrom. Princ i njegovi momci nastave put. Vojvoda je zaostajao za njima, krijući se od Ivana. Kad su se uspinjali uzbrdo, Damir se približi k vojvodi. Ovaj ga tiho ukori: Ne mogu shvatiti kako ste princu mogli dopustiti da ide na tako vratoloman put. Vodite ga u sigurnu zamku iz koje bi ga moglo spasiti samo čudo. Velim vam: u Budim se može samo kroz redove Beatričinih uhoda i njenih četa. Princ Ivan izručen je aragonskoj tamnici. Zato ga morate odvratiti da barem ne 328 ulazi u grad dok mi ne izvidimo što je. Ja ću otići zajedno s vama da potražimo Gordanu. Bit će najbolje da princu kažete da sam ja ovdje i znam kakve mu opasnosti prijete u Budimu, a Gordana je u sigurnim rukama. Poslušavši vojvodin savjet, potjera konja i dostigne Ivana. Načas ga zaustavi i obaspe molbama. Ali on neće da sluša. Damir grubo uhvati uzde njegova konja i zaustavi ga: Cuj, Ivane, za nama ide vojvoda. Bio je u povorci s po slanicima. Ne bi dolazio da Gordani prijeti kakvo zlo. Ona je u

mojoj kući. Čuva je Simono. Ugrozit ćeš njezin položaj ako te uhvate. Iskorišćavat će Gordanu, tražiti od nje bog zna kakva obećanja da tebe iskupi iz tamnice. Mrak prekrije Ivanovo lice, ali po njegovim kretnjama u sedlu i drhtanju glasa razabire koliko je planuo zbog vojvodine prisutnosti: Vojvoda hoće spriječiti da idem u pomoć i obranu Gor dani? Baš se sada ne bih zaustavio da se ruše i budimske gore. Sve on to izmišlja Ti ga podupireš, a u Pečuhu si sam htio da idemo. Dakle, ostani. I jurne u noć. Damir saopći vojvodi neuspjeh i obojica slijede princa. Damir je utučen. Teško osjeća vojvodino spočitavanje što je princu dopustio da ide iz Pečuha. To ga više tišti, što je svjestan da Ivan nije smislio taj put, nego baš on, plašeći ga Gordaninim pogibeljima. A zašto? Zašto mu je sve to rekao? Zašto ga je krenuo iz sigurne tvrđave u susret tolikim opasnostima? Vojvoda ga je probudio iz omame i podsjetio kakav je grijeh počinio prema prijatelju i prema svojima. Gledajući u mrak, čini mu se kao da on sam Ivana goni u propast. Sto da radi? Kako da zaustavi princa i ugasi plamen njegova straha? "Gdje mi je bila pamet, svijest, dužnost kad sam ga krenuo iz Pečuha. Ljubav me učinila izdajnikom naše borbe!" "Kad će biti kraj toj nesmiljenoj ljubavi, kad će joj biti kraj?" To ga pitanje ispuni stravom. "Što će biti od mene, kakvi me dani čekaju ako ne ubijem ljubav?" Nastoji dostići Ivana, pokušava ga zaustavljati da opet s njim povede razgovor, ali on ga ne čuje, ne sluša. Noć ide kraju. Bijele sjene razotkrivaju neke jahače što jure cestom i dolaze im u susret. Damir odmah uspori trk i približi se vojvodi. Pošto se svi zaustavljaju, i princ Ivan slijedi njihov primjer. To je Đulaj klikne vojvoda pošto je duže promatrao konjanike. Pun uzbuđenja, promatra svakog pojedinca ne bi li među njima otkrio Gordanu. Poznaje njeno držanje na konju. I gubi 329 nadu dok je konačno potpuno ne sruši sam Đulaj, javivši vojvodi: - Vaša milosti, Gordana je poslala glasnika s porukom da ne može doći, a uzrok će vam javiti u Pečuh. - To je sve što je poručila. - Sve. Nakon toga smatrao sam da moram krenuti k vama. Nekoliko časaka razmišljao je vojvoda, gledajući Damira. - Ova kratka poruka dokazuje da se dogodilo nešto novo što joj sprečava bijeg. Kralj joj je bez sumnje zagradio odlazak. - Naprijed, u Budim! zapovijeda princ Ivan i podbode konja. - Gospodine Damire, zadržite ga, zapovijedam vam: ne puš tajte ga u Budim. - Samo ga smrt može zadržati odgovori Damir i osjeća isto. - Čujte, Damire: sam ću otići s Đulajem u Budim, doznati što je i pošteno vam javiti. Kad se posavjetujemo, učinit ćemo sve što mora biti. - Ivan neće pristati na taj prijedlog, ni ja ne bih mogao da pustim vas samoga. Gospodine vojvodo, sve je izlišno. Svaki je čas gubitak. Do Budima dijeli nas samo još nekoliko sati. Čitava povorka krene prema Budimu na milost i nemilost pogibelji. S istoka se pomoli jutarnje sunce, osvjetljavajući im vratolomni put. U OČEKIVANJU KRALJEVA POSJETA Toga se jutra Beatrica probudi rano, odgurne zastor na postelji i upija sunčane zrake. Malo razmišlja o jučerašnjem događaju i razgovoru s Filipcem pa onda zovne< Nardelu:

Neka me danas urede i okite kao nikad. Doći će kralj. Tri puna sata ukrašavale su dvoranke kraljicu dok se napokon nije smirila. U zadovoljnim pogledima svojih dvoranki našla je traženo uvjerenje da je lijepa i nepobjediva. A onda ulazi u svoju odaju za primanje. Sama namješta dragocjene vaze, kipove, svijećnjake, cvijeće, a najposlije pristupi k naslonjačima što su postavljeni za nju i kralja. Nardela, pomakni naslonjače bliže, još bliže. To nije propisno, ali nitko neće prisustvovati našem sastanku. Bit ćemo sami: ja i kralj. Uto uđe dvoranin i najavi biskupa Filipca: Upravo sam htjela da ga zovem. Neka odmah dođe. 330 \i Dvoranin otvori vrata kancelaru Filipcu: - Jučer ste mi najavili kralja, a niste rekli u koje doba do lazi. Čekam ga uzalud. Nije viteški postupak. - Baš zbog toga dolazim k vašem veličanstvu. - Dakle, što je? Zar kralj još spava? Bio sam na dvoru u kraljevskom uredu, čekajući da dođe njegovo veličanstvo. Upitavši dvorane, rekli su mi da kralj ne želi danas raditi jer mu nije dobro. - Ne želi raditi? uzvakne ona. Jasno je. Ne želi rije šiti prinčevu ponudu, naprotiv, želi se s njim izmiriti. - Obuzima me žalost jer se drugo ne može zaključiti kad znamo što se jučer dogodilo. Znamo da je kod kralja bio neki nepoznati vitez pod vizirom i sam ga je kralj zaštitio i dao ot pratiti iz dvora. - U Gordaninu kuću. Odande nije izašao, ali su izašli oklo- pnici. - I vratili se na dvor? - Na to ću vam kasnije odgovoriti. Mislim da smo nacistu: kralj je odlučio da se pomiri s Hrvatima. - Ta bojazan dovela me k vašem veličanstvu. Ispitao sam jednog vašeg dvoranina u kraljevskom dvoru i on mi je otkrio da se kralj vrlo dobro osjeća. I nimalo se ne uzrujava što se nije opravdao zbog zada nog obećanja, naprotiv, već krši drugo. Valjalo bi o tome temeljito razmisliti. No, prije toga molio bih vas da saslušate gospodina Roberta egerskog. - Sto velite? Robert zna nešto više o kralju? - Dovoljno da veličanstvo može zagledati kraljeve namjere. - Gdje je Robert? , - Doveo sam ga sa sobom. Sreli smo se baš kad je izlazio iz dvora. Brzo otvori vrata i zovne mladoga plemića. Povrijeđen, stupi Robert pred kraljicu, Filipec ga nuka: Recite njezinom veličanstvu ono što ste pripovijedali meni. Ali doslovce. Nakon te upute Robert stade pričati: - Jučer me njegovo veličanstvo poslalo gospodinu šelnber- gu s nekim pismom. Češki kancelar odredio mi je da čekam u jednoj sobi u njegovu stanu. Soba je bila vrlo malena i nipošto dostojna kaštelana kraljevskog dvora. - To nije važno uplete se Filipec ne zadržavajte njezi no veličanstvo. Recite ono ostalo. Tvrdoglavi plemić mora se pokoriti i nastaviti: U toj sam sobi ostao sve do jutra. Nisu me pustili da odem spavati u dvor. A kad sam stigao, imao sam što Čuti. Onaj

stranac, zapovjednik František, saopćio mi s vrlo malo pošto vanja da ću biti postavljen na drugu službu koju će odabrati 331 kraljica, a za kaštelana dvora postavilo je njegovo veličanstvo svojeg češkog plemića, nekog Vitomira. Dok pripovijeda, kraljica pogledava nijemim znakovima Filip-ca, ali ipak svladava uzbuđenje: Sve se slaže s onim što smo doznali jučer. Kralj je Rober- ta poslao iz dvora zbog onog nepoznatog viteza. Odmah se okrene k Robertu i pita: - Što je dalje? Znaš li još što? - Znam, veličanstvo. Kralj danas podvečer nekoga očekuje. - Tko ti to veli? trgne se ona. - Gospodin Bepo. Kad mi je saopćeno^da sam izbačen iz kaštelanske službe, zatražio sam neka me polite u moju sobu jer moram uzeti svečano odijelo. I onda sam pošao gospodinu Bepu i doznao od njega što se sprema. Kralj je zabranio da izlaze iz dvora, zato Bepo naloži meni neka javim vašem veličanstvu. - Reci hitro, ali točno. - Predvečer moraju svi napuljski dvorani ostaviti prednji dio dvora i otići u stražnji dio palače ili mogu slobodno u grad. - Gle, čuda! Kralj ih šalje na plandovanje. - Veličanstvo neka sluša dalje upozori Filipec i ona opet okrene lice k Robertu. - Kralj mi je odredio da će ga danas kod večere dvoriti samo dva njegova češka dvorana stolnika. Večeru će mu donijeti oni sami u njegovu malu odaju. Kad je to gospodin Bepo čuo, pot platio je slugu u kuhinji i doznao da kralj neće večerati sam. Očekuje tajne goste. - Kakve goste? dahne kraljica, porumenjevši od Ijutine. - To ne zna nitko. Večera je određena za trojicu doda Robert tako je doznao gospodin Bepo. To je sve što znam. Dobro. Pričekaj u predsoblju, još ti imam nešto kazati. Kancelar i kraljica ostadoše sami. Ona začudo pokazuje mir. Govori ozbiljno, ali nikako uzrujano: - Gospodine biskupe, kako vidite, kralj opet radi protiv nas. Vaši neprijatelji dolaze u kraljev dvor. Je li vam to jasno? Ja sam kraljeva vjerenica. Isprosio me sabor, učinio me suvla- darkom i protiv onih bedema nema navalnih sprava. Ali vas ne štiti sabor, nitko, samo ja. - Ova mi zaštita vrijedi toliko koliko i čitav sabor. - Za vjernost koju ste mi uvijek iskazivali borit ću se za vas svim svojim snagama kao za samu sebe. Moj jedini lični ne prijatelj jest Gordana, ali i ona mi može prirediti samo časovitih neugodnosti jer me ne može maknuti s mojeg mjesta. A za nju smo već nacistu: maknut ćemo je u Napulj. Time gubim svojeg neprijatelja. Ali vaši neprijatelji ostaju, moramo ih slomiti. - Bit će prekasno ako kralj danas provede izmirenje s Hr vatima. - A što misli šelnberg? 332 - Zadao mi je riječ da će me podupirati protiv svakog napa da mojih neprijatelja. - To je dobro. A sad stvar biva jasna: kralj je jučer odgodio rješenje prinčeve ponude, a danas spava. Valja ga čestito pro buditi. - Veličanstvo, nije nam do čekanja. Kralj će danas primiti nekoga s kim kani podijeliti večernji kruh, dakle, vrlo mu je

drag srcu. - Citate moje misli. Valja raditi. - Spreman sam na sve što veličanstvo zapovijedi. - Oslanjate se na moje prijedloge, a sami nemate što kazati? - Moj skromni um nikad neće doseći prijedlog dostojan osnove koju bi moglo predložiti vaše veličanstvo. Ona oklijeva, želeći svu odgovornost za svoju osnovu svaliti na njega i raspravlja oprezno: - Dakle, kralj danas uvečer prima neke tajnovite goste, očito naše neprijatelje. - Ako ih kralj danas prima, sutra će već biti prekasno sve što god bismo poduzeli. - što vi mislite? - Da svakako spriječimo današnji posjet kralju. - Drugim riječima: predlažete da kralju razbijemo večeru. - Bilo na koji način, bilo kojim sredstvima. - Slažem se s vama. Ali predložite mi neki plan. - Ponajprije bismo kralju morali nametnuti neki drugi po sjet koji bi mu onemogućio da primi izaslanike naših neprijatelja. - Tko je dorastao da toliko zaokupi kralja? pita ona. - Samo vaše veličanstvo. Nitko drugi ne bi mogao polučiti željeni uspjeh. - Možda imate pravo, samo ja. Da, ali pošto kralj nije održao svoje obećanje jučer, a ni danas, moj korak na dvor mo ra imati naročito opravdanje. Ne smije izgledati kao da se kralju namećem, već da mu iskazujem veliku uslugu što dolazim. Dru gačije ne može, a da se ne ponizim. - Da, da razmišlja Filipec. Istodobno mu sune misao, a ipak se ne usuđuje izreći. Opaža da i ona već ima gotovu osnovu i ljuti ga što oklijeva, ali čeka. "Nećeš, lukavce, svaliti odgovornost na mene. Što god uradimo, ti ćeš odgovarati" razmišlja ona, čekajući uzalud njegove prijedloge. - Ono što biste mi mogli predložiti, gospodine kancelaru, mora imati veliko značenje i prikazati kralju da ga od nečega spašavamo. I njega i kraljevstvo. - Veličanstvo, to je lako veselo on uzdigne glavu i po gleda je kroz žute trepavice. - Doznao sam pukim slučajem da su poslanici Maksimilijana Njemačkog, koji su prisustvovali izboru prije svojeg odlaska iz 333 kraljevstva otišli k Bakaču. Istina, brzo su ostavili kuriju, ali ništa nije lakše nego da se poslužimo ovom okolnošću i kralja izvijestimo o početku neke Bakačeve zavjere. Zjenice joj se smješkaju od zadovoljstva. Da, ovaj vaš prijedlog vrlo je dobar. Svakako ću ga pri hvatiti. Ova Bakačeva stvar može se upotpuniti drugim okolnosti ma koje su bjelodane. Pozvoni i odredi neka joj pozovu zapovjednika napuljskib četa. Kad je unišao, kraljica ga upita: - Zar nitko od prinčevih pristaša nije feš pokušao unići u grad Budim? - Veličanstvo, do danas se nitko nije pojavio. - A ipak su u gradu vidjeli nepoznatog viteza s vizirom i svi sumnjaju da je prinčev izaslanik. - Veličanstvo, jamčim svojom glavom: nitko nije mogao ući u Budim, a da ga naše straže ne bi dobro pogledale. Na svim prilazima stoje ljudi koji poznaju sve pristaše Ivana Korvina, a kad ih ne bi poznavali, svaki sumnjivac sam se odaje. - Dočula sam da se netko od njih kani danas provući u kraljevski dvor, dakle, budno pazite. Nitko se ne smije pojaviti nigdje na ulici pod vizirom. Svakoga valja zaustaviti i otkriti.

Svaki sumnjivac ima se smjesta zatvoriti u tvrđavu. Zapovjednik se pokloni, a ona zapovijeda: Neka je spremna jedna moja četa, dobro naoružana. Kad dobije zapovijed, ima odmah opkoliti jednu kuću i sve stanovnike držati zatočene dok ne dobije nove zapovijedi. Vi ćete preuzeti vodstvo. Sve ostalo doznat ćete od dvorskog meštra. Žute pjege na Filipčevu licu kao da su pocrvenjele od prevelike radosti. Kraljičin nalog razbudi u njemu velike nade. A sada dolazi na red naša stvar. Izradit ćemo sve potanko. Kraljica pozvoni i odredi Enriku neka iz predsoblja odstrani sve ljude i neka je nitko ne smeta jer ima s kancelarem važan posao. - Veličanstvo je naložilo gospodinu Robertu neka čeka u predsoblju. - Neka odmah uđe. Brzo ću s njom svršiti. Robert se ponovo našao pred kraljicom, uvjeren da će mu povjeriti neku važnu službu. Mjesto toga, ona mu stade ozbiljno i strogo govoriti: Upamti: nikad ni jednom mišlju ne smiješ pokušati da izvodiš kakvu osvetu protiv Gordane. Okani se svake namjere. Krv poleti u Robertovo lice. Kraljica govori s njim kao da mu nije sama predala Gordanu na milost i nemilost. Zbog Gordane je izgubio službu kaštelana, a sad mu kraljica još i prijeti. 334 Tko god bi se Gordani usudio učiniti nažao, domogao bi se kraljeve i moje kazne. Ona je u srodstvu s kraljem i tko je dotakne, uvrijedio je kraljevu obitelj i mene, kraljevu vjerenicu. Iz njegovih očiju suklja plamen bijesa. Da ga ugasi, kraljica blaže nastavlja: Kralj želi da mu kaštelan bude plemić na kojeg je privi- kao i to mu nitko ne može zamjeriti. Ti ćeš dobiti još časniju službu, samo pričekaj u miru nekoliko dana. Budem li te trebala za kakvu službu, reći ću Enriku da te zove. A dotle da si miran i da se ne mičeš. Bijesan, ostavlja Robert kraljevsku odaju i grize usne dok Enriko za njim zatvara vrata predsoblja. Neka me nitko ne smeta naloži mu kraljica. Jedino ako bi dolazio kralj. PUT U ARAGONSKU STUPICU Princ Ivan sa svojom povorkom žuri prema Budimu. Putem je Damir nekoliko puta pokušavao ispitati vojvodu o Gordaninu položaju, o njenom sastanku s Vladislavom. Kad bi se uspinjali na brdo, a konji bi išli korakom, zapleo se s Lovrom Iločkim u razgovor o tome. A on mu je odgovarao na pitanja i pomno je tajio Damiru sve potankosti koje bi mu mogle razotkriti što se događa oko Gordane, znajući da bi takvo otkriće i Damira i princa navelo na neobuzdane čine koji bi obojicu predali u ruke Beatričinim uhodama i četama. Ali Damir osjeća gdje se krije opasnost. Koliko god bili vojvodini odgovori oprezni, Damirovo srce točno naslućuje istinu. Ova slutnja smutila mu je razbor još u Pečuhu i nagnala ga da s Ivanom krene iz tvrđave. Vojvodine vijesti da kralj ne pušta Gordanu iz njegove kuće potvrđuje sumnje. On bi hrlio u grad, u svoju kuću, probijao bi se oprezno i lukavo da nema Ivana. Kad on padne u Beatričine ruke, bit će kraljev zarobljenik i time se razbija sva borba koju vode s toliko vratolomnih opasnosti. Ivan, dakle, ne smije biti uhvaćen. Nizašto. A kako to provesti? I počinju se dogovarati kako da uđu u grad, a da ne budu prepoznati. Ivan se drži daleko od vojvode. Neće s njim govoriti. Poslije onog sastanka u pečujskoj tvrđavi smatra da su zauvijek prekinuli. I vojvoda slijedi njegov primjer pa se čini da ga i ne vidi. A to je lako jer se povukao posve postrance s Damirom i razjašnjava mu: Svaki naš korak i čin, kad ulazimo u Budim, ima služiti jednoj svrsi: da princa sretno dovedemo Gordani. 335

Sasvim tako, gospodine vojvodo. Kad Ivan zagleda ono visoko umno čelo što zapovijeda, kad stane nasuprot njenoj kra ljevskoj dostojanstvenoj pojavi, kad mu ona pogleda u oči pogle dom koji prisiljava da sagneš koljeno, kad ga od toga pogleda zatalasaju svi osjećaji, čitavo biće klone, mora se sve potopiti, nestati, osim jedne čežnje: smjeti je ljubiti. Ne, ne može joj odoljeti. Zapanjeno sluša vojvoda Damira kako su mu usplamtjele zjenice i zanos ga ovog časa obuzeo. U tom vojvodinu pogledu Damir spazi da se izdaje pa po-rumeni, brzo snizi glas i počne se neprijatno ."mijesiti: - Baš nije lijepo što oponašam Ivana; "Lako vidite, pozna jem svaki njegov osjećaj i zato sam uvjeren da neće odoljeti Gordani. Mora se vratiti k nama. A onda će sve biti spašeno, unatoč tome što je kralju ponudio da će mu vratiti krunu. - Smislio sam kako bismo najlakše mogli ući u grad predložio je Damir. Svakako, ja idem ispred svih vas. Budite uvjereni: iza mene straža neće nikoga pomnije promatrati. Ali je potrebno dozvati Đulaja da i on dozna. Prizvali su kaštelana. Damir je razložio svoje mišljenje, ali se vojvoda stade protiviti: - Vi se kanite žrtvovati za sve nas, gospodine Damire? To neću dopustiti. - Birajte između mene i princa. A ja mislim da ne kanite žrtvovati njega. Ako pak želite da uhvate vas, onda je čitava borba svršena pa nije ni potrebno da pokušamo prodrijeti Gordani. - Gospodin Damir ima potpuno pravo potvrdi Đulaj ja prihvaćam njegov prijedlog. - Princu ne recite što sam nakanio odluči Damir i po- hita Ivanu koji još čeka svršetak njihova dogovora. - U odori običnog vojnika neće te nitko promatrati, samo dobro utisni klobuk na glavu tako da ti široki obod pokrije do brano oči i zasjeni lice. Poredat ćemo momke po veličini, tako ćeš ti doći u središte, a oni najviši i najjači straga. - I ti ćeš sa mnom. - Ne, ja sam gotovo takc visok kao vojvoda, dakle, jahat ću uza nj. I počnu se redati. Princa uzeše u središte povorke dok su se najviši i najjači momci svrstali straga zajedno s vojvodom i Da-mirom. Ovako su izišli iz šume na cestu da uđu u grad sasvim otvoreno. Držali su da će ovako pružiti mnogo manje prilike sumnji nego da se skrivaju. Jahali su polagano kao da im se ne žuri. 336 Na posljednjem zaokretu pred Budimom Damir šapne nešto vojvodi i zaostane za povorkom. Onda preskoči grabu i zađe u šumu. Otkopča vreću koja visi niz sedlo pa iz nje izvadi haljetak, široki modri plašt i klobuk s bijelim perom što ga je spremio, kad su se, bježeći iz Pečuha, on i princ preodjenuli. Začas odjene modri haljetak, plašt i klobuk, ponovo uzjaše i potjera konja. Poprečnim putem kroz šumu stigne do ispod gradskih bedema. Izišao je na cestu i opazi napuljske klobuke kako se naginju, očito promatraju tko juri prema gradu. Upravio je konja ravno prema straži što čuva ulaz u grad. Tamo zapazi zapovjednika napuljske čete kraljice Beatrice. "Već su me opazili. To je dobro" pomisli on. žureći se, stigne k straži. Zapovjednik digne mač i zaustavlja ga. On nategne uzde pa ide korakom prema njemu. - Gle začudi se Napuljac. To je prinčev dvoranin, ple meniti gospodin Damir od Brezovice. - Da, gospodine zapovjednice, ja sam glavom. Nije me teško

prepoznati po mojoj modroj odori i bijelom peru. A po svoj pri lici niste još zaboravili moj obraz. - Ne, uistinu nisam. Otkud dolazite? - Ravno iz Pečuha gdje se nalazi moj gospodar, njegova vi sost princ Ivan sa svojim pristašama i vojvodom Iločkim. To valj da znaju i ovdje? - Dakako, da znamo, ali kamo ste vi nakanili? - Njegovom veličanstvu kralju Vladislavu. - U goste? - To još ne, ali nosim mu poruku. - Očito pismenu? - Ne, gospodine četovođo. Usmenu jer nije nikakva tajna. Princ se želi izmiriti s kraljem, a ja sam poslan da požurim pre govore i donesem u Pečuh odluku njegova veličanstva. - Moram vas zamoliti da idete sa mnom, plemeniti gospo dine. - Ako me vodite kralju, vrlo rado. - Kud vas vodim, to ćete vidjeti. - Gospodine zapovjednice, molim vas ne zadržavajte me jer princ u Pečuhu već broji časove da mu donesem kraljevu odluku. - Još će dugo brojiti. - Sto znače vaše riječi? - Izvolite mi predati svoj mač. - Gospodine, plemić u ovom kraljevstvu predaje mač samo kralju ili njegovu zastupniku. A vi niste ni jedno ni drugo. - Opirete se? - Jer branim svoje pravo i molim da me vodite kralju. - Odvest će vas moji momci. Hajde, dječaci. - Ne, gospodine. Plemića i glasnika njegove visosti u ovom kraljevstvu ne mogu voditi momci, već jedino vi. 337 22 GORDANA IV 22* - Ako vas uistinu povedem, hoćete li ići mirno, bez ikakvih prosvjeda? - Pouzdajte se u moju riječ. Četovođa pristupi k nekom malom Napuljcu što stoji pokraj ceste i reče mu tiho: Odvest ću ga sam u tvrđavu, a ti odmah trči u egersku palaču i javi kraljici da smo uhvatili glasnika koji hoće da kralju odnese prinčevu poruku, čim ga zatvorim, evo me kraljici. Mali Napuljac odjaše trkom u grad, a iza njega slijedi zapovjednik s Damirom. Straža je ostala samo s jednim četovođojp. Sunce upire vrele zrake u napuljske klobuke pred ulazom u grad. Momci su sišli s konja da se sklonu u hladovinu. Pošto su uhvatili glasnika, ne nadaju se nikakvom naročitom događaju i spavaju. Onda ih jedan momak upozori: Cestom netko dolazi. Svi okrenuše glave. Četovođa ustane da bolje promotri. - Nekakva četica ide korakom kao da ih je netko izbio. - Kao neki izgubljeni momci. Nekoliko časaka promatraju mirno, ne mičući se ispod kro-šnjatih stabala. Valja ih zaustaviti reče četovođa. Za te jadnike neće biti potrebno ni pet Napuljaca. Sam četovođa ide na cestu pa uzjaše konja a s njima nekoliko momaka. U oblaku prašine dolazi mala povorka. Pred njom jaše kaštelan Đulaj, spuštene glave, umoran i mrk. Bivši kaštelan kraljevskog dvora? začudi se četovođa. Taj kao da vodi sprovod. Napuljci se izruguju i čekaju.

Onda se kaštelan sa svojim momcima približi, zaustavi i pozdravi. - Gospodine četovođo, ja sam plemeniti Đulaj, bivši kašte lan kraljevskog dvora. - Ne vjerujem da će vas opet primiti u tu službu ironički se nasmije Napuljac. - Tako visoko danas ne dižem glavu. - A ipak dolazite u Budim? - Želim se pokloniti gospodinu Batoriju i zamoliti ga da me primi u svoju vojsku. Moji su momci dobro izvježbani i vješti oružju. Poslužit će gospodinu Batoriju pod mojim vodstvom gdje god bude trebalo. - Pametno je to, gospodine. Ali ne mogu vas pustiti dok ne odložite oružje. - Drage volje. Kad me gospodin Batori primi u svoje čete, ionako nam morate vratiti oružje. 338 Razumije se odgovori. Đulaj naredi prvom vojniku do sebe neka pokupi oružje. Momak unaprijed upućen u sve, skoči dolje. Svi potegoše svoje mačeve, predaše koplja i začas oružje leži pokraj četovođe na ledini. Tako. Sad možete ići kud vas volja. Đulaj krene, a momci za njim. četovođa promatra Đulajeve momke. Oni u središtu gusto su zaokružili princa koji ne miče glavom. Sjedi u sedlu i gleda preda se. Slijede ga oni viši rastom sve do najviših straga, četovođa se podboči i glasno primijeti: - Do vraga, onaj tamo ima snažna leđa. čestiti delija i zagleda se u ramena vojvode Iločkoga. Ali pokraj njega jaše nje gov kaštelan Grgić čija su leđa još snažnija. - I ovaj drugi mogao bi nositi bedem na ramenima pri mijeti drugi Napuljac i svrati pozornost s vojvodine snažne po jave. Đulaj vodi povorku cestom posred grada. Sve više obara glavu da ga nitko ne prepozna. Malo ima prolaznika i to samo građani i kmeti. Plemići i velmože ne izlaze po toj žezi, pa ipak Đulaj nije miran. Istražuje daleko naprijed ulice da mu tkogod ne bi došao u susret i zagledao se možda previše u njegove momke, otkrio princa ili vojvodu. Sto dalje odmiče, to ga više u srcu zebe posred ljetne žege. Prošao je sve do male uske ulice što vodi k Damirovoj kući. Pusto je, ali tamo u hladovini na kamenu sjedi poderan, zgrbljen čovjek. - Dao bih svoju glavu da je to napuljski uhoda koji pazi tko sve ide u Damirovu kuću. - Uvijek se Napuljci pretvaraju u prosjake odgovori tiho Đulajev četovođa, jašući pored svojeg gospodara. - Eto, vidiš, kako se trznuo kad nas je spazio. Zaostani malo i reci princu neka okrene glavu na drugu stranu kao da promatra kuću, a onda to isto reci i vojvodi. Samo da ne bude prekasno. Momak okrene konja da upozori princa i Lovru Iločkoga, a Đulaj uspori konja kako bi četovođa uhvatio što više vremena. I pričinja se kao da ga prosjak ne zanima. Gleda ravno preda se, ali ispod širokog oboda skreće pogled k onome na kamenu pored ceste. Crnoputo lice na prvi pogled odaje Napuljca. Kaštelan odvraća od njega pogled jer je ovaj ustao i približuje se Đulaju s ispruženom rukom i nijemom molbom kao da je gluhonijem. Ovako može zavarati neupućene da im vidi lice i čuje primjedbe. Đulaj ne gleda prosjaka, već okrene glavu na protivnu stranu da mu obod šešira sakrije lice. "Nećeš, prosjače, zagledati moje lice" misli Đulaj, potjera konja pa gleda one straga u strahu da će prosjak zaci među momke i zagledati pod obod prinčeva ili vojvodina klobuka. 339

Momci su zagradili put do Ivana. Prosjak nema prolaza. Đu-laju načas odlane. No, jedva što je prošao kraj prosjaka i gleda preda se, spazi s druge strane drugoga. I prokune napuljsku čeljad. Sad je s druge strane izložen pogledima onog drugog. U posljednji čas skrene s ceste u uski prolaz između ograde i kuće. Kretnjom ruke dade znak da ga slijede. Ali ovuda se ne može do vrata Damirova dvorišta. Međutim, Đulaj zna da je baš tim zaokretom zaveo uhode i povede povorku okolo pa izađe na drugom kraju. Zamalo se opet okrene i hitrim trkom pojase naprijed pa se zaustavi pred vratima Gordanina prebivališiairRazabire prozore na Damirovoj kući i vidi trijem na kojemu se pomoli Simono. Udarivši na vrata, Đulaj čeka krajnje uzbuđen. Samo da mu otvore vrata prije nego što stignu tobožnji prosjaci. Cetovođa mu već šapne da su prosjaci ubrzali korake i dolaze. A ne želi ih potjerati da se ne oda. Svaki mu čas zatezanja prolazi kroz žile. Napokon zaškripi prozorčić. Pojavi se glava nekog oklopnika, a iza njega Simono: Brzo, vani su princ i vojvoda. Izdajte nalog da svi ujašu u dvorište. Vani se vrzu napuljske uhode reče Đulaj. Bljedilo pospe Simonovo lice i pohiti prema časniku oklopnika. - Pustite ih da svi uniđu. - Imam zapovijed da ne puštam nikoga. - To su zemljaci njezine milosti Gordane, donose joj pozdra ve od mrtvog skrbnika. Odgovaram svojom glavom za njih. - Ali odmah javite kralju tko je stigao i što hoće. - Ovoga časa poći ću u dvor. Simono trgne vrata i reče oštro i glasno: Uđite svi. Samo dvojica neka idu gore da njezinoj milosti ispričaju kad je umro njezin skrbnik i što joj je sve isporučio. Dok ovako govori, oštro pogleda vojvodu pa onda princa i ravnodušnom kretnjom ruke odredi da idu s njim. - Gospodine Simono, treba da odmah idete kralju opo mene ga opet časnik. - Ipak moram prije goste odvesti gore. To je naš običaj koji se ne smije propustiti. - Dobro, prihvati časnik i opet zatvori vrata. Simono gotovo kleca, vodi princa i vojvodu u kuću. Kad su se uspeli stubama, otvori prvu sobu. Slijedili su ga bez riječi. Tek na stubama vojvoda tiho upita Simona: - Je li stigao Damir? - Nema mu ni traga ni glasa. Vojvoda više ne htjede pitati jer se princ uspinje za njim. Kad ih Simono uvede u sobu, sav zapanjen sklapa ruke: Zašto ste došli? Iz ove kuće vodi put ili u sramotnu pre daju ili u tamnicu. 340 - Predaju nikada naglasi princ a prije tamnice moram govoriti s Gordanom. - Javit ću joj odmah. Vojvoda nije ništa primijetio, već se povukao u pozadinu. Vani su, međutim, sluge saopćile Gordani da su stigli neki njezini zemljaci pa je pohitala trijemom da vidi tko je. Sluga joj pokaže vrata. Ona uniđe još prije nego što je Simono izašao. Spazivši princa i vojvodu, ostane bez riječi i nakon nekoliko trenutaka reče strogo, gotovo ljutito: što ste uradili, visosti? Zar kanite potpuno uništiti svaku mogućnost da iz ove nevolje izađemo s uspjehom u budućnost? Taj poklik spočitavanja duboko razočara princa Ivana. Obrve mu dršću, a glas duboko tužan dok je pita: - Niste me mogli pozdraviti drugim riječima? - Kako da vas pozdravim? Vaš je dolazak prevelika pogre

ška. A vi, gospodine vojvodo? Činite isto i dolazite, ne pitajući me? - Njegova visost princ nije se dao zaustaviti. Putovao je, dakle, protiv moje volje, uvjeren da vam se dogodilo zlo. - Kako vidite, visosti, prevarili ste se. Ali vi ste, vojvodo, znali da mi ništa ne prijeti, pa ipak dolazite? - Smatrao sam svojom dužnošću pratiti princa. - Ali protiv moje volje upadne Ivan. - I moje naglasi vojvoda. Sama je dužnost ravnala mo je korake. - A Damir nije ovdje? - Dolje je među momcima veli princ. - Ne, nije ispravlja vojvoda. Damir je otišao mnogo prije nas prijekim putem i krišom. Najavio se straži kao glasnik njegove visosti koja da se nalazi u Pečuhu. Tako je Napuljce za varao da se ne brinu za naredne došljake. - Dopustili ste da se žrtvuje za vas? pita princ uzbu đeno vojvodu, a ovaj mu mirno odvraća: - žrtvovao se za vas. Meni njegova žrtva nije bila potrebna. Ja znam svoj put i svoje zadatke. Uskoro ću vas o tom uvjeriti. - Sramota! vikne Gordana. U času kad sve visi o jednoj niti, nalazite vremena za svađu. Ne pogleda ni jednoga od njih, nego ode k prozoru. Nisu znali kome je namijenjen taj prigovor: princu, vojvodi ili obojici. Gordana se okrene. Pogled joj je ozbiljan. - Zašto ste došli, visosti? - Jer vi niste dolazili. - Zadržale su me neke okolnosti. - A mene, evo, da vam pomognem osloboditi se. - Nemate me ni od čega ni od koga oslobađati. Uživam pot punu slobodu i poštovanje. - Dolje vidim kraljeve oklopnike, znak da ste zatočenica. - Samo sam dobro čuvana od napuljskih neprijatelja. 341 - čuva vas kralj? - To je dužan mojemu imenu, plemenu i rodu. "Ili tvojoj ljepoti" odgovori u sebi, ali se ne usudi izreći glasno. Hladnoća kojom ga je dočekala najprije ga rastuži, ali daljnje njene riječi i držanje izazivaju u njemu ogorčenje i sumnje. Naprotiv, vojvoda u Gordaninu hladnom držanju prema princu nalazi snage svojem odricanju, nalazi nade da njezino srce možda ne pripada princu. Ako je tako, bit će mu lakše podnijeti da je vidi s njim pred oltarom. I vojvoda podsjeti Gordanu zbog čega su došli. Gordana, želite li govoriti s princefii1 "nasamu? Dopustite da se ja i Simono udaljimo. I povukao se iza Ivanovih leđa, dao je znak pogledom i uputio se sa Simonom da ga ispita što se događa u Budimu. Ivan polagano pristupi Gordani. Ne biste li, visosti, sjeli? ponudi ona mnogo blažim glasom nego što je govorila prije. On ne prihvati. Odviše ga obuzima drhtanje od njenog pogleda što se usjekao u njegove zjenice s toliko spočitavanja, gotovo neke boli. Još više zadršće od riječi što su sada pale iz onih usana za kojima čezne. Gordana prozbori: - Prijatelju, duboko ste me razočarali. - Nemilosrdni ste kad mi to ovako dobacujete, a da me niste saslušali. - Nemilosrdni ste kad napuštate moju domovinu, sve moje zemljake i sve naše nade za koje smo mjesecima živjeli i radili. - Gordana, slušajte opravdanje. - Nema tu opravdanja. Ima samo mogućnost da učinjeno

ispravite. - Nema te mogućnosti. Kralj je izabran. - Izabrali su ga Ugri za sebe. - Bili su prisutni i hrvatski plemići. - Ali nisu imali punomoći od našeg sabora niti od naših vel- moža da biraju Vladislava. Ugri hoće Vladislava koji vodi na prijestolje Beatricu, utjelovljenu aragonsku vlast. - Kad ona osjeti odgovornost, skrenut će blažim putem. - Ona, najcrnji lik aragonskih vlastodržaca Napulja koji sami svoju vlast nazivaju "smrtnom kosom" za svakoga. Beatrica je kći kralja Ferantea o kojemu govori čitava Italija ,da svakoga osudi na smrt tko ima jedan dragulj više od njega. Na krivom ste putu, visosti. Beatrica ne može izmijeniti svoju krv, a mi ne mo žemo tu krv priznati svojom vlašću. - I vi još sada želite nastavak borbe? - želim, visosti, i potpuno se nadam da ćete nam vi pružiti pomoć i vratiti se k nama. - Gordana, vi ne shvaćate kako je to nemoguće? 342 Gordana mu dođe bliže, položi ruku na njegovo rame. Od toga dodira on protrne i gleda djevojku molećivim pogledom. - Zaštitite sebe i nas od strahovitog biča što nam ga sprema aragonka. Moja je domovina i vaša. Branite je. - I svojim životom i krvlju. - Onda uzmite krunu. - Kruna sad pripada Vladislavu. - I neka mu bude, ali uzmite našu krunu. - Našu? zapanji se on. - Ugri hoće Beatričinu vlast. Svom silom traže svoju propast. Zar da srljamo za njima? Ne. Mi ćemo svojim putem. - Kanite raskrstiti s Ugrima? - Jer ne želimo njihovu propast. A nismo se svezali na vječ nost. Ništa na ovoj zemlji ne traje vječno. - U danima kad prijeti provala na granicama naše domo vine, zar bi se naša zemlja mogla sama braniti svojom snagom? Ne, Gordana, premalena je. - Još su mnogo manje državice u Italiji, a ipak su moćne i jake. A zar nije u jednom dijelu naše domovine Dubrovnik sam svoj, iako je malen? Nije snaga zemlje u širini nego u snazi nje zinih sinova, u snazi složne ljubavi prema svojem domu, u umnoj jakosti, volji i znanju rukovoditi domovinom. - Ima li takvih vođa, Gordana? - Ima. U njihovo vas ime pitam: hoćete li biti stvaralac, obnovitelj starog hrvatskog kraljevstva, vi, u čijoj krvi ima naše? A on sklopi ruke, sav zadahtan, uskliknuvši: Shvatite, razumijte, Gordana. Zagledajte u moje ruke, osje tite moje dvojbe, moje borbe. Da ste bili uza me kad su prolili krv na podnožju Koštenog brda zbog mene, kad mi je onaj mladić doviknuo: "Sto ste uradili od moje mladosti i života!", da ste to čuli, vi biste morali pristati uza me, morali biste misliti kao ja što sam se valjao u mukama, u borbama. Da, one noći, bijeg u Pečuh bio je moj bijeg od vlasti, od krune, od sve teške odgovor nosti. Shvaćate li moje paklene muke? Uzdignute glave stoji pred njim i odgovara mu povišenim glasom: Shvaćam sve i suosjećam s vama, ali u ovom času mogu samo da pitam: hoćete li se vratiti k nama da idemo u borbu protiv aragonske vlasti koju nam žele nametnuti? Hoćete li s nama? Ne mogu.

Duga stanka. Tišina. Tišina kao iza praska groma. Njezin glas provlači se tišinom kao šuljanje sablasti: Ne znate što ste sad izrekli. Sto znače te vaše riječi? dahne on. Trgnulo ga do dna duše. Zuri u nju, a ona gleda mimo njega u prozor. 343 - Gordana, što u vašem oku znači žalost? Muka? Prijekor? Kakvo značenje ima ono što ste malo prije rekli? Smilujte se. Razotkrijte svoje misli. Dajte da čujem glas muzike što steže vaše usne. Gordana, recite, razotkrijte me. - Ne mogu. - Mojim mi riječima odgovarate? Ona šuti. On se ustremi. Prsa mu se nadimlju. Ali nijedna riječ ne dolazi mu na usta. Nešto mu je uzvitlalo misli, a nema ničega čime bi mogao izraziti užas neizvjesnosti što mu ih ovoga časa ulijeva Gordanin odgovor. U sobi je tjeskobna šutnja. Štropot s trijema razbije svaku Ivanovu nadu da će Gordana razbiti šutnju i razjasniti svoje riječi. Vrata se hitro otvore a Simono uleti: - Oprostite, vaša milosti šapne gledajući Gordanu. Mo ram vas obavijestiti. - O čemu? Samo govori. - Ovdje je prosjak. U njemu sam prepoznao nećaka biskupa Bakača. Hoće da odmah govori s vama. Ona krene k vratima. Evo me odmah dolje. princ istupi naprijed i zaustavlja je: - Zašto prekidate razgovor o kojem ovisi moj život? - Zato jer mi vaš život nije ravnodušan. Sada me morate pustiti da siđem i pričekati dok se ne vratim. Već je na trijemu i silazi. On samo razabire rub haljine što se spušta za njom niza stube. Simono zatvori vrata. Ivan zarine u kosu prste i predaje se muci neizvjesnosti i čežnje da s njom zapodjene onaj veliki najveći razgovor o kojem je toliko sanjao, o kojem je toliko razmišljao u Pečuhu, koji mora da riješi njegovu sudbinu. - Sto veli časnik oklopnika? zapita Gordana tiho Simona kad su silazili. - Ništa. Pustio je prosjaka u dvorište i nitko se za nj ne brine. Česi nisu privikli takvim spletkama pa i ne slute. - Dobro, reoi prosjaku neka uđe u kuhinju gdje će dobiti jela. Sišla je dolje i čeka kod kamina gdje služavke spremaju suđe pa ih pošalje u izbu. Prosjak polagano ulazi. Makar je dobro preodjeven, Gordana prepoznaje biskupova nećaka Josipa. On joj pristupi posve blizu i šapne: - Biskup me šalje k vama. Napuljci su opkolili njegovu ku riju. - Napuljske čete? Jesi li dobro čuo? , - Vidio sam, vaša milosti. Vodi ih kraljičin zapovijednik. - A što je rekao, zašto to čini? Dobio je zapovijed iz kraljevskog dvora, dakle, od kralja. Stotinu sumnja pojavi se u Gordaninim zjenicama. 344 - Kralja su opet premamili. - Sasvim sigurno, jer su svi na dvoru. - Tko svi? iznenađuje se ona. - Aragonci: Francesko, Ranzani, kraljica i Filipec. - Tko ti to reče?

- Vidio sam na svoje oči kako kraljica jaše sva u sjaju, svili i draguljima, a s njom je brat, poslanik i čitava pratnja. - Baš si vidio kako jašu u dvor? - Odabrali su taj put, a čuo sam pred egerskom palačom kamo idu. - Kad Beatrica ide na dvor, okupljaju se olujni oblaci. - O tome nema sumnje jer su uhvatili gospodina Damira i odveli ga u tvrđavu. - Jeste li i biskupu saopćili da je Damir uhvaćen? - Da, rekao sam mu, a on je na to uskliknuo: to je prvi grom što ga je Beatrica bacila protiv Hrvata. - Možete li se provući do biskupa? zapita Gordana ple mića. - Napuljci bi me razotkrili. Oni su vični da se uhode pre- odijevaju u prosjaka. Ujak mi je rekao neka slušam vaše zapo vijedi. - Dobro. Uzmite ovaj kruh i sir da oklopnici vide, a onda sjednite pred crkvu gdje ste dosad bili i budite na oprezu. Poslat ću vam vijest, a vi ih opet donesite ovamo ako bude štogod važno. Josip se opet poguri i, uzevši prosjački dar, izađe noseći ga dvorištem. Ne sluteći ništa, oklopnici su ga pustili na ulicu. Gordana se tiho uspne trijemom na prvi kat. Za njom je dolazio Simono. Ona ga povede u svoju ložnicu, zatvori vrata i tiho mu saopći: - Biskupov nećak donio mi je crnih vijesti. Bakačeva je ku rija opkoljena napuljskom četom. Damir je svoju slobodu dao beskorisno, jer ono zbog čega su Damir i vojvoda doveli princa u Budim propalo je. Sad jedino preostaje osloboditi Damira iz tvrđave, a vojvodu i princa zadržati neopažene dok kralj ne od luči o prinčevoj ponudi. - Ovdje su princ i vojvoda pod zaštitom kraljevih oklop nika. - Valja nam se pobrinuti da im ta zaštita ne bude uskraćena ubuduće, jer Beatrica je ovog časa u dvoru, a to sluti na zlo. - Što ćete sada raditi, Gordana? - Znam što moram raditi, ali o tom ne smijete pitati niti se brinuti, već točno izvršiti moje naloge. - Kao i uvijek. Zapovijedajte. - Gore u maloj odaji čeka me princ. Recite mu da sam otišla k Varadiju. Nisam mu još imala priliku saopćiti, ali vi mu razjasnite kako je kralj Varadija pustio na slobodu pa se nalazi 345 i u kući njegove majke gdje ga krijem od Beatričine osvete i Ba-kačeve ljubomore. - Ako princ bude htio vidjeti Varadija da ga odvedem preko? - Ni za živu glavu. Recite mu da se ne smije maknuti iz one odaje ni prelaziti dvorišta, jer ni oklopnici ne slute da se u ovoj kući nalazi živ čovjek. Pazite, Simono: kad bi Bakač doznao da je Varadi ovdje, otkazao bi mi savez. A princu i vojvodi recite da sam otišla raspraviti s Varadijem što da učinimo. Vojvoda je mir niji od Ivana pa će se prije pokoriti, zato pazite na princa. - Ne bojte se, bit ću stalno na straži, ali zaboravljate da je časnik oklopnika zatražio neka javim kralju tjplazak vaših zemlja ka? ¦"“**”, - Govorit ću sama sa časnikom. Nemajte brige. Ne pitajte ništa i nastojte zabaviti princa. I da mu ništa ne pripovijedate o kraljevu posjetu ovoj kući. Sad idite. Pobrzao je iz sobe, dok ona izvadi svoje haljine pa se stade odijevati. ARAGONSKI DEMON

Kraljica Beatrica stigla je pred dvorska vrata iznenada, ne najavivši se, i sama svojim glasom zatražila od straže da joj otvore. Tome se kraljev zapovjednik František nije mogao ni smio protiviti. Kraljevoj vjerenici mora dopustiti ulaz u dvor. Tek što su joj otvorili, istodobno se on požuri kralju da mu najavi neobičan posjet. Našao je svojeg gospodara u maloj blagovaonici, u razgovoru sa šelnbergom. Kad je najavio da ulazi kraljica, Vladislav se prene iz svojeg lagodnog, vedrog raspoloženja i preplašen gleda svojeg pouzdanika. - František, kako si smio dopustiti? - Zar da uzvišenoj vjerenici vašeg veličanstva uskratim ulaz u ove dvore? - Uistinu, veličanstvo, to nije smio učiniti brani Šelnberg zapovjednika. - Ali ja nisam htio govoriti s njom još danas. Samo još da nas. - Nije li to svejedno: danas ili sutra, veličanstvo primije- ćuje ravnodušno Šelnberg. - Ne, nije svejedno. Danas imam važan dogovor, vrlo važan. - Možda tajni sastanak sa izaslanicima Hrvata? - Ne, to je sasvim nešto drugo. Netko drugi. Pogađajući, češki se kancelar nasmjehne: - Ljepotica Gordana dolazi k vama večeras? 346 - Tko vam je rekao da ona dolazi? - Zbog drugog ne bi veličanstvo s tolikom pomnjom uređi valo svoje odaje. Kralj srdito mahne rukom: - Šutite. Gordana mi je rođakinja, a kraljici skrivam sasta nak s njom, samo zato što je ona mrzi. I ne želim Beatrici dati povoda za kakvu svađu među nama. To mi je Filipec danas naro čito položio na dušu. - Da, gospodin biskup nekoliko vas je puta zamolio da po đete u egersku palaču. - Rekoh: ne mogu danas jer imam važnih razloga. Ne mogu danas još ništa govoriti kraljici o budućnosti svoje štićenice i rođakinje izvlači se kralj posve nespretno. - Kraljica, dakle, traži da Gordanu maknete iz dvora? pita češki kancelar. - Još nije izrekla, ali već unaprijed znam: to će biti je dini predmet našeg razgovora i uvjet da ostanemo u nepomuće nim odnosima. - Dakle, još jedan uzrok više da je sada primite najljubaz- nije. Šelnberg se nagne nad prozor, pogleda u dvorište i brzo ide prema kralju: Kraljica već silazi s konja. Odjevena je kao da ide na svatove. Veličanstvo, njezini dragulji dostajali bi da unajmimo i opremimo sto tisuća vojnika, a preostala bi nam još lijepa svota da kupimo za vas prekrasan ljetni dvorac. Kralj ne sluša, već hita u radnu dvoranu da tamo dočeka kraljicu. Ipak, zove sa sobom češkog kancelara koji se ravnodušno smješka. Stigavši u kraljevske kancelarije, Vladislav i njegov češki kancelar izmijene nekoliko riječi, tiho šapćući, dok u hodniku već odzvanjaju koraci Beatričine pratnje. Češki kancelar namršti obrve. - Bojim se za vas, veličanstvo. Čim osjetim blizinu kraljice,

gubite ravnotežu, a to bi moglo svršiti zlo. - Ne bojte se, prijatelju, više mi ne prijeti da budem od nje zarobljen. Sačuvat ću svoju slobodnu volju. Smješak nepovjerenja odgovori Vladislavu, ali on nema više vremena da bilo što kaže. Na pragu se pojavila Beatrica u blistavoj šarenoj haljini i sjaju napuljskih dragulja. Šelnberg se zagledao u dragocjenosti kojima su ukrašeni kraljičini laktovi, ruke, vrat i glava. Lice joj je dotjerano i Učilom orumenjeno. Njezin smješak zasjenjuje svaki trag neraspoloženja zbog kraljeva izostajanja. To kralja tako ugodno iznenadi da joj ide hrabro ususret i nalazi riječi pune laskanja. 347 Najljepša kraljice, sagibam koljeno pred vama s molbom da saslušate velike zapreke koje su mi donijele nesreću što ni sam mogao k vama. Na njegovo iznenađenje, ona se slatko nasmjehne i milo odgovara: - Moje veličanstvo je spavalo. U Linču smijala se Beatrica kad ste joj svojim snom oteli dragocjeno vrijeme svoje prisut nosti. Kako da se tome ne smije vjerenica koja uz vas ostaje či tav život? - Ipak, veličanstvo pokuša se on ispričati, ali mu ona ne dopušta. - Čemu opravdanja kad nema povred”eT “ - Nije bio uzrok prekomjerno dug san upada on jer bih bio mogao po podne pohrliti, nego, eto, težak događaj u če škom kraljevstvu o kojem upravo sada raspravljam, ali sam do vršio razgovor s mojim kancelarom. Šelnberg opazi da se kralj predomislio, ispravio, proglasivši razgovor dovršenim, a to znači neka ostavi dvoranu. I učinio je po kraljevoj želji. S najvećim užitkom se pokloni i ostavi dvor. Ostali su u dvorani njih dvoje sami. Kralj osjeti nesigurnost jer je njezin pogled čudno ljubak, čak zamaman. Stade joj namještati naslonjač, ali ga onda pomakne bliže k njegovom. Vaše se veličanstvo ne osjeća najbolje primijeti. I onda ga zabrinuto pogleda, malo se sagne k njemu gornjim dijelom tijela. Četverokutni duboki izrez na grudima rastvara se, a bjelina njene puti zablješti kraljeve oči. Smuti ga miris njegovana tijela, udari mu krv u obraze. Ona nastavlja svoje djelo: Bljedilo vašeg lica spočitava mi što još nisam uz vas. I primakne još bliže razgaljenu ljepotu. To ga sve više zbunjuje, smućuje pa jedva promuca: - Vi uza me? - Da, uz vas, sasvim blizu, svakim svojim dahom davne vatre mojeg srca. I još se više sagne da mu što više primakne bijelu put. Od te blizine užare mu se zjenice pa odgovara u nekoj zaboravi: Svega me obuzimlje vaš čar. Ona upija u njega pogled i dobro namješteno izražava strasnu ljubav. Laž toga plamena pali mu sva sjetila. Stara strast za posjedom Beatričine ljepote raspaljuje ga kao nova baklja. Zuri u bjelinu njenih grudi, a čas opet pije vruća obećanja njenih pogleda. 348 Misli su mu zarobljene njenom blizinom i sav se predaje kao prvi put kad je dolazio da joj se pokloni. Beatrica čita u njegovim očima, u izražaju lica i u svakoj kretnji kao u knjizi i šapće zamamno, tiho: Kad vas tako gledam, mislim samo na Linč. Tamo je zipka naših ljubavnih čežnja. On se sagne, uzme joj ruku i pita/šapćući:

- Sjećate se? - Pjesme je pjevala moja strastvena duša kad ste odlazili iz Linča veli ona. - A moje su pjesme bile zagrljaj, vrelije od žara sunca. - Uzalud sam čeznula da ga osjetim, ne samo u sanjama prošapće ona. Njen je pogled vreli poziv. On se odazove. Ruka mu se dotakne njenog struka, a Beatrica se ne otimlje. Podatnost i blizina toga tijela pružaju mu bezobzirnost i hrabrost. On je pritegne k sebi. Kraljica se ne brani, ali šapće: Pazite, iznenadit će nas. To ga još jače ohrabri. Dok je desnom rukom obujmio struk, drugom se dotakne bijelog vrata. Ona privije glavu k njemu, dok on šapće: - Ova ljepota odsad je moja. - Tvoja, ljubljeni. Dok je još jače i čvršće grli, ona ga hitro upozorava: - Svladajte se. Tamo su oni. - Nije nitko. - Čujem korake. - Ne smije nitko unići. Ne smije. Iza zastora u dubini dvorane proviri Franceskova glava. Smiješak zadovoljstva igra mu na usnama. Kralj šapće, držeći Beatri-cu u zagrljaju: Moja si, moja. Francesko se brzo povuče. Nakon nekoliko trenutaka zaškripe vrata. Ona se lecne i otima se kralju. - Što je to? Netko ulazi? - Tko se usuđuje? plane Vladislav i zaleti se dvoranom prema vratima i gotovo se sukobi s pažem koji navijesti: - Njegova visost princ napuljski! Zastori se razdvoje. Vladislav stoji zbunjen, a Beatrica se zadovoljno Smiješi. Ulazi princ Francesko. Za njim poslanik Ranzano, a posljednji biskup Filipec. Tko je to dopustio? mrmlja kralj kao sam za sebe. Ona mu prilazi lagano i šapne molećivim glasom, hineći sme tenost i zabunu. 349 Kako sam mogla izgubiti svijest i zaboraviti da vam na vijestim s kim sam došla i zašto. Vidite kako je ljubav bezumna, a java okrutna. On briše znoj sa čela i ne može ništa reći, ali njegov pogled govori joj razgovjetnije od svake riječi. Tada sagne glavu i ponovo mu šapće: Kad svršimo nesnosne poslove, poslat ću brata pod izli kom u egersku palaču i ostat ćemo sami. - Nikad niste bili tako zamamni, toliko željeni odgovori on tiho. Onda ide prema Francesku da ga pozdravi. Učinio je to ljubazno i ushićeno da su Ranzano i Filipec,. a i sam Francesko bih zapanjeni. ¦ - Oprosti, Francesko počinje se ona to*bože ispričavati u razgovoru s kraljem o našem vjenčanju zaboravila sam da nas je ovamo dovela nevolja. - Kakva nevolja? iznenadi se kralj pošto je Francesku ponudio stolicu kraj sebe, a biskupu Filipcu i Ranzanu kretnjom ruke odredio mjesto podalje. Ponajprije je duboko uzdahnula i pogledala kralja kao da žali za minulim časovima. On plameno uzvrati pogled. Njihov sporazum očima pozdrave Francesko, Filipec i Ranzano neizrecivim zadovoljstvom. Onda je započela vrlo zabrinuto: Vaše veličanstvo već unaprijed sluti da se radi o vrlo te škim događajima kad nas ovdje sve vidi zajedno.

On se već pribrao, ali još uvijek u njemu vrelo talasa osjećaj njezine blizine i vrelog obećanja da će još danas ostati s njim sama. Pod tim dojmom nimalo ga ne uzrujava, gotovo ga ne zanima zbog čega su došli pa odgovara rastreseno: - Da, svakako razabirem, ali ne slutim što je. - U prvom času htjela sam da kancelar Filipec priopći va šem veličanstvu naše otkriće. Ipak ne bih mogla podnijeti da ne budem uz svojeg vjerenika kad mu prijete takve opasnosti. Ni sada još ne skida pogleda s bjeline njene puti što se od-razuje od zelenog okvira izrezane haljine. I ona, i Francesko, Ranzano i Filipec uhodarski prate taj pogled i odsutnost njegovih misli. I predosjećaju svoju pobjedu. Njegovo je pitanje još uvijek rastreseno: Prijeti mi opasnost? Odakle? Skupila je ruke pa ga gleda pogledom punim milosti: - Svom vas dušom molim skupite sav svoj viteški mir, jer događaj je odviše crn. - U vašoj blizini sve mirno podnosim. - Ipak se bojim. Ovo što vam imam reći odviše je teško. U vremenu od dva sata uzdrmalo se naše zajedničko prijestolje. Beatrica je računala ispravno. Ta vijest bila je preteška, a da ne bi pribrala njegove rastresene misli: 350 - Tko drma našim prijestoljem? pita kao probuđen iz sna. - Neprijatelji u zemlji i izvan nje. - Toga sam se uvijek bojao. Kraljice, što ste doznali? - Gospodin kancelar Filipec otkrio je strašan plan. - Kakav plan? - Urotu. Riječ koju je izrazila tako odlučno i ujedno zabrinuto odrazi u njegovu licu strah. Gleda svojim pospanim očima kao da se našao pred oštricom u mraku. Da, kralju, prijeti urota. Kako nemamo mnogo vremena, razotkrivam odmah bez uvoda. Nakon vašeg izbora pošli su iza slanici Maksa njemačkog biskupu Bakaču. Dok ona govori, Filipec gleda kralja i teško se iznenadi, ra-zabravši da njegova napetost smjesta popušta, a oko usta bljesne omalovažavajući smiješak. Ne zna što to ima značiti, ali sumnja. Cim je ona izrekla ime Bakač, kralj se sjeća da mu je o tom govorio sam Bakač i odmah se oporavi od straha. Veličanstvo poznaje biskupa Bakača? ubaci brzo Bea trica. Nije očekivao to pitanje pa traži odgovor da se izvuče: - Ja? Mislim da ga nigdje nisam vidio. I ništa mi o njemu nije poznato. - Onda veličanstvu nije poznato koliko je taj biskup bio protiv vašeg izbora. Sve vrijeme naše borbe za vas morala sam trošiti mnogo snage i materijalnih sredstava da križam njegove spletke protiv vašeg izbora. - Vaše veličanstvo očito misli da je taj Bakač razgovarao s Nijemcima o stvarima koje bi mogle ugroziti vaše i moje pri jestolje? pita kralj. - Kad bi bilo samo to, ne bismo mi svi zajedno uznemira- vali vaše veličanstvo. To je samo početak. - Početak? Dakle, još nešto? pita on i gleda je značajno vrelim zjenicama kao da je podsjeća neka što prije požuri u nje gov zagrljaj. Iako mu ona misli uzvraća pogledom, nastavlja vrlo ozbiljno: - Vaše veličanstvo i ne sluti što sada radi vaš propali takmac na ovo prijestolje. Maksimilijan Njemački bio je zapravo takmac mojem ljubljenom vjereniku i za moju ruku.

- Vašu ruku? usklikne, ali se ponovo sjeti da mu je i o tome govorio Bakač, razlažući mu kako je ona nudila svoju ruku Maksimilijanu. - Da, kralju. Molio je moju ruku a s njom i krunu ovog kraljevstva. Odbila sam ga, noseći u svojoj duši duboko čuvstvo za ovo kraljevstvo i budućeg kralja. Ipak, ovaj čas nije podesan da se govori o tome. Spomenula sam tu okolnost samo zato da moj uzvišeni zaručnik to bolje zagleda u srž urote. 351 Ta okolnost nemilo se kosnu kralja i on oslovi Filipca: - Nas smo dvojica govorili o mogućnosti da navali na nas i ujedno ustanovili da bi takav napad svršio neuspjehom. - Tako je bilo potvrdi Filipec. Naime, saopćio sam kralju obećanje njezinog veličanstva: ponovo iznajmiti crnu četu koja bi svladala Maksa kao što je uništila vojvodu Iločkoga i njegove Hrvate. To Beatrica potvrdi s ushitom: - Ja sam spremna na svaku žrtvu za kralja, svojeg vjere- nika. - Dakle, nema pogibelji od Maksa -r-justanovi kralj, a ona, prihvaća riječ: *"** - Veličanstvo će odmah čuti. Do prije” dva sata nitko nije mogao slutiti gdje se nalazi Maks Njemački. - Vi znate, kraljice? Recite požuruje Vladislav. - Na tlu vašeg i mojeg kraljevstva. - Provalio je sa četama u našu zemlju. - Mnogo gore. Provala vojskom je vidljiva borba koju mo žemo lako suzbiti, ali ova je provala podmukla zasjeda u kojoj mu pomažu buntovnici Hrvati. - Dakle, ipak oni razočarano će kralj. - Vi ste, veličanstvo, već gotovo povjerovali da su vam sklo ni i da je ponuda Ivana Korvina istinska? Žao mi je što moram otkriti svu strahotu te zablude. Maks se usudio krišom preodje- ven provući u Pečuh - U Pečuh? Kako bi se usudio? - Pozvali su ga princ Ivan Korvin i njegovi pristaše. - Kakva drskost. Kakvo lupeštvo. - Veličanstvo, štedite crne nazive jer slijede još crniji. On je gleda preneražen i uzvikne: - Spreman sam na sve. Govorite, kraljice, molim vas. Ivan Korvin odlučio je predati Maksimilijanu krunu, vašu krunu. Vladislav skoči uvis, trgne mač kao da već ide u bitku na odmazdu. - Vojsku, vojsku nam treba da idemo na urotnike. - Već sam odredila mojem dvoraninu rizničaru neka pribavi novac, makar i sto tisuća. Dužnost mi je žrtvovati svaku svotu mojeg bogatstva i moje čete kralju neka su na raspolaganju i čete mojega nećaka vojvode Hipolita, nadbiskupa primasa naglašava ona. - Njezino je veličanstvo u egerskoj palači izdalo ove naloge u mojoj prisutnosti naglasi Filipec. - Moja vječna zahvalnost i ljubav pa joj uzima ruku, sagne se pred njom duboko i pritisne ruku na vrelo čelo. Sjednite, moj vjerenice reče, stisnuvši mu nježno ruku. Privuče ga posve blizu k sebi, dok on žestoko naglašuje: 352 - Odmah moramo krenuti u Pečuh na buntovnike. Odmah.

- Prije nego o tome odlučimo, kralju, valja vam doznati još i sve ostalo. - Još uvijek niste iscrpili svoja otkrića? - Molim vas, slušajte. Barem se toliko svladajte da ne škodi te svojem dragocjenom zdravlju. Ovaj uvod ulijeva mu novi strah, a njeno lice izražava tobožnju zatomljenu stravu. - Kralju, nas su dvoje urotnici osudili na tamnicu i smrt. - To je u nebo vapijuća izdaja, strahovita izdaja a onda se opet sabere i vikne: - Tko bi nas mogao doseći, dok je uz nas bojna snaga? - Urotnici su utanačili ovo: Maksimilijan će dovesti svoje čete iz Njemačke, na određenom mjestu udružiti se s vojvodom Iločkim i Hrvatima pa navaliti najprije na Budim, a to mu je lako. Ivan Korvin posjeduje sve glavne tvrđave ovog kraljevstva. - A Budim nije dovoljno utvrđen reče Filipec. - Hoće da navale na Budim da nas dvoje uhvate i zarobe u jednu Korvinovu tvrđavu? - I tamo kazne smrću. Vladislava prekrije hladan mlaz. Problijedivši, zuri u Filipca: - Vi to niste znali? - On je sam otkrio urotu zakrči ona kraljevu riječ. - A koga su odredila za kralja? pita Vladislav. Tko će sjesti na moje mjesto? - Razdijelit će kraljevstvo na dvoje: Ugrima će vladati Ma ksimilijan, a Hrvatima Ivan Korvin. - Tko je ugovorio tu urotu? - Sam Ivan Korvin s Maksom. S njim su potpisali ugovor vojvoda Iločki, svi hrvatski biskupi, banovi i plemići koji su u Pečuhu. Vladislav ode k prozoru i otvori. Treba mu zraka jer nestaje daha. Ugušit će se. Beatrica i njezini prijatelji izmjenjuju poglede, vesele, zadovoljne, pobjedničke. Činilo se da je Vladislava osvježio zrak pa se vraća i veli: Ali kako je to moguće? Prije dva dana primio sam Korvi novu poruku da mi predaje krunu. Kraljica se gorko nasmiješi: - Ponudu za predaju krune poslao je princ da vas zavara kako biste s njim stupili u pregovore. I dok bi knez Bernardin i biskup Ernušt s vama raspravljali o ponudi, dotle bi Ivan Korvin i vojvoda Iločki spremali vojnu. - To je paklena osnova vikne kralj. - Sad je vašem veličanstvu jasno u kakvoj smo strepnji pohitali k vama u ovaj dvor. Tu nema odgađanja. Bit će potrebno dugotrajno vijećanje da odlučimo što ćemo raditi. Ta primjedba pobrza njegove misli i hitro zapita: Kraljice, otkud ste doznali za tu urotu? 353 23 GORDANA IV 23* - Napuljski uhode budno paze, a gospodin biskup Filipec posvetio je najveću brigu da onemogući lak saobraćaj Ivanu Kor- vinu sa svojih nekoliko pristaša u Budim. Tako je sretnim povo dom biskupu dopao u ruke jedan glasnik hrvatskog plemića Dami- ra od Brezovice. Vi ga ne možete poznavati, ali svatko u Budimu zna: što veli Damir, to misli Ivan Korvin i obratno. - Taj glasnik odao je pod mukama? - Ne, veličanstvo. Evo od riječi do riječi iz jednog pisma što ga je donio glasnik. Taj Damir vrlo je drzak i dosjetljiv. Pos

lao je svojeg pouzdanika, preodjevena u prosjaka, misleći da pode- ranca na štakama nitko neće dirati. Međutiija^revario se. - Pismo glasi na biskupa Bakača. Evo, veličanstvo, čitajte svojim očima. Ruka mu se gotovo ukoči kad je primio tako nepobitni dokaz o strahovitoj uroti. Polagano razmota papir i stade čitati. Sadržaj ga potrese i poveća njegov strah za prijestolje. Sve što je rekla Beatrica, napisano je ovdje, na toj pergameni. Dugo se zadržava, čitajući da uzmogne slijediti misli što mu se nameću. Ovo pismo baca naglavce sve što mu je govorio o Ivanu Korvinu i Hrvatima Bakač. Sve je, dakle, laž, podmetnuta zamka urotnika. Bakač je njihov izaslanik. I slijedi u mislima tok svojeg razgovora s njim. Sve što mu je govorio o princu Ivanu, o Hrvatima, o sebi samome, sve se kralju čini vješto namještenom spletkom. "Htio je steći moje povjerenje, ušuljati se u dvor, u moju blizinu, saznati moje tajne, savjetovati mi samo ono što bi išlo u prilog urotnicima." "Zar mi nije predložio da prihvatim pregovore s princom Ivanom? Urotnici baš hoće da steknu vremena." "Čini se da je on već prije ovog pisma dobivao od Korvina vijesti, inače se Bakačeve riječi ne bi tako divno slagale s ovim pismom." "I kako je Hrvate prikazao bezazlenim, a Ivana Korvina ne-opasnim mladićem koji ne traži krune! Bakač mi je podmetnuo nadu da će mi Ivan Korvin biti prijatelj." Kraljica ga navlas pušta da misli, makar i ne sluti koliko joj njegovo razmišljanje donosi sreću. Ne sluti da on uspoređuje Bakačeve riječi sa sadržajem pisma, ali umije čitati u izražaju njegova lica i očekuje od kraljeva razmišljanja ono što joj on zapravo donosi. Dok kralj nad Bakačem lomi svoje povjerenje, odjednom se sjeti: "A tko ga je gurnuo k meni u dvor? Gordana. Ona ga je dovela k meni. Znala je za urotu? Beatrica mi je govorila: jest, Gordana ljubi Ivana i htjela je biti kraljica. O tome nema sumnje. Bakač to i nije odlučno porekao. Gordana je znala sve. Došla je k meni već s takvom namjerom, a ja sam je htio danas primiti 354 zajedno s biskupom Bakačem. Dvoje urotnika sa mnom zajedno na prijateljskoj večeri. Pravo je rekla kraljica: Gordana je u službi Hrvata, zato se uvukla k meni. To ju je sklonulo da se otkrije. Ona, moj rod, nezakonito dijete. Zbog nje sam se gotovo zavadio s kraljicom. Svršio je. Sve u njemu skrene novim smjerom. - Strahovita je ova urota reče nakon duže stanke. - Isto takva mora biti i naša obrana odgovori Beatrica. - Kraljice, neka se izvrši najteža kazna nad svima koji su bilo u kakvoj vezi s urotnicima. - Da, nad svima potvrdi kraljica značajno, a on opet zapita: - Ovo pismo danas je oteto glasniku? - Da, veličanstvo. Biskup Filipec donio mi ga odmah u egersku palaču. Ali sad smjesta ustanite na obranu oštro će kralj. Ovaj njegov prijedlog osvijetli poput zraka sunca i kraljicu, i Filipca, i Ranzana, pa ona odmah uzme razlagati: - To me ponukalo da stupim pred vas sa svima koji će nam poslužiti savjetom. Na koji način misli veličanstvo suzbiti urotu? - Svakako, oružanom silom. Skupiti vojsku i udariti na Pečuh, ali u zasjedi pričekati dok se odanle ne maknu i onda ih zatjerati u tjesnac. - Ja bih u prvom redu urotu napala urotom, veli Beatrica. - Kraljice, molim vas razložite to podrobnije. - Ponajprije, veličanstvo, učinimo kao da nismo doznali ništa. Javite princu da želite s njim govoriti. Neka dođe u Budim, a zatim ćemo ga uhvatiti. - Da, da to je izvrsno prihvati on samo on će poslati zamjenika.

