EKSPRESIONIZAM

Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno

određenje. Opsežan je i raznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti,

žestoka kritika pozitivizma, naturalizma i impresionizma. Pobunjenici, mladi

ekspresionisti, odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnim odrazom

zbilje. Zagovarali su unutarnje traženje zbilje jer zbilja nije izvan čovjeka, nego je

u čovjeku.

Ustaljeni naziv ekspresionizam proizašao je iz nastojanja kritičara za zaključkom

kada je pokret već bio dobro ukorijenjen u slikarstvu i književnosti, muzici pa i

kazalištu. Posebno su taj naziv širili njemački časopisi "Der Sturm"

("Juriš") i "Die Aktion", ali potrebno je spomenuti da su ta dva časopisa "u svojoj

selekciji moderne poezije polazila od teorijskih predodžbi koje se u znatnoj mjeri

razlikuju" (V Žmegač).

Početak ekspresionizma povjesničari nalaze u Francuskoj, posebno u

slikarstvu. Suvremeni istraživači ekspresionizma ` ističu da su na njegovu pojavu

utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan van Gog), Edvard Munch i Paul

Gauguin (Pol Gogen). Posebno se ističe Gauguinova uloga u pouku, primjerice

da se i stablo može obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako želi izraziti,

prihvatili su "fovisti" na Jesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju

koncepciju o slici koja nije dekoracija, ni kompozicija ni red, nego izraz.

Ekspresionizam se najsnažnije očitovao u Njemačkoj, a najjači utjecaj su na

njemačke ekspresioniste izvršili doseljeni slikari Van Gogh i Munch.

Na ekspresioniste je velik utjecaj izvršio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva

skupina njemačkih ekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke"

("Most"). Imala je dobre veze s francuskim fovistima. Ta se skupina održala do

1913. Drugo ekspresionističko društvo osnovano je 1911. pod nazivom "Blaue

Reiter" ("Plavi jahač"). Glavni su osnivači Vasilij Kandinski i Franz Marc.

1

Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih

predstavnika voljela su plavu boju. Unatoč razlikama između tih dvaju

ekspresionističkih slikarskih društava zajedničko im je odbacivanje

naturalističkog i impresionističkoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra".

Impresionistima su predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oči.

U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na

tragu ekspresionizma u slikarstvu.

Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su

kritičari iznosili svoje ekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti.

Mnogi su ekspresionisti isticali da vrijeme u kojemu žive potiče krik, prosvjed

protiv očaja. Hermann Bahr (1863. - 1934.) napisao je 1916.: "I evo očajničkog

krika: čovjek vičući traži svoju dušu, iz našeg vremena otima se samo krik očaja.

Čak i umjetnost viče u tmini, zaziva u pomoć, priziva duh: to je ekspresionizam."

Uspoređuje ekspresionizam i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje

čovjeka od duha; impresionizam je spuštanje čovjeka na razinu gramofona

vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da čovjeku ponovo otvori usta: čovjek je

odviše dugo šutke slušao; sada hoće govor duha."

Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemačkoj i

Austriji, uz začeće u Francuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji,

nordijskim zemljama, Madarskoj, Češkoj, Italiji (melodični ekspresionizam), Rusiji

i dr.

Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko širok i različit pokret kao u

Njemačkoj. Opće je mišljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj

fazi. Više se ekspresionista u završnici drugoga desetljeća 20. stoljeća oglasilo

tekstovima (manifestima) koji su obrazlagali pjesnička ekspresionistička

postignuća i otkrića. Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u književnosti i

novo pjesništvo zabilježio je:

2

Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje).

Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego

oblikuje. Ne uzima, nego traži. Nema više lanca činjenica: tvornica, kuća, bolest,

vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Značenje se te činjenice iscrpljuje

čim umjetnikova ruka, prodrijevši kroz njih, dokuči ono što je iza njih.

Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo

nalazili ondje gdje nije bilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota,

njih zanimaju "ružni" motivi: bučni gradovi, sirotinjska predgrada, bolnički odjeli

za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež, ratna stradanja, dimljivost gostionica i

kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih dimnjaka i sl.

Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju književnoga teksta.

Ruše se potpuno pravila pjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku

preobrazbenu snagu duha ne poštuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu

prirodnu "istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna

psihološka raščlamba, ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju

ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela.

