PONORNICA I DIO 1. Dragi Muhamedbeg, Cula sam da se sprema da ti pise brat ti Mu ratbeg, pa sam ga zamolila nek metne i moje pismo, jer ja ne znam ni gdje si ni ta si. Hoce neki da prodaju kmetove, pa se velika kavga zametnula medju nepodij eljenima. Pred svijetom kriju, a ja znam ta je medju njima. Eto ih tamo, nek ra de ta hoce, mene hoce da udaju za Sulejmanbega Topala. A kako cu dragi Muhamede ?! Ja drugog prijatelja nemam osim Boga i tebe, oba mi daleko, hoce li ove godi ne dolaziti? Kako ti ode, i ja prestah uciti da piem, pa se nemoj mnogo smijati ovom mom pismu. Gdje bio da bio, primi selam od Senije. Faksimil ovoga pisma ra zlikovao bi se od ovog mog prepisa samo u tome to sam stavio interpunkciju i ra zlomio ga u odjeljke. Ono, list iz kolske pisanke, pozutio poslije cetrdeset go dina, lezi sada na mom radnom stolu pokraj moje suhe, zute ruke, pune vec starac kih pjega i kvrga zelenih vena. Mozda je i ono, na terazijama moga kolebanja, pr evagnulo te sam te, druge univerzitetske godine, krenuo kuci na ferije iz ove da leke zemlje, u kojoj sam se, evo, pred ocevidan kraj zivota, mumificirao, daleko najzad i od nje i od svega. Sve se tih trenutaka opiralo u meni da krenem kuci - jedno me vuklo da ostanem, drugo plailo da se vratim. Eliza (evo mi i sad pre d ocima njene sedefaste puti i blagih neuhvatljivih ispupcenja tijela) uporno je pred kraj semestra navaljivala da tih ferija, ispod zaista nepodnoljivog kairs kog suncanog saca i pustinjskog neba, punog zute i jetke praine, ne odemo u svo je domovine nego u Aleksandriju, u sjajni sredozemni akvamarin, u njenu vilu - b icemo tamo sami, roditelji ce joj tog ljeta u Evropu. A, s druge strane, Muftija . Ne toliko Djed, koliko Muftija. Muftija je davno bio napustio nau kasabu, sje dite muftiluka bilo mu je u nedalekom velikom eheru, ali je svakog ljeta dolaz io u rodni kraj - da li zbog one njegove potmule lavine to je u njemu stalno ku hala, da li radi lovova, da li prosto zato to ga neto jo u djetinjstvu osudil o na to, ne znam ni sad. Jednog dana, poto sam zavrio vjersku srednju kolu sa odlicnim uspjehom, metnuvi mi ruku na rame, rece Djedu: "Ovoga cemo u Al-Azhar , sunce vjere i mudrosti. Valjace nam to vie nego svi i tvoji i moji citluci i begluci."

Djed se u obitelji u svemu pitao, pa bi ispalo po njegovom i da je moj otac htio neto drugo. Primijetih kako na Muftijinu odluku sjetno obori oci i kako mu niz bradu sidje polagan, jedva uocljiv treptaj, i odmah mi bi jasno da su se i moj san i zelja mojih nastavnika vec ispunili. To, ni u snu sanjano, to to sam drug e godine studija uradio, vjerovao sam da Djedu nece ba teko pasti: njemu ce bi ti glavno to to me ponovo vidi. Ali kako cu Muftiji na oci? Iznevjerio, napusti o svetu kolu, rasadnik Islama, koji se pruza samo srecnima, o kojem drugi mogu samo sanjati! A na oci cu mu sigurno. Najteze mi je padalo to je to bio covjek najcistijih namjera, i stamen u svemu svome kao rodna planina, a stalno mi jo p red oci izlazila ona slika kad sam se na polasku u Kairo uputio njemu u eher i ponaao se pred njim tacno po Djedovim uputstvima, a tako bih i bez njih: sluao sam ponizno njegove uzgredne napomene o opasnostima koje covjeka vrebaju u zivo tu i njegove blage savjete ("ucen neukom, zreo zelenom"), i na rastanku ga polju bio u ruku, on mene u celo. Moj grijeh - ko ce znati da li bi bio veci grijeh ne pociniti ga. Svejedno je ipak, znam se. Kad se svi racuni svedu, ostao bih to to sam i da sam postao ono to sam po Muftijinom imao biti. Vidjevi da to rade i neke moje kolege iz ostalih islamskih zemalja, ja sam vec prvih mjeseci ex pri vata poceo da uporedo sluam francuski jezik i knjizevnost na laickom univerzite tu. Na drevnom Al-Azharu, starom hiljadu godina, izucavali su se, i mene dublje zanimali, Tarih-Islam (Istorija monoteistickih religija, sa islamom kao sredinj om tackom), TefsiriKur'an (Komentar Kur'ana, Bozjeg objavljenja preko posljednje g Bozjeg poslanika Muhameda) i Tefsiri-hadis (Komentar iskaza Muhameda i njegovi h nasljednika). Od ostalih predmeta, kojih nije bilo malo, najmanje su mi bili u bistveni Il mantik (Logika) i Ilmun-nefsi (Psihologija), a erijat (Islamsko pr avo), koji je zauzimao jedno od vrhovnih mjesta, ma koliko da su mi bila bliska njegova nacela, bio je za mene jedna besmislena ikara, za koju se treba roditi kao guter ili neka grmska ptica, a ja to nisam. Najteze mi je padalo to to tu nije bilo doputeno nikakvo biranje - za idzasetnamu, diplomu morali su se poloz iti izreda svi ti predmeti! U mom otporu i nedoumici presudan je bio Tahirbeg.

Tahirbeg je isto tako bio Muftijin miljenik, uz to i pitomac, zavravao je te go dine, ostala su mu bila jo dva-tri ispita. Vec tada je osjecao neke smetnje u k icmi, poceo se guriti, postajao je razdrazljiv kao ris, pa odmah potom miran kao janje. Nikad ga nisam vidio tako razdrazenog kao u tom naem julskom prolasku n ilskim kejom. Pobjeljela mu usta od pjene, prolaznici se okrecu za nama u nedoum ici odakle li moze biti ovaj razgoropadjeni covjek, i koji je to cudni jezik, i zbog cega li je ovaj strani i ovako javno ispoljeni bijes. Huli na sve, nikad g a nisam cuo da psuje - psuje sve, poimenice najvie azharske autoritete, i Mufti ju, i sebe, i oca koji ga je zaceo! Kad je opet dolo ono da bude janje, rekao j e mirno i potpuno za sebe (sa onim svojim stalnim pogledom u zemlju): "Ja se vra cam. Samo to izgubih tolike godine. Ti, bezbeli, nastavi." On je ipak zavrio, ali je u tom, kao narucenom, trenutku bilo svreno i sa mojim AlAzharom: meni, t ad vec ocevidno, krivo nasadjenom i nagnutom da padnem na neku svoju stranu, dov oljan je bio samo jedan lagan dodir, a nekmoli ovaj Tahirbegov mrakobijes na bud javu kazuistiku vodecih azharskih profesora, "kalupcija, ispod cijih kalupa" - s av je bio u poredjenjima - "ispadaju ideje uglacane i kao nove, kao nai kasabli jski sirotinjski fesovi kad se kalupe uoci Bajrama". Sve se u meni i oko mene st eklo za moderni univerzitet, a tome da upiem arheologiju pravi je razlog bila kad sam sve ispitao - zila neka u meni koja me, otkako se znam, do dana dananj eg goni da se lacam ba onoga cega niko prirodno skrojen nece. Uzasna je to slab ost. Ili mozda snaga? Ali osvetljiva. Pomiljao sam da upiem cak i hemiju i ast ronomiju i dok me kolega, koji se vec bio prepisao, vodio u dekanat, ja sam do s amih vrata bio kao onaj koji uzima srecku pa mu ruka prodje mimo onu kojoj je po la. Tako je i moja uhvatila za kvaku, i tako mi je u dekanatu, kad sam zaustio da kazem ta upisujem, mogla, osjetio sam, iz usta da izadje i svaka od onih gru pa izmedju kojih sam se kolebao, kao i arheologija. Mozda je mom postupku potajn i poticaj bio i Luksor. U njega me povela na izlet Eliza. Zagrljeni na prozoru b ijelog pustinjskog voza, gledali smo jutarnji Nil, obrubljen s obje strane uskim trakama socnog zelenila, otro, kao nozem odsjecenog od beskrajnog pustinjskog pijeska, i piramide koje su na drugoj strani mocne rijeke osvitale rumene, kao z arka znamenja vjecnosti (nisam ni znao da ih ima toliko); u Luksoru, u Dolini kr aljeva na lijevoj obali Nila, dans la vallee des rois, sili smo pod zemlju, u n edavno otkrivene faraonske riznice, koje niko ne bi mogao ni da nasluti pod usij anim kamenim gromadama, cistim, bez travke i insekta; tu, u tim riznicama, Eliza me svaki cas ljubila,

gledajuci neprestano mene, a tek na moja upozorenja freske, kao juce naslikane i kao od juceranjih slikara, duz - cinilo mi se - beskrajnih zidova pustih, pokr adenih ili u muzeje raznesenih faraonskih grobnica i riznica. Cekajuci povratni voz za Kairo, u selu Karnaku na desnoj obali, u dobro vec odmaklom sumraku, drze ci se za ruke, ili smo kao mjesecari kroz aleju gustih tebanskih sfinga i mrku strazu ogromnih, sablasnih stubova hrama, ispod mladog mjeseca i pustinjskih zvi jezda, koje kao da su jedva docekale svoj cas treptanja. Osjetio sam tu kako i i z arheologije struji poezija. Prepisavi se, ipak sam gotovo redovno odlazio, sa d opet ex privata, na stari univerzitet, u azharsku dzamiju, u halku: halka - to je, u stvari, katedra; posjedamo oko profesora u dzamiji, i on tiho, kao da dru gi ne bi culi, predaje. Ta intimnost najvie me privlacila. Puna je dzamija bila tih halki, ja - opredijelivi se za neto novo - ipak nisam mogao da se otrgnem od svoga, tamnog i dubokog kao bunar, i strahotno mi umnog profesora Tefsiri-Ku r'ana i Tefsiri-hadisa. Kur'an je (duboko sam bio uvjeren) odgovor na sve, samo to je sve do nas: Bog nam je dao da za taj odgovor imamo sluha, ili moc da se t rudimo da ga steknemo ako ga nemamo. (Strano mi je bio privlacan ovaj, stalno n aglaavani, zakljucak profesorov.) Gotovo je bilo. Nema od mene onoga to sam sa svim tacno slutio da od mene ocekuje Muftija, on, u neto svoje ukopan kao kamen . Ja sam izdajnik, nevjernik, gori od onih koji hoce da nam sve nae okrenu naop ako. Kako cu mu na oci! Prvih ferija propitkivao me, onako uzgred, o svemu. Nije bio azharovac, ali je, vidio sam, znao mnogo, cudio sam se otkud. Pitanja su ma hom padala iz erijatskog prava, i to vecinom iz nasljednog, koje se i kod nas n ajvie cijenilo i najvie izucavalo. Poslije mojih pogrenih i labavih odgovora, cutnji ili izgovora da to jo nismo ucili, ostajao mu je na licu izraz nesnalaz enja, nedoumice neke, pa i ocevidne sumnje, ali je suzdrzano utio, samo to je na kraju rekao, oborenih ociju: "Mozda jo nisi dobro naucio pravni arapski jezi k. Uciti treba, uciti. To nam jedino ostaje!" (Moracu, makar i na silu, da ozbil jno prodjem udzbenik erijatskog prava, i ponijecu ga ovih ferija kao podsjetni k, ako opet dodje do takvog ispitivanja.) Tad mi je konacno postalo jasno ta sa m ja, priblizno bar, u njegovoj namjeri. Kriti se dalje nije moglo. A kazati - o sjecao sam u sebi neki tamni strah. U meni se stvorio kovitlac od dvosmislenih p omisli, od samih raskrca - da li da mirno krijem pa ga na kraju dovedem pred go tov cin, ili da mu sve reknem, s najiskrenijim uvjeravanjem i obecanjem da ce sv e njegovo biti izvreno (mozda i u boljem obliku nego to je i sam

mislio), ili da mu kresnem u bradu da je to, na kraju krajeva, stvar Djedova i o ceva (jer ne daje pare on!), ili da se uopte ne vratim (dolazila mi je cak i ta sramna pomisao da bi Eliza sigurno bila spremna da trokove mog dokolovavanja, krijuci od roditelja, uzme na sebe). Poslije tih kovitlaca, dolazili su neoceki vano, u osami, trenuci nekakve ravnoteze, nekakvog osjecanja da je najzad sve sv ejedno: na pola vec puta, svejedno je plivati do druge obale ili vratiti se na o nu sa koje sam poao. Jo mokar po licu od njenih suza, odmahivao sam, sa nekakv im polulaznim-poluistinitim uzbudjenjem, Elizi sa ladje, koja se odvajala od ale ksandrijskog mola, dok joj je ispod prove rezala propela.