- Obratno, doći će sam. Poznajem ga. Licemjerac, kliknut će od radosti što ga zovete. - Da, veličanstvo prihvati Filipec valja smjesta sasta viti pismo kojim ga vaše veličanstvo zove i uvjerava da će biti primljen kao mili gost i budući savjetnik, ban i bosanski kralj. Vrlo živo potvrdi kraljica Filipčev prijedlog. - Ujedno bih predložio da se u Budim pozove i vojvoda Iločki doda Filipec. Time će Hrvati opet ostati bez vođe, a veličanstvo zna što vrijede i najhrabriji bojovnici bez vođe. - Dobro. Vrlo dobro prihvaća kralj. - Kad stignu i budu zatvoreni, onda je na vašem veličanstvu kako će postupati s urotnicima primijeti kraljica. Takva urota zaslužuje najstrahovitiju kaznu. - Vrlo dobro. Meni i vama rade o glavi veli kralj. - Tamnica bi bila odveć meka i opasna blagost, što je Ivan zasnovao za vas i za me, neka ispašta sam na sebi. - A ja mu ne bih dopustio unići u dvor predloži Filipec, Čemu bi se veličanstvo izložilo takvim uzbuđenjima? Uhvatit 355 r ćemo Korvina i vojvodu već putem ili u blizini Budima i odvesti ih ravno u budimsku tvrđavu. Vladislavu odlane i on usklikne: - Ovaj je prijedlog pravo dobročinstvo, gospodine kancela ru. Bilo bi strahovito kad bi princa vezali pred mojim očima, u mojem dvoru, gdje mu je gospodario otac. Ne, ne, uhvatite ga gdje god vas volja, samo ne ovdje i vodite ga kamo vas volja, ali ja ga ne želim vidjeti. - Prepustite to meni, kralju ponudi Beatrica meni i svojem kancelaru. - Od sveg srca. Požurimo se. Neka vaše veličanstvoTodmah napiše pismo vlastitom rukom, što prije. Vladislav brzo ustane, hitro i gipko ide k stolu, a oni ga prate, namigujući pogledima i uživajući u svojoj pobjedi. Vladislav sjedne. I Beatrica ide k stolu pa se zaustavi iza njegovih leđa i savjetuje mu, kazuje u pero, a Vladislav osjeća da bi u tom času napisao sam sebi smrtnu osudu. Pisanje mu traje dugo. On svakog časa pogledava k njoj, a ona se smiješi, kazuje riječi u pero i omamljuje ga pogledima. Oni okolo presretni razabiru da se pisanje sudbonosnih kraljevih osuda pretvorilo u ljubavni domjenak. Svršivši, gurne kralj pismo od sebe i okrene se Beatrici. Filipec dohvati spis, stavi u omot i udari kraljev pečat. Beatrica nastavi s kraljem tiho šaptati. Dotle kancelar. Filipec hitro piše jedan pa drugi papir, onda ide bliže kralju, čeka, istražuje njegove oči i brzo reče: Zapovijed kraljevim zapovjednicima neka uhvate Ivana Korvina, Lovru Iločkoga, svakog Hrvata i Korvinova pristašu, gdje god ih nađu ili sretnu. Onda položi spis pred kralja: Izvolite pročitati i potpisati, veličanstvo. Kralj neprimjetno uzima spis. Odviše je zaokupljen dahom Beatričine blizine. Vladislav uzima pero i potpiše, ne pročitavši. Filipec uzima pergamenti, ali odmah daje drugu pa izreče ravnodušno, dok je sav blijed: To je sasvim isti nalog, samo ide kraljičinim zapovjedni cima. I podmetne spis kraljevu peru.

Kraljica se istog časa primakla Vladislavljevu uhu, dodirnula ga usnama. On sav protrne, dok ona šapće: Žurite se potpisati, ljubljeni. Tog časa Vladislavljeva ruka pada na pergamenu. Ona drži glavu prislonjenu uz njegovu i ruku spusti na vjere-nikov vrat. Oni drugi drhtavo očekuju. Filipec stoji s druge strane stola, ukočen od nekog straha. 356 Francesko naslonjen na oslon stolice zuri u kralja. Ranzano-ve široke usne stisnute su. Kralj uzme pero, potpiše i, ne pogledavši sadržaj. Sreća i radost prosula se u dušama aragonaca. Ljeskaju im oči. Saveznici se pozdravljaju pobjedničkim krikovima što sada odzvanjaju njihovim dušama. Vladislav baci pero, okrene se k Beatrici. - Svršili smo. Je li kraljice? - Samo još nešto s obzirom na ortake koje urotnici imaju ovdje. - Uistinu, taj biskup Bakač ima se uhvatiti reče on. - Već sam učinila prvi korak, moj kralju. Opkolila sam Bakačevu kuriju svojim četama da biskup ne bi mogao primiti kojeg drugog glasnika, a možda se već koji nalazi u njegovoj kući pa ćemo ga uhvatiti. - Natkriljujete sve državnike svijeta laska joj kralj. Bakača ćemo smjestiti u tamnicu. - Osim toga, neka se pretraži kuća plemića Damira. Tamo bi se mogao skrivati kakav drugi glasnik kojeg nismo imali sreće dobiti u šake. - Da, neka se pretraži kuća toga plemića odredi kralj. - Smjesta ću poslati naloge odgovori Filipec. Ovdje je moj tajnik. Vladislav duboko udahne. - Strahovito me to kosnulo, ali sam miran jer smo tako brzo i složno dogovorili svoju obranu. Još nešto, gospodine kancelaru. Još nismo odučili glede naše oružane obrane. Kažu da je Petar Gereb dobar vojskovođa. Posjeduje li doista toliko vojničkog znanja? - Bio je vojskovođa samo zato što mu kralj Matija nije mogao uskratiti kao rođaku. Ali nijednu bitku Gereb nije vodio sam, uvijek kralj informira Filipec. Gereb je vrlo umišljen. Taj Filipčev izvještaj zabrine kralja, ali mu Beatrica opet pomogne i skine zabrinutost s njegova čela: Moj uzvišeni vereniče, znam koliko žrtava iziskuje vojska i koliko vještine. Dopustili ste da skupim vojsku svojim sredstvi ma, a sada vam kao vojskovođu nudim mojeg brata Franceska. On je učenik mojeg slavnog oca i slavnog vojskovođe Adoniusa Garafa. Kralj prilazi Francesku, potapšta ga po ramenima i obaspe riječima ljubaznosti pa ga potvrdi vojskovođom novog kraljevstva. Sva sretna, Beatrica produžuje raspravu: - Sad još valja riješiti mjere na jugu. Mislim da su sudbine urotnike spojene s njihovom zemljom. Hrvatskoj i svima na jugu imaju se uzeti sve povlastice, sve slobode, ukloniti njihov sabor i sve njihove vlasti. - Prepuštam to vašem veličanstvu d biskupu Filipcu. Potpu no prepuštam reče Vladislav. 357 Već mu je rasprave do grla. Svladava ga nestrpljiva želja za mirom. A sad jednu molbu vašem veličanstvu i neću mirovati dok

mi je ne ispunite. Kralj se hitro okrene k njoj i čeka uvjeren da ova molba znači odlazak vijeća. Sve što moli kraljica, već je unaprijed ispunjeno. Samo ovaj put možda nije. To ga začudi i pristupi još bliže. Pred svjedocima, našim najbližim prijateljima, molim vaše veličanstvo: ako se Ivan Korvin, vojvoda Iločki ili Damir počnu izgovarati ili braniti, uplećući u svoje osnove i Gordanu, ne o- svrćite se na to. Ni vi, ni vaš kancelar. Gordana je nastojala uči niti sve da oni pobijede kako bi ona bila kraljica. Međutim, kad se sada uvjeri da je nemoguće uspeti se na prijestolje, sigurno će Ivana napustiti i pristupiti uz nas dvoje. I zato molim veličanstvo: neka bude zaboravljeno sve što je Gordana učinila protiv vas. Ja zaboravljam. Slijedite me. Zaboravite i vi. Taj njen govor kralj sluša zapanjeno. Beatrica brani Gordanu, a ona mu je neprestano govorila da je kraljica mrzi. "Gordana je izdajica a ona je brani" misli kralj i vrelim očima gleda lijepu ženu što vješto glumi branitelja svoje duš-manke. Kraljevo držanje ponuka je da ga napaja spletkom kap po kap. Vidim, veličanstvo, vi osuđujete što branim Gordanu. Ipak, pomislite: ponajprije ljubi princa. Kralj osjeti poniženje pa pogleda mimo kraljice. I kad ga ne bi ljubila nastavi ona htjela je biti kraljica. To opravdava sve. Čim joj je bilo jasno da se ne može popeti na prijestolje izborom jer ste vi izabrani za kralja, ona prodire do vas, otkrije svoje srodstvo s vama, a očito je računala i s dojmom svoje ljepote. Ovako se nadala vašom pomoći podu pirati urotnike. Kad bi uspjela, ipak bi Ivan Korvin bio hrvatski kralj, a ona kraljica. Sve to morate oprostiti Gordani jer je vaše krvi. Koliko sam joj bila protivnik jer je radila protiv vas, zaštitit ću je na svaki način i protiv vaše volje. Opojen strašću, sumnjama i opskrbljen dokazom o uroti, odbacuje od sebe Gordanine uspomene i neće ni da misli o osjećajima koji su još prije dva sata pokretali sve njegovo mišljenje i očekivanje večeri u Gordaninu društvu. Napuljski poslanik povuče se u pozadinu s Franceskom i šapne talijanski: Vladislav više nije kralj. Međutim, kralj razmišlja, a Beatrica čeka njegov odgovor. Napokon on veli tiho: Gordana je izdajica. To ste sami priznali. 358 - Molim vas, poštedite je kazne koju bi zaslužila da nije vaša rođakinja a po tome i moja. Znam: bit će vam neprilično gledati urotnikovu vjerenicu, iako je ne biste htjeli zadržati na dvoru... - Nikada. Neka ide iz Budima. što dalje. - Ipak, veličanstvo bila bi mi divna dvoranka na ovom dvoru. - Ne, ne, nikako brani se kralj. Zar da svakog dana počiva na njemu onaj pogled bademastih očiju što mu je zapovijedao od prve večeri kad se s njom sreo u ovoj radnoj dvorani? "Zapovijedao mi je uhoda mojih urotnika pa da je još gledam pred sobom na dvoru?" - Nikako, kraljice. Neka ide u moju domovinu Češku, u nekom samotnom dvorcu neka razmišlja o svojem činu. - Veličanstvo, moj mili vjerenice, Gordana bi umrla u sa moći. Privikla je na raskoš, bučan život, bojne igre, svečanosti, na sjaj i ljepotu. Uslišite moju molbu: dopustite da je pošaljem na moj napuljski dvor. Bit će daleko od svoje zemlje. Ne može se sastati ni s kim od svojih prijatelja i vaših urotnika. - Još manje u Češkoj na osamljenom dvoru.

- Varate se. česi su ipak u nekom srodstvu s južnjacima u Hrvatskoj. I pronaći će bilo kakav razlog da vaše sunarodnjake sklonu predati im Gordanu. - Do tada neće biti ni princa Ivana ni vojvode. - Zaboravljate: Gordana nije odgojena kao velikaška kćer, u ovom i vašem kraljevstvu. Ona je junačna, muževna kao naše slavne junakinje u Italiji. Moja majka sama je upravljala obra nom Napulja kao vojskovođa i pobijedila. Gordana je nalik na nju. Ona je nalik na djevicu Francuske što je povela svoje zemlja ke na Engleze i opet pobijedila. Gordana bi mogla zamijeniti viteza. - Da, vidio sam je svojim očima kako se jučer mačem borila protiv kopljanika i Bepa. Dok bi druga žena skinula radije vizir, ona se branila. "Dakle, taj vitez bila je ona!" usklikne kraljica i još poveća kraljevo raspoloženje: - Hrvati na jugu izbavili bi Gordanu vrlo lako iz Češke i doveli je kući. Ona bi svojom ličnošću mogla dići na otpor čitav jug. - Vi je još branite? - Jer hoću da onemogućim svaki takav njen istup i želim je izmiriti sa sudbinom: ako nije mogla biti kraljica, neka živi na raskošnom dvoru mojeg oca. Tu će je obasuti svim što ona želi i udati je za bilo kojeg odličnika, kneza ili vojvodu. Ovako ste sigurni od svakog njenog neprijateljstva. Zar to nije bolje nego je učiniti neprijateljicom, osvetnicom u češkoj zabiti? - Ako ima zlih namjera, bježat će iz Napulja. 359 - Nemoguće. Moj otac pazit će na nju. To se kunem. Isprva, dok se ne primiri, neka ide na putovanje oko čitave Italije. U tome mora naći zaborav. Vaše veličanstvo bit će mi zahvalno kad bude čitalo njena pisma s puta. Ako je šaljete u Napulj, usrećujete i Gordanu i sebe, a prijestolje oslobađate svakog pokušaja pobune. Prigniječit ćemo Hrvate, a Gordanu, koja ih bi mogla probuditi, odstraniti na lijep način. - Zar je ona tako važna ličnost u ovoj zemlji? - Nosilac je njihovih svih želja, misli, pregnuća, ideala. - Gordana neka ide u Napulj. Molim vas da je što prije otpremite. - Ako kralj želi, odnijet ću joj već sutra ovu sretnu vijest. Ako bi se protivila, kralj će joj poručiti po”gospodinu Filipcu. Nadam se da će pristati, osim ako je ne zadrže ovdje nade da bi urota mogla uspjeti. Možda će zamoliti da govori s vama. - Ne, to nikako ne želim. Najbolje da gospodin Filipec još danas krene k njoj i odnese joj moju poruku i zapovijed: želim da ide u Napulj i neka bude sretna što sam joj dosudio tako raskošan život, a zaslužila je zatvor u tvrđavi. Čuli ste gospodine biskupe obrati se kralj kancelaru. - Jesam, veličanstvo. - Izvolite odmah k njoj. Čim otpošaljete glasnike princu i odredite da se pretraži kuća onog plemića Damira. Ako bi se pro tivila, naložite mojim oklopnicima da je ne puštaju ni koraka, naročito ne želim da dođe na dvor. František neka ne dopusti nikome da uđe u moj dvor. Neka dođe ovamo da mu sam naložim. Filipec se požuri da dozove zapovjednika straže što je već od podne čekao u predsoblju kraljeve naloge kako će uvečer dovesti Gordanu i Bakača u kraljevsku palaču. Čim je ušao, kralj mu zapovijedi: - Nikoga ne puštaj u dvor. Reci da imam važno vijećanje. - Nikoga naglasi kraljica, kad Vladislav nije spomenuo

Gordanino ime. - Ni moju rođaku doda kralj. František začuđeno bulji, ali se pokloni pa ode, ne vjerujući ušima. A vi, gospodine kancelaru, odmah obavijestite Gordanu o mojoj želji i zapovijedi. Sutra mora krenuti na put. Odmah sutra. Ovog časa kralj osjeti da je svojim odredbama s obzirom na Gordanu pružio sebi zadovoljštinu za satove i dane kad ga je ispunjala sklonosti prema njoj. "Ona me prevarila, a ja sam joj uzvratio." I to mu pruži naročito zadovoljstvo. Činilo mu se da je osve-ćen za sve prevarene nade. Dok je kažnjava za sudjelovanje u uroti u koju živo vjeruje, misli samo na osvetu muškarca koji se smatra prevarenim. Taj osjećaj raspaljuje ga više nego Gordanina veza s urotnicima. 360 Ali ne želi o tome misliti. Hoće mir i zaborav na sve što je oko njega. Kraljica ode u dno dvorane i otvori vrata. Kralju se čini da je odlučila da se oslobode suvišnog društva. U hodniku čeka njen dvoranin Bepo s povezanom, rukom što ju je ranila Gordana prošle noći. Spazivši kraljicu, brzo ulazi, a ona se povuče natrag i tobože srdito pita: Što je, gospodine dvorski meštre? Zašto nas smetate? Bepo se svima duboko pokloni i navijesti: - Vaše veličanstvo, dvoranin, stolnik upućuje me najaviti veličanstvima: u blagovaonici je stol prostrt. - Tko je to naredio? pita ona, ne gledajući kralja, a Bepo odgovara kako ga je kraljica uputila. - Plemeniti gospodin dvorski zna da vaše veličanstvo u ovo doba sjeda k stolu kao i njegova visost princ Francesko. A kralj ne bi dopustio kraljici da ostavi svoj kraljevski dvor, a da je ne podvori i zato je spremljeno. Naravno umiješa se Vladislav prisiljenim smiješkom nisam ni mislio o tome u poslovima, ali hvala na gostoljubi vosti mojih dvorana. Molim kraljicu pokloni se kralj i uzme je za ruku. .... - Moram priznati, glad me često mori veselo primijeti Francesko pa ide s kraljem. No, Beatrica još ne odlazi, već se okrene Filipcu. - Prečasni gospodin očito je ogladnio. Veličanstvo, dopustite mu da mjesto sebe pošalje Gordani svojeg tajnika. Siromašni biskup nije okusio ni objeda od prevelikog uzbuđenja zbog urote. - Tajnika neće saslušati primijeti Filipec ali kad bi veličanstvo poslalo pismo ... - Da, da predloži kraljica. - Dobro. Neka tajnik odnese Gordani moju zapovijed pis meno reče kralj i stade odmah iskazivati Filipcu u pero: "Gordana plemenita česmički, Moja je želja i zapovijed da se smjesta spremite na put u Napulj na dvor njegova veličanstva kralja Ferantea. Sutra zorom putujete u pratnji koju će vam odrediti moj zapovijednik. Protiv ove zapovijedi nema odgode ni prosvjeda. Ne dopuštam da se udaljite iz kuće dok ne krenete na put." Vladislav hitro potpiše. Filipec smota i providi pismo kraljevskim pečatom. Francesko je slušao drhtavim srcem zapovijed koja mu predaje Gordanu. Za tom je ljepotom žeđao dvije godine. Sad se ispunjava njegova želja i kraljičin san da sina stekne aragonske krvi i položi ga na ruke svojem mužu kao nasljednika. Ranzano mirno prosuđuje i proračunava. Sad i on već čvrsto vjeruje da je Vladislav potpuno zarobljen. Dakle, dođite najljepša vjerenice svijeta zove kralj Beatricu. Valja se okrijepiti. 361

I povede je u dvoranu za blagovanje. Zuri se da bi s njome mogao izmijeniti osnovu kako da se što prije oslobode društva. Filipec je zaostao i odmah naredio pažu da mu zovne tajnika. Međutim, Ranzano ga čeka i šapne: - Kraljica vas nije zadržala zbog gladi nego zbog toga što želi da se još danas ustanovi dan vjenčanja, a mi ipak ne može mo započeti taj razgovor. - Odmah sam shvatio. Zato je i odredila Bepu neka se pri redi popodnevna gozba. Kad unesu posljednje jelo, odmah ću započeti. Kako ste zadovoljni s uspjehom ovog juriša? - Zapanjuje me. - U njenoj je blizni kralj, leptir na”svjetlu. Ova čarobna žena još je obdarena umom, blagoslovljena dražestima, a divno joj vladanje upravo zadivljuje. Ne može se s njom takmičiti ni tisuću Gordana. Uto se pojavi kancelarov tajnik. Filipec mu naloži da odmah odredi uhićenje biskupa Bakača, zatim pretragu u Damirovoj kući: Gordana neka ostane tamo. Nađu li bilo koga drugog od njenih zemljaka ili Korvinovih pristaša, neka se svi uhite i zatvore u tvrđavu. Predajte joj ovo i ostanite dok ne pročita pa donesite odmah vijest što je rekla. Tek onda neka Napuljci idu u kuću i pretraže svaki kut od krova do podruma. Isto tako i kuću prin čeve majke jer bi se i tamo mogao tkogod sakriti. Nakon toga Filipec dozove pouzdanog glasnika da nosi kraljevo pismo princu Ivanu u Pečuh. Kad su to dovršili, Filipec se radosno nasmiješi: - Sve slutim da bi se u Damirovoj kući moglo skrivati ka kav Korvinov pristaša. - Gordana, svakako. Njezina je sudbina na mom srcu. Gledajte. I Filipec izvadi iz njedra dvije pergamene. Ovo je nalog za uhićenje princa, a ova druga pergamena uhićenje za Gordanu. Kralj nije gledao što potpisuje. - Kraljica je to izvela produhovljenim umijećem. Krene li Gordana u Napulj dobrovoljno, neće nam trebati kraljev nalog da je uhite. Nismo ni slutili da će kralj tako brzo pristati na Gorda- nin put u Napulj. Zapravo, ako je tamo udaju, bit će još zname nita žena. Uistinu znamenita potvrdi Ranzano i u sebi doda: "Može li biti većeg znamenovanja nego biti majka novom aragonskom sinu, onome koji će u ovom kraljevstvu položiti kamen temeljac aragonskom gospodstvu, vlasti i slavi Napulja?" I obojica krenuše u blagovaonicu. Tu je već sjedila Beatrica zdesna kralju, smiješeći se trijum-fatorski. Već je doživjela u borbi, poraze i uspjehe, ali još se nikad nije osjetila tako jaka, snažna pobjednica kao danas. U 362 “!¦ vječitim spletkama stekla je toliku vještinu da jednim spletkar-skim planom probije deset utvrda. Sve je svršeno. Uzalud će optuženi nijekati. Ne mogu ni blizu kralju. Bit će uhićeni putem i zatvoreni u estergonsku tvrđavu. Izručeni su joj na smrt. A vrhunac pobjede jest kraljeva privola da Gordanu šalje u Napulj.

"Rekla sam jučer svom bratu i poslaniku: Kralj će mi pružiti Gordanu kao slatku poslasticu na pladnju, a ja ću uzeti i progutati. I to sam postigla." U DAMIROVOJ KUĆI Gordana je završila odijevanje. Služavka joj dade malu moš-njicu od ružičaste svile, obrubljenu vezivom. I onda je svoju gospodaricu gledala s udivljenjem. Gordana krene k vratima, otvori ih i hitro izađe na trijem. Tu stoji Lovro Iločki. - Zašto se izašli iz svojeg zakloništa, vojvodo? - Moram saznati što ste uglavili s princem. - Odlučan je u otklonu krune. - U lošem je času stekao odlučnost. - U najlošijem. Ali nema pomoći. - Zar baš nikakve? - Nadali ste se mojem utjecaju? - Vi ste mu Gordana. odbili svoju ruku? - Nije o tome bilo govora. - Kako? Zar vas nije uprosio? - Baš je ušao Simono u času kad mi je princ navijestio da želi sa mnom govoriti o onome o čemu ovisi čitav njegov život. Ali ja sam morala izaći. Čekao me nećak biskupa Bakača, a sada ne mogu nastaviti taj razgovor. - Ako bi se ipak predomislio kad biste govorili s njim? - Ne. On to ne može. Valja se u zabludi da nije stvoren za vladara i vojskovođu. Nemojte više računati na princa, vojvodo, niti na moj utjecaj. Ovaj mu odgovor natjera krv u lice, srce mu žestoko udara. Princ nije tražio od Gordane ruku kao uvjet za njegov povratak k pristašama. Usud opet vraća Gordani slobodu i skida mu bol sa srca. Te misli jure mu glavom dok istodobno veli: Onda se mora vratiti u Pečuh, a vi, Gordana, nadam se da ćete me slijediti. Vama nije mjesto ovdje. - Gdje je meni mjesto? usklikne Gordana. - Vi to ni sami ne znate? 363 U ovom času pala je magla na sve moje putove i ne vidim ništa. Magla je pala na moju dušu kad tako govorite. Ako me vi ne slijedite u Pečuh, meni zapovijeda dužnost da smjesta odem i javim našima da se nemamo više ništa nadati od princa. Ostavite li ovu kuću, pali ste u ruke neprijatelju. Niste došli ovamo da vas uhite. Ipak moram otići. Morate, ali ne ovaj čas ni danas. Imate kad noćas. Saznala sam da je Bakačeva palača opkoljena. Damir je uhvaćen, dakle, pogibije na sve strane. Možda još puste Damira. Taj divni mladi plemić sam je otiš*a#u njihove šake za princa. - Po prijateljskim osjećajima vjeran je princu, mislima pri pada nama. - Pristaje li Damir uz nas postojano što god se dogodilo? - Više nego ikad prije. - Dakle, vrlo je potreban vašim planovima? - Vojvodo, idite i čekajte. Moram k Varadiju. Simono vam je sigurno rekao da je od danas izjutra na slobodi. - Da, ali vi niste kanili ići biskupu Varadiju. Odjenuli ste se kao na vjenčani dan. Tu aluziju ona ne prihvaća. Skupi guste nabore svojih haljina, pa ide. - Gordana, kamo ste odlučili u tolikom sjaju? - Na bojište.

- Dakle, idete kralju? - Priznajem, vojvodo. - Molim vas, ne činite to. - Samo i jedino to može odvratiti opasnost da vi i princ ne zapadnete u ruke napuljskih dušmana i da Damir bude pušten iz tvrđave. - Ne dam da mi vi otvarate vrata. Probit ću ih sam mačem kroz napuljske redove. - Znam. Vaša hrabrost nema granice. Ali čujte: probijajući se sam samcat među tolikim neprijateljima, past ćete slavno. Mi Hrvati imamo previše junaka koji su slavno pali, ali premalo koji su slavno pobijedili. Ne smijete dijeliti sudbinu onih koji su pali. Očekujem od vas pobjedu. - A ja od vas očekujem ispunjenje jedine moje molbe: da ne prekoračite prag dvora. - Moram otići i molim vas u ime pokojnog oca ne zaustav ljajte me. čekajte me mirno i pouzdajte se u mene i pruži prema njemu svoje lijepe bijele ruke. On ih prihvati: - Ne mogu vas čekati mirno, ali s pouzdanjem. Njezin pogled izražava zahvalnost: - Dobri prijatelju, nitko me ne razumije kao vi. I pohrli trijemom. Za njom šušti haljina od ružičaste svile. 364 Dolje je čeka Simono s bogato osedlanim konjem. Odmah zovne k sebi časnika kraljevskih oklopnika i najavi mu: - Idem da obavijestim kralja kakvi su mi stigli gosti. A vi ne pustite nikoga u kuću. Brzo ću se vratiti. - Vaša milost ne može otići bez nas. - Dakako, polovica oklopnika neka ide sa mnom, a druga ostaje s vama da čuva kuću. - Kralj mi je naložio neka vas uvijek prate svi oklopnici. - Meni je veličanstvo dalo potpunu slobodu. Dakle, određu jem sama. šest okolopnika neka dođe, a drugi ostaju. Ceski časnik ne reče ništa i povuče se k vratima. Gordana ide k svojem vrancu. Simono prisloni sedlu stubice. Gordana se uspe na konja i odredi : Budite oprezni, Simono. Mogla bih se duže zadržati, zato ne puštajte vojvodu i princa iz sobe. I potjera konja iz dvorišta, ne obazirući se više ni na koga. Nije krenula cestom prema dvoru, nego uz Dunav da brže stigne na cilj. Pred ulaznom kulom zidina oko kraljevskog dvora zaustavi Gordana vranca i obazre se za oklopnicima koji su je slijedili. - Što je to? pita strogo. Tko vam je dopustio da svi dođete za mnom? - Zapovjednik nam je zapovijedio da idemo, a on je sam ostao u kući. - Smjesta da ste krenuli natrag. Zapovijed nitko ne sluša. Ona ne može drugo, nego pošalje prvoga momka do sebe neka zatraži da joj otvore vrata. Straža se odazvala. Nečiji glas proviri kroz rešetku željeznih vrata. Otvorite vrata zapovijedi kraljev oklopnik. - Ne možemo nikoga pustiti u dvor. Gordana dojaše bliže k vratima: - Ja želim k njegovom veličanstvu. - Vaša milost, kralj vijeća. - S kim? Tu su kraljica, napuljski princ, poslanik Ranzano i kance lar biskup Filipec. Idite i javite kralju: njegova rođakinja moli da je primi. Na rešetki se pomoli glava zapovjednika Františeka, Gordana

mu reče: - Molim vas, plemeniti gospodine, pustite me unići k njego vom veličanstvu. - Neizmjerno žalim, ali kralj mi je strogo naložio da nikoga ne puštam u dvor. Ni živu dušu. - Nije mogao slutiti da ću ja doći. - Znam koliko brižnosti iskazuje kralj vašoj milosti, ali rekao mi je da ni vašu milost ne smijem pustiti u dvor. 365 Odgovor iznenadi djevojku i nakon trenutka razmišljanja, opet se obraća Františeku: - Reoite kralju da mu imam saopćiti nečiju vrlo važnu po ruku. - Ne mogu odgovori on. Tu je kapetan tvrđave, ali me nisu pustili da ulazim. Kralj je ponovo naredio da nitko ne smije k njemu, pa ni ja. - Kapetan tvrđave je ovdje? pita ona. Što hoće? - Neki je plemić uhvaćen u tvrđavi. - Gospodin Šelnberg nije u dvoru? Čim je kraljica stigla, otišao je kući^svoje konačište. Gordana okrene konja pa odjaše glavnom, cestom trkom pre ma gradu. Baš na zaokretu sretne dva jahača. Jedan od njih upravo je skretao s glavne ceste prema dvoru pa digne ruku u znak da želi govoriti s Gordanom. Zaustavila je konja. - što želi tajnik gospodina kancelara? - Vaša milost bila je u dvoru? - Ne, nisam odgovori kratko. - Upravo dolazim od vaše kuće. Tamo su mi rekli da ste pošli u dvor pa sam se čudio da se nismo sreli. - Jer ja sam jahala poprečnim putem, a sad se vraćam. Kralj vijeća i sada ne mogu s njim govoriti. - Onda smo se mimoišli. Bio sam poslan s dvora u vašu kuću. - Tražite mene? - Nosim pismo njegova veličanstva. Brzo preuzme pergamenu, razdere kraljevski pečat i pročita. Pred očima joj zaigra kraljevska zapovijed da sutra ide u Napulj i da ne dolazi više na dvor. Zapanjena dugo zuri u pismo. Razabire Filipčev rukopis, ali i kraljev potpis. Jer ona šuti, tajnik upita: - Vaša milost neka izvoli poslati poruku kralju. - Veličanstvo to želi? - Tako mi je naloženo. - To je naložio sam kralj? Da ustvrdi tajnik, uvjeren da će prije dobiti odgovor. Ona se stade smiješiti i reče nasmiješenom veselošću: Recite njegovu veličanstvu da sam mu od srca zahvalna. Veću mi radost nije mogao iskazati. Idem odmah da se spremim i čekam daljnje zapovijedi. Tajnik pozdravi pa ode sa svojim pratiocem prema dvoru. A ona ide korakom. Slijede je kraljevski oklopnici, ne sluteći kakvo je primila pismo. Smota ga i spremi. 366 ! i U vrućem poslijepodnevu sjedi Simono u hladovini u dvorištu Gordanine kuće i raspravlja sa češkim časnikom što je ostao s njim da čuva kuću i ne pušta nikoga unići. Tu je zapovijed primio od kralja prvog dana nastupa svoje službe u toj kući i vjerno je služi.

Oba plemića, Simono i časnik, žestoko raspravljaju, dok se časnik zabrinjava: - Baš nitko od nas Čeha nije tako sretan što je kralj Češkoj namijenio ovakvu kraljicu. Čuo sam još kod kuće da njezin otac u Napulju napaja svoje barune otrovom pa im onda uzima imanje, baš kao razbojnik. - Kad bih vam o tome počeo govoriti, kosa bi vam se dizala na glavi. Aragonci ponude čovjeka otrovom kao mi vinom, a vi pivom. - A što je kraljici na putu Gordana? Zar vaša gospodarica nije kraljeva rođakinja? - Jest, ali Aragonka nikoga ne trpi uza se. Sve hoće da proždru njezini. - Zlo će biti, vrlo zlo. Nije kralju trebalo ni, ovog kraljev stva, ni ove žene. Rekli su mu to naši velikaši stotinu puta. Žestoki topot konja s ceste onkraj ograde probudi njihovu pozornost. Kakvi to jahači jure cestom? Kao da je četa čudi se Simono. Malo su prisluškivali. Žestoko udaranje na vrata trgnu obojicu. - Zar je Gordana već stigla iz dvora? - Tek prije pola sata je otišla čudi se časnik, a Simono pohita k vratima ograde i pita latinski: - Tko je vani? - Otvarajte odgovara grubi glas. - Po izgovoru čini se da je Napuljac, izvješćuje Simono časnika pa otvori rešetku na vratima i pogleda. Na cesti stoji honjanik u napuljskoj odori - Što hoćete? - Ne tiče vas se, već otvarajte. - Moram javiti jer ja ovdje ne zapovijedam. Čovjek na sedlu prokune i okrene konja. Sad tek Simono spazi da iza njega stoji čitava četa kraljičinih vojnika. To ga zabrine. Izvana opet čuje glas i prepozna Enrikova pouzdanika: - Otvarajte, u ime kraljice! - Vrata su zabravljena, a ključ nije u mene. Molim pri čekajte. Simono zatvora rešetke da Napuljci ne bi zagledali u dvorište pa ode češkom drugu. Jeste li čuli? Kraljičina četa traži ulaz u kuću u ime kra ljice. Nešto se zasnovalo protiv Gordane. 367 Sva je sreća da nije u kući obraduje se časnik. Već je odavno u dvoru. Dakle, nije me briga. Ali Simonu je tjeskobno. Zna da su gore princ Ivan i vojvoda Iločki nad kojima je oglašena veleizdaja. I makar ih češki časnik ne poznaje i ne sluti tko su muškarci, odjeveni u odijela običnih plemićkih momaka, strepi od pomisli da bi u kuću provalili Napuljci. Taj zapovjednik vani morao bi ih prepoznati. Cak ih i momci poznaju. Uvjeren je i on da je kraljica odlučila zarobiti Gordanu pa odluči iskoristiti časnikovu zabrinutost za Gordanu i veli: - Gospodine, Napuljci su došli da izvuku., kraljevu rođakinju iz kuće. Već su to jednom učinili prije dolaska vašeg kralja, ali smo ih pobili. I pokrali su dragulje. Vjerujte, opljačkat će kuću, a ima očito darova od kralja, što da radimo? - Ništa. Silom ne mogu unići. - Otvorite u ime kralja! viče netko izvana; lupajući na vrata. Gdje je kraljeva rođakinja? Neka otvori ljepotica Gor- dana. - čujete li? upozori Simono. Zar bi kralj pisao Gordani pismo i onda slao Napuljce u kuću? - Glupo je to misliti reče časnik. Aragonski razbojnici

lažu. - I još vrijeđaju Gordanu. - Čekajte, idem sam da ih pitam odluči češki kraljevski pouzdanik. Otvori rešetke na vratima i pita latinski: - Što želite? - U ime kralja otvorite! - U ime kralja čuvam ovu kuću. Nitko ne može unutra dok za to ne dobijem zapovijed od svojeg zapovjednika, plemenitog gospodina Františeka, ili od kralja. Uvredljiva i pogrdna kletva na talijanskom jeziku odgovori na te riječi, a Simono je protumači časniku ne bi li još više pridobio čovjeka za one koji su u kući u opasnosti da budu uhvaćeni. Ako odmah ne otvorite, razbit ću vrata i raskoliti tvoju njušku, sjeverno pseto. Simono glasno vikne, opetujući latinske pogrde: - Kako smijete nazivati sjevernim psetom kraljeva časnika? Časnik se razbijesni i zatvori rešetku. - Ne puštam nikog u kuću. Svršeno. A izvana vikne Napuljac: Otvarajte širom. Na zapovijed njegova veličanstva moramo pretražiti čitavu kuću. Ova izjava udari Simona u sljepoočice. Srce mu se stegne od straha. časnik se okrene k njemu: čas prije slao je kralj Gordani pismo, dakle, Napuljac govori krivo. Napuljoi su nešto skuhali. To je više nego bjelodano. 368 - Da nije Filipčev tajnik bio ondje s pismom, mislio bih, ali ne, nije moguće. Tako mi časti, neće unutra prijeti se časnik, duboko uvrijeđen zbog Napuljčeve bahatosti. - Trebali bismo nekoga poslati kralju u dvor predloži Simono. Ako otvorim vrata, jurnut će unutra. A zlo je što se iz kuće ne može drugim putem. I zato će oni provaliti, vjerujte mi. Opkolili su čitavu kuću, dapače, i onu drugu koja je pripadala majci Ivana Kor- vina. - Da pošaljemo jednog momka u dvor? Tog časa zagruvaju vrata na ogradi. - Provalit će vikne Simono i zadršće za princa i vojvodu. Rekao sam: nije čist posao. Tko se laća sile, nije u pravu. - Ako ne otvorite, sasjeći ćemo vas kao prostačku seosku pašćad. Barbarska protuho, otvaraj! viče izvana četovođa la tinskim jezikom, a kraljev časnik plamti. - Branimo se pozivlje ga Simono. - Ne puštam ih dobrovoljno. Idite gore, gospodine Simono, pokupite sve oružje u kući, naoružajte momke u kući i one što su danas stigli iz domovine njezine milosti. Neka se svi spreme za obranu. - Napuljaca je, doduše tri puta toliko reče Simono, a u sebi doda: ali mi imamo vojvodu Iločkoga. - Utvrdit ćemo se u kući. Zurite se. Dotle ću ih zadržavati pregovorima. Izdržat ću barem pola sata, a dotle možete dovući u kuću i mlinsko kamenje. - Momci, hitro zove Simono sluge i momke princa Ivana. Brzo unesite u kuću oruđe, cjepanica je puna kuća, u podrumu je kamenje. Nosite sve čime biste mogli razbiti aragonske glave. I svi trče, a Simono skokne gore jer misli da su Napuljci došli odvesti Gordanu, samo što je neće naći.

- Kod Varadija je reče princ. Brže k njoj. - Ne, nije tamo. Otišla je na dvor i baš zato časnik hoće da brani kuću, a to je sreća zbog vas. časnik ne zna ništa o vama, zato vas molim ne odajte se i branite s nama kuću. - Do posljednjeg daha odgovori tiho princ. Ali oružje smo predali na ulazu u grad. Ima nešto oružja u kući, premalo, ali branit ćemo se kako možemo I već su se razbježali po sobama, poskidali sa zidova štitove, mačeve i koplja. Ponajprije su naoružali sebe, a ostalo odredili za najjače i najhrabrije. Đulaj pohita dolje da pomogne u pripremama za obranu, dok je časnik na vratima ograde lukavo pregovarao i konačno obećao Napuljcima da će otvoriti, ali samo čeka da mu donesu ključeve. 369 Prošlo je više od pola sata kad Napuljac osjeti da ga varaju i počne opet tražiti da mu otvore. 24 GORDANA IV li! Kralj mi je naložio da čuvam kuću i ne dopustim nikome ulaz. Jamčim glavom tumači časnik Napuljcima, a oni odgova raju grubo, bahato i uvredljivo. Tad stigne Simono i priopći časniku da se spremaju na obranu. Dok oni napolju ponovo traže da se vrata otvore, časnik odgovara: - Otvaramo samo na kraljevu zapovijed. - Ti i tvoj kralj ste magarci. Mi smo zajahali da nas nosite kraljevstvom. Mi smo vam toga kralja zajarmili i ne damo ga iz ruke, gladna pseta barbarska. Simono vikne preko ograde, ponovivši”Svaku riječ latinski da kraljev časnik dozna Napuljčevu pogrdu. On se razbjesni i viče: - Neka mi dođe na megdan onaj koji je uvrijedio mojeg kralja. - Ja, junak, vitez, pa da idem na megdan sjevernom kljastom prosjaku? Udrite na vrata, Napuljci. U ime kraljice. I udariše razbijati. Češki zapovjednik i Simono potrče prema zgradi. U kuću. Svi u kuću. Zatvarajte vrata. Zasunite sve. I povukoše se svi u kuću. Zatvoriše prizemne kapke prozora i vrata na stube. Začas nije bilo nikoga, a kuća zatvorena teškim vratima. Na trijemu skupili se Đulajevi momci i kućni sluge. Bučnim štropotom razvalila se vrata na zidnoj ogradi dvorišta. Razbjesnjelo ujure u dvorište vojnici Beatrice aragonske. Neki siđu s konja, stadoše lupati na kućna vrata. Kad im nitko ne otvara, uzeše razbijati. Gore s trijema Đulajevi momci bacaju na Napuljce cjepanice, kamenje, udaraju ih oruđem i kopljima. Razbijte vrata! viče napuljski četovođa. A na stepenicama u prvom katu utaborili se svi zajedno: oklopnički časnik, princ Ivan, vojvoda i kaštelan Đulaj. Zagradili su ulaz da odande sprečavaju put u prvi kat. Prvi je vojvoda. Našao je u kući ogroman mač i spremio se da njime dočeka momke Beatrice aragonske. A na ulici se skupljaju građani pa slušaju viku i gledaju kako Napuljci razbijaju vrata na kući. Nema spasa onima u kući šapću preplašeni ljudi. Napulj aca ima kao gamadi. Aragonska četa razbija divljom silom kao da sluti koga će otkriti pod krovom ove kuće. IZGNANA IZ KRALJEVSTVA

Gospodin šelnberg udobno se razvalio u svojem konacištu na mekom ležaju. Vrućina ga mori i neprestano dozivlje slugu svojeg stanodavca, plemića, da mu ponovo nosi ledeno i sladunjavo piće. Kad bi istrusio novi pehar, on se ruga: - Daj još tog žestokog napitka! Vjere mi, nikad nisam slutio da negdje ima kraljevstvo gdje muški jačaju svoju snagu ovakvim pićem. - Vaša milost, nije ovo naš domaći napitak. Donijeli su ga Napuljoi s juga. Njima je jako vruće pa su im kuhari izmudrili ledene slatkiše u tekućini. - Barem mi netko rashlađuje vrelu mast mojeg tijela. Baš je čestito pripeklo. - Vaša milost ne kani otići u dvor? - Tek sam stigao. Nitko me više ne bi mogao dići s ovog ležaja. Tako mi časti, nema pod suncem bića kome bih za volju izložio svoje tijelo nebeskom ognju. Pusti me, ja već spavam. Čovjek posluša pa izlazi. Šelnberg zijeva a i drijem ga zahvati: Onda oko njega šušti sve zamjetljivi je, izrazitije. Otvori oči, a pred njim lice sluge puno očaja i neodlučnosti. - Rekao sam da me pustiš na miru. - Vaša milosti, rado bih to učinio, ali ona tamo vani neće. Češki kancelar ne makne se, jer mu drijemež ponovo sklapa oči i on mrmlja: - Tko, ona neće. - Ne znam tko je, ali odlična jest i mlada će biti. Njegove sive oči se otvore. - Mlada. A tko je to? Ne znam, vaša milosti. Odlična je. To pokazuje i pratnja, i haljine, i gordost kojom mi je zapovjedila da vas smjesta pro budim jer hoće da govori s vama. Kancelar se potpuno razbudi, a sluga govori: Vani je neka odlična gospođa koja smjesta hoće da govori s vama nešto vrlo važno. Začas je šelnberg na nogama i odmah se počinje odijevati. Poravnao je kosu i bradu, pa se onda požuri u drugu sobu, naloživši sluzi da mu dovede gospođu. Obuzet je napetom znatiželjom kakva ga to žena traži pa ide prema vratima. Visoka žena, s visokim velom na licu, hitrim korakom dolazi mu u susret. On se viteški nakloni i bez riječi čeka hoće li podići veo. Jesmo li sami? Neće li nas tkogod čuti? To ga pitanje gotovo smete. Divno obojeni glas dolazi kroz veo i uzbuđuje njegova osjetila, a riječi su tako zamamne. Ona hoće da bude s njim nasamu. Tko je i zašto dolazi? 370 24* 371 Da, posve smo sami i nitko nas ne može čuti, a vidjeti vas ne mogu ni ja kroz taj okrutni veo. Ona digne gustu koprenu i prebaci je na klobuk Kao pribit na zid, stoji šelnberg i čini mu se da sanja kako mu se ukazala žena neviđene ljepote i gleda ga divnim bademastim očima. Trebalo je vremena dok se pribrao i ponudio joj stolicu. Nikad je još nije vidio otkad se nalazi u ovom gradu, samo jednom izdaleka. Osjeća da je prikovan njenim pogledom. - Nemam mnogo vremena pa ću biti kratka reče ona

brzo. -.^ - Slušat ću vas kako god dugo želite odvraća on, fasci niran njenom ljepotom, dok ga ona probudi "neočekivanim pita njem: - Da li biste vi, gospodine kancelaru, savjetovali svojem gospodaru kralju da prevari princa Ivana Korvina i njegove pri staše kad su oni uvjet snazi njegova prijestolja? - Ne, vaša milosti, nikad mu to ne bih savjetovao niti zbog državničkih razloga niti zbog časti. - Onda ćemo se odmah sporazumijeti. Ne znam je li vam poznata ponuda Ivana Korvina njegovu veličanstvu? - Nije moje pravo baviti se položajima u ovom kraljevstvu. Ipak znam što on nudi. - Da, nije vaše pravo ni dužnost brinuti se za ovo kraljev stvo, ali je očito vaša dužnost da češkog kralja odvratite od čina koji bi mu u češkom kraljevstvu i kod nas oduzeo pravo na častan obraz. I to me ponukalo da sam došla k vama. - Izvolite samo nastaviti ponuka je on, naslađujući se njenom ljepotom i tako čudnim, tamnim romonom njenog glasa. - Posve pouzdano znam da je njegovo veličanstvo također odabralo onaj isti put koji biste odabrali vi i ja. Ali njezino veličanstvo sasvim je drugog mišljenja. Ona ima druge poglede na vlast i na viteštvo i nastoji kralja sklonuti na posve druge mjere koje nisu na korist kraljevstvu niti njegovoj časti. Čim je spomenula kraljicu, šelnbergu se učini kao da mu providnost šalje Gordanu o kojoj je već toliko puta razmišljao sa željom da ona odvrati kralja od razorne strasti prema Beatri-ci. Odmah razabere s kolikom opreznošću govori o kraljici i on se požuri da je ohrabri: - Htio bih s vama govoriti istinski, je li? Naš će razgovor ostati tajna? - Ja to čak i molim. - Onda smo oboje istog mišljenja. Dakle, priznajem: nika ko nisam sklon utjecaju što ga njezino veličanstvo vrši na kralja. Prije šest godina bio sam svjedok u Linzu provali kraljeve strasti prema lijepoj kraljici. Sad se ta strast obnavlja, a to me straši. Mi u Češkoj nismo sretni zbog toga, a ja se bojim da kraljičin 372 utjecaj na kralja neće uroditi dobrim plodom. Htio bih svakako njegovo veličanstvo očuvati od toga, ali ja sam ipak samo kancelar i moram se pokoravati. - Da, gospodine šelnbergu, razumijem vaš položaj, ali sa vjetom biste mogli kralju priteći u pomoć. - Moji svi savjeti ostali su neopaženi. Naprotiv, opazio sam da su vaši savjeti mnogo djelovali na kralja, a to nije čudo kad u vama nalazi umnu rođakinju. - Moji su savjeti bili uvaženi samo na kratak rok. Veličan stvo je brzo promijenilo svoje odluke. Kad sam već bila gotovo sigurna da će kralj ići putem mira, primila sam vidljiv znak da je svoje jučerašnje odluke bacio naglavce. - Ali kad biste trajno boravili uz kralja, ne bi se to do godilo. - Ali ja ne mogu ostati uz kralja. - Tko vam to krati? On dapače želi. Gospodine kancelaru, ja sam izgnana iz kraljevstva. Njemu se čini da ona bulazni pa joj se čvrsto zagleda u oči. Ovaj pogled odaje njegovu sumnju. - Moja vijest, gospodine, uistinu zavređuje misao koja vas obuzimlje. Ipak je tako. Jučer još u prevelikoj milosti, danas izgnana. - Ali, plemenita gospođice.

- Evo, izvolite. U ruci zašušti pergamena i pruži mu kraljevu zapovijed. Kad je počeo čitati, njegove se ispupčene usne maknu dva-tri puta kao da je izrekao nečujnu kletvu. Pročitavši, pogleda Gordanu. U njegovim svjetlim očima sijeva ljutina, gotovo prezirni bijes. - Ovu ste zapovijed primili danas? - Ovog časa. Htjela sam upravo u dvor, ali me nisu pustili, a onda mi je na povratku predao pismo tajnik biskupa Filipca. - Pokušajte ponovo doći kralju. František veli da je kralj naročito odredio da mene ne puste u dvor. I opet miče usnama iz kojih izlaze nezamjetne kletve. - Je li vam poznato tko se nalazi kod kralja? pita on. - Rekli su mi. Uza sve to nevjerojatno je da bi kralja toliko zavela kraljičina mržnja prema meni da me izgna bez ikakve krivnje ili barem razjašnjenja. Ja sam bila pristaša Ivana Korvi na, radila sam za njega, a to sam rekla kralju prve večeri na prvom sastanku. On je, unatoč tome, postupao viteški, plemenito, čak me uzeo u zaštitu protiv aragonaca. - I vi ste mu rekli da ste radili protiv njega? - Razložila u tančine. Nakon toga primio je kralj jedan moj naročiti savjet, a danas sam imala doći u dvor. - S još nekim pratiocem? 373 - Otkud znate? - Pogodio sam, iako je kralj tajio i spremao se za večeru. - Nije bilo govora o večeri, nego o teškim stvarima koje se tiču moje domovine. - Moram vas upitati točnije: kralj je danas u prvi čas oklijevao da primi kraljicu kad je stigla u dvor, ali kad je čuo njene korake, sav se promijenio. Strast je to, ne ljubav, neutaže- na strast i brzo bi ga prošla. - Ali ja sam izgnana po njegovoj želji. - Onda je kralja opila nekim otrovom. - Ljepotom kojoj nitko ne bi odolio. . ..$ - Ima ljepotica koje je daleko natkriljuju i baš zato ne razumijem što se dogodilo s kraljem. "* - Ima još drugih koji dokazuju da je kralj spreman izazvati protiv sebe i pravednost i Hrvate. Čujte: pošto je kraljica otišla na dvor, stigao je u Budim drug princa Ivana Korvina Damir. Napuljci su ga smjesta zatvorili u tvrđavu. Osim toga, napuljska je četa opkolila kuriju biskupa Bakača, možda najumnijeg čovje ka u ovom kraljevstvu. Međutim, ovog se časa na dvoru nesumnji vo određuju sve te mjere i odlučuju progoni po želji kraljice. - Eh razljuti se Selnberg odviše je to i udari pesni com po vršku mača. “ Smijem li nešto predložiti, gospodine kancelaru? - Predložite. Tu se radi o boju protiv žene. Vi ćete u tom biti dosjetljiviji. - Meni je zabranjeno ići u dvor, ali kad biste me vi poveli, zar bi se František mogao protiviti? - Ima li kraljica kakvu rođakinju? - Ima polusestru donu Izabelu. - Františeka ćemo prevariti. Stavite na lice koprenu. Prije svega, što ćemo tamo raditi ako još nađemo Beatricu? S njom ja nemam nikakva iskustva. - Dogovorit ćemo se prema situaciji u dvoru. Ja želim posti ći u kralja da samo za nekoliko sati promijeni svoju odluku. - Pravo velite. Opet promijeniti. Sve baca naglavce kako ga

tko uhvati. Istina je, ne možete računati u trajnost njegova ra spoloženja, ali u Češkoj sve prepušta meni, a ovdje kraljici. - Kad biste biskupa Filipca mogli sklonuti da se pridruži nama. On je rob u kraljičinim željama. - Moram biti iskren. Protiv kraljice pružam vam svaku pomoć jer mi, Česi, ne želimo aragonske vlasti. A vi ne slutite, ne, o tom ne smijem govoriti jer je tajna. No mogu vam otkriti ovo: Filipcu sam obvezan i štitit ću ga svuda. - Ovog časa molim odgodu kraljeve odluke da mi dopusti ostati. - To želim i ja, na to se kunem. - Onda morate sa mnom na dvor. 374 - Rekoh: pratit ću vas i uvesti. - Valjalo bi da se požurimo. - Začas ću biti spreman da vas pratim. Odlazeći u drugu odaju da uzme plašt, on razmišlja: "Biskup Filipec ne može mi zamjeriti ako se odazovem molbi kraljeve rođakinje da je pratim u dvor. Ja ga ipak nisam napustio. Održat ću zadanu riječ da neću podupirati ovu ljepoticu kako bi pogasila kraljevu strast prema toj nametljivoj aragonki." I tako je sam sa sobom nacistu i smirene savjesti otišao Gordani. Ona je već pokrila lice koprenom i ustala. Pred kućom su uzjahali i najbržim trkom krenuli prema kraljevskom dvoru. POBJEDNICI Već je bilo gotovo kasno popodne. U kraljevskoj blagovaonici dvorili su Vladislavljeve goste slatkim jelima i ledenim slatkim pićem. On se smiješio, ali je nestrpljivo čekao da tome obroku bude već jednom kraj. 2elja mu se nikako ne ispunjuje. Neprestano nova jela. A napuljski princ uzima iz svake zdjele, ali svojim polaganim žvakanjem produžuje obrok do beskonačnosti. Uzalud pogledava kralj Beatricu, pitajući i moleći. Ona nevidljivo sliježe ramenima, upućujući kralja da ne može ništa učiniti protiv neprilične situacije. "Bakač je uhvaćen. Gordana već ima kraljevu zapovijed, dakle, nikako ne može u dvor, ali uza sve to ne mičem se odavde" razmišlja kraljica zadovoljna. Sad još posljednje. I pogleda Filipca pa čeka kad će započeti o vjenčanju. čim su se sluge udaljile, kancelar stade pripovijedati kako se staleži vesele što je kralj već tjedan dana u njihovoj sredini i kako teško čekaju krunidbeni i vjenčani dan. - A morao bih vaše veličanstvo podsjetiti na važnu činjeni cu. Staleži su o svom trošku u Budimu već dugo vremena i mo lim da ne biste dugo odgađali ni krunidbu ni vjenčanje. - Krunidba ovisi o predaji krune reče kralj. - To mora uslijediti bezodvlačno jer ćemo sami uzeti krunu. Za koji dan bit će u našem posjedu, a vjenčanje moraju odrediti vaša veličanstva sasvim po svojoj želji, ali bilo bi dobro da se vjenčanje obavi za deset dana. - Prihvaćam sa svoje strane s najvećem oduševljenjem reče kralj a moja uzvišena vjerenica neće mi se protiviti? - Ako ne može biti drugačije, neka bude. 375 Počeli su raspravljati o svim podrobnostima za vjenčanje. Kralj je u tom živo sudjelovao dok se ona propisno držala postrance. Više su govorili Ranzano i brat Francesko. Još su bili u riječi, kad najave da je stigao tajnik biskupa Filipca. Kancelar se odmah digne i brzo se uputi u predsoblje da sasluša izvještaj svojeg tajnika i onda se vrati u dvoranu. - Veličanstvo, Gordana je javila da se pokorava i rekla je:

"Veličanstvo mi nije moglo pribaviti veće veselje, nego da idem u Napulj". Moj tajnik nije je našao kod kuće, nego na povratku. Htjela je u dvor, ali joj František uskrati ulaz. - Dakle, nije bila kod kuće? A kamo je^Mišla? pita kralj. - Vratila se kući da se opremi za put. Aodmah nakon toga čete su otišle da pretraže Damirovu kuću. Javit će mi ovamo jesu li koga našli. Beatrica je počela razmišljati o Gordaninoj poruci. Čudi se Gordaninoj radosti i neobičnoj spremi da se tako brzo pokori. Možda se nada da će putem uteći? Jadnica ne sluti da je kralj potpisao zapovijed kojom se ima uhvatiti i zatvoriti pa našli je gdje mu drago. Dok drugi raspravljaju, Beatrica smišlja kakav će povod naći da Franceska pošalje tobože u Estergon njezinu nećaku Hipolitu, a zapravo će krenuti u Napulj da kralj o tom i ne sluti. Cijeli plan izgrađuje u tančine, a radost joj zrači s lica. Paž Stjepko ulazi i javi da u kraljevskim uredima čeka gospodin Šelnberg. Neka uđe k nama primijeti kraljica brzo kako bi spri ječila kralja da ustane od stola. Paž se udalji, ali opet vrati i pokloni kraljici: Gospodin kancelar šalje svoje duboke poklone i zahvalu vašem veličanstvu na dobrostivom pozivu i milosti, ali važni državnički poslovi toliko su prešni da je prisiljen izvršiti dužnost. Moli njegovo veličanstvo neka bi ga odmah nakon jela izvoljelo primiti. Opet se požuri odgovoriti kraljica umjesto kralja. - Njegovo veličanstvo saslušat će gospodina čim odu gosti. Očito nas mali paž tjera doda ona, pogledavši Vladislava. - što je kriv šelnberg. On je uvijek i previše točan. Kad je kakav posao, ne da mi ni leći ni jesti dok ne svršimo. I ne pušta nikoga k meni kad je hitno da se nešto riješi. Ovlaš uzima Beatrica piće samo da kralj ne može ustati od stola. Odlučila je sjediti u dvoru, a da kralja ne pušta od sebe. Dopustit ćete veličanstvo, da vas još malo zadržim smješka se ona očaravajućim smiješkom. A Vladislava hvata zlovolja. Otezanje s tim jelom sada ga već ljuti jer kraljica ni jednom riječi ne pokazuje da bi brata Franceska i Ranzana pod kakvom izlikom htjela poslati u egersku palaču. 376 To ga sve ozlovoljuje i najradije bi ustao i otišao da govori sa šelnbergom. Nekoliko je puta pogledao biskupa Filipca kao da u njega traži pomoć, ali on se ne miče i kao da ništa ne razumije. Kralj nestrpljivo čeka. Jednom ipak gozba mora prestati. Konačno kraljica ustane. - Očito se dogodilo nešto veliko kad gospodin Šelnberg tako požuruje. - Uistinu, pravo velite naglasi kralj. Biskup Filipec naslućivao je u Šelnbergovu požurivanju neku naročitu namjeru i bezuvjetno želi da prisustvuje tome razgovoru pa dade kraljici znak pogledom. Napulj ci krenuše, a u kancelariju ulazi kralj i odmah uko-rava svojeg savjetnika. - Zašto me toliko dozivljete, gospodine šelnberg? - Veličanstvo je vrlo zlovoljno? - Imam i razloga. Otkrivena je strahovita urota koju su zasnovali Ivan Korvin, vojvoda Iločki i čitav jug, a vi me još mučite. - Urota protiv vas, veličanstvo? - Jest, protiv mene i mojeg prijestolja. - To me zapanjuje. Sad razumijem zašto je njezino veli čanstvo dohitilo u dvor. - Da, Beatrici moram zahvaliti dovijeka. Ona je sama došla

da mi sve kaže i da mi ponudi svoje čete i svoje bogatstvo za obranu prijestolja. Razumijete li to, gospodine šelnbergu? - Razumijem, ali vi zaboravljate da smo utanačili... - Znam što hoćete da kažete uzvikne kralj. Neću da mislim ni na što. Sad je tu urota. Ivan Korvin se združilo s Ma- ksom, navalit će zajedno na me, na Budim da me utamniče i smaknu. Nije li to strahovito? Tek što sam prešao prag ovoga kraljevstva, prijeti mi urota. Da nema Beatrice, što bismo učinili? Svoju sam češku vojsku morao otpustiti jer je nemam čime hra niti. Ovih pet tisuća što je ostalo, ne znači ništa za obranu od urote, samo mi Beatrica može pomoći, samo ona novcem i voj skom. - A naš bečki ugovor? - Dosta mi je vaše hladnokrvnosti. Moj je život u pogibelji, a vi dolazite s tim ugovorom koji bi me stajao života. - Ako se zbilja radi o uroti, savjetovao bih vam da odmah ostavite kraljevstvo i da se vratite tek onda kada se sve uredi. - Da bježim pred urotnicima sramotno kao kukavica? - Bilo bi bolje nego se obvezati Napulju na toliki uzvrat. - Iz vas govori samo mržnja prema Beatrici. Mržnja je vašem zadovoljstvu potrebnija nego moj život. - Uvijek sam savjetovao vašem veličanstvu da radije ostane te u češkoj. Ugri su vam postavili uvjet za izbor da uvijek osta nete u ovom kraljevstvu, a češka da joj kralj bude kod kuće i da budno pazi njezine potrebe. 377 Raspaljen, polazi kralj kancelaru, sav razbuktan od ljutine: - Vi mi se to usuđujete reći okom u oko? Vi, moj prvi savjetnik? - Baš zato, veličanstvo, što sam prvi vaš savjetnik moram vam opetovati što sam već mnogo puta rekao dok smo još bili u Češkoj. Ali tada ste sa mnom o mojem mišljenju rasDravliali posve mirno, a sada govorite bijesno. Uistinu, nisam vas još nikad vidio ovakvoga niti sam čuo da sa mnom tako govorite. - Još nikad nisam čuo savjetnika koji bi kralju savjetovao da bježi pred urotnicima dok taj isti kralj može da se brani vojskom koja je mnogo brojnija od vojske, vpsptnika. - Gdje vam je ta vojska? - Beatrica će ponovo unajmiti crnu četu. - Veličanstvo, slušajte me. Da vas Beatrica pomogne na prijestolje, ponudio joj je Filipec vašu ruku. Ako vas ona sada sama oslobodi urotnika, vi ste čitav život njezin dužnik, njezin rob. Prekršit ćete i bečki ugovor i učiniti je gospodaricom Češke. Protiv toga ja u ime Češke prosvjedujem. - Eto, nisam li rekao: vi mrzite tu ženu čiji je um nepro cjenjiv, a moć, slava i bogatstvo ogromno. - Vaše veličanstvo ide putem kralja Matije. - Idem svojim putem. Putem gdje ću naći vjernu pomoć onih koji će mi spasiti život i prijestolje. - Ovdje narod veli da sve zlo na ovo kraljevstvo dolazi od jugovine, a to znači: iz napuljskog dvora. Vaše veličanstvo juri u susret oluji na jug, mjesto da se skloni na sjever. - Neću dalje da slušam i pogleda na kazalo sata. Do skora će zapasti sunce. Još imam dugo vijećati s kraljicom i s Filipcem. - Veličanstvo me, dakle, otpušta? - U poslove ovog kraljevstva ionako se ne možete upletati. - To je istina, veličanstvo, na to nemam prava, ali viteška mi dužnost nalaže da vam prije nego odem donesem poruku. - Čiju poruku? zaustavi se kralj na vratima.

- Vaše rođakinje. Gordana vas moli. Nemam kada slušati reče kralj i uhvati za kvaku. Iznenađeni Selnberg ide bliže kralju i zagleda mu se u oči. Već je prije razabirao silnu razdraženost čitavog kraljevog bića, a sad opazi kako bukti, a oči mu sijevaju. Njegov otklon da primi Gordaninu poruku razjasni pronicljivom velikašu što se dogodilo s kraljem. - Zar veličanstvo danas nije očekivalo Gordanu, nego kraljicu. - S kojim pravom pitate za moje lične stvari? - Neka mi veličanstvo oprosti. Kraljica nije lična okolnost vašeg veličanstva nego i naša. Gordana je, naprotiv, samo vaša lična rodbinska stvar i smatrao sam za dužnost da vas obavijes- tiim. Gordana moli da je primite. 378 Nikad. Neću da je vidim. Ona je podupirala protivnike. Neka sama ostane tamo u svojoj kući i neka se odande ne miče do sutra u zoru dok je ne otprate na jug. To je moja zapovijed. Selnberg je htio nešto reći, ali nije dospio. Kraljica otvori vrata dvorane. Za njom dolaze svi njezini. Selnberg odmah razabere da im lica sjaju pobjedničkom radosti. "Uoči otkrivene urote oni su tako sretni?" pomisli češki kancelar i povuče se natrag. Dok se kralj sasvim posvetio Beatri-ci, ovaj hitro otvori vrata dvorane, izađe na hodnik gdje stoji Stjepko. Reci Gordani da se radi o nekom otkriću urote. Neka pazi kad izrečem riječi: u posljednji čas. Onda se povuče u dvoranu. Kralj i ostali nisu mogli opaziti njegovu časovitu odsutnost jer ga je zaštićivao zastor na vratima. Nisu se ni brinuli za njega jer su raspravljali o vjenčanju. Kralj odlučno gleda Beatricu i veli: Htio bih s kraljicom govoriti o tome nasamu. Svi se htjedoše udaljiti, ali ih ona zadrža: To je čitav plan, veličanstvo. Treba odviše vremena. Eno, gospodin Selnberg nestrpljivo čeka. A kralj odgovori: Ne, Selnberg je upravo htio otići. Još želi pozdraviti vaše veličanstvo, a gospodin Filipec mora još riješiti neke moje zapo vijedi. Želim znati jesu li koga uhvatili u Damirovoj kući. "Kako ga strast preobražava" čudi se Selnberg, promatrajući kralja. "Toliko lukavosti nije pokazao čitavog života koliko sada u tom činu. Ali mene neće odstraniti." I on ne pokazuje volje da izađe, već naprotiv izjavr: - Veličanstvo, dopustite da vam saopćim događaj koji me prisilio da u to doba smetam. - Mi smo svršili veli kralj. - Ali nismo još počeli govoriti o drugome što je najvažnije i teže. Upravo sam htio započeti, kad je čas prije izvoljela unići kraljica. Brzo ću svršiti. Molim njezino veličanstvo malo strplji vosti. Radi se o sreći češke. - Događaju u češkom kraljevstvu nisu kraljici još poznati! ubaci Vladislav. Ovaj događaj mora kraljicu sigurno naročito zanimati. Selnberg se nakloni pa brzo započne da ga ne bi prekinuli: - Izbila je pobuna u čitavom posjedu vašeg prijatelja i bratića u češkoj. - Mojeg bratića Brandenburga? Tako mi javlja glasnik koji mi je došao to priopćiti. Ranzano i Francesko zaokupljeni su više svojom pobjedom i osnovama negoli njegovim pripovijedanjem. Beatrica misli samo 379

na Gordanino sutrašnje putovanje. Kralj bi htio da češki kancelar što prije dovrši, jedino ga Filipec sluša uljudno. Pobuna se dogodila iznenada u noći nakon gozbe. Onda je knez Brandenburg iste noći u posljednji čas izmakao, velim: u posljednji čas ... Svi se obazru. Na grimiznom zastoru vrata odražava se blistava slika. Viso ko stasito djevojačko tijelo, utonulo u guste valovite nabore ruži časte svile. Ispod nabora ljeska se svjetlo plavetnilo kao plavi odrazi neba ispod ružičastih magla. Modre vrpce uspinju se od struka preko nježnih grudi. , 4";, Ljepota čitave pojave čini se ovog časa kao isklesana dragocjena urna u kojoj je pohranjena plemenita snažna duhovna svijest. Pred tom su snagom svi načas zadrhtali. I kralj, i Beatri-ca, i njezini pouzdanici. Gordana osjeća svu opasnost svojeg nastupa, ali stoji odlučna da se ne povuče i ostane u borbi, ili po-bjedila, ili ostala poražena. Njen dolazak osjećaju svi kao da je munja ošinula čitav prostor dvorane. Beatrica, Francesko, napuljski poslanik Ranzano i kancelar Filipec svrstali su se u tren oka u bojni red i gledaju Gordanu kao bojnu trublju koja ih izazivlje na bitku. A oni stoje udruženi na obranu i navalu na smrt i život. Vladislav je smlavljen kao da su ga izbili. Kune Františeka što mu je priredio ovaj porazni čas i šiba pogledom Šelnberga kao da i njega okrivljuje. Saopćio mu je Gordaninu molbu da je primi, ali zašto mu nije kazao da se nalazi ovdje? Bio bi se osigurao da mu ne dođe pred oči. Dvoranom zaromoni tamnoobojeni plemeniti Gordanin glas: Neka mi veličanstvo oprosti ovu smjelost. Vladislav je ne gleda, već upire pogled u Beatricu da nađe snage i odvažnosti upravljati svojim postupkom. - Da, bila je smjelost naglasi Beatrica, a Vladislav se ohrabri i doda: - Primili ste moju zapovijed i niste se pokorili? - Nisam se oprla ni jednom slovu vaše zapovijedi, veličan stvo. Odredili ste da se ne maknem iz kuće, ali zapovijed sam primila za vrijeme boravka u gradu. Dakle, još se nisam vratila kući. To je jedini moj propust. - Kako ste smjeli doći ovamo? nastavi kralj oštro, ne gledajući Gordanu. I kako ste mogli doći kad je izdana zapo vijed da ne primam nikoga? - Poslužila sam se varkom prema plemenitom gospodinu Františeku, a na to imam konačno pravo. - Ah iznenadi se Beatrica što to veliš? - Tko vam je pružio to pravo? oštro pita kralj. - Nisam li već dolazila na dvor, služeći se varkom na samu želju vašeg veličanstva? Ovaj odgovor natjera krv u Vladislavljevo lice, a Beatrica se zgraža i opominje: - Gordana, zaboravljaš da stojiš pred kraljem. - Veličanstvo, ne zaboravljam, već samo .spominjem ono što je bilo još jučer. Vladislav bespomoćno sluša i čeka pomoć od kraljice jer sam ne zna što da kaže. Boji se da će mu Gordana u lice sasuti da je sam htio neka dođe u muškom odijelu pod vizirom i dovede sobom čak i Bakača, a ovo ne bi htio čuti pred kraljicom. Zato smatra podesnijim da šuti. Kraljica osjeti da joj Vladislav šutnjom predaje riječ i poslužuje se tim pravom. - Kralj <ima pravo promijeniti svoje odluke. - Istina je. Kralj ima pravo na sve, a ja mogu samo zahvali ti kralju na velikoj nagradi što me šalje u Napulj, na dvor vašeg uzvišenog oca. To je svakako velika čast, pa kako je i nisam za služila, a ono neka mi bude dopušteno da njegovom veličanstvu zahvalim.