Dvije su prekretničke zbirke u njemačkom ekspresionističkom pjesništvu: Vječni

dan (1911.) Georga Heyma (Geork Hajm, 1887 1912.) i Prijatelj

svijeta(1911.) Franza Werfela (Franc Verfel, 1890-1945.). Uz tu dvojicu

najistaknutiji su pjesnici Ernst Stadler (Ernst Štadler, 1883 - 1914), Georg

Trakl(Geork Trakl, 1887 - 1914.) i dr.

Najpoznatiji su ekspresionistički dramatičari Georg Kaiser (Geork Kajzer, 1878. -

1945.) i Ernst Toller (Ernst Toler, 1893-1939.).

Ekspresionistički pokret u književnosti počeo je gubiti dah u godinama nakon

Prvoga svjetskog rata, a u završnici trećega desetljeća potpuno će smalaksati.

Uslijedila su umjetnička razočaranja, gubitak povjerenja u očekivane promjene.

Velik je broj ekspresionista izgubio život u ratu, mnogi su u znakovitim

okolnostima poumirali mladi. Neki su u novim, opasnim životnim okolnostima

3

zašutjeli, a na koncu pred nacističkim valom u Njemačkoj raspršili su se po

svijetu preostali njemački ekspresionisti.

Slično se događalo i s ekspresionistima-likovnim umjetnicima te s

ekspresionističkim muzičarima i kazališnim redateljima. U glazbi se

ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih, harmonijskih,

ritmičnih i formalnih pravila skladanja.

Ekspresionizam se u pozorištu, posebice u Njemačkoj i Rusiji, očitovao

odstupanjem od tradicionalne scenografije, uključivanjem mnoštva te u

glumačkom prenaglašenom gestikuliranju, izravnom oponašanju životnoga

nemira, izrazitoj patetici. Sve je praćeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih

artikuliranih i neartikuliranih glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehničkim

napravama. Na pozornicu se uključuje i film. Nastoje se ostvariti fantastične

dekoracije.

Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljeća: u književnosti i kraće.

Ipak, označio je umjetničku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Značajan

je utjecaj ekspresionizma na umjetnički, književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u

hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi put uključila bez

kašnjenja, gotovo istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti

Odlike:

-Negacija impresionizma i objektivne stvarnosti

-Pisci ispoljavaju prezir prema velegradskom zivotu

-Osjecanje izgubljenosti, osjecanje bezizlaza u zivotu vlada

-Pjesnik bjezi u kosmicke daljine

-Istice unutrasnji svjet covjeka,njegova traganja u traumi i silovita razocarenja

-Ritam recenice je dinamican i silovit

4

EKPSPRESIONIZAM U POZORIŠTU I FILMU

"Kada su ekspresionisti poceli da narušavaju realisticku formu u dramaturgiji i

pozorišnom izvodenju (prvo Strindberg u svojim kasnim komadima, a zatim i

njegovi slijedbenici prije i poslije Prvog Svjetskog rata), postalo je moguce da se

priroda drame remodelira na beskonacno mnogo nacina. U svakoj ovoj fazi

remodeliranja... upotrebljeni su koncepti dramske umjetnosti ili ideje pozorišne

umjetnosti..." piše Džon Gasner u "pravcima moderne pozorišne drame". Sigurno

je da ekspresionisticke drame treba tretirati kao ipak jedan znatno suženiji izbor,

jer bi podjela na realisticku i ekspresionisticku dramu i ovu drugu svrstala i drame

koje se medusobno razlikuju cesto i više nego što se neka od ekspresionistickih

drama razlikuje od neke realisticke. Pocetak ekspresionistickog pokreta vezuje

se za kasniji period Strindbergovog stvaralaštva, narocito za drame "Put u

Damask", "Igra snova" i "Sablasna sonata". Vrhunac svog razvoja i uticaja

ekspresionisticka drama doživlja izmedu 1912. i 1925, kada na tradicjama

Strindberga i Vedekinda (subjektivisticka struja) , sa jedne, a Hauptmana

(društveno angažovani ekspresioizam), sa druge strane, u Evropi i Americi

stvaraju svoje drame Jevreinov, O' Nil, Džordž Kaufman i Koneli Mark, Georg

Kajzer, Oskar Kokoška, Lotar Šrejer, Toler, Capek, Elmer Rajs, Oden i Šervud,

reditelj Rajnhart, Vahtangov, Tairov i Piskator. Medutim ekspresionizam se nije

pojavljivao u čistom obliku vec je u realistickim dramama bilo eksp. elemenata, i