2. U orijent-ekspresu uhvatih se u jednom trenutku da mi cula, dodue, rade, ali nita se u njima ne zadrzava. Gledam saputnika preko puta dok su mu oci na novi nama ili prozoru: jasno ga vidim, ali u isti mah mi je kao da ga ne gledam, i ci m skrenem pogled sa njega - kao da ga nisam ni vidio! Sve se u trenu gubi, kao t i telefonski stubovi to munjevito promicu kraj prozora. Promatram predio: najed anput vidim da je to drugi, a da onaj prvi, neosjetno icezli, nisam zapamtio. U zimam jednog od perzijskih pjesnika, koje sam ponio da napravim izbor za prevod, ali iz stihova, pa ni iz jedne jedine rijeci, nita da se prenese u mene, pa br zo i njihova grafika pocinje da mi pred ocima lebdi u praznom. Na ovom medjupros toru izmedju Kaira i zavicaja, cula kao da su mi se odlijepila od svega. Neto n elagodno i potmulo ukopilo ih. Sve se promijeni kad cuh pisak lokomotive i ugle dah poznatu mi stanicu, na kojoj sa normalnog kolosijeka treba da predjem na pat uljasti umski voz djetinjstva. U meni je mutan i potmuo nemir. Nesporazum sa Mu ftijom, osjecam, mozda mu je najmanje zarite. Nije mu uzrok, isto tako osjecam, ni Senija i njeno pismo, jer sve sam i bez tog pisma znao ta se tamo desilo i deava i ta se moze desiti. Nego, taj mi je svijet nekim svojim dnom postao odb ojan, cak mrzak, mozda bi najbolje bilo reci ravnoduan. Sidjoh sa dva-tri jo p utnika, i jedva ukrcah dva velika kufera u vagoncic umskog voza. Sjedoh - kao u igracku. Voz odmah krenu. Voz! Kad smo, djeca, pricali o bicima nevidljivim, od vukodlaka do zmajeva, on je stajao na prvom mjestu. Stajao! - jurio je sa glavo m kao uzarenom glavnjom i sa repom kao oblakom, brzi od najbrzeg konja, brzi od goluba i sokola, od vjetra, od ociju, "od ne znam cega" - nestajalo nam je vec i daha i poredjenja. Na Djedovoj kuli, kad bi neko povikao: eno ga! sve to bi se tu od djecurlije zateklo poletjelo bi na prozore: modrim bokom planinske gromad e, jednim malim proplankom promiljele bi nekolike srebrnaste vagonske kutijice, jedva vidljive; sjeta je ostajala iza njih, cinilo se da odvoze u svijet neku ve liku srecu, i nesrecan sam bio kad bi se desilo da ih ne vidim. Smjekam se, i o voga puta dolazi mi u sjecanje davni dogadjaj.

Ne znam koliko mi je tada moglo biti godina, moralo je to svakako biti u onom po luosvijetljenom sloju predmemorijske tmine iz kojeg nam pocinju da nicu prve kli ce sjecanja. Kuda je to otac bio poao i zato je za sobom poveo i mene - to me nije zanimalo, narocito od onog uzbudjenog trenutka kad na putu, u fijakeru, saz nah iz njegovog razgovora sa kocijaem da cemo dalje - vozom. Kad stigosmo na st anicu, meni srce u grlu. Vidjecu voz izbliza! ta - vidjeti! sjecu u njega! Vo za jo nije bilo, ali na jednom kolosijeku stajala su tri vagoncica, i ja se upu tih preko spleta ina da vidim da li je tako kako ja zamiljam, da se tockovi dr ze za ine hvataljkama. Manevarka, koja se u dnu stanice odmarala puckajuci iz s voje lule vesele lopte dima, primijetila je, opazih, da zavirujem u njene stvari , pa se zatrkala odozdo na mene kao bijesna krava; gomila putnika vice da se skl onim, neki trce preko kolosijeka da me spasu, ja bjezim od svega, i od svojih sp asilaca i od manevarke, od te razgoropadjene crne planine koja raste za mnom, tu tnji i stize me. Nisam primijetio da sam vec van kolosijeka, gdje prestaje njeno carstvo, ali ja bjezim i dalje bezglavo; samo vidim i cujem kako mi se gomila g rohotom smije... Moja briga da li je moja depea o dolasku stigla na vrijeme bil a je suvina. Na stanici me vec cekao fijaker. "Na" fijaker, zvali smo ga tako, a bio je u stvari Djedov; sa gumenim tockovima, crn i blistav, sa zlatnim ornam entima kao pogrebna kocija. Bio je cuven u cijelom kraju - takav je imao jo sam o kotarski predstojnik, preko kojeg ga je Djed i nabavio iz Beca. Spazio sam ga jo dok je voz ulazio u stanicu. Stari Djedov kocija Fehim zurno ga krpom brie od praine. Evo: jo nisam ni koracio na ovo tlo, a vec me docekuje ono njihovo novo drzanje prema meni, ona njihova gotovo bogobojaznost pred buducim velikim covjekom, koja ce, sigurno, ovoga puta biti jo veca nego lani. Kako sidjoh s vo za, doceka me Fehimovo nasmijano, upresreceno lice i zurba njegovih spletenih po kreta i pitanja o zdravlju i putu. Iskreno je to kod njega, vidim, u zagrljaju o sjetih njegovu istinsku radost.

Drag mi starac. Vidim, u moju cast "kalufirao" fes i obukao svecano, bajramsko o dijelo, pa ga pitam: "Fehim-paa, da se to nije krenulo po djevojku?" "Bogami ka ko je pocelo, moglo bi biti i to, samo nek si ti nama ziv i zdrav" smije se povr h brade. Kod fijakera, podizuci kufer, pita me: " ta ti je ovo ovako teko?" "K njige" odgovaram. "Bogami cemo imati iluma i za sto godina" odhukuje. "Da ne bud e previe?" Konj ljevak okrece se i frkce. Kako sam zaboravan, necovjecan! Na G olub! Prepoznao me? Prilazim mu glavi, hvatam mu vite vilice, on me njui, ljubi nozdrvama, u ocima mu prapocetni naivni sjaj zivota. Denjak, nov konj, nepozna t mi, usamljeno cuti. Pomilujem ga, izvinjavam mu se: on mi odgovara radosnim uz mahivanjem glave. " ta je sa naom Sultanijom?" pitam. Fehimu se sastavie brko vi i brada. Kobila Sultanija, slavna trkacica, dotrajala je, dakle. Bi mi prosto neumjesno da pitam za njen kraj. Sjedoh, kao da cu tako bolje da vidim to neto sigurno a neuhvatljivo u meni. Vozimo se, ne znam ta me to prenu. Mislim da je to ipak bila trava. Ne cobani, nego trava. Na visoravni, bljedolikim zelenilom optace nerijetke bijele kamenice krecnjaka, koje mi se sad cine kao naputena ja ja u bezbrojnim gnijezdima ovdje nepostojecih, ali u pjesmi pominjanih labudova, to ih je neto plahnulo pa su odletjeli nekud sa ovog samotnog zelenog polja-j ezera medju modrim obalama uma.

Iz te trave neosjetno i mutno u meni poceo je sad, pa nastavio sasvim jasno, mir isom i bojom, da buja moj djetinjski sjenokos na beskrajnom, brezuljkastom i uva lastom, Djedovom brdu iza Djedove kule. Cudljivi sijaci-vjetrovi posijali su Dje dovim brdom bezbroj cvjetnih vrsta, koje kao da su tek tu pale na svoje pravo tl o i pod pravo svoje nebo pa se razmnozile u jedan svoj svijet u kojem me hvata l ako i slatko pjanstvo. Osim divljeg karanfila, i jo pokojeg cvijeta ili ljekovi te trave, sve ovo cvijece je bezimeno; imena bi mu morale znati, a znam da ne zn aju, ni djevojke, od kojih uoci Jurjeva dana, kojim pocinje proljece, pobijeli D jedovo brdo, kad krenu da ga beru, u krcage, koje ce strpljivo puniti vodenom pr ainom ispod mlinskog tocka (prainom zvanom omaha) da se sutra u osvit na nekom skrovitom mjestu poskidaju gole i tim cvijecem i "omahom" okupaju za svoju ljep otu, koje jedne nemaju a drugima je nikad dosta. Evo, i sad, u fijakeru, ponavlj a se u meni ta bezimenost. Arheoloki o ovom kraju znam malo, etnoloki i histor ijski neto vie nego malo, iako je tu, citao sam to u novinama, dolo do ozbilj nih otkrica. Znam po Djedovom brdu, po svom zavicaju uopte: svaki dio ove krak e visoravni, mnoga njena vrtaca i jama, svako ono seoce i zaselak pod planinom, svako brdo i svako ukriveno vrelo imaju svoje ime, a ipak sve ovo skupa stapa se u neto cemu moze biti ime samo bezimenost - bogu za ledjima je ovo u cemu sam se desio, ostajuci i dalje u svemu ovom izgubljeno, iako se sad preda mnom otvar aju najljepi vidici i putevi u ono to mi ovako zabaceni nazivamo: veliki svije t. Uz cestu, cobanice s pletivom ustaju pred nama na noge. (Nije to, znam, zbog carskog fijakera i mene bega u njemu, nego muko je ovdje svetinja!) Psi ovcarsk i zatrkuju se za nama, izlijecu cak i pred konje, laju: vau, vau, vlau, vlau, vl ah, vlah. Fehim mirno opuckuje kandzijom, vice im u ali: "Kakav vlah! Nije vlah , nego turcin!" (Zaista, prvi put mi dopire u svijest: ova onomatopeja, koja odi sta prisiljava covjeka da i iz pasjih usta cuje tu rijec vlah, u svijetu u kojem sam se rodio znaci neto do zla boga prevarno i pogano.)

Na jednoj ledini uz cestu, cobani se "umecu", bacaju kamena s ramena. Zaustavih Fehima. Kako vidjee da sam se uputio k njima, zbie se u gomilu. Desetak pari o ciju slilo se u jedan pogled, uprt u mene, snebivljiv i uplaen: na moj prisan, gotovo kliktav pozdrav odgovori samo jedan, pa i on posljednji slog otpozdrava v ie proguta nego izgovori. Kako god pokuam da s njima zapodjenem razgovor, sve se zavrava jednom mrtvouzicom. Dok iza sebe ne zacuh Fehimovo pitanje: "Ciji st e vi kmetovi?" "Kako koji", odgovori jedan. "Ja i ovaj do mene, mi smo Asimbegov i. I ovaj. I onaj ondje. A ovi drugi, oni su Useinbegovi." "Begova Filipovica, b ezbeli?" pita dalje Fehim. "Filipovica." U vazduhu medju nama kao da se u taj ma h neto razbi - promijeni im se pogled, i glas, i citavo drzanje. Sad su neko i neto, tako mi bi, imaju i oni nekog za sobom. Vratila im se, vidim, snaga nogam a na kojima stoje. "Pa koji nadjacaste?" pita Fehim dalje. Asimbegovi se osmjehn ue. Tada jedan, ocevidno Huseinbegov, zgrabi kamen, ponese ga na ramenu, kivno se podvi pod njim i baci ga svom snagom sujete. Potrcae da mjere: prebacio je A simbegovog za citavu podlanicu! Suparnik mirno uze kamen, dodje do biljege, dugo ga namjeta na ruci, ali sve bi uzalud: ne dobaci ni staro svoje, pobjednicko m jesto.

Tad kamen uzeh ja. "Beg, zakasnicemo", ispod glasa govori mi Fehim. Nisu to moje nadmetanje ocekivali te ostadoe zablenuti u mene, kako se gdje koji zatekao. B acih, ispadoh - treci. Kod svih sad, vidim, skrivena radost na licu, a u meni se javi sujeta. Pobjednik potrca kamenu i, ponesen necim, prebaci i svoj prvi doba caj! Njihova, sad ocevidna, ozarenost i moja pogodjena sujeta kao da mi udvostru cie snagu pa ga prebacih, necu ni da gledam koliko! Na Fehimu se smije svaka dl aka, moj jedini navijac nagradi me pogledom razdraganog ponosa. Ovo ispade bitka izmedju vjera. Suparnik tada skide kapu i opanke; dobaci me. Nastade medju nama sustizanje i prestizanje, i predje se na mjerenje prstima. Dok on, najzad, poce da zaostaje, i bespomocno zaostade za citav pedalj. "E, moji momci, namjeri se vila na Halila", smije se Fehim. Svi cute pokunjeni, a moj suparnik stavlja kapu i nazuva opanke, sa nekim mrakom u ocima, kojega cu se poslije toliko puta sjet iti. Najednom se svi pogledi usmjerie u jednom pravcu: prilazi nam ogromna momc ina, gorostas, sav od kosti i zile. Za njim nekoliko djecaka (kad su vidjeli da ja odbacujem, otrcali su po njega, isprica mi kasnije Fehim). Predje preko mene mutnim, kao jurodivim, pogledom, smace kozun, uze kamen i "ukopa me" (prebaci me za toliko koliko bi mi zemlje bilo potrebno za grob). Djecaci se zaboravie, iz njih zaori smijeh i kliktanje, jedan se, vidim, od radosti valja po zemlji.

Pridjoh gorostasu, stisnuh mu, koliko mogoh, ruku i jedva mu dohvatih rame, kaze m: "Halal ti vjera, momcino! Takvog majka ne radja svake godine." Podjosmo, a je dan djecak vice za nama: "Stari, namjeri li se sad vila na Alila?" Kod Fehima op et ono njegovo: sastavljeni brkovi i brada; samo to mi apnu: "Ne okreci se!" C uti do fijakera. Kako krenusmo, zaprati nas, izazovno, njihova pjesma, koja je z apravo sirov melos jednog divljeg, kao iz zemlje cupanog, skupnog urlika. Fehim i dalje cuti, vozi, vidim, namjerno polako, da ne bi pomislili da bjezimo; samo mi se sa boka fijakera okrenu: "Ovo ti nije trebalo!" Ja u sasvim drukcijem svij etu nego on. U sjecanje mi navrijee tebanski stubovi i freske u Luksoru, isprem ijeani, cas kao mutne cjeline cas kao jasni dijelovi. Izazvala ih ova, zanavije k zaustavljena i sa svih strana zatvorena visoravan s ovom ljudskom vucadi od ma loprije, to hiljade godina ovako vije i spava sa stokom. U umi smo vec, medju rijetkim stablima. Kao da je nepovjerljiva i oprezna, ta svoja krajnja stabla is turila u predstrazu.