- Uistinu, Gordana, ova odredba njegova veličanstva do kazuje njegovu bezmjernu plemenitost. No, a sada treba da ideš jer si prekinula gospodina šelnberga u važnom izvještaju. Češki se kancelar nakloni: - Ja sam spreman svakog časa dati prednost kraljevoj ro đakinji i čekam dok ona ne svrši. - Zar ne vidite da je svršila? zlovoljno će kraljica. - Da, to je svršeno potvrdi brzo Vladislav, okrene glavu k prozoru i sjedne u naslonjač. Izvolite nastaviti, gospodine Šelnberg. - Vaše veličanstvo, u našoj se češkoj domovini uvelike ci jeni viteštvo, a ja vidim da vaša plemenita rođakinja želi još nešto reći. - Vi je podstrekujete da ne sluša kralja? Te riječi izreče Beatrica jedva svladajući zlovolju. Gordana stupi korak naprijed prema kralju, nastojeći da zahvati njegov pogled. Veličanstvo, sutra u zoru ja moram otputovati. Uoči toga puta molim da saslušate još jednu moju molbu. Vladislav nijemo bulji, skriva zabunu i neduhovitim smiješkom traži pomoć u Filipca, ali ovaj prepušta situaciju Beatrici, uvjeren da će ona u prvom času voditi riječ mnogo bolje i uspješnije nego on. Dotle ona promatra kralja i razabire njegovu smetenost i tešku nepriliku. Sad joj je potpuno jasno da je kralj uvečer očekivao Gordanu i da je ona sada iskoristila tu okolnost i došla u dvor. Jer ako je kralj sada ne sasluša, ona će mu jednostavno dobaciti u lice da ju je pozvao navečer. To pak mora još više ražestiti kralja prema Gordani. Zato kraljica izaziva djevojku svojim pitanjem. 380 381 Ti si očito danas imala neku namjeru da predvečer posje tiš kralja? Veličanstvo, moja je namjera u kralja zamoliti pravednost. Ova riječ zahvati sve kao novi bljesak što iznenada navješćuje oluju. Povučen u pozadinu Šelnberg nastoji uhvatiti Gordanin pogled da bude s njom u vezi. Oni se pogledima sporazumijevaju. - Pravednost tražiš u kralja? pita Beatrica. Tko ti je učinio nepravdu? - Više njegovom veličanstvu negoli meni. - Netko je kralju učinio nepravdu? pita Beatrica začu đena. - Svatko kralju čini nepravdu ako izvrši zlo u njegovo ime. - Tko je učinio zlo u kraljevo ime? Vjeruj, bit će po zasluzi kažnjen. Je li tako, veličanstvo? - Sasvim tako odobrava kralj Vladislav, a zapravo bi najradije da nestane iz ove dvorane ili da može smjesta odstraniti Gordanu. A ipak, ona odgovara dalje smjelo i odvažno. - Ne radi se, kraljice, o kažnjavanju, nego da kralj popravi nepravdu koja je nanesena njemu. Zloupotrebom njegovih ljudi. - Kralj i ja dužni smo braniti sebe, prema tome ćemo po praviti svaku nepravdu koja nam krnji ugled. No, razjasni: što se dogodilo? Tko je nešto učinio u kraljevo ime? Okolnost da kraljica govori mjesto Vladislava upozorava Gordanu na veliki preokret. Budnom napetosti promatra situaciju i razabire da oni još uvijek uporno šute. A ona bi htjela da ih izazove na razjašnjenje urote o kojoj je primila Šelnbergovu poruku. I počinje mirno da bi nekako ušla u trag o čemu se radi i ne odgovara da kraljičino pitanje, nego započinje: Ponajprije, dopustite mi da vas podsjetim: njegovo je

veličanstvo prije dva dana primilo ponudu Ivana Korvina. Napuljci, kraljica, Filipec i sam kralj izmijene značajne poglede. To još više opominje Gordanu na oprez. A još je više iznenadi što je kralj živnuo čim je spomenula Ivana Korvina, odajući svoje neraspoloženje. Da, primio sam tu ponudu, sramotnu zamku. Da ne bi dalje govorio, Beatrica mu upadne u riječ: Ova stvar je već svršena i ne može se o tom govoriti jer je tajna kraljeva i moja, a ti si, Gordana, u prijateljstvu s onima o kojima se radi. Dakle, o tome nema riječi. I ona ustane, mahne joj rukom da je dovršila razgovor. - Drugo nemaš ništa da kažeš? Možeš ići. - Naprotiv, veličanstvo, imam: uvjerena sam da kralj nije zabranio slobodan ulaz u grad pristašama Ivana Korvina jer se s njim dopisuje. Kralj najednom pogleda Gordanu i uzvikne, ne mogavši suzdržati navalu ljutine: Ne dopisujem se s izdajnikom, nego određujem, zapovi jedam njemu i njegovim ortacima. 382 Crven od uzbuđenja, sam se zapanjio nad svojim ispadom. Kraljica mu uzalud daje znakove da se svlada. U tom kraljevom ispadu Gordana naslućuje vrelo kraljeva držanja prema njoj. I sretna je što je uspjela uhvatiti neku nit pa brzo zapita: Kako? Kralj naziva princa Ivana Korvina i moje zemljake izdajnicima? Kraljica uzme kraljevu ruku kao da ga želi odvesti i odgovori mjesto njega: - O tom je svaki razgovor završen. Idemo. - Vaše veličanstvo, ne može biti svršeno usklikne djevoj ka jer oni koje je kralj nazvao izdajnicima, moji su zemljaci i prijatelji. Kralj skoči sav rumen i vikne: - Da, vaši su prijatelji izdajnici, najcrniji izdajnici. - Veličanstvo, ja to najodlučnije poričem. Hitri Gordanin pogled uhvati šelnbergove zjenice i osjeća da joj odobrava. Uzalud kraljica nastoji kralja smiriti i zakrčiti mu svaku daljnju riječ. On korakne prema Gordani, srdito pitajući: Još se usuđujete braniti izdajnike? Usuđujem se i velim: nisu vas izdali nikada i ničim. Silom se Beatrica gurne između Gordane i kralja pa nježno poziva vladislava: - Idemo, veličanstvo. Ostavite je. Mora ih braniti, oni su joj mili i dragi. - Moji izdajnici su joj mili i dragi vikne kralj, a Gordana ide opet korak bliže i naglasi: - Već sam rekla kralju prve večeri: nije izdajnik onaj koji je bio protiv vas onda kad ste bili kandidat na prijestolje. Ostavite je, kralju moj moli Beatrica. Dođite. Ali on se ne da odvesti i sav razbuđen odgovara: - Ne onda. Sada dok sam ovdje na prijestolju izabran za zakonitog kralja, sada me izdaju. A vi još nalazite riječi obrane. - Da, veličanstvo, nalazim i moram ih naći jer nisu učinili ništa što bi opravdalo naziv izdajica. Nakon vašeg izbora nisu učinili ništa, osim što princu nude mir. - Ni riječi više, Gordana, jer ću vas smatrati njihovom ortakinjom viče kralj, a Beatrica zabrinuto nastoji kralja odvući iz dvorane. - Hajdemo, ne dajte se od nje izazvati. - Čime ih okrivljujete, veličanstvo? pita Gordana. Ako ima krivnje, kralj to mora otvoreno reći licem u lice. - Ne recite joj ništa, veličanstvo savjetuje kraljica. To su naše državne., tajne. Ona će ih izdati ako još kažete.

- Kralju, vas je netko obmanuo, krivo obavijestio po- visuje ton Gordana, boreći se s kraljičinim utjecajem. - Oblagao vas je netko, veličanstvo. 383 Kraljica je dovela kralja do vrata. Gordanine posljednje riječi dotaknuše ga kao žalac i on plane: - Imam dokaza. Razumijete li to? Dokaza imam protiv vaših milih i dragih. - Ako su to dokazi, onda ću ja znati što moram činiti. Ima li dokaza, bacite ih meni u lice. - Bacit ću ih viče razdraženi kralj pa ide k stolu. Opet mu pristupa kraljica, uzima ga za ruku i vodi k prozoru, šapćući riječi da ne bi Gordani pružio dokaze. A Gordana ne popušta, sve jače izaziva kralja: - Vaše veličanstvo, danas se više nitko jje može osuditi bez suca. v<^ - Ja sam ovdje sudac. " i* - A gdje su optužbe, veličanstvo? Optužbe? - Ovdje su na mojem stolu. - Dokazat ću veličanstvu da su krive klevete. - Dokazati? razjari se on dok ga kraljica drži za ruke. Ali više ne osjeća dodir njene puti. Istrgne se Beatrici i pohita k stolu. Vodi ga plamen gnjeva kao nikad dosad. Šelnberg promatra taj gnjev i čini mu se kao da Vladislava ne raspaljuje samo urota već nešto drugo što mu se čini ljubomora. Sav rasplamćen podupre se Vladislav o stol i vrelim raz-buktalim pogledom i glasom upita Gordanu: - Vi mi nudite dokaze? - Da, veličanstvo. - Kakve dokaze? - Točno ću ih razložiti kad mi veličanstvo iskaže čime optu žuje moje prijatelje. Beatrica iskoristi posljednju snagu da kralju zapriječi razgovor: - Kralju, vjerenice moj, molim vas ne nastavite, ne uzru- javljajte se. Ona ne smije saznati naše namjere jer će ih iskoristi. - Ne može, jer neće za to imati prilike. Ušutkat ću je u tamnici. Onda se opet okrene Gordani, vičući: - Vaši mili i dragi prijatelji koje vi toliko branite urotili su se protiv mene s Maksimilijanom. - Tko se urotio? - Ivan Korvin i vaš skrbnik vojvoda Iločki, i svi oni redom. - Nije istina, veličanstvo. Na to se kunem. Gordana poluglasno dašće kralj i gnjevno je pogleda. Ona digne pogled k njemu, a on uzvikne: - Vi, Gordana, dušu svoju zalažete na krivu zakletvu zbog njih, zbog jednoga od njih koji vas je uputio k meni da iskoriš- ćujete svoje srodstvo sa mnom u korist izdajnika? - Nitko me nije uputio, nitko nije ni znao ni slutio kakve posjedujem isprave. Ni sam moj skrbnik. A ja vam se ponovo kunem: netko vas je strahovito obmanuo. 384 “ Gnjevan pohiti Vladislav k stolu, razbacuje papire, traži. Ali ne nalazi onaj pravi i vikne prema Filipcu: - Gdje je pismo? - Poslano je po glasniku princu Ivanu, kako je vaše veli čanstvo odredilo. - Izdajničko pismo tražim okosi se kralj. Urotničko pismo. Iza kraljevih leđa Beatrica daje znak Filipcu da ne izvrši kraljevu želju. Šelnberg i Gordana zamijetili su taj znak i sporazumjeli se pogledom pa čekaju. Filipčevo oklijevanje još više raspaljuje Vladislava i gotovo viče:

Dajte mi izdajničko pismo. Beatrica prilazi k Vladislavu, uzme ga za obje ruke i tiho šapće: Premili vjerenice, smirite se, molim vas. Nismo li ugovori li da ćemo današnju večer provesti sami, nas dvoje, sasvim sami. I približi svoje napasne usne k njegovu uhu, namjerno se dotičući njegove puti. Razdraženi kralj osjeća da mora vikati, mora se razmahivati, mora imati to pismo, mora dokazati toj ljepotici koja je nekoliko dana živjela u svakom njegovu sjetili i u svakoj misli. Mora joj dokazati da se krivo kune, krivo brani nevrijednike jer jednoga od njih ljubi. Ljubi izdajnika i zato je ona sama izdajica. Sve je laž što mu je govorio Bakač. Zavarali su ga oboje po njezinom smišljenom planu. A on je sve vjerovao. Sad mora je raskrinkati, poniziti, poništiti, osvetiti se. U tom bijesu ne može mu više pružiti ublažujući napitak ni dodir kraljičinih usana što mu šapću na uho. Njene riječi gube se u šumu njegove krvi, uzvitlane gnjevom, ljubomorom, poniženjem. I zaviče Filipcu: Hoću li dobiti pismo? Povik grmi kao prijetnja. Toliko je osor i grub da se Filipec osjeća uvrijeđen i prinukan da se pokori. - Molim, veličanstvo, nisam ni izdaleka kanio da vam ga ne izručim, ali kao savjetnik upozoravam vas na pogibelj u koju u- lazite. - Kakvu pogibelj? Sto hoćete? - Hoću upozoriti na pogibelj koja bi nastala ako otkrijete tajne kraljevstva ženi koju moramo smatrati ortakom urotnika. Tog časa kraljica pokrije lice rukama i pokušava jecati da tim posljednjim naporom spriječi kralja da Gordani pokaže urotničko pismo. I ona uzdiše jecajući: Veličanstvo me ne sluša, i od toga će biti strahovito zlo. Za vas, za mene i za nju koja je ipak potomak vaše krvi. Smilujte se, vjerenice moj, slušajte me. 385 25 GORDANA IV 25* Ali ne djeluje ni dobro namješteni plač. Kralj je gluh i slijep Od bijesne osvete, želi smrviti Gordanu, poništiti, vidjeti je osramoćenu pa dokazuje Beatrici: Ne, kraljice, nema zla za nas, nego za nju, samo za nju, neka vidi na što se klela. Neću toj ženi prištedjeti sramotu koju će sada doživjeti. Neka se valja u kalu njezinih milih i dragih prijatelja i ljubavnika. I od bijesa dršćućom rukom gotovo istrgne Filipcu pismo što ga je već tako brižno spremio u njedrima. Dignuvši pismo, zavitla pred Gordaninim očima kao žigom njezine sramote. ^ - Jao vama, Gordana! Kad zagledate u ovo pismo, oblit će vas stid što ga mora osjetiti svaki izdajnik, uhvaćen na djelu. Da, to je ono pismo. - Ne bojim se, veličanstvo. - Ne bojite se? U ovim riječima napisana je vaša osuda. - Hrabro je čekam, veličanstvo, ali moram znati optužbu. - Optužba je tu. Ona je žig vašeg ortaštva, vaše bestidne prevare. Ključ u vašu tamnicu. - Neka veličanstvo ne izriče ono što bi možda za koji čas moralo opozvati. Beatrica osjeti da je došao čas da izbaci otvorenu strelicu pa oštro uzdigne glas: Veličanstvo, nedostojno je kralja što joj dopuštate da u vaš časni obraz dobacuje ovakve riječi. Nedostojno je viteza. To

vas obešćašćuje u očima svih koji ovdje stoje, u mojim očima lišava vas prava da se nazovete muškarcem. Te riječi padaju po njemu kao ognjena munja. I udara po stolu da se sav tresao: - Ne može me obeščastiti ni jedna riječ što pada iz usana urotnice koju sam ovog časa osudio na tamnicu. - Da, veličanstvo, to je muževna riječ ispravlja kraljica oštrinu prijašnjeg prigovora. - U tamnicu s njom i sa svakim koji se usuđuje ovako po- grditi svojeg kralja. Šelnberg stupi korak naprijed, a Gordana korak bliže kralju: Veličanstvo, pružam vam ruke: svežite ih i bacite me u tamnicu. Evo moje glave. Smaknite me ako sam kriva, ali dajte mi dokaz da su vas izdali. Pružite taj dokaz ako ste vitez. Sav blijed, dršćućom rukom gurne kralj pismo u ruke Gor-dani i viče: Evo vam dokaz. Poniknite okovani lancima na putu u tamnicu. Kraljica posegne da Gordani oduzme pismo, viknuvši: Kralju, oduzimate sebi mogućnost da zaštitite svoje prijes tolje. Kao iz neba pada među njih Šelnberg. Ugura se između kraljice i Gordane i povišenim glasom veli: 386 Kralju, zasjenili biste svoj obraz neizbrisivom nepraved- nošću kad biste uskratili Gordani da sazna što je u pismu. \ vidjevši da se kraljica sprema s druge strane približiti djevojci i oteti joj pismo, on zaštiti rukama Gordaninu desnicu koja je već držala papir što joj je pružio kralj. - Molim kraljicu neka prepusti kralju da vrši ono što je dužan svima nama, a kralja molim da izvede svoju volju i raščisti istinu. - Kojim se pravom pačate u poslove ovog kraljevstva? uzvikne kraljica prema Šelnbergu. - To nije posao ovog kraljevstva, nego časnog obraza mojeg kralja. I ja ću ga braniti do posljednjeg časa. - S njom je sve to ugovorio. - Molim kraljicu da ne sumnjiči ozbiljno će šelnberg. - Jest, s njom se urotio, sporazumio povisi kraljica glas i neprijateljski gleda Šelnberga. A Filipec mora šutjeti. Nema odvažnosti da se odupre Šelnbergu. Francesko se upleće samo gdje kojom riječi, ali ga nitko ne sluša. Ranzano šuti, osjećajući da nema prava uplitati se. šelnberg neprestano brani pismo u Gordaninoj ruci i odbija kraljičinu objedu: - Nisam se imao kada sporazumijeti s Gordanom, nisam mogao slutiti da je moj kralj primio kakvo pismo, ali, veličanstvo, ponovo naglašujem: na kocki je vaša čast. - O tom odlučuje sam kralj, a ne vi upućuje Beatrica. - Muškarci u ovoj zemlji privikli su sami suditi o časti i ne primaju sud žena, pa bile to i okrunjene kraljice. - Vaš me kancelar vrijeđa, veličanstvo poziva Beatrica i hoće tobože da ode. A kralj sluša prepirku tek napola, a više blistavim očima gleda Gordanu, koja se, međutim, povukla od kraljice. Oduzmite joj pismo zapovijedi kraljica Filipcu. šelnberg se odmah suprotstavi i zakrili svojim čitavim omaš- nim tijelom Gordanu: Kralj je već pismo predao svojoj rođakinji i ona ima pravo da ga čita. Gordana je izjavila: nađe li u pismu krivnje, predat će se sama kralju da učini s njom što ga je volja. A vaša veličanstva uvjeravam: sam ću zamoliti neka kazne ortakinju urotnika.

Sto ubojitih strijela prospu na Šelnberga kraljičine zjenice. Tog časa osjeti kralj vrelu želju da gleda Gordanu, uništenu i poraženu, i sam uhvati kraljičine ruke da ne oduzme Gordani pismo. - Kraljica neka prepusti stvar meni. Gordana će doznati našu tajnu, ali iz ove joj dvorane nema izlaza. Rekoh: iz ove dvo-” rane ide ona s tajnom urotom u najdublju tamnicu ovog dvora. - Htjela sam vas očuvati novog razočaranja veli Beatrica. - Ništa me više ne može razočarati, sve je već dostiglo vrhunac. 387 - I nju sam htjela zaštiti od vašeg gnjeva i sramote koja je čeka. Evo zašto se protivim. - Sad je sve svršeno. I kao da je uzajmio muževnost od Selnberga, odredi Gordani kretnjom ruke i riječima: Čitajte što brže. Nemam mnogo vremena. šelnberg stoji uz Gordanu i čeka, ne skidajući pogled s nje. Traži u njenom licu odraz sadržaja. I dok ona čita, lice joj nije uplašeno ni gnjevno. Savršen mir leži u svakoj plemenitoj crti. Tanki prsti što drže papir ne odaju ni najskrovitije uz buđenje. . ...i"- Samosvjesno dostojanstvo, neustrašivost A odvažnost struje iz njenog držanja. Kad je dočitala, podigne glavu i pogleda kralja u oči. On gotovo zlurado očekuje njenu predaju i sramotni poraz. Mirna, odlučna Gordanina suverenost izaziva zaprepaštenje njenih neprijatelja. Prvi obrisi zabrinutosti pojavljuju se u njihovim očima. Bez daha svi očekuju Gordanino mišljenje o onome što je pročitala. Kralj je izaziva žestokim riječima: - Hoćete li se još i sada kleti? - Sada se dvostruko kunem. Kao da je svima stao dah. Ona pogleda okolo, pa opet kralja, dok on pita: - Kunete se dvostruko? - Veličanstvo, ovo pismo nije pisao Damir. Sad napokon i Filipec osjeti potrebu da dođe u pomoć protiv opasnosti. Kazivao je pismo u pero kopistu. Polagano se obazre prema kancelaru i s malo prezira odvrati: - Odgovorit ću na ovo nešto kasnije, gospodine kancelaru, pa svoju lijepu glavu, ukrašenu bujnim pramenovima, okrene pre ma kralju i svečanim glasom govori: - Sve to, veličanstvo, nije istina. - Još i to možete ustvrditi? - Mogu, veličanstvo, po stotinu puta. - Dokaze ste obećali. Gdje su vam dokazi? Gordana još više uspravlja glavu, krene korak bliže kralju. U toj kretnji kraljica osjeti nešto nevoljko, neprijatno pa namješteno toplo promrsi: - Pusti to, Gordana. žalim što ne možeš oboriti urotu, ali nisi kriva što među njima braniš svoju ljubav. - Kraljice, dopustite da govorim. Kralja obuzme nestrpljivost pa izazove Gordanu: Govorite da čujemo, govorite samo koliko vas volja. Tog časa pogodi ga Gordanin pogled dubok, težak. Pogled u kojem leži naročita muška snaga i smete ga. Ona je tim pogledom skrenula njegovu pažnju na sebe, sav se predaje i vidom, i slu- 388 hom, i mislima onome što ima čuti. Napuljci sa svojim saveznikom Filipcem, sustežu dah, zure u Gordanu i čekaju riječ njene obrane. Čekaju spremni na navalu. Kao što je njeno držanje dostojanstveno i suvereno, tako je i glas miran i samosvjestan.

- Veličanstvo je točno čitalo ovo pismo? - Dakako, čitao sam ga posprdno odvraća on. - Prema tome vidjeli ste ovo: pismo je datirano u Pečuhu. - Jasno kad su se sastali u Pečuhu. - Ne. Ovo pismo nije pisno u Pečuhu. - Vi, dakle, znate gdje je pisano? - U Budimu. Kralj se smiješi, kraljica se nasmije, Ranzano i Francesko hihoću, a Filipec primjećuje: Vrlo loša obrana. Gordanin pogled i glas nekako čudnim omalovažavanjem ošinuše Filipca: Prečasni, strpite se još malo. To zvuči kao prijetnja: I sve njihove oči upru se u njenu ruku koja je digla pismo prema kralju: - Veličanstvo, ovdje se veli da je pismo poslano tridesetog srpnja iz Pečuha. - Da. To vidim. - A danas je peti kolovoz. - Pa onda? - U pismu piše: "Maksimilijan Njemački stigao je preodje- ven u dvorcu Opavu, a danas pred zoru odjahali smo s njim u Pečuh gdje smo svi položili prisegu princu Ivanu i caru Maksu". To piše u pismu: dana tridesetog srpnja Maksimilijan stiže u Opavu, ondje kuje urotu i svi onda polaze u Pečuh. - To je točno i prirodno. - Naprotiv: niti točno niti prirodno. - Dokažite plamti kralj, ona se malo osmjehne, ogle- davši se dvoranom: - Pisac ovog pisma sam je zapao u svoju stupicu. - Ne sumnjičite, Gordana, nego dokazujte izazivlje je kralj. Beatrica i oni drugi su nijemi. Sasvim je nemoguće da su tridesetog srpnja ugovorili urotu Maksimilijan, princ Ivan, vojvoda Iločki i gospodin Damir od Brezovice, a uvečer stigli u Pečuh. Beatrica i njezini se smiješe i sliježu ramenima. Ali kralj će nestrpljivo: - Zašto bi bilo nemoguće? - Jer ni jedan smrtnik u isto doba ne može biti na dva mjesta. Filipčeve žute trepavice se ukočile, kraljičine zatreptale. 389 - Ta tvrdnja nije nimalo smiješna, naprotiv, uglavljuje isti nu pooštri Gordana svoj glas. - Izrecite tu istinu nuka kralj. - Kako? Zar više veličanstvo ne zna da je tridesetog srpnja car Maksimilijan sa svojom vojskom ušao u Beč. Izjava zagrmi poput groma pa izazove u kralja i šelnberga zaprepaštenje. - Molim vas ne govorite ovakve ludosti upadne kancelar Filipec. To bih valjda ja znao prije od vas. - Žalim, gospodine kancelaru, što sam bolje upućena u pos love kraljevstva. Maksimilijan je zauzeo Beč.-frSdesetog srpnja. - To je ludost, Gordana. Zapoljine čete jie bi dopustile veli kraljica. - Nisu se ni odupirale. Kralj se naglo digne. Filipec klone, šelnberg istrči iz svog zakloništa, a kraljica zuri u Filipca gotovo izazovno. Ipak se ona od svih prva probudi pa se obazre Gordani: - Tko te obavijestio o kretanju Maksimilijana Njemačkog? - Manje je važno kako sam doznala, ali razjasnit ću kad gospodin kancelar kraljevstva kaže je li znao.

Ali on žestoko upadne u riječ: - Nemam veze s Nijemcima koje vi podržavate, ja uopće ne vjerujem u tu vijest. - Ne podržavam veze s Nijemcima, nego se brinem što se događa oko granica kraljevstva odgovori ona mirno. Vladislava se teško dojmilo Gordanino otkriće i on tiho reče šelnbergu. - Kako je moguće da bi nam Maksimilijan mogao oteti Beč, a da mi ništa o tome ne znamo? Gdje su bile naše čete? - Po svoj prilici nije bilo ni boja, kako to izvješćuje njezina milost odgovara Šelnberg. Gospodin vojvoda Zapolja ostavio je svoje čete u Beču i nije se više vratio onamo. Odviše se pouz davao. Možda saznamo još nešto podrobnije od Gordane. Time je češki kancelar opet sveo kraljevu pažnju prema djevojci. - Dakle, veličanstvo: tridesetog srpnja Maksimilijan je bio u Beču, prema tome nije se nikako mogao sastati s princom u dvor cu u Opavi niti putovati toga dana u Pečuh kad je Bečom jahao na čelu njemačkih vojnika i održao svečane igre, izdao proglas i održao gozbe. - Ako je sve to istina? - Izvolite poslati svoje izvidnice na granicu Austrije. Ja sam to doznala iz vjerodostojnog vrela koje ću kasnije objasniti. Kancelar Filipec slegne ramenima omalovažavajući. Ako je, naime, istina da je doista bio u Beču i da se tamo nalazi primijeti sada kancelar Filipec. Ona mu odgovori omalovažavajućom kretnjom glave: 390 - O tome će se gospodin kancelar moći uvjeriti ako pošalje svoje glasnike da izvide. - Pa dobro. Kad bi i to bilo tako opet prihvati riječ Fili pec onda je gospodin Damir primio toga dana Maksimilijanova poslanika, a u pismu Bakaču napisao je da je Maksimilijan bio tamo glavom. Time je htio pobuditi u Bakaču što više poštovanja i nade u uspjeh urote. Ne okreuvši se k njemu, ona odgovara, gledajući kralja. Kad bi to bilo tako, gospodin Damir bio bi svoju laž si gurno mudrije izveo i zabilježio drugi dan, a ne baš trideseti srpnja jer bi gospodin Damir morao biti uvjeren da će vaše kra ljevstvo, kad Bakač primi ovo pismo, biti već obaviješten o zau zeću Beča. Zato velim: Damir nije pisao ovo pismo niti ga kazivao u pero ni u Opavi ni igdje drugdje. A ovaj potpis nikada nije njegov. Onaj koji je pisao ovo pismo htio se poslužiti neupuće- nošću kralja koji je tek nekoliko dana u ovim zemljama i ne poznaje pismo ni potpis dvorana Ivana Korvina. Iznijet ću još* jedan dokaz. Pogled bademastih očiju upravljen u kralja onom dubokom snagom kojoj se Šelnberg ne može nadiviti. Veličanstvo okrene se kralju kao da nikog drugog nema u dvorani evo drugog dokaza da gospodin Damir nije pisao ovo pismo niti ga je mogao pisati. I ona opet digne prema kralju urotničko pismo. Ovdje navodno Damir izričito piše Bakaču: "Nađite nekoga tko će mi donositi vaša pisma ili ličnost koja bi mogla prenositi moje i vaše poruke. Istina, bilo bi bolje da se uzmognemo sastati pa da vi nekako dođete do Pečuha kad opet stignem tamo." Gordana zastane. - Molim vaše veličanstvo neka naročito posluša ove riječi što ih navodno piše Damir: "... jer se ja ne mogu nikako mak nuti iz tvrđave i doći na sastanak bliže Budimu, mogle bi me na njušiti Filipčeve uhode, a ja želim doći u Budim samo kao tam

ničar kralju Vladislavu i Beatrici aragonskoj". - Evo veli Gordana to dokazuje da se Damir ne usudi iz pečujske tvrđave. - Jer je vrlo lukav odgovori Filipec, a Gordana brzo doda: - I ne želi i neće nikako da dođe u blizinu Budima. - Nije lud. Zna što ga čeka nasmiješi se Filipec. - To je sasvim prirodno reče kraljica. - Hvala, veličanstvo, vama i kancelaru što ste to primijetili jer baš zato nije prirodno što je gospodin Damir ipak izašao iz Pečuha i dojahao vrlo blizu Budima. - Što? klikne kralj pa ide nekoliko koraka prema Gordani. Beatrica i njezini pouzdanici živo se maknuše. - Damir je ipak ostavio Pečuh i nalazi se vama nadohvat. - A otkud vi to znate? Pita Filipec Gordanu. - Jer čitav Budim to zna. 391 Vladislavljev pogled oštrim pitanjem zahvaća Filipca. Kraljica zuri u Gordanu. I opet mi ne znamo ništa o tome. Ne valja ti priča, Gordana. Na te riječi Gordana učini kretnju glavom: - Zar gospodin kancelar nije o tome izvjestio kralja? - Sto je to? trgne se kralj ljutito. Nije istina da bi se taj plemić usudio doći u blizinu grada. - Rekoh vikne Filipec, a Gordana upadne: - Jer je u samom gradu Budimu. - To nije istina odsiječe kancelar Fifjpec. Selnberg okrene leđa svima da sakrije izražaj svoga lica. Taj pokret pobudi u kraljice i Filipca pažnju. Ona* ustane i usklikne: - Uistinu, ne razumijem što se tu kuje? - Vaša se veličanstva mogu svakog časa uvjeriti o istinitosti mojih riječi naglasi Gordana. - Gordana, vi znate gdje se nalazi taj plemić? pita kralj. Da, veličanstvo. Rekoh da je u Budimu. Ali je Filipec oštro prekine: - Stvar je jasna. Nisam mogao doznati da je taj plemić sti gao u Budim jer se očito sakrio pod zaštitu kakve fratarske kute ili se kako drugačije preodjenuo. - Obratno, gospodine. Stigao je u svojoj modroj odori sa crvenim klobukom i bijelim perom koje poznaje čitav Budim. Gordana se okrene kralju, držeći navodno Damirovo pismo: Dakle: kad bi on pisao ove retke, ne bi uopće dolazio u Budim istog dana kad stiže pismo i ne bi ulazio u Budim ovako odjeven, nego bi se uistinu zakukuljio, kako je to izvrsno rastumačio gospodin kancelar Filipec. - Gdje se sad nalazi? pita kralj Gordanu snažnim glasom. - Vaše veličanstvo, Damira je uhvatio zapovjednik čete nje zinog veličanstva i smjesta je otpremljen u tvrđavu. Otkriće poput munje osine Beatricu i njezine ortake, ali ona se već smiješi, naglašujući: - Moje su čete predane u službu njegovu veličanstvu. Jer je nad Damirom proglašeno veleizdajstvo, sasvim je prirodno da su ga čete uhvatile. - Da, veličanstvo, sasvim prirodno, ali bi bilo posve nepri rodno da gospodin Damir dolazi u grad ako je pisao ovo pismo jer se ne bi dao uhvatiti u času dok s Maksimilijanom i vojvo dom Iločkim sprema takvu urotu. - A ipak je tu? primijeti kralj. - Jer je došao u Budim, oslanjajući se na ponudu princa Ivana, želeći da mu donese poruku od vašeg veličanstva. Neka ga veličanstvo pozove preda se i od njega sve ispita.

- To je najprirodnije rješenje usklikne Selnberg. Veli čanstvo, mogu li dati nalog? 392 Da, odmah, barem ćemo od njega čuti sve. Filipčevo pjegavo lice blijedi, a Gordana vedro gleda Seln-berga kako na vratima nalaže Stjepku što da čini. Napuljci i njihov saveznik Filipec nastoje nastaviti borbu: Iz ove stupice Gordana ne može izaći oglasi se Filipec. U pismu Damir jasno veli da je princ stavio ponudu na povra tak krune samo zato da zadobiju vremena pripraviti urotu. A kad je Damir stigao u grad, nadao se da će ga njegovo veličanstvo pozvati k sebi i ako ga čete uhite da s njim raspravlja o prinčevoj ponudi. Kako bi se mogao osloniti na kralja kad ne zna hoće li on uopće prihvatiti tu ponudu. Naprotiv, svatko zna koliko je Da mir princu drag i ako ga kralj zadrži kao taoca, princ Ivan morao bi pristati na mnoge kraljeve zahtjeve samo da oslobodi svojeg druga iz tamnice. Ili, nećete valjda, gospodine kancelaru, ustvrditi da je taj Danvir budala? Filipec se obrati kralju. - Zar sam ovdje osuđen ovoj mladoj gospođi polagati ra čune? - Kako možete to pitati, gospodine kancelaru? reče kralj. Obratno, ona odgovara nama, jer smo je pozvali da dokaže svoje tvrdnje. Kraljica se stade ljutito smiješiti i umiruje kancelara: - Ne smijete joj zamjeriti. Ona brani sebe i njih jer pripada njima pa iskorišćuje sve čime bi ih mogla rasteretiti. - Veličanstvo, pošto je Damir kanio doći i, eto, došao je u Budim, nikako nije vjerojatno da bi Bakaču pisao pismo. A kad bi ga pisao, neka vaše veličanstvo bude uvjereno da ne bi upot rijebio obične riječi, nego bi se latio šifara kojima se uvijek pišu ovakva opasna pisma. Damir nije lud da ovako teške tajne povje rava papiru i svakome čovjeku pristupačnim riječima. - Zaista, dobro ga braniš primijeti kraljica ljubazno. Zar je on osvojio tvoje srce? - Kraljice, na moja usta govori razum, istina i čovječanska dužnost reče ona ponosno. Sva su Gordanina otkrića zaokupila kraljeve misli. I dok promatra njenu ljepotu, sjedi sapet i nemo ćan. Čini mu se da je zrak zagušljiv i ne može disati. Pred njim leži već napola razorena urota o kojoj su ga izvijestili kraljica i Filipec i dokazali je predloženim Damirovim pismom. A sad dolazi Gordana u svojoj raskošnoj ljepoti i obara te dokaze, ulijeva u njegovu dušu sumnju da ga je netko prevario, a taj netko je! blizu. Kad barem tu ne bi bila kraljica, njezin brat i poslanik Ranzano, mogao bi govoriti jednostavno sa svojim češkim prijateljem Selnbergom, pitati ga što on o tome misli. Ovako je prisiljen da se muči, razmatra, istražuje i dopušta da mu se Beatrica naruga. 393 - Cut ćemo je li taj Damir doista ovdje i pošto je došao primijeti kralj samo da nešto kaže, ali Gordana brzo prihvati tu priliku da opet govori: - Da je ovdje, to će veličanstvo čuti. Mogu već sada obavi jestiti kralja zbog čega je došao. I Vladislav i Beatrica i svi oni uprave u nju začuđene poglede. - Dakle, govorite zapovijedi kralj. - Gospodin Damir stigao je u prinčevo ime kralju da primi njegovu poruku na Ivanovu ponudu i da još koješta saopći kralju.

- A možda znaš i to koješta? - Da, kraljice, znam i to. Damir ima javiti njegovu veličan stvu da je princ ostavio Pečuh i nalazi se vrlo blizu Budimu. Svi se digoše. Uzbuđenje zahvaća svakoga. Beatricu, Napuljce i Filipca hvata strepnja, a kralj se umiruje. U njihovim očima raste pogibelj, u kraljevim se smiruje. - Ivan Korvin izašao je iz Pečuha i nalazi se u blizini grada? Zašto je to učinio? - Veličanstvo, princ vjeruje u vitešku kraljevu čast i ne boji se stupiti pred vas prije nego što prihvatite njegovu ponudu jer zna da vaše veličanstvo ne može odbiti ono što on nudi niti učiniti bilo što nažao i sramotu sinu pokojnog kralja Matije, čije ste moćno kraljevstvo primili u svoje ruke. Svaka mu riječ donosi smirenje i goni strah od urote. - Vidjet ću, Gordana, jesu li vaše riječi istinite reče kralj. - Na to se kunem, a kralj će se uvjeriti jesam li se istinski klela. Promjena kraljeva držanja prema Gordani budi nemir u Beatrici, ali se čini mirna i veli: - Veličansto, nitko ne zna što smjera princ, svakako morate biti oprezni. - Ne, kraljice, kralj ne mora biti oprezan, nego princ, jer na nj vrebaju kraljevske uhode veli Gordana. - Moje uhode? začudi se kralj. Nemam uhoda. - Onda ne znam čije uhode vrebaju na ulazu u grad, ali oni su uhvatili i Damira i rekli su u ime kraljevo. - Lažu nisam ih ja poslao. - Dakle, to nisu kraljeve uhode, postavili su ih onamo oni koji čuvaju kralja primijeti Beatrica. Međutim, ako je princ uistinu u blizini grada, znak je da ima miroljubive namjere. - Da, veličanstvo potvrdi Gordana. To proizlazi iz svega. - Dakle, reci nam gdje se nalazi pa će stvar biti riješena. - Kraljice, zar da ga izdam? - To nije izdajstvo, ako je došao da se pokloni kralju i prizna ga za svog vladara. - On će se sam javiti veličanstvu. 394 - Razumijem, Gordana, tebe vežu uz nj nježni osjećaji vjerenice. - Ne vežu me nikakvi osjećaji. - Uzalud tajiš. Sam mi je rekao da si mu obećala ljubav i vjernost. - Kraljica se vara, ali da sam mu doista obećala, ne bih to danas mogla ispuniti. Riječ danas naročito trgne kralja, koji sa zanimanjem sluša njihovu izmjenu riječi. Međutim, Beatricu živo zanima naglašena riječ i pita: - Zašto danas ne bi mogla ispuniti obećanje? - Jer danas moj put ide svojim smjerom. - Razumijem te, Gordana. Nadaš se Ivana Korvina obraniti time što poričeš svoje osjećaje prema njemu. Ali ne boj se. Kralj nema uzroka da te progoni zbog ljubavi prema Ivanu. Naprotiv, to on može samo iskoristiti u svoje svrhe, dakle, uzalud tajiš kad je svima znano da te kralj silom vjenčao s Damirom. Htio te čak baciti u tvrđavu, sve zbog tvoje ljubavi prema Ivanu. - To zna svako dijete na dvoru potvrdi Filipec shva ćajući da kraljica naglašuje Gordaninu ljubav prema princu kako bi izazvala kraljev gnjev prema njoj. - Ne razumijem zašto kralja hoćeš da zavaraš da nisi Iva

nova vjerenica i da ga ne ljubiš. U koju svrhu pokrivaš nepobitnu istinu? reče kraljica. - Ne pokrivam istinu niti zavaravam kralja jer njega ne mogu zanimati osjećaji mojeg srca povisi Gordana glas niti je sad o tome govora. Sad govorimo o važnoj stvari da otkrijem kralju prinčevo boravište. - Naravno, zatajila si gdje se nalazi ljubljeni vjerenik i to se ženi koja ljubi ne može zamjeriti. - Zatajila bih boravište svakog čovjeka kojemu bih svojim otkrićem mogla nanijeti zlo. - Kakvo zlo? Obratno, ako se princ želi istinski približiti kralju, onda mu nanosiš štetu ako tajiš njegovo boravište. Je li tako, kralju? obraća se k Vladislavu, čekajući njegovu potvrdu. - Zašto ne otkrivate, Gordana, gdje se nalazi? - Jer nemam jamstva da se neprijatelji ne bi požurili prije kralja dostići princa i počiniti zlo u ime kraljevo, kako se to učinilo s plemićem Damirom. - Optužuješ? pita kraljica. - Ne optužujem nikoga, ali zaštićujem princa pred onima koji su uzeli Damirovu slobodu. - Dobro, Gordana primjećuje kraljica blago. Već si nam saopćila da se princ nalazi u blizini grada. Reci gdje je i time ćeš dokazati ispravnost svoje trvdnje da nije urotnik. - Bude li kralj želio, doznat će. 395 I ja želim doznati. Isto tako kancelar Filipec i moji pouz danici koji pripadaju kraljevskoj vlasti. Je li, veličanstvo? Da, zašto tajite gdje se nalazi princ? Gordana gleda Šelnberga. Rekoh: nemam jamstva da mu se neće desiti ono što se učinilo s Damirom. Dok nemam tog jamstva, ne mogu reći ništa. Češki kancelar ide bliže pa ozbiljno zamoli kralja: Smijem li nešto reći kralju? Ovaj jedva dočeka da se Selnberg javlja i dopusti mu riječ. Debeli kancelar pogledava Gordanu. - Jeste li rekli istinu da se princ nalazi u^blizini grada. - Čistu istinu. - Onda, veličanstvo, posve je prirodno da bez jamstva ne može odati njegovo boravište pred svima nama. Samo meni i kralju upada kraljica. Selnberg se pričini kao da nije čuo pa nadovezuje: - Prema tome, Gordana, vi biste saopćili prinčev boravak okom u oko vitezu časna obraza, muškarcu i kralju u četiri oka? - Svakako, gospodine kancelaru. Kraljica bijesno gleda Šelnberga i govori kralju: Veličanstvo očito ne kani dopustiti da me češki kancelar ponizuje? Vladislav se opet sav zguri u naslonjaču i bespomoćno gleda u pod, prepuštajući kancelaru da se brani. A ovaj ne čeka: - Ni jednim dahom nisam povrijedio kraljevu vjerenicu ako sam istakao kraljevu vlast. On je vladar svih nas i samo njemu pripada pravo da pita, saznaje i sudi. Ja samo nastojim ponukati Gordanu da svoju tajnu otkrije kralju u četiri oka, a onda će vladar odlučiti hoće li Gordani vjerovati ili ne i što će činiti. Vla dar neka progovori: ima li mu Gordana u četiri oka priopćiti prinčevo boravište? Molim vas, kralju, da se na to odlučite. - Ako mora biti? - Mora odlučno izreče češki kancelar. Mi moramo doznati gdje je princ. Gordana je spremna da to reče samo kralju.

Vladislav ide prema drugoj odaji i pozove Gordanu: Dođite ovamo. Beatrica porumeni pa izmijeni pogled sa svojima i učini ko-rak-dva prema vratima: - Prema tome, ja sam suvišna na dvoru. Vladislav se obazre, zbuni i muca: - Veličanstvo, molim, odmah ću vas obavijestiti, ali... Samo kratak čas, kraljice moli Selnberg i nudi kraljici sjedalo. Ona ne prihvaća niti odlazi, bodljikavim pogledom slijedi Gordanu koja odlazi s kraljem. Selnberg zatvara za njom vrata i šapne joj nečujno: Sad sve ovisi samo o vama. Kad su se vrata za njima zatvorila, kraljica je u mislima smaknula Šelnberga. 396 - Mislili ste da će Gordana primamiti kralja promrsi srdito kraljica. - Ni ako bi mu sada ponudila svoju ljepotu grubo se okosi Francesko. - Ne shvaćam vas, gospodine šelnbergu mršti se Filipec potkapate samo mene. - A želio bi pokopati mene? zaboravlja se Beatrica. Ali, češki gospodine, upamtite: Beatrica stoji tu, ona je tu, kraljuje tu i nitko je i ništa neće i ne može maknuti, čak ni onda ako Gordanu gurnete kralju da mu bude ljubovca. - Veličanstvo samo sebi skida krunu s glave spočitava joj češki velikaš. - Moja je glava okrunjena dok o vama ovdje još nije bilo ni glasa. Moja je glava pomazana za kraljicu ovog kraljevstva i nitko živ ne može raskinuti sveti obred i zakonski pečat niti oboriti saborski zaključak, čak ni ja sama. - Veličanstvo kruto zaboravlja nepovredivost svoje vlasti kad sve to navodi. - Podsjećam vas da ste ovo kraljevstvo bacili u najveću nesreću jer se uplećete u naše stvari. - Znam što dugujem vama, kraljici, sebi i kraljevstvu. Onda Filipec udari na svoga druga, spočitnuvši mu: - Urotili ste se protiv mene. Svi me napadaju, a učinio sam dobro djelo kraljevstvu i prisilio Gordanu da govori. Cim kralj izađe, znat ćemo sve. Beatrica osjeti u duši strah, povuče se sa svojima daleko u dno dvorane i šapće. Ova je češka zmija moj neprijatelj. I dogovaraju se tiho kako bi se oduprli Gordaninim otkrićima. U sredini dvorane ostaje Selnberg, osjećajući da je opkoljen prijetećim neprijateljima. Filipec učini nekoliko koraka prema njemu i promrsi češkim jezikom da ostali ne razumiju: - Vi ste me uništili, a zadali ste riječ da ćete vazda biti uza me? - čime sam vas uništio? Ako se raščisti urota? Filipec ušuti. Ne usudi se priznati da je urotničko pismo latinskim jezikom diktirala kraljica nekom kopistu. - Ne zalazite se toliko za kraljicu opominje češki kan celar poluglasno. - Mene, mene ste uništili. Vi i ne slutite... - Da je urota namještena, a pismo krivotvoreno? Sve mi je jasno. Dođite i povede ga k prozoru. Kraljica ga šiba svojim pogledima, raspravljajući sa svojim bratom i napuljskim poslanikom:

Ovaj tovljeni razbojnik pristao je uz tu djevojčuru. 397 I bolje je što kralj sam govori s Gordanom. Tamo je neće podupirati češki kancelar primijeti napuljski poslanik. Beatrica ga probode prezirom svoga pogleda: Niste muškarac kad to tvrdite. Nasamu bit će ona još drskija. Ali još uvijek je kralj u vlasti mojeg obećanja. Onda svi ušute. Istog časa pogledaju u vrata odaje u kojoj je Gordana nestala s kraljem. Sto se sada događa iza onih vrata? KRALJ IZMEĐU DVIJE VATRE Vladislav je hitao iz radne dvorane kao da ga gone. U drugoj je odaji odahnuo. Osjećao se slobodnim pogleda od kojih je svaki nešto od njega tražio, iznuđivao. Kad bi mu se ipak na čas pogled pročistio, vidio bi sebe okružena ljudima čije su riječi poput britkih noževa uperene u njegova rebra i kamo se god makne, prijeti mu oštrica. Ovdje je napokon oslobođen. Soba je prazna. Iza galerije svjetlucaju posljednje zrake sunca. Teška rasprava je umuknula. Nema nikoga. Ogleda se. Uz vrata stoji Gordana poput kipa. I šuti. U bademastim očima je mračni gnjev. Vladislav se osjeća neprijatno. Kao da se stidi. Osjeća da čitavo njegovo ponašanje u onoj dvorani izaziva u Gordaninim očima prezir od kojega mu je tjeskobno i sam bi sebe htio izbi-čevati. Osjeća se da se probudio iz nekog grdnog sna u kojem je prolazio kroz sramotne šibe. Potišten je. Kao da je prošao sramotan događaj koji je obeščastio njegovu muževnost. Ne zna što bi rekao i kako bi započeo razgovor s Gordanom. Čas je gleda pa se opet okreće, ide k prozoru i vraća se. Što da joj kaže? Morao bi je ipak pitati. S veseljem je prihvatio Šelnbergov prijedlog da govori s njom nasamu. Htio bi se opravdati za sve ono što je ona od urote načela, srušila, porazila. A nedostaje mu riječi. Čak nema ni misli. A njen pogled kao da ga omalovažava i ruga mu se. Napokon mu ona dolazi u pomoć. Danas više nemam prava govoriti s vašim veličanstvom kao što sam smjela jučer. Trgnuvši se, pristupi korak bliže: Zašto ne biste smjeli govoriti kao jučer? Usne joj se nasmiješile napola ironički: - Kralj očito zbija šale kad me tako pita. Između jučerašnje i današnje Gordane prošao je čitav vijek. - Ne razumijem, objasnite mi što hoćete time da kažete. 398 - Sve ono što se zbilo u onoj dvorani ne iskazuje nikakvo razjašnjenje. Sve je bjelodano. - Što je bjelodano? pita on kao u snu. - Bjelodano je kako mi je danas jedva dopušteno pitati kra lja ono što bih jučer bila mogla učiniti ne samo bez straha nego s veseljem. - Pitajte, smijete pitati sve i danas. - Tko je vaše veličanstvo obdario tako nevjerojatno nespret no složenom urotom? - Ako je složena, nije nespretno. I najumniji vladar mogao bi posumnjati kad čita jasno i razumljivo pisane riječi. - Da, morao bi posumnjati, ali vi vjerujete. - Zar nije odviše vjerojatno? - Samo tako dugo dok vladar čita to pismo. Čim počne podrobno istraživati... - Još nisam počeo istraživati kad ste vi stigli.

Ali ste još mogli dospjeti pitati tko je donio to pismo. Jeste li pitali? - Jest. Uhvatili su glasnika plemića koji je potpisan. - Je li vaše veličanstvo odredilo da se taj glasnik dovede i potanko ispita kako je došao do pisma, tko mu ga je dao, gdje, kada? Ne, to nisam pitao jer je konačno i sporedno sto veli glasnik. Kralju, molim vas: pitajte ih i naložite da dovedu glasnika. I kaznite me čime god vas volja ako ne pogađam. Nikad nećete vidjeti toga glasnika. Oni će vam reći da je pobjegao ili su ga ubili, ili su ga našli mrtvog. Jer glasnika nije bilo. Pismo je napisano ovdje u Budimu i podmetnuto. Zapovijedite neka vam dovedu glasnika. Zagledao se u njezin ironični smješak i čudi se sigurnosti kojom to govori. - Dobro, Gordana. Učinit ću to po vašoj želji. - I neka veličanstvo u zahtjevu da govori s glasnikom po kaže onu istu upornost koju je tako sjajno naglašavalo prema meni kad je ispitivalo moje dokaze. Osjetio je žalac ironije i baš mu od toga nestaje snage da prosvjeduje pa odluči promijeniti razgovor: - Dakle, vi tvrdite da se princ nalazi negdje u blizini i da je došao baš k meni? - Tvrdim jer znam. - A gdje se nalazi? - Spremna sam to reći vašem veličanstvu ako mi zajamčite da ćete ga pozvati k sebi, prihvatiti njegovu ponudu i ugovor koji je sklopio s biskupom Bakačem. Nešto povrijeđen porumeni i oštro pita: Vi se, dakle, ne pouzdajete u mene? 399 - Mene najviše boli što ste mi dali povoda. - Ja? Cime? - Jučer ste nazvali biskupa Bakača svojim tajnim savjetni kom i javili mi neka ga večeras opet dovedeni k vama. Međutim, biskupa Bakača je zarobila napuljska četa. - Vi znate da ja to nisam učinio. - Ali ste dopustili da to učine drugi, a vi ste ovdje kralj. - Nisam mogao znati što je odredila kraljica. - Ali sad znate, dakle, potvrđujete? - Još ništa nisam potvrdio niti odlučio. Međutim, bude li moja odluka pala u korist Bakača... ;,, Kako bi dugo trajala ova odluka vašeg veličanstva? Gotovo ne može da podnese ironiju tog mirnog i ravnodušnog pitanja i mrko se okrene k zidu kao da se stidi pogledati joj u oči. I onda pita sam sebe: "Što se zapravo sa mnom događa? što je sve nada mnom u ovo jedno poslijepodne prohujalo? Nisam li čekao Gordanu. Nisam li čeznu za njom? Čini se da jesam. A onda? Dolazi druga sa svojim žarkim pogledima, vrelim obećanjima i uzima me. U pravom smislu riječi... A ova tu? Poništava me, zastiđuje. Osjećam se nešto kriv. Zar sebi? Ili njoj? Ili kome, do đavola, kraljevstvu? Ja sam kralj, vladar dvaju kraljevstva, a dvije me žene uzimaju za roba... Ne, ne, Gordana to neće uspjeti. Ona napola razara urotu svojim umnim dokazima, ali me neće zahvatiti ljepotom. To neću dopustiti." On se okrene k njoj i posegne za njenom rukom. Molim vaše veličanstvo da se ne dotakne ruke djevojke koju ste danas izagnali iz kraljevstva.

Posljednje riječi sasvim su se izgubile u štropotu što dolazi od vrata. Tamo se pojavio modri plašt i bijelo pero na klobuku, a onda odora paža Stjepka. Dječak nastoji zaustaviti čovjeka koji ulazi u dvoranu. Upravo kad je Vladislav posegnuo za Gordaninom rukom, ulazi u dvoranu oštro, mrko i silovito Damir. Iznenađen ovim dolaskom, Vladislav se okrene i gotovo zabezeknuto promatra nepoznatog plemića. Tko se usuđuje ulaziti, a da nije najavljen Ustremeljeno stoji Damir kod vrata i probada pogledom Gor danu kao da ju je zatekao u sramotnom nedjelu. Ne brine se o kralju niti misli što će se s njim dogoditi zbog nasilnog ulaženja. Na kraljevu zapovijed doveli su ga iz tvrđave u dvor. Od Stjepka je doznao da se tu nalazi Gordana i da je s kraljem u pokrajnjoj odaji. Stjepko mu to priopći, a da nije slutio kakve su misli i sumnje dovele Damira u Budim. 400 Onog časa kad je Damir, čekajući u hodniku, saznao da su kralj i Gordana sami u odaji kraljevskog dvora, plane sumnjom i unatoč Stjepkovoj molbi otvori vrata i prijeđe prag. Hoće da sam vidi što se događa. I vidio je kralja kako uzima Gordaninu ruku. Sav se pretvara u žuč. Spreman je da počini sve. Vladislav nekoliko časaka promatra plemića i onda upita: - Kako ste smjeli doći ovamo? - Taj sam dvor smatrao svojim domom. - Danas je to moj dom. - Da, veličanstvo, znam. - Prema tome, nema vam mjesta u toj dvorani. - Možda ipak, veličanstvo. Iza kralja stoji Gordana pa uzalud znakovima ušutkava Dami-rov izazovni nastup. "Kako je drzak" pomisli kralj i pogleda Damira: - Tko ste vi? - Plemić sam i potomak kneza Ivana Okićkoga, ime mi je Damir od Brezovice. - Damir? Vi ste taj Damir? Onda se kralj okrene Gordani: - Dakle, to je taj plemić? - Da, to je on potvrdi djevojka. Kralj se povuče natrag i sjedne u naslonjač kao da mu je neprijatno stajati u blizini čovjeka koji je potpisan na urotničkom pismu. Iziđite iz odaje! zapovijedi Vladislav Damiru. On se ne miče, a blijedo lice i oči odaju da ga u duši progoni sumnja. Kako se to kralj i Gordana sporazumijevaju i dogovaraju. Oči mu sjevnuše. - Iziđite opetuje Vladislav. - Veličanstvo me pozvalo. - I morate čekati dok ne dođe na vas red. Sad još moram vijećati. Damirove su crne oči kao dva duboka pakla u kojima se žari oganj. Gordana ga pokušava opravdati: - Gospodin Damir od Brezovice crpao je najotmeniji odgoj i ako je došao nenajavljen, očito je uzrok zabuna. - Otklanjam vaše zauzimanje. Nije bila zabuna, već namjera da čujem, vidim kako žena vijeća s kraljem. To iznenadi Vladislava. U prvom trenutku nijemo gleda Damira. 401 - Ovako se ne govori s kraljem. - Ja govorim ovoj djevojci ovdje. - Zabranjujem da je vrijeđate. - Kralj mi ne može zabraniti da s njom govorim po svojoj volji. - Vi ste moj zarobljenik vikne Vladislav.

26 GORDANA IV 26* Onda, evo mog mača trgne Damir mač pred kraljem koji zabezeknuto zuri u mladića i uzalud traži povod njegovu grubu nastupu. Gordana se povukla iza kraljevih leđa i sklopljenim rukama moli Damira da se umiri. A upravo to ga raspaljuje. Evo vam mač, veličanstvo. Ako sam što skrivio, kaznite me. Ako nisam, vaša pravednost mora mi mač vratiti. Kralj ne prima mač, već sve zaprepaštenije gleda plemića. Gordana diže ruke, moleći Damira neka napusti svoj stav. Ali u duši mu kopaju đavli: "Sto ona radi ovdje s kraljem nasamu u^tako dobrom sporazumu? I uzima je za ruke. Svi su oni drugi u "onoj dvorani, samo ona s njim ovdje sama. Zašto? Kralj se pomamio za njom. A ona još moli da bude blag. I gori plamenom ljubomore pa izazivlje." A Vladislav mu pruža priliku pitanjima. - Gdje ste naučili govoriti s kraljem bahatom oštrinom? - Veličanstvo, govorim kao čovjek koji zna da je u pravu. - Ovdje sam ja u pravu, a ne vi. - Varate se, veličanstvo. Meni pripada pravo da se bunim. - Vi se bunite? Protiv koga, zašto? - Bunim se što se ova djevojka nalazi u ovoj dvorani. Kralj ustane, pogleda Gordanu sasvim usplahireno: - Kakva prava ima ovaj plemić prema vama? - Vjenčan je sa mnom pred oltarom. - Ovaj, dakle, ovaj? Svjetle kraljeve oči upru se u Damirovu pojavu. Promatra njegovu gustu crnu kosu, visoko muževno čelo, velike mračne oči, crnoputo lijepo muško lice, visok stas, jak, snažan, kao da će sad smrviti kralja i svakoga tko mu se približi. "Ovaj ljepotan vjenčan je s njom samo pred oltarom?" Što ga duže gleda u oči, to jasnije razabire bjesomučni plamen: Vi ste ljubomorni? veli kralj. - Kralj se vara. Ja sam vjeren s djevojkom koja je prava žena. I ljubim nju. - Zašto se onda bunite što se Gordana nalazi ovdje sa mnom? - Bunim se u ime svojeg druga. Za njega sam pridonio veliku žrtvu da se vjenčam s ovom djevojkom, a odgodim svoje vlastito vjenčanje s onom za kojom čeznem svim svojim srcem. - Žrtvovali ste se za vašeg druga, princa Ivana Korvina? - Za ^njega. Njemu sam prisegao za sreću svoje majke da ću ovu djevojku čuvati i predati mu je netaknutu. To mi pruža pravo i dužnost da se bunim što se nalazi ovdje. Nikako se Vladislav ne može uživjeti u Damirov položaj, ali ga Damirova izjava draži i on je još više izazivlje: 402 Imam s Gordanom govoriti o važnim stvarima. Zato je ovdje i ostat će. Srditim pogledom Damir osine Gordanu. Njegove riječi zvuče oštro i grubo. - Pozivljem vas, Gordana, ostavite ovu dvoranu. - Vi niste ni moj skrbnik ni brat, ni muž. Činim što je meni pravo. Dosta mi je vaše brižljivosti i vašeg progonstva. Ostavite me na miru, gospodine Damire. - Ostavit ću vas na miru onog dana kada umine moja du žnost.

- Molim vas, suspregnite se. Oboje stojimo pred kraljem reče ona hladno. Gordana je očekivala da će kralj planuti zbog Damirova istupa, ali on se sve dublje upušta s njim u raspravu: - Vi se ponašate vrlo neprijateljski prema Gordani? Zabo ravljate da je ona moja rođakinja? - Bilo kako, veličanstvo, ona je stajala sa mnom pred olta rom. To nije dovoljno da njome raspolažete, stvarno, niste njezin muž. On ironično mahne rukom: Nebo je predobro da bi me obdarilo takvom kaznom. - A htjeli biste tom kaznom obdariti svojeg druga Ivana Korvina? - Kad nesretnik ne može zaboraviti, neka mu bude. Ali dao bih sve da on zaboravi, prezre ovu djevojku što je zlotvor njegova života, bez duše i srca, ledena prema mukama vjernog prijatelja. Ali ja sam se zakleo: ili će biti njegova, ili... - No? Nemate odvažnosti dovršiti prijetnju? pita Gorda na prezirno. - Odvažnosti imam, ali i lukavosti i neću vas pripraviti na obranu. Neka vas zaskoči. Gordana želi završiti rječkanje pred kraljem, ali njemu kao da to prija, jer opet pita: - Ako ste vi, plemeniti gospodine, obećali princu da ćete mu sačuvati ovu djevojku, preuzeli ste tešku zadaću. - Ništa nije tako ogromno i teško što ne bih učinio za prin ca. - A kad biste vi ljubili Gordanu? Srsi prođu Damirom. Zastane mu dah, oštro zaniječe glavom i odgovara: Nemoguće, veličanstvo. Rekoh: svom dušom ljubim svoju vjerenicu, a ljepša je, vrednija i divnija od svih žena svijeta. Gordana mirno gleda Damira pa se okrene k vratima radne dvorane: Veličanstvo, čujem kraljičin glas. Odviše dugo čeka. Ovdje stoji plemić o kojem se radilo. Izvolite ga ispitati sve ono važno što vam je potrebno saznati. 403 Da, da odvrati kralj rastreseno. Sada se više ne boji urote i razmišlja o onome što je čuo od Damira A to mu pruža sigurne nade: "Nemoguće je da Gordana ljubi princa. Taj mladi plemić sav gori neprijateljstvom prema Gordani, jer odbija Ivana Korvi-na. Svaka mu oštra riječ prikazuje Gordaninu hladnoću za mojeg takmaca na prijestolje. Kraljica se, dakle, prevarila. Gordana ne ljubi princa". I onda počne prijaznije ispitivati Damira. - Tko vas je zatvorio u tvrđavu? - Zapovjednik napuljskih četa njezinog .vjdičanstva. - Zašto vas je zatvorio? - Tvrdio je da ima nalog od vašeg veličanstva. - Vi ste se dali zatvoriti bez otpora, a izgledate vrlo borbeni? - Pošto mi rekoše da je takvu zapovijed dao kralj, nisam se laćao mača, uvjeren da kralj mora postupiti pristojno s glasnikom Ivana Korvina. I čim dozna što su učinili Napuljci, pustit će me na slobodu. Kralj gleda Gordanu koja mirno sluša i opet skrene oči k Damiru: - Kakav ste mi donijeli glas od princa? - Samo upit: je li njegovo pismo dospjelo u kraljeve ruke jer su sve putove u grad zaposjele napuljske uhode, vrebajući na sva pisma koja- bi princ slao kralju. - Zašto bi to sprečavali?

- Jer Napuljci ne žele izmirenje između vašeg veličanstva i sina pokojnog kralja. - Stigli ste preodjeveni u fratarsku halju? - Ovakav sam stigao kako me kralj vidi. Vladislav gleda Gordanu, a ona potvrdi pogledom i kretom glave. To ponovno uznemiruje Damira, a Gordana brzo uzme papir i veli kralju: - Neka se gospodin Damir potpiše. - Da, potpišite svoje ime. Veličanstvo, znam pisati. Nije potrebno dokazivati. Bljesak njegova pogleda ponuka Gordanu da mu iza kraljevih ramena pogleda u oči snagom koja ga ukori, čini mu se da u tom pogledu čita neku veliku opasnost ako uskrati potpis i nadoveže: Ako kralj ipak želi pa uzme papir i napiše svoje ime. Čim je kralj bacio pogled na papir, iznenađen usklikne: Sve je jasno. Recite mi: je li ovdje princ Ivan i gdje se nalazi? Na te riječi Damir mrko pogleda Gordanu i odgovori: - Kralju, na to pitanje ne mogu odgovoriti ni da me smak- nete. - U tom se slaže sa mnom! doda Gordana, gledajući u kralja. 404 - Razabrao sam u mnogo čemu da se njegove izjave slažu s vašima. - Evo novog dokaza da je istina na mojoj strani, veličanstvo, pozovite ovog plemića u dvoranu i ondje ispitujte sve ostalo naočigled sviju. - Dobro. Učinit ću. Iako Damira uzbuđuje kraljevo pristajanje na svaki Gorda-nin prijedlog, svladava ljubomorne sumnje jer osjeća da se tu radi o nečemu što je vezano uz Ivana. I odluči da čeka i prepusti Gordani vodstvo. Kralj je ustao: Plemeniti gospodin Damir od Brezovice, izvolite pričekati u predvorju dok vas ne zovem. Damir gleda u Gordanu kako je krenula prema vratima radne dvorane. Veličanstvo se vraća na vijećanje navijesti ona kako bi Damira posve umirila. On se nakloni i otvori odaju. Kralj gleda za njim i primijeti: - Prelijep je taj vitez da bude čuvar takvoj ljepotici. Princ Ivan je vrlo povjerljive prirode kad se pouzdao u njega. - Mogao se pouzdati u njegovo čisto poštenje i prisegu ko jom se kleo na sreću i život svoje majke. Imate pravo. Sve je to jasno. "A ipak, ništa mi nije jasno" doda Vladislav u sebi. "Nije mi jasno što da radim s ove dvije žene? Tamo čeka kraljica. Kako će me pogledati? Zar će me osuditi? "A ova ovdje? što da započnem kad se obje žene upnu, svaka sa svojom osnovom, svojom željom. Ipak, Gordana je dokazala da nema urote. A što onda ima? Zašto su mi donijeli tu urotu? Zašto su je skovali ako ničega nema? Netko je ipak pisao ono pismo" ? Onda se odjednom sjeti zašto je zapravo došao da govori s Gordanom u četiri oka. - Još mi niste rekli, Gordana, gdje je princ Ivan? - Još nemam jamstva da ste voljni s njim pregovarati i da ste spremni primiti ga kao kraljeva sina, a ne zarobljenika. - Kad bih na to i pristao, on bi tražio za uvjet vašu ruku, a kao vaš skrbnik i rođak, imam pravo odredbe. To bi moglo pogoršati naše odnose.