obrnuto, tako da se prisustvo ovog pokreta u istoriji pozorišta i drame ne može

zaobici a da se pri tome ne zanemari jedan vrlo znacajan broj dramskih djela i

predstava. U cjelokupnom repertoaru ekspresionistickog pozorišta moguce je

raspoznati dvije struje. Jedna koja pocinje sa Strindbergom i Vedekindom i dalje

se produžava preko O' Nila, Kajzera, Evreinova.

Kod slikara obuhvatao je skoro sve Evropske zemlje ali je najviše pozorišnog

uticaja ostvario u Njemackoj. Mnoge tendencije XIX umjetnickog stoljeca bile su

pod pritiskom realizma i njihova orijentacija bila je okrenuta vanjskim uticajima;

npr. Francuski slikari impresionisti vidjeli su kvalitet u "hvatanju" svjetlosti.

5

Ekspresionizam je bio jedan od nekoliko trendova koji se borio protiv realizma i

okrenuo se unutrašnjim ekstremnim izoblicavanjem radije nego prikazivanjem

spoljnih elemenata i uticaja. Postojale su dve grupe umjetnika koji su se okupljali;

"Most" i "Plavi jahac". Ovaj drugi je bio potpomognut umjetnicima kao što su

Kandinski a postojali su i umjetnici sa svojim posebnim stilom ekspresionizma

kao štoje Oskar Kokoscha. Oskarovi komadi "Ubistvo", "Nada žene" su

postavljeni u eksp. Maniru, teme obuhvataju protest protiv kapitalistickog svijeta i

eksploatacije. Cilj glumaca je bio ispoljiti osjecanja ekstremno na najmoderniji

moguci nacin , govornom tehnikom i pokretima tijela. Sredstva kojima su se

koristili su npr. skeleti iscrtani po tijelu ili zaledeni detalji u ekstremnoj emociji.

Glumci su vrištali, galamili, nanosili bol sve da bi direktno uticali na publiku.

Njemacki ekspresionisticki pokret razvija se u Februaru 1920. ne više kao

eksperiment vec kao potpuno prihvacen stil i filmom premijerno izvedenim u

Berlinu,"The Cabinet of dr Caligari"i odmah je prepoznato kao nešto novo u

filmskoj umjetnosti.To je briljantna ekspresionisticka eksplikacija Robera Vinea-

bavi se prevashodno sviješcu pojedinca i individualnom analizom neispitanih i

zatamnjenih dijelova covjekove psihe. Druga struja ciji je rodonacelnik

Haupthman prevashodno sa svojom dramom "Tkaci", ukljucuje najveci broj

dramskih pisaca koji hoce, upotrebljavajuci slicne arealisticke metode kao i pisci

prve struje, da naslikaju masu, da riješe ili postave socijalni problem na pozornici.

Neke zajednicke osobine , medutim, vezuju subjektivisticku i socijalnu struju

ekspresionistickih pokušaja. Ekspresionisti vjeruju da na pozornici treba da bude

prikazana dezintegracija licnosti i društva u modernom dobu tehnickog napretka.

Da bi to postigli, bilo je potrebno prije svega da razore prividno jedinstveni,

spoljni oblik stvarnosti, i da pokažu prave mehanizme koji determinantno

funkcionišu bilo u pojedincu, bilo u društvu. Za razliku od subjektivisticke struje,

koja akcenat stavlja na covjekovu dušu kao odjek univerzuma, insistira na

spiritualnoj analizi covjekovog unutrašnjeg iskustva, vjeruje u realnost djela

postavljenog nasuprot realnosti- druga struja upotrebljavajuci cesto iste metode,

interesujuci se i za subjektivnu projekciju covjeka ipak akcentuje društvene

okolnosti, pretvara masu u glavnog junaka svojih djela. Nije ni malo slucajno što