Ulazimo polako u njenu sumracnu utrobu. Sjecam se: iz tamne umske dubine gleda me i prati stotinu skrivenih ociju, hvata me strah; i konje, cini mi se, jer im je hod pipav i glave uzvijerene. To mi dolazi u sjecanje onaj davni strah iz dje tinjstva kad me otac vodio kroz ovu istu umu na njegov nejasni put. uma - bil a je u mom ranom djetinjstvu najveci, cudesni spoznajni skok! Pricao sam to lani slikaru Jovanu; i on i Tahirbeg smijali su se tome mome pomalo pjesnickom cudje nju, pa se zatim otisnuli u svoje, izgleda, redovno raspravljanje kakav je svije t onda kad ga ne gledamo, sam u sebi, i hocemo li ikad postati sposobni da ga i cupamo iz njegove uklete nesaznatljivosti, ili nam ostaju samo beculna cula rel igije, ili religija samih cula. uma - u mom djetinjstvu, od prvih propupljenja svijesti pa do tog iznenadnog jasnog rascvata cudjenja, bila mi je, s kucnog pr ozora i u lutanjima Djedovim brdom, stalno pred ocima (opkoljava kao bedem polje s mojom kasabom u sredini), ali nedohvatna i tajanstvena, modra i ponekad bliza , rukom da je dohvatim poslije ljetnjih pljuskova; a u pretproljetnim nocima, ka d grunu vjetrovi jugovi, crna jedna gudljevina od koje me hvata strah pa ne mogu da zaspim. Jednom me otac povede u jedan na citluk. Taj dan javlja se evo opet u meni. Dok je na stari kmet Todin, ispevi se na plast, sjekirom rasijecao si jeno (pola njemu pola begu), ja se, ravnoduan prema tome, iskradoh iz sela, pov ucen uskiptjelom zeljom: da vidim umu izbliza. Ne dolazeci sebi, jo dok smo se primicali selu, primijetio sam bio cudo. Ono mi se sve vie ponavljalo i obisti njavalo to smo se vie priblizavali umi: izdaleka modra, a izbliza zelena i sv e zelenija. To i u samoj umi: upravo tu gdje je jedno cudo nastajalo, pocinjalo je drugo: to jasno, pa dalje sve maglicastije zelenilo, prelazi opet u modrinu umskih kosa, u plavet gorskih vrhova i neba...

Konji sad zustriji. Neke neodredljive promjene u svjetlosti i umovima nagovjet avaju kraj dana. Mozda bolje od mene osjecaju to list bukve i javora, i iglice s mreke i bora. Ptica neka preprhnu preko ceste, kao da ce na drugoj strani naci s igurniji nocaj. Napricali se Fehim i ja, i zamor vec hvata i mene i njega, i kon je, usporili te on sad cece popuckuje kandzijom. Vodoravni narandzasti suncevi zraci prosjali su umu, i tako je sad kao da joj je iz tmine pamcenja sinula jed na srecna, prava misao, pa cepti ozarena. Ali se prosjaj polako gasi, i po svemu ostaje modrikast pepeo. " ta bi Sulejmanbegu Topalu!", ne znam otkud mi odjedn om dodje da to upitam Fehirna, "pa hoce Seniju?" "Nefs, moj Muhamedbeg, nefs. I ljudska muka. Svi ga ruze, Muftiju pjena popada, a ja znam: nije ni Sulejmanbegu lako." Nefs, nasmijah se. Jer i mene progoni to isto: hormoni. "Kad to bi? Kad je zaprosi?" "Nije jo. Nego priprema prosidbu kako je iziao iz Crne kuce. Izgl eda, dace mu je." "Pa kako on to misli, zenu na zenu?" "Nije zenu na zenu. Zena mu umrla. Nije ni cudo, uz nju onakvu ljepoticu, ubio covjeka zbog jedne vapske kurve. Nije ala, pet godina cekati, ne zna se je li stigla Crna kuca njega ili nju." "A ta Muftija?" "Muftija. Cuva nam obraz kao i uvijek. Ali doao lov na prepelice i golubove, pa on i njegovo drutvo - sve zaboravili." Dobro mi dodje to. I ja sam lovac. " ta Tahirbeg? Da to i on nije neto naumio?" "Naume njegov e sam dragi Allah zna. Muftija mu nudi svata, on nece nita, koliko ui cuju. N okat i meso s onim vaim kmetom Jovanom to slika slike koje je Bog zabranio, po svu noc lunjaju mahalama ko dvije stuhe, dok fenjeri ne izgore, galame neto, s vijet bude."

to se vie priblizavamo kasabi, u meni sve vie raste nespokojstvo. Najmanji m u je sad razlog moj predstojeci susret sa Muftijom. Sve ovo i ostalo to mi je F ehim rekao, a mnogo vie ono pri cem je zacutao ili to je vjeto zaobiao, naro cito oko moje obitelji i Senijinih dioba, pa i samo to to mi ovoga puta nita n ije pricao sam od sebe - a pricalica je velika - sluti mi na neto nepredvidljiv o a sigurno, to ce se desiti, to se vec deava, u cemu cu se naci i ja i u cem u sam vec; ovako se, citao sam, unespokoje zivotinje kad predosjete pomracenje S unca ili zemljotres. Fehim zaustavi, upali fenjere pa potjera konje u kas. "Kia ce", kaze. Nisam ni primijetio: naoblacilo se, smrklo prije vremena. Nazirem: uma se rijedi, nebo se iri, pa i to brzo zatrpa pomrcina. Iz nje, daleko pod na ma, pocee se javljati sitna i nesigurna svjetla: kasaba. Nizbrdica, konjima odl aknulo, nestrpljivo kasaju, frkcu, u nozdrvama im, osjecam, vec miris Djedove ko njunice i slatkog pocina. Sijevne, munja se izvijuga blisko pred ocima kao coce k koji sune preda te pa se izgubi, ukaze se visoravan medju planinama i na njoj moja kasaba, grom tresne i kao da neto rascijepi, i tutnjava se razvalja pomrci nom, ostane u vazduhu rezak miris kremena. Pocee po nama prve kaplje kie, krup ne i ledene; Fehim opet zaustavi i podize mi krov na fijakeru, a na se naturi ce be. Nebo se prolijeva, spustilo se na zemlju, ne znam zato dozivam svoje pustin jske kolege: da vide ovaj prolom i tutanj. Otkud mi sada ovo?! ovim bih se ponos io pred njima. Vec smo u kasabi. Ova raspojasanost ljetne oluje kao da raznese s ve to je do maloprije bilo u meni: i Muftiju, i kajanje zbog povratka, i mrskos t susreta sa svima, pa i samo neradovanje vidjenju s majkom. Kia mlaza niz stak la gradskog fenjera kraj kojeg prolazimo, muti ih, i drago mi bi to ni fenjeri ne vide da sam doao. 3. Na Djedovoj kuli nijednog svjetla, samo svijetli, pritu ljeno, jedan prozor na konjunici, dok naa kuca tu odmah do kule, osvijetljenih prozora, tinja u tmini kao glavnja. Bijes me uhvati, cekaju me! Sigurno doli i iz kule! Nita, ispoljubicemo se, upitati se za zdravlje, razmijeniti rijec-dvi je, reci cu da se jedva drzim na nogama i otici cu na spavanje. Doceka me, medju tim, samo mati; od njenog pada po meni, ne primijetih u taj mah da je s njom izl etio u papucluk i brat Murat.

Mati ne moze da se otkine od mene; izljubila me, kao da sam se spasao od smrti, pa mi se zagnjurila u grudi i rida. Ima u tom ridanju jedan sakriven viak placa ; u smjesi svog sazaljenja i nesnalazenja, pa pomalo i ljutnje, gledam njen razd jeljak po sredini oknivene kose; on izazva u meni hitru sjen nekog bezdunog sje civa po njoj. S milovanjem je odvojih od sebe i zagrlih se s bratom; osjetih po vratu njegove grube dlanove. "Boze mi oprosti, ko da nije moje dijete!" govorila je za njega mati. Brinuo se oko konja i krava, orao i kosio, druzio se s obicni m svijetom i kmeticima, sve to jo iz djetinjstva, i sve je to kod njega bilo ta ko prirodno da nikome nije padalo na pamet da bi on poslije osnovne kole trebal o da ide ikuda dalje. Kuca i rod zvali su ga seljacinom (i na to se nije ljutio) , za kmetove i fukaru bio je "na beg". Nije time nita izigravao ili nekome prk osio, sve to bilo mu je urodjeno kao i modre oci, prostodunost i hamalska tjele sna snaga. Povede me uz basamake na divanhanu, mati podje za nama mrcajuci. "A gdje je otac?" Okrenuh joj se preko Muratove ruke, koju on ne skida sa mene. "Ot iao preda te u cariju. Mora da te negdje ceka." kripe stari basamaci; ovu kr ipu dobro poznajem. Murat i ja sjedosmo na seciju, mati zastade nasred divanhane . "Jesi li se mnogo napatio na tolikom putu? Da ti donesem veceru, podgrijavam j e od akama", i potrca. Ali je ja zaustavih: "Mati, nemoj, vecerao sam. U putu n as zaustavie kmeti, Fefim i ja pojedosmo janjca. Ne mogu ni pomisliti." "Makar, nece se to janje s vecerom pobiti." "Popicu poslije samo cau mlijeka." Kao da joj se, znam je, jo jedna ocekivana radost otela u zivotu, sjede na seciju, pod alje od nas. "A gdje je Arifa? ta je ovo nocas, sve se rasulo! Jeste li primil i depeu da dolazim?" pitam, ne znam da li vie u cudu ili ljutnji. Arifa je moj a starija sestra, polusestra, vrag-djevojka i gavran-ljepotica, stalno po sijeli ma s drugaricama. Mati cuti, Murat odvadi iz duhanske kutije cigar duhana sebi, pa je pruzi meni: "Jesi li propuio?" Odbih malim prstom. "Husein, je li istina da nece da se vrati?" Husein, najmladji, pobjegao, na nevjerovatan nacin, u Krak ov, tamo se upisao na slikarsku akademiju. "Arifa se udala", odgovori mati. Odsu tna, glas kao da joj dodje s onog svijeta. Gledam je: obgrlila koljena i gleda p reda se. "Pa kako to, nita mi ne pisaste! Valjda se i ja pitam neto u ovoj kuc i!" "Nije se ona udala, nego se ukrala! ta krije!" obrecnu se Murat na mater. "Za onoga najveceg hajduka! Znam ja kako cu mu suditi!"

Ukrasti se - to je i podvig i sramota. Po dogovoru s ljubavnikom doci mu kradom, bez icijeg pitanja, na ugovoreno mjesto, pa s njim njegovoj kuci. Je li je pove o - gotovo je, nema povratka. Nimalo me to ne iznenadi. To je ona! Volim Arifu, vjerujem da toliko ne moze niko, mimo svih i protiv svih, volim njen neobuzdani jezik i zvonki smijeh. Jo vie, volim je jednom ljubavlju koja sebe pokatkad uh vati u nekoj ruznoj i nemogucoj pomisli, pa se odmah potom postidi toga i ozalos ti. Nita joj ne mogu da zamjerim, iako znam toga njenog neocekivanog muza: bi m i sad kao da se u meni neto otkinulo. Moracu joj sutra! Ovo nikada dosad nisam osjetio: da neko odsutan moze u jednom trenutku biti ovako prisutan, prisutniji nego prisutan. Sve to bi mi mati i Murat dalje rekli, narocito o najmladjem bra tu-bjeguncu, predosjecam, mora biti jo zlosutnije, pa da se ne zagorcavam dalje , upitah: "Fafa sigurno spava?" Fafa, Vasva, sestra mi, djevojcica. I majci kao da odlaknu, lice joj se prosja. "Cekala te, cekala. Dugo se otimala da ne zaspi, pa najzad: probudi me, majko, kaze, kad dodje. Niko ti se toliko nije obveselio kao ona!" "Obveselio", ovaj glagol djeluje na mene pradrevno. Moram, moram odma h da je vidim! Vrata, srecom, ne kripnue, polako udjoh u odaju gdje spava. Sum racicom lelujaju srebrena vela, napolju je puna, olujom preprana mjesecina, i jo malo vjetrica u starom orahu uz prozore. Pridjoh na prstima dueku i beumno k leknuh pored nje. Osvijetljen mjesecinom, plavicast, nosic; oval lica, neuhvatlj iv jo, kao pocetak ljepote koja ce tek da bude; lice bijelo, od snjeznih pahulj a, od vrbinih maca; da joj ga dirnem ili puhnem u njeg, potrlo bi se, cini mi se , kao prah leptirskih krila; duge trepavice - kad spava, njima se pokriva, apce m hiperbolu nae lirske pjesme. Ni medju Arapkama, gledam je, ne vidjeh ovakve l jepote. Na licu i ustima (opet sam u poredjenju iz lirske pjesme: na ustima kao dukatom razrezanim) ni osmijeha ni bilo kakvog izraza - cisti san i cisto racen je u njemu. Poljubih je kroz vazduh i izidjoh bez daha, pipavo, na trepavicama. Tek sad primijetih, jer me zaslijepi, da je mati upalila citav raskoni svijecnj ak na stropu divanhane. " to si ovo palila, nije ramazan!" Ramazan, svecani mje sec posta: dani su gladni i pusti, a noci od jela, erbeta i prica. "Moj sinko, nek ti se vidi. Dodje nam u godini." Podjoh da je zagrlim, ali mi ruka ostade n a njenom ramenu i samo joj obraz lako taknuh usnama. "Donesi mi samo cau vareni ke. Ili mlacenice, ako ima! Sustao sam, spava mi se." "Prostrto ti je u sobi i lampa ti gori." Ne znam kad se prije izgubi i kad mi donese. Znala je da to voli m: mlacenicu, ono to od mlijeka ostane kad se spravlja mlado maslo. Presamiceni h ruku gleda kako pijem. Oprostih se. Murat ostade na seciji razbacen po jastuci ma, zagledan u neto svoje. U odaji prostrta dva dueka, jedan na drugome; to se cini samo osobitom gostu.