Za vaše primirje nije važno hoću li ili neću poći za nj”. Odgovor ga silno razljuti: - To znam samo ja. Moja rođakinja može se udati samo po mojoj želji. - Istina je, ali vaša rođakinja je izgnana. - Što velite? - Ja sam izgnana iz kraljevstva. - Vi izgnana? Tko bi vas smio izgnati? - Vi, kralj. 405 Kralj ide srdito prema njoj sav rumen: - Sto hoćete ovim riječima? - Odgovaram na kraljeva pitanja. - Ja vas nikad nisam izgnao. - Jeste, veličanstvo. Zapovijedili ste mi da sutra u zoru putujem u Napulj. I moj put vodi onamo. - U Napulj, da, ali to je bilo zato što sam mislio da ste ortakinja urotnika. - Zašto me kralj nije zatvorio u tvrđavu, mjesto da me šalje na divan lijepi put i na dvor pun zabave? - Kraljica je tvrdila da biste vi svisnu]^*i češkom dvorcu. - Vi ste mi dosudili toliku tešku kaznu”4a me čak kraljica morala braniti. Očito tamnicu? - Ne, nikakvu tamnicu. Sto vam pada na um? ispričava se on. - Protiv čega bi me onda kraljica imala zaštititi? Od koga? Od neprijatelja? Ako me kraljica zaštićuje, nema neprijatelja? Ljuti ga to ispitivanje, a neće da joj prizna kako je odlučio da je zatvori u samotni dvorac. Napokon se dosjeti: Kraljica je tvrdila da biste vi svisnuli u takvom češkom dvorcu jer ste privikli raskošnom veselom životu i zato je pred ložila Napulj. Iz druge odaje čuje se kraljičin glas. - Vjerujte, Gordana, ona vam je vrlo sklona. Sklopljenim me rukama molila da vas potpuno izlučim iz urote. Naglašavala je neka vas štedim jer ste moja rođakinja. Ipak, govorila je o vama mnogo i lijepo. I vi ste u teškoj zabludi kad se bojite nje nog prijateljstva. - Popravit ću svoju zabludu odgovori ona mirnom ironi jom ali, valja nam poći. - Čekajte, imam mnogo govoriti s vama. Hoćete li opet doći s biskupom Bakačem? - Ne, veličanstvo. Biskupa su uhvatile napuljske čete, op koljena mu je kurija. On i ne sluti zašto ga je dostigla nepravedna uvreda, ali idemo, kraljica je nestrpljiva... - Gordana, zašto ste tako ledeni prema meni? - Kralj govori sa mnom kao da se nije sve promijenilo? - Ništa se nije promijenilo. Ostanite, još se nismo sporazu- mijeli. Ona počne govoriti hitro i poluglasno: - Dovršite vijećanje, tražite neka vam dovedu glasnika, is pitajte Damira. Odredite toj uroti dolično mjesto, dajte mi jam stvo da princa nitko neće prevariti niti ga zatvoriti, pa ću pred svima kazati njegovo boravište. - I opet ćete doći s Bakačem? Ako bude slobodan, a vi ustrebate njegovu pomoć. I brzo otvori vrata radne dvorane. 406

U najvećoj zabuni ulazi Vladislav među svoje suvladare. O-sjeća da svi vladaju više nego on i to ga ljuti, postiđuje, ali ga ne popravlja. Prvi mu pogled pada na kraljicu. Bijelo mramorno lice je umorno. Nakon žive rasprave sa svojim Napuljcima, Filipcem i Selnbergom Beatrica se zgraža što kralj tako dugo raspravlja s Gordanom. Kad je doznala da je tamo Damir, prokune u sebi i stade smišljati kako da sebe i svoje prijatelje izvuče iz ove stupice. Najposlije se smiri i dočeka kralja mirno. To ga još više smete pa mu je neprijatno nastaviti vijećanje. I korača prema Beatri-ci kao da ide po šupljem tlu i nakloni se. Na kraljičinim usnama smiješi se cjelov, u očima vruća želja. Oprostite, veličanstvo, tamo sam našao onog plemića Da mira i uzeo ga na oštricu da vidim kakav je. Ona mu odgovori šapćući: - Nisam se nimalo dosađivala. I čekanje pruža sreću kad se ljubi. Nadam se da ćemo sada stvar zaključiti. - Da, odmah, odmah. A ne zna što da zaključi i kako. Gdje da počne. Njemu je kao da se je oko njega savio široki obruč i on u tom prostoru glavinja amo tamo. Dakle, je li sve razjašnjeno? pita kraljica. Ali ni to mu pitanje ne donosi spasenje. Ne zna zapravo što da odgovori. Gordana pogledava kraljevu bespomoćnost. Selnberg istražuje situaciju, promatrajući Gordanu i kralja uzajamno. Na stolu stoji urotničko pismo. Gordana upire u nj pogled, ne bi li kralju dala uporište. Ali on je smeten i traži, a ne zna što. U krajnjoj neprilici Gordana odluči i dade mu tobožnje Damirovo pismo. Beatrica se smije: Preuzela si tajničku službu. Zaista ti pristaje. Dakle: sad nam otkrijte, veličanstvo, boravište princa Ivana, a tada ću ja reći svoju posljednju. Svatko je zabavljen samo ovim kraljičinim obećanjem. Na-puljci se nadaju dobru. Gordana i Selnberg zlu. Kralj se samo još boji. I držeći u ruci pismo, sjeti se što je obećao Gordani i uhvati napokon nit vijećanja. - Prečasni gospodin Filipec uhvatio je ovo pismo u glasnika plemića Damira od Brezovice. Je li tako? - Da, veličanstvo, pismo je uhvaćeno odgovori kancelar Filipec. - Molim vas neka mi odmah privedu glasnika koji je donio pismo. Dok to govori, Gordana gleda Filipca i kraljicu. On se smješka, a Beatrica brzo uhvati prigodu da si sebe skine svaku sumnju pa sama pita: 407 - Uistinu, gospodine, gdje je taj glasnik? - Nisam dospio razjasniti vašim veličanstvima kako je bilo. Glasnik se uvukao kroz straže koje su spavale veli kancelar. - Htio bih s njim govoriti prekine Vladislav. Drugo nije važno. - Da, kralju. Glasnika su straže opazile i potrčale za njim. Htio je pobjeći, razvila se borba u kojoj je glasnik pao... - Mrtav je? pita kralj. - Da, veličanstvo, inače bismo bili od njega koješta doznali. - Vidjeli ste ga mrtvog? pita Gordana. - Ne odgovaram ženama oštro će f jl^pec. - Odgovorite meni, kralju: jeste li ga vifijeli mrtvog? - Nisam. Javili su mi moji što se zbilo. I tek kad je ležao mrtav, pretražili su ga i našli pismo.

Gordana gleda u oči Vladislavu mirno, trijumfatorski. On osjeća da je prevaren. Jer ga nije bilo. Urota je skovana. Tko ju je skovao? I sada tu sjedi mudra, prekrasna kraljica i uskoro će steći uvjerenje da se on dade varati. A tu je Gordana i smatra ga slabim nedoraslim kraljem, kojemu su objesili urotu. A sam zna da je varan, smiješan, ismijan od obje žene. Ne, to ne može dopustiti. I odmah uzme zvonce. Stjepku naloži neka dovede Damira. Napuljci su u duši uznemireni. Ali drže se hrabro i mirno. Filipčevo dugo i pjegavo lice okrenuto je kralju. Vedri smješak vazda mu je u očima i na tankim usnama. Beatrica pristupi kralju i veli mu, šapćući: - Vrlo dobro što ste pozvali mladog plemića. Tako ćemo barem i mi znati ono što je Gordana doznala prije mene. - Gordana ne može saznati ništa prije vas. U onoj odaji ispitivao sam Damira samo o njegovu odnosu prema princu i o tom kako je stigao u Budim. Damir stupi u dvoranu. Napuljci gledaju stasitog plemića s osjećajem kojim se gleda dubina ponora pod nogama. - Vi ste poslali biskupu Bakaču iz Pečuha pismo u Budim? pita Vladislav Damira. - Ne, kralju. Nikakvo pismo nisam slao. - Nikome? Pazite što odgovarate. - Ne, veličanstvo, nikome nisam slao pisma. - Biskupu Bakaču stiglo je vaše pismo. - Nemoguće. Nizašto na svijetu ne bih se obraćao njemu. - Vi ste u prijateljstvu s njim reče kraljica. - Obratno, u neprijateljstvu. - Zbog čega? pita kralj. - Ostavio je princa i nas Hrvate. Nemamo, dakle, nikakve želje da s njim prijateljujemo. 408 "Ovo odgovara informacijama što sam ih dobio od Gordane još jučer kad mi je dovela Bakača." konstatira Vladislav, a onda uzme navodno Damirovo pismo i pokaže ga Damiru. Niste ovo pisali vi ili kazivali u pero? Damir samo pogleda u pismo i odmah reče: - Nije moje pismo, a i potpis je lažan. To nije moj potpis i Damir odmah uzme čisti papir i potpiše svoje ime. - Neka veličanstvo pogleda negdje u kraljevskim ladicama. Naći će mojih potpisa. I svjedoci su u dvoru. Gospodin biskup Filipec dao mi je jednom potpisati neki ugovor za mojeg oca. Neka on na svoj križ što ga nosi oko vrata kaže je li to moj pot pis, ili nije? Ova Damirova navala pretvara Napuljce u kamen. Damir donese Filipcu svoj pravi i onaj krivi potpis. On uzme papir pa ih ogledava i slegne ramenima: - Uistinu, veličanstvo, moram priznati da sam u odajama kralja Matije vidio toliko raznih potpisa da se nikako ne mogu sjetiti koji bi od ovih dva potpisa bio pravi, a koji krivi. - Naravno, ne možete se sjetiti. Kako biste to držali u pame ti potvrđuje kraljica. I sami vidimo da Damirov potpis nije jednak s ovim što je na pismu. Svi su obredali papir i uspoređivali i svatko je slijegao ramenima. Kraljica najposlije usklikne: - Uistinu, ovo je zagonetka. To se mora razriješiti. - Da, kraljice reče kralj i naredi Damiru da iziđe. Kad je otvorio vrata, dopre u dvoranu vika s hodnika. Dominiraju žestoke psovke na češkom jeziku. Kralj se smrkne i naredi Selnbergu neka zove dvorskog me-štra. Kakvo je to ponašanje na dvoru? zgraža se kraljica. Uto se na vratima pokaže František sa svojim časnikom.

Obojica su crveni od gnjeva. Kralj se ljuti: Što radite u dvoru? Nedostojno se vladate. Veličanstvo, moram s vama govoriti, a vaš novi dvorski meštar ne dopušta mi da uđem. Tako se nikad nije postupalo sa mnom. Obojica govore češki i nitko ih ne razumije, osim kralja, šelnberga i Filipca. Ali Gordana pozorno sluša i donekle razabire o čemu se govori. Uniđi blago zove kralj svojeg pouzdanika. Vidiš, tu je kraljica, pozdravi je dostojno. Bradati se čovjek pokloni ceremonijalno, ali oči odvraća od nje i skreće ih prema kralju ... - Moram nešto važno reći veličanstvu. - Sad vijećamo, kasnije. Nemoguće kasnije. Neka me veličanstvo sasluša. Vladislav se povuče k prozoru daleko od ostalih: 409 - Reci František što želiš, ali tiho. - Veličanstvo, Napuljci su navalili na konačište vaše rođa kinje. Kuća pripada nekom plemiću. Sve su razbili. - Razbili? Kako? Sto su razbili? - Provalili su u ime kralja i harače. - Tko ti to veli, František? - Eno ga tamo i on mahne časniku oklopnika što stoji uz vrata. Dok oni drugi promatraju što se to zbiva, kraljica razgovara s Filipcem, a kralj zove k sebi Selnberga da čuje što se zbiva. Časnik se približi kralju: . .;<•; Veličanstvo, napuljske čete provališe u kuću. Oklopnici su otišli da prate njezinu milost Gordanu, a ja sam branio ulaz s momcima što smo ih imali. Napuljci su počeli pljačkati, nose i vuku iz kuće sve što je tamo vrijedno. Ovo me ponukalo da osta vim bojište i pohitam kralju jer Napuljci rekoše da ih je poslao kralj. Nisam to vjerovao. Htio sam ih suzbiti, a oni pljačkaju, nose dragocjenosti, a puk gleda i zgraža se što to čine na kraljevu zapovijed. Šelnberg gleda kralja s izražajem ironije. - Još nisu proglašene kraljevim četama i već u vaše ime pljačkaju. - Reci kralju sve zapovijedi František časniku. Doslov ce sve što su rekli o kralju. - 0 meni? pita Vladislav. što su rekli? - Kad sam Napuljcima uskratio ulaz u dvorište jer čuvam kuću u kraljevo ime, poviče jedan njihov četovođa: vaš je kralj... Časnik zapne i porumeni. - Reci ti, František ponuka ga kralj što je rekao? - Napuljac je vikao: vaš kralj je magare na koje smo mi zajahali da nas nosi kraljevstvom. I mi ga više ne damo iz ruku. Na kraljevim se usnama pojavi smiješak nepriličan, nevoljki. Šelnberg, naprotiv, porumeni od jada: - Te riječi pokazuju da je prosti napuljski četovođa slušao mišljenja aragonskih odličnika. - A što se dalje događalo? pita kralj, ne odgovarajući Šelnbergu. - Napuljci razbiše vrata dvorišta i provališe u prizemlje. Mi smo se s njima pobili, ali nemamo dovoljno oružja. Dvojica ukućana, jedan visoki, jaki, bije se za deset, a uza njega neki mladi, bljedoliki tuče poput lava. Tako Napuljci nisu mogli na prvi kat pa navališe iz prizemlja razvlačiti sve što je vrijedno. Cak i posteljinu vuku iz kuće. Tobože pretražuju. Sad su napali

branitelje Gordanine odaje, ali njih je samo pet, a Napuljaca četrdeset, što da radim? - Uzmi oklopnike i rastjeraj Napuljce. Razumiješ li, ali reci da je to odredio gospodin šelnberg. Idi. Žurno. 410 Časnik i František odu, a češki kancelar se smije: Meni mogu slobodno reći da sam magare i zajahati mi na jer ja ih neću nositi ovim kraljevstvom. Radije idem u Ćešku. Ne tako glasno upozori kralj. Vaše veličanstvo kani još moliti za oproštenje što su vas pogrdili? Vi ste grubi prema kralju. To nije lijepo. - Zaboravio sam. Ja sam samo vaš prijatelj i pouzdanik. Moram šutjeti da Napuljci mogu gromkije vikati protiv vas. - Šutite. Kraljica će uskratiti kraljevstvu svu svoju pomoć. Ja nemam ni pare u džepu. - Dakle, o njoj ovisi kraljevstvo? Samo o njoj? - Pitajte Filipca. Nemamo novaca ni za uzdržavanje dvora. - Onda ubijte sve koje vam kraljica dovede na stratište i ostanite s onima koji vas nazivaju... Ne slušajući dalje svojeg kancelara, kralj krene k stolu. Beatrica mu ide u susret riječima: - Neugodnu vijest doniješe mojem kralju? Dajte da vam pomognem snositi. - Doći će čas kad više neće moći stizati takve vijesti odvraća mjesto kralja šelnberg. A ona nježno i lukavo šapće kralju: Završite, zaručnice, ovo neprijatno vijećanje: dođite slušati riječi ljubavi što teško čeka svoj čas. Vladislav joj ponudi naslonjač. Ona je sjela. Uz nju gotovo posve blizu stoji Gordana. Kraljev pogled nehotice preleti pojavama obiju žena. Sjeda i čini se da misli što će reći, a njegovo muško oko promatra Gordanu. U ružičastoj odjeći čini se kao pupoljak u zoru posut mladim suncem čiste ljepote. I promatra Beatricu u raskošnoj zeleno--crvenoj haljini. Grudi su joj nakrcane đerdanima, draguljima. Lice kao slika izrađena kistom. Gordanina baršunasta put nema ničeg umjetnog. Usne su rumene od krvi, mlade, žive. "Kad bi ova tako gledala i šaptala kao Beatrica! ..." - Dakle reče kralj dogodilo se nešto čudno što me silno zabrinulo, a sad neka bude zakopano. Ništa se nije dogodilo iza mojih leđa što bi me moralo zastrašiti za budućnost, ni mene ni kraljicu doda kao da ispravlja. Jesmo li poslali, princu ono pismo? pita odmah najobičajnijim glasom Filipca. - Jesmo, kralju. - Dobro, šaljite brzoteču i vratite glasnika. Onda počne tražiti po stolu. - Gdje je nalog za uhićenje princa Ivana Korvina? Kraljica gleda preda se kao skamenjena. Filipec uzima iz mošnje papir i pruži ga kralju, složen udvoje. Ovdje su nalozi. 411 Kralj ode nekoliko koraka od stola, držeći složenu pergame-nu. Gotovo ih trese zima, čekajući što će učiniti. Filipec je blijed. Kralj započne: Dokazano je da ne postoji nikakva urota, naprotiv princ Ivan Korvin došao je sam u Budim prije nego što sam mu odgo vorio. Dakle, ovaj nalog nema svrhe.

Tišina. Tanke mu ruke razderaše zapovijed. Napuljci osjećaju kao da im razdire kožu. Tada se kralj okrene Gordani i naglasi svaku riječ: Ivanu Korvinu šaljem svoju kraljevsku riječ, jamstvo i molbu neka primi moj poziv i dođe k menj, jsao moj časni gost. Tu ćemo se zajedno dogovoriti o ugovoru što ga je svojedobno sklopio s Bakačem. Ivan Korvin slobodno se može kretati Budi- moin po svojoj želji. Gledao je pri tom Gordanu i predao se užitku što mu ga je pružio njen nasmiješeni pogled. Kraljica pogleda smrknuto, a svu je obuzima zima, osjećaj stida. Kao da su je gurnuli u prah. Napuljci su udareni gromom. Nitko od njih ne prozbori riječi. Međutim, šelnberg uzima pero i papir i veli kao da ga je kralj pozvao: Mislim da ću biti dovoljno spretan pisar vašeg veličanstva. Kako je ono kralj izvolio reći? I dok kralj opetuje izrečene riječi, on piše i najposlije dade kralju da potpiše svoju izjavu. Beatrica nemoćno sluša. Napuljci tiho proklinju. Gordana je pobijedila. Pošto je kralj potpisao, šelnberg predaje Gordani kraljevu obvezu. Ona mu zahvali pogledom, a kraljica ispruži ruku: - Ne trudite time Gordanu, gospodine šelnberg. Poslat ćemo princu glasnika i obazre se prema kralju s pitanjem: - Da, ali kamo? Sad tek opazi Vladislav da još ne zna prinčevo boravište. Gordana mu brzo dolazi u pomoć. Hvala, kraljice, uistinu mogu sama odnijeti pismo jer se princ nalazi u stanu svoje majke reče ona, prešutjevši da je zapravo u Damirovoj kući, dakle, u njenim odajama. Vijest iznenadi kraljicu, njezine istomišljenike i kralja. - Kada je stigao? pita kraljica, suzdržavajući ogorčenje. - Danas. Odmah nakon Damira. - Sva sreća što i njega nisu uhvatili. Očito je ušao u grad neviđen i sam? - Ne, kraljice, došao je da su ga svi mogli vidjeti i to sa čitavom pratnjom i gospodinom Đulajom. - Zašto su uhitili Damira, kad su pustili princa? - Ne bih mogla razjasniti, kraljice. - Dobro je što su barem princa pustili na miru. 412 Dakle, Ivan Korvin nalazi se usred Budima sa svojom pratnjom? naglašava češki kancelar. Na to češki kancelar usklikhe: Evo, veličanstvo, živ, nepobitan, gromovit dokaz da uistinu nema urote niti je moglo biti. Na tu konstataciju Napuljci su nijemi, a kraljica potvrdi šelnbergove riječi: To je i moje mišljenje. Kralj je nešto tražio po stolu i uzeo spis: - Kako ovo pismo nije upravljeno biskupu Bakaču, to ja, kraljica i ja, određujemo da se biskupu Bakaču opet dopusti slo bodno kretanje. Neka se četa koja je opkolila njegovu palaču odmah povuče. - Želji kraljevoj bit će udovoljeno. - Molim vas, gospodine šelnberg, idite k biskupu i recite mu da su čete zauzele palaču pomutnjom. Cim je kralj izrekao ime Bakač, Filipec bijesno pogleda svojeg druga. Taj pogled optužuje ga zbog poraza, češki velikaš hoće da nešto kaže, ali kraljica će Vladislavu: Veličanstvo, dopustite mi da sada kažem posljednju riječ koju sam već prije najavila. S najvećom ljubaznošću kralj se nakloni:

Vaše veličanstvo ima uvijek svoju riječ kad god zaželi. Beatričini savjetnici okrenu se k njoj. Oči im upijaju izražaj njenog lica. Poraz im je donijela Gordana uz šelnbergovu pomoć. Kraljica ga je u sebi proklela do devetog koljena, Filipec mu obe-ćaje osvetu. Francesko grdno kune, Ranzano, iskusni državnik, mirno prosuđuje i šuti. Gordana prati svaku kraljičinu kretnju. Svi pozorno promatraju kraljicu. Ustala je kako bi još jače djelovala na kralja zamamnom jedrinom svoje pojave. Ponosno podigne lijepu glavu. Visoke obrve, nešto potcrtane kistom, čine se kao dva srpa, oštre i britke. Đerdani na grudima zazveče. Dotakla ih je bijelim prstima punim dragulja. Kraljičine kretnje izazivaju budnu pažnju svih oko nje. Gordana zna u njima čitati i naslućivati, ali ovog časa gubi uporište. Kraljičino držanje sasvim je osebujno. Takvu je još nije vidjela. Uprla se, isprsila poput propovjednika koji će svijetu objaviti veliku istinu ili kao vladar koji će sada osuditi. Vaše veličanstvo i gospodo, danas se ovdje odigrala ne vjerojatna igra. Vladislav promatra njezin stas, haljinu, nakit i lice. Posljednja riječ zahvaća i njegovu pozornost. Preko ove igre ne može se prijeći bez razjašnjavanja. Čitavo poslije podne, sve do noći, jer evo, stigli smo o visokom suncu, a sada već dugo gore svijeće, čitavo to vrijeme proživjeli smo nečuvena uzbuđenja, strah za sigurnost prijestolja. Stvarali smo 413 osnove kako da se obranimo od urote koja nas se teško kosnula. Proživjeli smo, dakle, teške časove. Je li tako, kralju? - Sasvim tako, kraljice odvraća on glasno, ali nesigurno. - Naglasila sam: preživjeli smo teške časove i brige. I kralj to potvrđuje. A sad odjednom, iznenada kao grom iz neba, stižu nam posve protivne vijesti. Urote nema. - Nema naglasi Šelnberg, a kralj potvrdi glavom. - Da. Nema je. Pa ipak, urota je bila dokazana, jasna, a onda oborena. To se ne može ostaviti neriješeno. "Što kani s tim?" prenaraženo pita kralj. Urota je bila tu na stolu tako jasna i .nedvoumna, a sad je nema. što to znači? Da je urota bila podmetnuta. Ova izreka pogodi sve kao grom. Kamo kani iz ove stupice koju je sama nabacila? - Ako je podmetnuta, onda dolazi drugo pitanje: zašto? - Da, zašto? upada kralj. To se mora razjasniti. "Što ona hoće? Odati mene? Napustiti? Izdati " misli Filipec i bulji u nju kroz rubove četkastih žutih trepavica. Od uzbuđenja peče ga grlo. I čuje njen glas. Tko je zasnovao urotu? To je treće pitanje. Ona časak odahne i onda poprimi izražaj ogorčenja: Neoprostivo je nedjelo što su ubili glasnika koji je nosio ovo pismo. Znao on da nosi lažno pismo ili ne, borio se za nj i pao. A on nam je mogao reći tko ga je poslao. Ovako nemamo traga tko nam je urotu podmetnuo. Ali naglašavam: neću mirovati dok podlog lašca ne pronađemo i ne kaznimo po zasluzi. Još uvijek slušaju pomno uvjereni da ono što kani tek ima slijediti. Podlac neka plati za svu brigu što smo je podnijeli kralj i ja, i svi mi. To još nije sve što sam kanila reći. Ovo je svima jasno i njihova je pozornost napeta do krajnjih granica. Bez daha gledaju i otvaraju oči i sluh: Što je htio podlac? Evo što. Znao je: ako urotu prikaže istinitom i mi joj povjerujemo, kralj i ja uteći ćemo se najoštri jim odredbama prema optuženima. Bilo je jasno da ću ja po krenuti jače, oštrije, strože mjere da kaznim urotnike kojima ionako nisam sklona. To je prirodno. Opet časak čeka da jače potcrta smisao:

A što bi se desilo kad bi se kasnije dokazalo da je urota laž? Evo što: najprije bismo kralj i ja navalili na onoga koji je urotu otkrio, donio urotničko pismo, a najviše bih ga napala ja jer mi je donio pismo prije nego kralju. 2ute Filipčeve trepavice se zatvore. Ali taj čovjek je danas najjače, najodlučnije uporište, oslonac i temelj našega prijestolja, prečasni gospodin kancelar Filipec. 414 On porumeni. Ne zbog pohvale, nego od uzbuđenja. Osjećao se spašen. Natkrilila je čak i njegovu lukavost. Uzela ga je u o-krilje. Svom joj dušom zahvaljuje. - Vaše veličanstvo govori živu istinu pohita Šelnberg da brani Filipca. To je bilo i moje mišljenje. - I moje reče kralj, a kraljica govori dalje: - Dakle, svi se slažemo da su urotu namjestili gospodinu kancelaru neki tajni neprijatelji koji možda žele na njegovo mje sto. To im neće uspjeti. Možda je podmetnuta urota imala i težih motiva. Ali sad to ne možemo istražiti, dok ne uhvatimo podlaca. Sad, međutim, imam reći ono posljednje što je isto tako važno kao i urota i motiv. Kralj i ja odlučili smo urotnike udariti protu- urotom, uhvatiti ih, zatvoriti i kazniti, a oni su nevini. Da smo to učinili, bili bismo okaljali ugled svoje vlasti kaznama. Ipak smo spašeni te nesreće. - Istina je nadoveže kralj spašeni smo. - I prijestolje naše spašeno je teške ljage. Kraljica se okrene kralju: - Veličanstvo, tko je spasio nas dvoje i prijestolje? - Tko? pita on, a drugi bulje u kraljicu. - Evo, ova lijepa, umna glava. I pokaže na Gordanu. Svi se trgoše. I Napuljci i kralj. Beatrica pohita Gordani, raskrili ruke i usklikne: Gordana, spasila si moje prijestolje. Dođi da te zagrlim. I grli je čvrsto, zanosito kao da grli najmilije biće na svijetu. Beatričin glas zvuči uvjerljivo, predano, zanosno. Nikad neću zaboraviti što si danas učinila. Uvijek računaj na moju nagradu. Za ovo, danas ... Beatrica privija Gordanu čvrsto na svoje grudi i ovija oko njenog vrata svoje ruke. Gordana ih osjeća kao zmije, a svaku njenu riječ kao bodež. Pretvorila se u led i čeka da je aragonka oslobodi zagljaja, a oni oko njih stoje osupnuti, zablenuti. I Napuljci, i Filipec, i šelnberg. Napola otvorenih usana, široko rastvorenih očiju, kao da ne vjeruju. I sluh im ne pruža uvjerenje da su sve to čuli. I mozak im sustaje u radu. Omamljeni su. Vladislav se podbočio na stol. Sive svijetle oči pune su smiješka radosti. Ne misli tog časa ništa, ne veli ništa, samo upija sliku Beatričina zagrljaja, prati nježnost njenih ruku što gleda Gordani-nu glavu i svijaju se oko njenog vrata. Njemu je kao da sam o-sjeća milovanje i osjeća kraljičinu ruku oko svojeg vrata. A onda mu se opet čini da se njegova ruka smotala oko Gordanina struka i njegov se dlan dotiče bijele puti na golom Gordaninu vratu. I zahvaća ga voljkost. Napokon kraljica skine ruke s Gordanina vrata, okrene se prema kralju i veli: 415

U ime napuljskog kralja imenujem Gordanu prvom po časnom plemkinjom njegova dvora, a to znači da ćeš tamo dobiti naslov vojvotkinje. To će ti se podijeliti velikim svečanostima. Ali ne kanim se lišiti tvoje blizine, Gordana. Za nekoliko mjeseci moraš se iz Napulja vratiti na moj dvor. Jesi li zadovoljna Ona se duboko pokloni i odgovori mirnim, suhim glasom: Neizmjerno zahvaljujem plemenitosti vašeg veličanstva. Onda kroči bliže i malo se osmjehne, gledajući kralja i kra ljicu: Neka mi bude dopušteno da se odmah oprostim. Do zore je još malo vremena. ^ Vladislav ne reče ništa, već se samo smijesi, zatečen, zaskočen, ne zna odgovoriti. Selnberg razabire Gordaninu namjeru. I dok se ona klanja kraljici i kralju, uzme je pred svima poučavati: - Kraljica je divnim riječima razložila da je urota podmetnu ta i da ste vi spasili prijestolje od omraženosti, prema tome ne može za vas vrijediti onaj odsudni kraljev nalog da sutra u zoru putujete. To više što vas je njezino veličanstvo nagradilo tolikim počastima. Kralj je povukao zapovijed izgona. - Tako je, češki kancelar je ispravno shvatio doda kralji ca. Putovat ćeš odmah nakon našeg vjenčanja zajedno s mojom sestrom donom Izabelom. Valja mi se pobrinuti da ideš tamo opremljena dostojno našeg i tvojeg položaja. Sve to govori kraljica ljupko, smiješi se i miluje joj lice. Gordana obara oči da mi sakrila neprijatan osjećaj. Tada se kraljica okrene Vladislavu: - A sad je ova stvar temeljito dovršena, zar ne, veličanstvo? Iskreno ushićen, Vladislav usklikne, polazeći k njoj: - Sretan sam, veličanstvo. Vrlo sretan. Ona uzme njenu ruku i stisne je značajno: - Vrijeme je izmaklo. Krenimo, dakle, kući. Gordana, dođi. Idemo. - Hvala, kraljice, evo me, samo vani još uvijek čeka plemić Damir. - Uistinu primijeti kralj. I pozvaše Damira u dvoranu. Kralj mu objavi da se sve raščistilo. Gordaninom zaslugom sve je dokazano i reče: Možete otići kud vas volja. Damir razumije zašto je Gordana na dvoru, ali neizbrisivo vjeruje da njen utjecaj na kralja nije posljedica njegove pravednosti ni rodbinstva. A Beatrica veli glasom da je svi mogu čuti: Vidite, vjerenice moj, nije li me upravljao sretan instinkt kad sam zaštićivala Gordanu od vašeg gnjeva? Ona je sve raš čistila. Ona je danas naše blago. Zato ću je sa svojom sestrom poslati u Napulj da se tamo proslavi. To će joj otvoriti veliki ugled u čitavom kraljevstvu. Bit ćeš, Gordana, uresom našeg dvora, a ja tebi sestra. 416 Kralj se nasloni i odvraća: Hvala mojoj ljubljenoj vjerenici što odlikuje moju ro đakinju. Beatrica priđe bliže i šapće mu: - Na žalost, naša ljubav mora danas pridonijeti žrtvu kra ljevstvu. - Dakle, idemo pozove kraljica svoje Napuljce. Princ Francesko i Ranzano teškim koracima krenu k vratima. Kao da ih je netko dočekao iz zasjede, izudarao ih i orobio, o-pljačkao, oduzevši im čitavo blago na kojemu su gradili svoj život. Jedva su izašli u predvorje gdje ih čeka dvored napuljiskih dvorana, vjerujući da su svi oni već gospodari dvora.

Francesko i Ranzano gledaju se poraženim pitanjima i odlaze za Beatricom koju prati kralj. Gordana ide za njima. U predvorju Filipec povuče u arkadu šelnberga i bijesno mu šapće: - Vi ste me čitavu večer izigravali. Pripišite sebi posljedice koje će nastati za kralja kad napustim svoje mjesto. - Nećete napustiti svoje mjesto. - Vi ste me gurnuli dolje. - Ne mogu kralju dopustiti da započinje svoju vlast borbom protiv Hrvata s podmetnutim urotama. - Ako nije podmetnuta? Što onda? - Vidjet ćemo kad se bude obnavljao ugovor s princem. - Nema obnove. Ugovor su pogazili vojvoda i princ, i svrše no je. - Vi pod sobom kopate ponor, gospodin Filipec. - Vi pod kraljicom, a to znači pod kraljevim prijestoljem. - Ako se ne okanite Beatrice, survat ćete se. - Nema od nje pogibelji dok imamo bečki ugovor. A vi ćete k Bakaču? - Moram, kralj zapovijeda. - Velemožni, upamtite: jednom ste mi rekli da ne puštam kralju svoje neprijatelje, a taj Bakač me mrzi. Ako vi posredujete između njega i kralja, izbili ste mi iz ruke svako oružje da pro vedem bečki ugovor. - Zadao sam vam riječ: nikad neću nikome dopustiti da vas izigra ni u kralja ni u kraljevstvu. Neka vam to dostaje. Sutra u deset sati bit ću ovdje. Hajdemo, već su svi u dvorištu. Svi iziđoše iz dvora. Kraljica se pred glavnim izlazom oprosti s Gordanom i hitro potjera konja u egersku palaču. Za njom ide pratnja. Gordanu prati Damir. Kraljevski oklopnici nisu se nigdje pojavljivali. 417 27 GORDANA IV 27* NOC NAKON PODVALJENE UROTE Poput plamteće baklje Beatrica ulazi u egersku palaču, baci s glave klobuk, pa hoda po svojoj odaji za primanje. Iz očiju sijeva oganj. Francesko i Ranzano stoje u kutu kao dva kipa i šute. Za nekoliko sekunda kraljica se zaustavlja i uzvikne: Neka dođe zapovjednik mojih četa. Enriko otvori vrata predsoblja i rukom zovne u sobu napulj-skog grofa koji je zapovijedao Beatričinim četama. - Tko je uhvatio hrvatskog plemića Da”mlra? - Ja, vaše veličanstvo veli on slavodobitno. Odmah čim je veličanstvo otišlo u dvor. - I usudio si se odvesti ga u tvrđavu, a da prije ne javiš meni? - Veličanstvo je bilo u dvoru. - Napuljski grof Pjero ne može pohitati za svojom kralji com? - Naredili ste mi opkoliti Bakačevu palaču, zatim da šaljem četu u Damirovu kuću na pretragu. - Ali o takvoj lovini morali su me smjesta izvijestiti u dvor. Izdaju me vlastiti ljudi vikne preneraženom grofu koji se odmah udalji. Ranzano ga uzima u obranu: Umirite se, kraljice. Uzalud bi bilo da su vam javili u dvor. Vi ste Damirovo pismo odmah predali. Ogorčena, ona zalomi rukama: Nad njima lebdi proglas veleizdajstva. I oni su tu u Budi- mu, nadohvat mojoj ruci, a ne mogu ih zgaziti.

Ranzano kima glavom: Đavo je dovukao Gordanu. Ona nam je izbila iz ruke ovu divnu urotu. Kraljica uspravi glavu kao zmija i sikne: - Ona. Samo ona. Prokleto joj bilo. I njezin pomoćnik sje verni pas šelnberg. Izravno se upro s njom protiv mene, baš protiv mene. Filipca je štedio, ali mene je pseto grizlo. - Veličanstvo neka prosvjeduje u kralja. - Prognat ću ga iz kraljevstva čim se vjenčam. Na dan same vjenčane slave. Onda se trgne. Ulazi biskup Filipec. Kraljica pohita k njemu i zgrabi ga za lakat: - Predali ste kralju zapovijed da se uhiti princ? - On je zapovijed razderao. - Ali onu drugu zapovijed da se uhiti Gordana gdje god se nađe, i nju ste složili s onom prvom koju je kralj razderao? Zjenice joj se pretvaraju u bodeže, a ruke stišću njegov lakat kao okovi. 418 Ne, kraljice, tu sam zapovijed zadržao. Evo je. Ona se baci na pergamenu poput gladne zvijeri na plijen, upija u nju pogled, sve joj slova igraju pred očima. Spušta se u naslonjač kao da će se onesvijestiti. Ipak, ipak je tu posljednja nada, jedina nada razvaljene utvrde, čvrsti temelj. Na tome će sagraditi novu tvrđavu svojoj pobjedi. Konačno Beatrica mora pobijediti. Mora jer je pisano. Isprekidano izgovara riječi, glas joj se snizuje, oganj bijesa smanjuje. Tu zapovijed ne može mi nitko izbiti iz ruke. Niti razoriti, nitko pobiti, nitko oteti. Ranzano ponudi Filipcu da sjedne. Potrebno je da vijećamo o današnjim događajima i o pos ljedicama. Češki kancelar hitao je sa svojom pratnjom da po kraljevoj zapovijedi oslobodi biskupa Bakača. Stigavši tamo, zaustavi konja pred Bakačevom kurijom. Ispod tamnih krošanja kestena netko izjaše i zakrči mu put: - Ne možete k biskupu. Nitko ne može, u ime kraljevo. - Tko ste vi što ovdje govorite u kraljevo ime? - Cetovođa njezinog veličanstva. - A ja vam nosim zapovijed njegovog veličanstva da se vaša četa odmah povuče. Ja sam njegov češki kancelar. - To može reći svatko. - Idite mi s puta vikne srdito šelnberg. - Ne mičem se odavde. Kralj mi je prije pola sata poslao nalog da se ne mičem. Izvolite primiti na znanje. šelnberg se povuče i pošalje u dvor kralju vijest. Uskoro dojaše František sa čitavom četom oklopnika i kraljevom zapovijedi da se aragonci udalje. Tek sad su popustili i otišli, šelnberg odredi: čekaj me, František, otpratit ćeš me u dvor jer bi se aragonski lupeži mogli vratiti i napasti me. Onda naloži da ga jave u biskupovoj palači, čitavo popodne i večer čekao je Bakač u teškoj neizvjesnosti što će biti s njime. Sada kroz otvoren prozor sluša kako ga oslobađaju zatočenja i kako mu u posjet dolazi odličan gost. Brzo mu pošalje u susret nećaka Belu, a sam dočeka kraljeva poslanika vrlo uljudno i ponizno i uvede ga u sobu. Šelnberg brzo razjasni: - Nosim kraljevu poruku. Aragonska četa opkolila je vašu palaču bez kraljeva znanja. - O tome nije potrebno uvjeravati reče Bakač. Kralj ne bi mogao odrediti takvu nepravdu. 419

Nije mogao slutiti je li Vladislav šelnbergu otkrio njegov boravak na dvoru s Gordanom pa odluči da o tom šuti dok on sam nešto ne kaže. Međutim, češki kancelar nije znao ništa pa uvjerava biskupa: - Veličanstvo je duboko ožalošćeno što je uzvišenoj crkve noj milosti počinjena nepravda. - Ja sam mirno čekao rješenje. Znao sam da mi je kraljiči na četa nanijela tu sramotu. - Možda kraljica i ne zna o djelu svojih četa. Očito vaša prečasnost u to ne vjeruje? - U prošlosti ne bih vjerovao, jer tada,#am bio državnik, sada sam običan biskup, a moji me putovi vođe u samostan. Pre ma tome, danas nitko nema razloga progoniti me mržnjom. - Zašto vaša prečasnost ide u samostan? - Neka mi vaša velemožnost oprosti. Nekoć sam u službi izazivao protiv sebe neprijateljstva. - Čuo sam da ste mnogo značili u kraljevstvu. - Samo kao pomoćnik kralja Mati je. - A on je bio velik i uman, dakle, nije mogao imati uza se skromne umove. - Bilo i prošlo. Sad mi je samo do toga da se oko mene ne okupljaju kancelarove i kraljičine sumnje da sam protiv njihove vlasti. Dakle: povlačim se u samostanske zidine jer želim živjeti bez ovakvih iznenađenja. - Kraljičina mržnja sigurno ima svoj povod? Čime ste joj se zamjerili? - Smatrao sam da će nastati zlo po kraljevstvo ako se kralj s njom vjenča. Bilo mi je poznato da su kralju Matiji učenjaci ustvrdili kako kraljica nikada neće imati potomstva. Dakle, bojao sam se novih borbi za krunu sa strane Maksa i drugih vani i kod kuće. Sve što sam učinio protiv kraljice bilo je samo u bojazni za sreću ovog kraljevstva, no sada priznajem svoju pogrešku. Vidite, velemožni: bio sam svojedobno jako uz princa i protiv vašeg kralja, samo iz bojazni zbog ovog kraljevskog braka s kralji com jer vidim u budućnosti strašne slike. Ali sad je sve svršeno i neću vas time dugočasiti. - Naprotiv, prečasni, jako bi me zanimalo kad biste mi is pričali sve svoje misli što su s tim povezane. Iskažite mi tu uslu gu. Kunem se na dušu i čast: nijednom riječi nikome neću pri znati da sam štogod od vas čuo. Molim, velemožni gospodine, u tom slučaju vrlo rado. Pronicavi Bakač osjeti da nešto nije sasvim na pravom mjestu između šelnberga i kraljice kad se on toliko zanima za njegovo mišljenje. Ujedno opazi da Vladislav duboko šuti o njegovoj ju-čarašnjem posjetu dvoru što mu se čini loš znak prema događajima oko njegove palače. I odluči svojim pričanjem prodrijeti u mišljenje češkog kancelara i steći barem njegovu sklonost. 420 Započeo je pričanje stilom koji iskazuje neprestano upletanje slučaja da može kontrolirati misli onoga kojeg želi upućivati i osvojiti svojim mislima. A to je Bakač uspio. Tamnim dvorištem Damirove kuće lebde goruće baklje. U odrazu žarkog svjetla razabira se glave princa Ivana i vojvode Iločkoga. Obojica drže u ruci gole mačeve kao da su baš obustavili krvavu bitku. Mrakom se šuljaju dva Napuljca krcata bogatim kućnim uresima. Ivan i vojvoda spaze bjegunce što se veru na ogradu i zaustave ih. Bogati plijen pada im iz ruke na razbijene ostatke aragonske pljačke. I oni padaju na koljena: - Smilujte se, nismo mi od svoje volje uzeli. Zapovijedili su nam naši četovođe. Milost! - Pljačkaška aragonska družbo, hrvatski mač jauknuo bi od stida da podsiječe glave nečasnih obraza.

Gordana ujaše u dvorište. Iza nje Damir. Oboje gledaju Na-puljce što kleče u očajnom strahu od dva mača čija im blizina ježi kožu. - Pravo je tako, vojvodo. Sluge su svojih gospodara odo brava Ivan. Neka idu. - listajte. Otale! viče vojvoda i golim mačem pokazuje pljačkašima put iz dvorišta. Gordana i Damir brzo se približe, a princ razjasni zašto je puno dvorište razbacanih dragocjenosti. Zatekli smo ove lupeže kako nose plijen veli vojvoda Htjeli su orobiti kuću. - Aragonske sluge ovdje kuću, a njihovi gospodari na dvoru hrvatskog kraljevstva nadoveže Gordana. - Ovo bojište slika je aragonske vlasti i njihove vladavine primijeti Damir. A Gordana značajno dodaje gledajući princa Ivana: Tako, evo, kane orobiti našu domovinu. Ovo je tu samo mala sličica onoga što nam spremaju aragonci. Razoriti, pljačka ti, orobiti, harati da mogu uzeti, napuniti svoju mošnju. To je rekla s dubokim ogorčenjem, a onda upita vojvodu: - Kako ste ih potjerali? - Časnik oklopnika nestao je i vratio se s oklopnicima. Inače bismo bili na onim stubama slavno pali razjasni vojvoda i pogleda Gordanu. - Danas popodne sam rekla: dosta je naših palo beskorisno. A sad idemo k Varadiju. Vojvoda kimne i naglasi: - Moram se brzo spremiti za odlazak u Pečuh. A vi, Gordana? - Ne možete, vojvodo, otići, ni vi ni princ, nitko. 421 - Aragonci su nas prepoznali, a kad kralj dozna da smo tu, uhvatit će nas. I to znači: slavno pasti bez ikakve koristi. - Beatrica nam je pomogla podmetnutom urotom. Dođite, idemo k Varadiju. Tamo ću vam reći važne vijesti. Oni odoše, a sluge počnu kupiti razbacane kućne urese i dragocjenosti. S trijema kuće Ivanove majke Varadi je promatrao provalu aragonske čete u Damirovu kuću i njihov bijfcg pred kraljevim oklopnicima. Htio je sići kad se Gordana uspela sa svojim prijateljima. Našli su se u blagovaonici. Varadi se nije vidio s princem od onog dana kad su bježali s krunom u Hrvatsku. Sad su obojica, princ Ivan i biskup Varadi, stajali jedan prema drugome, nijemo se gledajući. Varadi opazi da je princ omršavio, izblijedio, a Ivanu se činilo da je Varadi deset godina stariji. Nijedan nije rekao ništa. Varadi samo kimne svojom sijedom progonjenom glavom kao da bi htio reći: "To si nam sve ti pribavio". Vojvoda i Varadi pruže ruke. Gordana sjedne u naslonjač i načas sklopi oči. Sva se pozornost okrene k njoj. Osjetivši da je gledaju, brzo se sabere, podigne vjeđe i ustane. - što je sve to zapravo bilo? pita je Varadi. - Bilo je to pravo očitovanje aragonske ljubavi. Dok je mene kraljica u dvoru grlila i proglasila me svojom ljubljenom ses trom, dotle su njezini ljudi izvršavala bratsku ljubav. - A mi s tom družbom sklapamo bratske saveze, vjerovali smo im, pouzdavali se u njihove zagrljaje, obećanja, zakletve i prisege što ih je Beatrica izrekla nad mrtvim kraljem. Sada je svemu kraj. Plaćamo ludost ovog saveza, zabludu svoje vjere i plaćat će tome danak čitava Hrvatska u daleku budućnost ako se ne odrvamo. - Gordana, objasnite nam moli vojvoda, dok princ, šuteći

obara glavu. Gledajući samo biskupa Varadija, Gordana pripovijeda o događajima i borbi oko urote i konačni završetak Beatričina napada s urotom. Svi slušaju napeto. Kad je Gordana završila, ispričavši kako ju je Beatrica zagrlila, svi istodobno učiniše kretnju iznenađenja, a Varadi reče: - Zagrlila vas je, nazvala sestrom i ljubila vas? Onda znam što hoće. Nekad je princa grlila i nazivala ga sinom da ga može izdati. - Baš tako, gospodine biskupe uzvrati Gordana. - Ali ovoga puta Gordani ne može učiniti nikakvo zlo jer sada je raskrinkana, razotkrivena pred kraljem. Da, gospodine biskupe, to bi bilo prirodno i logično, ali je obratno. Kralj se veoma raduje što se sve dobro svršilo. On je sretan. Tako je sam rekao i otpratio kraljicu i njezine drage kao pobjednike. Cak se i princ zgrozio i podigao glas. - Kralj Vladislav nije ni zahtijevao da se traže oni koji su mu podmetnuli urotu, jer je Beatrica obećala da će pronaći i kazniti podmukle lupeže. - Kralj je njen rob, a Filipec sluga veli Varadi. - Prema tome, nema više nikakve nade da bismo otklonili aragonski jaram reče vojvoda. - A ja neću nikakvih vlasti oglasi se Ivan. To ću izja viti kralju. Neka me svi puste na miru da živim za sebe. Gordana se uspravi i okrene k princu: Kad ste odustali od borbe, kad ste ostavili pristaše, kad vas je zahvatila strahotna zabluda da se krv prolijeva za vas, još sam vas razumijela. Ako sad otklonite da uz nas ostanete ban i bosanski kralj, smatrat ću vas jednostavnim kukavcem. Svi su se trgli. Prinčevo lice je blijedo. Varadi se gotovo baci na njega oštrinom svoje ćudi: žalim svaki čas što sam ga utrošio u borbi da njegovu mi lost dovedem na prijestolje. I moglo se uspeti još u posljednjem času. Ivan ustane, čini mu se da mu je Varadi sapeo grkljan dok mu Gordana dodaje uže. - Mogu li ja kao bosanski kralj, kao hrvatski ban gledati kako ovim zemljama hara aragonac, a ne mogu ništa da učinim? - Možete ako hoćete reče Gordana, a Varadi žestoko ispada: - Meni je svejedno hoćete li biti kralj Bosne ili ban Hrvat ske. Niste htjeli biti kralj oba dijela kraljevstva i time je naš račun zauvijek svršen. Nalazim se ovdje u ovoj kući ne zato da vijećam, nego po Gordaninoj želji da Bakač ne bi doznao za veliku milost kralja Vladislava kojom mi je poklonio ovu jadnu slobodu. Gordana mahne rukom: - Nitko od nas nije na slobodi. Svi smo u tamnici. Svi ide mo okolo kao sužnji i naši okovi za nama zveče nedostojno, sramotno. - Da, Gordana, mi smo uznici, okovani i sapeti. Ali napuš tam ovu kuću čim više ne budem smetao vašim osnovama. - Kakve su to osnove? upada u riječ vojvoda. - Da Bakača proguram na kraljevski dvor, a kad bi on znao da je Varadija pustio Vladislav, on bi mi škodio mjesto da mi koristi. - ćemu se još nadate, Gordana? pita Lovro u čudu. - Ostati na bojištu i živo se uprijeti da skršimo Beatričinu vlast. - 422

- Vas Beatrica hoće da šalje u Napulj. Sjećate se kakve su vam nevolje zaprijetile kad vas je poslala u Napulj s Griča? Fran- cesko se htio domoći vaše ljepote upozorava Damir. - Kad bih išla u Napulj, postavila bih uvjet da Francesko ostane ovdje, ali to su daleke stvari. Vaša visosti, evo vam kra ljeva pisma. Sutra vas kralj čeka u svojem dvoru. - Dobro, otići ću odgovori on odlučno, a Varadi ustane i ozbiljno ga pogleda: - Još bi vam htio dati posljednji savjet, visosti. U vašim je rukama kruna, u vašoj su vlasti najvažnije tvrđave ovog kraljev stva. Ne izručite ni jednu dok kralj ne ispuoji-svaku točku ugovo ra. Prije nego što vi predate kralju ove tvrđave neka vas učine banom Hrvatske i okrune za kralja Bosne. Vi znate da je jedan dio Bosne zaposjeo Turčin. Vi ga morate protjerati, osloboditi na rod od strahovitog zuluma. Sin ste slavnog kralja Matije, pobjed nik nad Turcima. Naslijedite ga. A to možete samo onda ako ste kralj Bosne, ban Hrvatske i vojvoda Slavonije. Čujte, prinče, odbila vam je posljednja ura koja traži da spasite ime svojeg oca od besmrtne ljage: da je sin velikog kralja bio nevoljki slabić. Za čitavog govora Gordana je glodala u princa. Tek sad opazi kako je njegovo lice mršavo, blijedo, ispijeno, slika borbi i bola. Varadijeve riječi užgale su njegove obraze rumenilom. Oborio je oči i ona mu nije mogla dublje zagledati u dušu. I Damir i Lovro promatraju mladog kraljevog sina što stoji pred biskupom kao klupko jada nesretne duše. Varadi mu se još jednom obrati: Ako prepustite ove tvrđave prije nego vas okrune i uvedu u bansku čast, predali ste sebe i sve mogućnosti da budete na korist kraljevstvu. Svaki ste moj savjet odbijali. Ako ne izvršite ovaj posljednji, vaše ime orumenjet će se stidom. Upamtite još ovo: do kraja svojeg života ostat ćete vazda onaj u kojem će na rodi gledati nasljednika prijestolja, što bude aragonska vlast gordi ja, strasnija, a Vladislavljeva slabija, to će vaša snaga kao nasljednika biti veća. Niste to uvidjeli dosad? Pamtite posljednji savjet što vam ga daje starac kojeg je vaš otac odbacio, a vi ga niste htjeli poslušati. Do kraja života uvijek i vazda, protiv svih i svakoga nastojanja vi ipak ostajete tu kao sin kralja Matije kojeg će svi smatrati nasljednikom i bilo koji čas ili događaj može vas preko noći uzdići na prijestolje. Zato će i vaša glava vječno lebdjeti u pogibelji. Svaki kralj na ovom prijestolju, imao ili ne imao potomka, mora osjećati da ste mu vi opasan takmac. Dok Beatrica bude sjedila na prijestolju, pazite, prinče, ne držite nikoga tko bi vas za dukate napojio otrovom. Svi šute. Samo zjenice sijevaju. U zraku titra odraz Varadijeva žestokog glasa, njegove riječi ostavile su plastične slike nekog velikog otkrića, neviđenog i neočekivanog. Damir se okrene Gordani i vojvodi: 424 - Nikad se nisam dosjetio toj strašnoj istini. - I ne zaboravite veli Varadi da ste vi uz princa Ivana sudionici njegove sudbine. Jer sin kralja Matije, makar i nezako niti, jest i ostaje tu kao bljesak stare slave Matijaševa moćnog kraljevstva koje će sada propasti. To, eto, zna Gordana i to ju je ponukalo da sa Bakačem stvara neke osnove. Ona će ih provesti, ona mora uspjeti. - Zašto nam ne veli kakve su to osnove? pita vojvoda Gordanu. - Slomiti Beatričinu vlast. To sam već rekla. Idem na poči nak, odviše mi je potreban mir. Doviđenja, sutra.

Ostavila ih je i otišla u Damirovu kuću, u svoje odaje, što su bile sačuvane od aragonskog haračenja. S Varadijem ostadoše vojvoda, Damir i princ Ivan. Kad se Gordana udaljila, istupi Damir: Ne smijemo više dopustiti da se Gordana izlaže. Ona ne može dalje ići u dvor jer... Varadi digne ruku i zaustavi Damirov govor: - Vi ste se borili na svom mjestu gdje je bio potreban mač. A kako ćete se boriti s kraljem kad se ne bori protiv vas on, nego ženska suknja? Protiv nje može samo da uđe u borbu žena. Gor dana je umna. Nitko ne bi mogao izvesti ono što je danas učinila ona. Bio je to dvoboj između dviju žena, a ne između dva muš karca. Vama neka ostane borba mačem i odvažnim odlukama. Protiv Beatrice može se u ovom kraljevstvu boriti samo još Gordana. - Ali se kralj pomamio za njom reče Damir spočitavajući, a vojvoda i princ Ivan pristanu uza nj. Sva su trojica složno dokazivala Varadiju kako se Gordani ne može više dopustiti da odlazi na dvor i predlagali neka joj Varadi savjetuje da ide u Pečuh. - Gordana je potrebna ovdje, a osim toga, ona je otkrila kralju svoje srodstvo s njegovom obitelji i zato kralj ima pravo da određuje o njenom boravku. Ako bi se kralj zapravo pomamio za njom, onda Beatrica ne bi imala nad njim toliku vlast, ne bi dopustio da Gordanu šalje u Napulj niti bi Gordana morala izdržati toliku muku da kralja napokon uvjeri kako je urota bila lažna. Za Gordanu nema pogibelji. - Ima! naglase sva trojica jednodušno. - Ona će se sama znati čuvati i u slučaju da kralj uistinu baci oko na nju. Zar se bojite da će ona ljubiti kralja? - Kralj joj može zapovjediti što hoće, čak da mu bude Iju- bovca veli Damir. - Gordani ne može zapovjediti niko, pa ni kralj. Da je muš ko, kolika sreća za njezinu domovinu i čitavo kraljevstvo. Istina je potvrdi vojvoda. Na tu primjedbu Damir šuti. Tada Varadi još jednom uzme riječ: 425 - Gordana će poslušati samo sebe i pustite je. Ionako bi bilo uzalud što god joj rekli. - Je li vam otkrila što kani protiv Beatrice? - Kad bi mi rekla, ne bih smio odati. Hajdemo na počinak, a sutra, vojvodo, odlučite o svom putu. I rastadoše se. Varadi legne u velikoj dvorani. A ona trojica polegoše u drugim odajama kuće. Svaki se od njih dugo borio s brigama sutrašnjeg dana i nemirom svog srca. 4 U Bakačevoj palači još uvijek sjedi šelnberg. U jednostavnom razgovoru Bakač je osvojio Šelnbergovu sklonost. Pri tom se držao skromno, povučeno i govorio čedno, ali je svoje misli zaodjenuo u naročite forme. Kad se, međutim, spomenulo Filipca, izražavao se Bakač o njemu s punim uvažavanjem. Znao je da su oba kancelara neprestano zajedno pa mu se činilo prirodnim da se dva Ceha međusobno podupiru. I dobro je računao. Time se znatno približio Šelnbergovim simpatijama. Na kraju svojih tumačenja Bakač se ponovo poslužio diplomatskim izvraćenjem činjenica prošlosti i po drugi put opetuje: Bio sam protiv kraljice samo zbog toga što sam se bojao kraljeva braka s kraljicom Beatricom, ali očito sam pogriješio. Jer kad bi taj brak uistinu donosio zle posljedice kraljevstvu, ne bi biskup Filipec ni naš sabor, a niti vi ni češko kraljevstvo dopustili taj brak. I ja se molim Bogu da moja bojazan bude

samo tlapnja. Na toj točki šelnberg zaustavi svojeg kućedomaćina: - Gospodine biskupe, čuo sam od Gordane da ste umni i dalekovidni državnik, a sad sam imao prilike o tome se uvjeriti. Htio bih s vama govoriti pod pečatom tajne. - Uvjeravam vašu velemožnost da ću tu tajnu ponijeti u samostan, odakle me put vodi u grob. - Ono što želim reći ne bi imalo rezultata u samostanu. Po najprije riješimo jedno pitanje: rekli su mi, da je između vas i Filipca veliko neprijateljstvo. - S moje strane nikako. Ja se divim njegovoj sposobnosti, ali gospodin biskup nosi u sebi neopravdanu sumnju da ga ja kanim srušiti s njegova položaja. Uvjeravam vas: mogao sam to učiniti odmah nakon kraljeve smrti kad su uzde kraljevstva zapravo bile u mojoj ruci. - Sasvim ispravno, a Gordana mi je danas putem iz dvora rekla da ste samo vi zapriječili izbor princa Ivana na prvom sa borskom zasjedanju kad je on imao većinu... 426 - To svi znadu, jedino kraljica i gospodin kancelar ostaju pri svome. Neka, dakle, bude. A da se uklonim svim progonima, idem u samostan. - Gospodine biskupe, vaša je dužnost ostati i služiti kraljev stvu. - Vaša velemožnost, zar da čekam napuljsku osvetu? - U buduće se ne može ništa takvo dogoditi. Ja preuzimam svaku odgovornost. - Nemam nikakve mogućnosti da služim kraljevstvu, osim molitava. - Gospodine biskupe, obrekli ste mi šutnju. Mi smo ovdje sami. Nitko neće doznati što smo govorili. Vaša dalekovidnost uputila vas je da stanete nasuprot Filipcu koji je radio za kralja Vladislava. Bilo je loše što je Filipec čitavo težište svoje agitacije položio na brak mojeg kralja s Beatricom. - Ali vidim da su svi državnici zadovoljni s tim. - Varate se. Neizmjerno sam odan kralju i svojoj domovini. Mi Česi nismo skloni tom braku. Ja naročito. Tajna radost zaigra u Bakačevoj duši. Kao da mu se otvaraju vrata na visoke stepenice kamo se želi uspinjati. Ali šuti i samo pogledom izražava čuđenje. - Sad moram naglasiti: ima nešto što se odnosi na tu stvar, ali ne mogu o tome ni riječi odati jer me veže prisega da nikad neću o tome izreci ni jedne riječi, čak ni natuknuti. Stoga mogu govoriti samo o onome što me najviše zabrinjava u odnosu kralja prema Beatrici aragonskoj, a to je njezina prokleta moć nad kraljem. Kažu da je vršila pogubni utjecaj na kralja Matiju, a to mi je nevjerojatno. On je bio čovjek željezne volje. - U njezinoj blizini željezo se topi i na tom se nasukala Ma- tijina životna osnova da princa Ivana učini kraljem. - Baš zato je Beatrica za mojeg kralja ogromna pogibelj jer Vladislav je sušta dobrota, savršeno dobro srce, predobro. Ljudi ga zbog toga drže slabim. "Pravi kukavac" dodaje Šelnberg u mislima "taj biskup je premudar da me ne bi shvatio" ali ovaj samo uzdiše: - A kraljevu dobrotu iskoristit će Napulj do dna, opljačkati njega i kraljevstvo, vaše i naše. - Evo vidite, toga se bojim. Osjećam najezdu juga. Aragonci su se složili i skovali jaku, čvrstu, osnovu da prodru na sjever i da nas opljačkaju do kože a svoj su put odabrali kroz dobro srce mojeg kralja.

- Sasvim se slažem. To im je nakana. I ako je kralj uistinu toliko dobar, uspjet će. - To moramo spriječiti. - Gospodin kancelar Filipec i vi dovoljno ste jaki. - Ne može mu nitko izbiti iz glave kraljicu. Pogotovu otkad je kralj ovdje, polaže u Beatricu sve. Ipak, neću ga optužiti. To je njegovo uverenje, ali nemamo vremena za razuvjeravanje. Be- 427 atrica mi se danas pokazala u svjetlu svoje snage, lukavštine i nedostižive lukave smionosti. Ona je strahovita opasnost najgordi-jem mužu, kako ne bi bila dobrom kralju Vladislavu. Njegova je strast poznata za njom još iz Linča. - Kasnije nismo mogli zamijetiti u kraljevu ponašanju nika kav trag ostacima prošlosti dok nismo prešli prag egerske palače. Njena blizina raspalila je kraljeve strasti, a napokon, muškarac je. Opasnost je u tome što sam u Beatrice opazio naročitu namjeru da kralja opčara, sputa, zarobi a to joj divno ide od ruke. - Samovoljni i okrutni kralj Matija nije mogao sačuvati svoju volju neovisnom, kako bi to mogaQ,,jipbrotom ispunjeni kralj Vladislav. Bakač je uhvatio čas da odbrani kralja i stekne simpatije njegov pouzdanika. - Sve je to istina. Danas sam u kraljevskom dvoru razabrao kako se kralj napreže da bude svoj, da zapovijeda, ali Beatrica nađe pogled, riječ, zamku koju ni ja nikako nisam dorastao odgonetnuti. - Proći ćete teška iskušenja s Beatricom dok posve ne upoznate njezine tajne putove, putiće i zasjede. Najposlije ćete ustanoviti da ste se prevarili. - Ne želim ogorčiti svoj život iskušenjem značaja te žene. Ali sad se približavamo glavnome. Nas dvojica se slažemo: Beatrica je pogibelj dvijema kraljevstvima. Otklonimo je, gospodine bis kupe, zajednički. - Pokušajte, velemožni. - Sam nikako, a Filipec je odviše s njom vezan. - Onda se, naravno, ne može ništa učiniti uzdahne Bakač rezignirano. - Mislio sam: uklonili bismo tu pogibelj nas dvojica. - Nije moguće. Kancelar Filipec ometao bi sve naše podvige, on je na vlasti. Ne možemo, dakle, protiv njega. - I ne želim protiv njega. Uvjek ću braniti njegov položaj. Nizašto na svijetu ne kanim ostaviti čovjeka kojemu kralj duguje zahvalnost. "Sad sam, dakle, nacistu" veli Bakač sam sebi "Filipca neće maknuti" i odmah potvrdi: - Sasvim je prirodno i pravedno da on vlada kraljevstvom kojemu je dao kralj. - A nas dvojica urotit ćemo se protiv Beatričina utjecaja, štoviše protiv njene vlasti. - Mnogo cijenim svoju glavu, gospodine velemožni nasmi je se Bakač. - Preuzimam odgovornost za vašu glavu. - Mnogo vam hvala. Ipak, sigurniji je strop nad glavom u samostanu. Ali kraljevstvo vas treba. 428 i

- Kad bi me trebalo, ne bih za tako sudbonosnih dana sjedio ovdje u samoći i spremao se u samostan. Kraljica me mrzi, ništa manje gospodin kancelar Filipec. Kad sam mu htio pomoći u kra ljevskom vijeću, smatrao me takmacem. Tu nema pomoći. - A da se sad s njim izmirite? - Bio bih spreman svakog časa pružiti mu prijateljsku ruku, ali čim se pojavim, mislit će da želim na njegovo mjesto, i sama kraljica bacila bi se na mene. - Dakle, čujte: vi ćete voditi pregovore s princem Ivanom o ugovoru koji ste već jednom uglavili. To ne može nitko od nas, ni Filipec jer su pristaše Ivana Korvina i on u teškom nepri jateljstvu. Iskažite, dakle, kralju samo veliku uslugu. - Je li to kraljeva želja? - Još danas će me pitati koga bih odabrao da pregovara s Ivanom Korvinom, a ja ću predložiti vas. - Ako kralj odredi, izvest ću to i odgoditi svoj polazak u samostan, jer nikako ne napuštam tu odluku. - Pustimo budućnost. Sad mi morate pomoći da kralja spa simo Beatričinih pandža. - Vaše gospodstvo zna kako bi se to postiglo? - Kad bi Beatrica bila siromašna žena, kmetica, svi bi je smatrali vračaricom i okrivili da je kralja napojila omamljujućim napitkom. Bilo bi je lako dići na lomaču. Ali ona je moćna kralji ca. Mi smo svjesni: ona osvaja kralja čarima, umom, lukavošću i aragonskim otrovom. - Valjalo bi potražiti protuotrov. - Tko bi ga našao? - Ako je kralj slab za žene, ne treba tražiti, nego posegnuti. - Dakle, očarati kralja drugom ženom? Bakačeve oči upru se u češkog velikaša: - To je najprirodnije. - A tko? - Ima ljepotica ljepša od kraljice. - Da, nitko drugi nego Gordana. Ova me misao stalno prati otkako sam došao na ovaj dvor. Danas sam je promatrao na dvo ru i divovskoj borbi s kraljicom. Ona joj je dorasla, dapače nad- mašuje je ljepotom i mladošću. Jedino je ona stvorena da kralja potpuno otme kraljici. - Mislite: kad se kralj vjenča s Beatricom da bi mu Gor dana bila ljubavnica? - Kralj se ne bi smio vjenčati s Beatricom. To želim postići. - Onda bi Gordana morala postati kraljeva ljubavnica? - To su učinile i okrunjene kraljice. Glavno da ona bude kraljeva strast. A to bi se moralo potpiriti. - Zar to nije lako postići? - Vidio sam danas kako se kralj koleba između jedne i dru ge, sad glavinja k jednoj, sad drugoj. - Dakle, nije pobijedila Gordana? 429 - Jer se nije služila sredstvima svoje ljepote i ženskog zamamljivanja, a kraljica je crpla sve, do posljednje snage. Kad me kralj poslao k vama, ispitivao sam ponešto Gordanu o vašim prilikama i opazio sam da niste strani toj ljepotici. Nas dvojica u sporazumu mogli bismo postići da kraljieva sklonost prevagne Gordani. - Samo Gordaninom voljom. - Naravno. Međutim, ona zna kolika je pogibelj od kraljice baš za njezine zemljake Hrvate a, napokon, Vladislav je mlad

i posve pristao i on je kralj. - A kad bi se htio njome oženiti? ;^ - Ne bi bila tolika nesreća kao brak s* Beatricom. Gordani zapravo do kraljice manjka samo bogatstvo, što će biti kasnije između njih dvoje, sad nije važno, ali nešto mora biti, ne želimo li se utopiti u napuljskom moru. "Gdje je taj čovjek ugrabio moj plan?" razmišlja Bakač, prešutjevši kancelaru da je već o tome govorio Gordani i da mu je ona dala obećanje. - Ovaj je plan tako prirodan da mu se čovjek ne može oteti reče glasno. Priznajem, izvanredna zamisao i jedina moguć nost osloboditi kralja i otkloniti vladavinu Beatrice. - Molim vas govorite s njome o tome. - Velemožni, s njom se ne može govoriti tek onako. Djevojka je kao čelik, čvrsta u svojem poštenju. - Dao bih pola kraljevstva za ovo djelo jer, velim vam: kralj je posve u vlasti aragonke. Ona mu svakim pogledom obe ćava, đavo bi ga znao kakve užitke, kraljica osjeća pogibelj od Gordane pa je želi poslati u Napulj. - U Napulj? A kralj? - Pristao je. - Onda ga je aragonka sputala u lance. - Morali bismo što brže raditi. Pružite mi ruku pomoćnicu. - Pristajem, vaše gospodstvo. Izradit ću točan plan ako mi osigurate potpuno slobodno kretanje. Moram bez skrivanja raz govarati s Gordanom i s vama kad god bude potrebno, i s kraljem. - Evo moje ruke i riječi. Otvaram vam sva vrata. - Naravno, gospodin Filipec ne bi smio biti upućen u naše namjere. - Nikako. Ovo je sasvim naša osnova. Uvijek ću se sav založiti za Filipca, a isto tako protiv kraljice. - Idete U, velemožni, još večeras kralju? - Ravno odavde. Kralj me čeka. Samo čas da vam dadem neke upute. Male Bakačeve oči svjetlucaju. Sagnuo je glavu prema šelnbergu. Njegova lukavost razvija svoje osnove za njegov veliki cilj. 430 U Beatričinoj odaji egerske palače još uvijek vijećaju. Beat-rica je još jednom raspravila čitav tok teške popodnevne borbe s Gordanom. - A sad valja pregledati bojište. Valjan vođa iza ruševina uzmakne da se opet zakloni. Ili pruži ruku pomirnicu neprija telju da stekne nove snage za borbu. To sam učinila i ja kad sam presjekla nit istraživanju odakle je potekla urota i uzdigla Gor danu kao spasiteljicu. - Učinili ste to sa svom genijalnošću, vaše veličanstvo pri mijeti Filipec. - I spasila sam vas kad ste već bili na rubu ponora. - Veličanstvo, trgnuo sam se dok ste govorili i ne bih se bio nikad dosjetio kamo kani vaše veličanstvo. Moje čuđenje bilo je udivljenje i poklonstvo. Kraljice, ono što ste mi danas učinili ne mogu ni u grobu zaboraviti. I tamo ću vam vječno hvaliti. - Ja samo tražim bezuvjetnu vjernost mojoj borbi. - I život i čitavu snagu, sve to zalažem i polažem pred noge svojoj kraljici. Sad znam: samo vi ste moje uporište i moja bu dućnost. - Kad ste s tim nacistu, nastavimo: ponajprije valja pregle dati što smo dobili, a što smo izgubili. - Bili bismo izgubili sve da mudrost vašeg veličanstva nije spasila već gotovo potonuli brod. - Dakle, čujete me: izgubili smo mogućnost da princa Ivana

i njegove pristaše zavaramo, uhvatimo i stavimo na stratište barem danas. - Budućnost može mnogo toga promijeniti naglasi Filipec. - Jer ćemo tom budućnošću upravljati mi odgovori Be- atrica Onda sjedne bliže k svojemu bratu i pouzdanicima: - Osim toga, izgubili smo važnu kraljevu odluku da smjesta preda upravu Hrvatske mojoj vlasti. - U budućnosti i to će veličanstvo postići osmjehne se Filipec. - Kad se tome ne bih smjela nadati, bila bi uzalud svaka daljnja muka. Međutim, izgubili smo još jednu vrlo važnu stvar. Gordana ne putuje već sutra. Ostaje do vjenčanja. Teško žalim, ali morala sam odrediti da ne bude nikakvih sumnja. Tome je kriv samo šelnberg, no o njemu kasnije, četvrta izgubljena točka jasno glasi: biskup Bakač još uvijek sjedi u svojoj palači slobo dan, dakle, mogao bi naći puta u dvor. Ali ne bojte se, gospodine kancelaru, mi ćemo te putove zasuti oštrim trnjem. Kancelar Filipec zahvalno pogleda kraljicu. A sad da vidimo što smo danas dobili: zapovjedništvo nad vojskom. Time što je kralj Vladislav ovu čast podijelio Francesku mi smo u svoje ruke uzeli vojnu silu, a to znači sve. 431 - Još i sada se snebivam. Kralj mi je povjerio vodstvo vojske tako lako, gotovo vratolomnom brzinom da sam se jedva snašao. I ne znam kako ću se snaći u tome umijeću. - Ne boj se Francesko. Naša je majka sama upravljala boj nim kreševom u Napulju, a izvojštila je pobjedu. I ja i ti naći •ćemo pravi put u svakom oružanom pothvatu. A kad imamo vojnu silu, brzo ćemo upokoriti Hrvate od Drave pa do mora. Ali nasta vimo, osim vojne sile, stekli smo još danas kraljevo obećanje da će se vjenčanje obaviti na dan krunidbe. - A kako će već sutra kralj Ivan doći kralju da raspravlja o ugovoru, krunu će nam izručiti odmah. Krunjdba se može jako požuriti. - To je samo do vas, prečasni gospodine. 4 Kancelar Filipec se nakloni: - Sve će se dogoditi kako veličanstvo želi. - Još ovo: pošto nemam nikakvih izlika da opet idem u dvor, morate me zamijeniti vi, gospodine kancelaru, i svom se snagom baciti na kraljevu slabost. Neka se ugovor koji je Bakač sastavio s Ivanom Korvinom štoviše okrnji. Bansku čast valja temeljito podrezati, valja brisati točku koja mu zajamčuje naslov i vlast slavonskog vojvode. Osim toga, nikako nemojte pristati da ga okrune za bosanskog kralja. Vi znate što se sve može razviti kad bi to kraljevo kopile postalo bosanski kralj. - Sve to bilježim, veličanstvo, da mi što čvršće ostane u pameti oglasi se Filipec s perom u ruci. - A naj glavni ja su stvar tvrđave. Taj kraljevski skot još uvijek je u posjedu najjačih tvrđava kraljevstva. Mora ih smjesta predati, bezuvjetno, bez ikakvih ucjena. Ne smijete pristati na kakvu odštetu, jeste li razumijeli? - Sasvim se slažem s vašim veličanstvom. Svaka bi odšteta značila da Ivan Korvin ima neko pravo na tvrđave. - A zatim požurite da smjesta preda krunu. Ne obećavajte mu u zamjenu nikakve sloboštine. Neka bude sretan što je iznio