6

je ekspresionisticka drama uvela u pozorište reditelja sa znacajem koji nikad

ranije nije imao u teatru, i normalno je da on postaje podjednako važan za

razvitak pozorišta koliko i pisac drame. Ponekad "rediteljisticka" predstava u

jednom elementu ostvaruje na pozornici ono što drama ostvaruje u tekstu, dakle

zahvati koji imaginaciju i prisustvo reditelja stavljaju u ravnopravni odnos sa

znacajem teksta i imaginacijom autora. Pribavljaju reditelju status ravnopravnog

koautora u kreiranju umjetnickog djela- i ne samo da polaze od ekspresionizma

vec su zaslužni za njegov razvoj i stvaranje. Mejerholjd i Rajnhart su gotovo

istovremeno došli na svoju antirealisticku teatarsku ideju. Prvi je 1902. godine

Moskovsko umjetnicko pozorište u kome je bio glumac, oznacavajuci tako svoj

prekid sa Stanislavskim i sa realistickim metodom, a Rajnhart je te iste godine

poceo svoju karijeru u berlinskom Malom pozorištu postavljajuci, karakteristicno,

drame Strindberga i Vedekinda. Režirajuci orijentalnu pantomimu on ce po

ugledu na Kabuki upotrijebiti stazu koja ulazi u gledalište i tako razbiti konvenciju

cetvrtog zida. Konvencionalna pozorišna kuca vrlo brzo ce postati smetnja

ostvarenju njegovih zamisli, pa ce Sofoklovog "Cara Edipa" postaviti u becki

cirkus "Šuman", a Hofmanstalov moralitet "Svako" na trg ispred Salcburške

katedrale. Masa pozorišne kompresije, rotaciona pozornica, maštovita upotreba

svjetlosti i raznih scenskih efekata, karakterišu rad ovog reditelja koji ocigledno

ne vjeruje da pozorište pocinje i završava na dijalogu, vec talentovano dokazuje

da je to medijum u kojem su i druga sredstva podjednako vrijedna kao i tekst.

Drugi reditelj koji je rediteljisticki prilazio teatru je Vsevolod Mejerholjd. Ovaj veliki

ruski reditelj otežava klasifikaciju jer ga je teško odrediti kao striktno

ekspresionisticki. Medutim, niz elemenata koji su legalizovani u pozorištu

omogucili su uspješno izvodenje ekspresionistickih drama.Mejerholjdova cuvena

"antinaturalisticka" predstava Ibzenovih "Aveti", u kojoj uklanja zavjesu, ima

mnogo ekspresionistickih elemenata, dok Gogoljev "Revizor" biva opisivana kao

cisto ekspresionisticka. Inace novinu koju je uveo Mejerholjd najcešce nazivaju

konstruktivistickom, prevashodno zbog toga što dekori njegovih predstava djeluju

cesto kao konstrukcija- satavljeni su od stepenica,cijevi, rampi, platoa.Dinamicna

gluma u njegovim predstavama, lišena stanislavskog poniranja, identifikacije sa

7

likom, subjektivnosti i potrage za emocionalnim dubinama, približava se idealu

mahanicke igre koja se tako skladno poigrava sa namjerama ekspresionista.

Mehanicnost glumackog pokreta, sredina koja postaje apstraktna u težnji da

bude superobjektivna. Pa velike kompozicije koje srecemo kod Rajnharta, veca

ekspresivnost na racun glumackog istraživanja psihološkog-sve su to osobine

bez kojih teatar ne bi mogao da udovolji ekspresionistima. Vahtangov tvrdi ono

isto što tvrde ekspresionisti: da realnost predstave ne mora da bude slicna

pojavnoj realnosti, a u pozorišnom smislu, da predstava koju gledamo nije

realnost vec da je predstava. Bez obzira na bukvalnu vezanost za

ekspresionizam ili manju ili vecu udaljenost od njega, cinjenica je da bez

kreativne realisticke invazije na teatar ekspresionisticka drama ne bi imala svoj

medijum. U zajednici sa rediteljima, ekspresionisti su rašcistili pozorišni prostor

tako da je na njega mogao da stupi Ervin Piskator kojeg smatraju pretecom

Brehta. Antinaturalizam Piskatora postaje potpuno objektivan, dok je

antinaturalizam i teatralizam ekspresionista bio subjektivan. Piskatorovo

pozorište se svodi na tezu kja je u samom srcu spektakla, njegova sadržina i

svrha Preko Piskatora ekspresionizam je stvorio prostor za Brehtov epski teatar.

8