Okupah se u hamamdziku, drvenom izrezbarenom kupatilu u samoj sobi, u kom je vec sve bilo pazljivo pripremljeno: miriljavi sapun (i to je pocast!), djugumi vod e i pekiri, koji miriu istocnjackim mirisom jagom to ga hadzije donose. Ugasi h lampu i legoh. Niko ovo nema - poda mnom svila, nada mnom mjesecina, kazem. Po naem bogatstvu, zidovi kod nas u kuci mogli bi biti raskono iscrtani, kao dza mijski, ali su potpuno bijeli, bez ikakve are, i lezeci sada medju njima kao me dju zanocalim jedrima, pitam se evo otkud ovaj svijet, ocevidno, hoce bjelinu. N a ovim zidovima - ne zato to ih je jo ubijelila i mjesecina - osjecam ono isto to i na cevrmama, djevojackim vezovima: vezilja je izvezla samo jedan ugao, sv e ostalo ostavila bijelo - snijeg negazen, lice neljubljeno, kako kaze pjesma. I na bjelini zida je samo levha, kaligrafski ispis iz Kur'ana, uramljen. Bog je s vugdje, podsjeca. Neto sad zelim, a ne znam ta. Mjesec i orahove grane pod pov jetarcem slikaju po zidovima freske, nemirne, u svakom trenutku promijenjene u p lavo-zlatno-bijeloj gami, kao u jednoj svojoj igri radi igre. Gledam onda u izre zbareni drveni strop. Geometrija njegovih arabeski nije vie mogla da se opire j ednom drukcijem redu ljepote, redu koji je iz duboreza proniknuo svojim naprslin ama i klobucima - mozda su ba ove naprsline i klobuci napon one ljepote koja je u svemu kao krv u nama. (Zhener) Lutam onda pogledom po cilimu, po njegovim ar ama, koje lelujavi orah zasjenjuje i mjesecini vraca. Cilimski emblemi, svaki sv oja zagonetka, kako koji udje u svjetlost, zazare se i trenutak tako stoje otvor eni kao lokvanji; meni se tad ucini da se otvara to to zelim, ali nita - sa or ahovom sjenkom koja emblem pogasi ostanem pust. To to sam malocas cuo - je li t o gricnuo crv u tavanici? ili mi se priculo? ili je povjetarac cimnuo rasklimani m prozorskim krilom, jedva cujno? Popuh vjetra je to bio, pokrenuta zavjesa vrac a se u svoj mir, sa blagim ispupcenjem, sedefasta.... Eliza! Pa nju to ja cijelo vrijeme zelim! Ne znam ta je doziva: tijelo ili, mozda, daleko vie, moja povr ijedjena sujeta: mnogo mi se puta ucinilo da ona ipak vidi u meni poluurodjenika (i mozda je u tome za nju sva moja draz), i htio bih, evo, da joj sad pokazem d a to nisam: da ovaj na enterijer, iako mali, ima neto od kraljevskih dvorana; on je slobodan prostor, a ne stovarite stila i eklektike, sluga, ne satrap culi ma; sav je od gradje ovog tla i iz ruke domaceg majstora, a iz kosmicke srzi fol klora, samo neka pogleda... Govorim joj, a ona, o, comme dans la valle des rois, sva u svome. Sve slua, sve mi potvrdjuje i sve joj je phantastique, mira,culeu x, ali ne prestaje da radi svoje: pocupkuje

na seciji kao da joj isprobava nosivost, skace na prozor, istura se u mjesecinu, zove me napolje - "pa, ludice, ti ne zna gdje zivi!" Postavlja mangalu nasred sobe i izvodi mi oko nje trbuni ples, nespretno i djetinjasto, pa baca onda sv e sa sebe i hoce mi u duek. "Umoran sam" kazem. "Evo ti jedan duek, spavacemo odvojeno." A u sebi mislim: evrljugo moja pirgava (mene na njoj uzbudjuje i ono malo pjegica oko nosa), nocas te ceka nebo u kakvom nisi bila. Ona ljutito kupi haljine, otvara hamamdzik, misli da je to ormar, da ih objesi... ta je ovo?! p ita u cudu. Kupatilo, kazem, i dodajem da se kod nas "poslije onoga" covjek mora okupati... Ona (jo ljuta) okupace se "bez obzira", ali kako se to ovdje radi? Ustajem i polijevam je. Ne znam tedim li to vodu ili hocu da gledam kako tanki mlaz iz djuguma poslije dodira s njenim tijelom ne zna, kao ni moje oko i ruke, kuda bi prije. Sapunam joj ledja, uziva, struk joj se istegao; nalazim joj usta. Zurno spiram sapunicu, briem je groznicavo i polumokru nosim u duek. Nikada n ije imala toliko prevoja, ni moje ruke manje moci da ih sve nadju i predju... Od krinue se vrata, mati promoli glavu, gleda i oslukuje spavam li. Sklopih oci i poceh duboko da diem. Otvorih oci: povukla se. Bi mi kao da me zatekla u sram otnom; i samo to sam sebi ne rekoh: pa nije se moglo nita vidjeti! Da se sve p respava, kazem. Ne znam kad sam zaspao, ni da li sam uopte spavao - trgoe me l upa i glasovi; dopiru spolja. Skocih na prozor. Nema nita. Dud nasred avlije i njegova sjenka preko kaldrme (Mjesec, ogroman i zut kao pustinjski, zalazi). Cuj em samo neko rezanje i mumljanje.

"Otvori, celo ti seljacko!" muklo vice otac, znam mu glas, drma avlijskim vratim a. "Nece u kucu takav!" odgovara mu brat Murat. "Je li doao? Otvaraj, razbicu, pucacu!" "Pucaj! Gdje si se naloko, tu i spavaj!" Brat Murat, vidjeh, bos, u ga cama, otro rezuci rukama uza se, vrati se u kucu. Casak cutnje, a onda otac poc e ludjacki da bije halkama na vratima, da gruha citavim tijelom u njih, provalic e ih. Mati preleti preko avlije. Otvorila mu je, i on, kao ubacen u avliju tetur a pa pade po bunaru. Mati pritrca. Sad vidim i cujem sve: on bljuje, hropcem, on a mu pridrzava i zakrece glavu da ne bi u bunar. ta je sad ovo?! Znam da ne pi je, pihne ponekad malo, obicaja ili drutva radi. Htjedoh da izletim napolje, al i ustuknuh - nezamislivo mi da se sretnem s njim u takvom stanju. Vratih se u du ek. Ali cuh ponovo, sad u samoj kuci, tutanj, viku i mumljavu. Skocih i prislon ih uho uz vrata. Da li da izidjem i umijeam se? Ne, to cu ako se vec moradne. G uzva, ocigledno sad na basamacima, raste... Razabirem glasove. Misao mi radi, ia ko mi je srce dolo u grlo. Otac hoce meni, ali mu ne da Murat, i sad se hrvu na basamacima. "Pusti mi ruke, kopilane, od tebe cu nac..." ali ono naciniti ne do vri... "Pitolj, vadi mu pitolj!" Muratov glas.

Tresak, tutanj, kao da vidim - kotrljaju se niz basamake. Cik sestrice Fafe! Ne mogu vie da izdrzim, izletjeh na divanhanu. Vidim: mati i Fafica bjeze u sobu, Murat, dolje pod basamacima, uhvatio oca po pasu i, dok mu se koprca nogama i ru kama, ubaci ga u mutvak, pa zakljuca vrata. Niko me nije primijetio. Vratih se i padoh na duek. Teko zaspah, ali umoran, zaspah ipak. U svakom mom komarnom s nu (a ti snovi nisu mi rijetki) stoji uvijek jedno te isto: ili ne mogu da progo vorim, ili me cuju a ne odgovaraju, ili je krajnji cas da krenem a ne krecem, il i se, viseci negdje, hvatam za neto to se lomi, ili, zaprepacen i zgadjen, gl edam neto od cega bi trebalo okrenuti glavu a ja je ne okrecem. To da je krajnj i cas da krenem a ja ne krecem javilo mi se i u sinocnjem snu. On mi u budnom st anju jo protitrava i ispunja me jezom. Jasno mi je da je to to budan vidim kro z prozor kamena cela nedaleke gorostasne planine, u kojoj se sve u snu i odigral o. Ona nosi naziv po jednoj vrsti bora, koji se, bogzna zato, popeo u visine, u rijedak vazduh i medju krpe vjecnog snijega i, jer nema kuda dalje, zaostao u n jima te se tu, krzljajuci, povija po zemlji: klekovina. Kleci, ali su joj grane debele i tvrde, kao u najvieg bora. Ona je bila, ta planina, jest, ba ona, u s inocnjem mome snu. Ono zbog cega sam u tom snu razapet - to je treperenje izmedj u straha od ogromne dubine poda mnom koja prijeti da me povuce i uklete uzetosti koja mi ne da da se pomaknem. Kamena glava planine nada mnom tmurna je, a svud ispod nje je snijeg, sami snijeg, i ja sam sam u njemu. Nema ni drveca - ili ga je zatrpao taj snijeg, ili ga nikad nije ni bilo? A snijeg raste - ne pada iz ne ba, nego raste iz zemlje. Izvire iz kamena planinske glave, nepresuno, rui se tvrdoglavo urodjeno, i u suro-bijeloj pomrcini gamize prema meni kao gmaz.

Strah raste u meni, ali tu je i izlaz: lijevo, ispod planinske kamene glave, prt ina je, duboka za citav ljudski stas. Mogao bih njome da odstupim. Ali se ne mic em, necu, ima jo vremena, kazem. Vidim, survava se i sa te strane kamena jo ve ci gmaz snijega i zatrpava prtinu kojom mogu da odstupim - jo samo trenutak i n je nece biti! Jo imam vremena da prodjem, hocu, ali mi noge sputane ... Drugi d io sna potpuno je odijeljen od ovoga. U ovom drugom snu, uvrh planinske vododeri ne kuca je, oronula kuca mojih mahalskih sirotinjskih drugova u kasabi. Poznatanepoznata, od cerpica je i pod imlom. Razjapljena, iz nje neprekidno kulja i gl uho se dalje valja potok pijeska i - uglja... Sve je to u nekoj zutoj sluzi... N e ustajem, iako kukavica naeg starinskog sata u divanhani - izbrojah - otkuca o sam sati. U kuci mir. Kao da su svi nekud otili. To i zelim. Samo to jedva cek am da vidim malu svoju sestricu Faficu. Ustacu - samo da (jo malo) posluam gug ut kumrija pod strehom, gust i priguen, kao da drobe neko slatko grumenje. Mati proviri, pogledi nam se sretoe, zakasnih da se napravim kao da spavam. Gleda m e, ne zna ta da radi. "Udji, udji, mati." Ulazi, s pogledom sve oko mene, a na meni. "Jesi li mi se naspavao?" kleknu kraj mene. Vidim, u pogledu joj je neko i spitkivanje. "Ko panjuga, majko. Ni gromovi me ne bi probudili. Toliki put. Lije pa svoja kuca!" Njoj se lice prosvijetli.

"Otac te eno ceka. Fafica hoce da te vidi!" Izleti. Udje Fafica. Spusti zurno kr aj vrata ledjen i djugum, pa, s pekirom preko ramena, doleti mi na duek, cmokc e me po obrazima. Pa se onda umiri i poce da me miluje. " ta te ovo ovako ujelo ?" i pipa me po vratu. Prokleta djeca! Elizin ugriz! "Bumbar", kazem, i pokrih s e po vratu. "Pa mubar ne ujeda!" "Arapski ujeda!" "Uh, koliki je! A jesu li u ti h Arapa i paunovi veci nego u nas?" "Pa ba i nisu mnogo... Hajde polij mi da se umijem. Jesi li mogla spavati od one sinoc grmljavine? Boji li se ti groma?" p itam je dok mi polijeva. "Bojim, samo ja nita nisam cula." Ono prvo to spazih na ocu kad izidjoh nije bio njegov lik i izraz koji sam ocekivao, nego svecano o dijelo sa svilenim pasom. Odmah mi bi jasno ta mu je namjera i kakav ce biti na susret. Hoce sigurno da poslije kafe prodje sa mnom kroz cariju (uziva u tom da me pokazuje). Sjedi uvrh secije. Sam se sebi cudim zato se odjednom tako drz im. Idem preko divanhane bogobojazno, oborenih ociju, ispod kojih ga ipak vidim. Vidim, njemu sjakte oci, samo da mi skoci u susret!

Pridjoh, poljubih ga u ruku, on mi, ne pomicuci se s mjesta, uze lice medju dlan ove i izljubi me po celu i obrazima, osjetih kako mu drhte ruke. "Znam", rece, p oto mi rukom pokaza da sjednem kraj njega, "da mora doci. Raspust je. Ali sve mi neto govori: nece! ovoga puta nece! Dok mi Tahirbeg ne donese glas: dolazi! ta je tome covjeku, pobogu sine?" "Medju studentima pedeset islamskih zemalja na Al-Azharu vidjen je, medju najvidjenijima je" rekoh, ne znam, zacudjen, ta b ih drugo. "Cuje se to. Zato te i pitam." Nisam ni primijetio kad mi se to u kril o uvukla Fafica. Mati donese posluzavnik sa "kairskom dzezvom i fildzanima" - to sam im donio prvog raspusta. Cucnu pred mangalu, u kojoj je u raspaljenom cumur u vec vrila voda u loncicu. Zasu kafu, i prvi fildzan, onaj sa kajmakom, dodade meni. Cutimo, srcemo. Je li ova cutnja zbog onoga sinoc rusvaja, ili cuti u svim a nama neto zamagljeno, pitam se. "Moze li se u to Kairo preko Stambola?" upita odjednom otac. "Moze. Samo je dalje." Mislim pita me tek tako, samo da se o nec em govori, ali ne. "Mislim", nastavlja, "kad se bude vracao, da i ja krenem s t obom. Ostao bih u Stambolu, pa bih onda malo u Bursu. Oni nai to su prebjegli u Bursu ne misle da se vracaju, ali traze sad svaki svoj dio u imetku!" Rijec je o onim naima to su po dolasku evropske carevine odselili u Tursku. Sjetih se Senijina pisma, njene vijesti o djelidbi medju begovima. To je, dakle, ona dubok a oceva muka to je slutim. Ali nije.