živu glavu. - Veličanstvo, Ivan Korvin stavio je kralju uvjet: predati krunu ako kralj skine s njegovih pristaša žig veleizdajstva. Možda kralj neće htjeti odustati? - Razložite Vladislavu: taj uvjet vrijedio bi samo onda kad bi pregovarali između Budima i Pečuha, ali kad su mu pregovara- telji, veleizdajnici, urotnici, ovdje, bio bi lud da prihvati kakav uvjet. Potpuno lud. To mu dobro razjasnite. - Pouzdajte se, veličanstvo, iskoristit ću sve čega se god može domoći moj razum i sva moja lukavost. - To mi je dovoljno jamstvo. Posve sam zadovoljna. . A sad se radi još o vjenčanju podsjeti Francesko koji je mirno slušao sestrino dogovaranje s kancelarom. Krunidbu odredite s kraljem kako treba, a zatim uvrstite u program svečanosti vjenčanja. - Bez vjenčanja nema krunidbe, moja kraljice. - Kralj sav plamti od čežnje. Samo vas upozoravam: ne pustite u dvor nikakve ženske, čak ni služavke. To je vrlo važno. Njegovu čežnju za ženom treba što više raspaliti, razbuktati, onda će još više željeti vjenčanje i požuriti ga svim silama. Razumijete li? - Sve sam odredio, kraljice, i moja se zapovijed ima vršiti. František je moj zemljak i slušat će me. Vratar je sada moj vlastiti tajnik, samo preko njegove lešine mogla bi unići u dvor ženska glava. Prije nego što se oprostio, kraljica mu najstrože naloži: - Recite gospodinu šelnbergu neka se ne upleće ni djelom ni riječju u moje poslove. Ja sam suvladar ovoga kraljevstva i neću trpjeti njegove prisutnosti kad se rješavaju poslovi. Danas mu to samo preporučujem. Neka ne izazivlje čas kad bih mu to morala sama reći. - Ne mogu se načuditi i zgražam se nad njegovim postup kom. - Vi ćete se, gospodine kancelaru, odlučiti da s njim preki nete. - Ta mi odluka ne može biti teška kad vidim da mi obe ćava potporu, a radi protiv mene. - Današnjem Gordaninom uspjehu on je bio vođa. - Znam veličanstvo, i to me ispunja ljutinom i ogorčenjem. Obračunat ću zbog toga sa šelnbergom. Drugačije se ne može. Filipca je otpustila kao svojeg najmilijeg pouzdanika. Kad je otišao, Beatrica primijeti: - Mislim da sam ga danas ponovo vezala uza se. A mogla sam ga izdati, okriviti i kralj bi bio pristao uza me, a njega od bacio. - O tome je uvjeren, veličanstvo reče Ranzano. Kad ste vi razvijali svoj genijalni govor pred kraljem, ostavila je sva lukavost gospodina Filipca i njegovo pjegavo lice bilo je blistavo zrcalo strepnje i užasa. Taj je čovjek bezuvjetno i slijepo predan vašim zapovijedima. Kraljica se sagne na mali okrugli stolić i posegne za papirom što leži kraj svijećnjaka. Držeći u ruci papir, naslađuje se i pri tom govori: Sutra će Gordana doći na svečanu večeru. Tebi je, Fran cesko, dužnost da s njom razgovaraš, zamoliš za oproštenje što si je zatvorio u podrum. Preko toga se ne može prijeći. Uosta lom, ja ću sa svoje strane pridonijeti što je potrebno. Ranzano je podigao vjeđe i njegove male oči upiru se u kraljicu: - Ali ona će nastojati da svakog dana što više stječe kralje

vu sklonost i utjecaj. - Ništo me ne zabrinjava što god uradila. Na rubu svake jame koju bi ona iskopala u tili čas Beatrica diže novu utvrdu. - - 432 28 GORDANA IV 433 28* Na rubu svakog ponora koji bi izdubila Gordanina spletka Beatri-ca je spremna prebaciti svoj čvrsti most preko kojeg će kralj prijeći na moju stranu. - Kakvo je to zagonetno tajanstveno umijeće? laska kraljici Ranzano. - To umijeće ne možete prozrijeti vi muškarci i dobro je tako. - Ljepoti vašeg veličanstva Gordana nije dorasla. - Vladislav bi najradije da mu se žena sama preda, da je i ne traži. Kad sam to progledala, bilo mi je sve jasno: Gordana ne može steći prednost nada mnom, jer ona je djevojka i po prirodi ponosna. Uza svu lukavost neće se nikad dbslcati Vladislavu, neće ga gledati zamamno i neće u njemu buditi nfade. Djevojačka sti- dljivost i ponos to joj izravno zabranjuju, a osim toga, ona ljubi i ne može stavljati na kocku svoje djevojaštvo. - Kad bi htjela sve to žrtvovati, samo da kralja osvoji za se? - To bi zacijelo htjela. Ali ona zna da bi kralju mogla biti samo ljubovca. Ona zna da je kralj zaručen ne po svojoj riječi, nego po saboru. - A veličanstvo veli da je astrolog Aversa prorekao Gordani nezakonitog sina. - Ah vikne ona sina, da, nezakonitog sina mora da rađa, ne po svojoj volji nego po mojoj da Beatrici aragonskoj učvrsti vlast u ovom kraljevstvu. Odmah nakon mojeg vjenčanja ona će otputovati. Hajde da odmah napišemo pismo mojem ocu. Mora joj dati naslov vojvotkinje i prirediti joj svečanosti. - Čemu su potrebne svečanosti? upita Ranzano. - Zato, dragi moj stari gospodine, da svi Napuljci vide kako se oko nje neprestano okreće vaš nećak Ranzano, grof Gabrielo. Starac se prenerazi i prestrašeno promuca: - Veličanstvo, moj nećak je oženjen. - Da, oženjen, baš zato. Nakon svečanosti Gordana će pu tovati morem i nestati, ali će ujedno na dugo vrijeme nestati i grof Gabrielo. Svatko će biti uvjeren da su zajedno nestali, po bjegli, jer je Gabrijelo oženjen mojom polusestrom. A onda će se on vratiti i nikome ništa, ali Gordana se neće vratiti nikad. - To ste divno izmislili, veličanstvo. Ipak će kralj sumnjati kad princ Francesko ode u Napulj. - Do tada Vladislavu Gordana više neće biti ni na kraj pame ti. O tom ću ja voditi brigu. Dva-tri mjeseca nakon toga saznat će moj Vladislav slatku tajnu o potomstvu. Onda Francesko šalje svog glasnika da mi je otac na smrt bolestan, želi me vidjeti i sve je svršeno. Jednog dana vraćam se sa sinom. Sinom koji znači žezlo i ono će vječno ostati u ruci mojeg roda. Zašutjela je, zagledala se u pergamenu, čitajući tiho za sebe. Sva se smiješi, svjetlost voštanice obasjava joj obraze. Beatrica je sva zanesena. 434

To je Gordanina sudbina, u toj je pergameni moj sin. Polako se približava Ranzano, a iza njega Francesko. Obojica su puni želje da pročitaju sadržaj kojim se naslađuje Beatrica. Ona poluglasno čita riječ po riječ: "Mi, kralj Češke, Ugarske i Hrvatske, zapovijedam da se Gordana plemenita Cesmički ima uputiti u Napulj. Ako bi pokušala da se opre, ima se odmah uhititi i silom odvesti po mojoj zapovijedi i želji ravno u Napulj i predati njegovu veličanstvu napuljskom kralju Feranteu. Ako bi je tkogod htio spriječiti na tom putu, ima se smatrati kao izdajnik kraljeve zapovijedi, zatvoriti u prvu tvrđavu ili kakav dvorac usput, jednom riječi: svaki se napadač ima odbiti oružanom silom. To je moja zapovijed. Tko bi se usudio protiv nje buniti, ima se smatrati mojim neprijateljem i zarobiti." Po tri puta pročitala je kraljica potpis kralja Vladislava što ga je stavio na papir u času dok je njena ruka počivala na njegovu ramenu i njezin šapat obećavao da će ispuniti sve njegove želje što su zagospodovale njegovim bićem. U kraljevskom dvoru Vladislav je ostao sam. Izmoren, iznemogao, utučen. Čini mu se da je bio razapet na mučeničke ljestve i sad ga boli čitavo tijelo. Noge mu klecaju. Jedva se drži, lunja odajama kao pripit, traži svoju spavaću sobu kao da je prošao veliku daljinu dok je stigao u ložnicu. I baci se na prvi naslonjač. Ne zove slugu. Sklapa oči, ali mu se ne drijema. Niti mu se spava. Ogromni su se tereti valjali preko njega. Kakvo strahovito popodne i kakva teška večer. Kako je drugačije zamišljao današnji dan. Već popodne nakon objeda čekao je djevojku bademastih očiju. Čekao i pripremao se za doček. Mislio je neprestano o tom susretu. Nosio u tim mislima sliku kako se ona mačem brani od napadaja dvorskog meštra Bepa i oklopnika. U mislima je promatrao njene kretnje, obrise tijela i čekao, razgovarajući sa šeln-bergom, samo da mu što prije prođe dugo popodne. Dok je čekao Gordanu, došla je Beatrica. "Kako je lijepa razmišlja kralj spuštenih vjeđa. I kako joj pogledi žare, pale." "Čudno je to savršenstvo tijela u Gordane. Ne, Beatričino nije tako savršeno, ali draži, omamljuje." "Gordana je vitka, ali kakvi snaga s mačem u ruci. Kako se savijalo u borbi ono divno tijelo." "Kakva bijela put Beatričinih grudi. Kao da se nude. Da mi je bilo onda ogrliti je. Oči su joj ognjeni kresovi." 435 "Gordanine su oči čudne. Nazivaju ih bademastim. Badem nema ognja, nema žara. Nježne su joj grudi, po svoj prilici vrlo ljupke, uvijek prikrivene haljinom. Baš je jaka poput viteza. A glas? Taj čudni glas. Treptim od njega, zar od straha?" "Koja je ljepša, poželjnija?" "Beatrica? Gordana? Ne znam koja." "Nosim u svojim žilama obje?" Casak Vladislav otvara oči i samo mu zjenica proviruje ispod vjeđa. "Obje želim. Zar uistinu obje? Kakva je to muka." Unatrag zabačene glave bulji preda se. Zuri u tamne zastore svoje postelje. Mašta mu stvara slike. “ “"“* "Koja bi mi sada bila draža? Beatrica, jedra, žarkih obećanja ili Gordana, savršena netaknuta, hladna?" Snagom razgrijane mašte stalno vidi ispod rubova zastora dvije ženske glave kao da su odrubljene od tijela ili su sklonule svoja tijela iza zastora: Beatrica se smiješi, zove i poziva, Gordanine bademaste oči pune su hladnog mira. Jaki oštri koraci i udaranje na vratima. On se lecne. Slike ugasnuše. Nad posteljom se prostiru samo grimizni zastori sa zlatnim resama i blista kraljeva kruna na pročelju. Od kucanja se sav strese. Ničega nema. Ni slike ni predodžbe. - Tko to lupa na vratima? pita hrapavo. - Ja sam, Šelnberg. Molim vas, veličanstvo, nosim važne

vijesti. - Dosta mi je tih važnosti danas. Kao da je sve na svijetu važno, samo ja nisam. Moj san, odmor, mirovanje. Ne brinući se za njegovu zlovolju, šelnberg ulazi nametljivo. - Kako je vaše veličanstvo iznemoglo. - Pustite me spavati. Gotovo mi se smućuje. - Naravno da vam se smućuje. Niste još ni večerali. - Pravo velite. Slab sam, zato mi je čitavo tijelo isprebijano. - što ste radili, veličanstvo, sami u ovoj odaji? - Ništa, kako bih radio kad me lomi umor, ali sndvao sam. Sve je to bilo od gladi. Šelnberg uzme kralja ispod ruke i vodi ga. On se oslanja na njegova jaka ramena. To mu godi. Još bi mu više godilo da ga nosi. Polako uvede šelnberg kralja u blagovaonicu. Tu je prostrt stol. I večera je spremna. Puna vas dva sata čekaju, a nitko se nije usudio smetati vam. Mirisavo pečenje privuče kraljevu pažnju. Sjeo je. Šelnberg natoči piva. To će vas okrijepiti, kralju. Ispio je nadušak. Nakon takvog popodneva, veličanstvo, bila vam je već davno potrebna okrepa. 436 - Uistinu. Kakvo popodne, čudim se da još živim. - A kakva večer? Mjesto večere s ljepoticom, evo samo šelnberga. Loša zamjena. Kralj ne reče ništa. Sad mu je očito na pameti samo glad. - Sve je to skrivila podmetnuta urota naklapa Šelnberg. Htio bih znati tko je podmetnuo urotu? - Kraljica će ga pronaći, istraživati i pronaći tvrdi Vladi slav uvjerljivo. - Mislite, veličanstvo, da će kraljica uistinu pronaći krivce? Zar niste čuli kako se prijetila? Neće im ona oprostiti. Masne šelnbergove usne gotovo se prezirno stegnule. Časti mi, bili bi vas, veličanstvo, zapleli u strahovitu ne pravdu i strahovite čine da sve nije razjasnila Gordana. Vladislavljeve se usne smješkaju zadovoljno. - A kako ju je kraljica za to nagradila? Obasula ju je pri znanjem. Danas je Beatrica pobila sve vaše objede, sve ste joj činili krivo. Svi ste se u njoj prevarili. Svi, osim mene. U nje je plemenitosti, dobrote, divne dobrote. I duh i srce jednako su uzvišeni. A kako je tek meni odana. Znate li kako? - Ne znam, veličanstvo odvraća ironično češki kancelar i uzima novi komad pečenke. Kralj mrmlja, jedući: - Da, da. Naravno, vi ne znate jer je mrzite, ali kad biste malo bolje pogledali u njene oči, kako one pale. - Kako bih se ja usudio gledati je kao vi? - Čujte, šelnberg, govorit ćemo istinski: bez Napulja, nje gove moći i bogatstva ovo kraljevstvo nema ni snage ni novca. Sve je to u ruci Beatrice. Otkad smo tu, uvjerili smo se na svoje oči da Filipec ima pravo. Ne može se tajiti ni poricati. Beatrica ima novaca, ona će mi posuditi čak i za češku. Obećala mi je. - A hoće li vam i dati što je obećala? I kada? - Ustanovio sam vjenčani dan, dakle, bračni ugovor sadržat će i to obećanje. To je jedino rješenje za Češku. Ona mi je su vladar u ovom kraljevstvu, ne može se inače. Lice češkog kancelara potpuno se promijeni pa vikne gotovo grubo: Veličanstvo, ne zaboravite obveze koje ste dali češkoj. Mi se nećemo prodati aragonskoj vlasti ni za kakav novac.

Kralj je već popio mnogo vrčeva, žeđ ga mori. Pije i odgovara: - češka nije moj gospodar nego ja njezin. Imam pravo da se predomislim kako je meni draže. Ugri su me obvezali Beatrici, Napulju i Rimu. - Ali češko je kraljevstvo meni iznad svega i svim češkim staležima. Iznenađen, opaža šelnberg kako se kralj najednom opet ljuti. Baš kao popodne kad je vikao na Gordanu. Nešto ga pokreće, a češki kancelar promatra. 437 Gospodar sam njihov i svoj. Ne mogu mi zapovijedati koga ću povesti u svoju ložnicu, do đavola. Razljutio se i udario po stolu. Šelnberg mu pogleda u oči što svijetle zanosom za Beatricu, pojačanim s nekoliko vrčeva piva. To ponuka češkog kancelara da šuti i razmišlja. Doziva u pamet ono što je malo prije raspravio s Bakačem. Čini mu se da su njegove upute dalekovidne. To svjedoči kraljevo držanje. Pokušat će s Bakačevim savjetima, odluči on, pa slegne ramenima. - Ako je veličanstvo tako daleko zagrizlo, neću se u to više pačati. Dakle, vi želite što prije vjenčanje? - Obrekao sam: vjenčati se na dan krunidbe. A to će biti vrlo brzo. - Ako se požure pregovori s ugovorom Ivana Korvina. Dakle, morate to provesti već sutra. Kako ne želite da budem prisutan, sutra neću ni ići na dvor. Gotovo prestrašeno uhvati ga kralj za rame: - Tko vam to veli? Zašto ne biste došli? Zar da ja o tome mislim sam? - Vaše veličanstvo ima biskupa Filipca. - Ni on ne može sve. Privikao sam da ste uvijek uza me. Zar se možda bunite protiv mene? - Obratno, veličanstvo. Mislio sam da se vi bunite protiv mene. Ako me želite uza se, neću se maknuti. - Kad ne bih želio da ste uza me, ne bih vas poveo sa so bom iz Češke. Kralj uhvati vrč, gutne i osmjehne se: - Vraški me gleda. Ona je kao žeravica. - Tko, veličanstvo? - Beatrica. Tko drugi. Ali moram priznati, velika je šteta što je Gordanina ljepota tako hladna. Kraj nje ideš kao pokraj kipa. - Neka mi, veličanstvo, oprosti. Nisam još vidio da pored Gordane itko prolazi kao pored kipa od mramora. Svakome se zapale zjenice. Uvjeravam vas: nećete moći lako zaustaviti borbe udavača i ženika oko Gordane. - Sviđa se princu Ivanu Korvinu, tako vele. - Povjerit ću vam tajnu, veličanstvo. Da Gordanu niste pri mili na dvoru i da je ostala kod kuće, morali biste sutra potvrditi njen brak s visokom ličnosti koja vam je blizu. Batak padne iz kraljeve ruke na tanjur. A oči se upru u kancelara: - što mi to pričate samo napola? - Veličanstvo, kraljičine su čete navalile na Damirovu kuću da je pretraže. A znate li što su tražili? Gordanu. Imale su nalog da je uhvate za napuljskog princa Franceska. - Moj budući šurjak? 438 - Sasvim sigurno. Uostalom, svima je poznato da napuljski princ Francesko već dvije godine progoni Gordanu svojom lju bavi.

- Da, da. Sjećam se. Gordana mi je nešto govorila i kraljica mi je priznala da ju je Francesko pokušao zatvoriti u podrum dvora iz osvete što ga je odbila. - Dakle, veličanstvo, Francesko je poslao pretragu da otme Gordanu. - Kraljica mi je nudila da će brata izagnati iz kraljevstva kući ako ja želim. Prema tome, ona nije znala. - Mjesto Franceska šalje sada u Napulj Gordanu. - Vidite kako je plemenita. Hoće da Gordanu oslobodi Fran ceska. Ne bi ona nikako mogla dopustiti da je njen brat ovdje progoni. Sad znam zašto je odlučila Gordanu na vrijeme poslati u Napulj. - Kraljica vam nije ništa rekla o provali njenih četa u Dami rovu kuću? - Rekoh, ona nije znala. Sve je to učinio taj mladi napuljski ris. Zdrav je, divan i zaljubljen pa nije čudo. Njezina je krv, Beatričina, vrela. - Da je našao Gordanu u kući, morali biste je sutra s njim vjenčati da vam ne bude sramote. Tek sada se nešto smrkne i zamisli pa promrmlja: - Da, istina je. Malo je drzak taj zapovjednik moje vojske. Ta riječ udari Šelnberga munjevito. - Njemu kanite dati u ruke vojsku? On je učenik kralja Matije i zato sam mu već povjerio čast vojskovođe. Svladavajući se, češki kancelar primijeti: - Ovog popodneva bilo je njegovo veličanstvo naročito ra spoloženo. - Još sam i sada tako raspoložen. Vjerujte, šelnberg, Beatri ca nije samo mudar suvladar i plemenita žena, bit će i slastan zalogaj. - Vjerujem i unaprijed čestitamo vašem veličanstvu. A sad dopustite jednu molbu. - Samo molite odvraća kralj i uzima slatki kolač. - Netko se ipak mora brinuti za Gordanu. Molim vas ostavi te vojvodi Iločkome skrbništvo, što ga je preuzeo po želji njenog oca i skrbnika. Ipak ne smijete ostaviti djevojku koja vam je u srodstvu sasvim na milost i nemilost strasti napuljskog princa Franceska. - Nisam je ostavio na milost i nemilost, jer sam joj ja skrbnik. - Ali veličanstvo nema vremena da se brine za nju. Odviše ste zaposleni vlastitim stvarima i jednog dana bit ćete teško izne nađeni ako Gordanu ostavite bez ičije obrane. 439 - Kako bi bila bez obrane? Ona će postati plemkinja napulj- skog dvora i vojvotkinja. Imat će svoju pratnju. - Istina je, ali dok Gordana boravi u ovom kraljevstvu, a to je do vašeg vjenčanja, netko se mora zauzeti za nju da princ Francesko ne bi iskoristio još ova dva tjedna prije nego ona pođe u Napulj. Današnja njegova provala odaje dovoljan dokaz da je spreman na sve. Dakle, povjerite je vojvodi da je čuva dok ne otputuje u Napulj. - Onda bih je radije povjerio njenom tobožnjem mužu. Taj bi je čuvao jer se zakleo princu. - Časti mi, ne bih je povjerio Damirovjjij brizi. Ponajprije, odviše je lijep. - Ali gaji prema njoj žučljivo neprijateljstvo. To sam vidio danas posljepodne na svoje oči i čuo na svoje uši. - Ako je tako, nije li Damir u prinčevoj službi i ne bi li je

mogao oteti od njega? - Gle, to ste dobro primijetili. - Prihvatite moj prijedlog, veličanstvo. Zar vam ne bi bilo žao onu divnu ljepotu ostaviti nadohvat Napulj cu čiji vas je četo- vođa onako grdno uvrijedio? - Ljubomorni ste na Franceska? - Kralju, kad bi mi ona dala ta prava? Ali meni je žao pre pustiti Francesku to utjelovljenje savršenstva duha i tijela. - Manjka joj samo vatra. - Ona je djevojka, a u nje se plamen čežnje mora tajiti, a ona to čini majstorski. - Otkud vi to znate? - Pripovijedao mi je jedan dvoranin koji je slušao njezin razgovor s prijateljem princa Ivana. Priznala je da stvarno ljubi, ali kaže da taj stoji njoj previsoko. Vladislav ostavi jelo pa se zamisli i onda primijeti: - I meni je danas rekla: onaj kojeg bih ja odabrala za mene je izgubljen. - Nisam ni slutio što je rekla vama, dakle, dokaz više da su moje riječi ispravne. Kralj zamišljeno gleda preda se i opetuje: - Ona, dakle, ljubi, da, ona ipak ljubi. - A kruta je u ponosu. Govorio sam danas s njome i uvje rio se o tom. Sve mi je odala. - Kako? Vama je odala? Kada? što je rekla? Toliko pitanja odjednom tako brzo izrečenih nije Šelnberg vičan čuti od kralja i gotovo veselo reče sam sebi: "Bakača je nadahnuo genij kad mi je savjetovao da se poslužim lažima." - Veličanstvo, Gordana me zamolila neka je povedem k vama u dvor. - Da moli za plemića Damira? - Ne, tada još nije slutila o njegovu uhićenju spretno 440 slaže Šelnberg. Gordana je htjela prije nego što ode u Napulj još jednom vidjeti nekoga koji joj se duboko usjekao u dušu, a taj se nalazi u vašoj blizini. Možda među velikašima vaše pratnje iz Češke, ali svejedno tko je taj odabranik. Htio sam vas upozoriti da je zaštitite od Franceska. - Ona je, dakle, htjela još jednom vidjeti nekoga prije nego ide u Napulj? Zašto mi to ona ne veli? Zašto ne veli onome kojeg se tiče? ispravi se kralj. Vidite, Beatrica ne taji svoju ljubav prema meni. Zašto, dakle, Gordana taji prema onome, koji joj se sviđa? - Beatrica je žena. Već je iskusila sve strasti života. Gordana je netaknuta, svjesna, ponosna. U duhu stvara Vladislav Gordininu sliku. Promatra je plastično orisanu šelnbergovim riječima. - I vi ćete je, veličanstvo, ostaviti nadohvat tom napuljskom klipanu? što će sve on učiniti da se dokopa djevojke prije nego ode u Napulj. - Istina, neću dopustiti, neću. - I meni nalažete, kralju, da preuzmem Gordaninu zaštitu? - Nalažem: javite mi sve što bude govorila. Zapravo, ima jedan čovjek s kojim bi ona mogla doći tajno k meni da je ispi,- tam. - Zašto ne javno? Rođakinja vam je. - Kraljica bi zamjerila. - Neka, veličanstvo, odredi s kim bi mogla dolaziti tajno. - Da, još nisam o tom odlučio odgovori kralj, bojeći se da prizna Bakačev posjet. Šelnberg nastavlja: - Dok se veličanstvo predomisli, saopćit ću vam moj razgo

vor s Bakačem. Predao sam mu vašu poruku da su čete pomut njom opkolile njegovu palaču. Moram priznati da je to pravi um. I dobro poznaje princa. Lako ćemo s njim obnoviti ugovor, zna njime baratati i ako ga pozovete da vodi pregovore za obnovu ugovora, riješit ćete se svih neprilika. Za nekoliko sati sve je svršeno. - To bi bila prava sreća, samo da nemam s njim odviše brige. I nije mi drago s njim govoriti. Ali ne, ne može se. Zar ne znate da Filipec mrzi Bakača, zamjerio bi mi. - Umirit ću gospodina kancelara. Cim Bakač sutra svrši pregovore, odmah kreće u samostan. - U samostan? To bi bila ludost. Recite mu: moja je želja da još ostane u svojoj palači u Budimu. - U tom slučaju neka veličanstvo uvjeri Filipca da mu Ba kač neće škoditi niti se s njim takmičiti o vašu milost. - Radije bih da mu vi kažete. Bit će vam mnogo lakše nego meni. - Svršeno. Pouzdajte se u mene. Oslobodio sam vas tolikih neprilika sa češkim velikašima, uredit ću i ovdje sve da vi nemate ni najmanje brige ni posla. 441 - Vruća mi je želja da me oslobodite tih muka. Današnje popodne i večer gotovo su me uništili. - Kad sutra svršimo posao s princem, veličanstvo ide na večeru kraljici? - Naravno da idem, i vi morate sa mnom. - Uvijek slušam vaše veličanstvo. A sad moram poći, čeka me mala okrugla ženica. Kažu da su u ovom gradu vrlo poželjne. - Gle ti lupeža reče Vladislav intimno. Sebi vodiš ženicu, a mene zatvaraš u samostan? - Ako me ne izdate kraljici, nećete više samovati. Mogao bih vas još večeras iznenaditi. i,;.|$ - Moju riječ polažem na šutnju. " - Odjenut ću malu oblu ženicu u paža reče selnberg i predati je Františeku. Obojica se nasmiju kao dječaci kad su nekoga prevarili. TRIJUMVIRAT PROTIV ARAGONKE Sutradan u zoru iznenada se u Gordaninoj kući pojavi biskup Bakač. Cim su ga najavili, pođe mu ona u susret i povede ga u blagovaonicu. Iznenađena ovim posjetom, ponudi Gordana biskupu naslonjač i sjedne mu nasuprot. - Svakog dana novi preokret. Je li, prečasni? - Jučer sam bio zarobljenik a danas već dolazim ravno k vama. Mislim da vam zahvaljujem oslobođenje. - Je li vam Selnberg kazivao što se jučer zbilo na dvoru? - Isprva se držao povučeno, ali sam poslije doznao sve redom, a na kraju mi je rekao da se princ nalazi u Budimu i da ste vi izveli jaku borbu protiv Beatrice. - Ljutila sam se što su Damir i princ zajedno s vojvodom došli u Budim, a baš njihova prisutnost poslužila mi je kao naj jači dokaz da urota ne postoji. Princ ima danas poći na dvor kralju. - A ja sam došao da ga pratim. - Doista, preveliko iznenađenje. - Tako mi je danas u zoru rekao selnberg. Bio je kod mene i naglasio da ćemo odmah raspravljati o našem starom ugovoru. - Vi ćete, dakako, zastupati bezuvjetno svaku točku ugovora koju ste postavili i obvezali bivše kraljevsko vijeće? - Ja sam se i vama obvezao uz uvjet da ćete nastojati Beatri- ci oteti kralja. I obećali ste. - Ispunjenje svojeg obećanja svezala sam uz vaše uspjehe s

ugovorom Ivana Korvina. Danas, kad je sve propalo, preostaje 442 nam još jedna nada, da će nas on kao ban i bosanski kralj osigurati protiv Turaka. Naravno, bude li mu kralj Vladislav dao sredstva. - što je Vladislav u ruci kraljice? Ona bi još nahuškala Turčina da vas pohara, još bi vas predala Turčinu posebnim ugo vorom za sva vremena. - A opravdala bi to svoje pogansko djelo i u Rimu. - Dakle: ne dajte joj na vlast, Gordana. - Provedite ugovor, i evo me. - Primam. Osim toga, htio bih vas upitati nešto o samom kralju. Saznao sam od Selnberga da ga Beatrica veže time što mu se pokazuje kao da je neobično dobra. Vladislav se veže samo uz one koji su prema njemu ljubazni, koji mu laskaju, priznaju svoju sklonosti. Dakle, zašto mu uskratiti ljubaznost koja ne traži ni kakve žrtve? Dovoljno je da prema njemu budete dobri i mili. I šelnberg je privezao uza se kralja samo takvim postupkom. - Da, da, razumijem vas. Razumijem, ali najprije čekam vaša djela. - Još nešto. Gospodin šelnberg reče mi danas da je kralj predao zapovjedništvo vojske u ruke Francesku. Obavijest je zapanji. Bez riječi gleda biskupa. - Ako je istina, onda smo izgubili svi. - Jest. I mene je prenerazila ta vijest. Kralj nas je uistinu sasvim predao Napulju već danas, a što će biti kad Beatrica jednom podijeli s njime svoju ložnicu, kad javno preuzme od njega žezlo i zavlada svojom strahovitom samovoljom. - Francesko je dobio u ruke vojsku kojom može svakog časa Hrvatsku opljačkati i poharati je gore od Turčina. - I čitavo kraljevstvo držati zarobljeno. Naslonila je glavu na oslon stolice, a lijepe smeđe oči pune su olujnih munja, dok on nastavlja razgovor: - Gordana, vi ćete danas prisustvovati večeri u kraljice Beatrice. - Htjela bih naći izgovor da ne odem tamo. - Naprotiv, idite. Predlažem vam svoju i šelnbergovu mol bu: upustite se u razgovor s napuljskim princem Franceskom, govorite mu o časti vojskovođe koja mu je podijeljena i nastojte doznati iz kojih će krajeva kupiti čete za svoju vojsku. Možda vam štogod rekne, šelnberg i ja želimo doznati hoće li Francesko iznajmiti crnu četu kralja Matije u svoju vojsku ili će ovamo dopremiti Napuljce da iz njihovih redova sastavi vojsku ovog kraljevstva. - Tako bismo mi preko noći postali vazali Napulja. - A vi ćete ljubaznim razgovorom doznali što Francesko misli. Iskušajte ga svakako. - Ovu vam uslugu mogu lako učiniti, samo ne znam s kak vim uspjehom. 443 Rekoh: pokušajte s njim govoriti, možda se on neće usuditi da vam pristupi nakon onog događaja u hodniku ispod dvorca, a kad vi započnete, govorit će. A sad bih molio: gdje je princ? U kući svoje majke. Odmah ću mu javiti da ste ovdje. Otišla je na trijem i poslala Simona da ode princu neka se opremi jer će ga Bakač pratiti u dvor. Onda se opet vrati k svojem gostu. Bakač je zapita: Govori se gradom da je Varadi na slobodi. - Nije moguće da će ga osloboditi, princ će se svakako za

njega zauzeti. Ali zar je to još danas važnog.Jtfaradi je proglašen luđakom. To sav svijet vjeruje i vi ne biste .više smjeli o tom voditi računa. Varadi je bio prinčev savjetnik i prijatelj pa će biti razumljivo ako ga danas-sutra vidite u njegovu društvu. Vama više ne može nauditi. - Nisam pitao zbog kakve bojazni. Varadi uistinu znači prošlost. - Budućnost je na našoj strani. Kako vidim, vi ste se spri jateljili sa Šelnbergom? - Sklopili smo savez protiv Beatrice. - Ali on ne napušta Filipca. Je li i vama to rekao? - Otvoreno. A ja sam mu od sve duše povlađivao. - Prema tome, Filipec je osuđen nasmiješi se ona. Ipak, bit će vam teška borba protiv njega jer čvrsto stoji uz Beatricu, a ona uza nj. - Ali sad smo troje: vi, ja i šelnberg, dakle jaki trijum virat. Nastavili su raspravljati o jučerašnjem danu i stvarati zaključke o kralju i njegovu odnosu prema Beatrici. Konačno Bakač zaključi raspravu: - Mi smo sada trojni savez. I naša je dužnost da složnim snagama idemo u borbu. Ali upozoravam vas da se sve mora iz vršiti što brže da aragonka potpuno ne otruje slabašnog kralja. - I ja sam toga mišljenja. - Možda će vas sprečavati u našem zajedničkom radu vaši prijatelji, naročito vojvoda i princ. - Neka vas ne mori bojazan. Radit ću uvijek kako ja budem htjela. Princ Ivan stigao je u svečanom odijelu u pratnji Damira. Bakač mu priopći svrhu svojeg dolaska. - Prije nego idemo kralju, treba da se s vama posavjetujem o pojedinim točkama ugovora. - Ne želim mijenjati ni jedne točke odgovori princ. - Visosti, slažem se s vama, ali možda će oni pokušati bilo što okrnjiti. - Na to ne mogu pristati. Gordana i Damir slušali su povlađujući. 444 - Po svoj prilici kralj će tražiti od vas tvrđave koje su u vašem posjedu upozori Bakač. - Zatražit ćemo odštetu. Njegovi odlučni odgovori zadovoljili su Gordanu i Damira. Svi krenuše u dvor, dok je Gordana otišla k Varadiju koji je raspravljao s vojvodom. FILIPEC I TOMO BAKAC U omanjoj sobi kraljevskih ureda Filipec se žestoko prepire. Duguljasto Filipčevo žuto pjegavo lice zacrvenilo se. Svjetloplave oči, okružene žutim trepavicama, upiru se u široko mesnato Šeln-bergovo lice. Ovaj se zavalio u stolac, ali ne pokazuje ni najmanju razdraženost prema Filipcu. Samo tvrdoglavo naglašuje svoje mišljenje, dokazujući da samo Bakač može brzo i spretno urediti stvari s princom Ivanom Korvinom i nitko drugi. Potrebno je što prije dobiti krunu i provesti krunidbu jer se sa svih strana već javlja da Maks ne će ostati u Beču nego je odlučio napasti kraljevstvo. Zadajem vam riječ: Bakač vam ne može naškoditi i ničim ne može izbrisati vašu sposobnost. On ide u samostan. Ali Filipec se ne može smiriti. Naprotiv, sve se više uzbuđuje, sve više sumnja u Bakačeve namjere i dokazuje: Znajte, prijestolje će se uzdrmati onog časa kad on unese kroz ova vrata svoju veliku okruglu glavu, punu zasjeda, spletaka, podmuklih namjera. Zasipat će nas nepovjerenjem, sumnjama,

zlobom i svim mogućim podvalama. Ni štakor nije tako gladan slanine kao on na vlast. Šelnberg ga mirno promatra i kima: - Nikad nisam slutio da se vi bojite jednog čovjeka, a pre vezli ste preko vode žedne sve ugarske velikaše i državnike kad je kralja Vladislava trebalo posaditi na prijestolje. - I nikad ne bih uspio da iz svoje blizine nisam izbacio Tomu Bakača. - A ja ga nisam povukao u vašu blizinu. On će izvršiti svoj posao s princem i time je stvar svršena. Velim opet: on polazi u samostan. To mu je čvrsta nakana. - Samo izlika. Štit iza kojeg će brusiti bodež da me u pra vom času udari u leđa. - Jamčim vam da se to neće dogoditi. I ne može. Vi znate koliko kralj uvažava moja mišljenja i moje savjete. Od mene je jača samo kraljica koja je sklona vama, a mrzi Bakača. Meni je do toga da se riješimo ove neprilike s princem još danas ili sutra, da brzo okrunimo Vladislava i učvrstimo svoje granice. 445 Šelnberg ustane, uzme Filipčevu ruku: Budite razboriti i povjerljivi. Sve drugo bilo bi na štetu meni, vama i kralju. Izašli su u veliku sobu gdje su kopisti zaposleni pisanjem kraljevskih odredaba i nalozima kancelara Filipca. Nije dugo potrajalo kad najave da je stigao princ u pratnji biskupa Bakača i svojeg dvoranina plemića Damira. Filipec samo mrko šuti, a šelnberg primijeti prijazno: Ponajprije ćemo utroje raspravljati taj ugovor. češki kancelar dade zamoliti biskupa Bakača da se potrudi k njemu. Paž mu otvori vrata. ““^ Prvi put pošto je ostavio ovaj dvor, ula*zi Bakač u radnu dvoranu gdje je još prije nekoliko tjedana bio uvažena ličnost kraljevstva. Odavde ga je maknuo Filipec, izigravši ga sa čitavim kraljevskim vijećem i podmetnuvši mu kandidati Vladislava. Filipec napeto promatra kako će njegov opasni takmac ulaziti u sobu, kako će gledati njegove pronicave male oči, kako će visoko uzdignuti glavu na kratkom vratu da manifestira svoj trijumf nad Filipcem. Ali Bakač ničim ne iskazuje da njegov dolazak znači pobjedu nad Filipčevom mržnjom i borbom protiv njega. Čvrsto, malo ugojeno Bakačevo tijelo poprimi gotovo pognuto držanje. Glavu je malo spustio. Svatko u dvorani mora ustanoviti da ulazi skroman samosta-nac koji ovdje ništa ne traži za sebe, ništa ne želi i došao je kao posve nevažna osoba, sretan što ga trpe i dopuštaju mu da ih pozdravi smjerno i ponizno. Unatoč tome, Filipec se ne može sprijateljiti s njegovim dolaskom. Ne može izmamiti na usne stari smiješak i na svoje oči vedri pogled kojim je nekoć dočekivao svojeg druga u kraljevskim poslovima. Izražaj njegova lica je namještena prisiljena ljubaznost. Bakač mu se nakloni i pozdravi ga sa svim poštovanjem uvaženoj odličnoj ličnosti. Isto tako pozdravi i Šelnberga. Prijaznost češkog kancelara smjesta nađe nit razgovoru i njih trojica sjedoše da rasprave točku po točku, ugovora sklopljenog prije nekoliiko tjedana između Bakača i princa Ivana Korvina. Tek što su počeli čitati zasebne točke utanačenja, Filipec podigne glas. Ne mogu se dopustiti tolike povlastice hrvatskom banu. Na ovaj prigovor Bakač pogleda šelnberga pa tiho, smjerno, gotovo plaho odgovori: Nitko se nikad nije usudio okrnjiti široke slobode časti hrvatskoga bana jer bi se na to podigli staleži čitavog juga.

Još žešće udari Filipec, dokazujući da će Ivan Korvin sve te sloboštine iskoristiti protiv samoga kralja. 446 - Uvijek će Hrvati smatrati da Ivan Korvin ima neko pravo na prijestolje. Nikad se toga neće odreći. - Banska se čast ne može okrnjiti upada opet Bakač. Ona je bila nepovrediva otkad su Hrvati zajedno s Ugrima stupili u jedno kraljevstvo. Međutim, ako gospodin kancelar Filipec misli da je Korvin opasan, može predložiti da se poništi čitav ugovor, a nikako banska vlast. To bi bilo protiv zakona i pravica i na to nema prava gospodin kancelar, bio on kojeg mu drago imena. Banska vlast je u rukama staleža, njihovih odluka i zakona. Molim gospodina češkog kancelara Šelnberga neka upita sve stališe. Oni će mu razjasniti hrvatske sloboštine i reći će vam što bi nastalo kad bi se diralo u nj. - Pravo veli gospodin biskup Bakač odobri šelnberg ne može se ukidati zakon, već se može poništiti ugovor s Ivanom Korvinom, a to znači stupiti u nove borbe. - Da, gospodine velemožni potvrdi Bakač. - Nema borbe dok je on tu i na našem dohvatu upadne Filipec. Na nama je da ga prisilimo. - Kralj mu je dao riječ, svoju časnu kraljevsku riječ. Upam tite to, dragi Filipec naglasi šelnberg. Kancelar Filipec je sve bjesniji. Redom predlaže da bi se brisala točka kojom se Ivanu Kor-vinu zajamčuje naslov i čast slavonskog vojvode, da se briše to obećanje da bi se okrunio za bosanskog kralja, predlaže točku po točku, kako mu je naredila kraljica Beatrica, naročito zahtijeva da smjesta preda tvrđave i krunu bez ikakvih odšteta i protuusluga. šelnberg ustane i zamoli Bakača da časak pričeka pa se u-dalji zajedno s biskupom Filipcem. Stigavši u drugu odaju, češki se kancelar nastoji sporazumjeti s razdraženim Filipcem, a onda se razljuti na nj. - Vaše je prijedloge diktirala kraljica? Je li tako? - Ona je suvladar kralja Vladislava pa ima prava da stavi svoje prijedloge. - Ali ovaj je ugovor prihvatilo bivše kraljevsko vijeće, dakle, izaslanici sabora. Vi to nikako ne možete oboriti. Ne spremajte kralju neprilika, naročito mi je naložio da se sve što prije svrši i da ostane sve onako kako je bilo. - To je kralj rekao vama? - Evo vam ga tamo i pitajte. Doslovce je tako naglasio. Prema kraljevskom sinu neće da se ponese nedostojno. Opomi njem vas: priklonite se kralju, a ne kraljici. - Nitko se nije priklonio kraljici kao sam kralj. - Ali kralj mora poštivati svoju prisegu. Vi znate da je na granici kad je ulazio u ovo kraljevstvo, položio prisegu na sve sloboštine Hrvata. To morate razjasniti kraljici. Čuli ste da se Maks sprema upasti u zemlju, možda je već i prešao granicu, a 447 vi još uvijek slušate kraljicu i nastojite ometati pomirenje s Hrvatima. - Kako vidim, tu upravljaju dvije žene: jedna je kraljica uz koju pristaju kralj i ja, a druga je Gordana kojoj ste vi kance lar. - A tko je Gordani kralj? pita Šelnberg pa se smije i uhvati za ruku svojega druga: - Ostanite radije tu gdje jeste. Pustite da ja to obavim s Bakačem. Ako vam nije po volji, idite kralju i predložite poni štenje ugovora. Pokušajte mu to predložiti.

Šelnberg se udalji, Filipec ostaje gotovo,zelen od bijesa i straha pod dojmom nekog unutrašnjeg glasa "koji ga ne prestaje opominjati da je Bakačev dolazak na dvor prvi prodor protiv njega. U tom strahu gubi sigurnost. Cak je i lukavost njegova ra-zdražena, prestrašena, bespomoćna. U tom strahu ljulja mu se tlo pod nogama, ne nalazi nikakva uporišta, nikakve osnove ni plana da se suprotstavi Bakačevim zamkama koje naslućuje i očekuje. Još jučer popodne smatrao je Bakača palim, imao ga je u svojoj vlasti, već ga je osudio na doživotni izgon u samostan, a već danas on je prekoračio prag kraljeve radne odaje. "Možda je već bio i u samog kralja? Tko zna nije li ga dovela Gordana?" Potpuno je siguran da ga je ona barem preporučila Šelnbergu i otvorila mu put u kraljevski dvor. I zbog toga optužuje Gordanu i svom mržnjom obećava joj odmazdu. Međutim, šelnberg se ne vraća, a Bakač ne odlazi. Ta okolnost upozorava Filipca da čini krivo sam sebi kad se prepušta gnjevu, osveti i odmazdi. Razabire da se mora naoružati protiv svih zasjeda i podvala koje bi mu mogle stići od Bakača. Osjeća miris požara, blizinu opasnosti i to ga polako vraća samome sebi. "Pravo veli Šelnberg. Preveo sam žedno preko vode čitavo kraljevstvo, zašto, dakle, toliko strepim od Bakača? Njegova umna sposobnost ne može biti veća od svih onih zajedno koje sam tako vješto prebacio od princa kralju Vladi-slavu. Bilo bi ludo drhtati i čekati. Treba da steknem mir kojim sam tjedne i mjesece vladao svim umovima ovoga kraljevstva, čitavim saborom i svim staležima." I stade hvatati popucale niti svoje ravnoteže i iznova graditi razrušene utvrde svoje lukavosti kojom je znao dva mjeseca držati sebe na površini. Dugo je sjedio sam u sobi, predajući se smirivanju i naoružavanju. Napokon se uspio uvjeriti kako mu Bakač ne može naškoditi, bude li on miran, hladan, pažljiv i lukav. I odluči da čeka dok ga ne pozovu. 448 Dok se on tako sabrao, u drugoj dvorani svrši Bakač s prin-cem Ivanom sve točke ugovora i onda ga biskup pozove: - A sad dopustite da vas otpratim kralju i molim vas budite mirni. - Nema razloga uznemiravanju. - Ipak, tamo sjedi kralj, na mjestu koje je otac ostavio vama. - To mjesto uvijek je pripadalo saboru, a ne mojem ocu ni meni. Ja sam posve miran i spokojan. Ali Bakač nije osjetio spokojnosti. Sve u njemu trepti od časa kad je prešao prag kraljevskih kancelarija. Trepti od želje za borbom koja ga čeka s Filipcem. Odlučio je da ne siđe više niz stube kancelarijske časti nizašto, prije nego se netko od njih dvojice sruši pa bi on to sam, ali nikad više neće silaziti dragovoljno. Sad, u času kad kralju mora otpratiti princa Ivana, obuzima ga prava drhtavica od sjećanja na prošlost: "Da si ti, mladiću, znao obećati Bakaču što je tražio, danas bi ti sjedio na prijestolju, a ja bih s tobom primao ponizne posjetitelje. Sad ja vodim sina kralja Matije da se klanja kralju koji sjedi na njegovu mjestu." S tim mislima Bakač vodi Ivana kralju. Mladi princ ulazi u dvoranu uzdignute glave. Držanje mu je uspravno, viteško. Otvorenim pogledom gleda uzbuđeno Vladi-slavljevo lice. Ivanov nastup djeluje na kralja neočekivano neprijatno. Iznenađen je, zaskočen i osupnut njegovom pojavom. Ništa ne vidi na princu, samo njegovu pristalost i vitku pojavu, lijepe crte i tople tamne oči čiji mu se pogled čini nešto odviše miran, dapače sretan. "A zašto je tako miran i sretan?" S njegovom pojavom spaja kralj Gordanu. "Kako ne bi ljubila tako pristalog mladića. Pravo je rekla kraljica."

Čini mu se kao da je prevaren od svih koji su tvrdili da Gordana ne ljubi princa. Ne može shvatiti kako ne bi ljubila kraljevskog sina koji je tako viteški lijep, bogat, a bit će ban i bosanski kralj. Te misli snalaze kralja u času kad je ugledao Ivana Korvina. Tek kad ga malo više promatra, sjeti se da je taj mladić bio njegov takmac na prijestolje. I čini mu se sasvim neopasan. Cak mu je smiješno što se tako mlad čovjek borio za prijestolje. Bakač pozorno promatra Vladi slava, ne bi li uhvatio dojam što ga proizvodi u njemu princ Ivan. Polaganom gestom kralj ponudi princu i biskupu da sjednu. Razabire da mora nešto reći i skupi obrve pa se domišlja što mu je savjetovao šelnberg da kaže princu. I brzo složi izreku: 449 29 GORDANA IV 29* Veselim se što ste ovdje. Od sveg sam srca pristao na ugovor, sklopljen između vas i staleža po gospodinu biskupu Bakaču. Vjerujem da ćemo živjeti prijateljski na korist prijestolja i kraljevstva. Ivan se duboko pokloni i odgovori mirnim i jasnim glasom: To je moja želja od onog časa kad sam čuo da su se stale ži u saboru odlučili da izaberu vaše veličanstvo da svojom is kusnom desnicom vlada kraljevstvom. Zvuk tih riječi neprijatno se dojmi Vladislava. čini mu se da glas mladog princa zvuči odviše suvereno i sigurno. Istina je, oči su mu blage, pogled topao, ali glas djeluje^jjpkako zastrašujuće. Čini mu se da samo prikriva umjetno suzdržani prosvjed. Ipak nastavlja izraziti princu svoju milost: * - Nikad vam neće uzmanjkati moja naklonost. - A vašem veličanstvu nikad moja vjernost. Sad ga taj glas još više uznemiri pa još pomnije promatra svojeg protukandidata. Bakač osjeća da kralj zapinje i dolazi u pomoć kako bi se razvijao daljnji razgovor. Biskup naglašava kako princ nikad nije želio kraljevske vlasti, već su ga drugi na to prisilili. Dok on to govori, Vladislavu se čini da su Bakačevi prikazi u skladu s blagošću prinčeva pogleda, ali nikako s prizvukom njegova glasa. Ima nešto u tom zvuku što se kralja vrlo neugodno doimlje. I onda se odluči da pozove kancelara šelnberga i Filipca. Prvi put nađoše se nasuprot princ Ivan i Filipec pošto ga je kancelar ostavio. Unatoč lukavosti nije uspio da zadrži vedar osmijeh. Ivan se čini kao da nije bilo ništa, pa pozdravi prijazno. Bakač odmah pročita točku po točku ugovora, kojim se princu Ivanu Korvinu zajamčuje banska čast, naslov slavonskog vojvode i čast bosanskog kralja, sloboda i povratak imetka svim njegovim pristašama i njemu samome. U to ime princ ima odmah vratiti krunu i ustupiti tri tvrđave: Pečuh, Komaron i Sekelj pošto će mu isplatiti na ime odštete stotinu tisuća forinti. Iznenada biskup Filipec prekida Bakača: Pristašama njegove visosti vratit će se imanja i skinuti žig veleizdajstva samo onda ako u roku mjesec dana polože prise gu njegovu veličanstvu kralju jer se inače ne može znati da li princ i njegovi pristaše priznaju kralja Vladislava. Bakač osjeti žalac protiv sebe i brzo odgovara ljubazno i skromno: - Samo se po sebi razumije da priznaju njegovo veličanstvo. Jer kad ga njegova visost ne bi priznala, ne bi uopće ponudila kralju krunu. Je li tako, visosti? - To je više nego jasno i bjelodano dokazano mojim pis mom. Rješenje tog pitanja smatra Filipec svojim ličnim porazom. Čini mu se kao da je prikazan smiješnim i oči mu neprijatno

450 bljesnuše. U strahu da bi se to moglo razviti u sukob, požuri se šelnberg da Filipcu dade neku zadovoljštinu. Prema tome, sve je u redu. U roku od mjesec dana uistinu može svatko od pristaša njegove visosti saznati što je zaključeno i udovoljiti ugovoru. Sasvim je dobro da se to smatra jednom točkom ugovora. A sad, pošto je veličanstvo na to pristalo, mi ćemo se opet udaljiti jer se kralj sigurno želi porazgovoriti s mladim princem nasamu. To zvuči kao zapovijed, pa se Bakač i Filipec bez riječi upute za šelnbergom. Kralj i njegov takmac ostadoše sami. Ivan se nakloni: - Veličanstvo, smjesta ću odrediti da se kruna dopremi i sam ću je predati u vaše ruke, čim uzmognem javiti mojim bivšim pristašama. - Zašto velite "bivšim"? prekine ga kralj. - Jer smo sada svi podanici vašeg veličanstva i nitko od onih koji su se borili za mene nemaju više nikakva razloga nazi vati se mojim pristašama. Borba je prošla i svatko će pristati uz zakonitog kralja. - Drago mi je čuti vašu izjavu i nadam se da mi niste kivni. - Neka mi veličanstvo vjeruje da sam mnogo sretniji ovdje nego što bih bio tamo, na prijestolju. Ali Vladislav mu ne vjeruje. Promatra mladića i ne može shvatiti kako bi se mogao tako jednostavno odreći velike udobnosti koju može imati samo kralj. To je njegovo čvrsto uvjerenje, ali on ima sada druge nakane i neće da raspravlja o onom što mu se čini tako prirodnim. I zapita princa dobrostivim, smiješkom: - A što kanite sad, prinče? - Ako vaše veličanstvo odredi, idem u Hrvatsku. - Zar prije krunidbenih svečanosti? - Ako kralj želi, ostajem u Budimu. - Da, želio bih da vas ljudi vide na krunidbenoj svečanosti. Neka svijet zna da nema u vas nikakvih žalbi protiv mene. - O tom ću rado svakoga uvjeriti. - Kada svrši krunidba, možete poći u Hrvatsku da vas usto liče za bana, a nakon toga javit ću vam kad će se održati krunidba za bosanskog kralja. - Slušam odredbe vašeg veličanstva. No, prije nego odem, molim kralja neka mi dopusti sazvati vođe svojih bivših pristaša da im javim utanačenje i njihove dužnosti. - To vam je svakoga dana slobodno. - Ipak, veličanstvo, mogao bi mi tko sprečavati slobodno kretanje. - Dragi moj prinče, mi smo sklopili prijateljstvo i nitko ne može i ne smije sprečavati slobodu vama, a ni vašima, jer bi se time ogriješio o moje zapovijedi i odredbe. 451 - Zahvaljujem vašem veličanstvu i molim da me otpusti kako bih smjesta slao svoje glasnike u Pečuh. - Još samo časak. Htio bih s vama raspraviti još jednu važnu stvar. Vi ste vjereni i prokuratorom vjenčani s milanskim prin cezom Biankom Sforza. - Po želji svojeg oca, ali milanski vojvoda očito me danas ne želi više smatrati svojim zetom. - Jer niste kralj ovog kraljevstva? No, milanska vojvotkinja mogla bi se zadovoljiti i s bosanskom krunom. Ne bih imao ništa protiv toga da se ta ženidba ozakoni, naravno, ako vi to želite. - Nikad nisam želio tu ženidbu. ¦¦",• - Cuo sam da ste se mnogo zanimali za ljepoticu Gordanu koja je u rodbinstvu s mojom obitelji.

- Da, istina je, nju sam želio uzeti za ženu. - Poznate su mi i druge okolnosti kao i prividni Gordanin brak s vašim dvoraninom Damirom. Moram spominjati ovu stvar jer sam joj zapravo ja skrbnik pa želim znati koliko mogu ra čunati da je možda udam za kojeg drugog princa u savezničke svrhe. "Što on time hoće?" pita se princ, ne shvaćajući kraljeva pitanja. - Naravno, mladi prinče, želim u prvom redu čuti vaše miš ljenje. Očito vam se Gordana već obećala prije smrti kralja Matije? - Ne, veličanstvo, nije mi se obećala. - A sad biste odustali od svojeg prijašnjeg nauma? - Naprotiv, odlučio sam da zaprosim njenu ruku. - I tada ćemo govoriti o tom. Želim svakako da naše prija teljstvo bude što ljepše i trajnije. Princ osjeti da je razgovor svršen i duboko se pokloni kralju. Moja su vam vrata vazda otvorena kad zaželite doći k meni ljubazno će kralj na odlasku. Još jednoć se princ zahvali pa iziđe u predvorje. šelnberg je, međutim, u pokrajnjoj dvorani čekao da princ ode i smjesta se uputio kralju. Našao ga je vrlo zamišljena. Kad je čuo kancelarove korake, digne pogled: - Dakle, šelnberg što velite o tom princu? - Bakač ga je dobro orisao. Taj uistinu nema ni sposobnosti ni volje da vlada žezlom. - Niste dobro slušali njegov glas. Kad on govori, zvuk nje gova glasa prijeti. - Ali, veličanstvo, to je zvuk najveće dobrote, baš kao u vas. - Ne, ne, u meni sve nešto govori da se varate. U tom mladi ću spava stari div Matija Korvin, možda odviše tvrdo spava. - I dok bi se probudio, nitko više ne bi čuo njegov rik, ali ne vjerujem. Nijedan od nas nije dosad opazio u tom glasu ništa neobično. 452 Sve mi se čini da ga Filipec i kraljica najbolje poznaju. Šelnberg je nestrpljiv, dapače ljut. Njegove su riječi gotovo ljutite kad veli: - Sve više razabirem da sam ovdje suvišan. I molim kralja da me otpusti u Češku. - Bože, zašto se uvijek prijetite? zastenje kralj kao da su ga probo”:. Ne mogu to podnositi. - Ni ja više ne mogu podnositi da kralj sluša samo kraljicu i Filipca. čemu sam, dakle, ja ovdje? - Slušam samo vas, ali primjećujem što oni kažu. Da čujem vaš sud o tom princu. - Moj je sud ovaj: po svemu što je on dosad učinio, od njega nema pogibelji nikome na svijetu, osim možda ženama. - Eto, i vi ste to opazili. Čim sam ga pogledao, razabrao sam da ga Gordana ipak mora ljubiti. - A pred kraljicom i pred svima nama rekla je otvoreno: kad bih ga bila nekoć ljubila, danas ne bih mogla to obećanje ispuniti, jer idem drugim putem. Naime, mislila je: drugi joj je na pamet. A jeste li, veličanstvo, govorili s njim o Gordani? - Rekao je da će je zaprositi, a ja sam mu odvratio onako kako smo s vama ugovorili: ni ovamo ni onamo. - Glavno je da ste se uvjerili o njegovoj ljubavi prema Gordani. - Ne razumijem zašto bi to bilo glavno, što vi imate od toga šelnberga? - Da smo doznali kome biste mogli dati Gordanu da je

zaštiti od Franceska. Veličanstvo, vi ste vrlo opasni skrbnik. Vaša ljubav prema kraljici mogla bi Gordanu izručiti princu Frances- ku, a ja moram štititi vašu kraljevsku obitelj od sramote. Odjednom se kralj razljuti: - Kakva je to misao? Kako bi kraljica što takvo od mene tražila? Vrlo ružno mislite o njoj. Ne dam je tako sumnjičiti. - Ne sumnjičim kraljicu, ali priznajem vašu ljubav prema njoj i njezinu veliku ljubav prema bratu. Zato vam savjetujem: udajte Gordanu za Ivana Korvina pa da se zauvijek riješite djevojke. Vladislav je predočio prinčevu pristalu pojavu, viteško držanje i onaj suvereni mir kojim je govorio. I uvjeren je da mu pruža mir i sreću koju je u njemu razabrao i samosvjesnost o posjedovanju Gordane. Postaje ljubomoran i srdit pa se razviče na šelnberga. - Zašto da svojem takmacu na prijestolje dajem Gordanu? - Da se riješite brige oko djevojke, a Ivana Korvina obveže- te zahvalnošću za takav divni cvijet. - čujte, šelnberg, vi ste poludjeli za njom? Da, vi ste se pomamili, zagledali, zato mi to savjetujete. - Muškarac sam, veličanstvo. Kad bi me htjela, evo me na koljenima pred njom, ali ona zna da ne bih tako lako mogao 453 sagnuti svoja mesnata koljena. Princu bih je ustupio, jer sam ponovo stekao dokaze da Francesko stalno slijedi svoje namjere. - Što ste doznali? - Oko Gordanine kuće okupili se Franceskovi ljudi, odjeveni u prosjake. Danas ih je tamo već devet. - To je ipak odviše drsko. A što rade Napuljci tamo? - Paze na svaki Gordanin korak i kad se udalji od kuće, javit će to Franceskovoj četi da odvuku ljepoticu. - Kako sam strahovito umoran od tih neprilika u ovom kraljevstvu i još mi govorite takve stvari. - Da kralju, previše savjetnika umara. U, teškoj sam bio sam samcat i niste se trebali umarati. Uostalom, neću vas više mučiti. Pripazite danas navečer kod kraljice na princa Franceska, pro matrajte ga, a dotle ću ja paziti da se Gordani ne desi kakvo zlo. Gotovo sam zaboravio: biskup Bakač želi se s vama oprostiti. Kako znate, ide u samostan. - Recite mu neka još ostane do sutra uvečer i neka dođe k meni s onim plemićem s kojim je bio... Da, da, vi se čudite. Uistinu je bio kod mene, ali o tom ne smiju doznati ni Filipec ni kraljica. Zamjerili bi mi, a Filipca ne kanim nikako ražalostiti. Idite, dakle, isporučite Bakaču, a ja ću govoriti s Filipcem da ne bude zlovoljan. Kralj pozove kancelara i ljubazno mu ponudi da s njim do-ručkuje, a dotle je u kraljevskoj radnoj dvorani češki kancelar raspravljao s Bakačem i priopćio mu kraljevu želju: - Sutra uvečer treba da dođete s onim vitezom pod vizirom. - To je bila Gordana, dakle, znak da mu nije ravnodušna. Ali ga Beatrica odviše čvrsto drži svojim čarima. - Ipak, danas je kralj mnogo mirniji i s manjim oduševlje njem govorio o Beatrici. - Kako ste to postigli? - Beatrica ga je zagradila da do njega ne može nikakva že na, a ja sam te ograde malo probušio i propustio neko lijepo žensko čeljade. No, vi to ne razumijete, pa nije ni potrebno da vam tumačim. Od današnje večeri očekujem vrlo mnogo. Uosta lom, doći ću k vama da se sporazumijemo.

I onda se obojica oproste. HRVATSKI BAN I VOJVODA ILOČKI Princ Ivan Korvin vratio se iz dvora kao hrvatski ban. Jašući u Damirovoj pratnji, nije govorio ništa. Damiru se činilo da je vrlo zamišljen, gotovo zabrinut, pa ga nije ispitivao. Čim su sišli s konja u dvorištu kuće, dođe im u susret Simo-no, a on ga odmah upita za Gordanu: - Bih li mogao govoriti s njezinom milosti? - Sada je gore u svojim sobama izvješćuje dvoranin. Mislim da švelje spremaju haljine za večeras pa ne znam može li visost sada tamo. - Odnesite joj moju poruku da je u kraljevskom dvoru sve prošlo brzo i u potpunom redu. Kralj je prihvatio sve točke ugo vora. Još recite da bih je danas molio za kratak razgovor. Molim neka mi odredi kada ima vremena. Nakon toga uputi se princ ravno k biskupu Varadiju. Čekao ga je u razgovoru s vojvodom, ali čim se najavio princ, vojvoda ostavi sobu. Ivan priopći biskupu kako je stvar tekla. Biskup Varadi ne skriva svoje stalno ogorčenje prema mladom princu kojega je htio vidjeti na prijestolju i za tu ideju trošio godinama svoje snage. U tom raspoloženju sluša princa više ljutito nego ljubopitno i pažljivo. Sve više lice mu odaje kako pojedini događaji na dvoru raspiruju staru Varadijevu mržnju prema aragoncima i prezir prema Vladislavu. Kad princ dovrši pričanje, Varadi osjeti želju da princa o-baspe najljućim pogrdama. Ipak, reče mnogo mirnije nego što je želio: Vi ste, dakle, sada hrvatski ban. Zapravo bih vam morao čestitati na tako lijepoj časti, ali oprostite, ne mogu zatajiti svoj bijes što niste kralj čitavog kraljevstva, dakle, od mene ne može biti čestitke. Ivan samo kimne u znak da ga shvaća i ne prigovara. Ipak, sam Varadi obiđe ovu temu i pita: - Kakav ste dojam primili na dvoru? Kakve je osjećaje po budio u vas kralj? - Gospodine biskupe, ono malo vremena što sam govorio s njim, pritisla mi je dušu težina. - Vidim, niste jako očarani. A što vas se toliko kosnulo? - Govorio je sa mnom ljubazno, dapače odviše ljubazno, ali njegove prijateljske riječi nisu dolazile iz srca. Govorio je sve kao naučeno, od nekoga došaptano. - Vaše opažanje pravo je čudo odvraća Varadi s nešto ironije. Dosad nisam u vas opazio toliko pronicavosti. Vjerovali ste svakoj lijepoj riječi. Mladi princ duboko uzdahne. Gorkost mu se pojavi na usnama: 454 455 - čini mi se: mnogo je vremena prošlo od tada. Kao da sam jako dugo živio i mnogo proživio. - Jest, proživjeli ste i mnogo doživjeli jer ste mnogo pogri ješili. - Bilo kako nazivali moje čine, čvrsto znam: vaši jučerašnji savjeti duboko su mi pali u dušu. čitavu noć redale su se preda mnom vaše riječi kao slike. Vidio sam svaku ispisanu čvrstim potezima, svaku sam ponovo pročitao i onda su sve zajedno pre tvorene u olovo pale na moje prsi. Gotovo do zore ležao sam bez

sna. Vaše misli budile su me i pozvale na razmišljanje. Kolebao sam se: da vjerujem u ono što rekoste, ili ne^Panas pred kraljem počeo sam vjerovati. Tada primakne naslonjač bliže biskupu i pogleda ga zabrinuto: - Gospodine biskupe, vi ste mi prorekli da će me svi u kraljevstvu cijeli život smatrati takmacem kralju, on sam najviše. - I opet velim: to je živa istina. - Sad to osjećam. Naime, kad sam danas stupio pred kralja, pun vaše misli i riječi, našao sam ih napisane u kraljevu licu. Nešto je ledena strujilo iz njegovih svijetlih očiju. Isprva se činilo kao da je neko neugodno iznenađenje, kao da mu je nešto krivo, a onda se polagano razvijalo u njegovu držanju nepovjerenje. I sve što je rekao najljubaznije, zvučilo je upravo jezovito hladno. - Jeste li mu izjavili da ne osjećate nikakve žalosti što niste na njegovu mjestu? - Rekao sam mu iskreno: u meni nema ni trunka neprijatelj stva i želim mu biti vazda vjeran podanik, ali sam u njegovu licu pročitao misao: lažeš! Htio bi sjediti na mojem mjestu. Nije to bila ni sumnja o kojoj ste vi, biskupe, jučer govorili, već sasvim određena objeda da ne govorim istinu. Valjda ne bih to nikako opazio da mi jučer niste onako govorili. Možda ne bih još sve to zamijetio da nije prošla čitava ova noć kad sam sve vaše riječi raščinjao, vagao i ustanovio koliko je u njima strašne vjerojat nosti. - I zato sam vas htio upozoriti da budete oprezni. - Gospodine biskupe, za mene nema veće nesreće od pomisli da ću živjeti u ovom kraljevstvu pod neprestanim Damoklovim mačem nepovjerenja. - U ovom času vi morate uočiti sadašnjost da na njoj možete izgraditi budućnost, čekaju vas teške zadaće. - Da, gospodine biskupe, osjećam da je moja odgovornost velika. Vratit ću se u Hrvatsku kao ban i tamo će svatko od mene očekivati djela, jasna, velika djela za spas zemlje od Turaka. Kao bosanski kralj bit će moj položaj još teži. Svatko će vjerovati da moram protjerati Turke. I svjestan sam da se toga ne bojim, dapače sam osjetio nekoliko časaka i živu želju da se sav dam na junačke borbe za oslobođenje Bosne i zaštitu Hrvatske, ali tek 456 što sam stupio pred kralja i osjetio ono ledeno nepovjerenje prema meni, zazeblo me. čime ću ja razbiti to kraljevo nepovjerenje? - U tom je vaša zadaća najteža. Uostalom, kakav zalog traži kralj od vas u ime povjerenja? - Želio je da dođem na krunidbene svečanosti jer da ću time cijelom svijetu dokazati kako nema nikakvih neprijateljstava između njega i mene. Razumijem ovakav njegov zahtjev. No, je li to sve? - Nikako. Na krunidbi dodijelit će vam kakvu službu da istaknu vaš poraz. - Ne stidim se poraza jer nisam poražen mačem nego voljom staleža i sabora, a tu volju uvijek ću poštivati. - Aragonka bi ipak mogla izmisliti neko naročito poniženje za vas, a Vladislav ga s velikim veseljem prihvatiti. Međutim, kao da ste mi prije kazivali, kralj vam je govorio o Gordani? Možda vam kani dati Gordanu za ženu da time od vas nešto iznu di ili možda vas kani samo iznuđivati da vidi kakvi su vaši odnosi prema njoj. - Vrlo sam se začudio što je to potakao već na prvom sas tanku. - To je znak da nedvoumno ima neku namjeru s Gordanom i s vama. Dakle, osnova neće biti Vladislavljeva. Tu je netko

zapleo svoje spletke protiv vas ili protiv Gordane. Uostalom, da nas će ona prisustvovati večeri kod kraljice i možda tom prigo dom nađete traga kakvom planu. A što kanite sada učiniti? - Smjesta ću poslati po krunu. Ali morao bih znati što je s vojvodom, hoće li on u Pečuh ili da sve pozovemo u Budim. Ne znam kako vojvoda misli o svemu što bi trebalo poduzeti. - O tom morate vi s njim raspraviti. - Ne mogu k njemu, znam kako je. - Pošaljite mu svojeg pouzdanika. - Gospodine biskupe, znam: imate razloga da se žalite na mene, ali ja vas molim, zaboravite prošlost u kojoj vas nisam znao dovoljno cijeniti. Zaboravite da nisam slušao vaše savjete, zaboravite da vam je moj otac učinio nepravdu i molim vas ne ostavite me sada u ovom položaju. Zaklinjem vas: ne mičite se od mene. Osjećam da ću vas sad više trebati nego ikad, baš zato što znam da mi vaši mudri i iskusni savjeti mogu pomoći. Varadi je neko vrijeme promatrao blijedo prinčevo lice. Iz njega struji teška briga i svijest teškog položaja. Zaboravljate: sada ste hrvatski ban i ja nemam prava biti vaš savjetnik. Potražite sebi po zakonu banovca i druge hrvatske odličnike koji su zvani da vam pružaju savjete što ćete uraditi. Ja ne poznam Hrvatsku i kad bih je poznavao, ne bih smio kao Ugrin primati takve časti uz hrvatskog bana niti kakve druge časti i službe. Hrvati bi se s pravom protiv toga pobunili. 457 - Gospodine biskupe, nisam mislio da uzmete kakvu službu savjetnika u Hrvatkoj. Samo sam vas zamolio da budete uza me dok sam u Budimu, dok me još nisu hrvatski staleži ustoličili. - Imao bih, dakle, ostati s vama kao prijatelj uz ostale vaše prijatelje i savjetnike? - Da, prečasni gospodine biskupe. Svi Hrvati duboko vas poštuju. Bili su s vama u istoj borbi, s njima ste radili zajednički i neće se protiviti ako slušam vaše savjete. - Opazim li da slušate moje savjete, ostat ću uz vas, narav no, ako to žele vojvoda i drugi Hrvati. - Zeljet će, znam to. ^ -^ - I Gordana mi je već govorila da je”zelja vaših pristaša neka barem ovih nekoliko dana ostanem uz vas, ali zar da opet savjetujem ututanj? - Pouzdajte se u moju razumnost i molim vas ostanite. - Pokušat ću. Ne hvalite me nego prisluhnite što vam velim. Pošto vrijeme ide, valja smjesta ugovoriti ono najpotrebnije. Da kle: govoriti s vojvodom, sazvati Hrvate na vijećanje da oni odluče što se ima učiniti, kakvo držanje zauzeti prema ugovoru. Neka se odmah donese kruna i stvore zaključci. A dok oni dođu, morate urediti svoje dvoranstvo. - Dok sam u Budimu, nije mi potrebno. Tek kad stignem u Hrvatsku. - Baš ovdje. Neka se aragonka ne raduje vašem padu s pri jestolja. Okružite se dvoranstvom koje vam pripada i po banskoj časti i po vašem bogatstvu. Dakle, ova kuća je premalena. Znam našeg pristašu koji ima vrlo lijepu i otmjeno uređenu veliku pala ču, a rado će je iznajmiti ili prodati. To je nećak biskupa Ernušta. - Da ga potražim? - šaljite Đulaja k njemu. Neka se sve što brže obavi. Ni jednog časa ne smiju Napuljci misliti da ste nesretni i nezado voljni. Svakog dana pokazujte se u gradu okruženi svojim dvora nima, vedri i veseli. Neka svi osjete da vam nije nimalo do pri jestolja koje ste izgubili. Vama se to čini sitničavim, ali morate voditi računa o mišljenju i ukusu onih ljudi koji su oko vas.