"Ima li u Kairu kola za one besposlice?" "Koje besposlice?" pitam. "Gdje se sli kaju slike", kaze. U tom trenutku pogledah oca do svih njegovih strahova: da mu se sin iz tog "Hrakova" nikad nece vratiti, da ce se tamo i ozeniti, da ce zbog neke tamo djidije i vjeru promijeniti, pa ce se njemu unucad mjesto Selim i Fati ma zvati Vaso i Jovanka! To njemu da se desi, to da se nae cisto i slavno kolje no povlai, pojovani - dzigericu svoju covjek da izjede, u zemlju da propadne, b olje otici u taj "Hrakov" i ubiti ga! Tek sad ga pravo pogledah. Jasno mi sinue njegova sva moguca ocajnicka pomiljanja, medju njima evo i ovo, da sina, kad j e vec odabrao svoju nesrecu, premjesti u Kairo, da bude brat uz brata, u islamsk om svijetu, gdje mu se ipak nita strano ne moze dogoditi ma ta se dogodilo. " Takve kole, otac", rekoh "u Kairu nema." Bi mi zao to mu to rekoh. Vidjeh kako mu se ocni kapci spustie. Iz cibuka duboko potegnu dim pa kao da ga puta u pu sto. Dok puta te dimove, zutilo mu neko podlilo lice, podocnjaci mu se ukopali pod ocima, iz koulje viri mu - nema vie one bivolje ije! - sasuen vrat. Jedi no to mu je ostalo: glomazna koljena i iroke kocate pesnice. Zute sad i drhta ve. "Ne znam", rekoh "mozda ce takvu kolu i osnovati u Kairu, cini mi se da sam to negdje cuo. Raspitacu se." Trepetljiv talasic nade, kakav je moguc samo kod ocajnika, predje mu preko lica, pa se odmah rasu. Uz basamake, zurno, dodje Mura t. Donese pun sahan prvih ljetnih jabuka, petrovaca, i stavi ga bez rijeci preda me. Pri tom jedna jabuka pade i otkotrlja se do nasred divanhane. Svi je gledam o. ta je u ocevom pogledu? Mozda sin bjegunac? Ili kci bjegunica?

Murat sjede podalje od svih. Kako sjede, primijetih ocevo mracno prijecanje ocim a na njegovu kamu, koja mu srmenim drkom viri iza pasa. Muratu sam donio dar, a rapsku zurnu. "Murate, ne budi ti zapovjedjeno, bi li odozdo donio moj kufer?" O n spremno skoci. "Onaj veliki", rekoh za njim. Donio sam svakom poneto - i slug ama. Dok predajem darove, ocu cehlibarcibuk, majci teku kuma-svilu za anteriju , - Fafica sja kao mangala, sigurno da ce i nju neto zapasti, a radoznala ta. Muratu, kad mu predadoh zurnu, nestade onog mrskog nabora medju obrvama. Fafica, kad joj metnuh na ruke zelenu svilu posutu ljubicicama, stavi je po sebi pa se zari u me. Sve to prodje u poljupcima koji ne znaju gdje da padnu. Onda izvadih svilu kupljenu sestri-polusestri Arifi, kafene boje kao i njene oci: na to sam m islio kad sam je kupovao - nek joj, kazem, oci gledaju iz citavog tijela. Drzim tu svilu na rukama, svi pogadjaju kome je, i svi, osjecam, vidimo to prazno mjes to na seciji, sa praznim odjekom njenog bistrog kikotanja koje je nekud otilo, kao maloprije jabuka sa Muratovog sahana. Stavljam Arifinu svilu u kufer na repr odukcije faraonskih freski kupljene bratu Huseinu pucanj! Otar, blizak pucanj n apolju. Svi se zgledasmo. Kao zloslutnica, izidje iz starog sata kukavica i poce da kuka. Drugi pucanj, pa za njim vrisci...

Istrcasmo pred avlijska vrata. Odista mi dodje u jednom trenutku da ne povjeruje m ocima - takav je prizor pred nama! Pred naom kucom i Djedovom kulom prostire se park, golem, sve do ceste koja ide u susjednu kasabu. Djed ga je podigao po n agovoru i nacrtu austrijskog kotarskog predstojnika, svoga prijatelja. Zasadjeno drvece jo je dzbunasto, cvijeca svakovrsnog mnogo, na sredini adrvan. Prizor! Stari Vepar Hrustembeg (miica mu je kao moje stegno) ide preko parka, ide mirn o kao da za njim ne trci sa pukom moj stric. Pretpostavljam da je stric ono mal oprije opalio za njim dva puta uvis, ili ga nije pogodio, jer sad, vidim, ponovo puni dvocijevku. S prozora Djedove kule i striceve kuce cika i vrisak, ali niko m ne pada na pamet da sprijeci strica, pa ni mom ocu, koji je, sad primijetih, i zletio iz kuce s pukom, ni Muratu, koji drzi izvadjenu kamu. Obeznanjenost niko m ne da da se pomakne, ja sam obeznanjen najvie mirnim Hrustembegovim hodom. I ne osvrce se na strica. Kad ga osjeti za samim ledjima, okrenu se i stade. Stric , s uprtom pukom, vice neto, omahuje glavom (utisak mi je da ga pljuje). Vepar mirno stoji, pa onda krenu na njega. Zatjera ga kao psa pa produzi kako je i i ao. Stric se ne ostavlja, opet za njim. Vepar mu sad pritrca, uhvati za cijev, p uka puce, istrgnu mu je. Kiklop, uze je preko koljena i prebi, pa kundak i cije v baci u stranu kao trijeske. Krenu sad bijesnim korakom, dok stric stoji nasred parka, nalik mi na dijete kome su oteli igracku. Tuzno mi gledati ga kako se vr aca. Bi mi kao da tek sad vidim koliko i kako epa. Otac (iako, znam, ne govore odavno) poletje pred strica. Murat, tvrdokoran, vidim mu neto nepremostivo u oc ima, htjede za njim, ali odustade. Mati - ta ona da se mijea u takve stvari! u dje u avliju. Htjedoh i ja za ocem, ali u taj mah ugledah Djeda i Muftiju kako g rabe stricevoj kuci. Mozda je ba ovo prava prilika da se sretnem sa Muftijom? N e, necu prije nego to se vidim sa Tahir-begom.

4. ta je bilo? Memnuna, stricevka moja, ispricala mi je. Bila je prisutna. Dok mi prica, zaledjenog lica, punog tragova od bubuljica, ja iz njenih ociju hocu da uhvatim da li mozda neto ne izmilja, ili preuvelicava, jer znam je, zderikn jiga je, ostracena zderiknjiga kao i Tahirbeg, toliko da mi se uvijek cini da j oj mata ne moze drugo nego da vidi sve u uzdignutom svijetu knjiga. Ali, zacudo , sada je sva u sirovim cinjenicama. Ma koliko me one zanimale, na tren prestane m da je sluam jer pomislim na Tahirbega i njegovu tajnu, koju on krije kao guja noge. Toga jutra Hrustembeg Vepar doao je njihovoj kuci. Pojava njegova bila j e svima neobicna, iako on nikome nije neobican - svi ga znaju po cuvenju, poneko i po vidjenju. To to je doao tako odjeven nije bilo nita neobicno, jer on ta ko, u seljackim lanenim gacama, samo opasan gospodskim svilenim pasom, i u nesve zanim cipelama, izlazi i u cariju, ko ce znati da li zato to ga mrzi da se obl aci ili prosto stoga to je takav, to zna sa kmetom uhvatiti za kosu i motiku i kusati s njime iz iste zdjele i istom drvenom kaikom. Doao je (dolo mu tako! ) - da prosi Nailu, najstariju stricevu kcer. Ako nema vie, manje od sedamdeset mu nema. Naila bi mu bila cetvrta zena, i doveo bi je na Smiljanu, svoju kmetic u, s kojom ima dva sina. Misli, zato to ima kmetova koliko je dana u godini (a gdje su jo begluci i ume!) i zato to ne zna ta ima i gdje mu je ta (ili to , zivotinja, nita ne misli!) da mu je dozvoljeno sve! Stric mu je (Vepar nije p ravo ni doustio) pukao amar i pljunuo ga. I tako je dolo do puke. Prateci joj pricu, gledam je kao portret. Gledam je kao cudo, kao iznenadan plav cvijet izn ikao na goloj naoj visoravni, gledam je sa svojim sentimentalnim zaljenjem: ta moja stricevka ostace nepoznata kao i ta visoravan. Donijela mi knjigu, ruski ro man u prevodu. U njemu odmah vidjeh nekolika lista hartije, ispisanih njenim sit nim rukopisom. Znam da zapisuje procitano i vidjeno; to prvo uzeh da procitam. ( I poslije, tronut njenim nacinom kazivanja, ne mogoh da ne prepiem ovu njenu pr icu u svoju biljeznicu.)

"Gledam Vepra, grom ga ne ubio", kaze Memnuna u tom zapisu, "ja kakav li je, kaz em, morao biti kad mu je bilo dvadeset! Zene znaju sve. Sluala sam ih kad o nje mu pricaju ono to one samo izmedju sebe pricaju. Dvije su mu zene, tanke koljen ovicke, umrle pod njim, jedna to je dijete bilo tako krupno, ili ona sitna, te nije moglo izici, a druga to nije vec mogla izdrzati - gdje je sretne, tu joj d rijei dimije. Treca mu je kmetica Smiljana." "Dua mu je bilo da, kad je zetva, ode u neko svoje selo. Toga ljeta otiao je u Vukovsko, koje je po tom njegovom dolasku i postalo cuveno." "Ovo sam sluala kako prica Nadzida-hanuma, sveznada rka i jedna glava hiljadu jezika." "Djevojke su zele, a on sjedio u hladovini po d krukom. Najedanput skoci, pa - medju zetelice! Zgrabi Smiljani srp pa poce da zanje kao mamen. I zetelice s njim iz sve snage, ali badava im ijuk i cika - ni prepelica ga ne bi stigla! Smiljana jednoj zetelici ote srp, pa natisnu za njim , ali badava - jedva ga sustignu uvrh njive. On joj vrati srp, pa joj pred svima rukom pod suknju! Zna se ta bi uradio, ali nije bilo mjesto. Uradila bi uspalj enica i ona, jer se vec tada primjecivalo kako mu se onim svojim masnim ocima od smjehuje. Zato je on tako cesto i dolazio u Vukovsko, tako i toga dana." "Zato s u ga zetelice i promatrale gdje pod krukom sjedi sa Savom, djedom Smiljaninim, i neto razgovaraju pa se u razgovoru dvaput i zagrlie." "Savi je Smiljana, med ju svom zadruznom celjadi od preko dvjesta dua, bila najmilija kome ne bi bila? Garava, podsocila djavolom, prevrce krupnim masnim badem-ocima, a u koraku je k ao srna. Kurjaka zapalo meso!" "A ukalo se da je djeda Save " "Daj mi je, pobr atime! - pricao je to poslije Sava otvoreno. - "Znam da ti je ona sve, a bice i meni!" "Beg, samo nemoj na silu, bio bi grijeh ako ona nece!" "Pusti ti to meni. Znamo i ona i ja ta bi bilo grijeh!" "Zagrlili su se po treci put, sve je bilo gotovo." "Tako je on nju preveo u duek, a odmah poslije toga, naravno, u islam . Klanjala je, kad je dola u dimije, i klanja, eno, i danas, i svijet ne moze d a dodje sebi otkud Vlahinja moze tako da nauci sureta iz Kur'ana." "Pricalo se s vata: neko da je to Sava ucinio to nije imao petlje da odbije, neko da je time mislio begu da omili i da stekne kod njega povlastice, neko da je za Smiljanu p rimio silne dukate. A istina je, koliko ja vidim, samo to da su njih dvojica bil i oba jednaki, da su zajedno ili u lov, da mu je Sava donio bogzna koliko ovnuj skih plecaka, i da je Veprov curak postavljen Savinim lisicama, jo prije nego j e Smiljana postala Azemina." "Vukovsko je cutalo, pamtilo, a okolna sela prozval a su ga Turkovsko." "I poslije svega toga", nastavlja Memnuna u svom dnevniku, " Naila! Najstarija medju nama. Zbog nje se nas dvije, mladje, ne mozemo da udamo. Njezino je prvo." "Kako se Vepar pomoli na vratima, odmah osjetih da ide neki b elaj!" "Otac uvrh secije dopija kahvu, jo u mahmurluku. Ne ponudi ga, kao to b i bio red, da odu gore na divanhanu, nego mu samo odselami i pokaza mjesto kraj sebe." "Koliki li je, Boze stvoritelju - sve gledam kad ce se secija pod njim pr ovaliti! A krmak, nije da je od sala, nego sama kost i sve mrki konopci mesa po njem." "Mati i ja vrzmamo se po mutvaku, izmiljamo posao, a ui nam samo na nji ma dvojici." "Primijetih, i to u nekoliko navrata, pogled Veprov na Nailinim nog ama, i sjetih se kako je Nadzida-hanuma pricala da on voli debele pa bijele pa k rive zenske noge (a takve su u

Naile); mogu biti debele i bijele, ali moraju biti jo i krive, da ga bolje obuh vate, hrze on tako i rokce medju lovcima kad ga popadne rakija i to njegovo." "S trah u meni: da se nije i na to odlucio?" "Nadzida-hanuma prica da se on rano bu di a kasno izlazi iz dueka - blago li, kaze, ili teko njegovim zenama! to se vec ne smiri jednom, pjetlina i krmcina necista! Ne, nece ni u grobu! to mu j e koja godina vie, kaze Nadzida-hanuma, sve mu sladje." "Kad onaj arac misli da ide? - cuh gdje Vepar upita oca kad im donesoh kafu." ( arac je Muftija: osp icav je.) "Kad prestanu prepelice! - odgovori otac. "Ostavio muftiluk pa nam ovd je dolazi da ukiva u glavu islam i erijat! Prvom sebi neka to uradi! Znamo i mi njegovo! Poserem mu se ja usred njegova iluma!" "Svak svoje, moj Hrustembeg - o tac tek onako, a, vidim mu po ocima, pita se neprestano, kao i mi svi, zato li je doao." "Razgovaraju potom ispod glasa, vjerovatno produzuju o Muftiji, nita ne mogu da razaberem. A izgorjeh da cujem, te pridjoh i poceh da im razlijevam kafu." "Lijepa ti je i, cuje se, cestita i ova - rece Vepar za mene - a ja sam t i, brate, doao po Nailu, nema vie ta da se krije! Loze smo, i tvoja i moja, h ocu i s njom sina..." "Otac zazinu i zazmiri, pa mu puce amar, prolie se fildz ani. Skoci pa uz basamake, znam po ta - noz, pitolj, puku!" "Mi padosmo po Ve pru, mati prva i najvie." "Sklanjaj se, dragi Hrustembeg, kao Boga te molim! vjea mu se o vrat." "On, puuci, izidje iz kuce." Memnuna nastavlja s prizorom u parku, ali to citam ovla i napreskok, jer vidim da je uglavnom sve onako kako sam i ja vidio. Procitah jo samo ovu zavrnu recenicu: "Boze, gdje si me posij ao!" Ne znam ta da mislim: uzimam Rusa. Doao sam do na kraj naeg vocnjaka iza Djedove kule, pod staru kruku karamut, ovdje mi je najljepe mjesto da se odmo rim od svega. To je jedna vrsta kruke, crna kruka: plod joj je, kad sazri, crn , stavlja se u tursiju. Ovaj karamut je ogroman, dva covjeka da mu stablo obuhva te, turije od njega moze biti i za kulu i za sve ostale Djedove kuce. A beskraj an je kad mu ovako, lezeci pod njim, gledam kronju. Koliki li mora da mu je kor ijen, koliko li je duboko otiao u zemlju kad

je izdrzao sve bure, i koliko li svakog trena poteze vode da bi nahranio svaki l ist i plod i toliku koru, i koji li su to minerali to ih iz zemlje vuce i to s e u njegovom plodu tako cudno ponaaju - pitam se. Od djetinjstva moga, oko ove kruke bile su svako podjesen izmedju nas, Djedove unucadi, cudnovate svadje. Ci ji je karamut? "Na!" vikali smo svak u ime svoje familije. On, gledan ovako iz podnozja, urasta u nebo; i to se vie zagledam u njegovu kronju, sve mi je vec i, cini mi se da jo raste, kao da mu je malo zemlje, malo neba. On mi je sad Hr ustembeg Vepar, samo u biljnom svijetu. Osjetih u sebi neto izmedju odvratnosti i ravnodunosti prema svoj ovoj sirovosti. Dosta mi vie svega! kazem. I, kao i zbavitelj, javi mi se pomisao na Seniju, pa odmah zatim samoprijekor to je odma h jutros nisam posjetio. Dola mi pred oci slika: Senija drhturavo ispisuje slov a, a ja gledam njenu tanku miicu kako joj se izlijeva iz koulje kao obao mlazi c plavicaste bjeline. Da joj u Kairu kupim neku sitnicu sjecanja, to sam zaborav io. Sunu mi u pamet da otrcim u kucu i ponesem joj kuma-svilu koju sam u Kairu kupio Arifi, pa, neodlucan izmedju Senije i polusestre, predjoh preko plota u dj etinjsko Djedovo brdo, tuda cu Seniji... Taman mi ovo dobro dodje. Ne moram joj kroz cariju, kroz koju ne bih proao ni za sat jer bi me zaustavljali i raspiti vali se, nego cu ovako ispod Brda, pa onda sokakom njenoj kuci. Idem kolskim put em ispod Brda, kad - Djed i Muftija! Sklanjanja nema! ocevidno su me vidjeli. Si gurno su se, tako pretpostavljam, sklonili svijetu s ociju da bi u miru mogli ra spraviti jutronji Veprov slucaj, jer o cemu bi drugom iko u kasabi mogao danas razgovarati!

Kako se priblizavamo, u meni raste groznicava nedoumica cime da se opravdam to ih jutros - a gdje je vec sunce! - nisam posjetio, a jo gore je to to se, evo, vidi da to nisam ni imao namjeru. Divota, sunu mi, reci cu da ih upravo trazim. Nazivam im vedar selam. i - u novoj sam nedoumici: kojeg prvo da poljubim u ruk u? Muftiju cu, Djed ce to razumjeti. Djed mi veselo primi selam, Muftija, i ne g ledajuci me, hladno, ispod glasa. Smaknu mi ruku kad htjedoh da mu je poljubim. Znaci, zna sve. Ko mu je mogao reci nego moja glavna nada - Tahirbeg! Djed sve o vo, vidim, tacno osjeca. Znaci, zna sve. On koji sve dobroduno ublazuje i ovla no zabauruje (jer svemu ima lijeka!) poljubi me u celo. Kaze nek im dodjem (to ce reci njemu i Muftiji) kad se, s tolikog puta, malo odmorim. Muftija krenu. Dj ed me na tom naprasnom rastanku pogleda sa tako jasnim upozorenjem ocima da treb a da razumijem Muftiju. Podjoh i ja, i sjedoh, vie - skljokah se na prvi kamen u Djedovom brdu. Tahirbeze, ta uradi? vidim mu onu pustu pjenu na ustima. Mufti ja, pobogu, zato si takav? Nada mnom krili jastrijeb. Jastrebovi. Iznad Djedove kule i naih kuca kruze tako godinama, cini mi se od pamtivijeka. Sjecam se. Ot ac bi poslije rucka uzeo puku pa na Djedovo brdo. Ja za njim. Znam, za tim jast rebovima ce.

Kao da sam im zavidan na slobodi, koje imaju napretek, a ja - imam sve, a opet m i neto stalno nedostaje! Ili je tu posrijedi samo moja zelja da izbliza, na dla nu, vidim kakvo je to bice to mi tom svojom slobodom svakodnevno prkosi. Hocu d a ga opipam, jo toplog, tog slobodnog ptica raskriljenog u plaveti, ili spokojn o sklopljenog navrh nekog usamljenog drveta na Djedovom brdu. Ptica se spustila na drvo, otac joj se, i ja za njim, prikrada potrbuke, ali samo to naniani ona prhne! Eh, da si meni dao puku! I ocu uvijek ja ispadnem kriv. Ja poplaio! Umoran vec, vracam se s ocem praznih ruku. Kruzi, evo, opet nada mnom vjecni ja strijeb. Jo traje u meni onaj tup udar od Muftije. Digoh se s kamena. Ne znam k ud bih... Senija, kako ja tebe tako brzo i lako zaboravim!

5. Cudno - Nenina avlijska vrata otvorena! ta je sad ovo?! Stalno su zamandalj ena. I ne doceka me ni moj stari znanac, ogromni crni pas duge dlake, Barak. Nen a je Djedova sestra. Udala se za Ibrahimbega zvanog Proraljika (proraljika je kukuruz koji mimo ostale trkne uvis, a ne donese ploda). Dao mu je moj pradjed, cuveni kapetan na granici medju carevinama. Nije samo odolijevao "djaurskim" na padima, nego se svojom vojskom i zalijetao u "Djauriju" i sultanovom carstvu cak pomakao i ucvrstio granicu. Vojnicina, dao je kcer Ibrahimbegu, cudno, covjeku potpuno protivne prirode, golubu u ljudskom obliku, sa bogatim mirazom. Nena nij e imala djece, i krivnju je pred njim i pred svima bacala na Ibrahimbega; cini s e da ga je ona prva i zazvala Proraljikom, a zene taj nadimak raznijele po kasa bi. Bila je na sve strane poznata po svom jeziku bez dlake i po svojoj mukoj su rovosti, i niko je nije ni zvao Ibrahimbegovicom, nego njenim vlastitim imenom, Namkahanumom, a jo vie njenim nadimkom "Ljuta Arnautka", po nekakvoj, kazu, Ar nautki koju je neki od mojih pradjedova doveo prilikom vojne na Skadar, i na koj u se bacila. Nije, iako je to trazio blagorodni Ibrahimbeg, nikad dopustila da j oj slukinja udje u kucu. Samo je doputala kucnog momka, konjuara, u stvari: p oznato je da joj je ljubav bila Ibrahimbegova kobila Lejla, kojoj je na trkama s amo naa Sultanija jednom utekla. Zmaj, ne zena. Kad bi kucnog momka, starog Aga na, zatekla gdje cijepa drva, zgrabila bi mu sjekiru i pocela ona da cijepa: ova ko se cijepa, razvalino jedna! A glavna strast joj je - cvijece. Kako udjoh, ugl edah je u dnu avlije: cuceci, zalijeva to tvoje cv'jece.

Avlija je prostrana, Nena me jo nije primijetila, idem put nje, pun neceg, ne z nam ni sam cega. Oznojenog, zahvati me hladovina visokih avlijskih zidova. Cvije ce Nenino - nema mu kraja, napuni mi nosnice i nekim tankim i nekim tekim miris ima, koji bude u meni neto, a ne znam ta. Prilazim joj tiho. Iznenadicu je, ba hocu da je iznenadim! Tako zbilja i bi. Kad mi cu glas, skoci i, kako me vidje , udari me po straznjici otrom pljeskom. "Gdje si ti, Arapine!" Gleda me. "Net o si mi se isuio, uzutio", kaze i razgleda me. "Tahirbeg tvoj donio tvoje pismo Seniji, i plaho se obradovala!" Senija joj je - posvojce. Neto mutno, toliko m utno da bih prije rekao neto gotovo nepostojece bilo je u meni prema Seniji, i ovo Nenino - je li ovo zvjerinja slutnja, ili nada da ce pokcerci naci u meni na jvecu srecu, ili cak takva namjera? Da joj to suzbijem, pomisao takvu da joj otj eram, ne udjoh u kucu, nego krenuh da joj toboze razgledam i hvalim cvijece. Duz avlijskog zida, kao pocasna garda gostu koji udje, stoji bujna mnogobrojna vojs ka svakovrsnog cvijeca, visokog, kao to su zambaci i ruze, i prizemnog, stidlji vog, kao to

su lale i zumbuli, i onog najrjedjeg, koje su joj hadzije sa dalekih strana dono sile u sjemenu; sjetih se arenih gejzira cvijeca u jednom vrtu nad Nilom. Sa ku cnog zida gledaju me, kao zacudjeni, blijedorujni cvjetovi sabahcica, puzavice k oja nosi to ime po tome to joj se cvjetovi zorom otvaraju; a uz avlijski zid, s klopljenih ociju, puzu akamcici, zvani tako jer se, plavi, bude pred zalazak su nca. Nena, bi mi, kao da je zavela dezurstvo cvijeca. Ugledah... "Neno, to ce t i ove divlje ruze?" pitam je, ne znam pravo da li iz radoznalosti ili tek da ne to kazem. "A to ce u brdu i uz pasja preskakala?! Kod mene im je ljepe! A i vo lim ih neto!" Otrca, otvori sad irom avlijska vrata, oba krila, ja se u cudu p itam zato. "Hajde malo njoj", rece mi. Otvori cesmu i poce da nalijeva djugum. "Ostali su mi jo nezaliveni alkatmeri", kaze. "Eto mene." Krenuh, i ulazeci u k ucu vidjeh kako ona ne podje da zalijeva alkatmere, nego - djugum stavi kraj avl ijskih vrata, i - prevrnu ga nogom! Skinuvi cipele, kao to je to obicaj, udjoh u kucu, cudeci se zato se Senija ne pojavljuje, a morala je cuti moj razgovor s Nenom. Ja nikoga nemam osim Boga i tebe, a oba mi daleko, dodje mi u svijest n jeno pismo, a evo sad ne izlazi preda me! Znam u kojoj sobi najvie boravi. To j e soba u kojoj sam je ucio citati i pisati, tako reci, njena odaja, najljepe na mjetena; Nena bi joj dala, i davala joj je sve, siguran sam da joj je spremila i golem miraz.

Kako otvorih vrata, ugledah je nasred sobe: bila mi je pola u susret cim je osj etila kvaku. Ili ne? Refleksni trzaj tijela i zaleti ociju, kad me spazi, mozda prije govore da bi nekud pobjegla? Rukovasmo se, osjetih njenu ruku mlohavu i be z stiska. Ona u nekoj izgubljenosti, ja u iznenadjenosti, sjedosmo na seciju. S ocima i rukama u krilu, pita me kako sam putovao. Cim me to upita, odmah mi bi j asno da ce na razgovor biti tek da se neto govori, jer ni ja ne znam ta nju d a upitam. Razgovor, sa cutnjama, poce o stvarima sve sporednijim i glupljim to dalje traje, cak do redovnog kanarinca u divanhani (cuje li kako se raspjevao?) . Tek sad je prvi put sagledah. Je li ovo moguce? Pa ovo vie nije ona bjeloputa , blago podnalila Senija, nego bice otopljeno i dobro zahvaceno sivim mrljama ne ke unutranje memle. Dodje mi neto pred oci. Dok sam u Egiptu iz specenih nosev a mumificiranih faraona i faraonki zamiljao njihove zive noseve, sad mi ispod f inog Senijinog nosa zatitra sjen tih mumija. Ni na podlakticama joj nema onog bl agog sliva linija. Njene zelenoplave oci, usidrene u nekakav strah, iako ogromne , ne vidim, pod trepavicama su. Hrupi na vrata Nena. Ide put nas, oslobadja dimi je koje je bila zadjenula za uckur zalijevajuci cvijece. "Jesi li dobro svezala Baraka?" pita Seniju zaticuci mi ruzu u rever, a ja vec mislim kako cu je izvadi ti cim izidjem iz avlije. "Sram te bilo", nastavi Seniji, "ni kahve, ni slatka, nit icega! ta si mi se tu skamenila!" Senija ustade i ode da posluzi. "Pa sram te bilo", sjede pokraj mene, "ni selam u pismu Neni da poalje!" udari me po b utini. "Nego: poselami sve u kuci i ko god za mene uspita. Ni sjemena mi od misi rskog cvijeca nisi donio, ko da je zrno dukat." "Sad kad krenem, Neno, donijecu ti. Samo mi mora reci kakvoga ce."