- Učinit ću kako ste rekli. Đulaj neka to uredi, a Raškaj mora putovati u Pečuh da svima objavi što se dogodilo i da do nese krunu. A sad vas molim: pokušajte me izmiriti s vojvodom Lovrom. Htio sam moliti Gordanu, ali vi znate uzroke koji me sprečavaju. Pa, dobro, govorit ću s njim ja, i to odmah. Ustali su obojica. Princ Ivan ode razdijeliti naloge svojem ljubimcu kaštelanu Đulaju i pouzdaniku Raškaju. Varadi ode u prizemlje i potraži vojvodu koji se čitavo jutro nije maknuo iz dodijeljene mu odaje. Razmišljao je, stvarajući svoje osnove. 458 Kad je biskup otvorio vrata, vojvoda mu pođe u susret. Obojica su sjeli ne govoreći ništa, ali su se razumijeli pogledom. Vojvoda prvi progovori: - Vidio sam princa kad se vratio s dvora, što je obavio? - Predao nas je konačno napuljskim pandžama. Uzaludne su sve naše muke, brige i nade. Porušeno je ono što je kralj Mati- ja gradio tolike godine. Evo, tu je ugovor što ga je princ Ivan obavio. Kralj je pristao na sve Bakačeve točke. Vojvoda primi papir i zadubi se u nj. Dugo čita i kima glavom. Njegovo se muževno lice orumenjelo. Onda vrati ugovor Varadiju, mrka lica i spuštenih vjeđa. Biskup je uzalud čekao da nešto kaže. Ne dočekavši njegove izjave, upita: - što mislite o tome, gospodine vojvodo? - Smatram potrebnim da svoje misli zadržim za sebe. - Razumijem vas. Osjećam isto tako. Ipak ne biste smjeli princa ostaviti sama. Sad je vaš ban. - Čitava je Hrvatska htjela da ga odabere za kralja, a on se pokazao nedostojan povjerenja. Nije baš pružio svjedočanstva o naročitim krepostima što su potrebne vladaru, dakle, i banu. - Možda će ban ispraviti ono što je zgriješio kao kraljevski kandidat. Važno kakav će odsad odnos biti između vas i princa, odnosno bana. - To ne znam, gospodine biskupe. - Ne kanite ostati u njegovoj blizini kao savjetnik? - Gospodine biskupe, kako se to može i pitati. Nemam što tražiti uza nj. Znam, vaše ogorčenje je opravdano. Ostavio vas je kao nasred bojnog polja. - Nikad mu to neću oprostiti. Nikad. - Obećao sam princu da ću ostati uza nj reče Varadi dok je u Budimu, ako je to s voljom vama i ostalima Hrvatima. - Nitko tome neće prigovoriti u ovakvom času jer još nije ustoličen za bana. - Vojvodo, htio bih vas s njim izmiriti. - Nema tu ni svađe ni izmirenja: on je izdao svoje hrvatske pristaše i borce, a na kraju i nudio Vladislavu krunu, nudio svoje prijateljstvo. Neka ide svojim putem. Ja idem svojim. - A koji je vaš put? - O tome ne mogu govoriti dok se ne sastanem s mojim prijateljima u Pečuhu. - Vi, dakle, idete sami tamo? Ne biste li ih radije pozvali u Budim? - Želim da se s njima nesmetano dogovorim. - Dobro, Ali, vojvodo, zar bih princu javio da se ne kanite s njim izmiriti? - Već sam rekao što mislim o tome. 459

i! "li - Ja ga najviše okrivljujem. Ipak ne činite pravo, gospodine vojvodo ako ga ostavljate. - Ne činim mu krivo. Digao sam na noge tisuće hrvatskih plemića i njihovih četa, čitavu našu zemlju da njega dignem na prijestolje. Morali smo nastaviti borbu i uspjeti, ali nas je on osta vio, odrekao se. Sramotno sam ostavljen od našeg kandidata, pa kako bih se sada s njim mirio, stupao uza nj. - Za vašim će se odlukama povesti i vaši prijatelji? - Ne znam što oni kane. Ja sam ovdje s princem i Damirom tek drugi dan, a oni u Pečuhu nisu ni o čemu obaviješteni. Moram hitno k njima da čuju što se dogodilo i da,g<Jluče. - Ne kanim vam davati savjete. Ipak, bilo bi opasno za vaše zemljake kad bi se i dalje opirali izabranom kralju. A prema ugovoru koji je sklopljen s Ivanom, svima je zajamčena sloboda i povratak imanja ako mu prisegnu vjernosti. - Baš zato moramo se sastati na dogovor i odlučiti. Aragon- ska je vlast pobijedila i zavladala nad nama pomoću našeg kan didata. Mi smo u takvom stanju da bi čovjek najradije živ propao u zemlju. Ali kako rekoh: prepustit ću odluku staležima. - Kad putujete u Pečuh? - Odmah najkraćim putem. Vrijeme je dobro i putovi će biti pogodni. Biskup je razabrao da vojvodu ne može sklonuti na izmirenje s Ivanom Korvinom pa se oprosti s njim i vrati u kat. Vojvoda se uputi u dvorište gdje je našao Simona i zamoli ga: Isporučite Gordani da se vraćam u Pečuh, ali bih prije že lio s njom govoriti. Mladi dvoranin odmah ode u drugu kuću da odnese poruku. U ložnici bavila se Gordana sa svojim djevojkama oko haljine za večeru u egerskoj palači, švelje su se neutješivo žalile: - Vaša milost, što to radite? Zašto s ove divne haljine ski date sve te urese? Sve će visokorođene gospođe sjati uresom, a vi? - želim tako, i ne prigovarajte. Tog časa saopće joj vojvodinu poruku. Odmah je otišla u drugu sobu da s njim govori. Njihov je susret nijem. Jedno gleda u lice drugome. Oboje su mračni i šute. Polagano se približavaju kao da vuku zajednički teški teret što im ga je naprtio Ivan Korvin. Lovro uzdahne i oštro spusti ruku na stol. Gordana sjedne i složi ruke u krilo. Vojvoda naslonjen na stol poluglasno reče: - Dok nije bilo toga ugovora, još uvijek me snalazila neka daleka nada. Još uvijek sam mislio: nešto će se dogoditi, nešto mora pasti iz neba na našu stranu. - Svi smo počinili tu pogrešku i čekali pomoć s neba. - Nije li Ivan česmički rekao: ne možemo propasti ako vje rujemo. 460 - Ali u sebe, a mi smo vjerovali saveznicima koji su pristu pili k nama himbenim zagrljajem. - Gordana, sve Beatričine prevare ne bi nas mogle poraziti da nas princ nije izdao. To je pravi udarac, smrtonosni udarac. - Budimo pravedni, vojvodo: on je kriv, ali i svi mi drugi. Odviše smo očekivali od drugih, a premalo od sebe. Pouzdavali smo se, gubeći vrijeme s protivnikom čija lukavost daleko nad- mašuje našu.

- Da, svi smo nacistu: Hrvati su jaki samo u poštenoj borbi. - I zato smo, eto, vojvodo uvijek poraženi kad nas lupež čeka u zasjedi. Valja znati s kim sklapaš saveze, kome vjeruješ i gdje treba smjestiti u zasjedu svoju sumnju. Svi smo griješili. Nisu li naši plemići u Budimu počinili strašan grijeh? - Da, počinili su, ali zavarani od aragonskih lupeža koji su im rekli da sam ja ostavio princa, a oni su vjerovali i pristali na Vladislavljev izbor. - Zašto nisu odbili himbu himbom, lukavo se ustegnuli od izbora i danas bismo imali barem mogućnosti prosvjeda. Mogli bismo reći: ne, mi nismo birali ovog kralja, ne možemo se poko riti. Mogli bismo se boriti dalje protiv aragonske vlasti. Ovako su nam izbili iz ruke posljednje oružje vlastiti naši ljudi, jadno op sjednuti, grdno zavarani, sramotno zaluđeni. Bit će ih koji će ljubiti ruku što im zabada bodež u srce. - To me muči, to me izjeda kao i poraz zadan od princa. - Sve je to gorka istina. Poraz je tu, pobijedio je aragonski stoglavi zmaj, ali ne dajmo se da nas on i proguta. Ne dajmo se. - Sami velite: zmaj ima sto glava, sto ralja. U svaku bi valja lo zarinuti po jedan mač - Ili se povući na visoke tvrđave kamo zvijer ne može doći i tamo se pritajiti? - Ne znam kako to zamišljate? - Vi ste bojovnik, vitez što pozna samo borbu oružjem. Vas zove mač da bije stoglavog zmaja. Ja, žena, imam drugu misao. To je ono što rekoh prije: uspeti se na tvrđavu i pritajiti se sto- glavom zmaju da nakon poraza možeš prikupiti snage i onda na valiti. Reći ću vam kako to zamišljam. Primakla se bliže k njemu i snizila glas: - Borili smo se na sve načine. Borba je bila u saborima, u raspravama i u bučnom kreševu. Sad bi trebalo okrenuti. Dosad smo bukom našeg otpora uzbudili kraljevstvo, sad neka bude ti šina, nijema tišina. - Kako? Predlažete da ušutimo? - Potpuno. - To je predaja? - Obratno: borba. - Šutnjom se boriti? - šutnjom na sve. - Ne bih mogao reći da mi se to sviđa. 461 Naoko ovakva borba čini dojam poraza, pokornosti, kuka vičluka, a možda i dragovoljne predaje, ali u suštini je to najjača, za protivnika naj pogibelj ni ja borba. Šutnja znači ledenim mirom odgovarati na udarce aragonske vlasti. Jaukneš li, znaju da pro svjeduješ. Ako na udarce mirno šutiš, sa smješkom na usnama, protivnik ne zna što je u tvojoj duši, ne zna što je u tvojoj misli i počinje se nadati, vjerovati da su naši ideali umorni od borbe klonuli, ili da smo se duhom i srcem predali. Šuteći, Lovro gleda u pod. Razmišlja, raščinja, predočuje, istražuje pa onda primjećuje: - Dakle, vi predlažete: otići u Hrvatsku, činiti se smiren, prilagođen, a u duši okupljat bojne sile. - U duši, u mislima i u svojoj okolini. Sklonimo se pod svoje krovove i tamo gradimo utvrde i brusimo mačeve za budućnost koja će donijeti oslobođenje. Ako danas nismo mogli posaditi na prijestolje svojeg kralja, zar da napustimo te težnje za budućnost? - Kakva nas budućnost čeka uz Ivana? - Kakvu budemo htjeli jer sada sve ovisi o nama, o našoj snazi i iskustvu s njim. Okušali smo svoje pogreške, vidjeli

smo svoje grijehe i sad poučeni možemo započeti borbu šutnje. A ipak smo spasili posljednji dio utvrde jer je Ivan Korvin postao ban. - Zar uistinu očekujete nešto od njega? - Vi ga gledate samo s odbačenim mačem, ja vidim u nje govu dušu, a tamo ima nešto od snage kralja Matijaša. - Ne vjerujem i ne nadam se od njega ničemu ni sada ni ubuduće. - Presvježa je rana da bih vas pokušala uvjeravati, a sad je samo važno što ćete odlučiti u Pečuhu. On upre glavu na ruke. U tamnim očima leži duboka briga: - Gordana, vi me više ne smatrate skrbnikom? - Uvijek samo vas. - Kralj je uzeo moje pravo, a vi ste dopustili. - On ga može uzeti po pravu kralja i mojeg rođaka, ali sav svijet nema prava po kojemu bi mi kralj zabranio da samo vas smatram svojim pravim skrbnikom kojeg mi je dao otac. - Dokažite mi to i ostavite Budim, odmah danas. - Niti mogu, niti hoću. On uzdahne, prisluškuje šapat svoje duše što ga poziva neka Gordanu odvede u sigurno sklonište. - Strepim od pomisli da vas moram ostaviti ovdje. - Pa ipak to morate učiniti. - Sjetite se aragonskih mržnja i zasjeda u prošlosti, za živo ta Matije. - Sad je moj položaj lakši nego za kralja Matije. Princ se pomirio s Vladislavom, i žig izdajstva skinut je sa svih. Ako Beatrica započne spletkariti protiv mene, znat ću se braniti. A 462 još me štiti svemoćni kraljev miljenik šelnberg. Nema Aragonka vlasti da mi se osveti što sam joj razrušila podmetnutu urotu. - Uzalud sve kad mi srce sluti zlo. - Čujte, Lovro, za nekoliko dana bit će već jasno ima li kakve nade potkopati Beatričin utjecaj na kralja. A vi sad idite u Pečuh i kad se vratite s odlukom, govorit ćemo dalje. On ustane, ali joj gorko spočitava: - Niste uslišili moju prošnju i zato idem duboko ožalošćen. - A ja vas molim: odbacite žalost i pouzdajte se u svoju šti ćenicu pa se požurite natrag. Vani netko zakuca. Gordana se odazove. Ulazi Simono i javlja da su ovdje princ i Varadi. Žele govoriti s njom i s vojvodom. I ne čekajući Gordanin odgovor, ulaze u sobu biskup Varadi, a za njim princ Ivan. Pozdravili su Gordanu, a onda vojvodu. On odvrati samo naklonom glave. Njegovo lice je hladna ozbiljnost, tamne oči navješćuju žučljiv otpor. Držanje pruža slutnju da između njega i princa mora izbiti sukob. To Gordanu zabrinjava i ukoravajući gleda biskupa jer je doveo Ivana. Ali Varadi se ne da smesti. S nekom stalnom namjerom oslovljuje djevojku: Oprostite što sam prekinuo vaš razgovor s vojvodom. On odlazi u Pečuh, a princ mora s njim lično govoriti jer mora znati što vojvoda misli i želi. Lovro upre pogled u Varadija. Glas mu hladno zazvuči širokim prostorom sobe: Na ovo sam pitanje dao svoj odgovor gospodinu biskupu. U Ivanovoj duši bude nevoljko od ledenih vojvodinih riječi, a još više od njegova glasa. Ali nadvlada svoju nesigurnost i ne dopušta se ušutkati. - Gospodin biskup mi je rekao što ste odgovorili. Unatoč tome imam razgovor s vama, gospodine vojvodo. - Slušam, visosti.

Nije ga oslovio banom. Ta okolnost opomene Varadija da je vojvodino ogorčenje preduboko. - Vojvodo, vi ste odlučili otići u Pečuh? pita Ivan. - Jučer sam po dužnosti dopratio vašu visost u Budim, a on da sam već bio na putu u tvrđavu. Sad m”i je dužnost da odjašem tamo jer me prijatelji već nekoliko dana očekuju. - Molio bih gospodina vojvodu da hrvatske biskupe i velika še sazove ovdje u Budimu kako bih govorio s njima lično. - Bilo bi to uzalud izgubljeno vrijeme jer ne znam hoće li se odazvati pozivu. - Onda bi to značilo da se ne želi poslužiti blagodatima mojeg ugovora? - Prije svega, morali bi oni u tom ugovoru pronaći te bla godati. 463 Riječi pale, a vojvodin glas reže. Gordana opazi kako se Lovro trudi da ne promaši ironijom i bijesom. Ipak je to ne smiruje jer je dosad bila vična gledati vojvodu mirna i sabrana. Naprotiv, od časa kad je princ Ivan stupio u sobu, vojvoda plamti i samo je potreban vjetrić da raznese požar. Ivan osjeti žalac u Lovrinu odgovoru. Tako se otimlje nekoj drhtavici koju uzrokuju ledeni vojvodini odgovori. A ipak ponovo zadire u istu stvar: - Zar gospodin vojvoda ne smatra potrebnim da gospodu sazove ovdje? - Na vijećanju u Pečuhu odlučit će predstavnici hrvatskih staleža i odličnika što treba da čine, jer je tako bolje za sve. Vojvoda govori glasno, hladno. Ivanov govor je blag, nesiguran kao da mu svaka riječ dolazi iz drhtavih grudi. Snažna muževna vojvodina pojava uspravlja je u stavu viteza u obrani. Prinčevo vitko mlado tijelo isprsilo se čvršće, silovito. Obojica otvorenim pogledom gledaju jedan drugome u oči. Povučeni u pozadinu, Gordana i Varadi promatraju prizor. Samo pogledima izražavaju zabrinutost. Svaka crta lica odražava napetost i pažnju. Ivan se primakne vojvodi. Čitav njegov nastup izražava jasnu naknadu da ne sustane ni pred kakvim odgovorom i otporom što ga izražava čitava vojvodina pojava, njegov glas i svaka žilica u skladnom zamračenom licu. - Kad je tako, onda ne mogu govoriti s gospodom hrvatskih staleža jer moram prije kralju predati krunu. Stoga ću, gospodine vojvodo, hrvatskoj velemožnoj i prečasnoj gospodi isporučiti poruku i zamoliti vaše vojvodstvo da odnese poruku. - Neka visost izvoli reče kratko vojvoda. - Za ovu moju poruku vrlo je odlučan odgovor na jedno moje pitanje. - Neka visost izvoli pitati. - Jeste li, gospodine vojvodo, svjesni da je vaša moć u Slavoniji i u čitavoj Hrvatskoj velika i odlučna? - Dakako. Dokaz je vojska koju sam za vas doveo iz Hr vatske i Slavonije, čak i iz Bosne. - Prema tome je posve jasno da ni jedan ban ne može biti prijateljski primljen i ustoličen ako ga vi ne prihvatite. - Visosti, to isto vrijedi i za kneza Bernardina Frankopana. - Tako je, ali sada ste vi imali u ruci vojvodstvo svih hrvat skih staleža, svu moć i sav ugled pa je stoga ovog časa moje pita nje upravljeno samo vama. Vi znate da moram doći pred hrvat ski sabor da mu se prijavim i da od njega zatražim privolu i potvrdu hoće li me prihvatiti za bana ili ne. - Da, visosti, to je prastari običaj i stara pravica hrvatskog sabora. 464

- Vi ćete, gospodine vojvodo, u tom saboru izreći svoju riječ koja ima djelovati na druge. - Vjerojatno da će biti tako. - A sad želim ustanoviti ovo: vi, gospodine vojvodo, nemate dobro mišljenje o mojim vladarskim sposobnostima, a prema va šem shvaćanju i ne može biti drukčije. Nas se dvojica razilazimo u načelu: jesam li ja imao nastaviti borbu za prijestolje, ili se odreći krune. - Da, razilazimo se nepremostivo. Te je riječi izrekao silovitom snagom ogorčenja, ali Ivan govori dalje, svladavajući sve više uzbuđenje: Vi ste, gospodine vojvodo, ogorčeni prema meni, a ja ne smatram vaše ogorčenje pogrešnim, naravno s vašeg gledišta. Vojvoda ne odgovara riječima, ali vatrom svojih zjenica prosvjeduje. - I zato, gospodine vojvodo, želim čuti iz vaših usta: smat rate li mene nesposobnim da zapremim veliko časno mjesto hrvatskog bana? - Mogao bih vam na to pitanje odgovoriti po djelima koja bi imala slijediti. O tome ne treba više ni pitati. Ivan zakima glavom da se slaže i proslijedi sve sigurnijim glasom. To je ispravan odgovor, ali ja znam da vi nemate vjere u mene. O tome ne trebam više pitati. Vojvoda odgovori šutnjom. Varadi i Gordana ni jednom se kretnjom ne upuštaju u opasnu raspravu. - Baš zato što nemate povjerenja u moje sposobnosti za hrvatskog bana, a dosljedno tome ni za buduće moje kraljevanje u Bosni, molim da mi odgovorite: kakvo će biti vaše držanje kad stupim pred hrvatski sabor? - Isto kao što je sada. - Hoćete li dići hrvatske staleže protiv bana kojeg smatrate nesposobnim? - Jer sam ih digao sada za vas beskorisno, ututanj? - Isto ih možete i smijete dići protiv mene. To je jasno. - Ne visosti. Unaprijed ih neću dizati niti je to potrebno. Tek kad biste radili protiv zakona, protiv pravice i hrvatskih sloboština. - Hvala. Ta mi izjava dostaje i sad vas molim da slušate moju poruku staležima. - Molim reče vojvoda a njegov pogled označuje prikrivenu napetost i pažnju. Ivan Korvin pogleda mu odvažno u oči: Prihvatio sam ugovor koji vam je već poznat, potpisao i za nj dao riječ. Taj ugovor prihvatili su i izaslanici hrvatskog sabora velemožna gospoda Brodarić, Kraljević i drugi koje ste ostavili u Budimu da vas zastupaju. 465 30 GORDANA IV Kad je spomenuo imena plemića koji su pristali na Vladi-slavljev izbor, vojvoda stisne usne da zadrži poklik prosvjeda što mu se diže iz dna grudi. A Ivan govori dalje još življe nego što je počeo i glasnije i snažnije nego prije. Dakle: ovim ugovorom postavljen sam za bana Hrvatske i dužnost mi je vama, vođi Hrvata i staleža, reći barem ono što danas osjećam. Gordana pogleda Varadija pa onda princa. Nepripravna je za taj razgovor i boji se da bi se odnos između princa i vojvode mogao još više zaoštriti. Ali Varadijev mir ublažuje njen strah. Princ Ivan počne nešto svečanije: -^ - Osjećam da bih htio čitavog sebe posvetiti Hrvatskoj koja je i moja domovina. Tamo je moj krov i moja imovina. 2elim

proniknuti i sve potrebe i želje svih staleža i saslušati svačije mudre savjete. želim u prvom redu poštovati vaše hrvatske slo boštine, pravice i zakone. Budem li to mogao kako to želim o tome ima da sudi sabor, a i ja sam. - Slažem se s vašim mišljenjem progovori vojvoda mirno, ali isto tako hladno kao i prije. - Prema tome, doći ću k vama na sabor da najavim svoju čast i od staleža zadobijem potvrdu ili otklon. Ipak molim hr vatsku gospodu staleže koji se nalaze u Pečuhu neka već danas odluče: hoće li me primiti ili ne. Želio bih da mi uštede posljednji udarac koji bi me stigao da me otklone javno na saboru. Razu mijete li to, gospodine vojvodo? - Razumijem potpuno. - Molim vas, dakle, isporučite, gospodine, ovu moju poruku i izjavu koju ću sada izreći. - Udovoljit ću vašoj želji. - Moja poruka još nije dovršena. Molim vas dodajte još i ovo. Gordana je skupila obrve i svom pažnjom gleda princa koji počne svečano i odlučno: Gospodine vojvodo, ako velemožna i prečasna gospoda i hrvatski plemići po svojim dosadašnjim iskustvima ne mogu do pustiti da ja sjednem na stolicu hrvatskog bana i ako sumnjaju u moje sposobnosti ili žele koga drugog za bana, izjavljujem ovdje pred vjerodostojnim svjedocima: otklonit ću tu čast smjesta čim stigne iz Pečuha vijest da se hrvatski staleži opiru. Prinčev glas zvuči odlučno kao odraz jake volje i dubokog uvjerenja. Gordana i Varadi gotovo se dive načinu njegova govora izražaju njegova glasa što dosad još nikad nisu zamijetili. I sam vojvoda iznenađen je njegovim nastupom. Sve odlučnije i snažnije zvuči riječ Ivana Korvina: Recite, gospodine vojvodo, Hrvatima: ni časa ne želim ostati na banskoj časti ako Hrvati to ne žele. Cim dobijem takvu vijest, idem kralju i otvoreno ću reći: ne mogu zastupati kralja u Hrvatskoj ako me hrvatski sabor ne želi. Na to dajem svoju časnu riječ zasad i ubuduće. Svi razabira da princ govori po vlastitoj namjeri i odluci. To su njegove riječi, njegova načela. Varadi se čak nađe ponukanim da nešto protuslovi. Podsjećam vašu visost: prema sklopljenom i danas obno vljenom ugovoru, vi ste postali ban Hrvatske doživotno, čak s nasljedstvom vašeg budućeg sina. Ivan okrene blijedo lice k biskupu i potvrdi glavom: Da, gospodine biskupe, unatoč tome, moja riječ važi zasada i ubuduće, ali ne samo ako oni ne bi bili sa mnom zadovoljni. Kad su me predlagali za prijestolje, rekao sam: odstupit ću onog časa kad spoznam da nisam dorastao izvršiti zadaću koju sam od sebe tražio i koju vi tražite od mene. Tu sam riječ doslovce održao jer sam odstupio u času kad sam uvidio da nisam doras tao podnositi sve okrutnosti takve borbe. Varadi i vojvoda izmijene poglede negodovanja kao da su jedan drugome rekli "još se time ponosi". Gordana, naprotiv, živo promatra prinčevo lice i zanos njegovih očiju. Međutim, pogleda istodobno vojvodu ne bi li privukla na sebe pozornost da ga pogledom omekša. Ali Lovro je preduboko zamišljen i nekoliko trenutaka razmišlja, a tek onda odgovori: Visosti, vaše ću poruke predati velmožama, biskupima i plemićima. Vojvoda je ostao neumoljiv. To zabrine Varadija i Gordanu. U zvuku njegova glasa nalaze oni skriven otklon banovanju Ivana Korvina. I zato Varadi nuka pogledom Gordanu neka prozbori koju riječ vojvodi, ali ona šuti i čeka. Ivan se nakloni.

- Hvala, gospodine vojvodo, molim još da mi odgovor po šaljete po brzoteči ili mi ga sami donesite ako vam je to po volji. - Odrede li staleži da vam odgovor donesem sam, učinit ću. Ako ne, poslat ću brzoteču. - Još jedno. Damir me zamolio da ga pustim s vama, a vi odlučite, vojvodo. - Primam drage volje njegovu pratnju. čas vlada šutnja. Varadi izaziva svojim pogledom vojvodinu desnicu da se digne prema princu. Ali jaka čvrsta ruka počiva na dršku mača odlučno, borbeno, ponosno. Uzalud Varadi očekuje da će Gordana tu ruku pomaknuti i položiti u prinčevu. Djevojka stoji čvrsto uvjerena da ovog časa ne smije dirati u vojvodino uvjerenje. Varadi je osjetio da je razgovore završen, ali je htio da ga produži, samo da što duže zadrži vojvodu i princa ne bi li ipak polučio svoj cilj, pa se obrati Ivanu. U Pečuhu se nalazi i vaša majka, visosti? Svakako je ne želite ostaviti tamo? 466 30* 467 Već sam naložio Damiru da moju i njegovu majku dovede u Budim. Želim da bude uza me i da zajedno sa mnom krene u Zagreb. čuvši to, Gordana primijeti: - S gospođama se nalazi u Pečuhu i Beči, kći kneza Franko- pana. Ne može ostati sama, a njen otac očito neće imati vremena da o njoj vodi brigu. Visost će sigurno odrediti da i Beči dođe s gospođama. - Sasvim prirodno, moja će je majka pozvati sa sobom, ako knez Bernardin dopusti. Ako pak ne, Damirova majka bit će joj zaštitnica i pratilica. To se, međutim, mora. prepustiti samome knezu i mladoj kneginjici. Vojvoda nije ničim sudjelovao u tom razgovoru pa uhvati zgodu da se nakloni princu i spremi za odlazak. Varadi ga zadrži riječima: Prije vašeg odlaska htio bih se još oprostiti s vama. Ima još vremena dok vam osedlaju konje i dok se spreme gospodin Damir i pratnja. Gordana je tog časa pošla prema vojvodi, ali joj princ zakrči put: Simono mi je rekao da ste uslišili moju molbu da mi žrtvujete malo vremena. Iskažite mi dobrotu i ostanite. Ono što vam želim reći, vrlo je važno. Te riječi trgnuše vojvodu. Srce mu jače zakuca. Princ hoće s njom govoriti. Veli da je vrlo važno što joj ima reći. Slutnja mu kazuje da se taj razgovor neće ticati političkih osnova. 0 tom svjedoči i bljedoća Ivanova lica, njegov pogled i Gordanina šutnja. I nekakav teški nemir leži u zraku. Osjeća da je on na putu tom razgovoru, a princ jedva čeka kako bi ostao s Gordanom nasamu. Vojvoda razabire da je Varadi uznemiren Ivanovom željom jer njegov pogled upravljen u princa izražava ukor. Ali bez uspjeha. Ivan obnavlja prošnju. - Mislim da nećete odbiti što ste mi obećali? - Ne, visosti, samo sam mislila da bismo mogli razgovarati kasnije.

- Molim vas da ne odgodite ni časa jer je odviše važno i neodgodivo. - Onda samo časak pričekajte. Vojvoda odlazi, a ja želim sa svojim skrbnikom prije odlaska dogovoriti neke stvari koje se tiču samo moje ličnosti. Pričekat ću odgovori princ i povuče se u dno sobe. Izmjena tih riječi još više uvjeravaju vojvodu i Varadija da će razgovor između princa i Gordane biti sudbonosan. O tom svjedoči tvrdokornost kojom Ivan odbija svako odgađanje. I vojvoda ide s Gordanom u pokrajnu sobu. Ali ne spominje riječi o Ivanovu zahtjevu, šuti i čeka što Gordana želi s njim govoriti. Osjeća se u prednosti nad princem jer je njemu odredila da čeka, a nada se da mu je dala prednost jer kani prije razgovora s princem nešto s njim uglaviti, možda tražiti savjet ili mu povjeriti svoje srce? Očekuje svakako neko razjašnjenje, neku pripravu, neki odgovor s obzirom na prinčev zahtjev. I čeka, gledajući joj u oči pun nade. A ona mu uzima ruku, nježno pitajući: - Vojvodo, kakvu ćete odluku zagovarati u Pečuhu s obzi rom na novoga bana? - Nikakvu. Neka odluče sami odgovori razočaran. - A zašto im ne biste savjetovali da se svi svrstaju oko nje ga i da ga prihvate za bana? - Zato jer bih onda morao i ja biti uza nj. - Je li sasvim nemoguće? - Gordana, jeste li ikada malo dublje zavirili u moj značaj? - Mnogo dublje nego što slutite. - Recite, dakle: možete li u meni naći mogućnosti da bih se mogao s njim izmiriti nakon onoga što je nanio mojoj borbi i našoj sigurnoj pobjedi? - Ne možete se izmiriti. Sada ne, ali u budućnosti? - 0 budućnosti ne mogu ništa reći. - Možda će popraviti svoje grijehe na banskoj stolici. - To mi je rekao i Varadi. Tu, na vašu želju, uzima vaše mišljenje. - Možda je njegovo. - Branite princa. Znam da Varadi isto tako bjesni na princa kao i ja, a još više će bjesniti oni tamo u Pečuhu. - Ublažite njihovo bjesnilo. - Ne mogu. Nemam vjere u tog mladog čovjeka, nikakve vjere. - A ja, vojvodo, imam. Osupnut ušuti. Dugo gleda u njene čarobne bademaste oči pa onda pita polagano naglašavajući: Vjerujete u njega nakon svega što je učinio? - Jest, vojvodo, opetovano velim: vjerujem. Njegove tamne oči zasjenjuju se. - Onda ga ljubite. - Nema tu ljubav nikakva udjela, govorim samo o hrvatskom banu. - Onda shvatite, Gordana: ne mogu mu oprostiti što je skrivio taj poraz. Da smo pobijedili, digli bismo na prijestolje svojeg odabranika i u ovom kraljevstvu dobili bismo mi Hrvati prednost u svoje ruke, prvenstveno, a ne bi li Ugri bili time zado voljni, mogli bismo im reći: uzmite vi sebi Vladislava, a mi osta jemo za sebe s našim kraljem. Bili bismo slobodni. - Slobodni i svoji, sasvim svoji. - -

468 469 - Vi to i sami priznajete i zato ne tražite od mene ništa za princa. Taj je naš poraz pretežak i sudbonosan jer srao promaši li nešto veliko i dalekosežno. - I tko zna kad će nam se opet pružiti takav čas da pro vedemo djelo koje bi bilo veliko za svu budućnost. - A on je to spriječio već tada kad nije poslušao Varadija da zasužnji kraljicu, a konačno kad nas je ostavio. Samo je on potkopao pobjedu za nas i za buduće. Čujte još ovo, Gordana: taj poraz peći će moje obraze dok budem živ, ali taj žig ostat će na meni dok god se u Hrvatskoj bude znalo da je živio vojvoda Iločki koji je vodio borbu i vojnu za hrvačkog kralja Ivana Korvina. Vazda će taj poraz ležati na mojem imenu i na svima nama. Naši potomci u čudu će se pitati: kakva je to bila nevjero jatna igra, kako smo to izgubili borbu kad nam je bilo tako lako pobijediti i dići na prijestolje hrvatskog odabranika. Kako se to moglo dogoditi dok je u našim rukama bila kruna i nismo bili pobijeđeni oružjem? Sve to odjekuje u mojoj duši. Makar vi veli te: krivi smo mi svi, ipak su svi udarci dolazili od njega, njegovom vlastitom voljom, njegovim odrekama, slaboćom. Da se nakon onog ugovora s Bakačem nije opet obratio k nama, došao u onu ?umu i zadao riječ, znao bih otići drugim putem. Ali on se vratio i opet je zateturao i ostavio nas posve. Pa zar još i sada možete predmnijevali da bih se mogao s njim izmiriti? Ili, zar biste mogli posumnjati da moje držanje nije čisto od drugih osjećaja? - Ne, vojvodo. Imate pravo, ne može biti izmirenja. Ja sam samo zato pokušala da vas ublažim jer bih htjela da barem ima mo svojeg bana. Onaj koji zastupa kraljevsku vlast u Hrvatskoj neka bude naš. - Ali treba da bude mudar i junačan. - I jedno i drugo probudit će se u budućnosti. - Opetujem: ne mogu vjerovati i ne mijenjam ništa na ono me što sam rekao o njemu. - Poštujem vašu dosljednost, ali vi i oni drugi nećete ga rušiti dok ne vidite njegova djela? - To sam mu rekao za sebe, a ne za ostale. - Molim vas, vojvodo, hoćete li mi donijeti vijesti što su odlučili naši u Pečuhu? - Vi, Gordana, ostajete neopozivo u Budimu? - Vojvodo, u postojanosti svoje odluke mi smo oboje jedna ki. Držim svoju riječ kao i vi. Zakimao je glavom, uzdahnuo i onda odgovorio: - Ne dođem li u Budim zbog njega, doći ću zbog vas. - Hvala vam. Ali pričekajte. Varadi želi još s vama govoriti. Oprostit ću se s vama dolje kad budete odlazili. Barem ću vas još jednom vidjeti. I otišla je u drugu sobu. 470 Tamo nađe Varadija kako sjedi uz Ivana i Damira u tihom razgovoru. Spazivši Gordanu, Varadi pozove Damira da zajedno idu k vojvodi. Gordana ponudi princu stolicu. Međutim, on se približi k nJ°J: Htio bih znati, Gordana što mislite o čitavoj toj stvari, o mome ugovoru i posljedicama. I vi okrivljujete mene? - Ja vas branim. - Smijem li u to povjerovati? - Da, branim vas jer niste krivi što vas otac nije odgojio

za vladara. Niste krivi ako vam je suđeno opetovati baš ono što je poništilo mudrosti vašeg kraljevskog oca. - A to je? - Da ste otjerali, prezreli i napustili baš one koje ste trebali najviše vezati uza se. Točno, kao vaš otac, koji je potkraj svoje vlasti bacio u tamnicu i progonstvo Ivana česmičkoga, najoda nijeg umnika ovog kraljevstva i bacio u tamnicu Varadija, naj vjernijeg svojeg državnika, iskusnog i poštenog čovjeka. Iz obzira prema najvećoj dušmanki vi niste izbavili Varadija iz tamnice odmah nakon kraljeve smrti. Znam, oslanjali ste se na vijeće, ali ste to mogli učiniti svojom vlasti. Otjeraii ste i Damira, odani- jeg vama nego sam sebi. A u Pečuhu ste se raskrstili s vojvodom koji vas je htio dići na prijestolje, možda i uz mnogo veće žrtve nego što biste vi ikad mogli naslutiti. Da, visosti, niste krivi. Otac vam je nanio strahovitu pogrešku. Duboko je spustio glavu pod teretom njenih riječi. - Ali ne govorim to da vam spočitavam, već u želji da isko ristite ovu poruku strašnih dana za budućnost. Spoznajte odane prijatelje i čuvajte ih. Sva vam je Hrvatska otvorila svoje srce, a vi ga niste uzeli. Sad ga morate osvajati. - U Hrvatskoj ogorčenje, u kralja nepovjerenje, u Beatrice mržnja. Ovako ja započinjem svoje banovanje u Hrvatskoj. - Tek sad počinje vaša prava muka i borba i zato zaklopimo strašnu, tužnu i jadnu knjigu prošlog poraza. Započnite pisati novu knjigu svojeg života djelima koja će vam krčiti putove i omogućiti da izdržite na svim stranama. - A tko će me pratiti? Tko će stajati uza me u tim teškim danima? Tko će mi svjetliti u toj tmini, Gordana? - Skrenite malo u sebe, potražite u duhu jer čvrsto vjeru jem da tamo spavaju sve snage bez kojih nema uspjeha. - Mogao bih zapravo sve to napustiti, sve otkloniti i otići iz kraljevstva da živim svojim životom pa, ipak, pravo ste rekli: da to učinim, morali biste me smatrati kukavcem. A ja želim pokaza ti da to nisam. Idem u borbu putem koji mi se otvara. Ali prije toga moram s vama govoriti o nečemu što je u vezi s prošlim danima. - Nije mudro o tom govoriti. - Potrebno je. 471 - Možda baš štetno. - Znam što činim, Gordana. Pogled joj izražava pažnju i zabrinutost. - Kad ne odustajete, spremna sam da vas slušam. - Zapravo nisam ja potakao ono što vam iinam reći, nego kralj. - šalje mi neku poruku? - Govorio je o vama kad smo bili sami. To je još više zabrine i oprezno upita: - To je očito bilo samo uzgred. - Ne, Gordana, bilo mu je vrlo važno g^g me zbog toga za držao. I naglasio kako su mu poznati moji osjećaji prema vama, prividni brak s Damirom i sve ostale okolnosti. - U tako važnim časovima za kraljevstvo on spominje takve stvari. - Varadi misli da su posrijedi neke spletke koje su mu na metnuli drugi. - Ništa nije nemoguće jer je kralj sasvim u vlasti ljubavnih nagona prema Beatrici.

- Varadi veli da bi kralj mogao iskoristiti moju ljubav pre ma vama u neka iznuđivanja. - To ne može uspjeti. Vi nikad nećete izigrati bilo koju točku svojeg ugovora. - Ne, neću, ali možda se i ne radi o izigravanju ugovora, nego o drugim namjerama za kojima se povodi kralj. - Ne znam u kakvoj je to vezi sa mnom. - Odmah ćete doznati. Ne dijelim vaše mišljenje da je Beatrica ovladala kraljem i da je slijep na vašu ljepotu. - Sasvim ste sišli s pravog puta prosuđivanja. - Da ste vi gledali kralja u času dok je govorio o vama, morali biste se uvjeriti da u sebi krije znatnu sklonost prema vama. - Ne bih nikako to mogla zaključiti jednostavno zato što je Beatrica jučer u onoj borbi s urotom izvukla odličnu pobjedu. - Pobjeda je bila na vašoj strani, i to baš kraljevim prizna njem vašoj ljepoti. - Iz vašeg razlaganja proviruje Damirovo krivo opažanje. - Sami ste pohvalili Damirovu prodirljivost i iskustvo. - U domovinskim poslovima i u borbama na prvom je mjes tu. To je već nekoliko puta posvjedočio i zato sam vas na to podsjetila da se ubuduće više oslonite na njega. - Ali jučer, kad je Damir gotovo provalio u kraljevu odaju, njegova je pronicljivost sasvim zatajila. Damir s prezirom pobija moje sudjelovanje u našim borbama. On uopće ne može vjerovati da bih s kraljem mogla raspravljati o važnijim stvarima nego što su ljubavne. U tom pogledu molim vas za danas i ubuduće: nika ko se ne oslanjajte na Damirovo mnjenje i na njegova opažanja 472 jer je sasvim krivo. Jučer nisam pobijedila ja, nego Beatrica. Kad bi bila pobjeda na mojoj strani, onda bi kralj morao uvidjeti i priznati da je Beatrica skovala i podmetnula urotu vama i Damiru. Mjesto toga, kako sam vam jučer kazala, on je klicao kraljici, ljubio joj ruke i sjao od sreće što je sve sretno prošlo. Je li vam uopće što spomenuo o toj uroti? - Ni jednom jedinom riječi. - A morao je u znak zadovoljštine osuditi taj postupak, javiti vam barem naoko da je odredio i poveo istragu da uhvati počinitelja. Možda mu je Selnberg natuknuo da su urotu skovali aragonci, ali Vladislav za to ne haje jer ne bi mogao okrivljavati obožavanu Beatricu. - Vi se mnogo trudite da dokažete kraljevu ravnodušnost prema vama, no kralj je izjavio da će sa mnom govoriti o vašoj odluci. Ne kanim čekati dok oni spletu svoje spletke. Ne kanim biti nepripravan, ne mogu duže živjeti u toj neizvjesnosti. Ona se digne da mu zakrči riječ, ali princ ne odustaje i ne kani prekinuti: Neću da se maknem odavde dok s vama ne raščistim svoje račune. Dugo je tome bilo što ste odbili moj upros i uskra tili mi odgovor, ali nosio sam u sebi stalnu nadu, a vi mi je niste poništili jer niste otvoreno rekli da me ne ljubite. Činilo se da njezin pogled izražava muku prouzročenu njegovom namjerom. - Vi ste me odbili, Gordana, da učvrstite moje prijestolje, a niste mi dali jasan odgovor o svojim osjećajima. Postupili ste tako iz obzira prema vojvodi. - Zar ne vidite da je ovaj čas najnepodesniji da se govori o tome? - Jedino pravo odabrani čas. - Molim vas posljednji put: ne dirajte u to. - Ne mogu popustiti. Nema više razloga da odgađate. Dosta je bilo te šutnje. Niste mi dali odgovor, tvrdeći da želite učvrstiti moje prijestolje. Uvažio sam sve što ste htjeli. Sad je svršeno.

Prijestolje nije moje, dakle, ne treba ga učvršćivati ženidbom s Biankom Sforza. I nema više borbe za koju bi bio potreban moj sklad s vojvodom. Nema ničega što bi nas spriječilo da se napo kon odlučite između mene i vojvode. - Tko vam veli da imam odlučiti između vas i njega? - Ne možete tajiti da vas nije uprosio. - Sasvim nesuvremena stvar. - Znam, bio je odbijen kao i ja da ne pomrsite dobre odnose što su bili potrebni za moje ustoličenje na prijestolje. - Sve su to očito vaši zaključci, pobrani u zraku. - Stekao sam ih tokom vremena i znam da su ispravni, pa baš zato hoću da čujem vaš odgovor prije nego mi kralj bilo što predloži. \ 473 - Visosti, dajte mi vremena nekoliko dana. - Prije nego vojvoda ode u Pečuh, mora znati hoće li tamo odlučivati o suparniku. Kad bi nakon odluke, stvorene u Pečuhu, doznali da ste odabrali mene, morao bih planuti, a to bi bilo sudbonosno. Neka se riješi: ima li vojvoda u banu suparnika u ljubavi, ili ja suparnika u vođi Hrvata. - Nikad se vojvoda ne bi mogao osvetiti za moju izgubljenu ruku. - Gordana, onda vi ne znate što je ljubav. - Ali znam tko je vojvoda. - Mnogo govore te riječi za njega. Ipajfc ne bježim ni od najstrašnijeg udarca: još je jedan uzrok zbog,kojeg želim da se to riješi: - Barem Damir ne ulazi u to pitanje. - Jest, Gordana. Vi znate da mi je on prije godinu dana priznao svoju ljubav prema vama. - Nije bila ljubav, već samo časoviti zanos. Sada tek ljubi pravom ljubavi neku lijepu djevojku u Zagorju. Gdje je ta veza? - Baš u toj novoj ljubavi. On ljubi neku plemkinju i mnogo mi priča o toj svojoj čežnji, želi se vjenčati s njom što prije, a ja mu želim dokazati svoje prijateljstvo i nesebičnost da ga što prije oslobodim žrtve koju mi pridonosi dok je prividno prise gom vezan za vas - Već vam je u ruci izjava kojom možete odmah poništiti brak sklopljen pred oltarom. Čekam na to već odavna. To možete učiniti svakog časa, Damir ne može imati nikakve veze s vašom prosidbom i mojim odgovorom. - I Damir želi doznati vaš odgovor na moje pitanje. - Njega se nimalo ne tiče što ću ja odgovoriti. Izvolite mu to saopćiti. - S tim se neće zadovoljiti. - Ne priznajem mu nikakvo pravo da se u to pača ili je možda štogod drugo posrijedi? Izvolite mi razjasniti. - Nije me na to ovlastio i neću vas poslušati i naš razgovor skrenuti drugim pravcem. Zar bježite od istinitog i jasnog odgo vora. Ne bježim ni od čega. I ona odlučno ustane. Začuđen, gleda Ivan kako ide u dno sobe kao da kani otići. Ali se najednom odlučno okrene k njemu: Još jednom vas molim, prijatelju: ne tražite da vam dadem odgovor. Koraknuo je prema njoj, pružajući ruke i započne toplo, sniženim glasom: Zašto vaše riječi zvuče kao prijetnja dok se moje srce utaplja u boli? Zar vam je uistinu slast mučiti čovjeka koji vam

474 polaže pred noge svu svoju dušu, svu toplinu svojeg srca, bol i radost, sve što čovjek posjeduje plemenita u sebi. Onda provali iz njegove duše bolno ogorčenje: U vas nema drugo, osim hladne šutnje prema srcu što ste ga izmučili do besvijesti? Ne gledajući ga, ona tiho odvraća: - Kako ste strahovito nesmotreni i sebični, prijatelju moj. - Da, sebičan sam jer mi je potreban mir srca. Ako duh hoće da radi, da smogne snage za ono što me čeka. Samo mi vi možete pružiti taj mir jer neizvjesnost koja me okružuje pobuđuje u meni ljubomoru prema onom drugom. Ne mogu i neću duže. Priznajem: muči me nova ljubomora, nova opasnost koja dolazi od kralja. Zato hoću da steknem mir. - Dobro. Pružit ću vam taj mir. Dušom mu proleti nada. Ne usudi se koraknuti bliže niti što reći. Samo se predaje osjećaju mogućnosti da će se njena lijepa bijela ruka, toliko snažna i čvrsta, dignuti prema njemu. Ili će njene rumene usne izreći obećanje za život, za borbu. U srcu mu je kao u vrzinu kolu gdje sreća i radost plešu zagrljeni nadom. Čeka, šuti, ali pogled mu odgovori, traži, čezne... Ruka koju čeka uhvati iznenada kvaku. Otvori vrata. To ga lecne. Iz druge sobe čuje glasove Varadija, Damira i vojvode. Ali samo trenutak. Njezin dolazak na poluotvorena vrata začas sve ih ušutka. Sva trojica promatraju vitku djevojčinu pojavu. Nijemo gledajući, osjećaju da njena pojava znači da se približava ono što su osjetili kad je princ zatražio razgovor s Gordanom. Ali što je to? Zašto stoji na tom pragu? Varadijeve oči izražavaju zabrinuto pitanje, vojvodino strep-nju, Damirove taje stravu što ga podilazi. Vojvodino srce trepti od pomisli da je ovaj čas pala odluka, Damirovo obuzima užas nije li odgovor princu ponio sreću u prilog vojvodi. Svaka sjena Damirovog tamnoputog lica prosvjeduje. "što se dogodilo? misle sva trojica. "Zašto su bademaste oči ukočene? Zašto su ružičasti obrazi blijedi? Zašto Gordana stoji kao da sustaje, razmišlja, kao da se nečega plaši? " Srca im ne kucaju. Lovro drhti za svojom srećom, Damirovo za Ivanovom, za svojim mirom. Jer ako odabere vojvodu, onda ... Samo Ivanu mora pripasti, svaki drugi izazvat će divljaštvo Damirove sputane, zakopane ljubavi što bučno živi u ovom grobu. I pogleda prema vojvodi. Tamo u Pečuhu bio je pun počitanja prema ovom muškarca kad je prozirao kako se odriče Gordane da je veže s "princem. Ali ovog časa kad mu se čini da bi ona mogla odabrati njega, diže se ljubav, lična njegova ljubav, sikće ljubomorom poput mladog ranjenog lava, spremnog na odmazdu, / 475 ne brinući se ni za što drugo. I gledajući vojvodu, crne mu oči obećavaju borbu. A Lovro razabire sve, zna sve, vidi i shvaća. Ali srce mu je odviše ojađeno političkim porazom što mu ga je zadao princ i samo gleda jaz što je pukao između njega i princa na borbenom polju. Ako sad Gordanina odluka probudi taj jaz, neka bude. Sve se strovalilo i poništilo pa neka udari grom i sve sravni sa zemljom. Svi čekaju uvjereni: zatutnjit će orkan čim Gordana prozbori. I zašto sad razmišlja? Zašto ne veli ništa ni znakom ruke ni kret njom? , ,j(,:. Zar je šuštala u prikupljanju klonulih snaga, u oklijevanju? Zar sustaje, ne znajući bi li prešla prag ili ostala? Gordana u neodlučnosti? Čekaju sva trojica, čeka i princ čas prije pun nade, a sada smućen jer je ona otvorila vrata i čeka na pragu, čudno je to zagonetno čekanje.

Svi oni proživljavaju veliko opasno gibanje sudbine što im zapretava putove i zamagljuje vid. Kao da se zatalasalo tlo i svi gube ravnotežu. Jedva su zamijetili Gordanine poluglasne riječi izrečene vojvodi. Damina i Varadiju: Dođite. Imam vam nešto saopćiti. Princ se nemilo trgne. Damirovo srce hoće da iskoči iz prsiju, a vojvodino se stegne. Biskup Varadi ide ravno k Gordani, sagne se k njoj i tiho reče: Gordana, ako sad pogriješite, nikad se to neće popraviti. Lice joj je čudno ukočeno, gotovo blijedo. Jače otvori vrata i pusti biskupa u sobu. Za njim ide vojvoda, nijem, oborena pogleda. Damir ga slijedi i široko rastvorenim očima istražuje Ivanovo lice ne bi li u “"¦ njemu našao kakvo razjašnjenje. Ali njegovo osupnuto držanje potvrđuje Damirove bojazni da se nešto sprema i događa. MUŽ KOJEGA UZIMA GORDANA Biskup Varadi sjeo je k stolu. Njemu nasuprot stoji Ivan i s napetom pažnjom prati Gordanin postupak. Vojvoda je stao uz prozor i uzalud traži u Gordaninu licu što ima reći. Damir se povukao u dno da bude svima okom u oko i da jednim pogledom može uočiti sve redom. 476 Podalje od stola već blizu vrata ostaje Gordana. Gleda samo biskupa Varadija kao da se sve tiče samo njega. Ne pokazuje više ni traga kakvom oklijevanju ili neodlučnosti koju su naslućivali kad je stajala na poluotvorenim vratima. Imam gospodo nešto saopćiti, što se odnosi na moju ličnu sudbinu. Uvod ih trgne, a ipak su ga očekivali. Varadi digne ruku kao da bi Gordanu htio zadržati od njenog nauma, ali ga ona kretnjom glave i riječima prisili da se ne upleće, naglasivši: Ovu izjavu dugujem baš svakome od vas u većoj ili ma njoj mjeri. Vi ste, gospodine biskupe, uvijek vodili o meni očinsku brigu i živo se zanimali kojim ću putem upraviti korake svojeg ličnog života. Odmah nakon toga okrene glavu prema Lovri Iločkom. Gospodin vojvoda je po želji mojeg oca i skrbnika preuzeo njegovu dužnost pa se osjeća odgovornim za mene pokojnikovoj sjeni. Tada se okrene k Damiru mirnim pogledom: Gospodin Damir također ima pravo zahtijevati da sazna moju odluku jer ipak nosim njegovo ime pred svijetom koji ne zna da smo vezani samo pred oltarom, ni po njegovoj, ni po mojoj želji, već po nalogu pokojnog kralja. Najposlije se okrene blijedom princu: Malo prije njegova visost mi je saopćila kako se kralj Vladislav naročito zanima za moju budućnost. Kralj me kani uda ti za nekog stranog princa i time učvrstiti neki svoj savez. U času kad mi je bila potrebna kraljeva zaštita, izručila sam pisma koja sadrže dokaz da me s kraljevom porodicom veže rodbinstvo. Tu je odahnula. Činilo se da se sprema nešto naročito, a oni ne znaju što hoće s tim uvodom, ali naslućuju da se u njenim riječima skriva rješenje njihove sudbine. "To ima biti odgovor hoće li mi biti žena?" pita se princ. Sav je zbunjen zbog njezinih nejasnih riječi. I ljulja mu se sva duša kao more pred olujom. Nastoji se umiriti da što bolje čuje kako ona razlaže potpuno mirno: Ovo rodbinstvo pruža kralju pravo da odlučuje o meni kako ga volja, dakle, nisam više slobodna kao što sam bila dosad. To dokazuje okolnost što je kralj odlučio da me po želji kraljice pošalje u Napulj. Ne znam razloge, ali svakako me želi maknuti

odavde. Kao skrbnik, vojvoda se osjeća dužnim da kaže: - Ne može vas poslati u Napulj ako odete u Hrvatsku i tamo se sakrijete. - Ali ja se neću sakrivati. Varadi ostaje miran dok ona trojica jednodušno prosvjeduju. Damir se prvi protivi: 477 - Zar ćete se predati kraljevim željama i Beatričinim splet kama dobrovoljno? - Očito sada više nema nikakvih razloga za vaše žrtve reče vojvoda nehotice, pogledavši princa, ali ovaj ne vidi spoči tavanje, već samo nastavlja istu misao: - Danas nema nikakvih žrtava, nema povoda, ni razloga da ovako govorite. Morate se ukloniti. Znam što hoću, a pred onim što hoću ne uzmičem. Ivan ustukne. Razjasnit ću što kanim, gospodo. Dvije su odluke u mojoj duši jake i nepokolebljive. ./.& Ne čuje se ni disanje. Tri srca zebu a Varadija samo mori briga od onoga što Gordani lebdi na usnama. Baš uoči borbe, kad ste vas trojica pošli u posljednju bit ku na pobjedu ili poraz za prijestolje, za otkupljenje naše domo vine od Turčina i Aragonaca, uoči toga dana opraštali su se sa mnom princ, vojvoda i gospodin Damir. Bila sam tada puna nade i rekla sam da bih junaku osloboditelju koji bi spasio našu zemlju od Turčina i Aragonaca poklonila srce, dušu i sav svoj život. Lovrin se pogled spušta k zemlji, crne Damirove oči pune su mraka, na Ivanove zjenice pada magla, biskupa Varadija hvata tjeskoba... Rekla sam to, a što jednom velim, ne poričem. Kao da su svi zamrli. Smatrajte to kako vam drago. Mislite o tome što vas vo lja, ali mene nije hranilo majčino mlijeko niti odnjihalo brižno tetošenje. U svojem djetinjstvu napajala sam se umnim duhom, velikim mislima i dubokim osjećajima velikog čovjeka čija je duša živjela i umrla samo od ljubavi za onog bližnjeg koji živi dolje na jugu u našoj domovini, progonjenoj, vječno zarobljivanoj od Turčina i Aragonaca svakog imena i svake vrste. Ivan ćesmički dao mi je ono što imam u duši i u srcu. Sve mi je dao on, sve mile, vjerne čežnje za vedrinom neba pod kojim se sunčaju ple menite dobrote i stoluju uzvišene slobode. On mi je to dao. Bademaste su oči vlažne kao od suza što ne padaju niz lice, već se s one strane, sklanjaju i skrivaju ravno u srce. "U tom divnom tijelu ima srca. Ima suza u ljepoti njenih očiju. Ima ljubavi u toj prekrasnoj glavi." Ali za koga? Za oca, skrbnika, za onoga u grobu. Ili još za kojeg živućeg stvora? I svatko u duši osjeća nadu. Zahvaćeni su, potreseni, prikovani pogledima, mislima i srcima. Nježnost podaje Gordaninoj ljepoti toplinu proljetnog sunca, njenom tijelu miris proljetnog cvijeća što budi čežnju mladosti. Zar je to ona, uvijek mirna, hladna, beskrajno razborita? "Zar je ona druga, iskrivljena, krivotvorena, namještena svojim hladnim mirom?" pita se Ivan. 478

"To je ona, koju je slutilo moje srce" misli u sebi vojvoda. "Ne, ne vjerujem. Neću da vjerujem u njeno srce. Neću da gledam te vlažne oči, lažu, lažu" odvraća Damir od nje pogled da sačuva snagu svoje hrabrosti. Jedan jedini trenutak Gordana je šuštala. Njezin je glas naglo prekinut zadrhtao kao kad iznenada zanijemi melodija na struni baš u času kad je trebala zaplakati. Hitro zaokruži pogledom njihova lica i pročita odraz nečega što joj se čini kao samorazotkrivanje, raskrinkavanje, skidanje štita s vlastitih grudi. I tržne se kao čovjek što je trenutačno za-drijemao, a isto se tako trenutačno trznuo, uspravio glavu, digao pogled. Glas joj poprima miran, hladan zvuk. Svaka riječ pada joj s usana kao da sudi sama sebi. - I eto, velim i reći ću kralju: uzalud računa na mene. Jedva su izdržali dahom te riječi. - Ja se ne udajem. Ni za koga. Taj udarac pada teško i snažno. Odjekuju mu prsa. Probuđeni od udara pogledi im traže Gordanu. Nestala je. Nema više one od čas prije, došla je samo na trenutak, pojavila se kao čisti dah vedrine, kao uzdah sunca, zraka daleke sreće i nestala. Na istom mjestu stoji sada ona otprije, ona oduvijek, okrutna u svojoj ledenoj snazi... Šute svi, nitko ne odgovara, a svatko zna: Ivan je dobio odgovor. I vojvoda. 0 Damiru ne vode računa. Ni on sam. Ionako nije nikad očekivao ništa za sebe, već samo za svojeg druga, živeći u vječnoj patnji i borbi s ljubavlju koju nije želio i koju je mrzio. Samo Varadi se smiješi blago i zadovoljan pa uzima riječ da ublaži udarac. Vjerujem, Gordana. Sada ne možete uistinu drugačije, ali u budućnosti, skoroj budućnosti, kad vas mine prvi očaj ovog poraza, vaše srce mora prozboriti i potražiti ljubav čovjeka koji će vam donijeti sreću. Ona odgovori, spočitnuvši: - Nema sreće, gdje nema vjere da će se zalog moje ljubavi roditi mojim ponosom, junakom volje mača i duha. - Mislim da sam vas dobro shvatio: tražite naročito vrijed nog muža jer želite Hrvatskoj rađati junake? - Dosta je u našoj zemlji rođeno slabića, mlitavaca, meku šaca. Dosta je slabih na volji, nestalnih na odlučnost, dosta je sramotno podatnih, izdajničko pohlepnih. Dosta ih je rođeno u našoj zemlji koji nemaju snage da budu svoji gospodari, ali ima ju obraza da budu sluge drugima pod svojim krovom, na svojem imanju... Varadi se uspravi, zaprepašten od riječi što padaju kao tuča. Zaustavite, Gordana, svoj sud. Sjetite se što je o hrvatskim slabostima rekao Ivan Ćesmički. 479 Znam dobro njegovu mudrost što je rekla: mnogo je sla bih i mnogo je zlih, ali snaga dobrih tako je velika da će spasiti i dobre i zle i čitav dom. I okrene se k biskupu: - A eto, ja hoću da rađam dobre, one koji načelima i djeli ma gaze preko svih užitaka svoje ličnosti, preko sebe sama, da ponesu zastavu vrućih čežnja svega našega hrvatskog roda. - Gordana, to je heroj, a takvog morate tražiti u visinama. - Naći ću ga na zemlji. Da. Na zemlji ima heroja naš rod. Ima heroja u mislima, ima u srcima, ima i na mučilima, u tamni ci, a ja idem da među njima tražim sebi muža"; Naći ću ga da svo joj domovini dadem vođu heroja u ljubavi i žrtvi za svoje. Rekoh jasno: heroja hoću da dadem narodu. Ili heroja, ili nikoga. Mladi ljudi su skamenjeni. Ivan smrtno blijed. Svaka ga riječ žigoše, a vojvodi se čini da su ga njezine plamene riječi opržile.

Damir ostaje ravnodušan. Njega se to ne tiče. Zato je njegova duša uhvatila samo riječi: "Ne udajem se ni za koga." Još čas prije sapeo ga je strah da bi Gordana odabrala vojvodu i slomila njegovu drugu srce. Gordanina objava mu je olakšanje. Zaustavljene su njegove strepnje i odjednom mu je lagano. Gordana neće biti ničija. Ali Gordana nastavlja svoje razlaganje i on mora prekinuti misli. - Još je tu i druga moja odluka. Naime, ostat ću u Budimu na dvoru, u središtu. Ova je odluka neslomiva. Ostajem pod utvr dama Beatrice aragonske da svoju zemlju oslobodim zlokobne sudbine koju joj kroji aragonska vlast. Nakon poraza s izborom, ovu borbu ne može preuzeti nijedan muškarac. Gospodin biskup Varadi razložio je zašto tu za vas nema i ne može biti posla. - Ali oni su željeli saznati kojim ćete načinom, kojim putem poći u toj borbi? odgovara mjesto njih Varadi jer princ i voj voda stoje razočarani, utučeni, odbijeni i žigosani. I šute. Gordana razjašnjava: - I na ovo odgovaram. Idem onim putem kojim će jurišati Aragonka. Tu, dakle, nije ništa određeno. Sve ovisi o tome da se u pravom času izvede pravi udarac. Ali na ovom me putu ne smije spriječiti nitko, ni vi, vojvodo, kojeg smatram svojim pravim skrbnikom, ni princ koji je već na pragu banske časti. Ali želim nešto reći naročito gospodinu Damiru. Ispod dugih trepavica zasjaju njegove crne oči. - Spreman sam čuti vaše riječi. - Jučer na dvoru ponijeli ste se prema meni nedopustivo u kraljevoj prisutnosti. Pozivam vas gospodine Damire, okanite se svog neprijateljstva prema meni barem pred kraljem. Vaše je ponašanje gotovo uvredljivo. Pred svima vas molim da se to više ne dogodi i da se za mene ne brinete. - Sami ste rekli: pred svijetom nosite moje ime i zato ne dopuštam da se izlažete govorkanju. 480 A vi se požurite da to ime što prije skinete. Time ćete mene i sebe osloboditi tereta. Molim njegovu visost da pošalje u Rim izjavu gospodina Damira koju sam vam izručila još ove zime. I time je sve riješeno. Princ se samo nakloni napola rezignirano, ali zapravo smrvljen. Sad idem nakloni se Gordana. Čekaju me pripreme za večeras. Gospodine vojvodo, sići ću kad budete odlazili. Umorno zvuči njezin glas i sumorno gledaju bademaste oči. Njena haljina zašušti prema vratima. Izlazi hitro, mnogo hitrije nego je njezin običaj. Nijedan od trojice ne reče ništa. Ne misle sada o vođi ni o heroju, misli i osjećaji privezani su im uz ženu koju ljube, i ona ih je odbila, jer ih ne smatra vrijednim da budu očevi njenom sinu. Princ Ivan zna: to je odgovor na njegovu prosidbu. Vojvoda razumije: razorila je njegove skrovite velike čarobne nade. Jedan i drugi zadobili su tešku ranu, a ipak, ako su odbijeni oni, odbijen je i svaki drugi. Nitko nije vrijedan da je zadobije. Nitko je ne može doseći. Svakome je nada isprazna. To im ostavlja barem taj jedan melem krvavoj rani. U Damiru je nastao mir. Nestale su strastvene patnje ljubomore na vojvodu. Sad mu je srce oslobođeno patnja. I protiv svoje volje osjeća da se ne može oteti shvaćanju Gordaninih razloga: hoće da rađa heroje, a ne slabiće. Ako je mislila na princa, mislila je i na vojvodu. I njega neće da bude otac njezinu sinu. Nikoga neće. To je bolje nego da uzme vojvodu i odbije Ivana. Vojvoda se nakloni Ivanu i reče Damiru: - čekam vas dolje, gospodine Damire. - Bit ću tamo. Varadi prati vojvodu iz sobe. Damir se ne usudi pogledati Ivana koji se baci u sjedalo i glasno razmišlja:

- Da, da, ne može ljubiti čovjeka koji neće da prolijeva bratsku krv, hoće junaka u sedlu, na maču kao djevice iz dvana estog stoljeća. - Rekla je: želi junaka duha i volje da živi za druge, da gospodari, a ne da služi. Vođu hoće da ima za muža. - Dobro si upamtio, Damire. - Samo te podsjećam, jer se mnogo ticalo i vojvode. Valjda si razumio: nije zadovoljna ni s njegovim vodstvom. - Ima pravo ako prezire mene, slabića, jer sam čovjek i čo vječnost branim na prvom mjestu. - Još nisam nacistu što da o njoj mislim: je li bez srca, ili uistinu hoće da rađa heroje. Bilo kako, ona ipak shvaća tvoja načela o prolijevanju krvi, ali ih ne prihvaća. Borbena je, hoće borbu i ja sam htio isto i nisam odobravao tvoju odreku, to znaš. - I tako su me ostavili svi: i ona, i vojvoda, i oni u Pečuhu. 481 31 GORDANA IV A ti se slažeš s vojvodom i Gordanom da sam počinio kukavšti-nu? - Nipošto kukavŠtinu, ali učinio si vrlo krivo. - Ostavljaš me i ti, druže mojih djetinjih dana? Ganut, Damir mu pristupa i ogleda u njegove blage, tugom natopljene oči. - Znaš li kad smo ono na Griču čitali rimskog filozofa što slavi čisto uzvišeno drugarstvo? Kako smo se osjećali ushićeni, uzvišeni? - Kao da je to bilo jako davno. - Prije godinu dana. Tada smo ushićeni prisegli jedan dru gome: dogodilo se što mu drago, unakrstifi se naši osjećaji ili načela, nikad jedan drugoga nećemo izdati ni ostaviti. - Da, prisegao sam na sliku svoje drage patničke majke. - A ja na glavu svoje ljubljene od oca i od mene. To je odgovor na tvoje pitanje: ostajem uza te, makar si počinio gri jeh kad si napustio borbu. I ostat ću uza te što god se dogodilo. - Još danas mi je rekla Gordana: Damir je vama odaniji ne go sam sebi. A to je istina. Princ bolno pogleda svojeg prijatelja. - Sad nema više Gordane, koja bi se brinula o meni, o mo jim činima, mojim osnovama. A uvijek sam bio uvjeren da njena duša nije bila daleko od moje. - Tko zna nije li i sada blizu, samo što je poraz razorio nje no srce. Ali tebi je otvoren put da novim djelima opet zadobiješ što si izgubio. Razumiješ? Okušaj se. - Htio bih podići njenu zastavu tamo gdje sam je pustio da padne na tlo. Ali oko mene same aždaje: nepovjerenje Vladislava, aragonska mržnja, vojvodino neprijateljstvo, a što će se dogoditi u Pečuhu? Ne slutim dobro. Neko je vrijeme šutio, razmišljao i onda tiho upita svojeg prijatelja: - Reci, nije li vojvoda Gor danu odvratio od toga da mi dade drugi odgovor? - Kad god sam zamislio da bi vojvoda mogao steći Gordani- no srce, prijetio sam se i osjetio sam da bih ga progonio zbog tebe dovijeka. Ali jednom u Pečuhu morao sam poniknuti pred njegovom plemenitom muževnošću. Predložio sam neka ti Gor dana obeća svoju ruku uz uvjet da i dalje ostaneš s nama u borbi. A on? Koliko god ljubi Gordanu, pristao je. Vidio sam kako se od riče svih nada i odlazi u Budim. Ivan pokrije čelo rukama. I gotovo zastenje: Svi su bolji od mene. I Gordana, i ti, vojvoda, svi. Onda nadoveže: Vrijeme je. Dovedi moju i svoju majku i pazi što će mi po ručiti hrvatski staleži. Reci im svu istinu. Neka se riješi i ovaj dio

moje sudbine. Zagrlili su se i oprostili. Vojvoda je već sjedio na konju. Gordana stoji uz sedlo i pruža mu ruku: - Putujte sretno. - Putujem s mačem u prsima. - Viđajte rane, Lovro, treba vas naša zemlja, čekam vas. - Ostavljam vam četovođu Mirka da vam služi. Damir dohita i baci se na konja, pozdravi Gordanu i krene s vojvodom i pratnjom put Pečuha. Princ je otišao u kuću svoje majke da se poda mislima i bolima. Varadi je čekao da se Gordana oprosti s vojvodom. Kad je stigla gore, reče joj: - Razabirem, vrlo ste umorni, a ipak htio bih još nekoliko riječi progovoriti s vama. - Varate se, ne osjećam se ni najmanje umorna. I ona sjedne nasuprot biskupu, ali je protiv običaja poduprla glavu. - Moram vam razjasniti, jer sam i ja uzročnik ovog prizora što se zbio. Doveo sam princa da govori s vojvodom jer je to bilo potrebno, jer ga je vojvoda izbjegavao. Nisam odobravao da princ danas traži vaš odgovor. Nije htio popustiti. Kad ste stajali na pragu sobe, činilo mi se da je sve propalo. Mislio sam da ste se odlučili odabrati ili princa ili vojvodu, a onda bi neprijateljstvo bilo zauvijek neuklonjivo. Ipak ste odabrali mudar, sretniji put, makar tako niste i osjećali. - Kako sam rekla, tako sam odlučila i tako sam osjetila. - Ne bi bilo dostojno dirati u vaše skrovite tajne, ipak mi nije izbjeglo kakvu ste tešku bitku izdržali u svojoj duši. Vaše je srce očito već unaprijed izgradilo junakom jednoga od njih, bilo princa ili vojvodu. Ali oni su sami krivi što ste ostali razoča rani. - Očito ne tražite da na to odgovorim, biskupe? - Ne, Gordana, ne tražim, već vas pitam nešto drugo: niste princu odgovorili u četiri oka na njegovu prosidbu. - Nisam. Moj odgovor sam morala izreći pred svima. A on da nisam htjela ni spomenuti prinčevu prošnju. - I zato ste tobože odgovorili na kraljevu želju da vas on udaje. To je vrlo dobro. Ovako jadni princ nije izravno odbijen. I vojvoda je isto tako pošteđen vašom obzirnošću. - A sad nešto važnije: jeste li već razmišljali o prinčevoj mi lanskoj ženidbi? - Vojvoda Ludoviko Sforza tražit će od princa da pristane na poništenje braka jer Ivan nije kralj. - Svim svojim utjecanjem morate nastojati da se to spri ječi. Nadam se da će u Pečuhu svi pristati za Ivana i svrstati se oko njega ovdje u Budimu. A ja vas molim da baš vi savjetujete gospodi neka odmah jave u Milano da će princ Ivan Korvin biti okrunjen za bosanskog kralja, da nosi čast kraljevskog namjesni- - - 482 31” 483 ka u Hrvatskoj kao ban, a to su časti koje opravdavaju zahtjev da se brak s Biankom Sforza uzdrži na snazi. Morate princa svakako nagovoriti neka nepokolebljivo pristane na to vjenčanje koje je obavljeno preko prekuratora u Milanu. Ugledna, a i bogata nevjesta bit će nam jako uporište protiv svih napora

Beatrice da napada hrvatske sloboštine i čitavo kraljevstvo. Ludoviko Sforza neće dopustiti Beatrici slobodne ruke. Utjecaj milanskog vojvode može i Franceska, kao zapovjednika kraljevske vojske, onemogućiti da čini zalume u Hrvatskoj. - Svaku vašu riječ potpisujem, samo vas pitam: gdje je sna ga princa da uzdrži uz taj brak kad je danas zadobio tešku ra nu? - Ne mislim da o tom govorite njemu, već samo našim lju dima kad dođu iz Pečuha. Htjela sam princa poštedjeti i odu govlačiti, ali me prisilio da govorim. Uostalom, sad je bolje tako. Okoristimo se tom milanskom ženidbom. - Ako ga ne prihvate u Pečuhu? Vojvoda je upravo neumo ljiv. - Ali je isto tako i mudar. Put do Pečuha pružit će mu prili ke da razmišlja. Sad je tužan. Bit će blaži prema princu, neće ostale razdraživati protiv Ivana. Vrlo je dobro što je s njim oti šao Damir. On će ublažiti gnjev mlađeg plemstva u Pečuhu, a kako mu otac uživa velik ugled, možda će mu stariji dopustiti da govori. - Svakako bi bilo strahovito kad bi tamo došlo do otklona. - Ne mogu vjerovati, gospodine biskupe. To bi značilo da su naši izgubili glavu. I još nešto: kako god je vojvoda plemenit, nje gova ljubomora na princa uvijek je sjedila u zasjedi i razdraživala ga. Moja izjava uništila je tu ljubomoru. Rekoh: sada je svega oslobođen, i nade i ljubomore, i to će hladnije prosuđivati. - Teško ću dočekati odgovor iz Pečuha. što li će oni odlu čiti? Kako će se ponijeti u tom novom položaju? - Predložila sam vojvodi borbu šutnjom o kojoj sam vam već razjašnjavala. - Razmišljao sam o tom: ja sam vrlo žestoke prirode, borben kao i vi i baš mi se zato čini da je vaš račun u borbi šutnjom zapravo genijalan, ali kako provesti tu šutnju? Kako je organizi rati? - Učinit će to sama aragonska vlast. Ona će zastrašivati i prijetiti užasom, a ljudi će sami šutjeti. A baš zato će ih vlast silom ušutkati, ta šutnja mora kipjeti kao pakao u tišini dok jed nom ne prekipi. Tu borbu, dakle, ne treba da mi organiziramo. Mjesto nas učinit će to aragonska vladavina. Vječno ću se buniti, vječno jadati što nemam muško tijelo. Tada bi za mnom pošli svi kad bih sjela na sedlo i trgnula mač ili kad bi zaorio moj glas od jednog kraja zemlje do drugog. Ali ovako nemam ništa drugo 484 nego misli, čežnje, želje, osnove, vruću dušu i snagu, a sve to mora da gine jer je nastanjeno u ženskom tijelu. Oči joj sjaju. Varadiju se čini čudesna kao junak, heroj, a hvata ga malodušje i ogorčenje kad mu oko zapne o njen vitki vrat i savršenu ljepotu. - Prema tome, gospodine biskupe, sada smo nacistu. Ugovor je potpisan, kruna će se vratiti, oni će do prekosutra javiti što misle. - A vi započinjite juriš na Aragonku - Moram, jer osjećam da u egerskoj palači aragonska vlast plete užareni bič za moju domovinu, sprema bezdušne zločinačke osnove od kojih bi i sam pakao poniknuo. Spriječit ću to bilo kakvim sredstvima. Idem na to djelo s potpunom spoznajom od govornosti i teške opasnosti. - Ali zaodjenuta haljinom svoje ljepote i urešena svojim umom. Varadi ustane, pogladi joj pramenove što sjaju brončanim žarom kao i njene oči plamenom zanosa. Idete u veliku pogibelj, vrlo veliku.

Gordana pohita u svoju ložnicu gdje djevojke opremaju njezinu haljinu. Ona legne na počivaljku: Neka me nitko ništa ne pita. Hoću da mirujem. I zagnjuri lice u mekani jastuk. Djevojke svakog časa skreću poglede s posla, promatraju nepomičnu Gordanu, zagledaju se i pitaju jedva čujnim šaptom: Što joj je? Zašto je sakrila lice? LJEPOTA BEZ URESA Na cesti pred egerskom palačom okupio se svijet i gleda u rasvjetljene prozore. Napuljski dvorani na konjima poredali se pred palačom u šarolikim odorama. Sluge drže goruće baklje i raznobojne napuljske svjetiljke. Sve to privlači ljubopitnost građana i puka. Sve su odaje egerske palače pune svjetla s velikih svijeća. U velikoj dvorani za primanje čeka Beatrica. Odijelo joj je skladno od napuljske svile blistavih boja i zlatnog brokata. Sva je posuta vezivom i ljiljanima od srebra i dragulja. Na glavi nosi ures nalik na kapu, satkan od zlata i dragulja. Oko nje je napuljsko dvo-ranstvo kao poluobruč u šarenim blistavim bojama. Napuljski velikaši i plemići istovarili su sav sjaj bogatstva svojih haljina i svu vrtoglavu šarolikost haljetaka od svile i baršuna. Sve vrsti ornamenata i boja takmiče se svojom blistavošću. Sve to gasne pred drhtavim sjajem dragulja što sjaju kao zvijezde na kraljičinoj 485 glavi, obavijaju se oko njenog vrata i spuštaju u bezbrojnim đer-danima u razgaljene grudi. Trublje najavljuju da je stigao kralj. Ulazi u dvoranu. Odjeven je u odoru od baršuna boje crvenog vina, opšiven zlatom i hermelinom. Mirnim korakom ide prema kraljici. Smiješak mu leži na usnama. Zjenice mu sjaju od svjetla ili divljenja prema kraljičinoj ljepoti i bogatstvu njene haljine. Približi se, hvata je za ruku i osjeća njezin stisak. Smiješak mu je širok, ushićen. Pozdravljaju se, izmjenjuju tihe ljubazneriječi. Njegovoj je pratnji na čelu biskup Filipec i kancelar šelnberg. Obojica idu iza njega. Ostala pratnja zaostaje. Iznenađeni, promatraju češki velikaši izazovni sjaj napuljskih odličnika i dvorana. Naročito im pogledi zaostaju na Francesko-voj odori što se čvrsto privija uz snažno tijelo. Sašivena je od svile i baršuna i čini se da je tu radilo stotinu krojača od kojih je svaki izumio neki naročiti ukras i prišio ga na rukave, u nabore na kukovima i kratkim hlačama. Tek što je kralj progovorio s kraljicom nekoliko riječi, dvorski meštar grof Enriko, sav u ljubičastoj svili, nakloni se kralju i kraljici i zamoli ih da ga slijede u blagovaonicu. Vladislav vodi Beatricu. Prijeđoše prag i krenuše prema stolovima što su složeni ispod baldahina s napuljskim grbom. Kraljev pogled zahvaća prostrti stol. Već je vidio te neobične stolnjake od damasta s vezivom. Vidio je to zlatno i srebrno posuđe obrubljeno obrubima poput čipaka od zlata. Vidio je te kristalne čaše s grbovima, zlatne noževe i viljuške čiji su dršci ukrašeni draguljima. Sve je to već jednom vidio u Linzu gdje ga je Beatrica častila u danima kad je kralj Matija sklapao s njim mir. I baš sve te stvari sada bude u njemu uspomene na one osjećaje strasti što su ga zahvaćali prema Beatrici onih dana. Svaka ga ta stvarca sjeća na časove lude žudnje za tom ljepotom. Čitav je stol namješten ovlaš kao u Linzu gdje su ga nekoliko puta dodirnuli kraljičini bokovi uz stol. I to ponovo ovlada njime. Grof Enriko određuje i posjeda goste oko stola. Kraljica u središtu, uz nju kralj. Zdesna joj brat Francesko. Egerskom biskupu domaćinu određeno je prvo mjesto uz kralja, a zatim sjede redom biskupi, onda kancelari Filipec i Šelnberg. Napuljski baruni nose jelo u rezbarenim velikim venecijanskim zdjelama. Paževi ih slijede kao počasna pratnja. Dvorani stolnici toče mirisava vina.

Sva jela nasložio je napuljski kuhar na zdjelu slikovito kao umjetnik, kipar. Jela prikazuju kraljevske krune, tvrđave i napuljski dvor. Isprva promatraju to s iznenađenjem, dok kraljica prva ne počinje rušiti divne slike, uzimajući jelo. 486 Kad su zdjele obredale stolom, svi pogledi počinju istraživati ljubopitnu sliku pod baldahinom. Kraljičina se glava sjaji kao i njen smiješak na usnama. U kraljevu lice razabire se neka smetenost i nesigurnost jer ga kraljica stalno zaokuplja svojim šaptanjem o prošlim danima u Linzu. Ona zna da uspomene pobuđuju davnu najvreliju strast njegova života. I on to zna i priznaje kraljici. Gozba je u punom jeku. Beatrica sijeva radošću i blaženstvom. Jedva se brine za druge. Sva je zaokupljena Vladisla-vom. Prema kralju, kad su se već obredali slatki kolači i slatkiši najfantastičnijih oblika, odjednom Beatrica zamijeti neku čudnu pojavu oko stola. Svi pogledi gospode skreću na dno stola. Ona ih slijedi i razabire. Muškarci gledaju Gordanu. Ispituje uzroke tih pogleda što su trajno uprti u nju, a prate ih tihe primjedbe i šaputanje. Odviše jasno pokazuju da je ona, sav interes privukla na sebe. Što je to? Cime ona pobuđuje zanimanje tih ljudi kad sam tu ja? Naročito sam je posjela tamo u kut. Njena je haljina tako obična da se mora izgubiti sva njena ljepota. Dakle, tu pažnju izaziva svojim neobičnim očima. Sve manje priča kralju, a sve više promatra Gordanine kretnje, uhodi svaki treptaj njenih očiju. Gledaju ravno preda se pa ipak su pokupile sav interes sa svih strana, ne samo gospode, već i njenih dvoranki. Cime, kad ne može biti ljepša ni zamamnija od mene u mojem kraljevskom sjaju? Vladislav slijedi kraljičin pogled. I najednom spazi Gordanu. Dosad je nije vidio, makar je potražio pogledom pri prvom dolasku kraljici. Ali je zaboravio čim je opazio Beatricu i sve one stvari na stolu što su u njemu uspirivale uspomene. Kralj se neobično zagleda u djevojku. Ne zna zašto, ali ne može otkinuti pogleda. Što je to danas tako naročito u nje? I sam se pita što se to zbiva s njim, zašto ga ta djevojka toliko privlači istodobno dok plamti za Beatricom. "Uistinu" pomisli kralj "svi je gledaju, čak i kraljica. Nešto je čudno u njoj. Da nema Beatrice, ja bih se poma-mio." Preveliki interes što je obavio Gordanu uznemiruje Beatricu. Da odvrati kraljevu pažnju od djevojke, opet zaokuplja njegovu pažnju svojim razgovorom. Ali pažnja je već razdvojena jer Vladislav manje odgovara, a više se zanima za muške oči što skreću Gordani. I osjeti ljutinu. "Kakvi glupani" razmišlja kraljica "nema na njoj baš ničega što bi je činilo napadnom. Nije dovoljno da je lijepa, dok ja ovdje sjajim u raskoši. Moja je ljepota uokvirena zamamljuju-ćim okvirom." 4R7 II Onda prišapne svojem bratu Francesku neka zaokupi Gor-danu i odvede je daleko od muških i od kralja. Večera je napokon dovršena. Kraljica ustane i povuče se s kraljem u dno prozora gdje dva naslonjača pružaju vjerenicima mogućnost samotnog razgovora. Ostalo se društvo poredalo u grupe. Neki sjede kod stolova i piju u živom razgovoru. Drugi su se opet skupili stojeći iza leđa ljepotica, živo im udvarajući. Iza Gordane iznenada se pojavi Francesko, nagne se malo bliže i zamoli je da ga slijedi u dno dvorane. Ona se pokori. Na- puljac šapne: .,.>¦> Vaše me divne oči izazivaju kao da mi nešto želite reći? Ona okrene k njemu glavu dostojanstvenom kretnjom. Lice joj mijenja izražaj i poprima nešto prijaznosti. Zna: sada je došao čas da izvrši misiju koju su joj predali njezini saveznici Ba-kač i šelnberg. - Pogodili ste, visosti veli Gordana bila mi je dužnost

da vam čestitam. - Na čemu? pita Francesko, a promatra njezin bijeli sa vršeno izvajan vrat i pri tom mu se bude slike koje ga očekuju u Napulju. *" - Rekli su mi da vas je kralj postavio za zapovjednika svoje vojske. Svi su vam čestitali, a mene je spriječio grof Enriko, svrstavajući dvoranke. - Vaša me čestitka najviše raduje, vjerujete li? - Vjerujem, visosti, jer znam razlog: moji su zemljaci, na ročiti bojovnici, a vi se nadate da ćete u mojoj domovini naći vojnike. Velike, malo izbuljene crne oči okružene dugim trepavicama upio je kao pijavice u njen vrat. Ne razmišlja mnogo o onom što ona govori. Taj vrat dočarava mu užitke zagrljaja za kojima je tako vrelo žudio prije godinu dana na Griču i kasnije u Napulju. A njen skori put u Napulj ispunjava ga osjećajem blizine davne želje. - Uistinu, neću zaboraviti da se ogledam i u vašim kraje vima za hrabrim i čvrstim momcima. - Visosti, ne mislite da ih namećem. Ni izdaleka jer dobro znam, a to je prirodno, da ćete prednost pružiti hrabrim Napulj- cima. - Očito im nećete kratiti ni osporiti naročitu hrabrost? - Ja sam tek malo prije spomenula njihovu hrabrost. Visost je nešto odsutna pažnjom. Ova primjedba podsjeti ga da se prenisko sagnuo k njenom vratu i odviše podao užitku svoje predodžbe. Malo se odmakne i pogleda joj ravno u oči. Oprostite ako sam nepažljiv. Zaokupljaju me važne osno ve. Već unaprijed mi kola krv pri pomisli na sve što smjeram, na što se spremam što ću u budućnosti izvesti. \ 488 Zjenice mu zaigraju. Vaše oduševljenje obećava da će kraljevstvo hiti vrlo sretno nakon izvođenja vaših bojnih osnova? I te kako sretno reče on. I doda u mislima: "Dobit će sina nasljednika, što će mu ga dati tvoje divno tijelo!" - Nisam slutila da u vašoj visosti leži i vojnički dar. - Mnogo je toga još u meni o čemu vi ne slutite i što ćete upoznati tokom vremena. - Dok budem u Napulju, jedva ću što doznati o vojnim us pjesima vaše visosti. - Neću propustiti da vas o tome obavijestim, da se pred va ma pohvalim. Čini se, Gordana, da rado idete u Napulj? - Uvijek je radost vidjeti svijeta, naročito kad je tako za nimljiv kao Italija. - Ovog puta bit će vam boravak zanimljiviji jer će vas moj otac učiniti vojvotkinjom. Prema tome, imat ćete pristupa i na druge dvorove, putovat ćete kraljevskom lađom okružena dvora nima i otmjenim vitezovima. Prevelikim me počastima obasiplje njezino veličanstvo. Pri tom Gordana pogleda prema kraljici i opazi da kralj svraća mnogo pozornosti baš prema mjestu gdje je ona sama s Franceskom. - Gordana, vi najbolje znate koliko ste me obradovali svo jom čestitkom. Pružili ste mi priliku da govorim s vama. Molim vas ostanite samo dotle dok ne spomenem ono što sam odlučio čim ste unišli u ovu dvoranu, ali nisam našao snage. - Slušam vašu visosti reče ona. - Kad smo se jučer sreli na dvoru pred kraljem i kad sam slušao izražaje privrženosti moje sestre kraljice prema vama,

osjetio sam se posramljen. - Ne znam kud smjera vaša visost? - činite se samo kao da ne znate kamo nišanim. Hvala vam na toj obazrivosti, ali ne mogu prihvatiti. Uistinu ne znam kakvu to obzirnost naglašavate? On se ponovo sagne k njoj onako blizu kao prije: - Već prije godinu dana zahvatila me neobuzdana ljubav prema vama. - Visosti, ne biste li i sebe i mene poštedjeli od toga? - Baš obratno. Dužan sam i vama i sebi govoriti o tom. Jer, kako rekoh malo prije: vi ste učinili beskrajnu uslugu mojoj sestri kraljici i njezinom vjereniku, otkrivši lažnost urote, dok se ja moram rumenjeti i propadati od stida. Ona gleda ravno preda se i opazi kako kralj i kraljica, okruženi odličnicima i gospođama, pogledavaju k njoj. Francesko se ne brine za njih i vrelo šapće: 489 Hi - Dopustite mi ispovijest. Iako je u meni plamtjela čežnja za vama, nisam nikad imao nikavih zlih namjera. Sve što su vama rekli u Napulju, bila je izmišljotina onih plemića koji su vas pratili na Grič. I stari Aversa, i Escole Stroci odvajkada su me mrzili i nabajali vam koješta o meni, a možda su vam nešto zlobno natucali i napuljski plemići i dvorani. Vi ste tada bježali pred nekom utvarom što su je stvorili u vašoj duši neprijatelji i moji zavidnici. - Visosti, to je prošlost. - Ali ono što se zbilo ovdje tek nedavno, to ne mogu oprav dati jer opravdanja nema za ono što sam “Učinio. Dužan sam, kako rekoh vama i sebi, da se duboko pokajem zbog nedostojnog čina na ovom dvoru. Planuo sam ljubomorom i bijesom što ste me odbili. I kad sam vidio da bježite preda mnom iz bijele kule, uvjeren da me mrzite i baš zato Što ste vi bježali preda mnom do lje u taj hodnik, pala mi je na um ona strašna misao, nedostojna viteza. Da vam se osvetim, htio sam vas ostaviti tamo do jutra. Kad je moja osveta bila utažena, dao sam ključ i nalog grofu Enriku neka vas sutradan pusti na slobodu. Enriko je zaboravio u velikom uzbuđenju kad su se naši napuljski dvorani pobili s dvoranima princa Ivana. Ta bitka na oružju pod krovom kra ljevskog dvora prisilila je kraljicu da smjesta ostavi kraljevsku palaču, a ja sam je slijedio, uvjeren da je Enriko učinio svoju dužnost. Dugo nisam znao da ste izišli na slobodu pukim slučajem, a da vas nije izbavio Enriko po mojem nalogu. Ničim Gordana ne pokazuje kako je njegovo ispričavanje nemoguće i smiješno. Sluša ga pozorno i mirno, a on priča: Kraljica me zbog toga neizrecivo korila, dapače, osudila na izgon. Htjela je da smjesta pođem u Napulj i da se nikad više ne vratim. Ali sam bio teško obolio i ležao sam nekoliko dana u vrućici. Vojvoda Iločki, vaš skrbnik, htio je od mene zadovoljšti nu. I njemu bih sve to bio rekao i pružio mu što traži, ali sam ležao bolestan. Sad želim da vam dadem najtežu zadovoljštinu što je može pružiti vitez: molim vas za oproštenje, makar ga nisam zaslužio. Vjerujte, one večeri poludio sam od vina, i neobuzdane čežnje. Moje je djelo nečasno. Ne molim vas da zaboravite niti da budete prema meni obzirni i ljubazni, jer sam brat vaše kra ljice. Jedino molim da luđaku oprostite. Nakloni se pri tom kao princezi, a onda pristupi bliže prikovan njenom blizinom. - Visosti, precrtala sam sve stranice prošlosti. Sve što je

bilo više ne postoji. Novi su dani, nov je život. Ne možemo, dak le, baratati starim događajima. - I ovaj odgovor prevelika je blagodat za moj nedostojan čin. Osjetio je da bi morao otići, ali davna se strast obnavlja i toliko u njemu razbuđuje da je zamolio neka mu dopusti da sjedne kraj nje. 490 Očito je to bilo u prilog misiji koju joj je povjerio Selnberg i ona reče: Neka visost izvoli. Nemam ništa protiv toga. I onda je opet polagano započela razgovor o njegovim zapovjedničkim planovima. No, Beatrica je sve uznemirenija neprestanom pozornošću što je kralj posvećuje Gordaninu i Franceskovu razgovoru. I dok je milostivo razgovarala s gospodom da stekne što više njihove simpatije, smišljala je plan kako bi zasjenila Gordaninu pojavu i sama zavladala svom pažnjom i udivljenjem kralja i gospode u dvorani. "Kakvu je to haljinu obukla" misli kraljica. "Gotovo se gubi i nestaje u toj haljini. Kad se ja pojavim uz nju, gasnut će kao zvijezda kad izlazi sunce." I dade nalog prvom pažu neka zove Gordanu. Ona je odmah ostavila Franceska i krenula prema kraljevskom paru. Već pri prvim koracima sredinom dvorane kradu se za njom pogledi čeških, hrvatskih i ugarskih plemića i odličnika. Sva je izložena ogledavanju sa svih strana. Kraljica hoće da je zasjeni sjajem svoje kraljevske pojave i zamamnošću ženske ljepote, ukrašene haljinom od zlatnog bro-kata, iskićena šarolikim napuljskim svilama, urešene bogatim draguljima. Dok Gordana prelazi iz jednog kraja dvorane k njoj, počinje promatrati njenu pojavu. Haljina zelene boje bademova lišća, poČev od izreza ispod vrata pa do struka, i sve do poda nema nijednog jedinog ukrasa. Nijedna žena u dvorani nije bez nakita. Samo gusta bujna kosa prekrita je mrežom spletenom od zelenih perla. Kroz četverokutne zelene rupice iskaču pramenovi što se ne daju sputati i žare se na svjetlu svijeće jarkim žarom bronce. Obrazi su joj rumenkasti, cvatući, usne crvene, napola otvorene, spremne da kraljici odgovore na pitanje. Njezina je haljina kao ogromni list badema savijen oko njenog tijela. Od zelenila odražavaju se smeđe oči i svojim čudnim bademastim oblikom zahvaćaju svu pažnju. Cak žene u dvorani zbunjene od čuda gledaju Gordanino odijelo i nju samu koja je prezrela običaj i propis pa nastupa jednostavno. Kad je Gordana stigla u palaču, Beatrica se gotovo poveselila, spazivši njezin nehaj prema odijelu u kojem je stigla na kraljičinu svečanost. Ali kad je sada promatra, počinje sumnjati da je namjerno skinula s haljine sva veziva i sve vrpce. Namjerno nije uzela ogrlicu oko vrata, ništa osim jednostavne mreže od zelenih perla. "Kakva je to misao doći ovako bez uresa" opetovano se pita Beatrica. "Gle kako se njene bademaste oči odražavaju od svilene haljine boje bademova lišća. Kako je to u skladu, u kakvom lukavom skladu." 491 Svila se upila u djevojačke oblike i naprosto ih otkriva oku muškarca. Vitkost, snaga, kretnje, čvrstoća, mladost sve to viče kroz tu svilu vikom raspojasnosti. I dozivlje, mami, hvata, grabi muške poglede. "To je ona htjela, namjerno udesila, bestidno. Zaskočila me, nadmudrila, nadvikala, nadvladala, privukla sve muško na dvoru za sebe" žesti se u mislima Beatrica. "Ili je htjela očarati samo jednoga među njima? Koga? Kralja? Da, njega. I, eto, izaziva ga besramnim mirom, tobožnjim neopaža-njem, namještenom bezvoljnošću, glumljenom nevidljivošću. Htjela je biti neznatna, neviđena da može biti prva." "Ti lupeškinjo, nećeš dugo prkositi mojoj ljepoti, čeka te Napulj, otok, mrki grob živoj mladosti tvojoj." I kune je, sipa po njoj misli što su kao užarene oštrice.

Nježnim lakim koracima ide Gordana prema kraljici. Vitkim kretnjama, ponosnim držanjem divne glave, okrunjene prirodnim krasotama. Ide kraljevskim pogledom čudesnih očiju. - Kakva veličanstvena ljepota šapću muškarci duž dvo rane, ne skidajući s nje pogleda. - Kakva čudna haljina bez ukrasa misle žene. - Njena je haljina tmina i mrak da jače prosjaji sunce ti jela šapće pjesnički nastrojena mladež. Kralj Vladislav stoji sa Šelnbergom postrance u živom razgovoru. Spazivši Gordanu, kancelar udivljeno upozori na djevojku: - Uistinu, veličanstvo, nikada nisam vidio takvu sliku. Čita vo dvoranstvo leži ničice, sva muška čeljad ide na koljenima oko nje u mislima, a gledajte Franceska kako mu se oči žare. Već je sada krade. - Uistinu, odviše je dugo govorio s njom. Pravo ste rekli. - I kako se saginjao k njoj, dahom joj obeščastio netaknu ta ramena. Vidite, uzbuđen razdire jednu od stotinu vrpca svojeg rukava. Eto, sad ide tobože kraljici, a zapravo ide za Gordanom. Stao je iza njezinog veličanstva, lopov, a bezmjerno drsko za bada svoj pogled u bijeli zatiljak. Časti mi, najveći zanesenjak talijanskih slikara ne bi ga mogao stvoriti kistom. - Vi ste pijani, šelnberg, jao vama. - Jao njoj ako je Francesko uistinu odabrao za sebe. - Drzak je prigovara Vladislav odviše je drsko gle da. I kako govori s njom. A ona mu odgovara baš kao da je nije teško uvrijedio. Ne bi ga smjela ni pogledati. - Ali kralju, zar da uvrijedi ljubimca brata njezina veličan stva? Smije li to? - Da, da, kraljica bi se ljutila. Vladislav pogleda prema Beatrici. Ne čini li vam se kraljica lijepa? - Vrlo je lijepa, prava žena, rascvjetala kao ruža u kolovozu, na izmaku ljeta. Lijepa je ovako urešena, sasvim po napuljski. 492 Tamo se žene silno kite, ukrašavaju i naravno moraju biti lijepe. Na lice im je mnogo rumenila i na usnama crveno mastilo. Mastilo? Što to velite? Kako bi kraljica imala na usnama mastilo? Mesnato šelnbergovo lice se čudi. - Veličanstvo, nije to nikakvo zlo. Naprotiv, na talijanskim dvorovima ne smije se žena ni pokazati ako nema rumeno oličene obraze i crveno namazane usne, kistom zasjenjene obrve i boja- disanu kosu. - Stanite, što još sve nemaju umjetno napravljeno te žene? - To baš ne znam, ali sam čuo kad im uzmanjka bujnost grudi, nadomjeste to složenom svilom. Kad kosa nije dosta bujna, vlasuljari opletu gustu kosu na platno kao na rođenoj koži i tako one uzimaju čas zlatnu, čas crnu kosu. - Do vraga, to umijeće. Ne želim slušati o takvim umjetni nama. - Našoj kraljici sve to ne treba, njezina je kosa očito prava, a nabujala jedrina sigurno je dar prirode i bračnog života. Bila je žena devet godina, imala se prilike rascvasti. Uistinu je lije pa. - Gledaj samo kako me gleda. - Iskusna je. Poznaje muža. Uistinu, vanredno je lijepa opetuje Šelnberg neprestano. - Šta vi toliko opetujete. Da se niste možda i za njom po- mamili? - Veličanstvo ona je kraljica i vaša vjerenica, ne bojte se, veličanstvo, nećete imati uzroka da budete na mene ljubomorni.

Ja se uvijek klonim udatih žena i udovica, naročito udovica. Spo pada me strava od pomisli da bi me u zagrljaju mogle zgrabiti ruke pokojnoga muža. Mene više osvaja netaknuta ljepota, nježni netaknuti mirisavi ljiljan. Neka mrzovolja ulazi u kraljevo raspoloženje, rastreseno gleda dvoranom i promatra kraljičine dvorske gospođe, pa onda opet kraljicu. "Oličeno lice, krive kose, na usnama mastilo" i dugo promatra Beatricu, njezine rumene obraze, visoke obrve kako su izrađene kistom. - Zar je to rumenilo umjetno? pita on šelnberga. - Kako to vaše veličanstvo ne bi znalo kad je to običaj i propis u Napulju. - Opere li to ona uvečer? - To će, veličanstvo, samo vidjeti. Zaista vam ne bih znao odgovoriti jer naše žene nisu oličene. To kod nas nije običaj. Po gledajte samo Gordanu. - Ne, tu ne može biti ništa umjetno, a ipak je kao umjetnič ka slika. 493 - Takvo se žensko biće ne rađa često. Ona je čudovište, nje zina ružičasta put nadahnuta je proljećem, a usne su joj nabujale vrućom krvi. - Baš vrućom krvi? Okusili ste te usne? posprdno se smi je kralj. - Da sam okusio, ne bih ovdje stajao ni časa. Ležao bih joj do nogu kao ugojeno pseto. Ali da su joj usne vruće, to vidim jer imam oči. Čovjek bi rekao: kipuća je krv koja se puši kroz tan ku kožu, ali skrivena. - Stari grešniče, što mislite kako bi bilo okusiti te usne cje- lovom? - To bi značilo obeznaniti se. Pogledajte1 samo kakva je to sreća biti njezina haljina. - Ja još nisam dospio na takve misli, šelnberg. - A mene zavodi ta ljepota djevojka kao slatki mošt. Kad je gledaš kao da piješ slatko, a ono padneš slatko pijan. Bez časka odmora počiva kraljev pogled na Gordani. Gotovo se zaboravlja, lukavo upozoravan od Šelnberga na njene prednosti što natkriljuju kraljicu. I protiv svoje volje stade je uspoređivati. U svakom njegovu opažanju je utjecaj mišljenja češkog kancelara. I dok uspoređuje, njegov pogled svraća kraljici, a onda se opet duže zadržava na Gordani. Odjednom mu je sasvim jasno da je Beatričina ljepota dotjerana, njezina pojava razbuktala, rascvala. "Da, kao ruža potkraj ljeta. Sve blista na njoj od dragulja, a oko Gordanina vrata samo bjelina puti. Baš je kao pupoljak, nježan i stidan. A te oči, kakve čudne oči. I ti pramovi njene kose gusti i žarki kao sjena odraza plamena." Pun pitanja promatra samo Gordanu. Ne može shvatiti snagu pogleda bademastih očiju, ali razabire da joj se ne može oteti. "Da, to je čista, prirodna ljepota." Gordanino tijelo gubi se u dugim naborima haljine kao tijelo vile u morskoj pjeni. Beatričina jedrost jako je stegnuta zlatnim brokatorn. "Kakav je struk u te djevojke" i onda zapne pogled o Beatričin struk za kojim je toliko čeznuo pa se čudi kako sada ta želja jenja. - Gledajte, veličanstvo, opet se Francesko drsko saginje nad Gordanina ramena upozorava ga debeli velikaš. - Idemo da razbijemo taj ljubavni domjenak. Upamtite: ako kraljica pita o čemu smo govorili, recite da smo raspravljali o vjenčanju. Približili su se Beatrici okruženoj gospođama. Svjesna je ko liko joj Gordanina blizina oduzima. I bojeći se da bi kralj mo gao uspoređivati, odredi Francesku neka Gordanu opet odvede

u dno dvorane i sakrije Vladislavljevim očima. \ 494 Odlazak napuljskog princa s Gordanom silno namršti kralja, ali se smiri, videći da Šelnberg slijedi mladi par. Polagano ide za njima. Katkad bi se okrenuo kralju i pričinjao kao da prisluškuje Franceskov i Gordanin razgovor. No, ništa ne pomaže, jer Vladislavljeve oči neprestano slijede Gordanu. Beatrica dade znak da se svi udalje, a ona ustane i povede kralja u pokrajnu sobu. Bili su sami. Napuljske šarene svjetiljke osvjetljuju kraljevsku raskoš raznobojnim svjetlom. Od toga svjetla biva Vladislavu neprijatno. Oči mu trepte, gotovo ne može gledati. A ona mu se smješka, nudi mu naslonjač i spušta se na sjedalo pa se sagne k njemu. Gleda mu u oči. Tog časa sjeti se šelnbergovih riječi i promatra joj rumenilo na usnama i licu. Sumnja se krade u kraljeve misli. "Ako je sada poljubim u lice, zar će mi usne ostati crvene? - Zašto me moj vjerenik gleda tako začuđeno, preplašeno? pita ona. - Zar uistinu u Napulju mažu crvenilom lice i usne? Dapa če, nose i koješta drugo umjetno? Gotovo je zapanjena tim upitom, ali se glasno nasmije, od-vrativši: - Zar vi ne znate da talijanski vjerenici daruju svoje vjere nice crvenilom za usne, Učilom za lice i češljem za kosu? - I onda kad je kriva? i pri tom nehotice pogleda njenu kosu. - Vi ste nešto čuli o našim običajima odijevanja, ali tek na pola. Žene u nas često nose krivu kosu, ali to je samo kao kapa odozgo, a pod njom ima svoju bujnu kosu. Tako se kod nas naj više nosi kapa od plavih kosa. Crnopute Napuljčanke čeznu za plavom kosom jer pjesnici pjevaju najviše plavušama. Ja se ne služim kapom od kose, jer sam zadovoljna svojom. Vidite, Gorda nina kosa važila bi u Italiji kao ružna. Isto tako i mnoge druge kose vaših žena. Ali mi smo sami, ima, dakle, važnijih razgovora, što kažete o princu Ivanu? Taj mu je upit gotovo ugodan. Oslobađa ga neprijatnog razgovora koji je sam započeo. Zna da u stvari princa Ivana mora naći u kraljice shvaćanja što nije mogao kod šelnberga. I brzo odgovori: Nije mi se svidio. Mlad je, drzak, ne u izražaju, nego glas mu je neprijatan. Nalazim u njemu neku prijetnju i onda kad go vori o svojoj odanosti. Neprestano mi naglašava da mu nije do prijestolja. Mili moj vjerenice, genijalno ste progledali. Ponosna sam s vama, pronašli ste pravi karakter toga princa. Vidite, vjerujem da je ona urota bila podmetnuta, ali tko zna nije li je podmetnuo čovjek koji nas želi upozoriti da je princ spreman na sve podvige protiv nas? 495 - Tko zna. Svakako nije vjerojatno da bi on mogao biti tako ravnodušan prema izgubljenom prijestolju. Svaka je njegova riječ bila mojoj duši neprijatan teret. - Htio vas je obmanuti, kralju. Ja najbolje znam koliko je mladiću udarila u glavu želja za prijestoljem. - Ne bi mu, bogme, bilo krivo da ovako mlad, svjež i pristao sjedne na prijestolje, zapovijeda, ima sve što mu srce želi i svu udobnost koju ne može imati nitko, osim kralja. On ju je već

osjetio. - To se nikako ne da zaboraviti, veličanstvo, nikad pregorje- ti. Ivan je gotovo lud od taštine i želje da ga slave i časte i da bude prvi. Da, kralju, to ja znam. - Kako da mu onda vjerujem kad veli da će mi vazda biti odan? - Neka samo tako govori, a vi tražite od njega dokaze, ne pobitne dokaze svoje vjernosti. - Nije mi dao ništa drugo nego pregršt lijepih riječi. - Ali za svaku riječ zatražite jamstvo, čvrsto jamstvo. Naći ćemo dosta prigode da od njega zatražimo, iznudimo sve što nam bude volja. Mislila sam da će vas smotati svojom glumačkom vještinom, čini se blag, gleda anđeoskom dobrotom, pogled mu je čist, a duša blatna. Ne bih smjela spomenuti pokojnog oca, ali zbog vas moram podsjetiti: nikada nije bilo ništa istinski u Mati- je, ni ljubav, ni mržnja, ni smijeh, ni gnijev. Takav mu je sin. - Osjetio sam odmah prvog časa da će mi on nanijeti mno go neprilika. Upravo ga se bojim. Ona uzdahne, pogledavši ga milo. - Koliko sam savjetovala kralju prigodom prvog posjeta. Sve sam vam rekla o njemu, ali moj kralj zaboravio je brižne opomene svoje vjerenice i zaboravio moju opasku da od Ivana Korvina nikad mira ni spokoja prijestolju. Ni od njegovih prista ša. A kralj je sve drukčije uradio nego što je meni obećao za prvog posjeta. Upleli su se oni koji princa ljube i smeli mojeg vjerenika, a sad sam nazrijeva da su moje riječi bile vrijedne uvažavanja. - Priznajem, veličanstvo odgovori on s uvjerenjem rekli ste mi već tada sve, ali ja sam popustio. No, kad je danas došao k meni, uhvatila me neprijatnost od slutnje da ovaj mla dić nosi u sebi moju zlu kob. - Nisam htjela upotrijebiti ove riječi, ali tako je. Ivan Kor- vin je vaš zao duh, vaša zla kob. Valja ga slomiti prije nego što vam naudi. Zlo ste učinili pristajući na onaj ugovor. Zar ne vidi te da ga taj ugovor čini suverenim u državi koja pripada nama: vama i meni. Pa još ga želite okruniti bosanskim kraljem? Najlak še je da se on tada proglasi i kraljem Hrvatske. Ovo posljednje preplaši Vladislava. Svjetle oči ukočile se. U šarenilu napuljskog svjetla njegovo lice nalikuje na kip što prikazuje nemoćnost. 496 Vladislav ne vidi kraljicu. Pred njim stoji predodžba mladog princa kako mu govori o svojoj vjernosti glasom koji mu se čini prijeteći. - Da, taj mladić može mi oteti dio kraljevstva kao što vi velite. - Prenaglili ste se podupirući onaj ugovor. Trebalo bi uz maknuti. - Ugovor štiti kraljevski pečat, kraljevska riječ i čast. - Pečat se dade skinuti, riječ povući, ali tako da se pečat ne prelomi, riječ ne uzme natrag, a čast ne dotakne. Jer mladi vuk neće ostaviti ovce netaknute, neće stajati skrštenih ruku, za- letjet će se u logor i lako ga je uhvatiti na djelu. To je od sad moja zadaća. Samo biste mogli upozoriti gospodina Selnberga neka se manje brine za te stvari i manje iskazuje napadno neprijatelj stvo prema meni. - Kraljice, u teškoj ste zabludi. Šelnberg vas obožava, da nas je toliko puta opetovao "kraljica je lijepa". - To nije znak odanosti. Sve su talijanske države priznale meni prednost nad svim kraljevskim ženama ljepoticama i to praznanje ne može nitko poreći niti potamnjeti, ali ja ne pola- žem u svoju snagu i ljepotu, nego u ljubav, nježnost kojom očeku

jem svoj vjenčani dan. On se samo napola vraća s Ivanova lika k njoj, smiješi se, sagne, uzima joj ruku, ali samo kao od ugodne dužnosti. Sada nikako ne pripada njoj, već samo prijestolju i sve više u njemu raste neprijateljski osjećaj prema Ivanu. - On je sada hrvatski ban, a bit se bosanski kralj? pre plaši se Vladislav. - Ugovor nećete održati, rekoh već: prepustite to meni. Ne ćete ga okruniti za bosanskog kralja jer će ga Hrvati ostaviti i neće priznati za bana, a to je dovoljan uzrok da mu uskratite bansku krunu. - Kako? Zar Hrvati mogu odbiti bana kojega sam ja posta vio? - Ovo je sloboština njihova sabora koju stalno pobijam, ali sada nam može poslužiti protiv njih. Oni ga moraju otkloniti. - Divna je to misao, kraljice, divna. Oni ga sami neće htjeti. Ali je li to vjerojatno da bi ga odbili? - Ništa nije tako lako kao Hrvate međusobno nadražiti. Za čas je među njima raspiren razdor, a u razdoru nema pameti, nema svijesti, razbor i razdor su kao sjever i jug. U takvom dar- maru ostat će Korvin osamljen i tada je u našoj ruci. Možemo s njim raditi kako nas volja. Ali odsad mora kralj Vladislav uvaža vati savjete svoje vjerenice. Krajnje je vrijeme da se obavi vjen čanje. Vas treba neprestano štititi od onih koji ljube princa. 497 Uzalud to naglašava. Vladislav ne razabire neizrečeno ime koje zvuči iz njene opaske. 32 GORDANA IV Iz dvorane dolazi žamor i smijeh. Vladislavu nije do veselja pa ga to uznemiruje. - Teška srca moram se dijeliti s mojom kraljicom, briga me uznemiruje. - Moja će ruka izbrisati svaku brigu i pogladi mu čelo svojom bijelom oblom rukom. Taj ga dodir prikuje u naslonjaču i odjednom ne odlazi. Ona se smije u sebi lagodnosti kojoj će svladavati, osvajati kraljevu volju i namjere. Dok se on smiješi milujući njenu ruku, uđe naglo grof Enriko i zaustavi se na vratima. Vladislav otvori snene oči, a Beatrica ukorava: - Tko je dopustio dvorskom meštru da smeta? - Veličanstvo, prečasni gospodin Filipeć donosi važnih vi jesti. Prva kraljeva misao pada na princa Ivana. I trgne se, spajajući vijesti s Ivanom. "Nešto je učinio?" Kraljica ustane s iznenađenjem i ljubo-pitnošću. Filipec i šelnberg izlaze iz dvorane pune dvorskih odličnika i uzvanika i ulaze kraljici. U okviru vrata odražava se Gordanina pojava. Stoji u središtu mladeži, ali krišom prati odlazak kancelara. Šelnberg se odmah obrati kralju: Veličanstvo, događaj o kojem ćemo izvijestiti vrlo je va žan i za Češku. To pojačava ljubopitnost kraljevskog para. Vladislav hvata Filipca za rukav ne bi li što prije od njega čuo teško iščekivanu novost. I on veli: - Stigao je ugarski plemić s pratnjom i donosi vrlo nepri jatne glase. - Otkuda? pita kraljica istodobno s kraljem. - S granice Ugarske. Kralju, vaš rođak princ Albert Poljski nije zadovoljan s vašim izborom. - što hoće Albert? Zar je što učinio? - Prešao je granicu Ugarske s oko osam tisuća momaka. - Albert? iznenađeno opetuje Beatrica. To je vaš ro

đak, kralju? - Da, moj rođeni nećak. Zar je već prodro duboko u ze mlju? pita on kancelara teškim uzbuđenim glasom. Gotovo je blijed. - Već je dosta duboko u zemlji i osvojio je sva pogranična mjesta bez otpora. šelnberg šuteći promatra kralja i Beatricu, a Vladislav se ne usudi ništa reći, već očekuje kraljičino mišljenje. - čin vašeg rođaka nedostojan je rodbinske krvi veli kraljica. - Uzvratit ću mu po zasluzi. Gospodin šelnberg otići će najprije k njemu da s njim govori u moje ime. 498 - Učinio bih to, veličanstvo, ali plemić koji je donio tu vi jest ne zna kojim je pravcem princ Albert udario svoj put. Morali bismo najprije saznati kojim je smjerom otišao. - Uistinu ružan događaj primijeti kraljica. Čini se da vaše veličanstvo ima protiv sebe sve muške i ženske rođake. Morali biste poslati vojsku na princa Alberta. "Kad bih je imao" nadoveže u sebi Vladislav, a isto misle i oba kancelara. Još uvijek nisam svršio naglasi Filipec, pogledavši oz biljno kralja i kraljicu. Uplašeno gleda Vladislav Filipca i dade mu znak da govori: Isti taj plemić doznao je putem da se Maks Njemački utaborio tik naše granice s vojskom od preko dvadeset tisuća ljudi i sprema se na prijelaz. Beatrica mirno gleda kralju u oči. - Dakle, obojica su odlučili jurišati na naše prijestolje? - Ne mislim da bi bilo kakve veze među oba protivnika upozori Filipec. Ipak dolaze istodobno. Beatrica razmišlja i brzo iznese svoje mišljenje. - Veličanstvo, prijete nam vrlo velike opasnosti. Dva preten denta koji sebi uzimaju neko pravo na prijestolje dolaze očito s dobro smišljenom osnovom. Oni to ne bi učinili da nemaju točnih podataka o onom što se događa kod nas i kako nas uznemiravaju Ivan Korvin i njegovi pristaše. - Da, nema sumnje, obaviješteni su o svemu što se dogodilo kod nas. - Ja bih čak ustvrdila da imaju veze s Pečuhom. To iznenadi Vladislava. Filipec potvrdi riječju, a njegova glava zakima nekoliko puta, odobravajući kraljici: - Da prošapće kralj to je lako moguće. - Ustvrdila bih, dapače, da ih je netko iz naše zemlje po nukao neka obojica dođu. Mi i ne slutimo kakve su se veze splele iza naših leđa. Podmetnuta urota kao da nije bila sasvim bez temelja. Šelnberg ljutitim skrivenim pogledom osine kraljicu, ali se suzdrži u riječima. Njezino veličanstvo izreklo je tešku objedu. Onaj koji je danas bio pred kraljem i potpisao ugovor o prijateljstvu isključen je od svake sumnje. U Pečuhu se nalaze njegove pristaše. Što rade i kane ne znamo. Ali kruna je u ruci prinčeva pouzdanika i sutra će jamačno biti predana kralju. - To je još veliko pitanje naglasi kraljica. - Tko mi jamči da će mi izručiti krunu? Kralj je to rekao šelnbergu, a ovaj se požuri pobiti kralja: Ni časa nemam razloga sumnjati u čast princa Ivana Korvina. Njegova mi je riječ nedvoumno jamstvo da nije ni časa mislio izigravati svoju dužnost. A on je, napokon, ovdje. 32*

499 •I - Gospodin šelnberg ne poznaje ni ovdašnje prilike ni Ivana Korvina oštro će kraljica, ošinuvši ga opet pogledom koji bi ga morao ušutkati i ponukati da iziđe. Ali češki kancelar, napro tiv, dođe još bliže kralju i kraljici: - Molio bih veličanstva da se ne bave tom nevjerojatnošću. Šteta je izgubiti vrijeme. Čvrsto vjerujem da će kruna stići u kraljeve ruke kako je ugovoreno. Sada je važnije od svega kako bi se kraljevstvo moralo obraniti od napadaja dvojice inozemnih kraljevskih prinčeva koji dolaze da napadaju kraljevstvo, jer tra že za sebe prijestolje. Tu se mora raditi brzo, spremno i ni časa ne oklijevati. , ;,, Kraljica dočeka tu primjedbu sa smiješkom trijumfa i odgovori: Da, riječi gospodina kancelara vrlo su važne. Sasvim se slažem s njim. Treba nam odmah što brže okupiti sve čete koje nam stoje na raspolaganju. Ako princ Ivan uistinu misli ozbiljno, onda će vam dati dobar dio svojeg bogatstva, veličanstvo, da o- branite prijestolje. Isto tako morali bi vam priskočiti u pomoć i njegovi pristaše. Ako to ne učini, onda nam je jasno tko je ponu kao Maksa i Alberta da provale preko naših granica. Vladislav živo potvrdi: - Mišljenje njezinog veličanstva sasvim je na mjestu. - I ja mislim tako reče Filipec. Ali moram upozoriti i kraljicu i kralja da princ Ivan Korvin ne raspolaže nikakvom gotovinom, unatoč svojem bogatstvu. Znam da je mnogo toga za ložio, samo da nađe nešto novaca, a posuđivali su mu njegove pristaše još dok je bio na dvoru. šelnberg slegne ramenima: - Morat ćemo se dakle obratiti drugome, ali što prije i brže. Biskup Filipec stane pred kraljicu pa će svečanim glasom: - Iz ove neprilike ima samo jedan put spasenja. - Koji? upita kraljica. Da se poklonimo vašem veličanstvu i zamolimo vašu po moć. I Maksimilijan i Albert mogu se združiti i zadavati nam stra hovitih muka ako nas njegovo veličanstvo ne spasi. Mi smo u va šim rukama. Shvatila je Filipčevu namjeru i drago joj je što je naglasio da je ona jedini spas kraljevstvu. Vidim: ni kraljevstvo nema novaca, ni tko drugi, dakle, uistinu sve ovisi o meni. Htjela sam naše vjenčanje izvesti s og romnim sjajem, ali sad odustajem od toga. Znatno ću smanjiti izdatke za svečanosti vjenčanja da vam mogu dati što više sred stava za okupljanje četa. Pouzdajte se u mene veličanstvo i ona mu pruži ruku i toplo je stisne. Osjetio je olakšanje, objema rukama uzeo njenu i u znak najveće privrženosti privinuo je k svojem čelu. Osjećala se opet na vrhuncu. Sve ovisi o njoj. Ona spašava kralja. Kraljevstvo. Prijestolje. Gleda sve s visoka i veli: 500 Sigurno su se oba princa drznula prijeći granice i zato što još uvijek nije obavljena krunidba. Stoga savjetujem da se odmah to obavi ako se, naime, ispune nade gospodina šelnberga da će kruna biti sutra vraćena. I zato neka se i vjenčanje obavi bez naročitih svečanosti. Neka neprijatelji budu na čistu da je kralj okrunjen i da uza se ima bogatstvo i svu moć svoje žene s kojom su Rim, Napulj i pol Italije.

Dok ona govori, pogledom izaziva biskupa Filipca i nameće mu svoje misli. On ih čita, razumije i predlaže: Neka veličanstva odmah zaključe dan krunidbe i vjenča nja. Kad se to svrši, neprijatelj će se više preplašiti te činjenice negoli polovice naše vojske. Zato predlažem da se krunidba i vjenčanje obave osamnaestog ovog mjeseca. To je isto tako hitno kao i okupljanje vojske. Slažemo se ubaci kraljica za sebe i kralja. Ovaj potvrdi. "Napokon" klikne u sebi kraljica "vjenčanje je ustanovljeno, sad je sve u mojoj ruci." šelnberg je nemilo pogođen tim preokretom. Ne može drugo već nijemo prosvjedovati. Da sakrije te osjećaje, gleda na otvorena vrata u drugu dvoranu punu veselih gostiju. Spazivši tamo grupu velikaša, brzo se dosjeti: Veličanstvo, eno tamo čeka palatin Zapolja. Obrekao sam da ću mu javiti vijesti čim ih saopćim veličanstvima. Dopustite da odem. Kraljica olakšano odahne i kimne mu najpripravnije da može otići. S nekoliko koraka on je već u drugoj dvorani, potraži Zapo-lju i brzo mu ispriča vijesti. Nahuška ga jer se već o svemu stvaraju zaključci. Smatram da biste vi kao palatin morali biti prisutni. Mo lim vas požurite se. Aragonka vodi vijećanje, kralj odobrava, ja sam namjerno ustvrdio da vi čekate. Bez riječi ode Zapolja u dvoranu, a šelnberg ga slijedi. Mladi velikaš unišao je, pokloni se kraljici, ali odmah oštro oslovi Filipca glasom koji je zapravo govorio više kralju i kraljici: - Prečasni gospodine, morali ste me obavijestiti i odmah me pozvati na to vijećanje. Bez palatina ne može se zaključivati ništa. - I nisu stvoreni nikakvi zaključci veli Filipec. - Samo je ustanovljen dan krunidbe i vjenčanja upadne šelnberg. Objava ukoči Zapoljin pogled što se gotovo zarinu u Filipca, ali ne odgovori ništa. Palatinova pojava unese pravi nesklad u vijećanje. Beatrica opazi Zapoljino zaprepaštenje i primijeti: Gospodin se palatin možda ne slaže s tim datumom, ali prečasni gospodin Filipec predložio je da se požuri s krunidbom i vjenčanjem baš zato da neprijatelj bude nacistu kako je ovdje 501 oko prijestolja sve potpuno u skladu: da Napulj, Rim i svi moji saveznici u Italiji stoje na kraljevoj strani. Filipec i kralj potvrde, dok ona dalje vodi raspravu. - Osim toga, potrebno je unutrašnjim neprijateljima pokaza ti kakvu obranu ima njegovo veličanstvo. Oni su očito u vezi s provalnicima u kraljevstvo. - Njezino veličanstvo misli da bi Ivan Korvin imao razloga vezati se s Maksimilijanom oglasi se kralj a ja se slažem s tim mišljenjem. - I ja odgovori Zapolja. Ivan Korvin ima razloga da se udruži s neprijateljima, ali on to ne kani Jflčiniti jer inače ne bi nudio mir, a još manje bi se zadržavao ovdje gdje možete prati ti svaki njegov korak. On nije ničim pogibeljan, mogao se zadržati na prijestolju, imao je sve prednosti i jednodušne pristaše čitavog juga, pa ipak je promašio. Sada je još manje pogibeljan. - I njegove pristaše Hrvate držite tako bezazlenim? - Ne, kraljice. Hrvati su bili odlučni u ovom izboru, a iz gubili su ga samo zato što nisu imali vođe dorasle nama koji smo vodili borbu za kralja Vladislava. Ali sad bi mogli naći vođu u Maksimilijanu i zato ponovo velim kralju, kraljici, gospodi kan celarima: odluka je sada u rukama Hrvata.

- Kakva odluka? Koja odluka? nestrpljivo zabaci kraljica glavu. - Odluka: hoćemo li mi odoljeti njemačkom kralju Maksu i Albertu Poljskom ili ne. Filipec se postavi između kraljice i Zapolje: - Odluka je u ruci njezinog veličanstva. Kraljica će podići toliku vojsku da joj svi neprijatelji ne mogu odoljeti. - S neizmjernom zahvalnošću klanjam se kraljičinoj ple menitosti. I nadam se da će vojska hrabro odoljevati. Međutim htio sam reći: od časa kad dolaze na kraljevstvo Maksimilijan Njemački i Albert Poljski, od toga časa ključ pobjede je u ruka ma Hrvata. Ako se oni listom priklone Maksu, Alberta neće očito toliko cijeniti. Onda nas Maksimilijan s Hrvatima uistinu može pobijediti. Vladislav ustane. Kraljica mrko gleda. Velite pobijediti i meni oteti prijestolje? preplašeno će kralj. Ludost dobaci Beatrica. Zapolja naglasi: Čist račun, kraljice. Vidim čitavo kraljevstvo na dlanu. Znam kamo tko smjera, kamo mi, a kamo Hrvati. I moram još naglasiti: Hrvati su požrtvovni, oni će dati svoju vojsku i iscrpsti sve do posljednjeg daha. Zato opet velim kralju: ovog časa čim ste dočuli za Albertovu i Maksovu provalu, prevagnulo je težište na jug kraljevstva. Hrvati sada odlučuju. Pristanu li oni jedno glasno za Maksa, po nas je zlo. Zato neka kralj čvrsto drži ugovor i neka se odmah ispune uvjeti. 502 - Ako pak Hrvati ne budu jednodušni? pita Beatrica. - Onda smo mi u dobrom položaju, samo što ne vjerujem da neće shvatiti taj vanredni čas kad sada mogu preuzeti u svoje ruke vlast kraljevstva, a Maks će biti dovoljno pametan da im ponudi u Hrvatskoj postaviti vlastitog kralja dok će sebi zadržati Ugarsku. I zato savjetujem vašim veličanstvima neka se odmah pozove na vijećanje vojskovođa kraljevstva. Istina, veličanstvo još nije odredilo, ali dosad je veliku slavu stekao naš vojskovođa Petar Gereb. Prirodno je, dakle, da će on upravljati tim bojevima. Vladislav je u teškoj neprilici. Kraljica čeka njegov odgovor, on opet pogledom moli Filipca da se izjasni. I posluša tu molbu. Kralj je odlučio predati zapovjedništvo vojske napuljskom princu Francesku. Stjepan Zapolja žustro se okrene: - Kako? Niste kralja upozorili da u našem kraljevstvu ima o tome vijećati palatin? Zlo ste učinili. Jer kad je kralj stvorio tu odluku, nije slutio da ćemo tako brzo voditi vojnu, a napuljski princ sigurno ne bi to ni prihvatio jer još dovoljno ne pozna našu zemlju. - Ali on je učenik kralja Matije bori se Beatrica strogim glasom. - Samo se još nikako nije okušao u boju. Stoga molim kralja da odmah pozove na vijećanje Petra Gereba, Batorija i sve naše zapovjednike koji su se već mnogo puta našli na ratištu. Njima se može povjeriti vodstvo jer poznaju svaku dolinu i svako brdo. Svakako, kralj i ja ne kanimo odbiti ničiju ponudu, već se okoristiti svačijim znanjem. Taj Beatričin odgovor Vladislav potvrdi glavom i riječima. Uvrijeđen zbog tog odgovora Zapolja se jednostavno nakloni: Neka mi veličanstva dopuste da se povučem. U času kad

stojimo u takvoj pogibelji, čovjek uistinu više ne može da se za bavlja. Tu izjavu kraljica smatra povredom dvorskih propisa, ali se svlada: Već sam odlučila da se zabava zbog neugodnih vijesti za vrši prije. Čitav taj razgovor slušao je Selnberg ne približivši se. Alf sada na kraju pokuša zaustaviti Zapolju i pita: - Vi, dakle, velite, velemožni gospodine, da u ovom teškom času odluka ovisi o Hrvatima? - Da, gospodine, kancelaru Češke, to velim, a to i jest. Zato bih preporučio da se princ ne obasiplje nepotrebnim sumnjama, a to je isto tako važno kao okupljati vojsku i čekati odluku Hrva ta iz Pečuha. Oni će odrediti jesmo li u dobrom ili lošem polo žaju. Osjećajući da se taj govor tiče nje, prođe mimo palatina i ne pogleda ga pa naloži Filipcu: 503 - Njegovo veličanstvo i ja odlučili smo da krunidba i vjen čanje budu osamnaestoga, a obrana je povjerena meni. Ja ću se s vojskovođom brinuti za čete. Je li tako, kralju? - Da, tako je potvrdi Vladislav pa ode zajedno s kraljicom u dvoranu među goste. Filipec ih slijedi dok su šelnberg i Zapolja zaostali i nešto žestoko šapću. Vijest o provali Alberta Poljskog i Maksimilijanovoj namjeri smjesta se pročula među biskupima, velikašima, plemićima i svim odličnicima u dvoru. Pokosila je veselje i zabavu. Slika gospode pruža Gordani priliku da ih promotri dvostrukom pažnjom. Češki velikaši skupili su se sasvim u dnu dvorane i tiho govore svojim jezikom. Vladislavljevi i Beatričini pristaše poredali su se u gustom krugu oko kraljevskog para. Zabrinuto pitaju i slušaju odgovore. Na licima teško razočaranje. Napuljci su također iznenađeni. Napuljski poslanik zabrinuto kima glavom i nešto šapće Francesku. Onda se pojave Zapolja i šelnberg. Dok palatin pristupa grupi Ugra, šelnberg ide ravno Gordani i šapne: Kraljev rođak provalio je s vojskom preko granice. Maks se upravo sprema da učini to isto. Zapolja veli da je odluka u rukama vaših. Na vama je da ih nagovorite neka pristupe k nama i nikako se ne pridruže jednome od neprijatelja. - Princ Ivan to ne kani ni izdaleka, a vojvoda je već davno na putu u Pečuh. Ni brzoteča ga više ne bi mogao stići, ali uvje rena sam da će odlučiti što bude najmudrije i najbolje za našu domovinu. - Francesko je zapovjednik vojske, vjenčanje i krunidba određeni za deset dana. Javite to Bakaču. Jeste li zadovoljni. Uto se kralj počeo opraštati s Beatricom. Svi njegovi krenuše za njim, pa Beatrica priđe Gordani i pomiluje joj lice: Želim te vidjeti što češće kod mene. Sutra predvečer o- čekujem te da isprobaš vojvodsku haljinu za Napulj. Svakako dođi. Hoću, veličanstvo. šelnberg se duboko pokloni kraljici, ali mu ona jedva uzvrati. Gordanu otprati kući njezina pratnja, na čelu sa četovođom Mirkom, šelnberg je sa svojima jahao uz nju. 504 CAR SVIH ARAGONACA Svi gosti ostavili su egersku palaču. Beatrica se požuri u šaroliko osvijetljenu dvoranu. Tu je u velikom uzbuđenju čekaju Francesko i poslanik Ranzano. - Dakle, istina je, veličanstvo: dva neprijatelja provaljuju? - Jedan je već u zemlji.

- Nemila vijest, teška. - Istina, ali toj dvojici provalnika dugujem zahvalnost, jer su požurili moje vjenčanje. Napokon smo jednom ustanovili svad bu i to za ciglih deset dana. Provalnika će potjerati, to me ne muči. Moje vjenčanje glavni je moj cilj. Istina, skupo sam ga platila. - Kako to? iznenadi se Ranzano. Opet ste dali novac? - Protiv Alberta i Maksa treba skupiti vojsku koja će stajati teškog zlata. A kako ga kralj ni kraljevstvo nemaju, naglasio je Filipec da sam ja spas prijestolja i smjesta sam obećala isplatiti znatnu svotu. Ti ćeš, Francesko, već sutra vijećati sa zapovjednici ma. Upozoravam te da je palatin Zapolja pokušao protiv tebe huškati kralja, ali sam ga prekinula. Dajem novac, imam pravo odlučiti tko će biti moj vojskovođa. - U miru ću znati voditi vojsku na hrvatske podanike, ali sada ne znam kako ću se snaći, nemam ni pojma o vodstvu voj ske u ratu. - Vrlo ružno priznanje, ali slušat ćeš što predlažu Petar Gereb i Batori, a onda to predloži kralju kao svoju osnovu. - Kako vidim, Beatrice, ti si vrlo zadovoljna, unatoč neugod noj vijesti s granice. - Zadovoljna sam jer nikako nisam mogla navesti kralja da odredi dan vjenčanja. Sada mi ga je donio sam Maks i taj balavi kraljev rođak. Sve ostalo nimalo me ne zabrinjava: ni Zapoljina skrivena opozicija ni šelnbergovo nastojanje da smanji moj utje caj kod kralja jer sad svršavaju njihovi pokušaji. Vjenčanje smo utvrdili i time je prevaljena posljednja stepenica. Ako sam danas morala posegnuti duboko u mošnju, barem mi se isplatilo. Ranzano stade kimati: - Kraljice, ne mogu se složiti s vašim mišljenjem. - što mi prigovarate? osorno će ona. - Kraljica gotovo radosno navješćuje da će opet izbaciti veli ku svotu u ždrijelo Ugra. Pitam vas, kraljice, kako vi razjašnjava te ovo: uoči provale u kraljevstvo s dvije strane, bogataši velikaši ovog kraljevstva ne nude kralju i kraljici svoje čete, kmetove ni banderije. Češka gospoda ne pridonose svoje čete, kralj Vladislav uopće i nema vojske o kojoj se prije govorilo, a vi, kraljice, sno site sve troškove. Izborna borba, sam izbor, boj s Hrvatima na rijeci šari, crna četa, sve je to kupljeno vašim novcem. Pa i sada 505 kad je prijestolje i čitavo kraljevstvo ponovo u pogibelji od dvojice neprijatelja, ni ugarski ni češki velikaši ne posižu za svojim novcem, nego za vašim. Jednostavno vele: nemaju gotovine da opreme čete. - Zašto bi to moralo imati baš vaše veličanstvo? - Jer je svima poznato da imam novaca. - To nije razlog da ga rasipljete. Ne slažem se s tim. Da to zna vaš otac, uzvišeni kralj Ferante, ukorio bi vas zbog toga. - Jer je škrt kao i vi, ali čujte: svjesna sam da svojom lje potom omamljujem kralja, svjesna sam da mu je moj miraz koji sam mu obećala također neizmjerno drag, ali žar mislite da bih ove barbare mogla osvojiti ljepotom ili možda Svojim umom? Ona se prezirno nasmije: - Velikaši i čitav sabor oslonili su se na mene samo radi blaga koje leži do vrha u mojim blagajnama. Taj novac je moja snaga i tu sam snagu temeljito iskoristila. Dokazala sam im da ne mogu provesti izbor ni svladati Hrvate bez mojeg novca, a sada im želim dokazati da bez mene neće moći svladati ni Alberta ni Maksimilijana. Barbari Ugri ne poznaju drugo nego zlato. Obasi- pat ću ih, dakle, da osjete veličinu moje moći. Vidite, na tom

novcu sagradila sam svoju nerazorivu tvrđavu. Novac je stalak mojem žezlu. - Veličanstvo, sve razumijem, ali uoči pogibelji za prijesto lje, uoči opasnosti da im zemlja padne u ruke dvojice pretendena ta, oni traže novac samo od vas. Dopustite, to je neviđeno, be sramno. Ja ne bih dao isprazniti svoje blagajne prije nego što odem ispred oltara. - što vam pada na um? Zar nisam potpuno sigurna? Kad mi je Filipec ponudio Vladislavljevu ruku, stavila sam ga pred alternativu: osiguraj mi vjenčanje po zaključku sabora i onda ćeš dobiti novac za izbore, inače se vežem sa Maksom. I onda su došli izaslanici sabora da zaprose moju ruku za budućeg kralja. Da to nisu htjeli učiniti, vjerujte ne bih dala ni jednu forintu. Ovako sam potpuno sigurna. Sabor me proglasio suvladarem i moju ruku postavio kao uvjet za njegov izbor, mene su došli za moliti da pristanem na taj izbor, hoćete li, dakle, još veće jam stvo. - Ne, kraljice, ne sumnjam da bi vas mogli izigrati jer kad bih to sumnjao, ni jednog časa ne bih mirno gledao kako među njih sipate svoj novac. Prosvjedujem samo protiv njihove drskosti kojom su odlučili da štede svoj novac, a vas da do dna izmuzu. Oni bestidno misle ovako: hoćeš li prijestolje, a ti ga kupi. To je krvava uvreda. - Ranzano, zar mislite da to ne znam? Cak se radujem što me toliko muzu. Jest, jer što dublje posežu u moju kesu, to dublje padaju u moju mrežu. - Dokle će trajati ta lihvarska pljačka? - Još deset dana. Samo do vjenčanja. I čim se vratim od oltara s Vladislavom, platit će mi ta gospoda biskupi, velikaši i plemići svaku forintu uz krvave kamate. Za svaki moj zlatnik ubrat ću od njih pet. Da, samo me gledajte. Udarit ću ih daćama, porezima kakve ne plaćaju ni napuljski baruni mojem ocu. - Bojim se, veličanstvo, da ovdje nećete uspjeti ubrati dava nja kao u Napulju. Tu se ljudi pozivaju na zakone. - Neću dirati te njihove proklete zakone. Kad je mojem ocu uzmanjkalo novaca, poslao je svog komornika da pobuni barune protiv njega. Kad su sjedili na okupu, buntovnike su zatekli kra ljevi ljudi, a da spase svoje glave, morali su dati svaki polovicu imetka. Sva se Italija divila duhu mojeg oca. - Veličanstvo, kod nas u Napulju je drugo. Ljudi su lijeni, dadu se izigrati. Ovdje je sasvim drukčije. Ovdje se ljudi nepre stano dižu za neke svoje pravice. - To lakše ću provocirati pobunu. Naročito u Hrvatskoj. Znajte, Hrvati će plaćati daće, desetine, dvadesetine i četrdesetine na sve što posjeduju i ne posjeduju. Plaćat će poreze na mačeve kojima moraju braniti mene, na krv koji će proliti za mene, na zrak koji će disati. Bacit ću porez u Hrvatsku kao kugu od koje moraju izginuti. Dakle, Ranzano, umirite se. Htio je nešto reći, ali ga Francesko prekine, smijući se grohotom: - Vojvoda Iločki cviljet će za svojim divnim dukatima dok ću ja uživati na otoku s Gordanom. - Albert Poljski i Maks Njemački požurili su i tvoje užitke, Francesko, i pomakli Gordaninu sudbinu. Za deset dana ona je već na putu u Napulj. - Kad bi htjela poslušati mene, Beatrice, Gordana ne bi čekala tvoje vjenčanje. - Tako smo onog dana odlučili pa ne želim izazivati sumnje. - Ako vojvoda Iločki ostane i dalje protiv nas, najprije će odvesti Gordanu da ne ostane u našem krugu.