"Lazljivoga, eto kakvoga cu, magarce!" gleda me prikiljenim blijedozelenim ocim a, koje kao da vide i iza zida. Uleti Senija s rukama po licu, pade u secijski c oak i zarida. Nena skoci, podignu je, udari joj otar amar i ubrisa joj suze: "U mutvak dolje!" Nikad nisam vidio takvu pojavu: Senija se, u jednom trenu, pre oblici, vidjeh jasno kako se osovi na svoje noge, i mir, nekakav neustraiv mir, dade joj nov izgled. Izidje isto takvim hodom. Udjoe tri hanume. Zbunih se pot puno. Posljednja, najmladja, zatvori vrata ledjima. Ucini to upravo ceremonijaln o. Sve to su imale, ili mogle posuditi, dijamanata, zlata, bisera i svile, sve su to navalile na sebe. Najmladja se jo i "nabakamila": mlijekom se - znam cio postupak - umila, lice, obraze narocito, orujila mrkocrvenom pastom, obrve utanj ila, izvila i ogaravila, trepavice podvukla surmom, crnim ljubavnim barutom, usn ama dala ljubicast i uspijen izgled. Po struku joj je pas od modre kadife, s dij amantima. Primijetih da mene prvoga pogleda, ispod oka i u magnovenju. Hanume po djoe do secije sa umom tekih svilenih dimija i mekim klepetom vezenih papuca. Znam ih sve tri, najmladju, udovicu, ponajbolje. Nena, nasred secije, i ne podi ze se pred gocama. Ucini mi se jadna, u obicnoj koulji od beza, sa obicnim crn im fermenom, u cic-radnim dimijama i pohabanim crnim papucama. Sad mi sve puce p red ocima: zato je Nena irom otvorila avlijska vrata, zato je otvorila cesmu i prevrnula djugum vode, a ova najmladja zatvorila vrata ledjima. Sjetih se tog dirljivog drevnog obicaja i smisla njegove simbolike: otvorena avlijska (ili kuc na)

vrata znace da je slobodan put onima koji dolaze; otvorena cesma izrazava zelju da razgovor slobodno tece, a prevnut djugum spremnost da se sve kaze dokraja, da nita ne ostane nereceno; ledjima zatvorena sobna vrata iskazuju, opet, zelju d a ono to se tu kaze ne izidje iz kuce. Dole su da prose Seniju. Hadzi-Omerbego vica, glavni prosac ovdje, sestra je Sulejmanbega Topala, onog epavog bega to je zbog ubistva radi kelnerice odlezao pet godina u Crnoj kuci. Dodje mi pred oc i ubogi, iz pisanke istrgnuti list onog Senijinog pisma meni u Kairo, i odjeknu u meni, sada tek pravo strahotno, ona njena usputna ocajna recenica u kojoj mi j avlja ta joj se sprema. Ovo danas ispunjenje je, dakle, te necije volje. Kud ba nadjoh da dodjem u ovom casu! Pomakao sam se, kad dodjoe hanume, u dno secije , uz onaj na coku prozor koji gleda niz ulicu. Neprilican sam, vidim, ovdje, gl edam zutu pranjavu cestu bez prolaznika i lelujanje ljetne jare na njoj; komad moje ceste, na kojem se sad nalazim. I na kakvim li joj se, evo, sve dionicama n ecu naci?! Red bi bio da odem, ali neto mi ne da. Gledam Neninu cesmu u avliji. Tece. Potekao je i razgovor, ali sve kao da hoce i nece. Hanume su se, najprije , upitale sa Nenom: "upitati se", to ovdje znaci upitati za zdravlje onoga s koj im se razgovara, pa dalje redom do svih njegovih najblizih, sve do onih koji su selidbom, udajom ili kolom otili u svijet - cuje li se za njih, ili piu li. K ad dodjoe na red ti to su otili, hanume predjoe na mene.

Je li istina da je u Kairu medju "naucnima" iz hiljadu muslimanskih zemalja na Tahirbeg prvi? Je li istina da mu je aleksandrijski paa ponudio kcer, a on odbi o? Je li istina da u kairskim dzamijama klanjaju gologlavi? Je li istina da u Ar apluku petkom po pet po deset hiljada zena izidje na musalu pa klanjaju dzuma-na maz? I kakve su? Pokrivaju li se kao i mi? I paze li ih muzevi kao nas nai? I j e li istina, kad se tamo nadje ljepotica, da joj u svijetu nema ravne? Da li me je slucajno put nanio na cabenski kamen? Znao sam da nece vie imati ta da upit aju, cim su prele na ovako visoka pitanja, i odlaknu mi. Cijelo to vrijeme Seni ja posluzuje. Red je, eto, takav kad dodju prosci. Postupa se tako da bi oni, pr ije same pronje, provjerili da li mozda djevojka ima neku tjelesnu ili duevnu manu, je li i koliko je vjeta posluzivanju, i uopte kucnom poslu i kanonu, i k ako se drzi prema ljudima. Senija, s lijevom rukom na grudima i oborenih ociju, posluzuje ih sve sabrano i mirno, savreno. I tek u trenutku kad krenu da izidje , vidjeh da je sad svecano obucena; vise joj sa suhih kukova drevne svilene dimi je. Cutnja ostaje za njom. Glavni prosac, Hadzi-Omerbegovica, srce kafu i preko fildzana, vidim, trazi nacin, ili preza priliku, da predje na ono radi cega je s ve ovo. Nena, nasred secije, cijelo vrijeme samo cuti; nikako ne mogu da odgonet nem ta li misli. "Dodje li ti", pita je Hadzi-Omerbegovica "Vinterovka?" "Vinte rovka" - to je zena austrijskog kotarskog predstojnika, naucila je poneto domac i jezik i druzi se sa hanumama. "Uvrati", kaze Nena. "Kad je fijaker nanese mimo moju kucu." "Boze dragi", nastavlja Hadzi-Omerbegovica "dobre li i slatke zene! A i nesretne: onakva, udala se za onu suhu vapsku trklju, vidjela sam ga! Ih, da joj je neki na! Plaho voli cvijece. Po pendzerima joj i oko kuce dzennet od cvijeca. Narucuje ga iz cijele carevine. Donese li ga tebi?" "Jok", rece Nena. " Niti joj ga ja icem. Ice ga ona od mene, i sjeme alje nekom tamo svome." "Jes t, drago joj nae cvijece, valjda to takvoga kod njih nema. Sjeme mu uzimala, p a i u saksijama ga slala, tamo nekom svome. Ni danas ne moze da se nahvali rahme tli Sulejmanbegovice, dobra moja nevjesta, davala joj nemilice to god joj dua zazeli. Plaho su se njih dvije volile."

Aha, uhvatila je pocetnu nit! "Rahmetli Sulejmanbegovica" bila je zena njenog br ata Sulejmanbega Topala, koji, evo, sad prosi Seniju: umrla - sjetih se Fehima k ocijaa, koji mi je to ispricao - ba nekako pred Sulejmanbegov izlazak iz Crne kuce, u kojoj je nesrecnik pet godina placao tu svoju kelnericu. "Ba neki dan", nastavlja njegova sestra Neni, "brat mi navrati. Kaze: "Sinovi se moji rasuli s vaki na svoju stranu, nijedna od tri kceri da mi dodje i upita: babo, kako si, c vijece u avliji zatrlo se, ono to se jo odrzava, niko ga ne zalijeva. Sestro, ako si sestra! Bio sam, priznajem, pust i vilen, a sad bih drukcije. U snazi sam jo. " "Ja kad bih se ponovo udavala, za takvog bih se udala! Tvoj Ibrahimbeg j e dao rijec. Oko miraza i kmetova necemo se cuti; svi imamo, hvala Bogu. Pa eto, draga Namka-hanuma, znam, iako Senija nije tvoja krv, bogami ko da je i tvoja, drukcije ti ne bih dola, vjeruj mi. Nije to je posrijedi moj brat. Ne bih sutr a da ti ne smjednem u oci pogledati! Pa, bismillu da potegnemo!" Nena samo cuti, ista. Udje Senija, nosi, vidim, posluzenje koje dolazi po redu. Tek sad vidim, metnula je sve to je od nakita imala, to je za nju bilo odredjeno; sve je to N enino djevojacko. Mogla je to uraditi samo po Neninoj naredbi. Da je tako, vidi se po tome to se, kao to bi bio red, nije nimalo nabakamila, jer to Nena nije trpjela: budi onakva kakvu te je stvorio Bog. Na zagasitoplavoj kosi modar fesic sa almas-granom, nakrivljen malo na celo; jadno mi to bi, jer u Seniji nije bil o ni trunke kokote. Ispod te almas-grane lice joj, dok ide, kao u vodonoe, a ka d se sagne da posluzi, teke struke bisera i dukata polete joj sa suhog vrata, i ona ih pridrzava kao da ce joj se prosuti. Jadno mi ovo to sad gledam. Na fili granski izvezenom pojasu s dijamantima skopcane su joj dvije pafte, svaka u vidu golubijeg krila, i tako spojene odista lice na golubove koji jedan drugom polij ecu. Strano - ispod njih zamislih bremen Senijin trbuh, sa Sulejmanbegom; covje k samo da pokrije oci. Poto posluzi, ne pogledavi ni sad nikoga, izidje.

Sad se desi neto to poslije redovno udje u pjesmu-rugalicu, ruznu, na racun dj evojcin, na racun najslabijeg, rugalicu pjevanu u jednoj naslijedjenoj melodiji, samo sa novim rijecima. Hrupie tri nove hanume. Hrupie, pa zastadoe. Onda pr odjoe u drugi kraj secije, prkosno klepcuci papucama i omahujuci dimijama; sela m su nazvale samo Neni. Pretecene su; prvog prosca, Hadzi-Omerbegovicu, i njene pratilje kao da i ne vide. "Pa u dvije rijeci, Namka-hanuma," s neba pa u rebra jedna od novih hanuma. "Zna se da si u ovoj kuci ti direk, a i treba, pogotovu k ad su posrijedi nae zenske stvari: alje ti selam Ferhatbeg. Ice ti Seniju. Ko je Ferhatbeg, zna se, ne treba ovdje da tupim zube!" "Zna se i ko je Sulejmanbe g!" rece Hadzi-Omerbegovica. "Bezbeli da se zna! Pjandura, vabica mu dua, a b ijeli mu brkovi - onakvoj zeni suicu svezao, pa hoce i Seniji! Oh, da je meni c arska vlast, nikad bi ga majci iz Crne kuce iziao!" Hadzi-Omerbegovica skide pa pucu pa je zidnu na suparnicu, a ova u istom trenu zgrabi s prozora saksiju cvij eca pa je baci na Hadzi-Omerbegovicu. Obje jedna na drugu skocie, stvori se div anhanom jeziv zenski obracun, otuzan, cupaju se, grebu. Ja, kao jedini mukarac ovdje, osjecam da bi trebalo da ustanem i da fizicki razvadim ovaj sudar dviju z enskih histerija, ali se ne micem, gadno mi se u ovo mijeati. Ali ustade Nena, kao planina, podize ruke. "Kucke kuckine, zar to u mojoj kuci!" Kao da ce ih uda riti brdom, one se u trenu razdvojie. Znaju Nenu, Ljutu Arnautku. Nita ih na s vijetu ne bi rastavilo! Sjedoe svaka na svoje mjesto. Nena otrim koracima zaga zi do vrata, viknu: "Senija!"

U tajcu koji nastade udje Senija. Stade nasred divanhane. "Pridji ovamo!" rece N ena. Pridje. "Tebe prosi Sulejmanbeg Topal, prosi te i Ferhatbeg. Koga ce?" "Ja necu nikoga", odgovori Senija. Ne mogu nikako da odredim ta to iz nje govori, izgubljenost, ili ledena neka smjelost. "Cule ste", okrenu se Nena jednoj pa dru goj strani. "Dobro", rece prva prosilja, Hadzi-Omerbegovica, udarivi se po kolj enima; u glasu joj osjetih kao da rece: dobro, kajace se ti, Proraljikovice! K renu sa svojim pratiljama. Ustadoe i prosilje Ferhatbegove. Prolazeci pokraj Se nije, jedna joj dobaci: "Ferhatbega nece! Samo ti tako, plece ti sijede!" Had zi-Omerbegovica stade, dobaci Neni: "A tvoj je Ibrahimbeg obecao! Nek se samo zn a!" "Mar napolje, kuje od kuja! ta, kucke, plesti sijede!" poleti na njih. "I brahimbeg, ako hoce da udaje kcer, to je nije napravio, proraljika prokleta! N apolje mi iz kuce!" Cu se samo klepet papuca i tutanj nogu niz basamake. "Idi za tvori cesmu!" rece Seniji, bijesno kupeci fildzane i cae, kao neki smrad koji s u za sobom ostavile. "Zatvorila sam", rece Senija, i sad jo nasred sobe, bogzna u ta joj sada poniru oci. Ne osjeca moj pogled na sebi, i to mi je zao. Pa ond a nastupi neto.

(Takvu pojavu vidio sam poslije samo jedanput. Bilo je to kad mi je umirala mati . Upala pluca i duboka starost, bila je u agoniji, i ljekar, pipajuci joj puls, pogleda me i kimnu glavom: spasa nema. Najednom, valjda je to bilo pred posljedn ji otkucaj, zuto lice preli joj nekakav cudesan sjaj i izbrisa nevelike bore, po vrati mu mladalacki oval, postade lijepa, lijepa. Potraja to valjda dvije-tri se kunde, i ljekar joj ispusti ruku. Mislio sam da je to zasvijetlilo samo moje sje canje na njenu staru poznatu ljepotu. Ali svi se zgledae, svi kao u jedan glas: vidjeste li kako bi lijepa?) Gledam Seniju. Kako je moguce, kazem, da je u jedn om trenutku postala druga! U meni je kao da gledam kako se na prvom suncu otvara cvijet sabahcic: sve ne mogu da vjerujem da se on to misli zbilja da otvori, a on se otvara.