- Na to nisam ni pomišljala. Ako Hrvati ne prihvate prinčev ugovor, ni Gordana neće htjeti da ostane s nama. Ali kako kralja uvjeriti da mora otići prije i kako nju samu ponukati da se svoje voljno pokori? - Ne bih se osvrtao ni na kraljevu ni na njenu volju. Vjen čanje je određeno, čemu obziri? Sada nema oko nje njezinih Hrvata, svi su otputovali u Pečuh. Dakle, lako ju je ugrabiti. Do- zoveš je k sebi i svršeno je. - Pusti da još o tom razmislim. Ranzano želi još nešto reći i pogleda poslanika koji se približio. - Neka mi visost oprosti što prekidam. Vi kanite u Napulj, a preuzimate vodstvo vojske? - Zapravo preuzimam vodstvo ja upada Beatrica. On je samo naslov, moj klobuk. I kad Gordanu otputimo na jug, naći ćemo najshodniju izliku za Franceskov put, a vodstvo vojske 507 zadržat ću za sebe i uzeti za savjetnika najspretnijeg zapovijedni-ka. To je već riješeno, kao i sve drugo. - Zar i svrgavanje Ivana Korvina s banske časti? - Već napola svršeno. - Kralj je spreman prekinuti ugovor? - Nisam se trebala mnogo truditi. Vladislav mi je priznao da ne trpi princa, ne vjeruje njegovu uvjeravanju da će mu biti vjeran i našao se sa mnom u potpunom skladu. Sad mu je žao što je potpisao ugovor i dopustit će da ga ja razorim. - Nisi Vladislavu predložila da hrvatski ban bude Đovano? - Bilo bi preuranjeno i preplašio bi se-ifijegove mladosti. - Veličanstvo, možda je uistinu premlad .upozori Ranzano. - Sa šesnaest godina nije premlad da bude ban, dok je ugarskom nadbiskupu primasu samo deset godina. - Primaš ne treba ništa da radi, ali ban ima voditi kraljev sku vlast u Hrvatskoj. - Dragi Ranzano, ne miješajte se u to. Zašto je Francesko odabran za vojskovođu? On će samo provoditi moje naloge pomo ću napuljske vojske. Za deset dana Ivan Korvin više neće biti hrvatski ban. Na dan vjenčanja oduzet ću mu tu čast, to će mi biti jedan od mojih svadbenih darova. Stari poslanik opet zakima i zuri u pod. - Danas neprestano prigovaram, veličanstvo, ali ne mogu suspregnuti svoje brige. Ipak bi se moralo ozbiljno, hladno, raz misliti ovo najvažnije: hoće li se moći svladati Poljaci i Nijemci u budućem ratu? - Vama se čini prirodno da se Hrvati slože s Maksom? - Svaki bi na njihovu mjestu to učinio. I ja. - Najbolji je dokaz da nisam krivo osumnjičila Ivana Kor vina kad sam rekla da je on kriv što oba neprijatelja provaljuju u kraljevstvo. Ali nadam se da se Hrvati neće složiti s Maksom. - Onda bi morali biti glupi ili ludi jer bi se samo tako mogli osloboditi vaše vlasti koju mrze iz dna duše. - Oslobodili bi se mene da se slože? - Da, kralijce. Opet velim: ne vjerujem da bi mogli biti toliko glupi ili toliko ludi da to ne učine. Dakle, kad se to zbude, upozoravam: to bi se moglo desiti. Male poslanikove oči proviruju kroz vjeđe bez trepavica ozbiljno, zabrinuto: - Što bi se moglo dogoditi? Dorecite. - Da bismo morali bježati u Napulj. Kraljica skoči i pohita k Ranzanu gotovo bijesna: - Vi ste luđak, bezumnik. Kako smijete izreći tu riječ? - Sto vam je, gospodine poslanice primijeti Francesko. Nisam praznovjeran, ali to niste smjeli spomenuti.

Zaprepaštena kraljica gleda preda se: 508 Kakva strahota čuti takvu riječ. Bježati, bježati, ja Beatri- ca, kći moćnog kralja Ferantea, ja kojoj zavide žene vladarice čitave Italije na žezlu i bogatstvu ovog kraljevstva? Rastvorila je oči i gledala u nešto neodređeno: Bježati u Napulj? Ja, Beatrica aragonska, kojoj su astrolozi prorekli, a pjesnici opjevali slavnu budućnost kad je prije deset godina krenula u ovo kraljevstvo? Ja, kojoj je otac položio u ruke misiju da sagradi željezni, nerazorivi most po kojem će se Napulj proširiti na sjever? Starac ustane, pristupi kraljici, pruži joj ruke, moleći i va-peći: - Moćna, divna kraljice, vaše su oči oganj, lice plamen, riječ žeravica. Samo sam spomenuo to kao državnik koji mora za gledati u crno zaleđe, mora zaviriti u ponor, iako nema straha da se strmoglavi. Državnici spominju i ono što ne mogu očekivati ni u kom slučaju. - Nabacili ste to tako iznenada. - Ali ne kao proročanstvo, već samo kao kombinaciju: ako se Hrvati priklone Maksu, mora se nešto potresti i moglo bi se desiti da Vladislav mora bježati. - Opet trgne se ona kao da su je dotakli užarenim iglama i onda se spušta na počivaljku: - Ne govorite ludosti i ne mislite. Ni u snu neka vam to ne dolazi na um. Kakva je to strahota zinula preda mnom. I stade se smijati napola uzbuđeno, napola ojađeno i napola podivljalo. Oči joj sijevaju luđačkim sjajem od straha i užasa što je prodro u dno njene duše. Ja, Beatrica, za deset dana bit ću kraljica, držati žezlo, udarati njime po sljepoočicama svakoga tko mi bude na putu. Zatutnjit će čitavo kraljevstvo od moje zapovijedi, moje volje, mojih odredaba. Bježat će oni koji su me mrzili, potkopavali poda mnom. Bježat će Ivan Korvin, bježat će vojvoda Iločki, svi njegovi pristaše, sva Hrvatska bježat će prije negoli Beatrica aragonska. To je zapisano u usudu mojem i njihovom. Iza kraljičinih leđa Ranzano dade znak Francesku neka kraljicu umiri i odvede. Nije mogao dalje podnositi izražaje dubokog potresa što ga je prouzročio svojom primjedbom. Princ Francesko pristupi sestri i nježno je ogrli: - Idi, Beatrice, već je kasno. Lezi. Neka te više ne uzbuđuje ta smiješna primjedba našega Ranzana. Ti znaš da on uvijek sve razglaba do nemogućnosti, izvlači najcrnije rezultate. - Najcrnije opetuje ona. Nema ni crnih. Cak ni sivih, ni maglenih, ni oblačnih, ni sjenovitih. Samo su svjetlost, sjaj, raskoš, žezlo i kruna. I gleda preda se dugo kao da nešto traži u daljini što ne može zahvatiti pogledom, raspoznati ni razlučiti, a ipak u dubokoj tami vidi neke slike koje se pokazuju samo kao daleke sjene, a bivaju odjednom vedre. I ona se nasmiješi: 509 - Mila, Beatrice, kamo to gledaš? što vidiš? - Vidim sebe u sjaju prijestolja na vjenčani dan. Svi moji neprijatelji leže mi pod nogama kao lešine bez života, a mene krune, krune, ne za kraljicu, nego za cara. Stojim na visini, osvo- jitelj sam, pobjednik, ujedinitelj Napulja sa sjeverom za sva vremena. Beatrica je car svih Aragonaca. Čuješ li to, Francesko? Nije mi dovoljno da kraljujem. Na glavi mojeg sina Aragonca, sina kojeg će mi dati Gordana, blista carska kruna. Car svih ze malja od juga do sjevera. - Ona je u ekstazi šapne Francesko poslaniku. I vaš kraljevski otac ima takvih časova,.,,.

Ona ne čuje. Sjedi na ležaju, pogled joj je daleko. Bajoslovna je kruna svih Aragonaca, Francesko. Ja je sta vljam na glavu jer hoću da carujem čitavim Balkanom. Čuješ li? POČINJE SE TRESTI Otprativši Gordanu do kuće, Selnberg odjaše prema kraljevskom dvoru da stigne kralja i njegovu pratnju. Ali gospodu je već našao u kraljevskoj kancelariji u bučnom i zabrinutom raspravljanju. Zapolja i Filipec stoje na arkadi prozora. Njihov razgovor gubi se u buci ostale gospode. Ali po gestama i licima jasno je da se nešto žestoko prepiru. Selnberg pristupa, izmijeni sa Zapoljom nekoliko riječi, hitro se udalji, pa ode ravno u kraljevske odaje. Nenajavljen ulazi u kraljevsku ložnicu. Vladislav sjedi u naslonjaču. Podbočio je glavu i bulji u pod. Selnbergu se čini jadan, bespomoćan. Tek kad se posve približio, Vladislav očajno pogleda svojeg pouzdanika. - Lijepo izgledamo, što će biti od svega toga? - Da barem taj mladi princ Albert nije počinio tu nedostojnu ludoriju. - To je izmudrila njegova majka. - Škodi vam to ugledu. Svatko će se pitati: uzeli smo Vladi- slava za kralja da predusretnemo navale drugih pretendenata, a sad dolazi njegov rođak. Vladislav skine svoju zlatom vezenu kapu. Njegova tamno-plava gusta kosa, nešto znojna, raspršila se sve do ramena. Glava mu padne na prsa. A onda taj njemački gizdelin prestolonasljednik. Ako je rimski car, misli osvojiti čitav svijet kao što osvaja žene. Nije dovoljno biti lijep, nositi baršunaste haljine i ljubičaste klobuke da se zadobije moje prijestolje. Ne čini li vam se, selnberg, da je Beatrica mogla pristati uza nj, tako stasita i lijepa? 510 - Da ju je on htio. - Kako? Valjda niste i vi čuli nešto kao da je Beatrica po nudila svoju ruku Maksu, a on je odbio? - Da, čuo sam ovdje u Budimu. - Može li se odbiti tako bogata, lijepa i moćna kraljica? - Kad je netko tako lijep i mlad kao što ste sami primijeti li malo prije o Maksimilijanu, onda je to moguće zato što on želi imati potomke. - Kraljica mi je pri prvom posjetu naglasila da ju je za čarala prinčeva majka. - Vaše veličanstvo, ipak je bilo tako mudro i nije vjerovalo toj ženskoj bajci. Vladislav slegne ramenima. - Što ja znam što da se tu vjeruje, a što ne. - Ne mučite se danas tim stvarima kad ste ionako teško zabrinuti. - Mislite li vi kao i Zapolja da će se Hrvati složiti s Maksom? - Ne mogu o tom ništa misliti jer ove ljude zapravo ne poznajem. Ali slažem se sa Zapoljom, s obzirom na princa Ivana. - Ne branite ga. Vjerujem sve što o njemu govori kraljica. Ako ne vrati krunu, zatvorit ću ga u tamnicu. - Neka vas to ne uznemiruje. Ima drugih, ozbiljnijih briga. Molio bi vaše veličanstvo da dođe u kraljevski ured. Tamo su velikaši i biskupi, htjeli bi s vama govoriti. A osim toga, potrebno je da raspravljate sa Zapoljom. - Opet će prigovarati zbog Franceska. - U tom pogledu ima pravo. A isto tako i što se tiče vjen čanja. Ta ga je vijest teško iznenadila. - Neka me puste na miru. Samo izazivaju nesuglasice. Na

žalost, prekasno sam saznao da je on također moj takmac, da mu je bilo moguće, sam bi se popeo na prijestolje. - Svatko bi to htio da mu je moguće. Zapolja hoće da govo ri s kraljem o bečkom ugovoru. - Već sam vam rekao da mi o tom ne govorite. Na jugu su svi protiv mene, tamo na granicama prelaze neprijatelji, a tko mi je ponudio čete ili svoje banderije, svoju mošnju? Tko je od njih štogod obećao pridonijeti obrani neprijatelja? Nitko, osim kra ljice. - I zato je odmah zatražila da se ustanovi dan vjenčanja. - Bili ste prisutni, čuli ste. Zašto me, dakle, još mučite? - Nitko ne može shvatiti kako bi se moglo misliti na svad- bovanje u danima kad nam prijete bojevi. - A nemamo ni vojske bez kraljičinog novca. Uostalom, upamtite: nisam je ja zaprosio niti se ja s njom vjerio. Učinili su to sami Ugri i ne pitajući mene. To im recite. A sad kad moram prihvatiti njenu pomoć ako ne kanim sramotno bježati iz kraljev stva, sada oni rogobore. 511 - I opet zaboravljate na bečko utanačenje? - Do đavola i to utanačenje, kad sve u kraljevstvu ovisi samo 0 napuljskim dukatima. Ne može se iz toga niJcako. Kraljica je ionako nevjerojatno požrtvovna, punim rukama sipa novac, a po sjeduje sva jamstva. - Posjeduje samo jedno jamstvo, a to je vaša strast prema njoj koja je već prešla u slabost. - Neću više da o tom prozborim riječi. S krunidbom se obav lja i vjenčanje. - Dakle, vaše veličanstvo ne želi doći na raspravu? - Ne dam se natezati. Neka rasprave o osnovi za suzbijanje obrane kraljevstva. To je njihova briga. Ja ne poznajem ovu zem lju, njihova je dužnost da to učine. Šelnberg slegne ramenima: - Pokoravam se želji vašeg veličanstva i molim da me mi lostivo otpustite. - Zašto tako brzo? - Čekaju me Zapolja i druga gospoda. Svi su jako uzrujani i žele nešto čuti iz vaših usta, veličanstvo. - Ne mogu im ispuniti tu želju. Dosta sam se umorio na današnjoj večeri. Kad svršite s njima, vratite se. - Veličanstvo, moram još izraziti svoju skrbničku dužnost 1 pogledati oko Gordanine kuće. - Vi lično? Kako to? - Danas uvečer činilo mi se ponašanje princa Franceska vrlo sumnjivo. - Da, istina je, neprestano je trčao za njom. A nije ni čudo, zapravo je neviđeno lijepa. Koračala je kao paun u uresu svoje ljepote, sve je zasjenila, zamalo i kraljicu. Ali ona je natkriljuje svojim žarom, to je velika prednost. Dobro je što pazite na Gor- danu. Kad bi samo mogao naslutiti što će učiniti u Pečuhu! To mi zadaje mnogo brige. Onda se brzo okrene Šelnbergu i posve mirno i ozbiljno primijeti. Gordana sigurno već unaprijed zna što misle njezini ze mljaci ili barem što bi se moglo dogoditi. Bilo bi vrlo važno da to saznamo jer bismo se prema tome mogli unaprijed ravnati i udesiti svoje obrambene osnove. Želim s njom govoriti. Da, i bis kup Bakač poznaje Hrvate. Oboje neka se preodjenu kao što su već jednom učinili kad su bili kod mene prvi put. Bit će zgod nije za Gordanu. Ako bi kraljica o tome doznala, ne bi bilo zamje re kad dolazi u tako odličnoj pratnji.

Kancelar malo žmirne okom: - Isporučit ću to lično biskupu, a on neka javi Gordani. I oprosti se. Razmišljajući, ode opet u kraljevske urede. Gospoda ga začuđeno gledaju. - Zar dolazite sami? pita Zapolja oštrim glasom. 512 Njegovom veličanstvu je pozlilo i ne može doći, ali moli gospodu da mu sutra podnesete svoje osnove i savjet preko gos podina kancelara Filipca. Velikaši mrko gledaju Šelnberga. U njihovim je pogledima spočitavanje, a u Zapoljinom sumnja. Kancelar Filipec obara oči i pokuša braniti kralja: - čim sam njegovom veličanstvu saopćio te tužne vijesti, smjesta je problijedio. Od onog časa nikako ne može doći k sebi. Valja ga ostaviti do sutra, a mi, gospodo, nastavimo raspravljanje da nas neprijatelj ne zateče nepripravne. - Nepripravnije nas ne može zateći nego što jesmo nagla si Zapolja s tolikim nezadovoljstvom da se šelnberg gotovo pre pao. I dok su drugi žestoko raspravljali, približi se češki kancelar Filipcu: - Ovdje vlada opasno raspoloženje. - Svi smo se morali nadati Maksovoj provali, a taj Albert nije tako opasan. - Manje su oni razdraženi zbog tih provala, a više zbog na javljenog vjenčanja i što je Francesko postavljen za vojskovođu. - Znak da ih više vodi lična mržnja prema kraljici, nego lju bav prema svojem kraljevstvu i domovini. - Ne, prečasni gospodine, ne možete izmaknuti pravom odgo voru na ovaj način. Vi ste odgovorni za jednu i drugu stvar i zato vam savjetujem da odgodite vjenčanje. - Onda će kraljica uskratiti novac i čete. Pustite me da sam vodim, svladat ću sve. - Ako se pobune i vaše pristaše? - Sve je njihovo nezadovoljstvo u taštini. - Bilo u čemu, motiv je sporedan, a pobuna je jednako opas na. Zato vam savjetujem: pozovite Petra Gereba i savjetujte kra ljici da odustane od Franceska. - Petar Gereb je tašta budala kao i mnogi drugi. Već ću ga ja smiriti. - Dva pretendenta provaljuju. Hrvati su se utaborili u tvrđa vi i tko zna na što su se odlučili. Ovdje vam se bune nezadovoljne vlastite pristaše. Ako niste tome dorasli, gospodine kancelaru, potrest će se prijestolje i onda je sve svršeno. Odluka u Pečuhu mogla bi vam zadati smrtni udarac. S tim riječima ostavi šelnberg biskupa Filipca. Njegovo je pjegavo lice blijedo, a plave male oči kao da su već davno izgubile vedrinu kojom su se vazda smiješile. Oko njega buče, raspravljaju, samo egerski biskup umiruje uzbuđene duhove. Ali njegov pomirljivi glas gubi se u nabujalom raspoloženju. Zapolja se ponovo približi Filipcu i obojica se povlače u dno prozora i tiho žestoko raspravljaju. 513 Odjednom se digne glas biskupa egerskog: 33 GORDANA IV Molili bismo prečasnog gospodina biskupa i velemožnog gospodina palatina neka nam otkriju tajnu o kojoj neprestano tako žestoko raspravljaju. Njih dvojica u dnu prozora prestanu razgovarati.

- Kao da su zatečeni primijeti netko tiho. Egerski biskup obnovi svoj prijašnji zahtjev, a Filipec se približuje gospodi i na mještenim smiješkom razjasni: - Zar se može o nečem drugom raspravljati negoli o vijesti ma koje su danas stigle? - Ali ja bih znao još nešto drugo spomene biskup eger ski. Naime, ne nalazim među nama Petjs&* Gereba i njegova brata. Sva ona gospoda koja su sjedila u bivšem kraljevskom vi jeću otuđuju se. Ne razumijem njihovu odsutnost. Petar Gereb izostaje već od prvih dana nakon izbora. - Ne mogu pomoći ako su gospoda gajila prevelike nade i nije ih zapalo ono što su željeli razjašnjava Filipec. - Mi poštujemo kraljevu i kraljičinu odluku što se tiče voj skovođe, ali Petar Gereb je pozvan da vodi vojnu. - U tom smo svi složni naglasi Zapolja mrko ali u kra ljevstvu gospodari kraljica. - Na to joj je dao pravo sabor uzdigne glas Filipec. - To je vaše djelo vikne Zapolja. Ja idem zalupi vra tima i ostavi vijeće. Ostali su čvrsto pristali uz Filipca, šapćući: Zapolja se samo razmahuje da mi ne bismo opazili kako se on raduje što kralj ne može s Beatricom imati nasljednika prijestolja. Istodobno raspravljaju u Bakačevoj palači. Nezadovoljni članovi bivšeg kraljevskog vijeća i njihovi novi prijatelji. Svi su gosti biskupa Bakača. Ima ih dvadesetak. S njima je Petar Gereb, njegov brat Matija i bivši kraljevski rizničar Orban. Nakon večere gospoda nataču vrčeve i govore o novom položaju u kraljevstvu žučljivo nezadovoljni. Iznenada Bela najavi ujaku Bakaču važnog glasnika. Svi su ušutjeli i pogledali biskupa ljubopitno. On ustane pa izađe iz sobe. U njegovoj radnoj sobi čeka plemić. - što je, Simono? iznenadi se biskup. Zar mi Gordana šalje kakvu važnu vijest? - Da, upravo se vratila od kraljice. - Tako je rano završila gozba, ili se nešto dogodilo? - Stigle su crne vijesti s granice. Simono preda biskupu Gordaninu poruku o svemu što je dočula u egerskoj palači i što je isporučio kancelar šelnberg. Bakač sluša pozorno svaku riječ dok Simono dovrši izvještaj: Gordana je javila i ovo: iz razgovora s Franceskom ra zabrala je da će on u svoju vojsku uzimati gotovo same Napuljce, pa vam to poručuje kako ste željeli. 514 Time je Simono izvršio Gordaninu zapovijed i odmah se oprostio. A biskup Bakač otvori vrata blagovaonice. Sve su se glave okrenule k njemu. Sve oči pitaju i očekuju nešto neobično. Jer Bakačevo je lice tajanstveno, mračno kao da mu je velika glava ispunjena nečim teškim, olovnim. Debelo okruglo lice izražava mračnu beznadnost. Glavu spušta na prsa, zavinuti nos kao da bi htio poniknuti. Korača polagano, ne gledajući svoje goste. Njegova šutnja navlači očekivanja, a uvlači sumnje. Još uvijek ne govori. Ide oko stola, namjerno želi napeti svu njihovu ljubopitnost i sve bojazni što im trepte u očima. Ide oko njih kao mačka što se sprema sigurnim udarom uhvatiti miša. Zna točno namjestiti i uhvatiti čas kad treba da prozbori. Onda uzdahne, stane na čelo stola i položi debele ruke na stol-njak: Primio sam vijesti. Još malo dana i njemački nasljednik Maksimilijan prijeći će granicu s ogromnom vojskom.

Svi se uzgibaju, nemir im se odražava s lica. Ali Bakač i dalje stoji ukočeno, znak da će još nešto reći. Poljski princ Albert prešao je granice i osvojio već čitav niz naših pograničnih mjesta. Kao da je zapalio baklju. Srditost i strah komešaju se. Bakač povisi glas. Kralj je odlučio da vodstvo vojske povjeri napuljskom princu Francesku. Kao da ih je ošinula strijela. Svi ostaju bez glasa, a on ih gleda. U ovim zamrlim ljudima probudit će on život. Aragonski mladac zapovijedat će našoj vojsci? Taj povik jednog plemića sve razbudi. Već su prisebni. Vjeruju svojim ušima. Plane jednodušan bijesan prosvjed. Našom vojskom neće zapovijedati Aragonac. Neće. Svi su na nogama kao da kane nekud potrčati. Petar Gereb blijed, objema šakama udara po stolu kao izbezumljen. Mrtav ću pasti, mrtav, ali nikad neću dopustiti da on uzme moje mjesto. Bijes ostalih spaja se s njegovim ojađenim poklikom. U svima je otpor i prijetnja. - Sin kralja Aragonca, gospodar našoj vojsci? - Zar je Aragonka poludjela? - Naprotiv, opametila se odgovori s ironijom Bakač. Prije godinu dana htjela je učiniti nasljednikom prijestolja svojeg mlađeg brata Đovana, a sada predlaže za vojskovođu Franceska. - Đovana je htjela za nasljednika? šesnaestogodišnjeg dje čaka što životinje pribija na zid i naslađuje se njihovim muka- ma.-” 33* 515 - Njegov otac drži u svojoj palači mrtvace ispunjene kao životinje. - Svi su oni luđaci. Dok padaju te primjedbe, Bakač govori: Za deset dana kralj će se vjenčati s Beatricom. Oganj još jače zaplamti. Tome je kriv onaj Moravljanin, on nas je s njom sveo. Moravljanin Filipec. Bakač sluša primjedbe i priključuje se samo onima koji mu idu u prilog. Dovijeka će nas tištiti taj brak. Vezani .smo željeznim ve rigama s Beatricom, čitavo je kraljevstvo ukopčano u Napulj. Mi smo vazali napuljskog kralja, a još nije ni sjela”na prijestolje. Petar Gereb šuti. Ali u njemu je pakao ogorčenja. Lavlje bjesnilo i zakletva odmazde Francesku kojeg smatra svojim tak-macem. Ostali izvikuju pogrde i psovke na kancelara Filipca, ali ga Bakač brani, izazivajući: - Istina je. Filipec je uložio svu vašu snagu u Beatričin brak s kraljem, ali ga je ona prevarila. Ona ga je zavarala. Svezala mu je ruke, učinila ga je svojim robom. To je težak položaj za vođu kraljevstva. - Kakav je to vođa kad se dade smotati od suknje? Tko ga je učinio vođom? Bakač ih stišava gestom ruke. Kraljevsko vijeće samo ga je odabralo, on se nije namet nuo. To moram istaknuti u njegovu obranu, svi su prionuli uza nj- Taj udarac osjećaju na sebi članovi bivšeg vijeća i postiđeni obore oči, dok im oni drugi spočitavaju. I opet Bakač iskorišćuje njihove prigovore: Znam kako je bilo. Kraljica ga je prevarila, tvrdeći da joj Maks nudi svoju ruku. Naravno, Filipec je kraljici ponudio Vladi- slavljevu, ali bilo je baš obratno. Znam posve sigurno: kraljica je

nudila Maksu svoju potporu i novac ako prihvati njenu ruku. To otkriće rasplamsa njihov bijes. Prvi skoči sa sjedala Petar Gereb: Ona je izdajica, kruti izdajica, a to je Filipec znao. Tko je Filipca postavio za vođu, taj ga može i skinuti. Taj povik nekog mladog plemića padne u Bakačevu dušu kao mana s neba. Bože sačuvaj da bih ja vas pozivao protiv njega. On je odabran i kralj Vladislav potvrdio je da bude kancelar. Ne že lim da dublje o njemu raspravljamo i da ga ovdje u odsutnosti rešetamo. Valja sada misliti o posljedicama koje su nastale zbog tih pogrešaka vođe bivšeg kraljevskog vijeća. Svi šute. Glave su im teške, a lica mrka. Bakač nastavlja: Posljedice su ove: Hrvati su se od nas odbili. Maks se pomamio za prijestoljem, kraljev rođak Albert pobjedonosno ula- 516 zi, krunidba će se obaviti za deset dana a istodobno i vjenčanje. Tim danom stupa na vlast Beatrica, dok njezin brat zapovijeda vojskom. Svi su nijemi, utučeni, poraženi. - Kome je palo na um da napuljskog princa prihvati za gos podara naše vojske? - Filipec je sve to učinio. - Kraljica sve to traži od njega, a on mora slušati tobože brani Bakač. - Zar je on postavljen da je sluša? udari Petar Gereb po stolu, a rizničar Orban sav crven i užaren ustane: - Gospodine biskupe, donijeli ste nam strašne vijesti. Nikad ovo kraljevsto nije bilo u tolikoj pogibelji. A Bakač duboko uzdiše i nastavlja: Još ste zaboravili na nešto što nam prijeti. Nije bilo pa metno što se nije računalo s Hrvatima kako je to trebalo. A za to nije kriv Filipec. On ne pozna prilike pa nije mogao poklanjati va žnost jugu ovog kraljevstva. Kraljica koja mrzi Hrvate, jer su listom bili uz princa Ivana navela je siromašnog kancelara Fi lipca da naprosto prijeđe preko Hrvata i sada su oni moćniji od nas. Imaju prinčeve tvrđave i svoju vojsku i ako sada prionu uz Maksa, vlast je na njihovoj strani. Čini im se kao da ih je netko udario buzdovanom. Ostali su bez daha, bespomoćni. Iznenađeni, preneraženi zure u Bakača i kao da jedva razumiju njegovo tumačenje. - To vi velite, gospodine biskupe? - Na žalost, moram vam reći istinu. - Možda znate štogod o nakanama Hrvata? - Danas još ni riječi, ali zamislite: da ste vi u njihovu po ložaju, zar ne biste pohrlili k Maksimilijanu kad vam pruža mo gućnost da s njim zajedno podijelite, oslobodite se aragonske vlasti koju iz dna duše mrzite? - časti mi, tako je reče Matija Gereb. - A mi o tom nismo ni mislili doda njegov brat Petar. Bakač ih brzo ispriča: - Vi ste ljudi mača, odvažni, ali ne možete istodobno biti i državnici koji barataju znanjem. I sada se gotovo svi digoše u isti mah, a Petar poviče: Gospodine biskupe ne sjećam se da smo ikad bili nad takvim ponorom. Molim vas pružite nam ruku da se ne stropoš- tamo. Pomozite nam i savjetujte nam. A biskup samo niječe glavom: Moja gospodo, već sam vam govorio: ne želim biti progo njen pod svojim krovom. Jučer su me opkolile aragonske čete, kao što znate. To je učvrstilo moju odluku da idem u samostan. I digne se plameni prosvjed. Ali Bakač se ne da smesti. 517

- Sto mogu ja sam? Ništa, štogod bih učinio, kancelar Fi- lipec zatvorio bi me za kaznu u samostan. Kraljica će ga poma gati. Radije idem dobrovoljno. - Pravo je rekao biskup, što može on sam? I najmudrijem vojskovođi nedostaje mač i mudrost. Petar Gereb isprsi se i svi ušute: - Treba mu vojske, vojske, pomoći. - To smo mi! viču svi. - Već od dana izbora nastavlja Petar Gereb mislio sam mnogo o svemu što smo pogriješili, ali neću da o tom go vorimo, kako je rekao gospodin biskup, negpgi.4nislimo radije o tom kako ćemo popraviti. Svi povlađuju u jedan mah. Vi me znate, gospodo, vodio sam mnoge ratove i nazvali su me časnim imenom: "mačem kralja Matije". Do vraga, valjda ću mač znati okrenuti i protiv Aragonaca. Buka se uzdigne kao vjetar i jedva ih biskup Bakač stiša da ne govore tako glasno, dok Petar Gereb započne, okrenuvši se biskupu: - Gospodine biskupe, svi smo mi uz vas, ne samo mi koji smo ovdje. Mnogi prigovaraju kao da su se probudili iz nekog pijanog stanja. - A kad doznaju što mi danas znamo, najodlučnije će pros vjedovati. - Ja vas molim, prečasni gospodine, u ime svih: stupite na čelo svih nas, vodite nas svojom mudrosti da se odrvamo ovom zlu i propasti. - Ne ostavite nas u tom teškom času. Prisižemo vam: nitko od nas neće mirovati dok vas kralj Vladislav ne pozove na čelo države. Svi će vjerovati u vas i sve će biti sretno ako nas vodite svojom mudrosti. U sebi osjeti Bakač onu radost koja ga vodi u budućnost. Glasno reče: - Teško je sada uzeti u ruke kad je sve pokvareno. Kola su zatjerana u jarugu i trebat će mnogo kopati da se prodre put na čistinu. To je prevelika i preteška muka, a znate da kralj drži uz Filipca i češki kancelar drži s njim. - Ali mi smo s vama. A sabor? Svi su zašutjeli. - Eto, vi šutite. Znate da Filipec ima u saboru jednoglasno priznanje. Dakle, da se borim protiv njega i kraljice koji u saboru imaju svoje jednodušne pristaše? - I mi smo u saboru oštro će Petar Gereb. I drugi koji su nezadovoljni. Idemo k njima da im otvorimo oči. - I Hrvati su protiv Filipca i protiv kraljice podsjeti Ma- tija Gereb. 518 - Dopustilo se da Robert egerski, onaj golobradi momak, s nekoliko kraljičinih pristaša prevari hrvatske opunomoćenike, ondje pred samostanom gdje je obavljen izbor. Zbog te varke Hrvati su razjareni na nas. Kakvi su poštenjaci, prevara ih može učiniti našim krvavim neprijateljima za sva vremena. Ali treba pokušati. - Vi biste mogli pokušati, gspodine biskupe, da nas izmirite s Hrvatima. - Mogao bih preuzeti da s njima raspravljam, ali što mi ko risti ako ugarski staleži stoje uz biskupa Filipca i kraljicu? Jedi no bih se latio te teške pogibeljne borbe ako možete prodrijeti u sabor i steći pristaše za našu osnovu: osloboditi se Beatrice i

svih koji su s njom. Svi pružaju prema biskupu ruke, svi prisižu, nude svoje mačeve, sebe. A njegov duh sve prima dok mu lice još izražava ska-njivanje i neodlučnost. Na njihove ogromne molbe, ipak im stade tumačiti što bi oni morali sve učiniti, žele li da im on pomogne. Za vrijeme raspravljanja iznova ga zovne Bela Ferenci jer je stigla naročito važna ličnost. Bakač je znao da je to Šelnberg. A oni ostali slute da se radi o nekom naročitom posjetniku što obavija Bakačevu pojavu još većim uvaženjem. šelnberg je stigao preko vrtova, navukavši na sebe ogrtač s kukuljicom i dočekao domaćina u maloj sobici s one strane palače: Nadam se da me nisu vidjele aragonske uhode. Ima ih kao gamadi. S tim riječima pozdravi češki kancelar biskupa Bakača. - Dobro ste učinili, velemožni gospodine odgovara ovaj mirno. - Što velite na sve one vijesti što sam vam javio po Gorda- ni? - Pljuštavica nevolje. Filipec će sve svladati. Nadam se. Ali ponajprije, evo vam kraljevske poruke. Sil no je ljubopitan kakav bi mogao biti zaključak Hrvata u Pečuhu. Htio bi o tom govoriti baš s Gordanom jer je tako blizu Hrvata. A želi govoriti s vama jer ih dobro poznajete. Čeka vas danas uvečer u deset sati kad već sve bude smireno. šelnberg se nasmije, a Bakač veselo šapne: - Kraljeva sklonost opet će vraća Gordani. Mi napreduje mo. - Uzaludno je vaše veselje, gsopodine biskupe. Čitavu sam večer pridobivao kralja, a onda su odjednom Beatrici došli u pomoć Maks i Albert i kraljica je nanovo na vrhuncu vrijednos ti. Bakač se mršti, čas misli, a onda živo veli: 519 - Velemožni gospodine, odlučili smo razoriti kraljevu strast prema Beatrici i upraviti je prema Gordani. - Ali ova osnova iziskuje vremena. Mi nemamo suvišnog ča sa? Je li tako. - Prema tome, ubrzajmo našu osnovu. Imam goste. Ne bi li velemožni htio pričekati da ih otpratim pa da se onda potanko porazgovorimo što da poduzmemo s Gordanom. Smjestiviši svojeg gosta, Bakač iziđe. Na hodniku dočeka ga dvoranin pa mu ispriča poruku biskupa Filipca neka bivši vojskovođa sutra dođe na vijećanje s princem Franceskom. Primivši tu vijest, brzo ode k svojim znanjcjma. Ušavši po drugi put u dvoranu, Bakač poprimi izražaj tajanstvene važnosti pa odmah započne poluglasno: Mislim da bi bilo dobro završiti današnje vijećanje. Sutra nas očito čekaju nova iznenađenja. Treba da smo rano na okupu i spremni na sve. Još vam moram priopćiti da je Filipec poslao glasnika neka gospodin Gereb sutra pođe na vijećanje s gospoda rom, vojskovođom, princem Franceskom. Vijest je poslao po jed nom sluzi. Jedva je izrekao, već se svi jednodušno protive pozivu, a Petar Gereb odlučno odgovori: Neću se odazvati. A Bakač mudro veli: Promislit ću još što će biti najbolje da učinite. Sutra u zoru čekam vašu velemožnost s gotovim planom kako ćemo pos tupati. I stali su se vraćati kućama. Kad su svi otišli, Bakač reče sam sebi:

"Sad idem šelnbergu i onda je moja stranka učvršćena." POBJEDA NAPULJSKIH DUKATA Sutradan u ranu zoru, posebni su glasnici raznijeli svim uvaženim staležima vijest o događaju na granici. Izjanale su četo-vođe širom kraljevstva da okupljaju za vojsku. Svijet u gradu zastao je zaprepašten. Glas o novim vojnama izazvao je strah pred novim nevoljama rata. A u kraljevskom uredu sjedi napuljski princ Francesko. S njim je kancelar Filipec. Priopćuje Napuljcu što se sve u ranu zoru učinilo za obranu i koliko bi se moglo skupiti četa. Paž Stjepko najavi dolazak Petra Gereba. Napokon odahne Filipec. Bit će da je prekasno dobio vijest pa će se vašoj visosti ispričati što ste ga morali čekati. Bivši vojskovođa kralja Matije ulazi. Njegovo držanje pokazuje sabranost. Pozdravi princa i kancelara, ali ne izreče ni jedne riječi isprike zbog zakašnjenja. 520 Izvolite sjesti ponudi mu princ. Gereb ostane stajati i pogleda Filipca: - Prečasni gospodine, zar me nije zvao kralj? Uvijek je bio običaj da odličnike kraljevstva zove on. - Tako je, ali njegovo veličanstvo ne osjeća se dobro. Već jučer navečer nije mogao prisustvovati i sa mnom kako ćemo obraniti kraljevstvo od napadača. Vi ćete nam sada razjasniti svo je gledište. Gereb pogladi svoju gustu bradu i pogleda u pod da sabere misli. Treba da se sjeti kako ga je sve podučio ovog jutra biskup Bakač. Da stekne vremena, sjedne na ponovo ponuđenu stolicu i odgovori, gledajući Filipca: Uvijek je bilo tako da su se svi ostali pokoravali zapov- jedima i odredbama vrhovnog vojskovođe koji određuje i stvara bojne osnove. Napuljski princ Francesko osjeća se neugodno. Ovaj odgovor smatra prosvjedom bivšeg vojskovođe kralja Matije. To ga razljuti, ali još ga više raspali što Gereb traži od njega neka predloži svoju bojnu osnovu. A nema je niti bi je znao sastaviti. Nepoznato mu je bojno znanje. No njega je podučila Beatrica kako ima postupati i govoriti. I nastaje dvoboj između Bakača i Beatri-ce preko njihovih zastupnika. Možda je bilo tako reče princ ljubazno, iskrivivši na smiješak svoje debele, rumene usne. Ali ja ne želim gospodi nu nametnuti svoje bojno znanje i iskustvo. Naprotiv, pružam pri liku vašem bogatom znanju i stečenom iskustvu da koristite pri- prijestolju. Gereb se pokloni: - Zahvaljujem vašoj visosti na tom uvažavanju kojemu ni sam dorastao. Okom u oko s tako uvaženim vrhovnim vojskovo đom nemam ni odvažnosti da štogod predložim. - Vaša je skromnost pretjerana, velemožni gospodine. Da, ja sam u prvom redu učenik svojeg oca čija je bojna slava nada leko poznata. I moja majka bila je slavljeni vojskovođa, ali una toč tome, izvolite mi predložiti kako biste branili kraljevstvo vi. Ja ću potvrditi, ili nadopuniti, kako budem smatrao potrebnim. Biskup Filipec brzo doda: - Evo, vidite, kako njegova visost uvažava vaše ratno zna nje, velemožni gospodine, i pruža vam mogućnost da se ponovo proslavite. - Najdublje se zahvaljujem. Ali mojoj ratnoj slavi ne treba više ništa dodati. Naprotiv, njegova visost je još mlad, a ja ću biti sretan ako on ovjenča glavu obranom ovog kraljevstva.

Odgovor osupne Franceska a kancelara Filipca prenerazi. Ne može vjerovati otkud taj suhoparni vojnik, kojeg je držao tako malo nadarenim, ovako odgovara. Nikad nije pokazivao duha, a 521 sad se isprsio protiv samog princa. Je li to taština, ili ga je tko podučio? I pokušava ga smesti: - Velemožni, vi ste bili prvi uza me za izbor kralja Vladis- lava, bit ćete valjda i prvi kad se radi o obrani kraljevstva. - Bio sam prvi uz vas i vazda sam bio prvi na megdanu pro tiv neprijatelja jer me kralj Matija na tom mjestu trebao, ali sada kraljevstvo ima mnogo odličnijeg vojskovođu nego što sam ja. Ja moram samo slušati i po njegovim nalozima pomagati da njegovu glavu ovjenčam slavom. U Francesku uskipi. Filipee se osjeća kao između dva bodeža, između povrijeđenog princa i otpora bivšeg vojskovođe koji daje odgovore kakvi se nikad nisu mogli od njega qčekivati. To ne može podnijeti. Rasjeći će ovaj čvor jednim udarcem. I okrene se Gerebu: - Velemožni gospodine, njegovo veličanstvo kralj odredio je da bojnu osnovu izradite vi lično i onda podnesete njegovoj visos ti da on s vama o tom raspravi, o svemu što bi htio promijeni ti. - Njegova visost, kao iskusni vojskovođa, najbolje zna da je ovaj prijedlog nemoguć. Samo jedna ruka može voditi sve. A da ja sastavljam plan po svojem, a onda njegova visost opet po svojem ispravlja, to se opet ne može. O bitkama ja imam posve drugo mišljenje negoli njegova visost koja je svoje bojno znanje stekla u Italiji gdje se bojevi vode drugačije nego ovdje. - Onda vi izradite samostalnu bojnu osnovu, a njegova će visost prihvatiti. - Prečasni gospodine, ja moram samo slušati ako me nje gova visost bude trebala. Sad nisam vojskovođa, nemam, dakle, ni pravo smišljati bojne osnove. - Njegova visost uzima vas za svog prvog zapovjednika. - Duboko zahvalan njegovoj visosti, ali molim da uzme mlađu silu. Ja sam već prestar da se pokoravam. Možda bi nje gove odredbe prema mojem shvaćanju bile neizvedive. Mi bismo se stalno razilazili. Prečasni gospodin zna kome treba da se obrati i koga ima pozvati. Koliko mi je poznato, visost je već danas do- podne postavila sve glavne zapovjednike iz redova napuljskih če- tovođa, a prvi zapovjednik također je već postavljen u ličnosti grofa Enrika. Od naših je ljudi zapovjednik jedino Robert Eger- ski, neuki mladac. S djecom ne kanim voditi bitke. Petar Gereb je već ustao i, ne čekajući odgovora, jednostavno se pokloni i ostavi dvoranu. Ošinut gromom, ostane kancelar Filipee, pitajući se: Što je tome čovjeku? Kako je to govorio i kako se ponio? Mislio je da će biti sretan ako ga princ uzme za svog prvog pobočnika, a on odbija, odlazi i ostavlja ga s princem prestrašenim zbog onoga što će slijediti. 522 Napuljskom je princu kao da ga je netko udario. Uzrujano ustane, poravna klobuk pa usplahireno poziva kancelara na račun. - Ovakvu drskost nisam smio doživjeti. - Visosti, ne znam što mu je, možda je pio pa ne zna što govori. - Ne, gospodine, ja sam mu dobro pogledao u oči. Potpuno je trijezan, vrlo dobro zna što je govorio, svaka riječ je bila upe rena protiv mene. Vi ste za to odgovorni. - Visosti, iznenađen sam i zaprepašten. Ne znam što je tom čovjeku. Bio je moj prvi pomoćnik u borbi, vi to najbolje znate.

- Ali sad se buni protiv mene. Sve što je govorio, izravno znači: neće sa mnom, već samo bez mene. Pa dobro. Vratit ću se kraljici. Neka ona odluči. Filipee ga je otpratio do izlaza iz dvora, uzalud pokušavajući da princa smiri. Međutim, u dvor je prispio kancelar Šelnberg. Filipee mu odmah saopći postupak Petra Gereba. - Niste smjeli pristati da Francesko bude zapovjednik, nika ko, ni za živu glavu. Bila je vaša dužnost da kralju otvoreno kažete kako se to ne može. - Ali njegovo veličanstvo je to učinilo, a da me nije pitalo. Plivajući u ljubavnoj slasti, on je pristao na kraljičin prijedlog. - Morali ste ga spriječiti, a sad morate sklonuti kraljici ne ka odustane od Franceska. - Kako to sebi zamišljate? Sada kad trebamo novaca da što brže skupimo čete? Razaslao sam sve četovođe u selo, dovest će momke. Ako im se ne plati odmah, nijedan neće ostati. Plaćeni ci su puni nepovjerenja, a crna četa neće na prijeći gradske zi dine Budima dok joj se u logoru ne isplati obećana svota. Imate li vi možda u zalihi toliko novaca da sve to platite? - Češka ne bi ni htjela da Vladislavu plaća to novo prijesto lje. To vi najbolje znate. - Baš zato velim: ne mogu učiniti ništa. Svakog časa očeku jem da kraljica pošalje u dvor novac koji nam je potreban, a sad Francesko ide k njoj ogorčen jer ga je Petar Gereb odbio. - Nitko Gerebu ne može zapovijedati da se pokorava tom mladom princu. - Ali taj njegov nastup nikako ne odgovora njegovoj prirodi. I riječi, što ih je govorio, nisu njegove. Tu se krije netko drugi. "Da to nije Bakač?" pomisli u sebi Šelnberg. Nakon kratkog razmišljanja ozbiljno pogleda svojeg druga: Prijatelju moj, vi se sve više zaplećete u provođenju svojih osnova. Već sam vam jednom rekao: uspjeli ste kralja posjesti na prijestolje, sad valja to mudro voditi dalje. Slušajte moj pri jedlog: savjetujte kraljici neka odustane od Franceska samo zasad dok smo ugroženi od dvojice protivnika. Samo u toj bitki neka 523 vodstvo vojske povjeri Petru Gerebu. Nemoguće je da vojsku vodi taj mladi princ koji nikad u životu nije radio drugo nego pratio svoju sestru. Ako ga ne uspijete skinuti, zavest ćete čitavo kraljevstvo u propast. Ako to predložim kraljici, onda ću se vratiti iz njezine odaje kao skinuti kancelar. Kralj će me skinuti, a onda je sve propalo, sve. Opet je zabrinutost prekrila Filipčeve obraze. Činilo mu se da stoji u stupici iz koje mu nema izlaza i moli češkog kancelara neka on pokuša nešto kod kralja da se spasi iz strahovitog polo žaja. . ,j,ji ... ¦” 4 Kralj sjedi u svojoj odaji uz doručak. Ne misli na drugo, već samo na Maksimilijana i Alberta. Koliko imaju vojske? Kuda će, hoće li ga baciti s prijestolja na kojem sjedi tek drugu sedmicu? Nijedan ga odgovor ne zadovoljava. Konačno mu na javiše Šelnberga. - Što je? pita kralj. Kakva nova vijest? - Dosad ništa. - Zar nije stigla kruna? - Nije još mogla stići. - Ako je princ uistinu ne izruči? - Zašto se bavite tim suvišnim mislima? Rekao vam je ju čer Zapolja da je to isključeno. - Dobro, dobro, ali kraljica još nije poslala novac. - Da, tome se i ja čudim.

- Što će biti ako se predomisli? - A mogla bi se vrlo lako predomisliti. Kralj prestrašeno raskolači oči. - Zašto bi se predomislila? Jer je prijašnji zapovjednik odbio da radi s napuljskim princem. A to je sasvim razumljivo. Veličanstvo, učinili ste stra hovitu pogrešku kad ste misli da će kraljevstvo prihvatiti France- ska na čelo vojske. Kralj se namršti. Osjećao je težinu svoje pogreške, a ipak neće da prizna. I samo pita: - Onda zbog toga kraljica ne šalje novac? - Već je dosta dugo kako je napuljski princ otišao vrlo ne zadovoljan. - Nema druge, idem kraljici sam. - Ne to, kralju. Nije dostojno kralja da ide prosjačiti. - Moram je udovoljiti. - Kako ćete je udovoljiti kad joj morate predložiti da ski ne Franceska. Kralj ostavi doručak pa ode k ležaju. 524 Osjećam še napola mrtav. Razboljet ću se od tolikog jada. Pa to je upravo nemoguće podnijeti i on legne. Uto se otvore vrata i najave glasnika s granice. Vladislav pridigne glavu. Glasnik najavi da Albert poljski napreduje uz Dunav, a Maksi-milijan njemački još uvijek prikuplja brojne čete onkraj granice. Te vijesti još više zabrinu kralja. Srdit je i neće više da govori ni sa šelnbergom ni s Filipcem. Ne prima nikoga. Razmišlja o svom položaju. "Zašto sam kralj kad moram sam snositi te brige? Ni doruč-kovati ne mogu u miru. Zar je to kraljevska udobnost? Kako je to zbilja lijepo i ugodno u Češkoj. Za sve se brine Šelnberg, a ja se odmaram. Zar ću ovdje svakog dana proživljavati takve strahote?" Opet je pozvao šelnberga da ga pita je li kraljica poslala novac. Ali je dobio niječni odgovor. Što je više prolazilo vrijeme, kralj je bivao sve uzbuđeniji. Kad su ga pozvali k ručku, naložio je da dođe Šelnberg. Češki kancelar proveo je čitav sat s kraljem, neprestano raspravljajući o teškim danima koji dolaze. A sve je to Vladislav činio zato da opravda svoju odluku: Prijete nam strahoviti dani. Moram se žrtvovati, ja, kralj. Idem kraljici. Idem. Smjesta konja! Beatrica je tog jutra ustala vrlo rano zlovoljna. Pozvala je svojeg poslanika i stala ga grditi: - Prouzročili ste mi ružne sne onom svojom ludom primjed bom da bih mogla doživjeti poraz i bježati u Napulj. Kakvi su to bili sni? - Mučili su vas zlodusi od bijesa što neće imati priliku da se raduju. Vi ste sada opet na najvećem vrhuncu, samo je neko liko dana do vjenčanja i krunidbe. Kad bi Maksimilijan Njemač ki znao koliko vam je učinio dobra svojim pripremama da provali u ovo kraljevstvo. - Tako ga je kaznio usud kad se usudio da odbije moju ru ku. Razbit ću ga do temelja. Onda joj Enriko donese nekoliko kutija punih zlata. Da pošaljem veličanstvu u dvor? upita dvorski meš tar. Kraljica otvori kutije. Pregleda i zbroji. Najednom se zagleda u zlato i duboko zamisli: Malo kasnije odredi ona. Uistinu, mnogo me stoji ova borba za prijestolje. Gotovo se teško dijelim sa svojim zla tom. A nisam to nikad osjetila do ovog časa. I opet ste me vi

525 otrovali, Ranzano, žaleći novac što ga dajem za borbu, ja, koja sam uvijek punim rukama sipala zlato. Moja je nesreća što me krivo shvaćate. Samo sam po žalio što sva ta velemožna gospoda ne posižu u svoje mošnje, već samo vi, ali kad ste mi razjasnili, odmah sam shvatio da imam krivo. Dok ste vi onaj koji plaća, dotle je sva vrijednost na našoj strani. Malo nakon toga vraća se princ Francesko s dvora. Kraljica iznenađeno promatra njegovo nezadovoljno, mrko lice. Ponižen sam od velikaša Gereba. Nedostojno ponižen. Ispripovjedi joj sve što je bilo na dvoru., o^ Kraljica plane i odluči: Neće dobiti ni jedne jedine forinte dok ti ne dadu zado voljštinu. S tim je svršeno. Dugo su uzbuđeno raspravljali. Kraljica je tvrdila da Petar Gereb mora izraditi bojnu osnovu i predložiti je Francesku. Poslanik Ranzano predlagao je popustljivost: - Veličansto, moglo bi se desiti da princ Francesko pogrije ši, ne poznavajući način ovdašnjih borbi. Bilo bi bolje da Gereb vodi vojsku. - Ni za što. čim bih jednom popustila, značilo bi sići stepe nicu niže. Ne uzmičem od svojeg mjesta. Pa još pred nekim velikašem, crvom kojeg ću pregaziti jednim korakom? Upamtit će to. I odlučila je da ne šalje novac koji su toliko očekivali u dvoru. Rano poslijepodne najaviše joj kraljev dolazak. Nasmijala se slavodobitno i čekala. Vladislav je došao u pratnji svojih kancelara Filipca i Šeln-berga. Dok su se oni povukli u dubinu dvorane, on je sjeo uz kraljicu i obasuo je pregrštem ljubaznih riječi. Čeznuo sam za vama, unatoč teškim brigama. Uz to dono sim vašem veličanstvu vijesti koje su opet stigle. Saopćio joj je što su donijeli glasnici, a zatim je prešao na raspravu o obrani. Ona se uozbilji i smjesta naglasi: Veličanstvo, bivši zapovjednik Petar Gereb teško je uvri jedio mojeg brata, odbivši sve njegove zapovijedi. Uistinu ne znam čemu sve žrtve koje pridonosimo obrani ako vojskovođa kojeg ste vi odabrali neće da sluša. Razumio je prijetnju i udvostručio ljubazljivost: Mila moja vjerenica ima potpuno pravo. Već sam u tom smislu izdao zapovijed. Petar Gereb ima se pokoriti mojoj želji i njegovu visost zamoliti za oproštenje. Mislim da niste ni časa dvojili da bih mogao dopustiti takvu uvredu vašem dragom bra tu i mojem budućem šurjaku. To je drugi uzrok mojeg posjeta vašem veličanstvu. 526 Primila je izvještaj na znanje ljubazno, ali s visoka, potpuno samosvjesna svoje moći i svojeg prvenstvenog položaja. Ali još uvijek mu nije izručila novac, nego je započela razgovor o vjenčanju i o krunidbi, a onda mu na njegovo zaprepaštenje ponudi neka pogleda dvoranu u kojoj se šije njena vjenčana haljina. Prihvatio je s namještenim veseljem i pošao s njome. Slijedili su ih kancelari. U velikoj sobi rasprostrla se grimizno crvena haljina, sva posuta vezenim slikama Napulja i napuljskim kraljevskim grbom. A oko haljine nalazilo se do dvadesetak djevojaka od kojih svaka radi svoj posao. U drugom dijelu sobe zabavljeno je deset djevojaka s divnom haljinom od zlatnog brokata. Ovo je za Gordanu pokaže kraljica. Ona će haljinu

odjenuti u Napulju na svečanosti kad će joj moj otac podijeliti naslov vojvotkinje. Danas podvečer doći će Gordana da isproba haljinu. Haljina podsjeti kralja na Gordanu. Još mu je u mislima onako jednostavna kakvu je vidio jučer. "U ovoj haljini mora zasjati kao sunce" pomisli kralj. "Kakva šteta da je neću vidjeti." Vrlo mi se sviđa reče glasno. Ali naročito vaša vjen čana haljina. Moja će kraljica natkriliti sve kraljice svijeta. Kako ću biti ponosan uz vas. Primila je njegovo poklonstvo dostojanstveno. Izašli su iz sobe i vratili se u dvoranu za primanje. Vladislav se sve više uznemiruje: "Zašto ona još uvijek ne govori o novcu?" i pritom zabrinuto gleda Šelnberga i Filipca. I opet počne govoriti kraljici o svojoj čežnji i o teškom iščekivanju vjenčanja. Ali ona ni sad ne govori o novcu, već naprotiv primijeti: Dugo ne dolazi gospodin Petar Gereb da mojeg brata za moli za oproštenje? Zar se skanjuje? Sad mu je jasno. Ona želi da se Gereb smjesta pokori. - Da, veličanstvo, nisam znao bili vam bilo s voljom da dođe još danas. Molim vas odredite vrijeme. - Dostajalo bi se da odmah učini svoju dužnost. Neka veli čanstvo pošalje k njemu glasnika. To ga ozlovolji, ali dozove k sebi Filipca i naloži mu se smjesta pozove Gereb. Kancelara hvataju muke, ali ide i šalje jednog kraljeva dvora-nina da odjaše k velikašu. Od časa kad je dvoranin odjahao, vrijeme se vuklo strahovito sporo. Vladislav nije znao što bi govorio da ispuni neugodne časove. 527 Utekao se udvaranju. Promatrajući kraljicu, nastojao je istaknuti njene prednosti, naglašavajući svoje veliko ushićenje. Prolazi vrijeme. Najednom se vrata otvore i ulazi kraljev glasnik koji je poslan Petru Gerebu. I Filipec i Šelnberg uhićeni su nekim paničnim strahom. Kraljev glasnik dolazi i približuje se kralju. Njegove oči odaju strah. Kraljičino lice je ledeno mirno. Glasnik se pokloni: Vaše veličanstvo, velemožni gospodin Petar Gereb šalje svoje poklone vašim veličanstvima. Od brzog jahanja glasnik ušuti da odahne. Ta stanka čini se kralju kao priprava na nešto teško. Srce mu kuca i obuzima ga osjećaj kao da će ga netko udariti u šiju. Velemožni gospodin javlja da ne može doći. Šelnberg i Filipec skamenjeno zure u kraljicu. Lice joj je mračno i okrutno. Vladislav sjedi smlavljen i ne zna što da kaže. Ali glasnik preuzima riječ. Velemožni gospodin Petar Gereb javlja vašim veličanstvi ma o svojoj nezgodi: danas kad se vraćao iz dvora, pobjesnio mu je konj, u silnoj trci preskočio jarugu i strovalio se. Gospodin Petar Gereb iščašio je nogu i ruku. Ranarnik mu je već pružio pomoć, ali velemožni gospodin ne može iz postelje. Kraljevi kancelari zamalo da nisu kliknuli. Vijest o nesreći sve ih usrećuje. I Šelnberga i Filipca, i kralja. Nezgoda im nosi spas. Dok oba kancelara sačuvaše mir, Vladislav mora oboriti glavu kako bi sakrio olakšanje.

To je velika neprilika mrmlja kralj vrlo mi je žao što mu se to desilo. Znao sam da bi sigurno došao jer se mora pokloniti kraljevoj zapovijedi. I Vladislav odvažno uzdigne glas: Ne bih mu dopustio ni časa odgode, ovako, naravno, ne može doći ni na moju zapovijed. Ali zadajem vašem veličanstvu riječ: čim ozdravi, prvi korak upravit će k njegovoj visosti i za moliti za oproštenje. Sam se sebi sviđa kako odlučno razlaže i ponosan zbog toga gleda kraljici otvoreno u oči. Ali nju ne oduševljavaju njegove riječi. U očima joj se odražava misao što joj kopka u mozgu. Pogledala je glasnika i zapitala: - Koju je ruku ozlijedio? Lijevu ili desnu? Glasnik malo razmišlja. - Desnu, da, veličanstvo, desnu. - Znate li sigurno? Sigurno, baš mu je ova ruka povezana i on pokaže svo ju desnicu. Ova ruka počiva pokraj njega na pokrivalu sva povezana. Svi oni osjećaju novo olakšanje, dok je kraljica mrka. Šteta, jer bih primila i pismenu ispriku. 528 Pošto to ne može biti, neka se veličanstvo više za to ne brine. Odredit ću svojom kraljevskom zapovijedi da dođe k njego voj visosti i vašem veličanstvu da se pokloni i smjerno isprosi oproštenje. Onda kralj dade znak glasniku. Ovaj se udalji. Teška stanka. Nitko ne govori. Kraljica nešto misli. Vladislav šuti. Ne zna što bi rekao. Očekuje od kraljice riječ koja će mu obznaniti da je spremila novac za čete. Uzalud, kraljica ne izreče teško očekivanu riječ. Kao da je i ne kani izreći. Gleda preda se. Visoke tanke obrve malo su joj nabrane. Izražaj lica bešćutan. Šutnja se povlači u neprijatnost. Vladislavu je kao da ga odasvud dotiču bodlje. Dah mu je sapet. Svaka mu je misao vezana uz novac, a o tome ne smije govoriti. Ona još uvijek tvrdoglavo šuti. Filipec i Šelnberg osjećaju se kao da ih je netko gurnuo u vrelu vodu. Jedan i drugi primjećuju strahotu šutnje što se povlači između kralja i kraljice. A on se valja u neprilici što ga tog časa čini jadnim, nevoljnim i smiješnim. Oba kancelara razmišljaju kako da prekinu to šutnju i kralja spase iz teške neprilike. Vladislavu se čini da se utaplja i nastoji da se uhvati nečega i spasi. Napokon uspije da nekako promuca: Nesretni poslovi ne dopuštaju mi da uživam sreću u blizi ni vašeg veličanstva. Izrekavši to, ipak se ne digne, a ona kao da se prenula pa se nasmiješi: - Još deset dana, onda više nećete biti daleko od mene. - Ne, veličanstvo, još devet dana. Danas je dan već pri kraju, a ja brojim satove i časove. On zamahne posljednjom snagom i reče ushićeno: Draga vjerenice, svaki od ovih devet dana smatrat ću čitavim jednim tjednom. Najradije bih da sve te dane prespavam, da zamrem i probudim se onog jutra kad ću vas povesti pred oltar. Zlurado uživa u njegovim mukama, pronicavim okom opaža sve što se u njemu događa, vidi njegovu strepnju, jer ona šuti o novcu. Gleda svisoka kako se on previja od straha i nemira jer ona ne govori ni riječi o svojim dukatima. Naposljetku kraljevskim dostojanstvom dade znak svojem dvoraninu. Napuljac digne mali stolić na kojem leže kutije s kesama i postavi ga pred kraljicu. Ona tobože s omalovažavanjem primijeti: Neka mi veličanstvo dopusti zamoliti da vaši dvorani od nesu to zlato u dvor. Francesko će sutra doći da zapovjednicima razdijeli novac. Neka odmah isplate plaćenike. Ja sam već poslala

svojeg pouzdanika u budimske brdine da pregovara s crnom če tom. Želim čuti koliko traže. 529 34* Ona se ruga u mislima, promatrajući kako se kralj muči da sakrije radost koja ga je iznenadno zahvatila bujicom njenih riječi. Oborio je glavu pa mu se čini da po njemu pada tuča dukata i obuzme ga nježnost. Ne može zadržati razdraganost i mora podignuti vjeđe. Zjenice mu sjaju. - Naše je prijestolje osigurano vašom snagom, kraljice. - Druge snage u ovom kraljevstvu nema, a čini se da su ovdašnji velikaši iznenada jako siromašni. Sva sreća što im je kraljica bogata, inače bi kraljevstvo palo u ruke Maksimilijanu ili Albertu, ili obojici. Osjetio je žalac njenih riječi, makar ona. Stvori o ugarskim velikašima. Od radosti što je napokon progovorila o dukatima, ne može ga više ništa neugodno dotaći i mirno sluša njezine prikrivene prigovore pa veli: Dovijeka vam moram biti zahvalan za tolike žrtve. Ona se sagne k njemu, intimno i povjerljivo, pa mu stade šaputati da ne bi tkogod čuo: Ništa ne čini ako staleži ne donose ništa za obranu. Kad bi štogod i pridonijeli, bila bi to kapljica u moru. Tu je potrebna ne samo gotovina u domaćoj priručnoj riznici nego valja imati i za budućnost. Ova borba može dugo potrajati i progutati još triput toliko koliko posjedujem u svojoj kući. Međutim, u Napu lju je moj otac čije je blago neprocjenjivo. Njegove su riznice prepune firentinskih i venecijanskih dukata a i puno mu je srce ljubavi prema meni. Moj otac nikad neće dopustiti da nas neprija telj dugo uznemiruje. Punim će pregršti pristupiti k nama, poslati nam zlata i četa. Mi se, dakle, ne trebamo bojati. Pobjeda je na našoj strani. Vladislava obuzima pravi zanos dok sluša njezino uvjeravanje da se ne treba bojati za prijestolje. To mu godi, umiruje ga, tox mu prija i pruža mu sve nade da ga ne može stići nikakva katastrofa. Ostat će i nadalje u tom bogatom kraljevstvu, u raskošnom dvoru, gdje mu svaka najneznatnija stolica pruža divnu udobnost. Kraljica se još više približi: - I najveće ću žrtve podnijeti jer imam iza sebe svojeg oca i njegovu pomoć, ali moj dragi vjerenice, mi moramo u samom kraljevstvu osigurati mir i slobodne ruke da nam ovdje nitko ne ometa našu borbu. - Vaše veličanstvo, potpuno se slažem s vama. - Već smo jučer govorili o važnoj stvari, ali nismo dovršili. Dakle, čujte. - Slušam veličanstvo zadovoljno će Vladislav kao da je sretan što mu želi nešto predložiti. - Sami ste ustvrdili da ne vjerujete Ivanu Korvinu. - Danas to ponavljam. - Govorili smo da bi s njim trebalo raskinuti sklopljeni ugovor. Ja sam vam obećala da ću to učiniti svojom snagom. Naša 530 je prva dužnost da Ivana Korvina skinemo sa časti hrvatskog bana. Naći ću tome dosta povoda, zato se ne brinite. Njegovo raspoloženje prema Ivanu Korvinu ne dopušta mu da se protivi. Uz to pridolazi i radost zbog dobivenog zlata i obećanih novih žrtava. I on prihvati kraljičine riječi: - Spreman sam pomoći vašem veličanstvu da se oslobodimo Korvina. - Već sam izmislila čitav plan, samo još moram predložiti

kralju novoga bana. Nešto je mlađi od Korvina, ali u nj se možete pouzdati da će vam slijepo služiti. - Ovog časa uistinu trebamo takvog bana. - Nekoliko ste puta u mojoj kući vidjeli mog najmlađeg bra ta Đovana. Pametan je, otmjen, bistar i poslušan. Kao napuljskog princa, poštivat će ga tamo već zato što moja obitelj ima veze u Rimu. Vladislavu ovog časa nije ništa važno, osim novaca i ljudi koji bi mu štitili prijestolje. Taj mu prijedlog dolazi kao naručen. Zna da će Beatrica lukavo i mudro svojeg brata učiniti banom bez njegove brige. I prihvaća: Vaša mudrost mnogo me puta zadivila, ali ovog časa uisti nu nemam ni riječi da iskažem udivljenje. Nju obuzme sreća zbog kraljeva odgovora pa se nasmiješi i povuče u naslonjač. Šelnberg gleda kraljicu i šapće kancelaru Filipcu: - Njezino lice sjaji pobjednički kao da je kralj nečim skupo platio napuljske dukate. - Napulj ski su dukati izabrali kralja, oni su ga posadili na prijestolje, oslobodit će ga takmaca, dakle, nije čudno ako kralji ca zatraži uzvrat. I promatraju kralja i Beatricu kako izmjenjuju nekoliko riječi, a onda on ustaje. Njegovi dvorani dolaze na kraljičin znak i primaju kutije s kesama. Neizmjerno ljubazno oprašta se Vladislav s Beatricom. Pratnja ga slijedi. Beatrica pozove k sebi poslanika Ranzana i Franceska pa navijesti slavodobitno: Sad sam na vrhuncu. Đovano će biti ban. Vladislav je pri volio s ushićenjem. Njegove su oči počivale na kesama dok mi je dao pristanak. Strast prema meni i moje zlato okovi su kojih se ne može osloboditi. Stigavši u dvor, Vladislav je pred Šelnbergom istresao Bea-tričine kese na stol. Šelnberg mu je pomogao brojiti. Onda kralj odahne i pruži se na ležaj pa usklikne: - Koliko sam se izmučio za ove dukate. Teško sam ih za služio. - Niste učinili ništa da Francesko odloži čast vrhovnog voj skovođe? 531 - Vi ste ludi, dragi šelnberg. Drhtali ste i vi i Filipec sa čitavom mojom pratnjom. Svi ste strepili, očekujući da će ona prozboriti o dukatima, a sad mi spočitavate što Francesku nisam oduzeo čast vojskovođe. Nemojte lakrdijašiti. - Zar ne osjećate kakva je to strašna situacija: Gereb neće da se pokori. Uvjeren sam da nije iščašio ni ruku ni nogu. - Htio bih da se sav iščaši, samo da nemam s njim brige. Hvala Bogu da nam je dala novaca, a dat će još i više. - Ćini se da joj je veličanstvo moralo nešto obećati jer je bila vrlo zadovoljna potkraj razgovora. - Da, govorili smo o banu, ali molim vas ostavite me na miru i ne pitajte me ništa. Čuli ste: ona će platiti i crnu četu, a taj ogromni miraz što ga je obećala, prihvativši moju ruku. Samo ona je spasila prijestolje, ljubite joj skute. - Zašto vas je vodila da pogledate Gordanine švelje? - Da mi prođe vrijeme. Gordanina vojvodska haljina naroči to je lijepa, platit će je sama kraljica. Rekla mi je da će Gordana danas biti njezin gost. Plemenito se brine za djevojku. Kralj je zadrijemao umoran od teškog napora.