. Protitravaju mi kroz sjecanje kairske dzamije. Povod je naa dzamija, kojoj se primicem. Kairskih i carigradskih dzamija nagledao sam se i nagledao, spolja i iznutra. Blisnu sad preda mnom u svojim neuhvatljivim arhitektonskim cjelinama, a uporedo zablijete njihovi fragmenti, sad spoljni, sad unutranji, jasni kao d a sam ih izrezao i ponio u sebi: kube pod kubetom, ili unutranje parce arabeske , zlatno-zeleno-modre, koja mi svojim linijama i bojama sugerie nekakav suveren i mudri mir. I to se gasi u meni sve vie to vie gledam dzamiju kraj koje cu s ad proci, iziavi iz Senijine kuce. Padaju mi na pamet Tahirbegove rijeci o sud bini religija i velikih ljudskih zamisli, o njihovim djetinjski naivnim i starac ki okotalim astralnim zaletima, o njihovim gravitacijskim padovima na zemlju o toj njihovoj paraboli, koja se poslije svog munjevitog zarkog uzlaznog kraka p revija u svoj bespomocni silazni kraj; gasi se na samom svom tlu iz kojeg je pol etjela, ili pada negdje uzaludna, medju ovakve kasablijske tarabe i cenife, potl euice, drvene dzamije... Primicem se dzamiji. Njena nevisoka natrula munara to se klati i kripi na vjetru (penjao sam se u djetinjstvu stotinu puta na nju), dolazi mi sad zalosna. Mozda ce i sve moje ambicije, one koje su se vec izlegle i one koje jo bubre, zavriti ovako. Osjetih sjen nekog straha. Nije to, zapravo, strah, nego slika jednog mog djetin jskog straha kad sam jedne noci morao da prodjem pored ovoga groblja kraj kojega sada prolazim; ono se nadovezuje na dzamiju. Otac me te noci poslao Ibrahimbegu Proraljiki da ga obavijestim da se sutra iznenada ide u lov; ako mu se ne ide, neka mu po meni poalje svoju glasovitu keruu. Noc je vec dobra bila, bio sam pocacen tim ocevim nocnim zadatkom, toliko da u tom trenutku nisam ni pomislio ta me ceka na putu do Ibrahimbegove kuce. Ali me cesta dovede do pred ovo grobl je. Bila je mjesecina, pod kojom su se, kao sad na suncu, bijeljeli ovi isti ni ani; u sjenkama dzamije, zida, drveca i niana vrebalo je neto to samo nocu iz lazi na ovaj svijet.

Zaustavio sam se pred grobljem, ne smijem dalje. Negdje tu u groblju cucuren je mrtvac kojem se zbog necega neko iz nae obitelji, mozda i ja, nekad zamjerio, i sad, u dugoj bijeloj koulji i s lancima u rukama, primijetivi me, ceka da na idjem. Nema mi druge nego vratiti se i jednostavno slagati ocu da Ibrahimbeg ne moze sutra u lov, a kuju da ne moze da da - jer je bolesna! Ali krenuh - strano bi mi bilo to da otac sutra utvrdi da sam lazac i kukavica. Idem pokraj groblja najtiim tapom i uzvijerenih ociju, onaj jo ne preskace grobljanski zid, ali u jednom trenutku vie ne izdrzah i nagnuh u trk bez obziranja. Obazrijeh se tek kad proletjeh groblje: taj me sigurno nije mogao da stigne (a trcao je za mnom, cuo sam mu lance!), i cekace me, zna on da se ovuda moram vratiti! Ibrahimbeg mi rece da ce doci, i to me sledi. Boga sam molio da Proraljika rekne da u lov su tra ne moze pa da se vratim u drutvu s njegovom keruom, jer se mrtvi boje pije vaca i pasa. S ledenim podizanjem kose, u divljem trku i urliku, protrcah pokraj groblja... Osmjehujem se sad u sebi na taj svoj davni strah. Mrtvi mi sad ustaj u na drugi nacin, treptanjem i lelujanjem niana kroz zitku jaru poslije sinocnj e kie. Niani, oni nagnuti svaki na svoju stranu i onaj pokoji posrnuli, lice m i na pjance koje zvonkom i krgutavom muzikom prati banda cvrcaka u grobljanskoj travi. A pjanaca medju njima, smijem se, bilo je, bogami, dosta. Ali svi su na onaj svijet otili jednako, i ti to u zivotu rakiju nisu ni primirisali. Na nac in koji je kod nas jednak za sve i bez ikakve pompe smrti. Ma ko ovdje da umre, nema crnine i flora, cvijeca i placa; plac ostaje kod kuce, kod zena, koje ne uc estvuju u ispracaju, one pokojnika cekaju u dzennetu kao hurije, a pokoja muka suza brzo se obrie ili, krta, sama se osui. Ne donosi se na grob cvijece niti pale svijece, nego se samo dva puta u godini, na dva Bajrama, jedina dva sveca, dodje na grob, aptom ili u sebi poalje kratka molitva pokojniku "pred duu". Poslije smrti ostaje ovdje samo trava sa poljskim cvijecem i cvrccima i bijeli n adgrobni kamen u njoj, ili snijeg koji zatrpa i njega.

A u jednom selu nedaleko od Kaira vidio sam jednom sprovod. Ista vjera, a drukci ji odlazak na onaj svijet. U sam sumrak, tabut, mrtvacki sanduk, visoko podignut na mukim rukama, a s obje mu strane zene sa visoko uzdignutim bakljama i fenje rima; one naricu, mukarci ludjacki jure, kao da ce mrtvom dzennet pobjeci. A u zelenoj Bursi vidio sam veleljepne grobnice sultana, takve da "onaj koji ih nije vidio nita nije vidio"... Moj pradjed Alibeg, negdanji kapetan na granici cars tva, branitelj tih umermerenih i udraguljenih sultana, dalekih i nepoznatih, koj i mu nisu bili nita, lezi, evo, uza sam zid dzamije koju je podigao, pod neviso kim nagrizenim balukom sarkofaga, koji ovdje zovu oklop. Gorostasna lipa i zove oko groba prave mu dvostruku hladovinu. Nije mu ruzno, kazem, zadovoljniji moze da bude nego ikakav sultan; zove oko njega svakog proljeca izlistavaju i svakog ljeta ire nad njim dijademe svojih ogromnih krunastih cvjetova; lipa ga budi i uspavljuje svojim medom. Cini mi se da cu ga sresti negdje u cariji, u koju sa m se uputio ni sam ne znajuci zato. Odvratnocu me i danas podidje to to vidje h u cariji, i u to se maltene upletoh. Pupak carijski je hotel, koji, zagovor om mog Djeda kod predstojnika nove carevine, vec nekoliko godina drzi u zakupu epavi moj stric, Memnunin otac. Carevina ga je podigla za svoje garnizonske ofic ire, cinovnike i zanatlije, koji su iz njenih evropskih pokrajina dolazili ovamo radi neuporedivo boljih zarada. U dotad nezamislivi gala-sjaj hotelske restaura cije, u bilijarske sale i sobe za kartanje brzo pocee da dolaze i domaci begovi . S pojavom neke nove kelnerice brzo se po kasabi rairila prica o njoj, i u beg ovima je ustajao nemir, u kojem se sve ostavljalo, od zene do dzamije. Otkriveni kelnericin list i kelnericina suknja, zategnuta po bibavoj straznjici, pomamlju ju njihovu plot.

Pred hotelom su lipe i kestenovi, aleja koju je nova carevina zasadila duz cari je, ispred kotarskog suda, kaznione i novosagradjenih kuca. U hladovini pred hot elom sjedi Vepar, sam za stolom. Primijetih ga po samoj njegovoj ogromnosti - ka ko ga samo stolica drzi, kazem i ja kao Memnuna. Htjedoh da izbjegnem susret s n jim, poslije one prosidbe krivonoge moje stricevke, ali on, kako me ugleda, mahn u mi rukom. Nema bjezanja, pridjoh i sjedoh. Dugo ga nisam izbliza vidio. Gledam ga. Tacno je onakav kako ga je Memnuna u svojim biljekama opisala, jo tacnije - pravi moj jutronji ogromni i raspucali karamut. Promatram ga: kiklop. Na sto lu mu lezi ogromna pesnica. Iz nje i iz dubokog mu zamagljenog glasa javi se u m eni zebljiva pomisao da on to mozda ne ceka mog strica da ovdje s njim dovri ob racun oko Naile. Odista, mracan je i skupljen u sebe, iz njega ce nekakav grom. Ali on samo to, na trenutak, zakucka prstima po stolu pa me zapita neto tek ta ko. "Pa, akobogda, kad ce to tvoje u tom Kairu biti gotovo?" "Za tri godine." "B ogami ce ti se osuiti to medju nogama dok taj ilum izuci. Pricale su mi nae h adzije i dervii-putnici da su Arapke okate, prsate, kukate i guzate. Nikad ja u zivotu nisam vidio nijednu. Kazu, koji su ih gledali, da ne nose zapetljane dim ije, kao nae, nego anterije, slobodno ti. Jedino im, kazu, ne valja jedno: noge im, kazu, tanke ko u vrana. Je li to istina?" "To im nisam gledao." "Ja u ta s i gledao?" kaze karamut. Primijetih carijskom cestom Memnuninog oca, evo zla.

epavi stric, kako ugleda Veprova ledja, skrenu u sokak, i vie se ne pojavi. " Budalo budalasta, da Bog", nastavi Vepar "nije znao ta je dzennet, metn'o bi na m u njega tvoje citabe, a ne hurije! U cemu ce ti proci mladost!" Za susjednim, punim i bucnim, stolovima, po kojima puca karta, nastade neto neobicno: cutnja. Cutnja kroz koju do nas dopire otro rjeckanje. Vepra to ne zanima, drlji prsa i brani se od muha, a ja se okrenuh... Cuh Senijino ime, poceh da sluam iza uha , ne osvrcuci se dalje. Sulejmanbeg Topal i Ferhatbeg, jutronji odbijeni Seniji ni prosci, rjeckaju se preko stolova otro. Rjeckaju se oko Senije, koju su oba izgubili. Nepovratno izgubili, kao da je jedna prosidba pokvarila drugu. "Ja sam jednoga smirio, mogu i tebe!" prileti Sulejmanbeg Topal Ferhatbegovom stolu, s rukom u dzepu od cakira. Ferhatbeg ga uhvati za ruku, ne puta mu je, i svojim pitoljem poce da ga bije po glavi; prizor ruzan, udarci padaju po Topalovim sje dinama... Poletjesmo, da sprijecimo nesrecu, Vepar i ja. Neko me otraga udari t apom po glavi: moj zet. Arifin muz! ta sam mu u svemu ovome ja kriv?! Vepar, k ako vidje da je Topal napokon izvadio pitolj i hoce na njemu da podigne horoz, udari ga po ruci, i pitolj mu ispade; Vepar u trenu oka zgrabi Ferharbegov i po dize Topalov. Ispuca ih u kronju; nasta prhut preplaenih vrabaca i pad lica. Kroz gomilu zgrnutog carijskog svijeta krenuh kuci.

U ovu kasabu, kazem sebi, nece vie nikad! Podne vec. Cuh daleko za sobom dobro mi poznati tenor abana Ciganina, kovaca i mujezina na dzamiji. Nevjerovatno, zastajem, nimalo ne zaostaje za kairskim mujezinima, kao da je od njih ucio. Osj etih toplo iza vrata. Pipnuh se: po dlanu krv. Kako cu ovakav kuci? ta ce plah i Murat ako reknem ko me je udario? Iskrsnue preda me dva konjanika: moj bliski rodjak carski konjicki oficir i Gertruda, kcerka kotarskog predstojnika, na sja jnom vrancu, vracaju se s prijepodnevne etnje po okolini. Rukuju se odozgo s ko nja sa mnom. Gertruda me poziva poslije podne na caj. Primijetih pod dugom suknj om na zenskom sedlu njeno zategnuto stegno. Misli li moj rodjak s njom ozbiljno? Srecom, ne primijetie mi krv. Opet se pipnuh, tece i dalje. Kako cu kuci! Tu o dmah, ispod ceste, uz ponornicu, ima jedna spilja, iz koje, kad dodju kie, izbi je snazno vrelo i odmah skace u rijeku. Samo djeca tu silaze, tu cu se oprati, p a na rucak; sigurno su svi ljuti na mene to mi je, evo, svak preci nego oni. Si djoh, i perem se - perem se kao da hocu da se operem od svega! Prostrijeh koulj u na sunce, nek se prosuhne. Lezim pred spiljom. Ne bih sada dalje odavde nikud. Podne je utjeralo u rupe sve. Bistra zelena ponornicina vodo, vesela kad izidje na sunce, i ti modro oko ogromnosti neba, s vama bi bilo najljepe ostati ovak o citav vijek!

Trenuci gotovo fizicke zedji da se oslobodim svega oko sebe i iza sebe, da bar n a tren zalebdim slobodan kao jastrijeb Djedovog brda ponad Djedove kule. apcem pjesmu, cetiri stiha koja sam napisao lanjskih ferija poslije lutanja po sjenok osu Djedovog brda i poslije lezanja u njegovim cvjetnim travama; oko mene bezime no poljsko cvijece, nada mnom isto ovo modro grotlo ogromnosti. Elizi sam to u K airu prevodio na francuski, sujetno, da joj pokazem ta se sve moze izraziti na mom maltene urodjenickom maternjem jeziku. Ali brzo prestadoh, cim vidjeh koliko je glupo to to radim: maloj curkici pjesma je lijepa zato to joj je lijepo sv e to je na meni i od mene. Tahirbegu se i svidjela i nije, vie nije; trebalo j e, kaze, da